Iliri na tlu Bosne i Hercegovine Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U brončano doba, neolitsko stanovništvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoeuropski jezik.. Oni su Bosni i Hercegovini dali trajno kultu rno, etničko i političko obilježje. Oni se jezik javljaju kao nosioci tehnike tehnike obrade metala u okviru okviru halštatske kulture. Njihovu kompaktnost razbio je dolazak Slavena n a ove prostore u 7. stoljeću poslije Krista. Sadržaj [sakrij]
1Prapovijest 2Ilirska plemena 3Život i kultura Ilira 4Ilirska umjetnost 5Dodir s Grcima 6Dolazak Kelta 7Borbe s Rimljanima 8Unutarnje poveznice 9Vanjske poveznice
Prapovijest[uredi VE | uredi uredi]] Bosna i Hercegovina je pretežito gorovita zemlja, ali postoje postoje brojne riječne doline i plodna riječna i krška po lja poput Sarajevskog, Lijevča, Livanjskog Livanjskog,, Duvanjskog Duvanjskog,, Glamočkog, Popovog polja i dr. Planine
obiluju šumama i sočnim pačnjacima, raznim rudama, poglavito željezom, ugljenom, srebrom, zlatom, olovom, a postoji i veliki rudnik soli kraj Tuzle (tuz, turski znači sol sol)). Tu su otkrivena i poznata pretpovijesna arheološka nalazišta od starijeg (paleolit paleolit)) do mlađeg (neolit) kamenog, brončanog i željeznog doba. Paleolitska su naselja u gornjem tijeku rijeka Bosne Bosne,, Ukrine i Usore (Kamen, Kadar i dr.), te uz rijeku Bregavu nedaleko od Stoca (Badanj Badanj)), neolitska su nalazišta također brojna, npr. Butmir kraj Sarajeva, Gornja Tuzla,, Kakanj Tuzla Kakanj,, Nebo kraj Bugojna, Zelena pećina kraj Mostara i druga. Najveći broj istraženih arheoloških nalazišta pripada razdoblju bronce i željeza, npr. Glasinac, a vazna su i sojenička naselja poput Donje Doline na Savi Savi,, Ripca i Golubica na Uni i druga.
Na prostorima današnje Hrvatske Hrvatske,, te Bosne i Hercegovine , nižu se od davnina mnogi slojevi prapovijesnih kultura čije je formiranj e i nestanak vezano uz migracije neidentificiranih etničkih skupina. Prastanovnici P rastanovnici mediteranske skupine na obalnom području i panonske skupine na kontinentalnom području Vučedol)) koje se miješaju u Bosni razvijaju neolitičke i eneolitičke kulture (Danilo Danilo,, Hvar , Vučedol (Kakanj Kakanj,, Butmir ). Nastavljaju se kulture metalnog doba iz kojih izniče sloj Ilira Ilira,, etničke grupacije s jasno definiranom kulturnom i umjetničkom fizionomijom. Na području Hrvatske materijalna ostavština paleolitika svodi se na jednostavne kamene i koštane predmete, ali paleolit u BiH je obilježen najstarijim spomenikom paleolitske umjetnosti na jugoistoku Europe - gravure u stijeni špilje Badanj kod Stoca Stoca.. Npr. Konj napadnut strelicama , sačuvan fragmentarno, datira se oko 12000. prije Krista.
1
Pod utjecajem impresso keramike iz zapadnog Sredozemlja je i Hercegovina (Zelena Tihaljine)), a pećina – Mostar , Čairi – Stolac, Lisičići – Konjic i Peć Mlini na izvoru Tihaljine stanovanje je u pećinama ili u naseljima na uzvišenjima. U gornjem porječju rijeke Bosne i sjeveroistočnoj Bosni (Obra I kod Kaknja - sojenička naselja na istaknutim brežuljcima) se miješaju utjecaji kulture s Jadrana i starčevačke kulture sa sjeveroistoka. Poseban izraz te kulture predstavljaju posuđe na četiri noge, tzv. ritoni koji su svojstveni i danilskoj kulturi u Hrvatskoj. Po ovim predmetima kakanjska kultura se uvrštava u širok krug neolitskog kompleksa, koji je njegovao kult životne snage (od sjeverne Italije Italije,, Dalmacije i Epira do Egeje Egeje)). Butmirsku kulturu pored Sarajeva odlikuje fina glačana keramika s raznovrsnim geometrijskim ukrasima (najčešće spiralama spiralama)). Butmirske figure su unikatne skulpture oblikovane prostom rukom, glave su gotovo portretske s naglašenim dijelovima tijela.
U cijeloj današnjoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, brončano razdoblje je zastupljeno brončanim fibulama koje zamjenjuj u predmete poput igala i puceta. Na području Bosne tumulima.. U to vrijeme karakteristična su naselja tipa gradine i nekropole s kamenim tumulima razrađen je poseban geometrijski stil urezanih ornamenata, koji posebno dolazi do izražaja na oružju, ukrasnim pločama, plosnatim ogrlicama i fibulama.
Ilirska plemena[uredi VE | uredi uredi]]
Bosnu i Hercegovinu su naseljavala najpoznatija i najjajča ilirska plemena. Jedno od Sarajeva.. Treba spomenuti njihovih glavnih središta nalazilo se na Glasincu nedaleko od Sarajeva nekoliko ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine:
Dalmati, od kojih je nastala riječ Dalmacija, su živjeli širom zapadne Bosne, Dalmati, dok su u srednjoj Bosni bili Dezitijati Dezitijati.. Istočnu Bosnu su nase ljavali ljavali Autarijati Autarijati.. Liburni su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su čuveni pljačkaši (u Hrvatskoj su se prostirali uz sjeverni dio priobalja). Sjevernu su Bosnu nastanjivali Mezeji Mezeji.. Ardani su živjeli južno od Liburna, a Antiari su živjeli još dalje prema jugu. Druga ilirska plemena koje treba spomenuti su Labodi i Daorsi.. Daorsi
t rećem stoljeću prije Krista su izbacile mnoga ilirska plemena Migracije Kelta u četvrtom i trećem s bivših područja. Ipak, neka keltska i ilirska il irska plemena su se miješala, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjeveroistočne Bosne. U Bosanskoj Krajini su živjeli Japodi . Južni dio Bosne i Hercegovinu nastanjivali su Ardijejci i Daorsi Daorsi,, koji su kovali i svoj vlastiti novac. Ostaci drevnog grada Daorsa Daorsa,, poznatog kao Daorson još uvijek se mogu vidjeti u Ošaniću kod Stoca Stoca..
uredi]] Život i kultura Ilira [uredi VE | uredi
Iliri su naselili u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine, prvobitno kao stočari, gdje u gradinama i tumulima ostavljaju bogate tragove svoje kulture: Glasinac Glasinac,, Sanski Most,, Jezerine itd. Most 2
Brojna arheološka iskapanja širom Bosne i Hercegovine, govore da su se ilirska plemena bavila poljoprivredom i to stočarstvom (uzgoj ovaca i koza ), a plemena koja su živjela u ravničarskim krajevima ratarstvom. Primorski Iliri i oni koji su živjeli uz plovne rijeke bili su poznati u antičkom svijetu po brodogradnji i pomorstvu, a privredu su pretežno zasnivali na ribolovu ribolovu.. Kako su Iliri bili vrsni ratnici, nosioci napredne kulture i tvorci novog društvenog poretka,
to je dovelo do stvaranja prvih političkih organizacija na njihovom prostoru, iz kojih su potom nastale prve države (Ilirska kraljevstva) kraljevstva ). To se dogodilo razvijanjem proizvodnih proizvodnih odnosa i trgovine sa susjedima koja potiče društvenu diferencijaciju među ilirskim plemenima zbog koje u 3. stoljeću prije Krista vojna demokraci ja ja plemenskih saveza saveza prerasta u patrijarhalnu monarhiju.
Privredni i politički uspon Ilira veže se za period od 10 do 1 st. prije Krista. Kako je Bosna i Hercegovina bila izuzetno bogata zlatom, srebrom, bakrom, željezom itd., Iliri s ovog područja stekli su znatnu prednost u odnosu na svoje susjede pa je to razlog da se Bosna i Hercegovina smatra njihovom središnjom kulturnom i političkom zonom. Najpoznatija sjedišta ilirske kulture su bili u okolici Sarajeva, na Zlatištu i Soukbunaru, te kod Bihaća i Stoca Stoca.. Povijesni zapisi grčkih i rimskih povjesničara, kao i arheološka nalazišta širom Bosne i Hercegovine. pružaju mnoštvo informacija o načinu na koji su starosjedioci Iliri ratovali u pretpovijesno doba i kako su bili naoružani. Radionice za izradu oružja su smještene većinom u srednjoj i zapadno zapadnojj Bosni, gdje se i nalaze bogata nalazišta bakra i željeza, a nalazile su se u sklopu naselja na gradinama. Iliri su podizali svoja naselja na strmim
uzvisinama koja su bila utvrđena bedemima, a ulaz je bio zaštićen kulama. Od rimskih Delminium,, koja se nalazila na brdu iznad povjesničara doznajemo , npr. o ilirskoj tvrdjavi Delminium današnjeg Tomislavgrada (Duvna), a koje je s velikom mukom, poslije duge borbe, bilo osvojeno od strane rimskih vojnika.
Ilirska umjetnost[uredi VE | uredi uredi]]
Od 7. stoljeća prije Krista željezo preuzima primat, prepuštajući bronci domenu nakita i umjetnosti. Različita ilirska plemena pod utjecajem halštatskih kultura formiraju vlastite regionalne varijante.
(t eške, predimenzionirane predimenzionirane ogrlice od Japodska plemena imaju izuzetnu sklono st kićenju (teške, žute, plave ili bijele staklene paste, masivne m asivne brončane fibule, brončani privjesci u obliku životinja i ljudi, spiralne narukvice, dijademi, kape i oglavlja od brončanog lima...). Karakteristična je i sitna plastika od jantara oblikovane u stilu arhajske jonske plastike. Kelta,, oni donose tehniku Početkom 4. stoljeća prije Krista dolazi do prvog prodora Kelta lončarskog kola, nove tipove fibula, te različite brončane i željezne pojaseve. Oni se nisu zadržavali u svom pohodu na Grčku i njihov utjecaj je ograničen u Panoniji Panoniji,, Istri i Dalmaciji Dalmaciji..
Na značajnu ulogu kulta mrtvih kod Ilira upućuje pažnja s kojom su vršeni sahranjivanje i posmrtni obredi kao i bogatstvo različitih priloga u grobovima. U sjevernim krajevima dugo se očuvala tradicija spaljivanja pored sahranjivanja u ravne grobove, dok se na jugu mrtvi sahranjuju u kamenim kamenim ili zemljanim tumulima (gromile gromile)), koji u Hercegovini
dosežu monumentalne monumentalne promjere (više od 50 m u promjeru i 5 m u visinu). U porječju Neretve Neretve,, helenizirano ilirsko pleme Daorsa širilo je grčki utjecaj. Njihov glavni grad Daorson na Ošanjićima kod Stoca predstavlja danas najznačajnije kulturno središte staroga vijeka u Bosni i Hercegovini. Tu se osobito ističe megalitski zid podignut krajem 3
4. st. pr. Kr., a sastavljen od velikih trapezastih blokova kamena. Razorili su ga Rimljani u 1. stoljeću prije Krista koji se tada učvršćuju u ovim krajevima.
Dodir s Grcima
Tijekom prvog tisućljeća prije Krista za bosanskohercegovačke Ilire dogodila su se tri velika događaja ,koja su odredila njihovu daljnju sudbinu: dodir s Grcima, dolazak Kelta i na kraju prodor Rimljana. Od 7. stoljeća prije Krista, počinju kontakti s Grcima, čime se uspostavljaju obostrane kulturne i trgovačke veze. Te veze su se održavale preko njezinih raznih kolonija od kojih je većina bila na obali, a neke od njih su bili Apolonija, Drač i Narona na ušću Neretve. To je za Ilire imalo veliki značaj jer su ih Grci uveli u civilizacijske tijekove. Kao posljedica utjecaja grčke kulture, Iliri počinju kovati novac, počinju koristiti pismo, od
njih preuzimaju savršeniji oblik društvene organizacije i druge tekovine visoke helenske kulture. Iz tog vremena potječu i prvi pisani podaci o zemlji u kojoj žive Iliri i njenim stanovnicima. Ipak prve tri stotine godina boravka Ilira na području Bosne i Hercegovineovijeno je tajnom, a da manja plemena u 7. stoljeću prije Krista pacificiraju Heleni. zaključuje se po odsustvu oružja u grobovima. Istraživanja kod Trebinja, gdje se u grobnicama Ilira nalaze materijali iz Grčke i drugih dijelova svijeta dokazuju da je ilirska kultura prvenstveno trgovina bilo vrlo dobro razvijena. Ipak, druga ilirska plemena opstaju kao snažne vojne družin e, koje su ratovale protiv Filipa i Aleksandra Makedonskog.
Dolazak Kelta[uredi VE | uredi]
Drugi važan događaj za Ilire veže se za prodor Kelta iz današnje Francuske i sjeverne Italije. Njihov prodor na Balkan u 4. i 3. stolj eću prije Krista doveo je do velikog pomicanja tamošnjih ilirskih plemena. Iz srednje Bosne potisnuli su Autarijate, koji su se uputili u istočnu Hercegovinu i današnju Crnu Goru. Od njih potječe naziv rijeke Tare. Pleme Ardijejaca, koje je naseljavalo gornji tok Neretve, pomiče se niz Neretvu i nastanjuju dijelove južne Hercegovine i dijelove primorja od ušća Neretve do Boke Kotorske. Tu su kasnije osnovali kraljevstvo koje je dugo predstavljalo bitan politički faktor na srednjem Jadranu.
Borbe s Rimljanima[uredi VE | uredi]
Oko 230. godine prije Krista na području Crne Gore nastaje prva ilirska država pod kraljem Agronom. Vrlo se brzo stvaraju političke i trgovačke veze između Italije i Ilira u Bosni i Hercegovini. U isto vrijeme kad je Rim pobijedio Kartagu i zagospodario Sredozemljem , ilirski gusari kraljice Teute, Agronove žene, pljačkaj u po
Jadranskom i Jonskom moru. Zbog toga i zbog rimske ekspanzonističke politike dolazi 229. prije Krista do prvog rata protiv Ilira.
Tada počinje novo razdoblje u povijesti Ilira čime je počeo stopedesetogodišnji sukob protiv Rimljana nakon kojeg Iliri b ivaju pokoreni, u 1. stoljeću prije Krista. To je 4
predstavljalo veliku prekretnicu za Ilire u njihovom životu, a pod rimskom vlašću ostali su duže od 500 godina. Kroz to vrijeme dijelili su sudbinu s pokorenim narodima u Rimskom carstvu . Prvi sukobi Ilira i Rimljana su se dogodili 229. godine prije Krista. U Ilirskim ratovima, koji su trajali do 219. godine prije Krista, Iliri su izgubili dolinu Neretvu. Rimljani su se zatim utvrdili na ilirskoj obali Jadranskog mora. Rimski pisani izvori spominju da su ilirska plemena bila vrlo ratoborna. Već 171. godine prije Krista Japodi vode rat protiv Rima.
Rimljani su ovim područjem zavladali tek 168. godine prije Krista nakon pobjede na kraljem Gencijem. U narednih 200 godina, brojni su ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom.
Najveći otpor je pružalo pleme Dalmata u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, koje je pokorio tek August posljednjih godina prije naše ere. Prema mnogim izvorima, i sam naziv Bosna potiče od ilirske riječi "Bosona", neki ovaj naziv dovode i u vezu s imenom čuvenog vođe posljednjeg ilirskog oružanog otpora rimskom osvajaču, poznatog pod imenom Baton. Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana, žive i Kelti, koji se s vremenom potpuno mješaju s Ilirima. U drugom i prvom stoljeću prije Krista, Rimljani prodiru duboko u središnju Bosnu, gdje konstantno ratuju protiv ratobornih Ilira. Najveća pobuna Ilira protiv Rimljana se dogodila 6. godine prije Krista i trajala je četiri godine. Veliki Ilirski ustanak zahvatio je i Bosnu i Hercegovinu, a središte pobune je bilo u okolici Vareša i Vranduka, a vođe ove pobune su bili već navedeni Baton, iz plemena Dezidijata i Pinez, kralj Breuka. Ova pobuna je prerasla u sveopći ilirski sukob protiv Rimljana, te je zabilježena izjava, koju je rimski car Oktavijan izrekao u rimskom Senatu, kada je rekao: "Pobunjenici kreću na Rim!". Da bi ugušili pobunu, Rimljani su bili primorani angažirati 15 legija vojske, od ukupno 25 koliko su ih tada imali. Naposljetku i sam vođa pobune Baton biva zarobljen, a kada su ga pitali zašto je podigao pobunu, odgovorio je: "Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove...". Zadivljen njegovom mudrošću i hrabrošću, rimski car ga nije dao pogubiti, kako je to bilo uobičajeno, nego ga je zadržao u Rimu. Naime, dio je pobunjenika kraj Vranduka , svjesni da će izgubiti bitku protiv Rimljana, odlučuju se ne predati. Žene i djeca skakali u vatru zapalj enog grada, a muškarci su se međusobno izboli mačevima, pred zapanjenim i zadivljenim rimskim vojnicima. Poslije ove pobune i dalje su postojali
sukobi između Ilira i Rimljana širom Bosne, a zadnja je pobuna protiv rimskih osvajača bila ugušena 9. godine. Tako za vrijeme cara Tiberija, sva ilirska područja konačno prelaze pod rimsku upravu. Rim je već tijekom osvajanja, na ovaj prostor doveo veliki broj vojnih jedinica. Za njim a su došli trgovci, robovi, zanatlije i dr. Mnogi od njih su se ovdje nastanili, a o t ome
svjedoče brojni nadgrobni spomenici na kojima se skoro uvijek navodi etnička pripadnost umrlog. Tako saznajemo da su pored Ilira na ovom prostoru živjeli i Rimljani, Gali, Germani, Egipćani, Sirijci, Iranci i dr. Iliri su za vrijeme rimske uprave uglavnom živjeli na selima i nisu se puno miješali s došljacima. Mali broj Ilira je prihvatio rimsku civilizaciju. Cijelo područje Bosne i Hercegovine biva čvrsto pod ko ntrolom Rimljana, koji potom uspostavljaju svoja naselja i mrežu puteva širom Bosne. Ovi putevi su bili potrebni Rimljanima za njihovo daljnje vojno napredovanje, a i za prijevoz zlata, srebra i olova koji se vadili iz rudnika koje su otvarali po cijeloj Bosni i Hercegovini.
5
2. Batonski rat Batonski rat (Bellum Batonianum) ili Veliki ilirski ustanak (od 6. - 9. godine) je bila pobuna dalmatinsko-panonskih Ilira protiv rimske vladavine.
Povijest rata[uredi VE | uredi] Pobuna je izbila zbog velikih poreza i nasilnog regrutiranja Ilira u rimsku vojsku za borbu protiv Markomana (Germani). Baton, vođa plemena Dezidijata, protjerao je Rimljane sa skoro cijele istočne obale Jadrana i na jugu do Apolonije. Istovremeno se i panonsko pleme Breuka (vođe Baton Breučki i Pines) pobunilo i oni su stigli do utvrđenja Sirminija (Srijemska Mitrovica), gdje su ih odmorne rimske snage, upravo pristigle iz Mezije, odbacile prema rijeci Dravi. Baton Dezidijat je krenuo na zapad prema Italiji i u Rimu je nastala panika, na što je car August Oktavijan tražio od Senata da se uvedu izvanredne mjere. Izvršena je
mobilizacija veterana i robova imućnih građana Rima. Osim toga August je m orao obustaviti svoje operacije p od zapovjedništvom Tiberija u Germaniji i poslati ih protiv pobunjenika. Tiberije je sa svojim legijama stigao do Siscije (Sisak) i tu se učvrstio. Dolazak Tiberija prinudio je Batona da prijeđe rijeku Savu i da se ujedini s Baton Breučkim i Pinesom te da se utvrde na Mons Almusu (Fruška Gora). Tiberije se nadao da će pošast i glad koja je vladala tada uništiti pobunjenike. S istoka je pobunjenike napadao sa svojim legijama zapovjednik Cecina Severe , uz pomoć konjičkih i pješačkih postrojbi trakijskog kralja Remetalcesa, ali se ubrzo morao povući kako bi obranio Meziju od Sarmata. Cecina je ostavio postrojbe Remetalcesa sa zadatkom da uznemiravaju Ilire, i po mogućnosti, da spriječi njihov prodor u Makedoniju. Zimi 6. - 7. godine Tiberije je s prikupljenim snagama od nekih 5 legija otpočeo djelovanja prema Cibali (Vinkovci). U trenutku kada su se Rimljani prikupljani i pokušavali se ulogoriti kod močvara rijeke Vuke, Baton Dezidijat i Baton Breučki su
iznenadno izvršili napad na Rimljane i nanijeli rimskoj vojsci jedan od najtežih poraza od vremena Punskih ratova. Ostaci rimske legije su se povukli u Siscij (Sisak). Sljedeće, 8. godine, što zbog povremenih napada Rimljana, ali više zbog svađe, Breuci su bili potpuno poraženi na rijeci Batinus (najvjerojatnije Bosna). Baton Breučki je izdao
Pinesa Rimljanima, a onda sam zagospodario plemenom. Međutim, ubrzo ga je zarobio Baton Dezidijat, koji je uspio nagovoriti većinu Breuka da se ponovno pobune. Tu novi pobunu ugušio je Plautije Silvan. Baton Dezidijat je tada zatvorio sve klance i klisure koji vode u Bosnu, a Rimljani su obustavili pohode do sljedećeg proljeća. Borba za pokoravanje Batona Dezidijata otpočela je sljedeće 9. godine, time što je Marko Emilije Lepid dio svoje vojske uputio pravcem Siscije - Burnum (nepoznato) u Dalmaciju, gdje se nalazio Tiberijev ne ćak Germanik. Tada je i otpočeo konačan napad na Batona iz tri pravca - sa sjeverozapada Lepid, sa sjeveroistoka Silvan i iz D almacije Tiberije i Germanik. Potpomognuti velikim brojem tračanskih postrojbi kralja Rhoemetalcesa, rimskog saveznika (amicus) s oko 200,000 vojnika [1] Baton se povukao u utvrđenje Andetrij ( Andercium) (Muć kod Splita) i predao se prije pada utvrđenja. Zadnje ostatke pobunjenika Rimljani su savladali kod Sarajeva i Perasta u Crnoj Gori. Pored ustaljene ratne odmazde Rimljani su nakon pobjede podijelili Ilirska plemena[2] Tako su od Breuka, miješanjem s Keltima iz Panonije,
6
nastali Ozerijati (Osseriates), Kolapijani i Varciani [3]. Ostali su prodani u roblje [4] ili deportirani na mjesta kao što su Azali[5].
3.Rimljani na tlu Bosne i Hercegovine (rimska naselja) Prije Rimljana na području Balkanskog poluotoka , živjela su brojna ilirska plemena. Među mnoštvom tih plemena, na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine živ jeli su: Liburni, Japodi, Mezeji, Skordisci, Dariopi, Dindari, Dalmati, Daorsi i Ardijejci. U 4. stoljeću prije Krista, Kelti su prodrli u Bosnu i pomješali se s njima. Iliri su tek u 3. stoljeću prije Krista uspjeli oformiti jaču državu. Uništilo njihovo gusarstvo jer su za vrlo moćnog susjeda imali Rim, koji ih je oslabio u dugotrajnim sukobima, koji su trajali od 229. prije Krista do 9. godine poslije Krista, kada su i definitivno pokoreni.
Sadržaj [sakrij]
1Bosna i Hercegovina na području Ilirika 2Rimska provincija Dalmacija 3Rimska provincija Panonija 4Rudarstvo, ceste i gradovi za vrijeme Rimljana 5Romanizacija i dolazak novog stanovništva 6Podjela Carstva i njegova propast 7Pokrštavanje i rasprostranjenost 8Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva 9Unutarnje poveznice 10Vanjske poveznice
Bosna i Hercegovina na području Ilirika [uredi VE | uredi] Bosna i Hercegovina u Rimskom Carstvu čini dio pokrajine Ilirik, koji se dijeli na Dalmaciju (planinski i južni dio Bosne i Hercegovine) i Panoniju (sjeverna Bosna i Bosanska Posavina). Rimljani su poslije sloma velikog ilirskog odnosno Batonovog ustanka od 6. do 9. godine poslije Krista, trajno zavladali ovim prostorima i započeli proces romanizacije ilirskog pučanstva te su jače razvili privredu i ojačali trgovinu. Bavili
su se poljoprivredom, stočarstvom, lovom, a Panoniji i žitaricama. Gradili su poljoprivredna dobra, ville rustice, terme s kupalištima i saunama, hramove kao i niz drugih pratećih objekata.
Rimska provincija Dalmacija [uredi VE | uredi] Dalmacija je dobila ime po najznatnijem plemenu Dalm ata, koje je nastavalo kraj izmedu
Krke i Neretve. Glavno im je mjesto bilo Delminij, danas gradina Borčani na Duvanjskom polju. Granice Dalmacije su bile od rijeke Mat (u Albaniji) do ušća Raše u Istri. Zatim od Raše na sjever do danasnjega Sv. Petra pa od njega, linijom paralelnom sa Savom, preko današnjeg Čabara, Vrbovskog, Sanskog Mosta, Rekavice ispod Banje 7
Luke (Castra ad Ladios), i preko Maglaja i Tuzle (Ad Salinas) na Drinu (Ad Drinum) i Kolubaru. Istočna je granica išla ravno na Ibar , Kosovo polje i na Šar -planinu te natrag ispod grada Ljesa (Lissus) iznad ušća rijeke Mat. Dalmaciji su pripadali s vi otoci od Kvarnera (Sinus Flanaticus) do Cavtata (Epidaurum).
Glavno mjesto Dalmacije bijaše Salona, gdje je bilo križanje svih cesta. Ističe se Via exercitualis između Salone i Siscie. Car Dioklecijan je od jugoistočne Dalmacije učinio provinciju Praevalitanu s glavnim gradom Scodra (Skadar). Tako sada granica išla od Budve na Drinu, a od tamo na izvorište Kolubare. Nakon Teodozijeve podjele ta je granica postala garnica između Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva.
Rimska provincija Panonija
Panonija je koncem prvoga stoljeća zapremala je ona istočni dio Austrije do Wienerwalda, istočnu Štajersku, Kranjsku, cijelu današnju zapadnu Mađarsku zapadno od Dunava, zatim Hrvatsku, Slavoniju, Bosansku Posavinu i Mačvu do crte Čabar Kolubara. Panonija je granicila na jugu s Dalmacijom, na zapadu s Istrom i Norikom. Na sjeveru i istoku od Beča (Vindobona) do Beograda (Singidunum) dijelio ju je Dunav od barbarskih zemalja. Na jugoistoku, na Kolubari, graničila je s Mezijom. Provala germanskih plemena 166. godine, koja je opustošila Panoniju, bila je nagovještaj početka kraja Carstva. Pokušajem cara Dioklecijana (284. – 305.) da gospodarski i
upravno reformira državu nakratko se smiruju građanski ratovi i gospodarska nestabilnost. Njegove je reforme uspješno nastavio Konstantin Veliki (306. – 337.), čiji su nasljednici Carstvo podijelili na Istočno i Zapadno, ali nisu uspjeli zaustaviti nadiranje barabarskih plemena i sveopću nestabilnost, što je dovelo i do konačne političke i vojne propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine.
Rudarstvo, ceste i gradovi za vrijeme Rimljana [uredi VE | uredi]
Brzo su otkrili da u Bosni leže bogata nalazišta ruda (srebro, bakar , željezo i olovo). Otvorili su velike rudnike srebra (Srebrenica i Srebrenik), bakra (Kupres), željeza (Vareš), olova (Olovo) i soli (Tuzla). Radi bržeg razvijanja rudarstva, trgovine i lakše uspostave rimske vlasti Rimljani u Bosni grade naselja, ceste i vojni logori. Najvažniji putni pravci širili su se u svim smjerovima od glavnog grada provincije Ilirik - Salone (Solin kraj Splita u Hrvatskoj). Jedan put je vodio pravcem: Salona - Ekrum (Obrovac) - Sabria (Glamoč) Sernada (Pecka) - Castra (Banja Luka) - Servitium (Bosanska Gradiška ). U doba Rimljana na mjestu Bosanske Gradiške nalazilo se naselje M unicipium Servicium u
provinciji Panonija, koje je bilo važno raskrižje puteva prema istoku i jugu Balkana, odnosno pristanište za riječnu rimsku flotu na rijeci Savi što dovoljno govori o strateškom značaju naselja u to vrijeme. Taj je cestovni put često služio kako bi se rimske postrojbe brzo prebacile iz luke u Saloni na riječne putove koji su vodili prema Sirmiumu i dalje prema Meziji.
8
Drugi put prema Savi išao je malo zapadnije preko Raetiniuma. Treći cestovni pravac je bio: Salona - Tilorik (Trilj na Cetini) - Bistua Vetus (Bugojno) - Bistua Nova (Vitez) Arduba (Vranduk) - Aqua (Ilidža kod Sarajeva) - Argentaria (Srebrenica). Nazivao se i Via Argentaria odnosno Srebrna cesta. Za vrijeme vladavine Rimskog carstva Argentaria (Srebrenica) je bila glavni centar za kovanje novca i jedna od najvecih
kovačnica Rimskog Carstva. Bistua nova je bilo važno trgovišno mjesto gdje su se križali putovi prema unutrašnjosti. Četvrti pravac je bio najkraći: Salona - Bigeste (Ljubuški) - Narona (Vid u Hrvatskoj) Asamo (Trebinje) - Epidaurum (Cavtat u Hrvatskoj). Bigeste su također bilo važno trgovačko i vojno naselje s kupalištem gdje su boravile razne rimske l egije i pomoćne vojne postrojbe, kohorte u logoru na Humcu . Inače, važnija mjesta toga doba u Bosni su bila središta rimskih postrojbi, imanja zemljoposjednika i vikednaška naselja bogataša u području s ljekovitim vodama. Osim navedenih to su još i ova mjesta: Recinium (Golubić na Uni), Salde (Brčko), Ad Salinas (Tuzla), Domavium (Gradina kod Srebrenice), Diluntum (Stolac) i Delminium (Duvno) koji je prije bio utvrđeni grad Dalmata. Biskupski Delminium
pojavljuje se kasnije kao sjedište biskupije, ali tu je sredinom 3. stoljeća bio mučen sv. Venancije, dok se prvi biskup spominje tek 591. u pismu pape Grgura Velikog. Rijeke Bosne i Hercegovine u doba Rimskog Carstva su imale latinizirana ilirs ka imena: Savus (Sava), Unus (Una), Sanus (Sana) Urpanus (Vrbas), Bosinus (Bosna), Drinus (Drina) i Naro (Neretva).
Romanizacija i dolazak novog stanovništva [uredi VE | uredi] Sve je to popraćeno i romanizacijom stanovništva, koja označava da je au tohtono stanovništvo počelo koristiti latinski jezik i pismo, usvajati rimsku religiju, a time je izgubio svojstva i osobine vlastitog etničkog identiteta. U Bosnu se doseljav aju mnogobrojni ljudi iz različitih krajeva Rimskog Carstva, ponajviše iz Italije, a od sredine drugog stoljeća po Kristu i mnogobrojni vojni veterani kao kolonisti. Rimske legije uvelike s u novačile same Ilire za svoje potrebe i od kraja drugog stoljeća ilirske su zemlje bile izvor vojne sile za brojne provincijske guvernere i generale, koji su poslije postajali i rimski carevi. Prvi od njih, Septimije Sever , raspustio je pretorijansku gardu, kad je došao u Rim 193. godine i zamijenio ih ilirskim postrojbama.
Podjela Carstva i njegova propast [uredi VE | uredi] Rimski car Dioklecijan, inače Ilir, radi lakšeg upravljanja Carstvom izvršio je upravnu podjelu države na istočni i zapadni dio. Prvi put u povijesti rijeka Drina je 297. postala
granica između Istoka i Zapada i tako će ostati u civilizacijskom pogledu do danas. Njegovu reformu nastavlja Konstantin I. Veliki, koji svoju rezidenciju seli iz Rima koji je zbog sve češćih barbarskih napada ugrožen, a time stvara "novi Rim" u gradu Bizantionu, kojeg nadograđuje i daje mu svoje ime Konstantinopol. Za postojanja Zapadnog Carstva čitavo je područje primilo kršćanstvo, a južni dio je pripadao nadbiskupiji u Saloni, a sjeverni dijelovi nadbiskupiji u Sirm iumu. Poslije vladavine Teodozija, 395. godine Rimsko Carstvo se definitivno podijelilo na dvije zasebne države, na Zapadno Rimsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo (Bizant). Granica
između dvaju carstva tekla je od sjevera prema jugu rij ekom Dunav i to od Aquineuma (Budimpešta) do Singidunuma (Beograd), onda uzvodno Savom do ušća Drine u nju pa uzvodno Drinom i rijekom Pivom, preko Anderbe (Nikšića) 9
do Batue (Budve) na Jadranskom moru. Cijelo područje Bosne i Hercegovine pripalo je Zapadnom Rimskom Carstvu do njegove propasti 476. godine.
Pokrštavanje i rasprostranjenost [uredi VE | uredi] Kršćanstvo je rano prodrlo u rimske gradove. Prvi se biskupi spominju već potkraj prvoga stoljeća, u Sirmiumu, u Panoniji (današnja Srijemska Mitrovica, svega nekoliko kilometara udaljena od sjeveroistočnog vrha današnje Bosne), a najmanje je dvadeset starokršćanskih bazilika iz rimskog doba iskopano na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine (Lepenica, Sarajevo, Cim, Zenica, Oborci, Turbe, Čipuljići, Varvara, Dabravine, Skelani). Jedna od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena je ruševina u kojoj su
pronađeni novčići iz četvrtog stoljeća, a to je potvrda činjenice da je ta najranija faza kršćanstva u Bosni prekinuta najezdom Gota. Na području Bosne se nalazilo i mjesto Stridon (ne zna se točno gdje), u kojem se rodio najveći učitelj Svetog Pisma na Zapadu, sveti Jeronim. U Bosni se najprije spominje biskupija sa sjedištem u Bistuae Nova, koja je zbog veličine kasnije podijeljena, a nova biskupija je bila uspostavljena u municipiju Bistuae Vetus. Avarskim pustošenjem i kasnijim seobama slavenskih naroda uništene su metropolije u Sir miumu i Saloni, a njihova propast simbolizira nestanak najvećeg dijela kršćanstva na ovim prostorima. Na području Mostara, Duvna i Trebinja u kasno rimsko doba su se prostirale četiri biskupije: Delminium, Narona, Epidaurum i Sarsenterum.
Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva Tada Europa ulazi u razdoblje velike seobe naroda . U tom 5. stoljeću dolazi do sloma rimske vlasti kada Huni, a kasnije i Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju. Germansko pleme Goti, koji su počela harati Balkanom već u trećem stoljeću, nanijeli su teške poraze
rimskoj vojsci potkraj četvrtog stoljeća i osvojili tvrđavu Singidunum (današnji Beograd). Potkraj petog stoljeća, Ostrogoti su tu ustanovili svoju državu, a njihov vladar Teodorik Veliki je svoje carstvo u Italiji proširio po cijeloj Dalmaciji te Bosnom u rimskim granicama sa već osvojenom Panonijom, sve do Kolubare i čitav Srijem. Bizantski car Justinijan I. iskoristio je sukobe među Ostrogotima nakon smrti Teodorika i
s njima započeo rat. Goti doživljavaju poraz od strane Istočnoga rimskoga carstva (Bizanta) u gotskom ratu od 535. do 553. te od tada Bosna prelazi u sastavu Bizanta (536. i 537. kad su osvojene Dalmacija i Panonija). Jednim dijelom Bosne vladali su i Langobardi . U krajeve rimskih provincija Dalmacije i Panonije, Slaveni
se doseljavaju u drugoj polovici 6. i prvoj polovici 7. stoljeća, zajedno s vojnim osvajanjima Avara, napose nakon pada Sirmiuma 582. godine, od kad se Slaveni na
ovim prostorima počinju trajnije zadržavati, i pada Salone 614. Za razliku od njih, Avari su se vraćali preko Drave u svoju već oformljenu državu, koja je trajala od 568. do 802. godine. Neko vrijeme je i Bo sna bila dio te avarske države. Nakon Slavena, na područje Bosne i Hercegovine dolaze ostala slavenska plemena, Hrvati i Srbi. Starosjedioci Bosne i Hercegovine, romanizirani Iliri i Kelti te
Rimljani, za cijelo vrijeme te najezde su se povlačili u planine jer su Slaveni gotovo uvijek naseljavali plodne ravnice uz rijeke i ušća. Kratkotrajno je područjem Bosne vladala i Franačka država .
10
4.Ban Kulin Kulin - bosanski ban, hrvatskog porijekla, nakon njegovog oca bana Borića, hrvatskog velikaša iz Slavonije, Kulin je prvi domać i bosanski vladar, vladao je Bosnom od (1180. - 1204.). S izuzetkom jednog vojnog pohoda kojeg je protiv Bizanta vodio 1183. (borio se zajedno sa Srbima i Mađarima kao vazal Hrvatskougarskog kraljevstva), Bosna je njegovu vladavinu provela u miru. Zbog njegove odanosti Crkvi Bosanskoj, Papa je kroz hrvatsko-ugarskog kralja na njega izvršio pritisak, pa Kulin 1203. organizira skup na Bilinom Polju gdje objavljuje, pred papanim
izaslanikom Ivanom de Kazamarisom i svjedokom dubrovačkim arhiđakonom Marinom, svoju privrženost katoličkoj crkvi i odriče se bilo kakve hereze.
Životpis Vladavina Nakon protjerivanja bana Borića u Slavoniju, bizanska vojska je 1164/65. godine osvojila Bosnu, Dalmaciju, Srijem i dijelove Hrvatske. Kulin je možda došao na vlast nakon smrti cara Manuela I., 1180. godine, kao bizantski vazal. Bosanska banovina u doba bana Kulina se prostirala od Drine do Vlašića, s pokrajinama Bosnom (današnja središnja
Bosna), Soli i Usorom. S obzirom na teritorijalnu velićinu papinski izaslanik, Ivan de Kazamaris je predložio 1203. godine da se u Bosni uspostave tri biskupije. Za vladavinu Kulina bana, pored političke stabilnosti, vezuje se i značajan privredni razvoj. Privreda se temeljila na rudarstvu i trgovačkim vezama sa gradovima u Dalmaciji, posebno sa Dubrovnikom. Iz povelje, koja je izdata 29. kolovoza 1189. može se zaključiti da je u to vrijeme postojala uređena feudalna struktura u Bosni. Kulin se ponašao kao i svaki drugi feudalni vladar .[1] Kulinova vladavina u narodu je zapamćena kao razdoblje blagostanja. U tome leži porijeklo izreke Za Kulina bana i dobrijeh dana. Kulin je kao ban Bosne jamčio Dubrovčanima slobodu trgovine. Oko bana t ada se već nalazi određeni izvršni aparat vlasti, pošto Kulin obećava zaštitu Dubrovniku od njegovih časnika. Ova povelja dokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja na postojala organizacija i određeni pravni sustav. Jačanjem trgovinskih veza između Dubrovnika i Bosne dolazi do razvitka trgovačkih središta u Bosni. Tri glavna trgovačka sjedišta bila su: Vrhbosna, Visoko i Drijeva, ali tek oko 1360. godine.
Bilinpoljski sabor Za vrijeme bana Kulin javljaju se prve vijesti o širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je navodno uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, s obitelji, rodbinom i mnogo naroda. O tome je papu Inocenta III. godine 1199. prvi izvijestio zetski knez
Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje. Knez Vukan piše da se "u zemlji hrvatsko-ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne m alih razmjera, i to u
tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava Humskog, i sa više svojih srodnika bio zaveden preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana". Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko različitih kanala iz Dalmacije i Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati .[2] U Rimu su tek navodi iz pisma kneza Vukana 11
primljeni i shvaćeni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upozorenje, pa su odmah preduzete određene radnje da se bosanska hereza u korijenu sasiječe. Papa se na prvom mjestu već 1200. obratio pismom hrvatsko ugarskom kralju Emeriku, tražeći njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Intervencija je nužna ne samo radi Bosne nego i radi toga "da ova bolest, ako se u početku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se i po ostatku hrvatskog i ugarskog kraljevstva ne razvije njena pošast". Emerik je odmah prihvatio papin poziv, videći u intervenciji mogućnost da uz podršku pape ostvari svoje političke pretenzije. Time je započela bliska suradnja između pape i ugarsko -hrvatskih kraljeva u zajedničkoj borbi protiv moguće i stvarne hereze u Bosni, a realno protiv bilo kakvih oblika samostalnosti rubova kraljevstva. Dogovorena akcija pape i hrvatsko- ugarskog kralja Emerika protiv moguće hereze u
Bosni, potaknuta izvještajem zetskog kneza Vukana, pada u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, na prelazu iz XII u XIII st. kada su ugarski vladari nosili i titulu "srpskog kralja".
Nakon što je 1202. pomogao Vukanu da zbaci Stefana i za kratko se vrijeme domogne položaja velikog srpskog župana, hrvatsko-ugarski kralj je mislio da se može okrenuti Bosni i potvrditi njenu političku zavisnost. Pred opasnošću od dolaza kr aljeve vojske i rata, Kulin odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve što od njega traži papa. U pismu papi pravdao se da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, pa u tom smislu moli papu da pošalje u Bosnu svog
izaslanika, koji će njega i njegove ljude ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio njegov zahtjev i poslao u Bosnu čovjeka svog posebnog povjerenja, vlastitog dvorskog kapelana, već spominjanog Ivana de Kazamarisa. On je prema dobi jenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim sličnim misijama, odnosno istragama vođenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, što je značilo da prvo pokuša prevesti heretike "na put istine", a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je
izdao papa, što je značilo da se upotrijebi sila. Papin izaslanik, u pratnji dubrovač kog arhiđakona Marina, stigao je u Bosnu pocetkom travnja 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju, "pored rijeke" (na području Zenice) održao sabor sa "starješinama krstjana", banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem krstjanskih starješina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u nekim pitanjima suprotni učenju katoličke crkve. Zato je zatražio od starješina da se odreknu spornih točaka svog učenja. Oni su na to odmah pristali, pa su 8. travnja 1203. potpisali akt o odbacivanju (abjuraciji) heretičkog učenja I prakse. Pored prisutnih starješina krstjana, potpisao je dao i sam ban Kulin te, kao svjedok, dubrova čki arhiđakon Marin. Kazamaris je tako obavio posao u Bosni u skladu sa uputstvima pape Inocenta III, koji je - za razliku
od svojih prethodnika vodio blažu politiku prema protivnicima hijerarhijskog ustrojstva crkve, ako njihova vjerska djelatnost nije bi la u suprotnosti sa službenim katoličkim dogmama. Tamo gdje ta politika nije dala željenog učinka, Inocent III nije oklijevao da proglasi križarski rat, kao što je to učinio 1209. protiv albizana (Albigenses), francuskog ogranka sekte katara. U Bosni je 12 03. ta politika očito dala željeni učinak pa je Ivan de Kazamaris, smatrajući da je završio posao, krenuo u Ugarsku da se i tamo potvrdi ono što je utanačio i potpisao na Bilinu polju. Radi toga je poveo sa sobom banovog sina i dvojicu bosanskih crkvenih s tarješina, po imenu Ljubina i Bragetu. Oni su pred kraljem i kaločkim nadbiskupom (Kaloča - danas malo mjesto u mađarskom Podunavlju u području Kecskemeta, a nekada sjedište vrlo značajne nadbiskupije) i drugom ugarskom gospodom, "u ime sve svoje braće i samog bana Kulina", ponovili zakletvu da će se pridržavati svih datih obaveza. Banovom je sinu uručen nalog s kraljevim pečatom, kao uputa banu da pazi da se primljene obaveze poštuju i da se izvršava sve ostalo što bi u vjerskim stvarima od njegovih ljudi tražila rimska crkva. Ako bi ban svjesno podržavao i štitio heretike, bio bi dužan platiti globu od tisuću maraka srebra, koju bi po pola dijelili papa i kraljeva blagajna. Pismom datiranim u Ugarskoj 10. lipnja 1203. Kazamaris je izvijestio papu da je oba vio posao sa "bivšim patarenima" u Bosni. 12
Kraj vladavine i naslijeđe Ban Kulin je preminuo 1204. godine u studenom. Naslijedio ga je sin Stjepan. [3][4] Koji je bio poznat kao pravovjeran katolik. Ivan de Kazamaris bana Kulina naziva moćnim mužem i velikim banom.
Povelja Kulina bana Ugovorom od 29. kolovoza 1189. dopustio je Dubrovčanima slobodno trgovanje po
Bosni; to je najstarija sačuvana isprava pisana narodnim jezikom s primjesom crkvenoslavenskog hrvatske recenzije . U ime Oca i Sina i svetoga Duha
...Ja, Ban Bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka.
I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon.
Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davati ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje... Kulin Ban je jedini srednjovjekovni, vladar koji je ušao u narodnu poslovicu ("Od Kulina Bana i dobrijeh dana"). Iako je ta poslovica kasnijeg datuma, nastala nakon otkrivanja
povelje u 19.stoljeću, a ne dio "narodnog" pamćenja. Porodica
Moguće je da je bio blizak srodnik bana Borića, prvog bosanskog vladara poznatog po imenu, ali se s ovom tvrdnjom ne slažu svi.[5] Njegova sestra bila je supruga zahumskog kneza Miroslava Zavidovića.[6] Supruga bana Kulina je bila Vojslava, sestra Stefana Nemanje. Ona i Kulin su imali više potmstva, ali su poznata samo dva sina: Stjepan Kulinić, Kulinov nasljednik i sin koji je spomenut 1203. godine u Bilinpoljskoj izjavi i kojemu je banat realno sužen na Usoru i Soli, radi vjerskih nemira u Vrhbosni. Stjepan Kulinić je bio odan katoličkoj crkvi i njenoj hijerahiji, što je uzrokovalo probleme s djelom plemstva.
13
5.Crkva bosanska Crkva bosanska je vjerska sljedba utjecajna u predturskim srednjovjekovnim zemljama Bosni i Humu. Pripadnici "Crkve bosanske" su nazivani "krstjanima".
Nastala je u krilu već postojeće i organizirane katoličke biskupije, koja je priznavala papinsko vrhovništvo koristeći se istodobno staroslavenskim kao jezikom bogoslužja. Čak je i sam naziv institucije, “Crkva bosanska", zapravo izravni prijevod naziva te stare biskupije koja se latinski nazivala “ecclesia bosnensis". Za svoga trostoljetnoga djelovanja “crkva bosanska" nikada nije uspjela postati organiziranom masovnom crkvom kakve su, inače, bile suvremene Katolička crkva ili pravoslavne crkve u zemljama bizantskoga civilizacijskog kruga. Sve do sredine XV. st. bosanski državni poglavari (do 1377. banovi, a nakon toga kraljevi), iako sami odreda katolici (a ne krstjani, tj. pripadnici “Crkve bosanske”), nisu smatrali kako treba poduzimati radikalne mjere za uništavanje “Crkve bosanske" kao institucije. No, od sredine XIV st. (točnije od 1340.) ti isti državni poglavari pružaju punu potporu djelovanju franjevačkih vjerovjesnika, koji su propovijedanjem Riječi Božje i mirnim sredstvima nastojali privući krstjanski dio bosanskoga pučanstva u krilo Katoličke crkve. Do konačnoga i nasilnog obračuna države i "Crkve bosanske", u kojem će ova potonja gotovo nestati kao institucija, dolazi u okolnostima sve izraženije turske opasnosti. Po podatcima iz relevantnih znanstvenih izvora (John Fine, N oel Malcolm) broj krstjana uoči osmanskoga osvajanja, te u prvim desetljećima turske vlasti, nije prelazio nekoliko stotina ljudi.
Bogumili i katari[uredi VE | uredi] Prvu studiju o Crkvi bosanskoj napisao je 1849. francuski povjesničar Charles G. A.
Schmidt, u kojoj navodi da je bila dualistička, umjerene orijentacije i vrlo srodna katarskoj sekti koja se iz Carigrada proširila do Dalmacije, a odatle u Bosnu, sjevernu Italiju i južnu Francusku (albižani). Božidar Petranović 1867. prvi je južnoslavenski autor koji se bavio fenomenom Crkve bosanske. On tvrdi da je u biti bila pravoslavna s malim modifikacijama. Kao odgov or njemu katolik Franjo Rački 1869. i 1870. dokumentira tvrdnje da je Crkva bosanska pripadala neomanihejskoj dualističkoj herezi, a 1924. Vaso
Glušac učvršćuje Petranovićeve tvrdnje da je Crkva bosanska bila pravoslavna.[1] Pogled povjesnice 19. stoljeća (koji je oblikovao Franjo Rački) na Crkvu bosansku: a) "Crkva bosanska" je bila odvjetak dualističko-gnostičkoga heretičkoga učenja koje vuče korijen iz Bugarske i Makedonije 9. i 10. stoljeća, poznatijih pod imenom “Bogumili”. Bogumilske doktrine su vrlo slične onima zapadnoeuropskih “heretika” katara iz 12. i 13.st.
Bogumilska "hereza" bila je vjerskodruštveni pokret nastao u Bugarskoj i Makedoniji ranoga srednjeg vijeka (9- 10.stoljeće). Nije posve sigurno je li navodni osnivač pokreta, svećenik po imenu Bogumil, uopće postojao ili je to samo rodni pojam za sljedbenike učenja koji su smatrali da su "Bogu mili" zbog svoga vjerovanja i načina života. Doktrinalno, kod bogumila nalazimo zametke standardnoga repertoara vjerovanja i postupaka dualističkoga gnosticizma koji je postao masovnim pokretom u razvijenome srednjem vijeku na zapadu. Pretpostavlja se da bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret ,
predstavljaju "renesansu" gnostičkoga dualizma koji više duguje manihejstvu (prema perzijskom vizionaru i proroku Maniju iz. 3. st.), sinkretističkoj religiji koja je spojila učenja zoroastrizma, kršćanstva i budizma, nego
autentičnom gnostičkom kršćanstvu 2. i 3. stoljeća. Manihejstvo, kao i paulicinstvo (još jedna dualistička mješavina, ovaj puta iz 6. stoljeća) svojim su doktrinama, od kojih je glavna o oprjeci Dobra i Zla te poistovjećivanju materijalnoga sa Zl im - presudno su 14
oblikovali bogumilski i, kasnije, katarski svjetonazor . Teološki i organizacijski, katari (od grčkoga katharos- čist), "heretički" pokret nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i
13. st., dali su zaokruženiji dualistički gnostički svjetonazor, koji se može sažeti u nekoliko točaka:
postoje dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno određen: katkad je neovisni princip Zla koji supostoji s dobrim bogom - što je pesimistička varijanta zreloga Zoroastrizma; u drugim je verzijama zli bog pali anđeo kojega je stvorio dobri bo g dakle, prepričani biblijski mit iz knjige proroka Izaije. Ova inačica je simplificirano tumačenje najvećega kršćanskog t eologa, Sv. Augustina (5. st.), koji je u svom kapitalnom djelu "De civitate Dei " (O državi Božjoj), razradio metafiziku i "psihologiju" kršćanskoga Sotone. No, dok je kršćanski crkveni naučitelj poistovjetio paloga Svjetlonošu s negativnim načelom, dodijelivši mu ulogu Kristova zlog "antipoda" čiji postanak seže u sam početak biblijske mitologije kad je, prema Knjizi Postanka, Bog razdijelio svjetlo od tame - a Sotona je, zbog oholosti i zavisti, izabrao tamu - katari su ispovijedali jednostavniji nauk: za Augustina i kršćansku ortodoksiju Sotona je
svugdje i nigdje, i nadilazi (iako obuhvaća) sam materijalni univerzum, dok je za katare Zlo locirano skoro potpuno u materiji).
dobri bog je tvorac besmrtnih duša, zli je bog tvorac ma terijalnog univerzuma
budući da je fizički svijet zao, glavni je životni zadatak oslobođenje besmrtne duše iz tamnice tijela
duše se reinkarniraju/ponovno utjelovljuju sve dok ne dosegnu savršenstvo
glavne doktrine Katoličke crkve su pogrješne: Krist nije Logos koji se utjelovio, ne postoji Sveto Trojstvo, crkveni sakramenti su ne samo bezvrijedni nego i zli (stoga odbacivanje krštenja, pričesti, znaka križa, potvrde, bolesničkoga pomazanja ), sama institucija organizirane kršćanske crkve je zlo, Stari zavjet je sotonska objava, apokalipsa i Posljednji sud neće se zbiti jer materijalni svijet ne može biti pobožanstvenjen (kao u katoličkoj kršćanskoj interpretaciji Ivanovog Otkrivenja), nego jedino nestati kada posljednja duša bude oslobođena iz okova nepopravljivo zle tvari
praktični naputci za svakodnevni život preporučavali su seksualnu apstinenciju i vegetarijanstvo, dok je ustr ojstvo katarske "crkve" značilo radikalni prijekid s institucionalnim katolicizmom: katarsko "svećenstvo" sastojalo se od muških i ženskih "savršenih" (ili, bolje, usavršenih) ljudi (lat. perfectes) koji se nisu ženili, dok je katarskim laicima (lat.credentes ="vjerujući") bio dopušten bračni život, ali uz naglasak na poželjnost askeze koja se iskazivala u čestim postovima i mrtvenjima.
Crkva bosanska i "hereza" [uredi VE | uredi]
Kao što su suvremeni istraživači (Leo Petrović, John Fine, Nada Miletić, Noel Malcolm i ostali) pokazali, Bosanska crkva je nastala u okviru Katoličke crkve i od nje se nije naukom razlikovala ni po čemu - osim po okamenjenosti, kako doktrinalnoj, tako i ustrojbenoj. Razrađene teološke dogme o utjelovljenju, Trojstvu, otkupljenju, angelologiji i demonologiji,... - nisu nailazile na plodno tlo u civilizacijski slabo razvijenome bosanskom podneblju. Organizaci jski, Bosanska crkva je bila oblik pučkoga kršćanstva
kombiniran s elementima istočnokršćanskoga monaštva koje vuče korijen još iz ranokršćanskoga Egipta i Sirije. Zapadno monaštvo, nastalo na temeljima djelovanja sv. 15
Benedikta, nije ni dospjelo u bosansku zabit. Dakle, ustroj (a ne nauk) Crkve bosanske nije bio ni katolički ni pravoslavan: bez vjerske hijerarhije bilo zapadne, bilo istočne provenijencije, krstjani su prakticirali elementarni oblik kršćanstva kakav se mogao u to
doba naći još jedino u zabačenim i prometno izoliranim krajevima Europe. Praktički sve dualističke gnoze (manihejci, katari, bogumili, kršćanski gnostici) ostavile su za sobom korpus spisa u kojemu je ocrtana doktrina dualističko -gnostičke sljedbe. U tekstovima bosanskih krstjana (Hvalov zbornik, Testament gosta Radina, Mletačka apokalipsa, Radoslavljevo evanđelje, Kopitarovo bosansko evanđelje) ne nalazimo ni spomena o bilo kojoj od "velikih tema" dualizma: Dobri i Zli bog, materija kao zamka Zla, Satanov pad, reinkarnacija. To su potpuno pravovjerni prijepisi dijelova Novog zavjeta koji se ničim ne razlikuju od
sličnih nastalih bilo gdje u kršćanskoj Europi. Kao što je primijetio povjesničar Neol Malcolm: "Katari i bogumili grozili su se simbola križa, a križ se pojavljuje u zaglavlju nekolicine dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sačuvanih biblijskih rukopisa Crkve bosanske sadrži i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrijekom se zahtijeva da se odsluže mise za njegovu dušu. Katari i bogumili bili su protiv uporabe crkvenih građevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje služila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim osmanskim katastarskim knjigama u Bosni
zabilježeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini tobožnji dokaz koji je na to upućivao potekao od po grešnog čitanja jedne riječi u oporuci gosta Radina: ta ri ječ ne glasi mrsni, nego mrski.) Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oporuci gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca...
Opći značaj Crkve bosanske bio je također vrlo različit od onoga što obično dovodimo u vezu s bogumilima ili katarima. Te su heretičke sljedbe bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moći crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na početku 15. stoljeća) posjedovala je veliku moć, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao što su Stjepan I. Kotromanić i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve bosanske, održavali su s njom prijateljske odnose; čini se da su i neke velike plemićke obitelji pripadale toj crkvi. Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik hercega Stjepana Vukčića i očito je i sam bio bogataš: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure , ("plašt ukrašen krznom i
zlatom") i ("crveni plašt od svile sa šesterostrukim nitima ukrašen krznom i samurovinom a što mi ga je podario Gospodar Kralj Matijaš"). To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su pauperis Christi - Kristovi siromašci." Prema zaključcima istraživanja povjesničara u 20. stoljeću, u samoj Bosni postojale su zajednice istinskih "heretika" - dualističkih gnostika. No, to su bile izbjeglice iz hrvatske Dalmacije (Zadar , Split) - duhovni sljednici katarskih i patarenskih gnostika koji su, bježeći pred progonima iz Francuske i Italije, našli privremeno (ali nesigurno) utočište u Dalmaciji. Tako su oko 1200. braća Matej i Aristodije, sinovi Zorobabela "utopljeni u bezdan heretičke kuge ( in baratrum heretice pestis immersi )" protjerani iz Splita jer su širili "krivovjerna učenja". Utjecaj inkvizicije i panika Katoličke crkve na sam spomen
"hereze" bijahu glavnim čimbenikom daljnjega bijega tih i drugih sektaša u B osnu, gdje im se gubi trag. Sa samom Crkvom bosanskom ti gnostički dualisti nisu imali ni doktrinalne ni organizacijske veze (usput, nije poznato da je ikada došlo do komunikacije između krstjana i "heretika"). 16
Kao navodni dokaz za istinsku "heretičku" narav Bosanske crkve često se spominju
križarski ratovi ili pohodi (od 13. do 15. stoljeća) koje je organizirala Katolička crkva, uglavnom iz Ugarske (najpoznatiji je propali pohod koji su organizirali ban Koloman i kaločki nadbiskup Ugrin od 1234. do 1237.). No, baš je ta činjenica bjelodan dokaz da
prave "hereze" nije ni bilo. Naime, ove križarske vojne bile su uglavnom lokalni pljačkaški upadi povezani s teritorijalnim svađama okolnih feudalaca. Bile su loše organizirane, s nevelikim ljudstvom i bez ikakvog stvarnog cilja. Nije se dogodila nijedna veća bitka; niti jedno uporište krstjana nije uništeno (za razliku od križarskoga rata protiv katara, kad je samo u jednome danu poubijano više od 30 tisuća ljudi); inkvizitori su sjedili besposleni u Splitu i Đakovu, umjesto da drže razjarujuće govore križarima spremnima da krenu u pohod iskorijenjivanja hereze ognjem i mačem; nijedan papa nije se udostojio pozvati na križarski rat protiv bosansko-humskih "heretika", nego su samo, s vremena na vrijeme, uputili koje pismo susjednim biskupima u kojima izražavaju negodovanje zbog krivovjerja koje je, eto, preplavilo Bosnu, a o čemu imaju informacije uglavnom iz izvora tih istih biskupa kojima pišu, koji pak ne čine ništa... i tako u nedogled. Konačno, posljednji mit je onaj o navodnoj doktrinalnoj bliskosti Crkve bosanske (koja je izjednačavana s gnostičkim dualizmom) i islama, što je olakšalo masovnu islamizaciju krstjana[2][3] (kojih, kako smo vidjeli, nije ni bilo u znatnijem broju uoči turskoga osvajanja).[4] Usporedba gnostičko -dualističkih učenja i islamske doktrine opovrgavaju takve tvrdnje.
17
6.Stećak Stećak je uobičajeni naziv za kameni nadgrobni spomenik iz srednjeg vijeka na širem području Bosne i Hercegovine, sjeverozapadnim dijelovima Crne Gore, zapadnim dijelovima Srbije i južnim dijelovima Hrvatske, uglavnom u Dalmaciji. Sinonimi za stećak su i nazivi bilig (bilizi), kami (kamenovi), mramor (mramorovi) i drugi. Karakteriše historiju srednjovjekovne bosanske države i njenih susjednih krajeva. Na području današnje Bosne i Hercegovine očuvano je, prema popisu 1971., 59.593 stećaka, u Srbiji 2.267, u Crnoj Gori 3.407, a u Hrvatskoj 4.497.[1] Njih 95% je u katastrofalnom stanju i neopoh odna im je hitna zaštita.
Stećci i njihove nekropole su jedna od misterija bosanskohercegovačke historije . Najveće dileme se svode na pitanja njihovog porijekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i simboličkih poruka koje nose pojedine predstave uklesane na njima. Najviše podataka za historičare daju natpisi koji karakterišu manji broj stećaka. Natpisi govore o različitim društvenim slojevima koji su sahranjivani ispod stećaka, a i različitim vjerskim pripadnostima. Time je opravdana postavka o stećcima kao nadgrobnim spomenicima stanovnika srednjovjekovne Bosne.
Najpoznatiji stećak na prostorima Bosne je Zgošćanski stećak nađen u okolini Kaknja. On nema natpis, a zbog izuzetne ukrašenosti neki istraživači, kao što je Đorđe Stratimirović, uzimaju da se radi o grobu Stjepana II Kotromanića. Zgošćanski stećak se sada nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Najpoznatija nekropola u Bosni i Hercegovini je Radimlja kod Stoca.
Stećci su danas najvažniji spomenički dokaz predosmanlijske Bosne, najupečatljiviji materijalni simbol vremena od 13. do kraja 15. stoljeća. Već nakon 1463. i pada Bosne pod Osmanlije stećak počinje ustupati mjesto osmanlijskom nišanu. Iako se glas o njima pronio i prije, stećci se počinju sistematski proučavati od austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine i otada svako vrijeme njihovu pripadnost tuma či u svoju političku korist. I danas postoje dvije dominantne teorije o njihovoj pripadnosti. Jedna kaže da je riječ o bogumilskim spomenicima, odnosno nadgrobnim spomenicima pripadnika Crkve bosanske, a druga da su ih radili Vlasi, originalna nomadska grupa s ovih prostora. Ono
što je sigurno jest da su se ispod stećaka pokopavali pripadnici tri tadašnje konfesije u Bosni i Hercegovini: Crkve bosanske, Rimokatoličke i Pravoslavne. Epitafi stećaka napisani bosančicom svjedok su onodobne pismenosti. Oni uglavnom otkrivaju ime pokojnika (često je i nekoliko njih pokopano ispod stećka). Na nekim primjercima je i potpis dijaka - pisara koji je sastavio i uklesao natpis. Neki natpisi donose pojedinosti iz pokojnikovog života ili molitve. Ukrasi na stećcima, odnosno njihova simbolika još je enigma, ali ujedno dokaz nasljeđa prahistorijskog doba i antike. Pojavljuju se motivi sunčevog diska, polumjesec u pratnji zvijezde koji izaziva brojna tumačenja, zatim križ i ljiljan, prikazi lova, oruđa i alata, figure muškaraca i žena sa
štapovima ili križevima u ruci. Sadržaj [sakrij]
1Stećci na listi UNESCO 2Oblici stećaka 2.1Ležeći stećci o 2.1.1Ploče
18
2.1.2Sanduk 2.1.3Sanduk sa postoljem 2.1.4Sljemenjak 2.1.5Sljemenjak sa postoljem
2.2Stojeći stećci 2.2.1Stubovi 2.2.2Krstače 2.2.3 Amorfni stećci 3Literatura 4Također pogledajte 5Reference 6Vanjski linkovi o
Stećci na listi UNESCO [uredi | uredi izvor ] Glavni članak: Stećci (svjetska baština UNESCO-a) Stećci, jedinstven primjer srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, poslije sedam godina rada na tom projektu, upisani su na Listu svjetske baštine UNESCO-a (Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu). Tako je 15.07.2016 odlučio Komitet UNESCO-a na zasjedanju u Istanbulu.[2] Na listi nalazi se ukupno 30 nekropola, od kojih
se 22 nalaze na teritoriju Bosne i Hercegovine, po tri na području Srbije i Crne Gore i dvije na teritoriju Hrvatske.[3][4][5][6]
Oblici stećaka[uredi | uredi izvor ] Ono po čemu stećci izrazito privlače pažnju jeste njihov izgled i dimenzije, koje su nekada relativno velike, a u rijeđim slučajevima male. Temeljna podjela stećaka jeste ona na ležeće i stojeće, koju je uveo Dimitrije Sergejevski 1952. godine. U prvu grupu spadaju stećci u obliku ploče, sanduka i sanduka sa postoljem, sljeme njak i sljemenjak sa postoljem, dok u drugu grupu spadaju stećci sa dva oblika – stubovi i krstače. Pored ovih temeljnih oblika, koji imaju nekoliko podvrsta i varijanti, postoje i amorfni stećci.
Ležeći stećci[uredi | uredi izvor ] Ploče[ uredi |
uredi izvor ]
Najjednostavniji i najrasprostranjeniji oblik stećka jeste onaj ploče. Predstavlja zajednički oblik koji je klesan i postav ljan u mnogim zemljama kroz čitav srednji vijek. Dobro klesana ploča uvijek je u obliku četverostrane ležeće prizme, do 30 cm visine. Dužina i širina ploče su različite, a zavisi od toga da li se radi o srednjoj, velikoj ili manjoj ploči, ali najčešće su ploče od 150 do 200 cm dužine, te od 70 do 100 cm širine. Postoje vrlo velike ploče, koje nekada dostižu dužinu veću od 300 cm i širinu veću 200 cm, kao i vrlo malene ploče, koje pripadaju pokopanoj djeci. Nađen je znatan broj širokih ploča koje su jednom urezanom ili plastičnom linijom sredinom po dužini podijeljene na dva dijela, koje nazivamo dvojnim pločama i smatrama se da predstavljaju nadgrobnike za dva sahranjena lica. Postoje ploče koje zajedno sa spomenikom u obliku krstače sačinjavaju po jedan nad grobnik. Također ima ploča koje su samo ovlaš klesane, kao i onih koje uopće nisu klesane, takozvane amorfne ploče. Najstariji primjerci koji se nalaze u okolina Trebinja potječu iz 12. i 13. stoljeća. Pretpostavlja se da su najstariji stećci u obliku ploč a nastali ugledanjem na raniji običaj klesanja i postavljanja ploča u crkvama i oko njih u našim i drugim zemljama. Stanovništvo Bosne i Huma u 13. stoljeću živjelo je u teškim i nesređenim političkim i privrednim prilikama, pretežno u situaciji da se grčevito brani od ugarskih pretenzija, što se moralo odraziti i na kulturu, odnosno na klesanje nadgrobnih 19
spomenika. Time se donekle može objasniti izvjesno siromaštvo oblika, ukrasa i natpisa stećaka u odnosu na stanje u 14. i 15. stoljeću. Iako za ovakav zaključak nemamo sigurnijih dokaza, može se reći da je i pojava većeg broja ploča, a ne sanduka i sljemenjaka, kao nadgrobnih spomenika 13. stoljeću, jedan od simptoma pomenutog nesređenog i slabog privrednog stanja . Na cjelokupnoj teritoriji rasprostiranja , oni zauzimaju oko 24% ukupnog broja stećaka uopće. S anduk [ uredi | uredi izvor ]
Stećci u obliku sanduka su u izvjesnoj mjeri viši stadij razvoja i transformacije stećaka u obliku ploča. Istovremeno su znak i rezultat sređenih i stabilnijih društvenih odnosa. Zbog toga se u većem broju pojavljuju tek u 14. stoljeću. Postepeno, oni postaju sve veći, sa postoljima, ukrašeni epitafima. Stećci oblika sanduka su različite veličine. Najčešće su dugački od 150 do 200 cm, široki od 70 do 100 cm, a visoki od 40 do 80 cm, ali također ima vrlo velikih, kao i vrlo malih sanduka. Neki sa velikom visinom (iznad 200 cm) nazivaju se visokim sanducima. Ponekad sanduk ima neku vrstu stepenika na nekoj od svojih stranica. Isto tako imamo dvojne sanduke, odnosno nadgrobnici za dva ukop ana
lica. Prepoznajemo ih po uzdužnoj vrpci sredinom spomenika, po srednjici pravougaone gornje osnovice, ili po tome što je jedna polovina stećaka viša, a druga niža. Računajući i primjerke sa postoljima, sanduci zauzimaju oko 64% ukupnog broja ove vrste spomenika.
S anduk s a pos toljem[ uredi | uredi izvor ] Ponekad je taj ispust (postolje) odnosno stopa, zaista napravljena od posebnog komada
kamena, pa se može reći da se spomenik sastoji od dva dijela i za razliku od sanduka sa postoljem, ovoga zovemo sanduk na postolju. Postoje i sanduci sa dva, pa i sa tri
postolja, koji djeluju vrlo impozantno. Kao i obični sanduk, i ovdje postoji varijanta dvojnog nadgrobnika, kada naprimjer, ima srednjicu na gornjoj pravougaonoj osnovici, ili kada je klesan tako da ima jednu polovinu višu, a drugu nižu. Nisu ustanovljene
kombinacije sa krstačama, a isto tako nema amorfnih varijanti. Također ovaj oblik, kao i običan sanduk, ima svoje različite veličine. Zajedno sa običnim sanducima, ovaj oblik je daleko najbrojnije zastupljen, posebno u istočnim krajevima Bosne i Hercegovine, a kao što je već prethodno naglašeno oni sačinjavaju oko 64% ukupnog broja stećaka uopće. S ljemenjak [ uredi | uredi izvor ]
Radi se o sanduku kod koga gornja strana nije više vodoravna, nego je nalik na krov kuće na dvije vode. Pored ovog koristi se i naziv sarkofag, zbog toga što je na prvi pogled sličan rimskom sarkofagu. Ponekad su krovne plohe sljemenjaka nešto izbočene, a ponekada nešto izdubljene. Krov je nekada visok i strm, a nekada je nizak. Postoji nekoliko varijanti sljemenjaka sa četiri krovne plohe. Kod znatnog broja primjeraka krovne plohe nešto prelaze vertikalne plohe, spomenika, tako da doživl javamo krov sa strehama, okapnicama. Veličina sljemenjaka je vrlo različita, naročito varira njihova visina. Hercegovina je poznata po visokim, a srednja i sjeveroistočna Bosna po svojim niskim sljemenjacima. Kao i kod sanduka, mnogi sljemenjaci su prema d nu skošeni. Također i kod ovog oblika stećaka postoje dvojni spomenici. Nađeno je i nekoliko primjeraka dvojnih spomenika koji se sastoje od dva jednaka spojena – homogena – sljemenjaka. Za ovaj oblik se može reći da je pažljivije klesan, nego ostali. Zauz ima oko 9% ukupnog broja stećaka uopće. S ljemenjak s a pos toljem[ uredi | uredi izvor ]
Većina ovih spomenika imaju svoja postolja koja su nekada klesana od istoga komada kamena (homogena), a nekada su ona od drugog komada kamena i predstavljaju drugi
dio spomenika. Zbog toga što su sljemenjaci često veliki i t eški, ovi spomenici imaju 20
stabilniji položaj na tlu. Nekada imaju po dva ili tri postolja. I ovaj oblik im a više svojih podvrsta. Tako mu krov može biti na dvije, zatim na tri, kao i na četiri vode po dužini. Te krovne plohe su nekada nešto izbočene ili nešto izdubljene. Također i ovdje postoje takozvani dvojni sljemenjaci sa postoljima, kao i oni koji su kombinovani sa sanducima.
Nije nađen nijedan primjerak kombinovanja sljemenjaka sa krstačnom, a nema ni amorfnih sljemenjaka sa postoljima. Bio je dosta cijenjen i zahtijevao je angažovanje vještih klesara. Ima ga u raznim veličinama. Jedan od najvećih se nalazi na Pavlovcu kod Sarajeva, ko ji teži više od 30 tona. Zajedno sa sljemenjacima bez postolja, ovaj oblik zauzima oko 9% ukupnog broja stećaka.
Stojeći stećci[uredi | uredi izvor ] ] S tubovi [ uredi | uredi izvor
Stojeći stećci su najviše klesani u obliku stubova. Ovaj oblik je veoma sličan vremenski najstarijim muslimanskim nišanima bez turbana, koji su i bili od izvjesnog utjecaja da se stećci pojavljuju u obliku stubova. Stubovi nisu ništa drugo n ego uspravno stojeće ploče ili sanduci. Da bi oni čvrsto stajali, moraju se dijelom ukopati ili usaditi u zemlju, pa otuda u Srbiji za njih najčešće susrećemo ime usađenik . Tako se neki stubovi završavaju ravnom površinom, neki kao krov na dvije ili na tri vode. Ima stubova koji se završavaju izbočeno, zaobljeno, bačvasto, kao i onih koji su u tome dijelu lučno udubljeni, ulegnuti. Popriličan broj uspravnih ploča isklesane su tako da se od dna prema gore postepeno šire. I takve ploče imaju vrlo različite završetke. Ustanovljeni su i dosta rijetki primjerci stubova koji izgledaju kao uspravno stojeći sljemenjaci. Evidentirano je amorfnih ili samo ovlaš klesanih uspravnih nadgrobnika koji su slični stubovima. Broj stubova se kreće oko 4% od ukupnog stećaka. Činjenica da su stubovi najviše zastubljeni u Srbiji, te istočnoj Bosni, a da ih malo ima u srednjoj Bosni, a da su u zapadnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj vrlo rijetka ili gotovo sasvim iznimna pojava, jasno govori gdje se taj utjecaj, zbog tursko- osmanske prisutnosti, najprije odrazio. Smatra se da su stećci
stubovi pojava druge polovine 15. i čitavog 16. stoljeća. Krstače[ uredi |
uredi izvor ]
Radi se o tipičnom kršćanskom nadgrobnom spomeniku. One su i različitih veličina. Ponekada su vrlo visoke, ponekada dostižu i visinu preko 3 m. Klesane su tako da su im gornja tri kraka jednakih dimenzija. Donji uspravni krak je uvijek duži od popriječnih krakova. Kod mnogih krstača se popriječni krakovi postepeno šire prema krajevima, a postoje i primj erci čiji su popriječni krakovi zašiljeni ili su zaobljeni. Velika pažnja je posvećena izradi gornjeg uspravnog kraka, tako da se on nekada završava ravnom površinom, nekada kao piramida, ili je bačvasto zasvođen, više puta je izrađen okruglasto, u vidu gl ave čovjeka, a postoje i drugačije varijante. U okolini Travnika i Zenice evidentiran je priličan broj krstača kod kojih su popriječni krakovi maleni i tek naznačeni, a gornji uspravni je relativno velik i okrugao. Postoje i krstače čiji su popriječni krakovi nešto oboreni, pa podsjećaju na ramena čovjeka. Također i ovdje imamo neke podvrste ovog spomenika, te je tako nađen izvjestan broj krstača koje sa pripadajućom pločom ili sandukom čine po jedan spomenik. Ovaj oblik stećaka je općenito malo zastupljen, a iznosi oko 0,5% ukupnog broja stećaka. Relativno mnogo krstača ima u Hercegovini, a najmanje u Crnoj Gori i Srbiji. Primijećeno je da su krstače najčešće situirane po periferiji nekropola. Smatra se da potječu s kraja vremenskog perioda stećaka, pretežno iz 16 stoljeća, kao pandan pojavi muslimanskih nišana. Amorfni stećci [ uredi |
uredi izvor ]
Na nekim nekropolama, zajedno sa stećcima osnovnih ležećih i stojećih oblika, nalaze se i kameni nadgrobnici koji uopće nisu klesani, ili su samo ovlaš p ritesani. Mnogi primjerci tih neobrađenih nadgrobnika liče stećcima u obliku ploča ili sanduka, a i svojim 21
dimenzijama su bliski tim oblicima. Postoji znatan broj amorfnih spomenika koji najviše podsjećaju na stubove, kao osnovne oblike stojećih stećaka.
7. Bosna u vrijeme Tvrtka I. Kotromanića Stjepan Tvrtko I. Kotromanić, rođen oko 1338. godine, bio je ban Bosne od 1353. do 1377. gode, a zatim kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja do 1391. godine. Bio je sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene Šubić, kćerke Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića, te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćerke svrgnutog srpskog kralja i bana Usore i Soli Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. (Stjepan I. je imao prvu ženu prije Jelisavete). Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva . [1]
Njegova majka, Jelena Šubić, bila je po očevoj strani unuka hrvatskog bana i vladara cijele Bosne Pavla I. Šubića Bribirskoga i njegove žene Urse, dok je majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka svrgnutog srpskog kralja Dragutina Nemanjića, čija j e majka bila potomak dinastije Anžuvinaca podrijetlom iz Napulja, i ugarske princeze Katarine, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V, čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana . Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Tvrtka učinilo najjačim vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne . To je razdoblje razvitka gradova, trgovine i
rudarstva, a kuje se i prvi zlatni novac na hrvatskim prostorima. Tu se javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Sljedeći zlatnici u Bosni pojavljuju se tek sa Stjepanom Tomašem .
Podrijetlo[uredi VE | uredi]
Tvrtko je bio najvjerojatnije najstarije dijete rođeno iz braka Vladislava Kotromanića i Jelene Bribirske. Kralj Tvrtko je rođen oko 1338. godine, dok je njegov izvanbračni polubrat Stjepan Dabiša rođen oko 1339. godine. Pored Tvrtka Vladislav i Jelena su imali još jednog sina: Stjepana Vuka , koji je rođen oko 1345. godine. Moguće je da su Tvrtkovi roditelji imali još dvije kćeri, Katarinu, koja je bila grofica Celja i majka Hermana II. Celjskog i Mariju Helfenštajn, koja je bila udata za helfenštajnskog gorfa Ulirha. Tvrtko je sa samo petnaest godine postao ban Bosne. Po pravilu, nakon smrti bana Stjepana II. bansku čast je trebao preuzeti Tvrtkov otac, knez Vladislav. On je bio
teško bolestan, pa je nasljedna prava prenio na sina Tvrtka. Tako je Tvrtko vladao kao ban pod regenstvo oca. Vladislav je već sljedeće godine umro 1354., tako da je Tvrtkov regent postala kneginja Jelena Šubić. Prve godine vladavine [uredi VE | uredi] Godine 1353. umro je ban Stjepan II. Kotromanić. Bansku čast naslijedio je Tvrtko, "sin gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga gospodina bana Stepana".
Banovina Stjepana II. je izgrađena na savezima i banovoj vojnoj snazi, a kao rezultat slijedila je i odanost lokalnog plemstva. Svoju moć iskoristio je dalje da uveća svoju vlast u zemljama poput Huma. Međutim, širenje vlasti nije slijedilo i jačanje državno-pravne administracije. U pravu nad zabačenijim posjedima uglavnom je prepuštao svojim 22
vazalima, što je u konačnici slabilo bansku vlast. Dok je snaga Stjepanovog ugleda bila prilična, ugled njegove banovine nije nije. Vlast nad mnogim krajevima se tako svodila na stjepanov osobni ugled.
Tvrtko je imao svega petnaest godina kada je započeo svoju vladavinu, a tek nekoliko lokalnih plemića osjećalo je potrebu služiti ga. Kako nij e postojala dovoljno jaka središnja vlast, plemstvo je djelovalo po osobnim željama. Ispostavilo se da je velika cjelina Stjepana II. bila umjetna tvorevina prolazne prirode, koja se raspala na nekoliko djelova.
Uspostava središnjeg autoriteta je bila m oguća jedino vojnim putem, pokoravanjem odmetnutog plemstva i krajeva. Problem je bio taj što mladi ban nije i mao dovoljno vojske za taj pothvat. Pod njegovom kontrolom su bili samo njegovi obiteljski posjedi i
vjerojatno sitno plemstvo iz središnjeg djela banovine. Takvo stanje prizvalo je hrvatsko-ugarskog kralja Ludoviku I. da intervenira i pokuša
ponovo uspostaviti kontrulu i red. Kralj je kupovao lojalnost mnogih bivših vazala Stjepana II. sa sjevera Bosne, a naročito razjedinjenih Hrvatinića, gospodara Donjih Kraja. Zbog takvih okolnosti Tvrtko je bio prisiljen da na obnovi vlasti u banovini radi polako i oprezno.
Nagodba sa Ludovikom I. [uredi VE | uredi] Hrvatsko-ugarski kralj Ludovik oženio se bosanskom plemkinjom Elizabetom lipnja 1353., neposredno pred smrt njenog oca Stjepana II. Ludovik je zahtijevao od Tvrtka da
mu "na osnovu baštinskih prava gospođe mlađe kraljice Elizabete" preda "svu zemlju Humsku sa svim tamošnjim utvrđenim gradovima". Kako Tvrtko nije mogao natjerati svoje vazale na poslušnost, morao je doći Ludoviku u posjet Ugarskoj 1357. te predati sva područja koja je Ludovik tražio. Tako je Ludovik povratio stare granice hrvatske banovine, na zemlje koje je Stjepan II. pripojio Bosni. Zauzvrat, Ludovik I. je Tvrtku i
njegovom mlađem bratu Vuku potvrdio vlast nad Bosnom i Usorom i to, kako se doznaje iz pisma arhiđakona bežinskog Gala, pod sljedećim uvjetima:
„da ban iz zemlje istjera patarene i heretike“ „da iskazuje potpunu vjernost gospodinu kralju“ „da služi u svakom njegovom pohodu kad gospodin kralj bude zatražio to od njega“ „da će on sam ili njegov brat da stalno borave na kraljevskom dvoru“
Hum i Donji Kraji su izbačeni iz titule koju mu je Ludovik I. potvrdio. U ovo vrijeme se događaju i pojačani papinski pozivi na vojnu protiv heretika. Tako se Tvrtko našao pred opasnošću gubljenja banske časti: da je pokušao prevariti kr alja, Ludovik bi se odavao papinom pozivu i napao Bosnu. Bosanski episkop u Đakovu Peregrin Saksonac (lat. Peregrinus de Saxonia), koji je mogao obraniti njegove interese u Bosni, je bio mrtav, a
na njegovo mjesto je sjeo prokraljevski nastrojen Petar Šikloši. Ludovik 1358. spominje „heretike i patarene u našoj Bosni“.[2] a kod arhiđakona Küküllőa Ivana, pak, stoji da ih je poslao "da satru drskost nekih pobunjenika " ,[3]
Tvrtko se 1358. izgleda vratio metodama uobičajenim za slabe stranke u borbi za vlast i pokušao organizirati zavjeru. Šikloši je izgleda presreo Tvrtkovo pismo upućeno lektoru bosanske crkve u Đakovu Ivanu (lat. Johannes lector ecclesiae Bosnensis). Lektor je na saslušanju priznao da je, „ne znajući kojim je duhom vođen nakon što je zamrzio ... prečasnog oca gospodina Petra, svog starešinu i prelata“, žudio za tim da mu se „po svaku cijenu osveti“, pa je zbog toga „pogubno i revno“ tražio s banom Tvrtkom, „u kome je prepoznao kraljevog takmaca i očitog zaštitnika heretika“, kojim putem i na koji način sprovosti svoje zamisli u djelo. Za unutrašnje stvari u Bosni o d 1357., kada se Tvrtko potčnio Ludoviku, do 1363, kada je izbio rat s kraljem, nema izvora.[4] 23
Rat s kraljem[uredi VE | uredi] Nije do kra ja poznat stvarni uzrok ovog rata. Sam Ludovik u jednoj povelji piše da je odredio arhiepiskopa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta (lat. Nicolaus Conth)
da pođu „na Usoru“ i iskorjene iz Bosne „bezbrojno mnoštvo heretika i patarena“, dok kod Ivana arhiđakona od Kikilea (lat. Ioannes archidiaconus de Kikilew) stoji da ih je Ludovik poslao „da unište drskost nekih pobunjenika“. Posljednje je verovatnije. Kraljeva vojska je dva puta napala sjever Tvrtkove banovine:
U prvom napadu su meta bili Donji Kraji, gdje su se lokalni plemići podijelili. Jedni su
stali uz bana, a drugi uz kralja. Vlatko Vukoslavić, do tada lojalan banu, predao je neprijatelju važnu tvrđavu Ključ. Međutim, Tvrtku tada „vjerno posluži“ vojvoda Vukac Hrvatinić koji obrani od kralja Soko Grad u Plivskoj župi. Poslije nanesenih šteta na tom području, kraljevska vojska se povukla. Nekoliko godina kasnije Tvrtko je vojvodi Vukcu „za njegovu vjernu službu u ono vrijeme, kada se podviže na m e kralj Ludovik, i prihodi u Plevu pod Sokol“ dodelio „grad u Pleve u ume Sokol sa vsom Plevom“; vjerojatno je to bila njegova cjena.
Drugi kraljevski napad se dogodio mjesec dana kasnije. Ovom je cilj bila Usora.
Međutim, banska se obrana i tu pokazala uspješnom. Kraljeva vojska je zaustavljena kod tvrđave Srebrenik. Tako je nekako između 1358. i 1363. Tvrtko dovoljno ojačao da odoli kraljevskoj prijetnji. Izvo ri, međutim, ne govore ništa o njegovim naporima u tom pravcu.
Pobuna plemstva[uredi VE | uredi]
Ubrzo poslije povlačenja kraljevske vojske iz Usore, veljače 1366. lokalno plemstvo se pobunilo protiv bana Tvrtka, primoravši ga tako da pobjegne na kraljev dvor. Tamo j e kralj primio svog dojučerašnjeg neprijatelja. Pobunjeno plemstvo uzdiglo je Tvrtkovog mlađeg brata Vuka na bansku čast. Ne zna se da li je on pokrenuo ovu akciju ili je bio samo nečija marione ta. Prihvativši ponovo kraljevsku vlast, Tvrtko je dobio pomoć od kralja i vratio se u Bosnu ožujka 1366. Do kraja meseca povratio je velik dio svoje banovine, ali ne sve. Imao je i podršku gospodara Donjih Kraja. U sukobu su sudjelovali razni plemići koji su mjenjali strane kako im je odgovaralo. Najznačajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je Sanko Mitlenović, vodeći humski velikaš pod čijom vlašću se nalazio veliki dio Huma između Nevesinja i Konjica i obale. U drugoj polovini 1367. on se nagodio sa Tvrtkom, pa je
zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posjede, ali ponovo priznao Tvrtkovu vlast. Do kraja 1367. Tvrtko je povratio svoju banovinu, a Vuk je bio u progonstvu, gdje je
pokušao dobiti pomoć sa strane, naročito od pape. Međutim, ništa se od Vukovih zamisli nije ostvarilo, jer je uz Tvrtka bio hrvatsko-ugarski kralj. Do 1374. Vuk se izmirio sa
Tvrtkom. Sljedećih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlađi ban; jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do početka 70ih godina 14. stoljeća Tvrtko je toliko ojačao da se počeo miješati u međusobne sukobe srpskog plemstva.
24
Pravo na Srbiju Tvrtko je s lokalnim srpskim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljano vićem bio u dobrim odnosima. U to vrijeme je knez Lazar bio gospodar Moravske Srbije i isto kao
Tvrtko susjed moćnog i agresivnog župana Nikole Altomanovića, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni vlastele u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a Lazaru je oteo Rudnik. Imao je i pretenzije da zavlada Prizrenom i da postane glavni gospodar Srbije. U savezu sa knezom L azarom Tvrtko je uspio srušiti Nikolu Altomanovića te doći u posjed dobrog dijela njegovog teritorija. Tako je postao susjed Balšićima, gospodarima
Zete i gornje Albanije. Balšići su poslije pogibije braće Mrnjavčevića u Maričkoj bici Balšići proširili svoju vlast na Peć i Prizren. Izvukli su korist i od rušenja Nikole Altomanovića, zagospodarivši zaleđem Dubrovnika (Trebinjem, Konavalima i Dračevicom); radi toga će doći u sukob sa bosanskim banom, koji j e također isticao svoje pravo na dubrovačko zaleđe. Početkom 1377. (u siječnju ili prvoj polovini veljače) preoteo im je Trebinje, Konavle i Dračevicu, što je navelo Đurađa Balšića na pljačkanje Bosne sve do Nevesinja. Đurađevom smrću Tvrtko je oslobođen brige s te strane, a vlast nad te ritorijem zauzetim 1377. osigurana. Uz to, i preostalo primorje između Kotorskog zaljeva i teritorija zauzetih 1377. potpalo je pod vlast bosanskog vladara. Tvrtko je tako postao gospodar jadranskog primorja između Kotora i Dubrovnika, no bez tih gradova. Osvajanjima na istoku, onim duž Drine i Lima, povećao se udio pravoslavnih (srpskih) svećenika, vjernika
i crkava pod vlašću bosanskog bana. Kao gospodar jednog dijela nekadašnjih nemanjićkih posje da, Tvrtko je smatrao sebe jedinim legitimnim nasljednikom njihovih državnih tradicija. Vidjevši, kako sam kaže u jednoj povelji, zemlju svojih predaka Nemanjića „po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira“, odlazi „v srbskuju zemlju“, želeći „ukrepiti prestol roditelj mojih“ koji „v zemljnem carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se“.[5] Vidjevši, kako sam kaže, zemlju svojih predaka Nemanjića "po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira", odlazi "v srbskuju zemlju", želeći "ukrijepiti prestol roditelj mojih" koji "v zemljni carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se".[6] Krunjenje za kralja [uredi VE | uredi]
Krunjenje Tvrtka I izvršeno je 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji istočnih vladara nazvao Stipanom (grč. stephanos, okrunjen). Njegova titula pokazuje osnovu po kojoj postavlja legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani te su
mu počeli su isplaćivati Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao vladarima Huma. Tvrtkovo krunjenje i proglašenje kraljem u sintagmi 'kralj Srbljem' odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. Njegove obveze i prava prema ostalim srpskim lokalnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema
informacija o prihvaćanju ili neprihvaćanju Tvrtkovog čina među srpskim lokalnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Realno stanje na terenu nije rezultiralo
njihovom vazalnom odgovornošću, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju. 25
"Ne može se sa sigurnošću reći da je to bilo 26. listopada. Prema povijesnim izvorima, Tvrtkovo krunjenje se smješta između 18. listopada i početka studenog 1377. godine. Naravno da je 26. listopad kao datum u igri, ali se sa sigurnošću ne može prihvatiti", rekao je profesor Dubravko Lovrenović. Lovrenović. "Prvog bosanskog kralja okrunio je djed, odnosno metropolit ili poglavar heretičke Crkve bosanske u mjestu Mile, a to su današnji Arnautovići kod Visokog. Krunjenje se dogodilo u crkvi svetoga Nikole i značaj jednog takvog političkog događaja je nesporan", rekao je Lovrenović. Izgradanja Herceg Novog [uredi VE | uredi uredi]] Poslije smrti kralja Ludovika I. Velikog 1382., hrvatsko-ugarska kraljica Marija, njegova sestrična, radi učvršćenja saveza s Tvrtkom, mu ustupljuje grad Kotor Kotor 1385. 1385. godine.
Tvrtku je cilj bio osigurati svojoj banovini izlaz na more i razbijanje monopola dubrovačke dubrovačke luke. Zbog toga je on 1382. godine podigao grad Herceg Novi kao utvrđenu luku svoje banovine. Prvobitno mu je dao ime Sveti Stipan St ipan u slavu i spomen Svetog Prvomučenika Stjepana, ali je grad posle nekog vremena grad dobio naziv Novi. S pojavom prvih trgovačkih brodova, koji su počeli pristizati u tek osnovano naselje i preno siti sol, nastaju
prve teškoće. Dubrovnik, koji smatra trgovinu soli svojim monopolom, novu Tvrtkovu tvrđavu vidi kao opasnu ekonomsku konkurenciju. Lokacija za podizanje grada odabrana je pažljivo i prema potrebama Tvrtkove banovine. Lokalitet koji j e određen za podizanje grada nalazio se na sjevernoj strani Bokokotorskog zaljeva u župi Dračevici. Gradnja prve tvrđave započela je krajem svibnja 1382. godine, a završena je rujna iste god ine. Prva utvrda se nalazila na samoj obali Topaljskog zaliva, gdje je teren bio povoljan za obranu
od mogućeg napada. U neposrednoj neposrednoj blizini utvrde postojali su povoljni uvjeti za pristanak brodova i gradnju luke. Blizu grada na riječici Sutorini podignuta je trgovina soli sa skladištima, a prve lađe natovarene soli dolaze već u kolovozu 1382, što je za novi grad značilo i početak njegovog života. Novi je podignut sa t očno određenim ciljem i namjenom, a to je da bude mjesto trgovine soli.
Osmanlije[uredi VE | uredi uredi]]
Dobitak Kotora 1385. ne zadovoljava Tvrtka, koji želi preuzeti cijelu istočnojadransku obalu. Kao prvi grad zauzima Klis 1387., kojim su tada gospodarili Šubići. Njegove akcije otežavaju neko vrijeme napadi Osmanlija na Srbiju i Bosnu. Jedna njihova vojska je bila poražena 1388. kod Bileće. U bici na Kosovu polju 1389. Tvrtko šalje u pomoć knezu Lazaru jedan dio vojske predvođen vojvodom Vlatkom Vukovićem, pobjednikom u bici kod Bileće. Vojvoda Vlatko je po povratku iz bitke izvi jestio jestio Tvrtka da je pobjeda bila na kršćanskoj strani. Prodor u Dalmaciju [uredi VE | uredi uredi]]
Za vrijeme građanskog rata u hrvatsko-ugarskoj državi, Tvrtko pokušava ostvariti svoj stari san, zauzeće istočne polovice Jadrana, zauzimajući najprije tvrđavu Klis. U lj eto 1390. godine Tvrtku se pokoravaju gradovi Split Split,, Trogir , Šibenik i otoci Brač, Hvar Hvar ii Korčula. Tvrtko je tako zavladao svim dalmatinskim gradovima, osim Zadra (Mlečani su mu odbili pružiti pomoć) i Dubrovnika, te najvećim dijelom južnog primorja republike Hrvatske. Pridobijanjem stare hrvatske jezgre, Tvrtko se kruni za hrvatskog kralja, a titulu mijenja u kralj Hrvata, Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja, Huma, Donjih krajeva, Zapadnih strana, Usore i Soli sa kojom se prvi put javlja 10. srpnja 1390. Ubrzo nakon to ga, 10. ožujka 1391., Tvrtko umire. Nakon njegove smrti, 26
građanski rat u hrvatsko -ugarskom kraljevstvu je nastavljen nesmanjenom žestinom, a u njegovoj domeni je među raznim pripadnicima Tvrtkove porodice usljedila borba za vlast..[7]. vlast
Rasprava o Tvrtkovom krunjenju i kasnijem tituliranju U izvorima se spominje da se Tvrtkova T vrtkova krunidba za kralja odigrala u srpskom samostanu
Mileševa kod Prijepolja, koji je podigao kralj Vladislav Nemanjić, u kojem su sahranjeni kralj-osnivač i njegov stric Sveti Sava. Mavro Orbin u svome dijelu "Kraljevstvo Slovena" navodi da je okrunjen "od strane metropolita samostana Mileševe i njegovih monaha u crkvi spomenutog mjesta". mjesta" .[8] Sam Tvrtko u povelji Dubrovčanima od 10. travnja 1378. kaže: "... i idoh v srbskuju zemlju ... i tamo šdšu mi vjenčan bih bogom darovanim mi vijencem na kraljevstvo preroditelj mojih", tj. Nemanjića. Nemanjića.[6] Što se pak tiče datuma krunjenja, njega nije moguće sa sigurnošću bliže odrediti. Prije objavljivanja Jirečekovih Orbinijeva godina Tvrtkovog Tvrtkovog krunisanja za kralja, "Srpska spomenika" bila je prihvaćena Orbinijeva tj. 1376. Na temelju građe iz Dubrovačkog arhiva, Jiriček je utvrdio da to nije točno i da je Bosna postala kraljevina negdje između 23. veljače i početka studenog 1377. Ne samo što je poslije toga prihvaćena 1377, 1377, nego je bilo pokušaja da se taj događaj vremenski [9] još bliže odredi. odredi. Dinić je na primjer dopustio mogućnost mogućnost da je Tvrtko okrunjen na dan svetog Dimitrija. Dimitrija.[10]
Među hrvatskim i bosanskoh bosanskohercegovačkim ercegovačkim povjesničarima povjesničarima opće je j e prihvaćeno mišljenje da se krunidba odigrala 1377. godine u mjestu Mile (današnjim (današnjim Arnautovićima Arnautovićima), nedaleko od Visokog, u središnjoj Bosni, ali za to nema nikakvih povjesnih izvora. Međutim valja imati na umu da su prema državnop državnopravnim ravnim regulama tadašnje kršćanske Europe vojvode (Lat. dux, njem. Herzog, hrv. ban ) također imali pravo nošenja krune, te su vojvodstva u pravilu imala status "federalnih jedinica" u kraljevstvima; pojedinoj vladarskoj dinastiji je pravo na kraljevski naslov mogao priznati jedino papa (te npr.
nemamo na prostranom području između Napulja na Jugu Italije sve do Praga u Češkoj i Pariza na sjeveru niti jedne jedine vladarske kuće koja se smjela koristiti takvim naslovom, čak su i Habsburzi bivali titulirani kao "nadvojvode" sve dok ne bi bili okrunjeni za kraljeve Češke, Ugarske, odnosno ca reve Svetog Rimskog carstva) ili - na kršćanskom istoku - carigradski patrijarh. U takvim okolnostima, smisleno je pretpostaviti da je Tvrtko kraljevao krajevima koje je preuzeo od opadajuće opadajuće Srbije kao pravoslavni kralj (tj. "car") i pozivajući se na srodstvo (po ženskoj lozi) sa Nemanjićima, a da je Bosnom (zapravo, pretežnim dijelom Hrvatske) nastavio vladati kao - barem u očima "međunarodne "međunarodn e zajednice" - vazal ugarskog kralja, preuzimajući u suštini već stoljetnu vladarsku ulogu kuće Šubić, vazala i "neokrunjenih kraljeva Hrvatske", s kojom je preko majke bio u najbližem srodstvu. Ovakva bi situacija bila analogna onoj u kakvoj je dugo bila engleska vladarska kuća Plantagenet, kraljujući Engleskom, a istodobno držeći u pogledu Normandije vojvodsku vlast i (nominalno ili stvarno, ovisno o trenutnom odnosu snaga) status vazala francuskom kralju. Papa - koji je u katoličkom svijetu imao odlučnu riječ o priznavanju kraljevskog statusa je Bosni status kraljevstva kraljevstva priznao tek u vrijeme Stjepana Tomaša , 1445. godine. Osim kraljevske titule uzeo je i istočno kraljevsko ime Stipan/Stjepan (grč. stephanos,
okrunjeni), po prvom kršćanskom mučeniku Sv. Stjepanu (tj. prvom svecu koji je ponio "krunu mučeništva"; što je pogodna paralela sa kraljem koji prvi u svojem rodu nosi kraljevsku krunu). Tvrtko je okrunjen tzv. "sugubim" (dvostrukim) vijencem, koji j e značio
27
da je vladar Bosne (ta mu je vlast pripadala samim time što je Kotromanić) i za kralja Srbije (budući da mu je baka Elizabeta Nemanjić i da drži neke srpske zemlje). Poslije Tvrtkove krunidbe za kralja promijenila se i njegova vladajuća titula. Dok je prije toga nazivao sebe "mi Tvrtko, milošću božjom ban bosanski", odnosno "nos Tuercho dei gratia bozna banus", sada njegova titula glasi "mi o Kriste Isuse blagovjernomu i bogom postavljenomu Stipanu, kralju Srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranam" . [6] Vrlo je vješto razradio svoju vladarsku ideologiju, naime, Tvrtko nije uzeo imperatorsku titulu koju su nosili car Dušan i njegov sin Uroš, već se vratio ranijem kraljevskom dostojanstvu, koje su srpskim vladarima priznavali i patrijarsi u K onstantinopoli, i pape u Rimu. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani. te su mu počeli isplaćivati svetodmitarski danak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtka su priznali srbijanski vladari iz
onih oblasti koje je pokorio, dok nema informacija i nformacija o prihvaćanju ili neprihvaćanju Tvrtkovog čina među ostalim srpskim lokalnim gospodarima i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
O Tvrtkovim ambicijama i svjedoči i njegova ženidba 1374. god. s bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira Sracimira)). [11]. Naslijedio
ga je njegov polubrat, Stjepan Dabiša.
Brak i potomci[uredi VE | uredi uredi]] Godine 1374. , Tvrtko I. je oženio Doroteju Bugarsku , kćer bugarskog cara Ivana Stracimira i Ane Vlaške. Njihov brak ugovorio je ugarski kralj Ludovik I. Nakon Dorotejine smrti Tvrtko je stupio u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom III. o mogućem braku s nekom Habsburgovkom, ali ti pregovori nisu urodili plodom. Tvrtko je imao tri sina, dva kralja Bosne i jednoga pretendenta:
Tvrtko II. Kotromanić (možda zakoniti, a možda izvanbračni sin) [12] Stjepan Ostoja (izvanbračni sin) Grubače)[13] Vuk Banić (izvanbračni sin Tvrtka I. i neke Grubače) Chronicon Polono-Silesiacum Tvrtku I. pripisuje i izvanbračnu kćer po
imenu Jelena (umrla 1434. ili 1435. godine), koja se udala za opavskog vojvodu. vojvodu .[14] Prethodnik:
Banovi Bosne
Nasljednik:
Stjepan II Kotromanić
1353.. - 1366 1353 1366..
Stjepan Vuk
Prethodnik:
Banovi Bosne
Nasljednik:
Stjepan Vuk
1367.. - 1377 1367 1377..
-
Prethodnik:
Kraljevi Bosne
Nasljednik:
-
1377.. - 1391 1377 1391..
Stjepan Dabiša
28
8. Pad srednjovjekovne Bosne Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku Dio serije članaka o
Historiji Bosne i Hercegovine
Rana historija[prikaži]
Srednji vijek[prikaži]
Osmanlijsko doba[prikaži]
Austro-Ugarsko doba[prikaži]
Jugoslavija[prikaži]
Moderna historija[prikaži]
Portal: Bosna i Hercegovina
p r u
U srednjem vijeku većim dijelom na području današnje Bosne i Hercegovine, dijelom današnje Hrvatske i Crne Gore, postojala je država Bosna koja je na vrhuncu svoje moći bila jedna od najjačih balkanskih država.[1] Vrhunac njene moći bio je u doba kral ja Tvrtka I Kotromanića.
Hrvatska historičarka Nada Klaić smatra da je srednjovjekovna bosanska država konstituisana krajem 8. vijeka, te je "izgleda, među svojim susjedama najstarija".[2] Srednjovjekovna Bosna je izgubila samostalnost, padom pod vlast Osmanlija 1463. godine.
Sadržaj [sakrij] 29
1Bosanska banovina 1.1Doba Kulina bana o 1.2Dvovlašće o 1.3Vladavina Stjepana II Kotromanića o 1.4Mladi ban Tvrtko I. Kotromanić o 2Bosansko kraljevstvo 2.1Krunisanje Tvrtka za kralja o 2.2Tvrtkovi nasljednici o 2.3Bosna između Ugarske i Osmanlija o 2.4Kultura i umjetnost u srednjovjekovnoj Bosni o 2.5Doba Stjepana Tomaša o 2.6Protjerivanje krstjana i Osmanlijsko nadiranje o 2.7Pad srednjovjekovne bosanske države o 3Također pogledajte 4Reference 5Izvori i literatura 6Vanjski linkovi
Bosanska banovina Glavni članak: Bosanska banovina Kroz vlastiti unutrašnji razvoj i s utjecajem razvijenijih i naprednijih vanjskih društvenih i političkih faktora (najčešće Bizanta) i Franaka, i u Bosni se počelo raspadati staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do k raja 9. vijeka Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od rodovsko-plemenskih starješina nastaje bosanska
vlastela koja vodi mladu državu. Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani za različite vojne zasluge ispunjene vladajućem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na čelu hijerarhije bosanskog društva. Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj baštini koja je uobičajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlj a trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sistemu vjerne službe i vjere gospodske između seniora kao gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Važan društveni sloj bili su Vlasi. Sve do 14. vijeka u
Bosni je ropstvo bilo veoma razvijeno. U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je imao titulu bana (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka I Kotromanića za kralja (1377), bosanski vladari će kraljevsku titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke Osmanlija 1463. Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizant i Ugarsko kraljevstvo. Te dvije sile su se borile za prevlast na Balkanskom poluostrvu i imale značajan upliv na historiju srednjovjekovne Bosne. Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154- 1164). Živio je do kraja 12. vijeka, pa se može zaključiti da je u vrijeme dok je vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom
učestvovao u opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu pretrpio je poraz od bizantske vojske. Doba Kulina bana
Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180 - 1204). Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo neovisno vladanje Bosnom.
30
Povelja Kulin bana, 1189. godine.
U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljena nad cijelim slivom rijeke Bosne.
Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i međunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Krajem 12. vijeka započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike. To nije odgovaralo papi Inoćentiju III koji je želio uništiti njene vjernike. On poziva ugarsko -hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. Kulin javno prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob, ali vjerska
situacija u Bosni, s prisustvom drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepo znatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.
U 13. vijeku hereza će dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska s hijerarhijom i
shvatanjima koja će uhvatiti jake korijene među stanovništvom. Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska će poduzeti niz križarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao k rajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska postala je jedina heretička crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera.
Početkom 15. vijeka, pred opasnošću od Žigmunda Luksemburškog , Bosanci su od Ladislava Napuljskog tražili da Bosna ima granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio značajnog traga u uzdizanju Bosne među najvažnije subjekte na istočnoj jadranskoj obali. To je pamćeno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabilježeno narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".
Dvovlašće O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču. Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290) iz dinastije Kotromanići . Pred pritiskom Bribirskih (Šubića) novi bosanski ban imao je vlast u istočnim krajevima zemlje uz rijeku Drinu. Mada nije 31
zauzeo čitavu Bosnu hrvatski velikaš, hrvatsko-dalmatinski ban Pavle Bribirski (Šubić) se nazivao gospodarom Bosne. Prevlast je imao u zapadnim krajevima gdje su mu se priklonili članovi roda Vukosalić (Hrvatinići). Pavle je gospodstvo nad Bosnom dao svome sinu Mladenu I Bribirskom, a poslije njegove smrti to mjesto je zauzeo njegov brat Mladen II Bribirski (Šubić) . Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromanića i plemićke porodice Bribirski (Šubići) nastavljeno je kada 1314 Stjepana Kotromanića nasljeđuje njegov sin Stjepan II Kotromanić. On iskorištava nemilost u koju su Bribirci pali pred Ludovikom I Anžuvinskim i staje na stranu protivnika Bribiraca. Slomom Mladena II Bribirskog 1322. nestaje gospodstva Bribiraca u Bosni.
Vladavina Stjepana II Kotromanića
Smrt Stjepana II Kotromanića, detalj škrinje u crkvi Sv.Šimuna, Zadar
Poslije sloma Bribirskih (Šubića) Bosna ponovno jača i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma, te teritorij od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli. Ban Stjepan II Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju pobuna
ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom . U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše: "Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina bana..." Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive Bošnjani, Bosanci kao stanovnici srednjovjekovne bosanske države. To se očituje na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjans kim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bošnjanima, odnosno Bosancima.
Ban Stjepan II Kotromanić podržava Crkvu bosansku, čija hijerarhija čvrsto stoji uz bosanske vladare i velmože, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu1347 . godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali znati bosanski jezik.
Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat sa sjedištem u Milama, koji se širi i uključuje mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunije, tako da već 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privredno g razvoja srednjovjekovne bosanske države.
32
Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je područje Huma. Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II Kotromanićem mudrom tak tikom uspijeva da, na koncu u potpunosti, protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje.
Vladavine bana Stjepana II Kotromanića, obilježena je jakim privrednim razvojem zasnovanim na rudarstvu i trgovini, naročito u izvozu traženih domaćih sirovina srebra, bakra i olova. Počinje da se kuje bosanski dinar - Denarius, groš. Razvijaju se nova gradska naselja, karavanske stanice i putne komunikacije. Sve je više stranaca koji u Bosni nalaze svoj ekonomski interes. To jača i domaću privrednu osnovu. Putem karavanske trgovine, koju obavljaju ponosnici na čelu sa kramarima vrši se razmjena bosanskih proizvoda sa primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovačka društva koja djeluju na širim prostorima. To doprinosi da se razvijaju carine u srednjovjekovnoj Bosni.
Udajom kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinskog , tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, Stjepan II je podigao ugled Bosne i vladarske loze dinastije Kotromanića koaja se približila najvišim nivoima onovremene evropske politike.
Mladi ban Tvrtko I. Kotromanić
Povelja kralja Tvrtka I. izdata 1381. u Moštrima blizu Visokog
Svoj najveći uspon Bosna će doživjeti upravo za vrijeme svoga zadnjeg bana i prvog kralja Tvrtka I Kotromanića (1353 - 1391). Godine 1353. ban St jepan II Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Iza njega ostala je stabilna bosanska država, nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna. Iza njega ostala je i uznapredovala moć njegovih vazala koji počinju da učestvuju u politici centralne vlasti kao vrlo značajna politička snaga. Poslije Stjepana II na bansku stolicu sjeo je Tvrtko I Kotromanić , sin Stjepanovog brata Vladislava, koji u tome trenutku imao samo 15 godina, pa mu je u državnim poslovima pomagala n jegova majka, Jelena Šubić. On u početku ima velike probleme unutar zemlje, a to iskorištava Ugarska. Godine 1363. izbija sukob između Tvrtka i Ludovika I Anžuvinskog, u kojem Bosna izlazi kao
pobjednik. Mladi ban se iskalio u sukobu sa Ugarskom, dobio povjerenje i prestiž među bosanskim magnatima. To mu je omogućilo nove teritorijalnopolitičke promjene u Bosni.
Bosansko kraljevstvo Glavni članak: Bosansko kraljevstvo Nakon što je stabilizovao vlast u zemlji, Tvrtko širi Bosnu na njenim jugoistočnim granicama. U savezu sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljanovićem slama srpskog oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića i pripaja njegovu zemlju Bosni 1373. Bosna se proširuje na dije love gornjeg Podrinja i Polimlje. Početkom 1377. Tvrtko proširuje Bosnu na Trebinje, te župe Konavli i Dračevica. Time je Bosna izišla na jadransku obalu i južno od Dubrovnika na području Boke Kotorske.
33
Krunisanje Tvrtka za kralja
Grb dinastije Kotromanić i kralja Tvrtka
Uznapredovali privredni razvoj, jačanje vojne snage zemlje, ter itorijalna proširivanja i opće stanje u širim okvirima omogućili su bosanskom vladaru novu ideološku i politološku postavku vlasti. Tvrtko je odlučio da proglasi Bosnu kraljevinom. Tvrtko se krunišekraljem Bosne 1377. u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići). Tu je bilo krunidbeno mjesto i kasnijih bosanskih kraljeva. [3]Prema povelji od 10. aprila 1378. godine krunisanjem za kralja Srbljem, Bosne, Pomoriju i Zapadnim stranam bosanski vladari stječu Svetodmitarski dohodak u iznosu od 2000 perpera. [4] Uz raniji Stonski dohodak to su
najvažniji tributi koje Dubrovčani plaćaju bosanskim vladarima. Kasnija osvajanja koja Tvrtko poduzima na području Dalmacije i Hrvatske omogućavaju mu da se nazove i kraljem Hrvatske i Dalmacije.
U namjeri da vodi samostalnu ekonomsku politiku na istočnoj jadranskoj obali kralj Tvrtko I osniva trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske pod nazivom Novi, (današnji Herceg Novi). To je izazvalo ljutnju Dubrovčana , jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se
koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju nagovoriti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt luke u Novom. Za uzvrat Tvrtko je stekao trg Drijeva i Kotor 1385. Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno
oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadašnje vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu je izvršila upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na grad Kotor . Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382.
godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije. Time preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir , Šibenik , te ostrva Brač, Korčulu i Hvar . Izuzetak ostaje Zadar , koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko
najmoćnija država na Balkanu. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, pa u ljeto 1388. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s vojvodom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića, učestvuje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od predvodnika koalicije Srba, te Ugara, Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju 1389. suprotstavlja Osmanskom carstvu. Tvrtko se hvali da je kršćanska koalicija pobijedila, no Osmanlije svoje prodore još
34
više povećavaju, a postaju i prvi bosanski susjedi na jugoistočnim granicama Bosne preko vazalnih posjeda Vuka Brankovića. Tvrtkovi nasljednici Poslije Tvrtkove smrti 1391. nastupa poprilično nestabilna politička klima na bosanskim granicama, između Ugarske i Osmanlija. Novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša koji gubi teritorije u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali uspijeva da očuva državu stabilnom. Humska vlasteoska porodica Sankovići, župan Beljak i vojvoda Radič Sanković , pokušavaju prodati župu Konavli Dubrovčanima, ali ih kralj i bosanski sabor kažnjavaju
oduzimanjem posjeda. To pokazuje izuzetnu unutrašnju stabilnost u zemlji. Najveća opasnost za Bosnu ipak dolazi od ugarskog kralja Žigmunda Luksembuurškog, muža ugarske vladarice Marije koja je bila unuka bana Stjepana II preko svoje majke. Žigmund je u svojoj južnoj politici zacrtao bosansku krunu. Krupno plemstvo se koncentrisalo u odbrani bosanske krune. Prema ugovoru iz 1394. kruna je trebala pripasti Žigmundu poslije Dabišine smrti, no Bosanci za novog vladara dovode kraljicu, Dabišinu udovicu Jelenu Grubu. Time prave interregnum koji im omogućava da dobiju na vremenu i pojačaju svoje pozicije prema ugarskom vladaru. Uz pomoć najodanije vlastele iz rodova Kosače, Pavlovići i Hrvatinići interegnum se završava 1398, kada na prijestolje dolazi Stjepan Ostoja, vanbračni sin Tvr tka I. To je doba jakog utjecaja bosanskog sabora (bosanskog stanak) na bosanskog vladara. Istaknutu ulogu imali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić , Sandalj Hranić Kosača , Pavle Radinović i tepčija Batalo. Kralj Ostoja je prodao primorje Dubrovčanima krajem 1399. Zbog neuspješnog rata sa Dubrovnikom 1403-1404 kralj Ostoja je zbačen sa prijestolja 1404, a novim kraljem je imenovan Tvrtko II, drugi vanbračni sina kralja Tvrtka I Kotromanića. Zbog spora oko sela Lisac mir sa Dubrovnikom je postignut tek 1405. Ova smjena na bosanskom prijestolju izaziva reakciju ugarskog kralja Žigmunda koji pomaže
prougarski orijentisanom bivšem kralju Stjepanu Ostoji. Žigmund je uspio da djeluje i na Tvrtka II, ali nastao je novi preokret u kojem je na vlast opet došao Stjepan Ostoja 1409.
Bosna između Ugarske i Osmanlija
Područje srednjovjekovne Bosne početkom 15. vijeka Mada se od 1386. prati osmansko prisustvo u srednjovjekovnoj Bosni, te u brojnim drugim
upadima koji su bili različitog intenziteta i značaja, tek su događaji iz sredine druge decenije 15. vijeka označili njihov aktivniji politički angažman. Radi svojih interesa Osmanlijsko carstvo podržava bosansko plemstvo i predvođeno Tvrtkom II. Političke opcije razrješenje imaju u 1415. godini u Lašvanskoj bitki. Osmanlije su time postali uz Ugarsku najvažniji faktor u daljoj političkoj historiji bosanske države. Nalazeći se između ove dvije sile bosanski vladari su uspješno odolijevali različitim pritiscima. Uprkos osmanskom uspjehu politička opcija Tvrtka II. ipak nije prošla 1415. Svu težinu sukoba primio 35
je knez Pavle Radinović, koji je podržavao Tvrtka II. On je ubijen a Tvrtko II će na šansu čekati još neko vrijeme. Poslije smrti Stjepana Ostoje vladarem je postao njegov sin Stjepan Ostojić.
Konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovo je preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, koji uz osmanlijsku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. Tvrtko ostaje na vlasti sve do smrti 1443, a njegovu vladavinu karakterizira dalji razvoj privrede i gradova te jačanje utjecaja franjevaca u Bosni.
Kultura i umjetnost u srednjovjekovnoj Bosni Srednjovjekovna Bosna svoj kulturnoumjetnički izraz razvija u širokom spektru raznovrsnih strujanja koja su zahvatala istočnu jadransku obalu kroz njen milenijski period. Jaki obrisi ilirske, rimske i germanske kulture u polazištu stopili su se sa slavenskom kulturom kroz neposredne dodire u ranom srednjem vijeku. Ovo šarenilo izrazito usložnjava prisustvo jake franačke, bizantske, ugarske i mediteranske kulture koja kroz razvoj srednjovjekovne bosanske države i društva ima značajan upliv i utjecaj na bosanskom području. U svom tom šarolikom susretu i primjeni različitih kulturnih i umjetničkih utjecaja, u Bosni se razvija i domaća, bosanska kulturna baština koja pored primjene visokorazvijenih stran ih utjecaja stvara i odlike i osobenosti svoga vlastitog kulturnog izražaja i stila. Prepoznatljivo, proizvodi bosanskog stila, rađeni na bosanski način svoju primjenu nalaze i izvan granica bosanske srednjovjekovne države u Veneciji i drugim evropski državama. Razvoj pismenosti u Bosni, gdje se primjenjivao bosanski jezik, grčki, latinski i italijanski jezik, te glagoljica i ćirilica (bosančica), pored onovremene uobičajene prepisivačk e djelatnosti, apokrifnih tekstova kojima se iskazivala kritika kršćanstva i drugačije viđenje svijeta, ponudio je i proizvode domaće bosanske književnosti . Humačka ploča pokazuje odsjaj ranosrednjovjekovne pismensoti, a izvanredni primjerci poput Hvalovog zbornika pokazuju interes bosanske feudalne sredine za izuzetnim umjetničkim i estetskim vrijednostima onoga vremena. Viteški turnir u Budimu 1412., pripadništvo bosanske vlastele čuvenom Zmajevom redu kao i razvoj muzičke kulture, pokazuje praćenje najvažnijih tokova ritersko-dvorjanske kulture u Evropi. Razvoj bosanske heraldike stvorio je izvanredne primjerke grbova i pečata, kojima su se okruživali bosanski vladari i vlastela. To najvjernije pokazuju pečati bosanskih vladara i slika
Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
Arhitektura srednjovjekovne Bosne izraza nalazi u odbrambenim tvrđavama, dvorovima vladara (poput veličanstvenog Bobovca, Blagaja i Jajca) i velmoža kao ljetnim i zimskim rezidencijama (poput Kuknja i Samobora), ali i u uobičajanoj stambenoj kulturi svakodnevnice prožete sve većom upotrebom kamena kao građevinskog materijala koji znači uznapredovali status sredine. Kao i u drugim evropskim sredinama preovladavaju romanika i gotika.
Najvažniji statusni simbol kulturnog i umjetničkog izraza sred njovjekovne Bosne prepoznaje se u stećcima, nosiocima još uvijek živog, zanimljivog i zagonetnog izraza u životu kulture i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ogroman broj nekropola sa očuvanih preko 50.000 stećaka, sa svojim raznovrsnim oblicima, simbolima, ukrasima, epigrafskim porukama, te svojim umjetnicima i danas svjedoči o tom neprolaznom vremenu (Radimlja, Boljuni i druge).
Doba Stjepana Tomaša Godine 1443. bosansko plemstvo na saboru rusaga bosanskog postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji jugoistočn e Bosne, Stjepan
Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. bračnom vezom bosanskog vladara s Katarinom Kosačom, kćerkom moćnoga vojvode. Stjepan Vukčić Kosača ipak nastavlja vrlo jak utjecaj na svome posjedu što potvrđuje činjenica da 1448. uzima titulu hercega i po kojoj će ovaj dio Bosne kasnije biti i prozvan Hercegovina. 36
Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s Vikarom od Bosne po imenu Jakob Markijski, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš 1445. prešao na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve bosanske, optužujući je, po ko zna koji put, za herezu, tako da 1459. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni.
Protjerivanje krstjana i Osmanlijsko nadiranje Kralj Tomaš saziva starješine Crkve bosanske i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pije II. koji kasnije, u svojim Komentarima (Commentarii), piše: "Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz
svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele
iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri"
Pad srednjovjekovne bosanske države
Kraljevska utvrda Bobovac Za novoga kralja Bosne 1461. izabran je Stjepan Tomašević , sin kralja Stjepana
Tomaša. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni. Uzaludno upućuje apel za pomoć u odbrani od Osmanlijskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanlijskom carstvu. Time ugrožava poziciju mira u B osni. Zahvaljujući jakom uporištu u župi Vrhbosni, Bosanskom krajištu, Osmanlije su mogle vrlo brzo izvesti intervenciju u Bosni. Godinu dana poslije, 1463, velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II pokorava Bosnu.
U snažnom osmanskom naletu bosanska kraljevska rezidencija Bobovac pala je 20.juna 1463. Kralj Stjepan Tomašević bježi na zapad u tvrđavu Ključ. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega je odveden u Jajce i pogubljen pred sultanom Mehmedom II Osvajačem . Time je prestala da postoji srednjovjekovna bosanska država. [5]
37
9. Gazi Husrev-beg
Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu (slika iz 1900.) Gazi Husrev-beg (Seres, Grčka, 1480 - Kuči, Crna Gora, 1541), bosanski beg u Osmanskom carstvu u prvoj polovini 16. stoljeća. Želio je potpuno islamizirati Bosnu i Hercegovinu i pod svaku cijenu iskorjenjivao katolike iz Bosne i Hercegovine.
Životopis[uredi VE | uredi] Bio je sposoban vojni strateg i smatra se najznačajnijim namjesnikom osmanske Bosne. Rođen je u Seru u Grčkoj. Otac mu je bio islamizirani mještanin Trebinja, dok mu je majka bila Turkinja i kćer sultana. Odrastao je i odgojen na osmanskom dvoru,a svoje prvo zaduženje dobio je kao diplomata. Gazi Husrev-beg ratuje protiv Hrvata, Mlečana, Mađara i ostatka Bosanskog kraljevstva koje se borilo protiv Osmanskog Carstva.
Kao sandžak -beg Smedereva sudjelovao je u osvajanju Beograda.[1] Za manje od tri godine osvojio je Knin, Skradin i Ostrovicu. Nakon ratnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je imenovan odlukom carskog divana 1521. godine, bosanskim sandžak -begom. Tu je funkciju uz kraći prekid obnašao do smrti.[2]
Želio je potpuno islamizirati BiH. Jedan od najvećih krivaca za nestanak katoličanstva iz Bosne i Hercegovine. Najveću su mu zapreku predstavljali franjevci koje je želio pod svaku cijenu iskorijeniti iz BiH. Tijekom i poslije austro-turskih ratova nestale su, srušene, spaljene i opljačka ne brojne crkve i samostani, katolici protjerani ili prisiljeni na prelazak na islam. Mnogi Hrvati
prebjegli su preko Save u Slavoniju i Bačku .[3]
Pod vodstvom Gazi Husrev-bega, Osmanska vojska brzo napreduje u ratovanju. Gazi Husrevbeg je također osvojio utvrđene gradove Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Karnatin, Bočac, Udbina, Vrana, Modruč i Požega . Prva Gazi Husrevbegova vakufnama iz 1531. godine je pisana za džamiju, imare i hanikah. Druga vakufnama iz
1537. godine pisana je za Kuršumliju medresu. Od ostatka novčanih sredstava nakon izgradnje medrese nabavljene su tada najpoznatije knjige i osnovana biblioteka, a trećom vakufnamom iz 1537. godine je uvakufljena dodatna imovina za izdržavanje džamije.
38
Osim vojnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je imao ogroman utjecaj na razvoju Bosne, osobito grada Sarajeva . Obnovio je Carevu džamiju i izgradio Gazi Husrev-begovu džamiju , biblioteku, medresu, sahat-kulu, bolnicu i mnoge druge poznate zgrade. Gazi Husrev-beg gubi život u bici u Crnoj Gori. Njegovo tijelo premješteno je u Sarajevo i sahranjeno u haremu njegove džamije. Iznad vrata na turbetu piše: "Neka svaki dan milost Božja i blagoslov na njeg pada. "
1o. Bosanski pašaluk ili elajet Bosanski pašaluk je ime za važnu upravnu pokrajinu u Osmanskom Carstvu.
Položaj Bosanskog pašaluka u Osmanskom carstvu 1683. godine. Poznat je i bio kao Bosanski ejalet , Bosanski beglerbegluk ili Bosanski vilajet . Glavna osoba u upravi pašaluka bio je beglerbeg, poslije valija, a u oba slučaja čelnik je bio kao
bosanski paša.[1] Bosanski pašaluk je bio najzapadnija pokrajina Osmanskog Carstva, koja je obuhvaćala velike dijelove današnje BiH, a u jed nom svojem razdoblju, na vrhuncu (u 17. stoljeću), je pod svojom upravnom nadležnošću imao i dijelove Hrvatske: Slavonije, istočnu Liku, unutrašnjost i veliki dio dalmatinske obale. Prvotno ova upravna jedinica nije bila u statusu pašaluka , nego je bio samo sandžakom . Reorganizacijom osmanske uprave 1580. godine uzdignut je na status pašaluka. Sastojao se od nekoliko sandžaka. Na čelu pašaluka bio je beglerbeg koji je nosio naslov paše, a sjedište je imao u Banjoj Luci. Bosanski pašaluk obuhvaćao je bivše sandžake [2] u kojem je bilo i 29 kapetanija:
39
Bosanski pašaluk oko 1600. godine.
Požeški sandžak (2 kapetanije) Bosanski sandžak (7 kapetanija) Krčko-lički sandžak (7 kapetanija) Kliški sandžak (4 kapetanije) Hercegovački sandžak (4 kapetanije) Zvornički sandžak Pakrački (cernički) sandžak Bišćanski sandžak (4 kapetanije) - ovaj je sandžak pridodan poslije Uprava pašaluka bila je sljedeća. Uz pašu bilo je vijeće ( divan). U vijeću su dužnosnici bili čelnik za financije (kaznadar ), njegov zamjenik ( ćehaja), čelnik pokrajinske uprave feudalnih imanja (timar deftedar ), tajnik (teskeredžija), čuvar pečata ( muhurdar ) i sudac
(kadija).[2]
Međutim, u istom, 17. stoljeću, uslijed brojnih neuspješnih ratnih ishoda u Europi, ozemlje Bosanskog pašaluka se smanjilo. Nakon Mira u Karlovcima 1699., pokrajina se svela na samo četiri sandžaka i dvanaest kapetanija. U razdoblju do Požarevačkog mira , potpisanog 1718., stvoreno je još 28 kapetanija, većinom uzduž zapadne granice s Habsburškom Monarhijom .
11. pokret za autonomiju BiH Husein-kapetan Gradaščević Husein-kapetan Gradaščević (1802.[1] - 17. august, 1834.), poznatiji kao Zmaj od Bosne, general je koji se je borio za bosansku autonomiju u Osmanlijskom carstvu.
Gradaščević je rođen u Gradačcu 1802. godine i odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnim krajevima Carstva. Kad je Dželaludin -paša otrovao njegovog brata Murat-kapetana 1821 godine, Gradaščević se našao na čelu Gradačačke vojne kapetanije. Mladi Husein je tokom svog kapetanstva razvio reputaciju mudrog vladanja i tolerancije, te je postao jedan od najpopularnijih osoba u Bosni. 1831. godine Gradaščević je izabran za vođu pokreta z a Bosansku autonomiju. Brzo je otjerao vezira i ostale protiv-autonomijske osobe, te tako postaje de facto vladar Bosanskog pašaluka . 18. jula iste godine, Gradaščević savladava vojsku pod zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja na Kosovu . Odlučuje da ne nastavi pohod i vraća se u Bosnu gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12. septembra. Međutim, 1832. godine pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva.
Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci.
Iako bošnjački ustanak ne bi bio ugašen za još 18 godi na, Gradaščević je morao bježati u Habsburšku monarhiju 31. maja. Odatle je on pregovarao sa sultanom da se vrati u carstvo, koji njegovu želju ne odobrava u potpunosti. Seli u Beograd i onda u Istanbul, gdje je umro od kolere 17. augusta, 1834 godine. Legenda u svoja doba, Gradaščević je 40
danas bošnjački narodni junak i jedan od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine.
Sadržaj [sakrij]
1Biografija 1.1Porijeklo i vrijeme mladosti o 1.2Gradačačko kapetanstvo o 1.3Pokret za autonomiju Bosne o 1.3.1Put do ustanka 1.3.2Borba za autonomiju 1.4Egzil i smrt o 2Baština 3Bilješke 4Također pogledajte 5Reference 6Literatura 7Vanjski linkovi
Biografija[uredi | uredi izvor ]
Porijeklo i vrijeme mladosti [uredi | uredi izvor ]
Gradačac u sadašnjoj Bosni i Hercegovini.
Bili su poznati kao bogata porodica s visokostojećim statusom. Smjestili su se u bosanskoj Posavini, prema sultanskom fermanu koji im je dao zemlju i vojne odgovornosti u području. Mjesno stanovništvo ih je znalo kao begovi i spahije. Privatna
porodična tradicija drži da su Gradaščevići potomci feudalne bosanske vlastele. Prvi poznati kapetan Gradaščevića u Gradačcu je Mehmed -kapetan, čija je vladavina trajala do 1169. A.H. (1755 –56). Ime njegovog nasljednika nije poznato, ali zna se da je Mehmed-kapetan unuk (Bošnjačka tradicija je bila da djeca dobiju ime po djedo vima) nakon tog nepoznatog kapetana, preuzeo vlast 1765 godine. Mehmed-kapetana unuka je naslijedio Osman-kapetan, koji je poznat kao jedan od najmoćnijih kapetana Bosne u to vrijeme. Osman- kapetan je imao šest muških nasljednika. Po redu rođenja, oni su b ili
41
Hamza, Murat, Osman, Muharem, Husein i H. Bećir. Kada je Hamza preminuo 1212 A.H. (1797 –98), Murat-beg je bio taj koji ga je naslijedio kao kapetan.
Husein je rođen 1802 godine u porodičnoj kući Gradaščevića u Gradačcu. Malo se zna o njegovom djetinjstvu. Odrastao je u turbulentno vrijeme i njegov brat Osman je učestvovao u ratu protiv Srbije 1813 godine. Huseinov otac Osman je preminuo 1812. godine, kada je Husein imao nepunih 10
godina. Neki stručnjaci smatraju da mu je i majka tada umrla, iako porodični izvori tvrde drugačije. Prema svim izvorima, majka je imala ogroman uticaj na Huseinov odgoj. Kao što mu je status nalagao, Husein je bio dobro obrazovan i naučio je čitati i pisati u rano doba. Kada je imao 16 godina, naučio je arapsku kaligrafiju uz pomoć Muratovog ličnog pisara Mula Mustevice, koji je hvalio Huseinovu bistrinu i zvao ga "darovitim djetetom". Osim toga, Husein je bio učen od strane dvojice derviša. Nije poznato da li je Husein pripadao redu derviša, ali na osnovu njegove velike religioznosti i skromnom načinu življenja koje bi demonstrirao u budućnosti, često se smatra da jeste. Husein je oženio Hanifu, sestru Mahmud-kapetana Dervente, u ranim godinama. Iako se ne zna tačan datum, njegov sin Muhamed -beg je vjerovatno rođen prije 1822 godine, kada je Husein imao 20 godina. Par je također dobio kćerku, Šefiku, koja je rođena 1833 godine. Ni Muhamed niti Šefika nisu imali djece. 1820. godine je Murat pozvan u Travnik od strane rivala Dželaludin -paše zbog političkih
nemira u Bosni. Po njegovom dolasku, Dželaludin ga je otrovao, gdje je i umro. S obzirom da su Osman i Muharem već bili mrtvi, Husein je tako postao kapetan Gradačca u 18. godini.
Gradačačko kapetanstvo[uredi | uredi izvor ]
Gradačka kula. Administrativno sjedište gradačačkih kapetana. Kada je Huse in postao gradačački kapetan najviše pažnje je dao administraciji
unutrašnjih poslova. Vrijedno je spomena da su svi Huseinovi projekti gradnje vezani za grad Gradačac i njegovu neposrednu blizinu. Tokom njegove vladavine Gradačac je proširio svoj status kao jedna od najprosperitetnijih kapetanija u Bosni. 42
Prvi i najvažniji građevinski poduhvat je Gradačačka tvrđava. Tvrđava je postojala decenijama i bila je renovirana od vremena Mehmed-kapetana 1765 godine. Huseinov otac Osman i brat Murat su također radili na tvrđavi 1808 i 1818 –19 godine. Ipak, ne zna
se tačna priroda Huseinovog doprinosa utvrđenju. Kula tvrđave je dugo bila smatrana Huseinovim djelom ali arheološk i dokazi pokazuju da je kula postojala od prije. Husein je svakako bio odgovoran za kompletnu gradnju nove tvrđave tokom svoje vladavine. Po svim standardima to je bio veliki projekat, koji je uključivao konstrukciju vještačkog jezera ograđenim rovom koji je bio do 100 m etara širok i vrlo dubok. Tvrđava je dobila ime Čardak i obližnje selo je vrlo brzo dobilo isto ime. Zidine su bile ovalnog oblika, kompletna struktura je bila 17 metara duga i 8 metara široka. Cijeli kompleks s okolinom je također sadržio džamiju, bunare, lovište ribe i terene za lov. Unutar zidina grada Gradačca najznačajniji Huseinov doprinos je sahat-kula koja je izgrađena 1824. godine. Osnova objekta je 5,5 x 5,5 metara, dok je visina 21,50 metara. Ovo je bio posljednji objekte te vrste koji je izgrađen u Bosni 1. Nekih 40 –50 metara izvan gradskih zidina se nalazi Huseinov najveći arhitektualni doprinos: Husejnija džamija. Izgrađena u 1826, sadrži oktagonalnu kupolu i izrazito visoku munaru (25 metara). Tri manje oktagonalne kupole se nalaze iznad verande. Islamske dekoracije se mogu vidjeti na vratima, zidu kao i interijeru. Cijeli kompleks je opasan malim kamenim zidom i kapijom.
Huseinova vladavina u Gradačcu je također bila istaknuta zbog njegove tolerancije prema hrišćanima; bilo da se radi o katolicima ili pravoslavcima. Iako su socijalne norme tog vremena diktirale da sultan odobri konstrukciju bilo kojeg neislamskog religijskog objekta, Husein je odobravao gradnju nekoliko takvih građevina bez sul tanovog odobrenja. Katolička škola je izgrađena u selu Tolisa 1823 godine, a onda i ogromna
crkva koja je mogla primiti 1.500 ljudi. Izgrađene su još dvije katoličke crkve u selima Dubrave i Garevac , dok je pravoslavna crkva izgrađena u seocetu Obudovac . Poznato je da su hrišćani iz Gradačca, tokom Huseinove vladavine, bili najzadovoljniji u cijeloj Bosni. 1827. godina je označila Huseinov ulazak na bosansku višu političku scenu. To se desilo uglavnom zbog nadolazećeg Rusko-Turskog Rata, 1828-1829. i njegove uloge u pripremanju odbrane granica Bosanskog ejaleta. Po primanju naredbe od bosanskog vizira Abdurahim-paše Husein mobilizira gradačačku populaciju i pojačava njenu odbranu. Tokom razgovora održanih u Sarajevu između vezira i bosanskih kapetana
Husein je bio taj koji je najduže diskutovao strategije. On je izabran za komandanta armije koju je mobilisao od Drine do Vrbasa. Po svim saznanjima uradio je sjajan posao. Ipak, sredinom juna 1828, Husein je morao iznenadno požuriti u Sarajevo s manjom
vojnom formacijom kako bi odveo vezira na sigurno mjesto, zbog revolta među jedinicama. 1830. Husein se podigao na nove političke visine jer je bio u mogućnosti da govori u ime svih (ili gotovo svih) kapetana u Bosni. U to vrijeme je koordinirao odbranu Bosne od
eventualne srbijanske invazije, a i upozorio je habsburške vlasti da ne prelaze preko Save. Autoritet koji je posjedovao kasnije objašnjava njegovu veliku ulogu koju je imao u nadolazećim godinama.
43
Pokret za autonomiju Bosne [uredi | uredi izvor ] Put do us tanka [ uredi | uredi izvor ]
Sultan Mahmud II je osoba koja je bila glavni katalizator pokreta za autonomiju Bosne.
U kasnim 1820-im, sultan Mahmud II je ponovo uveo osmanlijske refome, koje su imale za cilj ekspanziju osmanlijske armije ( nizam), nove poreze i veću osmanlijsku birokratiju.
Ove reforme su oslabile specijalni status i privilegije, koje je Bosna historijski uživala pod Osmanlijskim carstvom, što je sa rastućom moći i pozicijom drugih evropskih naroda pod osmanlijskom kontrolom dovelo do bijesa i pobuna iako se Gradaščević, suprotno narodnom vjerovanju, nije posebno protivio ovim reformama. 1826. godine, kada je sultan ukinuo janjičare u Bosni, Gradaščevićeva reakcija nije bila
različita onoj koju je imao ostatak bosanske aristokratije. Gradaščević je zaprijetio da će koristiti vojnu silu kako bi potčinio svakoga ko se bude protivio sarajevskim janjičarima. Kada su janjičari ubili nakibul-ešrafa Nurudin efendiju Šerifovića njegov se ton promijenio, i vrlo brzo se distancirao od njihovog cilja. Ostatak 1820- ih je Gradaščević uglavnom proveo mirno, imajući dobre odnose sa carskim vlastima u Bosni. Kada je Abdurahim- paša postao vezir 1827. godine,
Gradaščević je postao jedan od njegovih najpovjerljivijih savjetnika. To je kulminiralo Gradaščevićevom ulogom prilikom bosanske mobilizacije za Rusko -Turski rat. Nakon pobune u sarajevskoj k asarni Gradaščević je čak obezbijedio sklonište za izbačenog Abdurahim-pašu u Gradačcu prije nego što mu je pomogao da napusti zemlju. Gradaščević je također bio relativno lojalan Abdurahimovom nasljedniku, Namik -paši, pojačavajući osmanske garnizone u Šapcu po njegovoj naredbi. Prekretnica za Gradaščevića je nastupila završetkom Rusko -Turskog rata i potpisivanjem Mirovnog ugovora u Jedrenama 14. septembra1829 godine. Prema odredbama traktata Osmanlijsko carstvo je moralo dati autonomiju Srbiji. Činom koji je
uvrijedio Bošnjake i izazvao brojne proteste jer je Srbiji uz autonomiju dato i šest oblasti (bosanski: nahija) koji su tradicionalno pripadali Bosni [potreban citat ]. Usljed ove konfiskacije
historijski bosanskih područja se rodio pokret za autonomiju. U danima između 20. i 31. decembra 1830 godine Gradaščević je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu. Mjesec dana kasnije, od 20. januara do 5. februara održan je još jedan sastanak u Tuzli s ciljem da se pripremi za pobunu. Odatle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne. Tada popularni Husein-kapetan neoficijelno biva izabran za vođu pokreta. Bliži detalji o ovom sastanku su mračni i diskutabilni. Prema određenim istovremenim izvorima Bošnjaci su zahtijevali da Istanbul: 44
poništi privilegije date Srbiji i naročito da vrati 6 starih bosanskih nahija. obustavi implementaciju Osmanlijskih vojnih reformi. okonča upravu nad Bosnom i prihvati implementaciju autonomne bosanske vlade na
čelu s lokalnim vođom. Zauzvrat bi Bosna plaćala godišnji doprinos. uredi | uredi izvor ] B orba za autonomiju autonomiju [ uredi |
Drugi rezultat sastanka u Tuzli je bio dogovor da se održi sabor u Travniku. Pošto je Travnik bio sjedište bosanskog pašaluka i vizira planirani sastanak je u stvarnosti bio direktna konfrontacija s Osmanlijskim vlastima. Gradaščević je tako tražio od svih involviranih da pomognu okupiti vojsku unaprijed. 29. marta 1831. godine Gradaščević se uputio prema Travniku s nekih 4.000 ljudi.
Nezavisna Bosna u 1831. godini
1. Travnik, 1. Travnik, 2. Peć, 3. Priština, 4. Štimlje, 5. 5. Sarajevo. Sarajevo.
Za Namik-pašu se kaže da je čuvši vijest o dolazećim snagama otišao u travničku
tvrđavu i pozvao braću Sulejmanpašiće u pomoć. Kada je pobunjenička vojska stigla u Travnik ispalila je nekoliko pucnjeva za opomenu na dvorac upozoravajući vizira da je spremna na vojni sukob. U međuvremenu je Gradaščević poslao jedan odred svojih snaga, koji je bio pod komandom srebreničkog Memiš -age, u susret pojačanju braće aprila. Sulejmanpašića. Ove dvije strane su se srele u Pirot u, u, u predgrađu Travnika, 7. aprila. Tu je Memiš-aga savladao braću Sulejmanpašiće i njihovu vojsku od 2.000 ljudi prisiljavajući ih da se povuku, te uništavajući vlasništvo Sulejmanpašića. 21. maja Namikpaša je pobjegao u Stolac nakon kraće opsade. Ubrzo nakon toga Gradaščević se proglasio "Vrhovnim komandantom Bosne izabranim voljom naroda".
Ne gubeći vrijeme Gradaščević je 31. maja uputio poziv u kojem je zahtijevao da se svi ajani smjesta pridruže njegovoj vojsci, zajedno sa svim pripadnicima bosanskog naroda koji su to željeli. Na hiljade ljudi su pohrlili da mu se pridruže, među njima i brojni kršćani za koje se tvrdilo da su sačinjavali i do jedne trećine njegovih sveokupnih snaga. Gradaščević je podijelio svoju vojsku na dva dijela, ostavljajući j edan dio u Zvorniku za odbranu u sl učaju mogućeg srpskog upada u teritoriju. Sa glavninom trupa uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru koji je bio poslan s velikom vojskom da uguši pobunu. Na svom putu zauzeo je j e gradove Peć i Prištinu gdje je podigao svoj glavni logor. Obračun sa visokim vezirom Mehmed Rašid -pašom se dogodio 18. jula u blizini Štimlja. Iako su sukobljene vojske bile otprilike iste veličine trupe velikog vezira su bile 45
nadmoćnije u naoružanju. Gradaščević Gradaščević je poslao dio svoje vojske pod komandom Ali bega Fidahi ća unaprijed da presretnu snage Rašid -paše. Nakon manjeg okršaja Fidahić je iscenirao lažno povlačenje. povlačenje. Misleći da je pobjeda pobjeda nadohvat ruke veliki veliki vezir je nepromišljeno poslao konjicu i artiljeriju u šumovit teren. Gradaščević je smjesta iskoristio ovu taktičku grešku i izvršio kažnjavajući protunapad s glavninom svojih snaga, skoro sasvim uništavajući osmanlijske snage. Rašid -paša je tu bio ranjen i jedva izvukao živu glavu.
Careva džamija u Sarajevu gdje je Gradaščević zvanično proglašen za bosanskog vezira.
Nakon tvrdnji velikog vezira da će sultan ispuniti sve zahtjeve Bošnjaka ukoliko se pobunjenička vojska povuče nazad u Bosnu, Gradaščević i njegove snage su se vratili kući. 10. augusta u Prištini je održan sastanak svih glavnih figura pokreta za autonomiju. Na ovom sastanku je odlučeno da Husein Gradaščević treba biti proglašen za bosanskog vizira. Mada je Gradaščević to isprva odbio svi oko njega su insistirali na tome i on j e naposlijetku prihvatio tu čast. Njegov novi status je j e ozvaničen tokom svebosanskog sabora održanog 12. septembra u Sarajevu. Ispred Careve džamije prisutni su položili zakletvu na Kur´anu da će biti odani Gradaščeviću i objavili da, uprkos potencijalnoj propasti i smrti, neće biti odustajanja. U tom trenutku Gradaščević nije bio samo vrhovni zapovjednik, nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud, i nakon što se udomaćio u Sarajevu Sarajevu,, preselio je centralnu f acto glavni grad pobunjene Bosne. U vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega de facto Travniku je osnovao Divan Divan,, bosanski kongres, koji je zajedno sa njim tvorio bosansku
vladu. Gradaščević je u to vrijeme prikupljao i porez, te smaknuo nekoliko lokalnih protivnika autonomaškog pokreta. Stekao je reputaciju heroja i snažnog, hrabrog i odlučnog vladara. Jedna anegdota anegdota koja to ilustrira i lustrira je da je Husein-kapetanov navodni odgovor na pitanje da li se boji rata sa Osmanlijskim carstvom bio "Boga se bojim malo," odgovorio odgovorio je, "Sultana nimalo, a Vezira - ko dorata svoga." svoga. "
Karta današnje Bosne i Hercegovine. 1. 1. Sarajevo, Sarajevo, 2. 2. Stolac, Stolac, 3. 3. Gacko, Gacko, 4. 4. Trebinje. Trebinje. Hercegovina je označena tamnom bojom.
46
Tokom ovog zatišja u oružanom konfliktu sa Turcima pažnja je okrenuta na hercegovačke protivnike pokreta za autonomiju. Manji ratni pohod j e pokrenut protiv Hercegovine iz tri različita pravca:
1. Vojsci iz Sarajeva je naređeno da napadne Stolac u konačnom okršaju s Namik -
pašom koji je tamo pobjegao nakon što je Gradaščević zauzeo Travnik.
2. Vojska iz Bosanske krajine je 2. Vojska krajine je trebala da pomogne pomogne sarajevskim snagama snagama u ovom nastojanju 3. Vojske 3. Vojske iz Posavine i južnog Podrinja su trebale napasti Gacko i lokalnog kapetana Smail-agu Čengića.
Međutim, ispostavilo se da je Namik -paša već bio napustio Stolac, tako da se ovaj napad odgodio. Napad na Gacko nije bio uspješan jer su snage iz Posavine i južnog Podrinja potučene od strane Čengićevih trupa. Ipak, uspjeha je bilo; u oktobru je vojska, koju je Gradaščević uključio pod komandu Ahmed -beg Resulbegovića, zauzela Trebinje od Resulbegovićevih Resulbegovićev ih lojalista i drugih podržavalaca stolačke opozicije. Bosanska delegacija je stigla u tabor Velikog vezira u Skoplju u novembru te godine.
Veliki vezir je obećao delegaciji da će insistirati kod sultana da prihvati bošnjačke zahtjeve i da službeno proglasi Gradaščevića vezirom autonomne Bosne. Međutim, njegove prave namjere su se pokazale rano u decembru kada je napao bosanske snage j ednom je pobunjenička bosanska vojska stacionirane u okolini Novog Pazara . Još jednom
zadala poraz sultanovim snagama. Zbog iznimno teške zim e bosanske snage su se ipak morale vratiti kući. U međuvremenu je u Bosni Gradaščević odlučio da nastavi sa pohodom na Hercegovinu i pored nepovoljne klime. Livanjski kapetan, Ibrahim- beg Fidrus, je po naređenju pokrenuo konačni napad na lokalne kapetane kako bi ugušio sve lokalne protivnike autonomaškog pokreta. Kako bi postig ao taj cilj Fidrus je prvo napao Ljubuški i lokalnog kapetana Sulejman- bega. U iznimno važnoj bitki, Fidrus je pobijedio Sulejman-bega i osigurao cijelu Hercegovinu osim Stoca. Na ža lost, dio vojske koja je opsjedala Stolac doživjela je poraz na početku marta slijedeće godine. Saznavši da su bosanske snage bile iscrpljene zbog zime stolački kapetan Ali-paša Rizvanbegov Ri zvanbegović ić je prekinuo opsadu opsadu i izvršio kontranapad, te potukao napadačke snage. Iz Sarajeva j e već bilo poslano pojačanje pod komandom Mujage Zlatara prema Stocu, ali im je Gradaščević 16. marta naredio da se vrate nazad kada je saznao da se sprema velika ofanziva na Bosnu od strane Velikog vezira.
Stup danas: Istočno Sarajevo je bilo scena konačne bitke Huseina Gradaščev Gradaščevića. ića.
Osmanlijski napad je započeo početkom februara. Veliki vezir je poslao dvije vojske: jednu iz Vučitrna a drugu iz Shkodëra. Obadvije vojske su išle u pravcu Sarajeva, a Gradaščević je poslao snagu od otprilike 10000 vojnika da ih susretnu. Kada su turske snage uspjele preći preko Drine Gradaščević je naredio Ali -paši Fidahiću da sa svojih 6000 vojnika susretne neprijatelja kod Rogatice Rogatice,, dok su jedinice s mještene u Višegradu krenule prema Palama Palama,, nedaleko od Sarajeva. Susret dviju strana se konačno desio krajem maja kod Glasinca, istočno od Sarajeva. Bosansku vojsku je 47
predvodio sam Gradaščević, dok su osmanlijske jedinice bile pod komandom Kara Mahmud Hamdi- paše, novopostavljenog bosanskog vezira od strane sultana. Nakon prvog sukoba Gradaščević je bio primoran da se povuče na Pale. Borba je nastavljena na Palama, a Gradaščević se opet morao povući, ovaj put u Sarajevo. Tamo je vijeće kapetana odlučilo da se nastavi sa borbama. Konačna borba se dogodila 4. juna na Stupu, mjestu između Sarajeva i Ilidže. Nakon duge i intenzivne borbe činilo se da je Gradaščević još jednom potukao sultanovu vojsku. Međutim, pred sami kraj hercegovačke snage pod komandom Ali- paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića su probile Gradaščevićevu odbranu, koja je bila postavljena na stranama, i uključile se u borbu. Iznenađena napadom s leđa pobunjenička vojska je bila primorana povući se u Sarajevo. Tada je odlučeno da je daljnji vojni otpor besmislen. Gradaščević je pobjegao u Gradačac dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. juna i spremala marš na Travnik. Nakon što je shvatio koje bi teškoće njegov grad i porodica doživjeli ako ostane u Gradačcu, Gradaščević odlučuje da napusti Gradačac i krene ka Austriji.
Egzil i smrt [uredi | uredi izvor ]
Pogled na Zlatni rog sa Ejjuba gdje je Gradaščević ukopan.
Ukoliko mu izbor da pobjegne iz Bosne nije bio već dovoljno očit moguće je da je posebna sultanova fetva u kojoj Gradaščevića proglašava "nevaljalcem", "zlikovcem", "izdajnikom", "odmetnikom", "razbojnikom" i "buntovnikom" te ga osuđuje na smrt i konfiskaciju sve imovine, osim mulkovnih dobara, ubijedila Gradaščevića da napusti zemlju. Ipak, zbog raznih običaja i pr ocedura njegov odlazak iz Bosne je otegnut na nekoliko dana. Nakon molbe austrijskim vlastima da olakšaju svoje restrikcije, Gradaščević je konačno došao do granice na Savi sa velikim brojem svojih pratilaca 16. juna. Prešao je rijeku u Habzburšku zemlju zajedno sa 100 pratilaca, slugama i familijom. Iako je očekivao da će biti tretiran kao bosanski vezir bio je pritvoren u Slavonskom Brodu gotovo mjesec dana dok su mu oružje i drugo vlasništvo bili oduzeti. Austrijske vlasti su bile pod stalnim pritiskom Osmanlijske vlade da Gradaščevića što je moguće više udalje od granice. 4. jula Husein je prebačen u Osijek gdje je faktički živio u kućnom pritvoru. Njegova komunikacija sa os tatkom porodice i zajednicom je bila veoma ograničena zbog čega se nekoliko puta žalio vlastima. Situacija se ipak vremenom poboljšala i prije nego je napustio Osijek izjavio je lokalnim vlastima da mu je tu prijao boravak. Iako je osjećao duboku žal za domom i nakon što j e tek djelomično imao kontrolu nad svojom sudbinom, Gradaščević je ipak održavao svoj ponos i aroganciju. Govorilo se da je živio luksuzan život a što je uključivalo i viteška natjecanja sa svojim društvom. Krajem 1832. godine Husein je pristao da se vrati na Osmanlijsku teritoriju da bi dobio
oprost od sultana. Uvjeti koji su mu bili izrečeni u Zemunu su bili veoma oštri, a insistirali su ne samo na tome da se Gradaščević više nikada ne vrati u Bosnu nego da ne kroči 48
nijednim Osmanlijskim teritorijama u Evropi. Razočaran, Gradaščević je bio prinuđen da prihvati uvjete i preseli se u Beograd. U Beograd je došao 14. oktobra u odrazu pravog vezira jašući konja osedlanog srebrenim i zlatnim sedlom i u velikoj pratnji. Bio je ophođen kao heroj od strane muslimana u Beogradu i kao ravnopravan od strane lokalnog paše. Gradaščević je ostao u Beogradu dva mjeseca u kojem vremenu mu je zdravlje oslabilo (kako je zabilježio doktor Bartolomeo Kunibert). Napustio je grad i uputio se prema Istanbulu u decembru ali, pošto je njegova kćerka još bila mlada, njegova supruga je ostala u Beogradu da bi mu se pridružila u proljeće iduće godine. U Istanbulu je Gradaščević živio u starim janjičarskim barakama na atmejdanu (Hipodromski trg) dok je njegova familija živjela nedaleko odatle u posebnoj kući. Živio je relativno mirnim životom naredne dvije godine i jedini značajan događaj je bio kad mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u Osmanlijskoj armiji; ponudu koju je Gradaščević prezirno odbio izjavivši da će "radije umrijeti u nošnji svojh očeva nego da nosi(m) nizam- uniformu jednog paše!" . Umro je 17. augusta 1834. godine. Legenda govori da je otrovan od strane carskih vlasti ali imajući u vidu njegovo loše zdravlje vjerovatnije je da je umro od kolere. Ukopan je na mezarju Ejjub [2], nedaleko od stare
veterinarske škole gdje se njegov mezar i danas nalazi.
Baština[uredi | uredi izvor ]
Rodna kuća Huseina Gradaščevića
Husein Gradaščević je bio živa legenda u vremenu u kojem je živio. Po svojoj smrti postao je "legenda bosanskog ponosa". Među Bošnjacima je bila pozn ata izreka da "godinama nakon njegove smrti niko u našem narodu ne bi mogao čuti njegovo ime a da ne pusti suzu." Ovaj pozitivni osjećaj nije bio isključivo prisutan u muslimanskoj populaciji pošto se i za kršćane iz Posavine smatra da su dijelili sličan pogled decenijama.
Prva historijska literatura napisana o Huseinu Gradaščeviću može se naći u djelu Safvetbega Bašagića "Kratka uputa u prošlost Bosne i Her cegovine" iz 1900. godine. Međutim, zbog historijskih nesuglasica između porodica Bašagić i Gradaščević pogled Safvet -bega na Husein- kapetana je donekle subjektivan. Godinu dana kasnije Gr adaščevića spominje Bartolomeo Kunibert u svojim djelima na temu Prvog srpskog ustanka, koja su opisala
Gradaščevića prilično pozitivno kao tragičnog heroja. U godinama koj e su slijedile Gradaščevića su spomenuli D. Pavlović, Slavko Kaluđerčić i Hamdija Kreševljaković ili posebno ili u kontekstu pokreta kojeg j e vodio. Generalno raspoloženje je bilo to da je pokret za autonomiju bio samo reakcija bosanske više klase na carske reforme. Ovaj pogled je decenijama prevladavao među historičarima. Gradaščević je imao manje uskrsnuće tokom Drugog svjetskog rata kada su Ustaše u pokušaju političke manipulacije lansirale prijedlog da se njegovi posmrtni ostaci donesu nazad u Sarajevo.
49
Za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Gradaščević i njegov pokret su rijetko spominjani. Ono što je smatrano otporom više klase implementacijama modernih reformi se nije dobro slagalo s komunističkom ideologijom. Gradaščević je kratko pomenut u takvom sv jetlu u djelu Avde Sućeske o bosanskim kapetanima 1964.
godine. Otada prolazi još 24 godine prije nego što Gradaščević biva ponovo spomenut, ovoga puta u djelu Galiba Šljive iz 1988. godine o Bosni u prvoj polovini 19. vijeka. Iako je tada riješeno nekoliko historiografskih kontroverzi nije bilo neke značajne promjene u pogledu na Gradaščevića. Nakon jugoslavenskih ratova i nacionalnog buđenja Bošnjaka, Gradaščević i njegov pokret su doživjeli ponovno rođenje kako među historičarima tako i u općoj javnosti. Djela Ahmeda S. Aličića, Mustafe Imamovića i Husnije Kamberovića su sva predstavila Gradaščevića u pozitivnijem svjetlu. Gradaščević se ponovo naširoko smatra za najvećeg bošnjačkog nacionalnog heroja i simbol je nacionalnog ponosa i duha. Glavne ulice u Gradačcu i Sarajevu nose njegovo ime kao i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovini. U skoroj budućnosti treba da se u Gradačcu izgrade impresivna statua i monument posvećeni Gradaščeviću. Bilo je govora i o vraćanju Gradaščevićevih posmrtnih ostataka u Bosnu, ali malo je konkretno proizašlo iz toga.
Bilješke[uredi | uredi izvor ] Posljednja sahat- kula izgrađena u Bosni i Hercegovini za vrijeme Osmanlijske vlasti je bila Vratnička sahat-kula. Pošto je ta sahat -kula bila jedina izgrađena od drveta te kasnije iz tih ra zloga i srušena, Gradačačka sahat -kula se smatra posljednjom sahat1
kulom izgrađenom tipičnim metodama od kamena.
12. Ali-paša Rizvanbegović Ali-paša Rizvanbegović-Stočević (1783. - 20. mart 1851.) je bio Stolački kapetan i prvi i posljednji vezir Hercegovačkoga pašaluka .
Porijeklo i život [uredi | uredi izvor ] Rođen je u Stocu oko 1783. Ali-aga Rizvanbegović je sin Zulfikar-kapetana Rizvanbegovića, prvog kapetana Vidoške (Stolačke) kapetanije iz begovske porodice Rizvanbegović, i brat Omer-bega Rizvanbegovića , Derviš-bega Rizvanbegovića i Halila Rizvanbegovića, i polubrat Hadži Mehmed-bega Rizvanbegovića i Mustafa-bega Rizvanbegovića . Njihove majke su bile sestre jer se Zulfikar-kapetan oba puta ženio iz poznate sarajevske porodice Babića.[2] Kao kapetan i vezir[uredi | uredi izvor ]
50
Zastava Hercegovačkog pašaluka Ali-aga je upravljao od 1813. do 1833. godine Stolačkoj kapetaniji. Bio je protivnik pokreta Husein-kapetana Gradaščevića i u početku pokreta stao je sa Smail-agom Čengićom na čelo sultan Mahmudove II strane. Za zasluge koje je pokazao u borbi protiv Gradaščevića imenovan je 1833. godine hercegovačkim vezirom i od tada pa sve do smrti 1851. godine gotovo je samostalno upravljao Hercegovinom koja je 1833. godine izdvojena iz Bosanskog pašaluka i pretvorena u poseban Hercegovački ejalet . Ali-paša Rizvanbegović-Stočević (turski: Ali Rıdvanoğlu Paşa; 1783. - 1851.) bio je osmanlijski hercegovački paša i stolački kapetan. Kao zaslugu za podršku reformskom sultanu dobio je na upravu Hercegovinu ali je kasnije činio sve da reforme (tanzimat) ne uspiju.[1] Vladao je despotski, često uvodio radnu obvezu i na krvi i znoju najsiromašnijih
(kršćana) izgrađivao svoje bogatstvo. Privredno i ekološki je potpuno devastirao Hercegovinu, od nekada široko rasprostranjenih visokih hrastovih šuma koje su prekrivale Hercegovinu nakon rasprodaje i masovne sječe ostala je pustoš.[2] Ali-paša Rizvanbegović rođen je u Stocu oko 1783. U Stolcu je Rizvanbegović proveo
djetinstvo i mladost. Kako je njegov otac imovinu podijelio između dvoje najstarijih sinova, Ali-paša, tada aga, rano odlazi od kuće, a vratio tek nakon očeve smrti. Nakon sukoba s braćom preuzeo je Stolačku kapetaniju 1813., a njegov polubrat Hadži -beg, upravljao je Hutovskom kapetanijom koja je osnovana 1803. Sultan Mahmud II. želio je modernizirati Osmansko Carstvo provođenjem reformi u lokalnoj upravi. Brana reformama bili su ajani, odnosno kapetani koji su na tim
dužnostima ostvarivali prilike za vlastito bogaćenje. Kako bi sačuvali svoje privilegije, bosanski kapetani se sastaju u Tuzli 1831. i za svog vođu biraju Huseinakapetana Gradaščevića. Bolje upoznati sa međunarodnim prilikama hercegovački kapetani, pod vodstvom Ali- age Rizvanbegovića svrstavaju se na stranu sultana. Rizvanbegović je za svog pomoćnika imenovao gatačko-pivskog kapetana Smail-agu Čengića.[3] Ali-aga i Smail-aga organiziraju obranu Hercegovine protiv ajanskih pobunjenika, a u Stocu je pod zaštitom Ali-aga držao i valiju Namik-pašu. U vrijeme ofenzive sultanovih snaga na snage Huseina-kapetana, Ali- aga je u bitci kod Sarajeva odlučio njezin ishod i tako je novom veziru pomogao da uspostavi vlast Porte u Bosanskom vilajetu . Nakon što su poraženi bosanski kapetani, Ali -aga je krenuo u borbu protiv Muhameda Alija , čiji je sin Ibrahim, bio pr ed uzećem Anadolije. Iako je poražen u bitci kod Konye, Ali-aga je, dok je prolazio kroz Istanbul, nagrađen činom i dobiva upravu nad Hercegovačkim mutesariflukom. Njegov pratitelj, Smail- aga, imenovan je kapiddžibašom (nadkomornikom).[4]
Nitko od sada ne treba ići k caru u Stambol – evo vam Stambol – Mostar, evo vam cara u Mostaru! — Ali-paša Rizvanbegović Ali-paša Rizvanbegović se ubrzo od oslonca sultanove reformske vlasti pretvorio u potajnog poticatelja pobune i bio je u dosluhu sa sultanovim oponentom Mehmed-Alijem. 51
Vladao je despotski, bio je častohle pan i nije trpio da mu se netko suprotstavlja. Svi su ga se bojali, onima poznatijim koji bi mu se na bilo kakav način suprostavili sijekao bi glave i stavljao ih na kolce koji su stršili iz bedema njegovog dvora, do 1848. je bilo četrdeset i devet glava. Njegov glavni povjerenik Kvazibaša se često hvalio kako je ubio preko sedamsto ljudi i to dokazivo svojom okrutnošću.[2] Zaostajanje i slabljenje Osmanskog Carstva natjeralo ja sultana Abdul Medžida na reforme (tanzimat) kako bi uredio carstvo po uzoru na europske zemlje pa uvodi reforme
u vojsku, poreze i gospodarstvo što pogoduje i oživljavanju tada gotovo mrtvog hercegovačkog gospodarstva. Jedan od najvećih saveznika Osmanskog Carstva postaje Austro-Ugarska čime dolazi do povećanja gospodarskih i trgovačkih veza što se odražava na Hercegovinu i Dalmaciju. Sultanovo ukidanje sustava timara je i u Hercegovni potaklo stanovništvo na obrađivanje zemlje i uvođenje novih kultura u poljoprivredu. Intezivirana ja sadnja kukuruza, krumpira, duhana i uz goj južnog voća, u stočarstvo su uvedene nove pasmine. Ali -paša je 1833. doveo stručnjake za uzgoj riže te je kasnije iz Hercegovine u Dalmaciju izvoženo oko 150 tovara (oko 20 tona) riže. Ali paša je isušio polje oko Trebižata i dao ga naseliti. Osim izgradnje putova, Ali- paša je dozvolio izgradnju prve pilane kod izvora Bune 1845. Time j e počela domaća i strana devastacija hercegovačkih šuma i krajolika. Po Hercegovini su se rasprostirale velike i visoke hrastove šume dok Ali -paša Rizvanbegović nije došao na ideju da ih unovči i proda u bescjenje dalmatinskim, francuskim i engleskim trgovcima koji su stostruko vratili
uloženo. Hercegovina je ovime ostala potpuno devastirana, pretvorena u pustinju, kiše su odnijele zemlju i u brdima je ostao samo kamen in ništa drugo. Od ove ekološke katastrofe se Hercegovina i do danas nije upotpunosti opravila .[2] Osobno je Ali-paša posjedovao brojne maslinike i vinograde. Vješto koristio i vlastiti položaj za pribavljanje mita, odnosno "peškaša". Tako je primjerice od austrijskog
trgovca Leona Klucka 1845. za koncesiju za sječu šume primio 2 500 forinta, dok su Kluckovi ukupni troškovi bili 3 500 forinta (71% troškova iznosio je mito za Ali -pašu). Zahvaljući sultanovim reformama i savezništvu sa Austro-Ugarskom dolazi do promjene politike prema kršćanima, posebice prema katolicima koji su prije bili u najgorem položaju. Od brojnih crkava i samostana iz predosmanskog vremena do Abdul Medžida nije bilo ni jedne crkve i samostana u Hercegovini. Sultan počinje izdavati prve dozvole za gradnju crkava i samostana na što Ali -paša naplaćuje veliki harač iako su sulatanovim fermanom bile oslobođenje poreza.[2] [5] U ožujku 1851. uhićen je Ali -paša Rizvanbegovića po nalogu Omer- paše, koji je doznao daje Ali-paša na nekom tajnom sastanku u Sarajevu vodio glavnu riječ protiv Omer -paše i reformi. Ali-pašu je u veljači 1851. na Dobrinju kraj Banje Luke ubio stražar koji ga je sprovodio, ili se on sam ubio.[1] Koliko je to bilo teško za turske pobunjenike, barbare u Hercegovini, toliko je prestanak tiranije bio hvaljen ne samo od kršćana, nego i od umjerenih muslimana.[2]
52
13. Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878 Ovo je članak posvećen vojnim operacijama kojima je uspostavljena vlast A ustroUgarske nad Bosnom i Hercegovinom. Za samu vlast, odnosno okupaciju Bosne i Hercegovine, v. Historija Bosne i Hercegovine (1878-1918)
Godine 1878. su velike evropske sile u Berlinu, na znamenitom Berlinskom kongresu nastojale izbjeći veliki rat izazvan nezadovoljstvom Velike Britanije činjenicom da je Rusija Sanstefanskim mirovnim ugovorom stekla ogroman utjecaj na Balkanu. Na
kongresu je odlučeno da se Sanstefanski ugovor stavi van snage, a jedna od odluka se ticala i Bosne i Hercegovine , koja je po Sanstefanskom ugovoru trebala dobiti široku autonomiju u okviru Otomanskog Imperija. Berlinski Kongres je, pak, ostavio BiH formalno u sastavu Otomanskog Imperija, ali je zato odlučeno da na teritoriju BiH i Sandžaka uđu austro-ugarske trupe kako bi zavele red i mir , odnosno spriječile zločine nad kršćanskim stanovništvom koje su bili povod hercegovačkom ustanku i rusko-turskom ratu.
Odluka Berlinskog kongresa je izazvala veliko nezadovoljstvo među muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine, posebno među feudalcima koji su se zabrinuli za svoje privilegije, kao i ponadali autonomiji po odredbama Sanstefanskog ugovora. Zbog toga je veliki broj njih odlučio austro-ugarskim okupacijskim snagama pružiti oružani
otpor, a priključio im se dio regularnih turskih trupa. Iako je otpor u nekim slučajevima bio žestok, i iako su a ustro-ugarske snage trpjele poraze i neočekivane gubitke, nejedinstvo, slabo naoružanje i organizacija ustanika je vrlo brzo dovela do poraza. Austro-ugarske snage su za dva mjeseca uspjele okupirati Bosnu i Hercegovinu.
Britanski povjesničar Noel Malcolm smatra da je Austro- Ugarska prilično nevoljno odlučila zauzeti Bosnu.[1] Naime, kad se još 1869. godine raspravljalo o zauzimanju Bosne, dvojica vodećih kreatora vanjske politike bila su protiv toga: Gyula Andrássy, ministar vanjskih poslova, i Benjamin Kallay, ekspert za povijest Južnih Slavena, koji je tada bio austrijski konzul u Beogradu. Ni jedan od njih dvojice nije želio da se AustroUgarska optereti sa još milijun-dva Slavena.[2] U tom slucaju proistekli bi problemi iz podvojenog ustava "dvojne monarhije": bi li Bosnom vladala Austrija ili Ugarska, ili neko
zajedničko tijelo? Ili bi bila pripojena Hrvatskoj, koja je od 1868. godine stekla neku vrstu samouprave? Još znatno veći broj Južnih Slavena ojačao bi argumente onih Hrvata koji su zahtijevali samostalnij i status za svoju zemlju. Jedni su od njih tražili da Hrvatska bude ravnopravan partner s Austrijom i Ugarskom (trijalizam), a drugi su težili za nezavisnom Hrvatskom. Ni jedan od tih planova nije bio po volji ni Beču ni Budimpešti. Ali za Austrougarsku bi bilo još gore kad bi se Srbija proširila, kad bi najprije pripojila Bosnu a onda potkopala austrougarsku vladavinu u Hrvatskoj. Srbijanska objava rata Osmanlijama 1876. godine napokon je navela Austrijance da ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne.[1]
53
Tok operacija 20. srpnja sarajevske novine najavile su neminovnu austrijsku najezdu, a nakon četiri
dana prve austrijske postrojbe su prešle preko rijeke Save. Na dan 27. srpnja muslimanski vođa Hadži Lojo poveo je svjetinu do namjesnikova dvora, pozvao garnizon na pobunu i nagnao namjesnika da otpusti nekoliko dužnosnika i osnuje "narodnu vladu". Vojni zapovjednik pobjegao je iz grada sa stotinu konjanika, ali su ga zarobili i doveli
natrag da pomogne organizirati obranu od Austrijanaca. Hadži Loju su prihvatili vodeći pravoslavni svećenici, koji su bili sretni što se Bosna oslobađa osmanlijskog jarma, a li nisu željeli austrijski jaram. Održano je zajednicko muslimansko-pravoslavno slavlje. Na dan 2. kolovoza održana je parada muslimanskih dobrovoljaca zajedno sa "kršćanskom legijom", koja se uglavnom sastojala od pravoslavnih, sa svega nekolicinom katolika .[1]
"Juriš na sarajevski zamak"
Lojo je svojim akcijama uspio dići na noge muslimane i u drugim krajevima Bosne, tako da su njegove prilično loše organizirane postrojbe u raznim dijelovima zemlje brojile otprilike 40 000 ljudi.[3][4] S druge strane, Austrijanci su imali 82 000 vojnika. Njih oko
9400 sacinjavali su takozvane "okupacijske jedinice", čija je zadaca bila da udu u B osnu i Hercegovinu iz Dalmacije i da čuvaju teritorij koji osvoje glavne udarne snage. Te glavne snage, pod zapovjedništvom Hrvata baruna Josipa Filipovića, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivši Banju Luku, Maglaj i Jajce.[1]
"Bitka za Sarajevo"
Na dan 16. kolovoza Austrijanci su nanijeli su težak poraz bošnjackoj vojsci u bici kod Klokota, nedaleko od Viteza, a 18. kolovoza stigli su do predgrada Sarajeva. Sutradan 54
ujutro u 6 i 30 zapoceli su artiljerijski napad, a nakon toga su pješaci ušli u gr ad u kojem su na njih pucali "iz svake kuce, sa svakog prozora, sa svakih vrata... čak su i žene sudjelovale u pružanju otpora." Ali do 13 i 30 grad je bio osvojen, a Austrijanci su imali 57 mrtvih i 314 ranjenih. Vojska je nastavila napredovati kroz Hercegovinu i Novopazarski sandžak tijekom mjeseca kolovoza i rujna, a do 20. li stopada zauzeta je cijela Bosna i Hercegovina. Osvajanje je potrajalo manje od tri mjeseca. S obzirom na
očajno stanje većine cesta, gotovo da nije pretjerano reći da su Austrijanci zauzeli Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko im je trebalo da propješace kroz nju s kraja na kraj.[5][6][7] Ukupni gubici Austrijanaca iznosili su 946 mrtvih i 3980 ranjenih vojnika. [1]
Posledice[uredi - уреди | uredi izvor ] U travnju 1879. sklopili su Austrijanci s otomanskim vlastima licemjeran sporazum, u kojem su neke k lauzule bile poluistine, a neke čiste neistine. Sporazumjeli su se da sam
"čin aneksije" neće "dovesti u pitanje vrhovnička prava Njegova Carskog Veličanstva Sultana"; da će turski novac ostati u optjecaju; da će se svi prihodi Bosne trošiti u samoj Bosni; da ce upravni aparat zaposliti turske službenike i rođene Bosance; da će muslimani uživati punu vjersku slobodu; da će se ime Kalifa-Sultana i dalje spominjati u molitvama petkom. Od svih tih obecanja jedino su se ova dva posljednja do kraja poštovala. Turski je novac povučen iz prometa, Bosna je prikljucena austrougarskoj
carinskoj uniji (što je značilo da se prikupljeni prihodi mogu trošiti bilo gdje u carevini), a upravni aparat popunili su mahom građani Austro -Ugarske.[8][9] Problem kome da se Bosna dodijeli na upravljanje, Austriji ili Ugarskoj, bijaše riješen tako da je proglašena krunskom zemljom , što je značilo da njome neće vladati ni Austrija ni Ugarska, odnosno da će vladati obje u isti mah. Kad se 1881. godine austrijski car pridružio Savezu triju careva, jedna je od tajnih klauzula njihova ugovora glasila da "Austro-Ugarska pridržava sebi pravo da anektira te provincije u kojem god trenutku to bude smatrala shodnim".[10] Općenito uzevši, zadržana je otomanska upravna struktura gdje god se smatralo da dobro funkcionira, samo što su izmijenjena imena i osoblje: sandžaci su preimen ovani u Kreise (okruge) a niže teritorijalne jedinice kaže ili kadiluci u Bezirke (kotare), na čelu kojih je stajao Bezirksvorsteher (predstojnik kotara). Medutim, Turci su za upravljanje cijelim teritorijem imali svega 120 službenika, a broj austrougarskih činovnika porastao je, kombinacijom birokratske temeljitosti i Parkinsonova zakona, do 1908. godine na 9533 zaposlena .[11][12][13]
Prvih nekoliko godina je bilo strahovitih poteškoca za novu upravu, primjerice potreba da se više od 200 000 izbjeglica vrate kući. Na nekim područjima povremeno bi izbijalo nasilje, napose u onim dijelovima Hercegovine koje je Crna Gora j oš svojatala. Godine 1879. ponovo je izbila pobuna oko Nevesinja, a 1881. izvršen je ozbiljan napad na vojne postrojbe kod Gacka, blizu crnogorske granice.[14]
Velik broj nepomirljivih protivnika novog režima je zauvijek napustio zemlju. Bijahu to mahom muslimani koji su pobjegli u Tursku - neki od njih nisu bili voljni iz reli gioznih
razloga živjeti pod nevjernickom vlašcu, a drugi su se bojali pravde ili odmazde zbog strahota koje su počinili kršcanima tokom rata. Suvremeni povjesnicari se spore oko broja takvih iseljenika. Prema službenim podacima austrougarskih vlasti, izmedu 1883. i 1905. godine iselilo se 32 625 osoba a vratilo 4042 .[15] Između 1906. i 1918. godine iselilo ih se još oko 24 000. Ali brojke se odnose samo na one koji su dobili službeno odobrenje da napuste zemlju - a zahtjevi za odobrenje morali su se podnositi tek nakon 1883. godine, kad su se vlasti zabrinule zbog velikog broja ljudi koji se iseljavaju
da izbjegnu regrutaciju. U taj broj nisu uključeni oni koji su se iselili ilegalno, ni oni koji su pobjegli pre toga. Neki muslimanski povjesničari ustvrdili su da ukupan broj iseljenika 55
iznosi oko 300 000. S druge strane, srpski historicari procjenjuju daje bilo otprilike 60 000
iseljenika, što znaci da prihvacaju službene statisticke podatke i dodaju 8000 ljudi za razdoblje izmedu 1878. i 1883. godine .[16][17][18] Čini se da bi vjerodostojniji bio broj od oko 100 000 osoba, ali je i opet rijec o pukom nagadanju .[1] Bitno je napomenuti da se nisu iseljavali samo muslimani. Edith Durham, koja spada medu najpronicljivije strane promatrace i koja nije b ila osobito naklonjena Austrijancima, navela je jednostavan razlog iseljavanju u prvom desetljecu 20. stoljeca: "Nadnice su bile
niske. Seljaci su bili vrlo siromašni. U Americi su nadnice bile vrlo visoke pa su se tisuce ljudi iselile onamo. Oni su to pripisivali austrijskim vlastima, ali se to isto dogadalo i u Crnoj Gori... Posrijedi je bilo obicno ekonomsko pitanje ponude i potražnje." [19] Glavni je razlog kivnosti na Austro- Ugarsku medu kršcanskim seljacima taj što nikad nije došlo do velike agrarne reforme kojoj su se oni nadali. U prve dvije godine izgradena je željeznicka pruga od hrvatske granice do Zenice (190
kilometara). Nakon tri godine produžena je pruga do Sarajeva (još 80 kilom etara).[20]
16. Aneksija Bosne i Hercegovine Dekret o aneksiji Bosne i Hercegovine je bio jednostrani dekret kojeg je izdala austrougarska Vlada.
Sadržaj [sakrij]
1Povijest 2Posljedice 3Bilješke 4Vanjske poveznice
Povijest[uredi VE | uredi] Na Berlinskom kongresu 1878. Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, kao naknadu za gubitke nastale odustajanjem od teritorijalnih zahtjeva prema Lombardiji, Furlaniji i Veneciji. Teritorijalna pripadnost Turskoj nije dovedena u pitanje, tako da je formalno BiH bila pod turskim suverenitetom, ali u stvarnosti pod austro-ugarskom upravom. U kolovozu 1878. BiH je okupirana vojnim putem. Okolnosti koje su natjerale Austro- Ugarsku na pripojenje bili su revolucionarni događaji u Osmanskom Carstvu: srpanj 1908. je donio Mladotursku revoluciju. Intelektualci i časnici iz pobunjeničkih redova natjerali su sultana da opet uspostavi Ustav iz 1876. te sazove Parlament. Sazivanje je značilo i biranje i pozivanje zastupnika iz svih krajeva,
što je uključivalo i BiH, jer je ona formalno bila dio turskog teritorija. Čim su vlasti u Beču doznale da su muslimani i pravoslavci iz BiH stvarno odlučili birati zastupnike koje bi poslali u Carigrad, čime bi ugrozile pripadnost BiH Austro -Ugarskoj i potvrdile njenu pripadnost Turskoj, hitno su donijele dekret kojim su pripojile Bosnu i Hercegovinu. Dekret su objavile 6. listopada 1908..
Kao dio svih ovih događaja se može promatrati i bugarsko proglašenje neovisnosti dan prije 5. listopada, kada se proglasila kraljevinom
56
[1].
Posljedice[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Aneksijska kriza Ovaj čin izazvao je krizu (tzv. aneksijska kriza) koja je prijetila izbijanjem rata između već narogušenih vojnih blokova u Europi. Aneksija je ozbiljno ugrozila interese carske Rusije, koja je imala interese na Balkanu. Engleskoj je ugrožavalo interese, jer je u tome vidjela njemačko osiguravanje trase strateške željezničke prometnice Berlin -Bagdad. Kraljevini Srbiji je ugrozilo njene
tajne želje za širenjem na zapad.
17. Bih ustav i sabor Bosanski sabor je bilo savjetodavno tijelo Bosne i Hercegovine, tokom okupacije od strane Autro-Ugarske monarhije. Osnovano je 1910 i radilo sve do 1915. godine. Saboru
je pripalo pravo nadzora nad upravom i ograničeno pravo zakonodavstva i kontrole u svim predmetima koji se tiču sudstva na teritoriji Bosne i Hercegovine. No, posljednju riječ na sve odluke S abora je imao austrijski car Austrije Franjo Josip . Sadržaj [sakrij]
1Okupacija BiH od strane Austro-Ugarske 2Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske 3Bosna i Hercegovina prije prvih saborskih izbora 3.1Ustavna anketa o 3.2Izrada Ustava Bosne i Hercegovine o 4Sastav i struktura Bosanskog sabora 5Prvi saborski izbori 6Predsjednici sabora 7Bosna i Hercegovina nakon raspuštanja sabo ra 8Također pogledajte 9Fusnote
Okupacija BiH od strane Austro-Ugarske [uredi | uredi izvor ] Na Berlinskom kongresu , održanom 1878. godine, Austro-Ugarska, po 25. tački dogovora, dobija dozvolu da okupira Bosnu i Hercegovinu . Bosanskohercegovačkom
narodu ponuđeno je da se dobrovoljno preda, te da nova vlast dođe bez upotrebe oružja. Međutim, narod je to kategorički odbio, što je dovelo do vojne okupacije Bosne i Hercegovine. Okupacionu vojsku vodio je baron Josip Filipović, kome je bosanskohercegovački narod pružio žestok otpor, ali ipak nije uspio zaustaviti daleko moćniju i moderniju austro -ugarsku vojsku. Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske[uredi | uredi izvor ] Cjelokupno vrijeme vladavine Austro- Ugarske nad Bosnom podijeljeno je u više perioda: 57
Anton von Werner - Berlinski kongres.
1. Okupacioni period (1878. – 1908.) 1. Period vojne uprave (1878. – 1882.) 2. Period civilne uprave (1882. – 1908.) 2. Aneksiona kriza (1908. – 1910.) 3. Postaneksioni period (1910. – 1914.) 4. Prvi svjetski rat (1914. – 1918.)
Za Bosnu i Hercegovinu, uslovno rečeno, najvažniji je bio postaneksioni period, jer je Austro-Ugarska već tada vršila posljednje pripreme za uvođenje ustavnog stanja u Bosni i Hercegovini, što se i desilo 20. februara 1910. godine, kada je službeno proglašena ustavnost, koja je bila regulisana sa 6 zakona:
Zemaljski statut (Ustav) Izborni red (Izborni zakon) Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora) Zakon o društvima u BiH (Zakon o strankama, itd.) Zakon sakupljanja u BiH (Zakon o načinu udruživanja)
Zakon o kotarskim vijećima (Zakon kontrolisanja rada kotarskih vijeća)
Bez obzira na sva ograničenja u pogledu zakonodavstva i uprave, koj i su bili nametnuti bosanskohercegovačkoj autonomiji, Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije:
Bosanski sabor Zemaljski savjet
Kotarsko vijeće
Uz to je bilo neophodno zakonski garantirati osnovna građanska prava i regulisati javno udruživanje i sakupljanje, jer se bez toga ne bi mogao os tvariti ni minimum parlamentarnog života. Bosna i Hercegovina prije prvih saborskih izbora [uredi | uredi izvor ]
Ustavna anketa [uredi | uredi izvor ] Nakon što je aneksija prošla bez velikih političkih posljedica, a diplomatska kriza se smirivala, vlada je počela pripreme za donošenje Ustava početkom 1909. godine. Kako bi umirili javno mnijenje, vlada je za 8. februar 1909. godine sazvala ustavnu anketu u
Sarajevu, koju je otvorio civilni adlatus baron Benko, koji je dužim govorom pred prisutnim izložio glavne principe budućeg Ustava. U istom govoru je pri čao o sastavu Bosanskog sabora i o njegovoj nadležnosti. 58
Prvi princip se već nalazio u Carevom pismu, kao sastavnom dijelu čina aneksije, koji je govorio kako će budući sabor biti konstituiran po posebnim kurijama[1]. Pošto je Ustav trebao garantirati osnovna ljudska prava, baron Benko je odredio područije djelovanja sabora. Iz njegove nadležnosti su izuzeti zajednički poslovi u Austro -Ugarskoj, koji se uređuju na temelju sporazuma obiju država Monarhije. Prema Ausgleichu iz 1867. godine, to su bili diplomatsko-vojni, carinski i monopolni poslovi. Ovo je dovelo Bosnu i
Hercegovinu, kao treću državu u Monarhiji, u neravnopravan položaj u odnosu na druge dvije države, Austriju i Ugarsku. Nakon barona Benka, dr. Nikola Stojanović je rekao da on i njegovi drugovi ne mogu učestvovati u anketi, jer nisu pozvani kao predstavnici SNO-a , nego kao pojedinci. On je odbacio primjedbu barona Benka, da SNO nije formalno priznata od strane vlade, te je
odbacio i predložene ustavne odredbe, zahtjevajući autonomiju Bosne i Hercegovine. Članovi SNO-a su se na kraju povukli iz rada ustavne ankete, jer njihovi zahtjevi nisu bili ispunjeni. Dr. Stojanović je svoj govor štampao u Zagrebu, sa obrazloženjem da ga objavljuje, kako se kasnije ne bi moglo reći, da se za zahtjeve njego ve stranke nije znalo. Predstavnici MNO-a , Firdus, Karabeg i Miralem, odlučno su odbili učestvovati u anketi,
te nisu došli ni na prvu sjednicu ustavne ankete. Tako su u radu ankete su učestvovali, kao pojedinci, predstavnici svih stranaka, osim MNO-a, SNO-a i Socijal-demokratske stranke za BiH. Pored HNZ-a i Stadlerove klerikalne stranke, učestvovali su i predstavnici MNS-a , dok je Srbe predstavljao dr. Lazar Dimitrijević, koji je bio vođa male prorežimske SNSS-a . Bez obzira na brojne razlike, u anketi je ispoljeno određeno jedinstvo svih političkih i etničko-konfesionalnih grupa, prvenstveno po pitanju zaštite i bržeg ekonomskog razvoja domaćeg građanstva. Predstavnici svih političkih grupa su kritikovali vladinu željezničku i tarifnu politiku, a posebno su zahtjevali da pitanje carina, indirektnih poreza i monopola bude u nadležnosti Bosanskog sabora. Na sve ove mnogobrojne i argumentirane zahtjeve civilni adlatus Benko i šef pravosudnog odjela
Zemaljske vlade, Adalbert Schek (Adalbert Šek), su samo odgovarali da će Bosanski sabor imati pravo adrese, te da će tako moći istaći sve svoje želje. Tokom rada ankete dolazilo je do oštrih sukoba oko agrarnog pitanja između pripadnika MNS-a (u čije ime je o tome istupao dr. Halid -beg Hrasnica) i dr. Lazar Dimitrijević, koji je tražio radikalno rješenje ovog pitanja potpunim oslobađanjem seljaštva od feudalnih i drugih ugovornih obaveza prema zemljoposjednicima. HNZ se po ovom pitanju držala neutralno, jer su bili svjesni da su Hrvati u Bosni i Hercegovini u manjini, te da svoje državno-pravne ciljeve mogu ostvariti jedino ako za sebe pridobiju Bošnjake.
Izrada Ustava Bosne i Hercegovine [uredi | uredi izvor ] Nakon što je anketa završena, MNO je od 4. maja 1909. godine izašla u Musavatu sa više natpisa pod naslovom Naše ustavno uređenje, gdje su formulisali stav svoje stranke po pitanju novog Ustava. MNO je zahtjevala od vlade, da se pozovu narodni predstavnici
svih političkih grupa, kako bi se raspravljalo o Ustavu. Uslov za ovu raspravu, a kojeg je postavila MNO, bio je taj, da vlada, u sporazumu sa narodnim predstavnicima, izda
zakon o slobodi izbora i dogovora i zakon o političkom udruživanju i organizovanju. Ova dva zakona morala bi predhoditi Ustavu, inače je apsurdno da se stupa u borbu za izbor narodnih poslanika, a da narod ne smije formirati političku stranku, j er u to vrijeme u zemlji ne postoji sloboda održavanja zborova, skupština i udruživanja. MNO se posebno zalagala za uvođenje punog parlamentizma i za državno -pravnu autonomiju Bosne i Hercegovine. MNO je istakla da će i dalje sarađivati sa Srbima, jer i oni zahtj evaju da se Bosnom i Hercegovinom upravlja prvenstveno preko zemaljskog sabora (parlamenta),
koji bi se sastojao od 31 pravoslavnog, 24 muslimanska i 16 katoličkih predstavnika, a ne preko zagrebačkog sabora, u kojem je bilo 116 katoličkih, 69 pravoslavna i samo 24 muslimanska predstavnika. Zbog svog liberalizma, uredništvo Musavata je kažnjeno sa 59
1.500 kruna. Međutim, nakon što je Gligorije Jeftanović u maju 1909. godine priznao aneksiju, pod pritiskom Beograda, od zajedničke borbe za autonomiju nije bilo ništa, te se bošnjačko-srpski savez brzo raspao. Nakon proglasa aneksije, kada je MNO bila u opoziciji, MN S je vidjela mogućnost da se
nametne kao politički predstavnik bošnjačkog naroda. Oni su se jako zanimali za obećani Ustav, još od Carevog proglasa. U vezi s tim, oni su u svom poluslužbenom glasilu Muslimanska svijest zagovarali pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, u čemu su vidjeli način rješavanja ustavnog pitanja. Pored toga, tražili su zaštitu jezika domaćeg stanovništva Bosne i Herc egovine od kolonizacije favorizovanih narodnosti u Monarhiji, u pravom redu Nijemaca. Predstavnici Muslimans ke napredne stranke (MNS) su već na prvoj sjednici ankete
predali baronu Benku svoju deklaraciju o Ustavu, koja se svodila na četiri tačke:
Zaštita bošnjačkog stanovništva od konverzije, prije svega od katoličkog prozelitizma Nepovredivost privatnog vlasništva i održanje agrarnih odnosa u skladu sa ozakonjenom Seferskom naredbom iz 1859. godine Bosna i Hercegovina kao jedinstveno i nerazdvojivo tijelo Zaštita muslimanskog bračnog, porodičnog i nasljednog prava
Rad na Ustavu tekao je veoma sporo. Tek nakon godinu i po dana rada, kada se pripremalo proglašenje Ustava, MNO je 8. februara 1910. godine priznala aneksiju i
izrazila lojalnost prema dinastiji. Međutim, MNO je tražila povećanje broja bošnjačkih mandata u saboru, jer su prije toga isto tražile srpske i hrvatske stranke. Također su tražili veći broj birilnih mjesta u saboru, jer Bošnjacima praktično ne pripada ni jedan od svjetovnih birilnih mandata. MNS je, također, tražila veći broj mandata za Bošnjake u kuriji intelektualaca i gradskoj kuriji. Zahtjevi ovih stranaka bili su odbijeni. Ustav i za njega vezane zakone Car je sankcionirao 17. februara 1910. godine, a svečano proglašenje desilo se u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. februara 1910. godi ne. Svečanosti su prisustvovali sve članovi vlade, viši činovnici, predstavnici civilnih i
vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradske općine, autonomnih oblasti i korporacija, kao i drugi ugledni građani. Svečani proglas izvršio je zemaljski poglavar Marjan Varešanin, koji je skupu kratko saopćio nastale promjene u državi, te na kraju pročitao Carevo rješenje o uvođenju Ustava. Sastav i struktura Bosanskog sabora [uredi | uredi izvor ] Proglasom ustavnosti 20. februara 1910. godin e, otpočeo je sa radom i Bosanski sabor, koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalno i birilističko -kurijalnog
sistema (u sabor, pored izabranih članova, ulaze i birilistički članovi, koji su, zbog svog položaja, automatski smatrani člano vima sabora). Za razliku od drugih anahronih predstavničkih institucija u Monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni na nekoj posebnoj domaćoj tradiciji. Prema izbornom saborskom redu, građani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kuri je, tako da je svakoj etničko-vjerskoj grupi osiguravan određeni broj zastupničkih mjesta. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi: 1. Kurija veleposjednika i intelektualaca 2. Gradska kurija 3. Kurija seoskih općina Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Popis iz aprila 1895. godine govorio je, da je u Bosni i Hercegovini tada ukupno bilo 1.568.092 60
stanovnika, od čega 548.632 muslimana, 673.246 pravoslavca, te 334.142 katolika. U sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da j e katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31 mandat, dok je jevrejima pripao samo jedan. Aktivno
biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački pripadnici muškog spola, koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su samovlasni i koji u zemlji žive barem jednu godinu. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. Pasivno biračko pravo imali su muškarci sa navršenih 30 godina, ukoliko uživaju sva građanska prava. U stvarnosti je situacija bila potpuno drugačija i zavisila je od kurije i konfesije. U svakoj kuriji bila je favorizovana jedna od tri konfesije, al i uzeto sve zajedno, prosjek birača za sve konfesije bio je prilično uravnotežen: jedan pravoslavni mandat dolazio je na 33.714 stanovnika, muslimanski na 33.335, a katolički na 33.373 stanovnika. Ovim se željela održati ravnoteža i paritet između etničko -konfesionalnih grupa, što je bio jedan od osnovnih principa austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je Car bio
obavezan da pazi da na položaj predsjednika i potpredsjednika naizmjenično nalaze pripadnici sve tri konfesije. Mandat zastupnika trajao je pet godina, bez prava birača na njihov opoziv. Predsjednika i
potpredsjednika sabora nisu birali poslanici, nego ih je na početku svakog zasjedanja imenovao Car, pazeći na konfesionalnu ravnotežu i redoslijed. Pored izabranih zastupnika u sabor s u ulazili već pomenuti birilisti. Takvih je bilo ukupno dvadeset:
Muslimani – Reisu-l-ulema, direktor vakufsko-mearifske uprave, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija Pravoslavci – četiri mitropolita i predsjednik pravoslavne zajednice Katolici – nadbiskup i dva provincijala franjevačkog reda Jevreji – sefardski nadrabin Predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu, na čelnik
zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu
Ovakvom strukturom vlada je željela osigurati jedan konzervativan sabor. Vlada se za svaki slučaj obezbijedila članom 35. Ustava, po kojem sabor ne smije općiti sa drugima predstavništima, niti smije izdavati ikakve objave. Na saborsku sjednicu se ne smiju pustiti nikakve deputacije , a sam sabor smije slati odaslanstva na carski dvor samo onda, kada se isposluje prethodno previšnje odobrenje. Po Ustavu, Bosna i H ercegovina ostala je jedinstveno područje sa jedinstvenim položajem u Monarhiji i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu – corpus separatum
(odvojeno tijelo), jer se dvije države, koje čine Monarhiju (Austrija i Ugarska) nisu mogle dogovoriti oko uprave . Ovakav pravni subjektivitet djelimično se izražavao i kroz sabor. BiH ni poslije aneksije i ustavnosti nije mogla neposredno participirati u zajedničkim poslovima na nivou Austro-Ugarske. Zemaljski savjet je bila institucija koja je trebala u budućnosti da osigura bolji pravno- politički život BiH u okviru Monarhije. Ali bez obzira na
sva ograničenja, Bosanski sabor je bio pozornica i okvir novih formi građanskog i političkog života u Bosni i Hercegovini. Prvi saborski izbori [uredi | uredi izvor ] Zemaljska vlada je prve saborske izbore raspisala za period od 18.-28. maja 1910. godine. Tada su MNO i MSS pregovarali o zajedničkom istupanju na izborima, te podijeli mandata. MNO je MSS- u ponudio 6 mandata, što su ovi odbili, tako prekinuvši pregovore. Na istim izborima SNO je osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31,
kao MNO, koja je dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16 katoličkih mandata, HNZ 61
je dobila 12, a "stadlerovci" (pristalice nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je vodio HKZ –
Hrvatska katolička zajednica) samo 4 mandata. Odaziv birača bio je ogroman. Od ukupno 105.734 upisana Bošnjaka u seoskoj kuriji, glasalo je 88.205 ili 83%, Srba 85%, a najmanji odziv u seoskoj kuriji bio je među Hrvatima, gdje je glasalo samo 61% stanovnika. Bez mandata su ostali ljudi iz MSS-a, kao i demokrati , koji su isticali Osmana Đikića, kao kandidata u trećoj kuriji. Međutim, uticaj MNO-a je bio tako jak, da su seljaci odbijali slušati njegove govore, kao i one od Smail-age Ćemalovića.
Mada je sabor u početku radio sporazumno, skoro sva zasjedanja, kojih je bilo ukupno četiri, karakterizirala je nacionalistička obojenost istupa srpskih i hrvats kih zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve nad Bosnom i Hercegovinom. Prvi sukobi
počeli su već kod rasprave o nacrtu zakona o poštanskoj štedionici. Sve to, a posebno sarajevski atentat 28. juna 1914. godine na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, uticali su da Car već 6. februara 1915. godine raspusti sabor, jer su predhodno van snage stavljene najbitnije odredbe bosanskog Ustava iz 1910. godine. U međuvremenu počinje i Prvi svjetski rat.
Predsjednici sabora [uredi | uredi izvor ] 1. Ali-beg Firdus - od 1910 (umro je iste godine) 2. Safvet-beg Bašagić - do 1910. do raspuštanja sabora 1915. godine
Bosna i Hercegovina nakon raspušt anja sabora[uredi | uredi izvor ] Do izbijanja Prvog svjetskog rata, prema Ustavu Bosne i Hercegovine iz 1910. godine, Bosna i Hercegovina je predstavljala posebno upravno tijelo u strukturi Habsburške monarhije, sa posebnim pravnim sistemom i posebnim statusom svojih građ ana, koji nisu
tretirani ni kao austrijanci ni kao ugari. Taj politički subjiktivitet, kako je već u gornjem tekstu navedeno, se posebno izražavao kroz Bosanski sabor. Njegovim raspuštanjem Bosna i Hercegovina je i dalje zadržala svoj poseban položaj u Monarhiji, u čijem se vrhu mnogo raspravljalo oko njeog državno -pravnog statusa. Zemaljski poglavar Stjepan Sarkotić je predlagao da se umjesto raspuštenog sabora formira administrativni savjet, kao neka vrsta predstavničkog tijela. Zajednička vlada u Beču je to odbila, a obrazloženje je bilo to, da Bosanski sabor nije raspušten, te da će se ponovo sazvati, čim to okolnosti dopuste. Kombinacije oko državno -pravnog položaja Bosne i Hercegovine pravljene su sa ciljem da se priječi eventualni raspad Austro -Ugarske, te da se onemogući rješenje jugoslavenskog pitanja. Austrija je insistirala da se Bosna i Hercegovina pripoji Austriji, dok je Ugarska tražila pripojenje Bosne i Hercegovine Ugarskoj. Također su postojali razni planovi o podjeli Bosne i Hercegovine između ove dvije države; Ugarskoj bi pripali banjalučki i bihaćki okruzi, a ostala četiri okruga (sarajevski, travnički, tuzlanski i mostarski) bi pripali Austriji. Predsjednik ugarske vlade grof, István Tisza, je smatrao, da bi politička ravnoteža u
Monarhiji jedino mogla uspostaviti priključenjem Bosne i Hercegovine Ugarskoj, pošto je ista bila poremećena priključenjem Poljske Austriji. Od ove ideje je odustao kada su mu jugoslavenski orijentirani srpski i hrvatski bosanskohercegovački političari predali 20. septembra 1918. godine memorandum u kome se traži rješenje bosanskog pitanja na principu samoopredjeljenja naroda. Sa druge strane je tekao proces rješavanja jugoslavenskog pitanja u vid u stvaranja jedne zajedničke jugoslavenske države, kraljevine SHS. 62
18. Izbori 1920.godine Parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji su se održali sedam puta u razdoblju od 1918. do 1941. Na tim izborima birači su birali narodne poslanike (tj. zastupnike) za Narodnu skupštinu u Beogradu.
Povijest[uredi VE | uredi]
Država je za vrijeme svog postojanja dva puta promijenila ime. Izvorni naziv je bio Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. - 1921.) koji je promijenjen donošenjem Vidovdanskog ustava u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (1921. 1929. ) te konačno Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja u Kraljevinu Jugoslaviju (1929. - 1941.).
U skladu s izmjenama državnog ustrojstva u upotrebi su bila dva izborna zakona. Na prva četiri izbor a u upotrebi je bio Izborni zakon iz 1920. dok je na kasnijim izborima u upotrebi bio Izborni zakon iz 1931. Iako su se po ustavu izbori trebali održavati svake četiri godine u stvarnosti to nije bilo ostvarivo (primjerice, samo u osmogodišnjem razdoblju Vidovdanskog ustava došlo je do triju parlamentarnih izbora i 24 promjene vlada). Biračko pravo su imali svi muškarci koji su u trenutku sastavljanja biračkih popisa navršili 21 godinu i bili državljani Kraljevine SHS (odnosno Kraljevine Jugoslavije). Izbori su se često održavali pod policijskim pritiskom čime je Vlada željela zastrašiti potencijalne oporbene glasače.
Ukupno najuspješnija stranka na parlamentarnim izborima je bila Narodna radikalna stranka koja je tri puta osvojila najveći broj mandata. Popis parlamentarnih izbora[uredi VE | uredi]
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. - 28. lipnja 1921.)[uredi VE | uredi]
Izbori za Ustavotvornu skupštinu Kraljevstva SHS 1920. održani 28. studenog 1920. birano 419 zastupnika.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ( 28. lipnja 1921. - 3. listopada 1929.)[uredi VE | uredi]
Parlamentarni izbori u Kraljevini SHS 1923. održani 18. ožujka 1923. birano 312 zastupnika. Parlamentarni izbori u Kraljevini SHS 1925. održani 08. veljače 1925. birano 315 zastupnika. Parlamentarni izbori u Kraljevini SHS 1927. održani 11. rujna 1927. birano 315 zastupnika.
63
Kraljevina Jugoslavija (3. listopada 1929. - 17. travnja 1941.)[uredi VE | uredi]
Parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji 1931. održani 08. studenog 1931. birano 305 zastupnika. Parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji 1935. održani 05. svibnja 1935. birano 370 zastupnika. Parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji 1938. održani 11. prosinca 1938. birano 373 zastupnika.
19. Vidovdanski ustav
Vidovdanski ustav Vidovdanski ustav izglasan je 28. lipnja 1921. godine (po pravoslavnom kalendaru blagdan sv. Vida – Vidovdanski ustav) kao prvi ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Sadržaj [sakrij]
1Pripreme za proglašenje 2Proglašenje 3Obilježja ustava 4Kraljeve ustavne ovlasti 5Izvori
64
Pripreme za proglašenje[uredi VE | uredi] Broj zastupnika pri Ustavotvornoj skupštini bio je 419, a radikala i demokrata koji su skupštini
predali nacrt za budući ustav bilo je u skupštini zajedno 183, dok je za prihvaćanje ustava trebalo 211 glasova. Kako su oni bili u manjini trebalo je pridobiti još zastupnika da bi ustav bio izglasan. Pokojim ustupcima pridobili su JMO, Slovensku seljačku stranku i Džemijat.
Proglašenje[uredi VE | uredi] Od 258 nazočnih za ustav je glasovalo 223 zastupnika, 35 ih je bilo protiv ustava. U izglasavanju je potpuno zaobiđen zaključak s Krfa o kvalificiranoj većini. Izglasan je 28. lipnja 1921. kao prvi ustav Kraljevine SHS.
Obilježja ustava[uredi VE | uredi] Po ustavu jugoslavenska država je ustavna, parlamentarna monarhija. Unutarnje uređenje države strogo je centralističko (centar je Beograd). Centralizam je posebno istaknut jedinstvenim teritorijem na kojem se ukidaju povijesni entiteti i uspostavljaju oblasti. Državni grb je sklopljen od srpskog, hrvatskog i slovenskog grba. Službeni je jezik po ustavu srpsko-hrvatsko-slovenski. Zakonodavnu vlast imaju skupština i kralj. Upravnu vlast ima vlada – odnosno ministarstva. Sudsku vlast obavljali su sudovi označeni kao „nezavisni“, ali su presude donosili u „ime kralja“. "S donošenjem vidovdanskog ustava ozakonjen je dotadašnji centralistički velikosrpski sustav što je izazvalo s jedne strane oduševljenje u redovima srpskoga življa, a s druge strane ogorčenje kod najvećeg dijela hrvatskog naroda." [1]
Kraljeve ustavne ovlasti [uredi VE | uredi] Kralju je dana ovlast da raspisuje izbore, saziva Narodnu skupštinu (redovne i izvanredne sjednice) te da ju zaključuje i raspušta. Kralj ima i zakonodavne ovlasti i to tako da preko vlade upućuje skupštini svoje zakonske prijedloge. Drugim riječima kraljeva je osoba nepovrediva. Neke odredbe ustava dale su mu gotovo neograničenu vlast .[2] Odlomak iz Vidovdanskog ustava koji se odnosi na kralja[2]:
Čl. 49. Kr alj potvrđuje i proglašuje zakone, postavlja državne činovnike i daje vojne činove po odredbama zakona. Kralj je vrhovni zapovednik sve vojne sile. On daje ordene i druga odlikovanja.
Čl. 50. Kralj ima prava amnestije za političke i vojne krivce. Kralj ima pravo pomilovanja. On može dosuđenu kaznu oprostiti, smanjiti ili ublažiti. Čl. 51. Kralj predstavlja državu u svima njenim odnosima sa tuđim državama. On oglašuje rat i zaključuje mir. Čl. 52. Kralj saziva Narodnu skupštinu u redovan ili vanredan saziv. On otvara i zaključuje sednice lično prestonom besedom ili preko Ministarskog saveta, poslanicom ili ukazom. Kralj može u svako doba, po državnoj potrebi, pozvati Narodnu skupštinu, koja je svoje sednice odgodila. Kralj ima pravo da raspusti Narodnu skupštinu, ali ukaz o raspuštanju mora sadržavati naredbu za nove izbore najdalje u roku od tri meseca, i naredbu za saziv Narodne skupštine najdalje za četiri meseca od dana raspuštanja Skupštine. 65
Čl. 55. ...Kraljeva je ličnost neprikosnovena. Kralju se ne može ništa u odgovornost staviti, niti kralj može biti tužen ...
20. Šestojanuarska diktatura Šestojanuarska diktatura (ili šestosiječanjska diktatura) je višegodišnji period diktature u Kraljevini Jugoslaviji koji je započeo 6. 1.1929. godine, kada je kralj Aleksandar I Karađorđević raspustio Narodnu skupštinu [1], zabranio rad svih političkih stranaka[1] i sindikata, političke skupove, uveo cenzuru, proglasio ideologiju „integralnog jugoslavenstva“ i državi promenio ime u Kraljevina Jugoslavija. Jedini otpor diktaturi došao je od Komunističke partije Jugoslavije , koja je pozvala narod na oružani otpor , koji je krvavo ugušen od policije.[2] Otvorena diktatura je formalno ukinuta donošenjem Oktroisanog ustava 3. septembra 1931. godine, kojim je dozvoljena samo režimska Jugoslovenska nacionalna stranka, pod vođstvom nosioca diktature generala Petra Živkovića. Međutim, tek nakon Marsejskog atentata na kralja Aleksandra 1934. godine, dozvoljen je rad strankama i raspisani su novi izbori 1935. godine, čime je diktatura faktički okončana. Nitko nije bio zadovoljan nemetnutim promenama, pa ni srpski politicari, kojima su kraljevskim pučem potkresana krila.[3] Bosanski muslimani bili su duboko nezadovoljni,
jer su u svakoj od četiri novouspostavljene banovine bili u manjini, a muslimanskim službenicima dodijeljeni su najniži položaji. Ipak, diktatura je najviše ogorčila Hrvate. Najradikalniji hrvatski političar Ante Pavelić emigrirao je i počeo, uz Mussolinijevu potporu, organizirati ustaški pokret koji ce se boriti za nezavisnost Hrvatske.[4] Vođa glavne hrvatske stranke Vladko Maček (nasljednik ubijenog Stjepana Radića) izdao je u studenom 1932. "rezoluciju" u kojoj je zatražio povratak demokracije i okončanje srpske hegemonije. Nakon toga su slicne izjave dal i Anton Korošec u Sloveniji i Mehmed Spaho u Bosni, pa su sva trojica bili uhićeni. Slovenski i muslimanski voda uskoro su pušteni, ali je Maček osuden na tri godine zatvora.[5][6] Tek nakon ubistva kralja Aleksandra, novi regent, knez Pavle, pustio je Mačeka iz zatvora, raspisao 1935. godine nove izbore i povjerio srpskom političaru Milanu Stojadinoviću da sastavi kompromisnu vladu, u koju je ukljucio Korošca i Spahu.[3] Sadržaj/Садржај [sakrij/сакриј]
1Pozadina 2Uvođenje diktature 3Oružani otpor diktaturi 4Progon i ubistva političkih protivnika 5Snage podrške diktaturi 6Oktroisani ustav i jačanje otpora 7Kraj diktature 8Poznate žrtve šestojanuarske diktature 9Kasnije upotrebe naziva 66
10Povezano 11Izvori
Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor ]
Nerešeno agrarno, nacionalno i radničko pitanje je izazvalo veliko nezadovoljstvo naroda i nestabilnost Kraljevine SHS. Koristeći ovakvo stanje, Seljačko-demokratska koalicija koju su činile Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića i Samostalna demokratska stranka Svetozara Pribićevića, je pokrenula borbu protiv vlasti kralja Aleksandra I Karađorđevića i tražila je reviziju Vidovdanskog ustava iz 1921. Stvaranje Seljačko-demokratske koalicije je zaoštrilo sukob ove dve stranke sa Radikalnom strankom. 20. juna1928. radikalski poslanik Puniša Račić je ubio poslanike Hrvatske seljačke stranke Pavla Radića i Đuru Basaričeka i teško ranio Stjepana Radića, koji je umro od posledica ranjavanja [1] 8. avgusta 1928 . Narodna skupština se sastala ponovo 1. avgusta , ali poslanici Seljačko-demokratske koalicije su odbili da učestvuju.
Uvođenje diktature[uredi - уреди | uredi izvor ]
Predsednik vlade i ministar policije Petar Živković, glavni nosilac šestojanuarskediktature.
Iskoristivši smrt Stjepana Radića i blokadu rada Narodne skupštine, kralj Aleksandar je u proglasu objavljenom 6. januara 1929. objavio da su "ti žalosni razdori i događaji (...) pokolebali kod Naroda veru u korisnost te ustanove" te da zato između kralja i naroda "ne može i ne sme biti više posrednika". Kralj je ukinuo Vidovdanski ustav i lično preuzeo izvršnu, zakonodavnu i vojnu vlast, a za predsednika vlade je imenovao generala Petra Živkovića. Takođe su na neke druge civilne dužnosti doved ene vojne osobe, posebno u Hrvatskoj i Makedoniji. Narodna skupština je raspuštena, zabranjen je rad svih političkih stranaka, uvedena stroga cenzura novina i knjiga, zabranjeni svi politički zborovi, nacionalne, sindikalne i verske organizacije, zabranjena je upotreba nacionalnih imena i amblema. Tako đe je proširen i dopunjen Zakon o zaštiti države i uveden Državni sud za zaštitu države pri Kasacionom sudu u Beogradu. Diktaturom je proklamovana ideologija "integralnog jugosl avenstva", a ime države je promijenjeno 3. oktobra 1929. u Kraljevina Jugoslavija. Zemlja je administrativno podeljena u devet banovina koje nisu pratile istorijske granice, sa izričitim ciljem da se istorijske pokrajine razbiju.[traži se izvor ] Delovanje je dozvoljeno novim i postojećim organizacijama koje su promovisale jugoslovenstvo:
Jugoslavenska akcija, 67
Soko Kraljevine Jugoslavije, Narodna obrana,
Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine, itd.
Oružani otpor diktaturi [uredi - уреди | uredi izvor ] Glavni članak: Oružani otpor šestojanuarskoj diktaturi Jedini izlaz iz ove krize za radničku klasu i seljaštvo jeste oružana borba, građanski rat protiv vladavine hegemonističke srbijanske buržoazije. Nika kve parlamentarne i demokratske kombinacije, nikakve vlade, njihovi izbori i pacifističko očekivanje nisu u mogućnosti da udovolje ma i jednom od osnovnih zahteva radničke klase, seljaštva i ugnjetenih naroda. Za radni narod osim oružane borbe drugog izlaz a nema...[7][8] – Poziv KPJ na oružani otpor diktaturi iz januara 1929.
Policijski snimak ubijenih sekretara SKOJ-a Janka Mišića i Mije Oreškog koji su pali u sukobu sa policijom 27. jula 1929. u Samoboru.
KPJ je pozvala narod da se oružano suprostavi diktaturi. Prva polovina 1929. godine je obeležena serijom oružanih okršaja između komunista i policije.[9] Malobrojni komunisti su uzalud pokušavali da pokrenu mase na "oružani ustanak" putem izolovanih uličnih borbi.[9]Ova taktika KPJ je izazvala neizbežne odmazde jugoslovenske policije, tokom kojih su ubijene i uhapšene mnoge vođe komunista. Svelo se na to da su naoružani fanatici i policajci sačekivali jedni druge u mračnim uličicama.[10] Štaviše, u tom periodu sektaški sukobi dodatno su destabilizovali KPJ, radikalizujući revolucionarno levo krilo ka "čišćenju partije od svih oportunističkih otpadnika".[11] Diktatorska vlada generala Petra Živkovića je posle poziva na oružani otpor krenula
svim sredstvima da uništi KPJ. U to vreme, mnogi od "instruktora" KPJ poslatih iz Moskve su glavom bez obzira napustili Jugoslaviju, uključujući i glavnog među njima, Gorkića, koji je bio ideolog.[12] U oružanim borbama sa policijom ubijeni su Đura Đaković, politički sekretar KPJ, Nikola Hećimović, sekretrar Crvene pomoći, kao i članovi CK KPJ Marko Mašanović , Rista Samardžić, Božo Vidas Vuk, Bracan Bracanović i sedam uzastopnih sekretara SKOJ-a . 68
Krajem 1929. godine vođstvo KPJ je bilo meta žestoke kritike Kominterne, zbog tendencije razvoja podzemne jugoslovenske partije ka pučizmu, a na štetu radničkog organizovanja.[9] Kominterna je tražila novo rukovodstvo da zaustavi frakcijske sukobe i obnovi organizaciju.[11] Avgusta 1930. godine Antun Mavrak je pozvan u Moskvu i imenovan za organizacionog sekretara KPJ .[13] Kominterna je smenila
Mališića sa dužnosti političkog sekretara KPJ, postavivši Filipovića za predsednika Centralne rukovodeće instance.[14] Jula 1930. godine Kominterna je saopštila da je slogan o "oružanom ustanku" bio potpuno pogrešno shvaćen u Jugoslaviji .[10] Fokus je stavljen na organizaciju ilegalnih sindikata, dok su oni koji zahtevaju trenutni oružani ustanak proglašeni teroristima u partijskoj štampi.[15] Ustaše su također pokušale da podignu neuspešan Velebitski ustanak 1931, koji je međutim postigao snažan propagandni učinak, posebno u fašističkoj Italiji.
Progon i ubistva političkih protivnika [uredi - уреди | uredi izvor ]
Hrvatski znanstvenik Milan Šufflay, jedna od najpoznatijih žrtvi jugoslovenske diktature.
Tokom diktature su ukinute političke slobode, a policija je progonila ilegalne radikalne grupe kao što su hrvatski i makedonski nacionalisti, albanski i crnogorski separatisti i komunisti.
Oko 400 članova KPJ i SKOJ-a ubijeno je u periodu od 1929. do 1932. Ovako velikim žrtvama pridonijela je direktiva KPJ za dizanje oružanog ustanka. Do sredine 1932. godine, samo pred Državnim sudom za zaštitu države održana su 83 sudska procesa protiv komunista. Na robiju od 15 godina osuđeni su između ostalih: Josip Kraš, Đuro Pucar , Ivan Milutinović, Otokar Keršovani , Edvard Kardelj, Jovan Veselinov, Aleksandar Ranković, Boris Kidrič i ostali. Vladko Maček je u decembru 1929. uhapšen i dugo držan u zatvoru, ali je pušten bez optužbe. Potpredsednik HSS-a Josip Predavec uhapšen je zbog sloma Seljačke zadružne banke i osuđen na 2 i po godine zatvora. Maček u svojim Memoarima tvrdi da je propast banke zapravo izazvala država, koja je preko Jugoslavenske narodne banke kontrolisala bankarski sistem. Kasnije, u julu 1933, Predavec je ubijen iz zasede.[16] U emigraciju odlaze HSS-ovi prvaci Juraj Krnjević i August Košutić, kao i radikalni nacionalisti Ante Pavelić (poslanik Narodne skupštine iz redova Hrvatskog
bloka), Gustav Perčec, Branimir Jelić idr.
69
Na ulici je u Zagrebu ubijen hrvatski znanstvenik Milan Šufflay, što je dovelo do međunarodne peticije koju su potpisali i Albert Ajnštajn i Hajnrih Man.[17]
Vođa Srba iz Hrvatske Svetozar Pribićević je prvo interniran u Brus (Srbija), a zatim mu je zbog lošeg zdravlja dopušteno da napus ti zemlju.[1]Umro je u Čehoslovačkoj 1936. Većina opozicionih srpskih političara je primila uvođenje diktature bez aktivnog otpora. Srpska opozicija se uglavnom nečujno povukla sa političke pozornice, "uplašena i demoralisana, povinujući se zakonskim propisima o zabrani i raspuštanju stranaka i udruženja". Na udar vlasti je došao Dragoljub Jovanović, vođa levog krila Saveza zemljoradnika, koji je osuđen na godinu dana zatvora.
Snage podrške diktat uri[uredi - уреди | uredi izvor ] Kralj se u uvođenju diktature oslanjao na vojne vrhove i žandarmeriju, grupu srpskih političara vezanih uz dvor i na predstavnike krupnog kapitala kojima je u interesu red u zemlji. Podršku je dobio i u Sloveniji od slovenačkih liberala, kao i od Antona Korošca, predsednika Slovenske ljudske stranke (SLS), koja je ušla u vladu generala Živkovića. Međutim, Korošec i grupa vođa SLS su 1933. internirani, Korošec na Hvar , a ostali u Bosnu.[traži se izvor ]
U vladu generala Živkovića ušla su i petorica Hrvata, predstavnici krupnog kapitala, politički protivnici HSS-a, od kojih su trojic a držala ključne privredne resore: Slavko Švrljuga, predsednik Zagrebačke berze i potpredsednik Udruženja hrvatskih industrijalaca, postaje ministar finansija; dr. Želimir Mažuranić, pravni zastupnik velikih preduzeća, j e postao ministar trgovine i industrije; prof. dr. Oto Frangeš, pre Prvog svetskog rata član bosanske vlade, je postao ministar poljoprivrede. Vladko Maček se nadao da će uvođenjem diktature moći da počnu direktni pregovori između kralja i HSS oko statusa Hrvatske, jer bi se mogla zaobići srpska politička elita.[traži se izvor ] Ipak, kraljeva politika integralnog jugoslovenstva je osujetila ove planove.
Kralj se takođe mogao osloniti na podršku zemalja koje su u državi imale uložen znatan kapital, a posebno Francuske i Čehoslovačke. Francuskoj je takođe bila u interesu stabilnost Kraljevine Jugoslavije u sukobu sa Musolinijevom Italijom (koja je pružala pomoć ustašama). Međutim, svetska ekonomska kriza koja je tada vladala je
zadala katastrofalan udarac zaostaloj privredi Jugoslavije, pogoršala je položaj stanovništva i izazvala je još veće nezadovoljstvo, što je dovelo do svakodnevnih protesta i sukoba sa organima reda. Krupna buržoazija je tražila obnovu parlamentarnog sistema. Inostrani kapitalisti su, iz straha da im investicije i koncesije ne propadnu zbog ovakvog stanja u zemlji, zahtevali od kralja da odustane
od diktature, tako da su Francuska i Čehoslovačka 1932. godine vršile pritisak na kralja da izvrši ograničene reforme. Kralj je mogao računati i na određenu podršku nižih slojeva, nezadovoljnih jalovim prepucavanjima političara. Živkovićeva vlada je obećala brigu režima za sprovođenje mera za saniranje privrede i otklanjanje privrednih i socijalnih nevolja naroda.
Oktroisani ustav i jačanje otpora [uredi - уреди | uredi izvor ] Glavni članak: Oktroisani ustav Kralj je 3.9.1931. "legalizovao" svo ju diktaturu proglasivši Oktroisani ustav, koji je u državno uređenje uneo neke elemente fašizma.[2] Provedeni su formalni
parlamentarni izbori na kojima se pojavila samo jedna stranka, režimska 70
Jugoslovensko radničko - seljačka demokratija, kasnije preimenovana u Jugoslovensku nacionalnu stranku .[traži se izvor ]
Diktatura je imala vrlo usku socijalnu i političku bazu, a ekonomsk i je bila neuspešna.[traži se izvor ] Iste godine kad je diktatura uvedena u svetu je izbila velika ekonomska kriza, koja je pogodila i Jugoslaviju. Diktatura j e ekonomski
pogodovala samo krupnim kapitalistima, a ideologija uništenja nacionalnih razlika izazvala je kod svih naroda suprotan učinak.[traži se izvor ] Mnogi koji su je u početku podržali odstupaju, a oni koji su se pasivizirali počinju pružati aktivni otpor .[traži se izvor ]
Seljačko-demokratska koalicija je početkom novembra 1932. objavljavila tzv. Zagrebačke punktacije , koje su potpisale i Ante Trumbić i Mile Budak. Zbog te je rezolucije Maček osuđen na tri godine robije. Srpska opozicija (Demokratska stranka, Savez zemljoradnika) je promenila svoja politička opredeljenja i prihvatila saradnju sa Seljačko-demokratskom koalicijom i
federalizam kao način rešavanja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.[traži se izvor ] Kraj diktature[uredi - уреди | uredi izvor ]
Glavni članak: Marsejski atentat Kralj Aleksandar je ubijen 1934. u Marseljskom atentatu. Pod regentom Pavlom Karađorđevićem je došlo do "blagog otklona od režima diktature"[18] i raspisivanja izbora 1935, na kojima je nastupila ujedinjena opozicija. Iako je parlamentarizam ponovo uspostavljen, a uspostavom Banovine Hrvatske 1939 . napušten centralizam, Oktroisani ustav je ostao na snazi sve do sloma Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941.
Poznate žrtve šestojanuarske diktature [uredi - уреди | uredi izvor ]
Vođa komunista Đuro Đaković, jedna od najpoznatijih žrtvi jugoslovenske diktature.
Đuro Đaković (1886-1929), organizacioni sekretar CK KPJ, ubijen 25. aprila 1929. godine na jugoslovensko-austrijskoj granici Nikola Hećimović (1900-1929), sekretar Crvene pomoći, ubijen 25. aprila 1929. godine na jugoslovensko-austrijskoj granici 71
Mijo Oreški (1905-1929 ), politički sekretar CK SKOJ-a, poginuo u borbi s policijom, u Samoboru, 27. jula 1929. godine Janko Mišić (1900-1929), organizacioni sekretar CK SKOJ-a, poginuo u borbi s policijom, u Samoboru, 27. jula 1929. godine Slavko Oreški (1901-1929), vođa tehnike CK SKOJ-a, poginuo u borbi s policijom, u Samoboru, 27. jula 1929. godine Paja Marganović (1904-1929), sekretar CK SKOJ-a, ubijen 30. jula 1929. godine u Zagrebu Bracan Bracanović, član CK KPJ i sekretar PK KPJ za Srbiju, ubijen avgusta 1929. godine u Beogradu Marko Mašanović (1894-1930), član CK KPJ, ubijen aprila 1930. godine u Crnoj Gori Marijan Braun, član PK KPJ za BiH i sekretar MK KPJ za Sarajevo, ubijen jula 1930. godine u Sarajevu Pero Popović Aga (1905-1930), organizacioni sekretar CK SKOJ-a, ubijen 14. avgusta 1930. godine u Zagrebu Josip Kolumbo (1905-1930), politički sekretar CK SKOJ-a, ubijen 14. avgusta 1930. godine u Zagrebu Rista Samardžić (1895-1930), član Politbiroa CK KPJ, ubijen oktobra 1930. godine u Zagrebu Zlatko Šnajder (1903-1931), sekreat CK SKOJ-a, ubijen 1931. godine u Zenici Josip Debeljak (1902-1931), sekretar CK SKOJ-a, ubijen 15. oktobra 1931. godine u Zagrebu Josip Adamič, član MK KPJ za Zagreb i sekretar PK SKOJ -a za Hrvatsku, ubijen 15. oktobra 1931. godine u Zagrebu Božo Vidas Vuk (1893-1931), član CK KPJ, ubijen novembra 1931. godine u Zagrebu
Milan Šufflay, hrvatski književnik, albanolog i nacionalistički političar
Kasnije upotrebe naziva [uredi - уреди | uredi izvor ]
Nakon što je 3.1. 2000. na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj na vlasti došla koalicija lijevog centra poznata kao Trećesiječanjska vlast , njeni protivnici iz redova HDZ i drugih stranaka nacionalističke desnice su za nju počeli koristiti izraz Trećesiječanjska diktatura, sugerirajući da je njen odnos prema državotvornim strankama i pojedincima u Hrvatskoj isti onaj koji je prije sedamdeset godina imao kralj Aleksandar.
72
21. Sporazum Cvetković-Maček Sporazum Cvetković-Maček je politički dogovor koji su 26.8. 1939. u Božjakovini sklopili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i Vladko Maček u ulozi vođe političke koalicije Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije . Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik i do proglašenja Banovine Hrvatske u sklopu Kraljevine Jugoslavije. Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor ]
Kraljevina Jugoslavija se gotovo od svog nastanka našla u nacionalističkim problemima gdje su glavnu ulogu s jedne strane imale političke stranke iz Srbije koje su zahtevale centraliziranu državu i one iz Hrvatske koje su zahtevale hrvatsku autonomiju koja bi u najgorem slučaju bila slična onoj iz doba Austro-Ugarske. To početne Hrvatske želje su rezultirale državnom represijom i potom ubojstvom Stjepana Radića vođe Hrvatske seljačke stranke, na što je kao odgovor koju godinu potom usljedilo ubojstvo jugoslavenskog kralja Aleksandra. Na jugoslavenskim izborima prvo 1935, a potom i 1938. godine kao pobednik će izaći u vanjskoj politici profašistički nastrojeni Milan Stojadinović, dok će politička koalicija stvor ena pre svega od glasova Hrvata i Srba s
područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine biti poražena što dovodi do nastavljanja stare politike i daljnje radikalizacije situacije. U takvim političkim okolnostima regent Pavle Karađorđević smjenjuje Stojadinovića kako bi se otvorio put za hrvatsko -srpski dogovor o mirnoj budućnosti Jugoslavije. Pošto je Hitler osvojio Čehoslovačku, a njegov poklonik Ante Pavelić u Italiji sve otvorenije zahtijevao komadanje Jugoslavije, bilo je jasno da se više ne može odgadati rješavanje nacionalnog pitanja na federalni način koji bi zadovoljio Hrvate. U travnju su zapoceli pregovori izmedu Cvetkovića i Mačeka, kojima je cilj bio da se ponovo stvori nacionalni teritorij Hrvatske i da se Hrvatskoj dade u stanovitoj mjeri politička vlast.[1] Sporazum[uredi - уреди | uredi izvor ]
Prvi politički kontakti o mogućem sporazumu su se počeli voditi još u decembru 1938. godine, ali glavni dio pregovora u kojem su dogovorene sve pojedinosti se vodio na Mačekovu imanju u Kupincu između 16. –20.8. 1939.
Prvo u čemu su se ova dvojica složila bijaše da se ujedine dvije glavne hrvatske banovine, Savska i Primorska ( u koje su bili uključeni i neki dijelovi Bosne i Hercegovine), zajedno s dubrovačkom oblasti, a da se stanovnici preostalog dijela Bosne i Hercegovine "izjasne plebiscitom žele li se pridružiti Hrvatskoj ili Srbiji". Konačni je cilj bilo stvaranje tripartitne federativne države Srbije, Hrvatske i Slovenije.[2] Ali knez Pavle nije htio prihvatiti takvu državnu tvorevinu, pa je održana nova runda pregovora. Ovaj put su još neki dijelovi bosanskoherccgovackog teritorija jednostavno na zemljovidu odsječeni i pridodani Hrvatskoj.[1] Nakon što je finalni dogovor između Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka postignut još ga je trebao potvrditi regent Pavle nakon čega je stvorena zajednička vlada čiji prvi zakonodavni akt postaje formiranje Banovine Hrvatske koja će se sastojati od dotadašnje Savske i Primorske banovine kao i kotara s hrvatskom većinom u banovinama na području današnje Bosne i Hercegovine. Umjesto tripartitne države, u novoj tvorevini samo će Hrvatska postati posebna banovina sa svojim saborom.
73
22. BiH u sastavu NDH [uredi | uredi izvor ]
Nakon stvaranja NDH 10. aprila 1941. BiH se našla u njenom sastavu, a bosanskohercegovački muslimani (Bošnjaci) su proglašeni Hrvatima muslimanske vjer oispovjesti. Teritorij BiH je podjeljen na 22 upravne jedinice (velike župe), čiji su se nazivi podudarali sa nazivima župa srednjovjekovne bosanske države. Muslimani BiH su smatrani "cvijećem" hrvatskog naroda, a BiH "dušom i srcem" NDH. Dio muslimanskih političara je prihvatio saradnju sa ustaškim vlastima. Dobar dio stanovništva je bio potpuno ravnodušan prema novoj vlasti, a najveći dio je odabrao otpor i pridružio se partizanima čime je Bosna postala glavno poprište ratnih operacija tokom Drugog svjetskog rata na tlu bivše Jugoslavije. Kako vlasti NDH nisu bile u stanju osigurati djelotvornu zaštitu muslimanskih sela od četničkih i partizanskih napada, među bošnjačkim predstavnicima u vlasti od 1942. nastaje pokret koji je težio otcjepljenju ili barem maksimalnoj autonomiji BiH unutar NDH. Potpisivanje sporazuma o saradnji između vlasti NDH i nekih četničkih vojvoda polovinom 1942. još je više doprinjelo ne povjerenju muslimana prema NDH. Pokret za autonomiju predvodio je visoki domobranski oficir Muhamed Hadžiefendić . Muslimanski političari su za ideju autonomije nastojali pridobiti i samog Hitlera nudeći mu služenje muslimana u SS- jedinicama. Bosna bi u tom slučaju stekla autonomiju pod njemačkim guvernerom, istočna Hercegovina bi bila pripojena Crnoj Gori dok bi zapadna Hercegovina os tala u NDH. Hitler se nije složio sa idejom bosanske autonomije, ali je prihvatio ideju osnivanja muslimanske SS jedinice i tako j e 1944. nastala 13. SS Handžar divizija.
Pokret otpora[uredi | uredi izvor ]
Početkom 1941. jugoslavenski komunisti, sa Josipom Brozom na čelu, su organizovali multietnični pokret otpora jednostavno nazvani Partizani. Osim borbe protiv nacističkih snaga, partizani su bili protivnici četnicima. 25. novembra 1943. Antifašističko vijeće Jugoslavije je u Jajcu uspostavilo Bosnu i Hercegovinu kao republiku unutar Jugoslovenske federacije, sa h istorijskim granicama koje su datirale još iz Osmanlijskog
doba. Od 1943. godine i Saveznici počinju podržavati partizane, a četnici od t ada gube svaku vanjsku podršku. Od tada partizani ostvaruju nekoliko vojnih uspjeha, i na kraju bivaju najuspješnija pr otiv-gerilska grupa koja će do kraja rata osloboditi čitavu Jugoslaviju. Završetkom rata, već 1946. se usvaja novi ustav koji službeno priznaje Bosnu i Hercegovinu kao republiku u novoj Jugoslove nskoj državi.
74
23. Narodnooslobodilački pokret Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije (NOP) je bio pokret otpora u okupiranoj Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata, pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije.[1]
Oružane snage ovoga pokreta bili su narodnooslobodilački partizanski odredi , nastali tokom ljeta 1941, a 1942. su prerasli u Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije. U urbanim centrima mrežu pokreta otpora i njihove veze sa partizanima, organizirali su istaknuti ilegalci. Na slobodnim teritorijama odmah su formirani civilni organi narodnooslobodilačkog pokreta – Narodnooslobodilački odbori, koji su bili prvi organi „narodne vlasti“. Imali su zadatak da organiziraju pozadinsk u logistiku i odatle pomažu
oružanu narodnooslobodilačku borbu. Sa Narodnoosolobodilačkim odborima u okviru pokreta otpora umrežavane su i druge antifašističke organizacije, kao što su Antifašistički front žena (AFŽ), Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) i Savez pionira Jugoslavije. Za razliku od drugih pokreta otpora u okupiranoj Europi, Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije je, u Drugom svetskom ratu uspio da masovno okupi pripadnike svih naroda: Srbe, Hrvate, Slovence, Muslimane, Crnogorce i Makedonce, kao i pripadnike svih nacionalnih manjina u Jugoslaviji: Mađare , Albance, Italijane, Slovake, pa čak i Nijemce.
Jedan od glavnih ciljeva ovog pokreta otpora bio je i stvaranje nove države: Nove Jugoslavije, koja bi počivala na nacionalnom i socijalnom jedinstvu i ravnopravnosti „svih naroda i narodnosti“. Tako se ostvariovao i pripadajući dio programa Komunističke partije Jugoslavije u socijalističkoj revoluciji. To se posebno odnosilo na oslobođene teritorije: „Partizanske republike", kao što su Užička republika, Drvarska republika, Bihaćka republika i dr., u kojima stanovništvu praktično demonstrirani djelotvosnost akticnosti Narodnooslobodilačkih odbora i principi socijalne pravde. Narodnooslobodilački pokret se razvijao u cijeloj Jugoslaviji, iako su mu glavni protivnici bile moćne okupatorske i izdajničke snage: Nijemci, Italijani, Bugari i Mađari), Nezavisna Država Hrvatska (ustaše i domobrani), režim Milana Nedića u Srbiji (Srpska državna straža), četnici Draže Mihailovića, četnici Koste Pećanca, Balisti, Bela grada u Sloveniji, režim Sekule Drljevića u Crnoj Gori, Ljotićev „Zbor“ i ostali. Shvativši njihov ogroman značaj, Pokret je vodio energičnu i dosljednu borbu protiv pojava međunacionalne mržnje, masovnih progona i pokolja stanovništva, što mu je donijelo široku narodnu podršku i privuklo nove simpatizere. Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije je 1943. godine postigao priznanje Saveznika, koji su zatim prekinuli dotadašnju podršku četnicima. Potpisan je i Sporazum sa Jugoslovenskom vladom u izbeglištvu, na temelju kojih je, 7. marta 1945., priznata Demokratska Federativna Jugoslavija .
75
24.Bosna i Hercegovina u Socijalističkoj Jugoslaviji Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (SR BiH) je bila jedna od šest republika u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije . Postojala je od 25. studenoga 1943. godine do 1. ožujka 1992. godine . Prvi nadnevak se danas slavi u Federaciji Bosne i Hercegovine kao Dan državnosti, a drugi kao Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine. U tom razdoblju je promijenila nekoliko naziva, najprije je u travnju 1945. godine nazvana Federalna Država Bosna i Hercegovina, donošenjem prvog Ustava 1946. nazvana je Narodna Republika Bosna i Hercegovina , a u "Socijalističku Republiku" preimenovana je kad i ostale jugoslavenske republike, Ustavom iz 1963. godine.
Spadala je među srednje razvijene jugoslovenske republike. Po privrednom razvoju iza nje su bile SR Crna Gora i SR Makedonija . Bila je treća po veličini, poslije SR Srbije i SR Hrvatske. Glavni grad je bio Sarajevo. Neovisnost je stekla u travnja 1992. godine, kada joj je naziv promjenjen u Republika Bosna i Hercegovina. Po progla šenju neovisnosti, u njoj je izbio rat, koji je trajao do 1995. godine, kada je potpisivanjem Daytonskog sporazuma stvorena nova Bosna i Hercegovina.
Najbrojniji narodi u SR BiH bili su: Muslimani (službeno šesta jugoslavenska nacija, od 1971. godine, danas koriste naziv Bošn jaci), Srbi i Hrvati. Od autohtonih nacionalnih zajednica najbrojniji su bili Ukrajinci, ali nisu imali status službene narodnosti.
Karakteristike razdoblja [uredi VE | uredi] Dio serije članaka o
Povijesti Hrvata Bosne i Hercegovine
Srednjovjekovna Bosna i Osmanlije Austro-Ugarska i prva Jugoslavija Drugi svjetski rat i druga Jugoslavija
76
Domovinski rat u Bosni i Hercegovini Postdaytonska Bosna i Hercegovina
Nastala je tijekom Drugoga svjetskog rata u sklopu revolucionarnog programa Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) čiji je centralni komitet odredio osnove unutarnjeg uređenja obnovljene jugoslavenske države .[1] Od 1945. do 1991. godine, Bosna i Hercegovina je bila u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Osnovne značajke toga period su: apsolutna vlast komunističke partije, a pogotovo predsjednika Tita i njemu podčinjenog užega kruga,
mnoštvo društvenih, političkih i gospodarstvenih reformi, kojima se željelo učiniti zemlju funkcionalnom, a narode zadovoljnim ne dirajući u temelje komunističke dogme. Nakon laviranja poslije prekida sa SSSR-om, Jugoslavija postaje "odobrena zemlja" od oba suprotstavljena bloka kao poželjna buffer zona. Također, dolazi do neviđenog angažmana zemlje u međunarodnoj politici, poglavito preko Pokreta nesvrstanih. Razvoj
od tvrdog centralizma do sve veće federalizacije i konfederalizacije države, da bi se ublažile međunacionalne napetosti i zemlja očuvala u kakvom -takvom obliku. Kulminacija takvih pokušaja je Ustav iz 1974. godine. Relativno otvaranje prema zapadu, preko razvitka turizma i odlaska radnika na rad u zemlje zapadne Europe, no istodobno
praćeno likvidacijama političkih neistomišljenika u inozemstvu i konstantnom represijom i ideološko-političkom indoktrinacijom u zemlji. Nakon smrti Tita, apsolutnog vođe, na vlast dolazi Predsjedništvo, u kojemu, da bi se
izbjegla mogućnost nacionalne majorizacije, dolazi do smjene na čelu svake godine. Pod opterećenjem velikih financijskih zaduženja, zastarjelosti gospodarskog i političkoga ustroja, te radikalizacijom međunacionalnih odnosa izazvanih velikosrpskim pokretom, Socijalistička Jugoslavija se 1991. raspala.[2]
Socijalistička BiH[uredi VE | uredi]
Grb SRBiH bio je polje okruženo s lijeve strane grančicama bjelogorice, a s desne strane
grančicama crnogorice koje su dolje povezane vrpcom. Između vrhova grančica nalazi se petokraka zvijezda. U polju iznad vrpce su dva tvornička dimnjaka a u podnožju leže dva snopa žita. U pozadini se ocrtava silueta grada Jajca. 77
Zastava SR Bosne i Hercegovine se sastojala od crvene podloge u čijem se lijevom gornjem uglu nalazila zastava Jugoslavije, sa zlatnim obrubom. Zastava je usvojena 31. prosinca 1946. godine.
Budući da je Bosna i Hercegovina bila središnja jugoslavenska republika, da je strateški vrlo povoljno smještena, da je Srbima bila itekako vazna kao spoj sa Srbima u Hrvatskoj i da je, napokon, budući bogata rudama (ugljen, željezo, šume, rijeke), bila predodređ ena za vojnu i tešku industriju, za odsutnu obranu u slučaju napada izvana, ali i kao "talionica naroda" i kultura, kao prototip buduće, socijalističke Jugoslavije, doslovce "Jugoslavija u malom". U tom je razdoblju, Bosna i Hercegovina bila trostupanjski piramidalno ustrojena: privilegirana klasa, s neprijepornom dominacijom od policije do naobrazbe i gospodarstva su bili Srbi, što zahvaljujući svojoj relativnoj brojnosti, "zasluzi" stradanja u NDH (još pojačanom manipulacijom statistikama), premoći u komunističkom aparatu,
kao i ulozi produžene ruke beogradskog centralizma svojih sunarodnjaka. Četnici su potkraj rata prešli pretežito u partizane i tako se spasili. Iz BiH su brojni Srbi političkim odlukama preseljeni u Vojvodinu, a naseljavani su Srbi i Crnogorci kao učitelji, profesori, policajci, političari i voditelji vojne industrije u koju se Hrvati nisu rado primali kao nepodobni. Srbi u Bosni i Hercegovini su sustavno nametali svoj jezik i ćirilicu, a potiskivali hrvatski jezik kao i pismo latinicu. I u vojnim garnizonima su časnici bili naseljeni Srbi i Crnogorci i tako se pomalo mijenjala nacionalna struktura pučanstva. Na drugom mjestu su dolazili bosanskohercegovački Muslimani , koje je vlast podupirala kao nositelje državnih struja u BiH i protutezu srpskim i hrvatskim nacionalnim ideologijama koje su uklju čivale BiH kao dijelove svojih nacionalnih država, te kao visokonatalitetna skupina koja je, odričući se mnogih orijentalno -islamskih zasada, ipak dobro došla kao most prema islamskim zemljama u Pokretu nesvrstanih. Kako bi se to postiglo, moralo se s Bosnom i Hercegovinom upravljati iz Beograda, izravno iz Centralnog komiteta KPJ s Titom na čelu. Muslimanima nije dano pravo naroda pa su
mnogi kao i brojni Hrvati likvidirani, zatvarani, proganjani ili zbog toga što su služili NDH, ili zbog toga što su nešto posjedovali, ili bili politički nepodobni. Poslije, uz zahvalnost komunističkoj Jugoslaviji koja im je priznala status nacije, te uspješnu indoktrinaciju k ojom su "uspjeli" zaboraviti svoje masovno sudjelovanje u oružanim snagama NDH i visok natalitet, bosanskohercegovački Musl imani su postali faktor broj 2. u Bosni i Hercegovini i jedni od najžešćih pristaša jugoslavenske države.
78
Pobijeni hercegovački franjevci Hrvati, kao najmalobrojniji i najsumnjiviji element, nosili su stigmu "reakcionarnog" katoličkog naroda, optuživani za genocide i brutalnosti NDH (od kojih su Muslimani dobrohotno ekskulpirani, a Srbi su, kao glavni komunistički krvnici još
uživali privilegije zločina), podnijeli su sudbinu građana drugoga reda. Većina onih koji su bili u vojsci Nezavisne Države Hrvatske bila je pobijena, a preživjelima je u praksi dano do znanja kako su narod drugog reda. Osobito se nova vlast žestoko okomila na intelektualce, poglavito Hrvat e, na bivše članove Hrvatske seljačke stranke, te na svećenstvo, poglavito rimokatoličko. Tako su tijekom rata i neposredno po njegovu završetku, četnici i partizani likvidirali u Bosni i Hercegovini bez suđenja 221 svećenika i redovnika, a samo u Hercegovačkoj provinciji ubili su 66 franjevaca. Stalno sumnjičeni i policijski proganjani, njihova etnička područja svjesno gospodarski zanemarivana, prisiljavani na emigraciju (od ekonomskih emigranata iz BiH, Hrvati, koji su činili oko 1/5 stanovništva, davali su preko 2/3 emigranata), uz potiskivanje hrvatskog jezika i nametanje srpskog, od školstva do medija, Hrvati su bili posebno podvrgnuti
totalitarnom policijskom režimu, sve s ciljem depopulacije i eliminiranja hrvatskog naroda kao "kanceroznog" elementa koji priječi ostvarenje stvarnog socijalističkog društva u Bosni i Hercegovini. Za vrijeme druge Jugoslavije, po popisima 1953. - 1991. Hrvati su od 23,00 % pučanstva Bosne i Hercegovine pali na 17,30 % (iako se njihov sveukupan
broj povećao) Dakle, provodila se sustavno “ jugoslavizacija” , a zapravo srbizacija Bosne i Hercegovine, ali su se javljali i unutarnji otpori, poglavito u krajevima gdje su bili brojniji
Hrvati i muslimani. Hrvati su postali nacionalno svjesniji i okretali se sve više prema svojoj matičnoj republici, Hrvatskoj. Muslimani su iškolovali svoju inteligenciju, koja je nastojala izaći iz zrvnja srpsko -hrvatskih protimbi i dobila status ravnopravnog naroda. U takvim je prilikama Bosna i Hercegovina dočekala raspad Jugoslavije.[3]
Narodnooslobodilački rat[uredi VE | uredi] Podrobniji članak o temi: Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini Unutarnje sukobe u Bosni i Hercegovini, iskoristila je Komunistička partija Jugoslavije, koja je 22. lipnja 1941. godine, kad je Njemačka napala Sovjetski Savez , pozvala svoje članove na ustanak. Poslije teških poraza u Srbiji u jesen 1941. godine, premješta se Glavni štab partizanskih snaga s Titom na čelu na područje Bosne i Hercegovine i tu ostaje sve do 1944. godine. Partizanski pokret podržava većina Srba , koji su bili ugroženi, a nisu bili u četničkim redovima, zatim Hrvati (i muslimani) antifašisti, Židovi i drugi. U Bosni i Hercegovini se stvaraju partizanska oslobođena područja, a potkraj 1942. godine, tu nastaje i tzv. Bihaćka Republika, gdje se održava i I. zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), tj. prvog partizanskog parlamenta.
79
Povlačenje partizana, bitka na Sutjesci
Potkraj 1943. godine, u susjednom Jajcu održano je i II. zasjedanje AVNOJ-a, koje najavljuje novu Jugoslaviju i stvara njenu prvu vladu. Tako Bosna i Hercegovina postaje
ne samo središte partizanskog pokreta, nego i područje najžešćeg građanskog rata i žarište buduče Jugoslavije. Od 7 protupartizanskih ofenziva, koje su vodili Nijemci, Talijani, postrojbe Nezavisne Države Hrvatske i drugi, šest je bilo na području Bosne i Hercegovine, a najglasovitije su bile: bitka na Neretvi , početkom 1943., bitka na Sutjesci, u kasno proljeće 1943. i desant na Drvar , u svibnju 1944. godine. Usporedno s novim organima vlasti za čitavu Jugoslaviju, nastajali su tijekom borbe koju su partizani nazivali Narodnooslobodilački rat i začetci Bosne i Hercegovine, kao jedne od federativnih jedinica u okviru druge Jugoslavije. Već u B ihaću potkraj 1942. godine, zaključeno je da se ustrojavaju organi vlasti budućih republika, ali j e to odgođeno zbog presudnih bitaka na Neretvi i Sutjesci. Uoči II. zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu potkraj 1943. godine, održano je I. zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) u susjednom Mrkonjić Gradu. Bio je to prvi začetak bosanskohercegovačkog parlamenta, koji je na dva iduća zasjedanja donio odluke o Bosni i Hercegovini, kao posebnoj republici u toj, drugoj Jugoslaviji.
Nastanak Federalne BiH [uredi VE | uredi] Potkraj II. svjetskog rata, od 1944. do 1945. godine, kad se raspravljalo u partijskom
vodstvu o federalnom ustrojstvu druge Jugoslavije, pokušali su srpski komunisti dobiti u sastav Srbije osim Vojvodine i Bosnu i Hercegovinu po načelu relativne većine stanovništva (oko 44 posto). Na hrvatskoj strani se na temelju povijesnih prava razmišljalo da bi, ako je već Vojvodina ušla u sastav Srbije, Bosna i Hercegovina treba biti u sastavu Hrvatske. Bilo je i prijedloga podjele kao u doba Banovine Hrvatske 1939.
godine na hrvatski i srpski dio, ali se tome protivila muslimanska većina, koja je predlagala kompromisno rješenje o Bosni i Hercegovini, kao autonomnoj jedinici, a to znači posebnoj republici. Tome se mišljenju pridružio i Josip Broz Tito i tako je Bosna i Hercegovina, na temelju svojih povijesnih i etničkokulturoloških posebnosti postala posebna republika.
Bila je to jedina republika u drugoj Jugoslaviji, koja nije imala svoj matični narod, nego dva konstitutivna naroda: Srbe i Hrvate. Muslimani su se mogli po popisu pučanstva 1948. upisati kao Srbi ili Hrvati, a 1953. i kao “ Jugoslaveni-neopredijeljeni” . Dakle,
muslimanima koji su bili pripadnici islamske vjeroispovijesti, nije se još tada davao status nacije, nego se, zbog njihova slavenskog podrijetla i jezika, smatralo kako vjersko
obilježje nije bitno te se forsiralo njihovo srpstvo, manje hrvatstvo, a najčešće kompromisno jugoslavenstvo.
Promjena granica [uredi VE | uredi] Ustrojavanjem Bosne i Hercegovine kao posebne republike i uvođenjem federalizma, Komunistička partija Jugoslavije je smatrala kako je nacionalno pitanje riješeno. Podjelu Jugoslavije na republike i određivanje njihovih granica smatrali su vladajući komunisti samo privremenim i formalnim pitanjem. Pri određivanju granica Bosne i Hercegovine, partijsko se vodstvo držalo povijesnog, a ne etničkog načela. Doslovce, oba su ta načela primjenjivana na štetu hrvatskog naroda. Kad je Hrvatskoj oduzeto područje Srijema sa Zemunom kao i Boke kotorske, tada se uzimalo u obzir etničko nacelo, a kad je bila u pitanju Bosna i Hercegovina, onda povijesno.
80
Dub. Rep., omeđena Neumom i Sutorinom
Tako se i moglo dogoditi da su općine u zapadnoj Hercegovini, koje su imale gotovo stopostotni broj Hrvata ostale u Bosni i Hercegovini, da je Neum također pripao toj republici. Međutim, istovrsni problem kao i Neum, tj. Sutorina u Bokokotorskom zaljevu, dodijeljen je 1947. godine, Narodnoj Republici Crnoj Gori . Dogovorom Đure Pucara i Avde Hume u ime BiH te Bože Jovanovića u ime Crne Gore, uz dopuštenje Tita i Bakarića, drugi izlaz Bosne i Hercegovine na more, u dužini 7 km, pripojen je Crnoj Gori zajedno sa selima Igalo, Sutorina, Sušćepan, Prijevor , Ratiševina i Kruševice. Ukupna površina tog područja iznosi 75 kvadratnih kilometara. Dakle, išlo se za tim da se Hrvatska presječe kako bi Bosna i Hercegovina dobila tobožnji izlaz na more, a tamo gdje je bio njen prirodni i povijesni izlaz prema Herceg Novom, koga je gradio kralj Tvrtko I., to joj je oduzeto. Isto tako je sedam hrvatskih sela
u zaleđu Bihaća, koje je Hrvatska dobila mirom u Svištovu 1791. godine, oduzeto Hrvatskoj i “ dodijeljeno” Bosni i Hercegovini, poslije 1945. godine.
Narodna Republika BiH [uredi VE | uredi]
SR Slovenija SR Hrvatska SR Bosna i Hercegovina SR Crna Gora SR Makedonija
81
SR Srbija SAP Vojvodina SAP Kosovo
Godine 1946. donesen je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije , po kojem se Jugoslavija sastoji od 6 republika: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Unutar Srbije, su se nalazile dvije autonomne pokrajine, Vojvodina i Kosovo. U lipnju 1948. godine Komunistička partija Jugoslavije izbačena je iz Kominforma, komunističke organizacije kojom je dominirao SSSR, a većina članica su bile partije novoosvojenih zemalja istočne i srednje Europe. Tito se okreće prema Zapadu, tražeći
financijsku i drugu pomoć, no Jugoslavija ostaje komunistička totalitarna zemlja. Radničko samoup ravljanje u gospodarskom sustavu uvedeno je 1950. godine. U Bosni i Hercegovini, poslije II. svjetskog rata izbila i prva prava buna protiv novog
socijalističkog uređenja. Godine 1950. pobunili su se muslimani, ali i Srbi i Hrvati na granici zapadne Bosne i Hrvatske. Tu Cazinsku bunu (ili kordunašku, kako su je zvali u Hrvatskoj) ugušila je u krvi policija i vojska, a godinama je ta buna držana državnom tajnom. Godine 1960. gospodarske reforme u Jugoslaviji, s ciljem decentralizacije i de-etatizacije
dale su određene rezultate, no zaustavljene su zbog same naravi komunističkoga sustava, da su bile provedene do logičkog kraja, to bio značio svršetak jednopartijskog totalitarizma i Jugoslavije koja je počivala na njemu. Budući da je 1966. godine smijenjeno prosrpsko vodstvo u okviru Saveza komunista s Aleksandrom Rankovićem na čelu, počela su i u Bosni i Hercegovini slobodnija politička razmisljanja. Tomu su pridonijeli slični procesi u Hrvatskoj i drugim republikama.
Neprikosnoveni vođa Josip Broz Tito Hrvatski nacionalni pokret , potaknut partijskim rukovodstvom hrvatskih komunista, izbija 1971. godine zbog dugogodišnje "puzeće" srbizacije. Dominacija beogradskih i srpskih medija, export- import poduzeća, odljev kapitala iz Hrvatske u istočne krajeve Jugoslavije, te "odljev" Hrvata na često teški i nisko-kvalificirani rad na Zapad, sve je to stvorilo kritičnu masu neraspoloženja prema Jugoslaviji kao maski za Srboslaviju. Pod pritiskom Tita i unitarističkih krugova, hrvatsko komunističko vodstvo je kapituliralo. Uslijedile su represije, oko 70.000 "nacionalno svjesnih" hrvatskih komunista je izbačeno iz Partije, 2.000 je osuđeno na razne zatvorske kazne, a nekoliko tisuća Hrvata je emigriralo. 82
Prvi korak u popuštanju, bila je odluka Titovog vodstva da se 1971. i islamskom pučanstvu, koje se dotad opredjeljivalo kao srpsko, hrvatsko, jugoslavensko ili neutralno, dopusti status nacije. Otada se muslimani pišu kao Muslimani, tj. velikim početnim slovom. Zbog toga se u popisu pučanstva iz 1971. naglo smanjio broj Srba, Hrvata i Jugoslavena u korist Muslimana. Tako je, primjerice, broj Srba sa 42,9 % iz 1961. godine pao na 37,2 %, a broj Muslimana u istom razdoblju povećao se sa 25,7 % na 39,6 %. Tada su prvi put Muslimani postali relativno najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini i
ujedno priznati za jedan od konstitutivnih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji. Hrvatski nacionalni gerilci, njih 19 treniranih u Australiji, organiziraju desant, 20. lipnja 1972. godine, u blizini srednjobosanskog grada Bugojna, s ciljem podizanja
ustanka protiv velikosrpske tiranije. Većina je poginula u sukobu s premoćnim jugoslavenskim vojnim i policijskim snaga ma, koje su u panici angažirale blizu 30.000 ljudi.
U želji da djelomice zadovolji nacionalne težnje pojedinih naroda i republika za punijim federalnim odnosima unutar Jugoslavije, Savez komunista je morao popustiti i dopustiti da Savezna skupština u Beogradu donese 1974. godine, novi Ustav, prema kojem su svim republikama pa i Bo sne i Hercegovine, priznata prava saveznih država, a to znači i
pravo na odcjepljenje. Ustav je preko konfederalnih elemenata pokušao očuvati zemlju od narastajućih tenzija i raspada. Tito je proglašen doživotnim predsjednikom, a nakon toga je predviđeno kolektivno predsjedništvo s rotacijom članova iz pojedinih republika, koje su postale "socijalističke". Bio je to presudan čin na temelju kojega je međunarodno povjerenstvo pravnika europskih zemalja, tzv. Badinterova komisija , na početku 1992. godine, riješila unutarnju krizu Jugoslavije tako da je dopustila odvajanje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine
i drugih republika od Jugoslavije i njihovo priznanje kao samostalnih država.
Socijalistička Republika [uredi VE | uredi]
Logo XIV. Zimskih olimpijskih igara, održanih u Sarajevu 1984. godine 83
Od sredine 1970-ih godina, Bosna i Hercegovina sve više napreduje gospodarski, kulturno, politički i športski. Sarajevo postaje velegradom, a u njemu, Tuzli, Zenici, Mostaru, Banjoj Luci, Velikoj Kladuši podižu se tvornice, kombinati, pravi koncerni, koji nalaze svoje mjesto na svjetskom tržistu (Energoinvest, Energopetrol, Agrokomerc, Željezara Zenica, SOKO i dr.). Do toga napretka došlo je i smjenom starog
partizanskog vodstva i dovođenjem novih kadrova na čelu političkih i gospodarskih institucija (Branko Mikulić i dr). Dana 4. svibnja 1980. godine, u Ljubljani, umire Josip Broz Tito, neprikosnoveni vođa SFRJ. Unutar Saveza komunista, poslije Titove smrti 1980. godine, dolazi do
raslojavanja na centralističe i federalističke snage. To se zbiva i unutar Saveza komunista Bosne i Hercegovine, gdje jača velikosrpsko opredjeljenje među Srbima, a Muslimani teže ka federalizmu, autonomizmu i reformizmu. Tijekom 1983. godine, traje suđenje Aliji Izetbegoviću i dvanaestorici Muslimana u Sarajevu zbog promicanja ideja panislamizma i vjerskog fundamentalizma.
Vrhunac međunarodne športsko -političke afirmacije Bosne i Hercegovine, bila je Zimska olimpijada 1984. u Sarajevu. U tome je, doista, sudjelovala čitava Jugoslavija, a posebice Hrvatska. Tom je prigodom izgrađeno i modernizirano mnogo toga, baš u Sarajevu i okolici, što je podiglo samosvijest vodećih struktura Bosne i Hercegovine, poglavito Muslimana. Srpska akademija nauka i umjetnosti izdala svoj velikosrpski projekt, tzv. Memorandum 1986. godine. Meteorski us pon na vlast srpskog šefa komunističke partije Slobodana Miloševića događa se tijekom 1987. godine. On uskoro postaje
glavnim organizatorom velikosrpskog pokreta, koji želi ostvariti otvorenu dominaciju Srba u Jugoslaviji kao policijskoj državi ekstremnoga oblika ili preko prekrajanja gra nica, srušiti Jugoslaviju u bilo kojem obliku i na razvalinama uspostaviti Veliku Srbiju.
Metode su bile različite: od masovnih nasilnih mitinga, policijske represije, prijetnji JNA, koja se sa 77 % srpskog oficirskog kadra počela transformirati u otvoreni instrument Miloševićeve politike, do krađe federalnih financijskih rezervi i nepoštedni medijski rat, prije svega protiv Albanaca i Hrvata, koji je imao za cilj homogenizirati i iskoristiti histerizirane srpske mase u Jugoslaviji za velikosrpski vojni pohod.
Budući da je muslimanska struja uz pomoć Hrvata prevladala (Nijaz Duraković), Srbi nastoje iznutra oslabiti republičke institucije Bosne i Hercegovine i preuzeti s ve ovlasti nad vojskom i teritorijalnom obranom . Počela je politička kampanja protiv muslimanskog vodstva s braćom Pozdercima na čelu i tzv. afera Agrokomerc iz 1987. godine, u kojoj je smijenjeno vodstvo tog prehrambenog kombinata u Velikoj Kladuši, koga je vodio Fikret Abdić. Put k osamostaljenju [uredi VE | uredi] Godine 1989. pada Berlinski zid, a s njime i komunizam u zemljama istočne, srednje i jugoistočne Europe. Na proslavi 600. obljetnice bitke na Kosovu, Slobodan Milošević je najavio izravno ostvarenje velikosrpskog programa, povezali su se opet hrvatski i
muslimanski političari u Bosni i Hercegovini pred zajedničom opasnošću. U siječnju 1990. godine raspada se Savez komunista Jugoslavije , nakon što su slovenski i hrvatski komunisti demonstrativno napustili Kongres Saveza komunista Jugoslavije ne želeći se podvrgnuti Miloševićevoj politici centralizacije i srbizacije Komunističke partije Jugoslavije. U svibnju 1990. godine na prvim višestranačkim izborima nakon pola stoljeća, komunisti su poraženi u Hrvatskoj i Sloveniji. U Hrvatskoj s 42 % dobivenih 84
glasova, HDZ je osvojio 205 (58 %) zastupničkih mjesta. Poslije najbolje je prošao SKHSDP s 26 % osvojenih glasova i 107 mandata (30 %). Sljedeća je bila koalicija narodnog sporazuma KNS s 15 % glasova i 21 mandatom (5.9 %). Jedin a još stranka što osvaja nekoliko mandata je bila Srpska demokratska stranka, koja s 1.6 % glasova osvaja 5 mandata (1.4 %).
Izbori i referendum [uredi VE | uredi] Na prvim slobodnim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, u studenom 1990. godine pobijedila je koalicija tri najveće nacionalne stranke u zemlji sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Nacionalne stranke
su, bez obzira na povremena prepucavanja i uzajamne optužbe oko metoda agitacije (npr. nerijetko vezanje zelene zastave SDA i hrvatske šahovnice ) i bojazan da se ne napravi politički savez Bošnjaka i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile prešutni savez. Iako su se program ski i politički međusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je antikomunizam, odnosno
zajednička želja da dotadašnjoj socijalističkoj vlasti u zemlji dođe kraj. Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu, tako da je za predsjednika SR Bosne i Bosne i Hercegovine izabran Bošnjak, prvobitno Fikret Abdić, koji je mjesto ustupio Aliji Izetbegoviću. Za predsjednika Skupštine i zabran je Srbin Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Hrvat Jure Pelivan. Sporazum o podjeli vlasti funkcionirao je za
vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, čime je ustvari i okončan. U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. godine, Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost SR Bosne i Hercegovine, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru r azbijanja Bosne i Hercegovine i stvaranja nacionalne srpske države na tlu bivše Bosne i Hercegovine, s konačnim ciljem priključivanja svesrpskoj državi .
Srpske autonomne oblasti u BiH
85
Hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini
Odmah nakon izbora Srbi osnivaju po općinama nelegalna "nacionalna vijeća", koja u proljeće 1991. prerastaju u "zajednice općina", a ove pak od rujna do studenoga u četiri srpskih autonomnih oblasti: Bosansku krajinu, Sjevernu Bosnu, Semberiju, Romaniju i (Istočnu) Hercegovinu. U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu, u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u Bosni i Hercegovini nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske te sudjeluju u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Memorandum o suverenitetu Bosne i Hercegovine, tj esno izglasan 12. listopada 1991.,
Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine SRBiH, a 9. siječnja 1992. jednostrano proglašavaju Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. U prosincu 1991. godine, SR BiH je podnijela zahtjev za međunarodnim priznanjem. 25. siječnja 1992. godine, sat vremena nakon što je odgođena sjednica, Skupštine SRBiH na poticaj Europske zajednice poziva na referendum o neovisnosti. U konačnici, usuglašeno djelovanje SDA i HDZ- a okrunjeno je početkom travnja 1992. međunarodnim priznanjem Bosne i Hercegovine, kada otpočinje rat. Prvi znak oružane agresije bio je kad je tenkovska kolona JNA išla kroz zapadnu Hercegovinu na Hrvatsku, Hrvati su zaustavili tu tenkovsku kolonu u Pologu 7. svibnja 1991. , a srpski specijalci desantom potom zauzeli položaje kod Pologa. [4] 10. svibnja 1991. milicija tzv. SAO Krajine napala je hrvatsko selo Uništa na zapadu BiH, na Dinari. [5] Srpsko-muslimanski Sporazum Karadžić - Filipović uz odobrenje Alije Izetbegovića u srpnju 1991.[6] i dogovor MBO i SDS o zajedničkoj platformi za foriranje saveznog poretka u Jugoslaviji kolovoza 1991., nije ulijevao povjerenje, jer nacrt je
pozivao Muslimane i Srbe da se udruže da "očuvaju Jugoslaviju kao jedinstvenu državu".[7] Sljedeći veliki znak bio je napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini, od 1. do 6. listopada 1991. godine. Nakon uništenja Ravnog, uslijed političke neorganiziranosti bosanskohercegovačkih političara, kao i vojne nespremnosti i neorganiziranosti, dolazilo je do nekorektnih izjava pojedinih političara, koje su unosile razdor i nesporazume u političkom vrhu ("To nije naš rat!" - Alija Izetbegović). Propagadnim djelovanjem JNA, mogle su se čuti izjave pojedinih novinara da Ravno uopće nije u BiH. Ravno je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogućnost republičkog rukovodstva da spriječi uporaba područja BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku. Kao odgovor na srpske autonomne oblasti, ne dov odeći u pitanje svoju podršku državnoj neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti, HDZ BiH, kao vrhovna politička i društvena institucija Hrvata u BiH zalagao se za njezino ustrojstvo kao složene federativne države 86
konstituirane od samoupravnih, uvjetno rečeno nacionalnih, teritorijalnih jedinica. Na prekretnici 1991. i 1992. to se zalaganje posebice snažno očitovalo osnivanjem niza teritorijalno-samoupravnih hrvatskih zajednica. Prva takva zajednica bila je Bosanska Posavina, koja je osnovana 12. studenog 1991., slijedile su Herceg-Bosna 18. studenog 1991., Usora 14. siječnja 1992. i Srednja Bosna 27. siječnja 1992. godine.
Zastava samostalne i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine se sastojala od stiliziranoga povijesnog grba Kotromanića na bijeloj podlozi. To je bio prijedlog Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine u Skupštini RBiH. Referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine proveden je 29. veljače i 1. ožujka 1992.
godine, na kojem je 64 do 67% od biračkog tijela izašlo na glasanje, a gotovo 98% je glasalo za nezavisnost. U području gdje je vlast držao SDS referendum nije p roveden. Dana 6. travnja 1992. godine, Europska zajednica je priznala Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i nezavisnu državu u njenim postojeći m granicama. Stjecanjem nezavisnosti, Bosna i Hercegovina je postala subjektom međunarodnog prava i imala je pravo da postane članica Organizacije Ujedinjenih naroda. Tada su na teritoriju Bosne i Hercegovine već postojale Herceg-Bosna i ostale hrvatske zajednice, koje će poslije biti ujedinjene te Srpska Republika Bosna i Hercegovina, rat je uvelike započinjao. Dana 4. travnja 1992. godine, krnje Predsjedništvo SR BiH (bez Srba) u Sarajevu proglasilo je izmjenu naziva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u Republika Bosna i Hercegovina, a 22. svibnja 1992. godine primljena je u članstvo UN-a.
Stanovništvo[uredi VE | uredi]
Stanovništvo Bosne i Hercegovine po općinama prema popisu iz 1991. godine; Muslimani zelena, Srbi crvena, Hrvati plava.
87
Na prvom popisu stanovništva nakon Drugog svjetskog rata, 1948. godine, Bosna i Hercegovina je imala 2.564.308 stanovnika, od toga 44.29 % Srba, 30.73 % neopredjeljenih (Muslimana), 23.94 % Hrvata i 1.04 % ostalih.[2] Prema popisu stanovništva iz 1953. godine , Bosna i Hercegovina je imala 2.847.459 stanovnika, od toga 44.20 % Srba, 31.31 % Jugoslavena neopredjeljenih (Muslimana), 22.97 % Hrvata i 1.34 % ostalih.
Treći po redu popis stanovništva u drugoj Jugoslaviji objavljen je 30. ožujka 1961. godine. Osim uvođenja općina, značajna promjena je uvođenje kategorije Muslimana kao etničke pripadnosti, iako se dio današnjih Bošnjaka još uvijek izjašnjavao kao neopredijeljeni Jugoslaveni. Bosna i Hercegovina je imala 3.277.948, od toga 42.89 % Srba, 25.69 % Muslimana), 21.71 % Hrvata i 8.42 % Jugoslavena. Po popisu stanovništva iz 1971. godine , Bosna i Hercegovina je imala 3.746.111 stanovnika, sljedećeg nacionalnog sastava: Muslimani 1.482.430 ili 39.57 %, Srbi 1.393.148 ili 37.19 %, Hrvati 772.491 ili 20.62 % i Jugoslaveni 43.796 ili 1.17 %.[2] Po popisu stanovništva iz 1981. godine , Bosna i Hercegovina je imala 4.124.256 stanovnika, sljedećeg nacionalnog sastava: Muslimani 1.630.033 ili 39.52 %, Srbi 1.320.738 ili 32.02 %, Hrvati 758.140 ili 18.38 % i Jugoslaveni 326.316 ili 7.91 %. Na popisu stanovništva iz ožujka 1991. godine, Bosna i Hercegovina je imala 4.377.033 stanovnika, sljedećeg nac ionalnog sastava: Muslimani 1.902.956 ili 43.47 %, Srbi 1.366.104 ili 31.21 %, Hrvati 760.852 ili 17.38 % i Jugoslaveni 242.682 ili 5.54 %.[2] Za vrijeme druge Jugoslavije, po popisima 1953. - 1991. Hrvati su od 23,00 % pučanstva Bosne i Hercegovine pali na 17,30 % (iako se njihov sveukupan broj povećao),
Muslimani su postali većina, dok su Srbi drugi narod po brojnosti. Upravna podjela[uredi VE | uredi]
Kotari[uredi VE | uredi]
Podjela na kotare nakon 1957.
Nakon završetka II. svjetskog rata uspostavljena je podjela Bosne i Hercegovine na kotare. Broj kotara se mijenjao s vremenom:
88
1953. godine postojalo je petnaest kotara: Banja Luka, Bihać, Brčko, Derventa, Doboj, Goražde, Jajce, Livno, Mostar , Prijedor , Saraje vo, Trebinje, Tuzla, Zenica i Zvornik.[8]
Kotar (1953)
Površina, km Kotar (1953) Površina, km Kotar (1953) Površina, km 2
2
Banja Luka 3.956
Goražde
3.462
Sarajevo
4.915
Bihać
3.992
Jajce
2.684
Trebinje
2.849
Brčko
2.399
Livno
4.459
Tuzla
3.025
Derventa
1.616
Mostar
6.492
Zenica
2.735
Doboj
2.732
Prijedor
3.492
Zvornik
2.298
2
[8]
1957. godine postojalo je dvanaest kotara: Banja Luka, Bihać, Brčko, Doboj, Goražde , Jajce, Livno, Mostar , Prijedor , Sarajevo, Tuzla i Zenica.
Do 1955. postojali su samo kotari, kao oblik upravno- prostornoga uređenja, a nakon toga su uspostavljene općine.
Općine[uredi VE | uredi] Treći po redu popis stanovništva u drugoj Jugoslaviji, objavljen 30. ožujka 1961. godine, donio je značajne promjene. Ukinuta je podjela na kotare i uvedena podjela na okruge. Umjesto dotadašnjih 66 kotara, ustanovljeno je 12 okruga koji su bili podijelj eni na 122 općine. Ova podjela, uz neke manje promjene, potrajala je sve do danas, s mnogim općinama koje još uvijek imaju granice povučene 1961. godine.
89
Podjela na općine (uvedena pri popisu 1961.), stanje prije početka rata
Na popisu iz 1971. godine, SR Bosna i Hercegovina sastojala se iz 107 općina, da bi se 1978. godine u Gradu Sarajevu formirale dvije nove opštine Novi Grad i Stari Grad, pa je na popisima iz 1981. i 1991. godine, SR Bosna i Hercegovina imala 109 općina, i to:
Grad Sarajevo (10 općina): Vogošća, Ilijaš, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Stari Grad, Trnovo, Hadžići i Centar . ostale općine u SR Bosni i Hercegovini, bile su: Banovići, Banja Luka, Bijeljina, Bileća, Bihać, Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Bosanska Krupa, Bosanski Brod, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosanski Šamac, Bosansko Grahovo, Bratunac, Breza, Brčko, Bugojno, Busovača, Vareš, Velika Kladuša, Visoko, Vitez, Višegrad, Vlasenica, Gacko, Glamoč, Goražde, Gornji Vakuf , Gradačac, Gračanica, Grude, Derventa, Doboj, Donji Vakuf , Duvno, Žepče, Živinice, Zavidovići, Zvornik, Zenica, Jablanica, Jajce, Kakanj, Kalesija, Kalinovik, Kiseljak, Kladanj, Ključ, Konjic, Kotor Varoš, Kreševo, Kupres, Laktaši, Livno, Lištica, Lopare, Lukavac, Ljubinje, Ljubuški , Maglaj, Modriča, Mostar , Mrkonjić Grad, Nevesinje, Neum, Pucarevo, Olovo, Orašje, Odžak, Posušje, Prijedor , Prnjavor , Prozor , Rogatica, Rudo, Sanski Most, Skender Vakuf , Sokolac, Srbac, Srebrenik, Srebrenica, Stolac, Teslić, Tešanj , Titov Drvar , Trebinje, Tuzla, Ugljevik, Fojnica, Foča, Han Pijesak, Cazin, Čajniče, Čapljina, Čelinac, Čitluk, Šekovići i Šipovo.
Imena gradova[uredi VE | uredi]
Nazivi određenih gradova u vrijeme postojanja Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine:
Bosanski Brod - danas Brod Bosanska Gradiška - danas Gradiška Bosanska Dubica - danas Kozarska Dubica Bosanski Novi - danas Novi Grad Bosanski Šamac - danas Šamac
90
Duvno
Lištica Pucare Skend Titov D
Gospodarstvo[uredi VE | uredi]
Soko G-4 Super Galeb na Pariškom zrakoplovnom sajmu 1991. godine
Socijalistička arhitektura u Sarajevu U razdoblju Titove Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je doživjela svoj preporod u društvenom i gospodarskom razvoju. Valovi tehničko -tehnološke ere, industrijalizacija i urbanizacija, zahvatile su zemlju, dajuć i joj konture razvijenih dijelova suvremene
civilzacije. Izgrađen je velik broj tvornica i objekata raznih gospodarskih djelatnosti. U usponu su bila metaloprerađivačka, tekstilna, kemijska i prehrambena industrija i druge. Nije bilo općinskog središta, koje nije posjedovalo neki značajniji gospodarski objekt ili tvornicu. Industrijska razvijenost Bosne i Hercegovine bila je 33%, što je bilo ispod jugoslavenskog prosjeka. Istovremeno, razvijenost Sarajeva iznosila je oko 300% što je preko 9 puta više
od državne razine. Razvijenost Banje Luke bila je 98.7%, što je 3 puta iznad prosjeka BiH. Mostar je bio središte vojne zrakoplovne industrije čitave države. Tekstilna i metalurška industrija, te industrija oružja i lijekova je donosila najviše prihoda. Neki dijelovi zemlje su imali izuzetno mali prosjek industrijske razvijenosti. Sarajevo je pak
važilo za jedan od najrazvijenijih gradova u SFRJ. Forsirana je vojna industrija sa prekobrojnošću radne snage, Bosna i Hercegovina je imala izgrađenu ogromnu vojnu industriju, što je rezultiralo velikim učešćem vojnih poduzeća u njenoj ekonomiji, a sa druge strane bilo je vrlo malo tržišno stabilnih poduzeća. Iako je poljoprivreda bila gotovo isključivo u privatnom vlasništvu, posjedi su bili mali i neučinkoviti, a Bosna i Hercegovina je tradicionalno bila uvoznik hrane. Slabosti 91
planskog gospodarstva doveli su do kriznog stanja, koje se poslije dodatno pogoršalo ratom. Sarajevo je bilo treći grad po broju stanovnika i po prostornoj veličini u SFRJ. SRBiH je po razvijenosti je bila 4. republika u SFRJ. Sarajevo je imalo preko 520.000 stanovnika, a Banja Luka je bila odmah iza glavnog grada sa 127.855 stanovnika. Tuzla je bila glavni proizvođač soli, ugljena i kemijskih proizvoda, a bila je treći grad po broju stanovnika u tadašnjoj SRBiH s oko 71.455 žitelja. Zenica, najveći jugoslavenski metalurški centar imala je 63.144 stanovnika. Prema zadnjem popisu stanovništva, grad Mostar je imao 45,62% Muslimana i 45,61% Hrvata od oko 47.118 stanovnika i bio je gospodarski, trgovački, prometni, turistički i kulturni centar Hercegovine .
Kulturni procvat[uredi VE | uredi]
Bitka na Neretvi, 1969.
Indexi, 1971.
92
Bob staza na Trebeviću, ZOI 1984.
Filozofski fakultet u Sarajevu, 1987.
U svibnju 1945. osnovana je u Sarajevu, Narodna i univerzitetska biblioteka, kao
središnja knjižnična ustanova, koja djeluje i danas. Osnovani su: središnja Umjetnička galerija u Sarajevu (1946.), Državni arhiv BiH (1947.), koji je kasnije promijenio ime u Arhiv Bosne i Hercegovine. Tijekom 1949. i 1950. godine, počinju s radom i kazališta u Mostaru, Tuzli i Zenici , ono sarajevsko je osnovano još 1921. U Sarajevu, otvoreno je sveučilište 1939. pa 1947. godine, poslije se otvaraju sveučilišta u Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Zenici.
Glazbeni život u Bosni i Hercegovini, postaje bogatiji osnivanjem stalnog opernog sastava u Sarajevu 1946., Glazbene akademije 1955., i Simfonijskog orkestra RTV Sarajeva 1962. godine. I dok su pri osnivanju tih glazbenih institucija uposleni umjetnici
uglavnom izvan BiH, uskoro su iškolovani i domaći kadrovi, koji preuzimaju zborove, orkestre, glazbene škole, a počinju objavljivati svoje radove i skladatelji, poglavito oni koji svoje radove zasnivaju na narodnoj tradiciji varoške pjesme, sevdalinke i slično. Bosna i Hercegovina se izdvajala čitavim nizom veoma uspješnih pop i rock sastava, među kojima su: Divlje jagode, Bijelo dugme, Indexi, Ambasadori, Teška industrija, Vatreni Poljubac, COD, Plavi orkestar , Crvena jabuka, Zabranjeno Pušenje , Merlin, Hari Mata Hari, Kamen na Kamen bile najpopularnije. Osim vokalno-instrumentalnih sastava
treba spomenuti i pjevače zabavne muzike, koji i danas pripadaju samom vrhu domaće zabavne muzike. Tu se ubrajaju: Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Davorin Popović, Seid Memić Vajta, Neda Ukraden i Jadranka Stojaković. Iz spoja tradicije i modernog razvila se u BiH poglavito zabavna glazba koju izvode popularni vokalno - instrumentalni sastavi poput Indexa, Bijelog dugmeta, Ambasadora i dr. Ipak su najcjenjeniji bili interpretatori tradicionalne gradske ljubavne pjesme sevdalinke , koji su rasli u okrilju nekadašnjeg ansa mbla glazbenog programa
Radiotelevizije Sarajevo. Sa valova radija svoje su velike karijere u bivšoj Jugoslaviji počeli prvaci sevdalinke, kao što su: Zaim Imamović, Safet Isović, Nada Mamula, Beba Selimović, Zehra Deović i Nedžad Salković. Narodna i tradicionalna muzika, te folklor obojen raznim etno-motivima balkanske i
orjentalne muzike čine bosansku muzičku scenu još raznovrsnijom i unikatnijom. Prvu 93
ligu pjevača narodne i tzv. novokomponovane muzike činili su: Halid Bešlić, Halid Muslimović, Haris Džinović, Hanka Paldum, Šemsa Suljaković, Fahreta Jahić alias Lepa Brena, Ferid Avdić i drugi, koji uživaju u velikoj popularnosti, ne samo kod nas, nego i u svim zemljama regije.
Veliki pjesnički opus duhovnih pjesama stvorio je Nikola Šop, kao i pripovjedac Novak Simić, a od islamskih Hrvata Mak Dizdar , te sredinom stoljeca Skender Kulenović pa u novije vrijeme Meša Selimović (Derviš i smrt), Derviš Sušić, a među srpskim piscima iza II. svjetskog rata najčitaniji je bio Branko Ćopić. Svi su ovi književnici, na neki način, stvarali su sjeni gotovo državnog književnika druge Jugoslavije, bosanskog Hrvata po rođenju i odgoju, a posebice po životnom, utilitarističkom uvj erenju srpskog književnika, nobelovca Ive Andrića. Njegova Nobelova nagrada za književnost 1961. godine je nagrada z a "cjelokupan književni opus o povijesti jednog naroda". Vrhunac tog rada je bio roman Na Drini ćuprija. Radio Sarajevo je počeo emitirati u travnju 1945., ali tek 1954., odnosno 1955. godine, priprema samostalne informativne emisije (Dnevnik), odnosno glavne vijesti u 22 sata
kad pritisak iz Beograda nešto popušta. Televizija Sarajevo počela je s radom tek u lipnju 1961. godine kao peti TV centar u tadašnjoj Jugoslaviji, kad, je samo 5 % njenog pučanstva moglo pratiti te emisije. Tek 1967. godine mogao je t aj TV centar uvesti emisiju 7 dana i početi pratiti zbivanja u svojoj republici, a u doba popuštanja liberalizacije oko “ hrvatskog proljeća ” 1971. uvodi i vlastiti Dnevnik. Od novina, najčitanije je bilo Oslobođenje. Dok je Zagrebom i Beogradom harao novi val, u Sarajevu se pojavljuje novi primitivizam , čiji je nusprodukt osim bendova, popularna Top lista nadrealista.
Posebno značajan dio kulturnog stvaralaštva otpada na film. Tadašnji filmovi iz Bosne i Hercegovine su prva dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata obrađivala mahom teme iz Narodnooslobodilačkog rata, uključujući t u i poznate i slavne bitke partizana protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika (Kozara, Sutjeska, Bitka na Neretvi, Valter brani Sarajevo). Ipak, prvi pravi usp jesi domaćeg filma mogli su se osjetiti tokom kasnih 1970.-ih i 1980.- ih godina, kad je stvoren i poseban bosanskohercgovački filmski izraz. Filmovi su mahom obrađivali socijane teme, ne rijetko i kao socijanu kritiku na račun socijalističkog društva, a povremeno bi se našlo mjesto i za suvremene, urbane teme, na koje su ipak uglavnom bili pretplaćeni autori iz drugih centara. U razdoblju socijalizma, Bosna i Hercegovina je uz Mađarsku , jedina zemlja u regiji, koja je dala više od jednog dobitnika prestižne Nobelove nagrade , osim Andrića, Vladimir Prelog dobio ju je za radove na području organskih prirodnih spojeva i stereokemije. Glavni grad Sarajevo je bio domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, koje su bile ne samo druženje mladih sportaša iz cijeloga svijeta, nego i igre kulture, mira i prijateljstva.
Predsjednici[uredi VE | uredi]
Predsjednik ZAVNOBiH-a (1943. - 1945.)
Vojislav Kecmanović (25. studenog. 1943 - 26. travnja. 1945.) Predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine (1945. - 1953.) Vojislav Kecmanović (26 travnja, 1945 -studeni 1946) Đuro Pucar (studeni 1946. - rujan 1948.) Vlado Šegrt (rujan 1948. - ožujak 1953.) Predsjednik Narodne skupštine (1953. - 1974.) Đuro Pucar (prosinac 1953. - lipanj 1963.)
94
