Sophie Berg
Interneta do bračnog kreveta Vom Internet ins Ehebett
Ona je starija od trideset i pet godina i uspješna poslovna žena. Zar je stvarno ve ća vjerojatnost da te rastrga tigar nego da na đeš pravog muškarca? Rosalind Steinberg je odlu čila dokazati suprotno. Je li bar pravo mjesto za upoznavanje muškarca iz snova? Možda ga je bolje potražiti putem novinskih oglasa? Pomažu li savjeti iz ženskih časopisa i magazina blistavih naslovnica? Rosalind će naposljetku poslušati svoju stilisticu i savjetnicu za boje te krenuti u potragu pomoću Interneta. I zaista, prije no što se okrenula, u e-sandu čiću ima već trideset i šest pisama! S Bernhardom izmjenjuje misli "o Bogu i svijetu". No je li on onaj pravi? Ili je to možda Greg, arhitekt toplih, sme đih očiju s kojim provodi prekrasne dane u Be ču? Šteta je samo što je premlad za nju, a usto još i oženjen. No tada na scenu stupa Stefan, otmjen, samosvjestan, džentlmen od glave do pete svojih rukom šivanih cipela. Rosalind odlu či donijeti konačnu odluku. No, kako to obi čno biva, život sam donosi najvažnije odluke...
– Žena bez muškarca je kao riba bez bez bicikla. Gloria Steinem, ameri č ka ka feministkinja – Ako je ova reč enica enica toč na, na, onda za č uđ uju ujuće mnogo riba č ezne ezne za biciklom. – Sophie Berg
Napomena: Osobe i radnja ovog romana su izmišljene. Svaka sli č nost nost osobama koje žive ili su živjele (uključ uju ujući i autoricu©) potpunosti je slu č ajna ajna i posve nenamjerna.
I Kada dobro promislim, ve čer kada se moj život drasti čno počeo mijenjati bila je upravo ova: Donijela sam odluku i gorjela od želje da je objavim svojim dvjema prijateljicama. No morala sam se strpjeti još neko vrijeme. Konobar je Carli upravo znala čki servirao naru čeni Campari kada su se ulazna vrata – Roberta – naglo otvorila, a kroz njih je dolepršala Bea. Na sebi je imala ogrta č s prorezom do bedara koji je, kao i uvijek, bio crne boje. Oko vrata joj je lepršalo mnoštvo šarenih (vlastoru čno obojenih.) svilenih šalova. Ovoga su puta svi bili u crvenom tonu, koji je naglašavao njezinu kratko ošišanu kosu boje mrkve u čvršćenu velikom količinom gela. Užurbani je konobar u prolazu odnio ogrta č. Uočila nas je i mahnula nam uz glasni – Hej, najdraže moje! Nisam morala pogledati Carlu da bih shvatila kako je s negodovanjem podigla pravilno oblikovanu obrvu. Carla nije voljela glasne nastupe. Pogotovo Beine glasne nastupe. Tek kada je naša prijateljica stala tik do našega našega stola, pojavio se neupadljiv neupadljiv lik koji se skrivao iza njezinih širokih leđa. – Tu smo! – Bea nam je utiskivala prijateljske poljupce u obraze. – Oprostite na kašnjenju, ali opet nismo mogle prona ći taksi. Ovo je moja sestri čna Claudia. Odmah se vidi da smo u rodu, zar ne? Ne, nemojte ništa re ći. – Odmahnula je rukom. – Znam da nismo sli čne. Claudia je u najboljem slučaju kao pola mene. – Zvu čno se smijala kao da joj to uop će ne smeta. Mi smo je pak predobro poznavale da bismo se dale zavarati. Njezina joj je bujna figura bila bolna točka. – Nećete li sjesti? – Carla je pripalila cigaretu. – Bok svima, reklo je neupadljivo bi će. Privukla je posljednju slobodnu stolicu, objesila svoju pozamašnu crvenosme đu torbicu na naslonja č, sjela i promatrala nas puna iš čekivanja. Konobar je došao po narudžbe. – Smijem li...? – upita Bea kada je konobar ponovno žurno otišao prema kuhinji. Izvukla je cigaretu iz Carlinog paketi ća ne sa čekavši odgovor. – Prva danas. – Carla joj je pripalila bez komentara.
– Žena bez muškarca je kao riba bez bez bicikla. Gloria Steinem, ameri č ka ka feministkinja – Ako je ova reč enica enica toč na, na, onda za č uđ uju ujuće mnogo riba č ezne ezne za biciklom. – Sophie Berg
Napomena: Osobe i radnja ovog romana su izmišljene. Svaka sli č nost nost osobama koje žive ili su živjele (uključ uju ujući i autoricu©) potpunosti je slu č ajna ajna i posve nenamjerna.
I Kada dobro promislim, ve čer kada se moj život drasti čno počeo mijenjati bila je upravo ova: Donijela sam odluku i gorjela od želje da je objavim svojim dvjema prijateljicama. No morala sam se strpjeti još neko vrijeme. Konobar je Carli upravo znala čki servirao naru čeni Campari kada su se ulazna vrata – Roberta – naglo otvorila, a kroz njih je dolepršala Bea. Na sebi je imala ogrta č s prorezom do bedara koji je, kao i uvijek, bio crne boje. Oko vrata joj je lepršalo mnoštvo šarenih (vlastoru čno obojenih.) svilenih šalova. Ovoga su puta svi bili u crvenom tonu, koji je naglašavao njezinu kratko ošišanu kosu boje mrkve u čvršćenu velikom količinom gela. Užurbani je konobar u prolazu odnio ogrta č. Uočila nas je i mahnula nam uz glasni – Hej, najdraže moje! Nisam morala pogledati Carlu da bih shvatila kako je s negodovanjem podigla pravilno oblikovanu obrvu. Carla nije voljela glasne nastupe. Pogotovo Beine glasne nastupe. Tek kada je naša prijateljica stala tik do našega našega stola, pojavio se neupadljiv neupadljiv lik koji se skrivao iza njezinih širokih leđa. – Tu smo! – Bea nam je utiskivala prijateljske poljupce u obraze. – Oprostite na kašnjenju, ali opet nismo mogle prona ći taksi. Ovo je moja sestri čna Claudia. Odmah se vidi da smo u rodu, zar ne? Ne, nemojte ništa re ći. – Odmahnula je rukom. – Znam da nismo sli čne. Claudia je u najboljem slučaju kao pola mene. – Zvu čno se smijala kao da joj to uop će ne smeta. Mi smo je pak predobro poznavale da bismo se dale zavarati. Njezina joj je bujna figura bila bolna točka. – Nećete li sjesti? – Carla je pripalila cigaretu. – Bok svima, reklo je neupadljivo bi će. Privukla je posljednju slobodnu stolicu, objesila svoju pozamašnu crvenosme đu torbicu na naslonja č, sjela i promatrala nas puna iš čekivanja. Konobar je došao po narudžbe. – Smijem li...? – upita Bea kada je konobar ponovno žurno otišao prema kuhinji. Izvukla je cigaretu iz Carlinog paketi ća ne sa čekavši odgovor. – Prva danas. – Carla joj je pripalila bez komentara.
– Za nama je stresan dan, zar ne, Claudia? Pro češljale smo svu okolicu u potrazi za tim glupim kipovima s fontana. Jeste li znale koliko ih ima u našem okrugu? – Pripremam monografiju o ženskim kipovima na fontanama, objasnila je njena sestri čna, a onda odmah dodala: – 'Pripremati' možda nije prava rije č. Ja samo, takore ći, slikam. – Ne govori 'samo' strogo je prekine Bea. – U monografiji su slike najvažnije. Claudia ve ć tjednima putuje Njema čkom. Hajde, pri čaj! – Pa, uop će nije lako u ći u trag kipovima na fontanama. Onim pravima. U vodi čima se fontane rijetko spominju. Prepuštena sam, takore ći, slučaju i uputama stanovnika. Ne biste vjerovale na kakva se remek-djela može nai ći. – I od toga se može živjeti? – Carlino podru č je nije uzalud bila bila ekonomija. – Pa naravno, Claudia je po čela objašnjavati neo čekivano žustro. – To je jedan od projekata koje potiče EU. Razli čiti oblici prikazivanja žene na njema čkom govornom podru č ju, takoreći. – Claudia je prije tri godine objavila monografiju o španjolskim ladanjskim ku ćama. – Bea je imala osjećaj da mora svoju sestri čnu braniti od Carlina skepticizma. – O fincama na Balearima, da budem precizna. Dakle, o ladanjskim ku ćama i seoskim imanjima na Menorci, Ibizi i prije svega na Mallorci, ispravi je Claudia. – Naravno, samo one kuće koje su renovirale ili preuredile žene. – Naravno, potvrdi Carla s tragom sarkazma u glasu. – I time je ubrala svu silu nagrada za umjetnost, nadoda Bea. – Jednu, da budem precizna, iskreno ispravi sestri čnu. Pocrvenjela je i smetenim pokretom odmakla mišje-smeđu kosu s uskoga lica. – Stvarno? – promrmljala je Carla. – Ako Vas zanimaju ženski kipovi na fontanama, onda svakako morate u Grofigmain, mjesto odmah nakon granice s Austrijom. Austrija je tako đer zanimljiva za Vašu knjigu, ili se fontane smiju nalaziti samo u Njema čkoj? – rekla sam, iznenada se sjetivši jednog takvog kipa. Claudia je odmahnula glavom: – Ne, ne. Austrija tako đer dolazi u obzir. Pa to i jest njemačko govorno podru č je, takoreći. Bea se hihotala. – Po čemu je taj kip poseban? – Tamo se nalaze dvije ženske statue, okrenute le đima jedna drugoj. Ako se ne varam, voda teče ravno iz njihovih grudi. – To je zanimljivo, takore ći, reče Claudia puna entuzijazma. O či su joj počele sjati, a njena pojava odjednom više nije djelovala tako neugledno. Iz velike je torbice izvukla raskupusani notes. – Pa to je čudesno, re če Carla te nadoda zlo često se cerekaju ći: – Takoreći. Claudia nije obraćala pažnju na nju. Vrijedno je na papir švrljala bilješku. – Sada mi samo treba netko tko će me tamo odvesti. – Uzdahnula je: – Moj je automobil prije tjedan dana 'ispustio dušu', a u radionici ne znaju kada će ga opet dovesti u vozno stanje. – Bez brige, na ći ćemo nekog. Zbog čega imam toliko prijatelja? – Bea položi ruku na sestri čninu podlakticu. – Kao što znate, Claudia je odnedavno u gradu, a i rastavila se pred par mjeseci. – Muž i ja smo i dalje u prijateljskim odnosima, požurila je objasniti Claudia. – U vašem je braku problem vjerojatno i bio u tome što ste bili samo dobri prijatelji. Morate znati da je Claudijin bivši nekoliko godina mla đi od nje. A zbog njenih čestih putovanja... – Koja je dama naru čila Saltimbocca a la Romana? – upita konobar, upravo na vrijeme da spriječi Beu da nam ispri ča Claudijinu životnu pri ču. Nekoliko smo minuta jele u tišini, a potom je Bea opet progovorila. Okrenuvši se prema Claudiji, objašnjavala je odlu čnim glasom: – Sada ti moram bolje predstaviti moje prijateljice. Već sam ti mnogo pri čala o njima. One su gotovo moja druga obitelj. Ta poznajemo se još iz studentskih dana. Još otkad sam se prije gotovo dvadeset godina doselila s mrskoga podru č ja.
– Kakvi su tvoji špageti a la carbonara? – Carla je nabola komadi ć tune iz svoje salate. – Izgledaju primamljivo. No Bea se nije dala smesti: – Odli čni su. Carla ne voli kada se govori o njoj. – Široko se osmjehnula. – Ali moja sestri čna mora znati s kim se družim. Ipak je ona moja posljednja živa rođakinja. – Zaboravljaš moje roditelje i ujaka Hermanna iz Osnabriicka, savjesno je ispravi Claudia. – Osim tvojih roditelja i ujaka Hermanna, ispravi se Bea, ne obaziru ći se previše. – A sad me pusti da počnem. Ovo je, dakle, Carla Martens. Studirala je pravo. No to si sigurno i sama zaključila zbog njenog strogoga klasi čnog outfita. – Bea... Carlin prijeteći ton nije ni najmanje djelovao na Beu. – Carla je vrlo uspješna. Radi kod Moosburgera. Jesi li čula za Moosburger? Tvornica strojeva na rubu grada. Carla vodi prodaju. – Samo prodaju unutar Europe. – Opet 'samo', ljutila se Bea te je ukrala plošku krastavca iz Carline salate. – Gdje vam je samopouzdanje? Europa je dovoljno velika. Ukratko, Carla bi trebala postati član rukovodstva. Možeš joj već čestitati. Claudia očito nije poznavala tvrtku Moosburger. Svejedno je čestitala. – Carla je bila udana za Olivera Martensa. Njega pak sigurno znaš. No, ma znaš, poznat i na jet-set sceni omiljen estetski kirurg. Onaj koji je Sibylli Segler pove ćao grudi. Sibylle Segler, plavi topmodel. Ma to se vuklo po svim časopisima. Njih dvoje imaju osmogodišnju k ćer. – Doktor i topmodel? – Claudia je bila vidno zbunjena. – Doktor i Carla, naravno. Zove se Marie i jako je zgodna. Prava... – Bea, tvoji špageti se hlade, prekine je Carla s mukom se suzdržavaju ći. Kao što je bilo za o čekivati, Bea se sada okrenula k meni: – A ova elegantna dama ovdje je Rosalind Steinberg. Dr. med. dent., da budem precizna. Nažalost, ima tu staromodnu podignutu frizuru. Mogu govoriti koliko ho ću, ali je nikako ne mogu nagovoriti na šišanje. Slobodno mogu štedjeti riječi. – I ne samo te, mrmljala je Carla. – Ne pristaje svakome crvenonaran časta raskuštrana frizura, nisam se mogla suzdržati da ne primijetim. Bea se zvu čno nasmijala: – Tu imaš pravo. – Mahnula je konobaru: – Molim Vas, još jednu čašu ovog izvrsnog Chiantija! – Opet se okrenula k sestri čni: – Roli je stomatolog. Partnerica je u zajedničkoj ordinaciji koja jako dobro posluje. Iako joj nije uvijek bilo lako. Mora odgajati dvoje djece. Sama. Njen je muž Peter bio odvjetnik. Carlin kolega sa studija. Jesam li ti ve ć ispričala da je Peter poginuo pred gotovo tri godine u prometnoj nesre ći? Apsolutno strašna stvar. – Strašno, potvrdi Claudia pocrvenjevši. Nakratko je podigla pogled sa svog tanjura i uputila mi sažalan pogled. Takvih se pogleda rado odri čem. Bea je ponekad bila stvarno nepodnošljiva. Kad bi Carla sad izgubila živce i naredila joj da šuti, ne bih imala ništa protiv. Pogledala sam je tražeći pomoć, ali ona se šutke posvetila posljednjem zalogaju. Bea je nesmetano nastavila: – Sada su ve ć de čki. Sigurno sam ti ve ć spomenula da Roli ima blizance? Tim i Sebastian. Jednojajčani blizanci gotovo u dlaku jednaki. – To je uobi čajeno u jednojaj čanih blizanaca, dobacila je Carla. – Sada imaju šesnaest godina. Možeš zamisliti probleme s kojima se Roli svakodnevno mora nositi, pričala je dalje Bea. Claudia, koja, koliko znam, nema djecu, o čito nije mogla zamisliti te probleme. Ipak je kimnula hrabro se smješkaju ći. – O, mnogo hvala! – Bea je otpila velik gutljaj Chiantija kojega je konobar upravo bio stavio pred nju. – Carla ima vrlo zanimljivog de čka. Njega svakako moraš upoznati. Možda može sponzorirati jedno od tvojih predavanja. On je velika zvijer u banci...
Zaprepašteno je ušutjela. Carla je smatrala da je sad dobar trenutak da zaboravi damske manire i da snažno šutne Beu u cjevanicu. To ve ć stvarno nije bilo normalno. Što li je bilo Bei? Glupača je lako mogla spomenuti Konradovo ime. I odjednom je neupadljiva sestri čna mogla poznavati Konradovu ženu. Prije no što bi se Carla okrenula, imala bi za vratom probleme koje nikako nije željela. Kao što joj ih ni ja nisam željela. Bea je pod stolom trljala bolno mjesto. Razumjela je razlog udarca i sada je prijateljici dobacila pogled pun molbe za oprost. – A Vi također dolazite s podru č ja Ruhra? – pitala sam, ne bih li iznenadnu tišinu prekinula neutralnom temom. Nismo dugo ostale, iako se Bea nadalje suzdržavala te je ve čer protekla u harmoni čnom brbljanju. Otpratile smo Claudiju do stajališta taksija koje se nalazilo samo nekoliko metara niz ulicu. – Sretan povratak, sestri čnice, Bea je poljubi u oba obraza, – i ne brini. Na ći ću nekoga tko će s tobom pro češljati okolicu. Visoko podignuvši ovratnike ogrta ča, šutke smo požurile prema mojem automobilu parkiranom u obližnjoj sporednoj ulici. Snijeg koji je padao cijeli dan ustupio je mjesto neugodno jakom vjetru koji nam je neprijateljski puhao u lice. Carla je na crvenkastozlatnu kosu navukla široku crnu traku. Ja sam nosila ugodno toplu krznenu kapu za koju je Carla smatrala da mi ne pristaje. Bea se smrzavala bez šešira. Konačno smo bile same! Pravi trenutak da im iznesem svoj plan! Što li će misliti o mojoj ideji? Hoće li smatrati da je još prerano? Možda Carla misli da je ionako bezizgledno. Ona i sama ima poneko iskustvo... Bolje bih se osje ćala da i sama nisam gajila tolike sumnje. Duboko sam udahnula. – Cijelu vam večer želim reći, započela sam, u nekoliko rutinskih poteza izvukavši automobil s parkirnog mjesta, – da sam donijela odluku. – O jojoj, Bea je okrenula o čima, – primjećuješ li, Carla? Glas joj zvu či bezazleno, ali dramatičan uvod upu ćuje na nešto vrlo zna čajno. Carla se udobno smjestila na stražnjem sjedištu te se sada znatiželjno nagnula prema naprijed: – Konačno ćeš reći Hubertu da mora iseliti iz tvoje ku će? Bea se zvonko nasmijala. Sigurno je smatrala da bi mi život bitno olakšalo kada mi svekar ne bi stalno bio u blizini. Nije bila u krivu. Nije se radilo o tome pa sam odmahnula glavom: – Ne, ništa tako drasti čno. Iako, kad dobro razmislim, to bi mogla biti posljedica moje odluke. Prijateljice su se zbunjeno gledale: – Možeš li nam to možda pobliže objasniti? – Odlučila sam potražiti muškarca. Činilo se da su obje stvarno oduševljene tom idejom. Nijedna nije spontano izrekla moje sumnje. Svejedno mi se nije svidjelo ono što sam čula. – Bravo! To je dobra novost, veselo re če Carla, – krajnje je vrijeme da uz sebe opet imaš muškarca. Tvoji sinovi tako đer trebaju muškog sugovornika. Hubert sa svojim staromodnim stavovima sigurno nije idealan uzor... Zakočila sam refleksno, bez upozorenja. Nisam morala zaustaviti samo automobil nego i ovakav na čin razmišljanja. – Neka vam jedno bude jasno, rekla sam neobi čno žestoko. – Muškarca tražim za sebe. Za izlaske i razgovor. Ne tražim hranitelja i obiteljskog taticu! Zar stvarno mislite da tražim muškarca koji će se miješati u odgoj moje djece? Ne mislite valjda to ozbiljno? – Nisam se mogla smiriti. – Zapravo tražim ljubavnika, dodala sam. Čak je i meni ovo zazvučalo poprilično tvrdo. – Neka ti bude, re če dobro raspoložena Bea. Kao da ona može na to utjecati. – U redu, složila se Carla sa zadnjeg sjedišta. – A kako misliš svoju odluku provesti u djelo? Provesti u djelo? Tipi čno za Carlu. Uvijek želi sve odmah izvesti na čistac. Ponosila sam se zbog činjenice da sam uop će donijela odluku. Zato sam samo neodre đeno slegnula ramenima: –
Ima dovoljno barova koji vrve samcima, rekla sam nemarno. Upravo sam pro čitala članak o tome u prilogu jednih novina. – A da? – Carla nije bila uvjerena. – Ali ne samcima od preko četrdeset, ubacila se Bea. – ...visoko obrazovanim, dodala je Carla. Aha, dakle tu su, moje vlastite sumnje. Ali kad sam ih čula iz tuđih usta, morala sam im proturječiti. Nisam željela da mi njihov skepticizam sve pokvari. – Vidjet ćete. Naći ću prikladan bar... – ...i tamo ćeš sjesti za šank i pjevušiti: 'Hey, slatki ću!', drsko dometne Bea. – Tamo skreni desno na semaforu, zapovjedila je Carla otraga. Poslušala sam. – Tako, a sada samo desno. Imaš sre će, naprijed je slobodno parkirno mjesto. Brzo, dok ti ga netko ne zauzme. Učinila sam kako mi je rekla, osje ćajući se sve ne-ugodnije. Carlin odlu čan ton nije slutio na dobro. – I, što ćemo tu? – okrenula sam se prema Carli. – Planove odmah treba provesti u djelo, objasnila mi je gospo đa voditeljica prodaje za Europu i energi čno otvorila vrata. Hladan je zrak prostrujao unutrašnjoš ću. – Kao što vidiš, preko puta se nalazi bar. 'Monte'. Oni imaju nadasve odgovaraju ći šank. Carla je upravo izašla i zalupila vratima. Nas dvije smo požurile i slijedile je. – Stvarno mislite da je danas pravi dan za to? – Jedno je bilo smisliti plan, ali zar se odmah mora baciti na njegovo provo đenje?! – Danas, kao i bilo koja druga ve čer, Carla zavu če ruke u kožnim rukavicama u džepove ogrtača. – Dakle, hajde vas dvije. – Roli, mislim da bi bilo bolje kad bi to krzneno čudovište ostavila u automobilu, predloži Bea. Poslušno sam bacila krznenu kapu na voza čko sjedište. Zaklju čala sam i slijedila prijateljice u no ć. Odlučno su se uputile prema osvijetljenim ulaznim vratima. Bea je s odobravanjem zaključila kako je – Monte – dobar izbor jer nema portira. – Tko zna bi li ga pogled na nas razveselio, nabrala je čelo. – Danas pružamo vrlo neobi čnu sliku, drage moje. Tri žene u ranim četrdesetima, jedna strogo poslovnog stila, druga je nevoljko slijedi odjevena u staromodan ogrta č od pliša i s kosom dignutom u pun đu. Ova posljednja bila sam ja. Činjenica da Bea nije imala dlake na jeziku djelovala je stvarno ohrabrujuće. Začudo ovaj put nije komentirala svoju prekomjernu težinu. Carla me energi čno gurnula u foaje. – Bolje da ne primijete da smo zajedno. Tri žene za jednim stolom, tako nećeš imati ni najmanje šanse da upoznaš nekoga. Ideja mi nije djelovala nimalo privla čno. Osjećala sam se neugodno i kada sam sama ulazila u kafić. Pogledala sam Beu traže ći pomoć. – Kad ima pravo, ima pravo, potvrdi ova neumoljivo. – Sjedni za šank, naredila je Carla. – Slijedit ćemo te za par minuta. Na ći ćemo mjesto odakle te dobro vidimo. Ako dobro krene i zapo čneš razgovor s nekim muškarcem, izgubit ćemo se u vidu magle. Ne brini za nas, uzet ćemo taksi. Otvorila je vrata lokala. Do nas je doprla glasna glazba. Sada više nije bilo povratka. Ni u kom slučaju nisam htjela ispasti kukavica. To je naposljetku bila moja ideja. Carla je zatvorila vrata za mnom. Tako sam, dakle, stajala na ulazu na maloj platformi. Do lokala je vodilo nekoliko stuba. Činilo mi se kao da sam izložena na pladnju. Promatralo me je desetak pari o čiju. Glazba je bila izuzetno glasna. Tutnjava koju sam ve ć čula iz CD-playera mojih sinova. A ni publika se nije činila mnogo starijom od njih. Sve mladi ći i djevojke s nenavršenih dvadeset, u što sam se mogla kladiti. Tu i tamo su se u gomili miješali muškarci mojih godina. Pokušavali su pri ći djevojkama koje bi im lako mogle biti k ćeri. Svi su separei bili zauzeti. Ve ćina se prisutnih probijala uz njih sa šarenim pi ćima u jednoj i cigaretama u drugoj ruci. Činilo se da gotovo
nitko ne razgovara. Što bi uz ovakvu buku ionako bilo besmisleno. Zašto su svi buljili u mene? Osjećala sam kako me hvata panika i steže me u grlu. Nisam pripadala ovdje. Srećom, odmah do ulaza nalazio se ženski toalet. Nestala sam unutra i duboko udahnula. – René je zakon, pisalo je na vratima. Ispod toga se nalazio broj ženske ku će. A onda sam odjednom začula poznate glasove. Zid koji je WC dijelio od lokala izgledao je čvrst, dok je onaj prema foajeu o čito bio od drva. – Pff, duboko je udahnula Bea, – misliš li da je ovo dobra ideja? Činilo se da Carla razmišlja. – Vjerojatno će se razočarati, ali je barem pokušala. – Trebale smo je dotjerati, primijeti Bea. – Nema baš neke šanse u ovom izdanju. E, ovo je bilo zanimljivo. Carla se tiho nasmijala: – Dotjerati Roli? Roli? Jesi li je ikada vidjela dotjeranu ili barem malo ušminkanu? Sjeti se kad smo imale dvadeset godina. Sve smo nosile tirkiznoplavi makeup i dugu raspuštenu kosu. Nosile smo minice koje su nam jedva pokrivale ga ćice. Rosalind je već onda nosila suknje do ispod koljena. – Tada su se zvale midi. – Točno, midi. A još ih i sada nosi. Samo je promijenila boju. Nije li nekad bila ona odvratna crveno-ljubičasta... – Aubergine. – Točno, aubergine. Sada su bež-sme đe. A i kosu je ve ć onda čedno podizala. Instinktivno sam opipala glavu. Što ne valja s mojom frizurom? – A ipak je upecala Petera Steinberga. San svih studentica... – ...na kojeg smo se sve palile, potvrdi Carla. Ma vidi ti to! Što li se sve dozna iza zida WC-a. – Možda Rosalindin pristup nije posve pogrešan. – Misliš da bih imala više šansi kad bih i ja podigla kosu? – Carlin je glas bio mješavina skepse i ruganja. Još sam bolje na ćulila uši. Otkada je Carla u potrazi za princem na bijelom konju? – Otkada si ti u potrazi za princem na bijelom konju? – Draga Bea mi je uzela rije č iz usta. – Zar više nisi zadovoljna dobrim starim Konradom? – Može li se ikad biti potpuno zadovoljan? – neodre đeno odvrati Carla. Naravno da nije bila zadovoljna Konradom. Prije svega činjenicom da je oženjen i da ima kćer Marijine dobi. Kao ni time što je njegova žena nedavno izrazila želju za još jednim djetetom. Konrad nikad ne će napustiti svoju obitelj. No. Carla takvo što nije ni željela. Koliko sam je poznavala, ljutilo ju je što ga ipak nije bila u stanju napustiti. No Carla ne će o tome razgovarati s Beom, pogotovo ne pred vratima lokala. – Hej, koliko ti treba! – Neka je nestrpljiva ruka prodrmala kvaku mojih vrata. – Mislim da bismo trebale u ći, čula sam kako govori Carla. Krajnje je vrijeme da napustim svoje tajno skrovište. Utrčala sam prijateljicama ravno u naru č je dok su još bile na ulazu pokušavaju ći me pronaći u mnoštvu. Ni one nisu izgledale oduševljeno. Ništa me više nije moglo zadržati u toj zadimljenoj rupi. – Idemo! – Carla me uhvatila za rukav: – Što se dogodilo? Trebala si nas čekati za šankom. Ne zaustavljaju ći se, izišla sam u foaje. – Za šankom nije bilo mjesta. Stajalo se u tri reda. – Da, i? To je danas uobi čajeno. Na svijetu je sve više ljudi i svi se žele zabaviti. – Zabaviti?! – E, ova ti je dobra. – To nikome nije zabavno. Znaš li uop će koliko ovi unutra imaju godina? Većina nije starija od šesnaest. Mogla bih im biti majka, a tako sam se i osje ćala. – Kopala sam po torbici traže ći ključeve automobila. – A tek glasna glazba. Ne može se razgovarati. – Roli, u ovakav bar nitko ne ide razgovarati. Ide se plesati, zavoditi, pokazati se...
– Ha, zavoditi! Koga bih ovdje trebala zavesti? Ovo su napola djeca koja bulje uokolo kao telad u šarena vrata. Polugluhi od glazbe, poluslijepi od dima. Zatupljeni od alkohola. Slabo mi je kad pomislim da u zadnje vrijeme moji dečki sve češće zalaze u ovakve lokale. – Ne misli uvijek na de čke i ne ponašaj se kao lavica koja štiti mlade, uzdahne Carla. – Radi se o tebi. Ti želiš na ći novog partnera. Nikad ne ćeš izgledati zavodljivo dok su ti u mislima samo djeca. A zavodljivost je nužna ako želiš imati uspjeha kod muškaraca. – Moguće, rekla sam ja, lavica. Trudila sam se povratiti smirenost kojom sam se ina če tako ponosila. – Ali sad želim ku ći.
II Nedjelja je bila jedini dan u tjednu kada se na zajedni čkom doručku okupljala – cijela obitelj. Našli bismo se u mojoj dnevnoj sobi koja je bila dovoljno velika za ogroman stol od bukovine. Za njim su se bez problema mogli okupiti svi članovi obitelji kao i dragi gosti. Ljeti bi široka vrata s bijelim pre čkama bila širom otvorena, pružaju ći pogled na mali vrt ispred ku će s kratko podšišanom travom i gredicama cvije ća koje je Tim s ljubavlju njegovao. Tada bi gusta živica bila zelena i ne bi propuštala znatiželjne poglede susjeda koji bi mogli omesti idilu nedjeljnoga doručka. Ali još nije bilo ljeto. Bio je po četak veljače. Jutro je kao i prethodnih dana osvanulo sivo i oblačno. Vremenska prognoza nije obe ćavala poboljšanje za sljede ći tjedan. Ve ćina je grmlja i živice bila ogoljela. Osim nekoliko usamljenih visibaba, nigdje nije bilo ni traga cvije ću. Posuđe je upravo bilo sklonjeno sa stola. Oslonivši se lijevim laktom na stol, zamišljeno sam gledala uokolo. Grickala sam nokat palca, kao i uvijek kada sam, izgubljena u mislima, buljila preda se. Navika koja bi Petera svaki put natjerala na ljutit komentar: – Linda, nisi više beba. – Peter. Naravno da me je ponekad živcirao. Pa ipak, ima dana kada mi jako nedostaje. Njegov mi osmijeh nedostaje i nakon više od dvije godine od njegove smrti. Nedostaje mi i njegov ozbiljan pogled kada bi se zamislio nad nekim problemom. Njegova oštroumnost. Njegove šale. Njegov prijateljski odnos sa sinovima blizancima. Njegov ponos. Njegov stil. Naravno da je bio arogantan. Nepodnošljivo arogantan kada je to htio. Kada samo pomislim na njegove sva đe s Beom. Bili su to pravi jezi čni dvoboji. Bilo je dosta da se njih dvoje susretnu, i ve ć bi praskalo. Iskra je bila dostatna za eksploziju. Ne radi se o tome da Peter nije volio Beu. Dražila ga je njena samostalnost. Samorazumljivost s kojom je pristupala muškarcima. Nedostatak suzdržanosti. Potpuni nedostatak onoga što je za njega predstavljala – ženstvenost: sve odlike dame, ranjivost, odre đena sramežljivost pred nepoznatim, traženje zaštite i spremnost na ugađanje. Bea nije imala ni trunke tih osobina. Pogledala sam Carlu. Upravo je češljala crveno-plave kovr če svoje kćeri. U kutu usana visjela joj je srebrna kop ča koju će pričvrstiti na Marijin potiljak. Peter i Carla su se odli čno slagali. Bila je elegantna, njegovana, a budu ći da je bila unuka bake iz Istočne Pruske, uvijek je gospodarila svojim mislima i osje ćajima. Dama od vrha crveno-zlatne paž frizure pa do peta njenih finih salonki od 300 €. Možda bi Carla i Peter bili mnogo bolji par. Nije li i sama rekla Bei da se palila na njega? Morala sam se nasmiješiti. Kako neobičan izraz iz Carlinih otmjenih usta. Bila sam ponosna što su tolike prelijepe žene salijetale Petera kao što mušice lete oko svjetla. Od malih je nogu bio navikao da ga svi vole. Tamna kovrčava kosa, velike tamne o či, 'oči kao u srne', kako je njegova mama (s naglaskom na drugom – a") neprestano ponavljala. Njegov pobjedni čki osmijeh. Privlačio je svakoga tko bi ga pogledao. To se nije odnosilo samo na njegovu mamu nego i na njegovu tada još živu baku (naravno, tako đer s naglaskom na drugom – a") s maj čine strane. Odnosilo se to i na tetke i učiteljice. No nisu samo žene voljele Petera Steinberga. Svojim je šarmom, ambicioznoš ću i
samorazumljivošću kojom je oblikovao svoj život privla čio i rođake, učitelje i prijatelje (kojih je bilo bezbroj). Činilo se da jedino Hubert ne pristaje posve u tu sliku. Hubert Steinberg, strogi otac. Sin časnika. Unuk časnika. Rodio se neposredno pred Drugi svjetski rat. Njegovi su bili vrlo pobožni katolici i svim srcem mrzili su nacisti čki režim. Hubert je imao sedam godina kada je završio rat. Izrastao je u muškarca čvrstih stavova i svjesnog svojih dužnosti. Njegov se otac nikada nije vratio iz ruskoga zarobljeništva. On sam je pak, osim nekoliko unutarnjih i vanjskih krhotina, bezbolno preživio rat. Uspio je maturirati iako su majka i on živjeli u oskudici. To ga je kasnije ispunjavalo s onoliko ponosa koliko ga je u majke izazivao srne ći pogled njezina sina. Imao je sre će i zaposlio se u maloj tvrtki koja je proizvodila juhe u konzervama. Radio je marljivo i neumorno te napredovao, ali nikada ne bi bio dosegnuo visoku poziciju da jednog dana nije upoznao Konstanzu, ljupku k ćerku vlasnika tvrtke. Nikad mi nije bilo jasno što je razmaženu kćer poduzetnika navelo da se zaljubi u Huberta. No ipak se dogodilo. Zaru čili su se i vjenčali nakon godinu dana. Za nekoliko je godina Hubert od tasta preuzeo posao, što je rasrdilo Konstanzinog mla đeg brata Felixa koji se otada brinuo za novootvorene pogone u Italiji. Tvrtka je postala ugledna i ostvarivala dobar prihod. Sin jedinac rodio im se u drugoj godini braka. Sin, muški potomak i nasljednik. Nazvali su ga Peter, po u me đuvremenu preminulom djedu. Peter, kojeg su svi voljeli i divili mu se. Onaj koji je ispunio sva nadanja i izrastao u privlačnog mladog muškarca. Onaj koji je studirao i doktorirao pravo. Huberta je akademski život sina koji je njemu samom bio uskra ćen ispunjavao radoš ću i zadovoljstvom. Peter je ubrzo postao mla đi partner u vrlo uglednom odvjetni čkom uredu Berendt & Ployer, a Hubertova bi sreća bila nepomu ćena da Peter nije sreo mene, nevoljenu snahu. Uzdahnula sam i pogledala svekra. Svake bi se nedjelje nakon doru čka povukao u naslonja č pokraj kamina i detaljno prou čavao vikend-izdanje novina. Tko bi pomislio da ćemo jednom živjeti zajedno. Bez mame kao štita me đu nama. Bez Petera, odnosno razloga zbog kojeg uop će imamo posla jedno s drugim. Peter i ja smo se upoznali na jednoj studentskoj zabavi. Tada sam imala dvadeset, a on dvadeset i dvije godine. Glazba je bila glasna, atmosfera opuštena. Upravo sam se bila probila do improviziranog šanka ne bih li se kroz gužvu dokopala hladnog, osvježavaju ćeg pića kadli se na moje rame spustila ne čija ruka i nepoznat me glas upitao: – Ja ću ti donijeti. Što želiš? – Sirom otvorenih očiju gledala sam kako se pred mladi ćem mnoštvo razdvaja. Vratio se s dvije čaše za tren oka. Peter Steinberg mi je pokazao mrvicu svog talenta. Nikoga nije čudilo što sam se na licu mjesta zaljubila u njega. No svi koji su nas poznavali čudili su se što se sljede ćih tjedana i mjeseci nije odvajao od mene. Naravno, najviše sam se čudila ja sama. Peter je bio iz imu ćne obitelji, a ja iz siromašne. Bio je snalažljivo dijete velegrada, a ja sramežljiva, pomalo zatvorena djevojka iz provincije. Imao je razmaženu mamu (naglasak na drugom – a, molim lijepo) za kojom je uvijek lebdio dašak Chanela No. 5, a ja zabrinutu, poslom izmoždenu samohranu majku koja je mirisala na biljni sapun i jeftine cigarete. Bio je u središtu pažnje svoje obitelji, a ja starija sestra malog napornog brata. Za njega je studij bio samo po sebi razumljiv korak na unaprijed isplaniranoj ljestvici uspjeha, a za mene znak tvrdoglavosti i slobode koji sam si mogla priuštiti zato što sam za vrijeme praznika u stri čevoj gostionici teglila na desetke krigli piva. Peter je imao ravnomjerne crte lica, gr čki profil i oči kao u srne; moje oči nisu upadljive, a usto ih skrivaju nao čale za kratkovidnost. A moj je profil užasan. Nos mi nije zakrivljen, ve ć je jednostavno velik, širok i duga čak. Moj brat Heinrich je davno izmislio pjesmicu kojom je potkopavao moje samopouzdanje: – Dok momci bježe ći jure, Rosina kljuka im domahuje. Svaki put kada bi izgovorio tu re čenicu, a govorio ju je često, moje je samopouzdanje sve više tonulo. Mrzila sam ga zbog toga. Rastužilo bi me što se majka svaki put glasno smijala
glasom uništenim brojnim cigaretama. Ve ć dugo nisam vidjela Heinricha. Postao je policajac i dijeli pravdu negdje u Schwarzwaldu. – Gospode Bože, Rosalind! Možeš li ve ć jednom svom sinu re ći da mora sjediti uspravno? Ne može se tako ponašati za stolom. – Hubertove su me oštre rije či trgle iz razmišljanja. Moj je svekar spustio novine i prijekorno me gledao. Nao čale za čitanje ljuljale su se na zlatnom lančiću nad tamnoplavim puloverom bez rukava. Stresla sam se s osje ćajem krivnje. Moji su sinovi najčešće reagirali opuštenije. – Molim te, eda, možeš nam sam re ći, odvrati Sebastian i ustane nakon što je pod stolom upecao papu če. Pograbio je walkman i ugurao slušalice u uši: – Dobra zabava, ljudi. Odoh do Jordyja vidjeti što je u planu. Ideš, Time? Ovaj je začudo odmahnuo glavom. – Samo idi. Moram još u čiti zemljopis. Znaš da je učiteljica za sutra najavila ispit o skandinavskim zemljama. – Skandinavske zemlje su važan dio Europe, objašnjavao je Hubert. – Znate da me Sjever, a prije svega Švedska, posebno privla či. Dođi sa mnom, Time, dolje u stanu imam nekoliko monografija o Skandinaviji. To obavezno moraš vidjeti. Tim je bratu dobacio zna čajan pogled. – Ne ću stići do sutra, eda. Sebastian je potisnuo smijeh. Tim i dobrovoljno u čenje nečega što se izri čito ne zahtijeva u školi? Nezamislivo. U čitelji su bili zadovoljni kad bi nau čio minimum gradiva. Tim je sigurno bio inteligentan kao i njegov brat. No učenje ga je, za razliku od brata, rijetko oduševljavalo. Njegovi su talenti ležali u izvanškolskim aktivnostima, kako je neumorno objašnjavao. Hubert se opet posvetio čitanju. Koliko god je bio strog prema meni, toliko je bio blag prema unucima. Otpočetka im je, doduše, zabranio da ga zovu – deda. – Smekšan – izraz nedostojan odraslog muškarca. Ustrajao je na – djede. Dok su dje čaci učili govoriti nastalo je – eda, i tako je i ostalo. Dečki su bili povod našeg vjen čanja pet godina nakon upoznavanja. Činjenica koju mi Hubert nikad ne će oprostiti. Njegov je sin mogao imati najljepše žene. Bogate žene iz uglednih obitelji. A Peter se morao zadovoljiti sa mnom. Samo zato što sam mu na vrat natovarila čak dvoje djece i time ga ulovila u zamku. Seljan čica nije čak imala ni pristojan miraz, dok bi drugi očevi bili spremni opremiti svoje k ćeri primjereno svom statusu. – Najmanje sa stotinu deva, kako je jednom prezirno primijetila Bea. Hubert nije volio Beu. Nije volio mene. No svojim unucima nije mogao odoljeti. Što su bili stariji, to su više osvajali njegovo srce. Bio je ponosan na Sebastianova postignu ća, a Timu je opraštao sve nepodopštine jer ga je svojom radoš ću i šarmom podsje ćao na Petera. – Marie, grozno izgledaš kad se tako ulickaš. – Sebastian je upravo išao prema vratima. – Sebastiane! – povikala sam zaprepašteno. Samo da ne bude pla ča! Što li se dogodilo mom inače razboritom sinu. Dobro se slaže s Marie i zna da se u posljednje vrijeme vrije đa na svaku sitnicu. Začudila sam se kad se Marie nije uvrijedila. Okretala se i vrtjela tako da su letjeli i suknjica i konjski rep. Ina če je bila sportski tip i nosila prakti čne traperice. Svaki drugi tjedan pretvarala se u pristojnu princezu. – Tata voli kad se lijepo uredim za njega, okrenula se prema Timu koji se dosad nije obazirao na nju, – a lijepa sam, zar ne, Time? – Nije loše, nakratko je podigao pogled s bilježnice. – Još bi moglo biti nešto od tebe. Marie je to shvatila kao kompliment. – Pa, kad je za taticu, onda je naravno sve jasno, promrmljao je Sebastian, mahnuo i zatvorio vrata za sobom. Ni on ni Tim nisu podnosili Marijinog oca Olivera Martensa, ali su bili dovoljno pristojni pa nisu dopustili da Marie to primijeti. Opet sam pogledala uokolo. Postali smo prava velika obitelj. Kako je samo bilo druga čije kada smo Peter i ja pred više od šesnaest godina, odmah nakon vjenčanja, uselili ovamo. Ku ća je pripadala Peterovoj vremešnoj teti, sestri njegove pokojne
bake. Ona je u to vrijeme s njegovateljicom živjela u stanu u suterenu. Taj stan nije imao prozore koji gledaju na ulicu, ali je zato imao mali vrt iza ku će. Mi smo se uselili u stan u prizemlju. Stan u potkrovlju bio je iznajmljen jednom starijem bra čnom paru. Kako je ovdje u to vrijeme bilo tiho. No onda su došli blizanci, a s njihovim se dolaskom u staru vilu vratila živost. Teta je ubrzo umrla i ostavila Peteru ku ću. Stari bračni par se nakon nekoliko godina odselio u dom za umirovljenike. Objasnili su mi da im je penjanje stubama postalo prenaporno, ali njihovoj je odluci zasigurno doprinijelo i divljanje blizanaca i njihova ljubav prema glasnom slušanju glazbe. Nekako je u isto vrijeme Peterova mama umrla od raka, a Hubert je ostao sam u ogromnoj kući smještenoj na terenu tvrtke. On je, doduše, i dalje bio direktor, ali jedini nasljednik je bio mamin brat Felix. Felix se vratio iz inozemstva i svom se silom želio riješiti mrskoga šogora. Namamio je radnike obe ćanjima, opozivao Hubertove odluke i iza leda mu se nalazio s važnim poslovnim partnerima. Svi oni koji su godinama teško izlazili nakraj s Hubertovim autoritativnim načinom rada, sada su širom otvorenih ruku do čekali Felixa. Hubert je uvidio da ima sve manje utjecaja. Proveo je sate kod svog odvjetnika razmišljaju ći o pravnim koracima koje bi trebao poduzeti protiv omraženog šurjaka. Na koncu je ipak pobijedila briga obojice za ugled tvrtke i obitelji. Nagodili su se izvan suda. Hubertu je ispla ćena otpremnina, a kroni čne je bolove u kralježnici iskoristio kao povod da u pedeset i osmoj godini ode u preuranjenu, ali potpuno zasluženu mirovinu. Naravno da više nije mogao ni želio živjeti na posjedu tvrtke. Razgovarao je sa svojim sinom koji nije imao primjedbi. I prije no što sam se okrenula, Hubert se uselio u stan u suterenu. Peter je naravno pretpostavio da ću se složiti. A jesam li mogla odbiti starog usamljenog čovjeka kojemu su na ružan na čin oteli životno djelo? Ne baš. Ipak sam neko vrijeme bila prili čno ljuta. Suživot nije prolazio bez trzavica, ali nije bilo ni tako loše kako sam se bojala. Hubert ni u kom slučaju nije želio sa mnom, nevoljenom snahom, imati posla više nego što je bilo nužno. Tako mi nije bio na teret. Za njegovo se ku ćanstvo brinula njegova doma ćica. Učlanio se u šahovski klub i ostao vrijedan rotarijanac te uživao sudjeluju ći na brojnim okupljanjima i putovanjima koja je organizirao klub. Ako smo Peter i ja željeli iza ći, bez ustručavanja je preuzimao ulogu babysitterice. Pritom je unucima posve ćivao svu pažnju i vrijeme koje je zbog karijere morao uskratiti svom voljenom sinu. Tako je neko vrijeme nas petero živjelo u staroj vili. Stan u potkrovlju bio je prazan i služio dečkima kao dodatni prostor za igru. A tada je, prije dvije godine, došao onaj četrnaesti rujan. Tek sam popodne morala biti u ordinaciji. Dečki su bili u školi, a ja sam upravo bila raspremala ostatke doru čka sa stola. Čudno, još uvijek se sje ćam kako je stol izgledao. Set od pru ća. Posude s decentnim cvjetnim uzorkom koje smo dobili od mame kao vjen čani poklon. Ostaci marmelade na noževima, otisak ruža na mojoj šalici. Peter je na tanjuru ostavio malo šunke. Kao i uvijek, bio je preužurban da bi mirno započeo dan. Šalica jake, crne kave, brzo prelistavanje novina, nekoliko zalogaja na koje sam ga natjerala. U jedanaest sati morao je biti u gradu udaljenom više od stotinu kilometara. Neki važan sastanak s nekim važnim klijentom. Peter mi nikad nije govorio mnogo o svom poslu. – Bok, Linda. – Izvježbanim potezom dohvatio je kožnu aktovku. Provjera u ogledalu. Brzo popravljanje kravate. Brz poljubac. – Ne zaboravi da imamo karte za kazalište ve čeras. – Bez brige, vratit ću se na vrijeme. Bio je ponosan na nizak sportski auto. Nije bio crvene boje, jer takve su tada svi imali. Nije bio ni metalik siv; to mu se činilo pretjeranim. Ne, bio je tamnoplav, zagasit kao i brujanje motora. Kad je zazvonio telefon, nisam se žurila javiti. Prvo sam odnijela poslužavnik u kuhinju i pospremila maslac u hladnjak. Nisam o čekivala poziv. Kasnije su me često pitali jesam li imala
kakav predosje ćaj. Neobičan osjećaj kad sam dotakla slušalicu. No, uz najbolju volju, nisam ništa predosjetila. Nisam čak ni posumnjala da bi se Peteru nešto moglo dogoditi. Uvijek je bio tako jak i nepovrediv. Dijete sre će kojemu je sjekira pala u med... – Bolnica Sankta-Barbara, sestra Doris pri aparatu. Jesam li dobila gospo đu Steinberg? Suprugu doktora Petera Steinberga? Potvrdila sam i zapravo se još nisam bila uznemirila. Je li Peter bio hospitaliziran? – Drago mi je da sam Vas dobila, nastavila je sestra. – Vaš je suprug dovezen prije nekoliko minuta. Glavni liječnik želi da odmah do đete. Idete li automobilom? Objasnit ću Vam put... Naškrabala sam na kuhinjsku plo ču poruku za blizance, ali sam zaboravila obavijestiti Huberta. Činjenica koju mi do danas nije oprostio. Navukla sam lanenu jaknu svog zelenog kostima i požurila prema garaži. Bila sam, naravno, uzbu đena. Sestrine rije či su me uznemirile. A ipak ni na trenutak nisam pomislila da je Peter u velikoj opasnosti. Kad sam stigla u bolnicu, bilo je prekasno. Peter je umro za vrijeme hitne operacije ne došavši svijesti. Unutarnja krvarenja kao posljedica prometne nesre će. Riskirao je žele ći preteći teretnjak. Prekomjerna brzina, kako sam saznala od nazo čnog policijskog inspektora. Krivudanje po mokrom kolniku prekrivenom liš ćem. Udarac u stup. Isklju čena tuđa krivica. Liječnik mi je bezizražajnim licem izrazio su ćut. Policajac mi je u ruke utisnuo iskrivljenu aktovku. Kako bih dane i tjedne koji su bili uslijedili preživjela bez svojih prijateljica? Carla je preuzela brigu o pokopu, pomogla mi pregledati Peterove papire i istovremeno umirivala Huberta koji je svoju bol pokušao ublažiti neopravdano me napadaju ći. Bea se brinula za de čke, razgovarala s u čiteljima i bila mi rame za plakanje. Nakon nepune godine, ja sam tješila Carlu. Tko bi bio rekao da će Oliver Martens... – Roli! Hej! Rosalind! Sanjariš? Netko zvoni! – Carline su me glasne rije či vratile u sadašnjost. U me đuvremenu je uzela šiva ću košaricu i upravo pri čvršćivala dugme na Marijinoj haljini. Kćer joj je stajala okrenuta le đima i nestrpljivo je tapkala. Požurila sam prema ulazu. – Vidi, vidi, gazdarica glavom i bradom. Dobar dan, Rosalind. – Oliver Martens se sagnuo prema meni i ovlaš me poljubio u obraz. – Blijeda si. Živciraju li te de čki? Ili pak moje dame? Svoju kćer i bivšu ženu rado je nazivao – svojim damama. Znala sam da ga zapravo ne zanima kako sam pa sam se nasmiješila i povela ga u dnevnu sobu. – Tata, tata! – Marie se oduševljeno obrušila na oca. Ulovio ju je i vrtio ukrug. – Onda, slatkice? Spremna za izlazak? Opet izgledaš čarobno. Lijepa kao tvoja mama. – Prišao je Carli. – Kada je bila bil a mlada, doda i pruži joj ruku. Tipično za Olivera Martensa, pomislih ogor čeno. Nije znao izre ći prijateljsku rečenicu a da ne nadoveže skrivenu ili naj češće otvorenu primjedbu. Činilo se da to Carli više ne smeta. Pozdravila je bivšeg muža s prijateljskom distancom. Bilo je začuđujuće kako su se pristojno ponašali. Nitko se nije usudio nadati se tome nakon dramatičnog tijeka njihova naglog razvoda. – Nemoj je dovesti prekasno. Sutra ide na školski izlet i ve ć u sedam mora biti na kolodvoru. Oliver ju je samo ovlaš slušao. Odsutno je kimnuo Timu i savršenim naklonom pozdravio Huberta. Morala sam se nasmiješiti preko volje. Oliver se znao umiljavati kad je htio. Gospodin doktor je bio sve samo ne lijep. Malen, zdepast čovjek zbijene tjelesne grade i okruglog, uvijek lagano rumenog lica. Njegove su se velike vodenastoplave o či isticale kao i s lica za češljani crni uvojci koji su se sjajili od gela. – Gdje je Tony? – javila se Marie. – Zar nije i on došao? Tony je bio razlog razvoda. Ili, kako je Carla iskreno priznala nakon dubokog promišljanja i mnogih razgovora s nama, neposredan povod koji ju je j e potaknuo na taj dalekosežan korak. Njihova je ljubav zapravo ve ć odavno bila nestala, a zajedni čki im je život prešao u naviku. Mnogo prije no što je na scenu stupio Tony, Oliverov novi partner. Bili su neobi čan par. Tony je visok, a Oliver nizak. Tony je miši ćav, a Oliver debeo. Tony zgodan i glup, a Oliver ružan i
pametan. Tako je barem tvrdila Bea. Usporedba ipak nije posve to čna, jer ni kirurga nije smatrala pretjerano inteligentnim. Ljubav dvojice muškaraca sada je trajala ve ć dvije godine. Carla je bila bil a zaprepaštena kada je saznala. Kasnije je cijenila što Oliver nije dopustio da to sazna slu čajno. Jedne joj je ve čeri sve otvoreno izložio, ne štede ći je ničega. Već je u internatu primijetio latentnu homoseksualnu sklonost. Ne, nije smatrao nužnim daje obavijesti o tome. Mislio je da je odavno prerastao tu pubertetsku zbunjenost. A onda je upoznao Tonyja. Dopratio je u kliniku kolegicu koja se željela podvrgnuti korekciji grudi. Nije se radilo o pove ćanju već o zatezanju jer je dama bila plesačica, točnije striptizeta, pa nije bilo primjereno da joj opuštene grudi pri svakom pokretu plešu oko rebara. Oliver je volio vulgarne rije či. Carla je zaprepašteno pitala je li i Tony striper. Tony je bio barmen, i to odli čan kako je Oliver otkrio u tjednima nakon upoznavanja. Njegova je – Bloody Mary M ary – bila izvrsna, a ostali kokteli primamljivi. No mnogo je primamljivija bila čvrsta stražnjica u pripijenim crnim, kožnim hla čama, kao i miši ćava dlakava prsa koja su se nazirala iz raskop čane svilene košulje. Pitao je Carlu može li zamisliti kako je uzbudljivo dobro građeno muško tijelo? Mogla je. Može li tolerirati njegovu aferu i nastaviti živjeti s njim? Nije mogla. Ubrzo nakon tog razgovora Tony i Oliver su pronašli prostran stan u blizini klinike. Razvod je sada bio puka puka formalnost. Marie je ostala ostala kod majke. Carla je upoznala Tonyja i svidio joj se, iako to nije ni o čekivala ni željela. Bio je šarmantan, susretljiv i odli čno se slagao s Marie. Oliver je bio nestrpljiv i usredoto čen na sebe. Želio je lijepo uređenu kćer o kojoj se ne bi morao brinuti i koju bi mogao ponosno pokazivati prijateljima i znancima. Kao komad obožavane zbirke porculana. Tony je prihvatio Marie onakvu kakva je doista bila. Ispunjavao joj je želje, posje ćivao je kada je bila bolesna, pomagao joj oko domaće zadaće i vodio je u kazalište lutaka. – Tony je još u krevetu. – Oliver razvu če kutove usana. – Sino ć je opet radio i vratio se ku ći tek oko osam. Krajnje je vrijeme da tome stanem na kraj. Carlu i mene je to stvarno zabavljalo. Koliko joj je puta Oliver tupio da bi trebala napustiti posao i biti tu samo za njega. Financijski gledano, mogao si je bez problema priuštiti ku ćanicu. Stalno se uspješno branila, a sada je o čito na redu bio Tony. Prošli su dani kada ga je Oliver s divljenjem gledao kako u srebrnom shakeru miješa šarene teku ćine te ih zatim u visokom luku ulijeva u čaše. Prošla su vremena kada je Tonyjevu – Bloody Mary – smatrao izvrsnom. Sada mu je izvrsno bilo Tonyjevo pečenje i želio je da Tony napusti bar i posve se posveti ku ćanstvu i pripadajućem gazdi. Na Oliverovu žalost, Tony se nije želio odre ći samostalnosti i postati ovisan o Oliveru. Odluka koju smo Carla i ja dobro shva ćale. – Dođi, tata. Idemo probuditi Tonvja. – Marie je pokušavala povu ći oca. – Obe ćao mi je da ćemo popodne i ći u kino gledati 'Malu sirenu'. – Pa, dobro, Oliver je glumio da je pobije đen, – onda idemo, brzo. Svima prisutnima ugodan ostatak dana želim. I dobro u či, Sebastiane, ti uzor-u čeniče. Tvom bi bratu dobro došlo malo tvog truda. – U prolazu je dobronamjerno potapšao dje čaka po ramenu. Tim odgurne njegovu ruku. – Stvarno si pametan, Olivere, zajedljivo mu odvrati. Oliver ga nije čuo jer se upravo bio okrenuo nama damama. Poljubio mi je ruku iako je dobro znao da to ne podnosim. Carli je utisnuo malen poljubac u potiljak, što se njoj još manje sviđalo. Tada je obgrlio uska ramena svoje k ćerke i gurnuo je u pravcu hodnika. – Pričekajte, gospodine doktore! Ja ću Vas ispratiti. – Hubert se podigao iz naslonja ča i upravo je svoje nao čale za čitanje s pozla ćenim okvirom stavljao u čvrst etui. Uvježbanim ih je pokretom gurnuo iza reda knjiga na srednjoj polici regala. Bile su mu to rezervne nao čale koje je koristio samo kad je bio kod nas. nas. – Ionako je vrijeme za moju nedjeljnu šetnju. De čki su već preveliki da bi mi pravili društvo. Velika šteta. – Hubert je izgledao starije od drugih šezdesetpetogodišnjaka. Nije se bavio
nikakvim sportom osim svakodnevnih šetnji. – Možda bih si trebao nabaviti psa. Moja će snaha biti protiv toga. Ali, ipak – što Vi mislite, gospodine doktore? – Za Boga miloga, ne opet rasprava o psu, pomislila sam i zakolutala o čima. – O, da, super, ede! I ja želim psa. Molim te, ede, kupi psa! – Marie je sjala od oduševljenja i uzbuđeno je pocupkivala ukrug. Huberta je zvala – ede – kao i de čki. Naravno da sam znala kako moj svekar čezne za nekim četveronošcem. Strahovala sam da bi mogao ostvariti svoj plan. Moj ga otpor, kao i činjenica da sam ja vlasnica ku će, neće zauvijek sprječavati. Već sam vidjela trapavog bernardinca kako me fiksira svojim krvlju podlivenim očima i pušta čuperke dlaka po tepihu. Ili slinavog boksera kako ostavlja tragove kandži po parketu. Ili njemačkog ovčara koji mi reže ći i keseći zube zabranjuje pristup mom vlastitom stanu. Moj je brat Heinrich neko vrijeme imao neuroti čnog ovčara gluhog na jedno uho. Najviše je volio izgristi moje cipele i pokušavao me ugristi za bedro. Iako me nikad nije stvarno ugrizao, najlonke su mi redovito završavale u sme ću. Usto sam morala slušati maj čino prigovaranje i od jadnog džeparca nabavljati nove. To mi je iskustvo bilo dovoljno do kraja života. Oliver mi je neo čekivano pomogao. – Sa psima ima mnogo posla, a i smrde kad se smo če, kategorički je objašnjavao. – Usto su krajnje nehigijenski. Čulo ih se kako raspravljaju sve dok se za njima nisu zatvorila teška ulazna vrata. – Nadam se da će Oliver uspjeti uvjeriti Huberta, ina če će jednog dana stvarno dovu ći neku divovsku zvijer. – Ustala sam i dohvatila novine koje je moj svekar uredno odložio na stoli ć do kamina. – Ja volim pse, ali zaista im treba posvetiti mnogo vremena, stoga se i ja nadam da će uspjeti, reče Carla dižu ći noge na stolicu ispred sebe. Taj je položaj godio njenim venama, ali nikad to ne bi u činila u prisustvu nekog muškarca. Blizanci se nisu ra čunali. – Iako je Oliver rijetko kad koristan. Daj mi dio novina. Tim je pokupio svoje stvari i otišao kod Jordvja, školskog prijatelja koji je živio preko puta i kod kojeg su moji sinovi provodili velik dio slobodnog vremena. vremena. Sljedeće su minute protekle u ugodnoj tišini. Obje smo prikovale poglede na sitno tiskane retke neprakti čnih novina. Ono što sam čitala bilo je vrlo zanimljivo, no ponekad bi mi se digla kosa na glavi: – Ma ovo ne može biti istina. Carla, čuj ovo, ovome nisu sve daske na broju: 'Atraktivan, mišićav bik, dvadeset i sedam, sto osamdeset i dva, nezainteresiran za mlado meso, traži zrelu, dobro situiranu damu od trideset i pet nadalje te ostvaruje njezine skrivene želje.'
III Carla je spustila novine na koljena i zbunjeno me promatrala: – Za Boga miloga, što ti to čitaš? – Ljubavi i poznanstva, trudila sam se da mi glas zvu či kao da je to nešto sasvim normalno. – Ovaj je već bolji, slušaj: 'Činovnik, četrdeset i četiri, sto sedamdeset i tri, razveden, sportski tip, zaokupljen poslom, zbog nedostatka drugih mogu ćnosti ovim putem traži... – Ne misliš se valjda ozbiljno javiti na oglas! – Carla se uko čila u naslonjaču kao da je progutala metlu. – Hej, drage moje! Propuštam li nešto? Ima li još kave za mene? – Bea je stajala na vratima. Kao i uvijek nosila je crnu lepršavu odje ću. Ovaj put su to bile crne hla če zataknute u drske, niske čizme na vezanje. Preko prevelikog pletenog pulovera omotala je neizostavne šalove živih boja. Na obližnju je stolicu doletjela kapa koja je vani skrivala kosu boje mrkve. Tim je očito ponovno zaboravio zaklju čati ulazna vrata.
– Dobro jutro, Bea, ustala sam da iz staklene vitrine uzmem šalicu za svoju prijateljicu. – Lijepo od tebe što si došla. Sjedni s nama. Upravo razmjenjujemo suprotna mišljenja. Bea je odvrnula poklopac termosice s kavom koju joj je Carla dodala bez rije či. Kada se uvjerila da unutra ima dovoljno kave, nalila je u šalicu crnu, vrelu teku ćinu iz koje se dimilo. – O čemu se radi? Da nije o Oliveru? Upravo sam vidjela kako se njegov auto odvezao, pretpostavljam da je bio ovdje. – Roli se želi javiti na oglas za udaju, sumorno objasni Carla ne obaziru ći se na Beinu pretpostavku. – Na oglas za ljubavi i poznanstva, ispravih je. – Da, i? – upita Bea. – Da, i? – ponovi Carla s nevjericom. – Je li to sve što ti pada na pamet? Smatraš li dobrim da Rosalind... – Smatram da je dobro što je Roli kona čno odlučila prestati se skrivati, upadne joj Bea u riječ. Ono s barom nije upalilo, dakle, moramo pokušati nešto novo. – Ali to nešto ne mora biti nešto vulgarno kao ovi oglasi! – Carla je izgledala kao da bi najrađe lupila šakom o stol. Bea nemarno slegne ramenima: – Ako bi pomoglo... Otpila je gutljaj kave i pokazala na pletenu jaknu mog svekra koju je zaboravio na naslonu stolice. – Dobri stari Hubert ovdje se ve ć toliko udomaćio da bi se moglo pomisliti da ste vjenčani. – Bože sačuvaj! – omaklo mi se. – Moja se odluka ne ti če ni Huberta ni djece... – Zar nisu razumjele o čemu se radi? – Znamo to, Roli, prekine me Carla. – Ali zar baš mora biti oglas? – A zašto ne bi? – Bea nemarno slegne ramenima. – I čistačicu se traži tim putem. – Pa nije čistačica isto što i partner! – negodovala je Carla. – Slažem se, iako je to dražesna zamisao. Ljubavnik koji bi ujedno pomagao u ku ćanstvu... da, pa ne može se sve imati. Jeste li se ve ć odlučile za neki oglas? – re če nepopravljiva Bea. Raširila sam novine po stolu. Nadvile smo se nad njih. – Ma, ne znam, re če Carla kada se uspravila. – Mora postojati bolji na čin. – Naravno da postoji, ali nema razloga da ne isprobamo i ovaj, vedro objasni Bea. – Žene starije od trideset i pet imaju više šanse da ih udari grom nego da na đu muškarca, nisam se mogla suzdržati a da ne iznesem svoje sumnje. – Ili da ih rastrga tigar, potvrdi Carla tmurno. Ma bravo, mnogo hvala. Vrlo ohrabruju će. Nasreću, mogla sam se osloniti na Beu: – Koja glupost! Izmislili su je muškarci ne bi li obeshrabrili žene, a ve ć je ionako odavno pobijena. Statistike kažu... – ...da je u našim godinama mnogo više žena nego – muškaraca. – Što li se dogodilo s Carlom? Inače nije tako pesimisti čna. Bea je samo nakratko razmislila o toj upadici: – Može biti. No Roli ne traži mnogo muškaraca, nego jednog jedinog, a toga ćemo bogme na ći. Mogla sam je zagrliti zbog toga. Carla je također priznala poraz. – Pa, dobro. Možda bi Rosalind trebala pisati ovome: 'Suradnik u vladi, sto pedeset i šest, pedeset i č etiri godine, mladolik...' – Što će joj patuljak! – povika Bea zaprepašteno. – Kako vam se svi đa ovaj oglas? – upitam i pro čitam mog favorita: – Činovnik, četrdeset i četiri, sto sedamdeset i tri, razveden, sportski tip, zaokupljen poslom, zbog nedostatka drugih mogućnosti ovim putem traži... Bea je odmahnula glavom: – Razveden i ogor čen! 'Zbog nedostatka drugih mogu ćnosti' – već ga vidim. Mlitavac. – Mislila sam da se slažeš da se javim na oglas, a sada svakome na đeš manu.
Bea posegne za novinama: – Nije li ovo pravo čudo? Čuj: 'Usamljeni mladić traži zrelu damu s velikim dudama i širokim srcem...' Ovaj bi te opelješio dok kažeš keks. Što kažeš na ovaj: 'Dominantan muškarac u kasnim pedesetima traži podatnu gospo đ icu...' – Dakle, Bea! – Carla je bila iskreno šokirana. – Ne želiš valjda na ći nekog sadista za Roli! – Udovac, pedeset i dvije godine, traži za sebe i svoje troje djece školskog uzrasta... – čitala sam. – Ne dolazi u obzir! – povi če Carla. – Koga bih razmazio? Pametan de čko raduje se... – čitala je Bea. – Ne dolazi u obzir! – povikah. Beu se nije moglo zaustaviti: – Svaki lonac na đe poklopac. Ako ti, skromna ženo do četrdeset godina, s kulinarskim umije ćem (preferiram domaću hranu) želiš biti moj poklopac... – Ne! – povi če Carla. – Elegantan vlasnik sportskog automobila, sin poduzetnika, trideset i osam, vila na Rivijeri, traži ženu bez tereta... – Što mu znači 'teret' ? – pitala sam zbunjeno. – Vjerojatno djeca, pojasni Bea još uvijek zadubljena u novine. – Koja budala! – negodovala sam svim srcem. Bea nas pogleda i cerekaju ći se reče: – Čini mi se da vam nijedan od ove gospode nije dovoljno dobar. Ne preostaje ti ništa drugo nego da sama daš oglas. – Jesi li poludjela? – uzvikne Carla. – Zamisli kad se pro čuje gradom: 'Rosalind Steinberg, poznata zubarka... – Da, i? Što bi se dogodilo, dovraga? – planula je Bea. – Zašto se mora tajiti kad se traži muškarac? I, uostalom, kako bi se doznalo? Grad je velik i Roli ne poznaje baš svatko. Ako joj odgovori netko koga zna... – Ne poznajem nijednog koji traži ženu. U tome i jest problem, javila sam se i, kako bih okončala diskusiju, dodala: – Mislim da ću pisati onoj dvojici razvedenih. Svoju sam namjeru mogla provesti u djelo ve ć nakon nekoliko minuta. Moje su se prijateljice povukle u Carlin stan u potkrovlju. Carla je bila članica međunarodne udruge ženskih menadžera. Ime udruge stalno sam zaboravljala; znala sam samo da kratica glasi EWMD. Nagovorila je Beu da na sljede ćem sastanku udruge održi predavanje. Bea je bila povjesničarka specijalizirana za ulogu žena u 18. i 19. stolje ću. Sada je s Carlom dogovarala pojedinosti izlaganja i sastavljala grafoprozirnice da bi predavanje bilo preglednije. Sjela sam za pisaći stol, uključila laptop i još jednom pro čitala oglas – ogor čenog i razvedenog. Što zna či – ogorčen"? I sama sam bila ogor čena. Dobra majka dvoje djece, vjerna suprugu i nakon njegove smrti. Tko bi mi pristajao bolje od nekog ogor čenog, razvedenog muškarca. Odlu čila sam se za kratko pismo. Nakon bezbroj uzaludnih pokušaja bila sam gotovo zadovoljna: – Poštovani neznance, privukao me je Vaš oglas. Imam č etrdeset i dvije godine, vitka sam i sportski sam tip. Radim na podru č ju medicine. Radovao bi me Vaš poziv.
Smatrala sam da sam vrlo mudro izabrala izraz – na podru č ju medicine. Sada je neznanac okvirno znao čime se bavim, a ako je – neznanac – zapravo netko koga poznajem, ne će me prepoznati. Carla me je uspjela u činiti nesigurnom. Naravno da ću prešutjeti prezime. Najbolje da se potpišem kao – Linda. Peter me je zvao Linda. – Linda – je podsje ćalo na bogatstvo i ljepotu, na – Dinastiju, omiljenu sapunicu osamdesetih godina. Nije podsje ćalo na dobru mamu s velikim nosom. Ispod sam napisala svoj privatni broj telefona (zvati izme đu devetnaest i dvadeset sati), isprintala pismo i stavila ga u omotnicu. Odnijela sam ga u poštanski sandu čić na uglu ulice prije no što se predomislim.
Sljedećih bih se dana stresla svaki put kada bi negdje zazvonio telefon. Stalno sam si ponavljala da bi mogli pro ći tjedni dok mi se – ogor čeni razvedeni – ne javi i da me sigurno neće nazvati u ordinaciju. – Što sam si to natrpala na vrat? – prostenjala sam, nadaju ći se Beinom suosje ćanju. Našle smo se na ručku kao i svakoga utorka. Danas smo objedovale u malom lokalu zdrave prehrane u blizini moje ordinacije. Ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom radila sam i poslijepodne. Bea je utorkom popodne u obližnjoj javnoj srednjoj školi držala predavanja na temu – Kako napisati roman? – Ta je predavanja odmilja nazvala – sat ku ćanica. Ona je ve ć napisala dva romana. Jedan o Marie von Ebner-Eschenbach. Drugi o Napoleonovoj drugoj ženi Josephini. Nažalost, još nije našla izdava ča koji bi objavio njene romane. Bea nije pokazivala znakove suosje ćanja: – Baš je super da se kona čno nešto doga đa! Kada ti ponovno proklju ča krv, pa makar zbog jednog obi čnog oglasa. – Osjećam se kao dobra mala djevica sa sela. – Pričaš gluposti! – Bea zagrize list salate. – Nisi ti nikakva mala djevica, ili si de čke možda začela po Duhu Svetome? Morala sam se nasmijati: – Naravno da nisam. Nedostaje mi razdoblje kada sam imala dvadeset. Tada sam upoznala Petera i drugi me muškarci više nisu zanimali. – Greška, reče Bea. – Konobar, čašu soka od ribiza, molim Vas. – Jednostavno mi nedostaje samopouzdanje kada sam me đu muškarcima. Bea zažmiri: – Klecaju li ti koljena i kad ti neki muškarac sjedne na zubarsku stolicu, širom otvorenih usta, s ubrusom oko vrata? Opet sam se morala nasmijati: – Ne, naravno. Ili možda malo. Moram priznati da imam podosta prokleto zgodnih pacijenata. – I? – Bea je bila vidno znatiželjna. – Njihove su žene tako đer moje pacijentice, kao i krdo njihove vesele djece. Kako to uop će zamišljaš? Kada bi jedan od njih i bio samac, nikad ga ne bih mogla pozvati van. Činilo se da Bea razmišlja: – Možda kad bi malo trepnula okicama i nabavila kutu s dubljim dekolteom... – predloži Bea smiju ći se. – Sad ti govoriš gluposti! Konobar je donio sok od ribiza. – Hoćeš li doći idući tjedan na moje predavanje za Carlinu udrugu? – Bilo bi zanimljivo, ali jesam li dobrodošla s obzirom da nisam menadžer? Bea me iznena đeno pogleda, a onda nevoljko otpuhne: – Samopouzdanje ti nije na nuli samo što se muškaraca ti če, draga moja. – Glas joj je postao strog. – Koliko znam, kriteriji su odgovornost i stru čnost pri vođenju poduzeća. Budući da imaš i te kakvu odgovornost, očekujem te sljedećeg ponedjeljka na mom predavanju. Slobodno pogledaj ostale prisutne žene. Možda je udruga prava stvar za tebe. Konobar, ra čun molim, energi čno mahne. – Moram i ći. Čekaju me moje ku ćanice.
IV Sljedeći je ponedjeljak brzo došao. Odlu čila sam pratiti Carlu na Beino predavanje. Nije mi bilo posve svejedno. Peter nije mnogo držao do – ženskih udruga. Stajala sam u spava ćoj sobi pred ogledalom i upravo namjeravala uvježbanim pokretima podi ći kosu. – Ma-ma! – ku ćom je odzvanjao Timov glas. – Telefon! Zaprepašteno sam ispljunula kop ču koju sam držala u ustima. Požurila sam u dnevnu sobu i prošaptala: – Tko je?
Tim slegne ramenima, prije no što je u uši ponovno nabio slušalice CD-playera. – Nemam pojma. Nikad nisam čuo to ime. Odvukao se u pravcu kuhinje. Morala sam pripaziti da se od uzbu đenja ne spotaknem o rub tepiha. Dakle, došlo je do toga. Javlja se – ogor čeni razvedeni. Upravo sada kada će Carla svaki tren pokucati na vrata. Kako sam samo mogla biti tako luda i javiti se na oglas? Posegla sam za slušalicom zadržavaju ći dah. Već sam se htjela javiti uobi čajenim – Steinberg, kad sam se sjetila da želim ostati anonimna. – Halo, ovdje Linda, zapjevuših. Nadam se da mi glas zvu či simpatično. Jedva sam se usudila disati. Muškarac na drugoj strani linije se nakašljao. – Halo? – zvu čao je vidno zbunjen. – Govorim li s gospo đom doktoricom Steinberg? Još nikad nisam čula taj glas. Kako – ogor čeni razvedeni – zna moje ime? Promucala sam kratko – Da-a... – Ovdje profesor Meierhofer. Sveu čilišna klinika Beč. Dobra večer, kolegice. Oprostite što Vas ometam kod ku će, ali pretpostavljam da ste navikli. Radi se o programu godišnje skupštine u Beču u lipnju. Spustila sam se na Hubertov naslonja č. Bilo je jasno da ovo nije – ogor čeni razvedeni. Kako sam bila sretna! Ili razo čarana? Nisam bila sigurna. Uop će mi nije bilo jasno što be čka sveučilišna klinika želi od mene. Netko je pokucao na vrata. Sigurno Carla, a ja još nisam spremna. – Da! – povikah. Ušla je Carla. – Dobro, reče Bečanin, – odmah ću prijeći na stvar. To mi je odgovaralo jer nisam imala vremena. Carla je ve ć nestrpljivim pokretom pokazivala na sat. Moramo se požuriti. Pokazala sam joj da sjedne. Carla podigne obrvu i nevoljko sjedne. – Dogovorio sam s kolegom Sporerom da ćete govoriti o integriranju implantata u čeljust. Vaše je predavanje planirano za 14. lipnja u 11:30, neposredno prije ru čka. Moje je predavanje predviđeno u poslijepodnevnim satima. Govorit ću o najnovijim saznanjima na podru č ju profilakse u njezi zuba u mladih... – Dok mi je profesor Kako-se-ono-zvao nadugo i naširoko objašnjavao o čemu će govoriti, sve je pomalo dobivalo smisao. Be č će ove godine biti doma ćin međunarodnog kongresa stomatologa koji se održavao jednom godišnje. Svake se godine održavao u drugoj državi, a sudjelovali su stomatolozi sa svih pet kontinenata. Predava či su bili visokokvalificirani, teme raznovrsne, a posebno je zanimljiva bila razmjena iskustava s kolegicama i kolegama iz cijeloga svijeta. Moja je ordinacija redovito slala predava če na takve skupove. Zadnjih je godina to bio kolega Frank Sporer. Frank je najstariji partner i njegova je rije č zadnja. Prije nekoliko tjedana pitao me bih li mogla predavati o podru č ju za koje sam specijalizirana, ali nije spomenuo da bi se radilo o tako velikoj publici. Carla je ustala i nestrpljivo krenula prema vratima. – Radujem se tom predavanju, pomalo drsko prekinem profesorovu bujicu rije či. Moja je prijateljica stala i okrenula se prema meni za čuđeno me gledaju ći. Vjerojatno se čudila što ću se usuditi govoriti u javnosti. Ja koja sam posljednjih godina uvijek skromno ostajala u pozadini i svjetlost pozornice prepuštala Peteru ili mojim prijateljicama. A sada sam pozvana na me đunarodni kongres! E, pa za čudit će se! Baš sam ih željela iznenaditi. – Dobro. Onda ćemo ga uvrstiti u program. Predavanje traje sat vremena, s mogu ćnošću postavljanja pitanja. Poslat ću Vam materijale. Dovi đenja, kolegice, ljubim ruke. – Doviđenja. Spustila sam slušalicu kao u transu i ustala iz naslonja ča. – Održat ću predavanje. – Bea također, i to za pola sata, hladno odgovori Carla. Nikad nije kasnila. – Ho ćeš li podignuti kosu ili je ovo tvoj novi look? Požurila sam u spava ću sobu prije no što sam se pridružila gospo đi Neraspoloženoj.
Kada smo došle do hotela u kojem se udruga sastajala, jedna je žena upravo pozdravljala nazočne. Spustile smo se na dvije stolice u predzadnjem redu. Carla se trudila privu ći što manje pozornosti. Šap ćući je pozdravljala na sve strane i krišom mahala udaljenim poznanicima. Pristojno sam kimala glavom smiješe ći se. Pozdravili su Beu. Stupila je na podij pra ćena prijateljskim pljeskom. Uvijek sam se iznova čudila sigurnosti njenog nastupa. Ve ć je prvim riječima znala probuditi interes publike. – U 18. se stolje ću točno znalo kako mora izgledati pristojna žena, zapo čela je bez duga čkog pozdrava i citirala poznati priru čnik: – Ograničila se na obveze žene i majke i žrtvovala se prakticiranju vrlina... Bea je povukla povijesnu paralelu izme đu srednjeg vijeka i sadašnjice i za svako razdoblje navodila primjere hrabrih žena koje se nisu dale sputati strogim konvencijama. Njene su rije či poticale na razmišljanje, ali su i izazivale smijeh. Kad smo se nakon predavanja uputile na večeru u restoran, sve smo bile dobro raspoložene. Pripremljeni su okrugli stolovi za po osam osoba. Sjela sam do Bee, koja se žedno bacila na čašu mineralne vode, i čestitala joj na uspješnom predavanju. Priklju čile su nam se ostale žene pa su mjesta za stolom brzo bila popunjena. – Bok, nismo se još upoznale. Ja sam Franziska Querulin, predsjednica kluba. Zanima Vas naša mreža? – upita me žena meni slijeva i srda čno se nasmiješi. Kimnula sam. – Carla Martens i Bea moje su prijateljice. Zovem se Steinberg. Rosalind Steinberg. – Steinberg? Da niste slu čajno u rodu s Peterom Steinbergom? – raspitivala se žena preko puta. – Ja sam tako đer odvjetnica. S Vašim sam se mužem znala dobro posva đati u sudnici. – Zašto ste se u članili u EWMD? – upita blijeda plavuša koja je o čito također bila nova. – Više je razloga. Najvažniji je da pojedinac nikad nije jak kao grupa. Muškarci to ve ć godinama prakticiraju. Osnivaju klubove i lobije te si pomažu u napredovanju u karijeri, odvjetnica se potpuno zanijela. – Zašto ih onda ne bismo uzele kao primjer? Dojadilo mi je boriti se sama. Da, zaista. Zašto ne bismo slijedile njihov primjer? – Da samo znate kako sam sretna što sam naišla na ovaj klub! Doselila sam se u grad prije godinu dana i bilo mi je teško sna ći se u novoj okolini. Gdje bih ina če tako brzo i lako našla nove prijateljice i poslovne partnerice? Ah, da, ja sam Margarite Meiner. Stilistica sam i savjetnica za boje. – Kako ste se odlu čili baviti poviješću žena? – upita odvjetnica Beu. Bea je polako objašnjavala, a druge su žene dodavale anegdote iz poslovnog života. Jelo je bilo odlično. Sve u svemu, ve čer je bila odli čna. Kad sam kona čno ušla u Carlin automobil, imala sam cijeli niz novih zanimljivih poznanica. – Hvala što si me povela, rekla sam kad smo se uputile prema ku ći. – Bea je prava zvijezda, potvrdi Carla, – trebala bi to bolje iskoristiti. Tu bi se dalo zaraditi mnogo novca. – Nije mi se svidjelo samo predavanje ve ć i cjelokupna atmosfera, kao i neke prisutne dame. Uvijek sam tvoj klub zamišljala nekako uko čenijim. Zamišljala sam dvoranu prepunu hladnokrvnih poslovnih žena i mislila da se ne ću ugodno osje ćati. No bilo mi je ugodno. Drago mi je što ste me nagovorile da do đem. Rado ću opet doći. Bea je bila oduševljena: – Kongres u Be ču! Pa to je divna novost. Samo kad pomislim na mnoštvo muškaraca. Svi ti stomatolozi i čeljusni kirurzi. To je idealno za tvoj naum. Uvijek kažem da su seminari prava stvar za upoznavanje ljudi. Ali kongres... prokletstvo, što se rimuje s 'kongres'?
Sjela je na kuhinjski element i mahala nogama. Ovog su puta šalovi nad njenim crnim puloverom bili zeleni: zeleni kao trava, kao jelka, kao boca, kao maslina, kao otrov. Zgrabila je list salate iz zdjele i grickala ga izgubljena u mislima dok je desnom rukom dirigirala kao da će izmisliti novu filozofsku teoriju. – Kongresnici su pjesnici! – uzviknu kona čno. Upravo sam iz ormara vadila bocu octa. – Bravo! Pravi si pjesnik! To poetsko remek-djelo svakako moraš upotrijebiti u svom novom romanu. – Lupila sam je po prstima. – Nemoj pojesti svu salatu. Trebat će nam za ve čeru. – Za svaki sam slu čaj zdjelu maknula na sigurnu udaljenost. – Holzi me uvijek pusti da kradem, promrmlja moja prijateljica dje č jim glasom. – Kada će se konačno vratiti s dopusta? Holzi je bila naša doma ćica. Gospođa Maria Holzinger iz Donje Austrije. Pravi biser koji je trenutno sa svojom sestrom bio na Kanarima i vratit će se tek za jedanaest dana. Kada se Carla prije dvije godine uselila ovamo, nije dovela samo Marie i hrpu dizajnerskog namještaja nego i već spomenutu Holzi, dobro ćudnu, okruglu ženu bezvremenskog izgleda i s velikom uštirkanom pregačom. Kada je Carla podnijela zahtjev za razvod, isprva je oklijevala napustiti Olivera ("Jadni mladi doktor!"), ali činjenica da će se za ku ćanstvo brinuti visoki, dobro gra đeni barmen bila joj je previše. Uselila se, dakle, u prostranu sobu do Carlinoga stana u potkrovlju i osim njenog ku ćanstva preuzela i moje. Uvijek mi se obra ćala s – gospo đa doktor. ("Ali, naravno, gospo đo doktor. Kako druga čije kad ste vi prava gospo đa doktor? Kod nas se i doktorovu suprugu naziva gospo đa doktor, jer se ina če uvrijedi.") Nije dugo potrajalo da i dečke ("Ne, dva tako draga momka!") zavoli kao Marie. Do sada sam se snalazila s više ili manje pouzdanim doma ćicama pa sam sada uživala da me mazi. Strašno mi je nedostajala. Bea se opet vratila na prijašnju temu: – Koliko je sudionika na jednom takvom kongresu? Ni sama nisam bila posve sigurna. Nekoliko stotina? – Sve muškarci? – Oduševljeno je pljesnula rukama. Morala sam se zahihotati i odmahnuti glavom. – Čisto sumnjam. Možeš li narezati ova tri luka? Ja uvijek po čnem plakati kao kišna godina. Bea sklizne s kuhinjskog ormari ća i dohvati dasku za rezanje. – S kim ljetuje Holzi? – raspitivala se. – Sa svojom sestrom. – Nije otišla s novim znancem, visokim činovnikom? – Naša Holzi je časna žena. – Što si rekla, gdje je upoznala gospodina? – Na župnom sajmu. Prodavala je teglice svoje čuvene marmelade od ogrozda, koju je brižljivo ukuhala još prošloga ljeta. Bea nakrivi glavu i po čne naglas razmišljati: – Vidi, vidi. Možda bi i ti trebala ukuhati marmeladu od ogrozda. Ili je barem prodavati... Cak, cak, cak – brzim, spretnim potezima rezala je luk. Povukla sam se u najudaljeniji kut kuhinje: – Hoću, vraga! Osim toga, ne zanimaju me činovnici. Bea kimne: – Možda ti stvarno bolje odgovara stomatolog. Kamo ću s lukom? Zazvonio je telefon. Refleksno sam se trznula. Danima sam čekala poziv – ogor čenog razvedenog. Nikako nisam željela telefonirati u blizini Beinih znatiželjnih ušiju. Stvarno je bilo krajnje vrijeme da si nabavim mobitel. Svi su ga moji poznanici imali, ali Peter je uvijek bio protiv... Ponovno je zazvonilo. – Da se ja javim? – upita Bea, koja je ve ć gotovo bila član kućanstva. Požurila sam u dnevnu sobu. – Ne, ne, ja ću. Molim te, stavi luk u tavu. Zatvorila sam kuhinjska vrata. Duboko diši, ne zaboravi na anonimnost: – Halo?
Zvao je Tony da pita je li Marie slu čajno kod mene. Ima iznena đenje za nju. Marie je bila u glazbenoj školi. Prije nekoliko je mjeseci na našu žalost po čela učiti svirati flautu. Vrijeme kad je vježbala dalo se preživjeti samo uz pomo ć čepića za uši ili tutnjanja tehno glazbe u slušalicama. Obe ćala sam Tonyju da ću prenijeti poruku Mariji. Još smo malo čavrljali. Bio je šarmantan, ljubazan de čko koji mi se svi đao mnogo više od Olivera. – Tony je zvao, obavijestila sam Beu vrativši se u kuhinju. – Što se ti če tvojih razmišljanja, idem u Beč jer su me pozvali da održim predavanje, a ne zato da tamo upoznam muškarca. – Baš lijepo od tebe, Bea mi nije vjerovala ni rije či. – Ne ljutiš se što sam raj čice narezala na kriške? Jesi li znala da sam se prije strašno bojala nastupa pred ljudima? Bila sam iskreno iznena đena: – Ali ti si ekstremno komunikativna osoba. Upoznaješ ljude i na pokretnim stubama podzemne željeznice. – Nije isto razgovarati s pojedincima odnosno manjom grupom i držati predavanje pred publikom. Bila bih najradije propala u zemlju. Mislila sam da će svi vidjeti kako sam nesigurna. Uzimala sam tanjure namjeravaju ći ih odnijeti u dnevnu sobu. Ve čeras nas je osmero za stolom: Bea i njen suprug Richie, blizanci i ja, Carla, Marie i Carlin Konrad. Rijedak gost za stolom. Supruga mu je sa svojom majkom bila u Bad Wiesseeu. – Iskreno rečeno, nije me strah samog predavanja, priznala sam, – ve ć dolaska na podij. – Želiš li znati kako sam prevladala sram? – upita Bea. – Vrlo djelotvornom vježbom koju sam naučila na jednom od brojnih seminara. Zove se 'Walk with Grace and Power'. – Ima li to veze s nekadašnjom princezom od Monaca? – Donijela sam čaše u dnevnu sobu. Bea je svake godine poha đala najrazličitije seminare i radionice te uvijek pokušavala odmah primijeniti stečeno znanje. Slijedila me je nose ći tanjure. – Glupost. Nema veze s Grace Kelly, iako je ona odli čno vladala tom tehnikom. Radi se o nastupu punom ljupkosti i energije. Molim te, odloži čaše. Oklijevala sam: – Carla dolazi za nekoliko minuta. – Neće dugo trajati, Bea nije popuštala. – Roli, molim te, odloži čaše. Učinila sam kako mi je rekla. Bea je stala uz mene: – Dobro, sad se prisjeti situacije kad ti je nešto pošlo za rukom, kad si se osjećala posebno jakom i samouvjerenom. – Kada sam maturirala? – predložih. Tada sam s prosjekom 4,9 bila najbolja u razredu. Čudno što sam se baš toga sjetila. – Dobro, reče Bea. – Zamisli da si opet devetnaesto-godišnjakinja i da ideš po svoju svjedodžbu. Gdje stoji u čiteljica? Slegnula sam ramenima. – Tamo do prozora. – Stvarno sam je vidjela pred sobom. Njenu strogu, jednostavnu, sivu haljinu. Cipele niskih potpetica. Kosa spletena u čvor. Ogrlica od poludragog kamenja oko žilavoga vrata. Velika dlakava bradavica u kutu usana. Gospo đa Felsbrat. – A sad idi k njoj i uzmi svjedodžbu, naredi Bea, moja nova trenerica. Krenula sam. – Ma ne tako. – Bea uzdahne. – Ne? Kako onda? Ponovno sam stala pokraj stola do nje. – Imaš devetnaest godina, re če Bea odlu čno, – i upravo si maturirala. Ideš po svjedodžbu. Stvarno si ponosna na sebe... Osjetila sam kako su mi se ramena ispravila i kako sam podigla glavu. Lice mi je zasjalo. – A sad idi i uzmi svoju pošteno zara đenu svjedodžbu. Ali ne zaboravi hodati ljupko i energi čno. Bea je pljeskala u ritmu aplauza dok sam kora čala dnevnom sobom uzdignute glave i sjajnog lica. Bila sam bezgrani čno oduševljena: – Ludnica! – uzviknuh kada sam došla do prozora. – Osjećala sam se tako dobro i sigurno. I to djeluje samo zato što sam zamislila?
Bea kimne, vidno obradovana usješno izvedenom vježbom. – Fantastično. Odmah ću opet probati. Zazvonio je telefon. Došetala sam do njega s – Grace and Power. – Steinberg. – Dobra večer, Steuerthal ovdje. Prije nekog ste se vremena javili na moj oglas.
V Od zaprepaštenja sam ostala bez daha. Traže ći pomoć, pogledah prema Bei. Upravo je počela prostirati stol. – Grace and Power – su iznenada nestali. – Oh, dobra ve čer. Ljubazno... – protisnula sam. – Sljedeći tjedan imam vremena pa sam mislio da bismo nas dvoje mogli na ve čeru. Što mislite o tome? – Gospodin Steuerthal je o čito volio odmah prijeći na stvar. – Mislim da je to dobra ideja. – Odlično, dogovoreno. – Gospodin Steuerthal ispusti uzdah zadovoljstva. – Kamo ćemo? – Kamo ćemo? Nemam pojma... – K 'Robertu'? – Bio je to prvi lokal koji mi je pao na pamet. Je li to bila dobra ideja? Vjerojatno mu je bio preskup. – Odlično, složi se gospodin Steuerthal. – Samo mi još kažite gdje se nalazi. – Navela sam mu adresu. – Odlično, ponovno se složi gospodin Steuerthal. – Kako bi bilo u srijedu oko dvadeset sati? – Odlično, dogovoreno, re če ne baš pretjerano originalni gospodin Steuerthal. – Ho ćete li nam rezervirati stol? Ili Vam je to problem? – Ne, ne, mislim, nije mi problem. Bit će sve u redu, požurih objasniti. Pa ja sam emancipirana, zar ne? Petet. Kada? Meni nikad ne bi palo na pamet pustiti me da rezerviram stol u restoranu. To je bila dužnost kavalira. – Odlično, javi se gospodin Steuerthal. – Onda do srijede. Ah, da, još nešto. Na koje ćete ime rezervirati stol? Tako da Vas na đem. – Na Steuerthal, ispalih refleksno. – Odlično, reče gospodin Steuerthal ponovno se nasmijavši. Ovaj put je zaboravio re ći – dogovoreno. – Onda do vi đenja do srijede. – Bok. – Spustila sam slušalicu. Osje ćala sam se omamljeno. A opet, uop će nije bilo tako teško kako sam se bojala. – Što je 'Steuerthal'? – upita Bea. – Dobra večer, vas dvije, reče Carla s vrata. Uop će nisam čula da kuca. – Odsvirat ću vam nešto! – povika Marie uletjevši u sobu. U ruci je ve ć držala oružje, mislim, flautu. O, ne, samo ne još i to. – Marie, zvao je Tony, sjetila sam se spasonosne vijesti. – Želi da ga nazoveš. Odmah. – Roli, što je 'Steuerthal'? – nije popuštala Bea. Nije mi se dalo slušati podrugljive komentare mojih dragih prijateljica. Marie je bila u sobi. Dečki su upravo stizali. Svakog su časa mogli sti ći korektni Konrad i lijepi Richie. – Moj porezni savjetnik, rekla sam onako usput i prekopavala po ladici prave ći se da ne mogu pronaći vadičep. Bila sam majstorica u laganju. – Tvoj se porezni savjetnik zove Steuerthal? Ludnica. – Bea se glasno smijala. – Kakve to gluposti pri čaš Bei? Tvoj se porezni savjetnik zove Wittman, re če Carla. – Možda se vjen čao? – predloži Bea. – Točno, rekla sam. Zašto su bile tako znatiželjne? Ionako će sve saznati na vrijeme. – Dobra večer, odjekne Konradov glas iz predvorja. Još mu se nikad nisam tako razveselila. Navečer prije spavanja ponovno sam se sjetila gospo đe Felsbrat. Imala je istu frizuru kao ja sada. To mi dosad uop će nije palo na pamet.
Bila je večer, dva dana kasnije. Sjedila sam za laptopom i naru čivala neke stru čne knjige preko amazon.coma. To mi je štedilo naporan put do centra i mogla sam se baciti na koncept predavanja koje ću održati u Beču. Dečki su bili u kinu. Sve je bilo mirno dok nisam za čula zvono na vratima. Odgurnula sam knjige ustranu i nevoljko ustala. Tko god bio, došao je u krivo vrijeme. Bila je Carla. Uletjela je unutra kipe ći od bijesa. – Smetam li? – Želiš li šalicu čaja? Zbogom, predavanje. Carla je izgledala kao da će joj trebati malo suosje ćanja. Još je bila odjevena u uzan poslovni kostim. Aktovka koju je ljutito bacila na Hubertov naslonja č bila je svjedok da dolazi ravno iz ureda. – Ne, hvala, ne ću se dugo zadržati. Moram i ći kod Tonyja po Marie. Roli, mogu li nakratko popričati s tobom? Sjele smo na kau č. – Da, naravno, o čemu se radi? – Radi se o Rotteru! I o vo đenju odjela za izvoz naše tvrtke. Tako sam bijesna. Puknut ću ako ne popri čam s nekim. Ustala sam i uzela pepeljaru. Nisam baš voljela da se puši u mojoj dnevnoj sobi, ali Carla je izgledala kao netko kome je cigareta nužno potrebna. A možda ću mirisnim štapićima uspjeti prikriti učinak cigareta. Bar djelomi čno. Zahvalno mi se nasmiješila i zapalila cigaretu izvježbanim pokretom. – Znaš da postoji odjel prodaje za Europu koji vodim ja, a Rotter vodi odjel prodaje za prekomorske zemlje. Oba odjela dobro posluju. Drago mi je što ne moram previše sura đivati s Rotterom. Ne samo što je umišljen i bahat ve ć je i neiskren, a da ne spominjem da mrzi uspješne žene. Znala sam da Carla ne podnosi svog kolegu. – Prošle su godine u tvrtku došli vanjski savjetnici i sve preokrenuli naglava čke... Kimnula sam. Predobro sam se sje ćala kako bi nave čer nervozna dolazila ku ći. – Oni su zaključili da bi odjele izvoza trebalo ujediniti, navodno zbog pove ćanja učinkovitosti. I to sam već znala. – Već sam ti govorila o razgovoru sa Seniorom odnosno starim Moosburgerom. Dao je naslutiti da bih mogla preuzeti vodstvo novog odjela čim ga ujedinimo. Drugi bi kolega preuzeo prodaju u Europi, a ja bih bila koordinator. Ne bih više tako mnogo putovala i puštala Marie samu, a i plaća bi bila veća. Naravno, F. J. to nije mogao mirno gledati. F. J. je bio Rotter. F. J. umjesto Ferdinand Jakob. – Efdžej – je zvu čalo američki, dinamično. – Što ti Rotter može kad ti je šef obe ćao mjesto? – zanimalo me. – Da, obećao... – promrmlja Carla. – 'Obe ćao' je prejaka rije č. Samo mi je nagovijestio, ali to je bilo prije nego je u tvrtku došao Bubi. Bubi je bio Junior. Puno mu je ime bilo Franz Moosburger IV, a Bubi nadimak koji mu je potajno nadjenula Carla. Moosburger Junior bio je u kasnim dvadesetima. Odmah nakon fakulteta i prakse zaposlio se u o čevom poduzeću. – Sve se promijenilo otkad je šefov sin došao u tvrtku. Misli da je velika faca i pokušava preuzeti vodstvo dok mu je otac u bolnici. – Duboko je povukla dim: – Rotter, naravno, nema pametnijeg posla pa se ulizuje Bubiju. Rotter ga sigurno ne zove – Bubi, pomislih. I sigurno mu ne da naslutiti da ga smatra premladim, preneiskusnim i nekompetentnim kao što to sigurno čini Carla. Predobro sam je poznavala. Nikad nije znala prikriti svoju nesklonost prema nekoj osobi. – Mladom zelemba ću imponira što, ah, tako okretan čovjek kao što je Rotter ska če oko njega i pita ga za savjete... – A okretna gospo đa Martens ne želi se pokoriti i pitati ga za savjet? – raspitah se za svaki slučaj. – Ne budi smiješna, frkne Carla.
– Misliš da bi ti Rotter u savezu s Bubijem mogao zagor čati posao? Carla kimne: – Izgleda, iako sam u poduze ću gotovo koliko i on, raspolažem podjednakim iskustvom i bolje sam kvalificirana. Što sam mogla re ći? Carla uzdahne. I ja uzdahnem. – Kad bih barem znala koliki je Rotterov utjecaj. Otkada je stigao Bubi, postali su nerazdvojni. Rotter se ve ć pobjednički smješka. Nadam se da još nije prekasno. – Misliš li da Rotter ve ć ima to mjesto u ruci? – Trudila sam se ne izgubiti nit. Budu ći da nikad nisam radila u nekom poduze ću, teško sam se-snalazila u pitanjima hijerarhije. – Rotterov je cilj preuzeti kontrolu nad svim prodajnim aktivnostima. Dobri stari F. J. zna biti vrlo spretan i uvjerljiv. – Mislila sam da je F. J. lijen, prekinula sam je pomalo zbunjena. – Zašto bi si onda želio natrpati još posla? Carla me zbunjeno pogleda i odmahne glavom: – Roli, ne radi se ovdje o poslu ve ć o mo ći i o tome tko ima zadnju rije č! Kad ujedinimo odjele, Rotter ne bi imao više posla nego titulu 'voditelj prodaje'. To dobro izgleda na vizitkama! S te mu pozicije ne bi bio problem prije ći u rukovodstvo... – Ali mladi Moosburger ne može donijeti tako važnu odluku bez oca! – uzviknem. – Stari me Moosburger favorizira jer stvarno cijeni moj rad. No ne želi ništa odlu čiti prije nego se sin priklju či tvrtki. Razumijem ja to, ali sad je Senior bolestan i bojim se najgorega. Ako Rotter preuzme cjelokupno vodstvo, letim kroz prozor. Opet ću se ubijati od posla, a F. J. će imati zadnju rije č. – Moosburgeri znaju da ste kao pas i ma čka. Ne razumijem zašto donose tako nerazboritu odluku. Carla se kiselo nasmiješi: – Junior je sposoban donijeti još nerazboritije odluke. Pokušava se igrati gazde i pritom ispada smiješan onako dje č jeg lica rumenih obraščića. Ulazna vrata se zalupe i za čuje se pse ći lavež. – Mama! Mama! – čulo se kako se Marie bu čno uspinje stubama. Carla zgnječi cigaretu i požuri k vratima. – Ovdje sam, povi če, – kod Rosalind u dnevnoj sobi. Slijedila sam je ne bih li otkrila uzrok čudnih zvukova i gotovo se spotakla o klupko vune. Klupko vune ponovno zalaje. O čito se radilo o pudlici. – Čija je ovo životinja? – osorno sam upitala. No svi su znali da nisam luda za psima, za pudlicama još manje, a najmanje za psima u mojoj ku ći. Marie euforično doskakuta stubama. Nešto njezine sigurnosti nestane pred neprijateljskim tonom moga glasa i Carlinim pogledom punim iš čekivanja: – Ovo je Puxi. To je iznena đenje o kojem je govorio Tony. Nije li slaaaaatka? Buljila sam u ulazna vrata kao da će mi ona dati objašnjenje. Tko bi to shvatio? Godinama sam se borila s Hubertom zabranjuju ći da u kuću dovede pseto. A sad ovo! – Zar Tony nije došao s tobom? Marie odmahne glavom. Sagnula se i po čela gladiti pudlicu. Ova je prestala lajati i bacila se na leđa. Očito joj češkanje nije smetalo. – Ne, reče Marie ne dižući pogled sa životinje, – najprije je htio, ali onda mu se odjednom počelo žuriti. Dovezao me je i odmah otišao. Pogledala sam Carlu. Izgledala je kao da se nalazi izme đu dvije vatre. Znala je moj stav. Tony ga je tako đer znao. Carla se sigurno ne bi bunila zbog psa. I sama je imala irskog setera prije Marijinog rođenja. Ali ovo je bila moja kuća... – Zao mi je, zlato, zapo čne nakon što me nakratko pogledala i s lica mi pro čitala vrlo očito neslaganje. – Ne možemo zadržati Puxija. Je li ti Tony rekao gdje ga je nabavio? Kao što sam se bojala, Marie je odmah po čela plakati. Srećom nije tulila kako je to u zadnje vrijeme običavala.
– Mama, ne možemo vratiti Puxi. Silvie ga je kupila za sebe. Ona prsata koja radi kod Tonyja, doda kada je primijetila Carlino za čuđeno lice. – Ma znaš, ona s velikom plavom frizurom koju je tata bio operirao. Ona preko koje je upoznao Tonyja. Carla kimne. Znala je o kome Marie govori. – Sad je Silvie dobila alergiju i lije čnik kaže da ga ne smije zadržati. Zato moramo udomiti jadnog Puxija. – Ma, super, prostenjala sam. Zar se stvarno nisam mogla izvu ći? Carla me još jednom postrance pogledala. Ovaj pogled nije bio pretjerano prijateljski. – Ma, super, pomislih još jednom. Sada je možda ljuta na mene jer ne želim ispuniti želju njenoj kćeri?! Kvragu i taj Tony. – Ne može, zlato, čula sam Carlu, – budi dobra curica, moramo... Sada je po čelo tuljenje. Glasno i neumoljivo. Puxi se prestrašio, posko čio i ostavio lokvicu na plo čicama hodnika. – Još i to. Umukni, Marie, jer će biti svega! – Carlin je glas izgubio onu damsku nijansu. Požurila je u smjeru kuhinje: – Kad dohvatim Tonyja, zavrnut ću mu vratom. – Pomoći ću ti, obećah i požurih za njom. Carla je skoro uzela jednu od mojih najboljih krpa za brisanje posu đa ne bi li uklonila lokvicu. Marie je i dalje tulila. Uzela sam kabli ć iz smočnice i napunila ga vru ćom vodom i deterdžentom. Potom sam Carli bez riječi u ruke gurnula spužvu. Marijino tuljenje se malo stišalo. Pogledavala je majku, koja je kamenog izraza lica uklanjala ono što je Puxi ostavio za sobom. Otvorila su se ulazna vrata. Hubert je ušao drže ći u ruci svežanj klju čeva u znak protesta. Marie je od uzbu đenja zaboravila zaklju čati vrata. Puxi mu je pritrčao veselo mašu ći malim, podrezanim repom i bacio se na njega. Marie je također poskočila: – Ede, ede! – vikala je potr čavši za Puxijem. Bilo je o čito da u mom svekru traži saveznika. – Imamo psa. Uvijek si ga želio, zar ne? Jako spretno, zvijer mala. – Ovo nije pas, prijezirno primijeti Hubert, – ovo je igra čka. Naćulila sam uši. Bravo, Huberte, samo tako. Je li mogu će da će mi Hubert pomoći? Marie je to očito odlučila prečuti: – Ali svi đaš mu se, ede. Vidi kako maše repi ćem. Voli te. – Misliš? – raspekmezi se Hubert. Sagnuo se i po češkao pudlicu po glavi, našto je ova počela oduševljeno cviljeti. – Ipak nije pas. – Uspravio se, ali više nije zvu čao tako prijezirno. – Predomislila si se, mama. – To nije bilo pitanje ve ć izjava. Na vratima je stajao Sebastian. – Znao sam da ne možeš vje čno govoriti 'ne'. – Ništa ja nisam rekla, planula sam. – Nitko me, naime, nije ni pitao. Sada su svi navalili na mene: – Ah, Roli, molim te, dopusti! – Marie me mole ćivo gledala. – Puxi je drag i jaaaako dobar. Obe ćajem... – Rosalind, molim te, nemoj se osje ćati obaveznom... – Carli je cijela situacija bila neugodna. No osje ćala sam njezino nestrpljenje. Iz pogleda sam joj mogla pro čitati: – Moraš li raditi takvu predstavu zbog jednog tako malog psa? – Možda je dobar čuvar, razmišljao je Hubert. – U današnje su vrijeme čuvari sve važniji. Ma, da! Dragi mali Puxi će nas osloboditi zlih provalnika. Kakva glupost! – Vaaau, pas! Jel' naš? Cool! Posljednje je rije či uputio Tim, koji je uletio u ku ću i veselo podigao pudlicu. Puxi ga je veselo polizao po obrazu. Znala sam. Morat ću popustiti milom ili silom: – Obe ćajete li svi da ćete se brinuti za zvijer? – pitala sam gledaju ći ukrug. – Marie ne može sama. Svi su složno kimnuli glavama. – Ne želim imati nikakve veze s tom životinjom. Apsolutno nikakve. – – Ni najmanje. – Kad Carla otputuje, zvijer ide Tonyju. – Tony ga je ve ć pozvao, potvrdi Marie oduševljeno. – Tata nema ništa protiv.
– Neće ući u moj stan dok ne bude čist kao sunce, nastavila sam. Ovo je bila neka nova Roli. Roli koja postavlja uvjete. Roli koja mi se svi đa. – I nikad, ama baš nikad ne će ući u moju spavaću sobu. – Nikad, nikad, nikad. – Dobro, onda ga nosi gore, Marie. Kao što sam i o čekivala, mala je po čela plesati od sre će, čvrsto me zagrlila i poljubila u obraz. – Hvala, Roli. – Na Carli se vidjelo da mi je iskreno zahvalna. Krenula je u svoj stan u pratnji svoje kćeri i lajave hrpice. Ostali su se tako đer povukli: – Mama, film je bio super. Jeli smo u kinu. Još ćemo malo biti u Timovoj sobi, mora još nešto obaviti za školu. Do ći ćemo ti zaželjeti laku no ć. Nakon silnog uzbu đenja, godila mi je tišina. Ponovno sam sjela za laptop i nastavila raditi na referatu. Nije se bilo lako ponovno koncentrirati. Bila sam dobro raspoložena kad sam se tog utorka probudila rano ujutro. Radovala sam se slobodnom poslije-podnevu. Ovaj put nisam imala nikakvih obveza i mogla sam se posvetiti glačanju rublja. Baš dobro da se Holzi brzo vra ća s odmora. Usko čila sam u kućni ogrtač i kao svakog jutra pošla u kuhinju uklju čiti aparat za kavu te uzeti novine s ulaznih vrata. Na hodniku sam se spotakla o kuštravog apricot psa. Ugledala sam bijeli papir nakoso zalijepljen s unutarnje strane vrata. Na njemu je Carlinim krupnim, uspravnim rukopisom pisalo: – U bolnici s Marie. Jaki bolovi u trbuhu. Javim čim saznam više. Nismo te htjele buditi. Možeš izvesti Puxija na pi-pi? C. Mogu li izvesti Puxija na pi-pi? Ne, ne mogu. Prije svega, ne želim. Nemam pojma kako se psa izvodi na pi--pi. Ljutito posegnem za novinama u prorezu vrata. Nikad nisam željela imati psa. Što su mi ono obe ćali: – Nikad se ne ćeš morati brinuti o njemu! Nikad, Rosalind. – Obeshrabreno se nasmiješim. Evo me kako stojim sama s klupkom vune koje me gleda i veselo maše kratkim repi ćem. E, pa dan je krasno zapo čeo. Odlučila sam prvo obilno doru čkovati i tada krenuti. Puxi će morati čekati u hodniku. Ljutito sam bacila novine na stol, a tada mi pogled padne na datum. Upomoć! Danas je 3. ožujak. Sutra se sastajem s gospodinom Steuerthalom. Potpuno sam zaboravila rezervirati stol kod – Roberta. Uzela sam telefonski imenik i potražila broj. Naravno, nisam imala sreće. U osam sati ujutro u restoranu nije bilo nikoga. Prošla me volja za obilnim doručkom. Brzo sam ispila par gutljaja prevru će kave, pogledom preletjela preko novinskih naslova i nestala u kupaonici. Morala sam se istuširati i odjenuti. Pas je čekao. Kada smo kona čno stigli u park, ve ć sam se bila pomalo ohladila. Puxi je sve vrijeme poslušno tapkao uz mene i samo bi se katkad zaustavljao pronjuškati i obilježiti svako stablo uz koje smo prošli. Na rubu parka nalazio se znak – Za pse obavezna uzica – kojeg se nije moglo previdjeti. Vidjela sam ga. Pro čitala sam ga. Nisam ga se pridržavala. Koliko sam već puta prošla ovim parkom. Uvijek su mi ususret dolazili psi bez uzice. Neka Puxi slobodno še će. On sigurno ne će napasti stare gospo đe. Nisam se sjetila da se psi međusobno privlače. U ovo je doba dana park bio poluprazan. Nekoliko je džogera odra đivalo svoje krugove, a dah im se maglio u rano proljetno jutro. I sama rado džogiram, ali u hladnim zimskim mjesecima nemam previše volje za to. Ah, kako se veselim ljetu! Ususret su nam došli jedna stara dama i njen jednako star jazav čar. Psi su se kratko pozdravili, ali o čito nisu bili zainteresirani jedno za drugo. Uskoro je svaki nastavio svojim putem. No odjednom se sve zbilo u sekundi: niotkuda se stvorio ogroman čupavi pas. Obrušio se ravno na Puxija. Puxi je lajao i vrtio se oko svoje osi kao lud. Čupava zvijer je ispuštala čudne zvukove i bacala se na pudlicu. Povikala sam: – Kakav je ovo pas? Čija je to neman? Zavežite tu zvijer!" Dok sam gledala kako se psi tuku i izgubila svaku nadu da ću Puxija izvu ći živog iz ralja ogromnog psa, u vidokrug su mi ušle dvije duga čke, ravne noge u trapericama. Uz traperice su
išli crna jakna punjena perjem, trodnevna bradica, sme đe oči, vunena kapa i opušten, dubok glas koji je rekao: – Zvijer se zove Norbert. To je bobtail. – Ne zanima me. U činite nešto. Vidite da Vaša zvijer kolje malog Puxija. – Koraknula sam prema psima. Možda uspijem uloviti Puxija za ogrlicu i odvu ći ga. – Ja to ne bih u činio da sam na Vašem mjestu. – Muževan glas i dalje je bio opušten. – Nikad ne dirajte pse kad se tuku ili igraju. – Igraju?! – Jel' čovjek bio slijep? – Želite li re ći da se igraju?! – A što ste Vi mislili? Ako nešto nisam podnosila, onda je to bio podrugljiv prizvuk. – Dobro znate da se ne igraju. Vaš monstrum želi ubiti pudlicu, a Vi samo stojite, ništa ne poduzimate i dijelite glupe savjete... Čovjek mi je dobacio pogled koji nisam znala protuma čiti. Tada je zazviždao i mirno, ali odlučno zapovjedio: – Do đi, Norberte! – Podigao je ruku na pozdrav i krenuo. Norbert se zaustavio, nakrivio glavu i radosno otapkao za svojim gospodarom. Puxi se otresao te dotr čao veselo mašu ći repom. Nije mu bilo ništa. Moji su živci bili pri kraju. Čovjek je bio arogantan idiot! Nikad me više nitko ne će nagovoriti da preuzmem odgovornost za ovog psa! Tek sam oko četiri poslijepodne, nakon bezbroj uzaludnih pokušaja, kona čno uspjela dobiti nekoga u – Robertu. Ženski se glas ispri čavao: – Ne, signora, uz najbolju volju ne možemo Vam pomoći. Sutra navečer smo popunjeni do zadnjeg mjesta, i to ve ć danima. Ma, krasno. Nisam imala telefonski broj gospodina Steuerthala i nisam mu mogla javiti. Pitat će za stol rezerviran na ime Steuerthal i nitko ne će znati ništa o toj rezervaciji. Odli čna organizacija, Rosalind Steinberg, pravi si talent! Cijeli sam dan bila uzbu đena. U ordinaciji sam se s velikom mukom i snagom volje koncentrirala na pacijente. Što da odjenem? Uop će ne poznajem gospodina Steuerthala. Kako da onda znam kakav će stil odijevanja biti prikladan?
VI Sljedeće sam se ve čeri podzemnom željeznicom odvezla do ugovorenog lokala. U blizini – Roberta – teško bih pronašla parkirno mjesto. Brzo sam uvidjela da to nije bila dobra ideja. Metro je bio pretrpan. Stajala sam drže ći se za rukohvat i osje ćala kako se moja crna lanena haljina sve više gužva. Nepodnošljivo sam se znojila u svom ogrta ču od pliša. – Oprostite, reče neki ženski glas u blizini mog lijevog uha. Pokušala sam se okrenuti prema ženi trudeći se da ne zabodem lakat u rebra mladi ća koji je stajao do mene. – Ne možete ni zamisliti koliko sam sretna što vidim poznato lice! Krenula sam u ulicu Siegmund, na kojoj bi stanici bilo najbolje da iza đem? Ugledala sam okruglo, punašno lice i plave o či koje su me gledale pune iš čekivanja. Prednost punašnih je što im koža ostaje zategnuta, proleti mi kroz glavu. Žena je sigurno bila mojih godina, ali nije imala ni jednu jedinu boru. Čak ni na čelu. Slično kao i Bea. Bila mi je poznata iako trenutno, ni uz najbolju volju, nisam znala otkuda. Odmah sam saznala: – Upoznale smo se nedavno u EWMD-u. Sje ćate li se? Ja sam Margarite Meiner. – Naravno da se sje ćam, rekla sam ne posve iskreno. – Želite u ulicu Siegmund? Iza đite na sljedećoj stanici. I ja ondje izlazim, jer tako đer idem u ulicu Siegmund. Vlak se zaustavio i obje smo se progurale kroz vrata. – Koja slučajnost! – radovala se gospo đa Meiner. – Budu ći da je poznato da slu čajnosti ne postoje, ovo mora nešto zna čiti. Ne znam, doduše, što, ali ću Vam za svaki slu čaj dati svoju vizitku.
Kopala je po svojoj velikoj torbi i pronašla vizitku tek kad smo se pokretnim stubama uspele na ulicu gdje nas je zapuhnuo hladan zimski zrak. Zahvalila sam joj, spremila vizitku i odlu čno krenula svojim putem. – Doselila sam se tek prije godinu dana. Zbog ljubavi. – Gospo đa Meiner podigne ovratnik ogrtača. – Nije se lako sna ći u svim dijelovima grada. Naravno, grad je divan. Živite li dugo ovdje? Brzo smo stigle u ulicu Siegmund. Brbljanje mi je pomoglo da gotovo potpuno zaboravim na uzbuđenje zbog sastanka s gospodinom Steuerthalom. Došle smo ispred – Roberta – te se ispostavilo da je i gospo đa Meiner krenula u ovaj restoran. Kad sam ušla obavio me ugodno topao zrak. Jedan je muškarac stajao blizu garderobe i čekao. Bio je vitak, srednjeg rasta, odijelo skupo. Markantnu je bradu glatko izbrijao, a sijedi zalisci odavali su dojam ugla đenosti. Njegov je osmijeh bio izuzetno atraktivan. Ni u najsmjelijim snovima nisam tako zamišljala gospodina Steuerthala. Tako dojmljivog. Tako elegantnog. Tako prokleto dobrog izgleda. Pogledao je prema vratima i lice mu je zasjalo. O, Bože, mislila sam da ću ostati bez zraka. Bilo je tako nestvarno. Tako lijepo. Moj princ iz snova stajao je ovdje – i raširio ruke. Bila sam previše iznena đena da bih mu uzvratila. Voljela bih da imam hrabrosti pasti mu u zagrljaj! Ostala sam stajati na vratima kao skamenjena dok mi je prilazio raširenih ruku. – Hej, ljepotice moja, re če melodičnim glasom. A tada ovije ruke oko Margarite Meiner. Pozdravila me mahnuvši i smiješe ći se dopustila da je moj princ iz snova odvede do rezerviranog stola. Takvi muškarci iz snova uvijek na vrijeme rezerviraju stolove, i to one najbolje. A ne kao ja. Zašto sam to, dovraga, uop će preuzela na sebe? Zašto to nije u činio gospodin Steuerthal? Gdje je on uop će? Zašto stojim ovdje, a nitko me ne dolazi primiti u naru č je? Pozdravio me je bra čni par, moji pacijenti, koji je sjedio za prvim stolom. Posramljeno sam odzdravila i bila bih najradije propala u zemlju. Sigurno su vidjeli ovu scenu i pitali se zašto još uvijek stojim. Bila sam jadna, nevoljena, usamljena... Vrata su se naglo otvorila i nemilosrdno me udarila u le đa. Stigao je gospodin Steuerthal. – Oh, pardon. Čovječe, koji promet. Tebe tražim, jel' da? Mogu odmah prije ći na 'ti'? Čekaš me već dugo? Mogla si slobodno sjesti, našao bih te. Nadam se da imaju dobru pizzu. Umirem od gladi. Dakle, kao prvo, ovo je bio otmjen talijanski restoran. Rije č – pizza – se ovdje nije upotrebljavala. Kao drugo, gospodin Steuerthal nije bio ogor čeni razvedeni. Kao tre će, bio je barem deset godina mla đi od mene. I kao četvrto, njegov je kaput bio zamrljan. Zanemarimo činjenicu da su mi takvi kaputi odvratni i bez mrlja. Na koncu smo dospjeli u neki oronuli kineski restoran na sljede ćem uglu. Nisam se trudila pronaći pristojniji restoran. Gospodinu Steuerthalu, koji je bio – gladan ko pas, ambijent je ionako bio nevažan. Kako sam samo došla na idiotsku ideju da se javim na novinski oglas? Prebirala sam po slatko-kiseloj svinjetini dok je gospodin Steuerthal pokušavao štapi ćima jesti svojih – osam blaga. Nije mu uspijevalo. Komadi ći mesa su jedan za drugim padali na ionako ne pretjerano čist stolnjak. Kona čno mu je dojadilo te je, dohvativši porculansku žlicu za rižu, nastavio trpati hranu u sebe. Jedva sam nešto progovorila. On je pak govorio mnogo. Nakon dva sata znala sam sve o – mamicu – kod koje je živio. Mami ć mu je bila majka. Tatić je već bio umro (Tko bi mu zamjerio?). Christianu, nevjernu ženu, prije dvije godine su on i mamić izbacili iz zajedni čke kuće. Ne, još se nisu zakonski razveli. On ne voli birokraciju, iako i sam radi na tom podru č ju. Činovnik u prometnom uredu. Promet mu je strast. U svakom pogledu, hahaha. Strast su mu i motori i, naravno, kamper koji mu je sve na svijetu otkad je Christiane dala petama vjetra. Ne, hvala, nisam željela vino od šljiva. Nakon dva sata opet smo se našli na ulici.
– Bilo mije lijepo s tobom. Stvarno super, re če gospodin Steuerthal. Alois, kako sam saznala u međuvremenu. – Moramo to obavezno ponoviti. Nisam mu odgovorila nego sam mu pružila promrzlu ruku. Zbog ovog nemogu ćeg tipa nisam morala kod ku će ostaviti svoju toplu krznenu kapu. – Ništa od toga, negodovao je Alois, – ja ću te odvesti ku ći. Auto mi je u sljedećoj ulici. Mogućnost povratka ku ći u toplom automobilu zvu čala je primamljivo, pa makar i s Aloisom Steuerthalom. Nisam se u ovako hladnoj no ći željela mučiti podzemnom željeznicom. Gospodin Steuerthal mi je položio ruku na leda guraju ći me prema naprijed. – Imaš li sutra nešto u planu? Idem s nekoliko kompi ća na curling. Neki od njih će povesti i cure. Nalazimo se svakog četvrtka u lova čkoj gostionici izvan grada. Imaju najbolje kuhano vino. Vjeruj, uvijek se ludo zabavimo. Tamo možeš posuditi opremu za curling, ako nemaš vlastitu. Nažalost, već sam nešto imala u planu. Što god to bilo. Mogućnost da se na hladno ći do mrtvila opijam kuhanim vinom u društvu još desetak tipova sličnih Steuerthalu i njihovih – cura – nije me nimalo privla čila. Njegovo je vozilo stvarno bilo u blizini. Veliki, bijeli, neopisiv kamper. Otvorio je stražnja vrata i omogućio mi pogled na svježe pripremljen bra čni krevet. – Želiš li jabuku? – Gurnuo mi je u ruku smežuranu vo ćku. Zbunjeno sam odmahnula glavom. Kao Adam i Eva, pro đe mi kroz glavu. Ljubavno gnijezdo u prirodi. Adam Evi pruža jabuku. Asocijacija nije sasvim u redu? Naravno da nije u redu. Ni u kom slu čaju. Alois Steuerthal nije bio Adam. Prije svega ja nisam Eva. Nikako me nije mogao dovesti u iskušenje. Brzo sam otvorila prednja vrata, odložila jabuku i spustila se na suvozačevo sjedalo. Ne znam što je Alois mislio i čemu se nadao, ali bez rije či je zatvorio stražnja vrata i sjeo za volan: – I, kamo sad? Dala sam mu Beinu adresu. Živjela je u ku ći udaljenoj od moje par minuta hoda. Nisam željela sljedećih dana strepjeti ho ću li ugledati bijeli kamper i ho ću li na vrijeme sti ći pobjeći. Na cesti je u ovo kasno doba bilo malo prometa. Za nekoliko smo minuta stigli do Beine ku će. Alois Steuerthal je bio iznena đujuće šutljiv. – Tamo preko, žuta ku ća. Spretnim se manevrom bo čno parkirao direktno ispred ulaznih vrata. – Mnogo hvala na vožnji. – Posegnula sam za kvakom. Željela sam iza ći čim prije! – A pusica... – Alois Steuerthal se napu ćenih usnica pun iš čekivanja nagnuo prema meni. – Ne dolazi u obzir! – zgroženo sam uzviknula. Zar tip nije shvatio da me ni najmanje ne zanima? Brzo sam isko čila iz vozila. – Stvarno je pripremio bra čni krevet, u nevjerici je govorila Bea, – spreman da postane putujuće ljubavno gnijezdo? – Bea se glasno smijala: – To je nešto novo. Tako nešto originalno još nikad nisam čula! – Imam njegov telefonski broj, rekla sam sumorno. – A da ga nazoveš? Aloisu će sigurno biti drago uputiti te u tajne svog kampera. – Nasmijala sam se preko volje. Sjedile smo u Beinoj kuhinji i pijuckale vru ć zeleni čaj s aromom limete iz kojeg se pušilo. Naravno da sam joj morala do u tan čine opisati večer. Izvrsno se zabavljala slušaju ći sve ono što je meni bilo dosadno. Sada kada smo se tome zajedno smijale, i meni se sve činilo mnogo originalnije no što je bilo. Beu je posebno zabavljala moja usporedba s Adamom i Evom. Odlučila je tu priču ovjekovječiti u svom sljedećem romanu. – Ako ikad odlu čim napisati još jedan. – Večer je imala i dobrih strana, rekla sam zadovoljno. – Sada to čno znam što želim. Muškarac kakvog tražim mora biti stariji od mene. Ne previše. Mora biti pojava. Visok, sijedih zalizaka, elegantan, kao muškarac one žene... kako se ono zvala, ona iz Carlinog kluba? Netko tko se zna ponašati, tko dobiva najbolji stol u svakom restoranu i tko govedinu ne jede žlicom. Ne želim nekog tko još živi s majkom, vozi kamper i ne zna što želi. Želim nekog tko ima vilu i
vlastito mišljenje. Ozbiljnog, odraslog muškarca. Muškarca koji me nikad ne će nazvati 'svojom curom'. Takvog tražim. Takvog ću i naći. Tako je.
VII Prošlo je nekoliko dana. Marie je istog dana kada sam Puxija vodila na pi-pi bila na operaciji slijepog crijeva. Još je bila u bolnici, ali se oporavljala. Jordy je došao u posjet Timu i Sebastianu. Donio je sa sobom najnoviju kompjutersku igricu pa je u ku ći bilo neobično tiho. Prava atmosfera za nastavak rada na mom predavanju. I za razmišljanje o prijatelju gospode Meiner. Te oči, taj glas! Zamišljala sam kako bi bilo da je meni prišao širom raširenih ruku. Bila bih se privila uz njega i osjetila notu sandalovine njegovog aftershavea – takvi muškarci uvijek mirišu na sandalovinu. Bože moj, koliko dugo nisam osjetila miris muškarca! Preznojavanje mojih muških pacijenata se ne ra čuna. Željela sam osjetiti miris muškarca dok ležim u njegovim rukama. Uzdahnula sam. Muškarac iz snova je pripadao gospodi Meiner. Sreća da sam u – Robertu – bila previše iznena đena da bih mu se bacila u naru č je dok sam mislila da je njegov srda čan pozdrav namijenjen meni. Jasno da je tako zgodan muškarac ve ć bio zauzet. – All you need is love! – zapjeva moj mobitel grubo prekinuvši moje sanjarenje. Da, nabavila sam mobitel. Bea je namjestila ovaj orginalan ton zvona. Ustala sam i zgrabila mobitel sa stola: – Halo. – Hi, Carla je. U čemu ti upravo smetam? – U čitanju članka o zubnim implantatima. – To je uglavnom bilo to čno. Bolje da Carli ne govorim ništa o svojim sanjarijama. Bila je previše realna da bi nastavila sanjariti sa mnom. Odmah bi poželjela sve provesti u djelo. – Još jednom dobro promotri tog muškarca, čula sam je u mislima kako govori. – Onda možeš odlu čiti hoćeš li okušati sre ću s njim. – Ali kako da to namjestim? – To bismo mogle pokušati, je li tako, Roli, što misliš? Što mislim o čemu? Jesam li možda razmišljala naglas? Ili Carla govori o ne čem sasvim drugom, a ja je zbog svojega sanjarenja opet nisam čula? Moja majka, teta Hildegard, a kasnije i Peter imali su pravo: sanjarenje je bila prokleto glupa navika. Sanjare ći se gubio dio stvarnog života i čula bi se samo polovica onoga što ti drugi govore. A možda i manje. – Roli, halo, jesi li tu? Ne čujem te. Najbolje da do đem dolje. – Carla je poklopila. Uzdahnula sam, navukla papu če koje sam odbacila ispod pisa ćeg stola i krenula otvoriti vrata prijateljici. Već je elegantnim korakom silazila stubama. Naravno, u besprijekornim salonkama. Je li Carla uop će imala obi čnu obuću? Ja je u svakom slu čaju nijednom nisam vidjela u njoj. U lijevoj je ruci nosila bocu svog omiljenog crnog vina. – Oprosti na smetnji, Roli. Želiš li čašicu? Željela sam. Nije me bilo teško odvu ći od priprema za predavanje i od misli o muškarcu sijedih zalizaka. Sjele smo u kuhinju s dvije čaše vina. Carla je iz košare uzela jabuku i pohlepno je grizla. – Ne znam jesi li me prije čula. Pričala sam ti da sam dobila pozivnicu za neki domjenak iz novog luksuznog hotela u blizini mog ureda. Za dvije osobe. Sada imaju tjedne španjolske hrane i serviraju mediteranske specijalitete. Ne znam, doduše, kojom sam zaslugom dobila pozivnicu; vjerojatno jer smo susjedi. U svakom slu čaju to je sljedeće srijede. Budu ći da se srijedom najčešće nalazimo na ru čku, mislim da bismo mogle i ći. Što ti misliš? Kimnula sam: – Rado ću ići s tobom. Naravno da ne ću propustiti luksuzni domjenak. Pogotovo kad je besplatan. Ali što je s Konradom? Ne ćeš li radije s njim...
– Konrad! – Glas joj je zvu čao odbojno. – Gospodin Konrad je čudan u zadnje vrijeme. Ako zanemarimo činjenicu da se nerado pojavljuje sa mnom u javnosti. Pogotovo u blizini mog ureda gdje bi ga kolega Rotter mogao vidjeti sa mnom. Njemu ne bi dugo trebalo da zbroji dva i dva i javio bi Konradovoj ženi. Poznaju se iz školskih dana i dobri su prijatelji. – Što podrazumijevaš pod ' ču dan' ? Slegnula je ramenima. – Rijetko ga vi đam u zadnje vrijeme. Kad se zbroje sve obiteljske zabave kojima je proteklih tjedana obavezno morao prisustvovati, pomislilo bi se da je poglavar kakvog škotskog klana. Nije mogu će da toliko stričeva, tetki, ne ćaka i nećakinja slave 'okrugle' rođendane. Pretpostavljam da ima ljubavnicu. Oh, oh, nije dobro zvu čalo. Nije bio prigodan trenutak da joj povjerim svoje sanjarije. – Carla, ne mogu to zamisliti. Kako si došla na tu ideju? Možda je stvarno imao mnogo zabava na kojima se morao pojaviti... Možda... Digla je ruku brane ći se: – Hvala, ljubazno od tebe, Roli. Ne trudi se uzalud. Konrad mi, naime, ionako ve ć neko vrijeme ide na živce. Sasvim sam zadovoljna kada ga ne vidim. Jesi li zapravo zamijetila kako je uobražen i pravi se da sve zna najbolje? Itekako sam to zamijetila! Konrad je bio savršena kopija Carlinog bivšeg supruga Olivera. Obojica su prštala od samopouzdanja i obojica su se smatrala pozvanima drugima objašnjavati kako stvari stoje bez da ih itko išta pita. Rado su se gurali u središte zbivanja i procjenjivali druge s velikom dozom sarkazma. Uvijek sam smatrala da Carlu privla če takvi muškarci. Odlučila sam odgovoriti neodre đenim – Mmhhh. – Zapravo, ne radi se samo o Konradu. Sve mi se skupilo: Konradove mane, Marijina operacija, a tu su i stalne trzavice s Rotterom... – Zar se pravi šef još nije vratio iz bolnice? Postavila sam košaru s vo ćem u sredinu. Činilo se da će ovo biti duga ve čer. Lakomost s kojom je Carla pojela jabuku dala je naslutiti da danas nije previše jela. – Stari se gospodin vratio. Prije dva dana. Nasre ću, radilo se samo o kolapsu krvotoka, a ne o srčanom udaru, kako su isprva sumnjali. Naravno, još se mora čuvati. Ne smije putovati u inozemstvo i svaki dan ranije odlazi ku ći. Najviše me brine što ga tvrtka, čini mi se, više ne zanima kao nekada. Bubijeve ovlasti su sve ve će. To mi ne olakšava život. Carla je uzdahnula prije nego što mi je ispri čala daljnje pojedinosti o Bubiju, Rotteru i starom Moosburgeru. Ovo stvarno nije bila prava ve čer da joj ispri čam o susretu s muškarcem mojih snova. Sljedeće sam srijede bila u velikoj žurbi. U čekaonicu je upala pacijentica nate čenog obraza taman kada je sestra Mathilde htjela zaklju čati ulazna vrata. Ponovno sam usko čila u bijelu kutu i čekala rendgensku snimku. Zub je bio prekriven karijesom i potpuno gnojan. Nije bilo druge. Morala sam ga izvaditi, što je nasre ću prošlo bez komplikacija. Ponovno sam se presvukla, ali nisam imala vremena iznova podi ći kosu. Zašto još uvijek nosim tu neprakti čnu frizuru? Peteru se tako svi đala. Mene sada podsje ća na moju staru učiteljicu. Njega je podsje ćala na njegovu majku. Zašto mi je to prije laskalo? – Doviđenja, sestro Mathilde. Mathilde je bila izu čena medicinska sestra i godinama mi je bila desna ruka. Stvarno sam mogla biti sretna što imam tako lojalnu, kompetentnu i obazrivu suradnicu. Jurila sam do podzemne željeznice. Carla će me sigurno ve ć čekati. Mrzila je kad bi netko kasnio. Tada bi postajala nesnosna, a to mi ne treba. Ni sama nisam bila sretna. Što sam ono obznanila na sav glas? Tražim muškarca! Ha, kako divna ideja! A kako bi se to trebalo dogoditi, molim lijepo, kad mi iz glave ne izlazi zauzet muškarac? Nisam mu znala ni ime ni adresu. Gdje da na đem drugoga? Nikako preko oglasa, to je bilo jasno. Barove sam tako đer
mogla zaboraviti. Gdje bih ina če trebala upoznati muškarca? Možda ovdje u podzemnoj željeznici? Ha, smiješno. Ovdje ionako nitko ni na koga nije obra ćao pažnju. Svatko je imao dovoljno vlastitih briga. Što sam ono nedavno pro čitala u nekom časopisu s blještavom naslovnicom: – Tražite muškarca? Nema problema! Sjednite u praonicu rublja – one vrve samcima. Ah, da? A gdje je, molim vas, praonica rublja? Znala sam samo praonice u kojima se može predati rublje i gdje ga nakon nekoliko dana možete podi ći svježe izgla čanog. Osim toga, sumnjala sam da bi zgodni muškarci poput neznanca iz – Roberta – svoje donje rublje prali u praonici. Takvi muškarci sigurno imaju čistačicu i vlastiti stroj za rublje. Kakav se još ono – apsolutno siguran – tip spominjao u časopisu? Ah, da: – Subotom u trgovini stanite do vitrine s duboko smrznutim namirnicama! Promatrajte kupce bez žurbe. Ako muškarac kupuje obiteljsko pakiranje smrznutog povr ća – prste k sebi!! Taj ima ženu i djecu. Ako kupuje malo pakiranje umaka za špagete – bingo! Samac! Super! Stvarno vrlo jednostavno. Što mi vrijedi ta mudrost? Trebam li se možda obrušiti na takvog muškarca i pitati ga: – Slatki ću, hoćemo li te špagete pojesti kod mene ili kod tebe? – Neizvedivo. Barem za mene. Zašto me onaj muškarac preko puta stalno gleda? Sada se i nasmiješio. Imam li mrlju na nosu? Krv moje zadnje pacijentice? To bi mi bilo nalik. Iako sam prije odlaska bacila pogled u ogledalo i nisam primijetila ništa posebno. Najbolje da ne obra ćam pažnju na njega. Okrenula sam se i pravila se da prou čavam šarene vozne linije podzemne željeznice koje su bile prikazane iznad izlaza. Konačno smo stigli do moje stanice. Isko čila sam iz vlaka, požurila pomi čnim stubama, prešla vrlo prometnu ulicu i stigla u hotelsko predvorje dvadeset minuta nakon dogovorenog vremena. Carlu je bilo nemogu će previdjeti. Stajala je na rubu ve će skupine ljudi i prijekorno gledala na sat. – Oprosti, molim te! – dahtala sam i poljubila zrak uz njezin obraz. – Prvo sam morala pacijentici izvaditi bolan zub, a onda nije bilo vlaka. – Pogledala sam uokolo: – Gdje je španjolski domjenak na koji si pozvana? Dvorana je bila dekorirana crvenim i žutim bojama. Slike španjolskih gradova i kulturnopovijesnih znamenitosti ukrašavale su zidove recepcije. Katedrala iz Seville je visjela malo ukoso. U tom se trenutku skupina ljudi po čela kretati. Otvorila su se dvokrilna vrata i omogu ćila pogled na dvoranu sa sve čano ukrašenim okruglim stolovima. Stolnjaci bijeli kao snijeg, blistave kristalne čaše, polirani srebrni pribor za jelo. Potražile smo dva mjesta za stolom uz prozor s kojeg smo imale dobar pogled na dvoranu. Vidno se popunjavala te je uskoro bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Konobar je donio još dvije stolice za dvoje koji su kasnili. – Stvarno velikodušno, šapne mi Carla kad je okretna konobarica u čaše ulila vino. – Ovdje je dobrih sto pedeset ljudi. Nisam mislila da će hotel pozvati toliko ljudi na besplatan domjenak. Ustala je da bi stala u red. Požurila sam slijediti njen primjer. Obje smo iza sebe imale naporno prijepodne. Ne znam za nju, ali ja sam bila strašno gladna. Stol je bio prekriven specijalitetima. Kuhari u štirkanim bijelim prega čama i s visokim kapama na glavama savjetovali su goste i dijelili jela na tanjure. Losos u umaku od meda i senfa, crveni i crni kavijar, račići i fine paštete kao predjelo. Purica u umaku ili bakalar u umaku od šafrana kao glavno jelo. Sve je bilo odli čno. – Izgleda li ti ovo španjolski? – šapnula sam Carli. – Pa, radi se o španjolskom domjenku. – Znam. Zato mi i izgleda španjolski jer nijedno jelo nije tipi čno za Španjolsku. Carla začuđeno pogleda svoje pe čene krumpire. – Stvarno čudno. Možda sam nešto preskočila na pozivnici. U svakom slu čaju, meni odgovara.
I menije prijalo. Šestorica muškaraca za našim stolom prijateljski su nas pogledavali, ali nisu nam posvećivali previše pozornosti. Me đusobno su se dobro poznavali i ubrzo su se udubili u žustru raspravu o struci, pri čemu se radilo o okviru ekstra duga čke grede – što god to zna čilo. U svakom slučaju neka visoka tehnologija u vezi izgradnje podzemne željeznice. – Tipično za reklamno okupljanje, šaptala je Carla pogledavaju ći uokolo. – Pozvali su većinom muškarce. Valjda misle da su samo muškarci potencijalni klijenti. Kao da si žene ne mogu priuštiti ovako skup hotel. Došlo je vrijeme za desert. Dok je Carla salvetom otmjeno brisala usnice i zbog kalorija se odrekla deserta, ja sam ponovno stala u red. Čega sve nije bilo, a sve je bilo slasno i navodilo na grijeh! Tortice od jagoda, pariški roš čići, komadići Linzer-torte, kreme, vo ćne salate... Ponovno nijedno španjolsko jelo. – Oh, zdravo! – Muškarac ispred mene se okrenuo i njegove su mi se sme đe o či smiješile. – Da sam znao da ste kolegica... Bio je visok, mlađi od mene, imao je trodnevnu bradicu i uz najbolju volju nisam se mogla sjetiti gdje sam ga ve ć vidjela. Očito se to vidjelo na meni. – Norbert. Sjećate li se? – Zao mi je, Norberte. Ina če dobro pamtim lica, ali trenutno se stvarno ne mogu sjetiti... Počeo se smijati, a sme đe su mu o či sjajile od zadovoljstva: – Ne zovem se ja Norbert. Ja sam Gregor Neuhof. Norbert je moj pas. Bobtail, nedavno u parku... Najradije bih se bila lupila po čelu. Naravno, Norbert, ogromni monstrum koji je gotovo udavio Puxija. A ovo je bio njegov gospodar, nemogu ć čovjek podrugljivog glasa. Danas nije bilo podrugljivog tona. Ne, bio je dobro raspoložen i činilo se da je sretan što me opet vidi. – Da, točno, Norbert, nasmijah se i ja. Pa što sad, Puxi je živ. Bilo je lijepo sresti barem jedno poznato lice među tolikim strancima. Dobro, bar djelomi čno poznato. Poželjela sam da se u parku nisam onako derala na njega. – Zgodan domjenak, rekla sam ne bismo li ponovno uspostavili razgovor. – Samo, nema nijednog španjolskog jela. Ne čudi li to i Vas? Gregor Neuhof me iznena đeno pogledao: – Ne, zar bi trebalo? – Mislila sam da je ovo španjolski domjenak. Barem je tako pisalo na pozivnici. – Stvarno? Gdje ste to pro čitali? Trebao sam bolje pro čitati papire. – Poziv je u svakom slu čaju velikodušan. Nisam o čekivala ovoliko finih jela. Tu se Gregor Neuhof u potpunosti složio sa mnom: – Da, stvarno velikodušno. Doduše, plaćamo dovoljno doprinosa, pa nam jednom godišnje mogu servirati nešto pošteno. – Doprinosa? – O, Bože, možda se na ulazu moralo platiti, a Carla i ja nismo vidjele blagajnu. Upravo sam ga htjela pitati gdje se predaju doprinosi kadli me netko čvrsto zgrabio za ruku. – Moramo ići. Odmah! – Carla je stajala do mene. Lice joj je bilo blijedo i posuto crvenim mrljama. Držala me željeznim stiskom. – Ali željela sam probati torticu od jagoda, odgovorih tvrdoglavo. Ve ć sam skoro bila na redu, a i tako sam se lijepo zabavljala. – Zaboravi tortu od jagoda i dolazi ovamo, siktala je. – Oprostite. – Kratak naklon crvene paž-frizure bio je namijenjen Gregoru Neuhofu. Nije mi preostalo ništa drugo nego da mu mahnem na rastanku. Da su mi se svi đali muškarci s trodnevnom bradicom, rekla bih da je ovaj zgodan. Stajao je i za čuđeno gledao za nama. Carla me ne baš nježno izvukla iz dvorane u prazno predvorje. – Znaš li kakav je ovo bio domjenak? – upita i zapali cigaretu. – Nije bio španjolski, zaklju čila sam. Carla odmahne glavom. Najprije se činilo da nešto želi re ći, ali je šutjela i pokazala na nekoliko usamljenih stolova pokraj recepcije. Prije, dok je prostor bio ispunjen ljudima, uop će se nisu vidjeli. Iznad stolova je visio konopac sa španjolskim zastavicama. Na svakom se
stoliću nalazio pladanj s tapasima – malim, tipi čnim španjolskim predjelom. Žena u flamencokostimu dijelila je sangriju iz glinenog vr ča. Nekoliko je usamljenih gostiju sjedilo na niskim stolicama. Ostali su na polupraznim srebrnim pladnjevima tražili ostatke hrane. – Znaš li što je ovo? – Carla je teškom mukom zadržavala smijeh. – Naš španjolski domjenak? – To je bila više izjava nego pitanje. Sada se Carla po čela glasno smijati, a ja sam joj se pridružila. Situacija je stvarno bila jedinstvena! Primila me pod ruku: – Dođi, nestanimo iz hotela dok naši susjedi za stolom ne napuste restoran i ugledaju nas ovdje. Idemo na kavu u slasti čarnicu preko puta. Ja častim. – Da, rado, sada mi stvarno treba šalica kave. Ali reci mi, ako su ovi jadni tapasi na recepciji bili španjolski domjenak, na kakav smo ono prijem upale? – Ovih se dana u hotelu održava godišnje okupljanje njema čkih inženjera i arhitekata. To mi je rekao jedan od susjeda za stolom. Vrlo me pristojno pitao otkuda dolazimo jer nas još nikad nije vidio na radionicama i predavanjima! – Ah, zato je rekao da je platio dovoljno doprinosa. – Misliš na zgodnog muškarca s kojim si razgovarala? Poznaješ li ga? Je li slobodan? Slegnula sam ramenima: – Nemam pojma. – Trebala bi se koncentrirati na ovoga. Jako je zgodan. Ne, hvala, taj nije bio za mene. Premlad. Preneuredan. Neobrijan. Tada sam joj ispri čala o susretu s njenom klupskom kolegicom Meiner i o muškarcu iz snova iz – Roberta. Iz torbe sam izvukla vizitku koju mi je dala gospo đa Meiner i koju sam u me đuvremenu pročitala bar tisuću puta. – Margarite Meiner je relativno nova u mojoj udruzi. Do sada smo izmijenile svega nekoliko riječi, reče Carla. – Da je bolje poznajem, rado bih je nazvala i pitala za tog muškarca iz snova. No to bi bilo malo čudno. Znaš li što? Najbolje bi bilo da je nazoveš i dogovoriš termin. Tako usput možeš saznati nešto o tom tipu. Najbolje da to odmah u činiš. Čemu ti služi mobitel? Pretpostavljala sam da će biti tako. Carla je odmah sve željela provesti u djelo. Kada sam napustila kafić, imala sam dogovoren termin kod gospo đe Meiner. – To se zove ubiti dvije muhe jednim udarcem, Carla otpuhne kolutove dima u zrak. – Šansa da doznaš nešto o muškarcu iz snova. Ako to ne uspije, barem ćeš imati živahan izgled. Pa, nisam se previše nadala. Pogotovo što se ti če muškarca iz snova. Bio je nedostižan i zato ga je trebalo zaboraviti. Što se ti če mog živahnog izgleda, ni tu nisam gajila neke nade. Još nikada u životu nisam izgledala živahno. Kako da onda po čnem u četrdeset i drugoj godini? No, nova frizura – to je bila primamljiva ideja!
VIII Studio gospo đe Meiner nalazio se iznad pasaža s trgovinama na najboljoj poziciji u središtu grada. U istom su se pasažu vrlo prakti čno smjestili frizerski salon te optika. Kao što sam uskoro saznala, Margarite Meiner i njezine pretežno ženske klijentice bile su česte gošće mnogobrojnih butika u okolici. Sve su prostorije njenog studija bile u bijelom tonu. Zapravo nisu bile opremljene ve ć stilizirane. Dizajnerska sofa i dizajnerski tepih. Dizajnerske stolice smještene ispred široke staklene stijene odakle se pružao prekrasan pogled na zelenilo trga u starom gradu. Sve je bilo svijetlo i prozra čno. Svježu su atmosferu naglašavale lon čanice različitih nijansi zelene boje. – Važno je imati dovoljno dnevnog svjetla! – Gospo đa Meiner mi se prijateljski smiješila dok mi je namještala udobnu bijelu stolicu. – Lijepo od Vas što ste došli! Dok smo zajedni čki hodale ulicom bilo je mra čno. No već sam tada pomislila: kako lijepa žena! Kakvo pravilno
lice. Šteta što ova žena ne pokazuje svoju ljepotu. Odmah se vra ćam. Skoknut ću po tkanine. Mogu li Vam usput donijeti neko pi će? Što kažete na šalicu kave? Pomalo omamljena, zamolila sam čašu lagano gazirane mineralne vode. Nisam mogla shvatiti da je govorila o meni. U vezi s mojim izgledom čula sam ve ć mnogo pridjeva. – Lijepa – sigurno nije bio jedan od njih. Gospođa Meiner je preda mnom rasprostrta šarenu paletu boja. Odmah me je o čarala. Nakon nekoliko minuta potpuno sam zaboravila pravi razlog mog dolaska. Zapravo sam samo željela doznati tko je taj strašno zgodan muškarac koji ju je tako veselo do čekao u – Robertu. Je li još s njim i postoji li i si ćušna, makar teoretska šansa da ga osvojim. Tek sam nakog nekog vremena saznala više o tome. Najprije su na red došle šarene tkanine koje je pred mene gurnula gospoda Meiner. Kosu mi je posve sakrila bijelom kapicom kakvu nose kirurzi. Moje su nao čale ležale na stoli ću. U međuvremenu sam saznala da su bile posve pogrešan model za mene. – Naočale su nakit. Služe da bi istakle fino ću lica i učinile ga zanimljivijim, objasni gospoda Meiner i odmahne glavom kad mi ih je skinula. – Nao čale za stalno nošenje ne smiju se previše isticati, što ne zna či da moraju biti tako neugledne, s mišje sivim okvirom kao ove Vaše. Lice Vam zbog njih izgleda suviše blijedo i dosadno. K tome čak ni s obrvama ne tvore lijepi luk. Kako ću ikada više nositi te nao čale nakon ove porazne procjene? Izlet gospodi Meiner koštat će me skuplje no što sam mislila. Ipak sam se po čela zabavljati. Pokazivala mi je, jednu za drugom, četiri tkanine različitih nijansi crvene boje, a ja sam instinktivno trebala odabrati onu zbog koje bi mi o či najviše zasvjetlucale. Nisam imala naočale. Približila sam se ogledalu dovoljno da jasno vidim svoj odraz i da mogu promatrati sjaj u očima. Odabir nije bio težak, a gospo đa Meiner je bila zadovoljna mojim izborom. Pri odabiru jedne od četiriju zelenih tkanina pouzdala sam se u stru čan izbor moje savjetnice. Pravu plavu sam odmah prepoznala. Na moje iznena đenje, određena nijansa sivosme đe boje pristajala mi je bolje od crne. Nakon sat vremena pronašle smo sve – moje – boje. Gospo đa Meiner mi je uručila iskaznicu boja koja će mi ubuduće dobro doći pri kupovini. Bila sam – ljeto. Carla je već bila na savjetovanju o bojama. Ona je bila – jesen. – Po čemu se razlikuju ljeto i jesen? – Boje jeseni su tamne. Ljeto voli nježne boje, gospo đa Meiner podigne odgovaraju će tkanine. – Lagane su i djeluju pomalo 'zagasito'. Primjerice ova svjetloplava. Nježan jorgovan ili plavozelena. Na svojoj ćete paleti prona ći boje kojima je temelj plava, nježne, diskretne boje: malina-crvena, sljez-crvena, bordo, menta i vuneno bijela. To je značilo: nema crne. Umjesto žu ćkasto-bež boje, koju sam dosad nosila – sivosme đa. Kad dobro razmislim, to je tako đer značilo da tri četvrtine sadržaja mog ormara odlazi u staru robu, ili ću je pak pokloniti sestri Mathildi, za njezinu svekrvu. Stara je gospo đa nosila isti konfekcijski broj kao i ja i uvijek se radovala mojim odba čenim stvarima. Do sada mi nije bilo čudno što je moja odje ća primjerena jednoj sedamdesetogodišnjakinji. I to sedamdesetogodišnjakinji koja nije zadržala mladolik izgled. To će se sada promijeniti! I to brzo! Nabavit ću si garderobu kakvu svekrva sestre Mathilde nikad ne će ni taknuti. Morala sam se nasmiješiti – kakva apsurdna, ali istovremeno radosna zamisao. Na kraju sam kod opti čara u pasažu naru čila nove nao čale. Jednostavne, četvrtaste, smeđe boje koja mi je tako dobro pristajala i naglašavala boju mojih o čiju. Ta je smeđa bila prirodna boja moje kose, samo nekoliko nijansi svjetlija. To sam ve ć gotovo bila zaboravila. Posljednjih sam godina svoju duga čku grivu stalno pokušavala osvježiti crvenkastom nijansom. Potpuno pogrešno, kako sam upravo saznala. Ljetnim tipovima, kao što sam ja, u kosi je potrebna pepeljasta nijansa, iako ne onako jaka kao u zimskih tipova. Kome bi palo na pamet dobrovoljno obojiti kosu u boju koja nosi naziv – pepeljasta"? Sada sam u frizerskom salonu u prizemlju dobila svoju pepeljastu nijansu. Moram re ći da izgleda odli čno. Pogotovo na mojoj novoj, stupnjevito ošišanoj frizuri u visini brade. Nema više moje duge kose. Kakav nov
osjećaj! Nema više dugotrajnog feniranja ujutro ni podizanja kose izu čenim pokretima. Glava mi je bila lagana i poletna. Spremna za novu avanturu! Ja sam, naravno, bila spremna gospo đu Meiner slijediti u obližnju trgovinu jeansom. Kad smo ve ć kod avanture, krajnje je vrijeme da mislim na svoju stvarnu misiju: – Rekli ste da ste se u grad doselili zbog ljubavi, zapo čela sam, potpuno izvan konteksta. Upravo sam pokušavala navu ći uske traperice, prve nakon ni sama ne znam koliko godina. Gospo đa Meiner mi je uz njih u kabinu dodala majice boje maline i boje dima. Sada je strpljivo čekala pred zavjesom. – Je li se isplatilo? Bila sam prilično direktna. Nadam se da mi ne će zamjeriti. Nadam se da će odgovoriti: – Ne, nažalost. Nije to bila velika ljubav. Razišli smo se. – Itekako se isplatilo, re če ona umjesto toga i nasmije se. Njeno je lice zra čilo kad je provirila kroz otvor na zavjesi. – Wolfram je savršen partner za mene. Muškarac kakvog sam tražila. Zvuči pretjerano, zar ne? Ali istina je. On je moja srodna duša. Nakon kraha prvog braka čvrsto sam odlučila da se više nikad ne ću udati. A pogledajte me sad; smekšala sam se zbog Wolframa! Nitko još ne zna da ćemo najesen stati pred oltar. Samo sam se nadala da nisam izgledala previše zaprepašteno. Požurila sam promrmljati – čestitam od srca. Što sam o čekivala? Zašto bi takav presavršen tip iz snova čekao samo mene? – Crvena Vam majica dobro stoji, gospo đa Meiner prekine moje misli koje sre ćom nije mogla čuti. – Odmah izgledate mla đe i svježije. Svejedno isprobajte i plavu, možda Vam stoji još bolje. Na koncu sam kupila obje, kao i traperice i traper jaknu. Idealna kombinacija za prolje će. Jesam li kupovala zbog frustriranosti? Wolfram je, dakle, bio prekrižen, nedostižan, gotovo oženjen: Sranje, sranje, sranje! – Ako želite, mogu ovih dana navratiti do Vas i pomo ći Vam u čišćenju ormara, predloži gospođa Meiner. Kad smo se vratile u njezin studio, vani je ve ć odavno bio mrak. Ideja mi se jako sviđala. Sama sigurno ne bih imala srca odre ći se svih tih haljina, kostima, blejzera i jakni iako mi nisu pristajali. Proteklih sam si godina uostalom priuštila samo najpotrebnije odjevne predmete. Djeca, posao, uspomene na Petera – to mi je bilo važnije od modernog izgleda. Bilo je krajnje vrijeme da osvježim svoje krpice. Dogovorile smo se za srijedu za dva tjedna. Čišćenje ormara i planiranje nove garderobe – prava zanimacija za slobodno poslijepodne. Još uvijek nisam imala mira: – Kako ste upoznali Wolframa? Moja mi je savjetnica ve ć bila pružila ruku na rastanku. Provele smo dan zajedno i dobro se zabavile. Smatrala sam da si mogu dopustiti još jedno direktno pitanje. Gorjela sam od znatiželje. U kakvim se lokalima motaju muškarci iz snova kao što je Wolfram? Činilo se da je gospo đi Meiner pomalo neugodno: – Smijat ćete se, ali upoznali smo se preko Interneta. Jedne sam ve čeri, više iz zabave i radoznalosti, ostavila poruku na stranici za samce. Nisam mnogo o čekivala. No drugi sam dan imala dvadeset i četiri poruke, a sljede ćeg ih je stiglo još dvanaest. Tu još nije bilo Wolframa, ali sam upoznala vrlo zanimljive ljude npr. bankara Manfreda. S njim se i danas družim. Wolframu se tako đer sviđa. Kad sam primijetila da među tridesetšestoricom još nema onog pravog, pokušala sam ponovno. Opet su mi se mnogi javili. Jedan od njih je bio Wolfram. Samo se ne smije odustati. – Na Internetu se mogu na ći takvi muškarci? – Da, naravno. Danas ve ćina ljudi ima priklju čak za Internet. Mnogi žele isprobati mogućnosti koje Internet pruža. Kažem Vam, do ći će vrijeme kada će se većina upoznavati na taj način. Slobodno mi vjerujte, još ćete se sjetiti mojih riječi, nadoveže kad je ugledala moj sumnjičav pogled. – Kako se ono kaže? Važan je prvi dojam. Mlada djevojka, dugih, vitkih nogu prolazi uz jezero ili ide u disko. Žena naših godina puna humora i elana. Gdje bi oboje bolje primijenilo nego u pisanoj rije či? – Da, ali, ubacih, – na Internetu se mota cijela hrpa šarlatana, lažljivaca, perverznjaka... – Ne više nego u stvarnom životu.
Bilo je istine u tom odgovoru. – Ali, anonimnost. Nikad se ne zna tko se nalazi na drugom kraju žice. Dvanaestogodišnjaci se mogu zabavljati prave ći se da su seksi i da imaju dvadeset i pet godina. Šezdesetogodišnjaci se mogu izdavati za tridesetogodišnjake. Ili oženjeni muškarci koji se pretvaraju da traže partnericu, a zapravo samo traže kratku avanturu... – Primijetila sam da sam se potpuno uživjela. – Brzo prepoznate šarlatane, lažljivce i muškarce koje zanima žena za jednu no ć. Mislite li da su takvi zainteresirani za intenzivno dopisivanje? Ako im nakon druge poruke ne želite dati broj telefona, odmah odustaju. Ne, ne, anonimnost ima mnogo dobrih strana. Nitko ne zna tko ste. Znaju samo Vaš 'nickname'. Putem e-mailova možete mnogo saznati jedno o drugom. U kraćem se razdoblju možete upoznati bolje nego izravnim kontaktom. Ako se neko vrijeme dopisujete, možete kontaktirati i telefonom. Telefoniranje je prijeko potrebno. Glas odaje mnogo toga. Kako govori? Kako se smije? Što govori? Tako se stje če još intenzivniji dojam. Ja sam si nabavila poseban mobitel upravo za te pozive. Vrlo je prakti čno. – Gospo đa Meiner se veselo nasmije. – S nekima sam razgovarala satima prije no što bismo se sastali. Jedan mi je čak izjavio ljubav. No kad smo se sreli nismo više imali što re ći jedan drugome. I to se može dogoditi. Dopisivanjem i telefoniranjem stvorite u glavi sliku te osobe koja ne mora odgovarati stvarnosti. Što se ti če Wolframa, stvarnost je nadmašila sva o čekivanja. Mislila sam na ve čer s Aloisom Steuerthalom. Da smo se najprije dopisivali, sigurna sam da nikad ne bih izašla s njim. Tako bih poštedjela sebe dosadne, neugodne ve čeri, a Bea se ne bi imala čemu smijati. – Prije sastanka se, po želji, mogu izmijeniti digitalne fotografije. Tako se tako đer sprječavaju neugodna iznena đenja. A onda dolazi i prvi sastanak. Obi čno se javlja osje ćaj prisnosti. Kao da si sa starim znancem kojeg ve ć dugo poznaješ. Da, da, bilo je zabavno tražiti partnera putem Interneta. Koliko god sam sretna što sam našla Wolframa, ne bih voljela da sam propustila tu avanturu. Ma, ne znam. Razmjenjivati e-mailove s potpuno nepoznatim muškarcima? Upoznati ih putem Interneta? To je više bilo u stilu gospode Meiner. Bila je otvorena prema novim iskustvima, vesela, ekstrovertirana. Za mene, Peterovu udovicu, Hubertovu snahu, za mene, dobru staru sanjalicu Roli – nije to bilo za mene. U to sam bila sigurna. – Time, Sebastiane, jeste li kod ku će? Znate li kako se otvara anonimna e-mail adresa? Nisam li bila savršen primjer dosljednosti? Nisam još ni zatvorila ulazna vrata za sobom, a neobuzdan me nagon ve ć bio natjerao da se odmah bacim na posao. Kada je gospo đa Meiner na Internetu pronašla svog Wolframa, zašto i meni ne bi uspjelo nešto sli čno? Odložila sam vrećice pokraj komode i bacila brz pogled na ogledalo. Nije loše. Neobi čno. Ali dobro. Nova je frizura činila lice ljepšim. Još kad dodam nove nao čale... U tom su se trenutku otvorila ulazna vrata Carlinog stana i čula sam kako se Oliver Martens oprašta od svoje k ćeri. Brzim je koracima sišao stubama. Na desnom je kažiprstu opušteno vrtio ključeve svog engleskog sportskog automobila. Kad me je ugledao, ukopao se i promatrao me začuđenog izraza lica: – Vidi ti to! Gospoda doktorica Steinberg. Stvarno si se promijenila. Što to znači? Ideš u lov na muškarce, Rosalind? Nikad nisam trpjela Oliverov ironi čan ton. Uvijek me je zastrašivao. Koliko sam se samo puta ljutila što nisam na vrijeme smislila odgovaraju ći odgovor. – Ne raduj se prerano, Olivere. Tebe sigurno ne lovim. Uop će nisi moj tip. – Jesam li to zaista rekla naglas? Oliver je zapanjeno umuknuo. Carlina se glava pojavila kroz odškrinuta vrata: – Roli ide u lov na muškarce? Što time želiš reći, Olivere? Razrogačila je o či kad me je ugledala: – Što se tebi dogodilo? Odli čno izgledaš! Sje ćam se te boje kose. Nosila si je na po četku studija. Dobro ti stoji. A ja sam mislila da si otišla gospo đi Meiner samo da saznaš adresu. – Namignula mi je.
U međuvremenu su iz kuhinje dojurili i moji sinovi: – Kakva adresa? – raspitivao se Tim okrenuvši se prema meni: – Mama, što je za ve čeru? Može li Jordy jesti s nama? No ćas će prespavati kod nas. Nemaš ništa protiv, jel' tako, mama? Carla ispusti uvrijeđen uzdah: – Time, re če strogo, – tvoja majka ima novu frizuru. Zahihotala sam se. Carla se nije znala nositi s muškim ignoriranjem. Tim me je pozorno promotrio: – Au, da, to čno. Sličiš na Meg Ryan. Je li u redu ovo s Jordyjem? Sin me usporedio s Meg Ryan? Junakinjom filma – Kad je Harry sreo Sally, filma kojeg sam pogledala najmanje tri puta? I onda bih njegovom najboljem prijatelju trebala uskratiti ve čeru i prenoćište? Brzo sam pogledala u ogledalo. Pa, možda i nije mnogo pogriješio. – Sve je u redu, rekla sam, našto mi je Tim mahnuo i nestao u kuhinji. Sebastian, koji se tiho držao u pozadini, nasmiješio mi se i prije nego je otišao za bratom rekao: – Dobro ti stoje traperice, mama. – Kuhinjska vrata se zatvore za njim. – Potpuno je u pravu, javi se Bein zadovoljan glas s ulaznih vrata. – Roli, izgledaš veličanstveno! – Dramati čno podigne ruke u zrak. – Netko te je kona čno uspio promijeniti. Uvijek sam mislila da se u tebi skriva više nego što pokazuješ. Ipak nisam mislila da imaš tako slatku stražnjicu. – Bea se drsko hihotala. I ja sam se hihotala. Toliki komplimenti u jednom danu. – Vidi ti to, dobra stara Beatrix, pozdravi je Oliver svojim najarogantnijim tonom, – sad je konačno vrijeme da se izgubim. Nismo ga zadržavale. Bea se nije obazirala na njegove bezobrazne rije či. Odbojnost koja je vladala izme đu Bee i Carlinog bivšeg muža bila je uzajamna. Crni je ogrta č objesila na vješalicu i poravnala svoje svilene šalove boje dima, leda, kobalta i tamnoplave boje s tra čkom zelene. Što bi gospo đa Meiner rekla na ovu kombinaciju boja? Kojem je tipu pripadala Bea? Prolje će? Ljeto? Jesen? Zima? Ili sva godišnja doba u jednom? Prišla mi je ne bi li me bolje promotrila. – Hajde, reci. Kako se zove? Koji te je muškarac natjerao da kona čno izađeš iz sivila? Gdje si ga upoznala? Tko je on, što ima, što zna? Morala sam se nasmijati: – Bea, zvu čiš kao moja majka. – To mi je i bila namjera, moja je prijateljica bila nepopravljiva. – On nije 'on' nego 'ona'. 'Ona' se zove gospo đa Meiner, stilistica i savjetnica za boje. Poznaješ je, Bea. Sjedila je za našim stolom one ve čeri kad si u mom klubu održala predavanje, objasni joj Carla. – Roli je zapravo otišla do nje samo da bi pobliže saznala nešto o odre đenoj osobi. Bar sam ja tako shvatila. No Margarita je uspjela nagovoriti Roli na novi outfit. Žena zna što radil Naravno, živo me zanima što je sve Roli saznala. – Carla se opet okrenula prema meni: – Roli, obećaj nam da ćeš nam sve ispri čati do u tan čine. Ali ne sad. Čekajte me, molim vas. Samo ću na brzinu staviti Marie u krevet pa ću se spustiti k vama. Umirem od znatiželje. I tako smo pola sata kasnije sjedile u mojoj ugodnoj dnevnoj sobi te sam prijateljicama prepričavala dan proveden kod gospo đe Meiner. Tješile su me zbog činjenice da je Wolfram nepovratno izgubljen. Bea me potapša po koljenu: – Znaš kako se kaže? Muškarci su kao zahodi. Ili su zauzeti ili posrani! Želite li i vi još jednu čašu vina? – zaljuljala je bocu nude ći nas. Carla je bila zaprepaštena: – Dakle, stvarno, Bea. Gdje samo nalaziš takve poslovice? Takvo što se ne govori. – Ovo je pristojna ku ća, smijala sam se bezobrazno. Carla mi baci jastuk na glavu. Dopustila je Bei da joj napuni čašu. – Namjeravam slijediti primjer gospo đe Meiner, zapo čela sam. Već sam znala da će moja ideja o traženju muškarca putem Interneta nai ći na različita mišljenja. – Zar ćeš i ti postati savjetnica za boje? – Bea se smijala. Vino joj je sigurno ve ć udarilo u glavu. – Da, sigurno. Hoćeš li preuzeti moju ordinaciju?
Bea mi je mahala rukama pred nosom: – Ma, nema šanse! Beskrajno ti se divim što strancima čačkaš po ustima. Dakle, ja to ne bih mogla... – Ja ne čačkam! – ispravila sam je prave ći se ljućom no što sam bila. – Možete li, molim vas, prije ći na stvar? – strogo naredi Carla. – Roli, u čemu želiš slijediti primjer gospođe Meiner? Samo nemoj re ći da se poigravaš idejom da i ti objaviš oglas na Internetu. Evo, znala sam! – Pa to je super ideja! – Bea je, naravno, bila oduševljena. Kako li sam samo naišla na dvije tako razli čite prijateljice? Uostalom, nisam imala ni najmanje volje ponovno raspravljati o tome. Rasprava će završiti sli čno kao i ona od prije par tjedana o javljanju na novinski oglas. Ve ć sam donijela odluku. Ako je gospo đa Meiner svog Wolframa našla putem Interneta, to mi je bio dovoljan dokaz da se muškarac iz snova može naći i na taj način. Nisam željela da me Carline sumnje pokolebaju. Osim toga, postojala je jedna posve druga čija tema o kojoj sam ve ć danima razmišljala. – Prije no što se upustite u bezrazložnu sva đu, prekinuh Beu, koja je upravo htjela sasuti bujicu riječi, – imam jedno posve druga čije pitanje koje mi je mnogo važnije. Što je s prvim seksom? Carla naglo spusti čašu crnog vina koju je upravo htjela prinijeti usnama. Pogled joj je odavao zbunjenost. – Roli, sinovi ti imaju šesnaest godina i cijele dane provode s prijateljima. Muškim prijateljima, koliko znam. Zašto se brineš? – Tim i Sebastian sigurno imaju lijep broj ženskih prijatelja, odvratih oštrije no što sam namjeravala. – No ne radi se o njima. Radi se o meni. – Prošlo je barem sedamnaest godina od tvog prvog puta. Gledano čisto matematički. Mislim, s obzirom na tvoje sinove. No, pretpostavljam da je tomu ve ć više od dvadeset godina. Zašto sad želiš govoriti o svom prvom putu? – Bilo je o čito da Carla nema blage veze o čemu govorim. – Ne mislim na svoj prvi put, oneraspoložio me toliki nedostatak sposobnosti uživljavanja, – nego na prvi put nakon mnogo vremena. Peter je mrtav ve ć gotovo tri godine, moj seksualni život također. Sad nemam pojma kako se ponašati kad do đe do toga. Tko zna, možda ubrzo nekog upoznam i onda će na red doći ovo pitanje. Kako da se postavim? U mislima sam ugledala Wolframa. Njegovo lijepo oblikovano, fascinantno lice. Elegantna pojava. Razmišljala sam kako bi bilo grliti tog muškarca. Mhm, da, peckav osje ćaj. Bila sam nesigurna. Ho ću li znati što o čekuje od mene? Sigurno je imao afere s mnogim uzbudljivim ženama. A onda stižem ja, bljedunjava Roli. Potpuno zahr đala. Sa strijama na trbuhu. Nije moguće da si samo ja postavljam ovakva pitanja. Jesu li druge žene stvarno bile toliko samouvjerenije od mene? Nisam ni o čekivala da će mi Carla odgovoriti. Na čela sam temu koja joj je bila neugodna. Sjedila je i promatrala slike pokraj Hubertovog naslonja ča. Bilo je očito da se nada kako će Bei pasti na pamet nešto prigodno i tako je riješiti obveze da mi odgovori. Smijala sam se u sebi. Bea je nije razo čarala. – Seks je kao vožnja bicikla, zadovoljno si je u čašu natočila još malo crnog vina. – Nikad se ne zaboravlja. I sama sam jednom gotovo godinu dana bila bez partnera, ako se sje ćate. Neposredno prije no što sam upoznala mog Richija. Svejedno sam se prve no ći provedene s njim bez problema sjetila svojih prijašnjih iskustava. – Hihotala se. – Nemaš se zašto brinuti, Roli. Uostalom, svatko tko se upušta u nešto sa četrdesetogodišnjakinjom zna da nismo više svježe kao jutarnja rosa. Ukoliko se ne kaniš spetljati s nekim dvadesetpetogodišnjakom, tada će i muškarac pokraj tebe imati poneki ožiljak i tjelesni nedostatak. Tako ti je to u životu. Raspravu su naglo prekinuli moji sinovi ušavši u sobu. – Nemaš vremena za kuhanje, jel' da, mama? Odlučili smo naručiti pizzu.
Odlična ideja! Zamolila sam Tima da naru či pizzu sa salamom, a Bea se odlu čila za pizzu s tunom i lukom. Carla odmahne glavom: – Ve čeras će navratiti Konrad. Vrijeme je da si pripravim nešto. Dakle, Roli, ne razbijaj glavu nepotrebnim mislima. Hvala na vinu. – Mahnula nam je i izašla iz dnevne sobe. Čula sam kako Tim u kuhinji naru čuje pizze. Znam da je smiješno, ali ipak me to radovalo. Nije li to dokaz da sam djecu odgojila tako da postanu samostalni ljudi? Sumnjam da bi se Jordvjeva majka složila sa mnom. Po školama je držala predavanja o suvremenoj biološkoj ishrani. Nisam sigurna da pizza spada u tu kategoriju. Bea je u međuvremenu uključila moj laptop. – Daj da ubijemo vrijeme. Kako bi željela sročiti oglas? – Sročiti oglas? – Večeras sam namjeravala u miru posjetiti nekoliko web-stranica za samce. Možda pisati ponekom. Ni u snu nisam pomislila da sama napišem oglas. Rekla sam to Bei. – A zašto ne? Ako sama napišeš oglas, možeš sama odlu čivati. – Najprije moram otvoriti anonimnu e-mail adresu. Zamolit ću dečke da mi to sutra srede. – Nadala sam se da ću tako dobiti na vremenu. – Zašto čekati do sutra? Ne moraju ti sinovi pomo ći. Možemo to napraviti i zatvorenih o čiju. I tako sam se nakon dobrih sat vremena na Internetu pojavila kao – Gularo. Korisni čko je ime možda zvu čalo malo neobi čno, ali je bilo prvo kod kojeg me kompjuter nije crvenim natpisom upozorio: – Korisni čko ime se ve ć koristi. – Kako ćeš se zvati? – pitala me Bea. Odmah sam eliminirala Rosalind, Roli, Linda. Nisam imala srednje ime, a bilo mi je neobično izabrati neko drugo žensko ime. Svi đalo mi se – Suncokret. Naravno, odavno je bilo zauzeto. Kompjuter me savjetovao da dopišem godine. Ali – Suncokret42"? Ne, to mi se nimalo nije sviđalo. Slično je bilo i s jagodom, ljetnim suncem, ljetnom livadom, ljetnim povjetarcem. Nije bilo teško pogoditi da se ve ć radujem ljetu. Vlažnih, hladnih i sumornih dana bilo mi je već dosta. No kompjuter je odbijao svaku rije č koja je imala veze s ljetom. Bea se nije dala smesti. – Kamo najradije putuješ? – Ni tu nismo imale sre će. Beč, Rim, Venecija, Toskana – sva su ta imena ve ć bila iskorištena. – Što najradije jedeš? – Pa ne mogu se zvati 'kuhana govedina' ili 'Saltimbocca a la Romana', odgovorih negoduju ći. Bea se glasno nasmije. – A kako ti se svi đa 'slatkokisela svinjetina'? Sigurna sam da još nitko nije registrirao to korisni čko ime. – To mi se ime činilo apsurdnim. Bei je sinula ideja: – Znam! Ovime te krstim u 'Gularo'! Bilo je o čito daje zadovoljna svojom odlukom. Kompjuter po prvi put nije imao primjedbu. – Gularo? – ponovih. – Ne zvu či loše. Uostalom, to ništa ne zna či. – Itekako znači! – Beine su o či vragolasto zasvjetlucale. – Ako stvarno želiš znati, 'Gularo' na kineskom zna či 'slatkokisela svinjetina'. Bar mi je tako zvu čalo kad sam prošle godine s Richijem bila u Šangaju. Jedna od rijetkih rije či koje sam upamtila. Sje ćam se još samo 'Nihao!' što znači 'Dobar dan!' – Prekrasno. – Nisam bila pretjerano oduševljena. Ali predala sam se. Zamišljala sam svakojaka prekrasna korisni čka imena, a završila sam kao – slatkokisela svinjetina. Nasre ću, nitko nikad ne će pogoditi pravo zna čenje te riječi. Tko bi se, osim Bee, sjetio takvog korisničkog imena? U tom je trenutku zazvonilo na vratima i dostavlja č je donio vrele pakete iz kojih se pušilo. Bea me slijedila u kuhinju. Izvadila sam tanjure iz ormara, a Bea je na njih rasporedila vru će kriške. Uskoro smo složno žvakale za kuhinjskim stolom. De čki su se povukli u Timovu sobu. Znam, znam, zajedni čka večera je važna za pravilan razvoj djece i mladih. No ve čeras su njih trojica morali raspraviti o ne čemu važnom, vezanom za Charlijev party iznena đenja. Nisam
mogla srediti misli i pratiti njihove planove. Misli su mi bile kod Wolframa. I Gulara. Ovaj će put razvoj mojih sinova iznimno morati u drugi plan. Bea je dovukla laptop u kuhinju i zavukla se pod kuhinjski stol ne bi li ga uklju čila u struju. – Dakle, ponovno je izronila crvena u licu, – što ćemo napisati u tvom oglasu? – Ah, opet smo tu? – Glumila sam da sam potpuno zaokupljena pizzom. – Hajde, Roli, reci koje su tvoje prednosti? Moramo te prikazati u pravom svjetlu da ih čim više zagrize. – Bea zgrabi blok u koji sam uvijek zapisivala popis namirnica koje treba kupiti. U desnoj je ruci držala kemijsku olovku kako bi zapisala što ću reći. U lijevoj je držala veliki komad pizze. Topljeni sir je kapao na tanjur. Moje prednosti? Koje su moje prednosti? Tko bi samo tako na brzaka mogao nabrojiti svoje prednosti? – Ne znam je li pametno po četi nabrajanjem mojih prednosti, rekla sam, jer mi ništa nije padalo na pamet. Bea podigne obrvu: – Ne? Dobro. Kako onda želiš zapo četi? Možda svojim slabostima? Ili da napišem: 'Žena koja ne zna svoje prednosti traži muškarca koji bi ih pronašao'? – Dobra ideja! – Smijala sam se. Bei sad nije bilo do šale. – Krenimo s druge strane. Kako zamišljaš svog muškarca iz snova? – Višeg od mene, ispalila sam kao iz puške. – Zgodnog, s prosijedofn kosom ili ne, radije napiši sa sijedim zaliscima. Važna mi je i inteligencija te životno iskustvo. – Trudila sam se što bolje opisati Wolframa. – Mora biti stariji od mene. Obavezno. Naravno, dobro situiran. Obrazovan. Čovjek koji zna što želi. Evo, to bi trebalo biti upotrebljivo, zar ne? Bea odmahne glavom. – Ovom opisu odgovara i Hubert, re če suho. U svojim sam se mislima upravo bila ponovno zaljubila u Wolframov izgled. Sada sam se prilično grubo vratila u stvarnost. – Hubert?! – Jesam li stvarno opisala svog svekra? O čito sam morala biti malo preciznija. – Što mora znati? Što mora voljeti? – Bea je još uvijek držala olovku u desnici. Do sada još ništa nije bila zapisala. – Znati? Voljeti? Mora voljeti mene. I društvene doga đaje. Putovanja? – Odjednom više nisam bila sigurna. – Ovako nećemo daleko sti ći. – Bea se nevoljko namršti i zatvori web-stranicu te odmah upiše novu homepage adresu. – Što misliš pod tim: ne ćemo daleko sti ći? – Razočarano sam pijuckala crno vino. – Još nikad nisam pisala oglas. Ne znam hvaliti samu sebe. Ako želiš odustati... – Nema odustajanja, Bea pokaže na ekran koji se u me đuvremenu obojio u ruži častu i tamnocrvenu boju, a uokolo su lebdjela crvena srdašca. – Za Boga miloga, što je to? – Neka druga stranica za samce. Ovdje ne moraš napisati oglas nego ispuniti upitnik o tome što voliš i što te zanima. To je sigurno lakše. Nisam mogla do ći k sebi: – Bea, otkud ti sve te web-stranice? Reci ti meni, draga moja, ne varaš li možda svog muža? – Nisam to ozbiljno mislila. Bea je hihoćući se odmahivala glavom: – Ma kakvi. Nema potrebe. Adresu mi je rekla jedna kućanica koju sam upoznala predaju ći po školama. Nedavno je pro čitala vrlo zanimljivu knjigu. Čak se još sje ćam kako se zvala: 'S Interneta do bra čnog kreveta'. Zvu či šaljivo, zar ne? Tako, sad te moramo registrirati. Tako je i učinila. Ni ovdje nasre ću nikom nije palo na pamet nazvati se – slatkokisela svinjetina – pa je 'Gularo' prihvaćen. Bea je počela ispunjavati upitnik ništa me ne pitaju ći. Dobro, nisam imala primjedbi na – žensko, četrdeset dva, vitka, visoka sto sedamdeset i tri. – Kosa mi nije crvenkasta nego pepeljastoplava, ispravih je protresavši svojom novom frizurom.
Bea klikne na – tamnoplava. – Pepeljastoplava ne zvu či privlačno, primijeti. Nisam se željela svađati. – Koliko bi godina trebao imati? – Najmanje pedeset. – Ako sam u nešto bila sigurna, onda su to bile godine. Neki mladac tipa Steuerthal nije dolazio u obzir. Naravno da je Bea imala primjedbu i žestoko klikne na – Minimum: četrdeset. – Ne želimo nepotrebno smanjivati krug onih koji dolaze u obzir, zar ne? I me đu četrdesetogodišnjacima ima onih koji se znaju ponašati. Složile smo se oko – Visina: iznad sto sedamdeset i pet, boja kose: svejedno. Sijedi zalisci koje sam željela bit će ionako automatski prisutni u ovoj skupini. Bea mi je postavljala pitanja. Odgovarala sam, a ona je tipkala i samovoljno dopunjavala. – Omiljeni glumac? – Anthony Hopkins. U 'Zorrou' je dobro pritisnuo ljepuškastog Banderasa. Tipkala je i dopunila: – Johnny Deep. – Bolje nemoj, dobacila sam. – Mislit će da želim mladog gusara. – Koji ti je omiljen film? – upita prave ći se da nije čula moju primjedbu. – Don Juan de Marco. – Vidiš. I to sigurno ne zbog Marion Branda. Iako je glumio veli čanstveno, trezveno objasni Bea i ostavi Johnnyja Deepa. – Omiljena glazba? – Verdi, Vivaldi. – Verdi, Vivaldi, R.E.M., Herbert Gronemeyer, utipka Bea. – To stvara potpuno pogrešan dojam. – Sad sam ve ć bila gotovo o čajna. Muškarac poput Wolframa nikad se ne će javiti na ovakav oglas. – A tko je satima stajao čekajući u redu ne bi li nabavio karte za posljednji R.E.M.-ov koncert? – ponovno je stigao trezven odgovor. – Hobiji? – Kazalište, putovanja, čitanje, kuhanje, rekla sam. To bi se Wolframu sigurno svi đalo. – Kazalište, putovanja, čitanje, džogiranje, rolanje, sajmovi, kabarei, tipkala je Bea, a Wolfram je bio sve dalje i dalje. – Kako bi trebao izgledati tvoj muškarac iz snova? Da mi nisi po čela opisivati nekog tko me podsjeća na Huberta, stresla se kao da se naježila. Na – dobro situiran, inteligentan, duhovit, obrazovan – kona čno nije imala primjedbi. Dodala je još – osje ćajan i optimističan. Dogovoreno. – Što tražiš: udaja, veza, afera, preljub, e-mail poznanstvo? Pitanje je bilo posve retori čko, jer je Bea ve ć kliknula na – udaja – i – veza. – Što o čekuješ od muškarca? – Da zna što želi. I da se uz njega osje ćam zaštićeno. – ...i da se zajedni čki možemo smijati, dopuni Nepopravljiva. – Žele znati što voliš. – Svoju djecu. – Ona su, naravno, bila na prvom mjestu. – Prijateljice, razgovor, Toskanu, sunce u proljeće i toplu ljetnu kišu. – ...i dobar seks, dopuni Bea i predloži da izostavim djecu jer će – on – ionako na vrijeme saznati da ih imam. Ovaj sam put ostala čvrsta. Djeca ostaju, seks izbacujemo. To sa seksom će – on – stvarno saznati na vrijeme. Jedan klik i upitnik je poslan. Bea zadovoljno uzdahne i nato či si u čašu zadnje kapi crnog vina. – Pa, da vidimo. Ne vjerujem da će već sutra biti mnogo poruka, ali sljede ćih će ti dana sandučić biti prepun. Sva sam se naježila od pomisli na to.
Naravno da sam namjeravala odmah ujutro provjeriti sandu čić. No moja je budilica izabrala baš to jutro da ispusti dušu. Ili sam je možda sino ć zaboravila naviti? Dok sam, opijena vinom i bojažljivim iščekivanjem onoga što sam možda pokrenula ulogiravši se na stranicu za samce, mislila da neću mo ći oka sklopiti. A onda sam ipak brzo zaspala? Kako god bilo, sljede ćeg se jutra nisam probudila na vrijeme. Sebastian me je probudio oko sedam i trideset. Sko čila sam, požurila u kupaonicu, odjenula se, u prolazu srknula malo hladne kave koju mi je bila pripremila gospođa Holzinger. Nisam ni pomislila da bacim oko na Internet. U ordinaciji je bila ludnica. Uspjela sam, doduše, do ći čak pet minuta prije po četka radnog vremena. Naravno, bila sam posljednja. Zanimljivo, svi su se okupili oko prijemnog šaltera i promatrali čekaonicu kao da je prvi put vide., – Je li se nešto dogodilo? – Još sam hvatala dah jer sam se uspinjala po dvije stube odjednom. Ordinacija se nalazila u dobro održavanoj, elegantnoj, starinskoj zgradi. Lifta nije bilo. – Gospoda Petermann je dala otkaz, rekli su uglas. – Već? – Ma, krasno. Tajnica je kod nas radila tek dva mjeseca. Napustila nas je taman kad smo je obučili dovoljno da može raditi samostalno. Kao i njena prethodnica. Razlog sigurno nije bilo nepovoljno radno okružje. Odnosili smo se jedni prema drugima prijateljski i s poštovanjem. Gospo đa Burghart, naša dugogodišnja tajnica, kod nas je radila više od dvadeset godina prije no što je otišla u zasluženu mirovinu. Otkad je otišla, triput smo mijenjali tajnicu. I to otkad smo lani potpuno preuredili i obnovili ordinaciju. To je ve ć bilo vrlo neobi čno. – Postoji li neki poseban povod? Je li rekla zašto nas napušta? – U telefonskom mi je razgovoru rekla da se nije ugodno osje ćala, progovori Frank Sporer. – Još nije našla drugi posao, ali je sigurna da će uskoro naći nešto odgovaraju će. – Što bi trebalo zna čiti 'nije se osje ćala ugodno'? – Kolega Troger naglasi svaku pojedinu riječ. – Kod nas nije uvijek tiho i mirno. Ako žena ne može izdržati optere ćenje, onda je bolje da smo je se riješili. – Ne preostaje nam ništa drugo nego da ponovno u novine stavimo oglas i potražimo novu radnu snagu. – Frank nije želio ulaziti u rije či kolege Trogera. – Tko će to preuzeti ovaj put? Nastane tišina. Sa zanimanjem sam promatrala drveni pod. – Ja ću to srediti, javi se kolegica Ina. Poželjela sam je zagrliti. Ja definitivno nisam bila stvorena za to. Nisam talentirana za pisanje oglasa. Dan je protekao kaoti čno kao što je i zapo čeo. Nervozni, razdraženi pacijenti, djeca koja vrište. Predstavnik proizvoda za njegu zuba predstavio mi je svoj novi asortiman, a u međuvremenu je neprestano zvonio telefon. Sveu čilišna klinika u Be ču željela je koncept mog predavanja. Trebala bih ga unaprijed poslati profesoru. Moj koncept? Nisam ga još dovršila. Još je bilo dovoljno vremena do kongresa. Namjeravala sam provesti ugodnu ve čer kod kuće. Brbljati s dečkima, večerati u krugu obitelji i, naravno, navaliti na Internet. Odgovoriti na tri- četiri emaila koja su dosad valjda ve ć došla. Ali nije bilo pomo ći. Morat ću skratiti ugodnu ve čer. Navalit ću, doduše, na laptop, ali kako bih doradila koncept. Nisam mogla ni željela pustiti profesora da čeka. Dobro da imam Holzi. Nisam se morala brinuti za ve čeru. Kad sam nave čer mrtva umorna otklju čavala ulazna vrata boljela su me le đa i noge su mi bile teške. Kako se radujem ljetu! Opet ću džogirati i plivati. Tijekom zime sam se premalo kretala. Tijelo mi se osve ćivalo ukočenošću. Nakon dugog radnog dana jedva sam do čekala da skinem cipele. U tom sam trenutku poželjela stati pod vru ći tuš, a onda ravno u krevet. Kuhinjska vrata se naglo otvore i Tim žurnim korakom stupi u hodnik. Brat ga je slijedio: – Hi, mama. Idemo trčati. – Ideš s nama?
Jesam li već spomenula da volim svoje de čke? Uvijek me iznova dirne samorazumljivost kojom me uključuju u svoje pothvate. Kad se samo sjetim svog brata Heinricha i svoje majke. Nezamisliva je bila i sama pomisao da on majci postavi takvo pitanje. Uvijek mu je bilo ispod časti da ga se u javnosti vidi u društvu majke i sestre, ženkoga dijela ku ćanstva. Zanemarimo činjenicu da je majka ve ć tada lako ostajala bez daha. Previše cigareta. Premalo kretanja. Bez kondicije. – No, onda? Čekat ćemo te ako požuriš! – Timov me nestrpljiv glas trgnuo iz razmišljanja. – Nije li vani prehladno? Zima je. – Mama, odavno je prolje će. Sunce je sjalo cijeli dan. Pa, kad je tako. Uop će nisam primijetila. Nakon napornih dana u ordinaciji, jedva da bih zapazila kakvo je vrijeme. I tako sam ubrzo kaskala parkom u društvu sinova. Bili smo dobar tim, uigrani nakon mnogih godina zajedni čkog trčanja. Dok su de čki još bili mali, prilago đavala sam se njihovom tempu. Sada su ve ć godinama bili u boljoj kondiciji. Kada bi poja čali tempo, najčešće sam trčala sama. No danas su ostali u mojoj blizini. Primijetila sam koliko mi godi svjež zrak i kako kisik polako unosi život u moje umorno tijelo. Stvarno više nije bilo tako hladno. Prošli su dani kad mi se na no ćnom zraku ocrtavao dah. Trebala bih mnogo češće džogirati s de čkima. Tako mi je godilo. Kada s nogostupa nestanu i zadnji tragovi pijeska za posipanje snijega, izvu ći ću role iz podruma. Veselila sam se tome. To je svake godine bio znak da smo se kona čno riješili zime i približavali se toplijem godišnjem dobu. S jednog nam je sporednog puteljka pritr čao pas. Naravno, bez uzice. Zašto vlasti uop će postavljaju znakove zabrane? Ova je životinja bila prijateljski raspoložena. Veselo je mahao repom. Njegova mi se siva kuštrava dlaka činila poznatom, kao i dubok glas koji je odjeknuo istog časa: – Norbert, ovamo! Sada se pojavio i usamljeni džoger koji nam je pritr čao živahnim tempom. Toplu je vunenu kapu navukao preko ušiju. Osmijeh sam odmah prepoznala. Gregor Neuhof, arhitekt. – O, zdravo! – veselo re če kad me je ugledao. Usporio je tempo i pridružio se našoj maloj grupi. Norbert je tr čao uz nas mašu ći repom. – Dobra večer. – Primijetila sam da se brzo zapušem kad po čnem govoriti. Odlučila sam usporiti. Stručnjaci savjetuju da bi se za vrijeme tr čanja trebalo moći razgovarati. Iako nisam znala o čemu bih pričala s njim. – Nije li lijepo što je opet zatoplilo? Kad je prehladno, nije tako zabavno. – Gospodin Neuhof mi je uzeo rije č iz usta. Tim mu dobaci skepti čan pogled: – Poznajemo li se? Činilo se da gospodinu Neuhofu ne smeta drsko pitanje: – Ne. Ja sam Gregor. Moj pas Norbert poznaje vašu pudlicu. – Aha. – Činilo se da je de čkima ovo objašnjenje bilo dovoljno. – Ja sam Tim. Ovo je Sebastian. Mamu, izgleda, ve ć znaš. Tr čiš li često po ovom parku? Njih trojica nisu primijetili da sam usporila i ubrzo su se udaljili, udubljeni u veseo razgovor. Sva su trojica bila otprilike jednake visine. Svi viši od metar osamdeset. Moji su sinovi stvarno bili visoki za svoje godine. Odostraga se nije vidjela razlika u godinama. Svi su bili odjeveni u modernu sportsku odje ću i trčali su gotovo ujedna čeno. Primijetila sam kako moji sinovi uživaju razgovarati s odraslim muškarcem. Nikada do sad nisam toliko bila svjesna činjenice da će moj izbor partnera uvelike utjecati na de čke. Sigurno bi bili oduševljeni muškarcem kakav je bio Gregor Neuhof. No tu im nisam mogla udovoljiti. U obzir nisu dolazili muškarci mla đi od mene. Bio mi je potreban netko stariji, ozbiljniji, džentlmen starog kova. Ipak, iako sam to znala, morala sam priznati da Gregor Neuhof ima seksi stražnjicu. Norbert mi je prišao i nježno me gurnuo. Potapšala sam ga po glavi i odjednom ga se više nisam bojala. Složno smo kaskali za njima.
Kada smo nakon gotovo sat vremena ponovno stajali pred našim ulaznim vratima, Gregor Neuhof nas pozdravi kratko mahnuvši. Činilo se da Norbert razmišlja bi li možda ostao s nama. Nakon kratkog zvižduka svog gospodara, odlu čio gaje slijediti. – Simpatičan tip, reče Tim dok sam otključavala ulazna vrata. – Cool teniske, re če Sebastian, što je zna čilo da se slaže s bratovim mišljenjem. Krenula sam pod tuš. Uskoro potom sjedili smo složno u kuhinji i uz vru ći čaj jeli ostatke ručka. Sebastian je pri čao o školi. Tim o tjelesnom odgoju. Jedini školski sati koji su ga stvarno zanimali. Promašen gol u nogometu zadavao mu je više glavobolje nego loša ocjena iz matematike. Povukli su se da bi na televiziji pratili dodjelu nekakvih MTV Awardsa. Konačno sam imala vremena sjesti za laptop. Odložila sam šalicu zelenog čaja na pisa ći stol i uključila kompjuter. Nesvjesno sam se ulogirala na Internet. Znam da sam čvrsto naumila – prvo posao, onda zadovoljstvo. Majka mi je uvijek držala takve prodike, kao i teta Hildegard, njena sestra, koja nas je uvijek posje ćivala (usrećivala?) za blagdane. Ali vidi ti to. Moja majka i teta Hildegard mi više nisu mogle zapovijedati. Znatiželja je, naravno, pobijedila. Nakratko sam zaboravila profesora i otvorila e-sandu čić. Trideset i šest poruka! To ne može biti istina! Mora da se radi o grešci. Za Boga miloga, kakvu sam to lavinu pokrenula? Obavezno sam u pomo ć morala pozvati Beu. – Pa, konačno! – bile su njene prve rije či kad mi je prepoznala glas. – Ve ć satima sjedim kao na žeravici. Gdje si bila sve vrijeme? Koliko se tipova javilo? – Trideset i šest, rekoh s mješavinom pretjerivanja i trijumfa. Tek sam sjela za kompjuter. Još nisam ni pogledala poruke. Htjela bih da to u činimo zajedno. Mislila sam da će te zanimati što ljudi pišu. – U to se možeš kladiti, čulo se s druge strane telefonske linije. – Ipak, ne mogu iza ći. Richie je naručio električara, a nema ga kod ku će. Trebali su do ći prije dobra dva sata. Još im nema ni traga ni glasa. Ali možemo i telefonski. Dakle, čitaj! Nije mi trebala dvaput re ći. Otvorila sam prvu poruku: – Cijenjena damo, čitala sam, – dozvolio sam si odgovoriti na Vaše retke. Moje usamljeno srce č ezne za ljubavlju i nešto radosti u mom sumornom postojanju... Za Boga miloga, kakav je ovo lik? – Žene su me dosad uvijek razo č arale. No možda ste upravo Vi slavna iznimka, koju usrdno č eka moja napa ćena duša. – Ma ne dolazi u obzir! – prekine me Bea kategori čki. Imala je pravo. Kliknula sam na broj dva. – Moram li svima odgovoriti? – S grižnjom savjesti pomislim na svoj referat. – Možeš napisati standardiziran odgovor koji ćeš slati svima koji te ne zanimaju. To je poštenije nego da im se uop će ne javiš. Dobra ideja! Ispostavilo se da ipak ne ću pisati svima jer: – Hi, seksi mišiću. I ja sam napaljen za vru ću no ć. Žena mi sljedećeg vikenda putuje na doškolovanje. Imaš li vremena? – nije zaslužilo poštenje. Taj je završio jednostavnim klikom na – briši. Bea se hihotala. – Molim Vas, ne dajte da Vas uplaši č injenica da imam tek dvadeset i dvije godine. Svi đ aju mi se starije žene. Ve ć sam se kao mladi ć bolje snalazio s prijateljicama moje majke nego sa svojim vršnjakinjama. Želim u č iti, skupljati iskustva... – Zvuči primamljivo. – Činilo se da se Bei svi đa ideja da pomognem mladi ću u skupljanju iskustava. Meni se nije svi đala. Zaista se nisam vidjela u ulozi starije ljubavnice koja bi mladi ća uvela u tajne seksualnog užitka. Dakle, sljede ći molim. – Zovem se Horst, imam šezdeset i pet godina, umirovljeni č inovnik. I ja rado putujem i pozivam Vas, draga neznanko, da mojim kamperom zajedno istražimo svijet. Ako usto rado kuhate... – Briši, uzviknu Bea.
– Ali zašto? – upitah, više da bih je isprovocirala nego zbog želje da stvarno upoznam tog muškarca. Da sam željela kamper, mogla sam uzeti gospodina Steuerthala. – Prestar je za tebe, objašnjavala je kategori čki. – Osim toga, on traži kuharicu. – Hi, nepoznata, drago mi je što sam te upoznao. Ja sam Bobby. Imam č etrdeset pet godina, studiram ekonomiju, širokih sam interesa... Bea se smijala, ja sam brisala. Nisam imala volje financirati studij nekom četrdesetpetogodišnjaku. Zvono na Beinim vratima zazvoni jasno i glasno. – Oh, kvragu. Evo elektri čara. Roli, morat ćeš sama nastaviti. I da si mi podnijela iscrpno izvješće. Javit ću ti se kasnije. Nakon sat i pol i još tri šalice čaja stekla sam bolji, ali još uvijek ne pretjerano jasan uvid u mailove tridesetšesto-rice muškaraca u potrazi za partnericom. Dvanaest sam odmah izbrisala. No većina ih je bila ljubazna, neki su bili šaljivi, neki su me dirnuli svojom čvrstom željom da se riješe usamljenosti. Do sada mi se tek negdje u pozadini mozga nalazila misao da i muškarci mogu biti usamljeni i čeznuti za ljubavlju. Kad bolje razmislim, to nije bilo iznena đujuće. Ni muškarcima mojih godina nije bilo lako prona ći odgovarajuću partnericu. Osim ako se nisu sreli na poslu. Nije ni čudo da su neki bili usamljeni i jako patili zbog toga. Ipak, nisam željela muškarca koji u meni budi suosje ćanje. Ti su dospjeli na hrpu – standardizirani odgovor. Potom su s popisa ispali oni koji su odmah naveli svoj telefonski broj i o čekivali moj poziv. Slijedili su ih premladi (ispod četrdeset) i prestari (iznad pedeset i pet). – Popis, morala sam se nasmijati. Kad je neka žena imala ovako duga čak popis za biranje? Ja sigurno nisam. Čak ni sa sedamnaest godina. Ne, onda više uop će. Sada sam sigurno bila šarmantnija nego tada. Da ne spominjemo samopouzdanje! Odbila sam, naravno, i sve – koji žive rastavljeno – ili – nesretno vezane. Nisam namjeravala dijeliti Carlinu sudbinu. Nije mi trebao neki Konrad koji bi dolazio i odlazio kad njemu odgovara, a mene puštao da čeznutljivo čekam uz telefon gladna ljubavi. Na koncu je još uvijek ostalo dvanaest muškaraca. U svijesti mi se pojavi slika profesora Meierhofera. Vidjela sam ga na prospektu prošlogodišnjeg kongresa. Ozbiljan muškarac rijetke kose i s nao čalama bez okvira. Ukočeno je gledao u objektiv kad su ga fotografirali. Nije izgledao tako strogo i ljutito kao sada u mojim mislima. Činilo mi se kao da gleda na sat i upozoravaju ći kucka po brojčaniku kao što to rado čini Carla. Bilo je krajnje vrijeme da se posvetim stru čnim temama. Dvanaest će muškaraca morati pri čekati.
XI – Roli, ne čini li ti se ponekad da sam paranoi čna? Ponovno je bila nedjelja. Zajedni čki je doručak završio. Prljavo je posu đe još stajalo na stolu i upravo sam skupljala tanjure. Hubert je otišao u šetnju s Marie i Puxijem. Više nikad nije rekao da mala dama nije – pravi – pas. Osvojila je srce mog svekra jednako brzo kao i moje. Moji su dečki ponovno bili kod Jordyja i vratit će se tek na ve čeru. Već sam bila uočila da je Carla neobi čno šutljiva. Mnogo je radila u posljednje vrijeme; jedva da je dolazila ku ći. Često bi već prošla pono ć kad bih čula da stiže njen mali plavi sportski automobil. Mogla je biti zahvalna što su se gospo đa Holzinger i Tony naizmjence brinuli o Marie. Njen se odnos s Konradom vidno ohladio. Barem ja ve ć danima nisam pred našom kućom vidjela njegovu limuzinu. – Paranoična? – ponovila sam i razmislila. – Ne, nisam primijetila. Imaš svakojakih mana, draga moja, ali paranoja nije jedna od njih.
Posljednje sam rije či izrekla u šali, ali Carli o čito nije bilo do šale. Bila je blijeda, pušila je i gledala kroz mene. Pustila sam tanjure i sjela do nje. – Je li se dogodilo nešto izme đu tebe i Konrada? – upitah. Još sam se sje ćala jednog od naših zadnjih razgovora. Carla se trgne iz svojih misli. – Konrad. – Glas joj je zvu čao prezirno. – Konrad me može poljubiti u guzicu. Oh, oh, oh, kakav je ovo neuobi čajen način izražavanja neprimjeren jednoj dami? Nešto tu ne štima. – Prekinuli smo. Prošlog utorka. Aha. I to tek sada saznajem? I to samo zato što sam pitala? Kada sam posljednji put vidjela Carlu? Prošlu je nedjelju provela u uredu. Pripremala se za važan posao kojeg je ovaj tjedan željela finalizirati. – Je li te pogodilo? – natočila sam joj još jednu šalicu kave iz termosice. Nemarnim pokretom odmakne kosu s lica. Hitno je morala posjetiti frizera. Sijedi je izrast jasno pokazivao da je posljednjih godina kemija zaslužna za sjaj njene crvenkasto-zlatne pažfrizure. Što se, za Boga miloga, dogodilo mojoj prijateljici? Stanje u tvrtki se ve ć odavno trebalo stabilizirati. – Ne, Roli, nije me pogodilo. Bilo je krajnje vrijeme da okon čam tu vezu. Dugujem to sebi i svom dostojanstvu. Što sam predstavljala Konradu? Zgodnu razonodu. Dobrodošla promjena u odnosu na njegovu jedru, prsatu gospo đu suprugu. Zaslužujem bolje od toga. Veza s Konradom nije imala budućnosti. Uostalom, trenutno me mu če sasvim drugi problemi. – Misliš na tvrtku? Zar ti Rotter i Junior još uvijek ne daju mira? – Talijani nisu potpisali ugovor. – Misliš li na posao koji si željela zaklju čiti ovaj tjedan? Zbog kojeg si prošlu nedjelju provela u uredu? – Da, i mnoge prekovremene sate prije i poslije toga. U petak je trebala doputovati talijanska delegacija. Svoj su dolazak najavili poslovo đa i voditelj prodaje. Ugovore smo trebali potpisati za vrijeme male proslave. Sve je bilo ugovoreno, prou čen svaki i najmanji detalj. Naši su pravnici složili ugovore. Talijanski su odvjetnici dali zeleno svjetlo. Ama baš nikad ne bih pomislila da bi se nešto moglo isprije čiti. A onda mi je iznenada u četvrtak navečer stigao kratak e-mail: Predomislili su se i otkazali let. Ne će potpisati ugovore. Još uvijek se osje ćam kao da me je netko lupio mokrom krpom po glavi. – Znaš li koji je razlog njihovog otkazivanja? Carla odmahne glavom: – To me i izlu đuje. Nemam pojma. Prošle smo godine s istom tvrtkom obavili sličan posao. Bez ikakvih problema. Isporu čili smo robu na vrijeme. Oni su na vrijeme platili. Tada sam ostvarila velik dobitak. Moosburger me je stalno hvalio. Znaš da dobivam udio zarade od ugovora koje sam sklopila. Zahvaljuju ći tome, prošle sam godine dobila pristojnu premiju. – Uzdahnula je, opet zatresla glavom i posegla za sljede ćom cigaretom. – Reci mi, koliko cigareta dnevno popušiš? Carla odmahne rukom: – Što ja znam? Trideset, četrdeset. Trenutno možda i više. Koga to zanima? Radi se o mojoj egzistenciji. Zar ne razumiješ, Roli? Upropastila sam velik posao, a uz najbolju volju, ne znam zašto. Vjeruj mi da stari Moosburger nije bio oduševljen. Pogotovo zato što mi je to ve ć drugi posao u kratkom razdoblju koji je na neobjašnjiv na čin propao. Još jedan takav promašaj i letim kroz prozor. Sad se više ne radi samo o mjestu šefa prodaje. Radi se o mom poslu. Ve ć vidim F.J.-a kako zadovoljno trlja ruke. Gospo đa Suparnica se zahvaljujući svojoj nesposobnosti sama izbacila iz igre, kako bi Oliver rekao. Bubi će reći da je oduvijek znao... – Zar ne možeš razgovarati s Talijanima?
– Misliš da ve ć nisam pokušala? – nevoljko odgovori Carla. Rukovodstvo se pravi da ih nema. Uzalud ih pokušavam dobiti na telefon. Na koncu su mi rekli da su oba gospodina sljedeći tjedan na službenom putu. Ve ć sam razgovarala s dobavlja čem zaduženim za taj posao. Bilo je očito da mu je strašno neugodno. No on mi nije znao navesti razloge, a ionako nije mjerodavan za mijenjanje odluka. Da bar nisam bila tako sigurna... – Ponovno uzdahne. – Napravila sam veliku grešku kad sam odjelu proizvodnje dala nalog za proizvodnju strojeva. Bila sam uvjerena da ćemo potpisati ugovor. Namjeravali smo ponuditi vrlo kratak rok isporuke. Po svaku sam ga cijenu željela održati. Trebalo je po četi s proizvodnjom, što prije, to bolje. Moj je nalog bez potpisanog ugovora u svakom slu čaju bio ogromna greška. – A to znači? – Nije mi bila posve jasna dalekosežnost te pogreške. – To znači da nam sad u hali leži velika koli čina napola gotovih strojeva bez kupca. Na ći ću, naravno, nekoga tko će ih otkupiti jer se radi o standardnoj izvedbi. Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da se radilo o posebnim strojevima koji bi bili upotrebljivi samo Talijanima. U tom bih slučaju sad već bila gotova. No, ako i uspijem na ći novog kupca, pro ći će neko vrijeme. Ako se u branši pročuje da nam je na lageru ostala gomila nedovršenih strojeva, cijena će im vrtoglavo pasti, a ja ću dobrano zagaziti u zonu gubitaka. Ustala je i po čela skupljati prljavo posu đe. – Ali, što se može? Sad više ništa ne mogu promijeniti. Sljedeći ću put bolje paziti. Ne ću slijepo vjerovati usmenom obe ćanju koje ne mogu dokazati na sudu. Kako sam sretna što se ne moram zamarati pravnim temama! – Osim otkupa tih strojeva, imam u vidu još tri- četiri manja posla. Sljede ćih bih mjeseci trebala zaključiti ogroman posao s jednim engleskim prera đivačkim poduzećem. Ako to prebrodim bez poteško ća, opet bih mogla ostvariti znatan dobitak. Zna či moram zasukati rukave i punom parom naprijed! Odnijela je šalice u kuhinju. Požurih za njom nose ći tanjure. – Što je ono Bea ju čer rekla? Već si dobila prve poruke? Rekla je da ti se na oglas javilo više od trideset muškaraca. Ludnica! Nikad to ne bih pomislila. – Okrenula se prema meni. U lice joj se već vratilo malo boje. O čigledno joj je pomoglo to što mi je iznijela svoje poslovne probleme. Iako joj uop će nisam mogla pomo ći. Otvorila sam svoj laptop. – Ni ja nisam ra čunala s tim. Sljede ćeg ih je dana stiglo još jedanaest. Tu i tamo još uvijek stigne poneki e-mail. Danas Carli nije padalo na pamet rugati se. Za čudila sam se kad me upitala: – Smijem li pročitati neke mailove? Otvorila sam sandu čić. – Do sada sam odgovorila dvadesetorici. Ostali su još Jochen, Markus, – Winnetou – i – Ronioc44. Ta su mi četvorica posebno simpati čna. Već smo razmijenili nekoliko e-mailova. Uzbudljivo je sjediti ovdje i čitati pisma nepoznatih muškaraca, izmjenjivati misli... Ulazna su se vrata naglo otvorila i bu čno se zatvorila. Hodnikom je odjeknulo glasno, dvoglasno: – Ma-ma! Gdje si? – A gdje bih bila? – upitah otvaraju ći kuhinjska vrata na kojima se pojaviše dva uzbu đena lica. – Mama, Jordy ide sa svojim tatom na izložbu automobila koja se ju čer otvorila. Povest će i nas. Nemaš ništa protiv, jel' da? Naravno da nisam imala ništa protiv. Bila sam sretna uvijek kad bi moji de čki našli smislenu zanimaciju za nedjeljno poslijepodne umjesto da ga provedu bulje ći u kompjuterske igrice. Osim toga, moći ću u miru čitati e-mailove i odgovoriti na njih. – Slobodno malo razgledaj, rekla sam Carli i izgurala sinove iz kuhinje. – Trebalo bi nam malo novaca. – Tim me pogleda svojim pogledom u stilu – dobar mali dečko. – Imate svoj džeparac. – Pokušavala sam ostati stroga i dosljedna. – Zar ste sve potrošili?
– Ali, mama, ovo je ekstra izdatak na kojeg stvarno nismo mogli ra čunati... U kuhinju sam se vratila dvadeset minuta kasnije, nakon kratkog razgovora s Jordyjevim ocem koji je došao po njih. Hubert i Marie su se upravo vratili iz šetnje. Carla je ustala da bi se posvetila kćeri koja je, rumenih obraza i sjajnih o čiju, stajala na vratima. Puxi više nije bio apricot već sme đe boje. Valjao se u blatu i grozno zaudarao. Sapama je tapkao po mom svježe opranom kuhinjskom podu i za sobom ostavljao blatnjave mrlje. – Van! – naredih strogo. Što je previše, previše je. I moja novootkrivena ljubav prema psima ima svoje granice. – Na tvom bih mjestu pisala Bernhardu, re če mi Carla osvrnuvši se, – čini mi se jako simpatičan. Bok, draga moja, želim ti ugodno poslijepodne. S vremena na vrijeme razgibaj ramena, to pomaže kod napetosti u vratu nakon dugog pisanja. Nasmijala se zadirkuju ći me i otišla. K ćer i pas su je slijedili u stopu. Sjela sam za laptop i pro čitala nekoliko e-mailova. Napisala sam nekolicinu: Jochenu, Markusu, – Winnetou, – Roniocu44 – i... Bernhardu. Od:
[email protected] Za:
[email protected] Predmet: Hvala za tvoj e-mail Zdravo, Bernharde, mnogo hvala na tvom e-mailu. Napisao si da si stru č njak za kompjutere. Kompjuteri mi baš nisu jač a strana. Zadovoljna sam što se znam služiti laptopom, koji koristim za pisanje svojih predavanja i pisama, naruč ivanje knjiga preko amazon.coma i, naravno, za slanje mailova. Internet je stvarno uzbudljiva stvar či ca. Sjedim i pišem potpunom neznancu. Nije li uzbudljivo upoznati se na ovaj na č in? Upoznavanje ina č e poč inje prvim dojmom. Prvi se dojam stječ e na osnovi cjelokupnog dojma, lica, kose. Ovdje se pak prvi dojam stje č e putem pisane riječ i. Saznajemo ponešto jedni o drugima ne vi đ ajući sugovornika. Moram priznati da to smatram uzbudljivim. Naro č ito ti se sviđ a Engleska? Prošle sam godine bila tamo s prijateljicom. Tjedan dana smo krstarile jugom zemlje. Privla č i me engleska prijaznost i njihov pomalo apsurdan humor. Mojoj se prijateljici Engleska jako svi đ a i već ju je više puta posjetila. Mene više privla č i jug. Volim Italiju, pogotovo Toskanu. Možda zato što je tamo toplije i rje đ e pada kiša. Budući da znam što si po zanimanju, ne želim ti, naravno, tajiti svoje zvanje. Stomatolog sam i radim u velikoj zajedni č koj ordinaciji. To sam zvanje odabrala zato što volim raditi s ljudima, a precizan posao me zabavlja. U slobodno vrijeme rado džogiram ili rolam. Zbog toga se ve ć sada radujem toplijem godišnjem dobu. Što ti voliš raditi u slobodno vrijeme? Jesi li sportski tip? Što mi još možeš isprič ati o sebi a što bih obavezno trebala znati?
Iza te sam re čenice stavila ©, oprostila se i poslala mu e-mail.
XII – Oprostite, znam da kasnim! – Margarite Meiner stajala je pred mojim ulaznim vratima zračeći od veselja. – Jutros sam imala ludnicu. I ja sam se nasmiješila i pomakla se ustranu kako bih je pustila unutra. Bila je srijeda poslijepodne. Akcija čišćenja ormara mogla je zapo četi. – Organiziram modnu reviju jednog japanskog kreatora na ovogodišnjim Salzburškim ljetnim igrama. To mi je velika prilika! Zamislite samo kakva će se medijska graja podi ći.
Očekuju se televizijske ku će iz svih krajeva svijeta. Modele će nositi samo poznate žene, znate već, glumice, pjeva čice, supruge politi čara. Naravno, najprije se moram sastati s damama da svakoj odredim kojem tipu boje pripada. Odje ća treba odgovarati njihovom tipu. Samo tako može potpuno do ći do izražaja. – Objesila je svoj ogrta č na vješalicu i uspinjala se za mnom stubama. Pratila me je do spava će sobe, ne prekidaju ći bujicu riječi. – Neke su dame iznenađujuće simpatične. Uopće nisu muši čave kako izgledaju na televiziji. A druge opet... – Značajno okrene o čima. Otvorila sam ormar, a gospoda Meiner se iznenada umirila i koncentrirala. Zgrabila je prvi komad odjeće. Bež komplet koji se sastojao od topa, suknje i jaknice. Znala sam da ni najmanje ne odgovara trenutnoj modi. Nitko više nije nosio takve jastu čiće za ramena! No Peteru sam se tako sviđala u tome. Zato sam ga spremila i nosila ga i sada kada bi me uhvatila nostalgija. Odmah je bilo jasno da ću si ubuduće za takve nostalgi čne trenutke morati prona ći neku drugu odjeću. Strogo oko moje savjetnice nije imalo milosti za takve odjevne predmete. – Zar nikad niste primijetili da u ovome izgledate kao leš koji je ve ć neko vrijeme u vodi? – Zgroženo je odmahivala glavom. Provele smo vrlo ugodno poslijepodne. Gospo đa Meiner je postala Margarite. Ja sam postala žena s polupraznim ormarom. Druga je polovica sadržaja mog ormara nestala u velikim crnim vrećama koje je Margarite obzirno donijela sa sobom. – Uvijek imam ove vre će u torbici. Napunit ću ih i odmah odnijeti u sakupljalište stare odjeće. Tako ćemo učiniti dobro djelo, a ja ću se uvjeriti da se moja klijentica ne će predomisliti i ponovno staru odje ću objesiti u ormar. Neki se vrlo teško rastaju od svoje odje će. Pod stručnim sam vodstvom isprobala sve svoje odjevne predmete. Margarite je pronašla mnogo novih zapanjuju ćih mogućnosti kombiniranja odjeće. Onda su na red došle moje cipele. Rasprostrla sam pred njom i svoje torbice. Čudila se što imam tako malo marama. Marame nikad nisu bile moja strast. To prepuštam Bei. U međuvremenu sam nam skuhala kavu. Brbljale smo i smijale se. Doznala sam mnogo iz svijeta slavnih i bogatih. Margarite, doduše, nije navodila imena. Diskrecija je bila iznad svega. Ipak sam iz poneke pri če naslutila o kome bi se moglo raditi. No bila sam posve sigurna kad je pri čala o ženi jednog direktora banke. Gospo đa je bila u srednjim četrdesetima i upravo je čekala drugo dijete. Starija k ćer je imala osam godina. Margarite je prošlog tjedna s budu ćom majkom kupovala odje ću za trudnice. Budu ća majka nije bila nitko drugi nego Konradova supruga. Nije bilo nikakve dvojbe. Uspjela je, dakle, provesti svoju volju. Nije ni čudo da je Carla zauvijek prekinula s Konradom. To je vjerojatno bila točka na – i – koja joj je ukazala da će uvijek biti druga violina. Sada je Konradova supruga imala muža samo za sebe. Pitanje je samo koliko će to potrajati. Margarite sam, naravno, ispri čala o svojim pokušajima da putem Interneta prona đem muškarca koji bi mi odgovarao. Razgovor s njom me je i potaknuo na taj korak. – Pa to je divno, Roli, odmah se oduševila, – i kakva si iskustva ve ć skupila? Je li ti se javilo mnogo nemogu ćih tipova? Najbolje da takve odmah izbrišeš i ne dopustiš da ti pokvare zabavu. – Misliš li na onog koji me pitao želim li piercing u pupku? – upitah smiju ći se, sretna što mogu izvijestiti o svojim prvim kontaktima, – ili misliš na muškarca koji kao djelatnik službe za dezinsekciju putuje njema čkim supermarketima kako bi uništavao miševe i žohare? Obe ćao mi je da će mi dezinficirati kuhinju, i to besplatno. – Fuj, u supermarketima ima gamadi? Odvratno. Drago mi je da ne znam što se tamo događa. Zanemarivši takve, nije li uzbudljivo koga sve možeš upoznati na 'netu'? Zamisli, meni se bio javio katoli čki svećenik. Bio je potpuno rastrgan izme đu zavjeta i čežnje da se približi nekoj ženi. – Svašta se doga đa. – Hubert bi bio preneražen kad bi to znao. – Baš me zanima što ću još doživjeti sa svojim e-mail muškarcima.
Tjedni koji su prethodili mom putovanju u Be č proletjeli su u trenu. Podigla sam svoje nove naočale. Prvih bih se dana uvijek trgnula kad bih se ugledala u izlogu ili ogledalu. Nisam se još navikla na svoj novi izgled. No uskoro sam postala vrlo ponosna na njega. Lice mi je odjednom djelovalo mnogo svježije, puno života. Možda se to moglo objasniti činjenicom da sam uživala u još jednom obilnom šopingu. Po prvi sam put u životu nosila blejzer boje dima. Trenutno je bilo pretopio za moju novu malina-crvenu jaknu za kišu, no uskoro ću je moći odjenuti prvi put. Moje su majice sada tako đer bile živahnijih boja. S bojom je u moju svakodnevicu stigao i nov polet. Možda moje nove boje i nisu bile toliko zaslužne. Možda je razlog bilo to što sam se zaljubila. – Zaljubila? – Carla skepti čno podigne svoju lijepo oblikovanu obrvu. – Što bi trebalo značiti – zaljubila? Jesi li se već sastala s tim Bernhardom? Odmahnuh glavom. – Dakle, sad stvarno ništa ne razumijem. Kako si se mogla zaljubiti u njega a niste se još ni vidjeli? – namršti se Bea. Našle smo se na ru čku u našem omiljenom kineskom restoranu. Bila je srijeda. U subotu ću vlakom krenuti za Be č. Vikend sam željela iskoristiti za razgledavanje grada. Bila sam, doduše, jednom s Peterom, ali to je bilo prije najmanje deset godina. Uspomene su mi ve ć izblijedjele. Još sam se sje ćala Pratera. Ogroman kota č s velikim, crvenim kabinama... – Na što pak sad misliš? – Bea mi je mahala dlanom pred o čima: – Halo, zemlja zove zrak! Željela si nam ispričati svoje e-mail avanture. A ponajprije o čarobnom biću koje te zgrabilo u prostranstvima mreže. – Proteklih sam dana komunicirala s više muškaraca. Ne možete ni zamisliti kako je zabavno upoznavati muškarce na ovaj na čin. Jedan se muškarac nazvao – Winnetou. Do kraja nisam mogla dokučiti zašto se tako nazvao. Uvijek mi je slao šaljive slike i figurice koje bi plesale po mom ekranu. Kad je saznao da sam strijelac u horoskopu, poslao mi je malog bucmastog an đela koji je letio po mom ekranu oboružan lukom i strijelom. Carla nije bila pretjerano oduševljena. – Što se dogodilo s veseljakom? Što misliš pod tim 'do kraja'? – Bio je oženjen. To se ispostavilo tek nakon nekoliko tjedana svakodnevnog dopisivanja. Bilo mi je, doduše, stvarno žao jer je na fotografijama koje mi je poslao izgledao izuzetno atraktivno. Preplanuo, guste tamne kovr če. Lula u kutu usana. Ali što se može? Zaklela sam se da neću gubiti ni vrijeme ni osje ćaje na nekog ože-njenog. – Razumijem te. No kakva korist od zavjeta? Ja sam svoj pogazila prije dvije godine. Kad dođe do toga, ne pomaže nikakav zavjet... – gorko re če Carla. Duboko je uvukla dim. Ljubazna kineska konobarica žurno pokupi naše zdjelice i pruži Carli pepeljaru. Ova joj zahvali nemarnim osmijehom. Promatrala sam prijateljicu i ponovno uo čila kako je blijeda. – Kako je završio tvoj posao s Talijanima? – upitah. – Jesu li se javili? – Možda je u međuvremenu uspjela saznati razlog tako naglog i iznenadnog otkazivanja suradnje. Carlin se pogled još više smra čio: – Ne, nitko se nije javio. Potpuno zatišje. Rotter je prodao strojeve. Dva dana nakon što je pukla suradnja s Talijanima. Nije, doduše, mogao posti ći jednako dobru cijenu, ali je svejedno ostvario dobru zaradu koja će sada, naravno, i ći u njegovu korist. .No ne ljuti me samo to. Vidjela sam kako ga stari Moosburger s odobravanjem lupka po ramenu. Bubi je, naravno, tako đer bio ushićen. Stajala sam tamo kao nesposobna glupa ča. Trebale ste vidjeti Rotterov pogled. Cisti trijumfi – Kad-tad ćeš mu dati po gubici, re če Bea, što nije utješilo Carlu. – Žele li dame desert? – upita ljubazna Kineskinja. Dame nisu željele desert. – Vratimo se tom Bernhardu, strogo naredi Bea, – i požuri. Te čaj mi počinje za pola sata. – Nisam mu se uop će namjeravala javiti. To je bila Carlina ideja. Ne znam kako da ti zahvalim, Carla. Imala si dobar nos. – Nasmiješila sam se prijateljici. – Dopisujemo se ve ć
dobra dva tjedna. Barem jednom dnevno. Ne možete ni zamisliti kako je lijepo kad se svakog dana zbližavate sve više. – O čemu pišete? – željela je znati Bea. Da, o čemu? – O Bogu i svijetu. Na čeli smo temu politike. Naravno, o kazalištu. Bernhard je također strastveni posjetitelj kazališta. Voli Englesku. Carla, pri čala sam mu da smo nas dvije lani ljetovale na jugu otoka. – I to ti je dovoljno da se zaljubiš? – Na Beinom se licu odražavala čista skepsa. – Govorili smo i o našoj prošlosti. Bernhard je razveden četiri godine. Nema djece. Živi sam. Negdje na rubu grada. Ve ć smo si povjerili planove za budu ćnost. – Sve je to lijepo i dobro. No jeste li barem razmijenili fotografije? Znaš li otprilike kako izgleda? – Opisali smo se jedan drugome. Bernhard je visok otprilike metar i osamdeset. Ima svjetlosmeđu kosu. Zašto ti je izgled tako važan? Ne postoji li nešto važnije? Bernhard je u mojim mislima odavno imao Wolframovo lice. No to ne ću ispričati svojim prijateljicama. Hoće li mi Margarite Meiner zamjeriti što sam kopirala lice njenog dragog zamišljajući da je Bernhardovo? – Kada ćete se sastati? – Naravno, Carla. Ponovno želi istog časa sve provesti u djelo. – Ne znam još. Bernhard još ništa ne poduzima. – I to ti se ne čini neobičnim? Želi li čisto platonsko e-mail prijateljstvo? Možda je oženjen, a nema dovoljno hrabrosti, ili je prepristojan da bi prevario ženu? Možda ti piše iz zatvora ili zatvorenog odjela psihijatrijske ustanove pa se zato ne možete na ći. – Možda ti piše iz samostana, doda Bea hiho ćući se. – Ne, nije mi sumnjivo, po čela sam se braniti. – Želim bolje upoznati osobu putem e-maila prije no što se sastanemo. Jedan sastanak naslijepo bio mi je sasvim dosta. – Cime se bavi taj tvoj Bernhard? Tvoj Bernhard. Moj Bernhard. Dobro je zvu čalo. Srcem mi se raširi toplina. Sli čno mi se događalo kad bih uve čer došla ku ći i odmah sjela za laptop da vidim je li mi pisao. Nikad me nije razočarao. Svake se ve čeri u mom sandu čiću nalazio duga čak e-mail. – On je stru čnjak za kompjutere. Vlasnik je tvrtke specijalizirane za izradu programa za zaštitu od virusa. – Onda ima pune ruke posla. – Sigurno. Posao mu dobro ide. Sljede ćih će godina potražnja za antivirus programima biti sve veća. To je svakako posao budu ćnosti. – Ovo progovara Rolina potreba za sigurnoš ću. – Bein je glas zvu čao podrugljivo. No imala je pravo. Naravno da mi je bilo važno da moj partner ima siguran posao. Stalan prihod i u kriznim vremenima. Kod ku će smo imali novaca samo za najnužnije, a i to je ponekad bilo premalo. Nisam više nikad željela razmišljati ho će li biti dovoljno novaca za zimske čizme. Dobro, u međuvremenu sama zara đujem vlastiti novac. Dovoljno da sinovima omogu ćim bezbrižan život. Od muškarca u svakom slu čaju očekujem da se može brinuti sam o sebi i da u kriznoj situaciji može usko čiti kao hranitelj obitelji. – Možda biste mogli razgovarati telefonski? – predloži Carla dok je konobarici davala znak da želimo platiti. Da, mogli bismo. Namjeravala sam pitati Bernharda želi li moj broj telefona. Ili bi bilo bolje da on to predloži? Muškarci su lovci, odzvanjao mi je u glavi glas tete Hildegard. No jesu li se mudrosti tete Hildegard odnosile i na Internet?
XIII Od:
[email protected] Za:
[email protected] Predmet: Duga no ć s virusima Draga Rosalind, mnogo hvala na ov č ici koju si mi poslala. Dok ti ovo pišem, ona tr č i ovamo-onamo po ekranu ispuštajući č udne zvukove. Nasmijava me i zamišljam kako ćemo jednom sjediti jedno nasuprot drugome i zajedno se smijati *san*. Mislim da je lijepo što o tebi ve ć toliko toga znam. Vanjština je, naravno, sasvim sporedna. A ipak gorim od znatiželje da saznam kako izgledaš. Jesi li skenirala fotografiju koju bi mi mogla poslati? Danas je na poslu bio naporan dan. Sigurno si ve ć č itala o najnovijem napadu virusa koji se proširio iz Amerike. Imali smo pune ruke posla. Moji se suradnici nisu mogli nositi sa silnim poslom pa sam i ja cijeli dan kružio uokolo i osloba đ ao naše klijente virusa. Kada putuješ u Beč ? Nadam se da ćeš tamo brzo prona ći neki Internet-cafe. Ne želim više ni dana biti bez tvojih e-mailova. Bernadette je spominjala neki navodno simpati č an Internet-cafe u prvom okrugu. Pokušat ću nabaviti adresu, OK? Sad se moram baciti na programiranje. Nisam stigao cijeli dan. Bit će ovo duga no ć. Nadam se da ćeš provesti ugodnu ve č er. Sada kada si dovršila predavanje možda na đ eš par minuta vremena da misliš na mene. Možda ćeš me i sanjati? Lijepo je što smo se našli. Smatraj se poljubljenom. Bernhard
Od:
[email protected] Za:
[email protected] Predmet: Zašto još nema fotografije Dragi Bernharde, hvala na slatkom e-mailu i poljupcu. Oboje je dobrodošlo. I meni je drago što smo se pronašli. Dani su mnogo zabavniji i puni topline otkad me svakog dana obra đuješ e-mailom. Danas sam bila s prijateljicama na ru čku. Bea i Carla, ve ć sam ti pisala o njima. Njima je čudno što se još nismo vidjeli i ne znamo kako izgledamo. Nije mi lako poslati svoju sliku jer sam tek nedavno potpuno promijenila out-fit. Ako ti sada pošaljem staru sliku ste ći ćeš potpuno krivi dojam. Skratila sam kosu (u visini brade) i promijenila garderobu. Nažalost, još nemam novih fotografija. Večeras ću zamoliti sinove da me slikaju. Ako mi se koja fotografija svidi, poslat ću ti je, obećajem. Dakle, strpljenje, dragi moj, dok se ne vratim iz Be ča. Hoću li ti tu i tamo poslati koji e-mail iz Be ča? Tko zna? Možda mi pažnju toliko zaokupe simpatični i zgodni kolege da uop će neću misliti na tamo nekog Bernharda. ;-) Trenutno, naime, poprilično mislim na tamo nekog Bernharda. To mi se svi đa. Lijepi pozdravi i lijepo sanjaj! Rosalind P.S. Tko je Bernadette? Od:
[email protected] Za:
[email protected] Predmet: Priznanje
Još jednom: Draga Rosalind, pretrpan sam poslom. Toliko bih toga trebao napraviti, ali se uz najbolju volju ne mogu koncentrirati. Znam da ti dugujem objašnjenje. Odmah ću ti ga dati jer imaš pravo na to. Dakle, Bernadette je žena s kojom sam dvije godine. Krivi izraz, jer smo zajedno mnogo manje. Berna je stjuardesa. Leti po cijelome svijetu. Ponekad po Europi, ali naj č eš će na Daleki Istok. Cesto je odsutna više od tjedan dana. Zbog toga su naši ponovni susreti prije bili intenzivniji. Uživali smo u njenim slobodnim danima. Njeno č esto izbivanje mi dugo nije smetalo. Naprotiv, imao sam toliko posla u tvrtki da sam č esto dokasna radio. Imao bih grižnju savjesti kad bih radio do pono ći, a partnerica me kod ku će č eka s toplim jelom ili sa željom da zajedno idemo nekamo. U posljednje je vrijeme došlo do nekih promjena. Zadnjih se mjeseci, kad je Bernadette kod ku će, stalno prepiremo. Nijedne nježne rije č i, nema više zajedni č kog smijeha. Č ini se da nema više ni č ega na č emu je poč ivala naša veza. Više ne radim tako mnogo kao prije pola godine. Zaposlio sam još suradnika koji su me dosta rasteretili. Ako nemamo posla s intenzivnim napadom virusa, kao što imamo sada, mogu s poslom završiti u šest popodne. Onda imam vremena za partnericu i zajedni č ko druženje. No Bernadette nema. Jednom tjedno se nađ em s prijateljima i bavimo se nekim sportom. Oni odavno imaju vlastite obitelji i nemaju vremena sa mnom provoditi svaku ve č er, a kamoli vikende. Nije neki užitak oti ći sam u kazalište ili na koncert. A onda mi je jedne ve č eri pala na pamet ideja da pogledam što se događ a na tržištu samaca. Nisam stvarno mislio sklapati poznanstva na taj na č in. No onda sam našao tebe. Naši me mailovi usre ćuju. Nisam ti lagao kad sam ti napisao da svaki dan č eznem za porukom od Gulara. (Što zapravo zna č i tvoj nadimak?) Stvarno si mi postala draga. Zamišljam kako govoriš, kako se smiješ... U posljednje sam vrijeme mnogo razmišljao. Zaklju č io sam da Bernadette nije prava žena za mene. To nema veze s tobom, Rosalind, ili možda samo sasvim malo ;-) Ne želim da budeš pod pritiskom. Ili da misliš da si odgovorna za prekid veze. Nisi. Nadam se da te moje priznanje nije previše pogodilo. Bernadette dolazi sljede ći vikend. Sve ću joj objasniti i prekinuti vezu. Možeš li mi oprostiti, Rosalind? Ako si on-line, pošalji mi, molim te, kratak e-mail, da mogu mirno nastaviti raditi. Stvarno si mi draga. Bernhard
Od:
[email protected] Za:
[email protected] Predmet: Adieu Hey, Bernharde, potpuno sam ošamu ćena. Nisi li mi sve to mogao ranije napisati? Prije nego sam ti povjerila toliko toga o sebi i svom životu? Prije no što sam uložila toliko osje ćaja? Ne dopisujem se sa zauzetim muškarcima. Čak ni s onima koji me zavaravaju da će se razvesti. Adieu, sretno ti bilo, pozdravi Bernadette. Rosalind P.S. Bio si samo virus u mom životu. Od:
[email protected] Za:
[email protected] Predmet: Iskreni izvuku deblji kraj Što sad imam od toga? Želio sam biti iskren prema tebi, Rosalind. Ne zavaravati te. Htio sam ti reći da sam još u vezi, ali da sam pred raskidom. Vidim da je to bila greška. Isto sam ti tako mogao re ći da sam slobodan. Mogao sam se na ći s tobom i praviti se da Bernadette ne postoji. No nisam to želio. Nisi li se č udila što te nikad nisam molio da se na đ emo? Htio sam
biti fer prema tebi. Želio sam najprije srediti svoj život i situaciju s Bernom. Nisam se želio sastati s tobom dok sam zauzet. Zar bi ti bilo draže da sam ti lagao? Znam da je moje priznanje došlo kasno. No nikad ti nisam lagao. Sada putuješ u Be č . Ja ću u međ uvremenu porazgovarati s Bernadette i sve razjasniti. Javit ću ti se. Nemoj se ljutiti, ali ne ću odustati od tebe tako brzo. Šaljem ti poljupce od srca Bernhard
Isključila sam laptop.
XIV – Ima djevojku! Najprije sam sama pokušala probaviti šok koji sam pretrpjela nakon Bernhardovog e-maila. Bila sam pametna žena u ranim četrdesetima, a ne bespomo ćna, povučena školarka željna ljubavi. No upravo sam se tako osje ćala. Povrijeđeno. Tužno. Jadno. Najradije bih plakala. Ubrzo sam pokucala na Carlina vrata. Otvorila mi je odjevena u ku ćni ogrtač. Na lice je nanijela zelenu svjetlucavu masku za vlaženje kože. U ruci je držala šalicu kipu ćeg biljnog čaja. Nema sumnje, moja se prijateljica upravo spremala u krevet. No nije me se mogla tako brzo riješiti. Uvela me je u dnevnu sobu. Zavalila sam se na čvrst, nježnožuti dizajnerski kau č i ispričala joj o Bernhardovom e-mailu. Na Carlinom se licu nije o čitovala ni trunka iznena đenja: – To sam i mislila, re če trezveno, – tip koji se nakon prvih par e-mailova ne želi sastati s tobom skriva nešto. Što bi tip mogao skrivati ako ne ženu? – Bernhard nije oženjen. Ima djevojku. Carla slegne ramenima: – Pa, dobro. Zauzeto je zauzeto. – Želi prekinuti sa svojom djevojkom. – Možda se stvarno nepotrebno brinem. Možda je Bernhard govorio istinu. Otputovat ću u Beč, a kad se vratim on će biti slobodan. – Ha, sumorno se nasmije Carla, – ni sama ne vjeruješ uto! Tako sam željela vjerovati. – Što misliš, koliko me je puta Konrad uvjeravao da će se ubrzo rastati od svoje žene? Sutra ili prekosutra će razgovarati s njom. Uvijek se nešto isprije čilo. Jednom je punica bila bolesna pa ženi nije mogao zadavati dodatne brige. Drugi put mu je k ćer imala loše ocjene u školi pa je zbog razvoda mogla ugroziti prelazak u viši razred. Zatim je pas bio nestao pa nije bio trenutak da i on pobjegne. – A sada mu je draga trudna, izlanem ne razmišljaju ći. Carla je postala bijela kao kreda: – Konradova žena je štoooo? – U pogledu joj se o čitovala nevjerica. – Konradova žena je trudna. Nemoj re ći da nisi znala? – Bilo mi je užasno neugodno što sam to izlanula tako bezosje ćajno. No bila sam uvjerena da Carla to odavno zna. – Otkud sam to mogla znati? – obrati mi se oštro. – Konrad nije rekao ni rije či, njegovu ženu Cordulu nisam vidjela ve ć cijelu vječnost. Prije smo se tu i tamo sretali na koncertima. Kao što znaš, imali su istu pretplatu kao Bea i ja. Kako sam samo mrzila glumiti da ne poznajem Konrada. Stalno je gledao kroz mene kao da sam zrak. Glupan. – Carla je morala biti jako uznemirena kada je izgovorila ovakvu rije č. – Konrad je u zadnje vrijeme na koncerte dolazio s majkom. Njegova je žena za to vrijeme sigurno bila na gimnastici za trudnice ili je rigala. Opet jedna riječ neprimjerena dami. Stoga me nije čudilo kad je gurnula ustranu biljni čaj te ustala da bi otvorila bar. – Je li i tebi potrebna rakija?
Fuj. Nisam željela rakiju. Ni ina če nisam voljela alkohol. – Imaš li viljamovku? – Jesam li ja to rekla? Pa, možda mi pomogne da zaboravim brige zbog Bernharda. – Koje smeće! – Carla je psovala i ulijevala rakiju u odgovaraju ću kristalnu čašu. – Žena mu čeka djete, a što on radi? Potajno dolazi k meni i pri ča mi kojekakve laži. Ju čer, jučer se opet pojavio oko devet nave čer. Bio je umoran, iscrpljen. Želio se opustiti. – Želiš reći da ste spavali? Mislila sam da ste ionako prekinuli. – I jesmo. Ipak sam mislila da je rastanak prolazan. Nije prvi put da ga izbacujem iz ku će. No prije me je uvijek uspijevao nagovoriti da se predomislim. To sme će zna biti tako šarmantno. Kad želi, kaže prave rije či u pravo vrijeme. A u krevetu je majstor, to mu se mora priznati. – A jučer? – upitah brzo ne bih li joj s lica maknula blažen pogled. – Jučer sam mu izmasirala vrat i poslužila čašu vina. To je sve, Roli, ne lažem. Rekao je da želi da ostanemo prijatelji. Pogledao me svojim najiskrenijim, a odmah zatim požudnim pogledom. Rukom mi je gladio nadlakticu, dotaknuvši mi pritom kao slu čajno prsa. Učinila je pokret rukom kao da sada želi otresti tu ruku: – Ha, ostati prijatelji! Ni ne pomišljam na to. Nemam više što re ći tom finom gospodinu. Ili, još bolje. Još ću mu jednom jasno i glasno re ći što mislim, a onda mu više nemam što re ći. Iako moje brige nisu bile ništa u usporedbi s Carlinima, ipak me je boljelo što sam se prevarila u pogledu mog e-mail partnera. Ubrzo smo obje sjedile na širokoj sofi i grdile Konrada. I Bernharda. I Rottera. I Bubija. I cijeli svijet op ćenito, a posebno muškarce. Vlak za Beč stigao je na kolodvor. Moje se rezervirano mjesto nalazilo u prostranom vagonu. Bio je to moderan vagon u kojemu ljudi sjede kao da su u zrakoplovu. I jedva imaju mjesta za noge. Više su mi se svi đali stari kupei u kojima se sjedilo jedan nasuprot drugome. Ako nije bilo nikoga, mogli ste podi ći noge na sjedalo. No to sada nije dolazilo u obzir jer je vlak bio dupkom pun. Austrija je ovog lipanjskog jutra o čito privlačila mnoge. Mjesto do mene je još bilo slobodno. Žuti je karton čić s rezervacijom odavao da još jedna osoba namjerava putovati u Beč. Za svaki sam slu čaj ponijela diskman da bih se zaštitila od neželjenih razgovora. Ležao je ispred mene na preklopnom stoli ću. U slučaju nužde mogla sam njime začepiti uši i slušati R.E.M. Iako sam zapravo namjeravala još jednom pro ći materijale. U utorak, dakle ve ć za tri dana, održat ću predavanje. Polako mi se u želucu stvarao neobi čan osjećaj uzbuđenja. Vlak je krenuo. Moj se susjed još nije pojavio. Kroz uzan se prolaz još uvijek vukao duga čak red putnika koji su tražili slobodna mjesta. Zatvorila sam o či i u mislima mi se odmah pojavila slika Wolframa. Wolframovo lice koje je izgovaralo Bernhardove re čenice, da budem precizna. Nisam si mogla pomo ći, morala sam se nasmiješiti. Bernhard mi je slao tako drage e-mailove, još jučer i danas ujutro. Nisam mu odgovorila. Iako mi je teško palo. Neka još nekoliko dana bude u neizvjesnosti. Kad samo pomislim kako sam se ve ć radovala našem prvom sastanku] Konačno se činilo da sam se sasvim približila cilju. – Mr. Right – je čekao na sljede ćem uglu. Trebala sam samo do ći i zgrabiti ga1. A onda taj brutalan obrat. Da čovjek iskoči iz vlastite kože. Već sam detaljno zamislila svoj život s Bernhardom. U mojim smo snovima ve ć proputovali čitav svijet. Imali smo jednake poglede na svijet i sli čne interese. Oboje smo uskoro željeli manje vremena posvetiti poslu, a više uživanju u životu. A sad taj čovjek ne pripada meni nego nekoj Bernadette koja leti svijetom i ne zna ga ni cijeniti! Ah, kako je to nepravedno! Naglo sam se uspravila. Kakva korist od samosažaljenja? Nikakva. Naravno da ću se naći s Bernhardom kad se vratim ku ći1. Tko kaže da tu Bernadette ne mogu ukloniti jednim udarcem? – Hi! Kakvo ugodno iznena đenje! Nova frizura? Gregor Neuhof je dizao svoju putnu torbu u pretinac za prtljagu iznad mog sjedala. Zatim se srušio na sjedalo do moga i u mrežicu na sjedalu utrpao mnoštvo časopisa.
– Oh, zdravo, pozdravila sam ga ne znaju ći bih li se trebala radovati. Ugodno će čavrljanje sigurno skratiti dugačku vožnju. No o čemu pričati s muškarcem kojeg gotovo i ne poznaješ i koji je sigurno podosta mla đi od tebe? Radi sigurnosti sam približila diskman. – Danas nema Norberta? – upitah da bih nešto rekla. Primijetio je moju novu frizuru što je zapanjujuće s obzirom da smo se dosad vidjeli samo tri puta. Bilo mi je drago, naravno, ali nisam znala kako reagirati. – Norbert je kod moje žene, čula sam kako odgovara Gregor Neuhof. – Ima li novih? – istovremeno zaurla kondukter koji je stao do nas. – Karte, molim! – Uvijek ga ostavljam tamo kad putujem. Nema smisla vu ći psa uokolo. Ovdje u vlaku ionako nema mjesta za njega, a u Be ču bi mi smetao. – Gregor Neuhof je kopao po džepu svog sakoa tražeći kartu. Kod njegove žene. Aha, tako. Gregor Neuhof je oženjen. Naravno. Druga čije nisam ni očekivala. Izgleda da su svi dobri muškarci zauzeti. Ljutila sam se što me ljuti činjenica da je Gregor Neuhof zauzet. Jer ovaj me muškarac uop će nije zanimaol Moji su osje ćaji često bili tako zbrkani da ih ni ja sama nisam mogla pratiti. Gospodin Neuhof je u me đuvremenu tako đer proučio žute kartončiće s rezervacijama nad našim glavama: – I vi putujete u Be č! – zaključi radosno. – To ja zovem slu čajnost. Što Vas vodi u taj lijepi grad? Idete li na godišnji? Odmahnuh glavom: – Ne, putujem na me đunarodni kongres stomatologa. Široko se nasmiješio, a zatim se namrštio: – A što ćete raditi na tom kongresu? Pratite li supruga? – Moj suprug je mrtav, zazvu čalo je oštrije no što sam namjeravala. – Osim toga, on je bio odvjetnik. Postoje i žene koje sudjeluju na kongresima, gospodine Neuhof. Primjerice ja. Ja sam stomatolog. – Vi ste arhitektica. Ili gra đevinski inženjer, ispravi me. Čudila sam se samo par sekundi. Zatim sam se sjetila neugodnog doga đaja kada smo Carla i ja navalile na raskošan domjenak. Bez pozivnice. Bez pla ćanja. Ispričala sam mu što se dogodilo, a on se odli čno zabavljao. – Ah, sad razumijem. Zbog toga ste tada tako brzo nestali. Ništa mi nije bilo jasno. Umirio sam se sad kad znam da ja nisam razlog Vašeg bijega. Ve ć sam se pobojao da Vaša kolegica misli da sam čudovište. Nas smo dvoje baš lijepo čavrljali, a onda je ona doletjela bez upozorenja, zgrabila Vas za ruku i nemilosrdno odvukla iz dvorane. Smijala sam se. Još nisam razmišljala o tom doga đaju na taj na čin. – Nije to bila kolegica, nego moja prijateljica. Carla. – Aha, Carla. A Vi ste? Na domjenku mi je rekao svoje ime, a ja nisam stigla u činiti isto. Bilo bi krajnje vrijeme da se predstavim: – Zovem se Rosalind. Rosalind Steinberg. – Rosalind, ponovio je ime kao da želi isprobati kako zvu či. – Rosalind. Lijepo ime. Ima u sebi nešto sanjarsko, pomalo staromodno. Budu ći da te ne smatram staromodnom, zvat ću te Rosi. Mislim da ti Rosi pristaje. Ja sam Greg. – Znam, gospodine Neuhof, rekla sam namjerno službenim tonom. Čovjek je stvarno imao petlje. Kako se usu đuje moje ime nazvati staromodnim? Naravno da je Rosalind staromodno ime. No takvo što se ne govori! – Zašto me ne bi zvala samo Greg? – veselo se smješkao. '"Gospodin Neuhof zvu či tako službeno. Sada sam na praznicima čitava dva dana, a onda u ponedjeljak opet na posao. Možemo odmah prijeći na 'ti'. Sada ćemo četiri dana biti zajedno, pa će ionako do ći do toga. Stoga, zašto ne bismo zapo čeli odmah? Nisam imala ništa protiv. Bio mi je zabavan. Neobi čan, ali zabavan. Tako otvoren i izravan; stvarno nije bilo mjesta za formalnu distancu. Wolfram je bio tip muškarca s kojim se duže ostajalo na Vi. Barem je to bio slu čaj s Wolframom kojeg sam upoznala preko Margarite. Na Internetu je tikanje bilo uobi čajeno. Bernhard je odmah prešao na – ti.
– Ipak imaš nešto protiv? – čudio se Greg. Pogrešno je protuma čio moju šutnju. Požurila sam ispraviti ga: – Ne, ma kakvi! Ali što bi trebalo zna čiti da ćemo zajedno provesti četiri dana? – I ja putujem na isti kongres. – Ali ti stvarno jesi arhitekt, ili? – Jesam. No ipak sam pozvan na vaš kongres. Skrenuo sam pozornost na sebe pojavljuju ći se u medijima. Pišem članak na temu 'feng shui u svim podru č jima života'. Ve ć sam objavio dvije knjige o tome. Zato ću u ponedjeljak održati predavanje o feng shuiju u stomatološkim ordinacijama. O feng shuiju sam, naravno, ve ć čula ponešto. No to nije bilo dovoljno da bih mogla stvoriti kompletnu sliku o tome. – A jesi li ti samo sudionik ili ćeš i ti pokazati što znaš? – raspitivao se moj suputnik. Navela sam mu naslov svog referata i s priznanjem se nasmiješio. – Zvu či dojmljivo. Srećom, još imam sve zube, nasmijao se pokazavši besprijekorne, savršeno njegovane zube, – no kad jednom do đe vrijeme za to, draži su mi implantati od zubala u čaši vode. Ostaješ li samo do završetka kongresa u srijedu ili ćeš ostati još par dana da razgledaš Be č i njegovu prekrasnu okolicu? – Ne, ostajem samo do srijede. Vikend će morati biti dovoljan za razgledavanje. Znam da je to premalo za grad koji može ponuditi toliko toga. No moram se vratiti, ne želim sinove predugo ostaviti same. Osim toga, čekaju me pacijenti. A ti? – Ja u Austriji ostajem još četrnaest dana. Doduše, ne zbog razgledavanja. Ostajem zbog posla. Na be čkom područ ju imam velik broj klijenata koji mi žele pokazati svoje ku će. Jedan od njih, industrijalac, želi mi pokazati ogromnu vilu u Donjoj Austriji. Investirao je enormnu svotu, a ipak se u njoj ne osje ća ugodno. Ve ć je razmišljao da je nanovo sagradi iako je nova novcata. Mislim da to uop će neće biti potrebno. Kad se zna kako, može se i jednostavnim sredstvima poboljšati zdravlje, a samim time i kvaliteta života. – Tako da se na kuhinjska vrata zalijepi poster na kojem je prikazan vodopad? – dobacih. Taj sam savjet nedavno pro čitala u nekom ženskom časopisu. – Ili tako da se uvijek spušta poklopac WC-školjke kako bi novac ostao u ku ći? – Znala sam da mi glas zvu či podrugljivo, no takve sam savjete smatrala apsurdnima. Kad sam ih pro čitala Bei, po čela se smijati na sav glas iako ju je ezoterija privla čila mnogo više nego mene, a da ne spominjemo Carlu. Činilo se da mi Greg ne zamjera ruganje: – Oh, stru čnjakinja! – reče dobro raspoložen, a zatim nastavi stručnim tonom: – Mnoge stvari nemaju smisla kad ih se izvadi iz konteksta, zar ne, Rosi? Tako je i ovdje. No činjenica je da ljudi stolje ćima poznaju odre đena pravila pomo ću kojih se postiže i održava harmonija. U Kini se feng shui ve ć tisućljećima primjenjuje kao znanost o harmoni čnom uređenju životnog prostora. Otuda i potje če ime 'feng shui'. Znaš li što to u prijevodu zna či? Znala sam, naravno. Nisam uzalud pro čitala taj neobi čan članak. – Vjetar i voda, ispalila sam odgovor kao iz puške. Na Gregovom se licu pojavi osmijeh: – Da, to čno. Stvarno si upu ćena. – Činilo se da ga to raduje. – Znaš li da se na svim krajevima svijeta mogu susresti temeljna pravila feng shuija, naravno, pod drugim imenom. Proteklih se stolje ća mnogo toga zaboravilo. Bilo bi vrijeme da ih iznova otkrijemo i iskoristimo. Ono što je govorio zvu čalo je razumljivo i posve druga čije od onoga što sam pro čitala. Nisam stekla dojam nekakvog hokus-pokusa. Neko smo vrijeme proveli u tišini gledaju ći kroz prozor. Bio je sun čan dan, gotovo bez ijednog oblačka na nebu. Nadala sam se da će ostati tako. Mnogo je ljepše upoznavati grad kad sija sunce, a osim toga svoju sam kišnu jaknu boje maline ostavila kod ku će. – I onda, što si još planirala? – Greg prekine moje misli.
Pogledala sam ga i slegnula ramenima: – Moram priznati da nisam stigla prou čiti neki vodič. Čvrsto sam bila odlu čila potražiti informacije na Internetu. No nikako nisam uspjela na ći vremena da se udobno smjestim pred laptop. – A kada sam i imala vremena, radije sam čitala e-mail-ove ili pisala Bernhardu, dodala sam u sebi. Naglas sam rekla: – Ne znam uop će što Beč nudi početkom lipnja. Naravno, želim posjetiti neki muzej. Možda turisti čkim autobusom razgledati grad. A najvažnije je: želim posjetiti Café Sacher i pojesti komad glasovite torte. Jedan kolega iz ordinacije svake godine godišnji odmor provodi u Austriji. On mi je objasnio da je, ako odeš u Be č a ne posjetiš Sacher, isto kao da i nisi bio u Beču. Jesi li ti ve ć bio tamo? Greg odmahne glavom: – Ve ć sam, doduše, četiri puta bio u Be ču, ali još nisam stigao u Sacher. No rado ću i ći s tobom. Kako bi bilo da odemo odmah danas? Ili za danas imaš nešto drugo u planu? – Nemam nikakav plan. Mislila sam lutati gradom, možda posjetiti Stephansdom. Idu ćih sam dana namjeravala potražiti neki park. Ponijela sam tenisice, kao i bikini u slu čaju da hotel ima bazen. Zamisli, čak ni to ne znam. Da, čak ne znam ni gdje se to čno hotel nalazi. Brzo se ispostavilo da Greg ima jasniju predodžbu svog boravka u Be ču. Želio je posjetiti mnoga mjesta koja nisu bila na popisu turisti čkih atrakcija. Radilo se prije svega o arhitektonski zanimljivim građevinama. Budući da smo ve ć dogovorili zajedni čki posjet kafi ću, nije nam trebalo dugo i ve ć smo kovali opsežne planove za naš zajedni čki boravak u glavnom gradu Austrije. Gregor je imao pravo: sljede ća ćemo četiri dana provesti zajedno. Bio je to lijep osjećaj. Nisam često sretala tako pametne muškarce s kojima sam mogla pri čati bez ustručavanja. Peter i ja nismo me đusobno toliko razgovarali. U ve ćini je slučajeva on govorio, a ja sam se ograni čila na slušanje. S Gregom je bilo druga čije. Vjerojatno zato što sam otpo četka znala da on nije onaj – Pravi. Zašto se s ljudima koji konkuriraju za mjesto – Mr. Righta – nikad ne može razgovarati tako neusiljeno? Čovjek se stalno trudi ostaviti što bolji dojam. Izgledati ljupko, tajanstveno se smješkati, izbjegavati jela s makom ili peršinom, da se ne zavuku me đu zube. To svakom osmijehu oduzima dah eroti čnosti. Da sjedim do Wolframa mnogo bih više pazila da sjedim uspravno i ni u kojem slu čaju ne prekrižim noge. Pani čarila bih je li ruž, kojeg sam nemarno nanijela prije polaska, možda ostavio crveni trag na mojim sjekuti ćima. S Gregom mi je bilo svejedno. Ugodno sam se smjestila u naslonja č, glasno sam se smijala, a da sam na zubima imala tragove ruža, on bi me na to upozorio pa bih ih pobrisala. Lako je kad se radi o – Mr. Wrongu. I stvarno ugodno. Nisam zamišljala da će mi putovanje proteći ovako zabavno. Greg je pričao o svojim putovanjima diljem svijeta. Bio je u Kini i Južnoj Americi. Jedno je vrijeme živio s Aboridžinima, australskim domorocima. Pritom je prou čavao arhitekturu starih civilizacija i prikupio opsežno znanje o razli čitim načinima življenja. Iznenadio se zaklju čivši da postoji nešto što je zajedni čko svim kulturama: težnja za harmonijom. To ga je saznanje navelo na prou čavanje feng shuija. Osjetila sam daje oduševljen tom znanoš ću. Ništa nametnuto, čime se počeo baviti samo zato što je bilo u modi. Op ćenito se činilo da je Gregor Neuhof muškarac koji zna što želi. A sada je želio nešto popiti. – Što kažeš da potražimo vagon-restoran, Rosi? Do Be ča imamo još dobra dva sata. Probijali smo se hodnicima vagona hodaju ći jedno iza drugoga. Imali smo sre će. Radilo se o pravom vagonu restoranu, a ne o jednom od onih modernih selfservice restorana. Čak smo uspjeli naći slobodan stol za nas dvoje. – Što bi gospoda željela? – upita konobar. Vidi se da se približavamo nekadašnjoj carskoj prijestolnici. Iz zvučnika je kr čalo: – Dame i gospodo, približavamo se glavnom kolodvoru u Linzu! – Jesi li već bila u Linzu? – upita moj suputnik sipaju ći šećer u kavu. Odmahla sam glavom.
– Svakako ga jednom moraš posjetiti, re če na moje iznena đenje, – grad je neotkriven biser. Imaju jako zgodan muzej, 'Lentos'. Me đunarodni se stručni tisak uvijek divi njegovoj arhitekturi. Ja sam, naravno, odmah razgledao zgradu. Smještena je uz Dunav, ima ostakljenu fasadu koja je no ću osvijetljena, a boja svjetla se stalno mijenja. Totalna ludnica. – Rukama je u zraku opisivao četvrtaste obrise zgrade. U njegovom se glasu o čitovalo toliko oduševljenja, da mi se oko srca po čela širiti toplina. Svi đala mi se sposobnost nekih ljudi da ih nešto oduševi. Oduševljavalo me je kada bi pokazali svoje veselje. S takvim je ljudima mnogo ljepše komunicirati nego s onima koji se smatraju nadre đenima ili koji nizašto ne pokazuju zanimanje. Ovaj Greg mi se sve više svi đao. Bilo bi mi jako drago kad bismo postali prijatelji. U tom sam se trenutku sjetila jednog od svojih omiljenih filmova. Kako je Harry rekao Sally: – Muškarci i žene nikad ne mogu biti prijatelji. Uvijek im se na putu isprije či seks. – To je, naravno, bila glupa izmišljotina. – A svakog se rujna tamo održava Ars Electrónica, pri čao je dalje Greg. – Stvarno još nisi čula za to? Radi se o kompjuterskim animacijama i modernim medijima. Organizira se i multimedijalni open-air koncert, 'zvu čni oblak', koji odjekuje čitavim parkom uz Dunav. Veličanstveno. Sigurno opet dolazim u rujnu, do đi sa mnom! Morala sam se nasmijati. Potpuno me je spontano uklju čivao u svoje planove. Bila sam sigurna da postoji netko tko uop će nije oduševljen tom idejom. Odlu čila sam potisnuti gospo đu Neuhof iz misli i posuditi njenog muža na sljede ća četiri dana. Naravno, sasvim pošteno. Čisto prijateljski. Iako – pogledala sam Grega. Smjestio se u naslonja č i gledao krajolik koji je velikom brzinom promicao pred našim prozorom. S usana mu još nije nestao osmijeh oduševljenja. Imao je vrlo lijepe usne, ni tanke ni krute. No nisu bile ni ženstveno pune. Prave muške usne. Zbog putovanja je obrijao trodnevnu bradicu. Razmišljala sam kako bi bilo poljubiti ovog muškarca. Osjetiti njegove usne na svojima. Njegove bi me ruke privukle k sebi. Imao je uske, lijepe, njegovane ruke. Kako bi bilo ležati u njegovom naru č ju? Osjetiti ga. Udisati njegov miris. Mirisao je dobro. To sam znala. Nisam uzalud satima sjedila do njega na uskim sjedalima vlaka. Miris mi je jako važan, pogotovo u muškarca. Pogledao me je. U o čima mu se pojavio izraz iznena đenja, a zatim mu se na usnama pojavio mali, jedva primjetan smiješak. Nikako nije mogao naslutiti o čemu sam upravo razmišljala! Osjetila sam kako crvenim i zaklju čila da je vrijeme da zabodem nos u svoju veliku torbu. Digla sam je u krilo, pognula glavu i pravila se da tražim maramice. Kakav je to pogled bio1. Prožeo me je skroz-naskroz i naveo neke u meni davno zaboravljene strune da se ponovno oglase. Nakon gotovo dva sata stigli smo u Be č. Hotel u kojem sam trebala odsjesti bio je preporučen u prospektu tiskanom povodom kongresa. Zbog toga mi je naša tajnica tamo rezervirala sobu. Nije nas previše iznenadilo što je i Gregova tajnica slijedila istu preporuku. – Slučajnosti ne postoje, u mislima sam čula Margarite Meiner. Budući da nijedno od nas dvoje nije znalo kako do ći do hotela, uzeli smo taksi. Sef recepcije nas je srdačno pozdravio i pripremio nam prijavnice. – Za gospodu su rezervirane dvije jednokrevetne sobe, re če gledajući u kompjuter. – Želite li možda umjesto toga jednu dvokrevetnu sobu? Doduše, gotovo smo puni, ali nešto bi se ve ć dalo organizirati. Greg mi se kratko i drsko naceri, a zatim re če službenim glasom: – Ne, hvala. U redu je ovako. Da već ionako nisam bila smetena, ovaj bi me osmijeh sigurno zbunio. Kako mu to samo uspijeva? Zapravo se nismo me đusobno privlačili. Njegova je supruga sigurno bila barem deset godina mlađa od mene. – Izvolite, šef recepcije nam je predao kartice soba, – broj 354 i 356. Tre ći kat. Sobe se nalaze jedna do druge. Obje gledaju na park.
Vrlo pažljiv gospodin. Domahnuo je nosa ču koji se pobrinuo za našu prtljagu. Krenuli smo prema dizalu. Bila su dva sata poslijepodne. Sunce je sjalo. Bio je topao, blistav dan kasnog proljeća. – Koliko će ti trebati? – upita Greg kad smo došli pred sobe. – Je li petnaest minuta dovoljno? Doći ću po tebe. – Što ćemo raditi? – Mislim da bismo mogli istražiti centar. Želiš u Sacher, zar ne? Najbolje da idemo pješice. Ako me moj smisao za orijentaciju ne vara, nalazimo se u blizini Stephansdoma. No ne garantiram. Dakle, najbolje da obuješ udobne cipele. Pristala sam te vesela i puna elana ušla u sobu. S televizora je dopirala glasna glazba. Na ekranu je stajao pozdrav dobrodošlice: – Dobar dan, gospo đo Bonnewind. Ja nisam gospo đa Bonnevvind. Portir me je o čito premjestio i dao mi drugu sobu kako bih mogla biti blizu Grega. Vjerojatno je mislio da smo zajedno, ali da to ne želimo priznati. Šesto čulo ponekad prevari i najiskusnije hotelsko osoblje. Osvježila sam se, objesila suknje i blejzere u ormar i usko čila u mokasine. U njima ću moći izdržati i najdužu šetnju. Peter je uvijek ustrajao u želji da nosim cipele s visokom potpeticom kada smo zajedno izlazili. Smatrao je da to pristaje dami. Imao je pravo. Osim toga, smatrao je da sam seksi kad sam se šepirila hodaju ći uz njega u visokim potpeticama. Prema njegovom su mišljenju cipele niskih peta i pamu čno donje rublje najneeroti čniji izumi čovječanstva. U međuvremenu sam se navikla na cipele niskih peta. Dobro je što se ne moram truditi da se svidim Gregu. Moja su mu stopala ve ć sada bila zahvalna.
XVI Krenuli smo. Greg je sako zamijenio tamnoplavom polo majicom. Njegove su duga čke noge i dalje bile u trapericama. Nosio je tenisice poznate marke na kojima bi mu Sebastian itekako zavidio. Timu je bilo svejedno što mu je na nogama sve dok u tome može igrati nogomet i čeprkati po vrtu. Sebastian je bio slab na obu ću. Ako ga se htjelo razveseliti, dovoljno je bilo otići u prodavaonicu obu će. A kaže se da su samo žene lude za cipelama. Ja sam tako đer nosila traperice, a uz njih majicu kratkih rukava boje maline. Našminkala sam se ružem iste nijanse. Bez Margaritinog se poticaja nikad ne bih usudila kupiti tako upadljiv ruž. No, pogledavši se u ogledalo u kupaonici, uvjerila sam se da mi odli čno pristaje. Lice mi je djelovalo svježije, puno života. Proteklih sam se tjedana stvarno promijenila, svaka mi čast! – Svaka čast, rekao je i Greg kad sam mu otvorila vrata, – odli čno izgledaš! Do đi, ljepotice moja, idemo u osvajanje svijeta! – Moja ljepotice, tako je Wolfram u – Robertu – nazvao Margante. Pokušala sam zamisliti kako bi bilo da sam sada u Be ču s Wolframom. Nije mi uspijevalo. Greg mi, nasre ću, nije mogao čitati misli. Pružio mi je ruku kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Nisam dugo oklijevala. Šetali smo ulicama drže ći se za ruke. Naš je odraz u izlozima du ćana prikazivao vrlo privlačan par. Zahvaljuju ći Margante. Bez njenog bih se utjecaja osje ćala kao Gregova majka. Hvala i gospo đi Neuhof koja mi je posudila svog supruga iako to ni ne zna. Bilo je lijepo ponovno švrljati ulicama u pratnji nekog muškog bi ća. Bilo je lijepo što me za ruku drži velika, topla ruka. Beč se pokazao u najboljem svjetlu. Sunce je obasjavalo raskošne fasade dvoraca i ku ća. Na svakom se uglu osje ćao dah prošlosti. Greg mi je skrenuo pozornost na neke znamenitosti pokraj kojih bih inače prošla ne primijetivši ih. Kao što je predvidio, za nekoliko smo minuta došetali do Stephansdoma. Trg pred katedralom vrvio je turistima iz svih krajeva svijeta. Bili su
tamo i mladići odjeveni u Mozartove kostime koji su turiste mamili na razli čite priredbe i koncerte. Ušli smo u crkvu kroz – divovska vrata. – Želiš li znati zašto se divovska vrata zovu divovska? – nasmiješio mi se Greg. Naravno da sam željela znati. – Postoje dvije razli čite legende. Jedna govori o divovima koji su pomogli graditi crkvu i koji su se onda ovdje krstili. Druga kaže da ime potje če od divovske kosti mamuta koju su ovdje pronašli sredinom 15. stolje ća pri izgradnji sjevernog zvonika. – Što li ti sve ne znaš, rekla sam iskreno mu se dive ći. – Nemoj mi samo re ći da si to nau čio za vrijeme studiranja. – Ne, smješkao se Greg, – ali proteklih sam dana više puta prolistao vodi č. – Iz džepa je izvukao tanku, šarenu knjižicu. – Zato znam i da se ovdje nalazi grobnica cara Friedricha III. Stupili smo u unutrašnjost crkve. Izvana mi je izgledala mnogo tamnija. Iznenadile su me svjetlost i prozračnost. Razlog je, nažalost, bio i Drugi svjetski rat za kojega je katedrala bila uništena pa su zamijenjena prvotna stakla, koja su sigurno bila oslikana tamnije od sadašnjih svjetloljubičastih. Dok smo razgledavali crkvenu la đu, do nas je dopirala kakofonija šapata na svim jezicima. Razmišljala sam bih li za Petera zapalila svije ću. To mi se činilo neobi čnim u Gregovoj prisutnosti pa sam radije odustala. Kada smo izašli, jednoglasno smo zaklju čili da smo zaslužili kavu. – Sacher – nije bio daleko. Bila je subota i centar je vrvio ljudima željnim kupovine. Naravno, nije samo pješa čka zona bila prepuna. Na vratima kavane stajao je konobar koji je pozdravljao goste i upu ćivao ih na slobodna mjesta. Uz mnogo smo sre će dobili posljednji slobodan stol. Naru čili smo dvije kave s mlijekom i dva komada sacher torte sa šlagom. Uživali smo u otmjenom, pomalo morbidnom ambijentu, okruženi uljima na platnu i kristalnim lusterima. Kada smo se ponovno našli na ulici, Greg je smatrao da se još nismo dovoljno uživjeli u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i da se moramo provozati ko čijom. – Ozbiljno to misliš? Izdaleka sam vidjela niz ko čija. Konji s nao čnjacima su mašu ći glavama tjerali dosadne muhe. Čula sam topot kopita na kamenom plo čniku. Pogledala sam na ulicu upravo u pravi čas i uspjela izbjeći svježu konjsku balegu. – Naravno da mislim ozbiljno. Pa ti si htjela u obilazak grada. A postoji li u Be ču bolji način za to od vožnje ko čijom? Tu je svakako bio u pravu. Odveo me je do stajališta ko čija i pokušao se s ko čijašem dogovoriti oko cijene velike ture. – Glejte, gospon, re če ko čijaš. Bio je odjeven u pulover bez rukava preko karirane košulje i vidjelo se da je pravi Be čanin. Polucilindar je bio malo pretijesan za njegovu okruglu glavu. – Imamo fiksne cijene. Zato ću Vam pokazat najljepšu stranu svog rodnog grada. Dakle, zemite gospodu suprugu pod ruku i idemo! Iako nisam bila gospo đa supruga, Greg ga je poslušao smijulje ći se. Pružio mi je ruku i ja sam se, hihoćući se, uspela u ko čiju. Dan je bio lijep i krov je, naravno, bio spušten. Sjedili smo jedno pored drugoga. Ko čijaš je raširio laganu, kariranu deku koja je mirisala na konje i njome nam brižljivo pokrio noge. Sko čio je na sjedalo i pucnuo bi čem po zraku. Polako smo krenuli. Sjedili smo stisnuti jedno uz drugo pokriveni dekom. Kroz traperice sam osje ćala njegovo toplo bedro. Ulala! Kada mi je zadnji put neki muškarac bio ovako blizu? Ako nisam ponovno željela pocrvenjeti, morala sam skrenuti misli na banalnije stvari. – Nikad se nisam vozila u ko čiji, rekoh stoga, – malo mi je neugodno. Ponašamo se kao turisti. – Mi jesmo turisti, ispravi me Greg smijući se. Kočija je uz štropot skrenula za ugao i zanijela me na Gregova prsa. Položio je ruku na moja ramena i tako smo se nastavili voziti. Nismo mnogo govorili jer smo bili zaokupljeni razgledavanjem. Ko čijaš nam je pri čao o povijesti ulica kroz koje smo prolazili i tko je sve živio u kućama smještenim u tim ulicama. Be č je prepun povijesti. Zaboravila sam da bi mi
tjelesna bliskost s Gregom trebala smetati i uživala sam u vožnji punim plu ćima. Osjećala sam se zašti ćeno, oslonjena na njegova široka ramena. Bila sam znatiželjna što mi donose idu ći dani i ovaj prekrasan grad. Kad nas je ko čijaš vratio odakle smo krenuli, javila se glad. Cijeli dan nismo pojeli ništa konkretno. Greg je znao neku gostionicu u blizini poznatu po dobrom be čkom odresku. Naravno da sam bila za. Kad sam ve ć bila u Beču, onda sam morala pojesti be čki odrezak. Iako inače nisam luda za teletinom. Naru čili smo dvije porcije. Kratko sam premišljala da li da naručim i juhu jer sam stvarno bila strašno gladna. No kada su nam poslužili odreske, bila sam sretna što to nisam u činila. Takvo što još nisam vidjela! Gotovo prozirno meso, zlatnožuta korica. Odrezak je visio na sve strane s ionako velikog tanjura. Greg se glasno nasmijao kada je primijetio zaprepaštenje na mojem licu. – Sad pokaži što možeš, uživao je u prvom zalogaju. Dakle, da duže ostajem u Be ču, sigurno bih dobila deset kila dok kažeš keks. Najprije odlična torta, sad ovaj izvrstan odrezak. Kako bih tome trebala odoljeti? – Slažeš li se da bi džogiranje bila dobra ideja? Sutra ujutro, prije doru čka? Jesi li vidjela park preko puta našeg hotela? Siguran sam da se onuda može lijepo tr čati. Smijala sam se: – Kao da mi čitaš misli. Upravo sam mislila da je ovdje predobro jelo! Stoga mi je malo kretanja nužno potrebno. Osim toga, rado tr čim kad sam na putovanju. Tako upoznaješ grad na drugi na čin. Pogotovo u rano jutro. Jesi li i ti ranoranilac? Smatram da se mnoge stvari najbolje obave ujutro. Greg kimne: – Da, slažem se. Tada sam naspavan i najbolje se koncentriram, a osim toga u to doba još ne zvone telefoni. Krenuli smo prema hotelu siti i zadovoljni. Išli smo se osvježiti i presvu ći. Hitno sam morala nazvati Tima, Sebastiana i Carlu, koja je bila tako dobra i držala na oku njih dvojicu dok me nije bilo. Znam da mi sinovi imaju šesnaest godina, dovoljno da se nekoliko dana sna đu bez mene. Holzi im je uz to svaki dan servirala ru čak, a ponekad i ve čeru. Usprkos svemu, bila sam sretna što je moja prijateljica u blizini. Na kraju krajeva, nikad se ne zna što se može dogoditi. Naše se stanovanje pod istim krovom ponovno pokazalo kao pravi blagoslov. Greg će doći po mene to čno u devet sati. Želio mi je pokazati – Loos American Bar. Odlazak u bar s muškarcem, ah, kako sam uživala! Prije polaska sam sre ćom u kovčeg spakirala i – malu tamnosme đu – (nakon savjetovanja o bojama, – mala crna – više nije bila poželjna u mom ormaru) haljinu. Za svaki sam slu čaj na kongrese uvijek nosila jednostavnu koktel-haljinu. Nikad nisam znala što me nave čer o čekuje. Peter je mrzio najlonke. Zato sam još uvijek rado nosila samostoje će čarape. Obula sam nove cipele s visokom potpeticom. Na uši sam stavila naušnice od štrasa koje sam kupila lutaju ći buticima s Margaritom. Kad je Greg pokucao na vrata, upravo sam zakop čavala tanak srebrni lan čić. Otvorila sam vrata jednom rukom i pozvala ga da u đe. Još sam samo morala uzeti ogrta č. Gledao me je, a o či su mu blistale. Obuzeo me osje ćaj topline. Ponovno se javio i onaj drugi osjećaj koji mi je protekle tri godine tako nedostajao, a trenutno ga nisam znala imenovati. Bacila sam kratak pogled na visoko ogledalo. Stvarno sam sjajno izgledala. Margarite Meiner je bila pravo zlato. Ne smijem joj zaboraviti donijeti nešto za zahvalu. Možda sacher tortu koju se moglo kupiti već upakiranu u otmjenu drvenu kutijicu. Najbolje bi bilo da kupim još jednu ili dvije male torte. Bile su prekrasan poklon za svaku prigodu. Taksi nas je doveo pred – Loos American Bar. Greg mi je kavalirski savršenim pokretom pomogao izaći iz automobila. Osje ćala sam se kao diva pred veliki nastup. Pritom, za čudo, gotovo i nisam bila uzbu đena. Da, uživala sam u toj ulozi! Budu ći da je još bilo rano, bar je bio poluprazan, iako je bio neo čekivano malen, rekla bih najviše šest sa četiri metra. Našli smo mjesta na jednoj od klupa presvu čenih zelenom kožom. Greg je bio oduševljen ure đenjem bara, a njegovo je oduševljenje kao i obi čno bilo zarazno.
– Znaš li da je ovaj bar po četkom prošlog stolje ća uredio poznati ameri čki arhitekt Alfred Loos? Bio je u Americi i otamo donio za svoje vrijeme potpuno nove ideje. Upotrebljavao je samo drvo, staklo, mesing, mramor i oniks. Genijalno, zar ne? Gregu se svi đalo i zlatnožuto svjetlo. Što se mene ti če, moglo je slobodno biti više zatamnjeno. Dakle stvarno, Roli, saberi se. Doduše, zbog čega? Ne kaže li jedna mudra izreka: – Dobro je, naravno, kad žena čeka onog Pravog. No zašto se u me đuvremenu ne bi ludo zabavljala sa svim onim Pogrešnima? – Negdje sam čula da je ove genijalne rije či izrekla pjevačica Cher. Još mi se nikad nisu u činile tako prikladnima kao danas. Da, zasigurno ću se ludo zabaviti s ovim Pogrešnim. Zabava je ve ć počela. – Trebali bismo naručiti neki koktel, Greg nasre ću nije prozreo moje misli, – barmeni su ovdje poznati po Martini-koktelima. Radije sam naru čila Planter's Punch. Volim slatka, vo ćna pića. Gregu je poslužen Martini s maslinom, – protresen, a ne promiješan, kako ga je uvjeravao barmen. Bar se nao čigled punio. Gosti su dolazili u grupicama. Morali smo se stisnuti na klupi jer su se do nas ugurale još dvije plavuše. Za šankom su stajala petorica mladih muškaraca odjevenih u siva odijela i s kravatom oko vrata. Svatko je od njih jednu ruku držao u džepu hla ča, dok su drugom držali čaše viskija. Neko smo ih vrijeme šutke promatrali, a onda smo se oboje po čeli hihotati. – Podsjećaju me na staru pjesmu Helmuta Qualtingera. Ne znam je li ti poznata ta pjesma, Rosi. Qualtinger je bio austrijski glumac. Glumio je debelog redovnika u 'Ime ruže'. Sje ćaš se? Sjećala sam se kroz maglu. Taj sam film gledala prije mnogo godina. Pjevao je negdje 60-ih. Snimao je i plo če, a jedna od njegovih najpoznatijih pjesama ide otprilike ovako: 'Tatica će to već sredit' – tj. sve će dovesti u red – 'Tatica će to već sredit, to spada u njegove dužnosti, zato i postoji!' – Glasno se nasmijao, a ja sam ga slijedila. – Što je bilo s tobom kad si bila stara kao ovi tipovi za šankom? Za vrijeme studija. Je li tvoj tata sve sređivao? – upita Greg. Evo još jednog razloga za smijeh: – Moj je otac odmaglio kad sam imala dvanaest godina. Bio je vozač, najčešće na relaciji Njema čka-Sicilija, te ga nisam često viđala tako da mi nije pretjerano nedostajao. Majka je govorila da ju je ionako sve vrijeme varao. Na svakom je odmorištu imao drugu ljubavnicu. Ne znam, nije me ni zanimalo. Prije nekoliko je godina došlo pismo od neke nepoznate žene, koja nas je obavijestila o njegovoj smrti. Odrasla sam s majkom i bratom Heinrichom, dodala sam. – Nije bilo nikoga tko bi za mene 'sredio' stvar. Osim mog strica Alfreda, ako se on ra čuna. Svakog bih ljeta radila u njegovoj gostionici. Tako sam zaradila novac za studij jer ne bih mogla živjeti samo od državne stipendije. – Pitala sam ga o njegovim roditeljima. – Imamo mali stolarski obrt, koji će preuzeti moj stariji brat. Otac je, doduše, sufinancirao moj studij, ali nije imao sluha za moja putovanja u daleke zemlje, a pogotovo ne za moje zanimanje za strane kulture i feng shui. Tako sam radio po gradilištima čim bi se pružila prilika. Tu bih uvijek zaradio dobru svotu. Nau čio sam osnove za studij i uštedio si odlaske na fitness. – Smješkao se i pijuckao Martini. Krišom sam pogledala njegove nadlaktice. Još uvijek su bile snažne, iako sigurno ve ć dugo ne radi po gradilištima. Postalo je preglasno za razgovor pa smo šutke sjedili jedno do drugoga. Pili smo svoje koktele i promatrali ljude. Osje ćala sam se odli čno. Prošle su ve ć godine otkad sam se zadnji put osjećala ovako atraktivno, zadovoljno, poželjno. Odjednom sam osjetila Gregov pogled koji je zamišljeno po čivao na meni. Okrenula sam se prema njemu i pogledi su nam se sreli. Htjela sam odmah odvratiti pogled, ali kad sam vidjela izraz u Gregovim tamnim o čima, ostala sam nepomi čna i zadržala dah. U njegovom je pogledu bilo toliko nježnosti, toliko topline i...
– Imate li možda vatre? – Nadlakticu mi je dodirnula lijepo manikirana ruka. Trgnula sam se. Plavuša do mene sjedila je s nezapaljenom cigaretom u ustima. Lijevom je rukom oponašala paljenje imaginarnog upalja ča. – Moj je upravo ispustio dušu. Rekla sam da mi je žao, nisam puša č i nemam upalja č. Bilo mi je još više žao zbog ne čeg drugog. Kad sam se ponovno okrenula prema Gregu, više nije bilo onog pogleda od maloprije. Mahnuo je konobaru. Naru čili smo drugu turu, a kada nam je konobar donio pi će, Greg je iskoristio priliku i platio. – Ja častim. – Zahvalila sam mu i nazdravili smo. Gregov je pogled sad bio prijateljski. Sigurno sam se bila prevarila. – Pa, hvala Bogu, korila sam samu sebe, strogo i nepopustljivo, – još ti samo fali da po čneš mutiti s oženjenim muškarcem. Bolje bi ti bilo da se držiš Bernharda. – Imala sam pravo, ali ipak nisam mogla tako lako otjerati razo čaranje. Kada smo izašli iz bara, do čekala nas je iznena đujuće hladna noć. Čvršće sam uz tijelo privila jaknu, a Greg me zagrlio. Sigurno samo kako bi me ugrijao. Brzo smo kora čali ulicama. Nismo govorili. Jasno sam osje ćala njegovu blizinu. Srce mi je brže zakucalo. – Rosi, molim te, u mislima sam čula tetu Hildegard, – nijednom ti rije č ju nije signalizirao da te smatra poželjnom! – To je u svakom slu čaju bilo točno. No što je s pogledom kojeg sam uhvatila? Zar pogled ne vrijedi više od tisu ću riječi? – Pogled si samo umislila. – Tetu Hildegard se nije moglo uvjeriti. U hotel smo stigli nakon dobrih petnaest minuta i stupili u osvijetljeno predvorje. Greg je odavno maknuo ruku s mojih ramena. No ćni portir, kojeg još nismo bili vidjeli, pristojno nam je zaželio laku no ć. Lift nas je čekao otvorenih vrata. Šutjeli smo dok smo se uspinjali prema sobama. Varam li se ili je u zraku ipak bilo neke zbunjenosti? Vjerojatno sam samo bila umorna i malo opijena alkoholom. Duhovna mi je ravnoteža bila narušena neuobi čajenom blizinom atraktivnog muškarca. – Vidimo se onda sutra ujutro na džogiranju? – glas mu je bio pomalo promukao. – Osam sati, ako ti odgovara? – Da, dobra ideja. Hvala ti za lijep dan. Greg je bio neobi čno škrt na riječima. Željela sam da kaže nešto zabavno i tako razbije napetu atmosferu. Ili, još bolje, da ga ta napetost navede da me stisne uz sebe i poljubi. Naredila sam teti Hildegard da šuti. – Hvala ti, Rosi, bilo je sve što je rekao, a zatim se sagnuo prema meni. Nije izgledalo da će me, opijen straš ću, privući u naruč je. Stoga sam mislila da slijede tipi čni prijateljski poljupci u oba obraza. Poljubio me samo jednom. Sasvim mali poljubac, gotovo nalik dašku vjetra. Tik uz desni kut usana. Tada je provukao karticu kroz klju čanicu, promrmljao – Laku no ć – i zatvorio vrata za sobom. Ostala sam stajati potpuno zbunjena. Podigla sam ruku i lagano opipala desni kut usana. – Što bi trebao zna čiti ovaj poljubac? – srce mi je zakucalo još brže. – Ne zna či ništa, javi se teta Hildegard još glasnije nego prije, – želio te samo prijateljski poljubiti u obraz, ali je promašio. To je sve. Otključala sam vrata i ušla u sobu.
XVII Te sam noći sanjala neobi čne snove. Ponovno su se pojavile plavuše iz bara. Obje su se zvale gospo đa Neuhof i ganjale su me metlom. Privila sam se uz Wolframa traže ći zaštitu. No on je kao u holivudskim hororima šutke skinuo kožu s lica, a ispod se pojavilo Gregovo lice. Zatim su me obje gospo đe Neuhof mlatile metlom, da bi me na kraju poljubile u oba kuta
usana. Probudila sam se okupana znojem. Bilo je šest i trideset. Osje ćala sam se kao da me je netko pretukao. Brzo sam stala pod tuš. Postoji li ljepši na čin započinjanja dana od ranojutarnjeg tr čanja? Dobro, ne baš ranojutarnjeg. Ve ć je bilo prošlo osam sati kada smo izašli iz hotela. Dobro raspoloženje mi se srećom vratilo. Nad parkom je lebdjela tišina nedjeljnog jutra. Kaskali smo jedno uz drugo posve nesvjesno prilagodivši tempo jedno drugome. Ptice su cvrkutale, a kroz oblake su se probijale prve sun čeve zrake. Kakav osje ćaj! Kakav po četak dana! – Svaka čast! U odličnoj si kondiciji. – Greg je dahtao dok smo, nakon pola sata tr čanja, u parku radili vježbe istezanja. – Želiš reći da trčim dobro s obzirom na moje godine? Znam da sam nekoliko godina starija od tebe, ne moraš to posebno naglašavati, ispalila sam. Greg je iznena đeno podigao obrve, a ja sam razmišljala kako je ovo bila prili čno glupa izjava. Zašto mi toliko smeta razlika u godinama? – Koliko godina imaš, Rosi? – upita me izravno. – Četrdeset i dvije, rekla sam potišteno. – Ja imam trideset sedam. U čemu je problem? Da, u čemu je zapravo problem? Greg je ionako oženjen. Upravo smo bili na najboljem putu da se sprijateljimo. Nismo bili ljubavni par. Bilo je posve nevažno koliko je star muškarac s kojim trčim. – Ah, zaboravi, rekla sam, – nema problema. I sam je tako mislio te se složio sa mnom: – To čno. A sad kada smo to riješili, što kažeš da se vratimo u sobe, otuširamo se i spustimo se u restoran na doru čak? Jako mi se svi đao taj prijedlog. Za manje od pola sata sjedili smo u uglu restorana za stolom okupanim suncem i uživali u kasnom doručku. Hotel je bio prilagođen – pospancima – pa se moglo doru čkovati sve dok nije došlo vrijeme ručka. Uzela sam musli sa svježim vo ćem. Greg je o čito sa zadovoljstvom gutao veliku porciju jaja sa slaninom. – I što ćemo danas raditi? – Greg s užitkom zagrize svježu, hrskavu žemlju. Slegnula sam ramenima: – Muzej? Nije li to zanimljivo? Kod ku će godinama nisam bila u muzeju iako bih za vrijeme dugih nedjeljnih poslijepodneva sigurno našla vremena. No čim sam se našla u nekom drugom gradu, otkrila bih ljubav prema likovnoj umjetnosti. Ta nam je ljubav bila zajedni čka. Predložio je da posjetimo – Museumsquartier – koji se otvorio tek prije par godina. Nisam znala što mogu očekivati i vjerovala sam njegovom izboru. Podzemnom smo željeznicom lako stigli do Museums-quartiera. Nalazio se u centru grada. Greg je uzeo prospekt i iskoristio čekanje u redu pred blagajnom da bi se informirao. Museumsquartier se sastojao od više zgrada od kojih su neke poticale iz doba Austro-Ugarske Monarhije, a druge su pak bile moderne gra đevine. Odlučili smo pogledati zbirku Ludwig te Muzej moderne umjetnosti u sklopu kojega se nalazila velika zbirka Leopold, koju je be čki okulist Rudolf Leopold oporu čno ostavio gradu. Greg se posebno radovao brojnim slikama Egona Schielea. Ja sam se radovala slikama Gustava Klimta. Za vrijeme školovanja zidove soba nekih mojih prijateljica ukrašavali su posteri na kojima su bile prikazane njegove slike. Najpopularniji je bio – Poljubac. Grega nisu oduševljavala samo umjetni čka djela ve ć i zgrade. Sa sjajem u o čima objašnjavao mi je arhitektonske pojedinosti, posebnost materijala i dileme koje su zasigurno mu čile arhitekte pri planiranju ovih zgrada. Ostatak smo poslijepodneva proveli odvojeno. Greg je morao još nešto pripremiti za svoje sutrašnje predavanje. Vjerojatno je ve ć bilo krajnje vrijeme da nazove suprugu. Namjeravala sam provesti sat-dva u hotelskom bazenu, ali prvo sam se povukla u sobu i nazvala svoje
sinove. Bili su dobro. Upravo su bili krenuli na nogometno igralište gdje su ih čekali prijatelji. Legla sam na krevet i pokušala zapo četi čitati roman koji me mamio s no ćnog ormarića. Samo nakratko, prije no što potražim bikini i ru čnik. Misli su mi, naravno, stalno bježale. U sobi do moje nalazi se najzanimljiviji muškarac kojeg sam ikad upoznala i s kojim ću najvjerojatnije izaći na večeru. Wolframovo je lice izblijedjelo tijekom dana provedenih s Gregom. A ipak je još uvijek bilo tu. Sjetila sam se Bernharda. Internet-cafe! Potpuno sam ga zaboravila potražiti. A bila sam čvrsto odlučila da ću mu pisati. Sigurno sam zaspala mozgaju ći. Iz dubokog me je sna trgnula prodorna zvonjava telefona. Tapkala sam još posve zbunjena tražeći slušalicu: – Halo? Glas koji mi se javio bio je posve budan. – Oh, dobro jutro, madam. Nisam te valjda probudio? Glas mi je očito zvučao jako pospano. – Pozivam te na ve čeru. Portir mi je preporu čio restoran u kojem se poslužuje drugi po redu austrijski specijalitet: kuhana govedina sa svakojakim finim za činima. Jesi li za? Rezervirat ću nam stol. Itekako sam bila za. – Fino. Drago mi je. Odgovara li ti da do đem po tebe malo prije osam? I to mi je odgovaralo. – I, jesi li obavio telefonske pozive? – pitala sam ga kad smo konobaru predali narudžbu. Činilo se da Greg nije primijetio da dosad nismo spominjali telefoniranje. – Da, jesam. Dakle ipak je razgovarao sa suprugom. Slutila sam to. Za takve sam stvari imala šesto čulo. Jelo je bilo vrlo ukusno, a najviše su mi se svi đale ribane jabuke pomiješane s hrenom. Mljac! Bila sam sita, ali je Greg predložio da naru čimo platu s više vrsta deserata. Sada je tanjur stajao izme đu nas i jeli smo zajedno. Bilo je ne čeg intimnog u tome. – Reci mi, Rosi, što misliš o ljubavi? Postoji li velika ljubav ili ne? Od iznenađenja mi je u grlu gotovo zapela Mousse au Chocolat. – Naravno da vjerujem u veliku ljubav, odgovorih duboko uvjerena, – i sama sam je ve ć doživjela. Moj pokojni suprug Peter je bio moja velika ljubav. ωωω.вσsηαυηιтε∂.ηεт – Jako ti nedostaje? Već sam bez razmišljanja htjela odgovoriti s – da, a onda sam se zamislila: – Na po četku, prije tri godine, nakon te strašne prometne nesre će, nisam znala kako ću preživjeti. Na životu su me održala samo moja djeca i odgovornost za njih. S godinama mi je postalo lakše. Nau čila sam biti sretna i bez njega. Naravno, još uvijek često mislim na njega, ali ne tako često kao prošle godine. Peter će uvijek biti dio mog života. – Koliko ste bili zajedno? – Devetnaest godina, od toga četrnaest u braku. Poprili čno dugo. – I sve to vrijeme nisi ga nijednom prevarila? Ili se barem igrala tom zamisli? Odmahnuh glavom: – Ne, nikad. Ja spadam u vjerne žene. Što je s tobom? Jesi li ti ikad prevario svoju ženu? – Zadržala sam dah. Kako će glasiti njegov odgovor? Greg odmahne glavom: – Nijednom u deset godina. Iako ona nikad nije bila moja velika ljubav. Kada sam je zaprosio, o čito sam bio zamijenio prijateljstvo i zajedni čke interese s ljubavlju. U međuvremenu smo to oboje uvidjeli. A i prijateljstvo može biti lijepo. – Daj, daj, mislila sam podrugljivo, – samo mi sad nemoj re ći da se namjeravaš razvesti. To bi bilo preprozirno. No Greg nije rekao ništa takvoga. – Može li čovjek dva ili više puta u životu sresti osobu koja bi mogla biti njegova velika ljubav? – Pa naravno! – Čvrsto sam vjerovala u to. Kakvog bi ina če smisla imala moja potraga za partnerom? – Nedavno sam, doduše, pro čitala roman u kojem piše suprotno. Autorica kre će od teze da se ljudi poznaju iz prijašnjih života, ali se ne nalaze u istim ulogama. Primjerice, moj mi je sin u prijašnjem životu mogao biti otac. Osoba koja mi je tada bila simpati čna, sviđat će mi
se i u ovom životu. Stalno sam u potrazi za muškarcem kojeg sam voljela u prošlom životu pa potpuno sretna mogu biti samo ako ga prona đem. – No to bi značilo da u životu postoji samo jedna prava ljubav, doda Greg. Kimnula sam: – Zato mislim da je ta teorija glupost. Greg se nasmije: – Sad mi je lakše. I meni to više nalikuje na bajku. I, Rosi, jesi li u potrazi za drugom velikom ljubavi tvog života? – Nagnuo se prema meni. Sa zanimanjem je čekao moj odgovor. – Pa naravno. Ljubav mi je najvažnija u životu. Ne tražimo li je svi? Greg je razmišljao: – Da, svi čeznemo za velikom ljubavi. No tu rije č treba koristiti s oprezom. Jer što zna či 'ljubav'? Rosi, što za tebe zna či ljubav? – Povjerenje, rekla sam. To čno sam znala što za mene zna či ljubav. – Me đusobna pažnja i poštivanje. Zajedni čki interesi. Slični pogledi na život i budu ćnost. Jako je važno da par bude u stanju razgovarati i zajedno se smijati. Prisjetila sam se svog braka. Jesam li s Peterom mogla razgovarati? Kod nas je on odre đivao kako i što. Ako sam se slagala s njim, rekla bih mu. Ako se nisam slagala, šutjela sam. Tada sam smatrala da je to jamstvo dobrog braka. Zahvaljuju ći poznanicima predobro sam znala čemu vodi neprestano sva đanje. Carla i Oliver su bili pravi primjer. Tamo se sve prašilo. Pomirenja su tada, naravno, često bila posebno slatka. S godinama su pomirenja bila sve rje đa. Na koncu je preostalo samo sva đanje. Ni sada nisam željela sva đu. No više nisam mogla zamisliti da šutim kad nešto ne bi odgovaralo mojem mišljenju. – A erotika? Nije li ti seks važan, Rosi? Ponovno se pojavio onaj pogled. Ponovno su mu o či zasvjetlucale. Ovaj put nisam spustila pogled. Nisam odgovorila na pitanje nego sam lagano podigla obrve. Znala sam da se igram s vatrom. No bila sam itekako spremna prepustiti se toj vatri. – Konobar, račun, molim! – pozove Greg energi čno. Pred vratima smo navalili jedno na drugo. Nije to bilo lagano dodirivanje ili plah pokušaj zbližavanja. Bio je to vatreni poljubac pun strasti. Usne su nam se divlje spojile, jezici se sve ja če ispreplitali. Činilo se kao da se želimo čvrsto prilijepiti jedno uz drugo i više se nikad ne pustiti. Vau! Takvo što još nikad nisam doživjela. Morala sam navršiti četrdeset i drugu da bih doživjela poljubac koji me tako uzbudio. I k tome od muškarca koji mi ne pripada i kojeg po pravilu ne bih trebala željeti. No što je još bilo – po pravilu"? Osje ćala sam da ću ubrzo završiti u krevetu s ovim muškarcem. Moj se razum složio. Teti Hildegard sam naredila da kona čno ušuti. Utihnula je nakon nekoliko plahih pokušaja obrane. Bila sam na najboljem putu da se zaljubim u potpuno pogrešnog muškarca. Iako sam znala da ljubav može trajati samo do srijede, a onda će prestati jednom zauvijek. Tada ću Grega vratiti gospodi Neuhof. Malo korištenog, ali ću ga ipak vratiti. Sigurno. Dugovala sam to njoj i svom duševnom miru. No još nije bila srijeda. Još je trebalo uživati u ovoj ljubavi. Još ga je trebalo ljubiti, čvrsto držati i nikad ga više ne pustiti. Barem ne ve čeras. – Ej, zagrmi nepoznat muški glas s druge strane ulice. – Zar kod ku će nemate krevet? Greg se nasmijao, ali me nije pustio. Odmaknuo me i upitao: – Imamo li kod ku će krevet, Rosi? Vidjela sam izraz u njegovim o čima, osjećala njegove ruke na sebi i osje ćala neukrotivu strast prema tom muškarcu: – Pa naravno da ga imamo! Sve su moje skrupule, misli koje su mi prolazile glavom i strahovanja nestali kao rukom odneseni. Postojali smo samo nas dvoje: ja, poželjna žena, i on, ludo eroti čan muškarac kojeg sam željela po svaku cijenu. Dospjeli smo u njegovu sobu. Jednim je potezom ruke bacio na pod sve materijale o feng shuiju koje je bio raširio po krevetu. Pali smo na krevet. Ljubili smo se divlje i strastveno.
Njegove su ruke putovale mojim tijelom. Mazio mi je obraze, vrat, sve do podlaktica, spuštajući se leđima do stražnjice. Otkop čao mi je jaknu i maknuo je s ramena. Nježno me poljubio u čelo, vršak nosa, bradu, a zatim su nam se usne ponovno spojile. Činilo mi se da se sve odvija presporo: imala sam previše odje će na sebi, a prije svega, on je tako đer imao previše toga na sebi. Nije se sad valjda sjetio da ga kod ku će čeka gospo đa Neuhof? Prvi sam put nakon tri godine gorjela od želje za nekim muškarcem. Nisam imala ni najmanju namjeru dopustiti da mi netko oduzme tu želju. Nisam željela dugu predigru. Ne prvi put. Drugi put može. Vodit ćemo ljubav polako i potpuno. Nasmijala sam se u sebi – Greg ima tek trideset sedam. Ne ću morati dugo čekati na drugi put. Kakva uzbu đujuća pomisao! Otela sam se njegovim rukama. Već je htio protestirati, ali ga je sprije čio izraz mog lica. Napeto je promatrao svaki moj pokret. Ustala sam i stala pred krevet. Ostao je ležati, a u o čima mu se sve više ocrtavala iznena đenost. Polako sam otkop čala košulju, dugme po dugme. To sam jednom vidjela na televiziji i činilo mi se jako eroti čno. Očito nisam samo ja tako mislila. Greg je tiho zastenjao, ali se nije micao. Pustila sam košulju da lagano klizne na pod. Slijedila ju je suknja. Znala sam da imam dobro oblikovano tijelo. Dužina nogu odgovarala je mojoj visini, a miši ći su bili zategnuti zahvaljujući redovitom džogiranju. U ovom su mi trenutku trudni čke strije na trbuhu bile posve nevažne. Jesam li ikad zamišljala da ću s toliko samopouzdanja pokazivati svoje tijelo? Stajala sam u grudnjaku, ga ćicama, samostoje ćim čarapama i cipelama s visokom potpeticom. Zabacila sam kosu i pogledom punim iš čekivanja pogledala muškarca na bijelim plahtama hotelskog kreveta. Sada je on bio na redu. Bilo je o čito da je Greg zaboravio na bra čni zavjet. Rijetko sam viđala da se muškarac skine takvom brzinom. Za čas je skinuo sa sebe sve osim crnih ga ćica. Imao je mišićavo tijelo kao što sam pretpostavila. Duga čke, ravne noge. Gola prsa. Koliko sam mogla vidjeti, jako sam ga napalila. Kakav osje ćaj! Koliko sam mogla misliti... Ne, nisam više željela misliti. Željela sam se u potpunosti predati osjećajima i ovom muškarcu. To sam i u činila. Mnogo, mnogo kasnije zaspala sam u njegovom naru č ju. Prvi smo put ljubav l jubav vodili silovito. Drugi put polako, gotovo lijeno. Njegove su ruke istraživale moje tijelo. Njegov je jezik otkrio moja najosjetljivija mjesta. Greg je na meni svirao kao na instrumentu. A bio je pravi virtuozi Kada sam svršila, bila bih najradije vikala tako da cijeli svijet zna. Da, bila sam sretna u rukama tog muškarca. Potisnula sam slabašnu bol koja se javila čim se uklju čio razum. Privila sam se uz Gregovo golo tijelo. Njegova me je čvrsta ruka držala zarobljenom. Tako sam zaspala. Nakratko sam se probudila kad sam blizu uha osjetila dah i za čula nježan glas: – Volim te, Rosi. – O, Bože, i ja sam voljela njega. Ali neću mu to nikad reći. Njegova je ljubav samo na posudbi. Usprkos tome, zaspala sam zadovoljno se smješkaju ći. Bila sam sita i zadovoljna kao ma čka kad proguta kanarinca.
XVIII Sljedećeg je dana došao kraj našim mirnim danima provedenim udvoje. Greg je svoje predavanje trebao održati u četrnaest sati. Već smo u devet sati bili u Hofburgu. Kora čali smo crvenim tepihom kroz otmjene dvorane obložene mramorom. U prolazu smo pozdravili bistu cara Franje Josipa. J osipa. Upisali smo se na listu sudionika kongresa i dobili plo čice s imenima te aktovku (sponzorstvo jedne farmaceutske tvrtke) u kojoj su se nalazili program i neki važni materijali. Saznala sam da će se Gregovo predavanje održati u sve čanoj dvorani. – Ovo je mjesto zaista prožeto prošloš ću. – Krenuli smo u potragu za sve čanom dvoranom. – Sigurno znaš da je Hofburg do 1918. bio rezidencija Habsburgovaca. Kimnula sam.
– No znaš li da je u ovoj sve čanoj dvorani 1810. Napoleon isprosio Louisu? A sada ću u istoj toj dvorani održati predavanje. To me se u svakom slu čaju dojmilo. – Napoleon je bio veli čanstven osvaja č, prošaptala sam naizgled usputno, no ne bez skrivenih primisli. – Ho ćeš li noćas ponovno biti moj osvaja č? – Pa naravno, Greg se nasmiješi i lagano me uštipne za stražnjicu. Upomo ć! Nadam se da cijenjeno mnoštvo, koje se u sve ve ćem broju okupljalo u otmjenim dvoranama, nije ništa primijetilo. Nije više bilo vremena za nepristojno ljubakanje. Morala sam na uvodno predavanje. Grega, naravno, nisu pretjerano zanimala najnovija saznanja s podru č ja stomatologije, pa je odlu čio bolje razgledati raskošnu gra đevinu. Dogovorili smo se da ćemo se na ći na ručku nakon radionice o najnovijim smjesama za plombiranje. Švedski stol postavljen u povijesnim prostorijama mezanina bio je odli čan. Sjedili smo za stolom s kolegama iz Australije koji se nisu mogli prestati diviti ljepoti grada i Hofburga. Greg uopće nije djelovao uzbu đeno, iako je do njegova predavanja preostalo manje od sat vremena. Jeo je juhu mirno i opušteno. Njegovo je predavanje po čelo u četrnaest sati. Propustila sam paralelno predavanje o oboljenjima sluznice usne šupljine kojemu sam prije željela prisustvovati. Sjedila sam u prvom redu i očito bila uzbuđenija od predava ča. Predavanje nije zapo čeo pozdravnim floskulama ve ć s: – Dame i gospodo, bavite se jednim od zasigurno najnametljivijih i najagresivnijih zanimanja koje znamo. – Publikom se proširio šapat. Prestravljeno sam zadržala dah. Greg se nije dao smesti: – Tko još smije upasti neznancu u usta i tamo bušiti, strugati, vaditi zube? Slušatelji su kimali. Da, to im je bilo poznato. – Vaše je zanimanje prema nauci feng shui tipi čno yang zanimanje. Yang utjelovljuje mušku energiju. Zbog toga je važno ure đenjem prostorije naglasiti yin odnosno toplinu, zašti ćenost, ljepotu, estetiku. Gregovo je predavanje bilo stvarno prvoklasno. Njegove su rije či bile utemeljene, po čivale su na iskustvu i bile potkrijepljene primjerima iz mnogih zemalja i kultura. Kolege i kolegice iz svih zemalja svijeta nemalo su se iznenadili kad je u sklopu power-point prezentacije prikazao trg sv. Petra u Rimu. Katoli čka je Crkva ve ć stoljećima znala kako uspostaviti harmoniju u svojim građevinama te kako uspostaviti djelovanje koje će privući što veći broj vjernika. To je na primjeru stomatoloških ordinacija zna čilo da se čekaonice moraju pretvoriti u mirne, zaštićene prostorije. One se ni u kom slu čaju ne bi smjele nalaziti u hodniku, kao što se još uvijek prakticira u nekim ordinacijama. Do mene je sjedila kolegica iz Nizozemske i marljivo pisala bilješke. Posebno joj se svidjela ideja da se u čekaonicu postavi fontana koja bi proizvodila umiruju ć, nježan žubor, ali – ne pljuskanje – zbog mjehura, naglasi Greg. Nekoliko se kolega s razumijevanjem nasmijalo, a Nizozemka podcrta primjedbu dodavši uskli čnik. Greg je prešao na opisivanje ure đenja same ordinacije. Još je dugo nakon predavanja bio okružen zainteresiranima koji su mu željeli postaviti ciljana pitanja. Jedna je knjižara pred sve čanom dvoranom postavila štand na kojem su se mogle kupiti njegove knjige. Bila sam impresionirana. U vlaku mi je, doduše, spomenuo da se na tržištu nalaze dvije njegove knjige na temu feng shuija, ali je prešutio da se jedna od njih dugo nalazila na listi najprodavanijih naslova. Stvarno nije bio hvalisavac. Podijelio je mnogo vizitki. Ovo mu je predavanje donijelo sigurno barem pet-šest novih poslova. Taj gospodin Neuhof nije bio samo pametan ve ć i sposoban. Večer smo proveli u krevetu. Gdje bismo je bolje proveli? Naru čili smo večeru u sobu. Greg je otvorio malu bocu šampanjca i sama sam sebi djelovala bezo čno i grešno. I sretno. Zbog novih sam doga đaja gotovo zaboravila uzbu đenje zbog predavanja. Zamišljala sam to potpuno drugačije. Stalno sam mislila da ću uzbuđeno šetati sobom gore-dolje izvode ći Beine vježbe
ljupkosti i energije. Kad sam se toga sjetila, ustala sam da Gregu pokažem svoj – Walk with Grace and Power. Rekao je da izgledam prekrasno. Puna energije. Zra čim. A zatim me je naveo da se osje ćam još bolje. Ponovno sam zaboravila na uzbu đenje. Sljedećeg se jutra uzbu đenje udvostručilo. Uopće nisam mogla doru čkovati, zalogaji su mi zapinjali u grlu. Greg me je odlu čio pratiti na kongres. Sjeo je u drugi red i glasno pljeskao dok sam se penjala na podij. Po Beinom sam uputstvu hodala uspravno, uzdignute glave. Nisam morala misliti na gospo đu Felsbrat ni na svjedodžbu o maturi. Ljupkost i energija su došle same od sebe kad sam pogledala muškarca u drugom redu. Samo mi predavanje nije predstavljalo problem. Proteklo je kako sam se nadala. Moja se intenzivna priprema isplatila. Prave su rije či dolazile same od sebe i uspjela sam uvjeriti publiku u moje stavove. Dugotrajan je pljesak potvrdio moj dobar predosje ćaj. Prije no što sam napustila katedru, na podij je došao profesor Meierhofer kako bi mi pred svima zahvalio. Novinarka jednog medicinskog časopisa željela je intervju za sljede će izdanje. Lebdjela sam kao u oblacima. Utorak je prošao i došla je srijeda. Bilo je vrijeme za rastanak. Greg me je otpratio do kolodvora. – Danas poslijepodne poslijepodne putujem klijentu u najzaba čeniji dio Donje Austrije, re če dok smo stajali na vratima vagona. – Znaš, onaj industrijalac o kojem sam ti pričao. Već sam jednom bio tamo pa znam da mi mobitel tamo nema signala. Klijent me je upozorio da još nije uveo struju, a bojim se da seoska gostionica u kojoj ću odsjesti nema priključak za Internet. Dakle, može se dogoditi da ti se sljede slj ede ćih dana ne ću moći javiti. Aha. Počelo je. Greg je pripremao kraj. Nekoliko se dana ne će javljati. Onda će možda sti ći neodređen SMS da bi na kraju nestao svaki kontakt s njegove strane. Ovo su bile rije či koje su me samo trebale pripremiti na to. Znala sam to otpo četka. Zašto su me onda njegove rije či toliko boljele? – Nema veze, trudila sam se govoriti bezbrižnim glasom. Bog zna kako mi je na pamet pao Schillerov citat: – Stigao je kraj lijepim danima u Aranjuezu. – Super, odgovori Greg ne pretjerano oduševljen, – pa znala si da ću ostati još nekoliko dana u Austriji. Zašto se sad tako ljutiš? Nisam se ljutila zato što ostaje u Austriji. Ljutila sam se jer je bio oženjen i zato nije mogao biti moj. Reagirala sam povrije đeno jer sam se zaljubila u njego preko ušiju, iako sam otpo četka znala da ne može biti moj. Tako je to s osje ćajima. Nema planiranja. Ne može ih se isklju čiti po želji. Gregu sam bila zabavna četverodnevna avantura. Stoga nije bilo potrebe da ga uvla čim u kaos koji je vladao mojim osje ćajima. – Pažnja. Mole se putnici na peronu 4 da udu u vlak. Vlak polazi. Mali poljubac. Još jedan mali poljubac. Kratko mahanje. Ušla sam u vagon i vrata su se zatvorila. Vlak je krenuo. Greg je mahao. I ja sam mahala sve dok ga više nisam mogla vidjeti. Sjela sam u svoj kupe i plakala. U sebi. Na sjedalu preko puta sjedila je zabrinuta starija žena i buljila pred sebe, ravno u moje lice. – Sve ima svoj kraj, mislila sam. – Samo kobasica ima dva, dopuni teta Hildegard. Njena je uvijek morala biti zadnja. – Pa to je fantasti čno! – Bea razdragano odloži šalicu čaja. Upravo sam joj prepri čala kako sam provela dane u Be ču. Nisam, naravno, mogla potpuno izbaciti Grega iako sam se trudila umanjiti značaj našeg odnosa i prije svega mojih osje ćaja prema njemu. Bea je imala sre će i vjenčala se s izrazito zgodnim muškarcem. Zato smo ga s vremenom i prozvale – lijepi Richie. No imala je i peh, jer nikad nije znala bi li možda s pravom trebala biti ljubomorna. Nije imala ni mrvicu razumijevanja za žene koje tr če za oženjenim muškarcima. Od nje sam o čekivala komentar u stilu: – Pa jesi li ti poludjela? – a ne: – Pa to je fantasti čno!
– Sada si kona čno srušila zid žalosti i dopustila nekom muškarcu da ti se približi. Mislim da je to super. – Gotovo je poskakivala od sre će. – Srušila zid žalosti, kako je to čudno zvučalo! Ovaj bi izraz bio prikladan za neki od njezinih povijesnih romana, ali na i za moju situaciju. Čudno, Beina me je reakcija svojski živcirala. Željela sam biti s Gregom! Željela sam ga osjetiti, a ne govoriti o njemu kao o sredstvu za postizanje nekog cilja. Nakon mnogo tjedana razbijat ću si glavu pitanjem zašto Bei nisam spomenula Gregovo prezime. No ve čeras sam samo željela promijeniti temu razgovora. – Bilo kako bilo, rekoh tobože olako, – bila je to zgodna epizoda. No sad je gotovo. Tako, a sad mi pričaj. Što ti se sve događalo proteklih tjedana? Brzo sam se vratila u svakodnevicu. Tim je katastrofalno napisao školsku zada ću iz matematike. Moje je znanje matematike odavno ishlapjele Stoga nisam imala pojma kako odgovoriti na njegova pitanja vezana uz rješavanje zadataka s vektorima. Sebastian je kao i obično odlično napisao školsku zada ću, ali je podu čavanje brata smatrao preteškom zada ćom. Morali smo naći nekoga tko će mu davati poduke. Tu je odluku bilo lakše donijeti nego provesti u djelo. Tim nije želio grupne poduke. Razgovarala sam s nekoliko ljudi koji su dali oglase u novinama, no svi su oni stanovali na drugom kraju grada. Nisam željela da mi sin satima putuje podzemnom željeznicom; ionako je imao premalo slobodnog vremena. Tim je obe ćao da će se raspitati u školi. Možda prona đe nekog učenika viših razreda. Carla je još uvijek bila zatrpana poslom. Marie je rijetko bila kod ku će, većinu je vremena provodila kod oca ili, bolje re čeno, pod Tonyjevim nadzorom. Ku ća je stoga bila neobi čno tiha, a psu nije bilo ni traga ni glasa. Uop će nisam znala gdje se Hubert skriva sve to vrijeme. Ujutro bi rano izlazio iz ku će. Njegov je automobil rijetko bio u garaži. Ako se ne varam, proteklih dana nije često spavao kod ku će. Izgleda da su razni klubovi, u koje je bio u članjen, zadnjih tjedana pripremali mnogo aktivnosti. Lijepo je što postoje starija gospoda sli čnih nazora s kojom je moj svekar mogao korisno provoditi vrijeme. Nisam se morala brinuti za njega. Nisam imala ni vremena ni volje za takvo što. Potpuno sam zaboravila pregledati e-poštu. Greg još uvijek ne daje znakove života.
XIX Nekoliko dana nakon mog povratka iz Be ča srela sam Carlu na hodniku. I to samo zato što sam doslovno vrebala na njezin dolazak. Upravo je stigla ku ći i uspinjala se prema svom stanu umornim koracima. Prestrašila sam se. Moja se prijateljica pretvorila u sjenu. Izgledala je umorno i napeto. Po čela sam se ozbiljno brinuti. – Zdravo, Roli, potrudila se nasmiješiti se, – gotovo i nisam primijetila da si se vratila. Tvoji su se de čki uzorno ponašali dok te nije bilo. Je li u Be ču bilo lijepo? Jesi li upoznala zanimljive ljude? Obavezno mi sve moraš ispri čati, ali ne danas. Nemoj se ljutiti, molim te. Mrtva sam umorna, a moram još pro ći neke dokumente. Želim se samo otuširati i le ći u krevet. – Carla, mogu li u činiti nešto za tebe? – Rado bih joj ispri čala o Gregu. No znala sam da ovo nije pravo vrijeme. A tako sam željela s nekim razgovarati o tom muškarcu! – Lijepo od tebe, Roli. Hvala, ali trenutno mi ne možeš pomo ći, duboko je uzdahnula. – Ni u kom slučaju ne smijem zabrljati posao s Parker-Stokingtonom. Znaš, ugovor s velikom engleskom tvrtkom. Ako mi i ovaj posao propadne, Bubi će imati dovoljno argumenata da me otpusti. A tko će me zaposliti kad se to pro čuje u branši? Žao mi je, Roli, ali moj se život trenutno vrti samo oko tog posla. Ako sve dobro završi, opet ću imati više vremena za tebe. Više vremena za Marie, za svoj život... Kucnula je rukom po aktovci: – Ponijela sam sa sobom
Sa žaljenjem sam rekla: – Ne, nažalost, ne mogu pri čekati, uz najbolju volju. Moram juriti u ordinaciju. Za danas je zakazana jedna implantacija i ne mogu dopustiti da me tim čeka. Žurno sam krenula prema automobilu da izbjegnem Hubertovog prijatelja, vjerojatno Waltera Stadlera, koji bi me zadržao daljnjim brbljanjem o automobilu. Sada je bilo sedamnaest sati i Sebastian i ja smo bili sami kod ku će. Stajali smo u dnevnoj sobi i pregledavali regal s knjigama. Trebao je održati referat na satu njema čkog jezika o jednom njemačkom književniku 20. stolje ća. Mogao je sam birati o kome će pisati pa smo razmišljali koga bi izabrao. Odjednom je, kao iz vedra neba, ispalio teško pitanje: – Mama, reci mi, zašto si prekinula s Gregom. Hvatala sam zrak. Najradije bih se od straha i iznena đenja bila srušila u obližnji naslonja č. Što je Sebastian znao o Gregu i meni? Otkuda je uop će znao za Grega? – Ne znam na što misliš. – Tipi čan odgovor majke koja nije znala što bi trebala re ći. – Upoznali smo Grega prije nekoliko mjeseci dok smo džogirali. Sje ćaš se? I ti si bila s nama i upoznala nas. U me đuvremenu se često susrećemo na trčanju. Norbert je jako drag pas. Čak mi dopušta da ga češkam. Mislim da Tima ne voli toliko. Ponekad reži kad... – Što vam je Greg ispri čao? – Trenutno me uop će nije zanimalo da li Norbert reži. – Nije nam mnogo rekao, Sebastian iz regala izvu če – Poštenjakovi ć i palikuće – Maxa Frischa. – Možda bi Max Frisch bio dobar za moj referat? – O čemu ste pričali? – Nisam popuštala. – Greg je rekao da ste se sreli u Be ču. To nam uopće nisi rekla, mama, u njegovom se glasu osjećala neznatna doza prijekora. – Rekao je da ste se lijepo proveli, ali da se sada više ne javljaš. Greg je simpati čan. Zašto mu se ne javljaš? I što ću s Maxom Frischom? Odgovara ili ne? – Je li vam Greg ispri čao što smo radili u Be ču? – Za Boga miloga, kakve su detalje znali moji sinovi? Koga još zanima Max Frisch? Mene sigurno ne. Ne trenutno. – Nije rekao što ste radili. Zašto? – Sebastian je sada postao stvarno znatiželjan: – A što nam je to trebao ispričati? Što ste vi to tako zanimljivo radili? Osjetila sam da opet crvenim te sam zaposleno kopala po regalu: – Ah, ništa posebno... Samo sam mislila, mislila sam... Zanimalo me je što je rekao. – Sve sam željela saznati. Rije č po riječ! No kako da ga dalje ispitujem a da ne ispadnem smiješna? – Zar ti se Greg ne svi đa? Glas ti je nekako čudan. – Naravno da mi se svi đa. Simpatičan momak. Sam si tako rekao. – Onda je sve OK, re če Sebastian. Kad imaš šesnaest godina sve je odmah OK. – Ako misliš da je simpati čan momak, zašto više ne izlaziš s njim? Čini mi se da je ozbiljno bacio oko na tebe. Ma vidi ti to. Moj je sin imao dobru sposobnost opažanja. Morala sam se nasmiješiti. Bilo mi je drago što je Greg bacio oko na mene. Bilo mi je jako, jako drago. Bilo mi je drago i što moj sin o čito nema ništa protiv. Za njega je to bila potpuno nova situacija. Neki je muškarac bio zainteresiran za njegovu majku. – Je li ti on to rekao? – zanimalo me je. – Ne, ne izravno. Čovječe, pa to se vidi. Dakle, ho ćeš li sada iza ći s njim? I da li da uzmem Maxa Frischa? – Uzmi Maxa Frischa, rekla sam samo da se riješim te teme. Max Frisch ili netko drugi, sasvim svejedno. – Ne izlazim s Gregom jer je oženjen. Ne izlazim s oženjenim muškarcima. Sebastian je vagao moj odgovor. – Aha, re če naposljetku, – zvu či razumno. Uzet ću tu knjigu i idem u svoju sobu. Mogu li ti pokazati referat kad završim? – Možeš, naravno. Sebastian se povukao. Otišla sam u svoju spava ću sobu. Proteklih dana nisam reagirala na Gregove SMS-ove niti sam uključivala mobitel kako ne bi mogao do ći do mene. Divila sam se svojoj dosljednosti.
Zaljubila sam se u njega, ali sam ga morala zaboraviti. To mi ne će biti teško jer sutra izlazim sa Stefanom. Stefan, taj muškarac iz snova, potjerat će Grega iz mojih misli. Jednom zauvijek. Bez problema! No bilo je zanimljivo što se Greg nalazi s de čkima da bi zajedno tr čali. Greg je morao stanovati negdje u blizini. Nije, dakle, bilo isklju čeno da ćemo se jednoga dana sresti. Znala sam da bi mi bilo drago. No teta Hildegard se nadala da se to nikad ne će dogoditi i da ga više nikad ne ću vidjeti jer onda ne bih odgovarala za svoje postupke. Bila bih u stanju baciti mu se oko vrata, stisnuti ga uz sebe, pokriti mu lice poljupcima... Stop! Energi čno sam otvorila ormar kako bih razmislila što ću odjenuti za svoj prvi rendez-vous sa Stefanom. Naravno, nisam pronašla ništa što bi odgovaralo. Moji su me najljepši odjevni predmeti podsje ćali na Beč. U novu sam vezu željela u ći u novoj odjeći. Za nekoliko sam trenutaka sjedila u automobilu vozeći se prema centru grada. Prvi ćemo put biti sami. Ovaj je zna čajan događaj zahtijevao seksi odje ću i novi par cipela s visokim potpeticama.
XX Došla je subota. Cijeli sam dan drhtala od nervoze i bilo mi je drago što se de čki presvlače u svojim sobama. Danas je Cindy, najljepša djevojka u njihovom razredu, slavila ro đendan. To je značilo da treba prona ći najšire traperice i onih, nasre ću samo nekoliko prišteva, sakriti debelim slojem kreme u boji kože. Dobro je da su obojica bila zauzeta intenzivnim pripremama. Kako bih im objasnila da uop će nisam u stanju koncentrirati se na razgovor. Nimalo nisam zaostajala za sinovima što se ti če uzbuđenja zbog predstoje ćih događaja. Promatrala sam se u ogledalu sa svih strana. Na koju god sam se stranu okrenula, bila sam zadovoljna onime što sam vidjela. Moj je novi tamnoplavi blejzer odli čno pristajao uz uzan top koji je lijepo naglašavao moj dekolte. Moje su prijateljice imale pravo. Stvarno je bilo zabavno prikazati se u najboljem svjetlu. Cijeli je dan sipila kišica, a sada je lijevalo kao iz kabla. Moja mi se jakna boje maline činila prenapadnom u kombinaciji s blejzerom. Sre ćom, imala sam i tamnoplavi kišni ogrta č koji je bio jedan od rijetkih odjevnih predmeta koji su preživjeli Margaritin pohod. Zvono se oglasilo točno u sedam i četrdeset i pet. Stajao je na vratima odjeven u svjetlosivi tren čkot. Njegove su savršene crte lica bile sakrivene šeširom za kišu duboko navu čenim na lice. Još nisam bila odjenula kišni ogrta č i pozvala sam ga da u đe. – Dobra večer, na usnama mu se ocrtavao lagan osmijeh. Otresao je velik kišobran i prislonio ga uza zid. Slijedio me je u hodnik. Gledala sam u ogledalo dok mi je pomagao da odjenem ogrtač. Posve sam jasno vidjela malen blijesak u njegovim o čima. Nisam mogla vjerovati. O, Bože, i on je gorio! Osjetila sam kako mi je srce po čelo ubrzano tući. Hoće li me sad kona čno poljubiti? – Mama, ostavi nam, molim te, malo novca. Moramo kupiti pi će za Cindyn party. Jordy je već kupio i za nas pa mu moramo vratiti. Njegova nas mama vozi do Cindy, što je vrlo praktično zbog ove kiše. Nisam ni primijetila kad su se moji sinovi stvorili iza mene. Gotovo se činilo da ih je iz sobe izvukla znatiželja. Trebala sam pretpostaviti da im nije promakla moja uzbu đenost. Željeli su znati tko ili što je razlog te uzbu đenosti. – Oh, zdravo, nisam znao da imaš posjet, re če mlađi sin hineći iznenađenje. – Ja sam Tim. – Pružio je Stefanu ruku i dobro ga promotrio. Sebastian je žurno slijedio bratov primjer. – Ovo su moji sinovi, rekla sam iako sam znala da je to i sam mogao zaklju čiti. Budući da Stefan nije rekao ništa osim – Dobra ve čer, požurila sam ga predstaviti svojim sinovima. Imali
su pravo znati tko je muškarac s kojim njihova majka ve čeras izlazi i kojeg ubudu će namjerava češće dovoditi u ku ću. – A ovo je Stefan... – re čenica je ostala visjeti u zraku. Zaprepastilo me što više nisam imala pojma kako se preziva. To mi je bilo vrlo čudno. – Auer-Bergenthal, dovrši Stefan moju re čenicu. Bilo je o čito da nije navikao komunicirati s mladima. Stajao je na hodniku pomalo uko čeno i osjećao se neugodno. Ta me činjenica nije previše uzrujavala. Moji sinovi nisu bili komplicirani. Dobro će se slagati kad ih bolje upozna. Da ne bih dalje nepotrebno mu čila Stefana, brzo sam izvukla nov čanik i pružila Timu novčanicu. – Molim vas, budite kod ku će najkasnije u jedan. – Zašto majke moraju izgovarati ovakve rečenice? Moji su sinovi ionako znali pravila. – Imate odrasle sinove. Iznena đen sam, Stefan mi je otvorio vrata automobila. Nije rekao da izgledam premlado za tako veliku djecu. To bi bilo preprozirno. Njegova je obi čna izjava djelovala kao kompliment. Jednostavno i elegantno. Utonula sam u duboko kožno sjedalo i uživala u vožnji gradom. Sa CD-playera je dopirala tiha glazba glasovira. Kroz zamagljena su stakla dopirala svjetla grada. Činilo mi se da na svijetu postojimo samo nas dvoje: Stefan i Rosalind. Kiša je neumorno romorila po krovu automobila. Široki su brisa či bez problema uklanjali potoke vode. Zaustavili smo se pred najboljim restoranom u gradu. Pokraj ulaznih vrata restorana gorjele su dvije lanterne. U loncima od terakote nalazilo se u kuglu oblikovano grmlje koje je obilježavalo put od parkirališta rezerviranog za goste do restorana. Šef sale nam je prišao brzim korakom. Na usnama mu je lebdio ushi ćen osmijeh. – Dobra večer, milostiva. Dobrodošli, gospodine veleposlanice. Vaš je uobi čajen stol spreman, gospodine veleposlanice. Patrik, ogrta či! Izvolite me slijediti. Pozvani je konobar uzeo naše mokre ogrta če. U garderobi je sre ćom ostao i šešir. Iako nije bio kariran, podsje ćao me je na Huberta. Dobili smo najbolji stol, bez ikakve sumnje. Bili smo smješteni u maloj niši odijeljenoj od ostalih gostiju. Direktno uz prozor s kojeg se pružao prekrasan pogled na osvijetljeni park okupan kišom. – Gospodin veleposlanik? – upitah kad smo sjeli za stol. Stefan se smješkao: – Da, honorarni sam veleposlanik republike Bocvane. Ponosno pokaže malu značku na reveru. Ve ć sam je uo čila kada je konobaru predavao ogrta č. Značka je imala usku crnu prugu uokvirenu jednako tankim bijelim i debljim svjetloplavim prugama. – Ovo je zastava Bocvane, objasni mi uz smiješak. – Njena je simbolika fascinantna. Svjetloplave pruge simboliziraju vodu. Shva ćate da je ona od životne važnosti za zemlju u kojoj vječno prijeti suša. Bijele i crne pruge predstavljaju miran suživot crnaca i bijelaca. Ovaj je odgovor ostavio snažan dojam na mene. – U mojoj je obitelji postala tradicija preuzeti službu honorarnog veleposlanika. Moj je nećak veleposlanik Hondurasa, a stric je bio veleposlanik Trinidada. Časna je zada ća služiti svojoj zemlji na taj na čin. Mislim da ćemo započeti s dvije čaše Veuve Cliquota, nadoveže obraćajući se šefu sale koji je još uvijek marljivo čekao. Uz naš je stol prošao konobar vode ći jedan bra čni par do njihovog stola. Muškarac je zastao kad je prepoznao Stefana: – Dobra ve čer, gospodine Auer-Bergenthal. – U njegovom se glasu nije moglo pre čuti strahopoštovanje. Stefan ustane: – Dobra ve čer, gospodine odvjetnice. Dobra ve čer, gospođo Singer. – Pružio je ruku dami i lagano se naklonio. – Da vam predstavim svoju pratnju... No to nije bilo nužno. Poznavali smo se ve ć dugi niz godina. Heinz i Elke Singer su bili Peterovi bliski prijatelji. Pripadali su onoj skupini poznanika koju nisam vidjela ve ć gotovo četiri godine.
– Roli! – uzvikne Heinz ugodno iznena đen. – Lijepo te je ponovno vidjeti. Kako si? Moramo se obavezno ponovno vidjeti. Najbolje bi bilo da vas jednom pozovemo na ve čeru, zar ne, Elke? Njegova se supruga kiselo smiješila. Milostivo sam joj pružila ruku. Bila bih najradije klicala od zadovoljstva. Muškarci su još izmijenili nekoliko bezna čajnih riječi, a zatim su nam Singeri poželjeli ugodnu ve čer i povukli se za svoj stol. Sada će sigurno imati o čemu pričati. Natkonobar je donio jelovnike. Prave knjige uvezene u tamnoplavu kožu. Otvorila sam svoj jelovnik i nisam mogla suzdržati smijeh. – Što se dogodilo? Nešto nije u redu? – vidjelo se da je Stefan iziritiran. – Dobila sam jelovnik za dame. – To sam smatrala originalnim. Nisam znala da takvo što još uvijek postoji. Jelovnik u kojem obzirno nisu bile istaknute cijene. Stefan nije dugo oklijevao: – Normalan jelovnik za moju pratnju, re če ne smatrajući situaciju smiješnom. Ponovno se obratio meni: – U pravu ste, draga moja. Nalazimo se u eri emancipacije kada bi trebalo izbaciti ovakve jelovnike. Danas i žene znaju vrijednost novca. Itekako sam znala vrijednost novca. Kada sam vidjela cijene navedene iza svakog jela, poželjela sam da ih nisam vidjela. Ve čeras ćemo pojesti dobar mali automobil. Složili smo se oko ve čere od šest slijedova. Stefan je još neko vrijeme s natkonobarom raspravljao o podrijetlu lubena kojega je stru čno zvao – brancin. Dvoumio se bi li naru čio chateaubriand – medium – ili – medium rare. Chateaubriand – medium rare – je zapravo bio gotovo krvava govedina koja nije dolazila u obzir za mene. Kada se natkonobar udaljio, somelijer je već bio spreman posavjetovati nas o izboru vina uz svako pojedino jelo. Ili se Stefan odlično razumio u vina ili je konobar bio dovoljno pametan i odobravao njegove odluke govoreći: – Naravno, gospodine veleposlanice! – i – U potpunom ste pravu, gospodine veleposlanice. Stefan nije ni trepnuo. Činilo se da je navikao da mu se obra ća s poniznoš ću. Njegova je napojnica o čito bila izdašna! Ova je misao bila cini čna i odmah se javila teta Hildegard koreći me. Kada se marljiva posluga kona čno udaljila, Stefan se nagnuo prema meni i uz ohrabruju ći smiješak rekao: – Želim saznati sve o Vama. – Nemam mnogo toga za re ći, odgovorih automatski. Bea bi me sigurno prebila zbog ovog odgovora. – Stomatolog sam, kao što znate, požurih krenuti ispo četka. – Stomatolozi, uzdahne Stefan. – Dvojica mojih prijatelja s kojima igram golf su tako đer stomatolozi. Pametni ste vi. Kratko radno vrijeme, a zgrnete lijepu svotu novaca. Nitko se ne može mjeriti s vama. Kada se prisjetim prvih dvadeset godina. Nikad nisam izlazio iz ureda prije devet nave čer. Sada je malo lakše. Moji su namještenici i vanjski suradnici preuzeli rutinske poslove pa se mogu posvetiti bitnim stvarima. Ah, šampanjac! Natkonobar je s grandezzom servirao kristalne čaše za šampanjac. – Za Vas, draga moja gospo đo Steinberg, podario mije svoj najblistaviji osmijeh. – Ho ćete li mi učiniti zadovoljstvo i dopustiti da Vas zovem Rosalind? Kimnula sam, još posve omamljena. Nisam bila sigurna je li me omamilo Stefanovo mišljenje o mom zanimanju ili zalu đujući pogled njegovih plavih o čiju. Sve je na njemu bilo savršeno. Imao je čak i plave o či. Neće mi biti teško zvati ga Stefan. Posljednjih sam dana to često činila u svojim snovima. Svaki dan od dana kada sam ga prestala zvati Wolfram. Što li bi rekao kad bi saznao da sam ve ć mjesecima zaokupljena njegovim licem? Nazdravili smo. Uzalud sam čekala poljubac sad kad smo prešli na – ti. Stefan nije pokazivao ni najmanju namjeru da to u čini. Vjerojatno ne bi bilo primjereno u ovoj otmjenoj sredini. – Sada ti ipak moram proturje čiti, odložila sam čašu.
Nikako nisam samo tako mogla prihvatiti njegove rije či od maloprije. – Moje je zanimanje vrlo teško. To je vrlo odgovoran posao koji zahtijeva maksimalnu koncentraciju. Iako ne provedem četrdeset sati tjedno uz zubarski stolac, kada se u obzir uzmu papirologija i ostalo, svodi se na isto. A da ne spominjem usavršavanje, čitanje stručne literature... – Ali, draga moja Rosalind, umiruju će položi ruku na moju podlakticu, – to nije razlog da se braniš. Svi znamo kakva je zasluga vas lije čnika. To sam zaista dobro znala. – A tvoji sinovi? – raspitivao se sa zanimanjem. – Sprema li se koji od njih krenuti tvojim stopama? – Ne znam. Tek im je šesnaest godina i ne znaju još to čno koje bi zanimanje izabrali. Mislim da će Sebastian nakon mature upisati ekonomski fakultet. No zanima ga i glazba. Samo Bog zna što će biti s Timom. Još nije sigurno ni ho će li maturirati. – Na svijetu ne mogu postojati samo akademici, re če Stefan i odmah nadoveže: – Moj se sin školuje za diplomata. Posluženo nam je prvo jelo. U čaše nam je uliveno prvo vino uz podrobno objašnjenje. Stefan je zlatnožutu teku ćinu Gewiirztraminera vrtio u čaši, otpio gutljaj i činilo se kao da ga žvače. Njegova je presuda glasila: – Izvrsno! – Vidjelo se da je konobar odahnuo. Sve što su nam poslužili bilo je odli čno. Stefanu se činilo da se u želeu od cvjetova bazge previše ističe okus voća da bi odgovarao uz paštetu od guš č je jetre. Što se okusa ti če, i sol na korici brancina se preintenzivno isticala. Razlog je vjerojatno bio taj što su upotrijebili sitnija zrnca soli no što je on želio. Još nikad nisam razbijala glavu veli činom zrnca soli. Vidjelo se da je Stefan bio gurman školovanog nepca. Nije imao primjedbi o creme caramel u kombinaciji s voćem pa smo mirno uživali u desertu. – Moram priznati da sam slab na slatko, nasmiješio se neo čekivano sramežljivo. – Creme caramel ili pana cotta, ne mogu im odoljeti. Najdraža mi je ipak crema catana koju mi u Arti servira don Vicence kad god ga posjetim. Nisam znala tko je don Vicence niti sam se na brzinu mogla sjetiti gdje se nalazi Arta. Objasnio mi je: – Arta je gradi ć na sjeveroistoku Mallorce. Imam ku ću u okolici grada. Staru fincu, koju sam luksuzno opremio. Moja najstarija prijateljica na otoku, dona Mariangela Forres y Alonsa, ima izvanredan ukus. Otmjen i probran, a opet bez imalo razmetljivosti, znaš što mislim. Mariangela mi je pomagala stru čnim savjetima pri unutarnjem ure đenju. Bilo mi je važno da ku ću renoviram u stilu tipi čnom za Mallorcu. Tu mi njema čki arhitekti ne bi koristili. Pri spomenu – njema čkog arhitekta – u misli su mi se uvukle sme đe oči i nježne ruke koje su milovale moje tijelo. Usne koje su me ljubile divlje i strastveno. Naravno, pocrvenjela sam. Stefan je primio moju ruku, okrenuo je dlanom prema gore i poljubio me u bilo. – Stvarno si čarobna, re če. Natkonobar je donio ra čun. Stefan je izvukao zlatnu karticu. Moram priznati da sam uživala u tom luksuzu. Dugo sam čeznula za nekim tko će mi udvarati. – Prekrasni tereni za golf jedan su od razloga zašto gotovo pola godine provedem na Mallorci. Predivno je odmah nakon doru čka otići na golf-teren. Nasmijala sam se njegovom oduševljenju. – Zvu či zabavno. Tko zna, možda te jednog dana posjetim. Je li ovaj pokušaj zbližavanja bio prenezgrapan? Činilo se da ga Stefan nije registrirao jer nije reagirao: – Naj češće sam tamo od velja če do svibnja ili lipnja, re če umjesto toga. – Sve je moguće u eri faxa i Interneta. U srpnju i kolovozu se povu čem jer je otok pretrpan turistima. Njemački turisti u inozemstvu stvarno nisu društvo u kojem se rado kre ćem. Draži su mi Nijemci u Njemačkoj. Stoga ljetne praznike naj češće provodim ovdje. U rujnu ili listopadu se ponovno vraćam u Artu. Zimu provodim u Njema čkoj jer je otok u to doba siv, kišovit i
sumoran. U uredu je tada najviše posla. U studenom i prosincu treba izraditi godišnje planove pa moram biti osobno nazo čan. Slušala sam i kimala. Ovaj je muškarac znao što želi. Malo me je podsje ćao na Petera. Naravno, Stefan je bio druga čiji: stariji, iskusniji, zreliji. No i on je živio istim stilom koji mi je tako imponirao u Petera. Moj je suprug tako đer počeo igrati golf prije no što je naglo izgubio život u onoj prometnoj nesre ći. U međuvremenu bi sigurno i on razvio istu strast prema golfu kao i Stefan. Iako je Stefan pio, nije ni približno izgledalo da alkohol utje če na njega. Bez oklijevanja je sjeo za upravljač i vozio me ku ći. To mi se baš nije svi đalo, no vozio je dobro i sigurno. Pomogao mi je da iza đem iz automobila kao pravi džentlmen. Samo što me nije poljubio. Pogledala sam ga s iš čekivanjem. Cijele je ve čeri u zraku lebdjela napetost. Tako sam čeznula da me primi u zagrljaj. Bila sam neizmjerno željna ljubavi. Bih li ga trebala zamoliti da u đe – na kavu"? Ubrzo se ispostavilo da Stefan ima potpuno druga čije planove. Na licu mu se ocrtavala ozbiljnost kad me je primio za ruku i rekao: – Zahvaljujem ti na prekrasnoj ve čeri, Rosalind, lagano me poljubio u čelo. – Želio bih da provedemo još mnogo ovakvih ve čeri. Dopusti da idemo polako, ljubo moja. Nemojmo žuriti. Pri čekajmo da vidimo što nam je sudbina pripremila. Još sam bila pod dojmom njegovih rije či dok se on ve ć vraćao prema automobilu, kratko mi mahnuo i nestao u unutrašnjosti automobila. Da, dopusti da idemo polako. Prave se veze razvijaju polako. Prenagljenost bi samo smetala. Iako je to mom razumu bilo sasvim jasno, čeznula sam za jednim prenagljenim poljupcem. Što sam sada trebala u činiti? Bila sam previše uznemirena da bih legla u krevet. Mogla bih poskakivati od nestrpljenja i neutažene žudnje. Automatski sam krenula prema pisa ćem stolu. Čekala sam da se otvori e-sandu čić. Greg me više nije pokušavao dobiti. Mobitel se nije oglasio ve ć danima. I on je odustao. Bili smo samo intermezzo jedno drugome. Ništa o čemu bi vrijedilo razmišljati. Stefan. Koliko sam vremena mislila da pripada Margariti. No ve čeras smo bili na ve čeri. Nije štedio truda ni novaca da bi me razmazio. Prekrasna ve čer, divan muškarac. Bio je muškarac kakvog sam sanjala. A ipak je ve čer završila krajnje nezadovoljavaju će. Strpljenje mi nikad nije bila jača strana. A tu je još i Bernhard. Bernhard? Upomo ć, još mu se uvijek nisam javila! Što ako polako počne gubiti strpljenje? Ako na Internetu potraži druge žene? Još uop će nisam znala kako će se stvari razvijati sa Stefanom. Možda sam Stefanu bila samo prolazna avantura, kao i Gregu? Izgubila bih i Bernharda. Morala sam to sprije čiti. Je li bilo fer držati ga u pri čuvi i pržiti ga na laganoj vatrici? Ne, nije bilo fer. No bilo je razumno. Kad je, uostalom, život bio fer? Pogotovo kad se radi o ljubavi. U mom se e-sandu čiću nalazila jedna nova poruka. Bernhard se ponovno javio. Pisao mi je svaki dan. Njegova su izvješ ća bila neka vrsta dnevnika. Pisao mi je o novostima u svom životu, o svojim mislima. Nije me požurivao. Nikad mi nije predbacio što mu se danima ne javljam. Od:
[email protected] Za:
[email protected] Predmet: Pozdrav za laku no ć Draga moja Rosalind, što mi radiš ovoga kišnog vikenda? Bio sam u kinu s jednom susjedom, da ne visim cijeli dan u kući. Film je bio dosadan, susjeda tako đ er. Nije zabavno iza ći sa ženom koja ne razumije ono malo smiješnih scena u filmu, ali se zato smije kad uop će nije smiješno. Sve sam vrijeme želio
da si ti uz mene. Siguran sam da bi mi uz tebe i najdosadniji film bio zabavan. Imaš li ve ć štogod na rasporedu za sljede ći vikend? Želim ti laku noć. Lijepo sanjaj! Odsrca, tvoj Bernhard
Od:
[email protected] Za:
[email protected] Predmet: Molim malo strpljenja
Hej, Bernharde, oprosti što si toliko morao čekati na moj odgovor. Kod mene je trenutno pravi kaos pa se može dogoditi da se sljede ćih dana ne stignem javiti. Još nisam sigurna što ću raditi sljedeći vikend. Možda budem morala zamijeniti kolegu na dežurstvu. Molim te, strpi se još malo što se tiče našeg sastanka. Uskoro ću ponovno mo ći jasno razmišljati. Lijepi pozdravi Rosalind Brzo sam poslala e-mail dok mi nije pozlilo od vlastitog muljanja.
XXI U nedjelju ujutro ku ća je ponovno bila neobi čno tiha. Carla je bila u uredu. Marie je bila kod oca i Tonyja. Gospo đa Holzinger je otišla u posjet svojoj sestri. Hubert se vozikao u kabrioletu. Iskreno sam se nadala da ima čvrst krov i da su ga postarija gospoda uspjela namjestiti prije nego što je prvi prolom oblaka sve potopio. Nakon prvog je pljuska uslijedilo još nekoliko, a činilo se da kiša nema namjeru stati. Doru čkovala sam u kuhinji sa sinovima. – Mama, tko je ona starudija koja je ju čer došla po tebe? – Tim s užitkom zagrize sendvi č sa sirom. – Molim? – Činilo mi se da ne čujem dobro. Ljubomora je bila u redu, ali ovo je otišlo malo predaleko. – Pitao sam tko je ona starudija koja... – ponovi Tim. O čito je mislio da se nije izrazio dovoljno jasno. – To je mamin novi prijatelj, objasni Sebastian. – Tip nosi šešir! – Izjava koja je dokazivala da Tim to smatra nemogu ćim. – Točno, užasno izgleda, potvrdi njegov brat, – ali ima rukom šivane cipele. – Zbog te je činjenice očito zaboravio na šešir. – Je li to nešto ozbiljno, mama? – Tim je namjerno želio da pitanje zazvu či usputno, ali sam primijetila da su obojica zadržala dah čekajući moj odgovor. Bila bih ih najradije zagrlila od ganu ća. – Ne znam još, odgovorih otvoreno i iskreno, – tek se odnedavno poznajemo. No moram priznati da mi se svi đa. – Više od Grega? – izleti Sebastianu. – Sebastiane, o tome smo ve ć raspravljali, nevoljko sam uzdahnula. – Gregor Neuhof je oženjen i prema tome ne dolazi u obzir. – Stvarno? – upita Tim. – Stvarno, rekla sam i uzdahnula. – Nije li ta starudija... – Tim, možeš li ga, molim te, prestati tako zvati? Ime mu je Stefan. – Nije li taj Stefan prestar za tebe? Kako izgleda, mogao bi nam biti djed. Prva mi je rečenica laskala. Druga je re čenica poništila dobar osje ćaj: – On je mnogo mla đi od vašeg djeda! – protestirala sam energi čno. – Koliko je star, mama? – upita Sebastian. – Ne znam to čno. Mislim da ima negdje oko pedeset i šest. – Stvarno sam morala iskoristiti sljedeći susret da pitam Stefana koliko mu je godina? Ne zato što bi to moglo utjecati na moju zaljubljenost. Jednostavno me je zanimalo. – Odgovara, re če Tim, a u glasu mu se osje ćao trijumf. – Ja imam šesnaest, ti bi mogla imati trideset dvije, a on bi komotno mogao biti moj djed. – Ali ja nemam trideset dvije, branila sam se.
– Znamo da imaš četrdeset i dvije, a tip je četrnaest godina stariji od tebe. To bi zna čilo da bih si trebao na ći neku dvogodišnjakinju! – Sebastian nije mogao vjerovati. – Ili tridesetogodišnjakinju, predloži Tim cere ći se od uha do uha, znaju ći da ću snažno protestirati. – Bilo kako bilo, Sebastian se prvi uozbiljio, – to je tvoja odluka, mama. Mi ćemo se ve ć nekako naviknuti na tog tipa. – Još ništa nisam odlu čila. Dakle, ne brinite bez razloga, rekla sam kako bih umirila nesigurna dječ ja srca. – Osobno bih više volio da nas poštediš tog seronje, re če Tim. Nikad nije bio diplomat kao njegov brat. Željela sam odgovoriti nešto oštro, no obiteljski je mir spasilo zvono. Žestoko zvono najavljivalo je Beu. Danas je u termosici sigurno bilo dovoljno kave. Sljedeće sam srijede sa Stefanom izašla na ru čak. Utonula sam u udobnu stolicu od ratana, uživala ručajući s njim u omiljenom talijanskom restoranu i hvataju ći iznenađene, ali i ljubomorne poglede drugih žena. Sjedili smo na terasi pod šarenim suncobranom. Veselila sam se toplim sun čevim zrakama. Bila sam ponosna na svoje nove sun čane naočale s dioptrijom. Izgledala sam kao filmska diva, objasnila mi je Margarite, koju sam slu čajno srela pred optikom i odvukla je unutra. Nisam je morala previše nagovarati jer je ionako bila znatiželjna te napeto pitala: – Onda, kako vam ide? Iz njega se ništa ne može izvu ći. Ispričala sam joj da smo u subotu izašli na ve čeru, a da ćemo se u srijedu ponovno sastati. Margarite zazviždi s priznanjem: – Ve ć treći sastanak u tako kratkom periodu. Lijepo si ga očarala! Stefan inače nije tako ubrzan! Ubrzan? To je bilo ubrzano? Bila sam sretna što nisam morala doživjeti kad je bio spor. Konobar je raščistio stol. Stefan zatraži ra čun. Bilo je jedan i trideset i zanimalo me kako ćemo provesti slobodno poslijepodne. Njegovo me je sljede će pitanje uistinu šokiralo: – Želiš li da te povezem? – Povezem? – ponovila sam nadaju ći se da se moje sumnje ne će obistiniti. – Povesti kamo? – Pitao sam želiš li da te odvezem ku ći, reče kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. – Ali ti danas tako đer imaš slobodno poslijepodne! – Mrzila sam što sam zvu čala kao razočarana tinejdžerka kojoj otac ne želi ispuniti neku želju. – Slobodna poslijepodneva uvijek, naravno, provodim igraju ći golf. Što misliš, kako bih uspio postići tako nizak broj udaraca bez vježbanja, vježbanja i opet vježbanja? Dakle, što ćemo? Zuri mi se. Nikako ne bih želio da me kolege čekaju. To bi bilo nepristojno. Nisam se željela predati tek tako: – I ja imam slobodno poslijepodne. Što kažeš da po đem s tobom? Stvarno bih voljela vidjeti Stefana u elementu. Upoznati neke njegove prijatelje. Zamišljala sam kako u klubu sjedim na suncu i promatram ga kako udara bijelu lopticu tjeraju ći je da leti zrakom u visokom luku. Pritom bih svoje nove sun čane naočale izazovno zatakla u kosu. – Jesi li završila tečaj golfa, ljubo moja? Od prvog me je sastanka zvao – ljubo moja. Izraz je bio pun poštovanja, ali je zvu čao vrlo staromodno. Stoga nisam bila sigurna svi đa li mi se to. Pristajalo je uz Stefana. – Ne, nisam bila na te čaju golfa. Kako bih i mogla kad još nikad nisam bila u blizini nekog terena za golf? – Bez završenog te čaja nemaš što tražiti tamo gdje igram, objasni mi kategori čki. Konobar je donio ra čun. Zlatna je kreditna kartica nestala ispod salvete na za to predviđenom tanjuriću. Stefan je pospremio ra čun u unutarnji džep sakoa. Vjerojatno će ga iskoristiti za povrat poreza pa se nisam ponudila platiti svoj dio. Koliko sam ga poznavala, time bih ga ionako uvrijedila. Nisam željela pretjerivati. – Dakle, što ćemo sad? Da te odvezem ili ne? – Kad mu je odgovaralo, znao je biti brz. – Hvala. Došla sam vlastitim automobilom. – No, pa to je odli čno. – Podsjetio me je na gospodina Steuerthala.
Glas mu se smekšao i postao nježan: – Ne ljuti se na mene, Rosalind. Radi se o mojoj golferskoj časti. Obećajem da ću ti se uskoro javiti, a onda ćemo uživati u posebnoj ve čeri. Molim te, osmijehni se opet. Volim kad se smiješ. Smješkala sam se. Što sam drugo mogla nakon tako lijepog komplimenta? Stefan se tako đer smješkao. Tada me lagano poljubi u čelo i ode. Gledala sam za njim i zatim žurno krenula prema svom automobilu. Čudno. Već sam prošli put dok me ljubio u čelo osjetila pljesniv zadah. Čini se da fini vuneni materijal od kojeg su bila šivana njegova odijela u sebi zadržava opore mirise. Dobro sam osje ćala zadah iako mi se nikad nije približio više no što je bilo potrebno da me poljubi u čelo ili u ruku. U četvrtak navečer sa sinovima sam izašla u restoran čija se terasa nalazila u vrtu. Uživali smo u toplom ljetnom predve čerju sjedeći u sjeni visokog stabla kestena. Tim se smiješio od uha do uha. Zbilja smo imali povod za slavlje. Dobio je prvu trojku iz matematike nakon više od tri godine i izbjegao popravni. Oduševljeno sam ga zagrlila kad mi je obznanio tu veselu novost mašu ći mi zadaćnicom ispred nosa. Odlično smo se zabavljali i kovali planove za godišnji odmor. Obojica su se željela vratiti u Italiju. Tim zbog dobre hrane, Sebastian zbog mnogobrojnih prodavaonica obu će. Svih nas je privlačilo more. Možda nas Stefan pred kraj praznika pozove u svoju fincu na Mallorcu? Rado bih je vidjela. Bolje da tu ideju još ne spominjem sinovima. Bilo ih je bolje oprezno i polako zagrijavati za takvo što. Sjetila sam se još ne čega što sam morala obaviti. Svakako sam željela Timovom instruktoru pokloniti neku sitnicu. Još mi je preostala jedna sacher torta iz Be ča. Možda ga to razveseli. Stvarno sam mu bila zahvalna. Ne smijem zaboraviti poslati mu tortu po Timu. U petak me je Stefan želio izvesti u kazalište. Nakon posla sam odmah krenula u centar grada u potragu za odgovaraju ćom haljinom. Moju staru, preširoku, jadnu bordo ve černju haljinu nisam mogla prokrijum čariti pred Margaritinim strogim okom. Bila sam sretna što je u trgovinama već započela sezonska rasprodaja. Proteklih sam tjedana u svoje novo Ja investirala neuobi čajeno mnogo novca. Do sada sam uvijek pronašla nešto odgovaraju će u buticima koje mi je preporu čila Margarite. Tako je bilo i sada. Ve ć sam u drugom izlogu ugledala onu Pravu. San snova! Imala je tanke naramenice i bila je sašivena od tamnoplavog materijala sjajnog poput svile. Prodavačica me uvjeravala da se ovaj materijal mnogo lakše održava. Djelovala je vrlo elegantno i jednostavno. Vrlo mi je lijepo pristajala, no morala sam priznati da je uza sav popust bila skupa. Sre ćom, kod ku će sam imala odgovaraju će sandale s remen čićima i visokim potpeticama. Ve ć sam se radovala Stefanovom požudnom pogledu. Dakle, ako ga ne o čaram ovom seksi haljinom, onda je stvarno nizašto. Moj je kavalir, kao i obi čno, bio točan u minutu. Izgledao je veli čanstveno u laganom končanom odijelu tamnosive boje. Snježnobijela košulja, na manšetama amblem njegovog golf kluba. Prugasta kravata decentnih boja. Kosa mu je bila kra ća i vidjelo se da dolazi ravno iz frizerskog salona. Opila me tolika koli čina muževnosti! – Dobra večer, ljubo moja, sagnuo se kao da će mi poljubiti ruku, – izgledaš zanosno. Znala sam! Okretala sam se kako bi me vidio sa svih strana i pritom mu se zavodni čki smješkala. – Možeš li požuriti? – re če umjesto očekivanog komplimenta, a u glasu mu se jasno očitovalo nestrpljenje. – Parkirao sam na zabranjenom mjestu. Pred ku ćom nije bilo nijednog mjesta. Uzmi na brzinu pasminu i idemo. – Pasminu? Uop će je nisam namjeravala ponijeti. – Ali naravno, ljubo moja, bio je zaprepašten, – kad se budemo vra ćali kući bit će ti drago što je imaš. No ći još uvijek znaju biti svježe.
– Sinoć sam do pono ći sjedila na terasi restorana u košulji kratkih rukava. Mislim da... – Rosalind, idemo u kazalište, a ne na plažu. – Što sam mogla odgovoriti na ovakvu izjavu? Otišla sam u spava ću sobu i kao u transu otvorila ormar. Nisam imala pasminu koja bi potpuno odgovarala uz haljinu pa sam uzela svjetloplavu maramu. Ponijet ću je i nositi u ruci, ali nema šanse da je stavim na sebe. U kazalište smo stigli petnaest minuta prije po četka opere. Stefan je Jaguara parkirao na rezervirano mjesto u garaži koja se nalazila u blizini kazališta. – Uzeo sam u trajni najam mjesto u više garaža u gradu, zaklju čao je automobil pritiskom na dugme. – Ništa nije dosadnije od traženja parkirnog mjesta. Galantno mi je pružio ruku te smo kora čali velikim, popločenim trgom ispred kazališta. Jedan je umjetnik ispred zgrade kazališta postavio ogromna ogledala. Veliki je plakat odavao da se instalacija zove – Nebo i zemlja. Ogledala bi trebala uhvatiti što se doga đa na ulici i odražavati te doga đaje prema nebu i zemlji. Originalna ideja. No još je važnije bilo da su mnogobrojna ogledala bila kao stvorena za podizanje mojeg samopouzdanja. Vidjela sam se kako hodam uz Stefana – kakav pogled! Sigurno smo bili najatraktivniji par. Svjetloplava marama uopće nije izgledala tako jadno kao što sam strahovala. Drugi su nas posjetitelji pozdravljali sa svih strana. Više smo puta zastajali da bi Stefan s njima izmijenio par rije či. Ja sam se samo smješkala. – Vjenčanje godine! – ve ć sam u mislima vidjela kako se u gradskim novinama isti če naslov tiskan velikim slovima. – Poznati poduzetnik i veleposlanik ženi se poznatom zubaricom! – Morala sam se hihotati. Jedine poznate osobe koje su mi dolazile u ordinaciju bile su umirovljeni direktor zoološkog vrta i televizijska voditeljica koju je uredništvo lani proglasilo prestarom za izvla čenje brojeva lota. U lije čničkom je kartonu pisalo da je tri godine mla đa od mene. Izvodila se Verdijeva opera – Simone Boccanegra. Stefan nam je rezervirao ložu. Dok se na pozornici vodila borba ljutih neprijatelja, ja sam se borila s vru ćinom. U loži je bilo vru će i jedva sam izdržala umotana u svjetoplavu maramu. Osje ćala sam kako mi se niz kralježnicu slijevaju potočići znoja. Za vrijeme pauze Stefan je otišao na šank po dvije čaše šampanjca. Trebalo mu je toliko vremena da se ve ć bilo oglasilo prvo zvono koje je ozna čavalo kraj pauze. Bio je vrlo ljut: – Nije mi jasno zašto ne zaposle više konobara. Usto, žene na šanku sporo rade. Malo je nedostajalo da jednoj od njih ne uzmem bocu iz ruke i sam je otvorim. – Nazdravili smo. – Ah, gospodine direktore, dobra ve čer, gospođo Schneider! – Stefanovo je nezadovoljstvo nestalo munjevitom brzinom. Blistavim je osmijehom pozdravio par koji nam se približavao. Pokazao je na mene: – Gospo đa Steinberg! Pružili smo si ruke. – Kako je bilo na Maldivima, draga gospo đo Schneider? Tamošnja flora i fauna nemaju premca. Je li tamo ronjenje stvarno tako prekrasno kako se pri ča? – I više nego prekrasno, dragi gospodine Auer-Bergenthal! – potvrdi plavuša bujnih oblina. Njezin je glasan smijeh odzvanjao foajeom. Stefan je zurio u njene usne kao da govori o nečemu od životne važnosti, a ne o detaljima boravka na otoku. Slušala sam samo ovlaš. Pažnju mi je privla čila uska crvena strech haljina gospo đe Schneider koja uop će nije imala naramenice. Nije bilo ni traga ni glasa nekoj pasmini, a Stefanov je pogled ipak s odobravanjem po čivao na njenim oblinama. Jednim sam potezom skinula maramu s ramena. Ah, kako je to godilo! Kona čno sam na koži osje ćala svjež zrak! Kako sam bila glupa! Izgledala sam stoput bolje od gospo đe Schneider. Zar bih se trebala skrivati samo zato što je Stefan tako želio? Krajnje je vrijeme da pokažem svoje samopouzdanje i predstavim se onako kako ja smatram da je najbolje! Nisam mogla previdjeti na čin na koji me je pogledao gospodin Schneider. Da nije bio takva ulizica, možda bih po čela očijukati s njim. Samo da Stefanu vratim milo za drago. Tko zna bi li
reagirao ljubomorom? Šteta što gospodin Schneider nije bio muškarac koji bi mi pomogao da to saznam. Kada smo se vratili u ložu, upravo se dizao zastor. – Radnja je potpuno nezanimljiva, prošaptao je Stefan. – Da glazba nije ovako strastvena i izražajna, nitko ne bi gledao ovu operu. Imao je potpuno pravo. Drugi mi se dio svidio daleko više od prvog. Sada kada se više nisam morala koncentrirati na preživljavanje vru ćine, mogla sam uistinu uživati u Verdijevoj glazbi. Nakon predstave smo ponovno sreli bra čni par Schneider. Gotovo se činilo da su vrebali na nas pred vratima lože iako su uskliknuli: – Kakva slu čajnost! – Pratili su nas u bar koji se nalazio u blizini kazališta. Gospoda Schneider se zalijepila za Stefana i nastavila svoj monolog tamo gdje ga je prekinula kad je završila pauza. Pratila sam ih u društvu šutljivog gospodina Schneidera i pokušavala ignorirati njegove nametljive poglede. Ve čer smo završili čašicom sherryja. Tako sam željela druga čiji završetak ove ve čeri. Ponovno je došla nedjelja. Ovog se vikenda nisam mogla sastati sa Stefanom jer ga je pozvala njegova vremešna majka. To mi je u potpunosti odgovaralo jer sam morala posvetiti nešto pažnje svojim sinovima i prijateljicama. Ove smo se nedjelje ponovno okupili na doru čku kao velika obitelj. Tim i Sebastian su kovali planove o tjednu kojeg će provesti na pripremama sa svojim nogometnim klubom. Budući da su putovali u kraj kojeg je Hubert često posjećivao u mladim danima, po čeo je prekapati po sjećanjima i dijeliti im dobre savjete. Moj je svekar u zadnje vrijeme stvarno procvao. Slušala sam i čudila se. Anegdote koje je pri čao bile su zaista zabavne. Barem jedna od njih. Moji su ga dobrodušni sinovi slušali neko vrijeme. Marie se ubrzo po čela dosađivati. Tony joj je poklonio najnoviji CD Britney Spears. Gorjela je od nestrpljenja da ga presluša s mojim sinovima. Cisto sam sumnjala da im je do Britney Spears stalo više nego do djedove duge priče, ali su zahvalno iskoristili priliku i slijedili djevoj čicu. – Sada kada su djeca napustila prostoriju, želio bih vam nešto obznaniti. Upravo sam namjeravala raspremiti stol. Carla je sko čila da mi pomogne. Cijeloga je jutra šutke sjedila za stolom. Zaustavile smo se kad smo čule Hubert ove rije či izrečene sve čanim tonom. – Draga moja snaho, do ći će do nekih promjena i mislim da je krajnje vrijeme da te upoznam s njima. – Oh, oh, oh, ovo nije dobro zvu čalo. – Iako, nastavi Hubert, – ti te promjene ne će biti odveć mrske. Sjela sam na stolicu nasuprot njemu i čekala da nastavi. O čekivala sam sve, ali sigurno ne: – Odlučio sam se oženiti. Hvatala sam zrak. Ove su jednostavne rije či uistinu pobuđivale pažnju. Nije mogu će da misli ozbiljno! S kim se Hubert želio oženiti? Ili, bolje re čeno: Tko se želio vjen čati s Hubertom? Još ga nikad nisam vidjela s nekom ženom! Otkud se odjednom stvorila? Koliko sam znala, svi su članovi njegovog šahovskog kluba bili muškarci. U Rotary klubu tako đer. Jedina žena s kojom je bio u kontaktu bila je njegova sprema čica. Činilo se da je Carla mnogo manje iznena đena: – Od srca čestitam, Huberte. Pretpostavljam da je sretnica Claudia. – Claudia? Koja Claudia? – Claudia od fontana, re če Carla kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Hubert se smješkao neo čekivano sramežljivo. Još nikad nisam nisam vidjela da je pocrvenio, no sada sam se mogla zakleti da mu je obraze oblilo lagano rumenilo. – Da, znam da je moja izabranica mnogo mla đa od mene. No ako razlika u godinama ne smeta njoj, meni smeta još manje. – Još nikad nisam čula da se tako smije.
Da nisam bila toliko zaokupljena svojim dogodovštinama, vjerojatno bih ve ć odavno bila primijetila koliko se Hubert promijenio. Slušala sam kako se smije i gledala ga kao da ga vidim prvi put. Gdje je nestao bordo pulover bez rukava? Gdje je bio lan čić za nao čale? Oboje je nestalo. Naočale s pozla ćenim okvirom zamijenile su neke modernijeg oblika. – Koliko je tvoja izabranica mla đa od tebe? – Uz najbolju volju nisam mogla doku čiti što znači izraz – Claudia od fontana, a nisam poznavala nijednu ženu koja se preživala Fontana. U tom je trenutku Bea pokucala na vrata dnevne sobe i ušla. – Opet nije bilo zaklju čano, objasni. – Ima li još kave u termosici? Morala sam se nasmijati, iako sam još uvijek bila zbunjena Hubertovom objavom. Svake nedjelje isti ritual. Bea bi došla i zgrabila termosicu. Ovaj nas put nije pitala kako smo nego se raspitivala pucaju ći od veselja: – I? Je li vam Hubert ve ć objavio veli čanstvenu novost? Još jedan razlog za hvatanje zraka. Što je to Bea znala, a da ja nisam? Zašto mi se činilo da obje moje prijateljice odavno znaju da Hubert samo što nije u činio nešto za što ni u snu ne bih pomislila da je mogu će? – Ne znam ja što ti znaš. Ni otkud to znaš. No moj nam je svekar upravo obznanio da se želi oženiti. – I sama sam primijetila da mi glas zvu či tvrdo. No zašto sam ja posljednja doznala tu novost? – Da, Bea se smiješila od uha do uha, – nije li to fantasti čno? Nije li to senzacionalno? Claudia mi je sinoć sve ispričala. Tako sam sretna zbog vas dvoje! Naravno, posebno sam ponosna što sam vas ja spojila. – Široko se osmjehne i doda pokazuju ći na Carlu, mene i sebe: – A nas tri ćemo biti djeveruše. – Kako da ne, odgovori Carla suho te je svima bilo jasno da ne namjerava biti ni čija djeveruša. – Ako me i dalje budete mu čili, vrištat ću, umiješah se ljutito. – Tko je Claudia od fontana? Odakle je poznaješ? Koliko se poznajete? Znam, znam da sam zvu čala više kao Hubertova majka nego kao snaha. No nimalo mi se nije sviđala pomisao da će se u ku ću useliti njegova, kako se činilo, mnogo mlađa supruga. Razmišljala sam kako bih to sprije čila, ali se nisam mogla sjetiti ni čeg prikladnog. Nisam mogla svekru zabraniti da se oženi. – Govorimo o 'takoreći Claudiji', reče Carla, što je prema njenim mjerilima bila vrlo drska izjava. Odjednom mije sinulo. Govorili su o Beinoj sestri čni. Onoj Claudiji koja je za EU-projekt fotografirala kipove na fontanama po cijeloj Njema čkoj. Jasno sam se sje ćala da je nakon gotovo svake re čenice govorila – takore ći. Sada će se dakle, takore ći, vjenčati s takoreći Hubertom. Kako li ću samo izdržati suživot s Claudijom Takore ći? Morala sam se sabrati i re ći nešto pozitivno: – Oh, čestitam, Huberte. To je stvarno iznena đujuća i radosna novost! Brzo sam mu stisnula ruku. – Nije samo radosna nego i senzacionalna vijest. Koliko godina ima Claudia? Sredina četrdesetih? – Claudia ima četrdeset i šest godina, re če Bea, – a nemam pojma kakve veze godine imaju s ljubavlju. Potpuno je svejedno je li mlada mnogo mla đa ili je možda mladoženja mla đi. Glavno je da se vole i da imaju o čemu razgovarati. Nije li tako, Huberte? Otkad su se njih dvoje tako sprijateljili? Bea je Huberta uvijek smatrala smutljivcem, a ona je za njega bila glasna debeljuca nemogu ćeg smijeha. Sada se činilo da su najbolji prijatelji. Pitala sam se gdje sam bila proteklih tjedana i što li sam još sve propustila. – Tako je, kimne Hubert, – a Claudia i ja imamo mnogo zajedni čkih tema. Imamo iste interese, primjerice šah, fotografiranje i, naravno, Skandinaviju. Zato će, draga moja snaho, ovdje doći do nekih promjena. – Ponovno ta uznemiravaju ća rečenica. Otvorila sam usta da odgovorim bilo što, ali mi ništa nije padalo na pamet. Nisam mu samo tako mogla narediti da iseli.
Kao da mi je čitao misli. – Iselit ću se odavde. Claudia i ja smo se odlu čili preseliti u Švedsku. – Kao što znaš, volim prirodu. Claudia dijeli tu ljubav sa mnom. Oduvijek se željela preseliti u Švedsku jer i ona voli tu zemlju. Dosada nije mogla ostvariti svoj san. Njezin se muž, odnosno bivši muž, žestoko protivio. Želio je ostati u Njema čkoj zbog posla. Upoznao sam ga. Claudia i on su ostali prijatelji. Čudno, zar ne? Toga nije bilo u moje vrijeme. No čini mi se da je on sasvim pristojan čovjek, Hubert uzdahne. – Da, koliko god mi to bilo teško izgovoriti, moja je mladenka razvedena žena. Rosalind, znam da ti znaš moj stav o nerazrješivosti braka. Je li veliko svetogr đe ako pogazim svoja temeljna na čela i oženim se razvedenom ženom? I predobro sam se sje ćala Hubertova vatrenog govora protiv razvoda, a pogotovo protiv ponovnog vjen čavanja razvedenih. To je bio grijeh. Kršenje šeste Božje zapovijedi. – Bla, bla, bla! – uzvikne Bea prije nego što sam uspjela išta re ći. Iskoristila je činjenicu da će Hubert skorim vjen čanjem postati njen ne ćak i obraćala mu se mnogo opuštenije. – Da se Claudia nije razvela, ne bi se mogao njome oženiti. Bi li ti to bilo draže? Ne? Pa onda budi sretan što se razvela. – Evo oglednog primjerka Beine logike. – Znate li ve ć kamo ćete se preseliti? – upita Carla, vjerojatno da bi okon čala raspravu o grješnosti razvoda. Sigurno se još jako dobro sje ćala Hubertovih riječi koje je s prijekorom izgovorio povodom njezina razvoda. Hubert blaženo kimne: – Selimo se na jug Švedske, u okolicu Ronnebvja. U blizini se nalazi jezero Angsjon okruženo šumom. Claudia je protekle dvije godine tamo provela nekoliko tjedana. Prema njenom sam opisu zaklju čio da je tamo upravo onako kako sam oduvijek želio: mirno, svježe i zeleno. Claudia je ve ć pronašla ku ću uređenu u drvu koju planiramo kupiti. U blizini našeg novog doma nalaze se mnoga zašti ćena područ ja. Claudia već planira sljedeću monografiju o poznatim ženama u Švedskoj. Siguran sam da će nam preostati dovoljno vremena za šetnje i vožnju biciklom. Možda se po čnem baviti pecanjem, tko zna? Ispe ći ću vam ogromnu ribu kad nam prvi put do đete u posjet. – Zadovoljno se smijao. – Vidite li što mi se događa? Još nemam ni udice, a ve ć pričam lovačke priče! Nisam mogla vjerovati. Hubert se želi preseliti u Švedsku? Želi se baviti sportom? Još sam ga manje mogla zamisliti u drvenoj kolibi s Claudijom. – A što ćeš raditi zimi? Što je s tvojim prijateljima? Unucima? Zar ne misliš da ćeš nedostajati Timu i Sebastianu. Prokletstvo, zašto to govorim? Nisam željela da ostane. Pogotovo ne s Claudijom od fontane. – Ah, unuci, Hubert duboko uzdahne. – Unuci su odrasli i ne treba im više djed. Uskoro će i sami otići. Od toga sam strahovala. Uop će nisam željela da me netko na to podsje ća. – Osim toga, ne idem na kraj svijeta. Zrakoplovom si u Švedskoj za tren oka. U našoj ste kući uvijek dobrodošli. Zimi ću sigurno često dolaziti u grad. Claudia će iznajmiti samo dio kuće. Zadržat ćemo nekoliko soba za sebe tako da možemo do ći uvijek kad nas zatrebate.
XXII Sve su to stvarno bile radosne vijesti. No jedan je si ćušan, nostalgi čan dio mene mislio da će mi Hubert ipak možda nedostajati. U jednom je sigurno imao pravo. De čki su već gotovo odrasli. Više nisam trebala babysitter koja bi živjela u ku ći. – Gdje ste se upoznali? – Naravno, bila sam znatiželjna. Bea je preuzela rije č: – Sigurno se sje ćaš kad smo se našle na ve čeri u 'Robertu'. Claudijin je auto ispustio dušu, a morala je obaviti neke poslove u okolici grada. Željela je oti ći i u Austriju
pogledati fontanu o kojoj si joj govorila. Ah, da, slike su senzacionalne. Sigurna sam da će njena monografija pobuditi pažnju i izvan struke. – Bea je ponovno skrenula s teme. – Da skratimo pri ču, upadne joj Carla u rije č, – tvoj se svekar ljubazno ponudio da bude Claudijin vozač. – Vrlo sam rado to u činio, reče Hubert. – Vjerujte, ve ć je bilo krajnje vrijeme da dobijem neki zadatak. Još se osje ćam premladim za penzionerski život. Ne ispunjuju me igranje šaha i šetanje pudlice. U klubu se sastajemo samo jednom tjedno na ru čku ili večeri. Ne mogu vje čno sa svojim prijateljem Walterom raspravljati o smislu života. Znam da mi život nudi još mnogo toga. Sudbina mi je bila naklonjena i dopustila mi je da to proživim uz svoju mladu suprugu. Njegove su me se rije či dojmile. Nikad nisam čula da moj svekar govori tako otvoreno i iskreno. Kratko je šutio, pogledao me u o či i ozbiljnim glasom rekao: – Rosalind, nadam se da imam tvoj blagoslov. Huberta je zanimalo moje mišljenje? Želio je moj blagoslov? Čuda se doga đaju! U tom sam trenutku spoznala koliko mi je zapravo tijekom svih ovih godina prirastao srcu. O čito se i njemu dogodilo nešto sli čno. Uhvatila sam ga za ruku: – Naravno da imaš moj blagoslov, Huberte. Od sveg ti srca želim sve, sve najbolje. Zahvaljujem ti na svemu što si u činio za mene i djecu. Carla nikad nije dobro podnosila dirljive scene. – Ovo zaslužuje šampanjac! – ustala je da bi donijela čaše. Žurno smo raspremile stol. Hubert je ulio šampanjac u čaše. – Kada će se održati sretan doga đaj? – Oprezno sam pijuckala šampanjac. Nisam voljela kad bi mi mjehurići ušli u nos. – U subotu za dva tjedna. U crkvici sv. Ane koja je okružena šumom. Moja je mladenka doduše razvedena, ali se sre ćom, ako to možemo tako nazvati, prvi put nije udala u crkvi. Stoga možemo sklopiti bračni savez pred Bogom. To me jako raduje. Morala sam izreći svoje sumnje: – Huberte, zar ne misliš da ste prebrzo donijeli tu odluku? Poznajete se tek sedam mjeseci. Ne bi li bilo bolje pri čekati neko vrijeme? Možda biste trebali neko vrijeme živjeti zajedno da vidite da li ste stvarno jedno za drugo? Moje mu upozorenje, naravno, nije bilo potrebno: – Lijepo od tebe što se brineš za mene, draga snaho. No, vjeruj mi, nisam lako donio tu odluku. Još nikad nijedna žena nije u meni izazvala osjećaj da želim ostarjeti s njom. Osim, naravno, moje prve žene, ali to je bilo davno. Jasno mi je, smiješio se zamišljeno, – da ću ostarjeti mnogo brže od Claudije. Ve ć sam na najboljem putu, a ona je još na sredini svog životnog puta. No smijemo se istim anegdotama, čitamo iste knjige, a ako ne pazim dobro, može me čak pobijediti u šahu. – I to nešto zna či. – Zajednički život bez vjen čanog lista, kako si predložila, ne dolazi u obzir. To je za modernu mladež. Kad sam ja bio mlad, toga nije bilo. Nikad to ne bih mogao zahtijevati od žene. Ne, ne, tako je ispravno. Znaš, Rosalind, nisam više u cvijetu mladosti. Ne želim gubiti dragocjeno vrijeme. Hubert je ustao i odložio novine na regal s knjigama kako je to činio svake nedjelje ve ć dugi niz godina. Danas ih nije pro čitao. Srce mi se stegnulo. Još će samo jednom uvježbanim pokretom odložiti novine na regal, spremiti nao čale za čitanje u etui i sakriti ga iza knjiga. Došao je kraj njegovog boravka u ovoj ku ći, a time će nestati i ustaljeni obi čaji. Uvijek sam se teško rastajala od onoga na što sam navikla. Hubert je bio mnogo hrabriji od mene. Kada je moj svekar napustio dnevnu sobu, navalila sam na prijateljice kore ći ih što mi prije nisu povjerile tu tajnu. Bea je mislila da mi je ve ć jednom spomenula da bi Hubert mogao voziti Claudiju. Pretpostavljam da je bila u pravu; vjerojatno mi je to spomenula, a ja nisam dobro slušala. – Nadam se da ću se u subotu vratiti na vrijeme. – Činilo se da Carla u mislima vrti stranice rokovnika. – Srijedu i četvrtak sam u Londonu da bih kona čno, konačno, konačno završila
pregovore i potpisala ugovor s tvrtkom Parker & Stokington. Uložila sam zadnje atome snage u taj posao. Ako uspješno obavim taj posao, spasila sam se. Onda mirno možemo zaboraviti moje prijašnje greške, i opet sam u utrci. – Nije bilo nikakve greške, Carla, prekine je Bea strogim glasom, – i prestani stalno preuzimati na sebe krivnju zbog ne čega na što nisi mogla utjecati. Ako klijenti iznenada odustanu od suradnje, ne zna či da si ti kriva. Postoje tisu će drugih razloga. Carla kimne: – Znam, znam. Samo kažem da ovaj put ništa ne smije krenuti po zlu. Srijeda, četvrtak, drugi sam tjedan u svakom slu čaju u Londonu. No možda duže potraje. Svakako ću se potruditi da se vratim do subote. Nikako ne želim propustiti taj doga đaj. Kad se još žena naših godina uspije sretno udati? – Bilo bi mi jako drago kad bi bila ovdje, rekla sam ne obaziru ći se na zadnju re čenicu izrečenu rezigniranim glasom. – Ne želim i ći sama. Vjen čanja me uvijek deprimiraju. Neugodno mi je pojaviti se sama me đu svim tim parovima. Vidjelo se da bi Bea najradije bila rekla da imam nju i da ćemo ići zajedno, ali je šutjela. Ona će crkvom kora čati u pratnji svog supruga, lijepog Richija. U crkvi sv. Ane nije bilo mjesta da svi troje sjedimo zajedno. Nije li bila dobra ideja pitati Stefana ho će li me pratiti na vjen čanje? Kako bih se rado pojavila s njim! Ve ć sam zamišljala Hubertove ro đake kako nas promatraju razjapljenih vilica! Do sada su me poznavali samo kao tihu ženu koja se držala u Peterovoj sjeni. Ovako bih bila mladoženjina snaha koja blista od zadovoljstva u pratnji najzgodnijeg uzvanika. No odbacila sam tu ideju. Stefan nije tip čovjeka kojeg možeš zamoliti za uslugu. Njegov je raspored bio prenatrpan. Njegovi su mu prijatelji sigurno bili važniji od vjen čanja u crkvici usred šume. Osim toga njegov bi dolazak zna čio da ga moram upoznati s prijateljicama i – uvesti – ga u obitelj. Još nismo stigli tako daleko. Još smo uvijek puštali da se stvari – polako razvijaju. Možda bi Bernhard bio idealan pratitelj? Možda bih se trebala na ći s njim i zamoliti ga da me prati na vjenčanje. Hm, to je bila zamamna ideja. Uostalom, ionako bi bilo krajnje vrijeme da mu se ponovno posvetim. Proteklih sam ga tjedana grozno zanemarila. Bio je tako drag i pisao mi dirljive, ali i smiješne e-mailove. Budući da sam vrlo nestrpljiva, bila sam sretna kad su moje prijateljice otišle. Odnijela sam čaše za šampanjac u kuhinju, uklju čila stroj za pranje posu đa, a zatim sam brzo sjela za laptop. Od:
[email protected] Za:
[email protected] Predmet: Radujem se sastanku Dragi Bernharde, Bernharde, zahvaljujem ti što si imao toliko strpljenja sa mnom. Svaki sam dan č itala itala tvoje e-mailove i drago mi je što si mi se javljao. Sada se stanje malo smirilo i ponovno se mogu posvetiti svojoj budućnosti. Napisao si mi da bi se rado sastao sa mnom. Vrijedi li to još uvijek? Bila bih vrlo sretna da te kona č no no upoznam. Lijep pozdrav Rosalind
Bernharda sam stavila u pri čuvu da bih ga mogla izvu ći van ako zatreba. Sada mi je trebao. Da bih umirila grižnju savjesti razmišljala sam kako ga na ovaj na čin usrećujem. A ako ga usre ćujem, onda cilj opravdava sredstvo, zar ne?! Zavalila sam se u naslonja č; možda je Bernhard bio muškarac za kojim tako dugo čeznem? Ili je to bio Stefan? Kako bi bilo lijepo da postoji kombinacija njih dvojice, koju sam izmislila dok sam se dopisivala s Bernhardom. Zamišljala sam Stefanove plemenite crte lica i Bernhardov drag, prijateljski,
jednostavan karakter. No muškarac kojeg sam zamišljala nije postojao. Bilo bi vrijeme da to konačno shvatim! Mogla sam imati ili jednog ili drugog. Još nisam znala za koga ću se odlučiti.
XXIII Life is what happens to you while you 're busy making other plans. (Život je ono što ti se dogodi dok si zaokupljen kovanjem drugih planova.) John Lennon Često se doga đa da čovjek misli, razmišlja, premišlja kakve bi odluke trebao i želio donijeti. Odvaguje razloge za i protiv. A onda se sve dogodi onako kako uop će nismo planirali. Zurilo
mi se donijeti odluku? Odluka je pala. Ali ja nisam bila ta koja ju je donijela. Počelo je sljede ćeg ponedjeljka ujutro. Odvezla sam se u ordinaciju kao i obi čno. Svakog smo tjedna ponedjeljkom u osam sati imali kolegij. To je bila dobra prigoda za raspravljanje o novostima i o teškim slu čajevima u ordinaciji te za planiranje zajedni čkih aktivnosti. Trebalo je dogovoriti raspored odlazaka na godišnji odmor u kolovozu i rujnu, a kolegica Ina Feiler je ve ć održala prve razgovore sa zainteresiranima za mjesto tajnice. t ajnice. Baš kad sam željela krenuti, Tim mi je j e pod nos gurnuo neke papire od njegovog nogometnog kluba koje sam trebala pro čitati i potpisati. A onda trkom na posao! U ordinaciju sam ušla kad je sat otkucavao osam sati. Svi su se ve ć bili okupili u prostoriji za sastanke. Nisam imala vremena presvla čiti se u radnu odje ću nego sam samo u garderobi odložila kišni ogrta č. Uletjela sam u prostoriju i uko čila se kad sam vidjela tko je u njoj. U prostoriji je bila kolegica Ina. Bili su tamo i svi muški kolege. A tamo je stajao i Gregor Neuhof. Stajao je uz sama vrata i skoro sam se zaletjela u njega kada sam ulazila. Mislila sam da će mi srce stati. – Hi, rekla sam. Nije baš inventivno, ali s obzirom na situaciju bilo je čudno da sam uop će nešto uspjela izgovoriti. Što Greg radi na našem sastanku? Kako je došao u ordinaciju? Što to znači? I zašto se, za Boga miloga, pravi da me ne poznaje? Njegov je osmijeh ostao neodre đen kada mi je pružio ruku: – Dobro jutro, ja sam Gregor Neuhof. – Steinberg, promrmljala sam automatski. Kolege su me ugledali: – Rosalind je stigla, možemo po četi. Početi? Početi s čime? – Drage kolegice i kolege, kao što ste primijetili danas je s nama gospodin Neuhof, zapo čne Frank Sporer. – Gospodin Neuhof je arhitekt, a jedna od njegovih užih specijalnosti je feng shui. Preporu čio nam ga je profesor Meierhofer iz Be ča. Njegovo je predavanje na temu – Feng shui u stomatološkim ordinacijama – pobudilo veliku pažnju na nedavno održanom međunarodnom kongresu u Be ču. Rosalind, jesi li slu čajno bila na tom predavanju? Automatski sam kimnula. Dakle, otuda vjetar puše. Dopuhao je Gregora Neuhofa ravno u moju ordinaciju, a time i u moj život. A bila sam čvrsto odlučila da ga više nikad ne ću vidjeti, pa čak ni misliti na njega. Sasvim sam zaboravila kako dobro izgleda! Te tople, sme đe o či. Te usne, taj osmijeh. A kako je samo bio mlad! Odjeven u tamnozelenu polo majicu i svijetle hlače. Preplanule ruke. Je li i u Be ču imao tako zategnute miši će? Kosa mu je bila duža no što
sam se sje ćala. Dobro mu je stajala. Nije bilo trodnevne bradice. Markantna mu je brada bila izbrijana. Izgledao je vrlo muževno. – Rosalind, saberi se! – naredi teta Hildegard. – Zahvaljujem na pozivu, Greg se nasmiješi prisutnima. Njegov je glas u meni odmah ponovno izazvao lavinu, koju nije smio izazvati. Ponovno sam se odlučno sabrala. Nazvat ću Stefana i pitati možemo li se na ći na ručku. Što se prije po čnem baviti nečim drugim, to bolje. – Većini sam najavio dolazak gospodina Neuhofa, Frank Sporer se okrene prema kolegi Trogeru i meni: – Rosalind, Hans-Peter, vas nažalost nisam uspio dobiti. No smatram da je ovo i u vašem interesu. Gospodin Neuhof će pogledati sve naše prostorije i ispitati ih prema feng shui kriterijima. Posebnu će pozornost posvetiti čekaonici. Nije mogu će da u njoj nijedna tajnica ne izdrži mnogo. Potreban nam je stru čnjak koji će nam pomo ći da čekaonicu pretvorimo u prostor ispunjen pozitivnim radnim ozra č jem. Tko je od nas voljan još jednom proći mukotrpno traženje i obu čavanje nove tajnice, da bi nas onda u kratkom roku ponovno napustila? Ostali su potvrdno kimnuli. Požurila sam slijediti njihov primjer. – Ima li kakvih pitanja koja bismo trebali unaprijed razjasniti? Ako nema, zamolio bih gospodina Neuhofa za nekoliko uvodnih rije či da dobijemo predodžbu o onome što nas očekuje. – Dakle, ja sam skepti čan, javi se kolega Troger. Bio je zatvoren tip sklon kritici. Zaista dobar stomatolog, ali ga nikad nisam vidjela da se smije. Kad smo nešto planirali, naj češće se on najviše protivio. – Moje prostorije možete prekrižiti sa svog popisa. A sada me ispri čajte, moram se posvetiti svojim pacijentima. Tako, naime, zara đujemo za život. Okrenuo se i otvorio vrata. Bili smo zbunjeni. Uvijek je bio čangrizav i rijetko kad dobre volje. No njegovo je neprijateljsko raspoloženje prema našem gostu bacalo ružno svjetlo na našu ordinaciju. Frank Sporer glasno uzdahne. Greg reče opušteno: – Naravno, ne dajte da Vas ometam. Shva ćam da ova znanost ne zanima sve ljude. Kolega Troger zastane još uvijek drže ći kvaku. – Znanost? – Njegov je glas bio natopljen sarkazmom. – Naravno, feng shui je drevna kineska nauka o energiji. Radi se o znanosti ure đenja životnog i radnog prostora u skladu s prirodom i ljudima koji borave u tom prostoru. – Greg zastane da provjeri želi li ga Troger i dalje slušati. Budu ći da je ovaj nijemo stajao kod dovratka, Greg nastavi: – Ne želim Vas zamarati teorijom. Donio sam rukopis svog predavanja iz Beča. Ako nađete vremena, možete ga prolistati. Kad se nešto bolje upozna, ne djeluje više tako zastrašuju će. Predao je Trogeru mapu koju je ovaj s oklijevanjem prihvatio. Greg mu se pobjedni čki osmjehne: – Ljudi su najsretniji kada žive u skladu s okolinom. Mislim da se oko toga slažu i liječnici i arhitekti. Troger zatvori vrata. – Želio bih se ispri čati zbog svoje osornosti, re če dok mu se na licu ocrtavala molba za oproštaj. – Nisam htio dovesti u pitanje Vašu kompetentnost, gospodine Neuhof. Radi se o tome da je moja supruga prije dva tjedna poha đala tečaj feng shuija za po četnike. Sada u kutu naše spava će sobe, kojega ona naziva 'dje č ji kutak', visi poster te američke nazovi 'fotoumjetnice'. Zamislite samo, debeljuškasto dijete viri iz glavice kelja! Znate, moja supruga odavno želi dijete, ali do sada, nažalost, nismo imali sre će. Sada nam na zidovima vise posteri djece bucmastih obraza, a na prozoru mobili. Zvone i zveckaju pri svakom dašku vjetra, a prozori se više ne mogu ni otvoriti kako treba.
U njegovom je glasu bilo toliko o čaja da smo se jednostavno morali hihotati. Kolega Troger nije navikao biti u središtu pažnje. Ohrabren našim zanimanjem, nastavi: – Možete li razumjeti da u ordinaciji ne želim vješati nikakve drvene mobile? Dosta mi je što u svojoj dnevnoj sobi udaram glavom o njih. Greg se nasmije, a mi smo se pridružili smijehu. Djelovalo je olakšavaju će. I kolega Troger se smijao. Izgledalo je čudno. Nismo bili navikli da se smije. – Nadam se da zastupate druga čiju vrstu feng shuija. Kad to čime se bavite nazivate znanošću, pretpostavljam da nam po ordinacijama ne će visjeti posteri s djecom u glavici kelja. Uzbuđenje se stišalo. Greg je brzo obe ćao da ne namjerava po zidovima vješati takve postere: – Jasno, sve što radim, radim uz vaše odobrenje. Vi ste oni koji ovdje rade. Vi ste odgovorni za brzo ozdravljenje vaših pacijenata. Ove smo riječi prihvatili kimajući glavama i potvrdno mrmljaju ći. – Ako želite, nastavi Greg obra ćajući se kolegi Trogeru, – rado ću jednom razgledati Vaš stan. Možda mogu pomo ći Vašoj supruzi da feng shui uklopi u stan tako da se ugodnije osje ćate u njemu. To je zapravo svrha feng shuija. – To ste dobro rekli. – Muškarci su se rukovali, a tada je kolega Troger izašao. Greg je imao nov posao i sigurno još jednog zadovoljnog klijenta. Što se sve može posti ći uz malo opuštenosti i humora! – Pogledat ću ordinaciju po ordinaciju, re če, – molim vas, neka netko sastavi raspored kada mogu detaljno razgledati koju prostoriju a da vas pritom ne ometam u poslu. Volio bih nakratko porazgovarati sa svakim od vas. Moram to čno znati što želite. Moramo razgovarati i o čekaonici, iako sam pri dolasku ve ć zamijetio neke stvari. Sve je hladno i sterilno, nedostaje ugodna atmosfera. Tajnica sjedi ispod prozora i kad se otvore vrata, a sigurno se često otvaraju, pogled joj pada na hladan hodnik. Recepcija je premala, regali su pretrpani. I još nešto, vaše pacijente ne do čekuje samo tajnica ve ć i sama zgrada. Jeste li ve ć primijetili da je kontejner za smeće prvo što vaši pacijenti vide kad do đu pred vašu zgradu? Naravno, ve ć sam to odavno primijetila. Stajao je tamo godinama, ali svi smo bili toliko zaokupljeni poslom da ga više nismo ni primje ćivali. Frank Sporer je obe ćao da će izraditi raspored i zamolio Gregora da najprije pregleda njegovu ordinaciju, budu ći da će prvi pacijent doći tek iza deset saati. Greg se oprosti od nas ostalih prijateljski nam kimnuvši. Ulovila sam pogled koji me prožeo do srži. Nisam mogla protuma čiti taj pogled. Odjednom sam dobila grižnju savjesti. Požurila sam u svoju ordinaciju. Nisam željela pustiti pacijente da čekaju. Sestra Mathilde je ve ć u kompjuter utipkala imena svih naru čenih pacijenata i pronašla odgovarajuće rendgenske snimke. Prvih dvoje pacijenata dolazilo je samo na kontrolu pa nije trebalo više od par plombi. Sljede ća je na redu bila dugogodišnja pacijentica kojoj je trebalo liječiti korijen. Izgleda da je kasnila, što joj nije bio prvi put. – Doktorice, na recepciji je neki gospodin koji uporno zahtjeva da ga netko pregleda. Tvrdi da će inače propustiti let. – Sestra Mathilde je stajala na vratima ne znaju ći što da u čini. Digla sam pogled s pisa ćeg stola: – Neki gospodin? Poznajemo li ga? Je li naš pacijent? Odmahnula je glavom: – Ne, ina če je kod dr. Hagenberga. Izgleda da je tamo pukla cijev pa su danas zatvoreni. Mislila sam, budu ći da gospo đa Muller-Schulze opet kasni, možda biste mogli primiti tog čovjeka. Čini se da ima jake bolove. Desni mu je obraz opasno otekao. Ina če je vrlo zgodan. – Pa, pošaljite ga onda unutra i pripremite sve što je potrebno. Idućeg su se trenutka vrata otvorila i u ordinaciju je žustrim korakom ušetao visok, vitak muškarac. Vau, ovaj je muškarac znao što ho će. Nije ni čudo da se svidio sestri Mathilde. Pružio mi je ruku osvaja čki se smiješe ći, prije no što je osmijeh ustupio mjesto bolnom trzaju. – Zahvaljujem, doktorice. Spasili ste me. Kao što sam ve ć rekao Vašoj asistentici, jako mi se žuri. Za tri sata moram biti u zra čnoj luci. A muči me taj prokleti zub. Radite s njim što god
želite. Samo me oslobodite boli i omogu ćite mi da stignem na ovaj važan poslovni put. Bila bi totalna katastrofa kad ne bih stigao. – Sa čela je uklonio svoju dugu crnu kosu. Slušala sam ga i pritom pažljivo prou čavala njegove crte lica. Bio je stvarno jako zgodan! Uspjeh se očitovao iz svake njegove pore. No bilo je čudno što mi se činilo da mi je taj muškarac odnekud poznat. Ve ć sam negdje vidjela to lice. No uz najbolju se volju nisam mogla sjetiti gdje je to bilo. On nijednom rije č ju nije dao naslutiti da smo se već sreli. Pokazala sam mu da sjedne na stolicu: – Izvolite, sjednite, pristojno sam mu se nasmiješila, – vidjet ću što mogu u činiti za Vas. U tom je trenutku glasno zazvonio ne čiji mobitel. Njegov mobitel. Iz džepa jakne izvukao je sićušnu spravicu koju bi se teško moglo prepoznati kao mobitel. – Molim Vas, isklju čite mobitel, zahtijevala sam svojim najstrožim glasom. – U ordinaciji se nalaze elektronski instrumenti kojima mobitel može naštetiti. – Što on misli, gdje se nalazi? Danas svi znaju da se u lije čničkim ordinacijama moraju isklju čiti mobiteli. Ispričavajući se reče: – Oprostite, hitno je. Bit ću kratak. – Pritisnuo je zelenu tipku kako bi preuzeo poziv. – Halo? Pa kona čno, gospođo Gruber, trebala Vam je cijela vje čnost. Ne, kod stomatologa sam. Dobro slušajte: o čekujem e-mail od Parker-Stokingtona. Trebao bi sti ći u roku od pola sata. Donesite mi taj e-mail u ordinaciju. Ne, čekajte, donesite mi ga radije u zra čnu luku. Na check-in šalter. Ma molim Vas, gospo đo Gruber, naći ćete ga. Nije to baš tako teško. Ne zaboravite izbrisati taj e-mail. Stvar je vrhunska tajna! Nikome ni rije či. Da, to bi bilo sve. – Prekinuo je razgovor bez pozdrava. – Još se jednom ispri čavam. Sad sam samo Vaš. – Sjeo je na stolicu. Okrenula sam se prema ekranu. Sestra Mathilde je u me đuvremenu unijela pacijentove podatke. – Rotter, Ferdinand Jakob, pisalo je tiskanim slovima. Sad mi se upalila lampica! Zato mi se činio tako poznat! Carla mi je jednom pokazala sliku s neke zabave u tvrtki. Ovaj okretan muškarac nije bio nitko drugi doli Efdžej Rotter, Carlin trn u oku. Bila je prava ironija što ga je sudbina dovela baš u moju ordinaciju. Predao se u ruke najboljoj prijateljici svoje najlju će neprijateljice. No mogao je biti miran. Nisam bez razloga položila zakletvu. Njome se nije predviđalo mučenje. Pregledala sam zub koji ga je bolio i poslala Rottera na rendgen. Nakon nekoliko je minuta stigla potvrda. Zub je bio potpuno gnojan. Nije bilo drugog izbora – morao je van. Sestra Mathilde je pripremila sve za va đenje zuba. Izvukla sam injekciju. ParkerStokington... Zašto mi je to neobi čno ime bilo poznato? – Kamo putujete? Idete li na odmor? – raspitivala sam se više da bih pacijentu umanjila strah, a ne zbog znatiželje. Rado sam čavrljanjem ubijala vrijeme potrebno da bi injekcija počela djelovati. – Ne, ne, putujem poslovno. Letim za London. Možete li sada po četi? – Rotter je bio vidno nestrpljiv. Za njegovo sam dobro pri čekala još neko vrijeme. Va đenje zuba je bio rutinski posao koji je trajao samo nekoliko minuta. I ovaj je put bilo brzo gotovo. O čistila sam ranu i rekla asistentici da pacijentu da sredstvo protiv bolova u slu čaju da mu ve čeras bude potrebno. – Koliko ostajete u Engleskoj? Rotter slegne ramenima: – Dan-dva. Kimnula sam: – Dobro. Ako do đe do neočekivanih komplikacija, možete se obratiti nekom od tamošnjih stomatologa. No smatram da to ne će biti potrebno. Rotter se zahvalio i pružio mi ruku. Okrenuo se i napustio ordinaciju žure ći u zračnu luku. Čudan tip. Čudan tip kojemu čudna osoba šalje e-mail. Kako se ono zvala? Parker-Stokington? Odjednom sam se sjetila otkuda mi je poznato to ime. Carla posluje s tvrtkom koja se tako zove, a nalazi se u Londonu. Rotter je upravo krenuo za London. To je moralo biti povezano! Moram obavezno obavijestiti Carlu! Odmah!
Tek sam oko pet sati poslijepodne uspjela dobiti Carlu na mobitel: – Nikad ne ćeš pogoditi tko je danas bio u ordinaciji! – Unaprijed sam se radovala njenom zaprepaštenju. – Visok je, ima dugu crnu kosu i ti ga ne voliš. – – King Kong? – Ne, nisi ni blizu. Netko iz tvoje uže okoline. – Iskreno, Roli, trenutno nisam raspoložena za zagonetke. Moram se pripremiti za put u London. – Ne želim te zadržavati. Željela sam ti samo re ći da je Rotter bio u ordinaciji. Izvadila sam mu zub prije nego što je otišao u zra čnu luku. – Rotter je otišao u zra čnu luku? – Carla se iskreno za čudila. – Da, zar nisi znala? – Samo znam da je uzeo dva slobodna dana. Nisam znala da će u ta dva dana i ći na godišnji zrakoplovom. – Ne ide na godišnji. Koliko sam ga razumjela, ide na poslovni put u London. Želi posjetiti onu tvrtku. Parker-Nešto. Onu koju si proteklih tjedana više puta spominjala. Zato mi je i ostala u sjećanju. Tvrtka s kojom želiš sklopiti taj veliki posao. Na drugoj je strani linije zavladao muk. – Roli, ne miči se. U blizini sam, stižem. Želim da mi sve ispri čaš, riječ po riječ. – Prekinula je vezu. Pregledala sam posljednjeg pacijenta za danas, a ubrzo nakon toga kroz vrata proviri Carlina glava. – Dakle, još jednom polako. – Mislim da još nikad nisam vidjela Carlu ovako ozbiljnu i koncentriranu. – Telefonski si mi rekla da je Rotter došao u ordinaciju. Jesi li sigurna da je to bio F. J.? Ferdinand Jakob Rotter? Utipkala sam njegovo ime u kompjuter i pojavili su se podaci: Rotter, Ferdinand Jakob. Navela sam joj adresu. Carla kimne. – To je on. Kako znaš da putuje u London? – Jednostavno, sam mi je rekao. Razgovarao je i s asistenticom ili tajnicom. Zvao ju je gospođa Huber ili Gruber... Carla kimne: – Gruber. Da, to mu je tajnica. Dakle, razgovarao je s njom? Tu iz ordinacije? – Čekao je e-mail od te tvrtke Parker. – Parker-Stokington? Kimnula sam: – Da, to čno. Naložio je gospo đi Gruber da mu taj e-mail donese u zra čnu luku jer ga obavezno mora imati prije no što otputuje za London. Ljutila sam se što koristi mobitel u ordinaciji. Rekao mi je da mu je taj poziv izuzetno važan. – Zašto Rotter o čekuje e-mail od Parker-Stokingtona? – Carla je bila potpuno zbunjena. – On nema nikakve veze s tim poslom. Ja vodim prodaju unutar Europe. Zato se on uop će ne miješa u Englesku, a mene nije briga što on radi po Južnoj Americi. Jesi li sigurna da se nisi zabunila? – Kako se možeš zabuniti s imenom Parker-Stokington? Carla kimne: – Imaš pravo. Moram saznati što piše u tom e-mailu. – Mislim da to nikad ne ćeš saznati. Naložio je toj gospo đi Gruber da ga odmah izbriše. – E, pa tko bi to razumio. Ja ne, ali mi se ne svi đa. Nikako mi se to ne svi đa, Roli. Ako mi se upetlja u posao, zavrnut ću mu vratom. – Stani malo, pokušala sam je smiriti, – tko zna što je pisalo u tom e-mailu. Možda se nepotrebno uzbu đuješ. – Ni sama nisam vjerovala u to. – Moguće je nekako pro čitati i izbrisane e-mailove, Carla se nije obazirala na moj pokušaj ublažavanja situacije, – samo što ja nemam pojma kako to ide. Znaš li što bi bilo najpametnije? Čekala sam da nastavi. – Najbolje bi bilo da odem u ured. Ne sad, sada je još Bubi tamo, a vjerojatno i gospo đa Gruber. Iz nje ne ću ništa izvući jer je odana Rotteru. Kad svi odu, prilijepit ću se za Rotterov PC i pokušati na ći taj e-mail.
– Zar je tako jednostavno dokopati se Rotterovog PC-a? – Sumnji čavo odmahnem glavom. – Kako ćeš ući? Kompjuter vrlo vjerojatno ima lozinku. Znaš li kako glasi? – Ne, otkud bih znala? – Carla nevoljko uzdahne. – Uostalom, politika naše tvrtke je da se lozinka mijenja svakih pet tjedana. Ali ne vjerujem da je teško provaliti njegovu lozinku. Možda je kao lozinku uzeo djevoja čko prezime svoje supruge, ime psa ili ime jednoga od svoje djece. Rotter je sve samo ne originalan i kreativan. – I? Znaš li djevoja čko prezime njegove supruge? – izaziva čki upitah. – Bernberg, ispali Carla kao iz puške, – grofica Dorothea Bernberg. Njezin je otac vlasnik najvećeg zemljišta zapadno od grada. Ona je jedina nasljednica. Dobri stari F. J. se dobro uvalio. – Znaš li i ime njegovog psa? Carla digne, a zatim ponovno spusti ruke: – Ne, ne znam. Ali kako bi netko nemaštovit nazvao psa? Hasso? Bello? Više me brine što nemam pojma kako prona ći izbrisani e-mail. Imaš li ti kakvu ideju? Svakako moram saznati što se to tu zbiva. Radi se o mojoj egzistenciji. – Ti to ozbiljno pitaš mene jesam li u stanju riješiti kompjuterski problem? Mene koja sam sretna što znam pisati u Wordu i slati e-mailove? Potreban ti je stru čnjak, netko tko se razumije u kompjutere. Carla, koja je počela hodati ukrug po ordinaciji, odjednom stane: – Fantasti čna ideja, baš to trebamo. Naći ćemo stručnjaka za kompjutere. – Imate li koga u tvrtki? Sigurno imate. Carla je razmišljala: – Imamo tri informati čara, ali nijednom od njih ne mogu povjeriti ovu zadaću. Ne mogu do ći i reći: 'Molim Vas, budite tako ljubazni i u đite potajno u Rotterov sistem. Dajte mi informaciju koju želi sakriti od mene i nemojte nikome re ći da sam Vas to zamolila.' Ne, to bi se sigurno saznalo, i što bi onda bilo sa mnom?! Treba nam netko tko nema apsolutno nikakve veze s mojom tvrtkom. Roli, znaš li nekoga tko bi nam odgovarao? Razmišljala sam. Jedini stru čnjak za kompjutere kojeg sam se spontano sjetila bio je Bernhard. Bernhard, moj e-mail-prijatelj. No njemu nismo mogle povjeriti ovu škakljivu zadaću. Osim toga, još se nikad nismo vidjeli. Da smo se sreli, da sam znala kakav je to muškarac, onda bismo ga možda mogle pitati, ali ovako... Rekla sam Carli svoju ideju i svoje dvojbe. – Svejedno. Nema veze što ga ne poznaješ. Ako se razumije u kompjutere, moraš ga zvati. Imaš li njegov telefonski broj? Odmahnula sam glavom. – Onda mu pošalji e-mail i moli se da je on-line. – Carla me gurnula prema kompjuteru. I tako sam po prvi put sa službenog kompjutera ušla u privatni e-mail-sustav i Bernhardu poslala kratak e-mail. Od:
[email protected] Za:
[email protected] Predmet: Hitno! Treba mi tvoja pomo ć! Dragi Bernharde, nadam se da si on-line. Hitno mi je potrebna tvoja pomo ć. Prijateljica i ja moramo pro č itati izbrisani e-mail. Moramo takođ er ući u sistem, a ne znamo lozinku. Možeš li nam pomo ći? Hitno je i jako važno. Molim te, javi se odmah. Č ekamo tvoju poruku. Pozdrav Rosalind
Sjedile smo i čekale. Molile smo se da Bernhard nije kod nekog klijenta pa da tek za dan-dva sjedne za svoj kompjuter. Molitve su nam uslišane i za deset je minuta u desnom donjem uglu ekrana zatitrala kuvertica. Stigao je novi e-mail. Od:
[email protected] Za:
[email protected] Predmet: Stojim na usluzi Draga Rosalind, to ja zovem neobi č nim nač inom upoznavanja. ;-) No sretan sam što ćemo se kona č no upoznati pa mi okolnosti nisu važne. Reci gdje i kad, i ja ću doći. Doskora! Bernhard
Carla uzdahne i odahne: – Tako treba, Bernharde. Napiši mu adresu mog ureda. Neka do đe u osam, ili bolje u osam i dvadeset. Onda sigurno više nikoga nema. Tim koji posluje s Amerikom uvijek ostaje dulje zbog vremenske razlike. Napiši mu da ga čekamo na ulazu. Učinila sam kako mi je rekla. Sad je trebalo čekati. Na brzinu sam nazvala de čke. Neću im nedostajati, na MTV-u je bio neki unplugged koncert. Otišle smo u kineski restoran na uglu da ubijemo vrijeme. Naru čila sam porciju kiseloslatke svinjetine. – Gularo, mislila sam smiješe ći se. Kad smo oko osam i dvadeset kona čno došle pred zgradu, uredi su ve ć bili u potpunom mraku. Parkiralište je bilo tiho i pusto. Carla je automobil parkirala iza široke živice tako da ga nije mogao vidjeti nitko tko bi ovako kasno neo čekivano došao u tvornicu. – Imaš li uop će ključ Rotterovog ureda? – Možda nam plan propadne zbog banalnosti. Carla kimne: – Svi šefovi odjela imaju univerzalni klju č. – Otključala je velika, teška ulazna vrata. – Moramo imati pristup svim prostorijama u svako doba no ći i dana u slu čaju da se nešto dogodi odnosno u slu čaju neposredne opasnosti. Pritom se najviše misli na požar. No kad bolje razmisliš, odnosi se i na ovu situaciju. Meni u svakom slu čaju gori pod petama! Najbolje da čekamo ovdje. – Pokazala je dvije moderne, tapecirane stolice. – Ovo je čekaonica za posjetitelje. Još malo pa će se pojaviti tvoj Bernhard. Moj Bernhard? Moj Bernhard? Upomo ć, bila sam toliko zaokupljena pomaganjem oko rješavanja problema, razmišljanjem kako se dokopati Rotterovog e-maila i što bi on trebao značiti, da sam potpuno zaboravila da je ovo ujedno i moj prvi sastanak s Bernhardom. Koliko već traje naše dopisivanje! Što smo sve ve ć rekli jedno drugome! Koliko sam puta razmišljala kako bih se na našem prvom sastanku prikazala u najboljem svjetlu. A sada stojim u neosvijetljenoj čekaonici tvrtke Moosburger. Kroz široku je staklenu stijenu dopiralo blijedo svjetlo ulične rasvjete s parkirališta. Stvarno neobi čno mjesto za ne čiji prvi sastanak. Ni traga romantici. Na sebi sam imala obi čnu odjeću, a našminkala sam se decentno kao i svakog radnog dana. Barem sam to mogla promijeniti. Obavezno moram popraviti ruž. – Postoji li ovdje negdje toalet? Carla mi pokaže put. Pokušala sam spasiti što se dalo spasiti. U svojoj sam ogromnoj torbi srećom pronašla maškaru, a boja ruža je napola odgovarala. U činilo mi se da čujem otvaranje ulaznih vrata popra ćeno laganom škripom. Stigao je Bernhard! Žurno sam napustila prostoriju. Nisam se prevarila. Carla je stajala nasuprot nepoznatom muškarcu prosje čne visine. Pružili su si ruke. Zapravo sam mu namjeravala veselo pri ći, no nešto me je zaustavilo. Nešto je tu bilo čudno. Pružili su jedno drugom ruku, a pokreti su im bili kao na usporenoj snimci. Nije im se žurilo pustiti ruke.
– Rosalind, čula sam kako govori Bernhard, – kona čno. Nećeš vjerovati kako sam se veselio ovom trenutku! Ni u najsmjelijim snovima nisam zamišljao da si ovako lijepa. Tako si... – Ostatak je re čenice ostao visjeti u zraku. Bio je posve o čaran mojom prijateljicom. A Carla, ona odlu čna i energična Carla? Ona Carla koja je mislila samo na London i Rottera? Carla je stajala, blaženo se smješkala i nije smatrala potrebnim objasniti da je rije č o zabuni. Smatrala sam da je sad došlo vrijeme da se umiješam: – Hej, Bernharde, rekla sam hodaju ći prema njima i pomalo nespretno mahnula desnom rukom. – Ja sam Rosalind. Ruka koju držiš pripada mojoj prijateljici Carli. Lijepo od tebe što si odmah došao. Carla ima velik problem i nadamo se da joj možeš pomo ći. Činilo se kao da se oboje probudilo iz dugog sna. – Dobra večer, Carla. – Bernhard joj još jednom stisne ruku, a onda je kona čno pusti. – Dobra večer, Bernharde, re če Carla. Bernhard jedva makne pogled s Carle, okrene se prema meni i pruži mi ruku. Na njegovom se licu ocrtavalo mnogo manje oduševljenja dok je govorio: – Ti si, dakle, Rosalind. Drago mi je što sam te upoznao. Što mogu u činiti za vas? – I meni je drago da smo se kona čno upoznali. To je, dakle, bio Bernhard. Bernhard, čije sam e-mailove voljela čitati. A što mi je zna čio on? Je li zaljubljenost za koju sam mislila da osje ćam još uvijek tu? Ne, nisam osje ćala ništa. Ovaj muškarac nije imao nikakve veze sa slikom koju sam stvorila u svojoj mašti. Osim toga, činilo se da se na prvi pogled zaljubio u Carlu. Tako, dakle, stvari stoje. Nedostajat će mi njegovi e-mailovi. – Rosalind je rekla da si stru čnjak za kompjutere, čula sam kako govori Carla. – Vlasnik sam tvrtke specijalizirane za izradu antivirus programa. – Na čin na koji joj se nasmiješio bio je mnogo nježniji no što je zahtijevala ova jednostavna re čenica. To sam primijetila i u polumračnoj prostoriji. – Ali ne baviš se samo virusima? – javila sam se iznenada obuzeta strepnjom, – razumiješ se i u informatiku općenito, zar ne? Bernhard makne pogled s Carle, pogleda me i objasni nam da se itekako razumije u informatiku. – Može li mi jedna od vas dvije re ći o čemu se ovdje to čno radi? Mora biti neka strašna tajna kad smo se našli ovako kasno u mraku. Doduše, volim avanture, ali mislim da bismo trebali konačno početi i izvesti stvar na čistac. Carla je blistala. Činilo se da ih nije fascinirao samo vanjski izgled. Bernhard je o čito bio točno po Carlinom ukusu. Želio je prije ći odmah na stvar i izvesti sve na čistac bez mnogo odugovlačenja. Moja nas je prijateljica zamolila da je slijedimo u njezin ured. Više se uop će nisu obazirali na mene pa sam mogla na miru pomno prou čiti svog e-mail-prijatelja. Bio je prosje čne visine. Ne bi se moglo re ći da je bio debeljuškast, ali nije mi se činio ni vitak. Možda su to bili miši ći skriveni ispod košulje. U svakom je slu čaju imao široka ramena. Njegova je plava kosa bila ošišana vrlo kratko. Na čelu je već bila prorijeđena i jasno su se vidjeli zalisci. O či su mu se skrivale iza ovalnih nao čala. Nosio je kariranu košulju i bež hla če sa crtom. Njegova odje ća sigurno nije bila ono što je fasciniralo Carlu. Razmišljala sam o Oliveru u odjelu s dvostrukim kopčanjem koji je figuru činio ljepšom. Mislila sam i na Konrada u tamnoplavom klupskom blejzeru i sa svilenom kravatom. Karirana košulja informati čara se nikako nije uklapala u ovaj niz. Dizalom smo se uspeli do tre ćeg kata. U dizalu smo stajali licem u lice i smiješili se. Nitko nije znao što bi rekao. No ovo je bila vrlo neobi čna situacija. Kad smo ušli u Carlin ured, oprezno je za nama zatvorila vrata. Upalila je svjetlo i pokazala nam da se smjestimo za njezin ovalni stol za primanje stranaka.
– Ovo postaje stvarno napeto, javi se Bernhard. – Što namjeravate? Nadam se da nije ništa ilegalno. Trebam li se uvu ći u sistem neke tajne službe? Carla se nasmiješi, ali se brzo uozbilji i skoncentrira: – Ne boj se. Radi se o ne čemu potpuno suprotnom. Želimo spriječiti nešto ilegalno ili, bolje re čeno, nepošteno. – U kratkim je crtama ispričala o čemu se radi. Promatrala sam ih i ulovila pogled koji joj je Bernhard uputio. Srcem mi se širila toplina. Ovo se dvoje ljudi zaljubilo preko ušiju jedno u drugo. Nikad nisam mislila da je takvo što mogu će. Pogotovo ne kad je rije č o mojoj suzdržanoj prijateljici. Bila sam svjedok te senzacije. Željela sam da i ja na đem nekoga tko će mi se smiješiti s toliko ljubavi. U sjećanju mi se pojavi Gregovo lice. Kako me je držao u svom naru č ju. Kako su mu o či svjetlucale. Kako je lagano spustio kapke prije no što me je privio uza se i pritisnuo usne na moje... – Onda se bacimo na posao, re če Bernhard. – Gdje je kompjuter tvog kolege? Carla je ugasila svjetlo u svom uredu te smo se odšuljali u ured F. J. Rottera koji se nalazio točno preko puta Carlinog. Brzo je otvorila vrata univerzalnim klju čem. Prostorija je bila u gotovo potpunom mraku. Jedini je izvor svjetla bio mjesec, koji je kroz staklenu prozorsku stijenu bacao blijedo svjetlo. Jedva su se nazirali pisa ći stol, stol za primanje stranki, stolice i Rotterova teška, crna kožna stolica s visokim naslonom. Mirisalo je na vodicu poslije brijanja. – Bilo bi mi drago kad ne bismo morali paliti svjetlo. Netko bi mogao pro ći uz zgradu. Bilo bi neobično da iz Rotterovog ureda dopire svjetlo kad svi znaju da je na godišnjem. Rotter nije tip čovjeka koji se za vrijeme godišnjeg pojavljuje u uredu, pogotovo ne ovako kasno. Ho će li ti svjetlost s ekrana biti dovoljna, Bernharde? Carla ga je, naravno, zvala Bernhard. Nije bilo ni traga otmjenoj distanciranosti s kojom se inače obraćala muškarcima. Kakva neobi čna večer. Još nikad nisam bila svjedok ljubavi na prvi pogled. Bilo je čudno osjećati kao da više ne postojiš. No nisam imala drugog izbora; morala sam ostati. Došle smo, naime, Carlinim automobilom, a uostalom nizašto na svijetu nisam željela propustiti daljnji razvoj situacije. Sjela sam, dakle, za Rotterov konferencijski stol. Potajno sam se smješkala. Dobrica je sada u Londonu i ne sluti ništa zlo. Za to se vrijeme tri mračne siluete žele dokopati njegovog ureda, a prije svega njegovog kompjutera. Proklet će dan kada je ušao u moju ordinaciju. Zašto je od svih stomatologa u gradu došao baš k meni?1 Bernhard i Carla su složno nagnuli glave dok je Bernhard tipkao po tipkovnici. Palo mi je na pamet da je zapravo Carlina ideja bila da pišem Bernhardu. Njegov mi e-mail uop će nije zapeo za oko. Je li to bila intuicija? Sudbina? Božja providnost? – Zar stvarno nemaš pojma kako bi mogla glasiti lozinka? – čula sam kako pita Bernhard. – Već sam pokušao s imenima djece i s djevoja čkim prezimenom njegove žene. Hasso i Bello također ne prolaze. Koji je datum ro đenja? Carla mu reče datum, Bernhard ga utipka, kompjuter ga odbije. – Opet ništa. Naj češće se radi o susjednim tipkama na tipkovnici. Cesto se koriste jer ih se lako pamti. – Bernhard je isprobao svakojake kombinacije. Bezuspješno. – Možemo biti sretni što ovaj sistem dopušta toliko pokušaja. Mnogi se sistemi zablokiraju nakon tre ćeg pogrešnog unosa. Pada li ti još što na pamet? Trgnula sam se. Nisu li se to čuli koraci? Carla i Bernhard su tako đer poskočili i još uvijek držeći glave jednu uz drugu buljili u otvorena vrata. U hodniku se upalilo svjetlo. Sada je svaka zabuna bila isklju čena. – Halo? – oglasi se neki muški glas. – Gospodine Rotter, jeste li to vi? Što radite u mraku? – Na vratima se pojavi visok lik. Upalio je svjetlo. Morala sam zatreptati; moje se o či nisu privikle na iznenadnu svjetlost. – Ah, to ste Vi, gospo đo Martens. – Bilo je o čito da je čovjek vrlo iznena đen i da želi znati što se ovdje doga đa.
Carla mu pristupi smješkaju ći se. Srce joj je sigurno bilo u petama kao i meni. No izvrsno se kontrolirala i vladala situacijom. – Ah, dobra ve čer, gospodine Hansemann. Tko je gospodin Hansemann? Ustala sam i približila se Bernhardu iza kompjutera. Ako gospodin Hansemann sada pozove policiju, nisam željela biti sama. – Sigurno postoji razlog zbog kojeg sam Vas zatekao u uredu gospodina Rottera tako kasno? – Glas gospodina Hansemanna je zvu čao prijekorno. Bilo je o čito da nije bio pretjerano naklonjen Carli i da je uživao zatekavši je na djelu. Carla to primijeti i uspravi ramena. Sada je opet postala distancirana poslovna žena nau čena na uspjeh. – Naravno da postoji razlog. Smijem li Vam predstaviti... – pokaza na mene, – gospođu Steinberg i gospodina... – Naravno, nije imala pojma kako se Bernhard preziva. Tjednima sam se dopisivala s njim, a ni sama-nisam znala njegovo prezime. No Carla je zastala samo nakratko: – I gospodina Bernharda. Kao što znate, proteklih su nas mjeseci često napadali virusi. Moj je kompjuter bio posebno pogo đen pa sam angažirala tvrtku za zaštitu od virusa da ga pregleda. Gospodin Rotter me je zamolio da pogledamo i njegov kompjuter. Dobro se poklopilo da je sada na godišnjem pa ga ne ćemo ometati u poslu. A ovo... – pokazala je na čovjeka odjevenog u sivo, – ovo je gospodin Hansemann, voditelj našeg pravnog odjela. – Ovako kasno ga ne biste ometali u poslu ni kad je ovdje, odgovori gospodin Hansemann, kojeg očito još nije uvjerila da se ne doga đa ništa sumnjivo. – Rade li tvrtke za zaštitu od virusa uvijek ovako kasno? – Naravno, Bernhard se uspravio, – od posljednjeg vala napada virusa radimo više-manje dvadeset i četiri sata dnevno. Ina če ne bismo stigli riješiti sve upite. No Vi nam možete znatno olakšati posao. Vaš nam je cijenjeni kolega zaboravio ostaviti lozinku. Možete li nam pomo ći? Zadržala sam dah. Nije li ovakav pristup bio malo predrzak? Nije trebalo pretjerivati. Činilo se da Carla misli isto što i ja: – Ali, gospodine Bernharde, gospodin Hansemann sigurno nema pojma kako bi mogla glasiti lozinka. Gospodin Hansemann nije mogao šutjeti. – Naravno da znam lozinku, objavi trijumfalno. Zadržala sam dah. Bernhard je ponovno sjeo, položio ruke na tipkovnicu i spremno čekao da utipka riječ. Malen, jedva primjetan smiješak otkrivao je da se raduje uspjehu svoje strategije. – Mogu li Vas najprije zamoliti da mi pokažete svojti vizitku? – Gospodin Hansemann pri đe bliže i ispruži ruku. – Ne ćete mi zamjeriti što želim biti siguran. Bernhard ustane, iz stražnjeg džepa svojih bež hla ča izvadi novčanik i pruži mu malo zgužvanu, ali čitljivu vizitku: – Tvrtka Virenex, Bernhard Braun, poslovo đa. Tek sam se sad prestravila. Što ako i mene zamoli da mu pokažem vizitku? No Carla se ve ć umiješala: – Ja vam jako zamjeram, gospodine Hansemann. Još Vam nikad nisam dala povoda da sumnjate u moje rije či. – Glas joj je zvu čao oštro. Carlin kolega digne pogled s vizitke i vidjelo se da mu je neugodno: – Naravno da niste, gospođo Martens. Oprostite ako je tako izgledalo. No moja je zada ća sve ispitati. Razumijete... – Lozinka, zahtijevao je Bernhard. Gospodin Hansemann izvu če posljednjeg asa iz rukava: – Lozinka gospodina Rottera glasi vrlo jednostavno: 'Sef prodaje'. Carla glasno udahne. Gospodin Hansemann ju je čuo i podlo se nacerio. Nakon kratkog pozdrava napustio je prostoriju i zatvorio vrata za sobom. Bernhard se smijao: – Ovo smo dobro izveli. Imaš li još ovako ljupkih kolega, Carla? – Sef prodaje! – žestila se moja prijateljica. – Jeste li vi to čuli? Glupan je ve ć uvjeren u to. – Izgleda da smo upravo na dobrom putu da mu zapaprimo, rekla sam, sretna što je taj Hansemann nestao. Bernhard je unio lozinku i – Bingo! – Sad smo unutra, Carla se još nije htjela veseliti, – no to je bila samo prva prepreka. Čini mi se da je drugu mnogo teže svladati. Kako ćeš pronaći izbrisani e-mail?
– U informatici postoji nekoliko vrlo važnih pravila, re če Bernhard, – a jedno od njih glasi: kad tražiš izbrisani e-mail, prvo pogledaj u 'koš za sme će'. Devedeset i devet posto e-mailova se, doduše, obriše, ali ih se ne ukloni iz koša. Na taj ih se na čin još nekoliko dana može čitati bez problema. Morala sam se nasmijati. Zar će stvarno biti tako jednostavno? Bernhard je nekoliko puta kliknuo mišem, a onda se zadovoljno zavalio u Rotterovu tešku kožnu stolicu: – Voila, evo ga! Za ovo vam nije trebao stru čnjak za kompjutere. Bio je u 'košu', kao što sam i predvidio. – Pokazao je na ekran i kliknuo mišem da isprinta e-mail. Carla je bila izvan sebe od sre će: – Hvala, hvala, mnogo hvala! – Bacila se Bernhardu oko vrata. Poljubili su se i potpuno zaboravili da sam ja tu. Potpuno su zaboravili da je ovo s emailom ozbiljno i da bi bilo najbolje da što prije nestanemo odavde. Ustala sam i krenula prema štampa ču koji je zujeći ispljunuo e-mail. Pro čitala sam tekst, ali nisam ništa razumjela. Kada su se kona čno prestali ljubiti, nakon otprilike deset minuta, pružila sam prijateljici list papira. Preletjela ga je pogledom: – Koja svinja! Znate li što Rotter radi? Sutra se sastaje s mojim najboljim klijentima. Namjerava zaklju čiti posao koji sam ja mukotrpno pripremala proteklih mjeseci. Pripremila sam ugovor i samo ga još treba potpisati. Organizirala sam sve što je potrebno za proizvodnju, skupila ponude, sve sama, ja, ja, ja. – Ali kako on to može? – Nije mi bilo jasno. – Pa ti si zadužena za Englesku. Zašto to radi? Što on ima od toga? I zašto može nagovoriti tvoje klijente da te prije đu? Carla je dahtala: – Kad bih barem znala! Nemam pojma što se doga đa. – Srušila se na jednu od stolica i još jednom pro čitala e-mail. Bernhard je gledao preko njenog ramena: – Ovdje je navedena neka cijena, pokazao je određeno mjesto. Carla se trgla: – Da, imaš pravo. Cijena je nešto niža od one koju sam ja ponudila. To sam potpuno previdjela. – Ustala je i po čela hodati gore-dolje: – Doduše, još mi nije sve jasno, ali jedno je sigurno. Nema druge, moram obavijestiti gospodina Moosburgera. Moramo nešto poduzeti. Sumnjam da Rotter ne šteti samo meni ve ć i cijeloj tvrtki, a sve zato da bi se prikazao u boljem svjetlu. Mislila sam da je sposoban za mnogo toga, ali ovo prelazi granice moje mašte. Uputila se prema telefonu i automatski utipkala broj svog nadre đenog. Prošlo je neko vrijeme dok se netko javio na drugoj strani linije. – Da, Martens pri telefonu. Oprostite što smetam ovako kasno, gospo đo Moosburger. Moram hitno razgovarati s gospodinom Moosburgerom. Ne, ne sa sinom. S Vašim suprugom. Obavezno s Vašim suprugom. Hvala Vam odsrca. – Carla je čekala, stavila je ruku preko slušalice: – Još mi je samo to nedostajalo. Gospo đa Moosburger je željela pozvati Bubija na telefon. – Okrenula je o čima. Bernhard me upitno pogleda. – Bubi je mladi šef u tvrtki. Carla ga tako zove. Jasno ti je da Carla ne želi da se on upli će u ovu situaciju. Pogotovo zato što pretpostavlja da se Rotter udružio s Bubijem. – Ne samo da pretpostavljam, to je činjenica, siktala je Carla. – Ah, dobra ve čer, gospodine Moosburger. Da, Martens pri telefonu. Oprostite što smetam ovako kasno. Upravo sam saznala nešto o čemu obavezno moram govoriti s Vama. Radi se o tvrtki. Ne, nažalost, ne može čekati do sutra. Jako je hitno. Još danas moram razgovarati s Vama. Da, da, rado, da, dolazim za dvadeset minuta. Spustila je slušalicu i duboko udahnula: – Hvala Bogu da je kod ku će. I još je bio budan. Znam da rano ide u krevet otkako je bio u bolnici. Ve ć sam se bojala da ću ga morati probuditi. Bernharde, hvala ti. Spasio si mi život. Nakratko je izgledalo da će ga ponovno zagrliti. No predomislila se: – Znate li što još piše? Misinakijeve bilance su stigle u London. – Tko ili što je pak Misinaki?
Carla slegne ramenima: – Nemam pojma. Zvu či kao neko japansko ime no ja ga u svakom slučaju nisam nikad čula pa samo pretpostavljam. Bernhard je ve ć ponovno sjeo za kompjuter: – Da vidimo što kaže Internet. – Stvarno je bio muškarac koji bez odugovla čenja želi odmah sve izvesti na čistac. Oliveru bi za ovo sigurno trebala asistentica, kao i Konradu. Bernhard će Carli mnogo bolje odgovarati. – Dakle, kako glasi ime? Carla mu je držala e-mail pod nosom, a Bernhard je utipkao ime u tražilicu. Ubrzo su se na ekranu pojavili mnogobrojni rezultati pretrage. Bernhard je kliknuo na prvi. Na Carlinom se licu nije mogla previdjeti napetost. Čitala je u sebi, a zatim duboko udahnula. – Kao što sam i o čekivala, Misinaki je japanska tvrtka. Ponosno i s radoš ću objavljuje svoju fuziju s Parker-Stokingtonom do koje je došlo prošlog listopada. Još, doduše, ne znam što to zna či, ali Rotter će morati objasniti mnogo toga. Bernharde, možeš li mi još to isprintati? A onda moram krenuti. Ne smijem pustiti starog Moosburgera da me čeka. Bilo bi smiješno da sad ne uspijemo zapapriti dragom Rotteru. Činilo se da je sigurna u pobjedu. Ve ć je dugo nisam vidjela takvu.
XXIV Budući da se Carla odvezla do šefa, Bernhard se ponudio da me odveze ku ći. Rado sam prihvatila njegovu ponudu. Ubrzo sam sjedila u njegovom kombiju me đu kablovima i dijelovima kompjutera, hrpama papira i knjiga. Neko smo se vrijeme vozili šute ći, a onda Bernhard prekine tišinu: – Zao mi je, u njegovom se glasu čula iskrena potištenost, – nisam mogao ni slutiti kako će se sve to odvijati... – Ne mora ti biti žao, glas mi je zvu čao osornije nego što sam namjeravala, – ti i Carla si savršeno odgovarate! Mnogo bolje nego nas dvoje. Uostalom, što se još može re ći protiv ljubavi na prvi pogled? Tu smo svi nemo ćni. Bernhard je blistao: – Lijepo od tebe što to kažeš. Da mi je netko rekao da će me ljubav pogoditi kao munja, rekao bih mu da ide kvragu. Još mi se nikad nije dogodilo nešto poput ovoga s Carlom. Misliš li da se i ja njoj svi đam? Zadnje je riječi izgovorio s tako dirljivom mješavinom nade i nesigurnosti da sam se morala nasmiješiti iako nisam htjela. – Naravno da joj se svi đaš. To se nije moglo previdjeti. Bernhard još jače zablista. Upravo smo se vozili kroz dio grada u kojem su se nalazili mnogobrojni lokali i restorani. Na nogostupu se guralo mnoštvo ljudi. Svi su stolovi bili zauzeti. U automobil su kroz otvorene prozore dopirali smijeh i galama. Bernhard se zaustavio iza parkiranih automobila. – Odmah se vra ćam. – Iskočio je iz automobila. Ostala sam sjediti i za čuđeno gledala za njim kroz vjetrobransko staklo. Što je pak sad? Vidjela sam kako Bernhard žuri do prodava ča koji je nudio ruže kruže ći oko stolova. Kupio je sve koje je ovaj imao i vratio se nose ći ogroman buket crvenih ruža. Izvukao je jednu i pružio mi je, a ostatak je položio na hrpu papira na stražnjem sjedalu. – Ova je ruža za tebe, Rosalind. Znak zahvalnosti za zaista lijepo e-mail-prijateljstvo i zato što sam preko tebe upoznao Carlu. Nadam se da ćemo i dalje biti dobri prijatelji. – Pa naravno da ćemo ostati prijatelji. – Zabola sam nos u ružu. Nije imala nikakav miris. Kvragu, i ja sam željela muškarca koji će mi pokloniti ogroman buket cvije ća! – Možeš li dati buket Carli kad je sljede ći put vidiš? – Mogu, i to još ve čeras. Mi, naime, stanujemo u istoj ku ći. – Razmišljala sam. Carla se sigurno neće ljutiti: – Želiš li njen telefonski broj?
Itekako je želio njen broj. Na rastanku smo se poljubili u obraze. Lijepo je što ćemo biti prijatelji. Bit će lijepo vidjeti Carlu ponovno sretnu. No bilo bi vrijeme i da ja ponovno budem sretna. Malo ću ubrzati tempo sa Stefanom. Začudilo me je što se Carla vratila ubrzo nakon mog povratka ku ći. Otključala je ulazna vrata i ušla. Jedva sam uspjela staviti ruže u vodu i sakriti ih iza zavjese kada je pokucala na vrata mog stana. – Roli? – šaptala je. – Roli, jesi li još budna? Otvorila sam joj vrata i pozvala je da u đe. – Misliš li da bih oka sklopila ne znaju ći što ti je šef rekao o ovoj misterioznoj situaciji? Dakle, pri čaj. Carla sjedne u Hubertov naslonja č. – Kratko smo razgovarali. Kad sam se pojavila, Moosburger je već bio u pidžami i ku ćnom ogtaču. Gospođa Moosburger bi me najradije bila zadavila. Razumijem kako joj je, muž joj je bolestan i želi ga držati podalje od svega što bi ga uznemirilo. No postoje stvari koje mu se ne smiju skrivati. Ni gospodin Moosburger ne može povezati što to Rotter izvodi i naravno da se uznemirio. Njemu je Rotter napri čao nešto o mirnim danima koje će sa suprugom provesti na selu u vikendici njenih roditelja. Još je bio toliko pametan i spomenuo da je vikendica na tako zaba čenom mjestu da mu mobitel nema signala pa ne će biti dostupan. Vrlo lukavo, zar ne? Stvarno, vrlo lukavo. Taj mi je izgovor bio jako poznat. – No razjasnit ćemo o čemu je riječ, nastavi Carla ne primijetivši da su mi misli ponovno odlutale. – Gospodin Moosburger i ja hvatamo sutra prvi let za London. Provjerili smo na Internetu, kreće u pola sedam što zna či da u pola šest moram biti u zra čnoj luci. Možeš li se, molim te, ujutro pobrinuti za Marie i Puxija i obavijestiti Holzi? Ne želim je buditi. Kimnula sam: – Naravno, nema problema. Napeto iš čekujem rezultate vaše istrage. Carla zijevne: – Odsrca ti hvala, Roli. Kakva ve čer! Vrijeme je da legnem u krevet. Ne ću baš dugo spavati. Ustala je iz naslonja ča. Razmišljala sam kako je sad pravi trenutak da joj predam Bernhardove ruže kadli je rekla: – I, Roli, hvala za Bernharda. – Oh, rekla sam velikodušno i krenula unatraške prema zavjesi, – nema na čemu. – Ne oduzimam ti ga, zar ne, Roli? Ne čini mi se da si se zaljubila u njega. Reci mi otvoreno ako želiš da se povu čem. Znaš kako mi je važno naše prijateljstvo. I da sam joj imala štogod za re ći, čisto sumnjam da bi to nešto promijenilo. Carla je bila zaljubljena preko ušiju, a ni Bernhard nije bio bolji. ωωω.cяσωαяεz.σяg – Ma daj. Drago mi je što ste se vas dvoje našli. Kod vas to ide brzinski. Činilo mi se gotovo kao da ste iz ureda željeli ravno pred oltar. Carla se smijala. Ve ć je dugo nisam vidjela tako sretnu: – Misliš kao naslov one knjige o kojoj je govorila Bea, 'S Interneta do bra čnog kreveta? Obje smo se smijale. – Ne, ne, bez brige, ne ću žuriti. Kad završi ovo s Londonom i sve se razjasni, uzet ću si dovoljno vremena da upoznam Bernharda. I tebi se čini da i on mene želi bolje upoznati, zar ne, Roli? Kimnula sam: – Ma naravno. – Pružila sam ruku kroz otvor me đu zavjesama i svojoj zapanjenoj prijateljici pod nos stavila ogroman buket ruža sa čijih se peteljki još cijedila voda: – Evo ti dokaz. Sa srda čnim pozdravima od Bernharda. Ovo je bilo previše za Carline prenapete živce. Istovremeno se smiju ći i plačući, zaroni glavu u buket ruža. – I još nešto, rekla sam kad je ponovno izronila, – dala sam mu broj tvog mobitela. Snažno me zagrlila: – Roli, ti si pravo zlato! Nestala je sva u oblacima nose ći svoj buket ruža. Sljedećeg dana, otprilike u vrijeme ru čka, zapišti mobitel: – Sve je riješeno. Rotter je lu đak. Stižem sutra oko osamnaest sati. Bernhard dolazi po mene. Stižem ku ći. Carla.
Pa, hvala Bogu. Nije bilo ništa novo da Carla misli kako je Rotter lu đak. Jedva sam čekala da čujem pojedinosti. Saznat ću ih sutra navečer. Bernhard će do ći po nju u zračnu luku. Znači da ju je ve ć nazvao, a ona nije nepotrebno okolišala. Uop će nisam bila iznena đena. Muškarac od akcije je sreo ženu od akcije. Upravo sam se bila povukla na kratku pauzu za kavu. Svi su kolege bili zauzeti pacijentima. Grega nije bilo na vidiku. Naravno, to me veselilo. Taj mi se čovjek pojavljivao u mislima mnogo češće no što sam željela. Sje ćanja na dane sre će. Sjećanja na ukradene trenutke. Baš sam glupa što trošim vrijeme misle ći na njega. Jedno je bilo sigurno: Greg više nije želio ništa od mene. Bio je ljubazan i ponašao se korektno. No ponašao se kao da naših zajedni čkih dana u Beču nije ni bilo. To me je povrijedilo. I to jako. Naći ću se sa Stefanom na ru čku. Ako me danas kona čno ne poljubi, preuzet ću inicijativu. Baš me briga za ponašanje doli čno jednoj dami. Bilo mi je dosta. Ustala sam i oprala ruke. Ve ć me je čekao novi pacijent. Ponovno smo se našli u talijanskom restoranu. Stefan nije podnosio kineske restorane. Njemačku je kuhinju smatrao premasnom. Prišao mi je širom raširenih ruku: – Rosalind, ljubo moja. Uvijek se iznova razveselim kad te vidim. Nije li ovo bio srda čan pozdrav? Budio je želju za ne čim više. Činilo se da Stefanu pomisao da to – više ubrzo provede u djelo više nije tako odbojna. Primio me je pod ruku i kažiprstom desne ruke nježno milovao moj obraz. Pogledala sam ga i smiješila se. – Uspio sam nam rezervirati stol u zaklonjenom dijelu terase. Voliš tamo sjediti, zar ne, ljubo moja? Meni je tako đer najdraži. Položio mi je ruku na le đa i gurnuo me u smjeru terase. Posjedni čka gesta. Jesam li iz ovog mogla zaključiti da će se moja nadanja uskoro ispuniti? Moje se preuranjeno veselje, kao ve ć mnogo puta ranije, ubrzo stišalo: – Kakav lijep, sun čan dani Razmišljam da ranije odletim na Mallorcu iako je tek po četak kolovoza i otok sigurno ve ć vrvi turistima. Pretpostavljao sam da ću se cijelo ljeto baviti jednim velikim projektom, no mogli bismo ga srediti i prije. Ve ć čujem kako me zovu golf tereni. Sjeli smo za naš stol. Kao i uvijek, radilo se o najboljem stolu u restoranu. Kao i uvijek, ve ć se pojavila hrpa konobara da preuzme naše narudžbe. U me đuvremenu sam se uvjerila da su Stefanove napojnice kraljevske. Izgubila sam tek, još i to! Nisam ra čunala da će se Stefan tako brzo povu ći na jug. Planirala sam da bismo najesen mogli zajedno odletjeti na Mallorcu. To je trebala biti prikladna prigoda da se moji sinovi i Stefan bolje upoznaju... – Ovdje imaju odli čan vitello tonnato, Stefan je prekinuo moje misli i dao konobaru znak da smo spremni naručiti. Ipak sam se radije odlu čila za mozzarellu s raj čicama i bosiljkom. Ljeti sam kao i obi čno osjećala neutaživu potrebu za vitaminima. Sjedili smo jedno nasuprot drugome. Gledala sam u njegove ledenoplave o či. Hoću li uspjeti otopiti taj led svojim posebno toplim i srda čnim pogledima? Možda bi tada odustao od leta za Mallorcu kako bi ostao u mojoj blizini! Ili će sam predložiti da po đem s njim. Smiješila sam se i jezikom lagano prešla preko donje usne. – Tako ćete ga sigurno uspaliti. – Ovaj sam savjet nedavno pročitala u nekom časopisu za žene. Djelovalo je, Stefanov se pogled promijenio. Jesam li u njemu vidjela iznena đenost? Odlučila sam isprobati još jedan savjet i par puta sam trepnula. Željela sam brže, više, divlje. Stefan se nagnuo prema meni, primio me za ruke i pogledao me u o či: – Je li ti trepavica pala u oko? – Glas mu je zvu čao više nestrpljiv nego zabrinut. – Ili ti smeta sunce? Brzo sam prestala treptati. – Ni jedno ni drugo, rekla sam grubo istrgnuta iz romanti čnog sanjarenja i vraćena u stvarnost.
– Onda je sve u redu. Ve ć sam ti želio preporu čiti svog okulista. Stari smo prijatelji s golfa. Pravi je stručnjak u svom podru č ju. Ah, prije nego zaboravim, zamolio sam te da mi doneseš prospekt hotela u kojem si odsjela u Be ču. Jesi li se sjetila donijeti mi ga, ljubo moja? Naravno da sam se sjetila. Ve ć sam ga prije nekoliko dana ubacila u torbu. Sad sam je otvorila i počela kopati. Prednost velikih torbi je što u njih stane brdo stvari. – Soba, kuhinja, ostava, kako bi to rekla gospo đa Holzinger, a što bi zna čilo: cijeli stan. Nedostatak je bio da se više ništa nije moglo prona ći. Pogotovo kad si želio ostaviti dobar dojam i kad bi najradije elegantnim pokretom na stol izvadio ono što tražiš. – Sadržaj torbice je odraz duše njene vlasnice, pro čitala sam jednom. Ma super, Stefan je sada dobio lijepu predodžbu o mojoj duši. Kopala sam i kopala, ali nije pomoglo. Morala sam na stol izvaditi nov čanik, ključeve, maramice, ruž, nekoliko starih fotografija, rokovnik, etui s vizitkama, ah, kona čno, traženi prospekt. Izravnala sam poprili čno zgužvan list papira i gurnula ga prema Stefanu. Već je upecao jednu staru fotografiju snimljenu prošloga Badnjaka. Stajala sam s obojicom sinova ispred boži čnog drvca. Kosa mi je tada još imala crvenkaste tonove i nosila sam je dignutu u punđu. Bila sam odjevena u bež haljinu s jaknicom, a oko vrata mi je visjela teška ogrlica od jantara. Pripadala je Peterovoj majci i nosila sam je Hubertu za ljubav. Ve ć sam onda znala da mi ne pristaje uz lice. Stefan je skinuo nao čale kao i svaki put kad je nešto htio dobro promotriti: – Tko je ovo? – raspitivao se. – To su moji sinovi. Tim i Sebastian, jednom si ih vidio nakratko, kad si došao po mene, zar se ne sje ćaš? Odmahnuo je rukom: – Ne, znam da su ovo tvoji sinovi, re če nestrpljivo, – želim znati tko je ova žena u sredini? Nasmijala sam se odsrca. – Zar sam se stvarno toliko promijenila? To sam ja. No sada imam nove naočale i druga čiju frizuru. Stefan digne pogled s fotografije, pogleda me, vrati pogled na fotografiju pa na mene, zatim opet na fotografiju. O čekivala sam da će konačno reći: – Dakle, stvarno si se promijenila! Rekao je: – Dakle, stvarno si se promijenila! Morala sam se nasmiješiti. Poznajem muškarce. – Zašto si to u činila? Bila si lijepa žena. Prerano sam se poveselila. Ni u snu nisam o čekivala ovakve rije či! U tom je trenutku konobar donio jelo. Bila sam tako zbunjena da nisam bila sposobna smisliti nikakav odgovor. – Tko te je nagovorio na taj novi izgled? – nastavi Stefan. – Kako se otmjena elegancija može zamijeniti... – Ni sam nije znao kako bi dovršio re čenicu. – Da, pa, re če naposljetku, – možeš ponovno pustiti da ti naraste kosa. Zatim se posvetio svojoj teletini izrezanoj na sitne komadi će, posložene u obliku lepeze na staklenom tanjuru. Meso je bilo preliveno umakom od tune i ukrašeno malim, zelenim kaparima. Dok sam u tišini jela svoju mozzarellu, razmišljala sam bih li se, Stefanu za ljubav, bila spremna ponovno vratiti svom starom izgledu. Ne, nisam bila spremna. Stefan će se morati sna ći s mojim sadašnjim izgledom jer sam se ovako osje ćala mnogo bolje. – Kako vrijeme brzo prolazi, promijenio je temu. – Opet je srijeda, što zna či da nam se bliži vikend. Imaš li nešto lijepo u planu, ljubo moja? Sjetila sam se subote i Hubertovog vjen čanja. Već sam vidjela uzvanike kako prolaze između klupa u crkvi. Svi u paru, samo ja sama. Smogla sam hrabrosti i pitala prije no što se opet predomislim: – Dobro da si to spomenuo, Stefane. Planiraš li nešto za subotu? Pozvana sam... – Ovu subotu? – ponovi Stefan upavši mi u rije č. – Stvarno si mislila na ovu subotu? Da, ljubo moja, naravno da ve ć imam nešto u planu. Sutra nave čer u Njemačku stižu moji prijatelji iz Arte. Moja je dužnost posvetiti im svoju punu pozornost za vrijeme njihovog boravka. U
subotu smo pozvani na veliku zabavu. Pokazat ću im grad, a onda idemo u Be č. Zato sam te i zamolio za prospekt. – Koliko ostaju tvoji prijatelji? – Ljutila sam se na sebe zato što mi je glas zvu čao tako potišteno. Još nikad nije spomenuo te prijatelje. – Tjedan, možda dva? Ovisi o vremenu. Jedan ili dva tjedna? Nije valjda stvarno o čekivao da ću tjedan dana, ili možda čak dva, sjediti kod kuće i čekati da gospodin na đe vremena za mene? Zašto nisam smjela upoznati te prijatelje? Mogla sam i ći s njima dok im pokazuje grad. Još ga nikad nisam pratila na neku zabavu, a o čito su ga često pozivali. Ne, zaklela sam se sama sebi da ću učiniti sve da me povede na tu zabavu i predstavi me svojim prijateljima govore ći: – Ovo je Rosalind, moja ljuba. Zavest ću ga prema svim pravilima umjetnosti zavo đenja. Morala sam se nasmiješiti zbog te zamamne zamisli. Zašto ne bih odmah stupila u akciju? Bila je srijeda i imala sam slobodno poslijepodne. Stefan je tako đer bio slobodan iako sam znala da je u mislima ve ć napola na golf terenu. Kako stvari stoje, danas ne će biti ništa od golfa. Moji su sinovi srijedom imali nogometni trening do pola sedam. Nije se moglo bolje poklopiti. Imala sam slobodan teren. – Račun, molim! – za čula sam Stefanov energi čan glas dok je desnom rukom domahnuo konobaru. Sad ili nikad! – Ah Stefane... – Šaptala sam glasom male djevoj čice najbolje što sam znala i potrudila se gledati ga bespomo ćnim pogledom. Iz iskustva sam znala da takvi pogled jako dobro prolaze kod muškaraca kao što je Stefan. – Moj se automobil pokvario. Ho će li ti biti teško da me odvezeš ku ći? Imala sam pravo. Bespomo ćan pogled i mole ćiv glas malene djevoj čice bili su u činkovitiji nego lascivno oblizivanje donje usne. Barem u nekih muškaraca, a prije svega u muškaraca kakav je bio Stefan. Primio me je za ruku: – Ali naravno, ljubo moja, ljubazno se smješkao, – rado ću to u činiti za tebe. Tvoja se ku ća ionako nalazi na putu za golf teren. Kako praktično. Napustili smo restoran i bila sam sretna što sam automobil parkirala u jednoj od obližnjih ulica. Ne bi se uklapalo u moj plan da ga je otkrio parkiranog pred restoranom. Kako bih mu što uvjerljivije objasnila svoju laž? Povremeni gubitak pam ćenja nije bio baš pretjerano seksi izgovor. Sjedili smo u njegovim luksuznim – kolicima, motor je preo, a ja sam se radovala onome što će uslijediti. Danas ga golf teren sigurno ne će vidjeti. Neću ga pustiti da ode. Više ne će ni željeti otići! Mogla sam točno zamisliti: Izaći će iz automobila da mi otvori vrata. Zamolit ću ga da me otprati do vrata. Tamo ću ga pritisnuti uza zid i poljubiti ga, on će mi uzvratiti, a ja ću izvježbanim pokretom, ne prekidaju ći poljubac, otključati vrata i odvu ći ga u dnevnu sobu. Završit ćemo u krevetu i voditi ljubav strastveno i potpuno. Tako ćemo postati par i bit ćemo spremni pokazati se u javnosti. – Ah, Rosalind, ljubo moja, re ći će, – ti si žena mog života. – Sve će mi žene zavidjeti. Kada smo stali pred ku ćom, bila sam poprili čno zadihana. Kladim se da su mi se obrazi zacrvenjeli. Ovaj put ne zbog srama ili zbunjenosti, nego zbog neukrotive požude. Sve se odvijalo kako sam pretpostavila. Stefan je ugasio motor, pridržao mi vrata i želio se oprostiti. Zamolila sam ga, smješkaju ći se, da me otprati do ulaznih vrata. Ova mu se želja nije činila čudnom. Pružio mi je ruku, ali je nisam prihvatila nego sam svoje ruke položila oko njegovih ramena. Bilo je kao u filmu. Pritisnula sam ga uza zid dramati čno uzdahnuvši kao da unaprijed želim spriječiti svaki pokušaj bijega. Energi čno sam pritisnula svoje usne na njegove. – Ah Stefane! – zastenjala sam. Možda mrvicu preteatralno, ali cilj opravdava sredstvo. Isprva je bio potpuno zbunjen, a zatim je i on uzdahnuo i rastvorio usne da mi uzvrati poljubac. U tom sam trenutku nau čila tri stvari. Prvo: postoje muškarci stariji od pedeset godina koji se očajno ljube. Drugo: odbojan pljesniv zadah nije dopirao iz njegovih odijela, kao što sam ranije mislila, nego iz njega samoga. Stefan nije samo smrdio kao stari pas, ve ć je imao i takav
okus. Kao treće, naučila sam da postoji stupanj arogantnosti kojeg dosad nisam smatrala mogućim. Stresao se kao da se mora otarasiti ne čeg neugodnog. Rukama je prešao po rukavima kao da želi ukloniti imaginarne čestice prašine i prljavštine. – Ovo je bilo vrlo vulgarno, zar ne, draga moja? – Njegov glas još nikad nije zvu čao tako nazalno kao sad. – Čemu sve to? Ja odre đujem tempo. Što si željela posti ći ovim prepadom? Zar si stvarno mislila da ovakvim ponašanjem možeš uza se vezati mene i moje imanje? Trebalo mi je nekoliko sekundi da probavim ove rije či. – Ne, ljubane moj, odgovorih jednako hladno i arogantno, – ovo je bio samo test. Test muževnosti, kad ve ć želiš znati, ljubane moj. – Namjerno sam posebno istakla izraz – ljubane moj. Stefan, koji je ve ć krenuo prema automobilu, okrenuo se. Pokazalo se da je znatiželja uz arogantnost njegova glavna osobina: – I? – Pun iš čekivanja podigne obje obrve. – I... – ponovila sam i s užitkom zastala, – nisi prošao taj test. Okrenula sam se i ušla u stan. Stefan Auer-Bergenthal je seronja. Da sam slušala sinove, poštedjela bih se njegovih gluposti, a pogotovo ovog neugodnog doga đaja od maloprije. Pokušala sam zaplakati, ali se iznena đujuće brzo javio moj smisao za humor. Odlu čila sam nazvati Beu. Ona obavezno mora prva saznati kako je završila ova pri ča.
XXV Bea je nakon poziva odmah usko čila u automobil i došla do mene. Provele smo vrlo ugodno poslijepodne tijekom kojega sam joj od rije či do riječi prepričala sve detalje mog razgovora sa Stefanom. Čudila sam se sama sebi što me nimalo ne boli. Zar sam stvarno mislila da mi taj bezobraznik odgovara? Zašto odmah nisam primijetila njegove mane? Možda zato što sam se dugo dopisivala s Bernhardom i pritom zamišljala Stefana? Zato što sam se na taj na čin uvjerila da mi je Stefan napisao sve one lijepe e-mailove? Stefan mi nikad ne bi poslao onako osje ćajne e-mailove. Bila sam sigurna da se Stefan nikad nije ni potrudio dopisivati se s nekim. U osam su se sati vrata naglo otvorila i pojavila se Carla. Blistala je. O či su joj svjetlucale, usne se smijale, a ja je proteklih tjedana, ne, nikad u životu, nisam vidjela ovako zgodnu i sretnu. – Vratila sam se! – Bacila mi se u zagrljaj. – Drago mi je što si i ti ovdje! – Zagrlila je Beu i pokazala muškarca koji je dosada šutke stajao na vratima: – Da ti predstavim Bernharda. Rosalind nas je spojila. Požurila sam pozdraviti Bernharda i uvesti ga u dnevnu sobu. Bea mu prijateljski stisne ruku: – Drago mi je što sam te upoznala, Bernharde. Carlini prijatelji su i moji prijatelji. Ja sam Bea. – Jesi li gladna? – upitah Carlu. Odmahnula je glavom. – Ne, ve ć sam večerala u zrakoplovu. – Bernharde? Bernhard me žurno uvjerio da ni on nije gladan pa smo sjeli za veliki, teški stol u dnevnoj sobi i pijuckali crno vino. – A sad pri čaj, naredi Bea, – umiremo od znatiželje. Molim te, kreni od samog po četka. Kako je izgledao Rotter kad si se pojavila? Carla se smijala i pijuckala vino. – Bilo je kao na filmu. Kažem vam da ni na filmu nema dramatičnijeg nastup-a od onoga što smo ga kod Parker-Stokingtona odigrali gospodin Moosburger i ja. – Glasno se nasmijala. – Uhvatili smo, dakle, prvi let i negdje oko osam sati, po britanskom vremenu, bili u centru. Mogli smo se u miru odvesti do zgrade s uredima naših poslovnih partnera. Preko puta se sre ćom nalazi neki kafi ć pa smo sjeli za stol do prozora.
Polovica je prozora bila pokrivena zastorom koji nas je zaklanjao od znatiželjnih pogleda prolaznika. Mogli smo gledati van a da nas nitko ne otkrije. Malo prije devet sati, iz velikog je crnog londonskog taksija izašao Rotter. Još nikad nisam vidjela gospodina Moosburgera tako raspoloženog za akciju. Oboje smo bili sasvim mirni i opušteni. U zrakoplovu smo ukratko dogovorili što ćemo napraviti i sve se odvijalo po planu. Ve ć sam triput posjetila ove klijente i znala sam proceduru. Uputila sam se, dakle, ravno do ljubazne tajnice za prijemnim pultom, predstavila se i rekla kako mi je drago da sam opet u lijepom Londonu. Rekla sam tako đer da smo gospodin Moosburger i ja malo zakasnili na sastanak, ali da bi kolega Rotter ve ć trebao biti ovdje. Ljubazna me se gospo đa sjećala i susretljivo se smješkala. Otpratila nas je na najviši kat. Pokucala je na visoka vrata od masivnog drva, ušla i najavila nas jasno i glasno: 'Gospo đa Martens i gospodin Moosburger, Sir.' Stala je ustranu kako bi nas propustila. – Zvuči kao iz romana Jane Austen, dobaci Bea, – batler earlu od Warwicka najavljuje dolazak gostiju. Carla krmne: – Da, ja sam imala isti dojam. Pobudili smo enormnu pozornost! – Bila je vidno uzbuđena: – Direktor tvrtke, gospodin Parker, odmah je sko čio i prišao nam. Znate li što me je pitao? Napeto smo čekali. '"Mrs. Martens, I'm too glad to see you. Kako Vaša noga?' Dobrica Rotter mu je rekao da sam pala s konja, slomila nogu i zato je on došao umjesto mene. – Svaka čast, pobjeglo mi je, – tip je premazan svim mastima! – Ne možete ni zamisliti kako je Rotter problijedio kad nas je ugledao, hihotala se Carla. – Neprestano je kroz kosu provla čio desnu ruku što je znak velike napetosti. – Zar nije ništa rekao? – zanimalo je Beu. – Je. – Carla je pokušala imitirati njegov glas: '"Sve Vam mogu objasniti, gospodine Moosburger.' Zvučao je jadno. – Mogu misliti. Što si onda učinila? – Požurila sam predstaviti gospodina Moosburgera prisutnoj gospodi. Laskalo im je što je šef osobno doputovao na ovaj sastanak. Da skratim, pregovori su trajali satima, dva dana. No u svakom su pogledu uspješno okon čani. Sklopila sam ugovor kakvom se nisam nadala ni u najsmjelijim snovima. – Još uvijek ne razumijem što je Rotter imao od toga da te zamijeni u Londonu? – To u početku ni nama nije bilo jasno. No kad smo prou čili dokumente koje je Rotter pripremio za sastanak, dobro smo se za čudili. Želio je uvjeriti Engleze da strojeve ne kupe oni nego njihova japanska sestrinska tvrtka Misinaki. – Čemu sve to? – javio se sad Bernhard. S velikim je zanimanjem i o čitim divljenjem pratio njeno izlaganje. – Razlog je jednostavan. Rotter je zadužen za Japan, a ne za Englesku. – Da, i? – Znate da u našem poduze ću šefovi svih odjela imaju udio u dobiti. To zna či da za svaki ugovor kojeg sklopim i uspješno provedem u djelo dobijem odre đen postotak zarade koji mi se isplati u obliku premije. Kad se radi o velikom poslu, kao stoje ovaj s tvrtkom ParkerStokington, radi se i o velikoj premiji. Zato je Rotter odlu čio da tu premiju želi za sebe. No to je dolazilo u obzir samo ako je klijent izvan Europe. Uložio je sva raspoloživa sredstva kako bi nagovorio Engleze da ugovor ne potpišu oni nego da se posao provede u ime njihove sestrinske tvrtke iz Japana. – Jako lijepo, re če Bernhard suho. – No zašto bi Englezi prihvatili taj prijedlog? Carla se smješkala: – Zato što je naša dobrica Rotter bio vrlo darežljiv. Primijetio si cijenu istaknutu u onom e-mailu kojeg smo pronašli u Rotterovom kompjuteru, zar ne? Bila je niža od cijene koju sam im ja ponudila. Kad se radi o velikom broju strojeva, i mali je popust zna čajan. S ekonomskog bi stajališta bilo glupo odbiti takvu ponudu.
– Vau! – Bea je istovremeno bila zbunjena i fascinirana. – Ali tu nije kraj Rotterovog plana. – Želio je da mi Englezi priop će kako više nisu zainteresirani za suradnju. To mu je ve ć uspjelo s Talijanima, sje ćate se, zar ne, Bea, Roli? – I to je bilo Rotterovo maslo? – Mislim, pa tko bi to više shvatio? – Upravo tako. – Carla stisne usnice. Koliko si je samo predbacivala zbog neuspjeha tih pregovora! – U tvrtki bi zbog toga nastala prava pomutnja. Bubi bi se smatrao pozvanim proglasiti Rottera šefom prodaje, a stari Moosburger više ne bi mogao u činiti ništa da to spriječi. Mene bi stavili pod Rotterov nadzor ili bi čak razmišljali o otkazu. Rotter bi se tada sigurno milostivo založio da mi pruže još jednu šansu. Založio bi se da ostanem jer mu treba netko tko bi obavljao posao za njega, a on bi ubirao premije. – Trebala sam mu iš čupati glavu, a ne samo zub! – Ovo me je stvarno pogodilo. – Nedugo nakon propalog posla s Parker-Stokingtonom, Rotter bi iz rukava izvukao ugovor s japanskom tvrtkom Misinaki, koja bi bila spremna otkupiti sve strojeve. Svi bi se veselili i divili mu se. Nitko ne bi primijetio da su Parker-Stokington i Misinaki povezani. Rotter bi izigravao nenadmašivog junaka. – Kako su završili vaši pregovori u Londonu? – raspitivala se Bea. Uspjeli smo uvjeriti Engleze da potpišu ugovor ne upli ćući Misinaki. Naravno, morali smo odobriti nešto nižu cijenu jer bi im ina če bilo sumnjivo. – Što će biti s Rotterom? – Moosburger mu je dao dva dana da preda svoju ostavku. Ako to ne u čini sam, bit će otpušten bez otkaznog roka i protiv njega će biti podnijeta prijava državnom odvjetništvu. Imamo dovoljno razloga pa sam uvjerena da Rotter ne će dopustiti da do đe do toga. Dobri stari F. J. pripada prošlosti. – Digla je čašu i nazdravila. – Rotter se sam izbacio iz igre. To sam željela već godinama, ali nikad ga ne bih uspjela izgurati ovako savršeno kako je on sam uspio. – Dakle, ovo je dokaz da tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada, re če Bea, a zatim smo se kucnuli.
XXVI Petak ujutro. Do vjen čanja je preostao još samo jedan dan. Raspoloženje mi je bilo ravno nuli. Bacila sam pogled na popis za danas naru čenih pacijenata koji mi je pripremila sestra Mathilde. Petkom sam radila samo prijepodne. Poslijepodne je bilo rezervirano za kupovinu namirnica za vikend. Otkrila sam termin u pola dva kojeg do sada nisam primijetila. – Tko je Feng? – upitah asistenticu. – Onaj zgodni arhitekt, trebala sam upisati feng shui. Cijeli ste tjedan bili jako zauzeti pa sam pomislila da će petak biti u redu. Odgovara li Vam ili da ga pomaknem za neki drugi dan? Osjetila sam kako mi je srce po čelo ubrzano tući od uzbuđenja. Razmišljala sam što bi se promijenilo pomicanjem termina? Greg će do ći, pogledati moju ordinaciju, razgovarat ćemo o mogućim promjenama. Zatim će ponovno oti ći. Sudeći prema njegovom distanciranom ponašanju, ne moram se bojati da će spominjati dane provedene u Be ču. Zašto sam onda bila tako uzbuđena? Posljednji je pacijent napustio ordinaciju malo prije pola dva. – Tako, gotovi smo, gospodine Sommer. Vidimo se na kontroli za šest mjeseci. – Zahvalio je i otvorio vrata koja su vodila u čekaonicu. Greg je već bio tamo i čekao. Propustio je pacijenta i ušao u ordinaciju: – Hi. Imaš li vremena? – Barem je opet prešao na – ti.
Rukom sam ga pozvala da u đe: – Naravno, u đi. Neće dugo trajati, zar ne? Gladna sam kao vuk. S Gregova je lica osmijeh nestao brzo kako se i pojavio. – Naravno, re če odrješito, – požurit ću. Dobro je pogledao moju prostoriju i usporedio je s planom kojeg je prethodno dobio. – Tvoja je prostorija u obliku kvadrata, to je dobro. Dobri su i žuto obojeni zidovi te bijeli strop. Boje koje prema vrhu postaju svjetlije djeluju ugodno i podižu raspoloženje, što je pacijentima potrebno. Sjedni na stolac. Molim? Čemu sad to? Trebam li isprobati stolicu? Testirati je li dovoljno mekana? Greg me primi za nadlakticu. – No, hajde, žuri ti se... Ve ć si zaboravila? Njegov je dodir prožeo svaki komadi ć moga tijela. Odjednom je sve ponovno oživjelo. Dani u Beču, njegove ruke, usne, rije či i djela. Požurila sam izvršiti ono što me je zamolio i sjela sam u stolac. – Sada, glas mu je zvu čao neočekivano promuklo, – zamisli da si jedan od tvojih klijenata. Zamisli da te je strah, sjediš otvorenih usta i o čajnički gledaš pred sebe. Što vidiš? Rekla sam što vidim: – Zid. Žuti zid. – Točno, vidiš zid. Smatraš li to ugodnim i umiruju ćim? Gledala sam u zid i pokušala se zamisliti u ulozi jednog od mojih pacijenata. – Iskreno rečeno, Greg, ovdje nema ni čega što bi me umirilo, ali ni ni čega što bi me uznemirilo. Vidim zid. Svježe oli čen. I dio stropa. – Ovdje nema ni čeg što bi te uznemirilo? – Greg to o čigledno nije mogao shvatiti. – Dakle, oprosti, molim te, ali vjeruj mi da postoje ljudi koje tvoje zvanje uznemiruje. Što je s tobom? I ti moraš povremeno na pregled kod nekog od svojih kolega. Ideš li rado? Naravno da nisam rado sjedala na stolac Franka Sporera. Bila sam prevelika kukavica da bih to priznala pa se nisam obazirala na njegovu primjedbu nego sam krenula u obranu svog zanimanja. Greg digne ruku brane ći se: – Ovdje se ne radi o tome, Rosi. Govorimo o energiji u ovoj prostoriji. – S tog je stajališta Greg sigurno bio u pravu. – Što misliš o jednoj slici smještenoj tako da je vidi onaj tko sjedi na stolcu? Razmišljala sam: Slika u ordinaciji? U čekaonici smo, naravno, imali slike. Ali u ordinaciji? – Slike na kojima su prikazane biljke djeluju umiruju će. Odgovarala bi neka livada, što misliš? Kimnula sam. – Ne smije se podcijeniti važnost ugodne atmosfere u ordinaciji. Moto bi, naravno, trebao glasiti: Ovdje se radi stru čno i intenzivno. No treba signalizirati klijentima – ljude koji posjećuju liječnika radije nazivam klijentima nego pacijentima – da se sve doga đa kako bi se oni kasnije bolje osje ćali. 'Dragi klijentu, kad preživiš sve ovo, postat ćeš zdraviji, sigurniji i imat ćeš više samopouzdanja.' Potpuno sam se slagala. – Zato je tako važno da ordinacija bude svijetla, otvorena i prijateljska te da je sve posloženo i organizirano. Uzmimo, naprimjer, tajnicu na prijemnom pultu. Sjedi pred velikim, otvorenim regalom koji je od vrha do dna pretrpan knjigama, lijekovima, papiri ćima, kemijskama, fotografijama i još kojekakvim drangulijama. Nije ni čudo što se ne osje ća ugodno. Zamisli veliki regal kao okvir slike, kao okvir žene koja sjedi ispred njega. Bi li se ti osje ćala dobro okružena takvim kaosom? – Dakle, što predlažeš? – Otvoreni regal treba odmah zamijeniti zatvorenim, a pult okrenuti za devedeset stupnjeva. Važno je paziti na sitnice. Svježe cvije će podiže energiju prostorije i veseli ljude. A veselje je ono što nam svima treba, zar ne, Rosi?
Točno sam znala da više ne govori o ordinaciji i nisam mogla izdržati njegov prodoran pogled. – Mislio sam da te nikad ne ću pitati, ali sad te ipak pitam. Zašto se nisi javljala, Rosi? Zašto mi nisi odgovarala na pozive? Zar bi ti otpali prsti da si mi natipkala mali SMS i objasnila mi svoje ponašanje? Osjetila sam kako crvenim, ali sad se nisam mogla sakriti. Žurno sam ustala sa stolca. Ovaj sjedeći položaj stvarno nije bio pogodan za podizanje samopouzdanja. – Sigurno si ipak bio sretan što sam ti olakšala prekid. – Samo sam naga đala. No Greg nije ni približno razumio o čemu govorim. – Zašto bih bio sretan što si tajanstveno nestala? – Glas mu je bio ljutit. – Pokušavaš li ti to prebaciti krivicu na mene? – Ne radi se o krivici. Radi se o činjenicama, žestila sam se. – Nisam ja ta koja je u braku. Bila sam slobodna. Spremna zapo četi novu vezu. Ali nisam bila spremna poslužiti kao afera nekom oženjenom muškarcu. Mislila sam da sam to svojim nejavljanjem jasno dala na znanje. Uostalom, ni ti se nisi javljao prvih dana. – Znala sam da je ovaj prigovor nepravedan. Greg je odmah reagirao: – Bio sam u Donjoj Austriji. U najzaba čenijem dijelu Donje Austrije. Ne znam znaš li, ali moj mobitel tamo nema signala. To sam ti unaprijed rekao, dakle, molim te, ne budi djetinjasta. – Ja sam djetinjasta? – Rado sam se ulovila za ovu izjavu. Svake me je minute ovog razgovora sve više mu čila grižnja savjesti zato što mu se nisam javila. Jednostavno sam otpisala Grega ne pruživši mu šansu. Ne objasnivši mu svoje razloge. Svoju sam dosljednost smatrala vrijednom divljenja. Teta Hildegard me zbog toga dobronamjerno hvalila. Uletjela sam u vezu sa Stefanom. Nije funkcioniralo. Stefan nije Gregu bio ni do koljena. No sada uop će nisam bila raspoložena za priznavanje svojih pogrešaka. Osim toga; ionako je bilo prekasno. – Ja sam, dakle, djetinjasta? Ja sam, dakle, djetinjasta, ha? – Glas mi je zvu čao agresivno. – Naravno da jesi, Greg je izvana i dalje djelovao opušteno, ali sam primijetila da se teškom mukom svladava. – Znam da ti je potpuno svejedno, ali ipak ću ti reći. Patio sam ko pseto. Zaljubio sam se u tebe, Rosi. Mislio sam da će od nas biti nešto. Proklinjao sam svoj boravak u Donjoj Austriji. Došao je u potpuno neprikladnom trenutku. Želio sam k tebi. Ništa nisam želio više nego razgovarati s tobom, slušati te, držati te, ljubiti i osje ćati te. O, Bože. Postalo mi je teško oko srca. Grlo mi se stislo. Kako sam uop će mogla slutiti da mu toliko mnogo zna čim? Da mu zna čim onoliko koliko je on zna čio meni? Zar se ne kaže da oženjeni muškarci žele samo aferu i da nikad, nikad, nikad ne napuštaju svoje žene? Mislila sam da će mu moje nejavljanje olakšati povratak supruzi i da se ne će morati brinuti kako bi me se riješio na najbezbolniji na čin. – Mislila sam da ćeš mi biti zahvalan, mucala sam. – Zahvalan? Zašto bih ti bio zahvalan? Imaš čudnu predodžbu o životu, ljubavi moja. – Ne zovi me 'ljubavi moja'! – planula sam. Nisam više mogla čuti taj izraz. Podsje ćao me je na Stefana, no to mu nisam rekla. – Pa dobro, gospodo doktorice Steinberg. Imate čudnu predodžbu o životu. Najprije provedete četiri dana s muškarcem, o čarate ga i zaludite tako da izgubi glavu zbog vas, a onda ga napustite kao da je kužan. Bez razloga. Bez objašnjenja. Planula sam: – Bez razloga? – ponovila sam rugaju ći se. – Imala sam itekakav razlog, i ti to dobro znaš. Zato sad ne izigravaj... – Nije mi na pamet padao nijedan prigodan izraz. Znala sam da sam nepravedna, ali nisam znala što bih drugo rekla. Ovo je bila čista samoobrana. Greg me uhvatio za zapeš ća, podigao moje ruke i čvrsto ih pritisnuo uza zid. – Reci mi da ne osjećaš ništa za mene. Reci mi da se nisi zaljubila dok smo bili u Be ču i pustit ću te, pustit ću te da odeš. Stajao je preda mnom i nagnuo se prema meni. Gledali smo se u o či. Mogla sam osjetiti njegov dah. U tom sam se trenutku mogla utopiti u njegovim o čima. Željela sam samo da me primi u zagrljaj. Za njim sam čeznula svih ovih tjedana. Znala sam to sve vrijeme, ali nisam
željela priznati samoj sebi. Ne ću priznati ni sada, ali mu ne ću ni lagati. Stajala sam, šutjela i jedva se usudila disati. On je također stajao, čekao i nije rekao ni rije či. Strujanje zraka nam otkrije da je netko otvorio vrata: – Doktorice, zvali su Tim i Sebastian. Nisam Vam željela smetati pa sam im rekla da ste usred sastanka. Vaši će sinovi ubrzo do ći po Vas, nadam se da Vam to odgovara. Krenula bih ku ći ako Vam više ne trebam. Pogledala sam preko Gregova ramena i u o čima sestre Mathilde ugledala znatiželju. Greg Neuhof i ja smo pružali senzacionalno komi čan prizor. Još sam uvijek bila prislonjena uza zid, a on mi je čvrsto držao ruke nad glavom. Nisam željela da Mathilde pomisli da nas je uhvatila u ne čem nedoličnom. – Aha, rekla sam stoga glasno, – mnogo hvala, gospodine Neuhof. Tako se dakle mjeri pozitivna energija prostorije. Greg me brzo pustio i odmah shvatio što radim. – Da, to čno, nakašljao se, – da, to čno, gospođo Steinberg, tako je. Namignula sam mu i okrenula se prema asistentici: – Hvala, ništa mi više ne treba, sestro Mathilde. Želim Vam ugodan vikendi Moja asistentica zatvori vrata za sobom kimaju ći glavom. Sigurno je mislila da je feng shui neka vrlo neobi čna znanost. Ponovno sam se okrenula prema Gregu. Prekid je u činio svoje. Nestala je napetost koja je vladala maloprije. Stajali smo jedno nasuprot drugome, a Greg je utu čeno gledao u pod: – Nisam te smio siliti. Oprosti mi, Rosi. A onda sam rekla nešto što mi je izletjelo iz dubine duše i što uop će nisam namjeravala re ći: – Hoćeš li me kona čno poljubiti, glupane? Iznenadila sam samu sebe, prije svega svojim na činom izražavanja. Greg nije bio toliko iznenađen. Zgrabio me je i poljubio tako da više nisam ni čula ni vidjela. – Ne pristaje mi uloga ljubavnice nekog oženjenog muškarca, rekla sam kad smo se nevoljko odvojili jedno od drugoga. Greg kimne: – Nisam to ni mislio. Bilo mi je lakše razumjeti tvoje ponašanje kada sam saznao da mi se ne javljaš jer misliš da sam oženjen. – Pa naravno, što bi me ina če spriječilo? – Glas mi je ponovno postao grub. – Zar misliš da mi te je bilo lako zaboraviti nakon ona četiri predivna dana? – Da, na po četku sam stvarno tako mislio, glas mu je djelovao ogor čeno, – no kada sam čuo objašnjenje, postalo mi je jasno. Ponovno sam se po čeo nadati. Najprije sam želio odbiti posao kad me je tvoj kolega Sporer zamolio da pogledam vašu ordinaciju. No onda je stigao tvoj mali dar. Nisam mogao vjerovati da se javljaš nakon tako mnogo vremena. Odavno sam se prestao nadati. Nakon toga sam, naravno, prihvatio posao. Znao sam da je to dobra prilika da ponovno stupimo u kontakt. Bez ikakvih obveza i da ne izgleda kao da tr čim za tobom. Znaš, moj mi muški ponos ne bi dopustio da tr čim za tobom. – Smiješio se, a smiješak mu je djelovao pomalo rezervirano. Ponovno me zagrlio: – Ah Rosi, kako je lijepo držati te u naru č ju. Mogla sam samo kimnuti i uživati u čvrstom zagrljaju. Još sam jednom u glavi vrtjela njegove riječi, jednu po jednu. Godilo mi je znati da sam i ja njemu nedostajala kao što je i on meni. – Što bi trebalo zna čiti da sam ti poslala mali dar? I što zna či da si saznao da je tvoja supruga razlog mog nejavljanja? Što zna či 'saznao'? Tko ti je to rekao? – Pa, Sebastian, re če Greg kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Oslobodila sam se njegovog zagrljaja. – Razgovarao si s mojim sinom? Sa Sebastianom? – Nisam mogla vjerovati. – Da, naravno, re če Greg, – davao sam Timu poduke iz matematike, a Sebastian je prisustvovao većini satova. To si znala, ili? Ma, oprosti, nemoj re ći da si iznenađena. Ipak si mi poslala malu sacher tortu i tako me ohrabrila da te ponovno potražim.
U tom su se trenutku ponovno otvorila vrata ordinacije i u sobu su uletjeli moji sinovi. Kako sam bila sretna zbog toga! Trenutno sam bila jako zbunjena. Poslala sam Gregu sacher tortu? Ta je torta bila povod tome što sad stojimo ovdje i što smo se upravo strastveno poljubili?! Tortu sam poslala instruktoru! Bez ikakvih primisli! Čudni su putovi kojima nas život često odvede. Trebam li to objasniti Gregu? Sigurno će uskoro saznati istinu i bez da mu ja kažem. – Mama, mislili smo da bismo mogli do ći po tebe, reče Sebastian još s vrata. – Ah, zdravo, Greg. Mama, je li to tvoj sastanak zbog kojeg ti nismo smjeli smetati? Sastanak s Gregom? – Hi, mama, hi, Greg, javi se i moj drugi sin. – Ho ćete li još dugo? Mama, moramo hitno krenuti. Trebaju nam nove kopa čke, a još nismo kupili poklon za djedovo sutrašnje vjen čanje. Sebastian je izlaze ći prošao uz Grega – Jel upalilo? – raspitivao se. – Yeah, jednostavno odgovori Greg. Lupili su dlanom o dlan. Što god zna čio taj ritual, bilo je o čito da se dobro razumiju. – Greg može i ći s nama u kupovinu, ako želi. – Tim je nestrpljivo poskakivao s noge na nogu. Greg nije želio i ći s nama. Oprostio se pred zgradom u kojoj se nalazila ordinacija: – Pa, želim vam ugodan šoping i pazite da ne otjerate majku u bankrot. – De čki su mu odgovorili cerekanjem. Tada se obratio meni: – Rosi, drago mi je što smo se ponovno našli. Do ći ću po tebe večeras u osam, odgovara ti, zar ne? Kimnula sam pomalo omamljena. Kakvog bi smisla imala daljnja obrana? Gledala sam ga kako se brzim korakom udaljava. Bio je o čito dobro raspoložen. Sinovi su me odvukli u smjeru podzemne željeznice. Zamolit ću Grega da me prati na vjen čanje. Lebdjelo je nada mnom kao Damoklov mač! Ah, kad bi barem sve ve ć bilo gotovo!
XXVII Zvono se oglasilo to čno u osam sati. Iza nas je bio topao dan, a činilo se da će ga zamijeniti jednako topla ljetna no ć. Odjenula sam – malu tamnosme đu – koja se Gregu u Be ču jako svidjela. Posebno sam se potrudila oko šminke. Željela sam se upustiti u vezu s ovim muškarcem. Željela sam uživati u svakom trenutku sve dok traje. Makar sre ća bila prolazna, bar ću znati da se dogodila. Docupkala sam do vrata u svojim sandalama s visokim potpeticama. Stajao je odjeven u obi čne tamne hlače i odgovaraju ću polo majicu. Cijelo mu je lica obasjavao topao osmijeh: – Madam je naru čila taksi? – pružio mi je ruku. Bože, kako sam bila zbunjena! Kako je ovom muškarcu uspijevalo natjerati moj puls da luduje? Kako se dobro ljubio! Kako je dobro mirisao! Neke stvari po čneš cijeniti tek kad se opečeš. – Kamo idemo? – pitala sam kad mi je otvorio vrata svog audija. – Iznenađenje! – Tako se nježno smiješio da bih najradije bila vriskala od veselja i zahvalnosti. Željela sam se odre ći ovakvog muškarca i pustiti ga da ode? Zar sam bila potpuno sišla s uma? Iznenadilo me je što ne idemo prema centru. Greg je spretno vozio opustjelim ulicama. Iza sebe smo ostavili znak koji je ozna čavao kraj grada. Skrenuo je slijede ći putokaz uz rub ceste. Cestica je vijugala kroz šumu. Pred o čima nam se pojavilo tamnozeleno jezero. Uz jezero se nalazila bijela ku ćica ukrašena šarenim cvije ćem koje je visjelo ispod prozora. Široka se terasa sa suncobranima nalazila uz samo jezero. – Kako je lijepo! – Bila sam iskreno oduševljena.
Greg se smješkao: – Znao sam da će ti se svi đati. Moji su prijatelji prošle godine kupili ovu kuću. Bila je prilično oronula, ali je položaj jedinstven. Uložili su mnogo vremena, ljubavi i novca i uspjeli je pretvoriti u pravi biser. – U skladu s feng shui kriterijima? – U skladu s feng shui kriterijima, potvrdi i dalje se smiješe ći. – Kako bi ina če postala biser? Pauline odlično kuha. Svako je njeno jelo pravo remek-djelo. Izgleda da se ve ć pročulo za ovaj biser. Greg je jedva našao mjesto na prili čno velikom parkiralištu. Registracijske oznake na automoblima odavale su da ljudi ovamo dolaze iz cijelog okruga. – Greg, drago mi je da si došao. – Doma ćin nam se veselo približi. – Rosi, ovo je Michi, Michi, ovo je Rosi. – Sve je bilo tako jednostavno. No Greg nije veleposlanik. Nasmiješila sam se. – Zdravo, Rosi, drago mi je što sam te upoznao. Rezervirao sam vam stol u kutu. – Hodao je ispred nas vode ći nas na terasu. Stolice su bile netipi čne za restoran i vrlo udobne. Ni jelovnik nije nudio tipična profinjena jela. – Pauline je spremila svinjske medaljone u umaku od gljiva, još ih nema na jelovniku. Osim toga imamo i svježe pastrve. Riba je bila primamljiva. Dvije porcije pastrve – a la Mullerin, molim, a usto Savignon Blanc. Sunce je polako po čelo tonuti u jezero. – Ovdje bih mogla ostati zauvijek, zavalila sam se u stolicu i uživala. – Sve je tako spokojno, toplo i nekomplicirano. – Nekomplicirano? – raspitivao se Greg. – Zar je tvoj život proteklih tjedana bio tako kompliciran? Samo sam kimnula. Nije mi se dalo kvariti ovu ve čer pričom o Stefanu. Michi je donio vino. Greg ga je zavrtio u čaši, pomirisao i otpio malen gutljaj. Dakle, i on se razumije u vino. No on nije radio grimase kao da žva če, zbog čega sam mu bila vrlo zahvalna. Michi nije šutke čekao njegovu presudu: – Dobra kapljica, zar ne? Taj sam vinograd otkrio prošle godine na proputovanju po sjevernoj Italiji. Cista sre ća. Riba je bila ukusna. Salata svježa i hrskava. Za desert smo ponovno naru čili zajedničku platu svakojakih slastica. Stavili smo je izme đu sebe i složno jeli u tišini. To sam jednom trebala predložiti gospodinu veleposlaniku! Kakva apsurdna pomisao! Greg i ja smo ve ć jednom dijelili desert. U Beču – kako mi se to činilo dalekim! Tada je to bio uvod u prekrasnu no ć. No danas je bilo druga čije jer, iako smo složno jeli, razgovor nam je povremeno zapinjao. Još se uvijek nismo bili opustili. Još smo bili oprezni. Nismo još to čno znali kako će se stvari dalje odvijati. Najlakše je bilo razgovarati o bezazlenim stvarima: o izborima u susjednoj saveznoj državi, o najnovijem filmu Johnnyja Deepa, o jazz koncertu na kojem je Greg bio. Nijednom riječ ju nismo spomenuli Beč. Tko bi se usudio na četi tu temu? – Želim plesati s tobom, odjednom re če Greg. Skoro mije zapeo zalogaj u grlu. Ve ć najmanje dvadeset godina nisam bila na plesu. – Vrlo rado, pokušala sam stišati uzbu đenje. – Što kažeš na 'Daviš'? – Rukom je signalizirao Michiju da želimo platiti. Izvukla sam novčanik. – Ja častim. – Bunila sam se. – Stvarno, Rosi, molim te, pusti da te po častim. Ti ćeš platiti sljedeći put. Bilo mi je drago. Najviše me radovala činjenica da ve ć ima u planu ponovni izlazak. Zapravo nisam ni sumnjala u to, no u svakom slu čaju nisam bila sigurna na čemu sam. – Daviš – se razvio u jazz podrum u umjetni čkom kvartu grada. Slijedila sam Grega spuštajući se mračnim, zavojitim stubama. – Upomo ć, razmišljala sam, – ne želim biti ovdje! Ne pripadam tu! – Predobro sam se sje ćala svog posljednjeg posjeta nekom baru koji se uglavnom sveo na boravak u WC-u i prisluškivanje prijateljica. Bila sam prestara za takve
lokale. Bila sam prejadna. Uop će nisam pristajala u takvo okruženje. To bi Greg trebao znati! Zašto me vodi ovamo? Bilo je zamra čeno i prenatrpano. Kad su mi se o či privikle na toplo, tamnožuto svjetlo, pogledala sam oko sebe. Prosje čna starost gostiju bila je od trideset godina naviše. Možda je bilo i nekoliko dvadesetogodišnjaka, ali se zato pijanist sigurno ve ć bližio sedamdesetoj. Prsti su mu s oduševljenjem klizili tipkama glasovira. Uz njega su bili bas, bubnjevi i, naravno, saksofon. – Saksofon je najeroti čniji instrument od svih koje znam, šapne mi Greg na uho. Glas mu je bio topao, zamaman, obe ćavajuć. Osjetila sam kako mi se kralježnicom spuštaju trnci. Glazba, atmosfera i prije svega: ovaj muškarac. U lokalu sam se osje ćala ugodno. Instinktivno sam znala da ću se s ovim muškarcem posvuda osje ćati ugodno. Očekivala sam da ćemo pronaći stol, ali Greg rukama obuhvati moje bokove. Nesvjesno sam obavila ruke oko njegovog vrata. Kako sam se samo mogla odre ći dodira ovog muškarca? Na pozornicu se uspela tamnoputa pjeva čica i uzela mikrofon. Po čela je pjevati – Somewhere over the rainbow. Da, tamo smo se sad nalazili. Negdje iznad duge. Miljama udaljeni od stvarnosti. Stopljeni s glazbom. Dvoje ljudi me đu kojima vlada harmonija. Osje ćala sam njegovu uzbu đenost. Osjećala sam svoju uzbu đenost. Osjećala sam kako njegove ruke pritišću moje bokove uz svoje. Tijela su nam se kretala u istom ritmu. Nitko se nije obazirao na naš intenzivan poljubac. Ve ćina se ostalih parova tako đer predala glazbi. Nekoliko je usamljenih gostiju sjedilo za barom ispijaju ći viski ili rum-kolu. U zraku su lebdjeli oblaci dima. Mogla bih vječno ovako plesati. Mogla bih se vje čno ovako ljubiti. No još bih radije tom muškarcu strgnula odje ću s tijela i odvukla ga u najbliži krevet. Greg je sigurno primijetio da me pali, ali nije pokazivao namjeru da poduzme sljede ći korak kojeg sam toliko priželjkivala. Ostali smo gotovo do dva sata ujutro. Nismo mnogo pili; ionako smo bili opijeni. Greg pogleda na sat: – Slažeš li se da te sad odvezem ku ći? Sutra rano ustajem, imam jedan važan termin. – Sutra! – postala sam bolno svjesna sutrašnjeg dana. Sutra je Hubertovo vjen čanje! Naglo sam se probudila iz sanjarenja. Nisam uspjela na ći pratioca. Užasno ću izgledati nakon samo pet sati sna! Greg me dovezao ku ći. Mali poljubac. Ništa od – kod mene ili kod tebe? – kako sam se potajno nadala. Ništa ni od – Kad ćemo se ponovno vidjeti? – Budu ći da ništa nije pitao, pitala sam ja. Ja sam, naposljetku, moderna, emancipirana žena. Gotov je s pregledavanjem prostorija i više neće dolaziti u ordinaciju. Ako sada ne preuzmem inicijativu, tko zna kad bismo se ponovno sreli. – Greg, kad ćemo se opet vidjeti? Zaprepastilo me i uznemirilo što neko vrijeme nije ništa rekao, a zatim je slijedilo olako rečeno – Ma, ve ć će nam se putovi ponovno ukrstiti. Kao da me netko tresnuo po glavi. Nakon ovakve ve čeri, ovakav odgovor? Jesam li ve čeras učinila nešto krivo? Nisam mogla shvatiti Gregovo ponašanje. Osim ako ga je moje neodgovaranje na pozive povrijedilo više nego što sam pretpostavljala. Osve ćuje li mi se ovako? Ušla sam u ku ću posve zbunjena.
XXVIII Stiglo je, dakle, i Hubertovo vjen čanje. Osvanuo je blistav i sun čan dan. Trebali smo se okupiti oko pola jedanaest pred crkvom. Nakon mise će biti priređen svečani objed u obližnjem restoranu s tri zvjezdice. Uzvanici će do restorana i ći pješice u veseloj, šarenoj procesiji. Mrzovoljno sam ustala strahuju ći od predstoje ćih događaja. Prošle sam no ći, prvi put nakon dugo vremena, jako loše spavala. O či su mi natekle od dima. Iz glave mi nije izlazio Gregov neobičan rastanak. Je li želio nešto sa mnom ili ne? Ako je želio, zašto se ponašao tako
komplicirano? Čas toplo, s mnogo ljubavi, požudno. Čas nezainteresirano, gotovo hladno. Je li me namjerno puštao da se pržim na laganoj vatri? Nije bilo fer! No jesam li zaslužila fer igru? Dosta, gotovo! Na Grega mogu misliti i kasnije. Sad sam se morala spremiti za vjen čanje. Tim i Sebastian su bili vrlo – uzbu đeni. – Najradije ne bismo išli, re če Sebastian, – jer ćemo sigurno umirati od dosade. No, naravno, ne možemo to napraviti edu. Mislim da ćemo Tim i ja biti jedini gosti mlađi od šezdeset, oh, oprosti mama, mislio sam mladi od četrdeset. – Onda nas je ve ć troje koji ne želimo i ći, rekla sam, – ali ništa nam drugo ne preostaje. Dakle, gospodo moja, stavila sam pred njih zdjelice s cornflakesom i trudila se zvu čati vedro, – brzo doručkujte pa uskočite u svoje najbolje krpice. – Koliko će eda još živjeti kod nas? – Hoćeš reći kad će se iseliti? Mislim da vaš djed više uop će neće živjeti u ovoj ku ći. Večeras će preno ćiti kod svoje nove supruge. Vidjela sam kako ju čer nosi dva velika kov čega u svoj novi dom. – Što ćemo sad s njegovim stanom, mama? – To bi bio super ured za Grega, re če Sebastian. – Ionako se mora iseliti iz svog sadašnjeg ureda. – Oh, da, dobra ideja, Tim je bio oduševljen, – ne smijem mu to zaboraviti predložiti kad ga vidim. Nisam bila uvjerena da će Greg željeti boraviti u mojoj blizini. Osim toga, teško će to objasniti svojoj ženi. – Kad smo ve ć kod Grega, potrudila sam se zvu čati kao stroga majka i podbo čila se objema rukama o kukove, – zar nemate ništa za re ći? Na licima mojih sinova vidjelo se čisto iznenađenje: – Ne, mama, što bismo ti trebali re ći? – Kako to da je Greg Timu davao poduke a da ja nisam znala ništa o tome? – Ah mama, bila si tako zauzeta, olako re če Tim i zagrabi žlicu cornflakesa, – satima si sjedila pred laptopom, a u me đuvremenu si se nalazila s onom starudijom. – Pa bila si sretna što se brzo riješio problem poduke. Ili možda nisi? – doda Sebastian. To je bila istina. – Zar je stvarno bilo tako loše? Jeste li se osje ćali da vas zapostavljam? – kupala sam se u moru krivnje. – Ne! – složno uzviknu obojica. – Čak je bilo zgodno biti odgovoran sam za sebe. Proteklih si godina stalno kvocala. – Što nije bilo loše, žurno doda Sebastian kad je primijetio izraz na mom licu, – jer smo bili mlađi. Ali sad imamo šesnaest i vrijeme je da nam prepustiš neke odluke. – Točno, složi se njegov brat. – A zašto mi niste rekli da je instruktor Greg? – ustrajala sam. – Mislili smo da ćeš se protiviti, objasni Sebastian iskreno. – Ali Greg je bio dobar izbor, zar ne, mama? Pa sad imam četvorku iz matematike. Nikad to ne bih uspio bez Grega. – A kako si znao da sam ostavila Grega i da je jedini razlog bio taj što je oženjen? – ispitivala sam Sebastiana. Ovaj slegne ramenima: – Pa sama si mi to ispri čala, mama. Zar se više ne sje ćaš? Što sam trebala odgovoriti na ovo? Pred crkvu smo stigli u deset i dvadeset. Sve je bilo sve čano ukrašeno cvije ćem, brojni su gosti već počeli pristizati. Parkiralište je bilo gotovo popunjeno. Mlade i mladoženje nije bilo na vidiku, ali nisam to ni o čekivala. Hubert će svoju Claudiju sigurno vidjeti tek pred oltarom. Tako nalaže tradicija, a Hubert je jako držao do tradicije.
Hubertov najbolji prijatelj Walter Stadler obavljao je dužnost meštra sve čanosti. U ruci je držao duga čak popis gostiju. Čim bi neki gost došao, stavljao je veliku kva čicu iza njegovog imena. Bea i Richi su ve ć bili tu. Carla i Bernhard su upravo dolazili stubama koje su vodile na parkiralište s druge strane crkve. Bila sam sretna što ih vidim i pridružila sam im se. Carla je upoznala Bernharda i Richija. Stajali smo postrani i promatrali goste koji su dolazili. Tim i Sebastian su nestali. Otkrili su prijateljicu iz razreda za koju nisu znali da dolazi. Stigli su svi iz Hubertovog šahovskog kluba. Neka su gospoda iz Rotary kluba iza crkve uvježbavala veselu serenadu. Hubertov brat je stigao iz Offenburga. Hubert o čito nije pozvao nikoga od obitelji pokojne žene. Bar ja nisam nigdje vidjela njenog omraženog brata Felixa. Claudijinih je uzvanika bilo nešto manje. Bili su tu njeni roditelji. Bilo ih je lako prepoznati jer je Claudia bila majčina slika i prilika. Njen otac nije bio mnogo stariji od mladoženje. Nekoliko je prijateljica s muževima stajalo pred ulazom u crkvu hiho ćući se i brbljajući. Došli su i lokalni novinari da bi medijski popratili doga đaj. Claudia je o čito svojim fotografijama stekla slavu, a i Hubert je bio poznat u gradu. A onda sam čula jako poznat zvuk. Nisam se morala okrenuti da bih vidjela koji je automobil stigao – jaguar. Kotrljao se širokim prilaznim putem. Okrenula sam se ustranu i vidjela tamnocrveni jaguar, potpuno isti kao Stefanov. No što bi Stefan radio na ovom vjenčanju? Sigurno je samo automobil bio isti, a drugi voza č. Vozač je izašao. Stefan. Najradije bih bila propala u zemlju. Nakon onog neugodnog doga đaja prije par dana nisam više nikad željela vidjeti tog muškarca. Pogotovo ne na vjen čanju svog svekra gdje nije bilo izlaza. Stefan je obišao automobil i otvorio suvoza čeva vrata. Nova žena, stara procedura. Bea me gurnula u rebra: – Zar ovo nije tvoj elegantni, bogati udvara č? – Pssst! – zarežala sam. – Još jedna rije č o tom čovjeku i počet ću vrištati. Bea se glasno nasmijala. Carla je pratila njen pogled i tako đer se počela smijati jer je u međuvremenu saznala sve o neslavnom kraju moje takozvane veze s veleposlanikom Stefanom Auer-Bergenthalom. U međuvremenu je Stefan pružio ruku dami na suvoza čevom sjedalu nakon čega su se iz automobila najprije pojavile dvije beskona čno duge noge u cipelama s remen čićima i visokim potpeticama. Usprkos visokoj temperaturi, na nogama je imala svjetlucave svilene najlonke, kao što i prili či jednoj dami. Noge su joj bile vitke i sigurno rezultat vježbanja. Imala je uske zglobove. Iz jaguara je upravo izlazila elegantna osoba visoka rasta. Vitko je tijelo bilo obavijeno tamnocrvenom haljinom, tamnu je kosu podigla u čvrstu punđu koju je pridržavala ogromna marama. Kriti čki je promotrila okolinu i pritom se okrenula prema nama. Tako je čvrsto zategnula kosu da su joj o či izgledale kao dva proreza. Walter Stadler požuri pozdraviti novopridošle goste: – Kontesa, velika mi je čast. Odmah mi je bilo jasno tko je ta dama. – To je donna Mariangela Forres y Alonsa, šapnula sam Bei. Bila sam ponosna što sam zapamtila to neobi čno ime. – Potječe iz jedne od najstarijih plemićkih obitelji na Mallorci. Bea slegne ramenima nimalo impresionirana: – Naravno, to je Mariangela. Poznajem je. Često dolazi u Njema čku. Kad je prošli put bila ovdje izašla sam s Claudijom i s njom na večeru. Hladna je to žena, Roli. Otmjena, plemi ćkog roda, ali hladna. Nemate ništa zajedni čko. Budi sretna što si se riješila tog muškarca. Ako mu se svi đa Mariangela, to je još jedan dokaz da mu ti nikad ne bi odgovarala. – Itekako sam sretna što sam ga se riješila. Bez ikakve sumnje. No Bea, reci mi, misliš li da je kontesa pozvana na vjen čanje? Već sam se za čudila tko je mogao pozvati Stefana. – Da, sigurno je pozvana kontesa. Tvoj je udvara č samo pratnja. Claudia je upoznala Mariangelu kad je pripremala monografiju o fincama. Sje ćaš se da je slikala ladanjske ku će na Balearima. Naravno, samo one koje su uredile žene.
– Naravno, javi se Carla podrugljivo. – Takore ći, dodala sam. Ponekad smo stvarno bile zločeste. Crkvena su zvona po čela glasno zvoniti. Došlo je vrijeme za formiranje duga čke povorke u kojoj ćemo dvoje po dvoje ulaziti u crkvu. Walter Stadler se posve uživio u svoju ulogu. Poput batlera je čitao imena gostiju koji su u paru trebali do ći do njega. Prvi su bili kumovi, Claudijina najbolja prijateljica i Hubertov prijatelj Leopold iz šahovskog kluba. Zatim su slijedili mladenkini roditelji, mladenkin brat sa svojom suprugom, mladenkina teta sa svojim suprugom, mladoženjini unuci, mladoženjina snaha, a iza mene će se poredati svi ostali parovi. Walter Stadler je upravo prozivao moje sinove, koji su odnekud dotr čali te se znojni i zapuhani uvrstili u red. – Zatim pozivam gospo đu Steinberg, objavi Walter Stadler, a ja požurih zauzeti mjesto iza svojih sinova. Stajala sam sama u povorci u kojoj je svatko imao pratnju. – S arhitektom Gregorom Neuhofom. Mislila sam da nisam dobro čula. Greg je sigurno stajao u blizini jer se brzo pojavio i pružio mi ruku. Njegov je bezobrazan osmijeh odavao koliko uživa vidjevši moju iznena đenost i nesigurnost. – Što ti radiš ovdje? – šapnula sam mu. No on samo podigne desni kažiprst stavivši ga na usne i tako mi pokaže da šutim. Obred je bio po ukusu mladenaca, vrlo sve čan i duga čak. Crkveni je zbor pjevao sve čanu – Ave Mariju. Mladenkina je majka plakala. Sve ćenik je govorio dostojanstveno i dirljivo. Mladenkina je prijateljica pro čitala vrlo kreativno sro čene molitve vjernika. Dok su mladenci izlazili iz crkve, male su djevoj čice u ruži častim haljinama pred njih bacale bijele ruže. Mladenkina je vjen čanica boje bijele kave bila ukrašena briselskom čipkom. Umjesto vela je nosila šeširi ć koji je sigurno bolje odgovarao njenim godinama. Svejedno sam poželjela da jednom upozna gospođu Meiner. Margarite bi sigurno osvježila njezin neugledan izgled. No, tako osvježenog izgleda sigurno više ne bi pristajala uz Huberta. Po završetku obreda ponovno smo se poslušno uvrstili u povorku i tako se zaputili u restoran u kojem će se održati sve čani ručak. Moji su sinovi ignorirali pravilo po kojem bi se u povorci trebalo ići dvoje po dvoje i otr čali su do svoje prijateljice, koja se dosa đivala kaskaju ći za svojim roditeljima. – Dakle, reci mi, naredila sam Gregu, koji se još uvijek smješkao hodaju ći uz mene. Izgledao je potpuno smireno. – Kako si dospio ovamo? Otkud poznaješ Waltera Stadlera? Zašto te je uvrstio na popis uzvanika? – Zar ti nije drago što sam ovdje, Rosi? – pitao je, iako je sigurno i sam znao odgovor. – Naravno da sam sretna što si tu. – Zašto bih lagala? – Još sam te ju čer željela pitati bi li me pratio, ali ti si brbljao o nekom važnom terminu... – Stani malo, ljutio se Greg, – nije li vjen čanje važan termin? – Ma naravno da je vjen čanje važno, postajala sam sve nestrpljivija, – ali još uvijek ne znam kako si uspio nagovoriti Waltera Stadlera da te uvrsti do mene. – Rosi, tvoje su najve će mane znatiželja i nestrpljivost. Strpi se malo. Ponekad i muškarci imaju tajne. – To je bilo sve što sam uspjela izvu ći iz njega. Zviznula sam ga po boku. Smiješila sam mu se najzavodljivije što sam znala. Prijetila sam mu batinama. Ništa nije pomagalo. Greg se smiješio i šutio. Naravno, znao je da ne ću ostvariti svoje prijetnje. Bar ne pred ovim otmjenim društvom. Na ulazu u restoran zastali smo u blizini donne Mariangele Forres y Alonsa. Rukovali smo se, a nitko se od nas četvero nije sjetio predstaviti jedno drugome. – Vrlo lijep obred, zar ne? – rekla sam samo da nešto kažem. – Svakako, složio se Stefan. – Da, bio je prekrasan, re če grofica bez tra čka osmijeha. – Me gusta mucho. I vi Nijemci znate slaviti. To je valjda trebao biti kompliment pa sam se prisilila nasmiješiti.
Kontesa zgrabi Grega za podlakticu: – Kad imaš vremena za mene, Gregore? Pro čitala sam knjigu o feng shuiju o kojoj pri čati s tobom želim. Osim toga, ve ć dugo ho ću da ti do ći u moju kuću da je pogledaš. Osje ćam da 'chi' još nije optimalan. – Ovu je izjavu naglasila dramati čnom gestom. – Očekujem te prije zime, Gregore. Jesi li me razumio? Ne ću više dugo prihva ćati tvoje 'ne'. Dođi sa svojom djevojkom. I ona je pozvana. Vidjela sam kako je iz Stefanovog lica iš čezla sva krv. – Vrlo ću rado doći, mnogo Vam hvala, smiješila sam se naglašeno prijateljski, a svaka mi je riječ pružala čisto zadovoljstvo. – Koliko si još ovdje, Mariangela? – upita Greg. Dogovorili su sastanak za sljede ći tjedan. – Dame i gospodo, molim vas, zauzmite svoja mjesta, Walter Stadler je uzbu đeno zrakom mahao listovima papira, – nemojmo dopustiti da nas jelo čeka. Jelovnik je bio izvrstan. Druga čije nisam ni očekivala. Hubert je bio pravi sladokusac iako bi si rijetko kad priuštio taj užitak. Gudački je trio, vjerojatno se radilo o studentima konzervatorija, svirao u pozadini. Nakon – Pozdrava iz kuhinje, predjela i juhe, mladenkin je otac smatrao da mu je dužnost održati govor: – Dragi gosti! Veliko mi je zadovoljstvo što sam još jednom uspio udati svoju voljenu kćer. Svi smo se nasmijali. Mladenka je pocrvenjela i namrštila se. Aha, nisu baš u najboljim odnosima. – I tako sam dobio zeta kojeg uz najbolju volju ne mogu zvati 'sine'. Jer kako mi netko tko je samo dvije godine mla đi od mene može biti sin? Dakle, prijatelju, dobronamjerno potapša mladoženju po ramenu, – zvat ću te 'prijatelj'. Tako ću se osjećati mlađim. Svi smo se ponovno nasmijali, a sada se i mladoženja mrštio. – Ne pitajte me o ženskoj duši, mladenkin je otac nastavio svoj šaljiv govor, – jer nikad ne ću razumjeti žene. Kad se radi o mojoj k ćeri, već sam odavno odustao. – Čekao je hoće li se netko nasmijati, ali ovaj je put u sali vladala tišina. – Dakle, ako se mene pita, raspored bi bio ovakav: Najprije bih uzeo stariju ženu od koje bih u čio i profitirao od njezina iskustva. Dok sam mlad, ona još ne bi bila toliko stara da je se ne može pogledati. A kad se više ne bismo slagali, uzeo bih neku mladu. Sada se i tre ća osoba mrštila. Njegova supruga. Zbilja divan govor. – Ovo se, naravno, ne odnosi na mene. Nemojte me krivo shvatiti, dragi gosti. Ne dam ja svoju Hertu, jer mi se u životu nije mogla dogoditi bolja stvar. – Primaknuo je svojim usnama ženinu ruku i glasno je poljubio. Herta se opet udobrovoljila. Mladenci su se nadali da je govor završio, ali želja im se još nije ispunila. – A što je napravila moja Claudia? – nastavi njen otac. – Ona je napravila posve suprotno. Najprije je uzela mladog neiskusnog muškarca. Punih devet godina mla đeg od sebe. Siromašnog studenta bez ikakvih primanja. Hranila ga je sve dok kona čno nije diplomirao. – Glasno se nasmijao – Ne, Gregore, prije nego što me ubiješ, znam da si sam financirao svoj studij. Zastao mi je dah. Brzo sam pogledala svog pratioca, a kraj mene se sada mrštila osoba broj četiri. – Nemoj mi zamjeriti, stari moj, krivo, mladi moj, mladenkin se otac najglasnije smijao svojoj šali, – jer sada je 'stari moj' netko drugi, još se jednom nasmijao. – Nadam se da ćeš se i dalje osjećati kao član obitelji, Gregore. Zato mi je drago da si danas ovdje. Greg se prestao mrštiti i kimnuo je svom bivšem tastu koji mu je nazdravljao. – Budući da smo stali kod 'starog', prije đimo sad na 'novog'. Dragi Huberte, dobrodošao u našu obitelj] Nadam se da ćeš se u njoj ugodno osje ćati. Iako se definitivno mogu oprostiti od želje za unucima, drago mi je da je moja k ćer pronašla nekoga tko je usre ćuje. – Dignuo je
čašu: – Zato, dragi gosti, dovršavao je govor i gledao uokolo o čekujući sreću moje kćeri Claudije i njenog novope čenog supruga Huberta.
pljesak, – pijmo za
Neka im devetnaest godina razlike nikad ne zasmeta. Gosti su žurno ustali da bi nazdravili mladencima. Hubertovi su prijatelji zborno zapjevali serenadu. – A mi sad idemo van, rekla sam kad su svi ponovno sjeli i zgrabila Grega za ruku. Pratio me je ne pružaju ći otpor. Šutke smo prešli hodnik i izašli na sunce. Produžila sam još par koraka dok nismo dospjeli u šumicu iza restorana. Nisu baš svi morali čuti naš razgovor: – Možeš li mi objasniti ovo? – Objasniti što? – Bilo je o čito da se Greg namjerno pravi kao da ne zna o čemu govorim. – To je bio govor mog dragog bivšeg tasta. Sad si dobila uvid u ono što sam morao trpjeti proteklih deset godina. Čovjek je pravi davež i nikome, a pogotovo Claudiji, nije lako s njim. – Claudia je tvoja žena. Tvoja bivša žena, da budem preciznija, rekla sam samo provjere radi. Greg kimne. – A Claudia, tvoja žena, danas se udala za Huberta. – Greg ponovno kimne. Sve se ja če smijuljio. – To znači da ti nisi oženjen. Greg opet kimne: – Imaš nevjerojatno brzu mo ć zaključivanja, zlato moje, re če rugajući mi se, ali s mnogo ljubavi. Želio me je povu ći u zagrljaj, ali još nisam bila spremna. Najprije sam ovo željela raščistiti do kraja: – Kad ste se razveli? – Prije, prije... – činilo se da Greg razmišlja, – jedanaest mjeseci. – To znači, hvatala sam zrak, – to zna či da si već bio razveden kad smo bili u Be ču? – Pa naravno. Znaš, Rosi, ja sam vrlo vjeran muškarac. Misliš li da bih se samo tako upustio u aferu s tobom da sam još bio u braku? Bez da razmislim o tome? Bez da s tobom podijelim svoja razmišljanja? Lijepo ti mišljenje imaš o meni. – Rekao si da si oženjen. – – Nikad to nisam rekao. Razmišljala sam. Kako su to čno glasile njegove rije či? – Rekao si da je Norbert kod tvoje žene. – Nikad! To si ti čula, Rosi. Ne znam to čno što sam rekao. Možda sam rekao da je Norbert kod moje bivše žene, a ti si pre čula ono 'bivše'. Nisi više smatrala potrebnim raspitivati se o mojoj ženi. Jednostavno si pretpostavila da je imam. Jednostavno si mi dodijelila ulogu svinje koja bezobzirno švrlja ženi iza le đa i koja se spetljala s tobom da bi te kasnije jednostavno napustila. Zapravo te uop će ne bih trebao ovoliko voljeti. Sada mi je stajao posve blizu i ponovno me gledao onim pogledom od kojeg sam se osje ćala malaksalo. Imala sam osje ćaj da će mi koljena popustiti ako ga odmah čvrsto ne zagrlim i stisnem se uz njega. To sam i u činila. – Stvarno me voliš? – Ovaj put nisam glumila glas male djevoj čice. Pojavio se kao znak moje nesigurnosti. Znak napetosti s kojom sam čekala odgovor. – Volim te, Rosalind Steinberg. – Zatim me je poljubio. Uzvratila sam mu poljubac u kojem su se nalazile sva ljubav i strast koje sam osje ćala prema tom muškarcu. Bi li bilo nepristojno potajn6 nestati odavde? – Ah, tu ste se sakrili. Posvuda smo vas tražili. Ve ć je posluženo glavno jelo i svi su primijetili da vas nema. Ako vama nije neugodno, meni jest. – Ove je stroge rije či izgovorio moj šesnaestogodišnji sin Tim, čija se glava pojavila iza velikog hrasta. Za sekundu se pojavila i glava njegovog brata. – Da, molim vas, vratite se prije nego se onaj neugodni bivši tast nastavi šaliti na ra čun vašeg nestanka. Ah, da, Greg, našli smo ti novi ured. Sad kad moraš preseliti ured iz ku će tvoje bivše žene, bilo bi prakti čno da se doseliš kod nas. Stan u suterenu je prazan sad kad se eda odselio. – Što bi trebalo zna čiti da je Gregov bivši tast zbijao neugodne šale na ra čun našeg nestanka? Što je rekao, za ime Božje?
Tim se cerio: – Rekao je da je Claudia, koja je bila gospo đa Neuhof, danas postala gospo đa Steinberg i da bi bilo vrlo originalno kad bi ubrzo neka gospo đa Steinberg postala gospo đa Neuhof i da se čini da bi se to moglo i dogoditi. Greg se nasmijao: – Stari je gospodin ovime dokazao da je pronicljiviji no što sam mislio. Položio mi je ruku oko ramena i svi smo se požurili vratiti na vjen čanje.
