Riley, Judith Merkle - Kristalna kugla.pdf

5/19/2018

Riley, Judith Me rkle - Kr ista lna kugla .pdf - slide pdf.c om

http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

1/411

5/19/2018



2/411

5/19/2018


Neodoljivo vragolast roman o dekad enciji i čarobnjaštvu u Parizu u

17. stoljeću. Na temelju stvarnih policijskih spisa iz doba vladavine Luja XIV. autorica plete čarobnu i mračnu priču koja prati život Geneviève Pasquier, petnaestogodišnje djevojke koja se preobražava u samosvjesnu, naizgl ed nepogrešivu vračaru… Geneviève je mršavica, prerano sazrela vragolanka s umom filozofa i moći čitanja budućnosti iz uzbibane vode u proročkoj vazi. Nakon što obitelj povjeruje da je Geneviève mrtva, pod svoje je okrilje uzima La Voisin, ingeniozna okult istica i svemoćna vračara iz visokog društva. La Voisin također vlada tajnim društvom vještica – osoba koje se bave pobačajima i trovanjima – koje manipuliraju životima bogate i skandalozne aristokracije, sve do samoga prijestolja. Pod vodstvom La Voisin, Geneviève si gradi novi identitet kao tajanstvena madame de Morville – sa staromodnom crnom haljinom, napudranim licem, štapom za hodanje i zajedljivo sarkastičnim opaskama – koja

navodno ima sto pedeset godina. Čak se i službena ljubavnica Kralja Sunca obraća madame de Morville kako bi saznala što joj donosi budućnost. A što se tiče madame de Morville, Geneviève može uživati u onome što je ženama obično uskraćeno – moći, nezavisnim prihodima te prilici da slobodno govori što misli. Iza njezine inteligencije i duhovitosti, Geneviève vodi osobna osveta – no, ne očekuje da će se u sve uplesti i ljubav. Ovaj nesvakidašnji pogled u iskvareno pariško društvo u vrijeme Kralja Sunca – s veoma nadahnutom i rječitom junakinjom – čudo je autentičnosti i jetke duhovitosti.


3/411

5/19/2018


Naslov izvornika: Judith Merkte Riley The Oracle Glass Copyright © Judith Merkte Riley, 1994 Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2013.


4/411

5/19/2018


Parkesu s ljubavlju


5/411

5/19/2018


KRALJ, DVOR I GRAD l675. GODINE Povijesne osobe u romanu Kristalna kugla:

Luj XIV., »Kralj Sunce«, francuski kralj Marija Terezija Španjolska, francuska kraljica Philippe od Orleansa, »Monsieur«, mlađi brat Luja XIV. Elizabeta Šarlota Bavarska, »Monsieurova« druga žena Kraljeve službene ljubavnice:

Vojvotkinja de La Vallière, bivša ljubavnica, povukla se u karmelićanski samostan. Kralju je rodila troje djece, jedno je umrlo u djetinjstvu Markiza de Montespan, sadašnja ljubavnica. Djeca koju je rodila kralju: Louise, umrla s tri godine Louis Auguste, vojvoda od Mainea Louis Cesar, grof de Vexin, umro s jedanaest godina Louise Francoise, Mademoiselle de Nantes Louise Marie, Mademoiselle de Tours, umrla sa sedam godina Francoise Marie, Mademoiselle de Blois Louis Alexandre, grof de Toulouse U njezinu domu: Mademoiselle des Oeillets, družbenica od povjerenja. Djeca koju je rodila kralju: možda dvoje, nepriznata Ostali članovi obitelji madame de Montespan: Vojvoda de Vivonne, njezin brat Madame de Thianges, njezina sestra Predstojnica samostana u Fontevraultu, njezina sestra Mademoiselle de Fontanges, uskoro kraljeva miljenica Markiza de Maintenon, u ovo vrijeme guvernanta djece markize de Montespan, poslije će postati posljednja kraljeva službena ljubavnica Obitelj Mancini, rodbina pokojnog kardinala Mazarina:

Philippe Julien Mancini, vojvoda od Neversa, pokrovitelj umjetnosti, bavi se okultizmom Marie Mancini Colonna, princeza Colonna Olympe Mancini, de Soissons Marie Anne Mancini, vojvotkinja de Bouillona Državnigrofica dužnosnici: Jean-Baptiste Colbert, ministar financija Francois Michel Le Tellier, markiz de Louvois, ministar rata Gabriel Nicolas de La Reynie, načelnik pariške policije, podređen Louvoisu Desgrez, poručnik (poslije kapetan) straže, podređen La Reynieju Gatari, vještice, čarobnjaci i trovači: Primi Visconti, kraljev gatar Madame de Brinvilliers, slavna trovačica Catherine Montvoisin (LaMarie-Marguerite, Voisin), poznata vračara Antoine Montvoisin, njezin suprug njezina pokćerka Margot, njezina sluškinja


6/411

5/19/2018


Adam Lecouret (Le Sage), vrač, njezin ljubavnik Catherine Trianon (La Trianon), vračara, poznata po pripravljanju čarobnih I ljekovitih pripravaka, La Voisinina stara prijateljica La Dodèe, La Trianonina pomagačica La Lèpère, žena koja je obavljala pobačaje i primalja, La Voisinina pomagačica Marie Bosse (La Bosse), vračara, La Voisinina suparnica Marie Vigoreux (La Vigoreux), supruga krojača za gospode, La Bossina pomagačica Opat Guibourg, služitelj crnih misa Izmišljeni likovi:

Markiza de Morville, Geneviève Pasquier, poznata vračara Sylvie, njezina sluškinja Marie- Angèlique Pasquier, njezina sestra Étienne Pasquier, njezin brat Vitez de Saint-Laurent, brat njezine majke Matthieu Pasquier, propali novčar i filozof, njezin otac Marie-Francpise Pasquier, njezina majka Baka Pasquier Lorito, bakina papiga Mustafa i Gilles, tjelesni čuvari markize de Morville Astarot, demon Andrè Lamotte (poslije de La Motte), netalentirani pjesnik i talentirani karijerist Florent d'Urbec, amater matematičar, graditelj mehanizama, varalica na kartama i povremeni špijun Brojna i bučna obitelj d'Urbec


7/411

5/19/2018


PRVO POGLAVLJE Što je to, zaboga?« Milanski ambasador na dvoru francuskoga kralja, Njegova Veličanstva Luja XIV., podigne lornjon k očima kako bi bolje promotrio neobičnu osobu koju su upravo uveli u prostoriju. Žena koja je stajala na pragu bila je sama po sebi izvanredan prizor, čak i u ovom neobičnom ambijentu u godini pobjeda, 1676. Iznad starinske španjolske krinoline nosila je crnu brokatnu haljinu, skrojenu u stilu Henrika IV, s malim bijelim nabranim ovratnikom. Njezin štap od ebanovine, visok gotovo kao i ona sama, bio je ukrašen spletom crnih svilenih vrpci, a završavao je srebrnom sovinom glavom. Lice joj je skrivao veo kakav su nosile udovice. Žamor glasova na maršaličinu primanju na trenutak je utihnuo kad je ta kruta ženica u odjeći koja je pripadala nekom prethodnom stoljeću podignula svoju crnu koprenu i otkrila lijepo lice, sablasno blijedo ispod naslaga bijeloga pudera. Na trenutak je zastala, samozadovoljna izraza lica, upijajući atmosferu u prostoriji, kao da je bila potpuno svjesna dojma što ga je njezin izgled ostavljao na nazočne. Mnoštvo žena pohitalo ju je pozdraviti, a skromno odjeven pratilac milanskog ambasadora, general-pukovnik pariške policije, okrenuo se i primijetio: »To je, dragi moj ambasadore, najdrskija žena u Parizu.« »Doista, gospodine La Reynie, očito ne postoji nitko prikladniji od vas da prosudi takvo što«, odgovorio je uljudno Talijan, teško odvajajući pogled s lijepoga lica te žene. »No, recite mi, čemu štap sa sovinom glavom? S njime izgleda poput čarobnice.« »Ona to upravo i želi. Ta žena ima smisla za dramatičnost. Zbog toga cijeli Pariz bruji o markizi de Morville.« Načelnik pariške policije ironično se nasmiješio, ali u njegovim blijedim očima nije bilo veselja. »Ah, znači to je žena koja je kraljici prorekla sudbinu. Grofica de Soissons kaže da je nepogrešiva. I sam sam je mislio posjetiti, da vidim hoće li mi prodati tajnu karata.« »Njezina tajanstvena formula pobjeđivanja u kartama još je samo jedna od njezinih obmana. Svaki put kada netko osvoji malo bogatstvo na kartama, proširi se glas kako je dobitnik napokon uspio nagovoriti markizu da mu oda tajnu karata. Tajna... Baš!« odbrusi načelnik policije. »Ta besramna pustolovka samo zna iskoristiti svaki skandal u gradu. U tu tajnu


8/411

5/19/2018


vjerujem upravo onoliko koliko vjerujem njezinim tvrdnjama da je alkemija održava na životu već više od dva stoljeća.« Čuvši ovo, milanski ambasador posramljeno spusti svoj lornjon. La Reynie podigne obrvu. »Nemojte mi reći, dragi moj prijatelju, da ste i sami razmišljali o kupnji tajne besmrtnosti?« »Oh, nipošto«, odgovori ambasador hitro. »Uostalom, ovo su moderna vremena. U našem stoljeću sigurno samo budale vjeruju u takva praznovjerja.« »Onda polovinu stanovništva Pariza čine budale, čak i u ovo doba znanosti! Svi koji izgube rupčić, prsten ili ljubavnika pohrle markizi da im gata iz karata ili da im proriče iz svoje takozvane kristalne kugle! I što je najgore, obično od nje odlaze i te kako zadovoljni! Da biste održavali takvu prijevaru, morate posjedovati određenu vrstu opasne inteligencije. Uvjeravam vas, kad bi gatanje bilo protuzakonito, ona bi bila prva osoba koju bih uhitio!« Markiza de Morville koračala je dvoranom za primanje, nadsvođenom visokim lukovima, kao da sudjeluje u svečanosti rimskoga trijumfa. Iza nje se vukla njezina crna brokatna povlaka koju je nosio patuljak u maurskoj nošnji, a sluškinja u napadnoj zelenoj prugastoj haljini pridržavala joj je rupčić. Učas se oko nje sjatila gomila tražitelja usluga koji su vjerovali da bi im mogla priskrbiti bogatstvo: osiromašene grofice, rastrošni svećenici i vitezovi, razuzdana čeljad s plemićkim naslovima i sifilisom, poznati liječnik Rabel, zloglasni dijabolist vojvoda de Brissac i njegovi zlokobni pratioci. »Ah, eno nekoga tko nas može predstaviti«, povikao je ambasador, presrevši vitkog mladića maslinaste kože na putu do stola s jelom i pićem. »Primi, moj prijatelj i ja željeli bismo upoznati besmrtnu markizu.« »Dakako!« odgovori mladi Talijan. »Markiza i ja poznajemo se već godinama.« Dade znak obrvama. Za samo nekoliko minuta načelnik policije nađe se oči u oči s predmetom tolikih tajnih izvješća. Njezine hladne sive oči procjenjivale su ga gotovo matematičkom preciznošću. Ta uspravna malena figura odjevena u crno zbog nečega ga je neizrecivo iritirala. »Dakle, kako je ovih dana najozloglašenija šarlatanka u Parizu?« upitao je vračaru, nervoza je prevladala nad njegovom uobičajenom besprijekornom pristojnošću. »Pa, jednako tako dobro kao i najnapuhaniji načelnik pariške policije«, odgovorila je markiza mirno. La Reynie je zamijetio njezin savršen pariški naglasak. No, u njezinu se govoru osjećala određena formalnost, http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

9/411

5/19/2018


preciznost – kao da je nekako bila odvojena od svega oko sebe. Je li možda strankinja? U gradu je ovih dana bilo vrlo mnogo pustolova iz inozemstva. No, prema onome što je policija mogla utvrditi, ona se barem nije bavila špijunažom. »Pretpostavljam da ste došli prodavati tajnu karata«, procijedio je kroza zube. Čak se i sam zaprepastio koliko ga je uspjela razbjesnjeti samim time što ga je tako gledala. Kakva drskost, usuditi se izrugivati čovjeku njegova položaja! »Oh, ne, nikada to ne bih mogla prodati«, odgovorila je gatara. »Osim, dakako, ako je vi sami niste željeli kupiti...« Markiza se zlurado osmjehnula. »Sva sreća, inače bih vas uhitio zbog prijevare«, La Reynie je čuo samoga sebe kako govori. On, Gabriel Nicolas de La Reynie, koji se ponosio svojim savršenim samosvladavanjem, svojim preciznim manirama – poznat po vrhunskoj pristojnosti koju je primjenjivao čak i pri ispitivanju zatvorenika u tamnici Châtelet[1]. »Oh, zločesti ste, gospodine La Reynie. Ja za novac koji primam uvijek uzvraćam punu vrijednost«, stigao je odgovor dok je promatrao njezinu čvrstu ručicu koja je držala dugi, crni štap. Čudnovat prsten u obliku zmaja, drugi u obliku mrtvačke glave te još dva, jedan s golemim krvavocrvenim rubinom, bili su preteški za male bijele prstiće. Ovo je ruka blistava djeteta, a ne stare žene, pomislio je La Reynie. »Ispričavam se, markizo«, rekao je La Reynie dok se ona okrenula kako bi odgovorila na očajničku molbu starijega gospodina koji je tražio od nje da mu nasamo prorekne sudbinu. »Volio bih znati odakle ste, pustolovko«, promrmljao je sebi u bradu. Kao da joj nijedan zvuk nikada ne promakne, čak i dok razgovara s nekim dragim, markiza se osvrne preko ramena i odgovori policijskom načelniku: »Odakle sam?« Nasmijala se. »Pa, ja sam iz Pariza. Odakle bih bila?« Laže, pomislio je La Reynie. Znao je sve tajne grada. Nemoguće je da se okoti takvo čudo od djeteta, a da za to ne saznaju njegovi agenti. Bio je to izazov i on ga je namjeravao rasplesti radi javnoga reda. Nikakva žena ne smije uznemiravati general-pukovnika pariške policije!


10/411

5/19/2018


DRUGO POGLAVLJE Moje prvo pojavljivanje u ovome svijetu nije ničime nagovijestilo sjaj koji ću postići kao markiza de Morville. Moj je dolazak u najmanju ruku trebao obilježiti komet ili vatra svetog Elma. Taj sam nedostatak, naravno, popravila u svojoj službenoj biografiji, dodavši oluju, kao i potre s. Međutim, u tekstu koji je pred vama morat ćete se zadovoljiti istinom. Dan mojega rođenja ustvari je bio vrlo običan – sivo zimsko jutro u Parizu, početkom godine 1659. Moja je majka rađala cijeli dan i sljedeću noć te su već svi strepili za njezin život. No, u posljednjem trenu, kada je liječnik iz svoje torbe već bio izvadio dugu kuku kojom bi, u najgorem slučaju, barem majka mogla biti spašena, njegova je pomoćnica kriknula. Uvukla je ruku i izvukla smežuran plod preuranjenih trudova, s gnušanjem gledajući krv koja se prolila po plahtama. »Madame Pasquier, dobili ste zdravu djevojčicu«, objavio je liječnik, zagledavši se ozbiljno u sićušan uzrok svojih problema dok me primalja pružala majci na pregled. Noga mi je bila svinuta, sva sam bila prekrivena crnom kosom. »Oh, Bože, kako je ružna!« bilo je sve što je moja majka rekla, zatim je okrenula svoje lijepo lice prema zidu i sljedeća dva dana razočarano plakala. Tako su me nakon tjedan dana zamotali poput paketa i, u kolima punim vrištavih novorođenih Parižana, poslali na selo blizu Fontenay-auxRoses da me ondje othrane. Nisam se vratila sljedećih pet godina, a i tada je to bilo samo igrom slučaja. Kod kuće sam ostala tek toliko dugo da moj otac primijeti kako imam sive oči. Tek sam bila navršila pet godina kada je velika crna kočija sa sjajnim zlatnim okvirom i visokim crvenim kotačima stigla u Fontenay-aux-Roses. U to vrijeme, kada su kočije bile rijetkost čak i u Parizu, u malome selu ni slon ne bi pobudio veći interes. Glave su provirivale iza svakog prozora, čak se i seoski svećenik zagledao. Kočiju su vukla dva golema dorata, uz zveckanje ulara s mjedenim šiljcima. Njome je upravljao kočijaš s dugim bičem, iza njega bila su trojica u plavim livrejama sa sjajnim pozlaćenim gumbima, sluškinja sa snježno bijelom kapom i pregačom, zatim moj otac, siva lica, pogrbljen od briga. U ruke njegovih bankara stiglo je pismo upućeno mojoj majci u kojem se zahtijevalo više novca za moju njegu te je on sada došao po mene da me odvede kući. Odmah me je prepoznao po mojem krivom stopalu. Crna kosa, rekli su mi, ispala mi je nekoliko tjedana nakon rođenja. Svojim štapom pokazao je na mene među svom djecom


11/411

5/19/2018


koja su uz viku dotrčala da se dive neznančevoj kočiji. Tada je iz nje iskočila sluškinja te me oprala i odjenula u finu odjeću koju su donijeli iz grada, a otac je dao kesicu s novčićima dadilji Mère Jeannot, koja je plakala. U kočiji je bilo vruće i neudobno. Kožna su sjedala bila skliska, a fina odjeća kruta, hrapava i uska. Više nije bilo Mère Jeannot. Na sjedalu nasuprot mojem sjedio je nepoznat čovjek u starinskom putnom odijelu i širokom šeširu ukrašenom perjem i gledao me. Oči su mu bile pune suza, a ja sam tada zamišljala da je to zato što je i njemu nedostajala Mère Jeannot. Napokon je progovorio. »A tvoja majka mi je rekla da si umrla«, rekao je. Polako je odmahivao glavom, kao da ne može vjerovati. Dugo sam promatrala njegovo tužno lice. »Ja sam tvoj otac, Geneviève. Zar me uopće ne prepoznaješ?« »Poznajem vas«, odgovorila sam. »Vi ste najdivniji otac na cijelome svijetu. Mère Jeannot mi je tako rekla.« Tada su mu niz obraz potekle suze te me je zagrlio, usprkos opasnosti da će uništiti prekrasan vez na svojem prsluku dugih rukava. ***

»Kakvo si mi to bezdušno stvorenje doveo!« okomila se moja majka, upravljajući prema meni pogled svojih očiju boje zelenog porculana. Sjedila je u naslonjaču u oštar svojem salonu, odjevena u haljinu od žute svile i pregledavala uzorke tkanina što joj ih je poslao krojač kojega je redovito posjećivala. Tek pristigla s puta, stajala sam na drugoj strani salona i dugo je promatrala. Bila je vrlo lijepa, ali sjećam se kako je nisam željela dotaknuti. Vatra u kaminu bila je ugasla te se u prostranu prostoriju visoka stropa obloženu plavobijelim drvenim oplatama zavukla hladnoća. Godinama nisam primijetila, sve dok mi netko to nije rekao, ali parket je bio gol, s njega je bio uklonjen sag, a na zidu su bili svijetli kvadrati na mjestima gdje više nisu visjele Vouetove i Le Sueurove slike. Kuća u koju me otac doveo bila je staro zdanje sagrađeno u vrijeme Ivana II., a nalazilo se na Ile de La Cite, u srcu Pariza. Iznad salona i blagovaonice koje su bile obnovljene prema novoj modi, uske i stare sobe zbile su se oko dvorišta u čijem se jednom kutu nalazio toranj, dok je u njegovu središtu bio zdenac. U prizemlju su bile kuhinja i staja koje su gledale na dvorište. Tu su Cezar i Brut, smeđi kastrati, izlagali suncu svoje duge njuške, psi i mačke ležali su u blatu i tražili ostatke hrane, a kuhar je izvikivao uvrede na račun služavke koja je izlijevala prljavu vodu po popločenom tlu. Iznad se nalazio otmjen salon, sa zidovima prekrivenim


12/411

5/19/2018


pozlaćenom oplatom, stropom oslikanom nimfama, odakle bi dopirala glazba violine kada je majka primala goste. Sve ostalo bilo je starinsko i neplanirano, neobične sobe različitih veličina gotovo su se nasumce pojavljivale na vijugavim stubištima i u labirintu povezanih prostorija. Pročelje kuće, sa širokim, niskim gotičkim lukom i teškim vratima koja su vodila na ulicu, otkrivalo je malo od složena života u unutrašnjosti: sluškinje koje su klečeći brisale prašinu s teškog namještaja, dok je majka zaključavala ormariće prepune srebrnine, slugu koji je spuštao luster da bi zamijenio svijeće, moju stariju sestru koja je svirala klavikord, očeva sobara koji se žurio na kat da mu odnese šalicu kakaa te visoko, visoko na vrhu, bakinu papigu koja je skakutala i kriještala dok je starica čitala novosti s dvora u Gazette de France. Iznad tih vrata koja su sve to skrivala, na kamenu luku, bile su uklesane one male gotičke groteskne figure zvane marmousets. Zbog toga ne samo da je kuća bila poznata kao Kuća Marmousets nego se i uska vijugava ulica iza nje, koja je vodila iz Ulice Juiverie do samoga samostana Notre Dame, zvala Ulica Marmousets. Otac se, kao što sam doznala mnogo poslije, brzo uzdignuo kao novčar pod zaštitom Nicolasa Fouqueta, koji je bio ministar financija, da bi u Fouquetovu padu izgubio i svoje bogatstvo i svoju slobodu. S očeva lica nikada nije nestalo bljedilo Bastille, niti iz njegova srce prijezir prema dvora i njegovim spletkama. Bio je prisiljen prodati svoje urede, a sada je primao samo prihod od malena imanja što mu ga je ostavio stric. Nakon godina koje je proveo u zatvoru bila mu je važna samo filozofija, a povratak u svijet novčarstva više ga uopće nije zanimao. Brujile su glasine da je skrio novac u inozemstvu, daleko od Colberta, kraljeva ministra financija, ali otac nije odavao svoje tajne. Majka je dala izraditi nekoliko horoskopa koji su upućivali na povratak sreće, ali ona se prema njezinu mišljenju nije vraćala dovoljno brzo. Još je bila ogorčena što im se s kraljevskim oprostom nije vratilo očevo bogatstvo, koje je proždro stalno gladni Colbert. Kralj je trebao, rekla je, uzeti u obzir činjenicu da je ona zapravo Matignon po majci te joj dodijeliti rentu. »Uostalom«, govorila je, »nezamislivo je da bi obitelj kao što je moja, bez obzira na to u kakvim se teškoćama našla, ugovorila brak sa siromašnim čovjekom vašega imena, a sada me je vaše loše upravljanje dovelo u sasvim neprikladne okolnosti! Posve je nedolično da jedna Matignon živi na ovakav način! Ja zaslužujem živjeti bolje! Osim toga, potpuno ste mi pokvarili moje srijede!«


13/411

5/19/2018


»Što je to srijeda, bako?« upitala sam nekoliko tjedana nakon svojega dolaska, kada sam se popela stubama koje su iz kuhinje vodile do bakine sobe. Baka je uvijek bila tu. Nikada nije napuštala svoj golemi krevet koji je bio okružen teškim zelenim zavjesama. Kad god bih pokucala na vrata, bakina bi papiga ponavljala za njom: »Uđite!« trčkarajući amo-tamo po visokoj prečki na svojim suhim, žutim nožicama i gledajući u mene crnim okicama preko zakrivljenog narančastog kljuna. Da je imao ružičasto lice umjesto zelenoga i da je nosio kapicu, prilično bi sličio baki. »Ah, donijela si mi čaj od cikorije, zar ne? Dođi i sjedni ovdje na krevet, pa mi reci što se događa dolje.« Zidovi njezine sobe bili su obojeni u starinskome stilu, tamnocrveno, boje osušene krvi, s geometrijskim likovima pozlaćenih rubova. Zavjese su uvijek bile navučene na prozore. Baka je smatrala da sunce nije zdravo. »Bako, zašto majka kaže da ona ima srijedu, kada ona pripada svima?« »Srijeda, ha! To je poslijepodne kada ta moja kurvinska snaha svijetu pokazuje grudi i očijuka s neznancima! Ona to naziva svojim salonom i zahtijeva da joj se ljudi obraćaju s Amèrinte umjesto njezinim pravim imenom! Otmjeno, taman posla! To nije ništa drugo nego kartanje i dvorski tračevi... I povremeno poneki loš pjesnik koji si ne može steći ime na nekom boljem mjestu. Oh, bio je poguban onaj dan kada se ta siromašna obitelj parazita prilijepila za mojega sina! Dodaj mi Bibliju s tog noćnog ormarića, Geneviève, pa ću ti pročitati o Izabeli i što se događa zlim ženama.« I tako sam čula nešto vrlo zanimljivo i jezivo iz Biblije, o psima koji su pojeli Izabeli osim njezinih ruku i nogu. Baka je bila hugenotkinja prije nego što su njezinu obitelj prisilili na preobraćenje, a ona je zadržala protestantsku naviku čitanja Biblije – na sablazan obitelji. Vraćajući se dolje, prolazila sam kroz ujakovu sobu, u kojoj je spavao cijelo jutro jer nikada nije spavao noću. Vidjela sam mu glavu i nepoznatu ženu koja je virila ispod pokrivača. Ujak, brat moje majke, nazivao se vitezom de Saint-Laurent, iako je baka uvijek govorila da mu je naslov lažan jednako kao i on sam, što bi se moglo i očekivati od crva koji je grješno zarađivao za život kartanjem i posuđivanjem od žena. Ujaka su mnogi smatrali naočitim, ali u njegovu uskom, lisičjem licu i arogantnim, blijedim očima iznad visokih, kosih jagodica bilo je nešto što mi se nije sviđalo. Ipak, žene su ga smatrale privlačnim. Tako sam srijedom zavirivala u visoko nadsvođeni pozlaćeni salon za primanje u nadi da ću vidjeti neke zanimljive grijehe poput onih Izabelinih s njezinim rukama i nogama, ali jedino što sam vidjela bili su odrasli koji su jedan drugoga oslovljavali izmišljenim imenima, izmjenjivali britke http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

14/411

5/19/2018


doskočice te pili iz finih čaša, dok se majka smijala svojim posebnim, srebrnastim smijehom koji je čuvala za srijede. Nosila je usku haljinu od ljubičaste svile koja je sprijeda imala vrlo dubok izrez, a na rukama je imala svoje zlatne narukvice s dijamantima. Tada bi sa strane ispod trepavica pogledavala muškarce koji bi hvalili njezine zelene oči i možda na licu mjesta izmislili kakav stih o temi njezina nosa ili usana. Bilo je samo nekoliko dama, i to onih koje nisu bile tako lijepe kao što je bila ona, te puno muškaraca koji su poput mojeg ujaka nosili široke hlače s vezicama koje su im visjele niz potkoljenicu te izvezene gajtane i kratke haljetke, sve u svili. Mnogo su razgovarali o sreći u igri bassette ili hoca te koga je kralj pogledao prošli petak i pretvarali su se da se zanimaju za majku dok, na njezin znak, moja starija sestra Marie-Angèlique ne bi ušetala klizeći i crvenjeći se. Tada je ona bila jedina osoba koju su gledal i. Svi su znali da ona nema miraza jer otac nije imao novca – ili, bolje rečeno, morao ga je štedjeti kako bi moj stariji brat Étienne mogao ostati na College de Clermont i postati avocat te tako ponovo steći bogatstvo za svoju obitelj. No, majka se nadala da će jedne od njezinih srijeda moja sestra »upoznati nekoga važnoga«, nekoga tko bi je mogao uvesti u društvo zbog njezine ljepote. Srijedom se otac zatvarao u svoju radnu sobu kako bi čitao o Rimljanima. Pritom bi uzimao burmut iz male srebrne tabakere koju mu je jednom dao monsieur Fouquet. Zapravo nikada nije želio razgovarati ni s kim, osim katkada sa mnom. »Zašto Rimljani, oče?« pitala sam ga jedno poslijepodne. »Zato što nas, dijete moje, oni uče kako se nositi s patnjama u svijetu nepravde gdje je svaka vjera mrtva«, odgovorio je. »Vidiš li ovdje? Epiktet nam pokazuje da razum vlada svijetom jer je istovjetan Bogu.« Pokazao je prstom na neko mjesto u latinskoj knjizi koju je čitao. »Ja to ne znam čitati, oče.« »Oh, da, naravno«, odgovorio je tim svojim dalekim, odsutnim tonom. »Nitko se nije pobrinuo za tvoje obrazovanje. Očito ću se ja morati pozabaviti time. Moderno obrazovanje ionako nije ništa drugo nego puste priče koje su samo kadre zarobiti um. Pogledaj svoju sestru – ništa do pomodne praznoglavke! Ona malo veze, malo prebire po clavecinu i zna dvadesetak molitava napamet. Njezin je um u potpunosti oblikovalo čitanje romana. Pa i tvoj brat, pamti samo pravne presedane. On uči presedane umjesto logike, zakone umjesto vrlina. Ne, puno je bolje učiti o Rimljanima.« Rekavši mi da je racionalno otkriće istine najuzvišenija


15/411

5/19/2018


aktivnost ljudskog uma, dao mi je svoju malu bilježnicu uvezenu u kožu da u nju zapišem svoje misli i da ih sredim za svojega učitelja latinskog. I tako me je, prema očevu ekscentričnom planu, poučavalo mnoštvo gladnih opata i studenata bez prebijena novčića koji su držali poduku za obrok dok nisam stekla dovoljno znanja da s njime mogu raspravljati o Rimljanima, pogotovo o njemu dragim stoicima. Vrlo brzo moji su dani upali u ugodnu kolotečinu, iako je ona bila posve neuobičajena za jedno dijete. U jutarnjim satima proučavala sam što god je zanimalo mojeg trenutačnog učitelja: Descartesove ulomke, epikurejce, pitanje dokazivanja u geometriji, nova otkrića u fiziologiji monsieura Harveyja, engleskoga liječnika. U svemu tome vodio ih je moj otac koji je vjerovao da nove umove treba osposobiti za novo doba, da će znanost i razum iskorijeniti praznovjerje stare ere. U poslijepodnevnim satima udobrovoljila bih svoju majku tako što bih za nju obavljala povjerljive zadatke. Od nje sam dobila tri podsuknje koje je moja sestra prerasla, stari češalj te obećanje da ću za Božić dobiti novu haljinu ako zadržim njezine tajne. Iako me majka držala neurednom i neupućenom u ženska pitanja, ipak sam neizravno mnogo toga od nje naučila. Na svojim poslijepodnevnim zadatcima naučila sam gdje se mogu kupiti ljubavni napitci, boja za kosu i krema protiv bora, kako razmijeniti novac te prepoznati lažan novčić. Saznala sam gdje valja kupiti najbolje zabranjene pamflete za baku te da majka prima tajna pisma s teškim voštanim pečatima. To nipošto nije bilo ispravno obrazovanje za mladu damu iz dobre obitelji, koju se nikada ne smije vidjeti na otvorenom bez sluge, ali moje iskrivljeno tijelo i divlje, neuglađene manire izuzimali su me od svih pravila, baš kao što su me sprječavale da se okoristim prednostima svojega rođenja. U večernjim satima, dok je majka zabavljala divnog monsieura Courvillea, božanstvenoga markiza od Livorna, ljupkoga viteza de la Riviere ili nekog drugog poseura, s ocem sam raspravljala o pravilima logike i posebno o Rimljanima. Uživala sam u načinu na koji je čitao, svojim mirnim, dubokim glasom, a zatim se zagledao preko svojih malih naočala za čitanje da bi dao neki svoj komentar o tekstu. Tada bih mu pokazala što sam naučila tog jutra, a on bi me nagradio svojim finim, ironičnim osmijehom. Bio je to savršen red i nisam željela nikakav drukčiji život.


16/411

5/19/2018


TREĆE POGLAVLJE U ljeto moje dvanaeste godine sudbina i ambicija moje majke dovele su me pred najmoćniju vračaru Pariza. U tom je trenutku najizopačeniji um u tom izopačenom gradu smislio plan kako stvoriti markizu de Morville. Moderna vračara kojoj je majka odlučila otići kako bi joj popravila sudbinu bila je briljantna i zlokobna kraljica pariških vještica, što majka nije znala, a upravo je ona otkrila da sam rođenjem dobila moć čitanja iz kristalne kugle. Još se sjećam kako su joj oči zasjale kad je prepoznala moj dar, kao i njezina mirnog, posesivnog osmijeha – osmijeha jednog znalca i kolekcionara koji je naišao na rijetku vazu u rukama budale. Budući da je vračara bila oštroumna, odlučna i strpljiva poput pauka u svojoj mreži, bilo je samo pitanje vremena kad ću joj pasti u ruke. Dobro se sjećam toga dana. Bio je vrući dan sredine ljeta, nakon one zime koje sam napunila dvanaest godina. »Mademoiselle, jeste li stavili bočicu iz Galerie na moj toaletni stolić?« Bilo je to vrijeme majčina jutarnjeg lev è ea, ceremonije ustajanja. Ono vjerojatno nije bilo Bog zna što prema dvorskim standardima, ali toga ju je dana u spavaonici dvorilo nekoliko slugu, moj najnoviji učitelj i čovjek kojega je zadužila da naslika portret Marie-Angèlique u minijaturi. »Da, majko, otraga, iza zrcala. Vidite li, ondje?« Majka je sumnjičavo odmjeravala to mjesto, potom se okrenula tako naglo da je djevojci koja joj je češljala kosu ispala četka iz ruke. »A ostatak? Sve si donijela?« Pružila sam joj ga, a ona ga je pomno izbrojila prije nego što ga je pospremila. »A cedulja?« Cedulja s adresom njezine parfumeuse u Ulici Beauregard. Izvadila sam je iz svojega rukava i predala joj. »Nisi je nikomu pokazala, zar ne?« upitala je oštrim glasom. Odmahnula sam glavom. Nisam joj rekla da sam na putu kući jučer poslijepodne isprobala parfem. Već sam odavno naučila kako ponovno zatvoriti bočicu tako da majka ne primijeti da je bila otvarana, samo kako bih mogla isprobati nešto zanimljivo. Žena u parfumerie u Galerie du Palais opskrbljivala je majku svime i svačime što joj je bilo potrebno: bojom za kosu, ružem za usne, a sada i novim mirisom s nekim posebnim dodatkom koji je imao veze s vračanjem, od čega bi ona koja ga nosi postala neodoljiva. Nema bolje osobe da to isproba od mene, pomislila sam. Nije nikakva mudrost učiniti lijepu osobu neodoljivom, ali ružnu djevojku koja ne može ravno


17/411

5/19/2018


hodati i koja je mršava i malena poput majmuna – eh, to bi bilo zaista moćno! Tako sam se zalila tim parfemom i skrivala od majke cijeli taj dan. Najprije sam otišla u sobu u tornju gdje su držali staru odjeću, jastuke koje su pojeli miševi i namještaj kojem je bio potreban popravak te sam izvadila svoju tajnu knjigu. U nju sam zapisala datum: 20. srpnja 1671., a kraj njega: Neodoljiv miris – pokušaj broj 1. Zatim sam nestala na cijelo poslijepodne – moja sestra to nikada nije smjela. No, u ružnoći se skriva sloboda: majku nije bilo briga što se događa sa mnom, a otac nikada nije ni primjećivao da me nema, osim ako nije bilo vrijeme za razgovor o Rimljanima. Vonjajući na majčin parfem, ušla sam u Ulicu Marmousets kao što bi netko ušao u rijeku, plutajući i zaranjajući u mnoštvo. Bilo je tu trgovaca i derana, grupica uglednih žena u kupnji sa svojim natovarenim slugama koji su ih pratili, poneki avocat ili javni bilježnik koji žuri u Palais de Justice s pravnim spisima u kožnoj aktovki pod rukom. Tu i tamo bi se na toj rijeci pojavila poneka nosiljka, u kojoj je napudrani putnik bijela lica samo zurio u prazno iznad znojnih leđa nosača. Rijeka se pridružila glavnom toku koji se izlijevao prema Pont Neufu, a ja sam uspjela neopaženo skliznuti – blijeda, svijena djevojčica, šepajući postrance poput raka, medu masom ljudi. Bio je to dobar dan za znanstvene pokuse; most je bio krcat prosjacima, sviračima, pokućarcima i malim štandovima na kojima se prodavala sitničarija i nedopuštene publikacije. Počela sam kupnjom vrlo zgodnog libela [2] za baku, kod trgovca vjerskim traktatima koji je najbolje stvari skrivao pod svojim plaštem. Prošla sam jeftino, tek prokrijumčaren iz Nizozemske, gdje tiskaju najbolje ilegalne pamflete: Skandalozan život Luja, kralja francuskog, u kojem je bilo objašnjeno kako je sasvim prirodno da kralj redovito krši svete bračne zavjete jer je on zapravo stvarni sin kardinala Mazarina, koji je imao ljubavnu vezu s kraljicom. Naravno, skrila sam ga jer ga je bilo jednako protuzakonito čitati kao i objavljivati ili prodavati, te sam se pridružila mnoštvu gledatelja i džepara oko improvizirane pozornice, gdje je nekoliko glumaca pod maskama izvikivalo proste viceve, dok je čovjek koji je predstavljao ženina ljubavnika udarao šćućurena muža rogonju batinom po glavi. Kada su zatražili novac, otišla sam dalje jer ga više nisam imala. Šarlatan sa širokim, olinjalim pustenim šeširom i torbom lijekova pjevao je hvalospjeve o njihovim vrlinama: lijek za boginje ili groznicu, čireve ili kugu, dođite kupiti i budite mudri, doživite duboku starost. Na uzici je vodio majmuna, odjevena u odjeću od satena poput nekog čovječuljka.


18/411

5/19/2018


Majmunčić mi je prišao, dotaknuo mi ruku svojim sićušnim smeđim dlanom te me pogledao tužnim, blistavim očima. Činjenica broj 1: neodoljiv parfem privlači majmune. Osjetila sam da me netko vuče za stražnji dio plašta. Prokleti lopove, pomislila sam, nećete dobiti ništa od mene bez borbe! Tako sam snažno privinula ogrtač uza sebe da me kradljivčeva velika ruka podignula u zrak. No, nisam se predala, vrisnula sam: »Upomoć! Ubojstvo! Lopov!« »Nećeš ti nikamo!« Razmedjivo odjeven mladić u kratkom ogrtaču, s barem deset kitica vrpci i sivim šeširom široka oboda s bijelim perjem položio je svoj mač na pljačkašev čupav i otrcan haljetak. Taj me grubijan ispustio i pobjegao, prijeteći da će se vratiti sa svojim prijateljima. Činjenica broj 2: neodoljiv parfem privlači pljačkaše. »Što djevojčica poput vas radi ovdje bez pratnje? Zar ne znate da bi vas mogli ubiti? Dopustite mi da vas odvedem kući. Zar vas nisam vidio kako izlazite iz Kuće Marmousets?« Moj je spasilac znao odakle sam. Je li on bio lovac na miraz ili junak? Činjenica broj 3: neodoljiv parfem privlači l ovce na miraz. »Hi, hi!« nasmijao se slijepi prosjak na kraju mosta. »Sve sam vidio! Jako smiješno, jako smiješno, doista, monsieur Lamotte!« Činjenica broj 4: neodoljiv parfem slijepima vraća vid. Lamotte, rekla sam sama sebi. To nije ugledno ime. Lovac na miraz trebao bi imati barem »de« u svojem imenu. Moje je srce i dalje lupalo, okrenula sam se prema svojem spasiocu te sam ispod oboda njegova šešira ugledala par blistavih plavih očiju, profil Adonisa s dugim smeđim kovrčama koje su mu padale do ramena i sjajile se na suncu. Kada sada razmišljam, mislim da nije mogao imati više od šesnaest godina. Na njegovu sam licu pročitala da je primijetio moje rumenilo, a istodobno i moju ružnoću. Lice mi je gorjelo. U tom trenutku nisam mogla odlučiti koga sam od nas dvoje više mrzila: njega, jer on mene nikada ne bi gledao na način na koji sam ja gledala njega, ili sebe, jer sam izgubila svu sposobnost govora, čak i da mu zahvalim. Dok je moj bijeli vitez ležerno odšetao niz Ulicu Marmousets, promatrala sam ga kako odlazi, s čudnim, novim, bolnim osjećajem u utrobi. Odlučila sam ga iskorijeniti što prije. Otac mi je objasnio da je discipliniran um najvažnije što netko može imati. Te smo se večeri odmarali od stoika i čitali Raspravu o metodi pravilnog upravljanja umom i traženja istine u znanostima monsieura Descartesa. »A sada, počni gdje smo stali, na Četvrtoj raspravi«, rekao je otac, »a zatim objasni što to znači.« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

19/411

5/19/2018


»›Ali sam odmah zatim primijetio da, dok sam htio tako misliti, da je sve krivo, nužno treba da ja koji mislim jesam nešto. I budući da mi je bilo jasno da je ova istina mislim, dakle jesam tako čvrsta i tako pouzdana da je ni najpretjeranije pretpostavke skeptika nisu u stanju uzdrmati, prosudio sam da je bez promišljanja mogu prihvatiti kao prvo načelo filozofije koje sam tražio‹«, pročitala sam. »To znači«, rekla sam, »da se prema geometrijskoj metodi dokazivanja...« »Hm... Kakav je to odvratan miris? Ovdje zaudara kao u bordelu!« »Nemam pojma, oče.« Činjenica broj 5: neodoljivi parfem nema nikakva utjecaja na ljude jasna rasuđivanja. Na kraju dana, uza svjetlo svijeće, u svoju sam tajnu knjigu zapisala: Ovaj parfem će dobro pristajati mojoj majci, ali ja ga više neću koristiti. ***

Vratimo se na majčin levèe onoga dana kada mi je promijenila život: nakon što se namirisala neodoljivim parfemom, majka je provjerila adresu na ceduljici. Bila je to adresa proslavljene vračare, a njezini savjeti nisu bili jeftini. Majka se doimala uznemirenom, gurnula je cedulju u njedra svoje haljine. Zatim je stala posvuda tražiti neke vrijednosti, u staroj rukavici koju je držala pod madracem, lakiranoj kutijici na psihiujaku. te u kovčežiću u stražnjem dijelu ormara. Sve jeubilo prazno, zahvaljujući Na kraju je izvadila osam bakinih srebrnih žlica, koje su već prije nestale iz komode, te me poslala da ih založim kod krojača za gospođe u Ulici Courtauvilain, gdje su dame u nevolji nabavljale novac za svoje svilene haljine. Razmišljala sam o tome na putu kući i činilo mi se sasvim ispravnim da zadržim dva franka, kao svoj udio u žlicama koje bi mi baka ionako ostavila, i da odem u Galerie du Palais, vrlo blizu naše kuće. Ondje sam kupila još jednu malu crvenu bilježnicu na odjelu uredskog pribora. Prodavač je također nudio odličan libel iz dobro skrivene kutije s pozamašnim brojem stranica za taj iznos, pod naslovom Odvratne tajne papinskih trovača. U njemu su bile detaljno opisane sve metode kojima su se u stara vremena služili ambiciozni Talijani da bi se riješili suparnika te je bilo objašnjeno kako ih je upravo tali janska kraljica donijela u Francusku. Tiskano u Nizozemskoj, najbolja kvaliteta. Kupila sam ga za baku. Baka je bila oduševljena ovim novim primjerkom za njezinu kolekciju skandala. Kad sam joj donijela libel, zatekla sam je kako sva sretna sjedi u krevetu i čita o uništenju Sodome i Gomore.


20/411

5/19/2018


»Nemoj to zaboraviti, Geneviève, tako se kažnjavaju zli! Ognjem i sumporom!« Njezine crne okice blistale su od užitka, dok je papiga kriještala: »Oganj! Oganj! Oganj i sumpor!« i kimala svojom zelenom glavom. Baka je stavila libel pod jastuk, da ga pročita poslije. Tog je poslijepodneva majka dala upregnuti konje te je sa sobom povela sestru i mene. Prošle smo Pont Neuf, Les Halles i Cimitière des Innocents i došle do samoga ruba Pariza, tik do zidina u blizini Porte Saint-Denis. Ondje smo ušle u četvrt koja se sastojala većinom od visokih, otmjenih vila okruženih velikim vrtovima. Majka je vozaču naredila da se zaustavi u Ulici Beauregard, gdje smo vidjele maskiranu damu kako kriomice izlazi iz jedne od kuća i ulazi u osmeroprežnu kočiju koja ju je čekala, s livriranim slugama, a iz daljine se činilo da je na vratima bio oslikan vojvodski grb. Dama je izdala zapovijedi te je kočija krenula velikom brzinom, jedva izbjegnuvši skupinu nosača koji su kraj dviju praznih nosiljki čekali povratak drugih vračarinih klijenata. Majka je izgledala zadovoljno: voljela je poslovati ondje gdje je klijentela brojna i otmjena. I tako je, nesvjesno, zakoračila preko nevidljive granice u kraljevstvo tame. Nakon kratkoga čekanja u predsoblju, gdje je majka sjedila hladeći se lepezom u toj vrućini dok joj je žuta boja iz vlažne kose curila niz vrat, lijepo odjevena sluškinja odvela nas je u vračarin salon. Zidovi i strop bili su oslikani crnom bojom. Prostorija je bila slabo osvijedjena svijećama koje su svjetlucale ispred nekoliko gipsanih svetaca u kutu. Kapci su bili spušteni zbog vrućine, ali teške crne zavjese bile su razmaknute. U drugom je kutu bio kip Majke Božje u plavoj halji, pred njim je gorjela teška svijeća, a iz vaze pune cvijeća širio se odvratan miris. Niz porculanskih figurica anđela bio je smješten na policama ormara. Pod slabim svjetlom njihova su lica poprimila prijeteći izraz. Raskošan, težak sag prekrivao je pod, na čijoj se sredini nalazio stolić, bogato ukrašen rezbarijama. S jedne strane stola bio je naslonjač za vračaru, a na drugoj širok stolac obložen jastučićima za klijente. Sjele smo na stolce postavljene ispod porculanskih anđela i čekale. »Ona je sigurno neka stara vještica«, šapnula mi je Marie-Angèlique, plavih široko razmaknutih očiju i visoko uzdignute guste zlatne kose koja je poput svijetle aureole krasila njezino lijepo lice. »Sigurna sam! Oh, što ću reći ocu Laportu? On ne odobrava gatanje!« A ja ne odobravam kad netko ima ispovjednika umjesto savjesti, pomislila sam. Veoma sam se ponosila svojom savješću koja je bila proizvod otkrića zakona vrline upotrebom razuma.


21/411

5/19/2018


No, žena kojoj nas je sluškinja uvela kroz unutarnja vrata nije bila nimalo nalik na očekivanja Marie-Angèlique . Izgledala je kao dama, odjevena u smaragdno zelenu svilu preko crne izvezene podsuknje. Crna kosa bila joj je počešljana u kovrče i ukrašena briljantima prema posljednjoj dvorskoj modi. Lice joj je bilo blijedo i otmjeno, sa širokim čelom, dugim klasičnim nosom i uskom, profinjenom bradom. Osmijeh joj je bio neobičan, stisnutih usana, savijenih kutova usana prema gore, kao šiljasto slovo V. Primijetila sam da se majci i Marie-Angèlique sviđa njezin izgled. Ona dobro zarađuje u ovome poslu, pomislila sam. Netremice sam je promatrala dok je sjedala jer, kao što mi je jedan od mojih učitelja objasnio, znanost fiziognomije omogućava obrazovanim ljudima odrediti karakter osobe po njezinim crtama lica i držanju. Vračara je izgledala kao da ima tridesetak godina. Držala se samouvjereno, a njezine oči, mračne i crne, doimale su se sveznajućima, gotovo podrugljivima. Cijela njezina osoba odisala je nekom mrzovoljnom žestinom, sjedila je u svom brokatom presvučenom naslonjaču, kraljevskoga držanja, kao da je gospodarica ovoga tajnog svijeta koja je privremeno dopustila tražiteljima usluga nižega ranga da je posjete. Da vidimo što će nam proreći, rekla sam sama sebi. Vidjet ćemo koliko je pametna. »Dobar dan, madame Pasquier! Došli ste saznati kakve će biti sreće vaše kćeri u braku.« Majka je bila zadivljena. Njezina se lepeza prestala gibati. Logičan zaključak kada žena dolazi u pratnji svojih dviju kćeri, pomislila sam. Ova je žena oštroumna. Nakon što su razmijenile nekoliko laskavih komplimenata, majka je gurnula Marie-Angèlique na mjesto za stolom nasuprot vračari. Najslavnija zmija u Parizu primila ju je za ruku. »Vaša je obitelj pretrpjela obrate«, rekla je vračara, prelazeći prstima preko dlana moje sestre. »Doveli su vas kući iz... ah, da... samostanske škole zbog nedostatka novca. Miraz je... ah... umanjen. No, ispunit ćete najveći san svoje majke! Ljubavnik najvišega ranga – bogatstvo! No, čuvajte se čovjeka u nebesko plavom kaputu. Onoga koji nosi plavu periku.« Bravo, izvrsno! Polovica najmodernijih muškaraca u Parizu nosi nebesko plavi kaput i plavu periku! Majka se zadovoljno smiješila, a Marie-Angèlique je briznula u plač. »Zar ne vidite brak i djecu za mene? Morate bolje pogledati! Oh, pogledajte opet!« Pametno, pomislila sam. Zadovoljite prvo onoga tko plaća. No, kako će izbjeći ovaj problem? »Ne vidim uvijek cijelu sliku«, rekla je vračara, mekanim i sugestivnim glasom. »Dijete? Da, mislim. A tu može biti i brak nakon čovjeka u http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

22/411

5/19/2018


nebesko plavom kaputu. No, u ovom trenutku ne mogu vidjeti dalje od njega. Možda biste me trebali ponovo posjetiti za nekoliko mjeseci kada će se dalja budućnost jasnije vidjeti.« Vrlo oštroumno! Marie-Angèlique će se potajno vratiti prije Božića sa svakim novčićem koji uspije isprositi ili posuditi, unatoč svim opomenama oca Laportea. Majka je bila toliko nestrpljiva da čuje vlastitu budućnost te je gotovo odgurnula Marie-Angèlique sa stolca kako bi čula riječi proročanstva. Povjerljivim tonom koji ja nisam trebala čuti, čarobnica je šapnula: »Vaš suprug vas ne razumije. Činite tisuću ustupaka radi njegove sreće, a on ne primjećuje niti jedan od njih. On nema ambicija i odbija otići na dvor tražiti milost koja bi vam vratila sreću. No, ne bojte se, čeka vas nova radost!« Na majčinu se licu pojavio čudan, zadovoljan pogled. »Ako želite ubrzati tu sreću« – vračarin se glas ovdje stišao – »mlađi...« čula sam i vidjela je kako je uzela bočicu iz ladice u stolu. Majka ju je brzo skrila u korzet. Izvrsno, pomislila sam. Kada je majka odbila lijek koji joj obećava vratiti izblijedjelu mladost? Da sve one kreme zaista djeluju, sudeći prema broju ljudi koji ih prodaju, svi bi u Parizu imali lica glatka kao dječja stražnjica. »Ako i dalje bude krut i nezainteresiran... donesite njegovu košulju... na misu svetom Raboniju...« Fascinantno. Jedan posjet umnoži se u nekoliko takvih, s odgovarajućim novčanim naknadama. »A sada, križ koji svakodnevno nosim«, rekla je majka, ustavši i gurajući me naprijed. »Recite nam što će se sve dogoditi djevojci čije je srce jednako nakazno kao i njezino tijelo.« Vračara je najprije pogledala majku, a zatim mene, procjenjujući nas. »Ono što doista želite znati«, kazala je hladnokrvno, »jest hoće li ovo dijete naslijediti novac – novac skriven u stranoj zemlji.« To nisam očekivala. Pogledala sam vračaru u lice. Pozorno me promatrala, kao da mi uzima mjeru. Tada su njezine tamne oči pregledale moj mali znojni dlan. »Ovo je neobično...« rekla je, a majka i Marie-Angèlique su došle bliže da bolje vide. »Vidite li ovu liniju zvijezda koja se ovdje oblikuje? To znači bogatstvo. Tri – to je sasvim neobično. Vrlo moćan znak.« Čak je i vračara bila zadivljena. Osjetila sam zadovoljstvo. »Bogatstvo, golemo bogatstvo!« prosiktala je majka. »Znala sam! No, moram znati. U kojoj se zemlji krije to bogatstvo? Možete li upotrijebiti svoje vještine i otkriti ime tog bankara?« »Zvijezde oblikovane na dlanu nikada ne pokazuju o kakvom se bogatstvu radi ili gdje se ono nalazi, samo da ono uključuje velike promjene te da će na kraju sve biti dobro. Trebat će vam preciznije http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

23/411

5/19/2018


proricanje za odgovor na vaše pitanje – gatanje vodom. Morat ćete nadoplatiti za pripremu vode.« Majčina su se usta čvrsto zatvorila kao novčanik. »Dobro onda«, rekla je s ogorčenjem. Vračara je pozvonila zvončićem, a kada se pojavila sluškinja, posavjetovala se s njome. »Dar proricanja vodom je rijedak, obično ga imaju samo mlade djevice – pa tako, naravno, u ovom zlom svijetu ne traje dugo.« Na njezin oštar, sarkastičan smijeh majka je uzvratila svojim srebrnastim smijehom kojim se običavala smijati u društvu.... Poželjela sam da mogu otići. Bilo mi je sasvim dovoljno. Sluškinja se pojavila s pladnjem na kojem su bili stakleni štap za miješanje i okrugla kristalna vaza puna vode. Pratila ju je uredno odjevena djevojka moje dobi, smeđe kose, čvrsto začešljane unatrag i sumorna izraza lica. Bila je to vračarina kći. Vračara je štapom promiješala vodu, recitirajući nešto što je zvučalo kao »Mana, hoka, nama, nama.« Zatim se okrenula prema meni i rekla: »Stavite dlanove oko kugle. Ne, ne tako! Da. Dobro. Sada ih maknite.« Djevojčica je zavirila u vazu, koja je bila sva ljepljiva od mojih dlanova, a voda se opet umirila. Učinile su nešto vrlo zanimljivo s vodom. Činilo se kao da se iz dubine oblikuje malena slika, bistra i jasna poput odraza nevidljiva predmeta. Bilo je to neko lice. Čudno, lijepo lice djevojke od dvadeset i nešto godina sivih očiju zurilo je u mene, crna kosa lebdjela joj je oko blijedog lica, teški sivi plašt koji je čvrsto privijala k sebi lepršao je na vjetru. Naslanjala se na ogradu broda koji se ljuljao gore-dolje na nevidljivu oceanu. Kako je čarobnica proizvela tu sliku? Majka i Marie-Angèlique promatrale su vračarino lice, ali ja sam gledala samo u tu malenu sliku. Vračara se obratila svojoj kćeri: »Onda, Marie-Marguerite, što vidiš?« »Ocean, majko.« »Ali kako ste proizveli to malo lice?« pitala sam bez razmišljanja. Vračarine tamne oči teških vjeđa zagledale su se u mene, činilo mi se da je to trajalo cijelu vječnost. »I ti vidiš sliku?« upitala je. »Jeste li to učinili zrcalom?« upitala sam. Mračne vračarine oči gr amzivo su zasjale. Odjednom je okrenula lice od mene, kao da je nešto odlučila. »Bogatstvo dolazi iz zemlje do koje se mora doći oceanom«, vračara se obratila mojoj majci. »No, to se neće dogoditi još mnogo godina.« »No, što znači to lice?« prekinula ju je Marie-Angèlique . »Ništa. Samo je vidjela svoj odraz, to je sve«, rekla je vračara naglo. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

24/411

5/19/2018


»Mnogo godina?« zazvonio je majčin srebrnasti smijeh. »Sigurno ću ga izvući iz nje mnogo prije toga! Draga mala jadnica«, dodala je kao usput, lagano me udarivši svo jom lepezom kako bi svi znali da je to rekla u dobrom raspoloženju. ***

Kasno te noći zapisala sam u svojoj maloj bilježnici: 21. srpnja 1671. Catherine Montvoisin, Ulica Beauregard, vračara, pokušaj broj 1. Marie-Angèlique – bogat ljubavnik, čuvati se čov jeka u nebesko plavom kaputu i plavoj periki, možda dijete. Majka – krema za pomlađivanje. Mjeriti bore sljedeća tri tjedna. Uskoro velika radost. Ja u stranoj zemlji je novac. Misao: Lijepe se žene više boje starosti nego– ružne. Kad ostarim, kupovat ću knjige, a ne kreme protiv bora. Te večeri, nakon što sam raspravljala s ocem o Seneki, upitala sam ga što misli o vračarama. »Draga moja djevojčice, one su utočište lakovjernima i praznovjernima! Volio bih reći ženama, ali ima mnogo muškaraca koji hrle k njima. Svi su oni budale!« »Tako i ja mislim, oče.« Zadovoljno je kimnuo glavom. »No, recite mi, je

li moguće vodi, kao što one opisuju?« »Oh, ne.vidjeti To su slike samouodrazi. Katkad uporabom zrcala može izgledati kao da svjetlucaju iz vode ili kristalne kugle, ili čega već. Većina gatanja je samo majstorija, poput opsjenara na Pont Neufu.« »Ali što kad se čini da znaju tuđe tajne i rukopis?« »Pa reklo bi se kao da si to prostudirala! Jako mi je drago što primjenjuješ svjetlo razuma u tami lopovštine i praznovjerja. No, što se tiče odgovora, trebala bi znati da su vračare podla sorta koja obično održava mrežu doušnika, tako da uvijek znaju gdje se kreću njihovi klijenti lako zadivljuju lakoumne.« »To savršeno zaključuje ovu temu, oče!« Činilo se da je zadovoljan. »Ali imam još jedno pitanje... filozofsko pitanje...« Otac je podigmio obrvu. »Što kažu Rimljani da je bolje: biti pametan ili biti lijep?« Moj je glas bio uznemiren. Otac me dugo gledao. »Pametan, naravno, moja kćeri! Ljepota je isprazna, varljiva i brzo nestaje.« Njegov je pogled iznenada postao bijesan. »Rimljani su vjerovali da se kreposna žena ne treba ukrašavati.« »Ali, oče, tada se radilo o Korneliji, čiji su sinovi bili njezini dragulji. Zar ne mislite da je morala biti barem malo lijepa kako bi se udala i dobila


25/411

5/19/2018


sinove? Mislim, ne smatra li se vrlina u neugledne djevojke prilično nezanimljivom?« »Drago moje dijete, zar se opet uspoređuješ sa svojom sestrom? Budi sigurna, ti si meni mnogo ljepša baš ovakva kakva jesi! Tvoje su crte lica upravo kao moje, što je jedini dokaz mojega očinstva!« Zapanjila me gorčina u njegovu pogledu. No, sljedećih je dana moje srce pjevalo: »Ne lijepa, nego posebna! Otac me voli najviše od svih!« Bila je to moja ta jna. Nitko mi je nije mogao oduzeti. Čak nisam osjetila potrebu da je zapišem u svoju malu bilježnicu.

ČETVRTO POGLAVLJE

Dođi i pogledaj, Geneviève! Opet stoji dolje!« Marie-Angèlique je podignula zastor u svojoj spavaonici i pozvala me rukom. Spustila sam svoj blok za crtanje te smo zajedno provirile van u maglovito proljetno jutro. Voćke u vrtu posute pupoljcima, spremnima da svakoga trena procvjetaju, podignule su svoje grane s druge strane iznad visokih zidova. Ondje, skriven pod ulazom preko puta ulice, stajao je neki čovjek. »Svaki je dan ondje. Što misliš, što on želi?« Lice Marie-Angèlique zarumenjelo se od zadovoljstva. Željela je da opet kažem ono što je već mislila. »Pretpostavljam da je zaljubljen u tebe. Svatko se zaljubi, prije ili poslije.« Jadan čovjek. Bilo je to početkom 1674. godine, a već ih je bilo na stotine prije njega. Teški miris sunovrata u vazi kraj kreveta MarieAngèlique ispunjavao je prostoriju daškom proljeća. Osim vaze, na malom noćnom ormariću ležao je primjerak romana Clèlie s raskošno izvezenim označivačem stranice. Marie-Angèlique je voljela romane. Bili su joj mjerilo života; prizore iz stvarnosti prosuđivala je prema tome koliko su bili usklađeni s prizorima u kojima Aronce izjavljuje svoju ljubav Clèliji ili kada Cyrus otima Mandanu svojom raskošnom lađom. »Marie-Angèlique , recimo da je Cyrus imao malenu trošnu lađu. Što bi tada mislila?« upitala sam ju jednom. »Oh, Geneviève«, odgovorila je, »Mademoiselle de Scudèry ne bi mogla ni zamisliti nešto tako neromantično!« Jadna stvarnost – uvijek bi izgledala tako blijeda u usporedbi s glupostima koje je čitala. U to sam doba ja s ocem čitala Herodota. »Oh, zar zbilja misliš da je zaljubljen?« zatreperila je. »Koliko je dugo već ondje? Tri dana?« »Ne, prije bih rekla tjedan dana.«


26/411

5/19/2018


»Oh, to je strašno romantično! Zar ne misliš da lijepo izgleda?« Očito je proljeće, pomislila sam. U proljeće svi se zaljube u Marie-Angèlique . Opet sam provirila kroz prozor umjesto nje. On je iskoračio iz sjenovita ulaza, a moje je srce za trenutak stalo kad sam prepoznala njegovo lice. Imao je visoke čizme, kratak izvezen kaput ukrašen vrpcama, mač zataknut o raskošan pojas, a preko ramena bio mu je teatralno prebačen kratki plašt. Razmetljivo je nakrivio šešir nad svoje mršavo lice, a otkad sam ga posljednji put vidjela, uspio je i brkove uzgojiti. Bio je to moj bijeli vitez, Andrè Lamotte, ali sada više nije bio moj, čak ni u mašti. »Što misliš, tko je on?« sanjarski upita Marie-Angèlique . »Nema nikakvu čipku... Oh, je li ono prsten? Ne... Ali možda je prerušen!« MarieAngèlique je uvijek bila puna nade. »Vidjela sam ga jednom kad me otac odveo u Luksemburški park. Čitao je«, rekla sam. »Oh, student!« uzviknula je razočarano Marie-Angèlique . »No, možda je on princ koji uči o svojim odgovornostima prije nego što preuzme dužnost.« »Mislim da se zove Lamotte.« »Uh«, reče Marie-Angèlique . »Bolje da odmah navučeš zastor, Geneviève! Majka ne voli kada gledamo nepoznate muškarce.« Navukla sam zastor i uzela svoj blok za crtanje. U njemu, medu vrijedno preslikanim cvijećem, što je bio zadatak koji mi je odredio učitelj crtanja, skicirala sam Lamotteov naočit mladi profil. Ispod njega sam napisala: »Ne gledaj nepoznate muškarce« i pokazala crtež Marie-Angèlique , koja je prasnula u smijeh. »Sestro, što ću ja s tobom? Nikada nećeš naučiti što je dolično!« povikala je. »Hajde, mesdemoiselles, što čekate?« Majka je uletjela u sobu u svojem plastu, s košarom kolača, voća i pašteta. »Ne besposličarite! Više niste djeca! Krajnje je vrijeme da naučite što je kršćanska odgovornost!« Ne, nismo više bile djeca. Već sam navršila petnaest godina, a MarieAngèlique devetnaest te je bila dovoljno stara za udaju, kad bi imala dovoljan miraz. Majka je izgledala vrlo poslovno. Milosrđe je bila novost kojom se počela baviti između posjeta gatari. Sada je svaki tjedan nosila milodare za siromašne bolesnike u Hotel Dieu, dobrotvornu bolnicu koja se nalazila na trgu u blizini katedrale Notre Dame. U posljednje su vrijeme svi to radili, a majka je voljela slijediti modu. Osim toga, mogla je susretati dame najvišega ranga dok bi previjala rane i dijelila slatkiše u golemoj


27/411

5/19/2018


kamenoj dvorani bolnice Hotel Dieu. Bilo je to gotovo kao posjet SaintGermainu ili Versaillesu, i svakako mnogo lagodnije. Taj napadaj dobročinstva javio se nedugo nakon što su očevi vjerovnici zaplijenili našu kočiju i konje. Isprva mi se činilo da to nije nimalo nalik na majku, koja je obično dizala nos kad bi naišla na prosjake i bila vrlo škrta u dijeljenju milostinje. No, to je tada bilo moderno, pa se predala dobrotvornim misijama s istom onom upornom energijom koja je očuvala njezin salon. Da bi utišala glasine o nestalu bogatstvu, trudila se da se vidi kako su žene iz obitelji Pasquier dobro odjevene, s natovarenim košarama, kako mrmore blagoslove od kreveta do kreveta s ostalim velikaškim anđelima milosrđa. Svatko je od nas našao nešto vrijedno u tim posjetima. Danima nakon njih Marie-Angèlique bi živjela od toga što je vidjela lijepe vrpce tog-i-tog markiza ili novu frizuru te-i-te grofice, a ja bih zapisivala u svoju malu bilježnicu. U to sam vrijeme ispitivala ispravnost religije pomoću geometrijske metode kojom sam procjenjivala učinkovitost molitve. Prvo sam zabilježila niz bolesti i ozljeda onih koje smo posjetili te vjerojatnost oporavka bolesnika koje smo vidjeli. Zatim sam, oštroumnim ispitivanjima, pokušala utvrditi koliko je molitava bilo izmoljeno za svakog pacijenta. To sam učinila množenjem broja rodbine s brojem od jedan do pet, ovisno o tome koliko je pojedina osoba bila omiljena u svojoj obitelji. Potom bih zabilježila je li osoba nadživjela svoju prognozu. Taj me je projekt posve zaokupio. Uostalom, korištenje logičnog razmišljanja u svrhu otkrivanja istine najviša je preokupacija čovječanstva. Milosrđe je dobro djelovalo na majku, smirilo ju je. Onoga dana kad su nam odvezli kočiju, vrišteći je jurila po kući, zatim je uz lupu i dernjavu upala u očevu radnu sobu, gdje smo on i ja raspravljali o Seneki, te ga zasula uvredama. On je samo podignuo pogled prema njoj dok je stajala ispred njegova naslonjača. Oči su mu se pomicale polako, vrlo polako, nikada neću zaboraviti taj njegov pogled. »Madame, ja vas prepuštam vašim nevjerama, a vi mene prepustite mojim filozofima.« »Vaša... vaša glupost! Vaš nedostatak ambicija! Odbijate otići na dvor, da onamo odnesete moje predstavke! Vaši Rimljani su me uništili, monsieur! Oni su me doveli dovde, ja to više ne mogu trpjeti!« Otac je progovorio krajnje mirno: »Sljedeći ću se put pojaviti na dvoru tek s predstavkom kralju da vas zatvori u samostan zbog vašega skandaloznog života. Odlazite, madame, i ne prekidajte me više.« Ponovo


28/411

5/19/2018


je otvorio svojega Seneku na mjestu na kojem je ostavio označivač stranica. Majka je stajala bez riječi, sva blijeda, napola zatvorenih očiju. Zatim je progovorila. »Krajnje ste zamorni«, rekla je hladnim glasom i izašla iz niske prostorije, ispunjene knjigama, držeći u ruci povlaku svoje blijedozelene svilene jutarnje haljine. Otac je i dalje mirno sjedio u svojem naslonjaču, s otvorenom knjigom na krilu i gledao preko malih naočala za čitanje kako ona odlazi s istim onim izrazom lica s kojim bi netko promatrao kukca kako nestaje u pukotini zida. Nakon toga je otišla u iznajmljenoj nosiljci i nije je bilo ostatak dana. Ubrzo je otkrila milosrđe i sve je opet bilo mirno. No, da se vratimo našem posjetu bolnici. Dok smo prolazile, Andrè Lamotte, odvažan i siromašan, teatralno je skinuo šešir pred mojom sestrom. »Ne kimajte glavom prema njemu«, rekla je majka, okrećući lice od njega. »On nema nikakva bogatstva! Ne želim da potičete takve ljude!« Kad smo skrenuli u Ulicu Saint-Pierre-aux-Boeufs, okrenula sam se da ga vidim. Držao je šešir na prsima, čeznutljiva izraza lica. Kada je vidio da ga promatram, osmjehnuo se, a mislim i da sam vidjela kako je namignuo. Prešli smo trg ispred Notre Dame, majka je pogledavala na sve strane kako bi bila sigurna da nismo propustili nikoga važnoga. »Ah, nije li ono grofica d'Armagnac koja pristiže?« primijetila je. »Hodaj malo sporije, Marie-Angèlique , tako da je možemo pozdraviti dok bude prolazila.« Ušli smo pod niske, gotičke portale bolnice Hotel Dieu gdje nas je dočekao mladi redovnik koji nas je odveo niz dugu salu Sv. Tome. Zaustavljali smo se kraj svakog masivnog kreveta sa zastorima kako bismo ponudili hranu bolesnicima koji su ležali u njima, a majka se raspitivala o sudbini onih koji su prošloga tjedna bili svjedoci njezine darežljivosti. »Ne vidim pacijenta na desnoj strani u krevetu broj osamdeset šest... monsieur Duclos, zar ne? Tako su mu se svidjeli moji kolači! Pogledajte, donijela sam mu njegove omiljene...« Majčin pobožni ton odavao je jedva primjetno razočaranje. »Nažalost, madame Pasquier, njegove su patnje na ovom svijetu završile nedugo nakon vašega posljednjeg posjeta.« »Nedostajat će mi. Bio je tako krasno duhovit, čak i dok je patio!« Majka je prešla rupčićem preko očiju i krenula prema drugom redu kreveta, nudeći kolače, riječi ohrabrenja, a tu i tamo i molitvu. Sve sam to zapisala. Koliko su dana izdržali, procijenjeni broj molitava. Za sada je molitva bila na gubitku. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

29/411

5/19/2018


Otišla sam s deset slučajeva. Dvojici kojima majka nije obratila nikakvu pozornost bilo je sve bolje. Od preostalih osam pet je umrlo unatoč obilnoj dozi molitava i majčinoj paštetici, a još su dvojica poprimili onu zanimljivu sivkastu boju koja prethodi smrti. Te sam večeri olakšala dušu zapisujući u svoju bilježnicu. Kada bih imala kćer, ne bih je vodila u bolnicu. Misao: Možda sam geometrijskom metodom dokazivanja učinkovitosti molitve zapravo mjerila zle učinke bogate hrane na bolesni ke? Te sam večeri ponovo proučila svoje bilješke uz svjetlost treperave svijeće. Brojila sam i brojila. Da, sve je bilo tu. Samo primjera radi, svatko tko je jeo majčine paštete i ušećereno voće je umro, bez obzira na to jesu li za njega molili ili nisu. Valja osmisliti drugi dokaz. Bog se sigurno ne skriva u

pašteti. Zastala sam, podižući olovku. Je li to majka činila? Ne, to je zacijelo bila samo slučajnost. ***

»Kamo ćete, ovako sasvim sami?« Ušla sam kroz stražnja vrtna vrata noseći u košari ostatke hrane iz bolnice. »U Ulicu Licorne, a što se to vas tiče?« »Znate, nikada do jutros nisam uopće posumnjao da ste kći iz ove kuće. Mislio sam... Pa... Znate, kakozadržavao lutate sami sve to...« Andrè Lamotte se i dalje u inašoj ulici. Projurila sam pokraj njega, dignula nos u zrak, uvrijeđena što je mislio da sam obična sluškinja. »Mislili ste da sam plaćena pratilja, je li?« »Čekajte... Ne možete to nositi. Ja ću vas otpratiti.« Posjedovao je neku vrstu nehajnog šarma, ali instinktivno sam znala da njime, poput sunca, jednako obasjava svakoga i da to ne znači ništa. Upravo me taj egalitarizam šarma vrijeđao čak i više nego što bi me uvrijedila nepristojnost. »Samo zato što ne mogu hodati ravno, ne znači da sam slaba«, rekla sam. »Osim toga, trebala bih Vas odmah obavijestiti da moju sestru i mene ne čeka nasljedstvo, iako je kuća tako velika. Dakle, slobodno možete sačuvati svoje napore za neku perspektivniju!« On se nasmijao i nastavio me besramno pratiti. Nakon što sam odložila košaru, okrenula sam se prema njemu i odrješito rekla: »Monsieur Lamotte, recite mi zašto me slijedite!« On se naklonio u toj blatnjavoj uličici te širokim pokretom ruke skinuo šešir, bila je to gesta dostojna palače Saint-Germain.


30/411

5/19/2018


»Mademoiselle Pasquier, ja, Andrè Lamotte, poetske duše i nježnih manira, na usluzi sam vam! Ja vas ne pratim, nego vam pravim društvo. A to činim kako bih stekao naklonost sestre, toga božanskog anđela s prozora na katu!« »Točno sam to i mislila«, frknula sam nosom i odšepesala dalje bez osvrtanja. Požurio se ispred mene i prije nego što sam stigla do ugla, prepriječio mi je put, ponovo se naklonio i skinuo šešir. Ljudi su zurili u nas. Bila sam povrijeđena. »Mademoiselle, prepriječit ću vam put zauvijek ako mi ne podarite svoju milost!« Neka je žena izašla iz trgovine u čijem su izlogu visjele očerupane kokoši i guske, tarući ruke o pregaču. Nasmijala se. »Glupost!« odbrusila sam. Pogledala sam oboje i zatim pobjegla u suprotnome smjeru. On je nataknuo šešir i odjurio ispred mene u velikim skokovima, dočekavši me kod sljedećeg ugla. »Prestanite s time!« povikala sam. Opet je skinuo šešir. Čopor malenih dječaka koji su se loptali stao je gledati. »Okrutna ženo«, prozborio je glasom profesionalnoga tragičara, »recite da ili ću umrijeti od tuge na ulici!« »Prestanite s time već jedanput!« prosiktala sam. »Namjerno me ponižavate!« »Kad umrem, mademoiselle, to će sve biti vaša krivnja! Svijet će oplakivati još jednu žrtvu ženske okrutnosti!« Privinuo je svoj šešir na srce. »Reci mu da, glupa djevojko!« povikao je ženski glas s nekog prozora. »Tako je, učini to! Veoma je naočit!« povikala je druga. Uskoro se dignula dreka: »Učini to, djevojko tvrda srca! Da! Pa i ja bih to učinila!« »Ako umrete ovdje na ulici, osramotit ćete svoje rođake!« uzviknula sam, pokušavajući ne obazirati se na okupljenu svjetinu. »Ah, ali ja nemam nikoga – nemam nikakve nade osim vas!« Hinio je da briše suzu. Okupljena svjetina ga je glasno ohrabrivala, a on joj se otmjeno poklonio. »Prestanite mi se izrugivati, monsieur!« povikala sam, udarajući nogom i osjećajući kako mi lice sve više gori. »Bezdušna ženo!« povikao je glas iz gomile. »Prestanite! Odvedite me kući!« Briznula sam u plač od bijesa. »Da, da, odvedite je kući!« radosno je uzviknula gomila. Stavio je šešir. »Dobro onda, ako baš ustrajete«, rekao je, obraćajući se okupljenima i uzimajući me za ruku teatralnom gestom. Čak i u tom trenutku svjetina je bila na Lamotteovoj strani. Kimnuo je glavom i nasmiješio se razdraganoj skupini poderanaca. Činilo mi se da će nas slijediti sve do mojega praga. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

31/411

5/19/2018


Dok ih je vodio kroz ulice i uličice, kao da su postajali sve brojniji. Još uvijek bijesna, začula sam krik: »Eno ga! Veliki Cyrus na čelu svojih vojnika!« Glas je došao kroz otvorena vrata Pomme de Pin, onog zloglasnog okupljališta nesuđenih dramatičara i pisaca satiričnih pamfleta. Često ga je posjećivala policija tražeći autore zabranjenih djela jer takvi ljudi nemaju stalnu adresu. Ukratko, bio je to salon književnika, a među uglednim ljudima slovio je kao krčma najniže vrste. Poderanci su se okupili iza mojega pratioca, koji se zaustavio kako bi se obratio glasu koji je dolazio s one strane vrata. »Baš kao Cyrus, i ja odnosim nagradu«, objavio je Lamotte mirno, obraćajući se tamnoputom, tamnokosom mladiću iza otvorenih vrata. Bio je srednje visine, malo pognutih ramena od previše učenja, staromodno odjeven u običnu crnu odjeću. »Ha!« odgovorio je čovjek odjeven u crno, izlazeći iz tajanstvenog otvora u pratnji višega prijatelja. »A ja sam do ovoga trenutka mislio da je taj nepoznati anđeo plavokos!« »Zaista, ljubav je ludost, pa tako mijenja boju kose voljene osobe!« složio se visoki kolega u otrcanoj odjeći. »Njezina sestra«, izjavio je moj pratilac skinuvši šešir, »pristup obožavanoj, kovač moje sreće – ili očaja – mademoiselle Geneviève, smijem li vam predstaviti dva prijatelja na svojem životnom putu: ovaj momak koji izgleda kao poštenjak u otrcanu kaputu je Jean-Baptiste Gillet, poznatiji po svom imprimaturu kao Griffon. Uskoro će se proslaviti kao nakladnik mojih sabranih djela, čim ih napišem!« Visok momak šaljiva lica na to je odgovorio naklonom. »A sada, ovaj skromno odjeveni čovjek do njega nije niti udovac niti božanski jansenist, nego Florent d'Urbec, zvan Katon Cenzor među onima koji ga najbolje poznaju! On razumije sve i ne odobrava ništa! Vjeruje u univerzalnu primjenjivost geometrijske metode dokazivanja i jednako je primjenjuje u državnim pitanjima, kartanju i udvaranju mladim ženama!« Tamnokosi mladić u provincijskom odijelu, koje mu je loše stajalo, duboko se naklonio, skinuvši svoj šešir široka oboda. »Geometrijska metoda?« upitala sam pomalo začuđeno. »Nepobitna je«, ustvrdio je zagledavši se u mene drskim inteligentnim crnim očima. »Od geometrijske metode namjeravam napraviti univerzalnu znanost predviđanja.« Imao je naglašen orlovski nos, jake, izražajne obrve, a crne su mu kovrče padale oko ušiju u anarhičnom neredu, kao da ih je jednostavno sam ošišao škarama kako bi uštedio trošak odlaska brijaču. No, najviše me uznemirio njegov osmijeh: bio je to zao, lijen, arogantan http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

32/411

5/19/2018


osmijeh, kao da je on jedini pametan čovjek na svijetu. Pokazat ću ja njemu, pomislila sam. »Oh, vi ste Katon?« obratila sam se tom arogantnom mladiću. »Autor Zapažanja o zdravlju države? Oduvijek sam vas zamišljala kao naduta starijeg gospodina.« »Mademoiselle, činjenica što vjerujete kako su samo stariji ljudi sposobni biti ozbiljni upravo je znak frivolnosti ovoga vremena«, rekao je, rugajući mi se svojim tamnim očima. Njegova me je umišljenost razbjesnila. »Ali doista«, rekla sam naglas, »zar mislite da je primjereno tako dosljedno raspravljati po analogiji tijela u slučaju toliko različitog entiteta po sastavu kao što je država? Na primjer, funkcije srca koje je otkrio Englez monsieur Harvey uopće nisu one koje su mu se prethodno pripisivale...« Monsieur Lamotte se povukao i počeo zuriti u mene kao da je otkrio guju ispod svojega jastuka. »Ha, Lamotte, naišli ste na još jednu učenu damu. Mislio sam da više ne želite imati veze s jednom pr è cieuse!« ubacio se Griffon. »Monsieur Gillet, ja nisam nikakva pr è cieuse! Sve nazivam svojim pravim imenom, a ne kićenim maskama, gospodine nakladnice uvredljivih pamfleta!« »Molim vas, mademoiselle, povrijedili ste me. Ja širim prosvjetljenje!« Griffon je stavio ruku na svoja prsa. »Griffonov znak? Navodno tiskan u Haagu? Griffonovi Grozni zločini opata Marietta? Neizreciva djela opsjednutih uršulinki iz Loudona? Lutajuća bludnica? To vi nazivate prosvjetljenjem? Onda ste zasigurno vi prècieux!« D'Urbec se okrene i pogleda me s odobravanjem, a zatim se okrene prema svom prijatelju izdavaču i nasmije se. »Dakle, Gillet, morate uzviknuti touchè! Dobro vas je dohvatila, ta pretjerano načitana mlada dama!« uzviknuo je Katon, potapšavši Griffona po ramenu. »A vi, jadni prijatelju, u očima vam vidim da se bojite kako bi i božanstvena sestra mogla biti iskvarena posjedovanjem uma. Razmotrite ovo, prijatelju moj – iskren govor u žena valja pohvaliti jer je on najrjeđa od ženskih vrlina!« Prekrižio je ruke i počeo me odmjeravati sarkastičnim pogledom. Ja sam zurila u njega. Primijetio je moj pogled i ponovo se nasmijao. »Mademoiselle, moram vas obavijestiti da inteligentna žena drži ključ mojega srca. Pogotovo ona koja je, svojom vlastitom voljom, pročitala moj traktat o spašavanju države fiskalnim reformama. Da tlo nije http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

33/411

5/19/2018


tako blatnjavo, kleknuo bih pred vas i izjavio vam ljubav, oh, pronicljiva sivooka Ateno!« »Vi ste svi podrugljiva i ja idem kući! Sigurna sam da moja majka ne bi odobrila poznanstvo s vama!« Okrenula sam se želeći otići. Poderanci su već odustali i otišli. »Tada ćemo vas otpratiti i pomoći svojemu dragom prijatelju Lamotteu u njegovoj namjeri – a i vas želimo zaštititi od one vrste baraba kakve možete naći u krčmama« rekao je Griffon. »Griffone, prestani, smetaš mi!« zarežao je Lamotte. »Onda ne očekuj od mene da ću ti objaviti sljedeću zbirku soneta!«, uzvratio je Gillet. »Kada moje drame postanu slavne, neki drugi izdavač objavit će moja sabrana djela i obogatiti se umjesto tebe!« frknuo je nosom Lamotte. »Polako, gospodo. Došli ste do točke u kojoj samo filozofija može razriješiti vaše nesuglasice.« Katon je sustigao zavađene strane iza mojih leđa. »Politička filozofija? Kada to politički filozofi nisu uspjeli prouzročiti nevolje i pobunu? Ratovi su se vodili zbog političke filozofije!« odgovorio je Griffon. Tako sam brzo skrenula iza ugla u Ulicu Marmousets da su me jedva uspijevali pratiti, posve zaokupljeni svojom svađom. Zatim je Katon vješto stao ispred mene, zauzeo klasičnu pozu, s jednom rukom na svojem srcu i drugom ispruženom kao da će održati govor. »Utječem se vama, Ateno! Povrijedili su me! Obranite mene, siromašna filozofa, i moje radove!« Govor je bio podrugljiv, ali nešto sasvim drugačije stalo je treperiti duboko u njegovim očima. To me uplašilo, pa sam pobjegla. Stigli smo do uskog ulaza kraj teških ulaznih vrata za kočije koja su vodila u naše dvorište. »Svi me sramotite na mojem vlastitom pragu! Zbogom, gospodo!« »Zaboga!« rekao je Griffon, odmjeravajući našu kuću. »Pa to je Palača Pasquier! Oni su vrlo bogati. Petronije, nemaš izgleda. Napiši što god želiš, ali nikada nećeš dobiti pozivnicu čak ni da proviriš unutra!« Naravno, Petronije. Kako bi uopće čovjek poput njega, pun vrpca i ukrasnih gumba, mogao biti nazvan nego kao i arbiter elegantiarum, autoritet za eleganciju? No, taj je brkati kavalir izvukao pismo iz svoje košulje i gurnuo mi ga u ruku. »Mademoiselle, zaklinjem vas svime što je sveto! Prenesite ovu poruku ljubljenom anđelu na katu!« »To je za Marie-Angèlique?« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

34/411

5/19/2018


»Marie-Angèlique ... Oh, oduvijek sam znao da je anđeo! Recite joj da venem!« »To svi oni kažu.« »Svi? Zar imam suparnika? Tko je on?« »Pa, najnoviji je moj učitelj. Osjetno je okopnio.« »S kakvim rezultatom?« iznenada žestoko poviče Petronije. »Prema uzajamnom dogovoru, poslali su ga da potraži sreću prodavanjem sheme vježbanja pamćenja.« »Slomljena srca, pretpostavljam?« ponovo je povratio svoj vedar ton. »Oh, pretpostavljam da je bilo tako. No, on sada poučava kopilad nekog provincijskog grofa i udvara se glumici mademoiselle du Pare.« »Onda je nije bio dostojan. Ja sam je, pak, istinski dostojan! Uzmite moje pismo, molim vas...« »To će vas koštati.« Bilo je sasvim pošteno da mi nadoknadi štetu za sve ono javno sramoćenje. »Zar ne vrijedi ljubav više od pukoga novca?« »Nisam to imala na umu, monsieur Petronije. Ja ću vama učiniti uslugu... i to uslugu koja nije u potpunosti ispravna... pa biste tako i vi meni mogli učiniti uslugu zauzvrat. Već dugo želim primjerak Satyricona. Bilo bi upravo prikladno...« »Oho, vi ste nevaljala djevojka, mademoiselle! Svatko tko bude uhvaćen s francuskim prijevodom provest će dugo vremena u Châteletu«, rekao je Griffon. »Imala sam na umu latinski prijevod. Ne mogu ga sama kupiti, znate. Čak ću vam vratiti novac.« Katon me je cijelo vrijeme netremice gledao. »Pretpostavljam da znate čitati i grčki, Ateno?« »Malo. Zadnji učitelj me je prerano napustio.« »Onda smatrajte da možete milostivo ponuditi Petroniju svoju pomoć kako on ne bi kopnio i umro ovdje na vašem pragu. Ja ću se obvezati da ćete dobiti svoju nepristojnu knjigu, ali to bi moglo malo potrajati.« Nešto u njegovu ciničnom osmijehu me zbunilo i razljutilo. Zgrabila sam pismo i zalupila vratima iza sebe, sve u jednom hipu. ***

»Oh, što je to?« Marie-Angèlique je iznenađeno uzela pismo. »Još jedno ljubavno pismo, mislim.« »Dakle, sada ih čak i ti nosiš. Je li to od onog lijepog plavokosog mladića koji me pozdravio iz kočije?«


35/411

5/19/2018


»Ne, od onog s vrpcama i čizmama koji stoji ispred vrata.« »Oh, od njega.« Marie-Angèlique je pogledom preletjela pismo, a zatim ga zgužvala i bacila iza rešetke u hladan kamin. »Reci mi, Geneviève, kako to zvuči... biti vojvotkinja?« »Pa, to zvuči vrlo dobro. Tko je vojvotkinja?« »Mademoiselle de la Vallière je postala vojvotkinja jer je kraljeva miljenica i rodila mu je djecu.« »Rimljani su vjerovali da je vrlina najveći ukras koji žena može imati. Plemenita se Lukrecija radije ubila negoli dopustila da joj ugled bude okaljan.« »Ali mi nismo stari Rimljani, Geneviève, oni su svi mrtvi. Mi smo Francuzi! Drukčije je u ovim modernim vremenima.« »Doista jest.« »Bože, kako si danas ljuta, sestro! Zar ne vjeruješ u snagu ljubavi?« »Vjerujem u snagu logike, Marie-Angèlique «, odgovorila sam kratko, napuštajući sobu. Pričekala sam da ode, a onda sam se vratila kako bih potajno pročitala zgužvano pismo. Bila je to poezija, pisana kasno noću, a na papiru su bile kapi voska. Presavinula sam ga i spremila između stranica svojega Cicerona, gdje ga nitko osim mene ne bi mogao naći.

PETO POGLAVLJE U prvim tjednima rujna otac se razbolio od tajanstvene želučane bolesti. Liječnik je izjavio da je riječ o neuravnoteženosti žučnog tjelesnog soka, ali nakon niza jakih čišćenja njegovo se stanje pogoršalo. Majka je postala veoma brižna, sama je kuhala za njega, čak mu je prala košulje i posteljinu. Da ga razveselim i ubrzam njegov oporavak, svaki sam mu dan satima naglas čitala. No, i sa svom majčinom skrbi, činilo se da otac kopni iz dana u dan. Katkad bih pomislila da me uopće ne sluša, ali onda bi okrenuo glavu i rekao: »Kćeri, tvoja je nazočnost za mene potpora i utjeha. Počni opet čitati Desetu knjigu. Reci mi, kako Aristotel definira istinsku sreću?« »Oče, on nam govori da se prava sreća nalazi u kontemplaciji, dok uobičajen pojam sreće kao ugodnog zabavljanja potiču dvorovi tirana.« »Kćeri, brzo učiš. Čitaj dalje.« I tako sam nastavila čitati iz Nikomahove etike o temeljima sreće u kreposnim djelovanjima, a on je kimao glavom u znak odobravanja kad god bih pročitala dio koji mu se osobito svidio i ironično se nasmiješio kad sam pročitala da su robovi mogli uživati u


36/411

5/19/2018


tjelesnim užitcima, ali da se nisu smatrali sretnima. U to vrijeme nisam baš potpuno razumjela što je govorio, iako sada kada sam starija razumijem i previše dobro koliko je jasno vidio svijet. »Dakle, ma petite, što se događa vani? Moj bi se sin već trebao oporavljati.« Baka kao da se osjetno smanjila tijekom posljednjih nekoliko tjedana, kao jabuka koja se postupno isušuje. Jesenja kiša udarala je o prozor njezine sobe, a navučene zavjese mirisale su na vlagu, iako je gorjela vatra da zagrije prostoriju. Spustila je Bibliju na krevet, bila je otvorena na Knjizi otkrivenja. »Bako, uopće mu nije bolje, iako ga majka njeguje. Čak ga ni Rimljani ne vesele kao nekad.« »Ona? Kurva babilonska njeguje mojega sina? Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? Reci mi, u čemu se sastoji to njegovanje?« »Ona čini sve, bako. Sasvim se promijenila.« »Sve?« Lice stare dame iznenada je poprimilo lukav izgled. »Reci mi, kuha li za njega? Pere li mu sama košulje?« »Pa, naravno, bako – i plahte i zavoje.« »Zavoje? Nisu mi rekli da treba zavoje. Rekli su mi da mu je sve bolje.« »Oh, ne. Da vidite njegove rane, slomilo bi vam se srce, bako!« Bakino bijelo, naborano lice još je više problijedjelo, a ispod kape sijevnule su joj male crne oči. »U sapunu je«, promrmljala je. »Čitala sam o tome.« Jedva se nekako pridignula na krevetu. »Dodaj mi moj štap, Geneviève, i moju najbolju crnu haljinu, ondje iz ormara! Pomogni mi da se odjenem! Ustajem!« Ne bih se više iznenadila ni da mi je rekla kako se Seina pretvorila u vino. Donijela sam štap i pomogla joj da ustane i da se dovuče do ruba kreveta. Dahtala je dok se dizala, zatim je čvrsto stisnula usta. Baka se odijevala u starinskom stilu Luja XIII., bez steznika, u teške crne udovičke halje, ukrašene ušivenim crnim biserima. Noge su joj bile majušne – posljednji trag njezine nekadašnje znamenite ljepote. Smješkala se dok sam joj stavljala crne papučice preko crnih vunenih čarapa. Kad je bila gotova s odijevanjem, uprla se snažno o moju ruku, doteturala do svojeg starog naslonjača i spustila se u nj, teško dahćući. »Dodaj mi moje pero i tintu«, rekla je. »Moram nešto napisati. Ti idi unajmiti kočiju, ali nemoj nikomu ništa reći. Zapamti, nikomu ni riječi i vrati se što prije!« Primaknula sam joj mali pisaći stol do naslonjača i pripremila pero, tintu, papir i pijesak.


37/411

5/19/2018


Kad sam otvorila vrata bakine sobe, učinilo mi se da sam čula šuštanje odjeće i brze, meke korake. Sva napeta izašla sam iz sobe. Baka je bila vrlo čudna, sva zgrčena i nemoćna, poduprta u naslonjaču, ali nešto je čudno plamtjelo u njoj dok je energično pisala, pero joj je letjelo po papiru. Poslala sam dječaka po kočiju, a zatim se žurno vratila baki. Sjedila je na stolcu, glave zabačene unatrag, tijelo joj se grčilo. Stolić se prevrnuo na pod, a otvorena bočica tinte otkotrljala se i prolila svoj sadržaj u crnom polukrugu na sagu posutom pijeskom. Vičući pozvala sam u pomoć. Papiga je kriještala i lamatala krilima na prečki zavjese. Sluge su uletjeli u sobu. Majka, držeći rupčić, kriknula je od užasa. Marie-Angèlique stajala je iza nje, potpuno blijeda od šoka. Dok su sluge podizali umiruću ženu na njezinu postelju, ptica je odlepršala na baldahin i počela kriještati: »Pi j, pij, staro čudovište! Kra! Oganj i sumpor!« »Za Boga miloga, zadavite tu zvijer!« povikala je majka, a sluge su samo povećali kaos loveći po sobi papigu koja je mahnito letjela iznad njih. Marie-Angèlique je prosvjedovala, kršeći ruke: »Oh, ne! Draga, slatka ptica! To joj je u prirodi!« »Bako, bako, nemojte umrijeti! Oh, molim vas, ne smijete umrijeti!« Primila sam bakinu stisnutu šaku i osjetila kako joj tijelo iz časa u čas postaje sve ledenije i mlitavije. Nisam ni čula ujaka kako iza mene tiho korača u papučama. »Vidi dirljiva prizora«, rekao je ledenim glasom. »Zovi svećenika!« obratila mi se majka, očiju hladnih i ugaslih od mržnje. »Ti si odgovorna za ovo, mademoiselle! Ti si kriva za sve! Ubila si ju jer si joj pomogla da ustane!« Izašla je iz sobe pod ruku s bratom, a ja sam ostala sama s bakinim mrtvim tijelom, odjevenim u najbolju odjeću iz starih dana. Činilo mi se da satima zurim u bakino kameno lice dok su kapi kiše udarale po prozorima. Kako je mogla tako iznenada umrijeti? Ona koja je mogla prkositi smrti još desetljećima? Čula sam tiho »Urk, urk« s baldahina iznad kreveta i podignula pogled. Papiga, i dalje slobodna, skakutala je po baldahinu i ispuštala zvukove iz želuca kao što to čine takve ptice. Spustila sam pogled na bakinu ruku koja je ležala u mojoj i primijetila u njoj zgužvani komadić papira. Uzela sam ga i izravnala. Bilo je to pismo koje je pisala. Netko joj ga je istrgnuo, ali komadić joj je ostao u ruci. Okrenula sam ga. Na njemu je pisalo meni nepoznato ime. »M. de La Reynie«, pisalo je. Samo to. Ništa više. No, kamo je nestao ostatak pisma? Tražila sam oko stolca gdje je mogao pasti. Našla sam otkotrljanu praznu čašicu pokraj pozlaćene noge naslonjača, ali pisma nije bilo. Vratila sam http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

38/411

5/19/2018


čašicu na noćni ormarić uz malu kristalnu bocu. Da joj barem nisam pomogla ustati, očajavala sam. Za sve sam ja kriva! Majka je već bila na vratima sa svećenikom i muškarcima koji su došli da pomognu postaviti tijelo na odar. »Još si tu, je li?« rekla je majka hladnim glasom, ali usta su joj se iskrivila u jedva vidljiv sablastan pobjednički osmijeh. »Trebala bi se sramiti!« Pobjegla sam iz sobe, plačući. Kad sam izašla iz bakine sobe, primijetila sam da su pozvali mojega brata s Collegea. Nizak i zdepast, već je pokazao znakove dobivanja čeljusti pravednika i hladnog, ribljeg oka jednoga suca. Stajao je ukočeno i naduto, skorašnji nasljednik kuće Pasquier, osuđujući me pogledom. Budući avocat. Možda, ako dobije dovoljno u bakinoj oporuci, vlasnik manjeg ureda – to bi bio prvi korak na ljestvici. Smjerna ženica s velikim mirazom. Palača Pasquier preuređena u doličnijem stilu. Sve sam to vidjela u njegovim očima. Neće on biti budala, mislilac, gubitnik poput oca. »Geneviève, znam da nisi uistinu ti kriva za ovo.« Marie-Angèlique me zagrlila. »Ne zanima me što majka kaže!« Odvela me u miran kut majčina pozlaćenog salona, blizu jednog od visokih prozora s brokatnim zavjesama. »No, ne smiješ tako plakati. Rastužit ćeš baku na nebu.« Izvukla je rupčić iz rukava i obrisala mi lice. Izgledala je zabrinuto. »Osim toga«, dodala je, »moraš misliti na oca. Moraš biti vesela radi njega, tako da ozdravi! Razgovaraj s njime o svim onim stvarima koje čita. Od toga će mu biti bolje!« »Bolje? No... No, pretpostavimo, Marie-Angèlique , da mu ne bude bolje?« »Oh, ali to ne može biti! Jednostavno ne može!« Marie-Angèlique je bila blijeda i uznemirena, imala je podočnjake. »Bez oca nemam nikakve izglede u svijetu! Ničega više ne bi bilo, ničega ni za koga od nas! Zaplijenit će namještaj, kuću... Što će biti s nama? Ujak nema ničega, a očeva obitelj je mrtva. Étienne još nije završio studij. No, otac nas još može spasiti, Geneviève, kada mu bude bolje. Razveseli ga, Geneviève! Izliječi ga!« Njezin se glas stišao do urotničkog šapta koji svi koriste kada govore o bolesnim ljudima. »Svi smo odlučili da mu nećemo ništa reći o baki dok se ne oporavi kada će moći podnijeti tu vijest.« Nisam mogla reći Marie-Angèlique da sam već vidjela kako očevo lice poprima onu sablasnu sivu boju koja nagoviješta neizbježan kraj. To je nedostatak proučavanja bolesnih ljudi u Hotel Dieu, umjesto odjeće pomodnih posjetitelja. Pitanje za moju bilježnicu te večeri: http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

39/411

5/19/2018


Je li istina uvijek dobra? Osmisliti metodu za uravnoteženje privremenog

zadovoljstva koje daje dobronamjerna neistina i udarca loše vijesti za koju čovjek nije pripremljen. ***

»Oh, kada mi bar crno ne bi tako loše stajalo!« rekla je Marie-Angèlique , promatrajući svoje lice u zrcalu toaletnog stolića. U propisanim tjednima žalosti nakon bakina pogreba Marie-Angèlique je pokušala olakšati težinu koja je ispunjala kuću time da joj čitam C è linte dok ona isprobava nove frizure i preinačuje haljine dodavanjem gajtana i redova prošivenih vrpca. I premda sam se stidjela to reći, miris bolesti, oblaci mračne tuge i žaljenja u očevoj bolesničkoj sobi bili su više nego što sam mogla podnijeti. Njezini besmisleni romani biliosjećaj su dobrodošla »Bože, kako lijep izražavarazonoda. mademoiselle de Scudèry u tom odlomku! Kako je divno biti tako zaljubljen!« uzdahnula je MarieAngèlique . »Ne iznenađuje me što ti se sviđa – svidjelo ti se baš kao i onda kada je taj isti odlomak upotrijebila u romanu Cl è lie, ako se ne varam. Čini se da si je tako na ovome mjestu prištedjela napor ponovnog pisanja.« »Oh, sestro, sigurno si pogriješila. Pa likovi su posve drugačiji!« »Pa dobro«, odgovorila sam i ustvrđuje nastaviladačitati razgovor u Cleoniminoj palači, u kojoj društvo porokdugi tajnog otvaranja tuđih pisama neizostavno vodi varanju na kartama te naposljetku posvemašnjoj izopačenosti, koja se očituje u želji poznavanja budućnosti, te time upadanja u mreže astrologa. »Mademoiselle de Scudèry je vrlo nepopustljiva u svojim pogledima.« Marie-Angèlique je izgledala ljutito. »Uostalom, sasvim je prirodno željeti znati što nosi budućnost. A ja nikada ne varam na kartama!« Završila je s uređivanjem kose te se dala na šivanje. »Oh, razgrni zavjese, sestro, jednostavno ne mogu podnijeti svu tu tamu... Oh, tako si indiskretna! Koga to promatraš dolje?« »Lamotte se vratio, sestro. I doveo je prijatelja da ga ohrabri.« Nakon što sam obilježila mjesto u knjizi, pogledala sam kroz prozor. Sivo nebo nagovještavalo je skoru kišu, činilo se da dodiruje visoka, uska pročelja s druge strane ulice. Ondje je, zamotan u dugi plašt da se zaštiti od hladnoga vjetra, stajao Andrè Lamotte, alias Petronije, pretvarajući se da je zadubljen u razgovor s Florentom d'Urbecom, Katonom Cenzorom. »Prijatelj? Izgleda li on kao da je bogat?« »Ne, on je filozof...«


40/411

5/19/2018


»I ti poznaješ takve ljude? Sestro, tako si nepraktična.« D'Urbec, odjeven u golem i bezobličan brandenburški kaput i s onim širokim, ravnim crnim šeširom, kimao je glavom na Petronijeve energične geste, pogledavajući svako toliko prema prozoru. Kaput je imao velike džepove. Bili su dovoljno veliki za knjigu, pretpostavila sam. Zamijetio me je, pa sam mu mahnula. Povukao je Petronija za rukav i pokazao prema prozoru. Zatim je izvukao knjigu iz džepa te su njih dvojica pokazivala na nju mašući mi. Uzvratila sam im nijemom gestom, a zatim pokazala u smjeru dvorišnih vrata. »Pa nećeš valjda razgovarati s njima, sestro!« Marie-Angèlique spustila je svoje švelo i pogledala me s negodovanjem. »Naravno da hoću. Donijeli su knjigu. Za... ah... oca!« Kad sam izašla kroz uzak trijem, zatekla sam ih kako vrlo ponosno stoje kraj velikih rešetkastih vrata za kočije. »Imamo je!« objavio je Lamotte svečano. »Stečena je uz neizrecivu cijenu i trud, rjeđa je čak i od zlatnih Hesperidinih jabuka.« »Kao što je Hipomen iskušavao Atalantu, bacam vam je pred noge«, objavio je d'Urbec. Zarumenjela sam se kad sam ugledala njegov znakovit poluosmijeh. Silno sam poželjela zgrabiti knjigu i pobjeći. »Ah, je ne,Lamotte, pohlepnaizvukao sestriceizbožanske Marie-Angèlique pismo«, rekao svojih njedara presavijen,. Najprije zapečaćen list i tutnuo mi ga u ruku. »Doista ste drski, monsieur Lamotte.« »No, sigurno vaša milostiva naklonost... Oh, pardon. Jesam li previše nepristojan u trenutcima vaše tuge? Vidim da žalujete. Vatreni plam mojega srca zaslijepio me te sam zaboravio na društvenu obzirnost. Nadam se da vaš otac nije mnogo patio.« »Nije umro nego baka. No, mojega kako znate da jeanđela.« otac bolestan?« »Zanima meotac, sve što se naša događa u kući dragog Uvrijeđeno sam mu okrenula leđa. »Kojeg ste od slugu potkupili?« upitala sam. Pocrvenio je. »Oh, znači, niste nikoga potplatili... Mogla sam to i misliti. Pridobili ste neku ženu svojom slatkorječivošću. Koju?« »Neću vam reći!« Nasmijao se, ali onda je pogledao prema kući, a lice mu je problijedjelo. »Možete li mi barem reći smijem li se uopće nadati? Zar ona uopće neće ni razgovarati sa mnom?« povikao je tjeskobnim glasom. »Znate odgovor na to pitanje. Majka je čula vaše ime. Raspitala se.«


41/411

5/19/2018


»I saznala je... sve?« »Dovoljno da vam zatvori vrata. Ne može vas primiti ovdje, monsieur Lamotte!« Lamotte se činio izbezumljenim. D'Urbec, koji uvijek vlada sobom, primio je svojega prijatelja za lakat. »Glavu gore, Lamotte. Doći će dan kada će vas svuda primati.« Kada će mene svuda primati, činilo se da je to želio reći. Htjela sam odgovoriti: Gospodine iz provincije, priznajte istinu – društvo nas stavlja u malene okvire i mi to ne možemo izbjeći. Ne možete ući u kuću Pasquier kao što nitko od kuće Pasquier ne može ući u Marly [3]. Samo zato što sve znate, ne znači da išta možete promijeniti. »No, valjda nije nikomu obećana?« pitao je Lamotte, očajničkim glasom. »Ne«, odgovorila sam, ljutita na sebe zbog tog naglog grča zavisti koji sam osjetila u srcu. Dodala sam bešćutno: »Njezin miraz nije dovoljno velik.« »Jeste li to čuli, d'Urbec? Nema skrivenoga miraza u Amsterdamu, nema tajnih pregovora s nekom ukočenom otmjenom obitelji!« Udario je svojega pri jatelja po leđima. D'Urbec se trgnuo. »Ima nade! Moj siromašni, zlatokosi anđeo! Upravo ću vas ja, Andrè Lamotte, spasiti od okrutne sudbine!« »Činite mi se premladi da budete ludi, monsieur Lamotte«, rekla sam razdražljivo. »Lud? Oh da! Lud sam od ljubavi! Tisuću, tisuću vam puta hvala!« Počeo je skakutati poput slaboumnika, upravo ondje na ulici. »Ponaša li se on često ovako, monsieur d'Urbec?« »Samo kad naiđe na nedostižan par plavih očiju, mademoiselle«, odgovorio je d'Urbec. »Ja još nisam postigao slavu i bogatstvo, pa izbjegavam tugu tako što odbijam željeti ono što ne mogu dobiti. Logika uvijek mora vladati srcem.« Dugo me je promatrao žalosnim tamnim očima. Promijenila sam temu. »Ova knjiga... To je doista Satyricon?« »Jest, upravo to. Dopustite mi da vam kažem da imate vrlo nestašan ukus, iako čitate latinski.« Osjetila sam kako mi krv navire u lice. »Nije valjda tako zločesta? Bila sam znatiželjna, znate.« »Znatiželja. Veliki porok. Navodi ljude da otvaraju pisma, zatim da gledaju u tuđe karte, a na kraju i da posjećuju astrologe«, rekao je, stavljajući knjigu u moje nestrpljive ruke dok je citirao mišljenje mademoiselle de Scudèry.


42/411

5/19/2018


»Jedan se filozof zacijelo nikada ne bi smio poniziti i čitati bezvrijedne romane poput Cèlinte«, primijetila sam. Njegove su oči zablistale, kao da je ispravno ocijenio neki tajni test. »Dužnost je filozofa znati sve. Pogotovo filozofa koji su odrasli čitajući naglas starijim rođakinjama. No, moram vam reći, mademoiselle, veoma vam lijepo pristaju rumeni obrazi.« Iznenada se okrenuo i spuštene glave, s rukama duboko u džepovima, krenuo za svojim ludim prijateljem koji je plešući nestajao niz usku ulicu.

ŠESTO POGLAVLJE Tajnik monsieura de La Reynieja uveo je inspektora Legrasa u golemu staru Palaču La Reynie, središte tek reorganizirane pariške policije. Legras je nelagodno promotrio nezgrapan, tamni namještaj iz prethodnoga stoljeća. Kako to da nikada prije nije primijetio kako zlokobno izgleda? Ti nizovi pravničkih knjiga, poredani poput vojnika na policama postavljenima uz drvenim oplatama obložene zidove: četa njemu suprotstavljenih nijemih svjedoka. Načelnik je počeo listati neku knjižicu. Njegovo se lice, čak i u stanju mirovanja, doimalo hladnim, uljudnim i strogim. Nemilosrdno lice, pomislio je Legras. Nos mu je bio predug i arogantan. Bore između obrva te oko blijedih očiju djelovale su podmuklo. Tamnim brkovima nije uspio prikriti neobično senzualne usne. Ispod njih načelnikova je brada počela pokazivati posljedice previše brojnih svečanih večera. Legrasu se ni to nije sviđalo. Čovjek koji je tako živio nije mogao razumjeti njegove probleme. Zlatne zrake proljetnog sunca padale su preko teškog starog radnog stola i otvorenih stranica knjige. Ta prokleta knjiga, njegov jedini neuspjeh. Zašto bi jedna knjižica ugrozila čovjekovu karijeru? Legras je prebacio težinu s jedne noge na drugu i privinuo poslovnu knjigu na prsa. »Legras... Podsjetite me u vezi s ovom izdavačkom kućom – Griffonov znak.« La Reynie je podignuo svoje hladne oči s knjige. Nije ponudio Legrasu da sjedne. »Monsieur de La Reynie...« inspektor za trgovinu knjigama osjetio je da mu koljena blago podrhtavaju. Oh, Bože, ako ne naslonjač, onda barem stolac. Stajanje će ga sigurno izdati. Legras je vidio da mu načelnik promatra koljena nekim suzdržanim, profesionalnim zanimanjem. Ispitivač La Reynie, koji bi osumnjičenika toliko preplašio da bi od njega dobio


43/411

5/19/2018


priznanje mnogo prije nego što bi ga rastegnuti na uskome stolu u podrumu Châteleta. »Griffonov znak, izdavač pornografskog smeća i pamfleta protiv uglednih građana i službenika, propagandna tiskara nalazi se u Haagu, nedvojbeno je podržava izdajnički Vilim Oranski...« »Ipak«, prekinuo ga je La Reynie, »pretražili smo svako vozilo koja je pristiglo u grad, svaku pošiljku drva ili hrane...« Legras se pod tim nemilosrdnim pogledom osjećao kao da ne pripada ljudskoj vrsti. »Legras, hoćete li razmotriti ono što je očito? Protuzakoniti tekstovi koji nesmetano kruže Parizom kao da su tiskani ovdje...« »Tajna tiskara? Oh, ne. Kako to može biti, monsieur? Uvjeravam vas, prema našem novom programu inspekcije, nešto tako veliko kao što je tajna tiskara ne bi nam moglo promaknuti.« »Legras, morate upotrijebiti glavu. Zamislite licenciranu tiskaru koja po danu, recimo, tiska vjerske traktate... ili prijenosnu tiskaru na kolicima, koja se seli iz jedne staje u drugu. Mislim da bi netko drugi bio uspješniji. Ili ste možda primili novac od tog Griffona?« La Reyniejev glas bio je istodobno baršunast i prijeteći. Pravednički kurvin sin, razmišljao je Legras. Ljudski je uzeti neku sitnicu, ako u tome nema zla. No, u ovoj situaciji Legras se osjećao čistim kao novorođenče. Čak je i on prepoznao opasnost ove knjižice u kožnom uvezu koja se nalazila na načelnikovu stolu. No, da barem tajnik monsieura Louvoisa nije našao prvi primjerak – Louvois je bio ministar rata komu je La Reynie kao načelnik policije bio podređen. Louvois, osvetoljubiv, nemilosrdan, koji nikada nije zaboravio uvredu ili neprijatelja. Strah i trepet Nizozemske poslao je taj mali svezak La Reynieju uz sarkastičnu napomenu: »Dakle, ovako održavate red i mir u kraljevoj prijestolnici?« Legras je znao da će ga upravo ta poruka uništiti. Nedovoljna marljivost u izvršavanju dužnosti. »Donijeli ste svoje zapise?« Načelnikov glas ga je prenuo. Stigao je trenutak kojega se Legras grozio. Njegovi zapisi: svaki pisac u Parizu od najvišeg do najnižeg ranga. Adrese, djela, procjene pouzdanosti. Legras se ponosio svojim zapisima. Ili, bolje rečeno, nekad se ponosio njima. Bez obzira na to što je tko napisao, dramu, sonet ili samo jedan epigram, nitko nije zadugo izbjegao neumornu Legrasovu evidenciju. Osim jednog. »Nesumnjivo ste vidjeli ovo djelo, Legras?« upitao je La Reynie, tapkajući kažiprstom po knjižici koju je čitao. »Monsieur de La Reynie, upravo su mi je pokazali. Zapažanja, o zdravlju države – pogubno djelce! Odmah sam vidio da ga treba zabraniti!« Legras http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

44/411

5/19/2018


je sada osjetio kako mu koljena postaju čvršća, ali njegove su ruke izgubile postojanost. Sklopio ih je ispod knjiga kako bi ih umirio, ali u sebi se vrpoljio dok je promatrao La Reyniejeve blijede oči koje su ovu gestu primile na znanje. U njima kao da su se zrcalile sjene galije i omče. »Izdajničko djelo, Legras! Zalaže se za ukidanje izuzeća aristokracije od poreza te umjesto toga predlaže zamjenu svih poreza jednom desetinom proporcionalnom prihodima!« »Nečuveno! Apsurdno!« uspio je dometnuti Legras. »Taj... Ah, Katon... daje matematičke izračune koji predviđaju kolaps države zbog fiskalne insolventnosti. Slušajte ovo: ›Dok se zaista može reći da je Njegovo Veličanstvo glava političkoga tijela, a niži staleži njegovi udovi, ipak, zar neće i glava trpjeti ako noge obole od gangrene? Tako imamo preopterećeno seljaštvo koje poljoprivredom stvara bogatstvo države. A kad trulež dosegne srce, tijelo mora umrijeti‹ Jasno je: Taj Katon zagovara uništenje monarhije pod izlikom reforme! Ta takozvana geometrijska metoda nije ništa drugo nego krinka za izdaju! Nije ni čudo što se skriva. Vaše zapise, Legras. Želim otkriti tko bi mogao biti taj Katon!« »Ni... Nisam to točno otkrio, ali postoji nekoliko mogućnosti – ovdje... i ovdje...« Legras je otvorio svoju knjigu na stolu te svojim drhtavim prstom pokazao na razne natuknice. La Reynie je sa zanimanjem pregledao stranice, otvorio svoju tintarnicu te zabilježio nekoliko imena i adresa. »Moguće, ali nije vjerojatno«, kratko je primijetio La Reynie. Svojem tajniku dao je znak rukom. »Odnesite ovo Desgrezu«, rekao je. »Neka ih privede na ispitivanje.« Kad je tajnik otišao, La Reynie se ponovo okrenuo Legrasu. »A vi, Legras... Želim da mi donesete malo vjerodostojniji popis od ovoga. Vidite? Već sam primio lettre de cachet [4] od Njegova Veličanstva za tog Katona!« Pokazao je na otvoren dokument koji je ležao na stolu, pečati su već bili na mjestu. »Osuđen na galiju.« »Trebam samo popuniti prazan prostor kraj pseudonima. Čujte, ne bih volio gledati kako ove naredbe skupljaju prašinu. Nađite mi čovjeka koji sebe naziva Katonom, inspektore!« »Monsieur de La Reynie, smatrajte to učinjenim! Ja vam to jamčim! Imam doušnika u krčmi Pomme de Pin...«


45/411

5/19/2018


SEDMO POGLAVLJE Što su ti to dali?« Marie-Angèlique me dočekala u dnu dvorišnih stuba, pogledavajući uokolo kako bi se uvjerila da nas nitko ne čuje. »Pismo za tebe i knjigu na latinskom jeziku, koja... Ah... mogla bi se ocu svidjeti. Pođi danas sa mnom i pomogni mi čitati. Katkad to tako dugo traje i glas mi se umori.« Pružila sam joj pismo, ona ga je zgužvala i pospremila u njedra. »Previše me rastužuje sjediti s ocem i sigurna sam da sam loša u tome. Ne mogu ga usrećiti. Ni upola kao ti, Geneviève. Osim toga, smrad je tako grozan! Kada završiš s čitanjem, dođi i pomogni mi da se razonodim! U dućanu pod arkadom u Galerie jedan je krasan mali čipkasti ovratnik, i sam pogled na njega sasvim me oraspoloži! Kada izađemo iz korote, mogla bih dati da mi prekroje gornji dio haljine prema novoj modi, ovratnik bi mi izvrsno pristajao! Sviđam se vitezu de la Riviere kad nosim čipku! Sigurna sam da majci neće smetati ako mi Jean bude nosio povlaku.« »Onda neka te prati Jean, Marie-Angèlique . Ovih me dana uopće ne veseli prizor čipkastih ovratnika i srebrnih kopča.« Očeva je soba mirisala na lijekove i bolest. Prozori su bili zatvoreni, a zavjese navučene, da ne bi ulazio štetan zrak. Čak se činilo da su i tamnozeleni zidovi poprimili boju stare bočice lijekova, a velika tamna postelja s odmaknutim zavjesama doimala se poput kostura drevnog Bahamuta. Ležao je u košulji i noćnoj kapi, bio je preslab čak i za svoj kućni haljetak. Na toaletnom stoliću stajale su svečane i svakodnevne perike na nizu drvenih stalaka, poput mnogih bestjelesnih, bezličnih glava, svjedoci njegove bolne borbe da napusti zemlju. Uz krevet je bio otvoren ormar pun knjiga. Ušla sam na prstima i uzela Seneku, sjela na stolac ravnoga naslona uz krevet želeći mu čitati. No, nakon samo nekoliko riječi, vidjela sam da je otac previše umoran da bi slušao. Pružio je ruku i stavio je na moju. Nije mogao podići glavu s jastuka. »Geneviève, prije nego što umremo, moramo se ispovjediti i iskupiti. Učinio sam ti lošu uslugu.« »Nipošto, oče! Ne mogu zamisliti kako.« »Odgojio sam te da budeš poput mene, Geneviève, umjesto da se prilagodiš svijetu. Sada vidim da je to bilo sebično.« »Oče, nije tako! Vi ste najbolji, najnježniji otac na svijetu!«


46/411

5/19/2018


»Ali sam i glup. Shvaćaš li, Geneviève? Nikada nisam mislio da ću umrijeti. Mislio sam da ću moći uživati u tvom društvu i razgovorima s tobom mnogo dulje. Kako li sam bio sebičan! Ali sada... Sada vidim sve. Nisam te pripremio za samostan, kćeri moja. Poučavao sam te istini umjesto praznovjerju. Znanost, geometrija, novi način razmišljanja. Što će sada biti od tebe? Nisi ni za časnu sestru ni za suprugu. Molim te za oprost, kćeri moja.« »Oče«, odgovorila sam, pokušavajući zanemariti da me peku oči, »nemam vam što oprostiti. Vi ste mi dali dom, svoju pažnju i moj vlastiti um, koji je najveće blago.« »Da, najveće blago. Iako je poznato da ga je teško jesti, odjenuti ga ili se njime zaštititi od kiše, kćeri moja.« Njegov je stari vragolasti osmijeh zatreperio i izblijedio. »Da, najveće blago. I rjeđe nego što misliš.« »Moram vas prekinuti.« Majka je tiho ušla u sobu kroz otvorena vrata. Stajala je i gledala kako otac tone u nestalan san, zatim se okrenula prema meni i ravnodušno rekla: »Geneviève, vrijeme je da odeš po svećenika. Neće izdržati ovu noć.« ***

Otac je brzo slabio u sljedećih nekoliko sati. Uvela sam svećenika u [5]

prostoriju, četkajući s njegova bireta prvi ovozimski snijeg.Meni Obiteljpak je stajala kodjoš uzglavlja samrtničkog kreveta, a sluge su jecali. nijedna suza nije navrla na oči. Oca više nije bilo. Vani su bijele pahuljice tiho padale sa sivoga neba, a n kući su potiho mrmorili molitve. Učinilo mi se da čujem očev podrugljiv smijeh, smijeh slobodoumnika, kako ispunjava prostoriju nakon što je otkrio svemir izvan tijela. Je li ga i majka čula? Iznenada je uprla pogled prema stropu, problijedjela i sklopila ruke prije nego što se pribrala. Oh, monsieur Descartes, nemate sve odgovore! »Sređen um može riješiti sve probleme«, čula sam očev glas kako strpljivo ponavlja u mojoj glavi. Moja mala bilježnice, imaš još jedan problem. Kada je svećenik otišao, zapisala sam ispod M. de La Reynie: Tijelo, um, duša – kako su povezani? Otkriti metodu provjere. ***

»A sada, mademoiselle, vi ćete nam reći gdje je.« Bila je ponoć. Očevo mrtvo tijelo još je bilo izloženo na krevetu u sobi iznad, svijeće su gorjele kraj njegove glave i njegovih nogu, kao da nastoje rastjerati vječnu t amu. Dignuli su me iz kreveta, još sam bila odjevena u spavaćicu, i gurnuli me u kut očeve radne sobe gdje nije bilo prozora. Svaka je ladica njegova stola


47/411

5/19/2018


bila otvorena, knjige su ležale na podu u hrpama, nakon što su ih temeljito pretražili ne bi li našli komadiće papira između stranica. Kovčežić je ležao prevrnut i prazan na jednoj od polica za knjige. Ujak je lupkao po oplati i namještaju u nadi da će čuti mukli zvuk koji bi mogao otkriti skriveni pretinac. Ispred mene postavila se majka, a brat je stajao iza nje. Izgledali su poput mrkih urotnika. »Gdje je što?« »Ne pravi se nevinom!« Majčin je glas bio oštar. »Znaš gdje je inozemni račun! Novac koji je skrio od Colberta i kralja. Rekao ti je gdje je blago prije nego što je umro! Čula sam ga kako šapće: Rekao je blago. Nemoj misliti da možeš skriti baštinu mojega sina radi svoje koristi! Reci sada ili, uvjeravam te, nećeš poživjeti da uživaš u njemu!« »Nikada mi nije rekao ništa takvo! To blago ne postoji!« »Ajme meni, tvrdoglava je! Baš kao što sam predvidio.« Ujak je prestao pustošiti očevu knjižnicu te je svoje uske, male, proračunate oči uperio u mene. »Imam li vaše dopuštenje, monsieur?« Okrenuo se prema mojemu bratu, novoj glavi kuće Pasquier. Novo promaknuće učinilo je mojega brata bešćutnim i starim, samo je potvrdno kimnuo glavom. Tada sam vidjela kako je ujak podignuo dugi žarač. ***

Sljedećih nekoliko dana provela sam u društvu miševa, zaključana u tornju. Poslali su Marie-Angèlique da mi šapuće kroz vrata: »Genevieve, sestro, oduvijek smo bile prijateljice, zar ne? Samo im reci i sve će opet biti u redu.« No, čula sam ujakove teške čizme na stubama iza nje. »Sestro, nema ničega. Otac mi je rekao da mi je ostavio blago filozofije.« »Oh, sestrice, onda nema nade«, čula sam kako je zajecala. Zatim jedne večeri, kad sam izgubila pojam o vremenu, vrata su se otvorila. Ispod niskoga dovratka pognuto je stajao ujak, sa štapom za šetnju pod rukom i svijećom u uzdignutoj ruci. Ispod otkopčana prsluka visjela mu je košulja. Bazdio je po vinu. Oči su mu prijeteći sjajile. »Reci mi«, počeo je dubokim, prisnim tonom. »Mudra si što si to zadržala za sebe. Što je tvoja majka ikada učinila za tebe? Ja... Ja sam ti prijatelj.« Niste vi ničiji prijatelj, pomislila sam s gađenjem. »Draga mala nećakinjo, kako ćeš do njega ako nemaš muškarca koji će putovati u tvoje ime? Podijeli blago sa mnom, pa ćemo ga podijeliti na samo dva dijela.« Spustio je svijeću i krenuo prema meni. Povukla sam se u kut. Pritisnuo me uza zid i stavio svoje šape na moje grudi. Nisam mogla izbjeći odvratan


48/411

5/19/2018


vonj njegova daha. »Reci mi, reci mi. Nas dvoje ćemo podijeliti blago!« Bože moj, pomislila sam. Misli da ću mu reći ako bude vodio ljubav sa mnom! Bila sam užasnuta. »Hajde«, rekao je. »Znaš da želiš ovo. Sve žene to žele!« »Nema tajni, ujače. Nikada nije postojala«, rekla sam, pokušavajući ga odgurnuti, odmičući svoje lice od njegova. »Zar ne shvaćate?« »Mora postojati! Mora! Ti ga skrivaš!« Vikao je, držeći me čvrsto i prtljajući po mojoj haljini, kao da sam nekako u nju skrila novac. »Što to radite?!« povikala sam. »Nemam ništa! Zar ne vidite?« »Mora postojati neki papir! Imaš papir s bankarevim imenom!« rekao je, nerazgovjetnim glasom dok je pokušavao ugurati ruku pod moju haljinu. »Pustite me! Nemam ništa!« vrisnula sam, pokušavajući ga odgurnuti. »Prestani ga skrivati, kujo mala! Moram ga dobiti!« Zgrabio me za grlo i pokušao lupiti mojom glavom o zid, ali uspjela sam ga udariti u lice svom snagom te mu se istrgnuti iz ruku. Željela sam pobjeći, a on me zgrabio za haljinu i poderao je do struka. Taj zvuk kao da ga je razbjesnio. »Ništa, ništa! Ipak nema ničega! Obmanula si me! Ona me obmanula!« Potrčala sam prema otvorenim vratima, ali on me pretekao u nekoliko koraka i bacio na pod. »Pustite me, za Boga miloga! Pustite me!« glas mi je bio prigušen, davio me rukama. Bože dragi, pomislila sam, ubit će me, a sve to zbog toga groznog izmišljenog novca! »Da te pustim? Da te pustim? Ti varalice...!« oči su mu bile razrogačene, luđačke. »Oh, da, pustit ću te ja... Varalice! Lažljivice! Kradljivice! Vražji okote!« Pokušavala sam mu se oduprijeti, ali njegovo me odvratno teško tijelo prikliještilo na pod. »Pustit ću te«, rekao je dašćući, »kada... mi... se... odužiš...« Kada je čuo kako vrištim, oči su mu zablistale od pohote. Gušio me oduran zadah koji je dolazio kroz njegove žute vučje zube. Bol koju sam osjetila kao da je raspolovila moje tijelo. »Balava kujo! Ti ćeš krasti moj novac...« Kad je napokon ustao, zakopčao je hlače i rekao: »Prestani cmizdriti. Trebala bi mi zahvaliti. Tko bi drugi uzeo ovakvu ružnu nakazu poput tebe?« Sva natučena i izgrebena, omotala sam razderanu haljinu oko sebe. Osjećala sam kako u meni buja mržnja poput plime. »Kunem se, osvetit ću vam se za ovo!« prošaptala sam. On se nasmijao. »Ženina osveta? A komu ćeš reći za ovo? Reći ću da si me preklinjala da to učinim. Preklinjala me, ti ružna droljo! Svi će ti se smijati! Šuti ili ću te uništiti, draga nećakinjo. Nitko ti nikada neće vjerovati!«


49/411

5/19/2018


***

Hladno sivo svjetlo zimske zore ispunilo je prostoriju u tornju. Tanki sloj snijega pokrivao je visoke, šiljaste krovove Ulice Marmousets, pa su izgledali poput vrha torte prekrivene šećerom u prahu. Otvorila sam malešni prozor i pogledala prema dolje. Sve je u ulici bilo tiho i bijelo pod sivim nebom, a već su i prvi jutarnji tragovi u snijegu otkrivali crno, smrznuto blato ispod bijela pokrivača. Pokušala sam otvoriti vrata. Ovaj su put bila otključana. Ujak je zalupio njima kad je otišao, ali očito ih je zaboravio zaključati. Dobro, dakle, takva je sudbina. Tiho sam odjenula ogrtač, dohvatila svoje male bilježnice iz njihova skrovišta te ih spremila u ostatke svoje haljine. Postojao je samo jedan način da ušutkam jeku ujakova zlog smijeha u svojoj glavi. Lukrecijin način. Nečujno sam se odšuljala dugim, zavojitim stubištem u labirint prostorija – kroz bakinu visoku crvenu sobu, gdje se papiga mrgodila u natkrivenu kavezu. Oko ugla i dolje, kroz predsoblje za posluge, zatim kroz vrata pokraj očeva praznog kreveta. Potom kroz majčinu dnevnu sobu, u donji kat, kroz blagovaonicu i visoki salon, koji je sada bio hladan i miran. Zbogom, zbogom. Netko je bio u kuhinji ispod stuba. Čula sam zveckanje posuda. Šepala sam, sva pogrbljena, do ulaznih vrata. Podigla sam zasun i našla se na ledenoj ulici. Zbogom, kućo, zbogom, ulico. Skrenuti kod Ulice Lanterne. Ah, to je tu. Stari prijatelj. Pont Neuf, s hladnim vjetrom što fijuče oko njega, komadi leda plutaju po smeđoj vodi pod njime. Glumci su nestali. Šarlatan i njegov majmun, pokretni štandovi s lijepim stvarima, opsjenari, prodavači pamfleta. Već su izašli prvi prosjaci. Bez nogu, bez ruku. Žena s kljastim djetetom, stari vojnici. Neka je starica posrtala preko bljuzgavih brazda koje su napravile prve kočije. Vriska. Prilaze vatrogasne kočije. Mjesta, starice! Dugo sam stajala uz ogradu na mostu. Sunce se uzdizalo, bilo je tek blijedi bijeli krug na sivome nebu. Rijeka je izgledala mračna i hladna. Rimljani su to znali bolje učiniti, pomislila sam. Topla kupka, mirisna. Prerezati venu. Dok se crvena tekućina miješa s vodom, nasloniti se i polako zaspati uz nježnu glazbu harfe. Mi još nismo civilizirani kao Rimljani... Štropot i buka kočije koja se približavala jedva da su prekinuli moje sanjarenje. Strašno sam se tresla. Nije bilo drugog načina. Uostalom, u čemu je razlika? Rođena sam kao pogreška. Pa, ta će se pogreška upravo sada ispraviti... No, kočijašev krik, topot konjskih kopita presjekli su moje misli poput krhotine leda.


50/411

5/19/2018


A onda sam začula glas iza sebe, kroz prozor kočije: »Rijeka je hladna. Mislim da bi pametna djevojka poput vas mogla i bolje postupiti!« Bila je to vračara iz Ulice Beauregard.

OSMO POGLAVLJE Ulazite!« rekla je vračara. »Ili biste radije dovršili što ste namjeravali?« Njezin je sluga otvorio vrata kočije, neupadljiva vozila skromno oslikana u crno s crvenim i zlatnim ukrasima. Par lijepih riđana, čija je orma bila optočena ukrasima od mjedi, dahtao je na ledenom zraku. Opazila sam je kako sjedi unutra, ogrnuta teškim plaštem obrubljenim svilenom vrpcom, sa širokim šeširom preko vunenog rupca koji joj je skrivao kosu. Krznom podstavljen pokrivač bio je odignut i otkrivao njezine noge u crvenim kožnim čizmama, položene na malu metalnu kutiju punu tople žeravice. Pokazala je na sjedalo nasuprot sebi, gdje je ležao sličan pokrivač. »Ja bih vam pomogla da se obogatite, ako želite... Osim, naravno, ako nemate žarku želju pridružiti se ostalim utopljenim truplima izloženim u podrumu Châteleta. Većina ih je vlažna i neprivlačna.« »Ja ne zaslužujem živjeti.« Glas mi je bio tih. »Ni manje ni više nego bilo tko u ovome gradu«, rekla je ravnodušno. »Što je bilo ovaj put? Ubojstvo? Silovanje? Ucjena? Incest? Sitnice – sasvim uobičajene u ovoj velikoj prijestolnici. Zašto mislite da se možete izdignuti iznad svih ostalih, raširiti ruke i odbaciti savršeno dobar život bacivši se u odvratnu, ledenu rijeku?« Zurila sam u brokatom podstavljenu unutrašnjost kočije. Izgledala je udobno i toplo. Zatim sam se osvrnula i pogledala preko snijegom pokrivene ograde mosta. »Tko ste vi da sami sebi presuđujete?«, nastavila je uvjerljivo. »Bog nam je svima dao život i On će nam suditi. No, ja sam ta koja će vam dati bogatstvo i sreću, ako uđete i čujete što imam reći.« Nagnula se prema naprijed da me promotri, kao da iz mojeg razbarušenog izgleda može pročitati sve što mi se dogodilo. Zatim je nestrpljivo dala znak rukom. »Odlučite se, i to brzo! Hladnoća ulazi. Ne volim slabe ljude koji se ne mogu odlučiti. Skočite ili uđite!« Ušla sam. »Eto«, rekla je opušteno dok se kočija klopoćući približavala kompleksu uskih kuća izvan Quai de Gèvres, »nije li divno što je sudbina uredila da se ovako sretnemo? Imam izvanredan poslovni prijedlog za vas!« Sudbina, ma što kažete, pomislila sam, jer sam se vodila isključivo logikom. No,


51/411

5/19/2018


zahvaljujući toj neobičnoj slučajnosti, dobila sam dva pokrivača. No, kako bi itko mogao znati za ludi nalet strahota koje su se sručile na kuću Marmousets ili točno vrijeme kad sam se mogla pojaviti na mostu? Očito sam poludjela. Ideja da sam nekako mogla sudjelovati u poslu to je potvrdila. Bilo je to nemoguće. Iluzija. Ipak, bila je to neka solidna vrsta iluzije. Vračara me pogledala i ponovno progovorila: »Vi ste Geneviève Pasquier, djevojčica koja čita iz vode i govori sjajnim dugim riječima te učenim frazama, poput starčića!« »Proučavala sam filozofiju sa svojim ocem.« »Vidi, vidi! Čudno za jednu djevojčicu. Tada ste bili manji, ali isti ste i sada. Šepate. Leđa su vam pogrbljena i svinuta u stranu. Koliko sada imate godina? Oko petnaest? Da, mislim da imate toliko.« Pozorno me promatrala svojim proračunatim crnim očima. »I, da, moja sućut što se tiče vašeg oca. To je bilo jako tužno.« Jezivo se nasmiješila, osmijeh kao da joj je stršio iz lica. Bila je gotovo punašna, ali i dalje prilično elegantna. I takva prijateljska srdačnost, a jedva da me poznavala. To nije imalo smisla. »A sada«, reče ona uz osebujan i pomalo bodljikav smiješak, »vjerojatno mislite da ovo nema smisla. No, ja sam poslovna žena i sve što radim uvijek ima smisla!« Kočija je usporila i gotovo se zaustavila dok je kočijaš pokušavao prokrčiti nam put na tržnici kroz mnoštvo žena natovarenih košarama i teških kolica zbog kojih je područje oko Les Halles bilo gotovo neprohodno. Kakofonija glasova, pjevanja i izvikivanja robe koju su prodavali ispunila je kočiju. »Ja ne znam ništa o poslu.« »Pogledajte van«, rekla je, razmaknuvši zavjesu na kočiji. »Ono je posao – kupnja i prodaja. Ljudi žele robu. Ako im prodate ono što žele, obogatit ćete se. Ako ustrajete u tome da im pokušavate prodati ono što ne žele, gladovat ćete. Zapamtite to. Slušajte te ljude vani i obogatit ćete se, kao što sam se obogatila i ja, počevši od ničega. Ti ljudi, ondje, imaju jednu zajedničku stvar – svi oni žele znati što će im se dogoditi.« Odmahnula je lijepo njegovanom rukom, ukrašenom s nekoliko skupih prstena. »Kako li jepo za mene, i za njih, što im svojim znanjem o umijeću fiziognomije, hiromantije i astrologije mogu pružiti takve zadovoljavajuće odgovore. A za nagradu, postala sam bogata. Sada vam želim pomoći da se i vi obogatite.« Činila se tako razumnom i tako ugodnom da sam je nastavila slušati unatoč njezinu očitom ludilu. Iz male vreće koju je držala skrivenu ispod haljine izvukla je začepljen proziran vrč vode. »A sada, draga moja mala filozofkinjo, recite mi što vidite ovdje.«


52/411

5/19/2018


Blistave boje njezine odjeće i unutrašnjost kočije sjajile su se u iskrivljenu odrazu u vrču. »Vidim samo odraze – to je sve što se može vidjeti.« Pogledala sam je i rekla odrješito, kao što jedno racionalno biće govori drugome: »Čitanje sudbine u vodi, zrcalima i kartama je praznovjerje. Tajne zakona prirode slijede pravila logike. Prema monsieuru Descartesu...« »Ajoj«, prekinula me. »Jeste li posve sigurni da je to sve što vidite? No, Bože moj, ako je tomu tako, naša će vožnja očito biti kraća nego što sam očekivala. Pokušajte još jedanput, draga moja.« Zaustavila je kočiju tik pred Cimitière des Innocents kako bi se umirile vibracije u vodi. »Eto«, rekla je, »primite ga svojim rukama. Da... Tako... Pogledajte u vodu... A sada...« Stala je recitirati one neobične riječi koje sam prepoznala. »Recite mi što vidite o meni u vodi.« Govorila je tiho i polako. »Recite mi, recite mi... Samo pustite neka se slika pojavi kao mjehurić u vodi.« Osjećala sam kako je kroza me prošla neka vrsta slabosti i topline, u želucu sam osjetila mučninu, dok su se na rubovima počele mreškati male figure. »Vidim... Vidim dobro odjevenu ženu tamne kose, nosi masku, dolazi do vas. Vi imate zelenu haljinu s crvenom prošivenom podsuknjom i čipkastim ovratnikom. Vodite je do... vrlo neobične male radne sobe... Namještena je pozlaćenim, izrezbarenim drvenim ormarima, a ima prozorčić u kutu sa sitnim staklima ispod kojega je stolac. Otvarate vrata jednog od ormara, a u njemu su police... Uzimate zelenu staklenu bocu i dajete je ženi.« »Da, to sam i mislila«, reče ona tiho. »Previše toga vidite.« Glas joj je zatim postao energičan, prešla je na posao. »Imate sreću što ste dospjeli u moje ruke. Drugi bi vas možda iskorištavali umjesto da vam pomognu da nešto napravite od sebe. Vozi dalje, Joseph! Da, gdje sam stala? Oh, da. Što je dar bez vježbe? Ništa! Zlato u šumskoj stijeni. Majstorija, draga moja, čini sjajan dragulj! Upamtite to.« Kočija je poskočila prema naprijed, a ja umalo da nisam skliznula sa sjedala. Pribravši se, odgovorila sam: »Ja i dalje ne razumijem.« Uostalom, uvijek je najbolje pretvarati se da ste malo glupavi u društvu ljudi koji imaju skrivene namjere. To ih navede da budu otvoreni. »Ah, kako ste spori danas, usprkos svemu što ste proučavali! Pa, znajte ovo, Geneviève Pasquier. Ja pomažem ljudima. Ženama pogotovo. Namjeravam i vama pomoći na isti način.« Glas joj je bio topao i uvjerljiv. Pogledala sam je, ali crte lica su joj bile neprozirne. »Uostalom«, nastavi ona, »što poštena žena može učiniti kada je zadese teška vremena? Obudovjela žena – jedina potpora leglu malene dječice. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

53/411

5/19/2018


Pranje rublja, krpanje, čak ni prostitucija ne bi priskrbila dovoljno da im ispuni želučiće. No, ona zna pripravljati lijepu ružinu vodicu... Zna kako napraviti ruž za usne prema starom obiteljskom receptu. Čula sam za nju... Platim joj stanarinu, počastim njezinu dječicu lijepom večerom, a zatim joj zakupim lijepi maleni štand u Galerie, ili možda malu trgovinu na Pont Notre Dame, organiziram ponešto s moćnicima i voila! Ona je pomodna parfumeuse ili prodavačica elegantnih mirisnih rukavica iz Italije i više nije siromašna. Oduži mi se s kamatama, malo mi pomaže – iz zahvalnosti, znaš. Obje profitiramo! Vidite kako to ide? Tko bi drugi pomogao jadnoj ženi u nevolji? Svećenici? Bankari? Kralj? Svi oni nude samo dužnički zatvor, Sâlpetrière[6], doživotno progonstvo. Kako li je samo drukčije kada žena ima mene za prijateljicu!« Gledala me je dobrostivo i odviše srdačno, kao što bi žena gledala posebno lijepu porculansku figuricu koju kupuje da njome upotpuni svoju zbirku. Ispred prozora kočije stajala je skupina prosjaka i drhtala na snijegu. Među njima je bila i slijepa žena te još jedna prekrivena odvratnim čirevima. »Vidite li sve te ljude?« rekla je pokazujući kroz prozor. »To se događa kada nemate zanat da možete zaraditi za pristojan život. Žandari će ih sigurno poslije pohapsiti.« Zadrhtala sam. To bih mogla biti ja, stajati onako u dronjcima. A i želja da skočim u rijeku me je prošla. »No, vidite«, nastavila je, nakon što je kočija poskočila preko nekoliko rupa, »ja nudim više nego kralj – bogatstvo, nezavisnost, sreću. Ne gledajte me tako. Nisam glupa, znate... Oh, da, ne mogu ni prebrojiti komu sam sve pomogla. Kupujem lijepe kućice, unajmljujem stanove, slatkoj siročadi nalazim posao sluškinje ili, ako su iz dobre obitelji, posao družice najvišoj aristokraciji. I svi su oni moji prijatelji i pomagači! Kako su mi samo zahvalni! I kako sam ja sretna! Da, svi moramo pomoći jedni drugima da se obogatimo. Dakle, vidite, ja sam filantrop.« Pokazala je razmedjivo kroz prozor na duge, uske ulice gdje su drevne zgrade stajale poput zidova s obiju strana kočije koja se sporo kretala, kao da je nekako posjedovala cijeli svijet. »Ja sam filantrop ženâ. Svima im donosim sreću kada usrećujem sebe. A i vas mogu usrećiti.« Bila sam više nego ikad uvjerena da sam potpuno poludjela, i još da k tomu slušam trabunjanja jedne luđakinje! Ipak, dobro je zvučalo. Samoubojstvo je počelo iščezavati iz mojih misli dok je moje zanimanje pobuđivala zagonetka ovog čarobnog stvorenja koje je sjedilo nasuprot meni.


54/411

5/19/2018


»Ali upravo ste rekli da ljudi kupuju samo ono što žele. Iako mi je otac ostavio blago filozofije, kako je on to nazvao, nitko ga ne želi kupiti... ne možete ga niti razdijeliti besplatno. Osim toga, ja nemam znanja o poslovanju.« »Ah, ali draga moja, imate dar! I – srećom za vas! – s obzirom na to kakvi ste, nema sumnje da ćete zauvijek ostati djevica, pa ćemo tako prekrasno poslovati zajedno, a ne kao ona glupa Marie-Marguerite koja je već pokvarila svoju budućnost...« Zastala je i pozorno me promotrila. Zacijelo sam izgledala vrlo čudno jer sam mislila na ujaka. »Kažite mi«, rekla je, odmjeravajući me, »još ste djevica, zar ne?« »Nisam više«, rekla sam, zureći u nju uvrijeđeno. Uzela je moju ruku i potapšala je. Bilo je nečeg gotovo komercijalnog u njezinoj naklonosti. Ipak, u posljednje vrijeme nisam osjetila nikakvu naklonost, niti komercijalnu niti bilo kakvu drugu. Osim toga, imala je odličnu kočiju. Osjećala sam da mi se počinje sviđati. »Vidi, vidi... Vrlo zanimljivo. Tim bolje! Da, utoliko bolje. Vi i ja ćemo dugo poslovati. Naučit ću vas sve što trebate znati, uvesti vas u društvo, a onda ćemo izraditi plan otplate. Uskoro ćete biti bogati – fina vina, prekrasne haljine, vlastita kočija...« »Kakva dobra može novac učiniti za osobu poput mene? Ne želim te stvari! Želim... Želim... Ne znam što želim.« Čvrsto sam pokrila oči dlanovima kako mi ne bi navrle glupe suze. Maloprije sam planirala počiniti samoubojstvo, a ona mi je sada govorila da bi mi sve probleme riješila nova haljina! Bila je to uvreda mojoj inteligenciji, uza sve ostalo, a takvo što je bilo teško podnijeti. Zar je mislila da sam obična glupača koju će potkupiti čipkastim ovratnikom ili bisernom ogrlicom? Primijetila sam kako se pogled njezinih tamnih očiju promijenio kad je opet progovorila, naginjući se naprijed kako bi dotaknula moje koljeno. »Vjerujte mi, draga moja. Recite da i dat ću vam ono o čemu sanjate: ljepotu...« Pogledala sam je. Lice joj se činilo sasvim normalnim dok je govorila. Oči su joj bile malo sjajnije, ali nisu bile luđačke. Pogledajte me! Jeste li slijepi? Pomislila sam. Ne možete me dovesti u napast s nemogućim. »Nemoguće? Za mene nije«, odgovorila je na moju misao. »Mogu vas iznova stvoriti i podariti vam svoje moći, učiniti vas privlačnom bilo kojem muškarcu o kojemu sanjate! Djevojka poput vas zacijelo je vidjela nekoga tko joj se sviđa? Bit će vaš, draga moja, ako mi se pridružite. Isto sam učinila za mnogo zahvalnih dama.« Na trenutak sam se prisjetila lijepoga


55/411

5/19/2018


Andrèa Lamottea, kavalira ispod prozora. A onda sam se sjetila iskre u njegovim očima kad je primijetio moju sestru. Kakva glupa tlapnja! »Ne želim nikakve muškarce«, rekla sam, ali vračara se samo zagledala u moje lice i jedva primjetno kimnula. »No, hajde«, rekla je, »svatko ima neku želju. Recite mi za čime žudite i dobit ćete to. Smatrajte da sve mogu. No, priznajte. Sjetili ste se nečega, zar ne?« Vidjela sam da promatra emocije na mojem licu dok mi se sve vraćalo, moj zavjet u tornju, mržnja, uzaludan zatomljeni bijes poput otrova. »Želim osvetu«, rekla sam. »Osvetu?« upitala je vračara, a zatim se malo nasmijala. »Pa, draga moja, ima li ičega što bi meni moglo biti lakše? Ja sam stručnjak za osvetu!« »Rekao je da mi nitko ne bi vjerovao, da me nitko ne bi slušao...« »Ja vas slušam. Tolike žene dolaze k meni. Koji muškarac sluša žene? Ali ja... ja sam uho Pariza! Smatrajte me Pravdom.« »Rekla sam mu da će platiti, a on mi se nasmijao u lice...« »Ah, vi drago, darovito dijete. Ne morate više ništa reći. Pridružite mi se i mi ćemo se osvetiti: krvavo, do namirenja, i više od toga. Vjerujte mi, u životu vas gotovo ništa ne ispunjava kao uništenje neprijatelja.« »Želim ga uništiti. Želim ga mrtvog!« »Dobro«, rekla je, zavalivši se u svom sjedalu. Došli smo do Port SaintDenisa, te goleme imitacije rimskoga slavoluka u žutom kamenu, posvećenog slavi Luja Velikoga. »Sada razumijemo jedna drugu.« Kočija je skrenula ulijevo, u duge, uske ulice Villeneuvea i ušla u Ulicu Beauregard. Ulica je bila puna nedavno izgrađenih kuća srednje veličine od dva ili tri kata. Bile su široko razmaknute, između njih visoki zidovi preko kojih su provirivale gole grane drveća iz skrivenih vrtova. Veliki kolni ulaz s lukom odavao je da se iza zidova skrivaju kočije i staje. Sluškinje su otvarale teške kapke prednjih prostorija kuće, a pojavili su se i prvi ulični prodavači. Odrpani čovjek u otrcanu šeširu i uskim hlačama izvikivao je: »Kremen i kresivo, kremen i kresivo!« dok je drugi, noseći mrtve štakore vezane repom za štap, nudio otrov za štakore povicima: »Smrt štakorima! Smrt štakorima!« Vračara ga je pogledala i frknula nosom uz kratak tihi smijeh. »Ovdje nema posla«, zahihotala je. Na moj zbunjeni izraz lica odgovorila je: »Oh, ništa. Samo interna šala u ovom susjedstvu.« Zaustavili smo se u snijegu, koji se sada već pretvarao u bljuzgavicu, a sluga je skočio s kočije da otvori dvorišna vrata njezine vile. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

56/411

5/19/2018


»Vidite li ovu kuću i otmjen vrt iza zidova? Sada je sav smrznut i gol, ali tako je lijep ljeti... Tako zelen! Kraj paviljona priređujem svoje male fetes, svečanosti sa zgodnim svilenim prugastim šatorima postavljenima za zakusku. Razmišljam o tome da iz Italije naručim pokojeg slatkog Amora za svoju fontanu. Zar to ne bi bilo sjajno?« Kako to da je i običan ushićen govor iz njezinih usta uspijevao zvučati pomalo zlokobno? Pomogli su nam da siđemo s kočije. Umalo da se nisam poskliznula na bljuzgavim stubama, ali ona me primila za ruku da mi pomogne doći do ulaza stambenog dijela njezine kuće, iza salona za službena primanja. Zatim je zastala, tražeći kićeni ključ u unutarnjem džepu plašta, dok je strugala blatnjav snijeg sa svojih čizama. »Sada kada smo prijateljice, dušo – mislite tako o meni, pokroviteljica i štićenica zvuči tako hladno – dolazit ćete na neke od mojih lijepih zimskih večera uz violine, čim vas malo dotjeramo. Ugošćujem duhovite ljude iz svih najboljih krugova!« Okrenula je ključ u bravi visokih vrata od izrezbarene hrastovine i gurnula ih te me uvela u unutrašnjost kuće. Sluškinja s urednom kapom i pregačom došla je uzeti joj ogrtač. »Biste li ikada rekli da je moj muž dva puta propao u poslu?« nastavila je, pokazujući zgodnu prostoriju u koju smo ušli. »Izgubio je dvije draguljarnice! Dužnički zatvor – propast. Oh, prošla sam najgore u životu. Što sam mogla? Uostalom, volim lijepe stvari. No, zahvaljujući vještinama koje sam naučila od svoje majke, prehranjujem kućanstvo od desetero usta i činim upravo ono što mi se sviđa!« Prostorije iza salona s tamnim zavjesama uopće nisu bile tajanstvene, nego tople i ugodne. Iz dvorišta zametenog snijegom ušle smo u salon koji je grijala vatra u velikom kaminu s isklesanim mramornim okvirom. Pod je bio pokriven lijepim turskim sagom. Težak stol izrezbarenih nogu prekriven dugim brokatnim stolnjakom stajao je u sredini sobe, okružen visokim, bogato izrezbarenim stolcima presvučenim tamnim baršunom. Između masivnih ormara koji su stajali uza zidove bio je par raskošnih tapiserija koje su prikazivale Magdalenino pokajanje i prikazanje malenog Isusa u hramu. Dva malena djeteta, či ja je razlika u dobi bila samo malo više od godinu dana, igrala su se na tepihu sa svojom dadiljom, a čula sam i povike starije djece s druge strane vrata. Nekoliko velikih mačaka ležalo je pospano na ognjištu. Jednako pospano na obližnjem naslonjaču ležao je i Antoine Montvoisin, njezin drugi suprug – blijed, ispijen čovjek s rupcem na glavi, u kućnom haljetku i papučama. Nije se želio upoznati. Iz kuhinje su dopirali fini mirisi, vika sluškinja i zveket pripremanja skorašnje večere. Odjednom sam se sjetila da sam gladna. Ta su me raskoš http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

57/411

5/19/2018


i obilato korištenje drva za ogrjev zadivili. Ovo je bogato kućanstvo, sjećam se da sam pomislila. Tek sam nešto poslije upoznala svoju pokroviteljicu dovoljno dobro da bih mogla pokušati pogoditi koliki su joj prihodi: viši od svačijih, osim onih najbogatijega plemstva, otprilike koliko i oni ministra države! Djevojka koje sam se sjećala, Marie-Marguerite, kći njezina muža iz prethodnoga braka, koja je sada bila viša od mene, presjekla nam je put, noseći šalicu čokolade svo jem ocu. U tom bih trenutku prodala dušu za šalicu čokolade. Madame Montvoisin, čijem oštrom pogledu nikada ništa nije promaknulo, nasmijala se vidjevši izraz mojega lica. Bez riječi, povela me u svoju radnu sobu, a ja sam prepoznala malu prostoriju koju sam vidjela u staklenom vrču. Bila je puna zaključanih ormara, a teške crvene zavjese bile su razmaknute i otkrivale su uski prozor, sav bijel od mraza. Na suprotnoj strani gorjela je topla vatrica iza para stalaka za klade, pocrnjelih od čađe, izrađenih u obliku mačaka. U jednom se kutu nalazio iskićeni pisaći stol, prekriven čudnim stvarima: napola dovršen horoskop, mala ruka načinjena od srebra, bočica tinte u obliku satira, a usred hrpe raznih papira bilo je malo mačje lice od jantara koje kao da je sjajilo svjetlošću što se reflektira iz nekog nepoznatog izvora. »Sjednite ovdje.« Pokazala je na stolac s jastučićima kraj pisaćeg stola. Nadala sam se da nije mogla čuti kako mi krali u želucu. Svjesna dramatičnosti toga trenutka, nisam ga željela pokvariti takvim priprostim zvukom. »Moramo se dogovoriti prije nego što počnemo.« Dobro. Nije čula. »Za prvu godinu pružit ću vam smještaj, hranu, odjeću, poduku i mali dodatak za nužne troškove. Vi ćete mi vraćati sve što zaradite.« Izvadila je ključić iz svojih njedara i otključala vrata jednog od visokih ormara koji su činili glavni namještaj ove radne sobe. Unutra sam na polici vidjela red zelenih poslovnih knjiga, svaka je bila označena drugim slovom abecede. Izvadila je knjigu sa slovom P i mapu vezanu uzicom s oznakom »ugovori« te se ponovo okrenula prema meni. »Nakon godinu dana poduke, ako budete pokazali dostatnu sposobnost, smjestit ću vas u lijepu vlastitu kućicu, koju ćete mi otplaćivati idućih pet godina iz svojih prihoda, plus dvadeset pet posto od svog ukupnog prihoda.« Uzela je list papira iz »ugovora« i stavila ga na stol. Već je bio ispisan u pravničkoj maniri s praznim rubrikama za odgovarajuće činjenice. Sjećam se da sam bila zadivljena njezinom pripremom i organizacijom. Iako se bavila praznovjerjem, ona je to činila poput pravnika ili važnoga trgovca, a http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

58/411

5/19/2018


ne kao stara vještica u potkrovlju. Podignula je pogled s ugovora i nasmiješila se, onim čudnim malim V. »Također ćete izvršavati neke male... usluge za mene, povremeno ćete nositi poruke ili pakete. Nakon toga naša će suradnja uključivati samo to da mi prosljeđujete klijente. Ponudit ću vam svoj standardni ugovor, naknadu temeljenu na postotku zarade od klijenta kojega mi pošaljete. I, naravno, i dalje ću vam nuditi bilo kakvu pomoć i savjete koje budete trebali, sasvim besplatno.« Sjela je, izvadila pero, otklopila bočicu tinte u obliku satira i upitala, »Vaše puno krsno ime, dušo?« Malo škiljeći, ispunila je prvu prazninu u ugovoru. Zatim me je pogledala kao da se upravo nečega sjetila. Poslije sam shvatila da ona nikada ništa ne zaboravlja. No, vjerovala je da se sve mora ispravno predstaviti, kao važno jelo velikoga kuhara. Podignula je prst i malo nakrivila glavu. »Ah, da!« rekla je. »No, kao prvo, prije nego što nastavimo, morate se zakleti da će naš sporazum ostati tajan, kao i sve što čujete u ovoj kući ili tijekom poučavanja.« Bila sam jako gladna. Ruke su mi se počele tresti i osjećala sam kako mi krv otječe iz lica. »Nervozni ste?« Nasmijala se. »Možda mislite da morate potpisati ugovor u krvi? Ne, vrijeme za nervozu je bilo kada ste stajali na mostu. Zar ne znate kakve su kazne za samoubojstvo? Zar ste zaista željeli da vam truplo bude izloženo u podrumu Châteleta radi identifikacije, a onda da ga na vješalima objese za nogu dok od njega ne ostane ništa osim kosti? Mene bi to činilo nervoznom! Umjesto toga, postat ćete dio moje tajne obitelji!« Počela je listati zelenu poslovnu knjigu s oznakom P dok nije našla niz praznih stranica. Na vrhu prve napisala je »Pasquier, Geneviève « i datum, 10. prosinca 1674. Zatim se povjerljivo nagnula prema naprijed. »Obitelj zahtijeva odanost... zahvalnost... diskreciju. A u našoj se profesiji naslušamo mnogih tajni. To je vrsta ispovijedi, mi smo gotovo poput svećenika. Ljudi nam donose svoje male tragedije – često različiti ljudi žele istu stvar, a mi to ne smijemo otkriti. Tajnost, morate razumjeti, dio je vračarina zanata.« Počela sam se rušiti sa stolca. Pogledala me s ponovnim zanimanjem. »Oh, pa vi ste zacijelo gladni! Pogledajte samo kako vam ruke drhte, a i sasvim ste problijedjeli! Obavimo sada zakletvu, a onda ćemo proslaviti malom zakuskom.« Bila sam toliko gladna da bih se u tom trenutku zaklela bilo u što. No, kako je prisega odmicala, prizivala je moćnoga kneza Radamanta, Lucifera, Belzebuba, Sotonu te beskonačan katalog paklenih sila, mislila sam da ću se onesvijestiti licem prema njezinoj kadionici u


59/411

5/19/2018


obliku kopita. Zakletve, prema mom mišljenju, paklene ili ne, trebaju biti kratke. Kopajući u jednom od ormara, izvukla je veliku kutiju maštovito oblikovanih kolačića od marcipana, bocu slatkog vina i dvije čaše. »Znate kako je«, ispričala se, »moram to držati pod ključem zbog ovdašnje djece, inače jednostavno ne bih imala ništa! No, no, ne tako brzo ili će vam biti slabo. Četiri komada su sasvim dovoljna!« Napunivši mi čašu, odnijela je kutiju i opet je zaključala. »Uzmete li još, nećete moći ručati.« Vino mi je klizilo kroz grlo u utrobu poput tekuće vatre. Sada sam vidjela dvostruko. Dvije La Voisine su podignule svoje čaše i nazdravile. I ja sam podignula svoje dvije čaše. Pile smo u ime drevne vještine proricanja budućnosti. »Vještina proricanja budućnosti!« poviknula je. »Ugodna, unosna i posve zakonita! Ah, kako ste sretni danas, kraljev je zakon proglasio praznovjerje zastarjelim! Nema više suđenja vješticama, nema spaljivanja. Naš je novi svijet sada svijet znanosti, prava, razuma. No, čak i u tom novom svijetu muškarci moraju ženama dopustiti njihove male... zablude jer smo mi jadna previše maloumna stvorenjca da bismo mogle bez njih.« Ustala je i spremila bocu i čaše u drugi ormar. Vidjela sam da su ostale police bile pune čudnih staklenih bočica i sve su bile uredno obilježene. Opet je zaključala ormar i okrenula se prema meni. Što je bilo u tom ormaru? Iz nekog sam razloga osjetila nešto čudno u želucu. »Što vam je? Malo ste zeleni oko usta. Oh, zaboga! Nisam vas smjela prestrašiti sa svim tim pričama o spaljivanju. Ne brinite se. Moj je zanat najviši sud hereze, sud doktora sa Sorbonne, u cijelosti proglasio zakonitim. Osobno sam ga branila. Bila sam puno mlađa, ali čak sam i tada znala kakva je moć elegantne haljine i lijepog poprsja kod starijih bogoslova! Pih! Kakve predrasude! Sigurno su očekivali neku turobnu, glupu staru babu. Samo sam istaknula kako mi se ne m ože zamjeriti što se služim umijećem astrologije kad ga poučavaju na vlastitu fakultetu. Nakon toga sam me je rektor sveučilišta pozvao da ga posjetim te je time osujetio moje progonitelje u Društvu presvetog sakramenta. I dalje ručam s rektorom svako toliko – kako je drag! I kakve gozbe priređuje! Nezaboravne!« Nisam si mogla pomoći, jednostavno me zadivila svojim znanjem o svijetu. Željela sam ga za sebe. Kako sam bila glupa, živjela sam samo u knjigama! Posegnula je u ladicu svojega radnog stola i izvukla ugovor. Gurnula ga je prema meni i pokazala gdje trebam potpisati. Jedva da sam ga mogla pročitati, toliko mi je titralo pred očima, ali uspjela sam se nekako održati


60/411

5/19/2018


na mjestu da umočim pero u tintarnicu i naškrabam potpis na dnu. Uzela je papir, pogledala ga i nasmijala se. »Vidim sjajnu budućnost pred vama!« rekla mi je. »Vidovnjaci koji čitaju iz vode sada su u modi i kreću se u najboljim krugovima. Naravno, slike same po sebi ne vrijede puno, od mene morate naučiti umijeće tumačenja, istraživanje fiziognomije, magične formule. No, s tim obrazovanim govorom moći ćete ići bilo kamo. A ja volim modernu klijentelu. Više će nam platiti.« Ustala je i žaračem razgrnula žeravicu. Iskreno sam poželjela da opet otvori ormar s marcipanom, ali nije. »E sada, tijekom svojega rada čut ćete vrlo tužne priče: okrutan, bezosjećajan muž, mala, ah, neugodnost na putu, žudnja za ljubavnikom koji je ravnodušan. Takve ćete poslati k meni. Vaša će kristalna kugla otkriti da u Ulici Beauregard mogu naći rješenje svojih problema. Sreća u kartama, povećanje grudi, lijekovi za bolesti ljubavi, očuvanje tijela od rana na bojnom polju. Nudim niz malih povjerljivih usluga bez kojih svijet mode i kulture ne bi mogao napredovati.« »Ah, shvaćam«, rekla sam pristojno, ali moj je um funkcionirao jednako kao i moje oči te ništa nisam razumjela. »Sumnjam da zasad išta shvaćate!« Nasmijala se. »Dovoljno je da činite što ja kažem i bit ćemo vrlo sretne zajedno. Evo, ovim ćete znakom biti prepoznati kao jedna od nas – spoji prstenjak i palac, dlanom prema gore. Možete li to učiniti ili ću vam morati poslije opet pokazati? Samo zapamtite: jako ste daleko od toga da vas uvedemo u naše istinske misterije, stoga ne budite oholi i ne pokušavajte me nadmudriti, jasno, dušo? Da, tako je. Dajte da vas pridržim za ruku, sad će ručak. Ne, vrata su ovdje, sjećate se?« I tako su me jednog jutra uveli u tajni svijet za koji nikada nisam ni sumnjala da postoji pred mojim vlastitim pragom. Tog se dana pobrinula za sve. Otklonila je moju zbunjenost obilnim i izvrsnim ručkom i naručila da se moja haljina pokrpa, smatrala ju je previše lijepom da bi se bacila. Bila je to prilično zgodna žalobna haljina od fine sive vune, ukrašena crnim svilenim vrpcama. Cijelo poslijepodne, snena od hrane, ljenčarila sam u podsukn ji na katu u jednoj od njezinih spavaćih soba, punoj golemih tapiserija i čekala da mi vrate haljinu. Ovo su bili sati kada je primala klijente, a mene se nije smjelo vidjeti u njezinoj kući. Listala sam neku dosadnu vjersku knjigu koja je bila jasno izložena na noćnom ormariću, Reflections sur la mis é ricorde de Dieu, a zatim sam, prilično hrabro, pretražila ladice i bila nagrađena zanimljivijim sveskom pod naslovom Les amours du Palais Royal, bočicom nečega za što sam pretpostavila je lijek za spavanje, određenim brojem neobičnih željeznih http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

61/411

5/19/2018


sprava koje su izgledale kao dugačke igle ili kuke te teškom čeličnom špricom s dugim, tankim vrhom. Bila je tu i hrpa čistih, zgužvanih platnenih salveta i klupka ovčje vune. Nisam mogla ni zamisliti čemu je sve to služilo. Baš sam se željela nagraditi izvrsnom knjigom o Palais Royalu kada sam začula buku i žurno sve vratila na mjesto. Srce mi je počelo lupati, a onda sam vidjela da je to samo još jedna od sveprisutnih mačaka moje domaćice. Veliki prugasti mačak skočio je sa svojega mjesta na vrhu ormara gdje je spavao. Spustio se ljupko na golem krevet s baldahinom na kojem sam sjedila, počeo presti i trljati glavu o moju ruku, tražeći da ga mazim. Dok sam se igrala s mačkom, nisam mogla ne primijetiti kako je soba bila zagrijana u ovo hladno zimsko poslijepodne, iako nije bilo vatre u kaminu spavaće sobi. Sigurno je negdje bila skrivena peć. Kako pametan način da se grije inače hladna spavaća soba! Ustala sam i ogledala se po prostoriji, tražeći oko teškog, tamnog namještaja. Podignula sam raskošne zelene zavjese, koje su sprječavale da hladnoća ne prodre kroz ledeni prozor, i navirila se u goli vrt. Redovi uredno zasađenih, golih stabala izdizali su se iz snijega, a u sredini klasični ukrasni kamenjar s grčkim stupovima i fontanom koju su pridržavale nimfe činile su ledenu skulpturu, bijelu na bijelom, u smrznutu krajoliku. Uski je dimnjak nezgrapno stršio iza kamenjara. Čak je i vrt madame Montvoisine bio opremljen svim udobnostima. Odustavši od svoje potrage, odlučila sam se vratiti zanimljivoj knjizi na noćnom ormariću. No, prolazeći pokraj velike tapiserije iza kreveta, osjetila sam neobičan izvor topline i namirisala nešto čudno. Podignula sam tapiseriju, a iza nje je bila mala željezna peć postavljena u kamenom zidu i još je otpuštala toplinu koja je jenjavala. Čudno mjesto za peć, pomislila sam, spustivši tapiseriju kad sam začula kucanje na vratima. Bila je to vračarina pokćerka, Marie-Marguerite, otprilike moje dobi, ali viša i uspravnija, a sad kad sam je dobro promotrila, nažalost i ljepša. Nosila je pladanj s keksima i čokoladom koje mi je poslala njezina maćeha. »Sada bih radije bila ovdje nego dolje«, rekla je veselo, ližući čokoladu s uglova usta i spremajući se smazati još jedan keks. »Sve te dosadne maskirane dame... ›Recite mi ovo, recite mi ono!‹ Kad se udam za JeanBaptistea, živjet ćemo iznad njegove patisserie i jedino što ću raditi bit će piti kakao i igrati se sa svojom djecom po cijeli dan! Nećete mene naći kako u tajnosti putujem po cijelom selu i puštam neznance u svoju kuću! Ja ću živjeti onako kako prava žena treba, moj će se muž brinuti za mene!« »Lijepo, ako to uspijete ostvariti«, odgovorila sam, ljutita na njezine lijepe smeđe kovrče. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

62/411

5/19/2018


»Oh, dobro, ne budite tužni. Niste vi krivi ako se muškarci ne zanimaju za vas. Vama će biti dobro čitati iz vode, pretpostavljam, iako se meni to čini užasno dosadnim! Želite li se kartati?« Iz džepa pregače izvadi paket izlizanih karata umotan u komadić svilena šala. »Evo!« reče i stane ih raspoređivati u oblik zvijezde na krevetu između nas. Takve karte nikada prije nisam vidjela. Nisu bile oslikane sa srcima i trefovima, nego s noževima, kulama, licima sunca, pustinjacima, kraljevima i kraljicama. »Ovo je vrlo lijepo!« poviknula je. »Što je lijepo? Kako se igra ova igra?« »To nije igra, ludice, to je vaša budućnost! Vidite li ono sunce? To je dobra sreća. A ova ovdje znači novac uskoro. Što ćemo sada?« »A što je s mačkom?« Nasmijala se i ponovo razdijelila karte. »Oh, maco, mrtvačka glava za tebe, stara! Bolje ne idi van ili ćeš završiti u juhi obitelji vrtlareva pomoćnika!« Tako smo ostatak poslijepodneva provele dosta ugodno, gatale smo različitim članovima obitelji i velikašima na dvoru. »Samo to ne smijete činiti za kralja«, upozorila me. »To je izdaja i za kaznu će vas raščetvoriti na Place de Gréve.« Očito je za bogaćenje u vračarskoj profesiji postojalo više zamki nego što mi je njezina maćeha rekla.

DEVETO POGLAVLJE Dakle, mademoiselle, da vidimo koliko ste brzi. Ovdje su tri karte: desetka, kraljica, kralj. Posložila sam ih po redu prema veličini. Gdje je kraljica?« Pokazala sam na mjesto gdje je bila kraljica, licem prema dolje, na La Voisininu velikom, tamnom stolu. Zimska kiša udarala je o prozore, pa se ta visoka soba puna tapiserija s vatrom u kaminu činila još vedrijom i ugodnijom. »Pogrešno! Pokušajte ponovo! Ha! Opet pogrešno! Gledajte pozorno!« Opsjenarske ruke, glatke i spretne, bljesnule su preko karata. Još jedan od La Voisininih ljubavnika, ovaj put jedan od glavnih, koliko sam mogla zaključiti po dolascima i odlascima u ovom vrlo složenom kućanstvu. Izgledao je starije, bio je naboran, nosio je zapuštenu periku, a odjeća mu je bila od domaćega sukna. Zvao se Le Sage i doimao se gotovo varavo nespretnim, dok niste pogledali u njegove lukave oči i vidjeli kako mu klize neobično bijele ruke, koje je obično štitio rukavicama.


63/411

5/19/2018


»Vaše oči trebaju naočale, mademoiselle... Pa, evo kraljice! Skrivena je u vašem vlastitom rukavu!« Njegova bijela ruka bljesnula je i izvukla kraljicu uz teatralnu gestu. Lažno miješanje, lažno presijecanje, navođenje partnera da odigra točno određenu kartu, sve sam to naučila, a tada bi željena karta neprimjetno kliznula na vrh snopa pod mojim rukama. Neproc jenjivo znanje za vračaru. No, Le Sage je bio majstor. Zatim je vratio te tri karte u snop, a onda se cijeli snop karata razlio između njegovih ruku poput tekućine. »Pokažite mi to, Le Sage!« preklinjala sam ga. »Opet ste budalasti, mademoiselle«, rekao je. »Gatar nikada ne smije izgledati previše vješt u miješanju. Određena naivna iskrenost je važna.Intenzitet. Polako promatrajte svaku kartu, kao da gledate proročanstvo o propasti. Promotrite madame kroz prorez na vratima sljedeći put kada bude imala klijenta.« Zatim je, kao da želi dokazati svoju poantu, ponovo promiješao karte, ovaj put samo jednom rukom. Kuća madame Montvoisin bila je prava tvornica prijevare, s prorezima iza tapiserija, akustičnim cijevima između blagovaonice i salona te nauljenim koloturama u stropu kojima se moglo upravljati s gornjega kata. U nekoliko dana koje sam provela ondje već sam vidjela seansu u kojoj se pojavila sablasna bijela ruka, zgodno spuštena na crnoj niti. Ipak, čak i tada sam osjetila da postoje stvari koje nisam smjela vidjeti. Pojavila se neka žena pod maskom, blijeda i prestrašena, koju su odveli na kat radi neke nepoznate svrhe. Peć koja se pušila u vrtnom paviljonu i madameina radna soba sa svojim čudnim ormarima uvijek su bile pod ključem. Katkad bi madame prekidak šale koje su ukućani zbijali, primjećujući s mračnim izrazom lica: »Da razumijete moje moći, nikada ne biste to rekli preda mnom!« No, uglavnom sam bila previše zauzeta da bih se pitala o dubljim tajnama kuće u Ulici Beauregard. Zapljusnuli su me podukama: znakovi zodijaka, linije na dlanu, tumačenje kapljica voska bačenih u zdjelu vode. Zatim odgonetavanje znakova i proročanstava te proučavanje predmeta kao što je drago kamenje, valjalo je zapamtiti koji od njih vraćaju zdravlje, donose sreću ili štite od otrova. Sve sam to morala naučiti ako sam željela zadiviti svoje nove klijente jer većina plemića koji su dolazili vračarama i sami su se bavili okultnim te su brzo znali prepoznati amatera. »Dakle, Adame, kako napredujete? Zar vam nisam rekla da je brza?« La Voisin je dojurila iz salona nakon dugog niza konzultacija. »Kao i obično, zar ne, ljubavi moja? Vaše moći otkrića su neupitne. A vaša ideja – jednostavno genijalna! Kako ona govori, napućenih usana, http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

64/411

5/19/2018


inteligentno, te duge riječi! Čudo! Tko bi ikada povjerovao da nema barem sto godina?« La Voisin je bila zadovoljna sama sa sobom. Nije bilo druge nego da pokažem svoje nove vještine. La Voisin je naručila malo vina i tanjur kolača iz kuhinje, a zatim sjela u svoj naslonjač na čelu stola. »Ah, odlično!« rekla je vračara uz duboki udah. »Ali, mademoiselle, kakav to kiseo izraz lica vidim? Gdje je zahvalnost za blago znanja kojim sam vas obasula?« »Mislila sam da ćete me pretvoriti u ljepoticu koju će svi željeti, a ne u kartašicu«, odgovorila sam. La Voisin se nasmijala. »Sve u svoje vrijeme, razmažena djevojko! Pa već sam dogovorila. Već je ionako vrijeme da se hranite izvan kuće. Ne želim se izložiti opasnosti da vas moji klijenti opaze prije nego što budete gotovi.« »Gotova? Kao pečenka?« »Gotovi kao remek-djelo. Bit ćete moje krunsko djelo.« »Naše krunsko djelo, draga moja«, ispravio ju je gatar, iskapivši vino. »Jeste li već bili kod Lemaira?« »Da, to je sve dogovoreno. Konzultacije s Lemairom, zatim krojač. Bouchet je vrlo spor s rodoslovljem – kaže da je ovih dana posao na dvoru tako naporan. Podsjetila sam ga na njegov mali... hm... dug prema nama, čini mi se da je nakon toga postao mnogo susretljiviji.« »Bouchet, genealog?« prekinula sam je. »Onaj koji dotjeruje pretke onima koji se žele uzdići na dvoru?« »Bouchet je genij, draga moja. Vidite? Ne štedim na vama! Morate priznati da će vas plemićki naslov uzdignuti. Osim toga, otvara mnoga vrata. Želim vam da imate uglednu klijentelu. Da, doista, uživat ćete u svojem novom životu, to vam jamčim! Kako vam se sviđa naslov markiza de Morville, ha? Otmjeno, zar ne? Naviknite se na njega!« »Ali... Ali... Bit ću lijepa, zar ne? Poput drugih djevojaka? Obećali ste!« La Voisin i Le Sage su izmijenili poglede. »Draga moja«, odgovorila je čarobnica, »obećala sam da ću vas učiniti lijepom i poželjnom, ali vam nisam obećala da ćete biti poput drugih djevojaka. Vračara nikada ne smije biti obična! Morate odisati nekom tajnovitošću i božanskom distanciranošću od svega što je obično. Adame, jeste li donijeli knjigu?« S teatralnom gestom, Le Sage iz džepa izvuče mali svezak uvezan u teleću kožu. Prolistala sam ga. Bio je to bonton iz vremena Henrika IV. »Proučite ga večeras«, rekla je La Voisin, »nakon lekcije s kuglom. Želim da se doimate kao žena iz nekog drugog stoljeća. Markiza de Morville je vrlo stara dama.« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

65/411

5/19/2018


»Ali ja ne želim biti stara!« protestirala sam. »Ne stara. Očuvana u vječnoj mladosti. Tajnim umijećem alkemije!« Veselo je uzdignula obrve. Nije trebala više ništa reći. Sve sam odmah shvatila. Tajanstvenost. Magnetizam. Pokoja šala. Aristokratski domovi koji nikada ne bi ni razmotrili mogućnost da prime financijera Pasquiera, čak ni u danima kada je bio u milosti i kada je bio bogat, natjecali bi se međusobno tko će od njih primiti najbesramniju šarlatanku ikad stvorenu! Takva je bila kazna za bogatstvo i dosadu. Prekrasno! Te sam noći napisala u svoju bilježnicu: 12. prosinca 1674. Veliki Platon kaže da mase ne mogu upravljati same sobom zbog svoje lakovjernosti. No, što ćemo onda reći o najboljim obiteljima u Francuskoj, koje su jednako lakovjerne? Kako bih voljela da mogu razgovarati o ovome s ocem. Vjerujem da bi markizu de Morville smatrao sjajnom podvalom jednako kao i ja.

Već iduće večeri, nakon veselog slavlja u kojem se ispilo previše zdravica u ime moje sjajne nove karijere, spakirali su me u kočiju i odveli na skrovito mjesto, gdje sam se trebala obnoviti kao gusjenica u čahuri prije nego što zabljesnem pred zaprepaštenim svijetom. ***

Probudila sam se u nepoznatom kraju. Zimska je goli svjetlost otvorene kapke u uskoj sobici i bacala sjajne šare na drvenisjala pod kroz kraj kreveta. Buketi nacrtanog cvijeća unosili su malo života na žuto oslikane zidove pod kosom strehom, a ta sobica u potkrovlju mirisala je na svježu posteljinu. Jastuk se doimao kao da je ispunjen ciglama. Krevet je težio petsto kilograma. Glava me je strašno boljela. Okrenula sam je. Odjeća mi je bila ovješena o klin, bilježnice uredno posložene uz cipele. Netko mi je navukao spavaćicu i stavio me u krevet. Sve dok ne pomaknem glavu, vračarska profesija zasad i nije tako loša, pomislila sam. Netko je pokucao na vrata. Užurbano, prsata mlada žena u kapi i pregači ušla je u sobu, a s njome je odnekud dolebdio i miris čokolade. Zastenjala sam. »Dakle, napokon ste se probudili, ha? Kakav je osjećaj imati sto i pedeset godina?« »Baš kao i imati petnaest godina. No, strašno me boli glava.« »Kao što ste mogli i očekivati. Nikada nisam vidjela ikoga pijanijega od vas sinoć kad su vas doveli ovamo. Donijela sam vam lijek za glavobolju. Sama ga radim i izvrstan je. Evo, popijte ovo i odjenite se. Pred vama je puno posla. Danas idete na savjetovanje kod monsieura Lemaira, a idete i krojaču da vam uzme mjeru za novu haljinu. Dižite se! Da, morate ga


66/411

5/19/2018


popiti! I neka vam to bude pouka! Ako kanite biti velika vračara, više nikada ne smijete izgubiti kontrolu! Ostavite se vina ili ćete se izdati u društvu!« Pogledala sam tu odvratnu mješavinu u peharu. Dovoljan razlog da se ostavim vina ako je to lijek. Popila sam ga. Imalo je okus po nečemu strašnom sastruganom s dna rijeke u ljetnim danima. »Ah, dobro. Tako. Eh sad, kad bih mu samo mogla dati bolji okus, obogatila bih se!« objavila je. »Dođite dolje kada budete spremni. Napravili smo kakao vama u čast.« Glavobolja je već prolazila. Ustala sam, oprezno opipala svoje udove i vidjela da ih još imam, odjenula se i sišla niz usko stubište. Velika prostorija u prizemlju prilično me zadivila. Bila je to dijelom kuhinja, dijelom ljekarna. Nikada nisam vidjela ništa slično! U širokom ciglenom zidu velikoga kamina bila je ugrađena pećnica, a kraj kamina bila je visoka peć čudnog izgleda s tornjićem u kojoj je bio ugljen, tako vješto sagrađena da se vatra u peći mogla neprestano održavati nekoliko dana. Uza zid bili su dugi radni stolovi prekriveni neobičnim staklenim posuđem i zapečaćenim vrčevima. Dvije djevojčice koje su izgledale kao da im je oko deset i dvanaest godina lijevkom i zaimačom punile su redove malih zelenih staklenih bočica pod nadzorom visoke, starije žene koja je drž ala bakrenu posudu punu nečega tajanstvenog. Služavka u pregači i kapi, nakon što je promiješala nekakvu jezivu mješavinu slatkastog mirisa u malom loncu kraj velikog kotlića na ognjištu, sada je dodavala cjepanice u peć iz koje se širio čudan oštar miris i miješao s privlačnim mirisom čokolade. U kutovima prostorije bile su nagomilane kutije i svežnjevi tko zna čega, a na policama je stajao niz čudnih, kuglastih životinja, složenih i sačuvanih u staklenkama kao da su krastavci. Iznad svega toga sa stropa je visjelo fantastično djelo umijeća prepariranja, dlakavo stvorenje s četiri noge, a svaka je završavala golemim stopalima rode. Stvorenje je imalo raširena pernata krila i lice nalik na ljudsko načinjeno od gipsa te nešto što se doimalo kao kozja dlaka. Na neobičnoj peći grijala se zdjelica kakaa, dok je kraj nje na maloj polici stajao težak zemljani tanjur pun svježih peciva iz pekarnice, prekrivenih ubrusom. »Ah, dakle sviđa vam se naša harpija. Lijepa je, zar ne?« Starija od dviju žena se okrenula i obratila mi se. Bila je visoka i mršava, sijedu je kosu podvila pod malu kapu, lice joj je bilo blijedo. Oči su joj izgledale lukavo, kao da je u životu vidjela i previše te se u tome snašla najbolje što je mogla. Predstavila se kao udovica, Catherine Trianon, a ljudi su je poznavali kao La Trianon. Djevojčice su odložile lijevak. »No, no«, http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

67/411

5/19/2018


prekorila ih je, »morate oprati ruke prije nego što išta pojedete! To je pravilo kada učite ovaj zanat.« Kćeri? Pripravnice? I koji je to bio zanat? Alkemija? Farmacija? Nisam znala. Djevojke su se razbježale da postave posudu ispod slavine golema kuhinjskog rezervoara koji je stajao u kutu. »Kako znate da je ženskoga roda?« upitala sam, i dalje gledajući u bezličnu donju stranu toga stvorenja. Majstor prepariranja diskretno joj je prekrio trbuh šarenim pačjim perjem. »Jer je sve u ovoj kući ženskoga roda! Ne bismo dopustile ništa drugo.« Niža, ljepša žena koju sam prvi put vidjela na katu i koja je bila poznata kao La Dodèe, dohvatila je šalice s police i postavila ih na prazan radni stol. »Psst«, upozorila je njezina starija družica, »ne bih tako spremno brbljala dok ne vidim znak.« Okrenula se prema meni. »Jeste li vi jedna od nas?« Napravila sam znak koji su me naučili. »Jedna od nas, ali niste jedna od nas. Koliko je vremena prošlo otkad ste napustili onaj drugi svijet?« Nekako sam znala što je time htjela reći. »Prije dva tjedna«, rekla sam. »Bože, kakva promjena! Što ste radili dva tjedna prije nego što je sve počelo?« upita La Trianon. »Planirala sam se utopiti, ali umjesto toga sam ovdje«, rekla sam bezizražajno. Nekako nisu izgledale šokirane kao što bi se očekivalo od većine ljudi. Otpila sam još jedan gutljaj odlične čokolade. »Je li se radilo o muškarcu?« upitala je niža žena koja se zvala La Dodèe. »Obično je tako. Niste valjda noseći?« Kakva užasna pomisao! Čokolada je odjednom imala okus po prašini. Žene su primijetile moj pogled i kimnule jedna drugoj. »Ne brinite se«, odgovorila je La Dodèe. »Sada ste s nama. To nije problem u našem svijetu. Iako ne mogu reći da nam ne pokušavaju praviti probleme. Muškarci, mislim. Oni ne mogu podnijeti pomisao da žena vodi vlastiti posao. ›Gdje vam je dozvola? Tko je vlasnik zgrade? Skrivate li ovdje zločince ili bjegunce? Zacijelo ne živite u potpunosti bez muškaraca!‹ ›Ali živimo, monsieur žandaru, i svi su nam papiri u redu. Mi smo časne udovice, bavimo se zanatom koji su nam ostavili naši dragi, pokojni muževi, pripravljamo parfeme i lijekove.‹ Obrišemo suzu, ponudimo malo ružine vodice za suprugu ili djevojku. ›Popijte malo na naš račun, narednice, znamo da samo izvršavate svoju dužnost.‹ I, dakako, utjecaj pomaže. La Voisinin utjecaj. Možemo živjeti kako želimo. Bez muškaraca.« »Ona kaže da su vas poučavali«, prekinula ju je prva žena. »Kada nas je zamolila da vam pomognemo, rekle smo: ›Dobro, ako zna čitati i računati, http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

68/411

5/19/2018


može nam pomoći da dovedemo evidenciju u red‹.« Promotrila sam neuredne hrpe papira koje su ležale posvuda. To me razljutilo, nije uopće imalo veze s čahurom u kojoj gusjenica čeka da se pretvori u zanosnog leptira. La Trianon je nastavila: »Posao nam je u posljednje vrijeme malo izmaknuo nadzoru. Vidite, toliko smo uspješne – isporuke po cijeloj Europi! To je zbog naše kvalitete. Jamčimo kvalitetu i nikada nismo imale razočarana kupca. Dakle, ljudi nam vjeruju. Fino! Znala sam da ćete nam pomoći! Mi ćemo paziti na vas, vi pazite na nas, a La Voisin pazi na sve nas. Pa, mi smo gotovo filantropsko društvo! Da, dobro došli u naše društvo! Činite dobro i uvijek će vam biti dobro, kao što je moja majka govorila.« Opet filantropija. Zbilja nikada nisam susrela toliko dobrostivih duša u životu kao u posljednjih nekoliko dana. Prekinuo nas je zvuk zvona koji je dolazio iz predsoblja, zapravo trgovine, uređene kao salon nekog vrača i ukrašen astrološkim znakovima. La Dodèe je požurila prema ulaznim vratima. »Oh, to je zacijelo ljekarnik, monsieur Jordain s isporukom!« čula sam je dok je nestajala u prednjoj sobi. »Hvala Bogu. Ponestalo nam je, a imamo toliko narudžbi!« Vratila se u pratnji starijega gospodina bezopasna izgleda koji je nosio nekoliko ružičastih vrčeva privezanih uzicom koje je stavio na najveći radni stol. »Evo, moje dame – još svježe i čilo! Što to miriše? Čokolada?« »Nema više«, odbrusila je La Trianon, režući vrpce i sumnjičavo vireći u jedan od vrčeva da provjeri kvalitetu robe. Nisam mogla ne vidjeti njezin sadržaj. Vrčevi su bili puni živih žaba! ***

Moja je preobrazba ostvarena nizom posjeta stražnjoj sobi dućana moderne coiffeuse-bouquetiére u blizini Port Saint-Denisa: još jednog mjesta vezanog za madameino »filantropsko društvo«. Ondje su me ispitivali i prosuđivali dok nisam proplakala: moje lice, hod i držanje bili su nedopustivi za modernu ženu. Posavjetovali su se s jednim propalim učiteljem baleta koji je bio dužan madame i on je otkrio da mi je jedna noga kraća od druge. Pozvao je postolara da izradi podstavljenu cipelu s povišenim potplatom, a onda zaškiljio pregledavajući mi kralježnicu i poslao po majstora za steznike. On je prema njegovu nalogu izradio odvratnu spravu za mučenje s čeličnim šipkama koje su sezale sve do mojih ramena.


69/411

5/19/2018


»Eto!« reče, dok su me tako čvrsto ušivali u nj da su mi na oči navrle suze. »›Promijenite je tako da je ni njezina vlastita majka ne bi prepoznala!‹ To je rekla ona stara vještica i, tako mi Boga, to ću i učini ti!« »Ali kako ću izaći iz njega?« upitala sam očajnički. »Nećete«, rekao je mirno. »Sve moje učenice moraju biti utegnute u korzete danju i noću dok ne postignu dvorsko držanje! Ne brinite se, kosti su vam još mekane.« »Vaše obrve... Uh, rastu poput korova!« uzviknula je coiffeusebouquetiére dok mi je cupkala dlačice između obrva. »Zašto me sve što radite mora boljeti?« zastenjala sam, misleći na svoja bolna leđa i rebra. »Zar nikada niste čuli staru poslovicu ›za ljepotu valja trpjeti‹? Srećom, imate dobru kožu, nemate ožiljke od boginja. Premda se kod muškarca pokoji ožiljak smatra otmjenim. Kralj, na primjer, ima ožiljke od boginja, a on je oličenje elegancije!« Na neki bizaran način, to je čak imalo smisla. Ono što je kod pučanina mana, kod plemstva je ukras. Odjednom sam shvatila da bi markiza de Morville, ako postane dovoljno bogata, dovoljno moćna, mogla redefinirati ljepotu! To je bio La Voisinin trik. Nije imala čarobni napitak od kojega bih uistinu postala lijepa. Ona će jednostavno promijeniti način na koji me svijet vidi! Bilo je to briljantno, kao iluzija opsjenara. Ista ona oronula unajmljena kočija koja me uvijek prevozila kad sam išla na ove sastanke čekala je da me vrati u radionicu koju je vodila La Trianon. Naviknula sam se na to da kočijaš, jednooki čovjek u crnom plastu, nikada nije pitao za novac. No, ovog poslijepodneva dogodilo se nešto sjajno. Jednooki je čovjek oklijevao da mi pomogne popeti se u kočiju, promatrajući me kao da me ne poznaje. »Vidi, vidi«, smijuljio se stari kočijaš. »Ista odjeća... Mora da je i djevojka ista. Znatno manje nalikuje na grotesknu vodorigu!« Dok je stari konj polako koračao i vukao kočiju, čula sam ga kako mrmlja sebi u bradu, »Nije loše, uopće nije loše.« No, na križanju ulice naglo smo se morali zaustaviti na povik kočijaša bogato ukrašene i pozlaćene teške kočije koju je brzim kasom vuklo šest konja i od koje su pješaci bježali jer je od nje prskalo blato na sve strane. »Mjesta! Mjesta!« čuli smo nove glasove, iz suprotnog smjera dojurila je druga kočija koju su velikom brzinom vukla četiri dorata. Konji su zanjištali, začule su se psovke i zvuk brzih kočija koje su se sudarile. Sluge iz obiju kočija pohrlili su da osvete povredu časti svojih gospodara.


70/411

5/19/2018


»Evo nam zabave«, progunđao je vozač. »Sada smo zarobljeni ovdje dok ne raščiste ulicu.« Livrirani sluge isukali su mačeve i čuli smo ih kako, boreći se, jedni druge obasipaju uvredama. Začulo se bodrenje okupljenih prolaznika kad je gospodar prve kočije iskočio iz svoje kočije, otvorio vrata one druge te izvukao njezina putnika da ga dobro izbatina svojim štapom. »Budalo, platit ćete mi! Ja sam engleski ambasador!« vikne drugi čovjek. »Evo vam onda, podmukli Englezu!« čuli smo kako je prvi čovjek uzviknuo, udarivši ga svojim štapom. Obojica su se ubrzo izgubili usred meteža kad su se oko njih sjatili njihovi sluge, samo smo čuli pokoji povik »Upomoć!« i »Prokleti luđak!« »Oh, Bože, policija!« uzvikne moj vozač. »A mi smo se našli između njih, ne možemo otići. Navucite zastor!« Vidjela sam kako se vozač stisnuo pod svojim plaštem, navukao stari šešir široka oboda preko lica. Vireći iza zavjese, ugledala sam široka plava odijela i šešire s bijelim perjem, odore pariške policije. Njihov narednik, koji se isticao crvenim čarapama, trčao je iza njih dok su se probijali kroz gužvu. Za to je vrijeme mišićav tamnoputi čovjek srednje visine, oštra profila, u pristojnom građanskom odijelu, očito iz dobre obitelji, krenuo prema kočijama sa zapovjedničkim držanjem. Uljudno je skinuo šešir i duboko se poklonio pred zavađenom gospodom, od kojih je jedan, u svojem prsluku stranoga kroja te kaputu koji je izgledao skupocjeno, ali je bio provincijski kaput, izgledao prilično loše. Kako dolikuje u takvim svađama, obojica su se okrenuli pridošlici i počeli mu prijetiti. Snažan gospodin je hitro uzmaknuo, prepustivši svojim žandarima da se pobrinu za sluge. »Vozaču, vozaču, jeste li slobodni?« upitao je muški glas iz gomile. Bio je to žandar. Spustila sam zastor. »Imam putnika.« »On može pješice kući. Desgrez iz policije zahtijeva vaše usluge.« »Ali riječ je o dami«, rekao je moj vozač. »Oho, dama, Latour?« Žandar je prepoznao mojega vozača. »Onda sam siguran da vašoj dami neće smetati zaobilazan put preko Châteleta, zar ne?« Kad je u nju zakoračio, klimava mala kočija se zanjihala. »Vidi, vidi, doista dama. Vrlo lijepa mlada dama, štoviše. Nije vaš uobičajeni tip, ha, Latour? Ako je suditi po tomu kako se zarumenjela? Mademoiselle, dopustite da vam se predstavim. Ja sam kapetan Desgrez iz pariške policije. Vjerujem da vam zaobilazan put neće biti previše izvan ruke. Kamo ste pošli?« Bez razmišljanja sam odgovorila žargonom pomoćnice pariške trgovkinje. »Vraćam se svojoj gazdarici, madame Callet. Poznajete je, zar http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

71/411

5/19/2018


ne? Fina posteljina za gospodu? Dostavljala sam u Palaču Tubeuf.« Kada je kočija napokon poskočila i krenula, izvadio je bilježnicu i olovčicu te počeo pisati svoj izvještaj o nesreći. Nakon što je završio, vidjela sam da me pomno promatra. »Ta je haljina prilično lijepa za pomoćnicu u prodavaonici rublja«, primijetio je neuljudno. »Zar nije krasna? Jedva da je nošena. Dobila sam je na štandu rabljene odjeće u Les Halles!« Nisam bila budala. Znala sam gdje sluge i pariški siromasi kupuju svoju raskošnu, prljavu i rasparenu odjeću. »Sjećate li se kod kojeg je staretinara to bilo?« Njegov tihi glas odjednom je zvučao zlokobno. Kako sam bila stisnuta u kočiji s njime, bojala sam se da bi mogao čuti kako mi srce lupa. »Kod onog blizu stupa, sa znakom majmuna i zrcalom.« Dugo je promatrao moje lice. Otvorila sam oči i uzvratila pogled. Imao je usko, inteligentno lice s tamnim, teškim očima. Crna kosa bila je njegova vlastita, ošišana do ovratnika. Da nisam znala da je policajac, pretpostavila bih da je sjemeništarac – ili inkvizitor. »Možda je istina«, čula sam ga kako mrmlja. »Kao da se ne uklapa. Ipak, svijetla žalobna haljina, siva sa crnim i sive svilene vrpce...« Pozorno je promotrio haljinu. Osjećala sam kako gleda dug zakrpan razrez do struka, gdje su bile vrpce i umetak kako bi se što bolje prekrio uredan šav. Aha, pomislila sam. Čovjek logike. Najopasniji! Približavali smo se sa strane gdje je bio sud velikom zatvoru-utvrdi Ulicom Pierre-a-Poisson, gdje su dugi stolovi prodavača riba, koji su bili postavljeni uza zid tvrđave, bili prekriveni tisućama grgeča, šarana i drugih riječnih riba. Cijela vojska prodavača čistila je ribu i izvikivala svoju robu mnoštvu kupaca koji su se naguravali oko kočije, uopće je ne primjećujući dok su bili u potrazi za savršenom ribom. Vonj je bio nepodnošljiv! Gomile trulih ribljih iznutrica ležale su pod stolovima, a štakori su slobodno trčkarali preko smrdljivih gomila smeća. »Recite mi, mademoiselle. Je li bila vlažna kad ste je dobili?« »Vlažna? Oh, ne. Suha kao barut! Vidite? Vrpce nisu uništene, a vuna nije zaprljana.« Pružila sam mu rukav. Bože, pomislila sam. Dali su moj opis policiji kad sam nestala! Obitelj Pasquier – dovoljno važno da izbije skandal, da me policija zapamti. No, negdje duboko u meni pjevušio je neki glas: »On me ne prepoznaje, ja izgledam drukčije. Rekao je da sam lijepa.« »Hm... Zanimljivo...« rekao je kad je mala kočija ušla u veliko dvorište Châteleta. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

72/411

5/19/2018


»Nešto nije u redu s mojom odjećom?« upitala sam uznemirenim glasom. »Ni govora!« odgovorio je Desgrez glatko. »Savršena je! Au revoir, malena prodavačice rublja! Možda ću jednoga dana imati zadovoljstvo da vas opet sretnem.«

DESETO POGLAVLJE Kapetan Desgrez, zadubljen u misli, velikim je koracima prošao kroz stražarnicu u Châteletu do unutarnjih vrata na suprotnome kraju velike kamene dvorane. Jedva da je kimnuo na pozdrav skupine časnika koja je ustala dok je prolazio, stavljajući u stranu svoje muškete što su ih čistili. »Što mu je?« upitao je jedan od časnika, odloživši svoju dugu četku i vadeći snop karata iz džepa. »Nemojte mu smetati. Kada ima taj izraz lica, na tragu je nečega«, odgovorio je narednik. »Na tragu? Žao mi je onda toga nečega«, odvratio je prvi čovjek dok je miješao i dijelio karte. Kroz otvorena vrata čuli su kapetana kako viče na glavnog arhivara u prostorijama izvan stražarnice. Desgrez je zatim izašao noseći pod rukom mapu vezanu uzicom i nestao u smjeru odaja monsieura de La Reynieja. »Ah, Desgrez, uđite! Baš sam se spremao poslati dječaka da vas potraži.« General – pukovnik policije, u svojem grimiznom plaštu koji je odavao njegov visoki položaj u službi, bio je uljudan kao i uvijek, iako nije ustao sa stolca. Zid iza njega bio je obložen policama s pravnim knjigama. Pred njim na stolu ležao je prijepis suočenja dvojice krivotvoritelja novca koji su prethodno bili ispitivani odvojeno. La Reynie je obilježio suprotstavljena svjedočanstva i to zapisao u svoju malu crvenu bilježnicu koju nikada nije ispuštao iz ruke. Bio je to veliki slučaj, uključivao je riznicu, a možda čak i izdaju! Louvois, kraljevski ministar kojemu je bio odgovoran, bit će zadivljen. Desgrez je skinuo šešir i naklonio se. »Monsieur de La Reynie...« »Vidim po izrazu vašega lica, Desgrez, da ste na tragu nečega. Recite mi, odnosi li se to na dokumente koje imate pod rukom?« »Monsieur de La Reynie, krivotvoritelj Latour je opet u gradu.« La Reynie je odložio svoju bilježnicu. »Taj nitkov?« začudio se načelnik policije.


73/411

5/19/2018


»I vozio je djevojku koja je nosila haljinu mrtve žene.« Desgrez je otvorio mapu: »Pasquier, Geneviève, nestanak.« Kad je Desgrez stavio krojačevu skicu pred šefa, iz nje je ispao komadić skupe sive vunene tkanine. »Identična odjeća, poderana i uredno zakrpana.« »Slučaj je zatvoren, Desgrez. Tijelo je nađeno u rijeci.« »Ali haljina, monsieur, ne pokazuje znakove da je ikada bila mokra. Ukrasna pletenica nije se rasplela. Mogla je biti nova, osim što je zakrpana.« »I tako ste došli tražiti da ponovo otvorim taj predmet kao...« »Kao ubojstvo, monsieur de La Reynie. Rodbina previše lako nestaje u ovome gradu, pogotovo kada se radi o nasljedstvu. Koliko se sjećam, ta je djevojka upravo bila naslijedila lijepo imanje na selu koje je očekivao sin. Želim nastaviti s istragom.« »Dobro. Vaša gorljivost je pohvalna. No, morat ću zatražiti da odgodite istragu na ovom slučaju u korist mnogo veće stvari. Upravo sam primio vijest da je madame de Brinvilliers napokon pobjegla iz svog skrovišta u Engleskoj. Za skandal njezina bijega iz Francuske optužili su nas, Desgrez!« La Reynie je odjednom izgledao ogorčeno. »Ali... njezin položaj... Louvois sigurno zna... Imala je pomoć na najvišoj razini...« »Njih položaj zasljepljuje, Desgrez. Ti dvorani vjeruju da bi trebala biti dva zakona, jedan za njih, drugi za sve ostale! No, mene položaj ne može zadiviti, uvjeravam vas! Ovo kraljevstvo mora imati jednu pravdu ili će propasti! Njezin položaj ne mijenja činjenice. Ta je žena sustavno trovala svoju obitelj kako bi dobila novac kojim je uzdržavala svoje ljubavnike! Da je bila pučanka, vjetar bi već raznio njezin pepeo. Želim da je nađete, gdje god bila, i da je dovedete na vješala!« »Gdje je zadnji put viđena?« »Kod Dovera«, odgovorio je general-pukovnik policije, predavši Desgrezu izvještaj svojih engleskih uhoda što ga je izvadio iz ladice. »Ovdje imam ime njezina broda. Možete početi s ispitivanjem zapovjednika broda Swallow. Tu su i imena nekoliko putnika. Slutim da će se skriti u samostanu – stranom, ali u kojem se govori francuski. U tom ćemo slučaju s vremenom dobiti obavijest od crkvenih vlasti. Sam kralj je naredio da se ne smije dopustiti da nam pobjegne najozloglašenija trovačica u povijesti ovoga kraljevstva!« »Tu je, međutim, i pitanje vjerskog azila...« »Sitnica za vještog čovjeka kao što ste vi, Desgrez. Samo ne ostavljajte nikakve tragove – ništa što bi dovelo u nezgodan položaj Njegovo http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

74/411

5/19/2018


Veličanstvo. Vi ste sada zaduženi za ovaj slučaj. Morate je dovesti natrag pod svaku cijenu!« Desgrez se naklonio u znak pristanka, ali duboko u svoje sjećanje pohranio je sliku prodavačice u sivoj haljini. Prije nego što je vratio mapu u arhiv, naškrabao je na njoj Callet – prodavačica rublja da se podsjeti gdje će početi s novim ispitivanjima.

JEDANAESTO POGLAVLJE Bože, kako ste hladnokrvni!« rekao je kočijaš pomažući mi da izađem iz kočije i vodeći me do vrata La Trianonina malog laboratorija. »Odmamili ste ga tako vješto od ove kuće kao da vam je to u krvi! Čak ste i zvučali kao djevojčica iz prodavaonice rublja u Ulici Aubry-le-Boucher! Sada znam što ona vidi u vama. Samo tako nastavite i jednoga ćete dana biti kraljica!« Kraljica? Kraljica čega? Zapitala sam se, pospremajući te podatke za kasniju uporabu. Ta vijest nije razveselila moje domaćice koje su stale zdvojno kršiti ruke. »Morat ćete reći njoj'. Smještaje treba premjestiti!« tužila se La Dodèe. »Možda nas je dovela do samoga – Bože moj – Desgreza!« »Pst! Ne više nego što je potrebno«, šapnula je La Trianon ljutito, pogledavši me. »Smirite se, kad vam kažem! Odvukla ih je odavde. Mislio je da je pripravnica u trgovini rublja. Prisegnuo bih na raspelo! Lukava je ona!« »Očito ćemo mu morati vjerovati na riječ«, rekla je mrko La Trianon za večerom. »Znat ćemo za nekoliko dana. La Reynie ne dopušta da se stvari odugovlače. Mogli bi već sutra doći. Od uhićenja do vješala – s njime to može biti samo pitanje dana!« Ime koje sam prepisala u bilježnicu iz ruke moje mrtve bake, La Reynie. »Tko je La Reynie ?« upitala sam. »La Reynie?« odvratila je La Trianon. »Pa, on je novi general-pukovnik policije. Najopasniji čovjek u Parizu jer je najnepotkupljiviji. On odgovara jedino Louvoisu i kralju!« Misli su mi počele letjeti u nekoliko smjerova odjednom. Baka je napisala tajanstveno pismo samo nekoliko trenutaka prije svoje smrti. Pisala je načelniku pariške policije, a to joj je pismo netko istrgnuo iz ruke i uništio. Što se dogodilo baki dok je bila sama u toj sobi? Pokušala sam


75/411

5/19/2018


prizvati u sjećanje bilo kakav neobičan detalj, ali nisam se ničega mogla sjetiti, osim šuštanja svile ispred sobe kad sam ušla i našla je kako umire od napadaja. Čime su se to bavile moje domaćice kada su toliko znale o tajanstvenom La Reynieju? Očito tu ima više od mućkanja ljubavnih napitaka i gatanja. Morala sam saznati što je to. »Ionako ne možete zaraditi za život od poštena rada u ovome gradu«, žalila se La Dodèe. »Ali barem dok hvata prosjake i zatvara prostitutke, taj žandar ima previše posla da bi se bavio nama! No ipak, zašto djevojkama brijati glavu, zatvarati ih u tamnicu jer čine upravo ono što čine otmjene dame koje za to još dobivaju i nagradu? Kraljeva kurva živi u sjaju, a njezina djeca imaju plemićke naslove! Odakle njemu pravo da bude čuvar morala nacije?« »Od kralja, draga moja«, odgovori joj La Trianon, »i nikada to nemoj zaboraviti!« »Onda moramo biti zahvalni na kraljevskoj obitelji!« dometnula je La Dodèe. »Posebno na Monsieuru!« Monsieur, odnosno vojvoda od Orléansa, bio je kraljev mlađi brat. Monsieur se odijevao u crveno i nosio je zakrpe te je išao na balove odjeven kao žena. Njegovi muški ljubavnici otrovali su njegovu prvu suprugu. Dok je Monsieur živ, kralj se nije usuđivao provesti zakon i pogubiti one koji su živjeli poput njega. Ta je aluzija bila dovoljna. Sada sam gledala svoje domaćine drugim očima. Znači to je bilo to. Jedna riječ stranca u prolazu bila bi dovoljna da ih izda te bi svi završili na vješalima zbog načina na koji žive. Gotovo sam se razočarala da su bile tako obične. S obzirom na sve priče koje sam čula, očekivala bih da imaju brade ili da nose čudnu odjeću. »Vi ste... hm...?« »Dobre djevojke ne znaju za takve stvari. Mislila sam da ste bolje odgojeni!« frknula je nosom La Trianon. »Nisu me odgojili da budem dobra djevojka. Mislili ste na moju sestru, koja je lijepa i plavokosa.« »Nije li to uvijek tako?« rekla je La Dodèe. »Zaboga, neobično izgledate. Jeste li nas željeli nešto pitati?« »Pa, hm... Je li istina da, hm... znate već, da mogu imati djecu bez, pa... muškarca?« Obje su žene prasnule u smijeh. »Samo je Blaženoj Djevici to uspjelo«, rekla je La Dodèe. »Da, sve su to samo laži, znate. Samo zato što nas nazivaju hermafroditima, to ne znači da smo građene na neki čudan, nenormalan način. Mi smo zapravo samo žene kojima muškarci ne trebaju i to ih


76/411

5/19/2018


uzrujava! Uzmite još jedno kuhano jaje. Nekako ste blijedi, usprkos tomu što su vas oni ljudi na drugom kraju grada toliko namazali.« »To je zbog korzeta u koji su me ušili. Leđa kao da mi gore! I tako sam ukočena. Bojim se da ću pasti i slomiti kosti.« »Pa, već se mnogo bolje držite. Vidljivo poboljšanje!« rekla je La Trianon. »Da. Rekle bismo vam i prije, ali nismo htjele da se ne umislite«, dodala je La Dodèe. »Rekli su mi da ću morati spavati u njemu i zaklela sam se da hoću. Učinila bih sve da postanem lijepa kao i druge djevojke, ali sada me toliko boli da bih željela da me oslobodite!« Bio je naporan dan, s mnogo iznenađenja. Bez ikakva razloga niz lice su mi potekle suze. »Oh, nemojte! Pokušajte. Napravit ćemo vam nešto od čega ćete odmah zaspati. Samo obećajte da to nećete piti danju. Ona nam nikada ne bi oprostila ako bi to uništilo vaš dar čitanja vode.« La Dodèe se uvijek doimala sućutnom. »Recite mi... Postavili ste pitanje, sada sam ja na redu«, rekla je La Trianon. »Govorite tako lijepo da očito dolazite iz dobre obitelji. Zašto ste ovdje sami? Zašto želite trpjeti bol i sramotu da biste ušli u svijet o kojem ne znate ništa? Mogli biste čitati svojemu ocu ili vesti u jednom od oni h ugodnih samostana za bogate djevojke...« Njezine su mi riječi ponovo sve dozvale u sjećanje i neko vrijeme nisam mogla odgovoriti. Tada sam se zagledala u nju – u njezino kruto, usko lice, kosa joj je bila zategnuta pod bijelom kapom – i u njezine tamne, prastare oči. »Osveta«, rekla sam. »Mrzim jednog čovjeka. Ona je obećala da će me učiniti dovoljno jakom da ga uništim.« »Samo jednoga?« primijetila je La Trianon. »Doista ste mladi.« ***

Nakon večere smućkale su nešto iz nekoliko boca s polica i izlile u čašu. Sjedeći u njihovu malom salonu, među astrološkim kartama, osjetila sam kako počinje djelovati. Prekrasna opuštenost počela mi je obuzimati tijelo, mozak mi se uspavao, a misli su mi postale spore i snene. Bol je nestala i sve je postalo poput sna. »Kako se sada osjećate?« upitale su me. »Prekrasno! Što je bilo u tom napitku?« »Oh, svašta. No, uglavnom opijum. Zapamtite, ne tijekom dana.«


77/411

5/19/2018


»Nikada prije nisam primijetila... Vaš salon izgleda tako lijepo. Pogledajte kako svaka svijeća stvara mali krug svjetlosti... Gotovo kao da su lica...« »I to je djevojka koja je odgovorila Desgreza da je prati kući. Sada se svakako čini drugačijom.« »Desgrez. Tko je on zapravo?« »On? On je zapovjednik časničke straže i La Reyniejeva desna ruka, ali La Reynie se ne miješa s ološem. La Reynie izdaje naloge, Desgrez uhićuje. Čuvajte se njega ako ga ikada opet vidite. Naravno, on možda neće jednako izgledati. Kažu da se voli prerušivati.« La Trianon je djelovala ozbiljno. »Pogledajte samo kako se dim uzdiže, kao mala plava nit. Svijeća kao da visi. Možda biste u salon trebale postaviti ukrasne vijence. Izgledao bi tako svečano! Crnina je tako obična.« »Nije naš posao izgledati svečano. Ova prostorija treba odisati tajanstvenošću. Zato nam se klijenti stalno vraćaju, kupuju naše napitke i horoskop. Taj mali drhtaj straha da su zakoračili u drugi svijet, svijet okultnoga. Zapravo nam treba lubanja. Ili možda kostur. Da, kostur bi ovom salonu dao određeni ton. Našem poslu ne bi bilo kraja!« La Dodèe se zamišljeno zagledala u ponešto goli kut kraj malene niše preko kojeg je bila navučena zavjesa, a koji bi kostur baš lijepo upotpunio. »Recite mi«, upitala sam, osjećajući toplinu u tijelu, »je li i La Voisin potajno jedna od vas – hermafrodit?« »Ona? Teško!« smijuljila se La Dodèe. »Ona je svaki dan s novim muškarcem! Kupi ih kao dinje na tržnici te s njima paradira ispred svojega glupog starog muža. Svakoga, od plemića do nikogovića! Sada voli gatare, neko vrijeme su to bili alkemičari, a održava i vezu s krvnikom. No, pretpostavljam da se to računa kao posao...« »Trebali biste pokazati više poštovanja«, prekinula ju je La Trianon. »Njezine su uši posvuda!« Pogledala me je i činilo se da joj je laknulo kad je na mojem licu vidjela ono što je htjela vidjeti. »Ako još niste toga sv jesni, uskoro ćete biti. Svi mi pripadamo jednom velikom društvu, ali nisu svi uvijek odabrani za inicijaciju u naše istinske misterije. Neki zauvijek ostaju u vanjskome krugu, slabići koji su zadovoljni što mogu jesti mrvice s našega stola. No, ona vas je uzela pod svoje, to vam mogu reći. Mi koji slijedimo drevne običaje gospodari smo života i smrti u ovome gradu, a Catherine Montvoisin je najveća vještica među nama. Ona je naša kraljica!« Kod tih zadnjih riječi La Trianonino lice postalo je odlučno, uzvišeno i odjednom sam osjetila da sam uvučena u vrtlog ludila. Moje http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

78/411

5/19/2018


male bilježnice, krhka splav razuma, nikada me ne bi mogle spasiti od utapanja. Te sam noći usnula čudne snove. Sanjala sam da me progoni čovjek bez lica. I majka je nekako bila u njemu, ali postala je golema i odvratna. Ulice Pariza ispreplitale su se u beskrajnu labirintu, a ja sam njima bjesomučno trčala u potrazi za nečim dragocjenim što sam izgubila, bezličan čovjek bio mi je za petama da mi to nešto ukrade ako bih to našla. Upravo sam bila nadomak toga – što je to bilo? Kuća? Okrenula sam se i vidjela čovjeka bez lica kako se nadvio nad mene, s nožem u ruci. Zadrhtala sam i zagledala se u mrak, shvatila sam da ležim na željeznim šipkama, čvrsto svezana. Bol mi se širila tijelom, mojim slomljenim kostima poput kiseline. Puzala sam po krevetu i našla napola punu bocu koju su mi ostavili, pa sam ponovo skliznula u more sablasnih snova. ***

Sutradan su me La Voisininom kočijom isporučili na novu adresu gdje sam trebala ostati oko tjedan dana dok se moja zaštitnica ne uvjeri da nam Desgrez nije na tragu. »Uostalom, draga moja«, rekla je La Dodèe dok je u paket s mojim bilježnicama dodala staklenku sirupa za spavanje u velikodušnoj količini, Minećemo »još doistamučenje, jedna odtako nas.da smo položile i naučile kako niste podnijeti izdati krvnu jedna zakletvu drugu. No vi ne možete podnijeti ni čvrsto utegnut steznik!« To je bila istina. Tupa bol širila se mojim tijelom i kad sam sjedila i kad sam stajala. Povišena cipela žuljala mi je iskrivljeno stopalo, a mišići nogu, nenavikli na novu ravnotežu, žarili su poput vatre. Moje novo boravište bila je prostorija ispod strehe velike stare kuće u Ulici Faubourg Saint-Antoine. Ondje sam trebala biti kod otužne stare vračare zvane La Lèpère, čije je zanimanje imalo neke veze s neukusnim aktivnostima što su se odvijale na donjem katu. Nikada više nisam vidjela jednookog kočijaša. Poslije sam čula da su ga poslali izvan grada te da je osnovao tvrtku koja se bavila iznajmljivanjem kočija u Rouenu. U novim me je odajama posjetila krojačka i donijela rabljenu haljinu od vune zelene boje s vulgarnim žutim satenskim obrubom koji je više odgovarao talijanskoj komediji nego ulici. Bila mi je neopisivo odvratna. Prepravila mi ju je, a izdajnička siva haljina je nestala. La Lèpère je sve to promatrala i rekla: »Ovaj je pothvat milostivi očito važan! Poigrava se s plemstvom. Ona bi klijente visoke klase! No, no, no! A ja tako naporno radim i nikada ne zaradim ni novčić! Molim se za svakoga od njih i plaćam crkvenjaku


79/411

5/19/2018


neku sitnicu da ih dostojno pokopa u nekom kutku na groblju. A ona – sve što dotakne pretvara se u novac!« Zaškiljila je prema meni kad je krojačka kleknula, obilježavajući rub gdje treba skratiti tu užasnu haljinu. »Barem mi pošteno plaća za vas, mlada damice! Odakle ste kad govorite tako fino, a izgledate tako priprosto?« »Nisam iz ovoga grada«, odvratila sam ljutito. »To sve kažu. Kad malo razmislim, ne znam zašto biste vi bili drukčiji.« Bilo je veliko olakšanje napokon pobjeći od jadikovki najneuspješnije vještice u Parizu te se opet naći pod visokim, vedrim prosinačkim nebom, zamotana u dvokolici s groznom zeleno-žutom haljinom pristojno skrivenom ispod staroga plašta od domaćega sukna. Hladan vjetar zviždao je između zgrada u uskim ulicama i zveckao dimnjacima. Jednom sam rukom čvrsto stezala zavežljaj sa svojom imovinom, dok sam drugom pridržavala golemi šešir koji je, zajedno s teškim šalom koji mi je zaklanjao lice, dovoljno čuvao moju anonimnost. Čovjek koji je vukao kolica nosio je razgažene cipele, a njegova supruga, koja je gurala sa stražnje strane, podvila je suknju oko snažnih listova, a stopala i noge omotala krpama. Prosjake, koji su teturali po smrznutom kamenom popločanom podu pružajući ruke, odbijao je njezin otrovan niz uvreda koje su uvijek završavale sa »Zašto ne pokušaš raditi, ha? Obična gnjido!« Ulice su bile pune žena s košarama i livriranih slugu jer je trebalo pripremiti gozbe, kupiti svijeće i drva, poslati poruke i pozivnice. Tu i tamo pokoja bi kočija u prolazu sve stjerala uza zidove jer u uskim ulicama nije bilo mjesta za sigurno kretanje. Nosiljke su bile tražene u ovo doba godine jer su ih nosači mogli nositi uza stube i u kuću, tako da gosti ne bi morali svojim satenskim papučama stati u ledeno blato. Kad smo prošli crkvu Saint-Nicolas-des-Champs, ugledala sam muškarca u krznom obrubljenom odijelu kako izlazi iz crkve, slijedeći damu u grimiznom plaštu s bijelim krznenim mufom. Stigla je kočija te je dama, ne osvrćući se, dopustila da joj pomognu ući. Dok je kočija odmicala, prepoznala sam arogantan profil viteza Saint-Laurenta. Ujak! Čudovište! Oh, da ima pravednoga Boga, On bi ga zgromio na licu mjesta! Ujak se okrenuo, a njegov se preziran pogled na trenutak zaustavio na mojoj kočiji. Okrenula sam glavu, ali naše su se oči na trenutak srele, strah i poniženje prostrujili su mojim tijelom. Prestani, ljutito sam rekla sama sebi. On te ne prepoznaje. Ne može te prepoznati. Kada sam ponovno pogledala, više ga nije bilo. ***


80/411

5/19/2018


»Znači, kći madame Pasquier, djevojčica koja ne vjeruje u vraga, je narasla! Zašto se takvoj djevojci šije haljina na La Voisinin račun?« La Vigoreux, krojačeva supruga kod koje sam nekoć založila mnogo predmeta u majčino ime, uzvratila mi je tajni znak i uvela me u radionicu u Ulici Courtauvilain koju sam dobro pamtila. Na ognjištu u radionici iza ulaznih vrata plesala je vatra. Naučnik je porubljivao konjskom strunom rub goleme haljine od satena tamnocrvene boje. Na velikom stolu za krojenje ležale su mjerne trake, škare, jastučići za igle. Mathurin Vigoreux se svakoga trenutka trebao vratiti iz Maraisa, kamo je otišao isporučiti božićnu haljinu. »Učim privređivati za vlastiti život«, odgovorila sam dok mi je pomagala skinuti ogrtač koji je objesila o klin. Ugledavši moju odvratnu haljinu, prasnula je u smijeh. »Ne u tome, nadam se! Osim ako vam ne planira otvoriti štand pantomimičara na Foire Saint-Germain!« »Moja se haljina uništila«, frknula sam nosom. »Da, mogu misliti. Budući da je kći blagopokojnog monsieura Pasquiera nestala baš kad je sadržaj njegove oporuke postao poznat, žandari su bili ovdje kako bi dobili potpuni opis njezine žalobne haljine. Laknulo mi je kad su identificirali njezino tijelo u mrtvačnici u Châteletu. Činilo se kao kraj. Samoubojstvo iz očaja, rekli su. Voljela ga je. Dobro, rekla sam. Policija se više neće miješati. Ali onda se vratila! Gori su od kuhinjskih štakora! Haljina, čini se, nije pronađena među žrtvinom odjećom koja je visjela na kukama iznad tijela. Nakon što su vidjeli komadić tkanine koji sam ušila u jednu torbicu, zaključili su da je haljina jednostavno bila previše vrijedna te ju je netko ukrao iz Châteleta.« Pogledala me zamišljeno. »Izgledate drukčije nego zadnji put kada ste bili ovdje. Tanji ste. Stariji. Ravnije se držite. Nešto vam je učinila s licem. Umalo da vas nisam prepoznala. Što planira? Ne bi se toliko potrudila da nema neki... razlog.« »Pokrenut ću vlastiti posao«, rekla sam, pazeći da ne otkrijem previše. »I nestati iz života svoje voljene obitelji, je li? Očito ste djevojka koja voli život – i mnogo ste pametniji od prosječnih žena. Recite mi, kakav posao? Zasigurno nećete destilirati ražinu vodicu – ne u haljini od crne svile koja stoji tisuću écua[7].« »Postat ću gatara. Znam čitati iz vode.« Njezin je smijeh zazvonio malom prostorijom, a naučnik, nakazan mladić pun ružnih ožiljaka od velikih boginja, podignuo je pogled. Zatim je, očito naviknut na njezine hirove, samo nastavio s radom. »A vi u to uopće ne vjerujete!« rekla je, gledajući me zamišljeno. »Malena djevojčica koja mi http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

81/411

5/19/2018


je jednom pogledala u oči i rekla da su sva bogatstva lažna! Ovo je neobična šala na račun svih nas! Kada samo pomislim, čak ni ja nikada nisam posumnjala, a gledala sam vas kako odrastate!« Imala sam mnogo vremena za razmišljanje dok su me mjerili i pripremili mi tkanine da ih pregledam. Čak me i neobičan crtež haljine, sa svojom španjolskom krinolinom i malim nabranim ovratnikom, jedva omeo. Kada smo suočeni s iracionalnim, moramo proširiti s feru logike kako bi uključila pravila logike za ono što nije logično. To je jedina mogućnost u svijetu koji funkcionira prema pravilima racionalnosti. ***

»Pogledajte se u zrcalo. Što kažete?« La Voisinin glas zvučao je veselo i zvonko. je badnje poslijepodne, a njezina se kuća već su punila članovimaBilo »filantropskoga društva«. Opojni mirisi bogate večere me izluđivali jer smo počeli postiti u očekivanju pričesti na polnoćki. Morate znati da su u tim iskvarenim vremenima, kada su se razvratnici ispovijedali samo na samrtnoj postelji, a vojnici i slobodoumni ljudi gotovo nikada, pariške vještice pobožno odlazile na mise. Samo su se kralj i njegov dvor mogli mjeriti s njima u redovitosti: i jedni i drugi bili su jednako neuki što se tiče Svetoga pisma, i jedni i drugi više su vjerovali u vraga nego u Boga. No, kako bez ne postoji ni se vrag, vješticebiću su iz redovito poštovanje BićuBoga s nebesa, dok su obraćale dubina iskazivale za svoju zaradu. Dakle, cijela se družina već ispovjedila ocu Davotu u crkvici Bonne Nouvelle koja je stajala na uglu Ulice Beauregard i Ulice Bonne Nouvelle. Poslije će nam se taj dostojanstvenik pridružiti kada ćemo nakon polnoćke svi navaliti na prekrasne slastice koje su nas sada mamile iz kuhinje. U međuvremenu moja je nova haljina bila isporučena, nakon ludog napora koji je uključivao zapošljavanje troje privremenih pomoćnika koji su priskočili pri šivanju, kao i dovođenje jednog od najpoznatijih profesionalnih čipkara u gradu. Doista se činilo kao da je Božić. »Nije loše, uopće nije loše«, rekla je La Trianon obrativši se La Dodèe dok sam stajala ispred pravokutnog zrcala u spavaćoj sobi punoj tapiserija. Zrcalo je bilo uokvireno kao slika. Izašla sam iz tame poput drevnog portreta. Bila sam odjevena u bogatu crninu, s baršunastim umetcima, sve izvezeno crnim svilenim koncem i biserima, kao plemićka udovica iz prošlih vremena. Ispod malo uškrobljenog ovratnika, koji mi je prekrivao vrat, sjajilo se teško srebrno raspelo što sam ga dobila na posudbu dok si ne budem mogla priuštiti vlastito. Kosa mi je bila začešljana u stilu staroga


82/411

5/19/2018


portreta Marije Medici. Zabacila sam proziran crni veo pričvršćen na malu crnu biserima prošivenu kapu kako bih bolje vidjela svoje lice. Blijedo i napeto od boli zbog teškog korzeta ispod haljine, lebdjelo je iznad stare čipke kao jeziva, bestjelesna maska u tami. Bilo je to strano lice, jedva sam ga prepoznala pod bijelim puderom i visokim, umjetno zaobljenim obrvama: izgled duboke starosti skriven pod maskom mladosti. Lijepo, na svoj način, a posve neočekivano. Moja leda, i dalje poduprta dugim željeznim šipkama koje su ih jedva držale uspravno, izgledala su nekako zgrčena od starosti. Dugačak štap od ebanovine, gotovo moje visine, obrubljen prstenom od srebra i kiticom crnih vrpci, upotpunio je sliku pomažući da održim ravnotežu i prikrio ostatke mojega šepanja. Izgledala sam baš kao da sam došla iz nekog prethodnog stoljeća, stata žena očuvana gnusnim vračanjem koje joj je dalo privid vječne mladosti. Bila sam potpuno očarana tim dramatičnim efektom. Tajanstvena žena! Nova osoba. »Nevjerojatno!« opsjenar Le Sage odmahivao je glavom, pogledavajući najprije mene pa La Voisin, a onda opet mene, kao da se nije mogao načuditi promjeni. Vračarine crne oči zasjale su dok je promatrala svoje djelo. »Rekla sam vam. Vidjela sam to iz prve! Sada je savršena! Jeste li sve dogovorili?« »Da, jučer sam posjetio grofa Bachimonta. Rekao sam mu da sam je našao kao stanara u maloj tavanskoj prostoriji u samostanu sestara uršulinki – gotovo izgladnjelu, naravno. Rekao je da mu je moram odmah dovesti, prije nego što vi čujete za nju, ili ćete je sigurno vi ugrabiti radi svojega ugleda. Očajnički je zadužen i nada se da bi je mogao iskoristiti da ude u krugove gdje još nije posuđivao.« »Sjajno! Upamtite«, obratila se meni, »ni riječ grofu ili grofici o vašoj vezi sa mnom. Oni nisu naši, razumijete. Povezani su s vitezom de Vanensom i njegovim društvom. Alkemičari, imaju laboratorij u Lyonu. Možda i krivotvore novac, ako su moje slutnje istinite. Nakon što vas uvedu u bolje krugove, napustite ih, ali nježno. Ne smijete pobuditi sumnju...« Njezin mali savjetodavni govor prekinula je buka koja je dopirala s donjega kata. »Proklet bio, evo ga opet!« uzviknula je i potrčala niza stube, La Sage ju je slijedio. »Nemojte!« čula sam Margot kako vrišti. Začuo se zvuk dječjeg plača, tresak i lupanje. La Trianon i La Dodèe spustile su se uskim stubištem, a ja sam ih pratila, pazeći na svaki korak jer su stube predstavljale najveću opasnost za moju novu ravnotežu. Kada http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

83/411

5/19/2018


sam stigla, svađa je već bila u tijeku. Vrata ormara u vračarinoj sobici zjapila su otvorena, netko je silom obio brave. Knjige s neobičnim dijagramima bile su razbacane, a začepljene boce kotrljale su se po podu. Antoinea Montvoisina, toga krhkog čovjeka koji je još stiskao nekoliko knjiga na svojim mršavim prsima, bezumno je svojim štapom mlatio Le Sage dok ga je Marie-Marguerite pokušavala odvući od svojega oca. »Što to radite?« vrištala je La Voisin, sva crvena od gnjeva. »Spaljujem ih! Spalju jem te grešne stvari! Zlo mi je od ovog prljavog posla! Radije časna korica kruha nego gozba koja dolazi od vraga!« »Spremni ste sudjelovati na gozbi ako je netko drugi pripremi! Tko vas je izbavio iz dužničkog zatvora, slinavče?! Uzdržavam desetero usta, a najveća su vaša! Što ste ikada vi učinili za mene, osim što ste propali u poslu? A sada kada sam ja uspjela u svom poslu, vi to ne možete podnijeti. Vratite moje grimoires ili, kunem se, nećete doživjeti sutrašnji dan!« »Mislite da ne znam što činite? Sa svim svojim finim govorom i prijateljima iz visokog društva? Peć iza tapiserije? Onaj grozan paviljon u vrtu? Kada dolaze na vaše vrtne zabave, te dame iz visokog društva plešu na mrtvacima! I one su čudovišta puna zlata, baš kao i vi!« »Vratite ih«, rekla je hladno, stojeći nad njim dok je klečao, oči su joj plamtjele. Mršavi čovječuljak u prljavom kućnom haljetku puzao je po podu, podizao razbacane knjige, a njegova je kći odvratila pogled. Odjednom se La Voisin okrenula i vidjela me kako stojim pred otvorenim vratima. »Što ste čuli?« »Ništa«, odgovorila sam. Kakva grozota! Zamijenila sam jedan luđački dom drugim. Zar u ovom zaostalom gradu nitko nije živio pristojno? Osim toga, ako nekomu utočište pruži najveća vještica u Parizu, taj očekuje više. Sjaj. Tajne. A ne prljavo obiteljsko nasilje. »Dobro«, odgovorila je. »Vrlo brzo učite. Margot, pobrinite se za večeru. Neću da mi moju savršenu večer pokvari nijedan muškarac! « Prezirno je pogledala muža, koji je brisao nos rukavom svoje kućne haljine. Mnogo su me puta poslije zapitkivali kako izgleda večera s vješticama. Goste li se ljudskim mesom? Dolaze li na metlama? To su predrasude neobaviještenih. Vještice pristižu pješice, u modernim haljinama, s plaštem i kapuljačom, prelazeći nakon polnoćke u Notre Dame de Bonne Nouvelle nekoliko ulica do La Voisinina elegantnog malog prebivališta. Društvo koje se ondje pridružilo vješticama bilo je obrazovano i otmjeno – odvjetnici, jedan arhitekt te razni svećenici i opati, i u svećeničkim haljama i bez njih. Pridružio nam se otac Davot, obiteljski ispovjednik iz Notre http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

84/411

5/19/2018


Dame de Bonne Nouvelle, kao i opsjenar Le Sage, koji je također bio La Voisinin najnoviji ljubavnik. Na bogato pripremljenu stolu gomila svijeća: bijele, ne crne, gorjele su u lijepom srebrnom svijećnjaku. Bilo je tu dimljene šunke s anisom, kopuna i pataka u umaku, bogatih juha i peciva te izvanredno slasnih slatkiša. Pladnjevi su bili od srebra, s iznimkom nekoliko velikih jušnika od prekrasno oslikana porculana. Dok se posluživala juha, zbila se, naravno, malena nezgoda, kada je Margot laktom gurnula ruku monsieura Montvoisina baš u trenutku kada je prinosio žlicu ustima, te se malo juhe prolilo po lijepom bijelom stolnjaku. Njegova ga je žena ružno pogledala, a zatim, spazivši mrlju na stolnjaku, naredila sluškinji da ukloni tanjur s juhom, iako je njegov sadržaj bio netaknut. »Ostavit ću ga u kuhinji za štakore«, rekla je Margot drsko, uklonivši sporno jelo. Osim te nezgode, večer je prošla savršeno. Otac Davot je zatražio repete za sva jela, a Le Sage je popio previše vina i počeo pjevati. Kao počasni gost u svojem novom liku, jela sam meso od kopuna punjeno kamenicama u umaku od kapara i proglasila to jelo »previše modernim«, nepovoljno ga uspoređujući s jednostavnim i zdravim jelima koja su se posluživala u vrijeme Henrija IV, kada se sve kuhalo u istome loncu. Mrzila sam moderne manire i propast koje je nosilo vrijeme žarom koji bi oduševio moju baku. Iskušala sam prastare geste i izraze koji su za stolom dočekani s odobravanjem i pljeskom. Beskra jno sam uživala u njihovu divljenju! Kako su vještice bile zanimljive i zabavne, pomislila sam dok su mi opet punile čašu. Kako li su samo njihovi životi bili zanimljiviji od života običnih žena! Dok sam govorila, sjetila sam se bake. Zapravo, postala sam baka! Upila sam je u sebe, takoreći, a ona me utješila svojom nazočnošću. Bilo je to lijepo. Prvom prilikom kupit ću si papigu, pomislila sam. Ta je noć bila prvi od mojih mnogih uspjeha. Svijeće su dogorjele, posljednja je pjesma bila otpjevana i zadnja boca ispijena tek sat vremena prije zore. Posljednje su zvijezde izblijedjele, a ružičasta svjetlost rastjerivala je tamu nad Porte Saint-Denis kad sam otišla u nosiljci. Novi dan. Osjećala sam se neizrecivo zadovoljnom kada se neki prolaznik, još sasvim pi jan, zaustavio i sa strahopoštovanjem zagledao u tajanstvenu ženu prekrivenu crninom.


85/411

5/19/2018


DVANAESTO POGLAVLJE Jedva sam dočekala sljedeći tjedan da iskušam svoje novo ja. Ušla sam u društvo siromašnih plemića i sumnjivih stranaca koji su preplavili Pariz, motali se oko rubova dvora i natjecali se za naklonost. U ovome je svijetu sve bilo na prodaju, svime se moglo trgovati radi vlastitih interesa. Najsretniji su bili zakupnici poreza ili lovci na miraz, a oni s manje sreće prodavali su svoju imovinu ili su za novac izvještavali policiju u očekivanju boljih vremena. Lijepe manire i sposobnost održavanja privida bili su ulaznica u društvo, ali trebalo je napredovati u toj igri. Stasitost ili privlačan profil, u muškarca ili u žene, predstavljali su prednost, ali tek malenu. Glasine o nasljedstvu ili sreća u kartama vrijedile su više. Veza s kraljem, bez obzira na to koliko slaba, bila je najbolji adut. U toj borbi da se bude primijećen, da postoji nešto o vama dostojno makar petominutnog trača, velika je prednost bila biti žena od sto i pedeset godina koja čita budućnost u vodi i koju bi se možda moglo nagovoriti da proda staklenku pomade za pomlađivanje kože. »Vječna je mladost strašno prokletstvo! Ne bih to nikomu poželjela!« rekla sam grofici Bachimont preko pladnja s ostatcima ragouta, dok je njezina sluškinja, koja je bila i kuharica, domaćica i posrednica za zalagaoničara, odnosila tanjure kako bi mogla donijeti sljedeće jelo. »Osim toga, formula je sastavljena prije više od stotinu godina. Ne znam hoće li više biti djelotvorna.« »Ali vaša je koža tako glatka, tako blijeda...« Nije mogla odoljeti da mi rukom ne dotakne obraz. »To je bljedilo grobnice, madame. Nadživjela sam svoje vrijeme. No, dobro da moj dragi muž markiz nije doživio izopačenost ovoga doba.« Rupčićem sam nježno dodirivala oči, ali pažljivo, da ne razmaženi mrlje od čađe od koje su izgledale tako zanimljivo upalima. Kupila je staklenku. »Citate budućnost iz vode, čujem«, rekao je grof Bachimont uza svijeće što su tinjale kada su odnijeli i posljednje jelo ove bogate večere. Prigušeno svjetlo prikrilo je neobično pust izgled njihovih unajmljenih soba. Prema cijenama po kojima se prodavao namještaj, izračunala sam da će se vratiti u Lyon prije Nove godine. Morala sam nešto brzo učiniti. Grof je za stolom pokušao staviti svoju ruku ispod mojih skuta. Nisam baš morala nešto učiniti tako brzo. »Moja draga markizo«, drugi gost, liječnik dr. Rabel, nagnuo se preko stola, »zar taj dar nije obično, ah, prisutan samo u mladih djevojaka?«


86/411

5/19/2018


»Dragi doktore Rabel, nakon dobi od devedeset i jedne godine gubi se interes za spolni užitak... potpuno...« odgurnula sam grofovu ruku. »I tada ponovo postajete djevica, takoreći. Nakon toga se pojavio talent.« »Hm...« rekao je učenim glasom, »Da, svakako. To sve objašnjava. Ali, recite mi, formula ne djeluje u potpunosti? To jest, niste se sasvim pomladili, hm, u svemu? Odnosno, kada je opat kupio formulu od Nicolasa Flamela, zar niste popili napitak što ste ga pripravili?« »Teško mi je govoriti o grijehu za koji sam tako davno dobila oprost, ali formula je za pomadu. Opat je većinu upotrijebio za sebe, bio je previše sebičan da bi mislio na mene, iako sam za njega žrtvovala nadu da ću ikad ući u raj. Kada je ostatak pomade primijenio na mene, počeo je od vrha, ali nije bilo dovoljno...« opet sam prelazila oprezno rupčićem preko očiju »a druga tura, razumijete, nije bila tako jaka kao prva...« bila sam zadovoljna svojim umjetničkim uljepšavanjem priče o kremi za kožu. Kreativnost je, naposljetku, najveće zadovoljstvo za ljudski um. Lice mi je poprimilo tragičan i zamišljen izraz. Cijelo je društvo sućutno promrmljalo. Kakav sebičan čovjek, ostaviti tako lijepu djevojku poput mene samo napola vječno mladom! Razmišljala sam kako proširiti priču na najzanimljiviji način, kada je Rabel zatražio da mu gatam. Bila sam u svojem elementu. »Trebam apsolutnu tišinu«, izjavila sam svečanim glasom. »Svijeće moraju stajati na jednakoj udaljenosti oko kugle, tako da ne ometaju sliku.« Zatražila sam od njih da obave sitne zadatke, namjeste stolnjak, donesu neobičnu crnu vreću u kojoj sam držala svoju okruglu staklenu vazu i njezino postolje. Znala sam da mi slika uopće ne treba da bih mogla gatati. La Voisinina špijunska mreža i obuka u znanosti o fiziognomiji ili čitanja crta lica bile su sa svim dovoljne. Ako se slike i pojave, to je samo bonus, nešto čime ću uljepšati svoje djelo. Raširila sam svoj stolnjak crven poput krvi, prekriven kabalističkim crtežima, a na njega stavila okruglu vazu. Zatražila sam da je ispune »apsolutno čistom« vodom te je kuhar, pun strahopoštovanja, filtrirao vodu kroz pet slojeva gaze prije nego što sam je izlila u čarobnu posudu kroz ukrašeni lijevak koji je izgledao kao da je načinjen od čistoga srebra. Mnogo sam vremena posvetila odabiru pravoga štapića za miješanje. Zrcalo? Zmajeva glava? Zmija? Osjećala sam kako me pozorno promatraju, baš mene. Napokon, bila sam poznata i cijenjena, baš kao što je vještica i obećala. Bila sam potpuno opijena time!


87/411

5/19/2018


Izgovarala sam čarobne riječi, miješala sam, a zatim sam, na čudan način kao i uvijek, osjetila jezivo opuštanje, neobičan osjećaj kao da mi živci nestaju iz tijela te se slika polako počela pojavljivati. »Kako zanimljivo, gospodine Vanens! Na slici ste s gospodinom Bachimontom. Prodajete nešto... Ah, to izgleda kao poluga srebra... službeniku krune. Hm, on sada potpisuje neki dokument.« Je li to alkemičarevo lažno srebro koje se u talionici prodaje kao pravo, ili je to bilo pravo, ali ukradeno srebro? Nisam mogla odrediti karakter te transakcije, pa sam tumačenje prepustila svojim gledateljima. »Upalilo je«, rekla je grofica, naginjući se tako blizu da je zamaglila staklo. »Uspjeh! Bože, formula je upalila! Talionica«, rekao je vitez Vanens. Vidi, vidi, ipak se tu radilo o krivotvoriteljima novca. I vjerojatno će ići u zatvor na dugo vremena. No, nisu željeli još jedno čitanje, a ja im se nisam željela ponuditi da potražim loše vijesti. U tome je bio problem s malim odrazima. Njihovo značenje nikada nije sasvim jasno. To je kao da gledate kroz prozor u prostoriju gdje ljudi dolaze, odlaze i govore, a da ih promatrač ne čuje. Što su rekli? Što se prije dogodilo? Što to znači? Sve je u tumačenju. Ljudi misle da je to lako, gledati u budućnost. Sve ćete znati, dobiti sve oklade, odseliti se prije nego što vam kuća izgori, ulagati u nekretnine. To uopće nije tako. Većina ljudi ne razumije ni sadašnjost. Zašto bi onda razumjeli bljeskove sličica iz budućnosti? Te sam večeri sjedila sama uz svijeću i sređivala najnovije slike prema datumu kada sam ih vidjela, osobe koje su bile uključene u predviđenom vremenu ispunjenja. Čak i vizije zahtijevaju racionalnu analizu. Slike predstavljaju zanimljiv problem, zapisala sam. Kako se odnose na budućnost? Ili (I) predstavljaju stvarnu budućnost, koja je apsolutna i nepromjenjiva, ili (II) predstavljaju vjerojatnu budućnost, ako se događaji nastave odvijati kao do sada. Ako (I), onda je Bog odredio budućnost svijeta na samom početku te ne postoji slobodna volja. Zastala sam i pročitala što sam napisala. Izgledalo je zgodno, tako na papiru, sve je bilo izloženo u racionalnoj strukturi, baš kao Euklidova geometrija. Red i logika, kroćenje nepoznatoga. Podzaključak (LA): Bog je možda stvorio svijet i napustio ga, prepustio ga vlastitom djelovanju, kao stroj. (I.A.i): Ako Bog ne može intervenirati u svijet, onda Bog nije svemoćan. No, Bog je po definiciji svemoćan, pa stoga ako je (I) istina, onda slijedi (I.A.i. a) Bog ne postoji prema našem trenutačnom razumijevanju i http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

88/411

5/19/2018


definiciji toga pojma. Ako Bog postoji, ali odlučuje da nikad neće intervenirati (I.A.ii), slijedi da je de facto (I.A.i.a) također istina. To je stajalište razvratnih, pomislila sam. Činite kako želite. Nije važno. Sada sam se okrenula analizi postulata broj (II): Ako (II), onda Bog dopušta slobodnoj volji, odnosno ljudskom izboru da preoblikuje budućnost. To se događa ili stoga što Bog nije svemoćan (I.A.i) pa ostatak slijedi ili zato što (II.B): postoji Milost, pa tako i Bog. Ovaj me je zaključak veoma zbunio jer bi nas racionalnost trebala dovesti do istine. Odlučila sam se za jedini razuman test koji bih mogla promatrati i katalogizirati: Test: 1. Prizvati sliku svoje vlastite budućnosti. 2. Slobodnom voljom stvoriti postupke koji će promijeniti tu sliku. 3. Vidjeti je li slika izmijenjena. Međutim, koliko god pokušavala, nisam uspjela prizvati sliku koja bi se ticala moje vlastite budućnosti.

TRINAESTO POGLAVLJE Inspektor Moreau bio je zaprepašten kad je ugledao gomilu kočija i nosiljki kako se naguravaju u ulici oko skromnog doma udovice Bailly. Proveo je jutro provjeravajući nove stanovnike pansiona i iznajmljenih soba u svojoj četvrti u potrazi za odbjeglim kriminalcima, vojnim dezerterima i strancima sumnjivih zanimanja. No, ispitivanje ove nove stanarke očito će trajati mnogo dulje. Ugledna udovica odmah ga je obavijestila o svojoj tajanstvenoj novoj stanarki. Razgovori sa susjedima i udovičinom mrzovoljnom mlađom kćeri, čije je lice bilo puno prišteva, uvjerili su ga da tajanstvena žena nije bila prostitutka. Zapravo, muškarci je uopće nisu posjećivali u kasnijim satima, a oni koji su joj i dolazili na konzultacije ulazili su samo u salon, njihovu privatnost jedva je jamčio paravan koji je skrivao dva stolca i veliku, ukrašenu vazu punu vode koju je udovica s velikim poštovanjem nazivala »gospođina kristalna kugla.« Dok se god bavila samo gatanjem, to je bilo legalno. No, inspektor Moreau je u svom kaputu skrio šest žlica ukrašenih grbom istaknute obitelji i nije odjenuo plavo odijelo i šešir s bijelim perjem svoje policijske odore. Nakon poduljega čekanja, tijekom kojeg je promatrao kvrge strašnih boja na paravanu za koje je neki amaterski umjetnik očito smatrao da nalikuju na cvijeće, napokon je dobio priliku sjesti za stol na kojemu je bila


89/411

5/19/2018


kristalna kugla. Žena koja je sjedila nasuprot njemu bila je malena, uredna i odjevena u skupu žalobnu crnu svilenu haljinu. »I vi ste doživjeli tragičan gubitak?« počeo je, vadeći rupčić. »Moj dragi suprug, markiz, nesreća u lovu. Čini se kao da je to bilo jučer, ali je u stvari bilo šestoga kolovoza. Taj je dan urezan u mojem sjećanju.« Naglasak joj je bio profinjen, način govora obrazovan. Morala je pripadati višem staležu. No, bilo je nemoguće da je bila i udana i stanar u samostanu od prošlog kolovoza. Moreau je osjetio da je vrijeme za suptilne upite. »Tako nedavno? Kako vam mora biti teško kad ste svojega voljenog muža izgubili prošlog kolovoza.« Markiza ga je pogledala ispod svojih dugih tamnih trepavica. Lice joj je bilo posve bijelo od teške šminke. Bilo je teško ocijeniti koliko ima godina. Njezine su sive oči blistale. »Monsieur Moreau, zbog svoje duboke osjetljivosti osjećam kao da je to bilo tek jučer«, uzdahnula je. »Ali moj jadni, dragi Louis doživio je svoj nesretan kraj 6. kolovoza 1548.« nježno je tupkala oči čipkastim rupčićem. Moreau se doimao mirnim, ali je strašno želio prasnuti u smijeh. Ova vračara je veličanstvena šarlatanka! Ispričao je podužu lažnu priču o tuzi i jadu, zaustavljajući se na onim mjestima gdje bi pokvarenija vračara mogla ponuditi čudotvorni napitak, nezakonitu i kriminalnu misu ili možda i nešto još gore. Madame de Morville ga je saslušala, sućutnim pogledom, a zatim je upala u nekakav polutrans, zagledavši se u dubinu svoje kugle. Činilo se da je zabavlja što je vidjela, a zatim ga je pogledala s neobičnim osmijehom i rekla: »Monsieur Moreau, svi ovi problemi koji vas muče uskoro će nestati kao da ste ih samo umislili. Primit ćete pohvale od osobe koju poštujete, a prihod će vam se povećati.« »Ali ja novac trebam sada!« inzistirao je Moreau, glumeći očajnički ton. »Ako ne uspi jem vratiti zajam, završit ću u zatvora! Recite mi, možete li mi preporučiti nekoga kod koga mogu založiti ovo?« Madame de Morville je pogledala očito ukradene žlice. »Sudbina od vas traži da ih vratite na mjesto odakle su došle«, rekla je tihim glasom. »Ako ih uspijete založiti, čeka vas vrlo nesretna budućnost.« Istina, pomislio je Moreau. Do sada su njezini savjeti bili sasvim razumni i u skladu sa zakonom. Platio joj je i otišao napisati svoj izvještaj. Markiza de Morville, Ulica Pont-aux-Choux u domu udovice Bailly.

Markiza je žena neodređene dobi i dobroga rasuđivanja, koja dijeli inteligentne savjete maloumnima i glupima uz skromnu naknadu. Ne

prodaje ljubavni prašak, ne bavi se magičnim pripravcima niti daje http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

90/411

5/19/2018


preporuke za druge nezakonite radnje. Bezopasna. Prosuvši pijesak po

papiru da se tinta osuši, nije mogao a da se ne zapita, iako je znao da je to glupo, kada će primiti tu pohvalu od gospodina La Reynieja.

ČETRNAESTO POGLAVLJE U vrijeme svojega prvog uspjeha živjela sam u namještenoj sobi u pansionu u Ulici Pont-aux-Choux. Vlasnica ovog skromnog, ali nadasve poštovanog doma bila je uvjerena da sam došla ravno iz prilično strogoga samostana sestara uršulinki nakon primitka malenog nasljedstva. Umijeće njezina kuhara i njezine izvrsne perine opravdavale su promjenu. Moj položaj i uspješno proricanje u vezi s brakom njezine starije kćeri ispunili su je strahopoštovanjem. Od tada sam bila promaknuta iznad njezina prethodnog najboljeg stanara, opata, tužnih, smeđih, psećih očiju koji je volio šmrkati duhan i koji je uvećavao svoj maleni prihod prevodeći talijanska pornografska djela. Uz malu naknadu bilo mi je dopušteno primati posjetitelje i klijente u njezinu malom salonu iza nespretno oslikana paravana koji je izradila njezina druga kći, ona koja se nije nikako uspijevala udati. Moja je gazdarica dobila još jednu malu sumu jer je moju nazočnost dojavila policiji, koja je istražila moje poslove i zaključila da su pošteni, barem u onoj mjeri u kojoj je obmanjivanje lakovjernih zakonito, iako nije hvalevrijedno. Klijente višega ranga posjećivala sam u njihovim kućama, davala sam napojnice dječacima koji su radili u kuhinji da mi unajme nosiljku ili kočiju, ovisno o udaljenosti i vremenskim prilikama. Za manje od tjedan dana bila sam u tri nevažna salona i poslala sam dvije dame s nevjernim ljubavnicima kod La Voisin, kao i muškarca koji je tražio zakopano blago koje je njegov prastric skrio u vrijeme fronde. Uskoro sam mogla uspoređivati kvalitetu kuhinja nekoliko velikih kuća. Osjećala sam se kao mondena žena. Ipak, iako se moj život u mnogočemu promijenio nabolje, još sam izbjegavala javna mjesta na kojima bih mogla sresti ujaka ili brata, koji bi me mogli razotkriti te mi, kao muški rođaci, oduzeti sve što sam imala, čak i slobodu. Do kraja siječnja otkrila sam da sam zaradila znatan iznos od trideset i osam écua, što nije bilo loše za početnicu. I tako sam jednog prohladnog, maglovitog nedjeljnog jutra početkom veljače otišla u susret La Voisin


91/411

5/19/2018


nakon mise da joj predam utržak svojeg prvog pravog posla i svoju evidenciju. ***

Hladno se sunce probiloVilleneuvea kroz gustunakon jutarnju a zvona portali su još odzvanjala uskim tek uličicama štomaglu, su se skromni Notre Dame de Bonne Nouvelle otvorili da propuste rijeku vjernika koji su se gurali i putem ogovarali. Probijajući se kroz gužvu koja se polako prorjeđivala, spazila sam da hodam iza velike, pogrbljene starice odjevene u crni plašt i ekstravagantan pretjerano ukrašeni šešir, koja si je krčila put podbadajući spore ili neoprezne prolaznike golemim zlatom obrubljenim štapom. Lice joj je bilo jarko obojeno, oči su joj zlokobno sjale. Još jedna vještica, pomislila sam. Počinjem prepoznavati. Tko bi ona moglai biti? Moja zaštitnica, elegantna u ih kapuljači obrubljenoj krznom uskom kaputu dobroga kroja, zabacila je svoj lijepi izvezeni plašt, zastavši pred vratima crkve da bi navukla par mirisnih rukavica. Dignula je pogled i ugledala tu šarenu staricu kako joj se približavala u punoj ratnoj spremi. Na licu joj se moglo pročitati da se najednom uzrujala. Starica se prepredeno nasmiješila. »Kako je La Voisin danas?« čula sam kako je starica upitala. »Dobro, nadam A Voisin kako jenaškubila suprug? usne Još jes živ?« grohotom nasmijala vlastitoj šali kad se. je La gađenjem i brzose otišla bez odgovora. Starica je nastavila krčiti si put prema crkvi, gdje je očito imala nekog posla. Moja zaštitnica, još uzrujana zbog ovoga susreta, spazila me je na udaljenosti od nekoliko koraka i žurno mi rukom dala znak da se sastanemo iza ugla, daleko od brbljave gomile vjernika. »Ta grozna žena! Želim da je se klonite. Što li vas je, zaboga, sada dovelo ovamo? Pođite u moju kuću, uđite na bočna vrata i pričekajte me ondje!« Uvrijeđena, odšetala sam do njezine kuće, gdje mi je vrata otvorio njezin suprug, i dalje odjeven u svoj stari kućni haljetak. Činilo se da je on jedini član kućanstva koji nije otišao na ovu kasnu misu. »Uđite«, rekao mi je, dok se povlačio u kuću ispred mene, u pratnji narančaste mačke i njezina dva poluodrasla mačića. »Pretpostavljam da želite sjesti«, dodao je, sjeo u naslonjač, jedna mačka mu je skočila na krilo, a druga se smjestila na njegovo rame. »Dobro izgledate«, rekao je nakon duge šutnje. Promatrao me kako sjedam na maleni stolac ravnoga naslona koji mi je ponudio. »Usp ješno!« Milovao je veliku narančastu mačku koja mu je sjedila i prela u krilu. »Manje poput utopljenog štakora kako ste izgledali onog dana kada sam


92/411

5/19/2018


vas prvi put vidio.« Nisam ništa rekla. Uvrijedila sam se. Geneviève Pasquier nikada ne bi mogla izgledati kao utopljeni štakor! Tako osoba iz dobre obitelji ne može izgledati, bez obzira na okolnosti u kojima se nađe. Tišina je teško visjela u zraku u toj visoko nadsvođenoj prostoriji prepunoj brokatom presvučenih stolaca i bogato izrezbarenog namještaja. »Naravno, kad sam prvi put vidio nju, bila je najljepša žena na svijetu. Bio sam ludo zaljubljen! Možete li to zamisliti? Ludo zaljubljen!« Dugo je zurio u zid, kao da će mu tapiserija odgovoriti. Nisam to mogla zamisliti. Upala lica, neobrijan i nemoćan, nije izgledao kao ljubavnik, čovjek koji bi mogao nekomu šaputati na uho ili pjevati uz glazbu mandoline. »Imao sam prsten od... smaragda i bisera! Kako su joj crne oči zasjale kad ga je ugledala! Stvorena je da nosi smaragde. Zbog boje svoje kože. Vi... ih ne biste trebali nositi. Uz njih će vam koža izgledati blijeda. Ne... za vas – ogrlica od safira! Safira i dijamanata! Koža će vam izgledati poput snijega! Oči će preuzeti boju... Siva će poprimiti plavkastu nijansu.« Bilo je nešto jezivo odbojno u svemu tome. Zvučao je kao da je u polusnu, kao da govori u snu. Čula sam tapkanje na katu iznad, zvuk kao da se nešto valja i dječje glasove. »Vjerovnici... bacaju djecu na ulicu...« Nastavio je istim snenim glasom, poput mjesečara. »Dok su me vodili u zatvor, vid jeli su prsten na njezinoj ruci. ›Predajte ga!‹ rekli su i skinuli joj ga s ruke. Njezine su crne oči bljesnule kao bunari otrova, kao noćni olujni oblaci koji sadrže smrtonosne munje. ›Platit ćete mi!‹ rekla je hladnim glasom poput čelika. Nasmijali su joj se. Svi su oni sada mrtvi, mademoiselle. Svi su mrtvi! A iz mene je isisala životnu energiju. Suh sam. Usahnuli list. Smežurana jabuka...« S ulaznih se vrata začuo prasak i La Voisin je ušla u crni salon. Istodobno, Margot, Nanon, kuhar i neki ukućani zveckali su kuhinjskim vratima u stražnjem dijelu kuće. »Antoine, ne dopuštam da dosađujete maloj markizi! Dođite, mademoiselle, idemo u moju radnu sobu. Jeste li donijeli cijeli izvještaj?« »Dakako, madame«, odgovorila sam, slijedeći je u njezinu malu radnu sobu. Vatra je bila ugašena. Nije odložila svoj težak plašt, ali skinula je talijanske mirisne rukavice, prst po prst. Bile su divne modre boje. Njihov je miris ispunio hladnu sobicu. »Taj Antoine! Beskoristan kao i moj stari mačak! Ne može uhvatiti štakore, ne može napraviti mačiće! A ipak, obojicu ih još držim, iako ne znam zašto...« Otključala je vrata ormarića, pretražila svoje knjige i izvukla svezak sa slovom P.


93/411

5/19/2018


»Trideset i osam écua!« rekla je, njezine crne oči zažarile su se pred prizorom zlata. »Vidi, vidi... Tako vam je brzo krenulo.« Naglo je dignula oči prema meni, kao da će me probosti pogledom. »Niste ništa zatajili, zar ne?« »Ne, madame! Ovdje je evidencija. Papir, pero i tinta. Prijevoz i par debelih čarapa jer sam od cipela dobila plikove.« Nježno je pogledala hrpu novčića na stolu, a zatim opet stranicu s mojim računom. »A kakva je ovo isplata za La Trianon?« »Napitak za spavanje. Steznik je bolan.« »Bolan? Naravno da je bolan! Trebate bol! Ona će očvrsnuti vašu odlučnost da se obogatite! Ostavite se opijuma. Čeličite svoj um mržnjom i osvetom! Sjetite se – ili vi ili on! Opijum će vas potkopati.« Potezom pera prekrižila je ovaj izdatak. Odlučila sam zatajiti dio svojeg prihoda sljedeći put i prešutjeti sljedeću kupnju. Sada sam trebala opi jum. Utapao mi je bol i prigušivao noćne more. Bio mi je jedini lijek protiv sjećanja i tuge. Bila sam sigurna da me La Dodèe, kojoj je to u interesu, neće odati. Uostalom, sada sam bila dobar kupac. Moja zaštitnica je podignula pogled da bi me promotrila jer sam još stajala dok je ona sjedila i unosila bilješke u svoju knjigu. Glas joj je bio proračunat, a osmijeh lažan. Rekla je: »Dama poput vas ne bi smjela biti bez sluškinje. Tko vam je dosad pomagao navući steznik? Sluga te glupave udovice?« »Njezina najmlađa kći mi pomaže pri odijevanju.« »Da vidim te šipke. Hm... I dalje ste svinuti. Nije dovoljno jaka da vam ih dovoljno zategne. Još spavate u njima, zar ne?« »Ne bi mi trebao napitak za spavanje da ne spavam u njima«, odgovorila sam sarkastično. Odvratila je smijehom, ali pritom je pokazala previše zuba. »Samo neka bude čvrsto utegnut i uskoro ga nećete trebati nositi noću. Mislim da točno znam koja vam sluškinja treba...« To mi se nije sviđalo. Doušnica koja će paziti na mene. Očito se boji da ću postati neovisna. Promijenila sam temu. »Ona žena koja vas je pozdravila«, rekla sam, »Tko je ona? Jedna od nas?« »Da, jedna od nas, recimo, u širem smislu«, La Voisin frkne nosom, uznemirena spomenom na nju. »To je Marie Bosse. Nije vaš tip. Potpuno nepismena i zbraja uz pomoć prstiju. Bavi se starim umijećem, ali nema poslovnoga talenta. Naravno, zavidi mi. Željela je biti Izabranica, umjesto mene. No, tko bi s njome imao posla? Nepromišljena je i pijanica! Osim toga, bila je u braku s trgovcem konjima!« La Voisinin glas odavao je http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

94/411

5/19/2018


snobizam. Dobro da je La Voisin podignula profesiju vračarstva na ovakvu otmjenu razinu, pomislila sam. Doista nisam imala nikakve želje biti povezana s priprostom udovicom nekog trgovca konjima. ***

»Madame ne treba žaliti za mužem koji je tako dugo mrtav. Koliko biste samo mladenačkije izgledali, draga moja markizo, kada biste se odjenuli u svježe boje proljeća!« Postariji provansalski opat koji je volio šmrkati duhan toliko se nagnuo prema meni dok je govorio da sam osjetila njegov dah na vratu. S druge strane stola udovica Bailly naglo je prestala dijeliti juhu i s neodobravanjem se zagledala u njega. »Prestara sam da se bavim taštinama ovoga svijeta« odvratila sam prezirno. No, Lijepu. proljeće je bilo u mojem srcu. Prvi put u životu željela sam novu haljinu. »Čak i taštinom koja svaki dan u sve većem broju navodi mnoštvo da se okuplja pred ovim paravanom?« reče opat lijenim i lukavim glasom, pokazavši nemarno na paravan u kutu prostorije koja je istodobno bila i salon i blagovaonica madame Bailly. Užasan čovjek! Provansalci nikada ne prestaju juriti za ženama. To im je navika. Čak i na samrtnoj postelji napastuju njegovateljice. »To je moj dobrotvorni rad, Provodimkruha. dane pomažući drugima«, pretvarala sam se da sammonsieur. zauzeta lomljenjem »Gospođa markiza je čudotvorka, prava čudotvorka! Trgovac suknima s vlastitom trgovinom i pomoćnicima! Moja sretnica, sretnica Amélie! Sve se dogodilo baš kao što je rekla!« požurila je madame u moju obranu. Amélie je spustila pogled i pocrvenjela pri pomisli na svoje skorašnje vjenčanje. Brigitte, njezina mlađa sestra, bez miraza, sumorna i puna prišteva, samo je kivno zurila u nju. Ostali stanari, zbirka potrebitih stranaca i provincijalaca, izgledali su ljutito što je obrok prekinut. »Dakako, mogu samo prihvatiti riječ ovako šarmantne domaćice!« procijedio je opat. Madame Bailly se zadovoljno zarumenjela i nastavila posluživati juhu. Ponovo se čulo ujednačeno zveckanje žlica. Monsieur Dulac, javni bilježnik, opet je počeo govoriti o skandalu na Foire SaintGermain, koja je tek nedavno otvorena za razdoblje prije Cvjetnice. »A kada smo stigli u Ulicu Lingerie, sve je bilo u metežu, štandovi razbijeni, a prodavačica limunade sa slomljenom rukom! Kunem se! Cijela njezina zaliha bila je prolivena na tlu! Bili su to neki mladi vikont i njegov suputnik, mrtvi pijani! Dojahali su na tržnicu na svojim konjima u punom


95/411

5/19/2018


trku, mašući mačevima i prevrćući štandove! Jedva sam izvukao živu glavu, živu glavu! Možete zamisliti!« »Monsieur Dulac, trebali biste se ograničiti na večeri kada prolaze bolji ljudi, nakon opere«, primijetila je madame Bailly dok je njezina sluškinja odnosila tanjure za juhu. »Kao da vi to znate«, šapnula je Brigitte zlobno. »A cijene su se udvostručile, madame Bailly«, odgovorio je bilježnik, »pa sam se morao ograničiti samo na gledanje. Danas sam vidio najčudesnije stvorenje za samo dva sua [8]. Raritet s dalekih Antila – rakuna!« »Oh, kakav je bio? Je li bio kao zmaj?« upitala je Amélie. »Ne, u cijelosti je bio prekriven dlakom poput vuka i imao je golem rep, sasvim prugast. Kažu da su otrovni poput zmija. Ali Antili su vrlo opasno mjesto. Kažu da ondje ima biljki mesožderki koje mogu zdrobiti čovjeka na smrt, a zatim popiti njegovu krv svojim dugim, šupljim viticama!« Svi su zadrhtali. »Oh!« uzviknula je Brigitte. »Imaju li i to u ponudi? Bilo bi divno vidjeti ih u vrijeme hranjenja!« Dakle, nije bilo druge nego da iste večeri okupimo društvo i u unajmljenoj kočiji koju će pribaviti velikodušna markiza de Morville, čija su joj dobrotvorna djela donosila sve veće blagostanje, pođemo pogledati rakuna i gospodu. »Oh, kako se volim voziti u pravoj kočiji!« oduševljeno je uzviknula Brigitte kad smo u sumrak krenuli prema golemoj opatiji Saint-Germain na lijevoj obali Seine. Amélie ju je samo ravnodušno pogledala. Trgovac suknima, dosadan sredovječan čovjek, koji je stiješnjen sjedio između svoje zaručnice i njezine sestre, izjavio je: »Kada se vjenčamo, uvijek ćete imati kočiju na raspolaganju, draga moja mademoiselle Bailly! Vaše nježne noge ne smiju dodirivati zemlju!« Njezina majka uzdahne. »Kako dirljivo, kakva otmjena predanost! Oh, monsieur Leroux, tako ste galantni!« »Kako bi uopće moglo biti drukčije s takvom šarmantnom mladom osobom?« rekao je opat koji se, stiješnjen između udovice Bailly i mene, još nije odlučio iza čijega bi struka vrludala njegova ruka. S moje je strane naišao na hladnoću i čelik, a s njezine na skvičanje i hihotanje. Povukao se na za njega povoljniju stranu. »Oh, pogledajte! Pale ulične svjetiljke!« Brigitte je pokazala prema čovjeku na ljestvama na uglu kod policijske barijere. »Najbolji izum gospodina La Revnieja!« izjavio je trgovac suknima. »Uskoro će cijeli Pariz noću biti siguran kao vaše vlastite spavaće sobe, http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

96/411

5/19/2018


moje dame! Povećao je stražu, a uskoro će potjerati i zadnjega prosjaka i lopova koji sramote naš veliki grad. Naše doba je doba čuda...« Naša se kočija zaustavila na raskrižju da bi propustila veliku kočiju. Njezin je grb bio premazan i bila je puna maskiranih dama i gospode koji su išli na sajam. Opera je završila. Za oko mi je zapela nova javna obavijest ispod upravo upaljene svjetiljke, zalijepljena preko nekoliko starih. Najnovije knjige koje je policija zabranila. Protuzakonito je posjedovati ili tiskati, kupiti ili prodavati, uz najstrože kazne, itd. Moje oko koje obožava skandale tražilo je nešto zanimljivo: La defense de la Reformation – dosadni protestantizam. Filozofska razmatranja o milosti – još dosadniji jansenizam. Zapažanja o zdravlju države, nepoznati autor, pseudonim »Katon«. D'Urbec, Lamotteov prijatelj, znanstvenik. Znači, to je nastalo od vaše rasprave o reformi. Geometrijska teorija državnih financija dovela vas je do lomače, ako već niste u progonstvu. Nekako sam se osjećala kao da sam se upravo vratila s pogreba. »Zabranjene su knjige najbolji predmeti za kolekcije, madame markizo«, primijetio je opat usput, primijetivši gdje mi je zastao pogled. Vi biste to trebali znati, stari pokvarenjače, pomislila sam, s obzirom na to da vi njima trgujete! »Čovjek koji bi posjedovao takve stvari nije ništa drugo doli izdajica koja želi potkopati sigurnost države!« odlučno je rekao monsieur Leroux, trgovac suknima. »Prošlog su tjedna na Place de Gréve uza svjetlost baklji slomili k osti izdajici na kotaču za mučenje«, dobacila je Brigitte. »Svi su rekli da je bilo divno, ali majka mi nije dopustila da idem!« »Nije dolično da djevojka ide na noćna pogubljenja bez pratnje«, odvratila je njezina majka. »Žena određenog položaja uvijek treba ići s pratnjom na pogubljenja. Ja bih, naravno, uvijek osobno pratio svoju ženu na takve pohvalne moralne predstave«, rekao je monsieur Leroux, držeći Amélie za ruku. »Jasno, na zabranjenim se knjigama može zaraditi mnogo novca«, zločesto je izazivao opat. Tijekom vožnje pomno je promatrao trgovca suknima i procjenjivao ga. »Novac?« javilo se zanimanje kod monsieura Lerouxa. »Oh, pa sigurno ne puno«, dodao je žurno. »Oh, kada je Le colloque amoureux bio zabranjen, cijena mu je skočila od dvadeset sua na dvadeset libra! A sada ne možete nigdje dobiti niti jedan primjerak! Moglo bi se zaraditi i do trideset ili više libra ako bi se moglo doći do njega.« Na opatovu licu zatitrao je ironičan osmijeh. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

97/411

5/19/2018


»Dvadeset... trideset libra? Pa to je nevjerojatno! Što se tiče povrata na uložen kapital...« trgovac suknima se izgubio u računanju. »A tu je zatim i otac Dupre koji je anonimno pisao policiji da prijavi svoj traktat u kojem je napao janseniste. Dosadan i neoriginalan rad, nije mogao prodati niti jedan primjerak. Za manje od mjesec dana cijelo je izdanje rasprodano za deset puta višu cijenu od početne!« Opat se nagnuo prema trgovcu suknima sa zlonamjernim osmijehom i povjerljivo mu prišapnuo: »Naravno, važno je imati moćnog zaštitnika.« »Skandalozno!« uzviknuo je trgovac suknima. »Ipak, to pokazuje određenu pohvalnu ambiciju. Daleko bolje od sramotne propasti.« Monsieur Leroux je izgledao samozadovoljno. On, naravno, nikada ne bi ni pomislio da bi mogao propasti. Osim toga, njemu bi pokroviteljstvo moćnih moglo opravdati bilo kakav pothvat. Sada smo već prešli Pont Neuf, iako nas je usporila gomila oko zubara na podiju, koji je vadio zube uz svjetlost baklji. No, ubrzo se naša kočija pridružila onima koje su čekale u redovima pred sajmom, a mi smo prešli desetak stuba prema uličicama staroga sajmišta. Bile su toliko stare da su potonule ispod razine da, kao da su ih utabali milijuni stopala tijekom stoljeća. Redovi paviljona, osvijedjeni tisućama svijeća, primamljivo su s jali niz duge ulice koje su nosile imena prema robi koja se u njima prodavala. Prodavači limunade, čokoladnih napitaka i slatkiša izvikivali su svoju robu. Iz paviljona u kojima se prodavala hrana širili su se mirisi ukusnih jela koja su se upravo pripremala. Mnogi od njih, uređeni za otmjenije večernje posjetitelje sajma, imali su stolove s bijelim stolnjacima i lijepim svijećnjacima. Šetali smo duž Ulice Mercerie i razgledavali namještaj i rijedak porculan iz Azije i Indije. Amélie se zabavljala veselo nabrajajući što bi željela imati u svojoj kući kada bude u braku. Plakati su najavljivali piéce a écriteaux, što je bila jedna od smicalica kojima su glumci na sajmovima izbjegavali službeni monopol na izgovorenu riječ pariških kazališta. Nijemi glumci nisu mogli biti optuženi da su izgovorili niti jednu jedinu riječ jer je u svakoj sceni dijalog bio zapisan na velikim transparentima. Zastali smo i promatrali dvojicu gospode odjevene u elegantnu blijedu svilu kako se cjenkaju oko neke vaze. Jedan od njih je sleđa toliko nalikovao na mojeg ujaka da sam se preplašila. Pa valjda nije imao kaput te boje... Čovjek se okrenuo, a meni je laknulo. Ne, to nije bio vitez de Saint-Laurent. Dok su moji suputnici i dalje šetali diveći se draguljima, čipki, srebru te hrpama šarenih slatkiša i naranača, osjetila sam hladnoću po cijelom tijelu, kao da bi svakog trena iz sjene moglo iskočiti nešto čega sam se bojala. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

98/411

5/19/2018


Muškarci u čudnim kostimima izvikivali su vrline raznih kockarnica i pokušali nas navesti da uđemo, a usred izvikivanja trgovaca čuli smo prigušen zvuk pjevanja, praćen klavirom i flautom koji je dolazio iz jednog od kazališta. Zašto sam došla ovamo, zapitala sam se. Mogli bi me vidjeti i sve mi oduzeti. Koračala sam kao u transu, jedva primjećujući okolinu. Kroz gužvu pokraj nas je prošao dobro odjeveni gospodin u pratnji četvorice livriranih slugu. »Oho«, prišapnuo mi je opat, »večer doista priziva bolju klasu ljudi. Čak su i džepari pripadnici više klase.« Njegov ugodan, bestidno povjerljiv ton me trgnuo. Počela sam pozorno promatrati i, doista, vidjela sam blijedu ruku kako je bljesnula iz čipkom okićenog rukava i ušla u džep zamišljenoga gospodina koji je pratio dvije starije žene. »Oho! Kakve božanske naušnice vidim ondje!« povikala je Amélie i odvukla gospodina Lerouxa i nas ostale niz dugu, svijećama obasjanu uličicu zvanu »ulica zlatarstva«, gdje je bio izložen nakit svih vrsta. Maskirane žene elegantno skrivenog identiteta šetale su sa svojim kavalirima, zaustavljajući se da rukom u rukavici pokažu neki predmet. »Dragi moj prijatelju, kako li je samo dražestan ovaj mali broš«, čuli smo visoke, profinjene glasove dvorskih dama. »Ljubavi moja, vaš je!« I gospodin bi nabavio željeni predmet te ga predao svojoj ljubavnici uz teatralan naklon. »Ah, kakve divote! Oh, prijatelju moj, iscrpljena sam!« »Dopustite mi da vam ponudim osvježenje. Vojvoda de Vivonne je izjavio da svatko mora kušati novo piće u turskome paviljonu koje prekrasno krijepi čula!« »Oh, gospodine Leroux!« poviče Amélie. »Pođimo i mi!« Njezin zaručnik, želeći je odvratiti od blještavih dragulja, žurno se složio. Slijedili smo maskirani par do turskog paviljona. Tu smo tik uz vrata velike prostorije zauzeli jedan od stolova pokrivenih svježim bijelim stolnjakom. Iznad nas bio je širok strop s kojega su visjeli plamteći lusteri. Konobari s golemim podstavljenim turbanima i širokim hlačama nosili su neobične mjedene pladnjeve pune majušnih emajliranih metalnih šalica. Čudan miris spaljenog pluta ispunio je prostoriju – tursko piće, nema sumnje – ali bilo je prekasno da se elegantno pokupimo. »Dakako, dragi«, čula sam kako se visoki glas maskirane dame probija kroz graju, »nisu nas smjeli posjesti tako blizu nikogovića.« Madame Bailly i njezine kćeri bile su previše zauzete analizom čipki i frizura onih za susjednim stolovima da bi primijetile, ali opat mi je uputio veseo pogled.


99/411

5/19/2018


Opet se začuo glas maskirane dame: »Ona žena, na primjer, ne može biti nitko drugi nego mademoiselle de Brie, komičarka iz Théatre de la rue Guénégaud. Sigurna sam da sam prepoznala tu užasnu haljinu i ogrtač s povlakom! Mislim da pripadaju glumačkoj družini – ili ih je možda kupila rabljene.« Upravila sam pogled prema stolu u otmjenijem dijelu za kojim se nalazila ta nepoćudna haljina. Velika žena pod crnom baršunastom maskom, u haljini istančana ukusa, bila je usred duhovita razgovora s kavalirom koji nam je bio okrenut leđima. Šešir s perjem bio mu je vragolasto nakrivljen preko njegovih vlastitih kovrča koje su sezale do ramena, plašt od plavog baršuna nonšalantno je prebacio preko jednog ramena, otkrivajući njegovu podstavu od grimizna satena. Žena kao da je bila očarana i fascinirana njime. Iako se prema njezinoj figuri činilo da više nije u cvijetu mladosti, maska joj nije mogla u potpunosti skriti ostatke nekadašnje velike ljepote. »Moje remek-djelo, napisano u cijelosti kao okvir za vašu ljepotu i talente...« čula sam da govori taj muškarac. Kakva čudesna mala drama! Utjecajna starija glumica i mladi dramatičar čije je karijere ona bila pokroviteljica. Kako li joj je samo laskao! Turska kava o kojoj su svi brujili napokon je stigla. Pogledali smo u prekrasne male šalice i vidjeli gustu, crnu tekućinu kako se sjaji poput katrana na bijelom emajlu. Kako odbojno! Nitko nije želio biti tako priprost i izreći da smo nasamareni. Uostalom, već smo vidjeli rakuna, koji je nažalost uginuo i bio zamijenjen crtežom, i dvoglavog čovjeka, čija je druga glava bila drvena. Nitko od nas nikada ne bi priznao da je najnovije čudo među pićima na sajmu bilo odvratno. Monsieur Leroux je pridignuo malenu šalicu usnama, dok ga je Amélie zaljubljeno gledala. »Doista izvanredno!« izjavio je. »Pomalo poput zagorjela karamela!« i srknuo je još jedanput. Amélie je podignula svoju šalicu na onaj elegantan način kako je vidjela da je ona dama to učinila. »Oh, monsieur Leroux, savršeno ste to rekli! Izvanredno je!« Ali lice joj je bilo izobličeno. »Ne vidim nikoga važnoga ovdje. Kako možete reći da je ovo moderno? Sigurno je Monsieur vojvoda mislio na neki drugi paviljon...« damin visoki glas stigao je do nas. Odgovor njezina pratioca nestao je u zveketu posuđa. »Ona žena s koprenom u crnoj svili ondje s opatom možda bi mogla biti netko, kada ne bi sjedila s onim nevjerojatno buržujskim ljudima...«


100/411

5/19/2018


Srknula sam prvi gudjaj iz malene šalice. Čak ni šećer, od kojeg je piće bilo gusto kao sirup, nije mogao prikriti gorak okus toga čuda. »Dođite, ljubavi moja«, rekao je dramatičar, glas mu je pun gađenja od onoga što je upravo čuo, »seljačko plemstvo iz provincija izguralo je dvorsko plemstvo iz ovog mjesta. Ovdje više nema nikoga istinski modernog!« Uz izvještačenu gestu, uzeo je glumicu za ruku. Ona je rukom u rukavici podignula povlaku svoje haljine te su zajedno prošli pokraj maskirane dame, a zatim i pokraj nas i izašli kroz vrata. Poznavala sam tog muškarca, od njegovih voštanih brkova do dugih smeđih uvojaka koji su se prelijevali preko čipkastog ovratnika, činilo se, uz pomoć kliješta za kovrčanje kose. Prepoznala sam Lamottea, lijepoga kavalira iz Ulice Marmousets, kojega je očito pomazila sreća. »Bože, kako je taj čovjek naočit!« primijetila je Brigitte. »Iako je ona prestara za njega.« »To je Andrè Lamotte, dramatičar«, rekla sam. Je li to tamno piće bilo odgovorno za titranje mojih živaca koje sam tako osjećala u tijelu? »Bože, toliko znati o društvu...« zadivljeno je rekla madame Bailly. »Lamotte... Lamotte...« rekao je opat. »Znam to ime. Bio sam u Theatre de la rue Guénégaud prije Božića i vidio sam nešto – kako se to zvalo? Svi su govorili o tome nekoliko tjedana. Ah, da. Osmin. Radilo se o turskom princu koji umire od ljubavi prema kršćanskoj djevojci čije je lice vidio samo na prozoru...« zastao je i pogledao me prodorno i romantično. »Muškarci umiru za ljubav, znate«, dodao je, pokušavajući staviti ruku na moje koljeno. Odgurnula sam ga. »Oh, kako je to romantično!« uzdahnula je Amélie. »Vjerojatno je bila plavokosa i imala savršen ten«, dometnula je Brigitte kiselo. »Sve su takve u tim pričama. Nitko ne umire za djevojku s prištićima!« Zaokupilo me je ispijanje ostatka gorkog napitka. U umu sam osjetila radost, misli su mi jurile sve brže i brže, osjetila su mi postala izraženija. Kakav divan napitak, pomislila sam. Moram otkriti kako ga češće piti. Okus i nije baš bajan, ali kakav sjajan učinak ima! Mjesec dana u termalnim kupkama zasigurno ne bi moglo podariti mojem tijelu ovakvu snagu, mojim mislima ovakvu bistrinu. Tada sam odjednom znala da moram imati Andrèa Lamottea. Kakva god bila cijena, odlučila sam da ću ga dobiti uz pomoć vještičjeg umijeća.


101/411

5/19/2018


PETNAESTO POGLAVLJE Jedva tjedan dana poslije dr. Rabel, poznati šarlatan kojeg sam upoznala kod Bachimontovih, došao je potajno u kućicu u Ulici Pont-au-Choux radi osobnog gatanja. Imao je dobar razlog zašto je želio saznati svoju budućnost. Prva slika koja se pojavila u kugli rekla mi je da je za novac trovao pacijente. Prizvala sam još jednu sliku i vidjela ga kao pouzdanog savjetnika bogatoga stranca. Rekla sam mu da će iznenada morati napustiti zemlju, ali da će se obogatiti na nekom stranom dvoru. »Da, da. Znam tko je to – prepoznajem opis. To je engleski kralj! Moja nagrada – ha! Oh, sudbino!« Pogledao me s novim poštovanjem. »A vi... To je dokaz. Đavao doista djeluje u svijetu, a vi ste u savezu s njime! Zašto biste se inače pojavili u mojem životu? Tako mračni, tako tajanstveni, da mi kažete kakva me nagrada čeka za moja... moja djela?« Hoćete reći, zlodjela, pomislila sam, njegovo samozadovoljno lice bilo mi je odvratno. I sada mi više neće biti koristan za moj eksperiment u gatanju jer ga uopće neće zanimati da pokuša promijeniti sliku u kugli. »Đavao...« nastavio je zamišljeno, »kada ste ga upoznali? Možete li mi ga otkriti? Jeste li mu morali prodati dušu za ovaj nadnaravni dar?« njegova su mi naklapanja postajala sve odbojnijima. »Koliko znam, nisam«, rekla sam nehajno, pokušavajući se izdignuti iznad situacije. »Ja sam jednostavno nesretni proizvod alkemijske znanosti. Obična dama iz dobre obitelji... Ljubav me izdala... Pokus koji je pošao po zlu.« Izgledao je slomljeno. Otići će, pomislila sam. Međutim, dobro plaća, tako da ga ne bih smjela u cijelosti obeshrabriti. »Naravno«, nastavila sam, »ne bih mogla reći da moj bivši ljubavnik, opat, nije bio u dosluhu s đavlom kada je napravio pomadu.« »Naravno, naravno«, promrmljao je. »Većina opata to i jest. To ima smisla. Što bi žena znala? Ipak, biti povezan s đavlom, čak i iz druge ruke... Da, vojvoda... Draga markizo, morate mi dopustiti da vas uvedem u određeni krug... ljudi koji će biti vrlo zainteresirani... Ha! Vi i ja... Zadivit ću svijet!« Uf! Najprije krivotvoritelji novca, zatim trovači, a sada i bogati dijabolisti. Ali dvorski dijabolisti, dovoljno moćni da budu opasni, čak i bez pomoći đavla. Poslovanje je postupno postajalo sve složenijim. Onda bi bilo dobro, pomislila sam, da imam iskusnu ženu koja bi me savjetovala. Moram porazgovarati s La Voisin prvom prilikom. Nipošto ne želim završiti kao žrtva u nekom smiješnom satanističkom obredu.


102/411

5/19/2018


5. ožujka 1675. Zašto ljudi ustraju u bavljenju s đavlom? Ako Bog ne postoji, onda ne postoji ni davao i sve je uzalud i ludost. Ako postoji Bog,

zašto bi itko pri zdravoj pameti želio imati posla s drugorazrednim bićem kao što je đavao? To ne samo da prkosi logici nego je i neukusno. Ostatak stranice ispunila sam crtežima Lamotteova lica. ***

»Ne bih se uopće brinula, draga moja«, rekla je vještica iz Ulice Beauregard, milujući glavu žute mačkice. Hladna proljetna magla lebdjela je pred njezinim prozorom, ali vatra koja je skakutala iza dviju željeznih mačaka ispred kamina gotovo je previše ugrijala prostoriju. Dok sam stajala pred njezinim pisaćim stolom, osjećala sam kako mi se znoj slijeva niz leda. najviše Pogledala kao dajesam bila nekako... »Na crnim misama štome se ježrtvuje dijete, a počestonaporna. je dovoljna samo životinja ili tek malo ljudske krvi. Vi ste puno prestari! Najviše što bi vam se moglo dogoditi jest da od vas zatraže da služite kao oltar, ali za prizivanje đavla poželjna je djevica. No, ako se misa služi u nečije ime, a to je žena, obično se od nje same traži da služi kao oltar, osim ako iz nekog razloga ona ne zatraži zamjenu. Muškarac, dakako, treba dobiti ženu da služi za njega. No, to je sasvim dobrovoljno, kako bi inače kalež ostao na mjestu?« Nasmijala se zagledavši se u vatru mimo mene, kao da razmišlja o čemu drugom. Zatim me je pogledala, s onim neobičnim osmijehom, zašiljenim s donje strane, kao slovo V na njezinu licu. »Ne, ne biste smjeli imati nikakvih problema. Što god budu činili, samo se pretvarajte da vam je dosadno, kao da ste sve to već vidjeli u boljem izdanju. Vidjet ćete da će vam poslovanje porasti za nekoliko razina. U najvišim krugovima u posljednje vrijeme luduju za dijabolizmom. Naše se plemstvo umorilo od plesa, kockanja i ratovanja. Sve je u novotarijama!« Spustila je mačkinu glavu. To je nekako označilo da je razgovor završen. Ustavši iz malenog naslonjača, okrenula se prema meni, stajala sam pred njezinim prepunim pisaćim stolom. Žuta mačka, koja je sjedila na vrhu snopa horoskopa u izradi, namignula mi je. Nekoliko raznobojnih bočica i jedna od njezinih poslovnih knjiga borile su se za prostor s vulgarnim malim vražićkom u kojem je držala tintu. Zastala je na vratima i pogledala me preko ramena. »Ah«, rekla je, kao da se upravo nečega sjetila, »ako vidite oca Guibourga, podsjetite ga da kasni s isplatom.« I tako me je, ponovo ojačanu, sljedećeg tjedna slavni liječnik uveo u golemu i raskošnu palaču vojvode de Neversa, člana utjecajne obitelji


103/411

5/19/2018


Mancini i nećaka pokojnog kardinala Mazarina. Nevers se, čula sam, bavio magijom i iznad svega je želio susresti đavla osobno. Čak je i među aristokracijom bio nešto poput slavne osobe. Uostalom, ne susrećete svaki dan čovjeka koji je krstio svinju. Bilo je to malo, ali zanimljivo društvo. Među gostima bio je vojvoda de Brissac, sljedbenik koji je provodio mnogo vremena u razgovorima o Paracelsusu i Salamonovu ključu, što je pobuđivalo zanimanje samo među ostalim nazočnim alkemičarima. Od Rabela sam doznala da je Brissac cijeli svoj imetak izgubio zbog kocke i ekstravagantnog života te je tako morao živjeti kao gost vojvode de Neversa. Pospana od dosade, sjedila sam u salonu kraj Rabela i brbljavoga Brissaca te slušala kako vojvoda de Nevers ispituje talijanskog vrača – momka zvanog Visconti, koji je bio kraljev miljenik – o demonskoj opsjednutosti u Italiji. »Ondje se mogu vidjeti izvanredne stvari, stvari koje nikada ne možete vidjeti u Parizu! U Italiji su bliže đavlu... Recite mi, isplati li se putovati u Rim u ovo doba?« »Radi se jednostavno o tome da je Italija bliže inkviziciji, a ne đavlu, presvijetli vojvodo«, odgovorio je Talijan hladno. »Inkviziciji odgovara potvrđivati bilo koju fantastičnu priču. A zahvaljujući općoj maloumnosti čovječanstva, Talijani vjeruju svemu što inkvizicija potvrdi. Tako se stvara reputacija. Ne, monsieur vojvodo, ako želite vidjeti đavla, jednaka je vjerojatnost da ga nađete i u Parizu.« »Ali mogu vam pokazati druga čudesa. Zanima me vaše mišljenje. Vaše mišljenje mi mnogo znači. Pogotovo nakon što ste tako precizno predvidjeli najnoviju pobjedu Njegova Veličanstva nad Nizozemcima! Ovdje, u svom vlastitom domu imam fenomen, kćer devinerase[9] , koja vam može pročitati vaše tajne misli napisane u zrcalu! A otkrio sam čudo čak i veće od toga – ona starica u crnom...« Njegov se glas spustio do šapta kad je počeo govoriti o meni. Hladnokrvan pogled Talijana pao je na mene. Bio je vitak, maslinaste kože, imao je oko dvadeset i pet godina i bio je vrlo elegantno odjeven. Osjetila sam vrućinu u licu i bilo mi je drago da su mi veo i debeo sloj rižina pudera skrivali crte lica. Dakle, to je to, pomislila sam. Natjecanje u gatanju. Nadigrat ću ga, rekla sam sama sebi, puna samopouzdanja koje mi je ulijevala mladost i moji nedavni uspjesi. Sve su to budale, ta praznovjerna čeljad. Čak i Talijani. Društvo se počelo natiskivati oko lijepe djevojčice od oko dvanaest godina koju su doveli i postavili pred zrcalo. No, nakon niza vraćanja i nekoliko neuspješnih pokušaja da u zrcalu pročita riječ koju su zamislili razni plemićki promatrači, djevojka je briznula u plač. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

104/411

5/19/2018


»Trebali ste znati da će pokušaj biti uzaludan«, rekao je Visconti, »jer samo djevice mogu čitati u zrcalima, a ovu su djevojku zaveli u vašem domu.« Pogledao je ravno u monsieura vojvodu, koji nije ni trepnuo. »No, to ne uzima u obzir fenomen revirginizacije, koji se javlja u poodmakloj dobi«, upao je u riječ Rabel učenim glasom. »Revirginizacija?« Talijan se nasmijao. »To je tajna koju bi pola nevjesta u Parizu željela znati!« Snobovski talijanski vraču, pomislila sam. Već ću vas ja srediti! »Ovo je moj drugi fenomen, otkrio ga je učeni dr. Rabel. Markiza de Morville, nađena kako živi u siromaštvu, kao podstanar u samostanu sestara uršulinki. Stara je više od jednog stoljeća, žrtva užasne alkemijske nesreće.« Vojvoda de Nevers se nagnuo da bi se povjerljivo obratio Talijanu: »Recite mi što mislite.« »Madame markizo, vaš sluga«, rekao je Talijan, teatralno se naklonivši. »Drago mi je, monsieur Visconti, upoznati tako odlična učenjaka«, rekla sam, prihvaćajući njegov pozdrav na starinski način na koji je moja baka primala svoje prastare posjetitelje. »Vaš je glas glas mlade žene«, rekao je, »a kada biste podignuli veo...« Moj trenutak! Podignula sam veo polako i dramatično, pripremajući se na njegov ironičan pogled. Cijelo je društvo zinulo u čudu. Čak se i Viscontijevo zurenje pretvorilo u zadivljen pogled. Na licu sam imala mrtvački bijeli puder i mrlju od neprivlačno plavkasto-ljubičastog ruža za usne, više ili manje nijanse odnedavno mrtvog tijela. Efekt je bio sjajan! Izgledala sam kao da sam upravo ustala iz groba. »Vaše je lice... mlado... i lijepo«, rekao je Talijan tiho, »ali vaš hod i način govora su stari.« Nisam mogla odoljeti nekomu tko je mislio da sam lijepa. Naši su se pogledi sreli. »Ali oči – oči su prastare«, izjavio je. »Onda?« prekinuo je vojvoda od Neversa. »Ona je varalica!« rekao je Visconti. U prostoriji su se začuli uzdasi. Na mojem ste popisu, Talijane, pomislila sam, osvetit ću vam se za ovo! »Nije tako stara kao što tvrdi. Kakva god da joj je nesreća očuvala lice, nema više od devedeset ili sto godina najviše.« Dobro. Prvi susret, neriješeno. A sada drugi. »Njezina su gatanja izvanredna, izvanredna«, proglasio je Rabel. Zatražila sam vodu, pročišćenu pet puta. Destiliranu vodu nije teško dobiti u domu sljedbenika, pripremili su je unaprijed. Vojvoda od Neversa je pozvonio i sluga je donio veliki vrč. Sjela sam pred stolić u salonu i rasprostrla svoje stvari, u potpunosti iskoristivši svaki dramatični trenutak. Osjetila sam kako Visconti zuri u moj vrat. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

105/411

5/19/2018


»A sada, monsieur Visconti, proreći ću vam vašu budućnost, i vi ćete priznati da je ona istinita.« Pojala sam, miješala te mračno i znalački pogledavala okupljeno društvo. Mala se slika pojavila gotovo odmah: zamračena unutrašnjost crkve. Maskirana žena ušla je s ulice, užurbano se osvrćući. Skinula je masku, nakratko zastala kod krstionice da umoči prste u svetu vodu. Nije vidjela mladog Talijana skrivenoga u sjeni, lice mu je bilo oličenje čežnje. Srećom, prepoznala sam crkvu. »Zaljubljeni ste u prekrasnu ženu koju ste vidjeli kako se moli u kapelici u južnoj lađi crkve Saint -Eustache. Ondje ćete je čekati u prikrajku, nadajući se da ćete je makar samo nakratko vidjeti. Ona je u braku, a vi je sramotno slijedite.« Sada je on bio zaprepašten. Ponovo sam pogledala u kuglu. Dogodilo se nešto jako čudno. Slika se malo promijenila, i to bez mojega posredovanja. Kako neobično, pomislila sam. To se ne bi trebalo tako dogoditi. Jesam li gubila nadzor nad svojim darom? Što je to prouzrokovalo? Pretjerana uporaba? Opijum? Nije važno, pomislila sam dok sam pobliže promatrala sliku. Bilo je zabavno, dapače. Podignula sam pogled i vidjela cijelo društvo okupljeno oko mene kako zuri i diše kao jedan. »Čuvajte se, monsieur Visconti«, rekla sam, mašući prstom kao tobožnje upozorenje pred njegovim zaprepaštenim licem. »Ona će organizirati sastanak u perivojima Tuileriesa i poslati svoju sluškinju po vas, odjevenu u njezinu odjeću. Upamtite moje upozorenje i recite mi ako sam istinito pročitala iz kugle.« Mladić je pocrvenio kao cikla kad se cijelo društvo stalo grohotom smijati. »Vrlo dobro, Primi«, nasmijao se monsieur vojvoda de Brissac. »Morate priznati da je ovaj put pogodila.« No, kad sam mu vidjela izraz lica, iznenada sam pomislila kako ne trebam neprijatelja na dvoru. Dat ću mu nešto da izgladim. »Monsieur Visconti, čula sam da radite čuda. Red je da vas zamolim da i vi proreknete moju budućnost te pokažete svoje vještine.« »Dobro. Prvo ću opisati vaš karakter uz pomoć znanosti o grafologiji, a zatim pročitati vašu sudbinu uz pomoć umijeća fiziognomije u kojoj sam majstor.« »To je istina, istina«, promrmljala je neka žena. »Bila sam kod grofice de Soissons kada je rekao vitezu de Rohanu da mu je na licu zapisano stratište. Madame Lionne, koja je bila zaljubljena u njega, prosvjedovala je da ima najljubaznije lice na svijetu, ali Visconti je imao pravo.« Na komadiću papira kao primjerak rukopisa zapisala sam: »Razum je kraljica svih umjetnosti uma.« Činilo se da Viscontija to zabavlja. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

106/411

5/19/2018


»Madame markiza ima okretnu pamet i izoštrila je svoj um čitanjem mnogih filozofskih djela.« »Istina je, doista istina«, uzdahnula sam. »Kada bi samo ljudi mogli shvatiti koliko je dosadno živjeti sto pedeset godina, ne bi se uopće trudili. Već desetljećima nemam što čitati!« »Prerijetko ide na misu za jednu pobožnu staru damu koja je već tako dugo stanar u samostanu.« Sada je na meni bio red da budem uzrujana. »Nastavite«, rekla sam. Pregledao mi je lice iz nekoliko kutova. »Čelo«, rekao je, klimajući glavom poput mudraca, »je široko, što upućuje na inteligenciju. Nos, odlučnost i ponos. To je nos osvajača, cezara! Rekao bih, U ovom slučaju nos drevne loze, noblesse de l'epée[10] . Brada je, međutim, preuska – slaba točka. Sentimentalnost, draga moja markizo, bit će vaša propast! Lice kao cjelina vam je srcoliko. Markiza je rođena za ljubav, ali ponos je čuva od nje. Pretpostavljam da prodajete pomadu koja je očuvala vašu ljepotu i preko groba?« »Monsieur Visconti, kako ste mogli izreći takvu uvredu na račun časti mojega mrtvog muža? Trgovina, baš! Pomislite na svoju majku kada govorite takve strahote!« rekla sam, u svojem najboljem oponašanju sovolike starice. »Ostatak ću joj«, izjavio je, »reći u tajnosti jer ne želim sramotiti prečasne dame. No, prema crtama vašega lica, madame markizo, upozorit ću vas: čuvajte se osoba koje vas okružuju.« »Ah«, uzdahnuli su promatrači, duboko impresionirani. »I budite oprezni kada prihvaćate hranu i piće od neznanaca.« No, to je prilično općenito, pomislila sam. Trijumf za Viscontija. Sada više neće biti ljut. Zatim je ustao i nagnuo se preko stolića te mi šapnuo u uho: »Bezobraznice malena, nemam srca odati vas. Mislim da sam već napola zaljubljen u vas. U pravilu volim visoke, zlatokose žene, tako da znate. Ali vi... vi ste djevojčica hrabra kao i bilo koji vitez koji je ikada pokušao zauzeti neko prijestolje.« Osjetila sam kako se pod mojim bijelim puderom širi rumenilo i čula sam društvo kako vrišti od smijeha, misleći da je upravo predložio nešto nepristojno. »Ovo je danas opaki svijet, svijet grešnika!« povikala sam, mašući svojim dugačkim štapom prema Viscontiju. »Zašto su stari ljudi uvijek tako mrzovoljni?« upitao je s lijenim osmijehom. »Što će nam alkemijski lijek za kožu ako ne postoji lijek za loše raspoloženje?«


107/411

5/19/2018


Te sam večeri prorekla budućnost nizu ljudi i preporučila majci djevojke koja je zanijela sa svojim ljubavnikom tik prije zaruka s muškarcem kojeg je odabrala obitelj neka se ide posavjetovati s La Voisin. Što je točno moja zaštitnica činila u takvim slučajevima ne znam, ali u posljednje sam vrijeme počela sumnjati da bi to moglo uključivati više od nuđenja talismana i praškova od sasušenih golubljih srdaca. No, što se događalo s napetim, blijedim, maskiranim ženama koje su izbjegavale pogledati jedna drugoj u oči u njezinoj čekaonici, nisam mogla zamisliti. Na kraju večeri vojvoda od Neversa mi je dao kesu srebra u znak zahvalnosti za moje usluge. Sluga koji mi ju je dostavio želio je dio za sebe, Rabel je želio dio za sebe, ali još je ostala lijepa svotica, pogotovo jer sam polovicu skrila prije nego što ju je prebrojio. Nisam se uopće iznenadila kada sam nakon tjedan dana dobila poziv da dođem u Palais-Royal kod madame la Maréchale de Clérambaut, guvernante djece Monsieura, kraljeva mlađega brata i astrologa stanovitog ugleda. ***

»Umorna sam od crnine«, rekla sam sama sebi, gledajući se te večeri u malenom četvrtastom zrcalu na svojem toaletnom stoliću. Umorna od izigravanja starice, umorna od zurenja u kristalnu kuglu dok me oči ne zabole, umorna od laži.Pravu Moglahaljinu – da. bih biti lijepa, pomislila imala haljinu proljetne boje. Krojenu kakosam, valja,kad da bih pokazuje izvezenu podsuknju, ali skriva cipele. Ove moderne dame nisu baš sve bile ljepotice, čak većina njih. Lijepa je bila njihova odjeća. A i izgledala sam gotovo uspravna, možda čak i posve uspravna pri slabom svjetlu svijeće koja je stajala na stolu kraj zrcala. Nisam bila tako mršava. Nisam bila tako malena. Uistinu nisam! U ovo mi vrijeme Marie-Angèlique najviše nedostaje, pomislila sam. »Zaista želiš novu haljinu, sestro?« rekla bi. »Oh, idemo pogledati modne crteže u prodavaonicu Au Paradis na Pont au Change. Imaju i najljepše tkanine. Kada budem bogata, ondje ću nabaviti kućnu haljinu, od onog prelijepo oslikanog indijskog pamuka i neke male baršunaste papuče baš kao one koje sam vidjela u dućanu preko puta.« Čak i bez novca, živjela je za kupnju. Da sam s njom, bilo bi mi zabavno i bila bih oduševljena novim stvarima te bih zaboravila metafizičke brige. »Sestro, previše se uzrujavaš. S lijepim parom naušnica djevojka se uvijek osjeća potpuno novom«, rekla bi da je sada sa mnom. Možda je ipak bilo nečega u životnoj filozofiji Marie-Angèlique . Zamišljala sam je kod kuće, kako svira čembalo, kako joj


108/411

5/19/2018


se muškarci dive. Kako samo imaju sreće oni koji se rode lijepi, uživaju u mnoštvu bezbrižnih zadovoljstava! Činilo mi se da su mi kosti vodenaste od umora cjelovečernjeg gatanja. Uzela sam žlicu lijeka za spavanje i opet se zagledala u zrcalo. Čuvaj se, rekao mi je moj um. Sjeti se vještičina upozorenja. Ako izgubiš nadzor nad slikama, one će te opsjedati i ti ćeš poludjeti. U dubinama kristalne kugle likovi kao da su se kretali svojevoljno. No, ipak nisam odvratila pogled. Htjela sam se utopiti u oblicima što su se pojavljivali. Vidjela sam Lamottea kako sjedi u svojoj košulji na masivnom, izrezbarenom krevetu. Košulja mu je bila otkopčana na vratu i vidjela sam njegovu bijelu kožu na ključnoj kosti, vidjela sam kako mu krv pulsira na vratu. Nagnuo se prema naprijed i skinuo košulju. Bože, kako je bio lijep! Nježne dlačice na prsima, koja su se dizala i spuštala s njegovim udisajima i izdisajima. Približila sam se zrcalu i zamaglila ga svojim dahom. Vidjela sam kretnju u krevetu i razabrala čudnu žensku bijelu ruku, okruglo rame, kuštravu blijedu kosu. Zašto sam to morala znati? Je li to način na koji slike donose uništenje, slamaju nečije srce znanjem o onome što jest? Osjećala sam kako mi suze teku licem po debelom sloju pudera. Jesam li ga uplašila onaj dan, jesam li bila previše pametna? Je li ikada mislio išta više od udvorne galantnosti u načinu kojim me očarao? Jadna neugledna sestra, što je to drugo moglo biti? Nikada nisam bila ništa doli sredstvo kojim bi došao do lijepog, nedostupnog lica koje je vidio na prozoru. Što ako bih ga ponovo vidjela i da izgledam poput kraljice? Što ako dobijem poudre d'amour od La Voisin i ako mu ga stavim u čašu? Što ako bih se smijuljila i šarmantno naklapala ni o čemu i treptala očima kao i druge žene... Oh, što ako, što ako... Geneviève, budalo! Andrè Lamotte nikada neće biti tvoj, što god da učiniš! Uzela sam još jednu veliku žlicu napitka i slika je nestala. »Madame«, Brigitte je stajala na vratima i čekala da mi pomogne oko svlačenja. Posve je nemoguće da se sama uhvatim ukoštac s redovima sitnih gumbi, s iglama u prsluku, teškom krinolinom. Napokon smo uspjele skinuti čelični steznik, prednja ravna strana s filigranom u sredini imala je okov, na stražnjoj su bile šipke i čipka do vrata. »Brigitte, odvežite ga. Želim ga skinuti.« »Ali, madame, svaki ga tjedan stežete sve više.« »Skinite ga ili ću umrijeti! Moram opet biti svoja, bez obzira na sve.« Kad ga je skinula, na tankoj potkošulji koju sam nosila ispod bili su vidljivi tragovi hrde na mjestima gdje je moj zno j izjeo čelik.


109/411

5/19/2018


»Bože, pomozi!« viknula sam, srušivši se na pod. Od stalne potpore čelika mišići torza izgubili su mi svu snagu. Nisam mogla stajati ni uspravno sjediti. Kralježnica mi je bila kao u crva. Brigitte je raskolačila oči i pozvala svoju majku. N jih dvije su me uspjele odvući u krevet. Tu sam ležala, zureći u mraku u strop, dok je groznica bjesnjela mojim tijelom u vatrenim valovima, a lude slike iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti plesale u zraku poput duhova. ***

»Vidjela sam puževe s više kralježnice.« Usnula sam čudan san. La Voisin, stotine metara visoka, nadvila se nad moju postelju u svojem prašnjavom putnom plaštu i širokom šeširu s perjem. »Tek što sam se vratila iz Lyona, apovećao vidim da je sve u rasulu! je zatajila dio Janovca. je svoju naknadu. ŠtoLasiFilastre taj čovjek umišlja? sam Guibourg ta koja mu dobavlja posao! A onaj nezahvalni Le Sage pokušava mi preoteti klijente! Barem je ova Pasquier zadržala zdravi razum, rekla sam sama sebi, samo da bih otkrila da ste smotani u klupko te da umirete od groznice prouzrokovane neuzvraćenom ljubavlju! Doktore, koliko puta ćete joj još pustiti krv dok joj se ne snizi groznica?« »Još jedanput bi trebalo biti dovoljno«, čula sam odgovor iz daljine. »Dobro. Uzmite ovaj putnetko iz pete. Ne želim ida imadruge ožiljkeljude na zapešćima.« Osjetilajoj sam da mi diže posteljinu začula kako se kreću po sobi. »A sada, mademoiselle, ime tog čovjeka koji mi krade moj ulog?« San je bio jako čudan. Nisam bila u svojem krevetu kod madame Bailly. »Gdje sam to?« mislim da sam rekla. »Nemojte me ljutiti da ne moram ponovo proživljavati sve neugode koje sam prošla dovodeći vas ovamo, a da ona policijska doušnica od udovice ne sazna kamo idete! Ime, ime, mademoiselle! Znam da je Andrè. Andrè i kako još? Govorite! Lamotte? Lamotte dramatičar? Oh, kako ludo! S njime nećete imati sreće! On je nitko i ništa! Slušajte, vi glupa, bolesna zečice, i postupite kako vam savjetujem. Brissac je zreo za branje! U svađi je s Neversom, ima plemićki naslov. On će se pobrinuti za vaše interese. I gladan je. Kada vidi koliko zarađujete, zgrabit će vas u trenu! Može vas jednako dobro zabaviti kao i Lamotte. I alkemičar je. Može nam nabaviti... Ha! Zatreskali ste se u najambicioznijega žigola u Parizu! Zaljubite se u Brissaca, kažem vam. Imat ćemo koristi od toga!« »Brissac je odvratan«, prošaptala sam.


110/411

5/19/2018


»Dakle, mislite da možete biti izbirljivi? Slušajte me pozorno, markizice, u ovome poslu nema mjesta za gadljivost. Nakon što uđete u naš svijet, nema povratka. Ako vas itko ikada razotkrije, vaš najbliži muški rođak ima pravo na sve što posjedujete. Završit ćete ravno u zatvorskom samostanu na njegovu molbu za ono što ste već učinili. Djevojka iz ugledne obitelji koja živi za svoj vlastiti račun? Zarađuje kao vračara? Vlasti bi se sablaznile! Dokle god misle da ste udovica i dok imate našu zaštitu, ostavit će vas na miru. No, nikada nemojte pomisliti da možete pobjeći. Kada budete izvan našeg dosega, nikada više nećete vidjeti sunce, uvjeravam vas!« Dok je krv tekla u liječnikovu zdjelu, osjećala sam slabost, preplavljali su me slabost i zdravlje. Kroz uski prozorčić vidio se komadić plavoga neba. Kosi strop spuštao se gotovo do poda kraj kreveta. Bila sam u spavaćoj sobici u potkrovlju La Voisinine kuće. »A sada vam kažem, sutra ćete se dići, opet stegnuti taj svoj korzet i otići u Palais-Royal kamo ste pozvani! Zapamtite: ako se obogatite, moći ćete kupiti Lamottea kao svoju igračku. Ako ne uspijete, vaš će vam se ujak popišati na grob! Nemate kamo nego prema gore!« »Ne podnosim ga! Ne mogu ga više nositi«, prošaptala sam tom zastrašujućem liku iz sna koji se nadvio nada mnom. »Ne možete? Ne postoji takav izraz! No, od sada ga možete skidati noću. Treba vam znatno više kralježnice nego što je imate sada. I ravnije se držite, čak i sada, bez njega.« Ravnije? Zidovi kao da su mi se rušili pred očima koje su mi se sklapale. Vidjela sam sebe kao damu, koja se ravno drži, u vrtu nekog dvorca, kako bere ruže. Čula sam muškarca kako me doziva po imenu. Mogla bih biti lijepa. Mogla bih biti bogata. Mogla bih biti voljena. Ruže. Da. Treba mi haljina boje ruža. ***

Svjetlost stotina svijeća umnožavala se u zrcalima i ponovno odbijala od pozlaćenih oplata na zidovima malenoga salona u Palais-Royalu. Gosti iz najvišeg staleža sjedili su u izrezbarenim naslonjačima, a manje važni su se morali zadovoljiti teškim stolcima s resama. Sitne ribe su stajale ili, bolje rečeno, nježno klizile između naslonjača, smjerno slušale i nudile lasku prema potrebi. Čula sam lagani smijeh maršalice iza njezine lepeze jer, bilo ljeto ili zima, nijedna dvorska dama nije bez lepeze kad zadirkuje: »Ali, draga moja grofice, kažu da je markiz de Seignelay sasvim poludio za vama!«


111/411

5/19/2018


»Nisam ja odgovorna za to tko me gleda. Pitanje je gledam li ja njega! A morate priznati da markiz nedvojbeno ima nešto buržujsko u sebi.« »To je, dakako, krivnja njegova oca, Colberta! Prava je šteta što kralj podiže svoje ministre iz ničega. No, ne možete poreći da taj mladić ne izgleda savršeno ljupko! I naravno, da je iznimno bogat...« Ali, naravno, gotovo nevidljiva mrlja u njegovim manirama, neoprezan izraz ili maleni nedostatak u izgledu ili odjeći uskratili bi mu ulaz u najprobranije krugove. To je bila jedina prednost koju sam stekla u Ulici Marmousets. Izgled i govor dobra podrijetla. To se ne može kupiti, ne može se krivotvoriti. La Voisin ne bi mogla bez mene. Saloni me ne mogu razotkriti. Osjećala sam kako me preplavljuje zadovoljstvo. Opet sam se vratila poslu. »Bez obzira na to što mislili o Colbertu, morate priznati da je Louv ois daleko gori.« Jedan kraljevski ministar protiv drugoga. »Ah, Louvois!« uzviknula je dama kroza smijeh. »On djeluje kao da je [11] valet de chambre .« »Čujem«, rekao je gospodin u zelenom baršunu i posebno visokim cipelama s crvenom petom koje je u modu uveo Monsieur, »da očajnički pokušava popraviti svoj izgled te da njegovo odijevanje traje satima, da traži savjete od muškaraca koji slijede modu gdje bi trebao staviti svoje vrpce!« Dame su se sve nasmijale zamislivši Louvoisa pred zrcalom. Louvois osvetoljubivi, čija je jedna riječ uništavala sudbine i čiji je miljenik La Reynie provodio uhićenja po nalogu tajnih lettres de cachet koje je Louvois dobivao od kralja. Da je bio ovdje, s kakvom li bi ga samo ironičnom uljudnošću dočekali! Kako bi samo nakloni bili duboki, kako bi samo osmijesi bili široki! A kakav li bi se samo smijeh provalio nakon što bi on otišao! Kako to da on ništa nije sumnjao? No, ova je večer pripadala okultistima: amaterima i profesionalcima, koji su se okupili kako bi zaprepastili i zadivili jedan drugoga. »Znate«, rekao je jedan stariji gospodin kojega nisam prepoznala, »čuo sam da se horoskop može izraditi čak prema rukopisu!« »Tko je uspio učiniti takvo što?« Naglasak grofice de Gramont i dalje je odavao njezino englesko podrijetlo. Visoka i plavokosa, kretala se s uvjerenjem žene koja zna da je polovica muškaraca u dvorani zaljubljena u nju. Njezin suprug, govorilo se, bio je pokvarenjak s nosom Harlekina i strahovito ljubomoran čovjek. »Mislim da je to bio Primi Visconti«, odgovorio je opat de Hacqueville.


112/411

5/19/2018


»Visconti? Pih! Amater!« rekao je napuljski svećenik snažnim talijanskim naglaskom. »On ne razumije znanost divinacije. Ja sam pak izvorište upravo tog umijeća, što ću i pokazati!« »Bravo, oče Prégnani«, povikao je stariji gospodin. »Pokažite kako vaše umijeće nadmašuje Viscontijevo!« To je, dakle, bio Pregnani, Viscontijev suparnik. Zaista je odbojno izgledao. Stjecao je ugled predviđajući za plemstvo ishode na konjskim utrkama. Sa zanimanjem sam promatrala njegovu tehniku kad je pozvao ljude da mu dadu primjerak rukopisa po kojem je zatim sastavio horoskop, privlačeći pozornost svakoga u prostoriji. No, najviše je od toga imala koristi markiza de Morville jer je ta mudra starica očarala obožavateljice horoskopa, dopuštajući im da interpretiraju slike svojim različitim metodama proricanja. Njihova prepirka oko prednosti hiromantije nad čitanjem iz dlana postala je toliko zanimljiva da je čak i grofica de Gramont prekinula svoje očijukanje s ocem Prégnanijem kako bi se uključila, a do kraja večeri markiza je od nje primila najželjeniji poziv od svih. Grofica se dodvoravala sve očajnijoj kraljici time da joj dovede još jednu od vračara koje je Njezino Veličanstvo tražilo u sve većem broju. Markiza de Morville, najmodernija nova devineresse u Parizu, ići će u Versailles.

ŠESNAESTO POGLAVLJE Vaš prvi posjet dvoru«, rekla je vračara zadovoljno. Njezine su se mačke trljale o njezine skute dok je sjedila u naslonjaču u svojoj radnoj sobi. Ponudila mi je stolac. Jedan korak prema gore na društvenoj ljestvici, pomislila sam. Jednoga će mi dana ponuditi naslonjač. »Pročitala sam vam to u budućnosti. Visoko ćete se uspeti. Hoćete li još marcipana?« Uzela sam veliki komad. Nasmiješila se. U tom sam ga trenutku poželjela zamijeniti za manji, ali bilo je prekasno. Osim toga, voljela sam marcipan. »Mogu vam, naravno, ponuditi savjete. Bila sam na dvoru u SaintGermainu, Fontainebleauu i Versaillesu. Ali kraljica... Već ste jako puno postigli. Zadovoljna sam.« Čim sam pojela prvi komad marcipana, počela sam razmišljati o još jednom. Neću gledati u tanjur, pomislila sam. Ustala je naglo i potaknula žaračem vatru, koja se gotovo ugasila. Dok mi je bila okrenuta leđima, uzela sam još jedan komadić marcipana. Malen, koji ne bi primijetila. Izvadila je poslovnu knjigu iz zaključanog


113/411

5/19/2018


ormarića da nešto provjeri. Okrenula se i pogledala me dok je vraćala knjigu. »Uživajte među elitom, draga moja. Saznajte njihove tajne, saslušajte njihove ispovijesti. Zapamtite, ja sam uvijek ovdje da pomognem vama, a i njima, svojim malim povjerljivim uslugama.« Ponovno je sjela. Oči su joj se suzile kad je primijetila tanjur. »Recite, kada idete u Versailles ?« Nastavila je kao da nije primijetila da nedostaje komadić marcipana. »Imam jedan paketić, voljela bih da ga dostavite onamo. A moram vas i podsjetiti na jedno – znate, smatram se gotovo vašom majkom i želim samo ono što je dobro za vas – nikad im ne pokazujte slabost! Oni su poput pozlaćenih vukova. Ako osjete imalo oklijevanja, okrenut će se protiv vas i u trenu vas progutati! Odvažnost! Smjelost! Oni žele da ih zaslijepite. Oslonite se na svoju pamet. Ne vjerujte ni u kakva prijateljstva: gnijezdo zmija velikodušnije je od dvora Kralja Sunca.« S obzirom na osobu koja mi ga je dala, savjet me se duboko dojmio. »Treba vam haljina za dvor«, izjavila je, »iako će ovo što imate morati biti dovoljno za sada, dok ne zaradite više novca.« Nasmijala se. »Želite li vidjeti moju? Izvezeni ukrasi stvarno prekrasni! A i trebali bi biti jer sama haljina stoji pet tisuća libra!« Pitala sam se zašto je išla na dvor. Sigurno ne zato da gleda kralja kako blaguje pred publikom kao što su to činili turisti. U spavaćoj sobi na katu La Voisin je otvorila zaključana vrata ormara u kojem su visjeli redovi odjeće, skriveni pod navlakama od muslina. Podignula je jednu od zaštitnih vreća da bi mi pokazala svilenu haljinu s blijedozelenim porubom. Iz druge je ispao niz teških, šarenih podsuknja od tafta. »Oh, prekrasno!« pretvarala sam se da uzdišem. Vidjela sam njezin proračunat pogled. Pobuđivala mi je apetit za raskošan život. »Naša struka je dobrodošla na svakom dvoru na kugli zemaljskoj – uz uvjet da nismo prostaci, poput vulgarne La Bosse! Pazite na svoje manire i sjetite se mojih lekcija, pa ćete i vi imati desetak haljina kao što je ova.« »I ovu? Od crvenog baršuna?« pokazala sam na krajičak bogate haljine s izvezenim dvoglavim zlatnim orlovima koji su virili ispod jedne od muslinskih navlaka. »Nikada!« rekla je, pažljivo popravljajući navlaku. Načas sam vidjela morsko zelenu čipku prije nego što je haljina nestala iz mog vidokruga. »Ovo je carsko ruho. Jedini način da ga ikada dobijete jest da postanete kraljica!« Nagnula je glavu i iznova me pogledala svojim crnim, crnim očima. »Bože, kakve proračunate sive oči imate, draga moja! Doista imate mozak s kojim biste mogli postati kraljica – a tako malo njih uspije – ali http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

114/411

5/19/2018


sasvim vam nedostaje karakter da postanete dobra vračara. Mislim da ne trebam probdjeti noći i brinuti se, zar ne?« Zatvorila je vrata ormara i okrenula ključ u bravi. Sjetila sam se stoika. Sjetila sam se monsieura Descartesa. Upravo sam se uvrijedila jer mi je bilo rečeno da nisam dovoljno luda da bih bin prava vračara! Otac, ljubitelj ironija, dobro bi se nasmijao. Netko je pokucao na vrata spavaće sobe i prekinuo moja razmišljanja. »Madame, djevojka po koju ste poslali čeka u prizemlju, a vaš se suprug vratio s paketom.« »Oh, izvrsno, Margot. Koliko mu je Samson dao?« »Četiri ovaj put, madame. Hoćete li sušiti ovdje, kao i obično?« »Dakako! Donesite paket.« Okrenula se prema meni i hladno me pogledala, kao da me procjenjuje. »Nemam nikakvih tajni pred markizicom«, rekla je vragolastim tonom. »Ugljen u peći je dogorio gotovo do kraja.« Imala sam pravo. Učinilo mi se da sam primijetila neobičnu toplinu kako dopire od tapiserije na zidu spavaće sobe. Kad je Margot otišla, La Voisin se okrenula prema meni. »Našla sam vam prekrasnu malu sluškinju. Poznaje dvor. Može vam mnogo reći o ljudima koje ćete susretati i paziti da se ne osramotite. Recimo ako na primjer pokucate na vrata umjesto da pogrebete – nećete preživjeti sramotu. No, ona vam može reći na koja vrata valja pokucati, a na koja pogrepsti... Kada valja posjetitelju otvoriti samo jedno krilo vrata, a kada otvoriti vrata širom. To je pitanje prvenstva. Prvenstva i dvorske etikete. Važno je da ne pogriješite. Oh, da. Trebali biste početi puštati nokat na malom prstu lijeve ruke, svi dvorani to čine, radi grebenja po vratima.« Djelovala je zadovoljno sama sa sobom te je nastavila: »Kako li sam samo imala sreće što sam je dobila... Bila je u domu La Grande Mademoiselle [12] dok nije privukla pozornost pogrešnoga muškarca. Provela je nekoliko tjedana u Sâlpetriére te se pokajala zbog svojega života i obratila se meni. Ja sam joj, zbog dobrote svojega i previše velikodušnoga srca, sredila da izađe i omogućila joj početak novoga života!« Zanimljivo. Jedini način da takva djevojka izađe iz zatvora jest da ode živjeti u kolonije. Dakle, La Voisinin utjecaj dopire do zatvora i »bolnica« u gradu. Kako li je dogovorila bijeg? A sada je imala još jednu odanu sljedbenicu i uhodu koja će joj dojaviti svaki moj potez. Ah, filantropija! To postaje način života. »Doista ste previše velikodušni«, rekla sam, a ona me je prostrijelila strogim pogledom, prije nego što se obratila svojem mužu koji je ušao kroz vrata spavaće sobe.


115/411

5/19/2018


»Dakle, evo vas napokon! Ne mogu zamisliti zašto ste bili toliko spori! Koliko vam je potrebno da odete samo niz ulicu? Pa ne živi Samson na drugom kraju grada, zaboga!« Antoine Montvoisin ovaj put, začudo, nije bio u svojem kućnom haljetku, nego u otrcanom sivom odijelu kućne izrade i pustenom bezobličnom šeširu širokoga oboda koji je jadno visio preko perike od kozje dlake izjedene od moljaca. »Morao sam ga... hik... dugo... čekati«, rekao je Montvoisin slabašnim glasom. Njegova je supruga razmaknula tapiseriju u stranu i otkrila vrata peći u kamenome zidu. Montvoisin je stajao, sav nakrivljen, njegovo mršavo tijelo povremeno je potresalo tiho štucanje. »Odmotajte ih i stavite na stalak za sušenje i neka ovaj put ne curi s njih, za Boga miloga! Zar ne možete prestati s tim prokletim štucanjem?« »Vi ste ga... hik... prouzrokovali, tako ako vam smeta, sami ste za to... hik... krivi! Sljedeći put zadržite svoj žablji prah... hik... za svoje klijente!« »Kako se usuđujete vrijeđati moju profesiju kada živite od nje? Oh, grozno su vlažne, trebat će čitava vječnost. Zar Samson nije mogao dobiti starije?« La Voisin je trčkarala kao domaćica koja sprema zimnicu. Smučilo mi se kada sam prepoznala predmete što joj ih je poslao njezin ljubavnik Samson, pariški krvnik. Bile su to ljudske ruke. »Zar vam ne smeta miris, ovdje u kući?« pokušavala sam zvučati hladnokrvno, ležerno, kao da često viđam takve stvari. No, glas mi je bio tiši nego inače. Možda doista nisam bila stvorena za vračaru. »Ovaj?« odgovorila je La Voisin. »Oh, ništa nije gori od sušenja šunke. Osim toga, to je miris prosperiteta. Takvo što nikad mi ne smeta. Pardon, ali vi ste pozelenjeli. Trebate li sjesti?« Sjela sam iznenada na krevet. »Nemojte mi umrljati sag. Upotrijebite noćnu posudu. Vi? Na dvoru? Pa još ste slabić!« »Čemu... čemu služe?« »Ruke obješenoga. Vlasniku privlače skriveno blago. Pola dvora ih ima. Dame ih drže ušivene u suknjama, muškarci u džepovima. Zajamčeno donose sreću u kartama. Ne gledajte tako gadljivo! Vrlo su kompaktne i ne prljaju nakon što se osuše. Stisnu se, znate. Kupu jem ih od krvnika, ljudi su već mrtvi. Pa nisam ih ja ubila! To su učinili kralj i sudovi. Zašto ne bi barem netko imao malo koristi od toga? Ja na to gledam kao da stvaram dobro od zla! Zarađujem na nečemu što bi inače propalo – to je prednost kada razumi jete što je vođenje kućanstva. Nikada ne bi trebalo dopustiti da išta propadne. Učite od mene i moći ćete pretvoriti tuđe zlo u svoju korist.«


116/411

5/19/2018


Pitala sam se što su Rimljani poduzimali protiv mučnine. Vjerojatno nikada nisu ni pokušali povraćati u steznicima. »Antoine, držite joj glavu! Ne želim da joj sve kaplje po toj dobroj haljini koju sam platila! Živci! Ha! Nemate ih, mademoiselle. Vi? Želite osvetu? Vi ne biste mogli ubiti ni miša! Ne sjećam se kada sam zadnji put upoznala ovako kukavičku djevojku! Dobro da sam vam našla služavku koja ima kičmu, za razliku od vas, inače ne biste preživjeli niti tjedan dana među velikašima.« Kad je glasno zalupila vratima pećnice, Antoine Montvoisin mi je ponudio ruku da me otprati u prizemlje. »Možda jest moćna, ali... hik... bez obzira što pokušava, moja duša je čvrsto vezana za moje tijelo. Ustrajnost je... hik... vrlina. No, preporučujem vam... hik... da je ne ljutite, a ako je naljutite, nemojte uzimati... hik... hranu ili piće u ovoj kući. A ondje kamo idete... hik... korisno je znati nekoliko stvari. Uvijek imajte... hik... protuotrov pri ruci, a ako to nije moguće, pijte mnogo... hik ... mlijeka ako je juha čudnog... hik... okusa. Otkrio sam... hik... da je to vrlo učinkovito, iako od toga... hik... imam ovu prokletu... štucavicu. Govorim vam to zato što... hik... mi se čini da ste sasvim... hik... u redu.« Te sam noći usnila strašne snove. Prostorija se pretvorila u visoku, blještavu blagovaonicu, a ja sam sjedila s otmjenim društvom oko velikoga stola s bijelim lanenim stolnjakom. Srebrni svijećnjaci stajali su među krcatim srebrnim pladnjevima i vodio se duhovit razgovor. Na jednom od pladnjeva bila je ukusna pašteta. Jedan se muškarac pridignuo da je razreže svojim nožem i ponudi nekoj od dama. Pašteta je zastenjala ljudskim glasom. »Oh, kako odvratno!« uzviknula je dama, a on je žurno povukao svoj nož. Vidjela sam kako je ta grozna stvar krvarila na mjestu gdje ju je zarezao. »Ne bi smjeli pozvati takve stvari na večeru«, primijetio je gospodin okićen čipkom. Sluga mi je natočio čašu gustog, zelenog likera. »Oh, meni više ne«, rekla sam. »Već sam previše popila.« Previše. Previše. Koga sam poznavala za tim stolom? Pogledala sam na obje strane. Tri prijatelja iz Ulice Marmousets sjedila su s obje moje strane, Lamotte u vrpcama, Griffon u baršunu žutosmeđe boje i d'Urbec, blijed kao duh, u crnoj svili. »Recite mi«, rekao je Griffon, »objavljuje li pašteta štogod?«


117/411

5/19/2018


»Nije li dovoljno da govori?« upitao je d'Urbec onim svojim jetkim načinom. Njegove tamne oči, nekako upale, blistale su čudnom gorčinom i porugom koje prije nisam vidjela. »Monsieur Lamotte, odvedite me s ove večere. Umorna sam«, preklinjala sam. Činilo se da me on doveo. »Oh, ne možete otići!« poviče čovjek koji je jeo kamenice. »Vi trebate platiti za večeru.« »Ali ne mogu...« moje očajničko prosvjedovanje prekinulo je ogorčeno vrištanje žena: »Morate! Što ste očekivali?« Tada se društvo počelo prepirati oko toga tko će platiti, sve glasnije i svadljivije. »Mademoiselle Pasquier, ne mogu još otići«, povjerio se Lamotte tihim glasom. »Punio sam svoje džepove sutrašnjim doručkom. Pjesnikova privilegija.« Uzeo je još mesnih svitaka, desetak ili dvadesetak, nestajući pod stolom. Zatim je presavinuo veliki jušnik u maleni ubrus i skrio ga pod košulju. A d'Urbec me pogledao onim čudnim, prodornim pogledom koji kao da je sve vidio. »Vrijeđa vas«, rekao je, bacivši ubrus preko paštete. »Iako, da ste pažljivije pročitali šesto poglavlje mojih Zapažanja o zdravlju države, uopće ne biste bili zaprepašteni. Pođimo prije nego što se dvorana zapali od njihove svađe.« Kad je od prvog udarca posuđe uza zveket palo na pod, a zapaljeni se svijećnjak otkotrljao preko finog stolnjaka, uzeo me za ruku te smo neprimjetno pobjegli u noć. Sva u znoju i prestrašena, ležala sam smrznuta, čekajući zoru. Što bi ti snovi mogli značiti? I znače li oni išta uopće? ***

I tako sam se u roku od tjedan dana našla kako u teškoj kočiji madame la Marechale iza šest upregnutih sivaca jurim prema Versaillesu. Moja nova sluškinja, neustrašiva crvenokosa, sjedila je preko puta mene na sjedalu, leđima okrenuta smjeru kretanja, držeći moju kutiju za šešire, stisnuta između maršaličine osobne sluškinje i jedne od njezinih siromašnih pratilja. Sama madame i mademoiselle d'Elbeuf sjedile su kraj mene. Nedaleko od dvorca, gdje se cesta odvaja prema Marlyju, iza sebe smo čule povike i prasak bičeva. »Koliko konja?« upitala je madame sluškinju koja se nagnula kroz prozor da vidi tko dolazi. Ne bismo se maknuli kočiji od samo četiri konja. »Šest, madame«, odgovorila je sluškinja. »A koje su boje livreje slugu?« »Plave i srebrne, pripadaju madame de Montespan.«


118/411

5/19/2018


»Onda svakako recite kočijašu da stane uz rub ceste ili ćemo se prevrnuti u jarak!« Naša se kočija zaustavila kraj travnatog nasipa uz cestu, a druga teška kočija prošla je pokraj nas, s konjima u punom galopu, dok je blato od njihovih kopita prskalo na sve strane. Unutra sam vidjela tri žene i blijedo lice malenog dječaka. Vratili smo se na cestu iza njih, da bismo se opet zaustavili nakon otprilike kilometar i pol. Velika kočija je stala nasred ceste, sluge u plavom i srebrnom prepirali su se s kočijašima, dok su na cesti dvije žene iz kočije plakale i vikale nad unakaženim truplom jadnoga rezača vinove loze, kojega su zdrobili kočija i konji. Oko njega bili su razbacani štapovi što ih je u snopu teglio. Uz cestu su se okupili članovi njegove obitelji, zureći u tišini. Punašna plavokosa žena naglašenog nosa i uske brade nagnula se kroz prozor kočije. »Vratite se, kad vam kažem! Kakve koristi od vašeg sentimentalnog kukanja? Čisto licemjerje! Ne biste se tako ponašale da se to dogodilo podalje od vaših očiju! Ta moji su ga sluge upozorili! Svatko zna da žena mojega položaja vozi brzo – moja kočija reže vjetar!« Jedna je žena obrisala nos, druga je počela jadikovati još glasnije. »Oh, prestanite!« povikala je žena iz kočije na ovu novu drskost. »Kriv je on i njegova nesmotrenost što se nije sklonio s puta! Imam potpuno pravo nastaviti u ovakvim okolnostima.« »To je madame de Montespan«, prišapnula mi je moja sluškinja. Ah, kraljeva najnovija maîtresse en titre[13] , promaknuta sa svojega prethodnog položaja neslužbene maîtresse zbog prisilnog odlaska bivše službene ljubavnice La Vallière, koja je zbog tisuću ponižen ja bila prisiljena otići u samostan. »Vaši su sluge odgovorni, a vi ih uopće ne krivite?« rekla je jedna od žena na tlu, ona odjevena u tamno koja je plakala. Stajala je kraj tijela i bijesno se obratila lakajima odjevenim u plave i srebrne livreje: »Da ste moji, brzo bih se obračunala s vama!« »Onaj u kočiji je vojvoda de Maine, najstariji sin madame de Montespan, a na tlu, ona u crnom i sivom je madame de Maintenon. Ona je guvernanta. A ona druga žena, to je markiza d'Hudicourt.« Markiza d'Hudicourt je nastavila zapomagati i kršiti ruke, dok je publika pljeskom pozdravljala žestok govor madame de Maintenon. »Vive madame de Maintenon!« vikali su. »Budite dobre i uđite, moje dame. Želite li da me kamenuju?« zapovijedi žena u kočiji. No, uplakane dame nisu se micale dok im kraljeva ljubavnica nije dala kesicu novca za siromašne rođake mrtvoga čovjeka.


119/411

5/19/2018


Potom su ponovo ušle u kočiju koja je odštropotala uz prskanje proljetnoga blata. »Zaboga«, rekla je pratilja, »oči onoga čovjeka sasvim su izletjele iz njegove glave! Trebat će mi šalica čokolade kada stignemo, ovo mi je bilo jednostavno previše bolno.« »Ali, mademoiselle, takvo suosjećanje je neumjesno kad se radi o potpunim neznancima. Uostalom, to nije bilo smišljeno ubojstvo«, rekla je madame d'Elbeuf hladno. Ostatak vožnje provela sam sjedeći u tišini. ***

U Versaillesu me kraljici predstavila mademoiselle d'Orleans, kneginja de Montpensier. hoće li moje dijete biti dječak ili djevojčica«, rekla je kraljica»Želim svojimznati teškim španjolskim naglaskom. Pogledala sam je. Sjedila je u velikom, izrezbarenom naslonjaču sa zlatnim resama i pozlaćenim srebrnim nogama, u ruci joj je bila polusklopljena lepeza od bjelokosti. Imala je četrdesetak godina, s izgledom slabog, prerano ostarjelog izdanka incestuozne aristokracije. Toliko je loza prinčeva kulminirala u ovoj niskoj, blijedožutoj ženi plave kose s izbuljenim očima i neobičnim crtama lica – gotovo kao groteskni kip vodorige – koje laskavi portreti zabilježili u pravoj mjeri. Nisam mogla drugo negou čuditi se.nikada S njomnisu je bilo nekoliko strogih španjolskih dama odjevenih tamno, tri njezina omiljena patuljka – dvojica muškaraca nižih od mene, ali vrlo široka, s golemim glavama te savršeno građena, malena, naborana žena – i dobrih pola tuceta dlakavih malenih luksuznih psića veoma ružnih plosnatih njuški. »Svakodnevno se molim za još jednoga sina«, nastavila je. Nije mi izgledala kao da je noseća, ali ionako nisam imala iskustva u tim stvarima. Morat ću vjerovati kristalnoj kugli. Ogledavala sam se po golemoj prozračnoj dvorani u potrazi za prikladnim stolom. Zlato na zlatu, oplate rijetkog drva s intarzijama, težak, raskošno oblikovan namještaj od plemenitih metala – no, unatoč svom tom luksuzu, dvorana se doimala hladnom i bez duše. Napokon sam shvatila zašto. To su prostorije kroz koje pamet i učenje nikada nisu prošli. Španjolska je kraljica bila jedna od najglupljih žena u cijelom kraljevstvu, njezina vještina razgovora bila je bijedna i bez duha. Opazila sam stol od masivnog srebra koji je stajao ispod goleme, tamne španjolske tapiserije. Pokazala sam na njega te su donijeli težak malen jastucima obložen stolac, izrađen od zlata inkrustriranog na srebru, da sjednem na njega. Ponijela sam jednu od


120/411

5/19/2018


svojih najljepših kugli i zatražila da je napune vodom. Odmotala sam svoj mali kabalistički stolnjak i pripremila lijep niz štapića za miješanje. Njezino me Veličanstvo gledalo s odobravanjem dok sam pojala i miješala vodu staklenim štapićem. Odjednom sam shvatila zašto. Sve dame koje su se okupile oko mene nosile su staromodne španjolske krinoline, vrlo slične mojoj. Polovica ljudi u prostoriji bila je niža od mene, a ostatak nije bio puno viši. Uklopila sam se među nakaze sa španjolskog dvora koje je još držala oko sebe, nakon svih ovih godina koliko je već bila u Francuskoj. Odraz je bio jasan. Nije bila noseća. Nisam joj se to usudila reći. Ponovila sam vračanje i zatražila od nje da stavi ruku na kuglu. Vidjela sam bolest i vazu kasnoproljetnog cvijeća u prostoriji. U umu su mi se brzo rojile misli. »Vaše Veličanstvo, žao mi je što vam moram reći da ćete u kasno proljeće dobiti tešku bolest i da ćete izgubiti dijete.« »Izgubiti dijete? Izgubiti dijete? Moram imati još jedno dijete! Ta strašna žena, odvratna La Montespan, drži ga svojom mladošću, svojom djecom! Ja sam kraljica, a ne ona! A ipak ona želi vladati umjesto mene! Oh, Bože, prekasno žalim za La Vallièreom, koja se barem sramila zbog onoga što je radila. Ali sada, ovaj grijeh s udanom ženom – ovom besramnom bludnicom drska jezika... Kažem vam, ta će me kurva ubiti!« Nastavila je na španjolskom, što nisam razumjela, a njezine su se dame požurile utješiti je. Ovdje se nikada neću obogatiti, pomislila sam. Ne mogu joj dati dobre vijesti. S dubokim naklonom otišla sam iz kraljevskog okruženja. Od ulaza u kraljičine odaje koračala sam na način za koji sam se nadala da je dramatičan, lupkajući svojim visokim štapom sa svakim korakom. Moja crna haljina je šuštala i šuškala oko mene dok sam silaz ila prekrasnim stubištem od raznobojnog mramora kojim se silazilo iz kraljičinih odaja do širokog mramornog hodnika u podnožju. Ondje sam naišla na gomilu slugu, nosiljki i turista, baš kao da sam bila u glavnoj ulici nekog velikog grada. Jedina je razlika bila da su u Versaillesu avenije bile popločene mramorom i ukrašene zlatom, kao da su to ulice u raju. Zapravo je palača u Versaillesu bila baš poput grada, s hodnicima koji su služili kao ulice. Nosači su na nosiljkama prenosili dvorane s jednog mjesta na drugo, osobito žene, jer nisu bile sposobne hodati desetak metara u svojim čvrsto stegnutim dvorskim haljinama i krhkim satenskim cipelicama. Osim toga, hodnici nisu uvijek bili dovoljno čisti da njima nesmetano gazite dok nosite haljinu koja stoji koliko i godišnji prihod tisuću seljačkih obitelji jer su se nestrpljivi dvorani često olakšali u kakvom kutu ili uza zid. Nosiljke su se kretale kroz mnoštvo svakovrsne posluge, izletnika i stranaca koji su došli vidjeti prostorije dvorca otvorene za http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

121/411

5/19/2018


javnost, podnositelja molbi, vojnika i nadriliječnika. Bilo je teško zamisliti da se sve to – namještaj, rojevi dvorana, znatiželjnika, slugu, kuhara, glumačkih družina – sve se moglo spakirati u tren oka i odvesti u neku drugu kraljevsku palaču kad god je kralj poželio promijeniti rezidenciju. Ipak, uza sve njegovo sezonsko seljakanje, nikad se nije vratio u Pariz, drevnu prijestolnicu, te je ustupio Palais-Royal svojemu bratu. I tako su pariški konjušari davali posebnu hranu novoj pasmini žilavih, velikih zaprežnih konja koji su najvećom brzinom mogli vući kočije do Versaillesa, Saint-Germaina, Marlyja, Fontaine-bleaua. Baka je govorila da je to grijeh te da bi kraljevi trebali živjeti u Louvreu, medu ljudima njihove prijestolnice, kao što su to činili vladari davnih vremena. Bila je to vrlo staromodna ideja koju nisam usvojila za markizu de Morville. Markiza je postajala moja stara prijateljica. Živjela je u mojoj glavi, nudeći komentare o mojem svakodnevnom životu, noću me gnjavila kada nisam mogla zaspati. Lukava stara dama silovite naravi, kovala je aforizme i lagala mi o svom djevojaštvu. Mučila me užasnim zapažanjima o mom karakteru i postupcima, nekažnjeno optuživala dvorane i smijala se kad bih se uzrujala. Kad su me stavili u teški korzet i kad mi je preko glave spuštena besmislena zvonolika podsuknja s obručima, ona je zatvorila Geneviève u ormar s odrješitim »No, no! Čekanje će biti dobro za vas. U moje vrijeme, mi smo puno više čekali od današnjih mladih ljudi – i bili smo pristojni!« I zatim bi odmarširala, lupkajući svojim visokim štapom, kako bi svijetu rekla ponešto te ga time popravila. Hodnicima Versaillesa sada je koračala zgrčena mala spodoba koja je sve osuđivala, odjevena u crninu iz prošlog stoljeća, tajanstvena crna koprena skrivala joj je crte lica. Nije joj se sviđao miris u hodnicima, provirivala je kroz koprenu i zgražala se nad obnaženim grudima dviju kraljičinih dvorskih dama koje su projurile mimo nje, frknula nosom na odijelo beznačajnog plemića seljačkog izgleda koji je tek pristigao iz provincije tako da je pocrvenio. »U moje vrijeme, muškarac je skinuo šešir pred damom visoka ranga, a ne ga samo dotaknuo kao da mu je urastao u kosu«, rekla je vitkom gospodinu maslinaste kože u vrećastim hlačama od crna baršuna i sivom kaputu izvezenom svilom. Muškarac je okrenuo glavu prema njoj i zagledao se u nju. Visconti, vrač. Markizu nisu zabrinjavali ostali vračevi. Pogotovo Visconti, kojemu je nedostajalo barem sto dvadeset i pet godina njezina iskustva.


122/411

5/19/2018


»Dobar dan, monsieur Visconti. U potpunosti ste popravili moj dojam o vama iz drugog pokušaja.« Visconti je skinuo šešir s nekoliko teatralnih gesta te se udvorno naklonio. »Moja draga markizo, oduševljen sam što sam vas susreo ovom sretnom slučajnošću! Moje moći mi govore da ste upravo posavjetovali kraljicu o pitanju njezine trudnoće.« »Kako čudno. Moje moći meni govore isto o vama. Pretpostavljam da ste joj pretkazali sina kojega priželjkuje.« »Nisam jer želim zadržati svoj ugled na dvoru nakon njezina pobačaja u travnju.« »To je bilo mudro. Daleko ćete dogurati, Visconti.« »Već jesam, mala zajedljivice. Sinoć su me odveli na kraljev petit coucher [14] . Slobodno pozelenite od zavisti. Iako ne mogu zamisliti zašto najveći plemići u zemlji plaćaju sto tisuća écua za privilegiju da vide kralja kako sjedi na svojem chaise percée[15] prije nego što ode na počinak! Vi Francuzi ste lud narod, zar ne? A kralj je dužan sjediti na njemu bez obzira na to zahtijeva li to priroda ili ne jer se to od njega očekuje, tu on vodi poslove!« »Monsieur Visconti, usuđujete se ovako govoriti jer ste stranac. Sve što naš monarh čini je samo savršenstvo, uključujući sjedenje na njegovu chaise percee tijekom svečanosti petit coucher!«

»Nikada nisam rekao da nije savršenstvo. Recite mi, jeste li prodali još svojih pomada za pomlađivanje sada kada ste se popeli do ovakvih neslućenih visina?« Razgovor nas je doveo do hodnika pred cour des [16] princes . Na suprotnoj strani velika su vrata vodila prema perivoju. Dvojica slugu držali su vrata otvorena za svojega gospodara koji je ispraćao ženu koja je čekala kočiju za obilazak perivoja. »Ovdje gatam. Potražnja je sve veća. Više se traži. Oh, tko je to?« Bilo mi je drago da sam nosila koprenu. Markiza de Morville zbunjeno je pobjegla, ostavljajući Geneviève na cjedilu, otvorenih usta. »Vojvoda de Vivonne, brat gospođe Montespan. Od njega je učinila moćna čovjeka. Zasigurno ga poznajete – ili možda mislite na djevojku koja je upravo ušla u kočiju? Lijepa je, zar ne? To je neka Pasquier, njegova najnovija neslužbena ljubavnica. Dobro su je našli, zar ne? Čujem da je došla niotkuda – pekarova kći, neki kažu, ali možda su ljubomorni. Jeste li čuli kako ju je ukrao vitezu la Riviere? Pravi skandal! Osvojio ju je na kartama i pouzdano znam da je varao! Vjerojatno ju je doveo da vidi znamenitosti. On slovi kao poznavatelj ljepote. Kažu da joj je dao kočiju i konje te malu vilu u Ulici Vaugirard.« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

123/411

5/19/2018


Bila je to Marie-Angèlique , moja sestra. La Voisin je sve to davno predvidjela, onog vrućeg ljetnog dana u svom visokom crnom salonu za gatanje. Ali, ono što me je potreslo bilo je to što je monsieur vojvoda imao nebesko plavi kaput s brokatima i golemu, kovrčavu plavu periku. ***

Sad kad sam prorekla budućnost kraljici, svi su na dvoru poludjeli za mojim gatanjem. Oni kojima je bilo dosadno, koji su bili zabrinuti, ambiciozni – svi su me oni tražili, muškarci i žene, sluškinje i grofovi. Njihovi strahovi, njihove strasti, njihova pohlepa – o svemu sam se tome naslušala. Netko je pokrenuo glasinu da znadem tajnu koja onomu tko je dozna može donijeti pobjedu na kartama. Stali su me opsjedati! »Ta tajna sa sobom nosi i prokletstvo. Otkriti smrt!« šapnula tajanstveno i zaprepašteno gledala kako jesu znači obećavali da će založiti sam sav svoj nakit i pogledati sigurnoj smrti u lice samo da je doznaju. Prema drugoj glasini zapravo sam bila besmrtna i rođena u vrijeme Rimskog Carstva. Očito sam malo prečesto citirala Juvenala. Moje kretanje niz hodnike sada je pratilo čudno šaputanje, a na prizor mojeg sitnog lika odjevenog u crno s dugačkim štapom čak su se i ratoborni vojnici povlačili. Čak je i moja drska sluškinja, namiguša, nasjela na igru i smjerno hodala iza mene, miljudi stvari, ju jedosegnuti moja moćmoje užasavala. Iza mojih uzimala jenoseći mito od kojikao su da željeli tajne. Dobro da leđa sam bila barem stotinu i trideset godina starija od nje, inače bi ona pokušala upravljati svime. Svoje male filozofske bilježnice i novac držala sam u zaključanom kovčegu i nikada se nisam odvajala od ključa. Sada se pročulo da imam ključ od tajne komore u dvorcu u Svetoj Zemlji gdje se čuva tajna kamena mudraca. Svoje sam tajne zadržala za sebe. Svake noći u unajmljenom sobičku u potkrovlju prepune gostionice u selu Versailles ispisivala sam svoj kodirani popis klijenata i svojih predviđanja, i dalje u potrazi za pravim smislom slika iz kristalne kugle. »Zašto svake noći sjedite i pišete račune?« pitala bi me Sylvie, moja sluškinja, kada mi je češljala kosu. »Da imam upola dobar posao kao vi, ne biste mene vidjeli kako sjedim i pišem. Plesala bih ili skakala po krevetu s onim momkom dobra izgleda koji vas je jučer došao pitati za tajnu karata!« »Upravo bi takvo što uništilo moj ugled. Moj zanat ovisi o tajanstvenosti i strahu. Ljudi koji idu na ples i koketiraju nemaju ni jedno ni drugo.« »No, što to pišete?« ulagivala se.


124/411

5/19/2018


»Namjeravam jednoga dana postati vrlo bogata, a valja početi sa zdravim temeljima, evidencijom i logikom. Rimljani...« »Oh, k vragu s Rimljanima! Katkad zaista vjerujem da ste stari koliko kažu. Tko bi drugi nego stara dama došao na mjesto prepuno lijepih mladića i bogatih staraca, a noći provodio pišući izvještaje! Najbolji način da se postane bogat je jednostavan: udati se za muškarca s novcem! Ili naći zakopano blago! Žena se ne može obogatiti sama – takav je zakon prirode.« Odriješila mi je steznik i pomogla navući spavaćicu. Bila je prekrasna. Slap finog veza i čipke na tkanini tako tankoj i blijedoj kao da je istkana od paukove mreže. Sada su sve moje stvari bile lijepe. Istini za volju, bila sam ravnodušna prema odjeći madame de Morville dok sam god imala svoje knjige, ali La Voisin potiče nošenje luksuznih stvari. To impresionira klijente, a trebao je i biti mamac koji bi me uvukao dublje u zanat proricanja. Nikada nije razumjela da je za mene najbolji mamac promatranje izvanredne galerije ljudskih likova koji mi se svakoga dana otkrivaju. Bila je to moja nagrada za samotno djetinjstvo, kada su me skrivali u zakutcima da me gosti ne vide. Jedinu haljinu koju sam uistinu željela dala sam izraditi u tajnosti. Monsieur Leroux, trgovac suknom, vrlo jeftino mi je nabavio svilu. No, to nije bila haljina za staru markizu i zato sam je morala dati šivati u tajnosti, na sigurnom od La Voisininih uhoda. Bila je to haljina za mladu djevojku koja još nije navršila dvadeset godina. Imala je ružičasto poprsje i skute, ispod se vidjela bjelokosna podsuknja od tafta, a umetak prednjice izvezen cvijećem bio je poput vrta u proljeće. La Voisin se ne bi svidjelo. Željela sam se u njoj šetati s Andrèom Lamotteom u perivoju orangerie. Željela sam mirisati opojne cvjetove i čuti ga kako govori: »Nikada to prije nisam razumio, ali vi ste doista jako lijepi! Sve to vrijeme gledao sam pogrešno lice na prozoru!« Znala sam da sam glupača, ali nisam si mogla pomoći. To se mora dogoditi! Jednostavno mora! Uz pomoć magije, uz pomoć novca. Ja ću to ostvariti! »Koliko bogati kanite biti?« Sylvin me glas prenuo iz razmišljanja. »Nevjerojatno bogata! Namjeravam opozvati taj vaš zakon prirode.« Dovoljno bogata da se osvetim ujaku i svijetu za ovo što sam zbog njih postala, pomislila sam nijemo. »Pa, možete početi sutra s groficom de Soissons. Ona bi trebala biti stalni klijent, s obzirom na to kako stalno juri vračarama. Dok vas nije bilo poslijepodne, poslala je jako dražesnog malog paža, svega prekrivenog http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

125/411

5/19/2018


trakama. Da ste mogli vidjeti kako je pocrvenio kad sam se pretvarala da podižem svoju podvezicu!« Olympe Mancini, grofica de Soissons – još jedna od nećakinja pokojnoga kardinala Mazarina, a govorilo se i da je postala udovica od vlastite ruke. »Pazite, Sylvie, da učeći paževe o prirodi ne upadnete u nevolju.« »Nevolje? Nema problema s time. Madame Montvoisin sve sređuje.« »Nadam se da niste željeli reći ono što mislim da jeste...« »Bože, gdje vi živite! Na mjesecu? Madame Montvoisin pruža najbolju uslugu u gradu. Svima je preporučujem. Sigurna je i diskretna. Nije poput onih drugih. Oni pogriješe i voila! Bace vam tijelo u rijeku! Madame ne griješi. Sigurniji ste s njome nego s kraljevim kirurgom! Njezina organizacija uključuje sve najbolje u gradu. Oni rade na proviziju. Sve dame iz društva idu k njoj. Kako bi inače živjele taj galantni život na dvoru? Vi biste trebali znati, pa vi ste joj sami poslali dovoljno klijenata!« Oh, Geneviève, kako si mogla biti tako glupa? La Voisin nije poput tebe, očarana igrom varke. Kako si i na trenutak mogla povjerovati da nije nudila stvarne usluge, nego prevaru, za sav taj novac koji dobiva? Bilo mi je pred nosom, a nisam to prepoznala! Ona je stvarala anđele, obavljala pobačaje damama iz visokog društva, a gatanje je bilo samo paravan! Kazna za to bila je mučenje i smrt za nju, za njezine suradnike, za žene koje su koristile njezine usluge! Odjednom sam sve vidjela sasvim jasno. Tajni signali, prestrašena lica! Tiha mreža žena, sve zajedno povezane strahom i mogućnošću međusobnog ucjenjivanja, skrivala se iza blistave fasade galantnosti i dragulja, elegantnih haljina i baršunastih maski. Frizeri, trgovci parfemima, ženski krojači, sve je bilo organizirano u tajni poslovni kartel koji je prekrivao grad poput paukove mreže. »Imate li i vi problem, draga moja? Znam najpametniju ženu koja ga može riješiti. Nitko nikada neće doznati.« A ja sam bila u središtu svega. Ugasivši svijeću, upitala sam: »A La Bosse?« »Ona je prljavka! Samo kurve idu k njoj!« Te noći nisam mogla usnuti, unatoč lijeku. Dok sam ležala zapletena medu plahte, osjećala sam jezivu toplinu peći iza tapiserije, vidjela očajničke poglede žena u čekaonici i čula ujaka kako se smije jer je bio muškarac i mogao činiti što god želi.


126/411

5/19/2018


SEDAMNAESTO POGLAVLJE Sastanak Kraljevskog vijeća upravo je završio i Njegovo Veličanstvo je otišlo kroz unutarnja vrata, kako bi izbjegao mnoštvo tražitelja usluga na javnom ulazu u vijećnicu. Kad je dostojanstvena povorka državnih ministara, svi s perikama i širokim šeširima s perjem, ušla u hodnik, začuo se žamor razočaranja medu onima koji su čekali. Tiho naguravanje na vratima završilo je tako da je Colbertov izlazak odgođen u korist markiza de Louvoisa – Louvoisa nemilosrdnog, koji je kontrolirao kraljevu vojsku i kraljevu policiju, čija je nespretnost u odijevanju izazivala podsmijeh na dvoru, a čije je lice grubih crta više nalikovalo na lice nekog kočijaša. »Monsieur de Louvois...« La Reynie je istupio kao da je upravo stigao, umjesto da je čekao kako to zahtijeva njegov nadređeni. »Ah, odlično! Tu ste«, rekao je Louvois svojim uobičajenim, naglim, zapovjedničkim tonom. »Osobno sam se obratio Njegovu Veličanstvu s onom stvari. Pohvalio je vas i vašu policiju zbog brzine kojom ste je locirali. Njegovo Veličanstvo vam poručuje da ga i osobno jako zanima taj slučaj. Ne smije se dopustiti da madame de Brinvilliers ismijava kraljevu pravdu. Već je osuđena u odsutnosti, tako da je prikladno da upotrijebite sva potrebna sredstva kako biste je vratili u Francusku radi pogubljenja.« »Razumije se, Vaša Ekscelencijo!« Njih dvojica su se udaljila od gužve, Louvois sa svojim previše nakićenim štapom i odviše priprostim cipelama s visokom petom i La Reynie u nenapadnoj odjeći policijskog načelnika u službenom posjetu Versaillesu. Kad su bili daleko od svih koji bi ih mogli čuti, zastali su u jednom od velikih službenih predsoblja. »Tu je još nešto«, rekao je Louvois tiho. »Kruže neumorne glasine da su neka od prvih imena u Francuskoj umiješana u ilegalnu trgovinu otrovima. Njegovo Veličanstvo je zabrinuto jer takve priče mogu potkopati slavu njegove vladavine. Do sada je markiza jedina plemkinja koja je povezana s takvim zločinima. Njegovo Veličanstvo želi da provedete opsežnu istragu o njezinim mogućim saveznicima. Tek kada dokažemo, na naše zadovoljstvo, da je ona izolirano čudovište, možemo napokon utišati te glasine.« »Slažem se u potpunosti, monsieur de Louvois«, odgovorio je La Reynie. »No, što ako nije?« Louvois se okrenuo u tišini. Iako njegova kočija nije stigla do Pariza prije nego što je pao mrak, La Reynie je smjesta poslao glasnika u Desgrezovu kuću.


127/411

5/19/2018


OSAMNAESTO POGLAVLJE Morate se čuvati grofice de Soissons«, rekla je Sylvie dok mi je stezala

korzet. »Uh! Zar zaista želite da bude ovako čvrsto stegnut? Izgledate mi dovoljno ravno kad ga stavite... Mislim, ne biste je smjeli uvrijediti, to sam htjela reći. Te talijanske dame, sve su one trovačice! Talijanski porok... Nije to samo bolest, to vam ja kažem! I grof de Soissons je umro prije dvije godine pod vrlo tajanstvenim okolnostima, da ne govorimo o drugima u njezinoj blizini. I njezina sestra, vojvotkinja de Bouillon, i ona je trovačica, ja vam kažem! Salon joj možda jest moderan, ali ona je i dalje jedna Mancini, a govori se da jedva čeka postati udovicom! Nemojte se tako čuditi. Vjerujte mi, imam ja svoje načine kako da doznam te stvari. No, njihov običaj može pomoći slavi vračare – iako ste vi sada u modi nakon što ste gatali kraljici. Ali grofica – ona je stalni klijent. Zadovoljite je i obogatit ćete se uza sve te ambiciozne dame koje spletkare. No, ako umrete, nećete ni sebi ni meni učiniti nikakvu uslugu, pa nemo jte pogriješiti!« Grofica de Soissons, tamnokosa žena šiljasta, lukava lica i neobično djetinjasta, prćasta nosa, primila me u svojim odajama u palači. Bile su vrlo malene prema svjetskim standardima, ali sada sam shvatila koliko su bile iznimno velike i dobro smještene po standardima Versaillesa, gdje su čak i dvorani najvišega ranga bili stisnuti poput usoljenih haringa u bačvi. I naravno, pozlaćen namještaj ukrašen intarzijama, teški sagovi i svilene tapiserije bili su nevjerojatno raskošni. »Želim znati hoće li mi se... nadasve plemenit... ljubavnik vratiti«, prošaptala je da je njezini sluge ne čuju. Oh, Bože, pomislila sam, još jedna žena koja želi spavati s kraljem. Dolazile su na desetke, visokog i niskog ranga. Siromašno bi provincijsko plemstvo potrošilo i svoj posljednji novčić samo da njihova najljepša kći bude predstavljena na dvoru. Visoke dame, bile u braku ili ne, nudile su mito kako bi dobile mjesto kraljičinih pratilja ili bilo koji drugi položaj gdje bi ih kralj mogao često vidjeti. Spletkarile su i rovarile te kupovale ljubavne talismane na vreće. Kada je god kraljev pogled negdje zastao, posao je procvjetao. Jedna noć s kraljem bila je poput nagrade na lutriji. Dvije ili tri noći s kraljem i cijeli će vam se dvor klanjati kad vas ugleda! »To je nova ljubimica«, šaputali bi, a ostale bi dame odvraćale svoja hladna napudrana lica. Bila je to svojevrsna čarobna transformacija, koja je trajala samo dok pogled Kralja Sunca ne bi zasjao negdje drugdje te bi magija nestala. Vrhovni položaj, čak i kratkotrajan, i


128/411

5/19/2018


vaša bi obitelj požnjela blagodati – rente, visoke dužnosti, titule. Samo se bivšoj ljubavnici nije zavidjelo. Svi su znali za La Vallière i sažalijevali se nad njezinom sudbinom: jednom je bila vojvotkinja, a sada živi obrijane glave među vlažnim zidovima samostana karmelićanki, oduzeli su joj i djecu! Vrlo poučna promjena u životu, rekli su propovjednici. Slika u kristalnoj kugli bila je vrlo jasna, ali njezino je značenje bilo neodređeno. »Nisam sigurna što to znači«, rekla sam iskreno. »Vidim vas u kočiji koju vuče osam konja, putujete velikom brzinom kroz mrak pod svjetlošću baklji koje nose kočijaši što prate kočiju.« »Noćni poziv. Sigurno za Marly! Ponovo će me voljeti!« Ostavila sam je u tom uvjerenju. »S takvim povoljnim gatanjem, možda poželite pojačati sliku u kugli nečim moćnijim? Znam ženu iz Ulice Beauregard koja vam može pomoći...« »Oh, Bože moj! I vi ste jedna od La Voisininih! Uopće nisam posumnjala! Kakva šala!« Srušila se natrag u naslonjač slabašno se smijući, kao da šala uopće nije bila osobito smiješna. »To je zaista previše – nema sumnje, njezini su ljudi svagdje!« Ponovo se nagnula prema naprijed. Glas joj je bio pun dvorske suzdržanosti. »Recite mi, dakle, što vidite u kugli za madame de Montespan? Platit ću vam dobro za ovo drugo gatanje.« Pripremila sam svoj pribor i drugi put pogledala duboko u vodu. »Oh, ovo je vrlo zanimljivo«, odgovorila sam. »Vidim madame de Montespan kako odlazi s dvora. Bijesna je, putuje prema Parizu u svojoj kočiji velikom brzinom. Kočija je do vrha natovarena sanducima.« Ugledala sam vodom ispunjene brazde na cesti i nove proljetne pupoljke na stablima. »Da, sigurno je, otpustili su je s dvora, a sve pokazuje da će to biti vrlo brzo.« »Pa to je divno!« uzviknula je grofica. »Ona će pasti i sva njezina moć bit će moja!« Mali poluosmijeh zatitrao joj je na licu. »Komu ćete sljedećem gatati?« upitala je ležerno. Nešto u mojoj glavi mi je šapnulo: to znali opasnost. Da je odvratim od zanimanja za svoje klijente, rekla sam: »U ovo doba svete pokore odrekla sam se svih daljnjih gatanja kako bih sve svoje vrijeme provela u molitvi dok naš Gospodin opet ne uskrsne.« Uostalom, približavao se Veliki tjedan i to je zvučalo kao dobar izgovor. Nema gatanja sve do poslije Uskrsa – što bi moglo biti vrednije divljenja? Osim toga, na dvoru, za razliku od Pariza, bilo je dobro održavati privid pobožnosti samo da ostanete u modi. U posljednje sam vrijeme prosjedila na gotovo onoliko misa kao i nekad Marie-Angèlique. Dobro, kao da je grofica rekla pogledom. Nećete mi reći. Razumijemo jedna drugu. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

129/411

5/19/2018


***

Nakon mise sljedeće nedjelje, dok sam slijedila mnoštvo plemića i njihovih slugu iz kapelice u Versaillesu, pristupio mi je neznanac. »Madame«, rekao je, probivši se pokraj sluge koji je nosio podnožnik za vojvodu de Condéa, »možemo li razgovarati? Mislim da mi treba, hm, gatanje.« Dobro sam ga promotrila. Nije izgledao kao takva osoba. Osim toga, imao je provincijski naglasak. »Imate utjecaja, vidio sam vas s visokim plemstvom, vidio sam kako vas opsjedaju u hodnicima, gotovo svaki dan koji sam proveo ovdje. A sada – vaša sluškinja mi kaže da poznajete vojvotkinju de Vivonne!« Zagledala sam se u Sylvie, koja je hodala iza mene, noseći moj misal. Opet trguje utjecajem. Koliko li je samo novca dobila od ovoga čovjeka kojem nisam mogla pomoći? »Bojim se da vojvotkinja de Vivonne ne koristi svoj utjecaj za manje od tisuću pistola, i to samo da preda molbu. Nema nikakva jamstva da će je kralj ikada primiti. Ne, puno je bolje da je pokušate sami predati kralju.« Taj čovjek nije imao šanse. Nosio je seljačko, starinsko ruho osiromašenog provincijskog plemića. Pete su mu bile odviše ravne. Kopče su mu bile od umjetnih dragulja. Vrat i zapešća bili su bez čipke. Vlasulja mu je loše stajala preko izboranog, suncem opaljenog lica, a perje na šeširu bilo je otužno i otrcano. Pravi sitni plemenitaš, smijurija! »Malo je vremena, a ja sam čekao danima – kada kralj izlazi iz svoje kočije, na ulazu u kapelicu prije dnevne mise, na ulazu u kraljev cabinet de [17] consei f . Nemam odjeću ni držanje dvoranina. Ne mogu se probiti kroz gužvu. Odgurnu me u stranu, a on me ne vidi. Ali mora me saslušati! Kralj me mora primiti ili je moj sin osuđen na propast!« Dakle, nije pokušavao dobiti dužnost ili osigurati nasljedstvo. Pobudio je moju znatiželju. Osim toga, sažalila sam se nad njime. Većina je ljudi provela mjesece i potrošila tisuće écua u pokušaju da kralju preda molbu. Podmićivali bi sluge da bi saznali kojim će putem kralj proći, podmićivali bi dvorane za njihov utjecaj, kupili bi dvorsko ruho, unajmljivali bi precijenjeno malo potkrovlje u gradu Versaillesu, izlizali bi cipele. Samo bi provincijalac mogao misliti da može uspjeti drukčije. »Kakva je vaša molba, monsieur...?« »Honoré d'Urbec iz provansalske obitelji d'Urbec, vama na usluzi!« Teatralno je skinuo šešir i duboko se naklonio. Na trenutak mi je stao dah. Lamotteov prijatelj! Nisam mogla pobrkati takvo čudno ime. Ali Lamotteov je prijatelj imao pariški naglasak. »Stara obitelj?« zapitala sam pristojno.


130/411

5/19/2018


»Naša je loza drevna«, rekao je uz grandioznu gestikulaciju, njegov je južnjački naglasak postao još jači kad se zagrijao za svoju temu. »Postojali su d'Urbeci u vrijeme Julija Cezara, iako se naše ime tada drukčije pisalo, postojali su d'Urbeci u vrijeme Karla Velikoga, u križarskim ratovima. Da su naša imanja razmjerna povijesnoj slavi našega imena, bili bismo medu prvim obiteljima u Francuskoj, kao što i jesmo, u moralnome smislu, za one koji znaju istinski razlučivati...« Sanjar, pomislila sam, pričalica. Ukratko, Provansalac. Stari je gospodin zastao, odjednom se sledio od mojega oštrog pogleda. Djelovao je posramljen. »Mogao bih vam odmah reći, madame, tako da možete odlučiti želite li nastaviti naš razgovor, da je naša obitelj izgubila svoj plemeniti ugled u vrijeme mojega djeda, sudjelujući u trgovini. Spali smo na plaćanje poreza, kao pučani.« »Odlučujem da ću ipak nastaviti razgovor, monsieur d'Urbec. Ali ne u ovom hodniku. Osim toga, imam dogovor koji ne mogu odgoditi. Nađimo se radije u Gaju kupola nakon večere, gdje možemo sjesti i nastaviti kad će nam biti zgodno. U ovo doba godine to je mjesto neprivlačno dvoranima, pa ćemo imati mira.« »U koje vrijeme?« upitao je, izvadivši iz džepa golemi, starinski, ali vrlo lijepo ukrašen jajoliki sat. Zadivljujući sat za nekoga tko je tako odjeven. Činilo se da pokazuje mjesečeve mijene zajedno sa satima. »U tri, recimo, monsieur d'Urbec? Žao mi je što neću biti slobodna prije toga.« Otišla sam u lov na slobodan stol za besplatnu večeru jer sam postala besramna muktašica, kao i većina stanovnika u Versaillesu. ***

Svjež proljetni povjetarac savijao je tek propupale grane u Gaju kupola, pa sam bila sretna što imam debeli šal kad sam izašla iz nosiljke i zatekla starog d'Urbeca kako me čeka pod mramornim lukom prve kupole. U znak pozdrava skinuo je svoj zapušteni crni šešir. »Sada sam spremna sve saslušati, monsieur d'Urbec«, rekla sam, dok smo sjedali na isklesanu kamenu klupu. Moram priznati da mi je bio zanimljiv, kao što bi mi bile bilo kakve obavijesti koje bi mi rasvijetlile neki dio Lamotteova života s njegovim prijateljima. Kocka, priznao je starac, bila je ludilo zbog kojeg je obitelj sve izgubila, ali kada su posjedi dospjeli pod hipoteku, a zatim bili izgubljeni, ekscentrični djed pretvorio je strast za teleskopima i mehanizmima u cvatući posao pomorskim kronometrima i finim satovima za plemstvo, na poniženje uglađenijih članova obitelji.


131/411

5/19/2018


»Svi moji sinovi naslijedili su talent za mehanizme – ali u Florentu sam vidio nešto više. Jesam li pogriješio kada sam pomislio da će nas on spasiti? Istina, bio je usijana glava, kao i svi mi, ali – da će doći do ovoga, Bože, kakva sramota!« Jedan je njegov ujak uočio da je dječak talentiran, te mu je, kako je imao samo kćeri, platio studij, poslavši ga u Pariz da studira pravo. »Moj šurjak, morate znati, nije poput nas. On je priprost čovjek, ali uspješan zakupnik poreza. Žudio je za nasljednikom kojemu bi mogao ostaviti svoj ured. U to sam vrijeme bio mnogo manje uspješan, osim kad je riječ o sinovima. Tako sam mu prepustio Florenta. Prilike, znate. Obrazovanje, novac! Studij u Parizu! Zašto bi bio samo urar cijeloga svog života? Oduvijek sam« – ovdje je uzdahnuo – »sanjao da bi mogao ostvariti položaj i bogatstvo koje bi bilo dovoljno da podnese kralju molbu za vraćanje ugleda našem prezimenu. Koji otac to ne bi želio za svojega sina? Tada sam čuo da je upao u loše društvo i da je zapustio studij. Žene, pretpostavljam, i zloglasne krčme pune nezaposlenih pisaca. Njegov se ujak razbjesnio i zaprijetio da će prekinuti sve veze s njime. Došao sam u Pariz prije dva tjedna da ga urazumim, da ga natjeram da poštuje svojega ujaka u svemu – a što sam zatekao? Njegova soba je bila zapečaćena! On je bio uhićen! Otišao sam na policiju, sucima. Nisam uspio otkriti za što je optužen. Tada sam našao njegova prijatelja. Štiti ga vojvotkinja de Bouillon. On mi je rekao da je moj sin osuđen pod sumnjom da je napisao buntovnu knjigu pod pseudonimom Katon! To nije nimalo nalik na mojega dječaka! On je poput mene – njega nikada ne bi bilo stid da javno iskaže svoje mišljenje pod svojim imenom! Jedan d'Urbec se ne skriva u sjeni da bi se suprotstavio zlu! Pa, u starim danima, moj bi otac...« ovdje je stari gospodin naglo stao. Dakle, pomislila sam, to mu je doista u krvi. Ta je obitelj pleme usijanih južnjačkih glava i luđaka. Revolucionara. I vjerojatno slobodoumnika. »Očito«, nastavi starac, »radi se o zamjeni identiteta. No, shvatio sam da ne mogu ništa ako ne nađem pravoga Katona. Pravda je u Parizu brza. Istraga je već provedena. Svaki sam dan išao u Châtelet. Na kraju sam doznao da su ga doživotno poslali na galije! Čudovišno! Čudovišno! Nepravda! Samo kralj može ispraviti tu strašnu pogrešku! No, svakim danom kojim istinska pravda kasni, moj je sin u sve gorem položaju. Zatvorenici su već otputovali u Marseille. Koliko će ih preživjeti marš na lancu? Koliko će ih preživjeti na veslačkoj klupi? Poslovao sam u Marseilleu, madame, i vidio sam što se događa robijašima. Oni umiru,


132/411

5/19/2018


madame! Umiru kao stoka! Student prava? On ne može preživjeti! Radije neka je lutalica ili drumski razbojnik! Oni su moćni u ovome svijetu, oni sklapaju saveze na štetu ostalih zatvorenika. Morate mi pomoći, madame! Kada bih samo uspio doći do kralja ili vojvode de Vivonne, koji je vrhovni kapetan galija, ili čak do utjecajne žene koja bi mogla posredovati kod njih...« »Bojim se, monsieur, da bi za svaki korak procesa koji ste opisali bilo potrebno više novca nego što vaš bogati šurjak skupi za državu u godinu dana. Nemate baš mnogo iskustva u ovome svijetu ako mislite da pravdu možete dobiti bez novca.« Pogledala sam njegovu molbu. Nikada ne bi dirnula suca koji je vidio dokaze. Što su našli kad su pretražili njegovu sobu? Što su dobili od Griffona ili od Lamottea? »Kakvi dokazi povezuju vašeg sina s tim uvredljivim djelom?« upitala sam. »Ah, nikakvi, madame! To pouzdano znam. Podmitio sam službenika na sudu. Nisu imali ništa osim same knjige, koja je zabranjena po nalogu general-pukovnika policije, čovjeka po imenu La Reynie i prijave plaćenog doušnika koji živi po gostionicama. Doušnik je poznat kao nepouzdan čovjek, pa je čak i sudac u tom slučaju posumnjao u njegovu riječ, obavijestio me službenik. Ali sumnja je dovoljna, madame, u slučajevima izdaje. A to djelo, kako čujem, zaslužilo bi ovo. Ono predviđa pad države zbog fiskalne korupcije – naravno, nisam ga pročitao«, dodao je nervozno pogledavajući oko sebe. Zatim je pogledao u mene, izmučena lica, i nastavio: »Taj Lamotte mi kaže da ga je jedanput uspio vidjeti u zatvoru. Moj sin nikada nije priznao krivnju tijekom ispitivanja. I Lamotte se zaklinje da nikada nije našao primjerak, bilješku, bilo što u njegovu posjedu! Dakle, moj je slučaj dokazan. Zamjena identiteta!« »Nije priznao? Tada možda postoji nada. Nastavite sa svojom molbom, monsieur d'Urbec, a ja imam ideju kojom ću se pozabaviti. Moj je prijedlog ovaj: pođite na mjesto gdje se kraljeve odaje povezuju s dvoranom kraljičine garde, jer je dvorana kraljičine garde široka i duga, pa će se gužva oko kralja ponešto raspršiti, tako da ćete ondje biti u mogućnosti približiti mu se.« »Izvrsna ideja! Zašto mi nitko drugi nije to predložio? Tisuću vam puta hvala, madame! Mogu li vam se kako odužiti za vašu ljubaznu pomoć?« »Sumnjam. I vjerujem da vam je moja mala potkupljiva Sylvie već nanijela dovoljno štete. Što se mene tiče, ja djelujem u ime pravde koju valja zadovoljiti.« Ponovo se duboko naklonio i otišao, vukući se kroz


133/411

5/19/2018


proljetno blato, a Sylvie je pozvala nosače nosiljke, koji su bacali kockice samo nekoliko koraka dalje od paviljona s kupolom. Cijelo sam to poslijepodne provela u nekoj omamljenosti. Andrè Lamotte i ja smo sjedili za intimnom malom večerom i pili vino. »Način na koji ste spasili d'Urbeca bio je strašno mudar! Šteta što se ja nisam toga dosjetio. Divim se briljantnoj ženi. A pamet se tako rijetko nade u spoju s ljepotom. Slugo, natoči burgundac koji sam čuvao. Geneviève, nazdravimo našoj budućnosti.« Kad smo podignuli čaše, san se prekinuo. Dosta je te gluposti, Geneviève Pasquier, rekla sam sama sebi. Djevojke koje maštaju završe loše, uvijek je govorila baka. No, odakle joj pravo da govori o tome? Zar nije i ona u svoje vrijeme suze lila nad Astreom[18]? 5. travnja 1675. Zbog kakvog to ludila želim Lamottea, koji mene nikada neće željeti? To je dovoljno da čovjek povjeruje u demone koji mogu oduzeti dušu. je li to zato što je lijep ili zbog toga jer je pripadao Marie Angèlique , pa bih bila lijepa kao ona kad bih ga imala? Zasigurno to nije zbog njegova uma. Ne, to mora biti zbog njegova šarma. Čak me i sjećanje

na njega grije. I svijet odjednom izgleda ugodno jednostavan. Želim biti dio njegove lake jednostavnosti – No, dok sam pisala, osjetila sam kao da me nešto hladno dotaknulo. Pogledala sam u tamu iza svijeće i ugledala nešto šupljih očiju što mi se rugalo i buljilo u mene. Izgledalo je kao duh Florenta d'Urbeca. Te večeri u gradu Versaillesu, dok je Sylvie četkala moju odjeću u našoj maloj unajmljenoj sobi na tavanu, podignula sam pogled od zapisivanja u ono što je ona odlučila nazvati mojom »poslovnom knjigom«. »Sylvie, odnesi ovo pismo sutra u Pariz i stavi ga u ispovjedaonicu isusovačke crkve u Ulici Saint-Antoine.« »Što piše u njemu?« upitala je drsko. »Ono što piše u njemu za tebe znači srebrni luj. No, ako želiš, možeš ga pročitati. Nisam ga još zapečatila.« Sylvie je uzela pismo i polako ga čitala, oblikujući svaku riječ ustima. »Oh! Ovo je grozno! Dojava policiji. Tko je taj Katon koji vam je obećao brak i pobjegao s vašim srebrnim žlicama? Vi ste putovali sve do Pariza kako biste ga pronašli, a on je našao drugu ženu? Čini se prilično podao – visok, crvenkaste kose i smeđe brade, ožiljak na jednom obrazu, zarađuje za život pisanjem libela pod lažnim imenima i uzima novac od Vilima Oranskoga. Grozno!« »Tko god da on jest, prava je suprotnost od monsieura d'Urbeca, koji je tamnokos i srednje visine.«


134/411

5/19/2018


»Oho, lukavi ste! Slučaj zamjene identiteta, ha? To će malo odgoditi stvari. A ako ga nisu mučili kako bi saznali tko je bio tiskar, možda ga čak i puste. Jasno, ako im to previše ne povrijedi ponos.« Pogledala me lukavo. »No, nisam znala da poznajete tog momka, d'Urbeca. Sviđa li vam se?« »Ja ga uopće ne poznajem«, odgovorila sam žurno. »Kako onda znate kako on izgleda?« »Pa, pretpostavljam da izgleda kao i njegov otac, to je sve.« »Šteta za njega ako je crvenokos«, odvratila je prije nego što je ugasila svijeću. No, njezin je glas zvučao cinično.

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Glasnik iz Pariza krenuo je iz tvrđave Fort Saint-Jean u ranim jutarnjim satima. Čak i na studenom zimskom zraku snažno ga je zapahnuo oštar vonj galija što su se ljuljuškale na sidrištu, dok je jahao duž obalne ulice prema Arsenalu. Ponos francuske flote – niski, uski brodovi nisu nimalo izgledali kao njihove ljetne inačice. Glazbenici su se raspršili, svilene zastavice bile su u skladištima. Pozlaćen grimizni ukrasni reljef nije se vidio pod golemim platnenim šatorima koji su se protezali od pramca do krme preko klupa za veslače, dajući brodovima izgled čudovišnih čahura. Jahač je pročitao imena na brodovima: L'Audace, La Superbe, L'Heroine... Dok je na nebu polako blijedjela ledena ružičasta zora, iz čahura kao da su se izlegle stotine galiota, puštenih s lanaca koji su ih cijelu noć držali prikovane za njihove klupe. Oružana pratnja kopljanika ih je, vezane lancima po dvoje, preko obale dopratila do različitih radionica u gradu Marseilleu, da bi zaradili za hranu. Jahač jedva da je primijetio ovaj svakodnevni prizor, a nakon što je izvršio svoju prvu dostavu u Arsenal, zaputio se prema modernijem dijelu Marseillea, gdje je kapetan lađe La Superbe imao svoju zimsku rezidenciju. Upravo su odnijeli ostatke doručka kada je sluga uveo glasnika u prostoriju. Kapetan je još bio u svojem svilenom kućnom ogrtaču, a glava bez perike bila mu je zaštićena izvezenom kapom podstavljenom krznom. »Vidi, vidi«, rekao je, gotovo sebi u bradu, kad je pročitao pismo vrhovnog kapetana galija, »čini se da netko ima prijatelja na dvoru. Podsjeti me, Vincente. Tko je taj Florent d'Urbec? Jesam li ga vidio?« Vincent, čiji su obrijana glava i obrve odavali još jednog robijaša koji ovdje provodi zimu, razmislio je na trenutak i odgovorio:


135/411

5/19/2018


»Mislim da je to onaj novi na broju sedam, onaj koji plače.« »Oh, da, čovjek koji popravlja satove. Volim imati stručne obrtnike medu veslačima. Dobro sam zaradio na njemu ove zime.« Zaškilji opet na službeno pismo. »Pih! Ti dvorani – oni ne razumiju što je nužnost. Zar očekuju da ću se samo tako odreći ljudi koje trebam? Treba mi puni sastav posade za pohod ovoga ljeta, ne vidim zašto bih dopustio jednom sasvim dobrom čovjeku da sada ode! Možemo to učiniti poslije, da zadovoljimo vrhovnog kapetana.« Kapetan je ponovo presavinuo mrski mu papir i otvorio pečat sljedećeg službenog pisma. Odmahnuo je rukom i otpustio slugu. »Nađi njegova nadzornika, Vincente, i reci mu neka javi tom momku da ću ga pustiti kada mi osigura novac u protuvrijednosti jednog turskog roba da ga zamijeni.« *** La Superbe je prve tjedne proljeća provela u manevrima kako bi se novi

ljudi naviknuli na veslanje, da bi se zatim tijekom preostalih ljetnih mjeseci pridružila floti u pohodu protiv sjevernoafričkih gusara. Danonoćno vezani lancima za klupe, galioti su nekada veslali i deset do dvanaest sati bez stanke, a comites[19] su im davali kruh namočen u vino da se ne bi onesvijestili. Unatoč tomu, do kraja ljeta trideset šest ih je umrlo te su ih bacili u more. D'Urbec je počeo sam sebe uvjeravati da će za inat zapovjedniku galije barem sačuvati zdrav razum. No, kad je prvi tjedan prošao, zatim drugi pa onda i treći, shvatio je da je sustavna primjena boli i gladi učinila svoje. Njegov se mozak više nije mogao usredotočiti ni na što više od jedne minute, a jedino što ga je zanimalo bilo je kolika će biti porcija kruha. Noću je drhtao na otvorenom, budan od zveketa okovanih muškaraca koji su se češali gdje ih je gamad grizla. Kada je na kraju uvidio da je postao tek nešto više od zvijeri s rukama, nimalo različit od lopova koji su ga okruživali, srce mu se slomilo. Groznica koja je poharala veslače dohvatila je i njega. Odlučio je umrijeti. Pred očima su mu se nasumce izmjenjivale slike. Pariz. Njegovi prijatelji. Dvorište kod kuće. Čuo je glasove kako razgovaraju o njemu. »Još jedan s vrućicom, poručnice...« »... bolnica ih oslabljuje. Samo ga premjesti na kraj vesla. Očvrsnut će.« Zveket lanaca i netko kaže: »Miči se!« Druge slike. Natpis iznad vrata: [20] »D'Urbec etfils, Horlogers .« Njegov ga otac pozdravlja mašući dok on odlazi kočijom za Pariz, u rabljenu odijelu. Krhka djevojka sivih očiju drži


136/411

5/19/2018


knjigu na latinskom. Uplašen pogled na sluškinjinu licu ispred stražnjih vrata velike kuće kada je rekla: »Gospodine, mrtva je.« »Ali bila je dobro kada sam je vidio zadnji put...« »Gospodine, utopila se.« Pusti sve, neka ode, rekla mu je njegova pamet prije nego što ga je napustila. Kapetan je povećao obroke kako bi suzbio groznicu medu veslačima te im je dao i meso. D'Urbec, iscrpljen, pun plikova od sunca, upalih očiju, veslao je na lakšem kraju vesla, ramena i ruke postupno su stjecali nenormalnu snagu galiota. »Dobro govorite«, rekao je brodski tavernier [21] kada je izmjerio porciju d'Urbecova razvodnjena vina. »Što ste bili prije?« »Student prava«, rekao je d'Urbec, pogled mu je bio bez sjaja i pun očaja. »Ah, upravo ono što bi mi dobro došlo!« odgovorio je tavernier, koji je također preprodavao ukradenu robu dok je brod tijekom zime bio usidren u Marseilleu. »Imam klijenta kojemu treba vjenčani list za njegovu kćer – datiran prošle godine, ako znate što mislim. Možete li sastaviti jedan takav, lijepo i pravno, ako donesem pravi pergament i pečat?« »To ne bi bilo teško.« »A oporuke, darovnice? Znam ljude koji bi to dobro platili.« »Naravno«, odgovori student prava koji je nekoć želio reformirati državu. ***

Tek je sljedećeg proljeća prljavi čovjek prazna pogleda, u otrcanoj, službenoj odori koja mu nije pristajala, pješice napustio Marseille i krenuo za Pariz. Crn, bezobličan šešir skrivao je njegovu obrijanu glavu, ali nije mogao prikriti da mu je lice bez obrva. Kratak kaput, poderan po šavovima i gruba, zakrpana košulja skrivali su slova GAL utisnuta mu žigom duboko u rame. Naučio je neke teške lekcije: koliko vina razrijeđenog s morskom vodom može popiti prije nego što oboli, kako podmititi nadzornika robijaša da ga poštedi bičevanja, koliko je lakše zaraditi krivotvorenjem pravnih dokumenata negoli popravljanjem satova te kolika je točna cijena jednog Turčina. U košulji je skrivao dokument koji mu je donio slobodu te prljavo pismo svojega oca presavijeno više puta za koje je platio pozamašno mito da bi ga primio. Jedan ga je odlomak stalno zbunjivao, urezao mu se u um: »Velikodušna udovica s plemićkim naslovom i velikim utjecajem na dvoru pomogla mi je osigurati ovo čudo...« Tko? Tko? mrmljao je tiho sebi u bradu.


137/411

5/19/2018


Ljudi koji su prolazili pokraj njega mislili su da je lud.

DVADESETO POGLAVLJE

Napustila sam dvor malo prije Uskrsa i vratila se u Pariz. Iako je u Versaillesu posao gatanja zamro tijekom Velikoga tjedna, u gradu se ništa nije promijenilo. Ozbiljnost ovoga razdoblja nikada se nije odražavala u glavnom smislu života – uživanju u zabavi. One večeri kada smo se pakirale, Sylvie je primijetila hrpicu zlatnika u mojem kovčežiću s ključem te je ostala bez daha od iznenađenja. »Ajme!« uzdahnula je jedva čujno. »To je pravo bogatstvo! S time bih se mogla povući do kraja života!« »To ide La Voisin«, odgovorila sam, zaključavajući kovčežić. »A ništa nama? Za neku lijepu novu odjeću ili da posjetimo Vichy radi ljekovite vode i upoznamo neke zgodne muškarce? Ona doista ima pravi posao! Da sam barem na njezinu mjestu! Razmišljala sam, gledala sam. Izračunala sam, prema onomu što samo ja znam o tome tko radi za nju, ona zarađuje možda i sto tisuća écua na godinu! Čistoga profita!« Sylvine oči su se suzile dok je sanjarila o toj sumi. Takav su prihod ostvarivale samo najmoćnije plemićke obitelji u kraljevstvu. U usporedbi s njime, skroman iznos u mojem kovčežiću, tek godišnji prihod obične obitelji provincijske aristokracije, doimao se beznačajnim. »Ugovor je ugovor!« rekla sam, dok smo silazile niz klimavo vanjsko stubište. »Katkad mislim da ste za jednu staru damu pomalo priprosti«, odvratila je, pušući pod teretom zavežljaja, hodajući iza mene. Nakon uskrsne mise stigli smo u vilu u Ulicu Beauregard. Iz kuhinje se širio pomiješani miris desetak različitih mesnih jela kojima se prekinulo dugo razdoblje posta i prodirao je u svaku sobu. Cijela je kuća bila svježe očišćena za blagdan. Težak srebrni pladanj, svježe ulašten, blistao je na ormariću. Sagovi su bili očetkani, sve je bilo ulašteno, od raskošnog, tamnog namještaja do posljednje kvake i rezbarije. Marie-Marguerite je trčkarala u novoj haljini i kapi, s novom pregačicom od lana i čipke zbog koje bi moja sestra nekoć pala u ekstazu. Samo se Antoinea Montvoisina nije vidjelo u novoj odjeći. On je bio u svojoj ložnici, ležao je bolestan u krevetu. Sylvie me je slijedila u La Voisininu malenu radnu sobu, noseći zaključani kovčežić.


138/411

5/19/2018


»Izgledate kiselo ova j tjedan. Pa zar vam život nije bio ugodan? Zamislite, mogli biste uvijek živjeti ovako ako bih vas ja vodila. Sjetite se da sam vas ja stvorila« dodala je vračara, brojeći novac na svom pisaćem stolu i otvarajući veliku poslovnu knjigu. Mačkica koja se izležavala na papirima s kabalističkim crtežima mi je namignula. »Je li sve ovdje?« upitala je La Voisin sumnjičavim tonom. »Sve. Imam evidenciju, ako želite.« Sylvie joj je pružila otvoreni kovčeg. La Voisinino lice je iznenadna poprimilo zabrinut izgled te je zgrabila bilježnicu, ali kad je pogledom hitro prešla preko stranica, odahnula je. »Sve je u šiframa. Izvrsno!« rekla je. »Povremeno ipak imate razuman instinkt. Nikada nisam dopustila da moje knjige izađu iz ovog ormara. Obložen je čelikom i ima najbolje brave u kraljevstvu! Upamtite, naša prva dužnost je štititi svoje klijente! Ponijet ćemo njihove tajne u grob! To štiti naš posao.« »Posao s proricanjem ili posao s pobačajima?« upitala sam. »Oho, kušali ste život na visokoj nozi i postali pristaša fronde i buntovnica, je li? Oni kojima se najviše pomogne, najnezahvalniji su, je li? Razmislite o ovome: vi ste mladi i bez obveza: ja uzdržavam desetero usta!« »Zarađujete više nego većina ministara u državi!« »Ali s puno više poteškoća i borbe, draga moja. Učite od mene, a ja ću vas naučiti kako voditi velike poslove. Jednog ćete dana i vi biti bogati kao ja!« Zatvorila je svoju poslovnu knjigu i ustala da zaključa novac u sef. Jedna od njezinih velikih mačaka prestala je drijemati kraj kamina i došla joj se umiljavati oko nogu. Čudno, pomislila sam. Nije imala crnih mačaka. Čovjek bi pomislio da bi vještica trebala imati samo crne mačke. Umjesto toga, imala je tigraste i pjegave, narančaste, sive, bijele, pa čak i neke koje su bile nekako ružičaste. Ali crne kao da su nestale, ako ih je ikada uopće i bilo. Zatim se okrenula prema meni, kao da je upravo razmišljala o nečemu, ali ta se kretnja činila nekako neprirodnom. »Razmišljala sam«, rekla je pomalo usiljeno. »Uzdižete se i trebate bolju adresu. Prednja soba jeftinog pansiona jedva da je mjesto na kojem senzacija Versaillesa može obavljati svoj posao. Što kažete na lijep stančić? Ili još bolje, gradsku kuću? Vrlo intimno, znate. Bolji klijenti vole privatnost. Moji su najotmjeniji klijenti zadovoljni samo kad su u mojem malom vrtnom paviljonu. Uskoro će biti slobodna dražesna kućica u četvrti Marais...« Tako brzo? Kuća? pomislila sam. Nije to sasvim iz blagonaklonih poriva. Je li se pobojala da sam uzletjela toliko visoko da ću je uskoro možda napustiti?


139/411

5/19/2018


»Kuća je malo preuska«, rekla je La Voisin, »ali adresa je izvrsna, a ima i vrlo privatni stražnji ulaz. I sluga! Da, treba vam sluga! Sigurno vam mogu naći odličnog slugu. Pa, vi ste već gotovo spremni za uzlet! Planirala sam čekati godinu dana, ali vi ste tako talentirani! A Uskrs je u neku ruku početak nove godine, zar ne? Dakle, proslavit ćete svoj novi uspon ovdje na večeri s nama.« Naježila sam se kada je to rekla. Uvrijedila sam je, pomislila sam. Ljuta je. Neću poživjeti dovoljno dugo da vidim tu kućicu u gradu! Cijela je priča samo varka da bih joj došla na večeru! Zar me nije stari Montvoisin upozorio? Zašto se nisam bolje svladavala i čekala pravo vrijeme? Zašto sam se kao budala izlanula da znam za pobačaje? Još nekoliko godina i bila bih slobodna. A sada – večera! Hladan znoj izbio mi je na sljepoočnicama te sam odgovorila: »Oh, da, trebamo proslaviti!« Polako, polako. Nasmiješi se i ne pokazuj da išta znaš, Geneviève. Možda će proći. Možda će zaboraviti što sam rekla i njezin će bijes proći. Njezini su gosti već počeli pristizati, tiskali su se u crnom salonu i bogato uređenoj blagovaonici koja je bila do njega, pozdravljajući jedni druge. Le Sage, vrač, umotan u svoj sivi plašt, ljekarničke stručnjakinje La Trianon i La Dodèe u svijetlim novim hal jinama na kojima su stršile vrpce iz svakog šava, La Lèpère, žaleći se i brišući nos zbog proljetne hladnoće, opat Mariette, elegantno odjeven mladi svećenik iz visokog društva, La Pelletier sva u ljubičastom taftu, istom materijalu koji je rabila za pakiranja svojih ljubavnih pripravaka, La Debraye, La Delaporte, La Deslauriers, sve su one bile vještice, i još mnogi: muškarci i žene, svećenici, obrtnici, skupljači novosti, dijabolisti, alkemičari i razni plemići sumnjiva podrijeda. Posljednji je stigao čudan pogrbljeni starac u mantiji, razvratnoga lica i natečena nosa prekrivenog ljubičastim žilama, u pratnji svoje ljubavnice, žene izborana lica i upalih očiju. Bio je to opat Guibourg, služitelj crnih misa, koji je u zlatu plaćao za La Voisinine fetuse i novorođenčad iz pariških sirotišta. Čim su ga ugledali, ljudi su se odmicali u pretrpanim prostorijama i puštali ih oboje da prođu, kao da ih je pratio neki tajanstveni hladni vjetar. »Je li madame Brunet već došla k vama?« upitala je La Pelletier i nasmijala se. »Ona želi Philiberta, flautista, pod svaku cijenu!« »On je vrlo tražen u ovome gradu – imam dvije klijentice koje ga također žele. Vjerujem da smo svim trima prodale isti ljubavni prašak. Ah, dobro, nekomu će se posrećiti, pa ćemo imati djelomične zasluge!« nasmijala se La Trianon.


140/411

5/19/2018


»Ili to ili će se moj pokazati apsolutno najjačim«, rekla je La Pelletier s određenom profesionalnom mirnoćom. »Dokle god se toliko oslanjate na pijedove testise, nemojte računati na to«, frknula je nosom La Trianon. »Ali, draga moja, on je trebao nositi staklenu masku... Nije čudo da se ugušio... Taj proces stvara toliko isparavanja...« čula sam ih s druge strane prostorije. »Ona se bavi s poudres de succession[22] , ali ne vjerujem da će dugo. Neoprezna je. I tako vulgarna...« Riječi su mi letjele kroz glavu, jedva da su imale smisla, a strah koji sam osjećala bio je sve veći. »Da, La Bosse se gubi, znate... Zbilja bi se trebala povući...« »Sve to pokazuje da je najvažnija strategija, draga moja. Sve je u tome...«, prenula sam se kad sam shvatila da se La Trianon obraća meni. »Oh, da, oh, da, shvaćam. To je vrlo pametno«, odgovorila sam, nadajući se da to ima smisla. Glas mi je bio prigušen od straha i bila sam sigurna da svi u prostoriji čuju lupanje mojega srca. Juha je bila bistra. Očito je bila u redu. Zar ne bi bila mutna da je nešto u njoj ? Margot ju je donijela iz kuhinje i poslužila iz velike zdjele na komodi. Kako je blizu bila svojoj gospodarici. Jesam li vidjela kako je rukom na trenutak prešla iznad jednog od tanjura dok je prolazila pokraj nje? »Pojedite juhu, draga. Blijedi ste. Juha je dobra za bljedilo«, primijetila je moja domaćica. Da, dobra za to. U potpunosti ga eliminira, zajedno sa svim drugim zdravstvenim brigama koje vas možda muče. Uzela sam žlicu. »Izvrsno!« rekla sam. Moj je osjet okusa bio nenormalno budan. Je li to okus po metalu? Ili je to sol? Prvo jelo došlo je iz kuhinje već na tanjurima. Zec pirjan u umaku od vina. Luk. I – vidjela sam ih – gljive. Nije li neki rimski car bio otrovan gljivama? Mesalina, ona je to učinila! »Oh, okus je fantastičan!« uzdahnuo je opat Mariette s druge strane stola. »Vaš je kuhar uistinu umjetnik!« Lecnula sam se. La Voisin me prostrijelila prodornim pogledom. Sve osim gljiva, pomislila sam. Jak okus koji strah daje jelu je neopisiv. Nikada u životu nisam s takvom točnošću osjetila delikatno združene okuse češnjaka i začinskih trava, suptilnu aromu vina. Veličanstven, pojačani okus bio je nevjerojatno slastan! Gotovo opojan. Opojan? Je li nešto bilo u umaku? Nije važno, sada je gotovo. Uživaj u okusima, Geneviève, ne preostaje ti drugo. Ovo je tvoja posljednja večera na zemlji!


141/411

5/19/2018


»Gljive... lisičarke... tako istančano...« netko je govorio. Zelene pupavke. Jesu li one dale suptilan i jedinstven okus umaku? Nije ni čudo da ga nikad prije nisam okusila. »Kušajte gljive, draga markizo. One su posebno vama u čast!« Jesam li čula tračak prepredenog užitka u njezinu glasu? Je li njezin maleni osmijeh bio previše namješten? »Oh, da, divne su!« Sigurno! Moralo je biti u gljivama. Okus je bio fantastičan, elegantan, neopisiv! Kako su glasile one molitve za vrijeme kojih bih sanjarila na misi? Isparile su mi iz uma. Očenaš, kojim je redoslijedom to išlo? Ne djeluje ako redoslijed nije dobar. Jesam li uopće imala dušu? Oh, tako sam željela imati dušu u tom trenutku ili barem vjerovati da je imam, čak i ako je nemam! Nisam željela umrijeti! Vino. Zdravica. Za Le Sageovo umijeće! Za moj uspjeh! Pij, pij! Ovo ti je zadnja noć na zemlji! »Uspjeh vam je sasvim udario u glavu, madame. Le Sage, Mariette, odnesite je gore!« Polegli su me na krevet u velikoj sobi sa zlokobnom tapiserijom. Težak baldahin sa zavjesama od teškog zelenozlatnog brokata lebdio je u krugovima iznad moje glave. Tamnocrveni zid se njihao i okretao. Dobro. Neka smrt dođe po mene. Nisam mogla podići glavu. Oči su mi se sklopile i počela sam gubiti svijest, izmolila sam jedinu molitvu koju sam uspjela izgovoriti. Bože, ako postojiš, uzmi moju dušu, ako je imam. I dalje sam povremeno gubila svijest dok je kasno poslijepodne blijedjelo u sumrak. Uspjela sam razabrati šaputanje u krajnjem kutu sada mračne sobe. »Tiho. Sluša li nas?« jedva da se čulo. »Mrtva je pijana. Neće ništa čuti.« Le Sage! »Sve je slabiji iz dana u dan. Oči su mu upale. Kašlje. Ne mogu to podnijeti!« »Onda još samo kratko vrijeme, dok se ne vjenčamo, ljubavi moja!« »Kažem vam, ne mogu to podnijeti! To me razdire!« »Ljubav i čežnja prema meni, oh, uzvišena kraljice, ili žaljenje zbog tog jadnog slabića za kojega ste se udali? Što sada nije u redu? Zašto ste izgubili hrabrost? Vi ste to željeli, a ja sam bacio urok.« »Čarolija! Previše je grozna. Morate je poništiti!« Napokon sam prepoznala glas. Njezin. Bila je to La Voisin. »Poništiti čaroliju na ovnovskoj glavi? To nikada nitko nije učinio. « »Iskopajte je, iskopajte je, kad vam kažem! Ne mogu to više podnijeti, gledati ga kako tako strašno propada!« Otvorila sam oči kad je vrisnula od http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

142/411

5/19/2018


očaja. Srećom, bila sam dovoljno prisebna da ih opet zatvorim i samo ležim, ukočeno, bez pokreta. »Ne volite me ako se ne usudite riskirati čak i ovako malo. Voljele su me i veće žene od vas. Zajedno bismo mogli vladati Europom! Što ćete sami?« »Daleko više nego što ste vi ikada postigli, vi nezahvalni, nebitni čovječe! Čiji vas je utjecaj izbavio s galije? Koji je osuđenik ikada napustio galiju osim pod mrtvačkim pokrovom? Samo vi! Zahvaljujući mojemu velikom utjecaju na dvoru, stigli ste na obalu Genove. Mislite li da je to bila slučajnost? Ja sam vas stvorila, ja vas mogu i uništiti! Idite, idite sada i iskopajte to, gdje god da ste je zakopali i donesite mi je u ovu sobu! Ja ću sama poništiti čaroliju. Što je on ikada učinio, taj čovjek kojega toliko prezirete, osim što me iznevjerio? Vi ste me izdali, i to toliko puta – a ja se vraćam i molim vas da me opet izdate! Zar to nije ljubav? Ljubav do granica sljepoće? Ne iskušavajte me, Adame, ili ćete to skupo platiti!« Čula sam struganje stolca i zvuk koraka. »Dobro. Ako imate tako nisko mišljenje o meni, donijet ću vam je. No, ne očekujte suradnju od mojih pomagača za svoje... potrepštine!« »Postoje i drugi alkemičari u ovome gradu... Ne trebam vas, vi... šarlatane!« Još mi se vrtjelo u glavi. Zidovi su posivjeli i nestali. Probudila sam se u mraku. Svijećnjak na suprotnom kraju prostori je bacao je slabašnu svjetlost koja nije dopirala do mračnih kutova. Iz pećnice iza tapiserije dopirao je miris nečega truloga što je gorjelo. Na stolu ispod svijećnjaka ležao je otvoren grimoire, vještičja knjiga čaranja. »Dakle, napokon se budite, ha? Nikada nisam vidjela nekoga ovako pijanoga. Mislili ste da ću vas otrovati, zar ne? Ne bojte se. Kada vas odlučim otrovati, nećete imati pojma.« La Voisin je nosila tamnu haljinu koju nikad prije nisam vidjela. Svjetlo je titralo preko njezina lica, sjedila je pokraj svijeće. Njezine pravilne crte lica odavale su zastrašujuću ljepotu pod tamnim uvojcima njezine kose. »Imate izgleda zaraditi mi pravo bogatstvo. Nikada ne uništavam izvore bogatstva«, rekla je, sklopivši ruke u krilu. »Nakon toga, bit ćemo prijateljice. Samo žene mogu biti prijateljice. Mi znamo kako pomoći jedna drugoj. Kada su muškarac i žena prijatelji, muškarac uvijek iskorištava ženu. Ona mora hraniti njegov ponos, njegovu lisnicu. S nama nije tako, zar ne? Mi koje nemamo ništa moramo podići jedna drugu. Ali, samo žene mogu biti neprijateljice. Muškarci misle da žene nisu vrijedne truda. I to je njihova slaba točka, zar ne? Tako mi vještice vladamo svijetom muškaraca. Kroz njihovu slabu točku. Je li vas već počela bol jeti glava?«


143/411

5/19/2018


Tanki spiralni tračci dima iznad svijeće uzdizali su se u sablasnu tamu koja je lebdjela ispod stropa. Osjećala sam se užasno loše. »Osjećam se kao da ću umrijeti.« »Dobro. To će vas naučiti da ne pijete previše u društvu. Kako biste se sjetili uzeti protuotrov da ste doista bili otrovani? Čak i mačka ima dovoljno mozga da se skloni od kiše.« Čuvši da ga je spomenula, najveći od njezinih mačaka, sivi mačor, skočio joj je u krilo. »Još niste spremni«, mislim da je rekla. Posljednje čega se sjećam je zvuk mačjeg predenja. ***

Sljedećeg jutra probudila sam se na pomoćnom ležaju u niskoj sivoj sobi pod kosinom gdje su bili smješteni sluge. Sylvie me tresla. »Probudite se, probudite Parizdanas bruji uo gradu vijestima! o dvoru! vašem proricanju! Slavni ste! Imamose!triCijeli sastanka i još Ina Oh, desetci zainteresiranih, svi najvišega ranga! Koliko će samo platiti! Konzultacije s vama, prah od madame. Svi ćemo biti bogati!« »Oh, Isuse, ne vičite tako. Glava mi puca. Kakva vijest?« »Kako ne znate kada ste to predvidjeli? Kralj je protjerao madame de Montespan daleko od dvora. Ovdje je, u Parizu, liže rane dok njezine suparnice oštre svoje pandže!« Zastenjala i sjela. GlavaŠto?« kao dauspjela mi je bila svinjski mjehur. Samo što nijesam pukla. »Kako...? sam napuhani promrmljati. »Oh, bilo je nevjerojatno. Otac Bossuet za Uskrs je s propovjedaonice osudio kraljev grijeh s madame de Montespan. I odbio je kralju dati pričest, baš uoči njegova odlaska na frontu u Flandriji! Kralj ne može ići u boj neočišćen od grijeha. Kažu da je kralj molio samo za odvajanje, što je učinio jednom prije kao uvjet za dobivanje pričesti. No, to je bilo u vrijeme oca Lachaisa, koji je bio mnogo manje zahtjevan. Monsieur Bossuet je bio nepopustljiv. ›Odreknite se te žene‹, rekao je, ›jer ste u dvostrukom preljubu, ona je u braku, kao i vi.‹ Sada su se sve neudane žene ponadale! Da se nađem u kraljevoj blizini, sigurna sam da bi me primijetio! Ali ja neću imati priliku. Dobro, osim ako...« Ajoj, još jedan kupac ljubavnih napitaka i amajlija! Čovjek bi pomislio da ljudi koji ih prodaju znaju koliko su smiješni. No, oni su sami sebi najbolje mušterije. Kad sam se odjenula i sišla u prizemlje, primijetila sam da moja domaćica nije bila tako oduševljena kao Sylvie. Njezina dva najmlađa dječaka, od kojih nijedan još nije prestao nositi haljinice i remenje za hodanje, svađali su se oko lopte. Njihova starijeg brata, koji je imao samo deset godina, upravo su poslali da donese paket iz La Trianonina


144/411

5/19/2018


laboratorija. Pokćerka, Marie-Marguerite, ružno ju je pogledala dok je prolazila prostorijom noseći na pladnju doručak za svojega oca. »No! Markiza je napokon odlučila ustati!« rekla je sarkastičnim tonom. »Pozdrav, presvijetla! Vaše je sunce napokon razvedrilo naš obzor!« »Što je vas ugrizlo jutros?« Nisam dražesna dok me boli glava. »Kako se usuđujete!« prosiktala je, pogled joj je bio opasan. »Kad sam vas poslala u svijet da stvorite novi posao, nisam mislila da ćete potpiriti probleme između mojih klijenata!« Glava me je previše boljela da bih bila taktična. »Učinila sam upravo ono što ste rekli. Ako vam se to ne sviđa, onda biste me možda trebali bolje informirati, umjesto da uvijek pokušavate biti tako neiskreni«, odbrusila sam. »Grofica de Soissons je moja klijentica već dugi niz godina. Kako se usuđujete preotimati mi je?« »Nisam. Ona je mene pozvala. Kad sam joj preporučila da ide k vama, ona se samo nasmijala.« Madame je stegnula usta u mračnu liniju. »Niste smjeli predvidjeti propast madame de Montespan!« Čak i uz glavobolju, znala sam što je to značilo. I markiza de Montespan bila je njezina klijentica. Dvije žene između kojih se nitko ne bi želio naći. »Pitala je i rekla sam joj što je bilo u kugli.« »U kugli? To je bilo u kugli? Zar se ne sjećate niti jedne od mojih lekcija? Nikada ne proričite tuđu sudbinu nijednom klijentu! Jadna mala budalo! Obje će vam se osvetiti!« Vama, želite reći, pomislila sam. No, sada je La Voisinin bijes nabujao poput olujnih oblaka. Inače bih se bojala, ali nakon što sam već jedanput mislila da sam otrovana, izgubila sam sav strah. Uzvratila sam joj pogled tako odlučno da se ona lecnula. »Meni ćete krasti klijente! Želite biti nezavisni, zar ne! Tko vas je izvukao iz kaljuže, ha? Odgovorite mi! Odgovorite mi!« Svi su stali promatrati ovu bitku. »To je bila rijeka, a i nisam bila u njoj«, rekla sam svojim najodređenijim glasom. »Oh, da, proučavali smo filozofiju! Nismo, jadna žena koja se izdignula! Mi znamo latinski, znamo grčki, kao muškarac! Nismo priprosti! Gotovo da smo Matignon s majčine strane! Oh, da, klanjajte se matignonovskoj krvi u ovoj maloj bestidnici, ako je igdje uspijete naći!« »Da se niste usudili vrijeđati moju majku, vi... vi odvratna stara vještice!« »Vještica, ha? Više je časti među vješticama nego među Matignonima, to vam mogu reći! Ja sam vas stvorila, razumijete li , ja sam vas stvorila! Željela sam vas, spasila sam vas, stvorila sam vas i vi ste moji'. Što mislite, http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

145/411

5/19/2018


zašto su vrata bila otključana onog jutra kad ste otišli od kuće? Što mislite, zašto sam bila ondje da vas spriječim da skočite u rijeku? Vaša vlastita voljena majka je imala druge planove. Ah, istoga trenutka kad je pročitala oporuku, našla se na mojim vratima. ›Zašto platiti za pogreb?‹ pitala sam je. ›Izbacite je i oslobodit ćete je se. Nikada je neće naći i nikada neće povezati njezinu smrt s vama!‹ Vidjela sam kako su joj oči zasjale. Bljesak novca. ›Uzmite natrag svoj novac‹, rekla sam. ›Ne treba vam ono po što ste došli. Sve možete dobiti bez troškova.‹ Bez troškova – od toga su joj oči zasjale! Od novca! To pokreće Matignone! Novac, novac i samo novac! Novac koji vam je otac ostavio – nije prezala ni pred čime da ga se dočepa! A kako li je samo jeftino prošla! Oh, kakvu štedljivu majčicu imate! Častan soj, ti Matignoni, kao i svi drugi velikaši koji mi dolaze! Oh, dapače! Ali vi, vi imate Bogom dani talent, jedete, pijete i odijevate se na moj račun...« Kosti kao da su mi bile od leda. Sve se uklapalo, kao komadići slagalice. Nisam to mogla prihvatiti. »Dokažite!« rekla sam. Vračara zastane, gledajući me svojim tamnim očima. »Pođite sa mnom u moju radnu sobu i pokazat ću vam u svojoj poslovnoj knjizi bilješke o vašoj majci«, rekla je mirnim, zajedljivim glasom. Sve omamljenija, slijedila sam je u njezinu malu pozlaćenu radnu sobu. Bila je to pretposljednja bilješka, na vrhu prazne stranice. »Želi kupiti prašak za nasljedstvo za svoju kćer.« Datum, nakon očeve smrti. Posljednja bilješka: »Otpravila sam je praznih ruku.« Majka se nakon toga više nije vratila. »Nisam imala pojma... Nisam znala„. ništa od toga...« prošaptala sam, naslonivši se na zid da se ne bih srušila. Oh, istino, kako si ružna, kada se sretnemo ovako, licem u lice. Voljela bih da te nikada nisam upoznala. »Ne«, rekla je vračara, spuštajući glas i promatrajući me svojim lukavim, gotovo zlokobnim crnim očima, »niste znali, je li? Recite mi...« glas joj je postao sladak i uvjerljiv. »Recite mi, što ste vidjeli u kugli o grofici de Soissons?« »Ona me samo... pitala što će biti s madame de Montespan. Pogledala sam i vidjela je kako u žurbi napušta dvor, u svojoj kočiji s četiri kočijaša, pariškom cestom.« Osjećala sam hladnoću po cijelom tijelu. Oči su me boljele. Lice mi je bilo mokro. »Koju je uzela jučer... hm... Ispušite nos u ovo, a zatim čitajte iz kugle za mene.« Dodala mi je izvezeni rupčić koji je držala u rukavu. Izvadila je vazu za vodu iz ormara i pozvonila Nanon da dođe i napuni je. Pogledala sam u kuglu koju je postavila pred mene. Slika se oblikovala i zasjala iz dubina. Madame de Montespan, obučena u zlatnu tkaninu izvezenu zlatnim http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

146/411

5/19/2018


koncem, prekrivenu dijamantima, sjedi s carskim držanjem u naslonjaču, a druge dame, uključujući guvernantu koju sam već vidjela, stoje ili sjede na stolcima oko nje. Bogato odjeven muškarac s tamnim španjolskim crtama lica i rupicama od vodenih kozica ušao je u sobu. Kralj. »Vidim madame de Montespan, svu u zlatu i dijamantima, kako zabavlja kralja pred dvorskim damama.« »No, to je već bolje.« Pogledala me. »Sada se saberite. Imate sastanke. A ja imam posla. Kočije se već skupljaju u ulici. Oh, dovraga! Lucien je otišao. Morat ću poslati Philippea.« Pozvala je svojega mangupskog, trinaestogodišnjeg sina mekana lica, onoga koji je bio predebeo i nikada nije ništa radio, a govorio je tihim glasom. No, ipak sam ga čula jer imam dobar sluh. »Smjesta idi k mademoiselle des Oeillets u Ulici Vaugirard. I reci joj da sam u mogućnosti razriješiti budućnost njezine gospodarice na najblistaviji način. Ako se ne vratiš do večere, nećeš dobiti slatkiše sljedećih mjesec dana!« Čim je otišao, rekla je s gađenjem: »Taj jest Ant oineov. Lijeni bijednik. Djeca su me razočarala. Od vas očekujem više! Upamtite, vas sam odabrala! I stvorila sam vas! Vi niste ništa bez mene! Idite si oprati lice. Izgledate kao budala!« Kad sam ustala, rekla je mirno: »Od sada pa nadalje pretvarajte se da ne možete pročitati budućnost onih koji ne dotaknu kuglu. Tako vas nitko neće prisiljavati da čitate sudbinu udaljenih neprijatelja vaših klijenata. Uostalom, i oni vam mogu postati klijenti. A niste dovoljno pametni da se sami izvučete iz intriga koje nastaju iz čitanja sudbine trećih osoba. Vratite se za tjedan dana. Mislim da ću imati dobre vijesti za vas. Osveta koju sam vam obećala uskoro će vam biti nadohvat ruke.«

DVADESET PRVO POGLAVLJE Oh, dragi opate, tako ste mi oslobodili dušu.« Malena plavuša nježne građe u blijedoplavom satenu nagnula se bliže opatu iz visokoga društva koji je klečao pred njome i prinio njezinu ruku svojim usnama. Markiza je zadrhtala i drugom rukom čvršće stegnula svoj šal. Je li osjetila da su joj se ruke naježile od hladne kamene klupe u samostanskome vrtu ili od nekog predosjećaja, nekog drhtaja duše? »Ne može biti grijeh ako dva srca žude ovako čisto kao naša! Koliko dugo... koliko sam vam se dugo divio izdaleka, draga moja markizo! Spasiti


147/411

5/19/2018


vašu dušu za Boga, čak i po ci jenu vlastita prokletstva...« opat je upravio svoje smeđe oči prema nebu. Kako li je samo privlačno bilo njegovo mršavo, tamno lice u sumraku. Kakav li ga je to miris pratio? Nešto poput tamjana – podsjetio je markizu na nebeske stvari, a nekako u isto vrijeme i na ovu najnoviju, božansku, strast. Sklopila je ruke i povukla ga k sebi na klupu. »Moram li... moram li ispovjediti sve?« »Samo pred Bogom«, šapnuo je gorljivi opat. »Nitko živ ne mora znati. Napišite sve to, molite za odrješenje svojih grijeha Onoga koji sjedi na nebeskome prijestolju. Zatim zapečatite dokument i donesite ga meni. Zajedno ćemo ga spaliti, ponuditi dim s molitvama pred sjedište Vrhovnoga Milosrdnog Oca.« Opat pritisne ruku na svoje srce. »Opipajte mi srce«, šapnuo je. »Ne možete sumnjati u njegovu iskrenost. Kuca samo za vas!« Markizine bjeloočnice su čeznutljivo i ludo svjetlucale u sumraku koji se brzo spuštao. Njezina snaga ljubavi nije jenjala, iako je prešla četrdesetu. Njezin magnetizam, njezina čarobnost doveli su ovoga vitkog, tamnoputog, svjetovnog opata do njezina usamljenog progonstva miljama udaljenog. Puteno i božansko, ludo pomiješani, posve su je opili. »Poljubac!« molio ju je. »Da«, odgovorila je ona, a zagrljaj je u njoj zapalio vatru. Njezina mladost još nije nestala, strast još nije ugasnula. Osjetila je kako stari dio njezina života bježi od nje kao sjena. Da, oslobodit će se svega toga, ispovjediti se, a onda pobjeći, novo biće, očišćeno, s ovim muškarcem zbog kojega joj srce lupa kao da je opet mlada djevojka. »Sutra«, šapnuo joj je na uho, a od njegova mekog daha živci su joj zatreperili. »Kod prenoćišta u blizini dvorca, na cesti za Liége. Ne mogu dočekati trenutak da vas držim u naručju.« Te je noći markiza de Brinvilliers sjedila satima u svojoj samostanskoj sobi. Uza svjetlo svijeće, ispisala je katalog svojih grijeha: sodomija, incest, ubojstvo, pokušaj ubojstva. Navela je mrtve: neprijatelje koji su je uvrijedili, neznance koji su joj stali na put, rodbinu koju je sustavno trovala radi nasljedstva. Popis se protezao na šesnaest stranica. Kapetan Desgrez se vratio u prenoćište. »I, kapetane, kako je prošlo?« upitao je policajac prerušen u njegova slugu. »Sutra će napustiti samostan po vlastitoj volji, s pisanim priznanjem u ruci«, odgovorio je lažni opat. Sluga je zazviždao kroza zube u znak divljenja. »Bravo, kapetane! Briljantno!« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

148/411

5/19/2018


»Došlo mi je da se operem«, rekao je Desgrez, povlačeći prst pod uski ovratnik svoje mantije. »I mirišete kao žigolo. Što ste to stavili?« »Nešto što je moja supruga kupila u Ulici Beauregard. Od toga bih trebao postati neodoljiv.« »Mora vam se priznati, kapetane, vi ništa ne prepuštate slučaju!« »To je moja dužnost!« rekao je Desgrez, sjeo i zagledao se u vatru.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE Nakon što su se pročule vijesti s dvora, ulica pred mojom kućom bila je prepuna kočija i nosiljki. Cijelo sam jutro primala klijente, a poslijepodne sam odlazila u kućne posjete u otmjenijim četvrtima. Tada sam posjećivala žene koje nisu smjele izlaziti iz svojih kuća, koje su se bojale da ih netko ne vidi kod vračare – žene koje su bile bolesne ili lude. No, bogate. Moj zadnji kućni posjet toga dana bila je nova klijentica, neznanka koja je živjela u prekrasnoj malenoj gradskoj kući u elegantnom novom prigradskom okrugu, u Ulici Vaugirard, na putu prema Versaillesu. U ulici me dočekala sluškinja i uvela kroz tajni stražnji ulaz, malo je drhtala zbog mojega veličanstveno tajanstvenog izgleda. Još jedna od onih kuća gdje se ljubomoran muškarac boji ženi dopustiti da prima posjete, pomislila sam. Slijedila sam sluškinju na kat do visoke, prozračne spavaonice s oblogama u bijeloj i zlatnoj boji, s izrezbarenim mramornim kaminom, bogatim zavjesama i prekrasnim sagovima. Na golemom krevetu, prekrivenom grimiznim pokrivačem, sjedila je žena u raskošnoj jutarnjoj haljini, leđima okrenuta prema meni, zlatna kosa bila joj je visoko zadignuta. Ispred jednog od prozora papiga na visoku stalku užurbano je zobala sjemenke. Jako je sličila bakinoj papigi. »Kra!« zakriještala je papiga. »Pakao i prokletstvo! Oganj i sumpor!« Zvučala je poprilično kao bakina papiga. »Budi tiho, nakazo!« rekla je žena, okrenula se prema meni i pogledala me svojim očima, crvenima od plača. Bila je to Marie-Angèlique . »Oh, napokon ste došli. Vi, koji ste prorekli toliko sudbina, koji ste spasili toliko sudbina, spasite moju, madame, jer ja sam najnesretnija žena na svijetu!« Nijemo sam spustila svoj kovčežić kraj njezina toaletnog stolića i podignula koprenu. Ona se okrenula i zagledala u mene. »Poznajem vas«,


149/411

5/19/2018


rekla je zbunjeno. »Bože moj, izgledate baš kao moja mrtva sestra! Ali ona je bila svinuta, a vi se držite ravno!« »Odriješi ovaj đavolji korzet i sigurno ću opet biti svinuta, Marie Angèlique!« »Živa si! Znala sam! Oduvijek sam to znala!« Ustala je da me zagrli, a onda je zastala oklijevajući. »No, zamisli što znači imati stotinu i pedeset godina! Nasjela sam, kao i cijeli Pariz! Kako si u modi, znaš! Osoba kojoj ti prorekneš sudbinu stekne ugled – baš kao kad ima izvrsnoga krojača ili čipkara. Kako si postala ovo?« »Pa, učila sam, sestro – i ispekla zanat!« »Oh, Geneviève!« Počela se smijati. »Iz koliko sam li te samo nevolja izbavila! A evo još jedne od tvojih nestašnosti! Neću nikomu reći, obećavam.« Stavila je obje ruke na moja ramena, odmjeravala me od glave do pete te se nasmijala mojem čudnom izgledu. No, onda se najednom uozbiljila i rekla: »Nisi bila kod kuće? Nisi čula?« »Nisam bila kod kuće od onoga jutra kada sam pobjegla.« »Znači ipak si pobjegla! Oduvijek sam to naslućivala. Kada sam vidjela da nema onih malih bilježnica, onih koje si uvijek skrivala u potkrovlju, pomislila sam da si pobjegla. I nikada nisam vidjela tvoju haljinu među odjećom mrtvaca, obješenom na kuke iznad ploča. To sam čak rekla tamošnjem kapetanu, monsieuru Desgrezu, i činilo mi se da ga to vrlo zanima. Jednostavno nisam mogla vjerovati da si to bila ti, bez obzira na ono što su govorili. Stopalo nije bilo kako valja... I to sam rekla kapetanu. Oduvijek sam vjerovala da ću te opet vidjeti! Takva si ti, znaš... Uvijek se vraćaš!« Sjele smo zajedno na krevet. »Ali kako si došla ovamo, Marie-Angèlique?« upitala sam. »Je li istina što kažu, da te sam vojvoda de Vivonne uzdržava?« Marie-Angèlique je iznenada postala uznemirena. »Oh, Geneviève, to je baš kao kad je sultan iz Carigrada oteo Isabelle, pa je našla pravu ljubav umjesto nesreće!« Uzdahnula je. »Nakon što sam otplatila sve obiteljske dugove ili, bolje rečeno, nakon što ih je otplatio dragi, lijepi monsieur de Vivonne kad sam ga zamolila.« Tužno je odmahnula glavom. »A kad mislim da nikad nisam razumjela! Prokleta sam ljepotom, Geneviève, baš kao u priči! Prokleta!« Počela je rukom brisati suze. »Jesi li znala da me naš brat Étienne proglasio mrtvom? Čak je priredio i pogreb za mene!« Uzdahnula je. »To je tako bourgeois od njega, tako nisko!« Ustala je i počela koračati, kršeći ruke. »Katkad se majčina sluškinja došulja da me posjeti. Kaže da je Étienne nazvao majku svodnicom i zatvorio je u bakinu sobu, baš kao da je u http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

150/411

5/19/2018


zatvoru! Kaže da će sprati ljagu u krvi i izgovorio je još tisuću drugih drskosti monsieuru de Vivonneu! Čak mu je poslao uvredljivo pismo! Isprva se monsieur de Vivonne samo nasmijao i rekao da je Étienne svjetski čovjek, šutio bi i uživao u prednostima veze s visokim društvom. No, prošli tjedan kada je bio u društvu svojih prijatelja i njihovih prijateljica u svojoj loži u operi, upravo usred arije mademoiselle Lenoir, čula sam kako mu se jedan od njegovih prijatelja narugao zbog buke koju Étienne diže, a zatim me je tako prostrijelio oštrim pogledom i rekao da mu je već dosta te cijele avanture! Što ću sada, Geneviève? Moram doznati svoju sudbinu! Nitko od mojih starih prijatelja više ne želi razgovarati sa mnom... Ne želi da idem u posjete... Nije mi kupio niti jedan jedini par cipela u posljednjih mjesec dana! Čak me i bakina papiga kori...!« opet je sjela do mene i briznula u histerično jecanje. »Sestro, slušaj me!« rekla sam odrješito. »Slušaj! Uza sve to, nisi u posve beznadnoj situaciji. Uspravi se! Iako nisi maîtresse en titre, ipak si jedna od ljubavnica bogatoga čovjeka, jednog od najvećih plemića u Francuskoj! Zar si uopće mislila da to može dugo potrajati, s obzirom na njegovu reputaciju? Slušaj me! Moraš biti šarmantna, tražiti dragulje od njega! Skupljaj njegove darove jer će te jednog dana odbaciti. Prodaj tu glupu zlatnu burmuticu koju vidim kraj kreveta, one glupave tričarije na tvome stolu, ondje, pretpostavljam da si ih uzela umjesto živog novca, i kupi rentu! Tako možeš postati neovisna kada budeš stara.« »Ali ovo je ljubav, Geneviève! Previše je sveto da bih se prema tome odnosila kao prema nečem... vrijednom prijezira!« »Ne budi naivna, sestro! Lijepa si kao i uvijek. Drži oči otvorene. Možda ćeš naći nekoga drugoga.« »Oh, kako možeš misliti da sam... plaćenica?. To bi značilo da sam... Oh, kamo bih pošla? Bojim se kročiti u crkvu. Anđeli, sveci, korili bi me! Ne mogu se pričestiti! Ako njegova ljubav izblijedi, završit ću na ulici... Tko bi me htio? Umrijet ću bez ljubavi!« »Možeš živjeti sa mnom, Marie-Angèlique .« »S tobom? A tko tebe uzdržava? Bi li me uzeo? Zar ne bi bila ljubomorna?« »Sama se uzdržavam, Marie-Angèlique , svojom vlastitom zaradom.« »Kako to?« upitala je. »Gatanjem? Zar te nije stid? To je sramotno! Posrnula si, proričeš sudbinu za novac.« »Što je više sramotno, Marie-Angèlique? Sjediti gladna u potkrovlju, čekati princa da dođe i spasi me kao u bajci ili zarađivati za vlastiti život? Teško je kad znaš da nisi Pepeljuga nego ružna polusestra, ali realnija sam http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

151/411

5/19/2018


što se tiče mojih izgleda. Za mene nema prinčeva.« No, čak i dok sam to izgovarala, slika Andrèa Lamottea s galantnim brčićima pojavila se nepozvana u mojem umu. »Zar ne želiš dragulje? Djecu?« Marie-Angèlique je bila zbunjena. »Želim biti sama svoj gospodar.« Glas mi je bio borben. Marie-Angèlique se nasmiješila kroza suze. »Oh, sestro, oduvijek si bila malo divlja. Nikada nisi shvaćala što se očekuje od djevojke – ili žene. Ali ja, ja sam oduvijek željela dom i djecu!« Ustala je i otišla do papigine prečke te ispružila ruku. Papiga joj se popela na ruku, tiho zagugutala i počela grickati uvojak koji joj je padao preko ramena. »I dragulje«, rekla sam. »Što mogu kad su me odgojili da mi se sviđaju lijepe stvari! Zar tebe nisu odgojili da voliš knjige koje su pisali mrtvi Rimljani? Osim toga, svila je ugodnija na dodir od pamuka.« U džepu je potražila keksić koji je ponudila papigi. »Oh, Marie-Angèlique , nikada se nećeš promijeniti! Reci mi, želiš li da ti proreknem sudbinu?« »Ti? Ne možeš! Sigurno je to laž!« »Nije, sestro. Sjećaš li se kada smo posjetili vračaru u rue Beauregard kod koje je ona djevojčica gatala iz vode? I ja sam vidjela sliku. Imam neobjašnjiv dar. Našla me na Pont Neufu onog dana kad sam nestala i sredila mi je posao.« Ustala sam kako bih dohvatila svoju torbu, položila sam je na izvezeni jastuk koji je ležao na pozlaćenom stolcu i otvorila ga. »Pomisli samo koliko sam novca potrošila na astrologe i gatare...«, odmahnula je glavom u čudu. Postavila sam kristalnu kuglu na njezin toaletni stolić. Slika se odmah pojavila. »Marie-Angèlique – vidim te u blagoslovljenom stanju! Vrlo lijepo izgledaš. Kosa ti visi sve do leda. Da, uskoro ćeš biti noseća.« »Pa to je predivno!« povikala je i s užitkom zapljeskala. »Monsieur de Vivonne će me obožavati, njegova će se ljubav vratiti! I bolje će se brinuti za mene i biti bolji! Oh, kakva prekrasna vijest! Reci mi, hoće li to biti dječak ili djevojčica?« Pokušala sam ponovno. Vidjela sam vodu u maloj okrugloj staklenoj vazi kako se mijenja u crvenu boju krvi. »Slika... Ne dolazi. Pre... Predaleko je u budućnosti.« Izbjegavala sam istinu.


152/411

5/19/2018


»No, koga briga? Dječak ili djevojčica, i jedno i drugo je dobro.« Otišle smo zagrljene. Zaklela se da će me opet zvati, a ja sam sama sebi obećala, napustivši kuću, da ću tada promijeniti sliku u kugli. Moja mala unajmljena vinaigrette[23] čekala me na ulici, kočijaš se pripremao za dugo putovanje natrag preko rijeke velikodušnom porcijom jeftinog vina. Kada smo stigli do udovice Bailly, sunce je gotovo već zašlo. Pred mojim vratima u sumraku čekala je nosiljka, nosači su se odmarali, a putnik još nije sišao. Izašla sam iz kočije, a iz nosiljke je izašao krupan muškarac u pravničkoj halji i s običnim platnenim vrpcama. »Madame de Morville? Dopustite mi da se predstavim. Ja sam monsieur Geniers, conseiller au parlement [24]. Došao sam zatražiti privatnu audijenciju kod vas.« Duboko se naklonio i predao mi zapečaćenu poruku. Otvorila sam je i vidjela poznati rukopis iz zelenih poslovnih knjiga. Primite ovog čovjeka. Saslušajte ga. On je vaša osveta. La Voisin »Uđite«, rekla sam, a vrata su se otvorila iznutra. Krupan čovjek velikoga nosa i s teškom tamnom perikom slijedio me na kat u moju sobu. Ponudila sam mu da sjedne nasuprot meni u veliki naslonjač pred kaminom. »Madame, ja sam čovjek u velikoj nevolji. Da ne duljim, oženio sam se mlađom ženom koju sam obožavao i koja se zaklinjala da me voli. No, saznao sam da me prevarila s pustolovom po imenu vitez de SaintLaurent.« Zastao je i duboko uzdahnuo. Moj ujak. »I...?« potaknula sam ga, moj glas nije odavao nikakav osjećaj. »Ja sam samo čovjek od zakona, madame, dovoljno uspješan na svoj način, ali nemam ni rang ni zaštitu da bih mogao riskirati i izazvati ga na dvoboj. Osim toga, nisam mačevalac. Star sam. Ruglo. Dadilja moje kćeri rekla mi je da se u Ulici Beauregard nalazi žena koja bi mogla ublažiti moju nevolju. Otišao sam posjetiti tu poznatu devineresse, iako sam se osjećao kao budala. Vračara mi je ponudila prašak kojim ću vratiti ženinu ljubav. Ali kad sam tražio – razumijete – jaču stvar, ona se nasmijala. ›Zašto se izložiti opasnosti da biste ubili zavodnika?‹ upitala je. ›Polagana osveta je najslađa.‹ Svojim umijećem čaranja otkrila je da grof de Marsan drži kockarske dugove viteza de Saint-Laurenta. Njega pak trenutačno pritišću vlastiti vjerovnici i spreman je prodati vitezovu potvrdu o dugu za pola vrijednosti – pet tisuća luja – jer zna da vitez neće uspjeti skupiti taj novac. ›Kupite potvrdu‹, rekla je, ›i smjestite ga u dužnički zatvor zajedno sa štakorima, odakle nikada neće pobjeći. Razmislite kako dugo možete uživati dok on polako skapava od gladi u tami.‹ Rekao sam: ›Pet tisuća luja? To je bogatstvo! Jedva da bih mogao skupiti pola toga iznosa!‹ Ali http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

153/411

5/19/2018


vračara mi je rekla: ›Znam ženu koja ne voli viteza. Ona će osigurati drugu polovicu, uz uvjet da joj ne odate ime i ne ugrozite njezinu čast.‹ Dakle, ovdje sam, madame, sa svojim prijedlogom. Pomozite mi i on više nikada neće vidjeti svjetlo dana! To vam se kunem!« »Ako se kunete, pomoći ću vam. Ja mogu skupiti taj iznos. Ali samo uz jedan uvjet.« »Da?« Glas mu je bio napet od skrivene strasti. »Da me redovito obavještavate o njegovim patnjama. I ja želim uživati u toj polaganoj osveti«, rekla sam tiho. »Madame, vi ste nebeski anđeo!« »Ne baš«, odgovorila sam. »No, pretpostavljam da ću morati poslužiti.« Nakon što smo ugovorili mjesto i vrijeme našeg sljedećeg sastanka, otišao je teškim korakom, ali oči su mu plamtjele odlučnim bijesom. Zavalila sam se u naslonjač i zatvorila oči. Napokon osveta! La Voisin će mi rado dati predujam. Tako ću joj dulje vremena biti dužnik. No, dobro, ujače, pomislila sam. Željela bih i više, ali i ovo će biti dovoljno. Neka vas štakori pojedu dok spavate!

DVADESET TREĆE POGLAVLJE A sada«, uzviknula je La Voisin, »možete skinuti ruke s očiju i pogledati kroz prozor. To je ova kućica u sredini. Mislim da ćete se jako iznenaditi kada vidite koliko je savršena!« Njezina se kočija, koja je skrenula u Ulicu Chariot, zaustavila, a ja sam ugledala lijepu gradsku dvokatnicu s kamenom fasadom i šiljastim kosim krovom koji je skrivao potkrovlje. »I već je jako lijepo namještena. Vlasnik je morao iznenada napustiti grad i bio je sretan kada sam je kupila od njega. Naravno, voljela bih da je u malo otmjenijoj ulici. Ovo je područje bilo podignuto i propalo još u doba staroga Charlota. No, nitko ne može zanijekati da je ova četvrt općenito uzevši vrlo otmjena. Dakle, to će za sada biti dovoljno.« Pred ulaznim vratima La Voisinin nam je sluga pomogao izaći iz kočije. Bila su izrađena od teške hrastovine, ukrašena mjedenim okovima, kao da trebaju odoljeti napadu. Neprimjereno profinjen mjedeni zvekir u obliku pedje konopa između dviju kitica smiješnog cvijeća od lijevanog željeza stajao je na vratima koja kao da su namijenjena utvrdi. Preko dva prozora prvoga kata koji su gledali na ulicu bili su spušteni teški metalni kapci. Bili su u neobičnom proturječju s prozračnom lakoćom ukrašenog žutog


154/411

5/19/2018


kamena, visokim krovom i dimnjakom gornjega kata te smo se Sylvie i ja samo začuđeno pogledale. »Taj se zvekir, naravno, mora maknuti«, najavila je vračara, nagnuvši glavu na jednu stranu dok ga je zamišljeno promatrala. »Ne služi vašem ugledu. Zmaj bi bio idealan... lubanja... hm, ne, bilo bi neukusno. I stotinu potrebnih stvari za vaš duševni mir. Prethodni se vlasnik prilično naglo povukao iz krijumčarskog poslovanja... i vi od toga imate koristi... Kapci, na primjer! Neke zgodne preinake u podrumu, odličan čelični sef skriven ispod obloga u ložnici...« Stavila je veliki ključ u bravu ulaznih vrata. Dočekao nas je miris prašine. Salon u prizemlju pokazivao je znakove užurbana odlaska: mnoštvo stvari koje su poispadale iz ladica ležalo je sada razbacano po kutovima i po podu. »Nema ulaza za kočije« nastavila je La Voisin. »On pripada susjednoj kući. No, straga imate komadić vrta. Ionako biste trebali unajmljivati kočiju, pa tako ne morate držati konje u staji.« Jedna cipela, muška, s rupom u potplatu, ležala je na popločanu podu. Vračara ju je odbacila nogom u stranu. »Morat ćete, dakako, preurediti ovu sobu. Zamišljam orijentalni dekor – bogat, taman, tajanstven! Treba vam vrhunski sag. Vaši bi klijenti primijetili jeftin. Stol za gatanje možete staviti... onamo. A... hm, crni zidovi, što kažete?« »Krvavocrveni, u starinskome stilu, s pozlaćenim utisnutim crtežima«, odgovorila sam, uživljavajući se. Sylvie se široko osmjehnula. »Oh, kako divno!« uzviknula je vračara. »Baš u stilu Henrika IV! Pravo je zadovoljstvo raditi s nekim tko nije priprost! Da, rekla sam sama sebi kad sam vas prvi put vidjela, ova djevojka ima potencijala!« U kući je bilo malo soba, ali su bile velike i visoke, čak i odaje za služinčad. U polugolom salonu isticao se golem kamin s bogato izrezbarenom napom koja se uzdizala do stropa. Kroza stražnje prozore prosijavala je svjetlost iz obraslog i zapuštenog vrta. Iza velikog salona bila je kuhinja s visokim ognjištem i divovskim ražnjem koji se okretao uz pomoć kotača s utezima poput satnog mehanizma. Na katu je široka spavaća soba-salon bila u posvemašnjem neredu. Stol je bio prevrnut, a vrata ormara visjela su razjapljena. Škrinje za posteljinu bile su otvorene, izvučene ispod kreveta, zijevale su poput gladnih usta. Zavjese baldahina bile su nakrivljene, a madrac od perja neprilično je ležao na podu. Tko god da je prije živio u ovoj kući, nije skrivao svoje stvari pod madracem, pomislila sam. »Pogledajte ovo«, gatara je prekinula moje sanjarenje. »Savršeno ljupka ložnica!« Ustuknula je jedan korak da promotri moje lice, njezine su crne http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

155/411

5/19/2018


oči ostale nedokučive. Lijepa izrezbarena drvena ograda pred krevetom odvajala je prostor i nišu iza kreveta, koju je osvjetljivao visoki, uski prozor, a sadržavao je ne samo pisaći stol nego i sjajnu policu smještenu na zidu iznad njega. Radna soba jednog filozofa. Bila sam očarana! Pogledala sam u n ju, nastojeći zadržati ravnodušan izraz lica, ali znala sam da ona zna kako me je pridobila čim sam vidjela policu. »Pretpostavljam da ćete ovo dodati u moj ugovor?« upitala sam. »Naravno! No, s obzirom na to kako se brzo uspinjete, vrlo brzo ćete je isplatiti. Uostalom«, dodala je, gladeći suknju, »svaka poslovna žena treba svoj vlastiti dom. Našla sam vam idealnog slugu. Prilično je jak i krasno šutljiv! Posudit ću vam Margot na dan ili dva da vam pomogne sve urediti prije nego što se uselite. Sve to sasvim besplatno!« »Onda vrijedi!« rekla sam. »Dogovorimo se oko cijene. Kolike ćete mi kamate zaračunati?« Vračara se zagonetno osmjehnula. ***

Selidba nije dugo trajala jer nisam imala mnogo stvari koje je trebalo dopremiti iz kuće udovice Bailly. Međutim, da bi kuća bila pogodna za stanovanje, trebalo je mnogo toga obaviti, zahtijevalo je svu dodatnu pomoć koju je madame Montvoisin mogla dati, uključujući golema novog slugu je zaposlila mene. Od »filantropskoga bila na je moja kojega prva pomisao kad kod se njegova velika pojava prvi društva«, put pojavila vratima. Po vidljivoj snazi njegovih ruku i ramena te njegovoj obrijanoj glavi koju je skrivao ispod staroga šešira mogla sam zaključiti da je Gilles bio odbjegli galiot, zadnji ološ. Do kraja života koristit će svaki izgovor da skrije žig galije pod svojom košuljom. U normalnome svijetu za nekoga poput njega nema posla, a ako bi ga ikada uhvatili, brzo bi ga vratili na galiju s odrezanom nogom. Nije ni čudo da je bio diskretan. Mogla sam se osjećati nelagodno u njegovu društvu, ali kada smo sav namještaj napokon stavili na mjesto, pripalio je svoju dugu lulu tako smireno da me prošao strah. »Jedan nije dovoljan«, primijetio je, kao da se ne obraća nikomu posebno. »Molim, Gilles? Što si to rekao?« Upravo sam završila sa slaganjem svojih malobrojnih knjiga na police na nekoliko različitih načina da vidim kako će se uvezi najbolje isticati. »Jedan nije dovoljan. Rekao sam madame La Voisin: jedan da čuva kuću, jedan da putuje s vama. Dvojica za nevolje. Ne valja da je kuća puna


156/411

5/19/2018


žena.« Povukao je iz lule kao da je time sve rekao. Plavkast dim se uzdizao i ovio mu se oko glave dok je gledao kroz prozor. »Madame, netko je... hm... na vratima. Kaže da ga je poslala madame Montvoisin.« Sylvie je došla sa svojega posla dovođenja kuhinje u pristojno stanje. Činila se neobično rastresenom. Gilles se polako okrenuo i pogledao je. Na licu mu se polako pojavio čudan osmijeh. »Ne valja«, rekao je. »Kako to misliš, ne valjam? Naravno da valjam! Sjetite se da sam madamina najpouzdanija pratilja i da sam kod nje mnogo dulje od vas! Ja da ne valjam!« »Sylvie, mislim da nije to htio reći. Govorio je o potrebi osobnih čuvara. Je li to osoba koju je poslala madame Montvoisin?« »Nisam sigurna, madame. Teško je opisati tog čovjeka.« »Onda ga uvedi, Sylvie. Madame nikad ništa ne radi bez valjana razloga.« No, kada je napokon ponovo otvorila vrata spavaonice, prostor iza nje, gdje se trebao pojaviti golemi razbojnik, bio je prazan. »Madame, ovo je monsieur... hm... Mustafa.« Gledala sam ga u čudu i strahu. Monsieur Mustafa bio je još niži od mene, patuljak jedva metar visok. Izgledao je kao oronulo, izopačeno, razvratno dijete. Brčići od nekoliko dana i par prastarih tamnih očiju bilo je sve što ga je razlikovalo od prilično nerazvijena petogodišnjeg dječačića. Na ramenima je držao zavežljaj, kao da se kanio useliti. Nisam mogla prestati zuriti. »Ako budete još neko vrijeme buljili u mene, morat ćete zalijepiti oči natrag na mjesto«, kazao je neobičnim, muklim staračkim glasom. »Pardon, monsieur Mustafa. Rečeno mi je da će doći čuvar. Očekivala sam nekoga većega.« Mirno je sjeo na moj najbolji stolac i prekrižio noge, njišući ih jer nisu dopirale do poda. »Moram reći, i ja sam očekivao nekoga većeg od sebe«, odgovorio je, proučavajući me drskim pogledom. »Burmuta?« »Vrlo ste nepristojni«, rekla sam, ne skrivajući da sam uzrujana. »Moja nepristojnost me čini velikim. Tako me ne možete zanemariti.« »Dosta razumno«, primijetila sam. »I ja sam to svojedobno pokušavala. No, osim nepristojnosti, kakve kvalifikacije imate?« »Kvalifikacije? Desetke! Ma, na stotine! Dolazim opremljen prekrasnom turskom nošnjom, zahvaljujući ljubaznosti markize de Fresnes, čiju sam povlaku nekoć nosio, kada su svi bili ludi za crnim patuljcima. Ah, to su bila vremena... Malo orahova ulja za tamni ten, turban... Kakav je to lagan posao bio! Samo sam jeo i pio, išao u operu i dvorsko kazalište...« Ovdje je http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

157/411

5/19/2018


stao i počeo recitirati stihove iz Corneillea glasom klasičnog tragičara. »Sois désormais le Cid; qua ce grand nom tout céde; Qu'il comble d'épouvante et Grenade et Toléde...« Gestikulirao je teatralno, šireći ruke.

»Veličina moje duše, madame, traži da glumim kraljeve na pozornici! No, moje me je tijelo dovelo do drugih uloga. Prije maurske uloge obilazio sam sajmove odjeven kao napredno dijete. Ha! Nešto sasvim suprotno od vas, stara damo. Maleni Jean-Pierre, čudo od djeteta...« »Zašto ste onda napustili markizu?« Stajala sam pred njim, prekriženih ruku. Sylvie se motala uokolo, pretvarajući se da ima posla, onako kako je to uvijek činila kada je željela prisluškivati. »Nisam je napustio. Njezin me je muž odjednom potjerao. Kraljica je dobila crno dijete, pa je potražnja za maurskim patuljcima znatno pala. Patuljci su bili bez posla u cijelome gradu. Vjerojatno sam se mogao okrenuti piću, poput drugih... Ali imao sam svoje karnevalske vještine koje su me spasile.« »A koje su to?« To pričljivo malo stvorenje počelo me je jako iritirati. »Ovo«, rekao je. Malene ruke hitro su prelazile preko njegova tijela. Jedva da sam stigla primijetiti kako su njegovi skriveni noževi sijevnuli pred mojim nosom, kad su se već našli zabijeni u zidu u uzorak nalik na točke kompasa. »Kada nosim turban, mogu ih skriti još šest«, rekao je mirno. Sylvie je u čudu raskolačila oči. Čak je i Gilles izvadio lulu iz usta. »Primljeni ste«, rekla sam. »Fino. Nosit ću vam povlaku kada budete išli van. Znatno ću pridonijeti vašem stilu. A kada me ne budete trebali, dobar sam u skrivanju po kutovima i prisluškivanju. Neopaženo nosim pisma i uklanjam sadržaje torbica odozdo. Sve vam to stoji na usluzi, madame.« »Mustafa, ispričavam se što sam vas prethodno pogrešno procijenila.« »Pristojna markiza? Madame, odajete svoje stvarno podrijetlo.« »Vi ste grozno stvorenjce, Mustafa! Ali i ja sam. Mislim da ćemo se dobro slagati.« ***

Sljedećeg je jutra paž u plavoj i srebrnoj livreji dostavio na moja vrata pismo ispisano na teškom kancelarijskom papiru s grbom. Bio je to poziv za posjet markizi de Montespan, kraljevoj službenoj ljubavnici i La Voisininoj velecijenjenoj klijentici, u njezinu kuću u Ulicu Vaugirard sljedećeg dana. Bila je to zapovijed koja se nije smjela odbiti. Nisam se usudila reći La Voisin, koja bi mogla puknuti od ljubomore pri pomisli da bih joj mogla preoteti omiljenu klijenticu. Dok mi je Sylvie uređivala kosu,


158/411

5/19/2018


upućivala me je: u velikoj kući u Ulici Vaugirard stanovala su djeca madame de Montespan koju je imala s kraljem – godinama tajno, a sada otvoreno. Udovica Scarron, siromašna prijateljica madame de Montespan, bila je zaposlena kao njihova guvernanta i za svoje usluge uzdignuta na rang markize de Maintenon. »No, ako možete to zamisliti«, primijetila je Sylvie, »moralo je izgledati kao da živi negdje drugdje, a cijelo je vrijeme zapravo živjela u Ulici Vaugirard i odgajala svu tu djecu.« Madame de Montespan se skrila u svojem pariškom domu sa svojom djecom kada ju je kralj potjerao prošli mjesec. U zrcalu toaletnog stolića promatrala sam kako se moji neuredni uvojci pretvaraju u starinsku frizuru markize de Morville i razmišljala o svojem osjedjivom položaju. »Ali, Sylvie, nećeš reći La Voisin za ovaj posjet, zar ne? Znam da je ona sama planirala posjetiti madame de Montespan, a znate kako se razljuti ako pomisli da joj netko otima posao. Dobro znaš da sam dobila poziv, nisam ga tražila.« »Oh, ona se već dovoljno razbjesnila jučer kad sam joj rekla, ali kazala sam: ›Bolje moja gospodarica nego strašna La Bosse i njezine karre ili netko tko čita iz dlana tko zna odakle. Ovako sve ostaje u obitelji, da se tako izrazim, i sve će vam se vratiti‹. I ona se odmah ohladila. Dakle, vidite? Pazim na vaše interese. Što se više uzdignete, bolje će biti za mene. Kada bih barem ja imala dar kao što je vaš! Ne bih više ni dana bila sluškinja, da znate! No, La Voisin mi je gatala iz dlana i nije mi suđeno ostati sluškinja. Jednoga ću dana gospodariti stotinama, poput nje, i vozit ću se u kočijama i jesti i piti samo najbolje stvari! Dakle, ja sada pomažem vama, radi vremena kada ću ja biti moćna. Naučila sam od nje da se to tako radi. Pazite na druge ljude, a oni će poslije paziti na vas. Želite li danas češljeve s draguljima?« »Izvadi sve iz kovčega, Sylvie. Te dvorske dame ne vjeruju u skromnost. Ocjenjuju vašu sposobnost prema odjeći. Da, biseri, broš također, zajedno sa srebrnim raspelom.« »Ajme, to doista izgleda lijepo! Baš kao stari portret!« Ustuknula je korak da se može diviti svojem djelu. Markiza de Morville gledala se kritički u zrcalo i naglo odlučila: »Čipkasti će ovratnik danas biti bolji od lanenoga, Sylvie. Nadam se da si ga svježe uškrobila. Ako škrob imalo valja. Ah, u moje je vrijeme škrob bio bolji...« »Uistinu vjerujem da uživate kad ste ta grozna starica, madame«, primijetila je Sylvie. »Sylvie, ne dopuštam prisnost. Ja jesam ta grozna starica! Nemoj to nikada zaboraviti. Markiza de Morville je strašno čudovište!« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

159/411

5/19/2018


Uskoro je sablasna starica, strah i trepet susjedstva, izašla na vrata, obavijena koprenom, svojim je teškim štapom udarala po pločniku. Turski patuljak nosio joj je povlaku iznad blata, a lakaj, koji je izgledao baš kao odbjegli kriminalac, što je i bio, požurio se otvoriti vrata kočije bez oznaka, koja je otklopotala kroz laganu proljetnu izmaglicu prema Ulici Vaugirard. ***

Saloni u kući u četvrti Vaugirard bili su otmjeni, kao što i priliči kuć i koju bi bilo u koje doba mogao posjetiti sam kralj. Čak su i u predsobljima bili stolovi i stolci od rijetkog izrezbarenog drveta, a na zidovima su visjele svilene tapiserije. U kutovima su bili masivni pozlaćeni podni svijećnjaci na kojima je gorjelo desetak svijeća istodobno. Dok su me vodili na kat, promatrala sam slikeglavne u njihovim teškim, pozlaćenim okvirima koje su visjele na zidovima dvorane: Venera koju odijevaju amori pred zrcalom, Europa i bik, portret kralja na počasnome mjestu. Prošli smo još jedno mramorno stubište te kroz učionicu s visokim stropom, gdje sam vidjela dva dječaka za pisaćim stolovima. Stariji od njih, koji je izgledao kao da ima otprilike šest ili sedam godina, bio je dječak kojega sam vidjela u kočiji onoga dana kada sam prvi put putovala u Versailles. Mlađi, od možda samo tri ili četiri godine, već je bio odjeven u minijaturnu verziju izvezene halje raspelom velikogaustao samostana čiji mu jesvoj prihod njegov otac veći sdao. Kad jeopata veći dječak da bi pokazao rad neupadljivo odjevenoj guvernanti, primijetila sam da šepa. Majka te i ostale djece koja su bila u dječjoj sobi ležala je na golemu pozlaćenom krevetu u zamračenoj spavaćoj sobi, prava slika osobe shrvane od boli. Hladan oblog bio joj je položen preko čela, tamna plava kosa oko njezina vrata bila je vlažna. »Madame, stigla je vračara.« »Ah, čudovište koje je proreklo moje progonstvo! Dovedite je bliže, da je mogu vidjeti!« Pridignula se i skinula oblog. Dugo me je gledala svojim neobičnim očima boje akvamarina. U njima sam vidjela proračunatu i zlonamjernu inteligenciju, što su još više isticala uska, hladna mala usta, iznad slabo naznačene brade. Duboko sam se naklonila, kao pred kraljicom. »Kako se usuđujete izrugivati s groficom de Soissons!« Akvamarinske oči postale su stroge, poput dragulja u glavi baziliska[25]. »Duboko žalim, madame. To nikada nije bila moja namjera. Ja samo čitam iz kugle i iskreno kažem što vidim.«


160/411

5/19/2018


»Grofica de Soissons je ljubomorna, spletkarska kuja! Ružna potrošena Talijanka koja misli da može pridobiti kraljevu naklonost! Jedna Mancini! Što su drugo Manciniji nego skorojevići? Moja krv, krv Mortemartovih, drevnija je i od one Bourbonaca! Za moju obitelj ni sama kraljevska obitelj nije ništa drugo nego skup skorojevića! Je li vam jasan vaš zločin?« Pridignula se s kreveta u nagloj provali gnjeva. »Vi ste jednu Mortemart izvrgnuli ruglu obične Mancini!« S prijezirom je izgovarala svaku riječ. »Kako se usuđujete djelovati njoj u korist? Kako se usuđujete raditi protiv mene? Još sam dovoljno moćna da vas uništim! Znate li uopće kolika je moja moć, vi jadna nikogovićko? Kažem vam, vratit ću se u zlatu i dijamantima, a vas ću datiživu spaliti na Place de Gréve!« Lice joj je postalo sasvim ružičasto od ljutnje, a riječi su joj tekle sve brže i brže. Oh, moj Bože, pomislila sam. To je jedan od poznatih bjesova madame de Montespan. Obično je ozbiljno mislila ono što je govorila. Počela sam brzo misliti. »Naravno da ćete se vratiti jer sam ja i to prorekla. Mo ja kugla nikada ne laže, kao što to zna svaka vračara u Parizu. Zar ne bi bilo bolje da imate moju kuglu na usluzi nego moje tijelo na Place de Gréve?« Iz nekog je razloga oklijevala, a s njezina arogantnog lica nestalo je rumenilo. »Poznajete li La Voisin?« upitala je prinoseći licu ruku ukrašenu draguljima. Iskoristila sam svoju prednost. »Da, poznajem je.« »Koliko je dobro poznajete?« Glas joj je bio neprirodno miran. Osjetila sam opasnost. »Ja sam joj... neka vrsta... hm... poslovnog partnera«, odgovorila sam. »Koji je onda bio njezin razlog da grofica de Soissons to dozna prije mene?« »Nije imala razloga. Zamoljena sam da čitam iz kugle i to sam učinila.« »La Voisin uvijek ima razlog.« »Mogu vam čitati sada, ako to želite.« Madame de Montespan je ustala i ushodala se po sobi, povlaka jutarnje haljine vukla se iza nje po sagu. Iznenada se okrenula. »To je bio njezin razlog! Željela me podsjetiti na svoju moć! Oh, Bože, lukava je! Bacila je urok da bih vas poželjela pozvati ovamo! Urok, urok je moćan. Zašto biste inače opsjedali moj um, vi mala nikogovićko? Zašto bih inače čula podrugljivo smijanje grofice de Soissons u svojim snovima? La Voisin vas je poslala, poslala vas je sa svojim paklenskim vračanjem da proreknete moju budućnost. Ona zna što i ja znam – tamni zidovi samostanskog zatvora čekaju mene, odbačenu ljubavnicu!« Zastala je i http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

161/411

5/19/2018


pogledala kroz prozor na ulicu, a lice joj se odjednom objesilo, kao u starice. »Nikada više udisati svježi zrak, nikada više voziti se u kočiji ili vidjeti djecu! Moja kosa, moja prelijepa kosa – toliko sam otmjenih frizura uvela u modu – sve je to gotovo! Moji dragulji, moje haljine, moje karte – kazalište! Uljepšala sam mu dvor svojim dobrim ukusom! Mortemartovski ukus! Mortemartovski duh!« Iznenada se okrenula prema meni, kao da sam ja bila uzrok njezine nesreće. »Koliko sam pjesnika i slikara stvorila?« povikala je. »Koliko sam skulptura naručila? Okružila sam sebe i njega ljepotom! Sve će to nestati! Okružena sam harpijama koje mi govore da se pokajem. Pokajem! Za što bih se ja trebala pokajati? Zašto se ne bi on pokajao? Zar naš grijeh nije zajednički? U naših sedam godina rodila sam mu petero djece! Ja sam mu pribavljala druge žene kada bi poželio raznolikost! Ja sam ga zabavljala svojom duhovitošću kada se dosađivao, što je bilo većinu vremena! Je li ikada pomislio da mu je možda dosadno jer je on dosadan?« Okrenula se i zagledala u mene, odjednom, kao da sam trebala razumjeti koliko je ona prezirala neduhovite ljude. »Kada bi ovo bila Turska, i kada bi on bio sultan, ja bih bila druga žena. Bila bili poštovana! Trebala sam znati – kada mi je odbio dati naslov vojvotkinje. Moja je budućnost osuđena na propast! Bit ću živa pokopana, znam to, a La Voisin vas je poslala da mi kažete moju sudbinu. Uzmite kuglu i pročitajte to, pročitajte to, vi grozna mala lešino u crnome!« »Morat ću sjesti«, rekla sam. Do sada još nije zatražila da to učinim. Bila je poznata po tome. U svijetu u kojem se rang gostiju odmah ocjenjuje po tome je li im ponuđen naslonjač, običan stolac ili stolac bez naslona, ona je jednom odredila da vojvotkinje dobivaju stolac bez naslona, a markize ostaju stajati. Sada nije imala ništa, ali joj je ostala umišljenost. »Ako morate. Bože moj, stvorenje poput vas da sjedi u mojoj nazočnosti, doista sam nisko pala!« Izvadila sam svoje stvari: kabalistički stolnjak, štapić sa zmajem, kratke svijeće koje su ispuštale čudan miris i okruglu, zatvorenu kuglu s vodom. Zatražila sam da dodirne kuglu »kako bi se slika mogla pojaviti« i učinila sve one male trikove koje sam razradila kako bi se činilo da se tu radi o nečemu višemu nego što se doista radilo. No, sliku u kugli bilo je teško razaznati. Čovjek u punom svećeničkom ruhu slavio je misu u nepoznatoj kapeli. Na zidu iznad njegove glave bio je križ – ne – bio je okrenut naopačke. Okrenuo se i nakratko sam vidjela njegovo lice u profilu. Odvratan nos išaran plavim venama zlokobnog opata Guibourga, koji je http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

162/411

5/19/2018


bio na večeri kod La Voisine. Spustio je kalež na prekrivač, a uz prigušeno svjetlo visokih, treperavih crnih svijeća koje su ga okruživale vidjela sam da je oltar na kojem je prekrivač bio položen zapravo golo žensko tijelo. Razni likovi koje nisam mogla sasvim razabrati okupili su se oko ljudskog oltara i služitelja obreda. Jedna je žena izašla iz sjene držeći mrtvorođenče. Guibourg mu je prerezao vrat i napunio kalež njegovom krvlju, a zatim ga rasporio kao ribu i izvadio mu utrobu. »Oh, Bože«, prošaptala sam tiho, »crna misa!« Dah mi je zastao od tog jezivog prizora. Čula sam svoje srce kako brzo udara. Žena u sjeni koja je donijela malo mrtvo tijelo okrenula se od oltara, jasno sam vidjela njezino lice. Bila je to La Voisin! »Što je? Što vidite?« Nestrpljiv, uznemiren glas iza mene prekinuo je moje misli. »Nemojte disati blizu stakla. Zamaglit ćete sliku«, izgovorila sam brzo i osjetila kako se povukla iza mojega ramena. Odvratni opat završavao je obred bestidnom intimnošću sa ženom na oltaru. Dok sam gledala njezino blijedo, gnjecavo tijelo kako se grči pod svjetlom svijeća, kosa joj je spala s lica i ja sam je prepoznala. Žena koja je naručila crnu misu i koja je ležala na oltaru bila je madame de Montespan. Podignula sam pogled s kugle i vidjela lice madame de Montespan preko puta mojega, kako pokušava zaviriti u vodu zajedno sa mnom. Oči su joj bile pune želje, pohlepe, a usta nekako uvučena u čvorić. Činilo mi se da su joj usne crvenije, kao da pripadaju kanibalu koji je upravo okusio krv. »Madame sudjeluje u obredu...« počela sam. »Hoću li biti vojvotkinja?« prošaptala je. »To je... privatni... obred koji dovodi do njezina ponovnog postavljanja...«, nastavila sam oprezno, a madame de Montespan je kimnula glavom s razumijevanjem. Znala je. Već je to učinila. Duboko sam udahnula. U tom trenutku gatanje nekako više nije bilo zabavno. Otišlo je predaleko. Dvorske spletke, otrovi, a sada i crne mise. Život kunića u zmijskom leglu. Odjednom sam se poželjela okupati. »Dopustite mi da vidim dalje«, rekla sam i bila sam sigurna da se lupanje mojega srca čuje u sobi. Opet sam vidjela madame de Montespan kako zabavlja kralja, njezino poprsje blistalo je od dijamanata. Zatim sam je vidjela kako toči vino iz srebrnog vrča na stoliću, nježno pomiče ruku preko jednog od pehara i u nj prosipa nepoznati prah. Vidjela sam ih kako zajedno piju i smi ju se, a kraljevo je lice naglo pocrvenilo od požude...


163/411

5/19/2018


»Madame će vratiti punu kraljevu naklonost. Zabavlja ga u svojim odajama. On je obasipa novim darovima i utjecajem. Lud je od želje za njezinim tijelom...« »Izvrsno...« čula sam njezin zlokobni šapat. »Koliko još? Koliko dugo moram čekati?« »Mogu procijeniti samo prema lišću i cvijeću koje vidim na slici... Dopustite mi da opet promiješam... Čini mi se da... oko sredine ljeta, kada se kralj vrati iz svojega pohoda u Flandriju.« Još se jedna slika pojavila na površini: madame de Montespan u zloglasnoj robe battante[26] , elegantnoj haljini bez struka, koju je uvela u modu i s kojom je najavljivala svoje trudnoće i obnovu svoje moći na dvoru. »Ne bojte se«, rekla sam. »Opet ćete okusiti vrhovnu vlast i roditi dijete kralju u znak vašega pomirenja.« »Ah, mala vračaro, vi ste glasnik poslan iz samoga neba! Moja najveća želja...« Glasnik s vrata pakla, mislite. Francuski je kralj jadna budala koja robuje stvorenjima noći i praznovjerja, koja su ženu smjestila na vrhunac moći putem crne mise i koja su je nagovorila da ga redovito drogira afrodizijacima. Ako kažu samo riječ, i afrodizijaci će se zamijeniti nečim kobnijim. Vrhovna poluga vlasti, kao što je rekla La Voisin. Vladamo kroz njihove slabosti. Vračara iz Ulice Beauregard držala je cijelo francusko kraljevstvo u svojim rukama.

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE Tko bi ikada povjerovao u to?« rekao je La Reynie, odmahujući glavom. »U rodu je s pola pravničkih obitelji u Parizu... S njezinim rođenjem, ljepotom, delikatnošću... ovo...« Na stolu pred njim ležao je jedini dokaz protiv markize de Brinvilliers: mali crveni kovčeg koji je sadržavao pokoji obiteljski dokument i nekoliko bočica bijelog arsena te pisanu ispovijest, potpisanu njezinom vlastitom rukom, što je Desgrez donio iz samostana u Liégeu. Nasumično je podignuo list papira i počeo pregledavati katalog kaznenih djela sadržanih u njoj. U uredu s drvenim oblogama osjećala se teška ljetna vrućina. Znoj se cijedio ispod La Reyniejeva ovratnika i kapao niz vrat ispod teške perike. Umrljao je vrat i pazuhe Desgrezova plavog kaputa dok je stajao ispred stola za kojim je sjedio njegov šef.


164/411

5/19/2018


»Osim toga, Desgrez, nemamo ništa. Nakon tri mjeseca ispitivanja ona i dalje sve negira. Katkad čitajući izvješća pomislim da je potpuna luđakinja! Opat Pirot bio je s njom posljednja dvadeset i četiri sata, a pogledaj ovo izvješće.« Desgrez uzme list koji mu je La Reynie dodao i počne čitati: »Markiza zadržava hladno i arogantno držanje, na trenutke joj oči svjetlucaju kao u demona, a promijenjeni joj glas reži iz grla. Još mi nije ništa priznala, iako sam je uvjeravao da će joj to jamčiti spasenje...« Desgrez je prestao čitati. »Pretpostavljam, monsieur de La Reynie, da joj je dosta opata u posljednje vrijeme«, dodao je. La Reyniejevo tvrdo lice nije reagiralo na ovu malu šalu. Opet je prelistavao stranice njezine ispovijedi, provjeravajući ponovno neke bilješke koje je zapisao u svoju malu u crvenu kožu uvezanu bilježnicu. »Ne trebate se brinuti da će ona izbjeći krvnika, monsieur de La Reynie«, primijetio je Desgrez. »Ne zabrinjava me to«, odgovorio je La Reynie zabrinutim glasom. »Izluđuju me neodgovorena pitanja. Tko joj je isporučivao otrove kojima se služila? Komu ih je još njezin dobavljač isporučivao? Koji su još ljudi sudjelovali u tim užasnim zločinima? Pariz vrvi glasinama. Možda smo samo zagrebli po površini mnogo veće urote. Ona ne želi progovoriti, a sutra više neće biti za ikakve odgovore.« »Onda mogu pretpostaviti da ćete osobno predvoditi mučenje vodom?« »To je Louvoisova izričita želja. Njegovo Veličanstvo ima osobni interes. Pripremio sam popis pitanja iz ovoga... dokumenta... koji ste tako briljantno pribavili.« ***

Duboko ispod površine zemlje, kameni zidovi su se cijedili od vlage. Čak je i u srpnju prostorija bila neprestano hladna. Na ognjištu je gorjela vatra, a kraj nje je bio madrac na kojem je trebalo oživjeti onemoćalu žrtvu za sljedeći krug ispitivanja. Liječnik je bio pripravan s rakijom i okrepom na klupi kraj stola na kojem je službenik vodio službeni zapisnik ispitivanja. »Treći lijevak!« naredio je La Reynie hladnim glasom, a krvnikov je pomoćnik izlio treći golemi vrč vode kroz lijevak u markizina usta. Gola i ispružena preko nogara već je bila natečena do neprepoznatljivosti. »Vaš ljubavnik, Saint-Croix – komu je još dostavljao otrove?« upitao je general pukovnik policije. Službenikova je olovka grebla dok je zapisivao pitanje. Markiza de Brinvilliers je stenjala. Liječnik joj je opipao puls. »Nastavite!« rekao je.


165/411

5/19/2018


»Kojim je drugim osobama, muškim ili ženskim, dobavljao otrov?«, ustrajao je La Reynie. »Kako bih to mogla znati? Jedino znam da je volio samo mene. Oh, mnogima. Da, mnogima. Ali on je mrtav! Nikada mi nije rekao!« »Znate imena. Dajte mi imena!« »Raspuknut ću se zbog vas! Toliko vrčeva vode za moje malo tijelo. Sramotite moju klasu! To vam nikada neću oprostiti, gadovi!« Glas joj je bio slab. La Reynie se nagnuo bliže kako bi čuo odgovor. »Imena, madame.« »Oh, znam ih toliko«, prošaptala je. »Mogla bih povući pola Pariza sa sobom, kad bih htjela. Ali neću vam odati imena! Vi u policiji živite samo za to da uništite bolje od sebe! Nikada vam neću pružiti to zadovoljstvo! Znate li tko sam ja? Ja sam d'Aubray!« Njezine su oči na trenutak sijevnule u ludome bijesu. »Četvrti lijevak!« naredio je šef policije, kruta izraza lica. Do osmoga lijevka markiza još ništa nije odala.

DVADESET PETO POGLAVLJE Nakon senzacije koju je prošloga ljeta izazvalo moje pretkazanje da će madame de Montespan ponovo biti u milosti kralja, počeli su me primati u najotmjenije salone u gradu. Prošlih godinu dana jedva da sam jela ili spavala kod kuće, dame bi me dograbile da svaki društveni događaj animiram svojom sada već slavnom duhovitošću. I tako sam se jednog svijetlog ljetnog poslijepodneva šesnaestog srpnja 1676. našla stiješnjena s još pet-šest drugih ljudi pred prozorom koji je uz veliki trošak unajmila jedna od mojih pokroviteljica, a koji je gledao na Place de Gréve. Bilo je to najvažnije pogubljenje sezone, pa su se prozori i balkoni s pogledom na stratište, ili čak samo na put kojim su osuđenici prolazili, plaćali mnogo više nego obično. Sam trg i ulice koje su vodile do njega bili su puni svijeta, a plemići koji su došli prekasno da bi unajmili prozor pogubljenje su morali promatrati iz svojih kočija, odakle pogled nije bio ni upola tako dobar. »I sve to zbog trovanja svojeg zamornog mužića«, uzdahnula je moja domaćica. »Zaista, taj La Reynie pravi je divljak! Oh, pogledajte! Eno kneginje de Carignan u njezinoj kočiji!« mahnula joj je rupčićem. Posljednjih je nekoliko tjedana markiza de Brinvilliers bila jako u modi. I sama grofica de Soissons dovela je skupinu izletnika u Conciergerie da


166/411

5/19/2018


gledaju kako osuđenu ženu vode na njezinu posljednju misu. No, markiza, koja se još nije pokajala, okrenula se i narugala grofičinoj morbidnoj znatiželji prije nego što je ponovo nestala u zatvoru. Cijeli je Versailles došao na trg radi poučnoga prizora njezina obezglavljivanja i spaljivanja da načas prekinu svoju rutinu kartanja, kazališta i vodenih festivala. »Svakako ću lakše disati kada spale tu zlu ženu«, izjavio je opat koji nas je pratio. »Zapravo, udisat ćete nju«, dometnula sam zajedljivo jer me licemjerje ljuti. Moja je domaćica tiho zahihotala. »Ah, kako duhovito, markizo! Pa, svi bismo mogli udahnuti malo njezine zloće! Čak i vi, dragi moj opate!« Oh, dovraga! Nema sumnje, ova će se dosjetka pročuti po dvoru. Kako mi je već dosadilo slušati svoje dosjetke od drugih, izlizane, pod tuđim imenom! Urlik gomile ispod prozora najavio je da je napokon stigla dvokolica iz Notre Dame, gdje je osuđena žena priznala svoje grijehe. Iscrpljena mučenjem vodom ove zore, markiza de Brinvilliers ležala je na gomili slame i drva na kojoj će biti spaljeno njezino mrtvo tijelo, držeći raspelo na grudima, očiju raskolačenih od straha. Nosila je običnu odjeću osuđenice i kapicu od bijeloga muslina preko raspuštene kose. Krvnik je stajao iza nje u kolicima, njegov veliki dvoručni mač bio je skriven od njezina pogleda. Njezin se ispovjednik nagnuo nad nju, hrabreći je, iako nitko nije mogao čuti njegove riječi. Straža kopljanika okružila je kolica, pokušavajući obuzdati publiku, ali dvokolica se ipak sporo probijala. Kako joj se glava klatila s jedne na drugu stranu, ugledala je konjanika, napola skrivena iza straže, u pratnji kola te se trgnula i pokazala mu znak đavoljih rogova. Ispovjednik je udvostručio svoje napore, a ona je odvratila glavu od konjanika. »Ono je Desgrez, onaj koji jaši! On uvijek želi biti siguran da je slučaj priveden kraju, zar ne?« rekao je jedan od gospode u našoj pratnji. »Desgrez? Oh, da. Mislim da ju je on uhvatio dok se skrivala u inozemstvu. Tražio ju je godinama. Barem sam to čuo. Bio je prerušen. Otkrio je njezino pismeno priznanje.« »Vraški pametan, zar ne? Ne može baš svatko uhvatiti trovačicu. Većina ostaje neotkrivena.« »One i liječnici... Inače bismo svi živjeli dugo kao Metuzalem, zar ne?« Muž moje domaćice, grof de Longueval, previše se nasmijao vlastitoj šali. »Vjerojatno... Nego, mislite li da će uspjeti jednim zamahom? Kladim se u pet luja da će mu trebati dva!«


167/411

5/19/2018


»Vrijedi! Ono je Samson glavom i bradom, a ne njegov pomagač. On bi mogao odsjeći glavu vola jednim zamahom. Tko sam ja da odbijem dar od pet luja?« Krvnik ju je odveo uza stube na stratište te je na trenutak stajala, zureći u prepune prozore. Kao da su nam se na trenutak oči susrele, prije nego što je odvratila pogled. Zatim joj je krvnik odrezao dugu kosu da joj oslobodi vrat i stavio joj povez preko očiju. Zatvorila sam oči i nisam ih otvorila dok nisam čula mukli udarac koji mi je rekao da je gotovo. Kopljanici, mašući svojim helebardama, očistili su prostor za veliku lomaču od drva, slame i ulja. Dijelove trupla bacili su na hrpu drva i bakljama zapalili slamu. »To je bilo lako zarađenih pet luja! Nije oklijevao niti trenutka! Što sam vam rekao? Samson nikada ne zakaže! Kažu da plati misu prije svakog pogubljenja da mu ruka bude sigurna.« Uza zveket i pomalo umoran usklik madame de Longueval kovanice su promijenile vlasnika. »Dragi prijatelji, ništa novo. Skapavam od gladi! A i više nemamo što zanimljivo vidjeti. Vjerojatno će gorjeti cijelu noć.« Grofica nije bila osoba koja bi o ičemu dugo razmišljala. Zadnje što sam primijetila s prozora bio je Desgrez, i dalje na konju, kako zapovijeda straži da okruže lomaču. Prevrdjiva svjetina već ju je počela proglašavati mučenicom. Sada će Desgrez morati bdjeti cijelu noć kako bi spriječio gomilu da ne ukrade dijelove tijela koje bi poslije prodavali kao svete relikvije. Prema kraljevu zakonu, pepeo je trebalo prosuti u Seinu, a Desgrez nije izvršavao zapovijedi samo u potpunosti nego i doslovno. ***

Svjetina se počela razilaziti te od nje nismo mogli doći do naše kočije, koja nas je čekala u obližnjoj ulici. Krčeći si put, jedan je poduzetni dječak iz tiskare prodavao na brzinu napisane listiće u kojima su se prepričavali događaji toga dana i nabrajali zločini žene čije je tijelo nestajalo u pepelu na Place de Gréve. Odjednom sam se sjetila bake. Kupit ću primjerak, njoj u spomen, pomislila sam. »Hej! Ti, dječače, što to imaš?« Mahala sam štapom da privučeni njegovu pozornost. »Izvanredni zločini i pogubljenje madame de Brinvilliers, ilustrirano, za samo dva sua, bako. Užitak zajamčen!« derao se mali uličar. »Oh, moram to kupiti!« povikala je jedna dama u blizini.


168/411

5/19/2018


»Hej, dječače! Brzo dođi ovamo!« zovnuo je jedan gospodin. Mnoštvo se sjatilo oko njega, otimajući se za njegove listiće. Kad se napokon okrenuo prema meni, sadržaj njegove torbe već je bio rasprodan. »Nemojte biti razočarani, bako. Imam jednu punu kutiju u veži ondje. Odmah ću vam donijeti jedan primjerak!« Kad se okrenuo da pođe po svoju zalihu, ugledala sam tešku kutiju punu listića, jeftinih pamfleta i rabljenih knjiga ostavljenu u obližnjoj veži, na koju je pazio čovjek sav umotan u crni ogrtač, široki crni šešir pokrivao mu je lice. Čudno odijelo za blagu ljetnu večer. Očito ne želi da ga prepoznaju, pomislila sam. »Oh, imate i knjige?« »Samo poneku, bako. Pogledajte ako vas što zanima.« Zavirila sam u, kutiju. Nekoliko tankih svezaka s naslovom Parnasse Satyrique, svaki deset sua. Zabacila sam koprenu da bolje vidim. Predivno! Duhovit libel u stihovima o ljubavnim pustolovinama na dvoru, sa sjajnim pojedinostima. Osjetila sam rumen na licu. Čovjek u ogrtaču zakoračio je u sjenu, osjetila sam kako me bode njegov pogled u zatiljak. Kako neugodno! Navukla sam koprenu da skrijem svoju zbunjenost i zgrabila drugu knjigu da prikrijem vragolastu knjižicu koju sam toliko željela. »Ove dvije i listić«, rekla sam žurno i bacila dječaku zlatni luj te potrčala kako bih sustigla društvo s kojim sam došla. »Oh, kako grozno! Tinta mi se razmazuje po rukama!« uzviknula je madame de Corhon nakon što se smjestila na sjedalu u kočiji. »Evo... Presavinite mi ovaj listić, prijatelju, i stavite ga u svoj džep!« Njezin joj je pratilac ispunio želju, a ja sam presavinula svoj primjerak i sklonila ga u torbicu, zajedno s knjigama. Imat ću u čemu večeras uživati! »Kakva sjajna ideja, madame de Morville! U toj torbici imate pravu ljekarnu! Kakvim mističnim svrhama služe svi ovi napitci?« madame de Corbon mi je uvijek išla na živce. No, nakon što ste upravo nazočili pogubljenju trovačice, najpametnije je ne pobuđivati nepotrebnu sumnju. »Mi stari ljudi trebamo više umjetnih pomagala nego vi, mlada stvorenja, ako se želimo kretati u društvu«, rekla sam, nastojeći djelovati mudro. »Osim rupčića i bočice mirisa, imam napitak za jačanje i kutijicu rumenila za ublažavanje bljedila koje je posljedica tragičnog života nastavljenog izvan tamne i dobrodošle udobnosti groba.« Madame de Corbon je preispitala kutijicu rumenila, a ostalima sam ponudila napitak za jačanje, koji su odbili. »Sto ljudi, sto ćudi. Ha, madame de Morville?« rekao je Comte de Longueval, nudeći svoju pozlaćenu burmuticu uokolo. »Ja više volim nešto malo življe od napitka za jačanje neke starice!« Grofica se poslužila http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

169/411

5/19/2018


burmutom, kao i madame de Corbon. Kad biste znali što je u tom napitku, možda biste se predomislili, pomislila sam uzevši svoju dozu dok je ostatak društva mahao svojim rupčićima. »Izgledate sneno, madame de Morville.« Onaj poznat spori, klizavi osjećaj opet je brisao strahote dana. »Prisjećam se svoje mladosti. Jeste li znali da sam bila nazočna na poznatom viteškom turniru u kojem je poginuo kralj Henrik II.? Bila sam tek curetak. Ah, kakav je to bio lijep, romantičan kralj... Iako ga je, naravno, naš sadašnji vladar nadmašio...« Razgovor se zgodno okrenuo prema pitanju kako mjeriti junaštvo kod povijesnih velikana. U mojem ugodno omamljenom stanju, činilo mi se da se stapa s umirujućom vrstom bezumne glazbe. Gotovo da sam požalila kada se kočija zaustavila pred velikim paradnim ulazom Palače Soissons. ***

»Vi ne igrate, madame?« grofica de Soissons obratila mi se podignuvši obrvu nakon mojega pozdrava. Bila je odjevena u blijedoplavi saten, dekolte joj je resila četverostruka niska teških bisera, koji su se izmjenjivali s dijamantima. Sjedila je na čelu najvećega stola za kartanje s intarzijama od bjelokosti u pozlaćenu salonu, a oko nogu njezina brokatna naslonjača svađalo se ili je spavalo više zlato od deset psića. Da bia računanje biloécua što jednostavnije, igrači su rabili umjesto žetona, deseci tisuća ležali su u hrpicama na stolovima. Kako su hrpice mijenjale vlasnike, muškarci i žene su plakali ili klicali od veselja. Stoicizam nije bio uobičajen među kartašima. Samo je markiz de Dangeau mirno sjedio, očiju poput risa dok je promatrao igrače i miješao izvježbanom rakom. Bio je jedan od onih koji su za život zarađivali za kartaškim stolovima, iako se takvo što nije smjelo reći naglas. U igri je rabio strategiju, a ne strast, i nisu mu trebale nikakve smicalice, nije skrivao karte u rukavima, nije igrao obilježenim kartama. Tu i tamo ljudi nižega ranga, bankari i financijeri, stajali su kraj svojih pokrovitelja, spremni jamčiti za njihove oklade. Ipak, čovjek s dobrom odjećom i nekim vidljivim znakom društvena položaja bio je dobrodošao za stolovima, ako je mogao ulagati potrebne goleme svote s lakom bezbrižnošću rođenog aristokrata. »Oh, ne, madame, uživam diveći se sjajnim kostimima koje ljudi danas nose!« U kutu neki je čovjek kriknuo, uhvatio se za kosu i strelovito napustio prostoriju. »U moje vrijeme«, primijetila sam, »društvena uljudnost nije bila tako napredna kao sada. Tada bi čovjek izazvao


170/411

5/19/2018


pobjednika na dvoboj. Ulice ispred kartaških salona bile su pune plemićke krvi.« »Stoga je bilo mudro od našega kralja što je zabranio dvoboje«, odvratila je grofica, »jer se na taj način uvelike povećao užitak u našim igrama, a osiguran je i kontinuitet igrača!« »Doista mudro«, složila sam se jednakim mirnim tonom. »Markiza je jako diskretna«, uključila se grofica de Longueval, želeći sačuvati svoj udio u razgovoru. »Ona koja može gledati u budućnost i može vidjeti karte unaprijed, mudro odbija pridružiti nam se u igri. Je li tako?«, okrenula se prema meni tražeći potvrdu. »Za mene je to pitanje časti« kimnula sam glavom strogo. Kao da bi tako bilo za bilo koga drugoga. No, tračevi koje sam čula dok sam lutala među stolovima s drugim promatračima višega ranga vrijedili su mi više od pobjedničke oklade. Pomagali su mi u razrađivanju često besmislenih slika koje sam vidjela u kugli. Madame de Soissons uputila mi je ironičan osmijeh i vratila se igri. Na drugoj strani prostorije prepoznala sam vojvodu de Vivonnea, rasipnika, središte života moje sestre. Bio je u punom sjaju u teškom zelenom brokatnom kaputu, igrajući bassette za istim stolom sa svojom vojvotkinjom. S kartaškog se stola začuo ženski glas: »A zatim se kralj toliko razljutio da je otkazao zabavu...« »Sve to zbog naklonosti prema ženama?« »Same su bile krive jer su pojurile na štandove u palači kako bi saznale koliko je potrošio na lepeze. Kraljeva bi naklonost trebala biti neprocjenjiva...« » Pa, ja sam čula da ih je dobio vrlo jeftino, i da su od obične kosti, a ne bjelokosti.« Beskorisno. Otišla sam dalje. Visoka prostorija sa zlatnim oblogama odjednom mi je postala jako vruća. Znoj će mi isprati puder, pomislila sam. Ne smiju me vidjeti zarumenjelu. Pogledala sam svoj odraz u jednom od velikih zrcala koja su resila salon. Osjetila sam neku jezu od koje mi je postalo zlo. Kartaši u zrcalu nisu bili isti kao oni u sobi. Stolovi su bili drukčije raspoređeni, a muškarci nisu nosili vrećaste hlače, vrpcama ukrašene kapute i duge tamne perike. Žene nisu imale napuhane presavijene rukave i podrukave. Čudno društvo nosilo je usku, bogatu odjeću, okićenu čipkom, a i muškarci i žene nosili su bijele perike. Perike muškaraca bile su manje od onih slugu, zavezane vrpcom straga. No, nisam prizvala tu viziju, nisam osjetila kad je došla. Samo je bila tu.


171/411

5/19/2018


Drhteći, odvratila sam pogled od zrcala. Žena s nekoliko zakrpa smijala se za jednim od obližnjih stolova, kraj nje je bila čaša bijelog vina. Vidjela sam kako se njezino lice djelomično odražava u njoj. Odjednom se odraz pretvorio u lubanju. Počela sam ubrzano disati. Što se to događa? Strano me društvo stalo gledati sa zrcala na zidu. Lubanja u čaši mi se nasmijala. Osjećala sam kao da me nešto guši. Djelići razgovora dolazili su sa stola pod zrcalom: »Dakle, tek što se madame de Lionne preselila u kuću, jednog dana kad je sjela da joj naprave frizuru, vidjela je crve kako padaju sa stropa na njezin toaletni stol. Stoga je zatražila od posluge da otvore strop i tajna je bila riješena.« »Što su otkrili?« »Raspadnutu ljudsku glavu! Obavijestila je policiju, koja je posjetila glavnog ubirača crkvene desetine, monsieura de Penautiera, posljednju osobu koja je živjela u toj kući.« »To je bilo gubljenje vremena.« »Da, on je samo rekao da je to bio anatomski primjerak koji je proučavao, a kad mu je dosadio, samo ga je pospremio u pod prostorije iznad garderobe! Dakle, naravno da nisu mogli ništa učiniti. Njegova riječ mnogo više vrijedi nego riječ malog skorojevića poput La Reynieja. No, znate li što se priča po cijelome gradu?« »Je li moguće...« »Doista jest. Kada je otrovao rizničara pokrajine Languedoca kako bi mogao preuzeti njegovo mjesto, koje je bilo slobodno, sobar koji je nosio otrov je nestao...« »Znači, to je bila sobarova glava?« »Čini se vjerojatnim, zar ne? Uostalom, policija nije mogla identificirati tijelo bez glave, čak i da je doplutalo na površinu rijeke.« Osjećala sam da se gušim. Pobjegla sam iz sobe i osvrnula se: odraz u zrcalu bio je prekriven slojem krvi. »Dakle, madame, i vi nalazite da je uzaludno igrati bez novca?« Lecnula sam se čuvši lijeni zvuk muškoga glasa koji je dopirao iz niše kraj mene. Teški, mrzovoljan lik izašao je iz mraka. Bio je to razvratnik Brissac. Gurnuo me uza zid i nagnuo se prema meni. Njegovo lice, prerano izborano, objesilo se od razvrata. »Bili bismo dobri partneri, vi i ja.« Njegov je dah vonjao na trulu ribu. Okrenula sam glavu od njega. »Kako to mislite? Nemamo ništa zajedničko.«


172/411

5/19/2018


»Oh, imamo. Ja trebam novac, a vi možete vidjeti brojeve lutrije unaprijed.« Pokušala sam se uspraviti i pogledati ga s prijezirom, ali gubila sam do pod nogama na skliskom mramornom podu u hodniku. »Ako vam treba sreća u kocki, znam ženu koja vam može dati...« »Ha! Mislite li da već nisam sve to pokušao? Crne mise, prizivanje demonskih duhova?« Nasmijao se te me zapuhnuo naletom stravičnog vonja. »Odat ću vam tajnu, markizo. To ne pomaže ništa više od molitava oca Bossueta na oltaru nedjeljom ujutro. Bog nas je napustio. Kao i đavao. Čak mi ni opat Guibourg ne može prizvati đavla, ha? Njegovo Sotonsko Veličanstvo ide kamo želi. Ali vi, vi ste pravi! Pratim vas, čuo sam vaša proročanstva i vidio sam da su se obistinila!« Moje je lice izražavalo gađenje. »Pridružite mi se i pružit ću vam zadovoljstvo kakvo nikada niste osjetili...« Prignječio me uza zid svojim tijelom i upravo kada me pokušao zagrliti, začuo se slatkorječivi glas vojvode de Neversa, te me ispustio i okrenuo se. »Madame, ispao vam je štap.« Vojvoda de Nevers se naklonio i teatralno skinuo šešir, zatim mi je ponudio štap, koji mi je ispao u gužvi. Brissac se mirno obratio svojemu zaštitniku, kao da se ništa nije dogodilo: »Madame razmišlja o prednostima koje nudi partnerstvo sa mnom pod vašim slavnim pokroviteljstvom!« Nevers je podignuo obrvu. »Tako mi je drago, Brissac, da ne želite prisvojiti budućnost samo za sebe!« Pokroviteljski osmijeh zaigrao je na licu vojvode de Neversa. Njegove oči, izdajničke oči jednoga Mancinija, poluzaklonjene iza tamnih, upalih vjeđa. Brissac se ulizivački nasmiješio: »Ponudio sam se da ću uskrsnuti proljeće gospođinih strasti, da ću joj omekšati zatočeno srce svojim žarkim plamenom.« »Monsieur de Brissac«, odgovorila sam, »život ljubavi uništio bi upravo ono što najviše želite, proročke vizije. Morate ponuditi drugačiji dogovor ako želite zadobiti moju naklonost. Doviđenja i hvala vama, monsieur de Nevers!« Otišla sam bahato, ali ne prije nego što sam čula kako mu je Brissac tiho rekao: »Ne bih želio da je itko drugi dobije...« »Ne... Upravo tako, Brissac. Zaviriti u tuđe živote... tajne... Bolje da budućnost ostane skrivena...« Još jedan moćan neprijatelj. Odjednom je zrak postao zagušljiv. Otišla sam do otvorenog prozora i naslonila laktove na prozorsku dasku, pokušavajući ponovo disati. Vani na ulici čopor pasa tražio je hranu. Prošla je kočija, u njoj je bio stari čovjek, a dva lakeja pripila su se s vanjske http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

173/411

5/19/2018


strane. Preko puta ulice u veži je nepomično stajao čovjek umotan u crni plašt, sa širokim, tamnim šeširom iza kojeg je zaklanjao lice. Onaj isti čovjek! Vidjela sam ga kako je pogledao gore u moj prozor i na jedan strašan trenutak naše su se oči srele. Zalupila sam prozor i vratila se hitro u pozlaćenu dvoranu.

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE Te večeri, kad me kočija grofice de Soissons ostavila na mojem pragu, osjećala sam prijeteći pritisak u zraku – kao da će me progutati tama. Nepozvana vizija u zrcalu me potresla. Nisam mogla razumjeti što je značila. Za koga je bila? Jedan od pratilaca kočije osvijetlio je ulaz svojom bakljom dok su sluge otišli po mojega čuvara da me uvede. Sjene kao da su bile žive. Jesam li vidjela mračan lik kako se kreće niže u ulici? Netko me promatrao, bila sam sigurna u to. »Tako drhtite, madame. Je li vam hladno? Donijet ću vam zimsku kućnu haljinu. Nije vam valjda zlo?« Sylvie je zvučala tjeskobno. »Sylvie, mislim da će se nešto strašno dogoditi. Ne znam gdje i kada, ali to će biti strašna katastrofa! Oh, Bože, pokrij zrcalo na toaletnom stolu, brzo!« Sylvie je prekrila zrcalo jednom od mojih podsuknja prije nego što su likovi počeli izranjati iz sloja krvi koja se pojavila na njegovoj površini. Oprezno sam dodirnula platno kako bih se uvjerila da je krv bila samo iluzija i da ne može poteći. »Što radite ovdje? Što ste vidjeli?« Sylvin je glas bio uznemiren. »Krv. Vidjela sam čudne likove u Palači Soissons. Nisam... nisam ih prizvala. Prekrij sva zrcala u kući. Ne mogu ih više gledati! I Brissac je bio ondje. Mislim da on i Nevers imaju plan. Bojim se da bi me mogli oteti... nešto učiniti. A večeras, kad sam dolazila, osjetila sam da me netko prati i da me promatra iz ulice...« sklupčala sam se na krevetu, dršćući, s rukama oko skvrčenih koljena. »Brissac, pih! On je pijanica, ali nije opasan dok god ga netko moćniji drži pod nadzorom. Brissaca će se trebati bojati kad opet bude imao novac. Dok ga nema, puzat će pred vama. Ipak, prekrit ću zrcala i pobrinuti se da vrata budu zakračunata, a kapci spušteni.« »Ne ostavljaj me, Sylvie! Bojim se biti sama!« Izlila sam dozu napitka u malu srebrnu šalicu koju sam držala na toaletnom stolu upravo za tu svrhu.


174/411

5/19/2018


Odjednom se Sylvie okrenula prema meni, sumnjičavim pogledom. »Koliko ste napitka već uzeli danas?« »Samo malo nakon pogubljenja. Leđa su me boljela...« »I malo sinoć da biste zaspali, i malo jučer nakon večere s dosadnjakovićima, i malo jučer ujutro nakon što vam je drndanje u kočiji od Maraisa protreslo leđa. Madame, to vam je od napitka. La Dodèe mi je rekla da pazim na vas. Sigurna sam u to. Halucinirate!« »Odakle ti pravo da paziš na mene? Svi paze na mene! Za koga uopće radiš? Za La Dodèe i La Trianon? Ili za mene?« bijesno sam je gledala sjedeći na krevetu. »Za vas, madame«, odgovorila je Sylvie, »ali savršeno dobro znate da vam je La Dodèe dala tinkturu opijuma suprotno nalogu madame Montvoisin, a ako njome pokvarite svoj dar, platit ćemo La Dodèe i ja jer joj nisam rekla! Da sam na vašem mjestu, puno bih se više bojala madame nego umišljenih stvari iz sjene. Što ćete učiniti ako vas posjeti i vidi prekrivena zrcala? Ja želim živjeti bez brige!« Ljutito je odjurila na drugu strane kreveta i poravnala plahtu, zatim protresla jastuke. Imala sam puno jastuka od najboljeg guščjeg perja u prekrasnim jastučnicama, izvezenima s grbom Morvillea, baš kao i plahte. Zavjese na krevetu bile su od teškog plavog brokata, boje mora u ljetni dan. Sve sam to sama platila. Svaki put kad bih sve to pogledala, bila sam ispunjena zadovoljstvom. »Jedva da išta uzimam. Znaš da je to samo zbog mojih leđa.« »Hm... Povjerovat ću to kad mi pokažete tko vas slijedi.« »Ne možemo vidjeti ljude koji nas potajno slijede.« Pogledala sam je iskosa. Kako se usudila tako me vrijeđati? Ona bi prva trebala razumjeti koliko sam pazila s napitkom. Nisam bila poput onih bogatih žena koje se dosađuju i nemaju što raditi osim da si opijumom pobuđuju snove. »Pogotovo ako su izmišljeni. Krvava zrcala, baš!« Prišla sam prozoru spavaće sobe i otvorila visoke kapke. »A što je onda ono?« prošaptala sam. »Moja mašta?« Crna noć bez mjesečine progutala je grad. Tu i tamo, između zatvorenih kapaka u visokim, zakračunatim kamenim kućama, provirivalo je slabašno svjetlucanje svijeće. No, u veži preko puta, napola osvijetljen krugom slabog svjetla, ispod jedne od La Reyniejevih novih uličnih svjetiljki, stajao je lik u crnom plastu, nepomičan, njegov široki crni šešir bez perja bio mu je navučen preko lica. »Oh!« Sylvie je bila zatečena. »Jeste li ga već negdje vidjeli?«


175/411

5/19/2018


»Danas poslijepodne na pogubljenju. Tada me je promatrao, sigurna sam u to! I poslije, stajao je ispred Palače Soissons, gledao me na prozoru.« »Što mislite, tko ga je poslao?« »To bi mogao biti vojvoda de Nevers. On je nemilosrdan čovjek. Ulični ubojice, unajmljeni ubojice, otmičari... on ih sve poznaje! Cini što god ga je volja, a nema zakona, Božjega ili čovječjega koji bi ga zaustavio!« »No, izostavili ste đavla. Od njega svi strahuju, ti razvratnici. Neće riskirati da zgriješi protiv madame – ne izravno, u svakom slučaju. Ona je vještija od njega. Sutra ću joj poslati Mustafu s porukom, a vi ne biste trebali izlaziti iz kuće dok on ne ode... Ah, slušajte... Stiže društvo!« Začuo se tresak i prasak ulične svjetiljke koju je netko u daljini razbio, topot konja po kamenim pločama i raskalašene napitnice koje su glasno pjevala dva glasa bez sluha. »Izvrsno! Broji se dvostruko ako ih ugasiš prvim udarcem!« »Gospoda«, prošaptala je Sylvie, »inače bi pobjegli prije nego što ih straža uhiti jer su razbili svjetiljku.« »Oh, pogledajte... Evo još jednoga!« Arogantan glas dopirao je iz zamračene ulice. »S čuvarom uličnih svjetiljki smještenim ispod nje, baš kao patuljak! Seljače, gubi se, osim ako ne želiš da te pregazimo! Igramo dobru igru!« »Duhovi tame bore se protiv svjetiljke civilizacije, ha? Borba nije ravnopravna. Klipana koji gase svjetiljke uvijek će biti više od onih koji ih pale.« Glas je zvučao poznato, ali nisam mogla odgonetnuti odakle. »Kako se usuđuješ obraćati mi se na taj način, smetlaru!« Vidjela sam da je čovjek na konju isukao mač i zaletio se u svjetlost koju je bacala ulična svjetiljka, ali taman je lik spretno nestao u sjeni. »Madame, maknite se s prozora ili će vas pozvati za svjedoka!« Sylvie me je povukla za rukav moje toaletne haljine. Ostali prozori na ulici ostali su zatvoreni. »Pst!« rekla sam ugasivši svijeću da zamračim naš prozor. Začula se buka i urlik životinje kad je lik u crnom ogrtaču skočio iz sjene i jednom rukom snažno povukao konjski ular te se životinja propela i pala na leđa, prignječivši jahača. Zatim je nešto razbilo uličnu svjetiljku te su upaljeni fitilj i plamteći vosak pali na konja i jahača koji su se koprcali na tlu. Drugi je jahač sjašio i pohrlio u pomoć prvomu. »Philippe, goriš! Brzo!« Počeo je gasiti vatru svojim šeširom. »Do vraga! Zapeo sam za stremen!« čuo se krile.


176/411

5/19/2018


»Gdje je on? Naći ću ga, makar ga tražio cijelu noć!« Prvi je glas u mraku zvučao zastrašujuće. Čula sam metalni zvuk izvlačenja mača. »Moje perje... Uništeno! Moj gležanj... uh! Mogao bi biti slomljen! No, siguran sam da sam ga ranio svojim mačem! Nije mogao daleko pobjeći...« Čula sam stenjanje kako jedna osoba pomaže drugoj da uzjaše i topot kopita. »Stanite, gospodo! Uhićeni ste!« »Ha! Straža... Ne, policijski kopljanici! Ne uzmiči! Mi smo oštećeni. Neka hulja nas je napala ovdje...« »Madame, kamo idete?« prošaptala je Sylvie. »Sylvie, mislim da poznajem tog čovjeka.« Već sam bila na pola puta prema dolje, a Sylvie i Gilles su mi bili za petama. U podnožju stubišta čula sam zvuk otežanog disanja, čak i kroz teška vrata. Netko se skrivao u mračnom luku pred vratima, naslonjen na sama vrata. Podignula sam zasun, a on je upao kroz vrata. Bez riječi, Gilles ga je odvukao u kuću, a ja sam brzo ponovo zakračunala vrata. »Razbili ste tri ulične svjetiljke, to je kazneno djelo, kao da ne znate...« Svađa na ulici bila je sve glasnija. »Huljo, imate li vi uopće pojma tko sam ja?« »Ako ne pođete mirno, dugo ćete se hladiti u Bastillei, to vam jamčim...« »No, monsieur d'Urbec«, rekla sam, naginjući se preko ispruženog čovjeka, »odabrali ste neuobičajen sat da prolijete krv pred mojim pragom.« Iz mraka pod mojim se nogama začuo poznati glas. »Moje su rane očito smrtonosne jer se s mrtvima može susresti samo u zagrobnom životu, Geneviève Pasquier.« Kad su gospodu i konje odveli u pritvor, čula sam Sylvie kako govori: »Sutra će već izaći iz pritvora i opet raditi isto.« Gurnula je glavu gotovo između moje i d'Urbecove, kako bih bolje čula. »Dosta je, Sylvie. Ne naslanjaj se tako blizu. Kada budeš sigurna da su otišli, ti i Gilles dođite ovamo s prigušenom svjetiljkom i očistite sve mrlje od krvi. Ako se vrate ujutro, ne želim da zaključe da je u ovoj kući.« »Razumijem, madame!« »Onda, monsieur d'Urbec, znala sam da ste ranjeni kada ste bacili kamen u svjetiljku. To je značilo da ne možete daleko pobjeći i da vam je potreban mrak. Tako sam pretpostavila da ću vas naći pred vratima. Točno?« »Oduvijek vam je logika bila vrhunska, mademoiselle Pasquier. Iako, naravno, nisam mogao biti siguran da ste me prepoznali.« S mukom je pokušavao ustati, ali nije uspijevao. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

177/411

5/19/2018


»Možete li se popeti stubama bez pomoći?« »Mislim da... Možda ipak ne. Mislim da sam se udario u glavu kad ste tako brzo otvorili vrata.« »Oslonite se na Gillesa i pazite na stube u tami.« Na katu, uza svjetlo tek upaljenih svijeća, Gilles mu je razrezao košulju da je može svući, dok sam mu ja pokušavala zaustaviti krvarenje. Ustuknuo je kad sam jače pritisnula oblog od krpa koje sam držala objema rukama preko dvostruke rane. Krv mu je i dalje nadirala, tekla između mojih prstiju, niz moju kućnu haljinu, po podu. Neujednačeno je disao, dahtao, ali nije jauknuo. Narančasto svjetlo svijeća treperilo je preko žiga galiota olovne boje na njegovu ramenu. Je li tada zavapio? zapitala sam se. Osjećala sam kako Gilles mirnim pogledom upija cijelu scenu. »Poderotina, ali nije ozbiljno. Oštrica je ravno ušla i izašla na drugoj strani. Rebro ga je zaštitilo da ne ozlijedi nešto važno. Vidio sam i gore rane kada sam bio u vojsci. Ako ne dođe do gangrene, začas će biti dobro.« »Vojska? Bio si i u vojsci, Gilles?« upitala sam. Gilles je doista bio čovjek pun iznenađenja. »Više puta«, odgovorio je smireno. »U grenadirima, mušketirima, pješaštvu. Bio sam u svima njima. Iako, svaki put samo nekoliko tjedana. Tako dosadni ljudi. I tako škrti što se tiče nagrade za unovačenje. Od toga se možete opijati jedva mjesec dana. Domoljublje bi se trebalo više cijeniti, kažem vam. Umjesto da mi zahvale za predanost vojnom životu, poslali su me na morski zrak.« D'Urbec se primio za bok, stavio ruke preko mojih dok se pokušavao nasmijati. »Sreća vaša da vas nisu strijeljali, prijatelju«, procijedio je. »To je nova nagrada za prekomjerno domoljublje vaše vrste!« Gilles se nasmijao. D'Urbecov pogled hitro je prelazio po prostoriji, proučavajući pozlaćenu stolariju i luksuzne zavjese dok mu je Gilles omatao zavoj oko rebara. »Ne tako čvrsto!« požalio se. Uvelike se promijenio. Bio je mršaviji, otvrdnuo. Čeljust mu je bila čvrsta, jagodice istaknute, oči obrubljene tamnim podočnjacima. Njegova crna kosa bila je sasvim kratka, nije se obrijao tjednima. Student u njemu je umro, a na njegovo je mjesto došlo nešto snažno, mračno i ogorčeno. »Mora biti čvrsto, tako da se opet ne otvori«, rekao je Gilles, provjeravajući svoje djelo. Osjetila sam d'Urbecove oči kako me prate kad je Sylvie donijela zdjelu vode da operem ruke. »Moram se ispričati što vam se ovako grubo namećem«, rekao je.


178/411

5/19/2018


»Dobro da ste tako točno pogodili što se mene tiče, monsieur d'Urbec. Što biste učinili da ste imali krivo?« »Ja nikada ne pogađam, mademoiselle. Ja računam. Smatrajte to dokazom u geometriji.« Naši su se pogledi sreli. Pri svjetlu svijeća oči su mu se doimale crnima poput ugljena. Brzo sam odvratila pogled. »Pa, ako tako dobro računate, zašto ste me morali slijediti?« »Ah. Znanstvena teorija zahtijeva potvrdu. A morate priznati, ne vidi se često da se raspalo mrtvo tijelo koje leži u grobu vraća u život pod tak vim spektakularnim okolnostima.« »Bili ste na mojem pogrebu?« »I bio je sasvim jadan. Bacili su vas umotanu u masovnu grobnicu za samoubojice jedva s nekom molitvom. Samo se vaša sestra pojavila – s poprilično sumnjivim svećenikom.« Odjednom sam bila dirnuta. Zašto je, od svih ljudi, upravo on došao na moj pogreb? »Madame, znala sam da ste stari... Ali i da ste... mrtvi?!« Sylvie je zadrhtala. »Oh, posve mrtva«, odgovorila sam. D'Urbec je uperio u nju svoj ciničan pogled. »Ne postoji ništa izvan dosega moderne alkemije. Živimo u doba čuda!«, rekao je, ali glas mu se činio slabijim. »Nije ni čudo da prikrivate svoju prošlost... Opat... Očito je moćan negromant.« Sylvie je bila zadivljena. »Ne, da budem poštena, madame me je vratila u život, iako zaista ne volim govoriti o tome.« »Madame«, šapnula je Sylvie, očiju širokom otvorenih pod svjetlošću svijeća. Zjenice su joj bile goleme i crne poput noći. Tada su joj se oči suzile, a glavu je nagnula na stranu, kao da razmišlja. »Recite mi, je li to bolno, biti mrtav?« »Najlakša stvar na svijetu, nakon što završi umiranje... Ne, uskrsnuće je teško. A pljesniva pogrebna odjeća tako grozno vonja!« D'Urbecove su oči blistale, a jedan kutak usana mu se podignuo u smiješak. No, čak i pri slabom svjetlu činilo se da postaje sve bljeđi. »Monsieur d'Urbec, jeste li sigurni da vam je dobro?« odvažila sam se. »Uzbuđenje što sam nadigrao i aristokraciju i policiju je izblijedjelo, Ateno, i čini se da me sve više boli. Recite mi, imate li mjesta za ov u noć?«, glas mu je prešao u promukli šapat. »To i mnogo više, monsieur d'Urbec. Imam napitak koji će vam sasvim odagnati bol!« Dohvatila sam bočicu sa svojega noćnog ormarića te je on otpio veliku dozu iz čaše koju sam mu ponudila. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

179/411

5/19/2018


»Ah, ovo je odlično«, rekao je, gledajući u čašu kao da se pretvara u zmiju. »Osjećam kao da mi je um smušen, a zidovi u ovoj sobi svjetlucaju. Pretpostavljam da to pomaže i živim mrtvacima?« Strogo sam ga pogledala, ali on to nije niti primijetio. Oči su mu bile zatvorene i pol ako je tonuo na stolcu. Vjerojatno sam pretjerala s napitkom. Lice mu je poprimilo izraz duboke melankolije. Odjednom mi ga je, kao budali, bilo užasno žao. »Gilles...?« Nisam trebala reći više. »Za kolegu galiota, da. Na La Fidéle bilo je i manje mjesta.« Podignuo je mlitavo tijelo i položio ga u svoj uski krevet, naopačke, tako da bude mjesta i za njega. Nakon što je pregledao tijelo u krevetu, primijetio je: »Taj ga je vaš napitak oborio poput vola. Vi ste očito sazdani od željeza, madame, kad ga toliko popijete tijekom dana.« »I jesam, Gilles. Živi mrtvaci su moćniji u tom smislu.« Znakovito me pogledao, a zatim promotrio Sylvino zadivljeno lice čudnim pogledom i poželio mi laku noć. ***

»Madame, zar nešto nije u redu kad ste još budni? Da vam nije opet zlo?« Sylvin je glas dolazio iz mraka iz njezina malenog kreveta na kotačiće u podnožju mojega golemog kreveta s baldahinom. Gledala samormariću u samotan plamen svijeće u malenom srebrnom svijećnjaku na noćnom uz krevet. Crna se vječnost protezala iz mračnih sjena zavjesa oko kreveta do neba, svemira. Kako je malen bio taj krug svjetla u toj silnoj tami. Jedna jedina skakutava vitica, svijeda i krhka poput nade. »Srce mi prejako lupa, Sylvie. Osjećam kako skače i tuče. Dajte mi napitak.« »Ne trebate ga više. Ne možete ga dobiti.« »Ali ja ga želim! Tko je ovdje gazdarica?« »Vi, madame.« Zatim je veselo dodala, kao da odvraća dijete ili zaboravnu staricu: »Ali znate... zaboravili ste unijeti zapise u svoju poslovnu knjigu, sa svime što se večeras dogodilo. Uvijek to učinite – od toga će vam se početi spavati. Da ja vodim evidenciju, zaspala bih u trenu!« Ponovo sam se zagledala u svijeću. Zašto ih uopće palimo kada je tama tako stalna i tako i tako moramo spavati? Nešto je šušnulo i Sylvie je ustala i pretražila sobu. »Slušajte, madame. Ovdje vam je kovčežić i vaša torba u kojoj držite ključ. Vaša knjiga računa – znate da nikad ne propustite niti jedan dan.«


180/411

5/19/2018


»No, dobro, onda ću to obaviti«, uzdahnula sam i ispraznila torbu na krevet tražeći ključ od kojega se nikada nisam odvajala. Čula sam da je Sylvie počela ravnomjerno disati. Imala je sreće. Mogla je spavati bilo gdje, bilo u koje vrijeme. Nije imala savjest. Nije imala briga. Našla sam vrpcu ključa zapetljanu s knjižicama koje sam kupila toga poslijepodneva. Riječ Katon na hrptu jedne od njih zapela mi je za oko. Naravno. Nisam kupila rad Rimljanina, nego djelo Griffonove tajne tiskare. Zapažanja o zdravlju države, knjiga koje se d'Urbec odrekao. Pogledala sam Parnasse Satyrique, navodno tiskanu u Rotterdamu. Ista okrhnuta slova e i kolebljiva slova f. Ne možete promašiti Griffonov jeftini tiskarski stroj. Rastvorila sam listak. Da, opet isti tiskarski stroj. Griffon i dalje posluje, a d'Urbec piše za njega. Libele, jer se bolje prodaju, pomislila sam. Nikoga ne zanima zdravlje države. Svatko želi znati o spolnom životu plemstva, pogotovo ako je perverzan. Počela sam razmišljati o trenutku kad sam zgrabila knjige. Bio je ondje, pazio je na kutiju u veži, spreman na brzo povlačenje. Ne bi bilo nade za njega da je bio uhvaćen i drugi put. Zbog ovoga bi završio na vješalima. Podignula sam svoju koprenu, a on me prepoznao i slijedio. Zašto je to učinio? D'Urbec nikada ništa nije radio bez promišljanja, a otišao je i na moj pogreb. Moj vlastiti brat nije se udostojio. No, zašto i bi? Ugledan gospodin, avocat u usponu. Moj si brat nije htio ukaljati ugled nazočeći pogrebu samoubojice. Je li moj pogreb bio prije ili nakon što je d'Urbec postao libelist? Njegov je interes zacijelo bio samo profesionalan. To je bilo to. Kakva smiješna neugodnost, Geneviève. Pa ti ni ne znaš kada je bio tvoj vlastiti pogreb! Je li plakao? Odjednom sam se zapitala. Zašto mi je to bilo tako važno? Ne, nisam mogla zamisliti d'Urbeca kako plače. Vjerojatno je vodio bilješke, hladan kao stroj. Kako si glupa, Geneviève! On očito više ne viđa Lamottea. Lamotte je sada bio pomodan, previše pomodan da bi ga se vidjelo s libelistom, bivšim robijašem, čak i pomilovanim. Lamotte je bio miljenik bogatih žena, vjerojatno je čitao po salonima. Zamišljala sam ga kako pije vino u ložnici neke mondene dame, smijući se njezinim šalama, laskajući njezinim prijateljima. Lijepi, šarmantni Lamotte. Meni zauvijek nedostupan. Katkad uspiješ nadmudriti samu sebe, Geneviève. Još se nisi približila Lamotteu. Toliko o pameti i snovima. I, što je još važnije, u tvojem je domu zaglavio taj proračunati d'Urbec umjesto onog prekrasnog kavalira. I što je još gore, osjećaš grižnju savjesti i ne možeš ga izbaciti jer ti je žao što je ozlijeđen na tvojem kućnom pragu. I on to zna. Oh, prokletstvo, prokletstvo! Uspio je nekako u svemu. A možda planira još jedan libel. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

181/411

5/19/2018


Vidjela sam ga kao da sam ga već kupila od Griffona. Neravan tisak s lošim slovima e, ružan drvorez ukrašen zmijama i lubanjama. Otkrivene tajne zloglasne gatare markize de Morville; Paklene strahote Ulice Chariot.

Sutra će otići, a onda ravno u tiskaru! Eto što si dobila kad otvaraš vrata, Geneviève! I sve je to unaprijed isplanirao! Oh, prokletstvo još jedanput! Boli kad me netko nadmudri. I to još muškarac! Svijeća je slabije gorjela. Natočila sam si malo napitka i čekala da počne djelovati te sam uzela listak o madame de Brinvilliers koji sam presavinula i skrila između knjiga. Tinta se razmazala, a drvorez pogubljenja, koji je prikazivao Samsona u trenutku kad je zamahnuo mačem, preslikao se. Dva Samsona, dvije klečeće žene. Stratište je prikazano kao da lebdi, bez podnožja, kako bi se lakše urezali likovi stražara na konju koji su ga okruživali. Dva pogubljenja, jedan sablasno okrenut naopačke. Stvarnost i san, licem u lice. Ah, napitak je očito počeo djelovati. Sklepani stihovi ispod ilustracije jedva da su bili čitljivi. »Zbog želje za još više zlata, otrovala je muža, starog oca i brata...« k tomu šurjakinje i vlastitu kći, rimovalo se jednako loše. To sigurno nije bilo d'Urbecovo djelo, ne bi mogao napisati tako loše stihove. Markiza je imala ljubavnika, alkemičara po imenu Saint-Croix, koji ju je opskrbljivao svim vrstama zanimljivih otrova. Taj je Saint-Croix zasigurno bio hrabar stvor – zamislite, razmišljati o braku sa ženom za koju znate da se obogatila stavljajući tvoj arsen u juhu! Vizija mi je doplovila u um. Livrirani violinisti sviraju za večerom. Markiza, sitna, profinjena, u žutoj svili spuštenoj na ramenima, naginje se preko stola da nešto nježno šapne Saint-Croixu, koji sav blista u plavoj svili i čipki, pod golemom kovrčavom vlasuljom njegove su crte lica oštre i profinjene. »Još malo vina, dragi?« Nježan, blijedi prstić daje znak slugi kraj ormara. Svojim mu rukama pruža nanovo napunjeni pehar. »Čini se da plutaju komadići čepa. Otpijte malo s vrha pa mi kažite kako vam se čini.« Saint-Croix, očiju punih ljubavi, dodaje joj srebrni pehar. »Ah, osjećam laganu slabost. Radost zbog vjenčanja, razumijete. Prvo moram uzeti svoje kapi, ljubavi.« Uska bijela ruka potraži tajnu bočicu s protuotrovom. »Kako čudno! To je očito od topline u prostoriji. Lakaju, otvorite prozor!« Njegova ruka okićena čipkom posegne u unutarnji džep. Bako, tako bih vam voljela pričati o tome! Smijala bih se gromko kad bih vas čula kako se hihoćete na moje oponašanje glasova. A onda bi i vaša http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

182/411

5/19/2018


ptica kriještala, baš kao i vi, i klimala glavom gore-dolje vrišteći: »Pakao i prokletstvo! Oganj i sumpor!« a vi biste rekli: »Nisam li ti rekla, Geneviève? Danas se samo zli bogate. Nije to kao u starim danima u vrijeme fronde[27]. Tada je bilo junaka! Jesi li pročitala ovaj odlomak o prokletstvu u Otkrivenju?« I zatim bi uzela Bibliju s noćnog ormarića i počela čitati o paklenom ognju dok bi se papiga klatila i vikala: »Prokletstvo!« No, papiga je vikala: »Pijte, pijte!« ondje, u sobi smrti. Odjednom mi je bilo hladno. Sve sam jasno vidjela u svojoj glavi. Misli koje si prije nisam dopuštala. Čašica koja se otkotrljala, srčani napadaj, papiga koja je nekoga čula da viče: »Pijte! Pijte!« Nekoga tko je baku smatrao gluhom starom budalom. Netko u očajničkoj žurbi, tko je nasilno otvorio bakinu tvrdoglavu, čvrsto stisnutu čeljust kako bi joj izlio sadržaj čašice u grlo dok se slabašna starica uzalud otimala. Netko tko joj je iz čvrsto stisnute šake iščupao pismo naslovljeno na general-pukovnika policije. Netko tko je znao da dolje čeka kočija, tko je čuo moje korake na stubama i pobjegao uza šuštanje svile. Baka, sa svojim lukavim očima i osušenim licem, baka, prikovana za krevet medu svojim libelima, listićima i dvorskim časopisima, otkrila je ono što su svi drugi previdjeli. Očeva bolest nije bila bolest. Zacijelo su ga polako trovali. Baka je posumnjala na koji način i odlučila je svoje sumnje dojaviti policiji. A dokaz da je baka imala pravo bio je da ju je netko – netko u svilenoj podsuknji – natjerao da popije otrov kako bi prikrio zločin. Moj je um potisnuo tu misao. Ali slika sobe smrti, papige koja je mahnito letjela od zastornice do baldahina, učvrstila mi se poput ludog sna pred očima. Koliko je malih bočica bijelog arsena, crnog kukurijeka, jedića, mišomora majka držala među kutijicama crvenila i pudera za lice u ormariću u svojoj ložnici? Stani, stani! Logika. Racionalni um mora slijediti logiku. No, preostalo je samo jedno pitanje koje je logika morala riješiti. Je li majka nabavila otrov u Ulici Beauregard? Jeza me je obuzela. Nisam se nikoga usudila pitati.

DVADESET SEDMO POGLAVLJE Madame...« probudio me Sylvin šapat. Jedva da je bilo sv jetla. »Isprali smo krv s praga. Tragovi vode od sredine ulice do ugla i ondje nestaju. Čovjek bi pomislio da je otišao u tom pravcu, a ne da je odande došao.«


183/411

5/19/2018


»Izvrsno, Sylvie! Unajmit ćemo nosiljku te ga poslijepodne poslati njegovim ljudima i kao da se ništa nije dogodilo!« Glava me počela boljeti, a i u želucu sam osjetila čudne bolove. »Pametno – neka oni pozovu liječnika i izlože se opasnosti. Nadajmo se da policija neće poslušati onu gospodu koju su uhitili i da neće pretraživati kuće po susjedstvu jer bi nas zasigurno uhitili zbog skrivanja bjegunca.« »Šteta što La Reynie tako ozbiljno uzima svoju novu rasvjetu«, uzdahnula sam. »Iako, da nije tako, u ulicama bi bilo mračno kao u rogu.« Utegnuta u korzet i odjevena u crnu haljinu, sjedila sam u salonu i čekala svojega prvog klijenta, kada je netko pokucao na vrata. Nekako se to nije činilo kao obično kucanje. Čula sam komešanje na katu i shvatila da su ovi gore nešto vidjeli s prozora. Opet se čulo kucanje. »Otvorite, policija!«, zapovjedio je duboki glas. Kao da nisam znala i prvi put! »Mustafa, otvorite im vrata, ali polako.« Pribrala sam se za stolom iza svoje kristalne kugle i prekrila lice koprenom dok je Mustafa, veličanstven u turbanu s perjem, s izvezenim turskim hlačama i ljubičastim papučama šiljastog i povijenog vrha, dignuo zasun. »Uđite!« pozvala sam hladnim, rezerviranim glasom, dok se Mustafa klanjao pred njima. Na trenutak su bili zatečeni. Dobro, pomislila sam. Svaki trenutak odgode je dobrodošao. »Vračara! Zasigurno je u ovoj kući«, šapnuo je jedan od muškaraca naredniku s crvenim nogavicama. »Ja sam markiza de Morville, a ovo je moja kuća. Dobrodošli, ali prvo molim da mi kažete zašto ste došli.« Hladnoća, formalnost, odsutnost straha su ih usporili. Koljena su mi drhtala. Dobro da sam sjedila. »Markiza... Zar ne bismo...« »Svaku kuću. Desgrezova zapovijed.« »U potrazi smo za bjeguncem. Sinoć je došlo do nereda – treći čovjek...« »Baš šteta što ništa nisam čula. Znate, običaj mi je svake večeri u osam sati uzeti jaki napitak za spavanje.« »Čudno koliko stanovnika ovog susjedstva uzima jake napitke za spavanje u osam sati navečer. Biste li podignuli tu koprenu da vas možemo identificirati?« »Naravno, gospodo.« Zurili su zbog laskava oslovljavanja, zbog neobične atmosfere, turskog patuljka, dramatičnog podizanja koprene. Čula sam ih kako su ostali bez daha ugledavši moje bijelo, mrtvačko lice. Bilo je to, kao i obično, pravo zadovoljstvo.


184/411

5/19/2018


»Dakle, želite pretražiti moju kuću? Cijenim vašu zaštitu, gospodo, jer ja sam sama žena. Sama sam već stoljećima. Svaki se nevjernik može uvući kroz moj podrum. Ali vi, vi ćete me zaštititi od opasnosti.« Zgledali su se i kimnuli glavom, a zatim mi prišli. Pružila sam im ključ od podruma iz torbice o pojasu. Izašli su na uska sporedna vrata i uskoro sam začula muklo škripanje podrumskih vrata i štropot koraka na uskim kamenim stubama koje su vodile pod prašnjavi kameni svod ispod kuće. »Mustafa, gore, i to smjesta! Ja ću ostati ovdje zbog njih kada se vrate iz podruma i pokušat ću ih još zadržati!« Mustafa je kimnuo glavom i tiho krenuo uza stube. Polako sam ustala i duboko udahnula. Imala sam strašnu glavobolju. Želudac mi je gorio. Drhtala sam od neke neobične hladnoće. Pogledala sam prema podu. Tu, u crvenom uzorku turskoga saga, ugledala sam je. Mrlju osušene krvi, s izdajničkim kapima koje su u tankom tragu vodile preko grimiznih povijuša i lišća do stuba, gdje su iščeznule, izbrisane s poda. Prokletstvo! Hladnokrvno sam stala na najvidljiviju od izdajničkih mrlja, zabačene koprene. Lice mi se pretvorilo u bezizražajnu bijelu masku. »Onda, gospodo? Jeste li spasili mene i ovo mirno susjedstvo?« Narednik je dignuo pogled, otresajući rukom paučinu s rukava i strogo me pogledao. »Gore!« zarežao je. Polako sam ih slijedila, napuštajući svoje mjesto tek kad su bili daleko ispred mene. »Uđite, gospodo, ovdje nema tajni.« Sylvie se naklonila s poštovanjem. Bilo mi je drago da nismo bili u unajmljenom stanu. Kuća jedne markize, čak i lažne, pretražuje se s više poštovanja. Pretraživali su ormar s odjećom isukanim mačem. Otvorili su škrinju u spavaćoj sobi i našli samo složene pokrivače. Odgurnuli su Sylvin ležaj na kotače od mojega kreveta i tražili ispod baldahinskih zavjesa. »Što to vidim ispod kreveta?« »Još jednu škrinju s pokrivačima, gospodo. Ako želite, Gilles će vam je izvući.« Sylvine su oči bile okrugle i nevine. Narednik je kucnuo okvir svojim mačem. Zatim je odmahnuo rukom kao da nije vrijedno truda. »Pogledajte ovamo – slugina soba...« Nastalo je komešanje kada je jedan od policajaca našao kantu s krvavim krpama ispod Gillesova kreveta. Sylvie je požurila u sobu, crvenjeći se do korijena svoje žarko obojene kose. »Moja mjesečnica... Madame mi nije ostavila vremena za pranje rublja...« Policajac je ispustio kantu s gađenjem. »Ovdje nema ničega... Pokušajmo u kući na uglu...« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

185/411

5/19/2018


»Zahvaljujem vam na brizi, gospodo. Bili ste veoma obzirni prema mojem porculanu i namještaju.« Narednik je tako hitro spremio moju financijsku zahvalu u džep da ste je jedva mogli vidjeti kako nestaje. Otpratila sam ih dolje i rekla im svoj adieu stojeći nad krvavom mrljom pred stubama. Kad su vrata ponovno bila zakračunana, već sam se sva tresla, bol mi je razdirala kosti, bila sam smrtno bolesna. »Madame, otišli su, nema potrebe...« »Bolesna sam, Sylvie... Pomozi mi da odem gore.« Kad sam se srušila na krevet, šapnula sam: »Gdje je?« »Pod krevetom, zgrčen u škrinji za pokrivače.« »Bože! Izvadite ga! Ubili ste ga!« »Sumnjam, madame. No, začepili smo mu usta, sten jao je. Odbio je opijum jer se bojao da bi mogao izgubiti samokontrolu. Hrabar je to čovjek, madame. Sada vidim zašto se sviđa ženi poput vas. I meni se nekako sviđa...« »Nemoj lupetati! Daj mi napitak i maknite tog čovjeka iz moje sobe!« Drhteći, izlila sam posljednju dozu iz bočice. Kad je vatra u mojem tijelu utihnula, sa sigurnošću sam znala da mi je napitak bio više nego tek mala pomoć. Sada sam ga morala imati, sada nisam mogla živjeti bez La Trianonina lijeka. Nisam mogla živjeti bez la Voisinina filantropskog društva. Logika. Bila sam jednako u raljama Kraljice sjena kao La Montespan, ili kao majka, sa svojim promašenim, pohlepnim snovima. Bože, čula sam njezin smijeh kao da je bila u istoj prostoriji. »Markizice, zašto ovako pametnoj djevojci kao što ste vi treba toliko dugo da shvati?« Oh, prokletstvo, prokletstvo! Tisuću puta prokletstvo! Gilles je izvukao škrinju i otključao je. »Vaša čipka, madame. Vaš ovratnik.« Bila sam napola razodjevena, a ovratnik je bio u svojoj kutiji kada su Gilles i Mustafa doveli u sjedeći položaj mršava čovjeka u otvorenoj škrinji. »Vidi, vidi...« prošaptao je kad su mu izvukli moj drugi najbolji rupčić iz usta. »Ovo je svakako novi način ulaženja u žensku ložnicu. Ali bojim se da vrsnoća mojega razgovora neće potkopati preslavnu reputaciju salona Palače Rambouillet. Oh, dovraga! Vidim da ste ispraznili bočicu napitka, Ateno.« »Madame je iznenada oboljela«, požurila je Sylvie. D'Urbec se objema rukama uhvatio za pojas, gdje mu se rana opet otvorila pod zavojima. Krv mu je potekla među prstima, a lice posivjelo. No, njegove su oči još bile uprte u mene. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

186/411

5/19/2018


»Premašili ste svoju uobičajenu dozu danas, zar ne?« »To se vas ne tiče, d'Urbec!« Podignula sam glavu s jastuka i zagledala se u njega. No, moje je lice bilo ljepljivo od suza i razmazanog bijelog pudera. Još jedan snažan dojam uništen. Kada ću ja išta naučiti raditi kako valja? »Sylvie, donesite mu rakije! I nemojte da ovako kaplje u moju škrinju!« Moje ukosnice i koprene bile su razbacane po krevetu, haljina napola svučena, a šipke čeličnog steznika otkvačene. U ustima sam osjećala gorak okus. Napravila sam budalu od sebe pred neznancem. I to ne pred bilo kojim neznancem. Pred prokletim libelistom! »Ako budete pisali o ovome, d'Urbec, kunem se da ću vas ubiti!«, prošaptala sam. »Kakav bi to bio način da vam se odužim za opasnost kojoj ste se izložili svojom gostoljubivošću?« odgovorio je poluglasno. »Dopustite da sam zadržao neke manire, čak i ako sam se okrenuo pisanju libela u ovom trenutačnom stanju... hm, financijske neugodnosti. Osim toga«, dodao je, »nisam baš u stanju da se sam izvučem iz vaše škrinje, a kamoli da pohrlim u tiskaru. I morate se suočiti s činjenicama, Ateno. Susjedi promatraju kuću. Brojit će svakog posjetitelja i svaku kočiju. Policijska nagrada uvijek potiče dobrosusjedsku skrb. Dok ne budem u stanju sam otići odavde kad padne mrak, imat ćete neželjenoga kućnog gosta.« »D'Urbec, vi ste to isplanirali ovako, sigurna sam!« Uzdahnula sam kad su ga podignuli iz škrinje. Naredila sam Sylvie neka zatraži od La Voisinine mreže da pod okriljem tame prokrijumčare madrac i liječničke potrepštine kroz stražnji ulaz u kuću. »Planirao, ali kao i obično promašio cilj«, mislim da sam ga čula kako je prošaptao dok su ga nosili u sluginu sobu. ***

»Dakle, mademoiselle, napokon se i to dogodilo. Pretpostavljam da to objašnjava smanjenje vaših prihoda. Pretpostavljam da mu potajno kupujete darove.« Kraljica tame se promeškoljila u svojem velikom naslonjaču. Izblijedjelo jutarnje svjetlo probilo se kroz prozorčić njezine radne sobe. Čula sam kako u kuhinji zveckaju lonci i tave, a odnekud je dolazio i plač djeteta. Ona se još nije bila odjenula za taj dan. Izgledala je egzotično u turbanu koji je nosila preko kose i u oslikanom kućnom ogrtaču od indijskog pamuka. Njezin veliki sivi mačak skočio je na naslonjač, a zatim joj se nesigurno popeo na rame. Kad ga je odgurnula, primijetila sam da joj se tijelo, bez njezinih steznika, doista počelo širiti. No, njezine crne oči i dalje su bile oštre kao britve.


187/411

5/19/2018


»Teško da se može reći napokon jer mi on nije ljubavnik, a do sada mu nisam kupila ništa osim hrane i lijekova. I doista ga ne mogu izbaciti. Uvjeravam vas, jedino kada me ne uzrujava je dok spava. Kuća je premala za još jedna usta. Pogotovo ona koja toliko govore kao njegova!« »Sada me pokušavate obmanuti tako što ga kudite. Nemojte misliti da sam toliko glupa da me možete prevariti. Najprije Marie-Marguerite, a sada vi! Barem sam nju dovela do nečega malo isplativijega od slastičarke. Njezin novi vrač budi mi nadu za budućnost. No, da uselite najveći ološ u svoju kuću – libelista, galiota, te da ga uzdržavate... Vjerujte mi, možete vi i bolje, puno bolje, ako vas ja budem vodila. Pa, uživajte, a kada se umorite od njegova parazitiranja, dođite k meni i ja ću vam naći nekoga puno boljega, nekoga tko će vam zaraditi bogatstvo! U međuvremenu, nemojte odbijati njegove troškove od dugovanja meni!« La Voisin je zaklopila svoju veliku poslovnu knjigu. »A ako zatrudnite«, dodala je, »primjenjuje se moja standardna naknada. Nisam zadovoljna s tim d'Urbecom, ali izgleda da moram pričekati dok vam ne dosadi.« Bila sam i te kako svjesna da iza sve te govorancije o toleranciji leži strah od policije. Neprovjeren neznanac naišao je na njezinu mrežu. Ako se posvadimo, ako on ode, ako se naljutim na nju, a zbog ljubavi zanemarim oprez, ili ako susjedi vide – sve bi to moglo dovesti do policijskoga mučitelja i otkrića njezina skrivenog kraljevstva. No, ona je mačka koja je izgradila karijeru hodajući po jajima. Nisam mogla a da se ne divim njezinu briljantnom samosvladavanju, namještenu osmijehu, njezinu malom izljevu bijesa, njezinoj predstavi majčinske rezignacije. Dignula sam pogled prema ormarima njezine radne sobe, gdje su se iza zaključanih vrata nalazile police uredno obilježenih otrova. Sada nije bilo pravo vrijeme. Trebala sam njezinu pomoć u vezi s d'Urbecom. Kada ga otpremim u jednom komadu, suočit ću se s novom bitkom. Osim toga, prije nego što razmislim kako dalje, moram biti sigurna u ono što je zasad samo sumnja. Ona je znala kako čekati. Sada sam i ja naučila. Osmijeh, Geneviève, ona ne smije posumnjati da ti to znaš. »Problem sada uopće nije u trudnoći. Stanje mu se pogoršalo u posljednja dva dana. Gilles kaže da nam treba kirurg. Ima li među nama...?« »Nekoliko. Da vidimo... Dubois, ne. Hm... Chauvet, mislim da bi bio najbolji. Većina se nas specijalizira u pomaganju ljudima da odu s ovoga svijeta, a ne da se vrate u nj, a bilo bi strašno teško riješiti se tijela u vašoj kući. Vaš vrt je preuzak, susjedi mogu viriti unutra. Ako ga pokopate u podrumu, muhe će dolijetati u vaš salon za primanje, a to je uvijek tako http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

188/411

5/19/2018


sumnjivo. Vaši će klijenti zasigurno pomisliti na najgore – to je uvijek slučaj. Ne, Chauvet. Bolje da se d'Urbec oporavi i da vas ostavi zbog druge žene.« ***

Kirurg je došao nakon kazališta, odjeven kao kicoš, sa svojim pomoćnikom prerušenim u sobara. Savršen ukus! Izgledao je poput nekog klijenta. Na katu je skinuo svoj kaput i dobru košulju te odjenuo tešku pregaču. Pogledao je grozničavi lik na madracu i bocnuo ranu. »Kao što sam i mislio«, izjavio je. »Moramo je otvoriti i iscijediti gnoj. Te tane iz protuzakonitih dvoboja... Uvijek ista priča«, frknuo je nosom. Zatim se ogledao. »Je li vaš kuhinjski stol dovoljno velik za jednoga čovjeka, madame?« »Mislim da jest, monsieur.« »Dobro. Odmah ćemo operirati.« Otišao je dolje uz bujicu naredbi. »Više svijeća i požurite se! Zapalite vatru, prostorija mora biti vruća! Prigušite prozore, susjedi su preblizu. Hajdemo, čovječe! Obećao sam onoj staroj vještici iz Ulice Beauregard da ga neću ubiti!« »Ateno, Ateno, saslušaj me!« D'Urbecov je glas zvučao kao da mu se jako žuri. Nagnula seli?k Izručite njemu. moj »Nemojte pokopati svojem prokletom dvorištu, sam čujete pepeo me mojoj obitelji. uUvijek su govorili da nemam osjećaj za pristojnost. Želim učiniti nešto pristojno, makar samo ovaj put.« »D'Urbec, kunem vam se! Vašim ocem i svojim!« »I još nešto, Ateno. Ne mogu otići a da vam ne kažem istinu. Otac mi je rekao da mu je utjecajna udovica na dvoru pomogla da kralju preda svoju molbu. Ja... Dugo sam se pitao koji su joj bili motivi. Slijedio sam je, Ateno. Pratio sam i promatrao markizu de Morville i otkrio da je ona briljantna, proračunata i da ništa ne čini bez razloga. No, tek ka da sam vas vidio, sasvim slučajno, bez te smiješne koprene, shvatio sam tko je to zacijelo potajno pisao vlastima i optužio čovjeka koji joj je ukrao žlice i nevinost.« »To je bila sitnica, d'Urbec.« »Zovite me Florent, molim vas. Mislio sam... jednog dana... pitati vas... za sasvim drugu uslugu... Ako biste mogli podnijeti čovjeka doživotno označenoga... ali sada...« »Molim vas... sve će biti u redu...« Umrla sam od stida. Kako su se jeftinima i plitkima činili moji motivi. On mi je pokazao svoje srce, a ja se nisam usudila pokazati mu svoje. Bilo je prljavo.


189/411

5/19/2018


»Barem zahvaljujući vama ne umirem na brodu Superbe. Čak i ako me se ujak odrekao. Bastille, to je već vrijedno poštovanja, rekao je. U Bastillei možete upoznati ljude iz ponajboljih obitelji. Ali gali je... Nije otmjeno, Geneviève.« Njegov je glas utihnuo do promuklog šapta. »Rekao je da bi me prije sam objesio. Bože, nisu me mogli niti uhititi kako valja.« Zastao je. Znoj mu se cijedio niz lice od groznice. Sav je bio zelenkastosiv. »Obećajte mi. Ne u dvorištu. Ne u podrumu. Ne u rijeci. Lamotte čuva nešto novca za mene. Dajte ga mojim roditeljima za misu zadušnicu. Oni nemaju ni novčića. Pozovite ga ako ne preživim. Upravo se preselio u Palaču Bouillon. Zakunite se!« »Kunem se, Florente.« »Rimska prisega?« »Rimska prisega.« Kada su ga liječnikov pomoćnik i Gilles odvukli u kuhinju, sjela sam i zaplakala. Vidjet ću Lamottea samo tako što ću izgubiti d'Urbeca! Sve je bilo tako glupo, tako uništeno! »Gdje je ta glupa starica?« Čula sam liječnika kako doziva iz kuhinje. »Rekao sam vam, trebaju mi obje žene da drže svijeće! Muškarci moraju držati njega!« Ušla sam u kuhinju brišući lice. »Gdje ste bili? Vukli ste se plačući i zapomažući? Očito niste jedna od madameinih. Znao sam ih vidjeti kako odrubljuju glavu čovjeku, smiješeći se cijelo vrijeme! Uzmite ovo!« rekao je, dohvatio srebrni svijećnjak sa stolića i gurnuo mi ga u ruke. Uza svjetlo desetak plamenova zagledao se u moje lice. »Puder vam se razmazao. Kao i to crnilo oko očiju.« Prešao je prstom preko m ojega lica i pregledao što mu je ostalo na prstu. Zatim se nagnuo blizu mojega uha, tako da nitko drugi nije mogao čuti. »Sto i pedeset godina, ha? Iznenadio bih se da imate više od šesnaest. No, samo nastavite, vi mali strah i trepet, divim vam se. Nikada još nisam vidio da se djevojka bogati osim na leđima. Sjetite me se kada budete kraljica. Stručan sam, diskretan, a svatko povremeno treba kirurga.« Ukočila sam se zgranuta. On se nasmijao. »Stara damo, zadržavate me! Vrijeme je dragocjeno! Njegovo vrijeme brzo istječe!« Strgnuo mu je zavoj, a d'Urbec je zaurlao. »Šutite, dovraga! Želite li nam dovesti policiju? Dodajte mi taj skalpel. Izvježbao sam se ovaj tjedan. Tri rane baš kao što je ova. Bit ću gotov za minutu.« Zabio je skalpel u gnjecavu masu kao zmiju. Ljepljiv gnoj je izronio s krvlju. »Dobro!« rekao je liječnik, a d'Urbec se onesvijestio. Opet je zarinuo skalpel, a onda ga je izvukao. Monsieur Chauvet ga je obrisao o svoju pregaču. Zatim je nalio tekućinu iz boce u ranu, a miris alkohola ispunio je sobu. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

190/411

5/19/2018


»Što je to?« upitala sam. »Rakija! Najbolje kvalitete! Djeluje bolje nego usijano željezo i brže nego vruće ulje!« Pljunuo je u ruke te ih obrisao o pregaču. »A sada«, rekao je dok mu je pomoćnik pružao njegovu košulju s čipkastim ovratnikom, »uvi jek uzimam gotovinu. Nikakve zadužnice.« Platila sam. »Hoće li preživjeti?« upitala sam. »To sada ne mogu reći. Ili hoće ili neće, ali sada više ništa ne mogu učiniti. Pa, Jacques, idemo... Pred nama je puno posla ove noći.« »Još?«, pitala sam, dodajući mu štap. »Sljedeće je lako – tajni porođaj bogatašice. Moram se požuriti... Kočija će nas čekati u ponoć na trgu Place Royale. Vjerojatno će nas odvesti s povezom preko očiju. To je obično tako s velikašima. Skinu posteljinu i prekriju grbove na zavjesama kreveta tako da ih se ne može prepoznati. Sljedeći dan ih vidite, sasvim blijede, u kočiji na putu prema operi... I pretvarate se da ih ne prepoznajete. Čudan je to svijet, ali to ste zasigurno već primijetili, zar ne, stara damo?« »Čini se da je tako, monsieur, iako, naravno, u vrijeme dobroga kralja Henrika to se nikada ne bi događalo.« Uputio mi je oštar, ironičan pogled i skinuo svoj šešir s perjem u znak pozdrava. »I vama, monsieur, zbogom. I... budite oprezni večeras.« »Ne brinite se, starice. Ja sam u ovom poslu dulje od vas.« Nestao je kroz vrata u mračnoj ulici gdje ga je čekala kočija. Tu sam noć probdjela uz d'Urbecov krevet, sve se više pitajući kako bih mogla održati obećanje koje sam mu dala, a da ne izazovem bijes Kraljice tame. Dok sam promatrala njegovo usnulo lice, tako tužno, i slušala njegovo otežano disanje, samo sam se mogla pitati iznova i iznova: Geneviève, što si to učinila? Uza sve tvoje pametne spletke, jedino što si postigla jest da si ovoga uništenog čovjeka, koji ti nikada nije učinio ništa nažao, dovela do ruba smrti! Geneviève, gora si od budale, ti si čudovište jer si ga natjerala da te voli! Proklinjala sam se i sjedila dok su mi suze tekle niz obraze. »Teško joj je, zar ne?« čula sam Sylvie kako šapuće dok su mi se oči sklapale od umora. »Dobro će joj doći«, odgovorio je Gilles, glas mu je bio tako tih da sam ga jedva mogla razabrati. »Uvijek sam mislio da je hladna kao led. Ljudsko srce bi poboljšalo taj mali stroj od uma. Osjećao bih se vraški sigurnije u njezinoj službi.« ***


191/411

5/19/2018


Spavao je dva dana, a ja sam mislila da umire. Kirurg se više nije vratio, ali to me nije iznenadilo. Nastavila sam primati klijente te odlaziti na primanja, kao da se ništa ne događa. Trećeg dana ujutro otvorio je oči i rekao tihim glasom: »Pozovite Lamottea.« Poslala sam Mustafu u punom turskom ruhu u Palaču Bouillon. U poslijepodnevnim satima, dok sam ležala odmarajući se bez svojih šipki u širokoj haljini od izvezenog indijskog pamuka, Sylvie je žurno došla da me probudi. »Madame, madame! Najljepši čovjek na svijetu je ovdje, čeka vas u prizemlju! Oh, da mu samo vidite brčiće, njegov plašt od baršuna – kako ga elegantno nosi preko ramena! Njegove svilene čarape... Oh, srce mi lupa od njegovih listova!« »To je Lamotte, Sylvie. Pomozite mi da stavim kapu.« »Oh, vaše kovrče! Ne mogu ih začešljati ovdje otraga!« povikala je dok je ukosnicama smotala kosu u malu punđu i ugurala je ispod kućne čipkaste kapice. Zatim je, sva uzbuđena, požurila u prizemlje da ga dovede na kat. Lamotte je nabujao u svojem uspjehu. Njegova rana luckasta galantnost pretvorila se u blještavu kavalirsku eleganciju. Ako ništa drugo, bio je ljepši nego ikad. Nesvjesni šarm kojim je nekoć zračio sada je postao svjestan i lukav, ali ipak unatoč tomu uspješan. Kad me je ugledao, zastao je na vratima, podignuo obrve, a na licu mu je zaigrao čudan osmijeh. »Dakle, vi ste slavna markiza de Morville! Ima to smisla, na svoj osebujan besmisleni način.« Duboko se naklonio i skinuo šešir s perjem. »Pozdrav, madame de Morville!« »Pozdrav vama, monsieur Lamotte. Vaš prijatelj, monsieur d'Urbec, leži u predsoblju i treba vas.« »Nesretni d'Urbec. No, hvala Bogu, na kraju sretan! Da sam barem ja bio dovoljno dalekovidan i odvažan pa da se nametnem anđelu s prozora na ovakav način.« »On umire, monsieur.« »Bože moj, nisam to znao. Niste napisali u poruci.« Istinska zabrinutost pojavila se na trenutak na njegovim lijepim crtama lica te je požurio do svojega starog prijatelja. Činilo se da je ostao zaprepašten kad je ugledao strašnu promjenu na licu svojega prijatelja. »Jeste li učinili išta za njega?« Okrenuo se prema meni bijesno. »Za Boga miloga! Pošaljite slugu da ga odvede liječniku, prije nego što bude prekasno!« »Ne mogu, Lamotte. Svaki pravi kirurg prijavit će ranu. I što je još važnije, niste vidjeli ni mene. Morate se zakleti na tajnost ili ću umrijeti dva puta. Vidjeli ste samo markizu de Morville.« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

192/411

5/19/2018


»Mademoiselle Pasquier«, rekao je polako, gledajući u mene, »u što ste se to upetljali?« »Vjerujte mi, monsieur Lamotte, bolje da ne znate. Ostanimo na tome. On vas treba, a ja sam već puno riskirala.« Sve je bilo pogrešno. Napokon smo se ponovo sreli, ali sve je to bilo tužno i upropašteno. »Lamotte, ipak si došao.« D'Urbec nije mogao podići glavu. »Stari prijatelju, kako si mogao tako loše misliti o meni? Došao sam čim sam čuo.« »Novac koji sam ti povjerio. Još ga imaš?« »Već se udvostručio.« »Dobro. Želim da ga pošalješ mojim roditeljima. Ne u kuću u Aixu. U ovo doba moja je majka u posjetu sestri u Orléansu. Pošalji ga tamo. Ulica Bourgogne. Kuća udovice Pirot. I pobrini se za dostojan pogreb, hoćeš li? Zbog moje majke, ako ni zbog koga drugoga.« Lamotte je briznuo u plač. »No, no, bez plakanja«, šapnuo je d'Urbec. »Moja loša sreća je na izmaku. Tko bi to pomislio? Glupa nesreća. Susret s uličnim nasilnicima. To se moglo dogoditi bilo u koje vrijeme. Čak mi nisu bili neprijatelji. Reci Griffonu da se neću vratiti. Barem se mademoiselle Pasquier pobrinula da ne umrem na galijama, na vječnu sramotu mojih roditelja.« »Reći ću im da si umro plemenito«, rekao je Lamotte, uzimajući prijatelja za ruku dok je sjedao na niski krevet. Nakon što je d'Urbec zatvorio oči, Lamotte je dugo sjedio uz njega i slušao prijatelja kako diše, dok su mu suze nijemo tekle niz obraze. Nekoliko je dana d'Urbecu bilo uglavnom jednako, niti je umirao niti se oporavljao. Iako mu je groznica nestala, ležao je, jedva se micao, svaki put kad bih ušla u sobu, gledao me je kroz napola zatvorene oči. Zatim sam jednog sparnog jutra u kolovozu, kada je bilo posebno malo posla, dok sam sjedila Ijutita što nisam mogla pratiti dvor u Fontainebleau zbog d'Urbeca, čula kako netko lupa na ulazna vrata. Odložila sam svezak Tacita koji sam ravnodušno čitala pod stol, za slučaj da se napokon radi o klijentu. Spustila sam koprenu, žurno obrisala prašinu s kristalne kugle i poslala Mustafu na vrata. »Makni mi se s puta, dječače... Oh, ti strašna nakazo! Imaš brkove! Ah, evo je! Vražica, sjedi sva u crnom! Vidite, Marie-Claude, rekla sam vam da trebamo smjesta doći!« »Jeanne-Marie, imali ste pravo. Rekla sam vam da mi je nešto sumnjivo. Istina, sve je istina!« Te dvije prašnjave ženice u putnoj odjeći, oniske i


193/411

5/19/2018


živahne poput goropadnica, upale su u moj salon. Dječak sluga koji ih je pratio, natovaren njihovom prtljagom, bacio ju je na pod, odmah do vrata. »Dođite, Marie-Claude, on je sigurno gore, baš kao što je onaj čovjek rekao, ranjen u dvorskoj spletki...« Dvije žene su odjurile prema stubištu. »A koji to čovjek?« upitala sam, zapriječivši put prema gornjem katu. »Vitez de la Motte je donio poruku u kuću moje sestre da moj sin umire od smrtonosne rane nastale u obrani časti dame visokoga ranga«, rekla je ona niža. »Donio nam je novac za koji je rekao da je od mojeg sina.« Obje su račlale i govorile razvučenim samoglasnicima tipično za jug. Bože, to je zacijelo d'Urbecova majka! I njegova teta. Kakva strahota! Sada mi je nedostajao samo njegov djed i pas. »Vitez de la Motte?« »Da. Najljepši čovjek kojeg sam ikada vidjela. Vrlo važan čovjek. Osobni prijatelj mojega nećaka«, izjavila je d'Urbecova teta. »No, odmah sam znala da je to jedna od onih dvorskih spletki o kojima sam čitala! Tako je, urota. Da dvoboj, pih! Urota više nalikuje na njega. ›Misliš li da u ovom trenutku nosi željeznu masku? ‹ pitala sam sestru. ›Više je vjerojatnog rekla je, ›da je otkrio tko nosi željezu masku. Poznajem svojega sina, on se uvijek miješa u tuđe stvari. Taj novac ne može biti njegov – on nema nikakva novca. Tim je novcem netko kupio njegovu šutnju. Istražit ću ja to‹, rekla je i tako smo iskoristili to mito za prvu kočiju za Pariz.« »A kako ste, molim vas, našli moju kuću?« Moj je glas bio hladan, ali osjećala sam kako me obuzima gnjev. »Prepoznala sam grb obitelji Bouillon na kočiji kojom je stigao vitez«, rekla je teta. »Zatim, kad smo stigle u Pariz, raspitale smo se u sp remištu za kočije Palače Bouillon.« Baš krasno, pomislila sam mrzovoljno. »A sada, vi besramna pohotnice, odvedite nas do njega ili ću prijaviti vaša zloglasna djela policiji! Postoji mjesto za žene poput vas, žene zloglasnog iskvarenog života, koje odvlače mladiće u propast!« D'Urbecova je majka bila ispunjena pravedničkim gnjevom. Zaškiljila sam. »Ako to učinite«, rekla sam ravnodušno, »čovjek koji gore leži umrijet će u zatvoru zbog svoje uloge u uličnoj tučnjavi koja se dogodila pred mojim pragom i od koje sam ga spasila.« »Glupost! Florent d'Urbec leži tamo gore – vaš ljubavnik, kojeg ste namamili u propast!« odvratila je teta. U trenutku, sve je odjednom postalo jasno. Neka vrag nosi tog Lamottea! Tako mi i treba kada sam povjerila zadatak čovjeku koji piše romantične drame za kazalište. Tko zna zašto je to učinio, možda da uštedi vrijeme, možda zbog neke važne obveze u Parizu, nedvojbeno neke izopačene večernje zabave u Palači http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

194/411

5/19/2018


Bouillon. Požurio se predati novac prije nego što je d'Urbec doista umro. Vidjela sam sve kao da sam bila nazočna. Lamotte, koji je sam sebe uzdignuo do naslova de la Motte svojim šarmom, iznenada ponesen naletom mašte, nastojao je ostaviti d'Urbecovu majku s plemenitom uspomenom. Brišući jednu od svojih lakih suza, uvjerio je sam sebe dok je govorio da je sve što je rekao istina. Uzvisio je svojeg prijatelja, dodao dvoboj, ljubavnu pustolovinu i Bog zna što još. Možda još i izgubljeno blago i kraljevsku urotu. A ova zbrka je rezultat svega toga. »Prije nego što idemo dalje, morate shvatiti nekoliko stvari. Vitez... hm... de la Motte vam nije rekao cijelu istinu.« »Nikada je ne kažu kada je riječ o onim visokim dvorskim intrigama«, odvratila je njegova majka. »Neću ni koraka napraviti dok ne otkrijem cijelu istinu!« rekla je mašući prstom pred mojim licem. Nažalost, znala sam da bi upravo to mogla i učiniti.

DVADESET OSMO POGLAVLJE Kraljica tame navukla je zastore pred žarećim poslijepodnevnim suncem. Ispod svoje haljine od indijskog pamuka nije nosila steznik. Vidjela sam kako joj se znoj cijedi ispod turbana koji je skrivao njezinu kosu. Sjedila je mlitavo u svom velikom naslonjaču, noge u izvezenim turskim papučama podignula je na podnožak ispred sebe. Bezvoljno mi je rukom pokazala na stolac koji je stajao nasuprot njezinu, u sobi punoj tapiserija iza crnog salona. Njezina najmlađa djeca dizala su galamu igrajući se bubnjem i limenom trubom negdje na katu. U kutu stari je Montvoisin tiho drijemao, otvotena knjiga visjela mu je iz ruke. »Narančinu vodicu?« ponudila mi je La Voisin, stavljajući malo slatkaste kolonjske vode na znojne sljepoočnice da ih osvježi, a zatim mi je dodala bocu. »Da, hvala«, odgovorila sam, nanoseći hladnu alkoholnu vodicu na lice, a vračara je uzela lepezu i počela njome užurbano mahati ispod brade. »Dakle«, rekla je, »u vašoj su kući... Oh, ta djeca, glava me boli od njih... Antoine, Antoine! Da, vi! Probudite se i idite reći Louisi da odvede djecu u vrt! Imam posla s markizom, a ne mogu čuti ni vlastite misli!« »Upale su u moju kuću, to je bolji izraz«, odgovorila sam zlovoljno, otvarajući svoju lepezu. »Upale? Pa što to zapravo rade?«


195/411

5/19/2018


»Ovoga trenutka? Kuhaju govedinu da naprave hladetinu. Istoga dana kad su stigle, unajmile su si namještaj i meni poslale račun! Zatim su preuzele komandu nad Gillesom i kočijom te ispunile kuhinju namirnicama... Znate da volim naručivati jelo izvana. Ili to ili se pozovem kod drugih. Sada mi salon zaudara na češnjak!« »Hladetina je vrlo dobra za bolesnike. Što on kaže?« »On je užasnut. Rekao je da može savršeno ozdraviti i bez hladetine i da je baš tipično što mu se ovo dogodilo.« »Kad se već toliko potrudio da bude zarobljen u kući očaravajuće neudate žene, je li?« Lepeza Kraljice tame zaustavila se i pokrila donju polovicu njezina lica, ali čula sam kako glasno suspreže smijeh. »Dakle, recite mi, zašto ih se niste riješili?« »Prijetile su da će me prijaviti policiji za prostituciju.« Izraz lica Kraljice tame postao je mrk i ona je bučno sklopila lepezu. »Ne znaju s kime se igraju«, rekla je tiho. »›Mlade žene u gradu koje pokušavaju uhvatiti muškarce iz dobrih obitelji za brak‹, je li?« citirala je. »Jednom riječju to mogu promijeniti.« »Ne želim ga uništiti«, rekla sam. »Onda vam je ipak drag, unatoč svemu što govorite.« »Ne volim nikoga. No, platila sam kirurgu, a ne volim gubiti na ulaganju.« Kimnula je glavom u znak odobravanja. Zatim je pomislila na nešto drugo i nasmiješila se onim svojim šiljastim osmijehom. »Nikoga osim Lamottea«, primijetila je, samo da vidi kako ću se zarumeniti od nelagode. »Ha! Nemojte skrivati svoje lice iza lepeze! Svaka žena u Parizu danas voli Lamottea. Ni ja ne bih imala ništa protiv da ga dobijem na noć ili dvije, iako iz toga ne bih izvukla nikakvu korist. Dakako, u ovom trenutku svaka žena koja se zamjeri vojvotkinji de Bouillon znatno bi riskirala. Ona uživa u građenju Lamotteove karijere, a jedna je od mojih najboljih klijentica.« To je bilo upozorenje. »Pretpostavljam da i sam Lamotte mora biti vrlo oprezan ovih dana«, primijetila sam. »To je cijena slave. Da bude voljen – strasno – svakog drugog utorka kada je monsieur de Vendome na bojištu. Mnogi mu zavide.« »Nadam se da nisu i svi oni vaši klijenti.« »Samo neki od njih, draga moja. No, ne gurajte nos u ono što vas se ne tiče. Imamo posla. Mislim da je za vašu karijeru najbolje da se udate.« Podignula je malo srebrno zvonce koje je ležalo na stolu kraj teške plave staklene boce s narančinom vodom.


196/411

5/19/2018


»Margot, donesite limunadu za markizu i mene. Užasno je vruće.« Osjetila sam kako mi se želudac steže. Nisam bila sigurna je li to bilo zbog limunade ili braka. »I s dosta šećera«, povikala je za Margot. »Znate da volim slatko.« I činilo mi se da se u posljednje vrijeme deblja. Očito jede mnogo slatkoga. »Vidite, draga moja«, nastavila je, »dok su svi mislili da ste udovica od sto i pedeset godina, nije bilo opasnosti. Čim se dozna da ste držali muškarca u svojoj kući, ljudi će vas moći ucjenjivati, i to daleko opasniji od ovih dviju budalastih žena. No, kad se budete udali, bit ćete sigurni i moći ćete raditi što vas je volja!« Nanijela si je još malo narančine vode na unutarnju stranu zapešća i na zatiljak, žusttim pokretom ruke ponovo otvorila lepezu, postavila je u visinu prsiju i opet počela njome mahati. »Mogu vam dogovoriti nešto vrlo povoljno, pa ćete moći poći svojim putem. Da, najbolje će vrijeme biti kada se odlučite riješiti d'Urbeca. Vjenčanje će ga lijepo izbaciti.« Nasmiješila sam se i kimnula glavom. Bolje neka misli da nemam ništa protiv tog vjenčanja nego da se odluči sama riješiti d'Urbeca. Toliko sa m mu ipak dugovala. »Da«, nastavila je samozadovoljnim tonom, »mislim da se trebate udati. Svatko bi bio dobar. No, žena ne smije propustiti dobru priliku da izvuče neku korist. Alkemičar je uvijek dobar izbor za vračaru. I bivši svećenik koji je zadržao svoje svećeničke halje može biti vrlo dobar za posao.« Ako je vaš posao biti vještica, pomislila sam. Uvijek je praktično imati crnu misu u obitelji. Srebrne šalice s limunadom primamljivo su zveckale na pladnju kad ih je Margot donijela. Stari Montvoisin, koji je bio izvršio svoj zadatak i vratio se drijemežu u stolcu, pridignuo se i potražio odakle dolazi taj zvuk. Margot je najprije poslužila svoju gospodaricu, a zatim mene, pa Montvoisina, koji je otpio veliki gutljaj i obrisao usta rukavom. »No, možete ciljati i na više.« La Voisinin glas, kao i limunada, bio je slatko ljepljiv. »Trebali biste razmisliti o čovjeku s položajem... Netko poput... Brissaca! Da, Brissac bi bio savršen!« »Brissac« Limunada mi se gotovo prevrnula u krilu. »Zašto Brissac, zaboga? Zašto mislite da bi on uopće bio zainteresiran za takav aranžman?« »Brissac oduvijek živi odvojeno od svoje vojvotkinje. Uskratila mu je prihode, on joj je teret. Razumijete li?« Nagnula se prema meni s čudnim, ustrajnim osmijehom. »Sada je u oskudici. Kako postaje sve očajniji, njegov je stav iz dana u dan sve mekši. Posvadio se s Neversom i sada je bez krova nad glavom. Privremeno se preselio kod, hm... reći ćemo još jednog gospodina... koji će se brzo umoriti od njega. Međutim, upravo http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

197/411

5/19/2018


obojicu imam u šaci. Njihov stan i namještaj su iznajmljeni na moj račun. Brissaca smatram... investicijom. A kada razmišljam o vašoj budućnosti, vidim odličan način da dobijem povrat za svoju dalekovidnost. Ako odigrate prave karte, draga moja, njegova hladna mala vojvotkinja može nestati. A on, naposljetku, ima više ili manje istinski naslov, iako je sada pao na tako niske grane da će ga prostituirati za vaš novac. Mogli biste mu pomoći za kockarskim stolovima, a – najbolje od svega – ne morate spavati s njime! Sva sreća jer kažu da u krevetu smrdi još gore nego Louvois. On će ići svojim putem, a vi svojim. On će se obogatiti u partnerstvu, a... vi ćete biti zaštićeni od policije. To je idealno!« Ovo je Brissacova ideja, pomislila sam. Što ju je zaslijepilo da ne vidi koliko je ova ideja opasna? Je li to novac? Koliko će novca prijeći iz ruke u ruku između njih kada prođe vjenčanje? »Brissac...« i sama je riječ ostavljala odbojan okus u mojim ustima. »To je pravo iznenađenje... Morate mi dopustiti da malo razmislim.« »Nemojte misliti predugo. Možda neće biti zauvijek siromašan. Sada ste mu zapeli za oko jer želi pobjedu u kocki.« Nije mi se to svidjelo. Ne treba mi kristalna kugla da mi pokaže kako će izgledati taj brak, pomislila sam. Kada se obogati zahvaljujući meni, poželjet će drugu ženu, iz velikaške obitelji. Tada će posjetiti Kraljicu tame i od nje kupiti bočicu iz njezina zaključanog ormarića, a ja ću morati početi paziti što pijem. Osim, naravno, ako ja ne povučem prvi potez. »Ne brinite se, draga moja«, rekla je La Voisin, tapšući me po ruci, gotovo kao da je pročitala moje misli. »Udovica s plemićkim naslovom može ostvariti jednako mnogo kao i supruga. A vi ćete se previše uzdignuti kroz svoj brak da bi vas sudovi dirali. Meni su uvijek na prvome mjestu vaši interesi. Uostalom, smatram vas gotovo svojom kćeri!« »Ni svojoj majci ne bih mogla više vjerovati«, rekla sam, gledajući je svojim nedužnim očima preko lepeze. ***

Čim sam ušla u svoj salon, zapahnuo me val mirisa češnjaka pomiješan s mirisom kuhane govedine. »Ima li pozivnica, Mustafa?« upitala sam u nadi. »Ne, samo posjetitelj sa škrinjom za monsieura d'Urbeca.« Mustafa je izvadio lepezu iz svojeg širokog turskog pojasa i počeo lijeno njome mahati pretvarajući vrući zrak oko svoga lica u povjetarac. »Uživajte gore, madame«, njegov sarkastičan glas me slijedio uza stubište. Nakon što sam


198/411

5/19/2018


ušla u svoje nekoć lijepe odaje, sada prepune tuđeg namještaja, napala me jedna od mojih nezvanih gošća. »Napokon, moj je jadni nećak progovorio iz svoje bolesničke postelje...«, zamišljala sam d'Urbeca kako okreće lice prema zidu, satima potpuno zanijemio od njihova dodijavanja. »... i prve riječi koje je protisnuo kroz svoje blijede, grozničave usne bile su da vas opravdaju.« »Mene opravdaju?« »Oh, kako sam ikada mogla sumnjati u vaše dobročinstvo! Staviti na kocku ženino najdragocjenije blago, njezin ugled, kako bi spasila junaka od tajne klike podmuklih ubojica! Vi ste svetica!« Kako zanimljivo, pomislila sam. D'Urbec je došao do očitog zaključka kako nema načina da se prekine jednom započeta priča osim da je se zamijeni drugom, još boljom. »Baš kao u romanu...« Njegova je teta sklopila ruke na prsima. »Pa, da, jest. Kad ste to već spomenuli«, nisam se mogla suzdržati. U predvorju se začulo razdražljivo režanje, na što smo obje okrenule glavu. »Kažem vam, majko, ne mogu ni gutljaja više! Davim se u goveđoj juhi!« »Florent, kakva je ovo velika kutija pred vratima? Je li vaša?« Provirila sam u predvorje i vidjela d'Urbeca naslonjena na jastuke, njegovu majku s velikom zdjelom juhe u krilu kako sjedi na krevetu do njega, držeći golemu žlicu. Baš šaljiva situacija za junaka koji je razotkrio tajnu dvorsku kliku. Kad me ugledao, pocrvenio je. Očito je sve čuo. »Izgledate kao da vam je neugodno, monsieur d'Urbec«, primijetila sam prilično zajedljivo. »Samo zato što ne mogu ustati da vas pozdravim kao što i priliči vašem položaju, moja draga markizo«, odgovorio je slabašnim, ali ironičnim glasom. »Tko je donio sanduk?« upitala sam. »Je li to opet hrana?« »Griffon je svratio da vidi kako mi je... poželjeti mi sve najbolje i reći zbogom. Zar ne, majko?« Ženica koja je sjedila na krevetu ljutito je podignula pogled i uza zveket vratila žlicu u zdjelu. »Hvalevrijedno je što si i dalje odan svojem starom prijatelju, ali nije mi jasno zašto je bilo potrebno da kao oproštajni dar prihvatiš cijeli sanduk pun skandaloznih publikacija! Dno rijeke je pravo mjesto za ovakve stvari!« rekla je odlučno. »Oproštajni dar?« podignua sam obrve. »Griffon sve rasprodaje. Svakim danom, kaže, rizik je sve veći, a zarada sve manja. Našao je izdavača jansenističkih traktata koji će kupiti njegovu tiskaru, a on će emigrirati u Rotterdam gdje, kaže, čovjek može tiskati što


199/411

5/19/2018


god poželi. Donio mi je dar – stvari koje se ne usuđuje ostaviti niti prokrijumčariti preko granice.« »Krasan dar!« rekla sam. »Mislila sam da vam je prijatelj.« »Točno sam to i ja rekla«, frknula je nosom madame d'Urbec i s pravedničkim gnjevom kimnula glavom prema meni. »Zamislite, on gnjavi bolesna čovjeka s takvim stvarima!« »Želio je dobro«, odvratio je d'Urbec, braneći svojega prijatelja. »To je sva njegova imovina...« Griffon mu je ostavio polog da ima za život kad se oporavi. Moje su oči susrele d'Urbecove. Ni on ni ja nismo mogli reći ništa više da ne bismo raspršili iluzije njegove majke oko trenutačnog zanimanja njezina sina. »Vjerojatno mu je Lamotte... hm... de la Motte rekao gdje vas može naći.« »U posljednje je vrijeme bio vrlo aktivan zbog mene«, uzdahnuo je d'Urbec. »Evo, takvoga prijatelja treba čuvati«, kazala je njegova majka. »Nekoga tko ti može napraviti uslugu. Moraš obuzdati svoju želju za lošim društvom, Florente. Kao što sam ti uvijek govorila, održavanje prijateljstva s važnim čovjekom ne iziskuje više napora nego ono s beznačajnim. Govorim to za tvoje dobro, Florente. Tratiš svoj talent. Osim toga, više nema mjesta za pogreške.« »Da, majko«, rekao je rezignirano. »I ne obraćaj mi se tim tonom! Ne znaš kako je to, izaći pred oči one umišljene žene tvojega ujaka, ta jalova stara metla, nakon tog tvog zadnjeg malog... nesporazuma! Njezino držanje, njezin napirlitani šešir, način na koji korača u onim svilenim papučama, kao da su joj stopala previše fina za zemlju, za razliku od svih drugih! Oh, kako želim vidjeti izraz njezina lica kada postaneš znamenit! Kada sam je zadnji put vidjela kod trgovca suknima, čak me i njezin sluga koji joj je nosio povlaku ignorirao! ›Nadam se da razumijete, draga sestro, da više ne možemo imati veze s vašim sinom nakon... onoga što se dogodilo. Vjerujte mi, nitko ne žali zbog toga više od mene. Godinama smo bili pokrovitelji njegova školovanja – šteta – pretpostavljam da nismo imali pravo očekivati zahvalnost. No, naš položaj, znate...‹ Njezin položaj!« ogorčeno je procijedila. No, prekinuo ju je Mustafa koji je jedva imao vremena najaviti »Vitez de la Motte!« s ironičnom gestom prije nego što je sam Lamotte uletio, pun istinskog zanosa na koji nimalo nisu utjecali niti nesnosna vrućina niti češnjak.


200/411

5/19/2018


»Toliko se radujem što vidim da ti je bolje, d'Urbec!« uzviknuo je. »Majčinska ljubav – to je najmoćniji lijek! Zaista čudesno!« D'Urbec je bijesno prostrijelio Lamottea pogledom, dok se njegova majka na kompliment ljupko zarumenjela. D'Urbec se činio ljutitim. »A što to dolje toliko divno miriše po češnjaku?« Lamotteov šarm ispunio je sobu poput mirisa. »Stara obiteljska tajna – ljekovita juha. Moja je djeca vole otkad su bila mala. Duguju joj svoje zdravlje.« Cvala je. »Oh, Bože, moj dragi viteže, kako milostivo od vas što ste nas posjetili!« D'Urbecova teta nije željela ništa propustiti te je ušla za njime. Zatim se niotkuda pojavila i Sylvie te počela čistiti prašinu s namještaja – sasvim nisko, odakle je pogled na Lamotteove slavne listove bio bolji. »Kako lijepe cipele!« uzviknula je d'Urbecova teta. »Naravno, u Orléansu, rijetko vidimo nešto tako elegantno!» Lamotteove su cipele, sa svojim visokim crvenim potpeticama i svilenim vrpcama, još više isticale njegove listove. Bio je odjeven u žutu svilu, s ovratnikom od uskih traka fine čipke. Na vrlo skupoj vlasulji od jako nakovrčane blijedoplave prave kose nosio je šešir s perjem. »Samo sam htio svratiti dok sam u gradu i vidjeti kako si danas. Strašno sam zauzet upravo sada. Toliko dogovora... Uvježbavaju moju novu dramu za predstavu na dvoru, pa idem u Fontainebleau kako bih bio siguran da će je postaviti kako valja. Zadnja lagana komedija ove sezone, prije nego što počne razdoblje zimskih tragedija. Tada pozornicom vladaju turobni stihovi i tragične kraljice. Iako kažu da monsieur Racine planira nešto što će sve nadmašiti. Čekamo, čekamo, ali Racine čita djeliće po salonima, uvijek priprema, a nikada ne završi. Ja kažem da je iscrpio svoju genijalnost. Ne, svijet čeka moju sljedeću tragediju bez premca!« Krišom je pogledao u žene koje su u njega zurile s divljenjem i mali samozadovoljni osmijeh zatitrao mu je na licu. »Nego, d'Urbec, što je u onom sanduku vani? Izgleda kao da je Griffonov.« »I jest njegov. On odlazi, znaš.« »Čuo sam, čuo sam. Dopusti mi da zadovoljim svoju znatiželju i vidim što ti je ostavio!« Svita žena slijedila ga je u susjednu sobu. »Taj je čovjek vražji magnet za žene«, rekao mi je d'Urbec kad sam ja jedina ostala. »Aha, letci«, čuli smo ih kroz otvorena vrata. »Madame de Brinvilliers – užasni stihovi! Čovjek ubio sebe i svoju obitelj pred poreznikom – to je staro. Oh, evo novog: Paklena naprava otkrivena u toulonskoj luci – urota


201/411

5/19/2018


izdajnika, pokušaj da se u zrak digne admiralski brod, i tako dalje, Genijalan samozapaljivi mehanički fitilj...« Jedna od žena je tiho kriknula.

»Zaustavite ga! Ušutkajte ga! To zabadalo Lamotte!« D'Urbec je pokušavao ustati. Zatim se trgnuo i predomislio. »Pobrinite se za majku, Geneviève – ovo sluti na katastrofu! Recite Lamotteu da skrije to od nje!« Požurila sam se u vlastitu spavaću sobu i našla Lamottea kako sjedi na krevetu i veselo čita pozornoj gomili žena pojedinosti o uroti protiv flote Njegova Veličanstva u toulonskoj luci. No, madame d'Urbec bila je blijeda kao smrt, čvrsto sklopljenih ruku. Pogrešno shvativši njezine osjećaje, Lamotte je povikao: »Nemojte se bojati, madame, kraljeva će policija naći urotnike i smjesta ih pogubiti!« »Dosta, Lamotte. Madame d'Urbec je bolesna jer se previše naradila. Madame, sjednite ovdje...« »Oh, Bože dragi, oh, on je to učinio! On je jedini koji je to mogao učiniti! Moj Olivier, moj sin! Zašto su moji sinovi rođeni za nevolje? Oh, moram ići k njemu!« »Pa, to je strašno!« povikao je Lamotte. »Hej, slugo, malo vina za madame! Problijedjela je!« Iskoristila sam trenutak da zgrabim letak i vratim ga natrag u sanduk. Kada je Gilles donio vino, rekla sam tiho: »Gilles, uzmi ovaj sanduk i stavi ga... znaš kamo.« »Razumijem, madame«, rekao je i podignuo taj teški predmet i odnio ga u podrum, onamo iza boca s vinom, gdje su bila skrivena tajna vrata. »Moramo se smjesta spakirati, Marie-Claude! Prva sljedeća kočija, ako nije prekasno!« rekla je madame d'Urbec slabašnim glasom, njezina ju je sestra hladila lepezom dok je ležala napola u nesvijesti u mojem najboljem naslonjaču. »Moje dame, ponudit ću vam kočiju i slugu svoje zaštitnice da vas otprati do poštanske kočije bilo u koje vrijeme kada odlučite otići. To je najmanje što mogu učiniti za poštovanu majku dragoga prijatelja«, rekao je Lamotte teatralno. Zahvalno je pogledala u njega, kao da je već napola zaljubljena. »Madame d'Urbec, mogu li vam ikako biti od pomoći?« upitala sam, zatirući svaki trag osjećaja iz svojega glasa i s lica. Ta malena žena iznenada je sjela u svoj unajmljeni naslonjač i briznula u plač. Uzela je veliki rupčić iz rukava i brisala lice između jecaja. »Oh, kako biste vi mogli, sa svojim položajem i lagodnošću... i svime ovime... vlastitom lijepom gradskom kućom... haljinama, lijepim namještajem...« zajecala je i opet obrisala oči, »kako biste vi mogli http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

202/411

5/19/2018


razumjeti tugu jedne majke? Imam šest sinova i svaki mi zadaje bol! Porezi! Vjera! Politika! Stari zakon! Novi zakon! Sve stvari koje uglađeni ljudi ne spominju! Ali oni... oni su buntovnici, svi do jednoga! To je obiteljsko prokletstvo, s očeve strane. Oh, Bože, da su barem kćeri, bilo bi mi puno lakše...« Još je neko vrijeme jecala dok je vladao kaos pakiranja, zatim je pospremila svoj rupčić i otišla u susjednu prostoriju da se oprosti sa svojim sinom. Pojavila se suhih očiju i rekla: »Madame de Morville, ne mogu ostaviti svojega sina u boljim rukama. Bog vas blagoslovio za vaše dobročinstvo. Namještaj se može vratiti tapetaru u Ulici Charonne odmah iza zidina. Dovoljno im je dojaviti i oni će doći po njega. Evo računa. Ne dopustite da vam previše zaračunaju.« Otišla je u naletu emocija, pod ruku s Lamotteom, dok je njezina sestra išla za njima, ostavivši govedinu da i dalje kipi u kuhinji. »Dakle«, uzdahnuo je d'Urbec, podižući glavu s jastuka, »ode moja majka i moja životna ušteđevina.« »Ne brinite se, Florente«, rekla sam. »Pobrinut ću se da vas dostojno pokopaju.« Uputio mi je brz i oštar pogled. »Imam čvrstu namjeru preživjeti. Želim izbrisati sjećanje na ovu romantičnu katastrofu.« »Prvo mi recite o čemu se tu radilo. Mustafa, ako morate prisluškivati, ne budite tako nametljivi.« Savinuti vrh Mustafine male turske papuče povukao se iz vidokruga iza poluotvorenih vrata. D'Urbec je uzdahnuo i pogledao svoje ruke. »Otac bi bio bogat, znate, da je imao trunke pameti. On je prvoklasan graditelj satova i naslijedio je dobar posao. No, trati vrijeme tugujući nad izgubljenim naslovima, istražuje svoje pretke, traži neoprezne pokrovitelje za svoje fantastične planove i sanja da će biti nagrađen mirovinom i plemićkim naslovom za jedan od svojih najdražih projekata. Olivier, moj stariji brat, jedini drži sve na okupu. Po mom mišljenju, on je čak i bolji od oca u projektiranju mehanizama i znatno praktičniji. Dakle, vidite, prirodno je što je majka, poznavajući obiteljske sklonosti, zaključila naprečac kada je čula da je u toulonskoj luci nađen pakleni stroj s neobičnim mehaničkim fitiljem. To je sve. Moja je majka jedna od onih koji žive za dramu. Vjerojatno i svi mi, jedva...« »No, što je bilo ono o obiteljskom prokletstvu? Znači li to, osim što ste [28]

tajni frondeur s heretici?«

, pretpostavljam prema dugom jeziku vaše tete, da ste


203/411

5/19/2018


»Ne bih računao reformiranu vjeru kao herezu. Osim toga, zahvaljujući ujaku, ja sam vjerojatno bolji, ili barem noviji katolik nego što ste vi. Ujak je dobro iskoristio obraćenje i inzistirao je da i ja učinim isto.« »Budući da ne vjerujete ni u što, nije bilo važno, zar ne?« »Vjerujem u mnogo toga, mademoiselle Pasquier. Istinu, pravdu, snagu racionalnog uma...« »Nije baš popularno vjerovati u to, po mojem mišljenju. Nije ni čudo da ste uvijek u nevolji. To je pravo obiteljsko prokletstvo, tako razmišljati.« Spustio se natrag na jastuk i fiksirao me pogledom, razmišljajući. Dugo je šutio. »Prokletstvo!« rekao je tužno. »Što je?« upitala sam ga. »Želite li još goveđe juhe? Neće se zgusnuti u hladetinu na ovoj vrućini.« »Vi ste zaljubljeni u Lamottea, zar ne? Ne mora vam biti neugodno. Većina žena je zaljubljena u njega. No... Nadao sam se da ste iznad općeg ukusa...« Skrenula sam pogled s njegova razočaranog lica. »Ja nisam zaljubljena ni u koga... I danas imam važne sastanke«, čula sam samu sebe kako govorim dok sam bježala iz sobe. ***

Već sljedećeg dana, na kraju još jednog dugog, ljepljivog poslijepodneva kada većina Pariza vratila nije imala poslau nego da drijema iza spuštenih kapaka, sam nikakva se kući boljeg iz posjeta predgrađu i zatekla golemi snop žutih ruža kako leži u kutiji na stolu u prizemlju. Svi su ukućani bili na sjenovitom donjem katu s navučenim zavjesama zbog sveprisutne topline. Mustafa se hladio lepezom dok je d'Urbec, zamotan u plahtu poput toge u nedostatku kućnog ogrtača, sjedio u mojoj najboljoj fotelji i naglas čitao okupljenomu društvu. Gilles je sjedio kraj kuhinjskih vrata na niskome stolcu i laštio srebrninu, a Sylvie je zauzela moj drugi najbolji naslonjač u kojem je sjedila, krpala čarape i pozorno slušala. »Dakle, ne samo da nitko ne smatra da mi treba otvoriti vrata, nego svi vi... Oh, što je to?« prekinula sam ljutitu bukvicu koju sam kanila očitati kad sam ugledala maleno brdo cvijeća. Sylvie je žurno ustala s mojeg naslonjača i dovukla još jedan stolac iz kuhinje. »Suzdržali smo se čak i od čitanja posjetnice do vašega povratka«, rekao je d'Urbec. Bolje je izgledao, ah kao da se u njegovoj duši nešto promijenilo. Slijedio me hladnim i ciničnim pogledom. »Barem nešto, u ovoj kući«, odgovorila sam i, ponovo navukavši rukavice, pažljivo podignula čvrstu, graviranu posjetnicu iz kutije i lagano je protresla prije čitanja. Osjetila sam da d'Urhecove oči ništa ne


204/411

5/19/2018


propuštaju. »Oh... Uh, Brissac! Vijesti su se svakako brzo pročule!« Strogo sam pogledom prostrijelila Sylvie, a ona je tako pozorno promatrala gljivu za krpanje kao da će početi rasti. »Trake boje lavande – izgleda poput La Pelletierova djela, zar ne? Onda je bezopasno. Očito ljubavni prašak, ovaj put.« Prošla sam prstom u rukavici između žutih latica. Nekoliko se zelenkastih kristalića uhvatilo za moju rukavicu. »Pokvarenjak!« rekla sam. »Sylvie, stavi mokru maramu oko usta i nosa i pođi otresti ovo cvijeće na stražnja vrata prije nego što ga staviš u vazu. Volim žute ruže, pa ih neću baciti.« »Čini se da znate mnogo više o svijetu, markizo, nego ona djevojčica koja je potajno čitala Petronija.« »Čovjek uči dok je živ, monsieur d'Urbec«, rekla sam dok sam gledala Sylvie kako juri kroz kuhinju, noseći cvijeće. »Ljubavni prašak, prašak za nasljedstvo, lijepe mirisne talijanske rukavice – danas moderan svijet nije za budale – a ni za kukavice.« Okrenula sam se i vidjela kako me njegove tamno obtubljene oči fiksiraju i procjenjuju. »Vojvoda de Brissac se zanima za vas, dakle? Morate se čuvati takvih prijateljstava.« Glas mu je bio ravnodušan. »Brissac je poguban rasipnik koji financijski uništava svoje ljubavnice i... druge prijatelje. Kao profesionalni skupljač novosti, rado ću vam reći pojedinosti.« Nešto na njemu kao da se promijenilo. »Pa, gospodine skupljaču novosti, ako se mogu osloniti na zakone gostoprimstva da ćete svoj profesionalni interes zadržati za sebe, reći ću vam da on ovaj put želi brak – tajni brak iz računa. Spao je na imovinu od dvije košulje, uzdržava ga moja pokroviteljica. Koliko ja znam, vjerojatno je od nje čak posudio novac za ovo cvijeće. Nada se da će udruživanjem snaga sa mnom povratiti sve svoje gubitke na kocki.« »Njegova mu sadašnja supruga ne remeti taj plan? Pretpostavljam da ćete kao vojvotkinja de Brissac imati doista vrlo lijepu grobnicu, nakon što povrati svoje bogatstvo.« »Od njega? Toga škrtog gada? Samo ako je sama naručim odmah nakon vjenčanja i osobno platim!« Nasmijala sam se i uzela vazu od Sylvie te je namjestila na stolić. »Kojem kiparu da naručim nadgrobni spomenik? Warinu? Ili je on izašao iz mode ovih dana?« »Ne morate ga prihvatiti, znate, samo zato što sam vas ja ugrozio«, rekao je tiho. »Sama sam se ugrozila kada sam otvorila vrata. Bio je to moj izbor. I ne želim biti u braku. Sama ću se snaći.«


205/411

5/19/2018


D'Urbec me je dugo i uporno gledao, a vilica mu se zgrčila. Zatim je rekao opuštenim glasom koji nije zvučao iskreno: »Da čovjek bez košulje nije čak i ludi od čovjeka s dvije košulje u izricanju bračne ponude, predložio bih poništenje štete koju sam učinio na jedini častan način koji mi se pruža. Budući da je tako kako jest, moram vas moliti za još nekoliko dana strpljenja i posuditi od vas list papira, pero i tintu.« Otišla sam donijeti papir i tintu i začula Sylvie kako pita: »Što to kanite?« Njezin je glas zvučao užasnuto. »Ovo je povijesni trenutak. Svjedočite utemeljenju bogatstva kuće d'Urbec!« kazao je mračnim tonom, a napetost u sobi bila je teža od sparnoga ljetnog zraka. Uzeo je pero i počeo pisati. »Prijava«, najavio je, »od talijanskog opata koji je pažljivo pročitao strašan, bezbožan skandalozan uradak o kojem bi trebalo obavijestiti inspektora knjižarstva i koji bi trebalo zabraniti. Protuvjerski i ironičan Parnasse Satyrique! Griffon mi je ostavio dvjesto primjeraka ovog razvratnog djela kao moj temeljni kapital. Službena će osuda povisiti cijenu od dvadeset sua na dvadeset libra. Pametan čovjek može umnožiti zalihu od dvije tisuće libra na mnogo načina u ovoj prijestolnici brze zarade. Jedina prednost do koje me je doveo život jest da znam gdje se stvaraju nepoštena bogatstva i kako se brzo zbog njih postaje poštovan. Madame de Morville, sada ću se obogatiti – dovoljno da svojoj staroj majci pošaljem kočiju, konje i novi šešir, od čega će ženu mojega ujaka udariti kap. Dovoljno da otkupim svoje mjesto u svijetu.« Posuo je pismo pijeskom da se osuši, a zatim ga je otresao. »Evo, Sylvie, molim vas, dostavite ovo policiji«, rekao je, kapajući vosak preko preklopljenog ruba pisma. »Znam da znate kako.« Sylvie me upitno pogledala. »Da, Sylvie, idite. Sve je u redu. Možete računati na našu diskreciju, monsieur d'Urbec.« »Hvala vam«, odgovorio je. Odjednom sam ga se bojala, njegove odlučnosti, čudnog izraza na licu. Doimao se kao čovjek sposoban za bilo što. Promatrajući moje lice, predao je tintu i papir Sylvie da ih vrati u ormar iz kojeg sam ih uzela. Pokretom je pomaknuo plahtu i otkrio rub žiga na ramenu. Vidjela sam gorčinu u njegovim očima kad je uhvatio moj pogled, pa sam brzo okrenula glavu. »Ja ne mogu čitati slike u vodi, Ateno, ali pretkazat ću nešto o vama. Morate shvatiti da vam Lamotte nije umno dorastao prije nego što možete imati mene.« »Zašto mislite da želim ijednoga od vas?« bijesno sam dobacila. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

206/411

5/19/2018


»Zar ste zaboravili da nisam glup? Izdaju vas vaše oči. Jeste li me primili samo da njega namamite ovamo? To ne prelazi mogućnosti vašeg spletkarskog uma, znam to. Što je to zablistalo s tolikom privlačnošću pred tim vašim pohlepnim sivim očima? Jesu li to bile svilene čarape? Je li to bila njegova užasna poezija? Ili je to bio blagoteleći pogled koji ne može suspregnuti kad god je u nazočnosti neke žene? Kada odrastete, lisičice, znat ćete gdje me možete naći.« »Grozni ste, Florent d'Urbec!« uzviknula sam, kako bih skrila svoje poniženje što me je tako lako prozreo. »Što to želite od mene? Da se svega odreknem i pođem s vama, da budem nitko i ništa? Zar nisam već riskirala sve što imam zbog vas? Što je muškarcu dovoljno? Morate li posjedovati sve što vidite? Čak mi i onaj smiješni sotonist Brissac nudi partnerstvo, koliko god da je odvratno!« Njegovo je lice problijedjelo, a zatim su mu oči sijevnule od bijesa, povikao je: »Geneviève Pasquier, požalit ćete što ste mi ovo ikada rekli, kunem se!« No, od njegova sam bijesa postala samo još prkosnija. Uzvratila sam mu pogled i slegnula ramenima. »Oh, tako, osveta! Svatko je želi ovih dana! To me je dovelo do Kraljice tame i sada više nikada neću mirisati ruže! Kamo će ona odvesti vas, Florent d'Urbec? Ja barem imam čudovište koje me je povrijedilo kao dostojan predmet svoje osvete, a ne ženu koja je riskirala svoj život kako bi mi učinila samo dobro! Jednog mi dana morate ispričati nešto više o tom svojem slavnom mozgu, dragi prijatelju, i kako ga rabite da razlučite komu se vrijedi osvetiti!« Sljedeća dva dana nije razgovarao sa mnom. Treći je dan posudio iglu od Sylvie i, s pretjeranom pomnošću dugogodišnjeg neženje, zakrpao svoju košulju s koje je nekoliko pranja uklonilo mrlje od krvi. »Odlazim«, rekao je. »Poslat ću po svoju škrinju kada nađem stan.« »Nemate kamo?« upitala sam, iznenada zabrinuto. Još je izgledao slabo i grozničavo. Njihao se dok je stajao pred vratima. Shvatila sam da ga samo ponos drži na nogama. »Živio sam u stražnjoj sobi Griffonove tiskare. On i njegova obitelj živjeli su iznad. Jansenist vjerojatno neće biti tako susretljiv.« »No... Hoću li vas opet vidjeti?« »Ah, to? Da, naravno. Na šetalištu Cours-la-Reine u četveropregu. Zbogom, madame de Morville! Ne mirišite nikakvo cvijeće!« Pobjegla sam na kat, lijući glupe suze bez ikakva razloga.


207/411

5/19/2018


DVADESET DEVETO POGLAVLJE S prvim danima jeseni dvor se vratio. Vrijeme je i dalje bilo toplo, zlatasto i blago, s onim čudnim svjetlucavim mirom koji iznenada nestaje s prvom jesenskom kišom. Lamotte i d'Urbec nestali su iz mojeg života. D'Urbec, vjeran svojoj riječi, poslao je po svoju škrinju, ali se nije osobno pojavio. Vratila sam namještaj, bacila kosti za juhu i iznova uronila u svoj rad. Posao mi nikada nije bolje išao jer su se proširile glasine da je Kralj Sunce u potrazi za novom ljubavnicom, pa su se u skladu s tim dvorske spletke umnožile. »Svi mi se smiju, prokleti bili!« vrisnula je madame de Montespan u svojem zlatnobijelom salonu. »Van, svi van! Moja budućnost vas se ne tiče! Odlazite ili se kunem da ću vas sve poslati na vješala! Još imam utjecaja, ne zaboravite to!« Kraljeva je ljubavnica projurila kroz salon poput demona u brokatu, zgrabila malog brončanog Amora sa stola i bacila ga prema jednoj od svojih preplašenih sluškinja. Njezine su dvorske dame nestale, a ja sam izvadila svoju kuglu. Stavila je ruke na sljepoočnice i sjela stenjući. Još jedna od njezinih glavobolja. »Dobro, svi su otišli. Sada mi brzo recite, hoće li ona debela, madame de Soubise bez ukusa zauzeti moje mjesto?« Svatko na dvoru znao je za kneginju de Soubise i tajni znak kojim je ta crvenokosa ljepotica davala kralju do znanja da joj je suprug odsutan. Kad bi ušla u prostoriju sa svojim smaragdnim naušnicama, nastao bi žagor, a sve bi oči bile uprte u kralja. Oni zlonamjerna srca također su uživali gledajući kako se oči madame de Montespan suzuju nad njezinom lepezom kad bi ugledala slavne naušnice. La Montespanin pad bio je blizu. Živjela nova maîtresse en titre! Pažljivo sam procijenila njezino lice. Unatoč glavobolji, njezine sablasne oči boje akvamarina i dalje su svjetlucale od bijesa. Ovog se puta slika lijepo oblikovala u kugli. »Pobjeda vaše suparnice bit će kratkoga vijeka, madame! U to možete biti sigurni!« Nagnula se bliže, pokušavajući i sama zaviriti u vodu, njezin je dah zamaglio staklo. »Sa svojom idućom trudnoćom madame de Soubise izgubit će svoju ljepotu, a kralj će izgubiti interes.« »Izgubit će svoju ljepotu?« glas madame de Montespan zvučao je pakosno pobjednički. »Kako? Može li vam kugla to reći?« »Jasno se vidi, madame. Izgubit će prednji zub.« »Ah«, uzdahnula je madame de Montespan. »Moji su zubi vrlo jaki. Šteta što mnoge žene izgube zube kada dobiju djecu. Bog je želio da


208/411

5/19/2018


dobijem moć, pa mi je dao snažne zube!« nasmijala se. Zubi s joj bili maleni i bijeli, kao u goblina, između njezinih rumenih usana. »Vaša ljepota i dobar ukus su bez premca, madame«, rekla sam umirujućim tonom. »Zaklela sam se da ga nijedna druga žena neće imati, a ja se držim svojih obećanja!« Čudna je vedrina sada skrivala njezin kipteći gnjev. »Svatko vas poštuje zbog toga, madame«, uvjeravala sam je. »Kažem vam, madame de Soubise ima sreće što će izgubiti taj zub. Neću dopustiti da niti ona niti bilo tko drugi ikada zauzme moje mjesto vojvotkinje! Recite mi, govori li vam vaša kugla kada ću postati vojvotkinja?« To je bila bolna točka. Svatko je to znao, ali nitko joj se nije usudio reći da joj kralj nikada neće dati taj naslov kojim je nagrađivao kraljevske ljubavnice jer nije želio da njezin suprug postane vojvoda. Bilo je to zaista vrlo jednostavno. Ali, naravno, ona je vjerovala da je to bio test njezine moći nad njim – da će on zbog ljubavi prekršiti sve presedane i nekako je proglasiti vojvotkinjom, a da ne promakne staroga Montespana, koji je još uvijek bjesnio u egzilu u provinciji, kamo ga je prognao njegov kraljevski suparnik. »Predstojnica samostana Fontevrault kaže da bili zaista trebala uskoro postali vojvotkinja, s obzirom na moje usluge kruni.« Njezina sestra, njezino jedino ohrabrenje. »Predstojnica vrlo dobro zapaža.« »Ali ne kao vaša kugla. Recite mi, što kaže o mom tabouretu[29]?« U njezinu je osmijehu vrebala opasnost. »Kugla je posve bistra, madame. To je čest slučaj kada nešto jest u budućnosti, ali ne tako neposrednoj, pa se ne može još vidjeti. Možda nakon odlaska madame de Soubise.« Njezine su se oči suzile u prorez. »Kažem vam, moram imati taj tabouret, bez obzira na to koliko će koštati!« Nisam imala namjeru reći joj da ne vidim stolac za vojvotkinju u njezinoj budućnosti. »Madame, vaša ljepota dovoljno obećava za budućnost.« Podignula je obrvu i ustala. »Naš je sastanak gotov, madame de Morville! Mademoiselle des Oeillets će vas ispratiti u predvorje.« Punašna svilena torbica koju mi je mademoiselle des Oeillets predala bila je i dalje teška, iako je ona već uzela svoj dio. Izvrsno! Ako se ovako nastavi, uskoro ću se osloboditi Kraljice tame. ***


209/411

5/19/2018


Tog nedjeljnog poslijepodneva bila sam posljednja od vještičinih štićenica koja je stigla u Ulicu Beauregard. Sjedila sam ispred zatvorenih vrata njezine radne sobe promatrajući mjedene okove zasuna na vratima te me iznenadilo kada su se vrata otvorila i kada sam začula djelić razgovora. Ugledala sam La Voisin u tamnoj haljini, bijeloj čipkastoj pregači i čipkastoj kapi kako, držeći je za lakat, ispraćuje La Lèpère, crvenih očiju i uplakanu. »Dosta je vašeg cviljenja! Ugledajte se na malu markizu. Ona posluje tek dvije godine i uvelike napreduje slušajući moje savjete!« Kad je starica teškim korakom izašla, jako potištena, madame me je uvela u svoju radnu sobu. »Još jedan zajam«, uzdahnula je. »Ah, čini se da uzdržavam cijeli svijet! Vama, barem, ide dobro. Na svakom koraku slušam o vama u posljednje vrijeme. Jeste li donijeli svoju evidenciju?« »Naravno, madame.« »Oho!« nasmiješila se, okrećući stranice moje zelene poslovne knjižice. »Ide vam mnogo bolje otkad više ne uzdržavate onaj zvjerinjak Provansalaca! A i dobro pazite na svoje ostale troškove. Kakav lijep napredak! Ako ovako nastavite, uskoro ćete otplatiti kuću. To je zato što slijedite moje savjete – a ne kao ta budalasta La Lèpère! Kako sam slaba, ha, markizo? No, ja uvijek pazim na svoje ljude.« Sprema mi se nešto reći, pomislila sam. »Savjet« koji bih trebala poslušati. Inače... »Jako ste porasli u mojim očima u posljednje vrijeme.« Nasmiješila se majčinski. »Imate veliki talent za posao. Toliki uspjesi! Nikada nećete biti tužna starica poput La Lèpère. Eh sad, sljedeći tjedan priredit ću malu svečanost da proslavim povratak dvora. Vani, ako vrijeme bude lijepo. Još imam toliko lijepog cvijeća u vrtu! I nova fontana s kipom baš lijepo krasi moj paviljon, zar ne?« Ustala je i pokazala prema prozorčiću radne sobe. Vani u vrtu žuborila je fontana usred gomile paprati i posljednjih ljetnih ljiljana. U njezinu središtu stajao je mali Amor s bokalom iz kojega je curila voda po njegovim debeljuškastim stopalima. Bijeli stupovi klasičnog paviljona zlatno su se presijavali na poslijepodnevnome suncu. Dimnjak peći za spaljivanje rigao je crni dim. »Nikada nije bilo više posla na dvoru«, rekla je, gledajući nježno tamni stup dima koji se uzdizao prema plavome nebu iznad grada. »Bit će jako lijepa zabava«, rekla je neusiljeno, okrenuvši se od prozora, »puno divnih starih prijatelja. Dobit ćete pozivnicu za dan-dva – graver je tako strašno spor! Poznajete većinu ljudi koji će doći, pretpostavljam. Mnogi od naših, neki od La Bossinih i, naravno, klijenti i nekoliko odabranih studenata okultne znanosti. Violine, dakako, plesat će se cijelu http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

210/411

5/19/2018


noć. Oh, ne izgledajte tako užasnuti! Što mislite, gdje bismo trebali plesati? Goli na vještičjem sijelu, možda? Molim vas, molim vas!« – ovdje je prezirno odmahnula rukom – »Možda jesam vještica, ali ipak sam prije svega Parižanka! Sutra navečer će mi čipkarice isporučiti haljinu. Violinisti će biti najbolji – Monsieurov će orkestar biti slobodan te večeri. A popis gostiju – vrlo otmjen! Mnogo njih s dvora. Brissac će biti ovdje. Ne želim da propustite priliku za razgovor s njime! Vidjet ćete da je veoma elegantan čovjek – i te kako dobro viđen. Izvrstan suprug za ženu koja zna kako se nositi s njime.« »Uz dužno poštovanje, madame, želim muža jednako koliko i žaba sobara!« »Ha! Vrlo duhovito! Nije ni čudo da ste tako uspješni!« Malo se nasmijala i još jedanput sjela u svoj brokatni naslonjač te me ostavila da stojim. Od njezina hinjenog smijeha i dobrog raspoloženja osjetila sam studen u želucu. »Ali, draga moja«, nastavila je, gledajući me s nasladom, »možda ne želite muža, ali trebate ga! No, hajde, sigurno ne želite da vas natrag zatraži vaš brat – ili ujak! Zapamtite da mislim samo na vaše interese.« I svoje, pomislila sam dok sam pokušavala ljupko se nasmiješiti. »A sada, budite dobri i sjednite«, rekla je, pokazujući na uzak stolac bez rukohvata ispred njezina pisaćeg stola. Sjela sam i uspravila se. »Doista, muževi uopće nisu problem«, nastavila je, naginjući se naprijed u opuštenoj prisnosti. »Sjede okolo, potpisuju pravne dokumente – što je tako važno za zakone koji su za nas žene tako nazadni. Ja nikada ne bih bila bez muža. Svi su moji muževi bili vrlo korisni. Naravno, treba ih hraniti. Uvijek ih treba dobro nasititi teškim jelima. To ih smiruje. Vi ćete, naravno, morati zaposliti dobra kuhara. No, to je mali trošak za neosporiv društveni položaj!« »Sumnjam da će Brissac samo sjediti i jesti. On se kreće posvuda kao žohar – iskače iz mračnih kutova, spletkari, uzima ljubavnice i rasipa novac po cijelome gradu kada ga ima!« »Draga moja«, rekla je, položivši svoju ruku na moju, »zar mislite da bih predložila ovakav savez vama, svojoj najboljoj kreaciji, da niste pametna djevojka? Kukavice i starce se stavlja na stare rage, ali rasnog, vatrenog, elegantnog, napola ludog pastuha može jahati samo najbolji jahač! Vjerujte mi, nije vam dorastao. No, vas dvoje... Ah, kakav par! Opasan, sjajan, moderan... Vas dvoje ćete zabljesnuti pariškim nebom poput kometa! A na kraju, vi ćete imati moć, a ona je vrijedna svega!« Njezine su crne oči blistale, a ja sam osjećala kako me ta zamisao privlači kao magnet iglu. Dok sam promatrala njezine užarene oči, maleni osmijeh koji joj se http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

211/411

5/19/2018


trzao preko usana, shvatila sam: ona kroz mene ponovo proživljava svoju mladost. Kraljica tame ponovno stvorena, baš onako kako bi ona to željela. Ne siromašan, propali zlatar za supruga, nego plemićki sotonist, briljantan i opasan, ravnopravan partner! Njezina sve veća ambicija je zasljepljuje. Njezine joj spletke izmiču nadzoru. Gdje će to završiti? Brissac, uh, kako odvratno! »Učinit ću najbolje što mogu s njime, ali znate da ne znam koketirati. Ne mogu kroz trepavice gledati muškarca i pretvarati se da je pametniji nego što jest. Kažem ono što mislim. Muškarci me ne smatraju lijepom.« »Njega ne zanima ljepota, dušo. Samo novac. Jednostavno spomenite imena posljednjih nekoliko salona u kojima ste bili. Pokažite mu da možete čitati skrivene karte u čaši vina. Recite mu da niste sigurni možete li dobro čitati ako niste sretni – takve stvari. Dajte mu do znanja da niste budala koju se može osvojiti s nekoliko jeftinih poljubaca te da se mora vraški potruditi za vašu vještinu.« Izgledala sam pokolebano. Zatvorila je poslovnu knjigu s namještenim osmijehom. »Samo pametno... Da, slušajte mene i dobro ćete proći.« Te noći mozak mi je radio poput mlina, a slike, kao djelići prošlih dana, nisu mi dopuštale da zaspim. Kraljica sjena i njezina poslovna knjiga. Odbojni Brissac. Blistavi Lamotte, neopisivo lijep u svojoj žutoj svili. Otac na samrtnoj postelji s bakinom papigom koja kriješti: »Pravda! Pravda! Oganj i sumpor!« Marie-Angèlique plače u raskoši. Teški koraci na stubištu i jeka ujakova stravičnog smijeha. I par očiju, upalih, tamnih i procjenjivačkih. D'Urbecove oči slijede me kao onda u bolesničkoj sobi. »Požalit ćete... Požalit ćete...« Čula sam ga kako govori. Ujutro je Sylvie donijela na pladnju pismo zajedno s mojim kakaom. Papir je bio bogat i težak, a pečat je nekako odolio Sylvinoj znatiželji i ostao čvrsto na mjestu. Osjećala sam njezin dah na ramenu dok sam sjedila u krevetu i čitala poznati široki jednostavan rukopis: Najdraža sestro, moja je sreća potpuna. Upravo sam se vratila iz Fontainebleaua. Nikada mi nitko nije iskazao takvu naklonost i

nježnost. Moj mi je prijatelj poklonio lijepu smaragdnu ogrlicu i uvjerava me da sam kraljica njegova srca. Kakva velikodušna milostivost od tako uzvišenoga čovjeka i iz takve drevne obitelji! Ne sumnjam da ću, usprkos nedostatku položaja i loze, ja uskoro biti maîtresse en titre.

Sestro, s obzirom na to da su tvoje moći nepogrešive, tebi ću prvoj reći: dragocjeni znak njegova obnovljenog poštovanja uskoro će biti


212/411

5/19/2018


moj. Čekam samo savršeni trenutak da podijelim svoju dragu tajnu s njime. Kada budeš slobodna, dođi i podijeli sa mnom moju radost. Kod kuće sam srijedom. Tvoja voljena sestra, Marie-Angèlique

»Onda?« upitala je Sylvie, nakon što nije uspjela dovoljno produžiti vrat da otkrije sadržaj pisma. »Pojavila se nova sreća. Pokrijte opet zrcalo na mojem toaletnom stoliću, Sylvie, provela sam lošu noć.« ***

»Dakle, madame, hoćete li večeras na zabavi nositi lijepu ružičastu haljinu? je niste gotovo izvadili mladi, iz njezine A boja... vam pristaje, Nikada opet izgledate ako navlake. smijem to reći. DaOh, se kako ja nadam prošnji, svakako bih je odjenula!« Sylvie je stavila pet-šest koštanih ukosnica na moj toaletni stolić i uzela četku za kosu da napadne moje divlje kovrče. Postoje prednosti u tome da zrcalo na toaletnom stoliću bude prekriveno, pomislila sam. Ne vidim neodobravanje na Sylvinu licu dok pokušava ukrotiti kovrče da stanu pod moju kapicu. Četka se doimala nestrpljivom, uzrujanom. Uspravno sam sjedila na pozlaćenu stolčiću pred toaletnim stolićem, razmišljajući kako najbolje izbjeći i Brissaca i moju zaštitnicu. Koliko joj je Brissac obećao od moje ušteđevine za svoj udio u sklapanju ovoga braka? Madame nikada nije ništa učinila besplatno. Pa ipak, rekla bih da je odisala nekakvom bizarnom čašću. Nikada nije ništa ni ukrala. A to ne možete reći za mnoge ugledne ljude. Što se ubojstva tiče, tu stvari stoje drukčije. Tu je činila isto kao i svatko drugi. Samo, možda, pomnije. Ona nikada ne bi ostavila glavu ispod podnih dasaka. To bi bila povreda njezina zanata. Bez sumnje, razmišljala sam, tako se profesionalci razlikuju od amatera u ovom svijetu. »Sylvie, čovjeka kojega je madame izabrala ne zanimaju mladi. On za doručak pojede desetke lijepih žena. Brissac je razbludnik koji voli samo novac i čiji je jedini cilj u životu saznati gdje živi đavao da bi mogao sklopiti savez s njime. Za tog čovjeka želim izgledati bogato, neranjivo i vrlo tajanstveno, kao da već imam davlovu adresu u džepu. Moram ga prisiliti na naporno cjenkanje. Madame je tako rekla. Želim sivu svilenu haljinu, s dubokim dekolteom. Nemoj vaditi taj umetak. Nosit ću je bez njega tako da mi se vide grudi. Želim i sve dragulje koji posjedujem: bisere, raspelo s rubinom, dijamantne naušnice i sve narukvice. Recite Gillesu da večeras nosi i mač i pištolj kada me bude pratio.«


213/411

5/19/2018


»A vaša kosa? Koprena?« »Bez koprene večeras. Želim da mi počešljaš kosu u novom stilu madame de Montespan, s uvojcima straga, ali ukrašenu sa samo jednom, krvavocrvenom ružom! To bi se trebalo svidjeti madame.« »Savršen detalj, ako to smijem reći! Na vašoj crnoj kosi, tako upečatljivo, madame! Simboli bogatstva i strasti zajedno. Koji bi muškarac tomu mogao odoljeti?« »Brissac, od kojeg nitko nije prepredeniji! Pred nama je velik posao, Sylvie.« Izvrsno, pomislila sam kad je spustila četku. Prenijet će veći dio ovog razgovora La Voisini. »Oh, da«, dodala sam, »odjeni žutu svilu i nosi moj rupčić, odmah iza Mustafe koji će mi nositi povlaku. I reci mu da mora staviti dijamant i čapljino perje na turban. Želim ući u velikom stilu, nakon završetka kazališne predstave, kada većina gostiju već bude ondje.« Vrijeme je bilo lijepo na dan slavlja. Bilo je to jedno od posljednjih, dugih ljubičastih večeri u rane jeseni kada je moja kočija vijugala kroz labirint kočija i nosiljki okupljenih oko vile u Ulici Beauregard. Bile su tu kočije s grbovima drevnih obitelji, zatim dijabolisti ili jednostavno oni koji su bili željni zabave, koji su znali da su La Voisinine večere uvijek bogate, a društvo odgovara i onima najistančanija ukusa. Bilo je razmetljivih kočija koje su se unajmljivale na mjesec dana, kao što je bila moja, fijakeri i nosiljke koje su samo za jednu noć unajmljivali podnositelji molbi, očajnički želeći ostaviti dobar dojam. Ovdje su se ljudi mogli obogatiti: susret s pravom osobom, sretna prilika, i nevolje nestaju. Mi smo narod dvorova, pomislila sam: veliki plemići koji okružuju kralja radi usluga imaju niže plemstvo koji njima služe, niži imaju još niže koji stoje oko njih u vrijeme njihovih ceremonija ustajanja. A ovdje u Ulici Beauregard nalazi se dvor razvratnih, lažnih i praznovjernih, u vrtlogu na putu prema propasti. Naposljetku, nije se to jako razlikovalo od velikoga dvora. Svaki je od njih bio parazit. Kakvim je samo vozilom, pitala sam se, došao beskošuljaš Brissac? Kraljica pariških vještica preuredila je svoju kuću za ovu svečanu večer. Golema dvokrilna vrata između crnog salona i ložnica veličanstveno pretrpanih namještajem bila su otvorena, stvarajući tako veliku dvoranu. Upaljene svijeće blistale su među stolovima punim delicija. Zvuk violine prodirao je u sobu iz vrta, gdje su lanternama ukrašeni paviljoni pokriveni prugastom tkaninom zaklanjali veliki umjetni plesni podij, smješten za ovu večer u vrtu između kuće i paviljona. Kad su me najavili na vratima, svi su se uskomešali. Čak i dvorani koji su se dosađivali, pa i oni najpoznatiji uzvanici, podignuli su pogled od stolova prepunih delikatesa da bi vidjeli http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

214/411

5/19/2018


osebujan, egzotičan maleni lik s visokim štapom srebrnoga vrha, s povlakom koju joj je pridržavao poganin u turbanu, njezinu sluškinju koja joj je nosila rupčić, a iza koje je koračao teško naoružani ljudski div kao čuvar. Nadmašila sam samu sebe! »Markizo... izgledate... drukčije!« promucala je La Pelletier, vještica koja je izrađivala vrećice ljubavnog praška vezanih vrpcom boje lavande. Opat Guibourg, kojemu je hrana ispadala iz kuta usta, podignuo je pogled i lascivno se nasmiješio. Preda mnom se otvarao prolaz dok sam se kretala kroz gužvu. Poštovanje, strah, divljenje. Jer, znala sam budućnost, odavala sam sudbinu. A iznad svega, morali su me udobrovoljiti – jer ako postanem kraljica, tko zna čiju ću sudbinu, čiji ću život jednoga dana držati u šaci? La Voisin, briljantna u satenu plamene boje i s dijamantima, imala je svoj dvor pod krovom prugastog paviljona. Kako sam se približavala, njezini tražitelji usluga i udvorice sklanjali su mi se da mogu doći do nje. »Madame«, rekla sam, duboko se klanjajući, »vaša je večer prekrasna i čast mi je biti ovdje.« Kimnula je glavom u znak odobravanja na moje dragulje, moju pratnju i crvenu ružu. »Moja draga markizo, nikada niste izgledali blistavije. Pretpostavljam da ste se već upoznali s vojvodom de Brissac?« Brissac, neobrijane tamne brade, odjeven u plavi baršun koji su izjeli moljci i pod golemom dvorskom vlasuljom kakva se nosila prošle godine, skinuo je svoj šešir s perjem i izrazio zadovoljstvo i iznenađenje što me ponovo susreće. Večeras ću se poigrati s vama, pomislila sam, odbivši njegovu ponudu za ples i raširila lepezu na grudima, što je u kodiranom jeziku lepeza značilo: »budite diskretni«. »Toga sam se zadovoljstva odrekla prije mnogo desedjeća«, rekla sam, sklopivli lepezu, što je trebalo značiti »kreposno prijateljstvo«, dok sam ga, nagnuvši glavu, pogledala krajičkom oka. »Ples raspršuje mentalnu energiju, a ja radije usredotočujem svoje moći.« Sklopila sam lepezu u jednom mahu i držala je nakrivljenu udesno. Skrivena poruka je glasila: »Moramo razgovarati u tajnosti.« »Vaše su moći samo blijeda sjena vaše ljepote«, promrmljao je dok smo se udaljavali od Kraljice tame. Nekako smo uspjeli doći do ukrasne špilje. Fontana je prskala jezivo melankolično dok smo sjedili na rustikalnoj klupi postavljenoj ispred skrivene peći. Kakvo neobično mjesto: bijeli mramor, bršljanom prekriveni krematorij za potrebe madameinog »filantropskog društva«. Prikladno okruženje za sotonističko zavođenje. Nakon niza besmislenih laski o mojim bijelim grudima i rukama od slonovače, njegovi


215/411

5/19/2018


su se prsti došuljali do mojega vrata. U muškarčevu se dodiru osjeti kad je neiskren – njegovi prsti kao da su bili gušterovi. Odvratno! Odmaknula sam se od toplog, trulog mirisa njegova zadaha, sklopila lepezu i rekla: »Budimo iskreni, Brissac. Muškarci mi ne pričinjaju nikakvo zadovoljstvo, a vama, pretpostavljam, žene jedva da ga pružaju. Prestanite me pokušavati očarati komplimentima i zaslijepiti svojim ljubavničkim umijećem. Ne drhtim od uzbuđenja zbog vašega položaja i vaše osobe. Pretpostavljam da iz ponešto različitih razloga vi možete reći isto za mene. Ne želim biti vaša maîtresse en titre. Ja sam žena koju može zadovoljiti samo brak i želim znati vaše uvjete.« Činilo se da ga je iznenadila moja otvorenost. Maska galantnosti je pala, otkrivajući golu škrtost, snobizam i muški bijes zbog toga jer ga ne smatram šarmantnim. »Brak? S čudovištem? Što vas dovodi do zaključka da bi se Brissac mogao toliko srozati da pristane na takav sramotni savez?« Izgledao je kao da bi me mogao udariti. Ustuknula sam pred njime i uperila u njega zapovjednički pogled. »Zašto se onda uopće srozavati sa mnom? Sigurno ne radi zadovoljstva da me zavedete. Zar ne bi i onda vaš ugled patio? ›Brissac spava s deformiranom, stoljetnom ženom‹, govorili bi. Ili ste željeli da moćnici na dvoru šapuću: ›Brissac je izludio prastaru vješticu pohotom – sve mu daje! Kakav pametan momak!‹« »Vi... vi ste divljakinja!« uzviknuo je. Nitko ne voli kad mu otkrijete planove, pomislila sam. Krivo ga je procijenila, on ju je prevario. Ispravio se do svoje pune visine, koja je bila skromna za muškarca, a lice mu se zamrznulo u aristokratskom podrugljivom osmijehu. »Očito se, madame, nitko nije potrudio obavijestiti vas da vam nedostaju sve poželjne osobine za ženu: neokaljana loza, mladost, ona meka slatkoća usred nevinih želja...« »... i lijep miraz, bez kojega je sve ostalo smeće«, završila sam. »Da, obitelj s ugledom – s bogatstvom.« »A možda se vama, monsieur, nitko nije potrudio reći da ste čak i sa statusom, kada biste postali dostupni, i dalje defektna roba koja teško da će privući ijednu obitelj s ugledom! S obzirom na vaše osobne navike, vjerojatno nećete proizvesti nasljednike! Dodajte tomu glasine da ste već zarazili pola malih prodavačica leda u gradu talijanskom bolešću – nevolja koju nitko ne bi želio vidjeti kod svojih unuka! Novac trošite kao vodu, osobito tuđi, a zbog vas je barem jedna ljubavnica napustila ovu zemlju pod sumnjivim okolnostima! Potratili ste svoju baštinu i izgubili veze na dvoru. Te bi stvari prevagnule nad vašim sotonizmom čak i kod http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

216/411

5/19/2018


najgramzljivije obitelji sitne buržoazije, a kamoli neke od visokoga roda! Ne, monsieur de Brissac, čak ni one ispod vas ne žele vas imati! Predlažem vam da zadržite ženu koju imate! Možda će vam, ako budete dobri, ona dati džeparac!« »Ne moram slušati ovo!« rekao je, ustajući. »Ne, ali prije nego što odete, trebali biste se prisjetiti, ne samo da ja dolazim s bogatstvom većim od svakog osim kraljevskog miraza nego i da se, za razliku od miraza, to moje bogatstvo svakodnevno obnavlja i raste! Ja želim biti vojvotkinja, vi želite biti bogati – posve je racionalno da se osnuje poslovno partnerstvo pod maskom braka.« »Vi... vi niste žena, vi ste ledeno čudovište!« »A vi ste usijano čudovište!« »Mogao bih vas uništiti zbog ovih uvreda!« »Možete, a onda biste izgubili svoju posljednju priliku za bogatstvo.« »Mogu naći desetak boljih nevjesta!« »Dobro. Pokušajte, a kada budete umorni od odbijanja, vratite se k meni. Ja ću, naravno, tada biti bogatija. Moji uvjeti možda neće biti tako laki.« »Vaši uvjeti? Vaši uvjeti? Kako se usuđujete! Vi biste morali ispuniti moje uvjete, vi neprirodna babo! Brissacove uvjete!« Bilo mi je teško ne nasmijati mu se kad se okrenuo na peti i izjurio, prava slika i prilika ispuhane nadutosti. Izvrstan ishod, pomislila sam. Ponudila sam mu sporazum koji bi zadovoljio La Voisin, a on ga je odbio i time razljutio nju! I dok ona još polaže nadu u njega, ne može bjesnjeti na mene! Moja će juha ostati neotrovana, a Brissac mi neće smetati. Izvrstan ishod! »Ah, tu ste, nakon malenog povjerljivog razgovora. Recite mi, kako je prošlo?« šuškanje svilene podsuknje moje zaštitnice najavilo je njezinu nazočnost davno prije njezina glasa. »On ne želi brak, a ja sam mu dala do znanja da je brak cijena za moje bogatstvo. Rekao je da sam previše deformirana i opskurna za vojvotkinju. On će tražiti negdje drugdje, bez uspjeha, a zatim će mi se vratiti. To mogu predvidjeti bez kugle.« Usta su joj se skupila u otužnu liniju. »Ako se poigravao sa mnom, kunem se...« »Oh, morate uzeti u obzir da je on muškarac i stoga usijan, nelogičan i prevrdjiv. S njime treba postupati pažljivo ako želite da... bude poslušan.« »Ha! Lijepo napredujete, draga moja. Vaš se mozak krasno razvija.« Izgledala je gotovo dobroćudno dok me pratila kroz sada prepun plesni podij. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

217/411

5/19/2018


Kod stola s jelom i pićem srele smo La Lèpère, koja je stavl jala kandirano voće u izvješene džepove staroga kaputa što ga je nosila preko otrcane haljine. »Uzmite i nešto od peciva, draga moja, bit će vam sjajno za doručak«, rekla je La Voisin kada se starica okrenula i pokušala prikriti što je radila. »Vi... tako mi se smiješite! Vaši gosti ne bi bili tako zadovoljni s vama kad bi znali od čega je vaš vrt tako zelen«, rekla je, gurnuvši ruke u džepove, kao da želi spriječiti da joj netko ne otme skrivene slastice. »Dakle, sada mi zavidite na mojim vrtlarima? Ma molim vas! Nekoć ste imali mnogo bolje mišljenje.« Tada se začuo prodoran smijeh zamaskirane dvorske dame koja nas je čula. »Oh, da, vaši vrtlari su čudesni radnici! Ja vam zavidim što ih imate. Pogledajte te ruže, još tako bujno cvjetaju, a tek oni ljiljani! I krizanteme! Dva su puta veće od mojih! Oh, koja je vaša tajna?« Ljekarnice iz Ulice Forez, La Trianon i La Dodèe, koje su zastale kod fontane s vinom, okrenule su glavu prema nama, kimnule i nasmiješile se. »Tajna je u onome čime ih gnojim«, rekla je La Voisin vragolasto. »A što je to?« upitala je zamaskirana dvorska dama. »Neka vam vaši vrtlari naprave kompost od pokvarene ribe s tržnice. To čuda radi!« odgovorila je vještica sa svojim čudnim, šiljastim malim osmijehom, a zatim se okrenula. La Lèpère nas je pratila u sjenicu, osvijedjenu visećim lampionima i prekrivenu bujnom vinovom lozom, otežalom od grozdova. »Catherine«, rekla je, »nije oduvijek bilo tako. Poslušajte moj savjet kao stare prijateljice – riješite se ovog vrta punog kostiju.« »Da ga se riješim? Smiješno! Jako ga volim! Zahvaljujući ovim dvoranima moja peć radi dan i noć, za dobre sezone, a moj je vrt – fantastičan! I drago mi je da su ondje – sve te male markize i grofovi i vitezovi i tko sve ne, od kojih moje cvijeće cvate! I kako je divan prizor vidjeti njihove aristokratske roditelje kako bezbrižno plešu po njima! Oh, Margot, što je? Fontanu s vinom već treba iznova napuniti? Uzmite jeftiniji Bordeaux. Dovoljno dugo piju da neće primijetiti razliku. Da, požurite se. Gdje sam ono stala? Oh da, moj vrt. Volim ga ovakvog. Nemam namjeru to iskopavati.« Kukci su se rojili oko lampiona i udarali o staklo. »Catherine, to ne može dobro završiti. Taj... taj... način na koji se rugate svijetu. Trebali biste prestati s time.« »I biti siromašna? Ma nemojte, prehranjujem desetero usta... i to činim prilično dobro, čak i ne računajući činjenicu da uzdržavam i ljude poput


218/411

5/19/2018


vas. Moj se posao ne razlikuje od onoga što radi polovina svijeta. Samo što to radim bolje, to je sve.« »Bolje – ili lošije – ovisno o tome kako gledate na to«, promrmljala je La Lèpère upravo u trenutku kada su violine započele pavanu[30]. ***

U srijedu nakon zabave dobila sam poruku od monsieura Geniersa, mojega tihog partnera u osveti. Moj ujak vitez de Saint-Laurent odbio je, činilo se, isplatiti svoje dugove i, nakon odgovarajućeg pravnog postupka, završio u dužničkom zatvoru, gdje je pisao sažaljiva pisma moleći monsieura Geniersa za novac kojim bi platio tamničarima za hranu i pokrivače. Fino, nadam se da će zauvijek ostati iza rešetaka, pomislila sam iputovi osjetila neopisivo da se više ne se moram nam se sresti i da ćeolakšanje me prepoznati. Činilo da svebojati ide ukako mojućekorist, u korist Marie-Angèlique . Sada ću završiti dan svrativši kod MarieAngèlique da vidim kako je. Pitam se što bi bio lijep dar za dijete? Napola sanjareći, ušla sam u kočiju, jedva primjećujući da je izašla na ulicu. Možda će dijete biti djevojčica. U tom ću slučaju lako nešto odabrati. Kupit ću joj haljinu i srebrnu žličicu s ugraviranim njezinim imenom. Kočija je stala, zaustavila ju je gužva pješaka, nosiljki i teglećih kola na uglu Ulice Picardie. Teta? ćes biti čudno,razmišljanjem biti teta. Svekako uspomene na ujakateta. isparile iz mojeg To uma ugodnim je biti nekomu Vani,sumoj je vozač izvikivao uvrede, ali ja to doista nisam primijetila. Odjednom sam se sjetila d'Urbecove nametljive tete i kako su joj um posve oblikovali romantični romani. Možda se mozak omekša onoj koja postane teta. Posudit ću od Marie-Angèlique primjerak romana Clèlie i vidjeti hoće li mi se činiti manje glupavim. Onda ću znati. Ta čudna ideja me zabavljala, pa sam se čak nasmijala naglas. Osjetila sam poglede neznanaca upućene jezivoj staroj babi koja se sama smije u kočiji, blokiranoj usred ulične svađe.

TRIDESETO POGLAVLJE Doista, sestro, nikada se neću naviknuti na tvoj novi izgled!« uzviknula je Marie-Angèlique kad smo se izljubile u znak pozdrava. »Oh, prošlo je mnogo vremena otkada smo virile iza zavjese i promatrale kavalire na ulici! Sjećaš li se onoga s mandolinom? I onog jadnika sa svim onim vrpcama, koji je doveo svoje prijatelje da ga ohrabre?« Čulo se šuštanje


219/411

5/19/2018


njezine svilene haljine dok je lijevala napitak iz zlatom ukrašenog kristalnog bokala. Pod slojevima rumenila i pudera lice joj je izgledalo natečeno. Pomno začešljanu kosu pridržavali su joj skupocjeni, draguljima optočeni češljevi. »Izgledaš umorno, Marie-Angèlique . Nešto nije u redu?« »Oh, Geneviève«, rekla je, spuštajući se u naslonjač i brišući oči, »sinoć sam rekla monsieur de Vivonneu za dijete. On... on ga ne želi. Bio je tako hladan, sestro! Rekao je da su noseće žene ružne i natečene te da to objašnjava zašto u posljednje vrijeme izgledam... kao da sam iz niže klase! Rekao je... da ga istinski volim, pazila bih da mu budem privlačna!« »Ali, Marie-Angèlique , ti si lijepa! Nisi se uopće promijenila!« »On kaže da jesam! I čula sam da se vida s madame de Ludres, tom strašnom, bogatom, umišljenom malom prebendaricom. Ona je ambiciozna, ima visoki položaj... otmjenost. I... nije... natečena! Moram zadržati njegovu ljubav, sestro, ili sam upropaštena!« »Marie-Angèlique , to mi ne zvuči jako iskreno. On jednostavno ne želi priznati dijete da ga ne mora uzdržavati. Ako želiš dijete, jednostavno ga rodi.« Marie-Angèlique je pognula glavu i obrisala suze rukom, razmazujući crno sjenilo i bijeli puder. Glas joj je prešao u šapat. »Rekao je, ako mi nije dovoljno stalo do naše ljubavi da mu udovoljim i sredim to, radije će me poslati u samostan – ili Salpetriere kao običnu prostitutku – nego da se razmećem sa svojim kopiletom po gradu. On je moćan, sestro, veoma moćan! Više nikada ne bih vidjela svoje dijete. Što će se dogoditi onda? Oh, Bože! Sestro, što da radim? Odbačena ljubavnica, zaključana za cijeli život da se molim za oprost svojih grijeha! A moje dijete – bez majke, što će se dogoditi s mojim jadnim djetetom? Ne mogu živjeti, kunem se, ne mogu! Bog želi da umrem za svoje grijehe...« Grlila sam je dok se sva tresla od plača. »Ne plači, sestro, ne plači«, tješila sam je. »Sve će biti u redu. Bog želi da živiš, da imaš dijete i da budeš sretna!« Pramenovi kose Marie -Angèlique ispali su ispod češljeva i zlatno su se presijavali na crnoj svili moje haljine. Usprkos njezinoj ljepoti, i nju je majka izdala, baš kao što sam bila sigurna da je izdala i mene. »Marie-Angèlique «, rekla sam, »imam kuću, imam novac na sigurnom. Mogla bi živjeti kod mene i tajno roditi. On nikada ne bi doznao. Možeš ga zavarati. Reci mu da se ne možeš odlučiti, reci mu da je rizično ovako rano. Onda kada bude vrijeme, reci mu da ćeš otići pobaciti. Ja bih pazila


220/411

5/19/2018


na tvoje dijete, a ti bi nas mogla posjećivati. To bi... bilo bi to lijepo za mene. I bilo bi to gotovo kao da se i sama brineš za njega!« »Oh, Geneviève, kad bih barem mogla! Ali on neće više čekati. Ako ga budem zavlačila, izgubit ću ga. Mnoge žene ga žele. Žene s visokim položajem, bogate i lijepe žene. Ušla... Ušla sam u svijet koji je iznad mojih mogućnosti, sestro. Sve što imam je moja ljepota. Moram oživjeti našu ljubav prije nego što je izgubim. To mi je jedini put. Moram!« Njezine su oči, dok me je gledala, bile pune očaja. Lice joj je bilo blijedo i izobličeno od tjeskobe pod mrljama rumenila i pudera. »Reci mi«, prošaptala je, »u svom, hm, poslu, jesi li ikada čula za grofa de Longuevala?« »Longueval?« upitala sam je još jedanput da bih bila sigurna. Srce mi je zastalo na trenutak. Poznavala sam Longuevala, i predobro. »Da, Longueval. Dali su mi... njegovo ime. On... on može to srediti.« »Longuevala prati loš glas, sestro. On je samo pohlepna neznalica.« »On kaže da će platiti...« »Misliš, vojvoda će platiti Longuevalu za tvoj...« »Da«, prošaptala je izbjegavajući moj pogled. »Nemoj me mrziti zbog toga. Već dovoljno mrzim samu sebe.« U glasu joj se osjećao stid. »Marie-Angèlique , Longuevalove sluge bacaju tijela njegovih pogrešaka po uličicama iza bolnica Bicetre i Hopital de la Charité!« »Nemoj da se joj više stidim, jadno moje dijete...« »Marie-Angèlique «, rekla sam najnježnije što sam mogla, »misliš li da sam govorila o djeci? Najčešće u uličicama završavaju žene koje mu dođu.« »Ali monsieur vojvoda je rekao...« široko je otvorila oči. »Genevieve, imaš li kakav dokaz za to?« »Sestro, sada živim drukčiji život. Toliko različit da to teško možeš zamisliti. Znam tajne svijeta. Žene koje se visoko uzdižu uz usluge muškarcima, nevjerne žene, one dolaze... Katkad nekoliko puta na godinu... no, na mjesto koje znam. Tako se riješe brige, a prežive da bi se mogle vratiti sljedeći put kada im ljubav opet donese nezgodu. U pravim rukama to je daleko sigurnije nego ukloniti bubrežne kamence. Vjeruj mi, vidjela sam ih sve – glumice, plemkinje, nevjerne supruge. Takve se žene znaju pobrinuti za sebe. Marie-Angèlique , dopusti da ti ja to dogovorim. Ne idi Longuevalu! Zakuni mi se da nećeš!« »Pa... Ne znam«, odgovorila je. »Nisu me odgojili da znam za ove stvari«, izmotavala se. »Slušaj me«, rekla sam odlučno. »Obećaj mi da nećeš ići tom čovjeku. Sve ću ti dogovoriti. Jedino tebe imam na ovome svijetu! Možeš dobiti još http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

221/411

5/19/2018


djece, ali ja ne mogu dobiti drugu sestru. A ako vojvoda bude zahtijevao da te odvede, reci mu da zahtijevaš da te odvede k La Voisin.« »Vračara...« Duboko je udahnula. »Dakle, to joj je zapravo bio pravi posao!« »Jedan od poslova«, odgovorila sam, sjetivši se vrta punog kostiju. »No, ona je brza, diskretna i sigurna.« Marie-Angèlique je počela sva drhtati. »Tako se bojim, Geneviève! Gorjet ću u paklu zbog ovoga!« »Onda će ti društvo praviti najotmjeniji ljudi s dvora. Zaboga, sama kneginja de Tingry mogla bi izdržavati madame svojim godišnjim... potrebama.« »Godišnjim? Oh, to nikada ne bih mogla! Strašno!« Marie-Angèlique je bila skamenjena. »Marie-Angèlique , želiš zadržati tog muškarca. To je cijena. Ako budeš plakala i durila se, dosadit ćeš mu. Što god učinila, učini to odlučno!« »Pa moram ga zadržati, ne mogu drukčije živjeti! A... on me voli. Kaže tako. Naša je ljubav dragocjena, rekao je. Ovo je jedini način!« Sa žaljenjem sam osjetila da mi uloga tete izmiče. Neće biti pletenja, neće biti posjeta, neće biti srebrne žličice. Peć je još topla od spaljene nade. Sve to zbog tog bezvrijednog starog razvratnika. Kakvi su lažljivci muškarci, a ovdje je i dokaz. Marie-Angèlique mi je toliko puta obećala da će me poslušati, najprije plačući, a zatim s odlučnim uvjeravanjem, da sam joj povjerovala. I premda nije bio dan za moj posjet, otišla sam ravno do Ulice Beauregard. ***

Antoine Montvoisin, u svojem starom, od jela umrljanom kućnom haljetku i vunenim papučama izjedenim od moljaca, pustio me u kuću. »Svi su gore. Imaju posla«, rekao je, kao da je time sve objašnjeno. »Ja pijem njezin Beaujolais«, šapnuo je, urotničkim glasom. »Zaboravi ga zaključati kad ode gore s klijentom. Želite li malo?« »Ne sada, danas mi je slabo u želucu. No, svejedno hvala!« dodala sam, primijetivši njegov pokunjen pogled. »Oh, tu ste, Antoine. Opet ste se bacili na moje dobro vino, je li? No, natočite si još jedno piće, a zatim se obucite. Imam isporuku za Guibourga danas.« Margot je sišla sa zamotanim paketom uredno svezanim konopcem. Sada sam znala što je u njemu. Ovaj je bio velik, porođaj je već bio blizu. Madame ga je možda morala utopiti u velikoj mjedenoj zdjeli koju čuva kraj postelje u slučaju da plod izađe živ. »Oh, fino...« La Voisin


222/411

5/19/2018


se okrenula i ugledala me. »Oh, markizo! Čemu dugujemo čast? Danas nije dan za vaše račune.« »Došla sam se dogovoriti za vaše... usluge za... žensku nezgodu...« »Ha! Zar vi? S kime, zaboga? Ipak s d'Urbecom?« »Nije za mene, za moju sestru.« »Oho, lijepa Marie-Angèlique Pasquier! Visoko je letjela. Ali Vivonne je prevrtljiv. Iznenadili biste se tko je kupovao ljubavni prašak da posipa svoju hranu. Vaša bi se sestra trebala sa mnom posavjetovati i u drugim stvarima. Tko plaća? Vivonne?« »Ja. Vivonne želi da ode Longuevalu.« »Onda je po mom mišljenju ili budala ili je se želi riješiti. Poznavajući ga, radi se o ovom drugom. Longueval je nestručan.« »To sam joj i ja rekla.« Kada smo ugovorile cijenu, osjećala sam se mrtvački mirno. »Dođite, sjednite, markizo. Koliko je već noseća?« Sjedile smo zajedno na dvije velike brokatne fotelje, a ona je podignula noge na podnožak. Njezini su gležnjevi, u grimiznim svilenim čarapama, izgledali otečeniji nego što sam ih pamtila. »Još joj se ne vidi«, odgovorila sam. »Oh, šteta. Da je dovoljno velik da ga mogu poslati Guibourgu, mogla sam joj ponuditi popust. U posljednje vrijeme vlada nestašica, a on dobro plaća.« »Plaća? Za što?« »Oh, ne budite tako osjetljivi. Već su mrtvi kada mu ih pošaljem. On ih krsti, dakako, iako kaže da je to manje vrijedno ako nisu živi. A onda ih on... ponovo upotrijebi. Uostalom, inače bi ionako propali.« »O, da, naravno. Glupo je pustiti da propadnu«, rekla sam hladno. Mogla sam zamisliti čemu služi mrtvo kršteno dijete na crnoj misi, jednoj od Guibourgovih specijalnosti. Crne oči Kraljice tame postale su nepronicljive dok je gledala kako upijam ovu obavijest. Doimala se poslovnom, mirnom, kao da me testira. Gledale smo Antoinea, zamotanog u njegov zapušten stari ogrtač, kako teško korača kroz vrata s paketom, a onda sam se okrenula prema njoj. Marie-Angèlique je bila prepuštena tomu. Svjesno. To je učinila njezina vlastita majka, koja je svoj salon koristila da je uvede u ovaj život, baš kao da ju je prodala na dražbi. Trebam li dodati i dijete na popis umrlih za koje je majka bila odgovorna? Kraljica tame je sigurno primijetila taj moj pogled. Fiksirale smo jedna drugu. Sada, nekako, kada sam sebe i svoju sestru povjerila u njezine ruke,


223/411

5/19/2018


bilo je vrijeme da joj postavim pitanje koje joj se prije nisam usudila postaviti. »Recite mi«, rekla sam, mirnim i jasnim glasom, »jeste li mojoj majci prodali otrov kojim je ubila mojega oca?« »Pitala sam se kada ćete mi postaviti to pitanje. Dugo vam je trebalo da to shvatite.« »Tek mi je sada palo na pamet«, lagala sam. »Doista, za osobu koja tako dobro čita budućnost, malo ste priglupi u čitanju prošlosti. Odgovor je ne. Nisam. To je učinila La Bosse.« »Onda je to istina! On je ubijen, a vi ste cijelo vrijeme to znali!« Zabacila se u svoj naslonjaču i dugo me promatrala. »Morate shvatiti, postoje određene vrste žena kojima ne prodajem otrov. Ja sam umjetnica! Stvaram smrt na načine koji se ne daju otkriti. Smrt od smijanja, od vitriola, otrovne žabe – to nije za mene. Ja zahtijevam kupca koji je hrabar, strpljiv i suptilan. Netko tko je pretrpio veliku nepravdu i voljan je pomno slijediti moje upute da bi izravnao račune. Vi biste, na primjer, bili idealni!« Zastala je. Nisam ništa rekla. »Ovaj moj mali... posao pokrenuli su revolucionari iz fronde. Ne, ne na način na koji mislite, političkom urotom, nego žene koje su vodile kućanstva dok su njihovi muževi bili u ratu. Vraćali su se, ta gospoda, oduzimali im novčarke, bili su brutalni, nanosili im modrice, prijetili zatvaranjem u samostan. Otrov izravnava račune. Moje male usluge spašavaju žene od ropstva. Zar to nije tako? U boljem svijetu, prodavala bih parfeme i puder za ljepotu. No, ovaj naš opaki svijet treba svoje vještice, pa sam tako postala bogata.« »Moja majka...« »Vaša je majka bila loš klijent. Osvetoljubiva, gnjevna. Takve žene ne štede dozu. U žurbi daju sve odjednom. Tada ih otkriju. Pod mučenjem odaju tko im je dao otrov. Tada više ne bih mogla priređivati svoje lijepe vrtne zabave, zar ne? Poslala sam je u Notre Dame de Bonne Nouvelle s prascima koji su prošli ispod kaleža. Kada više nije bila nezadovoljna misama svetom Raboniju, otpravila sam je. Osim toga, nije mi se sviđala.« Osjetila sam kako mi se srcem širi studen. »Onda je to ipak učinila. Zašto? Time ništa nije dobila.« »To sam joj i ja rekla. ›Nikada nemojte otrovati savršeno dobrog muža samo radi obećanja braka‹, savjetovala sam joj. ›U najmanju raku, saznajte u kakvom su stanju financije vašega muža i koliki iznos možete očekivati kao udovica, a nemojte samo blebetati o skrivenom bogatstvu u inozemstvu ili će vam biti gore nego ikada. Bit ćete siromašni, a nećete više imati ni ljubavnika jer čovjek poput viteza de La Rivierea će vas http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

224/411

5/19/2018


ostaviti ako nemate novca.‹ Žena nije bila u stanju vidjeti logiku. Otišla je bijesna, pa sam poslala poruku La Bosse da je upozorim. La Bosse... katkad zaboravlja. Već je zašla u godine. Razum je napušta kada vidi zlato. A ako jedan od nas propadne, svi ćemo propasti!« La Bosse. Glavna suparnica, ali i suradnica. A ova La Voisin. Ni njoj ruke nisu bile čiste u ovom slučaju. Majčina ljuta bujica ogorčenja našla je u njoj izlaz. »Što joj je La Bosse prodala?« »La Bosse je lukava. Prodala joj je vrlo slab pripravak. No, vaša je majka prepredena. Isprobala ga je na pacijentima u bolnici i vratila se vrišteći da ju je prevarila. Vidite? Rekla sam La Bosse. ›Nikada se niste smjeli splesti sa ženom kao što je ona!‹ Tako je La Bosse slijedila moj prijedlog i prodala joj sapun s arsenom kojim je prala njegove košulje. Od njega se dobivaju čirevi na koži kao kod talijanske bolesti. Tada se pozove liječnika koji obično završi posao tako što pušta krv osobi dok ne umre, govoreći latinski sve vrijeme. Dakle, da budemo precizni, vašeg je oca ubio njegov liječnik, zahvaljujući procesu koji je pokrenula vaša majka. Upamtite to i čuvajte se liječnika!«, jetko se nasmijala. Taj mi je smijeh zveckao u glavi poput kamenčića u boci. Njezine su me riječi proganjale. »Arsenovi spojevi«, »smrt od smijanja«, »krvarenje do smrti«, »previše gnjevna«. Pogledala sam svoje ruke. Toliko sam ih stisnula da su mi zglobovi prstiju pobijeljeli. »Recite mi samo još jednu stvar«, upitala sam vrlo tiho. »Da?« Izraz lica joj je bio upravo majčinski. »Hoćete li mi prodati otrov za moju osvetu?« »Oh, fino. Dugo sam čekala ovaj trenutak. Napokon, draga moja, postali ste jedna od nas!« La Voisin je ustala, a ja sam je slijedila do njezine male radne sobe. Na lice joj je sišao neobičan, dojmljiv mir dok je otključavala prva vrata visokog, pozlaćenog ormara nasuprot vatri. »Prije ili poslije, bez obzira u kakvu je stanju, vaša će majka poslati po vas. Još nikada nije propustila obratiti se najrazvikanijim vračarama. Tada morate biti spremni djelovati kao osvetnička Božja ruka«, rekla je tiho. Skinula je jednu od svojih poslovnih knjiga s police. Bila je uvezena u tamno-zelenu kožu s utisnutim zlatnim žigom. Položila ju je na pisaći stol i otvorila. »Da vidimo«, rekla je, pomičući prstom niz retke svojeg urednog rukopisa. »Pasquier... P... ne, ovo je R. Zaboga, ne samo da mi se struk širi, čini se i da mi oči slabe! Uskoro će mi trebati naočale! Koliko se god skrivali, dob nas naposljetku uvijek sustigne.« Vratila je R i izvukla pravu knjigu.


225/411

5/19/2018


Dok je listala knjigu, povremeno se zaustavljajući, naopačke sam pročitala neke zabilješke: Pajot, želi sklopiti savez s vragom. Perdriére, madame, kupnja praška za smekšavanje muževa ponašanja. Vikontesa de Polignac, otrovi za La Vallière, razni uroci za zadržavanje ljubavnika, za pronalaženje blaga; formula za povećanje grudi. Pouilaillon, madame de, redovna kupnja sporog otrova. Imena, želje, brojevi: kupljeni otrovi, iznos, vrsta i cijena. Kupljeni afrodizijaci, prašak koji je prošao ispod kaleža, bijela misa svetom Raboniju, zaštitniku brakova, nad otrovanim košuljama, crne mise s krvlju dojenčeta u kaležu. Koliko. Cijena. Svrha. Tajne čudovišnog svijeta Kralja Sunca, zapisane u teškoj zelenoj poslovnoj knjizi. »Pasquier. Da. Evo ga. Želi mladenačku kožu... ne, krema je prespora. Imat ćete samo jednu priliku, a ne smije se povezati s vašim posjetom. Nešto što će morati uzimati u tjednim dozama. Kumulativno. Odgođeno djelovanje, da joj ništa ne pobudi sumnje.« Zatvorila je knjigu. »Vraćanje mladosti... tonik kojim će se proljepšati... Mislim da će to dobro poslužiti svrsi.« Vratila je knjigu na policu i zaključala vrata. Vlažno drvo je zacvrčalo u kaminu iza mačkolikih rešetaka za cjepanice. Njezin stari sivi mačor probudio se na trenutak da se protegne i zijevne pred vatrom. La Voisin je kratko tražila među svojim velikim svežnjem ključeva i našla onaj za unutarnja vrata ormara. Umetnula ga je u bravu i širom otvorila oba krila te se vidio niz polica s redovima bočica različitih veličina, sve uredno obilježene. Većina je svojom zelenom bojom odavala da je iz La Trianonina laboratorija, ali bilo je i drugih. Kutije s kosom i komadićima odrezanih noktiju, staklenke s čudnim uljanim tvarima. Kutija crnih svijeća. Nekoliko voštanih figurica. Veće staklenke s obješenim prepariranim rukama i drugim neopisivim dijelovima tijela, crnim i smežuranim poput starih gljiva. Sušene krastače, pijetlovi testisi. U tišini sam čula kako mi srce glasno lupa. »Otrovne đurđice... smrt od smijanja... Tako očito, vučji korijen... ne... otrovne žabe... ne, previše karakteristično, dijamantni prah... previše nepouzdano. Kukuta... zmijski otrov...« Odabrala je dvije bočice te ih postavila na nisku policu. »Za ovaj posao mislim da je najbolji bijeli arsen. Arsen i ružin sirup – poetski spoj.« Uzela je neoznačenu zelenu bočicu i malenim je lijevkom napunila sadržajem iz prvih dviju bočica. Zatim ju je začepila i držeći svijeću nakapala vosak i zapečatila čep. »Da vidimo. Malo luksuza...« odrezala je malo zlatne niti iz uskog drvenog kalema i ovila ga oko voska na vratu bočice i izradila pečat. »Vrlo elegantno!« izjavila je i stavila bočicu u moju hladnu, drhtavu ruku. »Ne zaboravite«, dodala je,


226/411

5/19/2018


»to je pravda. Nigdje drugdje nećete je dobiti. Čekat ću obavijest da je posao izvršen.« Napustila sam vračarinu kuću, još slaba od šoka što sam ga doživjela saznavši istinu. La Voisin nije bila amaterka, nije bila kućanica s neugodnim rođakom i staklenkom mišomora u svojem ormaru. Bila je profesionalna trovačica najvišeg ranga, možda najveća u Europi! Pozvala sam kočiju i odjednom mi se učinilo kao da sam se iznenada izgubila. Pogledaj kamo te odvela osveta, Geneviève Pasquier, rekao mi je glas u mojoj glavi. Kroz pravednost, srozala si se do zla! Sjela sam i pregledala zlokobnu bočicu u ruci. »Pravda«, rekla je. Da, to je morala biti pravda. »Za tebe, oče«, prošaptala sam kad je vozač fijuknuo bičem, a kočija se odštropotala u maglovitu jesenju večer. Te me noći čak ni moj napitak nije mogao uspavati. Uzela sam dozu za dozom, a čak i tada nakaze su mi ispunjavale snove. Iznad strašnih oblika i neobičnih, iskrivljenih lica čula sam ironičan smijeh Kraljice tame. »Jedna od nas, napokon, napokon, napokon...« ***

Sljedećeg sam se jutra probudila bolesna, a i jutro nakon toga. Sati su klizili poput zelenih jegulja, svi zapleteni i skliski, jedan vrlo sličan drugomu. čak i najstrašnije uskoro postaju sasvim obične. S No, vremenom mi je bilomisli boljeponavljanjem i zelena bočica u ladici toaletnog stolića postala je obična stvar, ni po čemu drukčija od naprstka ili kutije s umjetnim madežima. I tako sam se nakon tjedan dana, upalih očiju – opijum mi je bio jedina hrana – pojavila na večernjoj zabavi kod vojvotkinje de Bouillon, kamo su me pozvali zajedno sa španjolskim astrologom. Tu usred briljantnih tračeva i bučnih rasprava o okultnome proricala sam sudbine, jednu za drugom, dok mi astrolog, sa zloćudnim osmijehom, nije doveo vojvodu de Vivonnea te me, usred žagora i smijeha, upitao što vidim u budućnosti ovako galantna čovjeka. No, kad je njegova sjena pala preko moje kristalne kugle, voda je u njoj poprimila krvavo crvenu boju. »Uskoro ćete imati novu ljubavnicu«, rekla sam tiho. Srećom i to je prošlo kao dosjetka jer je Vivonne poznati razbludnik, pa se društvo ponovo nasmijalo. No, tog sam trenutka znala da je otišla Longuevalu unatoč svim obećanjima i sada sam morala samo doznati gdje su je ostavili. Na putu kući neprestano sam kroz prozor kočije promatrala uličice pokraj kojih smo prolazili, kao da bih mogla nešto vidjeti. No, to je bila


227/411

5/19/2018


luda pomisao jer labirint mračnih uličica iza glavnih ulica nikad ne bi mogao propustiti kočiju, niti bi one bile sigurne za bilo kojeg noćnog lutalicu. Noć te učinila glupom, Geneviève, prekorila sam samu sebe. Sutra ujutro napravit ću plan i početi svoju potragu u bolnicama. No, sljedećeg jutra, prije nego što sam uopće ustala iz kreveta, Sylvie je uvela malu sluškinju Marie-Angèlique . Nosila je veliki ptičji kavez, a oči su joj bile natečene. »Znaš gdje je!« povikala sam odlažući šalicu čokolade i zbacujući sa sebe pokrivač. »Brzo, Sylvie – moja odjeća! Idemo s njome! Vratit ćemo je kući!« Sylvie se požurila do ormara da mi dohvati haljinu i podsuknje. »Rekla je da vam odnesem pticu ako se ne vrati do sinoć i nije se vratila.« »Ali gdje je sada?« pitala sam. Sylvie je zastala kod vrata ormarića. »Ne znam, nitko ne zna. Ih su se vratili, ili nisu, to je sve.« Mala je sluškinja trljala oči rukama. »Na koga to misliš?« pitala sam polako, sav užas počeo mi je tutnjiti glavom. »Ona nije prva, znate. No, sviđala mi se, zaista. Mademoiselle Pasquier nije bila stvorena za takav život, vidjela sam to. Bila je drukčija, ljubaznija. No, što sam mogla? Otišla je k njemu, sva je drhtala, da mu kaže kako će naći ženu za to. No, vidjela sam ga kako samo sjedi za velikim pisaćim stolom, uopće nije dignuo pogled od svojih papira, samo je glatko i hladno rekao: ›Nadam se da ne mislite na La Voisin. Nemam namjeru dopustiti da me ta žena ucjenjuje.‹ ›U ime naše ljubavk, rekla mu je, ›nikada ne bih mogla ni zamisliti takvo što. Nikada se ne bih mogla srozati do takve sramote !‹ ›Prema mom iskustvu, ne postoji sramota do koje se žena ne bi mogla srozati. Morate priznati da ste se već više puta srozali.‹ Sva se ukočila i stisnula šake. ›No, no‹, rekao je on, ›ako je vaša ljubav istinita, ne biste dovodili u pitanje moj izbor u ovom slučaju.‹ Pognula je glavu i otišla, kao janje na klanje. ›Bog želi da umrem za svoje grijehe‹, rekla je kad sam je ispratila do kočije. ›Pticu daj mojoj sestri. Ona će živjeti duže od nas obje.‹ Znala je, madame. Bog zna kako, ali znala je.« »Idem pretražiti bolnice i podrum Châteleta. Hoćeš li poći sa mnom?«, pitala sam je. »Ne usuđujem se, madame. Ne smijem dugo izbivati. I ja bih mogla nestati, a on bi samo svima rekao da sam otišla kući svojim rođacima na selo.« Sjetila sam se glave ispod podnih dasaka. »Žao mi je«, rekla sam tiho. Činilo se da ju je moja neočekivana isprika iznenadila. Spustila je ptičji kavez i pobjegla. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

228/411

5/19/2018


»Sylvie«, zapitala sam nakon što sam čula kako su se stražnja vrata zalupila, »hoćeš li me pratiti?« »Madame, vaša logika vas je napustila. Ako vas vide kako zapitkujete, povezat će pobačaje s nama, a zatim i s La Voisin. Naučila sam čaroliju kako da ne progovorim pod mučenjem, ali vi, kako biste vi mogli podnijeti mučenje vodom ili španjolskom čizmom? Ne, svatko će od nas stradati zbog vaše gluposti zbog izgubljene prijateljice. Pustite je. Ne želim da me pogube zbog pobačaja koji je nestručno izveo neki neznanac.« Sylvino je lice izgledalo strogo i mudro, bilo je to lice seljanke koja razmišlja hoće li staroj nesilici zavrnuti vrat. »Sylvie, ona je moja sestra!« »Vaša sestra? Pa, ne može imati više od dvadeset godina! Vaša majka sigurno nije mogla uzeti onu alkemijsku glupost... Ili vi to samo tako kažete?« Zgrčila sam se na rubu kreveta i primila se rukama za glavu. »Ona je moja prava sestra, Sylvie. Moja starija sestra. Nemoj reći madame da sam ti to rekla. Nikada mi ne bi oprostila. Samo mi pomogni, molim te. Više mi znači od bilo kakve majke na svijetu!« Čula sam Sylvie kako nestrpljivo tapka nogom. »Zaboga, mala gospođice, doista ste me prevarili! Sto i pedeset godina stari! Mislila sam da lažete. Možda šezdeset ili sedamdeset, s tim oštrim jezikom i manirama stare dame. Sigurno ima nečega u tim pomadama protiv bora, mislila sam. Jednoga ću dana i ja to poželjeti, tako lijepo djeluje. Još ćete mi reći da zapravo ne čitate budućnost iz kristalne kugle!« »Doista čitam budućnost«, rekla sam tihim glasom. »Samo nisam vrlo stara. Jedino je moje srce staro – ostarjelo prije vremena.« Osjećala sam kako proučava moje lice, dignula sam pogled i vidjela je kako stoji iznad mene. »Madame, dopustite mi da vam nešto predložim. Ostavite danas markizu de Morville kod kuće. Svatko u Parizu je prepoznaje. Presavinite rub moje nedjeljne haljine i možete proći kao sluškinja. Ne njezina. Svakog njezinog slugu smatrat će urotnikom i ispitivat će ga. Oni moraju misliti da ne znate ništa o tome. Dovoljno ste pametni kad se izdajete za staru damu. Smislite masku, dobru priču.« I tako je istog tog dana iz trošne kočije izašla kljasta sluškinja kuće Matignon pred Châteletom te su je policajci odveli u vlažan podrum gdje sva mrtva tijela koja se nađu u Parizu leže tri dana prije ukopa. Umalo da nisam pobjegla zbog smrada, ali ipak sam krenula naprijed prema kamenim pločama. Iznad njih je na kukama visjela žrtvina odjeća, kako bi pomogla u identifikaciji nadutih, trulih tijela. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

229/411

5/19/2018


»Ta je sluškinja bila dobro odjevena, kada je nestala?« »Da, u odjeći moje gospodarice, bestidnica! No, moja gospodarica je kršćanka, pa joj oprašta. Primit će je natrag uz dobre batine da je nauči lekciju.« »To je više nego što zaslužuje. Je li joj kosa bila plava?« »Da, plava... Ali ne kao ova... Ova je obojena.« »Onda nije ovdje... Vjerojatno je već otišla iz grada s ljubavnikom. Vaša gospodarica će morati naći drugu djevojku, bojim se.« Kad se kočija zaustavila na trgu ispred Notre Dame, pred glavnim ulazom u Hotel Dieu, sa svakim korakom sve su me više boljela leđa, koja više nije pridržavao čelični korzet. Valjda je i to nekakav napredak, pomislila sam, što se više ne mogu vratiti na svoj stari skakutavi račji hod bez tolike muke. Prosjak na ulici napravio je znak zaštite od urokljiva oka. To se u stara vremena nikad nije događalo. Onda sam se sjetila. Odbacila sam držanje markize, haljinu i štap, ali sam zadržala njezine zapovjedničke, oštroumne oči. Oh, Bože, očito izgledam kao vještica, pomislila sam, brzo spustila pogled i poprimila lukav, udvorni izgled sluškinje. Nisam očekivala da ću tako brzo naći ono što sam tražila. Novakinja mi je s vrata ženskog odjela pokazala na staru kamenu dvoranu punu kreveta sa zavjesama. »Ondje je«, rekla je kratko, »onaj s desne strane kreveta broja četiri. Iako nemam pojam zašto bi je njezina obitelj željela, bilo bi bolje da je puste da nestane. Ima sreće što umire – to obično rade da bi izbjegle kaznu za čedomorstvo! Ali neće izbjeći Bož ju kaznu, uvjeravam vas.« Radije bih svaki dan imala posla s vješticama nego s ovom neugodnom ženom, pomislila sam. Marie-Angèlique je ležala stiješnjena u krevetu s četiri druge žene, od kojih se jedna već činila mrtvom, a druga je bulaznila od vrućice ka o posljedice teškog porođaja. Muškarac u policijskom plavom odijelu i širokom bijelom šeširu s perjem bio je nagnut nad krevetom i zapisivao nešto u svoju bilježnicu. »Ne može dalje!« iz pregrade je iskoračio krupan narednik, neobrijan i prijetećega glasa. »Ispituju je, morat ćete čekati. Vi ste njezina sluškinja?« Osjetila sam opasnost u tom pitanju. »Ne, ja sam iz obitelji, monsieur. Izgubili smo je zbog njezina grijeha, ali kada je nestala, njezin nas je brat sve poslao u potragu za njom, tako da joj može oprostiti. On je toliko dobar kršćanin!« »Brat, ha? A tko je on?« »Étienne Pasquier, avocat, iz kuće Marmousets.« Ah, lijepo. Uplest ću svojega uglednog brata u strašan skandal. Kako li će se samo napuhati i http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

230/411

5/19/2018


šepiriti kad mu policija zakuca na vrata i počne ispitivati sve osobe u kući pokušavajući saznati tko se pobrinuo za pobačaj. Narednik se okrenuo da vidi kako sa svojim pitanjima napreduje policajac kod kreveta. Činilo se da se usne Marie-Angèlique ne miču. Policajac ju je protresao za ramena nastojeći je probuditi. Oči su joj se otvorile na trenutak i zakolutale od užasa, ali nije ispustila ni glasa. Zbog časti, pomislila sam. Te bezvrijedne Vivonneove časti. Kako si potratila ljubav, sestro. Reci im sve, reci im sve. »Znam da nije ispravno, ali jednostavno mi ih je žao«, promrmljao je narednik. »Jadna djevojka! Ta je bila još i lijepa. A sada neće doživjeti sutrašnji dan. Nemojte misliti da smo grubi – ovo nam je jedina prilika da doznamo ime osobe koja je napravila pobačaj. Pogubljujemo takve svinje!« »Daj Bože da ga nađete, tog strašnog ubojicu!« složila sam se. Čovjek kraj kreveta je uzdahnuo s razočaranjem i ustao, gledajući u našem smjeru. Nije promijenio izraz lica dok je gledao ravno u mene. Bio je to Desgrez. Nisam se mogla ni pomaknuti i pobjeći, samo sam stajala kao ukopana, kao ptica koju je svojim pogledom paralizirala zmija. Hrabro, rekla sam sama sebi i, nastojeći izgledati priglupo, otišla sam do kreveta pretjerano šepajući. »Poznajem li vas odnekud?« rekao je blago. »Sluškinja iz obitelji, poslali su je da je nađe, iako ne znam zašto se trude«, prekinula je novakinja, koja se vratila s vrčem vode i s nekoliko ručnika preko ruke. »Kršćanski oprost je za svaku pohvalu«, odgovorio je Desgrez, ali njegove oči, koje su me stalno promatrale, kao da su mi rezale kralježnicu. »Pustite me bliže, moram vidjeti njezino lice da se uvjerim«, rekla sam teškim naglaskom niže ldase s pariških ulica. »Poznajem vas – vi ste pomoćna prodavačica u trgovini rubljem!« »Sada sam na boljem mjestu – puno bolja hrana i manje posla.« Njegovo prokleto odlično pamćenje! Hodajući policijski arhiv. »U kući...?« »Pasquier«, umiješao se narednik. Desgrez je podignuo jednu obrvu. »Zanimljivo, narednice. To objašnjava čipku na posteljini. Iznenađuje me što su je uopće našli. Recite mi, mala prodavačice...« »Annette, gospodine.« »Recite mi, Annette, bi li ova žena ovdje mogla biti slavna Pasquier ?« »Ne znam ništa o tome. Ona je samo sestra mojega gospodara.« »A kako ste, molim vas, završili u kući Pasquier ?« Nimalo mi se ni je sviđalo njegovo propitkivanje. Razgovor je krenuo u krivome smjeru. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

231/411

5/19/2018


»Moj zaručnik... poznavao je nekoga i sredio mi da dobijem ovaj posao...«, namignula sam. Desgrez me dugo promatrao, odmjeravao od glave do pete. Vidjela sam da procjenjuje drečave, jeftine obrube na haljini djevojke niže klase. Lice mu je poprimilo izraz gađenja. Očito mu se nije sviđao uspon na društvenoj ljestvici među nižim elementima preko kreveta. Pitam se što mislite o toj istoj stvari među bogatima, pomislila sam. Jeste li se poklonili madame Pasquier kada je prošla pokraj vas u svojoj kočiji? Klanjate li se markizi Montespan? Povukao je narednika u stranu, čula sam ga kako govori tiho: »Niti riječ o ovome danas... Ovaj slučaj uključuje veću igru nego što smo mislili... Opasno je miješati se, moram ići La Reynieju...« Iskoristila sam njihovu nepažnju i iskrala se do postelje u kojoj je ležala Marie-Angèlique . »Je li vam išta rekla?« narednikovo se pitanje Desgrezu čulo unatoč šaptanju. Kleknula sam kraj nje i stavila joj ruku na čelo. Gorjela je od vrućice. Desgrez je odgovorio tihim glasom, ali uspjela sam uhvatiti nekoliko riječi. »Nesuvisla je otkad je svećenik poslao po mene... Ni riječ nakon što je ispovjedila pobačaj... Ni on nije uspio dobiti ime od nje... Ali sada kada smo je identificirali, imam svoje sumnje...« »To sam ja, to sam ja«, šapnula sam žurno Marie-Angèlique . »Došla sam po tebe. Nemoj umrijeti, molim te! Moraš se oporaviti! Kako ja mogu živjeti ako ti umreš?« »Vi, ondje!« Odjednom sam začula Desgrezov glas i podignula pogled lecnuvši se od straha. Što ako je neko vrijeme bio tu i čuo promjenu u mojem naglasku? »Možda žena može to izvući iz nje.« Glas mu je bio odrješit. »Pitajte tko je izvršio pobačaj.« Zagrlila sam znojno tijelo na krevetu i šapnula joj na uho jedino što sam znala da želi čuti iznad svega. »Bog ti je sigurno oprostio, Marie-Angèlique .« Napola je otvorila oči. »Živi za mene, za one koji te vole!« Na trenutak, činilo se da govori. Približila sam svoje uho, ali nisam ništa čula. »Onda?« Desgrezov glas je zvučao strogo. »Oh, monsieur, rekla je ime koje zvuči kao Longueval.« »Grof de Longueval, ha? Vidi, vidi. Stari svodnik. Mislio sam da se ograničio na alkemiju od njegova zadnjeg ispitivanja. Lebrun, moramo posjetiti grofa što je prije moguće.« Odmaknuo se od kreveta i privukao narednika u stranu prije nego što je otišao. Čula sam kako mu je šapnuo: »Slijedite ovu sluškinju kada ode odavde. Želim znati kamo odlazi, koga viđa.« Moje srce je stalo gotovo kao srce Marie-Angèlique . http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

232/411

5/19/2018


»Ne morate više sjediti ovdje. Mrtva je.« Glas stare čuvarice me prenuo. Nagnula se nad mene i šapnula povjerljivo kroza svoje trule zube: »Ako obitelj želi zatražiti tijelo da se spasi od sramote izlaganja na ulici, mogu srediti da nestane za određenu...« »Naravno, željet će to... Jeste li sigurni da možete?« »To nije lako, znate... Tijelo zločinca... Mnogi će ga tražiti... Kirurzi na primjer...« »Za Boga miloga, koliko?« »Niti sua manje do dvadeset écua.« Starica je izgledala prepredeno. »Dobit ćete ih. Samo se zakunite da ćete je čuvati dok ne dođu po nju.« »Oh, radim ja to dovoljno često... Imam ja svoje metode. Ipak, ne dopustite im da se kolebaju. Recite im da pošalju novac staroj Marie prije sutrašnje večeri. Zapamtite, stara Marie u Dvorani Krunice.« Kad sam napustila bolnički odjel i izašla na Ulicu Marché Palu, čula sam zvuk koraka iza sebe. Uznemirena, pobjegla sam pješice prema trgu Notre Dame, a zvuk koraka koji su me slijedili izgubio se u uličnoj galami i buci kočija. No, jezivo probadanje na zatiljku govorilo mi je da je i dalje netko iza mene. Nije bilo sumnje, netko me prati.

TRIDESET PRVO POGLAVLJE Znala sam da ne mogu trčati, pa sam umjesto toga samouvjereno koračala kroz gomilu nosiljki čiji su nosači vikali na trgu ispred katedrale Notre Dame sve do m jesta gdje su se zadržavali kočijaši, čekajući da netko unajmi njihove kočije. Glasno sam pozvala kočijaša s konjem koji mi je izgledao najsnažniji za dugi put do Faubourga Saint-Honoré. Glas mi je bio dovoljno snažan iako sam ga ja sama jedva čula od lupanja svojega srca. Navela sam policajaca na krivi trag, pomislila sam. Sada će se vratiti i podnijeti izvještaj. No, kad sam se popela u kočijicu, okrenula sam se i vidjela da je narednik s crvenim čarapama iz Dvorane Krunice ušao u drugu kočiju. Moj je vozač prilično brzo stigao do mosta Pont Notre Dame, a potom je zapeo u gužvi među gomilom nosiljaka i pješaka, u uskom prolazu između otmjenih trgovina, smještenih s obiju strana mosta. Izvirila sam i pogledala iza nas te s olakšanjem primijetila da je kočija koja nas je slijedila jednako tako zapela u gužvi kicoša koji su napuštali galeriju slika. »Vozaču, predomislila sam se! Odvedite me do Palače Bouillon, a ja ću vam platiti jednako. Dovedite me onamo dvostruko brže, pa ću vam


233/411

5/19/2018


dvostruko i platiti!« Kočijaš je pucnuo dugim bičem lijevo i desno te se mnoštvo šegrta razbježalo kad je pokušao privoljeti svoju ragu da krene brzim kasom. Opet sam provirila iza nas. Moj je neprijatelj zapeo u gomili. Vidjela sam kako vozaču prijeti šakom. Dobro, pobjegla sam mu, pomislila sam. No, nisam odahnula sve dok se nisam izgubila u mnoštvu žena na tržnici koje su unosile namirnice kroz kuhinjski ulaz goleme palače i neprimjetno se stražnjim prolazima uvukla u stan jedinog čovjeka u Parizu koji bi mi mogao pomoći. ***

Našla sam Lamottea u crvenom svilenom kućnom ogrtaču i perzijskoj kapi kako daje naloge kuharskom pomoćniku. »Zapamtite«, školjaka monsieur ali zabava je takve govorio vrste da je, će »od madame željeti poslužitibiskup nešto dobije lagano,osip, sasvim lagano. Ne smijemo kvariti raspoloženje naših gostiju, zar ne?« Mahao je prstima po zraku da bi dočarao željenu lakoću. Zanimljivo, pomislila sam. Od omiljena pjesnika i dramatičara do organizatora zabave i faktotuma [31]. Čovjek s lijepim profilom doista može daleko stići u pravim krugovima. »Monsieur de La Motte, sluškinja traži da vas vidi, ima poruku od mademoiselle Pasquier.« Sluga se nije činio baš jako uljudnim. Lamotte je podignuo vidio krilo me kako čekam kodotvoreno. visokih, dvokrilnih vrata salona, čijepogled je samoi jedno bilo djelomično »Oho, znam ovu sluškinju, Pierre. I ne donosi nikakve zaključke o mademoiselle Pasquier koji bi mogli zasmetati idolu srca mog. Mademoiselle Pasquier jedna je od brojnih žena koje su glupo i nepotrebno zaljubljene u mene, čiju naklonost s prijezirom odbacujem radi višeg, svjetlijeg i plemenitijeg plamena! Ne, Pierre, neka madame zna da samo ona zapovijeda mojim srcem, samo njezin zvjezdani sjaj nadahnjuje moju muzu!« Ove je riječi popratio udarcem ruke po izvezenoj svili neposredno iznad srca. Udebljao se, čak u samo nekoliko mjeseci te se utegnuo kako bi izgledao mršavije, a brkovi su mu postali još veći, ako je to uopće bilo moguće. Nisam mogla ne diviti se mačjoj eleganciji kojom se uspinjao iz jednog slavnog budoara u drugi dok nije stigao na vrlo visoku razinu, uselivši se u samu Palaču Bouillon. Čini se da su samo dvije stvari stradale na tom putu: njegovo ime, koje se razdvojilo uz dodatak još jednog sloga, i njegova strast za pisanjem tragedija. Nakon uspjeha s Osminom, za parišku pozornicu nije napisao ništa vrijedno spomena. No, svi su ludovali za vitezom de la Motteom zbog njegovih lakih stihova i šarmantnih malih scena koje je pisao da ih skladatelji uglazbe za balet.


234/411

5/19/2018


Sada je otpravio i kuhara i sobara, ali vidjela sam da je primijetio kako je ovaj potonji stao iza dvokrilnih vrata i prisluškivao. »Kakvu to poruku imate?« upitao je ležerno, dovoljno glasno da se čuje iza vrata. »Monsieur de La Motte, mademoiselle Pasquier leži mrtva u bolnici Hotel Dieu, žrtva strašne nesreće! Tako vam svega što vam je nekada bilo sveto, molim vas da pođete sa mnom i pomognete mi da zatražim njezino tijelo!« Oboje smo čuli šuškanje iza vrata, sobar je otišao. Dobro. Mrtva žena nije bila suparnica čak ni najljubomornijoj ljepotici. Samodopadna umišljenost nestala je s Lamotteova lica, a pogled mu je iznenada postao uznemiren. »Što... Što se dogodilo?« Počela sam govoriti brzo i tiho. Tko zna koliko ćemo dugo biti sami. »Zapravo nije bila nesreća... loše izveden pobačaj. Možete li joj oprostiti? Rekla je da Bog želi da umre!« Kad sam obrisala oči, Lamotte je izvadio veliki rupčić i bučno kihnuo u njega. »Trebam vas, monsieur Lamotte, ona vas treba, za ovu posl jednju uslugu. Dogovorila sam da ću potkupiti jednu od čuvarica da dobijem tijelo. Neće posumnjati u muškarca, pogotovo ako kaže da je iz obitelji. Ali mene... Mogli bi me optužiti da sam pomagačica kod pobačaja!« U Lamotteovim očima vidjela sam zabrinutost. Prevoženje tijela zločinaca nije bilo nešto što radi osoba koja želi postati arbitar umjetničkog ukusa. »A obitelj?« upitao je. »Kakva je ta vaša nečovječna obitelj kada je neće ni pokopati?« »Moj ju je brat proglasio mrtvom prije više godina. Neće doći po njezino tijelo. Tako je škrt da bi uskratio novac za pristojan pokop čak i ako mu ne bi nanio sramotu. Silno želi biti ugledan, Lamotte. Ali ja imam novac, znate to. Ja ću se pobrinuti da je se ljudi sjećaju, napravit ću joj nadgrobnu ploču – ali morate mi pomoći! Sjetite se što vam je nekoć značila...« U tom času lice mu se naboralo, iznenada je izgledao staro. »Moja je mladost prošla, Geneviève. Čovjek koji sam nekad bio umro je s njom. Moji snovi o postizanju besmrtne veličine, osvajanju anđela na prozoru – nestali su, mrtvi, izgubljeni. Razumijete li? Pišem poeziju za balete.« »A koliko vas samo hvale! Vidjela sam Princezu začaranog dvorca u kazalištu Saint-Germain!« »No, moja tragedija – nikada je nisam uspio završiti. Moja Sapho. Nestalo, presušilo. A ovaj kraj... kako prljav, kako običan...« žestoko je protrljao oči i opet ispuhao nos. »Da sam ja pisao o njoj, plemenito bi se http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

235/411

5/19/2018


sama probola srebrnim bodežom na litici iznad mora, recitirajući klasične stihove! Ništa ispod toga ne bi je bilo dostojno! Ali ovo... smrt od iskrvarenja u prljavoj dobrotvornoj bolnici...« Stavio je glavu u ruke i dugo tako ostao, uzdišući. Zatim me je pogledao. »Što moram učiniti? Postati pohlepan građanin na jedno poslijepodne? Dobro. Za vas, može.« Zategnuo je kućni ogrtač oko svojeg gojaznog tijela i ustao. »Pierre! Pierre!« Pljesnuo je rukama. »Gdje je taj nitkov kad ga trebaš!« Otišao je do dvokrilnih vrata i povikao. Začula sam topot koraka. Sluga se napokon pojavio, zadihan. »Pierre, moju najmanju dnevnu vlasulju. I žalobno odijelo. Bez pogrebnih traka. Idem na građanski pogreb. Razumiješ li?« Nehajno je odmahnuo rukom, kao da je ljut zbog naporne i trivijalne dužnosti. Zatim je nestao u sobici iza salona za koju sam pretpostavila da je njegova spavaća soba ili garderoba. Čula sam njegov glas kroz otvorena vrata. »Recite toj sluškinji da pričeka ovdje da mi može pokazati put.« Lamotte je oduvijek bio čovjek kazališta. Ako bi itko mogao igrati građanskog avocata do savršenstva, to je bio on. ***

Zadrhtala sam dok sam sjedila sklupčana u jednoj od laganih kočija iz spremišta Palače Bouillon. Ostavio u Ulici Sablon, dalje od ulaza u Hotel Dieu. Vani nije bilome tako hladno, iakojednu nije ulicu bilo ni toplo. Jesenski su vjetrovi otpuhali vlažne sive oblake, pa su se vidjeli djelići plavoga neba išarani ružičastim crvenilom umirućeg dana iznad šiljastih krovova od škriljca. Takve je dane voljela Marie-Angćlique. Uvijek je govorila da se ne može ništa reći protiv vremena u kojem vam obrazi izgledaju ružičasti. Pred nama, u Ulici Sablon, ravnodušno su čekali konji unajmljene pogrebne kočije dok je vozač drijemao s uzdama zavezanima za sjedalo. »Ne uzrujavaj se u zatvorenu prostoru po ovakvu vremenu, sestro! Zima će uskoro stići.« Čula sam njezin glas, kao da sjedi uz mene. »Ići ćemo na svjež zrak u vrtove Palais-Royala, pa više nećeš biti tako mrzovoljna! Osim toga, možda vidimo nekog zanimljivog...« Marie-Angèlique , posljednji ćemo put ići na svjež zrak i ja ću te otpratiti kući. Iza ugla lik u crnom izašao je iz bolnice. Iako mu je glava bila pognuta, nije zaboravio tromi buržujski hod. Koračao je polako, vrlo polako pokraj kočije u kojoj sam čekala sve do pogrebne kočije. Vidjela sam da dugo razgovara s vozačem, koji je mahnito gestikulirao. Stavio mu je novac u


236/411

5/19/2018


ruku. Tada je vozač udario bičem i pogrebna je kočija otišla niz Ulicu Sablon. »Što se dogodilo? Zašto nije ušao na ulaz za kočije?« Lamotte je bez riječi sjeo na sjedište nasuprot meni i nije odgovorio na moje pitanje. »Ne pitajte«, kazao je na kraju. Lice mu je bilo poput kamena. »Ali platili ste čuvarici, zar ne? Što je pošlo po zlu? Zašto je niste mogli odmah dobiti?« Lamotte je dao nalog kočijašu. Zatvorio je oči i dugo nije progovorio ni riječ. »Netko je dojavio vašem bratu«, rekao je, a riječi su teško izlazile iz njega. »Srećom, snašao sam se, pa sam rekao da sam vaš rođak s majčine strane.« »Ali... što?« »Vaš brat im je rekao da su pogriješili. Da je jednom imao sestru s tim imenom, ali da je umrla prije više godina.« »Ništa manje nisam ni očekivala.« Tko je otišao k njemu? Policija. Sigurno je to bila policija. Samo su oni mogli biti tako brzi. Lamotte je prekrio lice rukama i počeo jecati. Zgrabila sam ga za ruku i pokušala ga protresti. »Morate mi reći što se dogodilo!« prošaptala sam odrješito. »Tijelo zločinca...« čula sam kako je procijedio. Opet sam ga protresla. »Nemojte me pitati. Nemojte me pitati da vam kažem«, promrmljao je. »Ali ja moram znati! Ne mogu podnijeti da ne znam!« povikala sam. Podignuo je glavu i pogledao me, oči su mu bile crvene. »Odsjek za anatomiju s College Saint-Come. Slučaj sepse zbog pobačaja im je... zanimljiv. Bože moj! Zanimljiva im je! A ja je još vidim kako me gleda s prozora – njezine prekrasne plave oči! Njezin smijeh! Razumijete li? Ništa nije ostalo od nje – ništa! Razrezali su je, raskomadali, zbog unapređenja studija anatomije! Zgrabio sam liječnika na odjelu za vrat. ›Ona nije stroj! Imala je dušu! Ne možete to učiniti!‹ ›Žao mi je, monsiuer, što je učinjeno, učinjeno je‹, rekao je, te se odmaknuo kao da sam luđak! Bojim se da sam napravio budalu od sebe. Maštao sam... Maštao sam da ću je još jednom poljubiti za oproštaj – samo jednom. Jedini put. Da se oprostim sa svojom mladosti, znate. Zar je to bilo previše tražiti? Samo jednom! Ali ovo je moderno doba. Nema više mjesta za geste – romantične geste – glupave, uzaludne geste. Ljudi s noževima, znanstvenici, oni su tamo došli prvi.« Moja lijepa sestra razrezana kao životinja! Nema groba, nema mjesta gdje ću plakati! Osjećala sam se kao da su mi se kosti raspucale i da mi srž istječe. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

237/411

5/19/2018


Lamotte je još nesuvislo govorio kad su otvarali velika vrata za kočije Palače Bouillon. Čuvši viku i štropot, pribrao se, obrisao lice i prstima zagladio svoje nekoć samouvjerene brkove. »A večeras se gostim sa svinjama, s licem u koritu, nimalo bolji od ostalih.« Glas mu je bio tih, oči pune gorčine. »Jeste li dobro, monsieur de La Motte?« »Nisam. Nisam sada i nikada neću biti«, rekao je kad nas je kočija ostavila u podnožju široka stubišta koje se uzdizalo iz paradnog ulaza. Podignuo je pogled do isklesanih ograda i pozlaćenih vrata kao da promatra vrata pakla. »Dođite sa mnom na trenutak, mademoiselle Pasquier. Pričajte mi o njoj. Ja... Osjećam se kao da ne mogu disati!« Toliko je izgledao utučeno da nisam mogla odbiti. Vodio me kroz duge hodnike i otvorene svečane odaje do svojih nekoliko soba u stražnjem dijelu velike kuće. Ušavši na glavna vrata i vijugajući do stražnjih prostorija, postalo mi je jasno koliko je mnogo namještenika, omiljenih pisaca i umjetnika, siročadi, dalekih rođaka i parazita bilo smješteno u velikoj palači. Maleno društvo, s vlastitom hijerarhijom, vlastitim dvorom, malena imitacija onog velikog u Versaillesu. Život uz laskanje, zabijanje noža u leđa i uspinjanje, a smatrali su se sretnima. Bolje je biti vračara visokog društva, pomislila sam. Ulazite i izlazite na prednja vrata kako vam je drago. Prošli smo kroz njegov salon, odveo me u sobu sa zlatnim oblogama, niska stropa, punu knjiga. Pisaći stol i dva udobna naslonjača bili su stiješnjeni usred nereda rukopisa i kazališnih suvenira. Njegov kućni ogrtač, odbačen u žurbi, bio je neuredno prebačen preko uskog, zatrpanog kreveta zbijenog u niši. »Moje skrovište«, rekao je pompozno pokazujući na zagušljiv sobičak. »Čak i ona mora dopustiti brlog svojoj zvijeri!« Prekapao je po ormariću i izvadio bocu i dvije čaše. »Nemam s kime govoriti o njoj osim s vama«, rekla sam, uzimajući čašu. »Tko bi drugi mogao razumjeti njezinu dobrotu, njezinu nježnost? Njezina ljepota bila joj je prokletstvo.« Rakija je bila jaka te sam zakašljala. Ponovo mi je napunio čašu, kao i svoju. »Ne njezina ljepota, ne. Njezina obitelj! Vaš je brat, ako mi oprostite, mademoiselle, odvratno čudovište kamena srca!« Zagledao se u svoju čašu, kao da vidi slike na njezinu dnu. »Danas ima mnogo takvih. Da imam Moliéreovo pero, mogao bih od njega napraviti komediju. To je uloga umjetnosti, zar ne? Da od čudovišta radimo komedije, kako bismo ih mogli podnositi, a od naših vlastitih jeftinih jada velike tragedije, tako da drugi http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

238/411

5/19/2018


plaču s nama.« Zavrtio je preostalu tekućinu u čaši, a zatim ponovo uzeo bocu i zagledao se u moje lice. Potom je skrenuo pogled na maleni prozor, kao da gleda u neko drugo vrijeme i rekao u pola glasa: »Dvije sestre, poput bijelih ruža, cvatu u mračnoj, odbojnoj kući. Još vidim vaša lica kako vire s prozora, navlače zavjesu, upravo tako. Oduvijek sam je zamišljao visoko u tornju, kako čita romane, čeka svojega princa.« Opet je otpio iz svoje čaše i natočio i meni. »Mademoiselle Pasquier«, rekao je tihim glasom, »sanjao sam da sam ja taj princ iako sam bio samo sin tapetara.« Od jake rakije moje slomljene kosti topile su se u njegovu mekom naslonjaču. Napokon, osjetila sam kako mi suze teku niz lice. Pružio mi je svoj rupčić i natočio si još jedno piće. »Pisao sam joj... svoje snove. Poeziju. Smišljao sam, planirao, pisao sam cijelu noć uz svjetlost svoje jedine svijeće da bih se dovoljno proslavio kako bi me primili u njezinu domu... vašem domu.« Lamotte si je natočio još nekoliko pića. Sjedio je na krevetu, usred hrpe odbačenih košulja, otvorenih knjiga i izgužvanih noćnih košulja, gotovo sasvim zgrčen, pokrivši lice rukama, govorio je između jecaja: »Tada sam bio drukčiji. Mogao sam biti bilo što za nju, bilo što! A sada... ona nema ni groba!« Pogledao je u mene, licem vlažnim od suza. »Recite mi, je li čitala moja pisma?« Što sam mogla reći? Andrè, moju su sestru od rođenja odgajali da želi više nego što ste joj vi mogli ponuditi. Ja sam spasila vaša pisma iz vatre. Ja bih dala sve da je samo jedan redak te poezije bio napisan za mene. Tko je od nas, Andrè, bio veća budala? No, slomljena njegovom i vlastitom tugom, lagala sam. »Uvijek ih je držala u njedrima, tako da ih može često čitati.« »Znao sam! Cinik je imao krivo. ›Srce ljubavnika ima oči da vide istinu‹, rekao sam mu, a on se nasmijao. Rekao mi je da sam budala jer ne gledam razborito, a ja sam ga mrzio zbog toga. ›Da ja biram,‹ rekao je, ›uzeo bih mlađu sestru. Ona ima bolji um i vjerno srce.‹ Ali imao je krivo i sada mu mogu posve oprostiti. On truje svoj svijet razumom i strašno trpi zbog toga. Ne mogu mu više zamjetati.« Cinik. To je mogao biti samo d'Urbec. Zašto mi je pomisao na njega izazvala nalet tužnog grizodušja, čak i ovdje, kad mi je srce bilo opijeno gubitkom, rakijom, intimnošću slušanja Lamotteove tajne? A ipak, još dublje u meni bio je dugo potiskivani glas žudnje. Poput demona izranjala je iz podzemne pećine, krčila si put iz nekog skrovitog mjesta u meni, tjerala me da se stidim, čak i dok me je činila lukavijom. Želim ga, rekla je. Ne sada, ne u ovakvu trenutku, odgovorila sam joj. Izdaj je, rekla je. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

239/411

5/19/2018


Ionako je mrtva. Bježi od mene, odvratna nakazo, odvratila sam joj! Ustala sam da si natočim još rakije iz boce na stoliću. Jedva sam mogla stajati. »Tješite me, Geneviève! Hladno mi je kao da sam već u grobu s njom!« Lamotte je jako zadrhtao, zgrabio me za slobodnu ruku te sam izgubila ravnotežu, a čaša mi je ispala iz ruke i razbila se na podu. Uhvatio me dok sam padala prema njemu na krevet i stavio me u svoje krilo, obujmivši me rukama. Naslonila sam glavu na njegovo rame. Osjetila sam kako mi miluje kosu, kao da tješi dijete. Njegove su mi suze ovlažile vrat. »Tješite me«, rekao je. »Tješite me!« Njegova ruka je kliznula niz moj vrat prema mojim grudima. Bilo je to tako toplo, ljudski. »Ne na taj način«, rekla sam slabim glasom, još se boreći s demonom. Sada mu je lice bilo na mojim grudima, smalaksala sam od njegova grubog obraza na svojoj nježnoj koži. Lijep kavalir kojeg smo gledale kroz prozor. Moj! Po najstrašnijoj cijeni na svijetu! Zadrhtala sam. »Osjetite moje suze«, rekao je, kad se vlažna toplina širila preko mojih grudiju. Neki maleni tračak u tonu njegova glasa kao da je odavao rutiniranog zavodnika. On te iskorištava, pomislila sam. Ali demon je rekao: uzmi ga! Kada ćeš opet imati ovakva muškarca? »Ja... Ne mogu to učiniti. Za Boga miloga, prestanite! Ne smijem zanijeti! Ne sada kada sam vidjela...« »Tako glatka, tako bijela. Kao mramor...« Njegova se ruka našla ispod mojih skuta. »Topla. Ljudska. Živa...« »Ne!« rekla sam, ali moje je srce lupalo kao ludo. Demon je pobjedonosno i slobodno uzletio. Moje je tijelo zadrhtalo od strasti kad je njegova ruka dosegnula svoj cilj. »Prelijepa«, promrmljao je kada me je polegao na leda, a ja sam osjetila njegovu težinu na sebi. »Ne bojte se ništa... U sve ovo vrijeme... otkad sam je izgubio... naučio sam tisuću trikova... da ugodim damama. Sa mnom nema rizika. Ne morate se bojati... Ničega...« Pribadače mojega grudnjaka bile su razbacane po podu. Moje suknje i podsuknje ležale su izgužvane oko mene kao humci raznobojna cvijeća. Strah se otopio u toplini nove radosti. No, iako su mu ruke i usne posvuda lutale, oči su mu ostale zatvorene. I znala sam, čak i kad je ušao u posljednju utvrdu, da je pokušavao ponovno sastaviti Marie-Angèlique svojim rukama, svojim umom, svojom strašću. Njegovo lice, vlažno od suza i upalo od tuge, još je bilo lijepo. »Andrè«, prošaptala sam kad nas je oboje obuzela mahnitost. »Angèlique !« Povikao je, kad se povukao, a potraćeno sjeme z amrljalo posteljinu. U njega sam se mogla pouzdati. Ne bi mi dopustio da zanesem. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

240/411

5/19/2018


No, bio je s mojom sestrom, a ne sa mnom. Ipak, kada sam pogledala njegovo lice, opušteno i puno zahvalnosti dok je počeo tonuti u san, nisam uopće osjetila žaljenje, nimalo. Ugodna toplina još je strujila mojim tijelom. Ujače, pomislila sam, imali ste krivo. Najljepši muškarac o kojem sam ikada sanjala plakao je sa mnom, preklinjao me, ispunio me i sada mi je bio zahvalan. Bila sam sretna u tom trenutku, veoma sretna! Gori te u paklu, ujače, prošaptao je tiho moj um. U ovom trenutku Andrè Lamotte je moj! Niti jedan drugi trenutak nije važan. Ne zanima me. »Andrè, Andrè«, prošaptala sam. »Ne spavajte. Vaša zabava. Vojvotkinja. Morate ustati!« Protresla sam ga za ramena. Naglo je otvorio oči. »Oh, to ste vi. Geneviève.« Izmijenili smo dugi pogled. Oboje smo znali sve. »Zahvalan sam. Što mogu učiniti za vas? Što vam mogu dati, ovako siromašan, da vam se odužim što ste spasili ono što je ostalo od mene?« »Možete mi pomoći da očetkam haljinu i odjenem je te pozvati nosiljku da me odvede kući. Zatim morate biti oličenje duhovitosti večeras na svojoj zabavi.« »Oh, Bože, zabava! Vojvotkinja!« Povikao je, kao da je napokon shvatio cijelu situaciju. Zagladila sam Sylvinu svijetlu nedjeljnu podsuknju. »Sigurno vam čak ni ona ne zamjera valjanje sa sluškinjama u vaše slobodno vrijeme. Izaći ću na stražnji izlaz i nitko neće posumnjati da se išta više od toga dogodilo.« Izgledao je užasnut. »Vi... mislite o svemu. Tako ste prisebni... To je neprirodno. To me podsjeća na način na koji onaj prokleti d'Urbec računa! Uvijek racionalno!« Opet d'Urbec. Zašto mi se utroba tako grčila? »Andrè, znam da ste željeli Marie-Angèlique . Ne tražim ništa od vas, neću vas sramotiti. Samo ostanite moj prijatelj. To je sve što tražim.« Pogledao me, potresen. U tom trenutku lice mu je izgledalo staro. Ispod očiju je imao tamne podočnjake. Veseli brkovi su se objesili. Tijelo mu je otežalo od lagodna življenja. Jednolična besposlica srednje dobi nije bila daleko. »Imate čast i srce muškarca«, rekao je. »U svijetu lažnih, zavidnih, zlonamjernih žena i podmuklih, nasmiješenih dvorana uvijek ću cijeniti vaše prijateljstvo kao najveći dar! D'Urbec je bio mudriji čovjek od mene. Idem na ples pratiti sebičnu bogatu ženu... A vi, nadam se da ćete naći muškarca dostojna svojega srca, Geneviève.« Samo bi pjesnik poželio nešto tako smiješno, pomislila sam kad su me nosači spustili pred mojim vratima. Ipak, bilo mi je drago za taj trenutak nježnosti. I zadržala sam njegov rupčić. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

241/411

5/19/2018


***

Bolesna tuga pratila me kao magla cijelu tu dugu jesen. Kamo god da sam se okrenula, vidjela sam lice Marie-Angèlique . Bježala sam iz trgovina i sa sajmova, trošenje novca više me nije zabavljalo. Vidjela bih izloženu čipku, srebrni broš, raskošan brokat i pomislila, prije nego što bih se uspjela zaustaviti: Oh, Marie-Angèlique bi se to svidjelo, moram joj reći! Njezin duh kao da je lutao galerijama u Palaisu, stazama u vrtovima. Vidjela sam nas opet, dvije djevojčice u proljeće, pretvaraju se da se dive ružama, ali još se više dive elegantnim prolaznicima. »Gle, sestro, pogledaj onaj lijep šeširić! Kada budem bogata, imat ću jedan upravo takav! Oh! Misliš li da onaj elegantan mladi časnik u grimiznu plastu zuri u mene?« »Kada ja budem bogata, imat ću jednog upravo takvog!«, dovršila bih njezinu rečenicu svojim zajedljivim glasićem. »Oh, Geneviève«, rekla bi kroza smijeh, »baš si duhovita! Zašto ne bismo obje imale po jednoga!« Čula sam jeku njezina smijeha dok sam teško koračala stazama ispranim kišom, tražeći je među suhim lišćem i praznim paviljonima, kao da bih je mogla naći kako se negdje skriva. Počela sam spavati do iza podneva. Sluge su otpravljali klijente šapćući da je madame jako bolesna. U poslijepodnevnim satima besciljno sam lutala vrtovima Tuileriesa ili Palais-Royala. Kada bih se umorila od hodanja, uzela bih kočiju i vozila se sumanuto gradom ili bih pošla cestom do Versaillesa, pa bih se vratila a da nisam obavila nikakav posao. Čak je i ptica, moja jedina utjeha, tugovala na svojoj prečki na visoku postolju koje je stajalo kraj stola u mojoj gornjoj sobi. Njezino se perje nadimalo, nije ništa govorila i odbijala je kljucati koricu kruha iz moje ruke. Jednom sam, sva omotana velom, unajmila nosače da me nose kroz moju staru četvrt. Prošli smo cijelu Ulicu Marmousets, tražila sam od njih da se zaustave na toliko mjesta da su pomislili kako sam luda i morala sam im udvostručiti napojnicu. Naša je kuća i dalje izgledala isto, visoka i tamna, mali groteskni kipovi čučali su na objema stranama drevnih gotičkih vrata. Vidjela sam brata iz daljine, hodao je od kuće prema Palais de Justice s mapom za spise pod rukom. Nosači su spustili nosiljku na istome mjestu gdje su Lamotte i njegova dva prijatelja nekoć stajali i ja sam pogledala prema prozoru, gotovo očekujući da ću vidjeti kako se teške zavjese razmiču i naša dva bijela lica proviruju iz kuta tamnog prozora. »Prođite Tri lijevka, zatim se okrenite pokraj Pomme de Pin«, rekla sam, »ali nemojte stati ondje. Samo želim vidjeti otvorena vrata.« Vrata gdje sam ih prvi put vidjela, ta tri prijatelja, mlada, puna nade, kako se


242/411

5/19/2018


smiju. Jedan od nosača je kažiprstom na svojoj sljepoočnici napravio znak da sam luda prije nego što je primio ručke nosiljke. Zatim se jednoga dana, nakon što su prošla gotovo dva tjedna, dogodilo ono neizbježno. Malo prije podneva osjetila sam kako me netko trese da se probudim. Podignula sam pogled i ugledala vješticu iz Ulice Beauregard kako se nadvila nad krevetom poput noćne more, dok je Sylvie s osjećajem krivnje lebdjela u pozadini. »Ustanite, ustanite! Imate posao koji valja obaviti! Mislite li da sam vas stvorila kako biste se mogli po cijeli dan izležavati u krevetu? Kraljeva pažnja mijenja smjer poput vjetrokaza, svaka žena na dvoru juri da joj netko prorekne budućnost! Plima je, a vi ne lovite ribu!« Nešto sam promrmljala, ali od toga se samo još više razljutila. »Vrhunska je glupost tugovati zbog onoga što se ne može poništiti. Zarađujte novac, kupite joj spomenik i nastavite sa životom! Morate platiti sluge, voditi kućanstvo i dužni ste meni! A što se mene tiče, ako vam je mozak toliko istrunuo od tog prokletog La Trianonina eliksira od opijuma da više ne možete raditi, onda slobodno završite sa svime, budalo mala! Popijte cijelu bocu!« Sylvie, raskolačenih očiju od užasa, pokušala je zgrabiti bocu, ali ju je La Voisin zaustavila jednim pogledom. »Moj mozak nije istrunuo, vi... vještice! Dvostruko je jači od bilo čijega, i bio bi čak da popijem stotinu boca!« U bijesu sam se uspravila u sjedeći položaj. »Kao što vjerojatno već i jeste...« »Da znate, smanjujem dozu! I barem ne sjedim svaku večer i ne pijem vino dok ne pocrvenim u licu i ne pjevam proste napitnice s krvnikom!« »Dakle, sada tvrdite da je opijum otmjeniji, je li? Moji ljubavnici su moj vlastiti izbor. Imala sam grofove i vikonte, tako da znate! Ako mi se muškarac sviđa, ja ga uzimam! Dovoljno sam moćna da mogu donositi vlastite odluke. Dok ste vi prevelika kukavica da biste postali vojvotkinja! Ali, oh, zaboravila sam, vi ste aristokratkinja... Pretpostavljam da je to razlog zašto zadržavate svoje seksualne avanture u obitelji?« »Ubit ću vas zbog toga!« vrisnula sam i skočila iz kreveta da je napadnem. Ona se odmaknula i izvukla oštar nožić iz rukava. »Ha! Priđite bliže, dušo, pa ćemo vidjeti tko će koga ubiti!« rekla je, zapovjedničkih crnih očiju. »Kunem se da hoću!« »Gubljenje vremena«, rekla je mirno. »Bolje bi vam bilo da ubijete ujaka, koji je uveo vašu sestru u život što ga je vodila za njegov džeparac i pokušao vas uništiti kako bi se dočepao onoga što vam je ostavio otac.« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

243/411

5/19/2018


»Kako znate o ujaku?« »Zaboravljate, mala lukavice, da je i on moj klijent. Znam sve tajne svojih klijenata. No, loše je plaćao. Ne nedostaje mi. Pošaljite mu dobrohotno košaru mojih paštetica u zatvor i riješite ga se.« Vratila je nož u rukav. Začuo se neobičan zvuk kao da je skliznuo u nekakve skrivene korice. Prokletstvo, pomislila sam, kad mi se razbistrilo u glavi. Opet sam plesala kao prava njezina marioneta. Točno je znala kako će me opet pokrenuti. Sigurno je sve to isplanirala, sukob, svađu, i prije nego što je došla. Kada ću naučiti ne dopuštati joj da me iskorištava? »Vi... Odvratni ste...« »A vi niste?« narugala mi se i nakrivila glavu na jednu stranu te stavila ruke na bokove. »Ali barem ste sada izašli iz kreveta. Sylvie, odjeni je – siva svila – a ja idem vidjeti je li Nanon završila u kuhinji.« Bila sam jako ljuta dok sam je gledala kako nestaje kroz vrata spavaće sobe. Prokleta bila! Oh, dovraga, ponovo! Zaboravila sam da je već prokleta. Dvostruko prokleta bila, onda. Neobičan miris nagorjela pluta uzdizao se do mene. »Sylvie, kakav je to miris...? Je li to kava?« Šum svilenih podsuknji najavio je povratak vračare, njezin glas je odgovorio s one strane paravana. »Turska kava. U posljednje je vrijeme često pijem. Dovela sam Nanon da vam skuha lonac. Popit ćete je. I ja ću malo. Jako mi se sviđa.« »Ali... ali zar to nije skupo?« pitala sam. Došla je iza paravana da pregleda kakav je napredak Sylvie napravila s mojim šipkama korzeta i podsuknjama. »Naravno da jest. No, ona snaži um. Vaš je manje-više sveden na kašu. Stavila sam cijelu osminu kilograma. Ne brinite se, dodat ću je na vaš račun.« Sylvie je zakopčavala desetke gumba na mojoj sivoj svilenoj haljini. »Moja kosa...« rekla sam, primivši se za užas koji mi je bio na glavi. »Za sada je samo svezi u čvor straga, Sylvie«, zapovjedila je La Voisin. »Čipkasta kapica je dovoljna. Markiza ne treba danas izlaziti, primat će goste kod kuće....« Svila je zašuštala kad nas je ostavila na miru da dovršim svoje oblačenje. Čula sam zveket kad je La Voisinina sobarica Nanon spustila mali pladanj na stol iza paravana. Kad sam izašla, vidjela sam dva lončića kako se puše, dvije bijele porculanske šalice i La Voisin, koja je upravo sjela u moj najbolji naslonjač. »Ne razumijem«, rekla sam smjestivši se nasuprot njoj. »Moja sestra je mrtva...« Nanon je vještom rukom istodobno izlijevala vruće mlijeko i vruću kavu iz lončića. »... moja prelijepa sestra. A ubio ju je...« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

244/411

5/19/2018


»Znam, znam. Vojvoda de Vivonne. Ni prva, a ni posljednja. Nemojte misliti da se možete osvetiti njemu – on nije samo moćan, on poznaje previše ljudi s druge strane.« Čudne riječi iz La Voisininih usta, s obzirom na to da ni ona nije baš bila osoba s prave strane. Vračara je odložila šalicu na tanjurić uza zveket. Na ta j zvuk papiga je pomolila glavu iz svojeg perja. Tiho se oglasila, poput »urk, urk, urk«. Ispružila je najprije jednu žutu nogu, a zatim drugu. Tada je nakrivila glavu i zagledala se u La Voisin svojim starim crnim očima, a ona joj je uzvratila pogled svo jim crnim očima koje su se iznenada činile jednako starima. »Pij, pij!« rekla je ptica. La Voisin je to zabavljalo, odjednom je ustala i ulila nekoliko kapi kave u zdjelicu s vodom na rubu prečke. Ptica je ispružila svoju zelenu glavu i gurnula debeli narančasti kljun u vodu. Kraljica vještica se nasmijala. »Prepustite Vivonnea njegovoj ženi, draga moja. Ona već neko vrijeme želi svoju slobodu.« Promatrala sam vračaru novim očima. Nasmijala se dobrohotno i prekrižila ruke preko trbuha. Uzela sam još jednu šalicu kave. »A sada«, najavila je žustro, »na posao! Vidjet ćete da to silno vraća energiju. Na dvoru se priča da se kralj osjeća staro, sada kada ima gotovo četrdeset godina. On smatra da će mu promjena ljubavnice vratiti nestalu mladost. Većina muškaraca to misli u toj dobi. Dakle, njegova pažnja opet skreće s madame de Montespan. Do sada je zadržavala svoju vlast nad njime omogućujući mu da zadovolji svoje prohtjeve unutar obitelji. No, sada je njezina dvorska dama, mademoiselle des Oeillets, rodila dijete Njegovu Veličanstvu. Ne, ne, ona nije ništa – on nije ni priznao djecu koju ima s njome.« »Pakleni oganj i prokletstvo!« kriknula je papiga, klateći glavu gore -dolje na svojoj prečki. Vračara se nasmiješila s odobravanjem. »Dakle, sada ga fascinira kneginja de Soubise. Njezina je obitelj siromašna, ona popravlja njihovo bogatstvo u dosluhu s mužem. Princ odlazi preko noći, a ona nosi smaragdne naušnice kao znak kralju da ga nema. No, u posljednje vrijeme naušnice nisu viđene. Jasno je: ili je kralju ili je suprugu dosadila ova avantura. Dakle, igra počinje iznova – možete očekivati niz konzultacija.« »To niste pročitali u kartama.« »Ne, nisam. No, ovog poslijepodneva madame de Ludres će doći posavjetovati se s vama. Sylvie, koja pazi i na vaše i na moje interese, prihvatila je u vaše ime i obavijestila mene. Želim da mi kažete točno što vidite za madame de Ludres.«


245/411

5/19/2018


»Ukratko, ona je vodeći kandidat, a madame de Montespan dolazi savjetovati se k vama.« »Fino. Vaš mozak opet radi. Zvijezde mi kažu da je ovo kritično vrijeme, a tu je i golema suma novca koju možemo zaraditi ako pobijedimo. I ako madame de Montespan dođe k vama, morate mi odmah javiti što ste joj gatali. Priznajem da postaje zabavno, a vaš je um sada u potpunosti zaokupljen kalkulacijama!« »Moj um jest, ali srce nije.« »Onda zanemarite srce«, rekla je, nagnula se naprijed i odložila praznu šalicu na tanjurić. »Ono je samo teret u današnjem svijetu. Evo. Ostavit ću vam ova dva lončića i šalice. Poslušajte moj savjet i počnite piti kavu. Okanite se opijuma prije nego što vas ubije. Samo je kava hrana za mozak!« »Kava! Kava!« kriještala je ptica, koračajući lijevo-desno po svojoj prečki velikim žutim kandžama. Vračara je ulila još pokoju kap u njezinu posudu s vodom. »Pretpostavljam da ste već dodali posuđe na moj račun?« »Naravno. Nego što? Doviđenja! I zapamtite, želim kompletan izvještaj za ovu večer. Očekujem vas nakon što kazalište završi s predstavom. Večeras idem u Palaču Bourgogne. Dok ste vi tugovali, Lamotte nas je sve iznenadio s novom tragedijom. Neka Grkinja koja se probada nožem na litici s pogledom na more, kažu. Nitko nije mogao zadržati suze kad je pročitao posljednji čin u salonu vojvotkinje de Bouillon. Dakle, ona je angažirala klaku[32] da ga podrži. Ja sam unajmila kočiju da odem inkognito s vikontom de Cousserans, Cotonom i nekoliko drugih prijatelja. Grof d'Aulnoy, čiju je suprugu, kažu, jednom Lamotte zaveo, angažirao je klaku da izviždi predstavu. To znači da će ovo biti zabavna večer.« Lamotte. A nije me ni pozvao na čitanje. Prokleta La Voisin! Ona je doista znala kako me može uzrujati!

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE Madame de Ludres nije bila udana, nego neudana dvorska demoiselle, koja je imala titulu »madame« jer je uzela redovničke zavjete kao prebendarica, što joj je osiguralo značajne prihode od udaljenoga samostana, koje je mogla trošiti na užitke i ljubavne igre. Istog časa kada su njezine arogantne nožice u svilenim cipelama prešle moj prag, nije mi


246/411

5/19/2018


se svidjela. Nije mi se svidjelo kako joj je napudran prćasti nos, nije mi se svidio način na koji je mrlje na svojem licu prikrivala sitnim crnim umjetnim madežima od baršuna u obliku polumjeseca. Nije mi se svidio lakaj koji joj je nosio povlaku, ni pratilja koja joj je nosila psića. Mali prst Marie-Angèlique bio je ljepši od cijelog njezina tijela. Zbog njezine ambicije kosti moje sestre bile su izložene u Collégeu Saint-Come. Vivonneova maîtresse en titre! Kako zgodan i koristan korak prema gore za nju. No, to je bila samo prva stuba njezina uspona: do vrhovne moći maîtresse en titre Njegova Veličanstva, Kralja Sunca. Samo preko mene mrtve, pomislila sam. Slike su bile jasne. Vidjela sam je na dvoru u predsoblju koje nisam prepoznala. Dvorani su ustali kad je ušla u prostoriju. Iako su žene bile u blistavim ljetnim haljinama po nalogu kralja, prema onomu kako su drhtale i prema odorama lakaja od teške vune, vidjela sam da je to bila sredina zime. U odrazu koji se ljeskao madame de Montespan, u svojoj na zlu glasu »širokoj haljini« uznapredovale trudnoće, bjesnila je nijemo iza reda dvorana, čiji je pogled bio usredotočen na novu milosnicu. »Nećete odmah postići vrhovnu naklonost«, rekla sam mirno. »Madame de Montespan se pomirila sa svojim preuzvišenim ljubavnikom, a uskoro će i zanijeti s njime. Kada njezina trudnoća uznapreduje, njegova će mašta opet odlutati i vi ćete postići najviše priznanje.« »Kada?« upitala je, pogled njezinih malih tvrdih očiju otkrivao je pohlepu i ambiciju. Poželjela sam da i ja imam vrt kostiju i da ona bude njegov glavni stanar. »Čini se sredinom zime«, odgovorila sam. »Možda početkom nove godine.« »A mademoiselle de Thianges, što će biti s njom?« »Za to će biti potrebno još jedno čitanje«, rekla sam mirnim glasom. »Vrlo je teško čitati za osobu koja nije prisutna. Za to tražim dvostruku naknadu i ne mogu ništa jamčiti.« Nevoljko je izbrojila novac. »Jeste li donijeli nešto što joj pripada?« upitala sam. »Potkupila sam njezinu sluškinju za ružicu s njezine cipele«, rekla je, vadeći ružičastu satensku ružicu. Očito je čula za moje metode. Pa što ako sam obećala La Voisin da ću izbjegavati proricanja za treću osobu? Opet sam vrlo teatralno pogledala u kristalnu kuglu, prislonivši ružicu uza staklo. »Mademoiselle de Thianges je nevažna. Nikada neće uživati više od prolazne naklonosti i uskoro će se udati.«


247/411

5/19/2018


Drago mi je bilo što sam se riješila ove podle male prebendarice i njezine pratnje. La Voisin je imala pravo. Sljedeći je tjedan došlo mnogo klijenata koji su gajili nade, dolazile su i njihove majke, braća, očevi, pa čak i muževi, svi su tražili obavijesti od kristalne kugle. One koji su željeli djelotvorniji oblik pomoći slala sam k La Voisin po ljubavni prašak i bilo što drugo za što su mislili da bi im uvećalo izglede. Pariške su vještice tih tjedana trgovale voštanim figuricama i urocima. Nedjeljom su se u crkvu Notre Dame de Bonne Nouvelle nosili napadni novi šeširi i svilom podstavljeni plaštevi. U manje pristojnim susjedstvima, iz stražnjih prostorija određenih gostionica dopiralo je bučno pjevanje ženskih glasova, a na crnom tržištu cijena napuštene dojenčadi porasla je za dva écua. Ja sam kupila nekoliko zanimljivih starih knjiga koje sam dugo željela i talijansku sliku Suzana i starci za svoj salon, ali nisam imala niti jedan trenutak u danu da u njima uživam. Osjećala sam se kao da sam u samom središtu vrtloga pohlepe, moj rad s kristalnom kuglom bio je daleko najpošteniji posao u društvu koje se odlučilo okoristiti novcem krune kroz kraljevo ljubovanje. Baš kad bi se oluja primirila, pokrenula bi je neka nova vijest. Sada se govorilo da knez de Soubise namjerava sagraditi novu rezidenciju u gradu, i to novcem koji je kralj darovao njegovoj supruzi, na što je cijeli dvor pozelenio od zavisti. Virnula sam jedanput nakratko, zasjala je u dubinama vaze s vodom golema palača u samom srcu grada. Nije loša naplata pokornog posuđivanja žene za nekoliko noći preljuba. Na samom vrhuncu tog ludila opet sam naišla na d'Urbeca, sasvim slučajno, u javnim prostorijama gostionice na putu za Versailles. Kao i obično, izazvala sam veliko zanimanje kada sam izašla iz kočije i prokrčila si put kroz prepunu prostoriju do kamina. Samo grupica strastvenih kartaša nije podignula pogled. Netom sam se smjestila uz vatru kada je jedan od kartaša, uz očajnički krik, ustao i bacio šešir na zemlju. »Što ćete mi još oduzeti, monsieur, kaput s mojih leđa?« »Vaša vlastoručno pisana potvrda o dugu je dovoljna«, rekao je poznati glas hladnim, bezbojnim tonom. Transakcija je bila izvršena, d'Urbec je ustao i okrenuo se od stola oko kojeg su kartaši bili okupljeni. »Dobar dan, madame de Morville! Žao mi je što se ipak nismo sreli na Cours-la-Reine«, rekao je. »Poznaje vračaru... Da, to je njegova tajna... Đavao mu pomaže...« brujili su u prostoriji. »Moja sućut povodom smrti vaše se... ah, Marie-Angèlique «, rekao je. Dakle, očito je vidio Lamottea. Je li znao sve? Zasigurno jest. Ipak, čak i da http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

248/411

5/19/2018


je tako, nije odao moj identitet. Zašto me je toliko smelo što ga opet vidim? »Pokušala sam, ali nisam je mogla spasiti«, rekla sam, pokušavajući skriti nelagodu. »Ljude često ne možete spasiti od njih samih«, odgovorio je i okrenuo se na peti i otišao bez ijedne riječi. Potpuno me ignorira, pomislila sam i okrenula se prema vatri, tako da nitko nije mogao vidjeti moje oči. »Čemu dugujem ovu čast, madame?« La Voisin je opet upala u moju kuću. Pružila je mokar plašt Sylvie da ga stavi sušiti ispred kamina, a zatim je sjela u moj najbolji naslonjač kako bi zagrijala svoje crvene čizme. Očito je nešto važno, pomislila sam, kad je izašla po ovakvu vremenu. »Viđate li još monsieura d'Urbeca?« upitala je naglo. »Ne, madame«, odgovorila sam, i dalje pokušavajući odgonetnuti što radi ovdje. Nije joj se sviđao d'Urbec i znala je da ja to znam. »Pa, želim da obnovite poznanstvo s njime«, rekla je, lice joj je bilo strogo. »Madame, ne mogu. Mislim da me mrzi.« »Nakon što ste mu spasili život i jeftino hranili njegove rođakinje? Nadam se da me ne varate.« »U vezi s čime, madame?« Očito sam izgledala nedužno za kakvu god me urotu sumnjičila. Lice joj se opustilo. »Markizice, ta se ništarija od galiota posvuda mota ovih dana. Raspitala sam se, ali što god da smjera, dobro to skriva. Jedino znam je da je od La Trianon kupio bočicu otrova koji brzo djeluje i da je dva puta putovao u Le Havre. No, još je važnije što pobjeđuje na kartama, kao da je sklopio savez s vragom osobno. Već mi je došlo desetak klijenata i pitalo za ›d'Urbecovu tajnu‹. Koja je njegova tajna? Koliko ja znam, nije kupio prepariranu ruku obješenog čovjeka. Nije posjetio nikoga koga poznajem zbog neke vradžbine. Vjerujem da je možda osmislio novi način obilježavanja karata. Ili to ili je kupio neku tajnu u inozemstvu. Moram dobiti tu tajnu, markizice, ako kanim zadržati svoj ugled u ovome gradu. Želim da mi je nabavite.« »Madame, taj čovjek ne želi razgovarati sa mnom. Kad smo se zadnji put vidjeli, potpuno me je ignorirao.« »Mislim da možda još ne razumijete moje moći. Taj se čovjek nikomu ne povjerava. To znači da je usamljen. Ja ću srediti da se zaljubi u vas. Ništa vam neće moći uskratiti. Čak ni svoju tajnu karata. Recite mi, imate li išta u kući što je ostavio, što je koristio? Trebat će mi to. I uvojak vaše kose.« Donijela sam odluku sjetivši se d'Urbecove javne uvrede. Osvetit ću mu se http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

249/411

5/19/2018


za to, pomislila sam. Uz La Voisininu čaroliju šepirit ću se pred njime s Lamotteom. To će ga naučiti pameti! »Mislim da imam – Sylvie, idi gore i donesi rupčić koji je presavijen u ladici mojeg toaletnog stolića.« Sylvie se vratila s Lamotteovim rupčićem, presavijenim i namirisanim. »Rupčić? Zaboga, kakve manire za jednoga galiota!« rekla je, okretala ga i pregledavala. Srećom, nije imao monogram. »Pa, prije je bio student prava«, rekla sam. »Onda to objašnjava«, odgovorila je i u rupčić zamotala uvojak koji mi je Sylvie odrezala te ustala na odlazak. Kada je otišla s Lamotteovim rupčićem, osjećala sam kao da bih trebala započeti novu bilježnicu. Pokus br. 1. Može li mi Lamotte uzvratiti ljubav zahvaljujući La Voisininu vraćanju? Vidjet ćemo. »Ta krpetina! To smeće! Kako se usuđuje pomisliti da mi može prijetiti!« Bijesna vriska madame de Montespan mogla se čuti čak i kroz napola otvorena vrata njezinih golemih odaja od dvadeset soba u prizemlju Versaillesa. Otkazala sam sve obveze i putovala velikom brzinom u njezinoj teškoj kočiji preko ledenih cesta da bih čekala kao sluškinja dok je ona davala oduška svojoj srdžbi. Ah dobro, pomislila sam, bolje izvan sobe nego u njoj kad sam čula da se komad porculana razbio o zid. Zavirila sam unutra i ugledala je kako se ushodala duž skupocjenog plavozlatnog saga poput tigrice, nogom zabacujući povlaku, potom se okrenula prema prozoru. »Kunem se, nikada ga neće imati«, vikala je, podižući stisnutu šaku prema prozoru. »Nikada!« Čak i prozorska stakla kao da su drhtala pred njezinim gnjevom. Činilo mi se da su šipke na njezinu korzetu olabavljene. Trudnoća joj se počela primjećivati. Kratko pomirenje je završilo i kralj se ponovo dao u lov. »Ne želim sve izgubiti zbog te bljedunjave, podle, nacerene prebendarice!« »Madame, vračara!« oprezno je najavila jedna od njezinih dama, bojeći se prići joj. Iznenada se okrenula. »Oh, to ste vi! Crno odjevena zloguka proročica!« Lice joj je bilo iskrivljeno od bijesa, a ispod njega – strah. »Zašto se uvijek obraćam vama? Zato što mi govorite istinu. Ostali svi lažu! Sada mi treba istina, da napravim planove.« Odjednom se doimala mirnom i opasnom. Došla je do polovice sobe i obratila se lakaju. »Donesi stolac i vodu za markizu de Morville. Zatim odvedi sve iz prostorije. Želim biti sama sa svojom tugom.« Njezine su sluškinje pobjegle kao lišće koje vjetar otpuhuje prije oluje, ostavljajući iza sebe tišinu. Svjetlo je s prozora padalo na golemi stol od masivnog srebra http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

250/411

5/19/2018


na sredini saga, sa svake su strane stajali bogato izrezbareni srebrni stolci. Ukrašeni stolni sat, čiji su brojčanik pridržavale nimfe, polako je otkucavao dok sam kraj njega razmotavala svoj kabalistički stolnjak. Jedan je sluga donio pozlaćeni stolac s plavosrebrnim jastukom, dok je drugi vodom iz srebrna vrča s dugim lijevkom punio moju kristalnu kuglu. Nečujno su se povukli, zatvorivši velika dvostruka vrata za sobom, a ja sam sjela da bih čitala iz vode. »Madame ima čast da očekuje dijete Njegova Veličanstva«, rekla sam tiho, tako da uši pritisnute na zatvorena vrata ne bi čule. »Da, da, naravno. To nije nikakvo čudesno predviđanje. Kada on zastrani, svatko na dvoru to zna. Dajem mu svoje sluškinje, dajem mu svoje nećakinje, ali sada mu čak ni to nije dovoljno za njegov neutaživ apetit. On me vrijeđa! On me uništava!« Pitala sam se je li već svratila u Ulicu Beauregard radi metode uklanjanja prebendarice. »Bez tumačenja«, naredila je. »Samo ono što vidite. Moram znati! Ne želim propasti! Ako ne bude moj, neće biti ničiji! To se kunem! Koliko sam godina trpjela njegovo smrdljivo tijelo u krevetu? Duguje mi, duguje mi, kad vam kažem! Neće me zaključati negdje daleko kada mu dojadim, mogu igrati podmuklu igru kao i on!« Izvukla je jedan od srebrnih stolaca i sjela na brokatne jastuke. Čula sam je kako teško diše, a kad sam odvratila pogled od kristalne kugle, vidjela sam da joj se ruke tresu. »Vidim madame de Ludres kako ulazi u odaju. Nosi baršun tamnoplave boje, tešku dijamantnu ogrlicu i isto takve narukvice...« »Moja ogrlica, proklet bio! Ja bih trebala imati tu ogrlicu!« »Dvor ustaje...« »Prokletstvo! Prokletstvo! Dijabolična mala kuja! Kakvu je čaroliju upotrijebila da zadobije vrhovnu naklonost? Ja ću je poništiti! Uništit ću je!« Kraljeva se ljubavnica nagnula naprijed u srebrnom stolcu, glas joj je bio tih i prijeteći: »Recite mi, je li ona? Pogledajte ponovo. Je li ona ta koja mi je ukrala moju zasluženu nagradu, položaj vojvotkinje?« Ponovo sam promiješala vodu. U staklenoj zdjeli zasvjetlucao je odraz zlatne vrpce s haljine madame de Montespan kad se nagnula naprijed u svojoj fotelji, pokušavajući zaviriti u dubinu. Iza dvostrukih zatvorenih vrata čula sam šuštanje odjeće i prigušeno tapkanje nogu. No, madame de Montespan to nije ni primijetila. Njezine čudne oči boje akvamarina blistale su na njezinu iscrpljenom licu, otečenom s prvim znakovima trudnoće. »Smiješite se. Što vidite?« ptošaptala je. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

251/411

5/19/2018


»Madame, nešto što će vas razveseliti. Madame de Ludres ulazi u samostan... Ne mogu reći koji. Pred oltarom je i režu joj kosu.« Madame de Montespan se glasno nasmijala i stavila ruku na srce. »Onda ću ja pobijediti!« rekla je sretno. »Tako se čini, madame.« »Čini se da ste jako zadovoljni sa sobom. Recite mi, mislite li da je mala prebendarica odbojna?« »Madame de Ludres nije na glasu po ljupkosti.« Madame de Montespan je ustala i zavrtjela gotovo kao djevojka. »Vaša me je vijest pomladila, madame!« povikala je. Otrčala je do visokog zrcala koje je visjelo nasuprot prozoru i zagledala se pozorno u svoje lice. »Ah! Već izgledam mlade! Pogledajte! Bore mi blijede!« Zakoračila je unatrag i okretala se pred zrcalom, uvijajući bokove u stranu, nastojeći stvoriti najveću iluziju vitkosti. »Oh! Samo da se nisam tako udebljala!« Madame de Montespan je izgladila haljinu kako bi joj struk izgledao uži. »Rekao mi je da postajem preteška. ›Debele su noge tako neprivlačne‹, rekao je. Zamislite kako me to ubolo u srce! Šestero žive djeca sam mu rodila, struk mi je tanak kao i uvijek, a on kaže da su mi noge debele! Ni njegov trbuh nije baš vitak, znate. I objesio se poput grudi u stare žene. Samostan! Ha! Mene nikada nećete naći zaključanu u samostanu, kažem vam!« Okrenula se od grimizno obojenog zrcala. »Otvorite vrata, madame. Neka ude zrak! Poslat ću po svoju maserku. Kada se dijete rodi, noge će mi se pomladiti, baš kao i moje lice danas!« Sluge i pratioci nahrupili su kroz otvorena vrata sumnjivom brzinom. Tjeskoba na njihovim licima gotovo je u trenu nestala kada su vidjeli veselje svoje gospodarice. Otišla sam s bogatom nagradom i obećano mi je tisuću usluga kada se dogodi pad madame de Ludres. Ali najbolje od svega, pomislila sam dok sam sjedila slušajući škripanje i podrhtavanje kočije i ustaljen ritam kopita na hladnoj cesti, sada mogu podnijeti svaku uvredu od madame de Ludres. Bilo bi zabavno sljedećih mjeseci promatrati točno kako će zle duše na dvoru organizirati njezin pad. Ovaj put ste, satenske papučice, zakoračile u za vas previše opasnu igru! Voljela bih da sam to mogla reći Marie-Angèlique . Nakon jedva tjedan dana neki je dječak pred mojim vratima ostavio poruku od koje mi je gotovo zastao dah. »Mademoiselle«, pisalo je, »noću više ne spavam od snova koji me progone. Stalno iznova proživljavam onaj slatki trenutak nježnosti koji smo podijelili. Moram vas opet vidjeti pod svaku cijenu. Andrè.«


252/411

5/19/2018


»Reci mu da«, rekla sam dječaku. I prije isteka dana Sylvie je došla kroz prednja vrata s njegovim odgovorom. »Dođite maskirani u paviljon u perivoju Tuileries sutra u tri sata.Nosit ću vojni plašt sa zlatnim gajtanima. A.« »Valjda madame neće ići sama?« rekla je Sylvie, sva ustreptala od pomisli da će i ona opet vidjeti Lamottea. »Naravno da ne. Što ako je to zamka? Ne voli me svatko u ovome gradu, znaš. Ići ćeš sa mnom, a i Mustafa može nevidljivo švrljati uokolo. On je stručnjak za švrljanje.« »On švrlja poput vilinskog konjica, stapa se s okolinom poput sjene i ujeda poput zmije«, primijetio je Mustafa veselo o sebi. »Mislim da ću se obući kao šegrt – Dovraga! To znači da ću se morati obrijati sutra ujutro. Dobro da sam pravi umjetnik što se tiče mojega posla.« »Uvijek sam vam zahvalna na vašem umijeću, Mustafa«, odgovorila sam dok sam sjedila i čekala da mi Sylvie izvadi češljeve i iščetka kosu. Izvana, bila sam hladna kao led, ali moje je srce lupalo kao ludo. Proganjala sam Lamottea u snovima! Je li to učinila La Voisin ili je zaista otkrio ljubav u našem trenutku zajedničke tuge? Šarmantan vitez, napokon moj! Malo istrošen, ali još ga i te kako vrijedi imati. Čudo se dogodilo. Mene, mene želi, iako je okružen svim tim aristokratskim ljepoticama. Nakon toliko vremena, jako mnogo vremena. Razgovarat ćemo. Zajedno ćemo se sjećati Marie-Angèlique . A onda će mi reći da je zapravo mene volio cijelo vrijeme, ali to ni sam nije znao. Uostalom, što su plavi uvojci u odnosu na ozbiljan um i toplu, žensku suosjećajnost? Teško mi je bilo zaspati te noći, a sljedeći dan mi je bila potrebna cijela vječnost da odaberem odjeću. Dugo sam stajala pred ružičastom haljinom od satena, još posve novom u njezinoj muslinskoj navlaci. No, to nije bila haljina za vlažan jesenski vrt. Jednom poslije će me pozvati na neko otmjeno mjesto i ja ću zabljesnuti u njoj. No, za danas mi treba nešto toplo, ugodnog, ozbiljnog izgleda. U boji. Oh, zašto imam toliko crne odjeće? Trebam mladenačke haljine, lijepe stvari oslikane cvijećem, razmišljala sam dok sam mahnito prekopavala po ormaru, stalno iznova provjeravajući svaku haljinu, a Sylvie je samo nestrpljivo tapkala nogom. Na kraju sam se odlučila za tamnozelenu vunenu haljinu obrubljenu crnom vrpcom i dodala rubac od skupe bijele čipke da bih izgledala mladenačkije. Moj tamnosivi plašt, običan šešir široka oboda i anonimnog izgleda te maska od crnog baršuna upotpunili su sliku. »Vaš štap za hodanje, madame?« Gilles je već bio otvorio vrata kočije kada je Sylvie dotrčala s mojim visokim štapom sa srebrnom glavom. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

253/411

5/19/2018


»Neću ga uzeti, Sylvie.« »Ali... više ćete šepati. Kada imate štap, ne primjećuje se da šepate.« »Sa štapom izgledam kao markiza de Morville, Sylvie. Idemo rano, tako da ću već sjediti u paviljonu i čekati ga.« Kiša je prethodne noći smočila pošljunčanu stazu u perivojima i ostavila opalo lišće razasuto u vlažne hrpice ispod stabala s kojih se još cijedilo. No, dok su mi kod vrata još pomagali da izađem iz kočije, sivi su se oblaci razilazili i otkrivali plavo nebo, a iznenadna svjetlost počela se odbijati od desetaka lokvica na tlu, pretvarajući ih istoga trena u blistave krhotine srebra. To je znak, pomislila sam. Nakon svih ovih nevolja, bit ću sretna. Lamotte je kasnio. Kada sam čula njegove korake, otpravila sam svojega slugu dalje od malenog paviljona skrivenog među drvećem. »Mademoiselle, ponizno se ispričavam!« Lamotte je skinuo šešir s grimiznom perjanicom u znak pozdrava. Osjetila sam kako mi pod maskom krv navire u lice. »Zadržala me vojvotkinja. Toliko poslića, takve glupe zadatke ima za mene! A ipak, moja karijera cvjeta. Sretan sam što imam takvu pokroviteljicu. Tko može stvarati bez pokroviteljstva? Fina grozničavost uma... ne može se živjeti o kruhu i kupusu...« On zašuti i zagleda se u mene. »Sanjam vas noću! Taj dan, taj užasan dan... i vi... proganjate me...« »I... ja sam razmišljala o tome.« Gdje mi je bilo samosvladavanje, pamet? Pretvarala sam se u posvemašnju glupaču! Sjeo je kraj mene na mramornu klupu. »Sve je blijedo od toga dana! Neiskrenost i ispraznost mojega svijeta posvuda su vidljivi. U jednom trenutku, mislio sam, osjetio sam istinu!« Riječi koje sam oduvijek željela čuti. Pokušala sam odgovoriti, ali ništa nije izlazilo iz mojih usta. »Morali ste to osjetiti, savršenstvo tog trenutka«, njegov je glas odjekivao kao glas junaka u kazalištu. »Iskrenost, to mi je nedostajalo, rekao sam sebi. U cijelome svijetu postoji samo jedna iskrena žena i to je razlog zašto sam opsjednut sjećanjem na taj trenutak lude, veličanstvene strasti!« Približio mi se. Na vratu sam osjećala njegov topao dah. To nije iskrenost, šapnuo je moj ciničan um, postojan i bistar od previše turske kave, to je nešto sasvim drugo. Ne vjeruj mu! Ali moje srce, ispunjeno mahnitošću od pomisli da sam napokon lijepa i voljena, naložilo je mojem umu da ušuti. »Zar ne osjećate?« upitao je, njegova je ruka kliznula oko mojega struka. »Dva srca kojima je suđeno da kucaju kao jedno?« Uzeo mi je ruku i pritisnuo je na svoje srce pod teškim plaštem. Kad sam osjetila otkucaje http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

254/411

5/19/2018


njegova srca, obuzela me je malaksalost. »Taj trenutak nježnosti... moram, moramo ga ponoviti!« »Ne sada, ne ovdje. To je nepristojno«, uspjela sam graknuti. »Nepristojno? Ovaj bi paviljon mogao šaputati o tisuću tajni, kad bi mogao govoriti! Gdje je ljubav, nema nepristojnosti!« »Molim vas, Andrè, ne usuđujem se...« Htjela sam ga odgurnuti, ali nisam imala snage. Je li to vrsta ljubavi koju mi je donijelo čarobnjaštvo? Isprazne riječi i sebična strast? A još sam ga željela. Njegov dodir me ushitio, osjećala sam se lijepom. Je li to bio dio La Voisinine grozne čarolije ili sam to bila ja, oglupavjela od luckaste djetinje strasti koje sam se predugo držala? »Pridružite mi se večeras«, promrmljao je, a moje je tijelo klo nulo od njegova dodira. »Otpravite kočiju i sluge i otići ćemo u mirno malo svratiste koje znam na putu prema Versaillesu.« »Ja... ne mogu«, prošaptala sam. Poljubac, a zatim još jedan. Moja je volja bila paralizirana. »Oh, da«, rekla sam, gotovo se onesvijestivši. No, čak i dok su moja usta pristajala, moj je um vikao: reci ne, glupačo! Nemoj mu to dopustiti! Zanijet ćeš i umrijeti! Nije važno, neka bude tako, radovalo se moje srce. On te želi, najljepši muškarac na cijelome svijetu! Koga briga zašto? Propast, šapnuo je moj um. Izgubit ćeš život i umrijeti na cesti iza bolnice Hotel Dieu. Ali on te voli, povikalo je moje glupo, ushićeno srce. On te očito voli! Što je drugo više važno? Budalo, budalo, uzdisao je moj um, kad sam mu dopustila da me povede za ruku i otprati do svoje kočije. Svijeće su dogorijevale nad ostacima večerice u sobici u potkrovlju. Kroz otvoren prozor nismo čuli ništa osim zvuka cvrčaka u mraku. »Mademoiselle, ovakvo savršenstvo ljubavi rijetko se postiže«, rekao je, zakopčavajući svoje široke vunene hlače. Nekako mi se ta gesta iznenada učinila odviše rutinskom. »Mislio sam da nikada više neću naći ovakvu sreću«, rekao je svojim toplim baritonom dok je uvlačio košulju u hlače uvježbanom gestom. »Moja ljubav, moja zahvalnost su nemjerljive!« Što je to bilo u tonu njegova glasa? Sada kada mi je srce bilo zadovoljeno, um je opet zavladao. Slušaj ga, rekao je um. On te iskorištava! Sada će otići. Zar ti nije žao? »Hoćemo li se... ponovo sastati?« upitala sam tiho. »Draga moja, moje zlato, namjeravam vas oboriti s nogu! Moja muza vam je na usluzi!« Zašto mi je odjednom sve to zvučalo tako lažno? Nije mi zvučao lažno davno, pred Kućom Marmousets. Zaneseno da, lažno ne. No, tada mi se šarmantno nasmiješio i osjetila sam da mi se sve sumnje http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

255/411

5/19/2018


raspršuju. Voli me. Samo mi se to boji reći. Barem za sada, bio je vojvotkinjina kreatura. No, njegovo je srce bilo moje. »Moje srce je vaše, samo vaše«, rekao je, gotovo kao da je mogao čitati moje misli. »No, moja je pokroviteljica moćna žena. Moramo biti oprezni. Kada se budemo sretali u javnosti, kao što zasigurno i hoćemo, morate se pretvarati da me ne poznajete.« »Znam... Andrè«, oklijevala sam izreći mu ime. To drago ime koje sam tako često izgovarala u snovima upravo u ovakvim okolnostima. »Razumijem.« »Ali, vi ste pravo blago! Onaj filozof je imao pravo što se toga tiče i krivo u svemu ostalome.« Filozof? D'Urbec. Uvijek taj d'Urbec. Čak je i u odsutnosti nalazio načina da se pojavi gdje nije bio pozvan. »Filozof?« upitala sam, kao da nisam znala o kome je riječ. »Iskrena je žena najbolja, uvijek je govorio. Ali on nikada nije razumio da je za ženu strast važnija od sklada umova.« Za ženu? Počela sam se ljutiti. »A ne za muškarce?« pitala sam. »Oh, da... Naravno za muškarce«, rekao je, s popustljivim osmijehom, kao da to nije uistinu mislio. »Mislila sam da ste vas dvojica prijatelji.« »Naravno. D'Urbec i ja smo najbolji prijatelji! Stari kolege još iz školskih dana, iako je on uvijek uporno tvrdio da je njegov mozak na višoj razini od mojega.« »D'Urbec svoj mozak smatra na višoj razini od svačijega«, odgovorila sam. »Ha! Upravo tako! No, ljuti kada zbog toga zadirkuje ljude. Satira koju je napisao o prizoru samoubojstva u mom Osminu... Ah, naporno je, katkad, poznavati libelista... ali ipak, prijatelj je prijatelj...« »Satira? Mislite ona crtica u...« »Parnasse Satyrique, proklet bio, kao da nisam znao tko je napisao tu bijednu stvar čim sam je ugledao! Nema zabune, to je njegov stil. Ptica se po perju pozna! Naravno, ja ga nikada ne bih izdao. No, po cijelom je gradu. Podzemni klasik, otkad ga je zabranila policija. Pa, nantski biskup ga je morao platiti trideset pet libra! Čim mi ga je pokazao, znao sam. Kamo god pođem, ljudi mi citiraju tu prokletinju, a ja se moram pretvarati da se smijem!« Lamotte je iznenada ustao s klupe i počeo koračati po sobi. Sake

su mu bile stisnute, žile u sljepoočnicama iskočile. »Možete li to zamisliti? Nigdje nije bio! Ništa nije postigao! A usudio se rugati mojem djelu! Zar


256/411

5/19/2018


misli da moram prihvatiti uvredu samo tako?« Odjednom se okrenuo i pogledao me kako sjedim, lice mu se smekšalo. »Ah, no dosta o tome. Sada sam novi čovjek. Preporodili ste me, nadahnuli! Moje sljedeće remek-djelo, daleko veće od Osmina, profinjenije od Sapbe, nastat će iz mojeg života. Théodora! A vi ćete biti model za junakinju. Vi i samo vi, oh, božanska muzo strasti!« Osjećala sam kako se crvenim od užitka. Nije me bilo briga ako doista jesam noseća. Nekako bih se snašla. Ja, muza jednom pjesniku! Jedva da sam mogla disati od radosti. No, čak i dok mi je srce cvalo, zločesti glasić u glavi mi je govorio: Vidi, vidi. Misli da je d'Urbec bio zaljubljen u tebe, da je polagao pravo na tebe, kada ga je posjetio u tvojoj kući. Dakle, sada te samo iskorištava da se osveti d'Urbecu! Čarobnjaštvo, taman posla! Sve te čarolije s rupčićem nisu ništa učinile osim što si ti postala glupa! Zar te nije stid što te je tako lako uhvatio? I to zbog pogreške. Lamotte ne zna da ste se ti i d'Urbec posvadili i da mu se više uopće ne sviđaš. Nije važno, javilo se moje srce. Prije nego što Lamotte sazna, ja ću ga uistinu osvojiti. A u međuvremenu, njegova će se amour pročuti po cijelome gradu. Glasine o tajnom nadahnuću za njegovo djelo doprijet će do svake ložnice. Njegovo remek-djelo bit će moje! Pomislite samo, ja – kraljevska ljepotica, nadahnuće Muza, zavist i divljenje pariških salona! Moj je um pokušavao reći: Zar misliš da on ne zna da je to san neuglednih djevojaka? Kolikim je drugim ženama rekao isto? No, moje je srce utišalo glasove u mojoj glavi. Uvijek je to bio prilično glasan i glup organ. Ostatak jeseni prošao je u blistavom svjetlu romantike. Promjenjivi sivi oblaci, vlažna studen vjetrova koji su podizali opalo lišće u kovidacima niz žljebove uz pločnik, melankolično kapanje s visokih krovova pokrivenih škriljcem – sve mi je to bilo beskrajno profinjeno, sada kada sam bila pjesnička inspiracija. Kako li sam bila zadovoljna sa sobom dok sam se naginjala kroz prozor na katu čekajući ga, ili sjedeći uz vatru i čitajući Horacija u iščekivanju poruke od najljepšeg muškarca u Parizu! Nisam ga često viđala. Ugrabio bi samo trenutak ili dva od svojih dužnosti, svoje pokroviteljice, svojega pisanja, svojih nužnih odlazaka u ovaj ili onaj salon. Katkad su se naši putovi susreli na večeri ili čitanju u palači nekog aristokrata. Tada bismo se pretvarali da se ne poznajemo, a ja bih uživala u svakoj riječi koju bih uspjela čuti: »Draga moja, ono je vitez de la Motre... Nije li zgodan? Kažu da radi na remek-djelu koje će nadmašiti njegovu Sapho. Službeno, naravno, posvećeno je vojvotkinji, ali čujem da postoji žena u koju je potajno zaljubljen i koja služi kao uzor...« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

257/411

5/19/2018


»Znate li tko?« »Ne, vrlo je tajanstvena, iako neki kažu da bi to mogla biti Ninon de Lenclos.« »Ninon? Mislim da je ona prestara. Kažu da je žena koja njega nadahnjuje prava ljepotica!« Glazba mi nije mogla ljepše zvučati. Jednom je potajno došao u ponoć u moju kućicu u Ulici Chariot i uz svjetlost svijeća odrecitirao svoje najnovije stihove, tiradu tragične carice u otmjenim aleksandrincima. Vinska je čaša treptala i zasjala uz svijeće kad je zauzeo svečanu pozu, a njegov zvučan bariton s ljubavlju je milovao stihove. »Pa to je zbilja nadahnuto! Vaš je dar ravan Racineovu – zasjenjuje velikog Corneillea!« Istini za volju, njegovo se djelo gdjegdje činilo pomalo dosadno, ali kako se radilo o meni, bilo je beskrajno ljupko! Nisam ga se mogla nasititi. Kada mi je došla mjesečnica i prošla, a da nije preskočila niti jedan dan, bila sam prilično razočarana. Zaključila sam da bi bilo jako lijepo imati dijete, iako bi to ometalo posao. Osim toga, ono bi ga moglo dulje zadržati uz mene, čitao bi mi poeziju zauvijek. »Ravan Racineovu? Pa ja sam puno bolji od Racinea! On svojim perom stvara tisuću neprijatelja – osim toga, osjećam određenu grubost u njegovu opisu ljudi aristokratskog podrijetla. Prizor u kojem Aleksandar dolazi iz štala nakon što je nahranio svoje konje, na primjer. Nijedan gospodin nikada ne bi hranio svoje konje! To zaudara na buržoaziju – potpuni nedostatak profinjenosti!« »Dragi Andrè, što mislite o djetetu naše ljubavi?« »St...? Dijete? Niste valjda noseći? Zaboga...« »Ne još... ali što da jesam?« »Oh, niste?« činilo se da mu je laknulo, uzeo je rupčić iz rukava da obriše čelo. U to me vrijeme dirnula njegova zabrinutost. »Madame, izgledate odviše ružičasto ovih dana.« U Sylvinu se glasu osjetilo razočaranje i osornost. Bila je vrlo drska u posljednje vrijeme. »Zatražila sam od La Trianon da pošalje gušću bijelu šminku.« »Onu koju prodaje ženama koje su imale kozice? Ona je poput gipsa!«, nasmijala sam se. »Samo se vi smijte, ali ako ne budete izgledali poput mrtvaca, izgubit ćete pola svojih prihoda, a madame će htjeti znati zašto. Oh, Mustafa, tko je to sada pred vratima? Nadam se da je neki klijent, a ne još jedan majstor s računom.«


258/411

5/19/2018


»Ovaj put klijent. Sluškinja s molbom da madame de Morville dođe u kućni posjet. Sutra, u poslijepodnevnim satima, kada glava kuće bude odsutan.« »A kuća...?« »U Ulici Marmousets na He de la Cité. Kuća Marmousets.« Evo je. Napokon. »Tko je ta žena, Mustafa? Ne poznajem tu kuću.« »Oh, ja je poznajem, madame«, Sylvie je upala u riječ. »Nekada je bila dobra klijentica madame Montvoisin, ali sada je bolesna i ne izlazi iz kuće. Osobito je zanima astrologija. Udovica Pasquier. Sigurno ste čuli za nju. Nekoć je bila poznata, iako nikada nije bila na dvoru.« »Možda sam čula to ime prije.« Da, doista. Majka. Izdajica kćeri, trovačica muža. Čudovište! »Recite slugi da ću doći sutra točno u dva poslijepodne.« Da, doći ću, pomislila sam. Upravo s onime čime ste oduzeli život mojemu ocu. Pravda. Pravda bez obzira na cijenu!

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE Pod teškom koprenom stigla sam kroz ulaz za kočije u dvorište kamo me uvela Suzette, majčina služavka, koja kao da je u samo dvije godine jako ostarjela i postala mnogo ozbiljnija. Kuća je izgledala mnogo manja nego što sam je se sjećala. Sada mi se učinila vlažna i stara, kuća koja skriva strašne tajne. Nikada ne bih mogla zamisliti dječji smijeh u ovim hladnim, zagušljivim sobama. Zar je Marie-Angèlique ikada stajala na tom prozoru, je li se njezina zlatna kosa sjajila na proljetnom svjetlu, je li se crvenjela i smijuljila nekom lijepom mladiću s gitarom na ulici? »Madame se ne osjeća dobro, a njezin sin danas nije ovdje. Čula je da ste grofici du Roure i vojvotkinji de Bouillon prorekli krasne stvari. U posljednje vrijeme teško živi, ima čudnu bolest koja dolazi i odlazi. Čak joj ni posjeti liječnika i svećenika ne donose nikakvo olakšanje. Sada je samo astrolozi i gatari mogu umiriti.« Suzettin je glas bio bezizražajan i umoran. Dok smo se uspinjale stubama do bakine sobe, kroz mene je prošao val staroga straha. Iako me Suzette nije prepoznala, bojala sam se majčinih pronicavih očiju. Kovčežić s mojom kuglom, štapićima za miješanje, šalom i malenom zelenom staklenom bočicom kao da je odjednom postao vrlo težak. Srce mi je počelo lupati ispod teške crne haljine mark ize de Morville.


259/411

5/19/2018


»Jesi li to ti, Suzette? Jesi li dovela vračaru?« Jedva sam prepoznala ženu koja je sjedila na krevetu i gledala kroz prozor. Otkad sam je zadnji put vidjela, ona je od dobro očuvane žene srednjih godina postala oronula starica. Nešto – bolest tijela ili duše – uništilo joj je negdašnju ljepotu. Tijelo i lice bili su joj neobično podbuhli. Njezin nekoć bjelokostan ten postao je blijed i mastan. Kad smo ušle, okrenula je glavu prema nama. Ispod njezinih vodenastih i natečenih očiju vidjeli su se teški podočnjaci. Gledale su u našem smjeru te izgubljene, kolutave oči, ali ne i u nas. Bile su to oči lude žene, pomislila sam – oči nekoga gotovo slijepoga. »Madame ne vidi dobro, pa ćete morati prići bliže.« »Vidim vrlo dobro, Suzette. Vidim svjetlo na prozoru. Uvedi vračaru.« Soba je bila pretrpana i prašnjava. Nikada nisu odnijeli bakine stvari, majku su samo uselili: ugurali su još jedan ormar, vrata se nisu mogla zatvoriti pod teretom stare odjeće koju su unutra potrpali. Drugi toaletni stol prepun porculanskih posuda, boca i malih kutija bio je gurnut uza zid, a ormarić iz očeve radne sobe zbijen u kut, njegove police bile su prepune sitnica, porculanskih figurica i pet-šest prašnjavih knjiga. Odvratan slatki miris bolesti ispunio je sobu i zadržavao se oko prašnjavih starih zavjesa baldahina. Žarkocrveni zidovi postali su smećkasti, a pozlaćeni uzorak na njima izblijedio je do crnkastosivoga. Teško mi je bilo zamisliti da bi baka, sa svojom urednom kapicom i posteljinom koja je mirisala na lavandu, mogla ikada ležati u tom dotrajalom, prljavom starom krevetu. »Sjednite tamo – ne u naslonjač, na stolac«, rekao je promukli glas. Jedna se stvar kod majke nije promijenila: njezin snobizam. Sjela sam u naslonjač. »Nisam čula da ste primaknuli stolac«, rekla je sumnjičavim glasom. »Madame, ja sam markiza de Morville. Sjela sam u naslonjač.« »Morville? Nisam čula za tu obitelj. Po krvi ili braku?« »Po braku. No, ja sam udovica.« »Samo udovica? Koje vam je bilo djevojačko prezime?« Izrecitirala sam lažno rodoslovlje koje mi je uredio monsieur Bouchet. Zahvaljujući iskustvu na dvoru, postala sam stručnjak u borbama za prvenstvo. »Ja sam Matignon po rođenju. Velika obitelj među noblesse de l'epée.« »Ja, pak, imam naslov. Također noblesse de l'epée. Vaš naslonjač je vrlo udoban i otmjen.« »Moja draga markizo, pravi je užitak ponovo razgovarati sa ženom visoka položaja. Oni plemenita rođenja mogu izraziti mnogo veću istančanost osjećaja.« Nagnula je glavu i zakolutala očima u stranu, pravo http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

260/411

5/19/2018


ruglo njezine negdašnje koketnosti. Njezin srebrni smijeh »za društvo«, sada slabašan i promukao, zažamorio je sobom. »Vjerujem da ste poželjeli posavjetovati se sa mnom o darovima koje vam sprema sudbina...« »Oh! Oh, da! Tako je.« Izgledala je zbunjeno. »Vi čitate budućnost iz karata, zar ne?« »Ne, madame Pasquier. Bog mi je dao dar čitanja slika iz vode.« »Suzette, ostavi nas sada«, naredila je majka i nervozno se nasmiješila u iščekivanju. Oči su joj urotnički sijevnule i prešla je jezikom oko usana. I bolje. Suzette mi je mogla prepoznati glas da je ostala duže. »Nisam uvijek bila ovakva kakvu me sada vidite«, rekla je majka. »Ova stara haljina, ove ograničene okolnosti.« Prešla je rukom preko svojega ostarjelog obraza. »Vidite li kako mi je koža bijela? Oduvijek sam bila ljepotica. Mogla sam biti vojvotkinja! Ciganka mi je to pročitala u kartama. No, prije nego što mi je sreća zakucala na vrata, moji roditelji su dogovorili brak s muškarcem bez položaja, za novac. Ovoj strašnoj kući...« rukom je podrugljivo pokazala oko sebe, »donijela sam svjetlost, kulturu, stil! Čovjek čini što može, čak i s nikogovićem. Recite mi, stavljate li to svoju kuglu na toaletni stol?« »Da. Moram pripremiti nekoliko stvari. Vidite li ih?« »Oh, da. Vidim jako dobro. Svjetlost i sjene. Vidim vas kao tamnu siluetu. Tu je i odsjaj svjetlosti iz vaše kugle. No, ne mogu više razlučiti sitne stvari. Poput slova. Znate li što je učinio moj sin? Zatvorio me ovamo s puno knjiga! Molitvenika! ›Ti, mali gade! Znaš da ne mogu pročitati ni riječ !‹ ›Onda molite za uzdizanje svoje duše, madame‹, rekao je. No, pokazala sam mu ja! Oh, da, jesam! ›Čuvajte čast obitelji Pasquier‹, rekao je, ›važne pravničke obitelji‹, rekao je. ›Samo zato što je tvoje ime Étienne Pasquier, zašto misliš da te začela ona budala od mojega muža?‹ rekla sam mu. ›Potječeš od bolje krvi! Ponašaj se u skladu s time! Oboružaj se time i potraži naklonost na dvoru!‹ Ah, bio je potresen. Ali sada, sada je još gore nego ikada. Čak mi neće predstaviti svoju zaručnicu! Ali ja znam, ja znam što on govori.« Majka je izgledala lukavo. Okrenula je glavu prema vratima kao da sluša. »On kaže da sam luda«, prošaptala je. »Luda! Vlastita majka! Možete li to zamisliti? Nezahvalno čudovište! Trebala sam ga zadaviti u kolijevci!« »Mnogo toga čovjek požali kad gleda unatrag, madame.« »Vaš glas mi zvuči poznato. Marie-Angèlique , jesi li mi donijela novac? Nažalost, nemam novca. Sada kada sam te tako dobro zbrinula, trebala bi misliti na mene.« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

261/411

5/19/2018


»Vaša budućnost, madame. Došla sam vam je pročitati.« »Oh, da. Vitez de la Riviere dolazi po mene. Koliko još dugo moram čekati? Zakleo se da će se oženiti mnome kada postanem udovica! Recite mi, je li to on na ulici? Je li ono njegova kočija? Moram osvježiti svoje lice, moram izgledati najbolje! Dolazi sa šesteroprežnom kočijom. Sjedim na prozoru svaki dan i gledam. Kada bih barem znala koji dan! Recite mi – vi vračare uvijek imate nešto – jeste li mi donijeli štogod? Nešto za moju ljepotu? Uvijek je govorio da mu se sviđam u žutoj svili. No, sada mi treba nešto, nešto...« To je bila prilika. Mogla sam joj dati bočicu. Popijte za mladenački ten. Oči će vam iskriti. Moj je otac ležao u grobu jer se ona htjela udati za svojega ljubavnika! To je pošteno, Geneviève, to je pravedno! Daj joj bočicu. Prazne, lude oči tražile su moje lice. Njezine usne drhtale su u iščekivanju. »Ja samo čitam sudbinu, madame. Morate poslati po nekoga drugoga da vam pomogne oko ljepote. Na Pont Notre Dame ima jedna izvrsna parfumeuse.« »Srećom, i dalje sam zadržala ljepotu nakon svih svojih patnji. Ali on će sigurno doći. Već jako dugo čekam ovdje na prozoru, znale. On će uskoro doći. Tako je rekao. Treba samo malo vremena da završi svoje poslove u Poitiersu. To nije daleko. Oh, da, prekrasnu ste mi to budućnost pročitali!« Njezin zbunjeni um umislio je da je već čuo budućnost. Što li je samo mislila da sam joj rekla? Vaš će ljubavnik napokon doći po vas. Kako lukavo od vas da ste otrovali svojega bezvrijednog muža za velevrijedna ljubavnika! Ogledala se oko sebe lukavo, kao da izbjegava nekog nevidljivog čuvara, a zatim je ustala i otišla u kut, sudarivši se sa stolcem koji joj se našao na putu. »Znate«, prošaptala je, »moj sin mi ne da nikakav novac. Već sam dovoljno potrošila, kaže on. No, kada sam potrošila nešto što nije bilo za dobrobit ove kuće? Novac! Oh, da, novac. Ne mogu vam ništa ponuditi. Ja sam sada siromašna, jako siromašna. Ah, sudbina žena je da budu siromašne. Unovčila sam svoju godišnju rentu. Kakve li sam samo žrtve podnijela za njega – sve u tajnosti, sve u tajnosti. No, morala sam, vidite. Étienne je tako nestašan dječak! Reći ću La Reynieju da je loš dječak. La Reynie zna tko je dobar, a tko loš. Stara mu je pisala! Zločesta baba – ali više neće pisati! Vidite li ove knjige? Morat ćete ih uzeti umjesto novca. Vrlo su vrijedne, sigurna sam. Ja ih ionako ne mogu čitati. Čitajte i molite, rekao je. Što on zna? Kržljavi klipan od dvadeset godina – možda je ipak sin svojega oca. Umišljenko! Što on zna o tome kako se rješavaju stvari na dvoru! Mi znamo, zar ne, markizo?« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

262/411

5/19/2018


»Svakako.« Prekrila sam kuglu. Nisam željela vidjeti što je u njoj. »Ono su knjige. Možete li ih dosegnuti?« Ispružila je ruku prema polici i srušila porculanskog Amora na pod. »Evo, imam ih. Evo. Šest ih je.« Srce mi se sledilo. Bakina Biblija. Teološki traktat pod naslovom La mystique citè de Dieu. Tri sveska iz očeve knjižnice, svi u jednakom uvezu od teleće kože sa zlatnim ornamentom: Aristotelova Etika. Seneka. Descartes. I moj Petronije. Neobična zbirka knjiga za zaključanu slijepu ženu. Od njih se širio vonj po prašini i plijesni. Stavila sam ih u torbu, zajedno sa svojom kuglom. »Vitez dolazi po mene, zar ne, Marie-Angèlique?« pitala je majka. »Ja sam i dalje lijepa žena, ne misliš li tako?« Pogledala je koketno iskosa svojim ugaslim očima. Bjeloočnice su zasjale žućkasto, vodenastom bojom žabljeg trbuha. Prokušana gesta, nekoć šarmantna, sada zastrašujuća. »Da, naravno.« »Naravno. Da, imaš pravo. Kosa Marie-Angèlique nije moje boje. Čisto zlato! I plave oči su mnogo češće od zelenih. No, ona je mlada, znate. Muškarcima na položaju sviđaju se mlađe. No, onda vide mene i ja ih zabljesnem. Ali muž me je kaznio, znate. Žalio se što ih dovodim u kuću.« Osjećala sam se kao da se gušim. Morala sam pobjeći! No, ona me je zgrabila za rukav i povjerljivo mi šapnula u uho. »Takvi su vam ti mali buržujski muževi. ›Možete odjenuti majmuna u svilu, on je i dalje majmun, a vi ste i dalje buržuj!‹ rekla sam mu. A onda je sve ostavio onoj ružnoj maloj iz osvete. Osvete, kažem vam! Kako je znao da je ona jedina bila njegova? Očito mu je đavao rekao! Dao joj je sve. Kopile! No, ona je bila mrtva, pa nije time ništa postigao. Pročitali su oporuku, a ja sam se nasmijala! ›Mojoj kćeri Geneviève‹, rekao je, a ja sam se nasmijala! Odvjetnici mi kažu da čovjek ništa ne može ostaviti svojoj ženi, samo svojoj djeci. Ha! Ništa nikomu! Sala, šala, madame. Ruka iz groba – osujećena!« Grohotom se nasmijala. Zatim je zavjerenički spustila glas. »Tako su odvjetnici dobili sve to za mojega sina. I što je učinio? Nezahvalnik!« Odmahnula je glavom. »Nezahvalnik!« Lutanje njezina uma me zgrozilo. Bila je luda. Kroz glavu su mi prolazile slike iz djetinjstva, poput onih iz kristalne kugle. Majčini čudni pogledi, njezine neobične okrutnosti, krađe i prodaja malih stvari, pokušaji da kupi pažnju osoba na položaju. Zatim proračunata trovanja, u bolnici, u obitelji, bez grižnje savjesti. Možda joj je crv ludila već odavno počeo nagrizati um? Možda je otac oduvijek znao. Možda je to razlog zašto nije ništa poduzeo. Otac. Umro od njezine ruke. Preplavili su me valovi mučnine i mržnje. Počela sam se tresti. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

263/411

5/19/2018


»Moram ići sada, madame«, rekla sam, skupljajući mrvice samosvladavanja koje su mi još preostale. Starica je hodala po sobi sudarajući se opet sa stvarima, pružala ruke kao da nešto traži. Stala je na vrata. »Došla si. Poznajem dobro tvoj glas. Marie-Angèlique , jesi li donijela novac?« Pipajući i cvileći, tražila je put prema zvuku mojega glasa. Okrenula sam se. »Da, majko, donijela sam vam novac.« Iskrenula sam sadržaj svoje novčarke u njezin ispucani požutjeli dlan. Pet lujdora. Pažljivo ih je opipala i podignula prema svjetlu s prozora. »Što je ovo? Samo pet lujdora [33]? Marie-Angèlique , našla sam ti bogata ljubavnika, postala si bogata zahval jujući meni! Ti si zla, nezahvalna kći! Nekoć si bila dobra djevojka. Gdje ti je zahvalnost? Ti si zla djevojka! Donijeti svojoj majci samo pet lujdora! Nakon svega što je učinila za tebe... Ah, sreća da sam još lijepa. Snaći ću se bez tebe...« Pobjegla sam prema kočiji koja me je čekala. Na Pont Neufu sam zatražila od kočijaša da se zaustavi. Drhteći sve više, progurala sam se između prodavača slatkiša i prosjakinje do ograde na mostu i bacila bočicu otrova u zelene brzice Seine. Stajala sam gledajući virove dugo nakon što je bočica nestala. Usred mnoštva prosjaka i prodavača, psalmist je glasno naviještao Gospodnji put pred izloženim svetim slikama. Začuo se zveket kad mu je netko bacio novčić u zdjelicu. Povici nosača i kočijaša koji su si probijali put kao da su se gubili i ja sam stajala posve sama, zamišljajući kako zelena bočica tone na dno rijeke. Jesam li ispravno postupila? Što je uopće ispravno ili pravedno? Koliko težine ima osveta u odnosu na sućut prema mjerilima logike? Monsieur Descartes, ne dajete mi odgovore. »Madame, zločin je skočiti, a glupo je samo stajati na hladnoći. Otpravite svoju kočiju, ja ću vas odvesti kući.« Okrenula sam se. Iza mene stajao je čovjek u grimiznom vunenom kaputu i teškom plaštu ukrašenom zlatnim vezom i proučavao me. Ispod sjajnog novog šešira s perjem tamna vlasulja padala je sve do ramena. Poznate tamne oči gledale su me s pomiješanim osjećajima gađenja, sažaljenja i neke skrivene tuge. Bio je to d'Urbec. »Monsieur d'Urbec, ne mogu hodati daleko u ovoj odjeći«, rekla sam. »Imam kočiju u posljednje vrijeme – unajmljujem je na mjesec dana na istome mjestu odakle dolazi vaša.« Glas mu je bio ironičan kad je skinuo šešir u znak ceremonijalnog pozdrava. »Jeste li me slijedili ovamo?« Pitala sam sumnjičavo.


264/411

5/19/2018


»Slijedio? Ne. Ali priznajem da žena odjevena u krpe neke udovice iz razdoblja Henrika IV. doista privlači pozornost znatiželjnika. Pogotovo kada se čini da ribama baca prilično skupu bočicu parfema i onda stoji i mrzovoljno zuri u vodu dulje nego što dolikuje. Recite mi, jeste li je naumili popiti sami?« Glas mu je bio tih. »Ne, miris je bio previše običan, nisam ga mogla podnijeti, to je sve.« »Postoje i bolji načini da pobjegnete od ugovora s Kraljicom tame.« »Kraljica tame? I vi je tako zovete?« »Taj se izraz prirodno nameće inteligentnom promatraču. Božica podzemlja. Carica vještica. Kraljica čarobnica. Ovo kraljevstvo Kralja Sunca ima svojih tamnih mjesta i dobro sam upoznat s njima. Koliko godina je zatražila od nas za taj... hm... prosperitet?« Pokazao je na moju crnu svilenu haljinu i kočiju koja me čekala. »Dvadeset? Sedam?« »Samo pet, i to je pošteno, s obzirom na ono što je učinila za mene.« »Pet? I što se događa nakon tih pet godina?« »Mislite da možda uzima moju dušu, kao Belzebub? Ne, ovo je poslovni odnos. Gotov je i idemo svaka na svoju stranu.« »Zar ste tako sigurni? U cijelom ovom gradu parfumeuses, frizeri, vračare, pa čak i manje ugodna zanimanja vezana su za neku od moćnih dama podzemlja kojima je, čini se, vaša zaštitnica vrhovni zapovjednik. I čini se da su vezani doživotno.« »To je samo prijateljstvo i uzajamna pomoć. To su poslovna prijateljstva, ničime se ne razlikuju od onog kraljeva slastičara. Moćno pokroviteljstvo pogoduje u poslovanju baš kao i na dvoru.« »Hej, vi tamo, premjestite tu kočiju! Zapriječili ste put kočiji kardinala Altierija!« »Dakle«, rekao je, odvevši me u svoju kočiju i okrećući se da ponudi napojnicu mojem vozaču za povratak kući bez mene, »moramo drugdje nastaviti našu raspravu o poslovnim metodama ili se izložiti opasnosti da nas raskomadaju što smetamo kardinalu.« Vrlo brzo smo se našli uvučeni u gomilu teških kola, radnika i piljarica u blizini Quai de Gévres. »Recite mi, sada kada smo sami, dok me gledate u lice, da u toj bočici nije bio otrov.« Naslonio se na sjedalu kočije i promatrao me napola zatvorenih očiju dok sam sjedila nasuprot njemu. »Bio je«, rekla sam kratko. Izgledao je mirno i sumorno. »Nisam ga više željela imati«, dodala sam. Vidjevši pogled na njegovu licu, pokušala sam biti vedra. »To jednostavno nije primjereno za filozofa!« »Koliko je ovih dana u vama još filozofa, a koliko vještice?« upitao je naoko lijenim tonom. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

265/411

5/19/2018


»Previše filozofa, premalo vještice«, odgovorila sam. »Ukratko, mala vještice, ništa se nije promijenilo.« »Moglo bi se tako reći.« »Osim što održavate ljubavnu vezu s Lamotteom.« Sigurno sam izgledala iznenađeno. »No, niste očekivali da neću odmah saznati tajnu koju pola Pariza pokušava odgonetnuti? Kako li ste sigurno samo polaskani što ste mu takvo nadahnuće i kako li je on jamačno zadovol jan kada ujutro nanosi pomadu na brkove i pogleda se u zrcalo, pa uzvikne: ›Tko je najpametniji sada, d'Urbec? Čak i filozofija odaje počast šarmu!‹« Njegova me je gorčina uplašila. »Ali vi... I vi ste se promijenili. Tako ste... tako ste uspješni!« »Samo primjena znanosti u umijeću igranja karata. Nakon što sam iznenada uvidio potrebu da se iznimno obogatim, odlučio sam primijeniti geometrijsku formulu koju sam jednom osmislio u vezi s odnosima vjerojatnosti da se dana karta pojavi u igri. Kladim se u skladu s time. Katkad gubim, ali uglavnom pobjeđujem. Neznalice misle da sam sklopio savez s đavlom.« »Dakle, vaš đavao je razum. Kako bi bili razočarani da saznaju!« »Čak i da objavim formulu na naslovnoj stranici Gazette de France, postoji samo pet-šest ljudi u Europi dovoljno inteligentnih da se njome posluže, a većinu njih karte ne zanimaju.« »Još visoko cijenite inteligenciju, monsieur d'Urbec.« »Kao što i trebam. Svijet, društvo, svi su podložni geometrijskoj analizi. I sada se uspinjem u visoko društvo po najjednostavnijoj formuli: kockari s visokim ulozima svagdje su dobrodošli. Kada skupim dovoljno, kupit ću nekoliko ureda zakupnika poreza, a zatim ću ući u najveći kockarski salon: visoke financije.« »Mislila sam da mrzite takve ljude.« »Mržnja ili ljubav neće promijeniti sudbinu ovoga naroda. U međuvremenu, ja znam svaki sporedni put gdje se skriva brza zarada. Čini se da je to glavna prednost u proučavanju političke ekonomije.« Zvučao je tako cinično i ogorčeno da sam čak i ja bila zaprepaštena. »Nešto nije u redu s vama, Florente. Je li se vam se što dogodilo? Što se dogodilo s vašim bratom Olivierom?« »Pronicava kao i uvijek, mademoiselle.« Njegovo je lice izgledalo tvrdo. »Olivier je mrtav. Najpametniji od svih nas. Pogubljen je u Marseilleu prošli tjedan unatoč svim žalbama koje sam mogao uložiti. Njegova baština: ormar pun planova za nove mehaničke izume, uključujući i novi


266/411

5/19/2018


samozapaljivi fitilj za paklene strojeve. Objesili su ga poput seljaka.« Rukom sam pokrila usta. »Oh, žao mi je.« Sada sam razumjela njegove podočnjake, upalo lice. Sjedio je šutke cijelo vrijeme putovanja, njegove su misli bile na nekom dalekom mjestu, dok sam ja gledala u svoje isprepletene prste. Kad se kočija zaustavila pred mojim vratima, pitala sam ga: »Hoćete li ući? Biste li što željeli?« Njegove proračunate oči zagledale su se u mene, činilo se kao cijelu vječnost. Njegov pogled kao da je prolazio ravno kroz mene i izjedao mi kralježnicu. »Ima nešto što želim, upravo ste mi pomogli da odlučim. Neću ući. Idem na jug na neko vrijeme. Majka me treba. Otac je postao beskoristan, posao zapinje kad nema Oliviera da ga usmjerava, cijela je obitelj u pomutnji. Uživajte u Lamotteu – barem dok vam ne dosadi ta tikva koju on naziva umom.« Potpuno sam bila svjesna da će Lamotteov interes za mene nestati čim d'Urbec ode. Tašti, sebični, prevrtljivi, šarmantni Lamotte! Zasjekao je prijatelja do kosti kako bi se osvetio za omalovažavanje, i još je za to iskoristio mene. Moju slabost, moju ludost, moje iluzije. A d'Urbec je sve to vidio. Tiho mi je pomogao da izađem iz kočije. »Molim vas... molim vas, ne mislite loše o meni...« Kad sam pogledala njegovo mrko lice, osjetila sam da me oči peckaju. »Vi, mademoiselle, koji ste toliko upoznali očaj niste mogli ne prepoznati ga u drugome.« Sagnuo je glavu i otišao bez pozdrava. Dugo sam stajala na pragu, gledajući kako njegova kočija polako nestaje niz Ulicu Chariot. ***

Te večeri, dok sam sjedila u krevetu, Sylvie mi je donijela moje knjige. »Ostavili ste ih na sjedalu kočije danas poslijepodne, madame, konjušarev ih je dječak donio. Želite li da ih stavim na policu?« »Ne, daj mi ih ovamo, Sylvie. Ja ću ih staviti na svoj noćni ormarić.« Uzela sam Petronija, ali kad sam ga počela prelistavati, oči su me opet počele peći te sam zašmrcala. »Oh, zaista su prašnjave! Evo, dopustite da sredim da više ne kišete od njih.« Sylvie je dohvatila bakinu Bibliju i obrisala korice rubom svoje podsuknje. Tada ju je protresla, tako da su se stranice razdvojile, a oblak prašine dignuo se u zrak. »Oh – Apciha! – Što je to ispalo?« »Sylvie, dovraga, ispala ti je stranica iz Biblije moje bake!«


267/411

5/19/2018


»Oh, ne, nije, madame. To nije tiskana stranica, nešto je napisano rukom na njoj.« Dodala mi ju je. Bio je to list bakina papira za pisma. Svojim drhtavim rukopisom, preko sredine papira, napisala je crnom tintom: »Cortezia et Benson, Banquiers a Londres.«

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE Ah, draga moja markizo, uđite, uđite! Ovdje je netko s kime bih vas željela upoznati«, čuo se glas kraljice vještica iz njezina brokatnog naslonjača. Nanon, u svježoj novoj pregači i kućnoj kapici, uvela me kroz ulazna vrata u crni salon. Kroz prozorska stakla zavjese su propuštale blijedu zimsku svjetlost koja je obasjala maštovite groteskne figure na tamnom grimiznom sagu. Cijeli niz porculanskih anđela i kerubina, s kojih je netom bila obrisana prašina, promatrali su prizor svojim naslikanim očima. Dva veličanstvena naslonjača, ukrašena zlatom i brokatom, bila su primaknuta pozlaćenom stolu gdje je madame čitala iz karata, nasuprot n jezinu mračnom, izrezbarenom naslonjaču. Sladunjav, težak miris tamjana nadjačao je blijedi, blagi miris pčelinjeg voska vječno upaljenih svijeća pred kipom Djevice u kutu. Dva mršava muškarca u plavim vlasuljama i skupoj odjeći provincijskog izgleda sjedila su u naslonjačima s druge strane njezina pozlaćena stola, prekriženih nogu, pijuckajući vino iz srebrnih pehara. Kakvi seljaci, pomislila sam. Šveđani, možda – ili Englezi. Tek su se iskrcali s broda ili bi sigurno pošli krojaču da im napravi nešto pristojno kako bi se mogli pojaviti na dvoru. »Milorde vojvodo od Buckinghama i milorde Rochesteru, dopustite mi da vam predstavim markizu de Morville!« Neobičan par je ustao i naklonio mi se. »Besmrtna markiza, zar ne? Čuo sam za vas tijekom svojeg zadnjeg posjeta, madame. Veoma mi je drago što vas mogu osobno upoznati! Dopustite mi da vam čestitam na izvanrednom stanju vaše očuvanosti!« Podignuvši glavu, Buckingham je promatrao moje lice svojim ostarjelim, razvratnim plavim očima. Nisam mogla odrediti njegovu dob: lice mu je bilo prerano oronulo, sablasno bijelo, izborano, s tako tankim brkovima kao da ih je olovkom nacrtalo dijete. Njegov pratilac izvadio je lornjon kojim je ispitivao moj ten. Pazila sam da ostanem ozbiljna pri komičnom prizoru jednog izbuljenog plavog oka, veoma uvećanog, na kraju drška.


268/411

5/19/2018


Moje se lice nije ni trznulo. Madame se majčinski nasmiješila na ovaj postupak. »Izvanredno! Izvanredno!« Napravio je krug oko mene da bi me bolje promotrio. »Šteta što je tajna tog spoja izgubljena s opatom alkemičarem. Mogli biste ga ponovo izraditi u svojem kemijskom laboratoriju, milorde!« Milord, koji je opet sjeo u najveći naslonjač, zamišljeno je kimnuo. »Milord je vrlo poznati alkemičar i istraživač«, objasnila mi je La Voisin, zadovoljna poput mačke koja joj se motala oko gležnjeva. »On je pokrovitelj i zaštitnik najistaknutijih alkemičara i travara u Europi!« »A madame Montvoisin je jedna od njih«, primijetio je vojvodin pratilac laskavim tonom, lagano se naklonivši prema njoj. »Moramo poći«, primijetio je vojvoda i ustao, a Nanon se požurila donijeti njegov teški plašt i štap. »A vi, madame, razmotrite moj prijedlog.« Dok je stajao, ogledavao se oko sebe po crnom salonu s odobravanjem, okom znalca. Madame Montvoisin je ustala uza šuštanje svile. »Doista sam ga razmotrila i ne mogu nego prihvatiti takvu ljubaznu i velikodušnu ponudu pokroviteljstva«, rekla je. »Međutim, imam posla koji najprije moram ovdje završiti« – dvojica su muškaraca izmijenila znakovit pogled – »nakon kojega, hm, dugo si već želim zdravo morsko putovanje, promjenu klime. Tada će mi biti drago preseliti svoje poslovanje u Englesku pod vašim pokroviteljstvom!« Vojvoda se zatim uljudno okrenuo prema meni. »A vi, madame de Morville, vi ste rijetkost prvoga reda! Ako ikada dođete u Englesku, svakako računajte na moju naklonost i pokroviteljstvo.« Zahvalila sam vojvodi ljubazno koliko sam znala, a on je izašao uz teatralne naklone. Uostalom, mislio je najbolje. Stranci nekako ne razumiju koliko otok s vlažnom maglom, odsječen od civilizacije i provincijski mali dvor slabo privlače nas Parižane, koji obitavamo u najkulturnijoj i najmoćnijoj monarhiji na svijetu. Englezi, naposljetku, znaju tako malo o tome kako se stvari ispravno rade i tako su nazadni što se tiče odijevanja i manira. Osim toga, ondje je tako nesigurno, s tim turbulentnim ubojstvima kraljeva. Svašta se može dogoditi. No, kroz glavu mi je prošla misao: kakvo predivno izopačeno mjesto da skrijem francusko zlato od Colberta, kraljeva sve pohlepnijega ministra financija. Turoban otočić gdje ne možete dobiti ni pošteni kruh. Odgovara očevu smislu za humor. Da, sve je to na neki način imalo smisla. Cortezia et Benson, Banquiers a Londres. Kada je umirao, rekao je baki, očekujući da će ga nadživjeti i reći meni, nema sumnje. Ali ona je umrla prva, a to mu nisu http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

269/411

5/19/2018


rekli. Pitala sam se je li išta ostalo od njegova skrivena blaga. Vjerojatno je do sada već bilo konfiscirano ili pronevjereno. Sala. Sudbina se oduvijek znala dobro našaliti. »Dakle, to je to do sljedećeg posjeta«, rekla je La Voisin, vrativši se. »Dođite u moju radnu sobu, markizo, imam posla s vama što nitko ne smije čuti. Recite mi, kako ste postigli da Lamotte dođe k vama, umjesto d'Urbeca? Jeste li išli još komu u tajnosti?« »Ne, madame. A vidjela sam d'Urbeca prošli tjedan. Zaustavio je svoju kočiju radi mene.« Vidjela sam da me promatra, pokušava otkriti djeluje li njezin napitak. »I pretpostavljam da ga niste pitali za tajnu karata?« »Ne, madame, odmah se pohvalio time – tajna je u matematici. Kaže da je samo šest ljudi u Europi može razumjeti, a oni nisu zainteresirani za kartanje.« Činilo se da je La Voisin odahnula što su njezine nadnaravne moći i dalje jednako snažne. Zatim se namrštila. »Matematika. Prokletstvo! To znači da je nama nedostupna. Oduvijek sam znala da tom čovjeku ne treba vjerovati. Pa, nije važno. Reći ću svojim klijentima da je to savez s đavlom i umjesto toga prodati im crnu misu.« Zatvorila je iza nas vrata crnog salona, okrenula se i sumnjičavo zaškiljila prema mojoj teškoj, satenom obrubljenoj baršunastoj haljini, mojim novim cipelama i novom prstenu sa safirom koji sam nosila uz teški, zlatni prsten na desnoj ruci. »I, je li vaš prihod pao sa svim ovim vašim skandaloznim ljubakanjem?« upitala je, poput neke promućurne kućanice koja na tržnici procjenjuje koliko je pile tusto. Uzela mi je bilježnicu s poslovnom evidencijom iz ruke, zaustavila se ispod tapiserije Magdalenina pokajanja te je počela listati. »Vidim ovdje novu dvorsku haljinu. Nove rukavice. Baršunasti plašt. Šešir i perje – prilično skupi – koji pristaju uz to. Nadam se da su crni.« »Moj prihod je bolji nego ikad, ako ste zabrinuti za svoj dio. Osim toga, moram držati do izgleda zbog vrste ljudi koje primam ovih dana. Nitko neće vjerovati u savjet vračare koja izgleda kao siromah. To bi bilo kao da ne može predvidjeti ni svoju vlastitu budućnost.« »Nešto drugo me zabrinjava, draga moja«, rekla je odjednom i ubrzala korak prolazeći kroz veliku sobu iza salona. Antoine Montvoisin sjedio je za stolom u svojem kućnom haljetku i radio na ogrlici s pincetom i sitnim kliještima, uklanjao je drago kamenje. Upravo je jedan zvučno ispustio u metalnu kutijicu. Njegov debeo sin stajao je kraj njega i jeo kolač. Marie Marguerite, njegova kći, vidno noseća, sjedila je s nogama podignutim na


270/411

5/19/2018


podnožak i plela. Nije se potrudila udati za gatara, tako se te stvari nisu rješavale u ovoj kući. »Ne diši mi za vrat!« Montvoisin se otresao na dječaka, koji je opet zagrizao u kolač. »A sada«, rekla je La Voisin, zatvarajući vrata ormara, »pravi posao.« Nije mi se sviđao izraz na njezinu licu dok je sjedala i zatim me kretnjom ruke pozvala da zauzmem stolac. »Posjetila me vojvotkinja de Bouillon«, rekla je znakovito. »Pa? Što je htjela? Čitanje sudbine? Ljubavni prah za kralja?« »Ne budite bezobrazni. Želi otrov za suparnicu: tajanstveno nadahnuće nove drame viteza de la Motte. Doći će k vama radi čitanja kako biste joj pomogli da utvrdi tko je ta žena. Ovaj put ste, draga moja, u većoj nevolji nego kada ste uvrijedili vojvodu de Brissaca upravo u ovoj kući.« »Uvrijedila? Bila sam jako pristojna. No, rekla sam istinu.« »Onda ste zbilja budala! Za Brissaca istina o njegovoj situaciji iz usta žene jest uvreda! Jedva smo ga zaustavili da vas nakon tog trika ne dade ubiti! A sada se razmećete s jednim od vojvotkinjih omiljenih igračaka po cijelom Parizu! Kažem vam, ne treba vam ovoliko moćna neprijateljica.« Naglo je ustala i strogo se zagledala u mene. »Uništit će vas s jednakom lakoćom kao što bi zdrobila kukca. Zapamtite to, markizo. Koliko god da ste utjecajni u ovom velikom svijetu, u njemu ne vrijedite ništa. Nitko ne bi ni obavijestio policiju da sutra nestanete!« Osjetila sam kako mi krv pulsira u ušima. »On je moj! Neću ga se odreći zbog te umišljene stare krave!« »Slušajte me, za promjenu!« Ponovo je sjela i pažljivo me pogledala, kao da svojim crnim očima može upravljati mojom voljom. »Morate ga se odreći. Odmah! A kada vam ona dođe, dajte joj opis mademoiselle de Thianges. Ona zna da su ambicije ove Thianges usmjerene prema prijestolju. Stoga će vojvotkinja zaključiti da je cijela stvar samo platonsko divljenje. Određena količina laskanja damama i očekuje se od čovjeka u njegovu položaju. Vi ćete biti spašeni, a tako i on. Ako vas nije briga, barem mislite na njegovu karijeru i održavanje tih slavnih listova koje, čini se, toliko volite!« »Razmislit ću o tome.« Da Andrèa vratim vojvotkinji? Kad sam upravo ja bila njegovo nadahnuće? La Voisin je samo bila ljubomorna, sada kada sam bila važna ljepotica. »Vi ćete razmisliti o tome? Isuse i Marijo, pa vi ste gluplji čak i od one moje idiotske pokćerke! Kažem vam, vi ćete to učiniti! Neće mi investicija propasti zbog smiješne ljubavne pustolovine!« Opet je ustala i otišla do http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

271/411

5/19/2018


zaključanog ormara gdje je držala svoje velike zelene poslovne knjige i knjige vračarija. »A sada, vaši računi. I prestanite me tako gledati! Ne možete nadmašiti jednoga Mancinija u spletkama, ništa bolje kao ni engleski milord!« »On spletkari?« Moju znatiželju je shvatila kao pristanak. Fino. Andrè ostaje moj. »Oh, on stalno rovari. Otkako je izgubio naklonost engleskoga kralja, urotio se s francuskim dvorom. Sad ovdje, sad ondje. Putuje cijelom Europom i pokušava vratiti svoju nekadašnju moć.« Okrenula se i zatreperila prstima kao da su ptičja krila, a ona osramoćeni dvoranin koji leprša poput ptice selice nad gradovima Europe. Madame je imala smisla za humor, iako on nije bio baš uobičajen. »Svako malo dođe po crnu misu da mu pomogne. Jutros sam mu gatala iz karata i rekla da će završiti u zatvoru ako se ne obuzda. Ali, naravno, vojvode ne slušaju dobre savjete, baš kao ni djevojke!« Uzela je knjigu sa slovom P iz ormara, postavila je na stol i uzdahnula. »No, ja ga uveseljavam. Povući ću se k njemu ako situacija ovdje postane neugodna. Iako bi morala postati zaista jako neugodna da poželim živjeti u tako vlažnom, zaostalom mjestu kao što je Engleska.« Otišla sam sredivši svoje račune i donijevši odluku. Nije mi bilo ni na kraj pameti odreći se Lamottea. Uostalom, dobila sam ga na teži način, žrtvujući svoju čast na nekoliko razina, i on je bio moj, barem dok ne dozna da je d'Urbec otišao iz grada. Što sam više razmišljala o tome, to mi se činilo razumnijim. Od njega mi je utroba treperila! Željela sam ga već godinama i nije bilo razloga da ga sada ostavim. Svojom ću strašću prkositi svijetu! Osim toga, tako bi učinila i Theodora. Tko zna? Možda je neki trag krvi drevne carice doista tekao mojim žilama. ***

»Opet vaša maska, madame? Zar se niste umorili od prkošenja sudbini? Vidjela sam u kartama da je nad vama Kraljica mačeva. Odustanite od te lude strasti! Muškarac koji ljubuje sa starijim ženama radi njihova novca nije pravi ljubavnik za vas.« »Opet proričeš budućnost, Sylvie? Mislila sam da je to moja specijalnost. Ili ti madame plaća da svaka dva tjedna objaviš strašno upozorenje? Dodaj mi moj štap za hodanje. Jesi li pozvala kočiju ili moram pitati Gillesa?« Moja je haljina bila veličanstvena. Svila boje jantara razmaknuta u stranu da bi otkrila podsuknju od zagasito smeđeg tafta čiji su nabori blistali tamnim zlatnim odsjajem. Šešir široka oboda, bogato ukrašen zelenim i


272/411

5/19/2018


smeđim perjem gizdavo se isticao na mojim tamnim kovrčama. Nisam nimalo izgledala kao markiza de Morville u njezinu starinskom crnom brokatu i malenoj kapi s udovičkom koprenom. U zrcalu preda mnom uopće se nije moglo vidjeti sitnu, strogu, bahatu damu. Čak i kroz grimiznu mrlju na zrcalu, maskirana žena izgledala je mlado, elegantno, bogato i raspušteno. Svidio mi se taj izgled. »Barem neka vas Mustafa prati na udaljenosti. Ako vas ubiju, madame će poludjeti!« »Ubiju? Pih! Tko bi ubio ženu na ulici? Kraljice mačeva su suptilnije od toga. Osim toga, ako budem mrtva, neću se morati brinuti za madame, zar ne?« »Onda barem povedite kušača hrane na sastanak. Moćne žene posvuda imaju prijatelje, osobito u kuhinjama.« »Razmislit ću o tome. A sada, kočija?« Sylvie je uzdahnula. »Na vratima je, madame.« Njezina upozorenja samo su potaknula moju želju za avanturom. Obrazi su mi gorjeli, puls mi je bubnjao u ušima. Izopačeni motivi, ludilo, opasnost – ništa od toga nije bilo važno. Trenutak užitka s najljepšim muškarcem u Parizu i osjećala sam se kao najljepša žena na svijetu. Uživala sam u tom osjećaju! Ni do čega drugoga nije mi bilo stalo. Moja je kočija klopotala duž treperavih uličnih svjetiljki u četvrti Marais, a zatim zašla u labirint uskih, neosvijetljenih ulica u blizini crkve Eglise de la Merci, četvrti brloga cjelonoćnog kockanja, jeftinih bordela i dom svakog poroka za pravu cijenu. Ovdje su se članovi filantropskog društva Kraljice tame nesmetano bavili svojim zanatima. Također, tihi partneri velikih financijera i plemića sasvim su diskretno vodili unosne tvrtke. Lamotte, koji gotovo ništa nije razumio o ovome svijetu, dogovorio je naš susret u jednoj od privatnih gornjih soba u modernoj ustanovi mademoiselle La Boissiere na uglu Ulice Braque i Ulice Chaume. Ovdje, u onome što policija tako neljubazno zove »mjestom razvrata«, kicoši iz provincije, poslovni ljudi i časnici u potrazi za užicima, aristokratska mladež koja posjećuje sirotinjske četvrti, svi su oni mogli naći glazbu, žene i karte bilo u koji sat dana ili noći. A među svim tim tajanstvenim, lijepim ženama osjećala sam se kao najljepša i najtajanstvenija. Bilo je to opojno. »Ljubavi moja!« prošaptao je muškarac pod crnom svilenom maskom dok mi je pomagao da siđem s kočije koju je otpravio, njegova ruka nikada nije bila daleko od drške mača. Lamotteov glas nježno je zvučao u mraku, grubi osjet vune njegova teškog plašta, nepogrešiv miris i osjećaj njegove nazočnosti u mraku, od svega toga srce mi je zaigralo. Svjetlost stotina http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

273/411

5/19/2018


treperavih svijeća blještala je kroz zatvorene kapke, dovoljno da nas vodi do tajnog ulaza, a povici i galama iz unutrašnjosti prekrili su zvuk naših koraka u uličici iza Ulice Chaume. Zabranjena glazba odjekivala je u dubinama zimske noći. Čak me i sada od sjećanja na to prolaze trnci. Sentimentalni poklonici Carte de Tendre, te staromodne karte s etapama udvaranja koja je nekada bila tako popularna u salonima, potpuno su podcijenili tjelesnu požudu. A Andrè je bio vrhovni svećenik čiste tjelesnosti! Nikada ga nisam ni pitala koliko je drugih žena doveo u tajnu sobu – nije mi bilo stalo. U tom je trenutku bio moj! »Malo vina?« šapnuo je, pokazujući na vrč koji je stajao na malom okruglom stolu uz krevet. »Večeras želim samo jednu vrstu vina«, odvratila sam šaptom. »Venerino vino«, rekao je. Svojim mekanim glasom kojim me je svu obavio, recitirao je proslavljene dvostihe posvećene mojim grudima pruživši ruke pod moje šipke. Zario je svoje lice u moje tek obnažene grudi i gurnuo ruku pod moju suknju da potraži blijedo tijelo pod mojim prevrnutim podsuknjama. Vodio je ljubav sporo, rafinirano. Činilo se da dodiruje svaki živac u mojem tijelu. Napokon, nakon dugo vremena, osjećala sam se lijepom – tako lijepom da sam to jedva mogla podnijeti. Pisma, ljubavna poezija, mjeseci divljenja pod prozorom, sve se to činilo kao da je sada moje. Blago nikada nije bilo odbačeno. Uhvatila sam ga, taj izgubljeni san. Sada sam ja bila ona voljena na prozoru. Osjećala sam da je to ispravno. »Oh, prokletstvo, prevrnuo sam vrč s vinom!« uzviknuo je kad je lijeno posegnuo iz kreveta prema peharu. Je li to bilo samo u mojoj mašti ili je Andrè bio nekako neugodan nakon ljubavnog zadovoljenja? Tada se okrenuo prema meni da me ponovo pogleda. »Nije važno. Večeras ću piti samo s vaših usana!« Poljubio me, njegovi poljupci napredovali su preko mojega lice do uha. Kako to da je žensko uho tako povezano s ostatkom tijela? Od njegova toplog, mekog daha moja koža kao da se pretvorila u tekuću živu, bila je rastaljena i drhtala je oko svakog djelića mojega tijela. No, u isto vrijeme dok sam drhtala od tog osjeta, maleni glas u umu mi je rekao: oh, doista je izvježban, zar ne? Kolikim je drugim ženama dahtao u uho? Reagiramo li sve na isti način? Ipak, i kad mi je um postajao pomalo ljutit od njegove vještine, moje tijelo, koje nije imalo mišljenja, uživalo je u tome. Ah, Bože, čak i kada sada mislim na to, vidim kako je korisno biti samo tijelo bez uma! No, um se uporno uplitao tijekom drugog odnosa. Čak i dok je tijelo drhtalo od uzbuđenja sa svakim novim dodirom, um je govorio: zaboga, vodi te kroz sve ove faze ekstaze poput konjanika preko http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

274/411

5/19/2018


prepona. Koliko to zapravo znači njemu? Gnjavatorski um. Poprilično mi je pokvario zadovoljstvo. To je problem sa ženama, pretpostavljam. Nešto nas mora dotaknuti u umu, a ne samo po tijelu, kada vodimo ljubav. I, što me još više živciralo, iz nekog razloga nisam mogla a da ne pomislim na d'Urbecov sarkastičan pogled kad se Lamotte otkotrljao s mene s onim svojim umišljenim samozadovoljnim izrazom. Pogledao me je kroz teške vjeđe i tihim i namješteno uzbudljivim glasom rekao: »Najdraža, čak i najsavršeniji trenutci moraju završiti, ovo nije mjesto gdje bi bilo pametno provesti noć.« »Vi ste svjetski čovjek, Andrè«, složila sam se. Znala sam čak i bol je od njega da bi spavanje na takvom mjestu moglo dovesti do trajnog sna, da bismo mogli goli i neprepoznatljivi završiti u rijeci. »Dopustite mi da vam pomognem da se odjenete«, ponudio se galantno. »Volim oćut ženske odjeće – mali gumbi, nježan pritisak steznika, mirisne svile...« Kleknuo je da mi navuče čarape, kao što je to učinio stotinama drugih žena, prolazeći prstima do bedra tako nonšalantno da se činilo gotovo slučajno. Tada sam osjetila da oklijeva. Njegove su oči pale na moju deformiranu nogu te je odvratio pogled. »Nije važno«, rekla sam, »mogu i sama.« Izgledao je kao da mu je laknulo te je ustao da navuče hlače dok sam ja namjestila svoje podvezice i zavezala svoju posebno izrađenu podstavljenu cipelu. »Jeste li vidjeli d'Urbeca u posljednje vrijeme?« upitao je nehajno. Kako neobično. I on je razmišljao o d'Urbecu. »Čini se da se nevjerojatno obogatio ovih dana. Prije nekog vremena sreo sam ga kod svojega krojača, naručio je odijelo od baršuna. Zamislite! D'Urbec u baršunu! ›Koliko god češljao psa, on je i dalje pas, zar ne?‹ rekao sam mu. Bio je toliko drzak da me pitao je li glasina da vojvotkinja ima madež na stražnjici istinita! Vraški neugodno, pred mojim dobrim prijateljem, Pradonom!« »Monsieur d'Urbec nije poznat po taktičnosti«, odgovorila sam. No, što je Lamotte očekivao? Naravno da će mu se d'Urbec rugati što gradi karijeru kao ljubavnik aristokratskih žena. D'Urbec je zarađivao u salonima. Nije se usuđivao upustiti u ljubavnu pustolovinu s bilo kojom uglednom ženom zbog straha da ne otkrije žig galiota koji bi ga mogao isključiti iz uglađenog društva. Lamotte bi trebao unajmiti tegleća kolica za svoju taštinu. »Ah, ali dovoljno o tim stvarima... Razgovarajmo samo o nama! Previše smo se skrivali, ljubavi moja. Kada sam s vama, osjećam da moram svima objaviti našu strast! Naša ljubav smije se konvencijama! Moramo prkositi svijetu! Da, moramo se pojaviti u javnosti, moramo poticati glasine!« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

275/411

5/19/2018


»Andrè, mislite na svoju karijeru! Ne možemo se pojaviti u javnosti. Vaša pokroviteljica...« No, čak i dok sam govorila, razmišljala sam da mu je glas zvučao neprirodno. Što li je to imao na umu? »Kratki bljesak, nagovještaj – mrvica za libelista – to može samo pridonijeti mojem ugledu! Ima li boljeg načina da moje ime bude na svačijim usnama u pripremi moje Théodore? Inkognito u loži u kazalištu na premijeri mojeg dragog prijatelja Pradona. Tajanstvena žena u društvu viteza de la Motte – je li to ona? Inspiracija? Ili neka druga? Bit će to dobra prilika!« Ah. To je, znači, bilo to. Tko bi me mogao prepoznati, maskiranu bez moje udovičke odjeće, osim d'Urbeca? A d'Urbec nikada nije propuštao premijere. Lamotte planira osvetiti se d'Urbecu za uvredu tako što će se šepiriti sa mnom, pomislila sam. Osjećala bih se bijedno kad bih tako povrijedila d'Urbeca, ali znala sam da je otišao iz grada. Savršeno! Zabavit ću se igrajući ulogu blistave tajanstvene žene i promatrajući Lamottea kada pogledom bude tražio d'Urbeca po kazalištu. Je li to tako loše očajnički željeti biti lijepa, biti poput drugih žena? To što sam imala Andrèa, pokazalo mi je da nisam bila izgubljeno, ružno malo čudovište iz Ulice Marmousets. Od njegova udvaranja osjećala sam se jednakom najljepšim, aristokratskim ženama koje su potpomagale njegovu karijeru te dobro plaćale njegove usluge! A ja mu nikada nisam dala ni sua! Nisam li, dakle, time bila čak i bolja od njih? Zašto bi me trebali zanimati njegovi motivi? Pa ipak, čak i dok sam uživala u smiješnoj pretjeranosti njegova milovanja, osjećala sam da sam nekako izdala samu sebe. I d'Urbeca, iako nisam bila njegova, niti je on bio moj. Kad smo napokon bili spremni za odlazak, sagnula sam se da podignem vrč od vina. Tek sam tada primijetila neobične mjehuriće nastale na prolivenom vinu koje je nagrizalo površinu dasaka i prodiralo duboko u drvo. ***

»Eto, madame, priznajte da je nova šminka vrlo efektna!« »Uopće nije loše, Sylvie. Izgledam kao dobro očuvan mrtvac.« Napokon sam bila zadovoljna rezultatom. Zbogom, izdajnički rumeni obrazi i blistave oči! Bila bih još zadovoljnija da sam mogla nositi vreću s rupama za oči preko glave. Drhteći od hladnoće, ustala sam prije zore da se pripremim za levèe vojvotkinje de Bouillon. Nikada ne bih željela biti dvoranin, pomislila sam. Oni to čine svaki dan. Svijeće su još treperile na mojem toaletnom stolu, natječući se s prvim nagovještajima zore. Nekako, u hladno zimsko jutro, ideja da se strastveno prkosi svijetu nije me


276/411

5/19/2018


privlačila jednakim magnetizmom kao one večeri mirisa vina koju sam provela u očekivanju veličanstvenog ljubavnog susreta. Pitanje koje me proganjalo bilo je ovo: Je li ona znala s kime se Lamotte sastaje? Je li on znao da ona zna i je li nespretnost kojom je prevrnuo vrč bila hinjena – ili on to nije znao? A ipak, bila sam pomalo zanesena pomisli da umrem usred ljubavne avanture, nakon što sam izazvala zavist pola žena u Parizu, da postanem besmrtna, takoreći, u samom trenutku kada bi me svi pamtili kao fatalnu ljepoticu! Takva se ideja sviđa neuglednoj djevojci. Uostalom, Lamotteov interes nije mogao potrajati. I ništa ovakvoga se više nikada ne bi moglo ponoviti. No, hladna je zora bila drugačija. Podsjetila me na Lamotteove isprazne motive i užitke u mnogo manjim stvarima: doručku, papučama, čokoladi, toplini. Poželjela sam živjeti kao obična, smirena djevojka umjesto da umrem kao Afrodita. »Više sjenila pod očima, Sylvie. Želim izgledati jako iznemoglo.« Sylvie je dovršila posao i dodala mrvu blijedozelenog pudera za lice prije nego što je skinula krpu s mojih ramena i pričvrstila mi starinski ovratnik. »Izgledate užasno!« rekla je veselo. »Baš kao neka grozna čarobnica!« »Savršeno!« odgovorila sam, ustala i dopustila joj da mi preko ramena stavi moj najteži plašt. ***

Uživala sam na neki način u tom drhtaju užasa koji je prostrujio vojvotkinjinom ložnicom kada su me uveli. Flautist je za trenutak prekinuo svoje sviranje, ali dvojica violinista su to prikrila svojim muziciranjem. Dvorske su dame izmijenile poglede. Gospoda tražitelji usluga nelagodno su se promeškoljili. Pradon, koji je recitirao iz svojeg najnovijeg djela, stao je i zagledao se u mene. Sluškinjina ruka zastala je u zraku, još držeći četku iznad tamne, raščupane kose njezine gospodarice. Samo su vojvotkinjine oči, crni kamenčići na dnu crnog ribnjaka, te hladne mancinijevske oči, ostale nepromijenjene kad je okrenula lice prema meni, a zatim ponovo prema visokom zrcalu na svom toaletnom stoliću. Među bočicama parfema na stolu madame Carcan, njezina najdraža mačka, zadovoljno je dotjerivala svoju dugu bijelu dlaku, jedva se udostojivši pogledati me nakratko svojim zagonetnim žutim očima. »Izvrsno, Pradone, možete nastaviti«, rekla je vojvotkinja. Izgledao je zbunjeno. Rukopis iz kojega je čitao zašuškao mu je u ruci. »Upravo ste završili Fedrin odgovor«, podsjetila ga je vojvotkinja. Pradon je nastavio čitati svoje stihove nesigurnim glasom. Činilo se da su dosta dobro


277/411

5/19/2018


rimovani, ali bili su nekako osrednji, elegantni, ali bez težine i snage. No, drama – kako zanimljivo – obrađivala je upravo onu temu za koju se znalo da ju je uzeo gospodin Racine za svoje dugoočekivano remek-djelo. »Pradon, to je upravo to! Morate sutra čitati u mom salonu tako da cijeli Pariz može hvaliti vaš talent! Priznajte sada, imala sam pravo što sam vam predložila ovu temu! Ja sam bolji sudac Pradonova majstorstva nego sam Pradon!« Pradon se duboko i ponizno naklonio. »Madame ima dar zapažanja koji je uistinu nadljudski! Ona vidi u dušu!« Frizer je sada preuzeo posao od sluškinje. Uz miris spaljene kose, željeznim škarama za kovrčanje stvarao je simetričan niz kovrča, koje su još više isticali češljići optočeni dijamantima. Tražitelji usluga počeli su se približavati, ali madame, vidjevši ih u zrcalu, kretnjom ruke ih je zaustavila. »Najprije ću«, rekla je, »poslušati gatanje. Madame de Morville, trebam vaše slavne vještine. Netko me je jako razljutio, netko tko sanja da se može sa mnom natjecati. Želim znati tko je njezin ljubavnik!« Njezin se pogled nije odvajao od zrcala. »Madame, prava se slika u vodi ne javlja ako osoba čiju budućnost treba čitati ne stavi svoje ruke na kuglu. Ne bih željela da vaša naklonost počiva na neistini.« Vojvotkinja se nasmijala – bio je to piskutav, hladan smijeh. »Oh, kako neobično! Zasigurno se, madame, ne postavljate iznad ostatka čovječanstva? Recite mi, biste li mogli pokušati s predmetom koji pripada toj osobi?« »Mogla bih pokušati, madame«, rekla sam ozbiljnim glasom. Otvorila je ladicu svojega toaletnog stola i izvadila mušku rukavicu. Zatim se okrenula prema meni. »Uvrijedio me muškarac koji je nosio ovu rukavicu. Recite mi što vidite u čaši.« Dok je govorila, dvorska je dama uzela rukavicu iz njezine ruke da je preda meni, a dvojica lakaja donijela su mi nizak stolac i stolić za moju opremu. Nije zatražila paravan niti da ljudi izađu iz prostorije. Željela je da svi budu nazočni kako bi razglasili priču, pomislila sam. To je bio njezin način upozoravanja. Stavila sam Andrèovu rukavicu preko uskog otvora na vrhu moje okrugle staklene vaze. Pojala sam. Uklonila sam rukavicu. Još je zadržala oblik njegove ruke. Toliko sam je željela uzeti i skriti u njedra, ali nisam ni trepnula. Spustila sam rukavicu uz kuglu kao da se radi o mrtvoj žabi. Slika se počela oblikovati. Voda, sivkastozelena. Iznad nje beskrajan horizont, siv i hladan. Jedno lice. Sa zaprepaštenjem sam ga prepoznala. Bila je to slika koju sam prvi put vidjela u La Voisininu crnom salonu prije svih ovih godina. Žena na brodskoj ogradi, zuri u more. Dah mi je zastao. Ovaj put sam prepoznala to strano lice. To sam bila ja! Zagledala sam se http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

278/411

5/19/2018


izbliza. Suze su potekle niz žensko lice. Što se događa? Jesam li sanjala ili se sudbina mijenjala pred mojim očima? »Onda, što je? Što vidite?« vojvotkinjin je glas prekinuo moje misli. Podignula sam pogled i vidjela da svi u prostoriji tiho i suspregnuta daha čekaju moje proročanstvo. »Madame, vidim mnoštvo dvorana koji napuštaju odaje madame de Montespan u Versaillesu. Medu njima je i lijepa mlada žena, niska, tamne kose. Koketira s nekoliko muškaraca. Gužva se prorjeđuje i prilazi joj vlasnik rukavice, stupa pred njezinu dvorsku damu da joj preda presavijeni komad papira. Ona se smije, uzima lepezu ovješenu o struku i njome nekoliko puta lagano udari po svojem ručnom zglobu da iskaže nezadovoljstvo njegovom grubošću. No, zadržala je papir.« »Mademoiselle de Thianges«, čula sam kako je netko iza mene prošaptao. Vojvotkinja se zagledala ravno u mene. »Da, čini se da je to mademoiselle de Thianges«, odgovorila sam na njezino neizrečeno pitanje. »A gospodin?« »Čini se da je gospodin dramatičar vitez de la Motte«, rekla sam. Izraz vojvotkinjina lica nije se promijenio. »Onda ste pročitali istinu. Varka bi me razljutila«, rekla je vojvotkinja. Ona možda jest Mancini, pomislila sam, ali i ja znam nekoliko trikova. »Dakle«, upitala je, gotovo usput, je li žena išla na sastanak inkognito?« »To, madame, kugla nije rekla. Koliko sam uspjela vidjeti, presavijeni bi papir mogao biti tek stih divljenja.« »Ako je tako, onda bi mogle postojati dvije...« razmišljala je sebi u bradu. Osjetila sam kako mi srce lupa. »Nije važno«, rekla je naglas. »Lako je dovesti maloga pjesnika u red. Možete ići, madame de Morville!« Načinila je gotovo neprimjetnu gestu i sluga me poveo do vrata i stavio mi u ruku tešku kesicu od brokatne svile punu kovanica. Samo da nije trideset srebrnjaka, pomislila sam. Izdala sam Andrèa, budalu kakva jest. Vani je lagano padao snijeg i nježno prekrio kočiju, kočijašev šešir i ogrtač te leda konja. Ne, nisam izdala Andrèa, pomislila sam, stisnula se pod krznenim pokrivačem, zureći u visoke zabijeljele krovove. Ona je već sve znala o njemu. Zatim sam se sjetila kako je odvratio pogled od mojega stopala. Cijelo to zavođenje – on je to učinio samo da bi povrijedio prijatelja koji se narugao njegovoj drami Osminu u Parnasse Satyrique. Vjerojatno je mislio da smo d'Urbec i ja potajno zaručeni nakon svega što se dogodilo u mojoj kući. No, nisam mogla zamjerati d'Urbecu što ga je uvtijedio. Uostalom, i ja bih mogla ponešto reći određenoj osobi ako je http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

279/411

5/19/2018


uspjela potrošiti moj novac za pogreb. Osim toga, ako osoba nije jako bistra, ne bi se trebala uvrijediti kad joj netko kaže istinu. Na primjer, prizor smrti u Lamotteovu Osminu zaista je bio prilično iskićen, a i stihovi su mu bili mjestimično prilično traljavi. Trebalo mu je biti drago što je primio iskrenu kritiku. Uostalom, Lamotteu ionako nikada nije uistinu bilo stalo do mene. Bila sam samo simbol velike kuće u koju nekada davno nije mogao ući, kuće Osmina. Iskoristio me. Bilo je to pošteno, zaslužio je ono što će dobiti. No, ja sam željela da me iskoristi! Uživala sam u njegovim lažima, njegovu nevjerojatnom šarmu kojim me je mogao otvoriti i zatvoriti kao slavinu, njegovim lakim suzama, njegovim romantičnim pozama. Što sam onda ja bila? Nije važno, on će dobiti što je zaslužio. Ali, pomislila sam, što sam onda ja zaslužila? Bijeli zastor koji je ubrzano padao kao da je od mene skrivao sve odgovore.

TRIDESET PETO POGLAVLJE U ulici je još bila gužva, čak i nakon što je tijelo uklonjeno. Desgrez se probijao kroz mnoštvo slugu i prolaznika do stube pred vratima gdje je sjedila starija sluškinja i plakala u pregaču, okružena ožalošćenom poslugom. »Sve sam vidjela, sve sam vidjela, monsieur«, odgovorila je na Desgrezova pitanja. »Dobar, ljubazan, velikodušan monsieur Geniers upravo je dao nešto prosjaku, kada je grozni čovjek, lica zamotanoga u šal, izišao iz one uličice...« Pokazala je rukom i sve su se oči okrenule prema uskoj uličici u kojoj je niz kanal tekla prljavština. »A onda?« pitao je Desgrez, njegov je glas bio tih i suosjećajan. »Monsieur, taj je nitkov ubio mojega gospodara, ondje desno gdje je mrlja od krvi! Razbio mu je glavu velikim štapom za hodanje koji je imao metalni vrh!« »Možete li opisati čovjeka kojeg ste vidjeli?« »Bio je to prosjak u bezobličnom sivom kaputu. No, govorio je kao gospodin. U to sam sigurna!« »Govorio je? Što je rekao?« »Povikao je nešto poput ›Vraćam ti dug, gade...‹ Monsieur, šal je pao... i...« »Da?« Desgrez je pozorno slušao. »Monsieur, taj čovjek nije imao lica!«


280/411

5/19/2018


***

»Čovjek bez lica, Desgrez? To ne bi trebalo predstavljati veliki problem pri identifikaciji. Je li rekla da je bio gubavac?« La Reynie je pregledavao izvještaj o ubojstvu koji je ležao na stolu pred njime. »Prije bih rekao da se radi o zločincu kojemu su odrezali nos i uši«, odgovorio mu je njegov podređeni. »Pa ipak, govorio je kao gospodin! Nevjerojatno, rekao bih. To je zagonetka, Desgrez.« Odmahnuo je glavom. »Monsieur Geniers, poštovan, neokaljana ugleda, ubijen na svom vlastitom pragu! To je skandal! Louvois će se nesumnjivo izravno zainteresirati, a možda čak i Njegovo Veličanstvo. Ovaj slučaj mora dobiti apsolutno prvenstvo! Ponovo pretražite njegovu kuću, Desgrez. Ispitajte njegove kolege. Proučite njegovu korespondenciju. Ne postoji čovjek na svijetu koji nema nekog skrivenog neprijatelja.«

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE Madame, radite budalu od sebe zureći kroz prozor. On se neće vratiti i vi to znate. Muškarci uvijek nestanu kada dobiju što su željeli.« Vani je bijela zavjesa snijega skrivala visoke krovove grada pokrivene škriljcem, prekrivala crno ledeno blato Ulice Chariot i mijenjala sve neživo u neobične humke i oblike blistave bjeline. »Samo mi se sviđa gledati kako sniježi. Neki ljudi smatraju da je snijeg poetičan, znaš.« Bila je večer stare godine. Sutradan će biti 1677. »Poetičan, ha! Taj čovjek strahuje od gubitka vojvotkinjina pokroviteljstva. Muškarcima je uvijek na prvome mjestu vlastita korist! Možda jest zavodnik, ali zna kako izvući korist.« »Muškarci ovo, muškarci ono! Tko te je postavio za stručnjakinju za muškarce?« »Muškarci, madame! I kažem vam, kada jedan od njih ode, trebali biste učiniti što i oni čine: uzeti drugog ljubavnika! Brissaca, na primjer. Ja bih rekla da je bolje imati čovjeka od položaja nego bijednog škrabala, čak i ako taj nema Bog zna kako lijepe listove.« Ljutito sam se okrenula prema njoj. »Sylvie! Tko ti je platio? Brissac ili La Voisin?«


281/411

5/19/2018


»Oh, oboje«, rekla je mirno. »No, kako sam vjerna vama, neću to skrivati. Moje je mišljenje: uzmite Brissaca, zabavljajte se i zaboravite na ostalo.« »Mislila sam da je Brissac ljut na mene.« »Oh, to je bilo prije. Sada pokušava ponovo zadobiti Neversovu naklonost. No, mora biti viđen na pravim mjestima, znate. Mora izgledati dobro, izmisliti neke nove dosjetke, pružiti male usluge...« »A sve to zahtijeva novac. Dakle, ako mu kupim novo odijelo, unajmim pjesnika i pokrijem njegove kockarske dugove, on će me pratiti na mjesta na koja ne želim ići da budem s ljudima koji mi se ne sviđaju. To nije dobra prilika, Sylvie.« »Ali... biti vojvotkinja... Mogli biste imati taj velebni naslov, čak i ako je on bankrotirao.« »Nemojte se zavaravati, Sylvie. Dokle god ima nade da će iskamčiti jedan jedini novčić od obitelji sadašnje vojvotkinje, čuvat će njezino zdravlje. A kada bude slobodan, bit ću mu korisna samo da mu osiguram novac kako bi mogao ganjati neku novu s pedigreom.« »Ali madame kaže da je popustio. Priznao joj je da bi mogao razmotriti tajni brak.« »A što će meni tajni brak? To je za glupave djevojke koje se žele pretvarati da nisu zavedene. Meni treba zaštita priznatoga braka – to i njegov naslov, koliko god da je sumnjiv. Očito misli da sam budala.« »Ali barem recite da ćete razmisliti. Onda ne moram lagati madame.« Lice joj je bilo ozbiljno. »No, dobro, razmislila sam. Eto. Sada mi reci tko će večeras biti na novogodišnjem slavlju kod La Voisin. Brissac?« »Naravno. No, madame je također angažirala najsja jnije violiniste! A tu će biti jarebica i odojaka, pa ovčetine i šunke!« »Oh, ako će biti jarebica, onda će sve biti savršeno, zar ne?« »Tako sam i ja rekla madame, a ona je rekla da sam lakoma djevojka i dodala da se čudi kako još niste bankrotirali zbog moje gladi. Također je rekla da odjenete antiknu crninu s gornjim dijelom haljine ukrašenim crnim jantarom. Možda ćete susresti neke važne nove klijente. Doći će markiz de Cessac i njegovi prijatelji. Također neki talijanski biskup koji je u gradu. Madame kaže da morate sklopiti veze sa strancima ako želite uspjeti.« ***


282/411

5/19/2018


Kad sam stigla, večernja je zabava već bila u punom jeku. Kroz zamrznute prozore vidjela sam kako gore žarka svjetla, a mogao se čuti i žagor razgovora i smijeha svaki put kada su se vrata otvorila na snježnu ulicu. Probila sam se kroz redove natiskanih kočija do vrata odmah iza maskirane glumice i njezina najnovijeg pratioca. Iz crnog salona dopirali su zvuci violina i smijeh okupljenih gostiju. »Ah, evo uvijek šarmantne madame de Morville, kojoj stoljeća ne mogu nauditi...« rekao je Brissac, probijajući se kroz gomilu da me dočeka na vratima. Kako uvredljivo! S njim je bila La Voisin i Brissacova kreatura de Vandeuil koji je lebdio u pozadini. Nasmiješila sam se, ali ne previše srdačno. On se teatralno naklonio na pozdrav. Imao je novi šešir, ali i isti onaj baršunasti kaput s potamnjelim zlatnim gajtanom i spaljenim tragovima jer je stajao preblizu vatre tijekom nekog dijabolističkog pokusa. »Monsieur de Brissac, tako sam ushićena što vas opet vidim!« skinula sam svoju masku. »Ah! Ja sam presretan! Vaše su crte lica čarobnije nego ikada, moja draga markizo!« Brissac se odmaknuo, kao da ga je zaslijepio neki previše sjajan predmet. Koliko li će to dugo trajati, pomislila sam, nasmiješivši se. »Moja draga prijateljice«, obratila mi se La Voisin hineći srdačnost, »gospodin vojvoda ima prekrasnu ideju za šarmantnu malu večer u kojoj ćemo svi neizmjerno uživati!« Mi. Oh, dovraga, nisam se mogla izvući! La Voisin je prihvatila za nas obje. »Ah, nije to ništa – sitnica – ali darujem je vama, dražesna damo!« Reci više, Brissac, ulizico! Nagnula sam glavu i dotaknula obraz zatvorenom lepezom kako bih pokazala svoje zanimanje. La Voisin se nasmiješila. »Vojvoda de Nevers mi je povjerio malu zadaću. Prekrasnu! Zajedno s vojvotkinjom de Bouillon zakupio je određeni broj loža za izvedbu najnovijeg djela genijalnoga monsieura Pradona, Phédre et Hippolyte, i želi, u znak svoje naklonosti, podariti mjesta onim ljubiteljima umjetnosti koji uistinu mogu cijeniti takvo remek-djelo!« Ah, još jedna Mancinijeva urota. Ovaj put s Brissacom kao izvršiteljem. Kakav zgodan mali plan da ponovno zadobije Neversovu naklonost! Vojvotkinja de Bouillon zakupila je sve lože u kazalištu i ostavila ih praznima da upropasti Racineovu premijeru, a sada će podići svojega ljubimca Pradona uz pomoć skupine plaćenih pljeskača koje okuplja Nevers. Nipošto nije lako biti umjetnik. Na trenutak sam se sjetila Lamottea, bilo je tako davno, upalih obraza, idealist. Zatim sam pomislila na Racinea. Što je on učinio da ih je uvrijedio,


283/411

5/19/2018


te Mancinije, da mu uništavaju njegovo remek-djelo, jednako nehajno kao što bi netko zgnječio muhu? »Pa valjda ne predlažete da ja, udovica prastarog ugleda, prisustvujem kazališnoj predstavi?« »Prerušeni, pod maskom, sa skupinom dama i gospode visokoga ranga. Kakvo veselje, svjedočiti Pradonovu trijumfu! Uostalom, istinske duše postaju plemenitije u prisutnosti velike umjetnosti. Pružite mi nadu, markizo, da se, priskrbivši vam taj užitak, mogu nadati kako ću zadobiti vašu naklonost.« Otvorila sam lepezu samo jednim djelićem i sporo je pomaknula. To je značilo »možda«. »Madame Montvoisin je ponudila svoj ljubazni pristanak da prati mojega dragog prijatelja vikonta de Cousseransa.« La Voisinin najnoviji ljubavnik. Prokletstvo! Neću se moći izvući iz ovoga. »Tko sam onda ja da odbijem obećanje tako divne večeri?« La Voisinine su oči zablistale. Lamotte i d'Urbec bili su pobijeđeni. Njezin je plan dobro napredovao. »Recite mi, madame«, upitala sam nehajno, kao da je to za mene sitnica, »zašto favorizirate Pradona kada je javno mnijenje na strani Racinea, a njegova je pokroviteljica madame de Montespan?« Lice joj se smračilo od mržnje. »U ovome sam na strani Mancinija. On je iz zavisti otrovao svoju ljubavnicu, glumicu Du Parc, koja je bila moja prijateljica još od djetinjstva. Njezinu djecu odgajaju u Palači Soissons. Još ih povremeno posjećujem, ali zahvaljujući velikodušnosti grofice, ništa im ne nedostaje. Manciniji dugo pamte, baš kao i ja.« Rekla je odlučno i otišla nadgledati ples koji je upravo počeo. Okrenula sam se kako bih gledala graciozne plesne figure pred širokom tapiserijom Magdalenina pokajanja, a Brissac, koji je stajao iza mene, tiho mi je šapnuo na uho. »Vi ne plešete, madame?« »Ne, monsieur, to je zbog moje staračke nemoći.« »No, Terpsihorin gubitak moj je dobitak! Ponudit ću vam jedan od ovih lijepih slatkih kolačića i razgovarat ćemo o filozofiji, čujem da vas ona zanima.« Gadio mi se njegov samouvjereni, intimni ton. Ona stara vještica ga je pripremila kako da mi najbolje priđe, pomislila sam. Uvjerila ga je da će na kraju pobijediti. Smijeh i glazba prodorno su odzvanjali u mojim ušima kad mi je našao mjesto na uskom dvosjedu i poslao gospodina de Vandeuila kroz gužvu do stola s okrepom. Maskirana žena iza mene opet se nasmijala kad je ispričala priču o ljubavnim avanturama. Vitez sa zakrpom u obliku zvijezde smijao se http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

284/411

5/19/2018


zajedno s njome. Brissac je šutio, ali oči su mu zadovoljno kolutale dok je upijao razgovor. Sjedio je tako blizu da je to bilo odbojno. »Zašto se ustručavate, draga moja markizo?« »Oh, iznenadna slabost. Toplina u prostoriji. Tako smo blizu vatre ovdje. Recite mi, kako vaša istraživanja u... hm... okultnim znanostima ovih dana?« »Izvanrednom slučajnošću, onaj stari alkemičar, grof de Bachimont, otkrio mi je posve novu metodu prizivanja demona Nebirosa koji pomaže otkriti skriveno blago.« »Nebirosa? No, on ima samo čin feldmaršala. Trebali biste se baviti samo s paklenim duhovima višega ranga. Astarot, na primjer, ima čin velikoga vojvode i zapovjednik je Nebirosu...« Nastavili smo u tom smjeru dok se nije morao nakratko ispričati zbog velikih količina vina koje je popio. Čim je ustao, pobjegla sam, stišćući svoju povlaku u ruci, a Gilles je bio odmah iza mene. Mustafa i Sylvie doveli su kočiju do ulaznih vrata, kao da su mi pročitali misli. U kući lomljava razbijenih boca i dernjava pijanih pjesama govorili su da je zabava postajala sve razuzdanija. Vani u mraku snijeg je ponovno počeo padati. Kad sam se smjestila u sigurnu tamu kočije, Sylvie je počela rukom otresati pahuljice s mojega ogrtača. »Madame, što nije u redu?« »Brissac – mislim da će me zaprositi, a ja se ne usuđujem odbiti!« »Oh, pomislite na prednosti, madame. A osim toga, ima mnogo još gorih ljudi u ovome gradu nego što je Brissac.«

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE Na La Reyniejevu je stolu ležao zatvoren, mjedenim okvirom ojačan kovčeg razbijene brave. Desgrez je stajao kraj stola i gledao kako ga La Reynie otvara i u njemu prebire po papirima. Iz hrpe priznanica i bilješki izvukao je snop masnih, nezapečaćenih pisama napisanih na jeftinu papiru. Pročitao je jedno ili dva. »Zanimljivo, Desgrez. Dopisivanje između monsieur Geniersa i ovoga viteza Saint-Laurenta kojega je, čini se, monsieur Geniers poslao u dužnički zatvor. Žali se na hranu, pita za pokrivače, novac, vino... On moli, on bijesni, a onda prijeti...« »Mislio sam da ćete odmah to vidjeti, monsieur de La Reynie. Naš osumnjičeni.«


285/411

5/19/2018


»I...?« General-pukovnik pariške kriminalne policija podignuo je jednu aristokratsku obrvu. »Raspitali smo se o tom Saint-Laurentu, monsieur de La Reynie. Njegova zadnja adresa bila je Kuća Marmousets u kvartu la Cité. Madame de Paulmy je platila da ga puste iz zatvora prošli mjesec svojim dobitkom na lutriji.« La Reyniejev znatiželjan senzualni osmijeh pokazao je Desgrezu da je pobudio zanimanje svojega zapovjednika. »Iznenađen sam da markiz to dopušta, Desgrez. Njegov temperament i ljubomora su na zlu glasu.« »Dakako, imate potpuno pravo. Prema riječima posluge kuće de Paulmy koju sam ispitao, on je unajmio plaćenike da presretnu tog čovjeka i odrežu mu nos i uši.« »Izvrsno, Desgrez! Našli smo čovjeka bez lica! Ali što to vidim ovdje?« S dna snopa pisama i papira izvukao je cedulju. »Adresa markize de Morville, napisana rukopisom monsieura Geniera! Mislio sam da bi vam to moglo biti zanimljivo, monsieur.« »Markiza de Morville – imate li uopće pojma koliko me ta žena iritira? Prošla je pokraj mene na maršaličinu primanju prošlog mjeseca na najuvredljiviji način, gotovo me izazivajući da razotkrijem njezino šarlatanstvo! Sumnjam da ona... Ne znam još zašto, ali sumnjiva mi je! Istražite to, Desgrez, dovedite i nju na ispitivanje o ovom ubojstvu!« »Monsieur, ona ima zaštitnike u najvišim krugovima!« »Tada nastavite oprezno, ali nastavite. Ja ne vjerujem šarlatanima – pogotovo ženskima!« S Desgrezova lica ni na trenutak nije nestao revan, pozoran pogled koji je imao u nazočnosti monsieura de La Reynieja, ali u sebi je pomalo uživao. Nije bilo lako naljutiti general-pukovnika policije koji se uvijek besprijekorno svladavao. Pitao se što je točno ta drska mala markiza rekla njegovu šefu.

TRIDESET OSMO POGLAVLJE Izvadite ih i polegnite na krevet, Sylvie. Jednostavno ne mogu izabrati!« Uvijek mi je bilo teško odabrati haljinu kada idem van s nekime tko mi se ne sviđa. Čovjek želi izgledati očaravajuće, ali ipak da ne pokvari omiljenu haljinu lošom uspomenom. Koju ću haljinu žrtvovati za ovu večer s


286/411

5/19/2018


Brissacom? Pregledala sam izvezene hrpe svile i baršuna na krevetu. Previše lijepo, sve je to bilo previše lijepo za tog grotesknog Brissaca, bio on vojvoda ili ne! »Madame, netko je na vratima. Brissac je uranio. Očito je nestrpljiv!« »Nestrpljiv da me vidi u kućnoj haljini, misliš. Neka Mustafa pođe dolje i pusti ga da čeka. Nemoj ga dovesti gore dok ne završiš s mojom šminkom.« »Dobro«, odgovorila je Sylvie dok je vezala moju kosu iza lica širokom plavom satenskom vrpcom, potom je počela nanositi tešku bijelu kremu od koje mi je lice poprimalo jedinstveno sablasno bljedilo. No, jedva da je završila kada su se vrata spavaće sobe naglo bučno otvorila. »Madame, kunem se, nisu htjeli čekati«, povikao je Mustafa. Okrenula sam se da se suočim s Brissacom, hladnih očiju i uzdignutih obrva. Ali na vratima nije stajao Brissac. Bio je to kapetan Desgrez s dva pomoćnika u policijskim vrećastim plavim hlačama i običnim plavim vunenim kaputima. Sam Desgrez, uska neobrijana lica, naklonio se i skinuo šešir s bijelim perjem. Hvala Bogu da je moje lice neprepoznatljivo, pomislila sam. »Madame de Morville, ja sam kapetan Desgrez iz policije«, rekao je. Dok je moj um brzo prebirao kroz popis razloga zašto bi mogao biti ovdje, čula sam se kako govorim: »Monsieur Desgrez, molim vas, oprostite mi na mojoj kućnoj haljini i iskažite mi čast da sjednete u onaj naslonjač.« Sjeo je, njegovi pomoćnici su stali svaki s jedne strane naslonjača koji je stajao ispred paravana što je zaklanjao moju ložnicu. Nekako je uspio ostaviti dojam kao da je sudac, kao da me proglasio krivom čak i prije nego što sam otvorila usta. »Pakleni oganj i prokletstvo!« kriknula je papiga. Desgrez je pogledao prema prečki s pticom, a ona je uzvratila pogled te ga fiksirala svojim okruglim okom. Njegov pomoćnik je prigušio svoje smijuljenje kašljem, a Desgrez me sumnjičavo pogledao. »Neobičan rječnik za jednu pticu.« »Dobila sam je od nekoga tko ju je naučio govoriti. Razmišljam o tome da unajmim učitelja koji bi je poučio boljim manirama«, odgovorila sam. »Madame, došao sam vam postaviti nekoliko pitanja«, rekao je, a čovjek koji je stajao uz njega izvadio je malu bilježnicu. »Vrlo ću vam rado odgovoriti na bilo koje ako nešto znadem«, odgovorila sam s udvornim kimanjem glave. »Vaše zrcalo na toaletnom stolu prekriveno je muslinom, madame de Morville. Zašto ste skrili ženino glavno zadovoljstvo?«


287/411

5/19/2018


»Monsieur, imam nesretan dar gledanja slika iz budućnosti u odrazima. Moja vlastita budućnost je lubanja. Ne želim je gledati.« »Svjesni ste, dakako, što kažu o onima koji se prodaju đavlu? Oni nemaju odraz. Biste li, madame?« Nijemo sam kimnula glavom, a jedan od njegovih pomoćnika skinuo je muslinski prekrivač. Okrenula sam glavu od zrcala, skrivajući oči rukama. »Imate savršeno normalan odraz, madame«, odvratio je tonom kao da mu je pomalo laknulo, »pa zašto onda skrivate pogled? Što to vidite?« »Krv, kapetane Desgrez. Krv kao rijeka kaplje preko lica u zrcalu.« Ustao je, prišao blizu i položio ruku između mene i zrcala. »Čiju krv?« upitao je tiho. »Ne znam, ali vrlo je loše. Katkad je vidim kako curi između kamenja na Place Royale. Krv i sve više krvi, dovoljno za cijelu Francusku!« odgovorila sam, gledajući u pod, daleko od zrcala. »Upravo sam zbog krvi i došao, madame de Morville.« Njegov je glas zvučao umirujuće. »Recite mi, jeste li poznavali monsieura Geniersa, suca?« »Monsieur Geniers?« naglo sam podignula pogled. »Da, poznajem ga. Zašto ste rekli ›jeste li poznavali‹?« »Mrtav je, madame – ubijen! A vaše ime i potvrda za novac pronađeni su među njegovim papirima... Pa vaše ruke drhte. Recite mi, što znate o tom zločinu?« »Vitez de Saint-Laurent! Sigurno je on... Oh, Bože, on je osvetoljubiv!« »Vitez de Saint-Laurent? Kako ste, madame, upoznali te ljude? Jeste li im proricali budućnost?« Zvučao je blago, ali nekako je u njegovu nježnom glasu bilo nečega zlokobnog. Već si preduboko u tome, Geneviève, morat ćeš reći istinu. Ili barem dio nje. »Monsieur Desgrez, bila sam tihi partner monsieura Geniersa. Posudila sam mu novac da otkupi kockarske dugove viteza de Saint-Laurenta tako da ga monsieur Geniers može strpati u dužnički zatvor. Monsieur Geniers mu se htio osvetiti jer je zaveo njegovu suprugu. A ja, mene je vitez de Saint-Laurent prevario u ulaganju, tako da sam pomažući monsieuru Geniersu ostvarila svoju osvetu, očuvavši svoju reputaciju.« Dvojica pomoćnika iza kapetana Desgreza izmijenili su poglede, kao da sam rekla nešto važno. Odjednom sam osjetila tjeskobu. »Recite mi, monsieur Desgrez – jeste li već uhvatili viteza de Saint-Laurenta?« upitala sam. Cijelim tijelom me je prošla studen. Ili je bio na ulici, pa se moram moliti da me nikada ne poveže s monsieurom Geniersom, ili je bio u zatvoru, na ispitivanju, pa se moram moliti da me ne poveže sa svojom nestalom http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

288/411

5/19/2018


nećakinjom. Odveli bi me. Ispitivali me. Riječi La Dodèe odjekivale su u mojoj glavi: »Ne biste izdržali policijsko ispitivanje. Ne možete izdržati niti bol tijesnog korzeta!« »Nažalost, umaknuo nam je«, odgovorio je Desgrez. »Zna li on...« glas mi je bio slab i promukao. »Da ste vi drugi komu se mora osvetiti? Vjerojatno ne. Papir je bio zaključan u radnoj sobi monsieura Geniersa, a Saint-Laurent ga je zatukao do smrti teškim štapom na ulici pred njegovim vlastitim pragom. Sučevi sluge su podignuli viku i slijedili ga neko vrijeme prije nego što im je pobjegao.« Stavila sam ruku na srce. »Onda možda, monsieur Desgrez, krv nije moja, barem ne još.« Desgrez me pogledao kao da mi je ujak. »Onda vam ne bi smetalo poći s nama i dati izjavu pred policijskim bilježnikom.« Opasnost, povikao je moj um. Kada me jednom dovedu onamo, mogu me zadržati na prisilnom ispitivanju. »Monsieur, nisam odjevena!« »Tada se odjenite. Ja mogu čekati.« »Ali, monsieur, imam dogovor za ovu večer!« »Zasigurno ste dužni zbog mira kraljevstva Njegova Veličanstva pomoći u uhićenju jednog ubojice. To će potrajati samo jedan trenutak vašega vremena. Osim toga, malo kasniti je moderno.« Smjestio se dublje u naslonjač, kao da je njegovo vlasništvo. Zadržavaj ga, pjevušio je moj um. Zadrži ga dok Brissac ne stigne. To će barem zakomplicirati situaciju. »Želite li nešto za osvježenje dok se odijevam?« »Sasvim sam zadovoljan čekanjem, madame!« Oh! Grozni jansenist! Dužnost prije svega! Počela sam poduži razgovor sa Sylvie o svojoj toaleti. Moja kosa, kako je to složeno! Trebam li staviti češljeve s draguljima ili je posuti briljantima poput noćnog neba? Moje ruke: da ih naglasim narukvicama ili je prstenje dovoljno? Vidjela sam dosadu u njegovu pogledu dok je promatrao prostoriju, upijajući visoki izrezbareni i oslikani paravan kraj ormara, mali stol, policu punu poučnih klasičnih djela iznad njega. Uz lukavi pogled postrance na sada već nervozne pomoćnike, Sylvie je počela prebirati po mojoj kutijici s madežima. »Polumjesec više nije toliko u modi otkako je madame de Ludres viđena kako ga nosi. Predložila bih leptira, madame«, zaključila je. »Ali zima je, rekla bih da su leptiri neprimjereni.« Čipka na korzetu je pukla, pa smo je morale zamijeniti. Moje zelene svilene čarape bilo je veoma teško pronaći. Kada smo napokon otišle iza paravana radi odijevanja, nekoliko smo puta promijenile redoslijed podsuknji i zamijenile http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

289/411

5/19/2018


ukrasne vrpce na svojim cipelama. Svako malo bih zavirila prema naslonjaču, koji sam mogla vidjeti kroz prorez paravana. Ondje je sjedio moj neželjeni gost, ukočen poput kipa. No, stražnji dio vrata kao da mu je pocrvenio. Njegovi ljudi su promatrali namještaj i pogledavali kroz prozor. »Zeleni taft, Sylvie.« »Oh, madame, s ljubičastom podsuknjom? Zasigurno bi plavi saten bio mnogo dojmljiviji!« »Još ima nabore od zadnji put kada sam ga nosila! Tako si neoprezna, Sylvie!« »Oh, molim vas, madame, molim vas – sigurna sam da ih začas mogu izravnati!« Sylvie je zavijala u svojoj najboljoj imitaciji praznoglave sluškinje. »Reci joj neka stavi prokleti zeleni taft!« netko je zarežao iz glavne sobe iza paravana. »Duval, nadmašili ste samog sebe«, odgovorio je Desgrezov glas, napet od suspregnute ljutnje. »Kapetane, pred kuću je stala kočija!« Sylvie i ja smo izmijenile poglede iza paravana. »Mislim da ću ipak uzeti plavi saten. Nabori nisu tako loši kao što sam mislila«, rekla sam. »Oh, da, madame. Nisam li vam rekla da će to biti lijepo?« Sylvie sa svojim cendravim, ispričavajućim tonom bila je stvorena za kazalište. Jedva sam uspijevala zadržati ozbiljno lice. Ali Desgrez nije smio čuti ženski smijeh iza paravana. »Duval, tko je to?« Desgrezov je glas bio odrješit. »Kočija je neoznačena. Ljudi u njoj su vrlo dobro odjeveni, ali maskirani.« Pojavila sam se iza paravana. »Moje društvo za kazalište, gospodo. Kako vam se čini plavi saten? Hoće li se svidjeti monsieuru vojvodi?« Desgrezovo lice kao da je bilo od željeza. Ali Duval i drugi pomoćnik znakovito su se pogledali. Kada su Brissaca uveli u prostoriju, Desgrez je ustao. Kapetan policije se duboko naklonio i skinuo šešir kada su ga predstavili vojvodi. Brissac, čovjek koji se izvježbao u izbjegavanju ovršitelja i utjerivača dugova, procijenio je situaciju na prvi pogled. Polako je spustio svoju masku od crnog baršuna i zagledao se u nižu vrstu ljudi koji su stajali pre d njime. Lice mu je bilo hladno i oholo kada je obavijestio Desgreza da će biti šteta ako mu on prekine planove za večer koju je osmislio sam vojvoda de Nevers. Lukavo i vješto umetnuo je ime svemoćnoga Neversa u razgovor te predložio, s obzirom na to da je on takav ljubitelj pravde, da pošalju http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

290/411

5/19/2018


javnog bilježnika u moju kuću kada mi to bude odgovaralo u neko buduće vrijeme. Zlokobni mali poluosmijeh zaigrao je na njegovu licu dok je gledao Desgreza kako natraške izlazi iz sobe klanjajući se. Brissac se zatim okrenuo prema meni i naklonio se, teatralno skidajući šešir, što je trebalo značiti: pogledajte prednosti našega saveza, madame. No, nisam bila zadovoljna s izrazom koji sam vidjela na Desgrezovu licu. Zamaskirani, pritajeni bijes! Mrzio je velikaše: njihov novac, njihov imunitet. Čekat će da me nade samu i nezaštićenu. Taj čovjek koji je godinama pratio markizu de Brinvilliers diljem Europe, taj čovjek koji se uspio domoći njezina priznanja od kojega je čak ni njezin naslov nije mogao zaštititi. Brissac j e i to znao. Sada moram imati Brissaca, baš kao što on mora imati Neversa.

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE Brissac je dobro odslužio svojemu zaštitniku: lože iznad pozornice bile su prepune maskiranih muškaraca i žena iz polusvijeta, glasno su brbljali, ističući svoj profinjeni ukus i gledali uokolo da vide ima li koga zanimljivoga. U našoj smo loži bili mi, sotonistički opat i njegova ljubavnica te La Voisin i njezin trenutačni ljubavnik, vikont de Cousserans, razvratni gospodin s ljubičastim žilama na nosu. U mrmoru razgovora moglo se razabrati ime »Pradon«, kao i brujenje o Racineovu neuspjehu – nemiloj plavokosoj glumici koja je bila previše gruba za tu ulogu, priprostim stihovima, vulgarnom bavljenju tematikom kojoj valja pristupiti s najvećom obzirnošću kako ne bi postala, no, nepristojna. Tako se može kupiti mišljenje svijeta, pomislila sam. U parteru ispod vojnici, studenti i ološ, plaćeni za tu večer, skandirali su »Pra-don! Pra-don!« Kao da su održavali probu za bučne povike kojima će pozdraviti svaki stih djela za vrijeme izvođenja. »Oooh!« čula sam ženu kako skviči. »To je zasigurno mademoiselle Bertrand, komičarka. Prepoznala bih njezinu kosu bilo gdje! A ta haljina!« Pogledala sam da se uvjerim kakvu je kosu posjedovalo to čudo od glumice. Plavu. Obojenu. Brda kose, ukrašene briljantima i vrpcama. Ta loža nije bila tako lijepa kao naša, pomislila sam prezirno. I javno ljubakanje s tim razmedjivo odjevenim momkom u grimiznom baršunu! Glumice nemaju ukusa. Gluma je, naposljetku, struka bez ugleda, jedva da je bolja od prostitucije! Široke napudrane grudi nadimale su se iznad utegnutog korzeta. Njezine ruke bez rukavica kao da su se uplele u odjeću


291/411

5/19/2018


toga gospodina. Nasmijao se, a način na koji je nagnuo glavu učinio mi se poznatim. »Pa to je doista mademoiselle Bertrand! A tko je njezin najnoviji bogataš?« Vikont se nagnuo naprijed da bolje vidi, primaknuvši lornjon otvoru na svojoj maski. »Tko bi rekao! To je onaj vražji skorojević koji me opelješio na kartama prošli tjedan! Kako se ono zvao?« »D'Urbec!« podsjeti ga La Voisin i uputi pogled iskosa prema meni. Pogledala sam ponovo. Ovoga puta njegovo je lice bilo sasvim okrenuto u mojem smjeru. Za razliku od ljudi u našoj loži, on nije bio maskiran. D'Urbec, s golemom crnom vlasuljom, masivnim srebrnim štapom prislonjenom uza sebe, glumica mu je sjedila u krilu, a loža je bila puna bučnih drugova. Željela sam vjerovati da je izgledao usamljeno usred svega toga. No, nije. Zračio je samodopadnošću, zadovoljstvom. Upijao je prizor kao da njime potpuno vlada. Nije izgledao ni najmanje sjetno, proklet bio! Samo arogantan i zadovoljan sobom. La Voisin me promatrala iza svoje maske. »Mrzim skorojeviće!« rekao je Brissac. »Taj čovjek dolazi niotkuda. Sve što dobiva, dobiva na kocki. Pobjeđuje kao da je sklopio savez s đavlom! Recite mi, draga moja, vi ste stručnjakinja. Je li sklopio savez s đavlom?« upitao je vikont, obujmivši La Voisinu oko struka. »Ne uz pomoć ikoga koga ja znam«, odvratila je La Voisin. »Iako sam čula da je otišao u inozemstvo stranom stručnjaku.« »Znam kako ću to ispitati!« nasmijao se Brissac. Kažite mi, što biste rekli ako ga javno uništim?« »Pa, da đavao nije njegov zaštitnik... Pst... zastor se diže!« Brissac se nagnuo prema vikontu i nešto mu šapnuo. Obojica su se nasmijala. »Vrijedi!«, rekao je vikont u trenutku kada su se na pozornici začuli prvi Pradonovi nespretni stihovi. ***

Vratila sam se kući s užasnom glavoboljom. Možda od predstave, možda od gužve u loži i smrada iz partera. Ili je to bilo od limunade koju mi je kupio Brissac? Sjetila sam se žutih ruža. Sigurno je nešto bilo u limunadi. Prokletstvo! I La Voisinin majčinski izraz lica odobravanja kad mi ju je ponudio. Drugi ljubavni prašak! Pijetlova kresta u prahu, osušeno golubinje srce i tko zna kakva još crkotina! Nije ni čudo da sam imala glavobolju. Razmišljala sam o Brissacu. Bio je odbojan kao i uvijek. La Voisinin ljubavni prašak bio je učinkovit kao i onaj neodoljivi miris koji je


292/411

5/19/2018


nosila moja majka. Kako to mogu okrenuti u svoju korist? Zaslužujem osvetu za ovu glavobolju! Pretvarat ću se da je djelovao. Prvo ću se ponašati kao da moja sklonost prema Brissacu raste – kupit ću mu novo odijelo. To će ih zavarati. Onda ću se pretvarati da djelovanje blijedi i pratiti njihove akrobacije kad mi budu pokušali kriomice dati drugu dozu. Dobro ću se poigrati njima! U glavi mi je strašno pulsiralo. U tom je ljubavnom prašku očito bila neka vražja droga. Glavom su mi prolazile slike, a u želucu mi je bilo grozno. Kao da sam se slabo sjećala nekakvoga razgovora s vikontom o – da, o d'Urbecu! Da će ga uništiti. Nije li on već bio uništen? Legla sam na krevet, pokušavajući dokučiti kojem dijelu mene je bilo najviše slabo. D'Urbec je sjedio na rubu mojega naslonjača, kao da se bojao da će ga uništiti, te je pregledavao svoje ruke, sve razderane i žuljevite od veslanja. Koliko se puta čovjeka može uništiti, a da on i dalje nastavlja? U njemu je, naposljetku, bila neka vrsta izopačene hrabrosti. I gorka odlučnost. Opet sam vidjela prizor iz lože. Sada sam ga razumjela. Unajmio je ženu, na isti način na koji bi unajmio razmedjivu kočiju i kupio svu onu napadnu odjeću. Pokazivao je svijetu dugi nos, kao da je htio reći: Mislite li da je novac važan? Dat ću vam novac! Brz, glasan, vulgaran novac! Čovjek s umom ruga se novcu. Nisam mogla, a da mi se ne svidi njegovo ruganje jer sam ga dobro poznavala – bilo je to ruganje bestidnoj gluposti, hladnomu srcu društva. Oblio me hladan znoj dok sam tako ležala, glavom su mi promicala čudna sjećanja. D'Urbec je imao cijeli rječnik ruganja: Bila je tu ona smiješna nježnost uz ruganje u glasu kada me je nazivao »Atenom«, znajući da sam jedva mogla razabrati grčki, zatim njegovo ruganje Lamotteu, oštro poput mača kojim je probio prijatelja koji je postao suparnik... Suparnik? U čemu? Ne... ne, nije bilo moguće – ne za mene! Oh! Kakav me je to čudan osjećaj obuzimao? Strašno! Nije bilo pametno! D'Urbec, on je ispunjavao moj um, zbog njega me je srce boljelo. Kakvo glupo srce imam, pomislila sam. Meko, kao napola kuhano jaje. Zašto mi je srce ovakvo? Nisam željela srce! Iščupala bih ga da sam mogla! No, onda bi me prsa boljela jednako kao i glava. Te sam noći zapalila svijeću u svojoj ložnici i počela razmišljati pred svojom otvorenom knjigom. Vidjela sam d'Urbeca, u tom smiješnom branderburškom kaputu koji je običavao nositi, njegove tamne oči kako svjetlucaju i ruke kojima je gestikulirao dok je objašnjavao svoju teoriju o fiskalnoj nesposobnosti države. Što mi se to dogodilo? Zapisala sam. Jesu li me drogirali? Je li to djelovala La Voisinina čarolija? Ili je to bilo nešto što http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

293/411

5/19/2018


je oduvijek bilo u meni? Jesu li to samo simpatije koje su narasle do

neodoljivih razmjera ili je to oduvijek bilo nešto više, a ja sam se bojala priznati? Zašto me to toliko uplašilo? Zašto me to plaši sada? Neka mi Bog pomogne! Zaljubljena sam u Florenta d'Urbeca, a sve sam upropastila! Osušila sam stranicu i zatvorila knjigu. Tada sam izvadila novi list papira i napisala: »Čuvajte se Brissaca. Zakleo je da će vas uništiti«, te sam potpisala: »prijatelj.« D'Urbec je još bio previše ljut na mene, prosudila sam, pa bi bacio poruku da je znao odakle dolazi. Povjerit ću Mustafi da je isporuči. On je barem neće odnijeti ravno do La Voisin. Ipak, u ovom gradu spletki, d'Urbec možda nikada neće primiti poruku. Da, Mustafa. Sylvie uzima novac od previše ljudi. Stavivši pismo pod jastuk, utonula sam u nemiran san. ***

»Dakle, Mustafa, je li dobio moje pismo?« Mustafa, toplo umotan zbog hladnoće, vratio se tobože sa svoje misije da kupi još napitka u La Trianoninu laboratoriju uvijek punom posla. Požurila sam se otvoriti mu vrata osobno, a Sylvie nije ni podignula pogled sa svog krpanja, pretpostavljajući da je moja žurba bila povezana sa žudnjom za opijumom. Mustafa je tiho progovorio: »Da i ne, madame.« »Kako misliš? Jesi liodaje vidio da ju je primio?« »Našaotosam njegove raspitavši se u Théâtre Guénégaud i poslao sam starog prijatelja patuljka koji prosi na Pont au Change da dostavi poruku, tako da me on ne bi prepoznao. Mojega su prijatelja, koji je pouzdan, uveli te je zatekao d'Urbeca na doručku s glumicom La Bertrand. Bio je odjeven u svileni ogrtač i brokatnu kapu obrubljenu krznom. Očito je obrijao glavu kao što to u posljednje vrijeme čine aristokrati i potražio usluge prilično skupog vlasuljara.« »Ne zanima me njegova vlasulja! Nastavi.« Mustafa je oklijevao. »Madame, prepoznao je rukopis. Poderao je pismo, a da ga nije pročitao do kraja.« Otresao je plašt pred kaminom. »I... to nije sve. Kada je La Bertrand pitala što je bilo u tom pismu, on je slegnuo ramenima i rekao da je to samo još jedno ljubavno pismo od jedne od mnogih žena koje luduju za njime.« »Mustafa, nitko te nije platio da mi to kažeš, zar ne?« »Tako mi moje časti, madame! Rekao sam vam baš onako kako su meni ispričali!« Duboko sam udahnula i polako izdahnula. »Onda očito ne mogu više ništa učiniti za njega.« »Očito. No, što je bilo u pismu, madame?«


294/411

5/19/2018


»Upozorenje, Mustafa.« »Ja nikada ne bih zanemario upozorenje slavne proročice madame de Morville!« primijetio je Mustafa. »Medu ostalim, uvijek imate pravo.« »Voljela bih da ovaj put nemam«, rekla sam. Kako bih mogla zamjerati d'Urbecu što me mrzi? Što sam drugo mogla imala pravo očekivati? Kada bih barem mogla ponovo osvojiti neki sitni djelić prijateljstva koje sam tako uludo odbacila! Kako sam mogla u svojoj ludoj potjeri za trivijalnostima, za ispraznim junakom iz svojega djetinjstva previdjeti da imam nešto tako dragocjeno kao što je d'Urbecova naklonost? Odjednom sam se osjećala starom i tužnom. Primaknula sam se vatri, raširila ruke pred skakutavim plamičcima što su izgledali poput užarenih daždevnjaka medu cjepanicama. »Ipak, u svojoj potrazi gradom naišao sam na druge skandale koji bi vas mogli zabaviti, madame.« »Oh, reci. Treba mi zabava.« »Pojavio se novi sonet u kojem autor napada Phédru monsieura Racinea. Navodno ga je napisao sam Nevers – ili barem netko iz njegova tabora. Tako opak da će Racine morati odgovoriti.« »A tada će, naravno, Nevers imati izliku za protunapad«, istaknula sam. »Točno!« složio se Mustafa. »Onda je to kraj remek-djela monsieura Racinea, a možda i samoga monsieura Racinea! Još nisam čuo da je netko nadmudrio mancinijevske spletke.« ***

Kartali su bassette u Palači Soissons, novčana je groznica bjesnjela. Za glavnim stolom sjedila je grofica u svojem velikom naslonjaču, oko nogu smjestilo joj se desetak njezinih psića. Madame de Vertamon dijelila je karte, dok ih je markiz de Gordes sve promatrao kroz svoj lornjon. Za drugim stolovima moglo se vidjeti kartaše kako kliču od veselja kada im se sreća osmjehne ili kako kidaju svoje vlasulje i šakama udaraju po stolu kada im tisuće pistola nestanu s jednim miješanjem karata. »Prijatelju, ponestalo mi je novca. Imate li petsto pistola?« madame de Rambures okrenula se gospodinu koji je stajao iza nje i bio obvezan dobaviti ih. Zahtjevi muške galantnosti bili su takvi da je malo koji muškarac ikada otišao sa svojim dobitkom. Morali su pomagati damama da igraju. A dame su gubile. Nisu imale strategiju, primijetila sam, i dopuštale su si da ih ponesu emocije i situacije. Setala sam prostorijom i osluškivala tračeve: nova moda, vijesti s fronta, seciranje osobnosti vojnih zapovjednika, isto tako poznatih dama, liječnika


295/411

5/19/2018


iz visokoga društva i sudaca. Kroz glasno blebetanje čula sam ženu kako se smije: »Oh, draga, zar niste čuli? Gospodin Račine je prebjegao jansenistima! Napisao je sonet optužujući Neversa za incest! I Nevers je jasno dao do znanja da Racineov život ništa neće vrijediti ako ostane!« »Nevets je u potpunosti imao pravo! Dakle, to bi zahtijevalo tisuću udaraca kožnim remenom...« Otišla sam dalje, ne želeći da me uhvate kako prisluškujem. »Onda, Primi, ne igrate?« Visconti se pojavio kraj mojega ramena, sa svojim dosadnim opaskama. »Prekjučer sam se odvažio uložiti jednu pistolu, madame de Morville, i tu večer osvojio tisuću! Tada su sve žene rekle: ›Čarobnjak Visconti će pobijediti za nas!‹ te sam morao igrati za njih, kao njihov pobjednik. Ove večeri sam sve izgubio, pa sam se povukao prije nego što zapadnem u dug koji ne bih mogao vratiti.« »Jako razumno, rekla bih.« »Ah, ali to šteti mojem ugledu. Kako prorok može propasti na kartama? Možda je mudrije nikada ne igrati, kao vi!« »Primi, tko je onaj tamnoputi momak koji drži banku na onom stolu? Mislim da ga nikada nisam vidjela ovdje.« »Oh, on? To je monsieur d'Urbec. Ime mu ne zvuči ugledno, ali kažu da je povezan sa stranim bankarskim interesima. Kruže glasine da ima strani plemićki naslov, ali kao netko tko ga također posjeduje, ja vas uvjeravam da to ne vrijedi mnogo. Ne, dobrodošao je zbog svojega novca. Vrlo je velikodušan prema damama, zna kako izvući gospodina iz neugodne situacije i ima vrašku sreću u kartama!« »Oh, vara?« »Ne, on je kao Dangeau[34]. Igra sa strategijom, a ne emocijama i tako je postao miljenik Fortune. Dolazi niotkuda, a pozivaju ga svagdje! Kažu da možda pregovara o kupnji državne službe – neke provincijske tvrtke zakupnika poreza, mislim. Skorojević, ali ne bez mozga. Ah, ono je monsieur Villeroy – pogledajte kako se pretvara, misli da će od svijeta sariti da je grofičin ljubavnik, ali to mu jasno piše na licu. Znanost o fiziognomiji je nepogrešiva!« »Kako biste pročitali lice monsieura d'Urbeca, Primi?« Uputio mi je brzi pogled. »Nije on za vas, mala goropadnice, osim ako ne želite živjeti u progonstvu, lutati po dvorovima stranih prinčeva. Vi ste odviše Parižanka, rekao bih, da biste to poželjeli. On ima lice rođenog pustolova. Gorko,


296/411

5/19/2018


inteligentno. Zna previše tajni. Postavlja planove kao majstor u šahu u svijetu budala i amatera. Savjetovat će kraljeve, ali oni ga neće voljeti.« »Bravo, Primi! A fizionomije drugih s kojima karta?« »Brissac, naš stari prijatelj – divno čudovište, majstor razvrata! Pogledajte mu nagib čela i kako mu vjeđe vise. Izopačen! A ambasador Giustiniani... Oh, pogledajte!« Na stolu se odvijala neka vrsta drame. Giustiniani je na stol položio karte licem prema dolje. Brissac je nagnuo glavu unatrag i ludo se nasmijao. D'Urbec je odjednom ustao, stavio je dlanove na stol, lice mu je bilo bijelo. »Hajdemo, nemojmo propustiti uzbuđenje!« rekao je Visconti, uzimajući me za ruku. »Sto tisuća pistola! Želim ih odmah, monsieur d'Urbec!« »Sigurno ne očekujete da monsieur d'Urbec sutra napusti grad...« Giustiniani je upao u riječ, »među gospodom...« »Gospodom? A tko kaže da je monsieur d'Urbec gospodin?« Brissacov je glas bio hladan i sarkastičan. »Oh, dragi monsieur d'Urbec, ja bih vam se odužila za vašu sinoćnju naklonost, samo da nisam toliko puno izgubila ove večeri. Moj će muž biti jako ljut na mene!« rekla je madame de Bonnelle uzdahnuvši. »Gospoda?« promrsio je d'Urbec kroza zube. »Gospoda ne varaju na kartama!« »Mogao bih vas probosti mačem za to! Vi vrijeđate najstariju krv u Francuskoj, monsieur Nitko!« Brissac je naglo ustao. Gužva oko stola bila je sve veća kako su igrači napuštali svoje stolove. U trenutku d'Urbec je zgrabio Brissaca za kaput i protresao ga svojim snažnim stiskom kao terijer koji trese štakora. Iz Brissacovih je rukava ispala gomila karata. »Što je, zaboga, ovo?« povikala je madame de Bonnelle. »Monsieur Brissac, vi zločesti čovječe!« »Nitkove!« zarežao je Brissac, udarivši d'Urbeca šakom u lice, kao što bi udario lakaja. »Monsieur de Brissac, čast moje kuće...« visoki glas grofice od Soissons nadjačao je žamor iznenađenog mnoštva. Gledala sam d'Urbeca kako se zarumenio, a onda problijedio. Umalo da se nije odao, svojom neprirodnom snagom ruku i šaka. Kad bi se upustio u nezakoniti dvoboj s čovjekom Brissacova ranga, odao bi se i izazvao svoju propast. A najgore što bi Brissac dobio za vrijeđanje kralja dvobojem bilo bi hlađenje u Bastillei na nekoliko tjedana. Brissac se nasmijao. Grofica je pogledala d'Urbeca kao što bi pogledala mješanca koji se nekako uvukao među http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

297/411

5/19/2018


njezine psiće. Bio je to dug pogled, ponižavajuće je bilo čak i gledati sa strane. »Kako se usuđujete sramotiti gospodina vojvodu u mojoj kući?« rekla je ledenim glasom. »Možete smjesta otići!« »Ne prije nego što mi plati dug!« prekinuo je Brissac, njegov surov glas bio je lišen svake pristojnosti. »Želim ga sada, d'Urbec! Vašu kočiju, kaput koji nosite, sve!« »Moji bankari će vam ga dostaviti sutra ujutro, gospodine vojvodo.« »Monsieur de Brissac, ne želim ovu svađu. Želim da ga odmah odvedu! Nemojte da me povrijedi ovo odgađanje zbog trivijalnosti!« rekla je grofica. »Nitkov bi mogao pobjeći! Želim naplatu odmah ili ga želim u zatvoru!« »Poen za vas, monsieur de Brissac. No, trebali biste razumjeti da mi se ne sviđa što se u mojoj kući događaju prljave stvari!« Grofica se okrenula. »Tko će jamčiti za dug ovoga čovjeka do sutra ujutro?« Nitko nije odgovorio. Svi su ustuknuli pred d'Urbecom, koji je stajao poput ranjene zvijeri pred čoporom pasa što su ga okruživali. U toj tišini čula sam vlastiti glas kako je progovorio, kao s nekog drugog mjesta. »Madame, sinoć sam imala strašnu viziju, došla mi je nepozvana kada sam pogledala u zrcalo. Krv je kapala preko stakla. Pretpostavila sam da je to loš znak o danu koji slijedi.« »Slušajte proročicu!« rekao je muški glas iza mene. Grofica, oličenje praznovjerja, blago se lecnula. Vidjela sam da se nekoliko dama prekrižilo. »Da bih poštedjela vašu milostivu kuću, vaš presvijetli lik i vaše ugledne goste ovoga lošeg predznaka, ja ću biti jamstvo za dug ovoga čovjeka do sutra ujutro!« Iz Brissacovih je očiju sijevnula mržnja prema meni. D'Urbec se polako okrenuo da me pogleda. Lice mu je bilo bezizražajno. Naklonio se u mojem smjeru. »Zahvaljujem vam, madame de Morville«, rekao je. Naklonivši se grofici, otišao je iz dvorane sam, ne osvrnuvši se. »Olako se izvukao!« zarežao je Brissac prema gospodinu u svojoj pratnji, monsieuru de Vandeuilu. »Neka ga moji lakaji premlate na putu kući!« Dok sam gledala monsieura de Vandeuila kako nestaje, prisjetila sam se da d'Urbec nije imao mač. Šutke sam se okrenula kraj sluge koji je podizao ispale karte da bih slijedila Vandeuila. Čula sam groficu kako opominje Brissaca dok sam tražila svoj ogrtač i šešir. »Zapamtite, monsieur de Brissac, ono što se događa u mojoj kući je moja stvar...« Mustafa je vidio kako odlazim i slijedio me na udaljenosti. Zastala sam na vanjskim stubama. Vandeuil je stao pred d'Urbeca i prepriječio mu put. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

298/411

5/19/2018


»Uvrijedili ste vojvodu de Brissaca svojom ohološću, sluganu!« Četiri čovjeka oboružana teškim palicama izašla su iz tame i nijemo stajala na prljavom snijegu u dvorištu kod ulaza za kočije. »Čime? Jer sam ga izvrgnuo ruglu Pariza? Karte u rukavu! Pih! Pseto jedno, vaš gospodar vara poput stare babe!« D'Urbec se izmaknuo od udarca. Zvuk njegova smijeha, lud i gorak, odjekivao je u mračnom dvorištu. Pet-šest gostiju i nekolicina slugu okupili su se na stubama iza mene da bi gledali. Začuo se metalni zvuk mača koji je netko isukao iz korica. »Znate da sam nenaoružan!« čula sam d'Urbecov glas, čvrst i miran. »Ne bih zaprljao svoju oštricu na vama, monsieur d'Urbec od niotkuda! Lakaji, ovamo!« Razbojnici su okružili d'Urbeca odostraga. Negdje iza sebe čula sam ženski piskav smijeh. »Dosta je, monsieur de Vandeuil!« povikala sam zapovjednim tonom, a on se okrenuo da vidi odakle dolazi glas. Spuštala sam se niza široko stubište. Jedini zvuk koji se čuo bilo je lupkanje mojega visokog štapa o ledeni kamen. »Ne želim da mi upropastite ulog!« Stala sam upravo pred njegovu isukanu oštricu i zagledala se hladno u njega. Na trenutak je zastao vidjevši moje jezivo bijelo lice i strašnu starinsku crninu. »Madame de Morville, ljubazno se maknite iz ove svađe! Radije bih da monsieur de Vandeuil trpi posljedice svojih djela.« D'Urbecov je glas bio miran. »Ah, evo novosti! Mislio sam da bi se netko poput vas radije skrivao iza ženske suknje!« narugao se Vandeuil. »Nemojte to činiti, monsieur de Vandeuil«, rekla sam takvim tonom glasa za koji sam se nadala da je mračan i znakovit. »On je jedan od nas!« »Jedan od vas? Iz Društva starica?« Vandeuilov visoki smijeh odao je njegovu nervozu. »Astarot nikada ne propušta osvetu! Recite Brissacu!« Vandeuilova se oštrica mača lagano zatresla i malo spustila. »Astarotu se ne sviđa što mora čekati na odgovor, monsieur! Moram vas upozoriti da odugovlačenje smatra uvredom!« Vandeuil je pospremio mač u korice, a ja sam stala u stranu. »Ne bih uvrijedio kamene ploče ove velike kuće dopuštajući da na njih padne vaša krv, monsieur d'Urbec! Iz obzira prema našoj domaćici i prema ovoj staroj dami ovdje, mi ćemo se sresti negdje drugdje!« Vandeuil je razmetljivo skinuo šešir i naklonio se.


299/411

5/19/2018


»Dobro, monsieur de Vandeuil, za naš sljedeći susret ponijet ću mač za svaki slučaj!« naklonio se d'Urbec u odgovor. Kada se okrenuo, prvi je put vidio naoružane lakaje koji su stajali iza njega. Lice mu je bilo bezizražajno. »Monsieur d'Urbec, jesu li vaši nosači ovdje? Predlažem da ih otpravite i otpratite me kući mojom kočijom. Ulice su u posljednje vrijeme tako pune nasilnika, to je opasno za starice.« D'Urbec je uzeo moju ruku uz teatralnu gestu. »Na usluzi sam vam, moja draga markizo!« No, čim me uveo u kočiju i čim se Gilles ukrcao otraga, prosiktao je: »Opet se miješate u moj život! Kada će vam to dosaditi? Što zapravo želite?« »Svakako ne zahvalnost, Florente«, odgovorila sam, naslonivši se na jastuke i stavivši ruke u muf. »Ne želim da zaskoče moju investiciju na putu kući.« »Vaša investicija nije bila potrebna! Mogli ste zatomiti svoju idiotsku želju da se miješate u moj posao! Sada samo uvećavate probleme koje ste prouzročili!« »Da ste pročitali upozorenje koje sam vam poslala, ne biste imali nikakvih problema!« »Teško. Večeras sam morao biti u Palači Soissons.« Njegov je glas zvučao dalek, težak. Ovaj se čovjek ponašao kako se ne bi ni jedan profesionalni kockar kojega sam poznavala. »Samo ako ste imali druge poslove osim kockanja, rekla bih. Večeras ste izgubili bogatstvo, a niste ni trepnuli! Da me više zanimate, pitala bih vas tko vas financira. Jedina osoba za koju sam sigurna da to nije jest Astarot!« »Vaše su mentalne moći, kao i vaša zloba, neumanjene, madame de Morville. Čestitam!« Sada sam bila sigurna u to. Skupljač novosti koji je sve znao, a sve je u vrijeme rata kapital. Netko pun gorčine. Netko tko bi, uza samo malo potpore, mogao umigoljiti u svako društvo. Očito prodaje informacije nekoj stranoj vladi. Pitala sam se jesu li njegovoj obitelji ponudili azil u zamjenu za njegovu špijunažu. Kamo su pobjegli? U Amsterdam? London? No, zašto mi je dopustio da posumnjam? Nekako sam osjećala da me stavlja na kušnju. »To je samo obična logika, Florente. Astarot je previše hirovit demon da bi odgovarao većini muškaraca i, naravno, on je takav tiranin...« »Nema većeg tiranina od kralja koji vjeruje da je Sunce«, rekao je d'Urbec tiho. »Ikar je platio svojim životom što se previše približio suncu«, odgovorila sam. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

300/411

5/19/2018


»I Perzefona, koja je u iskušenju pojela šest sjemenki mogranja, bila je osuđena na život u podzemlju.« »Ah, ali ona je bila kraljica Hada. Neki ljudi vjeruju da društveni položaj uvijek nešto vrijedi, čak i u podzemlju.« D'Urbec je šutio dok kočija nije skrenula u ulicu u kojoj su bile njegove odaje. U studenoj tami kočije osjećala sam njegov topli dah. Kao da je neka vrsta snažne životinjske napetosti koja je isijavala iz d'Urbeca ispunila taj mali prostori. Odjednom sam bila ljubomorna na ženu u njegovu krevetu. Kada sam mu poželjela laku noć, nisam mogla odoljeti, a da ne dodam: »Čeka li vas ona glumica? Ili ju jednostavno unajmljujete zajedno s kočijom?« »Geneviève Pasquier«, prosiktao je, »jeste li ikada vjerovali da ljubav nije moguće kupiti ili platiti?« »Naravno, monsieur d'Urbec. Ljubav ima mnogo motiva. Osvetu, na primjer!« »I okrutnost, mademoiselle. Tu nevinu okrutnost koja navodi mačke da izgrizu miševe poput igračaka i djecu da otkidaju noge živim kukcima! Potreba pametnog čudovišta da otkrije kako stvari funkcioniraju!« »A što ako ona već zna kako funkcioniraju?« Odgovor njegove šutnje bio je brutalan. Osjećala sam kako me gleda u mraku. Gotovo sam mogla osjetiti njegove misli što su tekle od nasilja prema razumijevanju. »I tako ste me pokušali kupiti, zar ne, mala Ateno?« rekao je tiho. »Hoćete li ikada biti u stanju vjerovati da biste mogli zanimati muškarca iz bilo kojeg drugog razloga osim novca ili osvete?« »Bog me nije stvorio ljupkom osobom, Florente. Dovoljno sam hrabra da se ne zavaravam! Čovjek mora biti razuman.« »Da, uvijek ste razumni, zar ne? Možda ćete jednoga dana naučiti da morate prihvatiti ljubav kao dar, umjesto da je izbacujete iz kuće zajedno sa smećem. Do tada, zbogom, mala vračaro!« »Florente, čekajte...« No, već je sišao s kočije. »Ne brinite se, madame de Morville. Sutra ću vam poslati poruku kada otplatim dug. Zahvaljujem vam, vaš sam dužnik!« Moje se srce pretvorilo u čvor, ondje u mraku, a nisam znala mrzim li ga ili ne. Mislim da sam ga možda ipak mrzila – na način na koji mrzimo ono što nam je zauvijek nedostižno. Sljedećega dana stigao je dječak s pismom od d'Urbeca. Postupci za prijenos novca bili su obavljeni, a on je odlazio iz Pariza radi posla koji bi mogao potrajati nekoliko mjeseci. »Čini mi se da sam možda bio neljubazan nakon vaše intervencije u sinoćnjoj vrlo delikatnoj situaciji. Uz vaše dopuštenje, posjetit ću vas nakon http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

301/411

5/19/2018


svojega povratka kako bih vam izrazio zahvalnost na dostojniji način.« Pročitala sam to nekoliko puta. Nisam bila sigurna što osjećam. Možda hladnoću. Uostalom, doista je bilo studeno u posljednje vrijeme. Te sam noći zapisala u bilježnicu: 10 siječnja 1677. Je li moguće da me d'Urbec ikada volio? Sigurno jest. A sada kada sam ga našla, izgubila sam ga. Nikada se neće vratiti. I ne samo to, njegovim odlaskom Brissac se ponovo obogatio. Brissac sada nema razloga baviti se sa mnom i ljut je

kao ris. Sve što sam učinila u svojem životu bilo je da sam trampila ljubav za plitke i trivijalne želje. Nekoliko slanih kapi palo je na stranicu i razmazalo tintu. Što sam uopće mogla željeti s Florentom d'Urbecom? Logika je nalagala da bi moglo završiti samo loše. Logika je nalagala da me ne bi mogao dugo voljeti, nakon što bi vidio kakva sam doista bila. Bila sam budala. To je bio kraj.

ČETRDESETO POGLAVLJE Oh, Sylvie, pogledaj van umjesto mene – sanjala sam užasan san!« Pridignula sam se u krevetu i primijetila da mi je Sylvie već donijela doručak: čokoladu i svježi kruh kupljen tog jutra. Razmaknula je teške zavjese i pogledala van u proljetno jutro. »Što vidiš vani na ulici?« upitala sam zabrinuto. »Velika teretna kola, madame, ženu koja mi je upravo prodala mlijeko za vašu čokoladu... izlijeva nešto iz svoje vjedrice ženi s druge strane ulice. Tu su još dvije mačke, žuti pas... i nečija je svinja pobjegla!« »Nitko drugi? Jesi li sigurna?« »Oh, da, madame. Tu je još dječak koji prodaje kolačiće na pladnju. Želite li da kupim koji?« »Nemoj ići. Pogledaj ponovo – ne vidiš... muškarca bez lica?« »Naravno da ne vidim! Živimo u pristojnom susjedstvu. Što vam je, zaboga?« »Sanjala sam da je bio vani, čekao me, gledao prema kući. Bilo je to stvarno kao... Probudila sam se kada si ušla.« »Madame, to vam je opet od opijuma. Koliko ste napitka uzeli prije nego što ste sinoć otišli spavati?« »Gotovo ništa, vidiš?« rekla sam, podignuvši bočicu sa svojega noćnog ormarića. »Smanjujem dozu.«


302/411

5/19/2018


»I prije ste smanjivali, pa ste se vratili na staro. Ne pomaže vam, vidim to.« »Sylvie, gledaj svoja posla.« »Madame, zašto se brinem? Slušajte me: vremena su teška, a posao se teško nalazi. Neću imati koristi ako budem radila za mrtvaca!« »Ovaj put to nije od napitka. Pogledaj opet!« Zbog nečega u mojem glasu pozorno me pogledala, a zatim opet otišla do prozora. Blijeda svjetlost ranog proljeća izlila se kroz visok prozor i oblikovala svijetli pravokutnik na teškom brokatu prekrivača i sagu s tamnim uzorkom. Miris procvalog sunovrata, posađenog u loncu na stoliću, ispunio je sobu. »Vidim prvu kočiju u ulici – vaši klijenti stižu! Bolje da se što prije odjenete!« »Dobro, Sylvie, ali...« »Ne brinite se, madame, neću pustiti nikakvog muškarca bez lica da uđe.« Sylvin je glas bio ironičan. Jutro je bilo neobično sadržajno: prorekla sam sudbinu sinu na bojištu i ljubavniku na moru, dala savjet o zarukama i poslala topničkog časnika La Voisin po mast kako bi postao otporan na metke. Kako je dan odmicao, posao se prorjeđivao. Mustafa je donio primjerak novina Le Mercure galant, koji je počeo čitati naglas da me zabavi. »Slušajte ovo, madame! Moda se opet mijenja: vrpce valja ukloniti iz ostatka odjeće, a moda za muškarce bit će ›više raskošnih tkanina, elegancija će se očitovati u frizurama, u cipelama te ljepoti rublja i prsluka‹. Srećom, moja odjeća ima bezvremensku eleganciju, zar ne? Uistinu, moderan je čovjek iznad mode!« izjavio je, pažljivo ispitujući svoje izvezene turske papuče povijena vrha. »Isto bi se moglo reći i za mene!« nasmijala sam se kad mi je Mustafa dodao novine i kliznuo prema vratima primiti sljedećega klijenta. Njegovo kašljucanje me je podsjetilo na to da bih se trebala ostaviti novina jer me čekao klijent. Ugledala sam demobiliziranog vojnika, leđima okrenutog meni, kako pregledava moj namještaj. Nosio je šešir široka oboda i težak metalni štap u jednoj ruci. Drugom je gladio srebrnu vazu na ormariću nekako posesivno, što mi se nije svidjelo. Sjela sam uspravno, sklonila Le Mercure galant te spustila koprenu svojega žalobnog pokrivala za glavu, tako da mi je lice ponovo bilo skriveno u tajnovitosti. Sve je bilo poredano: okrugla kugla proročke vaze svjetlucala je na svojem postolju s isprepletenim srebrnim zmajevima, štapovi za miješanje, kabalistički stolnjak. Mustafa je izgledao kao da mu je nelagodno. »Monsieur«, rekla sam, »kako vam mogu pomoći?« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

303/411

5/19/2018


Čovjek se okrenuo i prišao mi arogantno. Vidjela sam da zuri u moje teško prstenje na desnoj ruci koja je ležala na crnom baršunu što je pokrivao stol. Sjeo je nasuprot meni bez poziva i naslonio štap o stol. Ustuknula sam. Ne zbog lažnog nosa koji je imao ili smrada infekcije koji se širio iz odrezanog nosa i ušiju, nego zato što sam prepoznala tog čovjeka bez lica. »Došao sam se raspitati o nestaloj rođakinji«, rekao je čovjek bez lica. Njegov je glas bio dubok, prijeteći. Čula sam šum njegova disanja kroz unakaženu rupu na njegovu licu ispod umjetnog nosa koji je bio pričvršćen svilenom uzicom. Da, i glas je bio njegov. Glas mojih noćnih mora. Vitez de Saint-Laurent! Ujak! »Ne mogu vidjeti prošlost, samo budućnost. Neću vam ništa naplatiti ako ne uspijem ništa pročitati o toj nestaloj rođakinji.« Moj je glas bio miran. Sada nisam dijete, ujače. Snažna sam. Iako sam ga se bojala, priželjkivala sam ovaj trenutak, trenutak kada ću mu se moći suprotstaviti i reći mu što zaslužuje. »Oh, mislim da ću je uspjeti naći. Podigni tu koprenu, Geneviève Pasquier!« »Dakle, ujače, napokon se opet srećemo! Kakva vas je to prevelika obiteljska odanost dovela ovamo? Želite li da vam pročitam budućnost?« Podigla sam koprenu i zagledala se izravno u njegovo nakazno lice, a da nisam ni trepnula. Zastao mu je dah. Promjena.koju su vještina, novac i ljubav donijeli mojemu licu nije se mogla previdjeti. »Promijenila si se«, rekao je, sabravši se. »Ne izgledaš loše ovih dana!« »Geneviève Pasquier je mrtva. Ne sviđa mi se vaša familijarnost. Recite što trebate ili otiđite.« »No, no«, rekao je, naginjući se preko stola s odbojnom prisnošću, »trebala bi biti pristojnija. Obitelj je obitelj, zar ne? Razmisli kakva je tvoja dužnost prema starijima!« Ustao je iznenada i počeo koračati po sobi. »Mnogo sam učinio za tebe. Pogledaj se! Bogata si!« Pokazao je na raskošan namještaj oko sebe. »Taj radni stol, s intarzijama... i tapiserija... manufaktura Gobelins[35], zar ne? I taj sag... izgleda kao da je turski!« Turski – Mustafa je nečujno nestao da pozove Gillesa, što je uvijek učinio kada mu se činilo da bi klijent mogao praviti probleme. »Teško da ste za to vi zaslužni, ujače. Ništa vam ne dugujem!« Njegove lukave, lisičje oči strijeljale su na sve strane. Nasmiješio se onim širokim samouvjerenim osmijehom kojim je nekoć tako oduševljavao dame. Sada je bio nakazan. Zgrčio je lice puno ožiljaka i iskrivio umjetni nos. »Mislim da mi duguješ«, rekao je. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

304/411

5/19/2018


»Ne čudi me što to mislite. Nikada niste bili ništa više od parazita! Ne bi bilo slično vama da ste došli po ikojem drugom poslu osim radi novca!«, odvratila sam. Skočio je, zarežao i stavio obje ruke na moj stol. »Budi oprezna sa svojim jezikom, ti mala kujo, ili ćeš zbog njega sve izgubiti!« »Sve, ujače? Zar mi to već niste uzeli? I što ste time dobili? Upozoravam vas, ujače, više me nikad nitko neće opljačkati!« Čvrsta i neranjiva u čeličnoj haljini markize de Morville, osjetila sam kako me zanosi val okrutnosti koji je nahrupio svom žestinom poput dima iz pobješnjela požara duboko u meni. Ustala sam. »Pazite što tražite jer ću vam platiti upravo onom valutom koju zaslužujete!« Osjećala sam kao da će se moj bijes sručiti na njega i rastopiti ga poput vitriola ako mi se približi i jedan jedini centimetar. Dok me tako gledao, ujak nije mogao vidjeti Mustafu koji se vratio s Gillesom, dajući mu tiho znak da se skrije iza paravana koji je skrivao kuhinjska vrata. Vidjela sam kako krv pulsira u žilama na ujakovu vratu. Disao je teško. »Mogao bih ti zavrnuti vratom upravo ovdje, ti nacereno, deformirano malo čudovište!« »Jedva tako deformirana kao vi!« nasmijala sam se. »Kurvaru, izdajnice nevinosti, trovaču starih žena! Što kanite učiniti? Ucjenjivati me prijeteći da ćete obavijestiti policiju o meni? Imam im i ja što reći o vama!« Odmaknula sam se od stola. On je podignuo svoj teški štap s poda kraj stolca. »Prestat ćeš se smijati kad te prijavim i, kao glava obitelji, zatvorim u samostan i oduzmem ti sve što posjeduješ!« prosiktao je. »Vi? Nasljednik obitelji Pasquier? Teško, ujače! Nisam više neuka djevojčica. Time ćete samo obogatiti mojega brata, koji će sve uzeti! Kako glupo od vas što se niste zadovoljili pukom ucjenom! Koliko ste samo mogli isisati od mene pod prijetnjom da ćete reći mojemu bratu gdje sam! I kako čudno za vas što ste previdjeli takav očit izvor novca! Sigurno se i vi bojite da će vas Étienne naći. Ne, bili ste budala, ujače. Zahvaljujući vašim prijetnjama, sve ste izgubili! Nećete dobiti ni novčića od mene!« »Stojiš tu tako hladnokrvna, tako arogantna. Što misliš, tko si ti ? Ti si nitko i ništa! Imao sam te! Ti si nitko i ništa i ja te opet mogu imati! I uzet ću ono što imaš, baš kao što uzimam što god poželim, upravo sada!« Divlji, vučji osmijeh otkrio je njegove neobične šiljaste očnjake. Poput derača. Činilo se nekako kao da s njih kapa krv nedavne žrtve. Što li je radio otkad je policija zadnji put čula za njega? Činilo se kao da je nemilostdan zbog nekog nedavnog zla. Oprezno, oprezno, rekla sam sama http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

305/411

5/19/2018


sebi. Nemoj ga izazvati pokazujući strah. Paraliziraj ga hladnoćom, kao što to čini zmija otrovnica svojim nepomičnim, otrovnim okom. Nasmiješila sam se i mirno prošla oko stola do njega, pomilovala njegovu ruku svojim prstima punima dragulja, kao što bih pomilovala mačku, dok nisam stala korak pred paravanom gdje su se skrivali Gilles i Mustafa. Ustuknuo je i opsovao na moj dodir, oči su mu slijedile moju ruku. Znala sam koliko je volio dragulje. »Nitko i ništa, ujače? Ne, ja sam netko. Vi ste postali nitko i ništa. Pijavica bez budućnosti. To je, zapravo, prilično jadno, zar se ne slažete? Recite mi, koja je od vaših omamljenih prijateljica ovaj put platila da vas izvuče iz zatvora? Je li odvratila pogled kada je vidjela što vam je učinio njezin suprug, gospodine zavodnice žena? I jeste li je sada dodali na popis svojih ženskih neprijateljica? Čini mi se da ste previše ispunjeni gorčinom, ujače.« »Ne držim je dugo, draga mala nećakinjo. Žena koja me prezrela sada je mrtva. Kao i svi koji mi se nađu na putu. Što imam izgubiti? Uzet ću tvoj novac i dragulje te pobjeći iz zemlje. Kupit ću žene koje želim s prstenjem na tvojim rukama kada te pošaljem da se pridružiš majci. I ona je pokušala skriti svoj novac, ali ja sam znao da ga ima. Usudila se nazvati me čudovištem! Ona koja je nadmašila sva živa čudovišta! Moj ju je štap uvjerio! Kakva je budala bila! I sve to za pet lujdora. No, nisam se razočarao jer me dovela do tebe! A sada, nećakinjo, reci mi gdje ti je kutija s novcem...« Nasmiješio se i pokazao veliki broj zuba te lupnuo teškim štapom o svoj dlan. Majka! Kako ga je, zaboga, slijepa, luda žena mogla dovesti do mene? I što je učinio u Ulici Marmousets? »Pametan ste čovjek, ujače, što ste me našli ovdje. Sigurno vam majka nije dala adresu.« Ponovo se nasmiješio, za trenutak ga je omelo razmatranje vlastite genijalnosti. »Ti si budala, nećakinjo. Dopustila si da ti maska sklizne. Kakva to vračara daruje novac umjesto da ga uzima? Ona je rekla da više nema ništa za mene – Marie-Angèlique ju je bila posjetila i nije joj dala gotovo ništa. No, konjušar je vidio da je slavna markiza de Morville otišla na stražnji izlaz. Bilo bi to jasno i budali! Slijepa žena je prepoznala kćerin glas. Samo je to bila kriva kći!« Čula sam disanje iza paravana. Mustafa je provirio, tiho kao mačka. Moram zadržati ujakov pogled na sebi. »Što ste učinili majci?« Ujak je prišao bliže, pogled mu je bio lukav, likovao je. Mustafa mu se prikrao, njegove turske papuče kretale su se nečujno po debelome sagu.


306/411

5/19/2018


»Pomogao sam joj skratiti muke na ovoj zemlji«, odgovorio je ujak, »kao što ću sada... pomoći... tebi!« Ono što je još ostalo od njegova lica iskrivilo se od bijesa, a nos mu je otpao, otkrivši dvije nezacijeljene i vlažne rupe. Zubi su mu bili kao u vuka, oči pomahnitale od zloće. Vidjela sam kako je podignuo štap i instinktivno sam rukom zaštitila lice, vrisnula i srušila se na pod kada je kost pukla pod teškim udarcem. Čas zatim, kad je ujakovo tijelo palo na mene, ostala sam bez daha. Paravan se uz štropot prevrnuo, a moji su mi sluge priskočili u pomoć. To užasno umiruće tijelo ležalo je preko mene, gušilo me, njegov me dodir ispunjavao užasom. »Ne vuci me za ruku!« povikala sam kad je Gilles odmaknuo tijelo s mene, a Sylvie me počela povlačiti, pokušavajući me uspraviti. »Slomio mi ju je! Kunem se, čula sam kako kost puca!« »Pa, taj više nikomu neće slomiti ruku, to je sigurno«, rekao je Gilles sa smirenim gađenjem, prevrnuvši nogom mrtvo tijelo. Dva mala oštra noža bila su duboko zarinuta u leđa viteza de Saint-Laurenta, crna je krv curila po mojoj haljini, po sagu, posvuda. »Mislim da je drugi nož bio sasvim nepotreban, Mustafa. Čini se da je prvi završio u srcu.« Gilles je s divljenjem pogledao malenog čovjeka. »Oh, Bože, ubili ste ga!« Sva sam se tresla. Ujakovo odvratno lice dotaknulo je moje, njegova prljava krv me umrljala. Njegov smrad mi je bio u nosu, dizao mi se do mozga. »Sigurno vam ga nije žao, madame«, rekla je Sylvie s određenim zaprepaštenjem. »Nije, Sylvie«, odgovorila sam, držeći se za ruku i još sasvim mirna na podu. Postupno sam dolazila k sebi. Bol u ruci kao da se širila posvuda. »No, problem je kako ćemo se riješiti tijela.« »Kakav problem, madame? Jednostavno ćemo ga večeras zakopati u vrtu!« »I probuditi susjede? Vrt je preuzak, a zid je neposredno ispod prozora susjedne kuće.« »Madame ima pravo«, rekla je Sylvie i uzdahnula. »A, Gilles, nemoj misliti da ću vam dopustiti da riskirate i pokušate ga večeras baciti u rijeku. Znaš da policiju neobično zanima tko noću ulazi i izlazi otkad su tragovi d'Urbecove krvi bili po cijelom susjedstvu.« Gilles je izgledao jako ljut, ali ipak je znao da imam pravo. Polako sam se dignula pridržavajući si ruku i došla do naslonjača. Oh, Bože, kako me boli ruka!«, rekla sam kad sam se smjestila među jastuke. »Sylvie, idi gore i donesi mi moj napitak. Nešto... nešto mi je sinulo. Jako dobra ideja!« Sylvie je otišla na kat, a ideja je postajala sve jasnija. »Kleopatra... Ha, evo ipak koristi od http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

307/411

5/19/2018


klasičnog obrazovanja! Gilles, biste li ti i Mustafa bili tako ljubazni i zamotali mojega bivšeg ujaka u sag? Mislim da ćemo ga morati poslati na čišćenje. Želim da ode iz kuće prije nego što mi Chauvet dođe namjestiti ruku.« Kasno poslijepodne svi su susjedi promatrali kako su pred ulazna vrata stigla teretna kola i kako je par slugu, koje je vodila služavka, utovario težak, smotan sag kako bi ga poslali na čišćenje. Znatiželjnici iz susjedstva nadaleko su pronijeli vijest o sreći kojom se spriječila strašna nesreća. Prevrnuo se svijećnjak, pa je strašnu mrlju i nagorjeli dio valjalo očistiti i obnoviti. »Možete li zamisliti kakav je to trošak? To je strašna šteta! Sag izgleda tako skupo!« Glasovi su se uzdizali do otvorenog prozora moje spavaće sobe, gdje sam ležala i njegovala ruku. »Bila je to Božja pomoć što se kuća nije zapalila! Cijelo je susjedstvo moglo nestati u plamenu!« Izvrsno, pomislila sam kad sam ih čula kako propuštaju kirurga, kojega su smatrali gospodinom zbog njegove odjeće i livriranog sluge koji je bio s njime. Kada se popeo na kat, Chauvet je naredio lakaju da raspakira pribor s udlagama i zavojima dok je on pregledavao moju ruku. »Naravno«, primijetio je glasom iz kojeg je izbijala ironija, »ne mogu reći koliko će dugo trebati da zacijeli kost starija od jednoga stoljeća.« »Stavit ću neku od alkemijskih formula na nju«, odgovorila sam mirno. Smijuljio se s razumijevanjem dok je vezao udlagu. »No sljedeći put opreznije birajte klijente. Oh, ne budite tako iznenađeni! Nikada nisam vidio slomljen zglob tako daleko prema laktu i da je još ostala modrica od udarca, da bi to bilo od pada. Rekao bih štap ili plosnata strana mača. Ruka vam je bila ovako – ispred lica. To je očito bio muškarac. Da je to bila jedna od vaših vještica, ne biste doživjeli kraj tjedna i na vama ne bi bilo nikakva traga. Ugledajte se na njih, dušo, ili će se on vratiti!« Na kraju je izvadio veliki komad četvrtaste crne svilene tkanine za povez. »Ne trebam vaše savjete«, tekla sam mu. »Žao mi je, dušo. No, nije dobro da živite sami, a poznato je da imate novac u kući. Što se dogodilo s onim momkom koji je zadobio ranu u dvoboju? To je bio solidan momak – kršan i sviđali ste mu se. Trebali biste se udati za njega i odustati od ovog opasnog posla. Ja bih se oženio vama da niste prestari za mene – i da već nemam dvije žene. Obje su dovoljno sretne, ali, Bože moj, kako su skupe!«


308/411

5/19/2018


»Monsieur Chauvet, to nije pristojno!« uzviknula sam. Čula sam kako njegov smijeh odjekuje niza stube dok nisu zatvorili vrata za njime. Sjela sam na rub kreveta i počela razmišljati. Desna ruka me je užasno boljela. Bilo je teško povjerovati da je ujak, koji me je progonio u noćnim morama, doista bio mrtav. Kako li se doimao moćnim i opasnim. Sila prirode, obuzdana u znak odmazde. A k meni ga je dovela slijepa starica koja je pokušavala zaštititi moj dar od pet zlatnika. Vjerojatno je otišao k njoj po novac da pobjegne iz zemlje nakon prvog ubojstva. A da nije imala ništa, možda bi joj povjerovao. No, ta mala suma u zlatu uvjerila ga je da mora biti još. Kako je očajan i lud morao biti: pretukao je majku na smrt da bi mu otkrila skrovište! Da joj nisam ništa dala, možda bi još bila živa! No, bilo mi ju je žao. Moja ju je samilost ubila baš kao što bi je ubio otrov koji sam bacila neotvoren. Moj je um zanijemio od tuge. Svijet se odjednom činio tako pust, tako zao, da nisam mogla podnijeti što živim. Nije ni čudo što ljudi vjeruju u đavla, pomislila sam. Kako biste inače mogli objasniti da se prolazni trenutak samilosti može pretvoriti u zlo? »Ne, to je sve logično!« rekla sam sama sebi odlučno. Sve funkcionira na principu logike. Svijet je stvoren prema racionalnom zakonu – ništa više, ni manje. Nema milosti, a ni zla. Sve prati objektivne zakone prirode. »Madame, mislila sam da je liječnik otišao. Ah, tako. Vi razgovarate sami sa sobom. No, poslali smo sag i Gillesa s njime. Mustafa je već otišao, pa će ga dočekati ondje, a ja sam naručila kočiju. Oh, kako je to zgodno! Povez odgovara vašoj haljini. Kakav ukus! Taj Chauvet je umjetnik!« Sylvin glas kao da je dolazio iz daljine od tisuću milja. »Zaboga, madame, što vam je? Mislila sam da ste ga mrzili, a vi sjedite i tugujete! Ili ste opet uzeli previše napitka? Iako bih vam ovaj put oprostila.« Pohitala je do ormara da donese moj svijetli putni ogrtač, stavila ga na krevet, a zatim uzela podnožak da može dosegnuti kutiju sa šeširom. »Sylvie«, rekla sam tupo, ne pomaknuvši se, »i majka je mrtva. Ja sam je ubila!« Svojim darom pomiješane krivnje i dobrih namjera. Kako glupo! Kako tužno! Promašaj! Sve je bio promašaj! »Ubili ste je? Pa naravno da jeste! Madame će biti drago kada čuje da je otrov napokon učinio svoje. Prošlo je tako dugo vremena! Pa, slala je Antoinea da provjeri registar umrlih u vašoj župi već tri puta! Oh, nikada nisam vidjela da joj je tako stalo da netko postane jedna od nas! No, nedostajao vam je osnovni uvjet, a sada ste napokon to učinili! Sretni ste, da znate! Ona polaže velike nade u vas!« Izvadila je crni šešir široka oboda i otpuhnula prašinu s crnog perja. »Nemojte micati tu ruku. Ha, i to još


309/411

5/19/2018


desna! Kako ćete sada pisati svoje račune? Kakav odvratan čovjek! Dobro da smo ga se riješili!« ***

U ljekarničkom u Ulici se Forez radilo se punom parom kada sam u nj ušla iz crnoglaboratoriju salona iza kojega on nalazio. »Ah, draga markizo!« povikala je La Dodèe, znojeći se kod vatre koju je zapalila pod velikim kotlom na ognjištu. »Tako dobro izgledate, sve u svemu. Dakle, sjećam se dana kada ste prvi put zakoračili u našu radionicu. Tako ste se promijenili, tako ste sada elegantni!« Očito sam doista izgledala drukčije od one izgubljene djevojke u poderanoj haljini. Zrcalo je ovih dana pričalo novu priču: pokazivalo me kao malenu, uspravnu figuru u crnom plastu i staromodnom visokom šeširubijelo širokas oboda, preko čipkaste kape. Lijepo lice, osim što je bilo sasvim malo zelenila ispod očiju, baš kao u mrtvaca. Visok štap za hodanje na čijem je vrhu bila srebrna sovina glava, ukrašen crnim satenskim trakama. Doista, nisam se previše razlikovala od slika vještica u određenim knjigama s gravurama. Sve u svemu divno, činilo mi se. Obožavala sam dramatične nastupe, predviđanja izrečena uzbudljivim šaptom te neobične halje što je navodilo ljude da više govore. Ah, da, bila sam drukčija. Dobro odigrano, Geneviève. Iznad nas poznata harpija raširenih krila mirno je lebdjela. Niz velikih, praznih staklenki stajao je na radnome stolu, koje će se napuniti plodom noćnoga rada. Jedna od djevojčica, sada već porasla, izrađivala je naljepnice za njih. »Mozak zločinca«, »srce zločinca« i tako dalje, ispisane nespretnim rukopisom. Druga je kuhala kavu na čudnoj peći od opeke, za koju sam sada znala da je alkemičarski atanor. Mustafa je sjedio na stolcu, lupkao petama i upućivao prigovore njezinim naporima. »Ne toliko vode – uništit ćeš aromu. Zar ne znaš kako se kuha turska kava?« »Kako vi to znate kad niste Turčin?« odgovorila je djevojka. »Tako da znate, ja sam počasni Turčin! Pogledajte moj turban! Svatko tko nosi ovakav turban stručnjak je za kavu!« odgovorio je Mustafa svojim čudnim staračkim glasom. Miris kave, vruć i težak, ispunio je sobu. Nasred poda, čvrsto smotan, ležao je sag. »Kuhamo kavu. Dug posao je pred nama. La Voisin će možda svratiti malo poslije«, rekla je La Trianon, tarući ruke o pregaču. »Baš lijepo što ste se sjetili praznog prostora u našem salonu. Jeste li sigurni da ne želite ništa naplatiti za njega?«


310/411

5/19/2018


»Ne. Potpuno je besplatan, hvala Bogu da sam ga se riješila!« »Bivši ljubavnik?« »Teško!« odgovorila sam. »Aha! Rođak. Dobro je došao. U posljednje je vrijeme vladala nestašica. Toliko klijenata, a i krvnik svako malo podiže cijene! Jetra je tako teško dobiti. Možete se zakleti da je zločinac? Ne želim svojim klijentima prodati lažnu robu kada dođu tražiti sastojke za svoje recepte.« »Svakako! Ubio je ljubavnicu i upravo danas izbatinao do smrti slijepu staricu!« »Odlično! To je gotovo jednako dobro kao da je bio pogubljen! Marie, neka ona dva besposličara odmotaju sag! Izgledaju malo blijedo – malo vježbe vratit će im boju u obraze!« Bez riječi, Gilles i Mustafa odmotali su sag. Ujakovo plavosivo tijelo ispalo je iz njega poput ribe na tržnici. »Zaboga!« Uzviknula je La Trianon. »Noževi zabijeni do drška! Onaj tko ih je hitnuo pravi je profesionalac!« Mustafa joj se naklonio bez riječi. Djevojke su uzele škare i nožić i počele uklanjati ujakovu odjeću, skidajući gumbe za kasniju uporabu, a kada su završile, bacile su tkaninu u vatru. Vlasulja je zacvrčala i tik uz lažni nos počela gorjeti uz mnogo dima, šireći grozan vonj. »Oprostite, mislim da ću pričekati u susjednoj sobi«, rekla sam tiho. Sylvie me ošinula pogledom. »Oh, kakva osjetljivost!« uzviknula je La Trianon. »Koliko vidim, filozofi nemaju želudac za pravi posao. Zaista, markizo, mi bismo pomislili da ste do sada već prevladali svoju gadljivost.« »Oh... Osjećam se slabo zbog svoje ruke. On mi ju je slomio, znate, kada me je pokušao...« »Markizo, ne treba vam biti neugodno. Uostalom, svi imamo pokojeg bezvrijednog rođaka«, uplela se La Dodèe. Sylvie je navukla pregaču i žaračem razgrtala vatru oko tinjajuće odjeće. »Da, ali čini se da ih ja imam previše«, promrmljala sam. »No, sada će nešto vrijediti«, rekla je La Trianon. »Dovoljno da imamo dugo od čega živjeti, a da ni ne govorimo koliko nam je sada salon ljepši.« »Dušo«, rekla je La Dodèe sućutno, zagrlivši me jednom rukom, »možda biste ipak željeli uzeti šalicu kave i pričekati vani u salonu. Blijedi ste.« »Pa, da, mislim da bih, hvala«, odgovorila sam. Odjednom sam se osjećala jako iscrpljeno. »Ja ću za madame odnijeti šalicu«, rekao je Gilles, »jer joj je jedna ruka slomljena.« Mustafa je podignuo moju povlaku kao da je cijelo vrijeme to


311/411

5/19/2018


namjeravao učiniti. Kada sam izlazila, krajičkom oka vidjela sam La Trianon kako brusom oštri komplet noževa. Čula sam njezin glas, pjevušila je. U posvemašnjoj tišini vidjela sam Gillesa kako promatra crni salon s mjesta u kutu gdje je sjedio. Tužno je gledao portret đavla u niši, djelomično prekriven napola navučenom zavjesom. Odmahnuo je glavom, a onda upravio pogled prema crnom stropu, a zatim u mene u naslonjaču kod zatvorena prozora. Čuo se tihi zveket šalice i tanjurića koji su bili položeni na mojim drhtavim koljenima. »Rijeka bi bila prikladnija«, rekao je Gilles polako, zureći u vrh svojih izlizanih cipela. »Ne bih ti dopustila da se izložiš opasnosti«, odgovorila sam. Od kave me zabolio želudac. »Čini se da uživaju u svojem poslu«, rekao je Gilles nakon još jedne duge šutnje. Ustao je i počeo tiho šetati po sobi, proučavajući astrološke karte, opipavajući svijećnjak od mačje lubanje, podižući kapljicu crnog voska koja je pala na stol. Mustafine inteligentne male oči veselo su blistale dok je promatrao Gillesovo tužno razgledavanje crnog salona. »Očito ne radiš baš dugo za vještice, Gilles. Dok ja – ja sam vidio sve. Patuljci imaju šire životno iskustvo od robijaša. Ne možeš poreći da ove dame pomalo očaravaju. Uostalom, uvijek je svaki posao uspješniji kada se radi s entuzijazmom!« »Kada budu gotove, hoće li spaliti ostatke?« upitao je Gilles, navlačeći svoje gumbe na kaputu, jedan po jedan. »Oh, ne«, odgovorila sam. »Već jako dugo žele nabaviti kostur za salon. Sjetila sam se toga kada nas je ujak... doveo u nezgodnu situaciju. Postavit će ga ondje, na onom praznom mjestu kraj zavjese koja visi preko one slike.« »Aha, tako znači!« rekao je Gilles, nesretan. »Morate priznati da je to briljantno! Skriven u sjeni. Naša gospodarica je iznimno inteligentna žena! Sve to, i još će jeftino očistiti sag!« Mustafin promukli starmali glas bio je pun divljenja. »Valjda je to od obrazovanja«, promrmljao je Gilles. »To i široki krug poznanstva«, rekao je Mustafa. »Markizo, vaš je um bez premca! Vaš sam doživotno!« »Hvala, Mustafa. I ja cijenim tvoje usluge.« »Madame«, ubacio se Gilles, koji je izgleda tiho razmišljao o nečemu, »smijem li se usuditi postaviti jedno pitanje?« Samo sam kimnula potvrdno. »Vi niste jedna od njih – vještica, zar ne?«


312/411

5/19/2018


»Ne, Gilles. Nadam se da te to neće razočarati. Ja samo znam gatati. Nikada nisam nikoga skuhala niti imam pojma kako se miješaju otrovi. Smatraju me promašajem u ovim krugovima. Nedostaje mi karakter, kažu.« Činilo se da je Gillesu laknulo. Turobno sam proučavala uzorak na sagu pod svojim nogama. Izgledao je jeftino. Nije bio lijep kao moj. Crna i krvavocrvena previše su napadne boje za sag. »Puno je lakše napraviti leševe nego ih se riješiti«, promrmljao je Gilles sebi u bradu. S ulaznih vrata oglasilo se zvono i La Voisin, očito puna posla, stvorila se pred nama u svojem širokom tamnom plaštu i crnom pustenom šeširu preko čipkaste kape koja joj je skrivala kosu. Reklo bi se, kućanica koja je došla u kupnju. Kao da je trebala upotpuniti iluziju, Margot ju je slijedila s košarom preko ruke. Samo su crvene čizme koje su virile ispod La Voisinine teške zelene prošivene podsuknje odudarale od dojma da je riječ o običnoj građanki. »Vidi, vidi, miris uspjeha! A vi ovdje sjedite u salonu i pijete kavu umjesto da pomažete! Ah, filozofi! Uvijek tako krvavi samo na jeziku i neokaljanih ručica! Nikada nisam mislila da bi ta značajka mogla zagaditi žensku polovicu čovječanstva! Draga moja, trebali biste slaviti – uživati – ne samo lijeno sjediti! Danas je vaša dugoočekivana osveta dovršena! Pokop zakazan na drugom kraju grada – ne, ne možete me prevariti – napokon ju je upotrijebila, vi mala čarobnice... i uskoro će se obaviti pogreb. Ustanite i ja ću vas zagrliti, draga mala filozofkinjo, jer ste dokazali da ste dostojni biti jedna od nas, usprkos vašem mliječnobijelom licu i blijedim, beskorisnim rukama!« Već sam bila spustila šalicu kave, kad se ona podsmjehnula. Ustala sam te me privinula na svoje sve bujnije grudi namirisane narančinom vodicom. »Ah, kao slika ste!« uzviknula je, odmaknuvši se malo da mi se divi. Po njezinu sam pogledu osjetila koliko sam postala mračna i pitoreskna. Nedostaje mi samo još majmun u svili na lancu, pomislila sam. »Moje najbolje cijelo!« uzviknula je sretno. »I još zna pisati grčki! To je otmjena primjesa, ako smijem tako reći! Dođite, dragi moji, svi vi, i vidjet ćete večeras kako se postavlja kostur. Svratila sam putem kupiti žice i vijke. Nije dobro uzeti bilo kakve, znate.« Košara, prevelika za samo komadić žice i nekoliko vijaka, također je sadržavala hranu za dugu noć: kolače i vino, pečene kopune punjene kestenima i vijenac vrućih kobasica s dovoljno češnjaka da se čovjek rasplače. Kad je pao mrak, La Trianon je spustila dva sjajna lustera od kovanog željeza s visokoga stropa u laboratoriju i upalila svijeće. Pod http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

313/411

5/19/2018


svjetlom desetaka treperavih svijeća i narančastog sjaja vatre ispod velikog kotla dame su neumorno radile sve dok staklenke nisu bile ispunjene rasolom i zapečaćene. Dok sam tmurno promatrala, ono što je ostalo od ujaka stavile su u veliki kotao. »Eto!« rekla je La Voisin kada je poklopac zveknuo na loncu, »Gotovo kao ocoubojstvo!« »Mačja hrana«, rekao je Mustafa znalački Gillesu, koji je problijedio od same pomisli. »Tko štedi, taj ima«, dodao je gotovo pakosno, samo da vidi izraz na Gillesovu licu. Kada je posao bio završen, vještice su uredno posložile staklenke na police, obrisale ruke o svoje pregače i rasprostrle stol za gozbu. Kobasice i hrskavi hljebovi, piletina i kolači, sve se smazalo s užitkom. »Dakle«, rekla je La Dodèe, brišući mast sa svojega lica, »ovaj posao doista pobuđuje apetit!« La Trianon je zapjevala napitnicu, a ostali su joj se pridružili. Kako nije htjela da je netko zasjeni, La Voisin je uzvratila jednom još raskalašenijom koja je uključivala svećenika i opaticu, dok su se ostali pridružili u zboru. Poklopac na velikom kotlu klepetao je i poskakivao nad vatrom na velikom ognjištu, držeći ritam s pjesmama koje su se pjevale uz dodavanje boca. Do pojave prvih ružičastih tračaka zore na istočnome nebu naučila sam ne samo kako se postavlja kosturn ego i da je La Voisin znala više prostačkih balada nego i najprostiji mornar. Dok smo se pripremali za odlazak, a novi je ukras, još vlažan, visio u niši kraj zavjese, La Trianon sretno uzdahne. »Ah!« uzviknula je, kolutajući očima prema nebu, »Napokon mi se ispunila najveća želja – da imam sliku smrti stalno pred sobom radi oplemenjivanja svoje duše!« La Voisin je prevrnula očima hineći pretjeranu pobožnost i prekrižila se, a zatim su te dvije vještice prasnule u raskalašeni smijeh. »Dakle«, uzviknula je La Dodèe, tarući ruke o svoju pregaču, »sigurna sam da nikada nije bolje izgledao!« »Važnije je biti dobar nego lijep«, odgovorila sam, skidajući svoj ogrtač i šešir s klina na zidu. To sam jutro otišla kući u krevet i prespavala cijeli sljedeći dan i noć i nisam baš ništa sanjala.

ČETRDESET PRVO POGLAVLJE Prošlo je nekoliko mjeseci. Zatim se jednog od najtoplijih ljetnih dana, jednako tako iznenada kao što je i nestao, d'Urbec opet pojavio. U gradu


314/411

5/19/2018


kao da nije bilo nikoga osim siromaha: oni pomodni koji su bili ratobornijeg temperamenta bili su na fronti, dok su ostali otišli na svoja seoska imanja. Ovaj je put poslao poruku prije nego što se pojavio na mojim vratima. »Dobar dan, madame de Morville! Kako napreduje vaš gatarski posao?« Čovjek kojega je Mustafa uveo bio je odjeven kao nekakav jansenistički teolog, imao je pusteni šešir široka oboda, njegova je odjeća bila tamna, bez ukrasa i umrljana od puta. »Vrlo sporo, monsieur d'Urbec. La Montespan ponovo vlada kraljevim osjećajima, pa je posao na dvoru, nažalost, opao. Dopustite mi da vam ponudim limunadu – ili vino, ako biste radije. Jeste li doputovali izdaleka?« Kada smo sjeli u moja dva najbolja naslonjača, pozvonila sam Sylviji. U njemu kao da je bilo nečega što je ispunjavalo sobu, čak i kad je šutio. »Bio sam u inozemstvu«, odgovorio je polako. »Drago mi je opet čuti da netko ispravno govori francuski.« Mustafa se žustro hladio lepezom, praveći se da ne sluša. Zašto je došao? Znala sam da su svi osjećaji koje je možda i gajio prema meni nestali one noći kada se sukobio s Brissa com. Možda je došao po neke informacije, zbog mojega poznavanja dvora. »Bit će vam drago čuti da više nitko ugledan ne želi kartati s monsieurom Brissacom. Preostale su mu samo kockarnice najnižega ranga.« »Čuo sam, madame. Također sam čuo da vas je netko pokušao ubiti.« Zagledao se u crni svileni povez koji mi je pridržavao ruku. »To je bila sitnica. Čovjek koji je želio novac. No, ruka mi je sada gotovo zdrava. Ne morate se brinuti. Uostalom, na kraju je sve ispalo dobro.« »Nadam se da će za vas sve uvijek na kraju ispasti dobro.« Napola se naklonio dok je govorio. Iz njegova ravnodušnog načina, besprijekorno pristojnog, nisam mogla ništa zaključiti. Da, očito je došao po informacije, pomislila sam. Vijesti s dvora. Rat. Politika. »Ali, monsieur d'Urbec, što je s vama? Jeste li postigli mnogo u inozemstvu?« »Jesam«, odgovorio je tiho. Da prekinem neugodnu tišinu koja je uslijedila, nastavila sam brbljati: »Kažu da u posljednje vrijeme poslujete za međunarodne bankarske interese, monsieur d'Urbec. Potreban mi je netko tko zna nešto o stranim bankarima. Što mi možete reći o londonskim bankarima Cortezia et Benson?« »Neobično da ste baš njih spomenuli. Zašto vas zanimaju?« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

315/411

5/19/2018


»U mojoj se obitelji oduvijek vjerovalo da je moj otac skrio novac u inozemstvu prije nego što je umro. Mislim da je želio da ga naslijedim.« »Ah. Pročitali ste oporuku?« »Ne. Ali čula sam njezin sadržaj od... nekoga iz obitelji. Otac je bio toliko mudar da mi nije govorio o tome prije smrti.« D'Urbec se zavalio u naslonjač i uperio u mene procjenjivački pogled. »I tako je osigurao vašu baštinu od pohlepnih rođaka. Vaš je otac bio inteligentan čovjek.« »Ali nedovoljno sumnjičav. Nije računao da će baka neobično naglo umrijeti prije nego što bi se mogla pobrinuti za predaju sredstava.« »Zašto mi ovo govorite, Ateno?« »Zato što ste tajanstven čovjek, koji voli tajne.« Kako li sam samo bila nespretna! Ja koja sam se ponosila svojom sposobnošću da vodim duhovite razgovore! Iz nekog je razloga u meni budio nervozu. U tišini koja je zavladala moje je srce kucalo previše glasno. Može li on to čuti? Pitala sam se. »A i zbog drugih razloga, pretpostavljam. Da me podsjetite na davne dane, pretpostavljam, kako biste ublažili tvrdoću moga srca. I zato što još mislite da muškarca zanima samo novac. No, ne plačite, uništit ćete sav taj užasni bijeli prah što ga nosite.« Osjećala sam takvo poniženje kad mi je dodao svoj veliki rupčić, kao da je time potvrdio naše godine. Ja sam stariji, kao da je rekao tim rupčićem, a ti si još dijete. Ipak, uzela sam ga. »Sve je upropašteno!« rekla sam, brišući oči. »Ne morate ostati.« »Nisam se morao ni vratiti, zar ne?« rekao je nježno. »Ali kada sam čuo... navelo me na razmišljanje...« gledala sam ga napeto. Može li to biti istina? Strašno sam se bojala razočaranja. »Vaša ruka, Ateno, tko vam ju je slomio?« Glas mu je bio nježan, ali osjećao se nekakav prijeteći prizvuk. »Jedan... ucjenjivač. Ali ne morate se brinuti o njemu. Otišao je. Oh, Sylvie, molim te, napuni čašu monsieuru d'Urbecu, posve je prazna.« Sylvie, koja se stalno zadržavala dovoljno blizu da čuje razgovor, uzela je čašu i shvatila moj mig te otišla u kuhinju. »Otišao zauvijek, pretpostavljam, poznavajući ljude koje viđate. Ucjenjivači, trovači... Je li vam kada palo na pamet da poznajete pogrešnu vrstu ljudi?« »Zvučite kao moja sestra. Ona se viđala samo s otmjenom gospodom, a oni su je ubili.« »Nikada nisam rekao da aristokrati ne mogu biti ucjenjivači i trovači. Samo kažem da ucjenjivači i trovači nisu dobro društvo.« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

316/411

5/19/2018


»Oh, još govorite kao idealist! To je tlapnja, Florente. Živimo u opakome svijetu.« »Istina, Geneviève. No, jeste li razmišljali da bi moglo biti podnošljivije da smo zajedno?« Zagledala sam se u njega. Činilo se kao da mu je neugodno, ustao je i otišao do prozora. Gledajući van, progovorio je tihim glasom. »Zašto mislite da sam se vratio ovamo? Zbog klime?« Okrenuo se prema meni. Lice mu je bilo tamno, opaljeno suncem, bio je neobrijan, a njegove oči, upale od umora, skrivale su neku duboku tugu. »Na morskim putovanjima čovjek ima vremena za razmišljanje«, nastavio je. »Zrak hladi mozak, rekao bih. Jedno sam vrijeme gorio od želje da stvorim bogatstvo koje ću vam moći ponuditi. Zatim sam jednako gorio od želje da vas vidim mrtvu i prokletu. To je vjerojatno mana južnjačkoga karaktera – previše topline. U posljednje sam vrijeme u društvu s hladnim misliocima vlažnog i maglovitog sjevera. Preispitao sam svoj život. Približavam se srednjoj dobi – za dvije godine imat ću trideset godina. Umoran sam od igara. Ne mogu se udvarati ženi lažima. Obilježen sam čovjek, bez društvenog položaja ili čak doma koji bih vam mogao ponuditi. Recite mi sada, mademoiselle Pasquier, hoćete li me prihvatiti ovakvog kakav jesam ili moram zauvijek otići?« Moja zdrava ruka sva se zgrčila u krilu, držeći rupčić smotan u vlažnu lopticu. Čula sam svoje srce kako udara u dugim trenucima tišine dok sam ga promatrala kako stoji pred prozorom. Izgledao je iscrpljen od briga, a iz njegovih tamnih očiju nestalo je podrugljivosti i zlobe. Oko njih su se sada mogle vidjeti prve fine bore – nagovještaj približavanja dobi koje se pribojavao. Odjednom sam poželjela da opet bude kakav je bio, drzak, nevin cinik koji je plamtio od želje da promijeni svijet. A ja da budem djevojka koja sam nekoć bila, koja nikada nije vidjela ništa gore od nestašnog štiva što ga je potajno čitala i čija je jedina želja bila svaku večer ocu čitati Herodota. Sada smo oboje vidjeli previše i učinili previše i oboje smo to znali, a da nismo trebali progovoriti ni jednu riječ. »Da, Florente, prihvaćam vas kakvi jeste, uz uvjet da i vi možete učiniti isto sa mnom.« Je li mogao sve znati? Je li razumio sve što je obećao? Odjednom me uhvatio strah da ću ga iznova izgubiti. »To se oduvijek podrazumijevalo, Geneviève.« »Vi... možete uzeti moju ruku«, rekla sam tiho. Prišao mi je i stao preda me. Uzeo je ruku koju sam mu pružila. »Vlažna je«, rekao je nježno, gledajući dolje prema meni. »Florente...« uspjela sam promucati. Toliko sam ga željela. Je li to bila istina? Bi li mu moglo biti toliko stalo do mene, usprkos svemu? Nisam http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

317/411

5/19/2018


mogla podnijeti pomisao da mi ljubav dođe i onda nestane. Ozbiljan, kleknuo je na jedno koljeno preda me, ne puštajući moju ruku. »Biste li pristali na brak, mademoiselle Pasquier? Nisam siguran komu bih se trebao obratiti – vašem bratu, koji ima zakonsko pravo da vas preda budućem mužu, ali on vjeruje da ste mrtvi, ili vašoj pokroviteljici, koja kao da ima određeno... moralno pravo, ako se može reći da vještice posjeduju takvo što.« »Važnije je, Florente, da će ona to smatrati udarom na njezine prihode i djelovati u skladu s time.« »Onda ću morati otkupiti vaš ugovor, je li, mala vještice?« »Ne bih to pokušala sada da sam na vašem mjestu. Posao se usporio i madame je razdražljiva. Osim toga... Ja... Ne vjerujem u brak. Toliki parovi truju jedni druge...« On se nasmijao i ustao, brišući prašinu s koljena. »Doista niste ni po čemu obični... Većina žena misli samo na brak, bez obzira na cijenu. No, to je dio vašega šarma: oduvijek ste bili posve osebujni. Nikada mi ne biste mogli dosaditi, Ateno! A ako želite da situacija bude takva za sada, odakle mi pravo da kažem ne?« Zatim je približio podnožak mojem stolcu, sjeo i stavio moju ruku u svoje. »Ozbiljno vam kažem, Geneviève, razmislite o ovome: moji su roditelji i dalje prilično zadovoljni jedno s drugim, unatoč svemu što su prošli – to je sasvim moguće, znate.« Lice mu je bilo vedro i smireno, a glas šaljivo autoironičan. Pogledala sam ga i u tom trenutku znala da je on jedini muškarac kojega ću ikada željeti. Nasmiješila sam mu se. »Sviđaju mi se vaši roditelji, Florente. Mislim da bi mi se svidjela i vaša braća. Nadam se da ću ih jednom sve upoznati. No, nisam sigurna da sam još spremna putovati u inozemstvo.« »Što? Mislite da bih se usudio prkositi Colbertu te ih prokrijumčariti preko granice?« »To mi je palo na pamet. Uostalom, i ja sam imala oca koji je prkosio Colbertu. Poznavajući vas, vjerojatno ste uspjeli odnijeti i posljednji franak iz zemlje, kao i cijelu obitelj do psa i mačke.« »Ne, mačku smo morali ostaviti. Nije bila protestant. Ali pas, koji nije vidio budućnost protestantizma u Francuskoj, odlučio je otići!« Nasmijala sam se naglas. Dobro sam procijenila njegov karakter. On je bio taj, i samo on. »Colbert i Louvois su budale, mislim. Ako žele sačuvati stručne radnike u Francuskoj, država bi trebala ponuditi poticaje da ostanu, a ne kažnjavati bijeg.« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

318/411

5/19/2018


»I tako razgovaramo o politici umjesto o ljubavi!« uzdahnuo je. »Trebao sam znati da će se to dogoditi. Mademoiselle, koju ćemo razinu prijateljstva dogovoriti, s obzirom na to da izgledate tako nezainteresirani za brak? ›Postojano prijateljstvo‹, ›Ljubav s poštovanjem‹ ili ćemo se požuriti na ›Nježnost s ljubavlju‹?« »Oh, Carte de Tendre[36]! Zločesti ste, monsieur, što me ovako zadirkujete!« »Zadirkujem, mademoiselle? Kako to?« »Pa... znate...« i ovdje sam zastala i osjetila vrućinu u licu, »nisam imala na umu... platonsko prijateljstvo...« »Mademoiselle Pasquier«, rekao je, ozarena lica, »smijem li vas pozvati na večeru?« ***

S večernjim satima ljetna vrućina u d'Urbecovoj sobi nije popustila. Od nje su mi kosti omekšale, a um klonuo. Opili su me hrana, piće i njegova blizina. Ušavši u spavaću sobu, primijetila sam u sjeni iza zatvorenih kapaka neobičan antikni sat na stolu s intarzijama. Njegove su knjige bile u ormaru u kutu, posložene u urednim redovima poput vojnika, očito po temama. Teške zavjese na krevetu bile su razmaknute. U ovom me trenutku zanimali knjiga. »Imate nisu neobičan sat,naslovi Florente«, rekla sam kada je zatvorio vrata iza nas. Skinuo je svoj kaput zbog topline, a ovratnik njegove košulje ostao je otkopčan. »Prilično je star, pokazuje kretanje planeta, kao i vrijeme. U posljednje vrijeme nisam mogao odoljeti napasti da kupim nekoliko starina. Neke treba ponovo dovesti u ispravno stanje. To me zabavlja.« Na njegovu licu te na vratu i maloj udubini između ključnih kostiju svjetlucali su tanki mlazovi znoja. »Što je u onoj kutiji?« pitala sam, pokazujući na noćni ormarić kraj kreveta. »Ona svira«, odgovorio je i otvorio je da mi pokaže mehanizam u unutrašnjosti kutije – niz sitnih zvončića i čekića spojenih u mehanizam. Ruke su mu bile široke i mišićave, bila sam iznenađena njegovim finim pokretima kad mi je pokazivao djeliće mehanizma u kutijici. »Ili, bolje rečeno, uskoro će svirati«, nastavio je. »Treba novo glavno pero i dio koji sam dao napraviti po mjeri na drugome kraju grada.« Sjela sam na krevet. On je sjeo kraj mene i stavio tuku oko mojega struka. Osjetila sam toplinu njegova tijela i lagani životinjski miris željnog muškarca.


319/411

5/19/2018


»Toliko čelika«, promrmljao je kada je njegova ruka naišla na težak korzet sa šipkama. »Taj je mehanizam jednostavniji od onoga u kutiji«, odgovorila sam. On je rekao nešto nježno, ritmično, glas mu je bio poput tamnog dima. »Koji je to jezik?« upitala sam, podignuvši pogled u njegove tamne oči uprte u mene. »To je stari jezik«, odvratio je, ali činilo se da znači više. Jezik osvojenoga juga, iščezlih trubadura. Sve što je pariško, kozmopolitsko, kao da je bilo oderano poput neke lažne kože. Polako i precizno, skinuo je pribadače na mojem prsluku, smiješeći se dok je prevodio staru chanson, senzualnim glasom. »Dobro je bilo, kažem, golu je grliti i gledati...« Sipke na korzetu su popustile, skinuo je košuljicu koja se nalazila ispod. »Prelijepo«, rekao je nježno. No, nije skinuo svoju košulju. Svojom zdravom rukom počela sam je otkopčavati. »Cijeloga vas, baš onakvog kakav jeste«, ponovila sam svoje obećanje, milujući biljeg olovne boje. Njegovo golo poprsje svjetlucalo je od znoja. Na grudima sam osjetila njegove crne vlažne dlake. »Baš kakvi jeste, zauvijek...«, prošaptala sam. »Ljubavi moja«, rekao je starim jezikom. ***

»Ne vidim zašto ste ljuti na mene, madame. Netko bi prije ili poslije rekao madame Montvoisin da ste opet s d'Urbecom, a da to nisam bila ja, našla bih se u velikoj nevolji!« Sylvie je silovito otresala perinu, zatim je prešla na jastuke, a oblačići paperja razletjeli su se na jutarnjem zraku. Sjedila sam za malim pisaćem stolom u svojoj ložnici, s perom u ruci i pisala svoje račune za tjedni obračun kod madame. Nula, nula, nula. Ništa! Dvadeset i pet posto od ničega je ništa! Bio je to sjajan tjedan, pun dokonih doručaka u krevetu, Gazette de France izgužvanih listova, a otvoreni svezak Ovidi ja još je ležao kraj izgorjele svijeće na noćnom ormariću. »Zašto me tako gledate?« pitala sam ga, dok je zadovoljno ležao na jastucima, s rukama iza tamne glave, podnevno sunce išaralo je njegova široka prsa i izgužvani pokrivač koji je više otkrivao nego pokrivao naša tijela. »Jer ste tako lijepi«, rekao je sretno. »Vaše lice, način na koji tamne kovrče padaju preko njega, kako vaše sive oči sjaje, vaše tijelo, vaš um, vaša duša...« Tada sam osjetila toplinu ljubavi kako opet struji kroz mene i ispunja me, sve do vrškova mojih prstiju i vrhova moje kose. Mislila sam da će mi se srce raspuknuti od te navale osjećaja.


320/411

5/19/2018


»Kad sam vas prvi put vidio na prozoru one velike, mračne kuće, bili ste kao svjetlo male svijeće, treperili ste hrabro u polumraku. Sada možete zasjati poput sunca!« »Vaša zauvijek, Florente! Bez obzira na sve!« Stavila sam glavu na njegovo srce i čula ga kako kuca dok mi je milovao kosu. »Uvijek i zauvijek!«, uzdahnula sam opet. »I ja vaš«, odgovorio je, »bez obzira što je pred nama.« A to što je bilo pred nama došlo je uskoro, iako smo znali da je tako moralo biti. Otišao je na još jedno od svojih tajanstvenih putovanja, a ja nisam pitala kamo ide ili tko mu je pokrovitelj, iako sam imala svoje sumnje. Uostalom, ono što ne znate, ne možete ni reći pod prisilom. A u međuvremenu, iako je njegov ulazak u kuću Mancinijevih pokvario sukob s Brissacom, dobrodošlica kod Mancinijevih neprijatelja postala je sve toplija, pogotovo jer se dobro odijevao i pazio da izgubi velike svote igrajući s pravim osobama te da to nadoknađuje od onih koji nisu bili u milosti. »Danas je zadnji dan prije mojeg odlaska«, rekao je dok je za doručkom mazao maslac na kruščić. Zabavljalo ga je koricom hraniti bakinu papigu, ona bi je zgrabila i učas pretvorila u mrvice koje su joj padale po perju. »Lijepa ptica, lijepa ptica! Pametan d'Urbec! Pametan d'Urbec! Geneviève, zar vaša ptica ne može naučiti ništa novo?« »Samo ako joj se sviđa.« »Tvrdoglavo stvorenje – slično meni, pretpostavljam. Hajde, Lorito. Reci ›lijepa ptica‹! Krajnje je vrijeme da prestaneš vrištati to protestantsko ›pakleni oganj i prokletstvo‹.« »Oganj i sumpor!« zakriještala je ptica i nastavila zobati sjemenke. »Tvrdoglava ptico! Hoću li ti nedostajati kada odem?« »Oganj pakleni i prokletstvo!« »Pa, i to je svojevrstan odgovor«, odvratila sam. Jesen je bila u zraku iako su dani još bili topli. »Učinimo nešto sjajno, Geneviève! Dopustite mi da vas odvedeni u šetnju kočijom na Cours-la-Reine ovo poslijepodne, a onda ćemo ići inkognito u operu. Daje se jedna od Lullyjevih novih opera. Kažu da je kazališna mašinerija pravo čudo! Bi li vas to veselilo?« »Oh, božanstveno, Florente! A imam i savršenu haljinu! Čuvam je već dugo – svi su govorili da sam luda, ali sada je upravo savršena!« No, kad sam vidjela kako su se Sylvine oči suzile kad je izvadila haljinu od ružičaste svile iz muslinske navlake, znala sam da će me do kraja dana izdati Kraljici tame. To mi uopće nije bilo važno jer se nešto čudno dogodilo kada sam http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

321/411

5/19/2018


odjenula haljinu. Dok sam stajala pred zrcalom i divila se izvezenim cvjetovima, blistavim ružama i svili boje slonovače, odjednom sam shvatila da vidim pravu boju, a ne kroz grimizni sloj. Ništa nisam vidjela u zrcalu! To jest, ništa osim djevojke tankoga struka i tamne raščupane kose kako me gleda iz zrcala svojim blistavim sivim očima. Ostatak dana, obasjan ljetnim suncem, prošao je u sretnoj omamljenosti. Dok je kočija štropotala pokraj Palače Tuileries i njezinih perivoja te se pridružila modernim kočijama na širokim slikovitim avenijama šetališta Cours-la-Reine, Florent se nije nimalo obazirao na krajolik. Umjesto toga, uzeo me je za ruku. »Rekli ste da ćemo se opet sresti, vozeći se na Cours-la-Reine, i imali ste pravo, Florente. Hoćete li mi preoteti i posao gatara?« zadirkivala sam ga. »Naprotiv! Rekao sam da ću sresti markizu de Morville – a pogledajte! Nigdje je nema!« rekao je, obujmivši me oko struka. ***

Sljedećeg jutra, kada je d'Urbec otišao, a ja sam primijetila nove kopče kako sjaje na Sylvinim cipelama, znala sam da me odala i da vještica sve zna. Dan za polaganje računa. Uvijek dođe. No, razmišljala sam samo o njegovu licu kada me je prvi put vidio kako izlazim iza paravana u haljini za koju samnjegove sada znala da sam je cijelo čuvala za njega. I još sam osjećala poljupce na vratu dok vrijeme je mrmljao: »Premladi da biste nosili crninu...« Dan polaganja računa nije bio važan. Osjećala sam se sasvim drugom osobom! Mogla sam pretrpjeti bilo što. Uostalom, imala sam asa u rukavu. Posljednjih dana, prije d'Urbecova odlaska, primila sam poziv kojem nema ravnoga. Ne znam tko ga je obavijestio o meni, ali sam Luj XIV. pozvao me u Versailles da mu čitam iz kristalne kugle. Te sam srijede poslijepodne u Ulicu Beauregard otišla u unajmljenoj nosiljci jer sam svoju kočiju koju sam unajmila otkazala na dva tjedna koja sam provela s d'Urbecom kako bih uštedjela novac. Tog poslijepodneva madame je u svojem crnom salonu bila zabavljena postavljanjem novoga visokoga sata koji je pokazivao mjesečeve mijene kao i sate. Dok su ga znojni radnici spuštali u kut kraj ormara s porculanom, rekla je: »Ne, predomislila sam se! Ipak ne onamo! Preko puta prozora je bolje. Ovdje odvlači pozornost od mojih umjetničkih predmeta!« Teški kapci bili su zatvoreni da ne propuste vrućinu i prašinu, te je u sobi vladala polutama. Ustajali vonj mirisnih svijeća, koje su trajno gorjele oko nogu kipa Djevice, podsjetio me na sprovode i odavno mrtve stvari. Madame je, međutim,


322/411

5/19/2018


bila vrlo živa, znoj joj se cijedio ispod kape od bijele čipke dok se hladila jednom rukom i gestikulirala drugom. »Oh, evo vas napokon, madame od Kreveta!« rekla je. »Morat ćete pričekati. Očekujem madame Poulaillon za njezinu tjednu... hm, konzultaciju.« Tako sam odlutala u kuhinju, s knjigama evidencije pod rukom, kako bih vidjela jesu li ostali kakvi kolači od zabave prethodnog dana. »Nije ništa ostalo«, rekao je stari Montvoisin, dočekavši me na kuhinjskim vratima s mrvicama koje su mu se prosipale niz poluraskopčanu košulju umrljanu duhanom. Njegove široke stare hlače izgledale su kao da je spavao u n jima. Još je imao papuče i ubrus namjesto sjajne vlasulje od konjske grive koju je običavao nositi radnim danom. »Evo, uzmite malo duhana za šmrkanje umjesto kolača!« Posegnuo je u džep i izvukao jeftinu kositrenu burmuticu. »Ne, hvala, od toga me škaklja u nosu«, odgovorila sam, pa je otišao kroz dvokrilna vrata u crni salon. Tu sam ga čula kako je rekao kada su se otvorila ulazna vrata: »Ah, dobar dan, madame Poulaillon! Kako je vaš muž ovih dana? Sasvim se popravio?« »Antoine, odlazite!« čula sam madame kako sikće. »Ometate mi posao!« Dvokrilna su se vrata zalupila iza njega i on je oteturao do madameina omiljenog naslonjača i podignuo noge u papučama na njezin podnožak. »Markizo«, rekao je, zastavši da ušmrkne duhan i kihne u golem prljavi rupčić, »je li vam moja kćerka već dojavila? Rekao sam joj, rekao sam: ›Marie-Marguerite, pokušaj s markizom. Ona raspolaže gotovinom i ne prenosi priče.‹« Pogledala sam ga zbunjeno s mjesta gdje sam sjedila na omanjem naslonjaču nasuprot njemu i sklopila svoju lepezu. »Bila sam zauzeta«, rekla sam. »Nisam ništa čula.« »Onda pođite do La Lépérine nove kuće i nemojte povesti Sylvie sa sobom. Željela je poslati po vas, siguran sam.« Osvrnuo se oko sebe, kao da je svijet previše zamršen za njega, njegove izblijedjele plave oči bile su suzne. Zatim, kao da bi to moglo sve riješiti, uzeo je još duhana. »Skini se s mene, glupi mačku!« povikao je kad mu je sivi mačor skočio sa stolca u krilo. Ovaj ga je kratko promotrio svojim poluotvorenim očima, potom ga ugrizao za palac prije nego što ga je starac uspio skinuti sa sebe nervoznim nespretnim pokretima. »I njih mrzim! Mrzim sve to!« rekao je, a zatim je zapao u dremljivu tišinu dok sam se pitala što da mislim o svemu tome.


323/411

5/19/2018


Jedna od salonskih vrata odjednom su se otvorila i odmah sam znala da je madame Poulaillon već izašla na prednja vrata sa svojom tjednom dozom arsena. No, vračarino lice nije odisalo zadovoljstvom kako je to obično bilo nakon takvih transakcija. Činilo se da je uzrujana. Hitro sam ustala, a ona je sjela u naslon jač koji joj je stari Montvoisin odjednom odlučio prepustiti uz glasno nervozno šmrkanje. Stala je tapkati prstima po naslonu za ruke i nije mi ponudila da sjednem. Pogled na mene kao da ju je još više razbjesnio. Oprezno, Geneviève, rekla sam sama sebi. »Dakle, tu ste, druga mala nezahvalnice! Pretpostavljam da znate gdje je Marie-Marguerite! Svi znaju osim njezine vlastite majke!« »Marie-Marguerite? Što se dogodilo? Nisam čula.« »Ha, vjerojatno niste! Bili ste previše zabavljeni s onim ološem od robijaša, pili vino i jeli kamenice na moj račun! Od vas sam napravila markizu, a vi sve to odbacujete zbog žigosanog zločinca!« »On nije zločinac«, odgovorila sam hladno. »Kao i da jest!« frknula je nosom. »Kako bilo da bilo, Brissac će mu vjerojatno prerezati nos do kraja ovog mjeseca!« Promijenila sam temu kako bih preusmjerila njezin gnjev u drugom smjeru. »Zar ne treba Marie-Marguerite uskoro roditi? Mislila sam da će biti kod kuće u ovakvom trenutku.« »Ta djevojčura! Ta nezahvalnica! Ponudila sam svojem dragom prijatelju Romaniju deset tisuća franaka da se oženi njome, a ona ga je prezirno odbila!« Sarkastično visokim glasom oponašala je cviljenje djevojke: »›Neću se udati za profesionalnog trovača, majko!‹ ›Dakle, mlada damo, što mislite odakle vam dolazi hrana? Pogotovo sada kada ste otečeni kao svinja i ništa ne radite osim što se izležavate! Romani je genij, čovjek s tisuću lica!‹ ›Ne zanima me je li on genij! Želim dobrog muškarca!‹ Dobar? Pih! Slastičar! Čak nema ni vlastitu slastičarnicu! Slastičar najamnik! Neću da se moja kći uda za takav ološ! Dakle, sada je pobjegla i skriva se, iako ne znam gdje bi se u ovom gradu mogla skriti djevojka velika kao krmača i spora kao puž! Kažem vam, ja ću je naći, makar morala poslati svoje ljude da pretraže svaku kuću u gradu!« »Ajoj, kakva šteta«, odgovorila sam. »Doista bi trebala slušati ljude kojima je stalo do njezine sreće.« Kraljica tame sumnjičavo se zagledala u mene. »Nadam se da niste sarkastični, mademoiselle! Kada ste me ikada vi poslušali? Pretpostavljam da nemate za mene niti jedan jedini novčić nakon svog nedavnog razvrata!«


324/411

5/19/2018


No, ovdje sam odigrala svoj adut. »Za protekla dva tjedna nema ništa, ali pozvana sam da se pojavim pred kraljem kada se vrati u Saint-GermainenLaye sljedeći tjedan! On voli novitete, kažu, i glas o meni se napokon pronio i do njega.« La Voisin je ostala bez daha. »Sigurno mu je Buckingham rekao!«, prošaptala je. »Ili on ili Primi.« »Ne, ne Visconti. On je suparnik. Ne bi vas tako visoko uzdignuo. Ah! Tako visoko! Znala sam! Vaš naglasak! Vaše manire! Nema zamjene za pravu stvar, oduvijek sam to govorila! A tko vas je osposobio da letite tako visoko?« »Vi, madame, i zahvalna sam. Namjeravam maksimalno iskoristiti ovu priliku.« »Ah! Tako treba, djevojko moja, draga moja djevojko! Vjerniji ste nego moja vlastita kći – odnosno, pokćerka. Oprezno koračajte, draga moja, i možda ćete na kraju zamijeniti Viscontija koji je stalno uz njega!« Kakva mašta, pomislila sam. Kralj koji se ponosio time što nikada ne uzima savjet od žene zasigurno nije želio da mu gatar bude žena. No, ohrabrena svojim maštanjima, Kraljica tame postala je pretjerano srdačna. Poslala je po bocu vrhunskog vina iz svojega podruma. Čak je starom Antoineu i svojem najstarijem sinu ponudila čašu. »Oh, da, i marcipan. Znam da ga volite, markizice!« Lukavo me pogledala iskosa i otišla otključati tajni ormarić u kojem ga je skrivala. Osobito je uživala u činjenici da u gotovo pet godina poznanstva još nisam saznala gdje ga nabavlja. Najbolji u Parizu! Mogla sam doći do opijuma, mogla sam doći do arsena, mogla sam doći do golubljih srdaca i žabljih noktiju, ali nisam mogla saznati odakle je dobivala taj marcipan! Uvijek bi se samozadovoljno smijuljila kada bi išla po njega. No, razmišljala sam, bolje ju je pustiti da bude tajnovita. Osim toga, obožavala sam ga – tako slastan, ljepljiv, sladak i bogata okusa, s mirisavim okusom badema i nagovještajem nečeg drugog tajanstvenog. Ostala sam dok nisam pojela nekoliko komada i popila čašu vina, a otišla sam kada sam bila sigurna da se napokon odobrovoljila. ***

La Lèpère, žena koja je obavljala pobačaje, uspinjala se u svijetu, i doslovno i figurativno. Imala je dvije sobe na trećem katu uske, bijedne zgrade u kojoj je prizemlje zauzimala radionica izrađivača vrpci. Vidjela


325/411

5/19/2018


sam da je već otvorila vrata malog balkona na vrhu vanjskog stubišta, čuvši moje bolno uspinjanje klimavim stubama. »Poslao me Antoine Montvoisin«, rekla sam starici. »Znam«, odgovorila je. »Marie-Marguerite je ovdje. Dijete se rodilo sinoć, živo i zdravo. Uđite.« Ušle smo u zamračenu prostoriju i zatekle Marie-Marguerite, kovrče su joj bile mokre i zamršene, sjedila je i dojila dijete. »Eto«, rekla je La Lèpère, »zar ne izgleda dobro? Dječak je zdrav! Kada su živi, to je onda veće zadovoljstvo, iako u posljednje vrijeme radim više onih drugih. Oh, kakav svijet! Sigurno sam ih obavila možda i deset tisuća u svome životu!« Deset tisuća? Čak i u njezinu životu, a vjerojatno ima gotovo osamdeset godina, to je bilo jako mnogo pobačaja. Brzo sam pomnožila polovinu te brojke s brojem ostalih »poslovnih žena« za koje sam znala da rade za La Voisin. Nije ni čudo da se iz dimnjaka u vrtu kod paviljona uvijek dimilo. »Pogledajte kako je lijep!« rekla je Marie-Marguerite, sretna. Iako mi se činio malo premalen i crven, složila sam se. »Nazvala sam ga JeanBaptiste, po njegovu ocu!« Doista je to bila lijepa slika, ona sa svojim malim Jean-Baptisteom. Hm, ja bih je nazvala »Mala Gospa od Otrova«, pomislila sam. »Madame de Morville«, rekla je Marie-Marguerite, »moram posuditi novac. Treba mi plan. Vi ste pametni, morate nešto smisliti. Želim dati svoje dijete potajno na odgajanje, gdje ga majka neće moći naći. Vi ste jedini dovoljno pametni da je zavarate. Pomozite mi!« »Marie-Marguerite«, rekla sam, spustivši se do nje na krevet, »vaša majka neće zauvijek ostati ljuta na vas jer se niste udali za Romanija. Prije ili poslije smislit će neki drugi plan i zaključiti kako je bolje za sve da je ispalo ovako.« »Toga se upravo i bojim. Pomislit će na novac i paf! Izgubit ću dijete! Spremna je na sve kada je obuzme ono pohlepno raspoloženje ili kada važan klijent želi misu. Nije pametno ostaviti malo dijete u majčinoj kući.« »Ma zasigurno ne... Svoje vlastito unuče?« pitala sam. »Zašto ne? Kada mu ih ponestane, onaj ružni stari Guibourg koristi vlastitu djecu od svoje ljubavnice. A sada ih nedostaje. Kada se dvor vrati, posao ponovo krene. Sve su otkupili iz sirotišta. Niste bili na crnoj misi, markizo, ali ja jesam. Nekoliko puta. Madame de Montespan ih je zatražila nekoliko, a ja sam pomogla da se za sve njih pripremi prostorija. A ona nije jedina. Majka mnogo posluje. Ne želim da prerezu grlo mojem lijepom djetetu samo zato što neka debela stara kurva želi zadržati svinju od svojeg ljubavnika!« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

326/411

5/19/2018


Pogledala je s divljenjem to malo, cendravo stvorenjce na grudima. Slastičarevo dijete, zatvorenih očiju, zadovoljan sam sobom, posve nesvjestan svih oluja oko sebe. »Nemojte ga poslati javnom kočijom«, rekla sam. »Mnogi ne prežive putovanje, znate. Ja ću za vas unajmiti kočiju u tajnosti i dat ću vam naknadu za jednu godinu. Dojilje vole biti plaćene unaprijed.« »Znala sam da ćete pomoći! Ne znam zašto, samo mi se činilo da hoćete!«, rekla je Marie-Marguerite. Te večeri, kada je Sylvie nekoliko puta prigovarala mojem kašnjenju, objasnila sam joj da je madame, umjesto da me izgrdi, naredila da se proslavi poziv što sam ga dobila od kralja. Eto, to je bio razlog mojeg kašnjenja. »Kralj?« Sylvie je zastao dah. »Pa nisam znala! Kako ste prepredeni!« »Vračare moraju imati neke tajne«, rekla sam, spremila svoju knjigu evidencija i bacila šešir na krevet.

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE Opet je gomila žena nahrupila u glavnu ulicu Faubourg Saint- Antoine. »Vještice, vještice, kanibali, kradljivice djece!« Vikale su. »Ubijte ih! Ubijte ih sve!« Čuli su se zvukovi drobljen ja stakla, udaranje kamena o kamen, krici ljudi koje je pregazila svjetina. U blizini policijske barikade pojavio se osamljeni avocat, gotovo rastrgane odjeće, pobunjene žene vrištale su u bezumnoj potjeri. »Natrag, natrag!« povikao je narednik, povlačeći svoju znojnu riđu kobilu. Podignuo je ruku i opet naredio kopljanicima na konjima da napadnu pobješnjele žene, koje su se povlačile uz psovke, vukući svoje ranjene sa sobom. »Kako ide, naredniče?« sam La Reynie, besprijekoran u svojim visokim čizmama, kaputu sa zlatnim gajtanima i širokom šeširu s perjem, dojahao je na velikom sivcu sve do barikada. »Želim da se u cijeloj ovoj četvrti uvede nadzor do zalaska sunca!« dodao je. »Mislim da su ovo posljednje«, odgovorio je narednik dok su kasali duž ulice usred otpadaka koji uvijek ostaju iza pobuna: drvo i smeće od odvaljenih barikada, rasuto kamenje, pokoja drvena cokula, tu i tamo izgužvana pregača ili stari rubac istrgnut vlasniku u borbi. Bilo je i tragova krvi u prašini. »Imali smo sreće da nisu podmetnuli nikakav požar.«


327/411

5/19/2018


»Koliko je mrtvih?« upitao je La Reynie. »Njihovih ne znamo. No, ubili su jednu primalju, jednog postolara i teško su premlatili jednog avocata kojeg smo odveli u pritvor pod sumnjom.« »Očekujem potpuni izvještaj kada ugušite ove nerede. Što ih je, prema vašem mišljenju, pokrenulo ovaj put, naredniče?« »Znate kakvi su obični ljudi, monsieur de La Reynie. Opet panika oko vračara. Te žene tvrde da se djeca kradu za preprodaju kao žrtve na crnim misama. U nekim slučajevima s ulice. Tvrde da je cijena ovih dana dva écua, a to je dovoljno da svakoga dovede u napast. I sada za svakoga neznanca kojeg vide u okrugu misle da je kradljivac djece!« »Ludo praznovjerje! Kada bi ih barem obrazovanje moglo izliječiti od toga. No, priprosti um, naredniče – to je seljačko razmišljanje, izvan dosega razuma.« »Upravo tako, monsieur de La Reynie«, složio se narednik, koji je ispod svoje košulje nosio amajliju protiv uroka. ***

U mračnoj tišini crkvene lađe dva su isusovca otvorila škrabicu da prebroje koliko se toga dana skupilo milodara. Među kovanicama bio je i list presavijenog papira.svijeća Prvi isusovac razmotao je listić ga uza svjetlost stotina treperavih postavljenih do nogu kipai čitao Djevice Marije. Lice mu se skamenilo od zaprepaštenja. »Što je to?« upitao je drugi isusovac. »Denuncijacija urote kojoj je cilj da se otruju kralj i prijestolonasljednik! Navode se imena, mjesta! Čini se da se u Parizu masovno trguje otrovima!« Za sat vremena dva su isusovca čekala u predvorju ureda general-pukovnika pariške kriminalne policije. ***

Pisar je ostavio La Reynieja samoga za njegovim stolom, gdje je šutke sjedio, razmišljao i zapisivao bilješke u svoju malu crvenu bilježnicu. Pariz je bio preplavljen urotama i stranim spletkama protiv kral ja. Veličanstvena osvajanja Njegova Veličanstva svuda u Europi stvorila su neprijatelje koji su poslali svoje agente u njegovu prijestolnicu da kuju urote i organiziraju tajne klike. La Reyniejevi agenti su ih otkrili, pohvatali i poslali u smrt bez grižnje savjesti. No, ova nova urota koju su otkrili isusovci bila je drukčija. Pokazivala je da je Pariz bio centar široke mreže profesionalnih trovača, koja je bila daleko veća nego što se prije sumnjalo. A što je bilo još i opasnije, u urotu je bilo uključeno najviše plemstvo s kraljeva vlastitog


328/411

5/19/2018


dvora! Sve je bilo povezano s time: tajanstvena ubojstva, nedavni neredi. Je li to mogao biti plod mašte? Kad bi visoki aristokrati otkrili kako prikuplja dokaze protiv njih, mogli bi uvjeriti kralja da ga uništi. Nje gova karijera, pa čak i njegova vlastita sloboda, bili su u opasnosti. Fouquet je bio moćan ministar u svoje vrijeme, daleko veći od La Reynieja, ali on više nikada neće vidjeti svjetlo dana. Pa ipak, ako je urota stvarna, La Reynie je znao da mu je dužnost obavijestiti kralja. Osim ako i kralj nije bio umiješan... La Reynie se namrštio i u svoju bilježnicu ispisao popis logičkih mogućnosti, dodavši potreban tijek akcije za svaku pojedinu mogućnost. Aferu bi trebalo obraditi s najvećom pažnjom, s nepobitnim dokazima koje bi prikupio od najmanjih urotnika, prije nego što bi prešao na velike. Prelistao je popis na svojemu stolu. Bio je to posao za najizvrsnijeg čovjeka. Pozvao je Desgreza. ***

»Desgrez, ovdje imam popis svih alkemičara, vračara i prodavača parfema u gradu. Želim da vaši ljudi diskretno posjete svakoga od njih. Držite oči otvorene za bilo što sumnjivo. Čini se da u prošlosti nismo dovoljno raširili svoju mrežu.« La Reynie je svojem suradniku dodao snop papira sa stotinama imena. Kapetan Desgrez je odmahnuo glavom. »Ovo je povelik popis. može potrajati.« »Počnite s onima koje To smatrate najsumnjivijima«, predložio je La Reynie i vratio se pisanju izvještaja o suzbijanju posljednjih nereda u gradu koji je završavao za kralja. Desgrez je prelistao popis. Na vrhu treće stranice pisalo je: »Markiza de Morville. Ulica Charlot«. Nasmiješio se. Znao je jako dobro što bi se najviše svidjelo La Reynieju.

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE Krajem rujna stigle su jesenje kiše. Kanali su se ispunili prljavom vodom, hladnoća i vlaga kao da su prodrle u svaki kutak kuće. S Florentovim odlaskom nestale su sva toplina i radost iz mojega doma. Toliko sam smršavjela od čežnje za njime da sam si mogla napipati rebra. Oboljela sam i nastavila gatati umotana u teški šal, osjećajući se upravo onoliko starom koliko sam tvrdila da jesam. Tada je napokon stiglo pismo, puno pečata i izgnječeno, što je odavalo da je dugo putovalo iz inozemstva. Pisao mi je o svojoj ljubavi i skorašnjem povratku. Počela sam zuriti kroz


329/411

5/19/2018


prozor na katu spavaće sobe i promatrati kočije i prolaznike na ulici, tražeći pogledom njegov tamni šešir i ogrtač, njegov odlučan čvrsti hod, priviđalo mi se da ga vidim u veži ili u gužvi, na konju ili kako inkognito prolazi u kočiji. Zatim jednog poslijepodneva, kada su se fine kapi kiše na oštrom vjetru pretvarale u lagane ledene iglice, pogledala sam van i vidjela posve zamaskiranu figuru kako izlazi iz male kočije ispred vrata. Njega! Hvala Bogu da nisam primala klijente! Nisam htjela izgledati kao mrtvac za njega. Nosila sam jednostavnu plavu vunenu haljinu s čipkom na ovratniku i ružičastu satensku vrpcu u kosi. Osjećala sam kako se rumenim dok sam potiskivala svoje kovrče iza vrpce i poravnavala suknju. Požurila sam se dolje. Stajao je leđima okrenut prema meni, gledao u vatru, njegova tamna vlasulja sjala je od vlage, još je imao šešir i plašt. »Madame«, rekao je Mustafa brzo, kao da me želi zaustaviti da nešto ne kažem, »to je kapetan Landart iz mušketira, došao je radi konzultacija.« Dok je govorio, muškarac se okrenuo. Bio je to neznanac, čiji su se vojnički kaput sa zlatnim gajtanima, ukrašen opasač za mač nazirali ispod njegova poluotvorenog plašta. Njegov osmijeh, kada je vidio moju zbunjenost i moje rumenilo na obrazima, bio je lukav i okrutan. Odjednom sam ga prepoznala. Čovjek koji se prerušavao! Nije to bio kapetan Landart iz mušketira, nego kapetan Desgrez iz policije. A ja nisam bila maskirana. »Oh, ispričavam se, kapetane Landart, nisam očekivala posao ovo poslijepodne, inače bih se doličnije odjenula da primim čovjeka vašeg ranga.« »Očito niste, iako moram reći da izgledate sasvim šarmantno ovakvi kakvi jeste, madame de Morville.« Oh, kvragu! Sve je vidio! Bože, pomozi! Sluškinja, stara baba – znao je da je to jedna osoba. Na trenutak sam pomislila na bijeg. Minutu, monsieur, rekla bih, a zatim potrčala kroz stražnja vrata i otišla poštanskom kočijom do Calaisa. Buckingham bi me primio. Tako je rekao madame. Mogla bih početi ispočetka. Ako ne zna da sam ga prepoznala, mogao bi otići i dati mi vremena da pobjegnem, pomislila sam izbezumljeno. No, onda sam se nasmiješila kao da je sve u redu i odgovorila: »Laskate mi, kapetane! Očito znate kako očarati dame. No, recite mi, kako vam mogu pomoći?« »Došao sam potražiti melem za zaštitu od oružja, madame, koji ima čudesna svojstva. Nekoliko uglednih liječnika s kojima sam razgovarao kune se da djeluje.« »Postoji nekoliko varijanti koje pripravljaju osobe koje poznajem, iako ja ne znam njihovu tajnu. Mogla bih vam nabaviti dvije vrste, ali u oba bi http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

330/411

5/19/2018


slučaja bilo bolje da idete onomu tko ih pripravlja: upute za njegu rane variraju s formulom koja se koristi za podmazivanje oružja. Dopustite mi da vam dadem adresu monsieura Jordaina, farmaceuta.« Monsieur Jordain bio je raspačivač tolikih La Trianoninih upitnih proizvoda, predat će joj narudžbu kada bude isporučivao krastače. »Znači, ne prodajete smjese, madame de Morville?« »Dragi moj kapetane, kada bi moj pokojni suprug, markiz de Morville, pokoj mu duši, doznao da sam okaljala njegovo ime trgovinom, okrenuo bi se u grobu! Ja koristim svoj dar kako bih savjetovala dame iz dobrih obitelji što ih čeka u budućnosti. Ah«, rekla sam, mašući rukama pred svojim licem, »što je nekoć bila bezazlena salonska igra u mojoj mladosti, sada je, nažalost, oslonac moje starosti. Ipak, s obzirom na to da vidim kako procjenjivački gledate oko sebe, zahvaljujući dobroti tih istih dama, mogu si priuštiti dovoljno za pristojan život kako bih izbjegla spuštanje ispod svojega ranga.« Ponovo je okrenuo glavu prema meni brzim pokretom – mislio je da nisam primijetila kako mjerka moje slike, namještaj, srebrninu u ormaru, okom stručnog procjenitelja. »Sve ovo... dobili ste isključivo od gatanja?« upitao je. »Kapetane Landart, očito ste predugo bili na fronti, inače biste znali da u Parizu nevjerojatna moda proricanja sudbine raste svakim danom. Ljudi me zovu kako bi našli izgubljene predmete, otkrili skrovišta ljubavnika, savjetovali se oko zaruka i tisuću drugih stvari. Morala bih biti budala da trošim svoje vrijeme na išta manje unosno ili više rizično!« Prišao je bliže, kao da će me nešto pitati, ali na vratima se začulo kucanje. »Žao mi je, čini se da je u moje vrijeme posjeta nagrnulo više ljudi nego što sam mislila. Želite li da vam gatam iz kugle, kapetane?« Mustafa se vratio s vrata i najavio lakaja u nepoznatoj sivoj livreji. Činilo se da je Desgrez uznemiren, pokoleban. »Madame de Morville«, počeo je lakaj, »moj gospodar šalje ovaj dragulj sa svojim najdubljim isprikama i najvatrenijom nadom u obnovu onog nježnog osjećaja što ste ga jednom dijelili.« Prije nego što sam uopće mogla odgovoriti da neću ništa prihvatiti od vojvode de Brissaca, sluga je skinuo svilenu tkaninu s prekrasnog kovčežića od palisandovine, ostavio ga na mojem kaminu i žurno otišao. Primijetila sam da ni jednom nije dotaknuo kovčežić golim rukama. »Oh, dovraga, još jedan!« promrmljala sam sebi u bradu. »Taj čovjek očito misli da sam glupača!« »Nešto ste rekli, madame de Morville?« Glas iza mene djelovao je kao udarac i prekinuo tijek mojih misli. Sada je bio na meni red da budem http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

331/411

5/19/2018


smetena. Ostavila sam se razmišljanja o kovčežiću da se suočim s Desgrezom. »Samo razmišljam naglas, kapetane... uh, Landart. Recite mi, želite li da vam čitam iz kristalne kugle?« Znala sam da bi ga moje pitanje moglo otjerati. Mnogi muškarci ne vole da im se proriče sudbina, vjeruju da je to žensko praznovjerje najgore vrste. Fiziognomija, grafologija i zaštita od oružja, međutim, računaju se kao »znanosti« te su stoga prikladno muške, nisu uopće praznovjerja. Desgrez je očito bio čovjek od znanosti. Bio je prilično crven u licu i prošao je prstom ispod ovratnika, kao da se guši od dosade. Ah, da ste istinski znanstvenik, Desgrez, zatražili biste da vam gatam kako biste me uhvatili u klopku, baš kao što ste se udvarali madame de Brinvilliers. »Hm... Ne sada. Ne, adresa je dovoljna. Moram li vam platiti?« Ne, bio je rastrgan između praznovjerja i znanosti. Želi da mu gatam, ali se ne usudi pitati. Želi me iskušati, dokazati da sam varalica. No, što ako nisam? »Naplaćujem samo gatanja, monsieur.« Ležerno, kao da želi prikriti svoje osjećaje, otišao je do kamina i prstima opipao kovčežić, izgledalo je kao da bi ga mogao otvoriti. »Za Boga miloga, ne dirajte ga!« Okrenuo se čuvši prizvuk straha u mom glasu i, osjećajući moju ranjivost, rekao je: »Madame, to je izniman dar. Oprostite mi na znatiželji. Dragulj koji se nalazi unutra sigurno je veličanstven!« »Doista veličanstven, kapetane. Kao i većina darova od velikaša.« Zbog nečega u mojem glasu zagledao se u moje lice. Kao da je posumnjao u nešto što je vjerovao o meni. »Zadovoljimo oboje našu znatiželju o Brissacovu blagu«, rekla sam i došla do svojega stola, otvorila ladicu te potražila rukavice i jedan od mojih štapića za miješanje – čelični. Stavivši rukavice, pažljivo sam podignula kutijicu s kamina, okrenula je tako da se otvori s meni suprotne strane. Tada sam je stavila na mramor kamina i vrškom štapa otvorila kopču. »Zanimljive mjere opreza, markizo. Pogotovo za dar od nekoga tako visokoga ranga – Brissac, rekli ste?« »Jeste li vidjeli mali čelični šiljak ispod kopče? Odmaknite se.« Kada sam štapom otvorila poklopac, začulo se naglo klik i zveket kada je mali vijak, tanak gotovo kao igla, odletio u kamin. Zaustavila sam kapetana kad je posegnuo za kutijom. »Nemojte je podignuti bez rukavica! Ne znam je li kutija otrovana kao i strelica.« Iz džepa je izvukao par teških kožnih rukavica, navukao ih i uzeo strelicu i kutiju. »Ingeniozno!« rekao je. »Princip samostrela, sasvim umanjen. Recite mi, markizo, jeste li ikada već primili ovakve darove? Kako ste posumnjali?« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

332/411

5/19/2018


»Poznavajući pošiljatelja, bio bi ili mehanizam ili živa guja. Drago mi je da nije bila zmija. Ne podnosim ih!« »Smijem li ponijeti ovu kutijicu sa sobom?« upitao je ležerno. »Sigurno ne ispaljuje dovoljno daleko da bude korisna na fronti, kapetane Landart!« »Madame de Morville, prestanite glumatati! Prepoznali ste me baš kao i ja vas. U ime policije, molim vas da mi predate ovu kutiju. Također mi recite u kakvoj ste vezi s pokojnom ljubavnicom vojvode de Vivonne i zašto ste je maskirani posjetili na umoru.« »Oh, dobro«, uzdahnula sam, srušivši se u svoj naslonjač kao da su me pretukli. No, iza opuštena izgleda moj je um galopirao poput trkaćeg konja. Prvo sam kupovala vrijeme da isplaniram strategiju: »Mustafa, donesite nešto u što će kapetan Desgrez zamotati kutiju. Ne želim biti kriva ako dobije osip!« Kada je otišao, okrenula sam se Desgrezu i rekla: »Mademoiselle Pasquier bila je moja dobra klijentica i prijateljica. Vračare znaju mnoge tajne, kapetane Desgrez, a ja sam znala njezinu. Savjetovala sam joj da ne ide Longuevalu, ali vojvodi je njezina trudnoća bila... nezgodna te ju je ipak odveo k njemu. Kada mi se neko vrijeme nije javila, otišla sam u Châtelet i u bolnice...« Nisam si mogla pomoći, pri pomisli na Marie-Angèlique , na oči su mi navrle suze. »A maska?« Desgrezov je glas zvučao gotovo nježno. Oprez, povikao je moj um, želi iskoristiti tvoju slabost i namamiti te da kažeš više nego što treba. »Kapetane Desgrez, bojala sam se da će me se osumnjičiti da sam ja naručila pobačaj. Takva sumnja uvijek padne najprije na žene, a pogotovo na žene kao što sam ja – udovica, sama...« uzdahnula sam melodramatično. Činilo se da mi ne vjeruje. Nastavila sam: »Slijedite me tjedan dana, monsieur Desgrez, kao što vjerojatno i hoćete, i vidjet ćete da imam toliko klijenata da nemam potrebu baviti se sumnjivim poslovima. Ugled mi je važan i jako pazim da ga zaštitim.« Da, učinite to, vi policijsko njuškalo, slijedite me do Saint-Germaina gdje ću zabavljati kralja, a vas neće primiti niti u predvorje pa makar nosili svoje najbolje odijelo! Zatim ćete shvatiti u što ste se upleli i odstupiti. Pogledala sam ga u oči. Prihvaćam izazov, govorile su. Zatim je ustao, ogledao se, kao da je htio otići. Zastao je nakratko, pogledavši me. »Samo još jedno pitanje, madame de Morville. Koliko doista imate godina?« Ako budem ustrajala u laži, neće povjerovati u ostalo, pomislila sam. Moram reći istinu, iako to otvara nove opasnosti. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

333/411

5/19/2018


»Devetnaest, kapetane Desgrez.« »Vi ste strašna žena, markizo! Prevarili ste pola Pariza!« Nije mi se sviđao njegov ton. »Preklinjem vas, nemojte me razotkriti! Moja klijentela ovisi o mojoj starosti, razumijete.« »Policijski zapisnici se ne objavljuju na svakom uglu, madame. Lakovjerni će i dalje vjerovati.« Kada je odlazio, pomislila sam kako mi je drago što vračanje nije protuzakonito. Da jest, on bi prvi tražio da me se uhiti. Još gore, njegova znatiželja je pobuđena. Kada uporan čovjek ne uspije dokazati svoju najdražu teoriju, tražit će po spisima dok ne smisli drugu. Sada kada je bila neodrživa njegova teorija da obavljam pobačaje, pokušat će saznati što sam zapravo – suradnica trovača, onih koji obavljaju pobačaje, stranih špijuna, koja je to propustila prijaviti policiji. To je, naravno, bio je jednako loše i jednako kobno. Obuzela me jeza. Poželjela sam da mogu pročitati vlastitu sudbinu u svojoj kugli. ***

Velike se prigode često ne pokažu onakvima kakve očekujemo da će biti, a moje pojavljivanje pred kraljem svakako je bilo dokaz tog načela. Bilo je jasno da će biti problema čim su me uveli u golemi salon visoka stropa, s golemim tamnim starimsmijao tapiserijama blistavim svijećnjacima.Primijeni«. Ugledala sam kralja u dvorani, se sa i svojim »monsieurom Desetak dvorana stajalo je u blizini i smijalo se, oponašajući kraljevo raspoloženje. Njihove su se žene hihotale iza svojih lepeza. U sredini prostorije bio je neobičan predmet. Odmah sam ga prepoznala: čarobni klavičembalo maestra Petita iz kazališta na sajmu Saint-Germain. Svi su bili zadivljeni, bez vidljivih poluga ili dodira ljudske ruke, svirao je arije po nalogu samoga maestra. Dobro je od njega živio, nosio ga je na turneje po raznim sajmovima u kraljevstvu, a nitko nije mogao proniknuti kako radi. Odnosno, do sada. Crvena lica, maestro se stidljivo klanjao pred kraljem. Uz njega se klanjao maleni dječak koji je ispuzao iz unutrašnjosti instrumenta. Kralj je prišao klavičembalu da pregleda sustav unutarnjih poluga kojim je dječak, maestrov sin, čudo od djeteta, svirao melodije. Dvorani, slijedeći primjer Njegova Veličanstva, u utrci za bolji položaj izvikivali su: »Genijalno!« »Oh, kako besramno!« »Kakva drskost!« i slično. Večer zabave i raskrinkavanja nedvojbeno je osmislio Primi. Svakako je imalo njegov biljeg. Oduvijek sam sumnjala da


334/411

5/19/2018


je u meni vidio suparnicu, a sada mi je jednim potezom mogao upropastiti posao, baš kao i jadnog maestra Petita, s bezazlenom šalom. Duboko sam se naklonila kad me Primi predstavio Njegovu Veličanstvu. Uspravila sam se i vidjela da me Kralj Sunce pozorno promatra. On je nosio justaucorps[37] od teškog plavog baršuna, izvezen zlatom i dijamantima, tamnoplavi šešir obrubljen zlatom i prekriven crvenim perjem, žućkastosmeđe baršunaste hlače, crvene svilene čarape i cipele s visokim crvenim petama i crvenim svilenim mašnama. Čipka na vratu i oko zapešća padala je poput slapova. »Naš Primi nam kaže da ste stari više od jednog stoljeća, madame de Morville! Zasigurno ćete, kao uslugu unapređenja ljepote u našem kraljevstvu, podijeliti svoju tajnu s onim nesretnim damama koje imaju samo trećinu vaše dobi!« »Vaše Veličanstvo, počašćena sam velikim komplimentom koji ste dali mojoj očuvanosti, ali nažalost alkemijska formula po kojoj su se moj život i mladost produžili izgubljena je.« »Velika je to šteta jer smo čuli i od monsieura de Neversa i milorda Buckinghama da posjedujete i tajnu obnove djevičanstva! Samo to bi vam trebalo osigurati mjesto u povijesti svjetskih čuda!« Osjetila sam kako se rumenim pod slojevima teške bijele šminke. Nije krenulo u dobrom smjeru. »U carstvu gdje je obitelj vrlina, kao što je naredilo Vaše Veličanstvo, to je uglavnom suvišan talent« – u kraljevu se pogledu vidjelo da mu je to laskanje dosadno – »iako bih se možda mogla obogatiti da otputujem u inozemstvo.« Oči Njegova Veličanstva nakratko su zlurado bljesnule. »Primi, što mislite, gdje bi se ova tajna mogla najskuplje prodati ? U Milanu?« Primi, stojeći uz tame Njegova Veličanstva, ljubazno se nasmiješio i odgovorio: »Prije u Rimu, Vaše Veličanstvo.« Skupina okupljenih znatiželjnika zanijemjela je na ovu drskost. Kralj se, međutim, nasmijao s odobravanjem. Kad se oglasio kraljev smijeh, dvorani su se požurili takodet proizvesti isti zvuk. Vidjevši kako su brzo dvorani promijenili raspoloženje, kralj se ponovno nasmije, ovaj put njima, a zatim je promatrao kako smijeh putuje, šireći se dvoranom, čak i do onih koji nisu mogli čuti razgovor. Njegovo Veličanstvo se zabavljalo. Sve je bilo u redu. »Dakle, madame de Morville, Primi nam kaže da možete predvidjeti koja će karta biti bačena i druga čuda budućnosti.«


335/411

5/19/2018


»Mogu, Vaše Veličanstvo! To je razlog zašto nikada ne kartam, iako mi to bolno kvari zabavu.« »Zamislite, ne karta! Ako se ikada ponovo udate, madame, vaš će vas suprug smatrati blagom! Pomislite na uštedu, Primi! Možda bismo mogli započeti modu medu damama!« »Ah, ali Vaše Veličanstvo, ima onih koji će reći da je to najbezopasnija od zabava u koje se dame upuštaju!« odgovorio je Visconti s lukavim osmijehom. I tako, usred općega veselja, čitala sam iz vaze i predvidjela koja će karta biti bačena, trik koji sam usavršila tijekom proteklih nekoliko godina u pariškim salonima. Tražila sam da jedan čovjek miješa, drugi podijeli, a sam je kralj pregledao kartu. Pljeskali su mi, divili mi se, proglasili su me čak i boljom od čarobnjaka na Sajmu Saint-Germain, a još sam k tomu bila samo žena! »Primi nas zabavlja čitajući karakter iz rukopisa«, rekao je kralj. »Predlažem natjecanje u grafologiji između šampiona i nove izazivačice!« Okrenuo je bezizražajno lice prema Viscontiju, koji je pocrvenio od ljutnje. »Monsieur Primi će pobijediti«, odgovorila sam, »jer ja nisam grafolog. Međutim, predlažem partnerstvo za ovu večer. Povremeno u kugli vidim sliku čovjeka koji piše pismo, čak i kada je zapečaćeno i ne vidi se što je napisano. Predlažem da uzmemo zapečaćeno pismo i opišemo autora, a onda ga monsieur Primi može otvoriti i analizirati karakter pisca.« »Izvrsno, izvrsno! Sjajna igra!« promrmljali su dvorani. Činilo se da je to pobudilo kraljevo zanimanje, okrenuo se jednom od svojih dvorana i zatražio da donese neka pisma iz njegove radne sobe. Njegovo Veličanstvo mi je osobno predalo prvo pismo, s time da ga je najprije pročitao, nasmiješio se, a zatim ga preklopio i ponovno zatvorio. Ta je igra bila teža nego karte. Držala sam pismo na mjestu na vazi jednom rukom, a drugom sam krivudala oko dna kugle. Duboko sam udahnula da se smirim i pogledala duboko u vodu, s onim neobičnim osjećajem opuštanja koji omogućuje pojavu slika. Vidjela sam dotjeranog malog čovjeka pod teškom šminkom s golemom raskošno nakovrčanom vlasuljom. Nosio je cipele s crvenim nevjerojatno visokim petama. Činilo se kao da je zaokupljen biranjem plesne haljine kod krojača za dame koji je držao niz crteža. Bio je to Monsieur, kraljev brat. »Vaše Veličanstvo, pisac ovoga pisma je Monsieur, vojvoda od Orleansa.« Začuo se žagor divljenja. Primi Visconti je otvorio pismo. Izgledao je ljutito.


336/411

5/19/2018


»Budući da je potpisano, Vaše Veličanstvo, nema sumnje o podrijetlu pisma. Moja analiza bila bi suvišna. Dopustite mi da uzmem sljedeće pismo.« S čudnim osmijehom, kralj mu je uručio sljedeće pismo, nakon što je najprije presavinuo njegovu donju polovicu, tako da potpis ne bude vidljiv. Visconti je zaškiljio prema tekstu, pogledavajući sa svih strana. Doista je bio pravi glumac. »Ovo je napisao tašti starac koji se smatra daleko većim nego što doista jest«, proglasio je Primi. »Pogledajte potpis, Primi« pozvao je kralj. Svima u prostoriji zastao je dah. Bio je to kraljev vlastoručni potpis. »Da vidimo što će madame de Morville reći«, predložio je kralj. Oh, kako neugodno, pomislila sam. Kralj je namamio Primija u zločin njegova javnog vrijeđanja, ali Primi je njegova dvorska luda i muškarac, pa će mu to oprostiti kao dio šale. Sa mnom to neće proći tako glatko. No, položila sam pismo na staklenu kuglu i pričekala da se pojavi slika. »Stariji gospodin – u običnoj crnoj odjeći, bez brkova. Ima golemu, ali staromodnu vlasulju i lažne zube koji mu loše pristaju.« »Kraljev tajnik!« povikao je jedan od dvorana. »Pa da, to je potpuno njegova slika!« uzviknuo je drugi. »Hvali se da savršeno oponaša kraljev rukopis!« dodao je treći. Podignula sam pogled prema Primiju. Činilo se da mu je poprilično laknulo. No, kraljeve su tamne oči bile prikovane za mene. Na nepomičnom licu očitavala se sumnja i neki tihi užas. To je loše, pomislila sam. On vidi ili da su njegova najdublja praznovjerja istinita te da se njegove tajne mogu doznati uz pomoć magije ili da ja, koja sam izvan društva, imam mrežu špijuna koji su prodrli u njegov najuži krug. Nisam znala što od toga misli. »Dakle, monsieur Primi, jesam li vas nadmašila?« »Teško«, odvratio je melodramatično Visconti. [38]

»Ah, ali spasila vas je od zločina lése-majesté , nije li?« rekao je kralj, koji je načas zaboravio svoje iznenadne sumnje te ga je sada zabavljala Primijeva zbunjenost. »Recite mi, madame de Morville, predviđate li ikada... nešto... ozbiljnije?« »Katkad, iako uvijek upozoravam klijente da budu oprezni. Ne vjerujem da je budućnost neizbježna, nego da je to samo ono što bi se moglo dogoditi, ako sve nastavi ići ovakvim tokom. Što ste dalje od sadašnjosti, to je tek puka vjerojatnost.« »Dakle, karte su najpreciznije jer je to najbliža budućnost?« »Upravo tako, Vaše Veličanstvo!« Uzeo je pismo iz džepa i stavio ga na stol ispred mene. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

337/411

5/19/2018


»Recite mi što će se dogoditi s piscem ovoga pisma.« »Vaše Veličanstvo, ne mogu vam ništa reći osim slike. Cijela piščeva budućnost skrivena je i od mene.« »Nastavite«, reklo je Njegovo Veličanstvo, mahnuvši nestrpljivo svojom rukom punom prstenja. Slika koja se pojavila bila je neobično jasna. »Pisac ovoga pisma nizak je čovjek, gotovo grbav, s vlasuljom koja mu ne pristaje i odjećom koja se čini jako skupa, ali je provincijalnog kroja. Ima iznimno velik, orlovski nos i mala, široka usta kao usječena u lice. Brada mu je slabo izražena.« Kralj se nasmiješio čuvši moj opis. Očito su ga i drugi prepoznali jer su se i oni nasmiješili. »Čini se da stoji u privatnoj kapeli... kao da... čini mi se da se... ženi!« »Za koga?« šapnulo je Njegovo Veličanstvo. »Ne poznajem ni ženu. Ona je očito vrlo imućna dama, prilično mlada, privlačna, tamne kose i veoma visoka. Muškarac joj jedva seže do ramena. Ona nadvisuje svoje pratilje i nekoliko drugih muškaraca u sobi.« Kralj je izgledao bijesno. »Vaša drskost, madame de Morville, premašuje čak i onu monsieura Primija!« »Duboko žalim ako sam uvrijedila Vaše Veličanstvo, ali ja uopće ne znam tko su ljudi na toj slici.« »Uopće ne znate?« kralj me prodorno gledao – očito je bio navikao istjerivati istinu iz ljudi tako što bi ih prestrašio prodornim pogledom. »Nimalo!« odgovorila sam. »Onda možda, madame de Morville, moram razgovarati s vama daleko od ostalih – Primi, prestanite me slijediti, želim razgovarati s madame de Morville nasamo!« Odveo me iza golemog, ukrašenog paravana koji je štitio dvoranu od povjetaraca koji bi puhali kroz dvokrilna vrata kada su bila otvorena. »Moj mi tajnik kaže da je markizat de Morville izumro ovih zadnjih dvjesto godina.« Test istine. »Jest, Vaše Veličanstvo.« »Onda je vaša loza autentična?« »Sastavio ju je monsiuer Bouchet, genealog. Jednako je autentična kao i mnoge druge na dvoru.« »Nisam vas to pitao, madame! Želim istinu! Odgovorite mi iskreno i dat ću vam rentu od dvije tisuće libra. Pokušate li me prevariti, dat ću vas živu spaliti na Place de Gréve!« Pogledala sam ga. Dvije tisuće libra nije bila sitnica, ali već sam zarađivala više od dvije tisuće libra mjesečno. Prihvatiti njegovu darežljivost činilo se malo prevelikom žrtvom. Ipak, alternativa je bila gora. »Koliko uistinu imate godina?« upitao je. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

338/411

5/19/2018


»Vaše Veličanstvo, imam devetnaest godina.« Činilo se da mu je uvelike laknulo. »A vaše pravo ime i podrijetlo?« »Moje ime je Geneviève Pasquier, rođena sam ovdje u Parizu. Moj je otac bio financijer Matthieu Pasquier, koji je propao 1661. Umro je, a da mi nije ostavio miraz, pa od tada živim od svojega umijeća.« Njegov se pogled suzio. Nisu mu se sviđali nikogovići. »S majčine strane, obitelj je u rodu s Matignonima.« Na ovu vijest oči su mu se promijenile, ispunile su se iskrenom znatiželjom. »Zašto vaša majka ne zatraži rentu da joj kći ne završi u moralnoj kaljuži?« »Vaše Veličanstvo, ona je mrtva.« Kralj je razmišljao trenutak. »Recite mi, tko vas je obavijestio o mojim pismima i poslovima?« »Nitko, Vaše Veličanstvo. Otkad gatam, naučila sam mnoge tajne od žena, ali one su o ljubavi, a ne državništvu.« »Da, da, mora da je tako«, rekao je, hodajući u krug, te je promrmljao: »I dalje kažete da ne znate tko je napisao pismo?« »Ne, uopće ne znam, Vaše Veličanstvo!« »Onda pogledajte ovo!« Nakratko je podignuo pismo tako da sam mogla vidjeti potpis. Bio je to potpis protestantskog kneza Vilima Oranskoga, namjesnika Nizozemske, najvećeg neprijatelja i suparnika Luja XIV. Uspjela sam samo letimično baciti pogled prije nego što ga je vratio u džep, ali bilo je jasno da je odbio kraljevu ponudu da uzme za ženu njegovu nezakonitu kćer, koju je imao s madame de Montespan. Rečenica koja mi je zapela za oko bila je ova: »Oranski su knezovi navikli uzimati za žene zakonite kćeri velikih knezova, a ne njihovu kopilad.« Ajoj... »Žena koju ste vi opisali ne može biti nitko drugi nego princeza Marija Engleska, koja je poznata ne samo po svojoj ljepoti nego i po svojoj visini.« Ajoj! Čak i gore. Govorilo se da je kralj namijenio Englesku svojem nasljedniku Dauphinu[39], čime bi osigurao još jedno kraljevstvo u svojoj orbiti i njegov povratak pod katoličanstvo. Nisam mogla proreci ništa uvredljivije ili opasnije. Kralj je promatrao moje lice. »Dakle, čini se da sada razumijete. Ili ste najdrskija žena u ovom kraljevstvu ili ste ispravno predvidjeli da će moj najgori neprijatelj jednoga dana postati kralj Engleske.« I u oba slučaja sam u nevolji, pomislila sam. »Bilo kako bilo«, nastavio je, »zaslužujete da vas se doživotno zatvori! Ali ja sam vam obećao rentu. Recite mi iskreno, izmišljate li to što tvrdite da ste vidjeli u kristalnoj kugli?«


339/411

5/19/2018


»Vaše Veličanstvo, većina vidovnjaka koji čitaju iz vode su lažni. Lako je postaviti saveznika koji će vam tajnim znakovima ruku dati podatke u vezi s osobom koja polaže svoje ruke na staklenu kuglu. U mojem slučaju, međutim, slike dolaze iz vode poput malih snova sastavljenih od komadića odraza. Tumačim ih najbolje što mogu, kao što vi možete vidjeti slike u oblacima. I moram vam također reći, moje se slike pospješuju opijumom.« Kimnuo je glavom kao da je ta zadnja informacija sve objasnila. »Slike su uglavnom besmislene, a ja ih tumačim tako da zadovoljim svoje klijente.« »A jeste li ovo predvidjeli prema tumačenju?« »Ne, Vaše Veličanstvo. Vidjela sam prizor: muškarac, žena, svećenik, svjedoci.« »Onda ste zaradili svoju rentu, mademoiselle Pasquier, za što ste imali moje obećanje, obećanje kralja. No, ako bilo u kojem trenutku čujem [40] da ste ijednom javno gatali gledajući u vodu, zatvorit ću vas u Pignerol ! Incommunicado[41]! A i to je, također, kraljevo obećanje!« Večer je bila gotova. No, kada su me odveli iz dvorane, Primi me je zaustavio. »Maknite mi se s puta, monsieur Visconti! Vi ste mi ovo namjestili!«, povikala sam. »Ha! Ponudio vam je vračarsku nagodbu iza paravana, zar ne?« Pokušala sam odgurnuti Primija u stranu, ali on me izbjegao i ponovo se pojavio na mojem putu. »Ne znam što mislite!« odgovorila sam. »Ponudio mi je osam tisuća libra da mu kažem kako sam analizirao rukopis.« »Osam tisuća? Meni je ponudio samo dvije tisuće!« Bila sam ogorčena. »To je zato što ste žena, markizo.« »Samo se vi naslađujte, vi bijedni Talijanu! Uništili ste mi posao!« »Pa to je posve nepravedno! Naposljetku, čast je kad vam kralj uništi posao.« »Ne želim vas nikad više vidjeti, Primi!« Bijesno sam koračala uz njega do nosiljke koja me je čekala u vanjskome hodniku. Krasna čast, pomislila sam dok su me nosači prenosili do moje kočije. Hladan vjetar jesenje noći ošinuo me po licu dok sam ulazila u kočiju za povratak u prenoćište. Najprije je uništio Fouqueta i oca, a sada mi je oduzeo posao kojim sam zarađivala za život. Po drugi put u mom životu uništio me Luj XIV., pomislila sam. Nova misao: Treba se čuvati velikodušnosti kraljeva gotovo koliko i njihova gnjeva. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

340/411

5/19/2018


No, mnogo veće iznenađenje čekalo me je kada sam se vratila kući, tako blijeda od neprospavane noći, kao da sam nanijela dvostruki sloj svoje bijele šminke. Na mojim su vratima bili policijski pečati. Dok sam ih s nevjericom gledala, iz zaklona obližnje veže izašao je kapetan Desgrez s tri prilično visoka narednika. »Madame de Morville, željeli bismo da pođete s nama«, rekao je. I prije nego što sam se uspjela snaći, ukrcali su me, zajedno s torbom, u kočiju za Châtelet.

ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE Desgrez je šutke sjedio i promatrao me stiješnjenu između dvojice narednika nasuprot njemu. Budući da sam sjedila leđima okrenuta smjeru vožnje, nisam vidjela mesnicu kad smo se približavali Châteletu, ali osjetila sam njezin miris. Hrpe iznutrica razbacane, ulicama je tekla životinjska krv i prljavština – u Parizu su klaonice bile loši susjedi, osim za zatvor. Počela sam u sebi nabrajati moguće razloge da me stave u pritvor. Svakako su bili brojni, zaključila sam kada sam malo promislila. Ono što i nisam učinila, barem sam vidjela ili čula za to. Znala sam dovoljno o podzemnom životu Pariza da nestanem za cijeli život. I oni bi zapečatili kuću. Sumnjala sam da bi mogli naći moj kovčeg i zalihu zabranjenih knjiga u skrovištu iza zidne obloge. No, zadnja od mojih kodiranih ›poslovnih knjiga‹ ostala je u ladici mojeg noćnog ormarića. Razbijala sam glavu pokušavajući se sjetiti što je bilo u njoj. Jesam li bila dovoljno oprezna? A tu je bio taj strašan događaj s kraljem. Što ako je odlučio stati na kraj mojem političkom gatanju time što će me doživotno zatvoriti s lettre de cachet? U tom slučaju, nikada ne bih ni saznala zašto su me zatvorili! Neću ništa govoriti dok mi ne pročitaju optužbe, pomislila sam. Tada ću možda uspjeti nešto smisliti. Pokrivena kola – mrtvačka kola Châteleta – prošla su pokraj nas u suprotnom smjeru. Vonj koji je dopirao od njih bio je toliko odvratan da su vozač i pratioci vezali rupce preko lica. Vodili su mrtvaca po kojega nitko od obitelji nije došao da ga prema naredbi Les Filles Hospitalieres de Sainte-Catherine[42], gdje su časne sestre ispunjavale svoju svetu dužnost i pripremale raspadajuća tijela za ukop na Cimitiere des Innocents. Glavom mi je prošla slika – d'Urbec kako slijedi moj lijes – i oči su me zapekle. Zar nikada neće saznati što mi se dogodilo kad se vrati? Nos kao da mi je curio, a ruke su mi se tresle. Desgrez je rupčićem pokrio svoje lice. Čak i


341/411

5/19/2018


čovjek koji je mogao cijelu noć ravnodušno sjediti kraj trupla koje gori gušio se od smrada izgubljenih duša Pariza. Misli su mi treperile kao svijeća na propuhu. Možda sam se razboljela, pomislila sam. Očekivala sam da će kočija proći mračnim pothodnikom i dovesti nas do zatvorskog ulaza. No, umjesto toga okrenuli smo se, prošli pokraj tornjeva blizanaca i njihova središnjeg luka, na kojemu je neprimjereno stajao kip Blažene Djevice Marije, i ušli prema krilu zgrade u kojem su bili smješteni sudovi i stražarnice te sudski činovnici. Izašla sam teturajući iz kočije. Desgrez se nasmiješio kada su me narednici morali pridržati na našem putu uza stube u golemu staru tvrđavu. Naš rat živaca je počeo, kao da je objavio, a vi gubite. Nakon što smo prošli kroz dug, vlažan hodnik, uveli su me u predvorje gdje je nekoliko činovnika sjedilo za visokim stolovima i prepisivalo bilješke u poslovne knjige. Redovi mušketa i kopalja visjeli su na zidovima, a muškarci u plavim odijelima i bijelim šeširima s perjanicom policijske odore besposleno su sjedili na drvenim klupama. Središte policijske košnice, pomislila sam. No, postojalo je i središte unutar središta. Prošli smo skrivenim hodnikom do uske sobe s bogatim oblogama, s visokim stolcem i teškim stolom iza niske drvene ograde. Tajna komora za ispitivanje osumnjičenika visoka položaja. »Čekajte«, rekao je Desgrez. »Sjednica još nije završila.« Trenutak poslije otvorila su se unutarnja vrata i pojavio se sam La Reynie, s blijedom, teškom vlasuljom, u dugačkoj crvenoj sudačkoj halji i bijelim lanenim gajtanima general-pukovnika policije. Slijedio ga je pisar. »Monsieur de La Reynie!« Desgrez je skinuo kapu i obratio se svojemu šefu, koji se zagledao u mene svojim teškim, inteligentnim očima. Čovjek koji je nadzirao mučenje markize de Brinvilliers. S njime se nije smjelo igrati, pogotovo na njegovu vlastitom teritoriju. »Kapetane Desgrez... Vidim da ste doveli takozvanu madame de Morville. Izvrsno!« odgovorio je La Reynie, ponudivši Desgrezu da sjedne na jedan od stolaca bez rukohvata koji su bili poredani u prostoriji, ali je mene ostavio da stojim. Dok sam ondje stajala, shvatila sam da me glava počela strašno boljeti, toliko jako da sam jedva mogla razmišljati. Osjećala sam kako mi niz sljepoočnice počinje teći hladan znoj. Zatim mi je udove zahvatilo lagano drhtanje. Prokletstvo, prokletstvo! Nisam uopće bila bolesna. Nedostajala mi je moja doza napitka. A sada sam morala biti sasvim pri sebi. Gotovo da sam mogla vidjeti lijepu zelenu bočicu kako leži na dnu moje torbe, koju je držao taj veliki klipan od narednika.


342/411

5/19/2018


»Madame, izgledate blijedo«, rekao je La Reynie. »Trebate li sjesti?« Nije mi se svidio ton njegova glasa, sve to lažno suosjećanje koje je prikrivalo nešto sasvim suprotno. Reci mu da ti treba napitak, povikalo je moje tijelo, urlajući kroz snažnu glavobolju. Tiho, vikao je moj um. Želiš li u potpunosti biti prepuštena njegovoj milosti i nemilosti ? Iznenada sam sjela na mali drveni stolac rezerviran za one koje ispituju. Tijelo, koje obično pobijedi u ovim unutarnjim sukobima, pokrenulo je moja usta: »Monsieur de La Reynie, monsieur Desgrez, oprostite mi, ali patim od staračke nemoći i potrebno mi je nekoliko kapi mojega, hm, lijeka za srce, koji je u mojoj torbi.« Sada je drhtanje već bilo vidljivo. Njih dvojica su pogledali jedan drugoga, a zatim mene. La Reynie je mahnuo rukom jednom od narednika, koji je istresao sadržaj moje torbe na obližnju klupu. Kada su se na stolu našli kabalistički stolnjak, štapići za miješanje s čudnim likovima i okrugla staklena vaza, Desgrez nije mogao odoljeti a da ih ne podigne i ne pregleda. Zatim mu je narednik dodao zelenu staklenu bočicu i majušnu čašicu za napitak. »Otrov?« upitao je Desgrez, okrenuvši se La Reynieju. »Dodajte mi tu bočicu«, naredio je general-pukovnik policije. Otvorio je bočicu, provukao ju je ispod nosa te mu je na licu zablistao neobičan osmijeh. »Nije to otrov, Desgrez. Madame je uživateljica opijuma! Pogledajte kako žudno toči preciznu dozu. Time je naš posao još lakši!« La Reyniejev je glas bio bezličan, a njegov jedva primjetan osmijeh ironičan. Tijelo, uvijek me upropastiš! Sada sam u njegovoj moći, pomislila sam. No, drhtanje je jenjavalo, bol prolazila i opet sam bila prisebna. »Madame de Morville, dugo vas već imamo pod nadzorom. Vi ste šarlatanka, predstavljate se kao osoba aristokratskog rođenja i obogatili ste se na prijevaru – ne, nemojte prosvjedovati. Imamo zapise. Markizat od Morvillea već dugo ne postoji. Jedini način na koji biste mogli polagati pravo na naslov jest ako ste doista stariji od jednoga stoljeća. Nemojte misliti da sam ja neka praznovjerna žena, madame. Vaše tvrdnje o dugovječnosti smatram smiješnima, iako nisu protuzakonite. Međutim, vaše druge aktivnosti, madame de Morville, nešto su sasvim drugo.« Pisar mu je uručio malu zelenu bilježnicu, onu koju sam večer prije stavila u ladicu svojega noćnog ormarića. La Reynie ju je uzeo u svoje ruke i, uz veseo izraz lica, ležerno je prelistao, sasvim svjestan mojeg očajničkog napora da se sjetim što je sve u njoj: imena klijenata, datumi, naknade – izračun La Voisinina postotka...


343/411

5/19/2018


»Francuski zapisan grčkim alfabetom – obrazovanom čovjeku u to nije teško proniknuti, iako je bez sumnje dovoljno zbunjujuće za ljude s kojima ste povezani. Zašto vodite poslovnu evidenciju pod šifrom, madame?« »Da bih zaštitila imena svojih klijenata od ogovaranja i moja, hm, osobna zapažanja...« »Osobna zapažanja koja bi se u nekim krugovima mogla smatrati heretičkim, ha?« La Reynie je položio knjigu na stol i izgladio stranicu, čitajući naglas: » ›Ako je Božja narav svemoćna i dobra, zašto bi onda On stvorio svijet toliko ispunjen zlom? Ili On nije svemoćan ili nije dobar. U prvom slučaju, On ne bi mogao biti Bog kao što je definiran ili, u drugom slučaju, u stvaranju zla teško Ga se može razlikovati od đavla. Stoga geometrijski dokaz postojanja Boga mora ovisiti najprije o točnoj definiciji zla...‹ Jeste li čuli dovoljno?« »Moje misli nisu za objavljivanje.« »Ah, ali one su pisani dokaz o sasvim opakom stanju uma! Jeste li svjesni kazne određene za slobodoumlje? Mogao bih vas poslati na stratište! Dobro. Da onda prijeđem na drage stvari? Ubojstvo, možda?« Zastao je i zagledao se u moje oči. Sada znam kako se osjeća ptica kada je hipnotizira zmijin pogled, pomislila sam. Zanima ga ujak ili dogovaranje pobačaja. Oba bi me slučaja mogla poslati u grob, čak i da nema dokaza o slobodoumlju. On zna sve. No, ništa mu neću reći. Neću dopustiti da od mene dobije priznanje iz straha. Morat će ići do kraja da bi dobio ikakve obavijesti od mene. »Zašto se ovako igrate sa mnom?« upitala sam. »Vi nešto želite. Što?« »Ah, vrlo pametno, madame de Morville. Znao sam da vaš ugled vračare mora počivati na određenoj urođenoj inteligenci ji. A negdje su vas i poučavali, iako nalazim mnoge pogreške u vašem latinskom. Da, želim nešto od vas. I želim da shvatite kako je vaš život u mojim rukama, tako da nemojte oklijevati pružiti mi obavijesti koje tražim.« »Koje su to obavijesti?« »Madame de Morville, moj je posao osigurati mir u ovom razuzdanom gradu. Svakim se danom bavim tajnim društvima, urotama, ubojstvima. Za to mi trebaju obavijesti o djelovanju sumnjivih osoba.« Zastao je i naslonio se kako bi bolje promotrio moje reakcije. »Imam određen broj doušnika medu ispovjednicima ovoga grada, ali njihove obavijesti uglavnom dolaze nakon počinjenja djela – nakon počinjenog zločina zločinac osjeća krivnju i odlazi do ispovjedaonice povjeriti se Bogu. Ali vračara« – nagnuo se naprijed preko stola i zagledao se u mene – »vračara čuje tajne želje grada prije nego što one postanu djela, u samom trenutku njihova planiranja! http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

344/411

5/19/2018


Vračara sa svojom visokom klijentelom ima savršenu mogućnost otkriti urotu prije nego što se ona provede!« Zastao je i okrenuo nekoliko listova moje bilježnice. »Evo« – i opet je počeo čitati naglas, oklijevajući samo malo nad stranim slovima, »›Madame de Route želi povratak svojega ljubavnika, posjet 13. travnja ove godine, v. predviđanje, 100 franaka. Madame Dufontet želi da vojvoda od Luksemburga dade položaj njezinu mužu, n.v., zaklinje se da će ga svejedno dobiti. Grofica de Soissons želi ljubavnika najvišega ranga‹ – kralja, pretpostavljam? Samo bi vas ovo što ste zapisali moglo zauvijek poslati u Bastilleu kada bi ljudi iz pravih krugova saznali za ovo. Trebam li čitati dalje?« Šutjela sam. »Ne samo da znate tajne ovoga grada prije nego što postanu djela nego ih možete i oblikovati svojim predviđanjima!« nastavio je. »V. stoji za ›vidim‹, zar ne? A n.v. za ›ne vidim‹? ›Non video‹ ili ›ne vois‹. Prozirno.« Oholo je podignuo jednu obrvu. »Vaša predviđanja u svakom slučaju, zar ne? Želim znati za te strasti, ta predviđanja, te osvete!« Nije mi se sviđao izraz na njegovu licu. Strog, neugodan, superioran, kao da je držao pauka u ruci i uskoro će ga zgnječiti bez oklijevanja. Ogledala sam se oko sebe u prostoriji s tamnim oblogama, s neupaljenim svijećama u teškim željeznim zidnim svijećnjacima. Isti izraz lica imali su Desgrez, pisar i narednik. »Želite da postanem policijski doušnik? A što ako odbijem?« »Onda će vas vrlo brzo sustići kazna za ubojstvo. Ponosim se činjenicom da je zahvaljujući mojim reformama pravda u ovom gradu postala pitanje dana.« »A o kojem to ubojstvu govorite?« pitala sam. Najbolje je doznati dokle su došli i što znaju. »Ha, vidim da vas je potrebno držati na kratkoj uzici! Jednako ste hrabri kao i inteligentni! No, mislim da se počinjemo razumjeti. Od ovog trenutka ako me pokušate makar jedanput prevariti, pobrinut ću se da vas se objesi za ubojstvo Geneviève Pasquier!« Zastao je da vidi efekt. Desgrezov se pogled suzio. Nisam mogla vjerovati. Od svega što sam učinila, svega čemu sam svjedočila ili u čemu sam sudjelovala, oni su me optužili za ubojstvo sebe same! Prasnula sam u smijeh. Zvuk je jezivo odzvanjao u gotovo praznoj komori. Savila sam se prema naprijed, a suze su mi potekle niz lice. Gotovo sam se gušila od smijeha! Lice mi je gorjelo i jedva sam mogla disati. La Reynie je ustao, bijesan, i stisnuo šake. »Madame, ako se ne možete sami kontrolirati, zatvorit ću vas u samicu dok se ne budete mogli!«


345/411

5/19/2018


Kada je napadaj smijeha prošao, obrisala sam oči nadlanicom. Smijeh se pretvorio u štucavicu. »Ispričavam se... monsieur de La Reynie... hik... Vidite, to nije moguće... hik... jer ja sam... hik... Geneviève Pasquier!« »To ništa ne mijenja!« odbrusio je Desgrez. Ah, Desgrez, znači to je bila vaša teorija. Šteta, pomislila sam. »Naravno, Desgrez, iako to malo komplicira situaciju. Recite mi, madame, kakav dokaz možete ponuditi za tu svoju tvrdnju?« La Reyniejev je glas bio bezbojan, zlokoban. »Dokaz? Pa Njegovo Veličanstvo to zna. Kada sam se pojavila pred njime, zahtijevao je da mu odam svoj pravi identitet, a zatim se zakleo da će me pogubiti ako ikada čuje da opet gatam iz vode. Zakasnili ste, monsieur de la Reynie. Kralj Sunce mi je već upropastio poslovanje.« La Reynie je izgledao jako ljut. »Bojim se da ćemo vas morati zadržati dok ne potvrdimo ovo što ste rekli, madame, ili mademoiselle, kako već.« »Ostavite mi onda moj napitak, molim vas!« »Vaš napitak i svezak odličnih propovijedi oca Clementa, da popravite svoju neobuzdanu dušu. I uvjeravam vas, ako ste nas i najmanje prevarili, oduzet ću vam opijum i pustiti vas da se grčite dok nam ne otkrijete cijelu istinu! Zapravo, nije loša ideja da to svejedno učinim. Odvedite je, Desgrez! Zatvorite je u samicu, s naredbom da ne smije ni s kim razgovarati!« ***

Izašla sam dva tjedna poslije financijski znatno olakšana jer je običaj pariških zatvora da naplaćuju smještaj, baš kao da su neka vrsta đavolje gostionice. Moje je jedino društvo bilo oko koje je s vremena na vrijeme provirilo kroz prorez na vratima, srebrna sunčeva svjetlost koja se šuljala po podu tijekom poslijepodnevnih sati i niz insekata. Samu i u tišini, progonile su me strašne misli. Što ako me nikada ne oslobode? Što ako Florent nikada ne sazna što mi se dogodilo? Hoće li misliti da sam ga napustila? Hoće li me onda mrziti? Tada mi je sinula nova misao. Što ako potvrde moj identitet i kralj naredi da me se vrati mojoj obitelji? Bog zna što će učiniti Étienne. Bi li zatvor-samostan bio gori od ovoga? Bi li me Florent mogao ondje naći? Sklupčana u kutu, tresla sam se i znojila, nedostatak opijuma me razarao. Oko bi došlo i otišlo. No, kada sam počela povraćati krv, bočica tinkture opijuma pojavila se na tanjuru zajedno s kruhom, ali sam bila


346/411

5/19/2018


previše bolesna da ga pojedem. Zaključila sam da je to znak kako me La Reynie planira na kraju pustiti i želi moju suradnju. Pridignula sam se u sjedeći položaj i počela čitati knjigu koju mi je ostavio. Propovijedi oca Clementa pokazale su se nevjerojatno dosadnima. La Reyniejeva mala šala. Sada je dosada postala moj neprijatelj. La Reynie me omekšao čekanjem i s još tišine. Listala sam knjigu od početka do kraja i ponovo od kraja prema početku. Zatim sam s omraženim propovijedima postupala kao da su šifrirani tekstovi: koristeći se tazličitim matematičkim metodama preskakanja riječi i slova kako bih stvarala nove i fascinantne poruke od bljutave, pompozne proze oca Clementa. Zatočena njegovim propovijedima, zamrzila sam tog čovjeka iako ga nikada nisam upoznala. Kada su me napokon ponovo doveli u tajnu prostoriju za saslušavanje, vrlo je malo ostalo od markize de Morville. Moja je odjeća bila izgužvana, a kosa raspuštena. Teška bijela šminka isprala se od mojih suza. Poniženje i neizvjesnost su za La Reynieja obavili posao koji bi inače morao obaviti policijski mučitelj, slomili su me, a da nisu ostavili traga. To je bio La Reyniejev način. Uvijek učinkovit. No, dao mi je i dosta vremena da razmislim o svojoj situaciji, pa sam došla do zaključka da me generalpukovnik policije treba više nego što je otkrio. Surađivat ću, a onda pobjeći u neki grad koji će mi odgovarati. Čim budem opet kod kuće, počet ću planirati. Najprije ću prenijeti novac u inozemnu banku, po mogućnosti preko posrednika, pretvoriti neku svoju imovinu i veće umjetničke predmete u nakit koji lako mogu ponijeti sa sobom... »Dakle, mademoiselle Pasquier, jesu li vas propovijedi prosvijetlile?« La Reynie je podignuo pogled sa svojega rada. Na njegovu se licu pojavio neobičan izraz kada je ugledao u kakvom sam neurednom stanju, kao da ni on nije očekivao ono što je našao ispod krinke besmrtne markize. Potpisivao je dokumente koje mu je donio njegov tajnik dok je čekao da me dovedu. Uspjela sam ih pročitati naopačke. Činilo se da je to njegov dnevni izvještaj kralju o prilikama u gradu Parizu. Zločini, ogovaranja, urote – čak i naopako, činilo se da je smišljeno kako bi pobudilo interes čovjeka kojemu je često bilo dosadno. »Neopisivo su me prosvijetlile, monsieur! Pisane su u šifri temeljenoj na broju šest.« La Reynie je podignuo obrve. »Ako pogledate šesti redak šestog odlomka u šestoj propovijedi i čitate svaku šestu riječ, naći ćete autorov pravi smisao!« Dodala sam mu knjigu. Otvorio ju je na pravu stranicu i prstom slijedio redak.


347/411

5/19/2018


»Đavao... vlada... Francuskom... pobuniti... protiv... grijeha... uništiti... zmiju... tiranina.« »Bilo je to vrlo lako dešifrirati, zapravo. Kao što svatko zna, 666 je broj zvijeri u Otkrivenju. Dobri otac je urotnik koji šalje tajne poruke drugim pristašama fronde i ubojicama njegove bande.« La Reynie je pažljivo označio mjesto i stavio knjigu na stranu. Pomisao na sliku kako ispituju pompoznog oca Clémenta me ohrabrila. »Osmi lijevak, molim vas. Sada nam recite opet, zašto ste skrili poruku u propovijed?« Pravo mu bilo! »Ali mi nismo ovdje da bismo razgovarali o propovijedima«, rekao je La Reynie. »Govorimo o jednoj drskoj devetnaestogodišnjoj djevojci koja je pobjegla od kuće da se pridruži zločincima i zgrće nezakonito bogatstvo pod lažnim imenom! U mirnijim vremenima trebalo bi vas vratiti glavi vaše obitelji da vas dobro izmlati i zatvori u samostan da se pokajete! Ali vaši su zločini takvi, mademoiselle« – i ovdje se unaprijed nasmiješio zbog onoga što će reći – »da vas je Njegovo Veličanstvo umjesto toga predalo meni da učinim s vama što god poželim. Dakle, mademoiselle Pasquier, porazgovarajmo o vašoj budućnosti...« ***

Vatra je pucketala između mačkolikih željeznih stalaka, a jaka kiša lupkala o prozor malevina. radneI sobe Kraljice je ustala i natočila čašu slatkog osmijeh joj tame. je bioOna ljepljivo sladak kada još mi jednu ju je ponudila. Njezine uhode među tamničarima rekli su joj kada će me osloboditi te me njezina kočija dovezla od Châteleta ravno do Ulice Beauregard. Sada sam sjedila, još vlažna i izgužvana, pred njezinim malim pisaćim stolom. »Eto, uzmite još, draga moja... Što ste točno rekli La Reynieju o meni?« »Samo da ste moja učiteljica u umijeću gatanja i da su pristojbe koje se navode u poslovnoj knjizi pristojbe naukovanja.« »Našli su vaše knjige?« »Samo zadnju – u njoj nije bilo ničega... Bila sam oprezna...« Odmahnula je rukom, kao da želi reći da ne prihvaća moje isprike. »I zašto vas je pustio?« »Pa, ne bi me mogao optužiti za ubojstvo sebe same!« rekla sam nehajno. Nisam joj mogla reći istinu. La Voisinin se pogled suzio. »Tako me je morao pustiti iako mu to nije bilo drago.« Stisnula je usta i počela tapkati prstima po stolu promatrajući kišu kroz prozor. »Prokletstvo!« rekla je. »Postavit će doušnika u vaš dom, za svaki slučaj. Nekoga koga bi za malo novca lako pridobili...« Sylvie, kao da su joj


348/411

5/19/2018


nečujno prozborile usne, a u isto vrijeme to je ime i meni palo na pamet. Vračara je ušutjela i dugo me gledala odmahujući glavom. »Jeste li sigurni da je to sve?« upitala je sumnjičavo. »Pa, dao je moj opis stražarima. Ne mogu proći carinske granice da izađem iz grada bez njegove pisane dozvole. Zarobljena sam ovdje.« »No, kralj – vaš veliki trijumf! Pa morate izaći iz grada ako vas opet pozovu na dvor!« »Zna da ću nestati ako mi omogući da odem iz grada da bih išla na dvor. I sigurno je bio kod kralja. Uostalom, svakodnevno ga izvještava. Tako su brzo utvrdili moj identitet da je sigurno vidio kralja. Kuglu smijem koristiti samo uz uvjet da njemu prijavim sve zahtjeve za politička čitanja i da ništa ne predviđam što se tiče politike.« »Tako je kralj u potpunosti održao svoju riječ«, promrmljala je La Voisin. »Upravo tako«, složila sam se. Nisam joj se usudila reći za obavijesti koje je policija zatražila da im donesem: obavijesti o ljudima u dugovima, ljudima koji očajnički traže ostavštinu, koji bi mogli pribjeći trovanjima da bi si poboljšali situaciju. Njihova su me pitanja navela na sumnju da su ispovjednici u Parizu svoj posao jako dobro obavili i da je policija napokon otkrila trgovinu »praškom za nasljedstvo«. Bilo je samo pitanje vremena kada će ih neki drugi doušnik dovesti do La Voisin. Moj je plan bio da ih preplavim beznačajnim podatcima do trenutka kada ću moći sigurno pobjeći. Neću izdati kraljicu vještica. Jest bila sablasna, ali ipak joj bar toliko dugujem.

ČETRDESET PETO POGLAVLJE Ima nečeg depresivnog u čišćenju kuće koju je pretražila policija. Papiri, knjige i odjeća bili su razbacani posvuda. Vinski podrum bio je u neredu i nedostajalo je pola boca. Bacili smo razbijeni porculan i poslali oštećene tapiserije na popravak. »Ne uzdišite tako, madame. Stolac se može ponovo presvući.« »Mislim da ću ga dati samo zakrpati, Sylvie. I prodat ću svoje slike. Nećemo više biti ni približno dobrostojeći kao sada kada više ne mogu putovati s dvorom.« Sivi dan odgovarao je mojem sivom raspoloženju. Već je prošla Nova godina, ali proljeće se još činilo jako dalekim. Uspjela sam prodati svoj stol s intarzijama od bjelokosti i najveće komade srebra te ih pretvoriti u dvije dijamantne narukvice. No, kada sam posjetila La Reynieja


349/411

5/19/2018


u haljini prodavačice ribe s tržnica Les Halles, namreškao je nos i kad je pročitao moj izvještaj, rekao je: »Ah, odlično, baš ono što sam želio! Dakle, recite mi, što će prodavačica ribe s dijamantnom narukvicom? Nadam se da ne razmišljate o tome da nas napustite. Moj Desgrez je krvosljednik za kojeg ne postoje granice.« Sylvie, pomislila sam dok sam gledala kako rukom rastjeruje vonj mrtve ribe. I nju plaća policija. Moram biti oprezna. »Oh, pogledajte, madame, pred kućom se zaustavlja kočija! To je znak! Vaša velika klijentela se vraća!« Pogledala sam kroz prozor i ugledala poznati lik u teškom, zlatnim gajtanima ukrašenom kaputu i šeširu širokog oboda s perjem kako izlazi iz kočije. »Ne – to je Florent! Vratio se!« radosno sam povikala i požurila se otvoriti mu vrata. Njegovo se lice ozarilo kada me je ugledao i tako me čvrsto zagrlio da mi noge nisu ni dotaknule tlo. »Oh, Bože, tako sam vas se zaželio!« rekao je. »Toliko je vremena prošlo, pomislio sam da nećete...« »Da vas neću čekati? Florente, kako ste mogli? Za mene ne postoji nitko osim vas...« Bilo je divno osjetiti njegov grubi obraz na mojem. Njegova je toplina prostrujila kroz mene. Kao da je sunce s juga ispunilo kuću. Posjeo me i poslao Gillesa da mu donese kovčeg. Zatim je pogledao uokolo, nijemo gledajući kako je nestalo srebro i namještaj te nježno primijetio: »Čini se da se situacija ovdje promijenila, zar ne? Ah dobro, mijenja se i u cijeloj Europi. Jeste li čuli vijesti o vjenčanju Oranskog princa s Marijom, engleskom princezom? Sasvim neočekivano! Sada je on nasljednik engleske krune. Kažu da su požurili u kapelicu sa samo nekoliko svjedoka. Ali, to ima smisla. Kralj je pokrenuo plan da princezu otme, dovede u Francusku i prisilno uda za Dauphina.« »Zapravo, Florente, ja sam to vjenčanje već odavno predvidjela. Tako su počele moje nevolje.« D'Urbec je izgledao kao da mi ne vjeruje ni riječ, ali da mi ipak duguje saslušati me. »Znate«, rekao je, »pola Europe je iznenadilo kako je kralj mirno primio vijest, gotovo kao da je već znao. ›Ti su jadnici dobar par‹, rekao je i to je bilo sve. Prilično čudno, s obzirom na to koliko je zasigurno razočaran. Planirao je steći naklonost Svetog Oca tako što će ponovo preobratiti Englesku na katoličanstvo. Nevjerojatno!« – i ovdje je d'Urbec odmahnuo glavom – »Kralj očito svagdje ima svoje špijune. Oranski princ kihne u svojoj radnoj sobi, a kralj za to čuje u roku od tjedan dana!« »I to je dio problema, Florente. Kralj mi je oduzeo sredstvo zarade, a policija mi je na tragu.« Florent je izgledao duboko uznemiren, ali stavila http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

350/411

5/19/2018


sam mu prst preko usana da ga ušutkam. »Ne ovdje, ne ovdje«, šapnula sam. »Reći ću vam sve o tome za večerom.« ***

Izložila samumu problemdijelu tijekom večere urestorana. jednom od odijeljenog zavjesama stražnjem modernog Naseparea sam spomen svoje nevolje izgubila sam tek, ali Florent je jeo kao vuk, a dok je slušao, dovršio je i moju porciju. »Vidite, Florente, nikada nisam bila u većoj nevolji. La Reynie je zaprijetio da će me osuditi za slobodoumlje, uvredu veličanstva, izdaju, i Bog zna što još ako ne postanem policijski doušnik. Ako La Voisin sazna da je to zatražio od mene, gotova sam! Riješit će me se u času! Otrov u juhi, nesreća, tko zna? sada Osimkada toga,mi nejezarađujem dovoljno novca da medapoželi ostaviti na životu, kralj uništio posao jer se bojao bi se moja politička predviđanja mogla koristiti urotama protiv njega. I, oh, Florente, bilo mi je grozno u zatvoru! Bila sam sasvim sama... Mislila sam da ćete povjerovati da sam vas ostavila... A La Reynie me zaključao samo sa strašnom knjigom... propovijedi!« Počela sam plakati, prisjećajući se svega, ali Florent je samo zabacio glavu i počeo se smijati. »Čišćenje moralnim remek-djelima? Eh, to ja nazivam pravim mučenjem!« »To nije smiješno, Florente! Bilo je užasno!« rekla sam, brišući suze s očiju. »Dakle«, nastavio je veselo, dovršavajući posljednje zalogaje kopuna i brišući prste ubrusom, »postoji samo jedan izlaz iz vaših problema.« »Da, otići iz Pariza, a ja sam ovdje zarobljena poput psa na uzici.« »Ne«, rekao je, »prije svega trebate se udati, najbolje za mene.« »Kako bi to išta riješilo? Mislila sam da ste briljantnog uma, Florente, ali sada ispada da razmišljate samo kao muškarac!« »I kao takav vrlo dobro razmišljam!« Nasmijao se. »Razmotrite moje zaključivanje. Prva točka: Ako ste udani, vaš brat, kao glava obitelji, više nema pravo na vašu imovinu niti vas ima pravo zatvoriti u samostan zbog skandaloznog načina života koji, usput, doista vodite. Tako La Reynie gubi mogućnost ove implicitne prijetnje nad vama. Druga točka: Kao vaš suprug, mogu tražiti vaše nasljedstvo jer ono postaje moje. U Francuskoj, to bi značilo godine parničenja i podmićivanja. No, u inozemstvu, to će biti puno jednostavnije jer vaš brat ne posjeduje... štoviše, on ni ne zna za Cortezia et Benson!« »Ali... ali...«


351/411

5/19/2018


»Ne, saslušajte me! Tu je i treća točka. Policajci na barikadama uglavnom budno paze na robu koja se krijumčari u grad, a ne na kriminalce koji se krijumčare van. Mogli biste pobjeći iz grada bilo u koje vrijeme, ako ste voljni maskirati se i putovati samo s onim što možete nositi skriveno na sebi. Poznati su madame de Morville, njezina kočija, njezini sluge. Geneviève Pasquier koja putuje pješice bit će gotovo nevidljiva, posebno ako bude mogla obuzdati želju da nosi dva prstena na svakom prstu. No, vi bježite od ciganskog života, Ateno, vi se neshvatljivo bojite umiranja u jarku u nekoj stranoj zemlji.« »Pa što ako se bojim?« »Ljubav prema materijalnim stvarima onemogućila vam je bijeg, Ateno. Trebali ste pobliže uzeti u obzir izvrsne duhovne materijale koje vam je ponudio monsieur de La Reynie.« »Ne radi se o tome... Ali moje knjige, moje srebro... pa samo namještaj vrijedi...« Ovdje me ušutkao stavivši prst preko mojih usana. »Upravo ste dokazali što sam govorio, draga. Eh sada, morate se sjetiti da sam stručnjak za tajno prenošenje sredstava u inozemstvo. Ja sam upravo ono što vam treba. Međutim, ne mogu ni prstom maknuti dok ne dobijem zakonsko pravo da upravljam vašom imovinom.« Nagnuo je glavu u stranu i pogledao me krajičkom oka, kao da ga sve ovo zabavlja. »Florente...« »Da, znam što ste htjeli reći. Morali biste mi vjerovati. Jedno je nekoga voljeti, ali sasvim nešto drugo imati povjerenja u njega, a posebno u vašem slučaju – nije li tako, mala moja čarobnice?« Nasmiješio se, ispio napola prazan pehar vina i pričekao da čuje što ću reći. »Ne, ne radi se o tome. Nego, vi biste riskirali život...« »Riskirao? To nije ništa za mene. Geneviève, ja vama vjerujem iako ste mi rekli da ste policijski doušnik.« Primijetio je iznenađen izraz mojeg lica i nastavio. »No, ne znate da imam bočicu otrova ušivenu u rub kaputa. U mom poslu najbolje je da vas ne uhvate živoga. Za mene je rizik ovih dana što sam uopće u Parizu, a glavni razlog što sam ovdje ste vi. No, s vama... život se čini... previše dragocjen da ga odbacim. U inozemstvu imam veze u visokim krugovima. Mogli bismo s one strane mora početi iznova, imati zajednički dom, sve što ne možemo imati ovdje. Vidite li? Upravo sam vam povjerio svoj život! Najmanje što možete učiniti jest da i vi vjerujete meni.« »Florente, pokušavate me na prijevaru uvući u brak.« Osjetila sam kako mi se tresu ruke.


352/411

5/19/2018


»Dakako da pokušavam! I kakav je vaš odgovor?« Pogledala sam u dno svojeg pehara vina, pokušavajući se odlučiti. Osjećala sam kako u meni struji strah poput groznice. »Moram... Moram razmisliti. Dopustite mi da vam kažem sutra.« »I znao sam da ćete to reći. Javite mi kada odlučite. No, ne odgađajte predugo, ne znamo koliko vam je vremena preostalo. Tjedni, mjeseci – imajte to na umu kada budete razmišljali o zastrašujućem pitanju braka.« Te noći kao da sam se probudila desetke puta, sva drhteći. ***

Bakina papiga odlučila je umjesto mene. Prehladila se od vlažnog razdoblja topljenja snijega koje dolazi neposredno prije proljeća te je sjedila zgurena naoči svojoj perjeKada joj jesam bilojenašušureno otužnu kuglu, asva njezine crne bile prečki, su žalosne. stavila kr ajuvatre da se ugrije, nesretno je zagugutala. »Lorito, ti i ja se isto osjećamo«, rekla sam joj. »Pakao i prokletstvo!« zakriještala je tugaljivo. »Točno! Kakva zbrka! Reci mi, da odem ili ostanem?« »Sodoma i Gomora!« odgovorila je ptica, podignuvši glavu u nadi. »Što ti uopće znaš o braku? Ja znam i previše, Lorito. Zarađujem od brakova gdje voljeti?« se ljubav pretvorila u otrov. Što ako se udam za njega, a on me prestane »Oganj i sumpor!« odgovorila je ptica, prikladno. »Oh, kakva si mi ti pomoć? Moram odlučiti treba li se vračara koja ima problema s pola svijeta udati za avanturista koji ima problema s drugom polovicom. Udati se za d'Urbeca – to ne može biti dobro!« »Udati se za d'Urbeca!« rekla je ptica, gledajući u mene jednim okom. »Pametan Lorito! Lijepi Lorito!« Nešto na tom ptičjem licu podsjetilo me na baku u njezinoj kapici. Izvadila sam papir i tintu, sjela i napisala pismo. Sadržavalo je samo jednu riječ. Da. ***

»Ljubavi moja!« povikao je kad me vidio, lice mu je postalo dječački nestrpljivo. »Sve ću ja dogovoriti! Nećete imati nikakve brige na ovome svijetu!« Bilo mi je divno vidjeti ga ovakvoga, oči su mu se sjajile, um mu je brzo radio. Ushićeno me zagrlio, ali osjetila sam nešto hladno oko srca. Bio je to strah. Svi počinju na ovaj način, pomislila sam, s obećanjima ljubavi.


353/411

5/19/2018


»Glavno je u ovom trenutku da sve bude tajna – i za policiju i za onu staru vješticu iz Ulice Beauregard. Nitko od njih ne smije pomisliti da će ptica odletjeti! Ni Sylvie ne smije znati. Ja ću dovesti svjedoke i svećenika koji nisu ni na čijem platnom popisu. Tako ćemo dobiti na vremenu, iako ne znam koliko.« Odjednom me pogledao. »Vi jeste sretni, zar ne? Sretni kao ja?« »Oh, da, Florente«, rekla sam kad sam ga primila za ruku. »Vi se niste... niste se predomislili, zar ne? Oprostite mi što se bojim da biste mogli pobjeći kada sam vas tako dugo čekao!« »Kada dadem svoju riječ, onda je ona dana. Moje se srce nikada neće promijeniti. Upamtite to i... i budite ljubazni.« »Mislite, ako bih se ja ikada promijenio? Nemojte misliti tako o meni, nikada!« Sljedećeg dana, pod izgovorom neke svečane večere, odjenula sam se vedro u svoju ružičastu svilenu haljinu te smo se odvezli kroz sivu maglu do udaljene župe u predgrađu gdje su nas dočekali polugluhi stari bilježnik i dva maskirana svjedoka u tamnim ogrtačima. Već je bio sumrak, ali čak su i tek upaljene svijeće u lađi crkve otkrile užasno ruševno stanje zgrade. U zamračenim lukovima na svodu osjećalo se kretanje i čuli su se prodorni zvižduci: šišmiši su si napravili dom među kamenjem koje je otpadalo. Debeo sloj prašine prekrio je otpalu prastaru boju na kipovima svetaca. Drvene ploče ispovjedaonice popucale su od starosti i nedostatka zaštitne boje. Okrhnute željezne rešetke odvajale su privatne kapele. Ovo je očito bila župa gdje bi svećeniku dobro došlo malo gotova novca. U bočnoj kapeli svjedoci su skinuli maske. Lucas, buntovni pjesnik, i... Lamotte! Florent se ironično nasmiješio kada je vidio kako sam se lecnula. Postoje određene stvari kojih se nitko ne želi sjećati na dan svojega vjenčanja, bez obzira na to koliko ta prigoda bila neformalna. »Ovo su ljudi kojima možete vjerovati, Geneviève. Prošli smo previše toga zajedno da bi bilo drugačije.« »Ali vojvotkinja de Bouillon...« uspjela sam reći. »Bit će oduševljena, ako ikada čuje za ovo!« dovršio je Lamotte. »Ona prezire La Reynieja i sva njegova djela.« »Stara obiteljska svađa između La Reynieja i obitelji Bouillon – zbog poreza, vjerujem«, dodao je Florent mirno. Lamotte je bio čak i punašniji nego što sam ga pamtila, ali još je bio raskošan, odjeven u bogato izvezene hlače i težak plavi baršunasti plašt sa satenskom podstavom boje plamena. Prišao je nekoliko koraka.


354/411

5/19/2018


»I...« rekao je, oklijevajući, »Dugujem vam ispriku. Oboma. To je najmanje što mogu učiniti da se iskupim. Zavist, d'Urbec, čini od čovjeka budalu. I ja sam platio... mnogo puta, strašnu cijenu, čak i više nego što mi nameće savjest.« Njegovo lice, pod svjetlom koje se brzo gušilo, izgledalo je iscrpljeno i tužno. »Sve što tražim jest da kada pobrojite moje grijehe, među njih ne uključite tvrdo srce.« »Dosta je ove ispovijedi, dragi moj viteže!« prekinuo je Florent. »Imamo posla, a otac Tournet ne voli da ga se zadržava.« Zadržava od njegove boce, pomislila sam dok je stari svećenik zamuckivao tijekom obreda. Osjećala sam kako me sve više obuzima panika dok je mrmljao riječi. Usta su mi bila previše suha da bi proizvela zvuk dok sam usnama nijemo izgovarala odgovore. Svećenikov čudan, gomoljasti nos i ruho koje su izjeli moljci, Florentovo mračno lice puno tjeskobe pod titravim svjetlom, sjaj svijeća koji se odražavao na ukrasnim stakalcima i pozlati – sve se činilo kao u nekom čudnovatom kovitlacu. Bilo mi je zlo u želucu i koljena su mi klecala. Sljedeće čega se sjećam jest da sam se gušila od rakije. »Ah, otvorila je oči!« rekao je netko. »Onesvijestili ste se, madame d'Urbec«, čula sam glas svećenika, »to nije neuobičajena pojava na vjenčanjima. Iako je, naravno, neugodnije ako se radi o mladoženji.« »Udana sam? Ja sam udana?« »Naravno! Potpuno! Zakonito! Sve je stavljeno na svoje mjesto!« Florent mi je pomogao ustati s poda. Njegov je izraz lica bio zabrinut. »Geneviève, jeste li dobro?« upitao je tiho. »Oh, Florente... udana... to ne može biti... Previše vas volim... Što će sada biti s nama?« »Pa, ja ću se brinuti za vas i bit ćemo sretni, to je sve«, rekao je dok mi je rukom sklanjao kovrče s lica. »Ali... ali to ne ide tako.« »Može tako biti ako želite, Geneviève. Pokušajte. Za mene! Pokušajmo biti sretni!« No, ja sam se samo mogla držati za njegov kaput i plakati. Kada me je obujmio rukama, začula sam Lucasovu primjedbu: »Bez sumnje, dragi moj de La Motte, to je najčudnija mladenka koju sam ikada vidio.« ***

D'Urbecov sluga posluživao nam je večeru pomnim, malim kretnjama nekoga tko je dugo bio stiješnjen u uskim prostorijama na brodu, potom se povukao. Kako li je samo bio tih i diskretan! Bratstvo prokletih,


355/411

5/19/2018


pomislila sam. Naučila sam ih prepoznavati po pogledu, po načinu na koji su podizali tešku škrinju ili stolac poput pera, ne razmišljajući o tome, po njihovim čudnim i nepredvidljivim šutnjama. »Još izgledate blijedo«, rekao je Florent, lice mu je bilo brižno. »I dalje ne jedete. Jeste li dobro?« Čula sam kako u njegovoj sobi kucaju satovi, svaki svojim tempom, kao različiti otkucaji srca. Bilo mi je hladno za ruke. »Slušajte«, rekao je. »Naručio sam vam sva vaša omiljena jela. Kušajte ovo vino – sjajno je! Dostojno naše prve bračne noći!« Malo sam otpila da bih ga zadovoljila, ali bilo je suho poput prašine. Florentove tamne oči zabrinuto su ispitivale moje lice. »Što nije u redu? Jesam li vas izgubio time što sam se oženio vama? Jesam li previše tražio od vas?« »Previše?« ponovila sam, iznenada uplašena njegovim pogledom. »Kako to mislite?« Već se to događa, pomislila sam. Tako brzo nakon vjenčanja, već me je prestao voljeti. Osjetila sam kako mi se oči šire dok sam zurila u njega. Da, vidjela sam to. Već sam mu dosadila. »Bojite li me se? Je li moja ljubav dovoljno dobra za vas, ali ne i moje ime?« upitao je u očaju. »Ne, ne radi se o tome. Uopće se ne radi o tome.« Nisam mogla spriječiti da mi niz lice ne poteknu suze. »Više me ne možete voljeti, sada kada smo u braku!« rekla sam, plačući. »Znala sam... Znala sam da će se to dogoditi! Ljudi u braku postaju hladni i puni mržnje, ali... ali rekli ste da moram... i... Htjela sam vas usrećiti...« Stavila sam glavu na stol i jecala kao da će mi srce puknuti. Ćula sam kako stolac struže po podu kada je Florent ustao od stola. Osjetila sam kako mi njegova ruka miluje glavu. Svojim velikim rupčićem pokušao je obrisati moje oči. »To nije zbog sramote?« rekao je tiho, isprekidanim glasom. »To nije... zbog onoga što jesam?« »Nikada, nikada! Vi ste jedini čovjek kojega ću ikada voljeti! Vaša je ljubav jedino dobro što imam... Ali vi sada ne možete voljeti mene, a ja sam vas samo željela usrećiti...« »Usrećiti?« Kazao je. »Hoćete reći, mislili ste da žrtvujete ljubav radi moje sreće?« Zvučao je zaprepašteno, zbunjeno. »Učinili biste to? Svega biste se odrekli? Radi mene?« »Sto puta bih to učinila«, rekla sam tihim glasom, čvrsto držeći njegovu ruku na svojem licu. »Geneviève... ljubavi«, rekao je tiho, »zar ne znate koliko mi značite? Mislio sam...« obrisala sam lice i pogledala ga. Njegova je ljubav bila moja radost, ali sada mi se obraćao njegov strah.


356/411

5/19/2018


»Stidjeti se biti madame d'Urbec? Florente, imam mnogo razloga za stid, ali to što sam se udala za vas nije jedan od njih.« »Geneviève!« povikao je, vidjela sam kako mu je lice zasjalo novim sjajem. »Madame d'Urbec!« ispravila sam ga, moje se srce opet počelo nadati. Linija njegova obraza, širok, snažan vrat, njegove oči, usne, ruke, sve je bilo lijepo. Vidjela sam kako mu krv pulsira ispod uha kada je okrenuo glavu da rukom obriše oči. »Madame d'Urbec«, rekao je, okrenuvši se prema meni veoma uljudno, »dopustite mi da vam pokažem kako je ljubav u braku najistinskija od svih!« Podignuo me je sa stolca kao da ne težim više od njegova rupčića. Osjećala sam se opijena njegovim tijelom. Stavila sam mu ruke oko vrata, a on je ljubio moje lice, moju kosu, moj vrat dok me nosio kroz otvorena vrata spavaće sobe.

ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE Ogovaranja, naklapanja i otrcane intrige! Ta drska djevojka me izluđuje! Ispada da je tajni život Pariza prava mreža ljubavnih urota! Pogledajte ovo, Desgrez! Odbojno! Jedva da postoji u Francuskoj jedno takozvano ime dostojno poštovanja, a da nije prisutno u ovom smeću!« La Reynie, koračajući ispred stola u svojoj radnoj sobi, spustio je najnoviji izvještaj markize de Morville s gađenjem. Pogledao je kroz uski prozor u dvorište Palače La Reynie. Bilo je to u proljeće 1678. Kočija njegove supruge upravo je odlazila da je odvede rodbini. Čuo je povike kada su lakaji otvorili teška drvena vrata kolnog ulaza. Arhitekt Fauchet je ustao, pod rukom mu je bio smotan još jedan plan za kanalizacijski odvod koji je donio general pukovniku policije na pregled. Inspektori knjiga i utega, policija, službenici, konjušnici i doušnici, svi pomiješani, dolaze i odlaze preko kamenim kockama popločenog predvorja po svojim raznim poslovima. La Reynie ih je promatrao s gorčinom. Govorio je tako tiho prema prozoru da ga Desgrez gotovo nije mogao čuti. »Katkad«, rekao je načelnik policije u Parizu, »pitam se što ja to zapravo štitim.« »Državu i čast Njegova Veličanstva!« odgovorio je Desgrez. La Reynie se okrenuo od prozora.


357/411

5/19/2018


»Da«, rekao je polako, a njegov se pogled vratio razbacanim dokumentima na stolu. »Dakle, čime se ta prokleta žena bavi ovih dana?« upitao je. »Prema riječima njezine sluškinje, uglavnom se bavi posve besramnom i otvorenom ljubavnom avanturom s Florentom d'Urbecom, kockarom.« »Još jedan! Dvije najiritantnije osobe u Parizu sklopile su savez! Kako prikladno!« »Pardon, monsieur. Došao sam nešto predložiti. Morate iskoristiti ovu Pasquier da otkrijete činjenice o ovoj najnovijoj Buckinghamovoj spletki.« »Znate da se mrzim oslanjati na nju! I kunem se, ona nosi tu masku prodavačice ribe isključivo zato da me vrijeđa mirisom!« »Ona je naš jedini izvor za Buckinghamove okultne aktivnosti. Vjeruje se da je on angažirao sotoniste da mu pomognu u ovom novom pokušaju.« »Bojim se, onda, da ću morati dati prednost dužnosti nad mirisom!« »Točno, monsieur. Duhovito rečeno«, odgovorio je Desgrez. ***

Sljedećeg dana dva narednika crvenih hlača uvela su madame de Morville u La Reyniejevu sobu za primanje. La Reynie, u običnom baršunastom odijelu žućkastosmeđe boje s čipkom oko vrata i rukava, nestrpljivo je koračao gore-dolje je slavna zbirku vračara,nimfi u staroj pregači,poluodjevenih kapi i haljini prodavačice ribe, dok pregledavala i drugih mitoloških bića koja su resila svod duge, visoke sobe. »Pomislio bih, mademoiselle, da bi nekomu vašega podrijetla dojadio miris toga odvratnog kostima!« La Reynie je govorio nestrpljivo. Otresajući neku nevidljivu prašinu s rukava, ljutitim je glasom naredio lakaju da otvori prozor. »I molim vas da ne sjedite na tapeciranom stolcu!« dodao je. Madame de Morville se neprimjetno nasmiješila te je s pretjeranom poniznošću sjela na običan drveni stolac bez jastuka koji je bio rezerviran za posjetitelje nižega ranga. »Engleski milord Buckingham stigao je u Pariz s dvojicom pratioca. Obavijestili su me da je stupio u vezu s nizom ljudi diljem grada. Večeras ide zatražiti gatanje od duhova.« Dva su narednika zauzela svoja mjesta kod vrata s bijelo-zlatnom oblogom koja se otvaraju na predvorje. »Da, kod madame Montvoisin. I ja sam pozvana. Duhovi, kao što znate, nisu moja specijalnost.« »U posljednje vrijeme vaša je specijalnost, čini se, predviđanje dobitaka u kockanju i razvratan život!« primijetio je La Reynie hladno. »Ovaj put


358/411

5/19/2018


očekujem potpun izvještaj: što Buckingham želi, tko će mu se ondje pridružiti i što mu duhovi obećaju. Cjelovit izvještaj, razumijete li?« »Da, naravno, monsieur de La Reynie!« Je li ton njezina glasa bio mrvicu previše sarkastičan? La Reynie je naučio tijekom nekoliko susreta da je madame bila očito sklona sarkazmu. No, ovaj put nije zagrizao na mamac i ostao je dostojanstven, gledajući je prezirno preko svojeg dugog nosa. »Onda možete ići, mademoiselle Pasquier«, odvratio je. »Latour, otvorite prozore prije nego što se ugušim u vonju trule ribe!«

ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE Već je bilo kasno poslijepodne kada sam uspjela sa sebe sprati vonj ribe i odjenuti svoju najdojmljiviju starinsku dvorsku haljinu za odlazak kod Sibila. Sylvie me pratila, također odjevena u svoju najbolju haljinu, a Mustafa mi je pridržavao povlaku. Obećala sam Florentu da ću se vratiti prije mraka jer duhovi obično ne traju više od sat vremena. Madame zapali tamjan i poje, a Nanon šapće iza tapiserije u susjednoj sobi kroz akustične cijevi u crnome salonu. Klijent bude zadivljen, duhovi dvosmisleni, a madame dobro plaćena. Engleska gospoda već su stigla i pila su vino za stolom za blagovanje ispred tapiserije, dok je madame sjedila s njima i usput izdavala naredbe Nanon i Margot, koje su trčkarale amo-tamo u crnom salonu. »Ah, evo je! Draga markizo! Sada samo svi ovdje. Sylvie, morate se pridružiti Nanon tamo naprijed. Margot, trebaju mi čaše iz moje radne sobe. Mustafa, vi čekajte u kuhinji, naši su misteriji samo za upućene u tajnu.« »Dakle«, smijuljio se milordov debeli plavokosi pratilac, »strašno mi se sviđaju demonske seanse! Recite mi, hoće li biti žrtvovanja djevice?« »Naši misteriji ne smiju se samo tako otkrivati«, odgovorila je La Voisin dubokim, uzbudljivim glasom. »Zatražili ste pomoć jednog od najmoćnijih knezova pakla. Dovoljno je da znate kako će žrtva biti sasvim primjerena. Astarot ne služi ako se ne plati ljudskom dušom.« Milordovi su zadrhtali od užitka, a činilo se da je čak i Buckinghamovo iznureno lice zasjalo s novim zanimanjem. »Recite mi, uključuje li to... orgijastičke ekscese?« upitao je drugi milord, čija me bizarna požuda u njegovim očima uznemirila. »Posebno mi se sviđaju obredi koji se izvode... bez odjeće!« Oh, zaboga, pomislila sam, što


359/411

5/19/2018


sve La Voisin neće učiniti za novac. Novac i utočište u inozemstvu. Čovjek bi pomislio da bi, sa svojom strašću za elegancijom, uspjela provesti obred s dostojanstvom. »Oh, vi možete biti goli, ako želite!« nasmijala se La Voisin. »No, što se mene tiče, ja sam carica ove tame te se u skladu s time i odijevam.« »Glupa francuska kokoš«, šapnuo je milord Buckinghamu, ali samo sam ga ja čula. »Onda je to riješeno – nas troje ćemo biti svjedoci, a ja ću postaviti pitanje demonu. Što moramo najprije učiniti?« upitao je Buckingham. »Prvo moramo imati kratak zaštitni obred u mojoj radnoj sobi jer moji sluge već pripremaju salon za obred.« U tom su se trenutku na vratima crnog salona pojavila dvojica slugu noseći smotani sag. »Zatim se moram odjenuti u svoje ruho moći. To je obred kojemu ne smijete svjedočiti. Pročišćavanje, posveta. Moraju biti posvemašnji ako želimo zadržati vlast nad demonom.« »Hm... pravi turski sag. Posao vam očito vrlo dobro ide«, primijetio je drugi milord. »Naravno! U svakom pro jektu pomažu mi paklene sile, kao što ćete i sami uskoro vidjeti«, odgovorila je La Voisin, posve smirena. Zatim se okrenula prema meni s neobičnim osmijehom. Malo v, sasvim šiljasto, oči kao da me miluju. »Moja draga markizo, mogu li vas zamoliti da nadgledate napore onih budala u mojem salonu? Prozori moraju biti čvrsto zabrtvljeni. Ne smiju zaboraviti niti jedan kut. Pobrinite se da sluge ne ogrebu moj stol kada ga budu nosili kroz vrata – skupo je mijenjati pozlatu. Žeravnici moraju biti na jednakoj udaljenosti u kutovima prostorije, a crne zavjese preko kipova i lica figurica u ormariću. Ah, fino – tako sam vam zahvalna, madame!« Pozvala je Marie-Marguerite, a ja sam čula kako je rekla dok su ulazili u radnu sobu: »Moja kći, stručnjakinja za nadnaravno... davno je bila posvećena demonu upravo u ovakvoj ceremoniji... bogatstvo i moć... Vaš je zahtjev jednostavan za tako visokoga princa pakla...« »Da, da...« čula sam ga kako odobrava dok su nestajali u smjeru njezine radne sobe, ali ostalo nisam čula. Kakav zahtjev? Morala sam doznati. Morat ću prosjediti cijeli prokleti obred da saznam, pomislila sam. Proklet bio taj vražji policajac! Ovo će očito potrajati pola noći, a ja bih radije bila kod kuće s Florentom. Napokon je pod mojim nadzorom prostorija, ogoljena i zapečaćena, bila spremna. Pripreme su se doimale malo pretjeranima za obično prizivanje duhova, ali ipak, da bi se impresioniralo englesku gospodu, potrebna je http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

360/411

5/19/2018


velika predstava. U svijećnjake na zidovima stavljene su crne svijeće, a preko visokih prozora bile su navučene teške brokatne crne zavjese. Preostali namještaj, prekriven crnom tkaninom, izgledao je čudno, bio je jeziva oblika poput duhova, dok su lica Djevice i svih onih malih kerubina na polici bila skrivena iza crnih prekrivki. Na crnoj popločenoj sredini poda, obično skrivenoj sagom, odražavao se sjaj plamena svijeća na njegovoj ulaštenoj površini. Marie-Marguerite, neobično pokorno, pojavila se na otvorenim vratima da mi kaže kako me trebaju u radnoj sobi njezine majke. Ondje sam zatekla tri milorda kako drhture s kabalističkim znakovima oslikanima na čelu. Njihove su zjenice bile raširene i blještave. Drogirani, pomislila sam. Večeras će sigurno svašta vidjeti. Tanjurić nečega što je bilo spaljeno do pepela stajao je na pisaćem stolu kra j tintarnice. Bio je tu i pergament s čudnovatim figurama nacrtanim crnom tintom. Bočica napitka, neke male čaše i pladanj marcipana, sve u malim šarenim oblicima poput voća i igračaka, stajali su u sredini svega toga. Madame je sjedila u svojem naslonjaču poput brokatne carice. Haljina od grimiznog baršuna prekrivala joj je ramena. Bila je bogato izvezena zlatom, sa stotinama dvoglavih orlova raširenih krila. Skuti su joj bili od morski zelenog baršuna, bogato ukrašeni čipkom. Na nogama je imala baršunaste grimizne papuče, izvezene zlatom s istim onakvim dvoglavim orlovima. Na glavi je nosila krunu od olova, ukrašenu mrtvačkim glavama. »Sjednite, draga moja. Pred nama je duga noć, a vi znate da mrzim raditi bez malo osvježenja.« Pažljivo sam gledala kako toči napitak u čaše. Obje su bile čiste, jedna je bila za nju. Dobro, znači, nije drogiran. Takvo što ste uvijek morali provjeriti kada ste pili s La Voisin. I lordovi su podignuli svoje čaše, kao i ja. Dodavali smo marcipan jedni drugima, moj omiljeni. Uzel a sam jedan u obliku male kolibe, koji je izgledao malo veći od ostalih komada. Neko smo vrijeme sjedili u tišini, što mi je baš odgovaralo jer sam se odjednom osjećala vrlo umorno. »Vrijeme je!« objavila je Kraljica tame, dubokim i snažnim glasom. »Moje su moći na vrhuncu! Mjesec je izašao! Moja je krv uzavrela moćnim sjemenom!« Lordovi su zadrhtali. »Ja ću nacrtati krug.« Kao da je gledam kroz izmaglicu, vidjela sam kako je iz kutija i staklenki u ormarima uzela sadržaj te ga promiješala u pažljivim omjerima u velikoj mjedenoj zdjeli. »Za žeravnike«, rekla je. Opijum, gospina trava, mandragora i tko zna što još. Zatim je izvadila kredu, uže s čvorovima i pet svijeća iz posebne kutije.


361/411

5/19/2018


U neobičnoj metalnoj kutiji imala je mumificiranu glavu. »Glava ubojice roditelja«, rekla je. »Ove su izrađene od ljudske masti?« upitao je jedan od lordova. »Naravno. Ne bih koristila ništa drugo za tako moćan obred«, odgovorila je. Njegov prijatelj je zadrhtao. Podignula je svoje malo srebrno zvono i pozvonila. Njezina dva lakaja, sada odjevena u crno, pojavila su se na vratima. »Odnesite žrtvu u komoru!« rekla je, pokazavši zapovjednički u mojem smjeru. U tom sam trenutku shvatila da ne mogu stajati. Osjećala sam se čudno po cijelom tijelu. Pokušala sam okrenuti glavu da vidim što se događa, ali nije se htjela okrenuti kako sam to željela. »Koliko su vam platili za ovo?« pokušala sam viknuti, prije nego što mi je i jezik odrvenio i odbio učiniti svoju dužnost. »Nemojte se previše boriti protiv droge, draga moja. Samo ćete preopteretiti disanje, koje je i ovako jako oslabljeno.« Nisam se mogla pomaknuti da je vidim. Nagnula se pred mene. »Mnogo mi plaćaju, markizo. A vi zaista morate shvatiti da je moja investicija u vas upropaštena nakon tog posla s kraljem. Također, kako da vam vjerujem kada je jasno da ste postali policijski doušnik? Ne, ne gledajte me tako ljutito. Odmah sam to pogodila. Nisam glupa, znate, a La Reynie nikada nikoga ne pušta bez nekog malog dogovora. Nije važno. Sve će biti dobro.« Potapšala me po ruci i nasmiješila se. »Osim toga, nakon što vam Astarot preuzme um, opet ćete biti posve pouzdani. Jedna od nas – zapravo bi vam trebalo biti drago.« Vaša je kći imala pravo, pomislila sam. Vi biste bilo što žrtvovali ako bi vam to odgovaralo! »Oh, da, vidim vam to u očima. Pitate se kako sam vam dala drogu, zar ne? Tako ste oprezni. Nije bila u vinu, nego u marcipanu. Vi uvijek uzimate najveći komad!« Smijuljila se, a vidik mi se naglo promijenio kada su me sluge podignuli i odnijeli u crni salon, podbočili me mlitavo uza zid pod prozorom. »Promatrah sotonu kao grom što pada s neba. Ti si taj koji si nam dao snagu da nadvladamo zmajeve, škorpione...« La Voisin je crtala vanjski krug u smjeru suprotnom od kazaljki na satu – bio je to đavolji smjer – oštricom velikoga mača dok je recitirala. Marie-Marguerite i Sylvie, odjevene u uske krvavocrvene haljine, kose raspuštene ispod olovnih malih dijadema, stajale su iza nje, držeći nešto. Zatim je slijedio unutarnji krug, nacrtan kredom te kabalistički znakovi, trokut, Salomonov pečat. Dvije pomoćnice Kraljice tame zapalile su kemijsku mješavinu u žeravnicima i limenoj zdjeli te je smrdljiv dim počeo ispunjavati prostoriju.


362/411

5/19/2018


Zatim je La Voisin stavila sadržaj drugih zdjela, mačju glavu i mumificiranu glavu, izvan kruga kao žrtvu kojom priziva demona. »Mačka uvijek mora biti crna?« promrmljao je jedan od Engleza. »Da. I mora se hraniti ljudskim mesom.« »Mora li se proliti krv?« »Da. Držite ruke uz tijelo. Ako ih pružite izvan kruga, možemo vas izgubiti.« Lordovi su stavili ruke uz tijelo u užasnutoj tišini. Kraljica tame nastavila je recitirati, čitajući iz svojeg otvorenog grimorija [43] dok su njezine dvije u crveno odjevene pomoćnice zapalile ljudske svijeće i stavile ih u krug. U međuvremenu soba se ispunila zagušljivim dimom iz žeravnika. Lordovi su se znojili i gušili. Astarot se, međutim, uporno odbijao pojaviti. »Majko, morate ga prizivati Luciferom, njegovim gospodarom...« »Ne još! Previše je opasno! Još jedanput.« Kraljica tame ponovo je stala čitati: »Prizivam te i zovem, o duše Astarota i, ojačana snagom vrhovnog veličanstva, odlučno ti zapovijedam po Baralamensisu, Baldahiensisu, Paumahiji, Apoloresedesu i najmoćnijim knezovima Geniju, Liahidi, svećenicima sjedišta Tartara[44], glavnim knezovima pečata Apologije u devetom krugu...« Odjednom mi je sttašno pozlilo. Ispunio me užasan osjećaj pritiska i zle slutnje. Marie-Marguerite je pala na koljena. La Voisinina kosa činila se živom poput zmija, raširenih preko grimizne haljine kada je podignula ruku, držeći štap, zapovjedničkim pokretom. »Pojavi se!« povikala je. »Oh, moj Bože, vidim!« povikao je debeli plavokosi lord. »Paklena žena! Krv joj kaplje s očnjaka!« »Čudovišno! Oh, čudovišno! Užas!« drugi milord je pao na sve četiri u krugu i uhvatio se za svoj ctni ogrtač. »Kralj – kralj u plamenim kolima... na kojima vise ljudske glave...«, šapnuo je Buckingham. »Pojavi se u ljudskom obličju...« La Voisin je nastavila recitirati. »Majko, majko, krug – prekinuo ga je, dok je tako puzao...« glas MarieMarguerite bio je uznemiren. No, La Voisin je nastavila recitirati, ushićena, nesvjesna bilo čega. Učinilo mi se da vidim nešto u sjenama. Udovi su me peckali i boljeli. Droga je polako prestajala djelovati. No, znojila sam se, u glavi mi je lupalo. Osjećala sam strašnu mučninu. Oh, Gospode, pomogni mi da izađem iz ove zagušljive sobe s tim luđacima! Da barem imam svoj napitak... Kada mi je sinula ta misao, shvatila sam da nisam uzela napitak http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

363/411

5/19/2018


od prošle noći. Oh, dovraga! Sve to i još mi je slabo! Jedva sam podignula ruku da opipam lice. Glava me strahovito boljela. Ljudi u krugu su se grčili na podu oko nogu Kraljice tame, koja je i dalje stajala uspravno, držeći štap u ruci. »Otkrij se, demone! Uđi u tijelo žene izvan kruga i kaži svoje ime!« Dim je sada potonuo do razine poda, gdje sam ga mogla udisati. Dim opijuma, ojačan gorkim mirisima smrdljivog bilja. Kada sam ga počela duboko udisati, pomislila sam, nije dovoljno, dovraga! Bilo je dovoljno da svi ostali u prostoriji sasvim polude, ali nije bilo dovoljno da mi prestane ova prokleta glavobolja. »Uzmi je, uđi u nju, preuzmi je, ovladaj njome! Prihvati ovu žrtvu, o, Astarote! Uzmi joj um i dušu, daj joj snagu, daj joj...« »Ne!« U krugu se prolomio snažan krik. La Voisin je bila užasnuta. Napokon je primijetila prekid u krugu. Unutar kruga začulo se tiho, demonsko rezanje. Sylvie, divlje kose, grčila se na podu. S njezinih usana zarežao je dubok glas: »Ovdje sam! Koja je tvoja želja?« »Uzmi dušu posvećenu tebi i napusti krug!« zapovjedila je La Voisin, uzevši mač da ponovo nacrta dio kruga koji je nedostajao. »Ja to ne želim!« »Kako to misliš, ne želiš? Savršeno je pripremljena za tebe! Demoni uvijek žele duše!« La Voisin je bila razjarena. Buckingham se pribrao. Gurnuo je ruku pod svoju crnu halju i našao svoj lornjon. »Čudesno!« rekao je kad je kroz njega promotrio Sylvie. »Kakvu mi to bezvrijednu krpu od duše nudiš? Glupu, snobovsku djevojku koja ne vjeruje u đavla i vodi poslovne knjige umjesto da ima ljubavnike?« Sylvin je glas bio dubok i rezonantan. Nepošteno, pomislila sam. Upravo ono što bi Sylvie i mislila! Demon u Sylvie je nastavio: »Uzet ću ovu ženu lijepe figure ovdje, koja zna što tražiti kada je đavao snubi: palače, odjeću, ljubavnike, prokletstvo! Uzeo sam pravu ženu, a ne hladnokrvnu filozofkinju koja nema dovoljno krvi ni kostiju za pristojan obrok!« »Dakle!« upadne Buckingham. »Poslušajte demonov savjet i prestanite ga gnjaviti! To doista jest prava žena, he, he...« Ponovo je povirio kroz svoj lornjon. »Demon ima dobar ukus!« Nisam mogla vjerovati koliko su mi odvratni bili ti lordovi dok su razrogačenim očima zurili u zadnju novost koju su financirali. »Zapovijedam ti u ime sotone, Belzebuta, napusti krug!« »Sotona je otišao za poslom u Carigrad«, rekla je Sylvie svojim novim, dubokim glasom. »Ja sam taj koji sada vlada Parizom! Ja sam uzeo ovu http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

364/411

5/19/2018


ženu! Moć je njezina! Štuj nju! Ja sam u njoj!« Bila sam zadivljena Sylvinom hrabrosti. I La Voisin je vidjela što je činila. Razjarena, Kraljica tame počela je kašljati. Svladani isparivanjima, lordovi su oslabili, a jedan od njih se onesvijestio. Očajna, La Voisin je počela recitirati demonski otpust, ali Sylvie nije popuštala, režala je poput bijesnog vuka. »Dopuštam ti da odeš kamo god ti se čini da je dobro, neka tako bude bez buke i da ne ostaviš za sobom nikakav zao miris...« »Nikada!« povikala je Sylvie. »Ja, Astarot, izabrao sam!« La Voisin je nečim poškropila goruću masu u mjedenoj posudi što je otpustilo gusti bijeli dim. Sylvie, teško dišući, pala je shrvana na pod, a i moje su oči počele suziti. Zadnje čega se sjećam prije nego što sam izgubila svijest jest La Voisin koja se nadvila nad mene, njezine crne oči su bjesnjele. »Kako se usuđujete, kako se usuđujete! Čak vas ni demoni ne žele, vi grozni... hladnokrvni... stroju! Niste čak ni zmija u mojim njedrima – ja sam odgojila prokletu napravu!«

ČETRDESET OSMO POGLAVLJE Doista je vrlo jednostavno«, rekao je Florent dok je ujutro točio kavu u dvije šalice. »Naviknuli ste se na opijum na način na koji se talijanski knezovi navikavaju na otrov – kapljicu po kapljicu. Njih se ne može ubiti, a vas se ne može opsjesti. Svi ostali su bili zaslijepljeni halucinacijama, a vi ste jednostavno sjedili ljutiti što je droga bila tako nekvalitetna!« Oči su mu bile upale od umora. Činilo se da mu je laknulo što sam bila budna i slušala ga. Sjedila sam sklupčana u svojoj kućnoj haljini, još me strašno boljela glava. Imala sam crne podočnjake i čudne modrice po tijelu, kao da su me izgrizle neke nevidljive životinje. Iako sam se više puta oprala, još sam na sebi mogla namirisati smrad pariškog blata i još sam osjećala paniku koju su kod mene izazvali oblaci gustog dima koji me gušio u zatvorenoj prostoriji. Florent me našao u sitnim jutarn jim satima kako izbezumljeno lutam uličnim kanalima kod crkve Bonne Nouvelle. Kaže da sam zavijala poput vuka, ali ja se sjećam samo para jakih ruku koje su me odnijele kući i širokih šaka koje su mi razrezale prljavu odjeću, umotale me u debele pokrivače dok su mi grčevi potresali tijelo. No, kava, kava sve liječi. Došlo je jutro, a s njim se vratio i razum. Razmišljala sam o Florentovu objašnjenju. Imalo je smisla.


365/411

5/19/2018


»Mislim da opijum nije cijela priča. Mislim da je opsjednutost stvar želje da se povjeruje. Uostalom, Montaigne kaže da vjerom tijelo može ozdraviti ili oboljeti. Ne vidim zašto se na taj popis ne bi mogla dodati opsjednutost.« »Hm. I to ima smisla. No, kakva bi to osoba bila dovoljno glupa da poželi biti opsjednuta? Teško mi je razlučiti motiv.« »Meni nije«, odgovorila sam dok mi je točio još kave. »Mustafa«, pozvao je, »pogriješili ste, donijeli ste samo dvije čaše. Morate donijeti i treću i piti s nama. Da niste pobjegli iz te kuće i našli mene, vaša gospodarica je sada mogla biti mrtva.« »Piti sa slugama stvara prisnost«, rekao je čovječuljak kad je donio treći pehar i popeo se na prazni stolac. »Kava se ne broji, Mustafa. Osim toga, što drugo možete očekivati od čovjeka tako upitnog društvenog podrijetla kao što sam ja?« Florent je odisao nečim snažnim i osvježavajućim. Način na koji je ulio kavu teatralnom gestom, način na koji je sinoć ustao da sam otvori prozor i pusti da ude hladan, svjež zrak dok sam iskašljavala prljavi dim iz pluća. »Dakle, Mustafa, što se dogodilo Sylviji?« upitala sam. »Gilles ju je našao kod madame, prebacio preko ramena poput vreće žita i donio kući, i dalje je buncala. Nekoliko kanti hladne vode čini se da su otjerale demona, barem privremeno.« »On je zaljubljen u nju, zar ne?« rekao je Florent. Podignula sam pogled, zapanjena. Nikada ne bih ni posumnjala. »Do ušiju!« odgovorio je mali čovjek. »Ali ona želi onog Romanija, trovača.Rekla je Gillesu da se želi izdići u društvu. Zahvalan sam što sam pošteđen nestalnosti neuzvraćene ljubavi.« »Mislim da možda i niste«, rekao je Florent tiho. Tada je pogledao mene, pa opet malog čovjeka s čudnim, dubokim suosjećanjem. »No, to je dio ljudskog života, zar ne?« nastavio je. »Bog ne štedi nikoga od nas.« Pogledala sam talog u dnu svoje šalice od kave. »Ispričavam se«, rekao je Mustafa mijenjajući temu i spustivši svoju šalicu, »mislim da čujem nekoga na vratima.« No, doista je netko bio na vratima. Kad sam čula buku dolje, povikala sam: »Uvedi gosta gore, tko god on bio, Mustafa, nisam u stanju sići!« Uveo je zamaskiranu ženu u spavaću sobu. Ona je zbacila svoju kapuljaču i skinula masku, ogledala se oko sebe i rekla: »Dakle, vaše gornje odaje lijepo su namještene, madame de Morville! Nikada ih prije nisam vidjela.« Bila je to mademoiselle des Oeillets, dvorska dama madame de Montespan. »A tko je ovaj gospodin?« upitala je, ugledavši http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

366/411

5/19/2018


Florenta, koji je ustao da je pozdravi. »Čarobnjak?« Florent je ozbiljno kimnuo u znak potvrde. »Žao mi je što vas nisam mogla primiti dolje. Sinoć sam bila na demonskom opsjednuću i još sam prilično iscrpljena.« »Oh, da. To zna biti naporno. Je li to bio veliki ili manji demon?« »Veliki. Astarot. A netko je prekinuo krug.« »Oh, Gospode Bože! Iznenađena sam što ste me uopće primili! Ja bih sigurno morala provesti cijeli tjedan u krevetu da sam bila ondje!« Nakon što smo razmijenili nekoliko uljudnih fraza, mademoiselle des Oeillets me povukla iza paravana u moju ložnicu da budemo same i odmah prešla na stvar. »Madame de Montespan vas treba da joj gatate iz vode – u najstrožem povjerenju!« »Ali ja sam mislila da je madame de Montespan na dvoru. Ja ne mogu putovati u Saint-Germain, znate, nakon... hm, incidenta. Mogu se sastati s njome samo u Parizu. A i zabranjeno mi je gatati bilo što što bi moglo imati veze s politikom.« »Madame je sinoć stigla u grad i vratit će se čim završi svoje poslove ovdje. Želi da potajno dođete u njezinu kuću. Nitko ne smije znati da ste joj gatali.« »Onda to ima veze s politikom!« »Oh, ne. Ima veze samo s ljubavlju.« »S madame de Montespan ljubav jest politika.« Razmišljala sam što je gore: što se tiče madame de Montespan, osveta je bila izvjesna, a što se tiče kralja, kazna je bila vjerojatna. Tu je, osim toga, postojala i nada da bi mogla šutjeti i platiti mi u gotovini, što bih mogla pretvoriti u nakit. Nakit je pobijedio. »Dakle, pretpostavljam da ćete gatati madame de Montespan?« upitao je Florent s osmijehom kada su se vrata zatvorila iza mademoiselle des Oeillets. »Hoću. Vjerojatno ima još jednu suparnicu na obzoru.« »Trebala bi prestati gledati prema obzoru i početi potragu u svojem domu. Ja bih se kladio na guvernantu.« »Madame de Maintenon? Ona je prestara – kralj voli male plavokose djevojke. Zašto mislite da guvernanta ima šanse?« »Zaboravite, moj je posao kartati s najvećim tračerima u kraljevstvu!« odgovorio je Florent, smijući se.


367/411

5/19/2018


»Astarot želi znati zašto ne nosite izvrsnu krinku prodavačice ribe«, rekla je Sylvie kada mi je donijela neuglednu halju jedne časne sestre, skupljačice milodara za samostane. »Recite Astarotu da se La Reynieju nije svidio miris«, ljutito sam odvratila. Nema ničega što me više živcira od sluškinje koja misli da ju je opsjela jedna od najviših paklenih sila. Odjenula sam tešku haljinu, grubi šal i dugu bijelu pregaču te pričvrstila veliku, običnu krunicu o struk – i zaključila da uopće nije tako loše! Naravno, Astarot nije znao da sam išla k madame de Montespan. »Astarot kaže: kad se vratite iz Châteleta, morate posjetiti madame, njegovu vjernu sluškinju.« »Recite Astarotu da mademoiselle Pasquier nema želju da je opet otruju. Madame može doći ovamo ako nešto treba.« »Astarot je rekao madame da vas mora milostivo primiti. Astarot će vas pratiti i pobrinuti se za vašu sigurnost. Astarot osjeća velike promjene u svijetu. Velika opasnost za sljedbenike.« »Sylvie, kad ćeš se umoriti od tog Astarota i istjerati ga?« »Astarot bi bio ljut, osim što zna da ste budala. Poslušajte Astarota, smrtnice, a zatim Sylvie opet može imati svoje tijelo!« Sylvie je progovorila glasom nalik na duboko rezanje, kao da sam demon govori kroz nju. Njezine su oči izgledale prilično čudno. Bile su luđačke, zapravo. Ali ludi ljudi mi nikada nisu smetali. Uostalom, odrasla sam s luđakinjom. No, Gillesu nije bilo drago. Izgledao je kao da će mu srce puknuti. Jednom mi je tiho prišao i rekao: »Taj Astarot, gori je od ljubavnika. Mislite li da bi joj egzorcizam pomogao?« »Sigurno, Gilles«, rekla sam mu, »ali zapamtite, Astarot je prilično lukav. Morat ćete ga prevariti da je odvedete do egzorcista.« »Upamtit ću to, madame. To je dobar savjet.« No, do sada nas je Astarot sve zlostavljao, čak i La Voisin, kojoj je bez sumnje bilo iskreno žao što ga je prizvala na svijet. ***

Morala sam pričekati u predvorju spavaće sobe madame de Montespan dok njezina maserka nije završila s njome. Dugo je trajalo. Neke se stvari nikada ne mijenjaju, pomislila sam. Čak i kada je bila u nemilosti, ta žena pušta da je svi čekaju. Maserka je napokon otišla i nakon pristojnog intervala uveli su me u njezine odaje. Madame de Montespan se veoma udebljala od rođenja svojeg posljednjeg djeteta. Uzbibana robe de [45] chambre od zlatom izvezenog zelenog baršuna prekrivala je velike


368/411

5/19/2018


nabore sala koji su prekrivali nekoć slavni struk. Lice joj je bilo upalo, bore su se oblikovale na slavnom bjelokosnom tenu, a oči su joj utonule usred tamnih kolobara. Sjedila je na rubu svojega kreveta i pogledala me, njezine oči boje akvamarina bile su bez sjaja nakon mjeseci očaja i oceana mržnje. »Imam suparnicu!« rekla je. »Tako sam i sumnjala«, odgovorila sam. »Mademoiselle de Fontanges. Ima devetnaest godina, svježa je i nova i nikada nije rodila dijete.« »Dugo nisam bila na dvoru. Doista ne znam ništa više«, rekla sam. »Čini se da vam je to koristilo. Niste više onako blijedi, izgledate mlađe nego ikada! Oh, Bože, kada bih barem ja mogla opet biti mlada! Provodim tri do četiri sata na dan sa svojom maserkom, ali ništa ne pomaže. Gotovo je! Moja vladavina pameti i ukusa. Našao je smiješnu malu skorojevićku s mozgom magarca!« Odmahnula je glavom u očaju. Zatim me pogledala i rekla: »Ali nikada me neće zatočiti! Zaklela sam se! Neće poživjeti da to učini! Ja sam Mortemart! U usporedbi s mortemartskom krvi, Burbonci su skorojevići! Zar da skorojević zatoči jednog Mortemarta? Nikada, tako mi svega! Sami bogovi su protiv toga!« Ustala je i otišla do svojega naslonjača kraj malog pisaćeg stola. »Privucite taj stolac, izvadite svoju kuglu! Samo još jedno moram znati. Hoće li mi ta jadna, provincijska neznalica ukrasti naslov vojvotkinje?« Postavila sam svoje stvari kao što je tražila, a mademoiselle des Oeillets mi je donijela vrč vode. »Evo«, rekla je madame de Montespan, »uzela sam joj ovo kad sam je joj pomagala da utegne korzet prošlog mjeseca. Pripremala sam je za kralja. Baš kao što je La Vallière jednom pomagala meni, sada ja moram utezati tu odvratnu malu mademoiselle de Fontanges! Zatvorio se puni krug, zar ne? Kada je moja zvijezda bila u porastu, uživala sam ponižavati La Vallière! I opet bih uživala, da se sve iznova dogodi. Bila je budala koja nije zaslužila uzvišenu čast što ju je dobila! Ona nije imala pameti i ukusa da ga zadrži. Tamnila je na suncu. Izvodila je majstorije na konjima, možete li to zamisliti? Koji čovjek može ostati zaljubljen u ženu čiji je najveći uspjeh stajati na leđima konja u galopu? No, da ova nova mala seljanka gospodari nada mnome, ženom intelekta, kulture, podrijetla... Recite mi, recite mi: hoće li učiniti pogtešan korak poput one Ludres i samu sebe uništiti?« Madame de Montespan mi je pružila malu rozetu, odrezanu s izvezene ženske košulje. Poslušno sam je pritisnula uz kuglu.


369/411

5/19/2018


»Madame, vidim mladu djevojku s plavom kosom, malim ustima, nosom ravnim kao u kipa i jednostavnih plavih očiju – je li to ona?« »Da, upravo ona.« »Oči su joj upale... izgleda umorno ili bolesno...« »Fino!« prekinula me madame de Montespan. »Vozi se u kočiji biserno sive boje...« »S kraljem?« »Sama.« Madame de Montespan uzdahne s olakšanjem. »No, koliko je konja?« upitala je. »Da vidim... Skreću u zavoj na selu... Stabla su im na putu... Približavaju se skupini zgrada... Samostanu? Ne znam, nisam ih prije vidjela. Jedan, dva, tri... da, četiri para konja. Osam konja vuče kočiju, madame.« »Osam, osam! Znala sam! Onda je upravo ona ta koja će postati vojvotkinja! Kunem se ovdje pred vama, ona neće poživjeti dovoljno dugo da uživa u tom naslovu!« »Madame, molim vas da se suzdržite. Sjetite se, obećali ste tajnost.« »Tajnost?« glas joj je postao lukav. »Oh, da... Najstroža tajnost. I za vas i za mene. Jer ako ikomu išta kažete o ovom sastanku, za vas će to značiti smrt! Da, mi ćemo biti vrlo, vrlo tihi, zar ne? Adieu, madame de Morville! Primit ćete dobru nagradu za ovo!« Otišla sam u nadi da je jedina nagrada na koju je mislila bila debela kesica koju sam dobila u predvorju. ***

Put u Ulicu Beauregard bio je manje nego ugodan. Sjedila sam u sumornoj tišini dok je Astarot trabunjao o tome kako je strašno poniženje što se našao u kočiji koju vuku samo dva konja, dok su ga u paklu vodili na golemu prijestolju punom zlata i dragulja na leđima tisuća vatrenih vražićaka, i tako dalje, i tako dalje. »Sylvie«, rekao je Mustafa, »ako se ne riješiš tog dosadnog vraga, opet ću početi ići na misu!« »Astarot se nada da se šalite.« »Naravno, naravno, Astarote. Samo pripazite da nam madame ne podmetne neke neugodne trikove«, uvijek vjerujem da treba udovoljavati luđacima. »Madame je podređena. Astarot se može pobrinuti da nestane dok pucnete prstima!« Slabašan miris groznog crnog dima još se uvijek zadržavao na zavj esama i presvlakama u crnome salonu. To je razjarilo Sylvie, čije su se nosnice


370/411

5/19/2018


raširile da uhvate miris i čije su oči počele strijeljati uokolo kao da vidi nešto nevidljivo u zraku. Meni se na to okrenuo želudac. Nanon nas je uvela u stražnju sobu kamo je stari Montvoisin došao iz kuhinje s pecivom u ruci i rekao: »Vidi, vidi, kako je kralj đavao danas, dobro?« »Astarot pozdravlja muža njegove sljedbenice.« Montvoisin se nasmijao na pozdrav i sjeo da pojede svoje pecivo, brišući mrvice sa svojega krila. Sylvie je sjela u madamein najbolji naslonjač da čeka, a ja sam uzela stolac obična naslona. Nanonine su se oči suzile kada je vidjela Sylvie kako sjedi te je otišla u unutarnji dio kuće da pozove svoju gospodaricu. Ubrzo nakon toga pojavila se La Voisin, njezine crne svilene podsuknje šuštale su ispod tamnozelene satenske haljine, koja je bila odignuta na rubu da pokaže blijedozelenu satensku podstavu. Pletenice su joj bile zavezane ispod čipkaste kućne kapice, s kovrčama preko ušiju, gotovo skrivajući njezine teške smaragdne naušnice. Kada je ugledala Sylviju, tamne su joj oči ljutito bljesnule. »Astarot uzima naslonjač!« rekla je Sylvie, u očima joj je sijevnula neka čudna vatra. La Voisin se činila zatečenom gledajući nas, prvo jednu, a zatim drugu. Tada je polako odmahnula glavom. »Prokletstvo«, čula sam je kako mrmlja u bradu. »Pa, dragi moji«, nastavila je glasom koji je hinio veselje, »zaboravimo prošlost. Želite li čašu vina?« »Astarot ne pije«, odvratila je Sylvie. Ugrizla sam se za usnicu da ne prasnem u smijeh. Astarot je bio dobro društvo. Iz kuta začula sam piskav smijeh starog Montvoisina. »Antoine! Dosta! Mademoiselle, moram razgovarati s vama o jednom poslu u mojoj radnoj sobi.« »Astarotova moćna sila nadzire sav posao!« Madame je bijesno pogledala Sylvie te nas je povela u svoju radnu sobu i sjela u veliki naslonjač iza pisaćeg stola prije nego što ga je Astarot mogao zauzeti. Ja sam sjela na običan stolac s druge strane stola, a Sylvie, s plamenom u očima, u naslonjač kraj kamina. La Voisin se zagledala u mene preko pisaćeg stola, njezino se lice objesilo od umora i gađenja. »Još vas trebam – a demon vas je odbacio. Zašto? Bili ste potpuno spremni. Ja sam vas dovela do potrebnog čina moći. Ja sam vam stavila bočicu otrova. Bili ste savršena žrtva: briljantni, obrazovani. Bili biste jedna od nas! Najveća među nama! Nemilosrdna! Ali demon vas nije želio.« Polako je odmahivala glavom u nevjerici. »Što nije u redu s vama? http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

371/411

5/19/2018


Nešto nedostaje – to je sigurno zato što ste jedna od njih«, rekla je tiho. »Neprijatelj naše vrste. Jedna od La Reyniejevih izdajica!« Nagnula je glavu i lukavo me pogledala krajičkom oka. »Recite mi zašto vas se ne bih trebala riješiti«, rekla je. »Zato što vas nisam izdala. Vi ste mene htjeli izdati demonu! Osim toga, ne biste me to pitali da me namjeravate ubiti.« La Voisin je uzdahnula. »Postajete prestari. Postajete previše pametni. Trebala sam vaš um, vaš položaj, vaš pristup društvu za svoj veliki posao, ali sada je sve iskliznulo iz mojih ruku. Zar nikada niste shvatili zašto sam vas stvorila? Mogli ste biti naša najmoćnija kraljica kada dođe red na vas! Tko ćete sada biti? Prolazna ljubav jednoga kockara! Mrtva! Uzalud.« »Bit ću svoja vlastita osoba!« »Onda ste doista izgubljeni. Ni jedan čovjek ne može živjeti bez gospodara, a vi ne služite ni Bogu ni vragu. Kakva mi vas je moć otela? Što to vlada vama?« »Istina. Razum. Što god postoji iznad, ne možemo do toga bez njih. Još tražim.« »Čisto ludilo!« rekla je, uzdišući. »Od svega toga sišli ste s pameti! Nije ni čudo da vas demon nije želio. Ipak, vi najbolje u kraljevstvu čitate iz vode i trebam vašu kuglu. Veliki posao koji sam isplanirala mora se pokrenuti, s vama ili bez vas. I sa svim svojim moćima, ne vidim mu kraj. Čitajte ovdje za mene«, rekla je, pokazujući na visoku vazu koja je stajala među neobičnim predmetima na njezinu stolu. »Usredotočite se«, rekla sam. Čarobnica je počela govoriti tihim glasom, gotovo samo za sebe. »Upustila sam se u veliko djelo. Moći zemlje, pomozite mi! Kada završim, sjedit ću do kraljeva, bit ću ravnopravna prinčevima! Tama će vladati suncem!« Podignula sam pogled s vode i primijetila da su joj oči postale čudne. Što je mislila time? Očito je sinoć udahnula previše vlastitog dima. Protiv koga je kovala urotu? Tko su bili njezini saveznici? Nije ni čudo što se La Reynie ponašao tako čudno. »Kakva je budućnost ovoga kraljevstva?« upitala je. Pogledala sam u vazu. Bila je puna krvi. »Krv«, odgovorila sam. »Krv i još krvi, teče kao rijeka preko kamenja na Place Royale! Ocean krvi!« »Dobro«, rekla je, glasom gotovo kao da je u transu. »To je La Voisinina osveta!« »Madame, pretjerujete. Okanite se osvete. Zanemarite kuglu. Ne znate kada će se to dogoditi ili hoćete li i vi biti uvučeni u to. Pustite to.«


372/411

5/19/2018


»Oh, da«, rekla je podrugljivim glasom. »Čini dobro, ljubi Boga, blagoslovi one koji te guraju u blato, umri siromašan i otići ćeš u nebo! Mala markizo, dopustit ću vam da odete živi jer sada znam da ste prevelika budala da biste me ikada izdali!« Posljednje što smo Sylvie i ja čule kada je zatvorila vrata za nama bio je vračarin gorak smijeh.

ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE Dok je vino opet kružilo stolom, maître[46] Perrin, avocat i amater okultist, ponudio se još jednim velikim komadom janjetine. »I još malo tog odličnog umaka, molim vas, madame Vigoreux!« uzviknuo je sretno, brišući usta svojim ubrusom. Gosti su večeru proglasili sjajnom, sjedinjavala je dobru hranu, dobro vino i one inteligentnije duše koje je zanimala potraga za blagom pomoću okultnih sredstava. Toliko blaga zakopanog u zemlji i zaboravljenog tijekom fronde, samo je čekalo ispravno čaranje, magnetske rašlje ili pomoć đavla da bi se ponovo pojavilo na površini! Bila je to tema od gotovo univerzalnog interesa. Sam maitre Perrin, iako je bio avocat au parlement [47] , očekivao je da će znatno obogatiti svoju baštinu tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, i to pomoću rijetkog pergamenta koji je nedavno kupio od žene zvane Marie Bosse, za koju se činilo da ima mnoge vrijedne veze. Sama La Bosse postala je prilično crvena u licu od vina, a njezin sin vojnik postajao je sve raskalašeniji. Mali krojač, njegov domaćin, bio je potiho supijan na jednom kraju stola i sam za sebe pjevušio neku melodiju. I sam maitre Perrin bio je više pripit nego inače. »Ah, madame Vigoreux, kako ste divno postavili stol!« povikao je. »Tko bi mogao biti bolja domaćica od vas? Takvo velikodušno gostoprimstvo! Klanjam se vašem znanju o okultnom!« Ustao je i naklonio se popraćen glasnim smijehom. »Pijmo u ime bogatstva bez rada!« monsieur Mulbe podignuo je svoju čašu. »Što vi, amateri, znate o tome?« rekla je La Bosse, na opće veselje gostiju. Netko je prolio vino po bijelom stolnjaku. Svijeće su dogorijevale. Noć je bila već dobrano poodmalda. »Eh, da vi znate kakav posao ja imam!« hvalila se stara vještica. »A kakvu tek otmjenu klijentelu! Vojvotkinje, markize, prinčevi! Još samo tri trovanja i planiram se povući u mirovinu s pravim bogatstvom!«


373/411

5/19/2018


La Vigoreux ju je u znak upozorenja preko stola ošinula pogledom, koji je presreo maitre Perrin. Činilo se da su mu tijelom prošli srsi. S kime i s čime se to povezao? Sve misli o zakopanu blagu nestale su iz njegova uma. Društvo se od srca nasmijalo, kao da je to sve šala. I maitre Perrin se nasmijao. Kada je zabava završila, otišao je praćen veselim čestitanjima. Premda je ponoć bila prošla, otišao je izravno u kuću kapetana Desgreza iz pariške policije. Dok su Desgrezova supruga i sluge trčkarali sa svijećama, sam Desgrez, još odjeven u noćnu košulju i papuče, uveo je maitrea Perrina u svoju privatnu radnu sobu. Činilo se da mu uopće ne smeta što ga je probudio. ***

»Pa«, rekao je monsieurČemu de Ladugujemo Reynie sljedećeg jutra, »vidim se vaš miris uvelike poboljšao. ovu čast?« Markiza deda Morville, odjevena u crnu svilu i žalobni nakit od oniksa, zauzela je naslonjač na suprotnom kraju stola u radnoj sobi general-pukovnika policije prepunoj knjiga. Uz trzaj ruke, otvorila je svoju lepezu od ebanovine i crne čipke. Nekako je ta gesta razdražila La Reynieja. Možda mu se ipak više sviđala krinka prodavačice ribe. »Svojemu naredniku ondje, koji me odvukao od čitanja karata maršalici na vrločekati«, neugodan način«, odgovorila oštrim tonom. »Naš posao ne može rekao je La Reynie, jepokazujući na Desgreza i dva potkomesara mračna izgleda koji su sjedili na drugom kraju stola. »Imamo nekoliko pitanja o, hm, zanatu gatanja, ako se to može tako nazvati.« Markiza de Morville je lagano kimnula glavom, kao da je htjela reći: samo izvolite, ako ste dovoljno sposobni pitati išta pametno. »Preskočimo početne formalnosti. Prije svega, tko je najbolja vračara u gradu?« »Ja, dakako!« Dragulji na markizinoj ruci zasjali su kada je učinila malu teatralnu gestu svojom lepezom. »Ah, naravno. A gdje biste stavili Marie Bosse?« »La Bosse? Ona je strašna, vulgarna, nepismena žena koja ima određenu vještinu u obmanjivanju ljudi s kartama. To je sve. Fini ljudi ne idu k njoj.« Potkomesari su se nagnuli naprijed s neuobičajenim zanimanjem. »Suparnica«, promrmljao je Desgrez. »Očito. Fino – čut ćemo još«, odgovorio je potkomesar potiho. »A tko je žena poznata kao La Vigoreux?« »Još jedna vračara kojoj je specijalnost čitanje iz dlana.« »Poznajete li je?«


374/411

5/19/2018


»Da, naravno. Ona je supruga krojača za dame gdje sam dala šivati haljinu. No, ne bih se profesionalno povezala sa ženom kao što je ona. Ona je amater.« Ispod La Reyniejevih brkova pojavio se uzak osmijeh kada je uočio udvornost u markizinu glasu. »Vidi, vidi, čini se da svaka kućanica kojoj treba džeparac proriče sudbinu.« La Reyniejev glas bio je neodređeno srdačan, ali pogled mu je bio hladan i prodoran. »To je otprilike točno«, odgovorila je markiza, popravljajući povlaku svoje duge crne haljine oko noge uza šuštanje skupocjene svile. »No, većina od njih nije dobra. Pralje koje jedna drugoj nose rublje.« La Reynie je pogledao Desgreza, a Desgrez je mrzovoljno kimnuo glavom. »Poznaju li La Bosse i La Vigoreux jedna drugu?« »Naravno! One su dobre prijateljice.« Markiza se doimala posve mirnom. »Večeraju li često zajedno? Što biste rekli, tko obično dolazi na njihove tipične večere?« Promatrači za stolom mogli su osjetiti kako se iza markizinih hladnokrvnih sivih očiju krije velika inteligencija. Izmijenili su poglede. Ne, nije joj se smjelo dopustiti da napusti zgradu dok posao ne bude obavljen. »Siguran sam da doista često večeraju zajedno, ali nisam upoznata s drugim pripadnicima njihova skupa: drugorazredni čarobnjaci, varalice na kartama, krivotvoritelji, krivotvoritelji novca – takva vrsta ljudi. S njima ne želim biti povezana.« Markiza je dala jasan odgovor, i to bez oklijevanja. Ne, ona nije mogla biti jedna od upletenih, pomislio je La Reynie. Ali ipak, bio je nepovjerljiv što je toliko vladala sobom. To je samo po sebi bilo sumnjivo. Jedan od potkomesara nagnuo se preko stola s pitanjem: »Želite li reći da vračare imaju... hm... cehove, poput uglednijih obrta?« »Manje-više. Taj se zanat obično prenosi u obitelji, baš kao i svaki drugi. Razlika je u tome što se uzima čak i manje ljudi izvana kao ptiptavnike, a također, to udruženje vodi žena.« »Madame de Morville, što znate o poudres de succession?« Desgrez je elegantno upao s pitanjem. Markiza, u potpunosti prisebna, odgovorila je ne trepnuvši. »Ono što svi u Parizu znaju, glasine su da ih ima posvuda.« Glas joj je bio miran i ujednačen. »Kad god je smrt neočekivana, govori se da je bila uzrokovana otrovom. Dosta radim na otkrivanju neprijatelja za ljude koji se boje otrova, kao što znate iz naših... hm... prethodnih rasprava. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

375/411

5/19/2018


Vjerujem, dakako, da je taj strah potpuno pretjeran, ali sigurno nikada ne bih svojim klijentima to rekla.« Ljudi za stolom opet su pogledali jedni druge. »A što biste rekli o karakteru La Bosse?« nastavio je La Reynie. »Biste li rekli da je ona... hvalisava?« »Ne znam puno o tome. Povremeno je vidim na ulici, ali ona nije moj žanr. Ona je, naposljetku, udovica trgovca konjima«, markizin je glas odavao snobizam. »Voli li ta udovica trgovca konjima alkohol ili nešto malo više uglađeno, recimo, opijum?« upitao je La Reynie glatko. Za nagradu je od markize dobio uzrujan pogled. Naglim trzajem ruke sklopila je lepezu. La Reyniejeve oči zasjale su tajnim zadovoljstvom: napokon je probio tu željeznu samokontrolu te proklete žene. »Ako je poput ostatka njezine vrste, onda vjerojatno pije kao smuk!« nakostriješila se markiza. »To je sve, madame de Morville. Bojim se da ćemo vas morati zamoliti da s narednikom ostanete do kraja dana u mojoj dvorani za primanje. No, možda vam mogu naći neki drugi svezak poučnih propovijedi koje će pomoći da vam prođe vrijeme.« »Monsieur de La Reynie, uvijek ste tako milostivo gostoljubivi!« odgovorila je markiza. »A kao i obično, o ovome ne smijete nikomu ništa reći«, odgovorio je La Reynie. »Znate da ne mogu. Ne, ako želim nastaviti s poslom«, odbrusila je markiza. La Reyniejev je osmijeh bio neobično senzualan, njegove oči kao da su je milovale. Kada su markizu odveli kroz vrata, Desgrez je tihim glasom rekao svojemu šefu: »Da, monsieur, odmah! Naredit ću Lebrunu da joj pošalje svoju ženu.« Madame de Morville je zastala u dvorani, zatim nastavila kao da ništa nije čula. Tog poslijepodneva, dok je markiza zurila kroza stražnji prozor u Palači La Reynie s neizmjernom dosadom, Marie Bosse je prodala bočicu bijelog arsena policajčevoj supruzi koja se došla požaliti na muževu grubost. ***

»Kažete da su svi bili u krevetu kada ste ih uhitili ? Kako pogodno za vas, Desgrez!« La Reynie je podignuo pogled sa svojega stola, gdje je upravo stavio potpis na svoj tjedni izvještaj za kralja. Desgrez je stajao, držeći svoj šešir.


376/411

5/19/2018


»U istom krevetu, monsieur! La Bosse, njezin odrastao sin, svi oni! To dokazuje...« »Da se rasa čarobnjaka održava incestom? Desgrez, ni najmanje me ne zanimaju čarobnjaci, ja tražim trovače! Želim doći do korijena ove urote!« »Naći ćete dobar početak u sadržaju ormara tih žena. Teško da postoji otrov koji one ne bi posjedovale. To ni ne uključuje crne svijeće, voštane figure, medaljon kralja...« »Kralja?« Čak je i La Reynie bio zatečen. U tom se okruženju kraljeva slika može koristiti samo za jednu svrhu. Vračanje koje uključuje njegovu smrt! »Desgrez«, rekao je tiho, »vjerujem da smo ih našli!«

PEDESETO POGLAVLJE Tek sam kasno poslijepodne mogla poslati po svoju kočiju i pobjeći od tog neželjenog poslijepodnevnog gostoprimstva. Nisam se pretjerano brinula za La Bosse ili La Vigoreux, koje su sigurno bile dovoljno inteligentne da prepoznaju policajčevu ženu, ali La Reyniejeva me uvreda pekla i opsjedala satima. Kada sam napokon bila na slobodi, otišla sam ravno u La Trianonin mali laboratorij u Ulici Forez. Gorjela sam od bijesa i odlučnosti. U ulici sam srela skupinu veselih djevojaka u pregačama i drvenim klompama koje su upravo napustile dućan, smijale su se zajedno i nešto skrivale. Ljubavni napitak, bez sumnje. S prednje strane mala crna prostorija za primanje bila je uređena veličanstvenije nego ikada. Damama je posao očito cvjetao. Na kaminu pred slikom podrobna prikaza krugova neba i pakla gorjela je svijeća na mačjoj lubanji, a na stolu za savjetovanje bilo je nekoliko tajanstvenih bočica, kao i kovčeg s kartama za tarot i knjiga o znanosti fiziognomije. U niši zavjesa je bila diskretno prevučena preko portreta đavla, a ujak je počeo dobivati lijepu patinu na mjestu gdje je bio obješen na žici. Kostur odiše nečime neosobnim. Tijekom mnogih posjeta otkrila sam da ga mogu gledati bez osjećaja ikakve vrste, osim, možda, neodređenog osjećaja zadovoljstva. »Ah«, rekla je La Trianon kad je na zvuk zvona izašla iz svojega laboratorija, »to je markizica! Draga moja, čemu dugujemo ovu čast? Pa nije vam valjda već ponestalo lijeka za vaše živce?« »Upravo vas trebam radi napitka. Moram ga prestati uzimati.«


377/411

5/19/2018


»Oh, to ste rekli i prije. Što se sada dogodilo? Neki drugi liječnik vam je rekao da ćete umrijeti od toga? To smo vam i mi rekle, znate i sami. Uzimate ga više od bilo kojeg živog bića koje sam vidjela!« »To je slabost. Zato sam tako ranjiva. Vremena su opasna. Ne želim biti ranjiva.« La Trianon je zaškiljila. »Vi znate«, rekla je. Što znam? Pomislila sam. Očito se radi o nečemu prilično lošem. »Je li vam ona rekla?« upitala je La Trianon šaptom. »Trebala sam znati da se to ne može skriti od vas – ne kad čitate iz kristalne kugle!« Pravila sam se mirnom. Ako budem postavljala pitanja, mogla bih otkriti svoje neznanje. »Ne zabadam nos u tuđe stvari«, odgovorila sam, »ali ne mogu a da ne znam nešto. Ipak, ovdje sam radi drugog posla. Želim da razrjedujete opijum u mojem napitku, ali neka otopina ima jednako jak okus. Platit ću vam jednako, ali svaki mi tjedan smanjite opijum za četvrtinu. Na taj način mogu zavarati samu sebe dok smanjujem dozu.« La Dodèe je došla po neke papire iz dnevne sobe, nasmiješila se u znak pozdrava kada me je vidjela da sjedim s njezinom prijateljicom pred vatrom. Očito je čula moj prijedlog. »Samo pazite da ne završite povraćajući krv kao i zadnji put! Madame će misliti da smo vas otrovale!« umiješala se u razgovor veselo. Primijetila sam da je La Trianon postala vrlo mirna u nazočnosti mlađe žene. Znači, ona nije rekla ni svojoj partnerici o tome. La Voisin je očito smjerala nešto zaista vrlo ozbiljno. Kada je La Dodèe otišla, La Trianon je ustala i stavila jednu ruku na kamin, a drugom mi mahnula da priđem bliže. »Moram razgovarati s vama – u povjerenju«, prošaptala je. »Ne mogu navesti La Voisin da me sasluša, a oduvijek je bila slaba na vas. Možda će poslušati upozorenje ako kažem da dolazi od vas.« »Recite mi sve. Kunem vam se da će ostati tajna.« »Prošli je tjedan došla k meni po otrov koji bi mogao progristi kamen. Želi otrovati podnožak, tako da onaj tko odmara noge na njemu umre. Rekla sam joj da je to nemoguće. ›Nemojte ga prodati u Parizu ako želite zadržati svoj ugled. Prodajte ga nekomu tko napušta zemlju‹, savjetovala sam joj, ›pa ako to ne uspije, neće vam se razbješnjeli kupac vratiti radi osvete. ‹ ›Trebam ga za ovdje,‹ rekla je, ›mora djelovati!‹ Zvučala je odsutno, čudno – gotovo kao da je poludjela.« La Trianonin je glas bio tih, užurban. »To može biti samo za La Montespan«, prošaptala sam.


378/411

5/19/2018


»Jučer sam bacila karte. Preko Kraljice štapova pao je Kralj mačeva. Bacila sam smrt i srušeni toranj! Sigurna sam da je Montespan. Ona želi osvetu!« »To znam. Čula sam to iz njezinih vlastitih usta.« »No, možda ne znate, otkako je kralj uskratio naklonost madame de Montespan, La Voisin je postavila Romanija na trag mademoiselle de Fontanges, nove ljubavnice.« La Trianon je govorila poluglasno. Odjednom sam vidjela cijelu urotu. La Voisinina najveća zavjera! U tome sigurno ima mnogo novca. Goleme svote iz stranih riznica, više nego samo Montespanin novac. U tom mi je trenutku bilo jasno da ta čarobnica ne namjerava ubiti samo ženu. »No, kralj, iako više ne jede i ne pije s madame de Montespan, i dalje je posjećuje kratko i službeno svaki tjedan, okružen svojim dvoranima. U njezinim odajama on sjedi u velikom naslonjaču koji ona drži za njega i stavlja noge na poseban podnožak koji je namijenjen samo njemu«, rekla sam La Trianon. »Točno«, prošaptala je, »a karte kažu, ako La Voisin nastavi putem koji je izabrala, umrijet će i povući sve za sobom! Jedino pitanje koje me muči jest je li srušeni toranj naše vlastito ›društvo‹ ili cijelo kraljevstvo!« »Pretpostavljam da želite čitanje u vodi.« »Da – vaše najbolje. Potpunu istinu!« Mahnula mi je da pričekam, otišla u laboratorij i vratila se s prozirnom staklenom posudom punom vode. »Doista mi ne trebaju ostale stvari«, rekla sam. »To je samo radi efekta.« »Znam«, rekla je La Trianon, sjela za svoj stol za gatanje iz karata gdje je postavila vazu s vodom. »Dobro vas je naučila. Šteta je to, znate. Čak i da više nikada niste čitali, mogli ste biti kraljica, najveća kraljica od svih! No, potratili ste se na pogrešne stvari: muškarce, na primjer.« Obuzela me lagana vrtoglavica i slabost koja je pratila sliku što sc uzdizala. No, slika koja je ljeskajući se stigla s dna vode bila je stara i poznata: djevojka sa sivim očima, koju sam sada prepoznala kao sebe, gledala je u more. Ali plašt koji je čvrsto držala oko ramena bio je posve drugačiji. Težak plavi ogrtač ukrašen zlatnim gajtanima, s grimiznom podstavom koja se veselo presijavala kako se vjetar njome poigravao. Dobro sam poznavala taj plašt. Tražila sam ga u gužvi, s prozora na katu, s prozora kočije dok je moj vozač vodio konje pretrpanim ulicama. Slika, koja je već dugi niz godina bila ista, promijenila se! Iza djevojke oblikovao se drugi lik. Vjetar je kidao perje njegova šešira koji je on pridržavao rukom da ne odleti. Drugom je rukom zagrlio djevojku koja je nosila http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

379/411

5/19/2018


njegov ogrtač. Ona je podignula pogled prema njemu i nasmiješili su se jedno dugome. »Bože moj!« prošaptala sam. »Kauzalnost! Slobodna volja! Mi smo sve budale, mi vračare! Sudbina i stvaranje! Ali kako, kada se ovo dogodilo?« »O čemu govorite? Što vidite?« prošaptala je La Trianon zabrinuto. »Mi stvaramo svoju vlastitu sudbinu, ali... Ne mogu shvatiti kako...« La Trianon je uzdahnula. »Napokon vidim što je mislila. Previše knjiga. Kakav dar, potraćen na cjepidlaku! I to još žensku cjepidlaku! Tko je ikad čuo za takvo što? Samo mi recite što je na slici.« »Samo ocean. Svako malo dobijem istu sliku, kada tražim nešto drugo. Pokušat ću opet.« Moja koljena su počela klecati, a iznutra sam bila posve iscrpljena. Umočila sam prst u vodu da razbijem sliku i ponovo pogledala. »Vidim madame u pravoj dvorskoj haljini – njezina tamnozelena svila. Nosi veliki smaragdni prsten... i drži malu bočicu. Jednu od vaših, vjerujem. Grebe po dvokrilnim vratima... s oblogama od bijeloga drveta s pozlaćenim rezbarijama... na kraju hodnika popločanog mramorom. Ah, sada ga prepoznajem – to je ulaz u odaje madame de Montespan u SaintGermainu. Vrata se otvaraju napola, mademoiselle des Oeillets stoji ondje, dajući joj znak da šuti. La Voisin joj daje bočicu i mademoiselle des Oeillets brzo zatvara vrata.« La Trianon se odjednom naborala, kao da je ostarjela sto godina. »Vidjela sam to kada sam bacila karte«, rekla je. »To je smrt! Otići ću k njoj i preklinjati je da odustane od toga! Kakav je gordi zloduh dovodi do ovakvog ludila?« »Vi znate da je to madame de Montespan«, odgovorila sam. »Da ona to nije već naumila, čak je ni La Montespan ne bi mogla navesti na to! To je samoubojstvo i one obje to znaju!« »Znate kao i ja, ona ne želi biti na drugome mjestu – sada osjeća da je došlo njezino vrijeme. Otvorit će vrata pakla i vladati kaosom sama, kao kraljica!« La Trianon je uzdahnula. »A uvijek je bila tako praktična osoba! To je zbog tog misticizma! Imala je viziju, znate. Tko bi se drugi mogao usuditi i sanjati da bi naša profesija mogla postati tako velika? Ona je stvorila carstvo sa svojim snovima – ali sada...« »Sada će ga uništiti«, dovršila sam. »Što je važnije, uništit će nas!« rekla je La Trianon, ustavši žustro od stola. »Ako se policija ikada dočepa njezinih poslovnih knjiga, to će biti moj kraj, a i vaš, markizice! Moram porazgovarati s njome. Ima i sigurnijih


380/411

5/19/2018


načina da zaradite novac od pothranjivanja Montespaninih beznadnih osvetničkih snova!« »No, ima li boljeg načina pothranjivanja La Voisinine želje za slavom? To je vaš problem.« Slava, da, pomislila sam. Ali ne samo slava. Ovo je La Voisinina osveta, osveta tako bezoblična, crna i posvemašnja da bi mogla srušiti cijeli svijet i sve nas povući za sobom u smrt! Kad sam ustala na odlazak, osjećala sam da moj um radi kao prenavijeni sat. Nekako sam se morala dokopati svojega ugovora i sveska sa slovom P iz poslovnih knjiga Kraljice tame. Bez toga, kamo god da pobjegnem ili kako god da promijenim ime i izgled, jednog bih dana mogla otvoriti vrata i naći Desgreza kako stoji pred njima. Kamo me ne bi mogao slijediti? Samo u Novi svijet, uzdahnula sam u sebi. Ali onda sam se sjetila glazbe, kazališta, svojih knjiga. Kako bih ikada mogla živjeti među divljacima, čak i ako me je to privlačilo? Ah, bolje divljaci koje poznajem nego oni koje ne poznajem. Jedna je stvar bila sigurna: nisam mogla reći Florentu. Ako sazna što je u tim poslovnim knjigama, čarolija bi mogla nestati iz njegovih očiju. Vidio bi me onakvom kakva doista jesam. Da mu kažem za poslovne knjige i što je u njima, on bi me napustio.

PEDESET PRVO POGLAVLJE Lijepa ptica! Pametan Lorito! Kra!« Bakina je papiga koračala lijevo-desno, ogledavajući se u novogodišnjem daru: zrcalcu pričvršćenom na kraju njezine prečke. Samo je d'Urbec mogao znati što bi jedna ptica poželjela na dar. Vratio se tako natovaren dobrim stvarima sa svojega posljednjeg putovanja u inozemstvo da je čak i Astarot nestao na nekoliko dana nakon što je Sylvie isprobala lijepu novu kapu ukrašenu svilenim trakama. »Florente, otkad ste se vratili, ta je ptica postala tašta kao paun! Z ar vas nije stid što ste je tako iskvarili?« »Tašta ptica! Lijepa ptica!« zakriještala je papiga, uređujući si perje pred zrcalom. U svojoj kućnoj halji, s nogama podignutima na podnožak, d'Urbec je spustio šalicu na stol kraj sebe, zadovoljno i posjednički pogledao papigu. »Papige i psići – ne mogu mi odoljeti! Poteškoće imam samo s mačkama. Ne čini li vam se da je to znakovito?«


381/411

5/19/2018


»Mislite li da je to razlog zašto se vi i madame ne podnosite? Mislim da je razlog dublji od toga. I još mi niste rekli zašto vas je izbacila iz kuće pred madame de Poulaillon.« »Nadao sam se da nećete čuti za to. To pokazuje da vas se nikada ne smije podcjenjivati.« »Želim znati, Florente. Moram znati za slučaj da dobijem nekakve čudne darove. Mirisne rukavice, na primjer, ili bocu vina. A možda ćete morati također slati svoje košulje drugoj pralji.« »Oh, ne brinite se toliko. Samo sam joj otvoreno rekao što želim, to je sve. Pokušao sam otkupiti vaš ugovot. Čovjek bi pomislio da bi ga željela prodati. Uostalom, vaša je vrijednost pala u posljednje vrijeme. No, ona za to krivi mene. Odbila je, i to uz popriličnu scenu. Upozorila me neka ne razmišljam o braku s vama. No, govorio sam o zakonima dok nisam obavio svoju misiju. Izvadila je ugovor da mi pokaže kako je pravovaljan. Tako sam saznao gdje ga drži.« »Florente«, rekla sam užasnuto, »za Boga miloga, da niste pokušali provaliti i ukrasti ga – to nije vrijedno vašega života! Dovoljno je već što misli da smo ljubavnici!« »Sylvie, još čokolade molim – prva je bila odlična!« zatražio je nehajno d'Urbec, a kad je izašla iz prostorije, dao mi je znak da budem oprezna. »Eh sada«, rekao je tiho, »morat ćete mi vjerovati da mogu nadmudriti Kraljicu tame. Ako mogu zavarati Desgreza i one policijske pse i izvesti vas izvan zidina Pariza, sigurno mogu i otuđiti nekoliko papira.« »Florente, molim vas, ne činite ništa nepromišljeno – to nije važno!« »Naprotiv, to je vrlo važno i vi to znate. To je jedini pisani trag između vas i La Voisin. Ostalo su samo glasine. Pola je Pariza bilo u njezinoj kući, a čak ni La Reynie neće pohvatati pola Pariza. Želim ugovor i poslovnu knjigu koju sam vidio na polici iznad njega – onu označenu slovom P!« Bila sam užasnuta! Kako bi me mogao više voljeti kad bi vidio što je u njoj? »Vi znate za poslovnu knjigu?« zastao mi je dah. »Moj je posao da znam ono zbog čega bih vas mogao zauvijek izgubiti, Geneviève. Predugo sam čekao da bih sve izgubio.« »Ali to ne može biti hitno. Prije mjesec dana uhvatili su La Bosse i La Vigoreux, a još nisu pitali ništa ni madame, ni bilo koga od njezinih. Bilo je to kao kad su uhvatili viteza de Vanensa za krivotvorenje novca prije dvije godine. Otkrili su da je trovač, ali nije se išlo dalje. Prijetnja prolazi, Florente. Bolje bi bilo da prodamo moje slike nego da gubimo vrijeme pokušavajući se dokopati knjige koju vam ona neće dati.« Florent je kimnuo glavom, a ja sam mislila da je zaboravio. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

382/411

5/19/2018


Veljača je prošla, a iako su prvi vjetrovi u ožujku bili oštri, u zraku se osjećao nagovještaj proljeća. Još malo, još malo, govorio je vjetar, i uskoro će biti cvijeća, a riba će biti protjerana s jelovnika. Florent je lijepo napredovao s prodajom mojih slika, zbog čega mi je pomalo bilo žao, te s prodajom prilično velikog i teškog ormara koji više nije služio jer nije bilo srebrnine. Kasno jednoga jutra, nakon što je moj jedini klijent otišao, primijetila sam Sylvie kako briše prašinu i pjevuši. Bila je to dobrodošla promjena. Astarotu se nije sviđalo brisati prašinu jer je odbijao saginjati se. »Sylvie, jako si vesela jutros. Gdje je Astarot?« »Astarot? Oh, on je otišao posjetiti svoju obitelj.« »Demoni imaju obitelj?« »Naravno. Da vas je neki demon opsjeo, onda biste znali. Astarot ima na desetke žena, pa čak i još više ljubavnica, da ne govorimo o djeci, rođacima, braći, ujacima i tetama, a, naravno, mora obavljati i vrlo važnu ulogu – on je gospodar svih legija demona. Ne možete sve to voditi bez rada, znate – čak i ako on više voli Pariz.« »Svatko razuman više voli Pariz«, odvratila sam. »Jeste li pripremili crnu svilu? Danas poslijepodne idem na privatno gatanje u Palaču Soissons.« »To je znak proljeća – svi žele novu ljubav i gatanje. Opet ćete biti uspješni. I sada biste bili da prestanete uzdržavati onog profesionalnog kockara – inače, nije da mi nije drag. Ali zaista! Ona slika koju ste toliko voljeli! Postali ste prava pravcata robinja ljubavi! Da madame nije tako zaposlena, imala bi vam što reći!« »Pa,ja ću imati što reći ako ne otvoriš vrata. Mustafa! Gdje je kad ga trebam?« Vratila sam se kroz kuhinjska vrata i vidjela da je Sylvie uvela dvojicu građana ozbiljnoga izgleda, odvjetnike, prema njihovim dugim haljama i teškim vlasuljama. Jedan od njih bio je leđima okrenut prema meni. Očito je proučavao namještaj. Drugi je prstima prolazio po izblijedjelome mjestu gdje je prije visjela slika. Okrenuo je ruku da provjeri ima li prašine na njoj. »Čini se da je s ovog mjesta uklonjena slika. Očito su vas obavijestili na vrijeme, maître Pasquier.« Čuvši to ime, sledila mi se krv u žilama. Drugi se čovjek okrenuo od svojeg procjenjivanja namještaja i zagledao se u mene. Nakon samo pet godina izgledao je mnogo stariji. Lice mu je bilo deblje, oči sasvim ugasle, kao dvije repe koje su predugo bile u spremištu. Njegov me ten podsjetio na one otečene ružičaste gliste koje možete naći u lokvama na du nakon pljuska. Očito mu je profesija odgovarala.


383/411

5/19/2018


»Vidi, vidi, pa to je Étienne, krvopija! Čemu dugujem čast ovog posjeta, brate? Jeste li potrošili zaradu od prodaje naše sestre?« Uživala sam gledajući kako u njemu raste bijes. »Barem nije zanijekala svoj identitet«, rekao je njegov pratilac, dok ga je obuzdavao. »Uvijek si imala svadljiv jezik, sestro! Prepoznao bih te po njemu čak i da si se u svemu drugome promijenila! Prisilna tišina u osamljenoj samostanskoj ćeliji koristit će tvojoj duši. S vremenom ćeš mi nesumnjivo čak biti zahvalna što sam te spasio od tako sramotna života.« »Zahvalna? Na čemu? Što ste me prekinuli u poslu i što mi pregledavate kuću kao dva zalagodavca?« Sada je bio red na Étienneu da obuzda svojega pratioca. Čula sam Sylvie kako je prošaptala iza mene: »Mustafa, otrči do umjetničke galerije na Pont Notre Dame i pozovi monsieura d'Urbeca. Reci mu da smo u strašnoj nevolji!« »Pustite je. Dokazali smo da je naš informator imao pravo. Ne može nikamo otići. A uskoro ću moći skriti tu... tu strašnu sramotu za obiteljsku čast.« Prišla sam mu korak bliže i zagledala se u njegovo iskvareno lice kao u baziliska. On je ustuknuo. »Tko vas je obavijestio da sam ovdje?« rekla sam hladnim glasom. »Imam ja svoje načine. Doušnike medu policijom. La Reynie vas štiti, ali on ima i neprijatelje.« Da, pomislila sam. Neprijatelje među velikima, koji nisu željeli da otkrije njihovu korumpiranu povezanost s gradskim okultistima. Netko s njihove strane tko ima pristup policijskoj evidenciji želio me tiho udaljiti i zaustaviti La Reyniejevu istragu. Sigurno su dojavili moje ime bratu. »I o čemu su vas ti informatori izvijestili? Da mademoiselle Pasquier živi u Ulici Chariot, da je bogata i da dugujete svojoj časti da joj zaplijenite imovinu i zaključate je u samostan?« »Obavijestili su me da je moja odbjegla sestra osramotila obiteljsko ime tako što je postala vračara i što sada ljubuje s kockarom!« »I trošim sve kako se vi ne biste mogli toga dočepati, zar ne? Kakva nedolična žurba, brate!« »Svojim uvredama samo kopaš vlastiti grob, sestro!« Prekrižio je ruke i bahato se zagledao u mene. »Znači, ni moj brak ne znači ništa?« Zastao je. Sylvie je bila iznenađena. Pogled joj je postao čudan, dalek, proračunat.


384/411

5/19/2018


»Brak? Lažeš! Tko bi se oženio sramotnim čudovištem kao što si ti?« Osjećala sam se sigurnom u svojoj mondenoj haljini i skupoj čipki, pa sam mu se nasmijala u lice. »Pa, bilo koji lovac na miraz! Zar vam vaš doušnik nije to rekao? Mislim da vam mora vratiti novac. Jadni brate, došli ste na kraj puta. Zakasnili ste. Moje bogatstvo vam je izmaknulo. A sada vrijeđate udanu ženu u njezinu vlastitom domu!« Sjela sam u svoj naslonjač s crvenim brokatnim jastučićima, zaklonjena iza velikog pozlaćenog stola na kojemu je bila moja kristalna vaza za vodu na njezinu postolju u obliku zmaja. »Ti mala goropadnice!« povikao je, približavajući se stolu. »Rekla bi bilo što da me se riješiš, je li? No, ne možeš me prevariti! Povjerovat ću onog dana kada vidim tvoj vjenčani list, ne prije! Pribavit ću nal og da te zatvore, a što se tiče onog pustolova, njega ću dati uhititi...« počeo se derati, kao da vikom može nadoknaditi nedostatak logike. Gilles je zauzeo mjesto iza njih u podnožju stubišta, prekriživši svoje goleme ruke, za slučaj nevolje. »I umiješati se u svetost obitelji tako dragoj našemu vladaru?« odgovorila sam sarkastično. »Možda ne znate, gatala sam i njemu osobno...« Na sam spomen kralja, izraz lica drugog odvjetnika naglo se promijenio, postao je čudan, smjeran, ali Étiennea ništa nije moglo zaustaviti, toliko je žarko želio namještaj koji je milovao. »Budite oprezni, licemjeru«, zasiktala sam. »Ako me i dalje budete uznemiravali, bit će vam postavljena pitanja o vašem ponašanju na koja vam neće biti drago odgovarati!« Obojica su se iznenađeno okrenula kada su čuli zvuk otvaranja ulaznih vrata i bat teških čizama. Drugi odvjetnik je povukao Étiennea za rukav, pokušavajući ga nagovoriti da odu. »Oh, ostanite, gospodo! Baš bih voljela da upoznate mojega supruga!«, rekla sam, izgovarajući tu riječ slavodobitno. Sylvie je potrčala uzeti Florentov plašt, a ja sam primijetila da joj je izraz lica vrlo čudan. Mustafa je bio iza njega. Florentove tamne, inteligentne oči začas su procijenile cijelu situaciju. Na licu mu je zatitrao neobičan osmijeh. »Kakva čast!« rekao je blago. »Odvjetnici. Jesu li oni rođaci? Rekao bih da nisu. Ne vidim obiteljsku sličnost. Ako tvrde da su rođaci, vjerojatno su nezakoniti!« Zastao je uživajući u djelovanju svojih riječi. Étiennenovo je lice poprimilo meni vrlo lijepu crvenu boju! »Vi, lažljivo kopile...!« uzviknuo je Étienne. Mustafa je neprimjetno rukom posegnuo za pojas, ali ja sam ga zaustavila pogledom. »Dragi moj supruže«, obratila sam se Florentu, »moj je brat bio tako ljubazan i doveo svjedoka sa sobom. Zlato, što biste rekli na to da http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

385/411

5/19/2018


posjedujete uglednu rezidenciju u četvrti Cité? Moje nasljedstvo, sada kada je moj brat tako ljubazno potvrdio moj identitet.« »Palača Pasquier? No, zar nije pomalo turobna, ljubavi?« odgovorio je Florent, potpuno u duhu situacije. »Ni je važno, najdraži. Mogli bismo ga preurediti novcem od prodaje lijepog malog imanja na selu koje mi je ostavila baka. Nadam se da ste se za njega dobro brinuli u moje ime, brate.« »Ti, kujo!« uzviknuo je Étienne. Pogledala sam Florenta, a on je pogledao mene. Istodobno nam je umom prošla ista misao. Šah-mat u dva poteza. »Maitre Pasquier, je li to istina?« upitao je Étienneov pratilac. »Nikada... nisam...« »Étienne«, prekinula sam ga, »ne možete imati i ovce i novce: ili sam ja vaša sestra, a vi ste se urotili da me lišite mojega nasljedstva, ili ja nisam vaša sestra, a vi mi sada pokušavate ukrasti moju imovinu. Molim vas, odlučite se pred ovim očito uglednim svjedokom kojega ste tako zgodno doveli sa sobom.« »Maitre Pasquier, moj ugled – vi ste me prevarili...« »Znači, još se ne možete odlučiti, dragi brate? Tada mi dopustite da vam pomognem. Policija je u potpunosti obaviještena o ovom slučaju. Možda čak sumnjaju da ste ubili onu jadnu djevojku koju ste identificirali kao mene. Mustafa, molim vas, odnesite ovu poruku monsieur de La Reynieju...« »Idemo, idemo – ovaj zahtjev možete riješiti i poslije.« Étienneov pratilac ga je povukao za rukav. »Što, zar već idete tako brzo? Baš kada je naš razgovor postao tako ugodan!« upitao je Florent dok je Étiennea njegov pratilac povlačio prema vratima. »Baš šteta. Možda drugi put? Zbogom, gospodo.« Kada su se vrata zatvorila za njima, Sylvie je zapljeskala i uzviknula: »Bravo, bravo! Baš kao u kazalištu, veličanstveno!« Florent i ja smo se nasmiješili jedno drugomu. »No, na žalost, za razliku od kazališta, u stvarnom životu zavjesa se ne spušta«, odvratio je Florent. »On se može vratiti. A ako bude istraživao vaše tvrdnje, najmanje što će se dogoditi je da će naš brak biti otkriven pogrešnim osobama. To nije dobro. Nisam to planirao.« Počeo je koračati tamo-amo, a čelo mu je bilo namršteno. »Proklet bio! Proklet bio! Da je došao mjesec dana kasnije...! Sada ću morati smisliti nešto drugo.« »Astarot kaže da će sve dogovoriti«, rekla je Sylvie.


386/411

5/19/2018


»Hoćete li vi i taj vražji demon ušutjeti? Razmišljam!« uzviknuo je d'Urbec gnjevno. Sylvie je briznula u plač. »No, no, Sylvie«, tješila sam je, »monsieur d'Urbec je samo malo uzrujan. Nije htio uvrijediti princa demona, sigurna sam u to.« Odjednom sam morala sjesti. Étienne mi je pobudio ružne uspomene, uspomene na ujaka, oca kako umire u svom velikom krevetu, majke, slijepe i lude kako tetura sobom. Nisam se usudila govoriti o njima, čak ni dugo razmišljati o njima. Željela sam ih potisnuti iz sjećanja. Sjedila sam, stavila ruke na lice. Osjećala sam se kao da sam prozirna od iscrpljenosti. Prikaza, dašak maglice. »Oh, kako ću ovo poslijepodne uspjeti gatari grofici de Soissons?« Naslonila sam glavu na naslon stolca. »Jednostavno sam previše iscrpljena da bih čitala iz vode.« »Što?« upitao je Florent. »Grofica je u gradu? Zašto ona nije na dvoru u ovo doba godine? Svatko tko nešto znači je u Saint-Germainu. Nešto se ozbiljno događa. Kada bih barem znao što.« »Oh, ne vjerujem. Što se te žene tiče, to bi moglo biti bilo što, od probavnih smetnji do novog ljubavnika!« odgovorila sam. ***

No, nisam imala pravo. Kada su mi pomogli da izađem iz kočije u podnožju velikih stuba u dvorištu za kočije Palače Soissons, ugledala samožujskih Primija Viscontija kako silazi. Hodao je pogrbljen štiteći se od oštrih vjetrova, čvrsto se omotavši u ogrtač, sagnute glave, bio je slika i prilika malodušnosti. »Hej, monsieur Primi!« viknula sam u vjetar, a on je ispravio glavu, namjestivši samouvjeren izraz lica, kao da ga ni jedna briga na svijetu nije morila. »Pa, dobar dan, madame de Morville! Moje čestitke: svakim danom izgledate sve mlađi!« »Ne zahvaljujući vama, Primi. Recite mi, što je to danas? Još jedan dvoboj vračara? Ili će me izložiti zajedno s mehaničkom lutkom i medvjedom koji pleše?« »Vjerojatno bih se trebao ispričati, markizo. Kraljeva omiljena zabava je razotkrivanje vračara, čarobnjaka i šarlatana.« »Sljedeći put razotkrijte sebe, Primi, vi šarlatane! Najradije bih vas spalila poput snopa šiblja i proklela vas, samo da vas naučim pameti!« »Ah, oduvijek tvrdim da ste vještica – iako to više nije važno«, rekao je, uzdahnuvši.


387/411

5/19/2018


»Pa zašto ste onda tužni? Vi ste postali njegov miljenik, a mene je uništio.« »Svi smo sada uništeni, mala markizo. Pobjegao bih, ali zaljubljen sam. Zato ću ostati i riskirati sve.« »Smrznut ću se ovdje. Stanimo u vežu.« »Bolje da se smrznete, u ovom slučaju. Nitko nas ne smije čuti.« Pokazao je rukom prema švicarskom stražaru u livreji koji je stajao na velikim dvokrilnim vratima palače. Hladan vjetar kao da nas je želio razdvojiti dok smo zajedno stajali na širokom kamenom stubištu. »U posljednjih nekoliko dana gradom kruže glasine da su pariške vračare povećale vrsnoću svojih predviđanja otrovom. Neka strašna starica za koju nikada nisam čuo je uhićena. Zovu je Marie Bosse. Uplela je vračaru imenom La Vigoreux. Upoznao sam jednom tu ženu kod madame de [48] Vassé – čitala mi je iz dlana. Sada je u Château de Vincennes , kažu da pod mučenjem odaje imena svojih suradnika.« »Primi, vi ste bolesni – jedno malo čitanje iz dlana? Proglasit će vas nevinim, baš kao i sve druge glupe žene kojima je čitala iz dlana.« Na vjetru mu je zavijorio laneni ovratnik, ali Primi je bio previše uzrujan da primijeti. »Da je bar to samo tako«, rekao je, posve izvan sebe. »Ali, markizo, za mene je to gore nego što možete zamisliti! Žena koju volim – oh, markizo, trebali biste je vidjeti! Ona je božanstvena!« Naglo je živnuo kao što je prije naglo potonuo. Rastapao se na samu pomisao na tu ženu, a zatim je nastavio: »Upoznali smo se kad me zvala da joj čitam iz dlana. Jedan pogled i odmah sam se zaljubio! Te oči! Taj divan struk! Morao sam je osvojiti! Čitao sam joj budućnost. Predvidio sam da će se uskoro strastveno zaljubiti u mene i postati moja nevjesta. Nažalost, ona je već bila u braku. Što je još gore, njezin je suprug obolio i umro, time sam postao sumnjiv da sam ga otrovao uz pomoć ove La Vigoreux!« »Dakle, odustali ste?« »Da odustanem od nje? Kakvo ludilo! Naravno da nisam! Svaku večer strastveno vodimo ljubav. Vezan sam lancima ljubavi! Moja je sudbina da umrem od ljubavi...« »Primi, vi ste ludi.« »Naravno! Kako drukčije možete živjeti u ovom suludom svijetu? Adieu, markizo. Susret ćemo se tek na onom svijetu...« »Primi, čekajte...« povikala sam za njime u vjetar. Okrenuo se, a vjetar mi je donio njegove riječi.


388/411

5/19/2018


»Nema više, sve je završilo, naš svijet. Gotovo je. Pođite utješiti groficu, ali svakako neka vam plati na licu mjesta.« Promatrala sam vitku figuru toga Talijana kako ulazi u kočiju što ga je čekala. Dok je kočijaš skupljao uzde i pokrenuo kočiju, vidjela sam Primija kako se zavalio na sjedalu, šešir je navukao preko očiju. Dugo sam čekala u hladnom predvorju mramorna poda ispred grofičinih odaja. Staklena okna škripala su u visokim prozorima i osjetila sam propuh ispod vrata s pozlaćenom oblogom. Što je grofica mogla htjeti? Primala je vračaru – nešto se očito dogodilo na dvoru. Možda je čula nešto što ju je navelo da se ponovo okrene okultnome. Ili nešto što je htjela ili nešto čega se bojala. Ali što? Grofičino je lice bilo upalo, pokušavala je prikriti nove bore koje su joj se urezale u ostarjele obraze, prekrivene teškom bijelom šminkom. Oči su joj strijeljale s jedne na drugu stranu na njezinu sitnom uskom licu. Osmijeh joj je bio tako čudno razvučen da je izgledao poput neke vrste nijemog vriska. Ovaj put razlog nije taj što želi kralja za ljubavnika, rekla sam sama sebi. Ovo je strah. »Madame de – dobro, kako god da se sada zovete, znam da proričete istinu. Visconti je vidio slom u mojoj crti sudbine, vidio je sramotu, pad, u kartama. Tajna moje prošlosti izaći će iz tame na svjetlo dana!« Ah, to je bilo to. Glasine koje bruje o uhićenju La Bosse i La Vigoreux na koje me Visconti upozorio. No, on nije znao što sam ja znala, da je istraga bila zaustavljena. U uhićenjima su stradali samo La Bosseini ljudi, nitko se nije dotaknuo La Voisin ili njezinih bliskih suradnika. Je li grofica od La Bosse dobila otrov kojim je uklonila muža? Ako je tako, imala je pravo biti zabrinuta. La Bosse je bila pod mučenjem već nekoliko tjedana i možda su je već prisilili da dade popis svojih klijenata. A sada su, zahvaljujući brbljavim sucima, neke vijesti iz La Reyniejeve tajne istrage došle do ušiju plemića, a odade do dvora. A ako se to nije ticalo njezina muža, koje su druge osobe napustile ovaj svijet od grofičine male bijele ruke? Možda dovoljno da se osudi čak i ženu njezina ranga. »Želite znati svoju budućnost«, rekla sam odmotavajući svoju prostirku. Nagnula se preko kugle dok sam miješala, dijamanti s njezinih grudiju odražavali su se u vodi kao male duge. »Madame, molim vas – boje vaše haljine, vaših dragulja, one ometaju sliku.« »Moram znati!« rekla je, povlačeći se malo.


389/411

5/19/2018


»Vidim istu sliku koju sam za vas vidjela prije mnogo godina: vaša kočija noću, sluge u običnom sivom ruhu, konji u velikoj brzini, jure kroz tamu. Markiza d’Alluye je s vama. Ne razgovarate... lica su vam napeta.« »Ipak nije poziv na ljubavni susret – ne, bijeg! A kad pomislim da sam sve ove godine pretpostavljala kako je ono gatan je bilo vaš jedni neuspjeh! Oh, kakva gorčina! Vidjeli ste to još tada! Zašto me niste upozorili?« »Čekajte, madame, dolazi još jedna slika. Vi ste – to je očito neko strano mjesto, odjeća je neobična... čini se da nije francuska. Vi ste na misi u čudnoj crkvi...« »Onda sam spašena...« »Čekajte! U stražnjem dijelu crkve su dvojica muškaraca, jedan ima veliku vreću. Prvi – mislim da ga prepoznajem – daje znak spuštanjem ruke. Drugi... Oh, tu je i treći, na drugoj strani crkve... otvaraju vreće. Bože! Vreće su pune crnih mačaka! Jure amo-tamo kroz crkvu. Ljudi se okreću vama – čini se da misle kako su mačke vragovi koje ste vi donijeli... Oni viču, prijete. Povlače vas za haljinu, pokušavaju vas rastrgati na komadiće... Vaši sluge ih tjeraju, a vi bježite u svoju kočiju koja vas vani čeka.« »Čovjek koji je to učinio – rekli ste da ga prepoznajete?« »Agent pariške policije, madame.« Da budemo precizniji, Desgrez, čovjek koji je namamio madame de Brinvilliers iz njezina skrovišta u stranom samostanu. »Oni će me ubiti! Huškaju rulju protiv mene! Oh, kakva zgodna smrt, nitko neće biti kriv! Zločinci niska roda ne usuđuju se napasti jednu Mancini izravno, pa se služe lukavstvom! To je sigurno Louvois! On me mrzi. On mrzi sve nas, nas koji smo iznad njega po rođenju! Poznajem ga, iskoristit će svojega pulena La Reynieja da nastavi svoju osvetu pod okriljem zakona! Takav je – pokvaren – čeka pravi trenutak. Nitko nije siguran, čak ni Manciniji. Recite mi, moja smrt...« »Za to morate platiti unaprijed, madame.« Uzela sam naknadu i ponovo pogledala. »Umrijet ćete u starosti«, rekla sam. Tišinu u prohladnoj prostoriji prekinuo je grofičin ludi smijeh. Iznenada je ustala, podignuvši ruke iznad glave, vrišteći: »U starosti, u starosti! Živjet ću unatoč vama, Louvois!« Zatim se sjetila da sam ondje i, gledajući me užarenim, pomahnitalim očima, rekla je: »Louvois, što me briga za njega? Ha! On je ništa, čak ni ovoliko...« pucnula je prstima da pokaže njegovu beznačajnost. »Oh, ružnog li malog buržuja! Kunem se da ću mu se osvetiti!« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

390/411

5/19/2018


Dok je moja kočija skretala u Ulicu Picardie, zavalila sam se u jastuke, gotovo osjećajući mučninu od umora koji dolazi od previše čitanja u tako kratkom vremenu. Još pokoje i to bi me ubilo, pomislila sam. Mislim da sam čak i zadrijemala jer mi se činilo da me je probudio trzaj kada se kočija zaustavila u Ulici Forez. Moj zadnji zadatak toga dana. Pokupiti zadnju bočicu napitka koja je imala četvrtinu uobičajene snage. La Dodèe me dočekala na vratima. Njezino obično veselo lice bilo je obješeno od brige ispod bijele lanene kućne kape. Obrisala je svoje vlažne ruke o pregaču i rekla: »Oh, ipak ste došli! Vaša je narudžba spremna, ali još nije u bočicama. La Trianon vas treba straga. Jako je zabrinuta i treba joj gatari.« Zastenjala sam. »Ne mogu. Gatam cijelo poslijepodne i osjećam da ću se onesvijestiti ako samo pogledam opet u kuglu.« »Dođite u laboratorij i podignite noge. Skuhat ćemo vam kavu i vaša će se snaga vratiti. Užasne se stvari događaju! Munje sijevaju svuda oko nas, moramo znati kamo će udariti sljedeća!« Smjestile su naslonjač uz vatru. Potonula sam u njega i sklopila oči. Jedna od djevojaka očito je donijela podnožak jer zadnje što sam osjetila prije nego što sam utonula u zaborav jest da mi je netko podignuo noge. »Probudite se! Probudite se!« La Trianon me uznemireno tresla za ramena. »Pa, uopće ne spavam, samo odmaram oči.« »Neobičan način odmora. Znači da su vam oči hrkale!« »Ja? Hrkala? Nikada!« uspravila sam se. La Trianon je stajala kraj mene, s rukama na bokovima, do lakta zasukanih rukava svoje crne haljine, kao da je upravo došla s radnog stola. »Mislila sam da će vas to probuditi. Evo, okrijepite se s ovim – morate nam gatati. Radi se o životu i smrti!« Turska kava bila je teška i slatka, bolja nego lijek. Držala sam malu šalicu u rukama da ih ugrijem dok sam udisala taj tajanstven, jak miris. »Ah, odlično! Doista izgledate budnije. Pripremile smo vodu na radnom stolu do atanora.« Pogledala sam na drugi kraj prostorije i ugledala vazu vode kako se ljeska pod blijedim svjetlom kraj prozora. Jedna od djevojaka je mela, mačići su sisali svoju majku u kutiji iza atanora. La Dodèe i još jedna djevojka završavale su s ulijevanjem mojega napitka u zadnju bočicu. »Oh, pogledajte, vaša se harpija raspala – to je sigurno od moljaca«, primijetila sam.


391/411

5/19/2018


»Više toga se raspada ovih dana. Oni koji mogu, skrivaju se. No, mi se ne možemo skriti, naš je izvor zarade ovdje. No, sve se još može popraviti. Madame planira veliki udar koji će nas sve spasiti. Ona će podnijeti molbu kralju. No, moramo doznati kako će proći, tako da možemo sve isplanirati.« »Molba? Za što?« »Molba je otrovana!« prošaptala je La Trianon. »Čak ni La Dodèe ne zna. Sljedeći je tjedan ide predati u Saint-Germain. Prošli ju je put gužva oko kralja obeshrabrila te se vratila neobavljena posla. No, sljedeći put neće odustati. A sada, sada... važno nam je da uspije.« »Ali kako otrov može prijeći s papira do očiju čitatelja?« »Ne u oči, u džep. Molba je prekrivena finim prahom. Kralj redovito stavlja nepročitane molbe u džep gdje drži rupčić. Kada umre, njegovi će ministri pasti, nitko neće ni pomisliti da istražuje ovaj slučaj u previranjima koja će nastati i ova strašna istraga će se zaustaviti prije nego što svi budemo upleteni!« »A ako ne uspije?« »Tada smo svi mrtvi – vi, ja, madame de Montespan, Manciniji i svi ostali!« »Dobro onda, gatat ću.« Sjela sam za visok radni stol. La Trianon je otpravila djevojke, pa čak i La Dodèe, s nervoznim: »poslije... poslije! Ne smijete smetati markizici. Ovo mora biti savršeno gatanje!« Voda kao da je potamnjela, kao da je upijala sumrak koji se vani spuštao. Tada sam u samom središtu vidjela narančasti sjaj, najprije malen, a zatim veći, rastao je dok nije ispunio cijelu vazu. »Što to vidite?« »Vatru – Čekajte, vidim još nešto.« Iznad plamena nazirao se vrh lomače. U središtu plamena, živa osoba, okovana lancima, sjedila je. Lice, iskrivljeno, nijemo vrišti u narančastom srcu vatre. »Sjedi... netko koga su mučili... noge slomljene – To je... Čekajte, ne mogu sasvim razabrati...« prinijela sam glavu bliže, tako blizu da je moj dah namreškao vodu. Slika je zatitrala i uzbibala se. Odmaknula sam se. Bilo je sigurno. »To je madame, spaljuju je živu!« »Jeste li sigurni?« »Posve sigurna! Kosa joj se pretvorila u pepeo. Lice joj je crno – ali prepoznala bih je bilo gdje. Krvnikovi pomoćnici... komadaju tijelo kukama – ali... mislim da nije mrtva... udovi se pomiču...« Slabost je bila strašna. Zanjihala sam se kada su se strop, harpija i sve ostalo počeli okretati iznad mene. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

392/411

5/19/2018


»Dođite brzo! Dođite brzo!« La Trianon me pridržala da ne padnem, a ostale su se vratile da mi pomognu sjesti u naslonjač. »To je užas, užas! Marie, pozovite kočiju s ugla. Moram ići k madame večeras. Moram je odvratiti. Ne smije ići u Saint-Germain sljedeći tjedan, mora pobjeći...« Jedna od djevojaka već je donijela La Trianon njezin široki crni pusteni šešir i tamni plašt, a kad je druga krenula prema vratima, ja sam je zaustavila. »Moja kočija čeka vani. Ići ćemo zajedno. Ako želimo zaustaviti madame, ja joj to moram reći. Samo pošaljite poruku mojoj kući da ću se kasno vratiti. Oni me očekuju.« La Trianon se namrštila. »Mislite, onaj muškarac s kojim spavate vas očekuje. Neka čeka, to je dobro za njih.« »On neće čekati – poći će u potragu za mnom. Mogao bi otkriti vaše planove!« »Ne samo da je muškarac, još je i pametan. Sami ste si navukli nevolje na vrat«, odvratila je La Trianon. »Dosta, dosta! Nemamo puno vremena!« Jedva sam bila dovoljno prisebna da pokupim svoje bočice sa stola prije nego što smo pohitale u moju kočiju koja nas je čekala.

PEDESET DRUGO POGLAVLJE Vidi, vidi!« rekla je Kraljica tame. »Čemu to dugujem ovu čast?« Stajala je pred svojom velikom tapiserijom koja je prikazivala Magdalenu, s rukama na bokovima, promatrala nas je nagnuvši glavu na jednu stranu, kao da smo prodavači koji kasne s isporukom. Blizu ognjišta dadilja je vodila njezino najmlađe dijete na temenima za hodanje dok se ono igralo s drvenom ptičicom na štapu, koja je mahala krilima što su klepetala i oponašala letenje. Jedna od madameinih tigrastih mačaka trljala mi se o noge. Stari Montvoisin i njegova kći sumnjičavo su zurili u nas iz kuta. »Catherine, moramo razgovarati s vama nasamo!« rekla je La Trianon s hitnjom u glasu. Primijetila sam kako nas oči Antoinea Montvoisina sli jede dok nas je La Voisin vodila u svoju radnu sobu i čula sam škripu podne daske iza nas, slijedio nas je i pokušavao čuti o čemu razgovaramo. La Voisin je zatvorila vtata radne sobe iza nas, a zatim zapalila svijeće u zidnom fenjeru plamtećom žeravicom iz kamina. Zatim je preko uskog prozorčića navukla teške grimizne zavjese.


393/411

5/19/2018


»Sada«, rekla je, »imamo potpuni mir. Nadam se da me niste došle odgovoriti od mog velikog posla.« Pod svjetlom svijeće njezine su se crne oči sjajile poput užarena ugljena. Od toga sjaja podilazila me jeza. Činilo mi se kao da se radi o ludilu. »Catherine, markizica je imala viziju u vodi. Vi ćete gorjeti!« »Viziju? Vi bijedna mala jadnice! Tko vam je rekao da se miješate u moj posao?« Lice joj je podrhtavalo od ludog bijesa. »Ne, ne Catherine. Ja sam to tražila. Vaše sam interese imala na srcu. Ja sam vaša najstarija prijateljica!« »Bili ste, hoćete reći! Oduvijek ste željeli da ostanem malena i bezopasna! Unutar vašeg dometa. Kada ste me propustili upozoriti da ne postanem velika? Sjetite se prve crne mise koju sam organizirala za madame de Montespan? Dobila je kralja – a ja sam utemeljila svoje bogatstvo! Vi ste me sprečavali u mojoj slavi!« »Madame, molim vas! Čuvajte sebe! Čuvajte nas!« Upala sam u riječ. »A sada govori i poklonica perina i lanenih plahti, finih vina i lakih ljubavnika! Nikada niste bili predodređeni ni za što veliko! Bila sam budala što sam vas pokupila sa snijega.« »Madame, vidjela sam vas u plamenu!« »Ali kada ste me vidjeli u plamenu? Sutra, iduće godine ili možda za deset godina? Vaše vizije su manjkave, pokazuju previše i premalo istodobno. Koliko možete reći, neće me spaliti za ovaj veliki pothvat, nego za nešto sasvim drugo! Zašto bih se trebala odupirati sudbini? Ne, ja je prihvaćam, kao i svoju vječnu slavu!« »Ali, madame, slika se može promijeniti. Pođite novim putem. Bog nam ne daje samo sudbinu, nego i slobodnu volju! Postoji izbor...« »Pih! Kakvo je to blebetanje? Nije ni čudo što vas demon nije želio opsjesti! Vi živite u knjigama, mademoiselle, a ne u životu! Bog, doista! A sada ste stručnjak i za teologiju, kao i za sve ostalo! Ne, ja ću nastaviti s ovim velikim djelom, i dobit ću...« »Smrt, madame!« »Ne, vi mala budalo! Poštovanje!« Riječ je odjeknula u tišini. Vračara se uspravila u svoj svojoj visini, zabačene glave, raširenih nosnica, sjajnih očiju. »Poštovanje?« Progovorila je La Trianon. »Za to sve nas izlažete opasnosti?« La Voisin se nasmiješila zavjerenički i odmahnula rukom kao da odbacuje naše sumnje. »No, no, u tome se krije i bogatstvo!« Ponovo je zvučala kao ona stara La Voisin, praktična, podrugljiva domaćica koja http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

394/411

5/19/2018


uštedi novčić na sapunu ili svijećama cjenkajući se. »Vremena su teška, moram prehraniti desetero usta. Mislite li da obitelj mogu nahraniti zrakom? Filozofijom? Dobrim nam jerama? Ne, pobrinut ću se za njih, kao i za vas. Milord će me čekati kada sve bude gotovo. Montespanin će novac olakšati moj život u tuđini...« »Dakle, vi ćete pobjeći, a mi to ne možemo?« La Trianon je bila zgrožena ovom izdajom. »Molim vas, ja to smatram umirovljenjem. Kada pobjegnem, oni će poslati svoje krvosljednike za mnom, a vas neće niti primijetiti kako čučite u rupi. No, strani kralj i njegova aristokracija će me zaštititi. Tada će policija odustati. Dauphin, ta velika, glupa hrpa svinjske masti će zavladati, a istraga će završiti. Politika će se promijeniti. Ne, neću gorjeti zbog ovoga. A osim toga, kada odem u mirovinu u inozemstvu, bit će dovoljno vremena da se promijeni javna predodžba.« Izgledala je samozadovoljno. Zatim me pogledala i odmahnula glavom. »Opet se«, rekla je, »markizica prenaglila.« »Dakle, ne mogu ništa više reći da vas uvjerim?« La Trianon je glas bio tužan. »Ništa. Idite kući, pođite u krevet. Vaši su živci uznemireni. Nikada niste imali snagu uma za planiranje velikih djela. A vi, mademoiselle – pođite kući svojem opijumu, u mekani krevet od perja s onim beskorisnim kockarom i prestanite me gnjaviti svojim vizijama! Van, obje! Moram raditi na svojim planovima!« Otvorila je vrata svoje radne sobe i istjerala nas kao da smo kokoši. Zatim je zatvorila vrata i ostala sama u svojoj radnoj sobi. »Niste je uvjerili«, šapnuo je stari Montvoisin, povlačeći me za rukav pred vratima radne sobe. »Nismo«, odgovorila sam. La Trianon je ljutitim pogledom prostrijelila izgužvanog malog čovjeka i otišla u veliki salon da me ondje pričeka. »Onda smo izgubljeni! Moja kći, moj unuk. Nemam ni jednog novčića. Ona je sve zaključala u strahu da ću je izdati policiji i pobjeći. Izdati nju? Kako bih to mogao i pomisliti? No, pobjeći? Da, to bih učinio. Sa svojim djetetom, na sigurno mjesto na selo. Moja je žena luđakinja koja će nas uništiti! Jeste li sigurni da nemate novca? Sto livra? Posudit ću ga od vas – imam dragulje kao jamstvo! Smaragde, dijamante! Vrijede više od tog novca, uvjeravam vas!« Uhvatila me jeza od njega, od njegova bijednog stanja.


395/411

5/19/2018


»Nemam taj iznos sada, ali pogledat ću ako ga imam kada dođem kući. Nisam više bogata kao što sam nekada bila...« Morala sam pobjeći od njegova cviljenja. Bilo što, samo da mi pusti rukav. »Hoćete li? Oh, Bog vas blagoslovio, Bog vas blagoslovio! Dođite u kuću sutra! Nedjelju ujutro ona će biti na misi. Ne mora nikada doznati!« Silom sam skinula njegove prljave stare šape sa sebe i pobjegla s La Trianon u kočiju. ***

»Uh, došli ste tako kasno, madame. Vaš... hm... muž nas je htio poslati po vas. No, rekli smo mu da obično znate što radite.« Sylvie mi je već otpustila korzet i sada je četkala moju crnu haljinu prije nego što će je pospremiti. D'Urbec se svijeća. odmarao na krevetu i pravio da ne sluša dok je čitao Tacita uz svjetlost »Oh, Sylvie, imam takvu glavobolju! Bilo je strašno! Vidjela sam madame kako je živu spaljuju, bilo je sasvim jasno! Išli smo je upozoriti, La Trianon i ja, ali samo je rekla: ›glupost‹ i potjerala nas. A onaj grozni stari Antoine, držao me za rukav, nisam mogla otići. Želi sto livra da je ostavi i odvede svoju kćer i unuka u provinciju i tamo ih skrije. Rekla sam mu da ću razmisliti o tome samo da ga se riješim i on je počeo sliniti po mojoj haljini, ljubiti ruku znak zahvalnosti.« »Pa, nije ni mi čudo štouste oprali ruke čim ste došli kući.« »Dakle«, progovorio je Florent, spuštajući knjigu i dižući se iz kreveta, »i dalje ustrajete u tvrdnji da imate vizije? Geneviève, Geneviève, odreknite se tog groznog opijuma! Ako se ne bojite smrti, barem promislite: uništit će vam um puno prije nego što vam uzme život.« Stao je kraj mene, stavio svoje ruke na moja ramena i zagledao mi se izravno u lice. U očima sam mu vidjela da me preklinje. »Sjetite se koga ćete ostaviti iza sebe. Ako ne možete misliti na sebe, mislite na mene.« »Florent, pokušavam – radi vas i radi sebe.« Izgledao je sumnjičavo. »Te glavobolje, stalno vam se pogoršavaju, imate priviđenja, ponašate se mahnito...« »Florente, moram i sebe zavarati. Rekla sam im da mi svaki put kada dođem po novu zalihu naprave slabiji napitak. Došla sam do četvrtine snage. Možda ću ga se za mjesec dana osloboditi. No, glavobolja – smanjivanje samo rasprši bol, pa je mogu podnijeti.« Izraz lica bio mu je nježan, zabrinut. »Zašto mi niste rekli? Zašto ste pokušavali sve sami trpjeti, u tajnosti? Zašto me niste zamolili da vam pomognem?«


396/411

5/19/2018


»Pa... bojala sam se da ćete me prestati voljeti kad biste znali koliko sam uzimala... Znala sam da mrzite opijum. La Reynie mi se izrugivao zbog toga. Nazvao ga je otmjenim porokom. Oduzeo mi ga je i to me gotovo ubilo... tako sam...« preplavio me sram kad sam se prisjetila kako me je La Reynie brzo slomio. Florent me zagrlio. »I tako sada mislite da sam poput La Reynieja? Kakva uvreda!« rekao je, ali glas mu je bio nježan, a toplina njegova tijela utješna. Zagrlila sam ga objema rukama oko vrata i stavila glavu na njego široko rame. »Florente, toliko vas volim! Voljela bih da sam savršena, samo radi vas! Trudim se...« Nježno me poljubio, kao da mi želi reći da su riječi suvišne. »Vi jeste savtšeni, za mene«, rekao je tiho. »Laku noć, monsieur, madame«, rekla je Sylvie i zatvorila vrata za sobom u trenutku kada je Florent ugasio svijeću. ***

Sljedećeg jutra Florent je rano ustao i odjenuo se dok je zvonjava nedjeljnih zvona odzvanjala diljem grada. Bio je 12. ožujka 1679. »Florente«, dozvala sam ga lijeno iz kreveta. »Misa? Mislila sam da vam je dva puta na godinu dovoljno.« »Ne misa, posao«, odgovorio je. »Imam nekoliko stvari u svojim odajama neke mojegausobara.« nisamjevjerovala. Ipak, nijei mi bioposliće običaj za sumnjati njegove Nekako poslove.mu Katkad spaljivao pisma nakon što bi ih primio. Imao je i čudan mjedeni kotač s dva retka pokretnih slova koji bi katkad postavio na stol kada bi pisao. Što manje znam, mislio je, manje mogu reći. No, kada se približavao vrhu stuba, čula sam Sylvie kako ga poziva čudnim, dubokim glasom: »Stani, smrtniče! Astarot ima planove za tebe!« »Oh, dovraga!« čula sam njegov odgovor. »Samo trenutak, ti naporni stari vraže, u žurbi sam.« »Bit ćeš u još većoj žurbi kada te Astarot posavjetuje.« Bila sam ljuta. Florent je mogao otići bez doručka, ali ja sam bila gladna, a Astarot bi mogao biti dovoljno umišljen da ga ne donese. Naravno, moje su se sumnje pokazale točnima, pa sam pozvala Gillesa i u kućnoj haljini sišla u kuhinju da vidim što ima u ormaru. Maslaca nije bilo. Jučerašnji kruh. Pola sira koji je postajao pljesniv. Sušena kobasica. Lončić pekmeza s naslagom sumnjiva izgleda na vrhu. Ostrugala sam gornji sloj, izvadila žlicom grumen pekmeza i narezala komad kruha. »Kava, madame. Samljet ću je.« Gilles je izgledao žalosno. »Bez mlijeka? Dobro onda, morat ću popiti tursku.«


397/411

5/19/2018


»Astarot je veoma naporan«, rekao je Gilles. »Bolje ti je da provjeriš i bunar«, dometnuo je Mustafa sa svojega mjesta na kuhinjskoj klupi. »Astarot ne nosi ni vodu.« Podignula sam poklopac na kuhinjskom bunaru i zagledala se u njegove zelene dubine. »Ima dovoljno...« No, čim sam progovorila, ugledala sam sliku kako se oblikuje u vodi, sva skliska i tamna. »Madame, evo vjedrice...« »Psst, Gilles! Pogledajte joj lice! Još jedna slika«, šapnuo je Mustafa. Crna kočija stajala je pred otvorenim dvokrilnim vratima crkve. Notre Dame de Bonne Nouvelle. Ženu su prisilno gurali u kočiju, dok je pet-šest kopljanika zadržavalo gomilu ljudi. Neki muškarac ju je ugurao u kočiju i sjeo preko puta nje. Vidjela sam im lica. Desgrez i La Voisin. »To je danas«, prošaptala sam. »Moram je upozoriti! Ne smije ići na misu! Čekaju je u crkvi!« Iznenada sam se uspravila, potpuno zaboravivši doručak. »Dovedite kočiju! Sylvie! Moram se odjenuti!« »Madame, monsieur d'Urbec je uzeo kočiju!« »Oh, prokletstvo! Onda mi dovedite što god možete naći. Oh, nedjelja je! Nema nade! Nađite nekoga, učinite nešto! Moram stići do Notre Dame de Bonne Nouvelle prije kasne mise!« Gilles je nestao kroz kuhinjska vrata. »Astarot ne odijeva žene«, stigao je drzak glas iz susjedne sobe. »Kuga te odnijela, Sylvie, i Astarota skupa s tobom!« povikala sam dok sam se žurila na kat. Jedva sam nekako ušla u svoj korzet i zakopčala široku vunenu haljinu indigo boje koju sam nosila samo u zatvorenom prostoru. Zatim sam neuredno začešljala kosu straga, pričvrstila je ukosnicama i skrila pod bijelu lanenu kapicu. »Eto«, rekla sam kad sam stavila svoj šešir široka oboda preko kape, »barem da izgleda pristojno.« Zaogrnula sam svoj teški ogrtač i odjurila do ulaznih vrata, gdje me dočekala kočija. Gilles se počeo ispričavati. »Rekao sam im da je sveta dužnost odvesti siromašnu, nemoćnu ženu na misu«, rekao je. »Notre Dame de Bonne Nouvelle!« rekla sam. »Ako me dovedete prije kasne mise, platit ću vam dvostruko!« No, došli smo do Ulice Bonne Nouvelle baš kada su zvona odjekivala. Platila sam kočijašu i rekla mu neka pričeka, kad su se vrata crkve otvorila i prvi vjernici počeli ulaziti, razgovarajući. Dok sam se pokušavala probiti pokraj njih, pred crkvenim se vratima u ulici zaustavila crna kočija. Stisnula sam se iza goleme žene u polužalobnoj odjeći, kopljanici su zauzeli svoja http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

398/411

5/19/2018


mjesta u blizini, a Desgrez i jedan pratilac odrješito su koračali prema vratima. Madame je bila elegantno odjevena u svojoj zelenoj haljini i krznom obrubljenom plaštem s kapuljačom. Ruke su joj bile skrivene u istom takvom krznenom mufu, a nosila je i par mudro napravljenih klompi od kovanog željeza da joj od blata očuvaju lijepe cipele od jareće kože. Nije zastala kada je vidjela Desgreza, samo je podignula bradu i pogledala svisoka kao što bi to učinila kućanica kada bi vidjela miša u kuhinji druge žene. Ljudi su zastali da bolje vide prizor koji se odvijao pred nama. »Madame Montvoisin, pretpostavljam?« upitao je Desgrez. »Ja sam ta«, odgovorila je La Voisin. »Uhićujem vas u ime kralja«, objavio je Desgrez. No, medu ljudima se začuo žamor. Tada je ženski glas povikao: »Što to radite? Ona je iskrena žena!« »Da! Da!« povikao je netko. »Ona uzdržava svoju staru majku!« »Uhitite svoju majku, policijsko pseto!« povikao je neki čovjek. »Kopljanici!« pozvao je Desgrez. »Raziđite se, svi vi, da vas ne pobijemo kao pobunjenike! Ometate izvršenje kraljevske pravde!« Kopljanici su prisilili svjetinu na uzmak, a Desgrez i njegov pratilac silom su odveli La Voisin u kočiju. Stajala sam paralizirana. Kako je sve to moglo završiti tako brzo, tako sigurno? La Reynie je pobijedio. Montespan je izgubila. Bit će ljudska lomača na Place de Gréve. Desgrez, licem poput hladnoga željeza, sjedit će na konju kraj njih dok će crni pepeo lebdjeti na vjetru. Najveća čarobnica koju je svijet ikada vidio bila je uništena. Odjednom me uhvatio strah. Poslovne knjige! Ta je pomisao proletjela mojim umom. Probila sam se kroz gužvu i vidjela da je moj kočijaš nestao čim je ugledao policiju. Šepajući brzo kroz proljetno blato, zaboravivši na svoje cipele, dala sam se u trk prema kući u Ulici Beauregard. Prekasno. Vrata su već bila zapečaćena. Dva stražara stajala su na prednjim vratima. Kada sam pokušala otići okolo na sporedna vrata, neuko snažan me je uhvatio s leđa, pokrio mi usta i povukao me u uličicu. »Tiho, glupačo! Znao sam da ćete doći ovamo!« »Florente!« pokušala sam promrmljati, ali njegova me ruka zaustavila. »Ne spominjite mi ime!« prosiktao je. »Policija je posvuda. Kočija je skrivena u susjednoj ulici. Ovuda i tiho!« Požurili smo se kroz usku uličicu do Ulice Lune, ondje me gurnuo u kočiju i sjeo kraj mene. »Knjige, Florente... Ugovor... Gotova sam!« »Nije važno. Ipak odlazimo.« http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

399/411

5/19/2018


»Ne mogu, Florente! Policija me već poznaje, moj je opis na granicama. Možda već imaju nalog da me uhite! Samo je jedan izlaz! Uzmite sve i pođite bez mene! Bog zna da mi više ništa od toga neće trebati.« »Geneviève, što to govorite?« bio je zaprepašten. Uhvatila sam se za njega i zaplakala. »Pođite odmah! Nemojte izgubiti život radi mene! A kada ste ponovo oženite, nazovite kćer po meni i sjetite se da sam vas voljela...« »Geneviève, draga«, rekao je nježno, grleći me, »ne bih mogao otići bez vas! Imam ugovor i svezak P njezinih poslovnih knjiga! Jutros sam ga kupio od Antoinea Montvoisina za sto livra. Kada sam sinoć čuo što ste govorili, znao sam da mi je to najbolja prilika.« »Vi ste ih kupili?. Imate ih?« srce mi je počelo snažno lupati, pogledala sam ga u lice, nisam mogla vjerovati. »Pa, manje ili više kupio. Podmitio sam ga, a zatim sam provalio u ormar. Brave nisu bile problem, sjetite se, ja sam sin urara, imam dosta iskustva s mehanizmima.« »Onda je Montvoisin pobjegao? I Marie-Marguerite?« Odmahnuo je glavom. »Oboje su uhićeni, bojim se. Stražario je pred njezinom radnom sobo m. Kada sam začuo kucanje na vratima, stavio sam stvari pod košulju i skočio kroz prozor. Jedva sam prošao kroz njega i gotovo sam pri tome slomio obje noge. No, dobro da sam tako postupio. Policija je bila na prednjim, bočnim i stražnjim vratima. Kuća je bila opkoljena. Popeo sam se preko susjedova zida u vrtu i pobjegao kroz uličicu. Pogledajte, uništio sam hlače!« »Oh, Florente!« srce mi je zastalo čak i od same priče kako se jedva spasio. »Tada, kada sam trebao otići, sinulo mi je: govorili ste kako u posljednje vrijeme vidite svašta, možda ćete doći k njoj da je pokušate nagovoriti da raskine ugovor...« »Došla sam je upozoriti... Vidjela sam kako je uhićuju nakon mise...« »Ista stvar. Dva jednako budalasta čina, oba ste bili u stanju poduzeti u panici. Što bi se dogodilo da ste je odvratili od mise? Uhitili bi je kod kuće. Ne možete promijeniti sudbinu... Oh, pogledajte, već smo gotovo kod kuće!« Na katu sam zatelda Sylvie kako pakira stvari, dok je Mustafa sjedio u mojem velikom naslonjaču i kritizirao: »Previše, Sylvie, previše. Nećemo ići kolima.«


400/411

5/19/2018


»Samo dvije malene škrinje, i jedan kovčežić za madameine dragulje. Morate ostaviti prostora za ptičji kavez« rekao je Florent. »Ali madameine haljine...« »Ostavite sve stvari markize de Morville, Sylvie. Samo spakirajte moju posteljinu, dvorske haljine, ružičastu haljinu, onu od grimiznog baršuna i onu novu s lijepim plavim prugama i cvijećem. Jednostavno ću morati ostaviti svoju starost iza sebe.« »Vrlo dobro, madame.« Počela je vaditi udovičku crninu, krinolinu, nabrane ovratnike i crne koprene. Odmahnula je glavom. Šteta, kao da je govorila. Sav taj novac. »Sylvie, je li već stigla poruka od viteza de la Mottea?« »Ne još, monsieur.« Florent se ushodao sobom, kipteći od bijesa. »Florente, što je?« upitala sam ga. »Ništa, ništa. Dođite, objasnit ću vam.« Odveo me u predsoblje i zatvorio vrata. »Moji su planovi poremećeni, ali Lamotte je obećao da će dati sve od sebe.« »Lamotte?« »Da, Lamotte, koji se svakim danom uzdiže u društvu i koji mi duguje više nego što mi može vratiti. Oh, zaplakao je kada mi je obećao. Samo što su Lamotteove suze izdašne i dramatične, ali ne i uvijek sasvim pouzdane... Kvragu! Da smo mogli pričekati do Uskrsa, bilo bi to lako! Njegovu novu dramu izvest će na dvoru. Morat će otići iz Pariza da nadzire pripreme, dobio je na korištenje jednu od kočija iz spremišta Palače Bouillon za put na dvor.« »Pa, to je savršeno! Kočije s grbovima velikih kuća nikada se ne presreću i ne pretražuju kao obična vozila! Ne bi nas tražili niti da razgrnemo zavjese na prozorima! Nikada ne pitaju tko je unutra.« »Točno! No, osigurali smo si u najboljem slučaju samo nekoliko dana pobjegavši s La Voisinim zapisima. Moramo otići daleko odavde prije nego što je počnu ispitivati pod mučenjem.« »Ali sada je korizma – nema predstava!« »Znam. Preklinjao sam Lamottea da smisli izgovor, a sada čekam njegov odgovor.« No, te večeri na vrata je stigao dječak s pismom. »Prijatelju, pokušao sam sve čega sam se uspio dosjetiti, ali ne mogu ništa učiniti. Otišao sam zapaliti svijeću za vas u katedralu. Neka vas Bog što skorije oslobodi svih nevolja.« »Oh, taj prokleti Andrè!« uzviknuo je Florent, zgužvao pismo i bacio ga u vatru. »Sve čega se njegov minijaturni mozak mogao dosjetiti! Ukratko, baš ništa!« Bijesno je koračao gore-dolje po sagu spavaće sobe. http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

401/411

5/19/2018


»Geneviève«, rekao je napokon, »postoji samo jedan izlaz. Moramo otići iz Pariza odvojeno, prerušeni, i ponovno se sastati u Calaisu.« »Ali što je s mojim slugama, Florente?« »Morate ih ostaviti, bojim se. Prepoznali bi vas po njima.« Tada je vidio moje lice i zastao. »Ili bi možda oni mogli poći kasnije, također prerušeni«, dodao je da me umiri. »Florente, vrlo je teško maskirati Mustafu – a i Gillesa! A Sylvie uvijek počne deklamirati glasom tog demona u neočekivanim trenucima. Izdala bi se. Znate da su mrtvi ako ih ostavim.« Florent je izgledao posramljeno. »Žao mi je«, rekao je. »Znam da je sebično, ali tako mora biti. Ne mogu podnijeti pomisao da vas izgubim!« Razmišljala sam i ponovo razmišljala. Sjetila sam se podruma u Châteletu. Da ih predam toj sudbini samo radi svoje udobnosti? Tada ne bih bila ništa bolja od La Voisin. Napokon sam rekla: »Mislim da imam ideju, Florente, ali nije baš poštena.« Otišla sam do svojega malog pisaćeg stola u ložnici i napisala pismo. »Koliko brzo možete doći do Versaillesa da ovo pismo dostavite madame de Montespan?« upitala sam. »Mogu uzeti konja večeras i jahati po mjesečini!« odgovorio je Florent. »No, zašto mislite da će vam madame de Montespan pomoći?« »Oh, ona će time pomoći sama sebi«, rekla sam, pomalo okolišajući. »U ovom sam je pismu obavijestila o uhićenju La Voisin i ponudila pomoć svoje kristalne kugle. Kada je budem vidjela uživo, sigurno ću je uspjeti uvjeriti.« Florent je zatražio da mu donesu šešir i ogrtač te nestao u sumraku. Sljedećega se jutra vratio i srušio potpuno odjeven preko kreveta i odmah zaspao. Još je spavao kada su u moj salon za primanje uveli mademoiselle des Oeillets, odjevenu u putnu odjeću. Skinula je masku i Sylvie joj je uzela ogrtač. »Madame de Montespan se upravo vratila s dvora u svoju kuću u Ulicu Vaugirard. Putovali smo velikom brzinom, čim je čula vijest o uhićenju La Voisin.« Djelovala sam mirno, iako se uopće nisam tako osjećala. »I kako joj mogu služiti?« »Želi gatanje.« Sylvie je nestala iz sobe. »Svoje budućnosti?« »Tako je – i želi naći nešto što je izgubljeno.« »Kakvu to stvar? Nemam sreće sa svim izgubljenim stvarima. Nakit, mrtvaci, s njima mi bolje ide.« Glumila sam neznanje da je namamim da nešto kaže.


402/411

5/19/2018


»To bi bili, hm, papiri. Knjiga, možda. Madam želi znati gdje je.« Ah, fino. Riba je zagrizla mamac. Madame de Montespan je željela La Voisininu evidenciju o svojoj groznoj trgovini otrovima i vradžbinama. Željela je znati je li je policija imala. »Odmah ću se vratiti s vama«, odgovorila sam. »Dopustite da samo odem po svoj plašt.« Na katu sam zatekla Florenta kako još leži na krevetu, samo djelomično budan. »Florente, Florente! Slušajte!« On je zastenjao. »Trebam vašu pomoć u prevari.« Otvorio je oči trznuvši se. »Madame de Montespan je jutros tek stigla iz Versaillesa. Obećat ću joj da ću joj nabaviti poslovnu knjigu sa slovom M od policije ako nas sve zauzvrat prokrijumčari iz Pariza u svojoj kočiji! Želim da vi idete prije nas, tako da vi ne nastradate u slučaju da se nešto dogodi. Reći ću joj da sam podmitila policiju kroz jednu od La Voisinih veza te da sam je odnijela iz Pariza. Tako me neće dočekati nikakva zasjeda da me pretraži.« »Poslovna knjiga sa slovom M?« rekao je Florent, pro trljao glavu i pridignuo se. »Ali ja je imam, Geneviève.« Izgledao je zbunjeno, onako kako ljudi izgledaju kada su još u polusnu. »Imate je, Florente? Kako ste je dobili?« »Kada sam provalio u ormar La Voisin, nisam uzeo samo svezak P, nego i M.« »Kako li vam je, zaboga, to palo na pamet? Ja sam se tek sada sjetila zatražiti je za pomoć!« Svezala sam ogrtač i navukla šešir preko svoje kućne kape. »Bila je to Astarotova ideja«, rekao je jednostavno. »Astarotova?« Činilo se da je moje čuđenje zabavljalo d'Urbeca. Sada je bio sasvim budan i zakopčavao svoju košulju. »Taj Astarot je pametan vrag, pametniji čak i od Sylvie. Pogodio je kamo idem jučer ujutro, a on ne propušta priliku za zaradu. Čim je progovorio, shvatio sam što želi reći.« Ustao je i otišao do zrcala pregledati kol iko mu je narasla brada. Natočio je malo vode u posudu, a zatim se poprskao po licu. »Kako ćemo onda to učiniti?« »Recite madame de Montespan da s vama pošalje pouzdanog agenta ili, još bolje, neka sama dođe do prenoćišta Kod svetog Petra koje je udaljeno deset kilometara od Pariza na cesti za Calais. Tamo ćete naći čovjeka koji ima njezine spise te ih ona može spaliti svojom vlastitom rukom ako želi.« Florentov je um bio tako brz i samouvjeren, divila sam mu se. Oči su nam se srele i razmijenili smo poglede divljenja, brze poput http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

403/411

5/19/2018


misli. Dvije polovice istog uma, koje su radile punom brzinom, u savršenu skladu. »Upamtite«, rekao je, »ne dajte joj da pomisli da ih imate kod sebe!« Skinula sam ključ sa svojega vrata i otvorila tajni pretinac iza police u svojo j ložnici. »Naravno da neću. Ali sigurna sam da ću zvučati puno uvjerljivije sada kada znam da je to istina!« Gurnula sam svoju zbirku malih bilježnica u torbu u kojoj sam nosila svoju kristalnu kuglu. Na kraju sam stavila i očevu bilježnicu uvezenu u smeđu kožu. »Fino! Ja ću povesti svojega sobara, uzeti škrinju s vašim haljinama te kovčeg sa srebrom. Upamtite, Kod svetog Petra. Očekujem vas ondje sa svojim ljudima. Čekat ću koliko god bude potrebno.« Kimnula sam glavom, zaključala ormar, vratila policu na mjesto i krenula prema stubištu. Vratila sam se s mademoiselle des Oeillets u rezidenciju u Ulici Vaugirard te su me odmah uveli k madame de Montespan. Koračala je ispod goleme tapiserije Josipa i njegove braće u svojoj zelenoj dvorani, kršeći si ruke. Pramenovi njezine obično besprijekorne frizure lepršali su slobodno oko čela. Njezina je odjeća bila prašnjava od putovanja. Tako je čvrsto držala ruke sklopljene da sam se bojala kako će joj prstenje zarezati prste. »Madame«, rekla sam, duboko se klanjajući, »vjerujem da vam mogu pomoći ublažiti nevolje. Tražite, hm, izgubljene dokumente?« »Da, vrlo posebne dokumente! Kažu da možete naći izgubljene stvari. Moram znati... gdje je nešto što je izgubljeno...« »Jesu li ti izgubljeni dokumenti možda La Vosinine poslovne knjige?« Prišla mi je i čvrsto me uhvatila za ramena, prsti su joj bile poput pandža. »Da!« prošaptala je. »Mogu vam ih nabaviti uz određene uvjete«, rekla sam tiho, tako da nas nitko ne čuje. ***

»Sama ću ići«, prošaptala je, nakon što me saslušala. »Ne mogu riskirati da ih se itko drugi dočepa.« Njezine su se oči sada doimale mirnijima, proračunatima. »Vi ste mudri, madame de Morville.« »Ne, samo imam sreće sa svojim, hm, vezama. A sada imam i žarku želju povući se u miran život na selu. Planiram kupiti kućicu i uzgajati pčele.« Neka misli da su moje veze bili suci koji čuvaju zapečaćene dokaze. Ionako su ih dovoljno često prodavali. Zašto im ne prepustiti krivnju ovaj put? Nasmijala se – kratkim, oštrim smijehom.


404/411

5/19/2018


»Mislim da volite pčelarstvo jednako koliko i ja, madame de Morville. No, u svakom slučaju, želim vam sreću s vašim stvarnim planovima – kakvi god da jesu. I... želim još nešto.« »Vašu budućnost?« »Moju smrt, madame. Kakva će biti?« »Uvijek naplaćujem unaprijed za to.« Sjela sam pred vazu napunjenu vodom s određenim strahom jer ako bi njezina smrt bila dovoljno teška, možda više neće željeti dokumente. No, nisam se trebala brinuti. Bila je vrlo stara na slici koja se pojavila. »Živjet ćete dugo«, rekla sam. Njezin poznati ten bio je uništen: izgledala je kao izgužvani papir kojim su se djeca igrala i potom ga odbacila. Činilo se da drijema u velikom krevetu s baldahinom. »Vi ste u krevetu s bogatim zavjesama u velikoj dvorani u dvorcu koji ne prepoznajem. Portret kralja visi nasuprot krevetu.« Dvorac u progonstvu. »Ah!« povikala je. »Onda je još moj!« »Imate mnogo društva: dame sviraju i pjevaju. Ima ih još – da, šiju i razgovaraju.« Bio je to čudan prizor, kasno u noći. Prostorija je bila puna plamenova svijeća, kao da se madame de Montespan bojala mraka. Dame su kimale glavama. Odjednom su se staračke oči madame otvorile s izrazom panike – nečujno je viknula na žene, koje su nastavile pjevati. Plaćene družice da otjeraju noć veselim zvucima. »Znači, voljena sam!« rekla je madame de Montespan. »Očito«, složila sam se. »Tada vaš plan mora upaliti. Neću gubiti vrijeme. Mademoiselle des Oeillets, pozovite moju veliku kočiju! Želim četiri lakeja, tri jahača, u plavoj i srebrnoj livreji. I moju gardu na konjima – brzo! I odjenite najbolju haljinu. Imam važan posao na selu i treba mi vaša pratnja!« »Recite mi«, kazala je kada smo ušle u njezinu kočiju i sjele na teške baršunaste jastuke, »kako ste znali što želim i kako ste se tako brzo pripremili?« »Kristalna kugla«, rekla sam. »Pokazala mi je vaš spas kao i moj.« Kimnula je glavom kao da mi vjeruje svaku riječ. Zaustavili smo se kratko pred mojom kućom u Ulici Chariot i odmah su nas okružili dječaci, vičući svima da dođu vidjeti veliku kočiju i pratnju u svijetlim odorama srebrne i plave boje. Jahači su ih upozorili da se odmaknu od golemih divljih konja dok su sluge pomagali Gillesu da iznese moje škrinje. Sylvie, čvrsto držeći torbu, dodala mi je kavez s pticom dok je Mustafa, u punoj turskoj odori, okrenuo ključ u bravi na ulaznim vratima. Dok je kočija štropotala prema bedemima, madame de Montespan je http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

405/411

5/19/2018


svladala toliko svoje gnušanje nad pticama da je mogla upitati: »Recite mi... zna li to... stvorenje... govoriti?« »Pakleni oganj i prokletstvo!« uzviknula je ptica dok smo prolazili pokraj carinske granice i ulazili u predgrađa. »Neobičan rječnik«, primijetila je madame de Montespan. Razmaknula je zavjese u kočiji da propusti svjetlost i zrak. Kočija se zanjihala i nastavila put kada su konji prešli u brzi kas koji nas je odveo na otvorenu cestu. »Što biste drugo mogli i očekivati od ptice koja je osobno poznavala La Voisin?« odgovorila sam. No, duboko u meni srce mi je pjevalo Čeka te, a misli su mi bile usredotočene na njegove tamne oči.


406/411

5/19/2018


POVIJESNE NAPOMENE La Voisin i pariške vještice stvarne su povijesne osobe čiji su životi i djela sačuvani u svjedočenjima koja su one dale pod mučenjem, u vrijeme glasovite »affaire des poissons«. Ti su zapisi izazvali mnoge prijepore, razni su povjesničari nastojali dokazati sudjelovanje ili nesudjelovanje nekih poznatih osoba u mreži trovanja, zavjera i čarobnjaštva. Neki autori nalaze da je riječ o klasičnoj strukturi vještičjeg kovena, dok se drugi s time ne slažu. Meni je ta organizacija izgledala kao nešto između »korporacija« koje su organizirale tadašnje zanate i neke vrste franšiznog poslovanja, pa sam je tako i prikazala. Dokazi protiv madame de Montespan, uz one koji su pokazivali umiješanost i drugih velikaša, bili su pohranjeni u zasebnom zapečaćenom kovčegu koji je kralj osobno spalio. No, madame de Montespan je definitivno izgubila kraljevu naklonost nakon afere s otrovima te je umrla prognana s dvora. Smatra se da se madame de Maintenon, nova ljubavnica koja ju je naslijedila, tajno udala za kral ja nakon kraljičine smrti. Njezin je uspon označio početak vladavine pobožnosti, konformizma i žestokih vjerskih progona. Mademoiselle de Fontanges umrla je ubrzo nakon što je rodila dijete koje je također umrlo. Kako bi se stišale glasine koje su kružile nakon optužbi svjedoka pred komisijom da je madame de Montespan platila Romaniju da je otruje, kralj je nevoljko pristao na obdukciju. Liječnici, koji ionako nisu imali djelotvornog načina da otkriju radi li se o trovanju, proglasili su da je uzrok njezine smrti bio prirodan, što je uklonilo mnogo problema. Kralj je upozorio groficu de Soissons o skorašnjem uhićenju te je ona pobjegla noću. Nakon toga lutala je diljem Europe, ostavljajući za sobom trag tajanstvenih smrti. Vojvotkinja de Bouillon dovela je na svoje suđenje dvadeset kočija punih plemićkih pristaša. Nakon što je bila optužena da želi otrovati muža kako bi se udala za svojega ljubavnika, pojavila se sa suprugom ispod jedne ruke i s ljubavnikom ispod druge te izjavila da je uistinu vidjela đavla i da je izgledao upravo kao La Reynie. Kralj ju je prognao s lettre de cachet. Primi Visconti preživio je skandal i napisao memoare o tračevima s dvora. La Voisin je bila živa spaljena 22. veljače 1680., na Place de Grive. Ni pod mučenjem nije priznala, odbila je amende honorable[49] za Notre Dame, a


407/411

5/19/2018


navodno je i gurnula u stranu svećenika prije nego što su je svezali za lomaču željeznim okovima. La Trianon i La Dodèe počinile su samoubojstvo u zatvoru. La Bosse je bila živa spaljena, a La Vigoreux je umrla tijekom mučenja. Marie-Marguerite Montvoisin, opat Guibourg, Le Sage, Romani i drugi koji su bili svjedoci djelovanja madame de Montespan nisu bili izvedeni pred sud, gdje bi njihovi iskazi mogli postati javni, ali su bili doživotno u zatvoru, u izolaciji. Na taj su način bili zatvoreni svi oni nesretnici koji su privremeno dijelili ćeliju s njima. Gabriel Nicolas de La Reynie smatra se utemeljiteljem prve moderne policije. Vilim Oranski i princeza Marija stupili su na englesko prijestolje nakon katoličkog monarha Jakova II., koji je otišao u izgnanstvo za Slavne revolucije 1688. Kralj Luj XIV. umro je 1715., nakon što je nadživio tri prijestolonasljednika. Naslijedio ga je njegov prapraunuk, koji je postao Luj XV. Fiskalni kolaps države, što ga je predvidio veliki domoljub, vojnik i administrator Sébastien le Prestre de Vauban 1709., dogodio se prije kraja stoljeća.


408/411

5/19/2018


[1] Châtelet — tvrđava u Parizu u kojoj su bili sud, policija i zatvor (op. prev.) [2] Libel – knjižica, pogrdni spis, pamflet (op. prev.) [3] Marly – dvorac koji je dao sagraditi Luj XIV. Ondje je kralj priređivao zabave za nekolicinu povlaštenih. Biti pozvan u Marly značilo je vrhunsku kraljevu naklonost (op. prev.). [4] Lettre de cachet – tajno kraljevo pismo, zapravo naredba da se tko zatvori ili progna (op.prev.). [5] Biret – svečana kapa s trima okomitim izbočinama koju najčešće nose katolički svećenici i suci. [6] Sâlpetrière – bolnica u Parizu za siromašne i zatvor za žene (op. prev.). [7] Ecu – stari francuski srebrni novac iz 17. St. [8] Su – u srednjovjekovnoj Francuskoj, zlatni, potom bakreni i brončani novac, u vrijednosti od 1/20 funte. [9] Devineresse – vračara, gatara (op. prev.) [10] Noblesse de l'épée – plemstvo koje je naslov dobilo u ratovima (op. prev.). [11] Valet de chambre – sobar (op. prev.) [12] La Grande Mademoiselle – Anne Marie Louise d'Orléans, sestrična Luja XIV. (op. prev.). [13] Maîtresse en titre – službena ljubavnica (op. prev.). [14] Petit coucber – večernja ceremonija pripremanja za počinak, prisustvuju samo članovi obitelji, kralj se priprema za spavanje i izdaje naloge za sutrašnji dan. Grand coucber – prisustvuju mnogobrojni dvorjani (op. prev.). [15] Chaise percée – stolac s otvorom za obavljanje nužde (op. prev.). [16] Cour des princes – dvorište u Versaillesu (op. prev.). [17] Cabinet de conseil – kabinet savjetnika (op. prev.). [18] Honoré d'Urfé: Astrée – pastoralni roman, nazvan romanom nad romanima, prvi roman-rijeka, 40 tomova, 5399 stranica – i danas se izdaje redovito u integralnoj verziji i u džepnim izdanjima (op. prev.). [19] Comite – komit, nadzornik galijota (op. prev.). [20] D'Urbec et fils, Hologers – D'Urbec i sinovi, urari (op. prev.). [21] Tavemier – krčmar, gostioničar (op. prev.). [22] Poudres de succession – prašak za nasljedstvo – otrov kojim su trovali članove obitelji radi nasljedstva (op. prev.). [23] Vinaigrette – zatvorena kočija na dvokolici (op. prev.). [24] Conseiller au parlement – savjetnik u parlamentu (op. prev.). http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

409/411

5/19/2018


[25] Bazilisk – mitološko biće u obliku zmije i žabe, s pijetlovom glavom i ubojitog pogleda. [26] Robe battante – široka haljina bez struka (op. prev.). [27] Fronda – pokret višeg francuskog plemstva ptotiv kraljevskog apsolutizma u 17. st. [28] Frondeurs – pristaše fronde (op. prev.). [29] Tabouret – tabure, stolac bez naslona. U vrijeme Luja XIV. nisu svi plemići imali čast i povlasticu da mogu sjesti u nazočnosti kraljevske obitelji. Tabure je materijalizirao tu povlasticu – vojvotkinje su automatski imale pravo sjediti u kraljičinoj nazočnosti (op. prev.). [30] Pavana – ceremonijalni sporiji ples europske aristokracije 16. i 17. st. koji je otvarao ceremonije, balove te služio pokazivanju garderobe pred uzvanicima. [31] Faktotum – onaj koji u organizaciji o svemu odlučuje [32] Klaka – plaćene osobe koje dogovoreno na kazališnim predstavama što jače plješću kako bi sugerirale dojam uspjeha. [33] Lujdor – francuski novac od 20 zlatnih franaka (nazvan po kralju Luju XIII.). [34] Dangeau – markiz Philippe de Courcillon (1638. – 1720.), poznati kartaš (op. prev.). [35] Manufaktura Gobelins – osnovana 1610., i danas proizvodi tapiserije za ukrašavanje javnih ustanova (op. prev.). [36] Carte de Tendre – zemljopisna karta imaginarne zemlje Ljubav, s alegorijskim prikazom etapa ljubavi (op. prev.). [37] Justducorps – vrsta do koljena dugog kaputa (op. prev.). [38] Lése-majesté – uvreda veličanstva (op. prev.). [39] Dauphin – prijestolonasljednik (op. prev.). [40] Pignerol – mjesto u Pijemontu, blizu Torina – Francuzi su, osvojivši ga, ondje sagradili tvrđavu koja je služila i kao državni zatvor (op. prev.). [41] Incommunicado – bez dozvole da se u zatvoru komunicira usmeno ili pismeno (op. prev.). [42] Les filles hospitaliéres de Sainte-Catherine – Sestre milosrdnice Svete Katarine (op. prev.). [43] Grimorij – tekstualni priručnik magije; sadrži upute kako napraviti magijske objekte, poput talismana i magičnog kruga, kako izvoditi magične čarolije, prizivati anđele i demone i sl. [44] Tartar – u grčkoj mitologiji podzemni svijet još niži od Hada – istoimeni bog (op. prev.). [45] Robe de chambre – kućna haljina (op. prev.). http://slide pdf.c om/re a de r/full/r iley-judith-me rkle -kr ista lna -kugla pdf

410/411

5/19/2018


[46] Maître – naslov odvjetnika, meštar (op. prev.). [47] Avocat au parlement – odvjetnik u parlamentu (op. prev.). [48] Château de Vincennes – tvrđava i zatvor istočno od Pariza (op. prev.). [49] Amende honorable – javno priznanje učinjenog zločina ili uvrede, priznanje krivnje (op. prev.).


411/411

Riley, Judith Merkle - Kristalna kugla.pdf

Recommend Documents