Sulejman Aličković-Bogomili Sandzaka

www.BosnaHistorija.com

Biblioteka NAUKA Naslov knjige: BOGOMILI SANDŽAKA Autor: Sulejman V. Aličković Copyright © Alickovic V. Sulejman, 2008.


Sulejman Aličković

BOGOMILI SANDŽAKA

OSVRT NA HISTORIJU BOŠNJAKA SANDŽAKA

Tutin, 2008.



UVOD

Dugo sam razmišljao o ovoj temi. Tematski mi je bila bliska, ali teoretski ni malo, pa sam počeo da se ozbiljnije zanimam za nju. Bogomili ili bogumili, kako se to uči u našim školama, su i u lekcijama iz historije marginalna tema, jer su predmetni nastavnici na tu oblast gledali kao na vremensku nepogodu. Muslimanska djeca su na “Crkvu bosansku” gledala kao na temu koja je neprijateljska njihovoj vjeri, a hrišćanska-pravoslavna djeca su preko ove tematike prelazila, kao i mi, vrlo površno. Bosanski bogomili su i u stvarnosti, bar kod profesora historije, koji su bili prilično religiozni pravoslavci, bili lekcija preko koje se mora “provući” uz jedan vrlo kritičan stav, prilično nenaučno. Ta vjekovima “mrska jeres” bila je mrska i na školskim časovima, i muslimanskoj i hrišćanskoj djeci. Svi smo bili srećni što smo samo, onako, “ofrlje” izučavali ovu veoma nepoznatu i imenom “nezanimljivu” temu. Bošnjačkim učenicima je najviše smetalo što se uči o “Crkvi” a ne o “Džamiji” bosanskoj. Mene je najviše brinula određena nejasnoća vezana za taj nevjerovatni monoteizam kakav je propovjedalo učenje koje je preko popa Bogomila preneseno iz Bugarske, preko Makedonije, do naših prostora. Dosta kasnije sam počeo da proučavam prošlost bogomilskog učenja i načina kako je iz Persije stiglo na balkanske prostore i izazvalo nevjerovatno interesovanje običnog pučanstva na našim etničkim, bošnjačkim, prostorima. Nadu u istraživanje su mi ulivala saznanja iz historijske literature i nezaobilazna 5


artefakta koja postoje u Sandžaku i Bosni i Hercegovini. Tu sam vidio svoju šansu da, u nešto poznijim godinama, napišem knjigu koja će biti sublimat onoga što sam u svojim empiriskim istraživanjima uspio da saznam i ponudim kao corpus delicti naše zanimljive i turbulentne historijske prošlosti. Najviše me obuzimala znatiželja da se izučavanjem tematike o Sandžačkim bogomilima približe saznanja o njihovom nevjerovatno uspješnom transferu u islamski monoteizam koji je u kontinuitetu uslijedio dolaskom Osmanlija i prihvatanjem osmanlijskog hanefizma i multitarikatnog sufizma-islamskog misticizma i tasavvufa uopšte. Nesebična podrška prijatelja, ljubitelja sandžačke prošlosti, bila mi je umjesto mehlema. Doza znanstvene znatiželje da se našoj javnosti djelimično približi ova nepoznata, veoma važna, i zanimljiva historijska tematika, rezultirala je nizom veoma interesantnih saznanja koja pokušavam da prezentiram na stranicama ove studije. Ne bi ni pet para vrijedilo, ako ovim putem ne pomenem podršku koju, permanentno, dobijam od svojih prijatelja i sandžačkih znanstvenika. Koga god od njih da pomenem, nekog bi propustio, pa ih samo na ovaj način spominjem. Nevjerovatnu podršku sam dobio i putem internet komunikacije, koja je izrodila potrebu da svoja zapažanja o izuzetno zanimljivim „Sandžačkim bogomilima“ uokvirim u knjigu sa istim naslovom. Najviše me veseli što sadržaj ove studije neće umanjiti napore sandžačke antropogeografije, antropologije, etnologije, etnolingvistike, etnoreligije i drugih znanstvenih disciplina za proširivanjem saznanja, pa makar i šetajući, kao što su to činili Aristotelovi peripatetici. Mogućnost da ova studija ugleda svjetlost dana čini mi se darom Svevišnjeg, ali i obavezom da izučavanje naše sandžačke historisjke prošlosti, ne prestane, već dobije na intenzitetu.

6


PRVI DIO BOGOMILI SANDŽAKA



PRISTUP Oni koji ti dekretima ukinu ime mogu da te nazivaju kako hoće, reći će i da si nacionalo neopredijeljen. Kad tvoj jezik moćniji proglase svojim - ostaješ bez njega. Ako velike epove tvog naroda (Omer i Merima i Hasanaginica) proture u Evropu kao svoje, a nose imena tvoja, šta ćeš ih upitati? -Pa hoćete li da me zatrete, na konačan nestanak da me osudite? Decenijama su Bošnjake sa prostora Bosne i Sandžaka protjerivali, raseljavali, tragove im utirali, a oni su, ipak, opstajali i svemu tome odoljevali, i nanovo borili za povratak svega onoga što im je silom i dekretima oduzeto. Bošnjaci Sandžaka i Bosne su jedan etnos, stoljećima formiran. To potvrđuju zajednički život i nacionalni tragovi u jednoj zajedničkoj državi, počevši od Srednjeg vijeka do ekskomunikacija Sandžaka iz sastava Bosanskog ejaleta ili vilajeta u periodu između 1872-1877, i odluke (čl. 25) Berlinskog kongresa 1878, koja će usloviti austro-ugarsku aneksiju Bosne i Hercegovine i pripajanje Novopazarskog sandžaka Kosovskom vilajetu (1. 2. 1877.) kada moćnici počinju da rade na njegovom podvajanju s ciljem uništavanja svega što je njegova samobitnost, pa i njega samog. Međutim, još mnogo ranije Slaveni su u zajedništvu sa Avarima, dolaskom na ovu teritoriju, zatekli starosjedelačke Ilire, nad kojima su započeli procesi asimilacije i deidentifikacije, a 9


Sulejman Aličković mnogi „bijahu“ uglavnom sljedbenici Bosanske crkve, bogomili, koji su tražeći spas od vjekovnog progona hrišćana nalazili sličnosti u vjerovanju s pripadnicima islama i postepeno prešli na islam, koji je ovamo osim preko Arapa, dospio i na masovnosti dobio dolaskom Osmanlija na etnički prostor Bosne. Ovo ništa nije čudno, jer su ih mnoge okolnosti navele na to.1 Javilo se nepoštovanje krsta, freski i crkve kao institucije, koja je izbrisala osnovno načelo jednakosti - jednaki među jednakima, jer je crkva stala na stranu svojih vladara. Kao takva je bila omrznuta i među bogomilima. Bogomili nastali i živjeli na prostorima Sandžaka i njihovo se učenje održalo vjekovima, usprkos silnom odupiranju Pravoslavnoj crkvi i vladarima Raške države. U svim srpskim izvorima, a naročito Žitiju Stefana Nemanje, koje je napisao njegov sin Stefan Prvovjenčani, stoji zapisano kako je Nemanja više puta vodio rat protiv bogomila. Nemanja održava Sabor u Deževi (1282) na kome donosi odluku o čišćenju Raške države od mrske jeresi, odnosno bogomila. On je bio rigorozan prema njima, mnoge je pobio, a didovima, to jest učiteljima, jezik sjekao i mnoge u tamnicu slao.2 Tu se vidi da se odmah na početku osnivanja države sprovodi tortura nad lokalnim stanovništvom koje nije pristajalo na nametnuta crkvena učenja, naročito na istočno pravoslavlje. U Jevanđelju (biografiji) Savinom, od Bogomila Teofila, piše: Paljevinama sela gdje žive (kako on kaže), braća naša, ali na njihovu nesreću ne po vjeri… Na samom začetku Raške države činio bogomilima torturu i progon! Nastavlja se to i sa Zapada, tako da papa Bonificije VIII (1294-1303.) naređuje franjevcima da istrijebi: … kugu jeretičnu, opačinu koja je narasla u krajevima Raške, Dalmacije, Hrvatske, Istre, Bosne i u provinciji Sklavaniji.3 U islamu su mnogo toga sličnog našli, naročito način vjerovanja direktnim obraćanjem jednom Bogu više puta dnevno, bez posrednika. 2 O tome piše Jaroslav Sidak Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975. (str: 40, 42, 51, 216, 276, 365. 3 Vidjeti: DIGARD, FAUCON, AND THOMAS, Les registres de Boniface VIII.1

10


Bogomili Sandžaka Međutim, odmah poslije toga, car Dušan donosi Zakon (član 85.), gdje objavljuje rat i progon babunima, kako on naziva bogomile Sandžaka, očigledno potvrđujući postojanje bogomila na ovim teritorijama.4 Naravno, i poslije smrti cara Dušana, bogomili ostaju i žive na tim teritorijama. Dokaza za to ima dovoljno: 1358. godine kralj Ugarske, Lajoš I, obavještava papu da su Bosna i Mizija pune paterena5, iz čega se vidi da u ta vremena nema imena Srbije, ali to nek istražuju oni koji treba da objasne današnjim generacijama. Ja ću se zadržati na istraživanju teritorije današnjeg Sandžaka kao zemlje babuna, to jest mrske jeresi, po nazivu Nemanjinom, prvoga vladara Raške države. On, i svi vladari kasnije, vodi žestoke obračune sa bogomilima da bi ih pokorio ili likvidirao. Stefan Prvovjenčani je osvajao sela u kojima su živjeli bogomili i poklanjao ih određenim manastirima. Jedno od sela koje je osvojio je i selo Dobrinja (ponegdje i Dobrnja) koje se nalazi nedaleko od Tutina. To selo je dato na poklon manastiru Žiči kod Kraljeva. Nikada niko nije postavio pitanje zašto baš manastiru Žiči, kada u blizini postoji manastir Sopoćani. Ono otvara drugo pitanje: Da li je manastir, zaista, zadužbina kralja Uroša I (12431276) i da li je u to vrijeme manastir uopće egzistirao, ili je bio napušten od strane srpskog življa i monaha koji su otišli za svojim vladarima? Međutim, sandžački i bosnaski bogomili uopšte, ostavili su neizbrisive tragove svog postojanja. To su stećci na njihovim grobovima, koje iz nekog, nama nepoznatog, razloga historičari neosnovano proglašavaju “grčkim grobljima”, možda da bi zatrli tragove postojanju bogomila i Bosanske crkve na ovim Paris, 1884, sqq.); isto tako: VILLANI, Hist. Fiorentine, in Muratori SS. Rer. Ital., XIII, 348; DENIFLE, Das Denkschrift der Colonna gegen Bonifaz VIII., u. der Kardinäle gegen die Colonna, in Archiv für Litt. u. Kircheng. des M. A. (1892), V, 493. 4 Prema: B. Marković, Dušanov zakonik, Beograd, 1986. 5 Patareni (tal. patareno, paterino), naziv za skupinu ili vjersku sektu bogomila, babuna, koja je u XII stoljeću bila raširena u našim krajevima.

11


Sulejman Aličković prostorima. Dakako, poznata priča koja se i danas priča na teritoriji Sandžaka kako je Grk zab’o ralo u površicu na Đurđevdan i pobeg’o, neima ni malo istine, jer Grci nijesu nikada ni živjeli na ovim prostorima, te i historijske ili statističke karte ne bilježe život Grka na teritorijama daleko od morske obale, naročito ne u našim dalekim brdima. Ta bi se izlizana priča mogla u većoj mjeri odnositi na Aromuni, Cincare ili Vlahe, termin koji je odomaćen u našoj znanstvenoj praksi. Cilj proglašavanja bogomilskih grobalja sa velikim stećcima-artefaktima na teritoriji Sandžaka za „grčka” je ustvari poništavanje realnosti treće konfesije na Balkanu. Istražujući postojanje i egzistiranje bogomila na prostoru etničkog Sandžaka, bar do sada, dolazimo do zaključka da: svako selo ima svoje staro selo, kako ga meštani nazivaju, a na okolnim brdima sela, postojanje bogomilskih grobalja, a na samom kraju grob sa nišanom sljedbenika i nasljednika koji je kasnije prešao u islam (npr.selo Špiljani, Gornji Crniš - nekada Sokolovo gnijezdo). Ova groblja su pokrivena stećcima koji imaju veliku sličnost sa onima koji se nalaze u Bosni, u mjestu Ravanjska vrata na Kupresu (stećak iz 1303. god.).6 Postojanje ovakvih grobova proteže se od doline rijeke Ibra i Starog Kolašina, Limskom dolinom, koju se dolinom Drine povezuje preko Romanije na Glasincu - čineći transferzalu za koju se može reći da je tipična zelena transferzala. Međutim, mi je sa sigurnošću možemo nazvati transferzala bosanskih bogumila. Postojanje Bijelih voda, kako bogomili nazivaju čiste vode (i samo oni tako nazivaju čistu vodu) od kojih jedna postoji na Glasincu, prema istrazivanju Ibrahima Pašića sugeriše njihovo postojanje i na teritoriji Sandžaka. To su Bijele vode u blizini Duge Poljane u opštini Novi Pazar, udaljene 20-tak kilometara. Poznato je dosta izvora koji nose ovo ime, sa kojih mještani Vidi: F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Krijestnica ,X, 25 Zenica,2003, 62-66.

6

12


Bogomili Sandžaka i danas koriste vodu za piće. Pomernuto mjesto se nalazilo na starom trgovačkom putu od Dubrovnika ka Carigradu. Također, mnogi izvori na teritoriji Tutinske opštine nose naziv bijele vode. Ovjde treba istaći da ni na jednom drugom prostoru ne postoje slični toponimi, osim tamo, na mjestima gdje su nekada živjeli vjernici Bosanske crkve. Samo su oni svoje izvore nazivali čiste - bijelim vodama. Naziv Bijela rijeka sve do XIX vijeka nosi i jedna prelijepa rijeka koja izvire na nekoliko kilometara udaljenosti od Ribarića (Tutin), a koja se uliva u rijeku Ibar, sve do trenutka kad joj nije nametnuto ime istoimenog manastira, zbog čega danas nezasluženo, ova (pre) Bijela rijeka nosi naziv Crna rijeka. Staro ime je, najvjerovatnije zbog svoje prozračne čistote dobila od ondašnjih žiteljabogomila Bijele rijeke. Postoje razne pisane stranice koje govore kada i kako je formiran ovaj manastir, ali konkretno još nema dokaza.7 Vrlo rijetko historičari koji istražuju ovaj prostor pišu bilošta o postojanju bogomila na ovim prostorima. Nikada se nije istraživala ni Bogomilska ćelija u selu Paljevu. Istu ćeliju je starosedjelački narod tako i zvao: Bogomilska celija. Poznata je u narodu kao lečilište, jer kruže priče da bolesnik, kojemu se dogodi da ga u njoj uhvati san, bude izliječen od bolesti radi koje je zašao u nju. Međutim, iako vjekovima nije imala vrata, u zadnjih nekoliko godina Srpska Pravoslavna crkva je “prisvojila” ovu bogomilsku bogomolju i zatvorila njen ulaz. Veoma je bitno naglasiti da su u njoj boravili ljudi svih konfesija, tražeći pomoć od Boga za izlječenje njihove, i bolesti njihovih najbližih. Odlaskom Nemanjića, posle Deževskog sabora 1282. godine prema Prištini i dalje ka Prizrenu, bogomili su sretno dočekali taj događaj, jer su mogli bezbedno i dalje živjeti na ovim prostorima i sprovoditi obrede i načela svoje vjere, ali i vjerovanje u dobroga Boga, ne tražeći posrednika u obraćanju Pominje se da su Kolašinci (Ibarski Kolašin) 1848. godine slučajno našli mošti Sv. Petra i prenijelieli ih u manastir Crna Rijeka.

7

13


Sulejman Aličković Bogu. Sve vrijeme, do dolaska Osmanlija u ovim krajevima, Bosanska crkva je bila dominantna na širem prostoru, usprskos poteškoćama koje nastaju uslijed velikog priliva stanovništva koje bježi sa Kosova sklanjajući se od progona Nemanjića, koji ih uporno tjeraju sa sopstvenih teritorija na kojima ih zatiču svojim dolaskom. Čak i Dušanov zakonik zabranjuje svako spominjanje imena babun: ko reče babunsku reč ako bude vlastelin da plati 100 perpera, ako li bude sebar da plati 12 perpera i da se bije štapovima.8 Kao što vidimo, zabranjuju se čak i riječi babun - bogomil, pateren/i (grčki naziv kuduger), kako ih 1406. godine naziva Solunski mitropolit Simon, što u prijevodu znači krivokletnik. Babunima ih naziva i Srpska crkva, smatrajući da su došli iz centralne Makedonije, ispod planine Babune, međutim, vjerovatno da ih je tu bilo najviše jer najnovija historija će puno toga dementovati, kao što je najnovije istraživanje u blizini Kostolca, za koje profesor Korać kaže da arheologija otkriva ono što je dogma uništavala vjekovima. Pretpostavku da su gnostici Podunavljem s Bliskog istoka stigli u Evropu potkrepljuje činjenica da su bogomili, obnovitelji gnosticizma u srednjem vijeku potekli upravo sa Balkana mnogo slični jeresu u Italiji i Francuskoj. On zastupa mišljenje da je zahvaljujući izolovanosti ruralnih sredina Istočne Srbije moguće, čak i danas, osjetiti uticaj gnostičkih zajednica u ovdašnjem folkloru: “nekim revidiranim oblicima gnosticizam se očuvao sve do danas.” Očigledno će biti još puno ovakvih otkrića jer, iako se tvrdilo da su babuni u Srbiji uništeni, još na početku osnivanja Raške države, oni se javljaju do XV vijeka u Polimlju u Dabarskoj episkopiji. Čak ih i Episkop Dabarski proklinje za nepokornost kao zle jeretike: “ti kleti babunje naricajusteji se lž’zikstijane. Proklinjući ih dalje ističe: Rastudije bosnskii i Radomir i Dražilo i Tolko i Tvrdoš i vsi naricajusteri se kr’stjan i kr’stjanice a ne 8

Zakon cara Dušana, SANU, Beograd 1975, 107-182.

14


Bogomili Sandžaka klanjajuste se svetim ikonom i kr’stu č,stnomu”.9 Ovo, kao i ostale činjenice, svjedoče, da bogomili žive i pored velikih progona jer, kako piše historičar Mauro Orbini, dolaskom Turaka na ovie prostore, tj. u Sandžak, Vuk Branković dobi od Turaka tri hiljade vojnika pod zapovjedništvom Auraneza, dođe u staru Rašku, praćen od Đurđa Brankovića, god. 1409. meseca marta, i punih šest meseci osta, pustošeći i paleći te oblasti, koje mu se nijesu htjele predati.10 Kao i obično, nikada se nije istraživalo protiv koga se to Branković borio kao vazal turski, u zajedništvu sa Turcima, nije li se baš borio protiv tih starosedilaca babuna - bogomila?11 Danas, na osnovu tih razaranja i paljevina bogomislkih staništa možemo doći do zaključka da selo Paljevo (Tutin) od tog vremena, zbog učestalih paljevina dobija ime Paljevo, što negira vrlo destruktivnu tezu, da je dobilo po nakakvom bratu Pavlu, koga su Kolje i Radovan stavili između sebe. Jer, selo Kovače je poznato još iz Ilirskog doba, prema zanatlijamakovačima, najboljim iz doba ilirsko-rimskog vladanja na ovim prostorima. Međutim, i u biografiji despota Stevana Lazarevića se kaže: Vsi jeres i bogumilskie… (Žitije Stefana Lazarevića). Može se zaključiti iz ovoga svega, da su Nemanjići od samoga osnivanja države na prostorima danasnjeg Sandžaka imali najviše problema baš sa starosedilačkim narodom - bogomilima, i u njima vidjeli svoje najveće protivnike. Rečenica koju je izgovorio Nemanja na pomenutom Saboru u Deževi, kojom traži osudu: … proklete mrske jeresi, a koja je na ovim prostorima davno iskorijenjena, dovoljno govori da je bogomilstvo na našim prostorima postojalo prije pojave katoličanstva i pravoslavlja, kako kaže profesor Korać “otkrivajući mistične simbole Vidjeti: Jaroslav Šidak: Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni M. Orbini: Kraljevstvo Slavena 1968., 105. 11 Prema mnogim pokazateljima i historijskim izvorima Vuk Branković je proganjan i proklinjan jer je i sam primio islam. Njemu u čast bilo je izgrađeno turbe koje je vandalski porušeno i spaljeno. 9

10

15


Sulejman Aličković gnostika”, pronalazeći ih stare i po 17 vjekova kraj Kostolca. Osuda bogomila od strane Dabarskog episkopa Limske doline: “ne klanjate se svetim ikonomi, krstu …”12 Naprijed navedena imena, Radomir i Dražilo, Tolko i Tvrdko, i svi ostali, na osnovu kojih vidimo da sa sigurnošću ne možemo određivati kojoj konfesiji u to vrijeme pripadaju, podatke koje mnogi historičari koriste itd. činjenica je da (defteri iz četrnaestog i početkom petnaestog vijeka) Radoš, Pljak, itd. ne moraju biti katolici ili pravoslavci.13 To pogrešno tvrdi i Jovan Cvijić, ističući: “da se srpski element koji se ispred Turaka izmicao, kretao u južnu Ugarsku i na zapad.14 Iz priloženog se jasno može vidjeti da se pravoslavno i katoličko stanovništvo povlači, a da se bogomili, ipak, zadržavaju na svojoj zemlji. Može se sa sigurnošću tvrditi da je proglašenjem vjere kao državne došlo do velikog progona ove mrske jeresi, gdje dolazi do poništavanja čuvene Ciceronove izreke Sua cuigue civitati religio est (“Svaki grad-ljudska zajednica, ima vjeru najprikladniju za sebe”). Međutim, tačno je da je pravoslavni živalj pod vođstvom svojih crkvenih vođa nekoliko puta odlazio i vraćao se na prostore Sandžaka, između ostalog i čuvena seoba Srba pod rukovodstvom Nemanjića, ili masovna seoba Srba pod Arsenijem III Čarnojevicem - Pećkim patrijarhom, nikada se nije precizno istraživalo, jer nema preciznijih podatka o tome. Zapisano je da je Ibarski Kolašin opustio, a da ga na Pešteri nije ni bilo.15 Popisi iz osmanliskih deftera govore da je ovaj prostor bio naseljen, ali nema podataka o tome da li su i kojoj vjeri pripadali. Da li su se selili i oni koji nisu pravoslavne vjere, o tome niko nije ni riječi zapisao, osim onih koji kažu da su Pešter Vidjeti: Jaroslav Šidak: Crkva bosanska... Uporedi: H. Šabanović, Krajište Isa-bega Ishakovića, Sarajevo 1964. 14 Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo i juznoslovenske zemlje, Beograd 1966, 128. 15 M. Lutovac: Ibarski Kolašin, Enciklopedija Jugoslavije VI, Zagreb, 1965, 571. str.) 12 13

16


Bogomili Sandžaka nakon 1700/1710. godine naselili katolici Klimente i ostali koji su vremenom prelazili u islam. Ne zna se šta se dogodilo sa ostalim selima: Dobrinja (Dobrnja), Pope (Pube), Kočarnik (Kačanik), Duljebe (Dulupe), Crniš (Sokolovo gnjezdo), Oraše ( Orašac), Mojstir (Misir), Karadže, Detane (Srpsko Detane), tursko Špiljane (Špiljani), Draga, Vrba, Radohovci, Kovače, Ugo, Bijele Vode i drugo. U svim ovim nabrojanim selima postoje bogomilska groblja. Njihovi su grobovi okrenuti u istom pravcu - u pravcu istok-zapad, koja je neko uzgred proglasio „grčkim“, kao i bogumilsku ćeliju u selu Paljevu, koja i danas nosi to ime, dok selo Draga ovo ime nosi, a da niko ne raspolaže podacima: od kada? Mnoga sela koja se formiraju pored rijeke Ibra, nizvodno od Baća prema Ribariću, prema selima Starčeviće i Brnjak, do prostora Starog Kolašina, u svojim atarima, isto tako, imaju bogomilska groblja, koja, opet ponavljamo, neko nazva „grčkim“, ili „latinskim“, a ima i onih koji kažu da su vlaška, a da za to nema relevantnih dokaza. Historičari koji su istraživali i iskopavali ta groblja nijesu došli do nikakvih pouzdanih dokaza kojima bi to potvrdili naučno, već su sve to znalački prešutkivali. Vjerovatno je, prema njihovim tendencioznim tvrdnjama, bilo bolje pomenuti sve ostalo nego bogomile i njihovo egzistiranje na ovim našim prostorima. U oblast Sandžaka nije zalazio izvanredni austrougarski istraživača F. Fjal, koji je 1905. godine obilazio Glasinac na Romaniji (BiH), na početku XX stoljeća. Tom prilikom je ustanovio da su Glasinačke gromile sveta mjesta glasinačkog stanovništva iz doba bogomilstva. Na njima su pronađeni grobovi iz svih vremenskih razdoblja. Ipak, sve ono što postoji na Glasincu ima svoje postojanje i u Sandžaku, od ilirskih gromila, Jasice ispod Crnog vrha, do stećaka u svim starim selima (kako ih narod i danas naziva). Tako i Sokolovo gnjezdo danas nosi ime Crniš, a planina ukraj sela, nekada Bijeli vrh, a od devetnestog stoljeća Crni vrh. Na njegovom vrhu nalaze se ostaci zidina, slično kao i na vrhu brda, 17


Sulejman Aličković pored Tutina, koje i danas nosi ime Gradac, slično utvrđenju kod sela Đerekare, na čijem se najvećem vrhu nalaze ostaci zidina, najvjerovatnije njegovih starosjedilaca-Ilira. Mnogo toga je rijetko koji historičar spominjao, pa čak ni ako bi se u grobovima naišlo na ubjedljive dokaze-artefakte iz perioda dominacije Sandžačkih bogomila. Samo u toku 1979. godine istraženo je 45 grobova pored građevine na lokalitetu Ras-Pazarište. Vojislav Jovanović piše u jednosj od svojih studija: “Pojava keramičke posude u grobu jedino se može objasniti održavanjem starog paganskog običaja“, ali njegov stav upućuje na zaključak, da nema sumnje kako u grobu nije bio ukopan hrišćanin, bez obzira što se grob nalazi u blizini crkve. Prilikom otkrivanja grupe poremećenih i uništenih grobova, istočno od crkve, naišlo se na dvadeset turskih akči, kovanih od srebra za vreme sultana Mehmeda II Osvajača (1451-1481.) Ležale su na gomili u neposrednoj blizini kostiju, ali ni ovdje se ne govori o tome: Ćiji li bi mogli biti ti grobovi? Međutim, na sjevernoj strani od crkve, pronađeni su grobovi sa oba biljega, a ranije i sa tri slična, koja su pronađena na nekropoli i veoma su podsećali na turske nišane. Sve to pobija tvrdnju da se pored crkve, kako on kaže: “sahranjuju samo hrišćani.”16 Ovo je, ustvari, jedan od dokaza kako se vršilo istraživanje na teritoriji Sandžaka. Ni jedan historičar, čak ni Ejup Mušović, nije proučavao groblja koja su nazivana grčkim, latinskim, vlaškim, normalno nametnutim imenima bez ikakvih konkretnih dokaza. Čak i grobove, koji su bili jedni od prvih na muslimanskim grobljima, pokušali su u pričama okarakterisati kao grobove prvih hrišćana čiji su potomci prešli u islam, jer je na svakom takvom nišanu bilo iskopano udubljenje koji je kod tih prvih bogomila koji su primili islam, služilo da bi se jednom godišnje palila svijeća ili lojanica, a poznato je da je to dozvolio sultan Mehmed Fatih, kome su bogomili uputili molbu da jedanput godišnje koriste dan kako bi se podsjetili na bivšu 16

V. Jovanović, Novopazarski zbornik, Novi Pazar, 1979., str 123.).

18


Bogomili Sandžaka vjeru svojih predaka, sledbenika Bosanske crkve. Mnogo takvih nišana postoje na “starim bosanskim grebljima”. Na nagovor svojih savjetnika, sultan je to dozvolio, jer je znao da će čvrstim prihvaćanjem vjere, vjernici u islamu odbaciti takav pradjedovski običaj. Ovo, gore navedeno, postoji na mnogim starim grobljima u selima Sandžaka, ali se mi posebno osvrćemo na groblje u selu Crniš (Sokolovo gnjezdo), na kojem ima dvanaest takvih-bogomilskih grobova, ali samo na jednom nišanu, tj. Stećku, postoji ovakvo udubljenje,. Svi ostali su slični njemu, ali nema udubljenja, na osnovu čega se može zaključiti da je taj običaj vrlo brzo izbačen iz tradicije starih stanovnika Crniša. Ovdje je, također, interesantno da još uvijek kruže priče kako su to grobovi hrišćana, iako ne postoje nikakva hrišćanska obeležja, premda imaju jako veliku sličnost s nišananima (biljezima) koji su pronađeni prilikom iskopavanja na lokalitetu Ras - Pazarište na kome su pronađene pomenute turske akče iz 1444. iz vremena sultana Murata II. Međutim, ovi stećci su mnogo očuvani, a rađeni su od obrađenog peščara. Stećci na grobu se i danas čuvaju, kao i oni na groblju prema selu Jeliću i Ribariću, iako su na tom groblju malo više oštećeni, kao i oni u selu Špiljane. O tome će više biti riječi u knjizi koju pišem kao nastavak ove. Sve ovo i još mnogo drugih, konkretnih dokaza o postojanju bogumila na teritoriju Sandžaka, svjedoči da smo na svom zavičaju od pamtivijeka i da smo na njemu opstali, a složio bih se da su i mnogi drugi narodi dolazili i odlazili sa ovih naših zajedničkih prostora, ali Bošnjaci su, usprkos žestokim historijskim okolnostima, opstajali i vjekovima odoljevali, kako teškim prirodnim iskušenjima, tako i vojskama, osvajanjima i nacionalnim prisvajanjima, kao što je podatak University of Belgrade publishek - Faculty of Geography, Belgrade 1995.17 Prema njihovoj statistici 1948. god bilo je u Sandžaku (tj. Raškoj oblasti): muslimana 0,95%, Srba 52,61%, Crnogoraca 45,51%. 17

Na osnovu pisanja Vujadina Radića i Milomira Stepića

19


Sulejman Aličković Statistika u kojoj nema Bošnjaka! Bez ikakvog obrazloženja, jer su se Bošnjaci morali pisati ili Srbi ili Crnogorci. Hamza je po običaju Srbin muslimanske vjeroispovijesti, samo, da bi se dokazala teza: svi smo mi Srbi. Jer, silom se može sve, ali niko ne zna do kada. Ovo je samo jedan primjer kako smo I u statistikama zatirani na našem sandžačkom prostoru. Ovdje se otvara pitanje, permanentnog negiranja našeg postojanja na ovim prostorima, koje ne prestaje, bez obzira na činjenicu da stoljećima živimo na ovoj sandžačkoj vjetrometini. Ovdje ću potkrijepiti sopstvenu tvrdnju prema kojoj postojanje bogomila na prostorima stare Raške države nije izmišljotina već realnost. Između ostalog, Ivan Frano Jukić navodi podatak po kome se bosanski ban Kulin, ranije katolik, oženio Anom, sestrom Nemanjinom: koja bješe bogomilka, i on postade sledbenik te vjere.18 Ovdje sam naveo da nijesu baš svi mogli da odole a da ne kažu pravu istinu o postojanju bogomila na prostorima Sandžaka. Da je krstjana (bogumila, babuna) bilo na teritoriju Skadarsko-Novopazarskog sandžaka u velikom broju. To potvrđuje i Vladimir Ćorović, pri čemu upućuje na brojne ostatke materijalne kulture, pa i na pisane izvore.19 Postoje u dolini Lima razasuti stećci - nadgrobna znamenja koje on ne pripisuje Grcima ili Latinima. Isti, ovakvi, stećci nalaze se duž ibarsko-raške doline, pa preko Pešterske visoravni, čitav prostor povezuju sa artefaktima na Glasincu na Romaniji. Tome u prilog govori i Divoševo jevanđelje pronađeno 1960. godine u crkvi Sv. Nikole u Podvrhu blizu Bjelog Polja koje se pripisuje, također, bogomilima? Ako bismo se pozvali na pomoć bogomilske toponimije, koja bi nam mogla biti jedna od najuvjerljivijih dokaza o prisustvu Bosanske crkve na nekim područijima Sandžaka, vidjeli bismo sličnosti između naziva naselja, identičnih onima na Glasincu (npr. selo Gostun Prema: I. F. Jukic, Zemljopis, 91. Prema: Vladimir Ćorović, Bogomili (patareni, Babuni). - Narodna enciklopedija I, Zagreb 1927.

18 19

20


Bogomili Sandžaka na Limu). Vjerovatno ovo ime dolazi iz bogomilske toponimije, pri čemu prefiks gost, dolazi iz hijerarhije Bosanske crkve. Među muslimanima Sandžaka XV vijeka možemo tražiti imena potomke heretika, babuna, bogomila, jer postoji dosta dokaza od vladavine Stefana Nemanje u XII vjeku, pa sve nadalje, do dolaska Osmanlija. Registruje ih i Dušanov zakonik, i razne povelje i spisi, sve do Žalbe kralja bosanskog iz 1456. godine, nekoliko godina prije pada Bosne (1463) u kojoj se navodi da, i pored velike želje, ne može više da vodi rat protiv Osmanlija, zbog maneheja, koji više vole Turke nego hrišćane, a koji čine skoro većinu kraljevstva. D. Korać ističe da “arheologija otkriva ono što je dogma uništavala vjekovima” sa potkrepljenim činjenicama da su bogomili, obnovitellji gnostocizma u srednjem vjeku i da su potekli sa Balkana, mnogo prije sličnih jeresi u Italiji i Francuskoj.20 Nakon ovih dokaza, naravno i mnogo drugih, nema osnova a da se ne počne sa konkretnijim istrazivanjima o postojanju bogomila na teritoriji stare Raške, odbacivanjem tvrdnji katoličke i pravoslavne hijerarhije koja tvrdi da je to sekta, jeres i slično tome, jer se sa pravom može istaći da se to čini, samo, iz nepodnošljive mržnje prema trećoj konfesiji na ovim teritorijama. Ova dualistička, a kasnije monoteistička, religija se rasprostirala od Zapadne Azije do Evrope; čak su 1167. god. održali svoj Kongres u Francuskoj, u San Feliksu de Karaman, blizu Tuluza, vođa im je bio Nikita iz Carigrada, sličan papi u katoličkoj crkvi.21 Ovi dokazi nameću pitanje: Da li se ijedna sekta mogla održati sve do 1221. godine? Da li bi svaku takvu sektu, čak i minornu, mogli, mnogo ranije, uništiti tako snažni Carigrad i Rim? Da je bila jeres, uništili bi je Nemanjići za tih dvjesta godina, a naročito ratovi Nemanje, Save i posebno cara Dušana. Iz ovoga možemo zaključiti da su na područjima gdje je Vidjeti opširnije: D. KORAĆ, Vjera u Humskoj Zemlji, Crkva na kamenu, Mostar, 2008. 21 Uporedi: D. Dragojlović, Bogumilstvo na Balkanu i u Malo jAziji, Balkanološki institut SANU, Beograd, 1982. 20

21


Sulejman Aličković djelovanje pravoslavna i katolička crkve bilo najjače (blizina Carigrada, Rima i Zapadne Evrope) bogomili bili savladani ili znatno oslabljeni, tek tijekom XIII i XIV stoljeća. Na području Bosne i Hercegovine, a od Deževskog sabora iz 1282. godine i na području današnjeg Sandžaka, pravoslavna i katolička crkva su bile daleko slabije od bogomilske. Postoje dokazi da se bogomilstvo zadržalo sve do 1463, a prema tvrdnji nekih istraživačima sve do kraja XVI stoljeća. Na osnovu ovoga, postavlja se logičko pitanje: Zašto Bošnjaka nema u ranoj povjesti Sandžaka, a nema ih ni u popisu iz 1948. god. jer u tom popisu su ili Srbi ili Crnogorci - a oni, ipak, Bošnjaci. Ali “ukinuli” im nacionalno ime, “ne postoje”; oni koji stoljećima naseljavaju ovu teritoriju. Poznato je, da u svim nacionalnim euforijama, političkim i teritorijalnim pretenzijama, u cilju osvajanja tuđeg i nametanja svojeg, narodu se, na teritoriji na kojoj živi, kao temelj uzima ime sopstvenog i nameće tuđ jezik. Tada nastupa, tradicionalno neukusno, “silovanje” jezika; nameće se i tuđe ime, koje mu je etnološki strano: mijenja se leksika i pravopis, a domorodački domorodački narod zapostavlja i prepušta nepismenosti i nemogućnosti školovanja, da bi se kasnije tvrdilo kako taj narod nikada nije bio ni pismen ni prosvijećen, te da “nije bilo nas ostao bi najnepismeniji narod na Balkanu ( Bošnjaci)”. 22 Sve se činilo u cilju ostvarenja velikosrpskog velikodržavlja i plana “Svi Srbi u jednoj državi”. Međutim, veoma je poznato da su upravo Bosanci stekli pravo koje im niko ne može osporiti, da svoj jezik nazivaju bosanskim. Činjenica je da jedino oni nikada nijesu imali problem između izgovorene i pisane riječi tj. književne i narodne riječi. Sa druge strane i Srbi i Hrvati su imali razlike: sve do polovine XIX vjeka u Srbiji se pisalo Imali su bošnjaci i svoje pismo (bosančicu-zapadna verzija ćirilice, a sve do okupacije Sandžaka 1912/1913, i njegove podjele između Kraljevina Srbije i Crne Gore imali su i temeljito islamsko obrazovanje i svoje islamskoduhovne obrazovne institucije (alhamijado, turski, persijski i arapski jezik i arapsko pismo) koje su naprečac ukinute i Bošnjacima zabranjene. 22

22


Bogomili Sandžaka slavensko-serbskim jezikom sa 44 slova (znaka), koji narod nije razumio. U Srbiji nije bilo standardnog pravopisa sve dok srbijanska Vlada nije priznala Vukovu reformu, koji je sve prikupljene umotvorine kod Bošnjaka i svih ostalih nazvao srpskim, ponovo u cilju negiranja tuđeg i njegovog prisvajanja, a sve prema ideji velikodržavnosti. U predgovoru ljetopisa Ispovid Krstjanska Stipana Margetića Jajčanina može se jasno uočiti da je jezik bosanski, kako on kaže: so zovu Ilirički ni s ednim se ne slaže, niti sa nijedan razširio po razliki kralevstvi, kako svak zna: ali se izkvario na mnogo mista i svuda, i pomešao s različim iezici, kako, u Bosni govorimo mnoge mnoge tirske rieči mećemo, i miešamo: tako u Dalmacii i u Dubrovniku mnoge rieči meću italijanski. U nas u Bosni ne ima redovnika, aliti uba malo koi neumije tri, ali cetiri iezika, i mnoge su kcnige štampali i iztomačili u jezik bosanski, ali slovim latinskim a veci dio od puka ne umije u ona slova, i naša ie štampa ostavlena i zabačena…… posli Divkovića i Posilovica, a veoma su potrebite knige u Bosni u naša slova i u naš jezik.23 Iako je Andrija Kačić Miošić pisao latinskim slovima, obični i malo pismeni ljudi su ga rado čitali jer su ga bolje razumjeli; bilo je vrlo teško običnom robu razumjeti pisanje na slavenoserbskom jeziku kojim se pisalo do polovine XIX vijeka u Srbiji. Pisma od Cobilicha i Brankovicha ( iz djela Andrije K. Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga): Lipe ti su rumene Ruxicze u bijelu dvoru Lazarovu...24 Bosna može da se pohvali da je još od Kulina bana, pa i prije, imala svoje pismo po imenu zemlje i države u kojoj je ono nastalo. Pisalo se bosančicom-zapadnom verzijom ćiriličnog pisma. Iako je to bila jedna vrsta modificirane ćirilice, tim pismom su se služili i bosanski franjevci, pa su bosančicom pisali i vjerske knjige. Iz ovoga se može zaključiti da Bosna ima Vidjeti: Stjepan Margitić-Jajčanin, Ljetopis fra Nikole Lašvanina, Glasnik Zemaljskog Muzeja, 01/07/1889. 24 Prema: Kačić-Miošić, Andrija. Razgovor ugodni naroda slovinskoga. – u: Split: Zbornik Kacic, 1983. 23

23


Sulejman Aličković svoj bosanski jezik i neovisna bogomilsku crkva, svoj novac i sopstvene Zakoni (Povelje I slično), koji daju atribute postojanja bosanske države nekada u manjim a nekada u većim granicama, i ubjedljive dokaze da nikad nije pokorena ni osvojena. Tako je bilo sve do pada Bosne pod vlast osmanlija 1463. godine kada većina stanovništva prihvata islam u kojemu su pronašli blizinu svog vjerovanja. Islam je njima bio bliži od pravoslavne i katoličke vjere I njihovih crkava koje su ih vjekovima progonile i ometale. Jedan od većih razloga prelaska je nepostojanje ikona i kipova (kumira) u islamskom učenju, kojih nije bilo ni kod bogomila. Primanjem islama Bošnjaci nisu postali “Turci”, kako ih Pravoslavna, a povremeno i katolička crkva i danas naziva. Tako su ih nazivali vladari, pisci i državni predstavnici Srbije, samo da bi ispunili ciljeve potpune asimilacije, progona i opravdavanja genocida koji se vršio nad Bošnjacima Mnogi velikosrpski ideolozi, od Karađorđa pa do danjašnjih dana, svoja su nedjela nad Bošnjacima opravdavali izgovorom: ”Turke treba istrjebiti jer svaki onaj koji je primio islam je Turčin”, iako nije znao ništa više turskih riječi od običnih Srba u čijem se rječniku nalazi preko tri hiljade turskih riječi. Ipak, I oni su svoje odive udavali za turske sultane samo da bi se, bar, turskog vazalstva domogli. Ako se trenutak zadržimo na problem bosanskog jezika, gdje i oni koji su se dogovarali oko južnoslavenskog jezika i pisma, u Beču 1850. godine kažu: “Jednoglasno smo priznali da je najpravije i najbilje primiti južno narečje, da bude književno i to: a) zato što najviše naroda tako govori, b) što je najbliže staromu slavenskom jeziku a po tome i svjema ostalijem jezicima slavenskijem, c) što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane, d) što je sva stara dubrovačka književnost u njemu spisana, e) što najviše književnika i istočnog i zapadnog vjerozakona 24


Bogomili Sandžaka već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila).25 U potpisu ovog dogovora su sledeće ličnosti toga doba: U Beču 28. ožujak p.n. 1850. godine: Ivan Kukuljević s.r.; Dr. Dimitrije Demetar s.r.; I. Mazuranić s.r.; Vuk Stef. Karadžić s.r.; Vinko Pacel s. r.; Franjo Miklošić s.r.; Stjepan Pejaković s.r.; Đ. Daničić s.r.;26 Iz ovoga se može zaključiti da je za osnovu tog “novog” jezika uzet govor Bošnjaka (istočna Hercegovina), jer nije uzet ni sa zapadne ni sjeverne strane gdje je Hrvatska, niti istočne gde je Srbija, ali je zadatak svih potpisanih bio negiranje postojanja bosanskog jezika. Iako postoji i u povlji Kulina Bana (29.VIII 1189. ) pa preko pisanog bosansko-turskog riječnika koji je štampan 1631. god., kojeg je izdao Muhammed Hevai Uskufi, 27 svima koji ne mogu da se pomire sa tradicionalnim egzistiranjem bosanskog jezika preporučujemo da pročitaju Naravoučenije od Dositeja Obradovića: Ko te pre? –Kadija. A ko ti sudi ?- Taj isti kadija. Ne pitam te više - znam šta će biti - vele Bošnjaci.28 Vjerovatno, zbog toga što u svojim djelima govori o Bošnjacima, Dositej i nije najpopularniji kod Srba. Bošnjaci su se vjekovima služili sopstvenim jezikom, koji se zadržao do dan danas, a što im se to uskraćuje od strane moćnijih, veliki dio krivice snose sami Bošnjaci, jer su dozvoljavali da kroz njihovu historijsku prošlost drugi o njima odlučuju. Nisu se borili ni za svoje nacionalne interese, jer su među njima vlasti uvjek pronalazile one koji bi odradili posao. I danas pronalaze one koji će prihvatiti promjenu imena Sandžaka, Milivoj Pavlović, Primjeri istoriskog razvitka srpskohrvatskog jezika.Narodna knjiga, Beograd 1956. 26 Isto, 184. 27 Preporučujemo onima koji negiraju postojanje bosanskog jezika, neka bar pogledaju školsko svjedočanstvo Ive Andrića iz 1906. godine u kome stoji predmet bosanski jezik, koji je naknadno precrtan, a dopisano srp.hrvatski. 28 Prema: Milivoj Pavlović, Primeri istorijskog razvitka srpskohrvatskog jezika, Beograd, 1956; isto tako: Kurjak i jagnje, 170-171. 25

25


Sulejman Aličković iako postoje opravdani razlozi koji ukazuju na kontinuitet toga imena, da termin Sandžak postoji više od šest vjekova. Pod imenom Sandžak (tur. Zastava, bajrak) ili Novopazarski sandžak), koji ima svoju historiju, poznat je u evropskom diplomatskom riječniku. Ovaj naziv vjekovima prihvata i sam narod koji egzistira na pomenutoj, većinski etničko-bošnjačkoj teritoriji. Zbog toga ni Bošnjaci Sandžaka ne dozvoljavaju da im danas, poslije toliko vjekova postojanja, neko otme ime sopstvenog vatana i nametne neko drugo, ili svoje (npr.Raška oblast), premda se zna da je termin Raška Oblast, prostorno i geografski uži od imena Sandžak, odnosno samo jedan od njegovih integralnigh djelova. Ime koje danas koriste srpski historičari, kao i političari, ponovo se doživljava kao nametanje i otimanje Bošnjačkog indentiteta. O ovome će sigurno raspravljati lingvisti još dugo. Kao što sada osporavaju ime Sandžak, tako su vjekovima osporavali i postojanje Crkve bosanske, iako je većina stanovnistva Bosne slijedila bogomilsku vjeru, iako su je i katolička i pravoslavna crkva proglasile krivom vjerom (herezom). Ova vjera u dokumentima se naziva raznim imenima: paterenskom, manehejskom, babunskom i slično. Dok su njeni pripadnici samo sebe nazivali dobrim kršćanima Vladimir Dvorniković (1889-1956) piše sledeće: Bogumilstvo je u Bosni prihvaćeno uglavnom sa praktične i političke strane kao izolator protiv tuđeg zahvatanja i tuđeg zadiranja u plemenitu baštinu. A koliko su i ostali osim Bosanaca bili odani Rimskoj crkvi,govori odlomak iz letopisa Smrt Kralja Zvonimira XXVII: “I posta Kraljem Zvonimir, koji pošteni kralj sin dobroga spomenutja, poče crikve štovati i ljubiti . I poče dobre pomagati a progoniti zale i bi od svih dobrih poljubljen a od zalih nenavijen; Jer nemogaše zla videti; I tako ne beše on za Hrvate zašto oni neće biti dobrotom dobiti, da bolji su pod strahom.“29 29

Vidjeti: Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslovena, Beograd

26


Bogomili Sandžaka Tako piše pop Dukljanin, iz čega se može zaključiti da su dobri samo oni koji poštuju crkvu i njene zahtjeve i samo takvi se od strane Rima proglašavaju dobrima što u nastavku potvrđuje ovo misljenje: „Po ovi način i u to vrime zgodi se da cesar rimski s voljomsvetog oca pape posla posle i listove svoje ovako k dostojnomu kralju Zvonimiru prosce i molece kakodraga brata i meu kralji krstjanskim kralja poštovanog: Oto te molimo i prosimo, da skupiš k sebi svu gospodu zemlje tebi podlozne i svih od vrednosti… I tako dobri i sveti kralj Zvonimir prijamše listove od pape i cesara, zapovidi po sve kraljevstvo svoje da bude skupćina i sa shodomu petih Crikvih u Kosovi.“30 Posto pod silom svojih vojnika i narodne straže okupiše narod bude im saopšteno i pročitano ono što zahtijeva sveti otac: Brata našega Zvonimira molimo s vlasnici i pukom zemlje i kraljevstva njegova, da bi hotil odlučiti i s nami biti zajedno s pomoću ine gospode krstjanske, koji ovake listove imaju od nas, i oni da odluče volju njih, i da nam dadu na znanje, jesu li k volji našoj pristali, ća jest s dopušćenjem Božjim i Sina njegova koji jest potrojen od Dive Marie, i muku (trpel) i krv prolio na drivo kriza i na njem umoren; koja smrt bi otkupljenje svita i oslobojenje svetih otac iz limbne tamnosti. I tako z dopušćenjem njegovim i s pomoću u njega virujućih jesmo odlučili osloboditi mista koja je za ljubav nasu okrvavio, i gdi je pridao duh ocu kroz muku i trud i greb, u kom bi položeno prislavno tilo njegovo i i toj čuvše Bogom prokleti i nevirni Hrvati, ki ne mnogo prija daše pomoć hudobnome sinu dobroga njih gospodina kralja Radoslava iz kraljevstva njegova izagnati i oružnom rukom s nemilostivim 1997. 30 Vidjeti: Ljetopis Popa Dukljanina, priredio Slavko Mijušković, GZ, Podgorica, 1967; isto: Monumenta Montenegrina, knj. 10, priredio Vojislav D. Nikčević, IICG, Podgorica, 2003; isto tako: Eduard Peričić, Sclavorum regnum Grgura Barskog-Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1990; Rotković Radoslav, Kraljevina Vojislavljevića 11-12 stoljeća, Podgorica, 1999.

27


Sulejman Aličković siinom njegovim iz zemlje prognati; Tada čuvsi toj nevernici ne daše ni listove dočtiti, skočiše, ne samo da bi pristali na dostojnu molbu svetoga oca pape i cesara rimskog, da sveta mista iz ruk poganskih izmu i oslobode, da oni Bogom prokleti počeše kricatii i vikati na svetoga kralja, tužeći se i vapajuci jednim glasom kano na Isu Krsta Židove: „Da on išće izvest njih iz domov njih iz žen i dice njh, i s papom ter s cesarom otimati mista gdi je Bog propi i gdei je greb njegov. A što je nam za to? ( Ljetopis popa Dukljanina ) - (ulomak)31 Ovo potvrđuje tezu Vladimira Dvornikovića: zašto je prihvaćeno bogomilstvo u Bosni? Jer, i tamo gdje su vladali kraljevi odani Rimu narod nije prihvaćao njihove odluke. Slične probleme imali su i vladari na istoku, tako da u Žitiju despota Stefena Lazarevića32 koji kaže za narod Srebrenice i ostalih mjesta da su vsi jeresi bogumilskie. Dok arijeskop Danilo I izpisuje da su babuni lažni hristijani koji se rugaju našoj vjeri i da je Dušan porazio kako on kaze bezbozne i pogane babune, a u Dušanovom zakonu stoji da ne smije ta riječ ni da se spomene, svakog sljeduje kazna za tu izgoivorenu riječ. Sve ovo govori o postojanju bogomila u Bosni i Sandžaku, kao što se ne može osporiti činjenica da su na ovim prostorima živjeli Iliri koji tu i danas postoje, i najmanje su asimilirani sa Slavenima. Obračunavati se sa nekim toliko dugo, ratovati, ime mu dekretom zabranjivati, a tvrditi da nije postojao - isto je kao sipati vodu u testiju bez dna. Neki historičari idu čak dotle da potpuno negiraju postojanje Bosanske crkve. Za Simu Ćirkovića je to izmišljotina. Ne postoji ni jedan izvor, svi stećci razasuti po ovim teritorijama nijesu bili nikakvi naučni dokazi za neke historičare i mnogi pisani tragovi ne prestavljaju za njih istinu Isto Povest o slovima (Skazanije o pismeneh): Izvodi ; Žitije despota Stefana Lazarevica (Stara srpska knjizevnost u 24 knjige), Srpska knjizevna zadruga, 1989. 31 32

28


Bogomili Sandžaka o postojanju tog naroda. Ali, vjerovatno, ako priznaš istinu da postoji neko drugačiji tu, ti ga ne možeš lahko prisvojiti i proglasiti ga nepostojećim. Kako kaže narod - cilj opravdava sredstvo. U svemu ovome učestvuje Ruska crkva i ruska država čija je vjekovna težnja za izlazak na Sredozemno more. Ne birajući sredstva, pomažući i oružjem i finansiski - radi na ostvarenju tog cilja gurajuci srpski narod na razne pobune i ratove. O toj pomoći i podstrekivanju dosta toga nalazimo u knjizi Korjeni zla i nasilja, koju je objavio dr Mustafa Memić. (O jeziku bosanskome i njegovom postojanju ćemo prepustiti ligvinstima da kažu svoju riječ). U svom izlaganju o postojanju bosanske crkve i bogomila na bosanskoj zemlji u čijem sastavu je vjekovima i Sandžak, Miroslav Krleza 1955. godine kaže: “Bogomili su optuživani da poriču Kristovo božanstvo i da su sami satanizirani, ali su bili i jedini kontra punkt usred našeg nadasve zbrkanog sredenjevekovnog rasula. Bogomili su arhajsko plebejska varijanta evropske mistike povampirena na osnovi starinskih orjentalnih pshihoza. Više od trideset hiljada nadgrobnih mramorova govori nam o bogumilskim pokoljenjima koji su živjeli kao organizovana moralno intelektualna sekta, u neposrednoj blizini Rima. Kako od Rima, tako i vizantijskih vazala biva progonjena kao bjesna zvjerad, protiv koje se Rim i Mleci, mađarski i srpski kraljevi trajno spremaju na križarsku vojnu. Fenomen toliko antipatičan Latinima i Grcima, Mlečanima, Mađarima i Dubrovčanima u davnoj prošlosti u hrvatskoj i srpskoj intelegenciji devetnestog stoljeća naročito, tako da se i danas u novoj našoj historiji, još uvjek govori u afektu. O njima se pisalo, mislilo kao o bosanskoj kugi, a što je onda vladika Vrh bosanski đakovčanin odabrao za svoju spavaonicu baš onu sliku poslednjeg bogumila kralja Stjepana Tomaševića koji moli za milost nebeskog vladara u predvečerje katastrofe, to govori o bogumilskoj problematici poglavlja.”33 33

Prema: Miroslav Krleža, Bosanska kuga, Panorama pogleda i pojmova 1, 355.

29


Sulejman Aličković Očigledno je da su bogomili za Krležu krivovjerni samo u antiklerikalnom smislu. Ne prihvatajući grčku ni latinsku hijerarhiju, oni u svom tvrdom vjerovanju ne prihvataju posrednika između njih i Boga, nego mu se u svojim molitvama i u svojim pokajanjima obraćaju direktno, ne vjerujući u to da Bog šalje Svetog oca na zemlju, tj. papu, jer on po njima djeluje po principu svoje volje, a ne volje Boga, što vidimo u djelu Smrt kralja Zvonimira, predhodno citiranog. Gdje on, po njima, djeluje na principu zla a ne dobra. Vjerujući u princip dobra, na pripovjedanju bratstva i ljubavi jednakih među jednakima u stvari vidi se da su bili u pravu, jer su najveći progoni inkvizicije u srednjem vjeku pokretani baš iz Rima, i to od strane pojedinih papa koji su bili jedni od najvećih protivnika svega naprednog i naučnog u tim vremenima. Ne prihvatajući takvu crkvu, koja je stala na stranu feudalaca, kraljeva, biskupa rimskih i bizantiskih, sebe u bogumili osudili na propast jer nisu bili ni ekonomski ni politički, a, da ne govorimo, ni vojno sposobni da se odupru dvijema postojećim crkvama. Na taj način su sebe osudili na nestanak, izjednačavajući svoju da sudbinom mnogih drugih “sekti”, koje su egzistirale u to vrijeme, u balkansko-tračkim provincijama, pa sve do Irske. Međutim, kada se danas povede rasprava o bogomilstvu i odnosu prema bogomilima, nailazimo na brojna neslaganja, strasne diskusije, političkie osude, jer ni danas ni jedna ni druga crkva (pravoslavna i katolička) ne želi priznati istinu, jer se vjekovima predstava o bogomilima krivotvori, naročito u zadnja dva vjeka, i sve u cilju da se zaboravi da je između te dvije crkve postojala i treća – Crkva bosanska. Nasuprot borbi ove dvije vjere koje su bile dominantne u Hrvatskoj i djelimično u Srbiji, Austro-Ugarska uprava je isticala bogomilstvo i bošnjaštvo neovisno o srpstvu i hrvatstvu, dok su njegovu bolju stranukulturu bogomila Bošnjaka, Hrvati i Srbi svojatali kao svoju. Na taj je način, danas, Meša Selimović, postao srpski pisac, 30


Bogomili Sandžaka premda je svoj roman započeo, kao i kad svaki Bošnjakvjernik nešto započinje, sa Bismillahir-Rahmannir-Rahim. Najvjerovatnije, sada u ovim vremenima koja su došla, moći će Bošnjak da dokaže da je taj bogomil Bosne njegov korijen i da je vjekovima živi tu, na svom vatanu, u svojoj viševjekovnoj državi, i može sa konkretnim argumentima dokazati da bogomili nijesu ni otpadnici ni jeretici, ni Bosanska kuga, već korjeni Bošnjaštva, i da smo mi njihovi nasljednici. Njima određujemo sopstveni kulturni, politički I vjerski indenditet, jer Bošnjaci pronalaze svoje korjene upravo u toj srednjovjekovnoj bosanskoj državi i, između ostalog, u bogomilima i njihovom monoteističkom učenju. Međutim, za mnogi osporavaju baš ovo: Zašto se Bošnjaci vezuju za bogomile, šta to hoće, zašto tu traže svoje predislamske korijene? Iako se mnogi historičari slažu i potvrđuju postojanje Bosanske crkve, te postojanje Bosne kao države, ali ne mogu da prihvate postojanje Bošnjaka bogomila-srednjovjekovnog bosanskog naroda, iz jednog prostog razloga: da bi negirali historijske korijene i etnogenetski razvoj Bošnjaka na ovim prostorima, što je vremenom preinačeno u težnju za otimanje tuđeg teritorija, da bi ga docnije proglasili svojim. Negiranje naše veze sa bogomilima, je ustvari negiranje supstrata, negiranje našeg indentiteta. Nameće se sasvim normalno pitanje: Zašto se svi ti crkveni velikodostojnici, državnici, političari, historičari, kvazinacionalistički učenjaci vjekovima, do današnjeg dana, trude da Bošnjacima osporavaju njihove genetske korjene, i da tvrde kako su Bošnjaci, ustvari, Srbi islamske vjereoispovjesti, što je još jedna u nizu besmislica bez ijednog konkretnog povjesnog dokaza. Prikrivajući naš istinski indentitet, tj. vezu sa starosjediocima Bosne - bogomilima, i prema zakonu Cara Dušana (1331-1355): babunima, mrskom jeresi…34 I pored dovoljnih dokaza, povelja, pisama, danas historičari i sa jedne i sa druge strane, s Istoka i 34

Vidjeti: B. Marković, Dušanov zakonik, Beograd, 1986.

31


Sulejman Aličković Zapada, govore i pišu u svojim djelima: ta oblast je neistražena oblast. Neispitano i, kao takvo, vrlo sumnjivo i danas čudno, ali ipak svaki dan pronalazimo sve novije dokaze o našoj historijskoj vezi sa bogomilima. Ali, kad nešto hoće da se sakrije onda se i zemljom zatrpava, ruši, raznosi, u tom trenutku se ni ne pomišlja da će se to jednog dana otkriti, a šta li je tek bilo u devetnaestom i dvadesetom vijeku, koliko se samo tada protjeralo, pobilo i uništilo svega onoga što je podsećalo na tradiciju Bošnjaka? Vjerovatno su na pomolu nova otkriti koja će pokazati šta je sve u svojoj zanimljivoj i turbulentnoj prošlosti preživio bosanski bogomil. Nikada Bošnjaci nisu težili osporavanju identiteta onima koji su od katolika postali pravoslavci35, jer svako ima pravo da vjeruje po svom ubjeđenju, ali nema pravo da to silom sprovodi nad drugim. A to su Nemanjići činili. Njihovi sljedbenici to čine i danas. Posljednji rat u Bosni i na Kosovu dokazuje kovanicu - pobij, proteraj, razruši, sve što nije srpsko. Medutim, kako sa Istoka tako i sa Zapada, žitelji Bosne su doživljavali teške trenutke protjerivanja i pokušaja zatiranja identiteta. Kao što je dobro poznato Ugarska je predvođena Žigmundom u križarskom pohodu 1403. god. pobijedila kod Dobora bosansku vojsku i napravila pokolj bogomilske vlastele.36 Hiljade ljudi je iskasapljeno i bačeno niz strme klisure u rijeku Bosnu, a sve u cilju uništenja i zatiranja bogomila, sljedbenika Bosanske crkve. Baš u tom stoljeću Evropa doživljava svoje najcrnje dane: lomače, inkviziciju (paleći ljude i žene), koji, prema optužbama katoličkog Vatikana: imaju ugovor sa đavolom, sotonom; proglašavajući ih za krivovjernike, herezu i satane uz snažnu podršku Rimske crkve. Stefan Nemanja (1168-1196), osnivač dinastije Nemanjića je porijeklom katolik i zvao se Nimon. 36 Aleksandar Solovjev, Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne. Godišnja istorijskog društva, I, Sarajevo, 1949 35

32


Bogomili Sandžaka Na drugoj strain, srpska vlastela potaknuta Zakonom cara Dušana, ima ambiciju očistiti mrsku jeres sa prostora Sandžaka, kako srpski historičari kažu: “Raške oblasti”. I baš na temeljima tih antagonizama treba tražiti razloge radi kojih Bošnjaci traže spas u drugoj opciji, pa je osmanlijsko nadiranje i zauzimanje ovih prostora, rezultiralo njihovim prihvatanjem islama, najbližoj vjeri njihovom monoteističkom i antipaganskom ubjeđenju kome su kao bogomili pripadali. Osmanlijska vlast donosi nešto novo u svojim državnim i vjerskim zakonima, uvodi porez - desetak, za razliku od odredbi u Dušanovom zakoniku, gdje je svaki građanin morao provesti radeći na posjedu vlastelina dva dana u nedjelji, dok onaj koji je prihvatao islam ima posebno rasterećenje od poreza, što je bilo jako pogodno za onoga koji je do tada bio opterećen raznim nametima, a i život mu je bio ugrožen svakog trenutka. Kad se sve ovo sumira, vidljivi su razlozi bogomilskog prihvatanja Osmanlija i islama, koji su u svojim zakonima imaju odredbu da će onaj “ko prihvati islam biti povlašćen u toj državi, čak će imati u budućnosti imati i privilegije, da će isti ti bogomili biti u prilici da dospiju u samom hijerarhijskom vrhu Osmanlijskog carstva. Jedan od uvjerljivih dokaza su dva sina herceg Vlatka, Ali beg i Hamza beg, kako potvrđuju povelje iz prepisa sa turskog na hartiji u Dub koje je herceg Vlatko dao Dubrovčanima po sultanovoj zapovijesti. Arhivu, gdje se vidi da sultan daje titule znanima, a ne Turcima.37 I Nemanjići su bili najpije sljedbenici Zapadne crkve, da bi zatim prihvatili Pravoslavlje, tj. Istočno hrišćanstvo. Tek 1212. godine Stefan Nemanja je prihvatio hrišćanstvo,što znači da je bio prvo katolik, pa tek poslije prihvatio pravoslavlje, a njegov sin Vukan je umro kao katolik. Očigledno se vidi da pojedinci koji tvrde da su Sloveni na Balkanu, bili su odvojeni na Istočno i Zapadno hrišćanstvo, a poznato je da su istočni hrišćani prvo prihvatili Zapadnu crkvu 37

B. Spomen, 164, I.

33


Sulejman Aličković (Srbi), pa tek kasnije Stefan Nemanja 1212. godine prihvata istočno hrišćanstvo. Mnogi među njima su bili i sledbenici Bosanske crkve. Ovo je značajno istaći, jer Pravoslavna crkva i srpska historijska propagan najviše negiraju i minimiziraju ulogu babuna i krstjana bogomila i sve one koji su nakon toga pribjegli islamu. Međutim, najezdom Osmanlija na Balkan, mnoge vođe Srba postaju turski vazali, kao na primjer: u bitci na Rovinama (1395) godine učestvuje i Marko Kraljević kao turski vazal, a poznato je da su i ranije u svojim redovima srpski vladari pozivali Turke da im pomognu u bitkama protiv Ugara. Uroš I je imao dvadest hiljada Osmanlija plaćenika. Međutim, Kosovskom bitkom, 1389. godine Osmanlije započinju osvajanje Donje Mizije, Bosne, na čijoj se teritoriji tada nalazilo Kosovo. Dolaskom Osmanlija došlo je do širenja jedne nove vjere, tj. islamskog učenja, kod naroda koji su živjeli na tim teritorijama, kod Grka, Bugara, Vlaha, Srba, Bosanaca, Albanaca i drugih. Postoji jedna zabluda ili netačnost, kako je došlo do masovnog poturčavanja na ovim prostorima, što je samo varka tadašnje crkve, da bi stvorila što višu mržnju prema narodu koji tu vjekovima živi, koji prihvatiše islam kao vjeru, i osim vjere ne prihvatiše ništa tursko, što znači da nije došlo do asimilacije naroda. Nigdje na ovim teritorijama nije prihvaćen turski jezik, osim onih tri i po hiljade riječi koje i danas gravitiraju u bosanskom i srpskom jeziku. Prihvaćena je religija arapa, arapska lična imena, etika ponašanja, moral, a očuvana je autohtonost jezika, mnogi običaji i svijest o porjeklu, što je veoma bitno, jer današnje generacije mogu reći i ko su, što su, odakle su i koji su im korjeni. Trudeći se da propagandom i mržnjom prema onima koji su prihvatili islam, pravoslavnom narodu ulije uvjerenje da su Turci, vođe srpskog naroda su ostvarivale cilj proterivanja velikog broja Bošnjaka sa sandžačkih i obližnjih prostora, tako da je sigurno da nije propaganda, ne bi bilo ni toliko akcija genocida nad bošnjačkim narodom (“dobri Bošnjani”). Hiljadama ognjišta 34


Bogomili Sandžaka je zatrt samo zbog razlike u imenu i pripadnosti drugoj vjeri. Bošnjaka nije čudilo jer su i njegovi njegovi predci, pa makar da su bogomili-babuni, jer se to i ranije dešavalo. Nekoliko hiljada preostalih stećaka, rasutih od Une u Bosni do doline Ibra i šire, svjedoče bogomilsko bitisanje na ovoj zemlji, tako da je danas historičarima i jedne i druge strane lakše da dokažu tvrdnje o postojanju te mrske jeresi. Ali, kao što to biva, svedoci se uvjek nađu. čak i 1459. god. tadasnji kralj Bosne Tomaš navali na bogumile u Bosni ili da se pokrste ili im sledi progon. Oni koji su ostali (a bila ih je ogromna većina) postali su kripto-bogomili. O tome je u svome Comentari verum memoralitum ostavio zabelješke i Pio (Pegolomini) gdje kaže: “Kralj Bosne, da opere ljagu što je Turcima predao Smederevo i Dadadne dokaže svoje kršćanske vjere, ili kako mnogi drže, potaknut pohlepom za blagom prisilio je manehejce, kojih je bilo mnogo u njegovom kraljevstvu, da isele iz kraljevstva ostavivši svu svoju imovinu ako neće da prime kristovo učenje. Oko dvije hiljade prekrstilo se silom, a oko četrdeset hiljada i, malo više, koji su tvrdoglavo držali svoju zabludu i pobjegli ka Stjepanu Kosaču, vojvodi bosanskome, svome drugu u vjeri nijesu.38. I ovo u mnogome doprinosi masovnom prihvatanju islama na teritoriji na kojoj polahko nadire Osmansko carstvo, jer se događa uz sam dolazak Osmanlija i zauzimanje Bosne. Postojanje Bosanske crkve i njenih sljedbenika opisuje i Dominik Mandić u svom djelu Bosanski kristijani u Turskim izvorima.39 Muhammed Hadžijahić u svom istraživanju dolazi do neoborivih dokaza da u defterima turskim u kojima popisuje u katasterski posjed tretiraju kristijana, posebno od katolika i pravoslavaca gdje su bogomili živjeli u velikim zajednicama, tj. bili kolektivni vlasnici imovine, jer jedan dio kristijanskih Vidjeti: M. Hadžijahić, O nestajanju crkve bosanske. Pregled, LXV,II-l2, Sarajevo 1975 39 Opširnije: Dominik Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana (The Bogumil Church of Bosnian Christians) 38

35


Sulejman Aličković baština upisan je kao baština Radić krist, Hladić krist, Radonje gost Gosta Gojsara, Božidara krist, kristijanska zajednica paterena Bjelosava i slično.40 Proučavajući osmanlijska dokumenta, književnik Hivzi Bjelevac dolazi do veoma konkretnih dokaza koje je pronašao u Bajezidovoj Kitabhani (1935) u Istanbulu u kojoj se govori da je još 1568. god. u južnim krajevima Hercegovine (Mostaru) bilo paterena- bogomila, nakon što je odmaklo sto godina od osvajanja Bosne (1463) od strane Osmanlija. Aleksandar Solovjev tvrdi da su za vrijeme prognanstva od strane Stjepana Tomaša godine 1459., poslije pada Bosne, pod osmanlijskom upravom, bosanski bogomili otišli u Bugarsku, gdje su našli utočište kod pristalica svoje vjere, jer je poznato da se bogomili u Bugarskoj javljaju mnogo ranije nego u Bosni.41 To podrazumijeva odlazak izvjesnog broja sandžačkih bogomila. Dolaskom Osmanljia na Balkan pristiže i nova vjera – islam, iako to nije prvi susret balkanskih naroda sa islamom, jer su na Balkan stoljećima unazad dolazili i propagatori jednobožačkih religija, među kojima je bilo i arapskih, odnosno islamskih misionara. Poznato je da je 921. godine Ahmed Ibn Fadlan bio poslanik na dvoru bugarskog vladara, a prije toga su prema njegovom putopisu islam privatili povolški Bugari.42 Islam prihvataju preko trgovaca i postaju njegovi vjerni pobornici. Islamom su, počev od X stoljeća, bili zahvaćeni Podunavlje i Dobrudža, gdje je djelovao Sari Saltuk43 sa grupom istaknutih misionara, ipak se najviše širio u južnoj Ugarskoj i u XII vijeku se pominju Prema: M. Hadžijahić, O jednom manje poznatom domaćem vrelu za proučavanje crkve bosanske. - Prilozi Instituta za istoriju, X/II,lO/2, Sarajevo 1974 41 A. Solovjev,Vjersko učenje Bosanske crkve, AZU, Zagreb MCMX LVIII, 42 42 Prema: Ibn Fadlan, Voyage chez les Bulgares de la Volga, trad. Marius Canard, Paris 1988. 43 Machiel Kiel, The Türbe of Sarı Saltuk At Babadag-Dobrudja. Brief Historical and Architectonikal Notes”, Güney-Doğu Araştırmaları Dergisi, Sayı: 6-7, İstanbul, 1978, s. 212; 40

36


Bogomili Sandžaka Kalesije (pleme) kao pristalice islama koje se kasnije naseljava na teritoriji Bosne, a to pominje i Ejup Mušović. Islam se širio i u X stoljecu uzima velikog maha između Dona i Dunava, što svjedoči da je imao značajno mjesto i uporište u Ugarskoj još u XIII stoljecu, gdje 1228. godina egzistiraju Baškiri. Zapisano je da su islam među njima donjeli i širili Bugarski misionari. Prepreka i kraj širenja islama na teritoriji Ugarske počinje dolaskom ugarskog kralja Karla Roberta 1340. god.44 On sprovodi pokrštavanje, a oni koji to ne prihvataju budu proterani ili pobijeni. Pojedina plemena koja su uspjela pobjeći, kao npr. Kalesije, pobjegli su dok mnoga plemena, kao Hazari, doživljavaju svoj potpuni nestanak. Mnoga plemena (Kalesije), svoj spas nalaze na teritoriji Bosne ( mjesto Kalesije nedaleko od Tuzle nosi i danas ime po prvim doseljenicima iz Ugarske). Možemo tvrdnjom, koja ima i svoje dokaze, da islam ne dolazi na tlo Evrope dolaskom Osmanlija već i mnogo prije njih. Islam nalazi svoje sledbenike na Pirenejskom poluotoku, pa se širi čak do Pariza, a poznato je da su Arapi vladali 800 dana jednim dijelom Švajcarske. Poznato je da je u Sarajevu arheološkim istraživanjima pronađen novac arapskih vladara iz X stoljeća, jer osvajanjem i vladanjem italijanskim gradom Bari, od 841-881., u kojem su organizovali svoju vlast, širili su trgovinu i na Balkanskom poluostrvu. Dokaz za to je pronađeni novac iz tih vremena. Dakle, ekonomski i kulturni uticaj pružali su zbližavanje naroda raznih konfesija, tako da su i Slaveni bili upoznati sa islamom mnogo ranije nego što su Osmanlije došle na Balkan. Međutim, mnogo pisanih dokumenata je uništeno, tako da su stari osmanlijski defteri ostali kao jedni od merodavnih pisanih dokumenata, na koje se možemo osloniti. Modruski biskup Nikola kaže: Dok se tako zbivalo Turčin osvoji čitav Ilirik koji se tada zove Bosna, u tome ih poduprli bogumilski raskolnici koji su bili pokršteni protiv svoje volje i kojima je bosanski kralj 44

Vidjeti: “Charles I”. Encyclopædia Britannica. 2008-05-02.

37


Sulejman Aličković bio povjerio najutvrđenije gradove svog kraljevstva, ne bi li dobročinstvom ili častima stekao njihovu vjernost. 45 Vjerovatno je kralj zaboravio da je bogomilstvo ustavljeno snažnim dodirnim tačkama sa islamom. Tako, H. Cisić kaže: Između katolicizma i pravoslavlja s jedne, i islama s druge strane, zaista postoji kolosalna razlika u poimanju samoga božanstva, no da li je to bilo slučaj sa božanstvom takozvanih bosanskih heretika, to je pitanje. Svi kristijani prave vjere apostolske imaju vrlo snažnih dodirnih tačaka sa islamom, a sama okolnost da se takozvana bosanska crkva utopila u islam dokazuje da su tih veza i te kako još i bosanski kristijani imali, sam islam priznaje sve biblijske svece, jer ne priznajući pejkambere prije Muhameda, zadnjeg vjerovjesnika, ne priznaje ni njega i zato sv ma od Ibrahima do poslednjeg pejkambera odaje dužnu poštu da bi bio musliman. Međutim, nisu svi bogomili prelazili na islam jer dodirnih tačaka vjerovanja ima u sve tri monoteisticke religije, poznato je da gost Radin koji je poveo svoje sledbenike, kao pripadnike Bosanske crkve, potražio azil kod Mlečana, a i drugi su svoj spas tražili u Dalmaciji, Dubrovniku, pa i dalje u Italiji, dok pojedinci prelaze i prihvataju katoličanstvo ili pravoslavlje. Oni što prihvataju islam nalaze sebi svoj mir i duševno zadovoljstvo, kao i mnoge privilegije u samom ekonomskom rasterećenju, kao što je plaćanje poreza koje je u katoličkim i pravoslavnim zemljama bio veliko opterećenje za običnog čovjeka. I to su kršćani dobro znali. Iz raznih osmanlijskih dokumenata vide se načini rasterećenja i ukidanja nekih obaveza svakom onom koji prihvati islam kao vjeru i prihvati muslimansko ime, tako da za svoje posjede plaćaju godišnje po jedan dukat, bez obzira na prihod.46 Ovo je jedan veoma značajan dokumenat koji unosi novo svjetlo u procesu islamizacije u Bosni. Ovdje se vidi kako, osim M. Pantelić: Kulturno-povijesni značaj hrvatskih glagoljskih kodeksa, u Crkva u svijetu, Split, 1976, 3. 46 Mehmed Handžić: Jedan prilog povjesti prvih dana širenja islama u Bosni Narodna uzdanica, kalendar za 1930. god., Sarajevo 1930. 45

38


Bogomili Sandžaka sličnosti vjere, i druge olakšice utiču da stanovništvo Bosne prihvati islam koji se veoma brzo širio u njenim etničkim granicama, a svakako i današnjem Sandžaku, jer je svaka olakšica bila primamljiva za njeno stanovništvo. Ranije smo vidjeli da je proces islamizacije započeo i prije osvajanja Srbije, Bosne I drugih zemalja od strane Osmanlija, jer postoje izvori koji to potvrđuju u bosanskom krajištu Sandžaku.47 Taib Okić piše da je mnogo timarske gospode označeno kao muslimani (Muslimm - i wer) npr. Mahmud Isak, Kasim Iskender, Muhamed, Karađoz, Sulejman, Hazir Isa i drugi.. U tim popisima se dalje govori i o onima kojima je otac ili brat nemusliman: Musa sin Nikole, Sulejman sin Radoša, Kasim njegov brat, Ratko, Mustafa, Ahmed i Mehmed, sinovi Radunovi, Ilijas sin Sokolov. Okić dalje navodi i prezimena tih prvih muslimana: Ismail Durić, Mahmud Garović, Jusuf Radosavić, Iskender Radinović, Jusuf Divković… 48 Ovo je popis kuća domaćina i sada se treba upitati da li je za pet godina moglo doći, ovakom brzinom, do prihvatanja islama, tj. odmah poslije dolaska Turaka, ili je bio neki raniji uticaj na taj brzi prelazak i prihvatanje nove vjere? Taj narod je imao nekog dodira sa ljudima islamske vjeroispovijesti? Ako je poznato da su se Vatikan i papska kurija, Nemanjići i ugarski kraljevi udruživali u naporima ili borbi da bi bogumile, babune kadugere, paterene, tu kugu jeretičku utrli; i mnogo blaga potrošili. Dubrovčani se obraćaju ugarskom kralju 19. 12. 1403. i objašnjavaju kralju Žigmundu (Sigismund) o velikom trošku koji su imali obraćajući paterene od crkve Bosanske na hrišćanstvo. I ovo je jedan od konkretnih dokaza da na teritoriji Bosne u to vrijeme postoji još jedna vjera, osim hrišćanstva, i da Bosanska crkva nije hrišćanska.49. Noel Malcolm kaže, Gost Radin-Dubrovački prepis: “da patereni posjeduju vinograde i to dovodi u vezu da je to zbog toga što oni piju alkohol.”50 T. Okić- Podaci u turskim defterima iz 1468/69, POF Sarajevo. Isto 49 Jakov M., Rasprava protiv Maneheja u Bosni (1432-1439). 50 N. Malkolm, Kratka povijest Bosne, Sarajevo 1998. 47 48

39


Sulejman Aličković Veoma čudan zaključak - pa zar danas mnogi muslimani ne gaje grožđe, ali ne zbog alkohola, nego iz čistih ekonomskih razloga, tj. prodaje? Zar Maroko nije jedan od većih izvoznika suhog grožđa - ovo je jedan mali primjer za koji su se svi hvatali da bi dokazivali nepostojanje bogomila-paterena. Kao što je i tvrdnja da se islam u Sandžaku širi kasnije, čak u XVI vijeku, a poznato je da odmah po završetku bitke na Kosovu, Turci već 1396. godine imaju svoje stacionirane posjede, tj. carine. Već u XIV vijeku Osmanlije zaposjedaju Novopazarski kadiluk sa nahijom Jeleč, Ras, Vrace, a Pasijat ima svoju carinu na Limu. Znajući za rudna bogastva na teritoriji Sandžaka, a naročito da su ovamo i Rimljani imali svoje rudnike. Takav je rudnik željeza u Gluhavici, gdje Osmanlije pokreću ponovnu eksploataciju rudnika i tom naselju daju ime Demirdži Bazar (Željezni Trg), a nakon toga, 1396. god., poslali pismo Dubrovačkoj republici da su oni vladari tog djela Sandžaka i dobrog dijela kosovske teritorije. Zbog čega i kako to pismo nije sačuvano u Dubrovniku je samo za razmišljanje, ali je sačuvano pismo i odgovor kneza Dubrovačke republike-pismo sačuvao Kadija koji je tada bio na vlasti. U pismu koje je poslato Dubrovačkoj Republici je dato obavještenje da će se carina plaćati kadiji u Demidži Bazaru ili Gluhavici, i da karavani idu tom džadom za Carigrad. Tako vidimo da se Demirđi Bazar spominje od tada pa nadalje u sultanovoj zemji i popisnim defterima. U pismu se vidi da Dubrovnik moli kadiju da čuva njihove trgovce, da će trgovci plaćati carinu, a da oni ne mogu naređivati trgovcima kojim putem će ići, što se vidi iz pisma: “Postovanom prijatelju kadiji u Demirdži Bazaru – Gluhavica od vladajućeg dubrovačkog kneza i od cijele opštine pozdrav. Primismo tvoje pismo i razumjesmo kako jačaš i potvrđuješ vjeru velikog cara i tvoju našim trgovcima, da idu nesmetano po carevoj zemlji plaćajući carinu po zakonu. I kako nam po tvojoj ljubavi obećavaš da čuvas naše trgovce, mi smo ti na svemu svesrdno zahvalni. I mi što je u našoj mogućnosti radismo za 40


Bogomili Sandžaka vaše poštenje. A što pišeš da si ti u Demirđli Bazaru, da dolaze i svraćaju naši trgovci k tebi u Demirđli Bazar, te tu da plaćaju carinu, a da drugim putem ne idu, to je teška stvar. U vezi s tim, dragi prijatelju, i odgovaramo ti. Careva zemlja je velika, duga i široka i mnogo puteva po njoj ima. Po njoj trgovci idu i trguju kako se kome svidi. Mnogo je teško trgovcima da istim putem idu u carevoj zemlju i ako im se takav zakon postavi trgovci će biti obameteni i neće trgovati po carevoj zemlji. Stoga će biti gore carevoj privredi, a mi trgovcima ne možemo narediti ni zabraniti da ne idu kuda mogu u carevoj zemlji, gdje im se svidi i gdje će im biti korisnije. Kuda god budu išli po carevoj zemlji plaćaće carinu po zakonu. Ako budu tuda prošli oni će svratiti k tebi u Demirđli Bazar i platiti carinu po zakonu. Molimo te da imaš naše trgovce u obzir i čuvaj ih i podrži dobrim zakonima kao što se nadamo da će biti, a oni će to snishodljivo vidjeti. Molimo te, odgovori nam, da nam se trgovci ne ustavljaju. Bog s vama! “51 Očigledan dokaz da je taj kraj već u sastavu turskog carstva i, što je najvažnije, vidi se da u tom carstvu vladaju zakoni kojima dubrovački knez vjeruje, a i njegovi trgovci poštuju te zakone. U pismu se vidi da Dubrovnik zna da će njegovi trgovci biti zaštićeni u sultanovoj zemlji ma kojim putem išli i trgovali, jer ta zemja ima mnogo puteva tako da je trgovcima svejedno kojim putem će putovati, jer je ya nji važna privreda, čega su svjesni i Dubrovčani. Dok B. Hrabak u svojim dokumentima iznosi da Dubrovčani biljleže prve muslimane iz Gluhavice 1485. kao trgovce sa kojima trguju, ali kao islamizirane meštane a ne Osmanlije, dotle Ejup Mušović u svojoj knjizi Tutin i okolina govori da se tek 1559/1560. godine spominju prva dva muslimana u Gluhavici, što znači posle sedamdeset pet godina poslije. Međutim, ovdje treba istaći da veliki dio današnje Tutinske Opštine u to doba ne pripada nahiji, već nahiji Trgovište u Skadarskom pašaluku. Ljuba Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, knj. II, Sremski Karlovci 1921. 51

41


Sulejman Aličković Tako za period ranijeg postojanja Sandžaka, pomenutu teritoriju i okolna sela moramo tražiti u defterima Skadarskog pašaluka, iz kojih deftera je i Bogumil Hrabak crpio izvore? U toku istraživanja i pisanja o prvim muslimanima Gluhavice i njihovoj trgovini sa dubrovačkim trgovcima autori se više baziraju na osmanlijske (staroturske) popisne i druge deftere o evidenciji poreskih obaveznika. T. Okić je došao do turskih deftera u kojima stoji da onaj koji prihvati nošenje muslimanskog imena oslobođen je bio od poreza, i drugih dažbina, a plaćao je samo po jedan dukat godišnje, na svoju imovinu, tako da Osmanlijama nije bilo potrebno da obavljaju popis njihove imovine. Veoma je, da još jednom naznačimo da u selima u kojima su postojala vojna naselja nisu popisivana domaćinstva kao obveznici-poreznici, osim onih koji nijesu bili vojnici. Tako se u pojedinim selima u XVI stoljeću pojavljuju samo po dvojica hrišćana ili krstjana. Ova je pojava nerazjašnjena dovoljno, jer u istom izlaganju se pojavljuju defterdari, to jest, osmanlijski popisivači iz XV i XVI stoljeća sa veoma bitnim razlikama u imenima. Kako se navodi, u arhivima XV stoleća, imena su više staroslovenska, a ona u XVI stoljeću su znatno hrišćanizirana. Ovoj razlici u imenima niko nije pridavao značaj i više se bavio istrazivanjima u vezi toga jer nije svaki Tvrdoš ili Radoš bio sljedbenik hrišćanstva, već je bilo i sljedbenika Bosanske crkve, to jest krstjana-bogomila, katara, babuna… Baveći se historijom i etnologijom Sandžaka, Ejup Mušović vjerovatno nije imao puno vremena da se osvrne na ove teme, kao ni zašto je Crniš registrovan u defterima kao vojno naselje, ali navodi da su tu živjela samo dva domaćinstva: i to hristijani sa imenima Pljak i Radoš. Ako je Crniš bio vojno naselje, šta je sa ostalim domaćinstvima. Koje su oni vjere bili? Zašto je i kada promenjeno ime sela, rijeke i planine oko njega, i slično? Jer i danas je poznato da je Crniš nosio ime Sokolovo gnijezdo, a najveći vrh bio Bijeli vrh a ne Crni vrh, na kome i 42


Bogomili Sandžaka danas postoje ostaci kamenih građevina. Zar u selu Paljevu ne postoji Bogomilska ćelija, kako je narod ovog kraja vjekovima zove, u kojoj su mnogi mještani i ljudi iz svih krajeva tražili spas za svoje bolesti. Stoljećima ih niko nije prisvajao, da bi danas doživjela da bude zaključana i proglašena tuđom ili hrišćanskom, a ne sandžačkom bogomilskom bogomoljom. Iako je vjekovima stajala neobnovljena, i bila u neposrednoj blizini manastira Sopoćani, s jedne, i manastira Crna Rijeka, s druge strane, ostala je kao dokaz o postojanja babuna ili mrska jeresi, kako su je nazivali Nemanjići. Ali od pada Bosanske države 1463. godine pod osmanliskom vlašću, Novopazarski Sandžak čini jednu cjelinu Bosanskog Pašalika, kasnije Vilajeta (ejaleta) i oko pet stoljeća čini jednu duhovnu cjelinu, jedne nacionalne kulture, jednog jezika i zajedničkog imena Bošnjak. Kako piše Vojislav P. Nikčević - u Bosni do dolaska Turaka nije bilo Srba, već je to bio narod, Bosanci, od vremena postojanja bosanske države krajem XII vjeka.52 Osim toga i u pismu koje ban Stjepan šalje Dubrovčanima 1332. godine, utvrđuje mir i reguliše odnose sa Dubrovčanima – (Orginal Cod Ragus fol. 52 Momenta serbica LXXXV;53 Stjepan bosanski ban Dubrovčanima 1332. god.: Gospodinj banj Stepanj tvrdi zakonj ki je prjvo bio megju Bosnsmj i dubrovnikomj da zna vsaki človekj, koi e zakonj prjvi bilj.ako ima dsbrovčaniinj koju pravds na bosnanins , da ga pozove pravdi gospodina banja...”54 I ovdje se nigdje ne spominje niko drugi nego Bošnjanin, nema drugog naroda, nema ni ikog drugog osim Bošnjana. Međutim, da se vratimo Novopazarskom Sandžaku, ali i Skadarskom pašaluku, u kome su, isto tako, živjeli Bošnjaci koji su još tada dijeljeni između vilajeta, sandžaka, kaza i nahija. Vidi i:Vojislav P. Nikčević, Porijeklo i značenje imena Hrvat i Srbin, Dubrovnik, br. 6, Dubrovnik, 1987, 17. 53 Milivoja Pavlovića, Primjeri pisma srpskohrvatskog jezika, Beograd 1956, 65 54 Isto 52

43


Sulejman Aličković Novopazarski sandžak je dugo pripadao Bosanskom pašalukuvilajetu, dok su mnoga mjesta od Paljevske rijeke pa uzvodno dolinom rijeke Ibra, kao i dio Peštera do Plava i Gusinja, pripadala Skadarskom pašaluku. Tako, dok je Novi Pazar veoma dugo imao upravnu vlast na Donjoj Pešteri, tj. upravnu vlast drugog stepena (kadiluk) pri Bosanskom pašaluku, koji se djeli na sandžake i niže administrativne jedinice, dotle je Gornja Pešter sa selima oko današnjeg grada Tutina pripadala Skadarskom ili Prizrenskom vilajetu, a ponekad i sandžaku. Mnoga sela se spominju još u XIV stoljeću u turskim popisnim tefterima, ali kao naselja Skadarskog pašaluka sa sjedištem kadiluka u Beranama ili Rožajama, jedno vrijeme i u Peći, te Skadarskom pašaluku, kome pripadaju i Plav i Gusinje i druga naselja u nekadašnjem Karadagu. Zašto je veoma važno spominjati Novopazarski i Skadarski sandžak? Jer se i tada dešavalo da jedan isti narod bude podjeljen nekim improviziranim ili stvarnim teritorijalnim granicama (međama), što će kasnije svi koristiti te tada nametnute granice, a danas, konačno postaviti prave, kao što je ona između Crne Gore i Srbije, i konačno podjeliti jedan narod i oduzeti mu ono što mu pripada, zajednički viševjekovni suživot. Postojeći u jednoj državi od 1377, danas se nalazi podjeljen između više malih neovisnih, država. U zajedničkim granicama Bosne, Novi Pazar se nalazi od 1485. god. kada je sjedište kadiluka, a administrativno pripadao Sandžak Bosni, dok se Bosanski pašaluk djeli tada na sandžake i kadiluke u koje u to vrijeme ulaze: Hercegovački, Zvornički, Kliški i ostali sandžaci, koji su zajedno činili Bosanski pašaluk, tako da Novi Pazar pripada mnogo ranije Sandžak Bosni, a ne od Karlovačkog mira 1699., kako to piše u svojoj knjizi Sinovi sandžaka Harun Crnovršanin, jer poznato je da se Karlovačkim mirom utvrđuju granice prema Austrougarskoj i Mletačkoj Republici gdje je od Beogradskog Sandžaka oduzeta Kostajnica, od Hercegovačkog Gabela i Herceg Novi. 44


Bogomili Sandžaka Dok u popisima (turskim defterima) iz 1455. god. Skadarskog pašaluka, nahije Trgovište, pod pretpostavkom da je to Rožaje55, nalaze se sela koja danas pripadaju Tutinskoj opštini, kao što su tom Sandžaku, pored drugih mjesta, pripadale i nahije: Plav, Berane (Budimlja), Zlorečica (Andrijevica), Gusinje, Bihor i Peć, tako da većina tutinskih sela pripadaju i Pećkoj nahiji. Ali iako razdvojeni pašalucima, kadilucima, Bošnjaci su imali sreće jer, iako nijesu mogli obnoviti svoju bogomilsku vjeru, oni su od 1450-1463. doživjeli takva uništavanja od strane Mlečana i Ugara, kao i današnje Hrvatske, a sve to po naređenju rimskih papa, gdje su na kraju doživjeli to isto od svoga-bosanskog kralja Stjepana Tomaša, jer su u islamu i u Carstvu Osmanlija spasili sebe od uništenja i potpunog istrebljenja sa ovih prostora. Zbog toga bogomile, babune, kutugere, paterene (kugu jeretičku), Osmanlije vide kao svoje spasioce, koji poslije svih zbivanja prihvataju islam kao svoju vjeru, jer u tim svim progonima, učeni ljudi Bosanske crkve su bivali ubijani. Jedan je od njih prebegao u Rim, a jedan ka Grčkoj crkvi i postao njen sljedbenik. Obični vjernici ostaju tu gdje su, i u novoj vlasti vide svoj fizicki i duhovni spas. U novoj državi se još više učvršćuju, povezuju, ekonomski sarađuju. Dolazi do veće simbioze na svim poljima društvenog i pravnog života, na kome islam igra dominirajuću ulogu u učvršćavanju jedinstva jednog naroda koji je na ovim prostorima postojao i prije dolaska Turaka Osmanlija. I prije dolaska Turaka je bio i ostao Bošnjak, čineći jedan narod čitave etničke Bosne, i njenih sastavnih dijelova današnje Hercegovine, Crne Gore i Sandžaka. Zašto je veoma važno pisati o tome i to dokazivati? Ne zbog toga što to Bočnjaci ne shvataju! Znaju oni to dobro, već iz jednog potpuno drugog razloga koji dolazi sa strane velikosrpske i velikohrvatske, pa i velikocrnogorske propaganda, koje više od dvjesta godina (1804. god.) rade na denacionaliziranju i sataniziranju Bošnjaka, i uništavanju svega što je autohtono 55

H. Šabanović, Krajište Isa bega Ishakovića, Sarajevo 1965, 128.

45


Sulejman Aličković njihovo. Tumačenje naše historije od strane njihovih historičara je vrlo tendenciozno, kao da Bošnjaci padoše s neba, a oni su stalno dolazili i odlazili sa ove teritorije, zavisno od toga kako je kom historičaru odgovaralo, da su bez ikakvih svojih dubokih korjena na ovoj teritoriji. Zato je potrebo raditi, istraživati i otklanjati posljedice ove dvjestogodišnje antipropagande. Iako je vidljivo da dolaskom Osmanlijske Turske dolazi do velike seobe i kretanja stanovništva Balkana i do njegovog povlačenja sa Juga ka Istoku i Sjevera prema Zapadu. To se zbilo sa Srbima, jer srpski element, koji se ispred Turaka izmicao, kretao se u Južnu Ugarsku i na Zapad, kako navodi u svojim istraživanjima J. Radonić.56 Nasuprot tome prvi turski popisni defteri govore nešto sasvim suprotno od ovoga ovome što se tiče današnje tutinske oblasti, što znači da sa ovih prostora tada nije bilo pomeranja, jer baš ti popisi pokazuju da je ta teritorija nakada bila veoma gusto naseljena, što znači da se ne može upoređivati sa drugim krajevima sa kojih je stanovništvo izmicalo ispred raznih progonitelja, jer u ovom kraju su kretanja sudbinski izražena. To dovodi do zaključka da je narod ovih naših krajeva prihvatao osmanlijsku vlast i njihovu vjeru u kojoj su našli sličnost s onom koju su do tada vjerovali, tj. bili su po vjeri sljedbenici Bosanske crkve, i voljno prihvatali islam, prenoseći s kolena na koleno prenosili riječi svojih ponosnih predaka: “Nema boljih dana od Kulina bana”. Ovim su rječima ukazivali na svoje djelimično porijeklo i svoju pradjedovsku vjeru. Jedan od neospornih dokaza su razasuta groblja na teritoriji novopazarske, tutinske, sjeničke, prijepoljske, rožajske i drugih regija u Sandžaku sa jedinstvenim nadgrobnim spomenicima na kojima stoji ili je polegnut stećak, u svojoj osnovi sličan stećcima na Glasincu i širom Bosne. Iako su mnogi uništeni i raznijeti u cilju zatiranja postojanja Bogomilstva i vjere starih, J. Radonjić, Rimska kurija i južno slavenske zemlje od XVI-XIX veka, Beograd 1937, 187.

56

46


Bogomili Sandžaka dobrijeh Bošnjana na našim prostorima, oni su živa slika naše prošlosti. Srednjevjekovnu gusta naseljenost sandžačkog prostora i stećcima posijanih mjesta, impozantnih bogomilskih, kamenih naselja, moguće je približno odrediti na osnovu ostatka srednjevjekovnih nekropola, koje se nalaze gotovo na kraju svakog sela, jer i danas postoje, a naročito po velikom broju bogomislkih nišana-stećaka, koji ni dan današnji nisu uništeni. Dolaskom Turaka-Osmanlija vršeni si popisi, iz čijih se podataka također, može vidjeti da je ova teritorija bila permanentno naseljena, što dovodi do zaključka da se sa ovih predjela usprkos pomjeranju naroda, veliki broj autohtonog stanovništva održao. Sa sigurnošću se može prihvatiti teza J. Radonjića koji kaže da je dolaskom Turske prouzrokovano veliko kretanje stanovništva Balkana sa juga i istoka prema severu i zapadu. Tako je bilo sa svim narodima, ali i Srbima, jer, srpski element je izmicao ispred Turaka, kretao se u južnu Ugarsku i ka Zapadu, ali su to činili i ostali. Podsjetimo samo osam Krstaških pohoda, pljački i paljevina, otmica i ubojstava. O ovome postoje i pisani dokazi, ali se ne može tvrditi da se to isto dješavalo i sa stanovništvom današnje tutinske teritorije, jer tu tvrdnju pobijaju svi turski defteri o popisu stanovništva sa ovih prostora koji bilježe gustu naseljenost sela i zaselaka. Iako su mnogi srpski historičari htjeli da dokažu kako su Srbi iz ravničarskih djelova bježali u brdske krajeve i tu se sklanjali od “Turaka”, ta teza nema nikakve naučne podloge, jer su ti turci lokalni stanovnici koji su vladali i brdskim krajevima, kao i u ravničarskim, a administraciju su postavljali prema zakonima osmanlijskog upravnog sistema. Zašto bi onda neko bježao na prostore gdje vlada isti sultan? Postoji li ikakav razlog ili objašnjenje za takve teze, osim da se narod koji tu permanentno živi prisvaja i proglašava tuđim, a njegovo postojanje utre i proglasi da nikog osim Srba tamo nije ni bilo. Iako se, skoro svi, historičari Srbije oslanjaju samo na 47


Sulejman Aličković tezu da se po imenima vidjelo da su tadašnji stanovnici u selima koja su popisivana u defterima Srbi, drugih dokaza nemaju. Ne uzima se u obzir činjenica da je to aromunsko ili katoličko stanovništvo. Međutim, vremena demantuju takvu tvrdnju jer i sljedbenici Bosanske crkve nose ista takva imena kao što su: Pjak, Rahac, Ras, Nihac, Mirbeljan, Golub, Soko, Beriša, i tako dalje. Ova imena ne mogu biti dokaz o pripadnosti pravoslavnoj ili kršćanskoj, tj. Bosanskoj crkvi, ili, pak, katoličkoj, jer su ih nosili i jedni i drugi i ostali. Pojedini historičari u svojim istraživanjima tvrde da: “Svi nabrojani domaćini iz tutinskih sela u popisu iz 1455. godine, koje smo naveli, jesu pravoslavni Srbi. Radi primjera navodimo imena domaćina u Dobrinji: Vuksin sin Nihaca, Radosav sin Mirbeljanov, Radać i njegov brat, Radovan i sin mu Pljak, Rahac i brat mu Ras, Ivaniš i sin mu Rahac.57 Međutim, ako se vratimo unazad, to jest u 1409. god., vidjet ćemo kako Vuk Branković uz pomoć tri hiljade Turaka pali i žari, zajedo sa Đurđom Brankovićem u Raškoj i ostaje tamo šest mjeseci, da bi natjerao napadnuto stanovnistvo da mu se preda. To piše Marko Orbini, iako ne navodi protiv kojeg naroda (pravoslavaca, katolika, ili babuna/bogomila je dejstvovao. Jezik, kulturu, vjeru i pismo su dovoljan dokaz da su Bošnjaci oduvjek ispunjavali sve kriterije koje su davoljni da jedan narod nazivamo njegovim etničkim imenom: svoje etničke korjene, koji srpske vladare dovodio do toga da su mu i zakonima koje su donosili i ime zabranjivali. Samo pominjanje imena babun, lišavalo je mnoge glave sa ramena (Zakon Cara Dušana). Dušanov Zakonik predstavlja sintezu dotadnjeg običajnog prava i Justinijanskog zakona. Donešen je 1349, a dopunjen 1354. godine, tvrdi Milivoj Pavlović.58 u Primerima istorijskog razvitka srp.hrvat. jezika, Beograd, 1956. Isti profesor proučava jezike Mušović: Tutin i okolina, Novi Pazar 1985. Milivoj Pavlović, Primeri istorijskog razvitka srpsko-hrvatskog jezika, Beograd, 1956. 57 58

48


Bogomili Sandžaka naroda Balkana u djelu koje je izdao V. Jgic: Aleksandar Veliki na kraju sveta i U tamnom vilajetu (Život Aleksandra Velikog, ulomak). Ovaj čakavski tekst, pisan bosanskom cirilicom, (nije htio profesor da spomene pravo ime pisma -bosančica), ali se može donijeti konkretan zaključak jer ne kaže - srpskom ćirilicom. Vjerovatno mu je cilj da ne spominje ime pisma koje se koristi u državi Bosni vjekovima. Još jedna potvrda M. Krleže koji kaže, između ostalog: Priznati bogumilstvo kao treću konponentu, znači odreći se grčkoj ili latinskoj misiji značenja historijske magistrale, a ta hipoteza ruši sve idealizirane aksiome naše moralne supstancije na ovom svijetu … Bogomilstvo će ostati magistralom naše prošlosti, jer tek sa njegovim slomom, dolaskom Osmanlija svršiće se na našem području sa Srednjim vjekom samostalan zivot narodne supstanceije. Svijest o velikim razdobljima prošlosti, nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja. Međutim, da li je tada književnik, Miroslav Krleža mogao predpostaviti da će doći vrijeme kada će Bošnjak ponovo početi da istražuje svoje korijene i o tome ponovo početi da razmislja i istražuje. Vjerovatno nije moga predvidjeti, jer se Bošnjak odrekao prvobitne bogomilske vjere, a sve ostalo je zadržao, isto kao što su i drugi narodi (Srbi, Bugari, Makedonci, Crnogorci). Tako su Hrvate pokrstili Latini, a bogomili prihvatili islam i kao treća nacionalna komponenta opstali na teritoriji Balkana. Postojanje bogomila na teritoriji Sandžaka svjedoče materijalni dokazi-STEĆCI širom čitave teritorije, kako kako Krleža: “Kad ih u Bosanskim šumama i drugim predjelima čovjek posmatra, ima osećaj da stoji na ruševinama jedne davno potonule Atlantide.” Moglo bi se, isto tako, reći za prostor Sandžaka, jer postoje stećci, porušena i druga groblja koja diletanti proglašavaju, čas grčkim čas vlaškim, dok se neko nije dosjetio da su čak i latinska, ali se ni jedan historičar (srpski, hrvatski) ne oglašava da prizna istinu o postojanju bogumilskih stećaka i njihovom životu na ovoj teritoriji. Zar se u srednjem 49


Sulejman Aličković vijeku može zamisliti da je hrišćanin mogao biti sahranjen, a da na njegovom grobu ne postoji nadgrobni spomenik sa obeležjem krsta, naročito vlastelin feudalac, jer je to bilo bitno obeležje njegove religije? Može se vidjeti na postojećim stećcima od sela Ugla do rijeke Ibra (koja smo obilazili i istraživali; sa kojih posjedujemo fotografije postojećih bogomilskih grobalja na teritoriji Sandžaka. Na mnogima sam pronašao temelje glavnog stećka ispod kojeg je najvjerovatnije ukopan did, to jest vjeroučitelj sljedbenika Bosanske crkve, o čemu nas postojanju obavještava Sveti Sava (Rastko) u Nemanjinoj biografiji. Mnogi stećci su odnešeni, uništeni ili sazidani kao građevinski materijal na raznim mjestima, vjerovatno sa ciljem prikrivanja istine o njihovom postojanju. Tako naprimjer na groblju nedaleko od Tutina ispod sela Vrujce, na proplanku koje nosi sada ime Gospođinica, nalazi se groblje koje ima još uvijek dobro očuvane stećke, ali srednjeg stećka nema. Postoji samo temelj na kojemu je stajao, jer ga je neko sklonio i vjerovatno ugradio u temelj svoje kuće u obližnjem selu koje se nalazi oko ovog bogomilskog groblja. Na one stećke sam mislio dobro očuvane, jer vrijeme je učinilo svoje, tako da se siga od koje su pravljeni polahko raspala, ali su mnogi ipak očuvani ili se još uvjek mogu zaštititi, ako bude nekome u interesu da ih sačuva. Pored tih stećaka, do prije par godina nije vršen ukop nijedne konfesije, iako u neposrednoj blizini žive i pravoslavci i muslimani. Međutim, od 1990. godine groblje postepeno počinje da prisvaja parohija tutinske pravoslavne crkve s izgovorom da je u pitanju “grčko groblje”, a da se pri tome ne pruži ikakav dokaz. Odmah zatim, pop naređuje seljanima sela Vrujce da svoje mrtve ukopavaju pored pomenutog bogomilskog groblja, iako su se svi žitelji Vrujaca do tada ukopavali u zajedničkom groblju sa žiteljima sela Dobrinja. Sve je urađeno na način sličan onome sa bogomilskom ćelijom u selu Paljevu. Međutim, stećci koji na ovom prostoru odoljevaju vjekovima 50


Bogomili Sandžaka i zubu vremena, sami sebi čuvaju istinu o sandžačkim bogomilima koja se ne može sakriti? Ima opravdanosti naša podrška tezi da Bošnjaci u Bosni, i Sandžaku, svakako, dobrim dijelom vode porijeklo od bogumila-krstjana što se sa sigurnošću može provjeriti iz deftera, u kojima u popisima stoje odvojeno od kršćana pravoslavaca i katolika. Zato početkom XV vijeka episkop Dabarske episkopije “proklinje te zle jeretike: trikleti babunje... gdje spominje imena Rastudije, Radomir Dražilo, Tolko, Tvrtko, Tvrdoš.59 Stoji činjenica da se ne može određivati pripadnost vjeri po imenu iz toga droba. I Osmanlije ih u svojim katastarskim tefterima odvajau, tj. tretiraju kao posebnu konfesiju predstavnika Bosanske crkve i bijleže ih u posebnoj rubric deftera. U popisima stanovništva, Osmanlije bogomile bilježe kao krstjane što ih ne dovodi u vezu sa katolicima i pravoslavcima, jer se pod pojmom krstjanin u defterima podrazumijeva predstavnik Bosanske crkve, i posebno se bilježe u defterima i posebno su bili oporezivani, za razliku od pravoslavnih i katolika, i uvjek se javljaju kao vlasnici određenog zemljista.60 Više historiijskih izvora o postojanju Bosanske crkve na našim Sandžačkim prostorima upućuje na siguran zaključak da je ovdje živio bogumilski narod, kao posebna vjerska zajednica, koji je na prostoru Sandžaka imalo vrlo snažnu vjersku zajednicu. Spominju se i u dokumentima u vezi sa osnivanjem Raške države, pa sve do dolaska Osmanlija na ove prostore 1396. Godine. Dolaskom Osmanlija, polahko prihvataju novu vjeru koju oni sa sobom donose, jer u njoj nalaze sličnosti sa svojim dotadašnjim vjerovanjem, dok je sama Bosanska crkva, izložena pritiscima Istočne i Zapadne Crkve, doživljavala procvat u tristoljetnoj historiji srednjovjekovne Bosne. Izgleda kao da su njene pristalice jedva dočekale novu vjeru-islam koji najvjerovatnije nailazi na pogodno tlo za utemeljenje svog učenja na prostorima na kojima su prethodno J. Šidak: Crkva bosanska i problemi bogumilstva u Bosni, Vidjeti: Hamdija Sarkinović: Bošnjaci od Načertanija do Memoranduma, Novi Pazar, 1997. 59 60

51


Sulejman Aličković egzistirali bogomili-sljedbenici Crkve bosanski, koja u to vrijeme djeluje na teritoriji današnji sandžačkih opština, i danas su dokaz svega toga, ostaci stećaka na razasutim grobljima po svim selima koja imaju i danas nazive Staro selo. Jako oskudni izvori o crkvi Bosanskoj ne pružaju dovojlno mogućnosti da se sagleda koliko je bila njena cjelokupna uloga u životu Bošnjaka Sandžaka u srednjem vijeku. Imajuci u vidu značajnu historijsku ulogu crkve u lječenju čovjeka u fizičkom i psihičkom smislu, može se doći do pretpostavke da je bila neizostavan faktor, ma kako je ko nazivao, jer je ona pomagala Bošnjanima da prebrodi određene zdrastvene nevolje. Jedna od njih je i danas prisutna, a to je magijsko-religiski obred salijevanje strave, gašenja ugljevlja, skupljanje želuca i slično dalje. O ovim običajima se nije ništa govorilo niti naučno istraživalo, iako se na njih ukazuje kao što to u svojoj knjiyi objašnjava Antun Hangi.61 Ovi običaji se nastavljaju i kasnije, kao što je i vjerovanje naroda koji živi na ovoj teritoriji, da po običaju, da nekog ko boluje od teže bolesti odnesu, ili ode sam, u Bogomilsku ćeliju kod sela Paljeva i da tu pokuša da zaspi, on bi bio izlječen. Mnogi su je koristili u nadi da će im njena isceliteljska osobina pomoći. Svi ovi običaji su se održali do danasnjih dana, pa se, vjerovatno, može pretpostaviti da je u pitanju jedan od najznačajnih zdravstveno-religijskih obreda, koji korijene vuče direktno iz običaja Bosanske crkve. Obrede su, najverovatnije, obavljale krstjanice, jer su ovi obredi svojstveni isključivo za područja na kojima su živjeli predstavnici i redovnici Bosanske crkve, što je još jedan od dokaza njihove autohtonosti u našim krajevima. Ovaj zravstveni ritual ili obred koristili su svi žitelji, bez obzira na vjeru, koji su tražili lijek svojoj bolesti. Ovi obredi, ustvari, predstavljaju magisko-religiski ritual, tj. Psiho-fizičku terapiju koja se primenjuje više puta kod ljudi koji su doživjeli neke od jačih psihičkih stresova, slomova, a obavljaju ga Bošnjanke koje to nasleđuju od svojih starijih, a bile su odabrane za to. 61

Antun Hangi, Život Muslimana u BiH.- Sarajevo, 1990, 110.

52


Bogomili Sandžaka Porijeklo ovakvog liječenja do danas nije naučno istraženo, iako je na njega odavno ukazivano, kao što je na to upozoravao i Anton Hangi u pomenutoj knjizi. Ovaj se običaj, uz neke male promjene održao do današnjih dana, bez obzira sto je dolaskom islama na ove prostore, počelo iskorjenjavanje praznovjerja i magijskih rituala, pa zato nije direktno uticao da jedan od onovremenskih i najpopularnijih zdravstveno-religiskih obreda, koji su u Bosanskoj crkvi najverovatnije obavljale krstjanice, izgubi na značaju. Jer kako kaže u svom izučavanju Bosanske crkve A. Babić: I žene su mogle biti članovi heretickih zajednica. Zvale su se krstjanice.62 Kao što se nije mnogo toga istraživalo, tako se ni postojeća groblja bogumilska nijesu istraživala, i pored činjenice da su postojali stećci (nadgrobni spomenici), koji i danas postoje. Postojeći stećci govore da postoji razlika u njihovoj obradi i obliku, tako da se i danas primećuje da su oni dobro obrađeni i ukrašeni sigurno vlasništvo postojeće vlastele, a da se običan svijet sahranjivao u grobovima koji su najčešće obilježavani najobičnijim kamenom ili kamenim pločama. Običan četvorougaoni kamen je pobadan oko groba, ima i takvih da je na čitavom grobu nanesena veća gromula ili stijena. Bez sumnje, dosadašnje istraživanje arheologa, historičara i etnologa koji su se bavili, svako na svoj način, istraživanjima ovih prostora, vrijeme će otkriti postojanje brojnih dokaza, koje oni prezentiraju i temelje na legendama ili narodnim pjesmama uz gusle, a guslari su, kako piše Bogumil Hrabak razbojnike i lopove pjesmom opjevali kao hajduke, heroje, pa makar da se radilo i o pljačkašima. U prvoj polovini avgusta 1459. godine Stjepan Bogdanović, nailazeći iz kopaoničkog rudnika Bijelo Brdo, bio je opljačkan kod mjesta Gnijezdo, u blizini Prijepolja.63 Međutim, u guslarskim pjesmama takvi su proglašavani herojima srpskog Anto Babić, Noviji pogledi u nauci o pitanju srednjovjekovne Crkve bosanske, Pregled, 2, Sarajevo 1954. 63 B. Hrabak: Novopazarski zbornik 3, Novi Pazar, 1979. 62

53


Sulejman Aličković naroda bez obzira koga su pljačkali. Historičari su to prihvatali kao i što je prihvatano da su imena sela davana još prije hiljadu godina, i da imaju te nazive i dan danas bez ikakvih historiskih dokaza, pa jedan od istoričara piše o selima Sandžaka i kaže: „selo Mišice je dobilo ime po tome što je Nemanja tepao svom sinu Rastku „mišiću moj“: To se selo i danas zove Miščić ili Miščice, a ime je dobilo još u srednjem vijeku, po tome što se tu rodio Rastko Nemanjić Sava, bez ikakvih pisanih dokaza da je to selo dobilo ime po tome, i kako su tada Srbi nazivali miša. Ovo će objasniti lingvisti, vjerovatno. Isto tako ću navesti još samo jedan primjer naziva sela. Riječ je oselu nedaleko od Tutina koje sada nosi naziv Kočarnik a postoje osmanlijski defteri u kojima doslovice piše da je ime tog (Salnama 1898.) Kačanik.64 gdje se nalazi fotokopija turskog deftera. Vjerovatno će se u buduće pojaviti mnogo pisanih dokumenata koji će dokazivati bošnjačko postojanje na ovim prostorima, a ne samo negiranja njihova postojanja - čistim falsifikatima. Međutim, polazeći od one čuvene: pobjednik piše historiju, može se zaključiti da je druga strana samo prenosi, dostavljajući kontra argumente. Vjerovatno će u budućim vremenima biti ova pohabana pansrpska floskula biti prevaziđena i jer će se u svakom narodu javiti znanstvene snage koje će omogućiti da se piše i govori istina i da će nauka historiju tumačiti na osnovu argumenatada. Postoji jedan veoma važan i značajan dokument koji unosi novo svjetlo u procese islamizacije u dijelu Balkana kojim su vladale Osmanlije. Taj dokumenat iznosi u svom istrazivanju Mehmed Hadžić.65 Oni koji su prelazili i prihvatali islam imaju mnogo značajnih razloga, između ostalog je tu u pitanju i način kako lakše preživjeti, tj. koliko manje platiti poreza državi koji je u katoličanstvu i pravoslavlju u to vrijeme bio mnogo veći nego u islamskom svijetu, o čemu su kristijani bili jako Olga Zirojević, Popis sela Bihorske kaze, Rožajski zbornik, 2005. Mehmed Hadžić, Povjest prvih dana širenja islama u BiH, Kalendar , Narodna uzdanica, Sarajevo 1930. 64 65

54


Bogomili Sandžaka obavešteni, i sve pojedinosti dobro znali. Dokumenat koji govori na koji su način Turci Osmanlije ukidali džiziju svakom onom ko prihvati da nosi muslimansko ime, to jest, prevede ime na osmanlijski jezik, tako da svaki onaj domaćin koji je prihvatio, biva nagrađen, da umjesto džizije, godišnje plaća po jedan dukat poreza, bez obzira koliko posjeda je u njegovom vlasnistvu. Ovdje se može jasno vidjeti da su osmanlijske vlasti primenljivale razne metode da se prhvaćanje islama ne nameće silom, jer staro je pravilo: U islamu nema prisile (Kur’an). Tako, osim ovih metoda bilo je i drugih, kao i odobravanje da se jednom godišnje zapali svijeća: Važno je istaći da kod prvobitnih bogomislkih nišanastećaka, postoji udubljenje u kamenu, tako da se može tvrditi: što se kod stećaka sljedećih vjekova ne vidi, jer takva udubljena i ne postoje, što jasno pokazuje da je taj pradedovski običaj bio izbačen a islam tvrdo prihvaćen. Mjere koje su primenjivane jasno pokazuju da su vladari Osmanlijskog carstva razmišljali da pojedinim olahkšicama i pogodnostima pokažu narodu da se razlikuju od predhodnih i da prisile u vjeri nema. Tako je najveći broj vernika Bosanske crkve koji su živjeli na teritoriji Sandžaka postepeno prihvatali islam kao novu vjeru, pa stoga nije sporno da su postojali na ovoj teritoriji. O tome svjedoče, i danas, mnoga groblja koja su očuvana, ali su potpuno zapuštena, čak i razorena, jer su upravo preko njih prokopani putevi, a uništeni stećci i jedna davna kultura koja kao svjedok prošlosti govori o našim djelimičnim korijenima i porijeklu. Njihovo postojanje je činjenica, tvrda kao kamen, a evidentna ko jutarnje sunce, koja samo što ne progovori da ispod stećka leži Dobri Bošnjanin – nekadašnji sljedbenik Bosanske crkve. Torguenda, turski historičar, je godine 1461. godine sastavio spisak vrijedan za potpunije razumjevanje Bosanske crkve. Taj spisak ima pedeset tačaka koje sadrže, kako on ističe, glavne zablude manihejaca u Bosni. Više liči na politički izveštaj, ali je vrijedan da bi se Crkva Bosne razumjela. 55


Sulejman Aličković U njemu postoje neka obavještenja koje se na drugom mjestu ne mogu naći. Dvorniković kaze i ovo: Nema sumnje da je na ovim spomenicima predstavljena srednjovekovna Bosna, bilo bogumilska, bilo hrišćanska, bilo najranija islamska. Iako postoje povelje koje govore da Osmanlije još 1456. god. vladaju zemljom Hercegovom, Hercega Stjepana Kosače. Takva je povelja Mehmeda II, begu Hercegovačkom (1456. god.), u kojoj sandžak-begu hercegovackom i kadiji u Herceg Novom 1456 piše: Zabranjuje se izvoz u Dubrovnik svile, olova, voska i krmeza - Cod. Rag. fol. 1/8. Ovdje u povelji se jasno vidi ko gdje vlada, jer se govori o carini, carisnkoj upravi, sudskim parnicama, raspravama i dogovorima, ali i ko je sve nadležan za šta. Osmanlije su je uspostavile već 1396. godine u Gluhavici i o tome obavjestile susjedne zemlje, prvenstveno Dubrovnik. Dakle Gluhavica je u posjedu Osmanlija koji imaju svog kadiju kao predstavnika vlasti. Proces islamizacije počinje već u XIV stoljeću na teritoriji današnjeg Sandžaka; nepuna dva vijeka nakon trenutka kada na pravoslavlje prelazi dinastija Nemanjića, jer je poznato da je Nemanja kršten u katoličku vjeru, a tek poslije u pravoslavnu, dok se njegov sin Vukan nije nikada odrekao katoličanstva, i ni do dan danas nije se ispitalo koje vjere su bili Nemanjini roditelji? Jesu li oni bili sljedbenici Bosanske crkve, kao sestra mu Ana (Vojača), i je li baš bogomilska ćelija u selu Paljevo služila za skriveno obraćanje Bogu predstavnika Bosanske bogomilske crkve kojeg je pozivala u pomoć, i kojeg je poštovala. Organiyiranjem Gluhavice tadašnji kadija počinje eksploataciju rude gvozđa na teritoriji na kojoj su Osmanlije znale da se tu decenijama eksploatisala ruda, jos za vrijeme Rimskog carstva, a dokazuje se da su to eksploatisali i starosjedioci-Iliri. Kao što smo ranije rekli Gluhavica ili Demirdži Bazar (Željezni Trg) i carinarnicu na Limu su jedne od prvih . Ovdje je veoma važno istaći da Dubrovčani nijesu sačuvali to pismo. Zasto? A nije li to jedini dokumenat što se nije sačuvao a koji je stigao u 56


Bogomili Sandžaka Dubrovnik od strane turskih kadija, paša i sultana? Međutim, eto sačuvan je odgovor Dubrovčana, i da nije njega ne bi se mogla potkrjepiti tvrdnja od kada su to Osmanlije uspostavile vlast na ovim prostorima. U pomenutom pismu gluhavički kadija obavještava Dubrovčane da su od tog trenutka obavezni plaćati carinu njemu, ukoliko idu preko Demirdži Bazara. Sve ovo se odigrava davne 1396. god, na osnovu čega se može jasno zaključiti da Osmanlije odmah poslije Kosovske bitke uspostavljaju svoju državnu vlast na ovim teritorijama. Prve bilješke koje su sačuvane, iz kojih možemo vidjeti da na ovim teritorijama ima i muslimana trgovaca je iz 1485. Godina, koja se čuva u dubrovačkom arhivu, govori o islamiziranim mještanima, a ne Osmanlijama. Bogumil Hrabak o tome piše u svojim istraživanjima. Ovo pokazuje da je podatak E.Mušovića u njegovoj knjizi Tutin i okolina, u kojoj govori da se tek 1559/60. godine spominju dva muslimana, diskutabilan, jer Hrabak dokazuje da su islamizirani meštani Gluhavice postojali mnogo ranije, što Dubrovčani registruju 1485. godine. Ovdje je važno istaći da su historičari koristili razne izvore, osmanlijske ili druge zapise, kao što su dubrovački i ostali. Oni koji su koristili deftere poreskih obveznika nisu uzimali u obzir da u njima nisu popisina ona domaćinstva koja su prihvatila islam. Za to iznosimo orginalan primjer T. Okića, koji postoji u osmanlijskim spisima: da onaj koji prihvati ime da promjeni, bude oslobođen poreza i plaća samo jedan dukat godišnje na svoju imovinu, tako da Osmanlijama nije bilo potreban popis njihove imovine; nema ih u defterima poreznika, zbog čega te ne možemo otkriti koliko je tada domaćina bilo u islamskoj vjeri. Ovdje moramo istaći da su neka sela registrovana kao vojnička naselja, tako da i njih nema u popisima poreznika. Selo Crniš je jedno od njih, jer su registrovana samo dva domaćinstva kao obveznici poreza, dok se ostali seljani ne spominju, a zabilježeno je kao vojničko naselje. I ne može se na osnovu samo toga, što su u defterima popisana dva hrišćanska 57


Sulejman Aličković ili krstjanska domaćinstva donijeti zaključak da tu ne živi niko drugi, a registruje se kao vojnučko naselje.66 Međutim, da li se ovdje može zaključiti da se u tim selima nalazilo stanovništvo koje je bilo odano sultanu u njegovim vojnim pohodima u širenju carstva. Niko se nije bavio konkretnijim istraživanjima. Da li u takvim naseljima koja nose u defterima naziv vojnuci živjeo još neko osim samo obveznika poreza. Teorijski, a i praktično, ne može se tvrditi da vojno naselje čine samo dva domaćinstva. Pokušavajući da odgonetnemo ovu veoma važnu skrivalicu, bar što se tiče sela Crniša, kako sada nosi ime, dolazimo do sela Paljeva, koje graniči sa selom Crniš, i u kojem se nalazi, kako je narod od davnina zove, Bogumilska ćelija. Dugo vremena je ostalo neobjašnjeno zašto niko nije vodio računa o njoj, osim njenih seljaka, i onih koji su dočuli da u će onaj ko zaspi u njoj bude izliječen od bolesti koju boluje. Iako se nalazi blizu manastira Sopoćani ona nije nikada proglašavana kao hrišćanski hram. Od priznavanja Bosanskog kraljevstva pa do njegovog konačnog pada 1463., imenom Bosna nazivaju se Bosna i Hercegovina i Novopazarski Sandžak. Ta teritorija čini cjelinu vjekovima, sve do Berlinskog kongresa. A što se tiče samog naziva, riječ Bosna (Bosona, Bosonia) je ilirskog porijekla. Rimljani su ilirski naziv prilagodili svom izgovoru pa Vojnuci su osmanlijska vojna služba organozovana od balkanskih hrišćana. Vojnuci su postojala u balkanskim državama i pre Osmanlija, sa kojom se oni susreću nakon bitke na Marici. U Osmanlijskom carstvu vojnuke su činili sitni plemići i slobodni stočari, a imali su slobodne baštine. Najmanja vojna formacija bila je 1 „koplje“ koje je sastavljeno od vojnuka i 2 jamaka (najčešće njegova rodbina) pri čemu su sva trojica bili obavezni da služe po oklopom. Najniži starešina vojnika zvao se lagator i to je hrišćanima bio najviši mogući čin. Vojnuci su se kao vojna formacija delili na vojnuke vojnike i vojnuke džebelije. Nema pouzdanih podataka o njihovom broju. Značajna su kategorija kršćanskog stanovništva, koje je zbog vojne obaveze imale određene olakšice. Vršili su vojničku službu, a zauzvrat uživali slobodne baštine i bili oslobođeni poreskih obaveza. Mogli su da prodaju svoje baštine, ali ih nisu mogli deliti. Nakon 1530. godine vojnuci se iseljavaju iz krajeva gde su živeli i nestaju kao vojna formacija. 66

58


Bogomili Sandžaka je nastao pojam Bosana (Bosona) koji je vremenom prilagođen slovenskom izgovoru, pa je tako nastao današnji naziv Bosna. Područje danasnje Hercegovine u srednjem vijeku nazivalo se Hum, pa su ga njeno šire područje zvali Zahumlje. Naziv Hercegovina je u upotrebi od dolaska Osmanlija iakoje termin herceg postojao i ranije. Što se tiče samih stanovnika oni nose ime od srednjeg vijeku pa do danasnjeg dana: Bošnjani, Bošnjaci ili Bosanci. Sa punim pravom i svim istorijskim dokazima možemo tvrditi da Bosna i Novopazarski sandžak čine preko pet vijekova jednu cjelinu, čijim teritorijama živi narod jedne kulture, jednog jezika i jednog imena - Bošnjaci. U Bosni do dolaska Turaka, nije bilo Srba, već su to bili Bošnjaci kao jedan narod od vremena postojanja bosanske države.67 Ako se vratimo selima današnje tutinske opštine, veoma je poznato da je taj prostor, na kome živi Bošnjacki narod, najmanje istraživan od strane historičara i etnologa. Može se postaviti pitanje: zbog čega je baš izbegavano istraživanje ove teritorije, na kojoj sa očiglednim dokazima možemo tvrditi da ljudi žive milenijum, ako ne i mnogo duže. Kako u selu Paljevo postoji neosporno bogumilska ćelija, u Crnišu postoje prvi grobovi bogomila, a nedaleko od tog groblja i stećci prastanovnika sela. Tako, nedaleko od sela Vrujci, postoji najveće bogomilsko groblje sa najviše očuvanih stećaka, a u sredini tog groblja i danas se vidi temelj velikog stećka ispod koga, verovatno, leži jedan od prvih djedova ili didova Bosanske crkve (vjera jednakih među jednakima). Iako, jako ruinrani, vide se još uvjek stećci koji su rađeni od kamena-sige, dok su drugi od dugačkog, običnog kamena. Ovo je vjerovatno zavisilo od toga kakva su vremena bila - ratna ili mirna, jer u mirnim vremenima se mogao dovlačiti kamen siga sa strane sa udaljenosti - oko četrdesetak kilometara. Tako da je mnogo zavisilo kakav će se kamen naći na grobu od toga da li je ratno ili mirnodobsko stanje. 67

Voislav P. Nikčević, Krupni promašaji...

59


Sulejman Aličković Međutim, jedno je sasvim sigurno: da ispod tog kamena leži humka sljedbenika Bosanske crkve ( bogomila jeretika). Skoro devedeset posto sela na teritoriji Sandžaka ima svoja stara sela i pored njih stara bogomilska groblja, koja mnogi historičari Srbije nazivaju „grčkim grobljima“, ali obavezno sa uzrečicom: tako priča narod. Zaboravljajući da, isto tako, narod za ćeliju u selu Paljevo kod Tutina kaže: bogomilska ćelija, vjerovatno samo iz razloga da se ne spominje riječ Bošnjak, koja svjedoči postojanje sledbenika Bosanske crkve na teritoriji Sandžaka. U Osmanlijskom carstvu pravo na svoje ime mu nije uskraćivano, ali će se kasnije dugo boriti da bi ga ponovo vratio. Dolaskom Osmanske carevine na teritoriju Rumelije i Mizije (Donje i Gornje), dolazi i nova vjera koja se vrlo brzo širi i koju mnogi prihvataju na teritoriji Srbije i Bosne, tako da već u XV vjeku imamo mnogo mjesta u kojima preovlađuje islamska vjera. Govoreći o tome ko i kako prihvata islam, E. Mušović ističe: da oni koji prihvataju islam u gradu smatraju se došljacima, to jest došli su sa sela, što pobija mnoge druge historičare koji kažu: islam se većinom širi po gradovima, što znači da islam jednako prihvataju i u gradu i na selu, bez ikakve razlike. Osmanlije svojim dolaskom donose nešto novo na ovim prostorima, ne samo vjeru već i kulturu, osnivaju nova naselja, gradove, u kojima kao prvu građevine grade džamije, tako da i osnivač Jeni Bazara i Sarajeva, Isa-beg, u Novom Pazaru gradi džamiju koje danas nema. Jedna od prvih i najstarih je Lejlek džamija, u kojoj je, po predanju, svojevremeno klanjao i sultan Mehmed Fatih 1459. Godine. Poslije Kosovske bitke Osmanlije daju velike povlastice onima koji prihvate islam kao vjeru, tako da i jedan dio feudalaca tadašnjih prihvataju islam, da bi sačuvali svoj položaj, kao i privilegije koje su time dobili, tako da i sama kneginja Milica daje svoju kćer Oliveru sultanu Bajazidu, da bi nastavila da 60


Bogomili Sandžaka bude vlast na teritoriji Srpske Despotovine. Ovdje i sam sultan ima velike koristi od svojih vazala, piše Thomas Arnold. Kao što su u novom carstvu feudalci tražili lakši život, tako su i obični ljudi vidjeli da mogu u novoj državi prihvatanjem islama imati mnogo lakši zivot, a u samoj vjeri naći duhovno rasterećenje jer im ona nudi vjerovanje u jednog Boga, koji od njih traži da se samo njemu mole bez drugih posrednika. Tu vjeru, još od početka prihvataju i bogomili Sandžaka tako da je islamizacija nije process već nešto što se događalo spontano i bez prisile, kao modus vivendi koji je tekao slobodnim viđenjem objektivnog historijskog trenutka i historijksih okolnosti. Njegova nenametljiva i potpuno prirodna ujednačenost se odnosi i na teritoriju novostvorene Srbije, teritoriju Bosne, to jest neko se lakše odlučuje na to, a neko se teže odlučuje na novu religiju. Ne bih se osvrtao na kompletnu teritoriju Srbije, ali ne mogu a da ne spomenem bar one gradove u kojima u to vrijeme već živi muslimansko stanovništvo. Na mnogim mjestima niču nova naselja koja polako prerastaju u gradove u kojima se nesmetano odvija trgovina i zanastvo. Polako postaju središta spahija i spahiluka, u čijoj se okolini nalaze veoma važni administrativni i strateški centri i vojni garnizoni,. Obično se čaršija nalazila u sredini grada a okolo mahale iz kojih su nastajale kasabe i šeheri. Postojale su i varoš mahale u kojima su većinom živjeli hrišćani i Jevreji, bez kojih se nije mogla zamisliti trgovina. Zidane su džamije, mesdžidi, tekije, bezistani, imareti, hanovi, karavan saraji u kasabama i seherima živjelo je stanovništvo islamske vjere. Poznato je da je Niš pao u ruke sultana tri godine prije Kosovske bitke. Kako bilježe historijki izvori postao je jedno od veoma važnih vojnih utvrđenja Osmanlija. Tako da 1498.godine u gradu živi 169 muslimsnskih i 95 hrišćanskih porodica. Prema pisanju Bicke-a, niška varoš je naseljena Turcima, a po Rimovu u gradu ima šest do sedam džamija. Postavlja se pitanje 61


Sulejman Aličković da li je ovaj putopisac znao da izbroji ili je to pisao samo onako reda radi. Kruševac je grad koji Turci nazivaju Aladža Hisar – (Šarena tvrđava ili Šarengrad) i jedno je od sjedista Sandžaka od 1455. god. Leskovac kojem pripada i nahija Dubočica, je oblast koja priznaje osmanlijsku vlast kad i Kruševac, a kako defteri kažu 1584. god. u toj oblasti živi 83 posto muslimanske populacije. Pirot (Šarkej) koji u izvorima nosi ime Šarkej, koji je tada selo, jos od 1444. godine ima džamiju. Za vreme sultana Mehmeda ima i sto pedeset spahija, pa se vidi da se ista oblast u kratkom roku veoma razvila, najverovatnije zahvaljujući Osmanlijama koji na početku svoje vladavine dovode narod na nenaseljenu zemlju. Smederevo pada pod potpunu kontrolu osmanlija 1459. godine i postaje jedno od većih vojnih naselja sve do pada Beograda 1521. Godine. Vremenom Beograd prerasta u pašaluk u kojem već u šesnestom vijeku većinsko stanovnistvo Beograda čine muslimani. Sve do 1521. god. većinsko stanovništvo su stanovnici Ugarskog carstva koje vlada Beogradom. Dolaskom Osmanlija, Beograd se širi i postaje jedan od velikih muslimanskih gradova na Balkanu. Dolaskom Osmanlija oni donose i svoju arhikteturu tako da za jednu od džamija koja je izgrađena u Beogradu pod imenom Batal džamija austrijanac F. Kanic, koji je osvjedočeni prijatelj Srba, piše da je to jedna od najljepših turskih građevina u Srpskom vilajetu i umjesto da se pretvori u Srpski nacionalni muzej, temelji su joj zatrti, i sam Feliks Kanic žali što su Srbi u svom osvetničkom žaru sravnali sa zemljom mnoge lijepe grđevine, samo zato sto su ih podsećale na turska vremena, ali neko je stajao iza svega toga, vremena to pokazuju i dokazuju.68 Prema srpsko-turskom dogovoru iz 1865. god bilo je dogovoreno da se ne ruše džamije i šedrvani koji su bili rasuti po Beogradu i na kojima su stajali osmanlijski natpisi, sa tačnom naznakom ko ih je podigao. Ali na žalost toga u Beogradu već odavno nema, iako pojedini putopisci bilježe postojanje oko 68

Feliks Kanic, SRBIJA zemlja i stanovništvo, Beograd 1187 (I-II)

62


Bogomili Sandžaka 30-tak džamija. Da li sve što je tursko treba da nestane, da li to razum vlada? I tako godinama, desetljećima. Da li su to Turci osiromašili kulturnu baštinu Srbije, pitao se čak i Kanic. Tadašnji drugi grad po veličini - Užice 1516. god. ima već 178 domaćinstava muslimanskih i 150 hrišćanskih. Dolaskom Osmanlija Užice doživljava procvat u proizvodnji voća. Kanic Feliks kaže u svojim rukopisima: Žalim što je proterivanjem muslimana starosedioca ovih prostora došlo do uništavanja muslimanskih voćnjaka, basti i brižljivo negovanih cvjetnih bašti u svojim uništeno avlijama, u čemu su prednjačili zimski jorgovani plavi sa divnim ružama i kadifama, uništeno je sve što je podsećalo na orijentalno bogatstvo, rezbarene tavanice, umjetnički izrađeni šedrvani u bjelom mermeru i sve se to činilo u ime Srpstva. Svojim dolasko u Jagodinu koja je tada bila selo, Turci prave građevinu koja je jedna od ljepših, čija fasada svojim ukrasima i dekoracijom nadmašuje fasadu Batal džamije. Pitamo se: da li bi danas bilo najljepših građevina u Kordobi u Španiji, kojima su samo promjenjena namjena, a mjesto mjeseca na vrh stavljen krst, da je kojim slučajem ta građevina bila na Balkanu? Spominjući samo jedan mali dio kulture koja je stigla sa Istoka, a kojoj su se divili i Evropljani koji su tu prolazili i vidjeli samo to sa strane ne ulazeći u njenu suštinu i ljepotu unutrašnjosti, nijesu mogli ipak da odole toj kulturi i životu muslimanskog naroda, tako da Kanic u jednom trenutku kaže: ljubazan kao i većina Osmanlija. Rekao je on to za Sokolskog mudira Sulejman-efendiju. Ovo je samo jedan mali osvrt na razvoj i drugih gradova koje osvajaju Osmanlije, tako da mnoga sela dolaskom njih postaju vrlo brzo gradska naselja: Čačak, Valjevo, Šabac... Međutim, prodorom Osmanlija vrlo brzo dolazi do širenja islama i na teritoriju Sandžaka, tako da već u šesnestom vjeku Novi Pazar ima dvadeset džamija, dok Pavle Konstantini navodi da je 63


Sulejman Aličković vidio šest hiljada turskih i samo sto hrišćanskih kuća i to 1580. Godine. Sve ovo govori da je islam u Sandžaku postepeno bio prihvaćen kao vjera. Iako se vrlo teško danas dolazi do podataka da bi bošnjaci Sandžaka mogli istrazivati i izučavati svoju istoriju i postojanje na ovim teritorijama svih ovih stoljeća, ipak se moraju zabaviti i svojim svojim bogomilskim korijenima, da bi na taj način mogli dalje u budućnost. Jer, ne može ih neko zatirati, nametati svoje i prikrivati. Sandžak u Osmanliskom carstvu doživljava procvat u kulturi, arhitekturi, multikulturi jezika, pismu, trgovini, zanatstvu pa i rudarstvu. Na svakom nenaseljenom prostoru Osmanlije dovode novo stanovništvo tako da se, pored starosjedioca, naseljavaju i pojedine porodoce iz drugih dijelova Osmanliskog carstva. Što se tiče Sandžaka tu su doseljene mnoge porodice Klimenta, Hota, Gega i Šalja. Postavlja se pitanje dolaska plemena Klimenta? Da li je to prije 1700. Godine, ili je to pleme na prostore Sandžaka bilo naseljeno i ranije. Mnogi srpski historičari se trude da bi dokazali da je Pešterska visoravan bila pusta, bez života. Ni jedan ne prihvata mogućnost da je tu život tekao mnogo prije nego bilo gdje na teritoriji Srbije, i da u kontuitetu teče i danas. Samo sa razlikama u jednom: u vjeri koju je ko prihvatio: hrišćansku ili kršćansku ili islamsku. Veoma je poznato i važno naglasiti da su žitelji sela Crniš polahko silazili ka rijeci Ibar, tako da su vremenom formirali još četiri sela kao što su: Preslo, Izrok, Župa, Žuče, a neki otišli na teritoriju sela Lukare. A ima porodica koje su u Ribariću. Sve ovo nije se moglo desiti tako brzo. Isto kao što se dešava da se iz velikog sela Draga, polahko, porodice sele ka prostoru sela: Kelepolje, Mojstir, Karadže, Špiljani. Uzimajući u obzir da je bar osamsto porodica sa ovih prostora odselilo za Tursku i Vojvodinu, jer ovo navodimo, samo, za bošnjačku popoulaciju, kojoj se stalno nameće da je 64


Bogomili Sandžaka ovamo došla od nekud, što je, naravno, besmislica. Bošnjaci su autohtoni etnički elemenat, prisutan tu vjekovima. O tome nam svjedoče sandžački bogomislki stećci - nišani nasih predaka, koji se prostiru, takozvanom zelenom transverzalom, a mi kažemo: putem kojim je nastajala Bosanska crkva. Jer babune, bogumile, katare, jeretike, baš tim putem zatirahu, i njihovo prozvaše svojim. Uzimali im sve samo da bi im tragove zatirali, i negirali njihovo vjekovno postojanje na ovim prostorima. Nikada se niko ne odluči da pravu istinu saopšti: da na ovim prostorima još uvjek živi narod čiji su preci ilirskog porijekla.

ĆELIJA, PALJEVO

65



DRUGI DIO PRILOZI


POVELJA BANA MATEJA NINOSLAVA DUBROVČANIMA IZ 1240. GODINE


POVELJA BANA NINOSLAVA (1232-1235) Na osnovu prijepisa jednog manjeg dijela posebnog dodatka Povelji bosanskoga bana Ninoslava od tačno neutvrđenog datuma nastanka (pretpostavlja se da je nastala između 1232 i 1235 godine, jer se u njoj spominje Dubrovački Knez Zan Dandulo, koji je vladao do aprila 1235 godine): “Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, Ban Bos’nski Veliki, kle se Knezu Dubrov’ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov’ckoj. Takom s’m se kletv’ju klel, kakom se je Ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit’k, tako kako su u Bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kuđe oblada, tuđe si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kakore sam sebje, i nauk dati od vse zledi. A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos’nskoga, tako vjerno kakore u prvih. A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred Knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred Banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Bozere ti daj zdravije.” Srpski historičari su pokušavali da ustvrde, kako u toj “povelji” Bosanski Ban Ninoslav narod u Bosni zove Srbljima,a Dubrovčane Vlasima, što je odavno dokazano kao potpuno neistinito. Ova “povelja” je vrlo malih dimenzija, a u njoj pisar, inače iz Srbije, koji se zvao Desoje i bio zaposlen od Dubrovnika navodi da je prije ove bila napisana glavna (prva) povelja, kada kaze “A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos’nskoga, tako vjerno kakore u prvih.” Ovo je bio, dakle, samo poseban dodatak povelji i napisan 69


Sulejman Aličković dosta nemarno kada se usporedi sa originalnim poveljama, očigledno, pošto je napisan poslije dovršetka povelje, da se radilo o nečemu što je sporedno u odnosu na dvije ugovarajuće strane u povelji: Bošnjake i Dubrovčane. Nazivi “Srbljin i Vlah” se spominju pri još dvije povelje Bana Ninoslava (iz 1240 i 1249 godine), a ne spominju se ni prije ni poslije, jer svi Bosanski Banovi i Kraljevi narod u Bosni, kada mu se eksplicitno obracaju zovu ga Bošnjacima (starinskim nazivom za Bošnjake “Bošnjani”) i nikako drugačije, kao što i narod u Bosni sam sebe zove Bošnjacima, na nadgrobnim spomenicima, u vjerskim bogumilskim knjigama, darovnicama i sl. Također, tvrdnje da se naziv “Vlasi” odnosi na Dubrovčane ne stoji, jer se nigđe i nikada tako oni sami nazivaju, niti ih iko ikada tako naziva, čak postoje i adekvatni izvori iz Srbije koji prave jasnu razliku između Dubrovčana, Srblja i Vlaha, kao npr. u jednom dijelu povelje Stefana Dušana Silnog, a koja datira od 26. oktobra 1345 godine: “...da ne uzima Dabiziv’ Dubrov’canom ni carine; da nikoega dohodka ni tr’govcu Dubrov’c’komu, ni Vlahu, ni sr’binu, da nikomu; i kto gred u Dubrovnik i (i)z Dubrov’nika i vsaci vlasteli koi te stajati po Dabizive, da ne uzme carine do veka veku...” Ovdje, dakle, sami Srbi prave jasnu razliku između Dubrovčana, Srba i Vlaha (“ni tr’govcu Dubrov’c’komu, ni Vlahu, ni Sr’binu), te je tvrdnja da su Dubrovčani bili nazivani “Vlasima” oborena i to upravo iz jednog srpskog izvora!!! A, ako Dubrovčani nisu Vlasi, onda ih ni Ban Ninoslav ne može tako zvati, pa time pada u vodu i tvrdnja da Ban Ninoslav Bošnjake naziva “Srbljima”, jer u toj povelji jedno isključuje drugo!! U isto vrijeme kada je nastala povelja Stefana Dušana i u kojoj on jasno razlikuje “Srbe, Vlahe i Dubrovčane”, kao tri različite vrste ljudi, Ban Stjepan II Kotromanić je Ban u Bosni koji u svojim poveljama narod u Bosni zove isključivo Bošnjacima, a Dubrovčane Dubrovčanima, nikakvog spomena ni o Srbljima ni o Vlasima. 70


Bogomili Sandžaka Ali, sam Ban Ninoslav daje konačan odgovor po ovome pitanju i to pri poveljama Dubrovčanima iz 1240. i 1249. godine, gđe se spominju tri vrste ljudi, a to su Mi -narod u Bosni -naši ljudie, Vi – Dubrovčani i Oni - Srblji i Vlasi. Stranke u ugovoru povelje su “Mi” i “Vi”, odnosno Bošnjaci i Dubrovčani, a “Oni” - Srblji i Vlasi su samo sporedni dio ugovora, a sve ove tri grupe ljudi su različite između sebe, što se jasno vidi iz glavnih dijelova tih povelja, gđe Ban Ninoslav, obracajuci se Dubrovcanima zadržava sebi pravo suđenja Bošnjacima (“nasi ljudie”), u slučaju da bi ih tužili Dubrovčani i zabranjuje “izmu”, odnosno vansudsku odmazdu u krivicama (“i ne izma”). U posebnim, pak, dodacima tim poveljama, govori se o “Srbljima i Vlasima”, kao o posebnoj grupi ljudi različitoj od stranaka u ugo-voru, odnosno od Bošnjaka i Dubrovčana. Kada bi “Srblji i Vlasi” bili istovjetni sa Bošnjacima i Dubrovčanima, onda ovaj dodatak poveljama ne bi imao nikakvog smisla, jer je već u glavnom dijelu povelje Ban Ninoslav zadrzao sebi pravo suđenja Bošnjacima, koje bi tužili Dubrovčani, i ne bi imalo nikakvog smisla ponavljati to ponovo! Na osnovu svih raspoloživih autentičnih historijskih izvora, jasno se vidi da Srbi nijesu domaći ljudi ni u Bosni ni u Dubrovniku, nego stranci iz Srbije koje su Dubrovčani upotrebljavali najviše za prijenos teške trgovačke robe, a u Zahumlju ih je domaća gospoda upotrebljavala kao najamnike za čuvanje stoke, pa im je i putem međudržavnih ugovora između Bosne i Dubrovnika bio zasebno regulisan status pred zakonom. Tokom vremena su potpuno nestali kao pravni subjekt u Srednjovjekovnoj Državi Bosni, o čemu nam svjedoče i sve kasnije povelje Bosanskih vladara, koje se inače broje u stotinama!

71


POTOMAK STARIH ILIRA SA TERITORIJE SANDŽAKA


POVELJA STJEPANA II KOTROMANIĆA iz 1333. godine 15. februara 1333. godine napisana je povelja Dubrovčanima od strane Bana Stjepana II Kotromanića. Sva četiri originala su izgubljena, a sačuvan je jedino prijepis koji je napravio pisar iz Srbije zaposlen u Dubrovniku. U tome Dubrovačkom prijepisu teksta povelje Bana Stjepana II Kotromanića se može pročitati i sljedece: “Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pečat, da je vjerovano, svaki da znajet i vidi istinu...”, A odmah potom slijede sljedeće tri rečenice: “...A tomuj su četiri povelje jednako, dvije latinšći, i dvi srpšći a sve su pečaćene zlatijemi pecati. Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici. A to je pisano pod gradom, pod Srebržnikom”* Ovim citatom iz Dubrovačkog prijepisa Banove povelje srpski historičari su pokušavali pokazati da Bosanski Ban Stjepan II Kotromanić svoj jezik naziva “srpskim”(?), što je, naravno, apsolutno neutemeljen argument! Prvo, ovđe govorimo o nazivima pisama, a ne jezika, jer se u prijepisu povelje kaže “na latinšći” i “ na srpšći”, a ne kaže se “latinski” i “srpski” (naziv “ćirilica” se udomaćio tek u 16. stoljeću, zato pisar iz Srbije ćirilično pismo naziva “srpskim”, kao što to mnogi i dan danas rade u Srbiji. Tu treba napomenuti da ćirilica nije srpsko pismo, nego Bugarsko pismo. Ćirilicu nisu izmislili Srbi nego Bugari. Kada je ćirilica potekla iz Bugarske razvile su se njene brojne verzije, pa su tako nastali srpska varijanta 73


Sulejman Aličković ćirilice, zatim Ruska ćirilica, Bosanska ćirilica (itd.), koja se razvila u više različitih tipova). Također, Bosanski jezik se kao različit jezik od Bugarskog, Slovenskog, srpskog, hrvatskog i českog jezika spominje tokom Srednjovjekovne Bosne, krajem 14. stoljeca u đelu “Skazanie iziavljeno o pismenah”, koje je napisao Bizantijski putopisac, Konstantin Filozof. Drugo, ovaj prijepis povelje nije pisao Ban Stjepan II Kotromanić nego pisar iz Srbije. Naime, od 1174. godine, kada je srpski Veliki Župan Stevan Nemanja zauzeo Zahumlje, Travuniju i Duklju, pisari u Dubrovačkoj Republici su bili Srbi. Dubrčvcani bi upotrebljavali ove pisare i ponekad kada bi trebalo napisati i neku povelju za Bosanske vladare ili kada je trebalo izvršiti prijepis originala, za potrebe Dubrovačkog arhiva. Također, ovi pisari iz Srbije su bili zapošljavani i na dvorovima Bosanskih vladara, prvenstveno zbog stalne prepiske Bosne sa Dubrovnikom. Dakle kroz tu vezu sa Dubrovnikom i potrebe Bosanskih vladara za korespodencijom sa Dubrovčanima, ovi pisari bivaju zapošljavani i u Bosni, i nije nikakvo čudo da se je moglo desiti da pismo ili čak i jezik kojim pišu nazovu “srpskim”. Ali samo oni, pisari iz Srbije, ali nikako Bosanski Ban niti domicilni Bosanski pisari, što je i više nego i jasno iz stotina Bosanskih pove-lja koje su sačuvane u originalu. Naziv za pismo “ćirilica”, kao sto je već rečeno, se udomaćio tek od 16. vijeka, pa zato pisari iz Srbije ćirilicu kao pismo uopšte nazivaju “srpskim”, onako kako ga i sami zovu, a ne Ban Stjepan II Kotromanić, čak Banovo ime u ovom prijepisu povelje pišu kao “Stefan”, iako je njegovo ime originalno bilo “Stjepan” i kao takvo se i pojavljuje u svim originalima Bosanskih povelja koji su sačuvani, a u usporedbi originali ili prijepis, uvijek je mjerodavniji original, tako da se već ovdje može vrlo jasno vidjeti da Dubrovački pisar pri prijepisu pravi značajne jezičke izmjene, više puta navodeći ime Bana Stjepana kao “Stefan”. Na kraju svake povelje svaki pisar bi dodao nekoliko administrativnih podataka, koji bi se obično sastojali u tome 74


Bogomili Sandžaka da se kaže kada je povelja napisana, ime pisara, opis načina pečaćenja, eventualno kojim pismom je pisana, jezikom itd. Naravno da pisar iz Srbije piše “srpskim pismom”, što i sam navodi, ali reći da to u stvari kaže Ban Stjepan II Kotromanić jednostavno ne stoji, iz prostog razloga što se tu opisuje jedan administrativni postupak, što je karakteristično kao radnja za pisara, a ne za Bana, te je pripisivati te rijeci Banu potpuno besmisleno, jer je on nije ni pisao, niti “na latinšći”, niti “na srpšći” nego je pisanje bio posao pisara, a za sve pisare iz Srbije, koji su bili zapošljavani u Dubrovniku, je naučno dokazano da su uvijek pisali “srpskim načinom” i svoje pismo nazivali “srpskim”. Pisari, a ne Ban. Nemoguće je pripisati Banu da on na kraju povelje preuzima posao pisara i da na samom kraju povelje navodi u detalje tehničke podatke oko izrade povelje? To je bio nedvojbeno posao pisara, a nikako Bana. Sporna rečenica: A tomuj su četiri povelje jednako, dvije latinšći, i dvi srpšći - a sve su pečaćene zlatijemi pečati, je napisana na kraju (prijepisa) povelje, gdje pisari po pravilu navode tehničke detalje vezane za pisanje povelje, a sa tim Ban ne moze imati nikakve veze, to može biti samo posao pisara. Ključno je pitanje dakle, da li je autor te rečenice Ban ili pisar? Da bi se odgovorilo na to pitanje, prvo je potrebno sagledati konkretan tekst Dubrovačkog prijepisa Banove povelje, a on glasi: Priziraje blagovoljenje sviditelj‘ i mnogo porabotanje o baštine i vlastela i ljuđe Dubrovačci i našijem praroditeljem i nama vele mnogo, i hote odsele porabotati sa Božjem hotijenjem... Zato mi, gospodin Ban Stefan, i moji sinove i unucje i dokoli sime moje bude, do vijeka vjekoma, dasmo i darovasmo u baštinu i u plemenito ljudem Dubrovačkijem, a našijem drazijem prijateljem: Vaš Rat i Ston i Prevlaku, i otoke koji su okolo Rata, i sa svijem što se nahodi unutra... i gore i polja, dubrave, lijes, trave, vode, sela, i vse što je od Prevlake do Lojišta; i sudcbo i globe i krvi u miru, da budu njih‘ volju, da imaju i drže i da čine vsu svoju volju i hotijenje kako od svoje baštine - do vijeka vjekoma... 75


Sulejman Aličković I da su voljni zidati zadi i tornje - gdi im je hotijenje. I prekopati Prevlaku od mora do mora i napravljati - na svoju volju i hotijenje. I jošte se obetuje gospodin Ban Stefan, sebe i svoje sjeme: Ako se sluci nekoje vrijeme, ili gospodin ili vlastelin ili graždanin ili ljuđe, koji bi pakostili Ratu ili Prevlaci - da pomože koliko može naša jakost. A zato mi općina, i ljuđe grada Dubrovnika, vse dobro općeno gospodinu Banu Stefanu, i njegovem sinovem i simenu njegovu do vijeka od muške glave i do zgorenja svijeta, dajemo za Prevlaku i za Ston petčat perpera - do zgorenja svijeta... I jošte se obetuje opcina Dubrovačka: Ako u nekoje vrijeme pride gospodin Ban Stefan u Dubrovnik, ili njegovi sinovi ili njegovo sjeme muške glave, da mu damo polače zidane prebivati dokole im je stati, bez nijednog najma - do zgorenja svijeta... I jošte se obetuje općina Dubrovaćka: Da ne primamo, u Prevlaku i u Ston i u Rat i u onzi otoke ke smo uzeli od gospodina Bana Stefana, njegova vlastelina ki bude njemu nevjeran i njegovem sinovem i njegovu sjemenovi - do zgorenja svijeta... A ja, gospodin Ban Stefan, zaklinju se... za mene i za mojeh sinova i za moje sjeme, po muškom koljenu do zgorenja svijeta - sve to tvrdo imati i držati i ne potvoriti - do zgorenja svijeta... Zato, stavlju ja, gospodin Ban Stefan, svoju zlatu pecat, da je vjerovano - svaki da znajet istinu. A tomuj su četiri povelje jednako: dvije latinšći i dvi srpšći - a sve su pečaćene zlatijemi pečati. Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici. A to je pisano pod gradom, pod Srebr‘nikom. * Kao što se i vidi iz navedenog teksta Dubrovačkog prijepisa Banove povelje, tri zadnje receniče se odnose isključivo na tehničke detalje vezane za originalne povelje, doslovno: opisuje se način pečaćenja u sve četiri originalne povelje, navodi se kojim su pismom pisane, gđe se nalaze originali i gđe su originali pisani. Te tri zadnje rečenice u Dubrovačkom prijepisu Banove povelje glase: „A tomuj su četiri povelje jednako: dvije latinšći i dvi srpšći - a sve su pečačćene zlatijemi pečati. Dvije sta 76


Bogomili Sandžaka povelje u gospodina Bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici. A to je pisano pod gradom, pod Srebr’nikom.“ Predzadnja rečenica govori nedvojbeno u prilog tome da je autor te rečenice pisar a ne Ban, u toj rečenici Ban definitivno nije govornik, nego ga opisuje neko drugi, a ta predzadnja rečenica u tekstu prijepisa glasi: Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici. Autor te rečenice nikako ne može biti Ban, a jedini drugi koji to može biti je pisar, i to pisar iz Dubrovnika, jer da je Ban u toj rečenici govornik ne bi sebi referirao u trećem licu jednine, sebi se referira jedino u prvom licu! Autor te rečenice može biti jedino Dubrovački pisar, jer se u njoj kaže da se povelje već nalaze kod Bana i u Dubrovniku. Autor te rečenice, pak, ne može biti pisar originalnih povelja, zbog jednostavne hronologije događaja, jer su povelje tek trebale da stignu u Dubrovnik, pošto ih on napiše. Pisar orginalnih povelja, dakle, to nije mogao navesti, jer su povelje stigle u Dubrovnik tek nakon što ih je on napisao! Jedini koji je u situaciji da kaže da su povelje već u Dubrovniku jeste Dubrovački pisar koji ih prepisuje upravo u Dubrovniku. Zadnja rečenica Dubrovačkog prijepisa Banove povelje je također vrlo indikativna, a kaže: „A to je pisano pod gradom, pod Srebr’nikom“, jer da je Dubrovački pisar tu prepisivao doslovno original povelje, onda bi trebalo stajati :“A, OVO je pisano pod gradom, pod Srebr‘nikom“.... i to bi se onda moglo pripisati pisaru originalnih povelja, ali pošto piše u prijepisu „to je pisano“, a ne „ovo je pisano“, to otkriva ponovo Dubrovačkog pisara kao nekoga ko je ili izmijenio rečenicu pisara originalne povelje ili ju je jednostavno dodao sam. Znači, Dubrovački pisar tu samo opisuje originale i dodaje to kao sporednu referencu svome prijepisu, na svoj vlastiti način, pošto se tu radi isključivo o tehničkim detaljima vezanih za originalne povelje, te treba jasno razdvojiti te dvije stvari i uočiti da dvije osobe sriču kompletan tekst, prvo tu su Banove rijeci, a onda vezano samo za tehničke detalje povelje tu su i pisarove riječi, 77


Sulejman Aličković i to riječi pisara iz Dubrovnika! Međutim, ključno pitanje na koje treba odgovoriti jeste: gđe prestaje Ban biti govornik, ondnosno gđe pisar počinje biti govornik u ovome prijepisu? Da bi se to sagledalo potrebno je razmotriti četiri posljednje rečenice spornog Dubrovačkog prijepisa Banove povelje, a one glase: „Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pečat, da je vjerovano, svaki da znajet i vidi istinu. A tomuj su četiri povelje jednako, dvije latinšći, i dvi srpšći - a sve su pečaćene zlatijemi pecati. Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici. A to je pisano pod gradom, pod Srebr‘nikom. Jednostavnom analizom ovih rečenica, dakle samim njihovim čitanjem, vidi se da se tri posljednje rečenice odnose isključivo na tehničke detalje vezane uz pisanje, pečaćenje, lokaciju i mjesto na-stanka povelja dok je u rečenici, koja je četvrta od kraja prijepisa pisana sa Banom kao subjektom, u prvom licu jednine, dakle Banom kao go-vornikom, gđe on svečano kaze: „Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pečat, da je vjerovano, svaki da znajet i vidi istinu. Prvo što je karakteristično za tu rečenicu jeste da je sigurno Ban govornik, te je definitivno možemo pripisati Banu (izuzumajući jezičku pisarevu intervenciju Stjepan>Stefan). Ali, poslije te rečenice slijede tri rečenice koje govore samo o tehnickim detaljima o poveljama i tu Ban nema šta da radi, one se odnose na posao pisara, a Ban nije pisar. Te tri rečenice koje nisu Banove, ali koje slijede odmah iza njegove zadnje rečenice glase: A tomuj su četiri povelje jednako: dvije latinšći i dvi srpšći - a sve su pečaćene zlatijemi pečati. Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici. A to je pisano pod gradom, pod Srebr’nikom. Ove tri rečenice, koje slijede poslije zadnje Banove rečenice jedino se mogu pripisati pisaru, jer se u njima govori isključivo o tehničkim detaljima vezanim za povelju, a Ban sa time nema ništa, jer nije pisar i potpuno bi nelogično bilo da Ban opisuje tehničke detalje vezane za povelje: način 78


Bogomili Sandžaka na koji su povelje pisane, da objašnjava gđe se povelje nalaze, gđe su napisane, kojim pismom itd., to je klasični posao jednog pisara!!! Dakle, sasvim je očigledno, da je zadnja rečenica u kojoj je Ban govornik četvrta rečenica od kraja prijepisa Banove povelje, a autor zadnje tri rečenice je mogao biti samo pisar i apsolutno niko drugi. Odnosno, Ban završava biti govornik sa rečenicom: Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pečat, da je vjerovano, svaki da znajet i vidi istinu, a poslije toga, kroz tri posljednje rečenice pisar postaje govornik i to ostaje do kraja Dubrovačkog prijepisa Banove povelje, a te pisareve vlastite recenice glase: „A tomuj su četiri povelje jednako, dvije latinšći, i dvi srpšći - a sve su pečaćene zlatijemi pečati. Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici. A to je pisano pod gradom, pod Srebr’nikom“. Iz ovoga slijedi da Ban nije uopšte ništa u povelji rekao o spornim nazivima pisama „na latinšći i na srpšći“, nego su to rijeci Dubrovačkog pisara!! U svojoj knjizi Antologija Starih Bosanskih Tekstova (Alef, 1997), Mehmedalija Mak Dizdar konstatuje da se termini „na latinšći“ i „na srpšći“ odnose na pisma, a ne jezik, odnosno na „latinicu i ćirilicu“ (mada je to na kraju krajeva, kao što je već rečeno, potpuno nevažno, jer te termine ne navodi Ban, nego pisar iz Srbije). U nastavku, M. Dizdar kaže i sljedeće: „...Na žalost, ni jedan od ovih ori-ginala nije sačuvan do danas, pa ni njihovi zlatni pečati. Vjerovatno je Dubrovački pisar izmijenio znatno i jezik povelje, što u izvjesnoj mjeri umanjuje njenu vrijednost u tom pogledu.“

79


AHDNAMA SULTANA MEHMEDA II EL-FATIHA IZ 1463.GODINE


AHDNAMA SULTANA MEHMEDA FATIHA

U skladu sa ustanovama islamskog ratnog prava i propisa šerijata, od davnina je postojao običaj da muslimanski zapovjednik ili sam vladar, kad jedno mjesto bez jačeg otpora i velikih žrtava zauzme, građanima kršćanske i jevrejske zajednice, a naročito posadama tvrđava i braniocima koji se predaju na vjeru, izda pismenu povelju zvanu emannama, muaheda ili ahdnama. Tako je drugi halifa Omer ibn el-Hattab, r.a., prilikom zauzimanja Jerusalima 15/637. godine, predstavnicima kršcanske vjere izdao emannamu u kojoj im je garantovao sigurnost života, imetka, crkve i slobode vjeroispovjesti, pod uslovom da daju džizju i ne skrivaju neprijatelja “Haza ma a‘ta ‚Abdullah ‚Umer, emiru-l-mu‘minine ehle Ilja mine-l-emani, a‘tahum emanen li enfusihim ve emvalihim ve li kena‘isihim ve sulbanihim ve sekimiha ve beri‘iha ve sa‘iri milletiha...” (Vidi: Mahmud Šerif, el-Vesa‘iku ed-duvelijjetu... II, Kairo, 2003). Prilikom zauzimanja Carigrada (01. 06. 1453.), sultan Mehmed II Fatih izdao je sličnu povelju (ahdnamu) carigradskom patrijarhu i stanovnicima kvarta Galate u Carigradu. Njome je sultan patrijarhu garantovao „da ga niko neće uznemiravati ni remetiti, da je nepovrediv, neoporeziv, nepotresiv od svih protivnika i da je sa svim sebi potcinjenim svecenicima za sva vremena slobodan od poreza i danka.“ (Vidi: J. Hammer, Historija turskog/ osmanskog/ carstva, I, Zagreb, 1979., str. 171). Kada je, deset godina kasnije (1463), ovaj isti sultan Mehmed II osvojio Bosnu i pogubio posljednjeg bosanskog kralja 81


Sulejman Aličković Stjepana Tomaševića, predstavnik bosanskih franjevaca fra Anđeo Zvizdović (umro 07. 05. 1498) izašao je 28. maja 1463. godine pred sultana Mehmeda II Fatiha na Milodraževo polje kod Fojnice, priznao ga za novog gospodara Bosne i zamolio da njegovim redovnicima da vjersku i imovinsku slobodu djelovanja. Iako su pripadnici ovog reda od samog svog osnutka (1209) djelovali kao „pucki propovjednici, papinski poslanici, misionari na Bliskom istoku i Africi, propovjednici križarskih ratova..., a u Bosni kao propovjednici i inkvizitori protiv bogumila“ (Vidi: Opca enciklopedija JLZ, Svez. III, Zagreb, 1977., str. 57-58), sultan Mehmed Fatih im je, da bi sprijecio njihovo iseljavanje iz Bosne i podstakao na povratak one koji su se vec bili iselili, izdao ahdnamu (povelju). Ahdnama je, s povijesnopravnog gledišta, imala veliki znacaj, jer je bosanskim franjevcima od samog početka turske vladavine u Bosni osiguravala, ne samo osnovna ljudska prava: slobodu ličnosti, vjere, imovine, kretanja i udruživanja, već i slobodu vizitacije franjevackih ustanova od strane njihovih starješina iz vana. Tekst ahdname u prevodu Hazima Šabanovica glasi: „On (tj. Bog) je jedini pomoćnik. (Tugra) Mehmed, sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan! Zapovijed časnog, uzvišenog sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre, osvajača svijeta je slijedece: Ja, sultan Mehmed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odličnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim redovnicima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam slijedece: Neka niko spomenutim (kaluderima) i njihovim crkvama ne pravi smetnje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika 82


Bogomili Sandžaka moga carstva, - ne vrijeđa i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeda ni njih, ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu covjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga carstva. Zbog toga spomenutim veledušno podarujem carsku zapovijed i zaklinjem se slijedećim teškim zakletvama: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhameda), i tako mi sablje koju pašem, - niko se neće protiviti onome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi. Napisano 28. maja u samostanu Milodraž“ Iako su o ovoj ahdnami kod nas mnogi pisali (C. Truhelka, G. Elezović, S. Kemura, Knežević, K. Gujić, J. Matasović, H. Šabanović i drugi), nama se čini da je po pitanju njene originalnosti najbliže istini mišljenje rahmetli Hazima Šabanovica koji kaže: „Original je, kako ce se to iz objašnjenja koje dolazi iza teksta vidjeti, nestao nešto prije 1654. godine, jer je u međuvremenu od 1654. do 1669. nastao onaj primjerak ahdname za koji se drži da je original i koji se kao takav cuva u muzeju Franjevackog samostana u Fojnici uokviren pod staklom. Taj primjerak, medutim, nije ništa više nego dosta neuspjela imitacija originala.“ Što se, pak, sadržaja ahdname tiče, on je, po svoj prilici, autentican. Tome ide u prilog činjenica da je Fatihov sin, sultan Bajezid II (vl. 1481-1512), beratom iz 1483. godine upućenim sandžak-bezima i kadijama bosanskog, hercegovackog i zvornickog sandžaka, a potom i fermanom od 17. augusta 1498. godine upućenim kadijama Novog Brda i Srebre-nice, prakticno obnovio ahdnamu svoga oca Meh-meda II Fatiha i potvrdio njenu autentičnost. Original berata iz 1483. godine nije sačuvan, ali postoji ovjeren prepis koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Fojnici, gok je original fermana iz 1498. godine sačuvan i nalazi se u arhivu Franjevackog samostana u Fojnici. 83


Sulejman Aličković Isto tako treba napomenuti da je i Fatihov praunuk, sultan Ahmed I (vl. 1603-1617), fermanom iz 1607. godine obnovio ahdnamu svoga pradjeda, za vrijeme uprave provincijala fra Jakova Slapnice. Originalni ferman pronašao je u Sarajevu 1937. godine sarajevski trgovac starinama Uzeiraga Hadžihasanović i poklonio ga tadašnjem nadbiskupu Ivanu Šariću, koji ga je u augustu iste godine dao objaviti u Hrvatskom dnevniku u Zagrebu. Postoje i 4 ovjerena prepisa ovog fermana, od kojih se po dva čuvaju u Makarskoj i Zaostrogu. Šabanović navodi i deset poznatih prepisa ahdname, od kojih se pet čuva u arhivu Franjevačkog samostana u Fojnici, dva u Franjevačkm samostanu u Kraljevoj Sutjesci, jedan u Franjevačkom sjemeništu u Visokom, jedan u arhivu Srpske akademije nauka u Beogradu i jedna u Kadićevoj hronici u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Prepis ahdname koji se čuva u Fojnici pod br. 1253 ima tri ovjere: es-Sejjida Abdulmedžida, kadije u Bosna Brodu (Travniku), Muhameda, kadije u Bosna Brodu (Travniku) i vojnog kadije Muhameda ibn Balije. Prepis pod br. 2956 iz Fojnice ovjerio je Muhamed ibn Ali, kadija u Dimitrovici, a prepis pod br. 1255 Muhamed Emin, kadija u Sarajevu. Jedan prepis ahdname koji se čuva u Kraljevoj Sutjesci ovjerio je Fazli ibn Ahmed, vršilac dužnosti kadije u Banjoj Luci, a drugi Davud, vršilac dužnosti kadije u Sarajevu. Prepis ahdname koji se nalazi u Beogradu ovjerio je Omer ibn Emrullah, kadija u Tuzli. Ostali prepisi nisu ovjereni. To što je ahdnama često osporavana navodima da o njoj u zapadnim izvještajima i kronikama nema pomena može se objasniti nastojanjem da se od javnosti zataje povlastice koje su njom stečene, tim prije što su te izvještaje pisali ljudi kojima iz vjersko-političkih razloga nikako nije išlo u prilog da ističu naklonost i toleranciju sultana Mehmeda II Fatiha, koji je bio pregazio tolike kršćanske zemlje i postao strah i trepet čitave srednje Evrope. Sve kad bi fojnička ahdnama i bila historijska patvorina, a što se nikako ne može dokazati, gore spomenutim 84


Bogomili Sandžaka Bajezidovim beratom iz 1483. i fermanom iz 1498. kao i Ahmedovim fermanom iz 1607. godine, ona je sa najvišeg mjesta ozakonjena, te je kao takva predstavljala veliki list slobode za franjevce i katolike u Bosni. Prema tome, sultanu Mehmedu II Fatihu i njegovoj ahdnami treba zahvaliti što se u tim krajevima sve do danas održao znatan broj Bosanaca katoličke vjeroispovjesti. Za žaljenje je to što u zadnje vrijeme obilježavanje ovog datuma nosi uglavnom bošnjacko-turskomuslimanski predznak i što u njemu, ni duhom ni tijelom, ne učestvuju i bosanski franjevci. U neku ruku za to odgovornost snose i sami organizatori i sudionici, koji skup na milodraškom polju sve više pretvaraju u teferič nabijen mitološkim imaginacijama o osmanskom periodu. Naravno, u takvoj atmosferi se ni od bosanskih franjevaca ne može očekivati da osjećaju žal za vremenom u kome su bili sluge okupatora niti da slušaju price o ahdnami, kao univerzalnom uzoru ljudskih prava.

85


KARTA BANOVINA BOSNA

GRANICE ŠIRENJA BOSNE KROZ VIJEKOVE


PUTOPIS

Evlija čelebi, svjetski poznati, turski putopisac, u svome čuvenom djelu Putopis, nastalom polovinom 17. stoljeca, daje opširne opise brojnih gradova na Balkanu, ukljucujuci tu i Bosa-nske. Smatra se da su prvi izdavači njegovog djela vršili određena korigovanja stila i jezika originalnog teksta, po zapažanju prevodilaca, na mnogim mjestima je Evlijin pomalo arhaičan način izražavanja izmijenjen i modernizovan prema ukusu izdavača, ima također i mnogo štamparskih gresaka. Tu se nalaze oblici riječi i izrazi koji ne postoje i sl. Evlija čelebi bio je poznat i pod imenom Evlija Efendi, ali njegovo pravo ime je bilo Evlija ibn Derviš Mehmed Zilli. čelebi, odnosno Efendi, su konvencionalni staleški nazivi, koji su se u to vrijeme davali obrazovanim ljudima, a oba naziva znače - gospodin. Rodjen je 10. muharema 1020. godine (25. marta 1611.), bio je Hafiz - znao je cijeli Kuržan napamet, a školovao se na dvoru Sultana Murada IV. Godine 1640. polazi na svoje prvo pu-tovanje izvan Carigrada i do kraja svog života odaje se gotovo stalno putovanjima širom Turske Imperije i postaje neka vrsta svjetskog putnika, vodeći cijelo to vrijeme svoj dnevnik i bilježeći marljivo sve za-nimljivo što bi zapazio. Putovao je ili sam, ili u pratnji znamenitih državnika, a najviše kao pouzdanik i pratilac svoga rodjaka Melek Ahmed-Paše, kome treba zahvaliti za najveći dio Evlijinih putovanja po Balkanu. Prvo takvo putovanje poduzima 1660. godine, a 87


Sulejman Aličković krajem avgusta iste godine prvi put dolazi u Bosnu. Njegova putovanja po Evropi trajala su sljedećih deset godina, do 1670. godine, a potom se vraća u Carigrad,1671. godine ide u Meku na Hadz, a 1672. godine odlazi u Egipat, koji je pročao uzduz i poprijeko. Godine 1673. išao u Sudan i Abisiniju. Posljednje putovanje koje je zabilježio poduzeo je u julu 1676. godine. Svojim putopisom, pod nazivom SEYAHATNAMESI - PUTOPIS, stekao je svjetsku slavu. Nije isključeno da je originalno naziv svome djelu Evlija dao TARIH-I SEJJAH - HISTORIJA PUTNIKA, kako stoji u bečkom rukopisu i kako proizilazi iz naslova pomenute skraćene redakcije toga putopisa. Integralni putopis je sadržan u deset vrlo opsežnih tomova. Nekoliko zanimljivih isječaka iz vrlo opširnog dijela njegovog putopisa koji se odnosi na Bosnu i Bošnjake: Kada opisuje Sarajevo kaže sljedeće: “Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci (Bošnjak). Samo draže im je kad se kaže Bosanci (Bosnevi). Kao što je čist njihov jezik, tako su zaista, i oni bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskom.” Ovdje je bitno napomenuti da je naziv „Bosnevi“, u stvari Arapski naziv za Bošnjake, i da je jedino pravilno prevesti Bosnevi kao Bošnjaci. Iz ovog putopisa vidimo da se u Evlijino vrijeme u Sarajevu, kao metropoli, pored domicilnog Bosanskog govore i mnogi strani jezici: “Narod govori bosanski, turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski.“ -Bošnjake u Banja Luci opisuje vrlo opširno, govoreći i o jelima koje vole, pa kaze: “Kupus, koji zovu „kopuska“ ima glavu veliku kao kazan, a listovi su mu socni kao tanki listovi niseste. Bošnjak za ovaj kupus kaze:“Allah mi je din (vjera), a kupus imam (vjerovanje) - i jede ga do crkavanja. Od pica im je glasovito kozje mlijeko, surutka, medovina... Na sedamdeset mjesta imaju izletišta. Od svih najglasovitije je Ferhad-pašina bašča. Svega pet hiljada vinograda i bašča plaćaju porez na vinograde (dunum hakki). Jedan dio stanovnistva su trgovci. Oni dolaze i odlaze u Beograd, Skoplje (Uskub) i Solun (Selanik). Drugi dio opet su 88


Bogomili Sandžaka gazije, borci za vjeru. Jedan stalež su službenici časnog šerijata, jedni su bastovani, jedni su ulema, a drugi stalež su privrednici i zanatlije... Sve im žene nose čohane feredze, a na kape stavljaju jasmake od tankog bijelog platna i idu vrlo uljudno. Jezik im je bosanski. Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kažu Haso, Musau - Muso, Memiji - Memo.“ Govoreći o Osijeku kaže sljedeće: “Dok smo potpuno razmotrili ovaj grad,dotle je prispjela i ona vojska naseg gospodara Kadizade Ibrahim-paše koja je bila zaostala. Mi smo pročli ispod satora velikog vezira Fazil Ahmed-paše Cuprilica u vrlo svečanoj povorci. Naš paša imao je dva tuga. Naša vojska je bila impozantnija od vojske ostalih vezira. Kada su vidjeli naše odrede, svi su vojnici rekli: “Bog ih blagoslovio”, i divili se. Tu je bilo sto dvadeste naoružanih i dobro obučenih kapidzibasa, dvije stotine dostojanstvenih..., tri stotine muteferika, dvije stotine delija, dvije stotine gonulija, dvije stotine Tatara, stotinu cesnegira, stotinu vanjskih kilardžija, dvije stotine paževa saraca, tri stotine saridžija pod puskom, sedam stotina i sedamdeset sejmena, Hrvata, Bošnjaka i Arnauta, od kojih je svaki pojedini ličio na jednog starog lava. Sve njihove putne kape bile su načinjene od crvene soja-čohe. Oni su svoje srmom vezane kape zabacivali na ledja. Svi su prolazili pješke, u redu dva po dva, marširajuci hitro kao srne, noseci puške koje izbacuju olovna zrna teška cčetrdeset do pedeset drama. Zatim su prošli konjanici na konjima čija je oprema bila sva utonula u srebro, srmu i zlato. Poslije sviju išao je Kadizade Ibrahim-paša, otmjeno i dostojanstveno poput velikog vezira.” Opisujući Beograd i njegove stanovnike kaže: “Premda su beogradski muslimani Poturi, oni ipak znaju srpski, bugarski, bošnjacki i latinski način govora (istilah)... Sva beogradska raja i po-vlašćeni građani (beraya) su Srbi. Premda su blizu bošnjackog i bugarskog vilajeta, oni imaju svoj zaseban nepravilan način govora... Mnogi znaju takođe i hrvatski, halijski (“galiye”), slovenski (islovos) i talijanski jezik. Imaju svoje uvažene i 89


Sulejman Aličković poštovane istorije. Brojevi su im, opet, kao u bošnjackom jeziku: jedno (“yedlo”)=1, dva (divva)=2, tri=3...” Govoreći o Zvorniku kaže: “Svi njegovi stanovnici su Bosanci. Nošnja im je dolama i potijesne serhatske čakšire. To je trgovački svijet koji govori bosanski. Klima je prijatna. Oko grada ima mnogo vinograda i basca.“ Opisujući Stolac u Hercegovini, kaže: “Sve su kuće okrenute prema zapadu. Kako se na ušću potoka Dola u Bregavu nalazi deset vodenica ove kasabe, njih pokrece voda potoka Dola. Sve rijeke u ovim stranama teku prema zapadu i ulivaju se u rijeku Neretvu. Zaleđe varoši čine brda doline (rijeke) Dola. Narod nosi kalpake i bijele turbane. Govore bosanski. To su, medjutim, pravi ratnici, veliki prijatelji stranaca i ljudi od rijeci.“ Govoreći o Foči, kaže: „Stanovnici (Foče) su u licu lijepi i divni ljudi, čistog vjerovanja, pobožni su i dobri muslimani. Muskarci nose raznobojnu čohanu odjeću. Prvaci i velikaši zamotavaju bijele čalme, a srednji stalež nosi pokratko odijelo i čaksire s kopcama, grube papuce i kalpake od raznobojne čohe i kunovine. Govore bosanski. Većinom su trgovci. Hadžija (hodočasanika) i gazija (junaka) ima takodje dosta.“ Opisujući kasabu Ljubinje u Hercegovini: „Njegovi stanovnici su porijeklom iz Novoga. Oni imaju nošnju kao Novljani: na glavi nose crven fes i berete i idu golih cjevanica kao alzirske levente, jer su svi ladjari i fregatnici, ali opet međusobno govore bošnjacki i latinski; svi su junaci koji ne znaju za strah ni bojazan.“ Opisujući grad Novi (Herceg-Novi), kaže: „Većina stanovnika su arnautski, bosanski i hrva-tski junaci, koji nose tijesnu odjeću poput Alžiraca i šetaju golih cjevanica. Svi oni, malo i veliko, nose pućke i barataju oružjem, za pojasom nose noževe i sablje i bijele corde na glavu, oko crvenog fesa, stavljaju zavijače, a na ledjima nose ogrtače od raznobojnih čoha... Sjedaju u svoje fregate i zalijeću se na Klimente (arnautsko pleme na crnogorskoj granici) i Crnogorce, koji se nalaze na suprotnoj strani. Isto tako plijene obale otoka Pulje, obale španske Klore i Sicilije i grabe plijen... 90


Bogomili Sandžaka ovaj Novski zaliv prostire se prema jugu šest milja.“ Opisujući Gabelu, grad na Neretvi, južno od čapljine u Hercegovini, kaze: „To je tvrdo zidan grad, četverougaonog oblika, na obali rijeke Nere-tve, na teritoriji hercegovačkog Sandžaka... Njegovi stanovnici, kao i ostali Krajišnici, nose bijele prsluke i jecerme, a na glavi crveni fes, kao Alžirci i mletačke čaksire (falare) i idu pod oruzjem. Kad ustreba oni odlaze čak do Sicilije i pljažkaju. Govore bošnjacki.... Na obali Neretve nalaze se tri razlicite građevine, pokrivene ćeremitom. To je bio arsenal (tersane gözleri). Tu, po nalogu Sulejma-novom, stalno stoje tri spremne galije (kadriga).“ Opisujuć ,grad Karlovac u Vojvodini, koji se danas zove Sremski Karlovci kaže: „Prije svega, u ovom seheru ima vrlo mnogo vinograda i bašča. Od njihovih specijaliteta naročito su na glasu hljeb i šljive. Svi stanovnici su Bošnjaci. Ima osobito mnogo hadžija i trgovaca. Iz ovoga sehera vidi se grad Kovilj, preko Dunava, nasuprot ovom gradu, na teritoriji segedinskog Sandžaka.“ Kada opisuje Ilok, grad na desnoj obali Dunava u vinkovačkom kotaru, na sjevernom podnožju Fruske Gore, kaže: „Budući da je klima dobra, mladići i djevojke su im stasiti; svi stanovnici su Bošnjaci. Tu ima mnogo dobrih ljudi. Isto tako ima ljudi koji su prijatelji stranaca, gostoljubivi su, karakterni, blagi i mirni“. Opisujući Užice u Srbiji, kaže: „U gradu postoji preko stotinu vodenica za mljevenje brašna... Zbog prijatne klime, stanovnici su tako lijepi da im je lice rumeno kao rubin. Otmjeniji svijet nosi ćurkove od raznobojne čohe postavljene samurom, hermelinom, zlaticom i kunom. Oko glave zavijaju muslimanske turbane. Svijet nižeg društvenog položaja nosi čohano odijelo, čaksire s kopčama i kalpake. Govori bosanski. Stanovnici jako vole strance, a svi su trgovci.“ Kada opisuje Prijepolje u Sandžaku, kaže: „Ovdje postoje tri medrese, četiri osnovne škole i četiri tekije... Klima je dosta blaga. Svi stanovnici nose potijesne arnautske čaksire i krajiška čohana 91


Sulejman Aličković odijela: na glavu stavljaju čohane kalpake razne boje, a govore bosanski, srpski, bugarski i latinski. Većina stanovnika su jedri momci, i svi idu golih cjevanica, pašu sablje, mačeve,duge noževe i bodeže i idu potpuno naoružani.“ Opisujući Pljevlja u Sandžaku (TAŠLIDŽE), gdje je, inače bilo sjediste hercegovackog Sandžaka od 1576. do 1831.godine, kaže: „Po zakonu (kanun) Sultana Sulejmana, ovaj je grad sjedište hercego-vackog paše u bosanskom ejaletu... Od varoskih specijaliteta osobito su im poznate umjetnički izradjene puške, takozvane „dalyan“ i „boyli“ (duge) puške, čakmakli pistolji i „puške“. Na glasu su i pljevljanski konji, koji tuku kamen. Stanovnici grada ponašaju se pristojno i skromno. Oblače čohane dolame, krajiške tijesne čaksire s kopčama i grube papuče, a na glavu stavljaju krajiške kalpake od raznobojne čohe, samura i kune; nose mačeve i puške, a bave se trgovinom. Govore bosanski i svi su gostoljubivi, plemeniti i čovječni ljudi.“ Kada opisuje čajniče, kaže: „Prema Sulejman-hanovom katastarskom popisu (tahrir), ova kasaba je pripadala teritoriji hercegovackog Sandžaka. Ali, kako je ona carsko krunsko dobro (hass-i humayun), stoji pod upravom deftedar-paše. Njom upravlja vojvoda sa dvije stotine ljudi..“. Šeher ima pet muslimanskih i tri hrišćanske mahale... Ima deset džamija sa mihrabom. Pet je povećih, a najimpozantnija je džamija Sinanpaše, zeta Mehmed-paše Sokolovica... Ova varoš nalazi se na opasnom mjestu, ali je klima u njoj vrlo prijatna. To je napredan i naseljen kadiluk. Na sve strane su brda s gorskim pašnjacima i voćnjaci. Sela se dodiruju jedno s drugim, te su zgusnuta i plodna naselja. Svi stanovnici govore bosanski i nose kraji-šku odjecu. Žene im nose feredže od crnog platna i vladaju se vrlo uljudno. Mnogo drže do svoje časti i jako su pobožne. Stanovnici su prave Božje sluge, a posebno moj prijatelj i dobrotvor Hadzi Sefer. Sve su to ljudi od rza i obraza koji se bave svojim poslom i žive moralno. Oni su veliki prijatelji stranaca, ljudi koji vole zabavu i uzivanja, pristupačni su i susretljivi.“ 92


Bogomili Sandžaka Opisujući Nevesinje, kaže: „U ovoj varoši zimska studen nije pretjerana, nego umjerena, a kako je i klima prijatna, u njemu ima ljepotica. Svi govore bošnjački, oblače turbane i kalpake... Na sve četiri strane varoši napravili su na osam mjesta do neba visoke kule na po cčetiri skele (gemi direkleri)“. Govoreći o Jajcu, kaže: “To je vrlo star grad. Jajce na bošnjackom jeziku znaci jaje... To je kadiluk u bosanskom ejaletu, u rangu Kadiluka od stotinu i pedeset aspri. Nahije su mu jako bogate... Grad se uzdiže do nebeskog svoda.” Evlija pise i o Prvom Rjecniku Bosanskoga Jezika (iz 1631. godine), i o tome kaže: “Učenjaci i pjesnici šeher-Sarajeva napisali su jedan rječnik na bosanskom jeziku u stihovima, po uzoru na perzijsku knjigu Šahidi, iz koga su ovdje prenesena dva metruma.”

RAZVOJ BOSNE KROZ VIJEKOVE 93


PISMO SULTANIJE MARE


HISTORIJAT BIBLIOTEKE Vrhbosna, današnje Sarajevo, sjedište je vojvode zapadnih strana od godine 1436. U Sarajevu je kadija od definitivnog pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine. Muftija ima sjedište u Sarajevu 1519. godine. Gazi Husrevbeg, drugi pravi osnivač Sarajeva, došao je za bosanskog namjesnika 1521. godine i ostao, s malim prekidima, do 1541. godine, kada je i umro. U međuvremenu, od osvajanja Vrhbosne od Turaka, pa do dolaska Gazi Husrevbegova, Vrhbosna je izrasla u kasabu i u tom vremenu tu je nastalo sedamnaest mikroregiona (mahala) i isto toliko džamija. Osim toga, podignuta je banja (hamam), karavansaraj, tri tekije i medresa (Firuzbegova, 1508. godine). Obično uz svaku džamiju, zapravo u svakoj mahali, bio je i po jedan mekteb. Gazi Husrevbeg, drugi pravi osnivač Sarajeva, roden je oko 1480. godine u Serezu (Grcka), gdje mu je otac Ferhadbeg, rodom iz okoline Trebinja, bio namjesnik. Majka mu je bila sestra sultana Bajazida II. Odrastao je i odgojen na carskom dvoru. Prije dolaska u Bosnu bio je namjesnik Smederevskog sandžaka, a obavio je i nekoliko diplomatskih misija u ime sultana na dvorovima nekih evropskih vladara. Kad je 1521. godine došao u Sarajevo, odmah su počeli njegovi veliki gradevinski poduhvati u ovome gradu, usprkos stalnom vojevanju koje je vodio u Dalmaciji, Hrvatskoj i Ugarskoj. Po svojim građevinama, koje je podigao u Sarajevu i nekim drugim mjestima Bosne, i vakufima koje je ostavio za izdržavanje svojih zadužbina, Gazi Husrevbeg je najveći i najznača-jniji legator u Bosni i Hercegovini. Umro je u Sarajevu 1541. godine i sahranjen u turbetu kod svoje džamije, koje je još za života 95


Sulejman Aličković sagradio. Husrevbegova džamija, najveća i jedna od najljepših u Bosni i Hercegovini, podignuta je 1530-31. (937. po hidžri). Godinu poslije toga sagraden je mekteb u haremu džamije, a preko puta Hanikah. Godine 1537. napisana je vakufnama za medresu, za čije je podizanje Husrevbeg uvakufio sedam stotina hiljada dirhema. Svoju medresu, koja je za svo vrijeme turske vladavine bila najznačajnija prosvjetna ustanova u Bosni i Hercegovini Husrevbeg je namijenio na ime svoje majke Seldžuke, po kojoj se medresa i zvala Seldžukija, a po olovnom krovu, Kuršumlija. Medresa je, s malim prekidima, radila od svog osnivanja do dana današnjeg. Osim dosad spomenutih ustanova, Husrevbeg je podigao: imaret i musafirhanu, ćifte-hamam, bezistan, dva hana. vodovod, šadrvan u haremu džamije, javni nužnik. Husrevbegovu vakufu pripada sahat-kula, za koju se ne zna je li podignuta za njegova života ili kasnije, zatim muvekithana, u dvorištu džamije, koja je podignuta 1859. godine. Iz sredstava Husrevbegova vakufa otvorena je u Sarajevu 1866. godine i vakufska bolnica, koja je radila sve do izgradnje Državne bolnice u Sarajevu 1882. godine. Za izdržavanje ovih objekata Husrevbeg je uvakufio oko dvije stotine dućana u sarajevskoj čaršiji, velike komplekse zemlje u okolini Jajca i šume u Tešnju. Isto tako, ostavio je vakufe u Serezu kao i gotova novca koji se je izdavao na rebah (priplod). I prihodi od bezistana, hamama i hanova trošili su se za izdržavanje ovih objekata. Vakufnamom o svojoj medresi Husrevbeg je predvidio da: “Što preteče od troškova za gradnju, neka se za to kupi dobrih knjiga, koje će se upotrebljavati u spomenutoj medresi, da se njima koristi ko bude čitao i da iz njih prepisuju oni koji se bave naukom”. Prema tome. Gazi Husrevbegova biblioteka datira otkad i njegova medresa, tj. od 1537. godine. Kako je to običaj u islamskim zemljama, osnivaci džamija 96


Bogomili Sandžaka uvakufljavali su za svoje zadužbine, odnosno džamije, po nekoliko Mushafa ili njihovih dijelova (džuzeva). Za održavanje javnih predavanja po džamijama zavještači su ostavljali i po koje drugo djelo - knjigu iz koje je predavac (dersiam) držao predavanja. U mektebima, pored Mushafa, bilo je i drugih knjiga koje su služile kao prirucnici za poducavanje djece. Za ovo su primjeri i same vakufname u kojima su ponekad taksativno nabrojena djela koja se ostavljaju za džamiju ili mekteb. Gazi Husrevbegova biblioteka u Sarajevu prva je biblioteka za koju pouzdano znamo kada je osnovana. Medđtim, nije se mogla zamisliti ni jedna medresa bez svoje biblioteke, jer ako ništa drugo, učenici su morali sebi prepisivati potrebne udžbenike, a to su mogli raditi prvenstveno iz knjiga, koje je škola posjedovala. Prema tome, starija biblioteka u Sarajevu bila bi ona koja se nalazila u Firuzbegovoj medresi. Prije je spomenuto da je i po džamijama i mektebima moralo biti knjiga kojima su se zainteresirani služili. Sve do godine 1863, koliko se do danas zna, Biblioteka je ostala u sklopu Kuršumlije medrese. Te je godine, na poticaj Topal Osman-paše, guvernera Bosne, uprava Gazi Husrevbegova vakufa dogradila jednu veću prostoriju uz Begovu džamiju ispod munare. Tu je Biblioteka preseljena iz Medrese i ostala do godine 1935, kada je smještena u prizemne prostorije zgrade sarajevskog muftijstva pred Carevom džamijom. To je uradeno, jer su dotadašnje prostorije postale tijesne s obzirom da se knjižni fond Biblioteke iz dana u dan množio, a i broj posjetilaca je bivao sve veći. Nekoliko godina poslije oslobodenja, Biblioteka se proširila i na katu same zgrade. Kasnije se ukazala potreba ponovnog proširenja prostorija Biblioteke, pa su njene upravne i poslovne prostorije smještene u zgradi bivšeg Ulema medžlisa, tokoder pred Carevom džamijom, a cijela zgrada bivšeg muftijstva je upotrijebljena za smještaj knjižnog fonda. S obzirom na porijeklo rukopisa ove Biblioteke, odnosno 97


Sulejman Aličković gdje su sve oni nastali - pisani i prepisivani, možemo utvrditi da ih ima iz raznih krajeva islamskog svijeta, a osobito iz pojedinih velikih i značajnih centara kao iz Meke, Medine, Kaira, Bagdada, a naročito Istanbula. Ovi rukopisi, ponekad i unikati ili rariteti, dospijevali su u naše krajeve na razne načine: trgovinom, odlaskom na hadž naših ljudi, a osobito su ih donosili oni koji su u tim centrima bili na naukovanju, pa tako imamo i djela naših ljudi pisana i prepisivana u spomenutim i drugim mjestima. Međutim, najveći broj rukopisnog fonda potječe iz naših krajeva, gradova kao i zabačenijih sela, jer su ljudi iz ovog podrucja, željni znanja, mnogo pisali, a i prepisivali razna djela iz svih tada poznatih disciplina. Tako imamo i po više primjeraka djela naših autora, autografa a i prepisa. Prepisivački centri su bili pojedine medrese, a postojali su u nekim mjestima i skriptoriji za prepisivanje i širenje knjige. Kakav je bio prvi knjižni fond ove Biblioteke teško je danas ustanoviti, jer sve nedaće koje su kroz četiri stoljeća pratile Sarajevo (poplave, požari, ratovi) pogadale su i Biblioteku. Posebno pri navali Eugena Savojskog 1697. godine na Sarajevo, poharan je Gazi Husrevbegov vakuf, pa je tom prilikom odnesen i vecći broj knjiga iz Biblioteke, i pored toga, do danas je sačuvano nekoliko knjiga na kojima ima zapis i pecat da ih je uvakufio sam Gazi Husrevbeg. Do danas se sačuvalo mnogo djela na kojima stoji da su prepisana u Gazi Husrevbegovoj medresi ili njegovu Hanikahu. Na temelju toga može se ustvrditi da su i Medresa i Hanikah bili i prepisivacke škole. Knjižni fond Husrevbegove biblioteke pove-ćavao se i na taj način što su mnogi pojedinci vakufili ili poklanjali ovoj biblioteci svoje knjige ili cijele biblioteke. Fond Biblioteke povećavan je i priključivanjem ostataka knjiga iz drugih javnih biblioteka i medresa Bosne i Hercegovine. Tako su u ovu Biblioteku došle knjige iz biblioteka: Hasana Nazira (osnovana 1550. g.), Hadži Mehmed-bega Karadozbega iz Mostara (1570), Memi Sahbegove u Foči (1675), Derviš-paše Bajezidagića u Mostaru (1611), Elci 98


Bogomili Sandžaka Ibrahim-pašine u Travniku (1704); Mustafa efendije Ejubica - Šejh Juje (1707), Hadži Halil efendije u Gračanici (sredinom XVII st.), Osman Šehdi efendije Bjelopoljca u Sarajevu (175960), Abdulah efendija Kantamirije u Sarajevu (1774) i dr. U novije vrijeme uprava Biblioteke i Gazi Husrevbegova vakufa, odnosno Starješinstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, otkupili su nekoliko značajnih privatnih biblioteka. Na taj način otkupljene su biblioteke prof. Hadži Mehmeda Handžića (umro 1944), dio biblioteke vrhovnog šeriatskog suca Hilmi ef. Hatibovića (umro 1944), Osmana Asafa Sokolovića (umro 1971) i dr Muhameda Hadžijahića. Handžićeva biblioteka je jedna od najkompletnijih islamskih biblioteka kod nas; u Hatibovića biblioteci nalazilo se dosta djela iz orijentalistike, a Sokolovića biblioteka je bila jedna od najkompletnijih sa djelima bosansko-hercegovackih pisaca štampanih latinicom i ćirilicom, kao i djelima o muslimanima u Bosni i Hercegovini. Drugi dio Hatibovićeve biblioteke poklonjen je Gazi Husrevbegovoj biblioteci. Fond Gazi Husrevbegove biblioteke broji oko osamdeset hiljada svezaka, knjiga, naslova časopisa i dokumenata na orijentalnim, bosanskom i nekim evropskim jezicima. Od toga 10000 kodeksa rukopisa sa oko 20000 većih i manjih djela iz islamistike, nauke o orijentalnim jezicima i lijepe književnosti. Na bosanskom i nekim evropskim jezicima je oko 25000 štampanih knjiga. Periodika se sastoji od najstarijih listova štampanih u Bosni i Hercegovini, nekih sarajevskih dnevnih listova kao i gotovo svih naslova muslimanskih listova i časopisa koji su izlazili ili danas izlaze u Bosni i Hercegovini. Vrijedna je zbirka časopisa i novina i na orijentalnim jezicima koji se u ovoj Biblioteci danas nalaze. Zbirka dokumenata koji se odnose na prošlost Bosne i Hercegovine broji oko 4000. Biblioteka posjeduje 1400 vakufnama iz Bosne i Hercegovine, originalnih ili u ovjerenom prepisu. Sidžila sarajevskog senatskog suda ima 86. U arhivsku 99


Sulejman Aličković gradu ubrajamo Zbornik Muhameda Enveri ef. Kadica, koji ima 28 svezaka sa po oko 400 stranica. Muvekitova povijest Bosne, u prepisu Muhameda Enveri ef. Kadica, ima četiri sveska. Naročito je značajan autograf Ljetopisa sarajevskog hronicara Mula Mustafe-Ševki Bašeskije, koji obuhvata vrijeme od 1747. do 1804. godine. Značajna je i zbirka fotosa kao i zbirka plakata, proglasa i letaka. Najstariji rukopis u Gazi Husrevbegovoj biblioteci je djelo Ihjau ulumuddin, od Ebu Hamid Muhameda el-Gazalije, umro 1111. godine, teološko-mističko djelo, prepisano 1131. godine. Po starini, iza spomenutog, dolazi djelo „Firdevsul-ahbar fi me-suril-hitab“, zbirka hadisa koju je sastavio Ebu Sudža Širevejh ibn šehirdar ibn Širevejh ed-Dejlemi el-Hemedani, umro 1115. godine. Djelo je prepisao Abduselam ibn Muhamed el-Hava-rizmi 1151. godine u medresi Imadiji u Hemedanu. Djelo ima 417 listova, pisano starim neshom; „Kitabul-kešfi velbejan fi tefsiril-Kur‘an“, komentar Kur‘ana od Ebu Ishak Ahmeda ibn Muhameda ibn Ibrahima et-Talebi en-Nisaburi, umro 1035. g. Od ovog komentara nalazi se samo treći svezak koji sadrži 6. i 7. poglavlje iz Kur‘ana (EI-En‘am i EI-‘Araf). Prepisivač mu je Berekat ibn Isa ibn ebu Ja’la Hamza. Prepisan je početkom zilhidžeta 571. godine (1176). Svezak broji 125 listova, pisan je starinskim neshom, mjestimično vokaliziran. Iza ovih navodimo kao stare rukopise 6. i 7. svezak komentara Kur’ana od Zamahšerije Ebul-Kasima Džarulaha Zamahšerije, prepisane 1262. u Bagdadu, u medresi Mustansiriji, a prepisivač je Ebul-Fadl Ismail ibn Musa el-Rumi. Prepis je izvršen iz autografa. Zatim Tefsir Fatihe, od Fahrudin Ebu Abdulaha Muhameda er-Razije (umro 1209). Ovaj komentar Fatihe je dio njegova tefsira “Mefatihul-gajb”, poznatog pod imenom “Ettefsi-rul-kebir”. Prepisao ga je Omer ibn Mikail ibn Abdulah el-Kajsa- ri u gradu Kajsariji 17. šabana 691. (1291) godine, a potom i djelo “Muhtesaru džamiil-usul fi ehadisir-Resul”, Zbirka 100


Bogomili Sandžaka hadisa, koju je napisao Zijaudin Ebul-Feth Nasrulah el-Džezeri. Prepis je završen u rebil-evelu 691. (1291) godine. Ima veliki broj rukopisa iz XIII-XVI vijeka, a iz XVI ih je najviše. Biblioteka posjeduje, što čini njenu posebnu vrijednost, mnogo djela, čiji su autori Bosanci i Hercegovci. Među ovim rukopisima ima i autografa. Prepisivači domaćih djela su naši ljudi. Spominjemo samo njih nekoliko: Hasan Zijai, puno mu je ime Hasan Celebi ibn Ali el-Mostari, a književno Zijai-Celebi i Zijai el-Mostari, umro 1584. godine. Bio je pjesnik - pjevao je na arapskom i turskom jeziku. U Biblioteci ima njegov „Terdži-i bend“, djelo tesavufskog sadržaja. On je i autor jednog od umjetnicki i sadržajno najljepših kronograma Sinan-begove džamije u čajnicu. Ali-Dede Bošnjak, Alaudin Ali-Dede ibn Mustafa el-Bosnevi - Šejhi-turbe. Rodom je Mostarac, napisao je više djela uglavnom tesavufskog sadržaja. Biblioteka posjeduje njegovo djelo „Muhadaretul-evail ve musameretul-evahir“ (o prvim dogadajima i posljednjim zbivanjima). Ovo je djelo doživjelo dva izdanja u Kairu, prvo 1882, a drugo 1893. godine. Muhamed ibn Musa Allamek (mali sveznalica), Allamek Muhamed ibn Musa el-Bosnevi, roden u Sarajevu, poznat kao vrstan učenjak po čemu je i dobio naziv Allamek. Umro 1636. Napisao više djela iz komentara Kur‘ana, sintakse i retorike arapskog jezika, logike i administracije. U Biblioteci se nalazi njegov „Tefsiru Surei Feth“. Koliko se zna, ovo je jedini sačuvani primjerak ove njegove rasprave. Hasan Kafi Pruščak, Hasan Kafi ibn Turhan ibn Davud ibn Jakub ez-Zibi el-Akhisari el-Bosnevi (umro 1616. g.), jedan od najplodnijih pisaca na orijentalnim jezicima koje je dala Bosna. Bio je uz to i vakif, jer je u rodnom mjestu, Prušću, podigao džamiju, mekteb, medresu, tekiju i vodovod. Bio je jedan od utjecajnih ljudi u cijelom Osmanskom Carstvu. Pisao je iz podrucja filologije, islamskog prava, akaida, historije i politike. Biblioteka ima 23 prepisa, odnosno autografa njegovih djela. 101


Sulejman Aličković Njegov „Usulul-hikem fi nizamil-alem“ (Temelji mudrosti o uredenju svijeta), političko-moralna rasprava o uređenju države i društva je djelo po kome je Hasan Kafija najviše poznat u svijetu. Rukopisa ovog djela ima u svim većim orijentalnim zbirkama na Istoku i Zapadu. Djelo je prevedeno na turski (preveo sam autor, drugi prijevod na turski priredio je Mehmed Tevfik-beg), francuski (preveo Garcin de Tassy), mađarski (preveo Imre v. Karacson), njemački (L. v. Talozzi) i srpskohrvatski (preveo dr Safvet-beg Bašagic). Svi ovi prevodi su i štampani. Komentar ovom djelu na arapskom jeziku napisao je prof. H. Mehmed Handžic. Od djela Hasana Kafije na bosanskom jeziku prevedena su i slijedeca: „Nizamul-ulema ila Hatemil-enbija“ (Niz učenjaka do posljednjeg Božjeg Vjerovjesnika); „Revdatul-džennat fi usulilitikadat“ (Rajske bašče o temeljima vjerovanja): „Risala fi lafzi Celebi“, (Rasprava o izrazu Celebi). Prva dva djela je preveo H.M. Handžic, a treće dr Fehim Nametak. Muniri Belgradi, Muniri Belgradi Šejh Ibrahim ibn Iskender el-Bosnevi. Naziv Belgradi dobio je po tome što je veći dio svog života proveo u Beogradu kao muderis i kadija. Njegovo djelo “Subulul-huda” (Staze pravog puta), napisano na turskom jeziku, raspravlja o obredoslovlju i nalazi se u ovoj Biblioteci. Napisao je i jedno geografsko djelo, čiji se rukopis do danas nije pronašao. Umro je 1635. godine. Mustafa Ejubic - Šejh Jujo, Mustafa Juji ibn Jusuf ibn Murad Ejubi-zade el-Mostari (umro 1707. g.), najveći i najplodniji pisac na orijentalnim jezicima iz Bosne i Hercegovine. Pisao je iz područja islamskog prava, stilistike i sintakse arapskog jezika, logike, disputacije, akaida, šeriatskog nasljednog prava, leksikografije i propovjedništva. U Biblioteci se nalazi 16 rukopisa njegovih djela, od toga 8 autografa, koji su došli u ovu Biblioteku iz Karadozbegove biblioteke u Mostaru. Njegovo djelo iz logike “Šerh aler-risaletil-esirije fil-mantik” izdao je hafiz Mehmed Tevfik Okic u Carigradu 1898. godine pod 102


Bogomili Sandžaka naslovom “Serh Isa-gudži li Šejh Jujo el-Mostari”. Ibrahim Opijac, Ibrahim ibn Šejh el-hadži Ismail ibn Ali Opijac, ucenik i nasljednik Šejha Juje na položaju muderisa, pisac biografije svoga učitelja i više djela iz podrucja arapske filologije, tefsira i disputacije. Umro 1726. godine. U Biblioteci se nalazi 6 rukopisa njegovih djela, od toga su 3 autografa. Mustafa Prušcak, el-Hadž Mustafa ibn Muhamed elAkhisari, živio i radio u XVIII vijeku, a umro 1755. g. Koliko se zna, napisao je pet djela iz podrucja akaida i islamskog prava, od kojih Biblioteka posjeduje četiri. Njegovo djelo “Risala fi hukmi kahve ved-duhan vel-ešribe el-muharem” (Rasprava o stanovištu islama prema kahvi, duhanu i zabranjenim opojnim pićima), prevela je na bosanski Nevenka Kostic. Husejin Bračković, živio i radio u XIX vijeku. Autograf njegova djela „Tarihcei vukuati Hersek“ (Kratka historija dogadaja u Hercegovini), obuhvata historiju dogadaja u Hercegovini od vremena Ali-paše Rizvanbegovića (1831. do okupacije Hercegovine 1878. godine). Ovo je, koliko se zna, jedini primjerak ovog za historiju Hercegovine vrlo znacajnog djela. Osim spomenutih pisaca Biblioteka posjeduje i rukopise djela: Hasana Duvnjaka, Abdul Kerrrala Ismaila Travničanina, Ahmeda Mujezinovica-Mostarca, Hasana Kaimije-Sarajlije, Abdulkerima-Bošnjaka Samiije, Mahmuda, sina HalilovaDamada, Rešida Mehmeda-Sarajlije, Hadži Mustafe Bošnjaka - Muhlisije, Ab-dulvehaba Bošnjaka, Salih Sidki CehajicaMahmudkadica, Husejina Husnije Hadžihusejnovica-Muvekita, Sejfulaha Prohe, Hafiz Mehmeda Tevfika Azapagica i Selam (Selamizade es--Saraji). Od prvih deset štampanih knjiga u štampariji Ibrahima Muteferike u Istanbulu (prva štamparija otvorena 1727. godine) Biblioteka posjeduje tri djela: „Vankulu lugati“ od Mehmeda, sina Mustafe el-Vanije, umro 1592. godine, zatim 103


Sulejman Aličković geografsko djelo „Džihannuma“ od Katib Celebije - Hadži Kalfe, kao i djelo „Gazevati Hekimoglu Ali-paša“, poznatije pod imenom Tarihi Bosna od Omera Novljanina (XVIII v.). Djelo je doživjelo više izdanja, a najnovije je iz godine 1978. Biblioteka ima dva primjerka rukopisa ovog djela. Djela iz podrucja islamistike na orijentalnim jezicima, štampana od polovine XVIII vijeka do danas, zastupljena su u velikom broju u ovoj Biblioteci. Iz pojedinih disciplina islamistike može se reći da su djela kompletna. Za historiju Bosne i Hercegovine materijali, koje ima Biblioteka, su od narocite važnosti. Ljetopis (Medžmua) Mula Mustafe-Ševki Bašeskije, čiji se autograf čuva u Biblioteci, obuhvata događaje Sarajeva i Bosne i Hercegovine od polovine XVIII vijeka do početka XIX vijeka (1747-1804). On bilježi sve važnije događaje iz spomenutog i perioda, daje svoju ocjenu događaja, karakteristike pojedinih doba i dr. Uz bilježenje događaja donosi i popis umrlih u Sarajevu u svakoj godini. Što je osobito karakteristicno, bilježi smrt običnih ljudi, a velikaše samo u izuzetnim slučajevima. Njegov Ljetopis prevoden je dva puta. Prvi prevod je djelomičan, dok je drugi kompletan i popraćen bilješkama koje objašnjavaju i upotpunjuju tekst Ljetopisa. Taj prevod Ljetopisa uradio je i bilješkama popratio Mehmed Mujezinović, a izdalo Izdavačko preduzeće Veselin Masleša 1968. u ediciji Kulturno nasljeđe. Salih-Sidki Hadžihusejnović-Muvekit, umro 1888. g., napisao je povijest Bosne (Tarihi Bosna) u dva sveska. Autograf se nalazi u Orijentalnom institutu u Sarajevu, a kompletan prepis u Gazi Husrevbegovoj biblioteci. Prepis je Muhameda Enveri Kadića. Značajno je istaknuti da je Muvekit prvi od muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini upotrebljavao i literaturu domaćih pisaca kršćana. Zbornik Muhameda Enveri Kadića, umro 1931. g., obuhvata dokumente i druge materijale koji se odnose na historiju Bosne i Hercegovine u vremenu od 1463. do 1927. godine. Ima 28 104


Bogomili Sandžaka svezaka, svaki oko 400 stranica. Osim dokumenata u Zborniku ima prepisanih i kompletnih ili djelomi-čnih djela domaćih pisaca. Zahvaljujući Kadiću mi danas znamo za izvjesna djela i neke pisce, posebno pjesnike, koje niko drugi nije do danas spomenuo. Kadić je i posebno prepisivao djela pojedinih pisaca da bi ih imao u svojoj biblioteci. On je, na primjer, prepisao kompletan Putopis na hadž, Hadži Jusufa Livnjaka, iz 1615. godine. Ovo je do danas prvi poznati putopis jednoga Bosanca i on ga je jedini sačuvao, jer je autografu izgubljen trag. Kadić je, izmedu ostalog, prepisao i kompletan Divan (Zbirku) pjesama Muhameda Fadil-paše Šerifovica iz Sarajeva. Zahvaljujuci njemu znamo da su Husejin ef. Muzaferija, muderis Gazi Husrevbegove biblioteke i Osman ef. Šuglija, takode Sarajlija, vodili kronike dogadaja svoga doba. On je u svom Zborniku prepisao brojne natpise sa sakralnih i drugih spomenika i tako nam ih sačuvao od zaborava, jer su mnogi objekti, a s njima i natpisi, već propali. Kadić je oporukom ostavio kompletnu svoju biblioteku ovoj Biblioteci, u kojoj su se nalazili, izmedu ostalog: kompleti prvih bosansko-hercegovackih novina, kolekcija fotosa kao i dokumenata na turskom jeziku, a odnose se na historiju Bosne i Hercegovine. Biblioteka ima oko 1500 vakufnama iz raznih mjesta Bosne i Hercegovine. Manji dio ih je originalnih, a drugo su ovjerovljeni prepisi, prepisani u tri knjige (sidžili vakufnama). Za historiju nastanka i razvoja pojedinih mjesta kao i pojedinih objekata vakuf-name su prvorazredni izvori. Sidžili sarajevskog šeriatskog suda, kojih u Biblioteci ima 86, obuhvataju period od 1552. do 1852. godine. Oni su, isto tako, značajni i važni za proučavanje političke, kulturne i privredne prošlosti Sarajeva, a često i Bosne i Hercegovine. Na temelju ostavinskih rasprava, koje su zabilježene u sidžilima, mogu se proučavati sarajevske porodice, njihovo stanje kao i zanimanje stanovnika Sarajeva, i za poznavanje kulturnog nivoa pojedinih porodica dokumenti u ovim sidčilima daju materijal, jer su 105


Sulejman Aličković zabilječene, pored ostalog, i knjige koje su oni posjedovali. Arhivalije koje ima ova Biblioteka, a ima ih oko 4000 i većina ih je na turskom jeziku, upotpunjuju materijale koje sadrže sidžili i vakufname. Medu njima ima: fermana, berata, hudžeta, fetvi, seneda, arzova, murasela, bujruldija i vasijetnama. Posebnu grupu u ovim materijalima čine idžazetname, na temelju kojih se može ustanoviti ko je sve završavao škole, ko su bili muderisi i gdje su sve naši ljudi bili na naukama. Posebna vrijednost idžazetnama je u njihovoj likovnoj opremi. Na likovnu opremu orijentalnih rukopisa uvijek se obraćala velika pažnja. Uz kaligrafiju arapskog pisma, koja je posebno njegovana, likovna oprema činila je sastavni dio ovih rukopisa, i Gazi Husrevbegova biblioteka ima veoma lijepih i ukrašenih primjeraka. Zasebnu cjelinu u tom pogledu čini zbirka rukopisnih Mushafa i njegovih dijelova. Mushaf, što ga je dao prepisati i uvakufiti za Gazi Husrevbegovu džamiju Muhamed Fadil-paša Šerifović (umro 1882) odlikuje se, pored vanredne kaligrafije, još i ukrasima i ornamentima prvih stranica kao i oznaka za hizbove, džuzove, sedžde i unvane svih 114 sura. Ukrasi se nalaze u tekstu i na marginama. U njemu su oznaceni i načini učenje Kur’ana na sedam arapskih narječja (kiraeti-seba). Ovaj Mushaf je prepisao neki iseljeniksa Kavkaza, Dagistani, 1849. godine. Prema bilješci vakifa, ovaj Mushaf je trebao služiti kao primjerak za sravnjavanje drugih rukopisa sa ovim Mushafom. Kao podloga za ovaj prepis služio je stariji primjerak rukopisa koga je prepisao Muhamed ibn Altuntaš, ibn Abdulah el-Mukri el-Bagdadi, dok je njemu za uzorak služio prepis Mushafa što ga je izradio Zejd ibn Sabit, po nalogu treceg Halife Osmana (EIMushaful-imam). U Biblioteci se nalazi i 32. primjerak Mushafa kaligrafa Hafiz Ibrahima Šehovića, iz Sarajeva. Prepis je završen 1780. godine. Za Šehovića se zna da je prepisao Kur’an 66 puta, jer je on na svakom primjerku naveo koji mu je to po redu prepis. U ovom 106


Bogomili Sandžaka primjerku je prvi, srednji i zadnji red na svakoj stranici pisan krupnim slovima, dok su izmedu njih nešto uvučenije pisani sitnim sulus Dismom. Šehović je umro 1811. godine. Zanimljiv je i primjerak Mushafa Amine, kćeri Mustafe Celebije, iz Sarajeva, iz mahale Cejirdžik. Ona je ovaj primjerak prepisala 1746. godine. Džuzovi Mehmed-paše Sokolovica, umro 1579. g., ističu se vanrednom kaligrafijom, ukrasima i povezima, koji su radeni zlatom utisnutim u kožu. Sacuvan je dvadeset i jedan džuz. Biblioteka ima i dva džuza Ferhad-paše Sokolovica, koji su došli ovamo iz Ferhadije džamije u Banjoj Luci. Pisani su vrlo krupnim slovima i imaju samo po četiri reda na svakoj stranici. Među ukrašenim primjercima Enama i Delailul-hajrata, koji se nalaze u ovoj Biblioteci, istice se primjerak prepisan od strane Muhameda Šejh Kara Davud-zadeta, umro 1756. godine. Prve dvije stranice obrubljene su sa pet crnih i dvije široke zlatne, a ostale jednom crvenom linijom. U sredini rukopisa nalaze se oslikani haremi Meke i Medine sa bližom okolinom, dati u ptičijoj perspektivi. Rukopis Divana, pjesama pod naslovom “Tuhfetul-azhar” perzijskog klasika Nurudina Abdurahmana sa pjesnickim imenom Džami, umro 1486. godine, spada medu najljepše primjerke orijentalne kaligrafije koje posjeduje ova Biblioteka. Rukopis je pisan u Meki 1575. g. čitavi tekst rukopisa poškropljen je zlatom, ali tako ujednačeno da ostavlja snažan dojam na onoga ko ga gleda. Rukopis je Biblioteci donio na poklon iz Meke dugogodišnji imam i hatib Begove džamije i profesor Šeriatske sudacke škole Hadži Hafiz Muhamed Hadžimulić (umro 1918. godine). Rijetkost predstavlja i rukopis Divana Hafiza Širazije (šemsudin Muhamed eš-Sirazi). Rukopis je ilustriran. Izmedu nekih pjevanja postoje slike u bojama koje prikazuju pojedine prizore nekih pjevanja u Divanu. 107


Sulejman Aličković I povezima rukopisa posvećivana je posebna pažnja, pa su brojni rukopisi, osobito Mushafi, ukrašavani i sa vanjske i sa nutarnje strane. Pored Sokolovica džuzova i Fadil-pašina Mushafa, Biblioteka ima još mnogo rukopisa ciji povezi mogu poslužiti kao primjer za orijentalne poveze i njihovo ukrašavanje. Biblioteka posjeduje takode i odljeve u metalu koji su služili sarajevskim knjigovescima (mudželitima) za utiskivanje ornamenata na kožne poveze (i danas u Sarajevu te ulice u kojima su bili smješteni mudželiti nose naziv Mali i Veliki mudželiti). U Biblioteci se čuvaju najstariji naslovi bosanskohercegovačkih novina. Službeni list Vilajeta bosanskog Bosna, koji je izlazio od 1866. do 1878. uporedo ćirilicom na srpskohrvatskom jeziku i arapskim pismom na turskom jeziku, gotovo je kompletan. I list Sarajevski cvjetnik - Gulseni Saray (1869-1872) što gaje izdavao prvi Musliman novinar iz Bosne i Hercegovine Mehmed Šakir Kurtcehajić (umro 1872. u Becu) je gotovo kompletan. Bosansko-hercegovacke novine koje je počela izdavati austrougarska vlast poslije okupacije Bosne i Hercegovine takođe su kompletne (1878-1882). Sarajevski dnevnici Sarajevski list, Jugoslavenski list, Sarajevski novi list kao i Oslo-bođenje takoder se u njoj nalaze. Od početka izlaska prvog muslimanskog časopisa u Bosni i Hercegovini Behara (1900-1911), skoro svi muslimanski listovi koji su izlazili u Bosni i Hercegovini nalaze se u Biblioteci. Sva tri časopisa, Tarik (1908-1910), Mualim (1910-1913), i Misbah (1912-1913), koji su izlazili arapskim pismom - arebicom, a na srpskohrvatskom jeziku, nalaze se isto tako u ovoj Biblioteci. Kalendari muslimanskih društava, kao i onih što su ih pojedinci izdavali (na primjer Bajraktar, što ga je Edhem Mulabdić izdao i uredio za godinu 1894) gotovo su svi kompletirani u Biblioteci. Salname što ih je izdavala vilajetska uprava (1866-1878) i austrougarska uprava (1882-1893) 108


Bogomili Sandžaka nalaze se kompletno jedino u ovoj Biblioteci. Od prve latinicom štampane muslimanske knjige u Bosni i Hercegovini Risaleiahlak, što ju je napisao Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak i štampao 1883. g. u Sarajevu, pa do danas sve objavljene knjige čiji su autori Muslimani, Biblioteka posjeduje. Isto tako, većinu onog što je napisano o Muslimanima, kao i Bosni i Hercegovini, kompletirano je u ovoj ustanovi. Od uvodenja arebice, kao pisma koje se učilo u mektebi-ibtidaijama u Bosni i Hercegovini, ovim pismom je kod nas štampano oko 25 djela, koja su služila kao priručcnici, odnosno udžbenici u mektebima kao i nekim medresama. Neka od njih doživjela su i po više izdanja. Osim nekoliko izuzetaka, Biblioteka ima sve ove knjige. Brojne novine i časopisi, koji su izlazili ili još izlaze u islamskim centrima, Biblioteka ima, ako ne kompletno a ono bar po koje godište. I druga literatura iz islamistike koja se danas štampa u islamskom svijetu ovdje je zastupljena. Biblioteka ima lijepu zbirku fotografija istaknutih ličnosti, gradevinskih objekata kao i razglednica iz svih mjesta Bosne i Hercegovine. I zbirke letaka i proglasa, izdavanih u Bosni i Hercegovini kroz zadnjih 70-80 godina vrijedni su primjerci za proučavanje prošlosti Bosne i Hercegovine iz tih vremena. Biblioteka je pocela sa izdavanjem Kataloga orijentalnih rukopisa koje posjeduje. Do sada je objavljeno dvanaest kjniga kataloga. Katalogizi-ranje preostalih rukopisa je u toku. Prva Knjiga obuhvaća enciklopediju, Kuran, pravila o pravilnom učenju Kur’ana, njegovo tumacenje (tefsir), islamsku tradiciju (hadis), dogmatiku i apologetiku (akaid, kelam) i molitve (dove). Druga Knjiga sadrži islamsko pravo (fikh) sa svim njegovim ograncima. Godine 1972. Biblioteka je pokrenula i svoj godišnjak: Anali Gazi Husrevbegove biblioteke. U Analima se obraduju materijali vezani za Biblioteku, Gazi Husrevbegove ustanove kao i sve što se odnosi na kulturnu historiju Muslimana Bosne i Hercegovine. 109


KARTA BOSNE I OSTALIH SANDŽAKA U OTOMANSKOM CARSTVU, XV VIJEK


NAZIVI I SINONIMI BOŠNJANI Nazivi i sinonimi Bošnjani, Bosanski... stariji su i od muslimana, pravoslavaca i katolika na području Bosne. Naziv Bosna je i Ilirskog (predslavenskog) porijekla. Slavenski stanovnici podučja Bosne su preuzeli ovaj naziv i sinonime a kasnije ih koristili bez obzira na vjersku pripadnost. Petar Kočic (pisac dvadesetog vijeka) piše sljedece na pojavu Germanizacije u Bosni: “Germanizacija dovodi do varvarstva prema našem velikom, silnom, sjajnom i slobodnom bosa-nskom jeziku... To nas, kao stare i dobre Bošnjane mora boljeti, jer je naš jezik i u nastarijim vremenima bio neobično lijep, mnogo ljepši i narodniji i od jezika u istočnim srpskim zemljama koji se tamo razvijao pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse.” Prvi bosanski pisac Matija Divković (1531-1631) pisao je na bosanskom jeziku kao i mnogi njegovi savremenici iz sedamnaestog vijeka. Jedan od nastarijih spomen Bosanskog jezika nalazim u u Arhivi grada Kotora iz 1436. U zapi-sniku o okupu jedne djevojke, piše da je ona “bosanskim jezikom djevana”. Gramatika bosanskog jezika napisana je za potrebe škole a izdao ju je Frane Vuletic a štampala bosanska vlada 1880. godine. Vođa hercegovačkih pravoslavnih ustanika Pero Tunguz imao je uzrečicu: “Razumi me čo-vjece, bosanski ti govorim.” Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu tvrdi da je Mula Hasan Nikšicanin govorio “pola turski, pola bosanski” 111


Sulejman Aličković Nedajmo da nam se ugasi ta svijeca vodilja u našoj lijepoj Bosni i Herzegovini! Švajcarci uspjeli sačuvati svoj švajcarski duh uprkos velikim razlikama. Ipak oni imaju više sreće jer imaju prijateljske susjede a i sami Švajcarci se drže zajedo. Ugledajmo se na Švajcarce koji njeguju različite jezike ali švajcarsko jedinstvo je na prvom mjestu. Oni ne dopuštaju nacionalizam s vana - imaju oni svoj Švajcarski nacionalni ponos i razum. Ono što pametnim Švajcarcima nisu mogli nametnuti ni Nijemci, ni Franzuzi, ni Taliani, uprkos različitom jeziku, nametnuto je Bosancima kao okov od njihovi susjedi - teški NAZIONALIZAM. Bosanci pričaju istim jezikom - samo što mu je naziv drugačiji, a u Bosni se s glasom ezana s munare mješaju zvukovi crkvenih zvona - to je BOSANSTVO ! To je vrijednost multikultikulturalizma.

KARTA SJEVERNE GRČKE I ILIRIKA 112


SUDBINA ZAROBLJENIH TURAKA POSLIJE PORAZA POD BEČOM

Od pada Bizantiskog Carstva i osvajanja Konstantinopolja 1453. godine kojeg je zauzeo Sultan Mehmed 2 (drugi) pa sve do opsade Beča od strane Sultana Sulejmana 1 (prvog) Osmansko Carstvo je okarakterisano kao najveća opasnost za zapadni Okcident, jer , na vrhuncu svoje moći i u fazi expanzije sredinom 17 stoljeća Osmanlije pokuavaju konačno zadati udarac Harzburkoj vladavini i zauzeti strateški važan Beč , a to im je trebalo omogućiti daljna osvajanja Evrope. Međutim taj plan je propao porazom pred Bečom i udružena vojna alijansa, Venecijanera, Saksena, Bajerna, i Poljske kraljevske vojske, kao i vojske harzburke, osujetilo je namjere Sultana Sulejmana i to vrijeme će ostati zabilježeno u Evro-pi, kao konačna pobjeda Kršćanstva nad Islamom . Narednih godina dolazi do oslobađanja i drugih teritorija kada je 1685. godine palo utvrđenje Neuhäusel, a odmah zatim 1686. Budimpešta, pa onda 1687 Mohać i na kraju 1688 Beograd. U Tursko-Kršćanskom ratu, obostrano je dominirala brutalnost, zapisat će kasnije ( Turkolog) Grof Ludvig Wilhelm od Badena, koji u jednom pismu svome Caru pie, o presudnoj bitci kod Slan Kmena, za koju će reći da je plaćena velikom krvlju. Između ostalog rekao je i ovo: Ako je tačno da su Turci kupili 113


Sulejman Aličković kršćansku djecu silom, ne vidim razloga zato bi ih školovali potom u elitnim vojnim školama, jer se zna da su kao Janjičari bili najško-lovaniji i najhrabriji a i najodaniji svome Sultanu. Vaša Ekselencijo to je bila čast, ako nita drugo, u odnosu na to kako je kršćanska vojska ne ljudski postupala sa porobljenim turskim življem. Naši pobjednici porobiše mnogu tursku djecu i lijepe mlade Turkinje, pa ih onda kao robove prodadoše raznim rezidencijama kao najobičniju robu diljem zemlje, a najviše u Štuttgardu, Hajdelbergu i Minhenu. U nekim kasnijim zapisima u kojima se Grof Ludvig od Badema ponovo vraća ovoj temi on govori o položaju tih robova, pa kaže: “Odmah poslije krštenja, zaposliše ih kao lakeje konjušare, pa se u Berlinu i Hannoveru još uvijek mogu naći njihovi tragovi.” Pored drugog materijalnog i skupocenog plijena koga opljačkaše poslije poraza od Turaka, doveli su i veliki broj žena i djece. Svaki Oficir je svome Patronu ili Vrhovnom komandantu poklonio ili prodao po jednog roba, kako bi time poboljšao svoj socijalni status . U krugu bogatih vlastelina smatralo se prestižom imati orijentalnu poslugu, koja je krasila njihove dvorce i paviljone, gdje su se stopile Kinozerija , Barok i Orijentalistika. Ali zbog njihovog prirodnog intelekta taj početni status sluge vrlo brzo će promijeniti oblik. Pa iako se počelo sa pokrštavanjem od prvog dana, to se odužilo desetinama godina, tako da je jedan tuski Oficir po imenu Husein tek bio pokršten u osamdesetoj godini života, a koji dobi ime Fridrich Karl Wilhelm Benedickt. Nakon nasilnog pokrštavanja Turaka, slijedilo je primanje i upis knjige Državljana. Taj svečani čin će se po važnosti kasnije izjednačiti sa drugim javnim svečanostima, kao to je bilo, javno izvršavanje smrtnih kazni, kao i paljenjem vještica (magno konfluksu) na gradskom trgu. Na svečanoj ceremoniji krštenja, gdje je građanska prisutnost bila obavezna, pokršteni Turci su morali javno priznati da su 114


Bogomili Sandžaka prokleti ljudi zavedeni od Sotone u nepostojećoj i lažnoj vjeri Islamu, te da radi toga traže zaštitu pod krstom i u kršćanskom imenu, kako bi bili konačno spašeni. Novokršteni su obično dobijali imena po krštenom kumu, ili po mjestu rođenja gdje se taj kum rodio. Poslije krštenja mogli su dobiti posao kod bogatih vlastelina ili kneževskih namjesnika, ali će poneki kasnije i steći visočiji poloaj, pa je među njima kasnije bilo i utjerivača poreza, gradskih visokih činovnika, ili nadzornika na imanjima bogataša. Većina ih se oženilo kasnije ženama iz srednjeg staleža i osnovali su porodice. Johan Wolfang Goethe je smatrao da je on jedan od potomaka tog turskog roblja i dugogodi-šnjim istraživanjem došao je do zaključka da se njegov pradjed zaista zvao Sadik Selim Soltan, a koji je živio u Brakenheimu . Zbog toga je on od 1772. godine do kraja života proučavao muslimansku Kulturu, studirajući Kur‘an, poznat po prevodu na Njemačkom kao Turska Biblija a pored toga je proučavao i Islamsku Povijest i Poeziju, pa je ta svoja saznanja opisao u djelu Istočni i Zapadni Divan. Poneki pokršteni Turci su kasnije dospjeli u najvisočije krugove, kao to je to bila Fatima Kariman, koju je jedan poljski plemić poklonijo knezu Augustu Jakom, a koja će status obične konkubine poboljšati kada postaje ljubavnica kneza Augusta, koji je svoj nadimak Jaki dobio po tome to je pred svjedocima u nekakvoj opkladi golom rukom zgnječijo konjsku potkovicu, a najviše po tome to je imao čitav Harem lijepih žena koje su se otimale za njegovu naklonost, kao to je to prvobitno bio slučaj kod turskih Sultana. Ta ljubav između Fatime i Kneza trajala je devet godina. Fatima je kažu bila toliko lijepa i njegovana da se je ostale konkubine iz ljubomore zvale žena iz ogledala. Iz te veze Fatima je rodila dvoje djece , sina i ćerku, kasnije grofa i groficu Rutowski. A Fatima je dobila titulu grofice od 115


Sulejman Aličković Castella. Nekakav Knez od Hannovera je takođe svoga slugu Mehmeda kome je ostavio nasljedstvo, uzdigao na položaj plemića jer mu je uz nadsle-dstvo predao i svoju plemićku titulu. Što se tiče Kulturnog života tada je došla do posebnog izražaja ručna umjetnost, filigranski radovi u zlatu, koja će se kaznije nazvati (alla turka) umjetnost. I dan danas se u njemačkim muzejima čuvaju te filigranske umjetnine, samo pod drugim nazivom (Turkerija). Zatim slijedi porcelanski predmeti, kao što su najfinije figure u boji, oslikane raznoraznim rajskim pticama i cvijećem. Svakako treba napo-menuti i jednu vrstu umjetničkog vrtlarstva, pa se takav jedan vrt pod nazivom Turski Vrt nalazi u Schwetzingenu, a tek kasnije i ahrhiktetura koja se nazvala damijska arhitektura, poslije koje dolazi muzička kultura i pezija. Prijašnji vojni muzakanti, koi su kopirali turske orijentalne tonove naišli su na visok prijem u kneževskim vojnim kapelama, koje tim prisvojenim muzičkim stilom obogatie čitavu zapadnjačku muzičku kulturu. Do posebnog izražaja dolaze dotada ne poznati insrtumenti, kao to su def, zurla, saz ili argija, tarabuka i trompete . Tek dolaskom Johana Amadeusa Moccarta u tuske Opere zadiru novi tonovi, njegovog vremena, a posebno operetom (Entführung aus dem Serial) s kojom Mocart stiče potpunu umjetničku zrelost. Likovnu umjetnost je obogatila islamska ornamentika, a importovano cvijeće; ruže, karanfil, hrisanteme, i tulipani ukrasili su porcelansko posuđe, čajluke, i ostalo posuđe. Tu se prepliću i motivi rajskog cvijeća i ptica, kojima su se nekada ukrašavale kapije na ulazu u ehidska groblja. Raznorazni zmajevi ili dinovi kao i bijeli oblaci kojima se kasnije okitila prva kafeterija nekog pokrštenog Turčina Nikolausa Straußa, koja je bila sagrađena 1697 u Wüzburgu. 116


Bogomili Sandžaka Bečki konditoraji u kojima se danas prodaju krosoni, tulumbe, đevreci, patišpanje i raznorazna fina lisnata peciva, s ponosom govore da su to turski specijaliteti koje je vojska donijela iz Mađarske, a između ostalog i kafu. Mnogi Turci su tada dobili posao u tim konditorajima i bili su dobro plaćeni. Najpoznatije ličnosti od tih pokrštenih turaka, su bili: Vinar Johanes Kris, koji je živio u Boden See, u Bajernu, Karteusfratar Josephus iz Hildesheima, Fatima Kariman Grofica od Castella, Ludvig Maximilian Mehmed von Koenigstreu (nema drugih podataka), Sadik Selim Soltan kasnije djed Johana Wolfanga Goethe, Nikolaus Srauss konditor ili slastičar iz Wizburga, Fridrih Karl Wilhelm Benedickt prijanje ime Husein (nema daljnih podataka).

117


STEĆAK PRVOG BOGOMILA KOJI JE PRIHVATIO ISLAM

STEĆAK, SELO CRNIŠ (BELIŠ)


UTEMELJIVAČI DANAŠNJEG GUSINJA Utemeljivači i osnivači današnjeg Gusinja su Omeragići. Prvi koji je primio slam dolaskom Turaka u ove krajeve 1455. godine je Omeraga Šalja, a njegovo ime bjese Deda Šalja, katoličke vjere, Albanac. Tadašnje turske vlasti dadoše Omeragi velike posjede u Gusinju i Plavu. Omer-aga imao je dva sina, Hasan-agu i Tahir-agu. Hasan-aga napravio prvu kuću iznad rijeke Grnčara i osnova Omeragića mahalu u Gusinju, a njegov brat Tahir-aga osnova Omeragića mahalu u Plavu. Bili su jako odani turskoj vlasti i kod Turaka dobiše veliki ugled kao i kod starinskog ilirskog stano-vništva. Zbog velike odanosti turskoj vlasti djecu Omer-age poslaše u Istambul na školovanje i tako potomci Omer-age postaše dizdari (upraviteiji) Gusinja, Plava i Bihora od 1461 - 1590. Omeragići su Šalje, ilirsko pleme, nacionalno se izjasnjavaju Bošnjacima. Dali su veliki broj visoko obrazovanih ljudi. Iz turskog perioda čuveni su Smailaga i Adem-aga Omeragić. Sa osnivanjem Gusinja prema turskim tefterima iz 1461. u Gusinju su živjela turska plemena Basagi, (Basagići), Bumbari (Bumbarevići), Kapidži (Kapidžići), Hodže (Hodžići), Koke, Peji (Pejići), Selimi (Selimovići) preci velikog bosnjackog knjizevnika, Mehmeda Meše Selimovića. čauši (čauševići), Šehu (Šehovići) Bardaki (Bardakići), Banderi, Ćirik (Ćirikovići), Biruli (Birulići), Smakoli (Smakočevići), Sadi (Sadići), Šestani (Šestovići). Krajem 1495. godine Gusinje naseljavaju Bekteci (Bekteševići) iz Rijeke Crnojevica. Kao muslimani su dosli u Gusinje ilirskog porijekla su i nacionalno se osjećaju Bošnjacima. Mulići i 119


Sulejman Aličković Kobilići su od Bekteševića i jedan su rod. Dali su veliki broj učenih ljudi (sin Abdulaha Bekteševića, Ejup Bekteš rođen u Gusinju u vrijeme Kemal paše Ataturka završio je visoke vojne ško1e u Njemačkoj za vojnu industriju i bio je ministar u vladi Turske u periodu od 1929 - 1933.). Omeragiši gube vlast dolaskom Veli-bega 1590. godine koga je skadarski vezir imenovao za glavnog dizdara Gusinja i Plava. Veli-beg je iz provincije Horosan koja je bila u sastavu Otomanske turske imperije, a danas ta provincija pripada Iranu. Veli-beg je imao tri sina: Ahmed-bega, od njega su Šabanagići, Redžep-bega, od koga su Redžepagići i Ibrahim-pasu, od koga su danasnji Pašići. Šabanagići su izumrli smrću velikog junaka A1i-paše Gusinjca 1885. godine. Od Ibrahim-pase ostala je jedna porodica Pašića u Gusinju (Mustajbega i Dželadin-bega Pašića). Redžepagića ima nekoliko hiljada koji vode porjeklo od ove velike begovske porodice. Iz ove ugledne begovske porodice poniklo je na stotine visoko obrazovanih ljudi, (akademika, nekoliko doktora nauka, visokih oficira, diplomata, advokata, knjizevnika...) Redžepagići su turskog porijekla, nacionalno se osjecaju Bošnjacima. Odigrall su veliku ulogu u širenju islama na ovim prostorima. Bili su gospodari punih 400 godina od Vrmoše do Sjenice. Iz ove porodice ponikie su tri paše: Ibrahim paša, Mehmed paša i Ali paša. Bili su u prljateljskim vezama sa Ćorpašićima i Hajdarpašićima u Bihoru, a takodje i sa Mahmutbegovićima u Peći. (Danasnji Begoli u Peći su potomcl Mahmutbegovića). Čekići: doseljeni u Gusinje 1625. godine iz Hercegovine. Stara vlastelinska porodica iz doba Kulina bana i Herceg Stjepana. Ilirskog su porijekla, nacionalno se osjecaju Bošnjacima. Primili Islam 1540. godine. Dolaskom u Gusinje beg Šabanagić dodjeli čekićima planinu Va1ušnicu, Kostiću i Herlec i danasnji prostor od čekica džamije do Ali pašinih izvora. Bili su veliki junaci, imali su najbolju konjicu na prostoni Šabanagića nahije, 120


Bogomili Sandžaka najbolje muzičare i pjevače, trgovce i zanatlije. Učesnici su mnoglh ratova u Osmanskom carstvu. Od Gusinja do Jemena, od Gusinja do Budirna, od Gusinja do Kavkaza i od Gusinja do Moreje. Radončići i Koljenovići: doseljeni u Gusinje 1636. godine. Pripadaju plemenu Kuči iz Orahova, ilirskog su porijekla, nacionalno se ojsećaju Bošnjacima. Njihovi rodjaci su Lukovići, Abdići, Rašići i Malagići. Iste godine primili su Islam i doblil od bega Šabanagića planinu Bor i Bradu vezirovu. Najvece su pleme u Limskoj dolini (ima ih 10.000 zajedno sa Koljenovićima). Imaju veliki broj obrazovanih ljudi. Iz plemena Koljenovića ponikao je Džafer paša veliki vojni strateg Osmanske imperije. Hoti, Grude, Kastrati i Nikočevići - dose-ljeni u Gusinje 1645. godine, ilirskog su porijekla, nacionalno se osjećaju Bošnjacima, iste godine primili su Islam. Hoti su veliko pleme u Gusinju, a Grude, Kastrati i Nikočevići su malobrojni. Bili su veliki ratnici u doba kraljice Teute i Osmanliskog carstva. Šujkovići, Kurtagići, Šarkinovići, Kiko-vići, Bajrovići, Bičići, La1ičići, Mrkuljići, Šabovići, Redžići i Redžematovići doseljeni su u plavskogusinjski kraj 1595. godine. Pripadaju plemenu Kučima, ilirskog su porijekla, nacionalno se osjecaju Bošnjacima. Iste godine su primili islam. (čuveni junaci Ramo Šujković, Omer aga i Zejnil aga Kurtagić, Murat Bajrović, Mehmed i Jusuf Lalicić, Dino Mrkuljić, Jakup i Hasan Ferović). Bašići i, Jevrići i Lalići doseljeni u Gusinje 1550. iz Lješa. Ilirskog su porijekia, nacionalno se osjecaju Bošnjacima. Balići, Musići i Canovići su Klimente, ilirskog prorijekla, nacionalno se osjecaju Bošnjacima, doseljeni u Gusinje 1698. godine iz Vuklje. Vukelji - doseljeni u Gusinje 1675. godine iz Vuklje, Klimente Ilirskog porijekla, osjećaju se Bošnjacima. čuveni junak iz ovog plemena Ibro Vukelj, učesnik bitke na Nokšiću 1879. i na Grebenu 1911. Beg Šabanagić dodijelio je selo Dolju Vukljima. 121


Sulejman Aličković Deljani, Ljučevići, Pjetrovići, Feratovići i Dješevići - doseljeni u Gusinje 1699. godine, pripadaju plemenu Bokeći, Ilirskog su porijekla, nacionalno se osjecaju Bošnjacima, iste godine primill su islam. Nekovići, Miljevići, Hadžialjevići, Gaćevići, Damjanovići, Djurkovići i Djukanovići doseljeni 1711. godine. Pripadaju Kucima, ilirskog porijekla, nacionalno se osjecaju Boćnjacima. Godine 1670. Vusanje, Hakanje, Martlnoviće naseljavaju Klimente iz Vuklje, Nikša, Selca i Boge. Beg Šabanagić dodijeljuje ove posjede Klimentama jer su primili islam. Svi su ilirskog porijekla, nacionalno se osjecaju Albancima. (\onbaljaj, Ahmetaj, Lecaj, Preljvukaj, Cosaj, Baljidemaj, Hasandekaj, Dedusaj, Bruncaj, Pepaj, Novaj, Selimaj, Bacaj, Kuka, Celjaj, Uljaj i Gorcaj). Iz ovog plemena veliki je broj visoko obrazovanih ljudi. Mnogo su jada zadali Turskim vlastima, a zajedno su ratovall sa Bošnjacima protiv Crnogoraca i Srba. Pirovici i Sujaci doseljeni su u Gusinje 1711. godine. Piperi su, ilirskog su porijekla, osjećaju se Bošnjacima. Gusinje je podijeljeno po mahalama. Najstarija je Omeragića, pa Bekteševića, Ibrahimagica, čekića, Radončića i Hotska. Plavljani i Gusinjani najbolje su se osjećali pod upravom Bosne, jer su došli u dodir sa narodom srodnim po vjeri, jeziku i krvi. Zato svoj jezik nazivaju bošnjacki. Ovi podaci i zapisi uzeti su iz knjige - Geografija kosovskog vilajeta, objavljena u Istambulu 1852. godine iz poglavlja Karada ve Ordu (Crna Gora i narod, str. 78, 79, 80, 81, 82, i 83. Autori knjige Rifat Basa i Salih Akaj. Knjiga je napisana na staroturskom jeziku.) Svi istorijski izvori govore da su Bošnjaci, Albanci i Crnogorci ilirskog porijekla. Jedan dio Albanaca srbiziran je, a to su: Nemanjići, Balšići, Mrnjačevići, Crnojevići, Bjelopavlovići, Karađo-rđevici, Kastratovići i Vasojevići, itd. To je učinjeno pod uticajem ruske i carigradake patrijarhije koja je slavizirala i asimirala veliki dio ilirskog stanovništva. 122


KADA JE MIT POLITICKI PROGRAM Veliki južnoslavenski historičar i intelektualac Ivan Lovrenović u eseju Lament nad Beogradom piše o bici kod Nikopolja, na bugarskoj obali Dunava, godine 1396. Ta bitka, iako za evropsku povijest kudikamo bitnija od one Kosovske, u nas je sistematski prešutkivana. Lovrenović piše kako je boj na Kosovu, kojim smo bombardovani iz svih izvora saznanja, od školskih udžbenika, preko televizije do usmenog predanja, „realno, tek jedna od etapnih bitaka u silnom nadiranju osmanlijske vojske i ekspanziji osmanlijske države u jugoistočnoj Evropi, koja je u opštoj istoriji tog vremena zabilježena tek kao oveća fusnota“. Bitka kod Nikopolja, o kojoj nismo učili ništa, dešava se dakle sedam godina nakon Kosovskog boja. Do tog trenutka sultan Bajazit (ili, kako bi bilo tačnije izgovarati, Bajazid) pokorio je Srbiju i Bugarsku, i sada ga historija zatiče kako nadire na vrata Ugarske. Sigismund, ugarski kralj, okuplja vojnu alijansu sastavljenu od francuskih, njemačkih i engleskih vitezova. To je NATO tog vremena, i Sigismund pun nade maršira pred mocnom vojskom od 120000 ljudi. Dok čitava hrišćanska Evropa gleda u njega i moli se da njegova snaga bude dostatna da zaustavi nadiranje Turaka, Sigismund se u Nikopolju priprema za krvavu bitku. Naša predstava o srednjovjekovnim bitkama uveliko je stvorena filmskim prikazima tih klanica. Objektivna slika bila je još surovija. Stotine hiljada tijela u sudaru za sobom su ostavljale rijeke krvi, koje su se kod Nikopolja ulile u plavi Dunav, raskomadana ljudska tijela po poljima i smrt, dokle god je, kroz dim spaljenih kuća i krike unesrećenih, dosezao ljudski pogled. Na trenutak se činilo da ce hrišcani, vođeni hrabrošcu, prije svega francuskih vitezova, ostvariti veliku pobjedu i iz 123


Sulejman Aličković Evrope izgnati Bajazita, zvanog Jildirim - munja. Ali sultan je bio briljantan strateg, koji je u odsudnom trenutku potegao svoje skriveno, a najmoćnije oružje. Na vrhuncu bitke on na hrišcane pušta svoju „elitnu vojsku“ - pet hiljada srpskih vitezova na čelu sa Stefanom Laza-revićem. Srpskim despotom a njegovim vazalom“. Hronicar dalje piše: „Dio hrišćanske vojske koji uteče pokolju, potopi se u Dunavu, a dio dopade Turskoga ropstva“. Pozivajući se na američku istoričarku Barbaru Tuchman i njenu knjigu Daleko ogledalo, Lovrenović ovako opisuje posljedice trijumfa srpskog oružja kod Nikopolja: „Cijela tri vijeka od tada, sve do Jana Sobieskoga i bitke pod Bečom 1683, neće Zapad uspjeti sakupiti snage ni sloge da se odupre Osmanlijama“. Bitka kod Nikopolja zabranjena je tema, jer kao trulo stablo u samom korijenu ruši Kosovski mit. Jer njegova suština jeste srpsko stradanje zarad odbrane Evrope. Bitka kod Nikopolja to demantuje - srpski angažman nije bio presudan za odbranu, nego za trovjekovni poraz Evrope. Istorijski podaci su, međutim, nemoćni pred razornom snagom mita, koja je fundirana u nekritičkom masovnom mišljenju - a nije li to binarna opozicija mišljenju, nužno individualnom. Nijedno naknadno saznanje ne dotice mit, tu mašinu koju pokreće sinergija neobaviještenosti i zadrtosti mase. Uočavajuci to, Lovrenović citira potcijenjenog srpskog intelektualca Miodraga Popovica, koji je još 1976. proročki pisao: „U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje šta je mit a šta istorijsko mišljenje, šta poezija a šta zbilja, šta bajka a šta živa stvarnost. U civilizacijama koje tek sazrijevaju, ovi pojmovi se miješaju, međusobno prožimaju, što dovodi do stalnih sudara, lomova, nesporazuma, do pseudodinamike... Kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može biti koban po one koji nisu u stanju da se išcupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža. U njima, savremena misao, duh čovjekov, može doživjeti novo Kosovo: intelektualni i etički poraz“. čak ni danas, kada su malobrojni preostali kosovski Srbi, kao živući spomenici pogubne politike Beograda na 124


Bogomili Sandžaka Kosovu, izloženi teroru albanskih ekstremista, nikome ne pada na pamet da razloge vlastitog poraza potraži u mudrim Popovicevim rijecima. Žrtve „vidovdanskog kulta“, zapravo nesposobnosti da se život razluči od mita, i dalje ostaju zatočnici mitologije. Destruktivni rad mita i na mitologiji zasnovanih stereotipa nipošto nije ekskluzivna odlika samo srpskog društva. Crnogorci su imali tu privilegiju da vide kako se uživo, pred njihovim očima, tokom napada na Dubrovnik, pod nogama rezervista koji su uprtili konavske pršute, u travestitskoj zabavi ratnika koji su oblačili donji veš Tereze Kesovije, raspada mit o herojskoj Crnoj Gori. Nešto kasnije će oni koji su hvatali izbjeglice utekle u Crnu Goru razoriti i mit o čojstvu. Hrvatski stereotip o srpstvu koji je korišten tokom devedesetih bio je vrlo sličan srpskome: Tuđman je kao mantru ponavljao frazu o Hrvatskoj kao „predzidu kršćanstva“, zemlji i naciji čiji je zadatak da katolički svijet sačuva od „barbara sa istoka“. Bošnjaci danas plaćaju panislamski entuzijazam Alije Izetbegovića, a autenticna bosanska verzija islama mukom odolijeva uvezenim vehabijskim uticajima. No Kosovski mit je najupečatljiviji primjer destruktivnosti mita pretvorenog u politički program. To je evidentno, no kao da se to srpske političke i intelektualne elite ne tiče. Cjelokupna politička djelatnost prosrpskih političkih partija zasnovana je na razornom djelovanju stereotipa. Odbija se voditi dijalog sa neistomišljenicima - jedini dijalog na koji se pristaje jeste onaj sa vlastitom mitologijom. U kojem se svi o svakom pitanju u svemu slažu. Za sve ostale, one izvan tog mitološkog obora, ma koliko uporno pozivali na dijalog i razum, rezervisana je samo mržnja i status neprijatelja, jer u mitu nema dijaloga i argumenata: ima samo pobjednika i poraženih. Ali neodgovornost u djelovanju prosrpske opozicije u Crnoj Gori beskrajna je i upravo proporcionalna odgovornosti za mir i budućnost Crne Gore koja je na njima. Ne u mitu, nego u realnosti. 125


STEĆCI, SELO ŽUPA (VRUJCI)

STEĆCI NA BRDU GOS POĐINICA NEDALEKO OD TUTINA

126


Mr. Redžep Škrijelj

Slovo o bogomilima Sandžaka Svojom izuzetno značajnom knjigom „Sandžački bogomili“ - (Osvrt na srednjovjekovnu historiju Sandžaka) iz oblasti prošlosti bogomila nastaloj u protekloj deceniji, koja se bavi problemima identiteta Bošnjaka i njihove etho-historijske posebnosti na prostoru Sandžaka, njen autor Sulejman Aličković izaziva veliko oduševljenje i talasanje znanstvene i šire javnosti. Izrađena studija predstavlja svojevrsno zaokruženje istraživačkog postupka koji je, konačnim uobličavanjem studijsko-empirijskog pristupa, poprimio karakter pravog znanstvenog poduhvata, jer za sobom povlači potrebu još radikalnijeg pristupa izučavanju ove zanimljive, i znanosti vrlo nepoznate, srednjevjekovne historijske i filološke problematike. Jedno od najvažnijih pitanja koje autor postavlja u svojoj studiji je održanost dugo prisutne „transferzale bosanskih bogomila“, čiji su tragovi, sudeći po nekim rezultatima ove i drugih studija, koji tretiraju pomenutu problematiku na prostoru Sandžaka i njegovog okruženja, evidentni. Sve to dovoljno dobro ilustruje i naučni postupak kojim autor teži, sagledavanju i analizi ostataka kamene i zidne plastike u širem regionu koji ne izmiče njegovom introspekcijskom objektivu kojim namjerava zahvatiti vrlo kompleksan problem bošnjačke historijske prošlosti i filologije, Autor ne propušta mogućnost da naglasi ulogu bogomila u regionu, ali i posljedice pravog pogroma koji je stvaranjem Raške države vršen nad babunima i patarenima, posebno u XII vijeku u doba vladavine Nemanjića. Sa ovim korespondira 127


i podatak o postojanju ostataka babuna u Polimlju. I među pronađenim posuđem, kao vrstom zanatske dekorativne plastike, iskopanim na različitim arhelološkim lokalitetima u Sandžaku, autor prepoznaje najbitnije elemente čiji tragovi ukazuju na paganske običaje bogomila, za koje V. Jovanović u Novopazarskom zborniku (1979, 123.) neargumentovano tvrdi kako je „umrli bio hrišćanin“. Jedan od ključnih momenata u studiji je pominjanje postojećih toponomastičkih struktura koje su na prostoru Poibarja, Pešteri, Polimlja i Sandžaka uopšte, vrlo vidljive. Njih možemo prepoznati u izvornom ili nešto izmijenjenijem leksičkom obliku, koji je stoljećima trpeo različite transformacije kakve su nemilosrdno diktirali morfološki zakoni postojećih ili navirućih jezičkih sistema (ilirski, latinski, sanskritski, starogrčki, semitski, aromunski, staroturski i ostali), koji su danas transformirani u teško prepoznatljivu onomastičku oblast za koju je potrebna vrlo oprezna studioznost. Takav je položaj toponomastičkih naziva i hidronima sa područja današnje geografske izoglose Sandžaka: Bijela Rijeka (danas Crna Rijeka) kod Ribarića, desna pritoka Ibra; „Bijele vode“ koji postoje na mnogim mjestima u Sandžaku69; Bijeli vrh (Crni vrh) sa lokalitetom Gradac sa kulom na vrhu u tutinskom kraju, ali i šire, koji u postojećem semantičkom obliku pripadaju onomastikonu sandžačkih bogomila, ali i jezičkoj strukturi Crkve bosanske sa značenjem – „čiste, bistre vode“. Očekivana znanstvena rješenja koja u svom diskursu autor problematizira, mogu biti jedino odgonetnuta temeljnim arheološkim i onomastičkim (toponomastičkim) raspravama. U ovoj izvanrednoj studiji treba cijeniti autorovu istraživačku budnost, perceptivnost, iskustvo i hrabrost koji pojačavaju na njegovoj istraživačkoj znatiželji koja daje vidljive rezultate. Tako će u rodnom Crnišu kraj Ribarića (Tutin) toponim Sokolovo Takav naziv nosi selo Bijele vode u blizini Duge Poljane u Opštini Novi Pazar.

69

128


gnijezdo ubicirati kao lingvističku strukturu iz vremena dobrih Bošnjana – bogomila – jedno od prvobitnih naziva ovog danas naseljenog mjesta. Graditeljsko naslijeđe: stećci u selima u dolini rijeke Ibar, sela na Pešteri, u dolini rijeke Lima, Bogumilska ćelija u Paljevu i slično, važan su artefakt koje navodi na zaključak da je riječ o kulturnim i kultnim tragovima bogomila. To su kameni stećci u selima: Jeliće, Ribariće, Špiljani (Čpiljani), Vrujce, Đerekare (Tutin), Ugo (Sjenica), Gostun (Prijepolje), koji su kao dio monumentalne epigrafske kulture slični sa onima na Glasincu u Bosni. U mnogima je, sudeći prema njihovom izgledu sahranjena vlastela iz hijerarhije bogumila, primarno, poneki Ded (Did) ili Gost, a sve na osnovu svećeničkog zvanja ili titule karakteristične za bogomilsko učenje. Struktura studije S. Aličkovića je koncepirana i radi pojašnjenja činjenice da je zatečena ilirsko-romanska populacija sa ovih prostora nakon miješanja sa pridošlim slavenskim plemenima, osim svoje, prihvatila bizantsku, hrišćansku i pagansku kulturu, izlažući se riziku asimilacije ili gubljenja vlastitog jezika kao jedne od validnih identitetskih ordinanti. Kao i drugi balkanski narodi, Bošnjaci u srednjem vijeku koriste više pisama (glagoljicu, bosančicu – zap. ćirilicu, latinično pismo ) od kojih su neka danas izbačena iz upotrebe, tako da je prisutna tropismenost, u oblasti Sandžaka, poznata pojava u kulturnom preporodu Evrope. U svom historijskom razvitku Bošnjak je, a to tvrdi i S. Aličković, mijenjao pismo, ali je to ostalo bez ozbiljnijeg utjecaja na njegov etnički identitet. Studija svjedoči otvoreni antiklerikalizam ovog dijela Balkana, koji krajem XII stoljeća prerasta u bujucu. To je Doba vjere kada se rađaju intervali religioznog misticizma i sentimenta koji se sve više izmicao i protivrječio svakom obliku organiziranog svješteničkog hrišćanstva. Posebice Bogomili, koji su nastali u Bugarskoj i naročito se raširili u etničkoj Bosni, i kao „mrska jeres“ u razna vremena XIII stoljeća, napadani od lokalnih hrišćana ognjem i mačem „branili se uporno, i konačno 129


Sulejman Aličković (1463) se predali, ali ne kršćanstvu nego islamu.“70 Sulejmanove hipoteze ukazuju na potrebu temeljnijeg pristupa ovoj zanimljivoj problematici koja navodi na potrebu revizije, odnosno redefiniranja nekih znanstvenih momenata iz naše prošlosti ili je riječ o potrebi temeljnog, faktografski validnog, modifikovanja ovakvih, prilično zastarjelih stavova. Ovakvi naučni rezultati predstavljaju inicijativu za potvrđivanje teze o postojanju tragova predislamskog Sandžaka, na koju ukazuje ubicirano spomeničko naslijeđe i raznovrsna prostorna toponimska i etnonimska faktografija u knjizi. Posebno zbog argumentacije u studiji koja potkrepljuje tvrdnju da svi očuvani spomenici iz predislamskog perioda na prostoru Sandžaka ukazuju na prisustvo glagoljice, bosančice (zapadne verzije ćirilice) i latiničnog pisma. Ne može se, također, zaobići autorova sposobnost za parcijalnu teorijsku artikulaciju problema i njegovo postepeno i sistematsko uokvirivanje u kontekst zanimljive historijske prošlosti sandžačkih Bošnjaka, ali i čitavog bogumilskog pokreta kao nezaobilaznog faktora urađene studije. Mnogi se slažu sa ocjenom da je Sulejman Aličković prihvatio izučavanje oblasti koja određuje nacionalno-identitetsku komponentu koju danas promatramo kao primarnu odrednicu našeg etničkog identiteta Ovdje možemo sa sigurnošću govoriti o uspostavi novih naučnih paradigmi koje iziskuju drugačiju postavljenost znanstvenih problema i daju posebne odgovore na naučne izazove kakvi su „Sandžački bogomili“ (Osvrt na srednjovjekovnu historiju Sandžaka). Time autor samog sebe stavlja u poziciju znanstvenika koji teži odgonetanju istine, donoseći drugačije stavove o začecima bogomilskog Bošnjaštva i historiji Bosanske crkve na prostorima današnjeg Sandžaka. Čini nam se veoma pouzdanom i tvrdnja Aličkovića o pitanju doseljavanja ilirskog plemena Klimente, za koje tvrdi da su na prostor Sandžaka mogli stići mnogo prije početka XVIII 70

В. Дјурант, Доба вере, књ. 4/II, Београд 1988, 904, 907.

130


Bogomili Sandžaka stoljeća, čime su mogli imati utjecaja na tragove sveobuhvatne materijalne baštine koju u svom diskursu studija posjeduje. Zbog toga su vrlo indikativna ilirska imena među bogomilima: Pjak, Rahac, Ras, Nihac, Mirbeljan, Golub, Soko, Beriša itd. Jedan od ciljeva studije je težna da se identifikuje i preispita efekat vanjskog djelovanja bogomilskog učenja koje iziskuje provjeru i utvrđivanje raspoloživih historijskih činjenica koje nas vezuju za ovu zanimljivu pojavu u prošlosti bošnjačkog srednjovjekovlja. Na to nas opominju neuspješni, nepotpuni, tradicionalno neutemeljeni i nesigurni „argumenti“ pojedinih južnoslavenskih, primarno kršćanskih, kvaziznanstvenih historiografija, koji se dugo javljaju u studijama koje obuhvataju period od XII do XV vijeka. Aličkovićeva studija nam na jedan poseban način nagovještava novu, artefaktima potpunjenu, sliku o zajednici i običajnoj i ritualnoj simbolici društva bosanskih bogomila na prostoru Sandžaka. „Treba naglasiti da su historijski izvori neujednačeni, ali dovoljno validni u svakom pogledu da odražavaju sliku i priliku političkog dešavanja u srednjovjekovnoj Bosni, čime se jasno ukazuje i na vjersku dimenziju djelatnosti, samim tim se mogu i trebaju potvrditi mnogi navodi koji su se često u historijskoj literaturi tumačili kao pretpostavke.“71 Sulejman Aličković kao jedan od najsnažnijihh argumenata interpolira „bogomilsku“ Ćeliju u selu Paljevu (Opština Tutin), lociranu na živopisnom terenu ispresijecanom potocima, šumom i zelenilom. Teza autora da je na tom mjestu (Gornje Paljevo) na uzvišenju u današnjoj mahali Štek (1.000 m) bilo bogomilsko svetilište ima potpunu opravdanost.72 Osim toga, Salih Jalimam, Studija o bosanskim bogomilima,Tuzla,l996, str.19-21. Tvrdnja da je ovu pećinsku ćeliju u Paljevu „ prvi put zabeležio i opisao prof. Đ. Bošković, sa saradnicima, prilikom rekognisciranja jugozapadne Srbije 1951. godine“(Г. Милошевић, Пећинска црква у Паљеву: у: Новопазарски зборник бр. 8, Нови Пазар 1984, 37.) , paušalna je i nema opravdanosti, naročito zbog činjenice da je lokalnom stanovništvu od davnina poznata pod imenom Ćelija, tako da Aličkovićeva teza de je riječ o „Bogomilskoj 71 72

131


Sulejman Aličković autor je ubijeđen da je ova sonda, uklesana u krečnjaku navrh strme kamene litice, bila sjedište bogomila i stono mjesto iz koga je službovao Did (Djed). Velika je vjerovatnoća da su istu ćeliju, sondu ili kamenu kapsulu mogli koristiti i predslavenski narodi naseljeni na ovim prostorima.73 Samim tim, novija „otkrića“ u srpskoj nauci koja se tumače na navedeni način, štete znanosti i ne doprinose objektivnosti pristupa zajedničkom historiografskom kaleidoskopu. Aličković pritom pominje duževjekovno njegovanje kulta vode (obredno kupanje radi sticanja zdravlja) koje se obavljalo i održalo na ovom „svetom“ mjestu koje su nekada obavljale pripadnice Crkve bosanske – krstjanice. Zbog svega u knjizi naznačenog, pitanje opstanka ovog bogomilskog svetilišta u središtu između dva jaka pravoslavna manastira (Sopoćani i Crna rijeka), čini nam se posebno zanimljivim. Prema uvjerenju autora, svi arheološki nalazi za kojima vješto traga Sandžakom, upućuju na bogomilsko-bošnjačku simbiozu, koja je na koncu XIV i početku XV stoljeća efektuirala u korist islama, koji je kao najsrodniji monoteistički modus vivendi bio najbliži pristalicama ove „mrske jeresi“ - bogomilima. Sva ova tumačenja potvrđuju tezu o utjecaju bogomila i Crkve bosanske koja se „uspjela postaviti između vladara i vlastele“74, čak i dominirati na našim sandžačkim prostorima. Navedeni argumenti potvrđuju opravdanost tvrdnji najpouzdanijeg historiografa Bosne, Nade Klaić o značaju Bosanske crkve, što ćeliji“ povećava našu sumnju u pouzdanost navedenih tvrdnji, prema kojima je to hriščanski lokalitet – pravoslavna crkva i istovremeno pomjera granice našeg saznanja i nameće potrebu objektivnijeg i studioznijeg razmatranja ovog delikatnog znanstvenog pitanja iz historijske i kulturne prošlosti Sandžaka uopšte. 73 Zbog svega pomenutog treba odbaciti kao nepouzdanu, tvrdnju da Ćelija, ili „Pećinska crkva u Paljevu,“ ili, kako tvrdi S. Aličković „Bogomilska ćelija“ nije bogomolja podignuta krajem XVI ili početkom XVII vijeka (Vidi: Г. Милошевић, Пећинска црква у Паљеву... 48.), već mnogo ranije. 74 С. Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, СКЗ, Београд 1964, 112.

132


Bogomili Sandžaka se ogleda i u divljenju bosanskih vladara prema članovima „heretičke crkve bosanske“ čija je državnička mudrost doprinijela da se „obdržavaju njihovi obredi“.75 Sve u svemu, pred sobom imamo još jednu vrlo uspešno efektuiranu studiju, koja snagom materijalnih i izvornih činjenica svjedoči o jednoj zanimljivoj i neistraženoj etapi naše historijske prošlosti. Ponuđena pitanja koja Sulejman Aličković verificira, mogu biti solidna polazna osnova za nove znanstvene rezultate koje bošnjačka znanstvena javnost u Sandžaku sa razlogom očekuje. Ova knjiga je dio bošnjačkog antropološkog ogledala koji se kao kulturni obrazac zasniva na odgovarajućim sociokulturnim artefaktima postižući efekat koji je iskazan u profiliranju bogumilstva među Bošnjacima Sandžaka, kao jedne od prepoznatljivih vrijednosti iz njihove veoma duge kulturnohistorijske prošlosti. Studija sugerira potrebu uvažavanja drugačijeg mišljenja i naučnih rezultata bošnjačke nauke koji na ovako ubjedljiv način govore o tragovima predhrišćanske kulture na našim prostorima, za koju nudi uvjerljive i zanstveno validne argumente koji danas postoje na prostoru Sandžaka. Na kraju knjige, autor donosi dio teže dostupnih tekstova (Prilozi) koje ovom kulturnom poduhvatu daju karakter istinski značajnog znanstvenog rezultata. Bošnjačku znanstvenu javnost u Sandžaku raduju postignuti rezultati, jer će odbaciti dominaciju ranijih kvaziznanstvenih i površnjih viđenja naše, primarno, nedovoljno istražene historijske prošlosti. Samo objektivan i nepristrasan pristup, kakav je ovaj u studiji S ulejmana Aličkovića može rezultirati novim saznanjima o bogomilstvu kao „magistralu naše prošlosti“ (M. Krleža). Novi Pazar, 19. XI. 2008 75

N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Eminex, Zagreb 1994, 212.

133


KARTA RAZVOJA BOGOMILSTVA U X VIJEKU

134


O AUTORU Sulejman V. Aličković rođen je u Tutinu 15.1.1953. Školovao se i živeo u Beogradu. Trenutno živi u Luksemburgu. Bavi se istraživačkim radom iz oblasti historijske prošlosti Bošnjaka iz Sandžaka. Takođe piše poeziju i prozu. Prve radove objavio je u Almanahu iz Podgorice, a i u drugim publikacijama za književnost. Rad iz oblasti prozne književnosti objavljen mu je u zbirci sa manifestacije drugih novosarajevskih književnih susreta Gravitacija riječi, 2008. godine. Ovo mu je prva objavljena knjiga iz oblasti historije.

135


SADRŽAJ:

UVOD ……………………………...........................................................5 PRVI DIO BOGOMILI SANDŽAKA ... PRISTUP …........................................................................................ 9 DRUGI DIO PRILOZI POVELJA BANA NINOSLAVA .....................................................69 POVELJA STJEPANA II KOTROMANIĆA ................................73 AHDNAMA SULTANA MEHMEDA FATIHA ..........................81 PUTOPIS.............................................................................................87 HISTORIJA BIBLIOTEKE..............................................................95 NAZIVI I SINONIMI BOŠNJANI ..............................................111 SUDBINA ZAROBLJENIH TURAKA POSLIJE PORAZA PRED BEČOM ………………………...........................................................113 UTEMELJIVAČI DANAŠNJEG GUSINJA ...............................119 KADA JE MIT POLITICKI PROGRAM ...................................123 SLOVO O BOGOMILIMA SANDŽAKA (Mr. Redžep Škrijelj)........................................................127 O AUTORU ..................................................................................135


Izdaje i štampa LIBRO COMPANY Kraljevo, Ive Andrića 114 Za izdavača Dejan Čeperković Recenzenti Mr Redžep Škrijelj Rizah Gruda Lektor Redžep Nurović Prelom Ifet Aličković Likovna i grafička oprema LIBRO COMPANY Slika na korici: Karta Bosne, Petrova crkva i Altun - alem džamija Tiraž 200 primjeraka


___________________________________ CIP-Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 821.163.41.09. - 1 “19” ALIčKOVIĆ, Sulejman Bogomili Sandžaka / Sulejman Aličković. /Kraljevo : Libro Company ; Kraljevo, 2009. (Kraljevo : Libro Company). - 177 str. : 21cm. - (Biblioteka Nauka)

Tiraž 200 ISBN 978-86-86473-12-20 a)Prilozi str. 81-177 _____________________________________



Sulejman Aličković-Bogomili Sandzaka

Recommend Documents