Prirucnik Za Njegovateljice

CRVENI KRIŽ OPĆINE ZENICA

Nino Hasanica Erna Terzić Kasema Mehić Denis Martini

PRIRUČNIK ZA NJEGOVATELJICE

Zenica, 2015.

Crveni križ Općine Zenica

Nino Hasanica Erna Terzić Kasema Mehić Denis Martini

PRIRUČNIK ZA NJEGOVATELJICE

Zenica, 2015.

2

Crveni križ Općine Zenica Nino Hasanica, magistar zdravstvene njege i menadžmenta

Erna Terzić,

diplomirana medicinska sestra

Kasema Mehić,

diplomirana medicinska sestra

Denis Martini,

diplomirani pravnik i medicinski tehničar

PRIRUČNIK ZA NJEGOVATELJICE

Zenica, 2015. godine 3

Autori: Nino Hasanica, magistar zdravstvene njege i menadžmenta Erna Terzić, diplomirana medicinska sestra Kasema Mehić, diplomirana medicinska sestra Denis Martini, diplomirani pravnik i medicinski tehničar Recenzenti: Dr. Jasminka Smajlagić, spec. porodične medicine i spec. urgentne medicine Elma Alić, med. sestra Izdavač: Crveni križ Općine Zenica Zenica, Bosna i Hercegovina 2015. godina: 1. izdanje Za izdavača: Arma Oruć, dipl. ing., sekretar Crvenog križa Općine Zenica Tehnička obrada: Nino Hasanica, magistar zdravstvene njege i menadžmenta Lektor i korektor: Ajla Selimović, prof. pedagogije Prevod na engleski: Nino Hasanica, magistar zdravstvene njege i menadžmenta Prevod na njemački: Doc. dr. sc. Memnuna Hasanica Dizajn korice: Nino Hasanica, magistar zdravstvene njege i menadžmenta Elektronski zapis na CD-R nosaču podataka: Crveni križ Općine Zenica Tiraž: 200 primjeraka CD-R nosača podataka Ovaj Priručnik za njegovateljice, uz dopune i prilagođavanje, nastao je na osnovu Faessler D, Vionnet G, Fontannaz L, Martin C, Vaudan J. Priručnik za njegovateljice SRK. 1. izd. Biel: Švicarski Crveni križ, 1997.

------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 616-083-053.9(035) PRIRUČNIK za njegovateljice [Elektronski izvor] / Nino Hasanica ... [et al.]. - Zenica : Crveni križ Općine, 2015. - 1 elektronski optički disk (CD-ROM) : tekst, slike ; 12 cm Nasl. s naslovnog ekrana. ISBN 978-9926-8003-0-7 1. Hasanica, Nino COBISS.BH-ID 21900294 -------------------------------------------------

4

Kad imaš 10 – imaš igru. Kad imaš 20 – imaš svijet. Kad imaš 30 – imaš vrijeme. Kad imaš 40 – imaš ljepotu. Kad imaš 50 – imaš pamet. Kad imaš 60 – imaš iskustvo. Kad imaš 70 – imaš mudrost.

„Starost je, vjerujte mi, dobra i ugodna stvar. Jeste da te polagano uklanjaju sa pozornice, ali ti isto tako daju ugodnu poziciju gledaoca u prvim redovima.“ Konfucije „Četrdesete su starost mladosti. Pedesete su mladost starosti.“ Victor Hugo „Kako starim sve manje obraćam pažnju na ono šta ljudi pričaju. Sada samo gledam ono šta oni rade.“ Andrew Carnegie

5

6

SPISAK POGLAVLJA PRVI DIO 1: Uvod 2: Etika u njegovanju 3: Lična zaštita njegovateljice 4: Gerontologija i gerijatrija, starenje i starost 5: Komunikacija sa korisnikom/bolesnikom 6: Stres i prilagođavanje na stres

27 31 35 39 51 57

DRUGI DIO 7: Osnovne ljudske potrebe i zadaci njegovateljice kod smanjene mogućnosti brige o sebi 8: Pomoć korisniku/bolesniku pri disanju 9: Pomoć korisniku/bolesniku pri uzimanju hrane i tekućine 10: Pomoć korisniku/bolesniku pri eliminaciji mokraće i stolice 11: Pomoć korisniku/bolesniku pri kretanju 12: Pomoć korisniku/bolesniku pri odmoru i spavanju 13: Pomoć korisniku/bolesniku pri odjevanju 14: Pomoć korisniku/bolesniku pri održavanju normalne tjelesne temperature 15: Pomoć korisniku/bolesniku pri održavanju lične higijene i higijene okoline 16: Pomoć korisniku/bolesniku pri izbjegavanju opasnosti i očuvanju sigurnosti 17: Pomoć korisniku/bolesniku pri komunikaciji s drugima i pri prakticiranju vlastite duhovnosti/religije 18: Pomoć korisniku/bolesniku pri radu i pri rekreativnim aktivnostima 19: Pomoć korisniku/bolesniku pri učenju

195 197

TREĆI DIO 20: Njega specifičnih kategorija korisnika/bolesnika

128

ČETVRTI DIO 21: Prva pomoć i specifičnosti prve pomoći kod starih osoba

137

7

63 65 71 91 111 143 149 155 163 187 191

8

SADRŽAJ Predgovor

17

Riječ Izdavača

19

Recenzije

21

1. POGLAVLJE: Uvod 1.1. O Crvenom križu 1.2. O volonterizmu

27 27 28

2. POGLAVLJE: Etika u njegovanju 2.1. Zdravlje i bolest 2.2. Ko/šta je njegovateljica? 2.3. Odnos njegovateljice i korisnika 2.4. Odgovornosti njegovateljice 2.5. Prava korisnika/bolesnika 2.6. Tajna o ličnim podacima korisnika/bolesnika

31 31 32 32 33 33 34

3. POGLAVLJE: Lična zaštita njegovateljice 3.1. Pranje ruku 3.2. Upotreba zaštitne odjeće i lična zaštita njegovateljice 3.3. Pravila u cilju fizičke poštede leđa njegovateljice

35 35 35 37

4. POGLAVLJE: Gerontologija i gerijatrija, starenje i starost 4.1. Faze životnog ciklusa 4.2. Promjene životnog stila 4.3. Normalne (fiziološke) promjene u starenju 4.4. Psihologija starenja 4.5. Susret sa starošću 4.6. Doživljavanje starosne dobi 4.7. Značaj porodice u starosti i uticaj starosti na porodicu 4.8. Uticaj gradske i seoske sredine na zdravlje starih osoba 4.9. Stanovanje i starost i značaj samopomoći i samozaštite za stara lica 4.10. Karakteristike oboljenja starih ljudi 4.11. Pojedina važnija oboljenja starih osoba

39 39 40 41 42 43 44 44

9

45 47 47 48

4.12. Gerontoprofilaksa 4.13. Centri i klubovi za dnevni boravak starih osoba

48 49

5. POGLAVLJE: Komunikacija sa korisnikom/bolesnikom 5.1. Verbalna komunikacija 5.2. Neverbalna komunikacija 5.3. Komunikacija sa osobom sa oštećenjem sluha 5.4. Komunikacija sa osobom sa oštećenjem govora 5.5. Komunikacija sa osobom sa oštećenjem vida 5.6. Šta treba izbjegavati u komunikaciji?

51 52 53 54 54 55 55

6. POGLAVLJE: Stres i prilagođavanje na stres 6.1. Rješavanje problema uzrokovanih stresom 6.2. Tehnike relaksacije 6.3. Upravljanje emocijama

57 58 59 60

7. POGLAVLJE: Osnovne ljudske potrebe i zadaci njegovateljice kod smanjene mogućnosti brige o sebi

63

8. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri disanju 8.1. Disanje i mjerenje disanja 8.2. Kašalj i iskašljaj 8.3. Njega traheostome i trahealne kanile 8.4. Vježbe disanja

65 65 66 67 69

9. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri uzimanju hrane i tekućine 9.1. O probavi 9.2. Značaj pravilne ishrane 9.3. Smanjena mogućnost hranjenja 9.4. Uhranjenost i tjelesna težina 9.5. Dehidracija 9.6. Štucanje 9.7. Podrigivanje i vjetrovi 9.8. Mučnina i povraćanje 9.9. Vještačka ishrana preko nazogastrične sonde 9.10. Vještačka ishrana preko gastrostome 9.11. Šećerna bolest 9.12. Mjerenje nivoa šećera u krvi 9.13. Davanje inzulina

71 71 73 74 75 75 77 77 78 79 80 82 84 86

10

10. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri eliminaciji mokraće i stolice 10.1. O izlučivanju i cirkulaciji 10.2. Mokraća i stolica 10.3. Smanjena mogućnost obavljanja nužde 10.4. Upotreba noćne posude 10.5. Inkontinencija urina 10.6. Njega katetera 10.7. Korištenje urinarnog kondoma 10.8. Inkontinenecija stolice 10.9. Njega vještačkog anusa 10.10. Proljev i zatvor 10.11. Puls i mjerenje pulsa 10.12. Arterijski krvni pritisak i mjerenje arterijskog krvnog pritiska 10.13. Oticanje ekstremiteta 10.14. Vrtoglavica i nesvjestica 11. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri kretanju 11.1. O kostima i mišićima 11.2. Povrede 11.3. Komplikacije smanjene pokretljivosti 11.4. Oštećenje kože i tkiva – rane od ležanja (dekubitus) 11.5. Poremećaj venske cirkulacije – proširenje (tromboza) vena 11.6. Kontrakture i položaj nepokretnog korisnika/bolesnika u krevetu 11.7. Promjena položaja u krevetu i pokretanje korisnika/bolesnika 11.8. Premještanje nepokretnog korisnika/bolesnika s jednog ležaja na drugi 11.9. Promjena položaja nepokretnog korisnika/bolesnika u krevetu iz ležećeg u polusjedeći, sjedeći, bočni i trbušni položaj 11.10. Premještanje korisnika/bolesnika s kreveta na stolicu ili kolica 11.11. Pomoć korisniku/bolesniku pri hodanju 11.12. Pasivna gimnastika nepokretnih i slabo pokretnih korisnika/bolesnika 11.13. Prevencija osteoporoze 11

91 91 93 94 96 98 99 101 103 103 104 105 106 108 109 111 111 112 113 114 118 123 125 126

127 133 135 136 140

12. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri odmoru i spavanju 12.1. O mozgu i nervima 12.2. Značaj odmora i spavanja 12.3. Osiguravanje uslova za odmor i spavanje 12.4. Poremećaji spavanja i nesanica 12.5. Stanje svijesti i poremećaji stanja svijesti

143 143 144 145 146 146

13. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri odijevanju 13.1. Pomoć pri oblačenju i skidanju odjeće kod pokretnog korisnika/bolesnika 13.2. Oblačenje i skidanje odjeće kod nepokretnog korisnika/bolesnika u krevetu 13.3. Promjena donjeg rublja 13.4. Odjeća za spavanje i njen psihološki značaj 13.5. Obuvanje i izuvanje obuće

150 153 153 153

14. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri održavanju normalne tjelesne temperature 14.1. O tjelesnoj temperaturi 14.2. Znoj 14.3. Mjerenje tjelesne temperature 14.4. Groznica i pothlađivanje 14.5. Metode zagrijavanja i rashlađivanja tijela 14.6. Zaštita od toplote i hladnoće

155 155 156 156 159 160 160

15. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri održavanju lične higijene i higijene okoline 15.1. Značaj održavanja lične higijene i higijene okoline 15.2. Smanjena mogućnost održavanja lične higijene 15.3. Pomoć pokretnom korisniku/bolesniku pri pranju zuba i održavanju higijene usne šupljine 15.4. Pranje zuba i održavanje higijene usne šupljine nepokretnom korisniku/bolesniku u krevetu 15.5. Pomoć pokretnom korisniku/korisniku pri kupanju 15.6. Kupanje nepokretnog korisnika/bolesnika u krevetu 15.7. Pranje kose nepokretnom korisniku/bolesniku u krevetu 15.8. Pomoć pokretnom korisniku/bolesniku pri provođenju higijene genitalija 12

149 149

163 163 164 164 165 166 168 171 172

15.9. Provođenje higijene genitalija kod nepokretnog korisnika/bolesnika u krevetu 173 15.10. Stavljanje pelena i uloška nepokretnom i inkontinentnom korisniku/bolesniku u krevetu 175 15.11. Higijena stopala 176 15.12. Smanjena mogućnost održavanja higijene okoline 177 15.13. Korisnička/bolesnička soba i namještaj u sobi 178 15.14. Korisnički/bolesnički krevet (dušek, jastuk, pokrivač, posteljno rublje) 180 15.15. Ostali namještaj u korisničkoj/bolesničkoj sobi 182 15.16. Namještanje nezauzetog (praznog) kreveta 182 15.17. Namještanje kreveta dok je korisnik/bolesnik u krevetu 184 15.18. Postupak sa prljavom odjećom i posteljnim rubljem 185 15.19. Čišćenje korisničke/bolesničke sobe 185 16. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri izbjegavanju opasnosti i očuvanju sigurnosti 16.1. Opasnosti iz okoline i značaj unapređenja sigurnosti okoline 16.2. O bolu 16.3. Metode mjerenja bolova 16.4. Metode ublažavanja bolova 17. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri komunikaciji s drugima i pri prakticiranju vlastite duhovnosti/religije 17.1. Organizovanje druženja sa porodicom i prijateljima 17.2. Diskrecija njegovateljice za vrijeme komunikacije korisnika/bolesnika sa drugima 17.3. Duhovnost i religioznost 17.4. Obezbjeđivanje prostora i uslova za korisnikovo/bolesnikovo prakticiranje duhovnosti/religije i organizovanje susreta sa vjerskim radnicima 18. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri radu i pri rekreativnim aktivnostima 18.1. Smanjeno podnošenje napora 18.2. Radna i okupaciona terapija 13

187 187 188 188 189

191 191 192 192

193

195 195 195

18.3. Rekreativne aktivnosti i njihov značaj 19. POGLAVLJE: Pomoć korisniku/bolesniku pri učenju 19.1. Educiranje o vlastitoj bolesti, neupućenost i oprez pri razgovoru 19.2. Pravilno rukovanje i pravilna primjena lijekova 20. POGLAVLJE: Njega specifičnih kategorija korisnika/bolesnika 20.1. Njega operisanog korisnika/bolesnika 20.2. Njega korisnika/bolesnika sa kardiovaskularnim poteškoćama 20.3. Njega i izolacija korisnika/bolesnika sa zaraznim bolestima 20.4. Njega korisnika/bolesnika sa psihijatrijskim poteškoćama 20.5. Njega korisnika/bolesnika sa kognitivno-perceptivnim poteškoćama (oštećenje sluha, vida, psihičkih funkcija) 20.6. Njega zdravog djeteta i karakteristike bolesnog djeteta 20.7. Njega umirućih korisnika/bolesnika 21. POGLAVLJE: Prva pomoć i specifičnosti prve pomoći kod starih osoba 21.1. Značaj prve pomoći, smirenog i brzog djelovanja 21.2. Zaštita spasioca i obezbjeđivanje sigurnosti na mjestu nesreće 21.3. Razlika između prve pomoći i hitne medicinske pomoći 21.4. Pozivanje hitne medicinske pomoći 21.5. Koja povreda ima prednost 21.6. Oživljavanje odraslih i djece (provjera stanja svijesti, otvaranje disajnog puta, provjera disanja, kompresije na grudni koš i vještačko disanje) 21.7. Upotreba automatskog eksternog defibrilatora (AED) 21.8. Izgled osobe sa stranim tijelom u disajnim putevima i oslobađanje disajnih puteva 14

196 197 197 198

205 205 208 210 211

212 213 217

221 221 222 223 223 223

224 230 232

21.9. Besvjesno stanje i bočni položaj oporavka 21.10. Prva pomoć kod krvarenja 21.11. Prva pomoć kod opekotina 21.12. Stavljanje preloma i uganuća u nepokretni položaj pomoću odjeće 21.13. Položaj i sprečavanje pomijeranja povrijeđenog kod povreda kičme, glave, grudnog koša, trbuha 21.14. Prekidanje kontakta sa električnom strujom uz posebnu zaštitu spasioca 21.15. Strana tijela u organizmu koja ne treba vaditi (u nosu, uhu, oku, jednjaku, rani) 21.16. Prva pomoć kod ujeda zmije, uboda insekta (stršljen, osa, pčela) i ugriza psa 21.17. Prva pomoć kod pothlađivanja 21.18. Prva pomoć kod dehidracije 21.19. Prva pomoć kod bola u grudima 21.20. Prva pomoć kod moždanog udara 21.21. Prva pomoć kod astme 21.22. Prva pomoć kod komplikacija šećerne bolesti 21.23. Prva pomoć kod epi-napada 21.24. Kako postupiti kada korisnik/bolesnik ne otvara vrata?

233 235 237 238 239 240 240 241 241 242 242 243 243 244 244 245

Sažetak

247

Abstract

249

Zusammenfassung

251

Reference

253

Indeks slika

259

Biografije autora

261

15

16

PREDGOVOR Njega i briga za ljude jedna je od najhumanijih djelatnosti koju ljudsko biće može provoditi. Ovo je posebno istaknuto ukoliko se radi o specifičnim grupama osoba, a to su bolesnici, zdravi stari ljudi i zdrava djeca. Svima njima je neupitno potrebna tuđa pomoć pri obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti (poput hranjenja, oblačenja, obavljanja lične higijene, obavljanja fizioloških potreba ili kretenja), a koje drugi ljudi obavljaju samostalno, rutinski, ne razmišljajući o tome. Pomoć prilikom obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti u situacijama smanjene mogućnosti brige o sebi kakva se zaista nalazi kod bolesnika, zdravih starih ljudi i zdrave djece obavljaju medicinske sestre/tehničari. Ipak, u sistemu zdravstvene i institucionalne zaštite korisnika njege i bolesnika, te u uslovima kućne njege, što je u većini zemalja modernog svijeta priznato i prepoznato, neophodan i neizostavan kadar čine njegovateljice/njegovatelji, kao ispomoć u radu medicinskih sestara/tehničara (čije obrazovanje u posljednje vrijeme postaje sve više sofisticirano i komplikovano, a time i skupo). Ovaj Priručnik je namijenjen polaznicima Obuke za njegovateljice koju organizuje Crveni križ Općine Zenica prema metodi Švicarskog Crvenog križa. Namijenjen je i učenicima i studentima škola i fakulteta zdravstvenog usmjerenja, polaznicima drugih kurseva za njegovateljice, korisnicima usluga njege, članovima njihovih porodica za dodatnu edukaciju, te svima koji su zainteresovani za ovu tematiku ili za širenje svojih znanja. Priručnik je napisan jednostavnim laičkim jezikom, pa ga je moguće veoma lako razumjeti. Cilj ovog Priručnika za njegovateljice jeste da obezbijedi osnovne edukacijske pretpostavke za uspješan rad njegovateljica/njegovatelja, te mogućnost prisjećanja na određene teme u svakom trenutku. Priručnik se sastoji od nekoliko cjelina. U pojedinim cjelinama naglasak je dat na njegu starih osoba, u drugim dijelovima govori se o njezi bolesnika ili njezi zdrave djece. Pa ipak, cjelokupno gledajući,

17

nastojalo se dati kompletan uvid u osnove njegovanja ovih kategorija ljudi. U ovom Priručniku izraz „njegovateljica“ se jednako odnosi i na osobu ženskog i na osobu muškog spola koja se bavi njegom. Ovaj Priručnik je jedan od rijetkih tekstova koji obuhvataju relativno kompletan pristup i sadržaj o ovoj tematici na našim prostorima. Ipak, svaka dobronamjerna i kvalitetna sugestija i savjet od strane korisnika i čitalaca ovog Priručnika su dobrodošli. Nadamo se da će ovaj Priručnik koristiti svrsi. Zenica, februar 2015. godine Autori

18

RIJEČ IZDAVAČA Društvo Crvenog krsta/križa BiH je 2013. godine uradilo Studijsku analizu aktivnog starenja u funkciji unapređenja zdravlja i samostalnog života pojedinca, a sve u cilju poboljšanja brige o starijim osobama kroz program Kućne njege, koji egzistira od 1997. godine. Ovaj program kroz svoje djelovanje promiče svijest o potrebama starih, jednakost u njihovim pravima te je primjer međugeneracijske solidarnosti u društvu. Činjenice govore sljedeće: • Osobe starije dobi predstavljaju više od 17,4% ukupne populacije u zemljama Evropske Unije i pripadaju specifičnoj, osjetljivoj i ranjivoj grupi ljudi. • Statistike Eurostata ukazuju na sve veći udio starijih osoba u populaciji čiji se broj iz godine u godinu progresivno povećava. • Početkom 2010. god. bilo je 87 milijuna starijih od 65 godina, a isti izvori navode da će do 2025. godine ukupna svjetska populacija starijih preko 60 godina biti udvostručena. • Ta grupa predstavlja najbrže rastući segment populacije i kritični cilj za sve buduće politike dugotrajne njege. • Srednja varijanta populacionih projekcija Ujedinjenih Nacija predviđa da će 2050. godine 40 od ukupno 100 osoba treće životne dobi biti oni od 80 i više godina starosti. • Ukoliko se to desi, demografska struktura će dovesti do značajnih promjena u potrebi za njegom starih, što će biti novi izazov kako za porodicu tako i društvo. Ovaj Priručnik je nastao kao posljedica dugogodišnjeg iskustva u brizi o starijim osobama, a kao odgovor na potrebu sveobuhvatnijeg znanja o njezi ove populacije. Namjenjen je volonterima programa Kućne njege Crvenog križa, ali i svim onima koji iz vlastitih razloga žele obogatiti svoje znanje iz ove oblasti. Ovo je tek jedan od koraka kojim pojedinac i društvo mogu doprinijeti ublažavanju zdravstvenih i socijalnih problema koje donosi treće doba, ali i pripremiti sebe i svoje bližnje za vlastitu starost.

19

20

RECENZIJE Dr. Jasminka Smajlagić, spec. porodične medicine i spec. urgentne medicine Elemente rada njegovateljice autori su u svojoj knjizi pažljivo obradili. U svijetu, rad njegovateljice je visoko cjenjen, pa treba težiti da njegovateljica i kod nas zauzme svoje mjesto i unutar i izvan zdravstvenog sistema. Činjenica je da su medicinske sestre i njegovateljice najbrojnija grupacija u zdravstvenom sistemu. S obzirom na trendove koji dolaze iz razvijenih zemalja Evrope i svijeta u smislu dodatnog podsticanja i promovisanja rada njegovateljice, ovaj rukopis može dati dobra znanja iz oblasti rada njegovateljice. Ova oblast je kod nas do sada nezasluženo marginalizovana i zanemarena. Međutim, ovakvo stečeno znanje omogućilo bi veći kvalitet i bolje ishode kako njege korisnika/bolesnika u užem smislu tako i zdravstvene njege. Da bi briga o zdravlju bila kompletna, njegovateljica mora biti aktivno uključena u cijelokupnu brigu o korisniku/bolesniku. Stoga preporučujem ovaj rukopis za objavljivanje. Elma Alić, med. sestra Autori ovog Priručnika jasno ističu granicu između rada njegovatelja/ica i zdravstvenih radnika. Da bi briga o zdravlju bila kompletna, saradnja njegovatelja/ica, zdravstvenih radnika i porodice korisnika/pacijenta mora biti na visokom nivou. Edukacija istih je osnova za uspješan rad i unapređenje zdravlja. Kako je došlo vrijeme u kojem je sve više oboljelih koji zahtijevaju njegu, u kućnim uslovima ili u zdravstvenim ustanovama, tako je i ovaj Priručniik prilagođen svima onima koji se trebaju ili moraju brinuti o nekome. Ističem da autori nisu koristili nerazumljive stručne pojmove, npr. latinske izraze i slično, tako da svi oni koji čitaju ili uče mogu sa razumijevanjem i lakoćom da shvate sadržaj ovog Priručnika.

21

Kao dugogodišnji zdravstveni radnik, čiji je rad vezan za oboljele, operisane i one kojima je potrebna palijativna njega, ističem da su svi elementi potrebni za ispravnu njegu korisnika/pacijenta spomenuti u ovom Priručniku, te isti preporučujem za objavljivanje u štampanoj i elektronskoj formi.

22

PRIRUČNIK ZA NJEGOVATELJICE

23

24

PRVI DIO • Uvod • Etika u njegovanju • Lična zaštita njegovateljice • Gerontologija i gerijatrija, starenje i starost • Komunikacija sa korisnikom/bolesnikom • Stres i prilagođavanje na stres

25

26

1. POGLAVLJE Uvod 1.1. O Crvenom križu Crveni križ je međunarodna humanitarna organizacija sa sjedištem u Ženevi. Utemeljio ju je Henri Dunant. U svakoj državi postoji samo jedan nacionalni Crveni križ, koji se dijeli na gradske i općinske organizacije, a u našoj državi i na kantonalne i entitetske. Nacionalna društva ujedinjuju se u Međunarodnu federaciju Crvenog križa i Crvenog polumjeseca. Prve organizovane inicijative i prvi pokušaji osnivanja organizacije Crvenog križa u BiH, odnosno društva sa sličnim ciljevima, preduzeti su u februaru 1907. godine na prijedlog austro-ugarskog Crvenog krsta-križa. U BiH, organizacija Crvenog križa osnovana je početkom Prvog svjetskog rata, 1914. godine. Ova humanitarna organizacija zvala se Bosansko-hercegovačko društvo za pomoć i dobrovoljnu sanitarnu njegu u ratu i u slučaju opće nevolje u mirno doba. Ukupan broj članova u zemlji iznosio je u to vrijeme 11.150. Početak rada ovog društva uzet je kao početak rada Crvenog križa BiH. Prvo društvo (Odbor) Crvenog križa u Zenici osnovano je 2. oktobra 1931. godine, s ciljem da se ublaže posljedice velike ekonomske krize. Nakon osnivanja ovaj Odbor je dostavio upravi Rudnika Zenice dopis pod nazivom “Suša, glad i akcija za ublažavanje ove nesreće”, 27

tražeći da mu se dodijele novčana sredstva radi pružanja pomoći siromašnom i gladnom stanovništvu. Početak rada ovog Odbora uzet je kao početak rada Crvenog križa u Zenici. U to vrijeme, u organizaciji Crvenog križa, na području zeničkog sreza, organizuju se akcije pružanja pomoći socijalno ugroženom stanovništvu, a u školama se osnivaju đačke kuhinje. Crveni križ Općine Zenica, od 1931. godine pa sve do danas, zajedno sa cijelom strukturom organizacija u BiH i u svijetu i dalje kontinuirano provodi sve svoje programske aktivnosti, uvodeći i nove, aktuelne za zajednicu, a sve to zahavljujući snazi volonterizma koju gradi od svog postanka.

1.2. O volonterizmu Prema definiciji socijalnog rada volonterizam je mobilizacija i angažovanje pojedinaca i grupa koji dobrovoljno pristaju da pružaju usluge određenoj populaciji, uz adekvatnu selekciju i pripremu. Volontiranje se u najširem smislu definiše kao neprofitna i neplaćena aktivnost kojom pojedinci doprinose dobrobiti svoje zajednice ili cijelog društva. Ova aktivnost se javlja u raznim oblicima, od tradicionalnih običaja uzajamne samopomoći do organizovanog djelovanja zajednice u kriznim periodima, kao i pokušaja pomoći u spriječavanju i zaustavljanju sukoba i suzbijanja siromaštva. Volontiranje je dio historije gotovo svake civilizacije. Pošto počiva na ideji da globalno ne završava nego tek počinje sa lokalnim, ono zavrijeđuje i posebnu pažnju društva, pažnju koja, pravilno usmjerena, može dovesti do širenja pozitivnih ideja i akcija sa lokalnog na historijski i civilizacijski nivo. Volonteri i volonterke danas igraju važnu ulogu u dobrobiti i napretku razvijenih zemalja, zemalja u razvoju i unutar nacionalnih ili drugih programa za humanitarnu pomoć, tehničku saradnju i promociju ljudskih prava, mira i demokratije. Ponos i osnova mnogih nevladinih organizacija, profesionalnih udruženja i drugih, a posebno organizacije Crvenog križa,

28

predstavljaju upravo ljudi koji svoj rad dobrovoljno poklanjaju blagostanju zajednice i društva u kojem egzistiraju. Status volontera u FBiH je uređen Zakonom o volonterizmu FBiH.

29

30

2. POGLAVLJE Etika u njegovanju Etika je nauka koja izučava moral. Etika u njezi je izuzetno značajan dio dužnosti njegovateljice i zdravstvenih radnika prema korisniku/bolesniku. Etička pitanja ili problemi, kao i vrijednosti koje su uključene u njegu, manje su definisani etičkim teorijama i načelima, a mnogo više svakodnevnom praksom, iskustvom i radom sa korisnicima/bolesnicima uključenim u njegu. 2.1. Zdravlje i bolest Zdravlje je stanje u kojem osoba ne trpi bol niti je ometena u obavljanju funkcija u svakodnevnom životu, tj. kupa se, jede, pije i čini druge stvari koje želi. Svjetska zdravstvena organizacija kaže da je zdravlje stanje potpunoga tjelesnog (fizičkog), duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti. Bolest je poremećaj normalnih dešavanja u organizmu ili oštećenje pojedinih organa i funkcija, manje ili više prolaznog karaktera. Bolest ima svoju dinamiku i razvojni tok: početak, vrhunac, prolazak (izlječenje) ili ostavljanje određenih posljedica, odnosno prelazak u trajno stanje, a u najgorem slučaju smrtni ishod. Znak bolesti je objektivni pokazatelj stanja organizma i može se izmjeriti (npr. temperatura), dok simptom predstavlja svaku bolesnikovu interpretaciju njegovog doživljaja bolesti (npr. bol). 31

2.2. Ko/šta je njegovateljica? Posao koji čeka njegovateljicu je težak i odgovoran. Upravo zbog toga njega ne može obavljati bilo ko. Osoba koja želi taj posao obavljati savjesno mora imati jasan motiv za to. Ona mora biti na vrijeme upoznata sa svim dužnostima i obavezama koje se stavljaju pred nju da bi blagovremeno uskladila želju za rad sa obavezama i potrebama budućih korisnika. Uz jasan motiv neophodno je i znanje kao važan faktor sigurnog rada. Znanje se stiče kvalitetnom edukacijom. Bez potrebnog znanja i obrazovanja ne može se očekivati kvalitetna njegovateljica, niti kvalitetni rezultati njenog rada. Osnovni zadatak pred njegovateljicom je pružanje potrebne njege bolesnim osobama, zdravim starim osobama i zdravoj djeci. Njega, podrška i potpora koju pruža njegovateljica se razlikuje od zdravstvene njege i liječenja koje pružaju zdravstveni radnici. Njega podrazumijeva podršku u vršenju osnovnih životnih aktivnosti, ona podrazumijeva one djelatnosti koje bi obavljali najbliži srodnici korisnika da su u mogućnosti (da ne rade, da žive u istom domaćinstvu, ukoliko ih korisnik uopće ima). Njegu koja se definiše kao njega njegovateljice mora se kristalno jasno odvojiti od zdravstvene njege koja se uči na zdravstvenim fakultetima i još uvijek u srednjim medicinskim školama, a koja je sastavni dio djelatnosti medicinske sestre/tehničara. Kontinuirana kvalitetna edukacija njegovateljice može rezultirati znanjem i iz te oblasti, ali su ovlasti rada njegovateljice uvijek pod nadzorom zdravstvenih radnika. Supervizije zdravstvenih radnika, prvenstveno medicinskih sestara/tehničara su neophodne, u početku često, ponekad svakodnevno, a kasnije povremeno, zavisno od stepena usvojenih vještina i znanja njegovateljice.

2.3. Odnos njegovateljice i korisnika Odnos njegovateljice prema korisniku. Njegovateljica je odgovorna unutar djelokruga svog rada za zaštitu i održanje dostojanstva korisnika, te za održavanje profesionalne granice prema korisniku. Njegovateljica i zdravstveni radnik trebaju promovirati 32

iskren odnos sa svim svojim korisnicima/bolesnicima i njegovati ih potpuno savjesno, poštujući korisnikova/bolesnikova prava. Odnos njegovateljice prema timu. Njegovateljica mora sarađivati u timu sa zdravstvenim radnicima, te održavati profesionalnu komunikaciju.

2.4. Odgovornosti njegovateljice Odgovornost uopće, pa time i odgovornost njegovateljice može biti: 1. moralna (odgovornost u odnosu na lične moralne vrijednosti njegovateljice), 2. građanska (odgovornost za prouzrokovanu štetu korisniku na njegovom tijelu ili stvarima), 3. krivična (odgovornost po krivičnom zakonu). 2.5. Prava korisnika/bolesnika Većina modernih država pitanje prava pacijenata reguliše zakonima s ciljem naglašavanja njihove važnosti u društvu i za dobrobit pacijenata/korisnika zdravstvene zaštite. Prava pacijenata u FBiH regulisana su sljedećim zakonima i podzakonskim aktima: • Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH, • Zakon o zdravstvenom osiguranju FBiH, • Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata FBiH, • Odluka o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava u FBiH, • Odluka o maksimalnim iznosima neposrednog učešća osiguranih lica u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava (Odluka o participaciji) itd. Navedenim zakonima i zakonskim regulativama su regulisana prava i obaveze pacijenata, a te odredbe se primjenjuju i na korisnike njege, jer njegovateljice njima pružaju njegu koja predstavlja jedan dio zdravstvene njege.

33

2.6. Tajna o ličnim podacima korisnika/bolesnika Tajna o ličnim podacima korisnika/bolesnika je svaka informacija koju njegovateljica sazna tokom brige o korisniku/bolesniku, bilo da je riječ o samom korisniku/bolesniku, članu njegove porodice ili o događaju iz njegovog života. Informacije o ličnim podacima korisnika/bolesnika moraju ostati strogo povjerljive i ne smiju se prenositi unutar i izvan radnog okruženja.

34

3. POGLAVLJE Lična zaštita njegovateljice 3.1. Pranje ruku Ruke treba prati nakon svakog obavljenog posla, prije i poslije kontakta i rada sa korisnikom/bolesnikom, a prema smjernicama higijenskog pranja ruku. Na taj način sprečava se prenošenje mikroorganizama s korisnika/bolesnika na drugog korisnika/bolesnika ili na okolinu korisnika/bolesnika i sredstva kojima se on služi, te se njegovateljica štiti. Nokti na rukama i nogama moraju biti uredno podrezani, radi lakše higijene i spečavanja mogućnosti povređivanja korisnika/bolesnika u toku rada s njima. 3.2. Upotreba zaštitne odjeće i lična zaštita njegovateljice Osoblje koje provodi njegu dužno je nositi zaštitnu odjeću i na taj način štiti sebe i druge. Zaštitna odjeća njegovateljice sastoji se od majice, hlača i obuće koje mogu biti u različitim bojama ovisno o protokolu zdravstvene ili socijalne ustanove. Obuća koja se koristi na radnom mjestu mora služiti samo za rad, a ne za odlazak kući. Odjeća i obuća moraju svakodnevno biti besprijekorno čiste. Boje koje se upotrebljavaju najčešće su pastelne, zelena, žuta, ružičasta. Uz zaštitnu odjeću njegovateljica mora najčešće nositi i akreditaciju.

35

Njegovateljica prema potrebi tokom rada ima obavezu da koristi i sljedeća zaštitna sredstva: rukavice, maska, kapa, nepropusna gumirana pregača, kaljače, zaštitne naočale i slično. Zbog izloženosti složenim poslovima, a to je rad sa bolesnim, nemoćnim i starijim osobama, njegovateljica mora biti psihofizički zdrava osoba, imati razvijen humani odnos prema bolesnoj i starijoj osobi, razvijen smisao za kulturno-higijenske navike, razvijene vještine komuniciranja sa korisnikom/bolesnikom i unutar tima, odgovornost u radu i sposobnost razumijevanja radnih naloga zdravstvenih radnika.

Slika 1. Pravilno pranje ruku 36

Slika 2. Zaštitna odjeća: rukavice, maska, pregača, kapa, natikače 3.3. Pravila u cilju fizičke poštede leđa njegovateljice Njegovateljica svakodnevno radi sa nepokretnim i polupokretnim korisnicima/bolesnicima koji su često gojazni, te mora imati u vidu na koji način da zaštiti i svoje zdravlje, a istovremeno da obavi posao i bude od pomoći korisniku/bolesniku. Njegovateljica mora paziti s koje strane prilazi korisniku/bolesniku, na koji način ga okreće, kako ga podiže i spušta, a sve prema unaprijed definisanim postupcima za rad.

Slika 3. Pravilni položaji pri manipulisanju teretom 37

38

4. POGLAVLJE Gerontologija i gerijatrija, starenje i starost Iako se starenje i starost kao fenomeni proučavaju već stoljećima kroz historiju, ni danas ne postoji jedno, potpuno i jedinstveno objašnjenje starosti niti sveobuhvatno objašnjenje procesa starenja. Naziv „starenje“ se u našem jeziku koristi u dva značenja. U širem smislu, starenje počinje još od samog začeća i bespovratni je proces koji se sastoji iz dvije faze: prva faza je faza rasta i razvoja organizma i njegovih funkcija, dok je druga faza obilježena „propadanjem“ organizma i slabljenjem njegovih funkcija. U užem smislu, koji se mnogo češće koristi u svakodnevnom govoru, pod starenjem se podrazumjeva samo ova druga faza, faza „propadanja“. U svakom slučaju, vrlo je teško kod čovjeka odrediti tačnu granicu između ove dvije faze starenja i odrediti opšte objektivne pokazatelje koji pokazuju da je faza razvoja zamijenjena fazom pada funkcija i da je u životu jedne osobe nastupila starost. Gerontologija je nauka koja se bavi starenjem kao procesom, starim licima kao nosiocima tog stanja i značajem starosti za pojedince, porodicu i društvo. Gerijatrija je grana medicine koja se bavi bolestima kod starih ljudi i njihovim liječenjem. 4.1. Faze životnog ciklusa Životni ciklus se može podijeliti na sljedeće periode: • period od začeća do rođenja (prenatalni period), 39

• • • • • • • • • •

period novorođenčeta (prvi mjesec života), period dojenčeta (od navršenog mjeseca do jedne godine života) period malog djeteta (1-3 godine), predškolski period (3-6 godina), srednje djetinjstvo (6-12 godina), pubertet (12-16 godina), adolescencija (16-20 godina), zrela dob (20-40 godina), srednja dob (40-65 godina), starija dob (65 godina i više).

Osobom starije dobi se smatra osoba koja ima više od 65 godina. Detaljnija podjela starosti prema dobi je: • „ mlađe“ starije osobe (65-75 godina), • „starije“ starije osobe (75-85 godina), • vrlo stare osobe (85 godina i više).

4.2. Promjene životnog stila Tokom cijelog života osoba doživljava promjene. Ponekad ih priželjkuje, ponekad ne primjećuje, a ponekad ih se pribojava. Priroda promjena koje donosi starenje je posebna, one pristižu bez uticaja volje, te mogu donijeti tjeskobu, strah od smrti i gubitak samopouzdanja. Penzionisanje, gubitak voljenih ljudi, zdravlja i pokretljivosti, selidba samo su neke od promjena. Odlazak u penziju za pojedinca može donijeti i osjećaj da je prestao biti aktivnim članom društva. Smanjenje prihoda može biti frustrirajuće i zastrašujuće. Posebno je teško nositi se sa smrću voljene osobe. U tim situacijama ne samo da je osoba izgubila partnera, nego se potpuno mijenja i njen životni stil. Gubitak zdravlja i pokretljivosti mogu značiti veću ovisnost o drugim ljudima. Ne treba se baviti opsežnim istraživanjima kako bi se zaključilo da pozitivan stav i optimizam pozitivno utiču na zdravlje i dugovječnost. Pozitivnim stavom iz života se izvlači ono najbolje i postiže zadovoljstvo čak i u ograničenim i teškim okolnostima. Za one koji na ovaj način pristupaju životu starost je razdoblje neprestanog razvoja utemeljenog na životnom iskustvu i mudrosti. 40

4.3. Normalne (fiziološke) promjene u starenju U savremenoj gerontologiji postoji i podjela starenja u odnosu na njegovu dinamiku. Tako normalno (fiziološko) starenje, koje se još naziva i „uspiješno“ starenje označava proces uravnoteženog usporavanja cijelog organizma i njegovih funkcija. S druge strane, bolesno i poremećeno (patološko) starenje je neuravnotežen proces ubrzanog propadanja organizma koji može da se pojavi u različitim životnim dobima i vezano je za pojavu neke bolesti ili oštećenja organizma koja dovode do prijevremene starosti i smrti. Promjene u organizmu tokom normalnog (fiziološkog) starenja su: • Čula (vid, sluh, miris, okus). Prvo čulo na koje starenje utiče je čulo vida. Pred očima se mogu pojaviti mrljice i potrebno je više vremena da se stariji ljudi prilagode promjenjenom uočavanju svjetlosti. Širina vida se smanjuje, a oštrina vida slabi. Ujedno slabi čulo sluha, posebno za više tonove. Gubitak sluha izrazitiji je kod starijih muškaraca nego kod žena. Čula mirisa i okusa također slabe s porastom dobi, o čemu posebno treba voditi računa prilikom pripreme hrane. • Mišići. Mišićna masa se smanjuje gotovo za trećinu, posebno u srednjoj i dubokoj starosti. To je posljedica nedostatnog korištenja mišića, smanjene tjelesne neaktivnosti, nepravilne prehrane i slabe cirkulacije, a ne samog starenja. • Kosti. U starosti kosti obično gube kalcij, postaju tanje i krhkije, a to povećava opasnost od povreda i smanjuje sposobnost brzog oporavka. Što je žena starija, to je sklonija i pojavi bolesti osteoporoze (smanjena čvrstoća kostiju), a sve je učestalija i pojava osteoporoze kod muškaraca. • Disanje. Što su ljudi stariji to teže dišu. Smatra se da je uzrok tome smanjena površina i elastičnost pluća. Slabljenje dišnih funkcija odražava se na ostale dijelove tijela, jer svaki dio tijela ovisi o opskrbi kisikom i o uklanjanju ugljen-dioksida. Zbog toga je jako važno da stariji ljudi što više vježbaju pravilno disanje prema uputama zdravstvenih radnika i da borave što više na svježem zraku i u okolini bogatoj zelenilom. • Srce i krvni sudovi. U srednjoj i dubokoj starosti cirkulacija nije toliko očuvana kao u mlađoj dobi. Krvni sudovi otvrdnu i djelimično se začepe, što dovodi do povišenog krvnog 41

•

• •

•

•

•

pritiska, koji spada među vodeće uzroke moždanog udara, srčanog udara, te oboljenja bubrega. Jetra. Povećanjem dobi aktivnost jetre se smanjuje, a posljedica je pojačavanje učinka određenih lijekova koje je jetra inače prerađivala. To znači da se stariji ljudi trebaju strogo pridržavati uputa zdravstvenih radnika o uzimanju lijekova. Bubrezi. Za održavanje dobrog stanja bubrega kod starih ljudi jako je važno unositi minimalno 2 l tekućine dnevno. Visina. Stariji muškarci su niži u prosjeku za 7,5 cm od onih u mlađim dobnim skupinama, dok kod žena ta razlika iznosi 5,4 cm. Smanjivanje visine vidljivo je već od 55. godine života. Razlog je u smanjivanju mišića koji podupiru tijelo, te struktura koje se nalaze između pršljenova u kičmi. Posljedice su izrazitije u starijih ljudi koji imaju nepravilno držanje i kod onih koji se ne bave tjelesnom aktivnošću. Mozak. Težina mozga se smanjuje starenjem. Treba istaknuti da to smanjenje težine nije uvijek povezano sa smanjenom funkcijom mozga. Jako je važno, osim tjelesne aktivnosti, održavati i duševnu aktivnost starijih ljudi. Probavni trakt. Promjene na probavnom traktu u starosti su mnogostruke. Pokretljivost jednjaka, želuca i crijeva se smanjuje, pa to polako izaziva gubitak želje za hranom. Važno je znati da je u starijih osoba prisutno smanjenje potrebe za energijom i kalorijama, pa je zbog toga potrebno smanjiti unos kalorija hranom i voditi računa o važnosti pravilne ishrane starijih ljudi. Koža. Na koži starije osobe mogu se uočiti bore do kojih dolazi zbog propadanja masnog tkiva ispod površinskih slojeva kože. Što je čovjek stariji nastajanje bora je sve naglašenije.

4.4. Psihologija starenja Proces starenja je važna faza u emocionalnom razvoju osobe i ima za cilj da osobu polako uvede u proces umiranja. Kao i svaka druga faza u životu, ne zasniva se na volji. Pitanje je samo koliko će osoba svjesno da prođe kroz ovu fazu. Što joj se više odupire, to će ona biti bolnija, a kvalitet života niži. 42

Zato je dobro da osoba sazna nešto o tome kako da svijesno prođe kroz starost, odnosno kako da joj se ne odupire. Kao i u svim drugim fazama razvoja, ključ je ne odupirati se onome što se dešava, tj. prihvatiti sve. To uključuje: • Treba prihvatiti sve fizičke promjene koje starost donosi, a koje nekada mogu biti bolne, nelagodne ili izazvati bolest. Starost je pretvorena u fizičku bolest zato što pojedine osobe odbijaju da prihvate njenu pravu prirodu, a starost sama po sebi nije bolest. • Treba prihvatiti sve mentalne procese koje starost donosi. U starosti se počinje razmišljati o stvarima o kojima se nije nikada prije razmišljalo, a o nekim stvarima se počinje razmišljati na sasvim novi način. Može biti teško povezati neke pojmove, prisjetiti se nekih informacija, izraziti ono što se misli i osjeća na način koji je drugim ljudima razumljiv. To ne treba odmah izjednačavati sa senilnošću i sličnim pojavama. • Treba prihvatiti sve emocionalne procese, osjećanja i psihičke sadržaje koje starenje izaziva. Može se desiti da se počne polako emocionalno opraštati od svijeta. Može se desiti da osoba počne da sanja neke čudne i bizarne snove, da osjeća emocije koje joj djeluju kao nove i nepoznate. To ne treba odmah smatrati psihičkom bolešću. Odbijanje starenja se dešava zato što se odbija ono ka čemu starost vodi, a to je umiranje. Kod starih ljudi je prisutan dvostruki odnos prema smrti. S jedne strane prisutno je odbijanje da se umre, a s druge strane želja za smrću kao prirodnim završetkom života. Iza želje da se život privede svom prirodnom kraju krije se želja za izbjegavanjem svih fizičkih, mentalnih i emocionalnih stanja koja su dio starenja i umiranja, a koja se smatraju neprimjerenim, pa ih osobe doživljavaju kao patnju. 4.5. Susret sa starošću Žene i početak starosti. Menopauza (definitivni prestanak menstrualnog krvarenja) kod žena predstavlja neku vrstu prekratnice, ona je upozorava da njena životna linija više nije uzlazna. Žena se u periodu menopauze polako priprema za starost, za slabljenje fizičkih i 43

psihičkih funkcija. Ona se lagano adaptira na to da je mladost prošla, adaptira se na promjene na svom tijelu. Starost mnogo lakše podnose žene koje imaju porodicu i djecu nego one koje ih nemaju. Njima i odlazak u penziju lakše pada, jer se jedna funkcija zamjenjuje drugom, dolazi do emotivnog prebacivanja sa profesije na porodicu. Muškarci i početak starosti. Kod muškaraca je susret sa starošću drugačiji. I u njihovom organizmu se događaju određene promjene, ali oni nemaju nikakav pravi pokazatelj da se nešto dešava. Muškarci često u doba pred starost požele da svoju mladost produže. Muškarci su slabije pripremljeni za početak starosti. Oni početak starosti povezuju sa odlaskom u penziju i to vrlo teško prihvataju, jer su najčešće mnogo emocionalno uložili u profesionalnu sferu. Kad odu u penziju, oni moraju da ulože mnogo napora i energije da bi psihičku energiju koju su ulagali u posao sada uložili u nešto novo, da bi našli neku zanimaciju, nešto u šta će ulagati svoje emocije, znanje i slobodno vrijeme.

4.6. Doživljavanje starosne dobi Pojava mnogih bolesti i invaliditeta raste s godinama. Međutim, čak i kad su bolesni, neki stariji ljudi mogu se osjećati zdravima, jer sama bolest nema značajan uticaj na njihov svakodnevni život. Na koji način ljudi doživljaju starost ovisi i o tome u kojoj su mjeri u stanju obavljati određene aktivnosti, odnosno poslove i zadaće vezane za zadovoljavanje svojih potreba. Funkcionalna sposobnost podrazumijeva sposobnost čovjeka za obavljanje onih svakodnevnih aktivnosti koje su nužne za kvalitetan i ugodan život neovisno o životnoj dobi. Tako funkcionalna sposobnost pojedinih 70-godišnjaka može biti toliko očuvana da se uopće ne razlikuje od funkcionalne sposobnosti nekih 45-godišnjaka. Zdravlje i funkcionalna sposobnost potrebni su kako bi osoba bila neovisna, kako bi mogla sudjelovati u određenim dešavanjima, kontaktirati s drugim ljudima i kako bi imala aktivan i ispunjen život. 4.7. Značaj porodice u starosti i uticaj starosti na porodicu Porodica se smatra za osnovni i veoma značajan dio društva. Ona je socijalna zajednica vjenčanih i nevjenčanih osoba oba pola i različitih 44

životnih dobi. U našem društvu, u jednom domaćinstvu često žive čak i tri generacije. Porodica ima nekoliko funkcija za sve svoje članove: • Biološka funkcija se sastoji od obezbjeđivanja ishrane i reprodukcije. • Vaspitna funkcija obezbjeđuje da se djeca formiraju u zdrave ličnosti, stiču socijalne vještine, navike, pravila ponašanja itd. • Zaštitna funkcija ima za cilj da obezbijedi fizičku i socijalnu sigurnost svojim članovima. • Socijalna funkcija se očituje kroz razvijanje socijalnih uloga i odgovornosti. Kod starih osoba u svim navedenim funkcijama dolazi do, manjeviše, radikalnih promjena. Stara osoba više nije ona koja ima ključnu ulogu u obezbjeđivanju osnovnih egzistencijalnih potreba članova porodice, sve manje se pita pri donošenju važnih odluka, njen uticaj i autoritet slabe. S druge strane, stare osobe se neminovno suočavaju sa gubitkom dragih osoba kroz smrt supružnika, prijatelja, ali djelimično i djece kroz njihovo osamostaljivanje i formiranje sopstvene porodice. Ako je moguće, najbolje je da djeca od svojih ostarjelih roditelja žive odvojeno, ali u blizini kako bi mogli redovno da ih posjećuju, da dovode unuke, da jedni drugima pomažu. Ako je udaljenost veća, odnosi i viđanja djece sa roditeljima se, najčešće, svode na povremene posjete. Značaj porodice je za staru osobu toliko veliki da, koliko god razumio svoju djecu i potrebu za osamostaljivanjem, negdje se intimno ponekad osjeća odbačenim. Jedna od uloga njegovateljice je da pokuša da na različite načine popuni prazninu koja je nastala u životu stare osobe (ali ne da zauzme mjesto nekog člana porodice) i da pomogne staroj osobi da održava što intenzivnije kontakte sa svojim najdražima.

4.8. Uticaj gradske i seoske sredine na zdravlje starih osoba Gradska naselja nisu homogena. Postoje visokogradnje i prigradska naselja s porodičnim kućama s jednim ili više stanova. Zbog ovoga razlike nisu samo arhitektonske nego i društvene prirode. Urbanizirana naselja imaju svoje karakteristike (npr. na relativno malom prostoru veliki broja stanova, koji su povezani bezbrojnim 45

stubištima i liftovima, na kojima su pristup i vidici u pravilu zatvoreni metalom, betonom, staklom ili plastikom). Malo je površina sa zelenilom. Mnogi stanovnici ovih naselja dolaze iz različitih sredina i nisu psihofizički adaptirani na takve uslove života. Stanovi su relativno mali i obično pretrpani stvarima. Električni aparati i instalacije su opasnost i potencijalni uzrok mnogim kućnim nesrećama starih ljudi. Gust promet i veliki broj vozila, ograničena pokretljivost, slab vid i sluh, loša adaptiranost na gradska naselja također su uzroci velikog broja nesreća starih osoba u gradovima. Otežano kretanje dovodi i do poremećaja u ishrani starih ljudi, jer oni nisu sami u mogućnosti nabaviti, pripremiti, a ponekad čak ni uzeti hranu, pa im je neophodna pomoć pri obavljanju ovih poslova. Urbani način života slabi rodbinske i komšijske odnose te umanjuje tradicionalnu neposrednu društvenu solidarnost. Ljudi su otuđeni pa se i najbliže komšije jedva poznaju, jedan drugome sve više smetaju, a navedeni odnosi među njima lakše se poremete nego što se usklade. Na periferiji gdje prevladavaju porodične kuće komšijska pomoć je veća, ljudi se više druže, bolje poznaju i nisu toliko otuđeni kao u užim gradskim sredinama. Ali uz sve negativnosti naravno da postoje i prednosti urbanih naselja, kao što su: topli i suhi stanovi, topla voda i centralno grijanje, telefon, lakše dostupna zdravstvena zaštita, lakša i brža nabavka hrane i lijekova i slično. U urbanim naseljima postoji mogućnost uključivanja starih u razne klubove i organizacije, posjećivanje kulturnih manifestacija ili organizovanja izleta, što daje doprinos aktivnom starenju i samostalnosti starijih osoba. Na selima trenutno uglavnom dominiraju stara seoska domaćinstva sa jednim ili dva člana. Udaljenost od gradskih sredina je velika, a prometna povezanost seoskih naselja sa gradskim središtima je slaba. Nabavka hrane i lijekova je otežana, dolazak do zdravstvenih i drugih ustanova također. Iako žive u znatno nepovoljnijim uslovima nego u urbanim sredinama, seosko stanovništvo ipak ne želi u staračke domove.

46

4.9. Stanovanje i starost i značaj samopomoći i samozaštite za stara lica Preporuke za izgled i opremljenost stambenog prostora starih lica su: • Sva mjesta unutar stambenog prostora moraju biti dobro osvijetljena. • Stubišta bi trebala imati hrapave i protuklizne rubove, a prva i zadnja stepenica trebale bi biti posebno označene. Rukohvati, po mogućnosti, trebaju biti s obe strane stubišta. Stubišta trebaju biti osvijetljena, kao i hodnici koji povezuju prostorije u kući. • Kao ni u stubištu, ni podovi u stanu ne bi smjeli biti skliski, neuredni i neravni. Tepihe bi, kao najčešće uzročnike padova, trebalo izbaciti iz stanova, a ukoliko i jesu u stanu, njihovi rubovi nebi smjeli biti okrenuti prema gore. Stariji ljudi trebali bi nositi obuću ravnih đonova. • Kablovi kućanskih aparata ili telefona ne bi se smjeli nalaziti na podu, već sa strane na zidu kako bi se izbjeglo zapinjanje za njih. • Kade i tuš-kabine trebale bi imati protuklizne gumene podloge, kao i odgovarajuće rukohvate, kako bi osoba sigurno mogla ući i izaći. Bilo bi dobro da u njima postoji i učvršćena sjedalica kako bi tuširanje bilo maksimalno sigurno. • U spavaćoj sobi treba provjeriti da li je lampa nadohvat ruke. • Ukoliko se koriste grijalice, treba im osigurati dovoljno prostora. Sve zapaljive stvari ispred njih udaljiti barem 3 metra. Ne zaboraviti isključiti grijalice iz struje kada su zagrijale prostor ili preko noći. • Treba osigurati telefon blizu kreveta u spavaćoj sobi. 4.10. Karakteristike oboljenja starih ljudi Stari ljudi boluju od mnogostrukih bolesti. Neke od njih imaju nagli početak i brzu smrt, dok neke imaju postepeni početak i dugotrajan polagani tok bolesti. Kod starih ljudi je kao specifičnost obolijevanja prisutno sljedeće: promijenjena podnošljivost lijekova, konfuzija, poremećaj imuniteta, nepokretnost, rane od ležanja, nemogućnost zadržavanja mokraće i stolice, usporavanje u svemu i prihvatanje toga kao normalnog stanja, slabije uzimanje hrane i tekućine, gubljenje na 47

težini, često padanje, gubljenje pamćenja. Često se iza ovoga kriju ozbiljne bolesti. Stara osoba često koristi mnogo lijekova. Dobro je da se tada služi kutijicom za tablete sa odjeljcima za pojedine dijelove dana da nebi došlo do nekontrolisanog uzimanja lijekova, što je odgovornost i zdravstvenih radnika i porodice, kao i same stare osobe.

4.11. Pojedina važnija oboljenja starih osoba Čak oko 75% starih osoba ima po tri i više oboljenja. Oni najčešće oboljevaju od: • nemogućnost zadržavanja mokraće i stolice, • oboljenja mozga i krvnih sudova mozga, • povišen krvni pritisak, oslabljena funkcija srca, • oboljenja probavnog trakta, • oboljenja disajnog sistema, • šećerna bolest, • bolesti koštanog sistema, osteoporoza i padovi, • bolesti čula vida i sluha, • depresija, nesanica, samoća kao psihosocijalni problem, • razni tumori, • problemi sa vilicom i zubima. Neliječeni zdravstveni problemi u zrelom dobu uglavnom dovode do prijevremene starosti i do fizičke onesposobljenosti. 4.12. Gerontoprofilaksa Dobro organizovana zdravstvena kao i socijalna zaštita mogu uveliko odgoditi potrebu starijih osoba za smještajem u ustanove za stara lica radi njihove funkcionalne onesposobljenosti. Ekonomska računica društva treba biti usmjerena na veće ulaganje i bolju organizaciju u preventivne aktivnosti koje se primjenjuju za sve dobne skupine, ali i za osobe u dubokoj starosti, jer nikada nije kasno za početak promjena i prevenciju razvoja bolesti. Na taj način društvo može ostvariti dvostruki profit: ekonomsku uštedu radi smanjenja odlazaka u zdravstvene ustanove i smještaja starijih osoba u ustanove za stara 48

lica, te dobit u humanom potencijalu kroz zdraviju i dugovječniju funkcionalno sposobnu stariju populaciju koja može duže doprinositi svojim radom i iskustvom cijeloj zajednici. Ti se ciljevi mogu ostvariti uz podjelu suodgovornosti na sve dijelove zajednice, prije svega na samu stariju osobu, zatim njenu porodicu, sistem zdravstvene i socijalne zaštite i mnoge druge.

4.13. Centri i klubovi za dnevni boravak starih osoba Jedan od istaknutih novih modela cjelovite brige za starije osobe u lokalnoj zajednici predstavlja model gerontološkog centra. To je multifunkcionalni centar za multidisciplinarnu brigu za starije osobe u sredini u kojoj oni i žive, a bez 24-satnog boravka. Osnovni cilj je zadržati starijeg čovjeka što je duže moguće u njegovom vlastitom stanu uz porodicu. U gerontološkim centrima provode se programi preventivnih zdravstvenih pregleda za starije, psihičke i okupacijskorekreacijske radne aktivnosti za starije, fizikalna terapija, zdravstveno, psihološko i pravno savjetovanje, dnevni boravak, njega i pomoć u kući, dostava obroka, korištenje ortopedskih pomagala i razne druge usluge.

49

50

5. POGLAVLJE Komunikacija sa korisnikom/bolesnikom Komunikacija je proces razmjene informacija među pojedincima kroz uobličen sistem simbola ili znakova. Komunikacijom održavamo i razvijamo međuljudske odnose. To je proces pomoću kojeg ljudska bića ispunjavaju svoje potrebe za opstankom, grade veze i doživljavaju radost. Komunikacija se koristi za sakupljanje informacija, za podučavanje i izražavanje brige i utjehe. Ona je integralni dio stvaranja i održavanja veza i odnosa među pojedincima. Komunikacija se upražnjava na poslu, ulici, u kući. Ona je efikasna samo onda kada se komunikacijski partneri uvažavaju. Ako pri komuniciranju postoji ubjeđivanje onda nastaje diskusija. Komponente koje čine osnovu komunikacije za izgradnju odnosa: • prisutnost (posvećivanje korisniku/bolesniku u najširem smislu, istinsko prihvatanje i zainteresiranost), • slušanje (otvorenost za riječi, misli i osjećanja druge osobe, uzdržavanje od bilo kakvog formiranja sudova o drugoj osobi, usmjeravanje pažnje na sagovornika i potiskivanje vlastitih predrasuda, pristrasnosti i problema), • sagovornikova percepcija (razumijevanje druge osobe uključuje razumijevanje referentnog okvira i stanovišta te osobe), • brižnost (uključuje pomaganje drugom da se razvija, strpljivost, iskrenost, ohrabrivanje, nadu i povjerenje; brinuti 51

• •

•

•

•

se za nekoga znači davati sebe), otvorenost (otkrivanje sebe drugoj osobi je recipročan odnos, kao preduslov za komunikaciju i stvaranje terapijskog odnosa), prihvatanje (njegovateljica omogućava korisniku/bolesniku da prihvati samog sebe, pa prihvatanje ima nešto zajedničko sa praštanjem; stavljanje u središte pažnje osobina koje su pozitivne, ohrabrujuće i koje jačaju samopouzdanje, a ne nameću smjernice za razvitak druge osobe), saosjećanje (empatija predstavlja sposobnost doživljavanja osjećanja i doživljaja druge osobe kao da su naši sopstveni, a sposobnost empatije pomaže nam da „čujemo“ osjećanja, želje i brige sagovornika i jasno definišemo potrebe koje se iza njih kriju), iskrenost (podrazumijeva da osoba iskreno dijeli svoje misli, osjećaje i iskustva s drugima, što se ne može glumiti; kada se osoba prikazuje onakvom kakva jeste, kažemo da je komunikacija skladna i podudarna, što je neophodno za smislenu komunikaciju i preduslov je povjerenja u samog sebe, kao i u odnose s drugima, a povjerenje omogućava razvoj nesputane i otvorene komunikacije), poštovanje (uključuje prihvatanje drugog kao vrijedne osobe, što znači da nam je stalo do druge osobe bez obzira na njene slabosti, pobuđuje ugodnost, toplinu i osjećaj prihvaćenosti, a poštovanje osobe je od suštinskog značaja za njeno zdravlje i razvoj).

Postoje dvije komunikacija.

vrste

komuniciranja:

verbalna

i

neverbalna

5.1. Verbalna komunikacija To je sistem korištenja riječi, rečenica. Na verbalnu komunikaciju utiču sljedeći faktori: tempo (brzina) govora, jednostavnost, jasnoća i sažetost, prilagodljivost, vjerodostojnost, humor. Pri verbalnom komuniciranju potrebno je da su: • poruke jasne i kratke, • ton i stil moraju biti prilagođeni temi, • informacije moraju biti precizne i tačne, 52

•

složena problematika se može ilustrovati pomoću kratke priče koja ima jasnu poruku.

Kombinacija verbalne i neverbalne komunikacije je efikasna komunikacija. Nekada se mora komunicirati sa osobom koja ne čuje, ne vidi ili teško govori. Tada se koristimo posebnim vještinama kojima savladavamo problem komunikacije.

5.2. Neverbalna komunikacija Neverbalna komunikacija je složen sistem komuniciranja koji se sastoji od slijedećih elemenata: • držanje tijela (uspravno, pognuto, napeto, opušteno), • mimika (izraz lica, čelo, obrve, brada), • očni kontakt (pokreti očnih jabučica), • intonacija (boja glasa, ritam, jasnoća, smijeh), • gestikulacija (pokreti ruku, prstiju, dlanova), • odijevanje (boja, stil, kroj). Neverbalne poruke se aktivno emituju za vrijeme verbalne komunikacije. Efikasna neverbalna komunikacija podrazumijeva: • držanje uspravno, prirodno i opušteno, • gledanje sagovornika u oči, • lagano i povremeno klimanje glavom, • poslovni stil odijevanja, dugački rukavi, minimalistički pristup nakitu. Dobar komunikacijski partner mora biti dobar slušalac. Aktivno slušanje zahtijeva vještinu koja podrazumijeva: koncentraciju, pažnju, posmatranje, razumijevanje i memoriju. Terapeutska komunikacija treba da ima određene strategije, a to su: • osmijeh (pokazuje da postoji prihvaćanje osobe koja se sluša i želja za slušanjem), • otvoreno držanje (pokazuje spremnost za slušanjem onoliko dugo koliko je potrebno), • nagnutost naprijed (pokazuje zainteresovanost za slušanje), • dodir (potreban je kada je to prikladno, npr. stisak ruke u znak pozdrava), 53

• •

gledanje u oči (pokazuje prisutnost i pažnju dok slušamo), klimanje glavom (znak da razumijemo šta osoba govori).

5.3. Komunikacija sa osobom sa oštećenjem sluha Komuniciranje sa gluhim i nagluhim osobama treba da prati sljedeća pravila: • Dok se razgovara treba se okrenuti prema osobi da bi ona vidjela lice govornika. • Neka osvjetljenje bude ispred govornika, jer osoba oštećenog sluha posmatra, prati gestikulaciju, izraze lica, pokrete usana i tijela. • Ne treba govoriti dok se žvače i ne treba pokrivati usta rukama. • Treba govoriti malo glasnije, ali ne vikati, jer vikanje izobliči govor. • Tokom razgovora treba isključiti radio i televizor. • Treba govoriti normalnom brzinom. • Ako se učini da slušalac nije razumio, treba ponoviti izgovoreno jednostavnijom i preformulisanom rečenicom. 5.4. Komunikacija sa osobom sa oštećenjem govora Oštećenje govora je često rezultat raznih oboljenja, npr. moždani udar, multipla skleroza, Parkinsonova bolest itd. Verbalna komunikacija je u takvim stanjima često neefikasna te je potrebno iznaći načine kako sa takvom osobom komunicirati. Ona čuje, ali ne razumije ili ne može govoriti. Dodatna sredstva koja omogućavaju komunikaciju su klimanje glavom, zatvaranje ili otvaranje očiju, podizanje ruke itd. Pitanja koja upućujemo takvoj osobi moraju biti jasna, kratka, sa mogućnošću da-ne odgovora. Komunikacija sa takvom osobom zahtijeva dosta strpljenja i maštovitosti njegovateljice. Neefikasna komunikacija rezultira konfliktom. Zadatak njegovateljice je da izbjegne konfliktne situacije, što će uspjeti smirenošću, distancom i čuvanjem poslovne tajne. Konfliktne situacije ugrožavaju zdravlje 54

korisnika i njegovateljice, te ih treba na vrijeme sprječavati, iznalaziti načine da do njih ne dođe. 5.5. Komunikacija sa osobom sa oštećenjem vida Susret sa slijepom osobom. Slijepoj osobi se treba obraćati smirenim glasom, dodirom, da bi ona bila sigurna da se govornik obraća upravo njoj. Kada se odluči udaljiti od osobe sa oštećenim vidom, treba je obavijestiti o tome, kako bi znala da govornik odlazi. Hod sa slijepom osobom. Kada se želi hodati sa slijepom osobom, treba stati pored nje spuštenih ruku. Slijepa osoba drugu osobu uhvati za ruku iznad lakta koji je savijen. Ona će biti pola koraka iza druge osobe i pratit će ritam kretanja. Hod ulicom koja ima trotoar. Svaki stepenik je problem za slijepu osobu. Obavezno je prije koraka ka gore ili ka dolje zastati kako bi slijepa osoba osjetila promjenu u položaju ruke. Na penjanje ili spuštanje uvijek treba upozoriti slijepu osobu. Sjedanje i blizina vrata. Bez obzira sa koje strane da se prilazi stolici, ruku vodilju uvijek treba postaviti na naslon stolice. Taj pokret će uvijek slijepoj osobi pokazati položaj stolice i ona će moći sjesti. Prilikom prolaska kroz vrata, obavezno ih treba otvoriti rukom vodiljom, jer će slijepa osoba tako znati smijer otvaranja vrata. Ukoliko slijepa osoba koristi štap ili psa vodiča, treba otvoriti vrata i propustiti je da samostalno prođe. Jedan od načina kretanja koji slijepoj osobi omogućava maksimalnu samostalnost i neovisnost od drugih je kretanje uz psa vodiča. Nikada ne treba ometati psa vodiča dok radi. 5.6. Šta treba izbjegavati u komunikaciji? Ono što svakako treba izbjegavati su ponašanja koja naizgled predstavljaju slušanje, a u suštini to nisu i djeluju vrlo iritirajuće na sagovornika: • Slušalac ne treba misliti na ono šta želi reći dok sagovornik 55

•

• • •

• •

• •

govori, jer će tako sigurno izgubiti suštinu koju sagovornik želi saopštiti, što će se u daljem razgovoru sigurno primijetiti. Ne treba upadati sagovorniku u riječ i ne postavljati gomilu pitanja tako da se govornik osjeća kao u sudnici. Pitanja svakako treba postaviti, ali način na koji se pitanja postavljaju, vrsta i broj pitanja treba da budu primjereni situaciji. Ne traba obavljati neke druge radnje dok govornik govori, jer to predstavlja lažno slušanje. Slušalac treba obraćati pažnju i na neverbalne poruke koje šalje govornik, da nebi izgubio dio informacija, a to predstavlja jednostrano slušanje. Treba saslušati cjelokupnu informaciju, a ne samo ono za šta slušalac smatra da je važno prema njegovim mjerilima ili samo ono što se uklapa u njegovu procjenu sagovornika, jer to predstavlja selektivno slušanje. Ne treba „otimati” riječi, tj. vrebati trenutak da se preuzme riječ. Dijeljenje savjeta često nije dobro, jer se dešava da slušalac ne sluša osjećanja i potrebe govornika, već mu objašnjava koji je najbolji način da se postupi u određenoj situaciji. Sagovornik ne treba davati rješenja govorniku, već mu treba pomoći da sam dođe do njih. Ne treba pretpostavljati da se zna šta sagovornik želi da kaže i ne treba završavati misli sagovornika koji možda za kratko nije mogao naći pravu riječ. Ne treba potcjenjivati predmet razgovora.

Potrebno je istaći da je najvažnije da njegovateljica pokaže korisniku/bolesniku da je on zanima, da mu stavi do znanja da ga želi bolje upoznati, da je iskrena u želji da mu pomogne onoliko koliko je u njenoj moći. Njegovateljica će to najlakše postići ako se bude pridržavala slijedećih principa: • Dozvoliti drugoj osobi da govori i slušati pažljivo. • Naučiti da se govori o stvarima koje zanimaju druge ljude. • Biti oprezan sa kritikama, izbjegavati svađu i ne protivriječiti. • Pažljivo iskazivati zahtjeve. • Priznati svoje greške. • Hvaliti ono što je vrijedno hvale, pokazati dobro raspoloženje. • Pokušati zamisliti sebe u ulozi korisnika/bolesnika. 56

6. POGLAVLJE Stres i prilagođavanje na stres Poremećaj prilagođavanja nastaje kao reakcija na stres koji osoba doživljava. Trauma koja izaziva ovaj poremećaj može biti različite jačine. Ono što je ključno jeste da se u životu osobe dešavaju promjene za čije prihvatanje ona nema dovoljno kapaciteta te podliježe jakom stresu. Bilo da se radi o promjeni posla, promjeni mjesta stanovanja, gubitku partnera ili zdravstvenim problemima, ukoliko osoba ne pronađe adekvatne mehanizme za prevladavanje stresa, može se javiti poremećaj prilagođavanja. Stres je u ovakvim situacijama normalan i skoro uvijek prisutan, ali ipak reakcija na ovakve promjene ponekada je jača u odnosu na ono što se smatra tipičnim za osobe sa sličnim problemima. Jednostavnije rečeno, ukoliko je osoba pod psihičkim stresom pod čijim uticajem se javljaju smetnje veće od očekivanih s obzirom na jačinu stresa, i ako to duže vrijeme utiče na njeno funkcionisanje, može se pretpostaviti da osoba ima poremećaj prilagođavanja. Npr. ukoliko je osoba nedavno ostala bez nekog bližnjeg, ona će nesumnjivo neko vrijeme biti u kriznom periodu, ali ukoliko provodi više od tri mjeseca ležeći na kauču, gledajući televiziju i bezuspješno pokušavajući da se oslobodi neprijatnih osjećanja, postojaće sumnja da se ipak radi o poremećaju prilagođavanja. Poremećaji prilagođavanja su izuzetno česti. Najčešće su praćeni 57

depresijom, nerazumnim i neopravdanim strahom (anksioznošću), problemima u odnosima sa okruženjem. Ostali simptomi ovog poremećaja su: osjećaj beznadežnosti, tuge, učestalo plakanje, nervoza i zabrinutost, glavobolja i stomačni problemi, slabljenje socijalnih veza ili potpuna socijalna izolacija, destruktivno ponašanje, promjene u apetitu, problemi sa spavanjem, lako zamaranje i nedostatak energije, kao i zloupotreba alkohola i droga.

6.1. Rješavanje problema uzrokovanih stresom Osobe sa poremećajem prilagođavanja često se sapliću pred mnogim odlukama, nekada i pred onim koje se inače obavljaju spontano i bez mnogo mentalnog ulaganja. Iznalaženje rješenja, čak i za manje zahtjevne probleme, za njih može predstavljati veliki poduhvat i često ih može dodatno frustrirati i održavati u poziciji bespomoćnosti sa uvjerenjem da je nemoguće izboriti se. U ovakvim situacijama često se može uspješno primjeniti jednostavna i strukturirana tehnika rješavanja problema u samo nekoliko koraka. Ova tehnika nije revolucionarno otkriće, već zapravo nešto što svi spontano koriste kada se nađu pred nekom problematičnom situacijom. Ipak, kada je osoba pod velikim stresom ili se suočava sa njegovim posljedicama, kao što je to slučaj sa poremećajem prilagođavanja, ona teže spontano pristupa ovim mehanizmima. Ova tehnika može poslužiti kao spoljašnji podsticaj za aktiviranje unutrašnjih kapaciteta za rješavanje problema: 1. Identifikacija problema. Prvi korak služi da se sagledaju svi važni aspekti problema. Suština problema nije uvijek očigledna, ali je kod osoba sa poremećajem prilagođavanja vrlo često dodatno maskirana različitim opterećavajućim razmišljanjima i emocionalnim iskrivljenjima koja se javljaju usljed nesigurnosti, anksioznosti i osjećaja bespomoćnosti. Zato se na samom početku insistira na jasnom definisanju problema, opisivanju emocionalnog doživljaja koji se u vezi sa tim javlja, definisanju cilja i prepreka koje treba prevazići. 2. Produkcija mogućih rješenja. Suština ovog koraka je više u pokretanju kreativnih resursa i podsticanju konstruktivnog mišljenja. Na trenutak, može se ostaviti po strani potreba za produkovanjem najboljeg i jedinog ispravnog elegantnog 58

rješenja bez propusta. Akcenat nije na vrednovanju i procjenjivanju, već na uvježbavanju fleksibilnosti u razmišljanju. Rigidno, anksiozno i nesigurno pristupanje ovom zadatku na početku, sve više popušta što se više različitih ideja pojavi u razmatranju. 3. Evaluacija i odabir rješenja. Jedan problem najčešće nema jedno jedino ispravno rješenje, ali isto tako svaka osoba, u zavisnosti od ličnih težnji, može da nađe baš ono rješenje koje njoj lično najbolje leži. Uzimajući u obzir sve relevantne elemente problema i svoj lični stil, osoba bira ono što joj se čini kao najbolji izbor. 4. Procjena ishoda. Ako je izbor bio dobar, rješenje će funkcionisati. Ukoliko se ne dobije očekivani ishod, preporučljivo je vratiti se na prethodne korake i ustanoviti šta je promaklo. Ponovnim prolaženjem kroz ove korake, pred svakim sljedećim problemom brzo će se automatizovati ovakav pristup i spriječiti da osobu pred problemom obuzme panika ili osjećaj bespomoćnosti. 6.2. Tehnike relaksacije Osobe koje su razvile poremećaj prilagođavanja najčešće se suočavaju sa značajnim nivoom anksioznosti i napetosti koja ih onemogućava da izađu na kraj nekad čak i sa manjim nivoima stresa. Tehnike relaksacije mogu da otklone ovaj aspekt problema prilagođavanja oslobađanjem viška tjelesne i mentalne napetosti. Jedna od najčešćih tehnika je tehnika dubokog ritmičnog disanja. Sa ovom tehnikom se najčešće kombinuje tehnika mišićne relaksacije gdje se, koncentrisanjem na svaki mišić pojedinačno, počev od glave pa sve do stopala, uz udah, osoba fokusira na napetost mišića, a kroz izdah tu napetost opušta. Druga tehnika koja se često javlja u kombinaciji sa ovim je tehnika vizualizacije, u kojoj osoba zamišlja mjesto mira i sigurnosti koje sama kreira i koje može da prizove u sjećanje svaki put kad je obuzmu uznemiravajuće emocije.

59

6.3. Upravljanje emocijama Svi životni problemi sa sobom nose niz negativnih emocija. Kada osoba pomisli na bijes, tugu, stid, krivicu, prvo što joj padne na pamet je da to nikada ponovo ne želi da osjeti. Pošto je realnost drugačija, osoba će uvijek pokušati da amortizuje taj udarac. Neki će poricanjem pokušati da pobjegnu od svojih neprijatnih emocija, neki će im se beznadežno prepustiti i dozvoliti da ih preplave. Menadžment emocija predstavlja način da se pravilno prepoznaju, prihvate i vode vlastite emocije. Ono što se ne prepozna ne može se ni kontrolisati, ono što se ne prihvati ne može se ni promijeniti. Zato je važno da se nauči da je svaka reakcija na situaciju, prijatna ili neprijatna, zapravo saveznik u traženju rješenja.

60

DRUGI DIO •

Osnovne ljudske potrebe i zadaci njegovateljice kod smanjene mogućnosti brige o sebi • Pomoć korisniku/bolesniku pri disanju • Pomoć korisniku/bolesniku pri uzimanju hrane i tekućine • Pomoć korisniku/bolesniku pri eliminaciji mokraće i stolice • Pomoć korisniku/bolesniku pri kretanju • Pomoć korisniku/bolesniku pri odmoru i spavanju • Pomoć korisniku/bolesniku pri odijevanju • Pomoć korisniku/bolesniku pri održavanju normalne tjelesne temperature • Pomoć korisniku/bolesniku pri održavanju lične higijene i higijene okoline • Pomoć korisniku/bolesniku pri izbjegavanju opasnosti i očuvanju sigurnosti • Pomoć korisniku/bolesniku pri komunikaciji s drugima i pri prakticiranju vlastite duhovnosti/religije • Pomoć korisniku/bolesniku pri radu i pri rekreativnim aktivnostima • Pomoć korisniku/bolesniku pri učenju

61

62

7. POGLAVLJE Osnovne ljudske potrebe i zadaci njegovateljice kod smanjene mogućnosti brige o sebi Uloga njegovateljice je pomoć zdravoj staroj osobi, zdravom djetetu ili bolesniku pri obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti i zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba, a što on privremeno ili češće trajno ne može obavljati samostalno. Osnovne ljudske potrebe su: • disanje, • uzimanje hrane i tekućine, • eliminacija mokraće i stolice, • kretanje, • odmor i spavanje, • odijevanje, • održavanje normalne temperature tijela, • održavanje lične higijene i higijene okoline, • izbjegavanje opasnosti i očuvanje sigurnosti, • komunikacija s drugima, • prakticiranje vlastite religije, • rad, • rekreativne aktivnosti, • učenje. Stanje u kojem su zbog oštećenja tjelesnih ili psihičkih funkcija, zbog psiho-fizičke nezrelosti ili starosti, te zbog drugih razloga smanjene 63

sposobnosti pojedinca za obavljanje aktivnosti samozbrinjavanja smatra se smanjenom mogućnošću brige o sebi. Neki od konkretnih i najčešćih uzroka smanjene mogućnosti brige o sebi su: smanjeno podnošenje napora, opća slabost, neizdržljivost, bolesti i povrede organa za kretanje, bolesti nerava, poremećaji vida, sluha, govora, poremećaji svijesti i drugih psihičkih funkcija, tjeskoba, depresija, zdravstveni postupci i procedure, dječiji uzrast i starost. Smanjena mogućnost brige o sebi može biti: 1. prolazna (zdrave stare osobe i zdrava djeca), 2. privremena (nagle i kratkotrajne – akutne – bolesti), 3. trajna (postepene i dugotrajne – hronične – bolesti).

64

8. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri disanju 8.1. Disanje i mjerenje disanja Disanje je vitalna funkcija organizma kojom se omogućava razmjena gasova (kiseonika i ugljen-dioksida) između organizma i spoljašne sredine, koja se odvija u plućima. Za normalno disanje potrebno je da disajni putevi budu prohodni, pluća zdrava, grudni koš i grudni mišići očuvani. Disanje reguliše centar za disanje koji se nalazi u mozgu. Pri udisanju zraka, zrak struji preko dušnika i bronhija u pluća. U plućima iz zraka se izdvaja kisik koji se putem crvenih krvnih zrnaca širi po tijelu. Izdahnuti zrak iz tijela sadrži ugljen-dioksid koji se stvara kao posljedica potrošnje kisika u tijelu. Disanje se mjeri posmatranjem grudnog koša osobe i brojanjem udisaja u jednoj minuti. Prije mjerenja korisnik treba da miruje 10-tak minuta. Mjerenje disanja se vrši najčešće dok se njegovateljica priprema da mjeri puls, bez najavljivanja korisniku/bolesniku šta namjeravamo da mjerimo, jer to može da promijeni učestalost i kvalitet disanja. Također se posmatra i sluša da li je disanje ritmično, čujno, ubrzano, otežano, površno i slično. Normalan broj udisaja (i izdisaja) u jednoj minuti u mirovanju kod odraslih osoba je 18-20 puta, kod djece 20-22 puta, a kod starijih osoba 16-18 puta.

65

Slika 4. Sistem organa za disanje i proces disanja

8.2. Kašalj i iskašljaj Kašalj je voljna ili refleksna pojava koja nastaje nadražajem koji se prenosi do centra za kašalj u mozgu, pri čemu se disajni putevi oslobađaju sekreta. Kašalj može biti: suh i produktivan (sa iskašljajem). Iskašljaj je izlučevina koja se iz disajnih puteva izbacuje kašljem. Iskašljaj zdrave osobe je oskudan i sastoji se od sluzi, čestica prašine unijete disanjem, te odumrlih ćelija disajnog sistema. U toku oboljenja organa za disanje on postaje obilniji i sadrži veće količine sluzi i bakterija. Nije dovoljno utvrditi samo podatak da korisnik/bolesnik kašlje, već i kakva je karakteristika kašlja. Njegovateljica treba zapaziti količinu, boju i miris iskašljaja. Suhi kašalj zamara korisnika/bolesnika, jer se najčešće javlja noću i remeti mu san. Za vrijeme kašljanja troši se mnogo energije, pa je zato korisnik/bolesnik umoran, a otpornost njegovog organizma smanjena. Korisnicima/bolesnicima koji produktivnim kašljem izbacuju sekret, njegovateljica treba naglasiti da je potrebno da češće kašlju i nastoje izbaciti sekret. Povremeno ih treba staviti u položaj u kome 66

korisnikova/bolesnikova glava i grudni koš vise preko kreveta a ostali dio tijela je na krevetu. Ublažavanju napornog kašlja doprinose topli napici, udisanje vodene pare i uzimanje lijekova protiv kašlja ili lijekova za iskašljavanje, koje propisuje ljekar. Ukoliko se pri upornom kašljanju ili zbog bolesti oštete krvni sudovi u disajnim putevima, u iskašljaju se mogu pojaviti manje ili veće količine krvi. Potebno je umiriti korisnika/bolesnika, postaviti ga u visoki polusjedeći položaj, dati mu relativno hladan napitak, obezbijediti mu potpuni mir, te mu čak zabraniti i govor. Neophodno je odmah obavijestiti zdravstvene radnike.

8.3. Njega traheostome i trahealne kanile Kod bolesti disajnih puteva nekada je potrebno uraditi hirurški postupak kojim se radi otvor (traheostoma) na prednjem dijelu vrata, te se nekada ugrađuje vještačka cjevčica (kanila). Traheostoma može biti privremena i trajna, za cijeli život. Trajna traheostoma se ne zatvara jer bez nje nije moguće disati. Osobe sa traheostomom ne mogu govoriti, pa koriste govornu protezu. Zbog specifičnosti dišnog puta kod korisnika/bolesnika s traheostomom potrebno je redovno i pravilno njegovati kožu oko traheostome i kanilu. Kod ovih osoba pri disanju zrak ulazi izravno kroz traheostomu u dušnik i pluća, a ne ide kroz nos i usta. Izgubljena je funkcija nosa koji je zrak vlažio, pročišćavao i zagrijavao. Zbog toga se u dušniku skuplja gust, žilav i prljav sekret. Takav sekret korisnici/bolesnici teško iskašljavaju. Radi lakšeg iskašljavanja i olakšavanja tegoba potrebno je nekoliko puta dnevno ukapavati fiziološku otopinu (specijalna otopina soli u destilovanoj vodi koju pripremaju farmaceuti, a može se nabaviti u apotekama ili ambulantama) u traheostomu, često tokom dana provjetravati prostorije, vlažiti zrak u sezoni grijanja korištenjem ovlaživača zraka. Pribor za njegu traheostome. Svaka osoba sa traheostomom treba imati najmanje dvije kanile, četkicu za pranje kanile, tupfere,

67

fiziološku otopinu, plastičnu špricu ili kapaljku za fiziološku otopinu, zaštitnu kremu za kožu oko traheostome. U kućnim uslovima potrebno je kanilu mehanički uz pomoć četkice oprati, prokuhati 20 minuta, te pustiti da se ohladi i osuši. Pravilan postupak njege traheostome treba obavljati svakodnevno, a sastoji se od sljedećih radnji: 1. oprati ruke, 2. okolinu traheostome oprati mlakom čistom vodom, 3. posušiti čistim tupferom, 4. kožu oko traheostome namazati zaštitnom kremom, 5. čistu kanilu namazati vazelinom ili ovlažiti sterilnom fiziološkom otopinom da lakše sklizne u dušnik, 6. nježno postaviti kanilu u traheostomu.

Slika 5. Traheostoma

Toaleta govorne proteze. Osobe sa traheostomom kod kojih je radi rehabilitacije govora ugrađena govorna proteza moraju svakodnevno odvojiti vrijeme za higijenu proteze. Na taj način omogućit će urednu funkciju proteze, lakši govor i dugotrajniji vijek proteze, odnosno rjeđe zamjene. Proteza je postavljena između jednjaka i dušnika, u 68

vlažnoj i toploj sredini, gdje može biti idealna podloga za razvoj mikroorganizama, pa je zbog toga pravilna njega izuzetno važna: 1. svako jutro specijalnom četkicom rotirajućim pokretima ući do kraja proteze i izvući četkicu, 2. četkicu oprati tekućom vodom i posušiti, 3. jednom sedmično tekućinu ili gel koji sprječava nastanak gljivica (prema preporuci zdravstvenih radnika) staviti na četkicu kojom će se premazati unutrašnji otvor proteze. Komplikacije vezane za traheostomu. Komplikacije koje se javljaju kod osoba koje imaju traheostomu mogu nastati zbog: • iritacija dušnika zbog kanile, • infekcija traheostome, • oštećenja kože oko traheostome, • nažuljanog dušnika uslijed neodgovarajuće kanile, • alergija na materijal od kojeg je napravljena kanila.

8.4. Vježbe disanja Korisnik/bolesnik će najlakše naučiti pravilno disati i osjetiti razliku između plitkog i dubokog disanja maksimalnim kapacitetom pluća tako da legne na leđa ispruženih udova ili udobno sjedne i ispravi leđa. Vježbe disanja su od izuzetnog značaja za sprečavanje nastanka plućnih oboljenja, te zastoja sekreta u disajnim putevima. Vježbe disanja su od velike koristi i za psihičko opuštanje i odmor. Ove vježbe bi trebalo provoditi nekoliko puta dnevno, sa po 5-10 ponavljanja u jednom ciklusu. Kod nepokretnih osoba vježbe bi trebalo provoditi svaka dva sata. Osobu treba poticati da sama vježba: • Treba joj dati uputu da diše polako i duboko, udiše na nos, a izdiše na usta, obraćajući pozornost na širenje grudnog koša. • Druga vrsta vježbi disanja podrazumijeva da osoba izdahne i potom duboko udahne na nos gurajući trbuh prema van, zadržavajući dah 1-2 sekunde i izdahne na usta uvlačeći trbuh, obraćajući pozornost na rad trbušnih mišića.

69

70

9. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri uzimanju hrane i tekućine 9.1. O probavi Probavni organi imaju važan i složen zadatak da osiguraju iskorištavanje hranljivih tvari koje organizam održavaju na životu, a istovremeno su i barijera štetnim tvarima. Probava je presudna za zdravlje, ona funkcioniše na principu puštanja dobrog unutra i izbacivanja štetnog vani. Probavnim sistemom opskrbljuje se tijelo hranljivim tvarima koje su neophodne za život, rast, razvoj, te su izvor energije. Probavni sistem se sastoji iz probavnog trakta i probavnih žlijezda. Probavni sistem je zapravo duga cijev koja se proteže od usta do čmara. Probavne žlijezde, jetra i gušterača, proizvode razne hemijske spojeve koji sudjeluju u razgradnji hrane. Prvi dio probavnog trakta su usta. Prednji zubi odgrizaju komade hrane, stražnji zubi ih drobe, melju, jezik im u tome pomaže, a pljuvačka iz pljuvačnih žlijezda olakšava žvakanje i gutanje. Drugi dio probavnog trakta je mišićna cijev – jednjak. Stezanjem mišića jednjaka progutana hrana prolazi kroz jednjak do trećeg dijela probavnog trakta – želuca. Mišići želuca drobe hranu i pretvaraju je u kašastu masu. U želucu se luče probavni sokovi i hlorovodonična kiselina (HCl). Oni su odgovorni za razgradnju hrane na još manje dijelove. Poluprobavljena hrana prolazi kroz još jedan mišićni prsten 71

te kratkom cijevi – dvanaestopalačnim crijevom – ulazi u četvrti dio probavnog trakta – tanko crijevo. U tankom crijevu se vrši upijanje hranljivih tvari u krvotok. Ispod rebara desno se nalazi jetra, a ispod nje žučni mjehur. Jetra proizvodi žuč koja se pohranjuje u žučnom mjehuru. Nakon obroka žuč se ispušta u tanko crijevo te potpomaže probavu masti. Dodatne probavne sokove oslobađa gušterača u tanko crijevo. Stezanjem mišića tankog crijeva hrana ide dalje kroz probavnu cijev, a probavni sokovi razgrađuju hranu na molekule, koje kroz zid crijeva idu u krvotok. Iza tankog crijeva je peti dio probavne cijevi – debelo crijevo. U njemu se vrši upijanje vode. Vrijeme prolaska hrane kroz probavnu cijev je oko 24-48 sati. Od ostataka neprobavljene hrane formira se stolica (feces). Stolica se pohranjuje u završnom dijelu debelog crijeva koji se zove zadnje crijevo. Na kraju se otpadne tvari izbacuju u određenim vremenskim razmacima kroz posljednji dio probavnog trakta koji se zove čmar (anus).

Slika 6. Sistem organa za probavu

72

9.2. Značaj pravilne ishrane Način ishrane je obično rezultat običaja, navika, kulture, podneblja. Namirnice koje se koriste su obično primjerene području na kojem se živi. Npr: plodovi mora se uglavnom jedu na moru, meso i mliječni proizvodi tamo gdje je razvijeno stočarstvo, obično se konzumira ono voće koje lokalno uspijeva. Pretjeranim unosom određenih namirnica (npr. mesa, mliječnih proizvoda) i pogrešnim odnosom prema ishrani nesvjesno se truje tijelo i skraćuje prirodni vijek zdravlja i života. Neovisno od navika bitna je uravnotežena prehrana. Pod uravnoteženom prehranom podrazumijeva se dovoljan unos bjelančevina (proteina), šećera (ugljikohidrata), masti (lipida), vitamina, minerala i vlakana, kao i vode. Savremeno zdravstvo je nakon velikog broja istraživanja dokazalo da je čest uzrok bolesti hrana koja se jede kao i ona koja nedostaje u ishrani. Suštinski, pravilna ishrana predstavlja uzimanje što raznovrsnije hrane, pravilno kombinovane. Za pravilnu ishranu, obroci se trebaju pravilno rasporediti. Obroke ne treba preskakati, jer se izgladnjivanjem organizma smanjuje otpornost organizma. Niz oboljenja može biti povezano sa pogrešnom prehranom, npr: • Prehrana sa dosta masne hrane i soli može povećati rizik od nastanka srčanih oboljenja dok vrlo masna hrana povećava rizik od nastanka nekih tumora. • Usljed konzumiranja nedovoljno obrađene hrane, brze hrane kao i prebrzog načina života mnogi ljudi jedu hranu sa mnogo masnoća, šećera i soli a sa nedovoljno biljnih vlakana. • Mnogi ljudi ne unose dovoljno vitamina i minerala da bi njihov organizam ostao zdrav i mogao obavljati sve aktivnosti, posebno u periodu rasta i razvoja koji zahtjeva dobro izbalansiranu prehranu. • Hrana sa mnogo šećera i masnoća sadrži mnogo kalorija što sa manjkom fizičke aktivnosti dovodi do povećanja težine, a mnogo šećera dovodi do oštećenja zuba. • Osobe koje ne unose dovoljno biljnih vlakana pate od zatvora i kod njih se može razviti tumor debelog crijeva.

73

Kratki vodič kroz zdravu prehranu: 1. Uživati u širokom izboru zdrave hrane. 2. Jesti dosta žitarica, povrća i voća, nešto manje mlijeko, sir i mliječne proizvode, te meso, ribu i jaja, a mnogo manje masnoće i ulja. Izbjegavati alkoholna pića, so i slanu hranu, slatkiše i slatka pića. Najpravilnija ishrana je ona ishrana koja slijedi tzv. piramidu zdrave ishrane. 3. Biti fizički aktivan. 4. Jesti hranu bogatu kalcijem i željezom. 5. Piti umjereno hladnu i svježu vodu tokom dana.

Slika 7. Piramida zdrave ishrane 9.3. Smanjena mogućnost hranjenja Ishrana je jedna od najvažnijih životnih aktivnosti. Korisnici/bolesnici nekada ne mogu samostalno uzimati hranu zbog bolesti, nepokretnosti ili iz drugih razloga. Također, zdrava djeca i 74

zdravi stari ljudi nekada otežano uzimaju hranu ili je uopšte ne mogu uzimati, pa im je potrebna pomoć njegovateljice. Njegovateljica treba: 1. Saznati navike korisnika/bolesnika, te saznati postoje li posebni zahtjevi u prehrani (dijeta ili vjerski razlozi). 2. Osigurati obroke uvijek u isto vrijeme u skladu sa bolesnikovim navikama. 3. Smjestiti osobu u što je moguće normalniji položaj za hranjenje. 4. Urediti usnu šupljinu prije i poslije hranjenja. 5. Ukloniti sve što bi moglo odvratiti korisnikovu/bolesnikovu pozornost od jela. 6. Davati kratke i jasne upute, biti uz korisnika/bolesnika ako postoji mogućnost da se ozlijedi ili da mu hrana ode u disajne puteve. 7. Ohrabrivati ga da jede sam, ali pravodobno prepoznati umor. 8. Provjeravati da li guta hranu ili je zadržava u ustima.

9.4. Uhranjenost i tjelesna težina Body Mass Index (BMI) se koristi za klasifikaciju stepena uhranjenosti, a računa se po slijedećoj formuli: BMI=TM/TV2 (TM – tjelesna masa, TV – tjelesna visina), i izražava u kg/m2. Vrijednost BMI se može utvrditi i korištenjem odgovarajućih tablica. Prema BMI postoje slijedeće kategorije uhranjenosti: • manje od 20 – pothranjene osobe, • 20-24,9 – normalno uhranjene osobe, • 25-29,9 – gojazne osobe, • 30-39,9 – ekstremno gojazne osobe, • 40 i više – morbidno gojazne osobe.

9.5. Dehidracija Voda čini više od 70% zdravog ljudskog tijela. Obilna količina vode neophodna je za pomoć probavi, ispiranje toksina i ostalog otpada, te za održavanje zdrave kože. Normalno ljudsko tijelo gubi vodu tokom cijelog dana, najviše kroz znojenje i mokrenje, ali je obično vrati 75

preko jela i pića. Dehidracija je vrlo ozbiljan zdravstveni problem. Trebalo bi prepoznati znakove dehidracije, jer se tako mogu spriječiti veliki problemi. Dehidracija je stanje koje se javlja kada osoba izgubi više tekućine nego što je konzumirala, te tako poremeti i ravnotežu minerala u organizmu. Dehidracija može biti: blaga, umjerena i teška. Dehidracija je uglavnom uzrokovana smanjenim konzumiranjem tekućine, gubljenjem previše tekućine ili kombinacijom ova dva faktora: • Povraćanje i proljev su dva uobičajena uzroka većeg gubitka vode. • Znojenje je još jedan veliki uzrok značajnog gubitka vode, a događa se jer se tijelo pokušava ohladiti. Razloga za pretjerano znojenje može biti mnogo. Neki od njih uključuju vježbanje u vrućim uslovima, rad u jako vrućim uslovima i temperaturu koja nastaje zbog bolesti. • Visoki šećer u krvi kod osoba sa šećernom bolesti može uzrokovati učestalo mokrenje i dehidarciju. • Konzumiranje previše alkohola može uzrokovati dehidraciju. Simptomi dehidracije razlikuju se ovisno o njenoj težini. Početne reakcije tijela na dehidraciju su žeđ (tijelo želi povećati unos vode), smanjeno mokrenje (tijelo pokušava sačuvati tekućinu), te tamna boja urina. Kako se povećava nivo gubitka vode, pojavljuje se i sve više znakova i simptoma, kao što su: glavobolja, suha koža i usne, suha usta i jezik sa gustom slinom, grčevi u rukama i nogama, suhe oči s malo ili bez suza, smanjeno znojenje, povećana tjelesna temperatura, brzi otkucaji srca, umor i slabost, mučnina i povraćanje. Ako se dehidracija ne tretira, može doći do gubitka svijesti i prestanka rada organa, te na kraju i smrti. Konzumiranje dosta tekućine i hrane koja se sastoji od puno vode je najlakši način da se spriječi dehidracija. Tekućinu se može dobiti ne samo iz vode, već i iz drugih pića (sokovi) i hrane (voće i povrće). Također, za sprečavanje dehidracije potrebno je i: • Piti dodatno vodu u vrućim ili vlažnim vremenskim uslovima kako bi se zamijenila ona koja je izgubljena znojenjem.

76

• •

Piti tekućinu prije početka napornih aktivnosti ili vježbe. Također, nastaviti piti u redovnim razmacima tokom i po završetku aktivnosti. Rano ujutro ili kasnije poslijepodne je najbolje vrijeme za rekreaciju, vježbanje ili sport. Treba izbjegavati najtoplije dijelove dana za takve aktivnosti.

9.6. Štucanje Štucanje je kontrakcija dijafragme koja se ponavlja nekoliko puta u minuti. Brz upliv zraka u pluća uzrokuje zatvaranje dijelova disajnog puta stvarajući karakterističan „hik“ zvuk. Štucanje je radnja koja nije pod voljnom kontrolom. Štucanje može biti uzrokovano različitim bolestima nervnog sistema, različitim vrstama lijekova, uzimanjem alkoholnih i gaziranih pića i začinjene hrane, brzim gutanjem hrane, smijehom i slično. Napadi štucanja obično prestaju sami bez intervencija. Međutim, hronično štucanje može zahtijevati tretman. Postoje brojni laički tretmani koji nemaju loše ili nemaju nikakve posljedice, kao što su: popiti manju količinu vode, popiti žličicu octa, staviti malo šećera pod jezik.

9.7. Podrigivanje i vjetrovi Podrigivanje je naglo izbacivanje stomačnih gasova preko usta. Podrigivanje obično prati i zvučni efekat. Podrigivanje može biti i simptom nekih oboljenja, poput čira na želucu. Podrigivanje može da bude namjerno ili nenamjerno. Nenamjerno podrigivanje je normalan proces koji se obično javlja nakon obroka kako bi se oslobodio vazduh koji uvećava i rasteže želudac. Podrigivanje je češće ako se unose namirnice koje opuštaju donji dio jednjaka na mjestu gdje prelazi u želudac (menta, čokolada i masnoće). Postoje dva glavna izvora gasova: 1. progutani vazduh (ili eventualno drugi gasovi), 2. gasovi koje proizvode bakterije u crijevima.

77

Gutanje vazduha je glavni izvor gasova u stomaku. Prilikom uzimanja jela i pića gutanje male količine vazduha je normalno, kao i prilikom gutanja pljuvačke. Veće količine vazduha se mogu progutati kada se brzo jede, uzimaju veliki gutljaji tečnosti, žvaće žvakaća guma ili puše cigarete. Progutani vazduh se uglavnom eliminiše podrigivanjem. Položaj tijela također može da utiče na to koliko vazduha prođe iz želuca u tanko crijevo: • Kada se sjedi uspravno, najveći dio progutanog vazduha se vrati kroz jednjak i usta i može da dovede do podrigivanja. • Kada se leži, progutani vazduh češće prelazi u tanko crijevo, što uzrokuje ispuštanje vjetrova. Crijevo je normalno puno bezopasnih bakterija, od kojih neke održavaju crijevo zdravim. Nus-proizvodi procesa varenja su, između ostalog, i gasovi. Neki sastojci gasova imaju neprijatan miris. Pojedino povrće (kupus, kelj, brokule i cijela zrna nekih žitarica) češće izazivaju gasove i nadimanje. 9.8. Mučnina i povraćanje Mučnina je neprijatan osjećaj koji može prethoditi povraćanju, ali može i da se ne razvije u povraćanje. Obično je praćena ubrzanim lupanjem srca, znojenjem i povećanim lučenjem pljuvačke. Mučnina može biti kratkotrajna ili se može javljati u dužem vremenskom periodu, pri čemu onesposobljava čovjeka u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Mučnina i povraćanje mogu biti psihološkog ili fizičkog porijekla. Mogu da potiču iz mozga ili organa probavnog trakta. Mučnina se javlja kod preopterećenja hranom, trovanja hranom ili alkoholom, raznih oboljenja želuca i crijeva. Često mučnina nije simptom oboljenja, nego uzrok može biti i uzimanje nekih lijekova, vožnja, trudnoća i slično. Međutim, ona može nastati i kao posljedica drugih stanja i bolesti: alkoholizam, strah, tumor, bulimija, trovanje hranom, nervoza, vrtoglavica, oboljenja jetre i žučne kesice, upala gušterače. Treba izbjegavati pretjerano konzumiranje hrane ili alkoholnih pića, jer to može dovesti do nastanka mučnine.

78

Povraćanje predstavlja snažnu kontrakciju želuca kojom se izbacuje njegov sadržaj kroz jednjak i usta. Obično je povraćanje simptom ili posljedica neke druge bolesti. U slučaju da se povraća nesvarena ili polusvarena hrana, ta hrana je možda bila pokvarena. Međutim, ako se povraća i žuč ili sluz, ili ako je prisutna krv u povraćenoj masi, onda je uzrok neko ozbiljnije stanje ili bolest i neophodan je pregled zdravstvenih radnika. Najveći problem koji izaziva dugotrajno povraćanje je dehidracija organizma. Ako postoji istovremeno i proljev, dehidracija će se brže razviti. Osoba koja ima mučninu i nagon na povraćanje teško usvaja tečnost, ali je korisno davati „na kašičicu“ ili uzimati gutljaj po gutljaj rastvor za tretman dehidracije prema preporuci zdravstvenih radnika (može se nabaviti u apotekama ili ambulantama). Tečnosti treba davati po malo, jer bi veća količina tečnosti odjednom mogla dovesti do istezanja želuca i ponovnog stvaranja nagona na povraćanje. Nekoliko sati po prestanku povraćanja treba polako početi uzimati čvrstu hranu. Najvažnija stvar kod povraćanja je nadoknada tekućine: • Tečnost treba uzimati gutljaj po gutljaj (voda, čajevi, bistri sokovi). • Treba izbjegavati mlijeko i mliječne proizvode, jer mogu pogoršati mučninu i povraćanje. • Početi sa uvođenjem meke i polučvrste hrane (banana, obaren krompir, obarena riža, bistra supa). • Nakon saniranja povraćanja dobro je uzeti jogurt radi obnavljanja korisnih bakterija u crijevu. Prevencija povraćanja podrazumijeva izbjegavanje hrane sumnjivog kvaliteta (hrana pripremana u objektima niske higijene) ili hrane za koju se sumnja da se pokvarila (toplo vrijeme, neadekvatno čuvanje), kao i izbjegavanje konzumiranja alkoholnih pića. 9.9. Vještačka ishrana preko nazogastrične sonde Osobe koje ne mogu gutati (ugašen refleks gutanja) hrane se pomoću nazogastrične sonde. Prije hranjenja zdravstveni radnici će korisniku/bolesniku kroz nos preko ždrijela i jednjaka uvesti u želudac plastičnu ili gumenu nazogastričnu sondu dugu 70 cm. Hrana 79

koja se kroz nju unosi mora biti tekuća ili rijetka i kašasta, ugrijana na temperaturu tijela i odgovarajuće hranjive vrijednosti.

Slika 8. Nazogastrična sonda Hrana kroz nazogastričnu sondu unosi se špricom od 50 ml. Za hranjenje je potrebno pripremiti: hranu, špricu od 50 ml i posudu s vodom. Postupak hranjenja kroz nazogastričnu sondu: 1. oprati ruke, 2. otvoriti sondu (otpustiti hvataljku i izvaditi zatvarač), 3. ispitati prohodnost sonde sa manjom količinom vode, 4. polagano ubrizgavati hranu pomoću šprice, 5. isprati sondu vodom nakon hranjenja. Bolesnicima koji se hrane nazogastričnom sondom treba redovno njegovati usnu šupljinu i nos. Sondu će zdravstveni radnici mijenjati svakih 48 sati, uvijek kroz drugu nosnicu da se nebi oštetile koža i sluznica zbog dugotrajnog pritiska sonde na osjetljiva mjesta pri prolasku sonde do želuca. 9.10. Vještačka ishrana preko gastrostome Gastrostoma je otvor načinjen hiruškim putem na zidu želuca kroz kožu na prednjem trbušnom zidu. Kroz otvor se uvodi gumena cijev promjera 1-1,5 cm, ovisno o lumenu stome, radi hranjenja. Hranjenju 80

bolesnika kroz gastrostomu pristupa se kada je onemogućeno ili nije dopušteno hranjenje prirodnim putem, kada hrana ne može ili ne smije prolaziti kroz usta do želuca (npr. kod osoba sa tumorom jedanjaka).

Slika 9. Gastrostoma Hrana treba biti tekuća ili rijetka i kašasta, odgovarajućeg sastava i hranjive vrijednosti, zagrijana na temperaturu tijela i raspoređena u 5 obroka. Između obroka korisniku/bolesniku se može davati tekućina (voda, voćni sokovi, mlijeko) u ukupnoj količini 2500-3000 ml dnevno. Kada bolesnik može i smije uzimati tekućinu na usta, treba ga poticati da pije dovoljnu količinu, a i dalje će se hraniti kroz gastostomu. Gastostoma može biti privremena ili trajna. Reakcije korisnika/bolesnika njegovateljica treba shvatiti i prihvatiti, te mu pomoći. Korisnik/bolesnik treba prihvatiti ovisnost o tuđoj pomoći radi zadovoljenja osnovne potrebe za hranjenjem. Njegovateljica treba upozoriti korisnika/bolesnika na važnost ishrane i na način hranjenja kroz gastrostomu, te na opasnost uzimanja hrane i tekućine na usta ako je to zabranjeno.

81

Zadaci njegovateljice pri radu sa korisnikom/bolesnikom koji ima gastrostomu su: • njega stome i njene okoline, • hranjenje korisnika/bolesnika, • njega usne šupljine. Postupak hranjenja korisnika/bolesnika sa gastrostomom: 1. Prije hranjenja obavezno oprati ruke. 2. Prije unosa hrane provjeriti položaj kanile i da li je dobro pričvršćena. 3. Potom treba uliti malo vode i ispitati prohodnost kanile. 4. Hrana se priprema u blenderu da bude tečna, zagrijana na tjelesnu temperaturu. 5. Poželjno je da korisnik/bolesnik bude u sjedećem položaju u stolici ili u ležećem položaju u krevetu. 6. Hrana se daje polako špricom od 50 ml, a važno je da nema vazduha u šprici. Za jedan obrok daje se 200-400 ml hrane tokom 15 minuta. Sa korisnikom/bolesnikom treba razgovarati o ugodnim stavarima prilikom hranjenja i odgovarati na pitanja koja on postavlja (često o hrani i načinu pripreme). 7. Ukoliko korisnik/bolesnik počne da se davi ili ima problem sa disanjem treba odmah prekinuti hranjenje. 8. Nakon svakog obroka daje se i oko 30-50 ml vode, te se ujedno i ispire kanila od ostataka hrane. 9. Kanilu treba začepiti čepom i pričvrstiti zavojem. 10. Korisnika/bolesnika treba smjestiti u udoban položaj. 9.11. Šećerna bolest Šećerna bolest ili dijabetes (Diabetes mellitus) je hronični, neizlječivi poremećaj nivoa šećera u krvi. Nastaje zbog smanjenja proizvodnje ili smanjenja iskorištavanja hormona inzulina u organizmu. Taj nedostatak inzulina ometa funkciju ugljiko-hidrata, masti i bjelančevina u organizmu, a nakon dužeg vremena utiče i na krvne sudove, živce i druge organe. Obično se kaže da šećerna bolest može lako da se prepozna po tome ako neko mnogo žedni, mnogo mokri, dobro jede, a uz to gubi na težini i brzo se zamara.

82

Dijabetes tipa 1 u najvećem broju slučajeva se sreće kod djece i omladine. Terapija insulinom se primjenjuje od prvog dana. Dijabetes tipa 2 je najrasprostranjeniji oblik šećerne bolesti, sreće se kod svih uzrasta, ali u najvećem broju kod odraslih i gojaznih. Savremeni način življenja i svakodnevni tempo veoma pogoduju razvoju ovog tipa šećerne bolesti. Terapija je kombinovana: dijeta, fizička aktivnost, tablete, inzulin, prema preporuci zdravstvenih radnika. Njega stopala kod osoba sa šećernom bolešću. Njega stopala je izuzetno važna. Šećerna bolest izaziva poremećaj cirkulacije u sitnim krvnim sudovima, kapilarima, što se posebno odnosi na krvne sudove na stopalima, pa nastaje tzv. dijabetično stopalo, tj. rane na stopalu koje teško zarastaju. Nekada je potrebno i hirurški odstraniti (amputirati) neki od nožnih prstiju, stopalo ili cijelu nogu. Najbolja prevencija pojave dijabetičnog stopala jeste pridržavanje slijedećih uputa: • Potrebno je svakodnevno obavljati detaljan samopregled stopala, te po potrebi koristiti ogledalo za nedostupne dijelove. Ukoliko njegovateljica ili korisnik/bolesnik primjete i najmanju promjenu treba o tome obavijestiti zdravstvene radnike. • Treba svakodnevno prati stopala blagim sapunom i u mlakoj vodi. • Nokte treba rezati pravilno, a o uklanjanju žuljeva i zadebljanja na koži treba se posavjetovati sa zdravstvenim radnikom, a ne raditi to samostalno. • Treba zaštiti stopala adekvatnom obućom i odgovarajućom hranjivom kremom.

Slika 10. Dijabetično stopalo 83

9.12. Mjerenje nivoa šećera u krvi Postupak mjerenja nivoa šećera u krvi ukoliko korisnik/bolesnik to ne može samostalno učiniti, a nema zdravstvenog radnika da to učini: 1. U zdravstvenim i socijalnim ustanovama mjerenje nivoa šećera u krvi (prije i poslije obroka, prije davanja inzulina, u drugim situacijama) obavljat će zdravstveni radnici. 2. U uslovima kućne njege, korisnik/bolesnik treba samostalno obavljati mjerenje nivoa šećera u krvi. 3. Zadatak njegovateljice je da mu nadohvat ruke pripremi aparatić za mjerenje nivoa šećera u krvi (glukometar), trakice za mjerenje nivoa šećera u krvi, pištoljčić za lancete, lancete (iglice za bockanje kože radi dobijanja kapljice krvi), alkohol i vatu. 4. Ipak, nekada porodica ili korisnik/bolesnik zaposle njegovateljicu upravo zato što on ne može obavljati mjerenje šećera u krvi samostalno, pa će njegovateljica biti u prilici da korisniku/bolesniku mjeri šećer u krvi. 5. Postoje različite vrste aparatića za mjerenje nivoa šećera u krvi, ali svi rade na sličnom principu. 6. Oprati ruke. 7. Iz pakovanja uzeti trakicu za mjerenje nivoa šećera u krvi. Pakovanje zatvoriti odmah nakon uzimanja trakice. 8. Staviti tamniju ili širu stranu trakice (zavisno od vrste aparatića i trakice) u pravcu strelice u aparatić, sve dok ona vidno ne legne u ležište. 9. Ako trakica leži dobro, aparatić će se automatski uključiti. Neke aparatiće je potrebno uključiti na dugme. 10. Na ekranu će se prikazati podatak da je aparatić uključen. Kod nekih aparatića prikaže se posljednji izmjereni nivo šećera u krvi, a neki aparatići traže da se u aparatić na mjesto predviđeno za to ubaci poseban dodatak koji služi kao kod, a dobije se u pakovanju sa trakicama. 11. Skinuti poklopac sa pištoljčića za lancete, staviti novu lancetu u pištoljčić i otkloniti zaštitni poklopac lancete. 12. Vratiti poklopac na pištoljčić, namjestiti mehanizam i odrediti željenu dubinu uboda (zavisno od vrste pištoljčića i lancete). 13. Ruku držati opuštenu, tako da krv može da struji do jagodica prstiju. Masirati prst iz koga će se izvadite krv oko 3 sekunde, ali ne stiskati, da bi se poboljšao protok krvi. 84

14. Mjesto na jagodici prsta sa kojeg se želi uzeti kapljica krvi prebrisati (dezinfikovati) 3-5 puta vatom natopljenom alkoholom uvijek u istom pravcu. Nakon dezinfekcije sačekati nekoliko sekundi da alkohol sam ispari, bez brisanja suhom vatom ili puhanja u jagodicu prsta. Dezinfikovano mjesto se više ne smije dodirivati. 15. Pištoljčić držati sa strane na jagodici prsta i pritisnuti okidač. 16. Pažljivo pritisnuti jagodicu prsta, dok se ne stvori kapljica krvi. 17. Dobijenu kapljicu krvi staviti na trakicu. Kada kapljica krvi dotakne sredinu trakice, trakica povuče malu količinu krvi, te potvrdi zvučnim signalom da ima dovoljnu količinu krvi. 18. Na mjesto uboda staviti vatu natopljenu alkoholom i blago pritisnuti, te držati do trenutka kada se na mjestu uboda više ne pojavljuje nova kapljica krvi. 19. Proces mjerenja počinje automatski i traje nekoliko sekundi. 20. Kraj mjerenja će biti označen zvučnim signalom, a na ekranu će se pojaviti izmjerena vrijednost nivoa šećera u krvi. 21. Pročitati izmjerenu vrijednost nivoa šećera u krvi. Normalna vrijednost nivoa šećera u krvi je 4,4-6,1 mmol/l (milimola po litri) prije doručka ili 4,4-8,0 mmol/l dva sata nakon obroka. 22. Izvaditi trakicu iz aparatića, nakon čega se on sam ugasi ili ga je potrebno ugasiti na dugme. 23. Vratiti zaštitni poklopac lancete štiteći sebe od uboda, izvaditi je iz pištoljčića i baciti je. 24. Odložiti aparatić i pištoljčić do slijedeće upotrebe. 25. Osoba će odmah ili nakon određenog vremena (zavisno od izmjerenog nivoa šećera u krvi, o čemu će osoba dobiti savjete i upute od zdravstvenih radnika) trebati uzeti obrok ili dati inzulin. 26. Kod lanceta voditi računa da su sterilne, tek otpakovane (pročitati datum na pakovanju) i da nisu tupe (ne kidaju kožu nego skoro neosjetno ulaze u tkivo). 27. Voditi računa o bacanju upotrijebljenih lanceta. Najbolje je za to odrediti neku konzervu sa poklopcem (od kafe ili slično) ili ispražnjenu plastičnu bocu. Ne koristiti providne i staklene posude. Kada je posuda puna, zatvoriti je i obezbijediti ljepljivom trakom prije bacanja u kontejner. Najbolje bi bilo pokušati dogovoriti sa najbližom zdravstvenom ustanovom da se posude koje su pune lanceta dostavljaju njima na dalje 85

odlaganje u medicinski otpad. Držati pribor van domašaja djece. 28. Oprati ruke.

Slika 11. Glukometar, aparatić za mjerenje nivoa šećera u krvi 9.13. Davanje inzulina Svaki dijabetičar koji se liječi inzulinom mora biti obučen za samostalno davanje inzulina, sa izuzetkom onih dijabetičara čije stanje to ne dozvoljava. Ukoliko korisnik/bolesnik nije u stanju da sam sebi daje inzulin (oslabljen vid, drhtanje ruku, opšta slabost i slično), onda se za ovaj postupak treba obučiti neko od članova njegove porodice ili njegovateljica. Vremenom ova obaveza postaje sastavni dio svakodnevnice (kao što su umivanje, brijanje, oblačenje, uzimanje obroka i slično). U situaciji kada ovo nije moguće realizovati, korisnik/bolesnik odlazi svakodnevno u zdravstvenu ustanovu. Pomjeranje vremena kada se uzima inzulin povlači za sobom i pomjeranje obroka, što ima za posljedicu raskorak između vremena djelovanja inzulina i vremena uzimanja sljedećih obroka u toku dana, a krajnji ishod ovoga je nepovoljno regulisana šećerna bolest. Davanje insulina je bitno pojednostavljeno posljednjih godina uvođenjem plastičnih brizgalica (penova). Mjesto uboda pri davanju inzulina treba stalno mijenjati i izbjegavati da se više uboda (jedan za 86

drugim) nađe na istom mjestu. Pažljivim rasporedom uboda razni dijelovi kože mogu da se koriste u toku mjesec dana. Takvom se promjenom isto mjesto davanja inzulina ponavlja tek poslije 2-3 mjeseca: • Na koži trbuha četiri prsta oko pupka je zona koja nije prikladna za davanje inzulina, kao i mjesta sa ožiljkom. Koristi se zona pojasa, ka kukovima, zone iznad i ispod pupka. • Na koži nadlaktice odmicanjem jedne šake od ramena na dolje i jedne šake od lakta na gore dobija se mjesto davanja inzulina, izbjegavajući unutrašnji dio nadlaktice. Korisnik/bolesnik nebi trebao sam sebi davati inzulin u nadlakticu zbog nepreglednosti tog dijela tijela. • Na koži butine odmicanjem jedne šake od prepone na dolje i jedne šake od koljena na gore dobije se mjesto za davanje inzulina, ali izbegavajući unutrašnji dio natkoljenice. • Na koži stražnjice koristi se gornji spoljašnji dio.

Slika 12. Mjesta davanja inzulina na tijelu

Postupak davanja inzulina ukoliko korisnik/bolesnik to ne može samostalno učiniti, a nema zdravstvenog radnika da to učini: 1. U zdravstvenim i socijalnim ustanovama inzulin će davati zdravstveni radnici. 87

2. U uslovima kućne njege, korisnik/bolesnik treba samostalno uzimati inzulin. 3. Zadatak njegovateljice je da mu nadohvat ruke pripremi pen, patrone sa inzulinom, iglice za pen, alkohol i vatu. Patrone sa inzulinom koje se trenutno koriste (već su namještene u penu i ostaju u penu nakon davanja inzulina) mogu se držati na sobnoj temperaturi. Patrone sa inzulinom koje trenutno nisu u upotrebi (nisu otpakovane) treba držati u frižideru. Prije prve upotrebe nove patrone sa inzulinom iz frižidera, patronu treba blago kotrljati između dlanova 30-tak sekundi da bi se inzulin unutar patrone zagrijao i promiješao, ali ih nikako ne treba stavljati u blizinu izvora toplote. 4. Ipak, nekada porodica ili korisnik zaposle njegovateljicu upravo zato što on ne može uzimati inzulin samostalno, pa će njegovateljica biti u prilici da korisniku/bolesniku daje inzulin. 5. Postoje različite vrste penova za davanje inzulina, ali svi rade na sličnom principu. 6. Oprati ruke. 7. Na penovima za davanje inzulina indikator određene doze je ispisan brojčano i svaki „klik“ predstavlja 1 jedinicu inzulina. 8. Pred svako doziranje, indikator mora biti na nuli. 9. Dozu inzulina određuje isključivo ljekar. Ukoliko se pogriješilo pri namiještanju doze inzulina na penu, jednostavno vratiti indikator unazad do željenog broja. 10. Kada se na pen postavi nova iglica za davanje inzulina, potrebno je „potrošiti“ oko 2 „vazdušne“ jedinice ili onoliko jedinica sve do pojave inzulina na vrhu igle. 11. Mjesto na kojem se želi dati inzulin prebrisati (dezinfikovati) 3-5 puta vatom natopljenom alkoholom uvijek u istom pravcu. Nakon dezinfekcije sačekati nekoliko sekundi da alkohol sam ispari, bez brisanja suhom vatom ili puhanja u jagodicu prsta. Dezinfikovano mjesto se više ne smije dodirivati. 12. Skinuti unutrašnju kapicu sa igle. 13. Uhvatiti kožu između palca, kažiprsta i srednjeg prsta (hvat kao pri štipanju), kako bi se odvojila od mišića. 14. Pen držati kao olovku, sa vrhom igle okrenutim na gore. 15. Ubosti cijelu iglu u kožu pod uglom od 60° ili 90° u odnosu na ravan kože.

88

16. Pritiskati potiskivač umjerenom brzinom, ne ubrizgati cijelu količinu odmah do kraja. 17. Ukoliko ubrizgavanje ide otežano, vjerovatno se na mjestu uboda prepriječila neka žilica ili neki djelić nepropusnog tkiva. Stoga pen, dok je igla i dalje u koži, malo okrenuti radi eventulanog izbjegavanja prepreke. Ukoliko je prepreka i dalje prisutna, izabrati novo mjesto uboda. 18. Nakon ubrizgavanja cijele doze i dalje čvrsto pritiskati potiskivač i ostati u tom položaju 5-10 sekundi. 19. Izvući pen i mjesto uboda pritisnuti vatom sa alkoholom. Ne trljati mjesto uboda. Provjeriti da inzulin ne curi iz mjesta uboda na koži ili da se ne pojavljuje krvarenje. Ukoliko se nešto od ovoga pojavi, mjesto uboda držati pritisnuto vatom oko 5 minuta. 20. Vratiti unutrašnju kapicu na iglu štiteći sebe od uboda, odvrnuti iglu sa pena i baciti je. 21. Vratiti poklopac na pen i odložiti ga do sljedeće upotrebe, ali ne u frižider. 22. Osoba odmah ili nakon pola sata (zavisno od vrste inzulina, o čemu će osoba dobiti savjete i upute od zdravstvenih radnika) treba uzeti obrok. 23. Kod igala voditi računa da su sterilne, tek otpakovane (pročitati datum na pakovanju) i da nisu tupe (ne kidaju kožu nego skoro neosjetno ulaze u tkivo). 24. Voditi računa o bacanju upotrijebljenih igala. Najbolje je za to odrediti neku konzervu sa poklopcem (od kafe ili slično) ili ispražnjenu plastičnu bocu. Ne koristiti providne i staklene posude. Kada je posuda puna, zatvoriti je i obezbijediti ljepljivom trakom prije bacanja u kontejner. Držati pribor van domašaja djece. 25. Oprati ruke.

89

Slika 13. Davanje inzulina Kod pripreme jela za dijabetičare treba koristiti manje brašna, šećer ne upotrebaljvati uopće, nego ih sladiti posebnim sladilima za dijabetičare. Hrana ne smije biti premasna. Sve detaljne informacije i savjete o načinu ishrane dijabetičara će dati zdravstveni radnici.

90

10. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri eliminaciji mokraće i stolice 10.1. O izlučivanju i cirkulaciji Izlučivanje. Izlučevine su produkti koji se iz organizma izbacuju, a u njihovom formiranju učestvuju skoro svi organi. U posmatranju korisnika/bolesnika posebnu pažnju treba usmjeriti na mokraću i stolicu. U užem smislu, pod procesom izlučivanja podrazumijeva se nastanak mokraće u bubrezima, koja se izlučuje mokrenjem preko dva uretera koji izlaze iz dva bubrega, te dovode mokraću u mokraćni mjehur koji služi kao privremeni rezervoar, odakle se mokraća povremeno izbacuje preko uretre van organizma. Neprobavljena hrana prolazi kroz probavni sistem i analnim otvorom izlučuje se iz organizma kao stolica. Preko kože, otpadne tvari izlučuju se znojenjem. Cirkulacija. Srce je vitalni organ čiji je zadatak da pumpa krv kroz cijelo tijelo. Srce ima dvije pretkomore i dvije komore. Krv sa sobom do organa i tkiva prenosi kisik i hranu za funkcionisanje, a od organa odnosi ugljen-dioksid i materije koje su nepotrebne ili štetne. Krv teče kroz cjevčice – krvne sudove. Krvni sudovi koji vode krv od srca do organa su arterije, a oni koji krv vraćaju od organa do srca su vene. Aorta je glavna i najveća arterija, izlazi direktno iz srca, a sve druge arterije su grane aorte. One se granaju poput vodovodne mreže kroz grad, postaju sve razgranatije i tanje. Kada se arterije sasvim razgranaju prelaze u kapilare, još sitnije krvne sudove. 91

Slika 14. Sistem organa za izlučivanje

Slika 15. Razlike sistema organa za izlučivanje i genitalnih organa kod žena i muškaraca

92

Slika 16. Sistem organa za cirkulaciju 10.2. Mokraća i stolica Otpadne materije iz organizma odvode se putem krvi do jetre ili do bubrega (ovisno o osobinama tih materija), te se jetrom, preko žuči i kroz crijeva izbacuju van putem stolice, ili bubrezima preko mokraćnog mjehura izbacuju van putem mokraće. Mokraća (urin) je tečni tjelesni otpadni produkt, nastao u bubrezima. Eliminacija urina se vrši aktom mokrenja (uriniranje ili mikcija) kroz mokraćnu cijev. Kod zdrave osobe smatra se da u mokraći nema mikroorganizama. Normalna boja mokraće je svijetlo žuta, a ako je 93

osoba bolesna boja može varirati od bijele (bezbojna mokraća), crvene, zelene, preko sive i izuzetno tamne (crne). Stolica (feces) je crijevni sadržaj koji je ostao nesvaren, pa se iz probavnog trakta periodično izbacuje u aktu pražnjenja debelog crijeva (defekacija). Defekacija nastaje kada stolica pritisne zadnji dio debelog crijeva. Osobine stolice kod zdrave osobe su sljedeće: • učestalost: od tri stolice dnevno, do jedne stolice u tri dana, • količina: 100-300 g zavisno o vrsti i količini konzumirane hrane te o učestalosti stolice, • formiranost: gusta, zbijena, • oblik: duguljast ili jajolik, poprečne širine oko 2 cm, • boja: smeđa, • sastav: 60-70% voda, 30-40% čvrste tvari (nesvareni ostaci hrane, izlučevine probavnih žlijezda, odumrle ćelije crijeva i bakterije). 10.3. Smanjena mogućnost obavljanja nužde Do smanjene mogućnosti obavljanja nužde dolazi najčešće zbog sljedećih razloga: • nemogućnost odlaska do toaleta ili do kolica, • nemogućnost sjedanja ili ustajanja sa toaleta, • smanjena mogućnost manipuliranja odjećom pri obavljanju nužde, • nemogućnost održavanja higijene po obavljanju nužde, • smanjena mogućnost puštanja vode na toaletu, • okolinske građevinske barijere ili barijere zbog namještaja u prostoriji, • snižena motivacija ili nemotiviranost za obavljanje nužde, • opća slabost ili umor, smanjeno podnošenje napora, • anksioznost, depresija, • nesposobnost opažanja dijelova tijela ili prostornih odnosa, • oštećenja opažanja ili mišljenja, • bolovi, • bolesti nerava, mišića i kostiju usljed čega je smanjeno ili onemogućeno kretanje, • poremećaji svijesti, 94

• medicinski postupci i procedure. Zadaci njegovateljice u vezi sa smanjenom mogučnošću obavljanja nužde kod korisnika/bolesnika su: • Treba pitati korisnika/bolesnika o podacima koji mogu poboljšati zadovoljavanje potreba za nuždom, o vremenu kada treba obavljati nuždu. • Treba koristiti sva potrebna pomagala pri obavljanju nužde (povišena sjedalica na toaletu, rukohvati u toaletu, posude iz kojih se ne prolijeva urin). • Treba osigurati privatnost pacijenta. • Potrebno je napraviti raspored obavljanja nužde u dogovoru s korisnikom/bolesnikom, te planirati obavljanje nužde u periodima kada je podražaj za to najjači i najučestaliji (ujutro, nakon obroka, svaka 2 sata, navečer i slično). • Ponekad je dobro imati stalne „termine“ za obavljanje nužde, iako se ovi termini možda svode samo na redovno sjedenje na toaletu, ali mogu za kraće ili duže vrijeme uredovati stolicu. • Treba pomagati korisniku/bolesniku sve dok ne postane samostalan. • Treba poticati korisnika/bolesnika da sudjeluje pri obavljanju nužde u skladu sa svojim mogućnostima, te osigurati prikladnu nagradu za sudjelovanje. Treba povećavati stepen sudjelovanja korisnika/bolesnika s ciljem postizanja njegove samostalnosti. • Potrebno je osigurati ishranu i unos tekućine koji će doprinijeti normalnom obavljanju nužde. • Treba osigurati prikladna kolica ako su potrebna, radije nego noćne posude. Ako je korisnik/bolesnik iznenada i naglo obolio, tada treba koristiti noćne posude. • Signalno zvono, toaletni papir i pribor za higijenu ruku treba staviti dovoljno blizu korisnika/bolesnika. • U slučaju obavljanja nužde u krevetu, treba urediti korisnika/bolesnika i promijeniti posteljinu, te preporučiti nošenje odjeće koja se može lako skinuti. • Treba provesti razne postupke usmjerene sprečavanju padova i ukloniti barijere na putu do toaleta.

95

10.4. Upotreba noćne posude Postupak postavljanja ili davanja noćne posude korisniku/bolesniku: 1. Oprati ruke. 2. Pripremiti materijal (noćna posuda, bokal ili posuda sa toplom vodom, manji peškir ili trljačica, rukavice za jednokratnu upotrebu, papirnati ubrusi ili toaletni papir, sapun). 3. Obezbijediti privatnost. 4. Ako je uzglavlje kreveta podignuto, treba ga spustiti. 5. Staviti noćnu posudu i toaletni papir blizu kreveta sa strane gdje njegovateljica stoji. Staviti toaletni papir blizu korisnikovih/bolesnikovih ruku. 6. Postaviti noćnu posudu. Nikada ne stavljati noćnu posudu na posteljinu ili na stolić pored kreveta. 7. Ostali materijal staviti na stolić pored kreveta. Sav materijal može se staviti na odgovarajući poslužavnik koji služi samo za ove svrhe. 8. Staviti pokrivenu noćnu posudu u podnožje. Plastična noćna posuda je najudobnija. Ako je noćna posuda bez poklopca, pokriti je sa peškirom ili toalet papirom. 9. Obući rukavice za jednokratnu upotrebu. 10. Ukloniti donji dio pidžame ili urolati i podići spavaćicu. Ako je korisnik/bolesnik mršav ili ima dekubitus neophodno je postaviti na noćnu posudu papirni peškir ili slično. 11. Zamoliti korisnika/bolesnika da savije noge u koljenima, a ostali dio tijela podigne tako da se osloni na potiljačni dio glave, laktove ruku i pete, ako je u mogućnosti. 12. Pomoći korisniku da podigne stražnjicu. Kada se korisnik podigne, staviti ruku ispod korisnikovih/bolesnikovih leđa i podići ga polako i nježno. 13. Drugom rukom staviti noćnu posudu na krevet tako da korisnik/bolesnik može sjesti na nju. 14. Ako korisnik/bolesnik ne može da podigne kukove i stražnjicu, potrebne su dvije njegovateljice da ga podignu. 15. Noćna posuda može se postaviti kotrljanjem korisnika na jednu stranu. Ako korisnik/bolesnik ne može pomagati, okrenuti ga na jednu stranu i staviti noćnu posudu na krevet na mjesto gdje je bila stražnjica, te ga okrenuti na noćnu posudu. Okrenuti korisnika od sebe dok se jednom rukom pridržavaju njegovi bedro i ruka. 96

16. Provjeriti da li je noćna posuda postavljena na odgovarajući način. 17. Ako postoji trapez iznad kreveta, postaviti noćnu posudu ispod korisnika kad se on podigne pomoću trapeza. 18. Zadnjica bi trebala biti na zaobljenom dijelu noćne posude. Uski kraj noćne posude treba da bude okrenut prema podnožju kreveta. 19. Povući plahtu preko korisnika radi obezbjeđenja privatnosti. Skinuti rukavice. 20. Korisnik se može ostaviti da bude sam, osim ako zbog težine bolesti to nije preporučeno. 21. Oprati ruke i čekati da se korisnik javi. Odgovoriti odmah na njegov poziv. 22. Napuniti lavor ili posudu sa toplom vodom, donijeti sapun, trljačicu i peškir. 23. Ponovo obući rukavice za jednokratnu upotrebu. 24. Zamoliti korisnika/bolesnika da savije koljena i da se podigne na pete. Staviti jednu ruku ispod leđa i nježno podići korisnika/bolesnika iznad noćne posude. 25. Drugom rukom izvući noćnu posudu, pokriti je i staviti na odgovarajuće mjesto. 26. Ako korisnik/bolesnik ne može sam da se podigne, onda su za ovu radnju potrebne su dvije osobe. 27. Korisnik/bolesnik se može otkotrljati od posude na bok, dok se izvuče posuda. 28. Mnogi korisnici/bolesnici teško mogu sami da se adekvatno operu poslije upotrebe noćne posude. Postoji mogućnost da osoba koja njeguje mora pomoći prilikom pranja stražnjice. 29. Pomoći pacijentu u čišćenju stražnjice ako je potrebno. Stražnjicu očistiti toaletnim papirom. 30. Noćnu posudu i upotrijebljeni toaletni papir premjestiti na odgovarajuće mjesto. 31. Oprati korisnika toplom vodom i sapunom. 32. Upotrijebljeni materijal (trljačicu, promijenjenu posteljinu i slično) ostaviti na odgovarajuće mjesto. 33. Stimulisati korisnika/bolesnika da opere ruke i osvježi se. 34. Odnijeti noćnu posudu u toalet i isprazniti je. Oprati noćnu posudu vodom, dezinficirati je, osušiti i pokriti. 35. Skinuti rukavice i odložiti ih na ispravan način. 36. Poslije završene procedure oprati ruke. 97

Slika 17. Noćne posude 10.5. Inkontinencija urina Inkontinencija urina je nemogućnost kontrolisanja mokrenja, a obuhvata smetnje od povremenog „bježanja“ mokraće do kompletne nemogućnosti zadržavanja mokraće. Inkontinencija se češće javlja u starijih osoba, češće kod žena zbog ranijih porođaja. Inkontinencija obično ne predstavlja hitno stanje. Inkontinencija se može podijeliti na: • naglo nastala inkontinencija (zbog naglih i iznenadnih bolesti, infekcija, velike količine mokraće u mokraćnom mjehuru i uzimanja velike količine tečnosti, ograničenosti kretanja, nuspojava nekih lijekova, psiholoških uzroka), • trajna inkontinencija (zbog dugotrajnih stanja i bolesti, slabosti mišića male karlice, hirurških zahvata u ovoj regiji tijela, bolesti nerava ili mozga, mentalnih oboljenja, povreda i slično). Zadaci njegovateljice kod korisnika/bolesnika sa inkontinencijom urina su: • Njegovateljica mora imati dovoljno strpljenja sa takvim korisnicima/bolesnicima, mora biti svjesna da je nevoljno mokrenje rezultat bolesti, a ne njegov hir. • Korisnici/bolesnici koji su inkontinentni se osjećaju neugodno, oni zbog toga pate, osjete neugodan miris mokraće, 98

• • • •

potrebna im je pomoć u održavanju lične higijene, mijenjanju uložaka, odjeće ili posteljnog rublja. Korisnici/bolesnici obično više vole da se koristi termin „uložak“ a ne „pelena“. Korisnicima/bolesnicima koji su ovisni o urinarnim kondomima ili ulošcima treba upriličiti odjeću koja će to vješto prikrivati. Noćna posuda, flaša za mokraću, vrećica za mokraću moraju biti pri ruci njegovateljici, spremljeni na određenom mjestu, spremni za upotrebu u svakom trenutku. Njegovateljica je ta koja donosi, postavlja, prazni, ponovno čisti sva pomagala koja se koriste pri mokrenju.

Trening mišića male karlice. Postoje tri vježbe za ove mišiće: • Prva vježba: leći na leđa, prekrstiti noge, raširiti koljena, podići lagano karlicu i ostati u tom položaju 5-10 sekundi, ponoviti nekoliko puta. • Druga vježba: sjesti, ispraviti leđa, stopala su na podu, pete se dodiruju, rukama koje su sa unutrašnje strane koljena potiskivati koljena vani, a koljenima gurati unutra, ponoviti 10-15 puta. • Treća vježba: pri mokrenju zaustaviti mlaz 3-4 puta korištenjem mišića male karlice. 10.6. Njega katetera Kateter koji se duže vrijeme ostavi u tijelu ostaje pričvršćen na vrećicu u kojoj se skuplja urin. Pacijent vrećicu može staviti ispod odjeće gdje ostaje potpuno neprimijećena. Dugo vrijeme upotrebe katetera može biti od velike važnosti za pacijenta. Inkontinentni pacijenti su često kateterizirani kako bi se smanjili troškovi liječenja. Ipak, dugotrajna kateterizacija nosi značajan rizik za infekcije mokraćnog mjehura. Upravo zbog ovog razloga je kateterizacija zadnji izbor pri rješavanju problema inkontinencije i to tek kad su se iscrpila ostala rješenja.

99

Svakodnevno održavanje katetera i vrećice je nužno kako bi se reducirao rizik od infekcije. Takve mjere opreza i njegovanje uključuju: • čišćenje mjesta gdje kateter izlazi iz tijela i samog katetera, • odvajanje vrećice u kojoj se skuplja urin, • odvajanje vrećice od katetera što je rjeđe moguće, • održavanje konektora vrećice što je više moguće čistim i povremeno čišćenje i mijenjanje vrećice, • pijenje dovoljno tekućine kako bi se proizvelo barem dvije litre urina dnevno. Postupak pražnjenja vrećice za sakupljanje urina: 1. Oprati ruke. 2. Staviti rukavice i masku. 3. Obezbijediti privatnost. 4. Svući donji dio odjeće korisnika/bolesnika do koljena i postaviti ga u ležeći ili polusjedeći položaj. 5. Na donjem kraju vrećice za sakupljanje urina postoji ventil. Otvoriti ventil iznad noćne posude i sačekati da urin iz vrećice istekne, te zatvoriti ventil. 6. Obrisati ventil i vrećicu ukoliko su zaprljani urinom. 7. Isprazniti urin iz noćne posude. 8. Korisnika/bolesnika obući i smjestiti u udoban položaj. 9. Oprati ruke. Nekada se dešava da vrećica za sakupljanje urina pukne. Također, vrećicu je potrebno povremeno mijenjati zbog održavanja higijene katetera i vrećice i sprečavanja upala mokraćnih puteva. Postupak promjene vrećice za sakupljanje urina ukoliko nema zdravstvenog radnika da to učini: 1. Oprati ruke. 2. Staviti rukavice i masku. 3. Obezbijediti privatnost. 4. Svući donji dio odjeće korisnika/bolesnika do koljena i postaviti ga u ležeći ili polusjedeći položaj. 5. Pripremiti i otpakovati drugu vrećicu za sakupljanje urina, pazeći da se gornji kraj cjevčice i vanjski kraj katetera ne dodirnu rukom, niti bilo kojim drugim predmetom iz okoline. 6. Jednom rukom držati na vanjskom kraju katetera na mjestu gdje se spaja sa vrećicom. 100

7. Drugom rukom izvući gornji kraj cjevčice preko koje je vrećica spojena na kateter. Cjevčica je sastavni dio vrećice. 8. I dalje čvrsto držati vanjski kraj katetera da urin nebi počeo izlaziti i prljati okolinu, jer je sada kateter odvojen od vrećice. 9. Pričvrstiti drugu pripremljenu vrećicu na kateter. 10. Iz stare vrećice isprazniti urin i vrećicu baciti, po mogućnosti u kantu namijenjenu za otpad koji je bio u kontaktu sa bolesnikom i njegovim izlučevinama. 11. Korisnika/bolesnika obući i smjestiti u udoban položaj. 12. Oprati ruke.

Slika 18. Urinarni kateter i vrećica za sakupljanje urina 10.7. Korištenje urinarnog kondoma Muškarci mogu koristiti i uređaj za vanjsko sakupljanje urina koji se nosi oko penisa, koji se zove urinarni kondom. Nije prikladan za muškarce koji nisu obrezani ili imaju iznimno mali ili iznimno veliki penis. Korisnici urinarnog kondoma se nekada žale na upale 101

urinarnog trakta i oštećenje kože. Urinarni kondom ne smije da steže penis, a prazni se preko vrećice koja se koristi i kod katetera. Urinarni kondom ne omogućava bezvoljno pražnjenje mokraćnog mjehura kao što to čini kateter, pa se i ne koristi u stanjima kada korisnik/bolesnik ne može samostalno mokriti. Korisnik/bolesnik nakon postavljanja urinarnog kondoma može samostalno mokriti bez straha od prljanja okoline. Postupak postavljanja urinarnog kondoma: 1. Oprati ruke i staviti rukavice za jednokratnu upotrebu. 2. Pripremiti urinarni kondom i vrećicu za prihvatanje urina. 3. Obezbijediti privatnost. 4. Postaviti korisnika/bolesnika u odgovarajući položaj, ležeći ili polusjedeći. 5. Spustiti odjeću sa donjeg dijela tijela korisnika/bolesnika do koljena. 6. Urinarni kondom navući na penis, ali da kondom ne steže penis. 7. Na slobodni kraj urinarnog kondoma na nastavak namijenjen za vrećicu za prihvatanje urina pričvrstiti vrećicu. 8. Obući korisnika/bolesnika, smjestiti u udoban položaj i pokriti ga. 9. Skinuti rukavice. 10. Oprati ruke.

Slika 19. Urinarni kondom

102

10.8. Inkontinencija stolice Inkontinencija stolice (fekalna inkontinencija) predstavlja vrlo ozbiljno stanje koje pogođenu osobu prvenstveno dovodi u poziciju teške fizičke invalidnosti, a s druge strane vuče za sobom brojne psihičke traume, kao što je gubitak samopouzdanja. Procjenjuje se da je fekalna inkontinencija drugi vodeći razlog koji pacijente dovodi u poziciju da su trajno ovisni o domovima za zbrinjavanje nemoćnih osoba. Pod fekalnom inkontinencijom podrazumijeva se povremena ili trajna nemogućnost zadržavanja stolice u trajanju od najmanje mjesec dana kod osoba koje imaju više od tri godine života. Zadržavanje stolice ovisi o brojnim faktorima kao što su: mentalno zdravlje, formiranost i količina stolice, rad i rastezljivost crijeva i čmara. Razlozi zbog kojih se javlja inkontinencija stolice su: • povrede u području čmara zbog povrede, porođaja, operativnih zahvata na toj regiji tijela ili drugih razloga, • upale i tumori završnog dijela debelog crijeva, • smanjena propustljivost čmara, • poremećena osjetljivost čmara, • „zaglavljivanje“ komada veoma čvrste stolice u završnom dijelu debelog crijeva i drugo. 10.9. Njega vještačkog anusa Vještački anus predstavlja vještački otvor na površini kože napravljen operativnim putem koji izvodi stolicu u kesu zalijepljenu na prednji trbušni zid. Postupak pražnjenja kesice vještačkog anusa: 1. Oprati ruke. 2. Obezbijediti privatnost. 3. Pripremiti materijal (rukavice, posuda u koju će se istresti stolica, sredstvo za dezinfekciju, gaza, papirnate maramice). 4. Obući rukavice za jednokratnu upotrebu. 5. Korisnika/bolesnika postaviti u odgovarajući, udoban položaj. 6. Postaviti posudu ispod korisnika/bolesnika. 7. Čep za pražnjenje kesice vještačkog anusa dezinficirati gazom koja je namočena u dezinfekciono sredstvo. 103

8. Otvoriti čep iznad posude i pustiti stolicu da oteče. 9. Po isticanju stolice ventil ponovo dezinficirati i zatvoriti ga. 10. U slučaju potrebe očistiti vanjsku stranu kesice. 11. Po završenom postupku materijal pokupiti, očistiti i ostaviti na za to određeno mjesto. 12. Rukavice i drugi jednokratni materijal odložiti u kantu za otpad. 13. Poslije završene procedure oprati ruke.

Slika 20. Vještački anus 10.10. Proljev i zatvor Proljev (dijareja) predstavlja povećanje količine i sadržaja ili učestalosti pražnjenja crijeva. Vrlo često je proljev samo simptom neke ozbiljnije bolesti, a ponekad je ipak samo privremeni problem. Proljev može biti akutni i hronični. Debelo crijevo je normalno nastanjeno poželjnim bakterijama koje razgrađuju ostatke hrane i ne dopuštaju nastanjivanje patogenih bakterija. Međutim, kod određenih

104

okolnosti (npr. uzimanje antibiotika) dolazi do poremećaja crijevne flore što dovodi do proljeva. Zatvor (opstipacija) predstavlja poremećaj koji se manifestuje rijetkim pražnjenjem crijeva, nadutošću u stomaku i stolicom koja se teško i bolno izbacuje. Zatvor dovodi do poremećaja rada velikog broja organa, a ne samo crijeva. Uzroci zatvora su brojni: neredovna ishrana, „brza hrana”, nedovoljno voća i povrća, nedovoljno biljnih vlakana, gazirani sokovi, alkohol, jaki začini, kafa i cigarete, preobilni i neredovni obroci, uzimanje hrane „s nogu“ i bez dovoljno žvakanja, nedovoljno uzimanje tečnosti, dugotrajno sjedenje i nedostatak fizičke aktivnosti, napetost i stres. Posljedice zatvora su: nadutost i bolovi u stomaku, hemoroidi, glavobolja, zadah iz usta, problemi s kožom, umor, malaksalost itd.

10.11. Puls i mjerenje pulsa U radu sa korisnicima/bolesnicima njegovateljica će nekada trebati da osjeti ili izmjeri puls. Puls je odraz rada srca na perifernim krvnim sudovima (arterijama). Puls se može mjeriti na onim arterijama ispod kojih se nalazi čvrsta podloga – kost. Najčešće se puls mjeri na ručnom zglobu, u lakatnoj jami ili na stopalu. Za osobe koje nisu zdravstveni radnici, nije preporučljivo pipati puls na vratu, zbog mogućnosti ozbiljnih komplikacija. Postupak mjerenja pulsa na ručnom zglobu: 1. Oprati ruke. 2. Pripremiti štopericu ili sat sa sekundama. 3. Identifikovati korisnika/bolesnika. 4. Obezbijediti privatnost. 5. Objasniti korisniku/bolesniku šta se želi uraditi. 6. Upotrijebiti rukavice za jednokratnu upotrebu ako korisnik/bolesnik ima otvorene rane, nekontrolisane fiziološke potrebe i mokru posteljinu. 7. Postaviti korisnika/bolesnika u udoban položaj, sa dlanom jedne ruke prema dolje, sa laktom savijenim pod pravim uglom. 8. Jagodicama dva ili tri prsta (drugi, treći i četvrti prst) umjerenim pritiskom napipati područje na kojem se osjete otkucaji srca – puls. Puls se nikada ne pipa palcem, jer palac 105

ima vlastiti puls, pa njegovateljica može zabunom mjeriti svoj umjesto korisnikov/bolesnikov puls. 9. Uz kontrolu štoperice ili sata broje se otkucaji pulsa u toku jedne minute. 10. Poslije završene procedure oprati ruke.

Slika 21. Mjerenje pulsa

10.12. Arterijski krvni pritisak i mjerenje arterijskog krvnog pritiska Pored pulsa mjerljiv je i arterijski krvni pritisak. On može biti normalan, nizak i visok. Osobe sa niskim pritiskom imaju česte nesvjestice, vrtoglavice, naročito po ustajanju iz kreveta. Osobe sa visokim pritiskom nemaju u početku tegoba dok se ne jave komplikacije na pojedinim organima (srcu, očima, bubrezima itd.). Normalan arterijski krvni pritisak odrasle osobe iznosi 120/80 mmHg. Na visinu krvnoga pritiska mogu uticati: dob, spol (žene imaju niži pritisak od muškaraca iste dobi), aktivnost (viši je u pojačanoj aktivnosti) i doba dana (niži je ujutro, a viši poslijepodne i navečer). Krvni pritisak mjeri se tlakomjerom na živu ili, sve popularnijim u kućnoj upotrebi, elektronskim tlakomjerom. Najčešće se arterijski krvni pritisak mjeri na arteriji u lakatnoj jami.

106

Postupak mjerenja krvnog pritiska: 1. Oprati ruke. 2. Identifikovati korisnika/bolesnika. 3. Obezbijediti privatnost. 4. Pripremiti materijal (tlakomjer, slušalice). Širina manžete mora odgovarati 2/3 dužine od lakta do ramena, a njena dužina mora biti dovoljna da obuhvati 80% nadlaktice. 5. Objasniti korisniku šta se želi uraditi. Ako korisnik ima nagon na stolicu ili mokrenje, obavlja to prije mjerenja krvnog pritiska. Korisnik/bolesnik ne smije uzimati kafu, alkohol ili duhan bar 30 minuta prije mjerenja. 6. Korisnika postaviti u odgovarajući položaj, sjedeći ili ležeći, a prije samog mjerenja potrebno je da se odmori 3-5 minuta. 7. Upotrijebiti rukavice za jednokratnu upotrebu ako korisnik ima otvorene rane, nekontrolisane fiziološke potrebe i mokru posteljinu. 8. Ruku treba osloboditi odjeće, osloniti je na podlogu u visini srca, ispruženoga lakta, s dlanom okrenutim prema gore. 9. Postavite manžetu oko nadlaktice, ne prejako, toliko da se ispod nje može staviti vršak prsta. Donji rub manžete treba da bude oko 2,5 cm iznad lakatne jame. 10. Staviti slušalice u svoje uši pazeći da su gumeni dijelovi koji ulaze u uši usmjereni prema naprijed. 11. Postavite membranu slušalica na unutrašnju stranu lakta u lakatnu jamu i lagano pritisnuti. 12. Brzo napuhati manžetu koja je već postavljena na nadlaktici stišćući gumenu pumpicu i to za 30 do 40 jedinica iznad zadnje izmjerene vrijednosti pritiska. Manžeta se ne napuhuje polako, jer se mogu dobiti lažne vrijednosti. 13. Polagano se otpušta ventil, po 2-3 mm u sekundi. Ne otpuštati ga prebrzo, jer se neće moći odrediti prava vrijednost. 14. Nakon tišine, u jednom trenutku čut će se kucanje srca. Pažljivo slušati pojavu prvog tona i pročitati vrijednost na manometru u tom trenutku. Ta vrijednost je vrijednost „gornjeg“ (sistolnog) pritiska. 15. Nastavi se jednakom brzinom otpuštati ventil, slušajući kucanje srca. Treba se koncentrisati na trenutak kada se kucanje više ne čuje i pročitati vrijednost u tom trenutku. Ta vrijednost je vrijednost „donjeg“ (dijastolnog) pritiska.

107

16. Zapišu se izmjerene vrijednosti, prvo „gornjeg“, a potom „donjeg“ pritiska. Prva cifra je uvijek veća od druge. 17. Ako se želi ponoviti mjerenje, pričekati 2-3 minute prije ponovnog napuhavanja manžete. 18. Poslije završene procedure oprati ruke.

Slika 22. Mjerenje arterijskog krvnog pritiska

10.13. Oticanje ekstremiteta Kod različitih bolesti organa za cirkulaciju i izlučivanje, prvenstveno kod bolesti srca i bubrega, može doći do oticanja ekstremiteta, najčešće nogu. Ukoliko se prstom pritisne na mjesto gdje je noga otečena, ostat će mala jamica koja će se veoma sporo vraćati u prvobitni oblik. Često se kod osoba koje imaju otok na nogama može vidjeti ulegnuće na mjestu gumirane lastike od čarapa. Njegovateljica ima sljedeće zadatke kod osoba sa otokom na nogama: 1. Treba noge korisnika/bolesnika postaviti u isti nivo ili blago povišene u odnosu na ostatak tijela (koristiti npr. na mali jastučić). 2. Pri odijevanju korisnika/bolesnika ne treba koristiti čarape i obuću koja steže. Najbolje je koristiti čarape koje nemaju gumiranu lastiku na vrhu. 3. U slučaju da njegovateljica primjeti oticanje nogu kod njenog korisnika/bolesnika ili povećanje već prisutnog otoka, treba da 108

obavijesti zdravstvene radnike u nadležnoj zdravstvenoj ustanovi.

Slika 23. Otok na nogama

10.14. Vrtoglavica i nesvjestica Vrtoglavica je subjektivni osjećaj da se čovjek sam okreće ili da se predmeti vrte oko njega. Vrtoglavica može biti praćena teturanjem ili padanjem osobe, kao i pojavom nevoljnih trzaja očiju. Njegovateljica treba da prepozna da korisnik/bolesnik ima vrtoglavicu, te da o tome obavijesti zdravstvene radnike. Nesvjestica je iznenadni i prolazni gubitak svijesti zbog smanjene količine kisika u mozgu. Nesvjestica počinje naglo, traje kratko, a osoba se potpuno oporavlja. U nekim slučajevima tokom nesvjestice korisnik/bolesnik može pasti i udariti o tvrdu podlogu ili neki predmet pri čemu može nastati povreda. Neke bolesti kao što su moždani udar ili komplikacije šećerne bolesti ponekad mogu izazvati nesvjesticu. Nesvjestica se češće javlja u dobi između 10 i 30 godina, te nakon 65. godine, a posebno iznad 75. godine života. Uzroci sinkope su različiti. Njegovateljica treba da svog korisnika/bolesnika polegne i podigne mu noge iznad nivoa tijela, te da obavijesti zdravstvene radnike.

109

110

11. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri kretanju 11.1. O kostima i mišićima Kretanje predstavlja harmoničan tok pokreta i sposobnost hodanja. Za korisnika/bolesnika kretanje predstavlja osnovnu ljudsku potrebu, a korisnici/bolesnici koji su manje pokretni ili nepokretni često se osjećaju manje društveno korisni i ovisni o drugim osobama (članovima porodice, njegovateljici). Nasuprot smanjenoj pokretljivosti, redovno kretanje obezbjeđuje očuvanje zdravlja kostiju i mišića, te dovoljnu pokretljivost zglobova. Sistema organa za kretanje (lokomotorni sistem) predstavlja potporu za tijelo, a čine ga koštani sistem, mišićni sistem i zglobni sistem. U tijelu se nalazi ukupno 206 kostiju koje su međusobno vezane pokretnim i nepokretnim zglobovima.

111

Slika 24. Sistem organa za kretanje: kosti, mišići i zglobovi 11.2. Povrede Čovjek je svakodnevno izložen raznim povredama pri radu, u saobraćaju i sportu. Kod povreda najčešće dolazi do oštećenja mekih tkiva (koža, masno tkivo). Najčešće su povrede uzrokovane silom, a mogu biti unutrašnje i vanjske. Najčešće povrede su: nagnječenja, oštećenja kože, krvarenja, uganuća, prelomi i iščašenja. Najvažniji faktori za prevenciju povreda su: • kontrola i samokontrola, • upotreba zaštitnih mjera pri radu, • pridržavati se savijeta zdravstvenih radnika nakon prebolovane bolesti posebno u fazi oporavka. Pravilna ishrana i vježba mogu spriječiti razne komplikacije kod već nastalih povreda i kod smanjene pokretljivosti kao i pojavu novih oboljena. 112

11.3 Komplikacije smanjene pokretljivosti Najčešće komplikacije koje se mogu dogoditi kod smanjene pokretljivosti su: iščašenja i uganuća zglobova i prelomi kostiju. Pravilna ishrana treba da sadrži dovoljan unos vitamina i minerala, posebno kalcijuma kako bi se spriječila osteoporoza (skeletna bolest karakterizirana smanjenom koštanom masom i promjenama u kostima koje dovode do slabosti kostiju i često za posljedicu imaju povećan rizik od preloma kosti). Faktori koji mogu nepovoljno uticati na pokretljivost su: starost i nezgoda, bolest ili povreda. Ključni elementi za prevenciju padova kod starijih su: 1. Eliminacija opasnosti iz sredine, • ukloniti poderane prostirke, • ukloniti niski namještaj sa poda, • smanjiti pretrpanost prostora, • smanjiti nered, • ukloniti kablove, žice, • provjeriti osvjetljenje, • obezbijediti stepenice, rukohvate, • pričvrstiti prostirke, • osigurati upotrebu telefona sa ležaja, • postaviti rukohvate kod kade, tuša, toaletne šolje, • koristiti gumene prostirke u kadi i ispod tuša, • ne držati pribor za higijenu na suviše visokim policama, 2. Smanjenje rizičnog ponašanja, • smanjiti unos alkohola, • smanjiti pretjerano vježbanje i izlaganje fizičkim naporima, • izbjegavati penjanje na ljestve, drveće, • izbjegavati hodanje po ledu, 3. Fizičko vježbanje treba preporučiti svim korisnicima/bolesnicima u skladu sa njihovim mogućnostima, 4. Potrebno je povremeno praviti obnavljanje svih lijekova koje korisnik uzima, te pokušati u saradnji sa ljekarom ukloniti one lijekove koji su u vezi sa povećanim rizikom za padove, 113

5. Prilikom planiranja aktivnosti za prevenciju padova treba uključiti članove porodice, treba ih uputiti o značaju padova, rizicima i mjerama prevencije, 6. Sve korisnike koji su vezani za kuću i nisu u prilici doći na pregled, zdravstveni radnik bi trebao obići najmanje 2x godišnje i provjeriti njihovu zaštitu od eventualnih padova. 11.4. Oštećenje kože i tkiva – rane od ležanja (dekubitus) Dekubitus (latinski decubitare – ležati) predstavlja promjenu na koži, površinsku ili duboku ranu koja nastaje zbog nedovoljne cirkulacije krvi, odnosno nedovoljne ishrane kože i dubljih tkiva, a koja je uzrokovana dugotrajnim pritiskom na kožu. Koža i potkožno tkivo moraju se održati zdravi. Ako neko leži ili sjedi duže vrijeme u istom položaju, postoji opasnost od stvaranja dekubitusa. Dekubitus nastaje na onim djelovima tijela koja su usljed dugotrajnog ležanja najviše izložena pritisku. Veoma je važno da se, ukoliko se primjete neobične povrede na tijelu kao što su naborana koža na stražnjici, plik, crvenilo, obavezno javi u zdravstvenu ustanovu.

Slika 25. Mjesta na kojima najčešće nastaje dekubitus 114

Mjesta na kojima najčešće nastaje dekubitus su mjesta gdje su kosti veoma blizu površini kože: • potiljačna kvrga, • lopatične kosti, • središnji dio kičmenog stuba, • krstačna kost, • kukovi, koljena, gležnjevi, pete, laktovi. Postoje četiri faze razvoja dekubitusa: 1. U prvoj fazi prisutno je crvenilo kože koje se zadržava u toku 24 sata, koža je čitava, topla i tvrda na tom mjestu. 2. U drugoj fazi stvara se mjehurić, koža puca, okolina je crvena, topla, postoji otok. 3. U trećoj fazi prisutna je otvorena rana, dublja, sa izumrlim tkivom. 4. U četvrtoj fazi rana je duboka sa rubovima od izumrlog tkiva, vide se mišići i kosti. Faze razvoja dekubitalne rane su izuzetno važne za razlikovanje stadija u kome se dekubitus razvio, kako bi njegovateljica na vrijeme mogla potražiti pomoć zdravstvenih radnika, jer dekubitalne rane nekada mogu zahtijevati i hirurški tretman. Dekubitus može biti zahvaćen i infekcijom.

Slika 26. Dekubitus 115

Preventivne mjere i pomoćna sredstva u borbi protiv dekubitusa. Prevencija je bitna zbog komplikacija koje mogu nastati, te zbog kvalitetnijeg života nepokretnih korisnika/bolesnika i dužeg preživljavanja teško bolesnih korisnika. Preventivne mjere nastanka dekubitusa u kućnim uslovima su: • lično i posteljno korisnikovo/bolesnikovo rublje mora biti uredno i čisto, • često pranje i masaža mjesta na kojima najčešće nastaje dekubitus, • promjena položaja korisnika/bolesnika na svaka 2 sata, • korištenje pomoćnih sredstava (antidekubitalni jastuk, dušek, specijalni krevet). • provođenje osnovnih vježbi ekstremiteta, • vježbe disanja, • pravilna ishrana. Kod pojave dekubitusa ne treba provoditi sljedeće: • ne treba davati nikakve lijekove (antibiotike) osim po preporuci ljekara, • ne treba koristiti dezinfekciona sredstva jer otežavaju zarastanje kože, • ne treba čistiti ranu alkoholom ni posipati puderima. Kod pojave dekubitusa treba provoditi sljedeće: • promjena pozicije tijela da se otkloni pritisak na to mjesto, • kontrola mokrenja odnosno inkontinencije, • ako se razvio dekubitus zdravstveni radnici će skinuti propale dijelove kože, • povidon jod smanjuje infekciju u području dekubitusa pa će se koristiti prema uputama zdravstvenih radnika, • koristiti mast za zarastanje rana prema uputama zdravstvenih radnika, • mogu se koristiti i razni oblici fizikalne terapije prema uputama zdravstvenih radnika, • ako su zahvaćene velike površine kože onda je neophodan hirurški zahvat.

116

Slika 27. Mjesta za preventivno postavljanje jastučića

Slika 28. Antidekubitalni dušek i jastučić

117

Masaža kože kao prevencija dekubitusa. Masaža kože je postupak kojim se trljanjem kože stimulira cirkulacija i preveniraju komplikacije dugotrajnog ležanja. Njegovateljici je za provođenje ovog postupka potrebno 10-tak minuta. Svrha postupka je da se potakne cirkulacija krvi, održi normalna napetost kože i stvori osjećaj ugode. Masira se cijelo tijelo, a naročita pozornost se posvećuje mjestima koja su izložena pritisku. Postupak se provodi više puta tokom 24 sata, ovisno o stanju korisnika/bolesnika. Masira se samo zdrava koža. Postupak masaže kože kao prevencija komplikacija dugotrajnog ležanja: 1. Objasniti postupak i dopustiti pitanja. 2. Osigurati privatnost (zatvoriti vrata, staviti paravan). 3. Oprati ruke i obući rukavice. 4. Postaviti korisnika/bolesnika u odgovarajući položaj prikladan za rad. 5. Okrenuti korisnika/bolesnika na bok, leđima prema njegovateljici, ili na trbuh, otkriti leđa i ramena, pokriti prednji dio tijela pokrivačem. 6. Postaviti peškir uzduž leđa. 7. Utrljavati losion uzduž leđa i ramena polukružnim pokretima. 8. Utrljavati losion u područje trtice i gluteusa polukružnim ili kružnim pokretima. 9. Vratiti korisnika u prvobitni položaj i pokriti ga. 10. Utrljavati losion na ruke i laktove. 11. Utrljavati losion po nogama i stopalima, naročito u kožu peta. 12. Obući korisnika, smjestiti ga u udoban položaj. 13. Zategnuti posteljinu. 14. Odložiti upotrijebljeni pribor. 15. Svući rukavice, odložiti ih u kantu za otpad. 16. Oprati i dezinficirati ruke. 11.5. Poremećaj venske cirkulacije – proširenje (tromboza) vena Venska cirkulacija također može pretrpjeti poremećaj što se manifestuje proširenim venama najčešće na nogama a nekada i ranama na koži. Uzroci koji dovode do proširenja vena su različiti. Jedan od glavnih uzroka je zastoj krvi u venama, prouzrokovan 118

nekom smetnjom ili dugim stajanjem, ležanjem, mirovanjem. Vene pri tom postaju duže i krivudave, tako da ponekad viđamo noge pokrivene spletom proširenih i iskrivudanih vena. Pri najmanjoj povredi ovih vena, one mogu da prsnu, izazivajući vensko krvarenje. Ovo krvarenje lako će se zaustaviti čvrstim zavojem i pritiskom na mjestu povrede. Uslijed usporenog krvotoka u proširenim venama može doći do zgrušavanja krvi. Oboljeli od proširenja vena žale se na umor u nogama, osjećaju da su im noge teške, ne mogu ni da hodaju ni da stoje, imaju često grčeve i bolove u nogama i noge im trnu. Moguće je da bude začepljena površinska vena, a kada se krvni ugrušci stvaraju u dubokim venama riječ je o trombozi dubokih vena, koja je mnogo opasnija. Ova bolest najčešće zahvata vene nogu i vene karlice, a nešto rjeđe i vene ruku. Iako se tromboza najčešće javlja kod starijih osoba, ona može nastati u bilo kojoj dobi.

Slika 29. Proširene vene

119

Faktori koji mogu doprinijeti nastanku tromboze su: • zastoj krvi zbog dugotrajnog sjedenja sa spuštenim nogama ili stajanja, • dugotrajno mirovanje ili nepokretnost, • razne bolesti i povrede, • hirurški zahvati i druge medicinske procedure, • prekomjerna tjelesna težina, • trudnoća. Glavni rizik kod tromboze dubokih vena je mogućnost otkidanja ugruška koji krvotokom može doći do pluća, pa može izazvati po život opasno stanje (plućna embolija). Postavljanje elastičnog zavoja i elastičnih čarapa. Elastični zavoji ili elastične čarape se upotrebljavaju za vrijeme aktivnosti da bi se izvršio pritisak na vene i spriječio zastoj krvi. Elastični zavoj i njegovo postavljanje treba da imaju sljedeće osobine i pravila: • Bolje je postaviti elastični zavoj ili obući elastične čarape kad je korisnik/bolesnik u krevetu nego na stolici. • Elastični zavoj i čarape u toku dana mogu da se skinu i ponovo stave. • One su pomagalo korisniku/bolesniku i ne smiju da budu tijesne. • Elastične čarape mogu da budu u različitim veličinama i dužinama. • One ne smiju da budu puno olabavljene jer onda nemaju svrhu. • Za vrijeme sna se skidaju. Postupak postavljanja elastičnog zavoja: 1. Oprati ruke. 2. Pripremiti jedan ili dva zavoja za svaku nogu. 3. Identifikovati korisnika/bolesnika. 4. Obezbijediti privatnost. 5. Objasniti korisniku/bolesniku šta se želi uraditi. 6. Upotrijebiti rukavice za jednokratnu upotrebu. 7. Postaviti korisnika/bolesnika u odgovarajući položaj, najčešće ležeći, koji će pridržavati svoju oboljelu, podignutu nogu, ili će mu njegovateljica pridržavati nogu. 120

8. Elastični zavoj se počinje postavljati ispod nožnih prstiju, tako da vrhovi prstiju ostanu vidljivi. 9. Elastični zavoj treba 4-5 puta omotati oko skočnog zgloba, zatim pokriti petu. 10. Postaviti elastični zavoj na potkoljenicu do koljena, tako da se pri svakom prevoju pokriju 2/3 već postavljenog dijela zavoja. 11. Dio tijela na koji se zavoj postavlja ili sa kojeg se skida mora biti u stanju mirovanja za cijelo vrijeme izvođenja radnje. 12. Glava zavoja drži se u jednoj ruci, a njegov početak u drugoj, a razmak je mali. Onaj koji previja gleda u unutrašnju stranu složenog zavoja (glavu zavoja). 13. Traku zavoja treba držati lagano, ali i nešto zategnuto, ne previše, jer steže, ne labavo, jer zavoj klizi i pada. 14. Završetak zavoja mora biti tako postavljen da ga svako pri skidanju može lako naći. 15. Dobro postavljen zavoj nije površno i oskudno postavljen, ne zadržava bolesni dio tijela u nepravilnom položaju, nije labav, niti se miče i korisnik/bolesnik se može s njim kretati a da mu ne spadne, ne steže bolesni dio tijela niti uzrokuje bolove ili druge smetnje, ne onemogućava kretanje bolesnog dijela tijela, estetski je postavljen da je dopadljiv korisniku/bolesniku i njegovoj okolini, boja kože je normalna, a njena temperatura nepromijenjena na mjestu gdje je postavljen zavoj, puls se može pipati na dijelu ekstremiteta ispod mjesta početka zavoja. 16. Provjeriti podvlačenjem prsta ispod zavoja da li je on dobro postavljen. 17. Ako je potrebno, na isti način postaviti elastični zavoj i na drugu nogu. 18. Po završetku postupka oprati ruke.

121

Slika 30. Postavljanje elastičnog zavoja Postupak oblačenja elastičnih čarapa: 1. Oprati ruke. 2. Pripremiti elastične čarape odgovarajuće dužine i broja. 3. Identifikovati korisnika/bolesnika. 4. Obezbijediti privatnost. 5. Objasniti korisniku šta se želi uraditi. 6. Upotrijebiti rukavice za jednokratnu upotrebu. 7. Postaviti korisnika/bolesnika u odgovarajući položaj, najčešće ležeći, koji će pridržavati svoju oboljelu, podignutu nogu, ili će mu njegovateljica pridržavati nogu. 8. Elastična čarapa se uhvati sa obje ruke na vrhu i mota prema kraju pete. 9. Prilagoditi otvor preko prstiju, da otvor bude na donjoj strani prstiju. Imati na umu da šavovi budu okrenuti prema gore da se na njih nebi stajalo pri hodanju. 10. Oblačiti elastične čarape na nogu odmotavanjem ka gore prema tijelu (navlačiti čarape nježno i glatko prema koljenu). 11. Provjeriti da su čarape glatko navučene, da nema nabora i da nisu stegnule noge korisnika/bolesnika. 12. Ponoviti postupak na suprotnoj nozi. 13. Biti oprezan prilikom izvođenja ovog postupka. 14. Po završetku postupka oprati ruke.

122

Slika 31. Elastične čarape 11.6. Kontrakture i položaj nepokretnog korisnika/bolesnika u krevetu Kontrakture su ograničenja pokretljivosti zglobova koja najčešće nastaju zbog dugotrajnog mirovanja zgloba. Pravilan položaj osobe koja miruje u krevtu, posebno kroz duži vremenski period, jeste onaj položaj koji doprinosi sprečavanju nastanka kontraktura, te održava pravilnu cirkulaciju i disanje. Taj položaj treba da ima sljedeće karakteristike: • ležeći položaj na leđima, • nadlaktice lagano odmaknute od tijela, • podlaktice ispružene, • šake u srednjem položaju, 123

• • • •

prsti lagano razmaknuti, natkoljenice lagano razmaknute i u srednjem položaju, potkoljenice ispružene, stopala u srednjem položaju.

Slika 32. Kontraktura prsta

U ovom položaju prepreke u cirkulaciji krvi te prepreke pri disanju su najmanje. Ovaj položaj se može modifikovati iz dva razloga: potrebno je često mijenjati položaj osobe, te postaviti osobu u položaj koji zahtijeva njena eventualna bolest. Osobe sa bolestima srca i krvnih sudova, te disajnog sistema najčešće zauzimaju polusjedeći položaj sa spuštenim nogama, sa eventualno laktovima oslonjenim na stolić kao podlogu.

Slika 33. Kontraktura ručnog zgloba 124

Promjena položaja je od izuzetnog značaja, jer niti jedan položaj nije idealan. Svaki položaj, pa i prethodno opisani ima svoje nedostatke u pogledu nastanka dekubitusa. Raspon položaja je prilično velik: ležeći na leđima, bočno i polubočno (lijevo i desno), potrbuške, ležeći sa različitim nagibom kreveta i povišenjem uzglavlja, sjedeći sa spuštenim nogama. Važno je mijenjati položaj u smijeru horizontalno-vertikalno, jer se na taj način spriječava pojava nesvjestice i vrtoglavice pri ustajanju, te se spriječavaju padovi i povređivanje. Položaj se treba mijenjati svakih pola do svaka dva sata. Zdrava osoba blago promijeni položaj svakih par minuta, a da toga nije ni svjesna.

Slika 34. Vježba za prevnciju kontrakture

11.7. Promjena položaja korisnika/bolesnika

u

krevetu

i

pokretanje

Korisnici/bolesnici koji zahtijevaju njegu najčešće su slabo pokretni ili nepokretni bolesnici koji veći dio vremena provode u bolesničkom krevetu, ležeći ili sjedeći. Stoga, da bi se spriječile komplikacije dugotrajnog ležanja, potrebno je korisnikov/bolesnikov položaj često mijenjati, odnosno okretati ga.

125

Neke bolesti, zbog svoje specifičnosti također zahtijevaju položaje koji mogu olakšati bolove ili učiniti da se korisnik/bolesnik osjeća ugodnije.

11.8. Premještanje nepokretnog korisnika/bolesnika s jednog ležaja na drugi Premještanje nepokretnog korisnika/bolesnika u ležećem položaju je postupak kojim se pomoću klizne ploče korisnik/bolesnik premješta s jednog ležaja na drugi. Postupak bi trebalo da provode dvije njegovateljice ili četiri do pet njegovateljica za premještaj vrlo gojaznih korisnika/bolesnika ili korisnika/bolesnika čije zdravstveno stanje zahtijeva sudjelovanje više osoba za premještanje. Za izvođenje ovog postupka potrebno je 8-10 minuta, ovisno o zdravstvenom stanju korisnika/bolesnika, njegovoj tjelesnoj građi i okolinskim uslovima u kojima se korisnik premješta. Svrha postupka je brzo, lagano, ugodno i fizički neopterećujuće za njegovateljicu premještanje nepokretnog korisnika/bolesnika s jednog ležaja na drugi. Za provođenje postupka potrebno je oba ležaja postaviti u isti nivo. Ploču postaviti tako da je polovica klizne ploče uzdužno ispod korisnika/bolesnika, a druga polovica ploče je na ležaju na kojeg premještamo korisnika/bolesnika. Postupak premještanja nepokretnog korisnika/bolesnika s jednog ležaja na drugi pomoću klizne ploče: 1. Provjeriti znanje njegovateljice o korištenju klizne ploče. 2. Identificirati korisnika, objasniti postupak i dopustiti pitanja. 3. Osigurati privatnost. 4. Osigurati dovoljno prostora za premještanje korisnika/bolesnika. 5. Oprati ruke i obući rukavice. 6. Izravnati oba ležaja spuštanjem uzglavlja. 7. Izjednačiti nivo oba ležaja, prisloniti ih jedan uz drugi i zakočiti ih. 8. Ukloniti sve jastuke s kreveta.

126

9. Jedna njegovateljica stoji s jedne strane kreveta na kojem leži korisnik/bolesnik i lagano ga nagne prema sebi držeći ga za suprotno rame i bok. 10. Njegovateljica koja stoji s druge strane ležaja na koji se premješta korisnik/bolesnik izravna kliznu ploču i podmetne je cijelom dužinom ispod tijela korisnika/bolesnika. 11. Vratiti korisnika/bolesnika u ležeći položaj na kliznu ploču (ploču podvući do kičme). 12. Druga polovina klizne ploče je na ležaju na koji se premješta korisnik/bolesnik. 13. Obe njegovateljice na dogovoreni znak istovremeno laganim guranjem i povlačenjem korisnika/bolesnika preko klizne površine kližu ga na drugi ležaj. Njegovateljica koja je na strani kreveta na kojem korisnik/bolesnik leži gura ga, a njegovateljica koja je na strani kreveta na koji se korisnik/bolesnik premješta povlači ga. 14. Kada je korisnik/bolesnik premješten na drugi ležaj, lagano ga okrenuti na bok i maknuti kliznu ploču. 15. Postaviti korisnika/bolesnika u udoban položaj, postaviti jastuke i pokriti ga. 16. Dezinficirati, posušiti i spremiti kliznu ploču. 17. Svući rukavice i oprati ruke. 11.9. Promjena položaja nepokretnog korisnika/bolesnika u krevetu iz ležećeg u polusjedeći, sjedeći, bočni i trbušni položaj Promjena položaja nepokretnog korisnika/bolesnika u krevetu je postupak kod kojeg on sam, uz pomoć pomagala ili jedne ili više njegovateljica mijenja položaj u krevetu. Postupak provodi jedna njegovateljica kada je potrebna pomoć korisniku/bolesniku pri okretanju ili dvije ili više njegovateljica u slučaju potpune nepokretnosti i ovisno o težini stanja korisnika/bolesnika. Postupak se izvodi 5-10 minuta, ovisno o težini stanja korisnika. Svrha postupka je spriječiti komplikacije dugotrajnog ležanja, učiniti podnošljivim prisilni položaj ležanja koji određuje bolest ili neka medicinska procedura i osigurati udobnost korisniku/bolesniku. Korisnik/bolesnik može u krevetu promijeniti položaj na dva načina: 127

• •

aktivno, sam svojom snagom, ili koristeći pomagala (trapez, električno podizanje ili naginjanje kreveta), pasivno, uz pomoć druge osobe, ovisno o stepenu mogućnosti samozbrinjavanja i stanju korisnika/bolesnika.

Učestalost promjene položaja i broj potrebnih njegovateljica određuje se na osnovu stanja korisnika/bolesnika. On treba da mijenja položaj svaka dva sata osim ako zdravstveni radnici nisu drugačije odredili. Tokom izvođenja postupka, treba prikladno komunicirati s korisnikom/bolesnikom. Prilikom svake promjene položaja izbjegavati trenje i razvlačenje kože. Mijenjanje položaja korisnika/bolesnika od strane druge osobe, u ovom slučaju njegovateljice, nije ni u kojem slučaju bezazlena i rutinska radnja, iako ona postaje rutinska nakon stečenog iskustva u radu. Osoba kojoj se mijenja položaj u krevetu može imati bolest ili određeno stanje koje zahtijeva tačno provođenje postupaka pomijeranja i mijenjanja položaja, pa je stoga neophodno da ih njegovateljica dobro poznaje. Svaki od narednih postupaka započinje se na sljedeći način: 1. Identificirati korisnika i dopustiti pitanja. 2. Oprati ruke i obući rukavice. 3. Osigurati privatnost, ako je potrebno zaštititi krevet paravanom. 4. Podići krevet na radni nivo. Postupak namještanja korisnika/bolesnika iz ležećeg u polusjedeći i sjedeći položaj ukoliko to obavlja jedna njegovateljica: 1. Stati u podnožje kreveta. 2. Rukama uhvatiti dlanove korisnikovih/bolesnikovih ruku. 3. Povući korisnika/bolesnika prema sebi u polusjedeći ili sjedeći položaj. 4. Jednom rukom zadržati korisnika/bolesnika u pretklonu. 5. Preći na jednu stranu kreveta. 6. Drugom rukom podići uzglavlje na željeni nivo. 7. Složiti jastuke kao crjepove na krovu. 8. Vratiti korisnika/bolesnika na jastuke. 9. Provjeriti udobnost.

128

Postupak namještanja korisnika/bolesnika iz ležećeg u polusjedeći i sjedeći položaj ukoliko to obavljaju dvije njegovateljice: 1. Ako korisnik ne može ispružiti ruke ili ga se ne smije iz bilo kojeg razloga povlačiti za ruke, njegovateljice, svaka sa svoje strane, uhvate korisnika/bolesnika ispod pazuha i ramenog obruča. 2. Jedna njegovateljica pridržava glavu korisnika/bolesnika na potiljku, a obe njegovateljice istovremeno korisnika/bolesnika dižu u sjedeći položaj. 3. U sjedećem položaju ga pridržava jedna njegovateljica, a druga podiže uzglavlje kreveta na željeni nivo i slaže jastuke kao crjepove na krovu. 4. Obe njegovateljice vraćaju korisnika na jastuke. 5. Između stopala i podnožja kreveta treba staviti podnožak za sprečavanje klizanja korisnika/bolesnika i osloboditi pete pritiska. 6. Nadzirati korisnika/bolesnika tokom sjedenja. Postupak namještanja korisnika/bolesnika iz ležećeg u sjedeći položaj s nogama spuštenim niz stranicu kreveta: 1. Postaviti korisnika/bolesnika u sjedeći položaj. 2. Rukom koja je bliže korisniku uhvatiti ga ispod pazuha sa stražnje strane, a drugom rukom obuhvatiti korisnikove/bolesnikove obe noge ispod koljena, zarotirati ih i spustiti preko ruba kreveta. 3. Ukoliko korisnik/bolesnik ne može sam sigurno sjediti, treba osigurati održavanje željenog položaja podlaganjem leđa jastucima ili ga rukama osloniti na zakočeni pokretni stolić na koji je postavljen jastuk. 4. Obući korisniku/bolesniku čarape i papuče. 5. Noge korisnika/bolesnika pokriti pokrivačem. 6. Pod stopala korisnika/bolesnika staviti podnožak. 7. Staviti korisniku/bolesniku zvono na dohvat ruke. 8. Maknuti paravan ako je bio korišten. 9. Nadzirati korisnika/bolesnika tokom sjedenja. 10. Po završenom sjedenju korisnika/bolesnika vratiti obrnutim redoslijedom u ležeći položaj.

129

Postupak okretanja nepokretnog korisnika/bolesnika na lijevi bok ukoliko to obavlja jedna njegovateljica: 1. Stati s lijeve strane kreveta. 2. Ispružiti lijevu korisnikovu/bolesnikovu nogu. 3. Desnu korisnikovu/bolesnikovu nogu saviti u koljenu i prebaciti preko lijeve noge. 4. Obe korisnikove/bolesnikove ruke staviti na njegova prsa. 5. Lijevom rukom prihvatiti korisnika/bolesnika za desni bok. 6. Desnom rukom prihvatiti korisnika/bolesnika za desno rame. 7. Istovremeno okrenuti korisnika/bolesnika na lijevi bok. 8. Lijevu korisnikovu/bolesnikovu ruku namjestiti na krevet uz glavu. 9. Desna ruka može biti ispružena uz prsa korisnika/bolesnika u lagano savijenom položaju. 10. Namjestiti jastuk pod glavu korisnika/bolesnika i provjeriti sigurnost disanja. 11. Između korisnikovih/bolesnikovih nogu staviti jastuk odgovarajuće debljine ali ne predebeli. 12. Mjesta na kojima najčešće nastaje dekubitus na stopalu osloboditi pritiska. 13. Jastukom podložiti leđa korisnika/bolesnika. 14. Provjeriti udobnost korisnika/bolesnika. 15. Staviti korisniku/bolesniku zvono na dohvat ruke. Postupak vraćanja nepokretnog korisnika/bolesnika s lijevog boka na leđa: 1. Stati s desne strane kreveta. 2. Skloniti jastuke između nogu i ispod leđa korisnika/bolesnika. 3. Izravnati noge korisnika/bolesnika. 4. Staviti korisnikove/bolesnikove ruke na njegova prsa. 5. Lijevom rukom uhvatiti korisnika/bolesnika za desno rame. 6. Desnom rukom uhvatiti korisnika/bolesnika za desni bok. 7. Istovremeno vratiti korisnika/bolesnika na leđa. 8. Korisnikove/bolesnikove ruke smjestiti uz tijelo ili na njegova prsa. 9. Namjestiti jastuk pod glavu korisnika/bolesnika. 10. Staviti jastuk ispod koljena korisnika/bolesnika ili tako podesiti krevet. 11. Ispod obe pete staviti podložak, osloboditi pete korisnika/bolesnika od dodira s podlogom. 130

12. Koljena korisnika/bolesnika lagano razmaknuti. Postupak okretanja nepokretnog korisnika/bolesnika na desni bok ukoliko to obavlja jedna njegovateljica: 1. Stati s desne strane kreveta. 2. Ispružiti desnu korisnikovu/bolesnikovu nogu. 3. Lijevu korisnikovu/bolesnikovu nogu saviti u koljenu i prebaciti preko desne noge. 4. Korisnikove/bolesnikove ruke staviti na njegova prsa. 5. Desnom rukom prihvatiti korisnika/bolesnika za lijevi bok. 6. Lijevom rukom prihvatiti korisnika/bolesnika za lijevo rame. 7. Istovremeno okrenuti korisnika/bolesnika na desni bok. 8. Desnu korisnikovu/bolesnikovu ruku namjestiti na krevet uz glavu. 9. Lijeva korisnikova/bolesnikova ruka može biti ispružena uz njegova prsa. 10. Namjestiti jastuk pod glavu korisnika/bolesnika i provjeriti sigurnost disanja. 11. Između nogu korisnika/bolesnika staviti jastuk odgovarajuće debljine ali ne predebeli. 12. Podložiti leđa korisnika/bolesnika jastukom uzdužno. 13. Provjeriti udobnost korisnika/bolesnika. 14. Staviti zvono nadohvat ruke korisnika/bolesnika. Postupak vraćanja nepokretnog korisnika/bolesnika s desnog boka na leđa: 1. Postupak kao predhodni, samo postupke činiti s lijeve strane kreveta. 2. Prihvatiti korisnika/bolesnika za lijevo rame, nogu i bok. Postupak okretanja nepokretnog korisnika s boka na trbuh ukoliko to obavlja jedna njegovateljica: 1. Korisnika/bolesnika okrenuti na jedan bok. 2. Podvući korisnikovu/bolesnikovu ruku pod bok (ako leži na desnom boku desnu ruku, ako leži na lijevom boku lijevu ruku). 3. Slobodnu korisnikovu/bolesnikovu ruku položiti na njegova prsa. 4. Izravnati korisnikove/bolesnikove noge.

131

5. Kod žena namjestiti jastuk uzdužno pod trbuh, ali ne stavljati jastuk pod dojke. 6. Prihvatiti korisnika/bolesnika za rame i bok na kojem ne leži. 7. Lagano ga zaokrenuti na trbuh i prsa. 8. Glavu korisnika/bolesnika okrenuti na stranu. 9. Podložiti ušnu školjku korisnika/bolesnika i paziti da nije savijena. 10. U slučaju nemogućnosti okretanja glave na stranu, podložiti čelo korisnika/bolesnika. 11. Nadzirati disanje korisnika/bolesnika. 12. Češće mijenjati položaj korisnikovih/bolesnikovih ruku (uz glavu, uz tijelo s dlanovima prema gore, pod čelo). 13. Stopala korisnika/bolesnika osloboditi pritiska podlaganjem odgovarajućih jastuka pod potkoljenice. Postupak okretanja nepokretnog korisnika s leđa na lijevi bok ukoliko to obavljaju dvije njegovateljice: 1. Pripremiti korisnika/bolesnika za okretanje (ukloniti jastuke, izravnati krevet). 2. Obe njegovateljice stoje s desne strane kreveta. 3. Njegovateljica koja stoji kod uzglavlja podvlači svoju lijevu ruku ispod vrata korisnika/bolesnika do suprotne pazušne jame, a desnu ispod desne lopatice do suprotne pazušne jame. 4. Druga njegovateljica podvlači svoju lijevu ruku ispod donjeg dijela leđa korisnika/bolesnika, a desnu ispod koljena. 5. Istovremeno korisnika/bolesnika premještaju do desnog ruba kreveta. 6. Njegovateljica koja je bliža podnožju kreveta, prelazi na lijevu stranu kreveta. 7. Njegovateljica s desne strane kreveta stavi desnu ruku korisnika/bolesnika na njegova prsa, a njegovu lijevu ruku izravna i podvuče pod lijevi bok. 8. Njegovateljica s desne strane kreveta korisnikovu/bolesnikovu desnu nogu savije u koljenu. 9. Njegovateljica s lijeve strane kreveta desnom rukom primi korisnika/bolesnika za desno rame, a lijevom rukom za desni bok i laganim povlačenjem prema sebi okreće ga na lijevi bok. 10. Njegovateljica s desne strane kreveta izvlači lijevu korisnikovu/bolesnikovu ruku ispod boka, namješta je uz

132

njegova leđa i lagano savije u laktu s dlanom okrenutim prema gore. 11. Glava korisnika/bolesnika je okrenuta na lijevu stranu, ispod glave namjestiti jastuk tako da su dišni putevi slobodni i izravnati ušnu školjku. 12. Desnu nogu korisnika/bolesnika lagano saviti u koljenu i podložiti odgovarajućim jastukom. Mjesta na stopalu i gležnjevima na kojima se najčešće javlja dekubitus osloboditi pritiska. 13. Desna ruka korisnika/bolesnika savijena je u laktu s dlanom prema dolje. 14. Postaviti jastuk duž leđa korisnika/bolesnika po potrebi. 15. Provjeriti udobnost korisnika. Po završetku svakog od navedenih postupaka potrebno je: 1. Svući rukavice i odložiti ih u kantu za otpad. 2. Oprati ruke.

11.10. Premještanje korisnika/bolesnika s kreveta na stolicu ili kolica Premještanje korisnika/bolesnika iz kreveta u sjedeća kolica je postupak kojim se omogućava promjena položaja korisnika/bolesnika. Postupak mogu provoditi jedna ili dvije njegovateljice, zavisno od zdravstvenog stanja korisnika/bolesnika. Za izvođenje ovog postupka potrebno je oko 7 minuta. Svrha postupka je sigurno premještanje korisnika/bolesnika iz kreveta u kolica, s ciljem promjene položaja, sprečavanja komplikacija ležanja ili zbog transporta. Premještanje korisnika/bolesnika s kreveta na sjedeća kolica provodi se u slučaju nemogućnosti samostalnog premještanja ili zbog propisanog ograničenja pokretljivosti od strane zdravstvenih radnika. Premještanje se provodi uz poticanje korisnika/bolesnika na saradnju i uz korištenje njegovih preostalih mogućnosti. Premještanje korisnika/bolesnika mora biti sigurno i za njega i za njegovateljicu.

133

Započinjanje postupka premještanja korisnika/bolesnika s kreveta na stolicu ili kolica: 1. Poštovati sva propisana ograničenja. 2. Objasniti postupak, dopustiti pitanja i obući rukavice. 3. Osigurati privatnost, obući odjeću i obuću korisniku/bolesniku. 4. Postaviti kolica paralelno s krevetom tako da je naslon kolica okrenut prema uzglavlju kreveta, skinuti stranicu kolica koja je do kreveta i zakočiti kolica. 5. Podignuti držače za noge na kolicima, ukoliko postoje. Postupak premještanja korisnika/bolesnika s kreveta na stolicu ili kolica ukoliko to obavlja jedna njegovateljica: 1. Korisnik/bolesnik samostalno, ako može, uz pomoć pomagala ili njegovateljice, zauzme sjedeći položaj. 2. Spustiti noge preko ruba kreveta i obuti papuče. 3. Stati ispred korisnika/bolesnika, svojim rukama ga obuhvatiti ispod pazuha (svoje lice okrenuti u stranu, ne dopustiti da se diše u korisnika/bolesnika, niti da on diše u njegovateljicu). 4. Korisnik/bolesnik obuhvati njegovateljicu za ramena ili oko vrata. 5. Njegovateljica svojim koljenima fiksira koljena korisnika/bolesnika. 6. Uspraviti korisnika/bolesnika i polukružnim pokretom smjestiti ga u kolica. 7. Vratiti stranicu kolica, spustiti držače za noge, namjestiti noge na držače. 8. Nasloniti leđa korisnika/bolesnika na naslon, a njegove ruke položiti u krilo ili na stranice kolica. Postupak premještanja korisnika/bolesnika s kreveta na stolicu ili kolica ukoliko to obavljaju dvije njegovateljice: 1. Korisnik uz pomoć dvije njegovateljice zauzme sjedeći položaj u krevetu, s lagano privučenim koljenima (svaka njegovateljica je s jedne strane kreveta). 2. Jedna njegovateljica pridržava korisnika, a druga prelazi na istu stranu kreveta i postavlja kolica uz krevet u ravnini korisnikove/bolesnikove stražnjice. Naslon kolica okrenuti prema uzglavlju kreveta. 3. Skinuti stranicu kolica koja je uz krevet. 134

4. Jedna njegovateljica stoji iza korisnika/bolesnika i obuhvati ga ispod pazuha, a druga ispred kolica i obuhvati ga ispod koljena i bedara. 5. Istovremeno prenose ga na kolica i stavljaju u sjedeći položaj. 6. Vratiti stranicu kolica. 7. Pravilno smjestiti korisnika/bolesnika u kolica, uspraviti leđa, spustiti držače i podići noge na držače. 8. Ruke korisnika/bolesnika staviti na stranice kolica ili na jastuk ako je potrebno (jastuk se u tom slučaju stavlja na njegova koljena). 9. Obuti papuče. 10. Ako je potrebno, pojasom fiksirati korisnika/bolesnika ispod prsa i koljena. 11. Oprati ruke. 11.11. Pomoć korisniku/bolesniku pri hodanju Hodanje je veoma važna aktivnost svakog korisnika/bolesnika i veoma često zbog godina, bolesti ili povrede korisnici/bolesnici trebaju pomoć pri hodanju. Od njegovateljice se očekuje da uvijek bude na usluzi korisniku/bolesniku i da ga pri hodanju drži pod ruku sa njegove zdrave strane uz stalnu komunikaciju s njim. Pri hodanju i kretanju, korisnik/bolesnik može koristiti neka od pomoćnih sredstava, najčešće na preporuku zdravstvenih radnika. Nekada ova sredstva mogu psihološki negativno uticati na korisnika/bolesnika, pa mu treba pružati potporu. Najčešća sredstva koja služe kao pomoć pri hodanju i kretanju su: • invalidska kolica, • hodalice sa točkićima, • hodalice bez točkića, • štake sa više nogara, • obične štake, • štapovi i slično.

135

Slika 35. Pomoćna sredstva za hodanje i kretanje 11.12. Pasivna gimnastika nepokretnih i slabo pokretnih korisnika/bolesnika Kineziterapija i ručna masaža su oblici fizioterapije. Kineziterapija predstavlja terapiju pokretanjem dijelova tijela u svrhu očuvanja ili poboljšanja funkcije tog dijela tijela. Masaža predstavlja terapiju u kojoj se koristi mehanička sila proizvedena najčešće rukama osobe koja masira. Kineziterapijski postupci u njezi bolesnika i zdravih starih ljudi uveliko doprinose očuvanju i poboljšanju pokretnjivosti, cirkulacije i disanja. Četiri su najvažnija postupka u okviru kineziterapije bolesnika i zdravih starih ljudi: • smještanje osobe u pravilan položaj, • redovno mijenjanje položaja, • provođenje vježbi za aktivaciju mišića i pokretljivost zglobova, • provođenje vježbi disanja.

136

Ručna masaža. Ručna masaža se primjenjuje u kombinaciji sa kineziterapijom u prevenciji poremećaja cirkulacije i dekubitusa. Osnovni pokreti masaže su glađenje, gnječenje, trljanje i lupkanje. Ovisno o stanju mišića dijela tijela koji se masira određuje se pritisak i brzina masaže. Smijer masaže treba da ide od periferije ekstremiteta prema trupu (u smijeru venske cirkulacije). Treba biti oprezan kada su u pitanju grubi pokreti i jak pritisak, te smijer masaže. Masaža pozitivno djeluje i na psihičko stanje, opuštanje i odmor. Da bi kosti, mišići i zglobovi bili u dobroj funkciji, kod zdravih i pokretnih korisnika preporučuje se vježbanje. Tokom izvođenja vježbi treba disati normalno. Vježbe se izvode prema mogućnostima korisnika i u dogovoru sa zdravstvenim radnicima, te se odabere između lakših i težih vježbi. Vježbe ne smiju izazvati nikakve bolove i važno je paziti na eventualnu bolest. Neke vježbe se mogu izvoditi u krevetu uz pomoć njegovateljice ili zdravstvenih radnika. Vježbe mišića i zglobova. Svaka bolesna osoba ukoliko je vezana za krevet, kao i svaka zdrava stara osoba treba da provodi vježbe mišića i zglobova. • Izometrijske vježbe su one vježbe u kojima se mišići napinju i opuštaju a zglobovi miruju. Dobre su za cirkulaciju i mišićnu snagu. • Izotoničke vježbe su one u kojima se mišići napinju da pokrenu zglob, pa nastaje pokret određenog dijela tijela. Dobre su za sprečavanje kontraktura i očuvanje pokretljivosti i vitalnosti zglobova. Ukoliko je osoba potpuno nepokretna, njegovateljica svakodnevno treba da za nju provodi vježbe, počevši od manjeg obima pokreta i manjeg broja pokretanja ka većim i češćim.

Slika 36. Primjeri vježbi za poboljšanje pokretljivosti i jačanje mišića 137

Sljedeće opisane vježbe služe za poboljšanje pokretljivosti i jačanje mišića: 1. Rasterećivanje koljena: Sjedite na sto ili na visoki naslonjač, noge neka slobodno vise. Potkoljenice lagano pomičite naprijed-nazad. Vježba traje oko 1 minute. 2. Poboljšanje pokretljivosti: Stanite lagano raširenih nogu na pod. Zglobovi koljena i kukova pognuti su za oko 90 stepeni. Za ovu vježbu važno je da se položaj koljena ne mijenja. I peta ostaje na istom mjestu. Sada prednji dio stopala okrenite koliko je moguće prema vani i tu poziciju zadržite nekoliko sekundi, a zatim se vratite u početni položaj. Tada prednji dio stopala okrenite prema unutra. Ponovite vježbu 10 puta. 3. Jačanje mišića natkoljenice: Sjedite na stolicu tako da vam je cijela natkoljenica na stolici. Ispružite koljeno koliko god je moguće i vrh stopala povucite gore prema sebi. Ostanite u tom položaju 7 sekundi i ponovo se opustite. Vježbu ponovite 10 puta. 4. Jačanje nožnih mišića: Obe noge moraju dodirivati pod. Lagano ih rastvorite. Pritom pazite da se koljena nalaze tačno iznad stopala. Pritisnite obe noge u pod, sve dok ne osjetite da su vam jako napete. Pokušajte sada aktivirati i mišiće stražnjice. Držite taj položaj 7 sekundi i ponovno se opustite.Vježbu ponovite 10 puta. 5. Poboljšanje pokretljivosti i prokrvljenosti: Lezite i savijte noge u koljenima. Pritisnite slabinski dio kičme uz podlogu i tu napetost zadržite tokom cijele vježbe. Bolesnom nogom počnite polako „voziti“ bicikl, sve dok u natkoljenici ne osjetite jaču napetost. Možete povećati intenzitet vježbe tako da bicikl „vozite“ unatrag. Kičma mora ostati čvrsto uz pod. Vježba traje oko 1 minute. 6. Istezanje stražnjeg dijela natkoljenice i mišića potkoljenice: Koljeno povucite u smjeru trbuha i primite ga s obe ruke u pregibu koljena. Polako ispružite koljeno sve dok ne osjetite jaču napetost. Ostanite u tom položaju 10 sekundi. Kao pomoć možete koristiti maramu ili remen. Vježbu ponovite 3-4 puta jednom stranom. 7. Vježbanje koordinacije nožnih mišića: Pod bolesno koljeno stavite mali valjak ili jastuk. Vrh stopala povucite prema gore. Petu i koljeno pritisnite prema dole. Vježbu ponovite 10 puta.

138

8. Jačanje mišića koji ispružaju koljeno: Ispod koljena stavite kolut ili jastučić. Podignite vrh stopala prema gore, a koljena ispružite do kraja. Taj položaj zadržite 7 sekundi i nogu ponovno spustite. Vježbu ponovite 20 puta. 9. Jačanje bočnih mišića stražnjice: Noga koja vježba nalazi se s gornje strane, a donju treba skvrčiti. Ispružite gornju nogu (vrh stopala povući prema gore, koljeno je ispruženo) i ispružite je u smjeru pete. Držite 7 sekundi i vratite. Vježbu ponovite 10 puta. 10. Istezanje mišića koji savijaju kuk: Zdravu nogu stavite na stolicu ili stepenicu. Istezanje se izvodi malim pokretom karlice. Čvrsto zategnite mišiće stražnjice i prepone ispružite naprijed, sve dok ne osjetite istezanje. Držite 10 sekundi pa opustite. Vježbu ponovite 3-4 puta. 11. Istezanje mišića potkoljenice: Stanite s oba stopala na stepenicu. Zbog sigurnosti držite se za ogradu. Noga koju želite istegnuti samo se prednjim dijelom stopala nalazi na stepenici. Petu spuštajte prema dole, sve dok ne osjetite istezanje. Ostanite u tom položaju 10 sekundi. Vježbu ponovite 3-4 puta. 12. Učvršćivanje mišića nogu i poboljšanje položaja zglobova: Noge su paralelno i lagano razmaknute. Čvrsto zategnite mišiće stražnjice i natkoljenice okrenite prema van. Kičma pritom ostaje ravno. Držite 7 sekundi i opustite. Vježbu ponovite 10 puta. 13. Poboljšanje koordinacije: Jednom nogom stanite na jastučić, koljeno je lagano pognuto. Pokušajte držati taj položaj i težište prenijeti na tu nogu tako da drugo stopalo možete podići. Što je podloga klimavija, to se više uvježbava koordinacija mišića. Treba pješačiti, ali na ispravan način. Tokom pješačenja trebalo bi doživjeti krajolik, duh i dušu napuniti novom energijom, te time učiniti dobro zglobovima, srcu i krvotoku. Preduslov za zdrav doživljaj pješačenja je ispravna oprema, a posebno treba paziti na prikladne cipele. Preopterećenja zbog predugih pješačkih staza očituju se kao jaka i trajna bol u području koljena koju valja izbjegavati. Zato treba polako i kontinuirano povećavati trajanje izleta, planirati stanke i paziti na 139

prikladan tempo. Ako se prilikom hodanja uz brdo otežano diše i ne može razgovarati, jasno je da je tempo prebrz. Kad god je moguće, uz brdo treba pješačiti, a niz brdo se voziti, jer se hodanjem uz brdo koljena manje opterećuju nego prilikom hodanja niz brdo. 11.13. Prevencija osteoporoze Kosti sadrže materije koje ih učvršćuju. Za proizvodnju i održavanje tih materija kostima je potrebno obezbijediti dovoljnu količinu vježbanja pod opterećenjem i povećanim mišićnim naporom. To zdrave osobe i mlađi ljudi veoma jednostavno obezbjeđuju svakodnevnim kretanjem i aktivnostima, a da toga nisu ni svjesni. Za bolesne osobe koje se slabije kreću, te posebno za stare osobe koje mogu biti i zadovoljavajućeg zdravstvenog stanja, potrebno je kretanje i opterećenje (koje će naravno biti u skladu sa njihovim mogućnostima), da bi kosti i dalje ostale čvrste. U protivnom dolazi do pojave bolesti koja se naziva osteoporoza. To je dugotrajna bolest koju karakterizira smanjenje i propadanje koštane mase i gubitak čvrstoće kostiju. Najraširenija komplikacija ove bolesti jeste prelom natkoljenice i kuka, što se češće događa ženama.

Slika 37. Primjeri vježbi za prevenciju osteoporoze 140

Sljedeće opisane vježbe služe za prevenciju osteoporoze: 1.1 Stanite uspravno, stopala raširenih u širini ramena ili kukova. 1.2 Postavite šake u visini prepona, dlanova okrenutih na gore. 1.3 Zamislite da nešto podižete šakama ispred tijela, podižite ruke do visine ramena. 1.4 Bez prekidanja pokreta, u visini ramena okrenite dlanove ka naprijed i izvucite ruke na gore. U krajnjem položaju zategnite koljena i laktove, ali da ne pređete granicu prijatnog zatezanja bez bola. 1.5 Ruke spustite sa strane i vratite se u početni položaj. Vježbu ponovite 3 ili 6 puta, a možete i sami da odredite broj ponavljanja prema osjećaju. 2.1 Stanite uspravno stopala raširenih u širini ramena ili kukova. 2.2 Savijte koljena i spuštajte se nadolje, zamislite kao da sjedate na stolicu. 2.3 Obratite pažnju da koljena ne prelaze liniju nožnih prstiju i da se ne spuštate previše. 2.3 i 2.4 Dok se spuštate, trupom unaprijed, rukama unazad spojite dlanove iza leđa. 2.5 Vratite se u početni položaj i vježbu ponovite 3 ili 6 puta. 3.1 Sjedite na stolicu, ispravite leđa. 3.2 Savijte ruke u laktovima i stavite prste na ramena. 3.3 Sastavite ruke tako da se laktovi dodirnu. 3.4 Onda ih razmaknite da se laktovi maksimalno razmaknu. 3.5 Iz položaja kada su laktovi razmaknuti, napraviti kružne pokrete iz ramena, 3 ili 6 puta. Vratite se u početni položaj. Cijelu vježbu možete ponoviti 3 puta. 4.1 Lezite na leđa. 4.2 Savijte noge u koljenima. 4.3 Podignite jednu nogu, a suprotnom rukom se oslonite na butinu. Rukom pružite otpor kretanju noge, istovremeno nogom gurajte ruku, 4 sekunde. 4.4 Vratite se u početni položaj i isto uradite suprotnom nogom i rukom. Vježbu ponovite 3 puta.

141

142

12. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri odmoru i spavanju 12.1. O mozgu i nervima Nervni sistem obezbjeđuje usaglašavanje organizma sa spoljašnjom sredinom kroz stalne i brze reakcije na promjene u toj sredini i koordinaciju djelovanja organizma kao cjeline. Nervni sistem je izgrađen od nervnih ćelija. Nervni sistem se sastoji od centralnog nervnog sistema (mozak i kičmena moždina) i perifernog nervnog sistema (nervi i spletovi nerava u tijelu). Mozak je organ za mišljenje težak oko 1,3 kg. Subjektivna iskustva se uglavnom odvijaju u mozgu. Tu su pohranjena sjećanja i odvijaju se mišljenja, ideje i strahovi. Mozak se sastoji od 5 glavnih dijelova: mali mozak, srednji mozak, veliki mozak, međumozak i produžena moždina.

143

Slika 38. Nervni sistem 12.2. Značaj odmora i spavanja San i odmor su neophodni za život, psihičko i fizičko zdravlje. San omogućava oporavak od tjelesnog i psihičkog umora koji se javlja tokom dana. U prosjeku odrasloj osobi je potrebno 7-8 sati sna u toku 24 sata, osmogodišnjem djetetu 11 sati, a osobi u pubertetu 9-10 sati. Starijim osobama potrebno je manje sna nego odraslima, 6-7 sati. Čovjek koji se želi odmoriti može leći, zatvoriti oči i opustiti sve mišiće. Pri odmoru on se oslobađa svojih psihičkih napetosti. Ipak, budno odmaranje nije isto što i spavanje. Kod starijih osoba često se javlja „višefazni“ san. Kao i kod male djece, njihove faze sna su raspoređene tokom 24 sata. Stariji ljudi mogu rano zaspati, oko 20h ili 21h, spavati 3-4 sata, ponovo se probuditi pa zaspati nakratko tek oko 3h ili 4h ujutro, a zatim i u toku dana često barem nakratko spavaju. Starije osobe, pored što idu rano u krevet, često imaju problema sa mokraćnim organima, te često moraju ići mokriti što ih probudi i dodatno otežava san. Nakon toga teško mogu ponovo zaspati. U ovim slučajevima mogu čitati, pisati, moliti se, razmišljati ili gledati televiziju. Djeci je potrabno posvetiti pažnju kako bi lakše zaspali, a odrasli kod poteškoća sa snom obično popiju neki čaj dok nekima pomaže i tuširanje. U težim oblicima poremećaja spavanja, mogu se koristiti razne vrste lijekova, ali isključivo na preporuku ljekara. 144

Faktori koji utiču na san su: • Glad i žeđ kao i pretjerano konzumiranje hrane, alkohola, kafe ili duhana smanjuju kvalitet sna i smetaju da čovjek zaspi. Navečer bi, stoga, trebalo izbjegavati obilne i kasne obroke ili teško probavljiva jela (sva jela koja sadrže mnogo masti). Preporučljivo je izbjegavati alkohol, piti čaj ili kafu bez kofeina. Pušenja se također treba odreći. • Krevet ima veliki uticaj na san. Od posebne je važnosti izabrati dobar madrac. Sobu treba dobro provjetriti, temparatura u spavaćoj sobi ne bi smjela biti previsoka, najviše 16-18 stepeni Celzijusa. Zimi grijanje isušuje vazduh, pa treba koristiti ovlaživač vazduha ili staviti vlažan veš na radijator. • Buka smeta čovjeku kod spavanja i umanjuje kvalitet sna. • Zapušen nos također ometa san. • Bolovi mogu smetati ili prekinuti miran san. Umjesto lijekova za spavanje potrebno je popiti lijek protiv bolova ali samo prema preporuci ljekara, te pomoći korisniku/bolesniku da se opusti. • Stres ili strah dovode do nesanice. Vježbe za opuštanje takvim korisnicima/bolesnicima mogu puno pomoći, ali se one moraju izvoditi svakodnevno. Ponekad ovakvi korisnici/bolesnici trebaju pomoć zdravstvenih radnika. 12.3. Osiguravanje uslova za odmor i spavanje Metode opuštanja omogućavaju korisniku/bolesnku da se tjelesno i psihički opusti. Osnovni uslovi koje je potrebno osigurati za miran san su udoban krevet, optimalna temparatura u prostoriji u kojoj se spava, otkloniti buku, te opustiti se. Potrebno je da korisnik/bolesnik leži na leđima, pruži ruke duž tijela i položi noge jednu pored druge. Preporučljivo je: • pokriti korisnika/bolesnika, jer mnogim ljudima bude hladno kada se opuste, • staviti jastuk ispod vrata, • koljena malo saviti podmetanjem valjka ili jastuka kako bi se opustila leđa, 145

• •

psihološko svjesno opuštanje može početi sa glavom pa sve do stopala ili obrnuto, opuštanje je jednostavno sredstvo, koje stoji svakom na raspolaganju, da se distancira od događaja koji izazivaju nemir i stres.

12.4. Poremećaji spavanja i nesanica Postoje razni poremećaji spavanja, a neki od njih su sljedeći: • Kod hodanja u snu (mjesečarenja), čovjek ima takav poremećaj da hoda spavajući i sposoban je raditi mehaničke pokrete poput govora i kretnji. Hodanje i pokreti nisu u svjesnoj kontroli spavača, a nakon buđenja spavač se ničega ne sjeća. • Ljuljanje u snu je poremećaj sna koji pogađa i djecu i odrasle. • Govor u snu predstavlja manji poremećaj u snu, govor spavača je besmislen. • Noćni strah je vezan za mjesečarenje i predstavlja epizode velikog straha. • Noćne more se javljaju posebno nakon konzumacije pretjerane količine alkohola. • Noćni grčevi su bolni grčevi koji se javljaju u mišićima potkoljenica tokom sna. • Nesanica (insomnia) je nedovoljno spavanje. Nesanica se dijeli na: teškoće uspavljivanja (nesanica na početku spavanja), učestalo i stalno buđenje (teškoće održavanja spavanja), trajnu pospanost unatoč odgovarajućoj dužini spavanja (neodmarajuće spavanje). 12.5. Stanje svijesti i poremećaji stanja svijesti Svijest je nasloženija i isključivo ljudska psihička funkcija. Svijest obuhvata sve ono što postoji u datom trenutku u psihi čovjeka uz doživljavanje sebe i okoline kao i svjesnost i saznanje o postojanju sopstvene svijesti. Neki kažu da je svijest sveukupnost psihičkog doživljavanja.

146

Poremećaji svijesti su različiti i dijele se na: • Somnolencija je oblik poremećaja svijesti kada je bolesnik pospan, nezainteresiran za događaje u okolini. Lako zapada u san nakon prestanka jačih draži, i može se bez teškoća ponovo probuditi. Pažnja je oslabljena, sporo reagira na pitanja, odgovara teško, usporeno, sa zakašnjenjem, očni kapci su zatvoreni, lice opušteno, pospano. • Sopor je oblik poremećaja svijesti u kojem bolesnik kao da je u dubokom snu i reaguje vrlo teško samo na jake draži, i to kratko sa često nerazumljivim usmenim odgovorom. Eventualno može biti očuvana svijest o sebi (zna ko je, kako se zove) i prema drugim osobama (prepoznaje svoje najbliže). Ovo stanje se javlja kod težih povreda glave, višestrukih povreda, teških trovanja. Trajanje je različito, od nekoliko sati do nekoliko dana, sa oporavkom ili prelaskom u komu. • Koma je najteži poremećaj svijesti koji može trajati čak i godinama, te zahtijeva posebnu stručnu njegu. U komi, bolesnik ne reaguje čak ni na najjače bolne draži (npr. štipanje i uvrtanje bradavice dojki, jak pritisak na koštani nastavak iza uha). Gutanje je onemogućeno, a očuvani su jedino disanje i rad srca, koje mogu biti povremeno poremećene.

147

148

13. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri odjevanju 13.1. Pomoć pri oblačenju i skidanju odjeće kod pokretnog korisnika/bolesnika Postupak oblačenja pokretnog korisnika/bolesnika s odjećom koja se otvara sprijeda: 1. Staviti korisnika/bolesnika u sjedeći položaj. 2. Obući bolesničku košulju na ruku i rame oboljele strane tijela. 3. Prebaciti košulju preko leđa. 4. Obući rukav na ruku i rame zdrave strane tijela i zakopčati je. 5. Smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj i pokriti ga. 6. Košulja se može navući samo na ruke i prednji dio tijela. Postupak oblačenja hlača teško pokretnom korisniku/bolesniku koji sarađuje: 1. Korisnika/bolesnika postaviti u sjedeći položaj, noge preko ruba kreveta i pridržavati ga za leđa ako je potrebno. 2. Navući hlače preko stopala i nogu do stražnjice (prvo bolesna, zatim zdrava noga). 3. Postaviti korisnika/bolesnika u stojeći položaj, pridržavati ga ako je potrebno ili mu dodati pomagalo za koje će se pridržavati (štap, hodalica, stolica). 4. Navući hlače preko stražnjice i bokova. 5. Posjesti korisnika/bolesnika na rub kreveta i zakopčati hlače. 6. Smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj i pokriti ga.

149

Postupak skidanja košulje koja se otvara sprijeda kod pokretnog korisnika/bolesnika: 1. Otkopčati dugmad, zipove, trake, kopče ili odvezati vezice. 2. Svući odjeću s ramena i ruke prvo na zdravoj strani. 3. Svući odjeću s bolesne strane tijela i pokriti ga ako se odmah ne oblači. Postupak skidanja hlača kod teško pokretnog korisnika/bolesnika koji sarađuje: 1. Skinuti obuću. 2. Polegnuti korisnika/bolesnika na leđa. 3. Otkopčati hlače. Zamoliti korisnika/bolesnika da podigne stražnjicu. 4. Svući hlače preko bokova i stražnjice. 5. Svući hlače s nogu, i preko stopala. 6. Smjestiti korisnika/bolesnika u prvobitni položaj i pokriti ga. 13.2. Oblačenje i skidanje korisnika/bolesnika u krevetu

odjeće

kod

nepokretnog

Postupak oblačenja košulje koja se otvara sprijeda nepokretnom korisniku/bolesniku u krevetu: 1. Obući rukav košulje preko oboljele ruke i ramena. 2. Okrenuti korisnika/bolesnika na bok zdrave strane, prema sebi. 3. Podviti košulju pod korisnika/bolesnika i vratiti ga na leđa. 4. Izvući košulju ispod korisnika/bolesnika. 5. Obući zdravu ruku i rame. 6. Zakopčati dugmad i poravnati košulju. 7. Smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj i pokriti ga. Postupak oblačenja košulje preko glave nepokretnom korisniku/bolesniku u krevetu: 1. Korisnika/bolesnika poleći na leđa. 2. Provući ruku i rame kroz rukav košulje na oboljeloj strani tijela. 3. Provući zdravu ruku i rame kroz rukav košulje. Ako su obe ruke zdrave, a korisnik/bolesnik ih može podignuti, istovremeno navući rukave na ruke. 150

4. Spustiti glavu korisnika/bolesnika na prsa i navući košulju preko glave korisnika/bolesnika. 5. Povući košulju preko leđa, izravnjati je i zakopčati. 6. Smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj. Postupak oblačenja košulje koja se otvara na leđima nepokretnom korisniku/bolesniku: 1. Korisnik/bolesnik leži na leđima. 2. Navući bolesničku košulju na ruku i oboljelo rame korisnika/bolesnika. 3. Navući drugi rukav na zdravu ruku i rame. 4. Podvući košulju pod rame i leđa korisnika/bolesnika. 5. Poravnjati košulju sa strane, ispod ramena i leđa. 6. Smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj i pokriti ga. Postupak oblačenja košulje nepokretnom korisniku/bolesniku u bočnom ležećem položaju: 1. Okrenuti korisnika/bolesnika na bok zdrave strane, prema sebi. 2. Navući rukav košulje na bolesnu ruku korisnika/bolesnika i podvući je preko leđa, ispod bočne strane grudnog koša na kojoj leži. 3. Okrenuti korisnika/bolesnika na leđa i izvući košulju ispod leđa. 4. Navući rukav na zdravu ruku i zakopčati košulju. 5. Vratiti korisnika/bolesnika u bočni položaj. 6. Poravnati košulju na leđima. Postupak oblačenja hlača nepokretnom korisniku u krevetu: 1. Korisnik/bolesnik leži na leđima. 2. Navući hlače preko stopala i nogu do stražnjice. 3. Odignuti stražnjicu korisnika/bolesnika. 4. Navući hlače preko stražnjice i bokova i zakopčati ih. 5. Smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj. Postupak skidanja košulje nepokretnom korisniku/bolesniku: 1. Svući korisniku/bolesniku košulju sa zdrave ruke. 2. Svučeni dio košulje zavrnuti ispod korisnika/bolesnika. 3. Okrenuti korisnika/bolesnika na zdravi bok. 4. Svući košulju s bolesne strane tijela. 151

5. Vratiti korisnika/bolesnika na leđa i pokriti ga ako se odmah ne oblači. Postupak skidanja košulje koja se skida preko glave nepokretnom korisniku/bolesniku: 1. Otkopčati dugmad, zipove, trake ili kopče. 2. Podignuti košulju na prsima do vrata korisnika/bolesnika. 3. Spustiti glavu korisnika/bolesnika na prsa i provući košulju preko glave, izravnjati je. 4. Svući košulju sa zdrave ruke i ramena, podvući je ispod glave do bolesne ruke. 5. Svući košulju s bolesne ruke. Postupak skidanja košulje koja se otvara straga nepokretnom korisniku/bolesniku: 1. Podignuti korisnika/bolesnika u sjedeći položaj ili ga okrenuti na bok leđima okrenutim prema sebi. 2. Otkopčati dugmad, zipove, trake ili kopče. Ponekad su trake ili dugmad na ramenima. 3. Raširiti bolesničku košulju na leđima i osloboditi leđa. 4. Ako je korisnik/bolesnik na boku podviti dio košulje ispod boka na kojem leži. 5. Slobodnu stranu košulje presaviti na grudi korisnika/bolesnika. 6. Okrenuti korisnika/bolesnika na leđa. 7. Svući košulju s ramena i ruke na zdravoj strani. 8. Svući košulju s ramena i ruke na bolesnoj strani. Postupak skidanja hlača nepokretnom korisniku/bolesniku u krevetu: 1. Okrenuti korisnika na leđa. 2. Odignuti stražnjicu i svući hlače preko bokova i stražnjice. Prekriti intimne dijelove. 3. Svući hlače s nogu i preko stopala. 4. Smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj i pokriti ga. Nakon svakog od prethodnih postupaka potrebno je uraditi sljedeće: 1. Staviti zvono na dohvat ruke korisniku/bolesniku. 2. Svući rukavice i oprati ruke. 3. Raspremiti upotrijebljene stvari u posudu za prljavu odjeću. 152

13.3. Promjena donjeg rublja Bolesničko rublje treba da je čisto, dovoljno široko, bez grubih šavova i dugmadi. Donje rublje se mora mjenjati svakodnevno i pri tome paziti da je čisto, da nije izgužvano, kako nebi doprinosilo stvaranju rana od ležanja. Postupak promjene donjeg rublja: 1. Pokrivač na nogama savije se do koljena. 2. Donje rublje se navuče na ruku. 3. Istom rukom hvata se korisnikova/bolesnikova noga za skočni zglob i nogavica sa ruke prebaci za korisnikovo/bolesnikovo stopalo i povlači prema stražnjici. 4. Korisnik/bolesnik podigne stražnjicu ili mu njegovateljica pomogne i rublje se navlači preko stražnjice do pojasa. Ako je lakše okrenuti korisnika/bolesnika na jednu stranu, a onda na drugu i tako rublje prilagođavati za oblačenje. 5. Rublje se ispod korisnika/bolesnika zategne i on se pokrije. 13.4. Odjeća za spavanje i njen psihološki značaj Odjeća za spavanje je jedan od važnijih faktora koji mogu uticati na san, psihičko stanje, ali i na tjelesno zdravlje. Potrebno je paziti da odijeća bude dovoljno široka, od udobnog materijala. Treba voditi računa o gužvanju, jer izgužvana odjeća može žuljati i pogodovati stvaranju dekubitusa. Važno je da je odjeća za spavanje čista i da se redovno mijenja. 13.5. Obuvanje i izuvanje obuće Obuća treba da je udobna, odgovarajućeg broja, od prirodnih materijala i prozračna. Ukoliko je korisnik/bolesnik dovoljno pokretan da sam obuje cipele, njegovateljica mu pomaže, pripremi i pridržava cipele, te pomaže kod kopčanja ili vezanja pertli. Postupak obuvanja i izuvanja obuće: 1. Korisnik noge spusti niz krevet ili stolicu.

153

2. Njegovateljica jednom rukom pridržava cipelu, a drugom uzima korisnikovu nogu za skočni zglob. 3. Lagano uvlači nogu u cipelu, pazeći da su pertle ili dugmad na cipeli rašireni. 4. Nakon što je cipela obuvena, pertle se zavežu ili se zakopčaju dugmad na obući kako stopala nebi klizila.

154

14. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri održavanju normalne tjelesne temperature 14.1. O tjelesnoj temperaturi Normalna tjelesna temparatura iznosi od 36,8 stepeni Celzijusa. Centar za regulisanje temparature se nalazi u mozgu. Organizam može podnijeti variranje temperature u rasponu 33-42 stepena Celzijusa. Pri temperaturama ispod 33 stepena i iznad 42 stepena Celzijusa sve ćelije organizma počinju da odumiru. Ljudsko tijelo nema posvuda jednaku temperaturu: udovi (noge, stopala, šake) imaju nižu temperaturu nego trup ili mozak. Udovi podnose niže temperature nego ostatak tijela. Unutrašnji organi reaguju osjetljivo na promjenu temperature. Da bi korisnik/bolesnik mogao održati normalnu tjelesnu temparaturu, negovateljica mora paziti: • da je korisnik/bolesnik odjeven u skladu sa godišnjim dobom i temparaturom u okolini, • da korisnik/bolesnik ima pri ruci odgovarajuća pomoćna sredstva kao što su termofori, topli napitci, deke i slično.

155

14.2. Znoj Znoj nastaje lučenjem sekreta iz žlijezda znojnica u koži. Kada se neko znoji, isparavanje izlučene vode u suhu okolinu omogućava koži a time i tijelu da se oslobodi toplote. Zahvaljujući znojenju organizam može smanjiti tjelesnu temparaturu. Važno je znati da pri znojenju organizam gubi vodu, tako da postoji opasnost od prevelikog gubitka tečnosti iz organizma, pa je s toga kod povećanog znojenja potrebno piti tekućinu kako bi se ona u organizmu na taj način nadoknadila. U zavisnosti od količine izlučenog znoja treba popiti 1-2 l tekućine više nego inače. Kod znojenja je važno da: • korisniku/bolesniku treba redovno mjenjati odjeću kako bi uvijek bila suha, • posteljina na kojoj leži također mora biti čista i suha. 14.3. Mjerenje tjelesne temperature Temparatura se može mjeriti živinim ili digitalnim termometrom. Postoji nekoliko načina mjerenja temperature. Mjerenje tjelesne temperature ispod pazuha (aksilarno mjerenje). Ovo je najčešći način mjerenja temparature. Ipak, na ovom mjestu je najteže ustanoviti tačnu temparaturu jer: • termometar greškom može biti postavljen preko odjeće, • vrh termometra može proći predaleko i ne dodirivati kožu, pa bi temparatura izmjerena u takvim slučajevima bila niža nego stvarna tjelesna temparatura. Uži kraj toplomjera stavlja se u središte pazuha, koji je prethodno posušen tapkanjem po koži, ali nikako trljanjem kože, i potom se nadlaktica prisloni uz tijelo. Ukoliko je pazuh vlažan, izmjerena temperatura će biti niža, a ukoliko je koža crvena zbog trljanja, izmjerena temperatura će biti viša. Mjerenje traje 10 minuta. Zadnjih godina se postupno napušta upotreba živinih toplomjera zbog potencijalne opasnosti žive po okoliš.

156

Slika 39. Mjerenje tjelesne temperature ispod pazuha Mjerenje tjelesne temperature u čmaru (rektalno mjerenje). Rektalna temparatura je za 0,5ºC viša nego temparatura izmjerena ispod pazuha, tako da temperatura 38ºC izmjerena ispod pazuha odgovara temperaturi 38,5ºC izmjerenoj rektalno. Ovaj način mjerenja temparature se najčešće primjenjuje kod djece. Uži kraj toplomjera (gdje se nalazi živa) stavi se oko 2 cm u čmar. Toplomjer se drži dok živa raste (obično 2-3 minute).

Slika 40. Mjerenje tjelesne temperature u čmaru

157

Mjerenje temperature u ustima (oralno mjerenje). Oralno se temparatura mjeri tako da se toplomjer stavi pod jezik i tu drži 8-9 minuta.

Slika 41. Mjerenje tjelesne temperature u ustima

Mjerenje temperature u uhu. Postoji toplomjer kojim se temperatura može izmjeriti u uhu i to vrlo brzo, u jednoj minuti ili čak kraće. Važno je da njegovateljica bude uz osobu kojoj se mjeri temperatura, jer zbog naglih pokreta toplomjer može biti razbijen. Sve više se preporučuje upotreba digitalnih toplomjera koji imaju prednost u kraćem trajanju mjerenja tjelesne temperature (oko 1 minute). Upotreba ušnih toplomjera se ne preporučuje kod male djece mlađe od 6 mjeseci.

Slika 42. Mjerenje tjelesne temperature u uhu 158

14.4. Groznica i pothlađivanje Kada tjelesna temparatura padne ispod 36ºC govori se o pothlađivanju. Ovo se može dogoditi zbog trovanja lijekovima, nezgoda ili pod ekstremnim vremenskim prilikama. Starije osobe koje žive same mogu patiti od pothlađivanja usljed nedovoljne odjevenosti ili nedovoljnog grijanja. Pothlađene osobe mogu se umotati u izolirajuće deke ili druge odjevne predmete da bi se ponovo mogle zagrijati. Postoje tri skupine pothlađivanja: • Prva je ona koja nastaje tokom boravka u hladnoj vodi čija je temperatura niža od 21ºC, a vrijeme provedeno u vodi je 6 sati. • Drugo je hronično pothlađivanje, koje se može dogoditi u inače zdravih osoba koje su duže vrijeme izložene hladnoći, npr. tokom nesreće kao što je izgubljenost u snježnoj planini. • Treće je tzv. gradsko ili urbano pothlađivanje, koje se u pravilu događa kod bolesnih osoba, kod onih starije životne dobi, kod pothranjenih, onih koji piju alkoholna pića, uzimaju neke lijekove, kao i onih koji boluju od nekih psihičkih i drugih bolesti. Te skupine su pothlađivanjem posebno ugrožene zbog toga što se kod njih o pothlađivanju najčešće i ne razmišlja. Smatra se da čak 3,5% osoba starije dobi u zimskim mjesecima boluje od posljedica pothlađivanja. Naglo izlaganje hladnoći posebno je opasno kod starijih osoba koje boluju od povišenog krvnog pritiska, bolesti krvnih žila i srca, kod kojih naglo izlaganje hladnoći može dovesti do smetnji kao što su bolovi u prsima i druge teškoće. Osoba se na početku žali na umor i slabost, malaksalost, bezvoljnost, pospanost, a mogu postojati nekoordinirani pokreti ekstremiteta. Pri temperaturi tijela od oko 32ºC osoba postaje konfuzna, može imati halucinacije ili postati agresivna, nakon čega može izgubiti svijest. To stanje može izgledati slično kao moždani udar ili naglo pogoršanje šećerne bolesti. Osoba obično ne drhti, nema blijedu boju kože, lice može biti ružičaste boje i naduto.

159

Groznica može pratititi povišenu tjelesnu temparaturu. Osoba u takvom stanju treba uzimati dosta tekućine, slanu supu, banane, suho voće. Postoje razne metode i mehanizmi za ublažavanje groznice, a najčešće se osoba nastoji što više znojiti. 14.5. Metode zagrijavanja i rashlađivanja tijela Pothlađenog korisnika/bolesnika prije svega treba utopliti: smjestiti ga u toplu prostoriju, pokriti dekama ili drugim pokrivačima koji su dobri izolatori topline. Ne treba ga grijati izvorom topline nanesene direktno na kožu. Nikako ne treba brzo pokušavati povisiti tjelesnu temperaturu uranjanjem tijela u vruću vodenu kupku, tuširanjem vrućom vodom, niti grijanjem vrućim pokrivačima. Dovođenje topline izvana dovodi do širenja krvnih žila tijela, što pogoršava cirkulaciju krvi. Njegovateljica treba da obavijesti zdravstvene radnike ukoliko se nađe u ovakvoj situaciji. Temperaturu tijela treba nastojati postepeno povisiti, za oko 0,5ºC na sat, sve do postizanja normalne vrijednosti tjelesne temperature. Bit će neophodno pratiti stanje sve dok korisnik/bolesnik ne dođe svijesti (ukoliko je izgubio svijest) i dok se rektalna temperatura povisi do najmanje 35ºC. Na isti način se korisnik/bolesnik i rashlađuje ukoliko ima povišenu temparaturu, kod sunčanice ili toplotnog udara. Važno je postepeno korisnika/bolesnika rashlađivati do normalne temperature tijela, uz dovoljan unos tekućine. 14.6. Zaštita od toplote i hladnoće Odjeća je glavni zaštitni faktor od svih negativnih uticaja koji dolaze iz vanjske sredine, pa tako i od toplote i hladnoće. Pored dobrog odijevanja u skladu sa vremenskim prilikama potrebno je voditi računa da je odijeća koju korisnik/bolesnik nosi dovoljno široka i prozračna, čista i od prirodnih materijala.

160

Kod pretjeranog izlaganja visokim temparaturama potrebno je: • Piti 8-10 čaša vode na dan, bez obzira da li je korisnik/bolesnik žedan ili ne. • Tokom perioda fizičke aktivnosti, iscrpljenosti ili jakog znojenja, potrebno je piti dodatnu količinu vode. • Izbjegavati kafu i alkohol. • Kada je moguće, biti fizički aktivan tokom hladnijeg dijela dana. Tokom najtoplijeg dijela dana, 11-16 sati, izbjegavati boravak na otvorenom i bilo kakve fizičke aktivnosti. • Nositi prozračnu, udobnu odjeću i šešir širokog oboda. • Prilikom izlaganja suncu zaštititi se odjećom i koristiti kreme sa zaštitnim faktorom kako bi se izbjegao nastanak opekotina od sunca na koži. Opekotine smanjuju sposobnost rashlađivanja tijela. • Ako prostor u kojem se boravi nije klimatiziran, koristiti ventilator i provoditi vrijeme u najhladnijoj prostoriji. • Izbjegavati korištenje pećnice i drugih kućanskih aparata koji stvaraju toplinu tokom najtoplijeg dijela dana. • Jesti laganu hranu, uzimati puno voća i povrća. Jesti više manjih obroka tokom dana. • U slučaju povišene tjelesne temparature pomaže tuširanje mlakom vodom. Od hladnoće se treba štititi na sljedeće načine: • Koristiti toplu odjeću i deku. • Zagrijavati prostor u kojem se boravi. • Uzimati tople napitke.

161

162

15. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri održavanju lične higijene i higijene okoline 15.1. Značaj održavanja lične higijene i higijene okoline Lična higijena predstavlja čistoću tijela, a higijena okoline čistoću sredine u kojoj neko živi. Održavanjem higijene podiže se otpornost organizma kao i njegova zaštita od bolesti. Zato higijena predstavlja osnovu za održavanje zdravlja. Održavanjem čistoće tijela, pomaže se pravilna funkcija organa koji su u stalnom kontaktu sa spoljašnjom sredinom iz koje djeluju razni štetni faktori. Ti organi su koža i vidljive sluznice (u ustima, nosu, oku, na spolnim organima). Oni s jedne strane štite organizam od štetnih spoljašnjih uticaja, a s druge, oslobađaju organizam od nepotrebnih produkata nastalih u organizmu i omogućavaju u velikoj mjeri normalnu funkciju organa. Neki od faktora zdravlja su: • Vodosnabdijevanje i otklanjanje otpadnih materija (kanalizacija). Voda treba da bude čista i da je pristupačna svakom biću na svijetu. Uz to treba da bude i snabdijevanje vodom bude ispravno. Nepravilno odvođenje otpadnih materija dovodi do velikog broja zaraznih bolesti, naročito crijevnih zaraznih bolesti. • Stanovanje. Ljudi bi trebali imati odgovarajući prostor za stanovanje. Tako se štiti od mnogih zaraznih i drugih oboljenja. 163

•

• •

•

Zagađena okolina. U urbanoj sredini prisutni su: zagađen zrak, voda, zemljište i radna okolina nastali nizom industrijskih produkata ili urbanim zagađivačima (stara vozila, nepravilno odlaganje otpada i slično). U ruralnoj sredini prisutni su razni hemijski proizvodi koji se upotrebljavaju u poljoprivredi. Faktori socijalne sredine Društveni faktori zdravlja su: mogućnost sporazumijevanja, informisanja i komunikacije, brak, porodica, obrazovanje, zakoni i ljudska prava, ekonomija i zaposlenost, vrijednost morala, politike i uređenje zajednice, vjerovanje, običaji, navike, zdravstvena kultura, ponašanje i slično. Štetni faktori koji utiču na zdravlje su: pušenje, alkoholizam, narkomanija, loša i nepravilna ishrana.

15.2. Smanjena mogućnost održavanja lične higijene Smanjenu mogućnost održavanja lične higijene imaju zdrava djeca, zdravi stari ljudi i bolesnici. Tada je uloga njegovateljice izuzetno važna kod pomoći pri obavljanju određenih životnih aktivnosti koje su od velikog značaja za zdravlje svakog pojedinca. 15.3. Pomoć pokretnom korisniku/bolesniku pri pranju zuba i održavanju higijene usne šupljine Pranje zuba je postupak kojim se skida tanki plak sa zuba i održava higijena usne šupljine. Postupak provode jedna ili dvije njegovateljice, zavisno os stanja korisnika/bolesnika. Za izvođenje ovog postupka potrebno je oko 5 minuta. Svrha pranja zuba je održavanje higijene usne šupljine, sprečavanje stvaranja karijesa i upala u usnoj šupljini, te podizanje nivoa samopouzdanja i samopoštovanja i ugodnosti. Pranje zuba obavlja se ujutro, iza jela i prije spavanja. Provodi se pomoću četkice i paste za pranje zubi.

164

Pokretni korisnici/bolesnici ove radnje mogu obavljati sami, ali je također potrebno da njegovateljica bude prisutna u toku izvršavanja jutarnje higijene.

15.4. Pranje zuba i održavanje higijene nepokretnom korisniku/bolesniku u krevetu

usne

šupljine

Postupak pranja zuba nepokretnom korisniku/bolesniku: 1. Oprati ruke, obući rukavice, staviti masku. 2. Osigurati privatnost. 3. Ako korisnik/bolesnik ima totalnu ili parcijalnu zubnu protezu, treba protezu izvaditi iz usne šupljine, oprati pod tekućom vodom četkicom i pastom za zube i dobro isprati. 4. Protezu preko noći odložiti u posudu za protezu, povremeno čistiti tabletama za uklanjanje plaka i pigmenta sa zubne proteze. 5. Korisnika/bolesnika treba smjestiti u sjedeći ili bočni ležeći položaj. 6. Zaštititi prsa korisnika/bolesnika papirnatim ubrusom. 7. Ako korisnik/bolesnik ne može komunicirati ili je nemiran, drvenu ili plastičnu špatulu omotanu gazom staviti okomito između zuba, da se onemogući zatvaranje usta i ugriz njegovateljice za ruku ili prste. 8. Druga njegovateljica u tom slučaju pridržava glavu korisnika/bolesnika. 9. Staviti pastu za zube na četkicu, sve nakvasiti vodom i prati zube nježno u svim smjerovima (lijevo-desno, gore-dolje, četkati vanjske i unutrašnje površine zuba). 10. Nježno četkati jezik. 11. Dobro isprati usta nad bubrežnjakom koji je ispod brade. 12. Postupak ponoviti po potrebi. 13. Osušiti usne papirnatim ubrusom. 14. Smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj. 15. Oprati i pospremiti upotrijebljeni pribor. 16. Skinuti rukavice i masku. 17. Oprati ruke.

165

Postupak provođenja higijene usne šupljine nepokretnom korisniku/bolesniku: 1. Oprati ruke, obući rukavice, staviti masku. 2. Osigurati privatnost. 3. Smjestiti korisnika/bolesnika u bočni položaj, glavu mu okrenuti prema sebi. 4. Staviti zaštitnu podlogu ispod brade i prsa korisnika, a bubrežnjak na zaštitnu podlogu pod bradu korisnika/bolesnika. 5. Drvenom ili plastičnom špatulom omotanom gazom nježno razdvojiti gornje i donje zube korisnika/bolesnika (izvaditi zubnu protezu ako postoji). 6. Ako korisnik/bolesnik pruža otpor, jedna njegovateljica će držati usta otvorenima, dok će druga provesti njegu usne šupljine. 7. Očistiti usnu šupljinu koristeći špatule namotane gazom ovlažene sredstvom za čišćenje usne šupljine. 8. Očistiti sluznicu unutrašnje strane obraza, zube i jezik. 9. Ako postoje naslage premazati ih sredstvom preporučenim od strane zdravstvenih radnika, te nakon nekoliko minuta pažljivo ih ukloniti špatulom, pazeći da se ne ošteti sluznicu usne šupljine. 10. Ponoviti postupak ako je potrebno. 11. Ako korisnik/bolesnik sarađuje, isprati usnu šupljinu vodom, a ako ne sarađuje, špatulu namotati gazom i natopiti vodom, te na taj način isprati usnu šupljinu, a ovaj postupak ponoviti 3 puta. 12. Očistiti i namazati korisnikove/bolesnikove usne. 13. Smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj. 14. Oprati i pospremiti upotrijebljeni pribor. 15. Skinuti rukavice i masku. 16. Oprati ruke. 15.5. Pomoć pokretnom korisniku/bolesniku pri kupanju Kupanje u kadi i tuširanje je postupak kojim se održava higijena kože tijela. Uvijek se daje prednost tuširanju ispred kupanja u kadi koja je napunjena vodom, jer se tuširanjem omogućava oticanje prljave vode. Postupak provode jedna ili dvije njegovateljice, zavisno od stanja 166

korisnika/bolesnika. Za izvođenje ovog postupka potrebno je oko 20 minuta. Svrha postupka je obavljanje lične higijene, relaksacija. Kupanje u kadi i tuširanje provodi se nekada svakodnevno, a nekada prema potrebi. Korisnik/bolesnik se može kupati i tuširati samostalno ili uz djelimičnu pomoć njegovateljice. Kupanjem i tuširanjem unapređuje se zdravlje, postiže se osjećaj ugode, samopouzdanja i samopoštovanja, te se pravovremeno uočavaju i sprečavaju neželjene komplikacije koje mogu nastati zbog bolesnikovog stanja. Postupak pomaganja pokretnom korisniku/bolesniku pri kupanju: 1. Oprati ruke, obući rukavice, staviti masku i gumiranu pregaču. 2. Osigurati privatnost. 3. Staviti neklizajući podložak na dno kade ili tuša. 4. Ako se korisnik/bolesnik kupa u kadi, napuniti kadu toplom vodom prije nego što uđe u kadu. 5. Temperaturu vode dogovoriti s korisnikom/bolesnikom. Uključiti prvo hladnu, potom toplu vodu. Izmjeriti temperaturu vode. 6. Pomoći korisniku/bolesniku da se skine i uđe u kadu. 7. Saviti pribor za kupanje korisniku/bolesniku nadohvat ruke i napustiti prostoriju ako se korisnik/bolesnik može kupati samostalno. 8. Ostati u blizini, provjeriti korisnika/bolesnika svakih 5 minuta ili po potrebi. 9. Ako se korisnik/bolesnik ne može sam kupati, oprati ga sljedećim redoslijedom: područje oko očiju, ušne školjke, prednju stranu vrata, stražnju stranu vrata, šake, podlakticu i nadlakticu, prsa, rameni obruč, pazušne jame, leđa i trticu, stražnjicu i područje čmara, nogu i stopalo, genitalije. 10. Nakon kupanja isprati tijelo tuširanjem. 11. Kod tuširanja usmjeriti mlaz tuša od korisnika/bolesnika dok se prilagođava temperatura vode, provjeriti temperaturu i pritisak vode. 12. Nasapunjati tijelo korisnika/bolesnika, oprati ga istim redoslijedom, isprati tušem. 13. Pomoći korisniku/bolesniku kod izlaska iz kade ili ispod tuša, posjesti ga na stolicu.

167

14. Posušiti korisnika/bolesnika koristeći određene ručnike za pojedine dijelove tijela, istim redoslijedom kao kod kupanja ili tuširanja. Dobro posušiti područje ispod prsa, kožne nabore, područje čmara i genitalija, područje između prstiju na rukama i nogama. 15. Namazati i izmasirati tijelo losionom. 16. Obući korisnika/bolesnika i počešljati ga. 17. Smjestiti korisnika/bolesnika u krevet. 18. Oprati i raspremiti upotrijebljeni pribor. 19. Svući rukavice, masku i skinuti pregaču. 20. Oprati ruke. 21. Ukoliko postoji drugo osoblje za održavanje higijene okoline i prostorija, uputiti ovo osoblje da počisti kadu i kupaonicu ili će to obaviti njegovateljica. 15.6. Kupanje nepokretnog korisnika/bolesnika u krevetu Ovaj postupak provode dvije njegovateljice. Za izvođenje ovog postupka potrebno je oko 40 minuta. Svrha postupka je održavanje čistoće kože, noktiju i sluznica, uklanjanje mikroorganizama i neugodnog mirisa, poticanje cirkulacije, osiguravanje udobnosti, dobrog općeg osjećanja, samopouzdanja i samopoštovanja. Postupak kupanja nepokretnog korisnika/bolesnika u krevetu: 1. Oprati ruke, obući rukavice, staviti masku i gumiranu pregaču. 2. Osigurati privatnost, zatvoriti vrata ili zaštititi paravanom. 3. Postaviti korisnika/bolesnika u položaj prikladan za rad, podignuti krevet na radni nivo. 4. Ukloniti jastuke ukoliko to stanje korisnika/bolesnika dopušta. 5. Cijelom dužinom ispod korisnika/bolesnika zaštititi krevet nepropusnim gumiranim platnom. 6. Skinuti pokrivač, ali ostaviti gornju plahtu. 7. Staviti ručnik na prsa korisnika/bolesnika, uz gornji rub plahte. 8. Staviti lavor na stolicu s desne strane kreveta na papirnati ubrus. Napuniti dvije trećine lavora toplom vodom (43-46°C), provjeriti temperaturu vode termometrom. 168

9. Mokrom trljačicom oprati područje oko očiju, bez sapuna. Oprati prvo suprotnu stranu. 10. Ivicom trljačice oprati nježno zatvoreno oko, od vanjskog prema unutrašnjem rubu. Za svako oko koristiti drugu ivicu trljačice. Posušiti oči suhim peškirom. 11. Oprati lice u obliku broja 3, oprati ispod nosa. Ivicom trljačice oprati oko usta. Isprati i posušiti peškirom. 12. Oprati ušne školjke, prvo suprotno uho. Isprati i posušiti ručnikom. 13. Oprati prednju stranu vrata polukružnim pokretima, oprati stražnju stranu vrata. Isprati i posušiti. Ručnik odložiti na gornji rub kreveta. 14. Skinuti gornji dio pidžame, pokriti korisnika/bolesnika plahtom do struka. Peškirom za brisanje tijela zaštititi gornji rub plahte i prsa korisnika/bolesnika. 15. Zaštititi plahtu i krevet peškirom za brisanje tijela uzduž suprotne ruke. 16. Njegovateljica svojim dlanom pridržava podlakticu, da podlaktica leži u njenoj ruci. Oprati između prstiju šake, podlakticu i nadlakticu. Isprati, posušiti peškirom za brisanje tijela. Ponoviti postupak na suprotnoj strani. 17. U slučaju da pokretljivost ruku dozvoljava, staviti lavor na ručnik na krevet, staviti šaku u vodu, oprati između prstiju šake, podlakticu, nadlakticu. Isprati i posušiti. Očistiti ispod noktiju. Ponoviti postupak na drugoj ruci. 18. Otkriti prsa i oprati polukružnim pokretima rameni obruč i prsa u obliku broja 8. Isprati i posušiti peškirom za brisanje tijela. 19. Oprati pazušne jame, prvo suprotnu jamu, isprati i osušiti. Peškirom kojim je brisano lice pokriti grudni koš. 20. Povući zaštićeni prekrivač do genitalija. Prati trbuh polukružnim pokretima. Ivicom trljačice oprati pupak. Isprati i posušiti peškirom za tijelo. 21. Okrenuti korisnika/bolesnika na lijevi bok. Pokriti prednji dio tijela prekrivačem. Rub prekrivača zaštititi peškirom za brisanje tijela. 22. Prati leđa uzdužnim pokretima, isprati i posušiti. Izmasirati leđa i trticu losionom za tijelo. 23. Polukružnim pokretima oprati stražnjicu, isprati i posušiti peškirom za tijelo. Razdvojiti dvije strane stražnjice i grubu 169

nečistoću odstraniti papirnatim ubrusom, odložiti ga u posudu za otpad. Provesti njegu područja čmara. Za sušenje koristiti novi peškir. 24. Promijeniti rukavice. 25. Vratiti korisnika/bolesnika na leđa. 26. Obući gornji dio pidžame. 27. Nepropusno gumirano platno kojim se štiti krevet povući ispod leđa do struka. 28. Korištenu trljačicu odložiti u posudu za prljavo. 29. Promijeniti vodu u lavoru i trljačicu, provjeriti temperaturu vode za pranje nogu. 30. Ako korisnik/bolesnik ne može saviti koljeno, otkriti suprotnu nogu, zaštititi genitalije i peškir staviti uzdužno pod nogu i stopalo. Nogu pridržavati svojom rukom i oprati je ispruženu dugim pokretima, isprati i posušiti. 31. Ako korisnik/bolesnik može saviti koljeno, staviti lavor na peškir, uroniti stopalo u vodu, prati između prstiju stopala, te dugim pokretima potkoljenicu i natkoljenicu, isprati i posušiti. Ponoviti postupak s drugom nogom. 32. Odrezati nokte. 33. Skloniti lavor i peškir i pokriti korisnika/bolesnika pokrivačem. 34. Promijeniti vodu u lavoru i trljačicu, provjeriti temperaturu vode. 35. Ako može, dopustiti korisniku/bolesniku da sam opere svoje genitalije. Postaviti noćnu posudu ispod stražnjice. Namjestiti korisniku/bolesniku lavor nadohvat ruke. Nasapunjati čistu trljačicu i staviti je korisniku/bolesniku nadohvat ruke ili mu je dati u ruku. 36. Ispirati trljačicu i dodavati je korisniku/bolesniku. 37. Polijevanjem iz bokala isprati genitalije. 38. Noćnu posudu odložiti pod krevet. 39. Posušiti genitalije novim ručnikom. 40. Skloniti nepropusno gumirano platno ispod korisnika/bolesnika i pokriti ga. 41. Počešljati korisnika/bolesnika. 42. Namjestiti krevet, po potrebi ga presvući, rublje odložiti u posudu za prljavo. 43. Smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj. 44. Oprati i raspremiti upotrijebljeni pribor. 170

45. Skinuti rukavice, masku i pregaču 46. Oprati i dezinficirati češalj, makazice i turpiju za nokte. 47. Oprati ruke.

15.7. Pranje kose nepokretnom korisniku/bolesniku u krevetu Pranje kose je postupak kojim se održava higijena vlasišta i kose. Postupak provodi jedna njegovateljica. Za izvođenje ovog postupka potrebno je 20-30 minuta, ovisno o zamršenosti i dužini kose. Svrha postupka je održavanje vlasišta i kose čistom, stvaranje osjećaja ugode, podizanje samopouzdanja i samopoštovanja. Pranje kose se obavlja najmanje jednom sedmično. Prilikom pranja kose treba paziti da je glava korisnika/bolesnika nagnuta prema nazad, ako to njegovo stanje dopušta. Postupak pranja kose nepokretnom korisniku/bolesniku u krevetu: 1. Oprati ruke, obući rukavice, staviti masku i gumiranu pregaču. 2. Osigurati privatnost. 3. Upozoriti korisnika/bolesnika ako iz bilo kojeg razloga postoji mogućnosti jačeg ispadanja kose prilikom pranja. 4. Smjestiti korisnika/bolesnika na leđa, počešljati kosu, dogovoriti s korisnikom/bolesnikom toplinu vode, skloniti jastuke. 5. Staviti lavor na uzglavlje kreveta i položiti glavu korisnika/bolesnika u lavor. 6. Vrat korisnika zaštiti peškirom. 7. Napuniti bokal toplom vodom i provjeriti temperaturu vode. 8. Zaštititi oči korisnika/bolesnika vlažnim toplim peškirom. 9. Pokvasiti kosu vodom iz bokala. 10. Uzeti malu količinu šampona, započeti pranje kružnim pokretima jagodicama prstiju, a ne noktima, te masirati kožu glave od čela prema potiljku. 11. Pridržavajući glavu korisnika/bolesnika jednom rukom, vodom iz bokala isprati kosu, istisnuti vodu iz kose. 12. Istresti prljavu vodu iz lavora i po potrebi ponoviti šamponiranje i ispiranje. 13. Prekriti kosu peškirom i obrisati lice. 14. Korisnikovu/bolesnikovu glavu podići i skloniti lavor. 171

15. Istrljati kosu suhim peškirom. 16. Počešljati, osušiti i oblikovati kosu. 17. Smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj. 18. Oprati i pospremiti upotrijebljeni pribor. 19. Skinuti rukavice, masku i zaštitnu pregaču. 20. Oprati ruke. 15.8. Pomoć pokretnom korisniku/bolesniku pri provođenju higijene genitalija Provođenje higijene područja čmara i genitalija kod korisnika/bolesnika je postupak kojim se održava čistoća ovog područja. Postupak provodi jedna njegovateljica. Za izvođenje ovog postupka potrebno je oko 15 minuta. Svrha postupka je održavanje čistoće područja čmara i genitalija, smanjenje mogućnosti nastanka upala i drugih komplikacija, otklanjanje neugodnih mirisa, stvaranje osjećaja ugode, samopouzdanja i samopoštovanja. Zbog specifičnosti područja navedeni postupak se provodi više puta tokom 24 sata ovisno o potrebama i mogućnostima korisnika/bolesnika, pri čemu treba osigurati privatnost pazeći na očuvanje dostojanstva korisnika/bolesnika. Postupak pomaganja pokretnom korisniku/bolesniku pri provođenju higijene genitalija: 1. Biti uz korisnika/bolesnika. 2. Pomoći mu da dođe do kupatila. 3. Pomoći pri skidanju odijeće. 4. Pripremiti potreban materijal. 5. Paziti da se korisnik/bolesnik ne povrijedi, zbog mogućih klizavih pločica ili nekih drugih prepreka. 6. Pustiti korisnika/bolesnika da sam obavi higijenu, ali mu biti pri ruci ukoliko mu zatreba pomoć. 7. Pomoći korisniku/bolesniku da se vrati u sobu.

172

15.9. Provođenje higijene korisnika/bolesnika u krevetu

genitalija

kod

nepokretnog

Preporučeno je da njegovateljica obavlja njegu kod žena, a njegovatelj kod muškaraca. Postupak provođenja higijene genitalija kod nepokretnog korisnika/bolesnika muškog spola u krevetu: 1. Oprati ruke, obući rukavice, staviti masku i gumiranu pregaču. 2. Zaštititi krevet paravanom i osigurati privatnost. 3. Postaviti korisnika/bolesnika u položaj prikladan za rad, na leđa ili bok. 4. Napuniti lavor toplom vodom, 40°C i provjeriti temperaturu vode. 5. Smjestiti lavor pored kreveta, na stolicu. 6. Krevet zaštiti nepropusnim gumiranim platnom. 7. Pridržavati korisnikove/bolesnikove noge u potrebnom položaju, ako je moguće, razmaknute i savijene u koljenima. 8. Nasapunjati mokru trljačicu. 9. Nasapunjati dlakavi dio genitalnog organa, oprati i isprati. 10. Ako korisnik/bolesnik nije obrezan, povući kožicu na vrhu penisa preko glavića penisa. 11. Držati penis i oprati vrh kružnim pokretima nasapunjanom trljačicom. Prati od sredine prema van, isprati i ponoviti postupak ako je potrebno. 12. Vratiti kožicu u prirodni položaj. 13. Oprati i isprati cijeli penis. 14. Oprati mošnje i dobro isprati. 15. Obrisati, osušiti penis, skrotum i dlakavi dio. 16. Okrenuti korisnika/bolesnika na bok. 17. Oprati područje čmara i područje između čmara i mošnji, te isprati i obrisati, posušiti. 18. Vratiti korisnika/bolesnika na leđa, te ako je inkontinentan, staviti mu uložak ili pelenu i obući donje rublje. 19. Skloniti nepropusno gumirano platno, urediti krevet i smjestiti korisnika/bolesnika u udoban položaj. 20. Oprati i raspremiti upotrijebljeni pribor, a otpad odložiti u kantu za otpatke. 21. Skinuti rukavice, masku i pregaču. 22. Oprati ruke. 173

Postupak provođenja higijene genitalija kod nepokretnog korisnika/bolesnika ženskog spola u krevetu: 1. Oprati ruke, obući rukavice, staviti masku i gumiranu pregaču. 2. Zaštititi krevet paravanom, osigurati privatnost. 3. Napuniti lavor toplom vodom, 40°C i provjeriti temperaturu vode. 4. Smjestiti lavor pokraj kreveta, na stolicu. 5. Krevet zaštiti nepropusnim gumiranim platnom. 6. Korisnica/bolesnica savije noge u koljenima (ako je moguće) i raširiti ih. 7. Njegovateljica pridržava noge u potrebnom položaju tokom pranja. 8. Nasapunjati mokru trljačicu. 9. Nasapunjati vanjski, dlakavi dio genitalnog organa, oprati i isprati. 10. Razdvojiti velike usne uzdužnim pokretima, te bez sapuna čistom trljačicom oprati sluznicu, isprati, obrisati, posušiti, te ponoviti postupak ako je potrebno. 11. Kod krvarenja iz vagine i upala spolnog organa, spolni organ oprati iznad noćne posude, pod mlazom vode iz bokala, te isprati i posušiti. 12. Okrenuti korisnicu/bolesnicu na bok. 13. Jednim potezom oprati područje čmara u smijeru od vagine prema anusu, a ne obratno, te isprati, obrisati, posušiti i po potrebi ponoviti postupak. 14. Kod inkontinencije ili krvarenja staviti uložak ili pelenu i obući donje rublje. 15. Skloniti nepropusno gumirano platno, urediti krevet, a nečiste plahte odložiti u posudu za prljavo. 16. Smjestiti korisnicu/bolesnicu u udoban položaj. 17. Oprati i raspremiti upotrebljeni pribor, a otpad odložiti u kantu za otpatke. 18. Skinuti rukavice, masku i pregaču. 19. Oprati ruke.

174

15.10. Stavljanja pelena i uloška nepokretnom i inkontinentnom korisniku/bolesniku u krevetu Ovaj postupak omogućava ugodan i dostojanstven način eliminacije stolice i urina, smanjuje rizik za iritaciju kože i pojavu komplikacija zbog ležanja na najmanju moguću mjeru. Za obavljanje ovog postupka potrebne su jedna ili dvije njegovateljice zavisno od stanja korisnika/bolesnika. Za izvođenje postupka potrebno je oko 10 minuta. Svrha postupka je eliminacija stolice i urina. Prije stavljanja pelena i uloška nepokretnom inkontinentnom korisniku/bolesniku u krevetu potrebno je: 1. Oprati ruke, obući rukavice, staviti masku i gumiranu pregaču. 2. Osigurati privatnost, postaviti paravan, zatvoriti vrata. 3. Smjestiti korisnika/bolesnika u odgovarajući položaj. 4. Zaštititi krevet nepropusnim gumiranim platnom. 5. Spustiti pokrivač do koljena. Postupak stavljanja čiste pelene: 1. Saviti pelenu po dužini tako da slijedi oblik tijela. 2. Kod žena širi dio pelene staviti pod leđa do struka i ispod suprotnog boka, a kod muškaraca širi dio pelene staviti sprijeda. 3. Pelenu provući između nogu. 4. Vratiti korisnika/bolesnika na leđa, priljubiti pelenu uz tijelo i fiksirati krilca. Postupak stavljanja uloška: 1. Saviti uložak po dužini tako da slijedi oblik tijela. 2. Kod žena širi dio uloška staviti pod leđa do struka, a kod muškaraca širi dio uloška staviti sprijeda. 3. Vratiti korisnika/bolesnika na leđa i zamoliti ga, ako može, da savije koljena i upirući se o pete podigne stražnjicu. 4. Donji veš povući do struka, te ako treba promijeniti donji veš. 5. Korisnika/bolesnika udobno smjestiti. 6. Oprati i raspremiti upotrijebljeni pribor. 7. Skinuti rukavice, masku i pregaču. 8. Oprati ruke. 175

Postupak skidanja pelene ili uloška: 1. Zamoliti korisnika/bolesnika da savije koljena i upirući se o pete podigne stražnjicu ukoliko to može. 2. Spustiti donje rublje do koljena. 3. Prednjim dijelom uloška odstraniti grubu nečistoću. 4. Okrenuti korisnika/bolesnika na bok, te sa stražnjice i čmara odstraniti nečistoću i ukloniti uložak odlažući ga u najlonsku vrećicu. 5. Stražnjicu i predio čmara oprati. 6. Skloniti nepropusno gumirano platno. 7. Promijeniti rukavice i obući korisnika/bolesnika. 8. Korisnika/bolesnika udobno smjestiti. 9. Skinuti rukavice, masku i gumiranu pregaču. 10. Oprati ruke.

Slika 43. Pelene za odrasle osobe

15.11. Higijena stopala Higijena stopala i noktiju je dio dnevne njege pri čemu se održava čistoća stopala. Za obavljanje ovog postupka potrebna je jedna njegovateljica. Za svakodnevnu higijenu stopala potrebno je oko 10 minuta, a za higijenu stopala s higijenom noktiju potrebno je oko 20 minuta. 176

Svrha postupka je održavanje higijene stopala i noktiju, sprečavanje infekcija, povreda i stvaranje osjećaja ugode, samopouzdanja i samopoštovanja. Stopala se lako povrijede i inficiraju. Nečista stopala i čarape su povoljna podloga za razvoj mikroorganizama koji uzrokuju neugodan miris. Održavanjem higijene stopala poboljšava se cirkulacija i hrani koža. Higijena se provodi svakodnevno. Postupak provođenja higijene stopala: 1. Oprati ruke i obući rukavice. 2. Postaviti korisnika/bolesnika u položaj prikladan za rad. 3. Dogovoriti s korisnikom/bolesnikom temperaturu vode. 4. Nasuti vodu do 2/3 lavora. 5. Ako se higijena provodi u krevetu zaštititi posteljno rublje nepropusnim gumiranim platnom. 6. Pomoći korisniku/bolesniku da stavi stopala u lavor. 7. Oprati stopala i područje između prstiju sapunom, isprati, obrisati i temeljito osušiti, naročito između prstiju. 8. Ukoliko se provodi i rezanje noktiju držati stopala oko 10 minuta u toploj vodi. 9. Odrezati nokte makazicama i očistiti predio ispod noktiju. Rezati nokte ravno, a oblikovati ih turpijom za nokte. 10. Namazati losionom od koljena do tabana, ne mazati između prstiju. 11. Obući čarape, obuti neklizajuću obuću. 12. Oprati i raspremiti upotrebljeni pribor. 13. Skinuti rukavice. 14. Oprati ruke. 15. Ukoliko korisnik/bolesnik može sam oprati noge, njegovateljica će pripremiti pribor i pomagati mu pri pranju. 15.12. Smanjena mogućnost održavanja higijene okoline Smanjenu mogućnost održavanja higijene okoline imaju nepokretni, slabo pokretni i bolesni korisnici, zdravi stari ljudi i zdrava djeca. Za udoban smještaj nepokretne osobe potrebno je obezbjediti sljedeće uslove:

177

• •

svijetla, čista, topla i prozračna prostorija, bez propuha, koja nije izolovana od ostalih prostorija u kući, ležaj postavljen tako da mu se može lako prići sa sve tri strane (uzglavljem prislonjen uz zid), sa dušekom na visini od oko 70 cm, sa čistom, suhom, dobro zategnutom posteljinom (bez nabora i šavova koji mogu žuljati).

Higijena okoline je veoma važna za održavanje zdravlja i prevenciju nastanka raznih vrsta bolesti, podjednako kao i održavanje lične higijene. Higijenu okoline najčešće obavlja drugo osoblje, njegovateljica nešto rjeđe. Njegovateljica ima zadatak da prati čistoću okoline svog korisnika, te da obavijesti drugo osoblje kada je to potrebno. U nekim slučajevima, njegovateljica obavlja zadatke vezane za čišćenje prostorija, namještaja i održavanje higijene kompletne okoline svog korisnika. U higijenu okoline može se ubrojati i prilagođavanje prostora u kojem korisnik/bolesnik boravi, što doprinosi sprečavanju povreda i unapređenju bezbjednosti u kući, uočavanju potencijalnih opasnosti i adapaciji kuće ili stana potrebama osobe koja tu živi. Cilj ovih promjena je da omoguće osobi da se lako kreće po kući i dvorištu, da sama može obaviti većinu poslova, a da pri tome ne postoji rizik od povređivanja bilo koje vrste. Prilikom smještaja nepokretnog korisnika/bolesnika koriste se i različita pomoćna sredstva za održavanje higijene okoline (npr. nepropusna gumirana platna za zaštitu posteljine i dušeka od kvašenja). 15.13. Korisnička/bolesnička soba i namještaj u sobi Osnovne karakteristike sobe u kojoj boravi korisnik/bolesnik su: • Dobri mikroklimatski uslovi daju udobnost i zadovoljstvo. • Soba bi trebala biti udaljena od lifta, stepeništa, kuhinje. • Korisnicima/bolesnicima je potreban mir, tišina i čist vazduh. • Najbolje da je soba okrenuta prema istoku. • U sobi korisnik/bolesnik provodi najveći dio vremena. • Njegova soba ponekad zamjenjuje sve ostale (spavaću sobu, trpezariju, terasu, park).

178

• Soba treba da je prostrana, svjetla, čista, površine poda 7 m2, sa 40-50 m3 prostora, da visina sobe ne bude više od 3 m, površina prozora treba da bude 1/5 površine poda. • Ako je u pitanju zdravstvena ili socijalna ustanova, soba može biti jednokrevetna, dvokrevetna, trokrevetna. • Korisnik/bolesnik bi trebao da u sobi ima uređaj za signalizaciju. • Zavjese u sobi bi trebale biti svjetle (pastelne boje, plava, zelena ili narandžasta) sa dezenima u obliku sitnih šara, kockica ili pruga. Ne preporučuju se dezeni sa cvjetovima ili velikim šarama. • Sobna vrata treba istaknuti tako da „pozivaju“ unutra. • Zidovi sobe bi trebali biti premazani specijalnom bojom koja omogućava pranje i dezinfekciju površine zida. Zidovi se premazuju svijetlim pastelnim bojama, koje djeluju toplo, intimno, te stvaraju osjećaj porodične atmosfere. Nekada prije je bila obavezna bijela boja. Međutim, bijela boja stalno podsjeća korisnika da je odvojen od porodice. • Podovi trebaju biti sigurni, a njihovo održavanje lako. Površina poda mora da bude glatka ali ne i klizava, a pri hodu da ublažava buku i lupanje. Mora da sprovodi toplotu i da estetski lijepo djeluje. Najpoželjnije je da nema nikakvu prostirku, a ako je na podu prostirka, onda je poželjno da soba bude u cijelosti pokrivena. Pod se ne smije sjajiti i trebao bi biti kontrast bojama glavnih zidnih površina. • Osvjetljenje sobe može biti prirodno (dnevna sunčeva svjetlost) i vještačko. Prirodno osvjetljenje zavisi od položaja, veličine sobe i prozora. Prirodna svjetlost povoljno djeluje na organizam, dok samo kod pojedinih bolesti smeta.

179

Slika 44. Bolesnički krevet, natkasna i stolić za krevet 15.14. Korisnički/bolesnički krevet (dušek, jastuk, pokrivač, posteljno rublje) U sobi korisnika/bolesnika kao dio namještaja nalazi se krevet koji ima važnu ulogu za komfor i prijatan boravak, naročito teže pokretnih i nepokretnih korisnika/bolesnika. Zavisno od materijalne mogućnosti i vrsta kreveta će biti takva. Neki korisnici/bolesnici mogu da si priušte samo običan ležaj ili krevet, dok će drugi imati specijalni krevet sa višestrukim mogućnostima. Bez obzira koje je vrste, krevet se sastoji od: 1. drvenog ili metalnog dijela, 2. mekih dijelova (dušek, jastuk, pokrivač), 3. posteljnog rublja (čaršaf, poprečni čaršaf, jastučnica, šlifer). Za udobnost korisnika potrebno je i redovno čišćenje i pranje svih dijelova kreveta.

180

Dušek (madrac). Udobnost dušeka zavisi od materijala kojim je punjen. Može se puniti specijalnom spužvastom gumom. Takvi su madraci praktični, udobni, ne zadržavaju vlagu i lako se čiste. Dušek je presvučen običnim ili nepromočivim platnom koje sprečava da se isprlja mokraćom, stolicom, krvlju i drugim tečnostima. Najpogodniji su specijalni pneumatični dušeci ispunjeni vazduhom ili vodom. Ovi dušeci su dobri za sprečavanje dekubitusa. Na takvim dušecima svaki pokret izaziva vibraciju zraka ili vode i on se prilagođava obliku tijela. Jastuci moraju biti meki i udobni. Punjeni su specijalnom spužvastom gumom ili drugim sintetičkim materijalom koji se može prati. Pokrivači su najčešće izrađeni od sintetičkih vlakana, pamuka ili vune. Upotrebljavaju se u zavisnosti od temperature u sobi i od godišnjeg doba: ljeti pamučni, a zimi ili za vrijeme hladnijih dana vuneni i sintetički. Pokrivači moraju biti lagani, topli, postojanih boja, prikladni za pranje. Čaršaf (plahta) se izrađuje od meke pamučne tkanine i trebao bi biti tolike veličine da se sa svih strana može podvući ispod dušeka. Danas postoje plahte koje imaju gumene trake na uglovima koje ih rastežu i onemogućavaju stvaranje nabora. Poprečni čaršaf je obavezni dio kreveta kod nepokretnih korisnika/bolesnika koji fiziološke potrebe obavljaju u postelji. Stavlja se preko nepropusnog platna da zaštiti čaršaf. Takav čaršaf prekriva drugu i treću četvrtinu kreveta, od korisnikovih/bolesnikovih lopatica do potkoljenica. Vrlo je praktičan i ekonomičan, lako se mijenja, a nekada koristi za promjenu položaja ili za podizanje teških, nepokretnih ili besvjesnih korisnika/bolesnika. Šlifer (navlaka za pokrivač) služi za zaštitu pokrivača. Pokrivač nezaštićen navlakom lako se prlja i može postati izvorom zaraze. Navlaka mora biti nešto većih dimenzija od pokrivača. Jastučnice se izrađuju od meke pamučne tkanine. Dimenzije su im prilagođene dimenzijama jastuka. Otvor na jastučnici je s bočne strane i može se zatvoriti. 181

Krevet treba postaviti tako da mu se može prići sa tri strane. Ako je krevet na točkovima, treba ih fiksirati tako da se krevet ne pomijera. Uz krevet postaviti stolić sa lampom i drugim potrebnim predmetima. Prostirke pored kreveta treba ukloniti ili ih fiksirati za pod. Papuče treba da budu udobne, sa gumenim neklizajućim džonom, bez visoke potpetice i takve da ne spadaju sa stopala. 15.15. Ostali namještaj u korisničkoj/bolesničkoj sobi Unutrašnje uređenje nije samo dekorisanje prostora, nego predstavlja i socijalno okruženje. Ljudi se žele osjećati dobro, udobno i zadovoljno u svom okruženju. Noćni stolić, stolić za serviranje hrane i plakari bi trebali biti pri ruci korisniku/bolesniku, kako bi mogao sve što mu je potrebno imati nadohvat ruke. Namještaj nebi smio biti pretrpan teškim predmetima koje bi korisnik/bolesnik mogao oboriti. Također, potrebno je redovno čišćenje i održavanje namještaja u bolesničkoj sobi. 15.16. Namiještanje nezauzetog (praznog) kreveta Postupak namiještanja nezauzetog (praznog) kreveta: 1. Oprati ruke i staviti rukavice. 2. Postaviti stolicu kraj donje stranice kreveta na udaljenosti oko 1 m. Stolica služi da se na nju odloži posteljina. Na drugu stolicu staviti čistu posteljinu (s desne strane kreveta) i korpu za prihvatanje prljavog veša (s lijeve strane kreveta). 3. S jastuka se skida jastučnice i ostavlja na sredini kreveta, a jastuci se stave na pripremljenu stolicu. 4. Na jastučnicu se slažu druge prljave stvari: peškiri, spavaćica, pidžama. 5. Pokrivač se izvlači iz navlake, a navlaka se slaže na prljavo rublje. 6. Pokrivač se savije na 4 dijela i stavi na stolicu. 7. Čaršaf se oslobodi od dušeka tako da se podvlače ruke ispod dušeka, izvlače se fiksirani dijelovi čaršafa da slobodno padaju. Kod podnožja kreveta njegovateljica uhvati poprečne rubove čaršafa i uvije u obliku valjka. 182

8. Kad dođe do uzglavlja, u valjak se uvije i prljavo rublje. Valjak presavije u tri dijela i odloži u korpu za prljavo rublje. 9. Sa stolice se uzima čaršaf, savijen na 4 dijela i postavlja na gornju četvrtinu dušeka. 10. Savijene ivice čaršafa nalaze se na srednjoj liniji dušeka i čaršaf se razvije na pola. Gornja polovina savijenog čaršafa povlači se prema sredini kreveta, a donja polovina ispod donje ivice kreveta. 11. Sada se pristupa pravljenju uglova. Slobodna ivica čaršafa hvata se na oko 20 cm od gornjeg ugla dušeka. Tada se dobija kosa linija koja sa gornjim uglom dušeka zatvara oštar ugao. Taj dio se prebaci preko dušeka. 12. Dio koji slobodno visi, podvlači se pod dušek. 13. Dio koji se nalazi preko dušeka spušta se i, također, podvlači pod dušek. 14. Kada je obrada čaršafa na gornjem dijelu završena, ostali dio se povlači prema donjoj stranici kreveta, čaršaf se podvlači ispod dušeka i obrađuju uglovi na donjem dijelu kreveta, na isti način. 15. Na kraju se čaršaf na sredini dobro zategne i bočne ivice podvlače ispod dušeka. 16. Njegovateljica uzima navlaku, okrene je na naličje i urola (kao čarapu). Zatim se obe ruke uvlače u urolanu navlaku i kroz ugao navlake hvata se pokrivač. 17. Ruke se malo približe i sa njih urolana navlaka prebaci na pokrivač. Navlaka se preko pokrivača razvuče, pokrivač se u njoj ispravi. Trake na gornjim uglovima se zavežu ili se dugmad zakopčaju. Otvorene ivice navlake okreću se prema donjem dijelu kreveta i podvlače ispod dušeka. Slobodne ivice pokrivača mogu se sa svih strana podvući pod dušek, mogu se bočne strane ostaviti da slobodno vise ili staviti u dijagonalu. 18. Jastučnica se mijenja na isti način kao i navlaka za pokrivač. Nezašiveni dio jastuka stegne se trakama ili dugmadima, a presvučeni jastuk se stavi na uzglavlje kreveta. 19. Korpa za prljavo rublje se odnosi iz sobe. 20. Oprati ruke.

183

15.17. Namještanje kreveta dok je korisnik/bolesnik u krevetu Nepokretnim korisnicima/bolesnicima i onima koji ne smiju ustati iz kreveta, a koji ne mogu zadržati mokraću ili stolicu, posteljno rublje se mijenja relativno često, po potrebi. Postupak namiještanja kreveta dok je korisnik/bolesnik u krevetu: 1. Oprati ruke i staviti rukavice. 2. Postaviti stolicu kraj donje stranice kreveta na udaljenosti oko 1 m. Stolica služi da se na nju odloži posteljina. 3. Na drugu stolicu staviti čistu posteljinu (s desne strane kreveta): čisti čaršaf, (savijen u rolnu po dužini, a koji je potom savijen na tri jednaka dijela), navlaka za posteljinu, veliku mušemu, poprečni čaršaf i malu mušemu, jastučnicu, te korpu za prljavi veš (s lijeve strane kreveta). 4. Krevet se potpuno oslobodi. 5. Od pokrivača se napravi tufer. 6. Korisnik/bolesnik se pomjeri ili okreće do ivice kreveta ili se postavi da sjedne i malo pomjeri prema sredini. 7. Prljavi čaršaf se savije u rolnu do korisnika/bolesnika. 8. Na slobodan dušek prvo se stavi velika mušema, slobodne ivice podvlače se ispod dušeka, a rolna se odvija do korisnika/bolesnika. 9. Pristupa se presvlačenju donje plahte s poprečnim čaršafom. Postavi se čist čaršaf, slobodne ivice podvlače se ispod dušeka i naprave uglovi, a rolna odvije do korisnika/bolesnika. 10. Korisnik/bolesnik se premješta na čisti dio čaršafa. 11. Prljavi čaršaf na drugoj strani zavije se do kraja, skupi i stavi u korpu za prljavi veš. 12. Mušema i čisti čaršaf se razviju do kraja. 13. Preko čaršafa stavlja se mala mušema i poprečni čaršaf. 14. Korisnik/bolesnik se pomjeri na sredinu. 15. Mušema i čaršaf se dobro zategnu ispod korisnika/bolesnika. 16. Promijene se navlaka i jastučnica. 17. Korisnik/bolesnik se pokrije i smjesti u ugodan položaj. 18. Iz sobe se odnese korpa sa prljavim vešom. 19. Oprati ruke. 20. Za vrijeme rada voditi računa da se prljavi, naročito vlažni čaršaf ne dodiruje sa čistim.

184

15.18. Postupak sa prljavom odjećom i posteljnim rubljem Prljavu odjeću i prljavo posteljno rublje treba sa rukavicama odložiti u korpu za prljavo rublje. Nikako ne treba miješati prljavi i čisti veš. Potom se vrši pranje rublja i posteljine. U uslovima kućne njege važno je znati da treba odvojeno prati donji veš i posteljno rublje od ostale odjeće. Bijeli donji veš i bijelo posteljno rublje se peru na 90 stepeni, a ostala odjeća zavisno od materijala i uputa proizvođača na etiketi. Preporučuje se korištenje manje agresivnih deterdženata i omekšivača. 15.19. Čišćenje korisničke/bolesničke sobe Čišćenje sobe se provodi prije nego što novi korisnik/bolesnik uđe u sobu i nakon izlaska iz sobe. Uključuje pranje i čišćenje svih tvrdih površina i pranje posteljnog rublja. Dezinfekcija je postupak kojim se uklanja ili uništava većina mikroorganizama s predmeta, površina ili kože do razine neškodljive za zdravlje. Za dezinfekciju sobe koriste se hemijska sredstva za dezinfekciju, najčešće asepsol. Asepsol se koristi razrijeđen vodom uranjanjem, ispiranjem, prebrisavanjem ili prskanjem predmeta i površina. Površine koje se dezinficiraju treba prethodno oprati, a u slučaju potrebe može se miješati s većinom sredstava za pranje. Asepsol ne smije doći u dodir sa sluznicama i okom. Ako se to dogodi, odmah ih treba temeljito i obilno isprati vodom i posavjetovati se s ljekarom.

185

186

16. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri izbjegavanju opasnosti i očuvanju sigurnosti 16.1. Opasnosti okoline

iz okoline i značaj unapređenja sigurnosti

Bolesni i stari ljudi imaju smanjenu mogućnost pokretljivosti, slab vid ili sluh zbog čega mogu biti izloženi raznim opasnostima iz okoline, koje treba prevenirati kako ne bi doveli do težih komplikacija. Potencijalne opasnosti iz okoline su: • Zagađen zrak može biti štetan za korisnike/bolesnike, te može uticati na pogoršanje već postojećih simptoma, kao što su kašalj i otežano disanje. • Buka od saobraćaja ili gradilišta može djelovati uznemirujuće za korisnika/bolesnika i uticati na njegovu koncentraciju. • Vremenske neprilike mogu povećati broj padova, visoke temparature i sunce mogu djelovati loše na korisnika (brzo umaranje, povišen krvni pritisak). • Nepristupačan teren u okolini (stepenice, klizave pločice, brdo) utiču na smanjenje pokretljivosti. • Nehigijenski uslovi u prostoriji u kojoj korisnik/bolesnik boravi (vlaga, nečistoća) također utiču loše na njegovo zdravlje.

187

Unapređenjem sigurnosti okoline se direktno utiče i na unapređenje zdravlja, preveniraju razne povrede i nastanak ili pogoršanje bolesti.

16.2. O bolu Bol je subjektivni neugodni doživljaj povezan s prisutnim ili mogućim oštećenjem organizma. Bol ima posebnu važnost u prilagodbi organizma na okolinu. Kada se pojavi dominira u svijesti. Bol se po intenzitetu može razlikovati i to počevši od lagane, teške, te agonalne boli, a može se javljati kao stalna ili povremena. Može se doživjeti kao oštra, pulsirajuća, mučna, goruća, strijeljajuća bol ili kao kombinacija navedenih. Doživljaj boli razlikuje se od pojedinca do pojedinca. Bol se može ne može mjeriti, ali osoba može dati subjektivnu procjenu jačine bola na brojčanoj skali od 1-10 bodova. Ipak, ovakva ljestvica nije precizna, jer nivo bola npr. 5 kod jedne osobe će biti nivo bola npr. 8 kod neke druge osobe. Bol može biti nagla i kratkotrajna (akutna) i postepena i dugotrajna (hronična).

16.3. Metode mjerenja bolova Svrha mjerenja boli jeste: • pretvaranje boli u objektivni pokazatelj koji može dati smijernice za suzbijenje boli, • praćenje promjena kroz vrijeme, • praćenje uspješnosti suzbijanja boli. Načini mjerenja boli su: • skale za prosuđivanje jačine boli: tekstualne, brojčane, slikovne, • ankete o boli, • crtanje boli na obrisima tijela, • medicinske metode za mjerenje boli.

188

16.4. Metode ublažavanja bolova Najvažniji zadatak njegovateljice je prepoznavanje situacije kada njen korisnik/bolesnik trpi bolove. Njegovateljica može ublažiti bolove na dva načina: 1. primjenom umjereno hladnih obloga u slučaju blažih opekotina i povreda, 2. masiranjem prema uputama zdravstvenih radnika. Lijekovi protiv bolova (analgetici) se mogu upotrebljavati na razne načine, ali prema uputama ljekara. Prema jačini djelovanja analgetici se dijele na lijekove sa slabim, sa srednje jakim, te lijekove sa jakim djelovanjem (opioidni analgetici za liječenje jakih bolova kada ovi prethodni više ne pomažu, a koriste se najčešće kod raznih vrsta tumora, ali isključivo uz nadzor i prema preporuci ljekara).

189

190

17. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri komunikaciji s drugima i pri prakticiranju vlastite duhovnosti/religije 17.1. Organizovanje druženja sa porodicom i prijateljima Interpesonalna komunikacija je proces slanja i primanja informacija između dvije ili više osoba i predstavlja jednu od najvažnijih komponenti ljudskog razvoja, ali isto tako i jedan od najsloženijih i najosetljivijih prostora međuljudskih odnosa. Zato je komunikacija uvijek i bila predmet proučavanja kako bi se na najbolji način prenosile informacije u najrazličitije svrhe (pozitivne i negativne). Neke od najuspješnijih tehnika dobre komunikacije su: aktivno slušanje, objašnjavanje, parafraziranje, hvaljenje, slanje i primanje povratnih informacija i nenasilna komunikacija. Uloga porodice je veoma važna u cijelokupnom procesu komunikacije. Ukoliko se korisnik/bolesnik nalazi u zdravstvenoj ili socijalnoj ustanovi potrebno je najmanje jednom sedmično organizovati posjetu porodice, kako bi se on osjećao voljeno i važno. Porodici i korisniku/bolesniku treba osigurati privatnost i vrijeme u kome mogu uživati. Naravno, posjete će biti usklađene sa preporukama zdravstvenih radnika. Veliki broj korisnika/bolesnika boravi u svojoj kući, ali su sami, bez bračnog partnera i djece, te su posjete djece, unuka i ostalih članova porodice veoma važne za njegov psihološki mir.

191

Ukoliko korisnik/bolesnik nije u dobrim odnosima sa porodicom i ukoliko takva druženja mogu remetiti njegovo psihološko i tjelesno zdravlje, zadatak njegovateljice je da to poštuje.

17.2. Diskrecija njegovateljice korisnika/bolesnika sa drugima

za

vrijeme

komunikacije

Dužnost čuvanja tajne o ličnim podacima korisnika/bolesnika razvila se iz samog odnosa između njegovateljice i korisnika/bolesnika, a nije nastala na temelju nekog propisa. Dugo vremena, čuvanje tajne o ličnim podacima korisnika/bolesnika predstavljalo je isključivo moralnu obavezu. Do njenog preobraćanja u pravnu obavezu dolazi tek u 18. stoljeću, puno prije nego što je ozakonjena, npr, obaveza čuvanja profesionalne tajne advokata. Za otkrivanje tajne od strane njegovateljice i zdravstvenih radnika utvrđena je i zakonska kazna, prema zakonskim propisima određene države. Po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti FBiH obavezu da čuvaju tajnu o ličnim podacima korisnika/bolesnika imaju svi zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici, kao i druga lica zaposlena u zdravstvenim ustanovama, privatnoj praksi i drugim ustanovama, a kojima su ti podaci dostupni i potrebni radi njihovog rada. Osim toga, smatra se da obavezi čuvanja tajne o ličnim podacima korisnika/bolesnika podliježu i učenici i studenti navedenih profesija, sekretarice i ostala lica koja su po pomoćnici zdravstvenim radnicima. Obaveza čuvanja tajne ne prestaje sa okončanjem rada, nego traje doživotno, te se odnosi na svaki kontakt sa korisnikom/bolesnikom unutar zdravstvene ili socijalne ustanove u kojoj njegovateljica obavlja svoj posao, pa tako i na komunikaciju korisnika/bolesnika sa drugim licima unutar ili van ustanove.

17.3. Duhovnost i religioznost Postoje duhovne i religiozne potrebe, te ta dva pojma ne predstavljaju isto. Duhovne potrebe čovjeka jesu širi pojam koji obuhvata smisao 192

života, ciljeve, ljubav, povezanost, opraštanje, moralnost i druge duboko-psihološke pojave. Religioznost je jedna od duhovnih manifestacija. I kod ljudi koji sebe ne smatraju religioznim postoji težnja ka ispunjavanju duhovnih potreba. Duhovnost i religioznost postavljaju svoje okvire unutar kojih pojedinac reaguje na svakodnevne situacije i događaje. I bolesnici i zdravi stari ljudi svakodnevno preispituju smisao svog života, te se udaljavaju od materijalnih ovosvjetovnih potreba, a sve više se okreću religioznosti ili duhovnosti u širem smislu. Religiozne osobe mnogo lakše podnose susret sa neizvijesnim i nepoznatim, a sve bližim krajem života. Iskustveno se pokazalo da nereligiozne osobe češće imaju problem sa prihvatanjem smrti. 17.4. Obezbjeđivanje prostora i uslova za korisnikovo/bolesnikovo prakticiranje duhovnosti/religije i organizovanje susreta sa vjerskim radnicima Njegovateljica mora podjednako prihvatati religiozne i nereligiozne osobe, bez pravljenja razlika među njima. Također, ne smije dopustiti različito njegovanje osoba pripadnika različitih religija. Njegovateljica treba da procijeni kakvi duhovno-religijski sadržaji će odgovarati njenom korisniku, zavisno od njegove dobi, spola, nivoa obrazovanja i životnog iskustva. Potrebno je udovoljiti bolesnikovim religioznim (čitanje religioznih tekstova, obezbjeđivanje uslova za molitvu) ili duhovnim željama (poticanje da bolesnik priča ili piše o svom životu, čita duhovno-filozofske knjige i slično). Nekada je potrebno osobi pomoći u obavljanju higijene povezane sa religijom, odvesti osobu do vjerskog objekta, organizovati posjetu vjerskog službenika, udovoljavati religijske propise o ishrani, postu i odijevanju i slično. Njegovateljica treba da se informiše o osnovnim stvarima vezanim za religiju kojoj njen korisnik pripada. Njegovateljica ne smije da komentariše (posebno ne u negativnom smislu) korisnikove duhovnevjerske potrebe i običaje ni pred njim niti pred drugim osobama.

193

194

18. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri radu i pri rekreativnim aktivnostima 18.1. Smanjeno podnošenje napora Bolesne osobe i stare zdrave osobe najčešće smanjeno podnose napor, ali istovremeno imaju očekivanja od samih sebe da rade i privređuju, tj. da se bave svrsishodnim radom, a ne samo rekreativno-zabavnim aktivnostima. Kada osoba radi, osjeća se korisnim i vrijednim članom porodice, domaćinstva i društva. Tada se bolest i starost doživljavaju manje strašnim pojavama. Inače, jedna trećina dana (8 sati) najčešće i jeste namijenjena za rad i poslovne aktivnosti. Da bi se razlikovala od rekreativne, svaka svrsishodna aktivnost treba da ispuni barem jedan od sljedeća dva cilja: da bude od koristi za domaćinstvo, da osigura finansijsku dobit za korisnika. 18.2. Radna i okupaciona terapija Njegovateljica treba da osmisli i obezbijedi korisniku bavljenje svrsishodnim i potrebnim aktivnostima, čak i kada je korisnik vezan za krevet. Ove aktivnosti moraju biti u skladu sa korisnikovom dobi, spolom, te intelektualnim sposobnostima. Njegovateljica može, u saradnji sa nadležnom zdravstvenom ustanovom i socijalnom službom, organizovati i posjete radnog i okupacionog terapeuta.

195

Jasno je da osoba koja se npr. bavila radom u školstvu u danima bolesti i starosti više neće moći obavljati taj posao kao što je obavljala ranije, ali u svakom slučaju osoba može, čak i ako je nepokretna, davati učenicima instrukcije iz nekog nastavnog predmeta. Također, bolesne i stare osobe često mogu izrađivati nakit, praviti ukrase od tkanine i slično. Čak i potpuno nepokretne osobe koje su se u svom radnom vijeku bavile umnim radom mogu diktirati tekstove koje će njegovateljica ili druga osoba zapisivati. 18.3. Rekreativne aktivnosti i njihov značaj Svaka aktivnost koja doprinosi boljem psiho-fizičkom stanju osobe može se smatrati rekreativnom, s napomenom da ne mora da ispunjava dva uslova koja se odnose na radne aktivnosti (koristan doprinos domaćinstvu, finansijska dobit). Rekreativne aktivnosti zapravo imaju za cilj prvenstveno jačanje unutrašnjih snaga osobe koja se njima bavi, bilo da su u pitanju psihičke ili fizičke aktivnosti, a tek onda dolazi na red fizički aspekt rekreacije. Inače rekreacija (zajedno sa odmorom koji se pod određenim uslovima može smatrati jednom vrstom rekreacije) treba da bude zastupljena u svakodnevnom životu. Njegovateljica treba da osmisli i obezbijedi svakodnevne rekreativne aktivnosti svom korisniku. Ove aktivnosti zavise od korisnikovog zdravlja, starosti, spola i navika. Rekreativne aktivnosti se mogu podijeliti na pretežno pasivne i pretežno aktivne. Najčešće pasivne rekreativne aktivnosti su: čitanje, vezenje, pletenje, gledanje televizije. Najčešće aktivne rekreativne aktivnosti su: društvene igre, šetnja, vježbanje.

196

19. POGLAVLJE Pomoć korisniku/bolesniku pri učenju Potreba za učenjem kod bolesnih i starih osoba može da se posmatra dvojako: kao potreba za sticanjem novih znanja, te kao potreba za educiranje o vlastitoj bolesti i stanju. Ovo prvo se više odnosi na zdrave stare ljude, dok se educiranje o vlastitoj bolesti odnosi na bolesnike. Pri sticanju novih znanja u starijoj životnoj dobi više se ne koriste oblici formalnog učenja, nego se ove potrebe zadovoljavaju kroz gledanje i slušanje edukativnih radio-televizijskih emisija, čitanje različite literature, vršnjački i međugeneracijski razgovori i razmjene mišljenja i iskustava i slično. 19.1. Educiranje o vlastitoj bolesti, neupućenost i oprez pri razgovoru Educiranje o vlastitoj bolesti je izuzetno važno za prevenciju komplikacija oboljenja, te ispravno liječenje. Njegovateljica treba bolesniku na njemu razumljiv način da prenese ono što zna o njegovom stanju, ukoliko se on interesuje za to. Također, važno je da njegovateljica upozori bolesnika na kršenje pravila liječenja i prevencije komplikacija (uzimanje hrane i pića koja se ne preporučuje, neispravno uzimanje lijekova, neodlaženje na redovne kontrole zdravstvenog stanja u zdravstvenu ustanovu i slično).

197

Nisu sve osobe podjednako psihološki jake i stabilne. Stoga je od neprocjenjive važnosti da njegovateljica najprije konsultuje zdravstvene radnike koji vode brigu o zdravstvenom stanju njenog korisnika i korisnikovu porodicu vezano za one činjenice koje korisnik zna ili ne zna o svojoj bolesti, tj. vezano za ono što bi korisniku trebalo i što nebi trebalo reći. Veoma je važan oprez njegovateljice pri razgovoru o zdravstvenim temama sa bolesnikom, jer se neopreznim nastupom njegovateljice njegovo zdravstveno i psihičko stanje može čak i pogoršati. 19.2. Pravilno rukovanje i pravilna primjena lijekova Lijek je svaka tvar koja se unosi u organizma ili se primjenjuje na njegovoj površini u svrhu sprečavanja ili liječenja bolesti ili simptoma bolesti. Primjena lijekova često uzrokuje zabrinutost pacijenta ili umor zbog dugotrajnog uzimanja. Bolesnik ima pravo da zna koji lijek uzima, te zašto i koje su moguće komplikacije uzimanja lijeka, a može i odbiti uzimanje lijekova. Lijekovi mogu biti u tekućem (otopine, mješavine, kapljice, tinkture, klizma, injekcija), polukrutom (masti, paste, kreme, gelovi), krutom (prašci, kapsule, lingvalete, tablete, dražeje, orbilete, vaginalete, čepići) i plinovitom (inhalacije, pumpice) obliku. Lijek se na osnovu usmene odredbe ne smije primijeniti (osim eventualno u hitnim situacijama), nego samo uz pisanu odredbu ljekara. Lijekovi bi trebali biti pohranjeni u ormarićima koji bi se po mogućnosti trebali zaključavati. Lijekove je, dakle, potrebno čuvati na suhom mjestu zaštićene od sunca. Neki lijekovi se čuvaju u frižideru (inzulin). Na ambalaži ili uputstvu je navedeno kako se čuva lijek. Ako je lijek potrebno čuvati na hladnom mjestu, to znači da ga treba pohraniti na 1-15 °C, a ako je navedeno da lijek treba čuvati na sobnoj temperaturi, to znači na 15-25 °C. Lijek treba čuvati u originalnoj ambalaži, tj. ne vaditi ga i ne premještati u druge posude. Na bočici ili kutijici je navedeno i do kada je rok valjanosti. 198

Primjena lijeka podrazumijeva pet pravila i tri provjere. Pri primjeni lijekova potrebno je poštovati sljedećih pet pravila: 1. pravi pacijent, 2. pravi lijek, 3. prava doza, 4. pravo vrijeme, 5. pravi put ili način primjene. Tri provjere uključuju: 1. provjeru naziva i doze lijeka pri uzimanju lijeka iz ormarića, 2. provjeru naziva i doze lijeka pri primjeni, 3. usporedbu naziva i doze lijeka s propisanim pri vraćanju lijeka u ormarić. Pravo da primjenjuju lijekove imaju isključivo zdravstveni radnici (ljekari i medicinske sestre), te pacijenti samostalno kod kuće ili članovi njihovih porodica kada dobiju upute od zdravstvenih radnika. Njegovateljica bi mogla, u dogovoru sa porodicom ili samim bolesnikom, te uz obuku o vrsti lijekova koje on uzima, da u njegovoj kući vrši pripremu lijekova koji se uzimaju na usta. U nekim zemljama ili u pojedinačnim situacijama njegovateljici nije dozvoljeno da manipuliše lijekovima. Ipak, najbolji stav od svih jeste to da njegovateljica vrši samo nadzor nad uzimanjem lijekova koje bolesnik (ili eventualno član njegove porodice) samostalno priprema i uzima. Ovaj stav njegovateljica treba zauzimati svaki put kada je to moguće zbog vlastite sigurnosti i sigurnosti njenog korisnika. Primjena lijekova na usta. Na ovaj način se primjenjuje najveći broj lijekova. Sve lijekove treba uzimati isključivo sa osrednjom količinom vode, osim ako ljekar nije drugačije propisao. Ako pacijent nije pri svijesti, onda se primjena lijekova na usta ne provodi. Neki lijekovi se stavljaju ispod jezika da se tu otope.

199

Slika 45. Uzimanje tablete na usta Potrebno je procijeniti da li postoji poremećaj svijesti, otežano gutanje, mučnina ili povraćanje. Potrebno je pripremiti napitak (vodu) s kojim će pacijent popiti lijek. Lijek priprema i vadi iz kutijice ista osoba koja će i primijeniti lijek (najbolje da to radi sam korisnik). Lijek je potrebno primjenjivati u tačno propisano vrijeme ili unutar 30 minuta od propisanog vremena (dakle, ukoliko je propisano da se lijek primjenjuje u 7:00, on se može primijeniti od 6:30 do 7:30). Postupak pripreme tableta i kapsula ukoliko korisnik/bolesnik to ne može samostalno učiniti, a nema zdravstvenog radnika da to učini: 1. Oprati ruke. 2. Pripremiti lijek samo za jednog korisnika/bolesnika. 3. Provjeriti naziv, dozu i ime, rok upotrebe lijeka. 4. Kašičicom izvaditi lijek iz bočici ili kutijice i staviti u korisnikovu/bolesnikovu posudicu. Lijek ne dirati rukama. 5. Ostale lijekove pospremiti i odložiti u ormarić. 6. Smjestiti korisnika/bolesnika u sjedeći položaj i dati mu napitak da popije. 7. Ostati uz korisnika/bolesnika dok ne popije lijek. 8. Ako lijek padne na pod baciti ga i uzeti drugi 9. Pomoći korisniku/bolesniku da se nakon uzimanja lijeka udobno smjesti. 10. Oprati ruke. 11. Eventualno zabilježiti da je i kada je lijek uzet. 12. Ukoliko korisnik/bolesnik odbija uzeti lijek posavjetovati se sa zdravstvenim radnicima. 200

13. Obići korisnika/bolesnika nakon 30 minuta radi provjere stanja s obzirom na moguće komplikacije primjene lijekova. Kutijica za raspored lijekova – organizator uzimanja lijekova. Organizator uzimanja lijekova pomaže u planiranju sedmične i dnevne doze lijekova, te pomaže praćenje rasporeda dnevnog uzimanja lijekova. Postoje različite vrste ovih kutijica, a sve se primjenjuju na veoma sličan način. Odrede se i postave lijekovi za cijelu sedmicu. Posloži se dnevna doza lijekova svako jutro u četiri pretinca: jutro, podne, večer i prije spavanja. Kutijice su prikladne veličine za džep ili torbicu. Priložene su naljepnice za lijekove i pomični poklopci za lako punjenje. S jedne strane nalazi se dnevni planer uzimanja tableta, a s druge strane nalazi se sedmični planer uzimanja tableta po danima.

Slika 46. Kutijica za raspored lijekova – organizator uzimanja lijekova Komplikacije primjene lijekova. Primjena tableta najčešće nema komplikacije, posebno ako se radi o dugotrajnim bolestima i iskusnom bolesniku. Svaki lijek može imati svoje posebne 201

komplikacije kod primjene. Važno je poštovati navedenih pet pravila i tri provjere. Njegovateljica nije dužna da poznaje specifične i pojedinačne komplikacije, niti da ih tretira. Kod svake sumnjive situacije nakon primjene lijeka, potrebno je kontaktirati zdravstvene radnike ili hitnu medicinsku pomoć. Neposredno nakon primjene bilo koje vrste lijeka, korisnika/bolesnika ne treba ostavljati samog.

202

TREĆI DIO •

Njega specifičnih kategorija korisnika/bolesnika

203

204

20. POGLAVLJE Njega specifičnih kategorija korisnika/bolesnika 20.1. Njega operisanog korisnika/bolesnika Preoperativnu pripremu, operativni zahvat, te rani postoperativni rehabilitacioni period provode isključivo zdravstveni radnici (ljekari i medicinske sestre). Kasniji postoperativni oporavak, posebno nakon što operisana osoba bude otpuštena kući iz zdravstvene ustanove, mogu i trebaju da preuzmu članovi porodice operisane osobe ili njegovateljice. Ovdje se pred njegovateljicu postavljaju sljedeći zadaci: • sprečavanje kasnih postoperativnih komplikacija posebno kod korisnika/bolesnika koji leže, • briga o pravilnoj ishrani, • prevencija psihičkih smetnji kao posljedica operacije, • provođenje lične higijene. Rane postoperativne komplikacije su veoma ozbiljna medicinska stanja, pa brigu o njima provode zdravstveni radnici kada je osoba još uvijek u zdravstvenoj ustanovi. Kasne postoperativne komplikacije također mogu izuzetno loše uticati na zdravlje i pogoršanje bolesti, ali se može relativno lako prevenirati njihov nastanak. Naručito su ove komplikacije izražene i opasne kod osoba koje dugo leže ili su nepokretne. Prevencija nakupljanja sluzi u disajnim putevima se obavlja pomoću vježbi disanja. Prevencija nastanka dekubitusa provodi se redovnim mijenjanjem položaja bolesnika, pravilnim namiještanjem posteljnog rublja i odjeće, masiranjem i korištenjem 205

antidekubitalnih pomagala. Prevencija nastanka tromboze dubokih vena provodi se pasivnim i aktivnim vježbama u krevetu, te ranim ustajanjem i poticanjem kretanja bolesnika. Nemoguće je dati jedinstven obrazac za ishranu operisanog bolesnika jer će ona zavisiti od vrste operativnog zahvata, oboljenja, toka postoperativnog oporavka i slično. U načelu, postoperativna ishrana bolesnika treba biti prilično kalorična i u lako svarljivim obrocima, da ne dođe do nepotrebnog opadanja tjelesne težine bolesnika. Zdravstveni radnici će dati uputstva o ishrani u svakom pojedinačnom slučaju. Ipak, nakon sedam dana po operativnom zahvatu, kada se već može očekivati da će bolesnik biti kod kuće, u ishrani se mogu upotrebljavati: čaj, mlijeko, voćni sokovi, bijela kafa, pire od krompira, jogurt, puding, mesna čorba, mladi sir, kompot, kuhana piletina i mlada teletina, voće i povrće. Ove namirnice pospješuju i održavaju odbrambene snage organizma na zadovoljavajućem nivou. Prevenciju psihičkih smetnji njegovateljica treba da provodi kroz razgovor sa korisnikom, te kroz primjenu radne i okupacione terapije i rekreativnih aktivnosti u skladu sa stanjem bolesnika. Posebno je važno raditi na poboljšanju psihičkog stanja operisanih osoba od zloćudnih bolesti, nakon amputacija dijelova tijela, operativnih zahvata na glavi, operativnih zahvata na kostima nakon kojih je osoba dugo vezana za krevet uz gipsane imobilizacije. Provođenje lične higijene uz pomoć njegovateljice, posebno kod nepokretnih i slabo pokretnih bolesnika je od velikog značaja za brži oporavak. Pravilna svakodnevna lična higijena pospješuje psihički oporavak nakon operacije i sprečava nastanak infekcija koje mogu dodatno ugroziti stanje operisane osobe. Njega i previjanje rane. Previjanje rane se najčešće radi u zdravstvenim ustanovama, ambulantama ili na hirurškim odjelima u bolnicama. Pri izlasku operisane osobe iz bolnice, koža iznad rane je najčešće zarasla i sanirana, te se preko rane samo formalno stavlja gaza, zbog konaca koji možda još nisu u potpunosti izvađeni. Zadaci njegovateljice kod korisnika/bolesnika u vezi sa postoperativnom ranom:

206

• • • • •

Njegovateljica treba da osigura i organizuje transport osobe od kuće do zdravstvene ustanove gdje će se raditi redovne kontrole i previjanje rane, te vađenje konaca. Njegovateljica treba da vodi računa da se gaze u međuvremenu ne diraju i ne skidaju, te da se operisani dio tijela ne kvasi, sve dok to ne odobre zdravstveni radnici. Njegovateljica treba da prati izgled gornjeg dijela gaze bez njenog skidanja u smislu eventualne pojave krvi na gazi. U tom slučaju ne skidajući prvu gazu preko nje treba da stavi još jednu sterilnu gazu, te da obavijesti zdravstvene radnike (u ambulanti, patronažnoj službi ili hirurškom odjelu). Njegovateljica treba da prati izgled kože u na mjestu i u okolini zalijepljenog leukoplasta – materijala kojim se pričvršćuje gaza za kožu. Leukoplast nekada može izazvati crvenilo i plikove na koži, posebno nakon dugotrajnog korištenja, pa o tome treba obavijestiti zdravstvene radnike.

Slika 47. Hirurška rana

207

Slika 48. Previjanje rane

20.2. Njega poteškoćama

korisnika/bolesnika

sa

kardiovaskularnim

Oboljenja kardiovaskularnog sistema danas su postala jedan od vodećih uzroka smrti i u svijetu i kod nas. Tu spadaju bolesti srca i srčanih krvnih sudova i ostalih krvnih sudova u tijelu. Veliki doprinos liječenju, osim internističkih metoda, daje i kardiovaskularna hirurgija, koja je danas veoma uznapredovala. Nastanku ovih oboljenja doprinose i razni riziko-faktori: pušenje, način ishrane (uzimanje velikih količina mesa, životinjskih masti, šećera), smanjena fizička aktivnost, pretjerano korištenje automobila, nemogućnost i neznanje o načinu nošenja sa svakodnevnim stresnim situacijama i slično. Najčešće se poremećaji u organizmu odnose na: puls, krvni pritisak, disanje, promjenu boje kože, poteškoće sa izlučivanjem mokraće, stolice i slično. Neka od najčešćih i najznačajnijih oboljenja iz ove skupine su: visok krvni pritisak, angina pektoris, srčani infarkt, oboljenja krvnih sudova na drugim mjestima u organizmu koja uzrokuju moždani udar, začepljenje krvnih sudova na vratu i nogama, proširene vene na nogama i slično.

208

Kada se govori o angini pektoris i srčanom udaru, najvažniji simptom jeste bol iza grudne kosti, koji se može širiti u lijevu ruku, u plećke na leđima, u donju vilicu. Bol kod angine pektoris prolazi nakon uzimanja redovne terapije koju ovi bolesnici redovno upotrebljavaju (nitroglicerinski preparati u tabletama pod jezik ili u spreju), dok bol kod srčanog udara traje duže i ne prolazi, te se osoba redovno javlja u hitnu medicinsku pomoć ili drugu zdravstvenu ustanovu. Svim srčanim bolesnicima potrebno je obezbijediti potpuni mir, te voditi računa o redovnom i savjesnom posmatranju stanja i praćenju svake i najmanje promjene kod osobe od strane njegovateljice kako bi se na vrijeme obezbijedila eventualno potrebna pomoć. Bolesniku je potrebno obezbijediti svakodnevno prebrisavanje tijela ukoliko on leži, presvlačenje ličnog i posteljnog rublja, njega usne šupljine, obezbjeđivanje dovoljne količine čistog i svježeg vazduha u sobi i slično. Zahvaljujući razvoju kardiohirurgije bolesnici se podvrgavaju hirurškoj intervenciji (ugrađivanje bay-pass-a) koja ima za cilj ponovno uspostavljanje prohodnosti krvnih sudova koji snabdijevaju srce krvlju. Kod osoba sa poremećajima ritma rada srca koji nemaju začepljenja krvnih sudova srca također se radi hirurška operacija (ugrađivanje pace-maker-a). Srčani bolesnici uzimaju dijetalnu hranu koja treba biti lako svarljiva, bez jakih začina, a obroci manji i češći. Ova hrana treba da bude neslana, a kao dodatak hrani da bi se popravio ukus neslane hrane može se koristiti bijeli luk, limunov sok, voćni sokovi i slično. U kasnijoj fazi oporavka bolesnik može uzimati: jaja, svježi kravlji sir, teletinu, piletinu, slatkovodnu ribu, voće, povrće, salate, ali sve treba biti neslano. Njegovateljica treba ukazivati na one faktore koji će doprinijeti ozdravljenju i poboljšanju općeg stanja, a to su: • pridržavanje propisane dijete, • redovne ljekarske kontrole, • pozitivan uticaj boravka na svježem vazduhu, • prevencija prehlađivanja i štetan uticaj hladnog i vjetrovitog vremena, • izbjegavanje fizičkih i psihičkih napora i stresnih situacija, 209

• •

obavljanje fizičkih aktivnosti u skladu sa trenutnim stanjem, održavanje urednog i redovnog obavljanja fizioloških potreba.

Čak i mali znaci mogu ukazivati na pogoršanje stanja, te njegovateljica treba da ih uočava i da obavijesti nadležnu zdravstvenu ustanovu: • zamor i pri malom naporu, • gušenje, • oticanje nogu, • promjena boje kože nogu, • bolovi u nogama, • pojačano noćno mokrenje i slično. 20.3. Njega i izolacija korisnika/bolesnika sa zaraznim bolestima U radu oko zaraznih bolesnika njegovateljica je izložena infekciji. Njegovateljica treba da odjeću koju nosi van korisnikove prostorije drži izvan dohvata korisnika, tj. u potpuno drugom prostoru. Treba da ima posebnu odjeću i obuću za rad sa zaraznim bolesnikom. Nakon rada sa zaraznim bolesnikom njegovateljica treba da se okupa. U toku rada njegovateljica treba da ima pokupljenu i zaštićenu kosu i uredne kratke nokte bez laka. Njegovateljica treba da nosi kapu, masku i rukavice. Najjednostavniji a ujedno i najefikasniji način zaštite od zaraznih bolesti kako za bolesnika tako i za njegovateljicu jeste često i pravilno pranje ruku. Dok traje zarazna bolest korisnika on treba da ima posebnu odjeću i obuću, posebno posteljno rublje, poseban pribor za ličnu higijenu, te posebno posuđe i escajg. Odjeću i posteljno rublje treba pri pranju obavezno iskuhavati. Zdravstveno prosvjećivanje naroda mnogo pridonosi suzbijanju zaraznih bolesti, a njihovom širenju naručito potpomažu neznanje, razni običaji, zablude i praznovjerje.

210

20.4. Njega korisnika/bolesnika sa psihijatrijskim poteškoćama Osobe sa psihijatrijskim poteškoćama su u akutnim trenucima svojih bolesti najčešće smješteni u bolnicu na psihijatrijski odjel. Međutim, ove osobe ni u kojem slučaju nisu konstantno u lošem psihičkom stanju, tj. postoje poboljšanja njihovog stanja. Naravno, u svakodnevnom narodnom razgovoru osobe sa psihijatrijskim poteškoćama se etiketiraju i stigmatiziraju kao opasne i nepristupačne. Iznenađujuće je koliko ljudi se dnevno sreće a da oni uzimaju neke psihoterapijske lijekove. Ranije su osobe sa psihijatrijskim smetnjama bile smještane u odvojene zdravstvene ustanove, psihijatrijske bolnice zatvorenog tipa iz kojih više nisu izlazile. Danas se ove osobe uz redovnu terapiju i kontrolu psihijatra sasvim normalno uklapaju u svakodnevne životne aktivnosti i rad. Najčešće psihijatrijske bolesti su depresija, shizofrenija, te razne vrste neuroza. U akutnim stanjima osobe mogu biti: agresivne, konfuzne, imati vidne ili slušne halucinacije, željeti sebi oduzeti život, uznemirene, opsesivno vezane za neku misao ili radnju i slično. Njegovateljica ima zadatak da nadzire uzimanje lijekova i prati redovno odlaženje na kontrolne preglede kod psihijatra, što je sasvim slično kao i kod nekih drugih vrsta bolesti. Psihijatrijski bolesnici također mogu oboliti i od nekih drugih bolesti i taj slučaj je veoma čest (povišen krvni pritisak, šećerna bolest, kardiovaskularne bolesti i drugo). Njegovateljica će postupati kao i u ostalim slučajevima oboljelih od tih bolesti. U situacijama pogoršanja znakova psihijatrijske bolesti, njegovateljica treba da djeluje smireno i odlučno, bez nepotrebnog dodirivanja i suvišnih bliskih kontakata. Osobe mogu postati agresivne, iako je to zapravo relativno rijetka situacija. Također, osobe mogu pokušati učiniti same sebi nažao, a njegovateljica ih u tome treba nastojati spriječiti, pazeći prvenstveno na svoju sigurnost. Njegovateljica će pozvati hitnu medicinsku pomoć i nikako neće osobu ostavljati samu.

211

20.5. Njega korisnika/bolesnika sa kognitivno-perceptivnim poteškoćama (oštećenje sluha, vida, psihičkih funkcija) Sve češće se susrećemo sa bolesnicima sa oštećenjem sluha, vida, otežanim razumijevanjem ili pamćenjem. Njega ovih osoba zahtijeva posebnu pažnju i prilagođavanje njegovateljice. Ako oštećenje postoji već duže vrijeme, onda će korisniku najveći problem stvarati eventualna promjena prostora na koji je navikao ili promjena rasporeda namještaja. Ukoliko je problem sa vidom ili sluhom nastao iznenada, onda će mu to stvarati strah, frustraciju i depresiju. Stepen oštećenja sluha se kreće od laganih oštećenja do potpunog gubitka sluha, a oboje može da se javi na jednom ili oba uha. Nagluhost može da bude urođena ili stečena u toku života sa prethodno normalno razvijenim sluhom. Ukoliko je oštećenje sluha nastalo prije razvoja govora kod djece, onda će i razvoj govora biti otežan ili onemogućen, a govor nejasan. Čitanje s usana zahtijeva veliku vještinu i koncentraciju. Bol, stres ili umor mogu smanjiti sposobnost osobe koja čita s usana. Osoba koja gubi sluh mora iznalaziti nove načine komuniciranja s okolinom. Osobe koje gube sluh mogu postati sumnjičave zbog toga što ne čuju dobro, frustrirane i ljute što često moraju moliti ljude da ponove ono što su rekli, osjećaju se nesigurno jer ne mogu čuti uzbunjujuće signale (razne sirene, automobile, zvono na vratima, telefon), te osjećaj stida jer su možda neprikladno komentarisali nešto što su pogrešno razumjeli. Znakovi na osnovu kojih se može posumnjati na oštećenje sluha su: • osoba ne odgovara kada mu se obraća, • daje neodgovarajuće odgovore, • traži da se ponovi rečeno, • uspravlja se i namiješta da bolje čuje, • gubi zanimanje za okolinu. Preporuke pri komunikaciji sa osobama sa oštećenjem sluha su sljedeće: • ne razgovarati sa osobom nalazeći se u drugoj prostoriji, • ne žvakati žvakaću gumu jer to onemogućava čitanje s usana, • ne prekrivati usta, • ne razgovarati povišenim tonom, • ne vikati na osobu, • ne produžavati komunikaciju nepotrebno, 212

• • • • • • • • •

usmjeriti svu pažnju na osobu, privući pažnju podizanjem ruke ili doticanjem, biti okrenut prema osobi, stišati druge izvore buke, provjeriti nosi li osoba slušni aparatić i postaviti joj ga, pri razgovoru ne zanemarivati neverbalni oblik komunikacije, ako je potrebno napisati riječi na papir, tražiti od osobe da potvrdi da je razumjela rečeno, biti strpljiv i smiren.

Zbog gubitka sluha korisnik može imati visok rizik od povređivanja, te može biti socijalno isključen i bez komunikacije sa ljudima. Stepen oštećenja vida se kreće od slabovidnosti do potpunog sljepila. Oštećenje vida može prouzrokovati strah, nesigurnost i emocionalne reakcije. Može doći do pojave panike i gubitka kontrole. Osoba se više oslanja na druga čula (sluh i dodir), a često primjenjuje pomagala za kretanje (bijeli štap). Zdravstveni radnici najčešće preporučuju nošenje naočala ili sočiva, te sunčanih naočala ukoliko je prisutna osjetljivost na bjelinu. Njegovateljica ima zadatak da sprečava socijalnu isključenost osobe i povređivanje. Kognitivni deficit obilježava stanje kada je prisutan poremećaj u mentalnim aktivnostima poput pamćenja, mišljenja, orjentacije, rješavanja problema, donošenja odluka i razumijevanja. Na mišljenje i opažanje utiču i trenutne potrebe osobe ili situacija u okolini. Zaboravnost je jedan od najčešćih poremećaja pamćenja, te je čest kod senilne demencije kod starih ljudi. To je i normalna pojava koju svako doživljava neprestano. Osobu treba poticati na obavljanje svakodnevnih aktivnosti pod kontrolom njegovateljice a u skladu sa njegovim mogućnostima. Na kognitivne poteškoće može se nadovezati i poremećaj hranjenja, te poremećaj mokrenja i stolice. 20.6. Njega zdravog djeteta i karakteristike bolesnog djeteta I zdravo i bolesno dijete zahtijevaju mnogo više njege i pažnje od strane majke, drugog člana porodice ili njegovateljice nego bilo koja druga osoba. Specifičnost se prvo ogleda u namještaju u dječijoj sobi: 213

• • •

• • • • •

Dječiji krevetić treba da ima ograde sa obe strane koje se mogu spuštati. Dužina i širina krevetića se određuju prema uzrastu djeteta. Rastojanje pregrada na ogradama sa svih strana krevetića treba da bude 8-10 cm da dijete nebi moglo da ispadne, a šipke trebaju biti vertikalno postavljene da dijete nebi moglo da se po njima penje. Svi rubovi trebaju biti obli, boja namještaja ne smije da se skida i guli, niti da sadrži otrovne i štetne supstance. Dušek krevetića treba da bude obložen gumenom mušemom radi zaštite od mokrenja i stolice, a da se može lako čistiti. Maloj djeci jastuci se ne stavljaju, a kod veće djece oni trebaju biti čvrsti da glava ne upadne u jastuk, te da ne zagrijavaju glavu previše. Odjeća treba da odgovara higijenskim propisima, da bude jednostavna, laka i udobna, ne smije da steže i ograničava slobodu pokreta. Rublje treba biti napravljeno od mekog materijala, da se lako pere i brzo suši.

Njegovateljica koja njeguje dijete treba da bude zdrava i sa dobrim higijenskim navikama. Pored ljubavi za rad sa djecom, treba da bude vješta, spretna i iskusna. Pribor koji je potrebno pripremiti za kupanje djeteta je sljedeći: • kadica napunjena vodom, posuda za pranje lica, • frotirski ručnik, pamučna pelena, trljačica, • neutralni sapun ili kupka, • „bejbi“ ulje ili losion, neutralna „bejbi“ mast, • makazice sa ravnim rubom, češalj i četka za kosu, • toplomjer za vodu, • čisto rublje, čiste pelene, • posuda za prljavo rublje. Postupak kupanja bebe ukoliko roditelji to ne mogu samostalno učiniti, a nema zdravstvenog radnika da to učini: 1. Oprati ruke. 2. Kupanje djeteta treba da se odvija u dobro zagrijanoj prostoriji sa zatvorenim prozorima. 214

3. Prvo se operu oči, pa lice, ako treba očisti se nos, pa se nasapunjaju glava, trup, ekstremiteti, pa na kraju zadnjica. 4. Sve se ovo uradi na površini namijenjenoj za kupanje djeteta ili na krilu majke. 5. Zatim se beba drži lijevom rukom preko grudi za rame, prinese nad kadu ili drugu pogodnu posudu, opere se glava, a zatim se postavi na leđa, pa se peru ostali dijelovi tijela i na kraju predio polnih organa. 6. Za sve vrijeme glava se pridržava rukom preko leđa koja drži suprotno rame. 7. Kupanje se obavlja brzo, za 3-5 minuta u vodi temperature 38 °C. 8. Beba se potom stavi na peškir i zamota. 9. Pošto je dobro izbrisana, pregledaju se prevoji kože ispod vrata, pazuha i prepona i pospu se „bejbi“ praškom. 10. Ako dijete ima zdravu kožu ne trebaju se upotrebljavati nikakvi preparati. 11. Povremeno se trebaju pregledati nokti i ravno podrezati. 12. Dijete se zatim obuče. 13. Kupanje se obavlja ujutro ili uvečer, ali nikada poslije podoja. 14. Oprati ruke. Majčino mlijeko je nabolja hrana za bebu, prilagođena njenim potrebama. Između obroka – podoja – beba se poji prokuhanom i ohlađenom vodom zaslađenom zaravnjenom kašičicom šećera na 100 g vode. Nema lošeg majčinog mlijeka kao što neke majke misle. Vještačkoj ishrani se u ranim mjesecima pribjegava rijetko. U starijim mjesecima postepeno se uvodi i druga hrana. Posebna pažnja se pridaje pripremi obroka i hranjenju djeteta. O pojedinostima hranjenja i uvođenju drugih namirnica majku djeteta i njegovateljicu koja pomaže majci informisat će patronažna medicinska sestra koja redovno obilazi dijete i majku ili drugo zdravstveno osoblje u pripadajućoj ambulanti. Najvažniji zadatak majke i njegovateljice u njezi bolesnog djeteta jeste da prate rast i razvoj djeteta zajedno sa patronažnom medicinskom sestrom. One su uvijek uz dijete pa mogu primjetiti sve promjene u ponašanju djeteta i o tome razgovarati sa patronažnom sestrom. Veselost je jedna od glavnih prednosti u odgajanju djeteta da bi ono postalo zdravo i psiho-fizički pravilno razvijeno. 215

Karakteristike zdravog djeteta su: • Izgled: odgovarajuća težina i visina, sjajna i čista kosa, čisti ten, tjelesna čistoća, dobro držanje i struktura kostiju, oči svijetle i jasne, uši i nos bez iscjetka, čisti zubi. • Ponašanje: sretno i ugodno, znatiželjno i aktivno, uživa u interakciji sa drugima, odgovarajuće i fine motoričke sposobnosti. • Rutine: dobre navike spavanja, dobar apetit, obilje vježbe i aktivnosti. Karakteristike bolesnog djeteta su: • Izgled: vrlo mršavo ili debelo, letargično, loše držanje, loša koordinacija mišića, umor, žaljenje na konstantnu bol, nečistoće tijela i odjeće, prljava kosa, vlasište i nokti, oči vlažne i crvene, škilji dok gleda, trlja oči neprestano, ne čuje, ima zbunjen pogled, promukao glas i otečene žlijezde, česte upale grla i prehlade, nos krvari ili je prisutno stalno curenje, stomatološki problemi, ranice u ustima, osip, modrice, ožiljci ili neobične povrede, groznica, suho lice, blijeda i hladna koža, prekomjerno znojenje, mučnina, povraćanje, proliv, grčenje mišića. • Ponašanje: emocionalni poremećaji, govorni nedostaci, nervoza, nemir, pretjerano korištenje WC-a, nedostatak aktivnosti i fine motoričke koordinacije, razdražljivost, negativan stav. • Rutine: loše navike spavanja, loše prehrambene navike, nedostatak fizičke aktivnosti. Stres i napetost kod djeteta mogu biti uzrokovani: odlaskom oba roditelja na posao, rano odvajanje izaziva anksioznost, razvodom roditelja, odvojenošću od roditelja, napornim rasporedom, pretjeranim gledanjem televizije, nasiljem od strane vršnjaka ili roditelja, preseljenjem porodice, odlaskom u obdanište ili dom, lošom prehranom, bolešću djeteta ili roditelja, smrću člana porodice, prijatelja ili kućnog ljubimca, rođenjem brata ili sestre.

216

20.7. Njega umirućih korisnika/bolesnika U svijetu sve više ljudi svakodnevno umire i to najčešće od zloćudnih bolesti. U prošlosti je većina bolesnih umirala kod kuće, a o njima se brinula njhova porodica. Slijedio je period u kojem je većina bolesnih umirala u bolnicama, a danas se umiranje opet najčešće dešava u bolesnikovom domu uz porodicu. Umirući bolesnici imaju mnogo poteškoća koje su posljedica terminalnog stadija bolesti i liječenja. Umirući bolesnik ima potrebu za smanjivanjem bolova, za očuvanjem samopoštovanja i dostojanstva, za pažnjom i pripadanjem, saosjećanjem, te komunikacijom. Korisniku je potrebno pomoći u onome što ne može da sam obavlja, a poticati ga da samostalno radi ono što može da bi sačuvao samopoštovanje i dostojanstvo. Najčešći problemi su: mršanje, strah, opća slabost, gubitak energije, kašalj, demencija, depresija, otežano disanje, štucavica, nemogućnost mokrenja i stolice, promjene u usnoj šupljini, mučnina i povraćanje, promjene na koži, bol, nesanica. Zadaci njegovateljice kod umirućih korisnika/bolesnika: • Njegovateljica treba osigurati korisniku/bolesniku hranu koju voli i uticati na unos tečnosti. • Potrebno je slušati korisnika i osigurati mu potporu. • Treba poticati umjerenu aktivnost, bez napora. • Treba provoditi vježbe disanja, aktivne i pasivne vježbe u krevetu. • Korisnik/bolesnik treba da izražava svoje osjećaje i da se druži sa porodicom i prijateljima. • U slučaju štucavice korisniku/bolesniku treba dati hladnu vodu da pije, da brzo pojede malu kašičicu šećera ili da kraće vrijeme diše u papirnatu vrećicu. • Povremeno treba ukolniti umjetnu zubnu protezu i voditi računa o njezi usne šupljine. • Treba redovno mijenjati položaj i koristiti antidekubitalna pomagala. • Za ublažavanje boli treba kontaktirati nadležnu zdravstvenu ustanovu. • Često se dešava da pred samu smrt bol potpuno prestane. • U slučaju nesanice treba obezbijediti udobnu postelju i čistu posteljinu. 217

Reagovanje korisnika/bolesnika i njegove porodice na umiranje i smrt. Ni njegovateljica ni zdravstveni radnici niti druge osobe nikako nebi smjeli da predviđaju tačan trenutak smrti. Njegovateljica ne smije da ulazi u porodične prepirke, koje su česte ali i razumljive zbog količine stresa u ovakvim trenucima. U slučaju smrti u kući njegovateljica treba da obavijesti zdravstvenu ustanovu (najčešće hitnu medicinsku pomoć ili ambulantu), te da obezbijedi boravak porodice uz preminulog. Uz njegu korisnika, važna je i njega njegove porodice. Članove porodice treba saslušati i razgovarati s njima. Važno je održati komunikaciju sa umirućom osobom ali i sa porodicom. Ne treba davati lažne nade, ali ni biti surov pri razgovoru. Ponekad je dovoljno samo prisustvo njegovateljice. S pacijentom treba razgovarati kad on to želi, ali izbjegavati razgovor o samoj bolesti. Njegovateljicin zadatak nije da ustanovi i proglašava smrt, nego da u slučaju sumnje na to odmah pozove hitnu medicinsku pomoć. Njegovateljica treba posumnjati da je nastupila smrt ukoliko uoči neke od sljedećih znakova: • Nesigurni znaci smrti: gubitak svijesti, prestanak disanja, prestanak rada srca. • Sigurni znaci smrti: mrtvačko bljedilo, mrtvačke pjege, mrtvačka ukočenost. • Kasni znak smrti: raspadanje tijela. Nekada se umirući pacijenti smiještaju u posebne ustanove namijenjene za ovakve situacije koje se nazivaju hospiciji ili hospisi. Ciljevi ovih institucija su da se smanje bol i patnja, omogući mirna i dostojanstvena smrt, pruži olakšanje pacijentovoj porodici, te pruži emocionalna i duhovna potpora.

218

ČETVRTI DIO •

Prva pomoć i specifičnosti prve pomoći kod starih osoba

219

220

21. POGLAVLJE Prva pomoć i specifičnosti prve pomoći kod starih osoba 21.1. Značaj prve pomoći, smirenog i brzog djelovanja Definicija prve pomoći zapravo predstavlja odgovore na sljedeća pitanja: • Ko pruža prvu pomoć? Zdravstveni laici, osobe koje se ne bave profesionalno zdravstvom. • Gdje se pruža prva pomoć? Na mjestu nesreće. • Kad se pruža prva pomoć? Započinje se odmah te traje sve do dolaska zdravstvenih radnika. • Kako se pruža prva pomoć? Smireno i bez panike. • Čime se pruža prva pomoć? Priručnim sredstvima koja se nalaze na mjestu nesreće (djelovi, odjeće, daske, kišobrani, knjige, čiste pamučne maramice i slično, ili se koristi kutija prve pomoći koja se nalazi u automobilu). • Zašto se pruža prva pomoć? Da bi se spasio život, omogućilo dalje liječenje, te spriječila invalidnost.

221

Slika 49. Sadržaj kutije prve pomoći 21.2. Zaštita spasioca i obezbjeđivanje sigurnosti na mjestu nesreće Spasioc treba konstantno da postavlja sebi pitanje da li je teren na kojem se nalazi unesrećeni siguran za prilazak. Ukoliko je odgovor negativan, spasioc treba prvo pokušati obezbijediti taj teren, npr. prekinuti dovod električne struje ili pokušati ugasiti manju vatru. Prvu pomoć ne treba pružati na nesigurnom terenu, nego unesrećenog premjestiti izvan tog područja. Ovo je neophodan postupak čak i u najtežim slučajevima. Premještanje unesrećenog na siguran teren treba da bude brzo i efikasno, bez nepotrebnog odugovlačenja, ali ipak sigurno za spasioca, da i spasioc nebi postao žrtva. Spasioc treba da navuče gumene rukavice koje se nalaze u kutiji prve pomoći. Na taj način se spasioc štiti od prenosa infekcije sa unesrećene osobe na samog sebe. Sa jednim rukavicama ne treba raditi kod dvije unesrećene osobe, jer postoji mogućnost prenosa eventualne infekcije sa jedne unesrećene osobe na drugu, posebno ako su rukavice zaprljane krvlju. Ukoliko spasioc nema kutiju prve 222

pomoći pa ne može da dođe do gumenih rukavica, može da koristi najlonske kese ili bilo koji drugi predmet koji će spriječiti kontakt kože spasioca sa kožom ili krvlju unesrećene osobe. 21.3. Razlika između prve pomoći i hitne medicinske pomoći Za razliku od prve pomoći, hitna medicinska pomoć i urgentna medicina su naučne grane na kojima se baziraju vještine prve pomoći. Pod hitnom medicinskom pomoći podrazumijeva se organizovan pristup povrijeđenim i oboljelim pojedincima i grupama na mjestu nesreće, te njihov transport u zdravstvenu ustanovu. Pod urgentnom medicinom se podrazumijeva dalji bolnički postupak sa povrijeđenom osobom. Hitnu i urgentnu medicinsku pomoć provode zdravstveni radnici. 21.4. Pozivanje hitne medicinske pomoći Osnovni zadatak njegovateljice u svakoj situaciji jeste da pozove hitnu medicinsku pomoć. Pozivanje hitne medicinske pomoći na broj 124 je veoma značajan i ozbiljan zadatak, te ga ne treba olako shvatati. Činjenice koje treba reći u komunikaciji sa hitnom medicinskom pomoći jesu kratki odgovori na sljedeća pitanja: • ko zove, • šta se desilo, • gdje se desilo, • koliko ima povrijeđenih, • vrste povreda.

21.5. Koja povreda ima prednost Ukoliko bi se desilo da korisnik/bolesnik ima više povreda ili da su u isto vrijeme povrijeđena dva i više korisnika/bolesnika, ponovo je potrebno na prvom mjestu pozvati hitnu medicinsku pomoć. Npr: prvenstvo ima onaj korisnik/bolesnik koji ima krvarenje, ispred onog sa povredom zgloba na nozi koji će se zbrinjavati naknadno. Također, ukoliko se korisnik/bolesnik guši zalogajem treba biti prvi zbrinut od

223

strane spasioca. Dakle, gušenje stranim tijelom i krvarenje imaju prednost nad prelomom kosti i uganućem zgloba. Davanje prednosti određenim povredama naspram nekih drugih se zove trijaža. Trijaža se može odnositi na povrede (jedna osoba ima više povreda) i na povrijeđene osobe (više unesrećenih osoba). Trijaža se vrši prema tzv. redu hitnosti: 1. povrede i stanja koja ugrožavaju život (npr: gubitak svijesti, prestanak rada srca, prestanak disanja), 2. povrede i stanja koja pogoršavaju trenutno stanje (npr: krvarenje, otvorene rane, opekotine), 3. povrede i stanja koja mogu čekati sa zbrinjavanjem (prelomi, povrede zglobova, povrede mekih tkiva, povrede kičme i karlice).

21.6. Oživljavanje odraslih i djece (provjera stanja svijesti, otvaranje disajnog puta, provjera disanja, kompresije na grudni koš i vještačko disanje) Mnogo je situacija i uzroka prestanka rada srca i prestanka disanja kod zdravih, naizgled zdravih ili već od ranije bolesnih ljudi. Ako zastoj srca traje do 5-7 minuta ili manje, mozak, srce i drugi organi su još uvijek u dobrom stanju, te se još mogu očekivati uspješni rezultati oživljavanja. Ako je prošlo više od 5-7 minuta od trenutka prestanka rada srca, a nisu se poduzele mjere oživljavanja, vjerovatnoća da mjere oživljavanja neće biti uspješne je mnogo veća. Postoje razni oblici lanca preživljavanja, a najčešće se sastoji od sljedeće četiri karike: 1. rano prepoznavanje stanja i pozivanje hitne medicinske pomoći da bi se prevenirao zastoj rada srca, 2. rano započinjanje oživljavanja ukoliko je potrebno da bi se dobilo na vremenu do dolaska hitne medicinske pomoći, 3. rano korištenje automatskog eksternog defibrilatora ukoliko je potrebno da bi se povratio rad srca, 4. dalja njega nakon oživljavanja da bi se povratio kvalitet života.

224

Slika 50. Lanac preživljavanja

Provjera stanja svijesti. Stanje svijesti kod unesrećenog se provjerava u položaju u kojem je unesrećeni zatečen, bez okretanja i namiještanja. Unesrećenom treba postaviti nekoliko kratkih i jednostavnih pitanja: • Da li me čujete? • Jeste li budni? • Šta se desilo? • Kako se zovete? • Kako se osjećate? i slično. U isto vrijeme unesrećenog treba uhvatiti za ramena i pažljivo i lagano protresti bez velikog pomijeranja. Ovo će biti dovoljno da se utvrdi da li je unesrećeni svijestan. Nije potrebno unesrećenog šamarati, štipati i slično.

Slika 51. Provjeravanje stanja svijesti 225

Otvaranje disajnog puta. Disajni put se otvara u ležećem položaju postavljanjem ruke na čelo i zabacivanjem glave unesrećenog unazad, te podizanjem brade hvatajući za koštani dio (nikako za mekani mišićni dio ispod brade). Potrebno je izvaditi strano tijelo iz usta unesrećene osobe, ali samo ako to strano tijelo možemo lagano i jednostavno izvući prstima bez guranja u dublje dijelove disajnog puta.

Slika 52. Otvaranje disajnog puta

Provjera disanja. Provjera disanja se provodi tzv. metodom „gledaj, slušaj, osjeti”. Uslov je da disajni put bude otvoren prethodno objašnjenom metodom. Spasioc svoj obraz približi na par centimetara od lica unesrećenog, tako da gleda prema njegovom grudnom košu. U isto vrijeme spasioc posmatra pomijera li se grudni koš unesrećenog u ritmu disanja, osluškuje zvuk disanja ispred nosa i usta unesrećenog, te nastoji da osjeti kretanje vazduha iz nosa i usta unesrećenog. Dobro bi bilo da gornji dio tijela unesrećenog bude oslobođen od odjeće da bi pregled bio što sigurniji. Međutim, treba smanjiti gubitak 226

dragocijenog vremena za oživljavanje, pa se skidanje odjeće najčešće zanemaruje. Ova radnja treba da traje oko 10 sekundi, što je dovoljno vremena da se utvrdi stanje disanja. Moguće su dvije opcije: 1. osoba je bez svijesti ali diše normalno – postaviti je u bočni položaj i pozvati hitnu medicinsku pomoć, 2. osoba je bez svijesti i ne diše – raditi reanimaciju.

Slika 53. Provjeravanje disanja Kompresije na grudni koš i vještačko disanje. Postupak provođenja spoljašnje masaže srca prilikom pružanja prve pomoći: 1. Za spoljašnju masažu srca potrebno je da unesrećeni leži na leđima na čvrstoj podlozi, najbolje na podu. Spasioc klekne sa strane unesrećenog. 2. Dobro je osloboditi gornji dio tijela unesrećenog od odjeće, ali to ne smije da odgađa početak oživljavanja. 3. Mjesto na grudnom košu na kojem će se vršiti kompresije (pritisci) jeste sredina grudne kosti unesrećenog. 4. Spasioc postavlja korijen šake dominantne ruke na ovo mjesto, drugu ruku postavlja preko i ispreplete prste. 5. Spasioc se postavlja tako da mu ramena budu direktno (vertikalno) iznad grudnog koša unesrećenog, sa ispruženim laktovima.

227

6. Važno je da pritisak na grudni koš bude proizveden spuštanjem spasioca cijelim tijelom, a ne iz ramena, laktova ili samo snagom mišića ruku. 7. Pritisak se ne smije vršiti na rebra, stomak ili donji vrh grudne kosti. 8. Pritisak treba da pomjeri grudnu kost prema kičmi, tj. prema podlozi na kojoj unesrećeni leži 3-5 cm. 9. Brzina kojom se rade kompresije na grudni koš unesrećenog treba da iznosi oko 100 kompresija u minuti. 10. Dužina trajanja pritiska i opuštanja u toku jedne kompresije treba da traje podjednako. 11. Ruke spasioca koje su jednom postavljene na pravo mjesto na grudnom košu unesrećenog ne smiju se pomijerati ili podizati sa grudnog koša između pojedinih kompresija. Postupak provođenja vještačkog disanja metodom usta-na-usta prilikom pružanja prve pomoći: 1. Da bi se provodilo disanje usta-na-usta uslov je da disajni put bude prohodan i otvoren. 2. To se postiže na način opisan ranije, podizanjem brade i zabacivanjem glave unesrećenog. 3. Spasioc pomoću dva prsta (palac i kažiprst) zatvara nos unesrećenog. 4. Ovo je neophodno da zrak upuhan na usta unesrećenog nebi izlazio van kroz nos, zaobilazeći pluća. 5. Podižući koštani dio brade otvaraju se usta unesrećenog, što omogućava upuhivanje vazduha. 6. Spasioc udahne normalno, te postavi svoje usne oko usana unesrećenog. 7. Treba paziti da usne unesrećenog budu u potpunosti obuhvaćene, da zrak nebi izlazio na uglove usana ili pored usana spasioca. 8. Tada spasioc izdahne, tj. upuše vazduh iz svojih disajnih organa u disajne organe unesrećenog. 9. Jedno upuhivanje vazduha treba da traje oko 1 sekundu, kao što otprilike traje i normalan udisaj. 10. Za to vrijeme spasioc posmatra podizanje grudnog koša unesrećenog, što je dokaz da je zrak pravilno upuhan.

228

11. Spasioc tada odmakne svoje usne od unesrećenog i dalje držeći podignutu bradu (otvoren disajni put) i posmatra spuštanje grudnog koša što predstavlja izdisaj. 12. Ovaj postupak se ponavlja dva puta, tako da cijeli proces ne treba da traje više od 5 sekundi, kada se nastavlja sa kompresijama na grudni koš. Bilo da je prisutan jedan ili dva spasioca, trebaju da u daljem toku oživljavanja koriste isti omjer kompresija i upuhivanja vazduha kao kod odraslih unesrećenika, 30 kompresija pa 2 upuhivanja. To treba da traje sve do donošenja odluke o prekidu mjera oživljavanja: • dolazak hitne medicinske pomoći, • unesrećeni se počne buditi, pomijerati, otvarati oči ili samostalno (normalno) disati, • spasilac postane iscrpljen i potpuno je nemoguće da nastavi oživljavanje. U prvoj pomoći moguće je raditi samo kompresije na grudni koš bez upuhivanja vazduha. Oživljavanje kod beba i djece može se raditi po istim pravilima kao kod odraslih, ali sa malim razlikama: • Kod beba pritisak na grudni koš se radi sa dva prsta i sa manje snage. • Kod djece pritisak se može raditi jednom rukom. • Koristi se manje snage pri upuhivanju vazduha.

229

Slika 54. Kompresije na grudni koš i vještačko disanje 21.7. Upotreba automatskog eksternog defibrilatora (AED) Kada srce prestane da pumpa krv i krv prestane cirkulisati kroz organizam, unesrećeni ima srčani zastoj. Često srce i dalje proizvodi otkucaje, ali su oni toliko abnormalni i van kontrole da je cirkulacija krvi po organizmu nemoguća. Defibrilacija predstavlja postupak korištenja električne struje u terapijske svrhe za vraćanje srca u manje-više normalno stanje pomoću aparata koji se naziva automatski eksterni defibrilator (AED). Ovaj aparat kada se priključi na unesrećenog očitava i analizira kakvi su otkucaji srca i isporučuje električni šok, ali samo ako je to potrebno. Postoje AED aparati potpuno automatizovani i poluautomatski kod kojih je potrebno na glasovnu komandu pritisnuti dugme za isporučivanje električnog šoka. Prije, a najčešće i nakon defibrilacije potrebno je raditi masažu srca i vještačko disanje.

230

Ako je koža na grudnom košu unesrećenog mokra, treba je brzo obrisati i ukloniti sav metalni nakit. AED aparat se upali i slušaju se i izvršavaju glasovne komande. Elektrode treba zalijepiti na grudni koš na mjesta koja su nacrtana na samim elektrodama. Sve osobe u okolini unesrećenog trebaju da se odmaknu prije isporučivanja električnog šoka. Nakon toga treba nastaviti sa masažom srca i vještačkim disanjem. Ukoliko unesrećeni dođe svijesti ili počne samostalno disati, elektrode ne treba skidati sa njegovog grudnog koša, a AED aparat ne treba isključivati sve do dolaska zdravstvenih radnika. AED aparat neće dostavljati nepotrebne električne šokove. Kod beba i djece može se koristiti isti AED aparat i mogu se primjenjivati ista pravila za defibrilaciju kao kod odraslih.

Slika 55. Upotreba automatskog eksternog defibrilatora (AED)

231

21.8. Izgled osobe sa stranim tijelom u disajnim putevima i oslobađanje disajnih puteva Kod unesrećenih koji su bez svijesti a leže ne leđima, dešava se zapadanje jezika u disajne puteve, te je disanje u takvim situacijama onemogućeno. Ipak, u disajne puteve najčešće zapada zalogaj hrane ili sitni dijelovi igračaka kod djece. Osoba koja se guši stranim tijelom drži ruku na prednjem dijelu vrata, na taj način pokazujući „gdje je problem“. Strano tijelo u disajnim putevima koje onemogućava disanje, definitivno vodi prema lošem ishodu ukoliko se ne reaguje odmah. Kada disanje nije u potpunosti onemogućeno, pa unesrećena osoba može ispuštati zvukove ili kašljati, potrebno je osobu 4-5 puta srednje jako korijenom šake udariti u leđa između plećki usmjereno prema gore i naprijed. Ukoliko strano tijelo ne ispadne, te ukoliko osoba ne može ni govoriti, ni kašljati, ni disati, potrebno je uraditi tzv. Hajmlihov zahvat. Postupak izvođenja Heimlichovog zahvata prilikom pružanja prve pomoći: 1. Spasioc stane iza unesrećenog, obuhvati ga s obje ruke prema naprijed, te preklopi šake na sredini puta između donjeg kraja grudne kosti i pupka unerećenog. 2. Tada naglim pokretima prema nazad i gore nastoji izbaciti strano tijelo iz disajnih puteva unesrećenog. 3. Nakon 30-tak sekundi ukoliko strano tijelo nije izbačeno iz disajnog puta i unesrećena osoba još uvijek ne može disati, izgubit će svijest. 4. Heimlichov zahvat se može izvoditi i kada je unesrećeni u ležećem položaju i u besvjesnom stanju. 5. Unesrećenog treba postaviti u ležeći položaj na leđima sa glavom okrenutom u stranu (da bi spasioc mogao uočiti strano tijelo kada ispadne iz disajnih puteva). 6. Tada spasioc opkorači unesrećenog okrenuvši se prema njegovoj glavi, te korijenom obe šake na istom mjestu (između grudne kosti i pupka) vrši pritisak prema podlozi i prema gore. 7. Nakon kratkog vremena unesrećenoj osobi sa stranim tijelom u disajnim putevima koji potpuno onemogućava disanje prestat će raditi srce, pa je potrebno otpočeti kompresije na grudni koš i vještačko disanje. 232

Kod beba do 1 godine, trudnica i izuzetno gojaznih ljudi pritisak u svrhu izbacivanja stranog tijela iz disajnih puteva se ne vrši na trbuhu nego na donjoj polovini grudne kosti.

Slika 56. Oslobađanje disajnih puteva od stranog tijela 21.9. Besvjesno stanje i bočni položaj oporavka Bočni položaj oporavka se koristi kod unesrećenih osoba bez svijesti. Ovaj položaj treba da ispunjava sljedeće zadatke: • da bude najbliže položaju na strani, • da grudni koš i usta budu slobodni zbog disanja, • položaj treba da bude stabilan i da sprečava prevrtanje, • položaj ne smije da pogoršava već postojeće povrede,

233

•

položaj treba da obezbjeđuje lagano vraćanje unesrećenog na leđa za slučaj potrebe.

Postupak postavljanja unesrećene osobe u bočni položaj oporavka prilikom pružanja prve pomoći: 1. Dok unesrećeni leži na leđima, spasioc se pozicionira sa jedne njegove strane. 2. Spasioc presavija u koljenu nogu unesrećenog koja mu je dalja. 3. Potom ruku unesrećenog sa iste strane odmiče od tijela, te ga blago okreće prema sebi. 4. Spasioc zabaci glavu unesrećenog prema natrag s licem okrenutim prema dolje. 5. Postavlja njegovu gornju ruku pod donji obraz da zadrži njegovu glavu zabačenu unazad, kako bi se spriječilo prevrtanje na lice. 6. Donja ruka unesrećenog postavljena ispred grudnog koša sprečava prevrtanje unesrećenog na trbuh.

Slika 57. Postavljanje u bočni položaj oporavka Bebe se ne postavljaju u bočni položaj oporavka. Spasioc treba uzeti bebu u naručje držeći je jednom rukom preko leđa, a drugom rukom pridržavati glavicu, slično položaju u kojem se inače drži beba. Beba je okrenuta prema spasiocu, tako da joj jedna rukica visi prema dolje. Spasioc će zadržati bebu u ovakvom položaju sve do dolaska hitne medicinske pomoći.

234

21.10. Prva pomoć kod krvarenja Krvarenje je isticanje krvi iz povrijeđenog krvnog suda. Spasioc prvo mora utvrditi sigurnost terena na kojem pruža pomoć, da nebi i sam postao žrtva. Krvarenje uvijek spada u visoku hitnost zbog opasnosti po život, pa je veoma važno odmah započeti sa pružanjem prve pomoći, tj. zaustavljanjem krvarenja. Unesrećeni može zbog obilnog krvarenja da izgubi svijest, pa spasioc u tom slučaju, uz zaustavljanje krvarenja, treba da primjeni i stabilni bočni položaj. Spasioc treba unesrećenog riječima smiriti i objasniti mu šta će uraditi. Često nije jednostavno pronaći mjesto krvarenja jer su cijelo područje na tijelu i okolina zamrljani krvlju. Postupak zaustavljanja krvarenja prilikom pružanja prve pomoći: 1. Pritisak na krvni sud je najbrži i najjednostavniji način zaustavljanja krvarenja. 2. Kod krvarenja na glavi spasioc treba da vrši pritisak u okolini rane. Pritisak se nikako ne smije vršiti na vratu. 3. Kod krvarenja na nadlaktici, spasioc treba da pritisne žilu kucavicu u pazušnoj jami. 4. Kod krvarenja na podlaktici, spasioc treba da pritisne žilu kucavicu u lakatnoj jami. 5. Kod krvarenja na natkoljenici, spasioc treba da pritisne žilu kucavicu u preponi. 6. Kod krvarenja na potkoljenici, spasioc treba da pritisne žilu kucavicu u zatkoljenoj jami. 7. Pritisak iznad mjesta krvarenja na žilu kucavicu ipak treba da traje veoma kratko, samo dok se ne postavi kompresivni zavoj, tj. pritisak na samu ranu. 8. Na ranu se postavi čista (tek otpakovana, sterilna) gaza, a preko gaze se stavi cijeli neodmotani zavoj. 9. Drugim zavojem se previje preko ovako postavljene gaze i neodmotanog zavoja, tako da niti jedan dio rane ne ostane slobodan. 10. Neodmotani zavoj treba da posluži kao pritisak na ranu. 11. Umjesto gaze može se koristiti najčišći dio odjeće, umjesto neodmotanog zavoja neki predmet koji je veličine rane (kamen, glatka dječija igračka i drugi predmeti koji se nađu na mjestu nesreće), a umjesto zavoja za previjanje može poslužiti komad odjeće (rukav, majica, nogavica i sl.). 235

12. Krvarenje iz uha je jedino krvarenje kada se ne smije vršiti kompresija niti postavljati i stezati zavoj. 13. Na uho se samo blago stavi gaza bez stezanja, a glava treba da je okrenuta tako da omogućava isticanje krvi iz uha prema van. Krvarenje iz nosa često izaziva paniku kod osobe kojoj se desi, a i u njenoj okolini. Međutim, najčešće je krvarenje iz nosa bezazleno, nastalo zbog male povrede unutrašnjosti nosa i ne može dovesti do iskrvarenja, a teži slučajevi su rijetki. Postupak zaustavljanja krvarenja iz nosa prilikom pružanja prve pomoći: 1. U korijenu nosnica (mjesto gdje mekani dio nosnica prelazi u koštani čvrsti dio) treba vršiti pritisak sa dva prsta omotana pamučnom maramicom u toku 10-tak minuta. 2. Unesrećeni treba da savije glavu prema naprijed tako da bradom dodiruje grudni koš. Pogrešno je zabacivati glavu unazad. 3. Nos ne treba išmrkavati ni ispirati vodom, a krv ne treba gutati. 4. Na zadnji dio vrata se može staviti umjereno hladna obloga (maramica natopljena hladnom vodom). 5. Nakon nekoliko sati od prestanka krvarenja često se desi da pri umivanju osoba pomisli da je ponovo dobila krvarenje iz nosa, ali je to gotovo uvijek zaostala zgrušana krv. 6. Ukoliko se krvarenje iz nosa ponavlja ili dugo traje i obilno je, osoba treba da posjeti zdravstvenu ustanovu. Položaj sa povišenim nogama u odnosu na ostatak tijela se koristi kod krvarenja i kada spasioc prisustvuje situaciji u kojoj se unesrećena osoba „gubi“ i „pada u nesvijest“, dakle doživljava trenutnu nesvjesticu, a zbog stresne situacije koju je upravo doživjela (nagli ustanak sa stolice, primanje loše vijesti i slično). Ovaj položaj ne može zamijeniti bočni položaj oporavka kod osoba bez svijesti.

236

Slika 58. Zaustavljanje krvarenja i položaj sa povišenim nogama u odnosu na ostatak tijela 21.11. Prva pomoć kod opekotina Opekotina je povreda nastala zbog visoke topline. Ukoliko dođe do ovakvog nesretnog slučaja, njegovateljica treba da pozove hitnu medicinsku pomoć, a unesrećenog da odvoji i odmakne od izvora topline, te opečeni dio tijela da stave pod tekuću hladnu vodu. Hlađenje treba da traje dok bolovi ne prestanu, ne duže od 10-tak minuta. Nakon hlađenja preko rane se treba staviti mokra čista (tek otpakovana, sterilna) gaza bez jakog stezanja i pritiskanja. Izuzetno je važno paziti da i spasioc ne postane žrtva.

237

Slika 59. Pružanje prve pomoći kod opekotina 21.12. Stavljanje preloma i uganuća u nepokretni položaj pomoću odjeće Povrede kostiju i zglobova su raznovrsne, pa nije ni potrebno a ni moguće na mjestu nesreće utvrđivati o kojoj vrsti povrede se radi. Najvažnije je da se odmah pozove hitna medicinska pomoć. Ruka ili noga se kod svake povrede treba postaviti u nepokretni položaj. Do dolaska nastavnika (ili do dolaska zdravstvenih radnika) najbolje i najlakše je postaviti povrijeđeni dio tijela u nepokretni položaj pomoću odjeće samog povrijeđenog. To je na ruci najjednostavnije izvesti tako da se donji rub majice, košulje, kaputa prebaci preko ruke i skroz preko ramena, dok je podlaktica savijena a cijela ruka prislonjena uz tijelo. Nogu je najlakše postaviti u nepokretan položaj primicanjem druge (zdrave) noge povrijeđenoj i učvršćivanjem nogu zajedno (jednu uz drugu) koristeći rukave i cijelu majicu, duksericu, jaknu i slično.

238

Slika 60. Stavljanje preloma i uganuća u nepokretan položaj 21.13. Položaj i sprečavanje pomijeranja povrijeđenog kod povreda kičme, glave, grudnog koša, trbuha Povrede kičme, glave, grudnog koša i trbuha su izuzetno opasne, ali ipak ne mnogo česte u kućnom okruženju za razliku od npr. saobraćajnih nesreća. Pri svim ovim povredama može doći i do oštećenja kože, pa se takve povrede nazivaju otvorenim povredama. Češće su povrede kod kojih koža nije oštećena, pa se one nazivaju zatvorene povrede. Kod svih povreda, unesrećenoj osobi ne treba davati ništa za jelo i piće. Treba primijeniti sljedeće položaje: • Povrede kičme i glave najčešće nastaju pri padu sa visine. Povrijeđenog treba spriječiti da se kreće i zadržati ga u onom položaju u kojem se našao pri povređivanju, sve do dolaska nastavnika, a potom i dalje do dolaska zdravstvenih radnika. 239

• •

Kod povreda grudnog koša, povrijeđenog je najbolje staviti u polusjedeći položaj, postavljajući iza njega neki predmet kao oslonac (npr. stolicu). Kod povreda trbuha najbolje je da povrijeđeni bude u ležećem položaju sa nogama savijenim u koljenima i privučenim tijelu.

Ukoliko je povrijeđeni izgubio svijest, prednost nad ovim položajima ima stabilni bočni položaj oporavka. 21.14. Prekidanje kontakta sa električnom strujom uz posebnu zaštitu spasioca Udar električne struje se može desiti pri nestručnom rukovanju ili pri rukovanju sa neispravnom električnom opremom i aparatima. Ukoliko dođe do ovakvog nesretnog slučaja, treba odmah pozvati hitnu medicinsku pomoć, a unesrećenog pokušati odvojiti od strujnog kola. Izuzetno je važno paziti da i spasioc ne postane žrtva. Najispravniji način za prekidanje strujnog kola jeste isključivanje strujnih osigurača. Međutim, ako su strujni osigurači na nepristupačnom mjestu ili njegovateljica uopšte ne zna gdje se oni nalaze, unesrećenog treba pokušati gurajući ga drvenim ili gumenim predmetom (štapom) sa udaljenosti od najmanje 1 metra odvojiti od kola struje. Ukoliko se unesrećeni drži za izvor struje rukom, najbolje ga je udariti tim predmetom po vanjskom dijelu šake. Ipak, najvažnije jeste zaštititi spasioce i ostale prisutne da i oni nebi došli u kontakt sa izvorom električne struje. 21.15. Strana tijela u organizmu koja ne treba vaditi (u nosu, uhu, oku, jednjaku, rani) U igri djece često se dešava da dijelovi igračaka ili sitno povrće i košpice dospiju u nos, uho, oko ili da se progutaju, te nešto rjeđe da se staklo i drugi oštri materijali i predmeti nađu u rani. Ova strana tijela se ne smiju vaditi, dirati, ni pomijerati. Potrebno je osobu smiriti, a vađenje stranog tijela prepustiti zdravstvenim radnicima. (Jedino strano tijelo u organizmu koje se mora vaditi odmah na mjestu nesreće jeste strano tijelo u disajnim putevima.)

240

21.16. Prva pomoć kod ujeda zmije, uboda insekta (stršljen, osa, pčela) i ugriza psa Ujed zmije. Na mjestu ujeda zmije vidljive su dvije ranice od dva zmijska zuba. Unesrećena osoba je redovno uznemirena, znoji se i osjeća bol na mjestu ujeda. Nekada je moguće da ima i druge opšte znakove zmijskog ujeda ukoliko se ne reaguje na vrijeme. Najvažnije je osigurati teren da ni žrtva ni spasioc ne budu u opasnosti. Treba pozvati hitnu medicinsku pomoć ili organizovati transport do zdravstvene ustanove. Unesrećena osoba treba da što više miruje da bi se zmijski otrov što manje širio po organizmu. Ovo se posebno odnosi na dio tijela na kojem se desio zmijski ujed. Nogu ili ruku je dobro postaviti u nepokretni položaj pomoću odjeće ili priručnih sredstava. Sav nakit treba skinuti sa unesrećene osobe zbog mogućnosti oticanja dijelova tijela. Ubod insekta. Kod uboda insekata (stršljen, osa, pčela) treba osigurati da spasioc ne postane žrtva. Ako je na mjestu uboda ostala žaoka, treba je izvaditi noktima oba palca. Na mjesto uboda treba staviti hladnu oblogu, po mogućnosti led, te pozvati hitnu medicinsku pomoć. Osobu treba postaviti u polusjedeći položaj. Ugriz psa. Kod ugriza psa najvažnije jeste da osoba i spasioc ne budu dalje u opasnosti. Ranu od ugriza psa tretirati kao i svaku drugu ranu (zaustavljanje krvarenja i previjanje). Treba pozvati hitnu medicinsku pomoć ili se javiti u zdravstvenu ustanovu. 21.17. Prva pomoć kod pothlađivanja Pothlađivanje je često kada je tijelo izloženo hladnoći a ne kreće se, pa se ne može proizvoditi toplota. Kod izgladnjelih, starih i nepokretnih osoba može doći do pothlađivanja. Osoba drhti, koža joj je hladna, blijeda i suha, smjenjuju se ubrzano i usporeno disanje koje kasnije prelazi u izuzetno usporeno, osoba je konfuzna ili besvjesna, a prsti, usne, nos i uši mogu biti plavi. Osobu treba premjestiti u topliju prostoriju, skinuti eventualno mokru odjeću, na glavu staviti kapu, te pozvati hitnu medicinsku pomoć. Osobu se može zamotati u deke između kojih se stavi aluminijska folija ili topao termofor, ali nikako

241

direktno na tijelo, a osobi se može dati topao napitak da pije ukoliko je svjesna. 21.18. Prva pomoć kod dehidracije Dehidracija nastaje kada osoba gubi više tečnosti iz organizma nego što uzima na usta (zbog visoke temperature tijela, okoline, obilnog povraćanja ili obilnih proljevastih stolica). Dehidracija je česta kod starih ljudi jer ne uzimaju dovoljne količine tečnosti. Usna šupljina osobe je suha, osoba žeđa, ima upale oči, naboranu kožu, taman i količinski oskudan urin, slabost, glavobolju, te bol u trbuhu. Osobi treba dati da pije dosta tečnosti. U litar vode se može dodati pola kafene kašičice sode-bikarbone i soli, te tri kafene kašičice šećera. Treba pozvati hitnu medicinsku pomoć. 21.19. Prva pomoć kod bola u grudima Bol u grudima je jedno od čestih i opasnih stanja. Osoba osjeća bol iza grudne kosti koji može da se širi u lijevu ruku, lopatice na leđima, te u donju vilicu. Bol najčešće nastaje iznenada, iako je unesrećena osoba najčešće srčani bolesnik od ranije. Potrebno je odmah pozvati hitnu medicinsku pomoć, te nastojati smiriti unesrećenu osobu i postaviti je u njoj ugodan položaj (najčešće polusjedeći). Srčani bolesnici najčešće sa sobom nose svoje lijekove, pa treba provjeriti da li je osoba uzela dozu lijeka za taj dan, te ako nije usmeno je podstaći da uzme, ali sama. Spasioc nikako ne smije samostalno dati lijekove unesrećenoj osobi.

Slika 61. Prva pomoć kod bola u grudima 242

21.20. Prva pomoć kod moždanog udara Moždani udar nastaje iznenada. Osoba osjeća slabost jednog dijela tijela, ruke ili noge, najčešće sa jedne strane tijela, otežano govori, ima duple slike, otežano hoda, ima nesvjesticu ili glavobolju. Potrebno je odmah pozvati hitnu medicinsku pomoć, a osobu smiriti i staviti u ugodan položaj (polusjedeći). Treba zabilježiti vrijeme nastanka ovih znakova da bi se kasnije u zdravstvenoj ustanovi moglo odlučiti o vrsti terapije. Treba pratiti svijest i disanje osobe.

Slika 62. Izgled osobe sa moždanim udarom 21.21. Prva pomoć kod astme Astma je bolest od koje osoba boluje najvjerovatnije već duže vrijeme. Kod asmatičnog napada osoba se žali na kratkoću daha, brzo i otežano disanje, kašalj, „borbu“ za udah, strah, te promjenu boje lica, nosa i prstiju. Unesrećenu osobu treba nastojati smiriti, te je potrebno postaviti u njoj odgovarajući položaj (sjedeći, sa naslonjenim laktovima ili rukama na sto, polusjedeći ili stojeći položaj). Unesrećena osoba treba da sama uzme svoju dozu lijekova (pumpica); spasioc nikako ne smije da samostalno daje lijekove.

243

21.22. Prva pomoć kod komplikacija šećerne bolesti Od šećerne bolesti osobe obično boluju već duže vrijeme. Dijabetičari se nekada mogu žaliti na veoma jaku glad, glavobolju, znoji se, osjeća strah i podrhtavanje mišića ili gubi svijest. Najčešće se od same unesrećene osobe može dobiti informacija da li je ona dijabetičar. U prvoj pomoći nije ni potrebno ni moguće odlučivati da li se radi o smanjenom ili o povišenom nivou šećera u krvi. Unesrećenoj osobi uvijek treba dati nešto slatko da pojede ili popije. Ukoliko osoba ne bude bolje u kratkom vremenskom roku, treba pozvati hitnu medicinsku pomoć. Ukoliko osoba izgubi svijest, treba je postaviti u bočni položaj. 21.23. Prva pomoć kod epi-napada Epilepsija je bolest od koje osoba boluje već duže vrijeme, te može povremeno da ima epi-napade. Prije nastupanja napada osoba nekada ima predosjećaj da će uslijediti napad. Nakon toga slijedi grčenje mišića jedne strane tijela koje traje 30-tak sekundi. Poslije toga osobi se vraća svijest ili još neko vrijeme ostaje bez svijesti. Napad ne treba pokušavati sprečiti ili zaustaviti, jer je to nemoguće. Treba paziti da se osoba ne povrijedi prilikom pada na tlo. Kada napad prestane, treba provjeriti da li osoba diše, te osobu bez svijesti postaviti u bočni položaj. Treba pozvati hitnu medicinsku pomoć.

Slika 63. Izgled osobe sa epi-napadom

244

21.24. Kako postupiti kada korisnik/bolesnik ne otvara vrata? Postupak njegovateljice koja se našla u situaciji da joj korisnik/bolesnik ne otvara vrata: 1. Provjeriti brave, pogledati kroz prozore, zazvoniti na zvono ili pokušati zvati na telefon dok se ne dobije odgovor. 2. Kontaktirati komšiju koji možda može biti od pomoći. 3. Nazvati najbližeg rođaka ili prijatelja i obavijestiti ga o nastaloj situaciji, a on možda ima i odgovor. 4. Nazvati hitnu medicinsku pomoć ili ambulantu. 5. Nazvati stanicu policije i obavijestiti ih o situaciji ukoliko se nije uspjelo stupiti u kontakt ili se nisu uspjeli dobiti odgovori od rođaka ili prijatelja.

245

246

SAŽETAK Plan i program osposobljavanja za obavljanje poslova i radnih zadataka njegovatelja/ice pri njegovanju zdravih starih osoba, zdrave djece i bolesnika, njegovatelju/ici daje kompetencije za obavljanje sljedećih poslova i zadatka u saradnji sa medicinskim sestrama/tehničarima i samostalno: • rješava probleme vezane za etiku u njegovanju, • vrši samozaštitu od povreda na radu i profesionalnih oboljenja, • prepoznaje znakove starosti i promjene u organizmu u procesima nastanka bolesti, • komunicira sa korisnicima/bolesnicima, • vlada stresom i emocijama vezanim za poslovne zadatke, • vlada znanjima o pojedinim aspektima osnovnih ljudskih potreba i smanjene mogućnosti korisnika/bolesnika za brigu o sebi, te vrši pomoć korisniku/bolesniku pri: o disanju, uzimanju hrane i tekućine, eliminaciji mokraće i stolice, kretanju, odmoru i spavanju, odjevanju, održavanju normalne tjelesne temperature, održavanju lične higijene i higijene okoline, izbjegavanju opasnosti i očuvanju sigurnosti, komunikaciji s drugima, prakticiranju vlastite duhovnosti/religije, radu, rekreativnim aktivnostima i učenju, • vlada znanjima o karakterističnim grupama korisnika/bolesnika, te vrši njegu sljedećih grupa korisnika/bolesnika: o njega operisanog korisnika/bolesnika, njega korisnika/bolesnika sa kardiovaskularnim poteškoćama, njega korisnika/bolesnika sa zaraznim bolestima, njega korisnika/bolesnika sa psihijatrijskim poteškoćama, njega korisnika/bolesnika sa kognitivnoperceptivnim poteškoćama (oštećenje sluha, vida, psihičkih funkcija), njega zdravog djeteta i prepoznavanje karakteristika bolesnog djeteta, njega umirućih korisnika/bolesnika,

247

• vlada znanjima i vještinama pružanja prve pomoći do dolaska zdravstvenih radnika u sljedećim situacijama prema smijernicama EFAM 2011: o smireno i brzo djelovanje u hitnim stanjima, samozaštita spasioca i obezbjeđivanje mjesta nesreće, pozivanje hitne medicinske pomoći, trijaža povreda i povrijeđenih, oživljavanje odraslih i djece, besvjesno stanje, gušenje stranim tijelom, krvarenje, opekotine, prelomi, uganuća, povrede kičme, glave, grudnog koša, trbuha, udar električne struje, ujedi i ubodi otrovnih životinja, pothlađivanje, dehidracija, bol u grudima, moždani udar, asmatični napad, komplikacije šećerne bolesti, epi-napad, reagovanje u situaciji kada korisnik/bolesnik ne otvara vrata.

248

ABSTRACT Plan and training program for the performance of duties and tasks of caregivers at nurturing of healthy elderly, healthy children and patients, gives to a caregiver competence to perform the following tasks in cooperation with nurses / technicians and independently: • solving the problems related to ethics in nurturing, • performing self-protection against accidents at work and occupational diseases, • recognizing the signs of aging and changes in the body in the processes of disease, • communicating with clients / patients, • managing stress and emotions related to business tasks, • managing knowledge about certain aspects of basic human needs and reduced clients / patients ability of self-care, and helping the patient at: o breathing, eating and drinking, elimination of urine and stool, movement, rest and sleep, dress, maintaining normal body temperature, maintaining personal hygiene and environmental hygiene, avoiding the danger and preserving security, communication with others, practicing their own spirituality / religion, work, recreational activities and learning, • managing the knowledge of the characteristic groups of clients / patients, and nurturing the following groups of clients / patients: o nurturing of the operated clients / patients, nurturing of clients / patients with cardiovascular problems, nurturing of clients / patients with infectious diseases, nurturing of clients / patients with psychiatric disabilities, nurturing of clients / patients with cognitive-perceptual disabilities (hearing, vision, mental functions), nurturing of healthy child and identifying characteristics of a ill child, nurturing of dying clients / patients, • managing the knowledge and skills of first aid until the arrival of health workers according to the EFAM 2011 guidelines in the following situations: 249

o calm and quickly acting in emergency situations, selfprotection and ensuring of security at the accident site, calling emergency medical services, triage of the injuries and the injured persons, the resuscitation of adults and children, unconsciousness, choking a foreign body, bleeding, burns, fractures, sprains, injuries of the spine, head, thorax, abdomen, electric shock, bites and stings of venomous animals, hypothermia, dehydration, chest pain, stroke, asthmatic attack, diabetes complications, epileptic attack, responding to a situation where the client / patient does not open the door.

250

ZUSAMMENFASSUNG Nach dem Plan und Programm für die Befähigung der Erledigung der Angelegenheiten und Aufgaben des/der Pflegers/-in bei der Pflege der gesunden Personen, der gesunden Kinder und Kranken, die im Laufe von 130 theorethischen und 130 praktischen Stunden des Unterrichtes erwirbt der Pfleger/-in folgende Kompetenzen bei der Erleidigung folgenden Angelegenheiten und Aufgaben in der Zusammenarbeit mit den Krankenschwestern/-Technikern und selbstständig: • löst die Probleme, die für Ethik bei der Pflege verbunden sind, • macht den Selbstschutz von Verletzungen bei der Arbeit und professioneller Krankheiten, • erkennt die Alterszeichen und Änderungen im Organismus im Prozess der Entstehnug der Krankheit, • kommuniziert mit Nutzungsnießern/Kranken, • herrscht mit Stress und Emmotionen, die mit Aufgaben verbunden sind, • herrscht mit Berufen über einzelne Aspekte der Grundmenschlichen Bedürfnissen und der geminderten Möglichkeit des Nutzungsnießers/Kranken für Sorge über sich und erreicht Hilfe dem Nutzungsnießer/Kranken bei: o atmen, beim Nehmen der Nahrungsmittel und Getränke, Elimination des Urins und Stuhls, Bewegungen, Ruhe und Schlafen, Bekleidung, Instandhalten der normalen körperlichen Temperatur, Instandhalten der persönlichen Hygiene und Hygiene der Umgebung, Vermeiden der Gefahr und Bewahrung der Sicherheit, Kommunikation mit anderen Personen, Erledigen der eigenen geistlichen Religion, Arbeit, rekreativen Tätigkeiten und Lernen, • herrscht mit Berufen, die karakteristisch für die Gruppen der Nutzungsnießer/Kranken sind und macht die Pflege der folgenden Gruppen der Nutzungsnießers/Kranken: o Pflege des operierten Nutzungsnießers/Krankens, Pflege des Nutzungsnießers/Krankens mit ansteckenden Krankheiten, Pflege des Nutzungsnießers/Krankens mit psychiatrischen Schwerigkeiten, Pflege des Nutzungsnießers/Krankens 251

•

mit kognitiven-perzeptiven Schwerigkeiten (Gehörstörungen, Sehstörungen, Störungen der psychischen Funktionen), Pflege des gesunden Kindes und Erkennung der karakteristiken des kranken Kindes, Pflege der sterbenden Nutzungsnießers/Krankens, herrscht mit Kenntnissen und Fertigkeiten bei Leistung der ersten Hilfe bis Kommen der gesundheitlichen Arbeiter in folgenden Situationen nach den EFAM 2011 Richtungen: o ruhig und schnell macht Tätigkeiten in dringenden Situationen, Selbstschutz des Retters und Sicherung des Tatortes, Rufen der dringenden medizinischen Nothilfe, Triage der Verletzungen und der Verletzten, Belebung der Erwachsenen und Kinder, Ohnmacht, Atemnot/Würgen mit fremden Körpern, Blutung, Verbrennungen, Brüche, Verstauchungen, Rüken-, Kopf-, Bauchverletzungen, Schlag vom Strom, Bisse und Stiche der Gifttierte, Unterkühlung, Dehidration, Brustschmerzen, Gehirnschlag, Atemnot, Komplikationen von Zuckerkrankenheiten, Epi-fälle, Reagieren bei der Situation, wenn der Nutzungsnießer/Kranke die Tür nicht öffnet.

252

REFERENCE 1. Faessler D, Vionnet G, Fontannaz L, Martin C, Vaudan J. Pomoćna njegovateljica, pomoćni njegovatelj SRK: osnovni kurs sa praktičnim uputama. Švicarski Crveni krst, 2007. 2. Đurković P. (ur.). Sestrinske procedure. Beograd: Data status, 2010. 3. Sprečić V, Ramović F. Priručnik za njegovateljice. Tuzla: Crveni križ Tuzlanskog kantona, 2011. 4. Skrb o starim i nemoćnim osobama. http://www.ogi.hr/files/publikacije/ogi/Skrb_o_starim_i_nemocni m_osobama.pdf (17. maj 2013.). 5. Novosadski humanitarni centar. Kućna nega i pomoć u kući starijim osobama. Priručnik za volontere. Novi Sad, 2006. 6. Jolić M, Vićovac Lj, Đorđević D. Opšta i specijalna njega bolesnika sa organizacijom sestrinske službe. Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga, 1990. 7. Stevanović M. Nega u rehabilitaciji. Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga, 1986. 8. Hančević J. Dekubitus. Zagreb: Medicinska naklada, 2003. 9. Šepec S. Standardizirani postupci u zdravstvenoj njezi. Zagreb: Hrvatska komora medicinskih sestara, 2010. 10. Avdić M, Švrakić S, Peševski Z, Bajramović E, Jahić E. Vodič za njegu dijabetičnog stopala. Sarajevo: Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo, Institut za naučnoistraživački rad i razvoj Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, 2009. 11. Čukljek S. Osnove zdravstvene njege. Zagreb: Zdravstveno veleučilište, 2005.

253

12. Fučkar G. Uvod u sestrinske dijagnoze. Zagreb: Hrvatska udruga za sestrinsku edukaciju, 1996. 13. Fučkar G. Proces zdravstvene njege. Zagreb: Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1995. 14. Begić M. Proces zdravstvene njege u okviru polivalentne patronažne zaštite. Zenica: Dom štampe, 2001. 15. European First Aid Manual 2011. Belgian Red Cross-Flanders, 2011. 16. Hadžibeganović M. Programi obuke iz prve pomoći. Sarajevo: Crveni križ FBiH, 2011. 17. Alibegović E. Prva pomoć sa realističkim prikazom povreda, stanja i oboljenja. Tuzla: Crveni križ općine Tuzla, 2003. 18. Osmanović E. Prva pomoć. Sarajevo: Crveni križ FBiH, 2009. 19. Prpić I, Bauer H. Kirurgija: priručnik za medicinske sestre. Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga, Školska knjiga, 1983. 20. Kostić S, Pujić Lj. Pedijatrija: praksa za zanimanje medicinska sestra/tehničar. Sarajevo: Svjetlost, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1984. 21. Turuk V. Zdravstvena njega djeteta. Zagreb: Visoka zdravstvena škola u Zagrebu, 1996. 22. Malčić I, Stopić Z, Ilić R. Pedijatrija: za srednju medicinsku školu. Zagreb: Školska knjiga, 2011. 23. Sarvan M. Ishrana i njega zdravog i bolesnog djeteta od rođenja do polnog sazrevanja. Sarajevo: Republički zavod za socijalno osiguranje SR BiH, 1958. 24. Diklić D. Akutne infektivne bolesti sa epidemiologijom i negom. Beograd: Savremena administracija Beograd, 1988.

254

25. Ahmetagić S. Infektologija i zdravstvena njega infektivnih bolesnika. Tuzla: PrintCom grafički inženjering Tuzla, 2010. 26. Ranković-Vasiljević R. Metodika nastave zdravstvene njege. Beograd: Viša medicinska škola u Beogradu, 2000. 27. World Health Organization. LEMON: Learning Materijal on Nursing. http://whqlibdoc.who.int/euro/199497/EUR_ICP_DLVR02_96_1-0.pdf (17. maj 2013.). 28. Federalno ministarstvo zdravstva. Strateški plan razvoja zdravstva u FBiH u periodu od 2008. do 2018. godine. http://www.ljktk.ba/dokumenti/strateski_plan_2008_2018.pdf (17. maj 2013.). 29. Omanić A. Zdravstveni odgoj i promocija zdravlja. Sarajevo: Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2002. 30. Smailbegović A, Hadžihalilović E. Uvod u proučavanje i podučavanje humanih odnosa među polovima: predavanja i radionice na Zdravstvenom fakultetu u Zenici. Zenica: Lotos, 2007. 31. Ibrahimagić-Šeper L. Promocija zdravlja i prevencija bolesti. Zenica: Univerzitet u Zenici, 2008. 32. Žigić D, Pertot V, Ivanković D, Konstantinović D. Hronična masovna nezarazna oboljenja. Beograd: Savremena administracija Beograd, 1988. 33. Mićović P, Cucić V, Janjić M. Socijalna medicina. BeogradZagreb: Medicinska knjiga, 1988. 34. Hrabač B. Socijalna medicina. Mostar: Fakultet zdravstvenih studija Sveučilišta u Mostaru, 2010. 35. Čolaković B, Stožinić S. Preventivna kardiologija. BeogradZagreb: Medicinska knjiga, 1981.

255

36. Gradski zavod za hitnu medicinsku pomoć Beograd, Republički hidrometeorološki zavod SR Srbije. Uticaj vremena na zdravlje ljudi. Beograd: Naučna knjiga, 1988. 37. Milovanović D. Medicinska etika. Zaječar: RO za grafičkoizdavačku delatnost Zaječar, 1979. 38. Savičević M. Higijena. Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga, 1986. 39. Grujica Ž. Preventivna medicina. Sarajevo: Veselin Masleša, 1962. 40. Durmišević S, Durmišević-Serdarević J. Zdravlje u okolišu. Zenica: Dom štampe Zenica, 2008. 41. Jugoslovensko savetovanje: Čovekova sredina i zdravlje ljudi, međusobna povezanost i uslovljenost. Beograd: Jugoslovenski savez za zaštitu i unapređenje čovekove sredine, 1979. 42. Goletić Š, Terzić R. Ekološka edukacija. Zenica: Mašinski fakultet Univerziteta u Zenici, 2005. 43. Šestan M. Postoperativna terapija bola. Sarajevo: Dom štampe Zenica, 2001. 44. Ćosić V. Psihološke manifestacije boli, funkcija i tretman. Sarajevo: TKD Šahinpašić, 2002. 45. Durmišević S, Durmišević-Serdarević J. Religija i zdravlje, principi i praksa. Zenica: Dom štampe Zenica, 2008. 46. Goleman D. Emocionalna inteligencija. Beograd: Geopoetika izdavaštvo, 2010. 47. Alajbegović S. Šećerna bolest. Zenica: Društvo za borbu protiv šećerne bolesti Zenica, 1995. 48. Smajlagić-Hodžić A, Sarajlić-Spahić S. Zenica: Pravilna prehrana dijabetičara, 2004. 256

49. Ranch J, Weeny M. Vođenje vašeg dijabetesa. Indiana: Eli Lilly and Company, 1997. 50. Ljuca F, Nuhbegović S. Praktikum iz fiziologije sa radnom sveskom. Tuzla: Off-Set Tuzla, 2005. 51. Stajkovac A, Bajić M, Živanović S, Anđelković I. Anatomija i fiziologija sa praktikumom za treći razred usmerenog obrazovanja zdravstvene struke i delatnosti ličnih usluga. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1982. 52. Ćuš M. Anatomija i fiziologija čovjeka. Sarajevo: Veselin Masleša, 1989. 53. Vodič za zdrav život žena u menopauzi. http://cvrstosamresila.rs/preuzimanja/brosura.pdf (17. maj 2013.). 54. Dilić M, Žutić H, Dizdarević Z, Bukša M. Vodič za duboku vensku trombozu i plućni embolizam. Sarajevo: Ministarstvo zdravstva Sarajevskog kantona, Institut za naučnoistraživački rad i razvoj Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, 2006. 55. Como ND, ur. Mosby's Medical, Nursing and Allied Health Dictionari. 6. izd. St. Louis: Mosby-Year Book, 2001. 56. Kozier B, Erb G, Berman A, Snyder S, ur. Fundamentals of Nursing: Concepts, Process, and Practice. 17. izd. New Jersey: Pearson Education, 2004. 57. Smelzer CS, Bare GB, ur. Brunner and Suddarth's Textbook of Medical-Surgical Nursing. Philadelphia, New York, London, Hagerstown: JB Lippincott Company, 1992. 58. Joan SM, ur. Advanced Practice Nursing: Emphasizing Common Roles. Philadelphia: FA Davis Company, 2005. 59. Potter PA, Griffin-Perry A, ur. Fundamentals of Nursing. St. Louis: Mosby, 2005.

257

60. Polit FD, Beck CT, ur. Essentials of Nursing Research: Appraising Evidence for Nursing Practice. 17. izd. Philadelphia, Baltimore, New York, London, Buenos Aires, Hong Kong, Sydney, Tokyo: Wolters Kluwer Health, Lippincott Williams and Wilkins, 2010. 61. Udruženje liječnika opće medicine Jugoslavije. Gerijatrija II, izabrana poglavlja za liječnike opće medicine. Opatija: Deseti seminar za stručno usavršavanje, 1979.

258

INDEKS SLIKA Slika 1. Pravilno pranje ruku Slika 2. Zaštitna odjeća: rukavice, maska, pregača, kapa, natikače Slika 3. Pravilni položaji pri manipulisanju teretom Slika 4. Sistem organa za disanje i proces disanja Slika 5. Traheostoma Slika 6. Sistem organa za probavu Slika 7. Piramida zdrave ishrane Slika 8. Nazogastrična sonda Slika 9. Gastrostoma Slika 10. Dijabetično stopalo Slika 11. Aparatić za mjerenje nivoa šećera u krvi Slika 12. Mjesta davanja inzulina na tijelu Slika 13. Davanje inzulina Slika 14. Sistem organa za izlučivanje Slika 15. Razlike sistema organa za izlučivanje i genitalnih organa kod žena i muškaraca Slika 16. Sistem organa za cirkulaciju Slika 17. Noćne posude Slika 18. Urinarni kateter i vrećica za sakupljanje urina Slika 19. Urinarni kondom Slika 20. Vještački anus Slika 21. Mjerenje pulsa Slika 22. Mjerenje arterijskog krvnog pritiska Slika 23. Otok na nogama Slika 24. Sistem organa za kretanja: kosti, mišići i zglobovi Slika 25. Mjesta na kojima najčešće nastaje dekubitus Slika 26. Dekubitus Slika 27. Mjesta za preventivno postavljanje jastučića Slika 28. Antidekubitalni dušek i jastučić Slika 29. Proširene vene Slika 30. Postavljanje elastičnog zavoja Slika 31. Elastične čarape Slika 32. Kontraktura prsta Slika 33. Kontraktura ručnog zgloba Slika 34. Vježba za prevenciju kontrakture Slika 35. Pomoćna sredstva za hodanje i kretanje Slika 36. Primjeri vježbi za poboljšanje pokretljivosti i jačanje mišića 259

Slika 37. Primjeri vježbi za prevenciju osteoporoze Slika 38. Nervni sistem Slika 39. Mjerenje tjelesne temperature ispod pazuha Slika 40. Mjerenje tjelesne temperature u čmaru Slika 41. Mjerenje tjelesne temperature u ustima Slika 42. Mjerenje tjelesne temperature u uhu Slika 43. Pelene za odrasle osobe Slika 44. Bolesnički krevet, natkasna i stolić za krevet Slika 45. Uzimanje tablete na usta Slika 46. Kutijica za raspored lijekova – organizator uzimanja lijekova Slika 47. Hirurška rana Slika 48. Previjanje rane Slika 49. Sadržaj kutije prve pomoći Slika 50. Lanac preživljavanja Slika 51. Provjeravanje stanja svijesti Slika 52. Otvaranje disajnog puta Slika 53. Provjeravanje disanja Slika 54. Kompresije na grudni koš i vještačko disanje Slika 55. Upotreba automatskog eksternog defibrilatora (AED) Slika 56. Oslobađanje disajnih puteva od stranog tijela Slika 57. Postavljanje u bočni položaj oporavka Slika 58. Zaustavljanje krvarenja i položaj sa povišenim nogama u odnosu na ostatak tijela Slika 59. Pružanje prve pomoći kod opekotina Slika 60. Stavljanje preloma i uganuća u nepokretan položaj Slika 61. Prva pomoć kod bola u grudima Slika 62. Izgled osobe sa moždanim udarom Slika 63. Izgled osobe sa epi-napadom

260

BIOGRAFIJE AUTORA Nino Hasanica, magistar zdravstvene njege i menadžmenta Nino Hasanica je rođen 18. oktobra 1987. godine u Zenici, Općina Zenica, Bosna i Hercegovina. Pohađao je Osnovnu školu „Meša Selimović“ u Zenici. Završio je Medicinsku školu u Zenici, gdje je proglašen učenikom generacije, te bio dobitnik nagrade načelnika Općine Zenica. Diplomirao je na Zdravstvenom fakultetu Univerziteta u Zenici 13. oktobra 2009. godine iz predmeta Urgentna medicina na temu „Kardiopulmonalna reanimacija kod Cardiac arrest-a“ i stekao zvanje diplomiranog medicinskog tehničara. Dobitnik je povelje dekana Zdravstvenog fakulteta, kao student sa najvišim prosjekom ocjena u generaciji. Magistrirao je na Zdravstvenom fakultetu Univerziteta u Zenici 29. oktobra 2012. godine na temu „Istraživanje znanja, stavova i ponašanja zdravstvenih radnika i pacijenata u vezi sa sestrinstvom kao profesijom“ i stekao akademsku titulu i stručno zvanje magistra zdravstvene njege i mendažmenta. Završio je dopunsko pedagoško obrazovanje na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici, školu engleskog jezika pri Language Masters Agency, te BHM-SOROŠ školu informatike. Poznaje osnove njemačkog jezika. Aktivni je učesnik na međunarodnim i studentskim kongresima, simpozijumima i seminarima, sa objavljenim radovima u zbornicima radova i knjigama apstrakata. Autor je radova objavljenih u South Eastern Health Sciences Journal i Medicinskom glasniku. Važnija učešća na kongresima, simpozijumima, seminarima i projektima su: Projekat edukacije pružanja prve pomoći – 3P pri 4-H klubu u Zenici, BiH, Međunarodni naučno-stručni onkološki simpozijum u Zenici, BiH, Predavanja Ljekarske komore Zeničko-dobojskog kantona: „Priprema krvnih komponenti“ i „Predtransfuzijsko ispitivanje“ u Zenici, BiH, Prvi kongres medicinskih sestara/tehničara iz kardiovaskularne medicine u Sarajevu, BiH, Seminar „Virtualni pacijent“ na Univerzitetu u Zenici, BiH, Treći i četvrti međunarodni naučno-stručni skup „Studenti u susret nauci“ u Banja Luci, BiH, Prvi međunarodni seminar o dijagnostici, planiranju i programiranju tjelesnog i zdravstvenog odgoja u Zenici, BiH, Peta studentska naučno-stručna konferencija Techno-Educa u Zenici, BiH, Šesti 261

međunarodni kongres studenata medicine u Novom Sadu, Srbija, Seminari Zavoda za javno zdravstvo Zeničko-dobojskog kantona: „Proizvodnja, kvalitet i cijene namirnica – relevantni faktori zdravlja“, „Značaj vode za sigurnost hrane“, „Zelena ekonomija – proizvoditi u skladu sa prirodom – filozofija i strategija budućnosti“, „Poljoprivredne zadruge ključ ishrane – značaj zadrugarstva u prehrani stanovništva u aktuelnim ekonomskim, agrotehničkim, klimatskim i demografskim prilikama“, „Edukacija iz školske higijene za diplomirane zdravstvene tehničare“, „Edukacija trenera za pružanje prve pomoći i osnovno održavanje života za diplomirane zdravstvene tehničare“, „Ekonomske i ekološke reperkusije vodenih akumulacija – hidroelektrana na lokalnu zajednicu“, “Prevencija cervikalnog karcinoma”, “Screening za rano otkrivanje poremećaja vida”,“Screening za rano otkrivanje poremećaja sluha”, Kurs za instruktora prve pomoći u sklopu projekta „Prva pomoć na radnom mjestu“ u Vogošći, BiH, Prva međunarodna znanstvena konferencija o zdravstvenim naukama u Travniku, BiH, Prva i Druga međunarodna konferencija o prevenciji trauma i povreda – smanjenje povređivanja u BiH u Zenici, BiH, Prva naučno-stručna konferencija o sestrinstvu sa međunarodnim učešćem „Sestrinstvo jučer, danas, sutra“ u Zenici, BiH. Predavač je na kontinuiranoj profesionalnoj edukaciji članova Komore zdravstvenih tehničara Zeničko-dobojskog kantona u nekoliko navrata. Radno iskustvo je sticao u nekoliko javnih ustanova. Radio je u projektima Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine, te Zavoda za javno zdravstvo Zeničko-dobojskog kantona. Volonterski je radio u Domu za stara lica Zenica. Godinu volonterskog-pripravničkog staža je obavio u Kantonalnoj bolnici Zenica, prvenstveno na Službi za unutrašnje bolesti na Odjeljenju za kardiologiju, te položio državni stručni ispit. Radio je i na Odjeljenju za pulmologiju i reumatologiju u Kabinetu za kemoterapiju pulmoonkoloških pacijenata. Dugogodišnji je volonter u Crvenom križu Općine Zenica. Tu radi timski i samostalno kao koordinator u organizovanju akcija dobrovoljnog darivanja krvi i certificirani instruktor prve pomoći. Član je općinskog Tima za zaštitu i spašavanje pri Crvenom križu. Član je Predsjedništva Crvenog križa Općine Zenica. Dobitnik je niza nagrada Crvenog križa općine Zenica za doprinos u ispunjavanju 262

programskih ciljeva i zadataka organizacije. Dobrovoljni je davaoc krvi 12 puta. Bio je Predsjednik Konferencije mladih Crvenog križa Zeničko-dobojskog kantona u mandatu 2008-2013. godina. Jedan je od predavača na Obuci za njegovateljice prema metodi Švicarskog Crvenog križa pri Crvenom križu Općine Zenica. Dobitnik je Pohvale Kantonalnog štaba civilne zaštite za ostvarene rezultate u zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća. Bio je aktivni član Asocijacije studenata Zdravstvenog fakulteta Univerziteta u Zenici. Bio je dugogodišnji član Dječije, omladinske i lutkarske scene Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, gdje je odigrao dvije premijerne i oko dvadeset repriznih izvedbi dječijih predstava, te je registrovan u Indeksu glumaca i učesnika Monografije izdate povodom 60-te godišnjice Dječije scene. Rekreativno se bavi nogometom. Trenutno radi u Kantonalnom zavodu za javno zdravstvo Zenica na Službi za školsku higijenu. Član je Virtuelnog centra za promociju zdravslja i prevenciju bolesti pri Kantonalnom zavodu za javno zdravstvo Zenica. Erna Terzić, diplomirana medicinska sestra Erna Terzić je rođena 14. septembra 1987. godine u Zenici. Završila je Medicinsku školu u Zenici 2006. godine. Diplomirala je na Zdravstvenom fakultetu Univerziteta u Zenici 2009. godine iz predmeta Medicinska sociologija na temu „Bolest društva – korupcija u zdravstvenom osiguranju“ i stekla zvanje diplomirane medicinske sestre. Magistarski – master studij na Zdravstvenom fakultetu Univerziteta u Zenici je upisala akademske 2009/10. godine. Aktivni je učesnik na međunarodnim i studentskim seminarima, a među najvažnije spadaju: Seminar o upravljanje medicinskim otpadom, stanje i perspektive u Zenici, BiH, „Edukacija iz školske higijene za diplomirane zdravstvene tehničare“, „Edukacija trenera za pružanje prve pomoći i osnovno održavanje života za diplomirane zdravstvene tehničare“, “Prevencija cervikalnog karcinoma”, “Screening za rano otkrivanje poremećaja vida”,“Screening za rano 263

otkrivanje poremećaja sluha”, Prva naučno-stručna konferencija o sestrinstvu sa međunarodnim učešćem „Sestrinstvo jučer, danas, sutra“ u Zenici, BiH, Internacionalni seminar BHAAAS dani u BiH u Zenici, BiH, Prvi međunarodni seminar o dijagnostici, planiranju i programiranju tjelesnog i zdravstvenog odgoja u Zenici, BiH, Mediteranski kamp mladih ATLANTIS VII „Volonteri u akciji“, Tunis, Seminar „Virtualni pacijent“ na Univerzitetu u Zenici, BiH, Seminar o osnovnim vještinama realističkog prikaza povreda i rana u kampu Crvenog križa FBiH u Vogošći, BiH. Radno iskustvo je sticala u nekoliko javnih ustanova: Kantonalni zavod za javno zdravstvo Zenica, Dom za stara lica Zenica, Kantonalna bolnica Zenica, te državni stručni ispit položila 2011. godine. Od 2005. godine je volonter u Crvenom križu općine Zenica. Aktivno učestvuje u svakodnevnim aktivnostima Crvenog križa općine Zenica (edukacija iz prve pomoći za učenike osnovnih i srednjih škola, podizanje nivoa zdravstvene kulture mladih, edukacije o reproduktivnom zdravlju i narkomaniji, obilježavanje sedmica solidarnosti, program kućne njege za volontere, učešće u akcijama dobrovoljnog darivanja krvi, prikupljanje pomoći socijalno ugroženim kategorijama, edukacije putem predavanja, seminara, radionica, tečajeva, takmičenja, kampova i sl.). Redovno je član organizacionog odbora općinskog takmičenja u pružanju prve pomoći. Član je općinskog Tima za zaštitu i spašavanje pri Crvenom križu. Dobitnik je niza zahvalnica Crvenog križa općine Zenica za doprinos u ispunjavanju programskih ciljeva i zadataka organizacije. Jedan je od predavača na Obuci za njegovatelje/ice prema planu i programu Švicarskog Crvenog križa. Trenutno je zaposlena u Kantonalnom zavodu za javno zdravstvo Zenica u Službi za školsku higijenu. Kasema Mehić, diplomirana medicinska sestra Kasema Mehić je rođena 27.02.1990. godine u Zenici. Osnovnu školu završila je u Zenici. Srednju Medicinsku školu u Zenici završila je 2009. godine. Diplomirala je na Zdravstvenom fakultetu Univerziteta 264

u Zenici 2013. godine i stekla zvanje diplomirana medicinska sestra. Tokom dodiplomskog studija bila je najbolji student i stekla nagradu „Povelja Dekana” za najbolji postignuti uspijeh u generaciji za sve tri studijeske godine. Pripravnički staž obavila je u Kantonalnom zavodu za javno zdravstvo ZDK na Službi za laboratorijsku dijagnostiku, Odjeljenje za kliničku i sanitarnu mikrobiologiju, te položila državni stručni ispit. Trenutno pohađa drugi ciklus studija, Magistarski – master studij na Zdravstvenom fakultetu Univerziteta u Zenici. Ima završeno dopunsko pedagoško obrazovanje, pedagoško-psihološko-metodičkodidaktičku grupu predmeta na Univerzitetu u Travniku, kao i njemački jezik A1 stepen, engleski jezik A1 stepen, italijanski jezik I nivo, te kurs informatike, MS Word i MS Windows. Od 2010. godine je aktivan volonter u Crvenom križu općine Zenica, naručito u programima edukacije o reproduktivnom zdravlju, prvoj pomoći, prevenciji tuberkuloze te brige o starim osobama. Koordinator je projekta „Mladi za stare” u Crvenom križu općine Zenica. Koordinator je dnevnog centra za stara lica „Starost može biti drugačija” u Crvenom križu općine Zenica. Jedan je od predavača na Obuci za njegovatelje/ice prema planu i programu Švicarskog Crvenog križa. Jedan je od autora priručnika „Realistički prikaz povreda”. Dugogodišnji je sudija na općinskim takmičenjima u pružanju prve pomoći, te dobitnika zahvalnica za učešće na općinskim i kantonalnim takmičenjima. Aktivan je volonter u NVO „Medica” Zenica na projektu „Stariji brat, starija sestra”, te dobitnik certifikata za volonterski rad u ovom projektu, kao i dobitnik priznanja „Volonter godine” 2014. godine. Učesnik je seminara „Edukacija nastavnika za budućnost”, kao i YERP programa. Denis Martini, diplomirani pravnik i medicinski tehničar Denis Martini je rođen 25.04.1988. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu, te srednju Medicinsku školu 2007. godine. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici 2011.

265

godine. Trenutno je student magistarskog – master studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici. Dvije godine je radio u advokatsko kancelariji kao advokatski pripravnik, a nakon toga tri mjeseca u Udruženju građana za pružanje besplatne pravne pomoći u Zenici. Dugogodišnji je volonter Crvenog križa općine Zenica, gdje je i član Predsjedništva i aktuelni Predsjednik Konferencije mladih. Aktivno učestvuje u aktivnostima vezanim za edukacije iz prve pomoći, te u organizovanju i učešću na općinskim, kantonalnim i federalnim takmičenjima iz prve pomoći kao sudija. Također, aktivno je uključen u obilježavanje sedmica solidarnosti, program kućne njege za volontere, prikupljanje pomoći socijalno ugroženim kategorijama, razne vrste edukacija putem predavanja, seminara, radionica, kampova, te učestvuje u akcijama dobrovoljnog darivanja krvi. Trenutno je zaposlen u bankarskom sektoru na pravnim poslovima.

266

Bulevar Kulina bana 28e, 72000 Zenica, BiH +387 (0)32 401 483 www.ckzenica.com [email protected] [email protected] [email protected] [email protected] [email protected]

267

CRVENI KRIŽ OPĆINE ZENICA