Y
Porijeklo muškarca Steve Jones
Naklada Jesenski i Turk
izdavač Naklada Jesenski i Turk za izdavača Miso Nejašmić urednik biblioteke Ognjen Strpić prijevod Goran Vujasinović stručni savjetnik dr. Josip Balabanić računalni slog Mario Ostojić dizajn naslovnice Božesačuvaj tisak Zrinski d.d., Čakovec www.jesenski-turk.hr Steve Jones Y: Porijeklo muškarca Naklada Jesenski i Turk Zagreb, 2006.
naslov izvornika Y: The Descent of Men © Steve Jones 2002
Sadržaj
Predgovor: Nepotpuna ženka..............................................7 1. Jedina greška prirode...................................................17 2. Običan čovjek.............................................................39 3. Sedam doba muškosti..................................................61 4. Hidraulika za dječake...................................................83 5. Osakaćeni muškarac..................................................105 6. Bois-Regardovi crvi....................................................127 7. Ljevokosa greda........................................................147 8. Lubanja Jamesa Jamesa............................................169 9. Polimorfna perverznost..............................................193 10. Marsovac na Veneri.................................................215 Koda: Porijeklo muškarca...............................................239 Bibliografija..................................................................259 Kazalo.........................................................................271
Alexu Trenchu, koji ima barem jedan, i Normi Percy, koja ga nema. "Neznanje češće stvara samopouzdanje nego što to čini znanje." Charles Darwin, Porijeklo čovjeka i selekcija u odnosu na spol
Predgovor: Nepotpuna ženka
Utipkajte izraz "masculinity" (muškost) u Amazon.com (što na prvi pogled i nije najočitiji odabir) i vidjet ćete tisuću naslova. Četvrtinu su napisale žene. Izvode obdukciju nesretnog muškarca u raznolikim knjigama - od zbunjujućih (Knjiga o penisu: priručnik za vlasnika) Margaret Gore, do žučnih (Kad bi muškarci znali govoriti, evo što bi rekli) - i služe se primjerima iz životinjskog (Muškarci i ostali gmazovi) i biljnog carstva (Zašto su krastavci bolji od muškaraca). Pola stoljeća nakon što je Simone de Beauvoir u knjizi Drugi spol - ne treba ni reći da je to knjiga o ženama - rekla da "muškarac nikad ne bi odlučio napisati knjigu o osobitoj situaciji muškarca", prvi spol (ako se muškarce još može tako nazivati) postao je književni žanr. U okvirima tog žanra najviše se raspravlja o jakom osjećaju odvojenosti, prouzročenom genima. Naravno, muškarci jesu drukčiji. Kao prvo, imaju malene reproduktivne stanice. Muškarci kopuliraju oko pedeset milijardi puta godišnje, i pritom štrcnu oko milijun litara sjemena na dan (možda vam se čini da je to mnogo, ali s tim se može mjeriti čak i Temza samo nekoliko milja od izvora). Svake sekunde rodi se petoro djece, kao nagrada za dvije stotine bilijuna spermija u sekundi, potrošenih diljem svijeta. Da bi se ostvario taj podvig, žene svijeta u istom otkucaju sata trebaju sudjelovati samo sa četiri stotine jajašaca. Ta je stanična 7
neravnoteža u središtu muškosti. Ona muškarce upućuje na jednostavniji spolni život nego njihove partnerice, kao i na niz uzgrednih osobitosti, od veće stope samoubojstava, češćeg obolijevanja od raka i više milijardera do znatno manje kose na glavi. Žene su drukčije i u drugim aspektima, što se vidi u velikom dijelu književnosti. Predani zastupnici sirovih argumenata na osnovi prirode vide i samo društvo kao nusproizvod genitalne borbe. Čak i oni koji nisu tako skloni podvrgnuti politiku evoluciji priznaju da mnoge suprotnosti između spolova, u mozgu i u tijelu, odražavaju različite taktike spolova u njihovoj borbi da prenesu svoje gene. Proučavanje ljudske evolucije počelo je 1871. Darwinovim Porijeklom čovjeka. Darwin je pokazao da je naša vrsta - čovjek, da se poslužimo uobičajenom oznakom za Homo sapiensa - evoluirala od čovjekolikih majmuna. Njegova tvrdnja danas je općeprihvaćena istina, osim za one koji su čvrsto odlučili da će se i dalje zavaravati. Pritom se donekle zanemaruje muškarac kao entitet različit od žene, ali početkom 21. stoljeća gotovo neprimjetno se pojavljuje nova znanost muškosti. Proučit ćemo je u ovoj knjizi. Njezin naslov, Y, ma kako bio lakonski, odnosi se na posebni muški kromosom, prijenosnik muškosti. Pola stanovništva robuje njegovoj upornoj prisutnosti. Stanična razlika između muškaraca i žena otkrivena je tek prije stotinjak godina, 1902, nedugo nakon što je ponovno otkriveno Mendelovo djelo - dotad zanemarivani pokusi s graškom koji su temelj znanstvenog proučavanja nasljednosti. U kratkom stoljeću koje je otad proteklo, oskudna genska prtljaga muškarca uspješno je raspakirana i sada je svi mogu vidjeti. Zamisao da se poslužimo jednim slovom abecede kao naslovom knjige ukrali smo od Pauline Reage i njezina velikog djela sadističke pornografije, Priče o O, romana koji se događa u zamku punom žena, koji postoji samo radi dobrobiti muškaraca. Moje istraživanje njihova neugodnog stanja potječe iz 8
slične društvene sredine, ali za razliku od jednosložne pripovijesti gospođice Reage, ono je najmanje erotično od svih djela ikad napisanih o seksu, jer se temelji na znanstvenim iskustvima i njihovoj sposobnosti da pretvaraju čaroliju u prozaičnu istinu, a ne na pukim erotskim fantazijama niti na opsežnoj (i gotovo isto tako fantastičnoj) literaturi o navodnim dilemama s kojima se muškarci suočavaju. Ova knjiga je moj drugi pokušaj da budem Darwinov pisac u sjeni, jer jednom sam već pokušao (što je možda bila pogreška) ažurirati njegovo najveće djelo, Postanak vrsta i korak po korak razviti ono što je nazvao svojim "dugim argumentom". Ovdje pak imam manje ambiciozan cilj. Porijeklo čovjeka (s opsežnom digresijom o Selekciji s obzirom na spol) bio je niz raznolikih i čudesnih zamisli, od kojih mnoge gotovo da se i nisu mogle potkrijepiti empirijskim podacima (prvi neandertalac bio je pronađen dvadeset godina prije, ali ljudi su većinom mislili da su to ostaci Napoleonova vojnika koji je umro pri povlačenju iz Moskve). U toj knjizi Darwin je iznio ideje koje su oblikovale znanost o Homo sapiensu, ideje o našoj povezanosti s čovjekolikim majmunima, o vezama između ponašanja životinja i ljudi, o omjeru spolova, o evoluciji požude i o problemu tjelesne dlakavosti. Moje djelo nije tako hrabro. Temelji se na jednom, jednostavnom, a možda i banalnom shvaćanju muškosti. Premda ne slijedim priču Porijekla čovjeka u svim pojedinostima, usput istražujem mnoga pitanja koja je postavio Darwin i pozivam se na niz činjenica koje bi zadivile i ushitile autora velikog originala. Pretpostavljam poznavanje nekih osnovnih činjenica. Kako je napisao botaničar Nicholas Culpeper u svom djelu Muške genitalije: "Latini su izmislili mnogo imena za jarbol... Ja ne kanim gubiti vrijeme na igru s nazivima, kao ni na njihov oblik i stanje, koji su dobro poznati, a najmanje od svega kanim govoriti ljudima ono što znaju, nego ih želim poučiti onome što ne znaju." "Jarbol" je u ovom kontekstu penis, a o vulgarnim detaljima njegove uporabe ovdje nećemo izvijestiti. I sam 9
je Darwin pred tim poteškoćama pribjegao latinskome, jeziku obrazovanih ljudi, ali ne i njihovih žena i slugu. Kad bih ja to danas učinio, i predobro bih uspio sakriti istinu od nenadziranih očiju. Umjesto toga, nadam se da ću običnim jezikom izreći svojim čitateljima barem nešto novo o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti (ma kako ona bila tmurna) onih koji nose taj organ. U doba Charlesa Darwina biologija je još bila u povojima. O seksu se nije razgovaralo u javnosti, a barem o pripadnicima viših klasa može se reći da su bili neobaviješteni sve do posljednjeg mogućeg trenutka. Evo kako je kraljica Viktorija, koja se udala 1840, u pismu svom premijeru lordu Melbourneu opisala svoj prvi susret s mužem: "Vrlo ugodna i zbunjujuća noć... Baš i nismo mnogo spavali." Čak i cijelo stoljeće nakon toga, u doba velikog znanstvenog napretka, neznanje je bilo vrlo rašireno. Američki biolog (čiji je prvi znanstveni rad nosio naslov "Što ptice rade kada kiši?") pokazao je kako je njegov naraštaj nevin. Alfred Kinsev, osnivač Instituta za seksualna istraživanja na sveučilištu Indiana, 1939. otkrio je da tek svaki peti tamošnji tinejdžer zna da novorođenčad imaju majku. Nijedan nije znao da u cijeloj priči sudjeluje i otac (a neki su mislili da žene dobivaju jajašce u bolnici). Nadam se da ću ispraviti barem ta pogrešna shvaćanja. Danas je biologija dio popularne kulture. Zbog toga se suočava s drugim problemom. Znanost o životu mnogim ljudima objašnjava sve što trebamo znati o svom seksualnom ili barem društvenom ja, ili se barem tako čini. Nema dvojbe da je znanost rudimentaran, pragmatičan, ali djelotvoran način razumijevanja svijeta. Niels Bohr usporedio ju je s pranjem posuđa nakon večere: prljavi tanjuri, prljave krpe i prljava voda ali -kao nekom čarolijom - čisto posuđe (rekao je da isto vrijedi i za filozofiju, ali bez vode). Nažalost, javnost previše vjeruje u sve ono što znanost može postići. U umjetnosti se daje prednost pristupu "odozgo prema dolje" - prvo strast, a zatim činjenice - ali za znanstvenike seks je uvijek bolje djelovao "odozdo 10
prema gore". Biologija ne može mnogo reći o borbi muškarca da pronađe nekoga s kim će provesti noć, a biolozi većinom to ni ne pokušavaju. No ipak, sastavljajući mehanizam od djelića, korak po korak, od gena, preko tijela, do mozga - a jednog dana možda i do emocija - znanost je barem počela razumijevati što znači ne biti žena. Za to su potrebni empirijski podaci s različitih područja - genetike, anatomije i psihologije. Nisam uspio istražiti sve, ali biolog u spavaćoj sobi koji objektivno promotri muškarce ubrzo će pronaći mnogo toga što mu nije blisko. Nekoć se ženske genitalije smatralo tek izokrenutim muškim genitalijama. Takvo gledište je naivno, ali potpuno sekven-ciran ljudski genom pokazuje kako su sićušne razlike između muža i žene, i kako se tajne muškosti doimaju jednostavnima u usporedbi s općim enigmama života. Današnje nove spoznaje okončale su staro vjerovanje u muško obličje kao usavršeno žensko obličje. Ljudi imaju pedesetak tisuća gena, ali samo svaki tisućiti imamo samo mi muškarci. Iz svog stožera na kromosomu Y mi izbacujemo embrio iz njegova prvog, ženskog stanja i šaljemo na trnovit put prema muškosti. Od hormona do hidraulike i od homoseksualnosti do opadanja kose, muški mehanizam u potpunosti je dekonstruiran. Ma kako se doimao jednostavnim, različita stvorenja grade ga na prilično različite načine. Neka se služe samim genima, a neka kromosomima, dok druga vole naglo mijenjati spolni identitet, već prema prilici. Mužjaci su promjenjivi u gotovo svakom smislu: po tome kako izgledaju i kako se ponašaju, naravno; ali, što je važnije, i po tome kako su načinjeni. Od naj-zelenijih alga do aristokrata najplavije moguće krvi, nemirno stanje mužjaka naznačuje beskrajnu utrku u kojoj mužjaci progone, a ženke bježe. Taj sukob već milijardama godina pruža bezbroj primjera problema s kojima se suočavaju proizvođači sperme. Kad ih razmatramo pojedinačno, oni su tek nešto više od anegdote, ali uzeti u cjelini, oni otkrivaju odakle mužjaci potječu, kako 11
se nose sa svojim neugodnim stanjem, pa čak i u kojem smjeru bi mogli ići. Neke stjenke ubacuju spermu u svoje družice kroz njihove tjelesne stjenke. Njihovi kolege taj proces dopunjavaju homoseksualnim napadom na kopulatora, koji tada prenese napadačeve stanice u svoju sljedeću partnericu. Dubokomorska grdobina ima drukčiju ravnotežu moći, jer svaka ženka nosi šest kompleta partnerovih genitalija. Njihovi vlasnici su klonuli i nestali, a ona bira koji će penis upotrijebiti. S druge strane, gljiva sluznja-ča ima trinaest spolova, od toga dvanaest muških. Te priče su tek naznaka do koje mjere je istražen univerzum muškosti. Zašto korisnici Viagre vide svijet u plavom? Zašto u kanalizaciji Belfasta ima najviše kondoma baš u travnju? Tko je kastrirao biskupa Lincolna? I zašto muškarci uvijek tvrde da su imali više partnerica nego što žene kažu da su imale partnera (što je nemoguće, prema aritmetičkim zakonima)? Nova biologija odgovara na sva ta pitanja, i na neka druga. Povijest, barem u svojoj službenoj verziji, također uključuje velike muškarce. Lovci na pedigre pokušavaju se povezati s takvim izgubljenim likovima i traže svoje pretke u potrazi koja se katkad pretvara u opsesiju. Y je odgovor na njihove molitve. On otkriva crne potomke autora Deklaracije nezavisnosti i pokazuje kako su drevni ratnici na Britanskom otočju pokleknuli pred invazijom stranih žena. Čak i povezuje Velšane s domorocima Patagonije, ljudima koji su naveli Darwina, kad je putovao brodom Beagle, na ideju da ljudi potječu od davnih predaka, a na kraju i na to da napiše Porijeklo čovjeka. Dok znanost otkriva prošlost muškarca, njezina sestra tehnologija drastično utječe na njegovu budućnost. Mužu koji sumnja u ženinu vjernost za 49,95 dolara nudi se komplet CheckMate, test-boja koja postane purpurna kad na plahti ima sjemena. Tvrtka Forensex ("Pošaljite nam svoje prljave gaćice!") obavlja isti posao, ali diskretnije. Osim prevarenima, može se pomoći i impotentnima - pumpama, šipkama, a onima koji dobro vide i donekle su neosjetljivi na bol, i injekcijama u njihov neposlu12
šni organ. Farmaceutska tvrtka Pfizer 1998. počela je opskrbljivati penise svijeta (a prema tvrdnjama tabloida Sun, spriječila je i uvenuće odrezanih cvjetova; ta vulgarno iznesena tvrdnja ipak se pokazala istinitom). Plava pilula izdana je već na pola milijarde recepata, a uslijedila je i nova generacija erektilnih kemikalija. Kad zakaže farmacija, umjetna oplodnja već je toliko napredovala da se ponegdje već svako dvadeseto dijete rađa nakon kliničkog a ne bračnog rituala. Sperma je evoluirala tako da nosi gene, ali sada služi i za unos strane DNA u jajašca (najveći dosadašnji uspjeh je stvaranje svjetlucavih miševa). Ljudske bjelančevine unose se u ži-votinjsko sjeme, pa se stoga litra nerastova ejakulata pretvorila u vrijednu robu. Možda će i sam muškarac na kraju postati suvišan jer će njegovu spermu proizvoditi životinjski testisi, a mišje jajašce već se može oploditi tjelesnom stanicom druge ženke, čime se drugi spol posve ukida. Tehnologija je počela napredovati prije znanosti i učinila je velike stvari bez njezine pomoći. Sociologija je mlađa i nema toliko povjerenja u svoje temelje. Nekoć je tražila alibi u psihologiji ili politici. Danas je opsjednuta biologijom kao univerzalnim objašnjenjem svega ljudskoga. Neki kažu da će Darwin uspjeti ondje gdje su omanuli Freud ("anatomija je sudbina") i Marx ("pravi problem je riješiti se statusa žena kao pukih sredstava za proizvodnju!"). Zasad je to i dalje samo nada. Možemo mi koliko god hoćemo potjecati od predaka koji su zajednički nama i gorilama, ali naše navike, kao društvenih ali mo-nogamnih životinja bliže su ponašanju galebova nego primata. Izrazi "rodni identitet", "spolni stereotip", "transseksualno", "muško", "žensko" i drugi priznaju zbrku u ljudskom životu u usporedbi s jednostavnošću života životinja. Znanost će rado pokušati razumjeti naša dva spola, a društvu prepustiti priznavanje koliko god hoće rodova, identiteta i uloga. Muškost je jednostavna, ali muževnost je beskrajno zamršena. O tom stanju mnogo se raspravlja u Sjedinjenim Državama, gdje je u velikoj mjeri zaboravljena politika nejednakosti kojom 13
se bavi ostali svijet. Američko udruženje za muške studije navodi pedeset sveučilišnih kolegija o predmetu svog bavljenja: to nije malo, ali broj kolegija posvećenih drugoj polovici društva je deset puta veći. Kako je uočio Gibbon u Opadanju i propasti Rimskoga Carstva: "U svim razdobljima i svim zemljama, mudriji, ili barem jači od dva spola prisvojio je državnu moć i ograničio drugi spol na tegobe i zadovoljstva života u domu." Muškost nije nimalo veća izlika za nepravdu nego što je to bogatstvo, ali ovdje neću raspravljati o politici bogatstva. I teologija je opsjednuta tim segmentom društva. Veliko djelo Rogera Goodlanda Bibliografija seksualnih obreda i običaja ima tisuću referenci na njihovu doktrinarnu važnost ("kapice za obrezivanje; penis, uklanjanje, kao žrtva; svećenici itd., ko-itus s njima, smatran svetim"; i mnoge druge). Uz određeno žaljenje, odlučio sam izostaviti i tu literaturu. Kao što stručnjaci za politiku, društvo i religiju zanemaruju ograničenja znanosti, tako i sami biolozi znaju biti dvosmisleni u vezi opsegom svoga predmeta. Trećina današnjih istraživačkih radova o temama kao što su ponašanje ptica ili testo-steron imaju u naslovima "rod", a ne "spol". To nema smisla, jer znanost tu nije dvosmislena. Životinje imaju mužjake, ali samo Homo sapiens ima muževnost. Drukčije rečeno, geni govore mnogo o spolu, ali prilično malo o rodu. Nerazlikovanje jednoga od drugoga zbunjuje one koji misle da biologija može objasniti sve (ili ništa) o onima koji su blagoslovljeni ili ne baš blagoslovljeni kromosomom Y. Charles Darwin se u posljednjim odlomcima Porijekla čovjeka nije baš povoljno izražavao o svojim doživljajima u Južnoj Americi tijekom putovanja Beagleom, četrdeset godina prije: "Nikada neću zaboraviti s kakvim sam čuđenjem prvi put vidio skupinu domorodaca Ognjene zemlje na nepristupačnoj, razlomljenoj obali, jer mi je odmah sinula misao - takvi su bili naši preci. Ti muškarci bili su potpuno goli i premazani bojom, duga kosa bila im je zamršena, usta su im se pjenila od uzbu-đenosti, a imali su divlji, zapanjen i nepovjerljiv izraz lica... 14
Tko je vidio divljaka u njegovoj domovini neće osjećati velik stid ako ga se navede na pomisao da njegovim žilama kola krv nekog skromnijeg stvorenja." Shvaćanje da svoju krv dijelimo sa stvorenjima koja su od nas starija, ako već nisu i niža, danas je općeprihvaćeno i stoji u temelju proučavanja naše vlastite vrste. No, mnoge dileme s kojima se suočava moj segment populacije nisu pitanje znanosti nego imidža. I sam Darwin bio je žrtva viktorijanske pretpostavke da drukčije znači gore i da domoroci nisu mnogo napredovali u odnosu na majmune. Isto tako, današnji spolni stereotipi tako su nam bliski da je lako zaboraviti njihovu neutemeljenost. Kao jedan od onih koji ne uspijevaju živjeti u skladu s njima, nadam se da ću ispraviti tu neravnotežu.^ Genetičar muškog roda trebao bi imati barem neke vještine potrebne za pisanje o genetici muškaraca, ali ja tome nisam dorastao u više aspekata. Nikada nikoga nisam udario (osim kad sam prije nekoliko godina opljačkan na svom kućnom pragu; tada sam slomio nekoliko prstiju kako bih nanio beznačajnu štetu nosu svoga napadača). Ne znam voziti bicikl, još nemam djece, plivati sam naučio u četrdesetoj, a na nogometnoj utakmici nikada nisam ni bio (štoviše, tijekom pet godina obaveznog tjelesnog odgoja nijednom nisam ni taknuo loptu, koliko se sjećam). Fantazijama se prepuštam kao i svi dečki, ali u mojim snovima nema silovanja ni mučenja - a ne mogu priznati čak ni određenu fascinaciju klinkama, po uzoru na Woodyja Allena. Moram zadovoljiti mnoga očekivanja. Steve Jones bio je gitarist velike punk-grupe The Sex Pistols. Njegov najpopularniji imenjak na Internetu je preplanuli mišićavac iz Kalifornije sa zlatnim tanga-gaćicama, a tu je i Steve Jones prvak u golfu, pa atletičar, graditelj jahti, akrobat, nogometaš, boksač i ragbijaš u velškoj reprezentaciji (dok slavni frizer i klobučar malo ublažavaju situaciju). Suočen s takvom konkurencijom, moram se držati onoga što znam: biologije i evolucije mužjaka. U pisanju ove knjige pomogli su mi mnogi ljudi (neki čak i imaju kromosom Y). Među njima su Douda Bensasson, Tracy 15
Chapman, Jim Cummings, Laura van Dam, David Goldstein, Greg Hurst, Bob Lieberman, Michael Morgan, Chris Pomerv, Jenny Sadler, Saima Shah, Peter Tallack, Kay Taylor i Mark Thomas, kao i Dave Elford iz Ekološke agencije UK, koji je ispravio moju ishitrenu pretpostavku da je ljudska proizvodnja sjemena jednaka toku Temze kod Londonskog mosta. Svima im zahvaljujem, i najponiznije se ispričavam zbog toga što odviše često nisam slušao njihove savjete. Ova knjiga trebala bi zanimati barem polovicu stanovništva. Ona kazuje priču o potrazi za prirodom muškosti i o ne-voljkom priznanju da je staro poimanje žena kao nepotpunih muškaraca postavljeno na glavu i otkriva borbu svakog muškarca da ne bude žena. Onima koji bi željeli čitati nešto sočnije na raspolaganju je širok izbor. Superpotencija: kako je steći, upotrebljavati i održavati cijeli život nažalost je rasprodana, ali ako želite stručne savjete, preporučujem prijelomno djelo Ste-vea Jonesa Samo za muškarce: kako pobijediti u igri zavođenja (Traf-ford Publishing, 1997), koju još možete nabaviti na Amazonu po cijeni od 24,95 dolara.
16
1. Jedina greška prirode
Ako vam je do toga i odgovarajuće ste opremljeni, ejakuliraj-te u čašu hladne Jamničke. Ugledat ćete nešto bezoblično, ali budete li gledali dovoljno intenzivno - barem prema vjerovanju biologa u osamnaestom stoljeću - pojavit će se novorođenče; dar muškarca ženi, koja mora samo inkubirati dijete koje je s toliko muke proizveo njezin družbenik. Uloga muža bila je tako važna da je njegova žena bila tek uzorano polje; bila je korak ispod njega u društvu, u kućanstvu, a što je najvažnije, i u svom vlastitom poimanju. Naravno, to je glupo i posve pogrešno, jer biologija dokazuje da je drugi spol muškarac, a ne žena. Njegov jedini zadatak je oploditi svoju družicu, ali i dalje je tajna zašto to čini. Podjela je djelotvornija od jedinstva i svi smo mi u svom životu imali jedan seksualni događaj kad se spermij spojio s jajašcem, nakon čega su uslijedile milijarde staničnih podjela, bez njegova blagotvornog utjecaja. Nebrojene vrste snalaze se bez toga muškog trenutka, i čini se da im uglavnom uopće ne nedostaje. Čemu muškarci i zašto ih je tako mnogo? Zacijelo bi ih bilo dovoljno malo, ili čak samo jedan, ali muškarci su posvuda i ne ponašaju se uvijek lijepo. Kao što pjeva lady Psyche u opereti Gilberta i Sullivana Princess Ida: "Man is coarse and Man is plain/Man is more or less insane/Man's a ribald/Man's a rake/Man is Nature's sole mistake!" (Muškarac je grub, ružan, 17
manje-više lud, prost, nevjeran; muškarac je jedina greška prirode!) Velik dio moderne biologije sušta je potvrda njezinih tvrdnja. Muško stanje može se definirati na više načina, ali oni su uglavnom frivolni. Oni koji ga žive doista su nelijepi, grubi, i imaju penis. Nijedno od tih obilježja nije baš važno, s obzirom na bizaran izgled polovice primjeraka mnogih vrsta, a evolucija je izumila mnoge načine prijenosa njihovih spolnih stanica. Muškarci imaju posebnu strukturu koja ih usmjerava prema njihovoj sudbini. Uz dvadeset dva kromosoma koja su zajednička i jednom i drugom spolu, žene imaju dva velika kromosoma X, a njihovi partneri imaju jedan kromosom X, u paru s manjim kromosomom Y. Premda se čini da ima presudnu važnost, Y nije izvor muškosti, jer druga stvorenja postižu to stanje bez ikakvih kromosoma. Beskorisnost i nevjera također nisu značajka samo jednog spola, jer mnoge životinje prepuštaju mužjaku da se brine za potomstvo dok ženka traži novog partnera. Za biologe, muškost znači samo veličinu spolnih stanica. One postoje u velikoj i malenoj varijanti, a mužjaci proizvode malenu. Sve svoje nade polažu u autsajdera: u jednog pobjednika među milijardama natjecatelja, a svi su spremni na opasan galop do cilja. Za razliku od njih, njihove družice igraju na sigurno. Svako jajašce ima dobre izglede za pobjedu na seksualnom hipodromu, ali svako nosi i doslovce težak hendikep - sve što je potrebno za nastanak embrija. Oni koji proizvode spermu prolaze bez mnogo truda, na račun svojih partnerica, jer muškarci - po definiciji ne rađaju. Umjesto toga, služe se ženskim tijelom za kopiranje svoje DNA. Muškarci djeluju u vlastitom interesu, ali usput igraju presudnu ulogu u evoluciji, jer djeluju kao genski vodovi kojima geni prelaze sa ženke na ženku. Bez njihove pomoći, nove se mutacije ne bi širile dalje od izravnih potomaka onog jednog organizma u kojemu su nastale i život bi se odjednom pretvorio u mnoštvo klonova umjesto onoga što je danas: sklop ne18
stabilnih bioloških saveza koji iznova nastaju svaki put kad se spermij spoji s jajašcem. Muškarci spajaju žene. Oni povezuju obitelji i omogućuju iskušavanje gena u prirodi, u novim, a možda i plodnim savezništvima. Premda je cijena takvih stvorenja visoka, kad nastanu evolucijom, gotovo je nemoguće riješiti ih se. Određena skupina sićušnih slatkovodnih životinja uspjela je u tome prije stotinu milijuna godina, ali sve druge povremeno osjećaju potrebu za priljevom muškosti. Njihov skroman zadatak u suprotnosti je s tradicijom, u kojoj se muškarac odavno smatra nositeljem ljudskog nasljeđa, a njegova družica u najboljem slučaju dosadnom pojedi-nošću. U Karnaku, u Gornjem Egiptu, veliki bog Amon dao je život svijetu tako što je nad njim masturbirao. U drugom pristojnijem mitu, u Knjizi Postanka spominje se Eva, ali u petom poglavlju više je nema: "Kad je Adamu bilo sto i trideset godina, rodi mu se sin njemu sličan, na njegovu sliku; nadjenu mu ime Set." Nakon svoga trenutka slave u prvoj knjizi Biblije (jednoj od rijetkih napisanih prije no što je svećenstvo postalo isključivo muško), njezin spol se gubi. Naravno, Evin družbenik ne bi se mogao reproducirati bez pomoći, jer je bio slijepa ulica u reprodukcijskom smislu, bez obzira na rebro. Zbog čega su Adam i njegovi potomci ono što jesu? Teorija relativnosti 1905. preobrazila je fiziku. Svi znaju tko ju je smislio, ali Albert Einstein muškosti, naime Nettie Maria Stevens, već je zaboravljena. Poput Einsteina, i ona je počela karijeru izvan znanosti i tek poslije se posvetila istraživanjima. U godini relativnosti, kad se spolni kromosomi nisu smatrali nimalo važnijima za muškost nego što su to brkovi, gospođica Stevens objasnila je kako oni djeluju. Otkrila je da postoje dvije vrste sperme žižaka: prva ima veliku inačicu određenog kromosoma, a druga malenu, slavni Y. Otkrivena je istina o muškosti. Dva stoljeća prije toga, tajnik Kraljevskoga društva zabilježio je neobičan slučaj: "Težak iz Euston-Halla u Suffolku po19
kazao je dječaka (svoga sina) od četrnaesta k godina 8 kožnom boljkom. Majka nije doživjela taj užas... pri porodu koža mu je bila čista - ali postupno je crnjela, i nedugo potom odeblja-la te došla u stanje u kojemu je danas." Dječak, Edward Lam-bert, pokazan je u Londonu: "Kod Georgea u ulici Fenchurch pogledajte čovjeka i njegova sina, od glave do pete prekrivene čvrstim perima, osim lica, dlanova i tabana". Imao je mnogo djece i unučadi. I oni su nastupali, premda su neki smatrali nužnim malo ukrasiti svoju pripovijest: "Mladić je... prekriven ljuskama... gotovo pola palca dugima, i tako tvrdima i čvrstima da, kucnete li ih, čuje se kao da kamenje udara jedno o drugo... pradjed jedinstvene obitelji kojoj pripada taj mladić pronađen je kao divljak u šumama Sjeverne Amerike." Lambertovi su često citiran primjer bolesti koja se prenosi s oca na sina. Spominje ih čak i Darwin. Nažalost, zabilježeni su i slučajevi ljuskastih kćeri, kao dokaz da njihovo stanje nije kodirano na kromosomu Y. Nekoliko gena polagalo je pravo na taj plemeniti dom, ali gotovo cijelo stoljeće nijedan ga nije potvrdio. Neki od tih bespravnih zahtjeva nastali su zato što se u malim obiteljima neka značajka slučajem može pojavljivati samo kod sinova. Drugi su posljedica obične pristranosti, jer povijest muškosti ima veliku privlačnost za muškarce. U jednoj indijskoj lozi svi muškarci - ali nijedna žena - imaju oštru dlaku (koju ponosni nosioci katkad i navošte) u ušima. Jednom sam upoznao Afrikanca dlakavih ušiju koji mi je, kad sam ga upitao imaju li ih i njegovi rođaci, rekao da ih njegova majka ima. I mnogi drugi navodni slučajevi nasljeđivanja po kromosomu Y također se pokažu neutemeljenima kad ih se pobliže istraži. Sada se sve mora promijeniti. Y je došao na svoje. Biologiji više nisu potrebne prirodne nakaze da bi pratila gene. Umjesto toga, može odmah prijeći na DNA. Dovršetak sekvenciranja ljudskoga genoma, golema niza kemijskih baza četiriju različitih tipova, preobrazila je sliku muškarca. Naše biološko nasljeđe, kako je pokazao projekt ljudskoga genoma, puno je parazi20
ta, redundancije i ruševina. Kromosom jedinstven za muškarce |e mikroskopski malena metafora onih koji ih nose, jer on je najviše propao, najredundantniji i najparazitskiji od svih. Muška značka identiteta doista je malena - samo pedese-tina ukupnoga genoma, sa šezdesetak milijuna baznih parova u cijeloj sekvenci. Tri četvrtine dvostruke zavojnice kao cjeline sastoje se o prostora između gena, a i sami geni sadrže na stotine redundantnih odsječaka. Velik dio DNA postoji u duplikatima, više puta umnoženim, s kopijama razvrstanim u porodice. Ona je obilježena i nebrojenim segmentima stranog materijala koji se ugurao unutra. Njima odgovaraju unutarnji paraziti i drugi veliki odsječci koji su se pretvorili u ruševine. Zbog svega toga, tek nekoliko postotaka baznih parova nosi korisne informacije. Muški su tako dekadentni da na kromosomu Y tek jedan od nekoliko tisuća baznih parova radi nešto korisno. Svaki gen ima molekularni potpis kojim se odvaja od materijala oko sebe. Y ima tek sedamdesetak segmenata koji kodiraju bjelančevine, u usporedbi s deset tisuća puta više na kromosomu X. Više od polovice sastoji se od višestrukih kopija dva neželjena gosta, a većina umnoženih elemenata nisu ništa drugo nego leševi. Unatoč nekim mjestimičnim naznakama reda, struktura koja definira muškarca je raj za degenerike. Iskupljuje je samo jedno. Za polovicu čovječanstva Y je kralj kromosoma jer daje embriju testis. U njemu počiva najplemenitiji od svih gena, sine qua non muškosti. Presudni odsječak smješten je blizu vrha strukture, i kad njega nema, oplođeno jajašce postaje žensko. Na prvi pogled, to je vrlo jednostavno. Ključ prirode muškarca dali su neki neobični muškarci. Premda su oboružani penisima, takvi ljudi nemaju razaznatljiv muški kromosom i nose dva primjerka kromosoma X (poput žena). Njihovo stanje posljedica je genske slučajnosti. Sićušan dio kromosoma Y u njihovih očeva prelomio se pri proizvodnji njihove sperme i privio se uz njihov kromosom X. Očekuje se da će se jajašca oplođena spermom koja nosi X razviti kao 21
djevojčice, ali u ovom slučaju neželjeni putnik doveo je i gosta: dodatak na DNA. On sadrži i onu aristokratsku strukturu koja vodi djetešce u muškost. Sam gen SRY (inicijali znače "područje Y-a koje određuje spol") pronađen je 1990. nakon lova po tom nomadskom fragmentu. Sadrži manje od tisuću DNA-baza, koje kodiraju tek 204 aminokiseline (jedinice od kojih se grade bjelančevine). Za razliku od većine gena, on nema umetnutih sekvenci ni beskorisnog materijala. SRY je mali, ali pali. Kad su njegovu kopiju umetnuli u normalno mišje jajašce s dva kromosoma X, životinjica koja je tako nastala (imenom Randy) bila je sve samo ne ženkica. Njegove sestre spremno su je prihvatile kao partnera i tako dale tržišnu potvrdu snage toga sićušnoga gena. Moderna genetika ne odvija se samo u životinjama (in vivo, kako kažu biolozi), pa ni samo in vitro, u epruvetama, nego i in silico, u računalima koja međusobno uspoređuju sekvence DNA. Potraga za genima koji donekle nalikuju tom gospodaru muževnosti otkrila je mnoštvo srodnika, a najsličniji od svih je na kromosomu X, gdje je aktivan u mladome mozgu (što bi zacijelo zanimalo Freuda). Taj kralj muškosti, kako pokazuju računala, pripada velikoj i raznolikoj porodici. Njezini članovi čine mnoge stvari (pa čak i upravljaju reproduktivnim životom gljiva). Svaki je odgovoran za neki razvojni aspekt, a svima je zajednička posebna sekvenca od osamdesetak aminokiselina. On tvori brazdu u molekuli koja mu omogućuje da se veže s raznim sekven-cama DNA. Kada to učini, dvostruka uzvojnica se savije, a ta promjena oblika nekako uključi ciljni gen. Mehanizam života odjednom oživi. SRY je sklopka koja usmjerava druge gene na njima dodijeljene putove. Kao što željeznička pruga vodi izvan kolodvora, tako i taj element koji definira testise jednim sićušnim pomakom vodi seksualni ekspresni vlak prema jednom, a ne drugom odredištu. To je (uz nekoliko rijetkih iznimaka) jedini gen koji je apsolutno nužan za nastanak testisa, premda su za nje22
gov rast i za druge korisne strukture koje krase sve mužj.ikc potrebne i stotine drugih, raspršenih po cijelom genomu. SRY stupa u akciju oko četiri tjedna nakon oplodnje jajašca. U svom kratkom trenutku slave, on šalje milijarde djece na put ka muškosti. Nitko ne zna kako točno to čini, jer još nije pronađena njegova glavna meta - kotač zamašnjak embrijske lokomotive, recimo to tako. Većina njegovih suputnika povezani su s muškošću. U jedne vrste zlatnih ribica, najraskošnije životinje privlače najviše partnera - a geni za jarku boju su na muškom kromosomu. Naša verzija uključena je u proizvodnju sperme, brzinu rasta, rast zubi i nastanak nekih moždanih bjelančevina, ljevorukost i - ako se može suditi prema miševima - u agresivnost. Mali broj ostalih korisnih odsječaka obavlja svakodnevne poslove koji su potrebni svim stanicama. Izvan segmenata posvećenih tim poslićima, kromosom Y uglavnom je pun smeća. Degenerirao je upravo zato što se kloni tog zapetljanog područja seksa. Za biologe, ta dokolica je jednostavna. Ona u prirodu uvodi statistiku, jer bez nje bi svako dijete bilo točna kopija roditelja. Kopulacija unosi slučajni šum u svijet dvostruke uzvojnice, jer se tako miješaju geni. Bez nje, teško da bi uopće bilo evolucije. Kromosomi su u većini stanica prisutni u dva primjerka, ali spermij i jajašce sadrže samo polovicu DNA osobe koja ih je proizvela. Zbog toga samo jedan član svakoga kromosom-skog para ima odobrenje za ulazak (zato polovica svih spermija - premda ih proizvode pojedinci koji imaju par XY - ima X, a druga polovica Y). Čistim slučajem, dijete može dobiti majčino izdanje jednih kromosoma, a očevu varijantu drugih. Taj proces (koji se naziva rekombinacija) ide i dalje i preuređuje njihov vlastiti materijal. Dok proizvode spermije ili jajašca, članovi svakog para redaju se i prepleću, lome i ponovno spajaju na nov način. S gledišta gena, takvo miješanje karata djeluje vrlo osvježavajuće, jer im omogućuje da pobjegnu od svojih susjeda 23
a selidba može biti od velike pomoći kad vam je susjed neki slabić koji bi u nekoj problematičnoj situaciji mogao puknuti i spustiti cijelu zgradu na svoju razinu. Rekombinacija znači da smo svi jednaki u seksu, a ne u smrti. Ona omogućava da se u svakom naraštaju pojavljuju nove, perspektivne mješavine, a rekombinacijom se može i odjednom izbaciti nekoliko oštećenih dijelova DNA, ako dospiju u isti spermij ili jajašce. Njihov primatelj postaje žrtveni jarac, jer njegova propast znači zatiranje nekoliko urođenih grijehova jednim potezom. Svojom osamljeničkom sudbinom on spašava mnoge svoje srodnike koji bi inače mogli biti osuđeni na inferiorne gene Kromosom Y, u svojoj nadmenosti, ne odobrava takvu ras-puštenost. Osim djelića uz vrhove, koji odgovaraju zajedničkom odsječku X-a, on se ne upušta u veliku razmjenu DNA. Njegovi geni, takvi kakvi jesu, ostaju u izolaciji iz naraštaja u naraštaj. Zbog toga je svaki Y genetička republika, izolirana od vanjskoga svijeta. Poput većine zatvorenih društava, on postaje i sebičan i rasipan. Svaka loza razvija vlastiti identitet koji vrlo često popušta pod težinom svojih urođenih slabosti. Celibat uništava muški kromosom. Y je slijepa ulica za DNA jer kada dospije na taj kromosom, ne može pobjeći kroz vratašca s natpisom "seks". Većina gena može se poslužiti rekombinacijom kao izlazom u nuždi i pobjeći, s novim sudruzima, u biološkim čamcima za spašavanje poznatima kao spermij i jajašce. Samo kromosom Y nema takav izlaz. Zato se ograničio na jedan jedini, uzak interes: muškost. Iskazuje dobrodošlicu svakom genu koji mu može pomoći u toj zadaći, ali svi ostali (osim onih koji sudjeluju u njegovoj unutarnjoj privredi) trunu. Mužjaci su evoluirali da ženke ne bi degenerirale u klonove ali oni sami su, u svom unutarnjem ja, osuđeni upravo na tu sudbinu. Odakle je Y došao i zašto se tako razlikuje od svojih drugova? Nosi ožiljke zapletene i neočekivane prošlosti. DNA upućuje na to da je njegova glavna struktura nekoć bila na ravnoj nozi s njegovim većim suradnikom, kromosomom X, koji da24
nas sadrži mnogo više gena. Otkad se rastao od partneru e, preživio je mnoge loše i dobre trenutke. Obje polovice tog neobičnog para promijenile su se s vremenom, ali jedna od njih mijenjala se vratolomnom brzinom. Izgubila je tisuće gena, a dobila tek nekoliko. Zbog toga je Y skorojević na evolucijskoj pozornici, s jedinstvenim osobnim identitetom. Fosili nam dokazuju da su se u dalekoj prošlosti određene skupine sisavaca razišle. Spolni kromosomi niza naših sve daljih rođaka, od čimpanza, preko miševa do tobolčara valabija, također nam pokazuju kako su se mijenjali s vremenom. Njihov organizacijski model je naznaka aktivne, ogorčene i drevne borbe spolova koja pokreće mužjake još od njihova nastanka. Kad je riječ o udvaranju ili njezi djece, očito je da se interesi roditelja razlikuju. Burna prošlost kromosoma pokazuje da je napetost između njih mnogo dublja. Mužjaci na mnogo načina parazitiraju na svojim partnericama. Njima je u interesu uvjeriti drugu stranu da uloži u reprodukciju, dok sami čine što je moguće manje. Poput svake druge gamadi, od virusa do trakavice, prisiljavaju svoje nevoljne stanodavke da se adaptiraju po svaku cijenu. Domaćica evoluira kako bi se nosila sa svojim neželjenim gostom i suprotstavljene strane otpočinju biološki ples. Svaka ima svoje planove, i kad jedna ostvari dobitak, druga uzvraća. Taj evolucijski pas de deux često se odvija grozničavom brzinom. Novi paraziti nastaju cijelo vrijeme, a starije vrste često mijenjaju identitet. Većina naših bolesti novijeg je datuma i može ih se pratiti do neprijatelja koji je otpočeo u nekoj životinji (što je slučaj s AIDS-om, koji nam je došao iz čovjekolikih majmuna, ili malarijom, koju smo dobili od ptica). Kad god se pojavi nova bolest, ili ponovno navali neka stara, oni koji obole moraju se prilagoditi ili će umrijeti. Parazit, tko god to bio, neprekidno stavlja na kušnju zidine domaćina novim mehanizmima virulencije - za koje nastaju nove obrane. Nijedna strana ne smije si dopustiti predah i, malo po malo, evoluira zamršena i nestabilna struktura obrane i protunapada. 25
Poput bojišnice u Prvom svjetskom ratu, dokazi o prošlim napadima ne moraju imati očita smisla, a mogu i posve iščeznuti. Neprijatelji mogu godinama držati svoj položaj, sve dok iznenadan napad jednoga ne izazove reakciju drugoga. Borba parazita - i spolova - anticipirala je strategiju generala Haiga i Ludendorffa milijunima godina prije no što su ta dvojica vodila suparničke vojske. Svake godine vodim skupinu studenata na terenski rad u Španjolsku kako bismo proučavali evoluciju na djelu. Mušice u potocima plivaju u parovima, pri čemu je mužjak gore. Njegov zagrljaj nije strastven (kako se navodi u starijim tekstovima) nego je očajnički pokušaj da odbije suparnike; drugi mužjak dobit će šansu tek nakon nekoliko tisuća napada. Kako borba traje, predmet njegove pažnje počinje gladovati, ali ne može se otresti partnera. Na travnjacima iznad potoka, cvijeće privlači kukce na pelud - muški atribut - ali ženski dijelovi biljaka odbacuju gotovo sve sjeme koje je rezultat njihova truda. Studenti bilježe i idemo na piće. Strategije biljaka i vodenih mušica odraz su suprotnih interesa dviju frakcija. Monogamna stvorenja (ona su rijetka, a postala su još rjeđa otkad su testovi očinstva otkrili tu gorku istinu o prirodi) žive u skladu, jer svaka šteta koju pretrpi jedno znači štetu i za drugo. U svih ostalih stvorenja, interesi igrača se razilaze. Mužjaci se nadaju još kojem susretu, dok njihove družice moraju odlučiti hoće li njegovati posljedice erotskog zanosa ili čekati bolju priliku. Uspjeh prvog sudionika mjeri se brojem osjemenjenih jedinki, a interesi drugoga bit će najbolje zadovoljeni izborom najkvalitetnijeg partnera. Taj antagonizam uzrokuje sukob ne manje silovit od rata između britanske i njemačke vojske te dovodi do spektakularnih tučnjava morskih lavova i nadmetanja paunova, koje filmski redatelji tako vole. Salo, perje i ostalo samo su vulgarno razmetanje u širem sukobu. Slika mužjaka - koje se nekoć smatralo glavnim pokretačima u seksualnom univerzumu - izblijedjela je pred licem istine: mužjaci su najčešće pritjerani leđima o zid. Sukob s oni26
ma koje kopiraju njihovu DNA tjera samo njihovo biće u stanje nesigurnosti i promjene. Pasifaji, ženi Minosovoj (koja je poslije rodila Minotaura, zvijer koju je volio slikati spermatični entuzijast Pablo Picasso), dozlogrdila je muževa nevjera. Njegovoj ljubavnici osvetila se na domišljat način. Uz malo čaranja izvela je da "u svom sjemenu izlije klupko otrovnih zmija, škorpija i stonoga koje su proždrle ženinu utrobu". Minotaurova majka bila je ispred svog vremena. Biologija otkriva kako mužjaci napadaju molekularnu utrobu svojih družica i kako njihove mete, pokušavajući pobjeći, moraju usavršavati svoju bojnu opremu. Sjeme, kao oružje i kao dar, je mikrokozam beskrajne utrke dvaju konja koja pokreće muškarce i njihov mehanizam. Sjemena tekućina obavlja mnogo toga. Naravno, prenosi spermije, ali može i uvjeriti one koje je primaju da ulože više nego što bi htjele u uspjeh tih stanica, bez obzira na to hoće li tako sebi umanjiti šanse. Kukci isporučuju spermu u otrovnoj kukuljici. Neke kemikalije u ejakulatu slične su probavnim enzimima. Onesposobljavaju tuđe spermije i pojačavaju prodornu moć spermija mužjaka koji ih luči. Druge kemikalije su istančanije, jer djeluju na samu ženku. Aktiviraju njezin reproduktivni trakt, prisiljavaju je da zadrži donaciju, smanjuju joj želju da se ponovno pari i potiču je da proizvodi više jajašaca nego što joj je u interesu. Neki kukci dovoljno su sebični da svojim partnericama nametnu monogamiju, a sami su i dalje promiskuitetni. Na primjer, ženka kućne muhe pred sobom ima samo jedan kratak susret, jer je otrov njezina partnera tako jak da se ona nakon iskustva s takvom spermom više uopće ne može pariti. Mužjaci vinske mušice nisu tako uspješni nasilnici, ali i oni onesposobljavaju svoje partnerice. Evolucija stotinjak specijaliziranih bjelančevina u sjemenu kukaca otkriva niz ponavljanih sukoba u kojima nakon napada slijedi obrana. Neki mužjaci deset puta bolje uklanjaju tuđe
27
spermije nego što to čine drugi. Isto tako, životinje s određenim varijantama u ejakulatu mogu svladati mehanizme otpora određenih partnerica, dok se druge ženke mogu oduprijeti tim jedinkama, ali pokleknu pred napadom druge varijante sjemenog oružja. Ta ravnoteža straha doista je osjetljiva. Kad se mnoge generacije muha mogu pariti samo jedanput u životu, sjemena tekućina evoluira dobroćudnije, jer kad nema opasnosti od drugog partnera, tvorcu sperme isplati se ne ozlijediti onu koja je primi. Ženke se pak sve manje brane od te presudne, ali opasne tekućine. No, kad ih se istjera iz toga rajskog vrta i vrati u stvarni svijet, ni mužjaci ni ženke više se ne mogu natjecati: ti pripitomljeni mužjaci manje su sposobni oploditi partnericu, a njihove razmažene ženke mogu postati žrtvama tuđe sperme, kao u mitu o Pasifajinoj osveti. Zbog suprotstavljenih interesa onih koji proizvode i onih koje primaju spermu, sjemene bjelančevine mijenjaju se mnogo brže od molekula čiji zadatak nije tako sablažnjiv. Vrste vinske mušice koje su u bliskom srodstvu više se razlikuju po molekulama u ejakulatu nego i po čemu drugom. Čak i ljudi i čimpanze, čija DNA je najvećim dijelom slična, razlikuju se u odsječcima koji su odgovorni za takve bjelančevine, što je jaka naznaka o povijesti sukoba između sjemenih tekućina u našoj vlastitoj nedavnoj prošlosti. Ma kako bila ogorčena, borba između izlučevina tek je čarka u ratu koji oblikuje bit svakog mužjaka. Mužjaci izgledaju drukčije. Svi ptičji mužjaci se udvaraju, ali svaki to čini na svoj način. Kanarinci pjevaju, paunovi imaju raskošno perje, pršljivci plešu na prirodnim plesnjacima pred svojim simpatijama, a mužjaci vrtlarice grade nastambe ne bi li impresionirali svoje družice. Čak i vrste u bliskom srodstvu mogu biti vrlo različite. Sve ženke pataka izgledaju slično, ali svi njihovi partneri imaju kićene i (u sezoni lova) opasne urese. Njihove želje su nepromijenjene, ali svaka vrsta oglašava ih na jedinstven način, koji se doima gotovo proizvoljnim. 28
Kontrola seksa uglavnom je ista. U širem okviru evolucije, mužjaci imaju jasne i na prvi pogled nepovezane strategije. Neka stvorenja ovise o genima, druga o čitavim nizovima kromosoma, a treća o svom spolnom identitetu odlučuju na temelju naznaka iz okoliša. U velikoj reprodukcijskoj borbi, pat-pozicija se izbjegava promjenama, a povremeno i velikim strateškim pomacima kojima sve prelazi u novu fazu. Muš-kost se pokazuje nečim krhkim i nesigurnim, što se mora često iznova osmišljavati. Sve što je upregnuto u te svrhe, od repova do gena, odjednom se počinje urušavati. Paraziti se reduciraju na goli minimum što prije mogu. Suočeni s domaćinom koji u svakoj generaciji premješta ciljne položaje, moraju trčati samo da ostanu na istom mjestu. Isplati se nositi što manje prtljage, što često znači redukciju samo na ovojnicu s genitalijama i utrobom. Katkad se smanje toliko da potonu na molekularnu razinu. Na primjer, bacil gube izgubio je na stotine gena u usporedbi sa svojim precima koji su vršljali po prirodi. I muškarčev najosnovniji atribut također je vrlo sklon smežuravanju. Australci su uzor muške snage, ali prosječni domaći stanovnik ima prilično malenu verziju onoga što ga čini onim što jest. Klokani su se odvojili od naših predaka prije stotinu trideset milijuna godina, a čudnovati kljunaš još i prije. Obje životinje imaju sićušan kromosom Y, jedva vidljiv čak i pod mikroskopom. Ti kromosomi imaju tek deset tisuća baza DNA (u usporedbi sa šezdeset milijuna u ljudskoj verziji), i budući da su tako maleni, cijeli Y može se spariti s malenim dijelom našeg vlastitog. Sadrži lokalnu verziju gena SRY, jezgru muško-sti preostalu iz doba nastanka sisavaca. Osim toga nevelikog odsječka, muški simbol klokana srezan je do balčaka. U nekim dijelovima sjeverne Zemljine polutke to propadanje otišlo je i dalje: voluharica postiže muškost bez kromosoma Y i bez gena SRY (nitko ne zna kako joj to uspijeva). U odgovarajućem izopačenju pravila, gotovo polovica ženki jednih južnoameričkih miševa su XY - i one imaju više potomaka od 29
onih koje su zadovoljne kombinacijom XX. Premda je malo sisavaca otišlo tako daleko u ponižavanju kromosoma Y, većina sisavaca pretrpjela je česte promjene molekularnog identiteta, uz mnoga razilaženja bliskih srodnika. Virusi u našoj vlastitoj verziji - za razliku od onih u drugim dijelovima genoma, koje dijelimo na primjer s miševima i muhama - drukčiji su čak i od onih koje imaju čimpanze. S obzirom na stopu propadanja i vrijeme kad je otpočelo, kromosom Y mogao bi posve nestati za samo deset milijuna godina. I sam gen SRY pretrpio je mnogo promjena identiteta. Obavlja isti posao i u primatima i u čudnovatim kljunašima, ali očuvao se samo njegov mali dio. "Središnji odsječak" - potez koji se spaja s DNA - isti je i kod klokana i kod ljudi, ali drugdje je evolucija bila itekako marljiva. U sisavcima SRY evoluira deset puta brže od ostalih članova njegove genetičke porodice. Na primjer, verzija koju nalazimo u miševima dvostruko je veća od svog parnjaka u Homo sapiensu. U miševima i ljudima do kraja je pročitano oko dvije tisuće bjelančevina. Prema računalnim analizama, prema poretku svojih građevnih elemenata većinom se ne razlikuju niti deset posto. Stotinjak molekula u tom smislu se razlikuju, jer se od svog društva razlikuju u polovici ili još više baza. Znatan dio te skupine sudjeluje u reprodukciji, a ostatak je odgovoran za neke dijelove imunosnog sustava i za antiseptičnu bjelančevinu u suzama - dakle za borbu protiv parazita. Veliko propadanje spolnih kromosoma počelo je mnogo prije evolucije ljudi i miševa, ubrzo nakon odvajanja naših predaka od predaka ptica, prije tristo milijuna godina. Kromosom Y potječe iz doba prije dinosaura, kad su zemljom vladale goleme paprati i jednostavni gmazovi. DNA na jednom vrhu modernog kromosoma X slična je onoj na njegovom partneru, ali drugi kraj je znatno drukčiji. Poput patentzatvarača koji se otvara, razlike se šire s jednoga kraja tih dviju nekoć jednakih struktura. Odvajanja su se događala na mahove, i muški kromosomi mnogih sisavaca od
30
svojih su se parnjaka odvajali skokovito, a ne postupno. Usto, veliki blokovi gena promijenili su raspored. Prvo miješanje karata dogodilo se pri odvajanju predaka ptica od predaka sisavaca, a posljednje tek s pojavom linije hominida, prije nekoliko desetaka milijuna godina. Ta previranja su premjestila gen SRY na sam kraj kromosoma, u odnosu na njegova srodnika na kromosomu X. Kromosom Y doživio je i mnoge druge pustolovine na svom putu u propast. Njegova DNA može se podijeliti na dvoje: neki odsječci imaju parnjake na X-u, ali drugi nalaze svoje srodnike drugdje. Kromosom Y je muški klub za gene i neki njegovi članovi došli su izdaleka. Mnogi muškarci ne mogu proizvoditi žive spermije (to se stanje zove azoospermija). Y je krhak poput svojih vlasnika i otprilike svaki stoti muškarac je neplodan zbog jedne nove mutacije, koja se često iskazuje kao malen prekid u kromosomu. Geni koje to pogađa mogu nam nešto reći o prirodi muškosri. Žene, koje imaju dva identična kromosoma X, možda se domaju simetričnije od svojih XY-partnera, ali zapravo su muškarci refleksivnija strana. Dijelovi kromosoma Y su velika dvorana molekularnih zrcala. U njima se zrcali nekoliko genskih palindroma - golemih preokrenutih nizova DNA čiji ponavljani i simetrični odsječci zadržavaju gotovo savršene parnjake u velikom broju baza. "Ana voli Milovana" prava je muška rečenica, ali njezinih petnaest slova nije ništa u odnosu na njihove molekularne ekvivalente, koji mogu sadržavati i tri milijuna jedinica DNA. Nitko ne zna što čuva te dugačke segmente od propadanja, ali mužjaci ih nekako uspijevaju držati pod nadzorom. Geni koji su glavni uzrok jalove sperme smješteni su na tom području i gotovo svi muškarci s tim problemom imaju prekid na istome mjestu. Kompjutorska istraživanja otkrivaju da neki od dvadesetak Y-ovih gena imaju ekvivalente na svome pretku, kromosomu X. Ostali nemaju. Neki izgledaju poput gena na drugim kromosomima, što nije nikakvo iznenađenje, jer se takve strukture 31
tijekom evolucije često odlamaju i ponovno spajaju. Ti nomadi su pretrpjeli neke bitne promjene otkad su uplovili u ocean palindroma, ali očuvali su velik dio svog identiteta. No drugi putnici su pronašli utočište na posve drukčiji način. Da bi se načinila neka bjelančevina, prvo se iz DNA čita dugačka glasnička molekula. U njoj su i korisni odsječci i razni odlomci koji, kako se čini, ne sadrže nikakve informacije. Te suvišne dijelove izdvaja niz posebnih enzima te se uređene upute (sada bez dodataka) šalju u stanične tvornice. Nitko ne zna zašto je život tako rasipan. Jedna skupina gena na kromosomu Y nema te suvišne dijelove i postoji kao skraćena verzija niza srodnika koji se nalaze drugdje u genomu. Njihovo reducirano stanje naznačuje neočekivanu povijest. DNA sisavaca opsjednuta je virusima. Neki otimaju revidirane glasničke molekule na putu prema staničnim tvornicama. Potajice se sa svojim putnikom ušuljaju na novo mjesto. Na taj način je na Y stiglo nekoliko gena. Gen koji uzrokuje mnoge slučajeve neplodnosti također je pridošlica, jer je u lemura, našeg dalekog primatskog rođaka, smješten na drugom kromosomu, dok je u majmuna, čovjekolikih majmuna i nas samih ta struktura uspjela prijeći na gospodara muškosti. Taj veliki skok dogodio se nakon odvajanja predaka lemura i ljudskih predaka, prije pedeset milijuna godina, a to je za evolucijskog biologa prekjučer. Čini se da je kromosom Y pragmatičar koji rado prihvaća svakog doseljenika - ma kako on stigao - ako je koristan, ali ignorira one koji to nisu. Doseljenici većinom nemaju sreće. Proizvode bjelančevinu od koje mužjak nema mnogo koristi, i budući da nemaju što raditi, propadaju. Zbog te beskrajne borbe mužjaci su u stanju stalne promjenjivosti mnogo većih razmjera nego što to vrijedi za kromosom Y. U različitim stvorenjima ono se postiže na posve različite, a na prvi pogled i nevezane načine. Ti pomaci govore o velikom razvoju strategije u borbi za muškost.
32
U ptica je sve naopako. Mužjaci su zapravo XX (s dva velika elementa koja određuju spol), a njihove družice su XY (s jednim velikim i jednim malim). Ptičji "X" i "Y" nisu slični svojim ljudskim ekvivalentima, nego su srodni jednom drugom kromosomu (pretku našeg kromosoma broj devet), što je dokaz neovisnog porijekla. I zmije imaju ptičji sustav, s mužjacima XX, ali kod njih je pak treći par kromosoma preuzeo stijeg muške krepkosti. Vinske mušice drukčije dospijevaju u stanje muškosti. Mužjaci su XY, ali identitet muhe ne ovisi ni o kakvom posebnom genu nego o ravnoteži broja X-ova i svih drugih. Djeca rođena samo s jednim X-om (bez Y-a) su djevojčice jer nemaju SRY da ih usmjeri na alternativni put, ali mušice u takvom stanju su mužjaci jer imaju polovicu normalnog broja X-ova. Pčele i ose idu još dalje u svojoj definiciji mužjaka kao nepotpunih ženki, jer muško potomstvo ima dvostruko manje kromosoma nego sto ih ima žensko. Neke biljke imaju kromosom Y, koji je zacijelo nastao neovisno o našem, a kao šlag na torti, u nekim se stvorenjima događaju spletke koje se na prvi pogled rugaju našim, poznatim pravilima. Njihov identitet ne potječe iz njih samih nego iz vanjskoga svijeta. U srednjem vijeku, život se doimao jednostavnim: toplina na desnoj strani maternice stvarala je dječaka, a na lijevoj dje- -vojčicu,. To ekscentrično shvaćanje i nije posve pogrešno, jer u mnogih riba i gmazova spol ovisi o temperaturi na kojoj se jajašce inkubira. Kao što je često slučaj, pojedinosti su pune dvosmislenosti. U aligatora, toplina uzrokuje nastanak muškog potomstva, a hladnoća ženskog. U kornjača je pak suprotno. Topla jaja brže rastu i potomci su veći. Mužjaci aligatora okupljaju harem i isplati se da mužjak bude što je moguće veći - zato se muško potomstvo razvija na toplome. Mnoge kornjače (čije se muško potomstvo razvija u hladnijim gnijezdima) mirno se pare u oceanu pa veliki mužjaci nemaju nikakvu posebnu prednost - ali velike ženke polažu više jaja. I, da
33
zaključimo tu temu, skakutave kornjače (slatkovodne zvijeri koje se bore za ženke) preuzimaju aligatorov model, u kojemu se muško potomstvo liježe iz toplih jaja. Seks je pod utjecajem još mnogih drugih pritisaka. Kod jedne vrste morskih puževa banalnih navada, mlada životinja kojoj se posreći da naleti na ženku postane mužjak, i obratno. U mnogih kukaca, gustoća naseljenosti uzrok je muškog potomstva, a ribe imaju cijelu gamu promjena spola, koje više ovise o emocionalnoj nego fizikalnoj temperaturi, jer ženka mijenja spol kad ostane sama u skupini ženka koje žude za partnerom. Premda se cilj ostvaruje tako raznolikim sredstvima, sama muškost doima se prilično jednostavnom. Aligatori, muhe, paunovi i ribe se po svojoj zajedničkoj strasti prema spermi baš i ne razlikuju od muškaraca. Zašto se njihovo stanje definira na tako suprotne načine? Seks i mužjaci postoje mnogo dulje od ljudi i aligatora i čini se čudnim da se njihov upravljački mehanizam nije znatno promijenio. Geni zaduženi za osnovnu strukturu tijela - lijevo ili desno, gore ili dolje, sprijeda ili straga - nisu zajednički samo muškarcima i ženama, nego i aligatorima, muhama i crvima. Ma kako se ta stvorenja doimala različitima, sva imaju isti osnovni plan. Ti temelji donedavno su bili skriveni pod mnogim slojevima raznolikih oblika i veličina koje je smislila evolucija. Te raznovrsne životinje otkrile su svoju skrivenu sličnost tek kad su biolozi zagrebli duboko u DNA. Genetika je počela otkrivati mrežu temelja, zakopanih u ruševinama seksa. Budući da se muškost mijenja takvom brzinom, ti drevni geni su pod većom hrpom smeća od većine drugih, ali današnja oprema za iskopavanje počela ih je iznositi na vidjelo. Oni naznačuju što zapravo znači biti muškarac. Hermes - glasnik bogova, vladar snova i čuvar stoke - zaljubio se u Afroditu, božicu ljubavi (koja se pak rodila u aphro-des, moru uspjenušanog sjemena koje je curilo iz njezina kastriranog oca). Njezin prvi sin Prijap bio je nelijepe vanjštine, ali drugi - Hermafrodit - bio je mladić neusporedive ljepote. 34
Kad se jednoga dana kupao na izvoru, vidjela ga je izvorska nimfa. Preklinjala ga je da joj dopusti da se sjedini s njim - i on joj je udovoljio. Njihovi metaforični potomci govore o mračnim tajnama prijapizma. Na svakih nekoliko tisuća djece, jedno ima i testise i jajnike (a katkad tkiva koja su mješavina jednoga i drugoga). Neka od te djece imaju kromosom Y, ali većina ga nema. Poput normalnih žena, imaju par kromosoma X te stoga nemaju gen SRY. Kako fetusu može narasti testis kad nema presudnu sekvencu DNA? Čini se da SRY i nije baš sine qua non kao što se čini. Hermafroditi su u svojoj dvostranosti asimetrični. Nešto je gurnulo njihovu muškost na jednu stranu, jer većinom imaju testis na desnoj, a jajnik na lijevoj strani, a u malenog broja njih je obratno. Ta reproduktivna asimetrija ima veze sa stopom rasta u prvim danima razvoja. Desna polovica embrija raste brže od svoje zrcalne slike. Ono što se prije doimalo tek kao zanimljivost zapravo je bila naznaka duboke istine: da su svijetom muškosti nekoć vladali geni mnogo stariji od gena SRY. Testis fetusa je od svojih prvih dana - mnogo prije no što spomenuti gen smješten na Y-u stupi u akciju - dvostruko veći od svoga ženskog ekvivalenta. Početni zamah u smjeru svoje sudbine ta gonada dobiva od drevnog i skrivenog mehanizma, čiji ključ drže upravo hermafroditi svojom asimetrijom. Poput jelenjeg rogovlja i paunova perja, gen koji određuje spol više je simptom muškosti nego njegov istinski uzrok. Kao i mehanizmi kojima ptice, pčele, aligatori i ostali određuju svoje stanje, i SRY stoji na ramenima nekih ranijih gospodara. Poput politike, seks ovisi o zapovjednoj hijerarhiji. Carstva padaju i nasljeđuju ih druga, a isto vrijedi i za muškost. Stari upravljački mehanizmi zasjenjeni su novim uređajima, posve različitim u različitim stvorenjima - ali stari vladari povremeno objave podsjetnik na svoje postojanje. Oni su duhovi svijeta muškosti koji je evoluirao mnogo prije životinja koje se danas bave tim hobijem. 35
Neki XY fetusi postanu djevojčice. Većina ih ima normalan gen SRY ali su, kao i u muha i crva, njegov učinak poništile greške u nekom ranijem koraku na putu prema muško-sti. Jedan od gena koji su krivci za to sličan je elementu koji određuje spol u crva. Smješten je na devetom kromosomu - s čijim pretkom je počeo razvoj i spolnih kromosoma u ptica. On zaustavlja put prema muškosti ako je jedan od njegova dva primjerka uništen mutacijom. Po tome smo nalik pticama, čijim mužjacima su također potrebna dva primjerka te strukture. Gen o kojemu je riječ - poput samoga gena SRY - proizvodi bjelančevinu s posebnim odsječkom, koji se može vezati na DNA. Od crva, preko ptica, do ljudi, ta molekula marljivo radi na najranijim stupnjevima spolnog razvoja, mnogo prije što u akciju stupe očitiji mehanizmi. Za muškost su potrebna dva funkcionalna primjerka toga drevnoga gena, i bez njih je SRY nemoćan. Ekvivalentna sekvenca u ptica je na kromosomu X - koji mužjaci imaju u dva primjerka, dok ženke raspolažu samo jednom dozom. O njegovoj moći govore nam i kornjače i krokodili, jer skriveni imperator spola u gmazova mijenja svoju aktivnost u skladu s temperaturom. Taj tajanstveni element pokazuje da se povijest mužjaka proteže sve do odvajanja crva i sisavaca prije milijardu godina. Barokna zamršenost sadašnjosti temelji se na tim drevnim temeljima; tijekom nebrojenih milenija, geni su se uključivali i isključivali u različitim skupinama. Uporno bježeći od pažnje svojih partnera, ženke su natjerale mužjake da predefiniraju i same mehanizme koji ih čine onim što jesu. Kako je počela ta beskrajna utrka spolova? U tom smislu, neka shvaćanja o muškarcima su pozitivna (doduše, ne tako pozitivna kao ona starih Egipćana) i prema njima, muškarci čine dobro jer pomažu evoluciji u premještanju gena s jedne na drugu žensku liniju. Empirijski podaci o univerzalnom sukobu podupiru mračnije gledište: parazitske navike jednog spola počele su nastajati čim je startni pištolj opalio.
36
Život se milijardu godina dobro snalazio i bez MUŽJAKA, ALI sve to vrijeme proveo je u obliku jednostaničnih organizama u toplim barkama. A tada, u nekom drevnom i neutralnom Raju plod sa stabla spolne spoznaje - nova mutacija - uvjerila je je dinke nekoga klona da se spoje s drugim, te da se zatim pod i jele. Ta domišljata ideja bila je dobra vijest za taj novi gen jer je udvostručila stopu njegova širenja, ali nije bila nimalo dobra za one koji su ga primali, jer su morali kopirati dodatnu DNA. I odjednom su nastale dvije strane, od kojih je jedna bila sklona silom se nametati drugoj. Tako je izumljen seks. Ubrzo je jedan natjecatelj počeo varati. Velike stanice su skupe, ali se uspješnije dijele jer imaju veće zalihe hrane. Male stanice jeftinije je proizvoditi, ali se ne mogu dijeliti. Njihova jedina prilika za uspjeh je stapanje s velikom stanicom. Tako su na scenu stupili prvi mužjaci. Njihovo stanje održavalo se samo od sebe. Nužnost stapanja za male stanice je golema jer im je to jedina nada u gensku budućnost. Što su one manje i pokretnije, to ih se više može proizvesti i tim su veći izgledi da pronađu veliku stanicu-part-nera. No one koje u tom smislu odu predaleko i postanu premalene za plivanje, izumru. Prirodna selekcija djeluje u suprotnim smjerovima pa te strukture postaju ili sićušne, ili pak (u ženkama) goleme. Ta unutarnja nestabilnost objašnjava zašto postoje samo dva spola, a ne desetak; muške spolne stanice smanjuju se koliko je to fizikalno moguće, a ostale moraju uložiti sve što je potrebno za stapanje. Sukob između spermija i jajašca i između onih koji ih proizvode traje barem dvije milijarde godina. On je pokretač velikog dijela evolucije. Za jednu od sukobljenih strana, prvo stapanje stanica bila je najveća greška prirode. S druge strane, za mužjake, to je bila veličanstvena pobjeda.
37
2. Običan čovjek
Prema kineskoj poslovici, "bolje je uzgajati guske nego odgajati kćeri". Napokon, guske nesu jaja, a kćeri su samo trošak. Morate dati miraz samo da ih se riješite. U Kini je u doba Kulturne revolucije omjer spolova pri rođenju bio isti kao i na Zapadu, rađalo se oko 106 dječaka na svakih stotinu djevojčica. Otad se omjer dječaka i djevojčica uslijed "politike jednog djeteta" poremetio tako da danas ima 20 posto više dječaka. Uzrok su najvećim dijelom pobačaji i čedomorstvo (a čak i roditelji koji ne odobravaju takve postupke vjerojatnije će ići na drugo dijete ako je im je prvo bila djevojčica; time utječu na svoju budućnost, ali ne i na budućnost populacije kao cjeline). Kad je riječ o životinjama, stočari češće daju prednost ženkama. Mljekarskim farmama ne trebaju bikovi, ali ne mogu ih se riješiti. Zbog toga su uzgajivači prisiljeni pretvoriti pola pomlatka u teletinu, uz malu dobit. Danas znanost mijenja tu ravnotežu. Sperma bika označava se bojama koje se vežu za kromosom X ili Y. Potom stanice prolaze kroz stroj za fluorescencijom aktivirano razvrstavanje stanica - ili FACS - koji odvaja spermije s različitim bojama u posebne epruvete. Stroj može obraditi dvadeset milijuna spermija na sat i upotrebljava se za odbacivanje neželjenih nosilaca kromosoma Y. Prije takve selekcije sperme, svake godine se pola milijuna muške teladi na britanskim farmama suočavalo sa subvencioniranom 39
smrću, ali otkad se 1999. godine okotilo prvih troje teladi začetih razvrstavanjem sperme - Charitv, Clover i Chloe, tu cijenu plaćaju samo kromosomi. Ekonomija proizvodnje mlijeka zauvijek se promijenila. Ako imaju izbora, i Kinezi i uzgajivači stoke odlučuju se za spol koji donosi veću dobit. Ako im prihodi ovise o prodaji mlijeka, žensko potomstvo je bolje, ali ako su obiteljska dobra sigurnija u rukama sinova, onda se isplati ulagati u muški spol. Katkad je i sama stoka sredstvo razmjene. Da bi oženili sinove, pripadnici naroda Nuer u dolini Nila moraju darovati životinje mladenkinoj rodbini - ali račun se plaća tek kad se rodi sin. Čak i pokojnik može imati mušku djecu ako njegov brat spava s udovicom u njegovo ime, a bude li uspješan, predaje miraz. Čini se da takva pretjerana želja za sinovima nema biološkog smisla, jer sve mužjake definira golem višak malih spolnih stanica koje proizvode. Svaki stvara više nego dovoljno sperme za oplodnju mnoštva ženki. Suprotno tome, kćeri mogu imati tek nekoliko potomaka. Zašto su oni koji proizvode spermu tako uobičajeni da je omjer spolova gotovo podjednak? Zašto ne -samo jedan srećković i cijela horda žena? Muškarci su nastali - kao i sam seks - na temelju ekonomije; to se dogodilo kad je jedan igrač u igri spolova otkrio da može potkopati ulagačku strategiju drugoga. Ključ za njihovu brojnost uključuje i financijski proračun: da bi što djelotvornije prenijeli biološko nasljeđe, roditelji moraju uložiti jednak udio sredstava u prijenos gena putem oba spola. Zbog toga su mužjaci mnogo češći nego što bi se činilo potrebnim na prvi pogled. Jedna od manje vjerojatnih utopija koje krase američku književnost je Zenskozemska Charlotte Gilman iz 1915. Tri istraživača doznaju da "domoroci imaju priču o čudnoj i strašnoj ženskoj zemlji u dalekim prostranstvima... Kažu da je svakome muškarcu opasno, pa i smrtonosno uputiti se onamo". Dakako, mladići su oduševljeni i prelaze državnu granicu. Zapa-
40
njeni su onime što vide: "Pa ovo je civilizirana zemlja!" kliče jedan od njih. "Ovdje sigurno ima muškaraca!" No zapravo nema nijednoga. Svi su poginuli u nekom davnom ratu i zamijenila ih je partenogeneza (pojedinosti su ostale nedorađene). Žene u Ženskozemskoj doznaju od uljeza o vanjskom svijetu spola, o njegovu ubijanju, ratu i općem kaosu, te nakon niza feminističkih predavanja protjeraju mlade nadobudnike. U nekoj realističnijoj Ženskozemskoj - društvu zasnovanom na spolnoj reprodukciji s manjkom muškaraca - ti bi se pravodobni uljezi našli usred obilja potencijalnih partnerica. Svaki bi mogao oploditi stotinu žena. Kao posljedica toga, svaki vlasnik kromosoma Y, tako tražene robe, prenio bi stotinu puta više genskih informacija sljedećem naraštaju od svake žene. U tako utopijskoj situaciji, gen za muškost značio bi veliku prednost. Svaki mužjak u neproporcionalno ženskom okružju postići će velik uspjeh i njegovo blaženstvo trajat će sve dok njegovi sinovi ne budu tvorili polovicu populacije. Tada će njihove prednosti nestati. Ako im broj poraste iznad polovice, klatno će se zanjihati u suprotnom smjeru, jer će žene postati poželjnija roba. Tada će se isplatiti imati kćeri, sve dok se iznova ne postigne zlatna sredina. Ravnoteža spolova pitanje je ulagačke politike u kojoj proizvod za kojim vlada veća potražnja postiže veću cijenu. Kao i u svijetu dionica nafte, svinjetine i mliječnih proizvoda, promjene u ponudi mogu poremetiti ravnotežu. Nakon Stogodišnjeg rata, u kojem je poginuo golem broj vojnika, u njemačkim državama legalizirana je poligamija - ali nakon jedne generacije, kad su se muškarci oporavili, muževi su iznova bili osuđeni na jednu ženu. Ekonomija muškosti prilično je nalik ekonomiji poljoprivrede. Ženskozemke s nevjericom slušaju o "postupku kojim se kravi oduzima tele, a teletu njegova prirodna hrana; taj razgovor naveo nas je na daljnju raspravu o mesnoj industriji. Saslušale su je, problijedjele su i, uz ispriku, napustile društvo".
41
Kao što su se te plemenite žene i pribojavale, prirodni zakoni nemilosrdni su poput zakona klaonice. Nije važan opstanak djece nego opstanak gena. Podjednak omjer nastaje samo kad roditelji ulažu podjednako u sinove kao i u kćeri. Ako više košta podignuti jedan nego drugi spol, bez ekvivalentnog porasta sposobnosti prenošenja DNA, prvi spol postat će rjeđi. Troškovi nastupaju prije no što se mladi počnu reproducirati, a koristi tek nakon toga; no ta izjednačenost tako je osjetljiva da se ravnoteža može začas poremetiti. Roditelje se može uvjeriti da ulože mnogo u svoje mlade ako imaju dovoljno sirovina na raspolaganju. Današnje šampionske krave muzare, uz pomno proveden uzgoj, proizvode trideset tisuća litara mlijeka na godinu, mnogo više nego što divlja goveda ulažu u svoju telad. Bikovi pak mogu začeti desetke tisuća potomaka, jer je cijena snubljenja i kopulacije snižena primjenom jednostavnog erogenog uređaja. Kad život postane tegoban i tržište zapadne u krizu, mnogi roditelji spremno donose jednostavnu ekonomsku odluku da napuste, ili čak ubiju svoje mlade. Majke iz sebičnih razloga žele da njihovo potomstvo uspije u koitalnoj bitci i spekuliraju ne bi li poboljšale njihove izglede. Otac ima iste interese, ali budući da se može izvući i pronaći drugu partnericu, suočava se s neprekidnim iskušenjem da u svakom ulaganju smanji svoje troškove. Interesi roditelja se razilaze i često mogu poremetiti ravnotežu spolova. Svako dijete je kockanje s budućnošću DNA. Ako stvari izgledaju dobro, vrijedi razmotriti visokorizično ulaganje, ali ako se doimaju zlokobno, vrijeme je za povlačenje u sigurnije dionice, s manjom stopom povrata ulaganja. U životinjskom carstvu, muški potomak u prvorazrednom stanju ima izgleda privući mnogo partnerica i raspodijeliti svoje sjeme na velikom i prijemčivom tržištu.,Kad su vremena teška, sigurnije je ulagati u žensko potomstvo, jer ma kako neugledne bile, gotovo uvijek će pronaći nekoga dovoljno očajnog da se pari s njima 42
i prenijet će barem nekoliko kopija majčina nasljeđa. Muški potomak u takvoj situaciji neće imati gotovo nikakvih izgleda. Zbog toga bi majka mogla poželjeti više uložiti u fetus koji nosi Y kad je budućnost svijetla, a drugoj se opciji vratiti kada baš i ne sluti na dobro. Otok Rum u otočju Hebridi nekoć je bio rezervat za aristokrate u besmislenom lovu na crvene jelene. Nakon iznenadne financijske krize predali su svoj edvardovski dvorac (razmetljivu crvenu kuću od kolača s prvim telefonskim sustavom u Škotskoj) biolozima, koji se bave istim hobijem, ali iz boljih razloga. Otkrili su da se jeleni pokoravaju ekonomskim pravilima koja su se isplatila prethodnim vlasnicima. Hladno proljeće znači oskudnu hranu za majke i težak početak za njihove mlade. Muški potomci gladnih majki najviše pate, jer preživljavaju i reproduciraju se manje uspješno od svojih sestara. U divljih miševa, muški potomci gladnih majki prolaze još gore, jer cijelog života ostaju jalovi, a njihove sestre su plodne. Isto vrijedi i za ljude; sinovi majki koje su gladovale u vrijeme gladi u Nizozemskoj 1945. bili su slabijeg zdravlja i rjeđe su se ženili od kćeri. U crvenih jelena i drugih stvorenja taj učinak može biti trajan. Žensko lane koje je smanjene težine zbog toga što mu je majka gladovala i samo će imati potomke smanjene težine, čak i kad je ispaša dobra, tako da se tegobe roditelja, poput tegoba obitelji koja je nekoć posjedovala otok, prenose na sljedeću generaciju, a možda i dalje. Ptice drukčije ulažu na tržištu. Ne spekuliraju s gotovinom ni s hranom, nego s kemikalijama. U jaja ulažu testosteron, koji je, poput gotova novca, koristan za životni početak. Što više ulože, to je muški ptić dominantniji. Kad ženke zebrastih zeba imaju superiornog partnera, koji se diči jarkim perjem i glasnom pjesmom, one rado ulažu velike količine. Ti favorizirani muški ptići rastu brže, cvrkuću glasnije i pobjeđujti u erotskoj areni. Pritom je riječ samo o majčinoj odluci. Ružan partner može postati lijep ako mu se na nogu stavi svijetlocr-veni prsten. Svaka ptica koja se neoprezno spari s tim lažnim 43
Don Juanom odmah stavlja dozu tog hormona u svoja jaja (što je skupo stoji, jer tako potiskuje vlastiti imunosni sustav) radi dobrobiti svojih sinova. Čini se da u ljudi imovina i gen SRY također putuju zajedno. U većini naroda otac se smatra prirodnim vođom kućanstva, ali nitko ne zna zašto su sinovi vredniji: možda su muškarci preuzeli kontrolu zato što su muževi s nekoliko žena željeli da tuđe ruke budu podalje od njihovih dobara. Koji god bio razlog, patrilinearnost je pravilo od Kine do Evrope i očevi su u najvećem dijelu povijesti bili važniji od majki. Muške loze - potomci po očevoj liniji - često se definiraju pozivanjem na nekog drevnog pretka začetnika. Godine 1819, William Moorcroft, nadzornik ergele konjice Istočno-indijske kompanije, upoznao je pandžapskog plemića koji je mogao izdeklamirati svoju liniju stotinu i pedeset naraštaja unatrag. Drugi članovi muške loze baš i ne znaju tko bi mogao biti njihov zajednički predak i osjećaj jedinstva ostvaruju vlasništvom nad zajedničkim teritorijem (ili barem boravkom na njemu). Takvi klanovi danas su tek zanimljivosti koje obilježavaju pomalo ekscentrična okupljanja Macdonalda, Campbella i ostalih u Škotskoj i drugdje. Nekoć su značili mnogo više, jer su davali sinovima političku i novčanu moć. Prije Romula i Rema, narodi Italije bili su plemena u stalnim sukobima. Kako su godine prolazile, ujedinjavali su se, sve dok tri stotine muških loza, svaka s poglavicom u Senatu, nisu formirale jezgru novog carstva. Kćeri su se preselile, a sinovi su ostali kako bi naslijedili očinski dom. Svi pripadnici klana pokapali su se u istom grobu (običaj koji se održao do danas) i, barem u ranim danima, pater familias vladao je životom i smrti. Savez otaca s vremenom je prerastao u vladajuću klasu s carem na čelu, paterom cijele rimske familias. Taj sustav bio je osmišljen kako bi zadržavao bogatstvo unutar plemenite linije - i uspijevao je u tome. Rimljani su ozbiljno shvaćali vezu između gotovine i kromosoma. Kćeri nisu mogle ništa naslijediti, i svaka obitelj bez 44
sina izumirala je. Zakon je bio strog: nijedna žena nije mogla imati prave nasljednike, i članovi muške loze su zadržavali svoju imovinu sve do kršćanstva (kad je velik dio imovine otišao Crkvi). Kako je ekonomska moć muškaraca opala, žene su vratile dio vrijednosti. U svijetu prirode majke imaju više kontrole nad nasljeđem svoga potomstva nego što imaju očevi. One mogu na mnogo načina upravljati svojom baštinom. Katkad majka odlučuje kojoj spermi će dopustiti da oplodi jajašce, ili ulaže u fetus dok se razvija. Kao stručni analitičar ulaganja, ona može hraniti sinove ili ih izgladnjivati (a kad su vremena posebno teška, može ih i pojesti); što god da učini, njezine odluke mogu prouzročiti velike pomake u ravnoteži spolova. U malih crnoleđih galebova, ptice česte na britanskim obalama, muški ptići veći su od ženskih, zbog čega im je potrebno više hrane. Majka ptica koju okrutni znanstvenici prisile da liježe jaje za jajetom tako što uzimaju svako jaje koje snese, ubrzo osjeća posljedice. Zdravlje joj slabi i ona upravlja svojom unutarnjom ekonomijom tako da proizvodi više ženskih ptića, katkad i triput više nego muških. Kad joj se ponudi niz bogatih obroka (kuhanih jaja, ni manje ni više), ona se vraća skupljoj opciji, muškim ptićima. Ose određuju spol svojih mladih na jednostavan način, kojim u potpunosti upravlja ženka. Ona odlučuje hoće li položiti oplođena jaja, koja postaju ženke, ili neoplođena, koja postaju mužjaci. Neke parazitske vrste polažu jaja u gusjenice, obično po jedno u svaku žrtvu. Majke su vješti kockari. Kad je plijen malen, one umeću novoizlegnutog muškog potomka, ali ako je veći, odmah daju priliku kćerima (koje u reproduktivnom smislu obilnom dijetom dobivaju više, jer veća životinja može položiti više jajašaca). Katkad i pritisak samoga parenja može promijeniti izglede. Kad se mladi određene vrste osa izlegnu, kopuliraju u domaćinovu tijelu, brat sa sestrom, i živoga ga pojedu. Prvi mužjak koji izađe ima dovoljno sperme da oplodi sve svoje rođakinje i čini to bez oklijevanja, pa su prilozi 45
njegove braće bačeni uludo. Stoga se majci isplati više ulagati u kćeri, pa udio sinova pada na manje od deset posto. Kao obrat u toj priči, ako i druga osa pronađe nesretnu žrtvu, ona polaže jajašca iz kojih će se izleći više sinova - koji će imati šansu da se pare ne samo sa svojim sestrama nego i s mnoštvom ostalih ženki unutra, s kojima nisu u srodstvu. Mnogi biolozi tvrde da su otkrili pomake u omjeru spolova pri rođenju u sisavaca, ali oni su maleni i inkonzistentni, ako uopće postoje. Život, kao i Wall Street, ne ponaša se uvijek onako kako ekonomska pravila nalažu. Majke rezus-maj-muna na vrhu kopulacijskog stabla imaju više sinova, ali sveti hamadrvas-babuni na višim položajima imaju više kćeri. Kao što burzovni mešetari dobro znaju, lako je smisliti objašnjenja za takvo ponašanje, ali ona su većinom puka nagađanja. Veza između kapitala i kopulacijskog uspjeha u ljudskim društvima također nije baš najjasnija. Darwin, suosjećajan prema svom eugeničkom rođaku Francisu Galtonu, bio je zabrinut zbog toga što se "vrlo siromašni i nemarni, koji su često uniženi porocima, gotovo uvijek rano žene, dok se oprezni i štedljivi, koji su općenito i inače kreposni, žene kasno". Tu nema mnogo pravilnosti, ali brojke su uglavnom protiv njega. Muškarci koji nasljeđuju bogatstvo - poput ptica koje dobiju prenatalnu dozu testosterona - češće šire svoje gene uspješnije nego drugi. U Švedskoj 19. stoljeća je tri četvrtine svih mladića iz niže klase ostajalo neženjama, u usporedbi s petinom mladića u građanskoj klasi. I u starom Rimu je želja da se bogatstvo prenese na sina uzrokovala golemo povećanje prokreativnih izgleda loze. Pravna maksima glasila je Mulier autem familiae suae et caput et finiš est: "Djevojčica je konac i kraj porodice." Predvodnici industrije i carstva mogu davati prednost sinovima, ali neki drugi paraziti na političkom tijelu prirode ne moraju se složiti s time. Za njih su takva stvorenja slijepa ulica. Da bi se izvukli iz nje, potkopavaju ekonomska pravila roditeljstva, na veliku štetu muške djece. S gledišta neželjenih suputnika života, budućnost je ženska.
46
Nekoć, u danima kad sam se još bavio znanstvenim istraživanjima, proveo sam ljeto na Stjenjaku u nadasve korisnoj potrazi za najvišom nadmorskom visinom na kojoj je ikad pronađena vinska mušica. Uspio sam ostvariti taj skroman cilj, prikupivši nekoliko sjajnih primjeraka na visini gdje drveće prestaje rasti, naime na 3350 m. Kao što već čine sakupljači mušica, postavio sam niz epruveta s trudnim divljim mušicama i čekao da polegnu jajašca. Na moj užas, većina tih kultura uginula je u sljedećoj generaciji jer nije bilo mužjaka. U to vrijeme se njihova odsutnost doimala poput zlobnog trika prirode, ali to je zapravo bio uvod u skriveni svijet sukoba koji u znatnoj mjeri remeti ravnotežu spolova. Mužjaci su u genetičkom smislu paraziti na ženkama. Kad su već tako sebični, svoje navike skupo plaćaju, jer ih napada niz stvarnih parazita kojima je za opstanak potreban upravo taj drugi spol. Ženke imaju velike reproduktivne stanice, koje ne prenose samo majčinu DNA nego obilje građe koja je embriju korisna. Nadalje, njihova jajašca puna su neželjenih suputnika koji se nadaju da će autostopirati do sljedeće generacije. Mnogi šu štetni, ali neki su postali dijelom tjelesne mašinerije. Mitohondriji su strukture u kojima stanice spaljuju svoje kemijsko gorivo. Iako su danas tako važni, nekoć su bili tek bakterije (a njihovi najbliži rođaci još su uzročnik tifusa). Neki međustanični putnici i dalje putuju a da ne plaćaju kartu. Njihovi geni, kao i svi drugi, imaju samo jedan interes: kopirati se. To mogu činiti samo preko jajašaca, jer spermiji su ogoljele stvarčice koje prenose DNA pojedinca koji ih je proizveo. Zbog toga, svaki suputnik koji nije imao sreće i dospio u muškog potomka - a to se prema genetičkim zakonima događa u pedeset posto slučajeva - osuđen je na propast. Neće imati potomaka, osim ako ne promijeni pravila. Za kolonizatore stanica, bilo da su korisni ili štetni, mužjaci znače kraj puta. Ako je spermij slijepa ulica, najbolja strategija je riješiti ga se. Ne treba ni reći da se domaćinu ta ideja baš i ne sviđa, jer 47
on najdjelotvornije prenosi svoju DNA tako što ulaže isti napor u muške i ženske potomke i ne želi odbaciti ni jedne ni druge. Posljedica toga je da izbija ekonomski rat između uljeza i domaćina. Paraziti koji vrebaju u citoplazmi vrlo često pobijede. Izveli su niz neobičnih i opsežnih napada na mužjake. Život je iznašao mnoge domišljate načine za odbacivanje muških potomaka, a sićušne strukture unutar jajašca iskušale su većinu njih. Jedno od odgovornih stvorenja je bakterija zvana Wolbachia. Ona je Herod svijeta bakterija; veliki ubojica sinova, prvoro-đenih i svih ostalih. Život provodi u raznim kukcima, grinjama, gusjenicama i crvima. Tisuće vrsta kukaca žrtve su njenih napada, a samo jedna vinska mušica može nositi milijune tih neželjenih posjetitelja. Kao što vrijedi za mnoge parazite, Wolbachia ima sićušan genom i, poput nekih drugih uzročnika bolesti, stablo odnosa različitih tipova razlikuje se od onoga njihovih domaćina, što je dokaz da često skaču s vrste na vrstu. Neke Wolbachia ponašaju se kao zarazne bolesti (ta bakterija je srodna patogenima kao što je uzročnik kaudrioze, bolesti afričke stoke koju prenosi krpelj), ali druge su postale nužne onima koji ih nose. Wolbachia ne nanosi veliku štetu dok ne dođe vrijeme za parenje. Tada ta domišljata, ali napasna beštija itekako objavljuje svoju prisutnost. Budući da se prenosi samo jajašcima, proizvođači sperme izloženi su gnjevu bakterijske osude, koji se izražava na razne načine. Prema legendi, Ifidinoj majci bilo je zapovjeđeno da ubije svoje dijete ako se rodi djevojčica. Djevojčica se i rodila, ali majka je svoju kćer odgajala kao dječaka. Njezin otac tada je obećao svoga lažnog sina Ianthe i - srećom po obje strane - prikladno božanstvo na vrijeme je promijenilo identitet djeteta. Narod Nuer snalazi se bez božanske pomoći. Jalova žena proglašava se muškarcem i uvjerava drugu ženu da se uda za nju. Odabire muškarca koji će spavati s njenom novom ženom. Kad obavi posao, muškarac odlazi, a djeca nju nazi-
48
vaju svojim ocem. Brza promjena spola omogućava opstanak neplodne loze. Wolbachia čini to isto, brutalnije, i s obrnutim ulogama spolova. Katkad se ponaša kao spolna bolest. Ako se zaraženi mužjak pari s nezaraženom partnericom, jajašca ugibaju, ali zato uspijevaju prijelazi u suprotnom smjeru - sa zaražene ženke na nevinoga dobavljača sperme. Bakterije nekako uspijevaju tako srediti stvari da prežive samo ona jajašca koja sadrže njihove kopije. Ne rađa se nijedna nezaražena životinja (što ublažava pritisak na one koji su pokupili autostopere) i paraziti preživljavaju dok polovica njihovih domaćina pati. Da bi si olakšali posao, uljezi mogu ići i dalje. Zaraženi muški potomci bubamara ugibaju dok su još jajašca, što njihovim sestrama daje životni poticaj, jer se hrane uginulim tijelima braće. Ponekad nastaje Ženskozemska ("Jedna od tih mladih žena rodila je. Naravno, svi su mislili da negdje mora biti neki muškarac, ali nigdje nisu našli nijednoga. Tada su zaključili da to zacijelo mora biti izravan dar bogova... Ta čudesna žena rađala je jedno dijete za drugim... sve djevojčice"). U običnih babura, Wolbachia ostvaruje svoju utopiju tako što isključuje žlijezdu odgovornu za muške hormone, pa se rađaju samo ženke. Nesretnog mužjaka može se odbaciti i na još domišljatiji način. Pčele i ose polažu oplođena jajašca koja postaju ženski potomci, i neoplođena jajašca, koja se razvijaju u muške potomke. Wolbachia manipulira tim sustavom kako bi uvjerila domaćine da imaju samo ženske potomke jer prisiljava jajašca da prime dvostruku kopiju majčinog kromosomskog sklopa - što ih pak navodi na to da se razvijaju s tim identitetom, iako sperma uopće ne sudjeluje u procesu. Ta taktika doista je drevna, jer neke sićušne parazitske ose, čiji mužjaci nikad nisu nađeni, odjednom ih počnu stvarati nakon kratke kure antibioticima, što je dokaz da su ih iznutra potiskivale feministice. Nakon napada Wolbachije može ostati tako malo proizvođača sperme da su njihove partnerice prisiljene odbaciti uobičajenu sramežljivost. Jedna vrsta afričkog leptira ponegdje se 49
reducira na samo jednog mužjaka na dvadeset ženki. Ženke uglavnom ostaju djevice. U očajničkom pokušaju da pronađu partnera, stotine njih se bore u velikim oblacima oko obližnjih brežuljaka. Svaki mužjak koji ima dovoljno sreće da zaluta u tu leptirsku Ženskozemsku kopulira istog trenutka. Zbog promjene omjera, velike spolne stanice postaju jeftine, a malene skupe, što dovodi do dojmljivog obrata uloga. Ako napad bakterija bude i suviše uspješan, mogao bi posve uništiti muške potomke, što bi značilo propast i za domaćina i za parazita. Stvarni život je kompliciran i potrebno je da obje strane prežive. Nezaražene životinje ulijeću, a kukci koje napadnu bakterije katkad se riješe nametnute pristranosti uz pomoć antibiotika, ili čak toplog vremena koje ubije uljeze. Poput svih bolesti, Wolbachia kopira vlastite gene na račun gena svog domaćina. Obrana odmah stupa na scenu. Geni u jezgri nerado prihvaćaju gubitak polovice svog ukupnog broja. Zbog toga su evoluirala mnoga sredstva koja potiskuju djelovanje unutarnjih muškomrzaca. Katkad ta borba završi primirjem i paraziti postanu korisni domaćinima. Zbog toga neka stvorenja - npr. uzročnici elefantijaze i riječne sljepoće u Africi - ugibaju nakon doze lijeka protiv Wolbachije (što je izvrstan primjer neočekivanosti u znanosti: tko bi sanjao da doza tetra-ciklina može izliječiti bolest koju uzrokuju crvi, na koje takvi lijekovi inače ne djeluju?). Nesretni mužjak trpi napade spolnih neprijatelja koji dolaze izvana. Osim toga, mora se nositi i s izdajnicima, s unutrašnjim neprijateljem, koji vara na molekularnom tržištu kako bi povećao vlastite izglede. Životinje uvijek iznova trpe mutacije koje potkopavaju biološka pravila i koje se šire na račun svojih nosilaca, ali samoživi geni uvijek iznova se obuzdaju. Čak i mitohondriji mogu pogriješiti i otkriti svoje dvojbeno porijeklo. Onaj koji se nekom glupom greškom nađe u spermi-ju osuđen je na smrt jer biva uništen kad uđe u jajašce. U her-mafroditskih biljaka, od graška do kukuruza, mitohondriji se spašavaju mutacijama koje steriliziraju muške organe i prisi50
ljavaju biljku da stvara jajašca koja će ih odvesti u budućnost. Geni iz jezgre mogu uzvratiti udarac, odgovarajućim genetičkim promjenama koje potiskuju takve pokušaje škopljenja njihovih nosilaca. Moje planinske, ženske vinske mušice, suprotno tome, nosile su promijenjeni i maskirani kromosom Y. On uzrokuje eliminaciju spermija koji nose kromosom Y, tako da očevi koji naslijede taj sebični X imaju samo ženske potomke - koji svi nose tu prijestupničku DNA. Takvi geni česti su u mušica na jugu SAD-a i u Meksiku, ali nema ih na sjeveru kontinenta. Nitko ne zna zašto, ali njihovo širenje mora ograničiti neka suparnička sila. Uzvratni napad može predvoditi i sam Y. U nekih vinskih mušica on nosi gene koji mogu izbaviti one koji nose sebični X od njihove sudbine. Mjera uspjeha u tome varira od vrste do vrste i od mjesta do mjesta. Neke populacije imaju mnogo lažnih kromosoma X ali nemaju zaštitne kromosome Y, dok druge, na neki nedokučiv način, iskazuju suprotnu pravilnost. Kao što je često u svijetu reprodukcije, dva igrača su u beskrajnoj utrci u naoružanju, pri čemu je katkad jedan partner u prednosti, a katkad drugi. Bitka kromosoma veoma je važna za genetičke inženjere, koji će uskoro moći prenositi relevantne gene na domaće životinje kako bi se mljekarske farme riješile bikova, a proizvođači govedine krava, bez potrebe za kompliciranom opremom. A što je s nama? Je li evolucija učinila Homo sapiensu ono što je učinila mušicama i grašku? Sinovi su svakako skupi onima koje ih rađaju, jer majkama treba više vremena za drugo dijete ako je prvo bilo dječak. U predindustrijsko doba, kako se vidi u zapisima laponskih lovaca iz 19. stoljeća, svaki sin smanjivao je očekivanu životnu dob majke za šest mjeseci, a kćeri su je neznatno produljivale. Jednostavni životni užici muškosti s protokom godina uzrokuju poremetnju u omjeru spolova, jer muškarci stradavaju brže nego žene. No postoji li neka prirodna varijacija u ravnoteži pri rođenju?
51
Empirijski podaci su u najboljem slučaju dvosmisleni. Dio problema je u tome što obitelji s neobičnim omjerom jednog ili drugog spola bivaju primijećene, a druge ne. U jednom slučaju u istoj je lozi rođeno sedamdeset šest kćeri u trima naraštajima, bez ijednog sina - ali u milijunima obitelji te brojke mogu nastati pukim slučajem. Neke teorije doimaju se dvojbenima - mijenja li se ravnoteža uistinu nakon potresa ili, recimo, u djece ronilaca? - i postoji kobna sklonost pročešljavanja velikih količina podataka u potrazi za statističkim aberacijama. Ti učinci u najboljem slučaju su neznatni, nepouzdani i teško razumljivi. No ipak, i mi iskazujemo malene promjene omjera broja sinova i kćeri, u kojima možda i geni igraju ulogu. Obitelji koje već imaju sinove češće od prosjeka će imati još jednoga, dok suprotno vrijedi za one s mnogo kćeri. Očevi nisu krivi za to, jer proizvode jednak broj spermija koji nose X i Y. Isto tako, rođenje sina ni na koji način ne mijenja majku tako da bi ona davala prednost trudnoći s muškim djetetom. Umjesto toga, neke majke imaju više sinova, a druge su sklonije suprotnoj vrsti pristranosti. Sam je Darwin sistematizirao britanske podatke i bili su isti kao i naši današnji (premda su Velšanke imale manje kćeri nego što bi se očekivalo). U Evropi je udio dječaka narastao nakon Prvog svjetskog rata, ali poslije je pao, te se ponovno povećao nakon drugog globalnog sukoba. Stariji roditelji imaju više djevojčica, a ta neravnoteža možda bi se mogla objasniti promjenom prosječne životne dobi roditelja. Zbog nekog razloga, više dječaka rađa se i u brakovima roditelja različitih rasa. Duhan ubija pušače, a nije dobrohotniji ni prema sper-mijima. Oni koji puše više od dvadeset cigareta na dan imaju manje dječaka od prosjeka. Taj učinak izraženiji je u očeva nego u majki - možda zato što su spermiji koji nose kromosom Y, krhak kakav već jest, podložniji tom otrovu. I obilje može utjecati na bračnu postelju. Među stotinu i pe-desetoro djece američkih predsjednika nakon Lincolna velik je manjak kćeri, a Britanci sa stranica Tko je tko suočavaju se s istim
52
problemom. Neki tvrde da odvjetnice parničarke, agresivna i uspješna skupina, imaju više sinova, dok su "mišice" (primjer damske pasivnosti, vjerojatno), dakako, sklonije kćerima. Premda su to mnogi istraživali, na Zapadu danas ne postoji opća podudarnost društvene klase i rođenja dječaka i djevojčica. Daleko najvažniji uzrok poremećaja ravnoteže spolova je golem, jednostavan, okrutan i skriven od očiju tragalaca za istinom. Postoji već godinama i o njemu se nadugo i naširoko raspravlja u Porijeklu čovjeka. Kao što se kaže u rimskoj poslovici, "siromašni nemaju kćeri". Isto vrijedi i u velikom dijelu današnjega svijeta. Milijune kćeri ubija se pri rođenju ili prije njega, kao svjedočanstvo njihove bezvrijednosti. Dječaci na Zapadu umiru više nego djevojčice. Za dvije trećine manje razvijenog svijeta vrijedi upravo suprotno. Umorstva ženske djece su uobičajena, a u novoj globalnoj ekonomiji to vrijedi i više nego prije. Kad Indija bude slobodna od imperijalizma, ona će, kako je rekao Nehru na Dan nezavisnosti, izgraditi naprednu, demokratsku i progresivnu državu te osigurati pravdu svim muškarcima i ženama. Ta država posve je dobra za muškarce, ali njihove žene i kćeri nisu te sreće. Pola stoljeća poslije, u usporedbi sa svojim partnerima, one imaju veću stopu nezaposlenosti i nepismenosti, a razlika u očekivanom životnom vijeku još je i veća nego u doba Carstva. Ubijanje djevojčica časna je indijska tradicija. Radžputi, Sik-hi i druge ratničke kaste htjeli su udati kćeri za muževe višega ranga - što je značilo i velik miraz, ili pak brzo rješavanje neželjena djeteta pri rođenju. Britanci su se zabrinuli kad su vidjeli rezultate prvog popisa stanovništva 1871. U nekim selima, kako su izvijestili službenici, nije bilo nijednog ženskog djeteta. Vlasti su donijele Zakon o čedomorstvu ženske djece, koji je propisao visoke kazne za ubojstvo djeteta, a na takvim mjestima postavljene su i policijske snage - ali nakon dvadeset godina u nekim pokrajinama i dalje je bilo dvostruko više dječaka nego djevojčica.
53
Ta se navika vremenom bila počela gubiti, ali danas se stvari iznova pogoršavaju. Miraz često iznosi polovicu imovine siromašne obitelji i kako Indija postaje bogatija, smrt neželjene djece postaje sve češća, a ne rjeđa. Vrijednost djevojaka ovisi o tržištu. U Kerali, liberalnom društvu s obrazovanim stanovništvom, kćeri se rađaju žive i zdrave. Suprotno tome, na sjeveru i sjeveroistoku zemlje pak vlada tradicija. U cijelom Punjabu, Harvani i Ujedinjenim pokrajinama muškarci žele veliku obitelj i mnoga djeca umiru u ranoj dobi. Žene se udaju i odlaze iz kućanstva, a nakon toga rijetko ih se vidi u javnosti. Gospodarstvo se zasniva na žitu, a ne na riži - kao u Kerali. Žene gotovo uopće ne rade na polju, a njihovu vrijednost dodatno smanjuju poljoprivredni strojevi koji se uvode nakon zelene revolucije. I to ide na štetu djevojaka (jedina iznimka su nedodirljivi, čije siromaštvo je takvo da su za opstanak obitelji potrebni napori sve njihove djece). U nekim selima dječaka ima trostruko više nego djevojčica. Tjedan dana stare curice umiru dvostruko više od svoje braće. Često se ne bilježi ni rođenje ni smrt, ali kad obitelj prizna da je dijete preminulo, kao uzrok se navodi "upala pluća" ili da se dijete "ukočilo". Na radoznala pitanja seljani odgovaraju da su dječaci pošteđeni takve sudbine zato što su bogovi dobili odgovarajuće darove. Ako su blagoslovljene sinom, majke ostaju u bolnici nekoliko dana, ali nakon rođenja kćeri odmah izlaze iz bolnice. Dais, tradicionalne babice, često ubijaju dijete za honorar od oko stotinu pedeset rupija (oko dvije funte sterlinga). Tvrde da mogu odrediti spol novorođenčeta čak i prije rođenja i spremne su obaviti svoju dužnost. Ponegdje priznaju po jedno ubojstvo svaki tjedan. Rođaci mogu i sami obaviti taj posao, prisilivši majku da stavi duhan pod djetetov jezik. Ako odbije, nju se ubije ili istjera iz kuće. Ta praksa nekoć je bila ograničena na više kaste, ali želja za oponašanjem viših slojeva, u kombinaciji s ekonomskim pritiskom, proširila ju je čak i među Sikhe i kršćane. Kako se indij54
ska ekonomija razvija, tako se razvijaju i pravila reprodukcije. Zajednica Kallar na jugu Indije u doba britanske vladavine bila je obilježena kao zločinačko pleme i mnogi njezini članovi bili su zatvoreni kao banditi. Njihove žene bile su odlučne, marljivo su radile i uzdržavale rodbinu dok su im muževi bili izvan privrednih tokova. U njihovim selima vladalo je siromaštvo, ali nisu znali ni za čedomorstvo ni za miraz. Godine 1958. izgrađena je brana. Mali broj zajednica mogao je uzgajati lukrativne usjeve i obogatiti se, ali većina ih je ostala siromašna. Odjednom se uspostavio sustav miraza jer su roditelji očajnički željeli udati svoje kćeri u bogatiju kuću. Danas je stopa čedomorstva među najvišima u Indiji. Jedne od posljednjih godina, 576 od 600 rođenih kćeri bilo je mrtvo u dobi od nekoliko dana. Prvi put u Indiji netko je proglašen krivim za čedomorstvo i osuđen na zatvorsku kaznu. Ne moramo ni napomenuti da je to bila žena - ali tko je doista odgovoran? Nijedan muškarac nije optužen ni za kakav zločin. Danas muževa rodbina ne zahtijeva odjeću nego televizore, a u bombajskim slamovima miraz može biti jednak petogodišnjem iznosu troškova kućanstva. Zakon o zabrani miraza iz 1961. nije imao učinka. Nakon dvadeset godina, višak dječaka ubrzo po rođenju bilježio se samo na ruralnom sjeverozapadu. Deset godina potom, čedomorstvo se proširilo i danas indijski gradovi kao cjelina prvi put u povijesti imaju višak dječaka. Najnoviji razvoj situacije odnosi se na užasna ubojstva zbog miraza - mladu čija obitelj ne isporuči traženu robu živu se spaljuje, često pod izlikom da je peć na kerozin izazvala požar. Barem dvije tisuće žena svake godine padaju kao žrtve tih zločina, koji su postali česti tek od 1970-ih. Zanemarivanje žena staro je poput same civilizacije, ali znanost je pogoršala taj problem. Danas je lako snimiti fetus - i oni bez kromosoma Y trpe teške posljedice. Svjetska zdravstvena organizacija ustraje na stajalištu da spol nije bolest i pomisao na prekid trudnoće zbog spola (osim kad je to nužno zbog medicinskih razloga) zabranjena je u Evropi.
55
Indija ima drukčije gledište. Građani većinom vjeruju da je prenatalna dijagnostika izumljena upravo radi određivanja spola fetusa, a ne kako bi se pomoglo u liječenju genskih bolesti. "Select" (biljni pripravak o kojemu su proizvođači tvrdili da pretvara nerođene djevojčice u dječake) zabranjen je, ali njegovo mjesto preuzela je znanost. Prenatalni testovi te vrste zabranjeni su 1996, uz prijetnju trogodišnjom zatvorskom kaznom i velikom globom, ali taj zakon primjenjivao se samo u vladinim zdravstvenim centrima a ne u privatnim klinikama (premda je iskreni slogan "Bolje 500 rupija danas nego 500 000 sutra" nemilosrdno uklanjan). Samo u Bombayu postoji dvije stotine klinika, a gotovo sav rad u njima obavlja se na kćerima. Sada je taj posao dodatno olakšan: prijenosni dijagnostički aparati se prevoze iz sela u selo kako bi se vidjelo prolazi li fetus svoj prenatalni ispit. Svake godine na njemu padne oko milijun nerođenih djevojčica. Da bi provjerio nije li njegova žena trudna s pogrešnom vrstom djeteta, nekvalificirani radnik mora dati dvomjesečnu plaću, ali financijskom analizom vidi se da je taj ulog itekako opravdan. Kad je riječ o srednjoj klasi, privatne klinike počinju nuditi oplodnju u epruveti, uz odabir željenog spola: od nekoliko desetaka dosad obavljenih postupaka, u svim slučajevima naručitelji su tražili dječaka. Umorstva djece koja su tako šokirala Britance 1871. dovela su do omjera od 972 žene na tisuću muškaraca. Moderna znanost je do 1991. snizila tu brojku na 929 žena prema tisuću muškaraca. Gandhijev cilj - društvo u kojemu će žene biti intelektualno, mentalno i duhovno ravnopravne muškarcima - nije ostvaren. Kakav god bio društveni pritisak da se jedan spol odbacuje, na kraju će se osjetiti djelovanje jednostavnih zakona reprodukcije. Miješanje u njih može dovesti do bolnih - i skupih - posljedica. Djevojčice u Kini katkad se zovu "Prekobrojna" ili "Greš-kica", kao odraz njihove vrijednosti, ali nekoć su vrijedile još 56
manje. U 19. stoljeću u pokrajini Huai-Pei godinama je vladala glad, što je dovelo do građanskog rata. Kćeri su bile prezrene kao još jedna gladna usta i njihov broj ubrzo se strmoglavio. Kad su dječaci odrasli, nisu se imali za koga oženiti. Velike bande nezadovoljnih mladića prerasle su u hordu od stotinu tisuća pobunjenika - Nian. Zamalo su srušili carsku dinastiju prije no što su ih uspjeti skršiti. Problem usamljenih i nezadovoljnih kineskih mladića danas se vraća. Čak i službena statistika (koja umanjuje problem) priznaje odnos od 117 muške novorođenčadi na svaku stotinu djevojčica - pa u državi živi osamdeset milijuna mladića bez nade u brak. Dobna razlika između mladoženje i mlade povećava se jer se stariji muškarci žene tinejdžericama (zbog čega život sljedeće generacije postaje još teži), i u udaljenim pokrajinama nastala su cijela sela neženja. Stanovnici takvih naselja (poznatih kao "gole grane") nekoć su postajali redovnici, vojnici ili pak eunusi na dvoru. Danas se sele u gradove i pogoršavaju društveno nezadovoljstvo. Sve je teži problem otmica djevojaka, koje kupuju obitelji u potrazi za snahom ili svodnici kojima trebaju prostitutke za gradove pune muškaraca. Vlada shvaća problem. Selektivno induciranje pobačaja kćeri zabranjeno je, a na plakatima se proklamira: "I djevojčice su lijepo potomstvo". Nažalost, slogani nisu dovoljni da nestane navika koja je tako duboko ukorijenjena u tkivo društva. Razvijeni svijet, manje sputan ekonomskim pritiskom, ne bavi se toliko ravnotežom spolova. Na nekoliko mjesta u Njemačkoj 19. stoljeća ubijalo se mlađe sinove pri rođenju, navodno da bi se izbjegla podjela obiteljskog nasljedstva u sljedećem naraštaju, ali današnje ankete ne otkrivaju nikakvu opću sklonost ni sinovima ni kćerima (iako pojedinačne obitelji mogu više željeti jedno ili drugo). Čak nema dokaza da se dječake i djevojčice drukčije tretira kad je riječ o nasljeđivanju. Bogataši u Kanadi više ostavljaju sinovima, a siromasi kćerima, ali u Kaliforniji vrijedi suprotno. Svakom istraživanju prema kojemu bogati favoriziraju mušku djecu može se 57
asuprotstaviti drugo, koje je pronašlo upravo suprotno. U velikom istraživanju o stavovima u Americi, od samohranih majki na socijali do milijunaša, nije pronađena nikakva jasna sklonost većem ulaganju novca - pa ni majčina mlijeka - u jedan spol nego u drugi. U razvijenom svijetu ljudi su dobri ili loši prema djeci bez obzira na to nose li gen SRY ili ne. No ipak, obitelji često prestaju rađati djecu kad dobiju i mušku i žensku djecu. Roditelji kojima su se rodila dva dječaka ili dvije djevojčice češće se odlučuju na treće dijete nego roditelji koji imaju dječaka i djevojčicu. To utječe na njihov dom, ali nema utjecaja na opću ravnotežu. Genetika je spremna pomoći, ako se to od nje zatraži. Trećina savjetnika u Sjedinjenim Državama dopušta prekid trudnoće paru koji želi dijete određenog spola čak i kad ne postoje medicinski razlozi za to. Ta je brojka u Izraelu dvostruko veća. Britanija je zasad u tom smislu stroga, osim kad je riječ o urođenim bolestima. Obitelj Masterton iz Edinburgha izgubila je 1999. trogodišnju kćerkicu Nicole u požaru. Imaju četiri sina i očajnički su željeli zamijeniti svoju voljenu kćer. Vlasti su im zabranile čak i usađivanje jajašca oplođenog spermom koja nosi kromosom X, a ne Y. Mnogi parovi pokušavaju potkopati pravila prirode na manje drastičan način i rado plaćaju za tu povlasticu. Autor knjige Kako odrediti spol vašeg djeteta toliko je zaradio da se umirovio i preselio u Las Vegas. Pokazalo se da se njegova metoda zapravo zasniva na neutemeljenoj postavci tvrdnja da spermiji s Y-om plivaju brže od onih s X-om. Prema tom autoru, ako žele imati sina, majke bi trebale kopulirati na dan ovulacije i potruditi se imati orgazam. Ta tehnika nije nimalo bolja od onih koje se temelje na fazama Mjeseca (ili na tome da muž objesi gaće na desnoj, a ne na lijevoj strani kreveta), ali polovica njegovih mušterija bila je zadovoljna i čovjek si je osigurao mirovinu. Stroj FACS, kojim se razvrstavalo spermu stoke, sada se primjenjuje i u naše svrhe. Tvrtkama koje remete ravnotežu spolova u goveda pridružila se MicroSort Companv, koja isto
58
čini za ljude. Pomaže onima koji traže ono što njezini direktori nazivaju "uravnoteživanjem obitelji" (kako to kaže Američko društvo za reproduktivnu medicinu, "izbor spola mogao bi ponuditi percipirana pojedinačna i društvena dobra poput ravnoteže spolova ili distribucije u obitelji s više od jednog djeteta, i željeni poredak spolova vlastite djece"). Zasad su njezine usluge ograničene na parove koji već imaju dvoje ili više djece istog spola - i koji pristaju na to da neće odbaciti dijete neželjenog spola ako uređaj zakaže. Stroj obojenom kemikalijom označi X ili Y. Stopa uspjeha je oko devedeset posto za one koji žele djevojčicu, te (zbog manje veličine kromosoma Y) sedamdeset posto za ljude suprotnih želja. Cijena od dvije tisuće dolara za iskušavanje tog postupka nije baš ni malena, ali iz sortirane sperme proizašlo je već oko pet stotina trudnoća u Americi. U oštrom kontrastu s roditeljima u zemljama u razvoju, Amerikanci koji se odlučuju na takav izbor više vole djevojčice. Tri četvrtine klijenata traže kćer, a ne sina. U samoj Ženskozemskoj, toj "čudnoj i strašnoj zemlji žena na dalekim visoravnima", jedan od istraživača zaljubi se u mjesnu djevojku i počinje je uvjeravati u biološke prednosti seksa. Ona povjeruje u superiornost svijeta u kojemu ima i muškaraca te se sa svojim novim mužem seli u Sjedinjene Države. U toj zemlji seksualne Utopije, njezine sestre i kćeri su, dakako, na sigurnome. Amerika bi se s vremenom mogla, uz MicroSortovu pomoć, razviti u neku varijantu njezine domovine, s viškom žena, vrednijega spola. Globalni manjak od stotinu milijuna pripadnica spomenutog spola podsjeća nas na to da na drugim mjestima ekonomska aritmetika daje drukčiji zbroj. Ma kako ti izračuni bili okrutni, ljudska evolucija slijedi pravila drugih stvorenja, a prirodni zakoni na kraju će vjerojatno pobijediti. Kad je riječ o muškarcima, popularnost ne znači uvijek i uspjeh; od Žensko-zemske do Hindustana - bez obzira na to što tko želi ravnoteža spolova jednog će se dana ponovno uspostaviti.
59
3. Sedam doba muškosti
Rusku politiku od Revolucije pokreće testosteron. Uzde moći prelazile su s Lenjina (ćelav) na Staljina (kosmat), s Hruščova (ćelav) na Brežnjeva (kosmat), te u brzom nizu na Andropova (ćelav), Černjenka (kosmat), Gorbačova (ćelav), Jeljcina (kosmat) i na sadašnjeg predsjednika Putina, koji je navrh glave prilično siromašan. Neki kažu da su plješivci reformatori, a dlakavci reakcionari. Po tom načelu (premda nisu svi podaci pouzdani), američki senatori su konzervativna bagra, jer raspolažu ušču-vanijim pokrivačem lubanje od većine ljudi. Američki triholo-ški ciklus traje dulje od ruskoga. Nekoliko predsjednika prije Eisenhowera bilo je ćelavo, ali nakon 1950-ih nije izabran nitko s tim problemom (a na svim izborima pobijedila je bujnija griva). Sudbina Williama Haguea - a nedvojbeno i laina Duncana Smitha, njegovog nasljednika na položaju vođe britanskih kon-zervativaca - pokazuje da je to pravilo danas univerzalno. Ćelava glava - poput brade - sekundarna je spolna oznaka, češća u muškaraca nego u njihovih partnerica, ali ne sudjeluje izravno u mehanici reprodukcije. Darwin je posvetio mnoge stranice Porijekla muškoj dlakavosti. Za našu golu kožu okrivio je spolnu selekciju i smatrao je da je "muškarac, ili bolje rečeno, prvenstveno žena, postao lišen dlake u ukrasne svrhe". Ma kako da su evoluirali, brada i golo tjeme su simboli sedam doba muškosti. Nakon bespolnog djetinjstva koje traje prvih nekoliko dana, embrij se neko vrijeme može razvijati u 61
bilo kojem smjeru. Zatim nevoljko prihvati sudbinu zapisanu u svojoj DNA, premda ga se tada još može skrenuti prema drugom cilju. Po rođenju, koje je treći dio životne drame, dječaci i djevojčice već se znatno razlikuju. Testosteron, kralj (i kraljica, jer igra važnu ulogu i u žena) u pubertetu baca svoje čarolije na tijelo, tjeme i um. U sljedećem, petom razdoblju - odraslom dobu - muževi i žene polaze različitim putovima, svaki sa svojim sklopom unutarnjih ritmova. Nakon toga, za jednu stranu nastupa menopauza: hormonalna promjena u kojoj do neke mjere sudjeluju i njihovi partneri. Priča završava u sedmom, postseksualnom svijetu, u drugom djetinjstvu, kad muškarci i žene gube svoje razlike i suočavaju se s ništavilom. Sve stupnjeve muške karijere obilježavaju promjene u hormonima, i u njihovom simbolu, kosi. Svako doba je i izlaz i ulaz, i svako ostavlja biljeg na onima koji ga prožive. Možda je zato ćelavost tako nedobrodošla. Na kraju svi pate, ali oni koji izgube grivu dok su još mladi prerano šalju poruku o propadanju. Samo svaki deseti kosmati muškarac će oplakivati gubitak bujnoga prekrivača, ali većina onih koji pate od toga puni su zabrinutosti. Njihove brige su opravdane, jer u anketi koju je sponzorirao neki proizvođač perika djevojkama se sviđala tek svaka šesta slika potencijalnih partnera golog skalpa, u usporedbi s čak polovicom obraslih. Malo njih ih je osjetljivo kao Elizej ("dječaci... rugahu mu se govoreći: 'Hodi, ćelo! Hodi, ćelo!' On se obazre, pogleda ih i prokle ih u ime Jahvino. I odmah iziđoše dva medvjeda iz šume i rastrgaše četrdeset dvoje djece"), ali u uredu Američkih ćelavaca u Morehead Citvju u Sjevernoj Karolini procjenjuju da se svake godine troši milijardu i pol dolara za usatke kose. Mnogo se raspravlja o uzroku toga stanja. Godine 1896. Sci-entific American ustvrdio je da su limeni puhački instrumenti "neprihvatljivi", a trombon i francuski rog gotovo da su i kobni. U vojsci se pak to stanje nazivalo "trubačkom ćelavošću". S druge strane, klavir i violina, posebice klavir, imali su "nedvojbeno okrepljujući utjecaj" na kosu.
62
Rast i opadanje kose predstavljaju muževnost u minijaturi, od začeća do groba. Gdje i kada ona raste ovisi o naredbama iz kromosoma Y, testisa i mozga. Mnoge pogreške u prijenosu, recepciji i prijevodu upućuju na zamršenost muškog stroja. Upute za put prema muškosti, uključujući i kosu, jednostavne su, barem načelno. Polazi se od ženske osnove, i bez posebnog truda teško je postati išta drugo. Francuski biolog Charles Edouard Brown-Sequard, koji je 1889. imao više od sedamdeset godina, objavio je da je pronašao izvor vječne mladosti. Ubrizgao si je liquide testiculaire, dobivenu od pasa, i osjećao se jačim i manje začepljenim nego prije. Čak i mlaz urina produljio mu se za nekoliko palaca. Ubrzo je počeo tom čarobnom tekućinom liječiti rak, gangrenu i histeriju. Njegove tvrdnje bile su iluzija, ali pokazalo se da Brown-Sequardova testikularna tekućina otkriva veću istinu: muškost je kemija. Jedna naznaka o prirodi te reakcije pojavila se kad se otkrilo da je žensko tele koje ima muškog blizanca maskuli-nizirani "free-martin" - ali samo ako je prije rođenja imalo zajednički krvotok s bratom. Tada je nastupio presudni eksperiment. Zečevi koje se kastriralo kao embrije odrasli su kao ženke, ali ekstraktom iz testisa moglo ih se izbaviti od takve kobi što je dokaz da spol nije fiksiran, nego ga kontrolira nešto u krvi. Bilo je teško pronaći krivca. Njemački znanstvenici su 1930--ih godina destilirali šest tisuća galona urina policajaca u besplodnom pokušaju da izoliraju njihovu mušku esenciju. Nisu izgubili nadu i potom su samljeli tonu bikovih testisa, s jednakim uspjehom. Manje ambiciozna skupina nizozemskih istraživača je pak nasjeckala testise nebrojenih miševa i dobila zgoditak na lutriji. Pronašli su testosteron. Ta tvar samo je jedan od mnogih hormona koji obilježavaju put od kromosoma Y do odraslog doba. Te se tvari dijele na tri skupine. Prva se zasniva na mastima, druga na bjelančevinama, a treća na sklopu nepovezanih spojeva. Svi članovi skupine zasnovane na mastima, uključujući i 63
testosteron, potječu od zloglasnog kolesterola, a svaki se gra di duž ugljikove osi koja donekle nalikuje na trodimenzionalni okvir za penjanje. Hormoni koji se najviše bave muževno-šću - androgeni, kako ih se naziva - imaju devetnaest atoma ugljika u okviru, jedan više od svojih rođaka, koje se (poput estrogena) češće povezuje sa ženkama. Njihovi gospodari, bjelančevinasti hormoni, rade bliže zapovjednim centrima u mozgu, dok treća skupina glasnika djeluje na širim prostranstvima. Većina tih tvari uklapa se u posebne receptore na ciljnim stanicama i uključuju ili isključuju pojedine gene. Razine tih sojeva rastu i padaju iz sata u sat, iz dana u dan, i iz godine u godinu. Svi zajedno, oni povezuju mrežu spola s raznim drugim tjelesnim funkcijama. Većina unutarnjih kontrola nije ograničena samo na jednu stranu. Testosteron obavlja važne zadaće i u žena (uključujući i rast stidnih dlačica). Estrogen je pak redovit gost u njihovih partnera, gdje ga od njegovih srodnika proizvodi poseban enzim, aromataza. Stoga, neki dijelovi testisa imaju više receptora za taj hormon nego što ih ima u jajniku, i sperma mu je povremeno izloženija nego jajašce. Svi muškarci stariji od pedeset godina imaju više estrogena od bilo koje žene u menopauzi. Njegov naziv potječe od grčke riječi za obada, a u muškaraca se pokazuje dostojnim svoga imena. Oni koji imaju problema s aromatazom ne zanimaju se za kopulaciju, dok miševi koji ne mogu apsorbirati taj hormon u svoje stanice revno udvaraju sve dok ne nastupi trenutak penetracije, a tada nezainteresirano odšeću. Neki dječaci također imaju taj problem i nisu sposobni za snošaj. Kako bi uravnotežile jednadžbu, i naznačile ulogu muških kemikalija u najženstvenijim događajima, žene s oštećenim receptorima za testosteron ne mogu roditi. Muški bjelančevinasti hormoni također igraju važnu ulogu u menstrualnom ciklusu, kao što sugeriraju i njihovi nazivi - hormon za stimulaciju rasta dlačica i luteinizirajući hormon (koji u žena upravlja otpuštanjem jajašaca) te prolaktin (sudjeluje u proizvodnji mlijeka). Koncentracija mliječnog hormona 64
brzo raste u mužjaka marmozeta (u kojih otac nosi jednog od blizanaca koje je rodila njegova partnerica) nakon što je nje-gova partnerica rodila. Katkad se povećava i u ljudskih očeva kad se druže s djetetom. Bjelančevina u zapovjednom centru, hormon za oslobađanje gonadotropina, stvara se u hipotalamusu, moždanom centru odgovornom za status quo temperature, težine i krvnoga tlaka. Hipotalamus vlada spolnim carstvom i uz pomoć raznih sekundarnih tvari, od melatonina (koji reagira na duljinu dana i važan je za životinje koje se reproduciraju sezonski, poput ovaca) do endorfina (koji pojačavaju osjećaj zadovoljstva, sposobnost podnošenja bola i slično), povezuje glavu s genitalijama. Spolni hormoni uključuju gene na pravome mjestu i u pravo vrijeme te osiguravaju da funkcije koje su potrebne samo jednom partneru ne budu izražene u drugome - čime se objašnjava zašto geni za muške atribute nisu ograničeni na Y. Umjesto toga, raspršeni su po cijelom genomu, ali uključuju se samo u muškarcima. Njihova prisutnost u njihovim partnericama može se otkriti brzom dozom testosterona, koji može prouzročiti rast raskošna perja na kokošima, ili pak rast brkova u dama. I muškarci kriju neke neočekivane talente. U Porijeklu čovjeka raspravlja se o zakučastom pitanju bradavica: kako se ističe, "njihov bitan identitet u oba spola pokazuje se njihovim povremenim osjetnim povećanjem u oba spola tijekom napada vodenih kozica". Kad se poremeti kemijska ravnoteža, one mogu stupiti u akciju. Neki dječačići luče "vještičje mlijeko" pod utjecajem majčinih hormona, prije no što ih nadvladaju njihovi vlastiti. Isto se dogodilo ratnim zarobljenicima 1945, kojima su, nakon što su se počeli hraniti nakon višegodišnjeg gladovanja, narasla prsa te su lučili mlijeko dok im se tijelo nije vratilo u normalno stanje. Određeni gen koji je važan za proizvodnju sperme djeluje i u razvoju nasljednog raka dojke. Kad imaju priliku, mužjaci mogu otkriti svoju žensku stranu, a ženke naporne kakve već jesu - prenose informacije
65
potrebne za stvaranje muških obilježja. Sve to naznačuje da jedni i drugi imaju različite interese. Svaki spol trudi se što više može ograničiti štetu koju mu nanosi obilježje koje je dobro za onaj drugi spol, tako što luči precizno odmjerenu dozu hormona, što prisiljava gene da obavljaju svoj posao samo na pravome mjestu. Sposobnost tijela da smanji štetne učinke mutacija koje daju prednost samo jednom spolu potaknula je kromosom X na to da sam preuzme nadzor nad određenim brojem muških funkcija. Mnogi geni koji su aktivni na putu sperme žive ondje, a ne u svome naizgled prirodnom domu, kromosomu Y. Njihova je neočekivana adresa posljedica reduciranosti kromosoma Y. Većina kromosoma dolazi u paru, poput bubrega ili očiju, i kao i u slučaju otkazivanja bubrega ili povrede oka, posljedice svakog oštećenja ublažene su prisutnošću neokrnjenog parnjaka. Ali kad se nađe u mužjaku, kromosom X nema zaštitnika. Sljepoća za boje stotinu je puta češća kod dječaka nego kod djevojčica. Gen koji je krivac za to smješten je na X-u, poput tisuća drugih, i budući da ga njegov partner ne može maskirati, uvijek se manifestira kod sina. U kćeri je to oštećenje najčešće skriveno. Opasne mutacije na X-u stoga obično ubrzo nestanu, ali njegov model nasljeđivanja znači i da, kad god se taj kromosom nađe u muškarcu, svaka mutacija koja je dobra za njega dobiva prednost. Čak i ako oštećuje svog parnjaka, neko vrijeme se prenosi, jer je u njima počinjena šteta često skrivena nepromijenjenom verzijom kromosoma. Kako novi gen postaje sve češći, sve više žena nasljeđuje oba primjerka i stoga stječe spomenuto oštećenje. Traje pritisak da se dobrobit ograniči na jedan spol, a oštećenje na drugi. Taj postao obavljaju hormoni, i s vremenom, prisutnost gena za mušku funkciju na uglavnom ženskoj strukturi postaje dobro skrivena, poput ženske sposobnosti za rast brkova. Razine hormona su pod dobrim nadzorom. Neki od njih -uključujući i testosteron - reagiraju na vlastitu prisutnost: pre66
više hormona zatvara tvornicu, a premalo ubrzava njen rad. Drugi su pod izravnom nadležnošću mozga. Glavna esencija muškosti čuva se dok ne nastane potreba za njom. Testosteron je stotinu puta koncentriraniji u krvi nego na mjestima na koja je obično usmjeren, ali provodi vrijeme vezan na bjelančevine, koje ga otpuštaju tek kada dobije poziv. Neki entuzijasti, u zabludjelom pokušaju da postanu muževniji, miješaju se u vlastitu unutarnju ravnotežu. Uzimaju anaboličke steroide, lijekove koji potiču rast i zacjeljivanje i propisuju se žrtvama opeklina i osteoporoze. U Sjedinjenim Državama (ali ne i u Evropi) neke njihove varijante se mogu kupiti u ljekarni. Nakon kanabi.saiamfetamina, oni su treći lijek po količini koji se propisuje britanskoj školskoj djeci. Fanatici za fitness katkad uzimaju pedeset puta veću dozu od preporučene, a u nekim teretanama deset posto klijenata priznaje da ih upotrebljava. Polovica Amerikanaca nezadovoljna je svojim tjelesnim izgledom i mnogi ga pokušavaju promijeniti. Muškarci s takvom sudbinom katkad završe na kirurgiji zbog "bigoreksi-je", poremećaja u kojemu nabujale mišiće prate sićušni testisi i nemogućnost proizvodnje sperme. Visoke razine umjetnih steroida (a ilegalno tržište takvih tvari u Sjedinjenim Državama vrijedi milijardu dolara) poremetile su proizvodnju svojih prirodnih ekvivalenata. Neki njihovi korisnici vrate se u svojevrsnu adolescenciju, pate od akni i piskutava glasa, dok drugi ubrzano stare (i usput gube kosu). Nekima narastu grudi jer se strane tvari prerade u estrogen. U pokušaju da se vrate na normalu, neki uzimaju tamoksifen, lijek izumljen da bi blokirao hormonske receptore u liječenju raka dojke, dok drugi troše lijekove koji pomažu u vraćanju plodnosti ženama koje ne mogu imati djece. Takvi pokušaji uzmaka od sportaševe dileme gotovo nikad ne uspiju. Androgeni, i prirodni i oni drugi, spajaju se s posebnim bravama unutar stanice, koje se otvaraju svojim molekularnim ključem. Ti receptori androgena, kako se nazivaju, bjelančevi-
67
ne su sastavljene od oko tisuću aminokiselina, spremne prenijeti radosne vijesti o zapovijedi iz muškog stožera upućene genima koji samo čekaju kako će je iskoristiti. Oni su dio velike porodice bioloških čuvara, spremnih izraziti dobrodošlicu odabranom gostu. Receptor ima segment koji se spaja na posjetitelja i kuku koja mu omogućuje da mijenja oblik. Zatim zakvači sebe i svoga glasnika na posebne nizove DNA, blizu ciljnoga gena. Tako se gen uključuje i nastupa muškost. Neki recepto-ri prisutni su u svim dijelovima tijela (uključujući i mozak), a drugi tek ponegdje; neki se snažno vezuju, a drugi jedva uopće, neki su vjerni jednom glasniku, a drugi slušaju mnoge. Većina najsjajnijih muških atributa (uključujući penis i golo tjeme) zahtijeva i lokalni enzim koji pretvara testosteron u moćniju tvar. I tako oni oživljavaju. Prisutnost - i veličina - tih obilježja stoga ovisi o tome koliko hormona, receptora i trans-formativnog enzima se proizvede, te kada i gdje oni djeluju. Hijerarhija zapovijedanja, uz razne kontrolne mehanizme, uvjerava neke organe da steknu jedan, a ne drugi identitet, a kosu navode na rast ili pak opadanje na raznim muževnim mjestima. Freudovo zastarjelo poimanje žena kao umanjenih muškaraca posve je pogrešno. Suprotno tome, biologija otkriva borbu svakog muškarca da pobjegne ženi koja je u njemu. Od začeća nadalje, muška kemija tjera embrij na težak i nesiguran pothvat. Ćelavost je možda nevažna kazna, ali ona naznačuje mnoge opasnosti kojima se izlažu svi koji putuju prema tom cilju. Dlake rastu iz oko pet milijuna korijena ili folikula, tvornica u koži koje istiskuju mekanu masu bjelančevine zvane ke-ratin kroz uzak prolaz. Svaka dlaka raste petnaest centimetara godišnje, a na kraju svog prirodnog vijeka ispada. Folikul se nekoliko mjeseci odmara, te počinje iznova. Razdoblje rasta - pet godina na oglavku, tri mjeseca na obrvama određuje koliko će duga dlaka postati. I mozak igra svoju ulogu; jedan svjetioničar koji se strašno dosađivao vagao je sadržaj svojeg električnog brijaćeg aparata i otkrio da su mu izbrijane 68
dlačice dvostruko teže u petak, baš pred povratak zaručnici na kopnu. Dakle, požudno iščekivanje može potaknuti rast dlake, ali gubitak se nažalost ne može spriječiti pukim mislima. Većina muškaraca izgubi pola folikula do šezdesete godine, ali neki ih iscrpe mnogo prije. Deset milijuna Britanaca smatra sebe ćelavima. S prolaskom godina kosmati prekrivač sve im je istančaniji i malodušniji, dok na kraju više ne želi ni izaći na površinu. Poplava gole kože širi se sve dok ne ostane samo greben kose. Nekim nesretnicima čak i to zauvijek nestane pod valovima. Ćelavost je obiteljsko obilježje. John Adams, drugi američki predsjednik, patio je od nje; njegov sin, šesti privremeni korisnik tog ureda, imao je isti problem, a njegovi ćosavi srodnici još hodaju svijetom. Nekoć se mislilo da to stanje uzrokuje gen koji se može manifestirati samo u sinovima, ali prenose ga i majke i očevi. Govorilo se da je potrebna samo jedna kopija, pa se očekivalo da polovica sinova ćelavih očeva budu ćelavi. To je prejednostavno, jer više od polovice ćelavih imaju oca s istom boljeticom. Za to je vjerojatno odgovorno više gena, a ne samo jedan. Danas je dostupan DNA-test koji će omogućiti nekim mladim i još kosmatim muškarcima da doznaju, ako to žele, hoće li im kosa otpasti za koju godinu. Vlasnici glatkih lubanja mogu biti izloženiji većoj opasnosti od bolesti srca, ali tvrdnja da imaju jači spolni nagon - Rimljani su s poštovanjem skandirali Juliju Cezaru: "Čuvajte svoje žene, dolazi ćelavi zavodnik!" puki je mit. Cezar i njegovi supatnici nemaju iznimno visoku razinu testosterona nego su obilježeni neželjeno izraženom sposobnosti da reagiraju na njega. Imaju višak androgenih receptora navrh glave, kao i mnogo enzima koji transformira tu kemikaliju u jači oblik. Ta tvar preplavi folikul i svojom obilnošću uvjeri stanice da odustanu od svog posla. Posljedica toga je da preostale vlasi na inače goloj lubanji sadrže trostruko više hormona nego što je normalno. Kosa može opadati i iz nekoliko drugih razloga. Pripadnici jedne pakistanske loze koji nemaju čak ni obrve, nose 69
nasljednu grešku u sposobnosti čitanja DNA-poruke o kosi. U miševa ta gola mutacija utječe i na zaštitne bijele krvne stanice pa životinjice obolijevaju od raka. Srećom, Pakistanci nemaju taj problem. Mišji mutanti upućuju na prisutnost drugih gena. Neki oštećuju inhibitor rasta i životinjama naraste dugačko, bujno krzno. Angora-miš ima mačku s kojom se može usporediti, ali čovjek nema. Nisu svi problemi s kosom posljedica grešaka u DNA. Imunosni sustav može napasti folikule pa neki ljudi izgube kosu nakon naglog stresa, npr. operacije, gladovanjV ili bolesti. DNA određuje ne samo koliko kose raste, nego i gdje Će-lavci često/imaju bujno obrasla prsa, a rijetka mutacija na kromosomu X potiče rast guste dlake na cijelom licu. Premda je Đardina prilično zanimalo zašto su rase poput njegovih prezrenih Ognjenozemljana manje dlakave od drugih, dok Evropljani imaju gustu bradu (koju je smatrao "primitivnim" obilježjem), takva pitanja još nemaju odgovora. Ćelavost, taj totem muškosti, nekoć se doimao jednostavnim, ali to nije. U svojoj složenosti, život i smrt kose je mikrokozam muškog razvoja. I on može zakazati na nekoliko načina. Njegove greške - ma kako bile tragične za one koji su njihove žrtve - pomažu nam shvatiti što čini muškarca. Pokazuju kako je put prema tom cilju pun zamki i kako je putnik koji tegobno odrasta u neprekidnoj opasnosti da bude vraćen na širok put prema ženskosti. Pierre de Coubertin, osnivač modernih Olimpijskih igara, smatrao je da su ženski sportovi u sukobu s prirodnim zakonima. Slijedio je pravila starih Grka. Ženama je bilo zabranjeno čak i da promatraju taj događaj (kazna je bila bacanje s litice Ty-paion). Godine 440. pr. n. e. udovica Kalipateira, koja je trenirala sina u boksu, prerušila se u muškarca kako bi mogla ući. Kad joj je sin pobijedio, preplavile su je emocije i skočila je u ring Halja joj je zahvatila ogradu i skliznula je s tijela te tako otkrila njezinu pravu prirodu. Bilo joj je oprošteno zbog sinovog uspjeha, ali otada su i treneri i sportaši morali nastupati goli. 70
Za Grke, kao i za de Coubertina, sam čin sudjelovanja u Igrama određivao je natjecatelja kao muškarca. To olimpsko gledište više nije tako olimpsko i ženama je 1900. dopušteno sudjelovati - što je istog časa donijelo jednu domišljatu prijevaru. Na igrama 1936, Hermann Ratjen, član Hitlerjugenda, sudjelovao je na ženskom natjecanju u skoku uvis kao "Dora" kako bi zamijenio židovsku sportašicu kojoj je sudjelovanje zabranjeno iz ideoloških razloga. U finalu je bio četvrti (ali poslije je tvrdio da su ga na tu prijevaru natjerali njegovi politički gospodari). Da bi spriječio ponavljanje Dorinih pothvata i opovrgnuo glasine da neke ruske bacačice kugle nisu ono za što se izdaju, Međunarodni olimpijski odbor počeo je testirati sportašice. Isprva se test sastojao od jednostavne "gole promenade" pred liječnicima. Ubrzo je tu ugodnu šetnju zamijenila ozbiljnija kušnja. Uključivala je genetičke i hormonalne provjere koje su oni koji su ih provodili smatrali nedvosmislenima. No, nesigurna priroda razvoja potisnula je to shvaćanje. Neke kandidatkinje (otprilike svaka četiristota na Igrama 1996.) proglašene su nedostojnima za "certifikat ženstvenosti" i prisiljene su da se povuku. U javnosti su to objasnile lažnom izjavom o ozljedi. Trkačica poljskog porijekla Stanislaiva Walasiewicz osvojila je zlatnu medalju na sto metara na Olimpijskim igrama 1932. i srebrnu u istoj disciplini 1936. Pedeset godina potom, kao Stel-la Walsh, poginula je u pljački svoje nove kuće u Clevelandu, država Ohio. Na obdukciji se pokazalo da je imala unutarnje testise. U novije vrijeme je španjolska preponašica Maria Mar-tinez Patino htjela nastupiti na Univerzijadi u Japanu. Središnji ured za kontrolu ženstvenosti otkrio je da ima kromosom Y. Nesretna sportašica pretrpjela je poruge u tisku, izgubila je sportsku stipendiju i diskvalificirana je s Univerzijade. Nakon prosvjeda njezinih kolega, dopušteno joj je da nastavi sportsku karijeru. Danas Međunarodna amaterska atletska federacija poziva da se cijela ta politika napusti jer se njezin
71
učinak svodi uglavnom na ometanje privatnosti ljudi s neuobičajenim obrascem razvoja. Odbor se s tim složio tek na Igrama u Sydneyu 2000. (a i tada samo uvjetno). Čini se da olimpijci nisu uvjereni u ambivalentnu prirodu muškosti. Milijuni ljudi, bili sportaši ili ne, muškarci, žene i neodređena spola, dokaz su da nemaju pravo. Spol nije apsolutan nego ovisi o mreži hormona, enzima i kontrolnih mehanizama unutar stanice, mreži koja može popucati na mnogo načina. Poderana mreža može prouzročiti neočekivane i često bolne ishode, ali njezine greške nude nam nove spoznaje o dvosmislenoj prirodi muškosti. U La Rochelleu, na zapadnoj obali Francuske, 1838. godine rođena je djevojčica Herculine Barbin. Ubrzo su je dali u samostan. Kad je zašla u adolescenciju, postalo je jasno da je dvosmislena. "Navršila sam sedamnaestu... U toj dobi, kad se razvijaju sve ženske dražesti, nisam imala ni graciozne kretnje ni zaobljene udove koji otkrivaju mladost u punom cvatu... Moje crte lica imale su određenu tvrdoću koju su svi primjećivali. Gornja usna i dijelovi lica bili su mi prekriveni paperjem koje je bivalo sve bujnijim." Njezini memoari, premda pisani pomalo neobuzdanim stilom, izražavaju bol abnormalnosti. "Sama! Odbačena od svih! Za me nema mjesta u ovome svijetu koji zazire od mene i prokleo me je." PočVla je dijeliti postelju s prijateljicom Sarom ("Izravnala bih prelijepe uvojke njezine prirodno valovite kose, položila joj usne na vrat, te na prelijepa gola prsa!"). Herculine se tako uspješno služila svojim povećanim klitorisom da se prilično zbunjena Sara uplašila trudnoće ("Sara mi je otkrila nešto što me je zaprepastilo! - Ako je njen strah utemeljen, izgubljene smo, obje!"). U svom dnevniku opisala je bolove u preponama. Pozvali su liječnika. Odgovor je bio jasan: ona je mladić, a kako je liječnik napomenuo, i potentan mladić. "Noću su joj snove pratili neodredivi osjeti. Osjećala je vlažnost i ujutro bi našla sivkaste, škrobaste mrlje na ponjavi." Majka nije izgubila kćer nego je 72
dobila sina, premda s nespuštenim testisima i napola oblikovanim penisom; ali siroto dijete bilo je izvan sebe. Preuzeo je nov identitet, kao "Abel", napustio Saru i otišao iz La Rochellea u Pariz. Ondje je potonuo u očaj i ubio se dimom iz peći na ugljen. Njegov dnevnik bilježi "neprekidnu borbu prirode protiv razuma, koja me svaki dan sve više iscrpljuje i velikim koracima vuče me prema grobu... Kada taj dan dođe, malo liječnika zanimat će se za moje truplo." Itekako su se zanimali, i otkrili su istinu. Ona je danas znamo potpunija. Herculine Barbin patila je od urođenog manjka enzima koji djeluje na testosteron tako da mu poveća moć (problem koji je stoljeće potom imala i Stanislawa Walasiewicz). Ta modificirana kemikalija od presudne je važnosti za rast vanjskih genitalnih organa. Svaki neuspjeh u tome omogućuje unutarnjoj ženi da se pojavi (premda se u adolescenciji, kao u Herculininom slučaju, ali ne i u Stanislawinom, iz kukuljice može pojaviti muškarac, kad i njega i njegove genitalije na vidjelo istjera poplava hormona). Druge djevojke s kromosomom Y - uključujući Mariju Mar-tinez Patino nasljeđuju grešku ne u hormonu ni u njegovom posebnom enzimu, nego u primatelju. Neke uopće ne pokazuju jasne znakove abnormalnosti i žive kao žene, posve nesvjesne svog dvosmislenog stanja. Geni koji upravljaju receptorima androgena podložni su kvarenju kao i svi drugi. Molekula koja dočekuje testosteron u stanici kodirana je na kromosomu X. Može se mijenjati na razne načine, bilo jednostavnom mutacijom ili tako da dodatni komadići DNA probiju svoj put do nje. Neke greške mijenjaju džep na koji se vezuje hormon, dok ostale oštećuju segment koji se spaja na ciljni gen. One mogu u potpunosti ili djelomice zatvoriti put prema muškosti. Takve greške mogu tek neznatno umanjiti muškost, ali mogu dovesti i do rođenja djeteta koje je na prvi pogled posve žensko. Količina muške esencije u takvih djevojčica jednaka je onoj u normalnih dječaka, ali nikad ne doseže cilj jer je brava 73
staničnih vrata oštećena. Budući da aromataza pretvara višak u krvi u estrogen, takvi muškarci često su obdareni velikim prsima i glatkom kožom, gotovo bez tjelesnih malja. Druga slavna Parižanka, Wallis Simpson, supruga vojvode od Windsora, možda je patila od istog problema, barem prema nekim glasinama. Njezino ime neodređenog je roda (možda kao odraz sumnji o njezinom identitetu pri rođenju), i unatoč svojim trima brakovima govori se da nikada nije bila dotaknuta "ispod linije Mason-Dixon" (pritom i fantazije imaju svoju ulogu, jer se isto govorkalo i o Djevici Mariji, Ivani Orleanskoj, kraljici Elizabeti I i Marilvn Monroe). Za neke ljude s istim tegobama, prva naznaka poteškoća pojavljuje se kad vide da ne mogu imati djecu. Drugima pak testisi mogu probiti tjelesnu stjenku i pokazati što je pošlo krivo. Takve greške nisu rijetke. Izraz "ambivalentne genitalije" (koji liječnici često spominju) i sam je dvosmislen, ali jedna od oko tri tisuće beba ima jednu od nekoliko grešaka koje mogu promijeniti reproduktivne organe. Njihovo stanje može se otkriti ili pri rođenju ili poslije. Nekoć se takve nesretnike smatralo krivima za svoje stanje. Stanovita viktorijanska gospođa koja je-pokušala polagati pravo na nasljedstvo kako su joj genitalije postajale sve muškije bila je strpana u ludnicu, a njezin novi privjesak dijagnosticiralo se kao varku muškosti. Poslije se počelo gotovo automatski izvoditi operativne zahvate kojima se obnavljalo ono što se smatralo normalnim - stvaralo se dječaka ili djevojčicu, prema izgledu ili liječnikovu hiru. U standardnom udžbeniku od prije dva desetljeća taj problem se opisuje kao medicinski hitan slučaj koji se mora razriješiti u roku od jednoga dana, a roditelje se katkad tjeralo da odluku o preobražaju svoga djeteta u djevojčicu donesu a da gotovo uopće ne stignu ni razmisliti. Takvo nepromišljeno upletanje često je uzrokovalo tragedije onih čiji se mentalni i tjelesni svijet nisu podudarali. Kirurzi su imali vlastite preferencije. Neki su operirali sve dječake s penisom kraćim od centimetar i pol kako bi uklonili svaki znak 74
muškosti. Drugi su bili stroži. Njihove pacijente od noža je spašavao samo organ dulji od dva centimetra - premda bi se mogli sasvim dobro snalaziti u svom prvotnom stanju. Izdupsti vaginu zlokobno je jednostavno, i to je mnogo puta učinjeno, ali konačan rezultat nije nimalo zadovoljavajući. Potreba za iz-vjesnošću često je dovela do katastrofe. Više od polovice onih koji se podvrgavaju takvim operacijama vraćaju se radi daljnjih dotjerivanja, a neki su traumatizirani za cijeli život. Nove spoznaje o zamršenom putu od gena do spola, i od roda do identiteta, prisilile su medicinu - i dmštvo - da postanu tolerantniji. Shvaćanje o dva različita oblika ljudskog bića, pri čemu svaki ima svoj, predodređen način života, napokon je počelo nestajati. Danas se nekoj djeci s dvosmislenim genitalija-ma omogućuje razvoj bez intervencija, ako to ona žele. Sve više im se prepušta da sama odluče što žele biti (iako neki kirurzi i dalje misle da je to tek reakcija na pritisak transseksualnog lobija). U praksi, manji dio djece koja se odgajaju kao djevojčice odlučuje feminizirati genitalije kada zađu u adolescenciju, ali većina one djece koje se odgaja kao dječake jedva čekaju da se njihova priroda razjasni operacijom. Još od Herculine Barbin, takvi problemi naznačuju neizvjesnosti u svakom embriju. One počinju začećem. Rani fetus, bez obzira na to ima li kromosom Y, u neodređenom je stanju. Spermij i jajašce rođeni su slobodni od njegovih spona, i oko mjesec dana svaki fetus je srednjeg roda, ali tada spol počinje prožimati tijelo. Njegovih nekoliko stotina matičnih stanica (prethodnica spermija i jajašca) odgovaraju na signal i nakon kratkog boravka u blizini začetaka srca - sele se u svoj budući dom. Na tom putu pomažu im deseci gena. Kad se smjeste u svom trajnom boravištu, matične stanice, kao i dvosmisleni splet tkiva koji u polovice novorođenčadi postaje penis, čine prvi korak prema stanju odraslosti, ali on još nije neopoziv. O njemu odlučuje gonada, a vlasnik u najvećem broju slučajeva prati tu odluku. Gen SRY stupa u akciju oko mjesec dana nakon oplodnje, kad je embrij dugačak oko 75
centimetar. Miševi ga ubrzo isključe, ali u ljudi i svinja on emitira svoju poruku odraslosti. Nitko ne zna zašto. Nedugo potom, komadić tkiva uključen u održavanje ravnoteže vode mijenja karijeru. Toj zanimljivoj kvržici pridružuju se začeci genitalnih organa, i u dječaka se udaljava od začetaka bubrega (koji daje dozu ženstvenosti stanicama koje dodiruje). Testisi i njihovi suputnici pojavljuju se iz svojevrsnog biološkog origamija koji se stvara pomoću dvije cijevi, Miillerovog i Wolffovog voda. Njihovi nimalo erotični kanali se savijaju, režu i stapaju kako bi stvorile odrasle genitalije: muške od Wblffovog organa, a ženske od Miillerovog. Određene stanice u mladim testisima stvaraju bjelančevinu koja tjera Miillerovu cijev na samoubojstvo. Wolffov kanal odjednom preuzima svoju mušku zadaću i, nakon kratke karijere na obavljanju poslova mokraćovoda, oblikuje se tako da tvori cjevovode, ventile, spremnike i radionice koje pomažu spermi na njezinu putu. Poput većine hormona, ta tvar koja ne voli Miillera ima i druge zadatke. Govori testisima kada da se presele u svoj odrasli dom, a potrebna je i djevojčicama, jer odgađa formiranje jajašaca do puberteta. U obavljanju te unutarnje kirurgije i skulpture rađaju se izvanjske genitalije. Penis nastaje kao nimalo impresivna mrlja tkiva, zavijutak uz ispupčenje. Ta ponizna struktura pretvara se u falus stapajući se sa zavijutkom, pri čemu ispupčenje postaje mošnja. Testisi najbolje rade kad su hladni, pa u tijelu ostaju samo do tik prije rođenja, kad ih spušta kruti ligament gubernaculum (nazvan po kormilu grčkog broda). Slonovima se to ne da,i oni zadržavaju svoje organe u tijelu, ne trpeći zbog toga nikakve očite probleme, ali dječaci u takvoj situaciji postaju neplodni. U miševa i nekih drugih stvorenja, testisi se povlače u tijelo i vraćaju se u njega ovisno o godišnjem dobu. Nakon otprilike četvrtine prijeđenog puta u razvoju fetusa, dolazi do poplave testosterona. Otada se nerođeni dječačić kupa u kadi natopljenoj muškošću. To mu omogućuje da pre76
tekne svoje sestre u genitalnoj trci, jer se jajnici definiraju tek mnogo kasnije. Prva dva mjeseca dječačić stvara jednaku količinu testosterona, s obzirom na svoju veličinu, kao i odrastao muškarac. Njegov prvi zadatak je poslati Wolffove cijevi dalje na put prema zrelosti, i uz pomoć glasnika iz mozga, doraditi strukturu svojih generativnih organa. Free-martini - ženke koje su dijelile krvotok s muškim blizancem - kod stoke pokazuju kako muški hormoni mogu, kad dobiju priliku, raditi na suprotnom spolu. U miševa, koji imaju velika legla, ženka koja se razvija uz mužjaka trpi promjene u mozgu i u tijelu u usporedbi s onom čija susjeda je ženka. U nas su takvi učinci slabije izraženi, ali djevojčice s muškim blizancem mogu, kako neki tvrde, imati veće zube i drskiji stav prema životu od onih koje su prenatalni dom dijelile sa sestrom. U daljnjem toku rasta muške molekule rade sve više i više. Modificirani, aktivniji oblici testosterona potiču penis da se produlji deseterostruko u odnosu na svoju prvu pojavu, što je nedvosmislena oznaka novorođenčeta kao pripadnika svoga spola. Pri rođenju, ponosni roditelji odmah provjere njegovu prisutnost. No oni ne vide da njihov sinčić u prvih nekoliko sati života doživljava poplavu hormona koji uvjeravaju njegov organ/da nastavi karijeru. U dobi od tri godine i testisi počinju deset godina dugu fazu širenja. Njihove unutarnje cijevi produljuju sje od 150 metara pri rođenju do 350 metara u dobi od deset godina, a broj stanica spremnih da postanu sperma prati taj porast. Tada dolazi pubertet, s poznatim radostima akni, drskog otresanja i požude. Pubertet se doima naglom fazom u naših sedam koraka muškosti, ali njegov plan određenje mnogo prije no što se pojave ikakvi očiti znakovi. Presudan je hormon koji oslobađa gonadotropin. On snažno brizga iz mozga i po-visuje razinu testosterona. Mladićima je usto potrebna i kapljica ženskosti kako bi dosegnuli propisano im stanje, što se vidi po onima koji nikad ne dosegnu stanje zrelosti uslijed mutacije gena koji proizvodi estrogen.
77
Zborski pjevači King's Collegea u Cambridgeu slavni su po svojim izvedbama Bacha. Njihovi anđeoski glasovi traju, u prosjeku, do trinaeste godine. Kad su njihovi prethodnici prije dvjesto godina u Leipzigu pjevali te skladbe, njihovi glasovi zadržavali su visoke tonove četiri godine dulje. Otada se dob zrelosti dramatično smanjila. Homo sapiens i dalje polako ulazi u zrelost (u tome smo sporiji čak i od plavoga kita), ali dječaš-tvo ipak postaje sve kraće (neki dvanaestogodišnjaci postali su očevi). Njegovo skraćeno stanje otkriva povezanost između mreže muškosti i kemijskih mreža koje upravljaju ostalim dijelovima tijela. U restoranima su itekako svjesni erotskog potencijala dobra obroka. Hrana nakon nekoliko minuta potiče lučenje iz mozga hormona koji oslobađa gonadotrofin, a slijedi i pljusak luteinizirajućeg hormona iz hipofize. Gladovanje i intenzivna tjelesna aktivnost isključuju obje kemikalije (zato sportašice katkad gube menstruaciju). Povezanost između trbuha i bračne postelje ostvaruje se bjelančevinom zvanom leptin, koja je otkrivena kad se u jednom laboratorijskom soju pojavio miš koji je neumjereno jeo i čudovišno se udebljao. Nosio je novu, takozvanu pretilu /engl. obese/ mutaciju, koja oštećuje glasnika koji nastaje u stanicama za čuvanje masti, čiji uobičajen posao je osjetiti koliko je energije dostupno i reći tijelu kada da preusmjeri svoje napore u sekundarne interese, npr. u pubertet. Današnji zborski dječaci jedu bolje i prelaze u težu kategoriju ranije od onih u Njemačkoj 18. stoljeća. U odnosu na Bachovo doba, djeca postaju odrasli u nježnijoj dobi, ali otprilike s istom tjelesnom težinom. Kraj dječaštva, barem djelomično, nije određen vremenom nego gravitacijom. Pedeset pet kilograma žive vage potrebno je da bi odraslost makar oklijevajući pomolila glavu. Čim hormonalna vaga kaže testisima kada je taj cilj ostvaren, leptin pomaže u preusmjeravanju napora tijela na dostizanje zrelosti, a ne samo na rast. Rijetka djeca koja nose mutacije u genu za leptin su - poput pretilih miševa - vrlo debela i ne postaju zrela. U nekih životinja za zrelost 78
je potrebno i nešto više od hrane (ponekad se traže dugi dani ili prisutnost partnera), ali za dječake najvažnija je kilaža. U to vrijeme događaju se i neke druge promjene. Dječaci rastu kao iz vode, a navala androgena uzrokuje pojavu tjelesne dlakavosti. U lubanji raste količina bijele tvari (više u dječaka nego u djevojčica) dok doza sive tvari - sjedišta inteligencije -prvo raste, a zatim opada. Vrhunac u dječaka doseže oko trinaeste godine, godinu kasnije nego u djevojčica. Na kraju pukne i dječački glas i dolazi vrijeme za oproštaj od zbora. Nakon pubertetskih promjena mladić počinje karijeru odrasloga, peti životni stupanj, sa svim njegovim poznatim i opetovanim komplikacijama. Testosteron dugo ostaje u središtu pozornice. Njegova razina varira i deseterostruko od jednog do drugog pojedinca, a kod nekih (ali ne i svih) mijenja se i tijekom dana. U Kongu ona pada u godišnje doba gladi, a proljetni porast upotrebe kondoma u Britaniji (zabilježen u statistici gradske kanalizacije) upućuje na to da godišnji ciklusi postoje i u razvijenom svijetu. Tada nastupa neželjena promjena. Razni ekscentrici vodili su erotske dnevnike, i ma kako oni bili nepouzdani (neki spominju stotinu tisuća ejakulacija u životu), svi iskazuju iste pravilnosti. Aktivnost ostaje visoka do sredine tridesetih, a tada opada. Androgeni pokazuju istu promjenu. I žene imaju hormonalne promjene, ali njihove su nagle, uz brz prestanak lučenja u menopauzi. Dijele li ostarjeli muževi iskustvo svojih supruga? Neki liječnici prepoznaju "muški klimakterij" - od klimakter, prečka na ljestvama - jasan korak na nizbrdici koja vodi u starost. Hormoni se uistinu mijenjaju s prolaskom godina, i u dobi od sedamdeset godina razina testosterona je dvostruko niža nego kad je bila na vrhuncu (inače, nisku razinu doseže i kasno navečer, baš kad je najpotrebniji). I vitalne tekućine trpe posljedice. Koncentracija sperme ostaje otprilike ista, ali količina eja-kulata se smanjuje. On sadrži više abnormalnih stanica, a čak i normalnima teže je plivati. Stoga plodnost pedesetogodišnjaka pada za trećinu u usporedbi s tridesetogodišnjim muškarcima. 79
Poznato je da je neki devedesetogodišnjak postao otac, ali njegovi vršnjaci mnogo prije gube zanimanje za kopulaciju i pate od odgovarajućih valunga i genitalne mlohavosti. Tužno nepodudaranje upornih bioloških nagona i tegoba koje donosi dob traje dvije tisuće godina. Nekoć nam nije bila potrebna nikakva pomoć, jer Adam je živio 930 godina nakon izgona iz Raja (a njegov praunuk Enos postao je otac u devedesetoj), ali tada su stvari pošle nizbrdo. Kad je kralj David zašao u pozno doba, pribjegao je najsuvremenijoj terapiji. Njegove sluge nadošle su na misao dostojnu genija: "Trebalo bi potražiti za gospodara mladu djevojku, koja bi dvorila kralja i služila mu: kad bude spavala na njegovu krilu, to će ugrija-ti kralja gospodara." Mlada dama bila je Abišaga Sunamka i premda je - kako Knjiga kaže - bila izvanredno lijepa i dvorila kralja i služila mu, kralj je ne upozna. Usprkos neuspjehu da izliječi Davidovu impotenciju (što je dovelo do gubitka njegove političke moći), tu praksu su liječnici propisivali sve do 18. stoljeća. Sama ideja ostala je popularna i mnogo dulje, barem među gospodom u godinama. Sunamke je danas teško naći, ali mnogi stariji muškarci pokušavaju preokrenuti proces propadanja. Kinezi su nekoć primjenjivali ekstrakt testisa za liječenje onih koji su patili od manjka "muževne aktivnosti" (za mjerljiv učinak potrebno je pet funti bikovih testisa dnevno). Stara gospoda nedvojbeno su iskrena u svojim pritužbama ali one su nažalost uglavnom posljedica poodmakle dobi, a ne reakcije na neku naglu promjenu u kemiji. Premda testosteron može pomoći dječacima koji imaju seksualne poteškoće, protiv godina ne može ništa. Nekim pacijentima pomaže da smršave, ali ne utječe na raspoloženje seniora niti na njihovu tjelesnu snagu. Čak ni u deve-desetogodišnjaka, njegova razina gotovo nikad ne padne toliko nisko da bi ona sama mogla isključiti reprodukcijski stroj. Upletati se u androgene može biti opasno. Muškarci imaju veliku žlijezdu blizu korijena penisa, čija je zadaća nekoć bila nepoznata: kao što je rekao političar Clemenceau, postoje 80
samo dva beskorisna organa: francuski predsjednik i prostata. Ma kakva bila njegova funkcija, taj organ je uzrok zabrinutosti nekih starijih muškaraca. Prostata često natekne i ometa uriniranje. Neki nesretnici pate od ozbiljnijeg problema. Ako se ne otkrije na vrijeme, rak prostate može biti smrtonosan. Uz tipičnu medicinsku aroganciju, 1930-ih godina liječili su ga lijekom nazvanim Hombreol - što je zapravo bio sam testosteron (koji su preporučivali i za shizofreniju). Budući da ta tvar zapravo potiče rast tumora, terapija je bila posve pogrešna, i uzimati je u posljednjem stadiju u mutnoj nadi u poboljšanje raspoloženja odviše je riskantno, bez obzira na sirenski zov obnovljene mladosti. Esencija muškosti korisnija je ženama u godinama (koje ni nemaju prostatu) nego njihovim partnerima. Testosteron u žena je na vrhuncu u dvadesetim godinama, a u četrdesetima već je dvostruko niži. Nakon menopauze, ili kirurškog uklanjanja jajnika, neke gube svako erotsko zanimanje. Kapljica tinkture muškosti dodana njihovoj hormonskoj zamjenskoj terapiji unosi veselje u njihov život, uz više snošaja i više orgazama. Neki kažu da bi ga trebalo nuditi svim ženama određene dobi u dovoljno malenim dozama da im popravlja raspoloženje ali i da se izbjegne opasnost od promjene identiteta, u nekom smislu. Kako stare, muževi evoluiraju u bića sličnija njihovim ženama. Enzim koji pretvara njihov glavni hormon u estrogen pojačava aktivnost s godinama - zato se zaista stari ljudi doimaju kao da su srednjeg roda, a glas im poprima dječju drhtavost dok žena u njima napokon izražava svoju prisutnost. A što je s najsramotnijom od svih sudbina, koja čeka stare ljude oba spola? Kad je proćelavi Napoleon sreo gotovo posve bezdlakog ruskog cara Aleksandra kako bi raspravljali o budućnosti Evrope, tema razgovora bili su lijekovi za ćelavost. I za careve i za ostale, nekoć je najbolji lijek bio ne činiti ništa, ili pribjeći perikama. Oni koji su željeli izbjeći umjetna rješenja (ili nečiju tuđu kosu) mogli su se napajati šišmišjim mlijekom, dati 81
da im krava liže oglavak ili uložiti u "Hair in a Can" (obojenu nasjeckanu vunu). Egipatski napitak od lavlje, krokodilske, mačje i zmijske masti, uz začin one od nilskoga konja, bio je isto tako djelotvoran. Kirurgija je brutalna, ali uspješnija. Komad kože oguli se postrance s glave i premjesti na tjeme, ili se probuši tisuću rupica na skalpu i u njih usade snopovi vlasi ("živa perika" od zlatnih žica koje se utkaju u kožu i dodaju im se umjetni uvojci ne preporučuje se). Operacije će uskoro možda biti zastarjele jer su lijekovi počeli djelovati. Minoxidil ("Jači od nasljeđa") razvijen je da bi pomogao ljudima koji pate od srčanih bolesti. Kod nekih je imao neočekivan popratni učinak preokretanja tjemene plime, da se tako izrazimo (nitko ne zna točno kako to čini). Drugi lijek, Finasteride, razvijen za probleme s prostatom, inhibira enzim koji može pretvoriti testosteron u njegov moćniji oblik. U nižim dozama i on pomaže onima koji gube kosu. Takve terapije su skupe - nekoliko stotina dolara godišnje, cijeli život; obje djeluju u manje od polovice pacijenata, a nijedna nije od koristi onima koji su već ćelavi. Govori se da nova, jača verzija lijeka za prostatu čini čuda navrh glave (i usput povećava rizik od impotencije), ali još nije odobrena za upotrebu. Julije Cezar, Napoleon, Lenjin i njihovi drugovi glatke glave mogu se tješiti mišlju da njihovo stanje nije znak preranog starenja, nego muške delikarnosti i snage. Ne bi trebali žaliti za grivom nego se radovati svojoj sreći: premda nije bilo lako, uspjeli su se dočepati sjajne krune.
82
4. Hidraulika za dječake
Moderna tehnologija pokazuje nam što je nerođenom djetetu na umu. Ultrazvučna sonda otkriva da većina dječaka oko mjesec dana prije rođenja prpošno erigira oko pola sata na dan. Dvadeset godina potom ta navika je već duboko ukorijenjena, jer gotovo svi mladi muškarci trpe tjelesnu uzbuđenost tri sata od ponoći do ponoći. Za to otkriće također je bio potreban mehanički uređaj: baždareni prsten u kojemu se plastična nit prekine pod pritiskom, ili RigiScan, hidraulična vrpca koja se stisne svakih trideset sekundi kako bi operater znao koliko je nekim slučajem nabubrio organ njegova ispitanika. Ta je oprema potrebna jer se erekcije događaju većinom dok njihov vlasnik spava. Woody Allen možda i misli da mu je mozak drugi najdraži organ, ali ni on, kao ni itko drugi, ne može upravljati većinom svojih penilnih istupa. Oni upućuju na krhkost muškoga stroja. Njegovim najčasnijim klipom upravlja se odozgo, niz osjetljivu liniju zapovijedanja u kojoj prekidi uopće nisu jije'tkost. Više 6đ polovice muškaraca iznad četrdesete doživljavaju neke seksualne poteškoće, a dvadeset godina poslije, svaki šesti uopće ne može održavati erekciju. Ti problemi nisu novi. Hipokrat je pisao o skitskim nomadima sa stepa koji su gubili potenciju jer su neumjereno uživali u kasu svojih konja. Povrede mogu zaustaviti mnoge muške ambicije (posebice biciklisti pate, jer se krvotok u presudnom 83
organu smanji za dvije trećine čim sjednu za bicikl), kao i starost, bolest i očaj. Nekoć se okrivljavalo opsjednutost vragom, i na prikazima vještica često se vide kobasice koje mlohavo vise preko štapa. Naravno, jedino rješenje bilo je istjerivanje vraga. Uslijedile su svakojake pseudoznanstvene metode liječenja. James Graham je 1780. otvorio svoj Hram Zdravlja i Hi-mena u Adelphiju u Londonu, blizu današnjeg hotela Savoy. U upravnom odboru sjedila je i lady Hamilton, ljubavnica lorda Nelsona, a među ostalim uslugama nudilo se i Nebesku postelju, napajanu statičkim elektricitetom, namijenjenu impotentnima. Bila je "dvanaest stopa duga, a devet stopa široka, počiva na četrdeset stupova od blistava stakla izvrsne izrade, bogatih i raznolikih boja", a njome je upravljala stanovita Hebe Vestina, Ružičasta božica mladosti i zdravlja, koja je usput prodavala i svoj Eterski balzam za pomalo živčane. Pročišćavanja, galvanizam i meleme za živce naslijedila je golema industrija koja se oslanja na želju muškarca da ostane uspravan. Neki njezini proizvodi nisu nimalo djelotvorniji od istjerivanja vraga, ali danas znanost može uvjeriti mnoge neodlučne organe da uistinu ustreme prema vertikali. Thomas Browne u knjizi Religio Medici iz 1643. nazvao je "trivijalno i vulgarno sjedinjenje... najglupljim činom koji mudar čovjek počini u životu". Možda i jest tako, ali neuspjeh u toj gluposti može ojaditi život čak i najmudrijima. I tjelesni i metafizički problemi mogu smanjiti želju i oslabiti njeno zadovoljenje. Oni izviru iz bolesti, iz tjelesnog oštećenja i iz unutarnjih demona. Nakon silnih godina šarlatanstva, medicina je počela razumijevati spolne tegobe i tijela i mozga. Ljubav počinje kemijom ali završava fizikom - kao usklađeni rad pumpi, ventila i fluida. Poput hidrauličkih kočnica, taj mehanizam u biti je jednostavan, ali u praksi je zamršen. Kad je riječ o koitusu, muškarcima je teže nego većini drugih mužjaka, jer se oslanjaju samo na hidrauliku dok gotovo svi drugi sisavci imaju kost kao potporu u najsilovitijim trenucima. Kost omogućuje da se penis umetne prije no što ostva84
ri punu erekciju, a katkad i da ostane u ženki dok god to ona dopusti (lasicama, to jest lasanima, to uspijeva i do dva sata) i penis stoga nije ograničen svojom sposobnošću održavanja pritiska. Potporna kost plavoga kita je 90 cm dugačka, ali muškarcu je dovoljna fizika fluida. Katkad njena mehanika zaka-že, a posljedica toga je mlohavost. Taj organ potiče opsesije. Ormar broj 55 u Britanskom muzeju zove se Secretum, nadarbina Georgea Witta, bedfordskog gradonačelnika i kolekcionara falusa od kamena, voska, jantara i bronce. Godine 1865. darovao je muzeju svoje životno djelo: zbirku od nekoliko stotina predmeta koji "simboliziraju ranu ljudsku pobožnost" (koja se prema njegovu mišljenju nekoć u cijelosti zasnivala na obredima plodnosti). Neki su samostalni, a drugi imaju kao privjesak i nekakvo tijelo, ili krila, ili pak izrezbarene ptičice. Jedno od najdojmljivijih pripada Isusu Kristu, koji osim razapinjanja trpi i erekciju. Između ostalih, zbirku je tijekom 19. stoljeća dopunjavao i sir William Hamilton, onaj kojega je Nelson učinio rogonjom. Tada je ormar zaključan, osim za one s "dobrim ukusom i besprijekornim odgojem". Danas je njegov sadržaj dostupan svima, kao i većina muških tajni. Neke Wittove relikvije duge su cijelu jardu, ali samo iznimno. Kama sutra priznaje tri veličine: zečju, bikovsku i konjsku. U anketi jednog američkog proizvođača kondoma došlo se do prosjeka od 14,93 cm (pouzdana brojka, ali manja od ranijih izvještaja). Više od polovice organa u erekciji imali su između pet i pol i šest i četvrt palaca (13,97 i 15,87 cm). Kirurzi normalnim smatraju svaki penis koji je u erekciji dulji od tri palca (7,62 cm). Istraživanje u jednom japanskom bordelu dalo je rezultat od pet i pol palaca, što znači, s obzirom na tehnička ograničenja koja su neizbježna na takvim mjestima, da su zapadni i istočni ud vjerojatno uglavnom iste veličine. Iz umjetničkih razloga, a i da bi istaknuli moralnu krije-post prikazanih likova, kipari ga uglavnom umanjuju. Najstariji grčki kipovi, kurqsi, vjerno prikazuju većinu proporcija, ali 85
imaju sićušne penise. Budući da su im testisi normalne veličine, modernim očima ti kipovi doimaju se čudno. Michelangelov David prkosno neobrezan, premda je bio Židov - ima privjesak ne dulji od svoga palca (doduše, ima prilično velike ruke). Današnji umjetnici također najčešće smanjuju muški organ (ili pak, kako bi istaknuli njegovu masivnost, zanemaruju samoga vlasnika, kao na fotografijama Roberta Mapplethorpea). Pod utjecajem moderne estetike, kopija tog velikog Michelangelo-va djela u Caesar's Palaceu u Las Vegasu opremljena je povećanim anatomskim detaljem kako bi se zadovoljilo publiku naviknutu na internetsku stvarnost. Neki od tih primjeraka nedvojbeno su bili podvrgnuti falo-plastici operacijama povećavanja koje se uglavnom sastoje od jednostavnog ubrizgavanja masnog tkiva kako bi se struktura podebljala. U nekom danskom uređaju primjenjuje se plastični rastezač s vijkom, kao što neki afrički narodi istežu vratove djevojaka nizom metalnih prstenova. Zabilježen je određeni uspjeh. Osim q'elovite i bolne rekonstrukcije kakva se nudi onima koji pate od ozbiljnih tjelesnih problema, kirurški pokušaji produljenja penisa uglavnom nisu preporučljivi, jer se svode na rezanje ligamenta u njegovoj osnovi, zbog čega on u većoj mjeri izlazi iz tjelesne šupljine. Bez obzira na veličinu, sve takve strukture sadrže tri štapićasta tkiva, okružena nizom omotača i poduprta mrežom elastičnih vlakana. Dva se sastoje od mreže elastičnih spremnika u spletu mekanih mišića (tkiva koje se nalazi i u crijevima i još ponegdje, te nije pod svjesnom kontrolom mozga). Treći štapić pruža se između njih. U njemu se proteže uretra, cjevčica za urin i sjemenu tekućinu. Vrh penisa širi se i tvori glans ili "glavić", prekriven kožicom ili prepucijem. Krv ulazi u uzbuđenja željnu muškost sustavom arterija koje se granaju na stotine žilica u obliku vadičepa. Ti unutrašnji spremnici su pokretači erekcije. Prazne se sustavom vena, od kojih su neke duboko, a druge na površini. Tim procesom upravlja nekoliko sklopova živaca, koji većinom djelu86
ju u parovima: jedan predlaže određenu akciju, a drugi joj se protivi. Uspon i pad muškarca ovisi o plimi i oseki krvi, kojom pak upravlja napetost mišićnih ventila oko arterija erektilnih štapića. Oni su uglavnom zatvoreni, ali kad se opuste, žilice se otvore. Krv poteče pedeset puta obilnije nego obično i ispuni spremnike (čiji zidovi se spremno opuste), uz predvidljive posljedice. Kako erekcija raste, ona potiče samu sebe: bubrenje pritišće unutarnje vene i blokira odvodne kanale. Tako vitalna tekućina ostaje gdje jest i održava stanje solidne čvrstoće. Za pokretanje te crpke potrebna je čajna žličica krvi svakih pet sekundi, ali kad se postigne okomica, naš organ uspijeva je održavati uz dvostruko manji priljev. U toj reakciji ne sudjeluje samo penis. I testisi nabubre i pomaknu se prema gore, bradavice se ukrute, srce brže kuca i povisuje krvni tlak, a zadnjica nekih sretnika pocrveni. Cim mozak pošalje obeshrabrujući signal, presudni ventili se zatvore. Čim arterijska opskrba presahne, krv se povuče i muški primjerak klone. Muškarčeva najintimnija mašinerija, poput naprednog sustava kočenja, oslanja se središnje zapovjedno mjesto i niz lokalnih kontrola. Nadzorni lanac ima podstanice u hipotalamu-su u bazi mozga i u samoj leđnoj moždini. Njegov mehanizam uključuje živce i njihove kemijske glasnike, obilje hormona i niz promjena u stanicama. Erekcija je krhko stanje, s nekoliko neovisnih zapovjednih linija, a nisu sve povezane sa seksom. Mogu je potaknuti erotske misli, ali noćne varijante tih događaja nemaju ništa s požudnim snovima. Testosteron povećava njihovu učestalost, ali nema utjecaja na one koje potiče žudnja. Čini se da više putova vodi od mozga do falusa. Neki od sporednih putova su neočekivani. U štakora je određena skupina moždanih stanica dvostruka veća u mužjaka nego u njihovih partnerica. Ona prima poruke iz nosa - a miris mnogo znači štakoru - i prenosi ih na moždane strukture koje se povezuje s erekcijom. Taj odsječak i u muškaraca pojačava 87
aktivnost kad se javlja uzbuđenje, što je naznaka povezanost između nosa i genitalija. Miševi po mirisu znaju u kakvom su srodstvu s drugom životinjom. Ženke izbjegavaju udvaranje bliskih rođaka - i to s pravom, jer su muški potomci takvih sparivanja seksualno neuspješni u divljini - i miris im kaže koje mužjake treba izbjegavati. Većina naših gena za miris izgubila je svoju funkciju, ali cijena parfema (od kojih se mnogi zasnivaju na mirisima koje životinje luče pri parenju) upućuje na to da neki ipak još djeluju. Neprilični eksperimenti s nošenim majicama naznačuju sposobnost žena da na toj osnovi razlikuju muškarce (i sklonije su partnerima koji u određenoj, ali ne pretjeranoj mjeri, mirišu poput njihovih očeva). Takvi izbori mogu imati ulogu u biranju partnera, kao što suprotni spol ne privlači neke dječake rođene bez osjetila mirisa. Stanje genitalnog organa ovisi o ravnoteži nekoliko sklopova živaca. U bitki za bubrenje sudjeluju dva glavna igrača. Para-simpatički živčani sustav, kako se naziva, doziva krv uz pomoć kemijskih glasnika koje šalje preko jaza između živca i mišića, što zatvara arterijske ventile. Njima se suprotstavlja simpatički sustav, koji igra ulogu nimalo muževnog protivnika. Nije posve jasno koji glasnik raspiruje uzbuđenje u izvedbenom dijelu cijelog tog pothvata. Većina parasimpatičara služi se tvari pod nazivom acetilholin za prelaženje jaza između odredišta električne poruke i mišića kojemu je ona usmjerena. Acetilholin je nedvojbeno dio svakodnevne ekonomije penisa. No lijekovi poput atropina (otrova koji se nalazi u smrtonosnom velebilju) imaju tek neznatan učinak na erektilnu moć, što upućuje na to da možda neka druga kemikalija prenosi presudne vijesti od živčanih završetaka do mišića. Kad nabreknuće obavi svoj posao (a katkad i prije), središnji stožer šalje poziv na umjerenost. Tada na pozornicu stupaju simpatički živci. Oni potiču lučenje noradrenalina (hormona koji sudjeluje u reakciji "borbe ili bijega" koju potiče iznenadna prijetnja). Tako se glatki mišići stegnu i arterijski ventili zatvo88
re. Vrata se odjednom zalupe i cijeli aparat se vrati svojoj trivijalnoj svakodnevici, u kojoj tavori dok se ravnoteža kontrole ponovno ne poremeti. I mnogi drugi živci služe muškom simbolu. Neki prenose poruku trljanja od osjetila dodira do mozga. Drugi kažu ejaku-lacijskim mišićima da obave svoj posao. Nadalje, penis je kao i ostali organi opremljen vlaknima koja percipiraju bol. Živci zapošljavaju i razne posrednike. Prostaglandini djeluju poput hormona dok tjeraju ciljnu stanicu na djelovanje, ali oni rade lokalno, a ne na daljinu i - za razliku od većine spomenutih kemikalija - barem jednom se raspadnu. I oni opuštaju glatke mišiće. U svim tim usponima i padovima sudjeluju i druge kemikalije, uključujući i tajanstvenu skupinu malih bjelančevina. Erektilni organ je 1998. privukao i Nobelovu nagradu. Utemeljio ju je bogati Šveđanin kako bi ublažio osjećaj krivnje zbog razaranja u kojima su služili proizvodi njegove tvrtke. Veliki izum Alfreda Nobela, dinamit, bio je smjesa silicijeva dioksida i jakog eksploziva nitroglicerina. Nobel je u starosti patio od angine, sužavanja krvnih žila u srcu. Godinu prije smrti, 1896, komentirao je "ironiju sudbine da mi je propisano da uzimam nitroglicerin. Nazvali su ga trinitrin, da ne bi preplašili ljekarnike i javnost." Odbio je uzimati taj lijek i platio je cijenu za to. Nitko nije znao zašto jak eksploziv pomaže srčanim bolesnicima. Njegovi vlastiti zaposlenici ponudili su slutnju istine. Radnici na proizvodnoj traci često su se žalili na teške glavobolje. Tek 1986. pronađen je ključ za Nobelovo srce i glave njegovih radnika. Jednostavan plin dušikov oksid (dotad zanimljiv samo kao komponenta kiselih kiša i djelomično odgovoran i za uništavanje ozonskoga sloja) na opće iznenađenje pojavio se kao bitan glasnik unutar tijela. Taj plin prolazi kroz stanice i raspada se čim bude upotrijebljen. Koliko god bio jednostavan, on je središnji igrač u ekonomiji svakog muškarca. Njegova moć prvo je otkrivena u krvnim žilama, gdje dušikov oksid opušta stjenke i povećava protok krvi (što objašnjava 89
i glavobolje i sposobnost nitroglicerina - izvora tog plina - da pomogne srcu gladnom kisika). Ta kemikalija je i sila u osnovi amil-nitrita (tvari povezane s tim eksplozivom, koja se na crno prodaje kao "brzo") koji opušta arterije i omogućuje trenutačan priljev krvi koji ovisnici o drogama prilično cijene. Taj vitalni plin proizvodi se posebnim enzimom koji razbija aminokiselinu arginin. Ta reakcija je jednostavna, ali gen za spomenuti enzim najkompleksniji je ikada pronađen, s mnoštvom prekidača i zamršenim sustavom unutarnjih kontrola koje prizivaju određene dijelove njegove strukture u nekim tkivima, a druge dijelove u drugim tkivima. Dušikov oksid obavlja mnogo poslova na mnogim mjestima: u živcima, u krvnim žilama i u imunosnom sustavu. Štakori zaraženi bakterijama njime ubijaju te uljeze. Ta kemikalija je posvuda u mozgu i sudjeluje u pamćenju, spavanju, bolu i depresiji. Mužjaci miševa u kojih je taj put oštećen mutacijom agresivniji su (dok su začudo ženke manje agresivne). Uza svoje ostale zadatke, taj plin je i prekidač za svjetla krijesnica. Dušikov oksid danas se često primjenjuje u medicini, gdje pomaže novorođenčadi s plućnim tegobama, a koristi se i u liječenju dijabetesa, visokoga krvnog tlaka, gubitka pamćenja, pa čak i opekotina od sunca. Taj slavni plin najistaknutiji je u najmuževnijem organu. Tu djeluje kao konačna poveznica u zapovjednom lancu. Signal iz živaca izaziva zapah dušikova oksida, koji zauzvrat pokreće povezani niz promjena zbog kojih pak ventili propuštaju hidrauličnu tekućinu. Kako penis neobuzdano bubri, arterije nastavljaju pumpati dušikov oksid i održavaju njegov prpošan stav sve dok se ne ukaže potreba za povlačenjem. Tada u igru ulaze simpatički živci. Dušikov oksid se razlaže drugim enzimom, arterije i ventili se zatvaraju i uzbuđenje splašnjava. Za uspješan ljubavni život potrebno je nešto više od erek-cije. Sperma mora prijeći dug put prije no što je se vlasnik odrekne. Debela mišićava cijev - vas deferens - povezuje testis s bazom uretre. Kada dođe vrijeme, stegne se kako bi potjerala 90
tekućinu prema naprijed. U bazi prostate nailazi na spremnik koji se naziva sjemenom vrećicom. Odatle nastavlja i tvori ejakulacijski vod. U odgovarajućem trenutku se masa mišića, koji se protežu oko jednog palca ili malo više oko baze penisa, stegne i izbaci sjemenu tekućinu. Tim procesom upravljaju somatski živci - sustav koji se povezuje sa svjesnim kretnjama - zbog čega muškarci uglavnom uživaju u tome. Ejakulacija ima tri faze: tekućina se istisne u bazu uretre, vrat mjehura zatvara se kako bi izbjegao skretanje u pogrešnom smjeru i na kraju, sperma štrca van. Od toga trenutka više joj nitko ne može pomoći. Hidraulični sustavi, bilo da su u divovskim rudokopima ili našim skromnim penisima, najčešće dobro rade, ali u oba spomenuta uređaja sićušna greška može zaustaviti cijeli stroj. Kako je rekao Montaigne u svojim Esejima: "Buntovna sloboda tog pruta vrlo je dojmljiva, tako drsko neposlušna u svojoj plahosti i nestrpljenju kada to ne zahtijevamo, a tako nerazumno nepouzdana kad ga najviše trebamo; tako bahato osporava prevlast volje i s toliko se umišljene tvrdoglavosti odupire svakom uvjeravanju, i ruke i uma." Impotencija (ili erektilna disfunkcija, kako je nazivaju liječnici: prvi izraz je odbačen kako bi muškarci lakše raspravljali o svom problemu) ima mnogo uzroka. Nekoć se smatralo da joj je uzrok masturbacija, navika koju je trebalo izbjegavati po svaku cijenu (iako joj se Diogen predavao u javnosti kako bi izbjegao stanje prepunih testisa; kako je filozof sam rekao: "Kad bih barem mogao utažiti glad trljanjem želuca!"). U brošuri iz 1715. pod naslovom Onania ili oduran grijeh samozaga-đenja, i njegove strašne posljedice po oba razmatrana spola, s duhovnim i tjelesnim savjetima onima koji su se već povrijedili tom čudovišnom činidbom tvrdi se da "oni koji su krivi za taj grijeh rade na uništenju vlastite vrste i na neki način zadaju udarac samome Stvaranju". Stoljeće potom, Benjamin Rush, otac američke psihijatrije, pisao je da "Masturbacija stvara slabost sjemena, impotenciju, bolno mokrenje, tabes dorsalis, sušicu, 91
dispepsiju, mutnoću vida, vrtoglavicu, hipohondrijazu, ma-nagliju, slaboumnost i smrt." Suprotno tome, 1994. je ministrica zdravstva vidjela tu naviku kao dio ljudske spolnosti, koju bi se čak moglo i poučavati u školama. Predsjednik Clinton odmah ju je smijenio. Ministrica zdravstva imala je pravo. Uzroci erektilne dis-funkcije dublji su od sebediranja. Trećina muškaraca mlađih od šezdeset u nekom stupnju pate od nje, a s godinama taj postotak raste. Liječi se samo svaki deseti slučaj, ali zbog sve starijeg stanovništva Zapada taj broj će se u sljedećih dvadeset godina podvostručiti, na tri stotine milijuna diljem svijeta. Uzroci su razni; neke se može izbjeći, a druge, nažalost, ne može. Muškarci koji pate od visokoga krvnog tlaka često ne mogu prikupiti dovoljno hidraulične tekućine da ispune svoj organ. Pušači pate od tog problema nekoliko puta više nego što je normalno (što je poslužilo kao osnova za uspješnu antiduhan-sku reklamu, u kojoj trojica muškaraca gledaju djevojku, a cigarete im omlohave). Alkoholičari i predani uživaoci marihuane suočavaju se s istom opasnošću. Moždani udar i multipla skleroza također mogu okončati erotsku aktivnost. Polovica dijabetičara pate jer im mišići gube sposobnost reakcije na živčani signal. Još gore, četvrtina onih koji uzimaju lijekove moraju se suočiti s tim problemom jer se medicina miješa u reproduktivni aparat. I klasa se također miješa u libido, jer fizički radnici više pate od te tegobe nego menadžeri, čak i kad se u obzir uzmu drugi faktori - štoviše, siromaštvo lišava muškarca muškosti gotovo jednako kao alkohol i duhan. Genitalni cjevovodi, poput onih u motornom vozilu, troše se s godinama. Starost smanjuje elastičnost arterija, kože,' mišića i - kao posljedica toga - penisa. Kako njegova tkiva postaju manje gipka, ustave se više ne mogu zatvarati i slijedi neuspjeh. Zub vremena ostavlja traga i na drugim dijelovima muške mašinerije. Neki muškarci primjećuju smanjenje silovitosti svog mlaza urina; do šezdesete godine polovica ih ima taj problem. Prostata objavljuje svoju prisutnost. U mno-
92
gih muškaraca iznad četrdesete taj organ je povećan, a neki od njih i obole od raka. Prvi znak često su ozbiljne teškoće s mokrenjem, nakon čega slijedi operacija. Samo svaki osmi muškarac zna gdje mu je prostata (tu važnu strukturu može pronaći više žena nego onih koji je doista imaju) i premda je kirurgija danas razvijenija nego što je bila, mnogi nakon operacije gube potenciju. Drugi nesretnici pate od Pevroniejeve bolesti - vlaknaste mase koja može postati tvrda i kredasta. Može prouzročiti savijanje penisa u erekciji ili pak nesposobnost postizanja same erekcije. Uzrok tog stanja nije poznat. Katkad kvrga nestane bez liječenja, ali ako se to ne dogodi, liječenje se može pokušati steroidnim kremama ili ultrazvukom. Ma kako da su nastali pacijentovi problemi, njihov opseg može se procijeniti upitnikom Međunarodnog indeksa erektilne funkcije, koji se sastoji od petnaest pitanja, ili sažetijim, evropskim Kratkim popisom seksualnih funkcija. Nizak rezultat znači da RigiScan više ne prenosi poruku o uzbuđenju, i očajni ispitanici često traže pomoć od medicine. Neki raspoloživi lijekovi su grubi, dok drugi ovise o najnovijem napretku znanosti. Katkad vodoinstalater uspije riješiti stvar i kirurgijom očistiti blokiranu arteriju ili podvezati venu kako bi smanjio curenje (premda krv ima neobičnu naviku da pronalazi put oko umjetnih prepreka). Usaci, i to neugodno nesavitljive prirode, prvi put su upotrijebljeni 1940-ih. Trideset godina potom, razvojem elastičnog silikona, medicina se okrenula polukrutim štapićima i zamjenama za erektilno tkivo na napuhavanje. Štapići se prave od gipke jezgre od srebrne žice prekrivene mekanom plastikom, dok se verzije na napuhavanje oslanjaju na spremnik slane vode i vanjsku pumpu. Najnoviji modeli sastoje se od nekoliko odsjeka kako bi mlohavi ud izgledao prirodnije i služe se pumpom u skrotumu i spremnikom skrivenim u abdomenu. U štakora je uspjelo izazivanje rasta tjelesnih stanica na predlošku propadljive tvari, i to bi uskoro moglo biti dostupno i onima koji više vole meso nego plastiku.
93
Većini korisnika takvi uređaji pomažu i stopa neuspjeha je niska. No ipak, umeci mogu prouzročiti probleme. Katkad se presele onamo gdje su nepoželjni - čak i izvan samoga uda. Kad usadak odluta, može ometati sposobnost mokrenja. Umetnuti štapić može biti bolan pacijentima koji ga dobiju, a trajna poluerekcija u kojoj uživaju tako ukrašeni muškarci nije baš elegantna. Neki pacijenti pate i od onoga što kirurzi nazivaju "Concorde-deformacijom", kad vrh penisa ne baš dostojanstveno visi jer glavić nije nabrekao, iako ostatak penisa jest. Onima koji baš ne ljube nož, tvrdoglavi organ može nabubriti uz pomoć motoriziranog ili ručnog vakuumskog uređaja. Izum koji je usisavanjem vraćao mušku krutost, staklenu cijev nazvana Peniscope, patentirao je 1917. prvak u bodybnildingu i magnat zdrave hrane Bernarr Macfadden (rođen kao Bernard, ali smatrao je da mu novo ime više zvuči poput lavlje rike). Poslije je osnovao neku religiju i nije uspio postati republikanski kandidat za američkog predsjednika. Macfaddenov uređaj otad je ostao manje-više nepromijenjenim (premda moderne verzije imaju sigurnosni ventil koji sprečava odveć revnu upotrebu pumpe). Kako tlak pada, krv pojuri i dolazi do nabreknuća. Hidraulična tekućina mora se održavati na mjestu uskim prstenom oko baze penisa, jer bi inače istekla natrag. Ta metoda je uspješna ali može biti nespretna - a penisu se mora dopustiti povratak u normalu u roku od pola sata, jer bi mu inače moglo ponestati kisika. Osim toga, neke partnerice prigovaraju na umetanje hladnog uda koji gubi toplinu jer nema optoka krvi. Kama sutra obećava jednomjesečno "povećanje" onima koji iskušaju uvarak od višnje, slatkoga krumpira, velebilja, svježeg maslaca od bizona, lišća tikovine i suncokreta. Petnaest stoljeća potom, izdavač knjige Onania davao je slična obećanja u ime svoje Tinkture za jačanje po cijeni od deset šilinga i Plodnoga praška za dvanaest. Takve stvari su s vremenom ustupile mjesto kojekakvim kemijskim mješavinama koji su bili jednako znanstveno utemelje94
ni kao i uvarci iz drevne Indije. Medicinsko načelo similia simi-libus liječi problematični organ funkcionalnom verzijom njega samoga. Ta logika navela je Rimljane da se služe magarećim penisima kao afrodizijakom, a Kinezi se i dalje oslanjaju na napitke poput Tiraninove esencije i Pilule velikog junaka, koji se temelje na istom načelu. Danas je nastupila era lijekova koji uistinu djeluju. Današnje tinkture za jačanje vraćaju krepkost muževima i neumjereno pune džepove farmaceutskih kompanija. Oni koji osjećaju najjaču potrebu rado ubrizgavaju tonik izravno onamo gdje je potreban. Uz nitroglicerin, tako se primjenjuje i papaverin, tvar koja se dobiva od maka. Umjetni prostaglandini, koji oponašaju prirodne relaksatore glatkih mišića, još bolje obavljaju posao, i to dojmljivo brzo. Devedeset posto onih koji se ne boje igle isprva su zadovoljni ali polovica odbacuje injekciju u roku od tri godine, zbog sve veće izbockanosti kože. Najnovija tehnologija uključuje lijekom punjenu vrećicu smještenu u skrotum, i cijev koja vodi prema penisu. Samo blago pritisnete u pravom trenutku i on prpošno oživi. Oni koji se služe takvim uređajima izlažu se opasnosti od prijapizma, neprolazne erekcije (kokain može imati isti učinak). Nesretnici odmah moraju pribjeći terapiji uranjanja u posudu s ledom ili ubrizgati protuotrov kako bi upaljeni organ splasnuo. U najgorem slučaju mora se pozvati liječnika koji će pustiti krv iz nabrekla tkiva prije no što nastupi gangrena. Da bi izbjegli injekcije, neki pacijenti umeću kapsulu punu lijeka u samu penilnu cijev. Medicinski uretralni sustav za erek-ciju (MUSE) - deseta muza, uz one koje se bave poezijom, glazbom, plesom i ostalim - ne radi baš dobro i može biti bolna drugom članu tima kada lijek procuri. Na tržištu je i krema s prostaglandinom koju treba utrljati na odgovarajuće mjesto, prema Diogenovoj preporuci, kao i spremnik s kemikalijama koji treba ugurati u uretru. Manjini impotentnih pomaže već i sam testosteron. Njima je sada dostupna lijekom punjena naljepnica koju se postavi na skrotum, kako bi čarobni metak bio što bliži svojoj meti. 95
Budućnost falusa preobrazila je 1998. Viagra, slavna plava pilula. Taj lijek, koji donosi najveću dobit od svih ikad prodavanih, počeo je karijeru kao lijek za srčane bolesti, ali nije imao mnogo uspjeha. A tada, u istraživanju u Merthvr Tvdfilu, došlo je do neočekivane nuspojave. Mjesni Velšani žalili su se na neželjene erekcije. Tvrtka Pfizer zainteresirala se za novu upotrebu svoga proizvoda. Uspjeh je bio takav da je tvrtka dobila Kraljičinu nagradu za dostignuća u industriji. Danas se Viagra (nazvana po Robertu Viragu, članu tima koji ju je razvio) propisuje tristo tisuća puta godišnje u Britaniji - a Sjedinjenim Državama, koje imaju pet puta više stanovnika, potrebno je petnaest puta više doza. Ta kemikalija donosi milijardu dolara svakih dvanaest mjeseci. Britanska Nacionalna zdravstvena služba tako se zabrinula zbog toga da je Ministar zdravstva Viagru nazvao rekreacijskom drogom kojoj treba ograničiti dostupnost. Oni koji je uzimaju većinom je moraju plaćati iz vlastita džepa, ali cijena od dvadesetak funti na Internetu obeshrabri malo koga. Sidenafil citrat, da se poslužimo Viagrinim stručnim nazivom, inhibira enzim na putu na kojemu se raspada dušikov oksid. Uobičajena svrha tog lanca je opustiti glatke mišiće, smanjiti opskrbu organa krvlju i održati ga mlohavim. Katkad enzim može, ako baš hoće, raditi i kad više nije potreban. Tada penis ostaje suh čak i usprkos suprotnim uputama. Viagra onesposobljava odgovornu bjelančevinu i dopušta muškom prutu da reagira kako bi i trebao na zapovijed sa središnjeg mjesta. Njezina meta pojavljuje se u raznim oblicima, od kojih je svaki prisutan u drugom tkivu i ima vlastiti biokemijski profil. Viagra djeluje nekoliko stotina puta jače na onu verziju enzima koja se nalazi u penisu nego na one koje se proizvode u srcu i mišićima (što je baš dobro, s obzirom na zahtjeve koji se postavljaju tim sustavima kada pilula obavlja svoj posao). Njezina velika snaga je njezina mogućnost da djeluje na normalnu mašineriju genitalnog uzbuđenja. Ona zapravo sprečava pre-
96
uranjeno uključivanje prekidača "gotovo", koji ometa mnoge muške nakane. Čini se da je taj lijek u propisanim količinama bezopasan. Ako ga se uzme sat vremena prije odnosa, pomaže u dvije trećine slučajeva. Viagra ima i nuspojave - glavobolju, rumene obraze i začepljen nos - ali malo korisnika se žali. Neki od zaljubljenika počinju doživljavati svoj spolni život u tehnikoloru. Tijekom snošaja svijet im postane plav jer se lijek veže s jednom verzijom enzima koji se nalazi u očima, kao i s onim koji se proizvodi malo niže. Ta nova panaceja neizravno pomaže i mužjacima drugih životinja (premda pokušaj da se njime pospješi razmnožavanje pandi u zoološkom vrtovima nije uspio pa su čuvari morali pribjeći edukativnim filmovima), jer je smanjila potražnju za junačkim pilulama i njihovim srodnicima. Penis tuljana danas stoji pet puta manje nego prije, a ima nade čak i za potentniju opremu koja krasi tigra i vuka. Devedeset posto muškaraca koji se posluže tim čarobnim medikamentom ostaju mu vjerni, ali neki se žale da nakon dvije godine (a lijek još ni nije na tržištu mnogo dulje od toga) počinje gubiti djelotvornost, kao i mnoga druga erotska pomagala. Trijumf Viagre možda je osvit doba kopulacije uz pomoć narkotika. Neki novi kandidati već objavljuju svoju prisutnost. Cialis kompanije Eli Lilly djeluje na put dušikovog oksida, i to čini brže od Viagre, a učinak može trajati cijeli dan. Neke tvari idu izravno u mozak. Ixense, koji je razvila neka japanska tvrtka, odobren je 2001. On stimulira erektilne centre, i pilula koja se stavlja pod jezik (ili sprej za nos) izvodi svoju čaroliju za samo dvadeset minuta. Povremene nuspojave mučnine i omaglice ne plaše one koji su ga iskušali (ne preporučuje se uzeti ga dok ste pijani jer bi vam tlak mogao drastično pasti). Ixense je odobren u Evropi, ali zdravstvene vlasti u Sjedinjenim Državama još dvoje je li uistinu bezopasan. Pacijenti s Parkinsonovom bolešću - poremećajem kretanja često gube želju. Levodopa, lijek koji ublažava njihove
97
mišićne probleme, utječe im i na spolni život, a mogao bi biti koristan i drugima. Mnogi lijekovi više se oslanjaju na vjeru nego na farmakologiju. Johimbin (koji se dobiva od kore nekog afričkog drveta i prodaje se kao biljna Viagra) djeluje tako što ubrzava puls i krvni tlak. Oni koji ga uzmu postaju razdražljivi, i premda im možda i pomaže u opskrbi vitalnog organa, njegov učinak u najboljem je slučaju marginalan, a može biti i otrovan. I lažni proizvodi imaju svoju ulogu, a biljni pripravci s nazivima poput Vaegra i Alprostaglandin skinuti su s tržišta nakon što su donosili oko dvadedet milijuna dolara godišnje. Sextasy - ilegalna mješavina Viagre, Ecstasvja i amil-nitrata, uistinu djeluje, ali nije nimalo preporučljiva. Viagra može pomoći u prvom činu erotskog rituala, ali stvari često pođu naopako u nekoj od sljedećih faza. Neki muškarci imaju erekciju ali ne uspijevaju ejakulirati. Neke pilule za umirenje ometaju taj proces, dok pacijenti s oštećenjem kra-lježnične moždine ili s prerezanim živcima zbog pretrpljene operacije također mogu imati problema. I operacija prostate može oštetiti grlić mjehura i skrenuti spermije s propisanog im puta. Oštećeni živci kralježnice mogu se zaobići vibratorom kojim se stimulira penis ili elektroejakulatorom, uređajem koji su prvi upotrebljavali farmeri, a danas je važno pomagalo ozlijeđenima. U rektum se umetne sonda. Dvadeset izboja od dvadeset volta dovoljno je da obavi posao. Struja stimulira živce uretre dok sjeme ne brižne, spremno za čuvanje. Za one koji imaju problema s mjehurom, odlutala sperma čak se može spasiti iz urina. Generativna tekućina katkad biva ometena time što joj je zapriječen put prema vanjskom svijetu. Neki dječaci rađaju se bez vas deferensa, što samo po sebi zatvara prolaz sjemenu. Gotovi svi koje pate od te tegobe nose jedan primjerak gena za cističnu fibrozu koji, kad je prisutan u dvostrukoj dozi, uzrokuje tešku urođenu bolest. Budući da je svaki dvadeset 98
peti Evropljanin nositelj, taj je gen važan uzrok reproduktivnog neuspjeha. Drugi pate zbog toga što su im vodovi prekinuti kao posljedica infekcije ili ozljede. I njima se može pomoći kirurgijom. U svijetu seksa, pretjerani zanos može biti jednako težak problem kao što je to i sam neuspjeh. Pritisak na osnovu penisa u pravom trenutku može odgoditi stvar, kao što mazanje anestetičkom kremom može usporiti cijeli proces. Preuranjena ejakulacija najčešće je posljedica neke emocionalne poteškoće. Nestrpljivi mužjak može potaknuti prejaku aktivnost simpati-čkih živaca, zbog čega se napinju glatki mišići, smanjuje dotok krvi u presudne dijelove i - ništa od bubrenja. Taj problem je u umu, ali može se izliječiti istim lijekovima koje se propisuje pacijentima s tjelesnom bolešću. Oko trećine svih slučajeva impotencije prouzročeno je tugom, očajem i šokom, ili pak neželjenom bliskošću s dugotrajnom partnericom. Devedeset posto deprimiranih muškaraca uopće ne mogu postići erekciju, a da bi stvari bile još gore, neki antidepresivi još im i ometaju hidrauliku (premda čudesni lijek Prozac i tu pomaže). Potrebe tih ljudi zadovoljava cijela jedna industrijska grana. Trinaest konferencija Bečkog psihoanalitičkog društva bavilo se impotencijom. Neki pacijenti pronašli su vlastite lijekove: Richard Kraft-Ebbing je u svojoj Psyc-hopathia Sezualis iz 1886. (knjizi koja uspijeva biti istodobno i perverzna i dosadna) opisao slučaj supruga kojega je njegova nova žena mogla uzbuditi samo ako bi nosila divovsku periku. On je morao odabrati njezinu boju i frizuru, i jedno pomagalo djelovalo je oko tri tjedna, nakon čega bi ga morao zamijeniti nov model. Kako izvještava Kraft-Ebbing, "rezultat toga braka, nakon pet godina, bilo je dvoje djece i zbirka od sedamdeset dvije perike". Znanosti je posve nepoznato kako djeluju perike, ili uostalom i psihoterapija, ali i takvi pristupi katkad mogu donijeti ploda. Suosjećajna rasprava s oba partnera često je korisna, a kad zakaže, uvijek možemo pribjeći surogatu. 99
Godine 2001. tvrtka Pfizer prodala je više od dvadeset milijuna tableta Viagre, što je dokaz da je tržište spremno na ozbiljne investicije kako bi se izbjeglo jalovost. Iste godine svijet je potrošio nekoliko stotina puta više kondoma, koje su većinom kupili muškarci u želji da se pobrinu za posve suprotno (no pedeset milijuna pobačaja godišnje diljem svijeta dokazuje da nisu uvijek uspješni u tome). Muškarci odavno žarko žele odvojiti svoja erogena sredstva od njihovih bioloških ciljeva, i to svim dopuštenim metodama. S druge strane, Crkva jednakom revnošću ustraje na zadržavanju te veze. Njezino gledište na kontracepciju temelji se na specifičnom tumačenju jednog slavnog teksta. Judin prvoro-đeni sin je umro i on se obratio svome mlađem sinu Onanu, s naredbom: "Priđi k udovici svoga brata, izvrši prema njoj dje-versku dužnost i tako očuvaj lozu svome bratu." Kad bi mladić "prišao bratovoj udovici (...) ispuštaše [sjeme] na zemlju, tako da ne dade potomstva svome bratu". Gospod ne bijaše baš zadovoljan time pa ga pogubi. To je temelj katoličkog protivljenja kontroli rađanja. Prema drugim čitanjima, taj grijeh se više odnosi na Onanov prkos prema ocu (što zaslužuje smrtnu kaznu u Božjim očima) nego na njegove erotske navike. Budući da je sam Juda imao dijete sa svojom snahom, začeto kad se ona maskirala u bludnicu, sudbina njegova sina doima se nepravednom, ali o tim pitanjima ovisi i sudbina milijuna. Papa preporučuje suzdržavanje. Snošaj je nekoć bio zabranjen u petak (dan Kristove smrti), četvrtak (dan kad je uhićen), ponedjeljak (dan preminulih), subotu (u počast Djevici Mariji), a dakako, na vjerskoj osnovi, i u nedjelju. Tijekom korizme, naravno, ni utorak ni srijeda nisu bili u igri. Ti spartanski užici više nisu u modi. Pesari koje su umetale žene kako bi ubile nadobudnu spermu postojali su još u faraonsko doba, a u srednjem vijeku upotrebljavalo se primitivne kondome. Njihove moderne verzije prilično su pouzdane, a kad ih se primjenjuje u savezništvu sa spermicidima,
100
obavljaju posao jeftino i dobro. Te kemikalije napadaju membranu spermija onako kako deterdženti za posuđe napadaju masnoće na tanjuru. Nažalost, one povećavaju opasnost od zaraze humanim virusom imunodeficijencije. No pokazalo se da je jednostavna tvar, natrijev jodid, djelotvoran spermicid koji ih može zamijeniti. Neugodnosti mehaničke kontracepcije (uz njezine povremene neuspjehe) dovele su do potrage za novim metodama zaustavljanja sjemene tekućine. Premda je kondom i dalje popularan, postoje novi, obećavajući načini začepljivanja genitalnog cjevovoda. Kidanje veze između testisa i vanjskoga svijeta gruba je, ali djelotvorna prepreka prolasku sperme. Vazektomija traje samo desetak minuta, a indijski kirurški prvaci mogu je obaviti za četrdeset pet sekundi (rutinu su stekli tijekom izvanrednog stanja 1970-ih, kad je demokracija bila privremeno u drugom planu i osam milijuna sirotana srezano je bez mnogo truda oko njihova pristanka). Kinezi pak ubrizgavaju super-ljepilo na odgovarajuće mjesto, što je još brži postupak, a eksperimenti s mikrovalnim kuhanjem presudne cjevčice mogli bi ga i dodatno ubrzati. Danas je operirano već pedesetak milijuna muškaraca, a u nekim zemljama to je uobičajeni postupak. Na Novom Zelandu podvrgnula joj se četvrtina stanovništva u reproduktivnoj dobi, a u Sjedinjenim Državama ta brojka iznosi deset posto. Kad se cjevčica prereze, potrebno je pedesetak ejakulacija da se sustav očisti od životodajne tekućine. Potrebno je biti oprezan još nekoliko mjeseci kako bi se izbjeglo ono što kirurzi nazivaju "napuhavanjem", naime curenjem kroz djelomično zacijeljenu ranu. Problem vrebajuće sperme, kako ga nazivaju, odgovoran je za malobrojne neuspjehe te metode kontrole rađanja. Vazektomija se u načelu može poništiti, a budući da gotovo polovica brakova na Zapadu završava rastavom, nakon čega često uslijedi drugi brak, postoji velika potražnja za tom uslu-
101
agom. Uspjeh nije zajamčen, premda odstranjivi čepovi koje danas ugrađuju neke klinike prilično olakšavaju stvar. Neki od onih koji se nadaju obratu suočavaju se s problemom: počeli su proizvoditi antitijela protiv vlastite sperme. Imunosni sustav ne reagira na prisutnost tih stanica, koje (jer su skrivene u testisima) inače nikad ne dolaze u doticaj s krvlju. Kad se te dvije tekućine pomiješaju, tijelo identificira muške stanice kao strano tijelo i napada ih. Čak i bez operacije, tisuće muškaraca zbog toga su neplodne jer njihove partnerice odbacuju njihovu spermu na svakom koraku puta. Pokušaji da se spere mrlja nesavršenstva uvijek propadaju. Vazektomija gotovo uvijek uključuje miješanje krvi i sperme, zbog čega može uslijediti neplodnost. Bez obzira na svoju budućnost u našem svijetu serijske monogamije, ta operacija ima neočekivanu prošlost, u kojoj - kao što je često slučaj mitovi muškosti dolaze u doticaj sa znanošću (ili pseudoznanošću). Vazektomija je zapravo iznova izumljena. Mnogo godina nije služila smanjivanju spolnih funkcija nego se primjenjivala u nadi da će postići suprotno. Gospoda u godinama pribjegavala su joj kad bi zakazala druga pomagala za potenciju, od perika nadalje. Spomenutoj gospodi pripadao je i W. B. Yeats. U svojem sedmom desetljeću s mnogo gorčine pisao je o svojim tjelesnim problemima, praćenim neposustalim zaljubljivanjem u mlade žene, o "dobu propadanja što me prati kao psa rep". Desetljeće potom, promijenio je pjesmu: "Držite groznim da požuda i gnjev/ U starosti mojoj obnavljaju pijev/ Ne bijahu kuga takva kad bio sam mlad/ Zbog čega drugog pjevao bih sad?" Yeats je požudnu i gnjevnu obnovu svojih uglednih godina dugovao hidrauličkom inženjeringu. Bečki profesor Eugen Steinach 1918. je godine došao na pomisao da bi se muška funkcija (ali naravno, ne i plodnost) mogla obnoviti brzim rezom kroz vas deferens. Mislio je da bi se tako povećao dotok krvi u testise i penis bi mogao skočiti u akciju. Steinachova operacija ("opći pomlađujući učinak i u životinja i u ljudi opaža se 102
u mjeri dovoljnoj da se ukloni svaka dvojba") ubrzo je stekao popularnost. U uporabu je ušao i glagol "štajnahirati", i samo u Beču se stotinjak sveučilišnih profesora podvrgnulo nare-čenoj operaciji. Među njima je bio i Sigmund Freud, koji ga je iskušao kao lijek za svoj rak, ali bezuspješno. Sudbina stanovitog gospodina Wilsona (koji je umro dan uoči svoga zakazanog predavanja pod naslovom "Kako sam se pomladio dvadeset godina") prikazala je tu zamisao u prilično mračnom svjetlu, ali Yeats se podvrgnuo predmetnom postupku 1934, pet godina prije vlastite smrti. Pjesnik je bio oduševljen rezultatima (premda su ga Dublinci počeli nazivati "časnom glavinom"). Što bi tek uspio napisati da je imao na raspolaganju malu plavu pilulu?
103
5. Osakaćeni muškarac
"U zagrobnom životu Abraham će sjediti na ulazu u Gehin-nom i neće dopustiti obrezanim Izraelitima da siđu u nj. A što čini onima koji su zgriješili? Uklanja kožice djece koja su umrla prije obrezivanja, stavlja ih na njih i šalje ih u Gehinnom." Iz židovskih svetih spisa jasno je da je prepucij simbol odbacivanja. Njihov identitet nije potpun dok se on ne ukloni. NORM se ne slaže, kao ni BUFF ni RECAR Nacionalna organizacija za obnovu muškaraca, Braća ujedinjena za buduće kožice i Ponovno pokrij penis vjeruju u Tugger - vlačni uređaj za prepucij - a ne u Talmud. Za njih je obrezivanje obično obredno zlostavljanje djece. Žele ostvariti svoje pravo po rođenju, služeći se utezima, vrpcama i elastičnim remenima koji, ako imate strpljenja (može potrajati i pet godina) vraćaju privid normalnog penisa. Neki uređaji su domišljatiji: kako ističe NORM: "Piskovi nekih velikih limenih puhača iznimno su pogodni za modifikaciju i mogu se udobno nositi unutar kožice koja se razvija. Tuba, trombon i susafon su neki od instrumenata s preporučenim piskovima." Takve ideje nisu nove jer potječu od rimskoga judeum ponđum, teške bakrene cijevi koja se postavljala oko muškog organa. Teologija naznačuje da je i Isusu pri Uznesenju vraćena kožica. Da nije bilo tako, Spašeni bi morali biti operirani u Raju da ne bi bili savršeniji od svoga Spasitelja. Kristov prepucij bio 105
je tako sveta relikvija da je bio izložen u dvanaestak crkava, a sv. Tereza Avilska upotrijebila ga je kao vjenčani prsten. Njegov posljednji primjerak nestao je tek 1983. Za Zidove je uklanjanje kožice obred prijelaza i istinski znak Saveza; u drevno doba podvrgavalo mu se čak i mrtvorođenu djecu. Neka druga društva nepopustljiva su u uvjerenju da je istinski znak privrženosti njezina prisutnost, a ne odsutnost. Grci su se užasavali i same pomisli na obrezivanje, jer je to sakaćenje ljudske forme. Dugački prepucij bio je vrlo cijenjen u njihovu homoerotskom društvu i sportaši su rado nastupali goli sve dok su mogli nositi strateški smještenu vrpcu ili kynodesme (uzicu za psa; penis je kyon, tj. pas) kako bi glavić ostao skriven. Rimljani su se još više grozili obrezivanja. Majke koje bi dopustile taj postupak na svojoj djeci bile su zadavljene garotom i obješene na križ, s mrtvim djetetom oko vrata kao strašnim upozorenjem. Kad je Saul iskušavao je li David prikladan da mu bude zet, zatražio je kožice stotinu Filistejaca (i dobio ih dvostruko više, kao izraz istinske prikladnosti kćerina izabranika). Budući da se u Bibliji što je više moguće izbjegava spomen samih muških organa, često se smatra da se taj tekst odnosi na trijumfalno odsijecanje čitavih genitalija pobijeđena neprijatelja. Tisuću godina prije Saula, Egipćani su prodrli u današnju Libiju, i na reljefu u Tebi prikazana je gomila falusa ponuđenih faraonu. Takvo ponašanje oduzimalo je neprijatelju svaku nadu u spasenje: "Neka se u Jahvinu zajednicu ne prima onaj kojemu je stučena mošnjica ili odrezano udo." Neki psihijatri vide izravnu vezu između sudbine drevnih Libijaca i one današnjih dječaka. U Freudovim djelima penis se spominje pet stotina puta, a testisi samo dvanaest puta, ali on je bio siguran da njihov gubitak potječe od istoga izvora. U slavnom slučaju maloga Hansa (u kojem je razvio ideju Edipova kompleksa i djetetove strepnje u vezi sa sudbinom njegovih genitalija) Freud je tvrdio da je "kastracijski kompleks najdublji korijen antisemitizma jer je dječačić još u jaslicama 106
čuo da Židovi režu nešto na penisu - dio penisa, kako on misli - a to mu daje pravo da prezirno misli o Židovu." Drugi stručnjaci vidjeli su obrezivanje kao koristan uvod u bol i kidanje spona s majkom, što je od goleme pomoći u okrutnom svijetu odraslih. Osnivač moderne seksologije Alfred Kinsev bušio je rupe u svojoj kožici radi užitka, a s obzirom na česte pokušaje da postigne zadovoljenje skačući sa stolca s uzetom zavezanim za testise, izlagao se i opasnosti da izgubi i druge dijelove tijela. Ma kako kožica bila istaknuta u Freudovim djelima (koji je bio gorljiv darvinist), ona se uopće ne spominje u Porijeklu čovjeka, što je čudno, jer je Darwin - u sklopu njegova neuspjelog pokušaja da razumije nasljeđe - bio uvjeren da bi se operacije izvedene na jednom naraštaju mogle manifestirati na sljedećem. To je čudan i naizgled nevažan dodatak o čijoj simbolici se više raspravlja nego o njegovoj biologiji. Čak i u anatomskim tekstovima njegova struktura često se zanemaruje i otpisuje ga se (bez dokaza) kao organ relikt, poput muških bradavica. Kao što je Aristotel odavno zapazio, prepucij nalikuje očnom kapku, finoj membrani bogato prokrvljenoj i opskrbljenoj živcima, čvrstoj izvana, a vlažnoj na unutarnjoj površini. Prekriva velik dio mlohava penisa, a u nekih muškaraca pruža se i dalje od vrška. Kad se prevuče, na unutarnjoj površini otkriva se naboran pojas pun osjetilnih stanica nalik onima na vršcima prstiju i na usnama. Poput ruke i usta, prepucij je osjetilni organ. Njegova osjetljivost važnija je za užitak od glavića, koji je manje osjetljiv na dodir čak i od tabana. Nije jasno što bi još mogao činiti, premda njegove stanice pumpaju mnogo prostaglandina, a u štakora (ne u ljudi) njegove izlučevine tako su privlačne ženkama da mužjak bez te važne strukture teško nalazi ženke. U novorođenčeta'je kožica priljubljena i teško ju je prevu-ći. U kasnijem životu olabavljuje se; većina dječaka obavi taj proces do treće godine života. U erekciji se kožica povuče jer je povećanom organu potreban veći prekrivač. 107
Svi sisavci imaju prepucij, ali samo Homo sapiens ima potrebu da ga uništava. Masakr se obavlja u različitim stilovima, od kojih su neki više, a neki manje junački. Amerikanci se odlučuju za radikalnu opciju "visoko i usko" kojom se uklanja više od polovice kože penisa, dok je prvotna židovska metoda (koja se danas primjenjuje u velikom dijelu islamskog svijeta, a Zidovi su je odbacili krajem biblijskoga doba jer su se rabini zabrinuli da se njihova pastva ne razlikuje dovoljno od nežidova) bila mnogo manje destruktivna. Nakon operacije glavić ogrubi i gubi dio svoje već ograničene osjetljivosti. Majmonid, filozof iz 12. stoljeća i povjesničar judaizma, zalagao se za obrezivanje upravo na toj osnovi. U svom Vodiču za zbunjene opisao je tu operaciju "kao sredstvo za ispravljanje muških moralnih mana. Tjelesna ozljeda nanesena organu upravo je željene vrste; ne remeti nijednu životnu funkciju niti uništava moć začinjanja. Obrezivanje naprosto umanjuje pretjeranu požudu." Sto je još važnije, kako je on mislio, ženi koja ima neobrezana ljubavnika teže je ostaviti ga i vratiti se mužu, što joj je dužnost. Raspoloživi podaci uglavnom se pristrano prikazuju, ali donekle potvrđuju Majmonida. Neki muškarac, obrezan u odrasloj dobi, opisao je kopulaciju prije i poslije tog događaja kao film u boji u usporedbi s crno-bijelim. I žene (doduše, uzorak koji se odazvao na istraživanje jednog biltena koji se protivi obrezivanju) tvrde da više vole one netaknute. Izvještavaju da se vlasnici dorađenih penisa moraju više truditi, a njihovim partnericama teže je postići orgazam. Operacija se opravdava na mnoge načine. Nekoć su je preporučivali kao lijek protiv masturbacije. Predsjednik Kraljevskoga koledža engleskih liječnika 1890-ih godina bio je vrlo izravan: "Clarence je bio ovisan o tajnome poroku koji je čest među dječacima. Obavio sam obrezivanje. Zaslužio je pravednu kaznu bolova za svoja zabranjena zadovoljstva." Budući da je samozadovoljavanje zapravo češće među onima koji su bili podvrgnuti spomenutom postupku, predsjednik nije imao pravo. Kellogg (onaj poznat po kukuruznim pahuljicama, bio 108
je predan toj navici i izumio je svoje žitarice kao dio stroge dijete kojom bi se odviknuo) bio je radikalniji. Preporučio je srebrnu žicu: "Prepucij, ili kožica, potegne se naprijed preko glavića, i iglom u koju je udjenuta žica probode se s jedne na drugu stranu. Kad se žica provuče, krajevi se zavežu i odrežu. Tako erekcija postaje nemoguća, a blaga iritacija koja tako nastane djeluje kao najjače sredstvo za svladavanje sklonosti predavanju toj praksi." Gospodin Graham, onaj pak koji je izmislio graham-krekere, imao je više povjerenja u dijetu i smatrao je da su biskviti dovoljni da bi se potisnulo to iskušenje. Petina muškaraca na svijetu - ukupno sedam stotina milijuna - obrezano je, a dok vi pročitate ovo poglavlje, tom zbroju dodat će se još jedna tisuća. Iako Zidovi čine tek malen dio globalnog iznosa, ona je najpoznatija upravo po njima. Sam obred - bris - odvija se osmoga dana po rođenju (zato redovnice na Novu godinu čestitaju jedna drugoj sretnu Cirkumciziju). U današnje doba napredne neonatalne njege roditeljima se dopušta da odgode taj događaj do tjedan dana nakon što nedonošče izađe iz inkubatora. Njihova vjerska pravila su stroga (pomnijim čitanjem otkrivaju se naznake da bi trebalo obrezati čak i njihove goste). Prethodno dorađene obraćenike mora se podvrgnuti ubodu u penis, što uznemiruje etiopske Zidove koji se preseljavaju i Izrael i smatraju da su ionako u potpunosti Zidovi. Nekoć se operacija obavljala naoštrenim noktom stručnjaka, koji se naziva tnohel, ali danas se primjenjuju posebni instrumenti, poput ugrijane žice, Winkelmanove stezaljke ili Plastibella umetnutog ispod kože prije no što nož stupi na pozornicu. Mohelovo obredno sisanje krvi odbačeno je. Kuran ništa ne kaže o toj praksi, ali i islam inzistira na njoj. Na turskom kraljevskom dvoru u otomansko doba jednom je obrezano deset tisuća dječaka, a ponegdje je grupno obrezivanje još uobičajeno. Postupak je dosegnuo vrhunac u Jemenu, gdje se s adolescentova penisa uklanjala sva koža, kao i s trbuha, od pupka do mošnje (tko bi ustuknuo, ugrozio bi svoje 109
izglede za ženidbu). U Koreji je ta navika bila nepoznata sve do stjecanja nezavisnosti 1945. Uobičajila se u vrijeme Korejskog rata s dolaskom Amerikanaca, koji su predstavljali uzor Korejcima, i tijelom i duhom. Danas joj se podvrgava devedeset posto dječaka, često u tinejdžerskoj dobi. Taj postupak poznat je u mnogim društvima koja nisu bila u doticaju s Bliskim istokom niti njegovom američkom dijasporom. Australski narodi nekoć su rezali ne samo kožicu nego i preko osnove uretre, zbog čega su urin i sjeme brizgali nekoliko centimetara prije svog prirodnog izlaza. Za to je potrebno obaviti nekoliko operacija, a u nekih skupina izvodi se otvaranje i širenje cijele uretralne cijevi (što psihijatri pripisuju zavisti na vagini, ali možda je zapravo povezano sa željom plemena da se poistovjeti s klokanom, koji ima rascijepljeni organ). Bez obzira na izgovor, običaj je uistinu star. Na crtežu iz Saqqare iz 2400, pr. n. e. prikazani su svećenici u hramu kako rade na dvojici mladih plemića, a u popratnom tekstu upućuje ih se da ne dopuste svojim pacijentima da se koprcaju niti onesvijeste prije no što se posao obavi. Sam Mojsije bio je prihvaćen na dvoru i ostao je netaknut. Zbog toga je nastupio neugodan trenutak u vrijeme Izlaska, nedugo potom: "Kad se na putu Mojsije zaustavi da prenoći, navali na njega Jahve da ga ubije. Ali Sipora [Mojsijeva žena] pograbi oštar kremen, obre-za svoga sina i kožicom se dotakne Mojsijevih nogu: "Zaista si mi ti krvav muž", reče. I Jahve ga pusti." Taj zagonetni tekst naznačuje ulogu obrezivanja kao obreda plodnosti. Drugi zamišljaju još dalju i mračniju povijest. Zarezotine na kostima naših sedamsto tisuća godina starih predaka iz pećina Atapuerca na sjeveru Španjolske upućuju na to da je možda riječ o žrtvama ljudoždera. U to doba uravnotežena je prehrana sadržavala i najfinije moguće meso. Za neke od šezdeset kultura o kojima se zna da su se prepuštale toj praksi, bližnji su bili drugi po važnosti izvor bjelančevina. Obrezivanje i misa - pretvaranje vina u meso - možda su ostaci obredne antropo-fagije koju bismo htjeli zaboraviti. 110
No moda se mijenja i kad je riječ o obredima i o dijeti. Obrezivanje je još popularno u Sjedinjenim Državama (uostalom, predsjednik Lincoln svoju je naciju nazivao "gotovo izabranim narodom") ali je u opadanju. Nakon 90-postotne stope iz 1960-ih, danas se tome podvrgava oko polovice američkih dječaka (više među bogatima nego medu siromašnima i više među bijelcima nego među crncima). No čak i tako se svake minute gube dva prepucija, a operacija je tako česta da trećina onih na kojima se obavi ne shvaćaju što im se dogodilo (još je veći postotak žena koje ne znaju cijeniti što su njihovi muževi podnijeli). U Britaniji se rjeđe izvodi, na oko petini odrasle muške populacije, ali taj broj brzo pada. Većina muških pripadnika kraljevske obitelji jest među odabranima, ali govori se da je princeza Diana odbacila tu praksu kad je riječ o njezinoj djeci. Prevlast tog obreda u Novom svijetu potječe od znanosti (ili pseudoznanosti). Neki liječnici preuzeli su Darwinovo gledište: prepucij je organ relikt i budući da je čovjek superioran životinjama, više mu nije potreban. Osnivač časopisa Journal ofthe American Medical Association Lewis Sayre zastupao je medicinsko shvaćanje iz 19. stoljeća poznato kao refleksna neuroza, prema kojemu se uzroke bolesti pronalazilo u nadra-ženosti drugih dijefcva tijela. Postao je poznat kao Kolumbo od Prepucija kad je otkrio da se brzim rezom skalpelom vraća gibljivost paraliziranu tijelu. Ubrzo nakon objavljivanja svoga rada "Anemija kičmene moždine s djelomičnom paralizom i nedostatak suradnje zbog nadraženosti genitalnih organa", pokazalo se da njegova metoda liječi kilu, zatvor i trovanje mjedi. Savreova škola bila je tako uspješna da je njegova doktrina postala dio standardnog poroda. Usprkos tako besmislenim tvrdnjama, postoje neki podaci o malenoj koristi po zdravlje manjine dječaka. Prije rođenja prepucij je priljubljen na glavić, i kao posljedica toga, teško je prevući, kožicu većine novorođenih dječaka. Roditelji će se možda zabrinuti ako se ona pri uriniranju napuhne nalik na balon, ali to se ubrzo razriješi samo od sebe. U jednom od stotinu 111
slučajeva ta nemogućnost prevlačenja, fimoza, zadržava se i u odraslom dobu. To otežava osobnu higijenu i može prouzročiti infekciju. Nitko ne obrezuje uši da bi spriječio nagomilavanje voska, ali problem s penisom rješava se uklanjanjem kožice (a liječi se blagom steroidnom kremom). Rak penisa pogađa oko jednog neobrezanog muškarca od stotinu tisuća, ali među obrezanima još je rjeđi. Bilo bi potrebno barem stotinu tisuća operacija da se spriječi jedan slučaj tog raka (od kojega obolijevaju gotovo isključivo stariji muškarci). Na jednu smrt od raka penisa dolazi dvjesto pedeset smrtnih slučajeva od raka jajnika ili dojke. Mnoge djevojčice koje su izložene riziku od tih bolesti može se genetičkim testom dijagnosticirati pri rođenju i kirurgijom im poboljšati izglede preživljavanja, ali nitko ne bi prihvatio da im se zbog toga uklone dojke ili jajnici. Svaku ženu, koja je navršila trideset godina i rodila, savjetuje se u vezi s opasnostima i mogućim dobrobitima prije nego odluče hoće li se podvrgnuti operaciji. Čini se da dječaci ne zaslužuju takvu obzirnost i operacija se izvodi bez pretjeranog razmišljanja o njihovim osjećajima. Medicinsku odluku da se to učini donose ljudi koji nisu liječnici, a neki liječnici misle da je razina bola viša nego što bi je podnijela odrasla osoba. Djeca nimalo ne uživaju u tom iskustvu, jer nakon što se bris obavi, krvni tlak i puls ostaju visoki, a normalan san ne vraća se barem nekoliko dana. Kada nakon nekoliko mjeseci dođe vrijeme za cijepljenje, operirani dječaci mnogo teže podnose iglu od onih kojima je to prvi doticaj sa svijetom medicine. Posvuda su kirurzi (većinom oni koji su i sami obrezani) skloniji toj praksi od ostalih liječnika. Manje od polovice britanskih liječnika opće prakse preporučilo bi taj postupak za fi-mozu, ali devedeset posto kirurga učinilo bi to bez problema. U Sjedinjenim Državama obrezivanje stoji tristo dolara (za rad od nekoliko minuta) i ostaje popularno među onima koji ga poduzimaju. Privrženost njihovih kanadskih kolega toj vrsti kirurgije splasnula je čim ju je osiguranje prestalo plaćati, a s
112
ove strane Atlantika, Nacionalna zdravstvena služba sada je plaća samo na područjima na kojima živi mnogo doseljenika, gdje bi dječaci koje se obrezuje zbog religijskih razloga inače mogli biti izloženi na milost i nemilost amaterima. Sam postupak nije bez opasnosti. U 19. stoljeću je zaključeno da je nekoliko epidemija sifilisa i tuberkuloze poteklo od zaraženih mohela, koji su sisali krv iz rane. Infekcija je još problem u milijunima operacija koje se izvode u nehigijenskim uvjetima u zemljama u razvoju. Na primjer, u Turskoj, gdje taj posao često obavljaju brijači, povremena nuspojava je gangrena. Čak i nakon stručno izvedene operacije može se suziti ure-tra jer je dotok krvi u nju ometen i urin izlazi u obliku raspršenih, bolnih kapljica. Šteta nanesena odveć revnim rezbarenjem također može predstavljati opasnost. Može doći do zakrivljene erekcije zbog nedovoljno preostale kože, a mogu nastati i jezičci tkiva između glavića i tijela penisa. Kao što liječnici često kažu, jedna operacija povlači drugu; ta poslovica vrijedi i ispod pojasa kao i drugdje. U jednom slavnom slučaju operaciji su podvrgnuti muški identični blizanci. Jedan od njih, John, pretrpio je tešku ozljedu pri operaciji i odgojen je kao djevojčica, Joan. Neko'""vrijeme bila je sretna, ali nakon dva desetljeća odlučuje se na drugu operaciju, ženi se i usvaja djecu. Dječacima kojima se to dogodi isplaćuju se goleme svote i obrezivači su mnogo oprezniji nego što su nekoć bili. I Obrezivanje je, poput puštanja krvi, godinama bilo lijek u potrazi za bolešću. Poveljom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta teži se okončati prakse koje štete zdravlju djece. Prihvatile su je sve zemlje osim Sjedinjenih Država i Somalije. Šveđani su donijeli zakon koji zabranjuje takve napade na djecu. Oni kažu da je za svako liječenje potreban obaviješteni pristanak, a ako je operacija potrebna zbog društvenih razloga, zašto ne čekati dok dijete ne bude dovoljno staro da se samo odluči? Nitko se ne rađa kao Židov ili musliman; dijete ima židovske ili islamske roditelje i, barem ponegdje, može slobodno odlučiti 113
hoće li prihvatiti roditeljska vjerovanja. S kojim pravom jedan naraštaj određuje erogene navike sljedećega? Ljudi u razvijenom svijetu većinom se užasavaju sakaćenja djevojčica (koje se nekoć opravdavalo slično kao što se još opravdava za dječake), ali njihovu braću napada se gotovo bez pitanja. Američka akademija za pedijatriju, nekoć revni amputato-ri, ne ustraje više na svojim starim savjetima; kaže da majke i očevi trebaju sami odrediti što je u interesu djeteta. Danas se nijedna medicinska organizacija na svijetu ne zalaže za obre-zivanje. Samo četvrtina nemodificiranih očeva podvrgava sinove tom postupku, a čak i oni koji su ga i sami pretrpjeli nisu toliko revni kao nekoć. Mala operacija je ona koja se obavlja na nekom drugom, naravno, ali velika većina Amerikanki i dalje smatra da je reducirani organ estetski privlačniji, pa bi stoga ta plemenita tradicija njihove nacije mogla opstati. Dio sjevernoameričke opsesije nožem potječe od dvojbene medicine 19. stoljeća, ali dio se temelji i na proučavanju spolnih bolesti u Kanadi prije četrdeset godina, u kojemu je zaključeno da se obrezani rjeđe zaraze nego oni koji su zadržali kožicu. Rezultat je bio prilično jasan, ali istraživači su zanemarili, kao i oni poslije njih, da se te dvije skupine možda razlikuju i po svojim seksualnim navikama, jer su kanadski Zidovi općenito bili vjerniji od svojih kršćanskih srodnika. Zato je to tumačenje istraživanja sporno. AIDS je iznova doveo kožicu u prvi plan, kao i nejasnoće u vezi s njom. U malenom istraživanju kenijskih vozača kamiona koji opće s prostitutkama nađeno je da se obrezani zaraze osam puta rjeđe nego muškarci iz plemena koja čuvaju svoje prepucije. Neki kažu i da obrezivanje djece može objasniti zašto je stopa zaraženosti na Filipinima i Bangladešu (gdje je obrezivanje rašireno) znatno niža nego u Tajlandu i Kambodži, gdje je ta vrsta kirurgije rijetka. Ma kako te brojke bile uvjerljive (a kirurzi ih itekako reklamiraju), nekoliko faktora komplicira situaciju. Upotreba gorkog bilja za sušenje vagine uobičajena je u nekih afričkih naroda koji 114
cse ne obrezuju, što bi moglo povećati stopu prijenosa. Osim toga, obrezivanje je muslimanski običaj, a islamska kultura svojim pozivima na vjernost možda usporava širenje virusa. Štoviše, podaci ponegdje upućuju u suprotnom smjeru. U Tanzaniji i Ruandi (gdje je operacija uobičajena) vlada visoka stopa zaraženosti HlV-om - a Sjedinjene Države, gdje je AIDS najrašireniji od svih zemalja razvijenog svijeta, imaju daleko najveći udio obrezane populacije. Neka istraživanja čak naznačuju da su obrezani izloženiji, a ne manje izloženi bolestima poput herpesa. Liječnici danas odbacuju pomisao o ikakvoj povezanosti genitalne kirurgije i spolnih bolesti. Kakva god bila istina, mnogi vjeruju da spominjana operacija može zaštititi od spolnih bolesti. U Keniji (gdje više od polovice netaknutih kaže da bi se rado riješili kožica kad bi imali priliku) osnivaju se privatne klinike. I ondje i drugdje smatra se - pogrešno - da su muškarci bez prepucija imuni na te bolesti. Takva uvjerenja povećavaju stopu širenja virusa humane imunodeficijencije jer mjesne prostitutke s takvim klijentima radije prihvaćaju snošaj bez zaštite. Bez obzira štiti li obrezivanje od trovanja mjedi ili AIDS-a, medicinski razlozi za uklanjanje prepucija u najboljem slučaju su nepotvrđeni dokazima, a oni koji ga obavljaju moraju shvatiti da to čine iz simboličkih, a ne znanstvenih razloga. Njegov simbolički rođak, kastracija, i sama je počela kao simbol, ali otišla je mnogo dalje. Za Aristotela testisi su bili samo utezi koji su sjemenovode održavali ravnima, dok je^it muškosti doticala iz krvi. Jedan eksperiment bio je dovoljan dokaz da nije imao pravo. Godine 1849. njemački biolog A. A.\ Berthold presadio je par testisa u pjetlića čiji su testisi bili izvađeni dok je bio mlad. Većina ptica u takvom stanju nema pe- ! rje jarkih boja i krijestu koju imaju odrasli pijetlovi, ali, kako je I Berthold izvijestio o svom pacijentu, "Sto se tiče glasa, spolnog nagona i braduše, to je pravi pijetao", što je čvrst dokaz da je životinji nedostajao signal iz testisa.,Orhidektomija, kako se ta operacija katkad naziva (cvjetovi orhideja donekle nalikuju 115
testisima) danas se često koristi u proučavanju veza između genitalija i ostaloga tijela. Ta procedura počela je mnogo prije Bertholda. Stari autori vjerovali su, poput Aristotela, da neke životinje same izvode taj postupak: "Kada dabar bježi od lovca, odgrize svoje testise" (nesrećom po dabra, lovci su zapravo tražili sam organ radi ri-cinusova ulja, a ne testise). Ljudi su počeli škopiti životinje prije oko devet tisuća godina, kad se javlja i prvi plug. Bikovi ne žele surađivati u vuči tih naprava sve dok ih se tako ne obradi, pa početke orhidektomije treba tražiti ubrzo nakon početaka poljoprivrede. Možda je i mnogo stariji, jer su prvi Evropljani koji su sreli afričke Bušmane uočili njihovu naviku da odgrizu sinu desni testis u nadi da će tako postati bolji lovac. Prvi zemljoradnici su i sami vjerojatno bili podvrgavani tome. U prvim opisima kastracije ljudi govori se o kremenom nožu, reliktu iz kamenog doba. U drevno doba ta je operacija uistinu bila okrutna. Oko testisa - a katkad i oko penisa - vezalo se tanko uže, i amputacija je mogla početi. Ono što je preostalo spalilo bi se užarenim željezom ili katranom. Žrtva je trpjela žeđ dok joj rana ne bi djelomice zacijelila, a tada bi joj dali velike količine vode dok mokraća ne bi prsnula kroz oži-ljak. Mnogi su pritom umrli i kastrirani robovi bili su nekoliko puta skuplji od netaknutih. Možda je visoka stopa smrtnosti među tako vrijednim tovarnim životinjama dovela do toga da se ozbiljno sakaćenje zamijeni obrezivanjem. Sam Stari zavjet protivi se kastraciji (čak i životinja), osim kao kazni. Povezuje ju sa stranim zemljama Asirijom i Perzijom, domovinama prvih zemljoradnika. Skiti (koji su, kao što je napomenuo Hipokrat, imali vlastite genitalne probleme) kastrirali su pastuhe kako bi lakše upravljali njima i smanjili broj borba za parenje. Danas se prema konjima postupa na isti način. Bikove se reže da bi bili krotkiji, da bi brže rasli i proizvodili više sočna mesa; prasce se kastrira da se ukloni miris nerasta, vonj feromona u truplu (danas postoje pasmine bez tog vonja, što spašava neke prasce 116
od gorke sudbine). Ljudožderski karipski Indijanci iz Novog svijeta također su tako obrađivali svoje zarobljenike ne bi li bili ukusniji. Kad se kućnim ljubimcima uklone testisi, oni postaju manji davež jer psi više nisu tako ludi za označavanjem teritorija, a ni mačci ga više ne prskaju odurnim sprejem. Za većinu domaćih životinja koristi se uska elastična vrpca oko skrotu-ma - elastrator, ili burdizzo, stroj za gnječenje mladih testisa. Za kućne ljubimce odabire se kastracija. Novo cjepivo, kadro zaustaviti proizvodnju testosterona na izvoru, uskoro bi moglo poništiti potrebu za izravnim rezanjem. Uklanjanje testisa često poprima religijsku notu, začinjenu mržnjom prema seksu, tom vražjem djelu. Mistici su se sakatili, a sirijski sljedbenici božice Kibele trčali su ulicama sa svojim odsječenim organima i bacali ih u najbliži prozor. Njezin družbenik Atis navodno je sam odrezao vlastite genitalije i ritual se izvodio na njegov blagdan, 24. ožujka (slučajno baš moj rođendan). Britanski muzej ima brončanu kibelijansku kastracijsku štipaljku pronađenu u Temzi, a rimsko poprište njegovih sljedbenika zakopano je u temeljima bazilike sv. Petra. Širenjem kršćanstva, neki hramovi bili su posvećeni Djevici Mariji i kršćanstvo je zadržalo određeni interes za obrezi-vanje, jer je sam Krist u svom deseksualiziranom stanju imao neke atribute Atisa. Lincolnski biskup Hugh, koji je umro oko 1200, zamolio je za pomoć anđela koji mu je odrezao muškost kako bi ga oslobodio nečistih želja. Slijedio je plemenitu tradiciju, jer se pojmovi vezani za obrezivanje i škopljenje spominju više od stotinu puta u Bibliji kralja Jamesa. Kastracija je održavala vezu s Crkvom dugo nakon što je ona drugdje odumrla. Kastrirani pjevači prvi put su se pojavili u 16. stoljeću kad su vlasti inzistirale na tome da u zborovima ne smije biti žena, u počast zapovijedi sv. Pavla da žene u crkvi moraju šutjeti. S vremenom su napustili tu zamisao, premda su kastrati konačno odbačeni tek 1902, papinskim ediktom da "oni pjevači koji su, recimo to tako, 'nesavršeni' na tjelesnoj ravni, ni u kojem slučaju ne smiju u Sikstinsku kapelu". 117
Takvi pjevački majstori i dalje su se pojavljivali na pozornici. U Italiji 18. stoljeća nekoliko tisuća dječaka godišnje trpjelo je nadajući se karijeri. Najslavnijeg od njih, Farinellija, pozdravljali su poklicima "Pozdrav škopcu!" gdje god je nastupao. Posljednji, Alessandro Moreschi, koji je umro 1922, načinio je samo jednu snimku opernog kastrata u pjevu (nažalost, pomalo falš). No nekoliko djela napisanih za njih opstaje, uključujući Mozartov Exsidtate, Jubilate. Danas te uloge pjevaju "fal-seti", koji su uvježbani za upotrebu visokih registara, ali malo je muškaraca s urođenim nedostatkom testosterona (i odgovarajućim nemutiranim glasom) napravilo karijeru kao svojevrsni prirodni kastrati. Ukloniti testise može biti uistinu ljekovito, na više načina. U Indiji eunusi su se kandidirali na izborima sa sloganom da su, zbog toga što ne mogu imati djece, manje podložni korupciji. Ako se operacija izvede dovoljno rano, spriječit će i druge muške nesreće, od akna do ćelavosti. Na kineskom dvoru eunusi su bili poznati po dugovječnosti (posljednji na carskom dvoru doživio je devedeset treću), a za njima ne zaostaju ni njihova zapadna subraća. U Sjedinjenim Državama 1930-ih orhidektomija se primjenjivala bez mnogo razmišljanja, kao lijek -ili kao kazna - za masturbaciju i lakša kaznena djela. Četrdeset godina poslije, istraživanjem tih nesretnika koji su još živjeli u bolnicama za mentalne bolesti pokazalo se da su živjeli trinaest godina dulje od svojih neuškopljenih vršnjaka. Trinaest godina je dugo; napokon, pušenjem dvadeset cigareta na dan skraćujete život samo za u prosjeku pet godina. To govori nešto o moći testisa. Miš tobolčar dobar je primjer toga u životinjskom svijetu. Mužjaci na proljeće postaju teritorijalni i bore se za svoje mjesto pod suncem i za partnericu. Dospiju pod takav stres da svi uginu prije no što njihove partnerice imaju okot. Ako ih u mladosti kastriramo, poživjet će još godinu dana ili više - a to je za miša cijeli jedan život. Orhidektomija pobuđuje i imunosni sustav. Kastrirani štakor gorljivije se brani od nametnika nego što to čini njegov 118
neobrađeni brat. Isto tako, netaknute losove češće napadaju štrkovi - zla stvorenja čije se ličinke ukopaju u kožu - nego one koji nemaju testise. Neki sojevi miševa prenose gene koji ih čine imunima na smrtonosnu bolest mišjih boginja. Na nju su donekle otporne samo ženke i kastrirani mužjaci, jer izlu-čevine iz testisa zaustavljaju obrambene mehanizme. Čini se da muški hormoni potiskuju tjelesnu policiju. U ptica, mozgom se vlada odozdo. Uklonite testise mužjaku mlade japanske prepelice i pred-očno područje (pet puta veće u mužjaka nego u njegove partnerice) se neće razviti - s njegovim spolnim životom je gotovo. Problem se rješava dozom esencije testisa. Neke vrste zimi pretrpe gubitak muške funkcije jer im testisi utonu u zimski san. Erotski interesi nestanu do sljedećeg proljeća. Mnogi sisavci odustali su od gonada u ime znanosti. U većine njih se prostata i sjemenovodi smanje i struktura mozga se promijeni. Štakori u tom stanju pojačavaju sintezu dušikova oksida (Viagrine mete) u hipotalamusu i zbog toga se ponašaju više kao ženke. Takve životinje katkad gube svako zanimanje za parenje. Na primjer, kastrirani psi ne reagiraju na kuju koja se tjera. Rezus-majmuni zadržavaju želju ali postaju izbirljiviji, privlače ih neke partnerice ali ne i druge, dok štakore cijelo to iskustvo zbunjuje i kastrirani mužjak i dalje se penje na svoju prijateljicu dugo nakon što je odustao od svih pokušaja kopulacije. U njihovu svijetu skrivaju se neke poruke za lincolnskog biskupa i njegove sljedbenike. Hildegarde iz Bingena (poznatija po svojoj sakralnoj glazbi) živo se zanimala za erotska pitanja, poput mnogih redovnica. Vjerovala je u uobičajenu zabludu da oni koji izgube testise gube i "muževni vjetar koji uzdiže deblo do pune visine. Deblo se ne može uspraviti i orati ženu poput tla... kao što plug ne može orati zemlju ako nema sječiva." Zapravo, veze između kastracije i "muževnog vjetra" uopće nisu jednostavne. Neki muškarci koji u odrasloj dobi izgube testise odmah prestaju kopulirati, ali drugima su za to potrebne godi-
119
ne. Čak i oni koji odustaju od snošaja katkad imaju noćne erek-cije, a oko petine kastriranih nastavljaju normalan erotski život (dakako, bez izgleda da će imati djecu). Premda su njeni učinci na spolnu moć nepredvidljivi, operacija je dugo diskretno služila u rješavanju problema s prijestupnicima zakona koji se odnose na žudnju. U Njemačkoj se počela primjenjivati od 1933, ali Danci su sličan zakon donijeli još četiri godine prije. Ondje se njezina upotreba nastavila (uz pacijentov pristanak i uz psihoterapiju) sve do 1970-ih. Mnogi prijestupnici znatno su popravili svoje ponašanje. Takvo liječenje danas ni u kojem slučaju ne može postati obvezatno jer krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, i to na više razina, od osobne slobode do zabrane mučenja. Krajem 19. stoljeća, predsjednik Američke udruge za proučavanje slaboumnosti pozivao je na prisilnu kastraciju "šljama i ološa ljudskoga roda... degenerika, imbecila, defektnih delinkvenata i epileptičara... čak i s pojačanim seksualnim impulsima". U drugom istraživanju za silovanja se okrivljavalo "primitivne impulse crne rase" i predložilo se napredan lijek, potpuno brisanje genitalnih organa. Stotinu godina poslije, Kalifornijski penološki odsjek se složio i 1996. uključi-o kemijsku kastraciju u svoj domišljat popis kazni. Kako se navodi u Zakonu AB 3339: "svaka osoba prvi put osuđena za navedene spolne delikte, u kojima je žrtva mlađa od trinaest godina, može biti obvezatna uzimati medroksi-progeste-ron acetat uvjetno, a osoba koja se osudi za drugi takav delikt mora uzimati lijek dok je na uvjetnoj slobodi". U ponešto zlokobnom dodatku navodi se da "Ako se osoba svojevoljno podvrgne trajnom kirurškom zahvatu... na nju se ovaj odjeljak ne može primijeniti." Kemikalija se mora uzimati na neodređeno vrijeme i može se prisilno davati trinaestogodišnjaku koji je spavao s dvanaestogodišnjakinjom. Taj zakon uslijedio je nakon histerije oko seksualnih predatora: muškaraca koji progone djecu. Svake godine u Sjedinjenim Državama zlostavlja se pola milijuna djece, a neki kažu da takvu 120
sudbinu pretrpi svaki šesti Amerikanac. Zatvaranje krivaca stoji dvije milijarde dolara godišnje, a nakon puštanja na njih se primjenjuje širok raspon kazni. U Louisiani moraju nositi pločice s popisom svojih zločina, a u Oregonu su dužni staviti slovo M (kao engl. molester, zlostavljač) u prozor. Neki su prisiljeni nositi prijemnike sustava za globalno određivanje položaja, kako bi ih se moglo neprekidno pratiti. Nekoliko država objavilo je registre prijestupnika i mnogi od njih su napadnuti ili istjerani iz svog doma. Kampanja žutog tiska u Britaniji također je prouzročila proganjanje (dijelom usmjereno i prema pedijatrima, čije zanimanje donekle zvuči slično onome koje prakticiraju pedofi-li, barem u prva tri slova), ari jedno ubojstvo. Kaliforniju je slijedilo nekoliko država. Zakon u Montani predviđa kiruršku kastraciju silovatelja nakon prvog zločina, a Teksas zahtijeva isto, doduše s pristankom, jer da je operacija jeftinija od kemijske obrade. Jednom zatvoreniku u Georgi-ji rečeno je da mu se testisi moraju ukloniti ako želi izaći. Na presudu je uložena žalba. Sama Kalifornija, koja ima sedam puta više zatvorenika po glavi stanovnika od Britanije, pušta deset tisuća takvih prijestupnika svake godine, i svi su podložni zakonu o kemijskoj kastraciji. Neki pravnici se zgražaju: je li to kazna ili terapija - a ako je terapija, zašto je prisilna? Američki savez za građanske slobode naziva taj zakon barbarskim. I Američka medicinska udruga protivi se prisilnom liječenju kao uvjetu za puštanje. Liječnici ističu da se takvi kriminalci dijele na različite skupine. Neki poriču svoja djela, neki priznaju ali okrivljuju izvanjske pritiske, npr. drogu, dok treći iskazuju nasilno, a ne seksualno ponašanje. Manjina ih pati od parafilije: uzbuđuje ih bol i poniženje usmjereno prema djeci. Često očajnički žele pobjeći od svoje opsesije, ali ne uspijevaju. Tim rijetkim prijestupnicima može se kemijski pomoći, ali nasilni pojedinci vjerojatno će biti natjerani u strašan gnjev. Zapravo, drastične kazne propisane novim zakonima zasad se rijetko primjenjuju (premda se katkad primjenjuje ke121
mijska terapija uz pristanak prijestupnika). Kalifornijski sudac je 1997. dao je zločincu izbor: ili pet godina potiskivanja hormona ili deset godina u zatvoru. Tuženi je odabrao zatvor. Presuda (izrečena na sučevu inicijativu, a ne na temelju zakona iz 1996.) je bila oštro kritizirana i isti sudac je u sljedećem sličnom slučaju jednostavno utamničio krivca na dvadeset četiri godine. Lijek za silovatelje u Kaliforniji bolje je poznat kao depo--provera. Razvijen je kao kontracepcijska injekcija za žene ali 1980-ih otkriveno je da smanjuje libido njihovih partnera. Smanjuje lučenje hormona hipofize i gasi oganj želje. Depo-prove-ra obavlja svoju protumušku zadaću slabije nego kastracija, ali može smanjiti erotski nagon i omesti sposobnost erekcije. Država Kalifornija procijenila je da su nuspojave, poput depresije, rasta prsa i dijabetesa, prilično nevažne. Bez obzira na etiku prisilnog medicinskog liječenja, ono može uspjeti. Prosječan američki zlostavljač djece počini više od tri stotine zločina u karijeri, a recidiv je visok. Više od polovice onih koje se pusti iz zatvora vraćaju se svojoj fiksaciji. Neki psihijatri tvrde da depo-provera postiže velik uspjeh jer se samo svaki dvadeseti tako liječeni prijestupnik još drži svoje navike. Ta brojka je pretjerano optimistična, i nužnost primanja injekcije svaki tjedan odbija neke pacijente, ali liječnici koji je propisuju vide stvarno poboljšanje u ponašanju svojih klijenata. No ipak, taj pristup ne uspijeva uvijek. Kriminalac iz Virginije koji je izbjegao zatvor time što je pristao na liječenje kasnije je osuđen na četrdeset godina nakon što je silovao petogodišnjakinju. Možda bi mu pomogla nova kemikalija. Triptorelin je molekula oblikovana prilično nalik na hormon koji oslobađa gona-dotropin, bjelančevinu u blizini centra za kontrolu reproduktivne mašinerije. Ona znatno smanjuje razinu muških hormona i guši seksualni nagon. Eksperiment u Izraelu imao je dramatične učinke. Svi pacijenti koji su sudjelovali u programu izvijestili su o potpunom nestanku svojih fantazija, s pedeset tjedno na nulu. Učestalost masturbacije je pala, kao i egzibicionizma, 122
voajerizma ifrotteurizma, koji ih je i bio doveo u nevolje. Sudi onici nisu bili obvezatni nastaviti liječenje, ali gotovo svi su to učinili i više nisu imali simptome. Oni koji nisu, ubrzo su se vratili starim navikama. Unatoč jakim naznakama o upotrebi kemijske kastracije kao kazne u Sjedinjenim Državama, ona je možda napredak za zlostavljače djece koji ponavljaju zlodjelo. Nažalost, ona bi mogla imati i širu ulogu. Rak prostate ubija gotovo deset tisuća Britanaca svake godine i drugi je oblik raka po smrtnosti muškaraca na Zapadu;— Neke obitelji su u posebnoj opasnosti, jer neki pacijenti nose oštećeni gen zbog kojega imaju predispoziciju za tu bolest. Njegova normalna zadaća je usporiti podjelu stanica, ali imitirana verzija ne pritišće molekularne kočnice tako odlučno i stanice se otmu kontroli. Testosteron pospješuje tu zloćudnu akceleraciju. Neki lijekovi pomažu, ali najdjelotvorniji način smanjivanja učinaka hormona jest zatrpati njihov izvor. Orhidektomija se često preporučuje pacijentima u uznapredovalom stadiju bolesti. Sezde-setpetogodišnjaku s tom tegobom tako se može dati prosječno sedam i pol godina života, u usporedbi s manje od sedam, koje mu nudi terapija lijekovima. Neki muškarci boje se te operacije, ali ona ima manje popratnih pojava od većine lijekova - koji su ionako oblik kemijske kastracije. S vremenom se rak može vratiti u novom obliku, koji je nemoguće liječiti. Orhidektomija možda i jest dobra za zdravlje (ili za društvo) ali vjerojatno neće postati omiljena. Zapadni muškarci u novije vrijeme postali su privrženiji svojim genitalijama, pa čak ni obrezivanje više nije u modi kao što je prije bilo. I Kinezima nedostaju njihovi oduzeti udovi. Sun Yao-tin, posljednji carski eunuh, umro je 1996. Svoje testise čuvao je u kutiji da ih se pokopa s njim i jako ga je pogodilo kad ih je konfiscirala Crvena garda, jer se bojao da će se reinkarnirati kao pas. Zadiranjem u te organe muško tijelo gubi snagu, ali neki dijelovi muškog aparata imaju dojmljivu sposobnost za opo-
123
ravak. Milijuni kožica koje se baca svake godine mogli bi spasiti nebrojene živote. Prepucij ima korisnu osobinu da gotovo beskonačno raste kad ga se ukloni. Zato bi ga se moglo koristiti za liječenje opekotina ili urođenih deformiteta njegova vlasnika. Štoviše, kožica novorođenčeta stavljena u hranjivu otopinu raste i tvori sloj tkiva koji potječe od djeteta čiji imunosni sustav još nije zreo, pa ga prihvaćaju ljudi kojima je potrebna transplantacija kože. Koriste se dvije vrste stanica, one ispod kože i one na površini. Obje se stave u pripravak od goveđe tetive ili na sintetički polimer. Stanice se ubrzo počnu množiti i nakon nekoliko tjedana umjetna koža spremna je za upotrebu. Sloj tkiva se položi na opekotinu. Gubljenje tekućine prestaje odmah, a s vremenom počnu rasti i pacijentove vlastite stanice. Za tri mjeseca rana gotovo posve zacijeli. Gotovo da i nema granica rastu: potencijal jedne kožice mjeri se površinom nogometnih igrališta. Ta skromna struktura u velikoj mjeri se koristi kako bi se pomoglo onima koji pretrpe tjelesna oštećenja. Osim opečeni-ma, olakšava tegobe i dijabetičarima koji pate od čireva zbog kojih, ako ih se ne liječi, čak i amputacija može postati nužna. Prije izuma tog materijala bilo je potrebno presaditi pacijentovu vlastitu kožu (što nije bilo moguće u pacijenata s teškim opekotinama) ili kožu s trupla, ali danas medicina raspolaže neograničenom ponudom tkiva. Tkivno inženjerstvo danas je velik biznis. Jednoga dana možda će se zamjenjivati jetra, pa čak i mozak, ali sve je počelo sa skromnom kožicom. Uklanjanje tog prstena kože neki su smatrali bogohulnim napadom na tijelo (a u drevno doba se nazubljene novčiće nazivalo "obrezanima" - s jakom naznakom o tome koji segment društva treba okriviti za to). Možda se i jest razvilo od još težeg sakaćenja ljudskog tijela koje pak potječe od želje da se neprijatelju oduzme muškost ili od gađenja nad muškom spolnom i neduhovnom naravi. Takva gledišta još nisu mrtva. Na Floridi živi anonimni škopilac amater 124
koji nudi kastraciju onima koji iz svojih osobitih razloga žele tu vrstu redukcije. Tvrdi da je obavio posao na desecima dobrovoljaca. Ne naplaćuje ništa. Neki vide orhidektomiju kao korak na putu spasenja. Pripadnici sekte Nebeske dveri koji su 1997. počinili masovno samoubojstvo u pokušaju da otputuju na komet Hale-Bopp bili su se podvrgnuli toj operaciji. Nekoć je vladala velika potražnja za uslugama onih koji su je mogli obaviti. Riječ "eunuh" pojavljuje se pet stotina puta u djelima crkvenih otaca, a današnje rasprave između katoličke i pravoslavne grane Crkve o potrebi da se svećenici ne žene vode se suprotnim tumačenjima riječi "koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga". Ruska pravoslavna sljedba Skopci (koji su posao obavljali užarenim nožem) imali su stotinu tisuća pristalica u 19. stoljeću. Možda su odveć doslovno shvatili Knjigu, ali teolozi raznih de-nominacija i dalje su se sporili o tome znači li sveti tekst samo ono što je Darwin nazvao "besmislenom praksom celibata" ili nešto više - ili manje (kao što su se neki nadali)? Francuski filozof iz 12. stoljeća Pierre Abelard potajno je (nakon rođenja njihova djeteta) oženio Heloise, kćer crkvenog uglednika. Njezin gnjevni otac iz osvete mu je poslao bandu nasilnika. Kako je Abelard kasnije zapisao: "Osvetili su se na najokrutniji i najsramniji način... odsjekli su one dijelove moga tijela kojima sam počinio ono na što su se žalili. Zatim su pobjegli, ali dvojica uhvaćenih lišeni su očiju i muškosti." Filozof je svoju sudbinu (ako već ne i sudbinu svojih napadača) shvatio kao kaznu za svoju požudu i zaredio se. U svom Dijalogu filozofa sa Židovom i s kršćaninom Pierre Abelard, kao eunuh, protivio se gledištu da unakaziti ljudski lik znači prokleti ga. Tvrdio je da tijelo znači manje nego um u njemu; kastrirani, obrezani i drukčije osakaćeni nisu manje vrijedni u Božjim očima. Njegova filozofija bila je važan kojak u polaganoj liberalizaciji kršćanstva koja je uslijedila. Pierre Abelard pokušao je odmaknuti se od poimanja genitalija kao duhovnog sakaćenja. Poimanje seksa kao grijeha
125
nastalo je mnogo prije, s gnosticizmom, vjerom nastalom u Plodnom polumjesecu, kolijevci zemljoradnje (i kastracije) i zemlji Rajskoga vrta, koji je prema gnosticima bio san što ga je u umu Adama i Eve potaknuo vrag po imenu Ialdoboath. Nakon razdoblja uzvišene dvospolnosti pojavili su se muškarci i žene, i Bog je naložio svojim podanicima da shvate kako je ljubav uzrok smrti. Gnostici su govorili da su univerzum stvorili demoni, a seks je "ropstvo raspadljivosti, živa smrt, grob koji nosiš sa sobom, pljačkaš koji živi u tvojoj kući i mrzi te stvarima koje voli". Sljedbenici su se uvjerili da je autokastracija obrana od unutarnje vatre. Ostaci njihova vjerovanja starijeg i od židovskog i od gnostičkog - žive u ekscentričnoj želji muškaraca da sjeckaju dijelove svoje opreme za reprodukciju. Današnja mogućnost upotrebe odbačenih dijelova muških organa požude, za spas onih koji su pretrpjeli istinsku vatru u stvarnome svijetu, svakako je svojevrsna ironija.
126
6. Bois-Regardovi crvi
Svaki put kad se muškarac, hm, seksa, isporuči toliko sperme da bi mogao oploditi sve žene u Evropi. U životu proizvede dvije tisuće bilijuna tih moćnih paketića, ali prosječnom Zapadnjaku bila bi dovoljna manje od dva. Zašto ih toliko mnogo dobiva svečani poziv, a tako malo ih biva odabrano - i kako im to uopće uspijeva? Svaki od njih polazi na put koji se, s obzirom na njihovu veličinu, može usporediti s udaljenošću od Londona do Edinburgha, a da bi se uopće mogao nadati uspjehu, mora svladati niz prepreka koje mu postavlja žena. Pri svakom pokušaju samo nekoliko stotina spermija dođe do jajašca, a samo jedan uđe. Sto su ta iznimna stvorenja i u čemu je tajna njihova uspjeha? Nizozemski mikroskopist Antoni van Leeuwenhoek bio je 1677. prvi muškarac koji je vidio svoj doprinos sljedećem naraštaju. Predsjedniku Kraljevskog društva napisao je sljedeće: "Istražujemo, ne prepuštajući se gadnome grijehu, samo ono što preostane nakon bračnoga snošaja. Ako Vaše Gospodstvo drži da bi ta promatranja mogla sablazniti ili izazvati gađenje, smatrajte ih privatnima i objavite ih ili ih uništite, kako vaše Gospodstvo drži prikladnim." Aristokrati su iskazali široka shvaćanja i dopustili su da se njegovo otkriće objavi (premda je pomutnju u cijelu priču neko vrijeme unosilo pitanje sad rže 127
li stanice male ljude s brčićima koji možda imaju dušu, a možda i nemaju). Činilo se da postoje dvije vrste sperme. Dvadeset pet godina poslije Leeuwenhoeka, u prvoj knjizi o parazitima (Prikaz razmnožavanja crva u ljudskome tijelu francuskog biologa Nicolasa Andrvja de Bois-Regarda ističe se da, kao razne trakavice ("meso-jedi") koje nas muče, "čovjek, kao i sve druge životinje, potječe od crva: ako je crv muško, stvara muškarca; a ako je žensko, stvara ženu... kad naraste do određene mjere, probija membranu jajašca i tada se rađa." Nisu sve takve stanice crvi. Sami "crvi" skloniji su oblicima nalik na amebe, neke ptice grade spirale, kukci često oblikuju sfere, a rakovi vole zvjezdolike strukture koje se rasprsnu na jajašce. Njihov broj varira od jedan ili dva do milijardi, a mogu putovati sami ili u hordama, ali rijetki sadrže DNA. Katkad rade timski, a u jedne vrste oposuma imaju priljubljene glave i plivaju zajedno gotovo do samoga cilja, gdje jedan odustane u korist partnera. Čak i u sisavaca, spermij jedne vrste može biti deset puta dulji od spermija neke druge, od sićušnog spermija dikobraza do mnogo dulje verzije u oposuma medara. Nitko ne zna zašto je tako, jer nema povezanosti između njihove veličine i veličine tijela, premda neki moraju preplivati manje dva centimetra, a drugi i cijeli metar. Čak ni slonovi nemaju iznimno velike spermije. Jajašca su, manje-više, jajašca; ali spermiji, poput onih koji ih stvaraju, imaju raznolike i domišljate seksualne strategije. Zašto ih je tako mnogo? Ni tu odgovor nije posve jasan. Katkad golem broj njih tvori vojsku spremnu na borbu protiv donacije prethodnog udvarača. Odsutnost čini testise marljivi-jima, jer muž udvostručuje proizvodnju kad se sastane sa ženom nakon dužeg vremena, što je možda ostatak mehanizma namijenjenog preplavljivanju spermija drugog muškarca, koji je možda upriličio posjet dok je naš junak bio na putu. Samoobrana nije jedino objašnjenje muških pretjerivanja, jer stvorenja koja se pare samo jedanput također proizvode obilje sper-
128
me. Katkad partnerica ima koristi od dara svojeg udvarača a ženke nekih vinskih mušica koje primaju mnogo ejakulata polažu više jajašaca od onih koje se moraju zadovoljiti s manje. Sklonost velikodušnim mužjacima stoga prisiljava udva-rače da proizvode sve više generativne tekućine ako se žele nadati uspjehu. U toj obilnoj proizvodnji i genetika ima ulogu, jer su mnogi spermiji na neki način defektni. Svaki od njih je nova smjesa DNA svojega tvorca, i neki dobiju loše karte u tom životnom pokeru. Desetina ljudskih spolnih stanica nosi kromosomsku pogrešku ove ili one vrste, a gotovo svi nose nove mutacije, od kojih su neke štetne. Većina putnika na trnovitom putu do novog naraštaja napušta svaku nadu već na prvoj etapi putovanja. Velik broj naših spermija ne uspije ni sazrijeti, a oko trećina ih je abnormalno (zbog toga muškarac stvara jednak broj spermija kao hrčak). Neki imaju nateklu glavu ili im pak rep ne može mahati na ispravan način. Suprotno nama, čimpanzama su gotovo sve muške stanice barem naizgled zdrave. Nitko ne zna zašto su muškarci tako slabokrvni. Ako je tako mnogo njihovih stanica nesposobno dovršiti putovanje, van Leeuwenhoekova horda možda nije tako jaka kao što se čini. U usporedbi s jajašcima, sićušne muške stanice doimaju se jeftinima i naizgled nemarno raspršenima, ali one nisu tako jeftine kao što se čini. U Indiji se kaže da gubitak sjemena uzrokuje suhu kožu, tjeskobu, bolne zglobove, lupanje srca, glavobolju, natekle desni i loš zadah. Jušna žlica te čarobne tvari zahtijeva hranjive tvari iz 45 kilograma hrane. Stari Grci mislili su slično: nazivali su je stagon encephalou - kap mozga - i za sljepoću Sibarićana okrivljavali su njihove obilne ejakulacije. Takve tvrdnje su pretjerane, ali nisu posve neutemeljene. Crvić kojim se genetičari često služe izbjegava problem spola tako što živi kao hermafrodit i u životu mu je potrebno samo nekoliko stotina spermija. Povremeno se izlegne mužjak - i on stvori na tisuće tih stanica. Ta dodatna tegoba skrati 129
mu život za četvrtinu. Taj posao ima visoku cijenu i za druga stvorenja. Zmije na proljeće izlaze iz hibernacije i mužjaci se tjednima sunčaju i ništa ne jedu. Prvo im se povećaju testisi jer se u njima stvara sperma; zatim zmijani pronađu partnericu, bore se sa suparnicima, udvaraju se i kopuliraju. Za sve te zadatke oni troše zalihe i nakon svakog obavljenog posla gube znatan dio težine. Proizvodnja sperme troši biološke resurse jednako kao i kasniji, vidljiviji događaji. Carski pingvin čak čuva svoj ejakulat za redovitu jednogodišnju upotrebu. I neki sisavci imaju godišnja doba bez sperme; morž se oko nje trudi samo tri mjeseca godišnje (u kineskom dokumentu iz 7. stoljeća Načela njegovanja života muškarcima se preporučuju dvije ejakulacije tjedno u proljeće, a preko zime - potpuna apstinencija). No ipak, sisavci na jedvite jade uspijevaju obaviti posao, u usporedbi sa zmijama, koje mu posvećuju samo sto-tninu svoje energije, dok petina odlazi mišićima i mozgu. Kada žudnja vlada, izvedba katkad zakaže. Kako je rekao Galen, "triste est omne animale post coitum, praeter muli-erem gallumque", svaka je životinja tužna nakon koitusa, osim djevojke i pijetla. Podatak o ženama i peradi u najboljem slučaju je nepouzdan, ali što se tiče muškaraca, imao je pravo. Domaći ovan koji je uz pomoć električne sonde umetnute u anus prisiljen ejakulirati osam puta na dan doživljava drastičan pad broja spermija. Njegovi divlji rođaci na hebridskom otoku St Kilda ogorčeno se bore za partnerice. Mnogi pritom pogibaju jer se međusobno bodu, ali pobjednici kopuliraju dvanaestak puta dnevno. Broj spermija u dominantnog mužjaka opada kako se sezona parenja bliži kraju i, premda se on pari s istim žarom kao i prije, takoreći ispaljuje ćorke. Ljudi u to tužno stanje dospijevaju nakon samo šest ejakulacija u 24 sata. Muške stanice zahtijevaju ulaganja jer ih je teško načiniti. Načinjene su da putuju na duge staze i njihova DNA prolazi kroz složenu i skupu obradu prije no što se ukrca. Spermijev teret gena nije samo jednostavna kopija njegova tvorca. Gotovo sve stanice u tijelu imaju dva primjerka svakoga kromoso130
ma i svakoga gena, po jedan od svakog roditelja. Zbog toga se DNA u svakom novom spermiju (i jajašcu) mora smanjiti na polovicu. Osim toga, sadržaj tih stanica preuredi se rekom-binacijom. Za sve to potreban je poseban oblik podjele poznat kao mejoza, izraz skovan prema književnom postupku ublaženog izražavanja kako bi se postigao učinak ("Neće mi biti žao kad dovršim ovu knjigu"). Mejoza, formativni trenutak u životu svakog muškarca, uključuje udvostručavanje njegove DNA, nakon čega slijede dvije podjele stanica. U prvoj se geni miješaju i nastaje nova smjesa. Nakon tog usamljenog spolnog događaja, druga podjela stvara strukture koje su spremne da dozore i pretvore se u spermu. Te stanice su posljednji pripadnici dugačke i povlaštene loze. U prvim tjednima života embrija, nakupina posebnih stanica (zametna loza, kako se naziva) ostavljena je po strani i odvojena je od ostalog tijela. U pubertetu ti nosioci gensko-ga svetoga Grala (a uistinu su rijetki, jer je sudbina sljedećeg naraštaja povjerena nekoliko desetaka tisuća stanica, mnogo manje nego što ih ima u jednoj kapi krvi) počinju se dijeliti. Sve do posljednjeg trenutka kopiraju se na uobičajeni način, ali omogućena im je specijalna nadoknada. U većini stanica se vrhovi kromosoma okrhnu svaki put kad se podijele, pri čemu izgube mali dio DNA. U zametnoj lozi enzim popravlja štetu i pomlađuje porodičnu liniju. Tada počinje mejoza. U njoj nastaju okrugle stanice koje, unatoč revoluciji koju su pretrpjele, uglavnom nalikuju svojim prethodnicama. Ti biološki aristokrati s vremenom se pretvaraju u spermu. Sve stanice ranoga embrija imaju potencijal da se razviju u raznolika tkiva: mišiće, krv, živce i tako dalje. Takve matn ne stanice, kako ih se naziva, gube prilagodljivost kako prelaze U stanje odraslosti. Zametna loza je drukčija: prethodnici sperme ostaju zauvijek mladi (zbog čega bi, s obzirom na novo /.im manje za upotrebu matičnih stanica za uzgoj tkiva za medii iu
131
ske svrhe, testisi mogli postati vrlo korisni svojim vlasnicima čak i kada starost oslabi njihovu primarnu funkciju). Muška stanica podvrgava se mnogim promjenama prije nego dospije u stanje odraslosti. Zrelost traje oko dva mjeseca i postiže se u valovima niz sjemenovod. Spermij isprva postaje dulji i dobiva glavu, čvrstu strukturu spremnu da se zarije u metu. Srednji dio pun je mitohondrija molekularnih baterija za gensko vozilo - dok rep sadrži posebne bjelančevine koje se kvače jedna na drugu, zbog čega rep šiba lijevodesno, kao i sklop molekularnih opruga koje mu pomažu u tom energijski rastrošnom zadatku. Svaki spermij mora putovati više od trideset centimetara - stotine tisuća puta više od vlastite duljine - kroz organizme oba partnera prije no što dospije na cilj. Na putu se kupa u raznim tekućinama koje mu pomažu ili ga pak ometaju. Iz testisa dolazi tek malen dio ejakulata. Ostatak se dodaje u prerađivačkim tvornicama koje isporučuju robu u genitalni trakt. U epiđidimisu, spremniku tik ispod samih testisa, dodaju se šećeri (korisno gorivo) zajedno s raznim bjelančevinama, i ta otopina se koncentrira nekoliko stotina puta. Tu spermiji uče plivati. Nakon desetak dana prebacuje ih se u vas deferens - cijev između testisa i vanjskoga svijeta - i dobivaju zaštitnu dozu vitamina C. I prostata igra ulogu jer dodaje prostaglandine i druge tvari. Zbog njih se glatki mišići stežu i tako pomažu stanicama na putu kad već dospiju u, hm, voljenu ili voljnu osobu, jer je uvjeravaju da ih stezanjem gura naprijed. Nakon određenih pregovora između partnera na pozornicu stupa sjeme. Prvi štrcaj pun je spermija, a drugi je bogatiji šećerima. Nakon nekoliko minuta tekućina se zgruša, uz pomoć bjelančevina iz sjemene vrećice. U nekih sisavaca, zgrušana tvar oblikuje čvrst čep koji sprečava pristup drugima. Sat vremena poslije, taj žele se otopi. Velik dio onoga što prelazi s jednog sudionika na drugoga iscuri, ali milijuni stanica pronađu put. U Trećem Reichu u bordelima se prikupljalo sjeme ništa ne slutećih mušterija, s nakanom da ih se upotrijebi kao zamjenu 132
za krvni serum koji bi se koristilo u transfuzijama. To shvaćanje posve je pogrešno, jer sperma nosi niz jakih antigena koje primaoci prepoznaju kao stranu tvar. Na iznenadan dolazak stranoga tkiva u svoj genitalni trakt žena reagira kao što bi reagirala na presađivanje bubrega. U akciju stupa njezin imunosni sustav i bijela krvna zrnca okreću se protiv uljeza. Možda bi mogli i ukloniti spermu koja ne zadovoljava neke njezine kriterije. Zbog toga vrlo malo njih dospije do jajašca - samo svaki milijunti (a u svinja, koje ejakuliraju dvije tisuće puta više nego mi, imaju još manje uspjeha). Od tih nekoliko stotina iscrpljenih putnika, samo jedna stanica dospijeva na cilj. Put prema DNA u jajašcu sužava se na nekoliko mjesta, a u nekih stvorenja krase ga i slijepe ulice, zamke za neoprezne putnike. Većina stanica ostaju nepokretne na stjenkama prima-teljičina trakta i ne idu dalje. Na neke od njih utječu izlučevi-ne koje im skidaju zaštitni omotač, i oni putuju dalje. Na svakom koraku puta ženka pomno pazi kome će dopustiti prolaz. Samo svakom desetom dopušteno je pričestiti se i raskomotiti. Oko dva sata nakon toga pročišćujućeg iskustva spermij može odgovoriti na poruku koju šalje tekućina oko jajašca i krenuti prema njemu. Bezbroj onih koji ne prime taj molekularni pečat osuđeni su na propast. Muškarčeve najdragocjenije stanice žive samo oko jedan dan u njegovoj partnerici (neke prežive i do tjedan dana, što je korisno u slučajevima silovanja). Druga stvorenja su trajnija. Šišmiši kopuliraju u jesen i spermu drže do zime te je puste kad se vrati proljeće. Ako se na vrijeme pojavi nov udvarač, baš dobro. Ako ne, šišmišica ima spremnik za hitne slučajeve. Kukci su još štedljiviji i matica nekih mrava može čuvati takve stanice i nekoliko godina. Na kraju, ma kako se to odgađalo, svaki spermij mora se suočiti sa završnim ispitom. Jednostavan eksperiment pokazuje koliko on može biti težak. Mužjak bijelog zeca pario se sa zečicom iste boje. Nakon nekoliko sati, preživjela sperma isprana je iz ženke prije nego što je došla do jajašca. Nekoliko desetaka 133
tako dobivenih stanica umetnuto je u drugu ženku koja se već parila sa smeđim zecom. Smeđi mužjak donirao je deset milijuna spermija, a znanstvenici su dodali tek malen dio tog broja - ali neki mladi u leglu bili su bijeli. Prva kušnja nekako je odabrala najbolje spolne stanice bijelog zeca i omogućila im da prevagnu nad još neiskušanom vojskom smeđega zeca. I kukci odabiru na temelju gena. Ženke se trude izbjegavati seks s bliskim rođakom i imaju sigurnosni sustav koji drži ro-doskrvnu spermu na sigurnoj udaljenosti. Ženke cvrčka koje se oplodi smjesom sperme njihove braće i nesrodnog mužjaka primaju samo ovu potonju, što je još jedan dokaz moći unutarnjeg filtra. Malobrojne stanice kojima se dopusti pristup cilju moraju se suočiti s najstrožim ispitom dosad. Za ispitni arak imaju manje od dva sata, a on se sastoji od nekoliko listova - i samo jedan kandidat će proći. Prvo, jajašce ima niz slojeva koje treba odmotati. Vanjski je grub ali djelotvoran, jer odbacuje stanice pogrešne biološke vrste. Kad se ta sluz laboratorijski ukloni, ljudska sperma može prodrijeti čak i u jajašce hrčka (ali ne može ih oploditi). Samo dio jajašca predviđen je za prodor sperme, pa su se uzalud trudili oni koji su napali na krivom mjestu. Spolne stanice koje su imale sreće i iskrcale se na ciljnom području tada se suočavaju s molekulama na površini jajašca s kojim se moraju stopiti. Neke su članovi porodice bjelančevina ADAM, koja u velikoj mjeri sudjeluje u interakcijama između stanica drugdje u tijelu, a začudo, nalazi se i u zmijskom otrovu. Svaki spermij nosi i nekoliko drugih tipova molekule za priljubljiva-nje, koji nazubljuju staničnu membranu. Jajašce ima odgovarajući sklop, uz koji se pobjednik priljubi. ADAM ima i druge neočekivane srodnike. Najkompleksni-ja porodica ljudskih gena, s više od tisuću članova, izražava se u nosu (zato možemo njušiti fina vina, kanalizaciju i slično). Među njenim članovima je i ADAM, što ima smisla, jer se mnoga bića - uključujući, naravno, i pse najviše zanimaju upravo 134
za miris potencijalnih partnera. Nekoliko gena koji utječu na tjelesni miris djeluju kao molekule identiteta u spermiju i jajašcu, a stanovito njušno odabiranje najboljega može se obaviti na intimniji način. Ako žele uspjeh u spolnoj utrci, mužjaci moraju biti u toku. Mnoga morska stvorenja ispuštaju milijune spermija u more; na Samoi mještani prikupljaju i jedu ljutu masu spolnih stanica crva palolo, koji ih brizgaju jednom godišnje. U morskih puževa poznatih kao Petrovo uho, koji također ispuštaju goleme količine takvih stvari, molekule za prepoznavanje evoluiraju impresivnom brzinom. I u Petrovih uha i u svih drugih stvorenja, jajašce ima vlastite interese, jer ako uđu dva spermija, ono odmah ugiba -as obzirom na dostupan broj, ono može birati do mile volje kome će dopustiti ulazak. Jajašca Petrovog uha imaju sloj bjelančevinastog oklopa koji se razlaže kada dođe spermij pobjednik, pod utjecajem muške bjelančevine nazvane lizin. Gen za lizin evoluira gotovo najbrže od svih: stopa promjene među srodnicima mu je pedeset puta veća od bilo kojeg gena sisavaca. Sperma sisavaca ima prilično sličan mehanizam, a spomenuta bjelančevina također se vrlo brzo mijenja. Sve to upućuje na nemilosrdnost utrke. Na kraju se pobjednikova glava stopi s površinom jajašca, te uz pomoć posebnog enzima i svog živahnog repica probija put i unosi svoj sadržaj. U tom sadržaju je i DNA, naravno, ali ta dvostruka uzvojnica nije sama. Prati je poseban glasnik koji uvjerava jajašce da dovrši vlastito dozrijevanje, kao i enzim sposoban za univerzalni signal, dušikov oksid. Taj plin odjednom prouzroči da val kalcijevih iona prođe kroz površinu jajašca. Tako ono postaje neprolazno za sve ostale kandidate i usamljena i pobjednička genska poruka neće se razrijediti. Ostaje još nekoliko zadataka prije nego što se brak može konzumirati. Žene nose mnogo prtljage, koja ima vlastite interese. Jajašca ne prenose samo vlastitu DNA nego i onu mitohondrija. U drevno doba mitohondriji su bili bakterije i do danas je preostalo malo njihovih prvotnih gena. Poput svojih srodnika u 135
velikome vanjskom svijetu, bore se za život. Ne vole strance - pa ni strane mitohondrije - koji bi mogli trošiti njihova sredstva. Vlastiti geni stanice također su sumnjičavi prema svojim pripitomljenim pomagačima koji bi se mogli, ako im se ponudi prilika, vratiti svojim agresivnim navikama. Da bi se izbjegla borba između majčinske i očinske vrste, i kako bi se spriječio seks između različitih loza koji bi mogao generirati nove i neprijateljske oblike, evolucija je iznašla kompromis. Mitohondriji i njihovi geni ostaju kao monopol, ograničen na ženke, koje ih jedine prenose. U ljudskoj spermi te strukture obilježava molekularni pečat i odmah ih se uništava. Jedna vinska mušica proizvodi goleme spermije. Njezini mitohondriji preživljavaju u jajašcu, ali larva omota svoja crijeva oko njih. U frojdovskom stilu, rješava se očeva priloga svojom prvom defekacijom. Ako izbije sukob između dva sklopa gena, on može posve zaustaviti oplodnju. Domišljati vlasnik neke američke klinike za plodnost riješio je probleme pacijenata tako što je ubrizgavao materijal iz jajašca treće osobe u stanicu majke. Ta sperma bila je dobrodošla, ali tim postupkom rađala su se djeca sa - zapravo - tri roditelja: majkom, ocem i osobom koja je doni-rala dodatne mitohondrije. Tek će vrijeme pokazati kako bi to moglo utjecati na djecu. Jajašce dovršava vlastitu mejozu znatno poslije ulaska sper-mija i početka podjele stanice. Sjedinjenje jezgrene DNA svakog roditelja traje još duže. Sperma i na druge načine utječe na izglede jajašca. Očevi, stavljaju molekularne oznake na svoje gene. Bez njih se embrij ne može pravilno razvijati (zato je teško obavljati kloniranje). Njihovi pečati brišu se u sljedećem naraštaju. Mužjak pridonosi i strukturama koje pomažu podjelu oplođenog jajašca, kao i staničnom skelom koja postavlja embrij na put prema odra-slosti. Točka ulaska određuje gdje će se dogoditi prva podjela. Potomci stanica blizu mjesta dolaska dijele se prije ostalih i razvijaju se u sam embrij, dok stanice nastale dalje od točke 136
udara tvore sekundarne membrane i krvne žile oko fetusa koje ga hrane. Muške stanice imaju još jednu presudnu ulogu. One su izvor najvećeg dijela genskih oštećenja s kojima se svaki naraštaj suočava - pa su stoga i sirovina evolucije. Sperma se podvrgava većim iskušenjima od većine drugih stanica. Dok plivaju kroz genitalni trakt oba partnera, u kojemu nema kisika, stvaraju toksične nusproizvode koji im oštećuju vlastitu DNA. Muške stanice su tako krhke da su djeca teških pušača u većoj opasnosti od raka, možda zato što spermatičke gene oštećuju udahnuti otrovi. Kakve god uvrede primao od vanjskoga svijeta, glavni uzrok oštećenja spermija je u nama i nažalost, nemoguće ga je izbjeći. Muškarci cijelo vrijeme proizvode reproduktivne stanice, od puberteta do smrti. Suprotno tome, žena ima samo jedno uistinu spolno iskustvo - mejozu - i to prije vlastitog rođenja. Njezine zametne stanice ulaze u proces dok je ona još fetus i tada odlaze na produženi dopust, koji traje sve dok se jajašce ne otpusti. Zbog toga svako jajašce prolazi kroz isti broj podjela stanica dok je u svojoj vlasnici, bez obzira na njezinu starost. Za razliku od žena, muškarci nikad ne sustaju, obavljajući novu podjelu zametne loze svaka dva tjedna ili tako nekako. DNA u svakom spermiju prolazi kroz mnogobrojna kopiranja - što uzrokuje mnogo višu incidenciju pogrešaka u očeva nego u majki. Presudnu ulogu ima dob. Sperma koju je proizveo dvade-setogodišnjak nastala je nakon samo četiristotinjak podjela stanica nakon spermija koji je stvorio njega, dok su spolne stanice pedesetogodišnjaka pretrpjele više od tisuću dodatnih replika-cija. Zbog mogućnosti pogreške pri svakom kopiranju DNA, stari konji imaju mnogo više mutacija nego mladi ždrijepci. To su loše vijesti za gospodina u uglednim godinama koji se nada da će postati otac. Pedesetogodišnjaci stvaraju dvostruko više sperme s dodatnim kromosomom Y nego što to čine dvostruko mlađi muškarci, a za neke gene te brojke su još ozbiljnije. Za neka stanja (poput uobičajenog oblika patuljastog rasta) 137
djeca oca starije dobi izložena su dvadeset puta većem riziku od djece mladih muškaraca. Evropske plemenitaške porodice govore nam o moći uznapredovale dobi. Kći aristokrata dobiva jedan od svoja dva kromosoma X od oca, dok sin dobiva svoj jedini primjerak od majke. Među sedam stotina takvih porodica, kćeri čiji su očevi imali pedeset ili više godina umrle su u prosječnoj dobi od 74 godine, dok su one s očevima mladima od 30 živjele tri godine dulje. Očeva dob nije imala utjecaja na očekivanu životnu dob sinova (koji od njega nasljeđuju Y, a ne X). Krhkost starijih muškaraca navela je Američko društvo za plodnost da prihvaća samo one donatore sperme koji su mlađi od pedeset godina, a Britanci su još oprezniji, s granicom od trideset pet. Mutacije znače da muškarci rade barem nešto korisno, jer one su izvor sirovina za genske promjene. Neke pogreške su štetne, ali druge čine dobro i prirodna selekcija ubrzo ih usvoji. Zbog toga se velik dio evolucije odvija u muškoj lozi. Taj učinak najbolje se vidi na kromosomu X. Budući da žene imaju dva X-a, a njihovi partneri samo jedan, ta struktura tijekom naraštaja provodi dvostruko manje vremena u muškarcima nego u ljepšem spolu. Dokaz muške uloge u mutacijama je to što je nagomilavanje mutacija sporije na tom kromosomu nego na drugima. Neke mutacije ubijaju svoje nosioce, ali druge oštećuju reproduktivne stanice. Spermij sadrži više od tisuću različitih bjelančevina i kupa se u tekućini u kojoj ih ima i mnogo više. U vinskih mušica, desetina od golemog broja poznatih mutacija, čiji se glavni učinci protežu od promjena boje očiju do promjena oblika krila ili ponašanja, oštećuje upravo reprodukciju. Razne urođene ljudske bolesti, od gluhoće do dijabetesa, čine to isto. Ako brojke koje vrijede za vinsku mušicu vrijede i za nas, pogreške u pet tisuća gena mogle bi oštetiti mušku mašineriju. Oni koji se suočavaju s takvim problemima često se obraćaju medicini za pomoć. U klinikama za neplodnost izvodi se računalima potpomognuta analiza gibanja, s preprekom od 138
kravlje sluzi kao kušnjom sposobnosti sperme da obavi putovanje, ili s ogoljenim jajašcima hrčka kao testom njihove moći da prodru u metu. Katkad se muževom spermom, nakon sa-mopotaknute ejakulacije ili manjega kirurškog zahvata, može oploditi njegovu ženu. Ako ni to ne uspije, uvijek postoji obilje drugih mogućnosti. U jednoj klinici je desetina žena koje su se obratile za pomoć zatrudnjela iako su im partneri ostali jalovi. Žene su preuzele svoju sudbinu u vlastite ruke. Češće se pribjegava službenom rješenju. Donacije sperme obavljaju se još otkad je prije dva stoljeća škotski anatom John Hunter oplodio suprugu nekoga impotentnog suknara, ali pod povećalo javnosti dospjela je tek 1909. Te je godine američki liječnik Addison Daviš Hard na jednom predavanju ustvrdio da je prvu umjetnu oplodnju obavio dvadeset pet godina prije, dok je bio student na Jefferson Medical Collegeu u Penn-svlvaniji. Njegov pacijent bio je neki filadelfijski trgovac, a sjeme je ponudio "najzgodniji mladić s njegove godine" (publika je većinom pretpostavila da je to bio sam dr. Hard). Dama o kojoj je bila riječ nije bila svjesna što joj se dogodilo jer je tada bila pod anestezijom. Nakon Hardova predavanja odmah su je identificirali i izbio je skandal. Trideset pet godina poslije, jedna britanska liječnica priznala je da se i ona bavila tom praksom. Odmah se aktivirao esta-blišment, u obliku komisije kojom je predsjedavao nadbiskup Canterburvja. Objavili su da je donacija sperme grijeh jednak preljubu te bi trebala biti kažnjiva (papa se složio i pozvao da se svi koji sudjelovali u tome strpaju u zatvor). Odbor iz 1960. imao je nešto više razumijevanja, ali izrazio je zabrinutost nije li "doniranje sperme aktivnost o kojoj bi se moglo očekivati da privlači više od prosječnog broja psihopata" i zaključio da je ne bi trebalo poticati. Sve do 1982. zakon nije prihvaćao da je ta praksa raširena i da je treba legalizirati. Danas se tako rada na desetke tisuća djece diljem svijeta. U Francuskoj se doniranje dopušta samo muškarcima koji već imaju djecu, dok se u Britaniji prednost daje studentima 139
medicine. Tu postoji oko tri tisuće redovitih donatora. Nije ih lako naći. Neki potencijalni donatori odustaju kad shvate što se od njih očekuje testovi plodnosti, genetička kontrola, zatim šest posjeta prije prvoga uzorka i još dvadeset za darovanje maksimalne dopuštene količine (da bi se izbjeglo varanje, ne smiju raditi kod kuće). U ranim danima su neki britanski donatori imali i dvije stotine potomaka, ali danas je deset maksimalan dopušten broj. U Danskoj (koja ima deset puta manju populaciju od Britanije, te stoga i veće izglede da bi se djeca istoga oca mogla upoznati i vjenčati) može ih imati više nego dvostruko. Tvrtka Cryos u Aarhusu ("Zbog nas rode ne ostaju bez posla!") najveća je banka sperme na svijetu, sa stotinama dobavljača. Često izvozi u Škotsku, gdje je ponuda posebno oskudna. Sjedinjene Države dopuštaju parovima u potrazi za spermom da malo razgledaju. Centri većinom testiraju ponuđače na dvanaestak i više genetičkih bolesti, kao i na sve uobičajene spolne zaraze. Zatim slijedi potraga za odgovarajućom partnericom, na osnovi etničkog porijekla, boje očiju i sličnoga. Sto je donatorovo najdojmljivije iskustvo iz djetinjstva? ("Kad sam imao pet godina, bacili su me u vodu. Bilo je doslovno - plivaj ili se udavi. Na vlastito iznenađenje i divljenje prisutnih, stvarno sam zaplivao.") Što je najsmješnije što vam se dogodilo? ("Sudjelovao sam u plivačkoj utrci. Nakon 800 jardi otpao mi je šlauf. Završio sam utrku i svi su mi pljeskali. To natjecanje, inače dosadno i naporno, nikada nije imalo brojniju publiku.") Plivački nadaren pojedinac o kojemu je riječ visok je 182 cm, ima doktorat, a divi se poštenju, duhovitosti, suosjećajno-sti i objektivnosti - i, kao vrhunac, djedovi i bake umrli su mu u dobi od 81, 85, 93 i 94 godine. Njegova sperma prodaje se za trista dolara po jednom štrcaju. Neki donatori nemaju tako lagodan život. Godine 1980. uzet je uzorak sperme od mladog Amerikanca klinički mrtvog nakon automobilske nesreće, u nadi da će oploditi njegovu ženu. Drugi mladić oporukom je svojoj djevojci ostavio svo-
140
ju zamrznutu spermu i počinio samoubojstvo. Britanci imaju mnogo stroža pravila. Žena čiji je suprug umirao od meningitisa zatražila je da mu se sjeme uzme dok je bio u završnoj komi. Tako je i učinjeno, ali budući da nije bilo pismenog pristanka, vlasti su zabranile da se sperma i upotrijebi. Žena je otišla u Belgiju, gdje je dobila dopuštenje suda. Sin joj se rodio 1998, a četiri godine poslije i kći. Ni na drugoj strani Atlantika zakon još nije riješio taj problem. Pokušaj dvojice osuđenika na smrt da doniraju spermu svojim djevojkama guverner države Virginije nazvao je "drskim", a sud "besramnim". Molba je odbijena i pogubljeni su, ali 2001. sličan zahtjev odobren je u Kaliforniji (jedan sudac je u izdvojenom mišljenju opisao zahtjev kao "nepromišljen"). Posljednji skandal odnosi se na mafijaše koji su pokušali iz zatvora prošvercati svoju spermu. Policija je zaplijenila neke uzorke kao dokaze i sudu predložila njihovo uništenje kao krijumčarene robe. Situacija je i dalje, takoreći, fluidna. Neki vojnici danas zamrzavaju uzorke svoje sperme prije no što pođu u bitku. Radijacija i kemoterapija ubijaju zametne stanice više nego njihove vlasnike, pa i oni koji boluju od raka možda požele spremiti vlastitu spermu. Neki to i učine (premda se u praksi malo njih i posluži svojim zalihama). Tkivo testisa može se zamrznuti i vratiti nakon liječenja, kada se ponovo baca na posao. Neka nesretna djeca također obole od te opake bolesti. Polovica ih ozdravi (što znači da je dvadesetak tisuća odraslih Britanaca preživjelo tu bolest), ali uglavnom ostaju neplodni. Ne treba ni reći da djeca ne mogu proizvoditi spermu, pa neki liječnici danas zamrzavaju njihove nezrele spolne stanice u nadi da će ih jednoga dana moći uvjeriti da se dalje razvijaju. Drugi se nadaju da će dječakov testis presaditi ocu i vratiti ga nakon što liječenje završi. Bez obzira na porijeklo spolnih stanica, umjetna oplodnja je uobičajena i uspijeva za oko tri četvrtine parova koji je pokušaju. Proces je prilično jednostavan: sperma ulazi u partne-ričin trakt manje-više na normalan način, ali bez posredovanja
141
penisa. Prvi korak, od donatorova organa, obično prijeđe u zamrznutom obliku. Talijanski biolog Lazaro Spallanzani 1776. je otkrio da sperma zarobljena u snijegu može ponovo zaplivati nakon pola sata zimskoga sna (danas se upotrebljava suhi led ili tekući dušik). Budući da ledeni kristali ubijaju stanice, dodaje se antifriz. Bikova sperma može preživjeti četrdeset godina, a čuvati se može gotovo beskonačno dugo. Budući da bi mogle nastupiti mutacije, smatra se da je za nas prihvatljiva granica od deset godina. Taj pristup katkad zakaže i sperma se mora sastati s jajašcem u epruveti. Oplodnja in vitro razvila se od rođenja Louise Brown 1978. i danas se u Evropi obavi četvrt milijuna pokušaja godišnje. Najgorljiviji su Danci, kod kojih je svako dvadeseto dijete začeto nekim vidom potpomognute oplodnje. Onima s teško oštećenom spermom čak ni in vitro oplodnja nije od velike pomoći jer njihove spolne stanice ne mogu prodrijeti u jajašce. Intracitoplazmičkim ubrizgavanjem sperme -ICSI -umeće se muški doprinos (zrela ali nepokretna sperma, ili njezin nezreli stupanj) u jajašce, iglom deset puta tanjom od vlasi kose. Kad se sretna DNA smjesti iza bedema ženske obrane, oplodnja se nastavlja normalnim tokom. Primjenom postupka ICSI rođeno je više od stotinu tisuća djece, u stotinjak centara samo u Velikoj Britaniji. Taj postupak nije bezopasan. Muž koji je neplodan zbog oštećenja svoga kromosoma Y može prenijeti taj problem svojim sinovima. Suočeni s tom dilemom, neki parovi traže samo djevojčice. Još je gore što se tim postupkom mogu umanjiti izgledi samoga embrija. Neki muževi uopće ne prenesu kromosom Y - čime nastaje velika šteta za jajašce koje primi tu spermu - a drugi su neplodni zbog genskih pogrešaka kodiranih na drugim kromosomima, koje se tim postupkom također prenesu. Budući da mjesto ulaska u prirodnoj oplodnji određuje tjelesni plan, možda je loše probušiti rupu bilo gdje. Neka tako rođena djeca pate od pogrešaka u broju kromosoma ili od drugih genetskih bolesti, možda zato što je nekvalificirana sperma preko 142
veze položila ispit oplodnje. No ipak, čini se da su ta djeca većinom zdrava. Kada zakaže čak i to herojsko liječenje, čini se da je donator jedina preostala mogućnost. Neki muževi nisu nimalo zadovoljni time. Kako da se vežu za dijete rođeno od nečijih tuđih gena? Znanost im pruža nadu. Mišje testise može se presaditi iz neplodnog soja u drugi, sposoban za reprodukciju, ili u štakora. Stanice se razvijaju u spermu i neplodni miševi potom prenose svoje nasljeđe preko posrednika. Miševe još nismo uspjeli uvjeriti da proizvode ljudsku spermu, ali stanice neplodnog muškarca možda će se moći prenijeti na laboratorijsku kulturu načinjenu od testisa koji svom vlasniku više nije potreban, gdje će rasti dok ne dozore. Možda će i zdrav - i velikodušan - pojedinac moći obraditi prijateljevu defektnu spermu u vlastitom testisu i isporučiti je na zahtjev, tako da neplodan suprug bude istinski roditelj. Jednoga dana možda će biti moguće uzeti tjelesne stanice, prepoloviti broj kromosoma i njima se poslužiti za oplodnju jajašca. Tako više ne bi bilo potrebe za testisima (a možda i njihovim vlasnicima). Kao i u slučaju antiimpotencijske industrije, goleme svote koje troše muškarci u gorljivoj želji da svojoj ženi isporuče spermu - bilo kakvu spermu - kriju širu istinu: da muževi najčešće žele izbjeći kaznu koju priroda propisuje kao porez na užitak. Svaki treći par oslanja se na neku metodu muške kontracepcije, od kondoma i coitusa interruptusa do promišljenog reza kroz sjemenovod. Ma kako te metode bile jednostavne i djelotvorne, neki ljudi ne vole tako grubu tehnologiju. Njima pak nadu pruža nova biologija. Van Leeuwenhoek, koji je prvi vidio svoje čarobne stanice, pitao se bi li trebao uopće objaviti svoje otkriće jer "svijet, koji je već dovoljno grub i zao, mogao bi se poslužiti prirodo-znanstvom na svoju propast i sve se više unižavati gnjusnim porocima". Naravno, mislio je na kontrolu rađanja. Znanost je u međuvremenu omogućila porocima da dosegnu novu razinu gnjusnosti. 143
Kontracepcijska pilula je 1960-ih preobrazila život muškaraca. U naše, više egalitarističko doba, traje potraga za muškim ekvivalentom pilule. Osamdeset posto Britanaca i Amerikanaca kaže da bi je rado upotrebljavali, a što je još dojmljivije, njihove partnerice bi im u još većem postotku vjerovale da će to i činiti. Ta zadaća neće biti jednostavna, jer uporne muške stanice - za razliku od stanica ljepšeg spola - cijelo se vrijeme kopiraju i isporučuju u golemom broju. Spermiji su odlučne stvarčice i nijednoga se ne smije pustiti, jer čak i kad im se broj i stostruko smanji, preostali rizik od trudnoće ostaje neprihvatljivo visok. Potiskivati ih se može na nekoliko načina. Visoke razine samoga testosterona mogu zatvoriti tvornicu toga hormona, a i on sam iskušan je kao kontraceptiv, ali zbog nuspojava - akne, visoki krvni tlak i razdraženost - nije prikladan za opću upotrebu. Njegov modificirani oblik koji je razvila Svjetska zdravstvena organizacija obavlja posao jednako dobro kao i pilula, a jedna injekcija može zaustaviti proizvodnju sperme na godinu dana (zbog nepoznatih razloga, bolje sterilizira Azijce nego Evropljane). Budući da steroidi mogu oštetiti jetru, a imaju i druge dugoročne posljedice, izgledi kontracepcije zasnovane na testosteronu nisu baš blistavi. Počela su i ispitivanja kapsula sa sintetičkim progesteronom koji se usađuje mladim muškarcima i zaustavlja stvaranje sperme. Moglo bi biti sigurnije prekinuti zapovjedni lanac na višoj razini, u mozgu. Hormoni ženskog ciklusa u velikoj mjeri sudjeluju i u muškoj funkciji, pa bi pilula koja se zasniva na njima mogla zaustaviti spermu kao što to čini jajašcima (premda bi muškarci morali uzimati i muške tvari kako im ne bi narasla prsa). Mogle bi pomoći i druge tvari koje se također povezuje sa ženama. Pilula za "jutro poslije", kojoj se katkad pribjegava u hitnim slučajevima, ubija spermu, ali njezini učinci odveć su neugodni da bi redovita upotreba bila uopće moguća. Testirane su i razne druge kemikalije. Kinezi su godinama radili na gosipolu, ekstraktu pamukova sjemena, koji zaustav144
lja važne nam stanice. Nažalost, pokazalo se da su njegovi učinci katkad i trajni. Zatim su se okrenuli divljoj biljci let gong teng, ili gromovnikovoj lozi, koja se u tradicionalnoj medicini primjenjuje protiv artritisa. Rad na kontracepciji nadišao je moć boga gromovnika. Lijek kojim se nekad smanjivao krvni tlak blokira kanale u staničnoj membrani kroz koje prolaze kalcijevi ioni. Njegova neželjena nuspojava je neplodnost. Tvrtka koja ga je proizvodila šutjela je o njegovoj moći, zbog onih koji su željeli kontrolirati krvni tlak a ne veličinu obitelji, ali danas je pronađen poseban kanal koji šalje ione preko membrane spermija. Ako se on zatvori, spermij ne može plivati. Bjelančevina odgovorna za to mogla bi postati metom muške kontracepcijske pilule - a mogle bi je uzimati i žene kako bi zaustavile moguće zalutale stanice u vlastitom tijelu; bila bi to prva uniseks-kontracepcija. Nova genetika nudi druge načine zaustavljanja neželjene sperme. Neplodnost mogu prouzročiti i antitijela i bilo bi moguće muškarcu, ili i njegovoj partnerici, ubrizgati vlastite zametne stanice (ili kemijske potpise na njihovoj površini). Miševi uzgojeni s nedostatkom određenog receptora u stanici uopće ne proizvode spermu i lijek usmjeren na tu molekulu mogao bi imati uspjeha. Nadalje, zašto ne bismo napali mašineriju mejoze, nužnu za proces formacije zametnih stanica? Takve zamisli još pripadaju budućnosti, ali drugi oblici spermatičke tehnologije već su dobro razvijeni. Te stanice su po prirodi samo paketi za isporuku gena. Biokemičari su proveli godine u potrazi za vlastitim sustavima prijenosa, zasnovanima na virusima u koje se umetnu tuđi geni i upute prema cilju, ili na sićušnim zlatnim mecima, prekrivenima DNA. Ovcama i kravama dali su ljudske gene koji im omogućuju da u mlijeko luče bjelančevine poput hormona rasta. Danas se industrija zanima za glasnika prirode, samu spermu. Putovanje je prva dovršila bjelančevina iz meduze koja zeleno svjetluca na ultraljubičastom svjetlu. Njezin gen umetnut je u virus i ta je smjesa dodana mišjoj spermi. Ona je ubrizga145
na u jajašca. Kad odrastu, miševi prenose taj gen svome potomstvu, začetom na uobičajeni način. Rezus-majmuni nisu toliko kooperativni (bjelančevine se proizvode u embriju, ali ne i u odraslome), ali spermatička tehnologija mogla bi uskoro postati uobičajena. U najnovijim eksperimentima uspjelo je umetanje gena u matične stanice sperme, što bi moglo otvoriti vrata sljedećem naraštaju na način koji će biti dovoljno prirodan da ga uvjeri da spremnije prihvati tuđe gene nego što je to danas. Genetičke inženjere privlači i ejakulat. Mlijeko nije idealno sredstvo za proizvodnju stranih bjelančevina jer ga životinje luče samo povremeno, i zato što sadrži mnoge komplicirane sastojke koje treba pročistiti kako bi se mlijeko moglo upotrijebiti. Bolji kandidat je sjeme. Nerasti daju pola litre u jednoj ejakulaciji, i to po narudžbi. Miševi s dodanim genom za ljudski hormon rasta i sklopkom za jednu bjelančevinu iz testisa već rado proizvode tu bjelančevinu u svom sjemenu. Kad bi svinje činile isto, mogle bi, uz malu pomoć svojih čuvara, stvarati velike količine takvih tvari. Pročistite spermu i ostane čista bjelančevina. Na nekim farmama svinja već po dvije tisuće nerasta marljivo radi na donaciji sperme. Samo jedna takva tvrtka mogla bi proizvoditi dovoljno hormona rasta za potrebe cijeloga svijeta. Za neke ljude sve to znači da je znanost poludjela, ali kad je riječ o spermi, još ima mjesta za jednostavnost. Indijski biolozi otkrili su da trotjedna kura od jednostavnih kupanja u vrućoj kupki uzrokuje šestomjesečnu neplodnost, a to su usavršili vrčem vode s mikrovalnim grijanjem, u koji se spuste relevantni organi sve dok se ne onesposobi sva sperma. Kako god te metode bile elegantne, van Leeuwenhoek ih zasigurno ne bi bio odobrio.
146
7. Ljevokosa greda
Ako živite u Sjedinjenim Državama, nazovite l-888-R-U-MY--KID (ili, ako mislite da taj broj odveć besramno otkriva vaše nakane, obratite se konkurenciji, od 1-888-HOME-DNA do 1--800-DNA-TYPE). Britanija je diskretnija što se tiče telefonskih brojeva, ali desetak tvrtki nudi testiranje očinstva. Četvrt milijuna Amerikanaca godišnje obraća se takvim tvrtkama, a broj onih koji traže usluge njihovih kolega preko Atlantika nije poznat. Neki od njih su muškarci koji očajnički žele izbjeći plaćanje alimentacije, ali većinom su to žene koje bi htjele dokazati da je muškarac koji poriče očinstvo uistinu otac. Spomenute tvrtke rado ističu vaš duševni mir, a ne pitanja očinstva, ali u oko tri četvrtine njihovih slučajeva navodni otac doista je i stvarni otac, ma koliko on to poricao. Prema Alexandreu Dumasu, "bračno je breme teško i potrebno je dvoje da bi se ono podnijelo, a katkad i troje". Stoga je izvanbračno očinstvo staro kao i sam brak. Prema Freudu, vjera u očinstvo obilježila je nastanak apstraktnog mišljenja i samoga društva. Uostalom, očinstvo se temelji na zaključivanju, dok je majčinstvo očito samo po sebi. Ako je očeva vjera da je otac svoga djeteta neutemeljena, onda je društveni poredak ugrožen. Zato su kazne za nezakonitost stroge - za žene, za djecu, a katkad i za muškarce. Optuženi uglavnom poriču da su znali za svoja djela, a nekoć su to i mogli; ali danas 147
znanost pokazuje koliko često muškarci lažu ženama - a često i samima sebi. Drevni naziv za penis, "jard", bio je napuhani prikaz njegove duljine, a onaj za testise - "stones"* potječe od hiperbole o njihovoj težini (što je prouzročilo i srednjovjekovne priče o muškarcima "olakšanima za dva kamena"). Nosioci gena SRY skloni su pretjerivati u pričama o seksu isto kao što su skloni lagati o očinstvu, zbog čega je teško ustanoviti istinu o očinstvu. Mnogi ljudi vjeruju, bez mnogo razmišljanja, da se nezakonita djeca rađaju zato što su muškarci po prirodi manje vjerni nego žene. Ta tvrdnja ne može biti istinita, zbog jednostavnih aritmetičkih zakona. Za tango je potrebno dvoje, a prosječan broj susreta mora biti isti za oba spola. Čak i usprkos toj statističkoj stvarnosti, muškarci se mogu međusobno razlikovati po uspješnosti. Ako u selu od deset muškaraca i deset žena svi stanovnici ostanu vjerni u braku, onda je prosječan broj partnera za sve osobe (ne treba to ni reći) jedan, i nema izgleda za nezakonitu djecu. S druge strane, ako jedan pojedinac snažnog libida ima pustolovine sa svim ženama, dok njegovi suparnici ostaju u hladnoći celibata, prosječan broj kopulacija oba spola i dalje je jedan, ali varijacije u uspješnosti mnogo su veće za muškarce nego za ljepši spol, i većina djece će se roditi u privremenim vezama. Za one koji vjeruju u biologiju kao sudbinu takvo ponašanje je upravo ljudska priroda, jer su nosioci kromosoma Y programirani da budu promiskuitetni i da što je manje moguće ulažu u posljedice svojih pretjerivanja. Porijeklo čovjeka poigrava se sa shvaćanjem da su takve razlike u spolnom uspjehu dovele do evolucije ljepote, pa čak i do rasnih razlika: "nesvjesna selekcija stupila bi na pozornicu time što moćniji i vodeći muškarci više vole neke žene nego druge" (Darwin priznaje i da je "poznato da vrlo ružni, ali bogati muškarci ne uspijevaju pronaći ženu"). Tvrdnja da bogati imaju više ljubavnica doista je stara. Jus primae noctis ________ * engl. stone, jedinica za težinu, 6,4 kg; op. prev.
148
pravo gospodara na sve mlade djevojke - potječe iz epa o Gil-gamešu, ali ta zamisao splasnula je i pretvorila se u simboličku povlasticu polaganja golog bedra na bračnu postelju. Plemstvu je oduvijek išlo dobro, i Georgea IV. opisivalo se kao "i odveć sklonog ženama i vinu" već u sedamnaestoj. Sve svoje ljubavnice uvjerio je da mu daruju uvojak kose, i pred kraj života imao ih je dovoljno za omanji trosjed. Don Juan, onaj s tisuću i tri žrtve samo u Španjolskoj, zasniva se na stanovitom Don Miguelu de Manani, libertincu koji je nakon što je doživio viziju vlastita sprovoda, postao opat španjolske Milosrdne braće. Uz tipično muško pretjerivanje, na njegovu grobu piše: "Ovdje leže kosti najgoreg čovjeka koji je ikad živio." Drugi smatraju da je kršenje bračnih zavjeta etičko, a ne evolucijsko pitanje i prstom pokazuju siromašne kao glavne krivce, a ne bogate. Škoti su za nj okrivljavali "nizak moralni to-nus" seoskih slugu, a Englezi "zdrav animalizam seoskih ljudi, i slabost čuvara, načela, samopoštovanja i javnoga mnijenja". Bile su potrebne stroge kazne da bi se ono zaustavilo. Don Miguelovi pothvati utonuli su u legendu. Oni simboliziraju navodni san o uspjehu svakog muškarca: biti utjecajan, moćan i slobodan širiti svoju DNA u svim smjerovima. Njegove samohvale, kao i one drugih seksualnih atleta, počivaju uglavnom na anegdotama (premda je plemeniti Don imao pomoćnika koji je ažurirao popis). Nekoć ih je bilo nemoguće provjeriti. Puki nedostatak informacija nije spriječio beskrajne i uzaludne spekulacije o evoluciji promiskuiteta, ali danas se istina može otkriti. DNA je prouzročila mnoga crvenjenja muških obraza. U heraldici, ljevokosa greda - prečka koja se pruža od donjeg lijevog do gornjeg desnog kuta grba - znači nezakonito porijeklo nekog plemenitog pretka. Vojvode od St. Albansa, od Rich-monda, od Buccleucha i od Graftona, koji su svi bili potomci Charlesa II. i neke od nekoliko njegovih ljubavnica, nikad nisu skrivali svoj bedž neslužbenog očinstva. Danas dvostruka uzvojnica spremno otkriva ponašanje svakog muškarca, 149
plemenitog ili ne, s porodičnim stablom ili bez njega. Položila je kosu prečku preko nebrojenih grbova. Ti ukrasi mogu biti vrlo skupi. U starome Rimu nezakonito dijete nije moglo ništa naslijediti jer, pravno govoreći, nije imalo oca. Nije se smatralo čak ni da su djeca iste majke, ali različitih očeva uopće u srodstvu, jer se mislilo da nemaju istu krv. Englesko pravo izražavalo je na sličan način iskrivljeno gledište na roditeljska prava; kako je napisao pravnik iz 18. stoljeća William Blackstone: "Interes muža i žene je jedan - a to je interes muža." Friedrich Engels je u Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države uočio povezanost između nasljeđivanja gena i dobara. Napisao je da se pojam zakonitosti pojavio tek s nastankom kapitala, medija koji omogućuje bogatim očevima da prenose bogatstvo na sljedeći naraštaj. Oni žele ograničiti taj dar na one koji nose njihovo biološko nasljeđe i zato su izumili brak. Siroto kopile, koje je nastalo s kapitalizmom, nestat će s ukidanjem privatnog vlasništva, mislio je Engels. Vlade se i dalje itekako bave teorijom reprodukcije, ali njihovi interesi usmjereni su više na gotovinu nego na politiku. Američke države prikupljaju do pet milijardi dolara alimentacije od odlutalih očeva, a u Velikoj Britaniji, nekoć strogo kritizirana Agencija za potporu djeci također djeluje, pod krinkom socijalne službe, dijelom i kao pomoćna služba Ministarstva financija. Neke američke države prilično su stroge: majka mora navesti ime pretpostavljenog oca da bi se mogla kvalificirati za alimentaciju. Test njezine optužbe je jednostavan: usporediti gene imenovane osobe s genima djeteta. Ako djetetovo nasljeđe nije moglo poteći od navodnog oca, onda on nije kriv. Ako dijete ima neke varijante koje su zajedničke njemu i optuženom, onda pitanje ostaje otvoreno, jer ma kako test bio moćan, nikad ne možemo biti posve sigurni da je odgovoran upravo neki određeni muškarac. Genetika može samo isključiti optuženoga iz skupine u kojoj mora biti krivac. No ipak, kako sve
150
više gena ulazi u jednadžbu, red sumnjivih toliko se skraćuje da postaje nerazumno da optuženi i dalje poriče krivnju. "Nerazumno" je pojam o kojemu se mnogo raspravlja u pravu, ali vjerojatnost statističke pogreške danas je astronomski malena. I sama astronomija prihvaća barem mogućnost života na Marsu, i neki nevini nedvojbeno će biti proglašeni krivima zbog slučajne podudarnosti. Nadalje, biologija ne može spriječiti tehničke pogreške (koje se događaju češće nego što laboratoriji žele priznati), falsificirane podatke i ekscentrične događaje, poput pojave dugo izgubljenog brata blizanca. Sve se to često ističe na sudu, ali s nevelikim uspjehom. Koliko bi korisna mogla biti bilo koja varijanta u lovu na odlutale mužjake ovisi o tome koliko je ona česta u populaciji iz koje on dolazi. Oznaka koja je zajednička mnogima nije tako uspješan pečat krivnje kao što je to ona koju imaju samo neki, što znači da pretpostavljeni roditelj s rijetkom nasljednom bolešću ne može poricati očinstvo djeteta koje ima istu bolest jednako uvjerljivo kao što to može, recimo, muškarac plavih očiju suočen s plavookim djetetom. I zemljopis pritom igra ulogu: Grk plavih očiju u toj situaciji u lošijem je položaju od plavookog Šveđanina. No, na koje se oznake možemo osloniti? Neki parovi svađaju se zato što njihov sin ili kći ne nalikuju baš jako mužu. Objašnjenje toga često je posve nevino. Sličnost je u oku promatrača i nije pouzdan vodič za srodstvo. Kada se od ljudi zatraži da usporede fotografije djece s fotografijama roditelja, većinom pogode samo u svakom drugom slučaju, što baš i ne bi bilo od velike pomoći na sudu. One koji ne razumiju pravila genetika bi čak mogla zavesti na krivi put. Jednostavni mendelizam dopušta da dvoje crnookih ljudi imaju plavooku djecu, ako oboje nose recesivnu kopiju gena za plave oči. Zamršenost određivanja boje očiju, u čemu sudjeluju barem dva gena, i uz ne baš posve jasna značenja izraza "plavo", "zeleno" i "smeđe", znači da - suprotno raširenom vjerovanju - dvoje plavookih roditelja mogu imati dijete tamnih očiju.
151
Sustav krvnih grupa ABO primijenjen je u slučajevima određivanja očinstva već nekoliko mjeseci nakon otkrića. Krvne grupe ponudile su prve naznake o moći biologije u sudnici, ali ni one nisu tako jasne kao što se čini. Sustav ima tri varijante. Gen 0 zapravo uklanja određeni ključ identiteta krvnih stanica, dok druga dva mijenjaju njegovu strukturu. Pojedinac krvne grupe nula nosi dva primjerka gena 0. Netko tko ima krvnu grupu A ili krvnu grupu B može ili imati dvostruku dozu gena A ili B, ili jedan primjerak jednoga od njih, uz gen 0. Ljudi koji imaju gen A i gen B imaju krvnu grupu AB. U braku dvoje ljudi s genom 0 mogu se roditi samo djeca krvne grupe 0, ali ostali parovi mnogo su zamršeniji. U svakom braku između, recimo, žene krvne grupe A koja ima gen A i gen 0 s muškarcem koji nosi gen B i gen 0, mogu se roditi djeca krvnih grupa A, B, AB i 0. Sudovi se nekoć nisu uspijevali nositi s tom zapetljano-šću. Godine 1944. Charlieja Chaplina tužio je FBI - čiji direktor Edgar J. Hoover ga je smatrao komunistom - za trgovinu bijelim robljem, naime optužili su ga da je u nemoralne svrhe preveo tinejdžericu preko državne granice. Chaplin je nedvojbeno ljubovao s mladom glumicom Joan Barry, ali uspio je izmaknuti šapama FBI-a. No, poslije ga je sama Joan Barry tužila radi alimentacije. Test očinstva bio je jasan: Chaplin je imao krvnu grupu 0, ona je imala A, a dijete B. On nije mogao biti otac djeteta, ali porota ga je proglasila krivim jer su zaključili da mu je dijete slično. Chaplin je morao plaćati 75 dolara na tjedan sve dok dječak nije odrastao. Presuda pokazuje koje su granice prava kada se ono pokušava nositi sa znanošću, ali sa sustavom ABO uistinu se događaju neobične stvari, koje bi nekom bistrom odvjetniku mogle omogućiti da ipak iznese argumente o Chaplinovoj krivnji. U igri su dva različita gena, kodirana na odvojenim mjestima u DNA. Tvar koju proizvodi varijanta 0 prethodnik je one koju kodiraju A i B. Određeni enzim, kodiran drugdje u genomu, pretvara tvar 0 u njezine proizvode A ili B. Vrlo malo ljudi 152
nema taj presudni katalizator i stoga ne može proizvoditi tvari A i B, čak i ako nose gene A ili B. Oni stoga uvijek imaju krvnu grupu 0. Ako osoba BB u toj situaciji oženi nekoga krvne grupe 0 (koja će gotovo sigurno imati ispravan primjerak enzima), onda dijete nasljeđuje gen B od jednog roditelja i ispravan primjerak enzima od drugog - i ima krvnu grupu B. Tako dvoje roditelja krvne grupe 0 ipak može imati dijete krvne grupe B. Odvjetnici bi mogli pokušati tom činjenicom zbuniti porotu (a ona je jednom spomenuta u sapunici Opća bolnica), ali oštećena verzija spomenute bjelančevine česta je u bijelaca samo u jednom selu na otoku Reunion u Indijskom oceanu (što prilično umanjuje vrijednost toga kao alibija). Cesta je i u domorodačkoj populaciji Indije. Kazuističke argumente o krvnim grupama zamijenila je tehnologija. Prve naznake njezine moći pojavile su se otkrićem kratkih, ponavljanih sekvenci baza DNA, koje različite osobe imaju u različitom broju. Dvostruka uzvojnica se molekularnim škarama reže na posebnim mjestima, i razlike u broju ponavljanja tada se otkrivaju u duljinama i brojevima dijelova dok oni pod utjecajem električnog polja putuju kroz sito. Svatko od nas ima jedinstven genetički potpis te vrste - DNA otisak prsta, kako se često naziva. Ta metoda prvo je upotrijebljena u kriminalistici, ali danas se primjenjuje i za testove očinstva. DNA otisci prstiju nisu nepogrešivi, jer neki odsječci koji se ponavljaju imaju stopu mutacija od čak jedan od stotinu. Krivac bi se stoga mogao izvući, premda je otac, jer je genetička greška do koje je došlo pri proizvodnji njegove sperme pobrkala činjenice o očinstvu. Danas se ispituje barem devet različitih ponavljanja kako bi vjerojatnost lažne nevinosti bila što manja. Dovršenje karte našega genoma znači da će "otisak prsta" i njegovi srodnici uskoro biti zastarjeli. Moglo bi se reći da individualnost više nema granica. Potragom za promjenama jednog slova u DNA samo oko dva tuceta ljudi diljem svijeta otkrilo se više od milijun i pol varijabilnih mjesta - i to kad isključimo pomake u kratkim višestrukim skupinama slova DNA. Ti 153
pojedinačni nukleotidni poliformizmi, kako ih se naziva, znače da se DNA dvoje pojedinaca razlikuje na milijune načina. Kako se varijante miješaju svaki put kad nastaje spermij ili jajašce, broj permutacija je mnogo, mnogo veći od broja danas živih ljudi, onih koji su živjeli i onih koji će se uopće ikada roditi. Čak ni mrtvi ne mogu pobjeći od svjedočenja DNA. Larry Hillblom, suosnivač najveće tvrtke za zračni prijevoz na svijetu, povukao sa na jedan tropski otok, gdje je udovoljavao svome zanimanju za pecanje, letenje i kopuliranje s adolescen-ticama. Godine 1995. njegov avion se srušio i tijelo mu nije pronađeno. Ubrzo se pojavilo mnoštvo mladih majki s cijelog Dalekog istoka s bebama u naručju i ustvrdilo da im je on otac, pa su one stoga zakonite nasljednice njegova bogatstva od šesto milijuna dolara. Nepostojanje trupla prilično je otežalo genetičke testove (usto, odjeća i četke s kojih se moglo skinuti njegov genski otisak bile su zakopane u vrtu, a prije toga ih je netko nepoznat oprao), ali provjera osmero od mnoštva mogućih potomaka pokazala je da četvero ima istoga oca - a njihove majke, koje se inače nisu poznavale, imale su nezavisne dokaze o vezi s Hillblomom. Djeca su dobila devedeset milijuna dolara, što je rječit dokaz moći dvostruke uzvojnice. Test koji ih je obogatio ovisi o varijantama koje su raspršene po svim kromosomima. Budući da se takvi geni miješaju u svakom naraštaju, njihova povijest s vremenom postaje mutna. Samo jedna naznaka omogućuje otkrivanje nevjere. Kromosom Y je trajni biljeg očinstva, koji je postavio neizbrisive ljevoko-se prečke preko mnogih porodičnih grbova. Njegova čarolija može progoniti preljubnike duboko u prošlost. Premda je mnogo manje varijabilan od drugih dijelova genoma (istraživanjem na dvadeset ljudi otkrilo se samo četiri stotine razlika među njima, što je petina raznolikosti u tipičnom kromosomu), on nudi više nego dovoljno podataka za pronalaženje odlutala oca, čak i ako je odavno mrtav. Porodice nisu određene samo zajedničkim genima nego i drugom, nebiološkom oznakom. Prezime, kao i kromosom Y, 154
jest izjava pripadnosti muškoj liniji (iako nema mnogo prezimena od četiristo slova). Ako su muškarci vjerni, imena i geni trebali bi ići zajedno. Svako nepodudaranje upućuje na neki davni preljub (premda se priča može zakomplicirati kada, kao što se katkad događa, obitelj bez sinova zamoli nekog muža da uzme njihovo prezime kako bi im očuvao liniju, ili kad isto ime ima dva odvojena porijekla). Na sjeveru Engleske riječ "syke" znači "jarak" i česta je u toponimima (npr. tako se zove selo koje je postalo predgrađe Rochdalea u pokrajini Lancashire). "Sykes" je i prezime koje je prvi put zabilježeno u 13. stoljeću oko Huddersfielda. Nedvojbeno je nastalo tako što ga je uzeo neki stanovnik na rubu takvog odvodnog kanala. Nekim slučajem, jedan od deset tisuća Britanaca koji su naslijedili to prezime je genetičar. Pisao je nekim svojim prezimenjacima i dobio DNA od njih pedeset. Polovica njih imaju isti kromosom Y, dok se nekolicina drugih razlikuje po malenoj varijanti koja je nastala mutacijom u proteklih nekoliko stotina godina. Ostali su imali vrlo raznolike tipove, a ne samo jedan (koji bi mogao označavati neovisno porijeklo prezimena Sykes, negdje oko drugog sjevernog jarka). Njihova raznolikost naznačuje drevno pritjecanje genetičkih crnih ovaca koje su porodici darovale svoju DNA, ali ne i prezime. Možda se čini da je njihov udio velik, ali to prezime je barem dvadeset naraštaja staro i jednostavnim zbrajanjem pokazuje se da je stvarna stopa lažnih očinstava bila tek malo veća od jedan posto u svakom naraštaju. Podudaranje prezimena i kromosoma Y vrlo zanima policiju, koja će uskoro moći pronaći kriminalca koji ostavi DNA na poprištu jednostavnim pogledom u telefonski imenik. Bili Sikes, okrutni lopov u Oliveru Tivistu, nosio je manju mutaciju slavnoga prezimena i imao bi problema u svijetu tehnologije DNA. Skončao je nehotičnim vješanjem, bez pomoći forenzi-čke znanosti. Kako je Dickens dobro znao, muškarci umiju varati i u braku, a ne samo u financijama. Ma koliko kod kuće bili primjer-
155
nog vladanja, navike im se znaju promijeniti ako im se pruži prilika (kako je pokazao i val silovanja za vrijeme rata na Balkanu). Geni crnih Amerikanaca rječito svjedoče o dugoj povijesti muških prevara. Afrički Amerikanci (među kojima je poznati gospel-pjevač Jubilant Sykes) većinom nose evropsko, a ne afričko prezime. Nekoć se smatralo da robovima uopće nije potrebno prezime, ali s vremenom je postalo uobičajeno da uzmu oznaku svoga gospodara. U pobuni protiv tog lažnog nasljeđa neki su evropsku etiketu zamijenili imenom afričkog ili islamskog porijekla (što objašnjava ponovno rođenje Cassiusa Claya kao Muham-mada Alija). Malcolm X, ta znamenita ličnost, odbacio je ime koje je dobio rođenjem - Malcolm Little - kao žig srama i poslužio se samo jednim slovom umjesto da zamisli nekog afričkog pretka. Y Malcolma X-a gotovo sigurno bi mu ispričao ne tako dobrodošlu priču o prošlosti. Thomas Jefferson bio je autor Deklaracije nezavisnosti. Dvije godine nakon smrti svoje žene, 1782. postao je ambasador Sjedinjenih Država u Francuskoj. Na putu u Pariz njegovu kćer pratila je robinja, četrnaestogodišnja Sally Hemings. Mlada Sally ubrzo je zatrudnjela i rodila sina, prvoga od trojice. Neki ogorčeni novinar raširio je priču da je dijete zapravo Jeff ersono-vo (koji je u međuvremenu postao treći američki predsjednik). Prema škrabalovim riječima, "kao priležnicu je držao jednu od vlastitih robinja". Jefferson je poricao optužbu, ali priča se nije zaboravila. Pjesniku Thomasu Mooreu nimalo se nisu svidjele Sjedinjene Države kad ih je posjetio 1804. godine. Oštro je kritizirao ponašanje šefa države: "A tad pobježe/ Iz dvorana državnih u kolibu crnačku/ Gdje blaženo snubi dražesti mrke Aspazije/1 o slobodi sanjaše u naručju robinje svoje." Dva stoljeća potom, uspoređeni su kromosomi Y nekolicine Jeffersonovih potomaka (zapravo, njegova strica, jer sam Jefferson nema izravnu vezu po muškoj liniji do današnjih dana) i potomaka Sally Hemings. Na opće iznenađenje, kromosomi muških nasljednika najmlađeg Sallyna sina Estona (rođenog 156
kad je Jefferson imao 65 godina) bili su identični kromosomima Y u porodici trećeg predsjednika, koji, kako se čini, nije bio baš vjeran u predsjedničkom uredu. Priča možda i nije toliko jasna, jer je predsjednikov brat Randolph (koji je, naravno, imao isti Y - kao i dva tuceta drugih Virdžinijaca toga doba) često boravio na predsjednikovu imanju Monticello. Randolph se često družio s robovima - prema riječima jednoga od njih, "znao je dolaziti među crnce, svirati violinu i plesati pola noći" - pa je i sam mogao biti krivac. S druge strane, zapisi pokazuju da je upravo Thomas, a ne njegov brat, uvijek bio blizu točno devet mjeseci prije rođenja djece Sally Hemings. Bez obzira na to koje su pojedinosti točne (a neki kažu da tu priču šire pristaše Williama Jeffersona Clintona kako bi postavili njegov privatni život u određeni kontekst), povijest i tehnologija udružile su se kako bi razriješile jedan stari slučaj nesigurnog očinstva. Udruženje Jeffersonovih potomaka još nije odlučilo komu će sve odobriti članstvo. Neki tvrde da mnogi kandidati nisu u rodu čak ni sa Sally Hemings, što može dovesti do parnica o lažnim pravima na lažno očinstvo. No ipak, još mnogo nadobudnih stoji u redu. Poput potomaka Charlesa II, sjaj plemenita pretka uklanja mrlju koju je nanijelo njegovo ne baš plemenito ponašanje. Kad su Portugalci 1500. godine otkrili Brazil, u njemu je živjelo dva milijuna američkih Indijanaca. Kako su godine prolazile, došlo je oko pola milijuna kolonista - uglavnom muškaraca - kao i velik broj afričkih robova. Danas se ta država predstavlja kao miješano i u razumnoj mjeri otvoreno društvo. Na neki način, geni se slažu s tim, jer većina stanovništva koje sebe smatra bijelim zapravo ima velik broj indijanskih ili afričkih predaka. Mnogi siromašni i tamnoputi Brazilci koje se u domovini smatra Evropejcima ne bi prošli kao takvi u samoj Evropi, jer u prosjeku imaju manje od polovice gena iz Staroga svijeta. Očinske linije tih sumnjivih Arijaca kazuju drukčiju priču. Gotovo svaki kromosom Y koji nosi samoproglašeni brazilski bijelac, koje god boje kože bio, doista potječe iz Evrope. Gen157
ska mješavina stvarala se jednosmjerno: bijeli muškarci su, hm, spavali sa svojim domorodačkim ili crnim suložnicama, dok je promet iz suprotnog smjera bio strogo zabranjen. Današnja društvena tolerancija, u mjeri u kojoj je ostvarena, izrasla je iz povijesti seksualne nejednakosti. Priča je uglavnom ista i u Sjevernoj Americi i navodni sin predsjednika Jeffersona Eston i sam je prolazio kao bijelac kad je odrastao. Njegova djeca bila su prihvaćena u društvo bijelaca, jer je afričke gene pratio evropski kromosom Y. Stvarnost rasizma na Zapadu skriva dubinu problema drugdje. Indijski sustav kasta - koji utječe na život milijarde ljudi - nastao je prije tri tisuće godina. Kaste su razvrstane prema porijeklu i zanimanju, na brahmane (svećenike), kšatrije (ratnike, kojima je pripadao Buddha), vajšije (trgovce) i šudre (koji služe drugima i prezire ih se kao "jedanput rođene"). Novija skupina, pančama ili nedodirljivi, nalazi se na dnu. Indijci mogu odrediti status prema odijevanju i govoru, ali vjeruju i da pripadnici gornjega i donjega kraja društvene ljestvice i izgledaju drukčije - da je rang zapisan u genima. I imaju pravo, barem što se tiče muškaraca. U ženskoj liniji (što se vidi po mitohondrijskoj DNA) Indijci kao cjelina nalikuju drugim Azijcima i ne razlikuju se po kastama. Za suprotni spol priča je ponešto drukčija. Sve kaste imaju neke kromosome Y čiji su preci došli iz zapadnih krajeva, poput Irana, ali više kaste imaju ih mnogo više od onih koje su niže na ljestvici. Ratnici, kšatrije, od svih su najbliži zapadnim muškarcima. Taj klasni sustav donijeli su osvajači iz današnjeg Irana i zemalja još bližih Evropi. Oni su tvorili aristokraciju koja je, kao i u Brazilu, ostavila svoj genski biljeg na mjesnim ženama. Mlade od početka smiju prelaziti iz nižeg sloja u viši, ali mladoženje ne mogu, i prezir koji svaka kasta osjeća prema onima ispod sebe je tako jak da još nema mnogo preklapanja u njihovim očinskim linijama. Ne treba ni reći da se shvaćanja rase i klase u Brazilu, Indiji i drugdje uopće ne zasnivaju na biologiji nego se oslanjaju na 158
vjerovanja društva o kojemu je riječ. I pojam nezakonita djeteta ovisi o ljudskoj konstrukciji poznatoj pod nazivom brak. Granice zakonitosti brzo se pomiču i pravna regulativa jedva drži korak. Na primjer, što bi trebalo učiniti kad iz medicinskih razloga samo jedan roditelj ima biološku vezu s djetetom? Kad se žena, uz pristanak muža, oplodi spermom donatora, kakav je status potomka? Brak ostaje zakonit i zašto onda sumnjati u status njegovih plodova? Moglo bi se pokazati da je teško odrediti granicu između zakonite nezakonitosti te vrste i one koju država ne odobrava. U prvim danima donatorske oplodnje roditelji su često skrivali istinu i na rodni list često stavljali muževo ime. Oni koji su bili dovoljno budalasti da poštuju slovo zakona ostavljali su rubriku imena oca praznom. Roditelji su mogli ozakoniti dijete samo posvojenjem. Ako to ne bi učinili, muž nije imao pravnih obveza prema djetetu i mogao je nekažnjeno napustiti obitelj. Warnockov odbor je 1982. predložio promjenu u britanskom pravu kojom bi se ime muža unosilo u rodni list ali s važnom napomenom, riječju "donacijom". Parlament je smatrao da je to odveć bolno za djecu i dopustio da se zakoniti otac upisuje bez tog ukrasa. Od 1991, kada se počelo prikupljati podatke, u Britaniji je donacijom sperme rođeno više od dvadeset tisuća djece. Stajališta o zakonitosti možda se i mijenjaju, ali biologija i dalje ima svoju riječ. Sto ako se pokaže da nepoznati dobročinitelj ima nasljednu bolest, ili ako osiguravajuće društvo zapita već odraslog potomka o bolestima u obitelji? Možda bi netko mogao, ne znajući, poželjeti oženiti svoju polusestru ili udati se za polubrata, potomke istog filantropa. Kako bi se spriječili ti problemi, vlada, kad može, vodi tajne zapise o genetičkim očevima. Kada djeca odrastu, imaju pravo pitati jesu li rođena donatorskom oplodnjom i jesu li možda u rodu s osobom koju kane oženiti. Zakon ne dopušta ništa više od toga - ali i time prihvaća genetički temelj identiteta.
159
Stajališta se razlikuju od zemlje do zemlje. U Velikoj Britaniji anonimnost donatora je apsolutna (usprkos novijim pokušajima neke djece da pronađu oca na temelju Zakona o ljudskim pravima). Sami donatori nikada ne znaju ništa o rođenjima svoje djece, a tri četvrtine djece rođene na taj način ne dozna svoju tajnu. Većina onih kojima se to kaže dobro se nose s tom informacijom, ali drugi reagiraju s užasom i traže identitet drukčiji od onoga na rodnom listu. Ponegdje se u tu svrhu mogu pozvati na zakon. Povelja Ujedinjenih naroda o pravima djeteta svima daje pravo da znaju tko su im roditelji. Društvo je u mnogim pitanjima postalo otvorenije, pa zašto ne bi i kad je riječ o očinstvu? Švedska, Austrija i neke druge zemlje već dopuštaju adolescentima rođenima uz pomoć treće osobe da saznaju istinu (premda je promjena u švedskim propisima prouzročila drastičan pad broja donatora). Američki zapisi o usvajanjima donedavno su bili zapečaćeni na 95 godina, i većina američkih država slijedila je isto pravilo i za donatore sperme. Nekoj djeci to se nimalo ne sviđa. Skupina Bastard Nation u Oregonu je progurala inicijativu za glasanje o tome hoće li smjeti otkriti svoje biološke roditelje, i 1998. ostvarili su to pravo. Agencije se tome većinom i dalje protive i pokušaji da se taj pokret proširi posustali su. Kad je riječ o očinstvu, Kalifornija je suptilnija od većine država. I oni koji daruju i oni koji primaju spermu mogu to činiti pod zaštitom anonimnosti ili, ako im se tako više sviđa, s klauzulom "otkrivanja identiteta" koja omogućuje djetetu da dozna tko mu je otac ako to želi. Ta politika počela se provoditi 1983, a 2002. je prva tinejdžerica koja je iskoristila to pravo upoznala biološkog oca. Planira se još nekoliko susreta. Britanija je i dalje neodlučna, ali vlada danas istražuje javno mnijenje o tome ne bi li za buduće slučajeve trebalo ublažiti pravila. Najnaprednija društva mogla bi odbaciti i sam pojam nezakonitosti. Francuska revolucija osuđivala je to shvaćanje: "Kao da su neki ljudi 'zakonitiji' od ostalih!" Oni rođeni izvan bra160
ka bili su "dragocjen izvor vojnika i majki" i postali su poznati kao enfants de la patrie. Narod se složio i udio izvanbračnih rođenja porastao je s dva posto prije političkih promjena 1789. na deset posto nakon njih. Neki ruski revolucionari bili su još radikalniji. Grad Vladimir se 1917. priklonio Engelsu i Porijeklu porodice. Njegovi komesari izdali su dekret: "Kad navrši osamnaest godina, svaka mlada djevojka postaje državno vlasništvo. Pod prijetnjom progona i stroge kazne, dužna je registrirati se u ured za slobodnu ljubav. Muškarci imaju pravo odabrati mladu djevojku koja je navršila osamnaestu ako imaju certifikat koji potvrđuje da pripadaju proletarijatu... U interesu države, muškarci imaju pravo odabrati ženu registriranu u uredu čak i bez pristanka dotične. Djeca koja su plod te vrste kohabitacije postaju vlasništvo Revolucije." Ta ideja bila je popularna (barem među muškarcima), ali nije ostvarena. Najvažnije pitanje, kao i uvijek, bilo je biološko: tko će plaćati skrb za djecu? Ako društvo neće (a Revolucija nije pokazala zanimanje za tu zadaću), tko će? A ako muškarci više ne budu morali plaćati cijenu svoje erotske razonode, što će obuzdati njihova pretjerivanja? Što će sve pasti na pamet muškarcu na ulici ako mu se pruži prilika? Muški genitalni apetit na zlu je glasu, ali se i preuveličava. Slobodan pristup ženama, revolucionaran ili ne, privlačna je zamisao, ali dokazi o tome da je on ikada postojao u najboljem su slučaju dvosmisleni. Većina slučajeva lažnog očinstva ne potječe ni od kakve opće orgije, nego od povremenih pojedinačnih ispada. Anegdote ne mogu biti dovoljne za znanost o seksu. Kinsev je imao ispitanika koji je kopulirao dvaput dnevno, s raznim partnericama, i to trideset godina; ali Kinsev je svojim ispitanicima vjerovao na riječ. Mula Ismail Okrutni, marokanski sultan od 1672. do 1727, koitalni je prvak u Gui-nessovoj knjizi rekorda. Tvrdio je da je imao osamsto osamdeset i osmero djece sa stotinama žena (prvakinja na Guinesso-vim stranicama ima samo šezdeset devetero potomaka).
161
Mula je zacijelo imao pune ruke posla (a gospođa prvakinja nedvojbeno je svoju brojku izmislila). Svaka njegova supruga bila je plodna samo nekoliko dana u svakom ciklusu, svaka ko-pulacija imala je tek male izglede na uspjeh, a u njegovo doba je polovica djece najčešće umirala pri rođenju ili su bila mrtvorođena. Da bi potkrijepio svoje tvrdnje, Mula Ismail morao se pariti nekoliko puta na dan tijekom cijele svoje vladavine (ali tako da usput stigne vlastitom rukom ubiti trideset tisuća kršćana). Mnogi od njegovih navodnih potomaka vjerojatno su posljedica tuđega truda ili su jednostavno lažno prikazivali svoje porijeklo. Nema dvojbe da isto vrijedi i za vladimirovske radikale: žudnja na sve strane, ali stvarnost je ipak okrutna. Kad muškarci - alavitski sultani, marksistički vjernici ili željni akademici - počnu uspoređivati svoje kopulacijske bilješke, seks i laži rado stupaju u brak, što je prilično nezgodno za proučavaoce ljudske prirode (uključujući i nezakonitost), ali katastrofalno je za znanstvenike koje zanima širenje i kontrola spolnih bolesti. Istina je važna kad je riječ o gonoreji, jer jedan aktivni pojedinac može nanijeti golemu štetu. U 18. stoljeću su reklame za lijekove protiv te bolesti zauzimale više oglasnog prostora u novinama od onih za bilo koji drugi proizvod. Proteklih stotinjak godina ta bolest više nije velik problem, ali širenjem AIDS-a, sifilisa i sličnoga obnovila se zabrinutost za muško ponašanje. U novom istraživanju prethodno nedijagnosticiranih slučajeva gonoreje otkriveno je da je dvadesetina mladih Amerikanaca zaražena - što može značiti da će njihove partnerice ozbiljno oboljeti. Na vrhuncu panike zbog AIDS-a britanska je vlada planirala nacionalno istraživanje o koitalnim navikama - što je zacijelo uzbudilo one znanstvenike čije je pokušaje da razumiju evoluciju reproduktivnog ponašanja donekle omelo to što nisu imali nikakve podatke. No tadašnja premijerka, Margaret Thatcher, zatukla je tu zamisao kao nemoralnu. Umjesto toga, medicinska dobrotvorna udruga Wellcome Foundation obavila je taj 162
posao svojim Nacionalnim istraživanjem stavova o seksu i životnih stilova. Na prijelazu stoljeća ažurirali su brojke. Novo istraživanje naznačuje da je trećina muškaraca imala više od deset partnerica do svoje četrdesete, a otprilike svaki stoti uspije obaviti više od stotinu osvajanja. No većina ih je zadovoljna sa šest ili manje partnerica. U svim društvima događaju se neobične stvari, i seksualne i ostale, u kojima većina igrača ostaje u malenoj skupini, ali povremeni visoki letači druže se s novim ljudima. Potreban je samo malen broj utirača novih putova da povezu svijet i da zbog toga pojedinci koji se nikad ne sretnu licem u lice (niti nižim dijelovima anatomije) budu bliže nego što misle. Premda su donžuani rijetki i njihove samohvale nepouzdane, oni u velikoj mjeri povećavaju broj pacijenata onih posebnih klinika (gdje posao cvjeta jer je u proteklom desetljeću broj posjeta muških klijenata porastao 20 posto). Ti razbludnici su stvaran problem onima koji pokušavaju načiniti model širenja epidemije, a hitna potreba za točnim mjerenjem njihova promiskuiteta ponudila je nove uvide u tajni svijet muškosti. Prikladna metafora za univerzum seksa je Škotska nogometna liga. Gotovo nijedan igrač ne baš uspješne momčadi Queen of the South u škotskoj Drugoj ligi nikada neće presjeći loptu igrača velikog turskog kluba Galatasarav. Nijedan igrač škotskog Ne Baš Najboljeg Kluba nikada nije našao posao u Turskoj. No ipak, prelaskom jednog nogometaša u, recimo, englesku Ligu i prijelazom drugog igrača iz drugog engleskog kluba na drugu stranu Bospora ostvaruje se, u dva ili tri koraka, počasni doticaj junaka iz Dumfriesa s nogama (a i s genitalijama, doduše drugim putem) najboljih igrača na svijetu; iz Škotske u Englesku, pa u Tursku, pa u cijeli svijet. Na isti način, malo promiskuitetnih muškaraca ubrzo će povezati manje-više vjerne brakove na udaljenim mjestima. U takvim mjestima većina ljudi pripada društvima koja se osjećaju izoliranima poput škotskog nogometa, ali premda to njihovi pripadnici ne znaju, svi su neizravno ali blisko poveza163
ni malim brojem zajedničkih veza. U tom obrascu mali broj or-gijastičara može pokrenuti epidemiju (zato se AIDS tako brzo proširio među homoseksualcima, koji su većinom vrlo vjerni, ali povezivala ih je manjina koja je sve samo ne to). Od aristokrata se može i očekivati da će malo nakititi istinu, ali pomnije pregledavanje podataka iz anketa navodi na pomisao da su i ne tako plemeniti članovi društva također štedljivi s istinom. Problem nastaje unutarnjom provjerom brojeva. U svakoj preciznoj anketi muškarci i žene moraju u prosjeku izvijestiti o istom broju partnera (sjetimo se: za tango je potrebno dvoje). Ne čine to: muškarci uvijek govore o većem broju nego žene. U Velikoj Britaniji su prosjeci iz Wellcomeovog istraživanja 1980. bili 9,9 i 3,4, a u Francuskoj 11 i 3,3. U novom istraživanju taj se jaz smanjio jer su se muškarci hvalili s dvostruko manje osvajanja, ali oba skupa podataka i dalje su nedosljedna. Ili muškarci pretjeruju ili su pletilje čipki odveć skromne, ali ako se ne može vjerovati osnovnim činjenicama o broju partnera, u čemu je smisao prikupljanja podataka? Kako ćemo izbrojiti zarazne donžuane ili pronaći očeve koji ne plaćaju alimentaciju? I što ćemo s upornim tvrdnjama onih koji zastupaju shvaćanja o biološkim korijenima društva - da se ponašanje svakog muškarca temelji na njegovoj borbi da se pridruži njihovim redovima? Sjedinjene Države upućuju na neočekivanu istinu. Evropski zdravstveni detektivi previdjeli su malenu ali presudnu skupinu. Onu koja u svojem neobuzdanom promiskuitetu daje nov uvid u pravila očinstva. U Lincolnovoj uspravnoj naciji muškarci izvještavaju o manje nego dvostrukom broju seksualnih susreta od svojih partnerica; američki dobri dečko vjerojatno je iskreniji od svog britanskog parnjaka (i svog trećeg predsjednika) ali ipak se čini da je sklon pretjerivanju. Ključ je u detaljima, u malenoj ali tajnovitoj skupini entuzijasta koje je lako zanemariti u širokom zahvatu opće ankete. Zdravstveni detektivi usredotočili 164
su se na prostitutke i njihove klijente. U Coloradu, ne baš netipičnoj državi, svaka prostitutka imala je prosječno šest stotina seksualnih kontakata godišnje, a neke su imale više od deset tisuća. U obuhvatnim anketama o seksu nijedna žena nije spomenula ni približne brojke. Industrija seksa bila je izostavljena, djelomice zato što zapošljava tako malo ljudi (otprilike jednu na pet tisuća žena u Sjedinjenim Državama), a dijelom zato što njezine zaposlenice žive nesigurnim životom, skrivenim od radoznalih očiju. Ako pritisnete uza zid onu manjinu muškaraca koji se hvale s više od stotinu partnerica u životu, većinom će priznati da se njihov uspjeh više zasniva na ekonomiji nego na šarmu. Kad se uzme u obzir i kopulacija zasnovana na gotovini, postaje jasno da ljudi većinom govore istinu - manje-više - o svom privatnom životu, gotovo bez ikakva nepoklapanja u broju partnera jednog i drugog spola. Velik broj kontakata s prostitutkama smanjuje i prividnu razliku u promiskuitetu između muškaraca i žena. Nove brojke otkrivaju i da su nezakonita djeca uglavnom u obitelji. Riječ je o povremenoj avanturi nezadovoljne žene ili zabludjela muža, a ne o mikrosvijetu vremena Mule Ismaila, kad je malen broj muškaraca oplođivao golem broj žena, dok su kolege muškarci trpjeli mrak celibata. No neki kromosomi Y ipak pronađu put kojim ne bi smjeli poći. Stavovi prema očinstvu mijenjaju se od klase do klase, a i s vremenom. Zakonitost djece ovisi o okolnostima i o tome kako se definira. Današnji Britanci možda se doimaju manje pouzdanima od svojih stamenih sjevernih predaka, ali teško je precizno ustanoviti koliko djece je izvan te kategorije. Brojka od desetak posto, koju su genetičari nekoć često navodili, vjerojatno je tek urbani mit. Tvrtke za testiranje očinstva i Agencija za potporu djeci iznose čak i više udjele, ali njihovi klijenti su selektirana skupina, oni čiji brak je već u nevoljama. Istraživanje o DNA švicarskog stanovništva dalo je deset puta manju brojku. Pretpostavljam da to treba pomnožiti nekim faktorom da bi se dobila istina koja vrijedi za Britance. 165
Nova nemarnost počiva na društvenim promjenama (i na prejakoj vjeri u moć kontracepcije). Nastaje i zbog poboljšanog statusa žena i njihove sposobnosti da same odgajaju djecu. Pilula im je dala kontrolu nad plodnošću, i sve više odlučuju imati djecu bez muške podrške. Kako se smanjuje važnost društvenog položaja, ljudi sve spremnije prihvaćaju djecu kao ono što ona jesu, bez obzira na roditelje. Država se još uvijek teško nosi s prirodom očinstva. Do 1957. u obrascu za američku vizu pitalo se: "Prakticirate li po-ligamiju i zalažete li se za njezino prakticiranje?" Ustav države Utah hrabro je branio društvene norme: poligamni brak je običaj poznat samo divljim narodima (što je i osnivače te države postavilo izvan civilizacijskih granica). Poligamija, ostatak iz mormonskih vremena, odbačena je kad se država Utah poželjela pridružiti Uniji, i predsjednik Crkve rekao je pastvi da je vrijeme za povratak federalnim propisima. Sam Stari zavjet prepun je poligamnih brakova (iako je nakladnik "Preljubnikove Biblije" iz 1805, u kojoj je Sedma zapovijed otisnuta kao "Sagriješi bludno", morao platiti kaznu), i samo shvaćanje zakonitosti djeteta prilično je novo. Prvi demografi jedva da su spominjali taj pojam, ali on je postajao sve važniji s dolaskom industrijske revolucije. Thomas Malt-hus imao je robustan, anglosaksonski pogled na djecu rođenu izvan bračnih spona, koju njihovi očevi ne uzdržavaju: "Ako roditelji napuste dijete, moraju odgovarati za taj zločin. Govoreći komparativno, dijete nema vrijednost za društvo jer će druga djeca odmah zauzeti njegovo mjesto." Današnje brojke zacijelo bi ga sablaznile. U Velikoj Britaniji se svako dvanaesto dijete registrira samo s majčinim imenom - dvaput veći udio nego u besramnim 1960-im - a polovica svih začeća odvije se izvan braka. Činjenica lažnog očinstva (i preudavanja) znači da stotine tisuća djece odgajaju muškarci za koje djeca pogrešno misle da su im biološki očevi. Većina parova o kojima je riječ samo je odbacila ceremoniju jer ti roditelji - često iz građanske klase, željni
166
odgajati dijete - odlučuju živjeti u zajednici koja se zasniva na njihovim vlastitim željama a ne na ugovoru koji je odobrila država. U velikom nacionalnom istraživanju o erotskim navikama iz 2000, šestina odraslih osoba živjela je s dugogodišnjim partnerom - oko dvostruko manje od onih koji su stupili u formalni brak. J. B. Priestlev opisao je brak svoga doba kao "dugačak, dosadan ručak u kojemu se prvo posluži desert". U ovo novo, epikurejsko doba, serijska monogamija - brak, razvod i ponovni brak - postala je uobičajena, a opsesija pravima koja se stječu rođenjem gubi na popularnosti. Čak i uz tako promijenjena gledišta, problem odsutnoga oca i dalje je prisutan. Britanija ima (nakon Belgije) najvišu stopu razvoda u Evropi. Posljedica toga je da petina očeva ne živi sa svojom djecom. Neoženjeni očevi danas imaju pravo pristupa nakon raskida, ali godišnje se zabilježi samo nekoliko tisuća zahtjeva, a kontakt održava manje od polovice onih koji otiđu. Agencija za potporu djeci je sredinom 1990-ih procijenila da isti postotak očeva uopće ne uplaćuje ništa kao potporu svojem potomstvu. Takvo ponašanje može prouzročiti stvarne poteškoće pogođenom mladom naraštaju. Edip je dobro poznat po svom odnosu s majkom ali on je odrastao u domu bez oca. Laj ga je začeo kad je bio pijan i naredio je ženi da ubije dijete. Ona to nije učinila, a on se nakon mnogo godina nesvjesno osvetio kad je u svađi ubio svoga začetnika. Mnoga djeca pate od edipskog problema. U davno doba je velik broj muških roditelja oduzimala prerana smrt, a ne želja za svježim seksualnim pašnjacima. Njihova odsutnost bila je i stvarna, a ne samo metaforična prijetnja. U takvim obiteljima stopa smrtnosti djece dvostruko je veća (a u Sheffiledu prije stotinu godina u prvim godinama života umiralo je više od polovice djece bez oca). Gubitak oca povećava i vjerojatnost neuspjeha u školi, drogiranja, delinkvencije i samoubojstva. Danas, kad je DNA omogućila lako otkrivanje istine o očinstvu, priroda zakonitosti - i očinstva - mora se promijeniti. 167
Neki domorodački narodi Južne Amerike napredniji su od razvijenog svijeta. U narodu Bari u Venecueli žena smije kopuli-rati s više partnera i svaki od njih se smatra djelomičnim ocem - i ispunjava svoje obveze, pa dijete s nekoliko "roditelja" ima dvostruko veće izglede za opstanak od djeteta sa samo jednim. I u brazilskim gradovima muškarac često nudi mlijeko u prahu ("očevo mlijeko", kako ga nazivaju) kojim daje zakonitost djetetu koje je njegova partnerica rodila drugome. Tragovi slične zamisli opstaju i u zapadnom svijetu. Drevni propis engleskog prava kaže da se dijete rođeno u braku smatra muževim potomkom. Ta pretpostavka ne mora uvijek biti točna, ali ona barem osigurava skrb za novopridošloga. Uostalom, kakav god da je grijeh roditelja, ne treba okrivljavati dijete za njega. Služiti se znanošću kako odrasla osoba ne bi morala pridonositi njegovoj dobrobiti znači smanjivati djetetova prava. Trajnost toga pravila dovela je do ogorčenosti u slučajevima kad razvedeni muž mora uzdržavati dijete za koje je dokazano da nije njegovo. Podaci iz DNA služe na sudu kako bi se oslobodilo nevine zašto ne i u obiteljskom pravu, pitaju se oni? No ipak, u malo američkih država se muškarac koji je odgajao tuđe dijete oslobađa obveze ako se pokaže da nije biološki otac. U nekim legislaturama dopušta se da se rezultat iskoristi prije nego dijete navrši tri godine, nakon čega će se muž smatrati odgovornim za ženino potomstvo, bez obzira na to što kaže DNA. Sud se gotovo uvijek drži provjerenog shvaćanja da dobrobit djeteta ima prednost nad činjenicama koje je otkrila znanost. U svemu tome prihvaća se da odgoj djeteta uključuje obveze koje su mnogo šire od roditeljskih. Ma kako bili precizni rezultati testova očinstva, istinu su znala društva koja su cvjetala davno prije nego što su se oni pojavili: očinstvo je mnogo više od samih gena.
168
8. Lubanja Jamesa Jamesa
Moj stariji rođak James James prodao je glavu. Za nju je 1927. dobio sedamdeset funti, što je u to doba bila izvrsna cijena za jednu lubanju, posebno kad uzmemo u obzir da je isplata bila upriličena odmah, a isporuku je bio dužan obaviti tek kad roba bude dostupna (što se dogodilo deset godina potom). Relikvija se još može vidjeti u Nacionalnom muzeju Walesa u Cardiffu, premda je danas malo tko gleda. James James živio je na obroncima Plymlymona u središnjem Walesu (gdje je rođen i moj djed, Jamesov rođak). Mnogi su vjerovali da su ondje opstali domoroci britanskih otoka, koje su tuđinci potjerali do ruba. Kako je napisao antropolog H. J. Fleure (koji je platio glavu): "Keltski rub u nekom je smislu posljednje utočište na krajnjem zapadu gdje još žive stare misli i pogledi koji su izgubljeni u ostalom svijetu... Bili su to ljudi jake građe, tamne kose i očiju, a možda i s tamnijom nijansom kože, dugačke glave s istaknutim obrvama i duboko usađenim očima... takvi ljudi još žive na vrištinama Plymly-mona... Malene tamne ljude danas se nalazi u ruralnom stanovništvu kao prilično krotak element; često tvore većinu na vjerskim ili bardskim skupovima." To je bilo staro shvaćanje o Velšanima kao entitetu. Oni su ostatak keltske rase, nekoć vrlo raširene, ali agresivniji narodi s evropskog kopna potjerali su ih na sam rub. 169
Sami Velšani nisu se slagali s tim. Oni nisu puki relikt, nego neustrašivi kolonisti. Madog, kraljević zemlje Gwynedd i jedan od sedamnaestero braće, rođen je u Dolwyddelanu u Snowdoniji. Da bi izbjegao borbe za zemlju, s četom drugova ukrcao se na dobri brod Gmennan Gorn i uputio se u nepoznato. Iskrcali su se u Alabami, gdje danas spomen-ploča bilježi njihov pothvat: "U spomen kraljeviću Madogu, velškom istraživaču koji se 1170. iskrcao na obali zaljeva Mobile i Indijancima ostavio velški jezik kao baštinu." Robert Southey čak je napisao junački ep o Madogovim pustolovinama, među kojima je bilo i pokrštavanje Asteka (koje je bilo tako epsko da je sam Byron napisao: "O Southey! Southey! Utišaj svoje bujne pjesme!/ I bard katkad pjeva prečesto i predugo!"). Pjesnik je opjevao Velšane kao istraživače, po duhu ravne Englezima i svima ostalima. Kao dodatni dokaz o njihovoj neustrašivosti, sam Novi svijet nazvan je po velškom ulagaču u ekspediciju Johna Cabota 1498.; zvao se Richard Ap Meurig, ali u trgovačke svrhe poenglezio je svoje ime u Ameryke. Potomci kraljevića Madoga ponovno su otkriveni u 19. stoljeću: "Stranac u selu Mandan odmah se zadivi raznim bojama njihova tena i bojama kose koje vidi u mnoštvu oko sebe, i gotovo da je sklon uskliknuti da 'to nisu Indijanci!'" To pleme našlo je mjesto čak i u Porijeklu čovjeka, u prikazu o podudaranju boje i teksture kose. Velški astrolog i državnik John Dee poslužio se tom legendom kao argumentom da Elizabeta I, kao nasljednica velške dinastije, ima pravo na američke kontinente. Položio je pravo na "razna strana područja, otkrivena, naseljena i djelomice osvojena po podanicima ove britanske monarhije" i naveo je kraljevića Madoga kao prvog kolonista "drevne Atlantide - koja se danas naziva Amerikom". Njegov pokušaj da se posluži vlastitim precima kao ključem za Novi svijet nažalost nije uspio. Mitu je pogodovalo i to što su Mandani, ono pleme koje je govorilo velški, u viktorijansko doba izumrli u epidemiji velikih boginja.
170
Fleure je izmjerio glave tri tisuće Velšana u pokušaju da istraži njihove srodničke veze, a uz malo sreće, i da pronađe njihove rođake u Americi i drugdje. U Jamesu Jamesu pronašao je savršenu keltsku glavu, paradigmu niskih, pokornih i duhovnih ljudi koji su nekoć nastanjivali britanske otoke. Njegova shvaćanja bila su posve kriva. Oblikom glave upravlja mnoštvo gena, koji se - kao i gotovo svi drugi - raz-rjeđuju brakovima između skupina. Svi urođeni elementi keltske lubanje, kao i oni za boju kose i krvne grupe, toliko su pomiješani s ostalima da je velška povijest rasprostrta po području mnogo većem od te pokrajine. Sto se tiče većine gena, Britanija je prilično dosadna - uostalom, kao i cijela Evropa. Nekoliko trendova usmjereno je s juga i istoka na sjever i zapad, ali općenito govoreći, ljudi s visoravni britanskih otoka nemaju ništa specifično velškoga, pa čak ni britanskoga, nego su uglavnom isti kao oni na evropskom kopnu. De Gaulleova "Evropa naroda" nema podršku u DNA. Naravno, osim kad je riječ o muškarcima. Njihovi kromosomi Y svjedoče o burnoj prošlosti, odvojenoj od ostale populacije. Njihova kula bjelokosna održala ih je čistima. Y je strijela muškosti koja leti od Adama do svakog danas živog muškarca. Kako su se na njegovu putu kroz povijest gomilale mutacije, svaka linija stjecala je vlastiti identitet. Kad je u današnjim tijelima tražio prošlost, Fleure je pogriješio u tome što je zaboravio da spol muti vode nasljednosti. Muški kromosomi su izvan njegova utjecaja i stoga su izravna veza s davninom. Kad bismo ih kartografirali na globusu, otkrili bismo povijest muškarca. James James nije se mogao podičiti zanimljivim imenom, ali prezimena što je porodica Sykes prva shvatila - ilustracija su načina na koji muška nasljednost može poslužiti u rekonstrukciji prošlosti. Među Izraelcima, Svećenici Hrama uzeli su ime Cohen ubrzo nakon smrti Arona, prije tri tisuće godina, a u Kini su takve stvari ušle u upotrebu tisuću godina poslije, dok se na Zapadu prezimena nisu pojavila prije 12. stoljeća, kada se 171
pojedinca više nije moglo identificirati imenom sveca niti identitetom zasnovanom na zanimanju ili rodnome mjestu. Prezimena se gotovo svuda nasljeđuju po muškoj liniji (Kinezi su u tom smislu bili najstroži - žene uopće nisu imale ime). Poput gena, i ona se s vremenom mijenjaju. Ime James, koje je poengležena inačica biblijskog naslova, mutiralo je u Ja-mie, Games, Chames, Gems i mnoga druga. Sva ona zadržavaju očitu vezu s izvornikom, ali g. Gunnison (pripadnik klana i osnivač jednog zimovališta u Coloradu) dobio je svoju etiketu pogrešnim čitanjem očeva prezimena, Jameson. Njegovo ime izvelo je kvantni skok daleko od svoga modela. Da ne bi zaostala, porodica Jacobi, židovskog porijekla, poenglezila se dolaskom u Sjedinjene Države i uzela prezime James. Došli su na isti cilj kao i ostali, ali drugim putem. Nisu sva prezimena tako jednostavna. Na primjer, "Jones" je noćna mora za genealoge. Porodična prezimena su u Walesu zaživjela tek u 18. stoljeću, a prije toga su djeca preuzimala očev identitet. Mab znači "sin". Mutira u ap ili ab i daje prezimena poput Rhys (Priče) ili ab Huw(Pugh). Tada su taj sustav preveli na engleski. Jones znači "Johnov sin". Taj ne baš precizan opis odgovarao je mnogima, pa su brojni pojedinci koji nisu bili u srodstvu (a neki nisu bili ni Velšani) na kraju dobili isto prezime. Kako velški jezik nema slovo "j", John se piše Ieuan - što se pretvorilo u Evans ili, ako više volite velški sustav, Bevan. Engleska umanjenica za John bila je Jankin - čiji sin je postajao poznat kao Jenkins. Wales je kula babilonska, gdje isto ime dijele ljudi koji nisu u srodstvu, a tisuće imaju istu krv, ali različita prezimena. Y pokazuje da Jonesi nisu sami, jer mnoge porodice imaju isto ime, ali ne i porijeklo. Mnogi Pomerovi vjeruju da su potomci istoimenih kornvolskih plemića, ali geni dokazuju da su oni miješana pizza, s odvojenim porijeklom u nekoliko mjesta u Engleskoj i Walesu. U Sjedinjenim Državama žive tisuće stanovnika s prezimenom Muma, Mumma, Mummau, Mum-mah, Moomaw, Moomau i sličnima. Provjerom presudnoga
172
kromosoma pokazalo se da mnogi potječu od istoga germanskog korijena, ali drugi su iz Irske ili čak i iz Estonije. I za njih je prezime dvosmislen znak prošlosti. James James nije imao sinova, a lokalni pedigrei tako su zamršeni da je teško znati je li neki njegov rođak prenio neki primjerak njegova Y-a. Ja sam ga nemam, jer je njegov bratić John James Morgan bio otac moje majke (a ne oca), što je prekinulo liniju. Moj kromosom - a očito i moje prezime - došli su od nekoga drugoga. Bez obzira na svoju dvosmislenost, prezimena nam mogu reći više o prošlosti nego kad bismo se oslonili na nekog davnog pretka po muškoj liniji. Na primjer, u Engleskoj su prezimena manje lokalizirana i manje stabilna nego u Francuskoj, gdje se prije samo stotinu godina većina njih nalazila u okviru jednog departementa. Ona pokazuju da su se Britanci više kretali po svom krajoliku od svojih francuskih rođaka. Štoviše, učestalost braka između ljudi istoga prezimena - što je dobro mjerilo ženidbe u bliskom srodstvu - mnogo je niža na engleskoj strani kanala La Manche. Poput prezimena, i geni su drevan sustav identiteta. Promjenjivi su i mijenjaju se sa smjenom naraštaja; no za razliku od prezimena, oni čuvaju povijest tisućama godina. Kako se kromosom Y mijenja mutacijama, on bilježi povijest, i to na dvjema različitim skalama. Pun je nefunkcionalne DNA. Većina nje - poput većine ostaloga genoma - ima nisku stopu mutacija. Nakon svakih nekoliko tisuća naraštaja jedno slovo u DNA promijeni se, ili pokretan dio genskog materijala prijeđe u nov dom. Te velike ali rijetke mutacije - "Gunnisoni" u svijetu gena - dijele sve kromosome svijeta na niz prastarih i posebnih klasa. Poznate su kao haplogrupe i kartografirane su po cijelom svijetu. Muški kromosomi su puni i kratkih sekvenci DNA koje se ponavljaju dva, tri i desecima puta. Takvi elementi imaju visoku stopu mutacije, s prosječnim brojem ponavljanja od jednog na svakih tri stotine novih spermija. Zbog toga nastaju velike 173
razlike čak i u samo nekoliko naraštaja. Ti haplotipovi - Gemsi i Jamesoni svijeta gena - dalje dijele svaku haplogrupu na velik broj manjih linija, koje se mijenjaju određenom brzinom. Haplogrupe i haplotipovi povezani s Y-om rekonstruiraju prošlost mnogo bolje od većine gena jer - za razliku od varijanti razasutih po cijelom genomu - informacije koje sadrže ne miješaju se u svakom naraštaju. Zbog toga taj kromosom daje jake naznake o poretku kojim su se mutacije dogodile. Prezimena James, Gems, Gemson i Gimson mogu se poredati samo u jedan logičan niz, a isto vrijedi i za raspored ponavljanih sekvenca na Y-u. Razradom obrasca grananja u uzorku tih kromosoma stoga se dobiva razgranato stablo očinskog porijekla. Mnogi ljudi pokušavaju se poslužiti svojim prezimenom kako bi obnovili povijest. Provode godine u župnim uredima nad zapisima ili proučavaju popise putnika u potrazi za precima, a nekima taj lov postaje prava opsesija. Kad su podaci popisa stanovništva iz 1901. stoljeće potom objavljeni na Internetu, pedeset milijuna ljudi pokušalo se spojiti na dotične stranice i one se se, naravno, srušile. Danas genealogija izaziva veće zanimanje na Mreži od svih drugih tema, osim pornografije, naravno. Genetika samo dolijeva ulje na vatru. Oksfordski preci (sa svojim testom "Y-Line", koji je osmislio dr. Sykes s tog plemenitog sveučilišta), Genetika srodnosti, Porodično stablo DNA i drugi koji se voze u povijesnom vlaku rado pomažu u tome. Za dvije stotine dolara ili više po uzorku, ta potraga nije jeftina, ali nekoliko dana proučavanja DNA može otkriti više nego godine provedene u arhivama. Prezimena su ključ za patrilinije, u kojima samo muževi prenose nasljedstvo (iako se mogu pridružiti i žene, barem kad je riječ o prezimenima). Takvo pravilo porijekla bilo je u temeljima Rimskoga Carstva i mnogih drugih društava, ali ono sadrži kobnu manu zbog koje ne može opstati nijedna linija, ni politička ni genetička, koja se zasniva na nespolnom nasljeđivanju.
174
Vjenčanjem se združuje dvoje ljudi i četiri primjerka većine kromosoma. No, brak raspolaže samo jednim muškarcem i njegovim Y-om. Zbog toga su muški kromosomi četiri puta manje obilni od ostalih. Budući da je njihova populacija tako malena (a postaje i sve manja ako samo malen broj onih koji ih nose pobjeđuju u erotskoj borbi) sve je veći rizik slučajnog nestanka svake muške linije, bila ona carska ili ne. Zapisi o tisućama britanskih obitelji tijekom posljednjih pet stoljeća pokazuju da, u prosjeku, trećina muškaraca nije imala muške unuke - što je značilo kraj njihove patrilinije i gubitak njezina kromosoma. U malenim populacijama takvi nasumi-čni gubici postaju sve uobičajeniji, a kako se taj proces nastavlja, ostaje sve manje patrilinija. Nasumična evolucija te vrste s vremenom uzrokuje odvajanje izoliranih skupina. Potraga za sinovima rimske aristokracije (i današnje japanske carske obitelji, koja je zasad blagoslovljena samo jednom, dinastički irelevantnom kćeri) pokazuje alarmantnu spremnost patrilinija da izumru, bez obzira na njihovu društvenu moć. Učinak je dalekosežan: od pet tisuća feudalnih vitezova iz Domesdav Book* do danas nije opstala nijedna titula. Jedini način da se spasi značka plemenitosti, prezime, jest dati priliku seksu i dopustiti da linija povremeno prijeđe u ženske ruke. Normanska aristokracija (za razliku od svojih nasljednika na engleskom prijestolu) imala je stroga pravila i zato su vitezovi Williama Osvajača ubrzo nestali iz povijesti. Muški specijalni kromosom ima istu, kobnu nestabilnost. Zbog toga se muški kromosomi, poput velikih loza, neprekidno bore protiv nestajanja. Sto je populacija manja, to su stvari nestabilnije. Nagao pad broja vodi prema trajnoj promjeni, i čak i ako potomci kasnijih naraštaja postanu brojniji, šteta je već učinjena, i što se tiče imena i što se tiče gena. SRY-ovi vitezova iz Domesdava možda i jesu pali u statistički zaborav, ali malen uzorak gena njihovih podređenih uči_________ * Popis stanovništva normanske Britanije iz 1086; op. prev.
175
nio je upravo suprotno - iz jednako tako arbitrarnih razloga. Neki evropski kromosomi Y imaju mnogo veći globalni udio danas nego 1492. zbog toga što je malen broj iseljenika naprosto eksplodirao i popunio svijet. Koliko je brojan postao neki haplotip - ili prezime - u svom novom domu, ovisi o tome odakle su dolazili njegovi nosioci, koliko ih je bilo i koliko su se uspješno ženili. U New Yorku ima više prezimena (i više kromosoma) s više mjesta, s obzirom na veličinu, nego igdje drugdje na svijetu, dok ih u Duluthu, u Minnesoti, ima mnogo manje. Oba grada puna su doseljenika, ali New York privlačio je ljude iz cijelog svijeta, dok su područja oko Velikih jezera naselili uglavnom Skandinavci. Y može reći više o prošlosti od najplemenitijih titula, ali on nije uvijek pouzdan vodič kroz godine. Neki njegovi dijelovi mijenjaju se brzo i zamućuju zapise, a da bi stvar bila još teža, isti genski cilj može se postići različitim sredstvima (kao što su Jacobiji postali Jamesi). I darvinovska pravila često brišu ploču povijesti. Budući da nemaju parnjaka koji bi ih štitio, svi Y-i su u opasnosti da će nestati u pročišćujućem plamenu selekcije. U Japanu, muškarci određene haplogrupe imaju malen broj spermija i često se obraćaju klinikama za neplodnost. Premda su njihovi kromosomi danas još česti, uskoro bi mogli nestati, a njihov neuspjeh otežat će buduće pokušaje rekonstrukcije nacionalne povijesti. Obilje svakog haplotipa stoga je odraz nepoznatog zapisa o prirodnoj selekciji, kao i polaganog na-gomilavanja mutacija, uravnoteženog nasumičnim gubicima. Y-i svijeta tako su slični da neki biolozi vjeruju u univerzalnog Adama koji je možda živio prije samo šezdeset tisuća godina. Ta naznaka je u najboljem slučaju dvojbena. U kraćim razdobljima taj kromosom je pouzdaniji pokazivač. Na nekim mjestima potvrđuje tradicionalnije zapise iz prošlosti. U Tajlandu vladaju dva različita modela braka. U nekim planinskim narodima - kao što su Kareni, narod preseljen iz domovine Burme - žene ostaju u svome selu i očekuju da im se muževi pridruže. U drugima, kao što su Akhe (koji su
176
se nekoć doselili s Tibeta) sinovi ostaju kod kuće i čekaju dolazak žene. Mitohondrijska DNA- koja se nasljeđuje preko žena - kod Karena se razlikuje od sela do sela, dok geni za muški identitet ostaju gotovo isti. Za Akhe vrijedi obratno. Genska geografija Tajlanda potvrđuje duboke korijene svojih modernih društvenih modela. DNA može otkriti i bračne navike naroda koji su izumrli davno prije no što je povijest počela. Mnogi evropski muškarci, ohrabreni bestselerima o samo-otkrivanju, sebe smatraju neustrašivim istraživačima s manom. Oplakuju gubitak pretpostavljene prošlosti u kojoj su njihovi preci nesputano krstarili prostranstvima i darovali sjeme mnoštvima pasivnih, ustreptalih partnerica. Nažalost, molekule pokazuju da je to shvaćanje mit. Evropska karta Y-a mnogo više nalikuje modelu Akha nego modelu Karena, jer muški geni imaju trostruku veću geografsku varijaciju, u usporedbi sa svojim partnericama. Ma kako da su muškarci bili pustolovni proteklih nekoliko kolonijalnih stoljeća, u većem dijelu povijesti oni su ostajali kod kuće. Engleska riječ "husband", muž, potječe od staroengleske riječi koja je značila "domaćin" i - u oštrom konstrastu s ugledom silovatelja i pljačkaša - muškarci su većinom u domu i ostajali. Muževi su putovali manje od žena iz financijskih razloga. Zemljoradnici ostavljaju svoju zemlju sinovima. Njihove žene dolaze iz obližnjih krajeva kako bi se pridružile kućanstvu, i geni s vremenom prevaljuju veće udaljenosti preko žena nego preko muškaraca. Ta prastara muška letargija trajala je gotovo sve do danas. Talijani i dalje poštuju običaje Rimskog Carstva. Devedeset posto neženja živi s roditeljima (ili u istoj zgradi), a na mnogim mjestima četvrtina vjenčanih parova živi u muževom domu iz djetinjstva jer, kako kažu: "Ženina kuća je zatvor." Svojom nevoljkošću da se presele, talijanski muškarci slijede francuskog filozofa Blaisea Pascala, koji je rekao da nesreća muškarca počinje kad napusti svoj dom. Zapravo, umnoga Francuza muškarci
177
slušaju diljem svijeta. Tisućama godina, tri od četiri društva ponašaju se prema rimskom modelu i kćeri se presele kako bi ušle u patriliniju, dok sinovi ostaju ondje gdje su rođeni. Tada se ekonomska ravnoteža promijenila i evropski Y pošao je na put. Ta bijedna znanost prisilila je milijune njegovih nosilaca da napuste roditeljski dom. Kako je siromaštvo tjeralo Talijane i mnoge druge iz zavičaja, prezimena i geni preplavljivali su Novi svijet. Sinovi Rimskog carstva ostavili su biljeg u New Yorku, što vidi svaki posjetitelj četvrti Little Italy, ali i na jugu. Još i danas, muško nasljeđe u nekim dijelovima Brazila u bliskom je srodstvu s potomcima Romula i Rema, barem što se tiče prezimena i gena. Ni Britanci nisu zaostajali. Amerika je puna Svkesa, još više ljudi zove se James, a Jonesi su prava kuga. Milijuni Amerikanaca imaju pretke u Evropi i genealoška industrija oslanja se na njihovu želju da doznaju pojedinosti o svojoj prošlosti. Nekoć ih se uglavnom povezivalo s Irskom, Švedskom i Njemačkom, domovinama većine onih koji su pobjegli preko Atlantika. Danas se otkriva sve više veza s južnijim zemljama. U popisu stanovništva Sjedinjenih Država 2001. svaki osmi stanovnik deklarirao je svoje španjolsko porijeklo, što je mnogo veći udio nego samo dvadeset godina prije. Njihova prezimena i materinski jezik možda i jesu odraz španjolskih korijena, ali većina Hispanoamerikanaca duguje dobar dio svoga nasljeđa ne konkvistadorima nego mnogo ranijim putnicima. U listopadu 1492. Kristofor Kolumbo iskrcao se na otoku San Salvadoru na Karibima. Odmah je shvatio da je to Rajski vrt. Danas vrlo malo stanovnika Sjedinjenih Država smatra svoju zemlju rajem iz doba prije Istočnoga grijeha, ali američki domoroci uživaju u vezi s tlom svoga kontinenta koja je nastala mnogo prije Knjige Postanka. Obilna razmjena gena između domorodačkog stanovništva Južne Amerike i njihovih iberskih osvajača na jugu značila je da mnogi Hispanoamerikanci koji su se preselili u Sjedinjene Države također imaju pravo na to. Porast njihova broja približava pretkolumbovskim korijenima zemlju koja je dugo bila daleko od njih. 178
Nekoć se pretpostavljalo da su preci Amerikanaca, poput predaka kasnijih doseljenika, potjecali iz zemalja Rajskoga vrta. Svakojaki su preplovili veliku baru. Naravno, naš kraljević Madog, ali smatralo se da su nekako doplutali i Vikinzi, Baski, Arapi i drugi. Godine 1996. zanimljiv kostur pronađen je na obalama rijeke Columbije u državi Washington. Pogodovao je shvaćanju o drevnim prekoatlantskim putovanjima. Činilo se da čovjek iz Kennewicka ima evropske crte lica, uz duguljastu glavu i istaknut nos. Njegova lubanja toliko se razlikovala od one američkih Indijanaca da se smatralo da pripada pioniru iz 19. stoljeća. Intelektualni nasljednici H. J. Fleurea promišljenom su upotrebom plasticina dali Kennewicku lice - a to je bilo lice američkog poduzetnika. Život mu je bio težak. Na kosturu je bilo ožiljaka iz borbe i slomljenih rebara, jedna ruka bila je osušena, a kuk slomljen. Smrtonosnu ranu zadalo je kameno koplje u obliku lista (česta nevolja Amerikanaca iz tog doba: rat je bio uzrok smrti svake treće odrasle osobe). Datiranjem radioaktivnim ugljikom pokazalo se da su kosti stare više od devet tisuća godina. Odmah su ih pozdravili kao dokaz o prastaroj evropskoj vezi. Možda mit o velškim precima u Americi i nije tako apsurdan kao što se činilo. Prema kostima, iz kojih se nije uspjelo iscrpsti DNA, nije se moglo odrediti odakle točno je mogao doći gospodin Kennewick. Njegove posmrtne ostatke prisvajali su razni navodni potomci, uključujući Asatru Folk Assem-bly (vijeće američkih Vikinga koji su obnovili drevnu nordijsku religiju). Otišli su tako daleko da su nad njima izveli obred Odin-Blot (sa sokom od jabuke umjesto medovine, jer mjesni muzej nije odobrio upotrebu alkohola). Zastupnici vjerovanja u nadmoć bijele rase pozdravili su otkriće. Ustvrdili su da su Sjedinjene Države osnovali Evropljani i da bi Indijanci trebali prestati jadikovati da su im oteli zemlju. Pokušaji da se dublje sagleda Kennewickovo navodno vi-kinško (ili čak velško) porijeklo nisu urodili plodom. Da bi obeshrabrili posjetitelje, američki inženjerci sakrili su grobište 179
pod petsto tona šljunka. Same kosti su pod zaštitom Zakona o zaštiti grobova američkih Indijanaca i repatrijaciji, te su vraćene plemenima Probušeni Nosevi i Yakama, jer je sud presudio da imaju kulturalni kontinuitet s Washingtoncima od prije devet tisućljeća. Danas imaju pravno neodređen status i možda ih se iznova zakopa bez daljnjeg istraživanja. Kakva god bila istina o Kennewicku, fosili pokazuju da je Novi svijet koloniziran mnogo prije njegova doba, prije oko šesnaest tisuća godina. Ti drevni putnici nisu došli iz Evrope nego s druge strane globusa. Pošli su iz Sibira, prešli preko Beringova tjesnaca (koji je tada bio suh) i došli na Aljasku, te za samo dvije tisuće godina ispunili svoju novu domovinu sve do južnoga kraja, rta Horn. Njihovi ostaci rijetko se nalaze, a njihova kamena oruđa još i rjeđe. Datiranje kostiju opterećeno je polemikama, a za neko navodno oruđe nije jasno jesu li to uopće artefakti ili samo kamenje. Danas geni govore istinu o Kennewicku. Oni tvore neočekivanu vezu između dviju obala Atlantskog oceana. Kromosomi Y rekonstruiraju sve faze putovanja kroz Ameriku. Pokazuju kako je bio opasan put preko uske prevlake do Aljaske. Isti haplotip nasljeđe jednog jedinog pojedinca - ima* čak polovica svih sjevernoameričkih domorodaca, što upućuje na to koliko je malo putnika prešlo Beringov most. Putovanje po kontinentnu također je bilo tegobno, uz mnogo uskih grla na putu. Osamdeset posto južnoameričkih Indijanaca nosi istu verziju Y-a, što dokazuje da je preko ekvatora uspio prijeći još manji broj pojedinaca. Na sjeveru (ali ne i na jugu) neka genetička prezimena se pak toliko razlikuju da upućuju na drugu, mnogo kasniju migraciju iz Azije. Genetika kazuje priču koja uglavnom potvrđuje arheološke nalaze o ljudima koji su migrirali iz Sibira na Aljasku, i sve do same Patagonije. No, geni kazuju mnogo više nego što naznačuju fosili. Neke američke patrilinije još se nalaze u Aziji. Kao što bi se moglo i očekivati, jedna od njih uobičajena je u Sibiraca koji 180
žive blizu Beringova tjesnaca. Danas se korijene američkog muškarca može pronaći mnogo dublje u tlu Staroga svijeta. Ket je narod koji živi u dolini rijeke Jenisej u pokrajini Kra-snojarsk na istoku Rusije, u srcu Azije, pet tisuća kilometara od Beringova tjesnaca. Prije dva stoljeća bilo ih je mnogo; putnik u 19. stoljeću opisao ih je kao punašne, tankih nogu i teturava hoda, žmirkajućih očiju i isprekidana govora. Rekao je da zapravo nalikuju na Fince. Danas ih je samo nekoliko tisuća. Većinom žive u bijedi i potrazi za votkom koju im daju trgovci u zamjenu za krzno. Jezik im je na rubu izumiranja; ostalo je samo nekoliko stotina govornika koji ga očajnički pokušavaju održati na životu. Taj jezik je posljednji pripadnik nekoć napredne skupine - Yug, Pompokol, Arin i drugi - koje se prije samo stotinu godina govorilo u velikom dijelu južnoga Sibira. Znatno su se razlikovali od ostalih jezika u regiji i njihovi glagoli imali su i do osamnaest glagolskih kategorija. Ket je udaljeni član velike skupine jezika, kojoj pripada kineski, nekoliko kavkaskih dijalekata, neki jezici Novoga svijeta - a možda čak i jezik Baska. "Ket" na jeziku Keta znači "čovjek"; kromosomi njihovih muškaraca pokazuju da su oni u bliskom srodstvu s američkim domorocima. Najčešći haplotip u Novom svijetu - koji nosi većina muških Indijanaca potječe upravo od Keta, a njima susjedna plemena ga nemaju. Dakle, prvi Amerikanci našli su barem neke od svojih praotaca usred zemlje koja se donedavno zvala Sovjetski Savez. Predstavniku Saveza plemena rezervata Umatilla nije bila potrebna biologija kako bi pronašao korijene. Njihov zahtjev da se prekine istraživanje o čovjeku iz Kennewicka opravdao je ponosnom tvrdnjom: "Naši sveti posmrtni ostaci ne smiju postati proizvod iz kojeg se crpe podaci. Mi već znamo svoju povijest. Naše nepisane tradicije prenose se već deset tisuća godina. Znamo gdje je naš narod živio, kako je živio i od čega je živio." Čini se da znanost baš i nema neku svrhu. Velšani nažalost nisu toliko sigurni u svoje legende. Njihov identitet zasniva se na jeziku čiji izgledi za opstanak nisu 181
mnogo bolji od onoga nesretnih Keta, a sjećanja na kraljevsko putovanje u Kennewickovu zemlju - ako ga je uopće bilo - u najboljem slučaju su nepotpuna. Madog i velško pleme u Americi potonuli su u mit. Koja god bila istina o starim velškim istraživačima, milijuni njihovih sunarodnjaka otišli su na zapad, ali stoljećima poslije. Velika masa keltskih gena prešla je Atlantik u migracijskim valovima 19. stoljeća. Philadelphia znači "grad bratske ljubavi". Građani države Pennsvlvanije, u kojoj se taj grad nalazi, vjeruju da je nazvana po kvekeru iz 17. stoljeća Williamu Pennu, kojem su dodali "šumu" na latinskom. Nemaju pravo, jer država "zvona slobode" ima velške korijene. Pennova kolonija privukla je mnoge doseljenike, među njima i skupinu velških kvekera koji su se nadali da će osnovati "baruniju" u kojoj će smjeti govoriti materinski jezik, koji je bio ugrožen i prije trista godina. Penn je odvojio zemlju za svoje sunarodnjake, "velški trakt". Trideset tisuća jutara podijeljeno je gospodi Jones, Lloyd, Evans, ap John, Wynn, ap Thomas i Davies. Tada je William Penn - na njihovo golemo razočaranje - povukao svoje obećanje i kolonija u kojoj se govori velški nije se ostvarila. No ipak, velški se često čuo u Philadelphiji čak stotinu godina potom. Kada se postavilo pitanje o nazivu tog teritorija kao cjeline, Penn je predložio "New Wales". Emigranti su se usprotivili (mislili su da je Nova Engleska već posve dovoljna) i Penn je smislio kompromis. Kolonija će nositi dijelom velško ime: "Penn na velškom znači 'glava', kao Penmanmoire u Walesu... Imenujem ovo Pennsylvania, što je visoka gora" (dodatno "n" nedvojbeno je pisarova pogreška). Danas neka predgrađa Phi-ladelphije nose imena poput Uwchlyn, Llanerch i Tredyffryn - koja ne potječu iz jezika američkih prastanovnika, kao što se često pretpostavlja, nego iz Walesa. Velški utjecaj u Novom svijetu nije ograničen na predgrađa. Šesnaest potpisnika Deklaracije nezavisnosti bilo je velškog
182
porijekla (sam Thomas Jefferson je napisao: "Predaja u obitelji moga oca kazuje daje njihov predak došao u ovu zemlju iz Wa-lesa, iz okolice planine Snowdon, najviše u Velikoj Britaniji"). I drugi ugledni Amerikanci mogu se podičiti sličnim precima (predsjednici Monroe, Lincoln, Coolidge i Nixon, a možemo im pridružiti i komičara Boba Hopea). Kako su godine prolazile, stanovnike zemlje koja nikada nije postala New Wales potisnuli su kasniji doseljenici i oni su se izgubili iz vida (premda neki njihovi potomci još pretražuju arhive, vjerojatno bez mnogo nade, ne bi li doznali od kojeg Jonesa ili Evansa potječu). Drugi Amerikanci velškog porijekla održavaju jaču prekomorsku vezu. Njihovi preci migrirali su na najdalji kraj kontinenta, u Patagoniju, a njihovi potomci zadržali su mnogo veći dio svog identiteta nego njihovi rođaci na sjeveru. U 19. stoljeću u Walesu je govoriti velški u školi bio kažnjiv prekršaj i narod je smatrao da je cijela njegova kultura ugrožena. Michael Daniel Jones iz Bale poveo je skupinu ljudi da se pridruže sunarodnjacima u Sjedinjenim Državama, ali čak i ondje su ih preplavili anglofoni. Vratio se u Wales i poticao novo iseljavanje, u Argentinu, na neosvojena područja krajnjega juga. Prva pošiljka od stotinu i pedeset iseljenika, uglavnom muškaraca, isplovila je iz Liverpoola na brodu Mimosa. Nakon tegoba u slanim močvarama Puerto Madryna, krenuli su u unutrašnjost, u dolinu Chubut, i osnovali drugo naselje, Cwm Hyfryd, u podnožju Anda. Pristizali su i novi doseljenici. Izgradili su prve željezničke pruge i navodnjavali pustinju kako bi uzgajali pšenicu. Stajališta su se promijenila od Darwinova posjeta Ognjenoj zemlji, osamsto kilometara južnije i trideset godina prije ("Nisam mogao povjerovati koliko je velika razlika između divljaka i civiliziranog čovjeka; veća je nego između divlje i pripitomljene životinje... Gledajući takve ljude, teško je povjerovati da su i to ljudska bića"). Velša-ni su se dobro slagali s domorocima, i prezir i pokolji koje su Patagonci pretrpjeli od ranijih osvajača zamijenila je trgovina, a s vremenom i bračne veze. 183
Danas je prisutnost velških patrilinija na obali Južnog Atlantika mnogo uočljivija nego u koloniji Williama Penna. U tamošnjim telefonskim imenicima na stotine je Jonesa i Jamesa - prezimena koje nedvojbeno prate velški kromosomi. Njihovi nosioci trude se održati elemente keltske kulture (uključujući i bardske skupove), mnogi govore velški, a turisti se itekako zanimaju za velške kapele i čajane. Suvenirnice su pune keltskih uspomena, među kojima su srebrne kopče i kršćanski križevi ukrašeni fino izrezbarenim zavojima, spiralama i linijama. Originalima se nekoć trgovalo diljem Evrope, a kopija ima mnogo i u samom Walesu. Ali tko ih je prvi proizvodio i kako su povezani s današnjim Walesom? Kelti su nejasna skupina, i to na više načina. Keltoi je riječ kojom su grčki povjesničari opisivali razna divlja plemena koja su živjela uz Dunav. Rimljani su preuzeli tu riječ, ali njihovi Celtae bili su stanovnici juga Francuske, koji su imali neugodnu naviku proricanja budućnosti na osnovi koprcanja žrtvovanih neprijatelja (a njihove glave voljeli su nositi doma kao suvenire). Poslije je to postalo pogrdno ime za barbare općenito, a potom je manje-više nestalo. Oživjelo je tek u 17. stoljeću, kada se shvatilo da velški, erski i škotsko-galski potječu od galskog jezika koji se nekoć govorio u Francuskoj; ovaj put se njime nazvalo izumrli jezik. Dakako, ubrzo se počelo govoriti o zajedničkom nasljeđu onih koji danas govore takvim dijalektima, uključujući i Velšane; u moderno doba, tim imenom implicira se da Kelti imaju zajedničke gene, po kojima se razlikuju od susjednih naroda. Dvor na velškom znači "voda" - neuspjeli srednjovjekovni osloboditelj Walesa, Owain, Glyn Dwr, nazvao se prema istoimenom potoku. I drugi vodotokovi naznačuju prostranstva toga drevnog carstva. Sussex ima Adur, Francuska Ado-ur, Njemačka Oder, Mađarska Tur, Češka ima Turie, a čak i Ziirich možda potječe od istoga korijena. Iskopavanjima kraj Ankare u Turskoj, u drevnom Gordionu (zavičaju gordijskog čvora), otkrivena je prisutnost Kelta čak i ondje. U trećem sto-
184
ljeću prije Krista ondje življaše Galaćani - oni kojima je volio propovijedati sv. Pavao. Došli su kao plaćenici, ali su i ostali. Njihovi dvoglavi kipovi i tragovi ljudskih žrtava povezuju ih s evropskim srodnicima. Po njihovim ostacima vidi se da je keltski jezik bio raširen od Turske do Walesa, gdje se još vide mogile i utvrđena brdašca koja su izgradili oni koji su ga govorili. U njima su zakopani zamršeno ukrašeni mačevi i štitovi samih drevnih Kelta. Takvi artefakti, kao i keltska kultura općenito, dosegnuli su vrhunac u La Teneu na obalama jezera Neuchatel, a u to doba prekrivali su područje veliko poput današnje Evrope. Imperijalne ambicije Rimljana potisnule su njihov način života na margine - što je u slučaju Britanije značilo planine sjevera i zapada. Polako ih je osvajalo i kršćanstvo, barem zapadne Kelte. Iz tog doba nalazimo križeve, a ne mačeve, ukrašene spiralama i geometrijskim uzorcima. Nakon konačnog pada Rimskog Carstva Britaniju je preplavio drugi val osvajača, Anglo-Sasi. Do 600. godine, krhko političko jedinstvo domorodaca raspalo se i pokorili su se novoj kulturi. Stari Britanci s gorčinom su govorili o svojoj sudbini pod barbarskom čizmom: "Sjeme zloće i korijen sukoba usadili su otrov u nas, što smo i zaslužili, i širi se u lišće i granje. Požar osvete proširio se od mora do mora, hranjen rukama naših neprijatelja na zapadu, a uronio je svoj crven i divalj jezik i u zapadni ocean." Tako je pisao keltski redovnik iz 6. stoljeća Gildas Bandonicus, koji se baš i nije divio Saksoncima ni njihovu okrutnom i bezvjerskom načinu života. Cymry (velški naziv za njihov narod; "Wales" potječe od sa-ksonske riječi koja znači "stranac") prvi put se pojavio u njegovo doba kao naznaka da su se Britanci napokon počeli određivati kao jedan narod, a ne skup zaraćenih klanova. Ali, što je to značilo? Je li se njihov identitet zasnivao na zajedničkom načinu govora (kao što danas engleski jezik ujedinjuje Britaniju i Nigeriju) ili na dubljoj vezi porijekla? Kelte je definirao barbarizam, zemljopis, umjetnički stil i jezik. Biološke veze među 185
njima, ili s modernim Velšanima, bile su prilično nejasne, sve do moderne genetike. Povijest stare Britanije dok je trpjela kolonizaciju i jezične promjene ponavljala se uvijek iznova kad su Evropljani odlazili puniti svijet, pa i Južnu Ameriku. Putovanje Velšana u Patagoniju na prvi pogled doima se kao nevažna pojedinost u arhivama ekspanzije. Kromosomi Y kazuju drukčiju, važniju pripovijest. Otkrivaju istinske srodnosti Gildasa Bandonicusa i njegovih sunarodnjaka te otkrivaju drevnu vezu između naroda Walesa i američkih domorodaca, u pripovijesti o genima koji kruže svijetom i povezuju tako različite likove kao što su kraljević Madog, čovjek iz Kennewicka i sam James James. Genetičari razlikuju nekoliko stotina posebnih haplogrupa Y-a, pri čemu se velike porodice varijanti definiraju drevnim promjenama jednoga gena. Jedna od prvih pronađenih haplogrupa 1 - nalazi se na raznim mjestima u vrlo različitim brojevima. Naime, to molekularno prezime vrlo je često u Engleskoj, ali mnogo je rjeđe kako idemo prema jugu i istoku Evrope. U Siriji (gdje sam jednom, uz pomoć viših sila, uvjerio stanovit broj muškaraca da pijunu u epruvete) nosi je samo svaki stoti muškarac. U Walesu je pak posve suprotno: čak devedeset posto muškaraca nosi neku verziju haplogrupe 1. Isti podtip odgovoran je za sedamdeset posto velških muških kromosoma (zbog čega taj narod ima najhomogeniji muški identitet u Evropi). Ta varijanta česta je i u Irskoj i među Škotima koji nose keltska, a ne engleska ni nordijska imena (premda je Škotska uvezla mnoge vikinške i germanske varijante), dok stanovnike Cornwalla, usprkos njihovu sporadičnom nacionalizmu, nije moguće razlikovati od njihovih engleskih suparnika. Na engleskoj granici nastupa nagla promjena: nakon nekoliko kilometara frekvencija velškog haplotipa raste pedeset posto. James James i njegov rod - bilo da su rođeni na obroncima Plymlymona ili na Andama - gotovo sigurno nose zajedničku i prastaru oznaku keltskih praotaca. 186
Pripovijest velškog Y-a (poput onog američkih domorodaca) do neke mjere odgovara uobičajenom pogledu na prošlost. Preci današnjih Velšana nekoć su nastanjivali britansko otočje, ali suočili su se s dotokom Anglo-Sasa i drugih s istoka, koji su ih odgurali na margine i prisilili na gorko razmišljanje o davnim danima slave. Geni još jednom kazuju više od povijesnih zapisa. Prvo, otkrivaju veliku razliku u povijesti spolova. Y-i s keltske periferije drukčiji su od onih iz ostale Britanije, ali njihove mito-hondrijske linije (koje nasljeđuju žene) i geni koje prenose oba roditelja gotovo su identični onima u Engleskoj. Čini se da je osvajač apsorbirao većinu DNA britanskih domorodaca. Međutim, polovica stanovništva ostala je netaknuta. Zapis u Y-u pokazuje kako je keltski libido prevladao kušnje političkih promjena. Mali crnomanjasti muškarci sa zapada držali su anglosaksonske muške kromosome (i one koji su ih nosili) na pristojnoj udaljenosti, ali njihove žene i kćeri bile su im dobrodošle. Velšani su, kako kazuje DNA, uspijevali održati svoj spolni identitet suočeni s valom stranih žena koji ih je preplavio. Po haplogrupi 1 Wales i Irska odvajaju se od kasnijih osvajača tih otoka. Ta činjenica mogla bi zadovoljiti nacionaliste raznih usmjerenja, ali DNA povezuje tamošnje muškarce s nekim dalekim i neočekivanim rođacima. Odavno se zna da su Baski - koji, poput nekih Kelta, pokušavaju dinamitom promicati svoj nacionalni integritet - drukčiji od svojih susjeda. Njihovi geni su posebni, a njihov jezik tvori svoju vlastitu skupinu (za razliku od velškog, koji je član indoevropske porodice, zajedno sa sanskritom, grčkim i engleskim). Sve to je podrška baskijskom viđenju sebe kao potomaka drevnih iberskih lovacasakupljača koji su se odupirali zemljoradnicima koji su dolazili s istoka, mnogo prije nego što su se Kelti uopće pojavili. Oni potječu od tako stare kulture da od nje gotovo ništa nije ostalo. Imena rijeka Isar u Njemačkoj, Isere u Francuskoj, Yser u Belgiji, Jizera u Češkoj i Esera na 187
sjeveru Španjolske vjerojatno se odnose na vodu. Ne nalikuju nijednoj riječi ni u jednom postojećem jeziku i ostaci su jezika koji su uništili zemljoradnici i njihov indoevropski govor. Baski nisu htjeli imati nikakva posla s došljacima, pa čak ni razgovarati s njima, te su stoga ostali posebni pet tisuća godina. Njihov prezir bio je manje-više apsolutan i većina njihovih gena još se razlikuje od gena okolnih naroda. Baski nisu tako jedinstveni kao što misle, jer imaju rođake na sjeveru. Njihovi muški kromosomi gotovo su identični onima u Walesu. Čini se da muški srodnici Velšana nisu potomci keltskih kultura središnje i južne Evrope koji su im dali jezik, nego stariji i buntovniji narod koji je danas ograničen na sjeverozapad Španjolske. Pripovijest zapisana u velškoj DNA otkriva ambivalentan stav britanskih domorodaca prema novom načinu života koji je došao prije oko pet tisuća godina. Mjesni stanovnici možda i jesu čuvali svoje kromosome Y za sebe, ali ubrzo su prihvatili ekonomiju došljaka (i njihove žene). Odbacili su vlastiti jezik (koji je možda zvučao kao baskijski) i prihvatili jezik zemljoradnika. Sam velški tek je dijalekt indoevropskoga, a njegov lingvistički rođak, engleski jezik, istisnuo ga je na rub. Keltski jezik postao je velška ikona (obećanje da će ga se čuvati pjeva se u nacionalnoj himni), ali on je novopridošlica. Patrilinije današnjih Velšana i Baska izravni su potomci patrilinija najranijih modernih Evropljana. Ti utirači putova proširili su se pustim kontinentom u toplom razdoblju između dva ledena doba, prije oko pedeset tisuća godina. To su počeci moderne evropske kulture, orinjosjen. Od nje su ostale klesane oštrice i kremene strugalice, koje su ubrzo ustupile mjesto ukrašenim alatkama načinjenim od rogovlja, zubi i sličnoga. Tisućama kilometara istočno razvijala se još jedna civilizacija. Sibir je bio topliji nego danas, obrastao hrastom i brijestom, a ne borom. Prvi ljudi u modernom obliku, s jednostavnim kamenim oruđem, pojavili su se na jugu tog veličanstvenog krajolika, otprilike u isto vrijeme kada i orinjosjen. 188
I oni su ubrzo smislili umjetnost, na temelju okera, kostiju i ukrasa od bjelokosti. Orinjosjenci i njihovi sibirski ekvivalenti lovili su jelene i prikupljali bobice, ali tada su se posljednji put vratili ledenjaci. Oštra klima dopustila je tek goli opstanak (uz mrvicu kulturnog uzdizanja slikanjem po pećinama). Morali su se povući sa sjevera Evrope, ali sibirska ravnica postala je ledena "mamutska stepa" na kojoj su ljudi lovili slonove i druge sisavce. Na vrhuncu duge zime, prije oko osamnaest tisuća godina, čak i oni žilavi Azijci bili su potisnuti iz područja koje se pretvorilo u zamrznutu pustinju šibanu vjetrom. Utočište su pronašli u okolici Bajkalskog jezera, blizu domovine današnjih Keta. Tisućama godina, golema količina slatke vode u tom jezeru nije se zamrzavala ni preko zime. Bila je to oaza svakojakog života. Kako se planet zatopljavao krajem posljednjeg ledenog doba, ti pioniri proširili su se iz svoga utočišta. Neki su pošli za ledom koji se povlačio. Došli su u negostoljubivu zemlju sibirsku i produžili prema Americi, te s vremenom naselili Novi svijet sve do južnoga rta. Čovjek iz Kennewicka vjerojatno je nosio jedan od tipova Y-a danas prisutnih među američkim domorocima, a najfre-kventniji od njih potječe od Keta i njihovih susjeda. Središnja Azija još je izvor raznolikosti kromosoma Y, i tu se nalazi najstarija verzija slavne haplogrupe 1. Nekoliko varijanti koje se od nje razlikuju samo po nekoliko koraka uobičajeno je među domorocima Novoga svijeta. Taj azijski genetički potpis povezuje svoje nosioce ne samo s prvim Amerikancima nego, posve neočekivano, i sa stanovnicima zapadnog ruba Evrope. Gomilanje mutacija na Y-u može poslužiti kao (prilično neprecizan) sat kojim bi se moglo odrediti kada su se počele razlikovati njegove linije. Velški i baskijski kromosomi haplogrupe 1 razlikuju se na malom broju mjesta od tipa koji je čest u Ukrajini, a tek nekoliko koraka su udaljeni od kromosoma Y u Keta. Molekularnim satom može se doći do porijekla te drevne linije u vremenu mnogo prije posljednjeg ledenog doba, 189
prije četrdeset do pedeset tisuća godina, i ono povezuje narode drevnoga Sibira s njihovim evropskim vršnjacima. DNA dokazuje da preci Keta nisu bili izvor samo američkih Indijanaca nego i prvih postglacijalnih lovaca u Evropi, a time i stanovnika Britanskog otočja. Pokazuje se da su američki domoroci preko kromosoma Y povezani s narodom Wa-lesa. Oni su genetička veza između čovjeka iz Kennewicka i kraljevića Madoga - koja nije išla preko Atlantika nego dvadeset tisuća kilometara preko Evrope, Azije i Aljaske. Madogovi geni jesu u Novom svijetu, ali onamo su stigli posve drukčijim putem od onoga koji se zamišlja u legendi. : Sam Fleure bio je pesimist kad je riječ o opstanku njegova mitskog entiteta: "Planine Cader Idris i Plymlymon dugo su bile bedem, koji sve manje vrijedi u ovom dobu bučnih vozila, radija i obaveznog školovanja." Te riječi napisane su prije pedeset godina; motorna vozila su napredovala. Prenose velške gene diljem svijeta, a njihove saksonske ekvivalente u Wales. No ipak, Velšani (ili barem muškarci toga plemena) uspjeli su zadržati određenu genetičku individualnost i u trećem tisućljeću. Uz pomoć muških molekula mogu proglasiti sebe domorocima Britanije još iz doba kad se zemlja posljednji put pojavila ispod leda. Prošlost dijele s dalekim narodima od kojih su potekli osnivači Novoga svijeta. Njihovi potomci na dalekom jugu sudjelovali su (posve nesvjesno) u obiteljskom okupljanju kada su pozdravili doseljenike s dobroga broda Mimosa. Krug se zatvorio brakovima između velških muškaraca i žena Južne Amerike. Fleure bi bio zadovoljan da je to saznao. Provjerio sam vlastiti Y i on otkriva moju pripadnost njegovu voljenom plemenu, Malim crnomanjastim ljudima. Naravno, i ja sam bio zadovoljan otkrivši izravnu vezu kroz keltske magle, koja povezuje moj krhki kostur i nekoć crnu kosu s domorocima ovih otoka, s njihovim patagonskim potomcima i, vrlo vijugavim putem, s domorocima te južne zemlje. U Fleureovom stereotipu ima nešto istine, ali ja se radije držim podalje od vjerskih i bardskih skupova - a za razliku od Jamesa Jamesa, nisam dobio ni penija za svoj mali prilog povijesti Kelta. 190
9. Polimorfna perverznost
Sperma zna biti skupa. Amerikanci koji se nadaju umjetnoj oplodnji moraju plaćati na stotine dolara za uzorak - a i više ako je riječ o vrhunskom dobavljaču. Repozitorij za kvalitetnu oplodnju, koji se specijalizirao za nobelovce, bankrotirao je nakon dvije stotine rođenja, ali ostale su druge spermatičke akademije. Kad je riječ o životodajnoj tekućini, riječ ima tržište: oskudna ponuda znači visoke cijene. Čak i zemlje u kojima darivatelji krvi ne primaju novčanu naknadu nude gotovinu onima koji daju spermu. Svota je često skromna - u Britaniji iznosi oko petnaest funti - ali presudna je za pronalaženje dragocjene tekućine. Dvije trećine britanskih dobročinitelja motivira isključivo novac, a ne altruizam. Štoviše, tipični donator radije ejakulira besplatno kad je svrha njegova truda istraživanje, a ne oplodnja. To je čudno, jer osnovno načelo sociobiologije - pokušaj razumijevanja našeg ponašanja u povezanosti sa životinjskim svijetom - glasi da ljudi, kao i životinje, pokušavaju povećati svoju sposobnost preživljavanja tako što proširuju svoje gene što dalje mogu. Njihov promiskuitet ograničen je samo cijenom uzdržavanja djeteta, koje nosi njihovu DNA. No, donator sperme ne bi se trebao brinuti, jer raspolaže svim (ili gotovo svim) užicima oplođivanja, a račun plaća netko drugi. Dakle, gdje su redovi muškaraca s epruvetama koji jedva čekaju da povećaju svoj genetski prilog budućnosti, i to besplatno? 193
Mi jesmo životinje; u genetičkom smislu, jedva da se razlikujemo od čimpanza, miševa ili - koja DNA-baza manje ili više - crva. Geni vinskih mušica omogućuju bolje razumijevanje nasljednih bolesti, a kvasac čini to isto u slučaju raka, pa zašto se onda ne bismo poslužili mušicama, kvascem ili gorilama kako bismo razumjeli svoje reproduktivno stanje, ako već ne onakvo kakvo je danas, onda barem kakvo je bilo u nekom početnom stupnju? Nekoliko poglavlja Porijekla čovjeka posvećeno je evoluciji onoga što Darwin naziva mentalnim moćima i moralnim sposobnostima, i u toj knjizi opisuje brojne primjere onoga što je smatrao plemenitim ili pak nimalo plemenitim ponašanjem majmuna. Lady Psvche W. S. Gilberta složila bi se s time: "Muškarac psuje, bjesni / To je jedno loše stvorenje / Ničemu ne služi / Muškarac je magarac / Muškarac je guska." Guske i magarci baš i nisu neki uzor, ali u ponašanju mnogih ptica i sisavaca kao da vidimo i odraz svojega. Možda se ključ za ljudsko ponašanje može pronaći tako da ga postavimo u odgovarajući kontekst. Životinje nam mogu pomoći da bolje razumijemo vlastiti život, ali pitanje je kada treba stati - kada treba shvatiti da se hipoteza pretvara u nagađanje (ili, još gore, u obranu nekog postupanja). I previše pokušaja da se neko ponašanje objasni evolucijski ovisi o davnim događajima koje se ne može provjeriti. Freud je ustvrdio da djeca prolaze kroz stadij polimorfne perverznosti, u kojemu užitak prelazi s usta na anus, pa na genitalije. Dijete postaje zrelo tek u trećem stadiju. Ako ne uspije u tome, dubine njegova uma trpe oštećenja. Stoga, analiza zaboravljenog djetinjstva možda je rješenje za neuroze odrasle osobe. Ako se ljudska priroda nekoć nesputano izražavala, onda bi nam svijet prirode mogao reći kakvi smo zapravo, ispod civilizacijske pozlate. Argumenti poput Freudovog pate od beskrajne raznolikosti prošlosti. Kad bismo pročešljali sve događaje iz djetinjstva, pronašli bismo iskustva kojima bi se moglo objasniti sve kasnije događaje (povezanosti ne moraju biti izravne; želja maloga Hansa da spava s majkom bila je potaknuta 194
njegovim sjećanjem na žirafu). Isto tako, i polimorfna perverznost života stavlja nas u kobno iskušenje: da objasnimo sebe pomoću pogodne anegdote. Životinje nam pomažu da shvatimo kako je nastao spol i kako radi njegov mehanizam. One su nam pomogle da razvijemo znanost o muškosti, ali za muškarce je potrebno nešto više. Mi smo manje sputani nasljeđem od svih drugih stvorenja i možemo nadići biološka pravila tako što odlučujemo što ćemo činiti (kao u Kaliforniji 1960-ih i današnjem Afganistanu), na osnovi kriterija koji drugim bićima nisu dostupni. So-ciobiolozi su skloni zaboraviti tu dosadnu činjenicu jer misle da je to nužno ako se žele baviti znanošću. Premda svijet prirode nije opravdanje za sve, on je i dalje izvor nevine zabave. Može biti i nešto više, jer kada ponašanje životinja stavimo u kontekst, ono može dati naznake o temeljnim pravilima seksualnog ponašanja. Taj hobi dugo je bio izvor otrcanih lovačkih priča. U priro-dopisu jedva da i ima ičega drugoga. Sam Darwin volio je takve sočne priče. Mužjaci nekih priljepaka svedeni su na auto-stopere u tijelu svoje partnerice: "Ženka... ima dva džepića, a u svakom je sićušni mužjak; ne znam ni za jedan drugi slučaj kada ženka uvijek ima dva mužjaka." Neke imaju i do četrnaest tih sretnih stvorenja odjednom. Nestručnom oku - i nedarvinovcima - te beskrajne koital-ne priče nisu nimalo važnije od genetičke varijante Riplevjeva "Vjerovali ili ne". Puran proizvodi tek jedva vidljivu kapljicu sjemena, dok Grewjeva zebra isporučuje gotovo dvije litre. Vatreni mrav pri svakom pokušaju štrcne toliko spolnih stanica da njegova partnerica može sedam godina stvarati dva milijuna mladih, a u nekih vinskih mušica veličina doista jest važna, jer se svaki spermij - dug poput prsta - isporučuje u smotanom obliku, i to jedan po jedan. Sivi popić kopuli-ra samo desetinku sekunde, a sjajna smeđa pustinjska buba u Australiji na tom poslu provodi tjedne (a rado će pasti u zagrljaj i praznoj pivskoj boci, usput rečeno). 195
I penis je u tom smislu beskrajno fleksibilan. Govoreći kvantitativno, pobjednik je plavi kit s organom od tri metra. Kad je riječ o potankostima, Darwin je bio prilično stidljiv u knjigama za širu publiku, kao što je Porijeklo čovjeka, ali u stručnijim radovima, npr. u svojoj debeloj knjizi o priljepcima, s divljenjem je govorio o "čudesno razvijenim" štapićima određenih vrsta, nekoliko puta duljima od samog njihova tijela. Zmije imaju dva penisa, i upotrebljavaju ih naizmjence, dok se neke druge životinje snalaze i bez njega. (Na primjer, daždevnjak napravi vrećicu sperme koju daždevnjakica uzme ako joj se svidi.) Lignje se služe posebnim pipkom kao eksplozivnim sustavom isporuke, i događa se da nesretni gost u japanskom restoranu ozlijedi usta naišavši na pipak spreman za akciju. Takve priče su neiscrpne, ali Darwin ih je pretvorio u znanost. Njegov pojam spolne selekcije ovisi o ulaganju svakog partnera u potomstvo. Da bi osvojili partnericu, mužjaci moraju dati visok početni ulog, bilo da je riječ o rogovlju ili sportskom automobilu, ali nakon namirenja tog fiksnog troška nisu dužni mnogo više ulagati. Suprotno tome, ženke moraju ulagati u svako mlado koje dobiju. Poslužimo li se žargonom burze, mužjaci idu na rizik, a ženke igraju na sigurno. Davalac sperme mora mnogo uložiti ako se uopće želi nadati uspjehu, ali nakon tog početnog minimuma, mali dodatni ulozi stvaraju veliku dobit. Njemu se kockanje s budućim uspjehom uvijek isplati. Njegova voljena je opreznija: ona će možda i svaki put uspjeti, ali trošak je tako velik da se ne smije kockati. Selekcija je najstroža za partnera koji najmanje sudjeluje u skrbi za mlade, jer mora ostvariti pristup kapitalu koji je drugi partner uložio u posao. Taj neodgovorni pojedinac (često je to mužjak, ali ne uvijek) na erotskom tržištu suočava se s konkurencijom svojih suparnika koji su spremni i na još veći rizik. Prodavači sperme moraju, poput antipatičnih burzovnih mešetara, ulagati u skupe prezentacije ne bi li privukli mušterije ili odveli konkurenciju u stečaj. Mužjaci riskiraju, a ženke biraju, pa jelenovo rogovlje, mandrilova stražnjica i ostale 196
prirodne ljepote nastaju iz neravnoteže između nagona jedne strane da širi svoje genetičke vrline i određene sumnjičavosti druge strane u vezi s njihovom kvalitetom. Životinje se vrlo domišljato nose sa zahtjevima seksa. Pla-voškrgi bucanj, koji živi u američkim jezerima, specijalizirao se za prijevaru. Neki mužjaci su veliki, agresivni i kontroliraju teritorij na kojemu živi nekoliko njihovih partnerica. Perajama "vjetre" jajašca kako bi imala dovoljno kisika, a kad se ribice izlegnu, tate tjeraju grabežljivce. Te plemenite ribe suočavaju se s varalicama: mangupima koji navale čim im se ukaže prilika i transvestitima koji izgledaju kao ženke i neprimijećeno kruže gospodarevim imanjem, usput štrcajući spermu. DNA pokazuje da veliki mužjaci često budu prevareni i da se isplati biti podmukao ili se oblačiti u žensku odjeću, a ne samo biti pater familias. Donžuani ne uspijevaju u reproduktivnoj borbi ništa bolje od beskrupuloznih lukavaca. Sve donedavno, uobičajeno shvaćanje o tvorcima sperme, bili oni snažni ili lukavi, glasilo je da su oni gospodari koji se nameću partnericama, pri čemu one baš i nemaju nekog izbora. To se jasno vidi u kazalu Porijekla čovjeka i selekcije u odnosu na spol: "o pijetlovoj ratobornosti", "ptice, gorljivost mužjaka u potrazi za ženkom", "o borbi za žene među sjevernoameri-čkim Indijancima" i mnoge druge stavke. Darwin je priznavao da ženke biraju, ali divio se muškoj krepkosti. Danas se sve više čini da tržištem vladaju potrošači(ce). Donatori sperme možda i jesu lukavi, ali njezine primateljice su oprezne. Ženke provode jači nadzor nego što se prije činilo i često mogu navesti kolebljivog partnera na hirovit i težak put u potrazi za odobrenjem. Mužjaci ulažu svoja sredstva na razne načine, od kojih su neki očiti, ali većinom baš i nisu. Mužjak morskog lava teži dvije i pol tone i sedam je puta teži od partnerice (to je kao kad bi neka nesretnica ljubovala s najdebljim muškarcem na svijetu, Walterom Hudsonom, koji je u trenutku smrti imao pola tone). Za razliku od nesretnog, nepokretnog gospodina 197
Hudsona, morski lavovi su gipki, žestoki, a većinom i vrlo ljutiti. Samo svaki peti doživi zrelost, a čak i medu njima tek poneki prenesu svoje gene. Devedeset posto njih uopće nemaju potomaka, a tri četvrtine ženki oplodi dvadesetina potencijalnih partnera. Morski lav u erotskom zanosu spomenik je ženske, a ne muške moći. Premda se čini da velike životinje vladaju situacijom dok napuhavaju nos, riču i tuku se dok krv ne pote-če, zapravo ih njihove priležnice prisiljavaju da sami odaberu najbolje medu sobom. Ženke isprva odbijaju svakoga tko ih pokuša snubiti. Tko prikupi dovoljno hrabrosti da pokuša ko-pulirati dobije odlučnu pljusku - što privuče pažnju ostalih, koji se ubrzo počinju međusobno boriti. Objekt sve te pažnje nevino stoji po strani sve dok se ne pojavi najjači lav, krvav ali prkosan, i dopušta mu da se pari s njom. On je vodio bitku, ali izbor je zapravo bio njezin. Neki sukobi još su krvaviji od onih među morskim lavovima. U čudnovatog kljunaša omjer spolova mijenja se, od ravnoteže pri izlijeganju do šest ženki na jednog mužjaka, jer starije životinje otrovnim šiljcima ubijaju mlađe suparnike. Svaki nosilac kromosoma Y mora uravnotežiti žudnju i zdravlje, jer onaj kojega je upravo porazio suparnik od dvije i pol tone (ili otrovni stariji gospodin) manje je privlačan nego prije. Mužjaci se u borbi za uspjeh katkad služe i razrađenijom taktikom. Kukci umeću čepove i pesare kako bi zatvorili pristup kasnijim udvaračima (koji pak zauzvrat razvijaju kukice i pumpe ne bi li riješili taj problem). Katkad bivaju prevareni, jer se stanice zalijepe za samu pumpu i oplode sljedeću životinju koja je prihvati. U malo poznatoj skupini crva, to suparničko začepljivanje ide i dalje, jer se najuspješniji mužjaci pare sa sebi podređenim mužjacima i začepljuju ih kako bi ih onesposobili. Druge životinje, poput Grewjeve zebre, pokušavaju isprati donaciju prethodnog ljubavnika. Pravi kit primjenjuje istu strategiju; testisi mu teže cijelu tonu, a njihov ejakulat još nitko nije uspio izmjeriti. Neki leptiri su domišljatiji i proizvo198
de goleme količine sperme u kojoj nema DNA i čija je svrha spriječiti dotok sperme okašnjelih udvarača. Spolni čin tek je uvertira u genetičku operu čija pravila određuju one koje imaju potomke, dok njihovi partneri, ma kako bili ratoborni u prvim taktovima, iz čina u čin postaju sve pasivniji. Mužjaci se često moraju pokoriti bolnoj istini da, na kraju, mušterija ima pravo. Katkad žene izmjere težinu dara - komad hrane, šareno pero ili, kao u jedne vrste moljaca, otrovnu opnu koja odbija pauke. I sama sperma može biti korisna i neke ženke vinskih mušica rado je upijaju kako bi si povećale proizvodnju jajašaca. Neki zrikavci ne staju na tome nego darovane stanice još i lijepo umotaju. Veliki francuski prirodoslovac Henri Fabre pisao je o mužjaku bogomoljke koji je podnio najveću moguću žrtvu i nakon kopulacije dopustio da ga njegova draga pojede. "Premda dama voli sirotog dečka kao darovatelja života njezinim jajašcima, cijeni ga i kao dobar komad ukusne divljači." Fabre je bolji stilist nego biolog, jer se bogomoljke ne prepuštaju često takvom ponašanju - ali to čine mnogi puževi, kukci i pauci, na čelu sa smrtonosnim australskim crvenoleđim paukom. Mužjake se prosuđuje i po njihovoj sposobnosti da plaćaju porez svojoj državi. Sama njihova bit nameće im svoj vlastiti namet. Testosteron čini životinje agresivnima, ali im i potiskuje imunosni sustav. U čvoraka, brzom injekcijom tog hormona njegova djelotvornost se prepolovi. I losovi najviše pate od parazita upravo u doba parenja, kada ih spomenuti hormon izluđuje. Katkad ženke mogu procijeniti mužjakovu sposobnost da podnosi svoje vlastite kemikalije. Jarko obojeno perje mužjaka prašumske kokoši blijedi ako je on zaražen nametnicima. Imunosni sustav bori se s neprijateljima - a nesretnici koji izgube najviše živopisnosti odmah se odbacuju. Jarko perje je skupo, a takva su i antitijela, i mogu ih priuštiti samo oni kojima ne nedostaje kapitala. Birajući one koji mogu održavati raskošne ukrase čak i kad su puni nametnika, ženke provjeravaju kvalitetu gena koji im se nude. 199
U borbi spolova, perje, mast i samožrtvovanje već su dovoljno upadljivi, ali ona se nastavlja i nakon sukoba tijela. Trud morskog lava i njegovih suparnika nije ništa u usporedbi s onim što se poslije zbiva. Kada dospiju na željeno mjesto i zastori se spuste, muške stanice moraju se pokoriti ženskom izboru i pokazuje se da su napori onih koji su ih proizveli takoreći tek glazura na kolaču prokreacije. To je znao i sam Darwin. U Porijeklu čovjeka on piše o svom rođaku svećeniku, Williamu Daminu Foxu, koji je uzgajao obične guske zajedno s kineskom pasminom. Kineski mužjak revno se udvarao jednoj od domaćih ptica; u leglu od osamnaest jaja on je bio otac četrnaest njih. "Kineski gusan", pisao je svećenik, "kao daje prepotentniji od uobičajenoga". Izvor te prepotencije uglavnom nisu gusani nego guske. Ženke ne štede truda ne bi li odabrale spermu koja im se sviđa. Kokoši odmah odbacuju velik dio ejakulata, tako da većina muških stanica niti ne počne utrku. Čak i kad svladaju prvu prepreku, srčani putnici moraju preplivati zavojiti unutrašnji trakt, u kojem ih se navodi u cijevi za pohranu, sa sitom na vrhu, gdje mogu ostati danima ili tjednima. Mnogi od onih koji dosegnu to utočište oštećeni su - imaju dva repica ili ozlijeđenu glavu ali čini se da su oni koji budu odabrani uvijek zdravi. Čuvanjem sperme ženka može iskušati nekoliko partnera prije nego odluči tko će biti pripušten u najuži krug. U jednom eksperimentu pomiješali su donacije petnaest purana i tim koktelom oplodili sretnicu. Ona je pak filtrirala drugorazredne stanice, i na kraju su je oplodili spermiji samo jednog purana. O nekim neočekivanim zamršenostima tog izbora govori i činjenica da, iako dominantni i raskošni pijetlovi prašumske kokoši privlače više partnerica, na licu mjesta uspješnije su stanice njima podređenih mužjaka. Sve je to u skladu s Darwinovom logikom - s natjecateljskim duhom jednog partnera i odabiranjem drugoga. Ma kako ti sukobi bili dojmljivi a nismo spomenuli još mnogo tisuća - znanost bez teorije nije znanost. U biologiji su jednostavne činjenice od male koristi ako ih se ne stavi u kontekst. 200
Evolucija je prije svega znanost usporedaba. Nije lako rekonstruirati prošlost iz sadašnjosti, jer beskrajna perverznost prirode omogućuje da za bilo koju hipotezu odaberemo odgovarajući primjer. Da bismo otkrili pravila, potreban je niz nezavisnih testova na srodnim vrstama koje imaju različito ponašanje. Govori li život bogomoljke išta o životu Don Giovannija? Jesmo li, što se tiče seksa, majmuni ili anđeli? Na to nije moguće odgovoriti bez konteksta. Srećom, priroda nam je ponudila velik eksperiment koji bi nam mogao omogućiti da dođemo do odgovora. Platon je definirao Homo sapiensa kao dvonogu životinju bez perja i premda malo ljudi smatra da će od kokoši naučiti nešto o svom životu ptice su izvrsne za proučavanje muskosti. U stoljećima rada otkriveno je deset tisuća ptičjih vrsta, vrlo raznolikih po obliku i veličini, od kolibrića do noja. Dobro razumijemo njihove obrasce srodnosti i o njihovim navikama znamo više nego o životu ijednog drugog stvorenja. Ptice žive u pustinjama, prašumama i na planinama. Neke žive kao izolirani parovi, a druge u malim jatima ili pak u kolonijama od mnogo tisuća, i održavaju doživotnu vjernost ili se pak prepuštaju neobuzdanu promiskuitetu. Neki mužjaci su raskošni (a ima prostora i za poboljšanja, jer šmekerice vrste onagi-dori su tako obavljale selekciju svojih pijetlova da oni danas imaju rep dug tri i pol metra), ali neki partneri su tako slični da ih se može razlikovati samo testom DNA, a uloge se ponekad i zamjenjuju, tako da su mužjaci neugledni, a pripadnice suprotnog spola postaju raskošne. I sam Darwin okretao se ptičjem svijetu u potrazi za općom teorijom reprodukcije. U Porijeklu čovjeka posvetio je četiri poglavlja njihovim navikama. Usprkos lady Psvche, muškarac nije guska: ali guske i njihovi srodnici mogli bi imati što reći onima koji se nadaju da ce razumjeti njegovo ponašanje tako što će ga staviti u kontekst. Mnoge ptice imaju životni stil nalik onome morskog lava, ali bez toliko masti. Za njih je poimanje o gorljivim mužjacima i sramežljivim ženkama jednostavno, prihvatljivo i manje-vise
201
ispravno. Paunovi se mnogo trude oko svoga raskošnog repa i odlete čim oplode partnericu. Isto tako, mužjaci vrtlarice grade komplicirane nastambe i ukrašavaju ih sitnicama. Njihove partnerice tjeraju mužjake u te vrtove u kojima oni stoje zatvoreni u izlogu i ne mogu prisiliti ženku na neželjeni seks, jer je ona na drugoj strani rešetaka. Ma kako se ptičje udvaranje doimalo zamršenim i skupim, sperma se u većini slučajeva predaje u nekoliko nimalo romantičnih sekundi. Oni koji je doniraju možda će potom čuvati partnericu od uljeza. Na primjer, ševac uvijek slijedi partnericu dok mu iz srca teče "u bujnim potocima nagonsko umijeće".* Budući da se nijedan drugi udvarač ne može ni približiti, on se mora pariti samo jedanput ili dvaput za svako leglo. Suprotno tome, jastreb kokošar - ptica grabljivica - nema izbora nego mora svaki dan ostavljati svoju pratilju po nekoliko sati na dan i odlaziti u lov. Kako bi osigurao da u međuvremenu nijedan neželjeni gost nije izrazio naklonost njegovoj dragoj, pari se s njom svaki put kad se vrati. Za svako leglo potrebno je pet stotina kopulacija. U većine ptica, kao i u morskih lavova, mužjaci imaju pro-mjenjiviji uspjeh od ženki. Kod nekih je ta neravnoteža jasna, kao u škotskih lještarki, jer se sudionici okupljaju na mjestu za parenje, koje se naziva lek, i gizdavi mužjaci šepire se dok se jedan od njih se spari s većinom promatračka. Druge se vrste drže vjernosti. Shakespeareovi "nerazdvojni" labudovi poznati su po uzajamnoj predanosti, a za njima ne zaostaju ni albatrosi i pingvini, koji su inače posve različiti. U posljednjem obratu priče, neka ptičja društva prakticiraju i zamjenu uloga. Ženka točkastog vivka je honorarni mužjak: veća je, agresivnija i gizdavija od mužjaka. Kako je primijetio Darwin, u većine ptica mužjaci dolaze u proljeće prije svojih supruga i ulaze u okršaje za teritorij ("G. Swaysland iz _________ * Iz pjesme „Ševi" P. B. Shelleya, prepjev. I. G. Kovačić; op. prev.
202
Brightona ... nikada nije vidio da ženka ikoje vrste dolazi prije svog mužjaka. Jednoga proljeća ustrijelio je trideset tri mužjaka Ravjeve pliske (Budytes Rai) prije no što je vidio ijednu ženku.") Suprotno tome, u točkastih vivaka se upravo ženke pojavljuju na brdima mnogo prije ikoga drugoga. Razina te-stosterona im skače kako se dani produljuju, i dok im partneri grade gnijezdo, one - nakon što polože jaja - zauvijek odlete. Traže nove izvore sperme i možda će imati i pet legla u jednoj godini, dok mužjaci obavljaju očinske zadatke i ograničeni su na jedno. Ženke nekih tropskih vrsta čak će ubiti mlade odgovornog oca ne bi li ga uvjerile da kopulira s njima. Mužjaci ju-žnoameričke ptice coucal, prisiljeni na takve nedostojne obrate, u toj mjeri gube muškost da imaju samo jedan testis. Takvi obrati u borbi moći možda se doimaju ekstremnima, ali sudbina coucala otkriva tužnu istinu o tome koliko su mužjaci ptica opčinjeni svojim partnericama. One često preuzimaju njihovu strategiju i mnogo su manje pokorne nego što se čini. Testovi očinstva otkrili su sramne tajne predsjednika Sjedinjenih Država i mnogih drugih muškaraca. Pokazali su i da se mnoge ptice upuštaju u potajne kopulacije gargantuanskih razmjera. Premda se čini da nvužjak kontrolira situaciju, upravljač je zapravo u rukama druge strane, jer molekule pokazuju da pretpostavljeni otac, koji marljivo radi i skrbi za ptiće, vrlo često nije pravi roditelj. Tri četvrtine od više od stotinu istraženih vrsta slijede taj obrazac, a u nekim slučajevima tri četvrtine svih jaja začeo je mužjak koji ne živi u bračnome domu. Amerikanci vole graditi kućice za ptice. Purpurna lasta na proljeće dolijeće s juga, pari se i podiže mlade. U nekim umjetnim kolonijama izgrađeni su deseci kućica sa stotinama ptica. Na prvi pogled, to je uzor puritanskog ideala, velik ptičji grad pun suradnje. Genetika otkriva mane u toj metafori američkog stražnjeg dvorišta. Društvene navike purpurne laste posve su drukčije od životnog stila pionira Novoga svijeta. Mužjak koji prvi 203
stigne zauzme stan i privlači družicu. Brzim testom DNA pokazalo se da su jaja doista njegova. Uskoro se pojavljuju novi parovi i žive u skladu ali geni ne lažu. Prvopristigli mužjak otac je više od polovice kasnije začetog potomstva, a većina mužjaka u koloniji nemaju nikakve biološke veze s ptićima kojima iskazuju toliko pažnje. Kad je riječ o nevjeri, često je odgovorna druga strana. Prelijepi vilinski kraljić, australska ptica čije je perje dostojno njezina imena, najpromiskuitetniji je od svih dosad proučenih. Mužjaci koji snube istrgnu cvijet jarke boje i stave ga na svoju kobaltno plavu perjanicu. Predmeti njihove pažnje doimaju se impresioniranima, ali varaju mužjake kad god stignu. Mnoge imaju utabane staze do ljubavnikova gnijezda, kamo se upućuju tik prije zore, spremne za brzu pustolovinu. Na putu prolaze preko teritorija nekoliko manje poželjnih mužjaka, kao dokaz o tome tko donosi odluku o upuštanju u potajnu kopulaciju. Prelijepe vilinske kraljice možda su istinske nevjernice, ali čini se da su druge ptice na svoj način milosrdnije, jer nekoliko jedinki surađuje u podizanju mladih druge ženke. Zašto to čine? Pomaganje u tuđem gnijezdu, i njegove društvene i političke konotacije, proučavalo se u desecima vrsta. Ti naizgled altruistički činovi objašnjavaju se mnogim razlozima (ili barem teorijama), a nešto od toga zacijelo je i točno. No njihova različitost naznačuje da se naizgled jednostavan cilj može ostvariti zamršenim evolucijskim sredstvima. U pčela i osa, neke jedinke odustaju od vlastite genske budućnosti. One svoju DNA prenose na neizravan način, pomažući svojim rođacima, koji nose jednu inačicu tog genskog materijala. Ponekad (ali nikako ne uvijek) ista logika vrijedi i za ptice. Na primjer, mlade ženke sejšelskih slavuja pomažu svojim roditeljima i sestrama u prehrani mladih, čime pospješuju vlastite genske izglede. No, pomagač i onaj koji pomoć prima nisu ni u kakvom posebnom srodstvu. Galapagoski sokol - kojega je Darwin na svom posjetu tim otocima uočio po njegovu ponosnom i pitomom ponašanju - rado pristaje biti da204
dilja svima, dok neženje šikarskog kraljića prilično perverzno pomažu pticama drugih vrsta. Neke ptice osnivaju političke, a ne biološke saveze. Sivog popića jedan je viktorijanski vikar spomenuo kao paradigmu prema kojoj bi njegova pastva trebala težiti, ali njihova draga kraljica ne bi odobrila njegov životni stil. Oni žive kao skupine jedinki koje nisu u srodstvu. Nijedan strani mužjak nema pristup, ali unutar plemena vlada promiskuitet; otac polovice ptića je netko drugi, a ne stanovnik gnijezda, za koje se pak brinu ptice koje nemaju genski ulog u njegove mlade. Oni koji tako pomažu mogli bi imati koristi od toga što su naučili biti dobri roditelji, a ta navika mogla bi im i omogućiti da se pridruže koloniji (što je korisno kad su neprijatelji u blizini) ili im dati priliku da uđu u vlasnikov dom kad ugine, ili pak za erotski susret s njegovim potomcima. U nekim skupinama povijest je važnija od seksualnih pritisaka sadašnjosti, jer mnoge vrane i njihovi srodnici marljivi su pomagači, premda inače imaju osobite navike. Vjerojatno se ta navika razvila u nekog pretka i zadržala se. U okviru ptičjeg roditeljstva, i varanje i pomaganje, i očeva i majki, razvilo se iz mnogih razloga, od kojih većinu ne razumijemo. Raznolikost ptičjeg svijeta je muškost u minijaturi. Njezine pouke odgovaraju svim ukusima: od vedrine do strasti, od vjernosti do neobuzdane razbludnosti, od iskrenih signala potencijalnog oca do skrivenog sustava odabira njegove družice (uz malo transvestizma kao začin). Taj genitalni galimatijas evoluirao je u životinjama koje su nastale prije sisavaca i imaju raznolikije životne stilove od njih. U jednom stoljeću ornitologije i jednom desetljeću genetike otkrilo se više o tajnama desetaka vrsta divljih ptica nego o jednom jedinom divljem sisavcu. Nedvojbeno, ako ijedna skupina ima ključ tajne muškosti, to bi zacijelo morali biti ti dvonožni, uspravni kra-lježnjaci - ali nažalost, oni je nemaju. Umjesto toga, ptice kazuju priču o beskrajnom oportunizmu. Unatoč nekim nejasnim općim naznakama (na primjer, 205
da su vrste s visokim stopama rađanja i umiranja promiskui-tetnije), njihovo ponašanje mijenja se brzo i na neodređen način, koji je blago ograničen poviješću. Katkad se mijenja tako brzo da onemogućava sve pokušaje da se dokuče pravila, a katkad se neka stara navika zadržava u životinjama koje su inače pretrpjele mnoge promjene. Bliski srodnici često uopće nisu slični. Dvije populacije vrtlarice na udaljenosti od stotinu šezdeset kilometara na Irian Jayi razlikuju se po ponašanju mužjaka; u prvoj oni odabiru jarke ukrase, a u drugoj biraju tamne komade kore drveta. Svi patci imaju penis, što je rijetkost m&đu. Pticama, i neki od njih odlučuju se na prisilne kopula-cije kojuTtahimogli utopiti svoje partnerice (ponašanje koje lakovjerni nazivaju "silovanjem"). Muški organ argentinske jezerske patke, ptice teške samapko pola kilograma, u erekci-ji je nalik na vadičep dug tridesetak centimetara. To stvorenje iznimno je promiskuitetno, a njegov upadljiv penis evoluirao je tako da izbacuje spermu prethodnih partnera. Za razliku od njega, neki njegovi srodnici, oboružani skromnijom verzijom istog organa, žive u stabilnim vezama. Neke vrtne ptice su vjerne, neke nisu, a neke - poput popića sivog (koji je živio na alpskim pašnjacima prije nego što se preselio u vrtove) naslijedile su navike predaka i nisu razvile takvo ponašanje iz/ vlastitih razloga. Ptičji svijet je upozorenje onima koji su u potrazi za teorijom muškosti. Usporedba bliskih srodnika osnova je rada svih, evolucionista, ali kad je riječ o seksu, najviše polimorfno per-\ verznom hobiju od svih, ta metoda često zakaže zbog ritma promjena i moći povijesti. Već i vrapci na grani znaju da ljudi dijele 99 posto svoje DNA s dvoje najbližih rođaka. Možda naši srodnici primati drže ključ frojdovske tajne; ali, možda ga i ne drže. Primati su se pojavili prije oko 65 milijuna godina, prije nestanka dinosaura. Otada su se nekoliko puta razdvojili; svojim putem pošli su lemuri, majmuni i čovjekoliki majmuni, a sami čovjekoliki majmuni razgranali su se na desetke postojećih vr206
sta, uključujući ljude, čimpanze i gorile. Čimpanze su se prije oko pet milijuna godina odvojili od naše vlastite linije, posljednji zajednički predak ljudi i gorila vjerojatno je živio prije sedam milijuna godina, a ljudi i orangutana još nekoliko milijuna godina prije toga. Sto nam naši srodnici kazuju o evoluciji mužjačkog ponašanja - uključujući i naše vlastito? Budući da ih je malo i teško ih je proučavati, o njihovu životnom stilu zna se mnogo manje nego o ptičjem. Problem je i antropomorfizam. Rijetko koji istraživač se veže s vinskim mušicama (pa čak i sa guskama) ali oni koji proučavaju čo-vjekolike majmune često smatraju sebe pripadnicima istog plemena. Čajanke s čimpanzama već su na lošem glasu (F. D. Roosevelt lecnuo se kad se u detroitskom zoološkom vrtu pojavilo više posjetilaca nego na njegovom političkom skupu tijekom predizborne kampanje), a ni znanstvenici nisu imuni: svojim životinjama nadijevaju imena - Humphrev, Sjedobradi i Willy Wally, dok se njihove družice zovu Flo, Gigi i Godi - i oduševljava ih Gigina velikodušnost, a užasnu se kada dotad nježan otac ubije njezine mlade. Usprkos toj želji da humaniziramo ono što je manje nego ljudsko, mnogo smo naučili o reproduktivnom životu svojih srodnika. Kao i u ptica, seks unosi raznovrsnost. Primati primjenjuju većinu zamislivih obrazaca monogamija, jedna ženka s nekoliko mužjaka, jedan mužjak i brojne partnerice i tako dalje. Nedostaje još samo lek. Primati većinom žive u skupinama (iako nijedna osim naših ne doseže brojnost kolonije galebova), a babuni tvore plemena od nekoliko stotina jedinki. Za razliku od njih, većina primitivnih, noćnih prosimiana žive usamljenički, osim kada se pare. Diče se širokim rasponom erotskih interesa, koji odgovara raznolikosti njihova društvenog života, ali prvo i potonje ne poklapa se uvijek. Usamljenička stvorenja poput indrija s Madagaskara tek povremeno dobivaju priliku za parenje, dok se vrste koje žive u velikim skupinama poput makakija 207
- pare i do četrdeset puta na dan. Mnogi primati su monoga-mni. Babuni hamadryas vrte se po turističkim atrakcijama Sjeverne Afrike i često su prava napast. Ubijanje babuna izaziva prosvjede pa uprava parka ograničava njihov broj kastracijom. Metoda daje dobre rezultate. Monogamija se održava, a ženke ostaju neoplođene. Taj životni stil evoluirao je nekoliko puta, u različitim uvjetima. Prihvatio ga je usamljenicki indri, kao i gibon lar, koji živi u skupinama. Više vrsta primata je promiskuitetno. Budući da ženke sisavaca općenito ne čuvaju spermu (za razliku od ptica), posljednji mužjak koji se pari dobiva premiju. Taj status teže postići raznolikim taktikama. Neki od onih koji žive u skupinama imaju dominantnog mužjaka s nekoliko priležnica, ali u nekih drugih društvenih stvorenja, kao što je crvenorepi majmun, i mužjaci koji dolutaju izvana dobiju svoj dio kolača. U nekih vrsta ženku prate dva mužjaka, u drugima jedan patrijarh nadzire nekoliko partnerica, dok u nekih marmozeta nekoliko vjernih parova živi kao skladna zajednica. Za razliku od njih, u tamarina sedlastih leđa nekoliko mužjaka ima istu dragu, dok ženke nekih langura preuzimaju stvar u svoje ruke tako što traže seks od više mužjaka i spremno kopuliraju s njirria. Time zbunjuju svoje partnere: oni ne znaju tko je otac, zbog čega je manje vjerojatno da će ubijati tuđe potomke. Tijela primata razlikuju se gotovo kao i njihove navike. Neke mužjake teško je razlikovati od njihovih partnerica, dok su drugi golemi u usporedbi s njima, ili se bore velikim očnjacima. Neki naznačuju svoju moć na manje nasilan način. Lemuri objavljuju prisutnost tako što oštrim vonjem označavaju teritorij, a majmuni urlikavci čine to, dakako, zvukom. Mandril se u tu svrhu služi svojim plavo-crvenim licem, majmun proboscis ovisi o svom nabubrelom nosu, dok guenon pribjegava svojoj slavnoj crveno-bijelo-plavoj kombinaciji (crveni penis, plavi skrotum, bijele stidne dlake). Možda natjecanje utječe i na sam muški organ, jer dulje verzije isporučuju materijal bliže meti, a možda je važan primate208
ljičin izbor nekog proizvoljnog erektilnog atributa. Bez obzira na uzrok, monogamni penisi češće su mali (penis vjernog sovi-nog majmuna četrdeset puta je kraći od njegove tjelesne visine kada nije u erekciji), a promiskuitetne vrste češće imaju velik organ. Gotovo svi primati imaju baculum, penilnu kost - a ona vrlo brzo evoluira. Penilne kosti usamljeničkih vrsta kao što je galago dulje su od većine, dok one u majmuna Staroga svijeta nadmašuju svoje pandane u njihovih srodnika preko Atlantika. Kada je pak riječ o testisima, neke razbludne vrste u sper-matičkoj utrci igraju na kvantitetu, ali vjerni sovin majmun proizvodi sićušne količine sperme u majušnim testisima. Zbog tako različitih taktika, pojedinačne primate može se koristiti kao dokaz za svaki zamislivi model seksualnog života. Pouka naših srodnika nije nam ništa jasnija od pouke ptica. Veliki mužjaci živih boja, oštrih očnjaka i velikih genitalija upućuju na seksualne borbe ali priča nije uvijek tako jednostavna. Očnjaci nekih mužjaka babuna četiri su puta dulji od očnjaka njihovih ženki, ali zubi avetnjaka, ništa manje ratobornog stvorenja, gotovo su jednake duljine u oba spola. Mužjaci vrsta koje žive na drveću, kako god revno tražili partnerice, razmjerno su manji od onih koji ostaju na tlu, što naznačuje da druge sile (uključujući i gravitaciju) ograničavaju njihove ambicije. Sisavci kao cjelina pokazuju jaku povezanost između razlika u veličini spolova i stupnja borbenosti u spolnim bitkama, ali za primate to ne vrijedi. Možda je problem isti kao i s pticama: raznolikost skupine kojoj pripadamo. Majmuni i čovjekoliki majmuni žive u pustinjama i prašumama, u Starom i Novom svijetu, a tjelesnom težinom razlikuju se i do nekoliko stotina puta. S obzirom na brzinu kojom seks evoluira, tražiti ostatke nekakvog temeljnog pravila u tako raznolikoj skupini možda znači tražiti previše. Imamo i još bliže srodnike. Možda se ključ za ponašanje muškarca, barem kad je u neukroćenom stanju, krije u gotovo ljudskoj trojci koju tvore čimpanza, gorila i orangutan. Imaju manji mozak od nas, ali slične gene (premda se više njih 209
uključuje u našoj lubanji). Usprkos toj sličnosti, njihovi erotski običaji upadljivo su različiti. Čimpanze - rod Van - dobili su svoje znanstveno ime zbog svog živog zanimanja za kopuliranje. Njihovo društvo oslanja se na sklop nestabilnih političkih saveza unutar šire i stabilnije skupine. Mužjaci osnivaju labave saveze od stotinu ili više članova koji, poput Montechija i Capulettija, predstavljaju široke skupine rođaka u beskrajnom ratu sa susjedima. Sukobi unutar skupine su blagi, ali oni između skupina mogu biti smrtonosni. Mužjaci se organiziraju kao skupine prijatelja koje se - poput svojevrsnog Athenaeuma - više zasnivaju na dobi i statusu nego na srodstvu i njihovi članovi, poput članova tog londonskog kluba, grade svoj život na temelju uzajamnog tri-jebljenja i zajedničkih obroka. Testovi očinstva pokazuju da malo očeva ne pripada plemenu. Unutar plemena, mužjaci na vrhu ljestvice uglavnom pobjeđuju, a dominantni mužjak otac je polovice mladih. Tom sretnom čimpanzi život je težak, jer ima više testosterona i hormona stresa od njemu podređenih. Njegova vladavina uvijek je na kušnji i neprekidno se bori sa suparnicima. Kraljevanje ne traje dugo. Katkad se više mužjaka pari s istom ženkom, ali povremeno jedan uspijeva tjednima čuvati priležnicu za sebe. Životinja u zarobljeništvu može kopulirati svakih pet minuta, čime prazni čak i obilne rezerve sperme. U divljini, ženke se pare nekoliko tisuća puta za svaku trudnoću. Penis i testisi čimpanza impresivne su veličine, što je dodatna naznaka o spermati-čkom natjecanju. Najpoznatije životinje od svih, one u rezervatu Gombe, aktivne su, požudne i agresivne. Došljake ubijaju, a partnerice žestoko brane, ali velik dio njihova ponašanja ovisi o bananama koje im daju znanstvenici. Skupine koje se same hrane nisu tako klanovski organizirane i spremnije prihvaćaju pridošlice. Čimpanze imaju bliskog srodnika koji nam govori nešto o fleksibilnosti ponašanja čovjekolikih majmuna. Bonobo, ili
210
pigmejska čimpanza (koja je tako slična svom rođaku da je neki biolozi uopće ne smatraju posebnom vrstom), mnogo je opuštenije stvorenje. Njegova DNA odvojila se prije manje od milijun godina, znatno kasnije od odvajanja ljudske linije. Život u domovini oko rijeke Zaire lagodan je; hrane je više, a konkurencije drugih primata manje nego na mjestima kao što je Gombe. Društvene skupine formiraju ženke, a ne njihovi pratioci. Žive u velikim skupinama i mnogo su otvorenije i mirnijeg ponašanja. Bonobo ima buran erotski život, s mnogo kopulacija licem u lice, grupnog seksa i homoseksualnosti. Životinje kopuliraju manje-više cijelo vrijeme, a ne samo kada se ženke tjeraju. Ponašanje gorile u oštroj je suprotnosti sa sretnim svijetom bonoba. I oni su društveni, ali život im nije nimalo opušten. Krstare u bandama od dvadesetak članova, a dominantni mu-,žjaci provode više vremena u međusobnim sukobima nego u kopulaciji. Jedan mužjak je na vrhu ljestvice i taj status zadržava nekoliko godina. Budući da su ženke prijemčive tek povremeno, on može uglavnom biti miran, a postaje agresivan samo kad se neki mlađi mužjak pokuša pariti. Testovi DNA pokazuju da - kao što je slučaj i s ribama varalicama američkih jezera njemu navodno podređeni mužjaci u erotskoj utrci nimalo ne zaostaju za njim i njegovi impresivni napori zapravo su uzaludan trud. Orangutan pak ima vlastite navike. Provodi usamljeničke mjesece u džunglama Bornea, uglavnom na drveću. Iako to nisu društvene životinje, seksualna borba je žestoka. Mužjaci su dvostruko veći od ženki i pobjednici drže velik teritorij čije se granice svakodnevno pomiču. Njihove družbenice imaju vlastitu provinciju, ali ona je malena i patrijarh ima nekoliko partnerica u svom kraljevstvu. Provodi sate oglašavajući svoju prisutnost. Najkarizmatičnijim mužjacima lice se proširi, što plaši protivnike i privlači potencijalne partnerice. Nakon kopulacije slijedi dugotrajno razdoblje usamljenosti. Mladi orangutani u potrazi za družicom trpe jak društveni stres.
211
Adolescentne životinje u zarobljeništvu dobivaju dugu dlaku, obrubljene obraze i tipičnu sposobnost rikanja u dobi od deset godina. Ako ga stavimo blizu dominantnijeg mužjaka, taj pubertet se može odgoditi čak i do sedam godina. U divljini, ti mladići katkad zaskoče ženku i silom kopuliraju s njom. Ona tada traži zaštitu od najbližeg dominantnog mužjaka. Naši srodnici imaju različite životne stilove, a razlikovali su se i naši preci. Drevni fosilni prethodnici ljudi, čimpanza i gorila dičili su se većim razlikama u veličini između spolova od bilo kojeg danas živućeg primata. Na putu prema nama, njihovi očnjaci su se smanjivali, ali mužjaci su i dalje bili veći od svojih družica. Čak i naš neposredni prethodnik, Homo erectus, možda je bio mnogo veći od ženke (priča nije jasna zbog toga što su možda postojale dvije vrste, velika i mala). Danas se ljudi baš i ne ponašaju poput orangutana, ali čimpanze, a možda i gorile kao da nas podsjećaju na nešto. No što bismo zapravo mogli naučiti usporedbom s bliskom srodnicima, i živućima i izumrlima? Muškarci i žene manje se razlikuju po tjelesnoj veličini od svih ostalih primata. Očnjaci su otprilike jednaki u oba spola (tvrdnj^ da je zube zamijenilo oružje ne drži vodu jer su se očnjaci smanjili mnogo prije izuma alata). Što se tiče genitalija, pravi smo prvaci. Većina čovjekolikih majmuna baš i nije obdarena, pa čak i moćni gorila ima penilnu kost tek nešto dulju od centimetra, a testisi predstavljaju samo pet tisućinki njegove tjelesne težine. Cimpanzini su deset puta veći, opet s obzirom! na tjelesnu težinu, a organ za isporuku također je im-presivanv Naši su pak samo dvaput veći od gorilinih, ali prati ih penis koji nadmašuje oba dlakavija primata. Homo sapiens ozbiljnije shvaća i kopulaciju. Čimpanze je obave za sedam sekundi, majmuni bonobo za petnaest, a gorile za minutu. Mi smo najopušteriiji i držimo prosjek od četiri minute, računajući od penetracije. Teško je reći što bi trebalo zaključiti iz svega toga. Seksualnost muškarca proglasili smo uzrokom njegove veće visine, 212
kraćeg očekivanog životnog vijeka, duljeg nosa i tanjih živaca. Cak i ćelavost (od koje pate i neki drugi mužjaci primata) pripisuje se spolnoj selekciji. Možda sjajna lubanja povećava prividnu veličinu lica, pa kad ćelavi (a stoga i stariji i važniji) muškarac pobjesni, protivnici umru od straha (što se baš i ne uklapa jer iznosi se i suparnička tvrdnja, da isti učinak ima i bujna brada - koja skriva lice). Vrlo je lako spekulirati o seksu, ali naša tjelesna građa doista sadrži neke naznake o prošlosti. Veliki testisi Homo sapien-sa upućuju na povijest umjerenog promiskuiteta, a i veliki fa-lus mogao bi odavati sladostrasnu prošlost, ali skromni zubi i sličnost tjelesne veličine partnera govore o određenoj vjernosti. Brojke nisu toliko jasne jer su se ljudska težina i visina (ali, pretpostavljamo, ne i veličina najintimnijih organa) povećale proteklih nekoliko stoljeća. Neke ne tako izravne naznake izvodimo iz lokalnih obrazaca promjene u kromosomu Y i u mitohondrijskoj DNA (koja se nasljeđuje ženskom linijom). Geografija tih dviju linija u ljudi je samo donekle različita, ali u čimpanza su te razlike goleme - što možda naznačuje da je promiskuitet u kojemu dominantni mužjak vlada velikim teritorijem bio znatno manje važan u ljudskoj povijesti nego u onoj naših najbližih srodnika. Ako tražimo evolucijske sličnosti, u životima četiriju velikih majmuna ne nalazimo mnogo smisla. Majmuni bonobo i čimpanze odvojili su se mnogo kasnije nego čimpanze i ljudi ali ponašaju se posve različito. Gorile su još dalje od nas ali su vjerne i kopuliraju manje od obiju vrsta čimpanzi, dok orangutani nisu nalik nijednom svom srodniku. I naša vlastita društva imaju različite običaje, iako je opća slika današnjeg svijeta - vjernost u razumnim okvirima, uz povremene posrtaje obaju partnera. Biolozi još od Darwina pokušavaju postaviti spolni život svojih ispitanika u kontekst. Za mnoga stvorenja vrijedi da ravnoteža ulaganja i dobiti u borbi srodnih vrsta različitih navika da prenesu dalje svoje gene pruža nove spoznaje o tome 213
kako muškost evoluira, ali ta logika zasad nije dala ploda u slučaju velikih majmuna. Biolozi tek potvrđuju ono što već znamo: da smo prilično vjerni primati čije se ponašanje mijenja u skladu s okolnostima. Možda je Homo sapiens nekoć plesao na istu pjesmu kao i njegovi srodnici, ali teško je reći kakva je to melodija mogla biti i ima li ikakvu važnost za današnje genske valcere. Kao što se vidi po manjku donatora sperme, ljudi se razlikuju na još jedan, bitan način. Za njih se seks zasniva na nečemu višem od pukog niza proračuna ulaganja i dobiti. U novijem radu o evolucijskoj ekonomičnosti rađanja iznesena je uznemirujuća tvrdnja da "ukratko, nema objašnjenja zašto Amerikanci još žele imati djecu". Ono što vrijedi za Amerikance istina je i za cijeli svijet - ali kopulacija i dalje cvate. Uporno ljudsko zanimanje za taj hobi uistinu sugerira da biologija igra ulogu u našem životu, ali naše nepoštovanje pravila erotskog tržišta ilustracija je prihvatljive istine da ljudi, makar i imali potajnU želju da se ponašaju kao čimpanze, nisu u potpunosti određeni biološkim zakonima. To je lijepo izrazio Karl Marx: "Jedenje, pijenje i razmožava-nje su... istinski ljudske funkcije. No kada ih se uzme apstraktno, odvojene od sfere svih drugih ljudskih aktivnosti, i shvati kao jedinu i konačnu svrhu, to su životinjske funkcije." Ljudi moraju jesti i piti, ali za razliku od ptica i čovjekolikih majmuna, mogu voljno odvojiti razmnožavanje od svojih ostalih aktivnosti. Zbog toga, glavna pouka prirode glasi da samo za nas vrijedi da seks ne pokreće svijet. Ili, da se poslužimo sažetijim iskazom Marka Twaina: "Čovjek je jedina životinja koja crveni - i ima razloga za to.
214
10. Marsovac na Veneri
Tvrka Urinette na kraju je bankrotirala. Nadali su se da će poboljšati efikasnost javnih WC-a uređajem u koji bi žene mogle urinirati stojeći. Programom rigoroznih znanstvenih istraživanja dokazali su da je to i fizički moguće i higijenskije od tradicionalnog damskog položaja pa je She-Inal bačen na tržište. Premda je poslovni plan tvrtke bio impresivan, proizvod nije zaživio i ubrzo je povučen. Tvrtka je pogriješila zato što je prkosila zdravom razumu (a u Teksasu, gdje je 1997. donesen čak i zakon protiv ženskih pisoara, kršila je sve društvene norme). Svi znaju da muškarci mokre stojeći, dok žene više vole čučnuti. Muškarci su i skloniji nasilju, pornografiji i utezima nego što su to žene. Ali zašto je tako? U kojoj mjeri su te razlike, od uriniranja do masturbacije i ubojstava, urođene, a u kojem stupnju ih nameće društvo? Neki muški talenti, od dizanja utega do vertikalnog uriniranja, možda potječu od ograničenja muškog tijela, ali drugi - pa čak i ubojstvo - možda su reakcija na neki evoluirani seksualni imperativ. Kad bismo znali istinu, mogli bismo objasniti muško ponašanje, ako ga već ne i opravdati; ali istinu je teško odrediti, čak i kad je riječ o pisoarima. Naravno, geni sudjeluju u uriniranju, jer je penis, kao plod kromosoma % ako ništa drugo, barem prikladan otpadni kanal. No takvo ponašanje nije čvrsto kodirano u DNA jer se i de-
čki i curice prazne jednako bezbrižno. Tada na pozornicu stupa kultura. Dječaci rođeni s neodređenim genitalijama često zahtijevaju operaciju kako bi mogli stajati u WC-u poput svojih vršnjaka. Za razliku od njih, ortodoksni Zidovi uče svoje sinove da mokre takoreći bez ruku: "Bolje je loše ciljati nego steći lošu naviku", kažu oni. U arapskim društvima muškarci čučnu, dok su Francuskinje, ako je vjerovati neobično podrobnom prikazu seksologa Havelocka Ellisa, nekoć zadovoljno obavljale taj ritual u okomici. Pogledamo li što rade druga stvorenja (a to biolozi ne propuštaju kada traže gene), nećemo biti ništa pametniji. Poput nas, psi to rade iz vertikale, a kuje čučnu, ako se to može tako reći, ali između mačaka i mačaka nema razlike u načinu obavljanja te biološke potrebe. Zdrav razum neće nam mnogo pomoći da razdvojimo prirodu od kulture kad je riječ o uriniranju, ali to nije uspjelo ni/znanosti. Ljudi se većinom slažu o mnogim drugim talentima koje se povezuje s urođenim razlikama: da, spolovi se rađaju različiti. John Gray u svojoj knjizi Muškarci su s Marsa, žene su s Venere ide tako daleko da tvrdi kako su te dvije polovice društva "s različitih planeta i govore različite jezike". Mars - planet bez atmosfere, nekoć prekriven ledom koji se osušio i ostavio suh i neplodan krajolik - dobra je metafora muškog ponašanja. Čini se da su cijela područja života muškarca određena spolom i mnoge od njih odbija svako odstupanje od norme. U filmu iz 1955. Buntovnik bez razloga James Dean traži oca ne bi li ga pitao za savjet o svojim problemima u sazrijevanju, ali povuče se s izrazom gađenja na licu kad ugleda oca u pregači, nad sudoperom. Danas je društvo opuštenije nego što je bilo u tom grozomornom desetljeću ali i dalje je sklono gotovo automatski povjerovati da se muškarci i žene bitno razlikuju u svom pristupu životu. Poseban kromosom stoga je koristan alibi za muška pretjerivanja. On često služi kao dobar izgovor, što se vidi već i površnim prebrojavanjem broja kažnjenika i kažnjenica u zatvorima. Kad je riječ o krajnostima, od zločina do mentalnih bolesti, nitko ne 216
poriče postojanje urođenih razlika između nosilaca Y-a i onih koje ga nemaju. No ipak, nije lako reći u kojoj mjeri DNA nagoni prosječnog muškarca da se ponaša kako se već ponaša. Napisane su cijele biblioteke u pokušaju da se pronađe njegova unutarnja bit i njegove navodne sklonosti nasilju, pohlepi i sumnji u sebe. Nažalost, velik dio te literature tek je na marginama znanosti (a i književnosti, kad smo već kod toga). Robert Bly u bestseleru Iron John kaže da je trećina njegova mozga ratnički mozak; zato bi se polovica stanovništva trebala vratiti u doba kada se "božansko... povezivalo s ludim plesačima, divljim muškarcima s očnjacima, posve mokrim, obraslim dlakama". Iron John predlaže da muškarci pronađu svoje primalno Ja - grupnim bubnjanjem. Poimanje modernog muškarca kao pripitomljenog divljaka izlaže se u cijelom Porijeklu čovjeka, a opću popularnost steklo je ubrzo nakon objavljivanja te knjige. U Sjedinjenim Državama prije stoljeća i pol osnovano je Bratstvo crvenih muževa i privuklo je tisuće članova koji su sudjelovali u pojanju indijanskih napjeva. U toj naciji još se događaju orgije združivanja. Bohemian Grove u šumama kalifornijskih sekvoja poziva muške milijunaše i političare na godišnje slavljenje muškosti. Dolazio je čak i predsjednik Nixon, koji je i sam nekoć pripadao spomenutom bratstvu. Boravio je u kolibi zvanoj Tabor špiljskog čovjeka. Sve to doima se čudnim onima od nas koji nisu porijeklom s nekog metaforičkog Marsa. Lecnemo se i na samu pomisao na bubnjeve, bilo da smo sami ili na logorovanju, i vrlo rado puštamo svoj ratnički mozak na miru, ako uopće postoji. Y često služi kao izlika za muška pretjerivanja, ali dokazi za to većinom ne potječu od znanosti nego od nejasnih društvenih spekulacija. John Stuart Mili obrazložio je to u svojim Načelima političke ekonomije iz 1848: "Od svih vulgarnih načina za bijeg od razmatranja učinka društvenih i moralnih utjecaja na ljudski um, naj-vulgarniji je pripisivanje raznolikosti ponašanja i karaktera urođenim prirodnim razlikama." Osporavao je tvrdnju da su Irci
217
po prirodi lijeni i isticao da oni u Engleskoj rade marljivo kao i svi drugi. Bili su lijeni samo u domovini, gdje je sustav zakupa zemlje značio da što više radite, to više plaćate vlasniku. Millov argument jednako tako vrijedi i za seks. U njegovo doba bi se pojam tjelesne strukture kao ključa za identitet doimao prilično čudnim. Tada su nacionalno porijeklo i klasna pripadnost imali prednost pred genitalijama. Žene jesu imale niži status u svim društvenim slojevima, ali neki plebejac smatrao se inferiornim ženi višeg statusa (a i njoj bi to bilo posve neupitno). Tek stoljeće potom, razvojem znanosti pojavilo se shvaćanje da je samo tijelo stvarno i da su oni koji ga nastanjuju ograničeni biologijom, a ne društvenim poretkom. Stavovi se nasljeđuju istom uvjerljivošću kao i geni (premd evoluiraju znatno brže). Brzina tih promjena može se očitati i knjigama za djecu. U njima se nekoć djeca nisu prikazivala kao dječaci i djevojčice nego kao dobro odgojena ili pak neodgojena1 djeca. U Pričama pouke i zabave iz 1810. Tom Tindall, koji je ubio svoju majku petardom, žali "što nije poslušao pametan očev savjet. Da je tako postupio, sada bi bio u uglednoj školi, imao oba zdrava oka, umjesto da bude dimnjačar slijep na jedno oko". Ni njegova sestra nije manje zločesta. Guta konac, premda su joj to zabranili, i umire od zapletaja crijeva: "Od toga trenutka djeca su se jednoglasno složila da će slušati očeve zapovijedi i nikada mu se ne usprotiviti ni u čemu." Strahovi od društvenih nemira ustupili su mjesto užasavanju od seksa. Viktorijanci su počeli shvaćati muškarce i žene kao različite vrste anđele i, u najboljem slučaju, odvratne kukce. Junakinje su bile osuđene na romantičnu i prikladnu smrt, dok su njihova braća tražila svoju sudbinu u dalekim zemljama. Kako je stoljeće napredovalo, tako je napredovala i muškost. U nekim knjižnicama knjige muških autora nisu bile na istim policama s autoricama. Muške igre bile su obavezne ("Mogu sudjelovati svi dječaci koji to žele, a ostali moraju"), a ni književnost nije zaostajala. G. A. Henty (autor knjiga Na oštrici bajuneta, Osvojeno mačem, Gola hrabrost i drugih poučnih djela) zamjerao je Robertu 218
Louisu Stevensonu da u njegovim slavnim knjigama za dječake ima previše psihologije, a premalo mačeva. Položaji spolova bili su fiksirani. Čak i njihove stanice ponašale su se na drukčije načine. Stevensonov suvremenik Patrick Geddes, biolog i reformator, govorio je da je jajašce pasivno, konzervativno, apatično i stabilno, dok je sperma aktivna, energična, nestrpljiva i strasna. Ako sperma i jajašca imaju različitu ličnost, što se tek može očekivati od onih koji ih stvaraju? Mačevi zacijelo mogu zavladati situacijom kad im se pruži prilika. Pobunjenici s broda Bounty 1790. godine naselili su se na otoku Pitcairn. Na brodu je bilo devet britanskih pomoraca, šest muškaraca polinezijskog porijekla i trinaest Polinežanki. Kad je kolonija otkrivena, 1808, samo jedan osnivač bio je još živ. Dvanaestorica su ubijena, jedan je počinio samoubojstvo, a jedan je umro prirodnom smrću. Preživjelo je deset od trinaest njihovih partnerica. Takve pripovijesti na prvi pogled potvrđuju Hentvjev pogled na muškost kao sudbinu. Njegovo shvaćanje još je popularno (premda njegovim zastupnicima nedostaje književni dar), ali pogledamo li pobliže, cijelo poimanje biologije kao sudbine dolazi u pitanje. Bez obzira na ratnički mozak, muškarci i žene uglavnom su jednaki. Ljudi imaju različite sklonosti što se tiče hrane, sna, razgovora i drugoga, ali one većinom odražavaju razlike među pojedincima, a ne među spolovima. Muškarci su rjeđe anoreksični, a češće pretili nego žene, ali prisutnost ili odsutnost kromosoma Y nije presudna za njihov izbor restorana i bujanje struka. Nezgoda sa spolom je to što je jednostavan. Kad imate samo dvije kategorije, kobno je lako vidjeti suprotnosti. Zbog toga se o mnogim značajkama, od nasilja do depresivnosti, često raspravlja upravo u tom kontekstu. Iskustvo nije manje važno, ali muškost nudi jake kontraste koje je teško zanemariti. U anketi provedenoj 1936. muškost je bila na jednom polu, a suprotni spol na drugom. Pozitivan odgovor na "Je li vam 219
mrsko kupati se?" značio je potvrdu muškosti, a mladić koji bi znao odgovor na pitanje "Je li pripremanje hrane na masti kuhanje ili prženje?" ozbiljno je dovodio u pitanje svoj identitet. Patrick Geddes, onaj s apatičnim jajašcima, slagao se s time. Prema njemu, "duboka razlika u ustroju izražava se u distinkcijama između muškoga i ženskoga... Ono što je odlučeno još u doba pretpovijesnih praživotinja ne može se poništiti zakonom izglasanim u Parlamentu." Neki još vide utjecaj povijesti u ljudskom životu, dok drugi, kojima je takav fatalizam odbojan, zanemaruju falus i argumentiraju protiv svake razlike između spolova, bez obzira na empirijske podatke. Oba gledišta su tako čvrsta da je teško odrediti istinu. Mnoge navodne suprotnosti između tih mentalnih planeta blijede kad ih se pobliže istraži. Muškarcima je važniji status, kao što se vidi po brojnim knjigama o samousavršavanju, nezavisniji su i dominantniji od svojih družica. Premda se čini da su te tvrdnje očite, objektivni testovi pokazuju da rod igra tek malenu ulogu - desetinu ili manje - u položaju koji netko zauzima na ljestvici nezavisnosti. Važna je klasna pripadnost, kao i kultura, u kojoj se npr. bijelce vidi pasivnijima od crnaca. Među patrijarhalnim mormonima bračne svađe često završavaju pobjedom muža. Kod egalitarnijih teksaških farmera ishod je češće neriješen, a u narodu Navajo često bude po ženinom (jer je ona gospodarica kuće). Marsovci i Venerijanke ne govore različitim jezicima, ali dijalekti im se ponešto razlikuju. Žene se više služe redundantnim frazama ("Muškarci imaju više moći, zar ne?"), ali u njima se češće izražava samopouzdanje, a ne pokornost ("Mislim da je vrijeme za promjenu"). Britanci određuju klasnu pripadnost prema jeziku, a ne prema kromosomu. U muškom životu važna su očekivanja. Od parova studenata, koje se procijenilo kao dominantne i plahe, zatražilo se da izvade vijak kojim je bila probijena ploha velike kutije, s maticom izvana. Jedan član ekipe morao je ući u kutiju i držati vijak, dok je drugi imao teži posao - izvaditi vijak odvija220
čem. Kad su dva muškarca radila zajedno, ili dvije žene, prema procjeni na testu agresivnosti moglo se predvidjeti tko će voditi. Plah muškarac u paru s dominantnom ženom počinjao bi odvijati vijak - sve dok par ne bi izmijenio nekoliko riječi i ustanovio svoj društveni položaj. Tada bi muškarac, svjestan svoga mjesta, ušao u kutiju. Društvo možda i gura muškarce u kutije, ali uloga spola u njihovim poslovima ne može se poreći. Najočitija postaje kad je riječ upravo o seksu. Na američkim kampusima muškarcima je na prvom spoju problem "komunikacija", ali one koje su na drugoj strani više se žale na "neželjeni pritisak da prihvate spolni čin". Kad se upitalo studente koliko dugo bi trebali poznavati osobu prije nego što bi predložili seks, prosjek muških odgovora bio je tjedan dana (a mnogi su bili zadovoljni i \jednim satom), dok su njihove moguće partnerice mislile da je šest mjeseci mnogo prikladniji rok. U Porijeklu čovjeka nalazimo opsežan prikaz kako su takve razlike u erotskim stajalištima - besramni muškarci protiv čednih\|ena - oblikovale evoluciju. Prema Darwinu, sklonost određenoj vrsti partnera ne samo da je potaknula nastanak Homo sapiensa, nego je stvorila i razlike u izgledu Afrikanaca i Evropljaha, između ostalih. Kako je istaknuo, mnoge razlike među populacijama su malene (bio je "impresioniran velikom sličnošću ukusa muškaraca svih rasa... užitkom koji su nalazili u plesu, vulgarnoj glazbi, glumi, slikanju, tetoviranju..."). Karta svijeta ljudske DNA uistinu pokazuje da je prosječna razlika između pojedinaca - između dva Ganca ili dva Islan-đanina - zapravo nikoliko puta veća od razlike između takozvanih ljudskih rasi. No ipak, one se upadljivo razlikuju prema izgledu. Spolna selekcija uzrokuje takve promjene u ptica, pa zašto ne bi i u ljudi? Darwin je svakako bio tog mišljenja ("Ako se može pokazati da muškarci različitih rasa više vole žene određenih obilježja, ili obratno, da žene više vole određene muškarce, moramo istražiti bi li takav izbor imao osjetan učinak na rasu") i u Porijeklu čovjeka poigrava se s činjenicom
221
da se skupine razlikuju prema erotskim sklonostima. Južno-amerikanci umeću metalne kopče u usne, što je tada bilo nepoznato u Evropi, a Kinezi misle da su Evropljani odvratni (Evropljani su nekoć uzvraćali recipročnim gledištem). Takve promjene seksualnog ukusa mogle bi s vremenom prouzročiti promjene cijelih populacija. Većina modernih biologa smatra evoluciju od bijele do crne kože i od okruglih do kosih očiju posljedicom klimatskog, a ne erotskog odabira, ali Darwinova zamisao je održiva, iako ju je teško provjeriti. Kao što su uočili sociobiolozi i čitatelji ljubavnih romana, ljudi biraju partnere. Nije baš posve jasno tko bira koga i kako. Stručnim istraživanjima romanopisaca i drugih došlo se do zaključka da muškarci vole mlade i lijepe žene te da su stariji muškarci privlačniji ako su nekim slučajem milijunaši. No pokušamo li poći dalje od toga (a genska osnova plutokracije još nije utvrđena), uloga seksualnog izbora u evoluciji ljudske raznolikosti nije posve jasna. U razvijenom svijetu, muškarci i žene - bez obzira na boju - kad im se pokazuju fotografije potencijalnih partnera, skloni su odabirati one svjetlijih nijansi. To vrijedi i za crnce i za bijelce, što ne ide u prilog Darwinovoj ideji o selekciji erotskim izborom, ali moderno društvo, koje ističe ljepotu plavuša, možda je promijenilo muški ukus. Kao što se vidi po genskim razlikama između indijskih kasta, društvene barijere uistinu mogu utjecati na odluku o partneru, ali ako ne postoji veza između gena i seksualnog izbora, to neće utjecati na promjenu populacije. Ovce imaju nagon da kopuliraju s nekim tko je nalik njihovoj majci, a isto u manjoj mjeri vrijedi i za muškarce. Možda je u davnini mjesna pristranost davala prednost određenom tjelesnom tipu. Rasa mijenja naše viđenje razlike, jer ljudi teže prepoznaju fotografije osoba koje ne pripadaju njihovoj skupini, ali teško je naći dokaze da to utječe i na seksualni ukus. Takve barijere danas su uistinu krhke. U doba kolonijalizma evropske muškarce nije bilo bri-
222
ga gdje sve site svoje gene, a u naše napredno doba prepreke za međurasni seks još su slabije, jer oko trećine crnoputih Bri-tanki ima bjeloputog partnera. Ako je spolna selekcija nekoć i pokretala evolucijske promjene, vrijeme jeftinih avionskih karata znatno je smanjilo njezinu moć. Neki korisni talenti idu u prilog muškarcima. Zamislite praznu kriglu od pola litre, nagnutu pod kutom od 45 stupnjeva. Zatim zamislite da je napola puna piva i povucite crtu na kojoj će se površina žute tekućine smiriti. Većina muškaraca ispravno povuče crtu paralelnu s površinom stola, dok mnoge njihove družice očekuju da će pivo ostati paralelno s osnovom krigle. No zatim zatražite\da usklađuju glazbene tonove i rimuju riječi. Tu pak dobivamo obratan omjer - žene daju više ispravnih odgovora. Muškarci slabije pamte jednostavne podatke poput telefonskih brojfeva, ali bolje barataju zamršenim trodimenzionalnim slikama u\glavi. Kad uče čitati, dječaci se često osjećaju kao ribe na suhom. Zbunjuje ih nepodudaranje izgleda i zvuka riječi. Uostalom "fish" se može napisati i "ghoti" ("gh" kao u "rough", "o" kao u "women", "ti" kao u "natiort''), a slično manje-više vrijedi i za "water" (istim slovima, ali kajco se čitaju u "plough", "cord" i "tin"). Dijete koje tečno govori katkad se odjednom nađe u stranom svijetu kada počne čitati. Disleksija - nemogućnost povezivanja napisanih i izgovorenih riječi - dvostruko je češća u dječaka nego u djevojčica. Engleski jezik ima četrdeset fonema koji se pišu na tisuće načina, dok talijanski ima samo dvadeset pet i samo trideset tri načina na koje ih se stavlja na papir. Zbog toga Italija ima dvostruko manje dijagnosticiranih disleksičara od Britanije. Više ih se otkrije kad se primijene posebni testovi razumijevanja, ali i tada su to većinom dječaci. U nekih drugih stvorenja spolovi se gube na svoj vlastiti način. Kad naučite štakore da prolaze kroz labirint, ženke uspijevaju ako u njemu ima mnogo oznaka. Ako uklonite oznake, one se lošije snalaze, dok dečki pamte put kojim su prošli u prethodnom pokušaju. Voluharice se navigacijom bave iz 223
romantičnijih razloga. Prerijske voluharice vjerna su stvorenja koja najveći dio života ostaju kod kuće. Njihovi srodnici, poljske voluharice, prevrtljive su i mužjaci lutaju u potrazi za novim partnericama. Mužjaci poljskih voluharica pronalaze put kroz labirint mnogo bolje od svojih partnerica, dok se i mužjaci i ženke braku sklone vrste u njemu podjednako loše snalaze. Hormoni su možda na djelu i u ljudi, jer žene koje se podvrgnu liječenju testosteronom prije operacije promjene spola mnogo se teže izgube nego prije. Više muškaraca postaju znanstvenici, i u Sjedinjenim Državama dječaka ima sedam puta više nego djevojčica u najboljih jedan posto mladih znanstvenika. Djevojčice pak imaju sličnu prednost kad je riječ o književnoj nadarenosti. Među stotinama zanimanja u desecima predpismenih kultura, samo obrada kovina je ograničena na muškarce. Kovanje zahtijeva snalaženje u prostoru i tjelesnu snagu, a i jedno i drugo su muški atributi, barem kako neki kažu. Suprotno tome, u čimpanza se ženke više služe alatima, pa mehanika očito nije uvijek kodirana na kromosomu Y. Nije posve jasno ni kako bi te značajke mogle biti fiksirane, jer jaz u matematičkim sposobnostima posljednjih dvadeset godina se smanjuje. No, ne smanjuje se razlika u sposobnosti baratanja trodimenzionalnim predmetima. Ne treba ni reći da samo postojanje razlike između muškaraca i žena ne dokazuje da je ta razlika urođena. Da bi se to dokazalo, bili bi potrebni ispitanici koji još nisu naučili što se od njih očekuje. Djetinjstvo je barem u književnom obliku -napredovalo od vremena Toma Tindalla. U želji da budu politički korektni, moderni roditelji, za razliku od svojih prethodnika, skloni su shvaćanju da djecu oblikuje odgoj, pri čemu priroda ne igra nikakvu ulogu. Od Vjetra u vrbama do Winnieja zvanog Pooh djetinjstvo je bilo gotovo aseksualno i svojevrstan kastriran oblik dječaštva pretvorio se u normu. Čak su i djevojčice bile androgine. George (mlada dama) u Petero na planinarenju Enid Blvton buni se protiv sudbine: "Glupo je biti 224
djevojčica - reče George milijunti put u životu. - Uvijek moraš paziti, a dečki smiju raditi što hoće." Današnjim majkama i očevima više se sviđaju blagi dječaci i samopouzdane djevojčice, ali oni koji čitaju knjige prepuštaju se stereotipima (što se vidi po uspjehu serije o Harryu Potte-ru: Hermiona se onesvješćuje čim vidi trola, a Harry i njegovi dečki udaraju ga čeličnom cijevi). I prije nego što izgovore prvu rečenicu, dječaci i djevojčice osjećaju da su različiti. Dojenčađlfdobi od šest mjeseci ne gledaju dugo fotografije žena, ali odmah živnu kad im se pokaže slika muškarca. U dobi od dvije godine djevojčicama se više sviđaju lutke, a dečkima auti. Godinu dana potom gotovo svi imaju čvrst identitet pripadnika svoje skupine (premda neke može zbuniti pomisao da se dječak koji obuče haljinicu pretvara u djevojčicu). Oko pete godine života dječaci prihvaćaju tužnu istinu da su osuđeni na svoju sudbinu i postaju veći seksisti i od najzadrtijeg odraslog. Njihove igračke odnose se na predmete, a njihove sestre usmjeravaju se prema emocionalnom univerzumu (i to ne samo zato što im roditelji biraju takve igračke, što se vidi iz njihovih pisama Djedu Mrazu). Dječaci se igraju s drugim dječacima deset puta češće nego s djevojčicama; više vole velike skupine, grublju razonodu i igre na otvorenom. Njihove igre traju duže jer se svađaju u vezi s pravilima, a ako baš moraju razgovarati s nekom djevojčicom, tema razgovora ubrzo postaje neodložna potreba da se pronađe neki drugi način gubljenja vremena. Dio tog ponašanja možda i jest u genima, ali roditelji - čak i ako pokušaju biti nepristrani - također oblikuju budućnost svoje djece na način koji nema mnogo veze s DNA. Kad vide dijete odjeveno u neutralnu odjeću, odrasli će prema njemu zauzeti stajalište ovisno o tome vjeruju li da je ono dječak ili pak djevojčica. Pretpostave li da je dječak, manje je vjerojatno da će mu dati lutku, a navodnu djevojčicu čuvat će od igračaka traktora. Ako nesretno dijete zaplače, oni koji vjeruju da je to dječak dijagnosticirat će "gnjev" a ne "strah", a oni kojima se 225
kaže da je riječ o djevojčici izvući će suprotan zaključak. Roditelji grublje uzimaju u naručaj sinove nego kćeri i uvjereni su (suprotno dokazima) da se dječaci čvršće drže. Mladi mozak reagira na te izvanjske pritiske, ali i njegov unutarnji svijet nameće mu spolni identitet. Koliko god da je iskustvo važno, na sadržaj dječakove lubanje utječu i izravne i neizravne poruke njegova podmuklog kromosoma Y. Muški mozak, kao i tijelo, od prvih je dana u nekoj mjeri pod njegovim nadzorom. Često se načinu na koji funkcionira neki dio biološkog mehanizma najviše doznaje kad se on pokvari. Taj pristup može nam pomoći, ali nije uvijek bezopasno poslužiti se bolešću kako bismo spoznali normalno ponašanje. Automobili se često kvare, kao i tijela i umovi, ali njihovo svakodnevno održavanje nije baš povezano s onim što se događa kad stvari pođu krivo. No ipak, kad nešto sa spolom pođe krivo, možemo naslutiti kako zapravo funkcioniraju dva modela H. sapiensa kada rade ispravno. Sv. Wilgefortis, kći portugalskog kralja, pustila je bradu prosvjedujući protiv neželjenih zaruka sa kraljem Sicilije. Kad je to vidio, Sicilijanac nije htio imati posla s njom, a otac ju je razapeo na križ. Velečasni Alban Butler u svojim Životima svetaca proglašava tu pripovijest onom koja ima "nezavidan ugled očito lažne i najnevjerojatnije od svih pseudopobožnih romansi kojima se varalo i zabavljalo jednostavne kršćanske duše". Međutim, njezina priča vjerojatno je istinita, barem što se tiče kliničkih pojedinosti. Nadbubrežna žlijezda, smještena dakako iznad bubrega, ima nekoliko zadataka. Pomaže održati tijelo budnim, regulira ravnotežu soli i proizvodi hormone steroide. Njezine izlučevine sudjeluju u reakciji na stres i regulaciji odnosa šećera i soli, a mogu i inducirati muškost. Ako se na toj žlijezdi razvije tumor, nastaje višak tvari nalik na te-stosteron. Tada žene mogu patiti od neugodnih simptoma, uključujući i bradu.
226
Urođene mane mogu prouzročiti simptome nalik ona one nesretne Wilgefortis. Ako se ne stvara dovoljno izlučevina, tijelo nagoni nadbubrežnu žlijezdu na jači rad - a pritom luči i više muških hormona. U dječaka to može dovesti do preranog nastupa puberteta, a kod djevojčica do svakojakih nevolja, akni do abnormalnih genitalija. Neka djeca koja pate ođ tog poremećaja ne mogu kontrolirati količinu soli ujijelu i umiru ako ih se ne liječi. Nasljedna inačica bolesti plemenite ali nesretne dame poznata je kao kongenitalna adrenalna hiperplazija i uopće nije rijetka. Urođene mane nadbubrežne žlijezde predstavljaju najčešći sklop poremećaja jednoga gena (uz sljepoću na boje koja se prenosi kromosomom X i pogađa sve dječake koji nose taj poremećaj). Među Hispanoamerikancima u New Yorku svako pedeseto dijete rađa se s nekim oštećenjem dotičnoga gena. Taj problem može prouzročiti da se fetus - čak i bez kromosoma Y manje-više razvije kao dječak. Genitalije su maskulinizirane, i dijete može imati više tjelesnih malja i dublji glas nego što je normalno. XX fetus s teškim oštećenjem svoje DNA može se razviti kao dječak, kao djevojčica, ili s tjelesnim atributima oba spola. Ako se to stanje dovoljno rano dijagnosticira, u nekim slučajevima može se liječiti prije rođenja, lijekom koji umanjuje aktivnost žlijezde, ali bolest često prođe neprimijećeno sve dok ne bude prekasno. Teški slučajevi urođene adrenalne hiperplazije su rijetki - ali poznato je više od pedeset različitih mutacija koje imaju blaže posljedice. Neke od njih - na primjer, verzija koju nalazimo u narodu Sambia na Papui Novoj Gvineji - izražavaju se tek u pubertetu, kada navodnoj djevojčici počinje rasti penis. Ti nesretnici (na pidžin-engleskom nazivaju se "turnim-men") izloženi su teškoj diskriminaciji. Steroidna kupka prije rođenja mijenja tijelo na očit način. Na mozak može utjecati i suptilnije. Dječaci ne trpe velike promjene ali - kažu neki - ponašanje djevojčica može se donekle promijeniti.
227
Neke djevojčice s urođenom adrenalnom hiperplazijom više vole prijateljevati s dječacima nego s djevojčicama. Igraju se energičnije od većine vršnjakinja, i to radije s pištoljima nego s lutkama. Bolje se snalaze sa zemljopisnim kartama, ali lošije s bebama. Kako rastu, neke se počinju zanimati za nogomet, automobile i slično. Takvi se ljudi gotovo uvijek opredjeljuju za poslove koje se često smatra muškima. Katkad ih privlači vlastiti spol, a manjina njih se u odrasloj dobi odlučuje za operaciju kojom im se konstruira penis. Sve to upućuje na snagu utjecaja kemije, ali ne treba ni reći da priča nije jednostavna. Žena koja gradi karijeru na području koje se više povezuje s muškarcima nema nikakav hormon za inženjerstvo. Većina ljudi s takvim mutacijama trpi tek slabe posljedice, i u opsežnoj britanskoj anketi nije pronađen gotovo nikakav utjecaj na ponašanje. Za djevojčice s jakim oblikom mutacije, nejasne genitalije - koje postaju očitije u pubertetu mogu igrati ulogu u izboru partnera. Štoviše, takva djeca često borave u bolnicama, a to iskustvo može promijeniti ponašanje djevojčice tako da postane nalik dječačkom. U praksi, većina onih koji imaju mutiranu verziju toga gena živi ne pokazujući nikakvu razliku u odnosu na druge. Druga stvorenja nude čvršće dokaze o učincima hormona na mozak. Mužjaci ptica ulažu mnogo napora u prijenos gena. Pjev, teritorijalnost i jarko perje skupi su i neke se vrste štede, osim u proljeće. Zimi im se veličina testisa stostruko smanji. Određen dio mozga mužjaka onih vrsta čiji mužjaci pjevaju pet je puta veći nego u suprotnog spola, a smanjuje se zimi, kada snubljenje prestaje. U ptičjoj lubanji jasna je veza između uzroka i posljedica. Shvaćanje rodne razlike u kontekstu naše vlastite lubanje nekoć se doimalo očitim. Jedan francuski anatom nije imao sumnji: "U najinteligentnijih rasa, primjerice među Parižanima, velik je broj žena čiji je mozak obujmom bliži mozgu gorile nego muškome mozgu, koji je najrazvijeniji... Oni koji su proučavali inteligenciju žena danas uviđaju da one predstavljaju najniži oblik ljudske evolucije i da su bliže djeci i divljacima 228
nego odraslom, civiliziranom muškarcu." Što se tiče crnaca, stvari su bile još jednostavnije jer im je mozak bio jednak mozgu bijelog djeteta, bijele žene ili senilnog bijelca. I danas se još čuju tvrdnje o inferiornosti žena i crnaca, ali istinu nije tako lako odrediti. O brojnim dijelovima muškog mozga govori se da su veći ili manji od odgovarajućeg dijela ženskoga mozga, ali vrlo malo tih navodnih razlika izdrži pobliže istraživanje. Muškarci možda i imaju širi snop živčanih veza između lijeve i desne polutke - ali to vrijedi samo za trupla, a ne i za mozgove snimljene u živih ljudi. Muževi i žene pokazuju neznatnu razliku u nekim malenim skupinama stanica u hipotalamusu, strukturi u centru za upravljanje reproduktivnim hormonima. Štoviše, prema nekim istraživanjima, muški mozak na nekim dijelovima svoje površine ima znatno manje živčanih stanica od ženskog. Spolovi se možda razlikuju i po onome što mozak stvara. Niska razina serotonina povezuje se s depresijom (tegobom koja češće pogađa žene) i muškarci luče tu tvar gotovo dvostruko brže nego žene. Nije jasno mogu li se tim razlikama objasniti razlike u ponašanju ili je pak obratno. Kad se riječi projiciraju na platno koje vidi samo jedno oko, žene se snalaze bolje kada se ta slika prikaže na lijevoj strani platna (koja prenosi informacije na desnu stranu mozga). Štoviše, nakon moždanog udara u lijevoj moždanoj hemisferi pet puta više žena nego muškaraca gubi moć govora. Znanost danas vidi živčani sustav na djelu pri rješavanju takvih zadataka tako što promatra protok krvi ondje gdje je najaktivniji. U malenom eksperimentu s rimovanjem besmislenih riječi oba spola su se služila lijevom stranom mozga, ali neke žene (ne sve) služile su se i desnom. Snimanjem mozga disleksičara vidjelo se da dječaci manje koriste lijevu polovicu, u kojoj je smještena glavnina jezičnog centra. Možda je to dio objašnjenja zašto oni više pate od tog poremećaja nego njihove vršnjakinje. Sve te tvrdnje oslanjaju se na studije obavljene na malom broju ispitanika i potrebna su dodatna istraživanja.
229
Spol možda i utječe na sadržaj lubanje, ali pritom i dospijeva na stranice crne kronike. Muški um dugačkim lancem unutarnjih i vanjskih događaja reagira na svoj moćni prekidač, gen SRY. Kriminal je hobi polovice stanovništva. Muškarci su deset puta skloniji ubojstvu (a s druge strane jednadžbe, oni su i pet puta češće žrtve ubojstva) nego što su to pripadnice suprotnog spola. Sve to nije samo nusproizvod civilizacije: u jednom južnoameričkom plemenu gotovo polovica muškaraca međusobno su se poubijali, dok njihove družice gotovo nikada ne postanu agresivne. Zamisao o tjelesnoj razlici između kriminalaca i ostalih ljudi potječe još od doba frenologije. Većina tih tvrdnji su fantazije, ali neki genetičari tvrde da su došli do objašnjenja barem nekih slučajeva krvnih delikata. Film Alien 3 događa se na planetu pretvorenom u kažnjeni-čku koloniju. Tamošnji osuđenici naslijedili su dodatnu dozu muškosti (ili barem dodatni kromosom Y), stanje koje pogađa otprilike svakog tisućitog dječaka na Zemlji. Kako kaže njihov tamničar, oni su: "Sve sami dupli ipsilon-kromići, sve lopovi, silovatelji, krivotvoritelji, zlostavljači djece... sve sam šljam" (šljam se okrenuo religiji, što ih donekle smiruje). Al Gore je u svojoj neuspjeloj borbi protiv reakcionara također nazivao svoje protivnike desničarima s dodatnim kromosomom (iz konteksta nije jasno na koji je kromosom mislio). Tvrdnja da dodatna mjera muškosti pretvara svoje nosioce u supermene bili oni kriminalci ili konzervativci -jednostavna je, privlačna i uglavnom neistinita. Njezin izvor nalazimo u jednom škotskom istraživanju iz 1960-ih, u kojemu je otkriveno da populacija zatvorenika u instituciji za krvne delikte ima dvadeset puta veću incidenciju dodatnog kromosoma Y od prosjeka u običnoj populaciji. Odjednom su svi zapjevali u zboru: oni su rođeni zli. No to znači da su kromosomsku kombinaciju XYY imala dvojica njih, što je lako mogla biti statistička slučajnost. Napokon, u Britaniji ima oko dvadeset pet tisuća takvih muškaraca i 230
većinom nemaju pojma o tome niti imaju posla s policijom. Nedvojbeno je da se neki dječaci s dodatnim Y-om razvijaju sporije, kasnije progovore i aktivniji su od svojih vršnjaka. Cesto narastu pet do osam centimetara više od prosjeka, imaju blago snižen IQ i češće se bave manualnim nego intelektualnim radom. Gotovo nitko od njih nema problema sa zakonom. U opsežnijem istraživanju u Škotskoj otkriveno je šesnaest slučajeva s kombinacijom XYY među trideset pet tisuća ispitanika. Ukupno su počinili trideset prekršaja, ali za polovicu njih bio je odgovoran jedan Skot s XYY-om koji je postao profesionalni kriminalac. Istraživanjima u Evropi nije se otkrilo mjerljive posljedice dodatnog kromosoma. Dakle, naizgled jednostavna priča o XYY-u postaje sve manje jednoznačna kako doznajemo nove informacije. Koji god bili učinci dodatnog Y-a (a dodatni kromosom teško je breme), poimanje da dodatna doza muškosti upravlja životom njegovih nosilaca naprosto je pogrešno. Kriminal možda i jest muška razonoda, ali ograničen je na dva segmenta muškog stanovništva, koji nisu definirani genima: na mlade i siromašne. Ubojstva su dvadeset puta češća u Sjedinjenim Državama nego u Japanu, a u Engleskoj 14. stoljeća bila su mnogo uobičajenija nego danas - ali posvuda je mnogostruko vjerojatnije da će ubojica biti muškarac nego da će biti žena. Kromosomi su identični svuda i uvijek, a kriminal je odraz društva, a ne gena. Priča o testosteronu - biti muškosti, od predvođenja do ubojstva - još je mutnija. Ta tvar nedvojbeno utječe na um i oblikuje tijelo, ali ona je precijenjena, isto kao i dodatni kromosom. Oni čiji se hormonalni spremnik ispraznio ponekad izgube zanimanje za erotsku razonodu. Kastrirani muškarci koji dobiju dozu testosterona često se iznova počinju zanimati za kopu-laciju i ponašaju se još muškije. Malena doza poboljšava i opće raspoloženje eunuha koji su deprimirani zbog svoga stanja. No, kastrati nisu dosljedni, jer su ustrojeni nesretnici koje se nekoć držalo u američkim azilima za mentalno bolesne bili poznati 231
po blagoj ćudi, a sama riječ potječe od grčke riječi koja je značila "čuvar bračne postelje" (posao koji zahtijeva određenu ratobor-nost). Ksenofon je inzistirao da upravo takvi ratnici budu njegovi čuvari jer, kako je rekao, oni su najsilovitiji od svih. Na drugom kraju spektra, muškarci iz kojih naprosto cure neprirodne količine te tvari također mogu odstupiti od norme. Milijun Amerikanaca zloupotrebljava anaboličke steroide i njihovo crno tržište vrijedi milijardu dolara godišnje. Neki uzimaju besmisleno velike količine i određen broj njih umre zbog toga. Prema jednom istraživanju, četvrtina takvih su žrtve ubojstva, trećina počini samoubojstvo, a trećina pogine u nesrećama. Neke žrtve uzimaju i narkotike (a većina ovisnika o drogama ostanu živi), ali njihova sudbina upućuje na moć te kemikalije. Ulogu testosterona u svakodnevnom životu teško je proučavati jer je tako promjenjiva. Njegova razina poraste čak i nakon dobrog obroka. I emocije igraju svoju ulogu, jer nogometaši i šahisti koji pobijede iskuse porast razine, a kad izgube, testosteron gotovo nestane. Isto vrijedi i za gledaoce. Amerikanci vole testirati jedni druge. Razina testosterona izmjerena je kod tisuća njih i u obilju znanstvenih radova kemija se pozdravlja kao pokretač ponašanja cijele nacije. Kaže se da mladi Amerikanci imaju jedinstveno visoke razine te tvari. Oni koji su osuđeni za nasilne zločine, za razliku od nenasilnih, i oni koji stvaraju nevolje u zatvorima imaju ga najviše (premda i jedni i drugi ostaju unutar opsega stanovnika koji ne krše zakon). Muškarci koji tuku svoje žene imaju više testosterona od onih koji im ne čine nažao. Rastavljeni ga imaju više od onih koji žive u stabilnom braku, a ratni veterani - tako priča kaže - koji imaju visoku razinu testosterona piju i drogiraju se u neuobičajenoj mjeri. Čak i odvjetnici koji ih brane imaju višu razinu spomenute tvari od mekušaca koji se bave komercijalnim pravom. Tvrdnju da basovi imaju više te muške esencije osporavaju baritoni (uostalom, oni pjevaju ulogu Don Giovannija). 232
Nakon pobližeg ispitivanja ostaje malo takvih tvrdnja o hormonima i ponašanju. Znanstvenicima je lakše objaviti da su pronašli neku povezanost nego da nisu i stoga mnogi negativni rezultati ostaju neobjavljeni. Nitko nikada nije identificirao nijednog kriminalca na osnovi njegove razine steroida. Pripadnici više klase koji imaju mnogo testosterona manje su nasilni od pripadnika radničke klase s istom razinom te tvari, i poimanje da postoji jednostavna veza između hormona i dominantnosti posve je krivo. Građevinski radnici imaju ga više od arhitekata, ali arhitekti su im šefovi. I dalje ostaje nejasno što je uzrok, a što posljedica. Imaju li agresivni muškarci drukčiju biokemiju, ili pak požuda i gnjev remete biokemijsku ravnotežu? Pokušaji da se definira "testosteronski sindrom" propadaju zbog nemogućnosti da se predvidi ponašanje onih koji navodno pate od njega. Homoseksualnost se nekoć smatralo popratnom posljedicom toga iznimno prilagodljivog stanja; ta najnemuževnija sudbina pripisivala se manjku esencije muškosti. Eugen Stei-nach, izumitelj operacije kojom je Yeats obnovio mušku snagu, imao je lijek: uklonite testis i zamijenite ga drugim/doniranim iz medicinskih razloga ili darom smaknuta osuđenika. Tako je liječeno deset tisuća muškaraca i oni koji su izveli operacije smatrali su ih velikim uspjehom. To je trajalo do 1950-ih (gotovo jednako dugo kao alternativna terapija, u kojoj se uzrokom smatralo višak, a ne manjak muškoga hormona i stoga se propisivalo estrogen kao terapiju). U Bibliji se osuđuje sklonost vlastitom spolu ("Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se lijeze sa ženom, obojica bi počinili odvratno djelo. Neka se smaknu") i Katolička crkva još uvijek smatra takve činove moralnim zlom po sebi. Neki svećenici čak odbijaju dati posljednju pomast žrtvama AIDS-a na samrtničkoj postelji, ako se nć pokaju. Homoseksualna privlačnost uistinu je drevna. Neki bečki gay~magazin tvrdio je da tijelo Otzija s ledenjaka sadrži spermu u analnom otvoru, ali pokazalo se da je ta priča fantazija 233
(premda na sibirskim crtežima iz tog doba vidimo muškarca koji pokušava penetrirati u soba). Prema Kinsevju, doživjela ju je trećina američkih muškaraca, a desetina ih je provela du-lja razdoblja u potrazi samo za muškarcima. Možda su na tu statistiku utjecali i njegovi vlastiti interesi (prepuštao se orgijama s kolegama), jer prema današnjim procjenama samo svaka trideseta do pedeseta osoba živi kao manje-više isključivi homoseksualac. Danas u Britaniji svaki šesti muškarac priznaje barem kratak susret s partnerom istoga spola. Tim hobijem bave se i mnoge životinje. Sam Darwin zapazio je da muški majmuni omogućuju pristup svojoj stražnjici (nije jasno je li pritom dominantan onaj koji pristupa ili pak pristupam). Čimpanze često pokazuju erekciju svojim suparnicima, a babuni se pozdravljaju škakljanjem testisa. Neki ovnovi začudo ne pokazuju zanimanje ni za kakve ženke nego udvaraju samo drugim ovnovima. Za takve navike često se okrivljuje biologiju (ili se njome opravdavaju), ali podaci nisu ništa pouzdaniji od onih o presađivanju testisa. Izraz "homoseksualac" skovao je 1869. neki njemački pravni reformator. U skladu s tradicijom da imenovati znaci objasniti, tako nastrojeni muškarci postali su poznati i kao uranisti ili invertiti, a njihovo ponašanje razvrstavalo se na četrdeset šest različitih tipova, pri čemu je svaki imao posebne simptome. Medicina se teško odlučivala je li to stanje uopće bolest. U Dijagnostičkom i statističkom priručniku Američkog psihijatrijskog udruženja iz 1950-ih ono je opisano kao "sociopatski poremećaj ličnosti", što je poslije ublaženo u "seksualnu devijaciju". Godine 1973. nestalo je s popisa priznatih poremećaja. Homoseksualnost privlači mnoge teorije, ali činjenica je malo. Neki psihijatri za nju okrivljuju loš odnos s ocem i napominju da muškarci s tim sklonostima često imaju mnogo starije braće. Kao novorođenčad su ispodprosječne težine, možda zbog toga što je majka imala stresnu trudnoću. Određeni mali dio mozga u muškaraca sadrži više živčanih stanica nego u žena. Neki kažu da su homoseksualci negdje u sredi234
ni što se tiče broja tih živaca, ali podaci su u najboljem slučaju nepotpuni. Havelock Ellis (onaj sa ženama koje uriniraju stojeći) smatrao je tu naviku urođenom manom koja nije ozbiljnija od daltonizma. Zamisao o genu za homoseksualnost ponovno se pojavila 1990-ih. Velik dio homoseksualne zajednice pozdravio ju je kao alibi, jer ako ta sklonost ima korijene u DNA, onda barem nije zarazna i ne bi se smjelo osuđivati one koji je prakticiraju. Suprotno tome, tabloid Daily Mail jedva je dočekao priliku-ža zločest naslov "Otkriven gay gen - bit će pobačaja". Horrioseksualne preferencije mogle bi doista imati urođenu osnovu, ali kao i obično, kad je riječ o genima i ljudskoj prirodi, teško je pronaći pouzdane podatke. U jednom istraživanju o jednojajčanim blizancima - koji 'imaju posve iste gene - oni su dvostruko češće imali zajedničku sklonost istom spolu nego dvojajčani (kojima je pola genskog nasljeđa zajedničko). Takvi blizanci slični su i zbog drugih razloga, jer su često trpjeli iste nevolje prije rođenja, a oponašaju jedan drugoga i dok odrastaju. Osim toga, uzorak je bio prikupljen uz pomoć jednog gay-magazina, a muškarci yija braća također imaju homoerotske interese možda su sprem-niji za javno priznanje (što bi prenaglasilo slučajeve koji u nekoj mjeri ovise upravo o nasljeđu). U svakom slučaju, novije sttidije nisu potvrdile taj rezultat. \Naznaka o mogućem stvarnom genu je navodna tendencija hornpseksualnih muškaraca da imaju rođake istih sklonosti na majčinoj strani (ali ne i na očevoj). To bi se očekivalo ako na to stanje utječe neki gen na kromosomu X (koji sinovima dolazi s majčine, a ne očeve linije). U jednom istraživanju tvrdilo se da je gen pronađen na djeliću X-a, ali i samo njegovo postojanje gubi se u magli tvrdnji i suprotnih tvrdnji (istinu govoreći, to vrijedi za većinu gena koji navodno utječu na ponašanje). U drugom istraživanju uopće nije pronađen taj navodni gen, a u prvotnom radu proučavalo se obitelji s više homoseksualnih članova, kao i u istraživanju blizanaca. Možda sklonost istom 235
spolu, kao i shizofrenija, depresija i drugi rijetki obrasci ponašanja, ima gensku komponentu u nekih ljudi ali ne i u drugih. Napokon, ta preferencija samo je krajnost u rasponu normalnih aktivnosti. Nitko ne tvrdi da je samo jedan gen odgovoran za visinu ili pamet, pa nema razloga tvrditi da je tako kad je riječ o našim raznolikim erotskim interesima. Dvojbe o postojanju gena homoseksualnosti nisu okončale nagađanja o njihovoj evoluciji. Možda pojačavaju erotsku aktivnost sestara takvog muškarca i tako potpomažu prijenos i sebe samih. Homoseksualci bi mogli pomagati rođacima u podizanju djece i tako poboljšavati vlastite biološke izglede. Takva objašnjenja lako je smisliti ali ih je teško provjeriti. Istraživanja pokazuju da homoseksualci ništa više ne vole svoju obitelj nego ostali. Žive dalje od svojih rođaka nego što je prosječno i manje su velikodušni kad njima nešto zatreba. To otkriće nije obeshrabrilo zastupnike biološkog objašnjenja: u davnini su homoseksualci zasigurno bili presudni za opstanak svojih sestara, sestrična i teta. Kakva god bila istina o genima, seksualne preferencije, kao i kriminalitet, inteligencija i visina, u velikoj mjeri ovise o okolnostima. U knjizi Školovanje Toma Brouma iz 1857. govori se o "sirotim, malenim, zgodnim kovrčavim dječacima bijelih ruku, miljenicima i mazama nekih velikih dečki, koji... su činili sve ne bi li ih pokvarili u ovom svijetu i u sljedećem" (uz upozoravajući bilješku da "Postoji mnogo plemenitih prijateljstava između velikih i malih dječaka, ali ne mogu istaknuti gdje je granica: mnogi dječaci znat će zašto sam je izostavio"). Homoseksualnost u školi Rugby (koja je poslužila kao model za tu knjigu) cvjetala je u odsutnosti drugih ventila i većina učenika prestajali su s njom čim bi im se pružila prilika. Isto vrijedi i danas. Zatvorenici se prepuštaju toj aktivnosti iako bi je inače izbjegavali, ali neki slobodni muškarci odabiru homoseksualnost i kad imaju izbora. Genetika je znanost krajnosti. Dobro joj ide s rijetkim bolestima poput cistične fibroze, ali teže je odrediti nasljednost 236
tako uobičajenih tegoba kao što su dijabetes i srčane bolesti. Situacija je još teža kad je riječ o varijacijama u visini, težini i osobinama/ličnosti. Nema dvojbe da geni igraju ulogu, ali što više toga saznajemo, priča postaje sve zamršenija. Razlikuju se od mje/fa do mjesta i od obitelji do obitelji. Neki dijabetičari i depresivci pate zbog genskih razloga, dok su ostali bolesni zbog načina života ili zato što se njihova konstitucija ne može nositi sa zahtjevima okoline. Teško je odvojiti prirodu od društva, a to čak možda ni ne bi mnogo značilo. Isto uglavnom vrijedi i za muško ponašanje. Kad je riječ o normama, a ne o krajnostima, važnost gena blijedi u usporedbi s okolinom i biologija tu ne može mnogo reći. U pokušaju razumijevanja ponašanja i karaktera muškaraca u usporedbi sa ženama, lakše je donositi vulgarne pretpostavke nego obavljati objektivna mjerenja. Muškost kazuje društvenu priču isto kao i onu koja je zapisana u nukleinskoj kiselini. Ona se mora izgraditi, kao i sve što ona povlači za sobom, a kada se njezini temelji jednom polože, ono što se gradi na njima nema mnogo veze s DNA.
237
Koda: Porijeklo muškarca
Na završnim stranicama Porijekla čovjeka, knjige koja je poslužila kao uzor za ovo djelo, šepiri se uzvišen traktat o prirodnoj superiornosti muškaraca nad ženama: Darwin je mislio da ta nadmoć potječe od spolne selekcije. Takve ideje su se u 19. stoljeću doimale očitima. Danas su stvari drukčije. Krajem proteklog tisućljeća muškarcima se odjednom stisnula utroba kad su čuli vijest da njihove usluge na kraju više nisu potrebne. Na svijet je došla ovca Dolly - začeta bez muške pomoći. Njezino rođenje podsjetilo je polovicu stanovništva na njihov nesigurni položaj. Neki se boje da će znanost možda navesti prirodu da se vrati u svoje prvotno žensko stanje i da će muškarci nestati s vidika. Napokon, kromosom Y tek je ostatak nekoć moćne strukture, koja bi za nekoliko milijuna godina mogla posve nestati. Zašto bi se njegovi nosioci osjećali sigurno? Imaju dobrih razloga za zabrinutost. Muškarci odumiru čak i bez pomoći stručnjaka za kloniranje. Biti muškarac uvijek je bilo manjinsko zanimanje, a okrutne životne činjenice dodatno su otežale njegov položaj. Od plodnosti sperme do društvenog statusa, i od oplodnje do smrti, nosioci kromosoma Y nazaduju kako civilizacija napreduje. Čak i njihovo mjesto u društvu - nekoć neupitno - ugroženo je razvojem ženskih prava. Pro-metejev plamen znatno je oslabio od Darwinova doba. 239
Ali nisu sve vijesti loše. Na svijetu živi četiri stotine milijardera. Devedeset posto su prometejci, a svaki drugi se sam obogatio (a samo jedna žena, osnivačica modne kuće Gap, nije naslijedila nego zaradila svoj novac), ali bez obzira na to jesu li plutokrati ili pauperi, svi muškarci plaćaju visoku cijenu svojih povlastica. Ono što se nekoć doimalo kao prirodna superiornost nestalo je u prašini višestrukog neuspjeha u snalaženju u modernim vremenima. Homo sapiens je svojom vladavinom promijenio svijet. Mnoge promjene bile su na bolje - oba spola danas žive dulje, zdravije, a možda i sretnije nego prije. Smrtnost dojenčadi u većem dijelu Trećeg svijeta danas je otprilike jednaka onoj na Zapadu 1970, a očekivani životni vijek na cijelom svijetu porastao je za pet godina. Egzistencija je većini ljudi lakša nego ikad, ali manjina koja uživa u genu za određivanje spola ne uživa u blagodatima koliko bi mogla. Kada nahrupe nevolje, žene se bolje snalaze, a kad je život lagodan, muškarci se toliko prepuštaju svojim porocima da opet pate. U 19. stoljeću tisuće mormona putovale su na zapad, u Salt Lake City. Najsiromašniji su morali gurati kolica sa svime što su imali - imovinom petoro ljudi na jednim kolicima. U srpnju 1856. Williejeva družina od četiri stotine ljudi pošla je na tisuću šesto kilometara dugo putovanje preko planina. Zbog tipično muškog lošeg predviđanja, prekasno su krenuli i u Stjenjaku ih je uhvatila zima. Jedan preživjeli je napisao: "Smrt je isprva nastupala polako i povremeno, ali nakon nekoliko dana dolazila je sve redovitije, dok nam na kraju nije postalo neobično kad bismo otišli s taborišta a da nismo pokopali jednoga ili više preminulih. .. Muškarci koji su na početku putovanja bili takoreći jaki kao lavovi i koji su nam bili najjači potporanj, podlijegali su tom crnom čudovištu. Mnogi očevi gurali su kolica s malom djecom sve do dana uoči vlastite smrti. Vidio sam kako neki ujutro vuku kolica, tijekom dana odustanu, i umru prije novog jutra." Umrlo je šezdeset osam emigranata. Među starijima od četrdeset godina podleglo je deset puta više muškaraca nego žena, 240
a kod mladih je odnos bio dva prema jedan. Kada je lavovska snaga stavljena na kušnju, pokazalo se da su oni koji su se njome dičili zapravo slabiji spol. Za one koji su blagoslovljeni Y-om život je od početka težak, a postaje i sve teži. U oplodnji nastaje malo više muških embrija (možda zato što odgovarajući spermiji plivaju brže) ali otad stvari idu nizbrdo. Dečkići se lošije snalaze još i prije rođenja. U zajedničkoj maternici preživi više djevojčica nego dječaka blizanaca. Kako fetus raste, dječačići pretrpe teža oštećenja mozga i češće se rađaju s urođenim manama. Osim toga, napada ih cijeli niz bolesti, od daltonizma do mišićne distrofi-je, prouzročenih oštećenim genima na X-u koji su u djevojčica obično recesivni, ali uvijek se izraze u dječaka. Pri rođenju je višak dječaka samo 5 posto; usput rečeno, dječaci tek mjesec dana potom dosežu zrelost novorođene djevojčice. Tada počinje ozbiljno propadanje. Do dobi od pedeset godina postigne se približna ravnoteža spolova, ali samo trećina osamdesetogodišnjaka su muškarci, a Kraljica Majka šalje deset puta više čestitki svojim stogodišnjim vršnjakinjama nego vršnjacima. Od srednje dobi nadalje, svijet se sastoji od žena. Tako velik jaz između muževa i žena je nešto novo (iako švedski zapisi iz 18. stoljeća, kada je prosječni životni vijek bio dvostruko kraći, pokazuju da je njihovim ženama išlo malo bolje nego muškarcima). Prije stotinu godina su muževi i žene u Americi umirali otprilike u istoj životnoj dobi. Već u vrijeme Pearl Harbora, muškarci i žene koji su doživjeli mirovinu imali su tek nešto više od deset godina za opuštanje. Danas novorođene američke djevojčice mogu očekivati osam godina dulji životni vijek, a u Engleskoj prosječni muškarac traje do sedamdeset treće, dok njegova družica može očekivati šest godina više. Dio tih promjena prouzročen je time što je jedan spol više dobio zdravijim uvjetima pri rađanju (koje je u vikto-rijanska vremena bilo najčešći uzrok prerane smrti, a danas je smrtnost pri rađanju neznatna), ali glavni uzroci su muškarčeva urođena krhkost i tvrdoglavo odbijanje da to uvidi. 241
Zašto ljudskim bićima s tim kobnim genom ide tako loše? Društvo igra ulogu u tome, a i glupost pomaže, ali velik dio krivnje snose testisi. Šteta je dijelom izravna, jer njihove izlu-čevine oštećuju one koji ih nose. Stanice imunosnog sustava ugibaju kad ih se izloži testosteronu i muško tijelo, koje trpi goleme količine te tvari, manje je sposobno za proizvodnju antitijela. Zbog toga se muškarci teže bore s rakom i raznim zaraznim bolestima, od gonoreje do bjesnoće. Mužjaci mnogih životinja ugibaju mlađi od ženki (i do trideset godina mlađi kad je riječ o ulješurama), što upućuje na važnost kemije, i kao uzroka izravnih učinaka i kao poticaja na gnjev i požudu. Testosteron je putokaz na nekim dobro utabanim putovima prema smrti. Samoubojstvo je danas glavni uzrok smrti mladih muškaraca i trostruko je opasnije za sinove nego za kćeri. Broj samoubojstava udvostručio se od 1970-ih, dok je za djevojčice ostao otprilike isti. Druge nasilne smrti, od nesreće do ubojstva, sve su rjeđe, ali i muški rod ponovno ima manje koristi od toga i mladići se još suočavaju s dvostruko većim rizikom od smrti zbog nesretnog slučaja nego djevojke. Razlika je velika već i kod četverogodišnjaka. Godine 2010. trećina britanskih muškarca živjet će sami. Smrtnost neženja (ali ne i usidjelica) dvostruko je veća nego u ukupnoj populaciji. To je zapazio i Darwin, te je nekoliko odlomaka u Porijeklu čovjeka posvetio dvostruko većoj stopi smrtnosti među neoženjenim Škotima svoga vremena u usporedbi s oženjenima (te brojke poslužile su mu kao potpora za eugeničku tvrdnju da najslabiji ostaju sami). Čini se da su muškarci evoluirali za brak, jer oni dobiju nekoliko godina više u braku od svojih družica. U 17. stoljeću "tuga" se navodila kao uzrok smrti, a udovci se i danas znatno lošije nose sa svojom neželjenom situacijom nego udovice. Većinom umru od problema sa srcem. Doslovno, umiru od slomljenog srca. Siromaštvo i nasilje su zla kob mnogih muškaraca, ali za-puštenost ih ubija mnogo više. Muškarci ne vole gnjaviti liječnike, pa čak ni sebe same. Još 1662. John Gaunt, utemeljitelj 242
demografije, uočio je da liječnici imaju dvostruko više ženskih nego muških pacijenata. Mislio je da potonji umiru od svojih poroka dok su žene žrtve svoga krhkog tijela. Nije bio posve u krivu jer žene mlađe od četrdeset još uvijek dvostruko češće idu liječniku od svojih muževa. Dio te razlike može se pripisati nevoljama s kontracepcijom i trudnoćom, ali većina ne može - a to je čudno, jer su muškarci znatno lošijeg zdravlja. U Britaniji se svake godine gubi pet milijuna godina života zbog smrtnih slučajeva koje se u načelu moglo izbjeći. Pušenje, debljina i stres uglavnom pogađaju jedan segment društva. Od gihta do kile (četiri i devet puta češćih u muškaraca), muškarci pate, a žene se odmaraju. Svaki treći muškarac puši, svaki treći je prestao, a ostali nikada nisu ni taknuli cigaretu. Tim smrtonosnim hobijem najviše se bave muškarci u trećem desetljeću života. Duhanske tvrtke namamile su i djevojke (i rak pluća pretekao je rak dojke kao najčešće kancerozno oboljenje) ali one zasad ne pate od težih posljedica. Kad je riječ o alkoholu, razlika je jasnija. Ako je pola litre piva ili čaša vina standardna jedinica, preporučena granica (donekle asketska) je dvadeset osam jedinica tjedno - što je oko litre piva ili pola litre vina na dan. Dvadesetogodišnji mladići postižu prosjek od dvadeset jedinica tjedno, a polovica njih opija se preko navedene granice. U pubovima vlada samozavaravanje i nezanemariva manjina rizičnih pilaca vjeruje da piju "malo" ili "jedva uopće". Oni koji upijaju više od preporučene granice imaju dvostruko veću stopu smrtnosti od onih koji piju vrlo malo. Malena doza ima slab blagotvoran učinak (o kojemu se mnogo piše), ali alkohol jest ubojica. Piće uzrokuje rak gušterače i grla, oštećuje i jetru, i povezuje se s većinom ubojstava i smrtnih slučajeva u požaru. Demon u boci je i pratilac najvećeg od svih ubojica. Manjak muškaraca velikim se dijelom može objasniti bolestima srca i krvotoka. Uzrok su polovice svih smrti muškaraca prije dobi za mirovinu, a pretili, duhanom prožeti i stresom izmučeni posjetitelji britanskog puba su u posebno velikoj opasnosti. 243
Srčani udar prilično je nov pojam. Njegova čestoča udvostručila se od Prvog do Drugog svjetskog rata, a do 1980. iznova se udvostručila u muškaraca - ali je opala u žena. Protekla dva desetljeća muškarcima ide nešto bolje, ali ne toliko bolje kao njihovim partnericama i oni se danas suočavaju s trostruko većim rizikom. Mladim muškarcima još je i gore i suočavaju se sa sedam puta većom opasnošću u usporedbi sa svojim vršnjakinjama. Estrogen štiti srce jer pojačava oslobađanje dušikova oksida i opušta njegove žile. Oni koji pate od kromosoma Y nemaju taj štit, a ponašaju se tako da sebi nanose i dodatnu štetu. Epidemija srčanih bolesti utječe na manjinu kad se gleda u globalnim razmjerima: na muškarce u razvijenim zemljama. Razlika među spolovima najveća je u zemljama s masnom prehranom, pa se Škoti mogu pohvaliti - među ostalim svojih dostignućima - većim brojem srčanih udara (i manjim brojem zubi) od bilo koga na svijetu. Na veličanstvenom viktorijanskom groblju Necropolis u Glasgowu (počivalištu reformatora Johna Knoxa, ali sada ga opsjedaju alkoholičari i ovisnici u potrazi za ostvarenjem svoje sudbine), veličina svakog nadgrobnog kamena, od obične oznake do masivnog zida, kazuje pripovijest o spolu, bogatstvu i smrti. Prije stotinu godina ljudi su umirali mlađi nego danas, ali učinci klase i spola bili su uglavnom jednaki. Visina svakog spomenika (a neki su viši i od posjetilaca) odražava životne okolnosti osobe koja počiva pod njim; što je bila bogatija, to je kamen veći i, kako se vidi prema natpisima, to je dulje živjela. Današnje oznake nisu tako rječite, ali povezanost između muškosti, smrtnosti i novca jednako je jaka kao u viktorijansko doba. Godine 1974. vladu Edwarda Heatha srušili su štrajkovi škotskih rudara - između ostalih - ali do 1997. osveta njegovih konzervativnih nasljednika gotovo je istrijebila njihovu zajednicu. Tih se godina jaz između bogatih i siromašnih proširio, i u Škotskoj i drugdje. Oko polovice svih škotskih pede-setpetogodišnjaka koji su bili živi na početku jednog razdoblja
244
umrli su do njegova kraja. Umrlo je više muškaraca nego žena, naravno, ali učinci klasne pripadnosti bili su jaki za oba spola. Najsiromašniji Škoti umirali su na isti način kao i njihovi sedam godina stariji bogatiji sunarodnjaci. U najsiromašnijoj petini umrlo ih je tri četvrtine, ali samo polovica najbogatijih. Ta povezanost bogatstva i smrti znatno je manja u žena. U modernoj Britaniji, nakon političke revolucije koju je provela Nova laburistička stranka, beba rođena u najsiromašnijem mjestu (Bootle, u Liverpoolu) može očekivati deset godina kraći životni vijek od one rođene u najbogatijem kutku zemlje, na jugoistoku Engleske. Kontrasti su oštri i unutar jednoga grada: šest stanica duž linije podzemne željeznice Jubilee, veze između Westminstera i Newhama u East Endu, oduzima šest godina očekivanog životnog vijeka - jednu godinu za jednu stanicu. Posvuda siromašni dječaci trpe više od svojih sestara i premda se razlika u očekivanom životnom vijeku žena svake godine smanjuje za mjesec dana, za muškarce to ne vrijedi. Nosiocima gena SRY po prirodi je teže nositi se sa siromašnim djetinjstvom. Političari svih fela zabrinuti su za "društveni kapital", ljubazne susjede i sigurne ulice, što su uvjeti uspjeha neke zajednice. One zajednice koje imaju nevolja na spomenutim područjima pate i od visokog krvnog tlaka, depresije i drugih bolesti - i to neovisno o posljedicama pušenja, alkoholiziranja, dobi i siromaštva - a muškarci koji ondje žive pate više od svojih supruga. Život im je nesretan zbog ružnog ponašanja nekih mladih ljudi čije su navike dijagnosticirane kao "poremećaj ponašanja", koji počinje ispadima, lažima i krađom, a napreduje i dalje. Takvu dijagnozu nosi dvostruko više dječaka nego djevojčica, a polovica njih poslije dobiva dosje u policiji. U Lambethu, na jugu Londona, oni koštaju društvo, kad se uračuna zdravstvena njega, zatvorski troškovi i šteta koju počine, u prosjeku sedamdeset osam tisuća funti po glavi mladića, a deset puta manje za pripadnicu suprotnog spola. Sjedinjene Države suočavaju se s još većim društvenim problemom. Prema uobičajenom shvaćanju, mladi crnci su perso245
nifikacija muškosti, dobri su u sportu, seksu i nasilju. Taj stereotip uistinu im šteti. Stopa ubojstava među njima jednaka je zbrojenoj stopi među bijelcima i crnkinjama. Crni Amerikanci s fakultetskom diplomom mogu očekivati otprilike isti broj godina zdravog života kao bijelci (dokaz da biologija nema veze s tim), ali njihovu braću na dnu ljestvice čeka šesnaest godina manje. U tome ulogu igraju i rak i srčane bolesti, ali ni nasilje nije ništa manje važno - a crnkinjama i tu ide bolje, jer je razlika u smrtnosti između crnih muškaraca i žena u srednjim godinama veća nego za bijelce. Te brojke pokazuju da se muškarci manje uspješno nose sa stresom od svojih družica, ali to biologu baš i nije važno jer su imali djecu i obavili svoju evolucijsku dužnost prije nego što su bijedno skončali. Evolucija se brine samo za gene: za nasljedne razlike u sposobnosti za reprodukciju. Neki kažu da stres danas ugrožava sam razlog muškog postojanja. S ulice se preselio u spavaću sobu. Svaki naraštaj Amerikanaca od građanskog rata (uz iznimku poslijeratnih baby-boomova) imao je manje djece od prethodnog - a 1990. je broj kućanstava bez djece prvi put nadmašio ona s djecom. Cijeli zapadni svijet suočava se s istim problemom. Tisak bruji glasinama o krizi muške plodnosti. Kako muškarci pate od tegoba modernog života, tako možda pate i njihovi vitalni organi. Oni Amerikanci o kojima se znalo da su plodni jer su već imali barem jedno dijete u prosjeku su se 1950. godine dičili s oko stotinu milijuna spermija po mililitru. A tada je 1974. nastupio šok. Brojke su se prepolovile i samo svaki dvadeseti muž mogao je zadovoljiti ta stara mjerila. Odjednom su se počela provoditi istraživanja - s raznolikim rezultatima. Otkrila su da se broj škotskih spermija smanjivao svake godine od 1950. do 1970, da engleski sve slabije plivaju i da među danskima ima sve više oštećenih primjeraka. Suprotno tome, već vrlo dobro obdareni Finci pohvalili su se porastom i broja i kvalitete svojih spolnih stanica. Novije globalno istraživanje provedeno na 246
tisućama dobrovoljaca otkrilo je pad s preko stotinu milijuna spermija po mililitru sjemene tekućine 1940. na samo šezdeset šest milijuna pola stoljeća poslije. Ako se taj trend nastavi, krajem ovog stoljeća Zapadnjaci uopće više neće proizvoditi spermu i kriza prenaseljenosti bit će riješena. Globalna kriza sperme uznemirujuća je ali nije posve jasna. Krepkost se zagonetno razlikuje od mjesta do mjesta. Njujorčani se ponose sa stotinu trideset stanica po mililitru, stanovnici ruralnih područja Minnesote daju tek stotinu milijuna, dok hedonistička Kalifornija zaostaje sa samo sedamdeset tri milijuna. Finci se mogu natjecati s Njujorčanima, dok Parižani i stanovnici Edinburgha (koji inače nisu baš slični) kaskaju za njima. Tako velike razlike upućuju na problem s brojkama, a ne s donatorima. Neki podaci dolaze iz klinika za neplodnost, a drugi od ispitanika koji već imaju dijete. Neki centri prikupljaju ujutro (kad je kvaliteta sjemena niža) a drugi poslijepodne. Ponegdje se zahtijeva apstinencija prije davanja uzorka, a drugdje vlada velikodušnost. Muževi proizvode manje stanica kada provedu određeno vrijeme sa suprugom, što dodatno komplicira problem. Zbog svega toga mogu nastati i deseto-rostruke razlike u proizvodnji pojedinca iz dana u dana. Osim toga, tehnologija je toliko napredovala da su starija mjerenja (a posebno oni važni visoki rezultati iz 1940-ih) možda davala prevelike brojke. U evropskim gradovima otpočelo je novo istraživanje potencije obuhvaćeni su Edinburgh, Pariz, Kopenhagen i Turku u Finskoj. Provodi se na muškarcima mlađim od četrdeset godina čije su partnerice trudne, što je stvaran pokušaj standardizacije uvjeta u kojima se prikupljaju podaci (no neki problemi su ostali: prosječan Danac uspijeva apstinirati samo tri dana prije davanja uzorka dok njegovi kreposni francuski kolege izdrže gotovo cijeli tjedan). Najmanji brojevi dolaze iz Danske, a slijede ih Pariz, Edinburgh i Turku (koji je premoćno pobijedio). Stanovnici Edinburgha mogu biti ponosni na
247
plivačku sposobnost svojih stanica, kojom zaslužuju evropsku zlatnu medalju. Istraživanje se nastavlja i s vremenom bi moglo otkriti kako se muška kvaliteta mijenja s vremenom. Što god da se pokaže, ostaje uznemirujuća činjenica da broj spermija varira usporedno s drugim reproduktivnim problemima. Nespušteni testisi, rak prostate i abnormalnosti penisa mnogo su češći nego prije, a na Zapadu se incidencija raka testisa udvostručila za samo dvadeset godina. Danci imaju najmanje spermija u Evropi i svaki stoti Danac oboljet će od spomenutog raka. Rak testisa počinje mnogo prije rođenja i posljedica je greške u staničnoj liniji koja vodi do samih spermija. Možda je globalna kriza stvarna, a sve te nevolje su simptomi nove bolesti. Njezin uzrok mogao bi biti usklađen napad na mušku biologiju koji izvode dva glavna pokretača modernoga svijeta, fizika i kemija. Sperma se najbolje proizvodi na temperaturi dva ili tri stupnja nižoj od tjelesne, zbog čega testisi i jesu tako izloženi. Čak i u hladnom Edinburghu manje ih izlazi ljeti nego zimi. Prva naznaka o opasnostima modernog života pojavila se kod talijanskih taksista. U svojoj celibatnoj zemlji (1998. rodilo se dvostruko manje Talijana nego četrdeset godina prije, a prosječan broj djece u obitelji tek je nešto viši od jedan), ti taksisti imaju velik postotak oštećenih spermija i u prosjeku im je teže začeti dijete. U osnovi njihova problema su uska sjedala. Budući da vozači drže noge usporedno, tjelesna toplina doseže dijelove tijela koji su evoluirali kako bi je izbjegli. Najosjetljiviji organi hlade se domišljatim mehanizmom. Topla arterijska krv na putu prema testisima predaje toplinu hladnijoj krvi na povratku iz njih kako bi reproduktivni odsjek ostalo ugodno svjež. Na vozačevom sjedalu taj krug se kratko spaja i nakon nekoliko sati za volanom mošnja je dva stupnja toplija nego nakon istog vremena provedenog u šetnji. To pogađa sve vozače, a muškarci u kolicima posebno su izloženi tom riziku jer im testisi nikada ne dobiju priliku za osvježenje.
248
Možda čak postoji i podudaranje između smanjenog broja spermija i vremena provedenog u vrućoj londonskoj podzemnoj željeznici. Sauna još djelotvornije obavlja taj, posao (za oporavak su potrebni tjedni). Što je još gore, dječačići koji nose plastične pelene topliji su ispod struka od onih koje se umata u pamuk. Same pelene dulje se upotrebljava u razmaženom zapadnom svijetu. U Istočnoj Njemačkoj većinu dječaka učilo se da idu na toalet već u dobi od dvanaest mjeseci, a tada su počinjali nositi i kratke hlače, dok se na Zapadu taj obred - i pad temperature koji ga prati - odlaže čak dvije godine. Dječaci čiji testisi su topli zato što se nisu spustili iz tjelesne šupljine češće su neplodni, a korisnici visokotehnoloških pelena možda će platiti cijenu kad odrastu. U jednom od rješenja predlaže se ventilator usmjeren na organe dok im vlasnik nedužno spava. Tri mjeseca nepokolebljivog provjetravanja podiže broj spermija i vraća nadu u obrat negativnih učinaka modernoga djetinjstva. Američki domovi sadrže stotinu tisuća umjetnih tvari u plastici, bojama, pesticidima, tekućinama za kemijsko čišćenje, deterdžentima i drugdje. Većinom su bezopasne, ali neke imaju vlastite spolne preferencije. Kemičari su uglavnom muškarci, ali njihovi proizvodi feminizirali su svijet. Prije četrdeset godina u evropskim jezerima i potocima počele su se pojavljivati ribe hermafroditi. U rijeci Aire u Yorkshireu svi mužjaci pokazivali su znakove želje za promjenom identiteta, a slične posljedice zapažalo se posvuda nizvodno od kanalizacijskih ispusta u gotovo svim rijekama na tom području. Kuga nesigurnosti proširila se i na Sjedinjene Države. Aligatori u jezeru Apopka na Floridi odjednom su se našli s premalenim penisima, morske galebice počele su skakati jedna na drugu, a broj spermija pantera ponešto se smanjio, barem koliko se moglo razlučiti. U Japanu su mužjaci određene vrste morske ribe odlučili proizvoditi i jajašca i spermu. Suprotno tome, u britanskim morima su ženkama puževa zvrkova počeli rasti falusi.
249
Zvrkovi su se zbunili zbog novog kositrenog premaza protiv obraslina, koji im je ometao razvoj. Prosječna jahta provodi jedan dan mjesečno na moru, a ostale dane na sidrištu, puštajući otrove s kobilice. Nije bilo teško pronaći odgovornu kemikaliju i njezina upotreba na jahtama zabranjena je. Zvrkovi su se oporavili, ali muškarcima to možda neće ići tako lako. Muškost prenosi malo kemikalija, ali mnogo je onih koje ju uništavaju. Teško je reći koje od njih su odgovorne za naše vlastite nevolje. Kontracepcijska pilula promijenila je život muškarca na više načina. Zbog njezine upotrebe su reproduktivni hormoni procurili u vodovod i ta činjenica se okrivljuje i za promjene spola slatkovodnih riba i za smanjeni broj naše vlastite sperme. To pitanje još nije riješeno, ali drugi hormoni nedvojbeno su imali pogubne posljedice. Nekoć se smatralo pogrešno - da lijek dietilstilbestrol sprečava spontane pobačaje. Uzimalo ga je pet milijuna majki, a neko vrijeme ga se čak davalo pilićima kao dodatak prehrani. Trećina dječaka koji su mu bili izloženi u maternici pati od malenih testisa ili nepotpuno razvijenog penisa. Ta kemikalija izaziva rak prostate i testisa u štakora (doduše, još nema naznaka da to čini i nama). Davati jaki steroid trudnicama bilo je najblaže rečeno nepromišljeno, ali učinke drugih kemikalija bilo je teže predvidjeti. U 1950-ima pojavilo se čudesno sredstvo protiv nametnika na bananama. Ubrzo je ta tvar ušla u široku upotrebu. Nakon dvadeset godina radnici su uočili nešto neobično: gotovo nitko od njih nema djece. Broj spermija smanjio im se pet stotina puta. Mnoge druge tvari slične su hormonima i vezuju se na stanične receptore tjelesnih glasnika. Deseci spojeva optuženi su za miješanje u mušku kemiju, često na osnovi nepotpunih dokaza ili indicija. Među njima su i proizvodi razlaganja deter-dženata za kućanstvo, pesticid dieldrin (čija molekula je oblikom nalik estrogenu) i plastika kojom se oblaže unutrašnjost nekih limenki. Na popisu su i spermicidi, film kojim se pre-
250
krivaju zubne plombe i polikloridni bifenili u upotrebi u elektroindustriji. Milijuni litara otpadnih voda koji se izlijevaju u more iz izvora nafte sadrže prirodne tvari koje feminiziraju ribe. Čak i gospina trava, koja se može doimati kao neopasan porok, sadrži tvar koja blokira neke enzime u hormonskom ciklusu. Nakon samo tjedan dana uzimanja, razina muške esencije opada, a s njom i libido. I mlijeko možda ima svoju ulogu, jer taj proizvod suvremene krave - koje često imaju laktaciju zato što im se daju velike količine hrane s mnogo bjelančevina - sadrži mnogo estrogena. U Japanu, gdje se pije mnogo više mlijeka nego u ranijim vremenima, stopa porasta raka prostate veća je nego igdje drugdje (a isti problem ima i Danska, mljekarska nacija). Možda i govedina snosi dio krivnje. Američki farmeri služe se nekima od najjačih tvari nalik na estrogen kako bi potaknuli rast goveda. U Evropi su zabranjene (što je dovelo do trgovinskog rata preko Atlantika) ali u Sjedinjenim Državama gotovo ih se uopće ne nadzire. Mogle bi dospjeti u vodovod oko obora u kojima se stoka tovi i ostati u njezinu mesu. Malo se zna o dugoročnim posljedicama tova s dodanim superhormo-nima, ako postoje. No, ljubitelje mlijeka i mesa možda očekuje genitalna katastrofa. Oni koji nisu skloni mesu možda se sada osjećaju nadmoćno (kao što volimo činiti u mnogim prilikama), ali imaju oni i vlastitih briga. Prirodno ne znači uvijek i dobro. U Australiji svake godine milijun ovaca nema janjad jer jedu previše djeteline, koja sadrži tvar sličnu estrogenu. Gorljivi vegetarijanci vole tofu - koji također sadrži mnoštvo takvih tvari. Stariji Amerikanci koji jedu tofu (esenciju soje, takoreći) katkad gube mentalnu moć prije ostalih, možda zato što on ometa estrogen, koji štiti mozak. Kako ističu vlasnici tvornica, nitko (osim onih koji rade s bananama) tko upotrebljava ili proizvodi takve proizvode ne pati od smanjenog broja spermija. Farmeri koji se bave organskim uzgojem imaju jednak broj muških stanica kao oni koji se
251
služe pesticidima, a radnici u tvornicama plastičnih proizvoda ne odstupaju od norme. Količine stranih tvari u normalnoj prehrani uistinu su malene. No ipak, malo je ljudi bilo izloženo njihovim velikim količinama i teško je odrediti imaju li one neki mali opći učinak. U laboratoriju su njima pumpali na tisuće životinja - doduše, mnogo većim količinama od onih kojima bi moglo biti izloženo ljudsko biće - i neke su se feminizirale. Te tvari mogu se akumulirati u tjelesnom salu, a mogle bi i surađivati, tako da nekoliko nepovezanih spojeva ima isti učinak kao velika doza jednoga od njih. U parnici protiv kemije još dugo neće doći do presude i Evropska komisija osnovala je odbor koji će ispitati više od pet stotina najsumnjivijih tvari. Kakva god bila istina o feminizaciji, muškost se povlači na svim bojišnicama. Kriza ne dolazi izvana nego iznutra: uzrok joj je velik gubitak samopouzdanja koji se širi polovicom svijeta. Adlai Stevenson, koji je 1955. savjetovao studenticama koledža Smith (sveučilišta za žene u Massachusettsu) da posvete život pokušaju da "utječu na muškarca i dječaka ... poniznom ulogom domaćice", danas bi bio izviždan i otjeran s katedre. Žene koje su tada čitale časopise kao što je Cosmopolitan uživale su u slikama manekena oba spola, kao i danas. Oko petine manekenki bile su razodjevene do neke mjere, ali - s obzirom na vrijednosti toga vremena - samo svaki trideseti maneken skinuo je tek jedan odjevni predmet. Danas muškarci dvostruko više prikazuju golu kožu, na radost čitateljica. Nova ekonomija i na druge načine razotkriva muške slabosti. S muškoga gledišta, društvo veće jednakosti 21. stoljeća nije napredak nego povlačenje u davno izgubljenu žensku utopiju. Mitovi o matrijarhatu mnogo su opsežniji od onoga o Amazonkama i nekoliko plemenskih naroda ima legende o prošlosti u jednakosti spolova. Gotovo svi opisuju događaj kada su roditeljice izgubile svoju moć zbog moralnoga grijeha koji je prisilio drugu stranu da preuzme vlast. Za razliku od toga, prema Friedrichu Engelsu žene su izgubile moć zbog ekonomskih razloga. "Svjetskopovijesni poraz ženskoga spola" dogo251
dio se u vrijeme početaka zemljoradnje, kada su zemljoposjednici natjerali potlačene u pokornost - i u monogamiju. Koliko god da je seljak bio siromašan, njegova žena bila je još siromašnija. Nije mogla živjeti od onoga što je posjedovala i morala je igrati sporednu ulogu. Danas je svijet učinio velik korak unatrag - s polja u super-market. Život većine ljudi postao je nalik životu lovaca-sakup-ljača. Taj povratak ranijem obrascu egzistencije djelomice je osvetio povijesni poraz žena. Zapadna civilizacija udaljila se od seljaka koji su prevladavali deset tisuća godina. Ljudi više ne uzgajaju vlastitu hranu nego izlaze na rad i u kupovinu, nakon čega se vraćaju kući na jelo i opuštanje. Obitelji više ne proizvode robu nego je traže po bijelom svijetu. Za razliku od seljaka, gotovo nitko ne ostaje ondje gdje je rođen, a smanjila se i važnost imovine u odlukama o tome koga oženiti. Lovci-sakupljači provodili su mnogo manje vremena na radu nego seljaci. Život im je bio pun slobodnog vremena; kad je potraga za mesom ili sjemenkama bila gotova, radni dan bio je odrađen. Malobrojni pripadnici plemena !Kung na jugu Afrike koji se još djelomice drže starog načina života moraju raditi samo dva dana tjedno kako bi prehranili obitelj, što je tek dio radnog vremena rudara u obližnjim kopovima dijamanata. Njihove žene mnogo su neovisnije od supruga mjesnih farmera. U današnjim zemljoradničkim društvima Zapadne Afrike žene rade tri sata dulje na dan od muškaraca i imaju mnogo manje vremena za sebe. Njihovi preci u novoj ekonomiji prije deset tisuća godina živjeli su još siromašnije. Kosti žena odaju da su bile pognute i loše ishranjene, s oštećenim zglobovima zbog cijelog života provedenog u mljevenju žita. Divovski korak 20. stoljeća u prošlost više je oslobodio bogate nego siromašne, a žene više nego muškarce. U Britaniji 1950-ih prosječni muškarac radio je četrdeset sedam sati tjedno, četrdeset sedam tjedana na godinu, četrdeset sedam godina, te tako tijekom života uložio stotinu tisuća sati rada. 253
Danas su te brojke prepolovljene. Srednja klasa stekla je novu sposobnost prikupljanja onoga što im treba, a time su ponovno osvojili i slobodno vrijeme. Žene imaju više posla izvan kuće nego prije (u anketi iz 1940. Amerikanci su smatrali da je ženama lakše nego muževima, ali danas misle obratno), ali one žanju više plodova svoga rada. Mnogi muškarci pozdravljaju emancipaciju žena, ali ona prečesto znači i pad njihove vlastite važnosti. Promjene u današnjim društvima pokazuju da muškost ne grade samo geni nego i imovina. Ekonomska nejednakost počela se preokretati, na štetu muškaraca. Propadanjem industrije, tog muškog rezervata, radna mjesta sele se u uslužni sektor. Mnogi poslodavci smatraju da žene bolje (i jeftinije) obavljaju takve poslove nego muškarci. Američki radnici osiromašili su od 1970-ih, ali njihove zaposlene žene financijski su napredovale. I u Britaniji usred ekonomske krize 1980-ih više od polovice zaposlenih u nekoć velikim brodogradilišnim gradovima Tvnesidea bile su žene. Premda je proletarijat u opadanju (u popisu stanovništva 2001. više od polovice britanskih građana izjasnilo se kao "srednja klasa" ili "bez klase"), muškarci mu više nisu potrebni. Brojke su nemilosrdne. Krajem Drugog svjetskog rata muževi su upravljali obiteljskim novcem. Još 1970-ih Britanke nisu mogle dobiti kredit bez muževa odobrenja (a u Španjolskoj su sve do kraja tog desetljeća trebale njegovo dopuštenje da se uopće zaposle). Dvadeset godina poslije uvedeno je posebno oporezivanje za muževe i žene. Danas tri četvrtine svih udanih žena imaju posao. Još 1960-ih zarađivale su upola manje od svojih muževa ali danas je taj omjer mnogo manji (a za one mlađe od trideset jedva da i postoji). Možda još određen broj godina neće nadmašiti prihode suprotnog spola, ali dramatično se uspinju. Do prije dva desetljeća djevojke su bile potlačena skupina i na druge načine. U Trećem svijetu imale su dvostruko manje izglede za obrazovanje od svoje braće. Danas je taj jaz gotovo posve nestao. U nekim zemljama dječaci još ostvaruju svoja 254
stara prava, ali u mnogim zemljama u razvoju - uključujući i Južnoafričku Republiku - školu pohađa više djevojčica nego dječaka. Drugi spol poveo je u utrci i na Zapadu. Sjedinjene Države na fakultetima imaju dva milijuna manje mladića nego djevojaka, a u Evropi diplomira više žena nego muškaraca. Ako se tako nastavi, za desetak godina će biti dvostruko manje obrazovanih muškaraca nego žena, a uskoro će i među zaposlenima biti više potonjih nego prvih. Ne treba ni reći da siromašnima ide najgore: u američkoj radničkoj klasi kćeri s fakultetskom diplomom trostruko su brojnije od sinova. Jane Fonda, koja je dala milijune Centru za rod i obrazovanje na Harvardu, mogla bi se iznenaditi ako sazna da većina novca odlazi spolu kojem ona ne pripada. U svijetu punom zanimanja, a ne zanata, mačističke vrijednosti postaju već i pomalo neugodne. Današnji menadžeri više vole prilagodljivost i intuiciju od agresivnosti prošlih vremena. Ovo stoljeće moglo bi biti doba žena; ono je prvo u kojemu, sviđalo im se to ili ne, polovica stanovništva mora prihvatiti da im biologija više ne daje izgovor za nepravdu. Optimisti to shvaćaju kao napredak, ispunjenje Marxova predviđanja: "Neposredan, prirodan, nužan odnos jednog ljudskog bića prema drugome je ponašanje muškarca prema ženi... Prema tom ponašanju može se ocijeniti cijeli stupanj ljudskog razvoja." Možda smo se napokon razvili do stupnja kad muškarci tretiraju ostatak populacije kao ljudska bića, ništa manje (ni više) od toga. I prije su se događale takve krize, i prevladane su. U Engleskoj nakon Cromwella, mrki puritanac ustupio je mjesto dendiju ("Muškarci su postali feminizirani poput žena ... sjede u čudovišno dugačkim perikama, poput sova u bršljanu i cijene se više po ugledu ljepotana nego po bitnim značajkama časti, hrabrosti, učenosti i razuma"), ali dendi je nestao kad se istinska muškost uspjela oporaviti. Nakon dva stoljeća i Sjedinjene Države počele su se zabrinjavati nisu li njihovi muškarci izgubili svoj raison d'etre. Mlade
255
dame preuzele su učiteljsko zanimanje, izazvavši prigovore o usidjeličkim stajalištima i feminizaciji svojih učenika. Društvene norme više se nisu poštovale: "američki dječak više se ne odgaja tako da se tuče s drugim dječacima, niti da izdrži njihove udarce na zdrav i ispravan način". Čak i američki izviđači - koji potječu iz tog doba - osnovani su kako bi se potvrdilo muškost i obnovilo primitivnu prošlost. Tarzan Edgara Ricea Burroughsa, objavljen 1912, prodao se u 36 milijuna primjeraka u zemlji uvjerenoj da njezini muškarci ne ostvaruju svoj potencijal. Predsjednik Roosevelt zazvonio je na uzbunu: "Narod koji se navikao na rak neratničke i izolirane opuštenosti na kraju će se morati pokoriti drugim narodima, koji nisu izgubili muške i pustolovne vrline." Uspjeh knjige Iron John Roberta Blya, bestselera 1990-ih u kojemu se poziva na Zeusovu energiju, mušku veličajnost, vlagu, močvaru i ono neukroćeno (na prilično skupim "vikendima divljeg muškarca") upućuje na to da se ciklus samobičevanja nastavlja. Bili oni flagelanti ili ne, muškarci većinom shvaćaju, gotovo stotinu godina nakon Roosevelta, da su njihovi pokušaji da žive u skladu sa svojom prošlošću doveli do društvenih i političkih katastrofa koje si više ne možemo priuštiti u svijetu u kojemu su moguća masovna uništenja. Danas se neratoborna opuštenost smatra prirodnijim stanjem od nekakve urođene sudbine primitivne nadmoći. Čovjek u općem smislu (kako se navodi u francuskim rječnicima: homme - terme generique qui embrasse lafemme) potječe dakako od drugih primata, kako je prvi dokazao Darwin. Znanost je od njegova doba pokazala kako su muškarci u užem smislu djeca svoga kromosoma Y, ali to otkriće znači manje nego što se često pretpostavlja. Još nedavno se biološka osnova njihova stanja doimala isto tako istinitom i nedvojbenom kao i to da potječemo od čovje-kolikih majmuna ali - kao što se nadam da sam pokazao u ovoj knjizi - geni se često pokoravaju društvenoj stvarnosti. Darwinovo Porijeklo čovjeka, u dijelu posvećenom selekciji s obzirom 256
na spol, razvija svoje poimanje natjecanja i izbora i pokazuje kako ukrasi i ratobornost u životinjskom svijetu nastaju iz muž-jačkog sebičnog interesa da prenese svoje nasljeđe. Darwin je bio posve otvoren u vezi s nama. Jedna strana evoluirala je da predvodi: "Tako je muškarac na kraju postao superioran ženi. No, srećom, u sisavaca prevladava zakon jednakog prijenosa značajki na oba spola; inače bi muškarac vjerojatno postao tako superioran ženi po mentalnim nadarenostima kao što je pijetao nadmoćan kokoši po ukrasnom perju." Darwinovo veliko djelo iz 1871. pokazalo je da Homo sapi-ens ima pedigre impozantne starosti, ali, kako je sam rekao, ne i plemenitosti. Njegov dokaz da živimo u svijetu mijene prouzročio je tako potpun preokret u znanstvenoj misli da ga danas prihvaćamo gotovo bez razmišljanja. Njegova društvena shvaćanja nisu bila tako velikodušna. Poput pravog viktorijan-ca, smatrao je da je društveni poredak uklesan u kamenu. Za njega i njegove suvremenike uloge muškaraca i žena bile su nepromjenjive poput uloga bogataša i siromaha, ili divljaka i civiliziranih naroda. Kad bi Charles Darwin zavirio u naše doba, oduševio bi se time što su njegove zamisli o porijeklu naše vrste potvrđene, ali mnogo manje bi mu se svidjela sudbina njegovih pogleda na mušku prirodu. U samo stotinu pedeset godina nakon njegove važne spoznaje prošlosti, svijet je krenuo dalje. Rodne razlike obuhvaćene su društvenim promjenama. Živimo u dobu uspona žena i jednako zamašnog propadanja muškaraca. Taj spol mogao bi djelomice biti kadar promijeniti svoje navike kako bi izbjegao sudbinu zapisanu u kromosomu Y. No zasad ne pokazuje znakove da je uopće shvatio problem. I sama smrt neodlučna je kojim putem krenuti. Za Shakespeare-ovog Antonija smrt je bila ženskog roda ("Ali ja ću krenuti u smrt / kao mladoženja, bacit ću se u nju / kao u krevet ljubavnice")*, ali za Hamleta je posljednji izlazak, kao "stražar kruti", ___________ * prepjev A. Soljan
256
bio itekako muški. Le morije muško, ali Das Tod nije. Posljednje riječi sv. Franje bile su "Dobro došla, sestro Smrti", ali Kosac uglavnom nosi hlače. U stoljeću napretka biologije nakon Porijekla čovjeka smrt je dobila penis, a muškarci se mogu tješiti time što znaju zašto im je organ tako opasan. Posve je drugo pitanje što će odlučiti učiniti u vezi s tim - a to, poput mnogih ljudskih poslova, nema mnogo veze sa znanošću.
258
Bibliografija
Seks zanima svakoga, i većina ljudi prije ili kasnije popusti pred iskušenjem da svoje misli stavi na papir. Publikacija o muškima stoga ima svakakvih, od uzvišenih preko znanstvenih do komičnih. To predstavlja problem i za autora i za svakog čitatelja koji možda želi naučiti nešto više o ovoj temi. Uzvišeno (u to uključujem dobar dio engleske književnosti) uglavnom smo izostavili. Ono suprotno - u što ulaze raznorazna čudna djela koja miješaju pop-psihologiju s prastarim mitovima, loša istraživanja provedena s unaprijed donesenim zaključcima, i golem oblak pučke sociologije - pokazalo se puno težim izbjeći. Ovo sam se trudio ignorirati koliko god sam mogao, a u prilog znanosti same i njene jedinstvene sposobnosti da fascinantno pretvara u dosadno. Srećom, protutežu brdima zabludjelih napisa o muškarcima donekle daju neka od najboljih djela moderne biologije, te jednako vrsna medicinska i povijesna istraživanja. Mnogi takvi materijali su tehnički pa ih nisam uvrstio iako bi to zaslužili. Moje nespeci-jalističko razumijevanje oni dovode do krajnjih granica, ili preko njih - "PACE-PCR i sekvencioniranje genomskih klonova dovelo je do otkrića da u SCR-ovima dolazi do 5'-presjeka, što možda regulira ekspresiju receptora tijekom spermatogeneze"; ili razmatranje o penisu francuskog filozofa Lacana ("Erektilni organ počinje simbolizirati mjesto užitka, ne po sebi pa čak ni svojim slikovnim oblikom, nego kao dio kojem nedostaje željena slika: da
259
je ekvivalentan kvadratnom korijenu od minus 1 rečene označe-nosti, užitku koji vraća koeficijentom svog iskaza o funkciji nedostatka označitelja..."). Usprkos takvim teškoćama, barem sam se potrudio dekonstruirati dio znanstvenih izučavanja muškarca. U nastavku navodim niz knjiga i članaka, koji bi trebali biti razumno pristupačni nespecijalistu; koncentrirao sam se na materijal objavljen u proteklih pet godina, razdoblje u kojem je biologija muškost doživjela napredak bez presedana. Postoji nekoliko prvorazrednih tekstova o ljudskoj reprodukciji (a muškarci, ma koliko se njihova oprema doimala jednostavnom u usporedbi s onom njihovih partnerica, muškarci su većinom dobro obrađeni.) M. H. Johnsonova i B. J. Everittova knjiga Essential Reproducion, peto izdanje (Oxford: Blackwell, 2000) donosi priču iz medicinskog kuta, dok M. Pots i R. Short u svojoj knjizi Ever Since Adam and Eve: The Evolution of Human Sexuality (Cambridge: Cambridge Universitv Press, 1999) daju općenitiji prikaz nastanka muškog roda iz njegove seksualne prošlosti. Povjesničari se često upuštaju u temu seksa radi blagog opuštanja, i među mnoge divljenja vrijedne prikaze te čudne priče o reprodukciji pripada C. Pinto-Cor-reia, The Ovary of Eve: Egg and Sperm and Preformation (Chicago: Universitv of Chicago Press, 1997), kao i, među historiografima starije povijesti, T. Tavlorova knjiga The Prehistory ofSex: FourMil-lion Years of Human Sexual Culture (London: Fourth Estate, 1996). Oni koji žele shvatiti otkud potječe američki muškarac trebali bi pročitati M. Kimmel, Manhood in America: A Cultural History (New York: Free Press, 1996). Seks je često i sam po sebi čudan (a koliko čudan može postati u životinjskom svijetu, ilustrirano je u knjizi Olivie Judson neobična naslova Dr Tatiana's Sex Advice to Ali Creation (London: Chat-to, 2002)), međutim oni koji ga proučavaju još su čudniji. Čitatelji sjetna duha mogu posegnuti za knjigom The Poisoned Embrace: A BriefHistory ofSexual Pessimism (London: Bloomsburv, 1993) a za one s jasno izraženom sklonosti samoubojstvu tu je K. S. Guthke, The Gender ofDeath: A Cultural History in Art and Literature (Cambridge: Cambridge Universitv Press, 2000). J. Gathorne-Hardy u
260
knjizi Alfred C. Kinsey: Sex the Measure of ali Things (London: Pi-mlico, 1999) donosi bizarnu priču o prvom modernom seksologu (koji je usto bio i stručnjak za ose). Njegov konzervativni imidž skrivao je život erotske raskalašenosti ravne onoj slavnog dekadentnog društva umjetnika koji su priznali svoj pad u nizu izvanredno čitkih djela koja ovdje ne navodimo. U sljedećim knjigama i člancima tajne autora ostaju neizreče-ne, a tekstovi se bave samo djelima njihove subraće. 1. Jedina greška prirode D. Blum, Sex on the Brain: The Biological Differences betiveen Men and Women (New York: Penguin Books, 1997). B. Charlesworth i D. Charlesworth, The degeneration of Y chromosomes, PM. Trans. R. Soc. B, 355 (2000): 1563-72. A. K. Chippindale i W R. Riče, Y chromosome polvmorphism is a strong determinant of male fitness, u: Drosophila melanogaster, Proc. Natl. Acad. Sci. USA, 98 (2001): 5677-82. H. EUegren, Evolution of the avian sex chromosomes and their role in sex determination, Trends Res. Evol. Ecol., 15 (2000) 188-92. J. A. M. Graves, Human Y chromosomes, sex determination and spermatogenesis: a feminist view, Biol. Reprod., 63 (2000) 667-76. A. Hossain i G. F Saunder, The human sex-determining gene SRY is a direct target of WT1, /. Biol. Chem., 276 (2001): 16817-23. T. Kuroda-Kawagachi et al., The AZFc region of the Y chromosome features massive palindromes and uniform recurrent deletions in infertile men, Nature Genetics, 29 (2001): 279-86. B. T Lahn, N. M. Pearson I K. Jegalian, The human Y chromosome in the light of evolution, Nature Reviezvs Genetics, 2 (2001): 207-16. U. Mittwoch, Genetics of sex determination: exceptions that prove the rule, Mol. Genet. Metab., 71 (2000): 405-10. I. Nanda et al, Three hundred million years of conserved syn-teny between chicken Z and human chromosome 9, Nature Genetics, 21 (1999): 258-9.
261
W. J. Swanson i V. D. Vacquier, The rapid evolution of repro-ductive proteins, Nature Reviezvs Genetics, 3 (2002): 137-44. C. A. Tilford et al., A physical map of the human Y chromosome, Nature, 409 (2001): 943-5. M. F. Wolfner, The gifts that keep on giving: physiological functions and evolutionary dynamics of male seminal proteins, u: Drosophila, Heredity, 88 (2002): 85-93. G. J. Wyckoff, W. Wang i C.-I. Wu, Rapid evolution of male reproductive genes in the descent of man, Nature, 403 (2000): 304-8. D. Zarkower, Establishing sexual dimorphism: conservation amidst diversity?, Nature Revieius Genetics, 2 (2001): 175-85. 2. Običan čovjek M. E. Fathalla, The girl child, Int. J. Gyn. Obst, 70 (2000): 7-12. D. Gil et al., Male attractiveness and differential testosteron investment in zebra finch eggs, Science, 286 (1999): 126-8. R. Jacobsen, H. Moller i A. Mouritsen, Natural variation in the human sex ratio, Human Reprod., 14 (1999): 3120-5. W H. James, The association between the sexes of children within sibships, Human Reprod., 15 (2000): 1422. A. Malpani, A. Malpani i D. Modi, Preimplantation selection for family balancing in India, Human Reprod., 17 (2002):11-12. R. G. Nager et ah, Experimental demonstration that offspring sex ratio varies with maternal condition, Proc. Natl. Acad. Sci. USA, 96 (1999): 570-3. C. Packer, D. A. Collins i L. E. Eberly, Problems with primate sex ratios, Phil. Trans. R. Soc. B, 355 (2000): 1627-35. R. Stouthamer, J. A. J. Breeuwer i G. D. D. Hurst, Wolbachia pipentis; microbial manipulator of arthropod reproduction, Ann. Rev. Microbiol, 53 (1999): 71-102. S. Sudha i S. I. Rajan, Female demographic disadvantage in India 1981-1991: sex selective abortions and female infanti cide, Development and Change, 30 (1999): 585-618. J. H. Werren i L. W Beukeboom, Sex determination, sex ratios, and genetic conflict, Ann. Rev. Ecol. Syst., 29 (1998): 233-61.
262
S. A. West, S. E. Reece i B. C. Sheldon, Sex ratios, Heredity, 88 (2002): 11724. 3. Sedam doba muškosti M. Beato i J. Klug, Steroid hormone receptors: an update, Human Repro. Update, 6 (2000): 225-36. R. G. Bribiescas, Reproductive ecology and life history of the human male, Ybk. Phys. Anthropol., 44 (2001): 148-76. M. H. Choi, Y. S. Yoo i B. C. Chung, Biochemical roles of testosterone and epitestosterone to 5-alpha reductase as indicators of male-pattern baldness, /. Invest. Dermatol., 116 (2001): 57-61. S. R. Daviš i J. Tran, Testosterone influences libido and wellbeing in women, Trends Endocrinol. Metab., 12 (2001): 33-7. A. D. Dreger, Hermaphrodites and the Medical Invention of Sex (Cambridge, Mass.: Harvard Univ. Press, 1998). J. A. Ellis, M. Stebbing i S. B. Harrap, Polymorphism of the androgen receptor gene is associated with male pattern baldness, /. Invest. Dermatol, 116 (2001): 452-5. M. Foucault, Herculine Barbin: Being the Recently Discovered Memoirs of a Nineteenth Century French Hermaphrodite (New York: Pantheon, 1980). D. Gould, R. Petty i H. S. Jacobs, The male menopause: does it exist?, Brit. Med. }., 320 (2000): 858-61. F Kandeel et al, Male sexual function and its disorders: physiology, pathophysiology, clinical investigation, and treatment, Endoc. Rev., 22 (2001): 342-88. S. A. Kidd et al., Effects of male age on semen quality and fertility: a review of the literature, Fert. Sterih, 75 (2001): 237-49. J. T. Martin, Sexual dimorphism in immune function: the role prenatal exposure to androgens and estrogens, Euro. J. Pharmacol., 405 (2000): 251-61. H. F. L. Meyer-Bahlburg et ah, Gender change from female to ii de in classical congenital adrenal hyperplasia, Hormones Behav., 30 (1996): 31922. I. E. Messinis i S. D. Milingos, Leptin in human reproduction, Human Repro. Update, 5 (1999): 52-63.
263
S. Nef i L. F. Parada, Hormones in male sexual development, Genes Dev., 14 (2000): 3075-86. K. L. Parker, A. Schedl i B. P. Schimmer, Gene interactions in gonadal development, Ann. Rev. Physiol., 61 (1999): 417-33. L. Pinskv, R. P. Erickson i R. N. Schimke, Genetic Disorders of Human Sexual Development (Oxford: Oxford Univ. Press, 1999). J. E. Schneider, D. Zhou i R. M. Blum, Leptin and metabolic control of reproduction, Horm. Behav., 37 (2000): 306-26. K. Segrave, Baldness: A Social History (Jefferson, NC: McFar- land, 1996). P. J. Wang et al, An abundance of X-linked genes expressed in spermatogonia, Nature Genetics, 27 (2001): 422-6. 4. Hidraulika za dječake L. A. Aytac et ah, Socioeconomic factors and incidence of erec tile dysfunction: findings of the longitudinal Massachusetts Male Aging Study, Soc. Sci. Med., 51 (2000): 771-8. P. Bennet i V. A. Rosairio, Solitary Pleasures: The Historical, Literary and Artistic Discourses of Autoeroticism (London: Routledge, 1995). D. G. Hatzichristiou i E. S. Pescatori, Current treatment and emerging therapeutic approaches in male erectile dysfunction, Brit. }. Urol. Internat., 88/suppl. 3 (2001): 11-17. W. Insmore i C. Evans, ABC of sexual health: erectile dysfunction, Brit. Med. J., 318 (1999): 387-90. R. Kirby, C. Carson i I. Goldstein, Erectile Dysfunction: A Clinical Guide (Oxford: Isis Medical Media, 1999). G. Wagner i J. Mulhall, Pathophysiology and diagnosis of male erectile dysfunction, Brit. J. Urol. Internat., 88/suppl. 3 (2001): 3-10.
264
5. Osakaćeni muškarac Z. Farshi, K. R. Atkinson i R. Squire, A study of clinical opinion and practice regarding circumcision, Arch. Dis. Childhood, 83 (2000): 393-6. A. R. Favazza, Bodies Under Siege: Self-Mutilation in Cultnre and Psychiatry (Baltimore: Johns Hopkins Univ. Press, 1996). R. Goldman, The psychological impact of circumcision, Brit. J. Urol. Internat., 83/suppl. 1 (1999): 93-102. D. Gollaher, Circumcision: A History of the World's Most Controversial Surgery (New York: Basic Books, 2000). D. T. Halperin i R. C. Bailev, Male circumcision and HIV infec-tion: 10 years and counting, Lancet, 354 (1999): 1813-15. T. Hammond, Apreliminary poli of men circumcised in infancyor childhood, Brit. J. Urol. Internat., 83/suppl. 1 (1999): 85-92. K. O'Hara i J. O'Hara, The effect of male circumcision on the sexual enjoyment of the female partner, Brit. J. Urol. Internat. 83/suppl. 1 (1999): 7984. A. Rosler i E. Witztum, Treatment of men with paraphilia with a long-acting analogue of gonadotropin-releasing hormone, New Engl. J. Med., 338 (1998): 416-22. E. J. Schoen, Benefits of newborn circumcision: is Europe ignoring medical evidence?, Arch. Dis. Childhood, 77 (1997): 258-60. P. G. Schwingl i H. A. Guess, Safety and effectiveness of vasectomy, Fert. Steril., 73 (2000): 923-36. G. Taylor, Castration: An Abbreviated History of Western Manhood (London: Routledge, 2000). 6. Bois-Regardovi crvi J. K. Amory i W. J. Bremner, Newer agents for hormonal con-traception in the male, Trends Endocrinol. Metab., 11 (2000): 61-6. A. W. S. Cha et al, Foreign DNA transmission by ICSI: injec-tion of spermatozoa bound with exogenous DNA results in embryonic GFP expression and live Rhesus monkey births, Molec. Hum. Repro., 6 (2000): 2633.
265
M. Seielstad, E. Minch i L. L. Cavalli-Sforza, Genetic evidence for a higher female migration rate in humans, Nature Genetics, 20 (1998): 278-80. O. Semino et al, The genetic legacy of Paleolithic Homo sapiens sapiens in extant Europeans: a Y chromosome perspective, Science, 290 (2000): 1155-9. M. P. H. Stumpf i D. B. Goldstein, Genealogical and evolutionary inference with the human Y chromosome, Science, 291 (2001): 1738-42. P. Underhill et al., Y chromosome sequence variation and the history of human populations, Nature Genetics, 26 (2000): 358-61. J. F. Wilson et al., Genetic evidence for different male and female roles during cultural transitions in the British Isles, Proc. Natl. Acad. Sci. USA, 98 (2001): 5078-83. 9. Polimorfna perverznost T. Birkhead, Promiscuity: An Evolutionary History of Sperm Competition and Conflict (London: Faber, 2000). A. Cockburn, Evolution of helping behavior in cooperatively breeding birds, Ann. Rev. Ecol. Syst., 29 (1998): 141-77. A. F. Dixson, Primate Sexuality: Comparative Studies of the Prosimians, Monkeys, Apes and Human Beings (Oxford: Oxford Univ. Press, 1998). M. Eens i R. Pinxten, Sex role reversal in vertebrates: behav ioural and endocrinological accounts, Behav. Processes, 51 (2000): 135-47. M. Emond i J. Scheib, Why not donate sperm? A study of potential donors, Evol. Hum. Behav, 19 (1998): 313-19. M. D. Jennions i M. Petrie, Why do females mate multiply? A review of the genetic benefits, Biol. Rev. Camb. Phil. Soc, 75 (2000): 21-64. T. L. Karr i S. Pitnick, Sperm competition: defining the rules of engagement, Curr. Biol, 9 (1999): 787-90. S. L. Klein, The effects of hormones on sex differences in infec tion: from genes to behavior, Neurosci. Behav. Rev., 24 (2000): 627-38.
266
J. C. Mitani, D. P. Watts i M. N. Muller, Recent developments in the study of wild chimpanzee behaviour, Evol. Anthropol., 11 (2002): 9-25. J. M. Plavcan, Sexual dimorphism in primate evolution, Ybk. Phys. Anthropol, 44 (2001): 25-53. A. C. Stone et al., High levels of Y-chromosome nucleotide diversity in the genus Pan, Proc. Natl. Acad. Sci. USA, 99 (2002): 43-8. R. Wrangham i D. Peterson, Demonic Males: Apes and the Origins of Human Violence (New York: Houghton Mifflin, 1996). 10. Marsovac na Veneri E. Aries, Men and Women in Interaction: Reconsidering the Differences (Oxford: Oxford Univ. Press, 1996). E. Badinter, XY: De l'identite masculine (Pariš: Odile Jacob, 1992). S. A. Berenbaum, Effects of early androgens on sex-typed activ-ities and interests in adolescents with congenital adrenal hyperplasia, Hormones Behav., 35 (1999): 102-10. T. Birkhead, H. Schwabl i T. Burke, Testosterone and maternal effects: integrating mechanisms and functions, Trends Res. Evol. Ecol, 15 (2000): 867. J. M. Dabbs i M. G. Dabbs, Heroes, Rogues and Lovers: Testosterone and Behavior (New York: McGraw-Hill, 2000). A. Fausto-Sterling, Sexing the Body: Gender Politics and the Construction of Sexuality (New York: Basic Books, 2000). J. N. Giedd et al., Brain development during childhood and adolescence: a longitudinal MRI study, Nature Neuroscience, 2 (1999): 861-3. S. Golombok i R. Fivush, Gender Development (Cambridge, Cambridge Univ. Press, 1994). B. Low, Why Sex Matters: A Darminian Human Behavior (Princeton: Princeton Univ. Press, 1999). M. J. Maynes et al, Gender, Kinship, Povoer: A Comparative Interdisciplinary History (New York: Routledge, 1996). L. Mealey, Sex Differences: Development and Evolutionary Strategies (San Diego: Academic Press, 2000).
269
C. L. Ridgway i L. Smith-Lovin, The gender system and interaction, Ann. Rev. Sociol., 25 (1999): 191-216. L. Stone, Kinship and Gender: An Introduction (Boulder: Westview, 1997). Koda: Porijeklo muškarca L. Bujan et al., Increase in scrotal temperature in car drivers, Human Reprod., 15 (2000): 1355-7. A. Cagnacci, N. Maxia i A. Volpe, Diurnal variation of semen quality in human males, Human Reprod., 14 (1999): 106-9. A. Clare, On Men: Masculinity in Crisis (London: Arrow Books, 2001). E. M. Crimmins i Y. Saito, Trends in healthy life expectancy in the United States, 1970-1990: gender, racial and educational differences, Soc. Sci. Med., 52 (2001): 1629-41. A. Hughes, How vulnerable is the developing testis to the external environment?, Arch. Dis. Childhood, 83 (2000): 281-2. D. S. Irvine, Male reproductive health: cause for concern?, Andrologia, 32 (2000): 195-208. N. Jorgensen et al., Regional differences in semen quality in Europe, Human Reprod., 16 (2001): 1012-19. S. Kraemer, The fragile male, Brit. Med. ]., 321 (2000): 1609-12. P. McDonough i V. Walters, Gender and health: reassessing pat terns and explanations, Soc. Sci. Med., 52 (2001): 547-59. T. CDowd i D. Jewell, Men's Health (Oxford: Oxford Univ. Press, 1998). C.J. Partsch, M. Aukamd i W. G. Sippell, Scrotal temperature is increased in disposable plastic lined nappies, Arch. Dis. Childhood, 83 (2000): 364-8. R. F. A. Weber et al., Environmental influences on male reproduction. Brit. J. Urol. Internat., 89 (2002): 143-8.
270
