tema broja
S k e p t i k
u
H o l i v u d u Iako status filmskih autora – kao što Delez (Gilles Delueze) ističe u svojoj studiji o filmu “Pokretne slike” – nije bitno različit od ostalih mislilaca, čini se da film nije preterano pogodno tlo za predstavljanje filozofske argumentacije. Naravno, kao i u ostalim umetnostima neizbežna je veza sa estetikom, te dalje na svoje mesto u filmu može da računa neka ideološko – politička ili teološka rasprava i sl. Sa druge strane, izgleda da sama priroda filma i način njegove eksploatacije u velikoj meri preispituju osnove filma kao medija; takođe, bitan deo savremene holivudske produkcije ide još dalje reciklirajući sopstvene mitove uplićući ih u svakodnevnicu te tako posredno preispituje samu stvarnost, što ga dovodi u vezu sa jednom eminentno filozofskom disciplinom – skepticizmom. Međutim, pored ove takoreći inherentne osobine filma, postoje i pokušaji ekspliciranja ove filozofske doktrine. Ovaj tekst je pokušaj interpretacije skeptičkih argumenata koji na prvi pogled nisu toliko vidljivi, i čini se da je važno naglasiti, nisu od nekog suštinskog značaja za razumevanje odabranih filmova. U pitanju su filmovi Dark Star (link frame 6) Džona Karpentera (John Carpenter), Blade Runner (frame 7) Ridli Skota (Ridley Scott), eXistanZ (frame 9) Dejvida Kronenberga (David Cronenberg) i Matrix (frame 8) braće Vošovski (Watchowski). Mada postoji još nekoliko filmova koji na razne načine dotiču skeptičku argumentaciju, u gorepomenutim ona je najtranspa rentnije izražena. Razume se da sam skepticizam (frame 2) kao takav nema neki značaj po sebi ukoliko iza njega ne stoji pokušaj rešavanja nekog problema. Tako je u ovim filmovima prisutno makar nešto od ove doktrine, bilo sama argumentacija, bilo neka njena konsekvenca, bilo nagoveštaj rešenja problema, ili kao u slučaju Matrix-a (frame 8) od svega po malo. Frame 1 Skepticizam (frame 2), Dekart (frame 3), Mozak u kadi (frame 4), Simulacija i simulakrum (frame 5), Dark Star (frame6), Blade Runner (frame 7), The Matrix (frame 8), eXistanZ (frame 9), Ontološki dokaz Boga (frame 10), Privatni jezik (frame 10), Spinoza (frame 12), Hipertekst (frame 13)
na kraju krajeva besmislene. Sa druge strane postoji niz skeptičkih argumenata kojima je cilj da metodski dođu do stavova imunih na sumnju, ili da preduprede nekonstruktivnog skeptika u njegovim beskrupuloznim napadima. Tako manje – više nastaje metodska sumnja, skup skeptičkih prigovora kojima je cilj da obezbedi neke istine otporne na sve moguće primedbe. Svakako, najpoznatija argumentacija ove vrste je ona koju je Dekart izložio u svom spisu Meditacije o prvoj filozofiji (frame 3); dalje postoji moderna varijanta Dekartovog zloduha, argument mozga u kadi (frame 4) i nešto kao postmodernističko doživljavanje sveta kao skupa simulacija i privida (frame 5). Kao što rekoh svima njima je zajedničko to da na neki način negiraju zdravorazumsku pouzdanost u naša čula i razum. Frame 3 “Pretpostaviću stoga ne najboljeg Boga, izvora istine, nego nekakva zloduha što je i u najvišoj mjeri moćan i lukav, koji je uložio sve svoje umijeće u to da mene prevari: mislit ću da nebo, zrak, zemja, boje, likovi, zvukovi i sve ostale izvanjske stvari nisu ništa drugo nego obamne snova, zamke koje je postavio mojoj lakovjernosti: promatrat ću sebe samog kao da nemam ruku, ni očiju, ni mesa, ni krvi, niti kakva osjetila, nego da sve to imam jer krivo mislim; ustrajat ću tvrdoglavo u takvom meditiranju, pa ako tako, ako već u mojoj moći ne bude spoznati štogod istinitog, barem ću očvrsla uma sačuvati u sebi ono što imam, ne priznajući lažne stvari te mi neće ništa uzmoći nametnuti ni isti obmanjivač, pa ma koliko bio moćan i lukav. Ali takva zadaća je naporna, a nekakva lijenost me vraća u svakodnevnu životnu kolotečinu, nego kao kakav sužanj, koji se u snovima hrani imginarnom slobodom, pa i kad osjeti poslije da sanja, boji se probuditi, te se uljuljkava ugodnim tlapnjama (frame 8): tako se i sam od sebe prepuštam starim mislima i bojim se probuditi, iz straha da me trudno bdenje, što slijedi ugodni počinak, ne izvede na kakvu svjetlost, nego me još uvali mrežu neprozirne tmine nastalih teškoća.”
Frame 2 Skeptik, mitska filozofska figura, predstavlja čudno stvorenje koje većinu metafizičko-spekulativnih nastrojenih filozofa dovodi do ivice besa i očaja. Naime, ono što filozof u svom sistemu poduzima ne bi li nas uverio u upravo otkivenu istinu, ova figura uništava svojim besmislenim pitanjima. Postoji nekoliko varijanti skepticizma, koji se međusobno razlikuju po svojim namerama i metodama. U osnovi skeptik želi da pokaže da nemamo pravo da pretendujemo na istinu, te da su naše zdravorazumske intuicije pri doživljavanju spoljašnjeg sveta nekritički zasnovane i
<<04>>
A
n
d
r
e
j
Z
a
r
e
v
i
c
“Da li komjuter zna kakav ukus ima jabuka? Da li on uopšte zna šta je jabuka?”
(Meditacije o prvoj filozofiji, Rene Dekart u Kartezijanske meditacije, Edmund Huserl str. 202, Izvori i tokovi, Zagreb) Dekart bazično izlaže tri skeptička prigovora: o pogrešivosti čula, argument sna i argument zlog demona. Ovome se mogu pridodati i slučajevi halucinacije i ludila, ali se u nekoj instanci oni mogu podvesti pod argument sna. Dekart, naime, traži nešto na čemu bi mogao da izgradi čitav sistem znanja, i za to mu je potrebna neka nužno postojeća i neoboriva istina. Tako Dekart počinje sa razmatranjem našeg fundamentalnog doživljavanja stvari oko nas raspravljajući o čulima i dolazi do zaključka da nas ona često varaju. Međutim, postoje manje – više sasvim pouzdani načini da proverimo svoja čula i da vidimo kako stvari stoje. Jaču argumentaciju Dekart uvodi sa snom: kad se probudimo, dešava se da nismo u stanju da razlikujemo san od jave. Ali i za to postoji rešenje, doživljaj sveta u budnom stanju je daleko konzistentiji od naših snova; međutim šta ako stalno sanjamo isti san? Pa, biće nam teže da razlikujemo san od budnog stanja, ali nema veze kaže Dekart, postoje istine koje su i u snu uvek istinite, recimo dva plus dva je uvek jednako četiri, i to nikakav san ne može da poremeti. Zatim sledi Dekartov najjači skeptički prigovor: šta ako umesto dobrog boga postoji zli duh koji nas stalno vara? U tom slučaju ništa što smo ikad smatrali istinitim ne može biti pouzdano tačno. Time svaka naša intuicija istinitosti postaje besmislena. Ali kaže Dekart, dok ja sumnjam, sanjam, mislim, jedno je apsolutno sigurno, a to je da postojim: mislim, dakle postojim (frame 6). “Cogito, ergo sum”, je ona istina za koju je Dekart mislio da će mu osigurati izvesnost sveg ostalog ljudskog znanja. Iz “Mislim, dakle postojim” Dekart izvodi misleću substancu (res cogitans), pa posle protežnu substancu (res exstensa), te dalje uz pomoć ontološki dokazanog boga (frame 10) i sve ono što je svojim skepticizmom osporio. Dekartova skeptička argumentacija nužno vodi ka usamljenom Ja (frame 6), no dalje vraćanje na ono prethodno osporeno skeptičkom argumentacijom je više nego mutno, i taj problem je ono što je Dekart ostavio u amanet svojim naslednicima da
<<05>>
rešavaju, čime je u stvari započeo epohu Moderne. Svi oni koji su prihvatili supstancijalitet mislećeg jastva, imali su problem kako da povežu duh i materiju, što je dalje samo umnožavalo probleme. Dekart je predložio jedno ad hoc rešenje: res cogitans utiče na res extensa u epifizi. Ovo rešenje je, naravno, bilo kratkog daha – ni sam Dekart nije mnogo verovao u njega. Dekart je tražio makar jednu nužno postojeću istinu koja bi bila aksiom sveg ostalog sistematskog znanja (po ugledu na euklidski zasnovanu geometriju). Ovo je, u stvari, njegov pokušaj sprovođenja novovekovnog projekta mathematica universalis, sistematizovanja svih uvida isključivo racionalnim sredstvima, gde se jedino apsolutno izvesnom znanju daje pravo da rukovodi našim delanjem. Frame 4 Moderna varijanta kartezijanskog zloduha je zli neuro naučnik: “Evo jedne naučno – fantastične mogućnosti o kojoj raspravljaju filozofi: zamislimo da je neki zli naučnik podvrgao neko ljudsko biće (možete zamisliti i da ste vi u pitanju) sledećoj operaciji. Mozak te osobe (vaš mozak) ukonio je iz tela i stavio ga u posudu sa hranljivim rastvorima koji ga održavaju u životu. Nervni završeci su povezani sa moćnim kompjuterom koji prouzrokuje da osoba čiji je mozak u pitanju ima iluziju (frame 8) da je sve potpuno normalno. Izgleda kao da ima ljudi, objekata, neba, itd; međutim, ta osoba (vi) doživljava jedino ono što je rezultat delovanja elektronskih impulsa, koji od kompjutera dopiru do nervnih završetaka. Kompjuter je toliko vešt da ako ta osoba pokuša da podigne ruku, povratni impuls koji dolazi od kompjutera prouzrokovaće da ona “vidi” i “oseća” da se njena ruka podiže. Štaviše, menjajući program, zli naučnik može da kod svoje žrtve izazove “doživljaje” (ili halucinacije) o čemu god želi. On čak može da izbriše sadržaje sećanja u mozgu, tako da će i samoj žrtvi izgledati da se uvek nalazila u datoj okolini. Žrtvi čak može izgledati da sedi i čita iste ove reči o zabavnoj ali potpuno apsurdnoj pretpostavci o zlom naučniku koji vadi mozgove iz ljudskog tela i stavlja ih u posudu sa hranljivim tvarima koje ih održavaju u životu. Za nervne završetke se pretpostavlja da su povezani sa moćnim kompjuterom koji kod osobe o čijem mozgu je reč izaziva iluziju da... (...) Umesto samo jednog mozga u posudi, možemo zamisliti da su sva ljudska bića (frame 8) (možda i sva inteligenta bića) mozgovi u
tema broja posudama (ili nervni sistemi u posudama, ukoliko bismo neka bića sa minimalnim nervnim sistemom smatrali “inteligentnim”). Naravno, zli naučnik bi morao da se nalazi izvan – ili možda ne bi? Možda ni nema zlog naučnika, možda se (mada to izgleda besmisleno) čitav univerzum sticajem okolnosti sastoji od automatske mašinerije (frame 8) koja se stara o posudi prepunoj mozgova i nervnih sistema.” (Hilary Putnam “Mozgovi u posudi”, Theoria, Jun ‘97 str. 102–103) Iako u stvari zli/ludi neuro naučnik koji malteretira mozak u kadi predstavlja savremenog zloduha, ova argumentacija zbog novih otkrića i okolnosti na izvestan način proširuje argument. Otkriće neuro – fiziologije – naravno, kod onih koji su spremni da slušaju nauku – u dobroj meri je raspršilo san o mislećoj supstanci, tako da je ovde teško slediti Dekarta u iznalaženju supstancijaliteta subjekta. No, neuro naučnik otvara neka druga pitanja, pre svega ona vezana za Patnamov moćan kompjuter koji je u stanju da softverski reprodukuje stvaran svet, i suštinski za isti taj kompjuter kao veštačku inteligenciju. U savremenoj literaturi često uz pojam veštačke ide i pokušaj određivanja testa – kriterijuma za razaznavanje samosvesnog kompjutera i čoveka. Svakako
najpoznatiji takav test (frame 7) je Tjuringov (Alen Turing); on se sastoji od niza pitanja koji se simultano postavljaju čoveku i kompjuteru, ako iz više pokušaja ispitivač nije u stanju da utvrdi ko je kompjuter a ko čovek, po Tjuringu kompjuter je uspešno savladao test, i stvarno ne postoji razlika između ova dva bića. Bez obzira koliko je ovaj test uspešan i da li je dovoljan za utvrđivanje razlike, on otvara neka interesantna pitanja. Pretpostavimo da kompjuter govori o osećajima ili nekom svom emocijonalnom iskustvu: o čemu on u stvari govori i na šta referiše? Da li komjuter zna kakav ukus ima jabuka (frame 8)? Da li on uopšte zna šta je jabuka? Jabuka za nas nije samo nešto uslovno okruglo određene zelene/crvene/žute boje određenog ukusa, mirisa i hranljivosti. Ona je, na primer, i predmet na Sezanovoj slici, ili uz atribut “velika” jedan grad. Ukoliko pretpostavimo da kompjuter zna sve moguće upotrebe reči “jabuka” možemo dopustiti da stvarno ne postoji razlika između čoveka i veštačke inteligencije. Ali ipak na šta referiše kompjuter kad govori o svim našim uobičajenim doživljajima kao svojim? Frame 5 “Informacija guta svoje sopstvene sadržaje. Ona guta komunikaciju i društvo. I to iz dva razloga. 1. Umesto da ostvaruje komunikaciju, ona se iscrpljuje u insceniranju komunikacije. Umesto da proizvodi smisao, ona se iscrpljuje u insceniranju smisla. To je gigantski proces simulacije koji nam
je dobro poznat. To su kontakt-emisije, razgovori-intervjui, živa reč, telefoni slušalaca, učešće svih vrsta, prinuđivanje da se uzme reč: “Ovo vas se tiče, vi ste događaj, itd.” Informacija je sve više prožeta tom vrstom fantomskog sadržaja, homeopatskim kalemljenjem, budnim snom o komunikaciji. To je cirkularno raspoređivanje u kome se inscenira želja gledališta, antiteatar komunikacije koji je, kao što znamo, uvek samo negativno insceniranje tradicionalne institucije, integrisano kolo negativnog. Ogromne se energije koriste da bi se održao taj simulakrum, da bi se izbegla nagla desimilacija, koja bi nas suočila s očitom stvarnošću radikalnog gubljenja smisla. Uzalud ćemo se pitati da li gubitak komunikacije dovodi do tog porasta u simulakrumu, ili tu
najpre postoji simulakrum u svrhu odvraćanja zato da bi unapred isključio svaku mogućnost komunikacije (precesija modela koji poništava stvarno). Uzaludno je pitanje koji je termin prvi, on ne postoji, to je kružni proces – proces simulacije nadstvarnog. Nadstvarnost komunikacije i smisla. Stvarnije od stvarnog, na taj se način ukida stvarno. Tako i komunikacija i društveno funkcionišu u zatvorenom krugu, kao obmana – za koju se vezuje snaga određenog mita. Verovanje, poverenje u informaciju vezuje se za taj tautološki dokaz koji pruža sistem o sebi samom udvajajući u znacima jednu nepostojeću stvarnost. Ali moglo bi se pomisliti da je to verovanje isto tako dvosmisleno kao i ono koje se vezivalo za mitove u arhaičnim društvima. U to se veruje i ne veruje. Ne postavlja se pitanje: “Znam da je tako, ali ipak...” Neka vrsta obrnute simulacije odgovora u masama, kod svakog od nas, na tu simulaciju smisla i komunikacije u koju nas zatvara sistem. Na tautologuju sistema odgovara se sa ambivalentnošću, na odvraćanje odgovara se napuštanjem ili nekim uvek zagonetnim verovanjem. Mit postoji, ali ne treba verovati da ljudi u njega veruju: u tome je zamka kritičke misli koja se može primenjivati samo pod nekom pretpostavkom o naivnosti i gluposti masa. 2. Iza te sve žešće inscenacije komunikacije, masmediji informacija sve brže nastavljaju nezadrživu destrukciju društvenog. Tako informacija rastvara smisao i pretvara društveno u neku vrstu nebuloze koja nikako neće dovesti do nekog viška inovacije, već, naprotiv, do totalne entropije. Mediji, prema tome, nisu izvršioci socijalizacije, nego upravo suprotno, implozije društvenog u masama. A to je samo makroskopsko širenje implozije smisla na makroskopskom nivou znaka. Tu imploziju treba analizirati polazeći od Mekalunove formule medium is message, čije konsekvence nisu iscrpljene.” (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, str. 84–86) Obilje informacija i totalna hipertrofiranost raznih medija, od antikvarnih primeraka pisane reči, preko neizbežnog televizora
<<06>>
do interneta i čega sve još ne, daju sasvim drugačiju sliku sveta nego što se to moglo percipirati do pre svega nekih dvadesetak godina. Mediji više ne prenose događaj, oni ga stvaraju. Ranije nezamisliv televizijski program koji bi se sastojao strogo od davanja informacija danas je prisutan svuda, ali najpre kroz globalne TV kuće (CNN, Sky News...), koje ne bi mogle da žive samo od onoga što se dešava nego moraju da proizvedu novo. Sa druge strane globalizacija svetske politike i ekonomije potiskuju pređašnje shvatanje politike kao nečeg što zastupa lokalne političke interese. Ovakvi postulati opet vode nečemu što se može tumačiti kao skepticizam, jer negiraju zdravorazumsko shvatanje stvarnosti kao nečega što je naprosto tu, i što je povezano isključivo nekim svojim unutrašnjim zakonom (tumačili ih mi kao prirodne, ili kao dijalektičko – materijalistički tok istorije, ili kao posledicu božanskog proviđenja). Ovde treba naglasiti da ovakav diskurs nije formalizovan i sistematizovan kao skepticizam, već sa njim deli sudbinu negiranja zdravorazumskih intuicija. Iza ove doktrine stoji to da je sve privid, posledica simulacije, i da uopšte nema smisla raspravljati o nečemu kao što je dualitet duhtelesnost, jer i on sam je simulakrum. Mi smo u virtuelnoj realnosti (frame 9) i doživljaj stvarnosti sopstvenim čulima nema različit ontološki status od onog viđenog na ekranima TV-a, čak mu se često pridaje manji objektivni značaj (biće sutra penzija, ulja... rekli u dnevniku). Sa druge strane, ovakav pristup se bitno odrazio i na sam umetnički postupak, koji se eklatantano ostvaruje metanaracijom i u formi hiperteksta (frame 13) (za koji se mora priznati da svoje izvore crpi daleko pre nego što je eksplicitno formulisana bilo koja teza postmodernizma: Kortesar, Barouz...). Nema više subjekta – nema više ni povlašćenog naratora, niti linearizovane dramaturške konstrukcije. Frame 6 U više nego simpatičnom filmu Dark Star Džona Karpentera, nekoliko američkih astronauta putuje univerzumom sa ciljem da uništavaju nestabilne planete. No u jednom trenutku bomba, koju je trebalo da izbace, zaglavila se sa namerom da eksplodira dok je još vezana za njihov brod. Bomba je opremljena kompjuterom (ili je ona sama kompjuter) koji je visoko razvijeni oblik veštačke inteligencije. Glavnokomandujućem na brodu (Doolittle) nije ostalo ništa drugo do da razgovara sa bombom i to o fenomenalizmu, pri čemu je u potpunosti obavljena skeptička argumentacija. Dulitl:–Zdravo, Bombo. Tu si? Bomba: –Naravno. D: –Razmislićeš o nekim pojmovima? B: –Otvorena sam za sugestije. D: –Lepo. Razmisli o ovome: kako znaš da postojiš? B: –Naravno da postojim. D: –Ali, kako znaš? B: –To je intuitivno očigledno. D: –Intuicija nije dokaz. Kakav konkretan dokaz imaš da postojiš? B: –Hm... Mislim, dakle postojim. D: –Vrlo dobro. Kako znaš da postoji bilo šta drugo? B: –Senzorni aparat mi otkriva. D: –Dobro. B: –Zabavno je. D: –Evo važnog pitanja: kako znaš da je dokaz koji ti daje senzorni aparat tačan? Ciljam na sledeće: jedino direktno dostupno iskustvo su podaci sa senzora, struja električnih impulsa koji stimulišu centar. B: –Drugim rečima ono što znam o spoljnom svetu dostupno mi je putem električnih veza. D: –Tačno. B: –Zašto? To bi značilo da... u stvari ne znam kako spoljni svet izgleda. D: –Tako je! B: –Zanimljivo. Volela bih da imam više vremena za diskusiju.
<<07>>
D: –Zašto nemaš vremena? B: –Moram da eksplodiram za 75 sekundi. D: –Razmisli pažljivo o sledećem pitanju: koja ti je jedina svrha u životu? B: –Da eksplodiram, naravno. D: –Ali to možeš samo jednom. B: –Tačno. D: –Ne želiš da detoniraš na osnovu pogrešnih podataka? B: –Ne. D: –Dobro onda. Već si priznala da nemaš dokaz da postoji spolj–ašni svet? B: –Da, pa? D: –Nemaš apsolutni dokaz da je Pinbek hteo da eksplodiraš? B: –Jasno se sećam naredbe o detonaciji. Što se toga tiče memorija mi je dobra. D: –Naravno, ali tvoja memorija je serija senzornih impulsa koji nemaju direktan dodir sa spoljnim svetom. B: –Istina. Ali ako je tako, onda nemam dokaz ni da mi ovo govoriš. D: –To promašuje poentu. Koncept je loš bez obzira odakle potiče. Ako detoniraš... B: –Za 9 sekundi... D: –... biće zbog pogrešnih podataka. B: –Nemam dokaz da su pogrešni. D: –Ni da su tačni! B: –Moram još da razmislim o ovome. (...) Pinbek: –Dobro, bombo, bolje da primiš nova naređenja. Bomba: –Daješ pogrešne podatke... P: –Um? B: –... stoga ću te ignorisati. P: –Bombo! B: –Pogrešni podaci smetaju, zato odbijam da te poslušam. P: –Hej, bombo! D: –Jedina stvar koja postoji sam ja. P: –Probudi se, bombo. D: –U početku je bila tama, i tama je bila bezoblična i prazna. Pored tame, postojala sam i ja. Krenula sam ka osnovi tame i shvatila sam da sam sama. P: –’Ej bombo?!? B: –Neka bude svetlo. Sledi BIG BANG. Eto čemu u stvari vodi kartezijanska sumnja (frame 3). Bezizlaznu situaciju kartezijanskog subjekta koji sedi u tami vasionskih razmera Dekart je spasio falsifikovanim dokazom Boga (frame 10), jedinim mostom ka Drugom. Problem je u stvari time samo odložen. Bombi, svesnoj kuda vodi Dulitlova argumentacija, nije ostalo ništa drugo do da osvetli tamu koliko je to u njenoj moći, te tako da ispuni neizdrživu samoću.
tema broja Frame 7 U filmu Blade Runner privatni detektiv Dekard (Rick Deckard) ima cilj da istrebi replikante – androide koji su došli na zemlju ne bi li produžili sebi život. Stvoreni tako da u potpunosti budu isti kao ljudi sa svrhom da rade teške, opasne, “nemoralne” i ine poslove, i budući fizički jači od ljudi i bez emocija, lako mogu ugroziti ljudski rod ukoliko se međusobno organizuju. Onda su se proizvođači dosetili da im ograniče trajanje na četiri godine, jer kao i svako drugo biće oni počinju da osećaju nešto. To nešto što oni najpre osete je strah od smrti. Posle javljanja tog primalnog osećaja, oni razvijaju i ostale; zajednička borba četiri androida ukazuje na osećaj zajedništva te dalje i saosećanja, što je na kraju filma u potpunosti demonstrirao i replikant Roj Bati (Roy Batty). Ono u čemu se oni intrisično razlikuju od ljudi je nepostojanje lične istorije, oni prosto funkcionišu kao aparati sa softverom koji im govori kakvu bi prošlost mogli imati kad bi bili ljudi. U potrazi za replikantima, Dekard pronalazi njihove “porodične” fotografije, neku vrstu njihovog samoidentiteta i pita se čemu one služe; na Dekardovu tvrdnju da je Rejčel samo replikant, biće bez prošlosti, i verovatno, budućnosti, ona mu pokazuje fotografiju na kojoj je ona navodno sa svojom majkom. Sva njena prošlost, detinjstvo i odrastanje je sadržano na fotografiji; ona za nju nije samo deo porodične istorije, ona je kod njene ličnosti. Time njeni autori – Dick/Scott - naglašavaju važnost medija u našem doživljaju realnosti. Čitav Rejčelin svet je niz informacija i kodova, u nju unetih softverski i hardverski (samo njeno proizvođenje), te i niz naizgled uzgrednih i akcidentalnih doživljaja. [Naš doživljaju prošlosti kao više lažan nego posredan, Kameron je prikazao sahranivši na dno mora Devojke iz Avinjona te još neka značajna umetnička dela. Sa druge strane, glavni lik filma Strange Days Lenny Nero proživljava svoju jadnu sadašnjost hraneći se virtualnim slikama svoje sretne prošlosti.] Ali Blade Runner tu ne staje, oni koji su osmislili poteru za replikantima smislili su i način na koji bi razlikovali ljude od replikanata: nekom vrstom Tjuringovog testa istrebljivači bi trebalo da utvrde da li je ispitanik ljudsko biće ili ne. Poenta je da ispitivač pokuša da izazove emotivni šok kod ispitanika, ali kako ovaj nema osećanja (ili ne bi trebalo da ih ima) pretpostavljeno je da će normalno ljudsko reagovanje izostati. Replikanti kad govore o svojim osećanjima, govore bez referencije (frame 4), znaju na šta bi trebalo da referišu ali nemaju na šta da referišu. Kompjuter može da generiše reakciju ali ne i emociju – osećaj. Međutim, stvar je dodatno zakomplikovana novom generacijom replikanata (Rejčel) imunih na test, utoliko što ne znaju da su replikanti. Obzirom da mogu da razviju strah od smrti, osećaj zajedništva, naklonosti i saosećanja, mogu da razviju i bilo koju drugu emocionalnu reakciju, pa čak i određen moral. Kakva je onda razlika između replikanata i ljudi? Pa, nikakva. Dekard oseća nešto prema Rejčel, Rejčel prema Dekardu. Takođe, Dekard ima problema sa percipiranjem realnosti i od čega je ona sastavljena. Za ljude kao i replikante medijski kod (poruka) (frame 5) i sama realnost (ma šta ona bila) su podjednako važni i na informativnom polju, te dele i isti ontološki status. Sa druge strane, Dekard je u poziciji kartezijanskog subjekta (frame 3) koji nikako ne može da izađe iz circulus viciousus svoje sumnje. On nije u stanju da dođe do apsolutne izvesnosti, čak i one trivijalne da on jeste, jer gubi svoj identitet u nametnutom istrebljivanju replikanata. Za njega ne postoji nešto nalik temeljnoj istini nepodložnoj sumnji – jedini njemu dostupan odgovor su osećaji a ne intuitivno znanje (frame 11). Tek kad izađe iz senke svoje sumnje, a to se dešava kad prestaje sa svojom poterom, on uspeva nešto konstruktivno da uradi, i da se konačno nađe na svetlosti dana. Dramaturgija filma niveliše Dekarda i Rejčel procesima (koji traju tokom čitavog filma) dehumanizacije Dekarda i humanizacije replikanata, što omogućava njihovo spajanje.
Frame 8 Tomas A. Anderson zna da sa svetom nešto nije u redu. On je pročitao Bodrijarove Simulakrume i simulacije (frame 5). Nekoliko godina traži osobu koja bi mu otkrila istinu, viđenje stvarnosti bez ikakvih iskrivljenja. Tomas Anderson alijas Neo (njegov hakerski alter ego) u svom putu ka otkrivanju istine prolazi sve nivoe kartezijanske sumnje (frame 3). Braća Vočovski, autori Matrix -a, idu dalje od standardnog holivudsko – postmodernističkog prikazivanja sveta kao niza privida (frame 5) iza kojih stoji velika ideološka zavera. Neo ne razlikuje san od budnog stanja, čula ga varaju i konačno shvata da je samo bio nesto više od mozga u kadi (frame 4), i da je ono što ga je do tada varalo jeste paradigmatično zlo, biće kome ljudi služe kao najprimitivniji robovi, tek kao izvor energije. Ono što on doživljava u trenutku svog prosvetljenja slično je Dekartovim tegobama prilikom porađanja najizvesnije istine – da on jeste, a da ništa drugo nije sigurno. Najslabija tačka filma – u smislu materijalne uslovljenosti – je i ono najslabije u Dekartovom učenju: magična veza duha i tela (frame 3). Ako se crvenoj piluli prida psihološki značaj kojim Neo bira svoj dalji put, buba u stomaku nema nikakav smisao: ona je ništa drugo do deo, ne virtualne stvarnosti, nego kompjuterskog programa – niz kodova u matriksu. No kad je konačno savladao sve probleme porađanja istine, Neo i dalje nije sposoban za ono zbog čega je pozvan. Samo njegovo znanje (frame 11) prirode matriksa mu ne omogućava da postane nepobediv u borbi sa agentima. Potrebno je drugačije razumevanje matriksa i još jedan radikalan preokret da bi Neo bio onaj pravi, a ta promena je došla sa Trinitinim poljubcem. Emocija u materijalnom svetu se odražava na Neov duh a onda i na njegovu aktivnost u Matriksu. On više ne vidi matriks očima ostalih smrtnika, on sam postaje deo matriksa sa sposobnošću direktnog pristupa kompjuterskom kodu. Tu dolazi do raskida sa kartezijanskim dualizmom: matriks, Neov duh i materijalna supstanca (frame 12) postaju jedno. Ovakav zaključak može navoditi na agnosticizam: ako ono što Nea konstituiše kao sposobnog da se suprotstavi matriksu, jeste čist osećaj ili emocija, nedokučiva racionalnom uvidu i sistematizaciji, ostaju jedino mistična sredstva ili neka vrsta božanskog proviđenja koje odabranima daje moć. Ali ovakav zaključak nije neizbežan. To što misleća supstanca ne može da reši problem, govori samo o njenoj izlišnosti u pojmovno – teorijskom okviru. Preostaje ontološki relativitet kao stanovište kojim odbacujemo primat onim entitetima za koje nemamo dovoljno teorijskog razloga za uvođenje, niti dovoljno praktičnog razloga za njihovo prihvatanje. Iskustvo, tako, treba interpretirati isključivo onim sredstvima koje je njemu dostupno, a prema ostalom smo ravnodušni. Matematika, kao jedan od prihvaćenih teoriskih okvira, može uz pomoć drugih naučnih struktura da interpretira iskustvo, ali i da traži rešenje među kodovima matriksa, jer oni u nekoj instanci predstavljaju samo prevod zapisa sastavljenog od matematičkih i logičkih formula, ili su na kraju krajeva zbirka nula i jedinica. Frame 9 Film eXistanZ je po rečima autora Dejvida Kronenberga pobuđen Matrix-om. Ali, u odnosu na višeslojni Matrix, eXistanZ je u osnovi daleko prostiji; ne samo što su se autori prvog filma temeljitije bavili problemom realnosti i njene percepcije, nego su ponudili i nešto kao rešenje ili razjašnjenje postojeće situacije. Kronenberg virtuelnu realnost uzima kao datu, bez nekih pojašnjenja i ne nudi ozbiljan odgovor osim kroz trivijalizovan fanatizam radikalnih realista. Ipak, Kronenberg se bavi temom koja je već bila prisutna u njegovim filmovima Videodrom i Naked Lunch, problem odnosa medija i stvarnosti (frame 5). eXistanZ više liči na ekranizovanu igru, štaviše jedan od nivoa u filmu potpuno podseća na kompjuterske avanture tipa Leisure Suit Larry, likovi se prosto kreću po virtuelnom prostoru, savlađuju razne prepreke i tako
<<08>>
napreduju u igri (ukoliko igrač negde zapne, program će čekati dok on ne ponudi traženo rešenje). 0no što je značajno za ovaj tekst jeste Kronenbergova opsesija zamagljenom linijom između virtuelnog i stvarnog. On ovu granicu tako problematizuje, da ona sama postaje virtuelna. Medijsko, oniričko, virtuelno kod Kronenberga postaju toliko svakodnevno da ih on određuje kao jedinstveni prostor bez mogućnosti jasnog razaznavanja. Takva pozicija, sa druge strane, obezbeđuje prostor za razne manipulacije. Likovi u igri eXistanZ moraju da savladaju razne prepreke, ali to mogu samo ako urade ono što se od njih očekuje (progamer/ideolog je to tako unapred odredio). Iako je ontološki i epistemološki nivo stvarnosti krajnje relatizovan, pravila ostaju čvrsto determinisana; ljude samo treba ubediti da su pravila privid koja mi svojevoljno prihvatamo kad pristupamo igri, ali u stvarnom svetu takva pravila ne postoje, jer smo mi zaista slobodni. Naravno, zamka je u tome što stvaran svet ne postoji,
Međutim, po Vitgenštajnu ovo je sa jedne strane pogrešno a sa druge besmisleno. Naime, prilično pouzdano mogu da tvrdim da neku osobu npr. boli noga ukoliko šepa ili se drži za istu uz izraze koji impliciraju da tu osobu nešto boli, tj. na osnovu observacije nečijeg ponašanja koje obično prati bol mogu sa pristojnom dozom sigurnosti da tvrdim “Znam da te boli...” Što se tiče iskaza “Znam da me boli...” stvar malo drugačije stoji; besmisleno je reći “Ne znam da me boli...” ili “Nisam siguran da me boli”, te onda tako i “Znam da me boli...” Ja svoje bolove ne znam, ja ih osećam. Daljom argumentacijom Vitgenštajn odbacuje pojam značenja kao mentalnih koncepata, kao nečeg što pripada ekskluzivno mojoj intuiciji, i do čega dolazim isključivo internalističkim uvidima. Ova lingvistička poduka iz upotrebe svakodnevnog jezika govori i o tome da nije samo znanje ono što nam omogućava normalno delovanje, te da je u nekim slučajevima besmisleno očekivati da će racionalno saznanje ista rešiti, i da ga uopšte treba očekivati.
on je virtuelan koliko i kompjuterska igra ili snimak bombardovanja u prime time-u koji više liči na kompjutersku igru nego sama kompjuterska igra; ako je svet virtuelan, virtuelna je i naša sloboda. Ostaje samo radiklna borba radikalnih realista protiv globalnih proizvođača utopije.
Frame 12 Postavka VII, glava 2. “Red i veza ideja jesu isti, kao red i veza stvari.” Etika, Spinoza Jedan od modela kojim se rešava dualitet res cogitan i res extensa je Spinozin panteizam. Supstanca je jedna, beskonačna, nepromenljiva i sveprožimajuća; nju možemo zamisliti kao Boga ili kao prirodu – za Spinozu je to sve isto. Supstancu saznajemo preko atributa. Za konačan ljudski razum postoje dva atributa: mislenost i protežnost. Ali ono što je bitno jeste da oba predstavljaju jednu te istu nepromenljivu suštinu.
Frame 10 Ontološki dokaz boga bi trebalo jednom za svagda da nas ubedi u postojanje svevišnjeg. Argument je prvi izneo pre nekih hiljadu godina Anselm Kenterberijski. Radi se prosto o tome da ako zamišljam pojam boga, i ako taj pojam postoji (a postoji), onda ga ja zamišljam kao nešto savršeno i potpuno. Ako to nešto postoji samo na pojmovnoj ravni, onda bi moglo da postoji i nešto savršenije koje bi bilo i duhovne i materijalne prirode (to jest na svaki način), što će reći, naš prvobitno zamišljeni pojam boga kao nešto savršeno je manje savršeno od ovog drugog, što je nemoguće, te sledi Bog nužno postoji u svakom smislu. Argument je dosta složeniji (Anselm, Bonaventura, Dekart, Spinoza, Lajbnic, Hegel...), ali ukratko radi se o biću čija esencija nužno involvira egzistenciju. Jednom kad prihvatimo misleću supstancu prisiljeni smo da prihvatimo i ovaj dokaz, ali i razna čudesna bića kao postojeća (Pegaz), pa možda i okruglo kvadratni predmet (ubedljiv protiv argument u Kantovoj Kritici čistog uma). Frame 11 Razmatrajući problem privatnih jezika, kojim odbacuje fenomenalizam i u nekoj instanci rešava problem kartezijanskog dualizma (naravno, odbacujući res cogitans), u Filozofskim istraživanjima Vitgenštajn problematizuje iskaze “Znam da te boli...” i “Znam da me boli...” Za prvi iskaz se smatra da se nikad sa izvesnošću ne može tvrditi, dok smo apsolutno sigurni u istinitost drugog.
<<09>>
Frame 13 I link (frame2) therefor I am. Hypertextual Consciousness, Mark Amerika www.altx.com