BIBLIOTEKA NOLIT DRAMA
SAMJUEL BEKET
IZABRANE DRAME IZBOR I PREDGOVOR
JOVAN HRISTIĆ PREVEO S ENGLESKOG
ALEKSANDAR ŠAŠA PETROVIC
•
UREDNIK
JOVAN HRISTIĆ
NOLIT • BEOGRAD
ČEKAJUĆI GODOA Tragikomedija u dva čina
LICA Estragon Vladimir Poco Srećko Dečko
PRVI ČIN Seoski drum. Jedno drvo. Veče. Estragon sedi na jednoj niskoj humci i pokušava da izuje cipelu. Vuče je obema rukama. Hukće. Zastaje, izne mogao, odmara se, ponovo pokušava da je svuče, na isti način. Ulazi Vladimir. ESTRAGON (odustajući ponovo): Neće, pa bog! VLADIMIR (prilazeći mu kratkim, krutim korakom, veoma raskrečenih nogu): Počinjem da kapiram to gledište. Celog života sam nastojao da ga se otarasim, govoreći sebi: Vladimire, budi razuman, ti još nisi sve pokušao. I nastavljao sam borbu. (Snatri, mozga o toj borbi. Estragonu.) Dakle, opet si tu. ESTRAGON: Jesam li? VLADIMIR: Milo mi je što si se vratio i što te vidim. Mislio sam da si zauvek otišao. ESTRAGON: I ja sam to mislio. VLADIMIR: Najzad smo opet zajedno! To moramo da proslavimo. Al' kako ? (Razmišlja.) Diž' se da te zagrlim! ESTRAGON (plahovito): Nemoj sad, nemoj sad. VLADIMIR (povreden, hladno): Može li se znati gde je Njegova Visost prenoćila? ESTRAGON: U jednom jarku. VLADIMIR (zadivljeno): U jarku! Gde? ESTRAGON (bez gesta): Tamo. 41
ljali.
VLADIMIR: I nisu te makljali? ESTRAGON: Makljali? Razume se da su me izmak-
VLADIMIR: Uvek ona ista grupa? ESTRAGON: Ista? Ne znam. Tišina. VLADIMIR: Kad pomislim na to... na sve ove go dine... pitam se šta bi bilo s tobom... da nije bilo mene... (Odlučno.) Ti bi sad bio samo jedna gomilica kostiju — tu nema da misliš. ESTRAGON: Pa šta onda? VLADIMIR: To je m n o g o za jednog čoveka. (Pau za. Veselo.) A opet, kakva vajda od toga ako sad kloneš? — kažem ja sebi. Na to je trebalo da mislimo kad je svet bio mlad, tamo, devedesetih godina. ESTRAGON: Jao, prestani da lupaš! — i pomozi mi da skinem ovo čudo. VLADIMIR: Da smo onda zajedno, zagrljeni skočili sa Ajfelove kule, među prvima. Tada smo bili ugledni građani. A sad je već mnogo kasno. Sad nas ne bi pustili ni da se popnemo. (Estragon vuče svoju cipelu.) Sta to radiš ? ESTRAGON: Skidam cipelu. Zar ti to nikad nisi radio ? VLADIMIR: Pa ja ti već odavno govorim da se svaki dan treba izuvati. Već sam se umorio. Što me ne slušaš!? ESTRAGON (nemoćno): Pomagaj! VLADIMIR: Je 1' te boli? ESTRAGON: Je 1' me boli!? On bi hteo da zna da li me boli! VLADIMIR (ljutilo): Samo ti patiš na ovome svetu! Ja se tu ne računam. A voleo bih da te vidim i čujem kad bi te, nešto, klala moja boljka. ESTRAGON: Je 1' te boli? VLADIMIR: Je 1' me boli!? On bi hteo da zna da li me boli! (Saginjući se.) Nikad ne zanemaruj male stvari u životu. ESTRAGON: Šta ti očekuješ? Ti uvek čekaš do poslednjeg trenutka. VLADIMIR (zamišljeno): Do poslednjeg trenutka...
42
(Premišlja.) Kad u nadi vreme traćiš, od nje i bol boluješ — ko je to rekao? ESTRAGON: Zašto nećeš da mi pomogneš? VLADIMIR: I ja se ponekad tako osećam. Onda sam, nekako, sav uvrnut. Skine šešir, ispitivački pilji u otvor; zavuče ruku u šešir, kao da nešto traži; istresa ga, pa ga ponovo stavi na glavu. VLADIMIR: Kako da ti kažem? Kao da mi lakne, a opet sam... nekako... (Traži reč.)... zapanjen. (Naglaša va.) ZA — PA — NJEN. (Ponovo skine šešir i zaviruje unutra.) Smešno. (Udara po šeširu kao da hoće da istrese iz njega neko strano telo, zagleda ponovo unutra, pa ga opet stavi na glavu.) Neće, pa bog!... Estragon, posle krajnjeg napora, uspeva da izuje cipelu. Zagleda u nju, zavuče ruku u cipelu kao da traži nešto, pre vrne je, istresa je, traži po zemlji da vidi je li iz cipele nešto ispalo, ne nalazi ništa; ponovo zavlači ruku u cipelu, zamiš ljeno bulji ispred sebe. VLADIMIR: Dakle? ESTRAGON: Ništa. VLADIMIR: Pokaži! ESTRAGON: Nema tu šta da se pokazuje. VLADIMIR: Pokušaj da je opet obuješ. ESTRAGON (pošto je razgledao svoje stopalo): Hoću da je malo provetrim. VLADIMIR: Eto šta ti je čovek: krivi cipelu, a greška mu u nozi. (Ponovo skine šešir, pilji unutra, zavlači ruku u šešir, udara po njemu, dune u šešir, pa ga opet stavi na gla vu.) Ovo me već zabrinjava. (Tajac. Vladimir je duboko zamišljen. Estragon mrda nožnim prstima.) Jedan od raz bojnika bese spašen. (Pauza.) Pristojan procent. (Pauza.) Gogo. ESTRAGON: Šta je? VLADIMIR: Kako bi bilo da se pokajemo? ESTRAGON: Zbog čega da se pokajemo? VLADIMIR: O... (Razmišlja.) Pa, ne moramo baš u pojedinosti da ulazimo. ESTRAGON: Je 1' zato što smo se rodili? Vladimir prsne u smeh, od sveg srca, ali ga odmah priguši; pritisne rukom stomak; lice mu se zgrči.
43
VLADIMIR: Čovek ne sme više ni da se smeje. ESTRAGON: Grdna šteta! VLADIMIR: Može samo da se osmehuje. (Lice mu se naglo razvuče u osmeh od uha do uha; osmehuje se, pa se opet isto tako naglo uozbilji.) Al' to nije ista stvar. Ništa se tu ne može. (Pauza.) Gogo. ESTRAGON (plahovito): Šta je? VLADIMIR: Da 1' si ti ikad čitao Sveto pismo? ESTRAGON: Sveto pismo... (Razmišlja.) Pa, mora da sam i u to nekad zavirio. VLADIMIR: A je 1' se sećaš jevanđelja? ESTRAGON: Sećam se mapa Svete zemlje. Bile su u boji. Mnogo cakane mape. Mrtvo more bese bledoplavo. Dovoljno je samo da ga pogledaš, pa da ožedniš. Govorio sam sebi: vala tamo ćemo da odemo da provedemo svoj medeni mesec. Plivaćemo. Bićemo srećni. VLADIMIR: Trebalo je da budeš pesnik. ESTRAGON: I bio sam. (Pokazuje na svoje dronjavo odelo.) Zar to nije očigledno? (Tajac.) VLADIMIR: Šta sam ono hteo da kažem...? Kako ti je noga? ESTRAGON: Otiče, vidno. VLADIMIR: Ah, da! Ona dva razbojnika! Je 1' se sećaš te priče? ESTRAGON: Ne. VLADIMIR: Je V hoćeš da ti je ispričam? ESTRAGON: Neću. VLADIMIR: Brže će nam proći vreme. (Pauza.) Bila su to dva razbojnika, razapeta na krst istovremeno sa na šim Spasiteljem. I onda... ESTRAGON: Sa našim — šta reče? VLADIMIR: Sa našim Spasiteljem. Dva razbojnika. Kažu da je jedan bio spašen, dok je drugi... (pokušava da nade reč suprotnu od »spašen«)... ugasio — bio osuđen na večne muke. ESTRAGON: A od čega je o n a j bio spašen? VLADIMIR: Od pakla. ESTRAGON: Ja idem. (Ali se ne miče.) VLADIMIR: Pa ipak... (Pauza.) Kako to — nadam se da ti ovo nije dosadno — kako to da od četiri jevanđe-
lista samo jedan kaže da je onaj bio spašen? A sva četvo rica su bila na licu mesta... ili bar u blizini, a samo jedan kaže daje jedan od dvojice razbojnika bio spašen. (Pauza.) 'Ajde, bre, Gogo, vrati loptu i ti jedanput — je 1' da je red! ? ESTRAGON (sa preteranim oduševljenjem): Nalazim da je to zaista neobično, izuzetno zanimljivo! VLADIMIR: Jedan od četvorice. A od ostale trojice dvojica uopšte ne spominju neke razbojnike, dok treći kaže da su ga oba razbojnika psovala. ESTRAGON: Koga? VLADIMIR: Šta koga? ESTRAGON: Ništa te ne razumem. (Pauza.) Koga su psovali? VLADIMIR: Spasitelja. ESTRAGON: Zašto? VLADIMIR: Zato što On nije hteo da ih spase. ESTRAGON: Od pakla? VLADIMIR: Kretenu! Od smrti. ESTRAGON: Čini mi se da si rekao od pakla. VLADIMIR: Od smrti, od smrti. ESTRAGON: Pa šta onda? VLADIMIR: Onda, mora biti da su o b o j i c a bili osuđeni na večne muke. ESTRAGON: A što da ne? VLADIMIR: Ali onaj drugi apostol kaže da je jedan bio spašen. ESTRAGON: Pa? Ljudi se ne slažu — i u tome je ćela stvar. VLADIMIR: Ali sva četvorica su bili tamo! A samo jedan spominje spašenog razbojnika. I zašto sad pa da se njemu veruje više nego ostalima? ESTRAGON: Ko mu veruje? VLADIMIR: Svi. To je jedina ljudima poznata verzija. ESTRAGON: Ama, ljudi su jezivo neuki majmuni. Ustaje s bolnim naporom, čopajući odlazi krajnje levo, zastaje, gleda u daljinu, natkriljujući oči šakom, okrene se, odlazi krajnje desno, gleda u daljinu. Vladimir ga posmatra, zatim priđe cipeli i podigne je sa zemlje, zaviri u nju, pa je odmah pusti da padne na zemlju. VLADIMIR: Pih! (Pljune.)
45
Estragon se vrati na sredinu pozornice i tu se zaustavi, leđima okrenut gledalištu. ESTRAGON: Čaroban kraj! (Okrene se, priđe rampi, licem prema publici.) Vidik koji prosto nadahnjuje čoveka! (Okrene se Vladimiru.) Hajdemo odavde. VLADIMIR: Ne možemo. ESTRAGON: Zašto? VLADIMIR: Čekamo Godoa. ESTRAGON: Ah! (Pauza.) Jesi li ti siguran da je to ovde? VLADIMIR: Šta? ESTRAGON: Da baš ovde treba da ga čekamo ? VLADIMIR: Rekao je, kod drveta. (Pogledaju u drvo.) Je V ti ovde vidiš još neko? ESTRAGON: Kakvo je to drvo? VLADIMIR: Ne znam. Vrba. ESTRAGON: A gde joj je lišće? VLADIMIR: Mora da je mrtva. ESTRAGON: Nije više žalosna. VLADIMIR: Ili joj možda još nije vreme. ESTRAGON: Meni više liči na neku šibljiku. VLADIMIR: Na šib. ESTRAGON: Na šibljiku. VLADIMIR: A meni, opet, na — je li, bre, na šta ti to ciljaš? Da smo došli na pogrešno mesto? Je 1' to? ESTRAGON: Trebalo bi da je već ovde. VLADIMIR: Nije rekao da će sigurno doći. ESTRAGON: A ako ne dođe? VLADIMIR: Onda ćemo mi sutra opet da dođemo ovamo. ESTRAGON: Pa onda i prekosutra. VLADIMIR: Verovatno. ESTRAGON: I tako do-sto-jedan-i-natrag. VLADIMIR: Stvar je u tome ESTRAGON: Sve dok on ne dođe. VLADIMIR: Ti si bezdušan. ESTRAGON: I juče smo bili ovde. VLADIMIR: Ah, ne! Tu se varaš. ESTRAGON: Šta smo radili juče? VLADIMIR: Šta smo radili juče!? 46
ESTRAGON: Da. VLADIMIR: Dakle... (Ljutito.) Pored tebe čovek ni sa čim nije načisto. ESTRAGON: Po mom shvatanju, mi smo juče bili ovde. VLADIMIR (gledajući oko sebe): Tebi se ovo mesto čini poznato? ESTRAGON: To nisam rekao. VLADIMIR: Pa onda? ESTRAGON: To ne menja stvar. VLADIMIR: Pa, ipak... ovo drvo... (Okrećući se prema publici.)... ova močvara. ESTRAGON: Siguran si da je trebalo večeras ? VLADIMIR: Šta? ESTRAGON: Da čekamo. VLADIMIR: On je rekao u subotu. (Pauza.) Čini mi se. ESTRAGON: Čini ti se. VLADIMIR: Mora da sam to negde i zabeležio. (Pretura po džepovima nabreklim od svakojakih tričarija.) ESTRAGON (veoma podmuklo): Ali koje subote? I da li je danas subota? Da nije možda nedelja? (Pauza.) Ili ponedeljak? (Pauza.) Ili petak? VLADIMIR (gledajući izbezumljeno oko sebe, kao da je taj datum ispisan na samom predelu): To nije moguće! ESTRAGON: Ili četvrtak? VLADIMIR: Šta da radimo? ESTRAGON: Ako je on juče bio ovde, pa video da nas nema, možeš da budeš siguran da ti on danas neće opet doći. VLADIMIR: Ali ti kažeš da smo mi juče bili ovde. ESTRAGON: Možda se ja i varam. (Pauza.) Hajde malo da ćutimo, je 1' važi? VLADIMIR (slabačkim glasom): Važi. (Estragon sedne na humku. Vladimir uzrujano korača tamo-amo, za ustavljajući se s vremena na vreme da gleda u daljinu. Estra gon zaspi. Vladimir zastane ispred Estragona.) Gogo!... Gogo!... G O G O ! ESTRAGON (trgne se i probudi. Uviđajući ponovo 47
sav užas svoga stanja): Spavao sam! (Prekorno.) Zašto mi nikad ne daš da spavam?! VLADIMIR: Osećao sam se usamljen. ESTRAGON: Sanjao sam jedan san. VLADIMIR: Nemoj da mi ga pričaš! ESTRAGON: Sanjao sam da — VLADIMIR: Nemoj da mi pričaš!!! ESTRAGON (pokazujući rukom prema svemiru): Zar je tebi ovaj dovoljan? (Tajac.) To nije lepo od tebe, Didi. A kome ću ja da pričam o svojim privatnim košmarima, ako neću tebi? VLADIMIR: Nek' ti i ostanu privatni. Pa znaš da ja to ne mogu da podnosim. ESTRAGON (hladno): Ima trenutaka kad se stvarno pitam ne bi li, možda, bilo bolje da se ti i ja rastanemo. VLADIMIR: O, ne bi ti daleko otišao. ESTRAGON: Bilo bi to loše, stvarno, mnogo loše. (Pauza.) Je 1' da bi to bilo mnogo loše, stvarno, Didi? (Pauza.) S obzirom na lepotu puta. I dobrotu putnika. (Pauza. Ulagujući se.) Zar ne, Didi? VLADIMIR: Smiri se. ESTRAGON (sladostrasno): Smiri se... smiri... Svi fini ljudi kažu, oh, smiri se, molim lepo. A je 1' ti znaš onu priču o Englezu u kupleraju? VLADIMIR: Znam. ESTRAGON: Ispričaj mi je. VLADIMIR: O, prestani! ESTRAGON: Pa znaš — j e d a n Englez, koji je popio malo više nego obično, ode u kupleraj. A tamo njega kupler-mama pita da li hoće plavušu, crnku ili riđu. Nastavi. VLADIMIR: DOSTA! Vladimir žurno iziđe. Estragon ustaje i ide za njim čak do ivice bine. On gestikuliše kao navijač koji bodri svog lju bimca boksera. Vladimir se vraća, prelazi preko bine, prolazi pored Estragona, oborene glave. Estragon korakne ka nje mu. Stane. ESTRAGON (blago): Hteo si nešto da mi kažeš? (Tišina. Estragon načini još jedan korak ka njemu.) Imao si nešto da mi saopštiš? (Ćutanje. Još jedan korak napred.) Didi... 48
VLADIMIR (ne okrećući se): Nemam ništa da ti ESTRAGON (korak napred): Ti se ljutiš? (Ćutanje. Korak napred.) Oprosti! (Ćutanje. Korak napred. Estragon spusti ruku na Vladimirovo rame.) Hajde, Didi! (Tišina.) Daj mi ruku! (Vladimir se okrene.) Zagrli me! (Vladimir omekša. Zagrle se. Estragon ustukne.) Zaudaraš na beli luk! VLADIMIR: To je dobro za bubrege... (Ćutanje. Estragon pažljivo posmatra drvo.) Šta ćemo sad da radimo? ESTRAGON: Čekaćemo. VLADIMIR: Da, ali dok čekamo? ESTRAGON: Kako bi bilo da se obesimo? (Vladimir nešto šapne Estragonu. Estragon se veoma uzbudi.) VLADIMIR: Sa svim posledicama. Gde ti to kapne, tu izraste mandragora. I zato ta biljka vrišti kad je. čupaš iz korena. Zar ti to nisi znao!? ESTRAGON: Hajde da se odmah obesimo! VLADIMIR: O neku granu? (Prilaze drvetu.) Nešto nemam poverenja. ESTRAGON: Šta nas košta da pokušamo? VLADIMIR: Hajde. ESTRAGON: Posle tebe. VLADIMIR: Ne, ne — prvo ti. ESTRAGON: Zašto prvo ja ? VLADIMIR: Ti si lakši od mene. ESTRAGON: Pa baš zato! VLADIMIR: Ne razumem. ESTRAGON: Upotrebi svoju inteligenciju. Je 1' mo žeš? Vladimir upotrebljava svoju inteligenciju. VLADIMIR (najzad): Još mi je sve nejasno. ESTRAGON: Evo kako to izgleda... (Razmišlja.) Grana... Grana... (Ljutito.) Ma, mućni svojom glavom! Zar ne možeš? VLADIMIR: Ti si moja jedina nada. ESTRAGON (sa naporom): Gogo — lak!... Grana — nema lomi!... Gogo — mrtav. Didi — težak!... Grana — lomi... Didi — sam. Dok, međutim — VLADIMIR: Pazi, na to nisam mislio! 49
ESTRAGON: Ako ti uspeš da se o nju obesiš, uspeću i ja. VLADIMIR: Ali, zar sam ja teži od tebe? ESTRAGON: To si ti rekao. Ja ne znam. Šanse su, izgleda, podjednake. Ili bar približne. VLADIMIR: Pa, onda, šta da radimo? ESTRAGON: Da ne radimo ništa. To je sigurnije. VLADIMIR: Da pričekamo dok ne vidimo šta će on da nam kaže. ESTRAGON: Ko? VLADIMIR: Godo... ESTRAGON: Dobra ideja. VLADIMIR: Da pričekamo dok tačno ne vidimo na čemu smo. ESTRAGON: A opet, možda bi bilo bolje da gvožde kujemo pre nego što se skočanji. VLADIMIR: Baš sam radoznao da vidim šta će nam on ponuditi. A mi ćemo to, onda, ili prihvatiti ili poljubiti pa ostaviti. ESTRAGON: A šta smo mi zapravo tražili od njega? VLADIMIR: Zar ti nisi bio prisutan? ESTRAGON: Izgleda da nisam slušao. VLADIMIR: Pa, tako... ništa određeno. ESTRAGON: Neko bogoradenje? VLADIMIR: Tačno. ESTRAGON: Ponizna molba. VLADIMIR: To. ESTRAGON: A šta je on odgovorio? VLADIMIR: Da će videti. ESTRAGON: Da ne može ništa da obeća. VLADIMIR: Da bi morao da razmisli o tome. ESTRAGON: U miru i tišini svoga doma. VLADIMIR: Da se posavetuje sa svojom porodicom. ESTRAGON: Sa svojim prijateljima. VLADIMIR: Sa svojim zastupnicima. ESTRAGON: Sa svojim predstavnicima. VLADIMIR: Sa svojim trgovačkim knjigama. ESTRAGON: Sa svojim računom u banci. VLADIMIR: Pre nego što donese neku odluku. ESTRAGON: To je normalna stvar.
50
VLADIMIR: Misliš da jeste? ESTRAGON: Mislim. VLADIMIR: I ja tako mislim. (Tišina.) ESTRAGON (zabrinuto): A mi? VLADIMIR: Molim? ESTRAGON: Kažem — a mi? VLADIMIR: Ne razumem. ESTRAGON: Gde smo mi u svemu tome? VLADIMIR: Gde smo mi? ESTRAGON: Razmisli, natenane. VLADIMIR: Gde smo mi? Pa, na rukama i kolenima. ESTRAGON: Zar smo tako nisko pali? VLADIMIR: Možda Vaša Preuzvišenost želi da se koristi svojim prerogativama ? ESTRAGON: Zar mi nemamo više nikakvih prava? Vladimir se nasmeje, ali opet priguši smeh, kao ranije, sem što se sada ne osmehne. VLADIMIR: Zasmejavaš me, al' neću da se cerim jer je to zabranjeno. ESTRAGON: Zar smo mi svoja prava izgubili ? VLADIMIR: Mi smo ih odbacili. Cutanje. Stoje nepomično, opuštenih ruku, oborenih glava, povijenih nogu u kolenima. ESTRAGON (slabim glasom): Nismo valjda vezani ? (Pauza.) Nismo — VLADIMIR (dižući ruku): Slušaj! (Osluškuju, gro teskno ukočeni.) ESTRAGON: Ja ne čujem ništa! VLADIMIR: Psst!... (Osluškuju. Estragon izgubi rav notežu, zamalo ne padne. Ščepa Vladimira za mišicu, ali i ovaj se zaklati. Osluškuju pribijeni jedan uz drugog.)... Ni ja. Odahnu. Opuste se i razdvoje. ESTRAGON: Prestravio si me! VLADIMIR: Mislio sam da je on. ESTRAGON: Ko? VLADIMIR: Godo. ESTRAGON: Pih! To je bio samo vetar u trščaku. VLADIMIR: Zakleo bih se da sam čuo viku.
51
ESTRAGON: A što bi on vikao? VLADIMIR: Na svog konja. Tišina. Cutanje. ESTRAGON: Ja sam gladan. VLADIMIR: Hoćeš li jednu šargarepu? ESTRAGON: Je 1' to sve što imamo? VLADIMIR: Mislim da ima i nekoliko repica. ESTRAGON: Daj mi šargarepu. (Vladimir pretura po svojim džepovima. Izvadi jednu repicu i daje je Estragonu, koji uzme i odgrize parče. Ljutilo.) Pa ovo je repica! VLADIMIR: Oh, izvini! Zakleo bih se da je bila šargarepa. (Ponovo pretura po džepovima, ali nalazi samo repice.) Sve same repice. (Pretura, traži.) Mora da si pojeo poslednju. (Traži.) Čekaj, evo je! (Izvuče jednu šargarepu i daje je Estragonu.) Evo, drugaru dragi. (Estragon je obriše o rukav i počne da jede.) Uzmi je kao poslednju; nema ih više. ESTRAGON (žvaćući): Ja sam te nešto pitao. VLADIMIR: Ah, da! ESTRAGON: Jesi li mi odgovorio? VLADIMIR: Je 1' dobra ta šargarepa? ESTRAGON: Ovo jeste šargarepa. VLADIMIR: Utoliko bolje, utoliko bolje. (Pauza.) Šta si ono hteo da ti kažem? ESTRAGON: Zaboravio sam. (Žvaće.) I to je ono što me ljuti. (Gleda šargarepu s poštovanjem, klati je između palca i kažiprsta.) Ovu šargarepu nikad neću zaboraviti. (Siše joj kraj, zamišljeno.) Dabome. Setio sam se. VLADIMIR: Dakle? ESTRAGON (punih usta, šuplje): Mi nismo vezani? VLADIMIR: Nisam razumeo ni jednu reč koju si izgovorio. ESTRAGON (žvaće, guta): Pitam te da li smo vezani ? VLADIMIR: Vezani? ESTRAGON: Ve-zani. VLADIMIR: Kako to misliš vezani? ESTRAGON: Sputani. VLADIMIR: Ali od koga? Za koga vezani? ESTRAGON: Za onog tvog badžu.
52
VLADIMIR: Za Godoa? Vezani za Godoa? Koja ideja! Ni govora o tome! (Pauza.) Zasad. ESTRAGON: On se zove Godo? VLADIMIR: Mislim, tako. ESTRAGON: Zamisli ovo. (Podiže ostatak šargarepe držeći ga za patrljak lista i vrti ga ispred očiju.) Čudno, što je više jedeš, sve je gora. VLADIMIR: Kod mene je baš obratno. ESTRAGON: Kako to misliš? VLADIMIR: Ja se na đubre navikavam što ga više jedem. ESTRAGON (posle dužeg razmišljanja): Je 1' to ono obratno ? VLADIMIR: To je stvar temperamenta. ESTRAGON: Karaktera. VLADIMIR: Tu ne može ništa da se učini. ESTRAGON: Pa ne znam kako da se boriš. VLADIMIR: Čovek je ono što je. ESTRAGON: Ne vredi mu da se koprca. VLADIMIR: Suština se ne menja. ESTRAGON: Tu ništa ne pomaže. (Ponudi ostatak šargarepe Vladimiru.) Je 1' hoćeš da je dokrajčiš? Strašan krik se prolomi u neposrednoj blizini. Estragon ispusti šargarepu. Obojica se skamene, a zatim jurnu ka jednom kraju bine. Estragon zastane na pola puta, vrati se, podigne šargarepu, strpa je u džep, pojuri ka Vladimiru, koji ga čeka, ponovo zastane, vrati se, podigne cipelu sa zemlje, pa otrči do Vladimira. Šćućureni jedan uz drugog, pognuti i leđima okrenuti opasnosti, čekaju. Ulaze POCO i SREĆKO. Poco upravlja Srećkom pomoću konopca obmotanog oko Srećkovog vrata, kao dizginama, tako da se na sceni prvo pojavi Srećko a za njim konopac, koji je dovoljno dugačak da Srećko tako može da stigne do sredine pozornice pre nego što se Poco pojavi. Srećko nosi jednu tešku torbu, stolicu na sklapanje, izletničku kotaricu za hranu, a preko ruke kaput. Poco drži bič u jed noj ruci. POCO (iza kulisa): Đi-ha! (Pucanj biča. Poco se pojavljuje. Srećko prelazi preko pozornice pored Vladimira
53
/ Estragona i izlazi. Kad ugleda Vladimira i Estragona, Poco zastaje. Konopac se zateže. Poco ga snažno trgne.) Curuk! Začuje se tresak od Srećkovog pada zajedno sa celokupnim tovarom. Vladimir i Estragon se okrenu njemu, kolebajući se između želje da mu priđu i pomognu i straha da im se ne zameri što ne gledaju svoja posla. Vladimir korakne ka Srećku, ali ga Estragon uhvati za rukav i cimne natrag. VLADIMIR: Pusti me! ESTRAGON: Ostani gde si! POCO: Čuvajte se! On je zao. (Vladimir i Estragon se okrenu Pocu.) Prema nepoznatim osobama. ESTRAGON (tiho): Je li to on? VLADIMIR: Ko? ESTRAGON (pokušava da se seti imena): Pa, onaj... VLADIMIR: Godo? ESTRAGON: Da. POCO: Da se predstavim: Poco. VLADIMIR (Estragonu): Ni blizu! ESTRAGON (Pocu, bojažljivo): Vi niste gospodin Godo, gospodine? POCO (zastrašujućim glasom): Ja sam Poco! (Tajac.) Poco! (Tajac.) Zar vam to ime ništa ne znači?! (Tajac.) Kažem, zar vam to ime ništa ne znači?! Vladimir i Estragon se upitno zgledaju. ESTRAGON (pravi se kao da se priseća): Boco... Boco... VLADIMIR (isto): Poco... Poco... POCO: Pppocco! ESTRAGON: Ah! Poco... Čekajte da vidim. Poco... VLADIMIR: Je 1' Poco ili Boco? ESTRAGON: Poco... ne... na žalost, ja... ne... Izgleda da ne mogu da se... Poco im prilazi s pretečim izrazom lica. VLADIMIR (pomirljivo): Znao sam nekad jednu porodicu po imenu Goco. Gospoda mama je imala bra davice na — ESTRAGON (žurno): Mi nismo iz ovog kraja, go spodine. POCO (zastane): A ipak ste ljudska bića. (Stavlja 54
naočare.) Kao što se može videti. (Skida naočare.) Iste rase kao i ja. (Prsne u gromoglasan smeh.) Iste rase kao Poco. Pravljeni po božjem liku! VLADIMIR: Pa, znate — POCO (nestrpljivo): Ko je Godo? ESTRAGON: Godo? POCO: Vi ste me držali za Godoa? VLADIMIR: Ah, ne, gospodine, ni jednog trenutka, gospodine. POCO: Ko je taj? VLADIMIR: O, to je... to je jedan, da kažemo, po znanik. ESTRAGON: Ama, čak ni to —jedva ga i poznajemo. VLADIMIR: Zaista... mi njega ne poznajemo dobro... ali ipak... ESTRAGON: Ja, lično, i kad bih ga video, ne bih ga poznao. POCO: Mislili ste da sam ja taj. ESTRAGON (uzmičući pred Pocom): To jest... zna te... vi ćete to razumeti... pomrčina... naprezanje... čeka nje... Priznajem... učinilo mi se... u jednom magnovenju... POCO: Čekanje? Znači, vi ste ga čekali? VLADIMIR: Pa, znate — POCO: Ovde? Na mom zemljištu? VLADIMIR: Mi nismo mislili ništa loše... ESTRAGON: Naše su namere bile dobre. POCO: Drum je svačiji. VLADIMIR: Pa tako smo ga i mi gledali. POCO: To je sramotno. Ali je tako. ESTRAGON: Šta se tu može, gospodine. POCO (uz velikodušan gest): Ne govorimo više o to me. (Povuče konopac.) Diž' se, svinjo! (Pauza.) Kad god padne, on zaspi. (Vuče konopac.) Ustaj, mrcino! (Buka koju stvara Srećko dok se diže i skuplja prtljag. Poco cima konopac.) Curuk! (Srećko ulazi natraške.) Stoj! (Srećko zastane.) Okreni se! (Srećko se okrene. Vladimiru i Estra gonu, ljubazno.) Gospodo, drago mi je što smo se upoznali. (Na njihovim licima pojavi se neverica.) Da, da, iskreno se radujem. (Cimne konopac.) Bliže! (Srećko prilazi.) Stop! (Srećko se zaustavi. Vladimiru i Estragonu.) Da, da, put
55
se otegne kad čovek putuje sam čitavih... (Pogleda na svoj džepni sat.)... da... (Računa.) da, čitavih šest časova, tačno, tako je, punih šest časova, a nigde žive duše. (Srećku.) Kaput! (Srećko spusti torbu, priđe, pruži mu kaput, vrati se na svoje mesto, ponovo podigne torbu.) Drži ovo! (Poco mu pruži bič. Srećko priđe, ali kako su mu obe ruke zauzete, dohvati bič zubima, pa se vrati na svoje mesto. Poco počne da oblači kaput, pa zastane.) Pridrži! (Srećko spusti torbu, kotaricu i stolicu, priđe, pridrži Pocu kaput, odstupi, vrati se na svoje mesto, pa ponovo podigne torbu, kotaricu i sto licu.) U vazduhu se večeras oseća dah jeseni. (Poco zavr šava sa zakopčavanjem kaputa, nagne se napred, osmotri svoju odeću, pa se ispravi.) Bič! (Srećko mu priđe, sagne se. Poco mu istrgne bič iz usta, a Srećko se vrati svojoj stolici.) Da, gospodo, ja ne mogu dugo bez društva osoba meni sjičnih. (Stavi naočare i pogleda dvojicu njemu sličnih.) Čak i onda kad ta sličnost nije savršena. (Skine naočare. Srećku.) Stolicu! (Srećko spusti torbu i kotaricu, priđe, rasklopi stolicu, spusti je na zemlju, pa ponovo uzme torbu i kotaricu.) Bliže! (Srećko mu primakne stolicu, uz sve pret hodne i potonje radnje. Poco sedne na stolicu, upre dršku biča u Srećkove grudi i gura ga.) Nazad! (Srećko uzmakne jedan korak.) Dalje! (Srećko napravi još jedan korak una zad.) Stop! (Srećko stane. Vladimiru i Estragonu.) I zato bih, s vašim dopuštenjem, ostao malo sa vama pre nego što se usudim da krenem dalje. (Srećku.) Kotaricu! (Srećko mu priđe, preda kotaricu, pa opet odstupi i vrati se na svoje mesto.) Svež vazduh istruže stomak i čovek ogladni. (Otvori kotaricu, izvadi komad piletine, parče hleba i bocu vina. Srećku.) Kotaricu! (Srećko priđe, podigne kotaricu i vrati se na svoje mesto.) Dalje! (Srećko odstupi jedan korak.) On zaudara. Živeli! (Nagne bocu, pije, spusti bocu, počinje da jede. Tišina. Estragon i Vladimir, isprva oprezno, pa zatim hrabrije, počnu da obilaze oko Srećka i da ga zagledaju sa svih strana. Poco halapljivo jede piletinu, siše koščice i baca ih. Srećko se polako povija napred sve dok torbom i kotaricom ne dodirne tle; onda se, uz nagli trzaj, uspravi, pa ponovo počinje da se naginje napred, u ritmu čoveka koji spava sto jeći.)
56
ESTRAGON: Šta mu je? VLADIMIR: Izgleda da je umoran. ESTRAGON: Zašto ne spusti prtljag na zemlju? VLADIMIR: Šta mu ga ja znam. (Prilaze mu još bliže.) Budi oprezan! ESTRAGON: Reci mu nešto. VLADIMIR: Gle! ESTRAGON: Šta? VLADIMIR (pokaže prstom): Vrat. ESTRAGON (zagleda Srećkov vrat): Ja ne vidim ništa. VLADIMIR: Stani ovde. Estragon stane pored Vladimira. ESTRAGON: Oh, gospode! VLADIMIR: Živa rana. ESTRAGON: To mu je od konopca. VLADIMIR: Stalno ga struže. ESTRAGON: To mu je neizbežno. VLADIMIR: Omča. ESTRAGON: Guli. Nastavljaju da zagledaju Srećka, pa zastanu pred nje govim licem. VLADIMIR: Nije ružan. ESTRAGON (sležući ramenima i kriveći lice): Misliš? VLADIMIR: Običan mekušac. ESTRAGON: Gle, on balavi. VLADIMIR: To mu je neizbežno. ESTRAGON: Vidi mu sline. VLADIMIR: Možda je imbecil. ESTRAGON: Kreten. VLADIMIR (zagledajući ga izbliza): Kao daje gušav. ESTRAGON (učini isto): Neizvesno. VLADIMIR: On dašće. ESTRAGON: To mu je neizbežno. VLADIMIR: A tek oči! ESTRAGON: Šta mu je s očima? VLADIMIR: Buljave. Hoće da mu iskoče iz glave. ESTRAGON: Ja bih rekao da on baš sad izdiše. VLADIMIR: Neizvesno. (Pauza.) Pitaj ga nešto. ESTRAGON: Da U bi to bilo dobro?
57
VLADIMIR: Šta nas košta? ESTRAGON (bojažljivo): Gospodine... VLADIMIR: Glasnije! ESTRAGON (glasnije): Gospodine!... POCO: Ostavite ga na miru! (Oni se okrenu ka Pocu, koji je završio sa jelom i briše usta nadlanicom.) Zar ne vi dite da hoće da se odmori? Kotaricu! (Kresne šibicu i po činje da pripaljuje svoju lulu. Srećko ugleda pileće koske na zemlji i bulji u njih pohlepno. Pošto se Srećko ne miče, Poco Ijutito odbaci palidrvce i cimne konopac.) Kotaricu, svinjo! (Srećko umalo ne padne, dođe sebi, priđe, stavi bocu u kota ricu i vrati se na svoje mesto. Estragon bulji u pileće koske. Poco ponovo kresne šibicu i pripali lulu.) Šta čovek od njega da očekuje? To nije njegov posao. (Povuče jedan dim iz lule, pa opruzi noge.) Ah! Ovako je bolje. ESTRAGON (bojažljivo): Izvinite, gospodine... POCO: Šta je, dobri moj čovo? ESTRAGON: Eee... vi ste završili sa... eee... vama ne trebaju... eee... ove koske, gospodine? VLADIMIR (skandalizovan): Zar nisi mogao da pričekaš ?! POCO: Ne, ne, baš dobro što pita. Da li mi trebaju te koske? (Prevrće ih vrhom biča.) Ne, meni lično nisu više potrebne. (Estragon korakne ka koščicama.) Ali... (Estra gon zastane)... teoretski, koske pripadaju nosaču. Zato treba njega pitati. (Estragon se okrene Srećku, okleva.) Samo napred! Hajde, pitajte ga. Ne bojte se, on će vam reći. (Estragon prilazi Srećku, pa zastane ispred njega.) ESTRAGON: Gospodine... izvinite, gospodine... POCO: Čovek ti se obraća, svinjo! Odgovori! (Estragonu.) Pokušajte opet. ESTRAGON: Izvinite, gospodine... koske... da li će vam ove koske biti potrebne? (Srećko dugo gleda Estragona.) POCO (ushićeno): Gospodine! (Srećko obori glavu.) Odgovaraj! Hoćeš li ih ili nećeš? (Srećko ćuti. Estragonu.) Vaše su. (Estragon se baci na koske, pokupi ih i počne da ih glođe.) To mi se ne sviđa. Nikad ga ranije nisam video da odbija kost. (Zabrinuto posmatra Srećka.) Lepa parada, ako mi se razboli. (Povuče dim iz lule.) 58
VLADIMIR (prasne): To je skandal! Cutanje. Estragon, zaprepašćen, prestane da glođe, pa gleda čas u Vladimira, čas u Poca. Poco je prividno miran. Vladimir pometen. POCO (Vladimiru): Je 1' vi to ciljate na nešto odre đeno? VLADIMIR (mucavo odlučno): ... Postupati s jednim čovekom (pokazuje na Srećka)... tako... ja mislim da... ne... s jednim ljudskim bićem... ne... to je skandal! ESTRAGON (na ravnoj nozi): Sramota! (Nastavlja da glođe koske.) POCO: Vi ste mnogo strogi. (Vladimiru.) Koliko vam je godina? (Ćutanje.) Šezdeset?... Sedamdeset? (Estra gonu.) Koliko biste mu vi dali? ESTRAGON: Jedanaest. POCO: Ja sam neučtiv. (Istresa lulu, lupkajući je o dršku biča, ustane.) Moram da idem dalje. Hvala vam što ste mi pravili društvo. (Razmišlja.) Ili, možda, da popušim još jednu lulu, pre nego što odem. Šta velite? (Oni ne od govaraju.) Ah, slab sam vam ja pušač, vrlo slab; ja nemam običaj da popušim dve lule jednu za drugom; to mi... (stavi ruku na srce, uzdahne)... izaziva lupanje srca. (Pau za.) To je usled nikotina; čovek ga udiše i pored svih predostrožnosti. (Uzdahne.) Z n a t e kako je to. (Cutanje.) Ali, vi, možda, ne pušite? Da? Ne? Uostalom, nije ni važ no. (Cutanje.) Ali kako sad da sednem a da to ne deluje izveštačeno, kad sam već ustao. Da to ne izgleda... kako da kažem... kao da se kolebam? (Vladimiru.) Izvinite, šta ste rekli? (Ćutanje.) Možda niste ništa rekli? (Ćuta nje.) Nije važno. Da vidimo... (Razmišlja.) ESTRAGON: Oh! Sad mi je bolje. (Stavlja koske u džep.) VLADIMIR: Idemo. ESTRAGON: Zar već? POCO: Samo trenutak! (Cimne konopac.) Stolicu! (Pokazuje bičem na stolicu. Srećko mu primakne stolicu.) Još! Tu! (On ponovo sedne. Srećko se vrati na svoje mesto.) Rečeno — učinjeno! (Puni lulu.) VLADIMIR: Hajdemo odavde. <9
POCO: Nadam se da ne odlazite zbog mene. Ostanite još malo, nećete se kajati. ESTRAGON (naslućujući milostinju): Pa, mi i ne žurimo. POCO (pošto je zapalio lulu): Druga nikad nije onako slatka — (izvadi lulu iz usta, pa je zamišljeno posmatra) — kao prva, mislim. (Ponovo stavlja lulu u usta.) Ali ipak prija. VLADIMIR: Ja idem. POCO: Ne može više da podnosi moje prisustvo. Ja, možda, nisam naročito human, ali kakve to ima veze? (Vladimiru.) Dobro razmislite pre nego što uradite nešto naglo. Recimo da pođete sad, dok je još dan, a nema sum nje da dan još traje. (Sva trojica pogledaju u nebo.) Dobro. (Prestanu da gledaju u nebo.) Šta biva u tom slučaju — (izvadi lulu iz usta i razgleda je) — ugasila se — (ponovo pali lulu) — u tom slučaju — (pućne) — šta će u tom slu čaju biti s vašim sastankom s onim Godeom... Godoom... Godenom... Svejedno, vi znate na koga ja mislim — na onog u čijim je rukama vaša budućnost. (Ćutanje.) Ili bar vaša bliska budućnost? VLADIMIR: Otkud vi to znate? POCO: Aaah, on mi se ponovo obraća! Ako ovako potraje, mi ćemo se još i sprijateljiti. ESTRAGON: Zašto on ne ispušta onaj prtljag? POCO: I meni bi bilo drago da ga upoznam. Sto više ljudi upoznam, to sam srećniji. Posle susreta i sa najbeznačajnijim stvorom, čovek odlazi mudriji, bogatiji, svesniji darova božje milosti. Čak ćete i vi... (gleda ih pretenciozno, prvo jednog pa drugog, da im bude jasno da on misli na obo jicu)... čak ćete i vi, ko zna, dodati nešto mojoj zalihi. ESTRAGON: Zašto on ne ispušta svoj tovar? POCO: Ali, to bi me začudilo. VLADIMIR: Postavlja vam se jedno pitanje. POCO (ushićeno): Jedno pitanje! Ko ga postavlja? Kakvo pitanje? Do maločas ste me oslovljavali sa »gospo dine«, strahujući i drhteći. A sad mi postavljate pitanja. To neće izići na dobro! VLADIMIR (Estragonu): Mislim da on sad sluša. ESTRAGON (obilazeći oko Srećka): Šta? 60
VLADIMIR: Sad možeš da ga pitaš. On je sad na oprezu. ESTRAGON: Šta da ga pitam? VLADIMIR: Zašto neće da spusti svoj prtljag. ESTRAGON: I ja se tome čudim. VLADIMIR: Pa pitaj ga, onda! POCO (pošto je pažljivo i uznemireno pratio ovaj raz govor, bojeći se da to pitanje ne zanemare): Vi želite da znate zašto on ne spušta svoj tovar — kako v i to nazivate ? VLADIMIR: Tako je. POCO (Estragonu): I vi ste sigurni da se s tim slažete? ESTRAGON: On brekće kao nilski konj. POCO: Evo odgovora. (Estragonu.) Ali prestanite da se vrtite, preklinjem vas! Nervirate me. VLADIMIR: Dođi ovamo. ESTRAGON: Šta je? VLADIMIR: On se sprema da progovori. Nepomično stoje jedan pored drugog i čekaju. POCO: Dobro. Jesu li svi spremni? Da li me svi gledaju? (Pogleda Srećka, pa trgne konopac. Srećko po digne glavu.) Gledaj u mene, svinjo! (Srećko ga pogleda.) Dobro. (Stavlja lulu u džep, izvadi jednu malu prskalicu, pritisne i isprska svoje grlo; vraća prskalicu u džep, nakašlje se, pljune, ponovo izvadi prskalicu, ponovo dezinjikuje grlo, pa opet vrati prskalicu u džep.) Ja sam spreman. Da li me svi slušaju? Jesu li svi spremni? (Pogleda jednog po jednog, svu trojicu; Srećka naposletku, pa cimne konopac.) Krmak! (Srećko digne glavu.) Ja ne volim da govorim u vetar. U redu. Deder da vidimo. (Razmišlja.) ESTRAGON: Ja idem. POCO: Šta vi, zapravo, želite da znate? VLADIMIR: Zašto on — POCO (Ijutito): Ne prekidajte me! (Pauza. Mirnije.) Nigde nećemo stići, ako svi govorimo u isto vreme. (Pau za.) O čemu sam ono govorio? (Pauza. Glasnije.) O čemu sam govorio? Vladimir podražava čoveka koji nosi težak teret. Poco ga gleda zbunjeno. ESTRAGON (napregnutim glasom): O prtljagu! (Po kaže prstom na Srećka.) Zašto? Što ga neprestano drži? 61
(Povija se pod »teretom«, dašće.) Nikad ga ne spušta na zemlju. (Otvori šake i uspravi se sa uzdahom olakšanja.) Zašto? POCO: Ah, to! Što mi to niste ranije rekli? Mislite, što da se čovek malo ne raskomoti? Deder da pokušamo da objasnimo. Je 1' on nema prava na to ? Svakako da ima. Znači, on sam to ne želi. To bi, za vas, bilo zdravo rasu đivanje. A sad, z a š t o on to ne želi. (Pauza.) Gospodo, evo u čemu je stvar. VLADIMIR (Estragonu): Pazi sad ovo. POCO: On hoće da na mene ostavi dobar utisak, da bih ga zadržao. ESTRAGON: Kako? POCO: Možda se nisam dobro izrazio. On hoće da me razneži, da bih odbacio svaku pomisao na odvajanje od njega. Ne, ni to nije sasvim tačno. VLADIMIR: Vi hoćete da ga se otarasite? POCO: On hoće da me pređe, al' nema, bato! VLADIMIR: Vi hoćete da ga se otarasite? POCO: On zamišlja da ću ja, kad vidim kako lepo nosi stvari, doći u iskušenje da ga zadržim na tom po ložaju. ESTRAGON: Vi ste već siti njega? POCO: U stvari, on nosi kao svinja. To nije njegov posao. VLADIMIR: Vi hoćete da ga se otarasite? POCO: On uobražava da ću se ja, kad vidim da je neumoran, pokajati zbog svoje odluke. To je njegova bedna smicalica. Kao da meni fale robovi. (Sva trojica pogledaju Srećka.) Atlas, Jupiterov sin! (Tišina.) Dakle, to je ono što sam hteo da vam kažem. Imate li još neko pitanje? (Ponovo dezinfikuje grlo prskalicom.) VLADIMIR: Vi hoćete da ga se otarasite. POCO: Ne zaboravite da sam ja lako mogao da bu dem na njegovom mestu, a on na mom — da sreća nije htela obratno. Svakom svoje. VLADIMIR: H o ' š - d a g a s ' - o t a r a s ? POCO: Šta rekoste? VLADIMIR: Hoćete da ga se otarasite? 62
POCO: Hoću. Ali umesto da ga oteram, kao što sam mogao — mislim, prosto da mu dam nogu u dupe — ja sam toliko meka srca da sam ga poveo na vašar, gde ću ga, nadam se, prodati za lepe pare. Zaista, ovakve stvorove čovek ne može da tera od sebe. Najbolje bi bilo da ih ubija. Srećko plače. ESTRAGON: On plače. POCO: I matora džukela ima više dostojanstva od njega. (Pruža svoju maramicu Estragonu.) Evo, utešite ga, pošto ga sažaljevate. (Estragon se koleba.) Hajde, uzmite! (Estragon uzme maramicu.) Ubrišite mu suze. Tako će se osećati manje napušten. (Estragon se i sad koleba.) VLADIMIR: Deder, daj to meni, ja ću. (Estragon neće da mu da maramicu. Dečji gestovi.) POCO: Požurite, pre nego što prestane da plače! (Estragon priđe Srećku i krene da mu obriše oči. Srećko ga besno udari nogom u cevanicu. Estragon ispusti mara micu, odskoči i počne da skakuće i ćopa po bini, urličući od bola.) Moju šnuftiklu! (Srećko spusti torbu i kotaricu, podigne maramicu, priđe Pocu, preda mu je, vrati se na svoje mesto, pa ponovo uzme torbu i kotaricu.) ESTRAGON: Jao, svinja! (Zadiže nogavicu.) Osa katio me! POCO: Rekao sam vam da on ne voli nepoznate osobe. VLADIMIR (Estragonu): Daj da vidim. (Estragon mu pokazuje nogu. Pocu, Ijutito.) Teče mu krv! POCO: To je dobar znak. ESTRAGON (stojeći na jednoj nozi): Nikad više neću moći da hodam! VLADIMIR (nežno): Ja ću te nositi. (Pauza.) Ako bude potrebno. POCO: Prestao je da plače. (Estragonu.) Vi ste ga, tako reći, odmenili. (Lirski.) Suze ovoga sveta su jedna stalna količina. Čim jedan počne da plače, neko drugi negde prestane. Isto vam je i sa smehom. (On se nasrne je.) Ne osuđujmo zato našu generaciju, jer ona nije ništa nesrećnija od prethodne. (Tišina.) Ali nemojmo je ni hvaliti. (Tišina.) Nemojmo uopšte ni govoriti o njoj. Istina je da se stanovništvo umnožilo.
63
VLADIMIR: Pokušaj da koračaš. Estragon pođe ćopajući, zastane ispred Srećka i pljune ga; zatim nastavi i sedne na onu humku. POCO: Pogodite od koga sam naučio sve te lepe stvari. (Pauza. Pokaže na Srećka.) Od mog Srećka! VLADIMIR (gledajući u nebo): Zar ta noć nikad neće da dođe? POCO: Da nije njega — sve moje misli, sva moja osećanja — sve bi u meni bilo prizemno. (Pauza, pa zatim sa neobičnom žestinom.) Samo profesionalne brige! (Mir nije.) Lepota, ljupkost, čistota — sve je to, znao sam, bilo izvan mog domašaja. I onda sam uzeo jednu glondžu. VLADIMIR (trgne se i prestaje da gleda u nebo): Jednu glondžu?! POCO: Bilo je to pre nekih šezdeset godina... (pogleda na sat)... da, skoro šezdeset. (Uspravi se, gordo.) Ne biste mi dali toliko, kad me vidite, zar ne ? (Vladimir po gleda Srećka.) Pored njega, ja izgledam kao mladić, je l'da? (Pauza. Srećku.) Šešir! (Srećko spusti kotaricu, pa skine svoj šešir. Duga seda kosa rasturi mu se oko lica. On stavi šešir pod mišku i ponovo uzme kotaricu.) A sad, pogledajte mene. (Poco skine šešir.1 On je potpuno ćelav. Ponovo stavi šešir na glavu.) Jeste li videli? VLADIMIR: I vi ga sad terate od sebe? Jednog tako starog i tako vernog slugu? ESTRAGON: Đubre jedno! Poco se sve više uzrujava. VLADIMIR: Pošto ste iz njega isisali sve što je bilo dobro, vi ga sad odbacujete kao... kao koru od banane. Pa to je... POCO (ječeći, hvatajući se za glavu): Ja to više ne mogu... da podnosim... Njegovo ponašanje... vi nemate pojma... to je užasno... on mora da ode... (Mlatara ruka ma.)... Poludeću... (Klone, sa glavom u šakama.) Ne mogu više... da izdržim... ne mogu... Tajac. Svi gledaju u Poca. Srećko uzdrhti. VLADIMIR: On to ne može više. ESTRAGON: Da podnosi.
VLADIMIR: On će poludeti. ESTRAGON: To je užasno. VLADIMIR (Srećku): Kako se samo usuđuješ? To je odvratno! Tako dobar gospodar! A ti ga ovako raspinješ! Posle toliko godina! Stvarno...! POCO (jecajući): A znao je da bude tako nežan... tako uslužan... i zabavan... moj dobri anđeo... a sad... sad me ubija!... ESTRAGON (Vladimiru): Je 1' on to hoće da mu na đe zamenu? VLADIMIR: Šta? ESTRAGON: Da li on hoće da uzme drugoga, umesto njega, ili neće? VLADIMIR: Čisto sumnjam. ESTRAGON: Šta sumnjaš? VLADIMIR: Ne znam. ESTRAGON: Pitaj ga. POCO (mirnije): Gospodo, ne znam šta me je to bilo spopalo. Izvinite me. Zaboravite sve što sam rekao. (Sve je više onaj stari.) Ne sećam se dobro šta sam rekao, ali možete biti uvereni da u svemu tome nije bilo ni reci istine. (Isprsi se, udarajući se po grudima.) Da li vam ja ličim rta čoveka koga bi neko mogao da nagna na patnju? Recite! Iskreno! (Pretura po džepovima.) Ama, šta li sam to mogao da uradim sa svojom lulom? VLADIMIR: Baš se lepo zabavljamo. Divno veče. ESTRAGON: Nezaboravno. VLADIMIR: I još nije prošlo. ESTRAGON: Nije, očigledno. VLADIMIR: Ovo je tek početak. ESTRAGON: Stravično! VLADIMIR: Ovo ti je gore nego u pozorištu. ESTRAGON: U cirkusu! VLADIMIR: U mjuzik-holu. ESTRAGON: U cirkusu. POCO: Gde li sam samo mogao da zaturim svoju lulu-brajericu ? ESTRAGON: Badža je vrisak. Izgubio svoju dudu. (Nasmeje se grohotom.)
' Sva četvorica nose polucilindre.
64
65
VLADIMIR: Vratiću se. (Polazi ka jednom krilu bine.) ESTRAGON: Na kraju hodnika, levo. VLADIMIR: Pričuvaj mi mesto. (Izlazi.) POCO: Izgubio sam svoju lušu, pravu Kap-Petersonku! ESTRAGON (grčeci se od smeha): Jao, ovaj bidža će me ubije! POCO (podižući pogled): Da je niste vi, slučajno, videli — (Primeti da nema Vladimira.) Oh! On je otišao!... I to bez zbogom! Kako je mogao tako?! Da je malo pri čekao... ESTRAGON: Onda bi se raspukao. POCO: Ah! (Pauza.) Oh, pa da, onda je sve u redu, kad je takav slučaj... ESTRAGON: Hodite ovamo! POCO: Zašto? ESTRAGON: Videćete. POCO: Je 1' hoćete da ustanem? ESTRAGON: Brzo! (Poco ustane i priđe Estragonu.) Gledajte! POCO (pošto je stavio naočare): Oh, vidi molim te! ESTRAGON: Gotovo. Vladimir se vraća, mračan. Odgurne Srećka, koji mu je na putu, ritne stolicu i obori je, uzrujano korača tamo-amo. 'POCO: Nešto nije zadovoljan. ESTRAGON (Vladimiru): Propustio si zabavu. Šteta. Vladimir zastane, uspravi stolicu, pa sad mirnije na stavi da korača. POCO: On se smiruje. (Pogleda unaokolo.) Sve se smiruje. Veliki se smiraj na zemlju spušta! Slušajte! (Po digne ruku.) Pan spava. VLADIMIR: Zar nikad neće da padne noć? Sva trojica pogledaju u nebo. POCO: A vama se, izgleda, ne ide pre nego što ona padne ? ESTRAGON: Pa, šta da vam kažem — znate... POCO: Pa to je sasvim prirodno, sasvim prirodno. I ja, sam, da sam u vašoj situaciji — mislim, kad bih imao sastanak sa nekim Godenom... Godeom... Godoom... 66
uostalom, znate na koga mislim — i ja bih čekao da se sasvim smrkne pre nego što bih odustao. (Pogleda stolicu.) Baš bih, nešto, voleo da sednem, ali ne znam tačno kako da počnem. ESTRAGON: Da li bih ja mogao da vam tu nekako pomognem ? POCO: Možda, ako me zamolite. ESTRAGON: Šta? POCO: Ako me zamolite da sednem. ESTRAGON: Da li bi vam to pomoglo? POCO: Mislim da bi. ESTRAGON: Pa, hajde, onda. Evo: izvolite šesti, gospodine, moliću lepo. POCO: Ne, ne, to uopšte ne dolazi u obzir. (Pauza. U stranu.) Zamolite me ponovo. ESTRAGON: Deder, hajde — sedite, preklinjem vas, dobićete zapaljenje pluća ako ne sednete. POCO: Stvarno mislite? ESTRAGON: Ama, to je apsolutno izvesno. POCO: Možda ste u pravu. (Sedne na stolicu.) Hvala, dragi moj. (Pogleda na časovnik.) Ali ja stvarno moram da idem dalje, ako ne želim da zakasnim. VLADIMIR: Vreme se zaustavilo. POCO (stavljajući časovnik na uho): Ne verujte u to, gospodine, ne verujte. ( Vraća časovnik u džep.) Sve drugo, samo ne to. ESTRAGON (Pocu): Njemu danas sve izgleda crno. POCO: Osim nebeskog svoda. (Nasmeje se, zadovoljan zbog svoje duhovitosti.) Ali ja vidim u čemu je stvar — vi niste odavde, pa još ne znate šta naši sumraci mogu. Je 1' da vam pričam? (Ćutanje. Estragon ponovo nešto petlja oko cipele, a Vladimir se opet bavi svojim šeširom. Srećkov šešir padne na zemlju, ali on to ne primeti.) POCO: Ne mogu da vas odbijem. (Štrca grlo prskali com.) Malo pažnje, molim. (Estragon i Vladimir nastav ljaju da se bave svojim stvarima. Srećko drema. Poco lako zapucketa svojim bičem.) Šta je to sa ovim bičem? (Ustane i pukne bičem energičnije, najzad uspešno. Srećko đipi. Vladimir ispusti šešir, a Estragon cipelu. Poco odbaci bič.) 67
Ovaj se bič ofucao. (Pogleda svoje slušaoce.) Šta sam ono hteo da kažem? VLADIMIR: Hajdemo odavde. ESTRAGON: Ali oslobodite noge svoje težine, za boga! — najlepše vas molim — zaradićete neku opasnu boleštinu! POCO: Tačno. (Sedne. Estragonu.) Kako se vi zovete? ESTRAGON: Katul. POCO (nije slušao): Ah, da! Noć. (Diže glavu.) Ali budite, zaboga, malo pažljiviji! Inače nećemo nigde stići. (Gleda u nebo.) Pogledajte! (Svi pogledaju u nebo, sem Srećka, koji opet drema. Poco trgne konopac.) Gledaj u nebo, svinjo! (Srećko pogleda u nebo.) Dobro, sad je dosta. (Svi prestaju da gledaju u nebo.) Šta je tu toliko neobično, na ovome nebu? Ono je bledo i svetio kao svako drugo nebo u ovo doba dana. (Pauza.) Na ovoj geografskoj ši rini. (Pauza.) Kad je lepo vreme. (Lirski.) Pre jedan čas — (pogleda na časovnik, pa nastavi prozaičnim glasom) — otprilike (ponovo lirskim tonom) — pošto nas je sve vreme... (premišlja, pa opet prozaično)... recimo, od deset sati pre podne — (lirski) — neumorno obasipalo čitavim bujicama crvene i bele svetlosti, počelo je da gubi svoj sjaj, da bledi — (pokret obema rukama, postepeno, odozgo naniže) — malo-pomalo, sve dotle dok — (dramatična pauza, širok pokret obema rukama koje se po horizontali udaljuju jedna od druge) — odjednom: pppfff! gotovo! — ne dođe do smiraja. (Tišina.) Ali — (diže ruku kao da opominje) — ali, iza tog vela blagosti i mira — (diže oči k nebu; ostali, osim Srećka, učine isto) — juriša noć i ima da udari na nas — (pukne prstima) — tras! — ovako! — (nadahnuće ga napušta) — i to baš onda kad se najmanje nadamo. (Tišina. Sumornim glasom.) Tako vam je to na ovoj kurvinskoj zemlji. Dugo ću tanje. ESTRAGON: Pod uslovom da čovek sve to zna. VLADIMIR: Onda čovek može i da sačeka svoju šansu. ESTRAGON: Onda čovek zna šta može da očekuje. VLADIMIR: I tu više nema šta da brineš. ESTRAGON: Jednostavno — da čekaš. 68
VLADIMIR: A na to smo već navikli. (Podigne svoj polucilinder sa zemlje, zagleda u njega, protrese ga, pa ga stavi na glavu.) POCO: Dakle, šta kažete, kakav sam bio?... Estragon i Vladimir ga pogledaju »belo«. POCO: ...Dobar? Pristojan? Podnošljiv? Osrednji? Apsolutno loš? VLADIMIR (prvi shvati): O, vrlo dobar, vrlo, vrlo dobar. POCO (Estragonu): A šta vi mislite, gospodine? ESTRAGON (francuski sa engleskim izgovorom): Oh, trej bong, trej trej trej bong. POCO (vatreno): Hvala vam, gospodo, hvala! (Pau za.) Menije toliko potrebno da me neko ohrabri! (Pauza.) Negde, pred kraj, bio sam nešto slabiji — niste to zapazili ? VLADIMIR: O, možda sasvim malčice, tek ovolicno! Za jedan mali mic. ESTRAGON: Ja sam mislio da ste vi to namerno. POCO: Ne, znate, memorija mi nešto škripi. Cu tanje. ESTRAGON: A u međuvremenu, ništa se ne do gađa. POCO: Vama je ovo dosadno? ESTRAGON: Pomalo. POCO (Vladimiru): A vama, gospodine? VLADIMIR: Meni je zabavnije. Cutanje. Poco se misli. POCO: Gospodo, vi ste bili... uljudni, prema meni. ESTRAGON: Ama, ni govora. VLADIMIR: Šta vam pada na pamet! POCO: Jeste, jeste, bili ste korektni. Tako da se ja pitam... šta li bih ja, sa svoje strane, mogao učiniti za ove čestite ljude kojima je tako dosadno? ESTRAGON: Cak bi i jedna stotka igrala. VLADIMIR: Mi nismo prosjaci! POCO: Šta bih mogao da im učinim, pitam se ja, da bi' ih malo razvedrio? Pa kažem sebi: dao si im pileće koske, pričao si im čas o ovom, čas o onom, objasnio si im sumrak — ruku na srce. Ali, da li je to dovoljno — to je ono što me muči — da li je to dovoljno? 69
ESTRAGON: Pa čak bi i jedan petobanak zaigrao. VLADIMIR (Estragonu, ozlojeđeno): Dosta! ESTRAGON: Manje ne bih mogao da prihvatim. POCO: Je li to dovoljno? Nema sumnje da jeste. Ali ja sam velikodušan. Takva mi je narav. Večeras. Utoliko gore po mene. (Cimne konopac. Srećko' ga pogleda.) Jer ja ću jiatiti, to je izvesno. (Sagne se i podigne bič sa zem lje.) Šta biste više voleli — da ga nateramo da igra, da peva, da recituje, da misli, ili da — ESTRAGON: Koga? POCO: Koga! Vi umete da mislite, vas dvojica? VLADIMIR: On misli? POCO: Svakako. I to glasno. On je nekada čak vrlo lepo mislio; satima sam mogao da ga slušam. A sad... (Uzdrhti.) Tim gore po mene. Dakle, je 1' biste želeli da on malo razmišlja o nečemu, za nas? ESTRAGON: Ja bih više voleo da nam igra; to bi bilo zabavnije. POCO: Ne mora da znači. ESTRAGON: Je l'da, Didi, da bi to bilo zabavnije? VLADIMIR: Ja bih stvarno voleo da ga čujem kako misli. ESTRAGON: Možda bi mogao prvo da nam igra, pa posle da nam misli — ako mu to nije mnogo? VLADIMIR (Pocu): Je 1' bi moglo tako? POCO: Razume se, ništa jednostavnije. To je, uosta lom, i prirodan red stvari. (Kratak smeh.) VLADIMIR: Onda, neka igra. Cutanje. POCO: Je 1' čuješ, krmak? ESTRAGON: Je 1' on nikad ne odbija? POCO: Odbio je jednom. (Tišina.) Igraj, mizerijo! Srećko spusti šešir i kotaricu, dođe do rampe, pa se okrene prema Pocu. Igra. Prestane. ESTRAGON: Je 1' to sve? POCO: Još! Srećko ponovi iste pokrete, pa opet prestane. ESTRAGON: Pih! To bih i ja umeo! (Podražava Srećka i zamalo ne padne.) Kad bih malo vežbao. 70
POCO: Nekad je on igrao i farandolu i karakternu poskočicu i staru francusku branlu, pa žigu, pa španski fandango, pa čak i onu škotsku pipirevku uz gajde. Tada je on skakao. Od radosti. A sad je ovo najbolje što ume. Znate li kako on tu igru zove? ESTRAGON: Agonija žrtvenog jarca. VLADIMIR: Tvrda stolica. POCO: Mreža. On misli da je u mreži, zapetljan. VLADIMIR (uspijajući se kao neki esteta): Ima tu nečega... Srećko se sprema da se vrati svom prtljagu. POCO (vikne, kao da obuzdava konja): Oooo! Miran! Srećko se ukoči. ESTRAGON: Pričajte nam o tome kako je jednom odbio da sluša. POCO: Sa zadovoljstvom, sa zadovoljstvom. (Nešto traži po džepovima.) Čekajte malo. (Nastavlja da traži.) Ma, gde li sam strpao onaj moj sprej? (Traži.) Dakle, sve je tu, sem — (Podigne glavu, na licu mu izraz preneraženosti. Slabačkim glasom.) Ne mogu da nađem svoju prskalicu! ESTRAGON (iznemoglo): Moje levo pluće je vrlo slabo. (Zakašlje se jektičavo. Zatim zvonkim glasom.) Ali mi je zato desno pluće zdravo ko dren!^ POCO (običnim glasom): Nije važno! Čega nema — bez toga se mora. Šta sam ono hteo da kažem? (Razmišlja.) Ček'-ček'! (Razmišlja.) E, nek' me đ a v o — (Digne glavu.) Pomozite mi! ESTRAGON: Ček'! VLADIMIR: Ček'! POCO: Ček'! Sva trojica istovremeno skinu šešire, pritisnu čela dla novima, pribirajući misli. ESTRAGON (likujući): A-ha! VLADIMIR: Setio se. POCO (nestrpljivo): Šta je? ESTRAGON: Zašto on nikad ne spušta svoj prtljag! VLADIMIR: Sranje! Nije to. POCO: Jeste li sigurni da nije? 7.1
VLADIMIR: Do đavola, pa to ste nam već pričali! POCO: Zar sam vam to već pričao!? ESTRAGON: Zar ti je to već pričao!? VLADIMIR: Uostalom, on ga je spustio. ESTRAGON (pogleda Srećka): Tačno. Pa šta s tim? VLADIMIR: Pošto je on svoj prtljag spustio, onda nije moguće da smo se pitali zašto ga ne spušta. POCO: Zdrava logika! ESTRAGON: A zašto ga je spustio? POCO: Odgovorite nam na to pitanje. VLADIMIR: Da bi mogao da igra. ESTRAGON: Tačno. POCO: Tačno. Tišina. ESTRAGON: Ništa se ne događa, niko ne dolazi, niko ne odlazi — strašno! VLADIMIR (Pocu): Recite mu da misli. POCO: Dajte mu njegov šešir. VLADIMIR: Njegov šešir? POCO: On ne može da misli bez šešira. VLADIMIR (Estragonu): Daj mu njegov šešir. ESTRAGON: Ja da mu ga dam! Posle onog što mi je uradio? Nikad! VLADIMIR: Ja ću mu ga dati. (Ne miče se s mesta.) ESTRAGON: Reci mu da mrdne i da ga uzme. POCO: Biće bolje da mu se da. VLADIMIR: Ja ću mu ga dati. (Podigne šešir sa zemlje i pruža ga Srećku, ali na odstojanju za dužinu ruke; Srećko se ne miče.) POCO: Moraćete da mu ga stavite na glavu. ESTRAGON (Pocu): Recite mu da ga uzme. POCO: Bolje da mu se stavi na glavu. VLADIMIR: Ja ću mu ga staviti. (Oprezno obiđe Srećka, polako mu priđe s leđa, stavi mu šešir na glavu, pa hitro ustukne. Srećko se ne miče. Tajac.) ESTRAGON: Pa šta sad čeka?! POCO: Odmaknite se. (Vladimir i Estragon se odmak nu od Srećka. Poco trgne konopac. Srećko pogleda Poca.) Misli, svinjo! (Srećko počne da igra.) Prestani! (Srećko
72
prestane.) Pristupi! (Srećko pođe ka Pocu.) Stoj! (Srećko stane.) Misli! (Tajac.) SREĆKO: S druge strane s obzirom na... POCO: Stani! (Srećko umukne.) Odstupi! (Srećko pođe unazad.) Stoj! (Srećko stane.) Okreni se! (Srećko se okrene prema gledalištu.) Misli! Tokom Srećkove tirade, ostali se ovako ponašaju: (1) Vladimir i Estragon slušaju sa napregnutom pažnjom, Poco utučeno i sa gnušanjem. (2) Vladimir i Estragon počinju da pokazuju znake negodovanja, dok Pocove muke bivaju sve veće. (3) Vladimir i Estragon ponovo slušaju s pažnjom. Poco se sve više uzrujava i stenje. (4) Vladimir i Estragon besno negoduju. Poco dipi, povlači konopac. Svi viču. Srećko vuče konopac na svoju stranu, posrče, urlajući govori svoj tekst. Svi se bacaju na Srećka, koji se koprca i urlajući go vori svoj tekst. SREĆKO: Imajući u vidu gledište izneto u objavljenim delima Pančera i Votmena o postojanju jednog ličnog Boga kvakvakvakva s belom bradom kvakvakvakva izvan vre mena bez prostora Koji nas sa visina Svoje božanske apa tije Svoje božanske atambije Svoje božanske afazije voli sa malim izuzecima iz nepoznatih razloga ali vreme će pokazati i pati kao božanska Miranda sa onima koji su iz nepoznatih razloga ali vreme će pokazati bačeni na muke bačeni u oganj čija vatra i plamen ako to potraje a ko bi u to mogao da posumnja upaliti će nebeski svod što će reći razoriti nebo paklom i to još tako plavo nebo i mirno tako mirno u zatišju koje je iako na mahove ipak bolje nego ništa ali ne navaljujmo mnogo jer s obzirom na to da je osim toga posle istraživanja Testjua i Kjunarda doduše nedovršenih Akakakakademije Antropopopometrije u Esiju-na-Posiju nesumnjivo utvrđeno izvan svake sumnje što je u prirodi ljudskog rada da je kao rezultat nezavršenih radova Testjua i Kjunarda utvrđeno u daljem tekstu ali bez prejudiciranja iz nepoznatih razloga da je kao posledica javnih radova Pančera i Votmena nesumnjivo utvrđeno s obzirom na istraživanja Popova i Podrigova nedovršenih iz nepoznatih razloga i onih Testjua i Kjunarda takođe nedovršenih i ustanovljeno ono što mnogi osporavaju da se čovek sa Posija od Testjua i Kjunarda da se čovek iz Esija da se
73
čovek ukratko da se čovek sažeto uprkos progresu alimen tacije i otpadnih produkata kakako defekacije takoko i četinara i borova i uporedo i simultano šta više iz nepozna tih razloga uprkos velikom razvoju fizičke kulture i upražnjavanju sportova kao što su tenis fudbal trčanje vožnja bicikletom plivanje letenje lebdenje jahanje jedrenje upinjanje skijanje idimidođijanje šličuganje svakovrsno loptanje crkavanje vazdušni sporti svih sorti jesenji letnji zimski zimski tenis svih vrsta hokej na ledu i travi penicilin surogati jednom rečju da nastavim istovremeno uporedno smanjuje iiiščezava iz nepoznatih razloga i pored tenisa da nastavim letenja jedrenja golfa sa devet rupa i osamnaest rupa tenisa svih vrsta jednom rečju iz nepoznatih razloga kod Fekama Pekama Fulema Klapema što će reći istovre meno uporedo i šta više iz nepoznatih razloga ali vreme će pokazati da se smanjuje gubi-gubi i da se vratim na Fulema Klapema jednom rečju čist gubitak po glavi stanovnika od smrti Samjuela Džonsona naovamo što je u skladu sa na redna tri centimetra i četiri frtalja kilograma per capita po glavi što sveusvemu približno manjeviše odgovara naj bližem decimalu dobre mere zaokrugljene cifre gole ko od majke rođene u učarapljenoj nozi u Konemari i ukratko iz nepoznatih razloga bez obzira na obzir na zacrtanu činjenicu da su fakta tu gde su i s obzirom na šta više i mnogo teže što izgleda još teže u svetlu uzaludnog Štajnvogovog i Petermanovog truda čini se da proizlazi ono što je mnogo mnogo ozbiljnije u svetlu svetlu svetlu uzaludnog truda Štajnvegovog i Petermanovog da je u poljima i brdi ma kraj mora kraj reka što u rafalima teku vazduh isti i onda zemlja naime vazduh i onda zemlja za vreme velikih mrazeva velikih mrakova vazduh i zemlja slute stene u velikim mrazevima avaj avaj leta Gospodnjeg njihovog šestotog ili takonešto vazduh zemlja more slute stene stene u velikim dubinama velikih mrazeva na moru kopnu u vazduhu ponavljam iz nepoznatih razloga i uprkos tenisu tu su činjenice ali vreme će pokazati ponavljam avaj avaj dalje i ukratko u zaključku dalje dalje slute stene ko u to posumnjati može ponavljam ali nemojmo prejudicirati ponavljam lobanje se smanjuju s nuzproduktima četinara i uporedo istovremeno šta više iz nepoznatih razloga uprkos 74
tenisu dalje dalje brada vatra dimovi timovi stene tako plave tako mirne avaj avaj dalje dalje na lobanju lobanju lobanju lobanju u Konemari uprkos tenisu radovima na puštenim nedovršenim a što je još ozbiljnije još slute stene jednom rečju ponavljam avaj avaj napuštenim nedovrše nim lobanja lobanja u Konemari uprkos tenisu lobanja avaj stene Kjunard... (Gužva, gušanje, završna opšta dre ka.)... tenis stene tako tenis... stene... tako mirne... Kju nard... nedovršeni... POCO: Njegov šešir!... Vladimir zgrabi Srećkov šešir. Srećko ućuti. Padne na zemlju. Pobednici dašću. ESTRAGON: Osvećen sam! Vladimir ispituje Srećkov šešir, zaviruje u njega. POCO: Dajte mi to! (Istrgne Vladimiru šešir iz ruku, baci ga na zemlju, pa ga izgazi skačući po njemu.) Sad više neće misliti!... VLADIMIR: Ali, da li će biti u stanju da hoda? POCO: Hodao — puzio, svejedno! (Ritne Srećka.) Diž' se, svinjo! ESTRAGON: Možda je mrtav? VLADIMIR: Ubićete ga! POCO: Ustaj, đubre! (Trgne konopac. Vladimiru i Estragonu.) Pomozite mi! VLADIMIR: Ali kako? POCO: Podignite ga. Vladimir i Estragon usprave Srećka, pridržavaju ga malo, pa ga puste. On padne. ESTRAGON: On to radi namerno. POCO: Morate da ga pridržavate. (Pauza.) Hajde, hajde, dignite ga! ESTRAGON: Nek' ide do đavola! VLADIMIR: Hajde, pokušajmo još jedanput. ESTRAGON: Za šta nas on smatra!? Usprave Srećka, pridržavaju ga sa obe strane. POCO: Ne puštajte ga! Vladimir i Estragon posrću. POCO: Ne mičite se! (Poco ode i uzme torbu i kotaricu, pa ih prinese Srećku.) Držite ga, čvrsto! (Stavi torbu Srećku u ruku. Srećko je odmah ispusti.) Ne puštajte ga! 75
(Ponovo pokušava, postepeno. Dok dodiruje torbu, Srećko dolazi sebi i njegovi prsti obuhvataju dršku torbe.) Držite ga, čvrsto! (Učini isto i sa kotaricom.) Tako. Sad ga možete pustiti. (Vladimir i Estragon se odmaknu od Srećka, koji se zatetura, zanese, sagne, ali ostaje na nogama, sa torbom i kotaricom u rukama. Poco odstupi, pa pukne bičem.) Napred! (Srećko pode napred.) Natrag! (Srećko korakne unazad.) Okreni se! (Srećko se okrene.) Gotovo! Može da hoda. (Okrećući se Vladimiru i Estragonu.) Hvala vam, gospodo, i dopustite mi — (traži po džepovima) — da vam poželim (traži i dalje) — poželim — (traži) — ama, gde li sam to deo svoj sat!? (Traži ga po džepovima.) Prava ankerica s duplim poklopcem! (Cmizdreći.) To mi je poklon od mog pokojnog deke! (Traži. Traži ga i po zemlji. Vladimir i Estragon čine isto. Poco prevrne nogom ostatke Srećkovog šešira.) E, pa zar to nije — VLADIMIR: Možda vam je u malom džepu od pantalona ? POCO: Čekajte! (Presamiti se, primakne glavu svom trbuhu, osluškuje.) Ništa ne čujem. (Daje im znak da mu priđu. Vladimir i Estragon mu priđu. Nagnu se na njegov trbuh. Tišina.) Pa, moralo bi da se čuje kucanje — tik-tak. VLADIMIR: Tišina! Svi osluškuju, presamićeni. ESTRAGON: Ja čujem nešto. POCO: Gde? VLADIMIR: To je srce. POCO (razočarano): Do đavola! VLADIMIR: Tišina! ESTRAGON: Možda je stao. Svi se uspravljaju. POCO: Koji od vas dvojice toliko zaudara? ESTRAGON: Njemu smrdi iz usta, a meni smrde noge. POCO: Moram da idem. ESTRAGON: A vaš sat s duplim poklopcem?! POCO: Mora da sam ga ostavio u zamku. Tišina. ESTRAGON: Pa, onda, zbogom. POCO: Zbogom. 76
VLADIMIR: Zbogom. ESTRAGON: Zbogom. Tišina. Niko se ne miče. VLADIMIR: Zbogom. POCO: Zbogom. ESTRAGON: Zbogom. Tišina. POCO: I hvala. VLADIMIR: Hvala vama. POCO: Nema na čemu. ESTRAGON: Ima ima. POCO: Nema nema. VLADIMIR: Ima ima. ESTRAGON: Nema nema. Tišina. POCO: Izgleda da nisam u stanju... (okleva)... da pođem... ESTRAGON: Takav je život. Poco se okrene, udaljuje se od Srećka idući ka jednom krilu bine i popuštajući konopac dok se udaljuje. VLADIMIR: Idete u pogrešnom pravcu. POCO: Ne. Hoću da uzmem zalet. (Kad stigne na kraj konopca, tj. van scene, iza kulise, on zastane, okrene se i vikne.) Čuuvaj! (Vladimir i Estragon se povuku, gledaju ka Pocu. Pucanj biča.) Napred! Napred! Đi-ha! ESTRAGON: Đi-ha! Napred! VLADIMIR: Napred! Đi-ha! Pucanj biča. Srećko krene. POCO: Brže! (Izlazi iza kulise, prelazi preko pozor nice, idući za Srećkom. Vladimir i Estragon skinu šešire, mašu mu rukama. Srećko izlazi. Poco trza konopac i puca bičem.) Đi-ha! Đi-ha! (Pre nego što će i on da iščezne, Poco zastane i okrene se. Konopac se naglo zategne. Čuje se tresak, kako Srećko padne.) Stolicu! (Vladimir uzima stolicu i daje je Pocu. Poco je baci prema Srećku.) Zbogom! ESTRAGON VLADIMIR
(mašući): Zbogom! Zbogom!
POCO: Diž' se, svinjo! (Čuje se kako se Srećko diže.) 77
Napred! (Poco odlazi. Pucanje biča.) Brže! Napred! Zbo gom! Svinjo! Điha! Zbogom! Duga tišina. VLADIMIR: Ovako nam je vreme brže prošlo. ESTRAGON: Prošlo bi ono u svakom slučaju. VLADIMIR: Da, ali ne tako brzo. (Pauza.) ESTRAGON: Šta ćemo sad da radimo? VLADIMIR: Ne znam. ESTRAGON: Hajdemo odavde. VLADIMIR: Ne možemo. ESTRAGON: Zašto? VLADIMIR: Čekamo Godoa. ESTRAGON: Ah! Pauza. VLADIMIR: Kako su se samo promenili! ESTRAGON: Ko? VLADIMIR: Ova dvojica. ESTRAGON: Dobra ideja — stvarno, hajd' sad malo da pričamo. VLADIMIR: Zar se nisu? ESTRAGON: Šta? VLADIMIR: Promenili. ESTRAGON: Vrlo verovatno. Svi se menjaju. Samo mi ne možemo. VLADIMIR: Verovatno!? Ali to je izvesno. Zar ih nisi video?! ESTRAGON: Pretpostavljam da jesam. Ali ja ih ne poznajem. VLADIMIR: O, poznaješ ti njih, dobro. ESTRAGON: Ama, ne poznajem ih. VLADIMIR: Mi ih poznajemo, kad ti kažem. Ti sve zaboravljaš. (Pauza. Za sebe.) Sem ako to nisu oni isti... ESTRAGON: Pa zašto nas, onda, nisu poznali? VLADIMIR: To ništa ne znači. I ja sam se pravio da njih ne poznajem. Uostalom, nas nikad niko ne može da pozna. ESTRAGON: Dosta o tome. Glavno je da... I-jao! (Vladimir ne reaguje.) Jaoj! VLADIMIR (za sebe): Sem ako to nisu oni isti... 78
ESTRAGON: Didi! Sad i druga noga! (Pođe ćopajući ka humci.) VLADIMIR: Sem ako to nisu oni isti... DEČKO (iza kulisa): Gospodine! Estragon zastane. Obojica pogledaju u pravcu odakle dolazi dečkov glas. ESTRAGON: Dakle, ovde ne možeš ni da VLADIMIR: Priđi, drago dete. Jedan dečko ulazi bojažljivo. Zastane. DEČKO: Gosn Albert...? VLADIMIR: Da. ESTRAGON: Šta hoćeš? VLADIMIR: Priđi bliže. Dečko se ne miče. ESTRAGON (snažnijim glasom): Šta je, što ne pri laziš kad ti se kaže!? Dečko prilazi bojažljivo, zastane. VLADIMIR: Šta ima novo? DEČKO: Gospodin Godo... VLADIMIR: Očigledno. (Pauza.) Priđi. Dečko se ne miče. ESTRAGON (besno): Priđi, kad ti kažem!... (Dečko prilazi bojažljivo, zastane.)... Što si došao tako kasno? VLADIMIR: Je 1' donosiš neku poruku od gospodina Godoa? DEČKO: Da, gospodine. VLADIMIR: Pa dobro, kakvu? ESTRAGON: Što si došao tako kasno? Dečko gleda čas u jednog čas u drugog, ne znajući kome da odgovori. VLADIMIR (Estragonu): Ostavi ga na miru! ESTRAGON: More, ostavi ti mene na miru! (Prila zeći dečku.) Je 1' ti znaš koliko je sati? DEČKO (uzmičući): Nisam ja kriv, gospodine. ESTRAGON: A ko je onda kriv? Je 1' ja? DEČKO: Bojao sam se, gospodine. ESTRAGON: Koga si se bojao? Nas? (Pauza.) Odgovori mi! VLADIMIR: Znam u čemu je stvar. On se uplašio od one dvojice. 79
ESTRAGON: Koliko si već dugo ovde? DEČKO: Pa, poduže, gospodine. VLADIMIR: Uplašio si se od biča. DEČKO: Da, gospodine! VLADIMIR: Od urlanja. DEČKO: Da, gospodine. VLADIMIR: Od ona dva velika čoveka. DEČKO: Da, gospodine. VLADIMIR: Je 1' ti njih znaš? DEČKO: Ne, gospodine. VLADIMIR: Jesi li ti odavde? (Tišina.) Jesi li iz ovog kraja? DEČKO: Jesam, gospodine. ESTRAGON: Sve same laži! (Uhvati dečka za mišicu, pa ga prodrma.) Reci nam istinu! DEČKO (dršćući): Ali to je istina, gospodine! VLADIMIR: Ma, ostavi ga već jednom na miru! Šta ti je? (Estragon pusti dečka, odmiče se pokrivajući lice šakama. Vladimir i dečko ga gledaju. Estragon spusti ruke, lice mu je zgrčeno.) Šta ti je ? ESTRAGON: Nesrećan sam. VLADIMIR: Ma nije moguće!? Otkad? ESTRAGON: Bio sam zaboravio na to. VLADIMIR: Sjajni su ti štosovi naše memorije! (Estragon zausti da nešto kaže, predomisli se, ode ćopajući do svog mesta, sedne i počne da izuva cipelu. Dečku.) Pa? DEČKO: Gospodin Godo — VLADIMIR: Jesam li ja tebe već jednom video, ah? DEČKO: Ne znam, gospodine. VLADIMIR: Ti mene poznaješ? DEČKO: Ne, gospodine. VLADIMIR: Nisi dolazio juče? DEČKO: Nisam, gospodine. VLADIMIR: Ovo ti je prvi put? DEČKO: Da, gospodine. Tišina. VLADIMIR: Reci, reci. (Pauza.) Pričaj. DEČKO (brzo, u jednom dahu): Gosn-Godo mi je rekao da vam kažem da on neće doći večeras, al' sigurno sutra. (Tišina.) 80
VLADIMIR: Je 1' to sve? DEČKO: Da, gospodine. VLADIMIR: Ti služiš kod gospodina Godoa? DEČKO: Da, gospodine. VLADIMIR: A šta radiš? DEČKO: Čuvam koze, gospodine. VLADIMIR: Je 1' on dobar prema tebi? DEČKO: Jeste, gospodine. VLADIMIR: Ne tuče te? DEČKO: Ne, gospodine, mene ne tuče. VLADIMIR: A koga tuče? DEČKO: Tuče mog brata, gospodine. VLADIMIR: O, ti imaš brata!? DEČKO: Da, gospodine. VLADIMIR: A šta on radi? DEČKO: Čuva ovce, gospodine. VLADIMIR: A zašto tebe ne tuče? DEČKO: Ne znam, gospodine. VLADIMIR: Mora biti da te voli? DEČKO: Ne znam, gospodine. VLADIMIR: Daje li ti dovoljno da jedeš? (Dečko se usteže.) Da li te dobro hrani? DEČKO: Dosta dobro, gospodine. VLADIMIR: Nisi nesrećan? (Dečko se usteže.) Je 1' me čuješ? DEČKO: Da, gospodine. VLADIMIR: Pa onda? DEČKO: Ne znam, gospodine. VLADIMIR: Znaš li da li si nesrećan ili nisi? DEČKO: Ne znam, gospodine. VLADIMIR: Ti si kao ja. (Pauza.) Gde spavaš? DEČKO: Na tavanu, gospodine. VLADIMIR: Sa svojim bratom? DEČKO: Da, gospodine. VLADIMIR: U senu? DEČKO: Da, gospodine. Tišina. VLADIMIR: Dobro, možeš da ideš. DEČKO: Šta treba da kažem gosn-Godou, gospodine? 81
VLADIMIR: Kaži mu... (okleva)... kaži mu da si nas video. (Pauza.) Ti si nas stvarno video, zar ne? DEČKO: Jesam, gospodine. Ide natraške, okleva, okrene se, pa odjuri. Svetlost počne naglo da slabi. Začas padne mrak. Mesec se pojavljuje na nebu, u pozadini, penje se sve više, zaustavi se, obasipa pozornicu Medom svetlošću. VLADIMIR: Najzad! (Estragon ustaje i prilazi Vla dimiru, držeći po jednu cipelu u svakoj ruci. Spusti ihj)ored ivice bine, uspravi se i zamišljeno posmatra mesec.) Šta to radiš ? ESTRAGON: Bledim od umora. VLADIMIR: A? ESTRAGON: Od pentranja na nebo i buljenja u takve kao što si ti. VLADIMIR: Mislim, šta to radiš sa svojim cipelama? ESTRAGON (okrene se i pogleda svoje cipele): Ostav ljam ih tamo. Doći će neko drugi, baš kao... kao... kao ja, ali sa manjim nogama, i one će ga usrećiti. VLADIMIR: Ali, ti ne možeš da ideš bos! ESTRAGON: I Hristos je išao bos. VLADIMIR: Hristos! Kakve to ima veze sa Isusom Hristom? Valjda ne misliš da se ti porediš s njim!? ESTRAGON: Ja sam se celog svog života poredio s njim. VLADIMIR: Ali tamo gde se on kretao bilo je toplo, bilo je suvo! ESTRAGON: Da. I začas su mogli da te razapnu na krst. Tišina. VLADIMIR: Mi sad ovde nemamo vi'še nikakva posla. ESTRAGON: Nemamo ni na nekom drugom mestu. VLADIMIR: Eh, Gogo, ne budi takav. Sutra će sve biti bolje. ESTRAGON: Kako si do toga došao? VLADIMIR: Zar nisi čuo šta je dečko rekao? ESTRAGON: Nisam. VLADIMIR: Rekao je da će Godo svakako sutra doći. (Pauza.) Šta kažeš na to? 82
ESTRAGON: Onda nam ništa drugo ne ostaje nego da nastavimo da ga čekamo ovde. VLADIMIR: Jesi li ti lud?! Moramo da nađemo neko sklonište. (Uhvati Estragona za mišicu.) Hajdemo. (Vuče Estragona za sobom. Estragon mu se prvo prepušta, pa mu zatim pruža otpor. Stanu.) ESTRAGON (gledajući u drvo): Šteta što nemamo neki konopac. VLADIMIR: Hajdemo. Počinje da biva hladno. (Vuče ga za sobom. Sve isto kao maločas.) ESTRAGON: Podseti me da sutra donesem jedan konopac. VLADIMIR: Da, da. Hajdemo. (Vuče ga za sobom. Isto.) ESTRAGON: Koliko smo već dugo ti i ja zajedno? VLADIMIR: Ne znam. Možda pedeset godina. ESTRAGON: Je 1' se sećaš onog dana kad sam sko čio u Ronu? VLADIMIR: Sećam se. Brali smo grožđe. ESTRAGON: Ti si me izvukao iz vode da se ne udavim. VLADIMIR: Sve je to već davno mrtvo i pokopano. ESTRAGON: Odelo mi se sušilo na suncu. VLADIMIR: Nije dobro podsećati se na to. Hajde mo. (Vuče ga za sobom. Ponovo sve isto.) ESTRAGON: Čekaj. VLADIMIR: Meni je hladno! ESTRAGON: Čekaj! (On se odvoji od Vladimira.) Pitam se da 1' nam ne bi bilo bolje da smo sami, mislim da živimo svak za svoj račun. (Prede preko bine i sedne na humku.) Nismo ti i ja stvoreni za isti drum. VLADIMIR (bez ljutnje): To nije izvesno. ESTRAGON: Ne, ništa nije izvesno. Vladimir polako prede preko bine i sedne pored Estra gona. VLADIMIR: Mi još možemo da se rastanemo, ako misliš da bi to bilo bolje. ESTRAGON: Sad je već isuviše kasno za to. Tišina. 83
Nad glavom mu napisaše Da vide drugi psi:
VLADIMIR: Da, sad je već isuviše kasno. Tišina. ESTRAGON: Pa, da pođemo? VLADIMIR: Da, hajdemo. Ne miču se.
U kujnu uđe pas I koru hleba zdipi — Kuvaru prekipi, Pa kutlačom tras! — Mrtav pade pas.
ZAVESA
DRUGI ČIN Sutradan. Isti čas. Isto mesto. Estragonove cipele stoje blizu rampe, na sredini bine — pete sastavljene, vrhovi razmaknuti. Srećkov šešir na istom mestu. Na drvetu 4—5 listova. Vladimir ulazi žurno. On je uznemiren. Zastane i dugo posmatra drvo, pa odjednom počne nervozno da korača po pozornici tamo-amo i unakrst. Zastane ispred cipela, sagne se, podigne jednu, zagleda je, pomiriše je, zgrozi se, pa je pažljivo vrati na mesto. Nastavi da hoda tamo-amo. Zastane kod desnog krila bine, gleda u daljinu, sa šakom iznad očiju. Opet korača nervozno. Zastane kod levog krila bine, gleda na isti način. Hoda tamo-amo. Zaustavi se naglo i počne glasno da peva. VLADIMIR: U kujnu uđe — Pošto je počeo i suviše visoko, on prekine, pročisti grlo, nastavlja. VLADIMIR: U kujnu uđe pas I koru hleba zdipi — Kuvaru prekipi, Pa kutlačom tras! — Mrtav pade pas. Svi džukci dotrčaše, Iskopaše mu grob — Prestane, razmišlja, snatri, nastavlja. Svi džukci dotrčaše, Iskopaše mu grob, 84
Prestane; isto.
Svi džukci dotrčaše, Iskopaše mu grob —
Svi džukci dotrčaše, Iskopaše mu grob — Prestane; isto. Tiše. Iskopaše mu grob — Umukne, ostane za trenutak nepomičan, zatim nastavi da grozničavo korača po bini. Ponovo se zaustavi ispred drveta, pa hoda tamo-amo; zastane ispred cipela, nastavi da korača, zaustavi se na desnom krilu bine, gleda u daljinu, hoda; zaustavi se na levom krilu i gleda u daljinu. Ulazi Estragon s desne strane, bosonog, oborene glave. On polako prelazi preko pozornice. Vladimir se okrene i ugleda ga. VLADIMIR: Opet ti! (Estragon zastane, ali ne diže glavu. Vladimir mu prilazi.) Hodi da te zagrlim. ESTRAGON: Ne dodiruj me! (Vladimir se obuzdava, bolno.) VLADIMIR: Je 1' hoćeš da ja odem odavde? (Pauza.) Gogo. (Vladimir ga gleda pažljivo.) Jesu li te tukli? (Pauza.) Gogo! (Estragon i dalje ćuti, oborene glave.) Gde si pro veo noć? ESTRAGON: Ne diraj me! Ništa me ne pitaj! Ne obraćaj mi se! Ostani sa mnom! VLADIMIR: Jesam li ja tebe ikada ostavio? ESTRAGON: Pustio si me da odem. VLADIMIR: Pogledaj me! (Estragon ne diže glavu. Besno.) Pogledaj m e ! ! ! Estragon podigne glavu. Dugo se gledaju, odmiču se jedan od drugog, primiču se jedan drugom, naginja glavu 85
na jednu stranu, kao da posmatraju neko umetničko delo, i, dršćući sve više i više, približavaju se jedan drugom, pa se odjednom zagrle, tapšući jedan drugog po leđima. Kraj zagrljaja. Estragon, sada bez oslonca, umalo ne padne. ESTRAGON: Kakav dan! VLADIMIR: Ko te je tukao? Reci mi. ESTRAGON: Evo, prođe još jedan dan. VLADIMIR: Još ne. ESTRAGON: Za mene je on prošao, pa ma šta se dogodilo. (Ćute.) Čuo sam te kako pevaš, maločas. VLADIMIR: Tačno, sećam se. ESTRAGON: To me je ubilo. Pomislio sam: on je sad sam, misli da sam zauvek otišao, i zato peva. VLADIMIR: Čovek ne može da vlada svojim raspo loženjima. Ceo dan sam osećao da sam u velikoj formi. (Pauza.) Noćas nisam nijedanput ustao! ESTRAGON (tužno): Je 1' vidiš, bolje ti je kad ja nisam pored tebe. VLADIMIR: Nedostajao si mi... a istovremeno sam bio i zadovoljan. Zar nije to nastrano? ESTRAGON (potresen): Zadovoljan? VLADIMIR: Možda to nije prava reč. ESTRAGON: A sad? VLADIMIR: Sad?... (Veselo.) Sad si opet tu... (Rav nodušno.) Opet smo tu... (Sumorno.) Opet sam tu. ESTRAGON: Eto vidiš, tebi je gore kad sam ja po red tebe. A i ja se osećam bolje kad sam sam. VLADIMIR (žacnut): Pa zašto si onda dopuzao natrag ? ESTRAGON: Ne znam. VLADIMIR: Ali ja znam. Zato što ne umeš sam da se staraš o sebi! Ja ne bih dopustio da te tuku. ESTRAGON: Ti ne bi mogao da ih sprečiš. VLADIMIR: Zašto? ESTRAGON: Bilo ih je deset. VLADIMIR: Ne, mislim pre nego što su počeli. Ja bih te sprečio da radiš ono što si radio, pa ma šta to bilo, pre nego što si zaradio batine. ESTRAGON: Ja nisam ništa radio. VLADIMIR: Pa zašto su te, onda, tukli? 86
ESTRAGON: Ne znam. VLADIMIR: Ma nemoj, Gogo, činjenica je da ima stvari koje ti ne možeš da kapiraš, a ja mogu. Svakako da i ti sam to osećaš. ESTRAGON: Kažem ti da nisam ništa radio. VLADIMIR: Možda i nisi. Ali vic je u tome k a k o raditi stvari, na koji način, ako želiš da sačuvaš svoju kožu. ESTRAGON: Ja nisam ništa radio. VLADIMIR: I ti mora da si, u dubini duše, zadovoljan, ako si svestan toga. ESTRAGON: Zašto da budem zadovoljan? VLADIMIR: Zato što si se vratio i što si opet sa mnom. ESTRAGON: Misliš? VLADIMIR: Reci, čak i ako to nije istina. ESTRAGON: Šta treba da kažem? VLADIMIR: Kaži, ja sam zadovoljan. I radujem se. ESTRAGON: Ja sam zadovoljan. I radujem se. VLADIMIR: I ja. ESTRAGON: I ja. VLADIMIR: Mi smo zadovoljni. I radujemo se. ESTRAGON: Mi smo zadovoljni i radujemo se. (Ti šina.) I šta sad da radimo kad se radujemo? VLADIMIR: Da čekamo Godoa. (Estragon zastenje. Tajac.) Stvari su se izmenile, od juče. ESTRAGON: A ako on ne dođe? VLADIMIR (jedan trenutak mu nije jasno): Videćemo, kad bude vreme. (Pauza.) Kažem ti, stvari su se ovde, od juče, izmenile. ESTRAGON: Sve je vlažno. VLADIMIR: Pogledaj ovo drvo. ESTRAGON: Sve se uvek menja, iz časa u čas. VLADIMIR: Drvo, gledaj drvo. Estragon pogleda u drvo. ESTRAGON: Zar juče nije bilo tu? VLADIMIR: Bilo je, svakako. Zar se ne sećaš? Malo je falilo pa da se obesimo o njega. Ali ti nisi hteo. Zar se ne sećaš? ESTRAGON: Ti si to sanjao. VLADIMIR: Je li moguće da si već zaboravio!? 87
ESTRAGON: Ja sam takav. Ili odmah zaboravim, ili nikad ne zaboravim. VLADIMIR: A Poca i Srećka, da nisi i njih zaboravio ? ESTRAGON: Poca i Srećka? VLADIMIR: Sve je zaboravio! ESTRAGON: Sećam se nekog luđaka koji me je gadno ritnuo u cevanicu, pa se posle pravio blesav. VLADIMIR: To je bio Srećko. ESTRAGON: Toga se sećam. Ali, kad je to bilo ? VLADIMIR: A njegovog čuvara, je P ga se ne sećaš? ESTRAGON: On mi je dao jednu kosku. VLADIMIR: To je bio Poco. ESTRAGON: I sve je to bilo juče, kažeš ? VLADIMIR: Da, svakako, juče. ESTRAGON: I to ovde, gde smo sada? VLADIMIR: A gde drugo, šta misliš? Zar ti ovo mesto nije poznato? ESTRAGON (odjednom plane): Poznato! Čega ima ovde što bi moglo da bude poznato? Ja sam ceo svoj vašljivi život proveo puzeći po blatu! A ti mi tu pričaš o nekom pejzažu! (Besno gleda oko sebe.) Pogledaj ovo đubrište! Večito sam u njemu! VLADIMIR: Smiri se, smiri se. ESTRAGON: Ti i tvoji lepi predeli! Pričaj ti meni o crvima! VLADIMIR: Ipak, valjda nećeš da kažeš da ovo... (pokazuje rukom) i najmanje podseća... (okleva)... na po krajinu Kenaž, na primer. Ne možeš reći da tu ne postoji ogromna razlika. ESTRAGON: Na pokrajinu Kenaž! Ko ti šta govori o pokrajini Kenaž?! VLADIMIR: Pa sam si, bre, bio u pokrajini Kenaž! ESTRAGON: Ne, ja nikad nisam bio u pokrajini Kenaž. Ja sam ceo svoj usrani život iskenjao ovde, da znaš! Ovde! U ovoj kenjaži ili pokrajini Kenjaž, ako hoćeš! VLADIMIR: Ali zajedno smo bili tamo, mogao bih se zakleti. Brali smo grožđe za čoveka koji se zvao... (pukne prstima)... ne mogu da se setim čovekovog imena, u mestu koje se zvalo... (pukneprstima)... ne mogu da se setim kako se zvalo — je F se ti sećaš ? 88
ESTRAGON (mirnije): Može biti. Ja nisam ništa zapazio. VLADIMIR: Ali tamo je sve crveno! ESTRAGON (razdraženo): Ja nisam ništa zapazio, kažem ti! Zaćute. Vladimir duboko uzdahne. VLADIMIR: Težak si ti čovek, Gogo. ESTRAGON: Bolje da se ti i ja rastanemo. VLADIMIR: Ti uvek tako kažeš, i uvek dopuziš natrag. Cu tanje. ESTRAGON: Najbolje bi bilo ubiti me, kao onoga. VLADIMIR: Koga to onoga? (Pauza.) Koga onoga? ESTRAGON: Kao milijarde onih. VLADIMIR (poučno): Svak nosi svoj krst. (Uzdah ne.) Dok ne umre. (Sa zakašnjenjem.) I ne padne u zaborav. ESTRAGON: A u međuvremenu, hajde da pokušamo da razgovaramo bez živciranja, kad već nismo u -stanju da ćutimo. VLADIMIR: U pravu si — mi smo neiscrpne pričalice. ESTRAGON: To je zato da ne bismo mislili. VLADIMIR: Imamo to opravdanje. ESTRAGON: Da ne bismo morali da slušamo... VLADIMIR: Imamo mi svojih razloga. ESTRAGON: ...sve one mrtve glasove. VLADIMIR: Što podsećaju na šuštanje krila. ESTRAGON: Na sušanj lišća. VLADIMIR: Peska. ESTRAGON: Lišća. Tišina. VLADIMIR: Oni govore svi u isti mah. ESTRAGON: Svaki za sebe. Tišina. VLADIMIR: Pre bi se reklo da šapuću. ESTRAGON: Da žamore. VLADIMIR: Da šumore. ESTRAGON: Da glomoću. Tišina. VLADIMIR: Šta li oni to govore? 89
ESTRAGON: Pričaju o svom životu. VLADIMIR: Nije im dosta što su živeli. ESTRAGON: Moraju i da pričaju o tome. VLADIMIR: Nije im dosta što su mrtvi. ESTRAGON: To nije dovoljno. Tišina. VLADIMIR: Šume kao perje. ESTRAGON: Kao lišće. VLADIMIR: Kao pepeo. ESTRAGON: Lišće. Duga tišina. VLADIMIR: Reci nešto! ESTRAGON: Pokušavam. Duga tišina. VLADIMIR (na mukama): Reci bilo šta! ESTRAGON: Šta mi sad radimo? VLADIMIR: Čekamo Godoa? ESTRAGON: Ah! Tišina. VLADIMIR: Ovo je strašno! ESTRAGON: Pevaj nešto. VLADIMIR: Ne, ne. (Premišlja.) Možda bismo mogli sve iz početka? ESTRAGON: To bi trebalo da bude lako. VLADIMIR: Početak je ono što je teško. ESTRAGON: Može se početi od bilo čega. VLADIMIR: Da, ali se treba odlučiti. ESTRAGON: Tačno. Tišina. VLADIMIR: Pomagaj! ESTRAGON: Pokušavam. Tišina. VLADIMIR: Kad tražiš, onda i čuješ. ESTRAGON: Tačno. VLADIMIR: A to te sprečava da pronađeš. ESTRAGON: Sprečava. VLADIMIR: To te sprečava da misliš. ESTRAGON: A ipak misliš. VLADIMIR: Ne, ne, to je nemoguće. 90
ESTRAGON: Dobra ideja! — stvarno, hajde da je dan drugog pobijamo. VLADIMIR: Nemoguće. ESTRAGON: Misliš? VLADIMIR: Mi nikad više nećemo misliti, nama više ne pred ta opasnost. ESTRAGON: Pa što, onda, da se žalimo? VLADIMIR: Misliti nije najgore. ESTRAGON: Možda i nije. Ali imamo bar to. VLADIMIR: Šta to? ESTRAGON: To je ideja! — stvarno, hajde da jedan drugom postavljamo pitanja! VLADIMIR: Šta hoćeš da kažeš time: imamo bar to? ESTRAGON: To, jednu bedu manje. VLADIMIR: To je istina. ESTRAGON: Pa? Kako bi bilo da zahvalimo za Milost? VLADIMIR: Strašno je to što se već razmišljalo. ESTRAGON: Ali, zar se to nama ikad dešavalo? VLADIMIR: Pa otkud onda svi ovi leševi? ESTRAGON: Svi ovi kosturi. VLADIMIR: To mi kaži! ESTRAGON: Istina. VLADIMIR: Mora da smo ipak malčice mislili. ESTRAGON: U samom početku. VLADIMIR: Kosturnica! Kosturnica! ESTRAGON: A ko te tera da je gledaš!? VLADIMIR: Ne možeš da odoliš. ESTRAGON: Tačno. VLADIMIR: Ma koliko se trudio. ESTRAGON: Pardon? VLADIMIR: Ma koliko se trudio. ESTRAGON: Trebalo bi da se odlučno okrenemo Prirodi. VLADIMIR: To smo već pokušali. ESTRAGON: Jesmo. VLADIMIR: O, to nije najgora stvar, znam. ESTRAGON: Šta to? VLADIMIR: Pa to, što smo već mislili. 91
ESTRAGON: Očigledno nije. VLADIMIR: Ali mogli smo i bez toga. ESTRAGON: Q u e v o u l e z - v o u s ? VLADIMIR: Pardon? ESTRAGON: Q u e v o u l e z - v o u s ? VLADIMIR: Ah! Q u e v o u l e z - v o u s ! Tačno. Tišina. ESTRAGON: Da vidiš — i nije bilo loše ovo malo kaskanje-ćaskanje. VLADIMIR: Da, ali sad bismo morali da pronađemo nešto drugo. ESTRAGON: Deder, da vidimo. Skine šešir, pribira se. VLADIMIR: Deder, da vidimo. / on skine šešir i pribira se. Obojica se pribiraju. VLADIMIR: Ah! Stavlja šešir na glavu, opuštajući se. ESTRAGON: Dakle? VLADIMIR: Šta sam ono rekao? Mogli bismo odatle da nastavimo. ESTRAGON: K a d šta si rekao? VLADIMIR: U samom početku. ESTRAGON: U početku ČEGA? VLADIMIR: Pa, večeras... rekao sam... rekao sam... ESTRAGON: ^ Mene ne pitaj. Ja nisam istoričar. VLADIMIR: Čekaj... zagrlili smo se... radovali... bili zadovoljni... i šta onda da radimo kad se radujemo... čekaćemo... čekati... ček' da malo razmislim... aha! tu je negde... nastaviti sa čekanjem... pošto smo sada zadovoljni i radosni... ček'-ček'... Tu smo! DRVO! ESTRAGON: Drvo? VLADIMIR: Zar se ne sećaš? ESTRAGON: Umoran sam. VLADIMIR: Pogledaj ga! Es trag on pogleda u drvo. ESTRAGON: Ja ne vidim ništa. VLADIMIR: Pa sinoć je bilo sasvim crno i golo, a sad je olistalo. ESTRAGON: Olistalo? VLADIMIR: Za jednu jedinu noć. 92
ESTRAGON: Mora da je proleće. VLADIMIR: Ali za jednu jedinu noć! ESTRAGON: Kažem ti da juče nismo bili ovde. To je opet jedan od tvojih košmara. VLADIMIR: A gde smo mi to bili sinoć, po tebi? ESTRAGON: Otkud to ja znam? U nekom drugom delu prostora. Praznine ima koliko ti duša 'oće. VLADIMIR (siguran u sebe): U redu. Mi sinoć nismo bili ovde. A sad reci šta smo sinoć radili. ESTRAGON: Radili? VLADIMIR: Pokušaj da se setiš. ESTRAGON: Radili... pretpostavljam da smo lu petali. VLADIMIR (savlađujući se): O čemu? ESTRAGON: Oh... čas o ovom čas o onom, pretpo stavljam, ni o čemu posebno. (Samouvereno.) Evo, setio sam se: veče smo proveli u nevezanom razgovoru, bez neke određene teme. Mi to tako već pola veka. VLADIMIR: I ne sećaš se ni jedne činjenice, nikakvih okolnosti ? ESTRAGON (umorno): Ne davi me, Didi. VLADIMIR: A sunca? Meseca? Zar se ne sećaš?! ESTRAGON: Mora da su bili tu, kao i obično. VLADIMIR: I nisi zapazio ništa neobično? ESTRAGON: Avaj! VLADIMIR: A Poco? A Srećko? ESTRAGON: Poco? VLADIMIR: Koske? ESTRAGON: Ličile su na riblje kosti. VLADIMIR: Pa, Poco ti ih je i dao. ESTRAGON: Ne znam. VLADIMIR: A onaj šut u cevanicu? ESTRAGON: To je tačno, neko me je ritnuo. VLADIMIR: Srećko te je ritnuo. ESTRAGON: I sve je to bilo juče? VLADIMIR: Pokaži nogu. ESTRAGON: Koju? VLADIMIR: Obe. Zadigni nogavice. (Estragon pruži jednu nogu Vladimiru, jedva stoji na drugoj, klati se. Vladi mir ga uhvati za nogu.) Povuci pantalone naviše! 93
ESTRAGON: Ne mogu. Vladimir mu zadigne jednu nogavicu, zagleda mu nogu, pa je pusti. Estragon umalo ne padne. VLADIMIR: Drugu! (Estragon mu pruži istu nogu.) Drugu, svinjo! (Estragon mu pruži drugu nogu. Likujući.) Evo, tu je rana! Počela je da se gnoji. ESTRAGON: Pa šta je s tim!? VLADIMIR (pusti mu nogu): Gde su ti cipele? ESTRAGON: Mora da sam ih bacio. VLADIMIR: Kad? ESTRAGON: Ne znam. VLADIMIR: Zašto? ESTRAGON (razdraženo): Ne znam zašto ne znam! VLADIMIR: Ma ne to — mislim zašto si ih bacio? ESTRAGON (nervozno): Zato što su me žuljile! VLADIMIR (likujući, pokazuje na cipele): Eno ih! (Estragon pogleda cipele.) Na istom mestu gde si ih sinoć ostavio! Estragon priđe cipelama, sagne se i dobro ih zagleda. ESTRAGON: To nisu moje cipele. VLADIMIR (zaglupljeno): Nisu tvoje!? ESTRAGON: Moje su bile crne. Ove su braon. VLADIMIR: Jesli li siguran da su tvoje bile crne? ESTRAGON: Pa, bile su, nekako, sivkaste. VLADIMIR: A ove su braon? Pokaži. ESTRAGON (dižući jednu cipelu): Pa ove su, nekako, zelenkaste. VLADIMIR (prilazeći): Daj da vidim. (Estragon mu pruži jednu cipelu. Vladimir je zagleda, pa je baci ljutilo.) Dakle, sve u svemu — ESTRAGON: Je 1' vidiš, sve je to jedna gomila usraVLADIMIR: Ah, vidim ja šta je to. Da, shvatam šta se dogodilo. ESTRAGON: Sve je to jedna gomila usraVLADIMIR: Ma jasno kao dan. Bio neki badža, uzeo tvoje, a tebi ostavio svoje cipele. ESTRAGON: Zašto? VLADIMIR: Njegove mu bile tesne, pa uzeo tvoje... ESTRAGON: Ali moje su bile preterano tesne. VLADIMIR: Za tebe, ali ne i za njega. 94
ESTRAGON: Umoran sam. (Pauza.) Hajdemo odavde. VLADIMIR: Ne možemo. ESTRAGON: Zašto? VLADIMIR: Čekamo Godoa. ESTRAGON: Ah! (Pauza. Očajavajući.) Šta da ra dimo, o šta da radimo!? VLADIMIR: Ništa ne možemo da radimo. ESTRAGON: Ali ja ne mogu više ovako. VLADIMIR: Hoćeš li jednu rotkvicu? ESTRAGON: Zar je to sve što imamo? VLADIMIR: Imamo rotkvice i repice. ESTRAGON: A nema više šargarepe? VLADIMIR: Nema. Uostalom, ti malo preteruješ s tim tvojim šargarepama. ESTRAGON: Daj mi onda jednu rotkvicu. Vladimir traži po džepovima, nalazi samo repice: najzad izvadi jednu rotkvicu i daje Estragonu; on je zagleda i onjuši. ESTRAGON: Ova je crna! VLADIMIR: To je rotkvica. ESTRAGON: Ja volim samo crvene, dobro znaš! VLADIMIR: Znači, nećeš je? ESTRAGON: Ja volim samo crvene. VLADIMIR: Onda mi je vrati. Estragon mu vrati rotkvicu. ESTRAGON: Idem da potražim neku šargarepu. Ne miče se. VLADIMIR: Ovo već stvarno postaje besmisleno. ESTRAGON. Ne sasvim. Tišina. VLADIMIR: Kako bi bilo da ih probaš? ESTRAGON: Ja sam već sve probao. VLADIMIR: Mislim, te cipele. ESTRAGON: Da li bi to bilo dobro? VLADIMIR: Da utucamo vreme. (Estragon se dvo umi.) Uveravam te da će to biti jedna vrsta razonode. ESTRAGON: Odmora. VLADIMIR: Zanimacije. ESTRAGON: Relaksacije. VLADIMIR: Probaj ih. 95
ESTRAGON: Ti ćeš mi pomoći? VLADIMIR: Hoću, svakako. ESTRAGON: Pa, nas dvojica se ipak nekako snala zimo, zar ne, Didi, kad smo zajedno? VLADIMIR: Da, da. Hajde, probaćemo najpre levu. ESTRAGON: Mi uvek pronađemo ponešto, je l'da, Didi, što nam stvara utisak da smo živi? . VLADIMIR (nestrpljivo): Da, da, mi smo čarobnja ci. Ali, hajde da istrajemo u onome što smo odlučili, pre nego što zaboravimo. (Digne sa zemlje jednu cipelu.) Deder, daj nogu. (Estragon digne nogu.) Drugu, svinjo! (Estragon digne drugu nogu.) Još više! (Držeći se čvrsto jedan za drugoga, posrću po pozornici. Vladimir najzad uspe da mu navuče cipelu.) Sad probaj da hodaš. (Estragon hoda.) Dakle? ESTRAGON: Taman mi je. VLADIMIR (vadeći kanap iz džepa): Da ušniramo pertle. ESTRAGON (besno): Ne, ne, nikakve pertle, nikakvo šniranje! Neću vezivanje! VLADIMIR: Zažalićeš. Deder sad drugu. (Isto na tezanje.) Dakle? ESTRAGON: I ova mi je taman. VLADIMIR: Ne ubijaju te? ESTRAGON: Još ne. VLADIMIR: Onda možeš da ih zadržiš. ESTRAGON: Mnogo su mi velike. VLADIMIR: Pusti, možda ćeš jednog dana imati i čarape. ESTRAGON: Tačno. VLADIMIR: Dakle, zadržaćeš ih? ESTRAGON: Dosta o tim cipelama. VLADIMIR: Da, ali — ESTRAGON (besno): Dosta! (Ćutanje.) Pretpostav ljam da bih sad mogao i da sednem. (Gleda oko sebe, zatim ode do humke i sedne.) VLADIMIR: Eto, tu si i sinoć sedeo. ESTRAGON: Eh, kad bih mogao da zaspim. VLADIMIR: Juče si spavao. ESTRAGON: Pokušaću. (Stavi glavu između kolena.) 96
VLADIMIR: Čekaj. (Priđe Estragonu, sedne pored njega i počne da peva veoma glasno): Buji-baji, buji-baji, Buji-baji — ESTRAGON (dižući glavu, ljutilo): Nemoj tako glasno. VLADIMIR (tiše): Buji-baji, Buji-baji, Buji-ba... Estragon zaspi. Vladimir pažljivo ustane, skine svoj kaput i Estragonu pokrije ramena, pa zatim počne da korača tamo-amo, mašući rukama da se zagreje. Estragon se naglo trgne iz sna, đipi, i, sav pometen, načini nekoliko nesigurnih koraka. Vladimir mu pritrči i obrgrli ga. VLADIMIR: De... de... tu sam ja... ne boj se. ESTRAGON: Ah! VLADIMIR: Eto... eto... prošlo je. ESTRAGON: Padao sam — VLADIMIR: Prošlo je, prošlo je. ESTRAGON: Nalazio sam se na vrhu jedne — VLADIMIR: Ne pričaj mi! Hajde, da šetnjom to odagnamo. Uhvati Estragonu za mišicu i voda ga po bini tamo-amo, sve dok Estragon ne odbije da ide dalje. ESTRAGON: Dosta! Umorio sam se. VLADIMIR: Zar više voliš da se tu ukipiš i da ne radiš ništa? ESTRAGON: Da. VLADIMIR: Izvoli. On pusti Estragona, podigne svoj kaput i obuče ga. ESTRAGON: Hajdemo odavde. VLADIMIR: Ne možemo. ESTRAGON: Zašto? VLADIMIR: Čekamo Godoa. ESTRAGON: Ah! (Vladimir korača tamo-amo.) Zar ne možeš da se skrasiš na jednom mestu! ? VLADIMIR: Hladno mi je. ESTRAGON: Došli smo isuviše rano. VLADIMIR: Uvek je to tako kad pada noć. ESTRAGON: Ali noć još ne pada. 97
VLADIMIR: Pašće odjedanput, kao juče. ESTRAGON: I onda će da bude noć. VLADIMIR: I mi ćemo moći da odemo. ESTRAGON: Onda će opet da bude dan. (Pauza. Očajavajući.) Stada radimo, o šta da radimo!? VLADIMIR (zastane, plahovito): Prestani da cviliš! Već sam sit tvoje kuknjave! ESTRAGON: Ja idem. VLADIMIR (spazivši Srećkov šešir na zemlji): O-pa! ESTRAGON: Tropa! Ćao! VLADIMIR: Srećkov šešir! (Priđe šeširu.) Ima već čitav sat kako sam ovde, a nisam ga video! (Veoma zado voljno.) Odlično! ESTRAGON: Nikad me više nećeš videti. VLADIMIR: Znao sam da smo bili baš na ovom mestu. Naše nevolje su prošle. (Diže sa zemlje Srećkov ulubljeni polucilinder, promatra ga, popravlja mu deformisani oblik.) Ovo je morao biti vrlo lep šešir. (Stavi ga na glavu, a svoj pruža Estragonu.) N a ! ESTRAGON: Šta? VLADIMIR: Drži ovo! Estragon uzme Vladimirov šešir. Vladimir namešta Srećkov šešir na glavu. Estragon stavi na glavu Vladimirov šešir, a svoj pruži Vladimiru. Vladimir uzme Estragonov šešir. Estragon prilagodava Vladimirov šešir svojoj glavi. Vladimir stavi na glavu Estragonov šešir, a Srećkov pruži Estragonu. Estragon uzme Srećkov šešir. Vladimir nabija Estragonov šešir na glavu. Estragon stavi na glavu Srećkov šešir, a Vladimirov pruži Vladimiru. Vladimir uzme svoj šešir. Estragon prilagodava Srećkov šešir svojoj glavi. Vla dimir, stavi na glavu svoj šešir, a Estragonov pruži Estragonu. Estragon uzme svoj šešir. Vladimir namešta svoj šešir na glavu. Estragon stavi svoj šešir na glavu, a Srećkov pruži Vladimiru. Vladimir uzme Srećkov šešir. Estragon namešta svoj šešir na glavu. Vladimir stavi Srećkov šešir na glavu, a svoj pruži Estragonu. Estragon uzme Vladimirov šešir. Vladimir prilagodava Srećkov šešir svojoj glavi. Estragon vraća Vladimirov šešir Vladimiru, a ovaj ga uzme, pa ga pruži Estragonu, koji ga uzme pa ga pruži Vladimiru, a ovaj ga uzme pa ga baci na zemlju. 98
VLADIMIR: Da li mi ovaj odgovara? ESTRAGON: Otkud ja to znam? VLADIMIR: Ne, ali kako ti izgledam s njim? Okreće glavu koketno, desno i levo, kreće se izveštačeno kao maneken. ESTRAGON: Grozno. VLADIMIR: Ali ne groznije nego obično? ESTRAGON: Ni manje ni više. VLADIMIR: Onda mogu da ga zadržim. Moj me je nervirao. (Pauza.) Kako da ti kažem? (Pauza.) Izazivao mi je svrab. Skine Srećkov šešir, zaviruje u njega, protrese ga, lupi ga odozgo, pa ga ponovo štavi na glavu. ESTRAGON: Ja odlazim... Tišina. VLADIMIR: Zar nećeš da se sigraš? ESTRAGON: Čega da se sigramo? VLADIMIR: Mogli bismo da se sigramo Poca i Srećka. ESTRAGON: Nikad nisam čuo za to. VLADIMIR: Ja bih izigravao Srećka, a ti Poca. (Po dražava Srećka kako posrće pod teretom prtljaga. Estragon ga glupo gleda.) Hajde sad ti, teraj dalje! ESTRAGON: Sta ja treba da radim? VLADIMIR: Grdi me! Psuj! ESTRAGON (posle kraćeg razmišljanja): Nevaljali! VLADIMIR: Daj nešto jače! ESTRAGON: Gonokoko! Spiroheto! Vladimir se njiše tamo-amo, presamićen. VLADIMIR: Naredi mi da mislim. ESTRAGON: Šta? VLADIMIR: Kaži: Misli, svinjo! ESTRAGON: Misli, svinjo! Zaćute. VLADIMIR: Ne mogu. ESTRAGON: Dosta je bilo toga. VLADIMIR: Naredi mi da igram. ESTRAGON: Ja odoh. VLADIMIR: Igraj, svinjo! (Uvija se u mestu. Estra gon naglo ode, iziđe levo.) Ne mogu! (Digne glavu, vidi da 99
Estragon nije više tu, pa vikne.) Gogo! (Hoda po pozornici kao lav u kavezu. Sleva ulazi Estragon, žurno, zadihan. Potrči ka Vladimiru. Padne mu u zagrljaj.) Evo te opet, najzad! ESTRAGON (zadihano): Ja sam proklet! VLADIMIR: Gde si bio? Mislio sam da si otišao zauvek. ESTRAGON: Dolaze! VLADIMIR: Ko dolazi? ESTRAGON: Ne znam. VLADIMIR: Koliko ih je? ESTRAGON: Ne znam. VLADIMIR (pobedonosno): To je Godo! Najzad! Gogo! To je Godo! Spašeni smo! Hajde, pođimo mu u susret! (Vuče Estragona ka levom krilu bine. Estragon se odupire, otrgne mu se, pa iziđe na suprotnu stranu, desno.) Gogo! Vrati se! (Vladimir potrči, ode krajnje levo, gleda u daljinu. Ulazi Estragon sa desne strane, potrči ka Vladimiru, padne mu u zagrljaj.) Evo te opet! ESTRAGON: Ja sam u paklu! VLADIMIR: Gde si bio? ESTRAGON: Dolaze i s one strane! VLADIMIR: Mi smo opkoljeni! (Izbezumljen od straha, Estragon jurne ka zadnjem delu bine.) Kretenu! Na toj strani nema izlaza. (On ščepa Estragona za mišicu i vuče ga ka proscenijumu. Pokazuje rukom prema gleda lištu.) Onamo! Tamo nema žive duše. Kidaj! (Gura ga ka gledalištu. Estragon, u strahu, uzmiče.) Nećeš? (Pro matra publiku.) Pa, to mogu da razumem. (Razmišlja.) Ostaje ti još jedino da iščezneš. ESTRAGON: Gde? VLADIMIR: Iza drveta. (Estragon okleva.) Brzo! Stani iza drveta. (Estragon ode i šćućuri se iza drveta; shvati da je i tu izložen pogledu, pa iziđe iza drveta.) Stvar no, od ovog drveta nema nikakve vajde. (Estragonu.) Nisi valjda poludeo? ESTRAGON (mirnije): Glavu sam bio izgubio. (Obori glavu, od stida.) Oprosti. (Živahno digne glavu.) To se više neće dogoditi. Reci mi šta treba da radim. VLADIMIR: Nema tu šta da se radi. 100
ESTRAGON: Hajde, ti stoj tamo. (Odvlači Vladimira krajnje desno i postavlja ga leđima prema pozornici.) Tako, ti stoj tu, ne miči se i budi na oprezu. (Vladimir ispituje horizont, sa šakom iznad očiju. Estragon otrči krajnje levo i zauzme isti stav. Okrenu glave i gledaju se preko ramena.) Leđa u leđa, kao u dobra stara vremena. Gledaju se još malo, pa svaki nastavi osmatranje. Duža tišina. ESTRAGON: Vidiš li nešto da dolazi? VLADIMIR (okrećući glavu): Šta? ESTRAGON (glasnije): Vidiš li da dolazi nešto? VLADIMIR: Ne. ESTRAGON: Ni ja. Nastavljaju osmatranje. Duža tišina. VLADIMIR: Biće da ti se pričinilo. ESTRAGON (okrećući glavu): Šta? VLADIMIR (glasnije): Biće da ti se pričinilo! ESTRAGON: Nema potrebe da vičeš. / dalje osmatraju. Duža tišina. VLADIMIR 1 ESTRAGON j
(okrećući se istovremeno): Jesi li ti —
VLADIMIR: Oh, izvini! ESTRAGON: Nastavi. VLADIMIR: Ne, ne, posle tebe. ESTRAGON: Ne, ne, prvo ti. VLADIMIR: Ja sam tebi upao u reč. ESTRAGON: Naprotiv. Ljutito pilje jedan u drugoga. VLADIMIR: Konvencionalni majmune! ESTRAGON: Cepidlačka svinjo! VLADIMIR (besno): Dovrši svoju rečenicu, kažem ti! ESTRAGON: Dovrši ti svoju! Zaćute. Primaknu se bliže jedan drugom, stanu. VLADIMIR: Tupoglavče! ESTRAGON: To je ideja! — stvarno, hajde da se psujemo! Okrenu se, povećaju rastojanje između sebe, ponovo se okrenu, licem u lice. 101
VLADIMIR: Zvekane! ESTRAGON: Vucibatino! VLADIMIR: Pobačenko! ESTRAGON: Picajzlo! VLADIMIR: Klozetski pacove! ESTRAGON: Krpo! VLADIMIR: Kretenčino! ESTRAGON (bezpogovorno): Kritizerčino! VLADIMIR: Oh! (On klone, savladan i okrene se na drugu stranu.) ESTRAGON: A sad, hajde da se pomirimo. VLADIMIR: Gogo! ESTRAGON: Didi! VLADIMIR: Daj ruku! ESTRAGON: Evo! VLADIMIR: Hodi u moj zagrljaj! ESTRAGON: U tvoj zagrljaj? VLADIMIR: Padni mi na grudi! ESTRAGON: Važi — jedan grudni padanjac za dve osobe! Zagrle se, razdvoje, zaćute. VLADIMIR: Kako vreme leti kad se čovek zabavlja! Tišina. ESTRAGON: Šta ćemo sad da radimo? VLADIMIR: Dok čekamo? ESTRAGON: Dok čekamo. Tišina. VLADIMIR: Mogli bismo da radimo gimnastiku. ESTRAGON: Naše telesne pokrete. VLADIMIR: Naše elevacije. ESTRAGON: Naše relaksacije. VLADIMIR: Naše elongacije. ESTRAGON: Naše relaksacije. VLADIMIR: Za zagrevanje. ESTRAGON: Za smirivanje. VLADIMIR: Važi — jedan fizički vežbanjac za dve osobe! Vladimir skakuće s noge na nogu. Estragon ga podra žava. ESTRAGON (prestavši): Dosta. Umorio sam se. 102
VLADIMIR (prestavši): Nismo u formi. Kako bi bilo da sad malo pređeno na duboko disanje? ESTRAGON: Umoran sam i od disanja. VLADIMIR: Imaš pravo. (Pauza.) Hajde samo da izigravamo drvo, radi ravnoteže. ESTRAGON: Drvo? Vladimir »izigrava« drvo, stojeći nesigurno na jednoj nozi. VLADIMIR (stajući): Tako. Sad si ti na redu. Estragon radi istu radnju, klati se. ESTRAGON: Šta misliš, da li me Bog sad vidi? VLADIMIR: Moraš da žmuriš. Estragon zažmuri, klati se još više. ESTRAGON (prestaje, maše pesnicama i viče iz svega glasa): Bože, Bože, smiluj se meni! VLADIMIR (uvredeno): A meni? ESTRAGON (kao maločas): Meni! Meni! Smiluj se! Meni! Ulaze: Poco (sada šlep) i Srećko. Srećko je natovaren kao ranije. Konopac, kao ranije, ali sad mnogo kraći, da bi Poco mogao lakše da ide za njim. Srećko ima na glavi drugi šešir. Kad ugleda Vladimira i Estragona, on zastane. Poco ide dalje, pa naleti na Srećka. VLADIMIR: Gogo! POCO (uhvati se grčevito za Srećka, koji se zatetura): Šta je to? Ko je to viknuo? Srećko padne, ispusti sve, i, padajući, povuče i Poca za sobom. Ostaju ispruženi, na zemlji, bez pokreta, usred rastu renog prtljaga. ESTRAGON: Je li to Godo? VLADIMIR: Najzad! (Ide ka toj gomili.) Evo, naj zad, pojačanja! POCO: U pomoć! ESTRAGON: Je li to Godo? VLADIMIR: Počinjali smo da mlitavimo. Sad nam je osigurana zabava za ćelo veče. POCO: U pomoć! ESTRAGON: Je 1' ga čuješ? VLADIMIR: Sad više nismo sami, čekajući noć, čekajući Godoa, čekajući... čekajući. Ćele večeri smo se borili, bez ičije pomoći. Sad je s tim svršeno. Već je sutra. 103
POCO: U pomoć! VLADIMIR: Vreme već teče. Sunce će zaci, mesec će izaći, a mi ćemo otići... odavde. POCO: Milost! VLADIMIR: Jadni Poco! ESTRAGON: Znao sam da je to on. VLADIMIR: Ko? ESTRAGON: Godo. VLADIMIR: Ali to nije Godo. ESTRAGON: To nije G o d o ? ! VLADIMIR: To nije Godo. ESTRAGON: Pa ko je onda? VLADIMIR: To je Poco. POCO: Tu sam! Tu sam! Pomozite mi da ustanem! VLADIMIR: On ne može da ustane. ESTRAGON: Hajdemo odavde. VLADIMIR: Ne možemo. ESTRAGON: Zašto? VLADIMIR: Čekamo Godoa. ESTRAGON: Ah! VLADIMIR: Možda on ima još koju kosku za tebe. ESTRAGON: Kosku? VLADIMIR: Pileću. Zar se ne sećaš? ESTRAGON: Zar je to bio on? VLADIMIR: Da. ESTRAGON: Zamoli ga. VLADIMIR: Kako bi bilo da mu prvo pomognemo? ESTRAGON: U čemu? VLADIMIR: Da ustane. ESTRAGON: Zar on ne može da ustane? VLADIMIR: On želi da ustane. ESTRAGON: Pa onda ga pusti da ustane. VLADIMIR: Ne može. ESTRAGON: Zašto? VLADIMIR: Ne znam. Poco se uvija, stenje, udara pesnicama po tlu. ESTRAGON: Trebalo bi da mu pre svega zatražimo koske, pa, ako nas odbije, da ga ostavimo gde je. VLADIMIR: Hoćeš da kažeš da on sad zavisi od naše milosti?
104
ESTRAGON: Da. VLADIMIR: I da mu treba postaviti izvesne uslove u naknadu za naše usluge? ESTRAGON: Da. VLADIMIR: To stvarno zvuči mudro. Ali seja bojim jedne stvari. POCO: U pomoć! ESTRAGON: Koje stvari? VLADIMIR: Da Srećko ne navali, naprasno. Onda bismo nadrljali. ESTRAGON: Srećko? VLADIMIR: Pa on je taj koji te je juče žvajznuo. ESTRAGON: Kažem ti da ih je bilo deset! VLADIMIR: Ne, već pre toga, onaj što te je ritnuo u cevanicu. ESTRAGON: Zar je on ovde? VLADIMIR: Glavom i nogom. (Pokazuje rukom na Srećka.) Trenutno je učmao, ali svakog časa može da pošizi. POCO: U pomoć! ESTRAGON: A šta kad bismo ga ti i ja dobro izmakljali, ah? VLADIMIR: Misliš da ga prepadnemo na spavanju? ESTRAGON: Aha. VLADIMIR: Ideja nije loša, naprotiv. Ali, možemo li mi to? Da li on stvarno čmava? (Pauza.) Ne, najbolje bi bilo da pređemo Poca dok zapomaže. POCO: U pomoć! VLADIMIR: Da mu pomognemo — ESTRAGON: Mi da pomognemo n j e m u ! ? VLADIMIR: — a da zauzvrat maznemo nešto opip ljivo. ESTRAGON: A šta ako on — VLADIMIR: Nemoj da traćimo vreme na prazne razgovore! (Pauza. Plahovito.) Učinimo nešto, dok nam se pruža prilika! Nismo mi svaki dan nekom potrebni. Nas dvojica stvarno nismo ama baš nikom potrebni. I drugi bi na našem mestu obavili stvar isto tako "dobro, ako ne i bolje. Ovo zapomaganje, koje nam još odzvanja u ušima, upućeno je ćelom čovečanstvu! Ali na ovom mestu,
105
u ovaj čas, ćelo čovečanstvo smo nas dvojica, pa sviđalo se to nama ili ne. Deder da mi to što bolje iskoristimo, pre nego što bude prekasno! Hajde da bar jednom dostojno predstavljamo tu našu odvratnu sortu, u koju nas je surova sudba uvrstila. Šta kažeš na to? (Estragon ništa ne kaže.) I zaista, dok skrštenih ruku odmeravamo »za« i »protiv«, mi našoj vrsti ne činimo ništa manju čast. Tigar ili priskoči u pomoć zverki svoga roda, bez i najmanjeg razmišljanja, ili šmugne u najdublji cestar. Ali ne postavlja se to pitanje. Ovo što mi radimo ovde, to je pitanje. No blaženi smo mi u tome što slučajno znamo odgovor. Da, u ovom ogrom nom haosu samo je jedna stvar jasna. Mi čekamo Godoa, da dođe — ESTRAGON: Ah! POCO: U pomoć! VLADIMIR: — ili noć, da padne. (Pauza.) Mi imamo jedan zakazan sastanak, i tu sve prestaje. Mi nismo sveci, ali mi se držimo dogovora, zakazanog sastanka, došli smo i čekamo. Koliko ima ljudi koji bi time mogli da se pohvale ? ESTRAGON: Ima ih na milione. VLADIMIR: Misliš? ESTRAGON: Ne znam. VLADIMIR: Možda si u pravu. POCO: U pomoć! VLADIMIR: Ali ono stoje izvesno jeste to da u takvim prilikama vreme sporo prolazi i primorava nas da ga pri vidno prekraćujemo radnjama koje — kako da kažem ? — mogu na prvi pogled da izgledaju razumne, dok nam ne postanu navika. Ti mi možeš reći da to činimo zato da ne bismo pobrljavili. To je nesumnjivo. No, nije li to već dugo lutanje kroz noć, beskonačnu i bezdanu? To se ja ponekad pitam. Je 1' ti pratiš moje razmišljanje? ESTRAGON (aforistički): Svi se mi rađamo ludi. Neki i ostanu takvi. POCO: U pomoć! Nagradiću vas! ESTRAGON: Koliko dajete? POCO: Dve banke! ESTRAGON: Malo. VLADIMIR: Ja ne bih išao tako daleko. 106
ESTRAGON: Ti smatraš da je to dovoljno? VLADIMIR: Ne to — mislim tako daleko da tvrdim da sam bio malouman kad sam došao na svet. Ali nije stvar u tome. POCO: Pet banki! VLADIMIR: Mi čekamo. Nama je dosadno. (Podig ne ruku.) Ne, ne tvrdi suprotno! Mi se smrtno dosađujemo, to je neosporno. U redu. Sad nam se ukazuje prilika za razonodu, a šta mi radimo? Puštamo je da propadne. Pre đimo na posao! (Pode ka Pocu na gomili, zastane.) Za koji tren svega će nestati, i mi ćemo opet biti sami, sred ništa vi la! (Snatri.) POCO: Pet banki! VLADIMIR: Evo, dolazimo! On pokušava da podigne Poca, ne uspeva, ponovo po kušava, saplete se o prtljag, padne, pokušava da ustane, ne uspeva. ESTRAGON: Ama, šta vam je svima? VLADIMIR: U pomoć! ESTRAGON: Ja odlazim. VLADIMIR: Ne ostavljaj me! Oni će me ubiti! POCO: Gde sam ja? VLADIMIR: Gogo! POCO: U pomoć! VLADIMIR: U pomoć! ESTRAGON: Ja odlazim. VLADIMIR: Prvo mi pomozi, pa onda idemo za jedno. ESTRAGON: Obećavaš? VLADIMIR: Kunem ti se! ESTRAGON: I nikad se više nećemo vratiti ? VLADIMIR: Nikad! ESTRAGON: Idemo na Pirineje. VLADIMIR: Kud god hoćeš! POCO: Sedam banki! — Stotku! ESTRAGON: Ja već odavno želim da bazam po Pirinejima. VLADIMIR: Bazaćeš. ESTRAGON (ustukne): Ko je prdnuo? VLADIMIR: Poco. 107
POCO: Tu sam! Tu sam! Milost! ESTRAGON: To je odvratno. VLADIMIR: Brzo! Daj mi ruku! ESTRAGON: Ja odlazim. (Pauza. Glasnije.) Ja od lazim ! VLADIMIR: E, pa valjda ću na kraju uspeti da se sam podignem. (Pokušava da ustane, ali ne može.) Kad-tad. ESTRAGON: Šta ti je? VLADIMIR: Idi do đavola! ESTRAGON: Je 1' ti ostaješ tu? VLADIMIR: Da, privremeno. ESTRAGON: Hajde, bre, diž' se! Navući ćeš neki nazeb tako. VLADIMIR: Ne sekiraj se ti zbog mene. ESTRAGON: Hajde, Didi. ne budi bandoglav! Pruži ruku Vladimiru, koji je žurno zgrabi. VLADIMIR: Vuci! Estragon vuče, posrne, padne. Duža tišina. POCO: U pomoć! VLADIMIR: Tu smo. POCO: Ko ste vi? VLADIMIR: Mi smo ljudi! Tišina. ESTRAGON: Slatka Majko Zemljo! VLADIMIR: Možeš li da ustaneš? ESTRAGON: Ne znam. VLADIMIR: Pokušaj. ESTRAGON: Ne sada, ne sada. Tišina. POCO: Šta se to dogodilo? VLADIMIR: Hej, ti, hoćeš li već jednom da umukneš! Davežu! Taj misli samo na sebe! ESTRAGON: Kako bi bilo da malo odremamo? VLADIMIR: Jesi 1' ga čuo? On hoće da zna šta se dogodilo! ESTRAGON: Pusti ga. Spavaj. Tišina. POCO: Milost! Milost! ESTRAGON (trgne se): Šta je? VLADIMIR: Jesi li spavao? 108
ESTRAGON: Čini mi se da jesam. VLADIMIR: Opet zvrnda ovaj kopilan Poco. ESTRAGON: Kaži mu da umukne! Ritni ga u muda! VLADIMIR (udarajući Poca): Šta je? Hoćeš li da umukneš, picajzlice!?... (Poco se izvlači, jaučući od bola, i baulja dalje. S vremena na vreme zastaje, mlatara rukama po vazduhu, kao slepac, i zapomaže. Vladimir, oslonjen na lakat, prati ga pogledom.)... Odvukao se daljel (Poco se skljoka.) Pao je! ESTRAGON Šta ćemo sad? VLADIMIR: Možda bih ja mogao da otpuzim do njega. ESTRAGON Ne ostavljaj me! VLADIMIR: Ili da ga zovnem' ESTRAGON: Da, zovi ga! VLADIMIR: Poco! (Tišina.) Poco! (Tišina.) Ne odaziva se. ESTRAGON: Hajde zajedno! VLADIMIR ESTRAGON
Poco! Poco!
VLADIMIR: Mrdnuo je. ESTRAGON: Jesi li ti siguran da se on zove Poco? VLADIMIR (uplašeno): Gospodine Poco! Vratite se! Nećemo vam ništa! Tišina. ESTRAGON: Mogli bismo da pokušamo s drugim imenima. VLADIMIR: Bojim se da ne umire. ESTRAGON: To bi bilo zabavno. VLADIMIR: Šta bi bilo zabavno? ESTRAGON: To, da pokušamo, redom, s drugim imenima. To bi nam prekratilo vreme. I onda bismo, pre ili posle, pogodili njegovo pravo ime. VLADIMIR: Kažem ti da se on zove Poco. ESTRAGON: To ćemo ubrzo videti. (Razmišlja.) Avelje! Avelje! POCO: U pomoć! ESTRAGON: Iz cuga sam pogodio! Je I' vidiš? VLADIMIR: Mene ovaj motiv počinje da zamara. 109
ESTRAGON: A onaj drugi se možda zove Kain. (Zove.) Kaine! Kaine! POCO: U pomoć! ESTRAGON: Pa ovaj je, bre, čitavo čovečanstvo. (Tišina.) Pogledaj onaj oblačak tamo! VLADIMIR (dižući pogled): Gde? ESTRAGON: Tamo. U zenitu. VLADIMIR: Pa šta? (Pauza.) Šta je to tako neobič no na njemu? Tišina. ESTRAGON: Hajde sad da pređemo na nešto drugo, je 1' važi? VLADIMIR: Baš sam hteo da ti to predložim. ESTRAGON: Ali na šta drugo? VLADIMIR: Ah! Tišina. ESTRAGON: Kako bi bilo da, za početak, ustanemo ? VLADIMIR: Šta nas košta da pokušamo? Ustanu. ESTRAGON: Prosto ko pasulj. VLADIMIR: Jednostavno, pitanje snage volje. ESTRAGON: A sad? POCO: U pomoć! ESTRAGON: Hajdemo odavde. VLADIMIR: Ne možemo. ESTRAGON: Zašto? VLADIMIR: Čekamo Godoa. ESTRAGON: Ah! (Pauza. Očajavajući.) Šta da ra dimo, o šta da radimo?! POCO: U pomoć! VLADIMIR: Kako bi bilo da mu pomognemo? ESTRAGON: Šta on to hoće? VLADIMIR: Hoće da ustane. ESTRAGON: Pa što onda ne ustane? VLADIMIR: On hoće da mu mi pomognemo da ustane. ESTRAGON: Pa zašto onda nećemo? Šta čekamo? Pomognu Pocu da stane na noge, puste ga. On padne. VLADIMIR: Moramo da ga pridržavamo. (Ponovo ga podignu. Poco klima između njih dvojice, obešen o nji110
hove vratove.) Mora da se ponovo navikne da stoji usprav no. (Pocu.) Je 1' vam sad bolje? POCO: Ko ste vi? VLADIMIR: Zar nas ne poznajete? POCO: Ja sam šlep. Tišina. ESTRAGON: Možda on vidi budućnost? VLADIMIR (Pocu): A otkad? POCO: Imao sam ja sjajan vid — ali, jeste li vi pri jatelji ? ESTRAGON (nasmeje se grohotom): On želi da zna jesmo li nas dvojica prijatelji! VLADIMIR: Ne, on misli da li smo mi njemu pri jatelji. ESTRAGON: Pa jesmo li? VLADIMIR: Dokazali smo da jesmo, čim smo mu pomogli. ESTRAGON: Tačno. Zar bismo mu pomogli da mu nismo prijatelji? VLADIMIR: Možda. ESTRAGON: Istina. VLADIMIR: Hajde da se više ne igramo recima oko toga! POCO: Vi niste drumski razbojnici? ESTRAGON: Drumski razbojnici!? Zar vam mi ličimo na drumske razbojnike? VLADIMIR: Do đavola, zar ne vidiš da je čovek šlep?! ESTRAGON: Do đavola, jeste. (Pauza.) Bar kako on kaže. POCO: Ne ostavljajte me! VLADIMIR: Ni govora o tome. ESTRAGON: Zasad. POCO: Koliko je sati? VLADIMIR (gledajući u nebo): Sedam... osam sati... ESTRAGON: To zavisi od godišnjeg doba. POCO: Je li veče? Tišina. Estragon i Vladimir pažljivo posmatraju zalazak sunca. ESTRAGON: Izgleda kao da se rađa natraške. 111
VLADIMIR: Nemoguće. ESTRAGON: Možda je to zora. VLADIMIR: Ne budi lud. Tamo je zapad. ESTRAGON: Otkud ti to znaš? POCO (na mukama): Je li veče? VLADIMIR: Uostalom, nije se ni pomerilo. ESTRAGON: Kažem ti da se rada. POCO: Zašto mi ne odgovarate? ESTRAGON: Pružite nam priliku! VLADIMIR (smirujući ga): Veče je, gospodine, bliži se noć. Ovaj moj prijatelj pokušava da me navede da po sumnjam u to, i moram priznati da sam se za trenutak po kolebao. Ali nisam ja džabe preturio preko glave ovaj dugi dan, te vas mogu uveriti da je on već tu, negde, pri kraju svog repertoara. (Pauza.) Kako se sad osećate? ESTRAGON: Je li, dokle ćemo da ga nosamo ovako? (Puste ga upola, ali ga ponovo uhvate kad vide da pada.) Nismo mi karijatide. VLADIMIR: Vi rekoste da ste nekad imali dobar vid, ako sam vas dobro čuo? POCO: Sjajan! Sjajan, sjajan vid! Tišina. ESTRAGON (razdraženo): Podrobnije! Podrobnije! VLADIMIR: Ostavi ga na miru. Zar ne vidiš da se on sad seća svojih srećnih dana? M e m o r i a p r a e t e r i t o rum b o n o r u m — to mora da je neprijatno. ESTRAGON: Ko bi to mogao znati. VLADIMIR (Pocu): I to vas je iznenada zadesilo? POCO: Baš sjajan! VLADIMIR: Pitam vas da li vas je to zadesilo iz nenada!? POCO: Jednog lepog dana probudio sam se šlep kao Sudbina. Ponekad se pitam da li ja to još spavam ili ne. VLADIMIR: A kad se to dogodilo? POCO: Ne znam. VLADIMIR: Ali zar niste još juče — POCO: Ne zapitkujte me. Slepima nedostaje pojam o vremenu. I vremenske pojave su skrivene od njih. VLADIMIR: Zamisli, molim te! A ja bih se zakleo da je bilo sasvim suprotno. 112
ESTRAGON: Ja idem. POCO: Gde smo mi? VLADIMIR: Ne bih umeo da vam kažem. POCO: Da nismo slučajno na mestu zvanom Daska? VLADIMIR: Nikad nisam čuo za to mesto. POCO: Na šta vam ono liči? VLADIMIR (gleda unaokolo): Ne može se opisati. Ni na šta ne liči. Tu nema ničega. Ima jedno drvo. POCO: Onda to nije Daska. ESTRAGON (previjajući se od muke): Joj, kakva zabava! POCO: Gde je moj sluga ? VLADIMIR: Tu je negde. POCO: Zašto ne odgovara kad ga zovem? VLADIMIR: Ne znam. Izgleda da spava. Možda je i mrtav. POCO: Šta se to, u stvari, dogodilo? ESTRAGON: U stvari! VLADIMIR: Vas dvojica ste se okliznuli. (Pauza.) I pali. POCO: Otiđite i pogledajte da li se povredio. VLADIMIR: Ali vas ne možemo da ostavimo. POCO: Ne morate obojica da idete. VLADIMIR (Estragonu): Idi ti. ESTRAGON: Zar posle onog što mi je uradio!? Nikad! POCO: Pa da, neka ide vaš prijatelj. On strašno za udara. (Tišina.) Šta čeka? VLADIMIR (Estragonu): Šta čekaš? ESTRAGON: Čekam Godoa. VLADIMIR: Šta on, zapravo, treba da uradi? POCO: Pa, neka prvo cimne konopac, snažno koliko god želi, ali neka pri tom ipak pazi da ga ne zadavi. On se na to obično pokrene. Ako ne, onda neka ga udara nogom u lice i stomak sve dok može. VLADIMIR (Estragonu): Eto, vidiš — nemaš čega da se plašiš. To ti je čak prilika da mu se osvetiš. ESTRAGON: A ako se on bude branio? POCO: Ne, ne, on se nikad ne brani. VLADIMIR: Ja ću ti hitro priteći u pomoć. 113
ESTRAGON: Ne skidaj oka s mene. Ide ka Srećku. VLADIMIR: Prvo vidi da li je živ. Nema smisla da ga mlatiš ako je mrtav. Pošto se Estragon nagnuo nad Srećka. VLADIMIR: Proveri da li je živ pre nego što počneš. Nema smisla da se štrapaciraš ako je mortus. ESTRAGON (naginjući se nad Srećkom): Diše. VLADIMIR: E, onda mu pokaži. U iznenadnom besu, Estragon počne da udara Srećka nogama, vičući i obasipajući ga uvredama, ali povredi nogu i uzmakne ćopajući, ječeći i hukćući. Srećko se meškolji. ESTRAGON: Uh! Životinjo! On sedne na humku, pokušava da izuje cipele, ali ubrzo odustaje od toga i počne da se sprema za spavanje: prekršta ruke na kolenima i spušta glavu na mišice. POCO: Šta sad nije u redu? VLADIMIR: Moj prijatelj se povredio. POCO: A Srećko? VLADIMIR: Znači, to je ipak on? POCO: Kako? VLADIMIR: To je Srećko? POCO: Ne razumem. VLADIMIR: A vi ste Poco? POCO: Svakako, ja sam Poco. VLADIMIR: Vi ste isti oni od juče? POCO: Od juče!? VLADIMIR: Pa juče smo se sreli. (Pauza.) Zar se ne sećate!? POCO: Ne sećam se da sam juče ikoga sreo. A sutra se neću sećati da sam nekog sreo danas. Zato ne očekujte od mene da vam dajem ikakva obaveštenja. VLADIMIR: Ali POCO: Dosta o tome. Diž' se, svinjo! VLADIMIR: Vodili ste ga na vašar da ga prodate. Razgovarali ste s nama. On je igrao. Mislio. Vi ste imali očnji vid. POCO: Neka vam bude. Pustite me da idem. (Vladi mir se odmakne.) Ustaj! Srećko ustaje i skuplja svoj prtljag.
114
VLADIMIR: Kuda ćete odavde? POCO: To nije moja briga. Napred! (Natovaren prtljagom, Srećko stane ispred Poca.) Bič! (Srećko sve spusti, traži bič, nađe ga, stavi ga Pocu u ruku, pa ponovo podigne prtljag.) Konopac! (Srećko opet spusti prtljag, stavi kraj konopca Pocu u ruku, pa ponovo uzme prtljag.) VLADIMIR: Šta ima u toj torbi? POCO: Pesak! (Trgne konopac.) Kreći! VLADIMIR: Nemojte još da idete! POCO: Idem. VLADIMIR: Šta radite kad padnete, a nigde nikog da vam pomogne? POCO: Čekamo dok ne uzmognemo da se dignemo. Onda nastavimo put. Napred! VLADIMIR: Pre nego što odete, recite mu da peva! POCO: Kome? VLADIMIR: Srećku. POCO: Da peva!? VLADIMIR: Da. Ili da misli. Ili da recituje. POCO: Pa on je nem. VLADIMIR: Nem! POCO: Nem. On ne može čak ni da stenje. VLADIMIR: Nem! A otkada? POCO (odjednom se razbesni): Dokle mislite da me davite tim vašim prokletim vremenom? To je odvratno! Kad! Kad! J e d n o g dana — zar vam to nije dovoljno? — jednog dana, kao što su svi drugi, on je onemeo; jednog dana, ja sam oslepeo; jednog dana ćemo ogiuveti; jednog dana smo rođeni, jednog dana ćemo umreti, istog dana, istog časa — zar vam to nije dovoljno!? (Staloženije.) One rađaju decu raskrečene nad grobovima, dan blista jedan trenutak, pa onda opet padne noć. (Cimne konopac.) Napred! Izlaze Srećko i Poco. Vladimir ide za njima do kraja bine, gleda kako se udaljuju. Tresak od nekog pada. Vladimir to propraća mimikom, pokazujući da su ponovo pali. Tišina. Vladimir prilazi Estragonu, koji spava; gleda ga zamišljeno trenutak, počne da ga drma. Estragon se probudi. Estragon čini izbezumljene pokrete, govori bezvezne reci...
115
ESTRAGON (najzad razgovetno): Zašto mi nikad ne daš da spavam!? VLADIMIR: Osećao sam se usamljen. ESTRAGON: A ja sam sanjao da sam srećan. VLADIMIR: Tako ti je vreme brže prošlo. ESTRAGON: Sanjao sam da — VLADIMIR: Ne pričaj mi! (Pauza.) Pitam se da li je on zaista šlep. ESTRAGON: Šlep? Ko? VLADIMIR: Poco. ESTRAGON: Šlep? VLADIMIR: Rekao nam je da je šlep. ESTRAGON: Pa šta onda? VLADIMIR: Meni se činilo da nas on vidi. ESTRAGON: Ti si to sanjao. (Pauza.) Hajdemo odavde. Ne možemo. Ah! (Pauza.) Jesi li siguran da to nije bio on? VLADIMIR: Ko? ESTRAGON: Godo. VLADIMIR: Ali, ko on? ESTRAGON: Poco. VLADIMIR: Ni govora! Ni govora! (Pauza.) Ni govora. ESTRAGON: Pa, ja bih, mislim, ipak mogao da usta nem. (Diže se s bolnim naporom.) Jao! Didi! VLADIMIR: Ne znam više šta da mislim. ESTRAGON: Moje noge! (Sedne i pokušava da se izuje.) Pomozi mi! VLADIMIR: Jesam li ja spavao dok su drugi patili? Da li ja i sad spavam? Sutra, kad se probudim, ili kad pomislim da sam se probudio, šta li ću reći o današnjem danu? Da sam s Estragonom, svojim prijateljem, na ovom mestu, sve dok nije pala noć, čekao Godoa? Da je ovuda prošao Poco, sa svojim nosačem, i da je razgovarao s nama? Verovatno. Ali šta će u svemu tome biti istina? (Estragon, pošto se uzaludno borio sa cipelom, ponovo drema. Vladimir bulji u njega.) On ništa neće znati. Pričaće mi o batinama koje je dobio, a ja ću mu dati jednu šargarepu. (Pauza.) Raskrečene nad grobovima i težak poro đaj. Na dnu rake, oklevajući, grobar zavlači klešta da 116
olakša porođaj. Imamo vremena da ostarimo. Vazduh je pun naših jauka. (Osluškuje.) Ali navika je veliki prigu šivač. (Ponovo gleda Estragona.) I mene neko gleda, i o meni neko govori. On spava, on ništa ne zna; neka ga, nek' spava. (Pauza.) Ne mogu da nastavim! (Pauza.) Sta sam rekao ? Uzrujano hoda tamo-amo, pa najzad zastane na kranjem levom krilu bine, gleda zamišljeno, snatri. Ulazi dečko s desne strane. Stane. Tišina. DEČKO: Molim vas, gospodine... (Vladimir se okre ne.) Gosn-Albert?... VLADIMIR: O-pa! Sve iz početka. (Pauza.) Staje? Ne poznaješ me? DEČKO: Ne, gospodine. VLADIMIR: Ti nisi dolazio juče? DEČKO: Nisam, gospodine. VLADIMIR: Ovo ti je prvi put? DEČKO: Da, gospodine. Tišina. VLADIMIR: Donosiš poruku od gospodina Godoa? DEČKO: Da, gospodine. VLADIMIR: On neće doći večeras? DEČKO: Neće, gospodine. VLADIMIR: Ali će doći sutra. DEČKO: Da, gospodine. VLADIMIR: Neizostavno. DEČKO: Da, gospodine. Tišina. VLADIMIR: Jesi li sreo nekog? DEČKO: Nisam, gospodine. VLADIMIR: Druga dva... (okleva)... čoveka? DEČKO: Nikog nisam video, gospodine. Tišina. VLADIMIR: Šta radi gospodin Godo? (Tišina.) Je T me čuješ? DEČKO: Da, gospodine. VLADIMIR: Pa? DEČKO: Ne radi ništa, gospodine. Tišina. VLADIMIR: Kako ti je brat? 117
DEČKO: Bolestan je, gospodine. VLADIMIR: Možda je on dolazio juče? DEČKO: Ne znam, gospodine. VLADIMIR (blago): Ima li gospodin Godo bradu? DEČKO: Ima, gospodine. VLADIMIR: Plavu ili... (okleva)... ili crnu? DEČKO: Mislim da je bela, gospodine. Tišina. VLADIMIR: O, Hriste Bože, smiluj nam se! Tišina. DEČKO: Šta treba da kažem gosn-Godou, gospodine? VLADIMIR: Kaži mu... (okleva)... Kaži mu da si me video i da... (okleva)... da si me video. (Pauza. Vladi mir pode napred, dečko uzmiče. Vladimir zastane, dečko zastane.) Sad znaš da si me video, ah? — i nećeš sutra da dođeš i kažeš mi da me nikad u životu nisi video? Tišina. Vladimir iznenada poskoči napred, dečko brzo ustukne i pobegne trčeći. Tišina. Sunce zalazi, mesec izlazi. Kao ranije. Vladimir stoji nepomično, oborene glave. Estragon se probudi, izuje se, ustaje sa cipelama u rukama, priđe i spusti ih nasred ram pe, pa pođe ka Vladimiru, gledajući u njega. ESTRAGON: Šta ti fali? VLADIMIR: Ništa. ESTRAGON: Ja odlazim. VLADIMIR: I ja. ESTRAGON: Jesam li dugo spavao? VLADIMIR: Ne znam. Tišina. ESTRAGON: Kuda ćemo? VLADIMIR: Nećemo daleko. ESTRAGON: O, hoćemo! Idemo daleko odavde. VLADIMIR: Ne možemo. ESTRAGON. Zašto? VLADIMIR: Moramo sutra da se vratimo ovamo. ESTRAGON: Radi čega? VLADIMIR: Da čekamo Godoa. ESTRAGON: Ah! (Pauza.) On nije došao? VLADIMIR: Nije. ESTRAGON: A sad je isuviše kasno. 118
VLADIMIR: Da, sad je noć. ESTRAGON: A ako dignemo ruke od njega? (Pauza.) Ako ga se manemo? VLADIMIR: On bi nas kaznio. (Tišina. Gleda u drvo.) Sve je mrtvo, sem drveta. ESTRAGON (gledajući u drvo): Šta je to? VLADIMIR: To je drvo. ESTRAGON: Da, ali koje vrste? VLADIMIR: Ne znam. Vrba. ESTRAGON: Hajde da vidimo. Estragon odvlači Vladimira do drveta. Stoje nepomično ispred njega. Ćute. ESTRAGON: Zašto da se ne obesimo? VLADIMIR: Čime? ESTRAGON: Nemaš malo konopca? VLADIMIR: Nemam. ESTRAGON: Onda ne možemo. VLADIMIR: Hajdemo odavde. ESTRAGON: Čekaj, evo moj opasač. VLADIMIR: Isuviše je kratak. ESTRAGON: Ti bi mogao da me vučeš za noge. VLADIMIR: A ko će, posle, mene da vuče? ESTRAGON: Pazi, stvarno. VLADIMIR: Deder, da ipak vidimo taj tvoj opasač. (Estragon razveže uzicu koja mu drži pantalone, a one mu, preširoke za njega, spadnu, srozaju mu se sve do članaka. Razgledaju uzicu.) To bi možda moglo da posluži u kraj njoj nuždi. Ali, da li je dovoljno jak? ESTRAGON: Odmah ćemo da vidimo. Drži! Svaki uhvati za jedan kraj uzice, povuku. Kanap se prekine. Zamalo ne padnu. VLADIMIR: Džaba mu. Sranje. Tišina. ESTRAGON: I kažeš da sutra moramo da se vratimo ovamo ? VLADIMIR: Da. ESTRAGON: Onda možemo poneti jednu dobru štranjgu. VLADIMIR: Da. Tišina. 119
ESTRAGON: Didi. VLADIMIR: Da? ESTRAGON: Ja ne mogu više ovako. VLADIMIR: T a k o kažeš. ESTRAGON: A ako se raziđemo? Možda bi nam onda bilo bolje. VLADIMIR: Sutra ćemo se obesiti. (Pauza.) Ako Godo ne dođe. ESTRAGON: A ako dođe? VLADIMIR: Bićemo spašeni. Vladimir skine šešir — Srećkov šešir; zagleda unutra, zavuče ruku u šešir, opipava, protrese ga, lupi ga odozgo, pa ga opet stavi na glavu. ESTRAGON: Pa? Da krenemo? VLADIMIR: Cimni svoje pantalone. ESTRAGON: Šta? VLADIMIR: Cimni svoje pantalone. ESTRAGON: Ti hoćeš da ja skinem svoje pantalone ? VLADIMIR: P o d i g n i svoje pantalone! ESTRAGON (shvativši da su mu pantalone srozane): Pazi, stvarno! On podigne pantalone. Tišina. VLADIMIR: Pa? Da krenemo? ESTRAGON: Da, hajdemo. Ne miču se sa mesta. ZAVESA