1
SLIKE SUDBINA Emir S. Nišić
Recenzija:
Edita Jakovljević, novinarka Lektura:
prof. Amra Mujezinović Foto:
Andrea,Emir inmedia.ba
Tuzla 2015. www.emirnisic.de.tl emirnisic.blogger.ba www.emirnisic.blog.hr
Ovu knjigu posvećujem mom nedavno preminulom prijatelju Aliji Arifu Deliću, pjesniku i piscu, koji je bio važna podrška mome književnom stvaralaštvu od samih početaka, valjda što je najviše od svih vjerovao u moj talenat i znao na pravi način da me podstakne na stvaranje novih djela.
SLIKE SUDBINA 2
Predgovor Dragi čitaoci, od srca vam hvala na vašoj plemenitoj namjeri s kojom ste evo i na ovoj stranici moje knjige. Čar pisanja i čar čitanja veoma su slične, prožete su nekom tihom strepnjom, kod mene je ta strepnja u obliku brige koliko će vas biti, a vaša je da li ćete na ovim stranicama pronaći priču koja vam se dopada. Što se mene tiče, ako moju knjigu pročita barem jedan čovjek moj cilj je ispunjen, sve iznad toga je prebačen plan, a ako se vama od ovih tridesetak priča dopadne samo jedna, vi odista niste zalud čitali. Prvi razlog zbog kojeg pišem je taj što mi je to u krvi, ja moram pisati i stvarati, drugačije ne znam, drugi razlog je moj bijeg od sumorne i gorke svakodnevnice u kojoj se nalazi svako ko živi na prostorima bivše Jugoslavije. Bijeg od toga ja sam pronašao u pisanju, u jednom mom svijetu koji neumorno stvaram, evo godinama, koliko radi sebe toliko i radi svih vas. O čemu sam ja pisao govori i sam naziv knjige, o sudbinama meni znanih i neznanih ljudi, o mojim uspomenama iz djetinstva koje su možda jako slične vašim uspomenama. Nesretne ljubavi su također tema nekih mojih priča, valjda zato što je nesretnih ljubavi toliko puno na ovome svijetu, da su one izgurale sve sretne ljubavi čak i iz mojih priča. U ovoj knjizi možete doživjeti i plamen rata i miris sretnih vremena, a neke će vas priče lijepo i nasmijati. Osmijeh je jedan od najljepših poklona, i ako moje priče izazovu smijeh, bit će to još jedan uspijeh za mene. Ne znam u ovom momentu koliko sam rijeka pomenuo u ovoj knjizi, ali jesam popriličan broj, to je zato što ja rijeke volim, a mnoge priče su se rodile baš dok sam šetao pored rijeka koje su mi žuborom šaputale o čemu da pišem. Ja još uvijek imam djetinju vjeru u ljepotu, u ljubav, u dobre vile, u čaroliju, zato i jesam pisac. Pisac mora vjerovati u te stvari, zbog svih vas, zbog nekih novih generacija koje će se odlučiti da se bave ovim istim stvaralačkim poslom. Ja nisam pisac koji se bazira samo na svoj zavičaj, iako za mene kažu da sam u taj zavičaj slijepo zaljubljen, ja svoje teme tražim i po Vojvodini i po Hercegovini, po Krajini, Semberiji... Možda je tako i bolje, da bi se razbila monotonija područja koje se inače kod ostalih pisaca konstantno ponavlja, moje priče su vam zato jedno svojevrsno putovanje. Putovanje u kojem možete otkriti sličnosti i razlike geografskog područja, te sličnosti i razlike ljudskog mentaliteta.
3
Ja sam se u priči „Đaci sa pruge“, prisjetio svojih školskih dana, koji su bili ukrašeni nekom dalekom željom za nikad dostižnim odrastanjem, koje je eto, nekim čudom došlo. I već sam u godinama kada za tim danima žalim. Drago mi je što je ova priča nagrađena na jednom književnom konkursu. Baš kao i priča „Gljive“, gdje je opisana jedna bolna i tužna sudbinska slika. I tu sam okusio slast književne nagrade, i mislim da su u ovoj godini te nagrade sasvim dovoljne. Sada mi treba jedna veća i značajnija, a to je priznanje čitalaca. Ovu godinu ja krunišem knjigom koju čitate, i drago mi je što mogu da pratim davno zadani tempo jedna godina- jedna knjiga, tako da mi je ova peta u nizu. Ovu knjigu posvećujem mom nedavno preminulom prijatelju ali i kolegi Aliji Arifu Deliću, koji je za mene bio i ostao najveći pisac kojeg je izrodilo Sprečko polje. U februaru mjesecu ove godine ja sam napisao jednu pripovijetku o Aliji Arifu, te mu istu dao na čitanje, njemu se dopala, i reče da se tu nema šta dodati, nakon toga sam mu govorio o tome kako želim da se ta pripovijetka nađe u mojoj novoj knjizi za koju će mi on napisati recenziju, što je on oduševljeno i prihvatio. Ali već 13. juna, sudbina je naslikala jednu tamnu sliku, sa ovoga svijeta otišao je moj prijatelj i saradnik, tako da je moja priča o Alijinom životu bila priča koja je poslužila za oproštaj od ovog velikog čovjeka, i koja je kao takva objavljena i u medijima. Svoju vječnu kuću on ima na rubu onog istog polja na kojem je živio, a ono će do vječnosti pod tim mezarom igrati predstave proljeća, ljeta, jeseni i zima. Ja ne znam da li postoji mogućnost da na onom svijetu moj prijatelj pročita sve ovo, ali pošto sam viđao i veća čuda svojim očima, mogu slobodno vjerovati da je moguće, i da će u mojim pričama prepoznati dobar dio svog života i jedne osebujne ljubavi za stvaranjem. Otišao je sa ovoga svijeta rano, u godinama u kojim pisac od sebe treba dati najviše, i u vremenu kada će imati vremena da stvara, a priče napisane u tom godinama ljudskog života svakako su obimnije i ljepše, a samim tim i ugodnije za čitanje. Ova knjiga objavljena je u ime prijateljstva, jednog prijateljstva koje nije prekinuto smrću mog dobrodušnog Alije Arifa Delića. Ne znam kako je za ostale ljude, ali pisac na ovome svijetu, pisac je i u vječnom raju gdje mu se duša odmara. Autor
4
Recenzija Kako je cilj svake recenzije podizanje kvalitete objavljenog autorovog djela tako se nadam da ću dostojno zamijeniti Aliju Arifa Delića, čovjeka kojem je prvobitno pripao ovaj zadatak..., ispisa mudrih slova o liku i djelu pisca Emira S. Nišića. Autor se u svom jedinstvenom uratku odlučio za koncizan obim od 32 pripovjetke koje nas svojim kratkim naslovom, a logičnim redoslijedom, uvode u srž onoga o čemu pisac govori. „Jasnoća, jednostavnost i kratkoća te logičnost slijeda misli i prikaza“, osnova su najauteničnijih književnih simbola pripovjedaka pa se takav slijed stilskog kriterija autentično može primjeniti i na djelo „Slike sudbina“ bez kritičke potrebe da se nešto oduzme ili doda... Ne navodi Nišić bez razloga u predgovoru djela svoje motive pisanja rečenicom: „Ja moram pisati stvarati, drugačije ne znam“. Životna inspiracija u stvarima, likovima, rijekama, pejzažima, životu običnog zaboravljenog bosanskog čovjeka, godinama se tkala u najtemeljitije potrebe piščevog izražavana, potrebe da se ispriča neispričano, dodatkne netaknuto, najbolje sakrije od zaborava... Pisac s razlogom dodaje cijeloj toj strukturi autentičan bosanski jezik naroda ruralnih krajeva Bosne i Hercegovine što stavlja poseban akcenat važnosti publikacije sadržaja ovakve prirode... Čitajući djelo „Slike sudbina“ čitalac može doživjeti neprikosnoven osjećaj da je zaista bio u Đurđeviku, Kalesiji, Maslama, Husimovcima, Musićima... i inim bosanskim mjestima gdje se, kako sam naslov kaže, svakodnevno vrte slike sudbina malog – velikog čovjeka te prosto kao čitalac ostajem u žalu da autor nije prošetao i drugim mjestima kako bi ih autentično opisao i prenio. I kada se vodeći glasom zdravog razuma upozorite da je sličnost sa stvarnim likovima puka slučajnost, steći ćete putpuni utisak živosti i bivstvovanja Sprečkog polja i svega onoga što u njemu živi i diše. Tako u pripovijetki „Stanice u Maslama“ autor kaže: „Očima sam poljubio sve krovove kuća“, te je to doslovno tako... Autor ljubi zavičaj, ljude koji u njemu žive, tradiciju i bosansku golgotu... „Stara vrata nenine kuće koja mogu istim tonom da zaškripe“, nezamjenjiv je zvuk uspomena piščevog djetinjstva sa 5
uzavrelim žarom da taj isti zvuk bude opisan i ispričan. Neizbrisiv je i motiv rata i požrtvovanosti naroda devedesetih godine prošlog vijeka ali i rata protiv fašizma koji se danas kao benefit rijetko istakne u posebnim prilikama. Nišić veliča i tu potrebu za odbranom ljudskog dostojanstva, ma čime ono bilo ugroženo, opisujući tako put muslimanskih porodica iz Užica 1862. godine, njihovo naseljavanje na ovim prostorim a onda i cjeloživotnu borbu za opstanak. Autor silovito pokušava da nas podsjeti na vlastite korijene, ko smo i odakle smo, stavljajući se tako u ulogu istoričara. Tu svoju nakanu najbolje opisuje riječima: „Svi oni koji su oštetili, uništili ili pomijerali stećke, protiv samih sebe su radili, jer stari Bogumili su za takve ostavili strašne kletve“... Neizostavan je i simbol žene u autorovim tekstovima... On jasno opisuje životni put i socijalni položaj nekadašnjih žena, majki, domaćica, koje su mahom bile neškolovane, nezaposlene, koje su rano stupale u brak, rađale djecu, i ko zna da li su ikada bile istinski sretne, ali koje su isto tako na leđima nosile ogromno životno iskustvo... Susreti i ispijanje kafe, druženje, bosanska sijela i teferiči, boravak u prirodi, naše vikendice i vrtovi, sitne stvari..., sve su to pomalo izgubljeni motivi na koje nas autor podsjeća opominjujući nas nemilosrdno da savremeni čovjek trči za bujicom materijalnih stvari, živeći prebrzo i uskraćujući vrijeme suštinskim životnim vrijednostima. Nemoguće je ne spomenuti i motiv ljubavi koji se kao nit provlači u svim autorovim tekstovima. I sam kaže da: „Pjesnik bez žene koja ga voli, nije pjesnik, on je jedna bezglasna tuga“. Neuzvraćene ljubavi, bol u koji prerasta svaka tiha patnja, koja ne jenjava čak ni kada se ispriča, samo je poruka koju nam Nišić šalje da toliko toga još nije rečeno ni zapisano. „Ne znam zašto ljudi pokvare ljubav i pokvare sreću“, pitanje je koje autor ponavlja iznova i iznova, svjestan pomalo mezohističke činjenice da upravo takve ljubavi rađaju najljepše priče te beskompromisno kaže: „Samo jedna žena za mene postoji čak ni kad me ne voli više“...
6
Ostajem u ubjeđenju da nije bez razloga pripovijetka „Rastanak sa rodnim krajem“ ostavljena za kraj... Autor pokazuje sa koliko bi se tuge odvojio od svog zavičaja, svoje inspiracije, svog cjeloživotnog smisla... „Ima li tamo neka slična rijeka, ako ima, hoću li imati vremena da odlazim do rijeke“, pita se... te u isto vrijeme nama kao čitaocima daje odgovor potvrđujući onu mudru izreku Duška Radovića, da prije nego što krenemo tražiti sreću, trebamo provjeriti da li smo već sretni. „Sreća je mala, obična, neupadljiva, i mnogi je ne znaju vidjeti“, a to je upravo ono što nam Nišić u svom djelu nesebično pokazuje... Novinarka Edita Jakovljević
7
Alija-Arif; pisac-pjesnik Svijet sam spoznavao u strašnom ratu koji je plamtio oko mene, sva moja prva saznanja koja pamtim vezana su za taj period. Rat je obilježio sve nas, a u tom ratu čuo sam za pjesnika Aliju iz Dubrava. U vrijeme kada je ljudima najmanje bilo do pjesme, a još manje do pjesnika, na slavan glas izašao je moj sadašnji prijatelj Alija-Arif Delić. Godine 1995. objavio je svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom „Na rubu polja“. Ono što me uvijek fasciniralo kod Alije je to što je on govorio slikovitim jezikom našeg kraja, u svakoj metafori propoznavao sam sve motive o kojima tada nisam bio kadar govoriti, ali sam ih barem razumio. Istina je da moj Alija odista živi na rubu našeg Sprečkog polja, baš je njegova avlija posljednja tačka tog polja, iza nje slijedi cesta, a iznad ceste uzvišenje, a svako uzvišenje kraj je polja. Na tom rubu polja, nastajale su mnoge divne pjesme, od kojih su vjerujem mnoge ostale neobjavljene. Alija je u ratu koji pomenuh bio i na bojnom polju, a sve je to ostavilo traga u onome što je stvarao. Logično je da vojnik piše ratne pjesme, pa su se tim nizom javljale : „Preobražaj začarane svijesti“, vjerujem da je u to vrijeme nastala i njegova slavna ratna poema koja će kasnije biti samostalna knjiga pod nazivom „Ljubav zemlje i čovjeka“. Poema je to koju prožima snažna emocija, i čini se da je napisana negdje na ratištu u rijetkim momentima predaha, koje je pjesnik iskoristio da stvori veličanstveno djelo. Kao da je Tuzla prepuna ratnih rana govorila u toj poemi. Fascinirala su me njegova djela kada sam neke godine, u našoj Gradskoj biblioteci odlučio pročitati sve od naših lokalnih pisaca, odnosno pjesnika, njih smo uvijek imali više. Iz njegovih prvih knjiga učio sam kako se voli domovina, kako se o domovini piše i kako se za nju bori. O pjesnicima sam najviše naučio zahvaljujući njegovoj knjizi „Zavičaj me čini pjesnikom“. Samo ovaj naziv jedne pjesme, jedne zbirke pjesama, vrijedniji je od mnogih romana koji su okrunjeni slavnom Nobelovom nagradom. Ljepšu istinu do tad nisam čuo. Ja često razmišljam o tome, zaista je zavičaj pjesnikom učinio Aliju, pa i mene samog. Naš kraj predvina je izložba pjesničkih motiva, i nama zaista nije teško da napišemo najljepše pjesme. Dođe mi nekad pa zamislim pjesnika, bilo kojeg, ali eto neka to bude moj prijatelj Alija, kako sjedi u sred Sprečkog polja, sa papirom i perom, a oko njega, sve miline tog polja, i on ih samo uzima perom i stavlja na papir, sve niže riječi kao bisere, 8
i uvijek se rimuju divote, a kada podigne pogled po tom rubu polja, gore sve nakićeno tradicijom, toplinom doma, pa posuto čarolijom da svjetluca u oku pjesnika. U takvoj divoti lako je napisati pjesmu, lako je pronaći živopisne likove za priče, lako je biti pjesnik, pisac, slikar... Uvijek imaš inspiraciju, i kad kiša kupa krajolik, i kad spava usnuo snijeg na krovovima, i kad bježi proljeće, i kad se munje iscrtaju po nebu. U nesreći su ljudi stvarali pijadesal ljepote, tako je u nesreći obojenoj krvlju, prožetoj glađu, krenuo u svijet poezije moj dobri prijatelj Alija. Pisao je o šapatu trava u našem kutku svijeta, kako se boje igraju na livadi, kasnoj jeseni koja se zavuče iza uglova starih kuća, o prvom snijegu i napuštenoj vodenici. Naš narod vjeruje da se oko vodenica skupljaju čudna, mitska bića, a ja oko vodenica pamtim samo pjesnike, slikare, fotografe i kamermane. E da li je pjesnik mitsko biće, o tome neka priča netko drugi... Meni su pjesnici uglavnom braća, meni su oni dragi i znani, oni su mi radost, i oni su vječni. Neki pjesnici vječnim učine i druge ljude, voljene žene, djecu, djedove, sestre, braću, svoje učitelje, neznane prolaznike i svakome ko im je na neki način drag i mio. Alija je divne pjesme posvetio svojoj djeci i naravno supruzi, koja mu je oduvijek podrška i snaga. Pjesnik bez žene koja ga voli i nije pjesnik, on je jedna bezglasna tuga. Onaj pjesnik uz koga je svakim danom voljena žena, jedan je od najsretnijih ljudi, ona je jedno sunce koje ga prati i koje samo njega grije. Moj Alija pripada sretnim pjesnicima. Već dugo tvrdim da je formu, oblik i dušu Kalesije, riječima najbolje oslikao moj dobri prijatelj u zbirci pjesama : „Duša starog Kalesa“. Kad ugledam Kalesiju koja proviruje iz magle, u mome sjećanju poput svjetla bljesne neki od stihova iz ove zbirke. Drvena munara Atik džamije, kao da je svjetionik za brodove koje niko vidio nije, a koji su nevidljivi plovili najljepšom rijekom na svijetu da bi do Alije-Arifa Delića dovezli najljepši materijal za gradnju pjesama o Kalesiji. Nakon toga uslijedio je „Žubor islama“, a jako zapažena je bila knjiga „Nekrologij šehida i poginulih boraca općine Živinice“, godine 2001. koja je svoje drugo izadnje doživjela 2011. godine. To je knjiga o ljudima koji su u najljepšem životnom dobu poginuli na bojnom polju. Zalud. Ostavili su toliko uplakanih supruga, toliko djece je bilo uskraćeno za očev zagrljaj, toliko majki još i danas lije suze. Alija je njihova imena i njihove životne
9
priče skupio na jedno mjesto, i time im napravio velik i lijep spomenik u literaturi. Napisao je i objavio Alija-Arif Delić i „Priče za djecu“ 2003. godine, knjigu koja se, vjerujem, dopala svakome djetetu koje je pročitalo. Mogla su djeca da odsanjaju priče u punom spektru boja, da prepoznaju likove u svojim komšijama, da doznaju ono što ranije nisu znala. Dok su djeca sanjarila Alija-Arif Delić je pisao, u daljnjem periodu posvetio se jednoj važnoj temi koja će se teći kroz njegova djela a to je Srebrenica. Još jedna dodirna tačka mog prijatelja i mene, jer ja sam svoju prvu knjigu napisao o Srebrenici i to onoj antičkoj koju su zvali Domavia, Alija je pisao o bolu i patnji koji je nekad važnu Domaviju pogodio u minulom ratu. Prva knjiga „Hodočašće u Potočare“ pojavila se 2008. godine, a u njoj su pobrojani utisci autora sa manifestacije „Marš mira 2007“, koja se obilježava u znak sjećanja na patnju i bol Srebrenice. Ova knjiga ima važne povijesne elemente jer su u njoj i fotografski dokumentovani događaji i ljudi sa ovog teškog puta kojeg je autor zajedno sa ostalim učesnicima prešao pješice. Tema je autora jako dojmila pa se odlučio objaviti dopunjeno izdanje prethodne knjige, ali pod nazivom „Srebrenica zemlja iz bajke“. Knjiga je na jako dobar način pojasnila i približila ovaj nimalo lagan put kojeg svake godine prepješače dobrovoljci od Nezuka do Potočara. Motiv Srebrenice sadržan je i u zbirci poezije „Sinovi Srebrenice“. Iste godine izlazi i njegova veoma uspješna i značajna knjiga za ove prostore „Na krilu zemlje- za usnule čvrstim snom, kamen je odgovor nebu“ , koja je zapravo prošireno izdanje knjige „Nekrologij šehida i poginulih boraca općine Živinice“. Poslije dugogodišnjeg napornog rada 2012. godine, pojavila se po meni najznačajnija knjiga Alije-Arifa Delića, „Svjetlost Tatarica“. Sva ljubav prema rodnom kraju presudila je da autor svojim Živinicama ostavi jednu suvremenu putopisnu monografiju, koju su ispričali kulturni spomenici, prirodne ljepote, ljudi, sela i institucije koje se nalaze na ovom području. Uvijek će mi u sjećanju ostati dan koji sam proveo zajedno s njim hodeći s njim kroz moj Stari Đurđevik, gdje je on prikupljajo građu za navedeno djelo. Stara groblja, mostovi, izvori, mir ravnice, priče koje su ličile na bajke, šumovi vodenica i toplina vatre ispod tavulje za pekmez, koje niko nikad nije stavio u redove knjiga posloženi su na najbolji mogući način. Sve je to Alija uvezao svojim pjesmama i pripovijetkama koje su kao ukrasi u knjizi o starim Tataricama (stari naziv za Živinice). Velika mi je čast, što je ovako plodan pisac, moj
10
drag prijatelj, Alija-Arif Delić, napisao recenziju za moju knjigu „Stari nišani u Đurđeviku“, najbolje je kada recenziju piše neko ko te poznaje kroz tvoja djela, ko ih razumije i voli. Alija se često pohvali svojim pričama Himzo i Pilav, i to s razlogom. Pilav je priča koja govori o ljubavi i našem starom svadbenom običaju, jasan je prikaz ljepote nekadašnjeg života i vremena za kojim autor vjerovatno čezne. Priča o Himzi zanimljiva je ratna slika, naslikana perom, koju će ponabolje razumjeti oni koji su baš na ovom području preživjeli minuli rat. Ne znam odakle izviru priče, ne znam odakle piscima tolika volja, da pišu priče poput „Sa dna duše Jusine“, i ne znam odakle čitateljima moć da sebe prepoznaju u nekom Jusi, u Verteru, u Nikoletini...? Da li u dnu srca, sjećanja ili na dnu duše Alijine izniču priče koje natapa ljepota našeg kraja poput najrodnije kiše, koje izrastaju u vrijedna djela. Čini mi se da svaki pisac svojim djelima u knjiženosti koja mi liči na grad, gradi po jedan neboder. U tom čarobnom gradu postoji jedan velik neboder na kome piše Alija-Arif Delić.
11
Đaci sa pruge
Pruge su rijeke od šina i pragova, po kojima plove pružni brodovi, koji se nazivaju vozovi da bi spajali ili razdvajali ljude, sve po potrebi sudbine. Kod nas je izgradnja pruga započela na kraju 19. vijeka i tada su na neko vrijeme ili pak zauvijek promijenile neke gradove i mjesta. Zahvaljujući jednoj takvoj uskotračnoj pruzi, cijeli jedan dio moga naselja zove se Stara Pruga. I danas se prepoznaju ostaci trase kojima je nekad vijugala pruga i stara lokomotiva, prevozeći drva i ugalj. Dio te trase još uvijek postoji pored glavne ceste, a njome su do škole u Đurđeviku putovali đaci iz Kovača, Nukića, Aljića, Musića, Novog Naselja, Sejdića...U neka davna doba djeca su se plašila vozova, nazivali su ih bakrenom mašinom, plašili IH se kao crnog đavola, neki su zbog tog straha od bakrene mašine napuštali školu. Mi, djeca koja su preživjela krvav rat, prestali smo se plašiti svega i svačega, možda još te 1998. godine kada smo iz naše područne škole u Starom Đurđeviku prešli u centralnu školu Đurđevik, kako bismo pohađali peti razred. Neki su u školu išli autobusom, a neki pješice. Koliko god se nama iz autobusa činilo lijepim i čarobnim to što naši drugari lagano prolaze pored svih kuća, što na putu sretnu i mačku i psa, što se utrkuju do izvora, što nam veselo mašu krećući se ka istom cilju kao i mi, tako se i njima činilo lijepim i nepoznatim to što mi čekamo autobus na stanici, što se vozimo rasklimanim autobusom skoro tri kilometra, što u njemu pričamo i s autobuskih sjedišta promatramo svijet u prolazu. Mahali smo i mi njima, nekad bismo ih dozivali iz autobusa koji su imali djelimično pomična stakla. Osim toga, odvažni i hrabri đaci iz Musića i Salkića pješačili su prečicom preko stadiona i pruge kojom je odista išao voz. Hodanje prugom oduvijek je bilo zabranjeno, ali u ovom kraju se nije naročito marilo za to. Ovoj trećoj maloj skupini đaka bilo je i najljepše putovati do škole. Pruga koju pominjem išla je do rudnika koji je preko puta naše škole. Prolazila je dolinom pored rijeke Gostelje, daleko od ceste i nekadašnje uzane pruge. Sa strane je bila strma kosa na vrh koje je bio nogometni stadion, a nešto malo dalje smještene su prve kuće u Musićima. U ono posljeratno vrijeme nije se poštovao red vožnje autobusa, firma Živinicetrans bila je u raspadu kao i autobusi koji su nas vozili, često autobusi nisu stizali, a u povratku kući znali smo ih čekati satima i pri 12
tome dobro ogladniti, pa bismo kućama kretali pješice starom prugom. Često se znalo desiti da nas vozi i pijan šofer, a mi nismo shvatali opasnost toga, veselilo nas je kad malo brže ulazi u krivine i kad priča bezvezarije i prostote. Dešavalo se da nekada neko od nas koji putujemo autobusom krene s onim đacima koji idu pješice ili bi pak neko od njih krenuo s nama. Takvi bi bili rado dočekani u novo društvo. U petom razredu sekcije su bile uglavnom subotom pa smo mi koji bismo pohađali neku od sekcija, morali svakako pješačiti do škole, jer su subotom autobusi za koje nam je važila mjesečna karta bili rijetki poput dobitka na lutriji. I ja sam samim tim mnogo puta koračao trasom stare pruge. Osim toga, nekada bih znao krenuti kući i novom prugom. Prvi put sam kući krenuo novom prugom zajedno s đacima s pruge jednog toplog majskog petka na kraju petog razreda, prvo trasom stare pruge, gdje smo se kod skretanja za Živčiće napili vode na izvoru koji je tu postojao. Onda smo prešli cestu i na putu prema Živčićima svratili do stare Trumića vodenice. Bila je oronula, stara, svečano tiha i ponosna na svoje godine, pusta i zapuštena, pored nje se nalazio lijep zeleni riječni vir, u koji su poskakali neki od đaka. Ja sam sjedio u hladovini pored vodenice, s još nekim drugom, ali tačno se ne mogu sjetiti ko je to bio, sjećam se da sam mu govorio kako bi bilo lijepo da ovu vodenicu obnovimo kao družba Pere Kvržice. Tada je iz pravca Živčića naišla TV ekipa, koja je gore bila na zadatku, pa su usput snimali vodenicu i đake koji se tako veselo kupaju i veselo skaču s olupine jednog Fiće kojeg je neko bacio u rijeku; skakali su sa njegovog krova zamišljajući da su skočili sa skakaonice koja je samo malo niža od oblaka. Zanimljivo je to da je kamerman koji nas je tad snimao sada moj veoma dobar prijatelj. Ne znam da li još u TV arhivu postoji snimak ove stare vodenice, koju je samo godinu dana kasnije odnijela vodena bujica u beskraj vječnosti, negdje toliko daleko i toliko duboko da sam je i ja jedva pronašao da bih je pomenuo u priči. Bio sam nedavno tu gdje je nekada bila vodenica. Našao sam samo dosta kamena od koga su bili izgrađeni njeni temelji. Obilazio sam okolo po šipražju nadajući se da ću možda pronaći mlinski kamen, ali uzalud. Onda smo nastavili dalje preko mosta, a nedaleko je ležala zatravljena pruga sa svim znakovima i upozorenjima da se radi o usnuloj pruzi koju iz sna svaki dan probudi voz koji prevozi ugalj. Mi smo koračali nekad pokušavajući da svojim djetinjim korakom uhvatimo dva pružna praga. A kada bismo promašili neki od njih,
13
oglasilo bi se kamenje prosuto između njih, kao da nam se smije. S naše desne strane bila je rijeka, zastajali smo i gledali neke ribare; s naše lijeve strane počinjala je strma kipa, kako se naziva rudno odlagalište jalovine, a po njoj su izrasle divlje trave, gusto šiblje i trska koja se njihala milovana vjetrom. Nekad bi se na pruzi znala sunčati i zmija, koju bi hrabro napali đaci kamenicama i tukli je sve do smrti. Iza nas su ostajali zamišljeni ribari, mrtvi poskoci, dio proljeća koji je kao i mi hodao po pruzi. Čekao nas je novi dio pruge. U svojim ruksacima nosili smo knjige prošarane crtežima, imena simpatija i sva djetinja maštanja, ne mareći za budućnost koja dolazi. Na jednom dijelu pruge nekad smo se rastajali, ja bih produžio dalje do Lijehe gdje sam se ponovno vraćao na cestu kojom bih ubrzo stigao do kuće, a moji drugovi iz Musića, prenjali su se uz Kipu, gdje bi zastajali na stadionu, jer svi su bili veliki ljubitelji nogometa. A onda su se rasipali kroz selo svako prema svojoj kući dok su iz dvorišta mamile prve zelene voćke i sve je odisalo nekim mirom, ličilo je da će život vječno stajati na tom mjestu, baš kao voz kada se pokvari na pruzi. Ako bih nastavio dalje sam do Lijehe, pjevušio bih neku meni dragu pjesmu, a prateći vokal uvijek su mi bile ptice. Nekada bih radostan poskakivao po kolosijeku, radostan od djetinje slobode od koje su mi izrastala krila. Sad je od moje sreće ostao samo kolosijek kojim sam poslije toliko godina odlučio prošetati putujući na neko svoje istraživanje kulturnih spomenika. Nadao sam se da ću možda tu pronaći onog dječaka kakav sam nekad bio. Najčešće sam ovom prugom putovao petkom, s proljeća, dok sam bio osmi razred, nije mi se čekao autobus pa bih ja s nekim od drugova krenuo prugom. Osvrtao sam se iza da me ne bi uplašio nailazeći voz. A i kada bi naišao, mi ga se nismo plašili, samo bismo se sklonili sa strane i mahnuli mašinovođi, on bi nas pozdravio glasnim krikom sirene, koji je u neku ruku glas svakoga voza, jedan poseban jezik, koji razumiju samo oni koji su blizu voza koji prolazi. Još uvijek čujem voz koji prolazi jer pruga nije daleko od moje kuće, tamo je preko rijeke, vidim često, prolazeći putevima koji presijecaju prugu, da neki đaci s ruksacima na kojima su ispisana neka imena koračaju prugom, onako lagano i sretno kako sam nekada koračao ja. Proljeća djetinjstva provedena na pruzi, tako su posebna i dragocjena. Đaci s pruge, rasuli su se vođeni životom po raznim stranama svijeta, nekad sretnem nekoga od njih, ali samo malo liče na one moje drugare, sada su to neki drugačiji ljudi s onim istim imenima koja su bila
14
napisana u školskim dnevnicima zajedno s mojim imenom. Vjerujem da bi i oni krenuli nekim vozom koji bi nas mogao vratiti u one proljetne dane, baš onakve kakvi smo i bili, gdje bi pronašli vodenicu i prugu prekrivenu srećom. Napomena: Ova priča je nagrađena trećom nagradom u kategoriji kratkih priča autora do 30 godina, na Četvrtom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Mihajlo Kovač“ u Novom Sadu.
15
Gljive
U našu kuću stigao je dragi gost, hadžija Rahman Paprikić, dobrodušan starac, prijatelj naše kuće, koga zbog njegovog malo neobičnog prezimena od kad zna za sebe zovu Paprika. Kod nas bi navraćao često, jer moj djed je njegov drug iz djetinjstva. Često su se prisjećali kako su lovili ribu, kako su se kupali u viru kod vodenice, teških fizičkih poslova koje su još kao djeca radili i tu je bilo još na stotine priča koje sam ja posebno volio. S nekom djetinjom radošću uvijek su pričali o nekim stvarima koje su decenijama daleko i koje se dijelom mogu vratiti samo sjećanjem. Priče su započinjale slučajnim spomenom nečega što je asociralo na nešto ili pitanjem: “Sjećaš li se ti toga i toga?“ - Ideš li ti, Jusufe, još u gljive? - Ma kakvi, ne smijem, otrovno je to sad. I poberu po šumama to oni Kuljanci pa prodaju, ne možeš ni naći gljivu od njih. - E, da ti pričam. Bio ja u bolnici kad čujem sanitet zavija, ja na onaj prozor, kad vidim iznesoše jednog djeda i jedno malo dijete. Šta je sad, Bože mili? Mislim se ja tako, kad kažu, otrovali se gljivama. - Svake godine se potruje puno naroda pa apeluju preko vijesti da se ne jedu gljive, puna bolnica bude. - Jest', al' sad ćeš ti čut'. Vidim ja nekakav hoda po hodnicima, savio se, od sobe do sobe. ,,Šta je bolan s tobom”, a on kaže otrovo se gljivama, kad ja skontam to je onaj od jutros. Traži, kaže, unuče, i ono je tu doveženo. Kad naiđe neka sestra te njega uze za ruku i u sobu. Nema šetat', moj prijatelju, po bolnici. Poslije on meni priča kako je to bilo. Kreno on da obiđe 'šenicu i poveo to unuče svoje, a ono je možda imalo tri godine. I obilazili oni tako 'šenicu, dobro rodila kaže, kad naiđu na je'nu grunu gljiva. Ljutače, dobre, i on to nabere. A ono dijete jadno, umorilo se, kaže: ,,Ostavi mi djede tu jednu gljivu”. Ma ostavit će tebi djed, ostavit će, ne boj se ti ništa, to on njemu tako rek'o, i kad je ispeko na onoj dagari, on onu jednu gljivu i dije'tu dadne. Kad prvo je djedu došla muka od toga, a onda i dijete pozelenilo svo, i umrlo jadno, nisu djedu ni rekli. A djeda su, moj jarane, objesili naopačke u sali na neku šipku i svu mu krv zamijenili. To je otrov, bolan! Sve je zatrovano, i krv, nije samo žel'dac. Od tada ja to 16
više ne jedem. Ja sam reko, gotovo je s gljivama, nek' jede ko hoće, ja neću. Prije sam brao, odem u Vrankovine pa naberem, al' žena prvo skuha sve pa tek onda ispečem. Opet to nije sigurno, nikad to ne znaš, ima ljudi razumiju se u gljive i imaju onu knjigu pa se otruju. Nije se igrat' s tim. Eto šta ti je gljiva, da zbog nje izgubiš unuče, da se otruješ, al' čo'jk ti je proklet pa i to hoće da poj'de.
Napomena: Ova priča je nagrađena trećom nagradom u kategoriji kratkih priča autora do 30 godina, na Devetom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Duško Trifunović“ u Novom Sadu.
17
Staro mezarje u Tojšićima
Svako groblje u mom kraju ima neku svoju priču. Sve se one svode uglavnom na isto, a proizvod su ljudskog straha, a možda i čista istina. S prvim mrakom, na vijugavom strmom puteljku koji vodi u Gornje Tojšiće, znali su nekada utihnuti koraci prolaznika, sve zbog legende u koju neki i danas vjeruju. Možda, još dok su bili djeca, pripovijedalo im se o starom mezarju koje se nalazi na jednoj osami pored puta, u nekom gluhom procjepu ovog svijeta, odakle ih, dođe li do nevolje, niko nikad neće čuti. O strašnim kricima u noćima, pogotovu zimskim, koji su dopirali iz pravca mezarja, pričalo se tad, a ista priča se može čuti i danas, samo dosta rjeđe. Čuli su se ti čudni zvuci iz davnih vremena čak do Dedajića, a možda i dalje. Krici su nekad ličili na dječiji plač, nekad na cviljenje ranjenog psa, ali sve to nekako drugačije, kao da nije s ovoga svijeta, zvuci su bili ispunjeni ehom koji je dopirao iz daljina o kojima ljudski um slutiti ne može. Zbog strašnih urlika, mnogi po Gornjim Tojšićima noćima nisu spavali, a danju bi za sve to nalazili neka razumna objašnjenja.. - To zviždi vjetar kad uniđe u dolinu kod potoka. - Misliš, Mumine, da j' to? - Nejma šta drugo bit', to ti je. - A, jest', pravo i veliš, vjetar, a narod priča kreče mrtva djeca. - Mrtvi ne kreče, moj Hasane. Neki su i sami sebe uvjerili da im se to samo pričinjava i da nema nikakvih krikova noću, jer dešavalo se da krike nekad ne čuju oni čije su kuće najbliže mezarju, ali ih čuju oni čije su kuće dalje, ali taman tako da jačina i smjer zvuka otkriva da dolaze s mezarja. Onda su neki, vraćajući se ko zna odakle, dok su prolazili pored mezarja, čuli te krike, nikad glasnije i strašnije te su im se priviđale vatre koje su gorjele iz mezarova ili pak neke male crne siluete koje su se kretale i skrivale iza starih nišana s turbanima. Takvi bi se u prvi tren skamenili od straha i ostali bez snage; taj kratak period straha izgledao bi kao vječnost, kao zadnji ljudski časi, a onda bi bježali prema prvoj kući, prema prvom svjetlu. Ipak su žene pričale drugačije kada se danju sastanu da piju kavu kod
18
neke kone, bez okolišanja i lažne utjehe, s dozom straha počinjala je priču neka od njih. Nekada davno, pričale su, a niti jedna nije znala kazati kad, u to groblje žene su zakopavale svoju izvanbračnu djecu ili često žensku djecu, jer bilo je sramota roditi žensko dijete u neka vremena. Krici su baš plač te djece koja nisu našla svoje utočište na onom svijetu nego na ovome moraju odživjeti svoj određen broj godina te se noću oglašavaju plačem. Neka od njih primijetila je da u okolnim njivama u blizini mezarja nikada nema ptica i to je značilo nešto, a one nikako nisu mogle znati šta. Ovakve razgovore čulo bi neko od djece, te priču prenosilo ostaloj djeci u komšiluku. Kada bi nastupio period u kome se krici ne čuju, onda i strašne priče o groblju prestaju, ali ipak noću se zaobilazi taj brežuljak koji se po strahu pamti. I kada bi opet nastupila zima, oživjele bi priče i svi strahovi. Nekad bi se noću začuo samo jedan krik, a nekada su trajali dugo. Djeci se od toga ledila krv u žilama i često su, pretvarajući se da spavaju, čekali ponoć kako bi čuli strašne krike. Preplašena njihova srca zastajala su pogođena umirućim krikom. Zato noću i danas rijetki prolaze pored malog mezarja na brežuljku, iako su priče, a i strašni krici, odavno utihnuli. Još uvijek je najcrnja noć kod malog mezarja na brežuljku i u krošnjama u blizini rijetko se mogu vidjeti ptice. Nešto strano, nešto strašno i nejasno ipak postoji.
19
Hajnalka U ravnom Banatu odveć je leto, užareno, pusto, ćutljivo i mirno. Šapatom vreline uspavljuje sve na zemlji. Sva sela ovde prošarana su ne samo cvećem već i narodom raznih vera i nacija, što je bogatstvo kakvog nema nadaleko. Po prašnjavom drumu prođe po neko dete, neka kočija i na njoj premoreni kočijaš, koga je jadnog sunce speklo i koji se najeo prašine. Pred nekom kućom, gde ima klupa pod nekim dudom, lipom, tisom, topolom ili nekim drugim stablom, sede starci i starice, gledajući put kojim im je prošao život. Ostali ko zna gde su, Mića brijač je u svojoj radnji, ako mušteriju nema, onda sigurno s nekim igra šah. - Toplo leto, ni ja ne pamtim da je nekad ovako bilo. To više za sebe kaže moj stari komšija Jezda, zna da ga ja i ne slušam. Baš me briga za leto, za decu, za školu, još koji satak pa će da oladi sunce. Imam ja svoju muku, veću nego Banat, a sva mi u duši spava. Cela celcata muka, veća od Banata u mojoj duši, e, sad zamislite to. Ispričo bi' ja to mome starom Jezdi, al' Jezda je naš, posle će da se šegači. A vi, jelte, niste naši, vi ste tu onako, vas možda pošalju u drugo selo. Učitelju moj dobri, jeste li vi nekad voleli? Ja ne znam kako je to tamo kod vas u velikoj varoši, u Beogradu, ali ovde je druga stvar. Svi su ovde voleli neku Mađaricu, i moj deda, i baba moj, pa i ja sam. Dedin brat, stric Jordan, je oženio neku svoju Marisku, pobegli za Ameriku, nikada nisu došli. Ja i ne znam tog strica. A kako da ih ne voleš kad su onako lepe, kad su onako belog lica, mekanog, pa mirišu na neku radost, sve te mame, veruj mi, lepših od Mađarica nema. Svaka čast i našim curma, ali što je lepše, lepše je. Sve ja to razumem, to je druga vera, to je drugi narod, ali je i bolje što je tako. Moj baba je govorio da daju deci nji'ova imena, a ko da i on nije volo neku. Volo sam, i volem. Znali smo se od kad smo bili deca, nešto je ona mlađa od mene, dve godine, tri, ali smo se znali. Otkad je bila dete, najlepša je bila. Sve imala neke 'aljinice na cvetiće, pa šeširiće, i slamnate i satenske. Otac joj je ovaj naš tu gazda Ellek, ovaj što mu je kuća iza onog tamo roglja, om'a treća, desno. Znate ga, onaj što mu je žena debela Begoina. E, on vam ima tri ćere: Aniku, Apolku i Hajnalku. Ja bi' dao sve što imam i ono što nemam, a što ću imati, samo da mi Ellek bude tast, ni miraz ne tražim, niti išta. Samo da mi da svoju crnokosu Hajnalku. Volela je i ona mene, iako se u nju zagledao
20
neki deran tu iz Martonoža, isto neki nji'ov Mađar. Al' volela ona mene pa nije marila. Volela je, odistinski jeste. Krene ona tako, pre u šetnju, sa svojim sestrama i majkom. A ja upregnem svoje dorate pa samo gore-dole i uvek joj namignem ispod šešira, a ona celo svoje divno lice pretvori u osmeh. Tako sam znao da me 'oće, a majka joj se mršti samo, vidi asszony Begoina zašto ja tako teram konje. Kada ih sretnem u šoru dok prolazim pored njih, ja im kažem onako s osmehom:,, Jó napot kívánok”, a samo odgovara stara majka Begoina - Jo nopot! Ali jedne nedelje uberem ti ja nekih ruža što ih gajidu moja majka pa s večeri odem do njihovog šora i kada sam bio siguran da su svi zaspali, ja odem pod njen pendžer pa pokucam, ali ništa. Pokucam ja opet, a neki muški glas povika: - Ki az? Ja se skamenih, ne znam gde ću. A u tome se otvoriše kapci na pendžeri i brkati gazda Ellek poče da galami i da psuje kad me ugleda. Još buketić u rukama, pa bilo je očito što sam došo. Uh, koje sam ja sreće, da prvu veče pogodim baš na prozor od roditeljske sobe moje drage. Kad neko nema sreće, baš je nema. Ali za neki dan, sreo sam je samu, kada je majka poslala kod jedne tu frau Klare, to je ona stara Švabica, koja pravi razne kolače i slatka. Sretoh je, a ona vitka, u dugu joj crnu kosu ušao proletnji povetarac pa se igra s njom, ona svojim krupnim smeđim očima gleda mene izgubljenog, usnama se smeje, mrsi prste. Nisam umeo ništa da joj kažem, kao ni stotine njih u mom selu koji su voleli neku Mađaricu. Na početku ne znaš ništa, a posle naučiš da divaniš mađarski tako lako kao da se smeješ. Rekoh joj: ,,Hajnalka, szeretlek''. Bilo je dovoljno, ona se onda glasno nasmeja, u belo joj lice uđe neka crven onako lagano pa zagrize donju usnu, a meni se uvrnu pamet. Kao da najlepši anđeo ispred mene stoji, kao da je sleteo na zemlju, pod ove dudove samo zbog mene. - Nézze meg. Reče mi nekako tiho dok se smešila, reče pogleda me u sred mojih očiju kao da mi kroz njih uli još više ljubavi, još više želje za njom. Reče mi onako glasno još samo: ,,Megyek”, i lagano ode, a uz mene ostade njen miris, ona čarolija njene blizine. Bili smo ceo minut sami, Hajnalka i ja, sami na svetu, tad ništa osim nas postojalo nije. Odzvanjalo je u mojoj glavi još dugo njeno slatko izgovoreno „megyek” i ta reč
21
uspavala me te noći. Čim se probudim od tad, prva misao koja dođe u moju glavu bila je crnokosa Hajnalka, koja je cela dva šora dalje od mene, gde se možda i ona budila u isti tren. Uvek sam se pitao šta li radi jutrom, kako se umiva, da li baš tad kad ona otvori, dan nas obasja radošću svečanom. Tih dana ja sam, posle doručka, iako me čekalo puno posla, odlazio na bicikli do kuće koja je žuta po tremu, sve gledajući preko zida, gledajući kroz šupljine na kapiji, crni li se negde njena crna kosa. Ako bi je jutrom video, ceo dan mi je bio lepši. Nosila me neka snaga pa sam i pored svojih poslova, pomagao komšiji Damilu, kojeg sam molio da me uči mađarski. Pristao on ako mu budem pomagao oko svinja, a imao svega tri svinje, pa tu i nije bilo naročitog posla, to mi dođe kao neki odmor. Posle je sve nekako krenulo lepše, Hajnalka mi je slala poljubce kad me vidi, mahala mi rukom sva srećna. Ja sam sve manje pecao, sve manje lutao po nasipima i kanalima, sve manje timario konje, jedino što sam radio, bilo je to da sam voleo Hajnalku, ni disao nisam, samo sam je voleo. Posle sam znao koji je njen pendžer, išao sam noćom kod nje, gledali smo se više nego smo pričali, jer kad se dvoje vole, onda reči i ne trebaju. Ljubio sam je prvo u obraz, a posle mi je dala da joj ljubim usne, svejedno kako; bilo mi je lepo kad je usnama dotaknem ja kao da uđem u carstvo nebesko, carstvo u kome caruje moja Hajnalka, žena lepša od svih. Mene je Damil učio mađarski, ali onako površno. Ja ga pitam kako se kaže srce, on kaže „szív” pa ja to upamtim, a nekad i zapišem, moja-én , cvet-virág, slatka-csinos... Ne znam ko je nju učio srpski, ali je govorila poprilično dobro. Razumeo sam je sve, a posebno drago mi je njeno pismo koje mi je dala jedne noći, pre nego je nestala sa pendžere. Još ga čuvam, u njemu piše: „Ti moja ljubav, Zoran. Ja ne znam kako živeti bez ti. Moj otac neće dati mene. On mnogo ljuta čovek. Ja voleti tebe, ne dati niko, ceo život, ti tako lepi i smešni. Sreća moja si ti. Večno tvoja Hajnalka.” Sigurno je smešno bilo i moje pismo gde su bile izmešane srpske i mađarske reči, jer drugačije nisam umeo. Hteo sam da iskoristim sve one naučene reči pa sam ih stavio uz naše reči.
22
,,Vilo én Hajnalka, szeretlek, mnogo, i više od toga. Ništa szépen nema od tebe. Ti si virág najlepši u celom Banatu. Med je csinos, a ti si slađa. Tvoja szobatudós meni znači mnogo. Ni moj baba neće da čuje za tebe jer si druge vere. Volim te zauvek vilo én.” Da, nisam ti kaz’o. Naši su bili čvrsto protiv. Sve na svetu je bilo protiv nas, njene kere što larmadu noćom na mene, njen brkati otac, njihove guske čak, cveće, drveće, šorovi, ljudi, ma sve... Ljudi, izgleda, uživaju u rastavljanju voljenih pa su tako išli neki njenom babi, neki mome, govorili svašta protiv mene ili nje. Tako je Hajnalka jedne noći rekla da ne dolazim više, da više ne može biti moja. Plakao sam dok sam je pitao zašto i kako... Nisam se pomirio s tim, dolazio bih pod pendžer, ona nije otvarala; vozio sam biciklu pored njihove kuće, ona se nije osvrtala; mahao joj s kola, slao pozdrave po sestrama, po drugaricama, ali zalud. Ućutala moja Hajnalka kao da je ukrao neko, kao da se odselila na mesec. Tu je blizu, samo dva šora daleko, a kao da nikada nije postojala. Ne znam kako je bilo njoj. Meni je teško, svako jutro počinjalo mi je suzama, onda sam sve više počeo da pecam, da hodam po kanalima, po nasipima, da dole ćutim kao da sam sve pogubio, a i jesam, bila mi je sve. Prestao sam da jedem, moja majka se brine. Ne pamtim kada sam se poslednji puta nabokao. Mada i ne osetim glad. Ja sam gladan njenih pogleda. Otac se nije ljutio što mu ne pomažem, znao je zbog čega sam takav, bio je srećan što je to gotovo, svi su bili srećni. Možda je i Hajnalka bila srećna, što joj ne dolazim više. Tešio sam sebe da će to proći, ali više je meseci prošlo od tada nego smo se voleli mi, ali eto, meni je samo gore, svakoga dana. Priča se da će uskoro svatovi, njeni svatovi. Kako to da preživim? Kako da prihvatim to da će biti tuđe ono što sam ljubio ja? Kako? Hoću li ja ikad naći svoju sreću? Hoće li biti iko sličan njoj da onako umiljato gleda, da se smeje, da ima najtamniju kosu, da slatko govori? Neće. Uspela je da na sav čemer moga života doda dosta bola, dosta više nego ja mogu podneti za jedan život. Istrgla je srce u kome je još uvek njeno ime. Pominjem joj ime i dok spavam, to znam, zaobilazim kuću koja je žuta po tremu. Pevam, nešto tiho i tužno. I kad ćutim ja govorim szeretlek, szeretlek, szeretlek... Kome to govorim, da li sebi ili njoj? Njoj, koja to od mene više nikad neće čuti; njoj koja je izgradila beskrajan zid među nama iz
23
nekog svog razloga. Možda da je ne grdi otac. Možda jer je videla da ja nisam neka naročita sreća, siroma’, paor. Možda je taj koga su joj izabrali neki školovan i bogat čovek. E, koliko mi misli prođe u jednom sekundu kroz glavu, a u svakoj misli samo je ona. Moj učitelju, vidiš li ti šta je ljubav? Najslađa zabluda. Ostao sam samo ja da volem, a kad dođe jesen, Hajnalka će voleti nekoga drugog, ispod tuđeg šešira skrivati svoju tamnu kosu od sjaja jesenjeg zlata. Dođe mi nekad da skočim u reku kad pomislim na tu svadbu koja se sprema, nemam ja dovoljno jako srce za to. Predug će biti dan u kome će ona nekome na svojim grudima odneti najslađe žudnje, da se njima sladi sve dok je živ. Ramena nežna prekivena dugom crnom kosom, njen lagani korak, njen dah, njene snove, sve što je kratko bilo moje, Bog je namenio nekome ko je srećan. Ja sam ostao uskraćen za sreću u ovom životu. Još uvek joj se nadam, a kada ode sa svatovima, onda neću moći ni to. Najgore je čoveku koji se ne nada. Je li to ono: „Večno tvoja Hajnalka”? Van-e szeretni?
24
Krečane u Gračanici Od kamena iznad Gračanice ljudi su od davnina pravili nadgrobne spomenike, nasipali svoje puteve, klesali mlinsko kamenje što vrtilo se u vodenicama na gračaničkoj rijeci te na rječici Toplici, a odnosili su to mlinsko kamenje još i dalje, kažu. Nije Gračanlijama nikad bio problem pronaći pogodan i dovoljno težak kamen kada kisele kupus ili sire sir. Bog je, kažu, svakome dao neku blagodat od koje će da živi. Pored Sprečkog polja, koje široko je i plodno da hrani gladna usta, dao je stanovnicima Gračanice kamen krečnjak i prostrane šume u Bišini da iz njih crpe drva. Niko ovdje tačno ne zna kada se u Gračanici počeo peći kreč, ali sigurno je on kao vezivno sredstvo bio prisutan u srednjem vijeku pa je i potreba za njim bila velika. No, zahvaljujući kreču, mnogi u Gračanici su se najeli kruha i od tog istog kreča završili škole, u jednoj divnoj eri, u kojoj je u ovom selu bilo i puno voća, puno žita, puno vodenica, goveda, a ponajviše krečana. Prvo je trebalo otići po kamen, koji se dovozio prvo na zaprežnim kolima, pod planinu Bišinu. Sakupljao se kamen vrijednim rukama domaćina, a kada bi došli do novca, onda bi nabavljali traktor ili Tamić, kojim bi prevozili kamen do krečane. Kada bi se skupila gomila kamena, onda bi trebalo po drva i krečana bi se zidala dva-tri dana. Bio je to težak posao, prije svega jer su sve sirovine teške, šta to ima od kamena teže? Teška su drva, teško je bilo i sazidati krečanu. Ako bi se desilo da krečana pri zidanju padne, za domaćinovu dušu svezala bi se sva muka svijeta, jer sva težina onog posla, sav znoj, sav umor odjednom mu se učino teži i samo bi ćutao i ljutito puhao. Niti bi gledao u ženu, niti bi razgovarao s njom. Tad bi mu smetalo svako od njegove djece, tada bi se sa krečanom urušio sav trud i sva uložena teška muka ispod Bišine. Skupljena drva kao da su gomila muke, teške muke, teže od kamena svakog. I kad se zapali krečana, vrijedni domaćin dežura noću pokraj krečane i pijucka rakiju. Jela se vruća proha s kajmakom i sirom, nekad pogača, pekli se pečenjci, kokavci, bundevno sjemenje, sve uz zvuk razigrane vatre koja pucketa. U posao oko kreča uključe se svi ukućani, pravilo je da se od težine kamena dobije polovina kreča, kojeg poslije prodaju po pijacama u Kalesiji, Zvorniku, Vlasenici, Sarajevu, Šapcu, Loznici, Kladnju, Olovu... ili im kupci dolaze sami pred 25
njihove kuće. Sedamdesetih godina iz Gračanice su odlazili mladići u Njemačku i tamo su neki stekli prijatelje. Običaj je bio da prijatelje dovedu u svoj kraj, da im pokažu kako se to živi u Jugoslaviji. Kada su Nijemci vidjeli krečane koje se dime u Gračanici, mislili su da su to dimnjaci fabrika koje postoje u zemlji. To su pričali svojima u Njemačkoj, uz obrazloženje kako se kod nas zapravo dobro živi, ali da to skrivamo. Naše krečane bile su male fabrike koje su nahanile gomile djece i istima u ruke dale diplome. Takvima je krečana samo simbol nekadašnjeg života pa i sjećanje na taj život zna da umori, da vrati znojna čela, miris vatre, miris zapaljenog kamena i krvavu bjelinu kreča.
26
Ljubopitljivo dijete Avdu u Sekretarijatu za urbanizam i imovinsko-pravne poslove nerviraju stranke, uglavnom neuke, sa nekim svojim zahtjevima kakvi nemaju traga u zakonima i propisima. Sve službenike nerviraju takvi, ja ne poznajem niti jednog kolegu koji sve to može stojički da podnese, ne poznajem niti jednog od nas koji nije ćelav, to mi sami sebi čupamo kosu od silnog posla, jer s ljudima je najteže raditi. Avdo ima nešto kose na glavi, svega desetak dlaka. Do penzije mu je ostalo dvanaest dugih godina, koje su se otegle i svaki dan kao da je sve duži. Dani vode ka slobodi, a svoju slobodu Avdo zamišlja tako što će živjeti u svojoj vikendici na selu i raditi po bašti daleko od grada, vreve, stranaka i ovog našeg sekretarijata; gdje će moći nešto da raducka i duboko ćuti. - Mir, tišina, vjetar piri, ptice cvrkujću, čista voda, čist vazduh, uvijek ima voća... Trebaš doći, druže Kostadinoviću, gore kod mene, da vidiš to i osjetiš. Oazu mira zadnjih mjeseci počelo je da narušava jedno dijete iz komšiluka kojem se Avdo, nekim čudom, učinio zanimljiv. O tome mi je Avdo prvo nešto pričao, a dobar dio toga i sam sam vidio i čuo kada sam ga odlučio posjetiti jedne subote. - Da me je napala kuga, lakše bi mi bilo. Dođe pa hoda oko mene, pa me pita i propituje, a ja mu ništa ne mogu, dijete je to. Istina, ne čini nikakav zijan. Ali je dosadniji od komarca. Pa ti, druže, znaš da ja gore odem da se odmorim, da ispeglam živce, ali ne da se, eto. Mališan se zove Galib, iz istog je sela, živi u kući na istočnim strminama od Avdinog imanja te kad čuje zvuk Yuga ili ako ga ne čuje pa ga opazi parkiranog pored vikendice oko koje je, istina, velika širina i jedan idiličan mir, a on potrči i mir razbije u komade. Još ispod šume glasno viče: - Avdoooo, Avdoooo, druže Avdooo... A drug Avdo, recimo, tek je otpočeo neki posao, posao koji voli i koji ga opušta, ali eto ti ga sad, lupi se po čelu i sjedne, sad je sve zalud, ovoga se malog šale ne riješi. Trči dječarac od nekih 7 godina kao da se raduje najdražem gostu, gleda u mene koji sam mu stran i samo priđe blizu Avde i stade. Zaćuti. 27
Tek poslije reče: - Nisam čuo kad si došo. Bio sam na onoj strani kod groblja, skupljo jaja iz gnijezda, kad čujem idu kola i ja potrčim. To mu se zvuk moga Stojadina učinio kao zvuk Avdinih kola koja je zanesen igrom propustio čuti i dočekati. Avdo samo prevrće očima, a ja znam: to je baš onaj mali o kome mi je govorio. Krenusmo u podnožje imanja gdje je i lijep potok da mi pokaže kolega kako je kalemio voće, onaj mali ostade da stoji na onom istom mjestu i baš razmišljam - neko mirno dijete. Kad taman počesmo da gledamo kako se primio koji kalem, a ono dijete zavika: - Avdo, Avdo, šta radiš? - Gledam kaleme. - Aha. - A šta radi taj drug? - I on gleda. Krenusmo dva metra dalje, a ono dijete opet: - Avdo, Avdo, Avdo. Ovaj se pravi da ne čuje i još jedno dvadeset puta čusmo kako ga doziva i zasigurno prestao ne bi da mu se ovaj nije odazvao. - Šta je? - A šta sad radiš? - Gledam kaleme. - A šta su kalemi? - Ne znam, pitaj ovog druga. Onda poče da doziva mene ne znajući mi ime. - Druže, druže, druže. - Kaži, mladiću!? - A šta su kalemi? - Kalemi su kad hoćeš da na jabuci rastu banane - našalih se. A on dotrča do nas pa poče dalje da ispituje. - Avdo, a hoće li stvarno to biti banane? - Hoće.
28
- A kad će bit' banana tu? - Na ljeto, kad ugrije. - A kad će ljeto? - Još malo i eto ga. - A kol'ko malo? - Jebo te banane, vidi šta mi uradi - to Avdo reče meni. Tako je za vrijeme moga posjeta Avdinom imanju ovaj mali uvijek išao za nama i pitao sve i svašta, ja sam se smijao, Avdo se mrštio, a mali bio neumoran. - Radiš li ti, druže, s Avdom na poslu? - Radim, svaki dan. - I ja ću kad budem veliki raditi sa Avdom. - Još mi samo to treba, promrlja Avdo. Na odlasku mi je i mahao dugo, a Avdo je sjedio nekako tužno jer on više odavno nije domaćin na svom imanju. Znao je Avdo šta ga čeka, a to je izgledalo otprilike ovako: Uzeo Avdo grablje i počeo da grabi pokošenu travicu, a on će: - Šta to radiš, Avdo? - Grabim. - A 'što? - Moram, da bude ljepše. - Lijepo je nama i 'vako. Imaš li ti, Avdo, konja? - Konja? Nemam. - A mi imamo. - Znam. - A imaš li kravu? - Nemam. Vidiš i sam. - Mi imamo dvije. Je l' znaš kako se zovu naše krave? - Šara i Mrkulja. Onda jednu minutu tajac, taman da Avdo predahne i da na trenutak zabroravi na dijete koje mu smeta. - Avdo, ima li Boga? - Rekli su da ga nema.
29
- A kakav je Bog? - Čuj kakav je, ja ti kažem da ga nema. To pitaj hodžu Ismeta i popa Tadiju, nemoj mene mučiti s tim. - Je li plav? - Ko je li plav? Yugo? Vidiš i sam da je plav. - Je li Bog plav? - Ostavi se dijete Boga, ako me ko čuje šta pričam s tobom, imat ću problema. - Ima li Bog djece? - Ama, ako ih ima, neka su samo daleko od mene. - Avdo, hoćeš li ti nekad umrijeti? - Neću, još mi se živi. - E, onda neću ni ja. - E, ja baš hoću, umrijet ću evo ovaj čas pitaš li me još nešto. - Umrijet ću i ja s tobom, druže Avdo, časna riječ. A jesi li ti komunista? - Jesam. -Ako si ti druže Avdo komunista, onda sam i ja, jer ja sam uvijek s tobom, ti si meni najbolji drug. A je li more slano? - More? Odakle sad more ? Jest, slano je. - Pa ko ga je posolio? -Posolio ga crni đavo, šta me dijete isptuješ toliko!? - Kako onda mogu da ga piju? - Šta da piju? - Pa more! - O, kako poželim da se vratim na poso. Drago dijete, pusti me više. - Šta ti misliš, Avdo, je li dalje more ili sunce? - Najdalji je moj mir, kako vidim. - Povedi me na more kad budeš išo sa ženom i djecom. Povedi me, Avdo, molim te. - Divan bi mi onda odmor bio! Nedugo zatim Avdo je dobio novo radno mjesto, postao je šef Sekretarijata za plan, budžet, analize i inspekcijske poslove. To mu je mjesto više odgovaralo i mogao je da se odmara od stranaka koje su sad rijetko dolazile, uglavnom je čitao novine. Sve
30
rjeđe je odlazio do imanja jer mu je ono dijete idalje smetalo. Viđali su ga vikendom po gradskim parkovima kako lagano šeta i sjedi na klupi. Čekao je da se onaj dječak zamomči pa da počne ganjati cure ili se baviti nečim te da ga tako ostavi na miru, da Avdo odživi svoje skromne i mirne snove. Odlazio bi da radi na imanju samo kad je kiša, navuče kabanicu pa grabi lišće, a lijepim danima, kad baš mora, ostavljao bi kola u dnu sela pa krišom se prikradao svome imanju i onda u tišini i brzini odradio šta treba, da ga ne vidi ono dijete. Tome je brzo došao kraj. otac tog radoznalog dječaka je dobio posao u gradu te je i ta porodica otišla sa sela. Onda se Avdo obradovao te nas zvao na imanje da nas časti. Proslavili smo i to, a kad je malo popio rakije, Avdo je tiho mrmljao: - Koga li sad ispituje: ,,Je li Bog plav? Jesu li nas slagali da je Tito umro? Od kojeg se voća pravi eurokrem? Zašto nema čokolade sa sirom i kajmakom? Ko u gradu ima najljepšeg konja?"
31
Masle pod snijegom
Zima je po Maslama ovih dana prosula svoju bijelu čaroliju, pažljivo je redala pahulje po krovovima, po svakoj njivi i avliji, po putevima, po snovima i uspomenama. Od svog ranog doba dolazio sam u Masle zimi i pronašao neku draž u tom snijegu koji pokrije i umiri sve zvukove i sa sobom donese neke nove radosti. Slično je i danas, iako snijeg nije naročito dubok, ali podjednako je čaroban kao i svi oni raniji snjegovi koji su neumorno padali u ovom kraju otkad se ja sjećam. Pod nogama pršti smrznuto tlo, hladnoća steže kosti i dah, polako sipaju nove pahulje i veče se bliži svojom tamom, ali još uvijek se lijepo vide Ćive na brežuljku i kuće iz kojih se puše dimnjaci. Sve nekako kao da zvoni od svečane tišine, koja kao da hoće reći da je snježna zima jedan poseban praznik koji se tako divno doživi u mjestima iz djetinJstva, mjestima punih uspomena. Ovdje sam znao doći i provoditi svaki svoj zimski raspust kod djeda i nene, a u to vrijeme djeca su imala svoju stazu za sankanje baš pored njihove kuće. Zamislite moje neizmjerno dječije veselje tih bijelih dana u kojima je snijeg iz tople sobe ličio na gomile bijelog perja. Sjećam se da smo tu na tom putu, kada je popustila zima, lomili led, a sada vidim veselu djecu kako prolaze vraćajući se iz škole, svako malo dirajući snijeg rukama. Na okolnim brežuljcima vidim stare kuće u kojima je sigurno topla peć, a u nekoj od njih vjerovatno postoji neko dijete koje se igra ili promatra zimski pejzaž onako kako sam to i ja volio. Mogao sam cijele dane presjediti na sećiji pored prozora i gledati brežuljke prekrivene snijegom i tihe prolaznike. Znam da je Prela zimi veoma hladna, ali i tada žubori kada prelazi preko kamenja, a sa strane svoga korita često se okiti ledenicama. I svaki puteljak, koji je nekome prečica, sada je pokriven, a tragove po snijegu ostavljaju mačke i poneki pas koji se u zimskim noćima sklupča u nečijem sijenu. Pred nekim kućama stoji jedan bijeli stražar koga su napravila djeca, Snješko Bijelić baš, simbol zime i dječijeg veselja, zbog koga su djeca praveći ga pokvasila svoje rukavice. Inje spava na granama, ptice slijeću pokraj prozora, odzvanjaju dječiji glasovi, mačke su se skupile na pragovima, magle stakla na starim prozorima, ljudi nekuda idu ćutke, trudeći se da ne naruše tišinu koju je ovdje zarobila zima. Dva meni najdraža bića iz Masla, draga bića moga djetinstva s kojim sam u rana jutra pio čaj, sada su na mjesnom mezarju, gore pri vrhu, gdje im snijeg 32
pokriva vječne kuće. Bez njih je meni zima posve drugačija, a ja sam još uvijek ono isto dijete koje je dolazilo u Masle da tu provede najljepše dane zimskog raspusta, jedno odraslo dijete kojem nedostaje dvoje dragih staraca.
33
Nasljedstvo majke Mejre Mršava i zamišljena starica sa maramom na glavi, sjedila je u avliji u šarenom proljetnom hladu, tiha i zamišljena. Po dimijama i po njenoj bluzi prosuli su se sitni plavi cvjetići, a na marami procvale ruže. Bila je sama i u očima joj je odzvanjala samoća, a pogled ciljao u neka davna vremena. Obradovala se što sam ja, neznanac, došao tako iznenada, ponudila me da sjednem i počela da priča: - Ja sam se sine udala davno, ne mogu se sjetit' godine da ti kažem. Iz Fajtovaca sam ja i udam se kad mi je bilo osamnest godina za Muhameda u Okreč. Tu smo živjeli sa svekrom i svekrvom i bilo ih je puna kuća. Svekar mi je bio Mujo i dobar čo'j'k je bio. Živjelo je nas osmero u jednoj maloj drvenoj kući, a moj Muhamed radio u rudniku u Kamengradu, bio palioc mina, lagumaš se to kaže, moj sine, i dobru platu imo. Znam da j' to bila dobra plata, a sad koliko je to u ovim sadašnjim parama, to ti ne znam. Onda se mi odijelimo od njih, dadne nam svekar da napravimo kuću, šeperušu napravili, to su, ako znaš, one prijašnje drvene kuće. Za tu kuću, da ti pravo kažem, pomago je dosta moj babo rahmetli, plaćo je majstorima, nabavljo crijep i japiju i sve što je trebalo. Eh, tu sam ja uselila s mojim čo'j'kom, i živjeli smo tu neko vrijeme, tu mi se rodi prvo dijete, moja Jasmina. I jedan dan dođe meni svekar i kaže: ,,Snaho, ova kuća je mala i stara, propada i prokišnjava, puno nas je. Bil' vi da vam mati dadne miraz u Kamengradu, što ima njivu pa vi doli pravite kuću, a nama neka ova kuća vaša nova?" Pitam ja svoga Muhamed bi l' on, kaže bi, nek smo doli, nek je bliže i rudniku, poslu, pa i sanskoj čaršiji. Prsti su njeni umorni već, a lagano ih mrsi, da li od muke ili od straha što to priča meni neznanom... Prošlost, ma kakva bila, ma gdje spavala, uvijek nam se lijepom čini. Tako i majka Mejra ljepotu vidi u kristalom okviru svoje mladosti, koju mi je u kratkim crtama ispričala.
34
- I tako, zamijenimo mi s njom, tu kuću za njivu od petnest duluma u Kamengradu. To je ovo što vidiš. Radio moj Muhamed u rudniku, a ja šta ću, počnem nosit' u Sanu mlijeko, mladi sir, suhi sir i kajmak. Kupovale žene od mene najviše, kažu, Mejra čista, kod Mejre je dobra roba, druge žene sipale vodu u mlijeko, manje kajmaka izvagaju pa ti kažu kila je tu i svašta radile, a ja nikad, sve pošteno i kako treba, obraz je, sine, najvažniji. Oteli se krava pa ja tele na pijacu i zaradi se nešto. Pa rodi nam se i drugo dijete, moj Asim, i životarilo se polahko i nekako. Kosili njivu, pomagali i gori svekru i svekrvi, uvijek u slozi bili sa svima. I ovu veliku štalu smo mi sagradili, prodamo kravu i još para namirimo pa uzmemo bloka, pa pijeska, i ovo, i ono, sagradi se i to. Trideset godina sam ja nosila mliječno u Sanu, samo sad ne mogu zadnjih godina, oslabilo se. Odem kad šta treba u opštinu ili na sud kad sam išla skoro, jer hoću da mi se da što je moje, nisam ni ja život bezveze provela, stekla sam nešto, je l' tako? Ovo njeno pitanje, nije ni čekalo svoj odgovor, odredila ga je ona već prije nego me je to pitala, još prije nego je otišla u sud da i tamo ispriča svoju muku i taman da sam nešto i rekao starici Mejri, njoj to ne bi bilo važno. - Kad je bilo avionsko snimanje, dođe komišija i kažu da se obilježi zemlja i moj Muhamed obilježio, babo mu pomogo. Ja im ispekla kahvu i pitu napravila, oni jedoše, umorili se, ko da sad gledam, sjedili baš tudi. I kad je to završeno, ode moj Muhamed do komišija da upiše zemlju na sebe, oni kažu: ,,Ne možeš ti to upisat'", i dođe moja svekrva rahmetli i kaže: ,,Ja sam tu njivu dala njima i njiva je Muhamedova." I tako smo tu živjeli lijepo sve, Muhamed ode u penziju, Jasmina se udade, ona se mlada udala, baš pa mi nešto žao bilo, al' ljepše je majka rodila ovdi nije. Dolazili momci od Krupe, iz neki' sela, ne umijem ti kaz'ti. Pa momci iz Trnove, Šehovaca, Kruhara, sve bi dođi pa oko kapije naše, neki dolazili biciklima, neki motorom, a bio je i jedan iz Sanice, kola neka im'o pa prolazi po čitav dan gori-doli putem. On ti je sad u opštini neki važan, možda ga i znaš ti, ime sam mu zaboravila... Eh, moj sinko, zaboravim i šta sam jela nekad. Al' neće moja Jasmina njega pa neće i uda se u Gornji Dabar za jedno fino momče, al ko da je na tu kuću neko sihire bacio, umre mu prvo otac, pa
35
izgubi poso, stoka im silna stradala, pa poče i da pije taj zet, a moja Jasmina od one ljepote, poče da propada, ne liči na sebe, sve mi dolazi tužnija, sve tiša, ko da joj neko ljepotu obriso. Meni žao, pitam je: ,,Tuče li on tebe, 'ćeri? Ako tuče, ti hajd' ovamo, mlada si još, naćeš drugu sreću." Kažem ja to njoj tako, a srce mi se kida, moj sine. Asim se moj poslije oženi i sve nekako krenulo fino. Da kažeš, odahnuli smo, rahat bili, unučad dobili, sve nam kako treba. Stoka napreduje, zemlja rađa dobro i rat se preko glave prevalio, ti znaš šta je sve bilo, zapamtio si rat sigurno. Onda opet sve polahko i nanovo. Ne prođe puno od rata, razboli se moj Muhamed i ode u bolnicu u Bihać. Dođem ja njemu, on sve slabiji svaki dan. Kroz 15 dana je i umro. Ukopasmo ga, dolazio nam svit, kako je i običaj. Dođe poziv sa suda, meni i ovom sinu što sa mnom živi; pitam ga šta je to, kaže on: ,,Ovo je za zemlju", a mi baš na taj dan dogovorili s hodžom da damo Muhamedu tehvid čet'erest dana. Al' oš'la moja Jasmina na sud i rekla da hoće kuću i zemlju. Bolje da je babi došla na tehvid, eto ti moje Jasmine, ušla prokletinja neka u nju. Asim i ja nismo išli. Kad kasnije dođe opet poziv i mi odemo, Asim s posla, a mene Jasmina vozila doli... Tu zaplaka umorna starica, a i mene to dirnu u srce, uplaši me starost koja će i meni po redu i pravilu doći. Hoću li i ja imati muke i tuge kakve ima Mejra ili ću biti u većim nevoljama? Pričala je dalje svoju tugu; Mejra se na ostavinskoj raspravi izjasnila da želi samo da joj ostane penzija poslije njenog muža te da je ostalo ne zanima. Sutkinja se nasmijala i pri tome rekla da nikad brže i jednostavnije nije završila ostavinu. Mejra na zapisnik pritisnu prst i nakon nekoliko dana, poštar donese rješenje u kojem piše da se imovina rahtemtli Muhameda dijeli na dva dijela: sinu Asimu i kćerki Jasmini. Kad je Asim vidio šta je to u stvari, počeo da galami na majku, da krivi sestru što uzima njegovo, jer on je cijelo vrijeme s roditeljima bio, a ona se udala mlada, odakle joj pravo da se ona ubacuje u imanje za koje je on život dao. Čak se i komšije uključili u taj problem pa su nagovarali Mejru da ona tuži sina i kćerku te na taj način traži poništenje rješenja o naslijeđivanju jer jadna nije znala ni šta je pitaju, da kaže i to da je istjeruju iz kuće.
36
Priča mi dalje kako je išla kod advokata i predala tužbu protiv svoje dvoje djece, jer drugačije nije mogla, iako je protiv Asima samo formalno jer on je, kaže, zlatan sin, a Jasmina, šta ona ima bratu da uzima kuću i zemlju, ima svoje tamo u Dabru?! - Krivo mi što mi je svađa među djecom, morala sam tako. Šta ako me budu izgonili iz kuće? Kud' ću ja? Nek imam svoje, nek sud odluči, nek se vidi i ispitaju svjedoci da sam to ja pravila sa rahmetli Muhamedom, imaju papiri, ima sve. Šta ti misliš, sine, hoću li ja dobit' na sudu? Moja Jasmina nek majci ne dolazi na dženazu, haram joj sve bilo, da uzima moje, da uzima od brata, pa ima svoje, udala se, živi, imaju oni po Dabru njiva, imaju šume, silno imanje, da ti to vidiš samo. I taj zet se smirio sad, ne pije ko prije. Dobro joj je, šta hoće ona ovdi? Šta? Onaj njezin advokat kaže meni: ,,Neno, džabe to radiš. Sve i da dobiješ svoju polovinu, opet će je dijelit' tvoja djeca kad ti umreš i to dođe na ovo isto." Ma nek on umre, ja hoću da živim još, a ne znam kol'ko ću moći. Kažem ti, sihire je neko bacio na tu kuću u koju se udala moja Jasmina pa i njoj se pamet oduzela, hoće majku svoju da iz kuće makne. Sram je bilo. A opet, voli se svoje dijete, ljuta sam ja na nju i ne mogu joj to halalit', ne mogu pa kad bi sve voda odnijela. Meni nikad nisu dolazile Muhamedove sestre, ljute se, kažu mi im oteli zemlju, a ja njihovu mater pomagala i sve se brinula, sama ja. Došle na sud pa lažu, lažu, a ja kažem: ,,Lažete", mene sudija onaj opominje, kaže: ,,Majka, ne smiješ ti tako." ,,Ma, smijem kad lažu, ako je ikom' oteto 'šta, to je meni, nit' sam znala šta radim, ni kako." ,,Pritisni ti, neno, ovdi prst i to je to", kaže, ,,doći će papir Vama, poštar će donijet'." Bolje da ga nije ni donosio. Kažem joj da mi je žao što je zadesilo sve to, jer vidim u njoj dobru dušu. Kažem, ali njoj to ne vrijedi. Ona kao da živi samo da bi dočekala sudsku odluku kojom će njoj, kao supruzi umrlog, pripasti polovina imovine, odluku koju godinama čeka. - Ima djece pa poštuju roditelje, eno moj brat Suljo ima finu djecu, u Austriji su pa pošalju para, pa dođu, pa donesu, pitaju treba li babo šta, brinu se. Da mu šta bude, isti
37
dan bi došli svi. Ne otimaju, nije ni njima tamo ko u džennetu, nemoj misliti, tuđi je to narod, teško je to, al' nazovu telefonom. Moja Jasmina ne zove ni telefonom da pita: ,,Imaš li majko kruha? Jesi li gladna, bolesna?" Ja sam sve na sudu rekla kako mi je i kako sam se patila kroz život. Znaju mene žene po Sani, uzimale od mene kajmak, nek pitaju njih je li Mejra nekog' prevarila. Boga se ja bojim, moj sinko, i svi trebaju, al' šta bi? Ne dolaze mi unuke više, a puno sam se poželila njih. Ta stvar ima da se riješi, taman se išlo na sud i u Bihać, i u Saraj'vo ako treba. Mejra je gradila ovo i nije se odrekla ničega, nije. Kako ću ja znati šta treba kaz'ti na sudu? Ja mislila samo penzija je, a zemlja, zna se, dijeli se isto, svi imamo ista prava, zar more neko da se odrekne toga? Život. To nije samo riječ, više je muka. Kad pogledam Mejru kroz čije sam imanje krenuo do rijeke jer mi je tako bliže, a zastadoh s njom i doznah toliko toga o njoj, zapitam se da li život ima svrhu i kako boli to kada se čedo koje si od srca odvojio svoga bude tvoj protivnik? Osim što je naš kraj bogat vodom bistrom, hladnom i smaragdnom, ima ovdje i toliko lijepih suvenira iz ljudskih života. Gdje ćeš naći vrijedniji suvenir od sjećanja i ponosa Mejrinog na djevojačke dane njene Jasmine, kada su toliki momci nudili srca na dlanu? Svaki puta kada se sjeti toga, ona to iznova proživi, samo kraće, bez snažnog žara stvarnosti, a rijetko bez suze. Sudbina. Nije ista svima, a mijenjati je mogu, kako vjeruju nene poput Mejre, samo neke vračare kada hoće da napakoste nekoj kući. Sudbina se piše u jednoj posebnoj noći ramazana za cijelu narednu godinu, kako je to jedne prilike govorio neki od hodža na dovi u Kamengradu. Njom trebaš biti uvijek zadovoljan, kažu pobožni ljudi. Jasmina, o kojoj sam i kasnije nešto čuo, bila je ovdašnja ljepotica, za kojom je u neka vremena venulo svako muško srce i od čije su ljepote znale oslijepiti momačke oči. Svaka generacija izrodi po jedan takav zanosan pupolj među svojim ružama, posebno u selima na obalama Hatiraja, Blihe i Zdene. Danas je veoma nesretna jer joj majka i brat uskraćuju pravo na nasljedstvo iza umrlog oca, muž joj pije, djeca slabo u školi uče. Po vjerovanju njene majke, na kuću u koju se udala Jasmina, bačeni su sihiri zbog nekih dukata koje je njen svekar pronašao i prisvojio.
38
Mejra, za koju se ne zna da li će prije dočekati suđeni čaš ispuštanja duše ili sudsku odluku u njenu korist, ostala je sama na imanju petnaest dunuma širokom dok sam ja krenuo do rijeke koja teče podno tog imanja, kakvo bih i ja volio da imam. Ona kao i svaka dobrodušna starica ustaje zorom da klanja namaz, da se pomoli Bogu za one koje voli. Samo ona se razlikuje po tome što po cijele dane i noći samo o jednome misli, samo jedan papir čeka. Bogatstvo. Sastoji se od dukata, imanja, kuća, miraza, nasljedstva. Uglavnom se za njega veže neko prokletstvo, pa se oko njega zavade braća, pa čak roditelji i djeca, cijele generacije. Ono je bezvrijedno, ono je poput vazduha u usporedbi sa zagrljajem majke Mejre i njene Jasmine na bajramsko jutro. Što prije to shvate, lakše će im i ljepše biti, jer život je kratak, sudbina je određena, Jasmina sebična i nesretna, Mejra usamljena i željna pažnje, a bogatstvo se na onaj svijet ne nosi, ono uvijek ostaje da druge svađa.
39
Podveležje Ako nekad upitaš Mahmuta Đulimana iz Dobrča kako je, on će ti umorno reći: - A, nikako, brate. Pravo i veli, šta je on vidio lijepo osim ove čistine neba i stidno zelene trave, stijena koje se isplaču poslije kiše, a njemu je lijepo samo to kad zapali cigaretu pa ponudi mu jednu, odbiti neće. Onda će on početi da ti priča kako je rođen „davno“, još dok su sela bila prepuna svijeta pa će ti onda nabrajati prezimena onih koji se sjeća iz te svoje mladosti. - Puce, Špago, Jelovac, Smajkić... Kao da je to refren neke omiljene mu pjesme, kao da ih vidi sve dok izgovara ta prezimena ili ih možda tako zove da se vrate. Dodat će kako ih je svega još dvije stotine tu u selu.Onda će ti pričati kako ih je kod oca bilo osmoro djece i kako je više bio gladan nego sit, kako je od malih noga počeo da radi.Onda će pomenuti gladne godine, pokušavajući i riječima i rukama svaku narednu dočarati gladnijom od prethodne, o slabim ljetinama i teškim zima, o kišama heftenjačama i o ratu. Pominjat će i svoga dedu koji je živio 95 godina, a možda i više, ali su, eto, neki računali da mu je bilo toliko kada je umro. Sjeća ga se on dobro, bio je to neki starac s osijedjelim brkovima, s ahmedijom i čibukom, koji je uvijek sjedio negdje po strani i samo davao primjedbe na sve što se radi. - Tako je valjda kad se ostari. Onda će se Mahmut sjetiti kao iznenada, da ti pripovijeda o tome kako su neki viđali vile kod Husića njiva i kako je u neka davna vremena pod jednom stijenom skoro na vrhu Veleža živio zmaj, koji je strašne nevolje nanio narodu i da je taj zmaj negdje nestao pred neki od ratova. - A mi smo ti doselili iz Koleška, ovde, da bi i odavde otišli svako za svojom nafakom. Al' ja ostado', nek sam na svome. Domaćin Mahmut ima 50 ovaca, a lani ih je imao oko 100, samo je našao dobrog kupca pa to rasprodao, a njemu i babi ne treba više. Uvijek je imao, kaže, oko 30 koza i svako jutro on popije pola litra kozijeg mlijeka. Ima Mahmut pored kuće 80 košnica pčela, 50 je njegovo, a 30 nekog doktora iz Mostara o kojima se on brine, a ovaj mu
40
nešto plaća. Pričao je taj doktor Mahmutu kako je med ljekovit i dobar pa će ti i o tome on pričati, dižući med do nebeskih visina kao najveću svetinju. Ako si kojim slučajem iz Mostara, zapravo sa tih istih brda, samo to rijetko priznaš i onima koji te poznaju, eh, to je tek za Mahmuta poslastica, da te propita malo o tvojima. Jer sjeća se on nekoga od tvojih, pa je li živ taj i taj, a šta ti je bio onaj i tako. Njegova žena je isto iz Dobrča, ili što bi rekli, udala se iz Dobrča u Dobrč. Ona plete vunene čarape i pravi najbolji sir. Koga god upitaš za sir, od Dobrča do Nevesinja reći će ti da je baš njegov najbolji. Svako svoj sir okiva u zvijezde. Htio je Mahmut neku drugu da oženi, ali ona pošla za nekog veterinara negdje kod Stoca. - Odlučila da se uda za prespektivan kadar, a vidio sam je ima tri- četiri godine kad je dolazila u svojih, ja bio u njih nekim poslom, zadesio se tu, a ona dođe, poznade me, vidio sam joj na očima. I sve što više o njoj priča liči na nekog ruskog pjesnika, okovanog bolom za voljenom ženom. A onda će opet doći na neku temu o seoskom životu, o berbi gljiva, zna on gdje ih ima najviše, ali ih ne bere jer se njegov otac trovao gljivama, a on gledao te muke, i od tada gljive smatra nekom nevoljom, koja te mami samo da bi te prevarila. I njegova dva sina su po logičnom slijedu, pogađate, u Mostaru. A tri sestre ima Mahmut: jedna je udata u Gornje Gnojnice, druga u Svinarinu, a treća u Rabinu. Dva brata su mu umrla, a od dvojice živih jedan je bio profesor, a drugi konobar. Oni ne dolaze u Podveležje, a i zašto bi, kada su dolje u Mostaru među svojima kao da i nisu sišli sa sela. Ponudi mu onda još jednu cigaretu. - Sad ti je, moj brate, Mostar najveće selo. Sve su ti doli naši. Eto, pa i ti si naš, znam ti babu... I ovo što je ostalo još mladeži i nejači spustit će se do Neretve, prije ili kasnije. U Dobrču se već dugo ne održavaju partijski sastanci, reče mi, jedino ih učitelj obavijesti o nekim važnim političkim događajima. - Pričo mi učo neki dan, da Slovenija hoće da se odvaja od nas. A ne znam. Nije to na dobro. Samo ja ne smijem ništa pred učom, a možda je bolje i pred tobom da ništa ne pričam, i ti si možda pri Komitetu. Može li Mahmut sa svojih 65 godina još dugo ići za ovcama, sakupljati drva, popravljati suhozid, donositi vodu?
41
- Zašto ne odeš svojima u Mostar? - A, snahe me ne žele, sinovi pod njihovom komandom, unučadima smetam. To sad samo interes neki gleda, kako da ti kažem... Šta njih briga za moju zemlju koja ništa ne vrijedi, za ovce, kome ja da to ostavim? Sebi ću ostaviti i kad umrem, nek je moje, njima ne dam! Pa kad su mi došli da me vide, mene, babu? Drago je Mahmutu što još šaka đaka pohađa područnu školu u Dobrču jer to znači da tu mora biti učitelj, da će neko doći i obići barem djecu. - Dolazili su prije, i doktori i televizija je dolazila, i svi, pa popisuju narod, stoku pregledaju, držali govorancije kako treba, šta treba, a sad nema nikoga. Što je to tako ja evo ne znam, a bilo bi dobro da opet neko dođe, jer ima nas još ovde. Ako ga počneš ispitivati nešto politički, reći će ti da ima posla i da mora za ovcama, jer zna da je politika posao od kojeg poštenom seljaku nema koristi već jedino zbog nje može da nastrada. Njegovo je da poštuje Partiju, direktive i da se ne miješa. Tebi ostaje da nastaviš svoju šetnju, da razgledaš slaborodne voćke, procvjetale trave, da gledaš u daljinu i da se lagano spuštaš prema Mostaru, onim istim putem kojim je noseći breme nade, silazio tvoj dedo ili otac, da bi radio u fabrici, da bi mu bilo bolje. Da bi otišao iz Dobrča, a da taj isti Dobrč nikada ne bi otišao ni iz njega, pa ni iz tebe, jer si ti ipak Podveležac, koliko god grebao noktima da se zoveš autohtonim Mostarcem. A možda si to oboje istovremeno. Čudan je život i dobro je što postoji Mostar. Jer da ga nema, gdje bismo iz tog Podveležja, koje se zaglavilo u vremenu, pobjegli svi mi? U prvim ulicama već srećeš svoje vršnjake s kojim bi se, da nije bilo fabrika, igrao po podveleškim livadama i tukao se sa svakim kad ti naumpadne, ne znajući za televizor, za bicikla i lizalice, a sve bi to pripadalo nekoj drugoj djeci, a vi osim poneke voćke ništa drugo imali ne biste. Ne bi nam sve to donijele ni vile iz Mahmutove priče na našu nadmorsku visinu. Ako nekad upitaš Mahmuta zašto on nikako ne voli ići u Mostar, iznenadit će te njegov odgovor.
42
Polski Fiat Moj direktor pročitao je novinski članak o uspjehu naše fabrike ravno stotinu puta, i to sve za jedan dan, kako to on voli istaći, u krugu svojih prijatelja, jer mu je srce raslo i on će taj članak znati napamet sve dok je živ. Poznajem ljude koji su po nekoliko puta čitali razne knjige, uglavnom djela Andrića, Selimovića, Dostojevskog... jer je, kažu, lijep osjećaj vratiti se tim knjigama. To sve nekako mogu razumjeti, ali knjiga koju je najviše puta čitao moj komšija Atif Kreso na sebi ima naslov Fiat 126P. To baš i nije običan priručnik za rukovanje automobilom, više je knjiga s puno podataka o istoriji fabrike Fiat, o korištenju, održavanju, načinima vožnje automobila, s mnogo tabela, shema i fotografija. Drug Atif Kreso je profesor opštenarodne odbrane i društvene samozaštite u jednoj od mostarskih škola, njegova supruga Zilha je službenica u pošti. Ova sasvim normalna porodica sa dvije kćerke od kojih jedna ima 17, a druga 19 godina, živi u stanu od 68 kvadrata. Žive u zgradi do moje i poznajemo se sasvim malo, ali se ipak poznajemo, zapravo, druga Atifa znaju svi zbog onoga o čemu ću vam pričati. Prije nekoliko mjeseci obratio sam se drugu Atifu s mojom namjerom da u skorije vrijeme planiram kupiti automobil. Učinio sam to jer mi je bilo dosadno, mogao sam se obratiti bilo kojem prijatelju, kolegi ili mehaničaru, ali sam se obratio baš drugu Atifu jer sam znao da će to biti jedna poprilična avantura koja će me dobro zabaviti. Zaista sam tražio automobil koji sam kasnije i kupio, ali drug Atif ima jednu specifičnu, da kažemo, bolest, a to je da se prema svom automobilu odnosi s nekom pretjeranom pažnjom. Svanula je sunčana i topla mostarska majska subota. Poslije doručka i kafe, sjeo sam na balkon, a drug Atif je otključavao garažu. Kada Atif Kreso otključava garažu, na balkone i prozore navali radoznao svijet kao da počinje neka komedija. I jeste komedija, besplatna. Pažljivo je ušao u garažu, zabrundao je i zazujao motor njegove crvene „peglice“ i autić se lagano izvukao iz svog skrovišta, motor je ugašen, a vlasnik je izašao. Pristuni posmatrači očekivali su tipičnu ceremoniju pojavljivanja drugarice Zilhe s kćerima, jer tako to obično biva kada negdje putuju, ali ove subote Atif nam je pripremio iznenađenje, odlučio je da samo izvrši redovnu subotnju kontrolu svoga automobila. Prvo je nekom mekanom krpicom obrisao ionako blistav 43
lim na svojoj ,,peglici'', sve lagano kao da je miluje po bokovima, a promatrači bi nekome do sebe govorili da on peglici nešto šapuće ili pjeva. Dok je starim novinama brisao stakla i farove, ličio je na majstora koji obavlja najpreciznije poslove i sve je to trajalo, a ja sam se u sve to umiješao kada je već otvorio poklopac motora i krenuo kontrolirati tekućine u motoru. - Dobro jutro, komšija. Fali li ,,peglici'' šta ? - Dobro jutro, druže. A, ne, divan je to automobil, još mu ništa ne fali, a evo četiri je godine kako sam ga kupio. Polski Fiat, znate li vi šta to znači? - E, baš sam Vas i htio pitati nešto u vezi s tim, ako dozvolite, jer znate, htio bih kupiti kola, neka polovna barem, potrebna su mi, a sad, ako biste Vi, druže profesore, imali neki savjet za mene kao laika, bio bih vam zahvalan. - Odlično! Kola su Vam danas dobar prijatelj, samo ih treba održavati, razumijem Vaše nevolje oko toga. Ja sam ranije imao Zastavu 750, 1969. godište, bila je solidna, pa sam htio kupiti novu Zastavu 850, ali je bila velika lista čekanja. Onda mi reče jedan profesor iz Građevinske škole da se Reno 4 može dobiti brzo poslije uplate, nekih dva mjeseca možda, a onda nekako, ni sam ne znam kako, čujem u sindikatu da se može kupiti neki Fiat 126, potpišem za kredit i preuzmem auto za mjesec dana. - Ali ja bih neka polovna kola, imam nekih 9 miliona, pa šta mislite za Ladu 2103 ? - Ma kakva Lada, molim Vas?! Za Vas ne treba bolji auto od ,,pegle'', pa vi ste samac, druže, to je ekonomično vozilo. Evo, ja ću Vam dati knjigu koja će Vam pomoći u Vašoj odluci, još sutra ću Vam je donijeti. Još je on tu meni nešto pokazivao na motoru, pa točkove, dozvolio mi je čak i da sjednem za upravljač njegovog ljubimca, da osjetim tu preglednost, jednostavnost, sav sretan što se zanimam za automobile i što će, ako me ubijedi, uskoro imati društvo u održavanju kola. Zaista, sutra ujutru na mojim vratima je bio drug Atif držeći knjižicu na kojoj je slika žute ,,peglice'', a krupnim slovima piše FIAT 126P, upozoravajuć me da je dobro pazim i naravno vratim kada pročitam, jer mu ona često zatreba. 44
Napomenuo je da je ono najvažnije podvučeno crvenom kemijskom. Nisam se odmah dao na čitanje knjige, nego sam pojurio na prozor da vidim to što će se dogoditi; prije svakog kretanja na put Atif je na pegli provjeravao sve iznova, i gume, i tekućine, dok su dvije kćerke mrzovoljno sjedile na zadnjem sjedištu. U svemu ovome Atifu je pomagala supruga drugarica Zilha, koja bi prvo stala ispred automobila dok bi Atif palio svjetla, pa prvo desni a onda lijevi žmigavac. - Radi li desni? - Radi. - Radi li lijevi? - Radi. Po nevolji, peglica je imala i žmigavce na prednjim blatobranima pa je istrenirana supruga morala i njih da pregleda, poslije čega bi prešla iza zadnjeg dijela vozila dok bi Atif kroz spušteni prozor viknuo: - Rade li maglena? - Rade. - Ne čujem te ništa, rade li ? Sve ovo izazivalo bi glasan smijeh nas komšija, koji bi to s užitkom posmatrali. Nekada mi je drugarice Zilhe bilo žao, ali drug Atif je čovjek čelične discipline, bez te pomoći ne bi joj dao ni da sjedne u peglicu. - Radi, radi. - Aha. A radi li stop-svjetlo? - Radi. - Je li oba? 45
- Rade oba. - Pali li se rikverc? - Ne pali. - A nisam ni ubacio u brzinu. - Radi sad. - Radi li desni žmigavac? - Radi. - A lijevi? - Radi. Poslije toga, vidno ljutita žena bi ulazila u auto pažljivo zatvarajući vrata kako je to izričito drug Atif naredio. Peglica bi laganim brundanjem otišla na neki put. Sva ova procedura naročito je smetala kćerima, koje su često zadirkivali drugovi zbog svega ovoga, a Zilha se žalila komšinicama kako će jednom zapaliti tu peglicu, jer je ona čest povod za svađe u njenoj kući. Ona je mrzila peglicu, više od svega na svijetu. Nakon toga sam, uz finu muziku, otvorio knjigu koju su za onakve poput Atifa i ovakve poput mene napisali inženjeri Zbignjev Klimecki i Roman Podolak, a neki su to s poljskog opet preveli nama na srpsko-hrvatski. Ovo je bilo, zamislite, treće izdanje ovog priručnika. Pored prvog naslova “Uvod”, crvenom kemijskom je stavljen znak tačnosti, valjda da ne prekočim, a prva rečenica je bila podvučena poput nekih definicija u školskim udžbenicima. Možda je ovo Atif smatrao definicijom svog autombila: “Fiat 126p predstavlja malo vozilo za 4 osobe, s četverotaktnim, dvocilindričnim motorom ugrađenim u zadnjem delu. Školjka je s dvoje vrata, samonoseća, savremena, bezbedna je, jer je varena, od prenosivih elemenata.” Na nekoj od narednih stranica
46
slijedili su tehnički podaci koje je drug Atif zasigurno znao napamet, ali su uglavnom svi oni bili potcrtani kao, recimo, radna zapremina 594cm3, maksimalna snaga 23KS pri 4800 o/min. Podvukao je Atif i podatke o zazoru ventila, praznom hodu spojke, odnosu redukcije, dimenzije naplataka, prazan hod nožne kočnice koji je, vjerujem, mjerio lenjirom, zazor platinskih dugmadi i sve ostalo što mu je zaista nepotrebno kao običnom vozaču. Zanimljiv podatak je korisno opterećenje, što me podsjeti na slučaj kada je Atif vodio porodicu na vaganje odmah nakon kupovine peglice. Piše da je to opterećenje 320 kilograma (4 lica + 40 kg prtljaga). Zanimljivo mi je bilo to što drug Atif nije potcrtao podatke o maksimalnoj brzini automobila. Zato je podvukao 1899. godinu, koja je ključna jer je tada Fiat proizveo prvo motorno vozilo. Čini se da je drug profesor Atif Kreso iz ovoga spremao neki ispit, zato je posebno pažljivo podvukao : “…u Torinu, u jesen 1972. godine, prikazan je novi automobil Fiat 126 s potpuno novom karoserijom moderne linije,
polu-kombi i sa sigurnosnom
konstrukcijom, poboljšanog rešenja motora i donjeg postroja”. Veoma važan događaj za Atifa, jer da nije proizveden i predstavljen Fiat 126, on bi danas, zamislite, vozio neka druga kola. Izgleda da su na njega presudno utjecale riječi: “Poljski Fiat 126P kao i svaki suvremeni putnički automobil, traži održavanje i odgovarajuću tehniku vožnje, shodno njegovoj nameni.” Ovo je mom komšiji nešto kao definicija koja se nauči i po kojoj se živi, nešto kao definicija marksizma. Zatim slijede upute o provjeri pri kupovini automobila Fiat 126P, sve ovo Atif nije znao, nažalost. Tek je poslije, čitajući knjigu, vidio šta je propustio i čvrsto obećao da će se od sada prema svome autiću rukovoditi kako to knjiga zapovijeda. Već na strani 31 vidim da je podvukao podatak u tekstu u kome se jasno kaže: ”Maskimalna brzina automobila u dobrom stanju posle uhodavanja treba da iznosi 105 km/h.” Jedno od svetih pravila u poglavlju priprema automobila za vožnju stoji i provjera nivoa goriva, a greška u tom pokazivanju može biti 2-5 litara goriva, a dalje stoji da je najbolje ako se vozi sa punim rezervoarom. Nadalje su podvučene maksimalne brzine u stepenima prenosa, zaustavni put, vuča vozila, a u poglavlju Tehnika vožnje podvučeno je gotovo sve. Kad ugledah kako je pažljivo zabilježio: ”Prilikom kretanja po određenom luku, centrifugalna sila, koja je proporcionalna s težinom vozila i kvadratom brzine i obrnuto proporcionalna s poluprečnikom luka, može da dostigne velike vrednosti”,
47
pomislih da možda drug Atif i o tome uči djecu u školi. Sve ove upute se motaju po njegovoj glavi i on to sve stalno provjerava. Dok je imao Fiću, nije toliko mario za automobil, ali sad: “Prednje gume ne smeju da dodiruju ivičnjak jer to može da izazove oštećenje guma… Paralelno prilaženje ivičnjaku treba vršiti bez dodirivanja strana guma i ivičnjaka.” To pojašnjava zašto on uvijek onako pažljivo parkira. Jasno je i zašto autom ne ide na posao već samo u goste, na neke vježbe, na sahrane, izlete i tome slično. Zamislite, na strani 54 podvučeno je: “Preticanje treba obavljati bez smanjenja brzine”. A nije ga valjda ranije obavljao kočeći? Kako se vozi u krivinama, pojašnjeno je, ali da li i ostali automobili imaju ovako detaljne upute za vožnju? “Ako je vozač veoma premoren, najbolje je parkirati vozilo pored puta i odspavati. Radioaparat u vozilu i umerena unutarnja temperatura stvaraju bolju atmosferu vozaču…” E, šta sve ljudi neće napisati. Detaljno je opisana vožnja po kiši, vožnja kroz vodu, vožnja po magli, sve ono o čemu nisam učio za vrijeme polaganja vozačkog ispita. Trajnost automobila je naslov ispod kojeg je skoro sve podvukao, a ono kako ga on čuva i održava nadzilazi te propisane okvire. Eh, onda na stranici 74 dođem do mnogih odgovora koje ne znaju moje komšije, tu piše da svakih 500 km ili jednom sedmično treba provjeriti: 1. nivo kočione tečnosti u rezervoaru; 2. pritisak u gumama. A sve ono što je nabrojano poslie 3000 km, Atif pregleda svake subote, osim kada je kiša, naravno. O održavanju motora piše skoro sve, ali on je, iako nema potrebe, sve to podvukao jer nekada može zatrebati. Sve napamet zna moj komšija o održavanju mjenjača i svih instalacija, o konzerviranju vozila uoči zimskog perioda, o dodatnoj opremi, a ja sve to pročitah do 233. stranice. Sad mi je jasnije puno toga. Za dva dana vratio sam knjigu svome komšiji uz riječi zahvalnosti, a on se ljubazno ponudi da krene sa mnom u kupovinu automobila kao iskusan stručnjak. Rekoh mu da ću ga o tome obavijestiti. U Atifovoj zgradi do prije 3 godine živio je jedan inženjer mašinstva, koji se zbog njega i odselio. Atif mu je dolazio stalno s nekim molbama, prijedlozima, s 48
pitanjima, pa ga zvao da mu pregleda kola, pa da li je dovoljno stegnut neki šaraf , da li se to podešava tako ili onako… Čovjek više nije imao mira pa je tražio premještaj bilo gdje, nadajući se što dalje. Dobio fobiju od peglice zbog koje ga je komšija Atif budio i noću “samo da nešto upita”. Ja sam nakon toga kupio žutog Stojadina za 7,5 miliona od nekog bankarskog službenika ili kao što bi rekao drug Atif, to je Zastava 101, odnosno licencirani Fiat 128. - Ipak je to Fiat, oni su najkvalitetniji. Dugo je tog dana zagledao moj auto, savjetujući mi da provjerim nešto, nešto ugradim, popravim, kontrolišem i slično. A ja točim gorivo, pratim ima li vode za brisače, zalupim često vratima, jer se mora, Zastava je to. Ponekad ga operem, ali ne patim od fobija kao moj komšija Atif. Ipak je to samo automobil. Nemam nikakvo tehničko upustvo za rukovanje svojim Stojadinom niti detaljnu tehničku knjigu u kojoj piše kako ću ga voziti uzbrdo. Za to vrijeme drug Atif koristi opštedetaljne metode za održavanje porodičnog automobila marke Fiat 126P, u narodu poznat kao pegla ili peglica, poklanjajući previše pažnje tako malom automobilu.
49
Proljetna radost Zamirisao proljetni zrak kroz naš mali grad, ni snjegova nema na brdima, zemlja se zagrijala, sunce se cijelo propelo na prste i obasjalo onim milim svjetlom jedan kutak svijeta koji miruje neometan značajnim događajima. Utorak je, do početka proljeća po kalendaru još samo 4 dana. Drug Avdo pije kafu sa službenicima u jednom opštinskom sekretarijatu, razvlače se neke uobičajene lijene priče, a njih Avdo ne sluša, on gleda kroz prozor dok drži šoljicu, dočekuje pogledom proljeće i vidi sebe kako radi u svom voćnjaku na selu. U kancelariji su zapaljene cigarete stvorile gust oblak dima u kojem se samo razaznaju konture službenika, tek čuješ da onaj pored prozora kaže: -
Imaš li ti, Simo, nekoga da pogura stvar, da konačno dobijem tu Ladu koju sam uplatio još ljetos ?
-
Imam, i to brata od strica, ali šta mi vrijedi, i ja sam čekao skoro dvije godine, neće da pomogne, a kada je njemu trebala građevinska i ostalo, brate Simo, treba ovo, treba ono, a ti, ludi Simo, trči, čašćavaj referente i ostale. Misliš, neko mi je reko ,,hvala''?
-
A nije, sigurno. Ja direktora gimnazije častio i još mu neke stvari sredio oko vikendice, ali to neka bude među nama, samo da onaj mulac šurjakov prođe razred i sve se nešto i danas osjećam dužan čovjeku. Kad ja sjedim u kafani, a dođe, ja odma' naručujem, šta ću, takav sam. Niko zahvalan, niko ništa. A dok je trebalo, molili, kumili, treba, ti se znaš s njim, pa samo mu reci. Eeee, moj Simo, ko da to ide tako! Pa ti znaš, treba častiti, treba čovjeku to reći nekako, odma' i on od tebe očekuje nešto jer si i ti kao na položaju nekom... Razilaze se polako svako za svojim poslom, a drug Avdo Mehić, preturajući po
papirima, još uvijek u mislima vidi okrečene voćke. Dolaze i stranke, uvijek istog uvoda: - Dobro jutro, drugovi, vi znate onaj moj slučaj... Avdo se mršti i već mu je muka od svake stranke. Istina, utorak je, a njemu je već svega dosta, ponajviše zbog toga što je petak daleko. Prošli vikend bilo je hladno,
50
malo kiše, pa drug Avdo ništa nije mogao da uradi na svome imanju, a po nevolji, svi radni dani su sunčani i lijepi, a vikendi namjerno zahladne i još poklone kišu. Otvorio je prozor i kroz njega dolazi dah proljeća, cvrkut ptica, sve radosti koje donosi sunce. Strankama je svejedno, oni imaju svoje slučajeve i to su im najveći životni problemi. -
Tu je ograda bila i stariji pamte, ja imam i svjedoke. Ako treba, ja ću njih dovest' nek' kažu. A taj Mustafa, to je čo'jk koji ne priča s pola sela i samo pomjera ogradu, a eno starog oraha, eno hrastova, pa tu je međa bila... Orah, jedno veliko stablo, postoji i na uglu Avdinog imanja, gdje on odmara
dušu i nerve od ovih i ovakvih. Od njihovih slučajeva, od njihove pravice, od njihovih laži, od svjedoka, od zaobilaženja propisa, i od sjednica, od paragrafa, od dnevnog reda, od partijskih rukovodilaca, od kongresa koji će uskoro... Još prije desetak dana, Avdo je nabavio kreč kojim želi, ali nikako ne može, da okreči svoje voćke. Ali prije toga treba ih i obrezati dok nije udario sok. Kao da svaku grančicu na stablima zna, on se sjeća i sve bi htio negdje da to zapiše, da ne zaboravi. Ali doći će petak pa će drug Avdo ranije otići s posla, oko jedan, pa pravac Kovači. Taj dan ne mora ručati sa ženom, ne mora čekati djecu iz škole, oni neka rade šta hoće i kako hoće, neka ručaju, neka idu u kino. Hitno treba orezati i okrečiti voćke! Jer ako se u poslu zastane, polako će izrasti i trava pa dok se to pokosi, dok se ovo sve stigne... A što vrijeme odmiče, obrezivanje voća sve je veći rizik, a neki su već davno obrezali, a on vikendima sjedio po sastancima, nije se moglo... Drug Avdo na pauzu ide u jednu staru i poznatu ćevabdžinicu, koja se nalazi u jednoj oronuloj kući čiji je vlasnik bio neki beg, o zlobi i okrutnosti tog bega i danas se priča iako je umro nekako odmah poslije rata; sjećaju ga se mnogi. U ovoj ćevabdžinici Avdu dobro poznaju, on se lijepo prošeta do nje prvo ulicom koja nosi ime po brigadi u kojoj se nekada borio Avdin otac, pa skreće u jednu drugu ulicu koja nosi ime po jednom našem revolucionaru, u kojoj se nalaze aščinice, buregdžinice, ćevabdžinice, brijačnice, urarske radnje, pekara i jedna trgovina. Pozdravljaju ga dok prolazi, a u ćevabdžinici stalan je i poštovan gost; skida svoj mantil i dolazi do svog omiljenog mjesta s kojeg fino vidi ulicu, a prolaznici njega nešto teže i čeka dok mu ne donesu ćevape i mineralnu vodu. Promatra proljeće koje je poranilo i sve misli u sebi da je šteta što mu propada tako lijep dan, a onoliko posla čeka.
51
-
Kreč treba zavariti, pripremiti makaze za obrezivanje, četku za krečenje, posložiti alat po šupi i vidjeti šta nedostaje, a onda krenuti krečiti voće iz podnožja parcele ka vrhu i sve lagano. Da li će u subotu biti ovako sunčano? Donose mu ono što on obično jede i pije te on uživa u prizoru lepine iz koje vire
ćevapčići, a koja je djelimično pocrnila po vrhu i to mu se čini idiličnom slikom, slikom koja mami mirisom i pobuđuje glad. Jede lagano dok ga pozdravljaju oni koje ulaze u ćevabdžinicu. Kad završi s jelom, ode da plati, uzima mantil i ide okolo jednom manjom ulicom, tu gdje je sada obdanište, a baš to mjesto predlagao je Avdo kao lokaciju za izgradnju partizanskog groblja. Svoju ideju predlagao je na skoro svim sastancima dok se izrađivalo idejno rješenje, ali neko nije želio groblje u sred grada, zalud što bi to bio jedan predivan park sa spomenikom, tako da je Avdin prijedlog odbačen, a groblje je sad na periferiji grada. Tu, baš u toj ulici, postoji jedno dvorište u kome je neki domaćin još u februaru obrezao voće te je to pobudilo u Avdi misli koje ga od tada proganjaju. Dokon čovjek pa može da radi kad hoće, mislio je, i svaki put prolazeći pored tog dvorišta, zagledao bi je li ispravno obrazeno i uvijek mu se petak daljim činio. Čak i kada je četvrtak, sutrašnji dan bio bi mu dalek i uvijek je strahovao od pogoršanja vremena, a strah je bio opravdan, i tako sedmicama.
Ali evo i
kalendarski proljeće je sve bliže, još 4 dana samo. Odlazio bi laganim korakom do opštinske zgrade te nastavljao da radi. U srijedu su mu javili za partijski sastanak koji će se održati u petak popodne. To ga je naljutilo. Baš taj isti dan konobar je odnio ćevape čovjeku koji je došao poslije njega u čevabdžinicu, a on je izrevoltiran ustao te otišao kod buregdžije Arifovića. Nije prolazio onom malom ulicom u kojoj je avlija s voćnjakom. Sve je, ipak, popravljeno u četvrtak kada je javljeno da je sastanak odgođen za ponedjeljak. Sunce je zasjalo jače i sve je govorilo da nas očekuje lijep vikend. Stigao je i petak. Avdo je radosno pijuckao kafu ujutru, veseo se prošetao kroz dvije ulice, pojeo svoje ćevape, popio mineralnu vodu dok mu je u grudima cvjetala proljetna radost. Kada je poslije pauze pozavršavao neodložne poslove, sjeo je u svog plavog Yuga, otišao i kupio dva bureka „za ponijeti“, kupio je usput i tri piva te se odvezao dragim drumovima do svog imanja. Gore na vrhu Kovača, mirisale su probuđene trave i čuo se cvrkut veselih ptica. Avdo je radio lagano, sve kao po propisu reklo bi se, odmarao se i divio urađenom poslu, a iz sjećanja mu je pobjegla
52
ona avlija u gradu. Vikend je proveo tu sa suprugom i djecom, jer na imanju uvijek ima posla za svakoga. Obrezao je voće, okrečio ga, popravio ogradu i bio okružen onima koje voli, daleko od zidova njihovog novog stana. Ručak u takvom okruženju posebna je draž. U ponedjeljak je uz jutarnju kafu na poslu pričao kolegama o svojim radovima i divno provedenom vikendu. Oni su, za razliku od njega, vikend prokockali gledajući televiziju. Drug Avdo, po ustaljenom redu, radovao se novom vikendu, odlazeći u ćevabdžinicu, čitajući novine i radeći sa strankama od kojih vikendom odmara na svom imanju u rodnom selu.
53
Radiotalasi u mom kraju
Nikola Tesla je izumio radioaparat, uređaj koji do danas nije prevaziđen, jedino je kroz vrijeme usavršavan, uglavnom dizajnerski. Ovaj aparat samim tim imao je svoje brojne faze, a svaka od njih je zanimljiva. Jednu od najzanimljivijih epoha radio je doživio u našoj zemlji šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada dolazi i do široke upotrebe ovog aparata. U sve više stanova, kuća, brijačnica, u sve više sela radiotalase privlačili su tadašnji glomazni radioaparati. Svakako je radioaparat ostao važan faktor i tokom osamdesetih, a naročito devedesetih godina za vrijeme rata na našim prostorima. I ja sam vrlo rano zavolio radio, nisam nikada smatrao da u njemu žive mali ljudi već mi je predodžba o radiotalasima bila poprilično jasna. Kao dijete iz Đurđevika, prvo sam slušao Radio Živinice, koji je u ono vrijeme postojao, a pored njega je u Živinicama egzistirao i RT Z, čija mi programska šema nije najbolje odgovarala. Volio sam slušati radio, znao sam u kojem je terminu neka emisija, radovao se dječijim emisijama koje su postojale i koje su bile veoma lijepe. Povremeno bih slušao i Radio Kalesija, budući da sam za područje Kalesije bio oduvijek vezan, te bi me program tog radija podsjećao na mog djeda i nenu koji su slušali isti program u Maslama. S dragim ljudima povezivali su me radiotalasi. Za vrijeme rata, Radio Kalesija je bio smješten u Maslama, u kući porodice Selimović. U to vrijeme, popularne su bile želje slušalaca, koje su se emitirale u popodnevnom terminu, a sve čestitke i pozdravi su se primali tokom dana telefonom. Moj djed Alija bi u svoj rokovnik prvo pisao nešto, a onda okrenuo broj te nekoj voditeljki izdiktirao pozdrave koje želi uputiti. Popodne bismo se skupili svi oko radija i čekali, a čim bi voditeljka počela da čita nama poznat tekst, svi bismo se ućutali, još bi neko tad pojačavao ton na radiju. Kada bi bilo puno pozdrava slušatelja, onda bi, recimo, naš pozdrav došao na red tek noću. Nekako je bilo lijepo čuti da iz te kutije, odakle obično čuješ vijesti ili Šerifa Konjevića, neko pominje i Subašiće, i Zuliće, i Nišiće, i sve one koje bi djed Alija spomenuo u svom pozdravnom tekstu. Uvijek je nastojao da tu nikoga ne izostavi. Često smo u tim zimskim večerima, skupljeni oko radija, čuli imena nama znanih ljudi, prijatelja, komšija i tad bismo uz aktuelne i one starije
54
pjesme, zaboravljali na bijeli snijeg koji vije vani i od koga strepi sve živo što se vani zateklo. Vrijeme je uz radio brzo prolazilo i tako je došla 1998. godina, kada se u eter uključio i Radio Feral, privatna radio stanica iz Kalesije. Sama programska shema djelovala je svježije, primjerenije našem podneblju, kao da su se kroz taj program oslikavala sva naša sela, koja su mi još onda bila nekako draga. Prve taktove muzike s ovoga radija čuo sam svakako u Maslama, prilikom jedne posjete mojima djedu i neni. Oni su imali lijep običaj da od ranog jutra kada ustanu slušaju radioprogram i tako je radio svirao po cio dan. Nešto kasije došlo je do ukidanja brojnih radio stanica, jer nisu ispunjavale određene uvjete, tako su naše Živinice ostale bez svog radija, a onda smo se svi kao glavnom izvoru informacija i zabave okrenuli Feralu i susjednoj nam Kalesiji. Glasovi voditelja bili su prijatni i zanimljivi, muzika je odgovarala svima nama, a Feral se poput ptica ugnijezdio pod naše krovove. U Feralu su prijatelja našle sve kuće iz sela s istoka općine Živinice i često su se u program javljali ljudi iz Svojata, Lukavice, Repuha, Gračanice, tako da je Feral postao spona između njih i svih ostalih sela, recimo: Miljanovaca, Sarača, Rainaca, Tojšića... Radio i jeste stvar koja spaja pa čak su posredstvom Radija Feral pojedini pronašli i svog životnog saputnika. U socijalnim okvirima, samim tim, Radio Feral je dobio jednu novu dimenziju, mogao je probuditi i darovati ljubav. Pored svakodnevnih vijesti, reklama i obavještenja koja su nam uvijek bila dragocjena, Feral je po zelenom prostranstvu našeg kraja posuo hitove Kemala Malovčića, Šerifa Konjevića, Osmana Hadžića, Mukija Fijuljanina i tako je naš zeleni kraj još više ličio na Krajinu, na ravne i brdovite terene oko Sane. Blizina Srbije svakako je utjecala na Radio Feral i taktovi muzike koja je nastajala preko Drine bili su i ostali neizostavan faktor, tu svakako u prvom redu spadaju kvalitetni izvođači iz uvijek raspjevanog Šapca: Šaban Šaulić, Ljuba Aličić, Sinan Sakić, Dragi Domić, Aca Aličić, Slavica Ćukteraš i, naravno, miloglasna Ivana Šašić, a osim njih i pjevači iz ostalih dijelova Srbije, uvijek popularna Dragana Mirković, u čiji se glas kao u paukovu mrežu hvataju vijugave mašte slušalaca. Tako se, recimo, generacijama u Draganinim pjesmama pronalaze zaljubljene djevojke, koje često nekom pjesmom poručuju nešto svome bivšem ili sadašnjem momku: „Ne vraćam se starim ljubavima“, „Cvete moj, drugi su krivi za sve“, „Da da ti si taj“, „Pored mene da dočekaš stotu“...
55
Zbog takvih i sličnih pjesama bilo je mnogo suza i jecaja, to su nepregledni kilometri sjete koji su dolazili zajedno s radiotalasima. Ne znam šta to ima u nekim podnebljima pa su tako raspjevana, toliko je kvalitetnih pjevača u Krajini, u Šapcu, pa i kod nas pored rijeke Spreče. U čemu se krije tajna tog talent za pjevanje koji se mnogima događa, još niko nije doznao. Da li je to nešto u zraku, neka slatkost vode koja miluje glasnice od djetinjstva? Nedjela je na Feralu bila rezervisana za izvornu muziku, muziku koja je nastala u Kalesiji, u 15. stoljeću još. Ta muzika je dragulj naše muzičke tradicije. Osim toga, ona je detalj naših pijaca, vašara, svadbi i svih mogućih veselja. Izvorna muzika veoma je popularna kod nas, čak i među omladinom, koju zagolica karakterističan zvuk šargije gdje u nekoj od pjesama prepoznaju svoju životnu priču. Pored toga, nedjelja je dan za izvornu muziku na mnogim radiostanicama u okruženju, pa i onoj iz Srebrenika, gdje su voditelji popularne emisije „Kemixovo selo veselo“ moje komšije Emina i Kemo. Feral se prilagođavao modernim tokovima pa je svoj program emitirao i na Internetu. Tako je i dijasporu povezao s milim im sprečkim krajem. Uvedeni su i SMS pozdravi te se i dijaspora uključila u pozdravljanje svih nas, a tako smo pozdravljali i mi njih. U mnogim trgovinama, na policama svirao je Feral, u toliko frizerskih salona slušao sam njihov program, u toliko kancelarija čuli su se poznati talasi. Meni je doživljaj radija bio najbolji po kiši kada se po poljima sprečkim rasplače jesen kišom, kada ona sapira krovove kuća, kada tako obustavi sve radove vani, kada se nikome nigdje ne ide. Radiovalove natapaju kišne kapljice, bez da to iko vidi, ili osjeti. Tad mnogima radio postaje dragocjena i živa zabava, odakle pjesme probude sjećanja na neke stare ljubavi ili iste vezuju za neke neostvarene skrivene simpatije koje se tako dugo u srcu nose. Pa i zimi u toplim sobama, note i glasovi s radija Feral dodatno su zagrijavali duše slušatelja. „Rekla si mi da ne voliš zimu“ česta je muzička želja mnogobrojnih slušalaca, zatim tu su pjesme o Jasmini, možda upućene nekoj školskoj simpatiji iz Memića koja se baš tako zove. Radiotalasi spavaju na lišću drveća, pod pahuljama snijega, u plastovima sijena, na laticama ruža, na svakom brežuljku, na krovu i dimnjaku svake kuće. Mnogo je i onih koji pronađu svoj djelić zabave dok rade na njivi - pojačaju radio i tako skupljaju sijeno u plastove,
56
kopaju kukuruz, ograđuju imanje... Uz talase Ferala lakše je svako usisavanje kuće, spremanje ručka. Feral je pogodio puls pod kojim kucaju srca ovdašnjeg naroda. Feral mi je postao draži i bliži nedavno kada je ispred mikrofona sjela moja kolegica Dina, čiji je glas osvojio eter i koja me često putem talasa radija i pozdravi. Osoba zbog čijeg se prijateljstva osjećam bogatim sada uveseljava naše ravno prostranstvo oivičeno brežuljcima. U Tojšićima ili u Živinicama, na modernim i starim radiouređajima, u luksuznim i onim starim automobilima koji se jedva kotrljaju, pa čak i đaci u autobusu, preko slabašnih zvučnika slušaju Feral. U novim i starim oronulim kućama svaki dan obitava Feral radio. Po tome svemu Feral dođe kao neka ovozemaljska pravda, jednakost za sve, istu muziku i iste vijesti slušaju svi na 100,4 FM. Veliki uspjeh napravila je emisija „Bezvazdušni prostor“ u kojoj akteri prave radijske skečeve na račun političara, izbora i svih drugih pojava u društvu. To je najslušanija emisija koja se emituje već godinama četvrtkom od 14 sati. Sjećam se da sam kao učenik srednje škole žurio da stignem kući prije 14 sati kako bih primio svoju dozu humora s Feral radija. Pošto mi i jesmo duhovit narod, Feral je humorom oboijo i reklame, a ubrzo su uveli još jednu humorističku emisiju. Nemojte misliti da na Feralu nema ozbiljnih sadržaja, postoje i političke emisije, od kojih je najslušanija emisija „Fokus“. Dosta je bilo praznika koje su zajedno proslavili slušatelji sa svojim Feralom. Vikendom već godinama slušatelje spaja emisija „Žuta minuta“, u kojoj slušatelji imaju priliku da osvoje neku od nagrada, da zapjevaju, nekoga pozdrave ili se dobro nasmiju uz veselog voditelja Nuku. Zadnje dvije godine popularna je i otvorena emisija ,,Subotom'' gdje rado slušana voditeljka Mara osvoja srca svih slušatelja. Mara je uistinu radiozvijezda kakvih odavno nije bilo u našem kraju. Ona slušateljima šalje poljubce kroz eter, tepa im, ispunjava muzičke želje i daje neke teme o kojima razgovaraju. Maru pozivaju slušatelji iz Zvornika, Kladnja, Banovića, Zavidovića, često iz inostranstva gdje Feral slušaju putem Interneta. Zanimljiva je emisija „Naftalin“, koja je, zapravo, blok stare muzike iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Lijepo je čuti te stare hitove od kojih su mnogi aktuelni i danas, jer danas je sve dostupno i sve se sluša. Feral je simbol Kalesije, simbol prostranstva oko Spreče, mnogima nezamjenjiva zabava, dio naših života, društvena pojava koja je našla svoje mjesto u toliko domova. Najbliži srcu je onaj radio koji vas podsjeća na
57
draga bića, na mjesta koja su vam trag ostavila u djetinjstvu. Najbliži su oni pjevači koji pjevaju o nama, o našoj sudbini; najdraži je onaj humor koji brzo upijamo. Vjerujem da svako od nas ima takvu radiostanicu koja sjeća na djetinjstvo, na drage ljude, mjesta, koja nas uveseli prihvatljivim nam humorom i čiji su talasi ljubavlju obojeni.
58
Ideju o pisanju ove priče dobio sam 2006. godine, a započeo sam je pisati 2.3.2008. godine i poslije nekoliko redaka stao, vjerovatno što nisam bio dovoljno zreo kao pisac da se uhvatim u koštac s nečim takvim ili sam pak želio sačekati neko bolje vrijeme za nju. Mislim da je to vrijeme došlo pa pisanje nastavih 5. 7. 2014. godine.
Ratna kaseta Ja mrzim rat. Najviše od svih ratova mrzim ovaj zadnji na području Jugoslavije, koji mi je ukrao djetinjstvo i velik dio moje budućnosti. Odveć stara, oštećena i pomalo zaboravljena stoji na polici videokaseta koja u sebi čuva mnoge uspomene. Snimljena je relativno davno, godine 1995., i gledao sam je više puta, a svaki put zapazim nešto novo. Neki dan sam opet obrisao prašinu s te kasete, nešto me vuklo da je pogledam. Zanimljiv je i dug put te kasete. Snimljena je ljeta 1995. godine s ciljem da se pošalje u Njemačku daidži Sadiku i ujni Ajki. S obzirom da su moji tetak Akif i tetka Vahida živjeli blizu, a pošto su se zaželjeli nas i svog rodnog kraja, svakako su željeli presnimiti ovu kasetu i pogledati je ko zna koliko puta. Original i kopija kasete dospjeli su s vlasnicima u BiH nakon rata, 1999. godine kopija je prilikom selidbe stigla u Tojšiće. Ležala je među stvarima u potkrovlju sve do 2005. godine kada ju je tetka slučajno pronašla i dala meni. Obradovalo me to. Kaseta će uskoro napuniti cijelih 20 godina, a mnogo toga se desilo u tim minulim godinama. Može se reći da se cijeli svijet izmijenio u ovih 19 godina od kad je snimljena kaseta. Svi mi koji smo akteri tog dokumentarnog filma stariji smo za tih 19 godina, a nekih dragih nam aktera već odavno nema. Neke veoma rijetko viđam. Kasetu uvijek gledam s nostalgijom ofarbanom najjačim emocijama. Ovaj spontani dokumentarac, videoporuka ili kako već hoćete, nema svoj službeni naziv, ali ja sam ga imenovao kao „Ratna kaseta“. Nije to bio jedinstven slučaj, mnogi su snimali takve videoporuke svojoj porodici i rodbini te im iste slali nekim kanalima, ni sam ne znam kako. SCENA 1 Prva scena je snimljena u Maslama, u djedovoj i neninoj staroj kući, a ko je kamerman, ostaje mi enigma. Kamera, koju je daidža Hamdija posudio od svog badže
59
Redže, nije ispisivala datum na snimku, ali sudeći po datumima koji će kasnije biti spomenuti, prvi kadar je načinjen 30. 7. 1995. godine. U sobi su djed Alija, nena Sadika, daidže Hamdija i Juko, ujne Sena i Mevlija, a od djece tu su: Sejo, Kido, Mirela, Dina i mala Merima. Pošto je zbog starosti trake ton oslabio, čujem nenu kako se žali na izbjeglice koje ne žele da borave na selu već hoće u gradove samo. ,,Trebaju biti sretni što se se spasili'', reče nena. U ovom kratkom kadru od samo nekoliko minuta, slika često poigrava, a onda se ubacuje u sve to snimak nekog crtanog filma s Cartoon Network-a, a nakon toga, obrisana je ko zna kakva i čija priča iz sobe u staroj kući. Zaista mi nije jasno ko je sve to snimao, možda Redžo koji je donio kameru, budući da su kretnje kamere dosta mirne i precizne. SCENA 2 U sobi su bili rahmetli djed Alija, nena Sadika, a u goste su im došli kćerka Zijada, zet Sakib, unuke Adisa i Enisa, a tu su i ostala djeca iz te avlije, naravno, Alijini i Sadikini unučići: Mirela, Mirel (Kido) i Aldina (Dina). Djed je u ovom prvom kadru u centru pažnje, čovjek je to koji je uvijek pričao nešto zanimljivo. Kido koji se tokom cijelog snimanja pokazao nestašnim, namješta djedu šubaru na glavi, te je nakrivi, te ispravi, a djedu koji ga je izuzetno volio, to uopće ne smeta. Povremeno se u kadar ubacuje i rahmetli nena Sadika koja se direktno obraća sinu i snahi u Njemačkoj, nudeći im kahvu koju je upravo spremila. Nedugo zatim nena počinje pričati o humanosti moga daidže Hamdije, o tome kako je obukao nekog Ljiljana iz Srebrenice, što je bila tema i jedne od mojih prvih pripovjedaka. U temu o ratu uključuje se i moj tetak Sakib koji priča o stanju na ratištu. U to vrijeme to su bile najaktuelnije priče, a s posebnom pažnjom su se slušale od nekoga poput mog tetka koji je direktan učesnik tih događaja. Djeca u sobi su se smješkala, kad kažem djeca, mislim na Enisu koja je tad imala 12 godina, Mirelu 13, Kidu 7. Adisa je tad već bila djevojka, i to prelijepa. Da je tad živjela pod nekim drugim nebom, osvajala bi modne piste i bila među zvijezdama gdje bi je odvela njena ljepota, njen osebujan šarm. Nju već dugo nisam vidio, sada je u Njemačkoj, udata i sretna i ima dva sina. Ona je po volji sudbine otišla tamo gdje je išla i kaseta s ovim snimkom. Tetka Zijada je
60
izgovorila par rečenica koje su se svodile uglavnom na pozdravljenje onih koji će gledati snimak. Nakon toga, na stol stiže kahva i simpatičan poziv gledateljima da se pridruže. Kod svih je prisutna mala doza treme zbog kamere, a naročito kod onih mlađih, osim kod Kide, koji uskače u kadar gotovo uvijek kad u njemu nije. Drugi kadar ove scene snimila je Mirela, dosta uspješno i lijepo dok su prisutni, a posebno nena, izgovarali: „Da li će curica to znati?“ Znala je, snimila ih je sve, a snimak nastao u njenoj ruci, krenut će put dalekog svijeta, snimak i u njemu uvijek slatka Enisa, koja će tananim glasom pozdraviti svoje rodice Amru i Samru. Kadar 3: kameru ponovno preuzima Hamdija, a to je prilika da Zijada i Sakib pošalju tople i lijepe pozdrave. Moj djed Alija reče: „Nek čuje Adisa, daidža, kako govoriš“, nastojeći je podstaći da se uključi u razgovor, da nešto poruči svome daidži koji je tako daleko. Uskoro se završava i ovaj kadar, nakon kojeg će gosti polako krenuti kući. SCENA 3 Pod nekom slabom sijalicom, te ljetne večeri u kući daidže Hamdije, nastaje naredna scena. Tu se opet, razmije se, pije kahva. Čini mi se da su trenuci ispijanja kahve, svečani momenti u životima svih Bosanaca i Hercegovaca, posebice onih na selu. Tada se skupi cijela porodica i u nekom svečanom raspoloženju, lagano i dugo pije se taj topli napitak o kome smo svi ovisni. U prvom kadru, čiji je autor Hamdija, pojavljuju se Kido i Mirela. U drugom kadru kojeg je načinila Mirela, pojavljuje se Hamdija, Sejo, Mevlija, Sena, mala Merima i, naravno, uvijek prisutni Kido. Uz kahvu se razvija neka uobičajena priča, u kojoj se prelamaju slike rata i nadanja za bolje sutra. Nena nagovara i unuka Seju da i on nešto „progovori“, a on ne reče ništa. Tipična djetinja stidljivost pred kamerom. U sobi uobičajena socijalistička moda zarobljena u vihor rata: motivi labudova na zavjesama, po zidovima gobleni, a mala Merima postaje centar pažnje. Tek nekad u petom kadru kojeg snima Sead, dječak od nekih 13 godina, Hamdija daje upute za snimanje dok ispija svoj fildžan kahve. U tim momentima sluša se neka muzika s radija, ali pjesma mi nije naročito poznata, jedna je od onih patriotskih, nastalih u ratu, s istim motivima, samo drugačije posloženim. Hamdija se, po običaju, obraća onima za koje se kaseta i snima, a u ovom kadru
61
popratni komentar je da je prije snimala Mirela, a sada snima Sejo, dok se sa simpatičnom replikom javlja Kido koji na to dodaje: „A kasnije će Mirel“.
SCENA 4 U ovoj sceni Hamdija će u popratnom komentaru spomenuti da je datum 31. 7. 1995. godine. Scena je snimljena vani, gdje se u kadru prvo pojavljuje stara kuća. Kišom okupano ljetno prijepodne u Maslama blista nekim idiličnim sjajem, koji je, vjerujem, moga daidžu Sadika natjeralo na plač tamo negdje u dalekoj Njemačkoj. Masle su fenomen koji se jednostavno zavoli, koji uđe u krv; znam mnogo ljudi po svijetu koji boluju za Maslama. Primijetim kod njih neke iste navike, često naglasak i dobrodušnost karakterističnu za ovo mjesto. „Ovo ti je, Sadik, da se malo podsjetiš na avliju i kuću“. Po ekranu se izmjenjuju meni dobro znani prozori stare i nove kuće u Maslama, kroz koje su mi se oči nagledale snjegova, cvijeća, kiša i oblaka. Koliko li je tek za te prozore vezan neko ko je tu odrastao, moj daidža Sadik kojeg su ratne (ne)prilike odvele daleko od rodnoga kraja, tamo gdje će mu ova kaseta vrijediti više nego sve blago ovog svijeta. U jednu kasetu stala je avlija, stara i nova kuća, narandžasta kapija, put po kojem se nekad sankao, toliko bliskih i dragih ljudi... Jedno ljetno prijepodne uvuklo se u kasetu, stol sa klupama pod grožđem... jedino nema mirisa te divne avlije, ali i njega sjećanje donese samo, ne zaboravlja se nikad i nigdje miris te avlije kada se sva zelena okupa kišom. Dina prolazi avlijom, nekako tiho, nena loži vatru u svom šporetu na verandi, tu je oduvijek ljeti pripremala jelo. Ovoga puta reče da želi ispeći pitu. Rahmetli nena najbolje je pravila krompirušu, imala je ta pita neki poseban okus, a miris se širio avlijom. U avliji se brzo skupiše Sejo, Dina, Mirela, dok djed Alija sjedi na verandi i nešto zapisuje u svoj rokovnik. U avliju ulazi Pendala, kako smo u to doba zvali komšinicu Senadu, dragu i veselu curicu iz komšiluka. Danas je Senada u Americi, a ja je vidio nisam barem 12 godina, za ostale ne znam.
62
Naredni kadar je i snimila Senada, željela je da se okuša u snimanju, dok je tonski najavljuje Kido, i to pogrešnim prezimenom, što je kod djece izazvalo smijeh. Za to vrijeme Sejo u naručju drži svoju malenu sestru Merimu. I u narednom kadru, nešto kraćem, izmjenjuju se razigrana djeca. U četvrtom kadru, pojavljuje se i uvijek draga i dobrodušna komšinica Mevlija, koja je maše prema kameri. SCENA 5 Cijela je snimljena iz jednog dugog kadra, u Jukinoj kući. I sam kamerman Hamdija objašnjava da je to „večernja kahva kod Juke“. U sobi su svi osim djeda Alije, a Sejo se uvukao u jedan ugao i samo ponekad radoznalo proviri. Kido i Dina piju mlijeko. Dok Dina prva poziva svoju rodicu Samru na mlijeko, Kido dodaje: „Hajd', Amra, i ti“. Onda Dina izražava neke svoje djetinje želje o poklonima koje želi da joj pošalju: „Pošaljite čokolada i banana“. U ta doba djeci je jedna čokolada bila vrednija od cijeloga svijeta. Nakon toga, ovo dvoje tad nestašne djece se zabavlja igrajući igru „Ringe ringe raja“ koju sam i ja s njima igrao uvijek kada bih došao u Masle. Opet se na radiju čuju patriotske pjesme, a nena priča o tome koliko ima izbjeglica u Maslama, kako je od gelera popucao crijep na staroj kući, a onda će opet početi da poigrava slika. Nakon toga redaju se pozdravi od prisutnih za one koji ih budu gledali, riječi zahvale za sve što su im do sada poslali. Djeci je vrijeme za počinak i već ih lagano uspavljuju, a tu je i kraj ovom dugom kadru, koji je ovjekoviječio jednu večernju kahvu kod Juke. SCENA 6 Kamerman Hamdija će u jednom kadru pod slabim osvjetljenjem, uz obrazloženje zašto je to tako, snimiti svoga oca Aliju Subašića, koji želi pročitati ono što je ranije zapisivao u rokovnik, a što se vidjelo u jednoj od prethodnih scena. To su uglavnom pozdravi sinu Sadiku, snahi Ajki, a zanimljivim mi se čine pozdravi svim novim Sadikovim komšijama, a i kolegama na poslu. To govori o tome koliko je moj
63
djed bio pažljiv i precizan u ljudskim odnosima. Pozdrave je uputio i prijatelju Hajrudinu, njegovoj porodici, i svima želio „dobro zdravlje i da im ne bude kao kod nas sve pod stresom i depresijom“. Tako to sve reče moj rahmetli djed Alija Subašić, jako cijenjen čovjek u Maslama i okolini, zbog svoje dobrodušnosti i srdačnosti prema svima. SCENA 7 Sada je već 1. 8. 1995. god. Jutro se sunčano raširilo po cijeloj avliji koju Hamdija snima s verande. Ponovo se pije kahva, što bi možda nekima moglo izgledati da se kod nas ništa drugo nije ni radilo. Ne, samo je to bila prilika da imate što više ukućana u kadru, jer se oni oko kahve skupe svi. Na avliji su dva dragulja uništenog socijalizma, koji se odupiru demokraciji koja im je poklonila krvav rat: crveni Stojadin i narandžasti Fićo. U ovom kadru Hamdija prikazuje i put kojim prolaze znani prolaznici koji često mašu. Onda kameru preuzima Sejo i uspješno snima ono što je oko njega. Juko poslije popijene kahve uzima alat pa čisti svjećice na svom Fići. Ovdje se pojavlju i rođak Besim Subašić sa suprugom Hanifom i malom unukom Jasminom. Besim je oduvijek bio glavni šaljivdžija u Maslama, vedar i dobroćudan. Vjerujem da je daidži Sadiku bilo drago vidjeti ga. Besima i Hanife više među nama nema, ali ostali su tu na kaseti, vedri i prijatni kakvi su inače i bili. SCENA 8 Snimljena 2. 8. 1995. godine u Đurđeviku, u mojoj avliji. Kamerman je uglavnom Hamdija, a zamijeni ga povremeno Mirela, dok smo ovdje kratke kadrove načinili Kido i ja, što je bilo izuzetno oduševljenje za nas. Avlija u cvijeću, u njoj žuti Yugo kojim su stigli naši dragi gosti iz Masla. Prvo se na snimku pojavljujemo Mirela i ja dok komimo grah. Uz naše goste ovdje se pojavljuje i moj djed Jusuf, nena Emina i mama Bahira dok je otac razumije se na ratištu. Ja nisam imao strah od kamere već
64
sam počeo da skakućem, da pričam koješta, da donosim svoje zečeve pred kameru i da ih predstavljam njihovim imenima: Plavka, Sivka... Zečevima se posebice obradovala mala Merima. Moja mama je u svemu tome našla priliku da pokaže i haljine koje je nedavno krojila pa će Mirela iza kamere reći: „Ti si tetka ko manekenka.“ Sudeći po mom neobuzdanom veselju zbog kamere stvorit će se dojam da ja nisam bio baš mirno dijete, ali to nije baš tačno. Kamere su u meni izazivale radost pa je tako ostalo i do današnjih dana kada me posredstvom kamera gleda milion ljudi. Moji su, također, uputili pozdrave, pričali kako ću ja krenuti u drugi razred osnovne škole, kako se zanimam svojim zečevima... Potpuno slučajno mama spomene da je 2. 8., a Hamdija se tad sjeti da mu je rođendan i odmah uslijediše čestitanja pristunih, koji su i zaboravili na rođendan u tom vihoru rata. Nije tad nikome bilo do rođendana, ali su se svima ozarila lica kada su spomenuli da je Hamdiji rođendan. Na otvorenom prozoru naše ljetnje kuhinje ja sam svojim djetinjim glasom prvi puta zapjevao dijaspori i to ilahiju u kojoj se kaže da „Bosna gori“. Poslije moje pjesme s prozora, došao je kraj našoj „Ratnoj kaseti“. Kako je putovala iz geta u koji nas je zatvorila demokracija i cijeli svijet, zaista ne znam, ali je izazvala i radost i suze kod onih koji su je gledali. Možda je Amri, Samri i Elmiri, djeci koja su tamo bila, ona bila prilika da neke od nas upoznaju, nekih se prisjete. Cijelih 19 godina poslije, ova kaseta je vrijedno svjedočanstvo o svima nama, film o ratu, o našim ispijanjima kahve, o ljetu koje je kamerom uhvaćeno u Maslama i Đurđeviku, o djeci koja su sada ljudi, o dragim ljudima koji više nisu živi a koji se u srcu čuvaju. Ja danas snimam puno toga, snimaju i mene, život je drugačiji, ali želim samo jedno - da se više nikada ne nađem u nekoj „ratnoj kaseti“ niti da takvu snimam. Sad tek vidim da smo u ratu svi bili zarobljenici.
Priča završena 9. 7. 2014.
65
Stanice u Maslama Oduvijek se dobro zna granica između Gornjih i Donjih Vukovija, Gornje Vukovije ili Masle počinjale od one krivine s koje bih ugledao osnovnu školu, koja je nešto dalje od puta, ali kao da je neodvojiv dio toga širokog puta, puta koji je u davna vremena bio avionska pista JNA i odatle mu naziv „Široka pista“. Tu na početku tog puta ili, po meni, na početku Masla, nalaze s dvije strane po jedna autobuska stanica, sada su one i natkrivene a dugo vremena u moj sjećanju su samo gola ledina, gdje bi ponekad neko dobar napravio neku drvenu klupu koju bi opet neko loš srušio i uglavnom su pored vas dok stojite na toj stanici ležali ostaci nekadašnje klupe, na koju su rijetki imali priliku sjesti. U rana i maglovita jutra na stanicama su stojali đaci i radnici, neko je odlazio prema Kalesiji, neko prema Tuzli, neko prema Živinicama, a neko i dalje. Ako bih stizao autobusom, onda sam izlazio na početku te piste. U sjećanje mi je duboko urezan zvuk autobusa koji odmiče pistom. Taj zvuk budio je u meni najnježnije osjećaje obojene srećom zbog susreta s dragim ljudima. Iznad te ravnine uzdizao se putić koji je vodio u selo, iza mojih leđa ostajala su tiha i mirna sprečka polja, ostajale su i dvije stanice na dvije strane širokog puta. Često puste, a često sa nekim veselim znancima iz Masla, dočekivale bi me i ispraćale dvije autobuske stanice. Ne samo mene, već mnoge. Neki su s jedne od tih stanica otišli u daleki svijet i sad tamo sretno žive. Odnekud se mora krenuti: neko krene od početka, neko krene od izvora, a neko sa stanice u dnu Masla. U djetinjstvu sam u Masle dolazio najčešće automobilom, nekad autobusom uz maminu pratnju, a u ratno vrijeme dolazio sam pješice, a sve mi se čini da sam jednom do stanice u Maslama došao i na vojnom kamionu. Kako sam rastao, u Masle sam počeo odlaziti autobusom samostalno, a postratno vrijeme izrodilo je ,,crne taksiste'', kako smo mi to žargonski zvali. Neko možda i pomisli da je to bio neki taksi crne boje, ne, to je bio ilegalan taksi, koji nije prijavljen i registriran za obavljanje djelatnosti, sasvim običan auto, koji bi vozio neko od onih koji nisu imali drugoga posla. Ne znam kako bih na neki od stranih jezika preveo i dočarao fenomen „crnog taksija“. Naravno, i tim vidom prijevoza sam se
66
koristio, jer autobusi za Kalesiju i za Živinice u obrnutom smjeru nisu bili tako česti vikendom, a nisu bili ni redovni. Vožnja u jednom takvom taksiju koštala je podjedanako kao i vožnja autobusom, što je bio dodatni motiv čiovjeku da sjede u jedan takav auto. Autobus je u to vrijeme bio kao lutrija, ako naiđe, dobro je, ako ne, naići će crni taksi. Ako se na stanici nekim slučajem pojavi Besim, onda je zanimljivo, ispriča on poneku šaljivu priču te se uz njega nasmiješ nekome ili nečemu. No, najčešće na stanici nije bilo nikoga. Tako sam se, na izdisaju jedne zime, našao u Maslama, u koje sam došao autobusom, a u povratku sam sišao na stanicu u podnožju i čekao autobus. Bio sam, možda, učenik drugog razreda srednje škole. U to popodne, gledao sam pistu u pravcu Kalesije ili bolje reći u pravcu Međaša, čekajući da se u toj daljini pojavi autobus, no autobusa nije bilo, a čekanje je postajalo sve duže, sve dosadnije, kao da sam pregledao svaku grančicu na hrastovima nasuprot stanice, kao da sam očima poljubio sve krovove kuća koji su se vidjeli. I po nekoj nevolji, sunce su često zaklanjali neki putujući oblaci pa mi se činilo da se godišnja doba mijenjaju u mome čekanju. Kada se i pojavio autobus, nosio je broj 11, a ne 6. Čekao sam autobus broj 6 kao šesticu na lotu. No umjesto autobusa, na stanicu je stao žuti Passat karavan, a kada automobil stane na stanicu, ili je neki poznanik ili je crni taksi. Otvorio je prozor i viknuo: „Živinice!“ Hitro sam krenuo prema autu i smjestio se pozadi. Auto je krenuo i osjetio sam neko olakšanje što sam konačno dočekao prijevoz kući. Stao je i na narednoj stanici u Donjim Vukovijama gdje su u auto ušli neka žena i jedan muškarac, koji se valjda poznavao s taksistom pa su se odmah i pozdravili. Zapravo, mi smo srdačan narod. Ako s nekim jednom porazgovaraš i pri tome doznaš njegovo ime, on tebi nije poznanik već puno više od toga: prijatelj, „jaran“, kako bi ovdje rekli. Možda je i ovaj odnos bio takav; počela je priča. Pored toga što sam slušao lupkanje zadnjeg ovjesa, pratio sam priču taksiste, kojem ne pamtim ime, kako voli da kocka, da igra karti, kako zbog toga ima silne probleme sa ženom i kako je to jače od njega. – Evo, čim ja sad dođem u Živinice, oni mene čekaju, a ja ne znam ustat', ja nemam mjere, ja igram do kraja, dok sve ne izgubim. Čim oni mene vide, oni će: ,,Hajde 'vam', igraj'', i ja ostado'. Ovaj njegov prijatelj se pretvarao da ga razumije, opravdavao ga je da čovjek mora imati neki hobi. A ona žena samo bi se nasmijala nekad. Negdje u Dubravama,
67
počeo je da priča ono što je meni bilo najzanimljivije. I ja sam se prije toga uključio u razgovor, a on mi reče da nikad ne pokušavam da kockam, jer sam mlad. Onda poče priča: -
Kaj meni žena: ,,De se ti toga prođi'', čula ona ima neki hodža u Tešnju i odemo mi. Učio on meni iz Kur'ana, bio ja tam'. On uči, a u men' vri krv. Kad kaže on meni... Znaš šta mi kaže? Je l' znaš šta mi kaže?
-
Šta bolan, je l' ti reko da iđeš u džamiju?
-
Kaže on meni, ti si taki, ti imaš taki karakter da kad bi pobio sto ljudi sad, da o tom ne bi razmišljo. Da mi savjest nije taka.
-
Ma nemoj pričat'!?
-
Jest, tako kaže.
-
Jesi čuo ti ovo? - To se obrati meni ovaj što je ušao u Donjim Vukovijama, a koji je sjedio pored mene. Ona žena naprijed poče da se čudi i da doziva Božije ime. A naš taksista,
nekako sjetno uz blagi osmijeh, opet reče: -
Sto ljudi kad bi pobio, znači, ja sam miran. Eto, šta j' hodža otkrio. Kako su odmicali kilometri, odmicala je i priča. Uglavnom se ona vezivala za
karte, on je pričao, onaj do mene se ubacivao nekim riječima nevjerice i čuđenja. Žena bi se ponekad nasmijala, a sve češće poluglasno rekla: ,,Sačuvaj Bože!“ -
Neku noć sam ja igro, krenulo me bilo. U Lovcu, znaš đe Lovac, kafana, u četiri izutra sam kući došo. A bio sam i sat založio i onda me krenu karta, i ja nisam ustaj'o do zadnjeg. Nekad krene, nekad nema, juče sam fasovo, izgubio sam, nećeš vjerovat', pe'sto maraka, a kolima mi ističe registracija. S čim ću registrovat', ne znam. A valja mi zaradit' djeci hljeba. I tako uđosmo u Živinice, a ja odlučih da mu platim, prije nego dođemo do
autobusne stanice. Izvadih iz novčanika dvije marke, negdje pored Prve osnovne škole. Vožnja je koštala 1,50 KM, a ja mu rekoh da ne vraća kusur. Na to se on iznenadi pa se i okrenu. - E, svaka ti čast, ovo cijenim. Rijetki su ljudi koji će danas ostavit pola marke, toga više nema. De da te zapamtim. E, svaka ti čast, ti ćeš biti gospodin! Fala ti, jarane. Na to ovaj do mene dodade:
68
-
Ma čuo čo'j'k priču. Tada smo već prolazili pored restorana Lovac, odakle je našem taksisti mahao
neki znanac, a ovaj se zaustavi te se pozdraviše. Ovaj ga pozva na partiju pokera, a taksista reče : -
Eto me, samo da ove gor' istovarim. Eto me, pripremi sve.
Onda reče, možda nama, a možda samome sebi: -
Tako je to, ne mereš se ti toga riješit', sve oni mene 'vako zovu, a ja ne mogu da odbijem. Vuče me to.
Pozdravio sam se s njim izlazeći iz taksija, a on mi se još jednom zahvali na mome gestu, kojeg, izgleda, odavno ne pamti. Sav sretan ode prema Lovcu, a ja prema svojoj kući - svako prema svome izvoru sreće. I naredne nedjelje sam oko podne bio na istoj stanici u Maslama, čekao sam autobus broj 6. Zima se izmakla još za sedam dana pa je bilo i nekog sunca, tako da je čekanje bilo ugodnije i nešto kraće jer pojavio se autobus. Žuti Passat se nije pojavio, valjda taksista nije produžio registraciju. Možda je još one nedjelje na kocki izgubio svog žutog Passata.
69
Stara nenina kuća
Vjerujem da je svaka stara kuća spomenik koji svjedoči o godinama koje su prošle, o djetinstvima, o mladostima i sve su ispunjene uspomenama na drage ljude. U Maslama postoji još na desetine starih kuća koje svjedoče o ljepoti prošlih vremena. Najljepša među svim starim kućama je ona kuća u kojoj je posljednji stanar bila moja nena Sadika pa smo tu kuću i prozvali „nenina kuća“, svjetionik iz mog djetinstva, zaključan u srcu, negdje u dubini, gdje ga je teško pronaći. Tračak tog svjetla ja danas rijetko vidim, a kada me obasja, preplavi me valovima najtoplijih uspomena. Naš djed Alija umro je još davno pa je nena ostala sama u toj kući da živi svojim staračkim životom koji se sastojao od dočekivanja djece i unuka, njenih komšinica koje su je obilazile, čekanja poštara, odlazaka kod doktora. To je stara tradicionalna bosanska kuća, napravljena još puno prije nego ju je kupio moj djed Alija i prenio rastavljenu na svoje imanje, gdje je iznova sagradio, za svoju porodicu. Kuća ima i svoj prostrani podrum, veliku verandu, tri sobe, veliku ostavu i kupatilo, a samim tim i tavanski prostor je impoznatan. Pod tavanicom smijala se djeca, smijala se kuća... Danas se u njoj niko ne smije pa i kuća ćuti poput groba. U ovoj kući odrasle su moji daidže, tetka i mama, tu su pisali svoje domaće zadatke, tu su bolovali, snivali, odatle su ispraćani u školu, tu su se uvijek vraćali u toplinu doma. Ova kuća pretrpjela je neke izmjene: ulazna vrata su joj izmještena u odnosu na prvobitni izgled, a boja prozorskih okvira se vremenom mijenjala - nekad su bili bijeli, nekad plavi, zeleni, a sada su smeđi. Veranda je služila ponajviše nama djeci za lijepe i zanimljive igre, jer je imala i svoja mala drvena vratašca i drvenu ogradu pa smo često zamišljali da je to neki brod s koga smo bacali udicu i pecali ribu. Ta veranda znala nam je biti pijaca, i kuća, i cijeli svijet ako treba, jer u igri je dozvoljeno da se mašta. Mnoga su proljeća zazelenila avliju oko stare kuće i prosula bijele cvjetiće od kojih su djeca sebi pravila cvjetne vijence i mnogo je djevojaka išlo putem do Alića bunara, a još više zaljubljenih momaka prolazilo tu s namjerom samo da nekoga vidi ili pozdravi. Nekada smo moja mama i ja u Masle dolazili autobusom, a skori susret s ovom kućom najavljivao je na stanici zvuk autobusa koji je odmicao u ravnici i postajao sve tiši dok ga ne bi
70
nadjačali glasovi pijetlova, majki koje dozivaju djecu ili zvuci sjekira i čekića. Za vrijeme rata u Masle smo dolazili pješice, a ja, poslije tih dvadeset kilometara pregaženih svojim djetinjim nogicama, nisam osjećao umor jer je osjećaj radosti i sreće što sam ponovno u Maslama bio iznad svakog umora. Avlija koju spominjem, proteže se na brežuljku duž desne strane puta koji je mnogim zaprežnim kolima predstavljao uzbrdicu, a razigranoj dječurliji zimi je predostavljajo savršenu nizbrdicu na kojoj su se sankali od jutra do mraka. Blizina avlije i puta doprinosila je uvijek tome da su prolaznici s puta pozdravljali nekoga od nas - moga djeda, nenu, dajdže ili su pak pozdravljali nas djecu. U kalesijskom kraju oduvijek je pristuan taj srdačni čin pozdravljanja i dovikivanja rođaka ili znanaca. Svaki od tih pozdrava bio je neki nevidljiv poklon donesen iz nekih daljina koje možda dodiruju nebeski svod. U nekom vremenu te daljine u dječijoj mašti bile su prepune tenkova, topova i aviona, a sad vjerujem da djeca u Maslama drugačije zamišljaju daljine. I gosti su često navraćali u ovu staru kuću: naši rođaci iz Srbije, strine, tetke, porodični prijatelji... I poneki neznanc koji bi se našao u nečijoj pratnji znao je ovdje biti lijepo ugošćen. Mirisala bi često ovdje i vruća pita krompiruša i nikad niko nije ostao gladan pod tim krovom. Zimi su mirisali pečeni krompiri iz peći, koje je pripremala neumorna starica anđeoskog srca. Svakog jutra oko ove kuće pjevali su šareni pijetlovi, toga se ponajbolje sjećam iz onih dana kada sam ovdje provodio svoje raspuste. Moj djed i nena imali su običaj rano da ustaju, a onda bi pili kavu. Meni bi nena obavezno spremila neki čaj. Ta jutra provodio sam u razgovoru s njima, jutarnje vijesti s radija bile su sastavni dio svakog takvog jutra. U ta rana jutra iz ormana bih vadio stare novine koje je tu odlagao moj djed i čitao stare vijesti, stare oglase pa i stari horoskop, jer me to obilje starih novina zabavljalo. Ostala djeca su u toj kući spavala nešto duže, a ja ni za šta na svijetu ne bih propustio ta jutra s djedom i nenom. Poslije, kada je nena ostala sama, ta jutra su se dosta izmijenila, bila su praznija i tiša za polovinu jedne skrivene radosti, a ja sam počeo piti kafu s njom. Tako, uz kafu ona bi mi znala pričati neke priče iz davnina koje sam ja osobito volio. Bilo je kod nene uvijek i lijepog doručka, obilatog ručka i ukusne večere, a peć je zimi uvijek bila topla i cijela stara kuća bila je čista i uredna. Često sam noću kada bih kretao na spavanje, slušao žamor prolaznika s puta koji me nekad uspavljivao. Znala se u ovoj kući nečijom
71
zaslugom često pronaći i dobra knjiga pa sam, ispunjen mirom ove kuće i svečanim blistavilom starine, čitao redove koje su pisali neki ljudi koji u duši nose neku staru kuću iz koje dolaze samo lijepe slike. I svako ljeto u Maslama bilo je posebno, naročito kada procvjeta loza koja se penjala po krovu ove kuće i kada se pila kafa na verandi u tople večeri. U neka davna vremena djeca iz ove kuće odlazila su na Prelu, gdje su se kupali kada joj pregrade korito kamenicama, i gdje su lovili ribu. Vidio sam toliko potoka i omanjih rijeka, ali ništa nije ličio na Prelu, ona je nekako svoja. Samo ona stidljivo teče i tako tiho žubori kao da ne želi da je neko primijeti dok protiče duž Masla. Ova stara kuća bila je mjesto susreta svih onih koji su u njoj odrasli i čiji su životi nekako urezani u zidove ove kuće, a čija su imena tako često spominjana tu. Svi bi se, uglavnom, sastajali za praznike. Mjesto takvih susreta ova kuća prestala je biti sa neninim odlaskom. Moji odlasci iz Masla, iz ove kuće, dugo vremena bili su obilježeni jednom lijepom slikom ispraćaja kada su mi sa verande dugo mahali djed i nena. Poslije je s te slike nestao djed, a nena je ostala da maše dugo, sve dok nas ili naša kola ne bi zaklonio brežuljak. Sada kada se probude jutra u Maslama i kada prospu svjetlo po njima, obasjaju svjetlom i staru kuću, kuću koja prolaznicima ne zna reći koliko je važna onima koji žive u toj avliji i još mnogima koji su negdje daleko, a čije ona uspomene čuva. Ja sam možda baš ovdje naučio da maštam i kad god odlazim iz Masla na drugi kraj naše ravnice ili bilo gdje drugo, ja izmaštam sebi onu toliko dragu sliku ispraćaja. Sreća je što još uvijek postoji ta kuća, da podsjeća na draga bića, na suze radosnice, na bespovratno izgubljena djetinjstva, na najradosnija proljeća i noći nakićene zvijezdama. Drago mi je što postoje ona stara vrata koja mogu uvijek istim tonom da škripe i barem tako ožive jedan dio uspomena.
72
Subašići
Možda bi o mojim korijenima najistinitiju priču ispričala žuborom rijeka Đetinja koja teče kroz Užice, kojoj su sigurno znani moji daleki preci koji su se kupali u njoj. Svaka porodica od nekuda potječe, izvire, baš poput rijeke, i svi imaju neka predanja o svome dolasku na neko područje. Ja sam pored toga što sam Nišić, svojim drugim dijelom i ponosni Subašić, a zašto i kako ponosan, pokazat će najbolje ova pričau kojoj ću ispričati mnogo o porodici iz koje potiče moja mama,ba samim tim i ja sam. U jednom izvoru pronašao sam da su Subašići u Gornjim Vukovijama porijeklom iz Hercegovine, ali to nikako nije tačno pa ću zbog toga ispričati ono što znam o mojima. Političke prilike natjerale su moje Subašiće, i još veliki broj porodica, da 1862. godine napuste svoje voljeno Užice, svoje male stare kuće, svoja imanja, a sa sobom su ponijeli ono najnužnije. Te iste godine, tačnije 28. septembra 1862. godine, dok su se uplakanih očiju odvajali od svojih znanih ulica, ispred Bešlagića hana na vrhu Terazija, skupile su se djevojke pa zaigrale svoje oproštajno kolo, u kome su pjevale: „Oj, Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro nam bijaše, kroz tebe se proći ne mogaše od sokaka i od čefenaka, od momaka i od djevojaka.“ Ostao je iza njih njihov mali Carigrad, a moja se rodbina odmicala u pravcu Bajine Bašte s dubokom tugom u srcu i vagonom uspomena. Kod Zvornika su prešli skelom rijeku Drinu i naselili se u plodnu Sprečku dolinu. Manji broj mojih rođaka nastanio se u samoj Tuzli, a većina je ostala na selima oko današnje Kalesije. Neki moj predak, kome ime ne znam, nastanio se u Maslama, kako se to mjesto popularno naziva, a službeno Gornje Vukovije, i ondje je izrodio djecu, od kojih mi je prvi poznati predak bio Ibro Subašić, upamćen po tome što se oblačio tradicionalno, a za pojasom je nosio kuburu i uvijek kožnu kesu za duhan. Imao je svoj parni mlin u selu Čaklovići, do kojega je iz Masla odlazio svakoga dana jašući na svom prelijepom bijelom konju, koji je na čelu imao crni romboid. Sve
73
to ukazuje na to da je bio veoma bogat čovjek u ono vrijeme, a u Čaklovićima i danas postoje zatravljeni temelji tog velikog parnog mlina čiji je vlasnik bio jedan Subašić iz Masla. Osim toga, Ibro se bavio i preprodajom stoke, što mu je donosilo velik profit. Koliko je bio napredan u to vrijeme govori i podatak da je svoju djecu slao u Beč na školovanje. Parni mlin u Čaklovićima će 1960. godine naslijediti kćerke Tima i Emina. Prvi moj predak za kojeg pouzdano znam da je hodao po Beču i tamo učio školu bio je Mujo Subašić, koji je oko 1925. godine učio za mašinovođu u ovoj prijestolnici nauke. Pod nebom staroga Beča moj predak popirimio je gospodske manire i sve lijepe navike kakve su krasile tamošnju gospodu. Škola za mašinovođu tada je, mogu slobodno reći a da ne pretjeram, bila ravna današnjem doktoratu iz neke nauke, s obzirom da je naša sredina u to vrijeme imala veoma malo pismenog stanovništva. Osim Muje, u Beču je školu učio i njegov brat Zaim, koji će poslije postati najpoznatiji Subašić. U Banovićima i danas postoji ulica Zaima Subašića, a nekada je i radioklub u tom rudarskom gradiću nosio njegovo ime, a ispred Doma zdravlja nalazila se njegova bista. Zbog Zaima i moj djed Alija se nekada zaposlio u rudniku u Banovićima i prezime Subašić ostalo je cijenjeno u ovome gradu. Kada je u svojoj 23. Godini poginuo moj rođak Zaim, prvi rukovalac rudarskim mašinama u ovom rudniku, rudarska solidarnost se pokazala na djelu: rudari su se odmah pobrinuli za njegovu majku, doveli su joj struju do kuće, i svaki mjesec donosili namirnice, sve do njene smrti. Toliko je Zaim, tako mlad, zadužio i rudnik i Banoviće, da ga još uvijek pamte. Ime Zaima Subašića nosile su i omladinske radne brigade i ovo ime je preraslo u jedan upečatljiv simbol socijalizma, rudarstva i Banovića. Kada je već došao rat i s njim okupacija, Mujo je nastavio upravljati vozom i jedne prilike spasio je 20 ljudi od sigurne smrti. Sudbina je htjela da mu se jednog dana 1943. godine nešto pokvari na lokomotivi negdje blizu pekare Ibrahima Obralića u Živinicama, gdje su nacisti zatočili dvadeset ljudi koje su sasvim sigurno željeli ubiti, ali je u tom momentu naišao moj dobri predak Mujo pa im se obratio na književnom njemačkom jeziku i zahvaljujući tom sporazumijevanju s njima, a sigurno zahvaljujući njegovom otmjenom držanju i besprijekornom naglasku, spasio je te preplašene ljude smrtnog ishoda. Koliko je Mujo volio njemački jezik i koliko je volio da se obrazuje, čita i doznaje o svemu govorio je on sam kada je u ta ratna doba negdje pored puta
74
pronalazio bačene listove njemačke štampe, u koje su vojnici nešto zamotavali pa ih bacali, samo da bi čitao taj njemački jezik koji je toliko volio i da bi se prisjećao svojih mlađih dana dok je učio školu u divnom Beču. Momente u kojima je imao u rukama poneki list novina na njemačkom jeziku, smatrao bi nekom posebnom srećom. Zbog svoje službe Mujo se 1932. godine odselio iz Masla u Brateljeviće gdje je živio u stanu čiji je vlasnik bila željeznica, a 1940. godine je kupio mnogo zemlje u Živinicama od porodice Andrić, velik dio ravnice od Spreče prema Živinicama bio je njegov. Godine 1954., Mujo je lokomotivu zaustavio pored nekog izvora blizu Kladnja i napio se hladne vode i tu je na mjestu ostao bez glasa, poslije čega se i razbolio, zatim umro i sahranjen je negdje na groblju Bare u Sarajevu. Zbog toga se i ja nekako plašim piti hladnu vodu. I Mujina djeca su samim tim nešto postigla u životu, a ja ću ovdje izdvojiti zasigurno najuspješnijeg među nama, a to je Miralem Subašić, nekadašnji predsjednik Općine Živinice u dva mandata, te dugogodišnji narodoni odbornik i istaknuti član Partije. Miralem nije školu učio u Beču kao njegov otac, nego je za pogonskog inženjera učio u jednoj drugoj metropoli, Zagrebu. S njim su poslije u Konjuhu radili ljudi čija će imena dugo vremena predstavljati veličinu: Miladin Bošković, Šimo Tadić i Mile Marković. Miralem je, kao i svi Subašići, volio Masle, svoje izvorište, a tu ljubav prema Maslama prenio je i na svoju djecu. Poslije svoje uspješne političke karijere, Miralem je postao direktor Vodoprivrednog preduzeća ,,Spreča'' u Tuzli. Moj rođak Miralem je napisao jednu knjigu koja još uvijek nije objavljena, ali se nadam da će biti zbog historijskih činjenica koje sadrži, a koje su prijeko potrebne za spoznaju bliže istorije našega kraja. Subašići po svemu sudeći imaju jedan poseban i lijep odnos prema knjizi. Budući da nas ima puno, rasuli smo se po svijetu. Tako, recimo, moja tetka Amira danas živi u Zagrebu. Moj djed Alija je bio pošten i vrijedan radnik. Prvo je bio rudar, a zatim se zaposlio u preduzeću Konjuh u Živinicama, gdje je pravio stolice na kojima i danas neko sjedi. Njegova djeca postigla su više u životu: sin Zijad je nastavnik matemetike i fizike, a trenutno je direktor škole u kojoj je radio cijeli radni vijek, sin Jusuf je uvažen i poštovan zubar, Hamdija daleko čuven i poznat kuhar, a o graditelju Sadiku bi se mogla napisati poprilično obimna knjiga. Moja tetka Zijada radi u bolnici, moja mama Bahira bila je vaspitačica u obdaništu, sekretarica i vlasnica trgovine, a danas živi mirno i sretno uzgajajući svoje
75
ruže. Moj daidža Sadik odselio se zbog posla u Orašje na Savi 1981. godine, sasvim slučajno je prošao na konkursu iako je već bio zaposlen u Tehnogradu, te je odlučio preseliti se i okušati svoju sreću. Tamo je u toj svojoj doseljeničkoj tjeskobi pronašao svog najboljeg druga Dominka. Radio je Sadik po Orašju, a onda je došao rat i on se odazvao obrani svoga Orašja, gdje je kao pripadnik HVO-a bio i ranjen, a zatim je otišao u Njemačku. Kada se vratio iz Njemačke, prepoznao je svoj poduzetnički duh, otvorio firmu koja se zove „Nova Bosna“, mislim da ni on sam ne zna broj kuća i objekata koje je projektovao, sagradio ili učestvovao u izgradnji i obnovi. Visoko je cijenjen i poštovan građanin Orašja, prije svega zbog tog nekog našeg urođenog poštenja, zbog te Subašića duše koju nosi. Sadik Subašić danas je veliki gazda, zahvaljujući tom svom odlasku u Orašje, mada ga srce svaki dan vuče u njegove Masle. Njegova kćerka Amra profesorica je njemačkog jezika, a mlađa Samra to će zvanično postati uskoro. I moj daidža Hamdija proputovao je svijetom zahvaljujući svome kulinarskom umijeću. Dvoje Hamdijine djece Mirela i Mirel su profesori, Mirela je profesorica bosanskog jezika i književnosti, a Mirel profesor tehničkog odgoja i informatike. Često se desi da mi neko kaže: ,,Pa onaj tvoj daidža Juko (Jusuf) je meni izvadio / popravio zub/“. Naravno, i njegova djeca su na dobrom putu: Aldina je uspješna studentica stomatologije, a Nermina najbolja učenica Srednje zubotehničke škole u Sarajevu. Osim toga, Nermina je veoma talentirana za poetsko i prozno pisanje te je osvajala brojne nagrade. Na taj njen talenat izuezetno sam ponosan, znam koliko ona u Sarajevu pati za ljepotom svojih Masla, jer su Masle i Prela česti motivi u njenim djelima. Mnogima je nastavnik bio moj daidža Zijad ili Zijo, svima omiljen nastavnik, danas eto direktor škole i ponosan otac Seada i Merime. Moj rođak Sead vrstan je pravnik Općinskog suda u Gračanici, a Merima studentica Agronomskog fakulteta. Moje tečićne, ili kako se to ljepše kaže sestre od tetke, Adisa i Enisa medicinske su sestre. Njih je život odveo daleko, Adisu u Minhen, a Enisu u Belinconu. Zanimljiva pojava je ta da su se često kroz ovu porodicu davala ista imena djeci, tako je recimo moj rođak Fuad ime dobio po Fuadu Subašiću, najmlađem Mujinom sinu, slavnom fudbaleru FK Sloboda iz Tuzle. Moj rođak Sead ime je dobio po Seadu Subašiću, električaru, koji je poginuo na radnom mjestu. Ahmin sin Zaim je dobio ime po istom onom Zaimu čije ime nosi i ulica u Banovićima. Ahmo Subašić
76
imao je svoju vodenicu na Preli, a osim toga, čuven je bio i njegov rakijski kazan. Zaimov sin Ahmet (Ahmo) Subašić danas živi u Americi. Zanimljiv i drag bio je Ahmin sin Besim, rudar, dobri i veseli prijatelj svih dobrodušnih ljudi, koji je kao i njegov otac Ahmo, imao kazan za rakiju i bavio se pečenjem kvalitetne rakije. Imamo mi u Subašićima svog heroja, odlikovanog heroja. Moj rođak Mustafa Subašić, kojeg u Maslama oduvijek zovu Ramiz, a tamo gdje živi Mate je čovjek sa zanimljivom životnom pričom koja je možda odveć zrela za neki roman. Mate je bio u Njemačkoj pa je 1986. godine došao na područje općine Split na odmor, tu mu se dopalo pa je i ostao na otoku Čiovu, otok koji je bogat tradicijom i koji je bio naseljen od najstarijih vremena. Tako se desi da moj rođak Mate dok pravi kamene suhozide pronađe pod površinom zemlje rimski novčić, stari bajonet, trubu, ostatak neke drevne lampe, a u morskim dubinama pronađe i stare amfore, koje brižljivo sakuplja. Njegove kolekcije umjetničkih slika, bakrenog posuđa, starog novca i raznih starih predmeta koje je prekrio zaborav veoma puno vrijede. On je itekako ponosan na te predmete. Mate ima sina Elvisa, a nedavno je dobio unuka koji se zove baš kao i ja. Djeca Fuada Subašića, Amela i Almir, veliki su stučnjaci u svojim oblastima: Amela je ljekar, specijalista oftamologije, a Almir stučnjak za informatiku i to u Beču. Izgleda da se neko od nas uvijek odlazi ili vraća u gradove u kojima su Subašići učili školu pa je tako, recimo, tetka Amira u Zagrebu, a rođak Almir u Beču. Kasim Subašić, sin Fehima, prvi diplomirani pravnik u Subašićima, nastanio se u Tuzli. Mnogo mojih Subašića živi u Tuzli. Jusuf Subašić, sin Juse, bio je prvi učitelj u našoj porodici, a nešto kasnije i prvi direktor škole u Vukovijama s našim prezimenom. Kćeri našeg amidže Abdulaha Subašića, kojeg svi znaju kao Avdu, Advija i Elvisa su u Sloveniji, a sin Fuad, koji je ostao u Maslama, vrstan je majstor svog zanata. Djeca nekadašnjeg predsjednika Općine Živinice Miralema Subašića postigla su poprilične životne uspjehe. Nizama je obnašala i direktorske funkcije, a danas je rukovodilac Gradske biblioteke u Živinicama. Nizama je po struci nastavnica. Dijana je krenula očevim stopama i bila je u politici, po struci je rudarski inženjer, uposlena je u rudniku Đurđevik. Adi je poznat sportski radnik, diplomirani je pravnik i službenik
77
Doma zdravlja u Živinicama. I njihova djeca su, po običaju, postigla puno, naročito kada je u pitanju obrazovanje. Neka se niko ne iznenadi što jedan Subašić živi u Izraelu, to je Ilijaz Subašić, rođen 1976. godine, sin tragično nastradalog Seada Subašića. Otišao je u ovu svetu zemlju gdje je uspješan sportista. Ako se nekad zadesi neko na pravoslavnom groblju u Resavici, neka ga ne iznenadi grobnica na kojoj piše Muhamed Subašić ili Zilka Subašić. Moj dobri rođak Muhamed krenuo je od rudnika do rudnika da bi se zaustavio u Resavici, poznatom rudarskom mjestu u Srbiji, koje nije tako daleko ni od Ruminije. Ali ni on i njegova Zilka nikad nisu zaboravili svoje Masle iz kojih su ponikli. Ja ću i ovoga proljeća sjediti pored Prele sa svojim rođakom Mirelom, na zemlji čiji je vlasnik bio dobri Ibro Subašić, naš predak koji je imao svoj parni mlin, a koga su ubile zaostale četničke bande blizu Požarnice, negdje između 1945.-1948. godine, ne bih znao tačno reći. Znam da je tog dana bez njega kući došao njegov bijeli konj i pred kućnim vartima iz oka pustio suzu. Taj konj je hodao nekoliko dana slobodan po Vukovijama, a onda je od silne tuge za gospodarom i uginuo. Ako bih širio ovaj krug dalje, trebalo bi mi puno vremena i prostora da nabrojim sve one koji vuku svoje porijeklo od Subašića, a nose neka druga prezimena: Zulić, Malić, Hasanović, Šabanović, Đug... Ja o sebi ovdje ništa neću reći, mada sam već rekao puno, nisam ja puno drugačiji ni od Muje, Zaima, Miralema, Zijada, Sadika... Možda ovu priču nastavi moj najmlađi rođak Amer Hasanović iz Srebrenika, koji će jednom zasigurno biti ponosan na porodicu Subašić iz koje potječe njegova majka.
78
Svatovsko groblje Svi oni koji su oštetili, uništili ili pomjerali stećke, protiv samih sebe su radili, jer stari su bogumili za takve ostavili strašne kletve još onda kada su postavljali te spomenike. Od kamena su načinjeni vještom rukom klesara pa ih narod često zove mramorovi, a neki su ispisani rukom nekog neznanog nam dijaka, koji je za vijeke vijekova zapisao „Ase leži...“. Ostavili su snažan trag da bi se za njih znalo, da bi se znalo za bogatstvo njihove kulture, njihove i naše, svakako. A nakon njih postaše i dođoše neki novi narodi, koji su zaboravili šta su i čiji su stećci zapravo, te su se zbog toga rodile neke predaje o tome da su to Grčka, Mađarska ili pak „Jehudijska“ groblja. Stećci su se uprkos dugogodišnjem neznanju naših naroda nalazili oko njihovih kuća, u njihovim njivama i šumama njihovim iz kojih su sebi dovozili drva za duge zime. Tek rijetki su znali i govorili da su to bogumilska groblja. Sva djeca su se voljela igrati oko stećaka, a često nisu znala da su to grobovi. Po njima bi redala cvijeće i iza njih se skrivali u igri skrivača. Često su zamišljala da su to male kamene kuće. Zaista su stećci vječne kuće. Po tim kamenim kućama vremena su ostavljala svoje tragove koje je sapirala kiša, koje je ledila studen, koju su pekla topla ljeta. Mene je u tim djetinjim igrama oko stećaka najviše plašilo to što sam mislio da su duhovi unutra i da svaki čas mogu izaći kroz pukotinu na stećku, ako je ima. Svaki napuknuti stećak me plašio. Naši preci, koje nije puno zanimalo ništa dalje od kućnog praga, koji su sva naučna otkrića gledali s nevjericom i kod kojih je u memoriji prekinuta nit njihovog porijekla, govorili su često da su to grčka groblja te da je Grke s naših prostora otjerala duga zima koja je trajala sedam godina te su im samo groblja tu ostala. Svoje vjerovanje su potkrijepili čudnim križevima i ornametnima na ovim spomenicima. Tako su slično govorili i za Mađare koje je otjerala strašna glad, da zemlja nije rađala jer su se nešto o nju ogriješili. Za usamljene stećke pričali su da je tu poginuo neki junak te su ga tu i pokopali i tu mu načinili spomenik. Zapravo su nekropole stećaka porodična groblja, groblja imućnih porodica, jer su stećci podizani samo bogumilskoj vlasteli ili vjerskim velikanima. Stećci samci su spomenici podignuti veleposjednicima, koji su najčešće imali veoma mnogo zemlje, a sasvim vjerovatno da su pojedini usamljeni stećci 79
obilježja grobova vjerskih velikana; neki su, možda, jedino što je ostalo od neke nekropole koja je uništena. Stećci su grobovi o kojima se dugo ovdje nije znalo, tek su pioniri-istraživači otkrili nešto o njima odmah po okupaciji od strane Austro-Ugarske. E, da samo znate kako ih je čudno i iznenađeno gledao naš svijet te arheologe koji su se zanimali za kamenje oko njihovih kuća, za gradine stare, za nošnje, instrumente i pjesme. -
Was ist das?
-
Šargija!
-
Sa..sa..sargija !? Fuf, was ist sargija?
-
Šargija, jebo ga ti. Šargija. S njome se svira. Akšamluk, sevdah, je l‘ razumiješ ti to?
Dolazili su čudni gosti u naše male varoši, u naša sela, i doznali čudne predaje o stećcima i ustanovili istinu o njima. -
To ti je grčko greblje. Tako mu reci.
-
Wie kann es ein griechischer Friedhof sein?
-
A fino, br’te, bili su ti ovde nekad, davno, to ne pamte ni stari naši. Ni moj djed to upamtio nije, ali mi je pričo, jer je to tako i bilo. Ovde su ti, kažem ti, bili Grci i nastane u Bosni tak’a zima da je sve bilo zaleđeno. Sedam godina je ta zima bila i Grci ondar pobjegnu na jug. Pa se kaže da je ovo njihovo greblje.
- Das ist interessant. I tako su se svega naslušali i nagledali pioniri arheologije na ovim prostorima kojima je bilo daleko teže nego nama sad, mada još uvijek narod s čuđenjem gleda one koji su pregazili daljinu da bi zagledali mramorove. A gdje su groblja, tu su strašne priče o ukazanjima. Viđali su ljudi blizu stećaka: ženu u bijelom, neku mačku koja ih je napadala, stražara od čije se mirne pojave ledi krv u žilama, neko je čuo i neke krike. Najgore su ipak prošli oni koji su pomjerili stećke pa tu sagradili kuću ili pak oni koji su ih lupali pa taj kamen ugradili u svoje kuće. Takvima se dešavalo da im umre dijete, da se strašno razbole, da umiru u teškim mukama, da im jednog jutra ugine sva stoka od koje su živjeli. To što su oni doživljavali u noćima, ne mogu ni da
80
pričaju od straha. Ima nešto u tome. Velik broj stećaka uništen je tragom legendi o skrivenom zlatu u njima te su neki razbijali stećke vođeni pohlepom i legendama ili iste prevrtali da bi pronašli zakopano blago. Mnogi su dolazili iz daleka svijeta da bi zbog tog istog skrivenog blaga kopali po našim starim tvrđavama po Kamengradu, Ključu, Bobovcu, Srebreniku... Otprilike pedestih godina prošlog stoljeća u Gračanicu među stećke došla su dva Dalmatinca. Fadil, koji je tad bio dječak, zaključio je to po karaktersitičnim kapama i njihovom naglasku. Dva tragača za blagom pronašla su stećke, ove iste o kojima se sada brine Fadil, stećke za koje se veže priča o svatovskom groblju. Počeli su da razbijaju jedan stećak vjerujući da je baš u njemu zlato, a Fadil je pojurio u vodenicu po svoga oca. Tom prilikom su otjerali nepoželjne goste koji su došli uništavati tako vrijedne spomenike. Pokupili su svoj alat, uzeli torbice i otišli. Ko zna da li ih je imao ko spriječiti u njihovom naumu na ostalim nekropolama u ovom kraju. Za ovu nekropolu postoji predanje koje sam davno čuo i u koju sam kao dijete vjerovao. Kažu da je ovo svatovsko groblje. Tu su se skamenili svatovi koji su vodili mladu koja im je bila zabranjena pa ih Bog kaznio, tako što ih je na tom mjestu skamenio. E, baš sam nekako pogađao, idući od stećka do stećka, te ovo je kum, te ovo je neki komšija, ali se po toj legendi sigurno znalo da su dva visoka stećka u sredini mladenka i mladoženja s tim što je veći stećak mladoženja. To i jeste zanimljivo za djecu i one naše stare ljude koji su bili protiv svakog znanja i nauke, vjeruj što se kaže. Tako ti je najbolje. -
Svatovi se skamenili, šta tu ima čudno? Bog ih dao, Bog ih skamenio. A jesu li i morali voditi mladu koja je drugima obećana?
Ima jedno istinito predanje koje svoje korijenje ima tu blizu nekropole, na livadi zvanoj Trzan. Tu je nekada bila velika lipa pod kojom su bogumili održavali svoje molitve, ponajviše kišne molitve za vrijeme velikih suša. Kada su Bogumili postali muslimani, tu su sagradili drvenu džamiju. Najlakše im je bilo sagraditi novu bogomolju na svom starom mjestu. Kroz svatovsko groblje u Gračanici sada se, možda, čuje pjesma ptica umjesto pjesme svatova, koji su se na toj livadi zadesili prije 700 godina možda. Možda neko stoji i divi se ljepoti dva nadgrobna spomenika, koji su mladenka i mladoženja po vjerovanju naroda, naroda kojem je lakše bilo shvatiti da
81
se živi ljudi mogu skameniti u trenu, nego da su to vječne kuće nekih Bogumila, od kojih su nastali i oni sami. Jer i danas ima svatova, čini mi se da ih nikad više nije ni bilo i oni odvode tuđe vjerenice u daleke krajeve, ali se niti jedni svatovi skamenili nisu. Ljubav svaka, mač je s dvije oštrice, ljubavna kletva teška je. Smiraj vječni, onih koji su voljeli, našao je svoje mjesto u legendi o svatovskom groblju. Srca što treptala su za crnokosom djevojkom iz Sanskog Mosta, smiraj možda naći neće ni za sedam stotina godina kada budu usnula u vječnom grobu, za koji će neki novi narodi vezati svoja predanja kao što vezala se kosa njena za dušu zaljubljenu, iako su njeni svatovi odveć prošli, ali se čudom nekim, nisu skamenili.
82
Toplica Stare priče kažu da se oko izvora okupljaju vile. Postoje mnogi izvori u našem kraju, a samo je jedan termalni. U ovom dijelu svijeta mnoge rijeke koje nastanu od takvih izvora nazivaju Toplica. Tako se zove i naša mala rijeka koja izvire podno Gornje Lukavice. Izvor je ispod borove šume, na samom početku jedne ravnice. Blagodat kakve nema nadaleko, a koja se tu pojavila prije ko zna koliko hiljada godina i od koje su korist imali svi pradavni ljudi i narodi: Iliri, Rimljani, Slaveni, Bošnjani... Svejedno je bilo ljeto ili zima, naša Toplica ima temperaturu od 22 stepena C. Mala je to rijeka, čiji jedan dio izvora napaja vodom cijeli grad. Iza izvora napravljen je jedan bazen u kome su čari kupanja u termalnoj vodi osjetili mnogi. Ova voda ima i ljekovita svojstva. Oko ovog izvora svoje stanište su našle mnoge biljne i životinjske vrste. Riječno korito ove rijeke je usko i maleno, plitka je uglavnom, a po njenom dnu je siga pa nekada izgleda da se samo zlato zlati na dnu ove tople rijeke. U davna vremena na ovoj rijeci postojale su brojne vodenice, a najpoznatija sačuvana je do danas, to je Toplički mlin ili Abadžića vodenica. Odmah nakon strašnog rata, jedna livada pokraj Toplice postala je drago izletište moje porodice. Odlazili bismo do Toplice kad god smo mogli, a najčešće vikendom, da bismo uživali u suncu, roštilju i konačnoj slobodi. Tu blizu su bili neki rashodovani bageri koji su tu prije početka rata zatekli izgradnju putu. Oni su tad već bili rashodovani i predstavljali su mi raj za igru. Ovdje bismo počeli dolaziti u aprilu i dolazili bismo sve do kasne jeseni. Bili su to posebno sretni dani, ispunjeni najljepšim dražima koje jedna porodica može da proživi. Često bismo se tokom vrelih ljetnih dana sklonili u hlad koji su pravili bageri, čudno mjesto za izlet, pomislit će neko, ali meni idealnijeg nije bilo. Tu pored nas bio je i jedan mali vodopad, a ispod njega divan vir,ž i tu sam se kupao stalno i bezbrižno u toploj vodi. Iznad vodopada bilo je šire riječno korito razliveno po ravnici pa je to ličilo na malo jezero, obraslo nekakvim predivnim travama. Divni su tu bili zalasci sunca, dočekani na livadi pored tog riječnog mira na nježno-zelenoj mekoj travi. Toliko je raskošnog mira vladalo tad na toj ravnici oko Toplice. Ako bih vam opisivao dalje, trebao bih reći da je iznad postojala nekroplola stećaka, ograđena, i veoma zarasla. Oni dokazuju da se oduvijek živjelo pored ove rijeke. U obraslom koritu, u kojem su iznikle i vrbe, 83
krivudala je Toplica pored stećaka, njegovala trsku koja je u njoj rasla, bila dom sitnim ribama, prolazila tiho ispod drvenih mostova, a njeno obraslo korito tu oko stećaka niko nije čisto, valjda zato što je to bilo stanište zmija. Ispod našeg omiljenog mjesta za izlet, bio je jedan manji slap, a nakon toga je Toplica tekla ispod ceste, gdje je dolazila u jednu lijepu šumu, a iza nje do vodenice, gdje je uvijek bilo mnogo ribe i gdje je moj djed često pecao. I ja sam odlazio do mlina, najviše zbog obližnjeg izvora s kojeg bih donosio hladnu vodu. Božanstveni mir zelenila i dah starine oko mlina, bili su posebna draž koju sam rijetko mogao osjetiti. Znali bismo nekad u našem loncu tu na Topličkom polju napraviti čorbu, koja je uz sve one mirise prirode imala poseban okus. Znao sam punog stomaka ležati na suncem obasjanoj livadi ili čitati knjigu u tom idiličnom miru. Prostor od izvora Toplice pa do pruge naziva se Topličko polje; vrlo je plodno i poznato po tome što po njemu uspijevaju razne kulture. To je ravnica koja u svome podnožju, blizu ceste, blago ponire prema jednoj većoj ravnici koja se zove Sprečko polje, a koje je također čuveno po plodnoj zemlji. Ispod mlina rijeka opet ima široko plitko korito pa teče kroz malu šumu, da bi se provukla ispod pruge Tuzla-Zvornik, onda opet ulazi u jednu lijepu ravničarsku šumu, a nakon nje vijuga po njivama i često teče ispod i pored ograda, da bi nestala od pogleda u jednom šipražju gdje je njeno ušće sa Sprečom. Ranije sam ušće Spreče i Toplice zamišljao najbajkovitijim mjestom na svijetu, uz puno malenih ada po kojima su iznikle breze, vrbe, šaroliko cvijeće, ali sam se poprilično razočarao kada sam vidio da to nije tako. To ušće se i ne vidi, zbog tog silnog šiblja koje ga zaklanja te kao da su ove dvije rijeke sebi napravile zaklon u kome ih niko neće vidjeti kako se ljube. Pred rijeke Toplice, često se u hladu odmore umorni domaćini koji obrađuju svoje njive, a nekad pod nekom vrbom, uz tihi klokot Toplice, pridrijemaju čobani, poslije svoga obilatog ručka. Kada procvjetaju trave na Sprečkom i Topličom polju, tada se u niskom letu pojave šareni leptiri, pčele, poneki vilin konjic, a gore iznad, po nebeskom moru, plove često veliki oblaci. Mnogo sam proljetnih i ljetnih kiša dočekao tu, najčešće igrajući se u kabini jednog od rashodovanih bagera. Iako su oni možda narušavali prirodni ambijent, oni su se nekako sami nastojali uklopiti u sve to: mnoge su se ptice ugnijezdile u te bagere, a na njihovom toplom željeznom tijelu često su se sunčali gušteri. Sjedeći u kabini, zamišljao sam kako pokrećem te gorostase
84
i svima sam im u to vrijeme znao i imena, tipove, godine proizvodnje, težinu i tome slično. Bili su to moji veliki nijemi prijatelji, koje kao da je pred sami rat neko tu ostavio samo zbog toga da bih se ja u njima igrao. Bageri su nestajali polako, neko ih je ozdvozio negdje, a mi smo pronalazili uvijek neka druga mjesta za izlet i ne sjećam se kada smo posljednji puta bili pored malenog vodopada na Toplici. Sve je sad nekako drugačije, osim širokog neba nad ravnicom, ono je barem ostalo isto. U mirisu izlistalih vrba s proljeća i sad neko uživa. Ja rijetko navratim pored Toplice, osim ponekad pohodeći nekropole stećaka u blizini, uvijek tiho da ne smetam vilama koje su krenule do izvorišta Toplice.
85
Trag ljubavi sanske Stojim, nepomičan i tih u sred Sanskog Mosta, dok me prožima neka studen i tjera suze na oči, ljudi me gledaju, a moraju primijetiti nekoga toliko tužnog i usamljenog. Iz daleka ja sam sretan čovjek, uredan, a akten tašna otkriva da sam možda inspektor ili advokat, čovjek koji krive brani samo zarad novca. A novac nama advokatima jedini je princip u životu, mada on nije sreća. Ovdje sam da pokušam od sebe odvezati ogromnu tugu, na izvoru sa kojeg je možda i došla. Zaglavljen u vremenu, u trenu u kome su se skupili svi vijekovi i svi sekundi nalazim se ispred Srednje mješovite škole, tamo gdje je nekada lepršava i bezbrižna školu učila divota koju beskonačno volim. Tiha i velika zgrada dočekala me, vjerujem da drugačija nije bila ni sredinom osamdesetih, kada je tad slatka maturantica puno očekivala od života, i koja tad nije znala da će zavoljeti mene. Ja sam pod krov njenog života došao nešto kasnije, a pod krovom škole gdje je ona bila nikad nisam bio. Školu sam učio negdje drugdje, i sad sa injem u kosi, razvodim one koji su se nekad voljeli poput nas. Ne znam zašto ljudi pokvare ljubav i pokvare sreću, taj razlog probam naći kod svakog svog klijenta, ali mi ne uspijeva. Prostran park ispred škole probudilo je rano proljeće, a ja idalje plačem, pogledom i dahom, plačem. Ja ovdje nikada prije nisam bio, ali sve mi je znano i poznato, sve mi izgleda kao onih davnih godina kada je ona bila tu. Istina, vrata na ulazu u školu su primjetim novija, no svejedno i ona su mi draga iako po njima nije prosut prah čarolije jer njih njena ruka dotakla nije, nisu ih možda ni vidjele njene mile oči. Zemlja se ne okreće, ja ne dišem, svi satovi su zaustavljeni, i učenice ispred škole kao da su prekinule svoje razgovore, a ja čekam nju da se pojavi iako je prokleto daleko, raspoložena, nasmijana i voljena. Ne, ona neće doći, ona podjednako kao i ja zna da život nikako nije pravedan, ona zna da je volim ali joj je to svejedno. Ona bježi od tog saznanja po širokim drumovima Europe, po nebu svoje sreće koje mi je jednako daleko poput vremena rimske imperije. Prosto se čudim što poslije svih ratova i bura, poslije toliko toga, neće da se javi. U ovom trenu ona svojim očima divnim možda 86
gleda Dunav, ona možda usnama ljubi nekoga, možda svojim prstima čarobnim sladi kafu, možda se vozi u svom sivom automobilu, možda radi bilo šta, samo ne misli na mene, i ne zna da sam tu. Pogledam klupe ispred škole, i onda mi je gore, možda se na nekoj od njih moja bivša i vječna draga prvi puta poljubila s nekim, možda je baš sjedeći tu u svoj dnevnik tajnom šifrom upisala datum i vrijeme prvog poljupca. Ko li je bio taj sretnik? Sretnik koji je ukrao sve miline svijeta, od nje onako mlade i lijepe, onako ustreptale, zaljubljene, uplašene...Ko li mi to neznan toliko godina poslije prosipa valove suza iz očiju, oh, tako ga mrzim. Ne vjeruje ona u naš novi početak i našu sreću veću od neba. Niko nije slabiji i manji na svijetu od mene, niko, ja se skoro i ne vidim od pokošene trave, tako se osjećam barem. Da li da uđem unutra, da li da u ovoj školi tražim matursku sliku njenog razreda, pa da srce još više zamučim, možda slike i nema, pričala mi je da je sve uništeno u ratu i da ona svojih starih slika nema. Sjećam se jedne prilike odmah nakon rata sam idući iz pravca Bosanske Krupe preko Kamengrada prema Sanskom Mostu, vidio toliko ratnih rana, uništene džamije, spaljene i razrušene kuće poput teških ranjenika, poput unakaženih lica, poput pustinja muklih. Tu tišinu, tu zebnju, tu besmislenost rata, razmišljanja o sudbinama djece koja su se rađala u tim kućama, ja nikada neću zaboraviti. Tužna je njena sudbina, jako tužna i ja dao bih sve da joj to uljepšam, šta mogu kad ne želi. Sve lijepe žene su uglavnom nesretne, iz brojnih razloga, često ih i njihovi muževi varaju sa isto tako lijepim ženama koje se smatraju neprikosnovenim vladaricama svih muških srca, ali ja sam zbog nje imun na sve lijepe žene svijeta, zalud šarmiranja i osmijesi ja ostajem leden na sve to i zauvijek njen. Miriše proljeće, miriše, pokušavajući nadmašiti tebe, ja mu se samo osmjehnem cinično onako, jer znam zalud mu je. Ni ljeta, ni jeseni ne mirišu kao tvoja blizina, a najljepše od svega miriše osjećaj da si u srcu. Danas ovdje gdje te dugo nema moje je srce prepuno tebe. Ti nisi obična žena, nisi nikako, posebna si, najveća na svijetu, od Grmeča veća, od planina kojima imena ne znam, od visova nebesa. Obraćam ti se nadajući se da će ove ptice svojim pjevom, jednom prenijetiti ti to kada dođeš u svoj Sanski Most.
87
Nema više rudarske škole u ovoj zgradi koja je nekad nosila drugo ime, sada piše Mješovita srednja škola, rudarstvo je izgleda propalo kao i moja sreća. Ja imam zapisan negdje dan i sat našeg prvog susreta, ja toliko tvoga imam kod sebe, u svemu na svijetu pronađem tebe kako bih nadomjestio tu prokletu odsutnost. Zavidim stepenicima na ulazu u školu, jer su preko njih toliko puta prešla tvoja stopala, tvoje slatke cipelice, koje toliko godina tanki sloj moga srca gaze. Kroz ta stakla toliko su puta pogledale tvoje oči, pogledale nebo više puta nego mene. Srce mi se steže i ja glasa nemam, nemam da zapjevam jednu od onih pjesama koju si voljela nekad. Koliko si se puta baš tu radovala izletima na Zdenu, koliko si puta poželjela sa školskog časa da odeš na terasu hotela pored Sane, da se smiješ sa drugaricama, da ljubiš one koje voliš, koliko...? Koliko je šrioko vrijeme, širok život ovaj, ali smo se ipak nekako jednom sreli, i onda ja te srećem i gdje te nema, jer život i nije život, možda je san. Razmjenjivala je pred ovom školom audio kasete sa drugaricama, jer je muziku voljela uvijek. Posebno kada pusti glasnu muziku u svojoj djevojačkoj sobi, dok pjevuši uz omiljenu joj pjevačicu, nekada je muziku slušala tiho i maštala najljepše što može uz melodije koje su joj milovale srce i sjećale uglavnom na školske ljubavi. Smiješan mi je taj mladalački život koji i liči na pjesmu, i baš je dobro što smo veseli na maturalnim zabavama, što imamo toliko nada, koje nam vremom život kosi, a mi postajemo drugačiji i sve manje ličimo na ono biće iz momačke ili djevojačke sobe. Plakala je moja pahuljica snježna idući ovom ulicom pored škole nekad u vremena davna, razočarana u svoje školske ljubavi, u drugarice, plakala je puno moja pahuljica. Ona je sve što imam i nemam, ona je vječnost koja mi u srcu živi. Iako joj ispod očiju spavaju bore, ništa mi ljepše na svijetu od nje nije i uvijek mi je mlada, ja poznajem neke njene školske drugare, jednog sam zastupao nedavno na sudu, ali o njoj nisam htio ni smio govoriti. To je za mene jedna bolna tema, a to što ja ovako govorim sebi sam u nekom polusnu, to je nešto savim drugo, nešto izvan moje moći. Pisma bez odgovora, poslana u daljine, misli svezane za jedan ženski stas, uspomene sve mi
88
njeno ime nose. Danas u ovoj školskoj zgradi školu uče mašinci, elektrotehničari, sve saobrćajne i ugostiteljske struke, pa i trgovci, ekonomisti, ali rudarske struke i smjerova više nema rekoše mi đaci. Ovakve škole u ovakvim mjestima, nešto su posebno za svaku generaciju, one im obilježe život, upoznaju ih sa prijateljima, sa ljubavima, sa suparnicima i neprijateljima, sa licima koja će sretati ako ne stalno onda povremeno u gradu na devet rijeka. Neke generacije omeo je rat u snovima, i moja gneracija rasula se po svijetu, a ovima mlađim sve se nadam lakše će i ljepše biti. Ako me ona na onom svijetu čeka negdje u hladu rajskome, o, pa ja bih, istog trena volio da umrem. Plašim se da to neće tako biti, i da ću cijelu vječnost tamo provesti bez nje, a ništa teže i gore nije nego nemati nju. Ljubav je misteriozna stvar, nikad ne znaš kakva će biti, najveća ljubav učinila je da samo jedna žena na svijetu za mene postoji, postoji i kad me ne voli više. Nekada sam brojao dane i godine od kako je nema, čekajući zalud da se vrati, barem to ne brojim više, ne vjeruje ona u našu novu šansu, a skrhani godinama mi više i nismo isti. Ja sam u raju iako još zvanično nisam umro, jer osjetim najdivnije nešto,
kada
izgovorim njeno divno ime, to je kao kad se u trenu otvori ruža, kao da pukne poljubac, kao da zapjeva proljeće, i kao da šušti tiha ljetna kiša. Imam neki osjećaj da je ona sretna i voljena. Nekad me to tjera da popijem po neki viski, a nekad sam zbog toga sretan. I ja sam poseban, odabran, od Boga, od sudbine, jer ja sam neko koga je voljela ona. Voljela je. Valjda je. Barem sam se osjećao tako, govorila je to, zbog nje su svi moji dani bili čarobni. Labudovo perje joj zavidi na nježnosti, oblaci svi, cvjetići tanani procvjetali pored Sane, leptirići što lete oko Blihe. Vjerujem da mi ona nije rekla sve svoje tajne, ali rekla ih je mnogo, i tajne će jednom tajnama postati biti, ako se ikad ugasi žar ljubavi što gori u samo jednom srcu. Đacima je počela nastava, nažalost sad nema rudarskog smjera pa da neki đaci sada uče o rudnicima u mom kraju kao nekada moja draga. Mnogi su joj znam pisali pjesme, niko poput mene, a u nju se zaljubio i jedan njen profesor. Zabranjene ljubavi svuda su česte, pa i jadan profesor ulovio se u njen
89
neodoljiv zanos još dok je bila srednjoškolka. Zvao je jedne prilike na kafu, valjda da joj se približi, da joj kaže šta osjeća i da je želi, ona je pristala, otišila je i povela cio razred, profesor se jadan pogubio u toj situaciji. Nazad se nije moglo, šta je tu je, časti ih sve. Rekla im je kako profesor sve želi da ih časti jer su mu posbno drag razred. Pričalo se i to kako je bila okrutna sa udvaračima, niko joj kaže nije značio ništa. Znala je zakazati sastanak na određenom mjestu, i samo bi u to vrijeme pogledala iz autobusa kojim je putovala prema svojim Husimovcima, momka koji je nestrpljivo čeka. Na jednoj strani osmijeh, na drugoj nejasna bol i pusto razočarenje. Neki od njih su bili toliko zaljubljeni i uporni da su uvijek iznova uzalud dolazili na sastanke i čekali je, možda i svjesni da ona neće doći. Jer čekati nju, ljepše je nego imati nekoga u zagrljaju. Ja sam bio drugo nešto, ja sam joj značio više od svih. Bilo mi je drago čuti to. Još uvijek vjerujem u to. Ma vjerujem u sve lijepo, zbog svoje utjehe, zbog spokoja. Ja sam neko njen, ja sam njen više od svih. Ne čitam ljubavne romane, jer u jednom sam i ja lik, samo taj još napisan nije, osim što postoji u sjećanju mom, a u njenom taj roman izgorio je u ratu, nestao u strašnim poplavama, ili ga je uništilo neko sretno muško biće koje pored nje u sivom automobilu sjedi. Nadvijaju se oblaci tmurni iznad Sanskoga Mosta, nebo želi da zaplače zbog nje i mene, ona je izgubila mene, ja nisam izgubio nju jer evo me tu sam da poput arheologa tražim ljude na mjestima gdje su nekad bili, tražim neki njen malen a dragocjen trag. Možda joj je ime urezano negdje, urezano sa još jednim. Plašim se dušo, plašim se svega, i kiše koja dolazi, i svega onoga što će me podsjetiti na tebe u tvom gradu. Duša i srce su lomljivi, svaka pukotina na njima dugo boli i teško zarasta. Ja sam usamljen, moja duša najveća je pustinja svijeta, u nju kiše sreće nikako ne dopiru, ali u kojoj negdje postoji jedna mala oaza u kojoj si ti, a ja sam tu oazu izgubio na mapi svoje duše. Jesi li nesretna možda sad, da li tebe kažnjavaju anđeli zbog moje tuge, zbog svega lošeg što si uradila meni? Ja o tebi više ništa ne znam, a opet znam puno, to puno je da te puno volim. I volim te kada podnosim i povlačim tužbe, kad dajem prigovore, kad me grde prosti klijenti, kada sam na
90
ljeotvanju, i kada sam ispred škole u koju si nekad išla, koja je mojoj duši zaljubljenoj jedno važno svetište. Sanjao sam te skoro, pa odlučih doći pred školu u kojoj si nekad bila, u kojoj si učila, sanjarila, voljela i plakala. Mene vode snovi, a svi oni u tvom su obliku. Ja mnogo toga nemam, a samo za jednim žalim.
91
Trešnje Mostarke Dok nabuja proljeće svojim zelenilom, dok se po nebu šeću najnježniji oblaci poput kakvih dama što bezbrižne i same šetaju Fajićevom ulicom u jednom gradu južno od mog kraja, jedan dobar dio tog juga i tog grada poznatog po mostu, uvuče se u ovdašnje avlije. Prva djetinja radost obojena trešnjinim crvenilom, poklon je ranih trešanja, koje se ovdje nazivaju „Mostarke“. Pored zatravljenih ograda, gore daleko u nečijim njivama, nasred avlije, pored puta, a često i u snovima, postoje stabla ovih slađanih ljepotica. Ima nešto u tim Mostarkama, neka medna slast, nešto milo i meko što zagolica nepce, nešto zbog čega ih neoprane jedeš grabeći ih s grana i žaleći što nemaš još barem jednu ruku. Čudno mi je bilo što se trešnje u našem kraju zovu Mostarke, a još čudnije: ko ih je donosio iz Mostara i sadio tu, kalemio možda? Djetinje dileme uvijek su zanimljive. Zaboravljao bih na sve dileme ovog svijeta čim bih se zasladio trešnjama, zaboravljao sam i mnogo više od toga opijen okusom trešanja. Iako je davno posječena, jedna „Mostarka“ mi još uvijek živi u sjećanju. Bila je tik uz stričevu kuću, visoka i golema. U proljeće je rađala svoje slatke izdanke, koji su mamili crvenilom ne samo nas djecu, već i mnogobrojne ptice. Često se dešavalo da domaćin i ne okusi trešnje jer ptice budu brže pa je bilo svakakvih rješenja u pogledu strašila za ptice. Neki su ih tjerali bacajući kamenje prema njima, neko ih je plašio dugom motkom, neko svezanim vrećama na granama, a moj stric zvonom. Radovala me ta zvonjava koja je počinjala s prvim trešnjama. On bi na vrh trešnje zaglavio neko staro zvono, za njega svezao dugu sajlu koju bi spustio skoro do zemlje i čim bi došle ptice, on bi uzeo za sajlu pa zvonio dok ih ne otjera. Uživajući u proljetnjem suncu, mezio je i pio, a čim bi primijetio ptice, pojurio bi do sajle koja je pokretala zvono. Često smo i mi djeca znali potrčati do sajle kako bismo zvonili. Bila je posebna draž zvoniti u neku korisnu svrhu, spašavajući trešnje. Trešnja pored stričeve kuće nije jedina ,,Mostarka'' u mom životu. Nešto kasnije i u mom voćnjaku zasađena je jedna i tako je postala najranija voćka koju bismo okusili. Ima onih koji ne vole saditi trešnje jer, kažu, mana im je što brzo prođu, što ih ptice pojedu sve. Trešnje se oduvijek kradu i svaka ,,Mostarka'' primamljiv je plijen, koji će svako pokušati da ukrade. Iste takve rane
92
trešnje u isto vrijeme zriju i kod nas i po avlijama ispod Huma: na Balinovcu, Zahumu, u Luci i Šehovini... gdje se možda njima sladi neko crnokoso il' plavokoso dražesno biće, koje će možda nekad u životu tebi biti slađe od svake trešnje. Kao da se svakog proljeća vratim u djetinjstvo kad vidim te rane tamnocrvene plodove od kojih slast osjetim i samo što ih ugledam. Trešnje Mostarke mirišu izdaleka, mirišu i sebi vuku, a tek me u vrtloge slasti bace kada mi dodirnu usne i milina neka eksplodira u mojim ustima, stvarajući glad za njima. Toliko sam proljeća proveo u krošnjama trešanja, poznavajući raspored njihovih grana kao stepenike do beskonačne slasti, jer uvijek su najslađe bile trešnje na vrhu krošnje. Upijajući svaki dodir sunčevog sjaja koji ih dodirne, mazeći se s kapljicama kiše, trešnje su poput trofeja čekale nečije usne ili ptičije kljunove. I probah toliko ranih i poznih trešanja, ali od ,,Mostarki'' slađih nikada okusio nisam. One ostaju nekako kao prva ljubav, kao sjećanje na nešto što u srcu spava, kao vječna želja, nedosanjan san... Možda su tamnocrvene trešnje suze radosnice, kojima se isplače njihovo stablo zbog susreta s toplinom sunčevog sjaja. Ako je tako, behar im je blagi osmijeh, zavodljiv poput djevojačkog. Kad dođe ljeto, ispod stabla svake trešnje Mostarke, napravi se udoban hlad pa ako sjedneš ili legneš umoran ispod stabla, trešnja ti onda postane zeleni krov. U tom krovu još s proljeća dječaci bi ispričali neke tajne, nasladili se trešnjama, neki su i zapjevali u tom obilju slatke blagodati. Trešnja na kojoj je bilo zvono, ličila je sasvim sigurno na zvonik, koji je oglašavo da je nastupila invazija ptica, koje su odlučile da pokradu to slatko crveno blago. Iako je predaleko u prošlosti, ponekad mi kroz sjećanje odzvanja to zvono sa stričeve trešnje Mostarke, dok među lišćem kao dragulji svjetljucaju ti dragocjeni crveni plodovi.
93
Zem-zem voda Posljeratni period bio je izvor svega i svačega: tuge, bola, veselja, slobode, ali i zanimljivih poslovnih ideja. Svuda okolo nicale su male trgovine, mehaničarske radionice, nešto legalno, ali većinom to nije bilo tako. Bila je to i prilika za sve moguće manipulacije kada su nadležni organi bili zabavljeni drugim poslovima i zakonski propisi nisu predviđali sankcije za neke situacije. Povrijeđenih osjećanja, narušenog zdravlja, u lošem emocionalnom stanju naši ljudi bili su prilika za prevarante i čudotvorce koji su im prodavali maglu. Znam za brojne slučajeve vidovnjakinja, proricatelja, bijelih magova, koji su otklanjali bolesti, brige, sprečavali nevjere, rastavljali i sastavljali i govorili ljudima šta i kako da rade. Isti su se pojavljivali na televiziji, na radiju, te savjetovali ljude da rade nešto neobično, a samo su gomilali bogatstvo na račun mentaliteta i vjerovanja naših ljudi. Kažu, u tom neobičnom i jeste stvar magije, stvar izlječenja. Kad našeg čovjeka stigne nevolja, on puno ne razmišlja; ako mu neko kaže da ide glavom kroz zid, on će ići, ali svakako spas traži u nekim alternativnim metodama otklanjanja zdravstvenih i ostalih problema. U neko doba, žene su uglavnom tihim šapatom po sprečkim selima pronijele glas o nekoj svetoj ženi, sve trudeći se da to učine uvjerljivim, jer šapatom su to skrivale od samoga Boga, od svega, a opet su htjele da se to čuje i zna. - Usnila je, moja draga, žena u Lukavici, 'ticu. A 'tica je doletila tu đe će ona iskopat' bunar, to ti je zem-zem voda. I ona je tu vodu pila i njom' se izliječila. - Ma biži bona?! - Jest, Allaha mi. Pričala men' Mejra. Sad ta žena liječi i pomaže. Poneseš flašu i ona ti nalije vode i kaže ti da se njom il' umivaš, il' pereš ruke, noge, sve što ti ona rekne, a ti tako radiš i sve ti prođe što te muči. - E, valja mi otić', jer imam nešto problema sa ženskijem stvarima, da ti ne pričam sad. Od usta do usta po kahvama, sijelima, na putovima seoskim, uz plotove i u ambulanti, u džamiji čak, pričalo se tih godina o tom čudu, a svako ko je čuo priču i
94
imao neku svoju muku, vidio je u zem-zem vodi obiman spas pa su sjedali u kola ili pješice odlazili na razgovor s ovom svetom ženom, poslije kojeg je ona preporučila dozu i način korištenja zem-zem vode. Naravno, sve je naplaćivala, što je bio i njen osnovni motiv. Zem-zem je sveti bunar na svetištu u Meki i samim tim ne može se pojaviti takav sveti bunar u našem kraju, ali naš narod je bio gladan čuda. Veća kuća ispod seoskog puta bila je okupljalište ljudskih sudbina koje su očima punim nade dolazile po pomoć, po svetu vodu, iako je vrijeme čuda odavno prošlo. Automobili i konjske zaprege bili su prakirani s obje strane puta, avlija je bila puna naroda, pa je izdaleka to ličilo na svadbu ili neko naročito veselje. Donosili su i nepokretne, teško bolesne, dolazile su nerotkinje pa čak i oni s nekim problemima koji nisu zdravstvene prirode. Jedni od drugih čuli su po ko zna koji puta kako je žena odsanjala san, kome je i kako pomogla. - Eno u mene sestra više nejma problema s bubrezima, ko da joj ništa nije bilo. I vidim ja tu ima nešto i evo došo sam. - Dolazila je i moja zaova, čo'j'k joj pogino u ratu, došlo joj da poludi, i dolazila ovd'e, umivala se vodom s bunarića od ove žene i eno je procvala. - A odakle si ti, mlada? - Iz Podgajeva. - A ti, djede, odakle si? - Staro selo Turijanci, to je u Dubravama, ako si čula, došo sam s Halilom, on ima konjska kola, i dovuko svoju ženu evod, i ja krenu' š njim. Reko': ,,Halile, de i mene povuci u Lukavicu kod ete žene''. Tako su ubijali vrijeme, upoznavali se, pričali, raspitivali, sjećali se rata i svi zajedno vjerovali u nešto bolje, pa makar to bila i mutna voda za koju se vjerovalo da je sveta. Mnogi su, kaže, izliječeni i preporođeni poslije tretmana, a neki su poslije prvog posjeta većoj kući ispod puta, digli ruke od svega sluteći prevaru. A po selima su se pojavile i antireklamne priče i sve je trajalo do nekada. Da li postoji sveti bunar, zem-zem voda u ravnici rijeke Spreče i tako velika čuda? Ne bih znao. Ali ovdje se u svašta vjeruje.
95
Nesporazum Na uzvišenju iznad moje kuće žive moji rođaci Mujići, dobri i pošteni, a poznati i kao velike šaljivdžije. Od njih je Smajl zasigurno omiljeni među ljudima. Dugo je imao konje i zapregu. Zbog toga je omiljen bio među decom s kojom sam odrastao, jer deca vole konje, a on je dopuštao da se penju na kola, pa i da hrane konja, i nikada mu nisu bili dosadni pitajući o konjima. Vodio je neke od tih dečaka i na stočnu pijacu, gde su zajedno s njim zagledali konje kao kakvi znalci, pitajući svojim detinjim glasićima za cenu, starost i poreklo konja. Pošto je u ta ratna vremena bilo svega, znalo se desiti da nekad kupi konja sumnjivog porekla, prevare ga Cigani. Jedne prilike tako krenuo je niz krivudavi put sa svoga imanja konjskom zapregom i po običaju je zviždao melodiju neke pesme. Pojaviše se dva policajca te ga zaustaviše: - Kako si, ljudino? - Dobro sam, kako ste vi, dobri ljudi? - A, evo dobro smo, tražimo kuću nekog Smajla Mujića. - Eno kuće gore, ona srednja. - Ona od siporeksa ? - Jest, baš ta. - Fala ti, ljudino, nek ti je sretan put i rad. - I vama isto. Te je opet počeo neku pesmu da zviždi i pevuši odlazeći za poslom kao da ništa nije bilo. Posle dva sata vratio se kolima natovarenim senom, a ispred kuće sede oni isti policajaci i čekaju. - E, što ti nas prevari? Ti reče eno kuće gore. - A, jesam li vam šta slago? Rekli ste da tražite kuću, šta ja znam, možda hoćete da vidite raspored soba, niste rekli da vam ja nešto trebam. Evo kuće Smajla Mujića, to je, gledajte je do mile volje. Policajci se nasmejaše i priznaše da je upravu. Priznaše, nesporazum je, nisu lepo pitali. - Sad nam reci: od koga si kupio ono konjče što ti je u štali?
96
Novi Golf Prošao je crn i krvav rat, a ja nakon rata dobio dobro plaćen posao, radio i zaradio pa odlučim da tu 2000. godinu pamtim po nečemu lijepom. Odluka padne: kupit ću auto i to novi, ne bilo kakav već Golf. Za nas Bosance sama riječ ,,Golf'' mnogo znači, još ako je nov, pa nema ti boljeg auta, za Gofom će se okrenuti svako, i dijete, i radnik, i direktor, i lijepa žena i svako, pogotovo u našem ratom opustošenom Doboju. Novi Golf je najčešće ovdje samo želja. Odem ja uplatim, odaberem boju, vidim u modi je siva, klima, pet vrata, ma Golf kao lutka, samo što ne priča. Čekao sam mjesec dana i stiže on, slavilo se, pravio ja veliko veselje, došla rodbina, došle kolege iz suda, komšije stigle, neki barem jesu. Okrenulo se i janjaca i prasića. Neka je, kad slavim, ima da se pamti, ne kupuje se nov Golf svaki dan. Vozili smo se malo do Banje Luke, malo do Cazina jedan vikend, pa u Bijeljinu, a Golf ide, ma pliva cestom poput lađe, udoban, sav miriše, i ja sretan likujem pred ženom kao kakav vitez. Njoj bilo svejedno, auto njoj ništa ne znači, samo bi da jede, zato je i onolika. Volio sam posebno da ga vozim noću kada plavom bojom isijava instrument-tabla. Volan je savršeno odgovarao mojim rukama, auto je bio lagan za upravljanje, lijepo je radio taj dizelaš nove generacije i sve mi je odgovaralo. Bio sam sretan poput djeteta, kao da sam se prvi puta zaljubio pa čak i ljepše od toga. Tih dana nekako razboli se moj otac, te ga doktori iz Banje Luke upute na VMA u Beograd. Šta se može, otac mi je, moralna i svaka obaveza je da se o njemu brinem, ali čujem ja tih godina se kradu po Beogradu auti puno, posebno Golfovi „trice“ i „četvorke“. Gdje ću sad novim Golfom ja tamo da im ga ostavim tek tako, da ga ukradu, nego ja zamolim brata neka on pođe sa mnom pa neka gore vodi i smjesti oca u bolnicu, a ja ću ostati u kolima na parkingu da ih čuvam. Tako je i bilo. Putovali smo mi fino do Beograda, hvalio brat Golfa, oduševio se, tata se zabrinuo, ništa ne govori, tek ponekad kaže: „Velike su pare 38.000 maraka, moj sine“. ,,Ma neka su, ne žalim, tata, ovo je sigurnije: ABS, zračni jastuci... pa novo je neće mi prokuhati nasred puta kao onaj moj stari Kadett. Ćuti, tata, i uživaj.“ Stignemo mi te ja nađem lijep parking, izađem pa se divim ljepoti mog novog Golfa, između Stojadina i Yuga djelovao je poput svemirskog broda, posebno zbog lijepo dizajniranih farova. gledam i mislim se gdje li ćemo sve mi još stići.
97
Okreću se za njim i po Beogradu, a ne samo u našem Doboju. E, moj ljepotane, baš si me sretnim učinio! Tu sam šetao okolo malo, znam blizu sam, nema da neko dođe sad da krade, pa nije niko lud, oni to samo kradu kad nema nikoga. Pametno baš što sam poveo brata da mi pomogne. Malo zahladni te ja uđem u auto, diram volan, opija me taj miris novog auta, slušam finu muziku, kad ide neki mladić, dođe do moga auta, stade. Gledam šta hoće ova budala, neće obijati kola ako sam ja tu. Onda u sekundi, ako ne i prije, izvadi pištolj i stavi ga na prozor te kaže meni: „Izlazi stari“. Gledam šta ću sad, noge mi se odsjekle, pa je li da biram izmađu života ili Golfa, opet mi na isto dođe, ubit će me i ode s kolima. Ja, šta ću, izađem polako, a on me odgurnu te sjede u auto, upali, ode brzo i nepovratno. Posljednji put sam čuo zvuk motora mog Golfa, posljednji put u strahu vidio odsjaj njegove metaliksive boje, a sve kao u nekom snu, u nevjerici koju teško dočarati mogu. Prijavim policiji, držali me pet sati, i sve to zalud. Do danas ni traga, ni zvuka od mog sivog Golfa. Sanjao sam ga poslije, imao sam ja tu traumu; opet kupio Golfa, ali „dvicu“. Njih valjda ne kradu. A opet kad vidim negdje na parkingu sivog Golfa „četvorku“, ja zagledam da nije slučajno moj, ko znam gdje je i ko ga je vozio za ovih petnaest godina otkako ga nema. Sjetim ga se kao najboljeg druga, kao člana porodice. Poslije me grdio otac: „Džabe dade onolike pare...“ , a tek koliko sam problema imao sa ženom, to bolje da ne pričam.
98
Reka sudbe Sve poželim da uđem u ovu reku i u njoj dušu ostavim. Život za tren izgubi smisao, promeni se, oladi sve čoveku jadnom. Dođem, prevrnuto. Kažem sebi: ,,Pokrali nas''. Pogledam,
stan mi u neredu, sve
nisu odneli, recimo, televizor,
tehniku neku, ni nešto novca što je bilo onako u čaši, nekih dve hiljade dinara, a možda, ništa to. Sednem da sačekam Sanju, doći će, bilo već pola pet popodne, a ona uvek ranije dođe, zadržala se Sanja, čekaću. Pozovem je, ne javlja se. Ma znao sam ja odma' šta je, ali sve se tešim, nije to. Sve mislim, bre, pokrali nas. Pokrali, pa šta, odneli, mi ćemo opet lepo zaraditi i kupiti sve što nam fali. Nismo pokradeni. Sanja barem nije, ja jesam. Meni je neko ukrao Sanju, to crnokoso dražesno stvorenje s kojim sam živeo dve godine i voleo više od svega na svetu. Njoj, kojoj sam verovao, kojoj sam ceo život ispričao svoj. Sanja, otišla zauvek s nekim iz Bosne, Nihadom ili već kako, s kim se dopisivala, družila i sve manje bila moja u zadnje vreme. Ja računam ništa to nije, druženje, kako će Nihad do nje, a i ona do njega, pa Sanja samo mene voli. A tek kako volim ja nju, svaki dan cvet. Davno sam rek'o nekome: ,,Kad ja nađem onu pravu, ima svaki dan da joj poklonim cvet''. Doneo sam ga i tog dana, sedmi sedmi, zanimljiv datum. Nismo bili venčani, nije ona htela; ja sam želeo i ona je u neko vreme, a onda kao da se oladi, kao da ju je prošla volja. Ja sam Sanji crtao srca, pisao cedulje romantične, te stavim joj u cipelu, piše „volim te“, ona obuje cipelu a nešto žulja, pa se slatko unervozi i onda da vidi šta je, kad ceduljče, a ona navikla već na to, pročita i blago se nasmeši. Bilo mi teško kad je otišla, celo nebo se smračilo, čekao sam je cele te noći, tražio je danima, ni pismo ostavila nije, ni oprosti, ni zbogom, ni ... Nemoj pomisliti, druže, da ja nju ne čekam još uvek, čekam samo nju, veruj mi. Da li me je volela Sanja? Nekad pre? Na početku naše veze? Onda kada sam je pokislu sreo pored stadiona gde je trčala pa je uhvatila letnja kiša, a ja se ne sećam gde 99
sam išao tog dvadeset drugog augusta, išao sam po svoju sudbu, izgleda, Sudbu koja mi se ukazala u najlepšem ženskom obliku, umivena letnjom kišom. U meni je probudila pesnika, srećnika, a kada je otišla, onda je od mene napravila tmurnog pijanca, čoveka bez želja i nade. Mrzela je pijance, a od mene pijanca napravila, ali to joj više nije važno. Ja znam da Sanja s drugim spava, da je prljaju njegovi poljupci negde na severu gde živi, u Švedskoj kako sam čuo. Šta prokleto ima u tom Nihadu iz Bosne, a kojeg je rat ili neka druga prilika učinila srećnim i bogatim stanovnikom te skandinavske hladne zemlje? Da li joj i on poklanja ruže svaki dan, da li ume da slatko „laku noć“ poželi? Ne verujem. A i ja sam ovde srećan, imam divan posao, radim u katastru, imam mali stan, uvek mogu voziti dvadeset godina star Mercedes, uvek mogu ići na more sedam dana u godini, i šta čoveku više treba? Sanja je radila u bolnici, imali smo jedan lep status i život, mislio sam da će trajati večno. Kako Sanja reče jednom: „Želim da te grlim, kratko, samo dok sam živa“. Onda, na poslu vide ljudi meni nije dobro, pročulo se to da me ostavila, teše me, nude rakiju. Ja na poslu ne pijem, nego ja to ovako, posle posla, jer mi se ionako ne ide u stan gde sve podseća na nju, već ja u kafanu, i to onu u kojoj nikad nismo bili skupa, da me ni tu ne dodiruju sećanja. Kad lepo popijem, ja se spustim do reke i to do mesta gde nikad nismo bili. Tu jednom sedim pijan, tužan i zamišljen, kad dođe jedan debeli brko te se i upoznamo. Malo smo razgovarali te on sede u čamac i otplovi. Sutradan opet taj isti čovek, Sima, alas, već me pozdravio nekako prijateljski, te opet sede u čamac i ode. Svaki dan se zadržavo duže te se sretnemo i za vikend ovde baš gde sam došao rano. Ispričam ja njemu svoju muku, razmišljam, on će je sa sobom poneti pa pustiti niz reku. Veruj mi, lakše mi bilo, odma'. Te računajući da smo prijatelji i on meni ispriča da je sam, ne baš posve. Ima decu negdje u Americi gde ih je odvela majka, sličan slučaj baš. Imam decu, kaže, ko da ih i nemam. Njegova se zvala Rada i odvela decu čak, ostavila ga u nekim godinama kad je već ostario, ako se za čoveka s pedeset godina može reći da je star. Dobro, meni je trides't i pet, ima nade, ali Sima je ostavljen s pedeset godina. Tugovao, kaže, pa video da od toga nema ništa. Nabavi čamac i mreže pa na reku. Što ulovi proda, nešto ostavi i time se hrani, za pare od
100
prodaje ribe kupi dobrog vina i niže dane. A moja Sanja otišla s čovekom od preko pedeset godina, tako mi rekoše da taj njen ima. Žalosno. Zar da rosom umiven cvet menjaš za uvelu travu? Priča mi Sima da rekla leči, da odnosi s talasima tugu, da reka i priča, samo je treba razumeti, a on kroz sve godine naučio i da mu ona kaže i kada će padati kiša, i kada sneg, i kada će koja riba da uleti u mrežu. ,,Nemam žene, ali reka mi je žena“, veli Sima. Vozao me na čamcu, pomagao sam mu da krpi mreže, da odveze ulov do nekog što mu to otkupljuje. Nekad i popijem, a Sima ume da napravi riblju čorbu to je divota.
U njegovim očima vidim jedinog prijatelja, teši me on, jer velika je ljubav
bila to sa Sanjom. Treba mi tri cela života da prebolim, a opet ne verujem. Promenio sam se, drugi sam čovek, ženu sam izgubio, sreću, sigurnost i ljubav, ali sam zato dobio prijatelja, brkatog i dobrodušnog Simu alasa, koji sa svojih skoro sedamdeset godina ima neku neverovatnu radost za životom. Njega raduje kad „radi“ som, raduje ga i kad „ne radi“, kaže, srećan je jer ni drugi uloviti neće. Kad je kiša, on srećan; kad je oluja, on se greje u svojoj baraki koja prokišnjava i jednostavno opet voli život. Ja još učim od njega, mada ne znam da li ću moći nekada tako. Ume on da popravlja čamac, oko elektrike i sto čuda nekih ume, jedino ne ume drugu ženu da zavoli, seti se i on te svoje sa suzom u oku. Meni je na umu Sanja i kad jedem riblju čorbu koju je spremio Sima, i sve što ima i što nema veze s njom na nju me seća. Da li sam ja jedini zaljubljen i lud, ne umem ti reći. Zaljubljen je i Sima alas u svoju ženu koja ga je davno ostavila, u reku, u život... I više ti neću reći ništa, jer evo dolazi moj prijatelj Sima, danas baca mreže negde nizvodno, odavde skoro dva kilometra, a to ne želim propustiti. Jedino bih ostao kada bi došla Sanja, ali pošto ona neće doći, ja idem, eno, maše mi Sima.
101
Silom prosjak
Naš Pero nemirnog je duha pa voli da skita. Kad ima novca, onda ga ima, pa ga i troši i nikad ne misli na sutra. Život je jedan te da ga treba živjeti kao da je svaki dan posljednji. Znao je zato da se dobro napije, da se veseli po gradskim i seoskim kafanama, pamtili su ga konobari kao veseljaka koji ostavlja dobar bakšiš i često se našali s nekim ko se ne bi mogao naljutiti na njega. Pero zasvira pa zaradi, a kad ima zarađenog, onda se upušta u neka svoja putovanja. Taman je zaradio na nekom veselju nešto novca pa te jeseni odluči da ode do Sarajeva, da prošeta kao i sav normalan svijet, da pojede ćevape na Baščaršiji, da kupi neki suvenir i da se proveseli barem u dvije kafane. Novca je bilo poprilično te jednog jesenjeg jutra Pero, s jednom malom putnom torbicom u ruci, sjede u autobus za Sarajevo. Čim je stigao, sjede u taksi pa kaže taksiti da ga odveze na Baščaršiju, da uživa u meraku koje nude aščinice, buregdžinice i čevabdžinice, a sve uz zveket čekića koji kao da kuckaju u istome ritmu. Stiže Pero i taksiti dade popriličan bakšiš i tako gdje god je došao, svakome davao para i više nego što teba, planirao je ostati dva dana u Sarajevu, a ostao je cijelih deset. Evo i kako. Trošio je nemilice novac i trošio bi ga još da mu neko od sarajevskih džeparoša nije izvukao novčanik. I onda tek nastade nevolja - niti koga zna u tom gradu, niti nikoga poznatog iz Živinica ili Tuzla da sretne i onda odluči da prosi. - Samo da ja skupim za kartu do mojih Živinica, lako ću ja. Ali teško mu išlo, škrt narod po Sarajevu da je to čudo. Isprosi nešto svojom pričom o tome kako je izgubljen, kako mu je nestalo novca te kako hoće da se vrati, ali priča je bila suviše neuvjerljiva, a nije ni djelovao kao prosjak. Bio je moderno i lijepo odjeven, trideset i nešto godina star, nasmijan i veseo, tako da to što Pero isprosi, slabo bude i za hranu i da popije po neko pivo. Spavao je u nekoj napuštenoj kući, a zadnjih noći u jednoj kafani. Presretao je prolaznike rečenicom: -
Dragi prijatelju, nisam ništa jeo dva dana.
I sve tako. Neko bi davao neki sitniš, po nevolji nikakvog otmjenog i bogatog svijeta na ulici, kad odjednom ukaza se boginja. Dolazila je jedna gospođa, odjevena u skupu bundu, sa šeširom, sa zlatnim prstenjem koje je svjetlucalo, sa lančićem koji se primijetio, sva mirisna i svakome bi prosjaku izgledala poput zlatne paunice. 102
- Od ove ću dobiti barem dvadeset maraka - misli se Pero. - Uh, koliko je samo zlata na njoj, kada za to može dati silne novce, može i meni gladnom dati barem deset maraka, ako ne i dvadeset, ma puna je ko brod. Zaustavi je i reče : - Dobar dan, gospođo. - Dobar dan, gospodine. - Ja sam Pero iz Živinica. - Drago mi je, ja sam gospođa Hadžipašić iz Sarajeva. Šta ste trebali? - Mogu li ja vama, gospođo, nešto reći? Ova nadajući se možda nekom komplimentu, reče oduševljeno: - Svakako, samo izvolite, gospodine Pero. A onda Pero napravi neki žalostiv izraz lica i reče tiho: - Gospođo, ja tri dana nisam ništa jeo. - Molim? - Ja tri dana, gospođo, nisam jeo ništa, ako mi vjerujete. Ona stavi ruke na lice, te uplašeno i zabrinuto reče: - Jao, pa kako niste ? - Eto, nisam gospođo, Boga mi, ne lažem vas, tri dana ništa nisam okusio, ni mrvice. Onda gospođa Hadžipašić tiho i zabrinuto reče spustivši mu ruku na rame kao da govori najboljem prijatelju: - Gospodine Pero, morate jesti, morate. Natjerate se nekako. Kako samo možete tako? Pa umrijet ćete ako ne budete jeli, zaista. Jao, gospodine Pero, morate jesti zapamtite to! Nemojte da vam se to više ponavlja da tako dugo ne jedete. Pa šta je s vama, zaista? I onda krenu lagano dalje Ferhadijom zlatom nakićena gospođa Hadžipašić, a Pero, jadan, ostade bez riječi, u nejasnoj magli, u svojoj nevolji. Poslije mu dođe da se smije. - Čudni su ovi po Sarajevu baš, ona mislila ja se njoj žalim na svoje tegobe, da nemam apetita. A šta ona zna ima li neko da jede ili nema, sva je u zlatu, u zlatu nek i ostane, a ja ću pješice pobjeći za moje Živinice.
103
Nedoumica
Ispred lokalne trgovine skupe se često mještani i najčešće raspredaju o politici, koja ih se možda toliko i ne tiče, ali hoće da kažu nekome šta oni misle o novim smjenama u vladi, kakav im se ko čini, ko je lopov, a ko će pomoći narodu. Uz sve to, popiju uglavnom po neko pivo, a nekad se nađe i nešto ljuće i jače. Kada se ispričaju te bolne priče, onda nared dolaze šale - neko je nešto čuo o nekome iz sela pa to ispriča, što ostali nagrade gromoglasnim smijehom. - Haha, šta veliš, nabola ga krava? - A jest, i pantole mu razd'r'la i taki kući išo. - Haha, jesi li ti to, Mujo, vidio, svega ti. - Ma, ljudi, moja je njiva 'vako iznad njegove i sjedim ja u vrh, đe ima i izvor, i ne vidi on mene, zaklonilo lišće, al' kad ga nabode, moj brate... I tako svake noći, nikad im ne dojadi, tek desi se da se i potuku zbog neke svađe koja se baš tu rodi, da opsuju jedan drugome, ne daj Bože majku, što je u Bosni najteža uvreda, preko koje se ne prelazi bez pesnice, bez noža, bez malja, bez kolca, parmaka, flaše, sjekire i slično... Zbog toga Safer izbjegava da sjedi ispred trgovine, da ne bi naišao na kakav problem, a i šta mu to treba, ima kuću i svoje poslove, a opet mu smeta što ljudi misle da on od njih bježi. Zovu ga često njegove komšije ili, bolje reći, drugovi iz djetinstva, pa i oni mlađi, da sjedne malo s njima ispred trgovine. Odluči jednom i ode. Započeo je neku priču o potoku koji prolazi kroz selo, kako bi ga trebalo urediti i očistiti, pa on se sjeća, a i ostali potvrdiše, da su se u njemu kupali kao djeca. - 'Što se i sad djeca ne bi kupala u njemu, eto, 'što? - Nabacali su smeća i zagradili i potok i sve do potoka oni gore. -Nemoj ti ,,oni gore'', svi smo mi krivi i svi smo bacali, mislimo odnijet će voda, e, neće, moj brate. Tom razgovoru počeli su pristizati i neki mlađi mještani; nešto su se malo uplitali u razgovor, ali su uglavnom nizali pivske flaše, često bivajući saglasni s nekim, govoreći neobavezno: - Jest, tako je. 104
Odjednom, neko je spomenuo Kemu Ćiburu, bivšeg golmana i vrijednog domaćina, koji je, izgleda, imao neku njivu uz potok te se tako, iako već dvije godine mrtav, spomenuo na ovom mjestu. I tako, sjeti se neko i njegove dženaze i kako sad njivu niko ne održava kad odjednom jedan od onih mlađih reče: - Ma Ćibura je mlad umro, a 1952. godište bio. - Nije, nije, već 1951. - reče drugi. - Ti znaš, '52., kažem ti, s mojim babom u školu išo. -Tvoj je babo propado, '51., kažem ti. - Propado je, al' u sedmom razredu, a sa Ćiburom je išo do četvrtog. I tako počeše da se natežu oko toga kada je dotični rođen i zamalo među njima ne dođe do tuče. Safer poče da ih smiruje. - Eto, zbog 'vak'ih ja ne dolazim pred prodavnicu. - Ama, Safere, reci ti, reci je li Ćibura '52. ili '51. godište bio, ti ga znaš. - Znam, al' koje je godište, to nikad nisam znao, ja sam '55., to znam, a koje je ko u selu, šta me briga. Malo se smiriše i onda počeše opet. Kad će ti jedan predložiti: - Haj'mo njegovoj kući da pitamo njegove koje je bio godište. - E, haj'mo baš. - Stanite, sjedajte tu. - zagalami Safer. - Zar u ova doba da budite narod i pitate gluposti? Eto, šta se vas tiče koje je godište bio? - Dobro, nećemo ići kući, ali hajde da odemo na mezarje i da vidimo na spomeniku šta piše, evo, ja imam upaljač pa ću svijetliti i ima da vidite da je bio '52. godište. - E, idemo, jarane. - Nećete vi nikud tako p'jani, a pogotovo ne na mezarje. Ja odo' kući. Mrtve ne dirajte. I to je bilo zadnji put da je Safer bio pred prodavnicom, a naredne večeri kad su malo popili, opet se nastavila polemika o tome koje je Ćibura bio godište. Da li su riješili dilemu, evo, ne znam ni ja sam.
105
Drinska lađa Narod cijelim tokom Drine uzbudila je jedna lijepa vijest: Zemaljska vlada će uvesti parobrod, koji će, za početak, imati liniju samo do Zvornika, a kasnije će ići i do Višegrada. Radovali su se tome svi naši na obalama Drine u Bosni i Hercegovini, ali i oni u Srbiji, jer i oni će imati koristi od te lađe kojom će moći otputovati negdje nizvodno ili uzvodno ovisno o potrebi i razlogu putovanja. - Moj Mitre, nešto nam se sprema. Eno, ljudi čiste Drinu, sve đe je kakvo drvo, oni to izvade, izrežu, sijeku, vade stijene, vidio sam, eno ih, rade, da neće da je prošire? - Lađa dolazi, lađa od 27 metara, moj komšija, pa pošalješ lijepo svoju Smilju u Zvornik da proda lonce koje praviš. - Ma šta kažeš, tolika lađa ? Lađa je trebala prvo da ima svoju probnu plovidbu od Rače do Zvornika, pa ako se to pokaže uspješnim i mogućim, onda i dalje. Iz Rače je isplovila sa svojih 78 konjskih snaga i tri propelera, na to se svijet po selima uz Drinu samo čudio. Ispod Međaša su izašli da proprate njen prolazak i prekinuli su sve poslove, a ona je prošla tog 29. 11. 1886. godine ujutru uzvodno prema Zvorniku. Mahali su i kod Popova i čak sa one srbijanske strane, mahali su i radovali se što će ova lađa kada već krene da plovi svaki dan, donijeti dobrotu za njih sve i za njihov kraj. U Amajlijama je neki Krstivoje, koji je bio pretplaćen na „Bosansku vilu“, govorio suseljanima da je vođa ekspedicije neki Maksimilijan Kučera i da motor broda Vag Duna ima cijelih 78 konjskih snaga. - O, Radoje, zamisli ti, pobogu brate, upregnut 78 konja i zaorat ovu našu Semberiju! - Kako to 78 konja, đe stanu, brate mili? -To ti je tehnika, Švabo je to, ko zna kako ih je upakovo tu. A Drina je specifična rijeka, krivudava i često mijenja svoj tok; nakon svake poplave koju napravi, ona skrene ili lijevo ili desno pa se onda opet vrati i sve tako. AustroUgarska oko toga ima neki sporazum sa Srbijom, ali nečije imanje često mijenja državu, pa je teško ovdašnjim ljudima obrađivati ta imanja koja im ostanu tamo prijeko.
106
- Bolje da mi je moj pokojni djed ostavio imanje u Brijesnici ili još dalje nego što ga Drina prebacuje đe joj je volja - često je govorio Čedo iz Amajlija. A lađa je plovila lagano, zaustavljale su je vidljive i nevidljive prepreke, lomio se propeler i morala je stati kod Talirevića ade, a smetao joj i Berinski kamen, ali je plovila uprkos preprekama, iako je vodostaj te 1886. godine bio iznenađujuće nizak. Ljudi na parobrdu su mjerili dubinu i širinu rijeke, mjerili vrijeme, udaljenosti i putovali cijelih sedam dana do Zvornika. Kada su 6. 12. 1886. godine doplovili u Zvornik, skupilo se puno svijeta, neko kaže i hiljadu duša da je bilo. Narod je pitao posadu kako im je bilo ploviti, ima li vila uz obalu, hoće li sad brod ploviti tako stalno, hoće li ići prema Višegradu i još ko zna šta. Ali rezultati ove probne plovidbe nisu bili dobri, ustanovljeno je da dodatno treba urediti i očistiti korito ove rijeke kako bi ovako velika lađa mogla da plovi. Trebalo bi kupiti istu takvu lađu, jer ova probna je bila iznajmljena, trebalo bi izgraditi pristaništa na koja bi brod pristajao kako bi se utovarila roba i ukrcali putnici, tako da se Vag Duna okrenula tri kilometra uzvodno iznad Zvornika i nizvodno zauvijek otišla s Drine. -
Kad će, Mitre, pobratime, opet onaj brod? Hoće li ga staviti da stalno plovi?
-
Ne znam, rođeni, niko ništa o tome ne priča.
107
Pjesnik Seid „Ne pjevam ti radi pjevanije, nego da je tebi čitanije“, počinje jedna njegova pjesma nazvana „Čitaocu“. O njemu sam čuo još davno, ali tek neki dan sam doznao da je pjesnik. Bio sam na likovnoj koloniji u Džafićima, starom selu u kalesijskoj općini, gdje je on nekoliko godina bio gost svojim oldtimerom koji je nadaleko čuven. To je plavi Fićo, za koga sam nakon rata čuo da ga vlasnik održava velikom pažnjom, da su mu još uvijek sjedišta u najlonu i da ga tek ponekad provoza kroz Masle. U Maslama sam često bio i viđao Seida, ali rijetko kad sam vidio Fiću, tek jednom kada mu je garaža bila otvorena, zadivila me ljepota tog automobila. Mnogi su Seidu dolazili i tražili da od njega kupe spomenuti auto, ali ga on nije dao ni za suho zlato. Kada sam upoznao jednog fanatika koji je skupljao oldtimere, reče mi kako ima kod nekog čovjeka u Maslama nov Fićo, ali da ga ne želi prodati. Kažem mu da znam tog čovjeka dobro, a zadnjih godina upoznao sam i čuvenog Fiću, čak i sjedao za njegov volan. Vlasnik je vozilo kupio početkom septembra 1981. godine u „Bosna Autu“ u Tuzli, odakle ga je povezao za svoje Masle, i od tada do momenta pisanja moje priče prešao je 15.800 kilometara. Nikada ga nije oprao vodom već ga je uvijek brisao samo suhom krpom, toliko on voli svog ljubimca. I, zaista, zadnje sjedište još uvijek je bilo u zaštitnom najlonu. Sjeo sam za stol gdje je on čitao svoje pjesme, prvo iz neke bilježnice, a onda iz rokovnika i na kraju iz svoje knjige. Zadivilo me to, jer doista nisam znao da je Seid pjesnik, i to dosta kvalitetan. On piše s uvjerenjem da će tako sebi sagraditi turbe od papira i da je to jedina prava vrijednost koja na ovome svijetu može ostati poslije čovjeka. Pitao sam ga da li piše pripovijetke, a on mi reče da je to dosadno kao i roman te da je pjesma najljepša literarna forma. Tu mu nisam želio reći čime se ja bavim i da će čovjek koji ne voli pripovijetke završiti u barem jednoj. Pričao mi je kako voli Bosnu i sve bosansko, sve životinje koje žive po našim šumama, a onda mi je pročitao pjesmu o svom žutom mačku. On koristi termin „pjevam“ za pisanje poezije, vjerovatno zbog toga što je taj termin pronalazio kod slavnih pjenika koje mi je pominjao i čije stihove pamti, iako mu je 81 godina. Najviše je pisao o vjeri, o džamijama, o hadžijama, a ima i jednu pjesmu umirućeg labuda, koju je posvetio sebi, a zove se „Mezaristan“, u kojoj zove slavuja da mu sleti na
108
uzglavni nišan i zapjeva pjesmu. Osim toga, rekao mi je, a ja o tome evo još uvijek razmišljam, da je i mezarje zapravo selo, ali najmirnije. O našoj rijeci Spreči je pjevao, o Maslama, o uzvišenjima koja okružuju taj divni kraj, ali je njegov rokovnik ukrašen i nekim isječcima iz novina. Pisao je o odlasku ljudi na mjesec čak, a u njegovom rokovniku pribilježeni su još neki podaci koje je negdje pronalazio, nadmorske visine ovdašnjih lokaliteta, koje sam sebi prekopirao i kasnije provjerio, i pokazalo se da Hodžića brdo zaista ima nadmorsku visinu od 270 metara. Pričao mi je o svojim studentskim danima, o radu u nekadašnjem preduzeću Jedinstvo Kalesija, o aktivnostima u koje je bio uključen. Prvo je učestvovao u izgradnji stare škole u Maslama 1955. godine, zatim na posipanju puteva, u izgradnji nove džamije, na izgradnji čitaonice 1988. godine, u obnovi Atik džamije i još mnogim akcijama. To će reći dosta o njegovoj ljubavi prema ovom mjestu, koju je predočio i kroz pjesme. Ne znam kako, ali smo se dotakli i nogometa, teme o kojoj ja nemam pojma, ali Seid koji je sportski radnik, puno mi je govorio o tome, a najviše o NK Dinamo iz Zagreba, za koji navija više decenija i čiji
amblem
unutrašnjost
krasi
i
njegovog
Fiće. Zna on sastave tog kluba,
priča
o
„atomskim“ navalama, o uspjesma kluba kojima se ponosi, a pored Dinama, on voli i Hajduk, što je možda još čudnije, ali on to cijelom dušom, iskreno poput djeteta. Za njega sam uvijek znao da je cijenjen i poštovan u selu, ali nisam znao zbog čega niti me zanimalo. Odjednom mi je postao draži, odjednom mi je postao veličina i u neku ruku prijatelj. Seid je penzioner kome nije dosadno, brine se o Fići, piše ili, bolje reći, pjeva pjesme, prati nogomet i prikuplja podatke o Kalesiji, zatim, ide u džamiju gdje ga najčešće i sreću ljudi. Od drugih sam kasnije čuo da je neki profesor historije tražio neke podatke o širenju islama na ovim prostorima pa ga je
109
neko uputio da ode do Seida, a ovaj mu dao toliko literature i podataka da je čovjek od svega toga uspio napisati i izdati knjigu na datu temu. Još sam čuo da je Seid nekada bio u upravi NK Dinamo, a da je danas neki počasni navijač ili tako nešto. Čovjek prepun pozitivinih i lijepih iznenađenja, zaljubljen u svoje pjesme i u prošlost kalesijskog kraja. Otišao je svojim plavim Fićom, koji je simpatično zujao niz strmi put, ostavljajući dovoljno prostora za divljenje svojoj ljudskoj i pjesničkoj veličini. Otišao je da gradi svoje „Turbe od papira“ koje, kao zidane građevine, neće nagristi zub vremena i neće prekriti paučina, a ni strašni zaborav.
110
Oslobođenje Tuzle Jedne zlatne jeseni koja je mirisala na dunje iz njegovog dvorišta, pričao mi je amidža Muharem kako se on našao u Tuzli na dan njenog oslobođenja 2. 10. 1943. godine. Sjedili smo vani, a on je polako prebirao uspomene iz svoje mladosti i uvijek mi pričao priče koje su mi bile veoma zanimljive, a bile su vezane za vodenice, za željeznicu, za dane izgradnje u socijalizmu, za automobile koje je imao i tome slično, a u svakoj priči s dozom sjete spomenuo bi i nekog pokojnog druga. - Polovinom mjeseca septembra 1943. godine, ja sam ti s mojim ocem Abdulahom otišo da radim u Kreku na sušenju šljive, tad mi je bilo nekih 15 godina, zvalo se to Zadruga Kreka kod robne kuće i pokraj špiritane u Kreki. I tada je bio ramazan u septembru, baš kao što je i sad. Stigao je lager šljive požegače i nešto je bilo za sušenje, to su radili muškarci, a dio za pekmez, to su radile žene koje su tu bile. Pekmez se pekao u četiri kazana zapremine 1000 kg. Za mene je tad nestajao ovaj svijet i pojavljivao se neki drugačiji, stari ratni svijet, u mojim mislima se rađao prizor stare zadruge kod špiritane, visoki dimnjak, svi ti ciglom zidani objekti koji su nečemu služili, zamišljao sam to otprilike kako je i bilo u ona doba. - Prvog oktobra oko 22 časa, počela je pucnjava od Bukinja i Moluha; bio je to napad Partizana na Tuzlu. Već oko ponoći Partizani su stigli u Kreku i opkolili sušnicu, tj. nas dvojicu muškaraca i šest žena. Tog momenta je obustavljen rad na sušenju šljive i pečenju pekmeza. Već oko 6 časova ujutru, mi smo morali napustiti sušnicu, a svu osušenu šljivu smo predali partizanima pa smo prešli do stana predsjednika zadruge Lukića, u tzv. kolone. Tog momenta predsjednik Lukić je bio na odlasku i kaže on mome ocu Abdulah : „Ostani tu i ako te ko pita gdje sam, ti kaži da ne znaš kuda sam otišao“.
111
Ja nisam postavljao pitanja, nije ni bilo potrebno, znao sam da će mi on ispričati svaki zanimljivi detalj. Volio je da priča i volio je kada ga neko sluša, a ja sam obožavao njegove doživljaje, kako one iz lova, tako i iz ribolova, mada su me u to vrijeme najviše zanimale historijske činjenice i zato sam nastavio slušati mog pripovjedača, koji je lupkao štapom o zemlju. - Tog drugog oktobra bila je magla toliko jaka da nisi vidio ni na deset metara, nije magla ustajala sve do jedno 10, 11 časova, a pucalo se, odjekuju pucnji i partizani napreduju prema Tuzli. Oko deset časova stižu u Kreku kolone partizana sa volovskim i konjskim kolima i počeše da obijaju robnu kuću i da iznose iz nje sve što im treba. Odmah pored Lukića u kolonama stanovali su Ćosići, gdje je bio i jedan dječak s kojim sam ja izašao na ulicu, jer nas je zanimalo šta se dešava. Dijete si, hoćeš da vidiš partizane, da čuješ puške...Došli smo do robne kuće gdje su bile dvije partizanke i rekoše nam da uđemo unutra i uzmemo sebi ako nam šta treba od preostale robe. Ćosić je uzeo nešto od kozmetike, a meni se najviše svidjela sjajna kašika, koju sam uzeo i njom jedem od 3. 10. 1943. do danas. Zabilježio sam je da se ne miješa s kašikama ostalih ukućana, ta je moja i samo ja njom jedem. Ona me uvijek sjeti na taj dan oslobođenja Tuzle, na raspoloženje naroda što su konačno stigli partizani. Zaista, jeo je tom kašikom punih sedamdeset godina, nikada drugom, samo tom, i baš me fasciniralo to kako čovjek može biti posvećen jednom predmetu. Amidža se u to vrijeme sa svojom čuvenom kašikom našao i u novinama. - Otac i ja smo napustili Kreku tog dana, 3.10., i krenuli kući preko Crvenih Njiva, kad idu nam u susret četiri džandara. Prepoznaše moga oca pa mu rekoše da nikako ne idemo na Sprečki most već da idemo na dubravske Suvate i tako pređemo Spreču jer su Švabe blokirale Sprečki most prema Dubravama. Tako smo i učinili i tog dana smo kući stigli oko 16 časova gdje smo okupljenima sve o ovome ispričali. Osim kašike tih dana oslobođenja, u vlasništvo moga stica dospio je i jedan brijač, ili kako je to on volio reći aparat za brijanje.
112
- Dana 3. 10. u večernjim satima je počeo napad parizana u cilju oslobođenja Živinica. Uglavnom su napadali iz pravca Ciljuga, ali na početku nisu mogli učiniti ništa jer su se Švabe dobro ogradile žicom. Ali već narednog dana, četvrtog oktobra, Švabe su napustile Živinice bez pucnjave oko 15 časova, a ja sam se baš tog dana oko 16 časova našao u Živinicama gdje sam pronašao Dodu Holuba i Sadika Hajdarevića s kojima sam krenuo u oblizak baraka u kojima su bili Nijemci, a osim toga, obilazili smo i oko dva vagona kod Konjuhove kapije, blizu brijačnice Zejnila Hasanagića, koji nas je opominjao da idemo odatle jer su vagoni zapaljeni i u njima nema municije. U jednoj od baraka ja sam pronašao brijač koji i danas koristim za svoje potrebe. Dva intimna predmeta ostala su da ga sjećaju do kraja života na oslobođenje našeg kraja od fašističkog okupatora. Kašika i brijač bili su u neku ruku mali spomenici u čast njegove mladosti, u čast partizana, u čast oslobođenja i u čast požrtvovane službe, jer su oboje moga amidžu služili sve do smrti. S njegovim odlaskom zauvijek su utihnule te meni drage priče koje su me odvodile u neka davna vremena, priče koje je samo on znao ispričati na pravi način.
113
Crveni puževi U neko vrijeme, u mom mjestu na njivama oko rijeke i na brdima na lijevoj obali, pojavili su se neki crveni puževi. Bila je to pošast koja se brzo razmnožavala i nemilice jela usjeve, koje su teškom mukom sadile moji komšije. Jeli bi jagode, paprike, paradajz, krompir, kupus i sve što se našlo na njivama. Zalud su probali da ih uništavaju; prvo naš čovjek krene da se bori onime što mu je pri ruci. Sakupljali su ih i bacali kilograme soli na njih, a oni su se topili, ali zalud, ostavljali bi iza sebe jaja i sutradan bi ih bilo još i više. Posipali su ih krečom, ali i to zalud. Solna kiselina postala je sredstvo u borbi protiv njih. Neko ih je brao u kantu pa bacao u rijeku i svako se s njima iznova borio na neki novi način za koji su vjerovali da će biti učinkovit. No, jedne prilike u našoj školi organizovano je predavanje na tu temu, kažu, doći će agronom i on će pojasniti sve šta i kako treba. Pošto me interesovalo sve i svašta, odlučio sam otići da čujem kako se boriti s nečim s čim ja još uvijek nemam problema, budući da sam na desnoj obali rijeke. Čovjek koji je došao da drži predavanje bio je iz Novog Sada, a predstavnik je jedne renomirane njemačke firme koja proizvodi preparate neophodne za poljoprivredu. Učionica u kojoj sam nekada ja učio, bila je prepuna; došli su moji komšije, željno iščekujući kad će im ovaj reći način kojim će se izboriti s puževima. No, neko ko je tog doveo, nije rekao zapravo šta je problem zbog kojeg su ovi došli te se i nije pripremio da govori o tome. Počeo je da predstavlja razne pesticide i hrebicide, sve nevezano za puževe, lagano i stručno, misleći da su ovi koji ga slušaju neki ozbiljni i veliki poljoprivredni proizvođači, a svi zajedno u učionici nismo imali 20 hektara zemlje. U nekom momentu rekao je da je ponio propagandni materijal te je nekoga zamolio da mu donese kutiju s katalozima. Čim je spustio kutiju na stol, moji komšije, koje uzgred nikad ništa nisu pročitali u životu, nagrnuli su i brošure, ili kako su ih oni zvali „knjige“, su nestale za tren oka. Onaj se našao u čudu, vidi neki spretniji su zgrabili po dva-tri komada, a u nastavku su počeli to da listaju mašući glavom jer ništa nisu razumjeli. Bio je to tragikomičan prizor i tada mi je bilo drago što sam se našao tu, osim što me bilo sramota pred ovim gospodinom iz Novog Sada. 114
Trebalo je vidjeti kako su se samo pogurali da dograbe te brošure sve glasno govoreći kao da se dijeli suho zlato : -
Jebo te, Omere, ti uzo dva, znaš li bolan čita'?
-
Biži tam', eto, ti znaš. Šta će teb' eta knjiga?
Opet onaj nastavi predavanje o gnojivu, o sadnom materijalu, o svemu, samo ni riječ o puževima te se u neki momenat neko javi: - De ti nama pričaj o spužu! - Molim? - Spuž nas jebe, jarane, spuž crveni 'vako, zbog etog si i došo da pričaš. Nemoj mi tu nešta. Spuž poj'de sve. - Pa ja..ovaj...ne znam, nisu mi rekli da treba. - I eve knjige što si nam podijelio, tu nejma ništa o spužu. Nama su rekli doće neko i govorit' o spuževima crvenijem. - Kako crvenim? - Ma crveni ko krv, kažem ti, 'voliki ko prst, a ima i manjih, to se koti, je l' ne pobereš danas, sutra drugi se pojavljuju. Poj'doše list, poj'doše korijen, poj'doše k'ompir, nisam prošle godine ništa imo što sam posijo. - Na kojoj površini? - Šta ja znam, ima po duluma, možda malo manje. - Imamo mi sredstvo protiv puževa, ali t0 su vam oni mali beli, a crveni, ja prvi puta čujem. Obećao je na kraju da će doći i obići imanja kako bi vidio te crvene puževe, a moji komšije su ljuti i nezadovoljni otišli kućama, noseći sa sobom brošure koje su ugrabili, šta su poslije radili s njima, to ni sam đavo ne bi znao.
115
Rastanak s rodnim krajem Pripremao sam se cijelih godinu dana za moj daleki i sudbinski put. Za to vrijeme želio sam da se oprostim s rodnim krajem, s ravnicom i s brežuljcima koja je omeđuju, s rijekom Sprečom, sa žbunjem i vrbama, s pjesmom popodnevnog mira u toj ravnici. Trudio sam se da uživam u svakom trenutku i da zadržim poneki minut. Sve će to, mislio sam, biti moja uspomena. Tamo gdje idem, čekalo me sve, bolji život, postat ću bogat čovjek, jer svi naši koji su otišli u Njemačku, u Austriju, u Švicarsku...postali su bogati ljudi. Kuća ili stan tamo, kuća ovdje i to velika, dobra kola, putovanja i djeca njihova uživala su u nekom beskrajnom izobilju i meni nejasnoj sreći. Već treća generacija iz neke porodice stasava tamo, a Bog je dao da i ja imam tetku u Švicarskoj, koja je tog ljeta obećala da će mi pomoći, odvest će me tamo da kod nje živim i radim, da i mi malo „progledamo“. Trebalo je još da završim četvrti razred srednje škole, da malo naučim talijanski ili njemački jezik, ono osnovno, i da pribavim pasoš. Plašio sam se nepoznatog, ja još nikad tako daleko nisam bio, plašio sam se da li ću moći dobro naučiti strani jezik, a onda se tješio time kako se dobro snašao Ibro Mehin u Njemačkoj, a ovdje je jedva zanat završio. Ako Ibro može, mogu i ja valjda. I moja tetka je svojom udajom i odlaskom u Švicarsku postala bogata i sretna žena. Da je ostala ovdje, bila bi neka seljanka udata u neko selo u gornjem toku Spreče, imala bi dvoje dece, nedovršenu kuću, muža koji pije, dosta zemlje koja škrto rađa, pokvarene zube i jednom godišnje bi otišla do Tuzle. Ovako je njoj drugačije, ima kuću tamo, a ima i ovdje, nema djece, nema ni muža, ima divne zube, proputovala je cijelu Europu, a što se Tuzle tiče, pa ide svaki dan u nju kad dođe u rodni kraj, tri puta na godinu. To je bila moja jedina životna šansa i najljepša nada koju sam imao. Plašio sam se da će mi nedostajati ravnica u koju sam zaljubljen. Pa zar da živim među Alpama; kako ću se privići na te izlaske sunca? Ima li tamo neka slična rijeka? Ako i ima, hoću li imati vremena da odlazim do rijeke, jer ovi naši pričaju da se tamo stalno radi i da je teško. To valjda da bi spriječili nas da sanjamo snove o takvom životu. Kažu da sanjaju rodni kraj, kažu puno toga. A sad ću i ja postati jedan od njih, a bili su mi toliko strani, toliko daleki. Već vidim sebe u autu sa stranim tablicama kako sam
116
došao u Kalesiju. Često sam u to vrijeme bio pored Spreče, razmišljao i brinuo neke brige. Koliko li ima kolimetara do Švicarske, hiljadu, dvije hiljade? Da li su snjegovi duboki, da li je hladnije dosta? Viđao sam fotografije, sve je tamo lijepo, čisto i uredno, to je lijepo, ali da mi nekad ne zafali zaglavljen panj u Spreči, ribice iz plićaka? Moja tetka kaže da je tamo zrak dosta bolji i da joj odgovara, pa se ona zbog toga svake godine osjeća sve mlađe i mlađe, ima 46 godina, a kao da joj je 20. Kako je krenula, sudarit ćemo se u vremenu. Planirao sam i koja ću kola da kupim, Golf 4, valjda ga mogu zaraditi za 6-7 mjeseci, i onda ovamo, ima da prođem kroz selo, ima da ga parkiram u sred Kalesije, ima da me vide, ima da trošim i da častim, da me pamte. Jedini problem bila je Esma, moja djevojka, ali pričao sam joj, čim se snađem tamo i nju vodim, ženim je odma' po dolasku ovamo. Maštali smo zajedno i o djeci, kući i o svemu. ,,To kad ja tamo odem, ti ne brini ništa, to znači da i ti ideš'', govorio sam joj. Malo sam učio jezik, malo rješavao školske obaveze, a najviše sam brinuo o svom novom životu koji me čeka. U školu sam išao u Tuzlu i obilazio sam sve ulice, jer ko zna kada ću opet vidjeti Tuzlu, neka se i njom moja duša nahrani. Da li su tamo veliki gradovi? Opraštao sam se sa školskim drugarima, sve sa nekom sjetom kao da krećem svakog trena. Hoćemo li se ikada više sresti i vidjeti kada nas život tako razdvoji? Ma slat ću im neke poklone čim budem mogao, samo da se ja tamo snađem. Plakala majka, otac je ćutao, kaže da idem, da se snalazim i borim, jer ovdje nema ništa. On se borio u ratu pa nema od toga ništa. ,,Barem će te cijeniti kad dođeš'', govorio je. A jeste, novac svi cijene, čim naše ovdašnje djevojke vide kola sa stranim tablicama lete ko muhe na farove. I ne samo djevojke, narod te pozdravlja kroz selo, pita kako je tamo, šta je, viđaš li ovoga,onoga... Ljudi te s nekim poštovanjem pitaju kako si i kako ti je tamo. Ali ja se ne bih družio sa našima, samo s tamošnjim svijetom, nek se ja uklopim s njima samo, lakše će mi biti. Izvadio sam pasoš sav sretan gledajući u njega kao u najveću svetinju. Dani su bježali iz ruku, završio sam i srednju školu, stigla je i tetka iz Švicarske. Pitao sam je kad idemo, a ona kaže kako je tamo teško, kako ja nisam za toga, šta ću bez oca i majke, bolje je meni ovdje, jer vratila bi se i ona iz tog svijeta, teško je kaže. Teško. Teško je bilo meni pokopati svoje snove i nade o boljem životu niti znam gdje sam ih sahranio da im sad napravim spomenik u obliku sunca. Hvala tetki, neka mi je živa i zdrava, ali mi od tada s njom ne pričamo.
117
Jer svakog u selu, svakog po Kalesiji izabavi neko svoj, ako ga ima u inostranstvu, ili ga prevede amidža, ili tetka, ili amidžić ili brat, a mene više nema ko da odvede. Vrijeme je opet prolazilo, a ja nisam shvatio da sam se već oprostio s rodnim krajem, s ravnicom i ljepotom u kojoj sam odrastao. Nigdje maknuo nisam, a osjećao sam se strancem. U inostranstvo su otišli mnogi moji drugovi, oni isti s kojim sam se nekad opraštao u vjeri da sam ja taj koji će otići. Esma se udala za nekog iz Miljanovaca koji je u Austriji, ja sam ostao sam, našao sam i neki posao. Radim dvanaest sati dnevno, puno više od svih njih tamo što lažu da imaju samo radno odijelo i pidžamu. Da je njima tako, vratili bi se oni svi ovdje i radili za 500 maraka mjesečno, od kojih ne znam kako živim. Jedna jedina utjeha u svemu je što sam kupio Golfa, ali dvicu, i njega jedva. Tetka je nedavno dolazila, ima novi Toyotin džip, provodi se, troši pare, vidim teško živi i nije imala mogućnost da mi pomogne. Ne treba griješiti dušu. Nedjeljom kad ne radim, opet odem do Spreče, ćutim. Zalud sam brinuo onoliku brigu o svemu što nikada nisam doživio. Ne znam, prijatelju, ni zašto ovo pričam. Najteže mi je bilo kada sam sreo Esmu u Kalesiji s mužem, novi BMW, drugačija Esma, ljepša, dalja, tuđa. Pogledala me kratko, mahnuo sam, ona se pravila da ne vidi. Možeš li zamisliti kako mi je bilo? Kako je bilo meni koji sam se godinu dana rastajao od Sprečke doline, ne znajući da se nikada rastati nećemo!? Ja zbog toga ne volim praznike i ne volim ljeto, ne volim zbog Esme, ne volim zbog tetke, ne volim zbog svih njih koji kao da mi prkose svojim skupim kolima, oni koji bi da su ovdje imali ništa, baš poput mene.
118
Pisac o sebi i knjizi Rođen sam 11. 12. 1987. godine u Tuzli. Po struci sam diplomirani pravnik, a to zvanje sam stekao na Sveučilištu u Mostaru. Danas radim kao TV voditelj na Televiziji Slon extra u Tuzli i taj posao zaista obožavam. Televizija je ono čime se želim baviti cijeloga života. Osim toga, radim i u svojoj pravnoj struci za koju sam se mukotrpno školovao. Ja sam pronašao način da u ovako tmurnom i teškom vremenu nešto stvaram, nešto što će iza mene ostati i vjerujem da je to jedina pozitivna strana mog života. Volim da istražujem i da putujem, to mi pomaže da se upoznam s nekom od uokvirenih slika ljudskih sudbina, o kojima prvo dugo razmišljam, a onda ih pretočim u moje priče. Ove godine sam odlučio da se okušam i na nekoliko književnih konkursa što je rezultiralo osvojenim nagradama i to na Četvrtom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče ,,Mihajlo Kovač'' Novi Sad, treća nagrada u kategoriji poezija do 30 godina i treća nagrada za kratku priču u kategoriji do 30 godina. Zatim, na Devetom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče ,,Duško Trifunović'' Novi Sad osvajam, također, treću nagradu za kratku priču u kategoriji do 30 godina. Ovo je moja peta knjiga i veliku zahvalu dugujem onima koji su mi pomagali da se ova knjiga završi i da bude ovakva kakvu ste je pročitali. To je, prije svega, moja lektorica prof. Amra Mujezinović, a osim nje tu je meni važna i beskrajno draga osoba Edita Jakovljević, s kojom sam u neko vrijeme vodio jednu TV emisiju. Drage dame, mnogo vam hvala, velika mi je čast bila surađivati s vama i iskreno se nadam da vam je rad na mome djelu predstavljao jedan vid zadovoljstva. Ja nastavljam da pišem neke nove priče, neke nove tekstove, da snimam neke nove emisije, da spoznajem nove slike ljudskih sudbina i nastavit ću riječima da slikam ova naša lijepa podneblja u kojima je život svakim danom sve teži. Književni konkursi će, vjerujem, biti moj pokretač za stvaranje novih djela, posebno pripovjedaka, jer je to za mene najveća vještina u stvaralačkom svijetu, forma koju odlično razumiju i djeca i odrasli.
119
SADRŽAJ Predgovor ..................................................................................................... 3 Recenzija....................................................................................................... 5 Alija-Arif; pisac-pjesnik................................................................................ 8 Đaci sa pruge................................................................................................. 12 Gljive..............................................................................................................16 Staro mezarje u Tojšićima..............................................................................18 Hajnalka..........................................................................................................20 Krečane u Gračanici........................................................................................25 Ljubopitljivo dijete..........................................................................................27 Masle pod snijegom........................................................................................32 Nasljedstvo majke Mejre................................................................................34 Podveležje.......................................................................................................40 Polski Fiat.......................................................................................................43 Proljetna radost...............................................................................................50 Radiotalasi u mom kraju.................................................................................54 Ratna kaseta....................................................................................................59 Stanice u Maslama..........................................................................................66 Stara nenina kuća............................................................................................70 Subašići...........................................................................................................73 Svatovsko groblje............................................................................................79 Toplica.............................................................................................................83 Trag ljubavi sanske..........................................................................................86 Trešnje Mostarke.............................................................................................92 Zem-zem voda..........................................................................................................94 Nesporazum..............................................................................................................96 Novi Golf..................................................................................................................97 Reka sudbe...............................................................................................................99 Silom prosjak..........................................................................................................102 120
Nedoumica............................................................................................................104 Drinska lađa..........................................................................................................106 Pjesnik Seid..........................................................................................................108 Oslobođenje Tuzle................................................................................................111 Crveni puževi........................................................................................................114 Rastanak s rodnim krajem.....................................................................................116 Pisac o sebi i knjizi...............................................................................................119
121
122
