JAMES A. LEVINE Plava bilježnica
Sandrine www.balkandownload.org
2
Djevojci u ružičastom sariju s ukrasom duginih boja. Stajala je pred blistavoplavim kavezom.
3
Plava bilježnica Upravo imam pauzu. Mamaki Briila je zadovoljna mnome, a i treba biti! Naporno sam radila čitavo jutro i sada kad joj kažem da sam umorna, ona mi se nasmiješi. »Odmori se, mala Batuk«, kaže. »Danas će sve bujati obiljem.« Zapravo, uopće nisam umorna. Zovem se Batuk. Petnaestogodišnja sam djevojka smještena u kavezu na Common Streetu u Mumbaiju. Ovdje sam šest godina i blagoslovljena sam ljepotom i darom za pisanje. Moja ljepota dolazi iznutra. Olovka je došla iza uha Mamaki Briile, moje gazdarice. Olovku koja je ispala iza Mamakinog uha ugledala sam prije dvije noći. Upravo sam bila »ispekla kolač« i ona je nahrupila u moje skrovište s osmijehom od uha do uha, sagnula se prema meni, uštipnula me za obraz i poljubila me u tjeme. Dok se naginjala, gigantske vreće njezinih dojki unijele su mi se u lice tako da sam mogla vidjeti svjetlucanje znoja među njima. Vonjala je poput nas, ali gore. Morala se pridržati za leđa i naglo se zanijeti prema natrag da bi se ponovo uspravila, a grudi su joj se pritom zaljuljale poput umiljatih životinja što joj vise s vrata i povremeno poskakuju. Izvukla je olovku iza uha i žutu bilježnicu veličine dlana iz nabora svoga sarija (ili možda iz nabora kože). Otvorivši knjižicu, pogleda prema meni i zajapurenim joj se licem raširi još jedan osmijeh, kao kad suhi kamen nakvasi voda. U knjižicu je svojom nabreklom rukom kićenim rukopisom unijela zabilješku. Nježno je rekla: »Mala Batuk, ti si moja omiljena djevojčica. Mislila sam da ćeš me večeras razočarati, ali u samo sat vremena učinila si da te zavolim.« Bila sam sigurna da će me upravo podsjetiti na bezbroj svojih ljubaznosti prema meni, ali prekinuo ju je Puneetov vrisak. Puneet je moj najbolji prijatelj, smješten dva kaveza niže od mene. Puneet rijetko kriči, za razliku od princeze Meere, koja ispušta vriskove svaki put kad »pravi kolač«. Puneet kriči samo onda kada mora, a krik koji je tog trenutka ispustio mogao je raspolutiti stijenu. Bio je to jedan jedini prodorni vrisak, ne onaj koji odaje tjelesnu bol, jer Puneet ne osjeća bol, već krik užasa. I Mamaki je to znala. Od sviju nas Puneet je najdragocjeniji jer je dječak. Puneetov vrisak razbio je noćnu tišinu ulice a smiješak je s Mamakinog lica spao poput novčića što pada na tlo. Ona okrenu svoju pozamašnu pozadinu prema 4
mom licu i otperja iz mog gnijezda. Bila sam prilično impresionirana sposobnošću njezina teškog, gravitacijom pritisnuta tijela da se kreće tolikom brzinom, onda kada je moralo. Kako je pohrlila iz mog kaveza, krajevi njezinog sarija zalepršali su u zraku podsjetivši me na velike razastrte površine platna što štite usjev od ljetnog sunca. U tom je trenutku olovka skliznula iza Mamakinog uha namazanog posebnom vrstom ulja za tijelo. Olovka je pala na pod moga gnijezda, nekoliko puta odskočila i potom se zaustavila. Izjurila sam iz kreveta i bacila se na nju. Olovka je božanskom odlukom bila moja. Ležim nagnuta nad tim malenim predmetom, tiha i nepomična. U mislima sam odlutala u vrijeme kada sam bila malena djevojčica u Dreepah-Jilu, mojem rodnom selu. Običavala bih se popeti na stijenu obasjanu suncem i ponekad satima sjediti na njoj, čak i po najvećoj podnevnoj vrućini. Sjedila bih tamo zamišljajući kako se stapam sa stijenom i čekala. S vremena na vrijeme između stijena ili kroz travu šmugnuo bi pokoji gušter. Munjevitim pokretima okretao bi se i pogledavao uokolo, vidio da se ništa ne miče i osjetio se sigurnim. Gušter bi se tada opustio i sunčao pod mojom stijenom, ponekad čak i na njoj. Ja se ne bih ni pomakla, čak i onda kad bi se smjestio tik pored mene. Kontrolirala bih svoje disanje i još se više stapala sa stijenom, sve dok i sama ne bih postala kamen. Svoj sam um koristila kako bih kontrolirala gušterov, obraćajući mu se umirujućim glasom: »Opusti se, maleni gušteru, uskoro ćeš biti moj.« Možete podići glavu, pogledati prema gore i ugledati kapljicu kiše kojoj je namijenjeno da pogodi baš vas. Vidite je, znate da pada sve brže, i znate da će vas pogoditi, ali ne možete to izbjeći. Tako je bilo gušteru. Bacam se prema njemu, i u jednom munjevitom trenutku oči nam se susretnu, a zatim padam na njega, ponekad s tolikom snagom da ga ubijem; ako se to dogodi, takva mu je sudbina. Dok ležim na kamenom podu svog kaveza, čuvam olovku koju sam uhvatila jer je i to bila sudbina. Podigla sam se s poda i uspela na svoj tron, legla na nj s olovkom pod trbuhom i zaspala. Kad sam se ujutro probudila, olovka je bila tamo gdje sam je i ostavila, ali bila je ugrijana mojim snovima. Ležim u prvoj svjetlosti dana, i oči mi se trepćući otvaraju i zatvaraju boreći se s ostacima sna dok zurim kroz ulaz u svoje gnijezdo. Znala sam da je ova malena olovka nedovoljna da bi opisala sav moj život, ali bila je dovoljna za njegov početak. Moj odmor i hinjeni umor zamalo su gotovi. Za trenutak ću premjestiti ovu knjižicu za pisanje u raspor koji sam načinila u madracu. Danas, dok budem ležala praveći kolač, osjećat ću je pod svojim leđima i znati da je tu. *** Trebali ste čuti Mamaki te noći kad je uletjela u Puneetovo gnijezdo brzinom metka. 5
Njezin vrisak bio je glasan gotovo kao Puneetov. Njegov je bio izraz užasa, dok je njezinom bila namjera da ga izazove. Metež je izbio kad su dvojica podanika zajedno odavala počast princu Puneetu - praksa posve prihvatljiva za Mamaki ukoliko su darovi princu bili dovoljno izdašni. U ovom slučaju, darovi su bili od imanje važnosti jer su poklonici bili dvojica policijskih činovnika na visokom položaju. Bili su se latili pravljenja kolača (čula sam Mamaki kako srdačno pozdravlja posjetioce po njihovu dolasku), no stvari su uskoro izmakle kontroli. Puneeta su razderali gurajući u njega policijsku palicu. Mamaki je izbacila policajce na ulicu gurnuvši ih jednim snažnim zamahom ruke. Pah! policajcima. Promatrala sam ih iz svog kaveza kako ustaju, otiru prašinu sa svojih zagasitih uniformi, smiju se složno kao braća, a potom nehajnim korakom odlaze u noć. Jednom od njih sa zapešća se klatila palica. Puneet je od njezina udarca pao na tlo - kap, kap, kap - kao da je zemlja žudila da se njime nahrani, baš kao i ti policajci. Oprostite mi, molim vas, zbog dramatičnosti. Nije to samo zato što je Puneet moj voljeni, već i zato što sam po prirodi sklona dramatiziranju. Majka me zbog toga uvijek korila, vjerojatno zato što je moja gluma toliko oduševljavala mog oca. Kada bi se okupila obitelj, uvijek bih nešto izvodila. Oponašala bih seosku ludu Navranga, ili ujaka Vishala (»ujak V«), koji je bio silno debeo i koji je znao zaspati s licem u tanjuru juhe. Majka bi s negodovanjem odmahivala glavom i gunđala, a otac bi se smijao dok mu suze ne bi navrle na oči. Oduvijek sam imala dara za takve stvari. Kao nagradu za moju predstavu otac bi me uzeo u naručje i ako bih ga zamolila ispričao bi mi priču o leopardu srebrnih očiju. Svaki put pripovijest bi uljepšao drukčijim ukrasima te je mogla trajati satima, ovisno o tome koliko je otac bio umoran i koliko bih brzo zaspala. Silno sam voljela tu priču. Nekih bi se noći pretvarala da spavam dok bi majka prolazila kroz spavaću sobu punu moje braće, sestara i rođaka. A ako bih još bila budna kad bi se otac vratio s polja ili od žene s mirisom lavande, pohrlila bih k njemu, ugnijezdila se u njegovom krilu i počela ga moliti da mi ispriča priču. »Ne večeras, Batuk«, često bi rekao dok bih privijena uz njega osluškivala vibriranje u njegovim prsima dok bi govorio. Dvadesetak minuta kasnije, nakon što bi obrisao i posljednje zrno riže s usana, bez iznimke bi popustio i počeo bi mi pričati priču uz moje uzvike oduševljenja. Vidite, oduvijek sam bila očev srebrnooki leopard. Puneet je bolestan, ali Mamaki kaže da se brzo oporavlja. Između dvije ture pravljenja kolača zazvala bih ga i on bi mi se odazvao. Isprva nam je Vodenkonj (tako smo potajno zvali Mamaki) zabranjivao da beskonačno brbljamo za vrijeme radnih sati, ali vrlo brzo je uvidjela da to podiže Puneetovo raspoloženje i bodri mu 6
duh i sada to dopušta. Puneet još nije spreman za pečenje kolača. Ako je toliko ozlijeđen da ne može raditi, ili ako umre, tko će onda biti uz mene? Pretpostavljam da je to sebičan način razmišljanja, ali takva je hirovita ćud jedne dramatične duše. *** Kratka pauza. Klempavo uho ispeklo je sa mnom vrlo mali kolač. Ne bih mogla reći da sam posebno umorna. Pišem svojom olovkom. Pa, kako je oštrim, pitate se? Upućujem vam osmijeh ne onaj koji govori »dođite i obožavajte me«, nego jedan jako prepreden osmijeh. Oštrim svoju olovku oštrinom svoje pameti. Dvije ulice dalje od mog kaveza nalazi se Ulica lopova. Tu možete kupiti sve od aviona do ogrtača koji vas čini nedivljivim - ili barem tako kažu. Jednog od dječaka koji u kolicima prevozi robu u Ulicu lopova i iz nje zovem Bandu. Raznosač Bandu prolazi kraj mojeg skrovišta barem dvaput dnevno. Znam kada nailazi jer su njegova kolica čelična i proizvode groznu buku, koju mogu čuti i nekoliko ulica dalje. U rano jutro on kreće niz ulicu sa svojim kolicima što štropoću i podrhtavaju dupkom puna svakojakih drangulija koje se gotovo presipaju preko ruba, a navečer se vraćaju uz ulicu gotovo prazna. Ponekad Bandu obavi i dodatne ture, po svoj prilici radi specijalnih dostava. Bandu je naočit mladić otprilike mojih godina. Tijekom protekle godine naglo je postao muževniji i viši. Ima velike ovalne oči koje zure u mene svaki dan, i svaki put munjevito skloni pogled u stranu kad ga zateknem da pilji u mene. Mislim da ponekad mašta o tome da spava sa mnom. Kako oštrica moje olovke postaje sve tuplja, ja mu se, prepredena kakva jesam, počinjem smiješiti sve požudnije. Nagnula bih koketno glavu i napućila usne. Kad sam ga namamila u zamku podčinivši ga svojoj volji - poput onog guštera - njegov pogled počeo se malo duže zadržavati na meni, a ponekad bi uspio izdržati moj pogled i čitavu sekundu. Katkad bi njegove oči hitro, poput gušterovog jezika, skliznule na moja bedra i malene grudi. Sjedila sam u svom gnijezdu kao što sam mnogo godina ranije sjedila na svojoj stijeni, čekajući dječaka s kolicima da potraži zaklon u mojoj sjeni. Dok bi se približavao mojem kavezu usporio bi korak, a nekoliko dana kasnije zaustavio se preda mnom promrmljavši nešto sebi u bradu na način na koji to čine stidljivi muškarci. Nakon tri dana njegova sramežljivog oklijevanja i mog hinjenog stida, dala sam mu znak da mi priđe. Prignula sam glavu ispod razine njegove, pogledala ga kroz zaključane rešetke i rekla: »Zovem se Batuk i očajnički trebam tvoju pomoć.« Zastala sam i nasmiješila se. »Mogao bi mi donijeti šiljilo za olovku.« Zasun na mojim rešetkastim vratima otvara se tek nakon što Vodenkonj popije svoj prvi 7
jutarnji čaj s kolačem. Živciralo me što su mu trebala puna dva dana da mi donese šiljilo za olovku. Ali kad se kasno toga dana - nakon što je Vodenkonj popio već treći čaj - pojavio sa šiljilom koje je stezao ogrubjelom rukom uličnog radnika, nasmiješila sam se kao da mi je donio rubin. Zatim sam ga poljubila. Među nama nije bilo vrata koja bi predstavljala prepreku. Namjeravala sam mu utisnuti sitan poljubac u obraz jer sam mislila da je to sve što zaslužuje, no umjesto toga poljubila sam ga ravno u usta. Svojim sam jezikom potražila njegov i osjetila kako se povlači poput psa koji se preplašen šćućurio u kut pred batinama. No onda je počeo gurati svoj jezik prema naprijed kako bi se susreo s mojim. Odgurnula sam ga od sebe objema rukama. Čitavo to iskazivanje zahvalnosti trajalo je svega nekoliko sekundi, ali znala sam da će mu moj okus ostati u ustima cijeli dan. A žudnja za mnom pomutit će mu um mnogo duže od toga. Ne znam zašto sam se ponijela tako nezahvalno, ali sada kad sam dobila svoje šiljilo, s Banduom, dečkom s kolicima, više nikad nisam razgovarala niti mu dala na znanje da ga primjećujem. *** Jučer je ponovo navratio doktor da vidi Puneeta i otišao nakon samo deset minuta. Bilo je to vjerojatno zbog vonja koji se širio u Mamakinoj blizini, ili zato što Mamaki plaća samo četvrtinu doktorova računa. No doktor ovamo ipak navraća često, a princeza Meera mu je prvi izbor za podmirivanje preostalog iznosa. Vijesti od doktora bile su dobre. Već četiri dana nakon što su ga posjetila dvojica policajaca Puneet je bio izvan životne opasnosti. Znala sam da sam previše izdramatizirala! Za vrijeme odmora nagnula sam se kroz vrata svojega gnijezda i zazvala ga, kao što uvijek činim kad znam da ne radi. Odazvao mi se i rekao kako osjeća da mu se vraća snaga. Nije htio priznati da se osjeća posve dobro iz straha da ga ne čuje Mamaki; htio je razvući svoj oporavak na što dulje vrijeme. Puneet će uskoro sazrijeti u pravog muškarca i to mu vidim po tijelu. Ramena mu postaju sve šira, a mišići sve izražajniji. Njegova bedra sve se više ističu pod uskim hlačama, a na njegovim sjajnim prsima niču prve dlake. Glas mu se povremeno raspukne. Iako smo se tome smijali, oboje znamo što sve to znači. Uskoro će biti potrebno donijeti važnu odluku o Puneetu, a on u tome neće imati pravo glasa. Ako odluče da Puneeta treba kastrirati, morat će to učiniti vrlo skoro (mislila sam da će se odmah upustiti u to i obaviti stvar dok je doktor bio tu). Ako mu bude dopušteno postati odraslim muškarcem, morat će promijeniti dosadašnji feminizirani stil. Moguće je da će kao muškarac biti još ljepši, ali postoji i mogućnost da će postati ružan, a u tom slučaju Mamaki neće od njega imati koristi. Da se mene pita, 8
odmah bi odstranio svoj bhunnas. Tada bi uvijek bio prekrasan kao što je sada, i uvijek bi bio tu za mene. Nitko me ne može nasmijati tako kao Puneet. No što god da se dogodi, izraz u Puneetovim očima ostat će postojan. Pogledala sam u njegove oči i ondje vidjela smijeh i izrugivanje gnijezdu, Vodenkonju, i Ulici kaveza. Zagledavši se dublje u njega, vidim njegov prijezir prema onima koji ga obožavaju i crveni bljesak zla. Ipak, zaronivši još dublje, vidim bunar bez dna pun svježe, mirne vode ljubavi. *** Moje je gnijezdo utroba od zlata. Zamislite me osvijetljenu bijelom svjetlošću. Kad biste je mogli staviti u bocu i pomno promotriti, vidjeli biste da je ta svjetlost sastavljena od derviša svih boja, ali i od smijeha i radosti. Dok držite bocu zagledani u njezinu unutrašnjost, ruka vam postaje topla i osjećate moju milostivost. Otvorite li bocu dovoljno spretno da ulijete njezin sadržaj u usta, više nikada nećete gladovati, već ćete uhvatiti plamen - i tako i sami postati svjetlost. S moga lica istječu rijeke blistavog sjaja što razgone mrlje tame - tako ja osvjetljavam svoje gnijezdo. Ono sjaji obasjano mojim svjetlom, jer drugog svjetla nema. Moje je gnijezdo, kako ga ja zovem, moja odaja s prijestoljem. Usprkos svim udubljenjima i uleknućima, vanjski mu je oblik jednostavan - pravokutni. Kamen i plava rešetkasta vrata - to je sve. Razmišljam o svom fizičkom okruženju i nikako ne mogu shvatiti kako je moj otac dopustio da završim ovdje. Uza sve njegove priče, uza sav njegov neobuzdani smijeh (kada bi glavu zabacio toliko da sam mislila da će mu otpasti s ramena), i uza svu njegovu vjeru u darežljivost moje sudbine, kako je mogao dopustiti da njegov srebrnooki leopard završi ovdje, položen na ovaj žrtveni oltar? No to je sada nevažno. Pogledate li pažljivije zidove moje odaje s prijestoljem, ugledat ćete zlatne listiće kojima je obložen svaki centimetar opeke. Nekoć je tu bila siva opeka, kojom je popločan i Common Street, ali sada možete vidjeti samo zlato što svjetluca i namiguje vam obasjano mojom žarkom svjetlošću. A ako se još pažljivije zagledate u zlato na zidovima, vidjet ćete najfinije šare raskošnih ornamenata. Majstori su dočarali moj život do najsitnijeg detalja. Pogledajte! Tu, s moje desne strane, rezbarije su koje prikazuju moje rođake, sestre i snažnu braću (osim Navaja, koji je od mene stariji godinu dana, i koji je invalid od rođenja). Pogledajte! Tamo na lijevoj strani, prema stropu, vidite moju obitelj koja sjedi u svečanoj odjeći slaveći Proljetnu svetkovinu. Pogledajte gore, na strop - tamo! Rezbarija me prikazuje kako plivam uz obalu rijeke, naga šestogodišnjakinja koja se ne stidi svoje golotinje; a pogledajte ondje - to je moj djed, kojeg se jedva sjećam (moj bože, izgleda tako mršavo). Oko mene, iskovan i 9
ugraviran u zlatu mojih zidova, prikaz je mog lika. Zamršenost detalja majstorove izrade odgovara zamršenosti mog života. Nema rezbarije koja prikazuje porobljenost. Uza stražnji zid mog pravokutnog gnijezda smješteno je moje prijestolje. Ograničeni umovi govore da bih trebala imati tron od zlata s bisernim intarzijama i nogama od slonovače, i pitaju zašto sam za sjedenje odabrala jednostavno drvo himalajskog cedra. Za to se drvo tvrdi da je staro tisuće godina i da je vidjelo podizanje i rušenje mnogih gradova. Drvo šapuće priče ratnika, velikih učitelja i prinčeva - samo ga morate zatražiti da s vama podijeli te čudesne pripovijesti. Drvo himalajskog cedra možda jest snažno i čvrsto, ali upamtite da može biti uništeno jednom jedincatom upaljenom šibicom, baš kao što se život s tisuću događaja i milijun sjećanja može ugasiti u sekundi. Iza mog prijestolja je srebrnooki leopard izrezbaren od najfinije slonovače. Njegovo bijelo krzno posuto je pjegicama od dijamantne prašine. Leopardove oči sjaje se poput uglačanih srebrnih kovanica. Ovamo mi se dolaze pokloniti muškarci iz svih kraljevstava, a ja ih sa svoga prijestolja gledam pogledom vladarke. Kad stupite na moj prag dočekat ću vas na vratima i pozdraviti, ali u konačnici dolazite kako biste legli kraj mene na moje prijestolje. Koliko god moje prijestolje izgledalo jednostavno, njegovi su uresi veličanstveni. Ukrašeno je jastucima ispunjenim paperjem stotina orlovih mladunaca, koje u sebi nosi lepršavu lakoću nevinosti. Perje je sakupljeno iz dalekih zemalja kojima ni imena ne znam. Jastuke su ručno tkale i šivale ruke najmlađe djece Kašmira, koja ovaj čin uslužnosti obavljahu s osmijesima na licima i s grlenim smijehom, znajući da ću na djelu njihovih ruku počivati ja. U svakoj niti tkanja uhvaćen je sjaj sunca pod kojim su djeca radila; jastuci su narančastožuti, poput posljednjih sunčevih zraka što nestaju na zapadu. U jastuke su utkani uzorci ušiveni nitima obojenim plavom krvi tajnovitog morskog bića; onima koji ih razumiju njihovi drevni oblici prenose matematičko i mistično značenje. Ja ih ne razumijem - ja samo pravim kolače. Vidite, ležim na postelji vječne mladosti, i oni koji legnu sa mnom okuse tu mladost. To nije postelja vječnog života, jer moj će život biti vječan tek kad umrem. Ponekad se pretvaram da sam poremećena; to jednostavno izbije iz mene. Kada bijah dijete, majka me je često oštro korila i za najsitniji grijeh. »Jesi li ti ukrala bratu mlijeko?« »Zašto nisi počistila, kao što sam ti rekla?« »Gdje je pojas koji si posudila od sestre?« Uživala sam mirno zuriti u nju dok bi vrištala na mene. Podigla bih prkosno glavu i gledala je u oči, piljila iza njezinih očnih jabučica u prazninu koja je, znala sam, oca ostavljala s osjećajem usamljenosti. Moja šutnja i čvrst, nepomičan 10
pogled razbjesnili bi je još više. Potom bi pojačala glasnoću vrištanja, povećala brzinu pljuvačke što joj je štrcala iz usta, produbila dah, počela se znojiti još više, i pred mojim očima postajala još odvratnija. I sve to stoga što sam proniknula kakva ona doista jest. Majka bi me često žestoko udarila jer su je moja čvrstoća i izdržljivost izazivale. Njezin crveni dlan pljusnuo bi me po licu takvom silinom da sam osjećala kako bi mi mogla slomiti vrat. Prije nego što bih jauknula od boli za tih učestalih nasrtaja, pokušala bih zatomiti vrisak jer sam željela izgraditi unutarnju čvrstinu. Danas udarci ne dolaze od majčinog dlana zacrvenjenog kanom, već od muškarčevih bedara koja se sudaraju s mojima. Majka me, međutim, dobro istrenirala, jer danas mi doista treba unutarnja čvrstina. Ne! Nisam poremećena. Ni na sekundu nisam doista povjerovala da svaki dan ležim u gnijezdu od zlata gdje mi poslužitelji donose sočne poslastice. Moj kavez sa čeličnim rešetkama nije veći od toaleta. To je moj dom. Čekam da siva betonska noć postane dan - doduše, ne vrijedi to ni pišljiva boba, jer zidovi se nikad ne mijenjaju. Prljavština se polako nakuplja sa svakim novim posjetiocem. Kad s muškarcem koji leži na meni pravim kolač, moja prostirka toliko se stanji da osjećam kako mi leđa bode metalna spirala hrpta moje bilježnice. Hrane me samo zato da mi grudi ostanu pune, a stražnjica zaobljena i poželjna. Hrane me samo radi muškaraca. Nisam poremećena, jer znam da muškarac plaća stotinu rupija da bi gurnuo svoj bhunnas u moje lice ili među moje noge, a dvije stotine da bi ga gurnuo u moju smeđu rupu. Nisam poremećena. Zapravo uopće ne vidim zlato na svom stropu kad podignem pogled, niti osjećam miris parfema u zraku. Ne osjećam ni užegli vonj svoje ćelije ili svog kreveta, jer sam na to navikla. Ipak, osjećam vonj muškarca. Niti jedan muškarac koji me posjeti nije čist; na nekima osjećam mirise jela koja im kuhaju njihove žene, na drugima njihov parfem. Na nekim muškarcima mogu okusiti ruž tuđih usana koje su ih ljubile satima prije mene. Često sam zbunjena. Zbunjena sam time što dan uvijek slijedi noć: zašto je tomu tako kad je u svemu drugome toliko promjenljivosti? Zbunjuje me što ljepota više počiva u promjenljivosti nego u postojanosti. Pretpostavljam da postoje sile koje nadilaze moju moć da ih shvatim. Ali to nije ni samoobmana ni ludilo. Nisam poremećena, ali nebrojeno puta poželim da jesam. *** U Mumbai sam stigla s ocem. Tjedan prije nego što ćemo otići, u kući je čitavo vrijeme vladala neuobičajena tišina, pa sam znala da se nešto sprema. Majka i otac niti jednom se nisu posvađali, i nije se osjetio vonj parfema na očevoj radnoj odjeći natopljenoj znojem. Znala sam i da sam ja na neki način uzrok ovom primirju, 11
djelomice po tome što je majka prema meni bila dobra i prijazna čak i onda kad nije trebala biti. S ocem je bilo drukčije: među nama se pojavio neki nov osjećaj tuge koji sam kasnije prepoznala kao žaljenje. Sada sam stručnjak za žaljenje koje osjećaju muškarci. Žaljenje se ne pokorava pravilima društvene klase ili novca. Suprug, svećenik, otac, učitelj, doktor, poslovni čovjek, sin, bankar, lopov, političar, svi imaju sposobnost za žaljenje. Od onog dana kada mi je otac pokazao svoju sposobnost žaljenja, počela sam ga prepoznavati u svim muškarcima koje bih susrela. Kad ratari koji uzgajaju soju trebaju zaštititi svoj usjev od sunca što nemilosrdno prži, zastiru polja velikim površinama bijele plastificirane tkanine sa strunom utkanom u njih; usprkos tome što je lagana i gotovo prozirna, neuništiva je. Čitava polja zavijena su tim materijalom što podsjeća na beskrajna jedra goleme jedrilice. Bijela lepršava jedra ne sprečavaju sunce da prodre i potakne rast usjeva; ipak, jasnoća i intenzitet sunca su oslabljeni. To je istina o žaljenju. Ono je svojevrstan veo, i poput svih ljudskih emocija služi za ublažavanje udaraca surove stvarnosti. Pogrešno je vjerovanje da ne možemo podnijeti istinski sjaj svjetlosti, no iz straha se zaklanjamo i štitimo od tog blistavila. Ogrćemo se u slojeve i slojeve žaljenja, neiskrenosti, okrutnosti i ponosa. Onog tjedna kad me doveo u Mumbai, otac je bio ovijen žaljenjem. Da putujem u Mumbai, saznala sam one večeri kad sam nazočila svojoj oproštajnoj zabavi. Nije bila poput rođendanske proslave, već skup ljudi koji su se uglavnom osjećali nelagodno. Nitko nije znao što da učini ili kaže, i ja nisam dobila nikakve darove. Svi prisutni osim mene znali su da odlazim. Dok su okolo kružili keksi i kolači punjeni kremom, a iz zdjela se prelijevao dahl nije nas pržilo popodnevno sunce, jer je čitavo selo bilo obavijeno gustim velom žaljenja. Svi su se opraštali od mene. Moja braća, sestre i rođaci plakali su, a moj mali brat Avijit grcao je u jecajima. Pokušavajući shvatiti što se događa, došla sam do zaključka da sam najvjerojatnije bolesna. Mislila sam da ću umrijeti od neke bolesti o kojoj mi nitko ništa ne želi reći. Stoga sam, kad mi je majka objasnila da me otac namjerava odvesti u Mumbai, pretpostavila da to znači posjet doktoru - iako bismo inače, u slučaju ozbiljnijih zdravstvenih problema, išli u Bhopal. Zaključila sam da sam zasigurno teško bolesna i tada je odjednom sve imalo smisla: zabava, suze, majčina ljubaznost, i očeva turobnost. Prilično sam se uplašila, što je za mene neuobičajeno, jer ja sam srebrnooki leopard. Put u Mumbai iziskivao je puno hodanja, ali i moju prvu vožnju autobusom samo otac i ja. U početku sam oca držala za ruku, ćaskala s njim o oproštajnoj zabavi i smijala se Ujaku V, koji je ponovo zaspao dok je jeo. Kad smo dospjeli na glavnu cestu, kosa mi je bila znojna i prašnjava a ruka mi se odvojila od očeve. Otac i ja 12
izmijenili smo tek nekoliko riječi dok smo čekali autobus u sjeni tamnozelenog kvrgavog stabla koje je čitav svoj život provelo čekajući autobuse. Otac je sjedio gledajući pred sebe, leđima oslonjen o stablo, savijenih koljena i stopala položenih na crvenkastosmeđi pijesak pred njim. Zurio je preko polja usjeva prekrivenih bijelim zaštitnim platnima. Krajolik je bio istočkan rijetkim drvećem, koje je stajalo ili osamljeno ili u grupi od dva ili tri stabla. Vrućina je bila nepodnošljiva a nebo blijedoplavo. Nakon što sam desetak sekundi promatrala svog šutljivog, zgrčenog oca, počela sam odmotavati zavežljaj hrane koji mi je dala majka. Nekoliko poslastica umotala je u crveno-zeleni kvadrat pamuka koji sam smjesta prepoznala: bio je iz naše kolibe. Oči su mi se zacaklile; bilo je tu slatkih uštipaka, lepinja, chutneyja (pikantni umak od voća, povrća, bilja i začina u vinskom octu; nap. prev.), ukiseljenih krastavaca, luka, kupusa i začina (sve su to bili ostaci od zakuske s oproštajne zabave). Što je najbolje od svega, bile su tu i kuglice posute šećerom u prahu, kolačići sa šećernom glazurom punjeni zelenom kremom, i crveni slatkiši posuti iskričavim kristalićima šećera. Svaki slatkiš bio je tako pažljivo umotan a moglo ga se odmotati s lakoćom! »Batuk«, strogo je kazao otac, »ako sve pojedeš sada, nećeš ništa imati za putovanje.« »Hmm«, rekla sam i nastavila žvakati i mljackati. Kuglice sa zelenom kremom bile su bajne. »Oče, zašto idemo u Mumbai...jesam li bolesna, ili što?« »Ne, Batuk«, rekao je otac razdraženim tonom, »zašto uopće pomišljaš na takvo što? Nisi bolesna.« Osjetila sam nevjerojatno olakšanje. Sjedili smo u tišini još nekoliko minuta, a onda sam upitala: »Zašto onda idemo tamo...kamo već idemo?« »Batuk, saznat ćeš uskoro.« Očev glas bio je suh, iziritiran mojom ljubopitljivošću. »Sada budi tiho i nemoj više jesti - rekao sam ti. Autobus će stići uskoro.« Nakon toga sam ušutjela. Odlučila sam ustati i otići porazgovarati sa stablom. Upitala sam ga: »Kakav je to osjećaj čekati autobuse čitav svoj život i nikad ne ući u njih kad stignu?« Stablo je isprva šutjelo, a onda mi je pomalo grubo odgovorilo: »Nisi li čula što ti je otac rekao? Šuti i čekaj autobus.« Zatim je nastala stanka, a onda je stablo shvatilo da ću se uskoro maknuti i ostaviti ga samog. Pročistilo je svoje drveno grlo. »Znaš, Batuk, mogu ti reći kako je to čekati mnogo autobusa kroz mnoge živote...ali, draga djevojčice, žedan sam i jedva mogu govoriti.« Promislila sam na trenutak i povikala: »Čekaj!« te potrčala prema svom zavežljaju, zgrabila svoju mješinu s vodom i otrčavši nazad do stabla zalila njegovo korijenje. »Batuk!«, povikao je Otac. »Što to, dovraga, radiš? Stani! Stani!« »Ali oče, stablo je jako žedno. Glas mu je promukao«, odgovorila sam. Otac je podigao pogled sa zemlje prema meni i lice mu se zacrvenilo od vrata do korijena kose. Zamalo je ponovo povikao na mene, ali se obuzdao. »Dolazi ovamo, ti mali vraže«, pozvao me 13
raskrilivši ruke. Potrčala sam prema ocu i pala mu u zagrljaj. Njegova radna odjeća bila je omekšala od milijun pranja i mogla sam nanjušiti majčinu kuhinju. U njegovu naručju stopila sam se s njim i postala on, jer to je ono što jesam - njegova. On je bio moj otac koji je svog srebrnookog leoparda vodio sve do Mumbaija. Usred ničega, pod drvetom, zatvorila sam oči. Spoznala sam da je žaljenje ljudi oko mene zbog mog odlaska potjecalo od njihove želje da budu tamo gdje sam sada ja - u očevu naručju, čekajući autobus. Stablo me gledalo dok smo otac i ja tamo stajali zajedno, kao jedno biće, a onda je reklo: »Batuk, zašto ne ostaneš ovdje, sa mnom? Mogao bih te uputiti u sve tajne svijeta. Moje lišće čulo je smijeh, riječi i plač svakog živog bića. Moje je korijenje okusilo vode iz krajeva diljem svijeta. Moja kora sadrži mapu što kazuje put do tajni svega znanja. Moje je sjeme vjetar dopuhao ovamo s drveta iz vrta slavnog Taj Mahala, i stoga ja poznajem savršenu ljubav. Dođi, Batuk, ostavi svog oca i stopi se sa mnom.« »Ali, stablo«, obratila sam mu se iz očeva naručja, »znaš sve što se može znati, a ipak i dalje ostaješ tu čekati autobuse u koje nikada ne ulaziš. Koja je onda tvoja svrha?« »Moja je svrha«, reklo je drvo, »podariti ljudima sjenu.« Razmislila sam o tome u dugoj tišini koja je uslijedila; otac je bio zaspao. Izmigoljila sam iz očeva naručja, krenula prema drvetu i pažljivo proučila njegovu koru. Sve što sam mogla vidjeti bili su sićušni kukci što gmizahu njegovim usjeklinama i pukotinama. Neki kukci kretali su se s ciljem i svrhom, dok drugi besciljno lutahu amo-tamo, ali sve su to bili samo insekti što jure okolo po velikom stablu. Rekla sam mu: »Ne mogu ostati s tobom. Moram se s ocem ukrcati u autobus za Mumbai.« U daljini sam ugledala naš autobus koji se približavao obavijen oblakom prašine. »Oče, oče, naš autobus!« Otac se probudio i dok se autobus zaustavljao počeo skupljati ono malo svojih stvari. Stablo mi reče: »Moram ti kazati još jednu stvar, Batuk.« U njegovu glasu osjećao se prizvuk žaljenja. »Da, veliko stablo?«, upitala sam. Odgovorilo je glasom tako mekim i tihim da ste se morali intenzivno koncentrirati na njegovo lišće kako biste ga čuli: »Čitav svijet, Batuk, stvoren je samo za tebe i ni za koga drugoga.« Okrenuvši se prema ocu, uočila sam da se voda koju sam izlila na korijenje stabla podigla do očeva lica, jer tamo je ugledah kako kapa iz njegovih očiju. *** Nikad prije nisam bila u autobusu. Vozač je bio najdeblji čovjek na svijetu, deblji i od Ujaka V. Nosio je svijetloplavu košulju s uzorkom, otkopčanu do sredine prsa. Imao je grudi veće od maj činih, zamrljane ostacima nekog jela i posute mrvicama kruha. Bio je pritiješnjen u sjedalo koje je pod njim utonulo tako duboko da su opruge bile pritisnute do granice pucanja. Sjedalo je nekoć bilo presvučeno crvenim 14
vinilom, ali sada je bilo toliko raspucalo i pohabano da je punjenje iz presvlake izlazilo poput gnoja iz čira. Bila sam zapanjena što je vozač uopće mogao okretati volan, jer je njegova trbušina bila toliko snažno pritisnuta o njega da je bijeli plastični obruč volana ovijala svojim salom kao tijestom. Dok smo se penjali stubama autobusa, vozač je prema nama okrenuo svoju golemu glavu i zarežao: »Što to, dovraga, radite? Ako se mislite ukrcati, požurite. Ako mislite ostati i ovdje trunuti, tornjajte se iz mog autobusa.« Dok je govorio, obrazi su mu se ljuljali viseći s lica kao da su mu ispod donjih kapaka bile pričvršćene dvije lepinje. »A što to imamo ovdje?« upitao je, dok sam žurno tapkala iza oca. Uočila sam da mu se pomaklo samo lijevo oko. Pustio je vjetar i zarežao: »Vrećo Štakora, kako ti je ime?« Lice nije brijao danima i na dlakama njegove brade mogla sam nazrijeti ostatke nekakvog umaka. Rekla sam: »Ime mi je Batuk.« »Batuk, Vrećo Štakora, kakvo je to ime? Gdje ti je rep?« Nasmijao se svojoj šali. Zatim se okrenuo k ocu: »Izgledaš mi kao cicija kladim se da vas dvoje svoje guzice želite posjesti na krov...ali ako mi Vreća Štakora ispadne na zavoj u... Bit će to prokleta šteta, ali ne dolazi mi tada cmizdriti.« Otac je brojao novac dok me vozač odmjeravao od glave do pete, kao da sam kakav sočan zalogaj. Zatim je, iskrivivši svoja plavičasta usta, upitao: »I onda, misliš li da možeš izdržati vožnju na krovu, Vrećo Štakora Patuk?« Pogledala sam u pod i rekla: »Kladim se da me ne biste mogli zbaciti ni da želite. Ova krntija nije dovoljno brza.« (Da je majka bila ovdje, ošamarila bi me.) Izmigoljio se iz svojeg sjedala, što je bio zadivljujući podvig, jer je bio tako tijesno utisnut u nj; pomislila sam da će se volan otrgnuti. Palo mi je napamet da se vozač nije dignuo iz svog sjedala već toliko dugo da je postao sastavni dio autobusa, nešto poput auspuha. Tu misao prekinula je njegova rika: »Što si to, dovraga, rekla?« Pustio je vjetar izgovarajući Št. Dok je vikao, zrak u autobusu vibrirao je od njegova urlika. Pogledao je u redove uplašenih putnika, od kojih je većina pokušavala gledati nekamo drugdje. »Dame i gospodo, poštovani i najcjenjeniji putnici I.B.C.-a, danas ćete doživjeti nešto prokleto uzbudljivo. Vreća Štakora Patuk ne vjeruje da je mogu zbaciti s krova svog autobusa...Sve što mogu reći jest da bi se trebala pripremiti na dug put pješke u Mumbai. Kad mi u autobus uđe štakor, pobrinem se da ga istresem van.« Dok se smijao, nanjušila sam ono za što sam bila sigurna da je curry iz neke davne prošlosti. Nekoliko putnika počelo je odobravajuće hukati i pljeskati. Ali tada je progovorio moj otac - nizak, mršav čovjek što je stajao ispred divovske lopte maslaca od bivoljeg mlijeka. Govorio je jedva čujnim glasom, s naglašenom sporošću. »Dragi gospodine«, rekao je, i mogli ste osjetiti kako lišće sluša kroz otvorene prozore. Dok su se riječi polako otimale s očevih 15
usana, moje je zaprepaštenje raslo. Otac je nastavio: »Sasvim je moguće da ćete ovaj autobus voziti tako nesmotreno da ćete ovu devetogodišnju djevojčicu dovesti u životnu opasnost. Ali idući put kad moju kćer nazovete štakorom, iščupat ću vam jezik iz usta i staviti ga u vašu kutiju s ručkom.« Da mi je netko rekao što će se sljedeće dogoditi, nikad ne bih povjerovala. Munjevitom brzinom otac je posegnuo iza leđa i izvukao nož; nisam niti slutila da ga ima. Bio je to nož zakrivljene oštrice koji je koristio u polju za sječu biljaka i odrubljivanje glava zmijama. Ono što me zapanjilo čak i više od noža bila je nepokolebljiva odlučnost kojom je oštricu od dvadesetak centimetara upirao u vozačev otromboljeni vrat i njegova očita namjera da ga upotrijebi. Ruka mu se nije pomakla ni za dlaku i oči mu nisu izražavale nikakvu emociju, osim mirnoće onog koji se dosađuje. Vozač autobusa prestao je disati i u autobusu je zavladala apsolutna tišina; čak se i stablo prestalo njihati. »Trebali bismo krenuti za Mumbai«, šapnuo je otac vozaču, a kad je spustio nož vozačeva glava zaklatitila se gore-dolje u znak da je razumio. Otac je kupio dvije karte za treći razred, a to su najbolje moguće karte ako se mene pita. Dobiješ mjesto na krovu autobusa odakle vidiš sve. Dok smo kretali, mahnula sam stablu u znak oproštaja. Dug put u Mumbai bio je magičan. Otac i ja zajedno smo gledali kako iz vidokruga nestaje Madhya Pradesh. Jedno drugome rukom smo pokazivali zanimljive prizore: jato lešinara, mrtvog konja, mršave krave, i ljude neobičnog izgleda. Na odmorištima pili smo šerbet, tu i tamo zakunjali, i pojeli svu zalihu hrane. Otac se često smijao. Pomislila sam kako ga zapravo ne poznajem kao čovjeka, već samo kao oca. Bio je impulzivan i strastven čovjek; toliko je toga od mene bilo skriveno. Očeva neobuzdana, nepobitna, nedjeljiva, neizmjerna ljubav prema meni izbila je na površinu u iznenadnom činu nasilja. »Hvala ti«, rekla sam mu kad mi je ponudio krišku manga koju je odsjekao svojim zakrivljenim nožem. *** Otac je strahovao da će glas o tome da se vozaču prijetilo oštricom noža stići u Mumbai prije nas. Kad je autobus zastao u prometnoj gužvi na periferiji grada, progurali smo se kroz putnike i šmugnuli niz ljestve na ulicu. Ušli smo u područje koje je bilo pravo more na brzinu sklepanih daščara. Daščare su bile slične onima u mom selu i slutila sam da su mnogi ljudi koji u njima žive došli iz sela poput našega. Na sve strane granale su se rijeke i rukavci tih nastambi. Zašto bi ljudi napuštali svoja polja da bi živjeli ovdje? Psi, mačke i štakori izgledali su prljavo i olinjalo, čeprkajući po otpacima baš kao i njihovi dvonožni gospodari. Zrak je bio topao i vlažan i vonjao je po trulom smeću i ljudskim 16
izmetinama. Škripanje dvokolica s metalnim kotačima pomiješano s psećim lavežom i zvucima raspadanja bili su isprepleteni s blagim ritmom ljudskog žamora. Nismo imali gdje spavati, pa je otac pronašao malen neiskorišten prostor između dvije daščare i odmotao kestenjastu prostirku koju je ponio sa sobom. Stanovnici daščara gledali su ga u tišini; nitko se nije pobunio protiv prisustva dviju skitnica. Otac mi je rekao da se ne mičem dok se on ne vrati s hranom. Usprkos tome što sam veći dio dana prosjedila na krovu autobusa, bila sam iscrpljena i legla sam na našu prostirku zureći u bijela svjetla što su parala kestenjasto tkanje neba. Nisam mislila ni na što. Moj nos se već privikao na smrad, a oči na nebo što se smračivalo. Iznenada, ispred mene su se pojavila dva mršava gležnja; pogledala sam prema gore. Dječak otprilike mojih godina zurio je dolje u mene s izrazom lica kao da je na tlu uočio čudan komad metalnog otpada. Slutila sam da se pita kakvu bi korist mogao imati od mene. Odjeća mu je bila u dronjcima, dok je moja, iako jednostavna i malko umrljana pijeskom, bila pristojna i čista. Nagnuo je glavu u stranu, nabrao čelo, udahnuo, i zamalo progovorio, ali riječi koje su mu bile na umu nisu se pojavile. Zatim se spontano okrenuo od mene i poput strijele jurnuo u more daščara ni ne okrenuvši se. Podigla sam se u sjedeći položaj i gledala kako nestaje. Podsjetio me na pse koji vrludaju njuškajući i dođu do hrpe smeća, a kad shvate da tamo nema više ničeg za jelo produže do sljedeće hrpe u potrazi za hranom. To je ponašanje gladnog, ali ne i onog tko skapava. Iznuren od gladi zaustavlja se, liježe na tlo, i priprema se za smrt. Gladan čeprka okolo, ne odustajući. *** Evo ga, pojavio se Princ Puneet. Prvi put nakon nekoliko dana Puneet napušta svoje gnijezdo i izlazi na Common Street. Dok čekamo vrijeme za pečenje kolača, dopušteno nam je šetati ispred kaveza praćeni pogledom žutih očiju Mamaki koja se sunča. Puneet je nesiguran na nogama. Ne nosi nikakvu šminku i kad me ugleda licem mu se razlije blistav osmijeh. »Batuk, Batuk!«, viče, i trči prema meni usprkos očitoj boli koju mu mogu vidjeti na licu. Bacam na pod svoju bilježnicu i olovku koja je sve kraća (trebat će mi rješenje za to) i jurim prema njemu. Držim ga čvrsto u svom zagrljaju i osjećam na njemu nagovještaj mirisa odraslog muškarca. Govorimo u isto vrijeme, smijemo se, i pokušavamo ponovo. Šapćem mu na uho: »Hej, budi oprezan, nemoj izgledati previše dobro, moj prinče, inače ćeš danas morati ispeći kolač.« Puneet je sretan što me drži u naručju i ljulja na svojim rukama. »Vodenkonj mi je rekao da večeras, ionako radim. Pa što me onda briga?«, kaže. »Ionako se već nekoliko dana osjećam odlično.« Osmijeh se rastegne preko njegovog kao isklesanog lica, s kojeg su nestali tragovi dječački punašnih obraza. Još uvijek ga držim u zagrljaju dok govorim: »Toliko si mi nedostajao.« Na lice nabacujem blagi osmijeh i glave okrenute prema gore gledam ga u oči. »Ne onoliko koliko mojim muškim 17
jebačima«, odgovara. »Puneet«, uzviknem pretvarajući se da sam zgrožena, »kako možeš tako govoriti, moj sveti, sveti prinče...jesi li..jesi li...« Nisam baš sigurna kako da ga to pitam, ali on razumije. Drži me na sigurnoj udaljenosti i govori smijući mi se: »Ma znam što hoćeš reći. Mogu li i dalje mrdanjem guzom zarađivati rupije?« Naceri se. »Doktor kaže da je sa mnom sve u redu... trebala si vidjeti osmijeh na Mamakinom licu.« Prestajemo govoriti, uzimamo jedno drugo za ruke stvarajući svoj maleni krug intimnosti, i gledamo se u oči. Tržne glavom kao da ponovno pokreće motor svog uma i pita: »Što radiš s tom bilježnicom i olovkom...vodiš li bilješke o meni?« »Ne«, kažem, dok mi tračak glumačke prijetvornosti oblijeva obraze. »Pišem.« »Nisam znao da znaš pisati, ti mala lukava lisico. O čemu pišeš?« pita. »Pišem o tome kako sam došla u Mumbai i zaljubila se u tebe do ušiju, oh, prinče Puneete mojih snova.« Puneet poskoči u zrak smijući se glasno i veselo, i odgovara: »Batuk, ti si moj mozak, moje srce, moje ruke. Ti znaš da si moja jedina ljubav. Ta mala bilježnica nikada neće moći prenijeti niti tisućiti dio moje ljubavi prema tebi.« Pariram mu: »Uskoro ćeš me, voljeni moj, moći voljeti kao kralj, ne više kao princ« - i pogledom se spustim preko njegovih prsa do prepona. On se nimalo ne postidi. Odgovara zvonko se smijući: »Ovo«, kaže, pokazujući na svoj bhunnas, »to je samo za tebe, moja voljena.« Puneet mi otme bilježnicu i potrči prema ulazu u svoje gnijezdo pa sjedne na prag da pregleda svoj plijen. Otvori je i počne prelistavati stranice nabirući čelo i kimajući glavom. Pogleda prema meni. »Ja sam čaroban i predivan, kažeš.« »Oh, to nije sve«, odgovaram. »Okreni stranicu i pogledaj iduću...vidiš li? Napisala sam da si skladao pjesme za Šivu i da se on zaljubio u tebe.« Okreće stranicu, zuri u nju, i kima. »Znam da ne znaš čitati, ti glupi lijepi dečko«, smijem mu se. Bučno zatvori bilježnicu, namrgodi se, skoči, i pokuša me pljesnuti po stražnjici. »Kažeš da sam glup...platit ćeš mi za to!« Zgrabi me i moje oči zaplešu s njegovima. Tako mi razgovaramo - dvije prostitutke na Common Streetu u Mumbaiju. *** Padala sam u san na kestenjastoj prostirci kad se otac vratio sa zdjelom riže, umakom i lepinjom. »Kakav prekrasan grad«, poviče i široko se osmijehne. »Sve ovo i pivo za pet rupija.« No, nije donio pivo. Nakon što smo podijelili večeru, otac i ja legli smo na prostirku. Držao me u naručju sklupčanu, njegov trbuh uz moja leda. Spavala sam dobro, okružena morem trošnih daščara i hrpa smeća. Probudila me buka valova svijeta koji se počeo pomamno gibati oko mene jureći u svim smjerovima. Otirući oči primijetila sam očev nemir; jedva je čekao da krenemo. Morali smo poći na poslovni sastanak, i bilo je jasno da kašnjenje ne dolazi 18
u obzir. »Važan posao«, rekao je otac. Dok smo koračali ulicama velegrada, primijetila sam da je otac sve nervozniji. Ja sam pak bila opčinjena prizorima oko sebe. Nikada dotad nisam vidjela automobile kako stoje u koloni i ljude u njima. Kako su samo voljeli trubiti, kao da uživaju u prodornom zvuku. Pitala sam se zašto su djeca u uniformama; jesu li u nekakvom zatvoru? Svaki put kad bismo se izgubili, pred nama se ukazivalo sve vise svakojakih čudesa. Neko sam vrijeme bila fascinirana uzorcima kamenjem popločenih ulica; zapažala bih zamršene ornamente i pokušavala odgonetnuti tajne koje skrivaju. Boja je bila posvuda - u odjeći ljudi koji su se tiskali u malenim, tijesnim autobusima, u moru opranog rublja što se sušilo na otvorenom, u trgovinama, pa čak i u golemim naslagama smeća. Gradski zrak nije sadržavao samo mirise, dim, isparavanja i prašinu već je bio uronjen u more boja. Otac je čitavo vrijeme držao brz ritam dok smo lunjali kroz grad, uglavnom izgubljeni. No nije me toliko brinula njegova brzina niti razdražljivost, već moja potreba da mnogo puta zastanem i pogledom istražim sve ono što je tako živo pulsiralo oko mene. U jednom času na mjestu me je prikovao pogled na vlak krcat putnicima koji juri kroz grad na tračnicama što lebde visoko u zraku. Bilo je to kao da vlak leti nebom. Očajnički sam se nadala da će netko ispasti iz njega, ali to se nije dogodilo. Otac je razbio ovaj trenutak zaleđenog vremena snažno me povukavši za ruku pa smo produžili dalje, da bismo nedugo zatim ponovno zalutali. Nakon što smo se izgubili više od deset puta, i nakon što se otac zbog toga svaki put sve više uzrujavao, napokon smo stigli na odredište. Zaboravila sam na umor dok sam se iza oca uspinjala svijetlosmeđim stubama od opeke. Svaka stepenica bila je toliko visoka da sam na sljedeću morala gotovo skočiti. Otac je u rukama stiskao adresu zapisanu na malenom zgužvanom komadu papira, kao dugorepa sjenica što u svojim kandžama steže ulovljenog skakavca. Na vrhu stepenica bila su visoka tamnosmeđa vrata sa zvekirom u obliku metalnog obruča velikog kao moja glava, koji je u ustima držao tamni metalni lav. Otac je nekoliko puta lupio zvekirom po vratima. Mlada žena koja ih je otvorila očito je morala uložiti svu svoju fizičku snagu kako bi ih pomaknula. Nakon što smo ušli, osvrnula sam se i primijetila da ih je morala snažno gurnuti ramenom kako bi ih uspjela zatvoriti. Stajali smo u dugačkom, mračnom hodniku, koji je osvjetljavao jedan jedini stakleni luster što je visio s visokog stropa. Kameni pod bio je prekriven izblijedjelim žutocrvenim tepihom. Na lijevoj strani hodnika uza zid su bile naslonjene dvije stolice, a između njih je stajao dugačak, uzak stol. Na stolu je bila drvena kutija optočena nečim što je izgledalo kao zlato. Drugi kraj hodnika bio je zaklonjen dugačkim zastorom. Stajali smo i čekali u hodniku, sa zatvorenim vratima iza sebe, a ispred sebe zastorom što je skrivao pogled prema naprijed. 19
Daleko iza zastora, iz duboke unutrašnjosti zgrade, do nas je dotutnjao snažan glas: »Kasnite, gospodine Ramasdeen. Očekivali smo vas prije ručka.« Moj otac doviknuo je ispriku čovjeku koji još nije bio vidljiv, ali koji se očigledno užurbano kretao prema nama. Dok se približavao, mogla sam čuti njegovo dahtanje i njegove teške korake. Gospodin Gahil kako ću kasnije saznati da se zove, naglo se ukazao iza crvenog zastora na kraju hodnika. U zastor su bila ušivena malena posrebrena zrcala i zvončići, tako da je njegov ulazak bio popraćen iskričavim bljeskanjem i zveckanjem. »Evo je«, povikao je. Spustio je pogled prema meni, i njegovo široko lice eruptiralo je od zadovoljstva. Osjećala sam se kao da me namjerava pojesti. Gazda Gahil okrenuo je glavu i zaurlao prema zastoru: »Kumud, smjesta dođi. Stigla je moja mala nećaka sa sela i prljava je.« Moj dosad nepoznati ujak bio je krupan i naočit i zračio je samopouzdanjem. Nosio je odjeću o kakvoj sam slušala samo u pričama - nekoliko slojeva halja, od kojih je svaka bila ukrašena zlatom. Najdonja halja bila je bijela, a sloj iznad nje bio je od crvenog baršuna. Nosio je ručno tkani kratki prsluk i lagani bijeli ogrtač izvezen zlatnim nitima. Sve u svemu, izgledao je poput pomno dizajniranog klupka blještavih boja i raskošno nabranog materijala. U sobu se teškim korakom dovukla stara, pogrbljena žena, vukući stopala koja su u dodiru s tepihom proizvodila šuškav zvuk. Glava joj je bila pognuta, a kada se okrenula prema gazdi Gahilu učinila je to s onom staračkom sporošću, kao da se kreće kroz ljepilo. Svoj neugledan plavi sari nosila je jednostavno i skromno, kao žena koja shvaća jednostavnost svog položaja u svijetu. Ženin izraz lica i geste podsjećali su na pokornog starog psa koji od svog gospodara molećivo prosi bijedne ostatke mesa. Gospodar Gahil obraćao joj se kao da je pas. »Kumud, odvedi malu Batuk u kupaonicu i dobro je operi. I reci doktoru Dasdaheeru da bude ovdje sutra ujutro.« Pogledao me od glave do pete i ponovo se nasmiješio, a zatim je - povikavši: »A sad odlazi!« - otpravio staricu pokretom ruke. Polako se okrenula i onako pogrbljena uputila se prema zastoru, a onda me naglim izvježbanim pokretom koji me zatekao nespremnu zgrabila za ovratnik tunike i počela vući za sobom. Za tako staru ženu, pokazala je zapanjujuću snagu. Otac mi je doviknuo: »Batuk, ja sam za sve kriv, sve sam izgubio...dušo, čekaj«, i krenuo prema meni, no gazda Gahil izderao se na njega: »Trebali ste ranije misliti na to, gospodine Ramasdeen. Vrijeme je da zaključimo posao, jer večeras izlazim van.« Potom se okrenuo prema usporenoj sluškinji i viknuo: »Stara, smjesta je odvedi. Nemam vremena za ovakve budalaštine.« Kad je gazda Gahil tutnuo debelu omotnicu u očevu napetu ruku ugledala sam kako se očevim licem strelovito razlio izraz koji sam smjesta prepoznala: samoprezir 20
zaogrnut požudom. Pojavio bi se kad bi me tobože vodio doktoru - povod koji je izmislio kako bi od majke sakrio »rođakinju« namirisanu parfemom od lavande. Dok sam promatrala kako otac tone pod teretom vlastite slabosti, u trenutku kad su nam se pogledi susreli osjetila sam kako mi šalje poljubac unutrašnje smrti. Bila sam paralizirana osjećajem da me uvlači u svoj užas. Ali naš krug se razbio. U šoku začinjenom panikom, već u sljedećem sam se trenutku našla s druge strane zastora, gurnuta onamo iznenađujućom snagom stare žene. Posljednje riječi koje ću ikad čuti od svog oca bile su: »Batuk...dušo...moj srebrnooki leoparde.« Posljednje riječi koje je otac čuo od mene bile su: »Oče, uzmi svoju Batuk sa sobom - preklinjem te.« Dok se Puneet oporavljao, pretpostavila sam da će mi Mamaki posvetiti više pažnje nego obično. Moje predviđanje pokazalo se točnim, ali nisam uspjela u potpunosti procijeniti kako će se ta pažnja očitovati. »Draga moja, sada imam više vremena iskazivati ti svoju ljubav«, bio je njezin način izražavanja tog stanja stvari. Načula sam nekoliko Mamakinih razgovora s gazdom Gahilom i shvatila da se od Mamaki očekivalo da ostvari istu zaradu od nas šestoro, bez obzira na Puneetovu onesposobljenost. Jednog popodneva čula sam kako Gahil govori Vodenkonju: »Znam, najdraža Majko Briila, kako vam je teško dok je taj dečko izvan stroja, i beskrajno cijenim što tako nesebično svoj život posvećujete toj djeci. Ali morate razumjeti da ja vodim velik posao i imam mnogo obaveza i odgovornosti. Čak sam i ja morao srezati troškove na najnužnije stvari sad kad taj dječak nije u igri...i stoga, draga Majko Briila, možda ćete isto morati učiniti i vi.« Deset minuta nakon odlaska gazde Gahila, Mamaki je bila na ulici mameći muškarce obećanjima neviđenih užitaka. Podvostručila je darove taksistima, često ih nagrađujući besplatnim pravljenjem kolača. Bili smo jako zaposleni. Hvala bogu da se Puneet uskoro vraća na posao. U početku pravljenje kolača nije bilo nešto u čemu sam se nastojala isticati. Na to sam gledala isključivo kao na način preživljavanja. Muškarac priđe mom prijestolju; skinem mu odjeću i bum, sve je začas gotovo. Idući, molim. Međutim, kako sam sazrijevala, počela sam shvaćati nedostatke takvog pristupa. Pogledajte to na ovaj način. Recimo da vam majka naredi da operete i svoju i odjeću svoje braće i sestara. Želite završiti s poslom što prije kako biste mogli otići igrati se. I tako zgrabite odjeću u ruke, potrčite do rijeke s pločicom sapuna, bacite odjeću u vodu i operete je najbrže što možete. Ocijedite odjeću, prebacite je preko vrućih stijena da se suši na popodnevnom suncu, i sat ili dva kasnije skupite je na hrpu, spremite u zavežljaj i odnesete je kući. Zatim je bacite na hrpu na pod usred sobe. Odjeća je oprana! Posao obavljen! Ali onda vas majka počne koriti. »Nema igre večeras«, viče. Pljuska na licu zadržava se dugo nakon što je prošla glad zbog 21
još jedne propuštene večere. A sada pokušajte drugačiji pristup. Cilj operacije je isti. »Batuk, idi oprati odjeću.« Ali ovaj put odlučim to obaviti kako treba. (Zašto, mogli biste se pitati. Pričekajte pa ćete vidjeti.) I tako krećem. Odlazim do obale rijeke i prvo razvrstavam odjeću. Utvrđujem koja odjeća ima posebno tvrdokorne mrlje i stavljam je na jednu hrpu a zatim izdvajam onu koja je osobito osjetljiva i odlažem je na drugu hrpu. Zatim perem odjeću posebno se trudeći oko zamrljanih komada; pažljivija sam s odjećom od finijeg materijala, pazeći da se ne podere. Nakon dodatnog ispiranja i cijeđenja odjeće, prostirem je na stijene i odrijemam nekoliko sati. Zatim pažljivo složim svaki komad odjeće, stavljajući hlače na jednu, a košulje na drugu hrpu, i odnesem ih kući. »Majko«, kažem, »pogledaj! Zaista sam se potrudila isprati mrlju iz ove bluze...« Majka promatra uredno složenu hrpu i ne može a da se ne nasmiješi. Uštipne me za obraz (od dragosti), i poljubi me u čelo. Za večerom na tanjuru primjećujem veću porciju dahla i osjećam sklad u zraku. Majka kaže: »Dušo, zašto se sutra ne bi otišla igrati? Tvoja sestra može oprati odjeću.« Sada razumijete. U oba slučaja izvršila sam zadatak. U prvom slučaju odjeću sam morala prati dvaput, pretrpjela sam šamar i na spavanje otišla gladna. U drugom slučaju odjeću sam prala polako i pritom uspjela na stijenama odrijemati čitavo poslijepodne, a potom sam otišla u krevet punog želuca i ispraćena poljupcem. Uspjela sam dobiti dopuštenje da se igram čitavu sljedeću večer. Mrzim prati odjeću (zaista mrzim), ali u drugom slučaju to mi je bilo manje mrsko nego što je moglo biti. Tako je i s muškarcima. U jednu ruku, moje nastojanje možete sagledati kao čisto funkcionalno, s jedinim ciljem da se napravi kolač, pri čemu nimalo ne marim kako će taj kolač izgledati i kakvog će okusa biti. Evo ga! Kolač - pet stotina rupija. S druge strane, uzmimo da pažljivo pripremite sastojke, učinite ih zamamnima, živih boja i raznolikima i date svom partneru u pravljenju kolača da šećer kuša malo po malo, kristal po kristal, dok ne počne sliniti i pohlepno, očajnički žudjeti za još. Recimo da mu onda pokažete kako umijesiti tijesto i poučite ga kako da ga polako uvaljate u malo bjelanjka, šećer i boju. Zatim ga poučite da je kolač ukusniji što se duže mijesi. Uskoro je već opušten i mijesi sve bolje, ubacuje sve više različitih vrsta sastojaka, i cijeli postupak traje sve duže i počinje stvarati osjećaj ugode i sklada, širiti zamaman miris. Dok traje vrijeme pripreme, vaš partner strpljivo i s veseljem gleda kako se tijesto diže, spreman odgoditi trenutak ubacivanja u pećnicu. Ponekad je sam proces pečenja toliko čaroban da muškarac niti ne pričeka da kolač napusti pećnicu, jer je već zadovoljen. Oni koji dočekaju da se kolač zgotovljen izvadi iz pećnice, neizmjerno su sretni i zahvalni. Kolač se topi u njihovim ustima i svojom toplinom grije im dušu. Odlaze s osmijehom na licu. Kasnije se vraćaju po još očaravajućih kolača i spremni su platiti izdašnu svotu kako bi ispekli 22
najukusniji kolač u svom životu. Unaprijedivši svoje iskustvo pravljenja kolača, učinila sam Mamaki tako sretnom i zadovoljnom mnome da se neprestano smiješi i ljubi me, daje mi bolju, finiju odjeću, svježiju šminku i izdašniju, ukusniju hranu. Što je najvažnije od svega, takav pristup omogućio mi je da pečem manje kolača nego što bih inače morala - jer ih mrzim praviti s muškarcima, naprosto mrzim. Zapravo, tako je došlo do toga da današnju bilješku unosim tintom. Jedan od mojih omiljenih partnera u pečenju kolača dolazi svaki tjedan u isti dan, redovit i točan kao sat. Poput većine ostalih, prema meni se odnosi kao prema omiljenoj nećakinji ili čak jednoj od svojih kćeri. Znala sam da je Mamaki trenutno u neprilici zbog smanjenih prihoda i stoga sam odlučila da ćemo nas dvoje ispeći najukusniji (i najskuplji) kolač koji možete zamisliti, i da ćemo ga peći najduže moguće vrijeme. Nakon svega četkam mu kosu (ono malo što ima), a potom on navlači jaknu, spreman da ode. Vidim ga u njegovom džepu - plavo nalivpero. Uzdahnem. On me pita: »Što je?« Objasnim. Čudi se: »Zaista? Običan Biro? Želiš ga?« »Da...da, molim te.« »Naravno, uzmi ga.« Poljubac. Odlazi. Skrivam nalivpero u madrac. Moje je. Stiže Mamaki. Stanka. Osmijeh od uha do uha. »Batuk - draga - ti si moja najveća ljubav tako te volim, uistinu.« Poljubac. Zadah njezinog užeglog tijela. Moje nalivpero - na sigurnom. *** Ne bih baš mogla tvrditi da sam bila iscrpljena i preopterećena poslom zbog Puneetove onesposobljenosti. Iako sam se, naravno, pretvarala da jesam. Otkako se Puneet vratio na posao svi od toga imamo koristi. Štoviše, čini se da je sretan, jer je potvrdio svoj položaj prvog i najvažnijeg. Kao jedini dečko medu nas šestoro, i zapravo jedini dečko koji je na ulici već dugo, Puneet vrijedi kao dvije ili čak tri djevojčice. Oni koji požele ispeći kolač ponekad će stajati i čekati u redu da bi došli do njega. Pravi je magnet za privlačenje mušterija, ali je i glup. Puneet nema tako bogatu obiteljsku povijest kao ja. Stigao je sa sela s čitavom svojom obitelji kad je još bio beba; bio je najmlađe dijete (ja sam druga po starosti u našoj obitelji, ali najstarija od kćeri). Rekao je da je uvijek bio lijep, čak i kao novorođenče, čemu lako mogu povjerovati. Obitelj mu se raspala kad su njegova oca uhvatili kako krade materijal s gradilišta. Ukrao je drvenu građu (točnije, četrdeset i sedam dasaka!) i preprodao je drugom građevinaru, a kad su ga uhvatili završio je u zatvoru. Puneetova majka se za uzdržavanje svoje troje djece mogla koristiti samo svojim privlačnim izgledom. Nije imala novaca za autobusnu kartu za povratak u svoje selo i tako je, kako bi prehranila obitelj, postala prijateljica usamljenim muškarcima. Jedne je noći izašla s jednim imućnim prijateljem i nikada se više nije vratila. Puneet se sjeća da je taj njezin prijatelj nosio bijelo odijelo i imao remen sa 23
sjajnom srebrnom kopčom i da je djeci donosio slatkiše kad god bi dolazio. Otada je Puneet siroče. To što je Puneet tako glup vjerojatno je krivnja njegovih roditelja. U proteklih godinu dana Puneet je od svojih mušterija tražio dodatne darove, ili ih čak potkradao. Rekao mi je da ih ponekad otvoreno zatraži: »Dodajte još malo, gospodaru.« Nekom drugom prilikom uzeo bi lisnicu zaspale mušterije, ukrao iz nje stotinu rupija, a zatim je vratio na mjesto. Naravno da bi mi uvijek priznao što je učinio, govoreći da će čim uštedi tisuću rupija pobjeći u Europu ili Ameriku. Smijala bih mu se. »Vjerojatno u avionu koji ćeš kupiti u Ulici lopova«, zadirkivala bih ga. »Znaš li ti, princezo«, rekao bi on na to, »da dečki s mojim talentom u Americi zarađuju velik novac. Samo čekaj i vidjet ćeš.« Taj mi je san ispričao toliko puta da ga znam bolje nego on. Ali jao! Njegov san završi uvijek jednako: Mamaki svaki put pronađe njegovo skriveno blago. Molim vas lijepo, gdje možete sakriti čitav svežanj novčanica u ćeliji u koju jedva stane malo veće govedo? Gdje u svom tijelu možete sakriti svitak novčanica? Zar on ne uviđa da je dovoljno da ga samo jedna mušterija tuži Mamaki pa da ona izvrši pretres?Toliko je predvidljiv da se kladim da ona naprosto pričeka nekoliko tjedana a onda ga ionako pretraži. Kako god da okreneš, uvijek ostane bez ičega. Jedno mi nije jasno - zašto Puneet ostaje a ne mora. Ima četrnaest godina, krasno tijelo i neodoljivi šarm. Može uteći kad god želi, jer je brži od Vodenkonja i ostalih svodnica, pa čak i od sadističkog čuvara Ranjita. Kad bi pobjegao, lako bi se sakrio među tisućama dječaka u velegradu. A da napusti Mumbai, više ga nikad ne bi pronašli. Moglo bi se reći da je Puneet tužan samo onda kad ga pretresu i otmu mu njegovu ušteđevinu. Tada mu kažem: »Zašto ne pobjegneš - mogao bi to učiniti.« Odgovor je uvijek isti: »Ali, princezo, kako bih uopće i sekundu mogao preživjeti bez tebe pored sebe?« Glup je i kukavica. Baš kao što ga je strah suočiti se sa slobodom, boji se razbiti krug u kojem su on i Mamaki uzajamno čvrsto zatočeni. On zna da će ona pronaći njegov skriveni novac, kao što ona zna da će ga on sakriti. On zna da ga ona treba, i pretpostavljam da je barem to nešto što ga drži ovdje. Nakon što su mu policajci razderali anus, mislila sam da će Puneet, sad kad se oporavio, biti spreman pobjeći. Dogodilo se suprotno - vjerojatno zato jer su mu razderali i um. Sada se činio sretnijim nego ikada prije. Paradira pred svojim kavezom šepureći se poput pauna - napirlitan, u svom grimiznom, zlatom obrubljenom sariju, očiju obrubljenih svijetloplavim sjenilom, usana crvenih poput trešnje. Gledam ga kako se raskošno odjenut naslonio na ulaz u 24
svoje gnijezdo, dočekujući nekog novajliju kao da je stari prijatelj. Zadržavam dah u iščekivanju da se otrgne i pobjegne, ali nikako da to učini. Puneetovo prekrasno dječačko tijelo stopilo se s tim gnijezdom. On pripada tamo poput komada polovnog namještaja, ali zaboravlja da polovni namještaj može biti izbačen u sekundi i zamijenjen novim. To je bilo prošle noći. Svijet se može promijeniti u samo jedan dan, ili čak u sekundi. *** Dok se Puneet oporavljao od nasrtaja policajaca, gazda Gahil i Mamaki vodili su u nekoliko navrata povjerljive razgovore koje sam većinom uspjela prisluškivati, jer niti jedno od njih dvoje nije bilo u stanju govoriti tihim glasom. Iako se većina razgovora odnosila na gubitke u zaradi - uslijed Puneetove bolesti, jedne kasne noći nakon posla, kad je Gahil došao po novac zarađen u večernjoj smjeni, dugo je s Mamki razgovarao o Puneetu. Gazdi Gahilu bilo je jasno da bi se Puneetov poodmakao pubertet mogao pokazati problematičnim, iako je Mamaki bila manje zabrinuta. Ishod tih sastanaka postao je jasan prošle noći. Netom prije zore probudili su me farovi automobila, zabljesnuvši unutrašnjost mog gnijezda. Puneet je vrištao dok su ga ubacivali u tamnoplavi kombi. Sve se odvilo u nekoliko sekundi. Pretpostavljam da je i njegova kastracija trajala nekoliko sekundi. Puneet se vratio pet dana kasnije, kao prazna posuda. Propast se nadvila nad njim kao očev zakrivljeni nož nad glavom zmije uhvaćene pod njegovim stopalom; za njega je ovo bio kraj. Prepone su mu bile omotane zavojima. Sada sam znala da nikada neće pobjeći. *** Puneet mi se smijao kad bih ono što muškarac radi zvala »pravljenjem kolača«. Razjapio bi čeljust i stao se smijati iz svega glasa. Bockao bi me: »I, što je u pećnici, princezo?« Izraz je rođen dva dana nakon što me otac ostavio u kući gazde Gahila. Starica, Kumud, odvela me je u prostoriju koju je zvala »mojom sobom« i prije nego što je za sobom zatvorila vrata navirila se još jednom u sobu i obratila mi se toliko tiho da sam morala prestati jecati da bih je čula: »Kad se smiriš, nahranit ću te.« Znala sam da je taj trenutak prijelomna točka između moje prošlosti i budućnosti; moji krici i ridanje bili su poput razmaka između točke na kraju jedne rečenice i početka druge. Počela sam se prilagođavati neminovnom napuštanju u trenutku kad sam otišla iz sela, pa sam do vremena kad sam dospjela u ovu sobu bila na neki način spremna da tu budem ostavljena. Možda je dobro da se mladi prilagođavaju tako brzo. Neiskustvo ili čistoća su blagoslov, jer djevičanski bijela slika nema oblike, sjene, 25
niti boje. Daleko je lakše slikati na praznom platnu nego na onom na kojem je netko već započeo slikati. Bila sam izmijenjena onoga trenutka kad sam legla na taj krevet - takvu raskoš nikada nisam iskusila. Kad se glina osuši u pećnici, iz meke, podatne mase pretvori se u čvrstu, definiranu formu; jednom kada je pečena, stvrdnuta glina više nikad ne može biti omekšana i oblikovana drukčije, već samo razbijena. Nekoliko sati ranije ušla sam u Gahilovu kuću kao mekana gruda tople gline. Odavle ću otići kao otvrdnula, čvrsta, korisna posuda. Nakon što sam dovoljno energije potrošila na plakanje i vrištanje, ogladnjela sam pa sam prestala plakati. Utihnuvši, omotana tišinom, pogledala sam oko sebe; krevet je bio dovoljno velik da u njemu spavaju sva moja braća i sestre, i bio je toliko visoko nad dom da sam morala skočiti s njega kako bih se spustila na pod. Bio je prekriven pokrivačem izvezenim cvjetnim uzorkom. Vani je još bilo svijetlo, no u sobi su ipak bile upaljene dvije lampe s kićenim svijetloružičastim sjenilima, te je soba odisala daškom otmjenosti. Na stropu je bio ventilator s pet velikih bijelih krila koji se polagano okretao, tako da sam na obrazima mogla osjetiti blago pirkanje. Ako zurite u njega dovoljno dugo, ventilator bi vas mogao hipnotizirati. U sobi je bilo nekoliko komada drvenog pokućstva: dvije stolice, komoda s ladicama, i dva noćna ormarića. Pokućstvo je bilo tako temeljito uglačano da je gotovo blještalo reflektirajući svjetlosne zrake. Prozor je bio otvoren i mogla sam čuti zvukove ulice koji su dopirali izvana: trubljenje automobilskih sirena, ljudski žamor i lavež pasa. Tad sam prvi put primijetila rešetke na prozoru. Začula sam škljocanje u bravi. Vrata se polako otvore i starica uđe u sobu. Da nije bilo činjenice da se kretala s mučnom sporošću (pšššš, pšššš, pšššs), pomislila bih da je mrtva. Nije treptala, nije rekla ništa, i lice joj je bilo kruto kao koža pohabanog sedla. Kad je napokon progovorila, mogla bih se zakleti da joj se usne nisu pomicale i da je zvučala kao mrtvac koji govori. Mrtva ili ne, nosila je pladanj s hranom. Položila je poslužavnik na vrh komode s ladicama. Pretvarala sam se da nisam zainteresirana, ali nisam mogla prestati piljiti u nj. Bilo je tu voća, žutosmeđi curry, zdjela dahla, i kolači kakve nikada u životu niste vidjeli. Neki su bili zeleni, neki plavi i crveni, ovalni, plosnati i u obliku stošca. Proždrla sam sve kolače s tanjura, i da se nisam obuzdala čini mi se da bih pojela i sam tanjur. Dok svi kolači nisu nestali, nisam ni taknula curry i dahl, ali potom sam pojela i njih. Dok sam utaživala glad, starica je nestala (ili sam pojela i nju?) Pšššš, pšššš, pšššš - vratila se nekoliko minuta kasnije s bijelim ručnikom. »Dođi sa mnom«, zakriještala je. Sjećam se da sam tada učinila ono što bi učinila svaka devetogodišnjakinja; stala sam se pakleno inatiti. Sjela sam na 26
pod, privukla koljena bradi i staroj ženi uputila pogled nepokolebljive odlučnosti. »Ne«, rekla sam. »Neću se ni pomaknuti dok mi ne donesete još kolača.« Nije je se dojmilo moje prkosno zurenje, niti se činilo da je čula moj zahtjev. Jedini odgovor koji mi je pružila bio je udarac nogom. Starenjem ljudi postaju suhi i ispijeni, što je najvjerojatnije razlog zašto krava koju ubiju netom prije njezine prirodne smrti ima okus drveta. Na staričinim mršavim nogama nije bilo niti grama mesa. Bilo je to kao da me udarila oživjela noga od stola. Da bude gore, Noga od stola udarila je s pakošću i boljelo je kao sam vrag. Ponovo mi je zapovjedila da je slijedim, i ovaj put sam poslušala. Vukući se prošli smo kroz hodnik i ušli u sobu posred koje je bila velika bijela posuda ispunjena vodom koja se pušila od vrućine. Kad mi je rekla da uđem unutra, pretpostavila sam da me kani skuhati. Nikad prije toga nisam bila uronjena u vruću vodu; uvijek sam se prala u rijeci. Vrućina je prljila, ali bila je to drukčija vrućina od one koju bih osjećala ležeći na stijenama pored rijeke. Moji strahovi su narasli kad je u vodu počela ulijevati mirisno ulje - smjesta sam se počela osvrtati oko sebe u potrazi za rižom. Povukla je sari sa svojih podlaktica i mršavim rukama nalik na čaporke zgrabila najveći komad sapuna koju sam ikada vidjela. Nagnula se nad kupelj što se isparavala i počela me prati. Naravno, prale su me i moja majka i moja ujna, ali nikada na ovaj način. Sapunom i grubom žutom tkaninom koja je nemilice grebala sastrugala je sloj kože sa svakog pojedinog dijela mog tijela. Svaki put kad bih kriknula počela bi ribati još jače, dok nisam uvidjela da je zapomaganje besmisleno. Mislim da je bila prilično razočarana ne našavši ni jednu uš u mojoj kosi, jer mi je glavu pregledala dvaput. Kad je bila zadovoljna obavljenim poslom, naložila mi je da izađem iz kade. Stajala sam pred njom naga očekujući da mi pruži ručnik koji je držala u rukama, no nije to učinila odmah, nego me je pustila da neko vrijeme tako stojim dok su kapljice vode s moga djela kapale na pod. Ugledala sam kako joj se pod naboranim kapcima šarenice munjevito pomiču. Oči su joj bile sitne i tamno-modre, a bjeloočnice požutjele poput usirenog mlijeka. Promotrila me od kose do ruku, od prsa do koljena, i od prepona do stopala. Oči su joj pretražile svaki centimetar mojeg tijela. U tom trenutku osjetila sam neku neobjašnjivu povezanost s tom oronulom sadisticom. Bile smo jednako zarobljene u stupicama svojih uloga; ja sam bila žrtva a ona je bila tiranin. Niti jedna od nas nije sama izabrala svoj put, i u nekom drugom životu naše uloge možda bi bile obrnute. Kako god bilo, obje smo istodobno gravitirale prema ovom trenutku. Vratila sam se u svoju sobu omotana ručnikom. Iza mene su se zaključala vrata. U krevet sam otišla naga, s tek poluosušenom kosom. Bila sam čista. 27
*** Prošle noći ponovo sam sanjala onaj svoj san. Rijetko kada sanjam, ali kad se to dogodi moj san je uvijek isti. San o prodavaču šešira. Nikako ne mogu riješiti tu zagonetku: zašto nekih noći sanjam, a nekih ne. Uvijek jedem istu hranu, radim isti posao, živim na istom mjestu... ali samo ponekad sanjam. U svom snu hodam kroz nadsvođenu tržnicu, duž prolaza popločanog blijedožutim kamenom koji se proteže dokle god mi oko seže. S obje strane prolaza su štandovi na kojima se prodaje sve što inače očekujete na takvom mjestu: povrće, haljine, igračke, začini i kipići božanstava. Međutim, tu su i štandovi na kojima se prodaju neke puno čudnije stvari - kao što su komadi ljudskog tijela isušeni od sunca, truplo naše stare krave nekako umanjeno i konzervirano (na tom štandu ne prodaje se ništa drugo), odrezane, ali pokretne ruke i stopala, i odjeća koja govori. Tržnica vrvi ljudima svih mogućih sorti koji se međusobno guraju i laktare u gužvi. Duž čitave nadstrešnice rasprostire se moja kosa i u slapovima se spušta dolje prema tržnici. Ulazim na tržnicu i koračam prema sredini prolaza. Dok hodam moja kosa pada s nadstrešnice i kovrča se na mojoj glavi poput sjajnog crnog turbana, a gomila ljudi se razdvaja dok prolazim kroz tu živu usjeklinu - i svi me dodiruju. Neki pružaju ruke da se očešu o mene; drugi se napinju da bi me samo dotakli vršcima prstiju, a ima i onih koji mi pipkaju grudi, trbuh i noge. Nitko mi ne dodiruje lice, i dok izdišem osjećam kako oni udišu moj dah, poput jednog jedinstvenog divovskog bića. Moj dah postaje najfinija izmaglica od kiše, i udišući ga oni se pune mnome. Dok tako koračam tržnicom, isprva se osjećam sjajno. Međutim, kako napredujem, osjećam sve veći umor i žeđ. Grlo me toliko peče od suhoće da se moram opirati porivu da se probudim. Tada s desne strane ugledam štand sa šeširima. Tamo se prodaju samo slamnati seljački šeširi koje muškarci nose dok po čitave dane obrađuju zemlju. Uredno su posloženi, tvoreći zid koji se proteže od poda do stropa. Prodavač šešira je iza zida i ne mogu ga vidjeti. Iako sam žedna, doviknem, gotovo kao da pjevam: »Plemeniti gospodine, mogu li, molim vas, kupiti šešir od vas?« On odgovara iza zida od šešira: »Ali nitko još nije od mene kupio šešir; oni nisu za dame vašeg položaja.« Preklinjem: »Molim vas, molim vas, gospodine, prodajte mi šešir.« Iznenada, zid od šešira pomiče se prema meni, ruši se na mene i zatrpava me. »Upomoć!«, zavapim. Šeširi padaju posvuda, prevrću se i kotrljaju niz prolaz kroz tržnicu, a ljudi i dalje hodaju prolazom i gaze po njima. Vičem u panici i pužem na koljenima po tlu, očajnički pokušavajući pokupiti sve šešire. Prodavač šešira prasne u glasan i veseo smijeh. Dovikuje mi: »Brzo, Batuk, sve ih sakupi. Oh, pogledaj, još jedan je pao - zgrabi ga.« Moje ruke su prepune šešira, ali kako se prignem da 28
pokupim još jedan, dva mi ispadnu iz naručja i padnu na tlo. Zatim se sagnem da pokupim šešire koji su ispali, ali tada ih ispadne još više. Strahujem od prodavačeva gnjeva, ali on se smije; štoviše, njegov smijeh postaje nalik na glazbu i zadobiva ritam. Napokon su svi šeširi u mom naručju. Držim ih u ravnoteži i pažljivo se okrećem kako mi ne bi ispali iz ruku - i baš u trenutku kad bih konačno trebala ugledati lice prodavača šešira budim se iz sna. *** Jutros sam se probudila s prvom svjetlošću koja je prodirala kroz zastore mog kaveza. Nebo je oblačno i svjetlost je difuzna i narančasta, a zrak je ugodno svjež. Ležim na svom prijestolju slušajući kotrljanje kolica koja idu prema tržnici i tutnjavu prvih jutarnjih vlakova i auta. Mislim na svog brata Puneeta i pet sestara s kojima ovdje dijelim svoj život. Razmišljam o tome kako sam prema Meeri bila nepravedna, jer sam smetnula s uma da je nova u našoj obitelji i vrlo mlada. Mnogo razmišljam o Puneetu i znam kako je sada zauvijek osuđen na ulicu, i kako mu je kastriranjem odstranjen ne samo dio tijela, nego i nada u budućnost. Moj um se zanosi fantazijom da će jednog dana netko poželjeti da pečem kolač samo s njim, zauvijek s njim. Molim se da mi netko ostvari želju i da me makar s povodcem oko vrata odvede odavde kako bih mu služila. Molim se i da mi dopusti da sa sobom ponesem svoje nalivpero i bilježnicu. Nisam sigurna zašto pišem, ali bojim se da bi to moglo biti zato da bih se jednoga dana mogla osvrnuti i pročitati kako sam se stopila sa svojom tintom i pretvorila u ništa. Nikada ne možete u potpunosti izravnati savijeni metal; možete ga samo učiniti manje zakrivljenim. *** Svi mi u Common Streetu sjećamo se svoje inicijacije, što nam daje za pravo da se nazivamo »odabranima«. Probudivši se prvog jutra nakon što sam ostavljena kod gazde Gahila bila sam dezorijentirana, ali samo na nekoliko sekundi. Smjesta sam se sjetila gdje se nalazim. Starica je moju kožu izribala tako žestoko i temeljito da sam se, ležeći naga na mekoj plahti, osjećala kao sirovo, ranjavo meso. Još uvijek se mogu sjetiti mekoće tih plahti. Još uvijek mogu čuti i užurbanu vrevu ulice pod mojim prozorom. Skočila sam iz kreveta i naga potrčala kroz sobu. Privukla sam stolicu do prozora, stala na nju, i zagledala se van. Bilo je rano jutro. Sivilo noći odagnao je sjaj jutarnjeg sunca. Prolazili su automobili i kamioni, ljudi su miljeli ulicama, vlasnici trgovina pripremali su svoje dućane za radni dan. Pekarna je već bila otvorena. Moje su ruke držale hladne željezne šipke na otvorenom prozoru; nisam ni pomišljala na to da povičem iz sveg glasa. Pogledom sam tražila oca, no on nije bio tamo. Prolazili su sati i počela sam iz dosade skakati po krevetu. Bio je to 29
najelastičniji krevet na svijetu, pa sam uživala zaigrano skačući gore-dolje. Ponekad bih odskočila tako visoko da bih dodirnula strop, potom ljosnula na trbuh a onda se okrenula na leđa. Nakon čitave vječnosti starica je otključala vrata i ušla s muškarcem koji je nosio maleni svijetlosmeđi kovčeg u obliku palca. »Doktor Dasdaheer te došao posjetiti«, rekla je žena preskočivši jutarnji pozdrav. Doktor je bio mršav muškarac prosijede kose, ne tako star kao ona. Bio je odjeven u zgužvanu košulju i smeđe hlače s izlizanim crnim kožnim remenom. Cipele su mu bile prašnjave. Govorio je tiho. Bio je od onih ljudi koji će reći što god treba ako im se za to plati. »Zdravo, mala djevojčice«, rekao je, »ja sam doktor Dasdaheer i ovdje sam da te pregledam jer tvoj ujak želi da budeš dobro.« Stajala sam naga na krevetu, zarumenjena od skakanja. Doktor me posjeo na krevet a potom obasuo svom silom različitih pitanja na koja nisam znala odgovor. Nije se činio zabrinutim niti ljutitim zbog mojeg manjka znanja o tome jesam li, primjerice, preboljela ovu ili onu boljeticu. Rekla sam mu da mi je rođendan bio prije tri tjedna. Nastavio me pažljivo dodirivati, tu i tamo me bocnuo i poslušao mi pluća kroz svoje slušalice. Mislim da je bio pomalo razočaran kad je ustanovio da sam posve zdrava. Donijeli su mi još kolača - puna dva pladnja - i toplog mlijeka s medom. Potom me starica odvela natrag do kade, gdje me a ostavila da se još malo namačem u vrućoj vodi, ali ovaj me put nije ribala. Tog mi je popodneva starica donijela bojice i papir. Dok sam crtala kuću i mačku, odjednom sam ju pitala: »Mogu li sada ići kući?« Sjedila je drijemajući u jednoj od drvenih stolica, i napola podigavši svoje teške kapke pogledala me i rekla: »Ne. To neće biti moguće.« Crtala sam još malo i onda upitala: »Mogu li vidjeti svog oca?« Rekla je: »Ne.« Samo tako. Željela sam pitati kad će mi otac doći u posjet, ali odustadoh. Za ručak je poslužen dahli kolači, ali pomalo sam već izgubila volju za njima. Vrijeme je teklo neobično sporo. Starica je ponovo zaspala. Čitavu vječnost kasnije starica se probudila i otišla. Nakon kratkog vremena vratila se noseći svežanj uredno složene odjeće. Bila sam naga čitav dan. Kad sam trebala piškiti, starica mi je rekla da čučnem nad bijelom porculanskom zdjelom, koju je zatim iznijela i vratila natrag praznu. Zamislila sam kako se spotiče i prolijeva urin posvuda po sebi. Nisam željela izvršiti veliku nuždu, ali pretpostavljala sam da bi postupak bio isti. Potom me stara žena obukla. Odjenula sam podsuknju koja je bila toliko bijela da je zasigurno bila izbijeljena, jer nikad nisam uspjela postići ni približnu bjelinu kad bih svoju odjeću prala u rijeci. Posjela me ispred drvenog stola sa zrcalom i sjela pored mene. Prvo mi je našminkala oči i nanijela rumenilo na usne. Utrljala mi je 30
boju u obraze i dlanove obojala kanom, kao u nevjeste. Bilo je nevjerovatno gledati njezine ruke. Iako su djelovale krhko i bile koščate, niti jednom nisu zastale niti zadrhtale. Spiralu je otprve napravila savršeno. Prsti su joj se pomicali s prekrasnom vještinom. Osjećaj koji je pružala mokra kičica s bojom na mojoj koži bio je izvanredan. Kad je bila gotova, zurila sam u svoj odraz u zrcalu jedva se prepoznajući iza fasade. Jagodične kosti bile su mi istaknute poput planinskih grebena, oči su mi blistale uokvirene tamnim sjenilom, a usne su mi bile pune. Ostala sam bez daha od divljenja pred vlastitom slikom. Bila sam predivna koliko samo ljudsko biće može biti. Četkajući mi nauljenu kosu starica me gledala ponosnim ali praznim pogledom, kao da dovršava ukrašavanje komada grnčarije. Kad su nam se oči susrele, nije odvratila pogled; njezine oči pozivale su me da duboko prodrem u njih. No sve što sam mogla vidjeti duboko, duboko u njoj bila je praznina i pustoš. Nakon što je bila gotova s mojom kosom, po prvi put u svom životu bila sam umotana u sari. Bio je narančast i crven, prošiven bijelim i srebrnim nitima, lagan kao pero, i mirisao je jednako kao i ulje u kupki prošle noći. Bila sam dovršena; tako dotjerana i raskošno upakirana osjećala sam se kao skupocjen poklon. Starica me ostavila samu i zaključala za sobom vrata. Zurila sam u svoj odraz u zrcalu. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da sam to ja. Nakrivila sam glavu, podigla zapešće, i zatreperila prstima kao lepezom; na lice sam nabacila tajnovit smiješak. Slika preda mnom se promijenila. Glasno sam progovorila i začula poznat glas kako se širi uz usta na licu koje mi je bilo strano. Stala sam izvoditi životinjske grimase pred zrcalom; ruž za usne pridao im je komičnu dimenziju. Bila sam negdje usred svoje predstave kad se stara koza vratila. Samo je napola otvorila vrata, provirila kroz njih i rekla: »Dođi.« Ton glasa bio joj je drukčiji nego u prijašnjih zapovijedi. Kao da me ljubazno pozivala, umjesto da mi strogo naređuje. Ustala sam se, oprostila se od žabe u zrcalu, i pošla za staricom. *** Stara me provela kroz nekoliko hodnika prije nego što smo stigle do dvokrilnih tamnih drvenih vrata. Nije kucala, već je okrenula kvaku i gurnuvši otvorila desnu vratnicu. Očima koje su napola prekrivali teški kapci i kimanjem glave pokazala mi je da mogu ući. Prvo što sam opazila ušavši u prostoriju bio je njezin miris. Vonjala je na tamjan i od toga mi je bilo mučno. Soba je bila golema i mračna. U njezinu središtu sjedilo je petoro muškaraca raspoređenih oko četvrtastog stola prekrivenog bijelom tkaninom. Stol je bio krcat srebrnim pladnjevima hrane, čašama, srebrnim jedaćim priborom i bijelim tanjurima čiji su rubovi bili oslikani zlatnom bojom. Sa stola se dizao dim, poput pare s površine rijeke. Muškarci su bili zaokupljeni glasnim 31
razgovorom, no čim su me primijetili smjesta su utihnuli. Prepoznala sam samo jednoga - gazdu Gahila, koji je sjedio puckajući cigaretu. Glasno je doviknuo s drugog kraja sobe: »Hvala nebesima, zbilja si božanska princeza...mila moja.« Nasmiješio mi se, pozvavši me pokretom rukom otežale od dragulja. »Uđi, uđi. Božanstvena princezo, zašto nam malo ne zaplešeš?« Bila sam osupnuta. Ništa nisam pripremila i nisam znala nikakav ples. Dvojica muškaraca premjestili su svoje stolice tako da mogu imati izravan pogled na mene. Srce mi je brzo i mahnito udaralo o prsa. Kako nitko nije govorio i svi su pogledi bili uprti u mene, počela sam skakutati s noge na nogu, praćena zveckanjem nakita. Starica se povukla u dno prostorije. Nakon što sam dovršila svoju skromnu izvedbu, muškarci su prasnuli u histeričan smijeh i stali energično pljeskati. Stidljivo sam se nasmiješila. Jedan od muškaraca rekao je: »Gahil, barem nisi tvrdio da je plesačica; nadam se da je nećeš natjerati da pjeva...« Mislim da je strah u kombinaciji s povrijeđenošću izvukao ono najbolje iz mene - na kraju krajeva, ipak sam izvođačica - te rekoh zvonkim glasom cvrčka: »Znam pjevati, gospodine.« Muškarac koji je maloprije govorio pogledao me. »Slatko malo stvorenje«, rekao je, »hajde onda, otpjevaj nam neku pjesmu.« Nakon kratke pauze, zapjevala sam glasom toliko tihim da je bio gotovo prigušen uličnom bukom koja je dopirala kroz otvoren prozor. Otpjevala sam uspavanku koju nam je običavala pjevati naša baka: Majko rijeko, ponesi me do izvora tvoje vječnosti Moj nejaki rep malaksava, ali čujem dozivanje mora. Vidim crva što se otima s udice, ali ne smijem doći u kušnju Tvoj vjetar puše mi u lice i znam da moram plivati jače. Moje maleno tijelo posustaje, moj repić se praćaka A jedino želim vidjeti ocean prije nego što umrem. Kad sam završila, muškarci su oduševljeno zapljeskala a licem im se razvukao širok osmijeh. Bilo je očito da sam požnjela uspjeh. Gazda Gahil zagrmi: »Malena princezo, bilo je prekrasno. Psiću maleni, dođi ovamo i zagrli svoje ujake. Oni te vole.« Nasmiješila sam se osmijehom malene, slatke curice i otišla zagrliti svoje novostečene ujake. Prvi ujak bio je onaj koji je zatražio da pjevam. Ustao je sa svoje stolice i tada sam vidjela da je izuzetno visok. Sagnuo se prema meni i raširio ruke, 32
zatim ih čvrsto obavio oko mene, poput ribljih usta što se zatvaraju oko moga tijela. Mirisao je na cigarete. Lice mi je bilo stisnuto uz njegov trbuh. Protrljao mi je leđa, zatim me poljubio u glavu i promrmljao nešto što nisam mogla čuti dok me gladio po kosi. »Dođi ovamo«, rekao je drugi ujak. Ovaj je bio debeo i smrdio je kao da se dugo nije prao. Nije ustao sa stolice, već me povukao k sebi i nabrzinu zagrlio. Zatim je oslabio stisak, povukao jednu ruku s mojih leđa i počeo mi trljati prsa brzim kružnim pokretima. Glava mu je ostala na mom ramenu i u uhu sam osjećala njegov dah; teško je soptao. Kad mu je ruka počela trljati moj trbuh, gazda Gahil se glasno nakašljao i ujak me pustio. Treći ujak bio je nizak i mršav. Krenuo je prema meni s druge strane stola. Iako je bio ružan, imao je lijep osmijeh. Nježno je rekao: »Malena princezo, ona pjesma bila je divna. Volio bih da mi kasnije ponovo pjevaš; hoćeš li to učiniti?« Oklijevajući, pogledom sam zaokružila oko stola, i kimnula. »Dođi ovamo...ujaku Niru«, rekao je. Približavala sam mu se vrlo polagano, korak po korak, dok se on ljubazno smiješio. Prišla sam mu i on me uzeo u naručje, čvrsto me obujmivši. Spustila sam glavu prislonivši je na njegov trbuh i osjetila kako se prilično brzo pomiče gore-dolje. Nosio je svijetlosmeđe odijelo i bijelu košulju. Bio je čist i cipele su mu se sjajile. Zatim me ujak Nasmiješeni Nir pustio i rekao: »Pođi pozdraviti sljedećeg ujaka.« Prethodni ujaci bili su prilično stari (otprilike kao gazda Gahil ili otac) ali ovaj je bio mlad. Dok je koračao prema meni, mogla sam vidjeti kako mu se lice znoji. Bio je malen čovjek, mršav, u sivom odijelu. Nije me zagrlio, samo mi je pružio ruku. Nisam bila sigurna što da učinim dok gazda Gahil nije rekao: »Uzmi njegovu ruku u svoju, princezo.« Ispružila sam svoje dvije ruke prema njegovoj. Na neki način bilo je smiješno, jer su se i moje i njegova ruka tresle i oboje smo se morali snažno usredotočiti da se dotaknu. Uzela sam njegovu dršćuću ruku u svoje dlanove. Moje ručice bile su tako malene u odnosu na njegove; pomislila sam kako ima velike ruke za tako sitnu građu. Ruka mu se oznojila među mojim dlanovima. Ujak je tihim glasom, koji je drhtao kao i njegova ruka, rekao: »I ja sam uživao u tvom pjevanju...hoćeš li svom ujaku dati maleni poljubac - evo ovdje?« Pokazao je na svoj obraz dok se naginjao prema meni. Utisnula sam mu poljubac u obraz i na sebi osjetila njegove vlažne usne. Prekinuo ga je bučan glas gazde Gahila: »U redu, gospodo, sjednimo« - i maleni, oznojeni ujak odstupio je i sjeo. Gospodar je zapovjedio: »Princezo, dođi ovamo, draga, i stani uz mene.« Poslušala sam; bilo je nešto u njemu što bi vas nagnalo da mu se povinujete bez razmišljanja. Nakon što sam stala uz njega, ovio mi je ruku oko struka i nastavio: »Gospodo, mislim da je jasno da 33
pred sobom imamo dragulj. U mnogo, mnogo godina nisam vidio tako dražesnog malog ptića.« Prekinuo ga je debeli, smrdljivi ujak uputivši pitanje starici: »Je li čista...je li ju doktor pregledao?« Staričin odgovor dopro je iz sjenovitog stražnjeg dijela prostorije: »Doktor Dasdaheer nad njom je obavio potpun i temeljit pregled danas, prije nekoliko sati. Ovdje imam njegov izvještaj. Kaže da je savršeno zdrava i« - zakašlje - »čista.« Debeli ujak i mladi ujak s velikim rukama zagroktali su uglas kao gladni prasci. Gospodar Gahil je nastavio, sa svojom rukom još uvijek oko mog struka: »Gospodo, vrijeme je za posao. Tko će uživati u našoj maloj princezi, svježem cvijetku sa sela?« Pogledao je uokolo, kratko promotrivši svakog ujaka prije nego što će nastaviti: »Počnimo, recimo, s pedeset tisuća rupija.« Mjehur tišine brzo je puknuo kad su Debeli ujak i Mladi ujak s velikim rukama progovorili u isto vrijeme. »Ja sam za« i »Može«, rekoše uglas. Gazda Gahil zaokružio je pogledom oko stola i rekao: »Sedamdeset pet tisuća?« Visoki ujak, Nasmiješeni ujak Nir i Debeli ujak potvrdno su kimnuli. Gazda Gahil nastavi: »Stotinu tisuća; jedan lakh.« S ocem i braćom prisustvovala sam dražbama na stočnom sajmu; shvatila sam da je ovo čemu upravo prisustvujem posve isto. Mrmljanje u znak odobravanja se nastavilo, no onda ga je prekinuo ujak Nir upitavši me: »Draga, je li te itko od tvoje braće ili rođaka ili ujaka ikad dirao između nogu ili ti tamo nešto stavio?« Nisam imala pojma o čemu priča i odmahnula sam glavom. Tada je Ujak Nir pogledao gazdu Gahila i tiho rekao, s vječitim osmijehom na licu: »Gahil, daj da to obavimo brzo, jer se naša mala princeza već pomalo umorila. Daje li itko od prisutnih više od pet lakha...u gotovini?« Nije se čuo čak ni zvuk disanja. U sveopćem muku mogla sam čuti šuštanje staričine odjeće. Gazda Gahil je rekao: »Gospodo? Čujem li veću ponudu?« Pričekao je, no groktanje krmaka je prestalo. Gazda Gahil teatralno je uskliknuo: »Prvi put, drugi put, treći put...prodano.« Cerio se od uha do uha, tako da sam pomislila da će mu se glava raspolutiti i da će gornja polovica otpasti. Tada je rekao: »Nir, tvoja je.« Ujak Nasmiješeni Nir okrenuo se prema meni i rekao: »Draga, toliko se veselim što ću te ponovo čuti kako pjevaš. Bit ću s tobom za minutu.« Starica je izronila iz mraka i uzevši moju još uvijek dršćuću ruku izvela me iz sobe. Dok sam odlazila, okrenula sam se i vidjela ujaka Nira kako broji papirnate novčanice i pruža ih gazdi Gahilu. *** Dobro je poznato da ždral (na hinduskom bandhura, znači i »prostitutka«; nap. prev.) nepomično stoji u plitkoj vodi. Običavala sam s djedom satima gledati ždralove. Sjedili bismo jedno uz drugo ne dodirujući se i ne govoreći. Nije bilo blebetanja starca niti ćeretanja malog djeteta. Sjedili bismo šutke, uživajući u tišini. 34
Naučio me da ždral može osjetiti približavanje ribe po promjeni u kretanju vode što teče oko njegovih nogu. Djed je bio u krivu, ali mu to nikad nisam rekla. Ždral nikad ne zna približava li se riba; jednostavno je uvijek spreman. Ždral pogne glavu i tijelo tako da su mu oči usmjerene ka vodi i tako stoji mirno i nepomično poput stijene, a u trenutku kad ugleda ribu u svom dometu - bam! obruši se kljunom u vodu. Zatvoren kljun prodire u vodu i potom se otvara pod površinom da zgrabi ribu. Kad se kljun ponovo zatvori zarobivši ribu u sebi, ždral na neko vrijeme opusti vrat da bude mlitav, dopuštajući ribi da se u njemu neko vrijeme slobodno koprca. Iskorištava pokretnu silu koju riba koristi protiv same sebe kako bi je povukao iz šupljine kljuna u grlo. To je ples koji traje tek jednu sekundu, ali ako ste ga imali priliku vidjeti mnogo puta, to ćete primijetiti. Ždral lovi ribu na posve isti način bez obzira na to je li vruće ili padaju monsunske kiše. U različitim okruženjima on djeluje postojano. Malene djevojčice nisu ždralovi. Nikada ne stoje mirno; trče u kuću kad se naoblači i počne kiša. Na mojem prozoru bile su rešetke, na mojim je vratima bio lokot, a oblaci bijahu vrlo tamni. Mogla sam osjetiti kako se poda mnom tok vode mijenja, ali nisam imala sposobnost ostati mirna i postojana usred promjenljive struje. *** Starica me odvela natrag do moje sobe. Još uvijek sam bila pod snažnim dojmom vonja blagovaonice i iskustva susreta sa svojim novostečenim ujacima. Osjećala sam se pritisnuto pod slojevima emocija, poput kolibe obojane s nekoliko premaza boje: ispod sloja usamljenosti sloj umora, a sve to obavijeno slojem panike. Nisam plakala iz straha da ne upropastim svoju šminku. Ponovo sam bila zaključana sama u sobi. Svijeće su gorjele na visokim crnim metalnim svijećnjacima postavljenim s obje strane kreveta. Skočila sam na krevet kao da je to otok koji će mi omogućiti da izbjegnem skrivenu vrtložnu struju poda mnom. Svježe presvučen, prekriven čistim bijelim plahtama koje su blistale pod svjetlošću svijeća, krevet mi se činio poput toplog utočišta - kako li sam samo bila budalasta! Nekoliko minuta kasnije starica se vratila s pladnjem na kojem je bio tanjur s kolačima, ali izgubila sam volju za njima. Bila sam, doduše, gladna, ali bila je to više žudnja za maj činim pirjanim mesom. Na pladnju su bili i štapići tamjana, koje je starica upalila preda mnom. Nisu vonjali tako zagušljivo kao oni u blagovaonici, ali miris mi je svejedno bio odvratan. Moja baka, koja nikad ništa nije bacala, običavala je pretjerano začiniti meso kako bi sakrila činjenicu da se počelo kvariti. No kao što njezini začini nisu uspjeli sakriti okus pokvarenog mesa, tako niti štapići tamjana nisu uspjeli sakriti vonj poroka i zločina što je lebdio u zraku. 35
Starica je sjela u stolicu uz moj krevet. Pogledala sam je, no nije mi uzvratila pogled. Mogla sam osjetiti napetost u njoj. Nastavila je zuriti prema dolje, u ništa. Bila mi je ugodna ta tišina, ali ipak sam je prekinula pitanjem: »Mogu li dobiti svoje bojice?« Pogledala me ispod obrva, pomaknuvši samo oči. Njezin jedini odgovor bio je smiješak tanak kao olovka koji joj je letimice kliznuo preko usana. Netko je tiho pokucao na vrata. Starica je bez žurbe ustala i otišla ih otvoriti i u sobu je ušao ujak Nir. »Zdravo«, rekao je zvonko, sa svojim velikim osmijehom prikovanim za lice. Promatrao me kako sjedim na krevetu kao da gleda kakvu dragocjenu vazu. »Batuk...zar ne? Sjećaš me se? Ja sam ujak Nir.« Pogledala sam u pod i kimnula. »Batuk«, nastavio je polaganim, odmjerenim glasom, »nas dvoje krasno ćemo provesti vrijeme. Ali prvo, draga moja malena, želim te još malo čuti kako pjevaš.« Kimnula sam i rekla: »Da, ujače.« Pogledala sam prema podu i uočila stonogu kako se polako primiče krevetu u potrazi za utočištem. Starica je ustala i odšetavši do drugog kraja sobe stala kraj vrata (za slučaj da pokušam pobjeći?). Ujak Nir zauzeo je njezino mjesto i sjeo s rukama na koljenima na drvenu stolicu uz krevet. Malo zatim ustao je sa stolice i sjeo na rub kreveta. »Hajde mi sada nešto otpjevaj«, ponovio je. Ton mu više nije bio prijazan. Nisam se mogla sjetiti riječi niti jedne pjesme i osjetila sam kako mi se oči počinju puniti suzama, ali ipak nisam zaplakala. Stara žena je zakašljala i znala sam da će me prekoriti kad mi je, odjednom, na um pala »Pjesma o kozi«. Počela sam pjevati tihim glasom i bez žara, ali primijetila sam da je ujak Nir oduševljen mnome. Zadržao je svoj zaleđeni smiješak s gotovo spojenim usnama koji nije odavao nikakvo zadovoljstvo, i kimao mi u znak bodrenja. Kao što sam napisala, fizički je bio ružan; nije bila riječ o nekoj posebnoj izobličenosti, kao što su tri oka i dva nosa, već više kao da ta dva oka i jedan nos nisu posve pristajali njegovu licu. Također, lice mu je bilo preveliko u odnosu na vrat. Na njemu je naprosto bilo nečeg neskladnog; sve na njemu bilo je pogrešne veličine, krivih proporcija. Nastavio se smiješiti i kimati, a potom je izuo svoje ulaštene cipele. Pjevala sam: Kozo - kozo - pokušaj pobjeći Preko brda, daleko odavde. U zraku su ptice Otkrit će mi kamo ideš. 36
Kozo - kozo - pokušaj pobjeći Preko brda, daleko odavde. U rijeci su ribe Znat ću gdje piješ. Kozo - kozo - pokušaj pobjeći Preko brda, daleko odavde. Na polju je trava Otkrit će mi gdje jedeš. Kozo - kozo - pokušaj pobjeći Preko brda, daleko odavde. Nakon što sam završila s pjevanjem, zapljeskao je svojim malenim manikiranim rukama i raširio usne u još veći osmijeh. »Batuk, to je bilo divno. Hoćeš li sada ustati i ponovo mi to otpjevati...hoćeš li...molim te?« Nisam se micala i noćni zvukovi ulice kao da su u tišini postali glasniji. Osmijeh je spao s njegova lica i on ponovi: »Ustani i pjevaj, Batuk.« Glas mu je bio tih, ali u sebi sam ipak drhtala. Neposluh nije bio opcija. Ustala sam i ponovo otpjevala pjesmu. Na posljednjem refrenu glas mi je zadrhtao. Kad sam dovršila pjesmu, pogledao me smiješeći se. »A sada, ne trebaš se ničega bojati. Dođi ovamo i sjedni u ujakovo krilo.« Nadala sam se da će ono što je upravo rekao nestati ako se pravim da ga nisam čula (na isti način običavala sam se ponašati suočena s maj činim zahtjevima). Ali zapovijed je lebdjela u zraku, pa sam u nelagodi načinila tri nesigurna koraka preko kreveta, prišla mu i spustila mu se u krilo. Moje noge položene uz njegove klatile su se s ruba kreveta. Ovio je ruke oko mene i pritisnuvši mi leđa privukao me na prsa. Disao mi je u kosu. Niz lice su mi se počele kotrljati suze i padati na moj divni sari. Stisak mu popusti i on mi počne rukama sa strane masirati prsa gore-dolje, kao da želi uglačati komad namještaja. Šapne mi na uho: »Vidiš, nemaš razloga plakati, nježan sam kao mačkica.« Mogla sam osjetiti toplinu njegova daha. »Tako prekrasno pjevaš.« Objema rukama klizne prema sredini mojih prsa i nastavlja trljati gore-dolje. Počinje mi trljati butine, gornji 37
dio i sa strane. Bila sam paralizirana. Dok me trljao, preplavljivao me užas. Pomračilo mi se od njegova dodira; preplavilo me crnilo, kao kad se posuda s tintom izlije po papiru. Crnilo je prodiralo kroz sve moje pore, prožimajući i natapajući moju unutrašnjost. Hajde, samo nastavi, dodiruj me! Sada makni svoje ruke s moje kože i pogledaj. Pogledaj! Možeš vidjeti mrlju tinte. Samo naprijed, pokušaj me saprati sa sebe. Ne, voda ti neće pomoći; zauvijek sam u porama jagodica tvojih prstiju. Vrištim i divlje grebem i udaram šakama po njemu. Prilazi starica da me obuzda. Zgrabi me za zapešća i pribije me za krevet. On zgrabi moje gležnjeve što divljački udaraju (nekoliko udaraca pogodilo ga je u njegova kokošja prsa), raširi moje noge i svoje tijelo utisne medu njih. Ne mogu ga zbaciti sa sebe udarcima nogu. Starica iz džepa izvuče bijele pamučne trake kojima poveže moja zapešća i pričvrsti ih za okvir kreveta. Zatim mi ugura klupko pamuka u usta kako bi me spriječila da vrištim i grizem. Dok gura klupko u moja usta, pokušavam je ugristi za prste. Zagrcnem se kao da ću se zadaviti. Starica me žestoko pljusne posred lica. Ujak Nir se naceri i reče: »O, pa ti si snažno malo stvorenje. Ovo je zabavnije nego što sam se nadao.« Nastavljam zabacivati glavu, kao da mi je to jedina preostala gesta prkošenja. Starica me nastavlja mahnito udarati po licu koščatom rukom, sve dok joj ujak ne kaže: »U redu je...imam je. Da vidimo sada od čega je sazdana.« Na trenutak savlada tišina. Gleda me pod sobom, oči mu se ljeskaju, prodire u mene. Nekoliko sekundi kasnije osjećam njegovu vruću tintu kako šiklja iz njega i pulsirajući brizga u usta mog zeke. Tekućina prodire kroz mene - mogu je osjetiti; njegovo crnilo struji kroz mene. Izokrećem oči kako bih se pogledala iznutra. Ono što vidim nalik je valu što se razbija o obalu rijeke. Iznutra me oplahnjuju izljevi crne bujice dok gledam kako se moje svjetlo pomračuje. Toliko energije sam uložila u borbu da više nemam snage za opiranje. Vidim kako valovi crnila teku kroz mene u slapovima, valjajući se poput nabujale rijeke. Vidim kako se oblikuju jezera tame. Tražim kamo da se sakrijem, ali ne nalazim utočište. Pogledam u svoje bubrege - crno. Pogledom otputujem do svog trbuha - crno. I moja glava je crna. Pogledam u svoje noge - beskorisne noge koje su me iznevjerile, te glupe paralizirane štapiće - i one su crne. Podižem pogled do ruku - da, one su bijesno grebale, ali to je samo druga vrsta zagrljaja - crno. Moje mahnito srce ritmično pumpa crnilo dublje u mene, preplavljujući njime svaku, i najmanju česticu. Ostavio me zatočenu, bez izlaza, bez mogućnosti bijega. Gdje god pogledam, svaki kutak, svaki prilaz preplavljen je tamom. Ali tada ugledam svoj spas. Sve riječi isklesane su od crnila. Kad biste uzeli sve riječi ikada zapisane na 38
ovome svijetu i stavili ih zajedno u posudu - što biste dobili? Posudu ispunjenu crnilom iz koje riječi izlaze i u koju riječi ulaze. Kad je čujemo ili zapišemo, možemo pomisliti da je riječ naša, ali ne, riječi su slobodne, na raspolaganju svima svatko ih može posuditi. Riječi mogu biti mlade i skakutave poput djece i mogu stariti poput ljudi. Poput čovjeka kad umre, riječi se konačno vraćaju u crnilo odakle su potekle. I tako se zagledavam u sebe i ponovo se sastavljam kroz riječi. Uzimam riječi koje opisuju moje misli i snove i sakrivam ih iza tamne sjene svog bubrega. Svoju potrebu za ljubavlju zgušnjavam u riječi i skrivam poput kapljice crnila tik do svoje jetre (tamo će, dok ih ne zatrebam, biti na sigurnom). Poeziju života prenosim u riječi, i brižljivo je guram među tetive mišića gdje je neće pronaći. Riječi radosti i tuge (iste su) pažljivo oblikujem u piramidu i polažem ih pod svoju kožu kako bih ih mogla dotaknuti kad god poželim znati gdje su mi osjećaji. Svoja sjećanja i uspomene sabirem u registar ispunjen riječima i potom ih pustim da skliznu u prorez u mojoj glavi, otvoren za njih. U meni ima obilje prostora za sve riječi na svijetu; ovdje su dobrodošle. On možda jest uzeo moje svjetlo i utrnuo ga, ali sada se u meni može skriti čitava vojska šaputavih slogova, ritmova i zvukova. Možda je sve što vidite crna duplja što ispunjava sićušnu djevojčicu, ali vjerujte mi, tamo su riječi - žive, čiste i divne. Vrijeme slatkih osmijeha i umirujućih riječi je prošlo. Skida se s mene. Koža mu je poprimila sivi ton i više nema ni traga onom njegovom vječitom smiješku. Izgrebala sam mu lice i leđa. Na bedrima mu je krv (moja?). Njegova izlučevina je u meni, klizi mi niz lijevo bedro. Zrak s ulice miluje mi tijelo i hladi znoj koji je on ostavio na meni. Zatvaram oči, još uvijek sputana bijelim pamučnim povezima, i govorim svojoj unutrašnjoj snazi da mu oduzme dušu i ubije ga. Ustaje i uzima ručnik koji mu je pružila starica. Odlazi iz spavaće sobe s bijelim ručnikom omotanim oko bokova. Iako ni on niti starica to ne opažaju, s ramena mu visi težak kestenjastosmeđ ogrtač. Kad je bio maleni dječak, taj je ogrtač koji su mu dali roditelji nosio s lakoćom. Sada, kada je posrnuli čovjek, s mukom se pomiče pod njegovom težinom. Svo svjetlo u njemu je utrnuto - zauvijek će živjeti u tami. *** Ležim posve nepomična. Ne mogu se ni pomaknuti niti razmišljati. Ne osjećam bol niti tugu, samo iscrpljenost. Starica se vratila nakon nekoliko minuta i rekla: »Ne možeš se ići oprati jer je tvoj ujak još uvijek tamo. Ali kad bude gotov možeš se okupati i tada ćeš ići na spavanje.« Izvukla je pamučni čep iz mojih usta i oslobodila mi zapešća. Boljelo me na mjestima gdje su trake oko zapešća bile zavezane u čvor, ali inače nisam osjećala ništa drugo. Ona sjedne u drvenu stolicu uz moj krevet. 39
Ništa nisam govorila. Nisam se micala jer sam svojim glupim nogama odbijala išta narediti. Tada mi starica dodirne kosu, a ja se trgnuh od iznenađenja. Ponovo sam začula zvukove s ulice i sada sam ih napeto slušala, kao da su glazba. Nisam imala osjećaj za vrijeme i suze su mi odavno presahnule. Nisam mislila na majku i oca i nisam mislila na dom. Namjerno nisam mislila ni na što. Nakon nekog vremena podigla sam oči prema starici. Zagledah se u nju i na trenutak mi se učini prekrasnom. Ali samo na trenutak. Prazno je zurila kroz prozor, nesvjesna mog pogleda. Niz obraze su joj se, jedna po jedna, kotrljale suze. Lice joj je bilo bezizražajno i nije ispustila niti najmanji zvuk. Zurila je kroz prozor i tiho plakala. Nije me pokušala ponovo dodirnuti. Vrijeme je prolazilo, dok napokon blagu tutnjavu večernjeg prometa ne prekine staričin glas: »Ustani sada, moraš se oprati.« Pokušala sam stati na noge. Sari i donje rublje odavno su bili strgnuti s mene i sada sam stajala naga na podu. Starica mi je dala bijeli ručnik. Noge sam lirom razdvojila, jer im nisam vjerovala i jer me boljelo. Posrćući, polako sam koračala prema kupaonici slijedeći staricu. Nisam primijetila krv što je kapala iz usta mog zeke i za mnom ostavljala trag. Kupaonica je mirisala na paru i pod je bio mokar. Popela sam se u praznu kadu i uočila da je još uvijek topla od prethodnog korisnika. Pogledala sam prema dolje i ugledala maleno jezerce krvi što je ispunilo prostor između mojih stopala na dnu kade. I starica i ja zurile smo u taj prizor, ali niti jedna od nas nije reagirala; samo smo gledale kako barica postaje sve veća. Stara žena otvorila je pipu i malena je barica otplovila, ostavivši za sobom samo najbljeđi trag crvenila na dnu kade koja se punila vodom. Neko vrijeme namakala sam se u vrućoj vodi. Starica me nije požurivala, prala niti razgovarala sa mnom, i ovaj put nije bilo mirisnih ulja. Bilo mi je poprilično teško popeti se i izaći iz kade, jer je iz mene bila iscijeđena sva snaga. Starica me umotala u ručnik i vratile smo se u spavaću sobu. Vidjela sam kapljice krvi što su istočkale kameni pod. Pala sam na krevet i uspuzala do jastuka. Stara je žena zaključala vrata i otišla. Nikada je više neću vidjeti. Prozori su bili otvoreni i mogla sam nanjušiti mirise ulice. Sreća da muškarac nije dotakao moj jastuk. Glava mi je utonula, u nj. Sve što sam mogla osjetiti bio je izbjeljivač koji su koristili da izbijele jastučnicu do snježne bjeline. *** Danas nije bilo previše posla. Puneet, umotan u zavoj od struka do butina, i dalje je turoban. Bila sam navikla na Puneeta koji dotjeran i odjeven u seksi odjeću paradira pred vratima svojeg gnijezda, i to mi je nedostajalo. Bila je to moja svakodnevna kazališna predstava. Šepurio bi se na ulazu u svoje gnijezdo u svojim tijesnim 40
kratkim hlačicama, grudnjaku, topu i velu od šifona, a ja bih ga gledala kako izvija gornji dio tijela kako bi istaknuo stražnjicu. Vidjela bih kako prstima miče kovrču s čela i kako uvis zabacuje rub vela kao da baca nevidljivu mrežu da u nju namami muškarce - poput ribara koji baca svoju mrežu na rijeci. Činjenica da je bio dječak samo je naglasila njegovu ženstvenost. Često sam bila sigurna da će moj zavodljiv osmijeh i pogled ispod obrva namamiti novu mušteriju za pečenje kolača (jer nove su mušterije najdragocjenije) da bi novajlija na kraju ipak završio u Puneetovoj izopačenoj mreži premazanoj medom. Jednostavno rečeno, bilo je mnogo muškaraca koji nisu ni pomišljali na to da legnu u postelju s dječakom, no Puneet ih je ipak na to naveo svojim zavodničkim umijećem. Govorio bi mi, često s bestidnim, razbludnim cerekom, da bi im se uvukao u snove čim bi na svojim usnama osjetili njegove. Rekao je da bi njihovi jezici u okršaju s njegovim isprva oklijevali, ali ubrzo bi divlje plesali i preplitali se s njegovim. Imao je teoriju da svi muškarci u sebi sadrže dio njega koji samo čeka da bude oslobođen. Potvrđivala je to nezaustavljiva rijeka njegovih mušterija. Unatoč Puneetovoj potištenosti muškarci su i dalje čekali na Common Streetu da se razmakne zastor na njegovu kavezu. Čim bi jedna odana mušterija napustila njegovo gnijezdo, često puta bih vidjela kako sljedeći zainteresirani muškarac ubrzava korak ili čak potrči ulicom kako bi bio siguran da će do vrata princa Puneeta stići prije ostalih. Bilo je dovoljno da Puneet samo proviri kroz vrata, ne poduzimajući ništa kako bi ih namamio, a muškarci bi se ipak kao začarani dovlačili k njemu. Moguće je da njegova pohotnost pojačava njegovu privlačnost. Zabranjeni užitak koji se ne nameće otvoreno vjerojatno je najslađi. Pokušala sam se u mislima vratiti u vrijeme svog života na selu. Poznato je da svi dječaci žele igračku koju imaju drugi dječaci. Ima i igračaka s kojima se suviše opasno igrati, no upravo one su osobito primamljive. Jitendra je bio mojih godina te najkrhkiji i najmanji među dječacima. Nije bio samo fizički slab, već je i kao osoba bio beznačajan i naporan te je svima dosađivao. Bio je poput kamenčića što vas žulja u cipeli. Nad njim su se iživljavali svi dječaci, pa čak i neke djevojčice; dovoljno je bilo da puhnete i u njega i već bi se raspao. Bio je bez ijednog prijatelja. Međutim, sve se to promijenilo kad je za rođendan dobio nož skakavac, koji mu je poslao njegov glupi ujak iz Delhija. Kad pritisnete oprugu na dršci noža, iskoči oštrica. Rub oštrice bio je zupčast i toliko oštar da je mogao glatko štakoru odrubiti glavu. Korištenje tog podmuklog oružja postalo je omiljena Jitendrina zanimacija. Dok je jednoga dana šetao selom, neki desetogodišnji dječak, otprilike godinu dana stariji od Jitendre, pokušao mu je oteti nož. U borbi je Jitendra pritisnuo oprugu i oštrica se zabila u dječakovu slabinu; krv je počela liptati u vodoskocima i dječak je stao neobuzdano vrištati. Te je noći između njihovih roditelja izbila užasna svađa a oba dječaka su zaradili oštre kazne. Ipak, nakon incidenta s posječenim bedrom 41
Jitendru više nisu zadirkivali, iako je i dalje bio bez prijatelja. Seoska djeca počela su ga se bojati, baš kao i lokalni štakori. Postoje »igračke« koje zahtijevaju određenu hrabrost te time stječu posebnu privlačnost. Jitendrin nož bio je jedna takva igračka. Puneet je bio druga. Puneet je bio »izgubljeni dječak« od vremena kad ga je napustila majka. Pravo je čudo da je uopće preživio. Pričao mi je o zvjerstvima koja je viđao na ulici čak i prije nego što ga je k sebi uzeo gazda Gahil: ubojstva, mučenja i oružane pljačke samo su neka od njih. Rekao mi je kako je njegov otac pobjegao iz zatvora kako bi ga pokušao pronaći, da bi ga nakon spektakularne ulične tučnjave ponovo ulovili i zatvorili. Često je govorio kako se njegova majka udala za imućnog biznismena koji će doći i izbaviti ga - »tek što nije, samo čekaj i vidjet ćeš«. Priče o njegovim roditeljima puka su maštarija. Puneet je već odavno izbrisan iz njihova sjećanja. Kako bi se inače mogli nositi s činjenicom da njihov sin živi ovdje - dva kaveza niže od mojeg, i svaki dan zadovoljava muškarce koji su prljavi izvana i iznutra. Puneetova jedina stvarnost su njegov kavez i ova ulica. Zato nikada ne pokušava pobjeći; ovo je za njega sve što postoji. *** Puneet šmugne u svoje gnijezdo, slijedeći muškarca u sivom odijelu koje mu ne pristaje. Puneetovo tijelo govori o njegovom posljednjem krugu poraza, iako mu je šminka na očima i usnama i dalje besprijekorna. Postaje sve mršaviji i zavoji mu klize niz struk, čak i onda kad se ne naginje da izloži svoju ljubavnu rupu. Imam izvrsnu ideju kako da ga razvedrim; napisat ću mu priču. Nije važno što ne zna čitati; ja ću mu je pročitati. Pada mi napamet kako sam ja jedina osoba koju poznajem a koja zna čitati. Dragi moj voljeni Puneete, ova priča je za tebe. Nadam se da će ti se svidjeti. ZRNO RIŽE Učitelj je naučavao: »Svijet balansira na zrnu riže.« Učenici zapitaše Učitelja: »Učitelju, kako to da čitav svijet, sa svim njegovim slonovima, kućama, gradovima, palačama, žitom, poljima, i nebom, može balansirati na zrnu riže?« Učitelj se spokojno nasmiješi, baci pogled na more učenika pred sobom, i ispriča sljedeću priču: 42
U dalekom kraljevstvu bijaše maleno selo, a u tom malenom selu živjela je jedna obitelj: ratar, njegova žena, i njihovo petoro djece - dvije djevojčice i tri dječaka. Najmlađi dječak bio je snažan, oštrouman, hitar i vrijedan, a povrh svega toga bio je i povezan sa zemljinim tokovima. U svojim prijašnjim životima bio je konj kojeg je jahao najveći od sviju kraljeva, tigar čije je krzno postalo kraljičin plast, i princ kojem je 'bilo suđeno da vlada najvećim kraljevstvom na zemlji, ali ga je uništila, ljubomora. Sada, u ovom životu, rođen je kao najmlađi sin siromašnog ratara. Ali, kako je samo zračio unutrašnjom ljepotom! Još kao maleni dječak svojim je zračenjem privlačio pozornost i videćih i slijepih. Sirio se glas o svetom dječaku s darom vidovnjaštva i iscjeliteljskim moćima. Pri pogledu na tog četrnaestogodišnjeg dječaka mogla bi vas smesti njegova fizička ljepota. Razvijao se u odraslog muškarca a njegovo mršavo, mišićavo tijelo povijalo se i pod najmanjom promjenom smjera vjetra. Oči su mu bile očaravajuće, a lice toliko lijepo da ga niste mogli prestati gledati. Ali ako biste uspjeli prodrijeti iza ljušture fizičke ljepote, ugledali biste nešto još veličanstvenije. Zračio je mudrošću vječnosti, jer nije vidio samo ovaj i prošle živote, nego i budući. Mogao je raskrinkati isprazan ponos imućnih i zaludne jadikovke siromašnih. Mogao je razlikovati ljubav od požude i u zraku osjetiti proljeće dok još traje zima. Zvao se Puneet. U selu je urod propao već treću godinu zaredom i zemlja je bila pusta i jalova. Potok koji je hranio selo više nije tekao kroza nj a izvori pitke vode gotovo su potpuno presušili. Selo je odavno iskoristilo i posljednje rezerve hrane, pa su seljaci na ulicama skapavali od gladi. Jednoga jutra ratar reče svome najmlađem sinu: »Dragi Puneet, svi umiremo od gladi. Ti si poseban dječak s golemim moćima. Moraš napustiti selo i potražiti sreću za nas. Vrati nam naša bogatstva kako bismo opet mogli kupovati hranu i jesti.« Sat vremena poslije, prije no što je zapeklo jutarnje sunce, Puneet se oprostio od svog oca, majke, braće i sestara. Skupio je nešto oblutaka, zamotao ih u krpu, i prebacivši zavežljaj preko ramena pješke se uputio iz sela. Danima je hodao po nezamislivoj vrućini i izbjegao brojne opasnosti. Pronalazio je vodu slijedeći tragove životinja i jeo korijenje i bilje koje je raslo pored puta kako bi ga okrijepilo i održalo na životu. Kad je stigao do velikog grada, bio je sav prašnjav i vrlo mršav, ali još uvijek je sa sobom imao oblutke iz svoga sela. Bio je to bogat grad pun pohlepe i prijetvornosti. Ispred gradske krčme pio je iz korita za konje, sve dok nije utažio žeđ. Rovao je po otpacima iz krčme u potrazi za hranom, koje je bilo u izobilju. Jeo je dok mu se nije povratila snaga. Lutajući 43
kroz grad, vidio je kako siromašni i bogati žive jedni uz druge no nemaju suosjećanja jedni za druge, i svuda oko sebe vidio je laž i pohlepu. Povratio je hranu koju je pojeo, jer nije htio u sebi imati prljavštinu toga grada. Na gradskom trgu ugledao je veliki metež. Kako je bio tanahan, lako se probio prema naprijed kroz gomilu koja se okupila oko borilačkog ringa postavljenog na drvenoj platformi. Ring je bio četverokutan i ograđen konopcima. Usred ringa stajao je gorostas. Bio je visi od slona i gotovo jednako toliko širok. Sjena koju je bacao na suncu prekrila je gotovo čitav ring. Pred gorostasom je klečao okrvavljen čovjek, oklopa napola odsječenog s njegova tijela; preklinjao je grdosiju za milost. Div je preko ringa pogledao u prekrasnu ženu koja sjedaše na prijestolju nasuprot ringa, i rulja je utihnula. Bila je to kraljica moćnog kraljevstva; nosila je zlatnu krunu bogato optočenu biserima i dijamantima i svjetlucav zlatni plašt ogrnut oko ramena. Kosa joj je bila nauljena i sjajna i doimala se poput vizije - tajanstvene, nestvarne žene s neke čuvene slike. S njezine lijeve i desne strane sjedila su dva lava s lancima oko vrata debljim od ljudske ruke, a pod nogama joj bijaše Škrinja sa zlatnim dukatima. Ona progovori prekinuvši mrtvu tišinu: »Nemoj ga ubiti, ali kako te nije uspio pobijediti, njegova žena i njegova djeca postat će moji robovi. Vojniče, prihvaćaš li ove uvjete?« Čovjek koji puzaše po zemlji i kojem je osušena krv prekrivala lice a svježa mu je krv curila iz rana, odgovori: »Voljena kraljice, meni i mojoj obitelji bit će neizmjerna čast da vam zauvijek služimo.« Saslušavši njegove riječi kraljica je pokretom ruke ušutkala žamor gomile. »Ubij ga, dive«, naredila je, »i pobrini se da njegovu obitelj živu spale u talionici. Obitelj koju je tako lako kupiti nije obitelj vrijedna posjedovanja - čak niti kao roblje. Čovjek s tako malo časti nije vrijedan Čak niti toga da pije vodu iz mojega kraljevstva. Moramo očistiti carstvo od takve slabosti. Ubij ga odmah! To je moja zapovijed.« Div jednim zamahom svog teškog mača odsiječe vojnikovu glavu. Iz vojnikova vrata šiknula je krv, poprskavši neku ženu koja je stajala kraj poprišta. Kraljica ušutka preneraženu gomilu. »Tišina!« poviče. »Ima li u ovome gradu još junaka spremnih da pokušaju ubiti mojeg diva i time zaraditi ovu škrinju sa zlatom?« Tišina. U međuvremenu, grdosija zgrabi kratak nož što mu je visio o boku i klekne kraj mrtvog vojnika da mu izvadi srce iz beživotnog tijela. Držeći u ruci organ s kojeg je kapala krv, prijeđe njime preko svojih prsa tako da se svježa krv stopila s osušenom krvi prijašnjih žrtava. Ustao je, riknuo i podigao raskomadano srce držeći ga iznad glave u ruci umrljanoj krvlju. Iz gomile odjekne gromoglasno klicanje. A onda u ring stupi Puneet. Zavlada napeta tišina koju prekine gorostasov gromovit smijeh. »Sto, hoćeš 44
dječače? Jesi li ti žrtveno janje?« Kraljica mahne rukom i obrati se Puneetu: »Dječače, što radiš u ringu? Je li ti ova krvava lešina otac? Jesi li ovdje da ga osvetiš?« Puneet odgovori kraljici: »Ne, velika kraljice. Nisam njegov sin. Ovdje sam da osvojim škrinju sa zlatom.« Kraljica se nasmije i reče: »Zar ne znaš da ovu škrinju sa zlatom možeš osvojiti samo ako ubiješ moga diva? Izvadio je srce iz prsa stotina muškaraca dvostruko većih od tebe.« Puneet je odgovorio: »Najplemenitija kraljice, prihvaćam vaš izazov, ali kako nisam naoružan, mogu li od vas zatražiti malu uslugu.« »Traži«, reče kraljica. Dva ulična psa ušla su u ring i počela razvlačiti vojnikovo truplo izvađenog srca. Puneet reče kraljici: »Mogu li, molim vas, posuditi od vas jedan zlatni novčić? Ako pobijedim u okršaju, bit će moj, a ako izgubim, možete ga uzeti iz moje mrtve ruke.« Kraljica upita: »Što ćeš ponuditi kao jamstvo?« Zabavljao ju je taj prelijepi dječak, kojeg bi rado imala kao vlastitu igračku. »Ovo«, odgovori Puneet, podigavši uvis vreću oblutaka što ju je ponio iz svog sela. »To su obluci iz moga zavičaja.« Kraljica je prasnula u smijeh, zajedno s okupljenom gomilom. »Ovo bi moglo biti zabavno«, reče kraljica. »Prihvaćam tvoje uvjete. Posudite mu jedan zlatnik.« Puneet je pažljivo položio vreću oblutaka na drveni pod ringa, i primio zlatnik od dvorjanina iz kraljičine svite. Vojnikovi ostaci odvučeni su s podija i ring je očišćen. Kad je sitni dječak stao pred gorostasa, nastupila je apsolutna tišina. Div je zarežao glasom nalik na grmljavinu: »Nisi mi dovoljan niti za užinu, pa čak ni za jedan zalogaj.« Puneet odgovori: »Moćni ratniče, ne mogu se boriti s tobom.« Iz gomile se podigao podrugljiv žamor. Kraljica je maknula rukom prema rulji da je utiša. Bila je bijesna, jer je uživala gledati kako pred njom kolju i komadaju ljude. »Dečko, pristao si na borbu. Nemaš izbora.« Puneet odgovori: »Ne bojim se borbe, Vaše Veličanstvo, no riječ je o tome daje vaša ljepota tako velika da bi me mogla zaslijepiti i omesti u borbi.« Kraljica je voljela da joj laskaju, kao i svi tašti ljudi, pa joj njegove riječi izmame smiješak. »Ne mogu sebe učiniti manje lijepom«, reče. Puneet odgovori: » Vaše veličanstvo, da vam je ljepota i upola manja, još uvijek bi zaslijepila svako oko.« »Pa što onda predlažeš?« upita kraljica, koja je uživala u ovom razgovoru. Gorostas je, s druge strane, bivao sve nervozniji, jer je gorljivo iščekivao da se baci na svoj zalogaj. Puneet nastavi: »Smijem li zatražiti da gorostas stane između mene i vas, kako bih se mogao boriti hrabro, a da me ne zasljepljuje vaša ljepota?« Kraljica se nasmija obuzeta požudom prema ovom predivnom dječaku. »Neka bude tako.« Dječak i div zamijeniše mjesta i stadoše jedan nasuprot drugom. Rulja na gradskom trgu utone u napetu tišinu. Mogli ste čuti cvrčanje ljetne vreline što je pržila Puneetov vrat. »Hajde, bori se!« zagrmi gorostas, i sporim, teškim koracima krene prema 45
dječaku. Puneet je promatrao kako njegova golema stopala snažno udaraju po drvenoj platformi, približavajući mu se korak po korak. Dok mu je div prilazio, Puneet je čekao a da nije pomaknuo niti jedan mišić. U trenutku kad je nanjušio gorostasov smrdljivi dah, Puneet baci zlatnik visoko u zrak. Div pogleda uvis prema blještavom novčiću i u tom ga trenutku zaslijepi sunčeva svjetlost što se odbijala od novčića - a to je i bio razlog Puneetova zahtjeva da zamijene mjesta. Puneet, koji je poznavao ciklus svega života, shvatio je da ako čitav svijet balansira na zrnu riže, tada to čini i div. Zaslijepljen svjetlucanjem kovanice, div je izgubio ravnotežu. Puneet skoči prema njemu i svom ga snagom gurne u desno koljeno. Div se zaljulja i prevrne na leđa, mahnito mašući rukama dok je padao. Tresnuo je o drvenu platformu takvom silinom da se čitava zemlja zatresla. Njegova golema glava uz tutanj se sručila ravno na Puneetovu malenu vreću s oblucima raspuknuvši se poput kokosa, tako da mu se mozak prosuo po ringu kao lassi (napitak popularan u Indiji, mješavina jogurta, mlijeka i začina; nap. prevj Bio je mrtav prije nego što je zlatni novčić sletio na drveni pod ringa. Nastupila je zaprepaštena tišina a onda je gradski trg eruptirao poklicima oduševljenog odobravanja. »Vidite, voljeni moji učenici, svijet balansira na zrnu riže.« Potom Učitelj zašuti. Učenici, koji su sjedili u svojim narančastim haljama i slušali Učiteljevo pripovijedanje, bili su zatečeni pričom, jer to doista bijaše vrlo čudna pripovijest. Nakon nekog vremena jedan je učenik podigao ruku i upitao: »Plemeniti Učitelju, je li Puneet tada odnio zlato u svoje selo? Je li oženio kraljicu i postao najveći vladar na zemlji, i tako ispunio svoju sudbinu?« Veliki se Učitelj nasmiješio: »Ne. Nije se tako završilo.« Učitelj je uživao u kratkoj tišini prije no što je nastavio: »Nakon što je gorostas pao na tlo, Puneet je smjesta zgrabio golemi mač iz njegove mrtve ruke i zarinuo ga kraljici u vrat. »Vidite, dragi moji učenici, kraljica koja iz razonode promatra umiranje svojih podanika nije zaslužila da bude kraljica. Njezina je smrt bila neraskidivo povezana sa smrću palog vojnika.« Drugi je učenik pitao: »Ali, što je s Puneetovom obitelji...Sto je s njegovim selom u kojem ljudi umiru od gladi, dragi Učitelju?« Veliki Učitelj zagleda se u prazninu i reče: »Nakon što je gledao kako umire kraljica, Puneet je zatvorio oči i čuo vapaje svoga oca i majke, svoje braće i sestara, i seljaka što su vapili za hranom. Mogao je čuti krikove agonije onih što su umirali 46
od gladi. Puneet zaroni dublje u svoj um, odgurne srce u stranu, i presudi da su zaslužili smrt.« Učenicima se oteo uzdah preneraženosti. Jedan od njih upita: »Ali kako je to moguće, o, veliki Učitelju?« Učitelj je dva dana pričekao da se uzbuđenje učenika stiša prije nego što mu je odgovorio. Konačno reče: »Kakvo je to selo koje dopušta da mu tri godine zaredom propadne žetva a da ne potraži nove izvore vode ili se preseli u dolinu? Koji to otac traži spas od svojeg sina, šaljući ga na put prepun opasnosti? Puneet se uzdignuo u više sfere i svima im dosudio smrt, jer su si smrt dosudili i sami.« Najstariji učenik sjedio je u prvom redu. Volio je Učitelja i Učitelj je volio njega. On upita: »Voljeni Učitelju. Sto je to što vi nama želite?« Učitelj, koji bijaše najveći među velikim učiteljima, i koji je nekoć davno bio dječak što je oborio diva jednim jedinim zlatnim novčićem, odgovori: »Da nemate nikakvih želja.« Kraj. Voli te Batuk. *** Čitati i pisati naučila sam u misionarskoj klinici, kamo su me bili poslali kad mi je bilo sedam godina. Bolest zbog koje sam završila u bolnici bila je u potpunosti majčina krivica, barem prema mišljenju moje bake. Kao mala djevojčica našla bih bilo kakvu izliku da odem do rijeke - bilo da sam išla na pecanje s djedom, igrati se s drugom djecom, ili pak prati odjeću. Uvijek ste me mogli naći na obali rijeke. Bilo je to čudno, jer sam za razliku od svojih prijatelja mrzila biti mokra! Ipak, voljela sam boraviti uz rijeku. Glazba koju je proizvodila voda i svjetlost koja je plesala po njezinoj površini bacale su me u zanos. Voljela sam taj osjećaj samoće a da nisi sam, jer me voda povezivala sa svim živim bićima. Mnogo godina kasnije shvatit ću da je i Common Street jedna rijeka; u oba smjera njome protječu ljudi, kamioni s cisternama, automobili i maleni autobusi. To vječno strujanje nikada ne prestaje - ono me povezuje sa svijetom dovodeći ga k meni i odvodeći me k njemu. Toga dana zrak je bio vlažan, ali nebo je usprkos tome bilo plavo i bez ijednog oblačka. Vratila sam se s rijeke rano navečer. Čim sam kročila kroz vrata daščare i zakašljala se, baka je prigovorila majci: »Rekla sam ti da joj ne daš da čitavo vrijeme sjedi pored rijeke. Pogledaj je sada, razboljela se.« Baka je imala izvanredan dar da i najjednostavniju rečenicu izgovori takvim tonom da zazvuči poput tirade neodobravanja usmjerenog prema majci. Na primjer, baka je mogla reći: »Ne želim kolač«, na što bi majka smjesta upitala: »Što nije u 47
redu s njim?« Čak i kad bi baka rekla: »Ah, ništa«, njezine su riječi govorile da maj čin kolač nije ništa bolji od pokvarenog mesa zamaskiranog šećernom glazurom. U tom pogledu baka je bila vrlo nadarena. I tako se majka, kad ju je baka otvoreno optužila da namjerno nastoji da se razbolim, upecala i ovaj put (kao i uvijek). Ljutito se okrenula i prasnula na baku: »Rekla sam joj da ne sjedi pored rijeke čitav dan, ali znaš kakva je ona, gleda guštere i priča s travom. Ta mala je baš blesava.« Ponovo sam zakašljucala, ali ovaj put malo jače (rekla sam vam da imam smisla za dramatiziranje). »Evo, rekla sam ti!« rekla je baka. »Nije ona blesava, samo je malo divlja. Ja bih je držala na lancu.« Došla sam u napast da joj se suprotstavim, ali se suzdržah i pustih je da nastavi jer sam znala da slijedi još zabave. Bila sam u pravu. Baka je sada do kraja pojačala ton i kreštavost svoje glasovne opreme. »Ti si ta koja je blesava!« kriještala je baka na majku. »Puštaš je da vani sjedi cijeli dan - i pogledaj je sada. Reci mi, jesam li ja tebe ikad pokušala ubiti? Da sam ja tebe tretirala kao što ti tretiraš tu malu Batukicu« nadimak kojim me zvala od milja, a kojeg sam se gnušala - »moja bi me majka prebila štapom.« To je bilo nevjerojatno zabavno, pa sam zdušno odglumila napadaj strahovitog kašlja koji je trajao punu minutu (drama o bolesniku). Baka mi je dobacila pogled pun sažaljenja (ili je to bilo odobravanje?) i uglove usana zakrivila nadolje pripremajući se za završni udarac. »Ako umre«, promrsila je kroz zube baka, »trunut ćeš u zatvoru na toj svojoj debeloj stražnjici i pogodi tko će se morati brinuti za tu sirotu djecu... i za tog jadnog padavičavog Navaja?« Baka je često tvrdila da je Navaj rođen hendikepiran jer je majka odbijala piti bakin specijalni čaj za trudnoću. Pomislih da bi bilo bolje da nastavim kašljati još jače (podiže se zastor za drugi čin). Baka nastavlja, dok joj otrov izbija iz svake pore: »Već sam podigla svoju obitelj. Zar doista misliš da imam dovoljno snage da podignem i tvoju?... Doduše, tada bi djeca barem nekako progurala do srednje škole.« Tada sam pustila da iz mene provali najhrapaviji, najodvratniji napadaj kašlja koji jedna sedmogodišnjakinja može proizvesti. Baka se okrenula prema meni s mješavinom sažaljenja i čiste naslade u očima; mislim da bi bila sretnija samo da sam istog časa pala mrtva. Gledala sam kako se sažaljenje topi s nje kao maslac na podnevnoj vrućini. Ošinula je majku razjarenim pogledom, udahnula zraka, i objavila: »Ona treba doktora« (kašalj), »ODMAH!« (kašljuc, kašljuc). Ironija je bila u tome da sam zaista i bila ozbiljno bolesna. Majci se mora priznati da je s godinama usvojila lekciju. Jednostavno je pljusak uvreda preusmjerila na oca. Do tog časa otac je šutio uživajući u svakoj sekundi te predstave, sve dok majka nije zaurlala na njega: »Čuo si je, ti bijedna pijanduro, vodi je odmah k doktoru.« *** 48
Postojala su tri načina da se dođe do doktora. Jedan je bio poslati poruku u najbliži grad da doktor dođe k nama, ali to si nismo mogli priuštiti. Drugi je bio da otac skupi sav novac koji je mogao naći, ukrca me u volovsku zapregu, pa da krenemo u grad udaljen nekoliko sati putovanja, gdje bi nas doktor primio u svojoj ordinaciji. Da smo to učinili, nakon mukotrpnog puta čekali bismo čitavu vječnost da me doktor primi i pregleda. Pregled bi trajao nekoliko trenutaka a onda bi doktor namjestio naočale i nešto nažvrljao na komad papira iz svog bloka. Svoju bi žvrljotinu dao sestri, koja bi potom ocu dala nekakav prah umotan u sjajnu smeđu papirnatu vrećicu. Posjet bi završio ogorčenom svađom, jer bi otac objašnjavao da nema više novaca »od ovog ovdje«, a sestra bi mu prijetećim glasom rekla da bi mu bilo bolje da ga pronađe. Treći način da se obavi medicinski pregled i dobije lijek podrazumijevao je odlazak u najbliži grad, upravo onako kao što sam opisala, ali da se zapravo ne ode doktoru. Otac bi me vodio na šerbet a zatim bi me na sat vremena ostavio u zaprežnim kolima na gradskoj tržnici dok je on u posjeti svojoj »rođakinji«. Čim bi se vratio, s mirisom rođakinjinog parfema od lavande na košulji, uputili bismo se kući, oboje sretni i zadovoljni. Šerbet je nedvojbeno sadržavao neki moćni sastojak, jer mi je od njega najčešće bilo bolje. I ovaj put smo se odlučili za treći način. Pila sam jarko-crveni šerbet, a otac je pio čaj. Nakon toga ostavio me je u volovskoj zaprezi na gradskoj tržnici da ga tamo pričekam dok on ne obavi posjet rođakinji. Sat vremena kasnije krenuli smo kući, ali sada sam zbilja jako kašljala, i kad smo se vratili već sam gorjela od vrućice. Majka je pitala što je doktor rekao a otac joj je slagao da je obećao da ću se brzo oporaviti; samo se moram riješiti vrućice uranjanjem u hladnu kupku. Majka je potom upitala oca jesam li dobila nekakav lijek, a on je odgovorio da jesam i da sam ga već uzela. Zatim je ubacio jedan fini detalj kako bi svoju laž učinio uvjerljivijom, opisujući kako je prašak bio nekakva bijelo-smeđa mješavina što je užasno zaudarala. Do tada sam već bila suviše bolesna da bih potvrdila ili opovrgnula njegovu izmišljotinu. Danima sam imala vrućicu i iskašljavala obilate količine žutosmeđe sluzi u kojoj je znalo biti tragova krvi. Temperatura se i dalje penjala i prestala sam jesti; kašalj je bio neumoljiv. Plakala sam kad god sam za to imala snage. Suseljani su dolazili iskazati najbolje želje, ponuditi dijagnozu ili lijek. Jedina stvar oko koje su se svi složili bila je ta da je doktor kod kojeg smo išli nadriliječnik i šarlatan. Čula sam barem troje ljudi kako govore da on uopće i nije doktor. Ocu je lice bilo pepeljastoblijedo, kao u mrtvaca. Nakon pet dana visoke temperature i kašlja koji se pogoršavao, odlučeno je da me odvedu u misionarsku kliniku u Bhopalu, udaljenom čitav dan vožnje. Umotali su me u toplu odjeću i otac i ja krenuli smo na put prije izlaska sunca. Vozili smo se u zatvorenim kolima koja je vukao vol, i cijelo sam vrijeme puta suho kašljucala. 49
Kad smo stigli u kliniku smještenu na gradskoj periferiji, medicinska sestra saslušala je priču mog oca i vidjela me kako iskašljavam sluz nalik na maslac od bivoljeg mlijeka istočkan mrljama bobičastog voća. Poprilično me zbunilo što je uzela uzorak te ljigave, sluzave tvari kao da je kakva nagrada. Kada se nekoliko sati kasnije vratila, rekla je ocu da imam tuberkulozu i da će me primiti »na odjel«. Odjel je zapravo bio preuređeni kokošarnik koji je sada udomljavao oboljele. Vonjao je na svoje prijašnje stanovnike, a taj je smrad bio pomiješan sa smradom joda i bolesti. Duž jednog zida odjela bili su poredani ženski kreveti, a duž drugog muški. Dodijeljen mi je sivi madrac i čelični krevet otprilike na sredini ženskog zida. Nakon što je otac otišao, bilo mi je previše loše da bih plakala. Usprkos početnom strahu osjećala sam olakšanje, iako sam bila daleko najmlađi pacijent. Tijekom dana neprestano su se čuli svakojaki zvukovi: kotrljanja kotača bolničkih kolica, stenjanja, povraćanja i umiranja, i neprestanog zujanja muha i brujanja vrućine. Noću se tišina poput mekanog vunenog pokrivača spuštala preko hrkanja i komešanja četrdeset i tri pacijenta i jedne medicinske sestre. Mora da su mi osjetila otupjela i naviknula se na smrad, jer sam često viđala posjetioce kako ulaze na odjel i smjesta s gađenjem istrčavaju van s dlanovima čvrsto pritisnutim na ustima, gušeći se od nepodnošljivog vonja a ponekad i povraćajući. Na krevetu do mene ležala je gotovo naga starica koja je izgledala kao da je trudna. Bila je starija od bake i toliko mršava da je njezina »beba« izgledala gotovo veća od nje. Jedna joj je ruka visjela preko ruba kreveta; kad bi joj se prsti pomicali, mogla sam vidjeti kako joj se pod kožom tankom i finom poput cigaretnog papira ocrtavaju žile. Ponekad bih, dok bi spavala, promatrala blago pulsiranje njezinih žila, da vidim hoće li se ikad zaustaviti. Nekoliko dana kasnije to se i dogodilo. Za sat vremena umotana je u nepromočivo platno i potom je nestala. S moje druge strane ležala je žena otprilike majčinih godina, no od nje dvostruko deblja. Lijevo joj je stopalo bilo omotano debelim zavojem a sestre su svake večeri dolazile da je previju. Stopalo su joj odsjekli jer se bilo inficiralo od šećerne bolesti. Začudo, nije se činila nimalo uzrujanom što joj je stopalo završilo u kanti za otpad. Naprotiv, izgledalo je kao da istinski uživa u pažnji koju prima, jer je gotovo uvijek bila okružena ljudima koji su govorili: »Sirotica«, »C,c,c, grozna je to bolest«, »Izgledaš odlično« (čak i bez stopala) - i koji su joj donosili posude s najbajnijom hranom. Žena bi se s vremena na vrijeme sažalila nada mnom i dala mi nešto od preostale hrane koju nije do kraja proždrla. Ali njezine geste velikodušnosti bijahu rijetke, jer poslije obroka gotovo bi uvijek polizala i čitavu posudu. Napustila je kliniku otprilike dva tjedna nakon operacije, u drvenoj kutiji na kotačima koju je gurao njezin smrdljivi suprug koji je neprestano pušio. Kladim se da bi rado bila žrtvovala i drugo stopalo za još nekoliko tjedana sažaljevanja i fine hrane. Osoblje dnevne smjene činile su tri sestre, doktor, i dvije bolničarke, koje su 50
prenosile, brisale, prale i uklanjale one koji bi umrli. Bio je tu i svećenik, otac Matthew, mlad i mršav bijelac. Svaki dan on bi razgovarao s nama oko pola sata a zatim nam svakome dao komad kruha i voćni sok. Imao je mekan, razvučen glas i blage, dobroćudne manire koje je pokušao prikriti kada bi nam propovijedao. Stao bi pritom na stol usred odjela pored ulaza i živo gestikulirajući i gotovo vičući skakao gore-dolje poput luđaka. Taj neumjereni napor bio je posve nepotreban, jer nitko od nas nije ga razumio i nitko od nas nije mogao otići čak i da je želio. Doduše, bilo je vrijedno gledati ga zbog zabave, i zbog kruha i voćnog soka. Bili smo njegova vojska od četrdeset i tri sljedbenika, iako ćemo ga svi prije ili kasnije napustiti - na ovaj ili onaj način. Jedanput ili dvaput dnevno obilazio bi redove kreveta i uvijek bi zastao uz moj, jer sam bila najmlađa. Nasmiješio bi mi se i ja bih se nasmiješila njemu. Nosio bi svoju knjigu i križ, za koje sam znala da su mu važni. Znala sam da sa sestrama puno razgovara o meni - vidjela sam mu to po očima. Nisam imala nikakvih posjetitelja, na čemu sam bila zahvalna jer sam tada upravo učila čitati. Nakon tjedan dana na odjelu osjećala sam se bolje, ali nije mi bilo dopušteno ustati iz kreveta. Doktor koji je predvodio svakodnevnu povorku medicinskog osoblja svojim mi je gumenim slušalicama svaki dan slušao leđa. Svaki je dan bio isti; kimnuo bi glavom, nešto promrmljao glavnoj sestri, napisao nešto na ploču u dnu mog kreveta i otišao dalje svojim putem - sve to bez da mi je uputio ijednu riječ. Najmlađa od sestara zvala se Hita. Ona me je učila čitati. Hita je izgledala poput djevojaka iz mojeg sela: bila je zdrava i zaobljena i imala najljupkiji osmijeh (iako joj je nedostajalo nekoliko zubi). Sjela bi na moj krevet u svojoj uškrobljenoj bijeloj uniformi i s vremena na vrijeme razgovarala sa mnom. Jednoga dana upitala sam je što to o meni doktor zapisuje na tabli i ona mi pročita: »Sedmoga kolovoza, napredak, ostati u krevetu i odmarati se. Kolaps donjeg dijela pluća; konsolidacija desnog dijela središnje zone. Hrana dopuštena. Ne vježbati.« »Sve je to napisao u jednom potezu?« upitah. Te škraborine ispisane preko cijele stranice fascinirale su me. Kimnula je. Odjurila je nekamo i vratila se s knjigom čija je naslovnica prikazivala zeca i tačke: oboje su se smiješili. Otvorila sam knjigu i ugledala šare koje su riječi tvorile na stranici. Oblici slova i razmaci koji odvajahu riječi činili su da stranica nalikuje na crtež. Sestra Hita pokazala mi je prvu riječ i ponovila sam je. »Sasaka«, zec. Nekoliko sekundi kasnije naglo je otišla jer je čovjek na drugoj strani prostorije slučajno iščupao cijev za mokrenje tako da se tekućina izlijevala na pod kao pivo iz prevrnute boce. Buljila sam u tu riječ i neprekidno je ponavljala, poput mantre. 51
Svaki su me dan Hita i ostale sestre učile novu riječ, ili dvije, ili tri; čitav dan provela bih učeći čitati nove riječi i vježbajući one koje sam već znala. Nakon tjedan dana mogla sam pročitati cijeli odlomak. Hita je bila oduševljena. Objasnila sam joj da bih bijelom čovjeku željela pročitati nešto iz svoje knjige. On je uvijek sa sobom nosio knjigu, pa sam mislila da i on voli čitati. Vrućina kasnoga ljeta polako je popuštala pa je otac Matthew postajao sve energičniji u svojim propovijedima sa stola - toliko da su mu po završetku njegovog nerazumljivog, bombastičnog govora popraćenog dramatičnim gestikuliranjem oni s objema rukama pljeskali, dok bi bolesnici bez ruku oduševljeno klicali. Mogla sam vidjeti da je bio zadovoljan takvim prijemom. Jedne posebno svježe večeri, kad je otac Matthew prilikom obilaska odjela došao do mog kreveta, Hita mu je stala nešto govoriti na engleskom. Otac se okrenuo prema meni i kimnuo mi te mi uputio ohrabrujući osmijeh. Vježbala sam od izlaska sunca i čitanje prvih dviju stranica dovela do savršenstva. U svoje sam čitanje čak uključila i nešto emocionalne ekspresije, iako sam izostavila gestikuliranje; priča je govorila o zecu koji svojeg prijatelja tačke pokušava oraspoložiti pomažući im da postanu korisnije. Kad sam završila s čitanjem, otac Matthew se ozareno nasmiješio i tiho zapljeskao. Nakon kratke stanke rekao je Hiti nešto na engleskom. Iduće popodne pojavio se gospodin Chophra, moj osobni učitelj čitanja. Gospodin Chophra dolazio me podučavati (i posjetiti Hitu) triput tjedno za vrijeme mog preostalog dvanaestotjednog boravka na odjelu. Brzo sam učila. Prehodavši čitavu pustinju bez vode, bila sam žedna i nikako nisam mogla do kraja utažiti tu golemu žeđ! Za tri tjedna stekla sam osnovne čitalačke vještine. Uskoro mi je g. Chophra donosio sve zahtjevnije i složenije knjige za čitanje. Moja žeđ, doduše, nije bila utažena, jer sam knjige čitala gotovo istom brzinom kojom mi ih je on donosio. Čitala sam velike pjesnike, priče o dječacima koji su išli u vojsku, pa čak i prijevode nekih engleskih knjiga. Svaki dan otac Matthew bi došao i slušao me kako čitam. Znala sam da me ne razumije, ali činilo se da to nije bilo važno. Shvaćala sam da i on može uživati u oblicima koje su riječi tvorile bez potrebe da ih razumije. Svaki dan kad bih mu čitala razdragano bi mi se smiješio i na kraju zapljeskao. Nakon što bih završila, sjeo bi na rub mog kreveta i čitao mi iz svoje posebne crne knjige. Čitao bi pet ili deset minuta a ja bih udobno zavaljena slušala ritam riječi sljubljenih s mekoćom njegova glasa. Zvučalo je kao pjesma. Kad bi završio, stranicu na kojoj je stao obilježio bi umetanjem zlatne vrpce pričvršćene za poleđinu knjige. Na taj način čitali bismo jedno drugome gotovo svakog dana. Stekla sam naviku da navečer zaspim čitajući knjigu a ujutro se budim uz blag miris otisnutih slova i starih, pljesnjivih stranica. Paralelno s čitanjem učila sam pisati, prepisujući ulomke iz knjiga koje mi je 52
davao gospodin Chophra. Bilo je očito da je gospodin Chophra s veseljem koristio svaku moguću priliku da me dođe vidjeti (čak i kad bih već bila zaspala). No nije moja žeđ za čitanjem bila ono što ga je vuklo da me obilazi. Bila je to Hita. U nekoliko navrata probudila sam se iz drijemeža i zatekla g. Chophru kako se veselo smije s Hitom. Bilo je zabavno gledati ih; on bi se crvenio i mucao, a ona bi uživala u uzbuđenju koje je u njemu izazivala. Nakon što bi otišao, često bi o njemu razgovarala s drugim sestrama, a potom bi zajedno hihotale kako to djevojke često običavaju. Jednom sam pitala Hitu sviđa li joj se g. Chophra. Umjesto odgovora izgrdila me, i time samo potvrdila ono što sam pretpostavljala: itekako joj se sviđao. Jednom prilikom, kada je na odjelu bilo mirno, Hita je sjedila uz mene tijekom čitave lekcije, zureći kao hipnotizirani zec u vječno nasmiješenog Chophru-tačke. Činjenica da je pažnja g. Chophre sve više skretala s mene na Hitu nije mi smetala, jer kad god bi došao, pod kojim god.izgovorom, donio bi mi još knjiga za čitanje. Problem je bio u tome što sam se, obuzeta čitanjem, zaboravila pretvarati da sam bolesna, i prije nego što sam se snašla tihi doktor s gumenim slušalicama napisao je na tabli u dnu mog kreveta »otpust«. Tog jutra kada sam trebala izaći iz bolnice rano sam se probudila, obukla i oprostila se od svojih supatnika pacijenata i od bolničkog osoblja; čak me je i vječito tihi doktor došao pozdraviti i poželjeti mi svako dobro. Gospodin Chophra došao je večer prije i donio mi kartonsku kutiju punu knjiga da ih čitam i zadržim. Odmah nakon jutarnje vizite na odjel je stigao otac. Bila sam toliko uzbuđena što ga vidim da se nisam mogla kontrolirati. Potrčala sam mu u naručje i čvrsto ga zagrlila, a on se onako sretan cerekao poput majmuna, uzvikujući: »Djevojčice, pa ti izgledaš jako dobro. Čime su te hranili?« Nakon prvotnog veselja i šala koje smo razmijenili bili smo malo smeteni - nismo znali što bismo više rekli jedno drugome - pa sam ga uzela za ruku i povela ga u obilazak odjela, zaobilazeći pritom pacijente koji će vjerojatno za koji dan umrijeti. Pozvali su oca Matthewa i on je skoro dotrčao do nas, tako da su skutevi njegova dugačkog ogrtača lepršali za njim. Rukovao se s mojim ocem; dva diva bila su nekako sumnjičava jedan prema drugom, ali čim sam u sebi poželjela da pokažu malo međusobne naklonosti to se i dogodilo. Otac Matthew dao mi je moju vlastitu Bibliju (Majka će je kasnije baciti) i slušao me dok sam ocu čitala uvodni odlomak iz svoje prve knjige, one koju sam dobila prije mnogo tjedana. Dala sam mu pjesmu koju sam pisala nekoliko dana. Papir sam ukrasila drvećem, leopardima i suncem. Ocu Matthewu: Svaki dan dođete i koju stranicu mi pročitate 53
Obučeni u crno, s knjigom u ruci, i vidim da uživate Ja malo čitam vama. Ni riječi ne razumijete No slušate pomno, sa smiješkom, i za ruku me uzimate Po ruci me potapšate (dvaput) i pokoju vedru riječ kažete Osjećat ću vašu ruku na svojoj, čak i kad tu više ne budete Voli vas Batuk Nakon što sam pročitala pjesmu i Hita ju prevela, ponovo me zagrlio i primijetila sam da je gotovo zaplakao od ganuća. S druge strane, Hita je ridala. Promatrala sam potočiće suza na njezinom predivnom okruglom licu i nadala se da će ponovo vidjeti gospodina Chophru. *** Na dugom putu kući u volovskoj zaprezi ćaskala sam s ocem o koještarijama, živo gestikulirajući dok sam govorila. Ocu je bila dovoljna radost da me samo sluša s tihim osmijehom na licu. Povremeno bi pružio ruku da mi dodirne kosu ili bi nam se glave slučajno sudarile, a ponekad bi se ispružio prema meni i kratko me zagrlio. Iako me pitao, nisam mu rekla što je u kartonskoj kutiji. Kada smo se te noći zaustavili da se odmorimo sjedeći vani i pijući čaj, nagovorila sam oca da stavi šešir preko očiju. Uzela sam knjigu priča s vrha kartonske kutije i pitala ga je li spreman. Rekla sam mu da drži oči zatvorenima, i počela sam mu čitati. U priči junak izgubi svoju voljenu, koju udaju za drugoga. Njezin muž prema njoj se ponaša okrutno, jer ju je oženio samo radi moći i novca i zato jer zna da njegova žena voli drugog. Nesretna žena na koncu pobjegne, pokušavajući pronaći put do svog junaka koji vene za njom. Dok je putovala rijekom, divlja oluja potopi njezin čamac i izbaci je na maleni otok usred rijeke. Kako je voda rasla otok je počeo nestajati, i ona pošalje vjetrovima vapaje svog očaja. Junak začuje njezine vapaje, ukrcava se u čamac, i kroz oluju doplovi do otoka. Čamac mu je uništen u oluji, no on ipak uspijeva doći do otoka i pojuri joj u zagrljaj. Ljubavnici umiru jedno drugom u naručju, a otok je, zajedno s njima, potopljen. Otac nije prozborio niti riječ. Dovršivši priču, zavirila sam pod njegov šešir; oči su mu se svjetlucale i suze su mu u potocima tekle niz lice. Samo je netremice zurio u mene. »Oče, ima i sretnijih priča, daj da ti...« »Batuk, ne plačem zato. Nikada nisam ni sanjao da bi ikoje od moje djece ikad naučilo čitati...ovo je tvoja karta za 54
odlazak iz Dreepah-Dila.« Malo zastane, a onda nastavi uzbuđeno govoriti.: »Morat ćemo ti pronaći učitelja. Jednog dana bit ćeš...doktorica, odvjetnica.« Prekinula sam ga, »Ili učiteljica.« »Da, draga, ili jako uspješna učiteljica, Batuk. Dođi k meni.« Priđoh ocu s drugom knjigom pod rukom, knjigom magičnih Namdevovih abhang pjesama (pjesme posvećene hinduskom božanstvu Vitali; nap. prev.). Dok sam čitala i duboko upijala riječi koje sam jedva razumjela, otac me držao u naručju. Te noći oboje smo sanjarili o mojoj sjajnoj budućnosti. Ni on ni ja nikada nismo ni sanjali da ću postati prostitutka. *** Usprkos priči koju sam napisala za njega, Puneet je i dalje bio jadan i nesretan. Danas ponovo sjedi na ulazu u svoj kavez spuštene glave, sav potišten. Zavoji su uklonjeni (kao i njegov bhunnas). Mahnem mu u znak pozdrava, no zapravo mu želim prići i ošamariti ga. Moram priznati da ovih dana o njemu mislim sve manje i manje. On mi bezvoljno odmahne. Dobra vijest je da ima više poklonika nego ikad. Nikome očito ne smeta što u pauzama između seansi pravljenja kolača sjedim na ulazu u svoj kavez s bilježnicom na koljenima i pišem. Moj raniji strah da će moj blok za bilješke biti otkriven i oduzet pokazao se neosnovanim, jer Mamaki ne zna čitati, iako zna stavljati kvačice pored naših imena u svojoj malenoj knjižici. Čak joj se sviđa što neumorno »škrabam« sjedeći ispred svojeg gnijezda jer to, čini se, više privlači mušterije nego što ih odbija. Potencijalni interesenti za pravljenje kolača često mi prilaze s ceste i pitaju što to pišem. Moj odgovor uvijek je isti: »Ništa posebno, tek tako malo piskaram« (muškarci se ne vole osjećati glupima). Moje pisanje omogućava stidljivim muškarcima da mi lakše priđu, a čim se približe Mamaki se svojim kandžama baca na njih. Širom raširi ruke i na prepad ih usiše pod nabore svog sarija i ubaci u moje gnijezdo; posao obavljen! Osim toga, dok sjedim i mahnito piskaram Mamaki me može pokazivati i govoriti o meni muškarcima koji prolaze. Jučer mi je rekla (brzo postajem njezina miljenica): »Možda bih i sve ostale trebala nagovoriti da žvrljaju.« Klijenti su mi postali oznake za kraj odlomka, ili ponekad za završetak poglavlja. Popodneva su uvijek najmirnija i tada obično zapisujem bilješke u svoju plavu bilježnicu. Danas popodne je vruće. Zazovem Puneeta: »Prinče, imam za tebe jednu šalu!« Puneet je dva kaveza dalje od mene, a između nas je Meera. Iza vrata izviri Meerina malena glava ozarena velikim osmijehom. »O, ja volim šale«, kaže sa smiješkom na svojem plosnatom licu. Puneet nije oduševljen; mrgodno gunđa. Ne obazirući se na njegovo mrgođenje ja nastavljam: »Kako se zove pas s dvije glave?« Meera zakriješti: »Vau vau!«, a potom molećivo zacvili: »Daj još jedan, još jedan.« »U redu«, kažem, »kakav je slon koji se naslanja na drvo?« Meera u nedoumici mršti čelo; neodoljiva je. Odgovaram, »Pun modrica.« Meera djeluje zbunjeno. »Ne razumijem.« Puneet se ubaci, turobnim, bezvoljnim glasom: »Zato što se drvo srušilo 55
pod njim i slon je pao i ugruvao se.« (To je loša šala, no ja baš nemam dara za pripovijedanje viceva.) Na to Meera prasne u bučan i smijeh i ja se smijem s njom; zaista je dijete (to je njezin ključni adut kod privlačenja mušterija). Mamaki za nju uvijek dobije dodatne poklone ili više novca, lažući mušterijama da joj je deset godina iako ustvari ima dvanaest. »Još jedan, daj još jedan«, viče Meera. Neko vrijeme razmišljam i onda kažem ispod glasa: »Kako se zove žena s tri sise?« Meera protrese glavom i slegne ramenima. »Mamaki Vodenkonj«, odgovorim. »Dvije su joj na prsima a jedna na bradi.« Meera prasne u histeričan smijeh. Puneet se ubaci: »Kako se zove žena s bradom?« Konačno se trgnuo iz svoje utučenosti. Meera odgovori: »Mamaki Vodenkonj.« »Da«, kaže Puneet malo preglasno, i nasmije se prvi put nakon toliko vremena. Nastavljam: »Puneet, što se dogodilo sa šestom djevojkom iz naše grupe?« Puneet odgovori: »Završila je među Mamakinim guzovima.« Meera se smije toliko neobuzdano da pomislim kako će se upiškiti, a onda vikne: »Sad ja, sad ja!« jedva uspijevajući izgovoriti: »Gdje je Mamakin muž?« Odgovaram: »Među njezinim sisama.« Nema reakcije. Meera i Puneet šute i gledaju nekamo preko mog lijevog ramena. »Mrtav je«, oglasi se Mamaki iza mojih leđa i odgega se niz ulicu. Nas troje šutimo onoliko dugo koliko možemo izdržati, a potom se Puneet počne cerekati. Njegov cerek se pomiješa s mojim hihotanjem i uskoro sve troje prasnemo u grohotan smijeh. Zgrabivši se za trbuh, Puneet gotovo plače od smijeha jedva uspijevajući izgovoriti: »Ugušio se...dok su se seksali, cijeli je upao u nju...Zato ona tako hoda.« Bio je to posljednji smijeh od kojeg čovjeka zaboli trbuh koji ćemo zajedno podijeliti. *** Puneeta sam prvi put srela na mjestu koje zovu Sirotištem. Zauzima prostor otprilike upola manji od tržnice mesom, a načinjeno je od niza bambusovih stupova nad kojima su razastrta pokrpana platna različite starosti. Kada se jedan komad tkanine istroši i otpadne, zamijeni se drugim komadom koji je malo manje pohaban. Sirotištem upravljaju jazaci, muškarci i žene lišeni svake humanosti. Jazaci svoju siročad vide samo kao izvor zarade. Obitavaju u kući od opeke na najistočnijem kraju Sirotišta, odakle neprestano trešti glazba i zvuči s televizora. Ako se izuzme briga za novac, upravljanje im je nemarno jer je previše djece da bi ih uspjeli međusobno razlikovati. U Sirotištu su utočište pronašle bande uličnih derana od kojih se očekivalo da obavljaju različite nezakonite poslove za koje su bili nagrađeni hranom, odjećom ili ponekad (rijetko) novcem. Ne radiš, nema hrane. Nitko ne krade od jazaka niti ih vara, jer kao što je boravak 56
u Sirotištu bio anoniman, tako je i neposlušan štićenik mogao nestati a da za to nikoga ne bude briga. Širile su se o tome brojne glasine; primjerice, čula sam za dijete iz Sirotišta koje je samoinicijativno ukralo bicikl i zadržalo dvadeset rupija dobivenih od preprodavača ukradene robe, zatajivši to svom jazaku. Preprodavač je to dojavio Sirotištu, jer je tetovaža na dječakovu zapešću bila oznaka koja ga je identificirala kao štićenika baš tog Sirotišta. Izvršenje pravde bilo je trenutačno i obavljeno je na otvorenom, pred svima. Jazak je dječaka starog jedanaest ili dvanaest godina desnom rukom uhvatio za kosu i podigao uvis a lijevom mu je rukom prerezao grlo oštricom sablje dimiskije. Prije nego što je drugi mlaz krvi šiknuo iz dječakova vrata, jazak ga je bacio na tlo kao da odbacuje omot slatkiša. I prije nego što je dječak ispustio dušu ostali derani baciše se na njega poput lešinara i skinuše s njega odrpanu odjeću i cipele. Te večeri jedno je dijete zaradilo zdjelu riže s umakom zato što je odnijelo mrtvo tijelo na javni deponij, zemljište na kojemu su se pokapali siromašni. Ni djevojčice nisu bile pošteđene svireposti jazaka. Jednom je nekoj djevojčici zašivena vagina jer je općila iz vlastitog zadovoljstva. To joj je učinila neka krupna jazakinja iglom i koncem, sjedeći na djevojčici dok su je druga djeca držala za ruke i noge da se ne otima. Ostavljena joj je rupica za uriniranje, ali to je ionako bilo nevažno, jer ako djevojka ne uspije sama odstraniti šav nožem ili komadom razbijenog stakla obično nastupi infekcija, što neizbježno vodi ka putu prema deponiju za zakapanje siromašnih. Onima koje ponove prijestup odreže se klitoris i vagina se u potpunosti zašije; rijedak je slučaj da su one kojima se to dogodilo uspjele preživjeti do odrasle dobi. Možda mislite da to nema nikakvog smisla, jer je takva djevojčica onesposobljena za posao prostitutke. U krivu ste, jer kazna stvara takav strah u ostalih djevojčica, kojih je mnogo, da nikad ne varaju svoje jazake. Zatvaranje djevojčice, kako se ovaj postupak zove, s druge je strane vrsta unosne investicije. Štoviše, »zatvorene djevojčice« koje prežive postanu specijalizirane u pružanju usluga ustima i smeđim rupama, i od svojih klijenata izvlače veću nagradu od ostalih. Bježanje je rijetko. Kad dijete pobjegne njegovo hvatanje je gotovo neizbježno, jer se pri vraćanju bjegunaca primjenjuje čvrst »kodeks časti« među sirotištima. Kazna za bijeg je kamenovanje. Bjegunca strpaju u vreću od jama i polože na kamenu površinu usred Sirotišta, a zatim obično kamenuju do smrti. Utvrđivanje smrti je nebitno, jer čim je zabava gotova, vreća se hermetički zatvori i baci na odlagalište otpada. Bolni krici kamenovanog toliko su jezivi da služe kao najefikasnije sredstvo zastrašivanja, zato jer su za izvršenje kazne zaduženi upravo oni koje treba zastrašiti. Zahvaljujući ovakvom lukavom sustavu izvršavanja pravde Sirotište je začuđujuće sređeno i mirno utočište za djecu koja bi inače postala ulične štetočine. 57
U Sirotištu nema novorođenčadi, jer ona idu na drugo, odvojeno mjesto. Novorodenčad je na visokoj cijeni, pa se od prostitutki očekuje da ne dopuste rasipanje klijentove sperme. Bebe smještaju u svijetlosmeđi šator tik ispred tržnice s mesom, u koji stane više od pedeset beba i njihovih dojilja. Bebe svakodnevno unajmljuje dobro organizirana mreža prosjaka, jer prosjak s malenim djetetom dobiva pet puta veće milodare nego prosjak bez djeteta (to pravilo vrijedi i za djecu s različitim deformacijama i za invalide bez udova). Važno je bebe hraniti dovoljno da ih se održi na životu, ali od presudne je važnosti ne pretjerati u hranjenju da ne postanu debela. Dobro uhranjena beba ne plače od gladi, iako igla zabodena u stražnjicu jamči da će svaka beba zaplakati. I bebe su obilježene tetovažom i moraju se vratiti u suton da ih se ponovo nahrani. Ako novorođenče preživi do djetinjstva, završava u Sirotištu; ako ne, završava na smetlištu. Kako sve ovo znam? Naučio me moj muž Shahalad. *** Jutro nakon što me Nasmiješeni ujak Nir uveo u posao u kući gazde Gahila, dr. Dasdaheer me ponovo došao posjetiti. Činilo se da na sebi ima onu istu zgužvanu košulju koju sam na njemu vidjela dan ranije. Doktor me pregledao, ali ovaj put samo oko moje vagine. Izjavio je, kao da će mi to podići raspoloženje: »Dobro je. Nema povreda.« Na krevetu mi je ostavio složenu bijelu dugačku košulju. Nakon što je otišao obukla sam je, jer sam do tada bila naga. Još sat ili dva nepomično sam ležala u krevetu. Naposljetku je brava na vratima škljocnula, vrata su se otvorila, i u sobu je ušao gazda Gahil odjeven u lagani bijeli kaput sa zlatnim obrubom i s ozarenim smiješkom na licu. »Batuk, prošle noći bila si naprosto čudesna; čestitam, moja mala princezo.« Dok sam prazno zurila pred sebe, on nastavi: »Znaš koliko voliš kolače stare Kumud? Upravo toliko si se ti svidjela ujaku Niru.« Pomislila sam na ujakovo vječno nasmiješeno lice i na njegove ulaštene cipele. »Kad muškarac postane ujak«, nastavi Gahil izgovarajući gromkim glasom prazne riječi, »počinje mu se sviđati drukčija vrsta kolača, a ti, princezo, najslasniji si od svih.« Nacerio se kao da očekuje da se nasmijem njegovoj maloj šali. No ja sam nastavila buljiti u prazno. Duboko je udahnuo i nastavio: »Batuk, draga moja, ti si tako posebna zato što ujacima možeš pomoći da se i oni osjećaju posebno. To te čini vrlo, vrlo dragocjenom, baš kao da si princeza u palači.« Krenuo je prema meni i sjeo kraj mene na krevet. Nisam podigla pogled prema njemu niti sam ustuknula dok je on nastavljao mljeti: »Ustvari, draga moja malena, za tebe sam napravio poseban aranžman - samo za tebe - tako da možeš raditi mnogo, mnogo više kolača s različitim ujacima. Svi će te jako voljeti. Davat će ti darove i odjeću i igračke i jako 58
finu hranu. Vidjet ćeš koliko će ti biti zabavno; ti s njima praviš kolače a oni ti onda daju mnogo, mnogo poklona. Nije li to pravi raj?« Okrenula sam se i legla licem prema dolje. Obratio se mom potiljku: »Što na to imaš reći svom ujaku Gahilu?« Nisam rekla ništa. Gahil je ponovio svoje pitanje: »Rekao sam, što mi imaš za reći?« Ovaj put nije čekao na odgovor. Lijevom rukom zgrabio me za kosu i povukao mi glavu prema gore, a desnom me ošamario tako žestoko da sam pomislila kako ću se onesvijestiti. Ponovo me pljusnuo nadlanicom (znao je da me ne smije udariti rukom na kojoj je nosio prsten). S mojom kosom još uvijek stegnutom u svojoj šaci, prinio mi je lice toliko blizu svojem da sam mu mogla nanjušiti dah i osjetiti kako pljuvačka njegovih grubo izgovorenih riječi prska po mom licu. Podrugljivo je ponavljao: »Što sada kažeš?« Bila sam toliko šokirana da nisam niti pomislila da mu se usprotivim. Krotko sam prošaptala: »Hvala. Hvala, gospodaru.« Ispustio je moju glavu i završio naš razgovor rekavši: »E, to je već bolje. Divno ćeš se provesti, sretnice jedna.« Zatim je napustio sobu. Skalp me bolio i lice me peklo. Ponovo sam legla na krevet položivši bolne obraze što su žestoko bridjeli na mekane bijele plahte. Sjetila sam se stare bajke koju sam čitala kao dijete i zamislila da sam princeza zarobljena na malenom otočiću usred oluje. Voda oko mene je rasla a ja sam plačući dozivala svog voljenog, no iako je voda prijetila da me potopi, on nije došao. *** Dok sam tako ležala na krevetu izgubljena u sjećanjima i snovima, osjetila sam da nisam sama. Iz dubine sobe netko je krenuo prema meni. Osjetila sam kako oko mojih zapešća steže konopac i veže ih iza mojih leđa, a nakon što je provjerio je li ih dovoljno čvrsto zavezao trzajem me je povukao tako da sam se teturajući osovila na noge. Iz djevojčice koja je u ovu kuću ušla prije samo dva dana kao pritiskom sklopke preobražena sam u novu Batuk. Ponekad vam se život promijeni u sekundi, a ponekad za takvu promjenu treba čitav životni vijek. U mom slučaju trebala su dva dana. Stavivši mi ruku na leda, neznanac me gurnuo prema otvorenim vratima i izgurao me iz sobe. Odgurana sam kroz hodnik sa zastorima, pored blagovaonice u kojoj sam bila prošle noći, do predvorja u kojem me otac isporučio g. Gahilu i van, kroz tamna vrata od hrastovine. Ruka me gurala sve grublje, tako da sam se gotovo survala niz stepenice od opeke na vrelu ulicu Mumbaija. Prije manje od tjedan dana napustila sam svoje selo i sada sam postala neka posve drukčija Batuk. Pred samo nekoliko dana penjala sam se uza stube predvođena ocem i generacijama moje obitelji. Sada sam se spuštala niz njih fizički sputana, ali svjesna da je moj opstanak isključivo u mojim rukama. Napola me gurao, napola vodio do Sirotišta muškarac kojeg nikad nisam uspjela 59
vidjeti u potpunosti. Nekoliko puta sam se ogledala oko sebe i jedino što mi je pogled uspio uhvatiti bio je plećat, neobrijan muškarac koji je pomalo nalikovao na buldoga. Gurao me i vukao ulicama barem sat vremena, no činilo se da nitko ne primjećuje niti mari što jednu djevojčicu vode ulicama čvrsto svezanu u konopce. Napokon smo, nakon hodanja labirintom malenih uličica i prolaza, došli do velike čistine sa stupovima od bambusa što su podupirali krov od dronjaka zakrpanih tako da tvore veliki pokrov s uzorkom nalik na šahovsku ploču. Stigli smo do Sirotišta. Odvukli su me kroz špalir dječurlije do kuće od opeke na udaljenom kraju prostrane površine. Dok smo ulazili u glavnu prostoriju, buldog je najavio: »Doveo sam jednu od Gahilovih.« Glas mu je bio dubok i prodoran. »Gahil kaže da je s njom lako. Kaže da je obrađujete nekoliko tjedana, a onda će je preuzeti Mamaki Briila. Rekao je da pazite da je ne ozlijedite.« Ostavio me da stojim na ulazu u mračnu sobu ispunjenu gustim dimom cigareta i hašiša, u kojoj je jedini izvor svjetla bio blještavi ekran upaljenog televizora. Soba je bila pretrpana polovnim sofama i oštećenim i popravljenim stolicama i stolovima neuredno razbacanima uokolo, a pod prekriven slojevima otrcanih sagova nalik na krpe što su činile krov Sirotišta. Slojevi žute boje ljuštili su se sa zidova. Način izgradnje kuće navodio je na pomisao da ondje stoji čitavu vječnost, za razliku od jazaka čije me frenetično kretanje podsjetilo na njihov privremeni boravak na zemlji. »Ti!« - oštar, odsječni glas pozva me s lijeve strane sobe. »Ja sam tvoj muž.« Shahalad je bio fizički malen i vižljast, a njegova sitna grada bila je u kontrastu s njegovim golemim egom. Stajao je u polupovijenom položaju, s glavom neprestance zabačenom unatrag poput pijetlove, što ga je ne samo činilo još nižim nego je djelovao kao da uvijek njuška zrak iznad sebe. Zbog zabačene glave i prodornih očiju koje su strijeljale uokolo pomalo je nalikovao štakoru. Shahalad nije bio medu najviše rangiranim jazacima, ali nije bio ni na dnu hijerarhijske ljestvice. Medu sebi ravnima uživao je status kakav će meni dati u mom vlastitom krugu. Kad me proglasio svojom ženom, začulo se izazivačko dobacivanje, na što je odgovorio širokim cerekom pokazavši dugi niz pravilnih bijelih zubi. Ponadala sam se da će se moja prva bračna noć odgoditi, no prevarila sam se. Čim su se povici dobacivanja i zadirkivanja slegnuli, Shahalad je snažnim glasom polaganog, ujednačenog ritma, koji se nikako nije mogao prispodobiti njegovoj fizionomiji, obznanio da je vrijeme da sa svojom nevjestom provede prvu bračnu noć. Zgrabio me za zapešće i poveo iz sobe kroz žamor iz kojeg su se mogli razabrati podrugljivi i raskalašeni povici: »Zna li ona kakav dar za nju imaš?«, »Nemojte predugo uživati u medenom mjesecu«, i u rugalačkom, piskutavom tonu: »Draga, draga, volim te.« *** 60
U Sirotištu se sve obavljalo užurbano. Shahalad me odveo u stražnju sobu zgrade koja je bila osvijetljena samo svjetlom iz glavne prostorije. Kad me pritisnuo licem uza zid i podigao moju bijelu košulju osjetila sam kako pokušava odostraga u mene gurnuti svoj bhunnas dok mi je jednom rukom pritiskao stražnji dio vrata. Petljao je, dahtao i na koncu opsovao kad je shvatio da me ne može namjestiti tako da se sparimo onako kako je planirao. Naposljetku me bacio na madrac na podu prekriven otrcanim pokrivačem. Razdvojio mi je noge, legao na mene, i gurnuo ga u mene. Imao je daleko veću snagu nego što sam očekivala, no i nisam se previše žestoko branila - možda je to bila posljedica moje nagle preobrazbe. Otkad smo ušli u sobu, nije rekao niti riječ. Nekoliko je puta silovito prodro u mene prije nego što sam osjetila završno pulsiranje. Kad je bio gotov, otkotrljao se s mene i izvrnuo se na leđa. Mogla sam naslutiti da se u njemu oblikuju riječi, ali nije progovorio. Oboje smo ležali na leđima, tiho gledajući u taman, bezličan strop ove ćelije. U tom trenutku tišinu tame proparali su povici jazaka i zvuči televizijskog programa iz glavne prostorije. Osjećala sam kako mi se duša odvaja od tijela. Kad stvarate sliku, nanosite boju na platno; to je mehanički proces pri kojem se kist umače u boju i razmazuje po platnu. Međutim, kad nastaje remek-djelo, dolazi do trenutka kad slika prestaje biti samo puki prikaz, već biva prožeto samom esencijom umjetnikova bića. U tom trenutku platnu je dodan nemjerljiv sastojak; ne možete ga izvagati i ne možete ga vidjeti, ali on je tu! To je duša. U malenoj mračnoj ćeliji snažno sam poželjela da mi se duša oslobodi od tijela. Duša mi je skočila u vrtložnu gornju sferu koja prekriva vrh zemlje i tamo je, oslobođena, mogla nesmetano lebdjeti. Prohujala sam kroz gornju sferu i poljubila Navaja za laku noć, premjestila majčinu omiljenu ogrlicu kako je ujutro ne bi mogla pronaći, i bdjela nad ocem, jer me treba. Kovitlala sam se oko stopala najvećih pjesnika i jahala u grivama najhitrijih konja. Ispunjavala sam tihe pećine planina i omela orla da svojim kandžama zgrabi poljskog miša (i tako se usprotivila »volji«). Ignorirala sam umiruće, jer oni će mi se uskoro ovdje pridružiti, ali pomagah bolesnima da oćute svoju bol. Smijala sam se istoj sljepoći koju dijele siromašni i bogati. I sve to dok sam ležala uz svog šutljivog muža. Tišina koja je lebdjela u prostoru gdje ležasmo razbila se u krhotine kad je Shahalad iznenada skočio na noge; mislila sam da spava. Pojurio je iz sobička, a onda nakratko zastao, okrenuo se, i vratio se mjestu gdje sam ležala. Stao je nada mnom i pogledao dolje prema meni. Iskra koja mu je zatitrala u očima i smiješak na licu zapravo nisu bili toliko neprivlačni. Zatim se okrenuo i napustio me. Kad je Shahalad ušao u glavnu sobu, mogla sam čuti kako mu jazaci s odobravanjem kliču. »Kakav muškarac!« bio je jedan od oduševljenih povika. Nakon kratkog vremena moj se muž vratio u sobicu. Već sam očekivala još jednu rundu 61
pečenja kolača, no umjesto toga naredio mi je da s njim uđem u glavnu prostoriju. Učinila sam kako mi je rečeno. Kad sam stala na noge tijelo me više nije boljelo, ali osjetila sam njegove sokove kako mi klize niz bedra. Dok sam ulazila u glavnu sobu iza Shahalada, dočekala me bujica idiotskih komentara: »Baš imaš sreće, kučko, što te dopao muškarac s tako malim penisom« i »Curo, jesi li spremna za glavno jelo?« Namjerno sam buljila u pod promatrajući glatkoću opeka izlizanih bezbrojnim stopama koje su njima koračale stoljećima. Bilo je jasno da je Shahalad bio prilično zadovoljan mojim izgledom, jer me učestalo pogledavao iz različitih kuteva sobe dok se tuda vrzmao. Vidjela sam djecu koja ulaze u glavnu sobu i izlaze iz nje tražeći nadređenog jazaka, vjerojatno zato da bi primila naredbe ili preuzela nagradu za obavljen posao. Uskoro sam naučila da se svima u Sirotištu vjerovalo na riječ. Jazaci nikada nisu provjeravali je li neki zadatak izvršen, a nagrade su određivali uputama poput ove: »Reci kuharu tome-i-tome da ti da rižu i meso« (što je gozba kojom se rijetko časti). Kako je neposluh bio brutalno kažnjavan, neizvršavanje naredbi jazaka nosilo je sa sobom golem rizik i ukazivalo na uistinu veliku glupost onoga koji bi se na to odvažio. Neki od brutalnih postupaka bili su krajnje sadistički. Primjerice, svjedočila sam smaknuću jednog djeteta (od možda osam godina) jer je drugom djetetu prijetilo nožem. Jazak je naredio okrivljenom djetetu da klekne, potom je kleknuo iza njega čvrsto ga držeći u rukama i naposljetku natjerao drugo dijete da prereže grlo zauzdanom dječaku dok je okupljena rulja nijemo gledala. Silovanje je također bilo uvriježeno. Starija prostitutka ili čak i djevojčica bila bi dovedena u glavnu prostoriju, vezana za stol licem prema dolje, i ostavljena tako razgolićena da posluži kao objekt zadovoljenja svakom muškarcu koji je želi. Znala sam da je najbolje ne uplitati se. Naučila sam da je poslušnost nešto što je neupitno i da se život može izgubiti u trenutku; bilo je to nepisani i prešutni kredo jazaka. Mog drugog dana boravka u Sirotištu vođa jazaka kojeg su zvali Vuk doviknuo je s drugog kraja sobe: »Shah, odvest ću tvoju ženu na šalicu čaja da provjerim kako se prilagodila i da li prema njoj postupaš kako treba.« Vuk nije bio poput ostalih jazaka. Ostali su, uključujući Shahalada, bili prljavi i nosili su dronjke, dok se Vuk odijevao u čistu odjeću. Danas je, primjerice, nosio bijelu košulju, čiste traperice i smeđe kožne cipele. Vodio je računa o svojoj vanjštini - uvijek svježe obrijan, s urednom frizurom i s fino definiranim crtama lica. Nije bio ni ružan ni lijep. Najupečatljiviji na njegovoj pojavi bio je njegov izgled četrnaestogodišnjeg djeteta, iako je zapravo bio puno stariji. Odavao je lažan dojam nevinosti. Jazaci su se bojali Vuka. Kad nije bio prisutan, nikada nisu govorili o njemu iz straha da će ih neki od jazaka cinkati. Čim bi Vuk stupio u glavnu prostoriju smjesta bi nastupila tišina, a kad bi izdao naredbu poslušnost bi bila apsolutna. Niti jednom nisam vidjela da je njegov autoritet bio doveden u pitanje. Još jedan zanimljiv detalj 62
u vezi s Vukom bio je taj da nije živio u Sirotištu, poput jazaka, već negdje u gradu. Pojavio bi se u glavnoj prostoriji u najčudnije doba da porazgovori s najstarijim jazacima, a ponekad samo da gleda televiziju, ali brzo bi otišao. Barem jednom tjedno ponio bi sa sobom svoju žućkastosmeđu aktovku, koja je sadržavala uredno razdijeljene vrećice s bijelim i smeđim prahom, raznobojnim tabletama i smeđim komadima drveta. Siročad koju su organizirali jazaci raznosila je te vrećice po gradu. Kad god bih vidjela Vuka, nikada nije podizao glas i uvijek se smješkao. Siročad ga je voljela jer je za njih uvijek imao neki slatkiš, novčić ili lijepu riječ. Njegova ljubazna pojava bila je efektna ali vanjski je dojam zavaravao. Vuk mi je dao znak da mu priđem i ja sam ga pokorno poslušala; zračio je gotovo opipljivom moći. »Kako ti je ime, mala?« upitao je. »Batuk«, odgovorila sam poniknuta pogleda. »Batuk. To je lijepo ime. Volio bih s tobom popiti šalicu čaja i usput provjeriti da li se ta hulja Shahalad prema tebi dobro ponaša. Gospodar Gahil me izričito zamolio da pripazim da se ovdje prema tebi dobro ponašaju, jer za tebe ima velike planove. Hajdemo nekamo gdje ćemo imati malo više privatnosti.« Dok me Vuk vodio prema stražnjim sobama, pred nama se rastvorilo more jazaka, siročića i kurvi. Kad smo dospjeli u jednu od većih soba, jazak koji nas je pratio prostro je preko madraca prekrivač koji je djelovao čisto i potom nas ostavio nasamo. Vuk je govorio tako tiho i meko da sam ga od buke iz glavne sobe jedva mogla čuti: »Batuk, klekni.« Kleknula sam pred njim a on mi se nastavio obraćati blagim glasom. »Zovu me Vuk i posao mi je da vodim brigu o svima...« S tim riječima izvadio je svoj bhunnas iz hlača i gurnuo mi ga prema licu. Bio je mekan i gnjecav poput tijesta. Znala sam što mi je činiti. Dok sam ga ja vlažila jezikom i lizala, on nastavi: »Vidiš, moram se pobrinuti da se svatko...ti, Shahalad, Gahi....dobro uklapa i da je sretan. Naprimjer, gospodar Gahil mora se uvjeriti da ćeš dobro raditi za njega kako bi se mogao pobrinuti za tebe.« Reagirao je na toplinu i vlažnost mojih usta. Nastavio je: »Trebat ćeš naporno raditi za Gahila ako želiš lijepu odjeću i igračke...« Odgurnuo je moje lice od sebe. Njegov bhunnas se ukrutio i sad mu je stršao. Klečeći, promatrala sam odozdola kako iz džepa izvlači malenu vrećicu i po čitavoj njegovoj dužini posipa bijeli prah. »Batuk«, nastavio je, »evo da te malo počastim. Poliži šećer s njega... budi dobra djevojčica.« Šećer uopće nije imao sladak, već gorak okus. Dok mi je rukom pritiskao glavu i vodio mi usta duž zategnute gorke kože, osjetih u glavi eksploziju blještave, jarke svjetlosti...Imala sam osjećaj kao da ću eksplodirati, ali predala sam se Vuku. Probudila sam se usred noći na madracu s kojeg je prekrivač bio odstranjen. Sve me boljelo i bila sam potpuno naga. Najviše od svega bolio me vrat. Kosa mi je bila mokra i hladna a soba je užasno vonjala. Pogledala sam okolo. Shahalad je sjedio na drugom kraju sobe i promatrao me. Kad je vidio da se budim, uvukao je usne kao da siše lizaljku. Koliko god boli da sam osjećala, mogla sam vidjeti da je i on ojađen 63
možda zbog mene, a možda zbog sebe. Shahalad ustade, priđe mi i stade nada mnom. Kako je bio mrak, nisam mogla pročitati izraz u njegovim očima. Spustio je hlače (nije nosio cipele) i popeo se na mene. Zabio se u mene s tolikim bijesom da sam pomislila kako će mi zdrobiti tijelo, ali nije. Dok se olakšavao u meni, prepoznala sam vonj u svojoj kosi - bila je to mokraća. *** Shahalad nije bio zahtjevan muž, jer sam mu služila prvenstveno kao trofej za pokazivanje. Bila je to uloga koju sam rado igrala. Što sam više svjedočila o njegovoj potentnosti, on je, činilo se, imao manju potrebu biti potentan. Zapravo, nakon tjedan dana počeo me odvlačiti u stražnju sobu (naučila sam vrištati u hinjenom strahu) i tamo bismo katkad samo sjedili, ponekad i satima. Dok bismo tako provodili vrijeme zajedno na madracu, s vremena na vrijeme zavrištala bih u lažnoj agoniji ili preklinjala za »još«. Bila je to u potpunosti moja ideja i to mu se veoma dopadalo. Vrijeme u našem sobičku provodili smo na različite načine. Ponekad bi se Shahalad bacio na mene i pravio kolač, ali to je uvijek kratko trajalo i kako sam se navikavala postajalo je sve manje bolno. S navikom sam stekla i veću vještinu u glumljenju ekstaze. U nekim drugim prilikama razgovarao bi sa mnom. Uglavnom bi pričao o događajima u Sirotištu. Govorio bi mi o prebijanjima i svakojakim okrutnostima, mislila sam, da rasprši vlastitu bol. Govorio bi mi o Vukovim izvanrednim pothvatima, djelomično s divljenjem a djelomično s mržnjom. Jednom je spomenuo mrtvog brata, ali nikada nije rekao ništa drugo o sebi ili svojoj obitelji. Jednom mi je rekao da mu se sviđam. Nije izgledalo kao da od mene očekuje da nešto kažem, što mi je odgovaralo, jer ionako nisam imala što reći. Ponekad bismo samo sjedili zajedno u savršenoj tišini. Pušio bi i međusobno bismo dijelili spokojstvo. Katkad bih poželjela da takvi trenuci nikad ne prestanu a mislim da je i on to želio. Između seansi sa Shahaladom u stražnjoj sobi nisam imala osobitog posla, pa sam većinu vremena sjedila u glavnoj sobi ne radeći ništa. Najdraža mi je bila drvena klupa u stražnjem dijelu prostorije gdje sam mogla sjesti ili leći i samo promatrati zbivanja. Bila sam sretna što sam većinu vremena provodila sama. Za razliku od mene, druge su djevojke paradirale po glavnoj prostoriji, kočoperno se izlažući pogledima. Baš kao što je među jazacima postojala hijerarhija, i među njihovim suprugama je postojao sličan poredak. Izlagale bi svoje butine ili nepokrivene grudi. Koketirale bi s jazacima koji im nisu bili supruzi, što je često rezultiralo užasnim sukobima među ljubomornim suprugama. Ponekad bi supruge sudjelovale u kažnjavanju ulične prostitutke koja bi bila dovedena u glavnu prostoriju radi 64
»popravnog ispita« zbog toga što je postala lijenom i donosila slabu zaradu; žene su pomagale pri obuzdavanju prostitutke vezanjem ili čak poticale nekog od jazaka da je »raskoli«. Jednom sam vidjela ženu nekog jazaka kako gura bocu piva u jednu osobito ružnu uličnu curu, govoreći: »Ovo bi je trebalo pokrenuti.« Promatrala sam surovost među jazačkim ženama, među kojima su neke bile jedva starije od mene, i slutila da ih je na okrutnost navodio instinkt za puko preživljavanje. Ja sam bila najsretnija u trenucima kad bih se stopila sa svojom stolicom u stražnjem dijelu sobe u težnji da budem što manje vidljiva. Poštujući Shahaladovo pravo, ostali jazaci su me uglavnom puštali na miru. Vladao je strogi kodeks da jedan jazak ne smije odvesti ženu drugog u sobičak i nikada nisam bila svjedokom kršenja tog pravila. Vuk je, naravno, bio iznimka. Nisam bila Vukova miljenica i nikad me više nije odveo u sobicu, no svaki put kad bih se susrela s njegovim pogledom, ili osjetila njegove oči na sebi, zadrhtala bih od jeze i osjetila kako mi se dlačice na tijelu kostriješe. Modrice što su mi ostale od njega ubrzo su zacijelile, a supruga nekog drugog jazaka postala je Vukova miljenica:. bila je to vrlo visoka, zapanjujuće lijepa starija žena koja je uživala u Vukovoj pažnji i često puta javno ismijavala svog muža znajući da je nedodirljiva, sve dok jednog dana nije naprasno nestala. Uskoro sam uvidjela da je Vuk sve nove žene dočekivao osobno i da je volio u svakoj izazivati strah i mržnju. Njegova dominacija nad ženama jazaka za sobom je povlačila dominaciju nad njihovim muževima. Nekoliko godina kasnije, kad sam bila na Common Streetu, čula sam da su se jazaci naposljetku okomili na Vuka i izmasakrirali ga noževima i razbijenim bocama. Tako su ga temeljito sasjeckali da je na deponij odnesen u dva tuceta smeđih papirnatih vrećica. Sudbina je velikih vođa da se visoko uzdignu a potom duboko padnu. *** Puneeta sam prvi put srela tijekom drugog tjedna mog boravka u Sirotištu. Jednog vrućeg popodneva Shahalad me odveo u stražnju sobu gdje je sa mnom nabrzinu napravio kolač nakon čega smo oboje zaspali. Probudilo nas je komešanje u glavnoj sobi i Shahalad skoči na noge i istrča da vidi što se događa. Nekoliko minuta kasnije lijeno sam se dovukla u glavnu sobu i uputila prema svojoj stolici u stražnjem dijelu prostorije. Tamo je, u mojoj stolici, sjedio Puneet; u to vrijeme bio je krasan osmogodišnji dječak. Sjedio je s koljenima privučenim do brade, s osušenim suzama na licu. Njegova crna kosa bila je prašnjava i bio je mršav. Dovukli su ga s ulice. Poput mnogih gladnih dječaka s ulice, Puneet je uhvaćen kako krade hranu s tržnice i poslan u Sirotište. To je način na koji većina djece stiže ovamo; uhvate ih u sitnim prijestupima - recimo trgovac, netko iz Sirotišta, ili čak policija. Tada pozovu jazake da ga maknu s mjesta zločina i odvuku u Sirotište. Kad je jazak došao da preuzme Puneeta od prodavača voća koji ga je uhvatio, zatekao ga je svezanog za 65
uličnu svjetiljku. Jazak je smjesta uočio Puneetov potencijal da privuče klijente koji vole dječake. Neki dječaci postanu cijenjeni zbog muževnog izgleda, a neki pak zbog ženstvenosti postanu dječaci koji se oblače kao djevojčice. Puneet je zbog svoje feminiziranosti neizbježno ušao u kategoriju ženskastih dječaka. Jazaci su ga ostavili u kućici od opeke dok smo Shahalad i ja spavali. Prije nego što ga je predao jazacima, Vuk ga je slomio; novi dječaci-djevojčice Vuku su predstavljali osobiti užitak. Puneetove krike čula sam nekoliko sati ranije, ali nisam im pridavala značaj, jer su takvi zvuči bili sastavni dio atmosfere Sirotišta. Vuk se na njemu počeo iživljavati satima prije nego što je u Sirotištu nastupila situacija koja je zahtijevala hitnu intervenciju, što je Vuka primoralo da ga smjesta oslobodi. Dok je Vuk bio zaokupljen krizom koja je iskrsnula, sjela sam do Puneeta i u tišini smo gledali kako se jazaci okupljaju u sredini prostorije s Vukom u središtu. Razlog zabrinutosti o kojem se raspravljalo bio je taj što je drugo sirotište počelo trgovati robom ukradenom na našem teritoriju. Crta razgraničenja između tri sirotišta bila je jasno određena i rijetko se prelazila. Današnji događaj je očito bio iznimka. Vuk, koji je uvijek govorio blagim tonom, inzistirao je na oprezu i suzdržanosti. Tada sam prvi i jedini put vidjela da mu se jedan od starijih jazaka usprotivio, tvrdeći da trebaju agresivno braniti vlastiti teritorij. U gužvi nisam mogla točno vidjeti što se dogodilo, ali taj je jazak trenutak kasnije vrišteći istrčao iz gomile, obliven krvlju koja mu je curila niz lice. Svi drugi su se, činilo se, slagali s Vukovim pristupom. Kriza je zaokupljala pažnju jazaka čitavu tu noć, pa sam imala priliku podijeliti s Puneetom nekoliko neometanih sati nasamo. Čitavo vrijeme sjedila sam uz njega promatrajući zbivanja, ali izgleda da me on nije primjećivao niti je mario za moje prisustvo. Kako sam se naviknula satima sjediti sama u tišini, Puneetova šutnja nije mi bila nimalo neugodna. I tako smo sjedili zajedno i šutjeli. Kad se spusti noć, jazaci obično odvode svoje žene u stražnje sobe. Mnogi su parovi dijelili sobe, jer je jazaka bilo više nego soba. (Neki su parovi spavali i u glavnoj sobi.) Večeras je bilo drukčije, jer su jazaci koji nisu otišli s Vukom da istraže što se dogodilo ostali, no bili su šutljivi i napeti. Na televiziji se prikazivala utakmica kriketa, no inače je sve bilo tiho. Opazila sam kako Puneetovi kapci postaju sve teži i uskoro mu je glava klonula u stranu i on je zaspao. Pažljivo sam se maknula s klupe da mu dam mjesta da se ispruži. Kad je pao na bok, ugledala sam lokvu krvi na sjedalu, na mjestu gdje mu je bila stražnjica; krv se već bila osušila i potamnila. Spavala sam na podu kraj njegovih nogu. Ispostavilo se da je Vuk bio u pravu. Kasnije sam saznala da je problem izazvala jedna odmetnuta banda što je provaljivala u kuće zabasavši na naš teritorij. Te je noći problem brzo riješen kad su se Vuk i nekolicina naših jazaka sastali s vodstvom drugog sirotišta. Šteta je očito bila popravljena; Shahalad nije točno znao tko su oni, 66
ali oboje smo pretpostavljali da je odmetnuta banda ubrzo završila na nekom od deponija Mumbaija. Sljedeće noći po prvi sam put sanjala prodavača šešira na tržnici. Iako još nisam znala da ću u budućnosti ovaj san usniti nekoliko puta, već tada me duboko zbunio. Bilo je to tako realistično iskustvo da sam se usred noći naglo prenula iz sna, nastojeći dograbiti padajuće šešire. U to vrijeme svoj prolazak kroz tržnicu prepoznala sam kao nekakvo loše predosjećanje. Ono što se potom dogodilo potvrdilo mi je da sam bila u pravu, jer me tri dana kasnije pokupila Mamaki Briila. Kad je Mamaki Briila ušla u glavnu sobu, jazaci su je u lice nazivali »Vodenkonjem«. Činilo se da se nije uvrijedila, naprotiv, nasmijala se tome kao izrazu naklonosti. Vodenkonj i ja uputile smo se pješke prema Ulici kaveza ovaj put nisam bila sputana konopcima. Nisam imala pojma da je Puneetova sudbina povezana s mojom sve dok se nekoliko tjedana kasnije nije pojavio i smjestio u kavezu dvoja vrata niže od mojeg. Nisam imala priliku oprostiti se od Shahalada. *** Možda se jučer i smijao šali o nestanku Mamakina muža, ali Puneet je i dalje natmurena hrpa konjskog dreka. Nikakve koristi od njega dok tako pokunjeno sjedi. Pih! Pogledavši niz ulicu, ugledah nekog starog čovjeka. Sijed je i pogrbljen i korača ulicom prema meni. Nosi preveliko smeđe odijelo a u desnoj ruci drži sjajan čelični štap za hodanje. Štap na dnu ima tri šiljka, i svaki je obložen crnom gumenom kapicom. Štap se čini neuništivim, ali sve drugo u vezi sa starcem krhko je i lomno. Čini se da je snaga kojom se drži za život slabašna kao riba uhvaćena u mrežu. Svaki put kad zakorači sa svojim štapom- tronošcem, podsjeća me na urara koji pedantno postavlja zupčanik u satni mehanizam. Kad starac položi štap otprilike za širinu ruke ispred sebe, lijeva noga mu se pomakne za dvadesetak centimetara; šš, šš, šš, Čim noga dosegne cilj, nastupa pauza. Tada slijedi desna noga: šš, šš, šš. Ovakva bi mu se sporost mogla opravdati da posjeduje vječan život, jer u tom bi mu slučaju vrijeme bilo nebitno. Ipak, očigledno je da se vuče po rubu bunara smrti. Možda se boji da će se okliznuti i pasti u taj bunar. No najsmješnije od svega je to da dok hoda s takvom mučnom sporošću lijevom rukom čvrsto steže svoje testise, kao da se boji da će mu otpasti. Stišće ih tako jako da se jasno vidi kako su mu zglobovi pobijelili. Netremice zurim u njega, ali on samo gleda ravno ispred sebe, potpuno bezizražajna lica. Mogla bih se zakleti da sam ga promatrala čitav sat, a on se za sve to vrijeme pomaknuo tek za pedesetak koraka. Taj bome sa mnom neće peći kolač. Ma zamislite samo, za to bih morala odvojiti čitav dan. Htjela sam pozvati Puneeta da ga vidi, ali zašto se uopće zamarati? 67
Ah, jadna ja! S drugog kraja Common Streeta niz strminu silazi gospodin Kukasti Nos na svoju tjednu turu pečenja kolača. Trebali ste ga vidjeti prvi put kad ih je pekao sa mnom. Niz leda mu se cijedila rijeka znoja, a njegovo »hvala« nalikovalo je na mucavi hod onog starca. Ali evo ga stiže, veselo poskakujući niz ulicu kao da ide na rođendansku proslavu. *** Nakon što se obukao, prije nego što će napustiti moje gnijezdo gospodin Kukasti Nos poljubio me u obraz, kao da se oprašta od omiljene nećakinje. Rekao je: »Učinio sam ti jednu uslugu, najmilija moja.« Da budemo iskreni, već mi je bio učinio uslugu time što je dovršio kolač u pet minuta a ipak ostao sa mnom čitav sat. Nastavio je: »Jedan od šefova iz moje tvrtke« (nisam imala pojma gdje je radio, no čime god da se bavio uvjerena sam da je i u tome bio loš) »raspitivao se okolo po uredu zna li tko kakvu zgodnu djevojku koju bi mogao pozvati na zabavu. Rekao sam mu da dođe ovamo i uzme djevojku iz sobe sa zelenim zastorom.« »Oooh«, rekla sam (nisam imala pojma kako se zove, a sigurno ga nisam mogla zvati gospodin Kukasti Nos), »tako ste dobri prema meni. Sljedeći put za vas ću imati posebno iznenađenje.« Privukla sam ga k sebi i zagrlila ga. Nakon što sam mu izrazila veliku zahvalnost znajući da će ga to oduševiti, zaboravila sam ga. Kasnije te noći, nakon večernje gužve; niz Common Street se doveze nekakav taksi i stane u blizini naših kaveza. Iz bijelog automobila izašao je neki muškarac. Po silueti se činilo da je riječ o vrlo naočitu čovjeku. Bio je visok i krupan i oko sebe je širio auru moći poput opojnog mirisa svježeg čaja. Prednji farovi taksija osvjetljavali su ga tako da sam mogla vidjeti da je odjeven u svijetloplavo odijelo. Zadivljujuće je koliko se Mamaki može brzo kretati kada njezine nosnice zapahne mirisni nektar novca; jurnula je prema čovjeku hitro poput planinske koze. Muškarac je zurio u smjeru mog gnijezda. Moj zeleni zastor bio je djelomično povučen u stranu i odostraga me obasjavala mala električna svjetiljka. Nisam sigurna je li vidio moje lice, ali mu je pogled bio duži od letimičnog. Tada sam se sjetila onoga što mi je nekoliko sati ranije rekao gospodin Kukasti Nos. Muškarac je nekoliko minuta razgovarao s Mamaki a onda me ponovo pogledao. Ušao je potom u taksi koji je odjurio brzinom munje, gotovo srušivši staricu natovarenu teškim vrećama koje je nosila u Ulicu Lopova pod zaštitni čkim plaštom noći. Čak i nakon što je taksi nestao iz vidokruga, Mamaki je i dalje mahala, s velikim osmijehom na licu. Idući dan u zraku se moglo nanjušiti nešto neobično; osjetila sam to po nekoliko stvari. Moj pladanj s večerom sadržavao je rižu, meso, voće i lassi, a tek što sam počela jesti u moje gnijezdo se dogega Mamaki i sjedne pored mog prijestolja. Bila je zajapurena od uzbuđenja i napetosti i obuzeta neobuzdanom potrebom da priča. Govorila je kao mahnita, poput luđaka kojem usta nisu dovoljno brza da izbaci iz sebe sve što ga pritišće: »Batuk, draga, muškarac koji je došao ranije...« (puf, puf) 68
»onaj u taksiju...« (puf, puf) »...kasnije će po tebe poslati auto i odvesti te u hotel...na zabavu. U hotel!« Ponavljala je tu riječ kao da govori o raju. »Mila moja«, rekla je, dok joj se licem razlijevao neiskreni osmijeh, »ostani tamo koliko god ti srce želi i napravi mi dobar posao...i obećavam ti, Batuk, da ćeš ovako dobro jesti još tjednima.« Dok je govorila svu me zapljuvala; bilo je odvratno. Ipak, vidjela sam da je to nešto što treba proslaviti pa sam se nasmiješila. Sada sam opet sama. Nisam osjetila strah još od one noći kad sam upoznala svoje ujake, ali sada se taj osjećaj vratio. Ovime se plava bilježnica završava.
69
Numerirani listovi papira iz Hotela Royal Imperiol u Mumbaiju Otprilike sat vremena nakon što je pala noć, ispred mog gnijezda zaustavi se bijeli taksi. Mamaki je očito čekala negdje u sjeni odakle je iskočila poput uspaničene žabe bukače. Smiješila se i klanjala; bio je to prilično komičan prizor. U jednom trenutku pomislila sam da će joj sise ispasti iz haljine, ali hvala bogu, čelični podupirači njezina grudnjaka čvrsto su držali. Nakon što se naklonila barem dvanaest puta, iz taksija je izašao isti muškarac koji se tu pojavio i ranije, onaj u svijetloplavom odijelu, i uručio Mamaki omotnicu koju je ona uzela i otvorila. Okrenula mu je leđa, izvukla najdeblji svežanj novčanica koji sam ikada vidjela i ispod glasa počela brojati novac. Kad je dospjela otprilike do polovice svežnja, dobacila mi je pogled i povikala: »Batuk, Batuk, hajde, ulazi u auto. Idi.« Vozač taksija izašao je iz vozila. Bio je to visok, debeo čovjek u uniformi boje pijeska. Uniforma mu je bila prljava i smrdio je kao da se ne pere, kao i većina mojih mušterija. Obrati mi se nadmenim tonom zamaskiranim u lažnu ljubaznost: »Uđi u kola...sjedni pored mene.« Govorio je na taj način, zaključila sam, zbog muškarca u svijetloplavom odijelu. »Batuk, je li tako?« dopro je sa stražnjeg sjedala glas muškarca u svijetloplavom odijelu. Taksi je krenuo. Već sam bila pravila kolač i na prednjem i na stražnjem sjedalu auta, pa mi je iskustvo vožnje ulicama bilo poznato. Volim muziku što dopire s radija. Ne pravim pitanje oko vrste glazbe koju slušam, jer mi se sviđa svašta, ali neodoljivo mi je uvijek iznova otkrivati kako se zvuk giba sam od sebe i kako se tonovi uspinju i padaju. Ne mogu objasniti na koje to tajnovite načine glazba uspijeva pobuditi određene emocije, ali u njezinom pulsiranju mogu se ekstatično izgubiti i otkriti vlastiti ritam. Bila sam u iskušenju da zamolim da puste glazbu, ali nisam se usudila. Vozač okrene glavu prema meni kad smo skrenuli s Common Streeta i reče s neskrivenim prezirom: »Gospodin ti se obratio...zar nisi čula?« Osjetila sam kako me hvata žestoka glavobolja, kao da mi se traka mokre tkanine steže oko čela. Zapljusnuo me val očajanja i osjetila sam poriv za povraćanjem. »Batuk«, odgovorila sam zureći u svoja koljena. »Govori glasnije«, naredio je vozač. »Dobro sam čuo«, dopro je glas iza mog desnog ramena. Muškarac u svijetloplavom odijelu imao je glas poput svile. »Batuk, dakle. To je neobično ime«, rekao je. »Gledaj, Batuk, nema potrebe da se bojiš; samo želim da upoznaš mog prijatelja. Ako ne bude išlo, neće biti nikakve štete. Je li to u redu?« Sa svakom riječju povez oko moje glave stegnuo bi se još malo jače. Okrenula sam glavu prema muškarcu na stražnjem sjedalu. Od plavetnila njegova odijela boljele su me oči. Snagom sjekire koja razbija kamen iz dubine glave izvukla sam osmijeh na lice. Rekla sam: »Hvala, gospodine, u redu je.« Prijazno je rekao: »Batuk, tako si lijepa, siguran sam da ćeš se jako svidjeti mojem prijatelju.« 70
Okrenula sam lice prema naprijed i promatrala strujanje noćnog života Mumbaija. Kad smo stali na semaforu, tri dječaka prosjaka prišla su vozilu; jedan je imao veliku oteklinu što mu je stršala na vratu, drugi stakleno lijevo oko, a treći je bio bez ruke. Dobro je poznato da su deformirani dječaci najuspješniji prosjaci i bilo je, prilično vjerojatno da je jazak iz nekog od sirotišta odsjekao ruku trećem dječaku da bi mu podigao vrijednost. Usprkos njihovu izgledu naši su prozori ostali zatvoreni i nastavili smo dalje. Dok smo se vozili duž promenade, prvi put sam ugledala ocean. Duž drvene šetnice rasle su palme osvijetljene nizovima električnih svjetiljki. Prodavači hrane nudili su meso koje su pekli na zahrđalim rešetkama roštilja i voće s drvenih štandova. Elegantno odjeveni stranci i Indijci šetali su laganim korakom, neki od njih s djecom. Ti ljudi izgledali su drukčije od onih koje sam svaki dan viđala kako prolaze Common Streetom. Bili su čisti i uredni i nisu bacali prijeke i zlobne poglede; većina njih se smiješila ili glasno smijala. No ti otmjeno odjeveni bogataši bili su tek jedna od struja ljudskog života koje su tekle amo-tamo. Promatrajući ih kako odlaze na mjesta koja nisam mogla vidjeti, osjećala sam se kao da predsjedavam tom rijekom ljudi. Možda je stablo zaista govorilo istinu, da je sve to stvoreno radi mene. Svako malo grupice prosjaka izronile bi iz sjene i okružile imućne šetače, no povukli bi se na njihovo odrečno odmahivanje rukom. Vidjela sam kako je jedan Indijac pljunuo na nekog prosjaka, no vozili smo se prebrzo da bih vidjela prosjakovu reakciju. *** Hotel je bio golemo kameno zdanje boje pijeska s masivnim prozorima. Kroz prozore sam mogla nazrijeti goleme lustere što su se spuštali s nevidljivih stropova. Nad ulazom se uzdizala osvijetljena terasa s koje su hotelski gosti mogli promatrati obalu pijuckajući koktele, sigurni od nasrtaja prosjaka. Mamaki je bila u pravu; ovo je zaista bilo veličanstveno. Nisam bila u prnjama, nego u žarkocrvenoj haljini od šifona u skladu s mojim zanatom. Ugledala sam svoj odraz u prozorskom staklu dok sam ulazila u hotel iza gospodina u svijetloplavom odijelu. Nisam bila čista, no moja je ljepota izbijala kroz uličnu prljavštinu kao plamen kroz rižin papir. Zakoračila sam kroz masivna rotirajuća staklena vrata. Petnaestogodišnja djevojčica koja se rascvjetavala u ženu stupila je iz magičnog staklenog ulaza u svoju palaču. Imala sam uske bokove, grudi što stanu u šaku i kraljevsko držanje. Ispod grudnjaka skrivale su se bradavice, narasle i potamnjele. Pod pazusima i na vagini izrasle su mi prve dlačice što zadržavaju miomiris koji muškarce izluđuje i zavodi na stranputicu. Zastala sam načas dok smo koračali predvorjem i pogledala u svoj odraz u prozorskim staklima. Ljudi su podizali pogled sa svojih novina a muževi su skretali pogled sa svojih žena kako bi me promotrili. No bilo je to možda zato jer nisam imala cipele, a oni jesu. 71
Slijedila sam muškarca u plavom odijelu kroz predvorje ove palače. Znatiželjni pogledi pratili su nas pitajući se: Otac i kći? Ujak i nećakinja? A stvarnost je bila: posrednik i prostitutka. Ušli smo u nekakvu kabinu u kojoj je bio muškarac odjeven u uniformu sluge, kojem je gospodin u plavom odijelu naredio da nas poveze na sedamnaesti kat. Vrata kabine se zatvoriše. Bilo bi me strah da kraj mene nije stajao čovjek u plavom odijelu. Pogledala sam uokolo tražeći rupu u podu, pomislivši da bi to možda mogao biti toalet. Tada se kabina zatresla a meni je naglo vrućina jurnula u vrat. Zatim se pokrenula a ja sam suspregnula dah. No u tom trenutku kabina mi zapjevuši, čudnim, mekim, brundajućim zvukom. »Batuk«, reče, »dobrodošla u moj hram.« Kad su se vrata kabine klizeći otvorila, ispustila sam dah. Bili smo na novom mjestu, pred vratima hrama, a preda mnom je sjedio njegov čuvar. Starac u bijeloj pamučnoj košulji i hlačama sjedio je na običnoj drvenoj stolici ispred divovskih dvokrilnih otvorenih vrata. Imao je slamnati šešir, nije nosio cipele i buljio je u pod. Prošli smo pored njega kao da je nevidljiv i ušli u sobu nezamislivo golemih proporcija. Moja glavobolja potpuno je nestala. Bila sam pod snažnim dojmom neizmjerne prostranosti tog prostora. Shvatila sam da se soba činila još većom nego što je zaista bila jer je strop bio vrlo visok. Sve se sjajilo. S moje lijeve strane iz hodnika se ulazilo u još jednu sobu u kojoj je bio golemi krevet s prekrivačem zelenim poput limete. Na desnoj strani sobe bio je dugačak uglačani drveni stol sa šest stolica oko njega. Preda mnom je bila garnitura sastavljena od dvije velike sofe i dva odvojena naslonjača. Televizor moje visine bio je uglavljen u drveni ormarić i okrenut prema sofama. Sjedeća garnitura okruživala je stakleni stol, na kojem su ležale knjige razasute u obliku lepeze. Čak i knjige su bile velike, sa sjajnim naslovnicama što su odražavale svjetlost s lustera. Zasjenjujući svu tu grandioznost, prostorijom je dominirala zidna dekoracija ravno preko puta mene. Preko zida je bila razapeta koža i glava tigra. Glava mu je bila spuštena prema dolje, kao da pokušava spuznuti sa zida. Pogledi nam se ukrstiše; činilo se kao da se smiješi, možda od sreće što je ubijen i obješen na ovom zidu da se vječno odmara u tako raskošnoj palači kao što je ova. Iznad tigrove glave na zidu su visjela dva prekrižena srebrna mača, kako bi se naglasilo da je tigar ubijen upravo tim oružjem. Sumnjala sam da je tigar bio ubijen u ravnopravnoj borbi, mačem; ljudi se rijetko odriču moći radi pravičnosti. Uzbuđena prizorom, stala sam žustro hodati po sobi. Sag je bio toliko mekan da mi se činilo kao da hodam po oblacima. Muškarac u svijetloplavom odijelu nešto je tražio u svom novčaniku i nije se činilo kao da mu se žuri. Išla sam od stolice do stolice dodirujući njihove mekane naslone, obišla sam oko stola za objedovanje a zatim pošla do ulaza u spavaću sobu. Iako sam bila preplavljena oduševljenjem stvarima koje su mamile da ih se razgleda i onjuši (prostor je mirisao tako predivno 72
čisto), nisam smetnula s uma zašto sam dovedena ovamo. Okrenula sam se prema muškarcu u plavom odijelu, koji je ostao stajati kraj vrata i koji me nije gledao dok je u ruci okretao malenu bijelu posjetnicu. Kad sam pogledala prema njemu, okrenuo se prema spavaćoj sobi i zazvao: »Hita!« Načas sam očekivala da ću ugledati medicinsku sestru iz bolnice u Bhopalu, s njezinim širokim dražesnim osmijehom na bucmastom licu. Glavom mi je proletjela nevjerojatna pomisao da se Hita udala u dobru kuću (očito ne za učitelja) i da je došla spasiti me i uzeti me za svoju kćer (to bi mi baš odgovaralo). Takve fantazije imaju životni vijek jedne kapljice kiše; netom nakon što je ugledate, ona je već pala na tlo, rasprsnula se i nestala. Hita koja je izronila iz spavaće sobe bila je stroga i nije imala ništa od očite sreće kojom je zračila njezina imenjakinja. Umarširala je kroz vrata spavaće sobe kao da je pozvana na važan poslovni sastanak. Gledala je ravno pred sebe, lica mršavog i odlučnog baš poput njezina tijela. »Da, gospodine Vas?« upitala je odsječnim, ali uljudnim tonom. Nosila je jednostavno bijelo pamučno odijelo s crveno-bijelim porubom. Čitava njezina izvanjska pojavnost bila je čista, jednostavna i funkcionalna, ali mogla sam osjetiti da je u dubini skrivala neke drugačije osobine. Muškarac u svijetloplavom odijelu je rekao: »Evo, ovo je Batuk«. Okrenuo se prema meni i dodao: »Hita će te okupati i paziti na tebe; za sve što trebaš samo pitaj nju. Vidimo se sutra.« Nasmiješio se bez imalo topline i otišao. *** Vrata iza čovjeka u plavom odijelu su se zatvorila; činilo se da je postariji vratar zaspao, jer je poskočio kad je posrednik otišao. Hita se okrenula prema meni i promotrila me od glave do pete kao da promatra kakvu haljinu. Prekrižila je ruke i rekla mi: »Kurvice mala, da nikad nisi zaboravila da točno znam što si. Da se nisi usudila preda mnom izigravati princezu, ili se pripazi moje ruke.« Nisam rekla ni riječi ali znala sam da nikad ne bi digla ruku. na mene, jer sam ovdje očigledno bila zato da bih zadovoljavala njezinog gospodara, možda muškarca u plavom, a možda nekog drugog. Čak i da me udarila, njezina je prijetnja bila prazna i bezopasna, jer, sudeći po njezinom izgledu, ne bi mi nikako mogla nanijeti bol dovoljno jaku da bih marila; vidite, poprilično sam otporna na bol. Međutim, prepoznala sam da bi povlađivanje Hiti moglo biti vrlo korisno pa sam glumila pokornost. Puneet bi uživao da je mogao gledati moju predstavu. Glumica Batuk pala je na pod pred Hitom, kleknula i položila čelo na mekani sag. Preklinjala sam je: »O, gospodarice, preklinjem vas za milost. Molim vas, molim vas, nemojte me udariti. Toliko su me često udarali, gospodarice. Što god mi naredili da učinim, poslušat ću. Obećavam.« To! Uspjela sam čak i suze natjerati na lice tako da su mi oči kad sam je pogledala odozdo, iz svog bespomoćnog položaja pod njezinim nogama, bile natečene. Bila je vidljivo dirnuta mojom predstavom; čak se sagnula prema meni i 73
pružila mi ruku. »Batuk, dođi, ustani; nema potrebe za plačem. Zaista te neću povrijediti; imaš moju riječ. Dođi, zlato, ustani.« Uzela sam njezinu ruku, digla se na noge, i osjetila se krivom zbog svoje dobro odglumljene obmane. Zatim sam ponovno zaplakala. Prva suza otkotrljala mi se niz obraz bez imalo emocionalnog napora. Druga je slijedila prvu. Potom sam osjetila suzu kako navire iz mog desnog oka, no ovaj put ne iz himbe, već iz čistog, mračnog, neobuzdanog očaja. Prva suza kliznula mi je niz obraz, zaustavila se na bradi a zatim pala na sag; druge dvije slijedile su prvu. A onda sam počela jecati. Nisam plakala još od dana kad sam ostavljena kod gospodara Gahila mnogo godina ranije. Svi moji osjećaji samoće u ovome svijetu uzburkanom vrtlozima zla sada su buknuli na površinu, svi moji osjećaji odsječenosti od obala mog pravog, istinskog života sjedinili su se u jednu bujicu, i sva sposobnost za ljubav koja je utrnula u Ulici kaveza silovito se izlila iz mene. Hita me držala u zagrljaju stisnutu uz svoja mršava prsa i ja zatvorih oči da bih ušla u tamu. Spustila je svoju bradu na moj potiljak i počela mi polagano gladiti kosu, ne govoreći ništa. I tada sam shvatila da to nije bilo zbog Hitinog dodira niti njezine osobnosti, niti je to bilo zbog ove prekrasne sobe, niti zbog stotina muškaraca i crne tinte; bilo je to zbog mirisa rijeke na Hitinoj odjeći koji je oslobodio poplavu suza. Udišući njezin miris osjećala sam miris rijeke, iste one rijeke u kojoj sam se kupala kao dijete, u kojoj sam prala odjeću, u kojoj sam plivala i iz koje sam pila. Na njoj sam ćutjela miris izvora istog kao i moj. Ali tada, kada se moj duh otvorio toj ženi, shvatila sam da je ona ta koja je mirisala na rijeku, ne njezina odjeća, ona je ta, koja je bila rijeka. Dok sam plakala, potočići suza kapali su u kanjon koji su oblikovale njezine nevelike grudi. Stopila sam se s tom rijekom, i ona se stopila sa mnom. Nismo bile niti kao dvoje ljubavnika, niti kao dijete i majka što ga doji; bile smo kao jedno jer zajedno bijasmo jedna voda. Pomiješate li vodu iz jednog pehara s vodom iz drugog, možete li ih razlučiti? Ne! To je ista voda; nema razdvajanja. Tijelo žene, tako nježno izdjeljano, posuda je što pronosi vodu zemljom. Poput jednog pehara vode izlivenog u drugi, ulila sam se u Hitu i ona se ulila u mene, pomiješavši se sa mnom tako da smo postale jedna jedinstvena kaplja. Muškarci su tragači. Muškarci tragaju za prilikom da se uliju u nas iz svojih vlažnih usta, svojeg znoja, i svoje muškosti, no pritom zapravo jedino teže vratiti se u rijeku koja je žena. Zašto je tomu tako? Muškarac potječe iz ženine vode; u njoj je nošen, sve dok pri rođenju ne ispliva iz nje. A potom, što je prvo što muškarac traži kada napusti žensku utrobu? Traži da usisa rijeku u sebe, jer bez žene on je prazan. Ostatak svog života muškarac odlaže svoje grijehe i svoje izlučevine natrag u rijeku. Na kraju njegovo mrtvo tijelo izgori prije nego što se vrati u rijeku koja je žena. U čemu je nevolja - u tome da sam ja puko sredstvo zadovoljenja njegove želje? Je li nesreća u tome što se njegov ud prazni u mene ili niz rubove mojih usana, ili je 74
nesreća sadržana u mojoj ulozi njegova sredstva za pražnjenje, njegove posude? Ako je muškarac samo tragač, tada sam ja samo posuda. U njegovoj je prirodi da traga za svojim izvorom. Stojim ovdje oblikovana od gline, obojana za njegov užitak, a zatim stvrdnuta u vatri. Evo me, njegova sam posuda. Može me razbiti, ali to bi bila ludost, jer ja sam ta za kojom traga. U njegovoj je prirodi da žudi isprazniti se u mene, a u mojoj da ga primim u sebe. Ženina nesreća to zna. Ali budite oprezni. Neke od nas imaju rupu, druge su napuknute, a ima i onih koje su toliko nježne i krhke da ih i najslabiji udarac može slomiti. Neke od nas nisu obložene glazurom i, da budemo iskreni, neke od nas izgledaju ružno ali imaju izvanredne sposobnosti. To i nije važno, jer kao posude mi ih primamo a oni su u nama pohranjeni dok se hučeći približavamo rijeci i naposljetku ih izlijevamo natrag, odakle su došli. Jezero sam nepojmljive dubine i neprocjenjive širine, u koje se slijevaju svi muškarci. Kad smo se Hita i ja odvojile jedna od druge, rekla je: »Batuk, hajde da ti pripremim kupku.« *** Kupaonica je bila bajna kao i ostale sobe u apartmanu Tigar. Zidovi su joj bili od svijetlosmeđeg uglačanog kamena. Bila su tu dva blistavo čista umivaonika sa srebrnim slavinama, bijeli ručnici, wc-školjka i kada. Školjka je bila napravljena od bijelog kamena i sjajila se poput umivaonika. Imala je svoj vlastiti poklopac koji se podizao prema gore. Lijevo od wc-školjke bilo je kućište s toalet-papirom ugrađeno u zid. Papir je bio u roli s koje je visio okrajak poput jezika spremnog da vam poliže stražnjicu. Kada je bila dovoljno velika da primi vola. Do nje su vodile tri kamene stepenice od istog materijala kao i zidovi. Voda u kadi se pušila, a sloj mjehurića sapunice što su plutali na površini kupke bio je toliko gust da je izgledalo kao da je potreban nož da bi ga se zarežalo. Zakoračila sam na stube kao da se uspinjem na kraljevsko prijestolje i ušla u kupku poput pijanca što gornju usnu uranja u čašu piva s gustom pjenom. Dok sam tonula u toplinu, sjetila sam se posljednjeg puta kad sam bila uronjena u kadu punu vruće vode; zadnji put ribala me ona starica, a ovaj put to će biti Hita. Hita mi je prvo oprala kosu. Njezini prsti umasirali su šampon u moje vlasište a onda je moju dugu, gustu kosu trljala medu svojim dlanovima. Šampon je nanijela tri puta, svaki put ispravši sapunicu toplom vodom. Sapunica mi je curila niz vrat slijevajući se u mjehuriće na površini kupke; voda se vraćala u vodu. Kosu mi je omotala u ručnik i ja sam naslonjena ležala u kadi dok mi je Hita prala tijelo. Pritisak njezinih jagodica bio je snažan i gotovo bolan dok je svojim rukama u svim smjerovima prelazila preko mojih leđa, ramena i vrata. Moje tijelo od ugode se 75
izvijalo unatrag. Ali dok mi je prala ruke i grudi, jagodice prstiju odigla je s moje kože i dlanovima okrenutim prema dolje uronila u nju, pružajući mi posve drugačiji osjećaj. Dok mi je prala grudi, bradavice su mi se ukrutile. Iako su bile tek veličine naranče, moje dojke imale su stanovitu punoću. Njezine ruke tamo su se zadržale dulje i njezini ritmični pokreti su se usporili. Svakim pomakom ruke naglašeno je trljala dlanova o moje ukrućene tamne bradavice, i moje se noge stadoše grčiti pod vrućom vodom. Zatim je prešla na moje noge. Objema rukama obuhvatila mi je lijevi gležanj i počela mi dlanovima masirati lijevu nogu dugačkim, čvrstim zamasima. Snažno je pritiskala mišiće i osjetih kako se otpušta napetost za koju nisam ni znala da je postojala. Nježne upale oči boje lješnjaka pratile su pokrete njezinih ruku dok je tu radnju ponavljala na mom desnom listu, ali tada me njezine ruke započeše masirati čvrstim i dugačkim pokretima duž bedra. Dok je prala unutrašnju stranu mojih bedara, oko trbuha mi se stegnuo nevidljiv obruč i blagi uzdah oteo se s mojih usana. Ruke su joj se pomaknule prema mom lijevom bedru. Sklopila sam oči dok su mi njezine ruke ritmično prale čitavu nogu, krećući se gore-dolje, ali ovaj je put, sa svakim dugačkim milovanjem, rub njezine ruke ovlaš okrznuo uši mog zeke. Refleksno sam razmaknuta noge i neobičan osjećaj iz trbuha se slio prema dolje. Izvukla je ruke iz vode i nanijela šampon na desni dlan, koji potom položi čitavom površinom na nabrekle uši mog zeke i stade ih čvrsto trljati da ih opere. Na trenutak sam otvorila oči i vidjela kako me netremice promatra. »Batuk«, prošaptala je, »hajdemo te izvaditi iz kade.« Iskoračila sam iz kade i umotala se u veliki bijeli ručnik što ga je Hita, raširenog u svojim rukama, držala spremnog za mene, pazeći da mi ne padne ručnik s glave. »Dušo, pođi sad i lezi u krevet«, rekla je, »a ja ću začas biti tamo.« Otišla sam i legla licem prema dolje na blijedozeleni prostrti krevet, čekajući. Zatim sam okrenula glavu prema ulazu u kupaonicu, promatrajući Hitu. Izlazila je iz kupaonice noseći u ruci nekakav pladanj, sa zasukanim rukavima i mekim, samouvjerenim smiješkom na licu. Pladanj je položila na krevet pored mene i nježno, blagim glasom rekla: »Batuk, želim da se opustiš...želiš li da pustim neku muziku?« a ja sam kimnula. Kleknula je i upalila radio ugrađen u drvenu ploču uzglavlja podesivši na stanicu koja je puštala glazbu u kojoj su prevladavali zvuči sitara. »Lezi na leđa«, rekla je. Nakon što sam se okrenula na leđa, Hita je odvezala ručnik s nježnom odlučnošću i on se rastvorio. Ležala sam naga, samo mi je kosa još uvijek bila omotana. Rekla je: »Samo se opusti i stavi ruke iznad glave.« Velikom smeđom četkom razmazala je kremu po lijevom pazuhu i koristeći britvicu obrijala mlado raslinje ženskosti. To je ponovila i s drugim pazuhom, a potom obrijana pazuha obrisala ručnikom navlaženim toplom vodom. Rekla mi je da opustim ruke te sam ih pustila da mi padnu niz tijelo. Uzela je četkicu iz plitice, uronila je u kremu i 76
razmazala je preko lica mog zeke. Uši su mu bile prilično nabrekle od trljanja i vruće kupke pa ih je krema peckala. »Samo se opusti«, rekla je Hita dok me brijala, odozdo prema gore. Počela je s unutrašnje strane mog bedra i vukla britvicu prema gore u kratkim zamasima. Meškoljila sam se od ugode. Kad je završila, upotrijebila je drugi topao i vlažan ručnik da me obriše. Iz mene je curila rosa; mogla sam joj osjetiti miris. »Evo, gotovo je«, rekla je Hita. »Dođi, uvuci se pod pokrivač.« Uslužno sam učinila što je rekla i ona mi se nasmiješila. »Sutra ti predstoji dugačak dan i trebaš se odmoriti. Lijepo spavaj.« Pogledala sam gore prema njoj da joj uzvratim smiješak, ali morala sam pogledati ponovo, jer vidjela sam samo prazninu. Te noći nisam ništa sanjala. *** Ujutro su me probudile zrake svjetlosti što su se probijale kroz pukotine medu zavjesama, blješteći mi u oči. Bila sam sama u sobi. Sišla sam s kreveta i počela svoje istraživanje. Apartman Tigar obuhvaćao je tri prostorije koje sam već poznavala: spavaću sobu, kupaonicu i dnevni boravak. Krenula sam prema dnevnoj sobi, gdje mi je Tigar sa smiješkom zaželio dobro jutro. »Hvala, dobro sam spavala. A ti?« odgovorila sam mu na pitanje. Povukla sam zastor na prozoru i on je lagano kliznuo u stranu bez otpora. Ugledala sam tirkizni ocean obasjan blještavim sunčevim sjajem. Voda se prostirala u beskraj. Sunce je bilo na početku svog dnevnog putovanja i sjalo je direktno u mene. Daleko, daleko ispod mene bila je široka šetnica kojom je šetalo tek nekoliko ljudi. Vidjela sam ljude u odjeći žarkih boja koji kao da su bježali od nekog nevidljivog demona. Između šetnice i hotela pružala se ulica kojom su bez zastoja jurili automobili i autobusi. Rastvorila sam sve zavjese jednu po jednu, prvo u dnevnom boravku a potom u spavaćoj sobi. Tri visoka prozora (dva u dnevnom boravku a jedan u spavaćoj sobi) gledala su na vodenu površinu; činilo mi se da bih, da zakoračim s prozora, ušla ravno u ocean. Spavaća soba imala je drugi prozor postavljen pod pravim kutem prema obali oceana. Taj je gledao prema pokrajnjoj ulici u kojoj sam opazila pet muškaraca koji su s ove visine izgledali sićušni, kako popravljaju prljavi tamnozeleni auto. Odjednom sam postala svjesna da sam naga. Nije da sam osjećala sram zbog svoje golotinje, ali ne sjećam se kad sam posljednji put bila gola i sama. Naravno, skidala bih se prije tjednog tuširanja s ostalim djevojkama i Puneetom, koje smo obavljali u kupatilu iza Mamakine jazbine, ali izuzevši te prilike uvijek sam bila obučena. U svom gnijezdu u Ulici kaveza, koje se sada činilo udaljenim čitav jedan život, mogla sam spavati gola iza navučenog zastora ako bih to poželjela, no to mi nikada nije palo napamet. Iako smo i Tigar i ja bili bez odjeće, i okupani blještavim sunčevim 77
sjajem uživali u osjećaju topline na svojim tijelima, osjećala sam da nije pristojno biti neodjeven. U kupaonici sam pronašla teški bijeli ogrtač od debelog frotira. Bio je očito krojen za muškarca, ali kad sam zavrnula rukave savršeno mi je pristajao. Svezak sam pojas ogrtača i uputila se pirema izlazu iz apartmana Tigar. Rekla sam Tigru: »Ne brini, ne odlazim. Samo ću malko poći u istraživanje.« Zarežao je u znak pristanka i ja se nasmiješih. Međutim, vrata su bila zaključana. Nekoliko puta sam prodrmala kvaku, ali očito je bilo zaključano izvana. Prislonila sam uho na vrata i mogla bih se zakleti da sam čula starog vratara kako s druge strane diše. Shvatila sam da istraživanje izvan zidova apartmana ne dolazi u obzir. Osjetivši strahovitu glad uputih se prema stolu za objedovanje na kojem je stajala zdjela s voćem. Pretpostavila sam da je to za mene. Iz zdjele sam uzela veliki mekani mango, napola ga ogulila zubima i prstima, i zagnjurila lice u slatko meso voćke. Lice mi je bilo umrljano sokom manga kad sam začula ključ kako zvecka u vratima. Hita je dugim korakom ušla unutra prije nego što sam uspjela obrisati s lica sav mango. Pogledala sam je s drugog kraja sobe pogledom punim krivnje. Nasmiješila se kao da ju taj prizor zabavlja. »Vidim da si gladna«, rekla je. »Hajde da ti naručimo doručak. Što voliš jesti?« Dugo sam prevrtala to pitanje u umu. Nisam imala nikakvu konkretnu ideju što bih stvarno voljela pojesti. Na kraju sam odgovorila: »Bilo što će biti u redu...hvala vam, gospođice Hita.« Hita je obavila kratak telefonski razgovor. Uključila je televizor a na ekranu se pojavila neka žena koja je izvještavala o požaru što je zahvatio stambenu zgradu. Prikazivane su slike pougljenjenih tijela i to me podsjetilo na deponij za pokapanje siromašnih iza Sirotišta. Više su mi se sviđale tišina i samoća koje su prethodile Hitinu dolasku, ali u takvim stvarima nisam imala mogućnost izbora. Kroz glavu mi je prošla pomisao na mog muža. Nakon nekog vremena netko je pokucao na vrata i u sobu je ušao muškarac u bijelom sakou i crnim hlačama gurajući pred sobom kolica puna hrane. Iako je ovo bio najraskošniji doručak koji sam ikada vidjela, malo sam marila za nj usprkos gladi. Bila bi mi draža šalica slatkog čaja, namaz od soje koji pravi majka, i vruće lepinje pržene u ulju. No takvu si izbirljivost mogu dopustiti samo oni koji se dobro hrane. Muškarac je odložio hranu na stol i otišao. Kada su se vrata zatvorila pogledala sam Hitu koja je kimnula u znak ohrabrenja, i ja sam navalila na hranu objema rukama. Grabila sam žuta pečena jaja i zajedno s kruhom ubacivala ih u usta. Jela sam tako halapljivo da nisam ni primijetila da mi se ogrtač rastvorio i da mi se hrana prosipala po golom tijelu. Iako je čest slučaj da izgladnjeli pred koje se stavi obilje hrane ne mogu prestati jesti, u ovom slučaju to se nije dogodilo. Brzo sam prestala jesti, većinu hrane ni ne taknuvši. Hita je promatrala taj prizor priproste nespretnosti s profesionalnim odmakom koji me podsjetio na to da je hrana bila tek 78
uvod u preostali dio dana. Trenutak kasnije, sipajući čaj u šalice, Hita me obavijestila da će kasnije doći doktor da me pregleda i pitala me trebam li nešto. »Gospođice Hita, možete li mi reći zašto sam ovdje? Kad ću se vratiti nazad Mamaki Briili?« Hita me pogledala, nasmiješila se, i odgovorila: »Ne brini se zasad o tome. Bolje je da razmišljaš samo o ovome sada. Kao što rekoh, uskoro će stići doktor. A sada, ima li nešto što posebno želiš?« Nisam pomislila na to da je zamolim za odjeću; umjesto toga sam rekla: »Gospođice Hita, mogu li, molim vas, dobiti malo papira i olovku?« »Želiš bojice za crtanje?« upita Hita. »Ne, gospođice Hita. Želim papir i olovku da napišem priču, molim vas«, rekla sam. Hita iznenađeno podigne obrve i reče: »Morat ću te držati na oku. Nisam znala da si takva mudrica. Prva si djevojka koja je ikada pitala za papir i olovku.« Zatim me odmjeri pogledom koji nije bio naročito prijazan ali niti zao. »Baš me zanima«, rekla je. »Jesi li ti iz neke obrazovane obitelji?« Odgovorila sam: »Ne, naučila sam čitati...« Gotovo sam rekla, »kad sam imala tuberkulozu«, ali sam uvidjela da bi me, da sam to rekla, smjesta vratili u Common Street. Možda je bila u pravu; bila sam pametnija nego što sam mislila. Rekla sam: »Naučila sam čitati, gospođice Hita, od misionara u mom rodnom selu.« Upitala je: »Čitaš engleski ili hindi?« »Hindi«, odgovorila sam. »Jesi li iz poljoprivrednog sela?« upitala je. »Da, iz Dreepah-Jila u Madhya Pradeshu«, odgovorila sam. Rafalna paljba pitanja se nastavila. »I koliko dugo si u gradu?« Mislila je zapravo koliko dugo boravim u gnijezdu u Ulici kaveza. Poznato je da se takva mjesta najčešće opskrbljuju djevojkama iz seoskih sredina koje su roditelji napustili ili prodali. Proživjela sam nekoliko ljeta u Mumbaiju koja sam zapamtila po nepodnošljivoj vlazi i vrućini. »Šest«, odgovorila sam. »Još jedno pitanje«, rekla je. »Jesi li napisala koju priču u zadnje četiri godine?« Ovo me zateklo nespremnu jer nisam shvaćala zašto je to toliko zanima. Kada nisam sigurna, lažem. »Ne«, odgovorila sam. Ono što sam propustila uvidjeti jest da je jedna od Hitinih zadaća bila da se pobrine da djevojke poput mene bez traga nestanu s lica zemlje. *** Prije nego što sam napustila Common Street, privezala sam plavu bilježnicu za leđa uz pomoć komada uzice. Nisam željela ostati bez nje; nisam bila sigurna u to hoću li se ikada vratiti u svoje gnijezdo. Za vrijeme vožnje u taksiju bilježnica mi se urezala u leđa, no to je bila malena cijena koju je valjalo platiti. Kad sam prvi put obilazila apartman Tigar, dok je čovjek u plavom odijelu bio zaokupljen prebiranjem po svojoj lisnici, brzo sam izvukla bilježnicu iza svojih leđa i tutnula je iza naslona jedne od fotelja u dnevnoj sobi. Nakon ovog razgovora s Hitom sjetila sam se svoje loše sakrivene bilježnice, shvativši da bih je trebala premjestiti na neko sigurnije mjesto. Prilika se ukazala gotovo trenutačno, kad je Hita otišla 79
u spavaću sobu da nazove doktora. »Spremna je«, čula sam je kako kaže. U sekundi sam zgrabila bilježnicu, izvukla je iza naslona fotelje i gurnula je pod sofu, gdje sam pretpostavljala da će neko vrijeme biti na sigurnom. Hita se vratila u glavnu sobu i rekla mi da će dr. Prathi uskoro doći da me vidi. Rekla mi je, na moje oduševljenje, i to da u malenom radnom stolu u spavaćoj sobi već postoji papir i olovka i da će hotelski poslužitelj kasnije donijeti još papira. Napola se hihoćući, Hita je rekla da očekuje da ću joj pokazati svoju priču kad bude gotova. Imat ću to na umu. *** Netko kuca na vrata. Hita otključava ključem koji nosi u džepu svojih bijelih hlača. Hotelski poslužitelj donosi svežanj papira s otisnutim amblemom hotela i natpisom u zlatotisku: Royal Imperial Hotel, Mumbai. Stavlja svežanj na stol, prebire po džepu, i pokraj svežnja odlaže dva nalivpera. Hita momku pruža novčić, koji on gurne u džep prije nego što mi dobaci zavodnički osmijeh. Gotovo istog trena kad je hotelski poslužitelj otišao, stigao je dr. Prathi. Trbuh mu se prelijeva preko tijesnog remena; primjećujem da mu se posljednja rupica rastegnula toliko da se na tom mjestu remen gotovo raspuknuo. Zurio je ovamo i sada dahće od napora. Svoje znojem orošeno čelo tapkajući otire prljavom džepnom maramicom koju drži u debeloj ruci. U drugoj ruci drži izlizanu crnu doktorsku torbu. Gak i kroz njegovu smeđesivu jaknu mogu vidjeti kako mu se pod pazusima šire jezera znoja. Dahćući izgovara: »Oprostite što kasnim; došao sam najbrže što sam mogao.« Hita zakorači prema njemu. »Dr. Prathi, drago mi je da vas vidim. To uopće nije problem - imamo čitav dan pred sobom. Evo, ovo je za vas.« Uruči mu žućkastosmedu omotnicu. Nastavlja: »Molim vas, obavite svoj pregled. Moram joj nabaviti nešto odjeće, no vratit ću se za sat vremena.« Prebire po džepu i iz njega izvuče ključ od sobe, koji se klati na privjesku. »Evo ključa. Ako završite ranije i ne možete čekati, zaključajte sobu i dajte ključ vrataru. Ostavite svoj nalaz ovdje na stolu...ako budu postojali ikakvi razlozi za zabrinutost, molim vas nazovite me ovamo popodne. Ako išta budete trebali, nazovite recepciju s hotelskog telefona i oni će vam to nabaviti.« Potom se rukuje s doktorom i uzima od njega novčanicu u znak zahvalnosti te je stavi u džep dok za sobom zatvara vrata. Nadam se da će oprati ruke. Dr. Prathi mi da znak da se približim stolu za objedovanje. On sjeda na stolicu na čelu stola prelijevajući se preko nje. Sjedim dvije stolice dalje od njega, ali još uvijek mogu osjetiti njegov vonj. Okreće se prema meni sav ozaren, i kaže: »Mislim da ćemo se lijepo provesti skupa. Onda, djevojčice, kako ti je ime?« »Batuk«, odgovaram. Iz svoje torbe izvuče blok papira i stetoskop. Izvlači i sjajni metalni predmet kakav nikad prije nisam vidjela, i stavlja ga na stol uz potmuli zvuk. Iz džepa svoje jakne izvlači crno nalivpero. »Batuk, kako glasi tvoje obiteljsko prezime?« »Ramasdeen«, kažem. »Batuk Ramasdeen«, ponovi, dok zapisuje u svoj 80
blok. Piše brzo, nečitkim rukopisom. Godinama me nisu pitali za prezime. Bio je to čudan osjećaj, kao da se upoznajem s nekim novim, stranim. »Koliko ti je godina, Batuk?« pita. »Petnaest«, kažem. »E pa, lijepa Batuk«, nastavlja, »moje ime je dr. Prathi i ovdje sam da provjerim jesi li zdrava, kako bi mogla uživati u svom boravku u ovom lijepom hotelu, blagoslovljeno dijete.« Zamahne rukom u zraku, kao da želi pokazati koliko sam blagoslovljena. Lokvica znoja pod njegovim pazuhom munjevitom brzinom postaje jezero. »Kao prvo«, kaže, »jesi li ikada rodila?« »Ne.« »Imaš li mjesečnice?« šaljivo pokaže, prema svojim preponama. »Da.« »Koliko dugo ih imaš?« »Ne znam...nekoliko godina.« (U Common Streetu izgubite osjećaj za vrijeme. Možda vrijeme tamo stoji kao točka na kraju rečenice.) On nastavi: »Jesi li ikada imala tuberkulozu ili žuticu?« »Ne«, slagah. »Koristiš li ovo?« Iz džepa izvuče kondom u crvenom paketiću. Mamaki nam je uvijek govorila da, ako nas ikad itko pita za kondome, trebamo reći da ih uvijek koristimo. Kad mušterija traži da ga koristim, znam da Mamaki za to uzima dodatnih deset rupija; čak i tada nisu novi već oprani od prethodne upotrebe. Odgovor za dr. Prathija glasi: »Da, doktore, uvijek.« »Izvrsno«, odgovori, i gurne crveni paketić natrag u džep. »Bituk.« »Batuk«, ispravim ga. »Batuk, sada ti moram poslušati srce i pluća.« Zanjiše stetoskopom kojeg drži među prstima. »Pođi u spavaću sobu, legni na krevet i pričekaj me, ja ću odmah doći.« Nastavlja zapisivati bilješke a ja odem u spavaću sobu da ga pričekam. Dr. Prathi ulazi kroz spavaću sobu ravno u kupaonicu, otvara pipu i pušta vodu u umivaonik. Skinuo je jaknu i iz kreveta mu mogu vidjeti leđa; njegova bijela košulja je promočena od znoja. Nešto pjevuši a zatim se okreće i počne gegati prema meni sa slušalicama stetoskopa koje mu vise oko vrata i sa sjajnim metalnim predmetom u ruci. Sjeda na postelju pored mene i zavrne rukave. Smiješi mi se i pritom klati glavom gore-dolje, kao kad bundeva pluta na vodi. Dok mu se glava klati, brada mu podrhtava, prsa mu se tresu a trbuh leluja. Poput orkestra je tjelesnih masti čije se vibracije šire i odjekuju organizmom. Zatraži da se podignem u sjedeći položaj i da duboko dišem. Sjeda iza mene i polaže svoje dlanove na moja leđa. »Duboko diši...udah...i..izdah...dobra djevojčica.« Zatim me potapše po leđima i počne me slušati kroz slušalice stetoskopa. Ustaje i kaže: »Lezi.« Tako i učinim. Opipa mi rebra s obje strane, a potom i dojke - jednu po jednu. Dok ih opipava, pritišće o njih dlanove i pomiče ih kružnim pokretima. Mogu se zakleti da vidim kako mu se zjenice šire. Zatim slušalicama osluškuje moja prsa. Izravna leđa. » Izvrsno«, kaže. Zatim mi počne opipavati trbuh, isprva blago pritišćući a potom gurajući prste duboko u moju kožu. «Izvrsno«, kaže ponovo. »U redu, Batuk, a sad raširi noge, draga, trebam te pogledati dolje...tako, dobra djevojka.« Dok blagim gurkanjem razmiče moja bedra, ugledam metalni predmet koji je 81
upravo oprao u kupaonici kako blješti reflektirajući sunčevu svjetlost. Prinosi ga bliže i gura ga među moje noge, u usta mog zeke. Predmet je hladan i noge mi drhte, ali težina njegove ruke je neumoljiva i na kraju ga uspijeva gurnuti u mene. Mrmlja: »Dobra djevojčica, dobra djevojčica.« Zurim prema dolje u njegovu ruku i refleksno stišćem noge, ali to boli. Mijenja svoju mantru: »Opusti se, draga, opusti se, draga.« Kad sam pustila da mi se noge rašire i kad su se prestale opirati, gurnuo je metalni predmet dublje u mene; osjećam kako ga svom snagom gura unutra i odjednom me jako boli. Zgrčila sam leđa i bolno jauknula. Njegovu prigušenu ispriku slijedi ponavljanje mantre: »Opusti se, draga, opusti se...« ali tada osjetih duboku bol kako se širi mojom utrobom. Pokušala sam izviti leđa, ali mi on drugom rukom pritisne trbuh prema dolje. Počnem se migoljiti, pokušavajući predmet nekako istisnuti iz sebe. Zastane, okrene se da me pogleda, i kaže: »A sada, dovraga, miruj ili će te ovo zaista boljeti! Razumiješ?« Prestanem se micati i kimnem glavom. Jedno je sigurno, pred njim neću plakati - takvo što mu neću priuštiti. Upali džepnu svjetiljku i usmjeri je prema metalnoj spravi zaglavljenoj među mojim nogama i obujmljenoj mojim tijelom. Položi glavu na krevet kako bi imao bolji pregled nad prizorom (razmotrim mogućnost da ga udarim nogom, ali ova me metalna stvarca sprečava no u sljedećoj sekundi izvuče je van). Uspravlja se u sjedeći položaj i osmijeh mu se vrati na lice. S čela mu curi znoj. »Onda, nije bilo tako strašno, zar ne?« kaže. »Ne, doktore.« »Izvrsno«, kaže, »još samo jednu stvar da obavimo.« Prije nego što stignem razmisliti što bi to moglo biti, on gurne dva prsta u zekina usta. Osjećam kako ih uvija i pomiče okolo, a kad podignem pogled prema gore vidim da zuri u mene. Minutu kasnije miče ruku i izvlači svoje ovlažene prste kao da čeka da mu o njih netko ovjesi mokro rublje. »Gotovo«, kaže. Ustaje, odlazi u kupaonicu, opere ruke i ponovo počne pjevušiti. Navlačim na sebe frotirski ogrtač i ponovo se naježim kad se vrati da bi sjeo pored mene na krevet. Osjeća moj strah i smiješi se. Čeljust mu podrhtava. Dohvati moj gležanj i govori mi dok ga gladi: »Gledaj, malena, gotov sam s pregledom i bit će ti drago čuti da sve izgleda zaista vrlo dobro - tiptop.« Nastavlja: »Još nekoliko pitanja i onda moram napisati izvještaj i otići kako bi ti mogla uživati u predivnom odmoru.« Izvadi svoj blok i nalivpero, pogleda me, i pita: »A sada mi reci, s koliko si muškaraca bila...recimo, zadnji tjedan...Možda deset?« Pogledam ga. Deset tjedno Mamaki bi me namrtvo prebila kad bih pravila kolače samo deset puta na tjedan. »Ne, doktore.« »Više?« upita. Kimnem. Preneražen, pita: »Koliko više?« Sa sramom koji sam natjerana osjećati odgovorim: »Deset u jednom danu...ponekad.« Trljajući mi gležanj, što sam u najboljem slučaju nalazila krajnje iritantnim, nastavlja: »Malena princezo, sada si u ovom divnom hotelu, okružena prekrasnim stvarima malo maženja s doktorom Prathijem neće ti nimalo škoditi, a i napisat ću odličan izvještaj o tebi.« Pogledala sam ga bez riječi, kao miš uhvaćen u stupicu zmijskog 82
pogleda. Ne kažem ništa, jer nema se što reći. Jednom rukom čvrsto zgrabi moj desni list, a drugom mi podigne ogrtač uz noge. Dijelom se stropošta, dijelom uspentra, a dijelom otkotrlja na mene. Sama njegova težina rastavi pod njim moje noge. Oči su mu žute; debeo je i spor i smrdi do neba. Pokušavam se izvući ispod njega i skliznuti na pod, ali njegova težina me zarobljava. Zgrabi moje lijevo zapešće i silom ga prebaci iznad moje glave i tamo ga pribije. Stisak mu je toliko čvrst da ruku više ni ne osjećam. »Slušaj«, zareži na mene, »misliš da ne mogu čuti tvoja prokleta tuberkulozna pluća...želiš li ponovo biti izbačena ravno na ulicu?...Jedna moja riječ i bit ćeš natrag u trenu. A sada, malena djevojčice, želim samo malo...« Ne! Znam da sam sredstvo zadovoljenja požude svih muškaraca, ali on me neće imati samo zato što se njemu prohtjelo. Izvijam se, koprcam i odgurujem od njega, no bez ikakvog učinka. Okrećem glavu i zarivam zube u podlakticu što drži moje zapešće. Pritisnem svojim oštrim zubima i zagrizem što jače mogu. Bože! Kako krmak skviči! Trzne se unazad, ali još uvijek sjedi na meni. Lice mu oblijeva grimiz i nosnice mu se rašire. »Ti mala pogana kučko«, krikne. Nasmiješim mu se i pu! pljunem mu u lice. Refleksno podigne svoju krvavu podlakticu i svom snagom me udari po licu dlanom desne ruke. Bol koju mi je zadao prava je agonija, ali glava mi neće otpasti. Osjećam pulsiranje u obrazu - još jedna masnica. Obriše moju pljuvačku sa svog lica rukavom košulje. »O, kako ćeš ovo požaliti!« Ali dok briše lice, težina njegova tijela pomakne se unatrag te se odgurnem o njegova koljena i izmaknem mu oslobodivši se njegova stiska. Skočim s kreveta i munjevito otrčim u kupaonicu. Žustro zalupim vratima. Ruke mi se nekontrolirano tresu. Pokušavam zaključati vrata, ali ne! Ključa nema. Grozničavo bacam pogled prema lavabou. Nije tamo. Usprkos uzaludnosti tog čina, čitavom svojom težinom bacam se na vrata. Bam! - vrata se strelovito otvore i silovito me sruše na pod. Doživim šok od udarca glavom o kameni pod, no pri svijesti sam. Pogledam prema gore i ugledam ga kako stoji na ulazu u kupaonicu, znojna masa mesa, rigajući bujicu divljeg bijesa. Približi mi se batom teških koraka dok mu trbuh podrhtava sa svakim korakom, zgrabi me za kosu i podigne na noge, odvuče do umivaonika i gurne mi glavu u slivnik koji je još uvijek pun vode od njegovog pranja ruku. Izdahnem i na svom licu osjetim kaotično sudaranje mjehurića. Mogu osjetiti okus sapuna. Ima me u šaci; prikliještio me i sada sam nepomična. Pokušam zabaciti glavu, ali šaka mu je puna moje kose i još jače mi gurne lice nadolje. Usišem odurnu vodu u usta kao da ju želim udahnuti, ali znam da ne mogu. Napuštam svoje tijelo, jer to je sve što mi je preostalo. Sva napetost i snaga povuče se iz mog mišićja i sada mi je pred očima sivo. »Vuuuš«, izvlači mi glavu iz vode. Duboko udahnem hvatajući zrak. Dahćem. Svlači ogrtač s mene - s jedne, a zatim s druge ruke. Gola sam. On se nasmije i zabija mi glavu nazad u umivaonik. Ovaj je put, doduše, umivaonik mnogo prazniji 83
nego prije i kroz kutove usnica mogu usisati tanak mlaz zraka...ako samo malko okrenem glavu. Pritisne me koljenom i rastvori mi noge, a glavu mi gurne dublje u umivaonik, tako da mi je sada lice pritisnuto ravno na odvod. Noge mi plutaju u zraku; ni ne pomišljam da se ritanjem oslobodim. Osjećam njegovu ruku medu svojim nogama. Utisne dva prsta u mene i počne ih brzo pomicati gore-dolje..., pljas, pljas, pljas, pljas. Pribijena sam, zatočena čvrstim stiskom, nagnuta nad umivaonik, dok on gura svoj bhunnas tamo gdje je nekoliko minuta ranije bio metalni instrument. Njegova mesnata izraslina je malena i jedva prodre unutra, za razliku od metalne naprave, i za nekoliko sekundi osjetim njegov otrov na svojim slabinama; pretpostavljam da nije koristio kondom iz svog džepa. Međutim, trajniji je okus u mojim ustima - mješavina krvi i sapuna. Podigne mi glavu iz umivaonika vukući me za kosu i baca me na kameni pod poput igrača što oštrim pokretom baca kocku na igraći stol. »Nije bilo tako loše, zar ne...«, kaže, i prasne u grohotan smijeh. Začujem kako povlači patentni zatvarač, i potom se odgega iz kupaonice. Ležim na podu. Čujem neko preturanje po glavnoj sobi. Nepomično ležim, slušajući. Odlazi prema vratima. Nekoliko trenutaka kasnije začujem ključ u bravi i vrata se potom zalupe i on nestane. *** Postoji neka osobita tišina koja nastupi kad netko izađe iz prostorije; zrak je tiši nakon što je ta osoba otišla nego što bi bio da uopće nije bila tu. Sada je u zraku opipljiva tišina. Osluškujem je dok ležim na podu kupaonice i moj se um počinje isključivati dok u njega ulaze nasumične misli i boje. Mislim da je prošlo samo nekoliko minuta prije nego što su se vrata ponovo otvorila i Hitin me glas prenuo: »Batuk, vratila sam se. Gdje si ti?« Ništa ne kažem i mirno ležim. Čujem je kako doziva: »Batuk...Batuk.« Ulazi u kupaonicu s velikim zavežljajem umotanim u smeđi papir. Pogleda me užasnuta, ali ne ispušta paket. »Što ti se dogodilo?« vrisne. »Doktor«, kažem. Hita u nevjerici nabra čelo. »Doktor Prathi ti je to učinio?« Moja glava kimne. »Ne budi glupa, mora da si pala.« Podigne me i pomogne mi da se osovim na noge a tada me ponovo pogleda i vrisne: »Prebio te, prebio te. Krvariš. Taj gad!« Problijedjela od bijesa pomaže mi da dođem do kreveta, napola me noseći. Prekrivač za krevet boje limete umrljan je krvlju. Hita sjeda pored mene, birajući broj na telefonu. Dok govori jedva zadržava suvislost. »Doktor Prathi je...da, taj doktor...napao je djevojku...isprebijao ju je... silovao je...usta joj krvare...da, mislim da je u redu...bit će dobro...pri svijesti je...njezine ruke, njezina leđa...hoću... doviđenja.« Čujem kako muškarčev glas pucketa preko žice ali ne mogu čuti što kaže. Hita sklopi slušalicu i uzdahne. *** Hita se okrene prema meni. »Dođi da te operemo! Glupa djevojčice, nisi mu se 84
trebala suprotstavljati...on je stari idiot! Pogledaj se...pogledaj se.« Pomaže mi da dođem do kupaonice jer sam još uvijek nestabilna na nogama. Pušta toplu vodu u umivaonik (u onaj u kome sam se zamalo utopila), provjeri temperaturu rukom, i ostavlja je da teče. Odvrne slavinu da napuni kadu, i potom obje gledamo moj odraz u zrcalu. Zurim u svoje lice i ispružim ruku da ga dodirnem. Osjećam staklo, ali znam da nisam od njega sačinjena. Da jesam, bila bih slomljena. Moje lice izgleda poput vrta; ljubičasti cvijet ovdje, grm tamo. Sadili vi ili prekopavali zemlju, i dalje će to biti vrt. Na lijevom obrazu mi je masnica. Iako na mom licu ima sasušene krvi, na koži nema vidljivih posjekotina; krv potječe ili iz posjekotina u mojim ustima ili iz njegovih. Hita nježno obriše moje lice tkaninom nakvašenom toplom vodom. Nakon što je završila, izuzevši potamnjelu mrlju pod mojim okom izgledam savršeno, iako mi je desno rame gadno natučeno a na zapešću su modrice od stiska njegovih prstiju. Leđa i bok bole me od pada na pod. Posjedne me na spušteni poklopac toaleta, razdvoji mi noge, klekne pred mene i zaviri medu njih. Na licu joj se ukaže nagovještaj smiješka i kaže mi da uđem u kadu, iako još nije posve puna. Hitina je šminka prekrila masnicu na lijevoj strani mog lica tako da je sve zajedno djelovalo gotovo estetski, čineći ravnotežu s obojanom mrljom na drugom obrazu. Uživam promatrati svoj odraz u zrcalu, i dok me Hita ponovo sastavlja to i činim, više od sat vremena. Zurim u svoje oči pokušavajući proniknuti u sebe, piljim u te crne rupe, ali u njima nema ničeg. »Gdje sam?« pomislim. Pokušavam se zagledati u svoju nutrinu iz svih mogućih kuteva i uhvatiti aspekte svog bića što se odražavaju jedan u drugome. Kako da definiram što je ono što jesam u odnosu na to kakvu sliku o sebi pružam? Jednostavnije je, doduše, zaključiti da sam upravo onakva kakvom se sada činim. Razmišljajući na takav način, sve je točno onako kakvim se ukazuje i nikako drukčije. Osjećaji, emocije koje struje kroz mene, misli, i devet čula, sve je to nebitno, jer sam jednostavno onakva kakvom se doimam tog trenutka: prebijena petnaestogodišnja prostitutka koju je sastavila, uredila i našminkala neka žena u raskošnoj kupaonici. Na taj način možemo sagledati kako nas vide drugi. Ja sam jednoznačno i jednodimenzionalno biće jer me svi vide na isti način. Ja sam ona koja pravi kolače i ništa drugo. Jedem, dišem, i krećem se samo da ispunim tu ulogu. Ostali imaju složenije uloge. Uzmite kao primjer pokućara, koji svojom svakodnevnom rutom hoda Common Streetom. Oko vrata nosi košaru punu baterija, cipela, vrpca, cigareta i ostalih tričarija. Nakrivi svoj veliki slamnati šešir da mu zasjeni lice tako da možete vidjeti samo čuperak sijede kose na njegovu potiljku. Interakcije koje ima sa svojim mušterijama su u potpunosti anonimne prirode; oni pokažu prstom što žele, on izrekne cijenu, oni plate, i on im izvrati ostatak novca. 85
Takvim se on ukazuje svojim mušterijama; slamnati šešir, sijeda kosa, i glas pojavnost broj jedan: pokućar. Svoje proizvode kupuje negdje od nekog preprodavača, i tada je on mušterija - pojavnost broj dva: mušterija. Kod kuće je on možda strastveni muškarac ili pak obiteljski čovjek, iako u to sumnjam - pojavnost broj tri: otac obitelji. Vidite, čak je i stari pokućar životinja s više glava; s toliko različitih pojavnosti, tko je on? Je li on prodavač cigareta na Common Streetu, nečija mušterija, strastveni ljubavnik, ili brižan otac? Kada jedna uloga prestaje a druga počinje - ili sve ove uloge supostoje u jednoj jedinoj osobi? Naravno da vi želite dokazati da je on jedna osoba u različitim ulogama koje se stalno izmjenjuju. Ali zar ne vidite da postoji alternativno objašnjenje? Čovjek ima samo jednu pojavnost, naime onu kojoj svjedočite u trenutku kad je vidite; kada prodaje cigarete u svom slamnatom šeširu, njegova isključiva uloga na zemlji je uloga prodavača cigareta (on u tom trenutku nije otac ili suprug već samo prodavač cigareta). Prema tome, naša je izvanjska stvarnost točno ono što jesmo u datom trenutku vremena; prošlost ili budućnost su nevažne. To je filozofija prostitutke. Ja sam ona koja jesam samo u ovom trenutku vremena; moja mi prošlost ne pritišće ramena, a moja budućnost je neodrediva i stoga ne može biti predmetom brige ili interesa. Ja nisam ništa drugo i ničeg drugog niti nema. Dok se promatram u ogledalu, sviće mi da je drvo bilo u pravu - sve je stvoreno samo za mene. Čvrsto zatvorim oči i čujem drvo kako se smije. *** Do sada je ritam moje nove egzistencije u apartmanu Tigar imao značajku neodređenosti; vrijeme se jednostavno valjalo od jednog događaja do drugog. Stvari su se događale, ali ne ustaljenim tempom, i nije bilo Mamaki koja bi vodila bilješke. To je za mene bilo nešto novo i drukčije, jer je dosad moj život bio ugoden prema otkucajima sata. Kad sam bila tek početnica u svom gnijezdu - prije nekoliko godina - postajala bih nemirna ako bi sat otkucao previše puta a da ja za to vrijeme nisam ispekla nijedan kolač. S vremenom sam na Common Streetu razvila svoj unutarnji ritam po kojem sam ugodila svoje tijelo, i život je pratio taj ritam. U apartmanu Tigar stvari su drukčije; sat je stao. Iznutra sam promatrala kazaljku za sekunde i znala sam da će sat otkucati vrijeme, ali nisam znala kada. Strahujem da ću početi kliziti novom površinom vremena, gdje otkucaj sata više ne iscrtava obrise dana. Mnogo puta sam molila da vrijeme stane, ali čuvajte se takvih sanjarija, jer u tom bi se slučaju događaji kretali nekom drugom ravni. Bez otkucaja sata zbunjeni smo i lako se izgubimo. Kako bih mogla čekati autobus koji nikada ne stiže, moram ukopati svoje korijenje duboko u zemlju da mi pruži oslonac ali istovremeno se uzdignuti do više sfere kako bih mogla vidjeti ono što iščekujem. *** 86
Vrijeme se u apartmanu Tigar vuklo, poput pogrbljenog starca što pomoću svog štapa mili Common Streetom. Ležim na krevetu zureći u prozor, znajući da će sljedeći događaj biti na tragu prethodnog, iako nisam znala kada će se odviti. Kad se nebo smračilo i sunce zašlo iza zgrade, izašla sam iz kreveta i krenula prema prozoru. Električne svjetiljke na šetnici uz more počele su se paliti i dugačke linije svjetla osvijetlile su rijeke turista, bogataša i prosjaka. Nisam sigurna koliko dugo sam promatrala taj prizor, ali proteklo je prilično mnogo vremena. Hita je čitavo to vrijeme bila u dnevnoj sobi, a sada je ušla u spavaću. Pitala me kako se osjećam (»Dobro, hvala, gospođice«) i rekla mi da odjenem novu odjeću koju je izvadila iz smeđeg papirnatog omota. Bila je to odjeća kakvu sam dotad viđala samo na velikim reklamnim panoima i u starim žurnalima koje bi nam Mamaki povremeno donosila. Hita povuče patentni zatvarač na dugačkoj tamnocrvenoj haljini koja je pratila obris mojih prsa i bila otvorena na leđima. Haljina je bila obrubljena zlatnom trakom, što je naglašavalo moje obline, posebice na prednjem dijelu. Nisam nosila potkošulju niti grudnjak. Tkanina od koje je haljina bila sašivena bila je zapanjujuće mekana. Rukom sam prelazila preko svog tijela, uživajući u osjetu pod dlanom i u načinu na koji je haljina prianjala uz moju kožu. Moje su grudi blago napinjale tkaninu, tvoreći na njoj fina ispupčenja. Skut haljine imao je prorez, tako da mi se pri pomicanju razotkrivala noga. Cipele su bile načinjene od crne kože, u obliku ribe, i s toliko visokim potpeticama da sam jedva mogla hodati; u njima sam bila viša za pedalj. Povrh svega, Hita mi je oko vrata prikvačila ogrlicu od bisera. Pocupkivala sam od uzbuđenja i povremeno se saplitala o dugački rub haljine. »Bez gaćica neće ti se ocrtavati rubovi ispod haljine«, rekla je Hita. Osim što je skrivala masnicu koju mi je ostavio doktor, šminka me je činila starijom; kladila sam se da me Puneet ne bi prepoznao. Tigar je bio bez riječi. Pala je noć i kroz prozor se moglo vidjeti svjetlucanje zvijezda. Hita je za mene naručila dahl i kruh. Zakusku mi je donio dostavljač hrane, ne onaj momak koji mi je ranije donio papir. Bila sam gladna. Hita je oko mene omotala ručnik prije nego što sam počela jesti kako mi se haljina ne bi umrljala, a poslije mi je popravila šminku. Bila je zadovoljna rezultatom svojeg truda - kao i ja. Osjećala sam da će se razlog mog premještanja iz gnijezda u apartman Tigar ubrzo otkriti. Hita je koračala gore-dolje dok smo čekale u glavnoj sobi, a ja sam ćaskala s Tigrom. *** Prva naznaka da će se ritam ove avanture uskoro promijeniti bilo je komešanje s druge strane dvokrilnih vrata apartmana koja su se odjednom, gotovo kao od vulkanske erupcije, naglo otvorila. U sobu su umarširala tri muškarca predvođena 87
najkrupnijim među njima. Drugi po redu bio je muškarac u svijetloplavom odijelu (još uvijek u istom - ili ih je možda imao više posve jednakih?). Treći po redu bio je najmlađi, najniži i najdotjeraniji u grupi. Bilo je očito da je muškarac koji je predvodio paradu vođa grupe. Zračio je autoritetom. Bubba je bio oličenje sirove sile prirode. Bio je za glavu niži od muškarca u plavom odijelu i za stopu širi. Nosio je sivo zapadnjačko odijelo; materijal je bio mekan i podatan, protkan diskretnim bijelim okomitim linijama. Kravata mu je bila zlatna, a košulja blještavobijela. Na lijevom zapešću nosio je sat optočen draguljima i još barem četiri zlatne narukvice. Na desnoj ruci imao je golemi zlatni prsten s dijamantima. Desno zapešće bilo mu je opterećeno debelom zlatnom narukvicom protiv uroka s koje je visjelo nešto nalik na zub, zajedno s gomilom neobičnih privjesaka od zlata i ostalih drangulija. Kićena nametljivost njegova nakita bila je u (srećom, ugodnom) kontrastu s delikatnošću bijelih linija njegova odijela. Njegovi harmonični pokreti podsjećali su me na tradicionalan ples koji nam je običavala izvoditi moja sestrična. Imala je zvončiće na zapešćima i gležnjevima tako da je svaki trzaj uda bio popraćen vlastitim zvukom specifične intonacije a svaki kovitlajući okret tijekom plesa proizvodio bi vlastitu pjesmu. Kad se Bubba kretao, bila je to glazba; koncert sastavljen od mlataranja, zveketa, štropota i dahtanja popraćen ritmom šuštavog trljanja slabine o slabinu. Svidio mi se iste sekunde kad sam ga ugledala. Bio je jedan od onih ljudi koji bi vam mogli izmamiti osmijeh na lice čak i kad ste najtužniji. »Bubba«, rekao mi je, pruživši mi ruku. Nasmiješila sam se i pokušala zakoraknuti prema naprijed da se rukujem s njim, ali lijevi mi se gležanj izvrnuo i gotovo sam pala. Prasnuo je u smijeh. Kad sam mu napokon prišla, spustio je ispruženu ruku, povukao me prema sebi i čvrsto zagrlio. Dok me ljubio u obraz osjetila sam jak miris njegove kolonjske vode. Potom me pustio i okrenuo se prema čovjeku u plavom odijelu i rekao: »Savršena je.« Podigavši glas on zazva: »Iftikhar, Iftikhar, gdje si? Pogledaj je. Ovdje je.« Iz Bubbine sjene iskoči Iftikharova glava. Da mi je u tom trenutku netko rekao da je Iftikhar Bubbin sin (pa makar i nezakonit), skočila bih na stol i pretvarala se da sam magarac. Mladi čovjek koji je istupio bio je dijametralna suprotnost patrijarhu. Dok je Bubbu priroda velikodušno obdarila impresivnom tjelesnom građom, prema Iftikharu je bila škrta. Bubba je nosio komotno sivo zapadnjačko odijelo, a Iftikhar tradicionalno usko odijelo bez ovratnika. Zlatna kravata na prvom drugi bez kravate. Jedan nakićen i zveckav - drugi blag, tih i uglađen. Jedan razmetljiv - drugi suzdržan. Jedan masivni slon - drugi kućni mačak što umiljato prede. Kakav par! Jedina sličnost koju su očigledno dijelili bila je ta što su obojica nosili cipele. Stari vratar vječno oborene sijede glave tiho zatvori vrata. Unatoč tome što je u 88
prostoriji bilo pet osoba, samo su tri bile bitne: Bubba, njegov sin i ja. Muškarac u plavom odijelu, prije glavni pokretač, sada je bio nevidljiv, kao i Hita. Otac je pogledao sina i upitao: »Sviđa ti se, mladiću?« Sin je navukao usiljeni osmijeh na lice i odgovorio: »Da, oče, sviđa mi se.« Nastupio je kratak trenutak tišine, koji kao da je trebao poslužiti omekšavanju atmosfere. Iftikhar je neočekivano razbio tišinu pomaknuvši se prema stolu. Bio je lak i okretan i noge je pri hodu podizao više nego što je to njegova vitkost zahtijevala. Njegovo kretanje podsjetilo me na gazelu. Tijelo mu je bilo toliko mršavo da je služilo tek kao omotač njegova kostura, umjesto da njegov kostur osigura potporu njegovu tijelu. Zbog slabašne tjelesne građe izgledao je mlade od osamnaest godina koliko sam pretpostavljala da ima. Vjerojatno iz istog razloga, glava mu je djelovala prevelikom u odnosu na tijelo. Bila je trokutasta - široka čela i uske čeljusti, s mršavim obrazima. Pod njegovim strogim, savršeno ravnim i uskim nosom nazirao se slabašan nagovještaj brkova. Ponekad bih, dok sam bila dijete, lovila guštere golim rukama; to je zahtijevalo golemu unutarnju mirnoću nakon koje bi uslijedio eksplozivan pokret. Gušterove usne podsjećale su me na Iftikharove. Bile su tanke i blijede i savijale su se preko njegovih zubi poput cigaretnog papira preko duhana. Gledajući izbliza, mogla sam vidjeti kako su mišići oko njegovih usta napeti, što je njegove usne tanke poput olovke uvlačilo prema unutra, kao da su zategnute gumom. Bila su to usta koja će radije zadržavati riječi u sebi nego odavati misli. Kosa mu je bila raskuštrano klupko crnila. Oči su bile ono što je na njemu najviše zbunjivalo. Bile su više crne nego smeđe i dramatično okružene oštrim crtama njegova lica. Čvrsto su, nepomično zurile i osjećala sam da je negdje daleko, pomalo odsutan mislima. Na prvi dojam, od sina jednog ovako impresivnog, imućnog čovjeka kao što je Bubba moglo bi se očekivati da bude krotak uživalac u obilju. Iftikhar to uopće nije bio. Njegove oči odavale su čeličan karakter. Bio je mašina koja se tiho okreće, nedirnut izobiljem koje ga je okruživalo. Njegove oči bile su slika tihe volje koja strpljivo iščekuje, u snažnom kontrastu s njegovim tijelom koje je izražavalo nervoznu potrebu za neposrednim djelovanja. Bila je to osoba koju bi bilo krajnje ludo odbiti ili joj okrenuti leđa. Iftikharov glas savršeno je odgovarao njegovoj fizičkoj pojavnosti. Intonacija mu je bila drhtava, a glas visok. Za jednog muškarca zvučao je stidljivo, oklijevajuće i ženskasto. Rekao je: »Zašto je na stolu hrpa papira?« Bilo je to čudno, neočekivano pitanje, nepovezano s ičim, koje dolazi od nervoznog uma. Svi prisutni pogledali su u moju hrpu papira. Hita je istupila: »To je za djevojku.« »Za djevojku?« pitao je Iftikhar, obrvama koliko i ustima. Hita je odgovorila, dobacivši mi pogled i mahnuvši rukom u mom smjeru: »Voli pisati priče.« »Da?« rekao je Iftikhar, zabacivši glavu. Pogledao me kao da će još nešto reći, kad se ubacio Bubba: »Bistra 89
ti je ova mala, Ifti...Kako god bilo, želim vam dobru zabavu, golupčići. Imam nekog posla koji moram hitno obaviti.« Izrekavši to, bacio je pogled na čovjeka u plavom odijelu, koji je tiho kimnuo u znak slaganja i njih se dvojica okrenuše i pođoše prema vratima. Dok su izlazili, začula sam kako Bubba govori čovjeku u plavom odijelu: «Gospodine Vas, kao i uvijek, odlično ste obavili zadatak.« *** Vrata se za njima zatvoriše i nastupi nelagodna tišina. I Iftikhar i ja pogledali smo Hitu kao da je ona ta koja zna idući korak u plesu. Na trenutak izbačena iz tračnica, sabrala se i rekla mi: »Dođi u kupaonicu, Batuk, da ti provjerim šminku.« Znala sam da mi je šminka savršena, no ipak sam pošla za njom u kupaonicu. »Sjedni!« reče mi Hita, pokazujući poklopljenu wc-školjku. »Reći ću ti ovo bez uvijanja«, nastavila je. »Ovdje si da usrećiš Iftikhara.« Pročistila je grlo i pogledala dolje prema kamenom podu. »Naučit ćeš ga kako da...kako da...bude muž.« Ponovo je pročistila grlo. »Sa ženom. Razumiješ?« Uhvatila me za ramena, utiskujući mi prste u kožu. »Razumiješ?« Nikad ni na sekundu nisam sumnjala zašto sam iz svog gnijezda dovedena u ovu palaču. Shvaćala sam utjecaj vremena na događaje i sada je kucnuo čas da ispunim svoju trenutnu svrhu. Pogledala sam Hitu i kimnula. Hita je nastavila: »Bilo bi vrlo mudro od tebe da Iftikhara usrećiš...Ako to učiniš, mogla bi biti obilato nagrađena, a ako ne...pa, sigurna sam da znaš.« Nasmiješila se i ja kimnuh. »Vratit ću se sutra. Još jedna stvar: darove ili novac ili nakit koji ti on da - ti ćeš dati meni. Razumiješ, Batuk...razumiješ li?« Nasmijala sam se u sebi, jer sam shvatila da je Hita bila upoznata sa svim trikovima kakve je Puneet koristio da bi od Mamaki sakrio dodatne poklone. Međutim, apartman Tigar je bio mnogo veći od Puneetova gnijezda, a ja sam bila mnogo bistrija od Puneeta i mnogo, mnogo bistrija od Hite. Hita je izišla iz kupaonice i nekoliko sekundi kasnije začula sam kako se zatvaraju vrata apartmana Tigar. Predstava je počela. *** Prošla sam kroz spavaću sobu i ušla u dnevnu zatekavši Iftikhara kako brzo prelistava hrpu praznog papira na stolu. Okrene se prema meni: »Pa gdje su te tvoje priče?« Slagala sam: »Nisam napisala nijednu otkako sam ovdje.« Dok je Hita bila odsutna, iskoristila sam priliku da opišem svoje putovanje ovamo i ono što mi je učinio onaj groteskni doktor. Listove papira sakrila sam iza bijelih cijevi ispod umivaonika u kupaonici. Smotavši svežanj papira u rolu, mogla sam ga gurnuti iza cijevi i on je ostao ondje, savršeno nevidljiv. Da stvar bude bolja, nalivpero sam smjestila unutar svitka papira pa sam, kad bih poželjela pisati, došla u kupaonicu, izvukla papire, i tamo me čekalo moje nalivpero. Kad bih bila gotova s pisanjem, brzo bih vratila papire i nalivpero u njihovo skrovište. I plavu bilježnicu 90
sakrila sam na drugo mjesto, gurnuvši je ispod madraca na krevetu najdublje koliko sam uspjela protegnuti ruku. Računala sam da je niti najrevnija čistačica neće tamo pronaći. Iftikhar nastavi: »I, što bi napisala o meni?« Glumeći pokornost smjerno oborim pogled. »Ne poznajem vas dovoljno.« Postajem napeta, jer odgovara iziritiranim tonom: »Reci kako bi me opisala!« Oklijevam, pretvarajući se da razmišljam. »Rekla bih da ste ljubazni i lijepo obučeni i zgodni.« »Koliko godina misliš da imam?« upita. »Dvadeset sedam ili dvadeset osam«, kažem. Čujem kako premješta težinu s noge na nogu, ali ne ispravlja me, iako znam da je to što sam rekla besmislica. Sjedne na sofu, uzima maleni crni daljinski upravljač u ruku i upali televizor. Pregledava različite programe i na kraju izabire nogomet. »Možeš sjesti«, kaže. Čitavo vrijeme nepomično sam stajala pred njim, a sada sjedam na sofu kraj njega, s razmakom od nekoliko stopa. Stisnem šake i nožne prste i čekam. Što po vašem mišljenju ima premoć, autobus ili njegovo gorivo? Možda ćete reći, autobus, jer prevozi vozača i putnike do nekog odredišta. Međutim, on je nepokretan i beskoristan bez goriva. S druge strane, gorivo se može iskoristiti za pokretanje nekog drugog vozila, za zagrijavanje vode, ili čak za izradu bombe. Jasno je da gorivo ima premoć. Ovdje sam ja gorivo i pratim vonj njegova straha kao što leopard prati trag svog plijena. Ostajem sjediti podalje od Iftikhara i zajedno gledamo nogomet. Što se mene tiče, mogla bih isto tako gledati kako se diže tijesto za kruh. Ne znam pravila niti razumijem logiku muškaraca obučenih u različite boje što nogom beskonačno udaraju loptu dodajući je jedan drugom, samo zato da bi je naposlijetku šutnuli u mrežu, pa bi onda bila izvađena iz te mreže i čitav proces bi se nastavio. Dok to promatram, uviđam da bez lopte nema ničega, samo dvadeset muškaraca u šorcevima, i pitam se što da radim idućih nekoliko sati. Lopta je ta koja ima moć. Nakon što je utakmica završila (druga će uskoro početi, sudeći po riječima najavljivača), Iftikhar se okrene prema meni i naredi: »Napiši mi pjesmu.« Ne kažem ništa. Odem do stola i sjednem pred hrpu papira. Na tren zatvaram oči. Moj otac je došao da me pokupi iz bolnice i odvede kući. Privijam se uz njegova prsa koja mirišu na polja, i čitam. Preda mnom teku Namdevovi stihovi; jedan abhang, ili stih, pretače se u idući. Uskoro otac i ja zaspimo, ušuškani jedno drugom u snove. Uzimam nalivpero sa stola i zapisujem: Moj gospodar je luk od tisovine Na njegovoj ruci počiva strijela. Njegova će zapovijed usmjeriti 91
Njezin let do pernatog gnijezda. Slušaj šapat moga glasa: Ti, Ti si moja nagrada, Onkraj svake zemaljske vrijednosti. Pogledaj me. To je nabrzinu sročena i ružna pjesmica i ja mu je pružam da je pročita. Dok je čita, gornja usna mu se izvija od prezira. Kaže: »Ti si to napisala?« Odgovaram: »Da, gospodine.« Podigne prema meni pogled tvrd poput čelika, nasmiješi se i podigne papir između nas. Podere papir po sredini, a zatim ga okrene i podere ponovo. Puštajući da komadići padnu na pod, promatra moju reakciju. Zar doista misli da taj papir sadrži pjesmu? Kako li je samo glup - jer riječi su te koje čine pjesmu. »Eto što mislim o tvojoj glupoj pjesmi«, kaže. Isprva gledam u pod, hineći kajanje. »Žao mi je, gospodine.« Zatim podignem pogled prema njemu. Dok u pozadini s televizora trešti nekakva reklamna pjesmica, on ustaje i zakorakne prema meni. Pogledam ga prkosno u oči. Zurimo jedno u drugo, lica udaljenih za dužinu šake. Gotovo kao da se ne može sjetiti ničega drugog, pljune mi u lice. Međutim, u tom činu nema pakosti. Pljune ponovo., S distanciranom znatiželjom promatra kako njegova slina klizi niz moje lice. Nakon što me punu minutu promatrao u tišini, prošapće: »Idi se oprati.« »Da, gospodine.« Pokorno odem u kupaonicu i perem se. Hladna voda na mom licu predstavlja ugodnu stanku i nakratko se izgubim u zurenju u svoj odraz u zrcalu. Zavrnem slavinu i moja svijest ponovo se vrati u sadašnjost. Vraćam se u dnevnu sobu, koja se sada čini manjom nego kad sam otišla. »Iftikhare..., gospodine.« To je prvi put da izgovaram njegovo ime i to činim tiho. »Žao mi je što vam se nije svidjela moja glupa pjesma. Bio je to moj prvi pokušaj i nisam dobar pisac.« Vratio se kauču i televiziji. »Zašto onda voliš pisanje ako nisi u tome dobra?« upita odsječnim tonom. Stojim ispred njega. On zuri u televizor. Odgovaram: »Činim to jer volim stavljati stvari na papir. Volim vidjeti svoje misli, jer inače ostanu nevidljive.« Otrgne pogled s televizijskog ekrana i oči mu se na trenutak susretnu s mojima. Upita: »Ali zašto se baviš nečim u čemu si loša?« Odgovorim mu protupitanjem: »Jeste li vi, gospodine, dobri u svemu što radite?« Promisli i kaže: »Jesam.« I dalje stojim pred njim u svojoj prekrasnoj haljini i sjajnim crnim cipelicama - ptica grabljivica. Na sagu su rascjepkani komadi papira. Nastavlja zuriti u televizor. Nakon nekoliko trenutaka tišine, upitam ga: »A čime se 92
vi bavite?« To pitanje donijelo mi je veću zaradu od bilo čega drugog. Muškarčeva omiljena tema jest on sam; postani njegovo zrcalo i pričat će dovijeka. Namrgodi se i nastavi zuriti u ekran. »Čime se ti baviš?« kaže, a na licu mu zatitra iskrivljeni osmijeh. »Vi znate čime se ja bavim«, kažem, »ali mene zanima što vi radite.« »Zašto?« »Jednostavno me zanima.« Odgovori ne pogledavši me: »Tratim vrijeme u školi i radim za tu debelu svinju, svog oca.« Potrebno mi je da mu se svidim pa uzimam dugačak štap da bocnem zmiju; povlađujem mu: »Čini se da je malo bahat.« »Znači, misliš da je bahat?« »Da«, kažem, ali u pravu sam - on je doista zmija, a ja sam mu upala u zamku. »Dakle ti, kurva, koja ševi muškarce po cijele dane, misliš da je moj otac, biznismen i financijer, bahat? E pa, hajdemo vidjeti slaže li se on s tobom, kurvo.« Iftikhar utiša ton na televizoru i podigne slušalicu telefona na malenom stoliću lijevo od sofe. Promatra me čitavo vrijeme, sa svakim pokretom ruke kojom bira broj. Govori u slušalicu: »Tatice, bok - Ifti je.« Zmija me ima u stisku svog spiralno svijenog tijela. Panika se cijedi s mojeg lica i steže oko tijela. Govori podsmješljivim tonom: »Ovdje sam s tvojim rođendanskim poklonom... Mogu ti reći da je prilično lajava.« Bacam se pod njegove noge. Oba stopala obujmim mu rukama i počnem ih ljubiti. »Molim vas, molim vas, gospodaru, preklinjem vas.« Zgrabim ga za butine i stisnem se uz njega. Moje grudi pritisnute su uz njegova koljena. Podignem pogled prema njemu - psić koji ponizno preklinje. Nastavlja govoriti na telefon, dok cmizdrim u pozadini. »Da, jako mi se sviđa. Zanimljivija je od one prije nje« (pauza), »da, i od te« (smijeh, pa pauza), »da, da, hoću.« Spusti pogled prema meni, raširi usne u gušterski cerek, i spusti telefonsku slušalicu. Očajnički stežem njegove noge. Prigibam tijelo nad njegova stopala i zakopavam glavu među njegova bedra. Spustivši slušalicu, grohotom se nasmije. »Bila si užasnuta od pomisli da ću reći debelom gadu.« »Hvala ti, gospodaru, hvala ti«, kažem njegovim nogama. »A sada da vidimo koliko si zahvalna.« Položi ruke na moj zatiljak. Onaj tren kad sam tamo osjetila njegove ruke, znala sam da sam ja preuzela igru i da ga imam u šaci. Čvrsto mi uhvati glavu i povuče je uz svoja bedra a potom je gurne u svoje prepone. Kroz meki materijal njegovih hlača mogu osjetiti kako se njegov bhunnas diže. Mogu procijeniti veličinu muškarca onaj čas kad ude u moje gnijezdo i nikad nisam u krivu. Znam da je Iftikhar ograničen na tom području kao i u svemu drugom. Snažno pritišće moje lice prema napetom humku u svojim hlačama i ja uslužno otvorim usta i zapjevam pjesmu koju on želi čuti. Gotovo u sekundi zabije moja usta na njega, gurajući onoliko snažno koliko njegova snaga može podnijeti. Osjećam njegovo pulsiranje na svojim usnama, pa iako ne osjećam mokrinu kroz pamuk, znam da iz njega curi sok. Ne može vidjeti da širom otvorenim očima zurim u njegove prepone i da mi se usne rastežu u osmijeh. No tada me Iftikhar uhvati nespremnu. Jednim zamahom zbaci me sa sebe i ja 93
sletim na pod. Odavde mogu vidjeti mokru mrlju na njegovim hlačama. Sada stoji nada mnom. Vrijeme se usporava, a ja nemam nikakvu kontrolu nad svojim pokretima, zamrznuta u njegovom rastegnutom protjecanju. Samo promatram, ne mogu se pomaknuti. On nagne svoje tijelo prema naprijed i prenese svu težinu na lijevu nogu; desnu nogu povuče prema natrag. Sjetim se nogometaša s televizije i postajem nogometna lopta. Gledam kako njegova noga juri prema mom licu. Oči mi reagiraju, ali tijelo ne može. Bol od udarca je nepodnošljiva. Glava mi gotovo poleti s tijela. Pri svijesti sam ali vrti mi se u glavi; kožu na obrazu razderao mi je don njegove cipele. Grčim se u agoniji, shvativši da sam bila u krivu: noga je ta koja ima moć - ne lopta. Vrištim dok letim unatrag i padam na leđa. Kreće prema meni, zavrtjevši se na lijevoj nozi, ali ovaj put ruke podižem prema licu i saginjem glavu. Udarac njegove noge o moje ruke nanosi mi novu bol. Bježim od njega četveronoške, glavom bez obzira - poput štakora - pod stol. Vičem i zapomažem; bol mi para lice. Teško dišem, ali primjećujem da ne ide za mnom. U tom času čujem njegov krik. Zaprepaštena sam. S kojim pravom on vrišti? On ne može osjetiti moju bol. Ali onda poslušam zvukove koje ispušta i to je više nalik vapaju. U dugačkom, neprekinutom zavijanju čujem zvuk koji dobro poznajem: zvuk beznadežnog očaja. Iz njega se izlijeva divlja bujica jada, i čak i onda kad mu se glas utiša iz njega i dalje izvire tuga. Odavde, ispod stola, mogu vidjeti njegove noge. Premješta težinu s jednog stopala na drugo. Stopala su mu neodlučna. Jedva dišem. Bol mi sijeva kroz lice. Ruke me bole. Vrijeme protječe. Odlučio je: okreće se i odlazi prema vratima spavaće sobe. Vrata se za njim zalupe uz tresak i odskočivši ostanu otškrinuta. Ne mičem se odavde. Ne izustim ni zvuk. Ponovo zalupi vratima, ali ovaj put ostanu zatvorena. Čujem kako nešto šutira. Zatim buka iz spavaće sobe prestane. S televizora odjekuje melodija još jedne reklame. Prošlo je dosta vremena. Još uvijek sam skvrčena pod stolom slušajući zvukove s televizije (još jedna nogometna utakmica). Nije se vratio ovamo. Čujem kako se puni kada. On u spavaćoj sobi nekog zove telefonom, ali ne mogu razabrati riječi. Prođe nekoliko minuta i slavina je zavrnuta. Pričekam i onda otpuzim do vrata spavaće sobe na sve četiri, podižući svaki ud kako se slučajno ne bi čuo niti šum; sag je tako mekan. Prislonim uho o vrata. Tiho je, izuzev povremenog zvuka bućkanja vode. Ustanem. Mogu hodati. Iskušavam snagu svog tijela. Boli me, ali mogu se micati. Odlazim do glavnih vrata i vrlo pažljivo pritisnem kvaku. Zaključano je. Otpuzim natrag pod stol. Legnem. Šta kažeš? Ma znam. Ne trebaš me žaliti, jer ti si propatio mnogo više. Bio si slobodan. I ja sam bila slobodna, ali prije mnogo vremena. Sada smo ovdje zajedno. I ti i ja smo bili lutalice, ali sada smo tu zajedno. I ti trebaš ići 94
spavati. Laku noć, Tigre. *** Ležeći pod stolom zaštićena stolicama, začujem kucanje na glavnim vratima apartmana Tigar. Vrata spavaće sobe se otvaraju i ugledam Iftikharove noge. Otključava vrata. Stigao je pladanj s hranom i Iftikhar naređuje poslužitelju da ga odnese u sobu a sam ostaje stajati kraj vrata (stražari da ne bih pobjegla?) Ugasi televizor prije nego što ponovo zaključa vrata i vrati se u spavaću sobu. Ne traži me niti išta govori. Televizor u spavaćoj sobi je upaljen, ali sat ili dva kasnije je stišan. Pretpostavljam da je otišao spavati. Ovdje je tako tiho. Nedostaju mi zvukovi Common Streeta koji su tako dugo bili dio mog ritma. Usprkos tišini, utonem u san pod stolom i budim se u zoru, s prvim sunčevim zrakama što se prosipaju po sobi. Ustanem i opazim da je tepih na mjestu gdje mi je bila glava zamrljan potamnjelom krvlju. Boli me lice i moram na toalet. Na vršcima prstiju prelazim glavnu sobu i tiho pritisnem kvaku na vratima spavaće sobe. Desno krilo vrata lagano se otvori. Šarke malo zacvile, ali ne dovoljno glasno da probude usnulog princa. Polako se šuljam kroz spavaću sobu prema vratima kupaonice, koja je Iftikhar ostavio otvorena. On mirno spava. Kad sam se našla u kupaonici suočavam se s problemom: koji je najtiši način da se popiškim. Ako koristim wc-školjku, morat ću pustiti vodu, što će nedvojbeno biti prebučno. Ne mogu se popeti na umivaonik, pa odlučujem piškiti u kadi. Podignem crvenu haljinu iznad bedara i tiho se popnem uz tri kamene stepenice do ruba kade. Uđem u nju i čučnem tik iznad odvoda dopuštajući svom mjehuru da se isprazni. Taman i smrdljiv urin curi po dnu bijele kade i otječe u odvod. Izlazim potom iz kade, otrgnem nekoliko listova toaletnog papira iz role i obrišem sve tragove urina a zatim bacim papir u smeće. Probudio se puno prije nego što se pojavio u dnevnoj sobi. Čim sam iz njegove sobe čula zvukove kretanja, sakrila sam ono što sam bila pisala iza jastuka naslonjača. Čujem ga kako koristi toalet, pušta vodu da teče u kadu, i razgovara na telefon. Pušta neku modernu glazbu. Mora da je prošao čitav sat prije nego što je izašao iz spavaće sobe. Nosi dugačku bijelu halju a razbarušena kosa mu je mokra. Osjetim čudan poriv da mu priđem i osušim mu kosu, ali ta nagla potreba samo mi prođe kroz svijest poput šuštanja uskovitlanog lišća na povjetarcu, i potom nestane. On krene prema meni. Nije me strah, ali spuštam pogled u znak pokornosti. To što mi je pogled pao na mjesto na podu gdje sam sinoć bila njegova nogometna lopta nije bilo smišljeno. »Evo«, kaže, i gurne mi pod nos komad papira. »Hvala«, kažem, uzimajući ga od njega. »Pročitaj«, kaže. Na papiru je pjesma. Moj mač 95
Moj mač je od najfinijeg čelika Na najmanji zamah poleti Odbija udar protivnika Vjeran je ruci i meti Ruka mi je uvijek isturena Fokusiran pogled je moj Stav mi je uvijek pripravan I nikada ne gubim boj. Njegov rukopis je daleko uredniji od mojeg, i krasopis teče glatko i bez ijednog ispravka, što me dovodi do zaključka da je zasigurno prethodno načinio skicu i da je ovo završna verzija. To je pjesma dječaka. Pogledam gore, prema njemu, i nasmiješim se. »Ovo je briljantno, gospodaru.« Vidim da nije navikao na hvalu, jer se žacne. »Pa, svakako je bolja od tvoje«, kaže. »Da, bolja je...hoćete li me naučiti kako da pišem poput vas?« upitam. »Pa, kao prvo, pjesma se mora rimovati. Tvoja se nije rimovala kako spada - bila je smeće.« »Sljedeći ću put, gospodaru, pokušati napisati pjesmu koja se rimuje. Hoćete li mi dopustiti da vam napišem još jednu pjesmu, molim vas?« Kaže: »Pa, večeras moram ići van s ocem. Napiši mi pjesmu dok budem vani pa ću je pročitati noćas.« Odgovaram: »Dat ću sve od sebe...ali molim vas, nemojte se ljutiti ako ne bude dobra...morat ću učiti i mnogo puta pokušavati da bude kao vaša.« To ga razljuti; moj pokušaj pokornosti bio je pogreška. Zabaci glavu i podigne glas. »Ako misliš da bi netko poput tebe ikad mogao pisati kao ja, mnogo si gluplja nego što sam mislio.« Padnem mu pred noge i ovijem mu ruke oko gležnjeva. »Molim vas, gospodaru, dajte mi još jednu priliku. U pravu ste, zaista ste u pravu. Nikada neću pisati kao vi...Mogu samo dati sve od sebe.« Osjećam napetost u mišićima njegovih nogu dok ih pomiče pod mojim rukama. Pritisnem glavu uz njegova stopala. Naredi mi da ustanem. »Hvala, hvala, gospodaru Iftikhare«, zacvilim. Zatim kaže: »Upali televizor i idi se operi.« Upalim televizor i dodam daljinski upravljač njegovoj ispruženoj ruci. Odem u kupaonicu, koja postaje moje utočište. Iftikhar nije bio uredan; na podu su ostale lokve vode, a mokri ručnici bili su posijani svuda. Netom prije nego što sam odvrnula slavinu da napunim kadu, začujem kako ponovo razgovara na telefon. Smiješim se dok ležim u vrućoj vodi; svoga gospodara uspjela sam navesti da mi naredi da čitav dan pišem. *** Nisam dugo ostala u vrućoj vodi. Brzo sam se obrisala, ponovo obukla haljinu i 96
vratila se Iftikharu. Gledao je televiziju. Ušla sam tiho, ali me čuo i pozvao: »Dođi ovamo.« Prišla sam mu i sjela u jedan od naslonjača; nisam se naslonila, iako je oblik tog pokućstva pozivao na to, već sam ostala sjediti uspravno. Jutarnje sunce sjalo mi je u oči. Nisam mogla dokučiti u kakvom je trenutno raspoloženju; dostatno je reći da nije bio pričljiv. »Spusti se na koljena.« Od vruće vode ogrebotine su me pekle a lice mi je pulsiralo od prethodne noći. Kleknula sam pred njega. Iz iskustva sam znala da okršaj neće trajati dugo, ali strahovala sam od posljedica njegove kratkoće. Počela sam mu milovati slabine kroz halju i ugledala kako mu se gotovo istog trena bhunnas počinje ukrućivati. Nastojala sam dokučiti kako bi najbolje bilo dalje postupiti, kad se umiješala sudbina. Sudbinu u svojim predodžbama pogrešno percipiramo kao utočište. Mnogi ljudi racionaliziraju neobjašnjiv događaj kao sudbinu i sliježu ramenima kad se dogodi. Ali to nije sudbina. Svijet funkcionira kao niz krugova koji su nevidljivi, jer se protežu u gornje sfere. Sudbina je mjesto gdje se ti krugovi energije usijecaju u zemlju. Kako ih ne možemo vidjeti, ne poznajemo njihov sadržaj i nemamo pojam o njihovom opsegu, nemoguće je predvidjeti kad će se ti krugovi usjeći u našu stvarnost. Kad se to dogodi, zovemo to usudom. Usud nije slučajan događaj već onaj koji je neizbježan, no mi smo jednostavno slijepi za njegovu prirodu i vrijeme njegova odvijanja. Slijepi smo i za to kako usud povezuje jedan naizgled slučajan događaj s drugim. Netko je pokucao na vrata. »Prokletstvo«, rekao je Iftikhar, » stigao je doručak.« Ustao je i stresao me sa sebe. »Uđite«, povikao je. Izbočina na njegovoj halji još je bila vidljiva kao blaga sjena na jutarnjem suncu. Hotelski poslužitelj ušao je noseći poslužavnik s doručkom i položio ga na stol. Bio je to isti čovjek kojega sam vidjela prethodnog dana, ali ovaj put nije mi se smješkao, već me pogledao s antipatijom. Kad je dostavljač hrane izašao, naizgled sveprisutan a istodobno vječno nevidljivi vratar zaključa za njim vrata i ostavi me ovdje zatočenu s Iftikharom; dva krastavca stiješnjena u staklenci. Iftikhar je pregledao jutarnju ponudu hrane. Ostala sam sjediti na rubu naslonjača, a Iftikhar sjedne na mjesto postavljeno za njega na čelu stola. Tanjuri su bili od finog, gotovo prozirnog bijelog porculana sa zlatnim uzorkom na rubu. Porculan je možda i bio delikatan, ali Iftikhar nije. Pio je čaj kao čovjek bez manira, obuhvativši šalicu dlanovima umjesto da je drži za ručku kao što je činio otac Matthew. Promatrao me dok je srkao. »Upali televizor da vidim što ima na programu.« Znao je da ga gledam kako jede. Bila sam gladna, ali na to sam bila navikla. U svojem bih gnijezdu povremeno sanjala o hrani, i svaki put san bi pronašao način da ostanem nenahranjena. Naprimjer, u jednom snu bila sam iza rešetaka. Ispred sebe sam vidjela gozbu u vrlo udaljenoj sobi, ali nisam se mogla probiti kroz 97
rešetke iako su bile načinjene od papira. U drugom snu plivala sam u rijeci i ugledala na obali gozbu priređenu povodom neke svečanosti, ali iako sam plivala iz sve snage nisam mogla doseći obalu, mada se voda činila mirnom. U oba ta sna moji osjećaji su bili podvojeni, jer sam u oba slučaja bila gladna ali nisam se osobito trudila da dođem do hrane. Tako sam se osjećala i sada; gladna, ali bez želje da budem za ovim stolom. Primijetila sam da je Iftikhar pio nezaslađeni crni čaj i s užitkom jeo jaja i kobasice. Za čovjeka sitne građe činilo se da može pojesti nevjerojatnu količinu hrane. Jeo je kao da je izgladnio, iako sam znala da to nije mogao biti. Nož i vilicu držao je poput prostaka, stežući ih čitavom šakom. Vilicom je probadao komadiće kobasice na način na koji sam ja zabadala štap u rijeku u potrazi za ribama. Dok je jeo, nije skidao oči s mojih; taj isti čelični, neumoljivi pogled.Obrisavši usta o rukav, rekao mi je: »A sada, dođi ovamo i završi što si započela.« Čini se da moja prijašnja dvojba nije bila otklonjena, već samo odgođena. Odgurnuo je stolicu od stola, napola ustao, i podigao halju iznad butina. Ponovo je sjeo s razotkrivenom donjom polovicom tijela i razmaknuo noge. Kleknula sam pred njega i pogledala medu njegove noge. Njegov bhunnas ukrutio se pred mojim očima. Bio je kraći od moje šake. Gusta kovrčava dlaka prekrivala mu je gornji dio slabina i prestajala na testisima, koji su bili posve glatki. Izgledalo je kao da je umjetnica koja ga je načinila donje područje obilato premazala crnom bojom, a onda naglo odustala zaključivši da joj se slika ne sviđa. Ponovo položim svoje dlanove na vanjski dio njegovih butina i počnem ga nježno gladiti pokretima gore-dolje. Spustila sam glavu i počela ljubiti unutarnji dio njegovog desnog koljena. Mogla sam osjetiti tragove sapuna na njegovoj koži. Začujem kako stenje a zatim osjetim kako mu se slabine stežu oko moje glave. Krikne. Pogledam prema gore i ugledam kako svoju dragocjenu izlučevinu odašilje prema nebu. Trajalo je par sekundi. Bili su to kratki, bijeli mlazevi, njih šest uzastopce. Bhunnas mora da mu je bio blago zakrivljen udesno, jer je malo soka štrcnulo na njegovu desnu slabinu a potom stalo kliziti prema dolje. Ostatak je završio u mojoj kosi. Na tren sam zastala a potom zarinula glavu duboko među njegove slabine i stala pohlepno ljubiti obje njegove noge. Gurnula sam glavu među njegove slabine toliko da su se razdvojile i počela ljubiti njegove testise. Ječala sam: »Oh, gospodaru...oh, gospodaru...hvala vam. Vi ste...« Prije nego što sam mogla završiti svoju neuvjerljivu pohvalu, šakom je zgrabio moju kosu, podigao mi glavu, i odbacio me od sebe. Pala sam na leđa i desno rame mi je lupilo o rub stola. Glava mi je naglo poletjela prema natrag i tupim udarcem udarila o stol. Snaga kojom me odgurnuo bila je tolika da mi je glava poskočila unatrag drugi put i ponovo udarila o gornju plohu stola, iako je drugi udar bio zanemarive snage. Srušila sam se na meki 98
sag znajući da je najbolje da zatvorim oči i ne mičem se. Stojeći iznad mene, Iftikhar je nekoliko puta povikao: »Ah, sranje«, kao nekakvu mantru samoprijekora. Prvo me lagano udario nogom da vidi hoću li reagirati. Nisam. Tada je kleknuo i prodrmao me za rame. Položio mi je ruku na glavu prije nego što ju je brzo maknuo i ponovo počeo ponavljati svoju mantru; shvatila sam da mu je na ruci bilo moje krvi. U glavi mi je bubnjalo, rame mi je probadala oštra bol, ali bilo mi je dobro. Željela sam se vratiti na ulicu i molila sam se da moje sadašnje stanje bude razlog da me odvedu odavde. Tigar je bio bijesan i rikao je. Sšš, ššš, Tigre. Dobro sam - ne brini se. Iftikhar je potrčao prema glavnim vratima, ustanovio da su zaključana, pa počeo lupati po njima i vikati: »Upomoć - otvorite vrata, otvorite vrata!« Otrčao je u spavaću sobu, vjerojatno da pronađe ključ, ali tada začuh kako se vrata otključavaju. Iftikhar je potrčao natrag u dnevnu sobu vičući: »Brzo! Trčite po gospodina Vasa!... Pronađite gospodina Vasa!« Vrata se otvoriše. Za nekoliko trenutaka pored mene je klečao čovjek koji je mirisao na ulicu. Nježno je prodrmao moje mlitavo rame i pogladio me po kosi; šapnuo mi je u uho: »Jesi li pri svijesti, malena djevojčice?« Šutjela sam. Neznatno sam otvorila oči i kroz uzak prorez ugledala sijedi potiljak starog vratara. Doviknuo je Iftikharu: »Požuri, treba doktora, brzo nazovi doktora, zovi doktora!« Iftikhar je nazvao i uspaničenim glasom povikao: »Dođite. Trebate doći...odmah... djevojci se dogodila nezgoda...pala je.« U trenutku kad je spustio slušalicu, začula sam ženski glas na vratima. Bila je to Hita. Povikala je: »O, nebesa, o, nebesa, ne opet.« Osjetila sam nalet zraka pred njom dok je trčala prema meni. Kleknula je kraj mene i povikala na vratara da izađe. »Ali treba joj doktor«, zavapio je. Sada već dobro poznati glas zavrištao je: »Gubi se van! Smjesta!« Vrata su se zalupila uz tresak. Osjetila sam Hitine koščate prste na svom vratu, a potom je samoj sebi rekla: »Živa je...živa je. Osjećam kako diše. Nazovi gospodina Vasa«, naredila je Iftikharu. »Već jesam«, odgovorio je u panici. Šaptala mi je u uho: »Batuk, Batuk, draga. Čuješ li me?« Nježno mi je prodrmala rame kao da iz mene želi osloboditi odgovor koji je zapeo negdje u meni. »Trebali bismo je prebaciti na krevet. Gospodaru Iftikhare, molim vas, pomozite mi.« Iftikhar se očito nije pomaknuo, jer je ponovila svoju zamolbu, koja je sad zvučala više kao naredba. Osjetila sam tri ruke pod svojim leđima i jednu pod glavom, a onda su me položili na krevet. Iftikharu je rečeno da ode po ručnik i vodu. Očito nije znao da vodu prvo treba zagrijati, jer sam se od njezine hladnoće stresla. »Miče se«, rekla je Hita, ponajviše sebi. »Batuk, Batuk, probudi se, draga«, preklinjala je. Telefon uz krevet iznenada je zazvonio. Opet sam se stresla. Hita se javila. »Gospodaru Iftikhare, telefon. Za vas je.« No on je čini se napustio sobu. »Za vas je«, ponovo je zazvala. Iftikhar je podigao slušalicu u susjednoj sobi ali bilo je lako 99
čuti što govori. »Da, oče... bio je to nesretan slučaj...pala je...spotaknula se o tepih dok je jurila okolo.« »A Buda je dinja«, čula sam kako je Hita promrmljala. Iftikharov glas bio je drhtav. »Ne, oče, to je ovaj glupi hotel, sve se raspada...spotakla se o tepih...ne, ne, dobro je...je li tako, Hita?« doviknuo je. »Diše«, odgovorila je Hita. »Čuješ li to, oče«, ponovio je Iftikhar. »Dobro je, Hita je upravo to potvrdila...u redu. Dođi ovamo«, zazvao je u smjeru spavaće sobe, »Otac želi razgovarati s tobom.« Hita se udaljila i uputila prema telefonu: »Da, gospodaru, da, gospodaru...da, gospodaru...ozlijeđena je...glava...krvari i lice joj je naručeno...ne znam, u nesvijesti je...nisam bila tu...da, vjerojatno je... da, užasna nezgoda...da, najvjerojatnije se spotakla...mislim da bismo trebali pozvati doktora...da, gospodine, u pravu ste, trebamo pričekati...gospodin Vas dolazi...da, gospodine. Hvala, gospodine.« »Gospodaru Iftikhare, vaš otac želi ponovo razgovarati s vama.« Čula sam kako se Hita vraća u spavaću sobu i sjeda pored mene na krevet. Bilo je nemoguće razabrati što gospodin Bubba govori svom sinu, ali čulo se kako se dere na njega; mogla sam mu čuti glas čak iz druge sobe. Njegovu tiradu prekine glasno kucanje na glavnim vratima. Hita potrči da ih otvori. »Ne...nitko nije zvao hotelskog doktora...ne, sve je u redu...svi su dobro.« Povikala je: »Rekla sam da su. svi dobro« i snažno zalupila vratima i zaključala ih. Ležala sam na krevetu oko pola sata kad se začulo još jedno lupanje na vratima i prigušeni povici: »Hita, otvori.« Hita, koja je cijelo vrijeme bila pored mene i svako malo mi otirala glavu vlažnim ručnikom skoči na noge, potrči do vrata i otključa ih. Vrata se otvoriše i ona zadihanim glasom reče: »Oprostite, gospodine Vas, ostavila sam ključ u bravi da spriječim da vratar i čistačice ulaze unutra.« »Dobro, dobro«, rekao je, »gdje je ona?« Čula sam dva para nogu kako ulaze u spavaću sobu i osjetila tijela iznad sebe. Hita je žurno rekla: »Uredno diše.« Nastala je kratka pauza a potom sam čula kako netko odlazi u kupaonicu i pušta vodu iz slavine u kadu. Sljedeći trenutak osjetila sam kako mi se bujica hladne vode sručila na glavu. Uspravila sam se kašlj ući i hvatajući dah. Gospodin Vas stajao je uz donju stranu kreveta s prevrnutim srebrnim vjedrom iz kojeg je još uvijek kapala voda. »Dobro je«, rekao je. Nije me izgrdio, ali njegov mi je pogled govorio da je odmah shvatio da se pretvaram. Nije nosio svoje plavo odijelo, već sive hlače i bijelu košulju. Bio je zgodan stariji muškarac. Sjedila sam uspravno na krevetu, mokrog lica, nakvašene kose a kraj mene su stajali gospodin Vas i Hita. Iftikhar je ušao u sobu poput osuđenika koji čeka odred za strijeljanje. A ubrzo će ga i dočekati. Tišinu je prekinuo gospodin Vas: »Gospodaru Iftikhare, mogu li predložiti da se spremite, jer će vaš otac biti ovdje za minutu da odete zajedno do tvornica. Hita, 100
imaš li odjeću za djevojku? Predlažem da se okupa. Uskoro ćemo krenuti, tako da bi trebala imati vremena u izobilju da je dovedeš u red.« Dok je Hita mahnito jurila okolo, ja sam u svojoj glavi uvježbavala scenu. »Pjesma«, zaječala sam. »Što?« upitao je gospodin Vas. »Pjesma...Gospodar Iftikhar rekao mi je da danas napišem pjesmu.« To je bila prilika koju nisam smjela pustiti da mi klizne iz ruku: mogućnost da pišem čitav dan. Nastavila sam: »On me uči da pišem onako sjajno kao što piše on.« To svakako nisam izrekla u šali niti sam htjela da tako zvuči, ali gospodin Vas je prasnuo u smijeh. »Što to kažeš? Gospodar Iftikhar te uči da budeš pjesnikinja?« Po prvi put nakon duge šutnje Iftikhar progovori: »Na polugodištu sam imao peticu iz engleskog i gospodin Mitra je rekao da imam dara za kompoziciju.« Vas se ponovo nasmija. »Ono što je g. Mitra želio reći«, odgovori Vas, »je to da je on dobio dar od tvog oca da bi ti dao peticu.« Gospodin Vas podsmješljivo izgovori sebi u bradu: »Pjesnik...« Poniženje u Iftikharu rasplamsa bijes. »Slušaj, Vas, ti si sluga mog oca, i kad on čuje što si rekao, on će...« Vas ga prekine: »Samo naprijed, gospodaru Iftikhare« (»gospodaru« je rekao uz sarkastičan cerek), »recite svom ocu što god želite. Imam jak osjećaj da su vašem ocu u ovom času na pameti važnije stvari od vaše poezije. Mogu vam samo jedno reći: ako ste vi pjesnik, ja sam Elvis! Da, gospodaru Iftikhare, Elvis ponovo rođen kao stari Indijac!« Čak su se i Hitine usne razvukle u smiješak. Ostala sam ozbiljna jer sam imala osjećaj da je to u mom interesu. Bio je to dobro izveden plan. Bio Iftikhar pjesnik ili ne, Hita bi mogla razumjeti moju potrebu da mu udovoljim i pišem cijeli dan. Vas se još uvijek cerekao svojoj šali (a mislim da se dijelom smijao i od olakšanja što sam još uvijek živa), kad je Bubba banuo unutra. Čak i iz spavaće sobe mogla sam osjetiti zvučnu eksploziju njegova ulaska. »Ovamo, šefe«, pozvao ga je Vas. Bubba je bučno ušao krupnim koracima. Iftikhar je još uvijek stajao u svojoj pidžami. Ja sam sjedila na krevetu mokre kose dok me Bubba premjeravao pogledom od glave do pete. »Pa, ljepotice, čini se da si živa«, zagrmio je. Vas se ubacio: »Da, došla je k sebi.« »Izvrsno«, rekao je Bubba, »dakle nema nikakve štete.« Zatim krene prema Iftikharu s podignutom desnom rukom, i bez i trenutka oklijevanja odalami ga po glavi. Snaga Bubbinog otvorenog dlana mogla je napola prelomiti palicu za kriket. Iftikhar uopće nije očekivao ovaj napad i udarac očeve snažne šake koji ga je katapultirao preko pola sobe. Sletio je na do poput urlajuće grude boli i sigurna sam da se njegov urlik čuo čak do Delhija. U sebi sam se nasmijala shvativši da ćemo i on i ja imati jednake masnice na lijevoj strani lica. Dok sam gledala Iftikhara kako se bolno previja po podu, primijetila sam mu na licu usjeke od Bubbinog prstena. »Dečko«, viknuo je Bubba, »za sat vremena moramo biti u prvoj tvornici. 101
Navuci svoju odjeću ili ćeš ići u pidžami. Smjesta se obuci.« Mogla bih se zakleti da su se prozori zatresli od moćne grmljavine ove zadnje naredbe. Iftikhar je otvorio ormar u spavaćoj sobi, još uvijek se držeći za lijevu stranu glave. Cvilio je dok mu je Hita pomagala da se obuče. Bubba je uveo gospodina Vasa u dnevnu sobu da porazgovara s njim nasamo. Mislim da nisu bili svjesni da ih mogu čuti. »Što ćemo, dovraga, s tim dečkom?« upitao je Bubba. Gospodin Vas je odgovorio: »Pa, mogli bismo poslati djevojku natrag, i riješiti to na taj način.« »Ali već si platio za nju«, reče Bubba. »Nije puno koštala«, odgovori Vas. »Što ako je dokrajči - to će nas koštati još stotinu tisuća.« »Ja sam otac, Vas. Dio muškarčeva poslanja na zemlji je da pripremi sina za njegov životni put, zar ne? Moj otac je meni dobavljao djevojke...i pogledaj me. To je nešto što činiš za svog sina. Gledaj, Vas, ako je dokrajči, dokrajčit će je...no bit će to šteta jer je lijepa. Znaš...da sam ja nekoliko godina mlađi ne bih imao ništa protiv da je i sam malko isprobam!« Nasmijao se i odalamio Vasa po leđima toliko jako da sam mogla čuti tup odjek tog udarca. Uzdahnuo je, a onda glasom dovoljno glasnim da probudi mrtve povikao: »Iftikhar, ja odlazim.« Još uvijek se držeći za glavu Iftikhar požuri za ocem i gospodinom Vasom i sva trojica izađoše iz prostorije. *** Kada se vratila k meni Hita je djelovala skrušeno; pretpostavljala sam da je, kao i Vas, osjetila olakšanje što sam živa. Bila sam zabrinuta da ju je trik s vjedrom punim vode upozorio na moju vještinu u pretvaranju. No čini se da je ona to shvatila više kao medicinsku proceduru nego kao sredstvo za raskrinkavanje moje glume. »Bilo bi dobro da se okupaš«, rekla je. Poslušno sam otišla u kupaonicu i ponovo uronila u kadu punu vode, a kad sam bila gotova s kupkom vratila sam se u dnevnu sobu odjevena u kupaći ogrtač kojeg sam našla kako visi iza vrata. Hita je sjedila za stolom zureći pred sebe. Kad sam ušla, pogledala je prema meni. »Jesi li u redu?« upitala je. Nasmiješila sam joj se. »U redu sam.« Hita reče: »Znači, gospodar Iftikhar ti je rekao da mu danas napišeš pjesmu. Pa, onda ti je bolje da počneš. Donijet ću ti nešto drugo za obući. Naručila sam ti hranu.« Hrana (kruh, dahl, voće, mlaćenica) stigla je brzo nakon toga, a čim je dostavljač hrane otišao, Hita je pokupila svoje stvari. Činilo se da joj je drago što napušta apartman i izvana je zaključala vrata. Znala sam da će razumjeti; imala sam čitav dan za pisanje. Provirila sam kroz prozor. Lagani oblaci prigušili su intenzivnu sunčevu svjetlost. Napisala sam za Iftikhara jednostavnu rimu. Uranjanje Uroni me u svoju ljepotu 102
Bol priguši i jad Zaustavi srce što kuca Da više ne ćutim glad. Utoni u moju ljepotu Odbaci sav svoj strah Drži me čvrsto i voli Žalost da smrvim u prah. Uroni me u svoju ljepotu Priguši moju bol Oduzmi mi moje prste. Olovku, um i riječi sol. Utoni u moju ljepotu Odbaci sve strahove sada Ovaj život je tek kap Slana suza što pada. Uroni me u svoju ljepotu Bol poništi, rasplini Evo ti moj život. Da budemo jedno učini. Rimuje se. *** Hita se ponovo pojavila sredinom popodneva; nabrzinu sam zgrnula papire na hrpu i stavila ih na stol. »Dakle, završila si sa svojim pisanjem?« rekla je. »Da«, odgovorila sam. Kako je papir s pjesmom ležao na vrhu hrpe, a moji ostali zapisi ispod njega, nisam strahovala od otkrivanja, čak i ako bi Hita znala čitati. Pod rukom je nosila još jedan smotak odjeće umotan u smeđi papir, sličan prvom. Pretpostavljala sam da je to moj sljedeći kostim. Hita se ovaj put, barem jednom, činila opuštenom. Na njoj sam nanjušila dašak specifičnog mirisa, koji je sugerirao da je neko vrijeme provela na mjestu gdje se poslužuje alkohol. Kad je rekla: »Hajdemo nanijeti malo šminke na 103
ove modrice i urediti te od glave do pete, da budeš prava ljepotica«, osjetih da sam se vratila u staru kolotečinu. Usprkos slobodi u kojoj sam uživala čitavo jutro, bol koja mi je sijevala iza očiju i duboko u glavi neprestano je bila prisutna, i kako je dan odmicao postajala je sve snažnija. To je preko mene bacilo mrežu duboke sjete. Za mene je takvo raspoloženje rijetkost, no sada me doista preplavio val očaja, obavivši me poput teškog pokrivača. U mislima sam otplovila na obalu rijeke, s djedom, slavljima, razmiricama s majkom, svađama i tučnjavama s mojim bratom Avijitom, vonjem jeftinog parfema na očevoj odjeći, razgovorima koje sam vodila sa Shahaladom na lež aju u stražnjoj sobi Sirotišta, Puneetovim neobuzdanim smijehom, i šalama koje smo zbijali na račun Vodenkonja. Tko ste vi da sudite je li moj životni put nesretan i bijedan? Osuda je sjena koju bacaju predrasude. Ne znate ništa o Common Streetu i o sirovim i divljim bojama kojima je bio obojan svaki moj sat i svaki dan boravka na tom mjestu. Ali sada - ovdje - vlada tišina, i po prvi put mogu osjetiti jad u svojoj duši. *** Hita je vrlo vješta u oslikavanju lica, i zahvaljujući njezinom daru moja je ljepota obnovljena. Potpuno je distancirana dok mi obnavlja lice, i svako malo se udalji nekoliko koraka kao što slikarica portreta odstupi kako bi se divila slici koju je stvorila. Haljina koju ću nositi jarke je plave boje i sličnog kroja kao jučerašnja (mislim da je etiketa prodavaonice ista), osim što na stražnjem dijelu ima manji izrez. Prije nego što ću je odjenuti Hita mi zakapča grudnjak, očigledno da bi se bolje istaknulo moje ne baš raskošno poprsje. Skliznem u haljinu i zaista, moram priznati da grudnjak pomaže da je se donekle popuni. U kupaonici smo i Hita tiho pjevuši dok mi kosu pričvršćuje ukosnicama kad se odjednom začuje prasak naglo otvorenih glavnih vrata. Potom se zalupe toliko snažno da prozorska stakla zazvekeću. Gospodin Vas dere se na Iftikhara iz petnih žila, toliko glasno da mu pluća gotovo eksplodiraju. »Ti si obično razmaženo derište. Šteta kisika koji udišeš! Da je po mom...« I Iftikhar viče. »Ali nije po tvom, Vas. Ti si očev sluga. Razumiješ što znači biti sluga? Da ti kažem ovo, kad preuzmem očeve tvornice u Mumbaiju isprašit ću te s posla brže nego što možeš kresnuti žigicu. Osobno ću gledati kako truneš u nekom jarku.« Vas odgovori s opipljivim bijesom: »Ako ti šef dopusti da preuzmeš posao, nećeš se morati brinuti o mom otkazu. Sam ću se baciti u taj jarak. Vjeruj mi, Iftikhar, on dobro zna kakva si ti podmukla lasica.« Uslijedila je tišina prije nego što se začuo Iftikharov uobičajeno piskutav glas: »Halo. Halo. Je li se moj otac vratio u ured?...A, u redu...Iftikhar je...neka me nazove odmah kad završi razgovor.« Iftikhar spusti slušalicu i reče: »Da vidimo, Vas, kome 104
otac zaista vjeruje. Zaboravljaš da je krvna veza jača od svega.« Vas odgovori, sada mnogo smirenijeg i odmjerenijeg glasa: »Slušajte, gospodare Iftikharu, radim za vašeg oca više od dvadeset godina i on zna da nikad nisam napravio niti jedan pogrešan korak. A vi lijepo idite kvragu.« Iftikhar se usiljeno nasmije. »E pa, g. Vas, vidjet ćemo. Zaboravljate da je Andy Tandor oženio moju sestru i otac mu je sredio posao u ministarstvu. On mi je poput brata.« Hita mi je prestala četkati kosu i sada obje slušamo razgovor. Iftikhar upali televizor, ali u tom času zazvoni telefon. Televizor je utišan i Iftikhar podiže slušalicu. »Oče, ja sam. Hvala ti što si mi danas pokazao tvornice, veličanstvene su...nevjerojatan si...znam..jedva čekam, želim da budeš ponosan na mene, oče.« Stanka. »Oče, moram s tobom raspraviti o nečemu ozbiljnom. Znaš onu pošiljku pamuka koju smo prošle godine poslali na Mauricijus pod onim vladinim ugovorom...da, tu...jesi li znao da smo je ponovo otkupili od njih po četrdeset i pet centi po metru iznad cijene koju su oni nama platili? Da, u to sam siguran. Samo nazovi Andyja na kućni broj; danas je o tome raspravljao sa mnom...vrlo je zabrinut...može ti pokazati papire. Bit će ti jako žao to čuti...i ja sam bio preneražen ...kad sam čuo da je to učinio gospodin Vas; u džep je stavio dvadeset centi po metru od te transakcije. Mislim da to trebaš znati...možeš ga pitati i sam; baš sada je ovdje.« Čujem Vasa kako se sjurio prema telefonu. Uvjerava u slušalicu: »Naravno, šefe...to je glupost...naravno da jest...mladi gospodar je samo izveo neslanu šalu da vas iskuša...naravno...naravno, nazovite ga, imamo sve potvrde i račune...da, šefe, da, šefe...naravno...laku noć.« Slušalica je sklopljena i Vas kaže glasom toliko tihim da jedva razabirem što govori: »Kako si takvo što mogao reći? Kako si mogao, ti prokleto malo govno? Služim tvojoj obitelji još od prije tvog rođenja. Niti jednom nisam ništa ukrao niti utajio, niti jedan peni. Čistio sam za tobom sav nered koji bi ostavljao i brisao ti nos još dok si bio u pelenama.« Zatim se začuje neka buka, zvuk meteža nalik na tučnjavu. Netko je nekoga udario. Zatim zvuk udarca o pod, kao da je netko pao, i jauk. Hoću ustati i otrčati da vidim što se događa, ali me Hita spriječi pritisnuvši mi ramena i mi ostanemo u kupaonici. Potom Iftikhar kaže: »O, kakva tragična pogreška, Vas! Požalit ćeš, i to kako! Žalit ćeš zbog toga zauvijek, stari gospodine Vas. Već sutra ćeš zažaliti što nisi preda mnom puzao po podu i ljubio mi guzicu...a sada odlazi, Vas...dolaze mi neki ljudi...gubi se! O, još jedna stvar, Vas, pobrini se da večeras poševiš svoju ženu, jer ću je sutra poševiti ja. Kad budem gotov s njom poslat ću je u svom autu da te posjeti u zatvoru, i kad ugledaš njezino maleno lice kako zuri u tebe kroz rešetke znat ćeš da sam je obradio. Zbogom, gospodine lojalni, pošteni Vas.« Iftikharov glas je suviše visok da bi zvučao zastrašujuće, pa tako ove prijetnje zvuče kao razmetanje na dječjem igralištu - no žalosna je istina da ipak nisu. Vas ima posljednju riječ. »Ne 105
znam iz koje ste od bludnica vašeg oca iskliznuli, ali da je po mojem gurnuo bih vas ravno nazad.« S ovime se vrata zalupe a Iftikhar prasne u gromoglasan smijeh. Još uvijek se smije kad začujem zvonjavu telefona. »Andy, Ifi je...moj otac će te nazvati za minutu...sjeti se o čemu smo razgovarali ranije...izvrsno...točno tako... da, dvadeset...vidimo se kasnije...da, imam za tebe pravu nagradu. Imamo mnogo toga za pričati.« Nakon što je slušalica spuštena Iftikhar se prestane smijati i poviče: »Djevojko, gdje si?« *** Mislim da Iftikhar nije svjestan da smo Hita i ja čule čitav razgovor, ali pretpostavljam da to ionako ne bi utjecalo na njegove postupke. Hitro se zaputim u dnevnu sobu, s jednom ukosnicom što iz moje kose strši u zrak. »Gdje je pjesma koju si napisala za mene?« upita, veseliji i srdačniji nego što sam ga ikada dosada vidjela. U odličnom je raspoloženju; rukav mu je umrljan krvlju. Zgrabim pjesmu s vrha hrpe papira koja je još uvijek na stolu i pružim mu je. Pročita je i pogleda me dok stojim pred njim. »Pa, bolja je od tvog prvog pokušaja. Ovaj put je barem pjesma! Ali prilično je depresivna i nedostaje joj prave maštovitosti.« Odgovaram pogleda usmjerenog ka njegovim stopalima: »Hvala, gospodaru, dala sam sve od sebe.« On nastavlja: »Kao što sam rekao, bolje je, mnogo bolje, ali još trebaš proći dugačak put«, i s tim riječima podigne papir preda mnom te ga i ovaj put podere po dužini a zatim ga pocijepa na komadiće. Komadići papira lepršaju oko njegovih stopala kao lišće što pada sa starog drveta. Naslućujem da Iftikhara uzbuđuje potraga za intelektualnim izazovom. U svakom slučaju, on je jedini muškarac koji je ikad od mene zatražio da napišem pjesmu. Dok se komadići papira kovitlaju prema sagu, on zadržava svoj pogled čvrsto fiksiran na meni. Njegovo zurenje traje dulje nego što je potrebno da me potčini, pogotovo uzevši u obzir televiziju koja ga doziva i mami. Prisjetim se da je jedini neozlijeđeni dio mog lica moj desni obraz, i pitam se je li to opazio. Iftikhar podigne slušalicu i kaže osobi s druge strane žice da mu donese dvije boce piva. Pitam se što se dogodilo s Hitom, koju sam ostavila u kupaonici. Pretpostavljam da je ostala ondje da osigura da mi se ništa loše ne dogodi. Okrenem se da odem, ali tada ugledam kako se njegove oči strelovito podignu prema meni. Lagano odmahnuvši glavom daje mi na znanje da mi zabranjuje da se udaljim. Nakon toga spusti slušalicu. Gleda sapunicu na hindiju. Junak sapunice je doktor čija žena ljubuje s biznismenom. Biznismen zauzvrat vara svoju ljubavnicu, doktorovu suprugu, s mlađom ženom. Doktor je izuzetno lijep i dobar (na dosadan način). U trenutku kad stižu Iftikharove boce piva, doktorova supruga potajice pakira svoje kofere da pobjegne s biznismenom (koji će je, dakako, odbaciti). Iftikhar mi naloži da mu donesem pivo sa stola, što 106
poslušno učinim. Iftikhar ispija prvo pivo ravno iz boce, i to naiskap. Dobre je volje. Drugo pivo pije nešto duže, i onda shvatim. On misli da će ga pivo usporiti. Čim uz tresak spusti drugu bocu na stol, ustane, zgrabi me za lijevo zapešće i odvuče me u spavaću sobu. Koristeći se mojim zapešćem kao polugom, baci me na krevet i stane ispred njega. Otkopča svoj smeđi kožni remen i gurne prema dolje svoje žućkastosmeđe hlače engleskog stila niz bokove koji su uži od mojih. Skine ih istovremeno s cipelama i zatim prevuče majicu preko glave. Njegovo kosturoliko obličje stoji preda mnom samo u čarapama i gaćicama. Moram se uštipnuti da se suzdržim od potrebe da prasnem u smijeh. »Oh, gospodaru, tako ste zgodni. Mislim da ste prema gospodinu Vasu bili vrlo odlučni i čvrsti.« Kao i u slučaju svih niskih muškaraca, znam da će ga laskanje omekšati. Iftikhar je zamalo reagirao grubo, no u zadnji čas se predomisli i kaže: »Svidjelo ti se to, ha? Vas je najebao. Neću ga trpjeti u svojoj blizini kad preuzmem očevu tvrtku. Vidiš, previše je staromodan. Ionako je vrijeme za svježu krv u tim prastarim uredima, a vrijeme je i za nove urede.« Nasmije se svojoj šali i nastavi: »Zaista činim ocu golemu uslugu rješavajući se tog morža. Kladim se da ga je potkradao - takvi tipovi to uvijek rade - vidio sam to već tisuću puta. Vidjet ćeš, sutra će dopuzati ovamo i preklinjati. Tada ćemo vidjeti tko je podmukla lasica, ha, djevojko?« »Gospodaru«, kažem, »tako ste mudri. Molim vas, dođite.« Raširim ruke i nasmiješim se osmijehom koji je razoružao tisuće muškaraca. Uzvrati mi ružnim cerekom iskrivljenih tankih usnica usječenih u lice poput položenog slova S. Polaganim, mačjim korakom priđem krevetu i sjednem na njegov rub, razdvojivši noge. Stane među njih. Njegova mala lizaljka namiguje mi kroz pamuk. Počnem mu skidati gaćice, polako ih spuštajući niz njegove bokove. Spustim ih samo nekoliko centimetara kad ugledam prvo lagano pulsiranje a zatim, dok se praznio, snažno vibriranje od kojeg mu se potresalo čitavo tijelo: Pred moji se očima tamna, mokra mrlja širi pamukom njegovog donjeg rublja. On se zapilji prema dolje kao da mu se neko strano biće omotalo oko prepona. Ugledam kako mu gnjev puni oči kao čaša koja se puni vodom. Zarobljena sam njegovim tijelom. Njegova se desna ruka podigne visoko u zrak (kao da gledam Bubbu). Hita se munjevito pojavi na vratima kupaonice i vrisne iz sve snage: »Gospodaru, ne!« Još uvijek podignute ruke, izgleda kao da će iskočiti iz vlastite kože. Gleda prema kupaonici gdje stoji Hita i obraća mu se usrdnim tonom. »Gospodaru, gospodaru«, kaže, »molim vas, nemojte je tući...želite je za večerašnju zabavu...zar he?...neću vam moći pronaći drugu djevojku dovoljno brzo ako ova bude ozlijeđena.« On razmisli o njezinoj molbi a onda spusti ruku, pogleda me pun gađenja i ne kaže ništa. Krene u kupaonicu grubo odgurnuvši Hitu u stranu i zalupi vrata za sobom. 107
Hita me ni ne pogleda, niti mi uputi ijednu riječ; trenutak kasnije za njom se zaključaju glavna vrata. Iftikhar puni kadu vodom, pripremajući kupku. Još uvijek zurim ravno pred sebe, prema mjestu gdje je prije samo jedne minute bila Iftikharova vlažna mrlja. *** Dovoljno je reći kako večerašnju »zabavu« iščekujem s istim uzbuđenjem kao jedna od naših svinja dok joj se moj otac približava s nožem za klanje. Iftikhar se kupa barem sat vremena prije nego što se počne odijevati. Oblači zapadnjačku odjeću: traperice, bijelu majicu i tenisice. Kad uđe u dnevnu sobu u kojoj sjedim za stolom, njegovo je raspoloženje teško pročitati. Osjećaj odbojnosti i bijesa prema meni čini se da je nestao. Međutim, ni on ne djeluje kao netko tko se veseli zabavi. Tigar je razdražen, kao da džunglom tutnji oluja. Iftikhar telefonom naručuje birana pića i hranu prije nego što upali televizor. Hvala nebesima, što se njega tiče ja kao da ne postojim. Nakon nešto više od pola sata začuje se kucanje na vratima i u sobu dopremaju troja velika kolica s poslužavnicima punim hrane i pića. Slasna jela zamamna mirisa u metalnim su posudama što vise nad plamenicima kako bi hrana ostala topla. Tu su i dvije torte jedna s tučenim vrhnjem, druga prelivena čokoladom - tanjuri s hladnim povrtnim salatama, pržena jela te velika zdjela s dahlom i pladanj s raznim kruščićima. Tu su i boce s različitim žestokom pićima i pivom u čabru s ledom. Na trenutak se osjećam kao domaćica i zahvaljujem poslužitelju koji mi uzvrati tek praznim zurenjem. Odem sjesti u jedan od svojih omiljenih naslonjača (nasuprot Tigru). Iftikhar nije progovorio sa mnom ni riječ još od trenutka kad me zamalo udario i na tome sam zahvalna. Sjedim tamo promatrajući ga, ali pazim da njegove oči koje povremeno zalutaju prema meni ne otkriju kako zurim u njega. Vidim gnjevnog malog čovjeka bez istinske snage karaktera, ali u njemu ima i neke privlačne bespomoćnosti. Ima nečeg prilično smirujućeg u promatranju psa koji bespomoćno mlatara šapama po površini brze rijeke prije nego što se, neizbježno, utopi. Suočen sa svojim manjkavostima toliko je nemoćan da to preuzima kontrolu nad njim. Umjesto da bude motor pokretan benzinom, Iftikhar je motor koji pokušava voziti na vinskom octu, pritom očajnički nastojeći shvatiti zašto se ne pokreće. Pred vratima se čuju glasni povici mladih glasova. Dva mladića kočoperno ulaze u apartman Tigar pršteći mladenačkom energijom. Kao suprotnost tome, zapazim blag pokret starog vratara koji polako povlači vrata i zatvara ih za njima. Iftikhar se srdačno nasmiješi posjetiocima i ustane sa sofe da ih zagrli. Primaknem se stolu i ostajem stajati i promatrati ih. Tigar načas zareži, ali brzo ponovo padne u san. Jedan od mladih muškaraca uistinu je prelijep. Za glavu je viši od Iftikhara i 108
dvostruko širi. Tijelo mu je vitko i mišićavo; njegovo lice me opčinjuje. Kad bih zamišljala moderno božanstvo, ne bih mogla dočarati figuru tako divno istesanu kao što je stas ovoga mladića. Njegove jagodice, što se kao isklesane strmo izdižu ispod donjeg ruba njegovih očiju, bacaju sjene preko obraza bez tragova dječje bucmastosti. Nos mu se spušta ispod čela poput albatrosa, savršeno ravan i uzak, poput putokaza koji poziva pogled da skrene na njegove zamamne usne. Želim se propeti na prste i poljubiti te usne, i osjetiti kako se pritišću uz moje; njegove usne imaju punoću i mekoću, kao u mlade žene. Kosa mu je tamna i pažljivo oblikovana da istakne gornji dio njegova lica,s tek naznakom razbarušenosti. Oči su mu savršene. Oblikovane su kao farovi automobila u pokretu, svršeni vatreni krugovi s repovima poput krijesta. Vatra se izlijeva iz bunara njegovih očiju smeđih poput lješnjaka - punih tajnovitih obećanja koja nikad neće ispuniti. Kako većinu vremena govori ili se smije, njegove zaigrane oči što titraju amo-tamo neprestano zrače veseljem; hipnotizirana sam i očarano zurim u njih. Iftikhar me gleda kako ga gledam, ali ne mogu skinuti oči s njegovih. Neodoljivo je privlačan i toga je svjestan. Ime mu je Jay-Boy. Jay-Boy je u toj grupi muškarac kojemu se ostala dvojica potčinjavaju - i on u tome uživa. Ne biste gurnuli ruku u peć: muškarci poput njega su opasni. Drugi gost zove se Andy. Jasno je da je to onaj Andy s kojim je Iftikhar ranije razgovarao. Medu njima se osjeća neko zavjereničko zajedništvo, koje ne podsjeća toliko na ljubav između braće koliko na uzajamno poštovanje među lopovima. Andy je okrugao u svakom pogledu. Lice mu je okruglo, tijelo mu je okruglo, ruke, noge, i prsti su mu okrugli. Čak i kad se smiješi, njegova usta oblikuju krivulju paralelnu s okruglošću njegova lica, a tu zakrivljenost slijede i uredno potkresani brčići nad gornjom usnom. Ima sitne, okrugle, zle zelene oči. Lako vam može promaknuti tama skrivena u tim očima, jer kad se smije ili govori stisne ih kako bi sakrio svoje namjere. Ali ja ga pomno promatram i vidim ono što pokušava sakriti. Svi obilato hvale stol pun hrane i pića. Ali kad je ta formalnost obavljena, okrenu se prema meni. Čak i sa šminkom koja je bila nužna da se sakriju moje modrice znam da sam očaravajuća. Smjesta osjetim da me Jay-Boy i Andy žele na različite načine. Jay-Boy me mora posjedovati kao zavjet njegove muškosti, dok me Okrugli mora imati kao potvrdu svoje. Ja sam samo još jedno jelo na stolu. Jasno je da društvo još nije potpuno. Čekaju nekoga po imenu Bhim. Iako je prekrasni Jay-Boy sada možda u središtu pažnje, Bhim je gospodar kojem se ostali povinuju. Govore o njemu kao što vojnici govore o svom zapovjedniku. Neprestano se pozivaju na njegove pobjede kao da su njihove vlastite. Strastveno opisuju kako je Bhim pretukao ovog ili nasamario onog. Model odnosa sličan je načinu na koji je Vuk bio opisivan u Sirotištu; on naredi - ti izvršiš. Zapravo, stječem dojam da je 109
večerašnja zabava Bhimova zamisao, i slavlje sasvim izvjesno ne može početi bez njega. Dok sjede zajedno na kauču i gledaju televiziju, među trojicom mladića vlada opipljiva bliskost i povezanost. Je li to okupljanje janjadi u stado ili uzajamna naklonost mladića, ne znam. Njih trojica sjede na kauču, prijateljski se naguravaju, i plješću jedan drugog po bedrima i rukama. Na isti način i glasovi su im nerazmrsivo isprepleteni dok uglas žagore, smiju se i pričaju; jedan uvijek nastoji nadglasati drugog. Na trenutak mi misli odlutaju do stola za objedovanje u mojem domu, do moje braće koji su se isto tako stalno bockali i naguravali, svađali se i smijali. Dok bi ih gledao, nisi mogao suspregnuti smiješak. Tigar i ja gledali smo ova tri momka i oboje smo se smiješili. Zbunjena sam i zapanjena našom sposobnošću da udaljene trenutke vremena povežemo u jedan jedinstveni. Izvlačim smijeh iz onih davnih godina i dovlačim ga u sadašnji trenutak i osjetim sreću za koju tek sada shvaćam koliko mi nedostaje. *** Tri mladića gledaju kriket, uglavnom na zahtjev Jay-Boya (znam da Iftikhar mrzi kriket). Jay-Boy i Iftikhar sjede i piju pivo iz visokih zelenih limenki, a Andy pije piće boje čaja koje si je natočio iz jedne od boca na stolu. Riječi su im sve nerazgovjetnije, a smijeh nekako nekontroliran; slabo podnose piće. Smijeh utiša zvonjava telefona. »Oče«, povikne Iftikhar s pretjeranim i loše odglumljenim oduševljenjem, »baš divno da si nazvao..jesam.« Iftikhara je osoba s druge strane linije očigledno prekinula i ton glasa mu se promijeni. »Ovdje je«, kaže ozbiljno i pokretom ruke upozori Jay-Boya i Andyja da budu tiho. »Slažem se, oče«, kaže Iftikhar. Dok govori, gleda Andyja i zavjerenički mu se osmjehuje. »Nisam ti to uopće želio reći, ali smatrao sam to svojom dužnošću...meni je gospodin Vas poput rođenog ujaka...znam, znam...običavao me ljuljati na koljenu. Oče, mogu li te pitati... sad kada si otkrio da te je gospodinVas potkradao, što ćeš učiniti?« Podigne obrve i sa samodopadnom i zlobnom lukavošću nakesi se prema Andyju, koji mu uzvrati cerekom. »Oče«, pobuni se Iftikhar, »preklinjem te, molim te, nemoj ga otpustiti. Siguran sam da može obavljati neki drugi posao, recimo u jednom od skladišta...Ima dražesnu ženu i imaju djecu...oh, razumijem...Moram još toliko toga naučiti od tebe. U pravu si, naravno. Ako drugi vide da si popustljiv prema lopovu, nitko ih neće moći zaustaviti. Doduše, bit će mi žao vidjeti ga kako odlazi. Oče, kad ćeš mu reći? Odmah? Ozbiljno?...Razumijem. Imam toliko toga za naučiti. Zbogom, oče...Andy je zapravo taj kojem bi trebao zahvaliti...da, hoću...i njemu je žao, jer zna koliko volim gospodina Vasa.« Ponovo se jedan drugom nacere. Iftikhar nastavi: »Još nekoliko prijatelja dolazi ovamo...da, oče. Da, i ona je tu. Dobro je. Hvala...hoćemo. Pozdrav.« 110
Sklopivši slušalicu, Iftikhar desnom rukom nekoliko puta trijumfalno zamahne kroz zrak, a Andy stane pljeskati poput imbecila. Jay-Boy me pogledava. Iftikhar i Andy poskoče i pred kaučem izvedu mali ples nalik na grčenje padavičara. Nazdrave jedan drugome. »Ifti«, kaže Jay-Boy prekinuvši izraze likovanja, »mogu li posuditi tvoju igračku i povesti je na brzu probnu vožnju u spavaću sobu.« Iftikharov gard je spušten i on stoji oklijevajući. Jay-Boy ustane i krene prema meni, ali Iftikhar ga zaustavi: »Jay-Boy, bolje da pričekaš dok ne stigne Bhim. Dovodi i neke djevojke...znaš kakav je on.« Gotovo istog trena začu se glasno kucanje na vratima, i s druge strane čujem hihotanje. Ulazi Bhim, ulazi Bhimov tjelesni čuvar, i ulaze dvije djevojke. Bhim je srednje visine i ima neupadljivu pojavu, niti je privlačan niti ružan. Prošli biste pored njega na ulici ni ne opazivši ga, osim što zrači aurom vođe. Ne koristi se razmetljivim kretnjama niti glasno priča, ali možete osjetiti njegov autoritet. Odjeven je u elegantan crni pamučni sako, bijelu majicu i traperice, a prati ga njegov pas čuvar. Pas je za glavu niži i širi je od njega, koža mu je tamna, a lice nekako spljošteno i zgužvano. Oči su mu prikovane za Bhima i ne govori ništa; nedostaje mu samo rep kojim bi mahao pa da zaista bude pas. Bhim sjeda u naslonjač najbliže vratima, a njegov pas zauzima očigledno prirodan položaj i stane iza njegovog lijevog ramena. Dvije djevojke su mnogo starije od mene i zabavi očito prisustvuju kao unajmljene pratilje. Taj koji ih plaća je Bhim, i one mu ukazuju pažnju za koju je platio. Jedna djevojka, ona u narančastoj majici, ima bujno poprsje; to joj glavni atribut. Majica joj je dramatično rastegnuta preko grudi i preko nje je natpis od šljokica »Bebe«. Svaka divovska dojka veća je od moje glave. Impresionirana sam što materijal od kojeg je sašivena majica, tanak kao pergament, uopće drži tolike grudi na okupu a da se ne rasprsne, jer su propete kao podivljali psi koji samo što ne iskoče iz nje. Lice joj je ružno i mogu se razabrati tragovi čupanja dlačica na bradi. Nosi uske plave traperice što prekrivaju njezinu pozamašnu pozadinu, a njezine cipele s crnim potpeticama slične su mojima. Čitava njezina pojava može se svesti na masivni par narančastih sisa. Druga djevojka je vrlo ljupka; ima dugačku, valovitu, sjajnu crnu kosu, tijelo skladnih proporcija, i prekrasno našminkane usne. Ima crnu točku na lijevom obrazu tik iznad usana, pretpostavljam od tinte. Možda je malo suviše lijepa, a to pomalo plaši muškarce čak i onda kad joj plaćaju za usluge. Nosi nabrani srebrni top s otkrivenim leđima koja su čitava izložena pogledu. Toliko su glatka i besprijekorna da ih naprosto poželite dotaknuti kako biste se uvjerili u to jesu li stvarna ili porculanska. Nosi uske bijele hlače, bez donjeg rublja, i smeđe kožne čizme do 111
sredine lista. Djevojke, baš kao ni ja, nisu predstavljene imenom. Kad sam bila u svom gnijezdu, često sam razmišljala o tome da sam u potpunosti izgubila svoje ime. Postala sam anonimna, gotovo predmet, bez funkcije; tko imenuje metlu ili stol? Djevojke i ja bile smo objekti i kao takve bezimene. Pas mezimac je dobio dopuštenje da se udalji i on odlazi. Jedini se on obratio Tigru, koji mu zauzvrat poželi sretan put. *** Lijepa djevojka poslužuje Bhima istim pićem koje pije i Andy, a onda i cure sebi natoče piće. Čini se kao da uopće ne primjećuju moje prisustvo. Zabava počinje. Jay-Boy i dalje baca oko na mene, i sada kada je Bhimovim dolaskom Iftikharova izlika da mu to uskrati poništena, odvodi me u spavaću sobu. Njega je lako zadovoljiti, a mene lako posjedovati. Vraća se društvu a ja se brzo perem u kupaonici kako bih mogla ukrasti malo vremena za pisanje. Vraćam iz kupaonice i vidim kako ružna djevojka podsjeća Bhima na davno zaboravljene dane kad se hranio na majčinoj sisi. On leži na leđima na krevetu, a ona sjedi na njemu objahavši ga nogama. Simulira dojenje, objema rukama gurajući bradavicu lijeve dojke u njegova usta. On je obučen a ona je gola. On me gleda dok hodam kroz spavaću sobu. Ona i dalje ne obraća pažnju na mene. U glavnoj sobi Jay-Boy sjedi u naslonjaču s lijepom djevojkom u krilu. Iftikhar i Andy sjede na kauču i gledaju nekakvu glazbenu emisiju na televiziji. Iftikhar i Jay-Boy puše. Jay-Boy se nasmiješi kad me ugleda, a onda dobaci Iftikharu: »Ti sretnice, baš je prava mačka.« Iftikhar odgovori u istom tonu, dobacujući mi letimičan pogled: »Nabijam je čitav vikend. Cijelo vrijeme cvileći preklinje za još; stvarno uživa u tome.« Jay-Boy prekida njegovo hvalisanje: »Mislim da bi je i Andy trebao dobiti na jednu rundu.« Lijepa djevojka se ubacuje nestašno glumeći rastuženost: »Ma daj, Jay-Boy, rekla sam ti da ja želim Andyja.« Lijepa djevojka je bistra - zna da će Andy biti pitom i poslušan; učenik s kojim je lako raditi. Andy vidljivo pocrveni, a Iftikharovo podbadanje učini da se zacrveni još više. »Andy ne bi znao odakle početi. Otkrit ću vam tajnu - njegova supruga, princeza Sheenah, ne želi mu pušiti - u to sam siguran. Je li tako, Andy?« Andy u neprilici posramljeno kaže: »Ifti, ona ti je sestra.« Nastupi neugodna tišina prekinuta tek Tigrovim smijehom. Bhim uđe iz spavaće sobe. »Što, zar Andy ne dobiva pušenje? Bolje da to ispravimo, je li tako, Andy?« Iftikhar izaziva: »Ako mu se uspije dići.« Iftikhar, Bhim i Jay-Boy prasnu u raskalašeni smijeh na Andyjev račun. Andy se od stida zacrveni kao rak. Jay-Boy nadglasava sveopći smijeh dovikujući (čini mi se sa zrncem pakosti): »Ifti, odvedi Gee-Gee u spavaću sobu, zaista te želi.« 112
Lijepa djevojka, koja se očito zvala Gee-Gee, protestira: »Ne! Rekla sam ti da želim Andyja«, kaže, nestašno pućeći usne prema još uvijek zajapurenom Andyju. Iftikhar odgovori: »Obradio sam ovu malu kučku« - pokazuje prema meni -»dvaput prije nego što ste stigli ovamo. A sad želim vidjeti Gee-Gee na Andyju.« Nisam sigurna je li ga Bhim pročitao pa govori podrugljivo, ili mu vjeruje, ali kaže: »Ifti, znam da si se iscrpio...probat ću onda ja tvoju lutkicu...ako to može podnijeti.« Vidite: »tvoja igračka«, »tvoja lutkica«, »mala kučka«; takvim me imenima nazivaju, ali nikad me ne zovu Batuk. Kad me Bhim pozove na vožnju »vlakom smrti«, kako sam sebe naziva, preko ramena dobacim pogled Iftikharu. Iz njega izbija tako divna poplava očaja da podnosim njegov nesretan pogled sekundu duže nego što sam namjeravala - samo da produžim nasladu. A onda iznenada osjetim ubod tuge i sjetim se kako me Vuk odveo od Shahalada. Razlika je bila u tome što sam za Shahaladom čeznula na način koji nikad prije nisam iskusila. Sada samo čeznem za Iftikharovim poniženjem. U spavaćoj sobi Bhim je iznenađujuće nježan. Mladi muškarci u pravilu koriste fizičku snagu kako bi izrazili svoju potentnost. Davno prije shvatila sam da je to odraz manjka samopouzdanja i nezrelosti. Pretjerano oslanjanje na fizičko čini ih lošim ljubavnicima, i zato ih, pretpostavljam, njihove žene odbijaju. Bhim je drukčiji. Želi postići da ono što se među nama odvija bude razmjena naklonosti i nježnosti. Takvo što češće viđam u starijih muškaraca, koji su, pretpostavljam, oženjeni ženama koja više nisu sposobne ili zainteresirane za pružanje nježnosti. Mogu postati kćer tim muškarcima i pružiti im zabranjenu ljubav nemoćnih. Rijetko kada mlad muškarac od mene želi iskaze ljubavi i naklonosti, no to mi je ionako zamorno, jer moram proširiti svoje glumačke sposobnosti izvan granica najjednostavnijeg od svih plesova. Dok ležimo okrenuti jedno prema drugom, Bhim se smiješi i miluje me po kosi. Privuče se bliže, na udaljenost širine dlana. Gladi mi golu ruku i smiješi se. »Onda«, kaže, »Iftikhar te troši do iznemoglosti.« Uzvratim mu smiješak i odgovorim: »Da, izmorena sam«, što je istina. Što bih dobila vrijeđanjem Iftikhara? No onda mi prođe kroz glavu da nisam dobila ništa ni time što sam dovedena ovamo; nedostaju mi zvuči velegrada, moji prijatelji, pa čak i vrućina. Dok ležim ovdje na kauču u rashlađenoj spavaćoj sobi,.po prvi put osjećam umor i poželim spavati. Bhim mi se nasmiješi na način koji ne mogu dešifrirati; na prvi pogled to je uljudan osmijeh. Ovija ruku oko mog struka i privuče me bliže k sebi i sada mi miluje stražnjicu i bedro. Podigne mi rub haljine uz bedro tako da mi je sada čitava noga izložena i ja hinim užitak; da mogu, odrezala bih mu ruku od tijela. Njegov stisak mješavina je snage i koščatosti, i sa svojom rukom na mojoj sada izloženoj stražnjici naginje se prema meni da me poljubi u vrat. To je uvriježeni zahvat mnogih mušterija. Ispuštam zvukove užitka dok razmišljam o tome kako je jučer bio sladak onaj mango. Ostavlja 113
slinu na mom vratu, koja me hladi dok se suši. Drago mi je što ću se moći oprati čim završi. Sprat ću ga sa sebe vrlo uskoro. »Usne su ti vrlo meke«, kažem. »Zašto ne skineš tu lijepu haljinu?« šapne mi u uho. Poslušam ga. Zatim počne petljati po mom grudnjaku u pokušaju da ga skine i ja se osjetim nedostatnom u usporedbi s raskošnom obdarenošću ružne djevojke. Shvaćam da sam još mlada, ali znam da moje tijelo nikada neće postati tako bujno. Počne mi ljubiti grudi a onda gurne ruku među moje noge. Ležim i buljim u vrata kupaonice. Razmišljam kako bih jednog dana voljela napisati priču o Tigru. »Tigre!« zazovem svojim unutarnjim glasom. Bhimovi zubi zagrizu moju lijevu bradavicu i ja ustuknem; zgrčim se od hinjene boli, jer mi mnoge mušterije vole nanositi bol. Nastavlja mi ljubiti dojku. Mislim na Tigra koji spava u susjednoj sobi. Bhim kaže: »Oh, kako si mi sva vlažna, dušo«, dok uglavljuje ruku među moje noge. »Da. Tako si lijep«, kažem. Zar je zaboravio da u sebi imam Jay-Boyeve izlučevine? »Probudi se, Tigre. Jednog dana ću o tebi napisati priču. Trebaš mi ispričati o svojoj mami i tati i braći tigrićima. Pričaj mi o džunglama kroz koje si jurio i o svim jelenima koje si lovio. Probudi se, Tigre!« Bhim me ljubi po međunožju, po ustima mog zeke. Može li osjetiti Jay-Boya? Zabavlja me ta pomisao i trljam mu kosu dok liže i kuša Jay-Boyeve sokove. Želi da se okrenem i zajašim ga. Želi da ga gledam u oči dok se mičem na njemu. Pokoravam se njegovoj želji. Bhunnas mu nije pretjerano velik i ja se, nasađena na njega, uvijam naprijed-nazad. On zatvara oči, da bi ih nakratko ponovo otvorio i uvjerio se da ga gledam, što i činim. Važan je ritam kojim uvijate bokovima; prebrzo, i stvar splasne (Iftikharova ograničenja bila su izvan moje moći), predugo, i izgori. To je poput pečenja kolača. Zabrinuta sam da će Bhimu, jer ga je ružna djevojka upravo obradila, trebati cijela vječnost. Nisam imala razloga za brigu; samo sedam ili osam uvijanja bokovima nakon što sam se spustila na njega, i Bhim mi se predao. Oduševljen je svojim kolačem; rastopio se od užitka. Nasmiješim mu se osmjehom zaljubljene djevojke, uljudno se ispričam i odem u kupaonicu. Zatvorim vrata kupaonice, izvučem svoj smotak papira iza lavaboa, otvorim slavinu kade, i počnem pisati. Osjećam kako se moje rastuće očajanje stapa s tintom. Prostorija se puni vrućom parom. Na vratima se začuje silovito lupanje i ona se naglo otvore.
114
Čisti bijeli papir Nikad neću moći točno objasniti kako se ovaj list papira nastavlja na posljednji. Riječi mi nadolaze s daleko većim naporom, i mentalnim i fizičkim. Sjedim u krevetu s leđima oslonjenim na njegov čelični okvir nad uzglavljem. Netom nakon buđenja nisam odmah shvatila da se nalazim u bolnici, vjerojatno zbog lijekova od kojih sam se osjećala omamljeno i malaksalo. Bol se vraća, što znači da djelovanje lijeka zasigurno slabi. Moja sjećanja na događaje koji su me doveli ovamo su, kao i moje riječi, nejasna i nepotpuna poput skice. Trebalo mi je nekoliko dana da sastavim slagalicu događaja koji su me odveli od kupaonice do bolničkog kreveta. Policijskog narednika zanima moj iskaz o događajima i zamolio me da zapišem sve čega se mogu sjetiti. Bio je zabezeknut kad je ustanovio da znam pisati. Otišao je po moju plavu bilježnicu koju je pronašao pod madracem u apartmanu Tigar, a pokupio je i moje ostale zapise. Dok sam tamo ležala, rečeno mi je da nemam nikakvog razloga strahovati od policije. Mislim da bi mi to što im pomažem moglo umnogome biti od koristi; doktori me bez sumnje neće zaboraviti dok god policija svakodnevno dolazi i ispituje me. Evo što se dogodilo, sudeći po onome čega se mogu sjetiti. Ono nestrpljivo kucanje na vratima - to je bila samo Gee-Gee, lijepa djevojka koja je iz sebe htjela isprati Jay-Boyeve izlučevine. Očito je s njom imao okršaj u naslonjaču u glavnoj sobi dok sam ja pravila kolač s Bhimom. Složila se sa mnom da je njega lako zadovoljiti. Sjećam se da smo hihotale kao školarke nakon što sam joj rekla kako mi je nevjerojatno lijepa. Bila je gola ispod pasa, što je taj naš zajednički trenutak obojio još većom, sestrinskom bliskošću. »I, što ti radiš unutra?« upitala je. »Pišem«, odgovorila sam nakon kratkog oklijevanja. »Što pišeš?« Pokazala sam joj list papira na kojem sam pisala i čitavu hrpu zapisa koja je počivala na mom krilu. Dohvatila je naramak i prolistala ga u tišini. Listovi plavog rukopisa stopili su se u zamućenu cjelinu; znala sam da ne zna čitati, ali nisam je htjela uvrijediti. »To su samo moje šašave misli«, rekla sam. Pogleda me sa smiješkom čistim i blistavim poput sunčeva sjaja i reče: »Tako si lijepa i tako pametna...« Ponovo prelista svežanj papira, gledajući u nj sa strahopoštovanjem. Upita me: »Koliko ti je godina?« »Petnaest«, odgovorim. »Jesi li došla iz bordela ili radiš privatno?« »Iz bordela«, kažem. Stid me reći da dolazim s Common Streeta, jer to je samo dno. Djevojke iz bordela su daleko višeg ranga, a privatne prostitutke su najbolje. »A ti?« upitam. »Privatna«, kaže. Nisam iznenađena, jer je tako lijepa i dostojanstvenog, gotovo kraljevskog držanja. Zasigurno dobro poznaje hotele za strance. »Dobro zarađuješ?« upita. »Mamaki 115
čuva za mene moj udio za vrijeme kad budem malo starija.« Gee-Gee prasne u smijeh. »Oh, draga, ti to ozbiljno?« »Ime mi je Batuk«, kažem. Ona me pogleda, zastane na sekundu, i potom shvati - jer i ona je bezimena. Kaže: »Batuk, nikada nećeš vidjeti ni jednu rupiju od tog novca! Trebaš pobjeći iz svega toga dok...« Prekine je Bhim, koji se tiho pojavio na vratima kupaonice. »Dovucite svoje guzice u sobu«, kaže. Nakon izdavanja naredbe, Bhim zastane. Radoznalo pogleda hrpu papira u GeeGeeinim rukama i istrgne joj ih. Gledam ga zaustavljena daha. Iste sekunde kad ugledam njegove oči kako pretražuju retke, shvaćam da zna čitati. »Ne«, povičem i instinktivno se bacim na njega pokušavajući zgrabiti papire. Kakva užasna pogreška. Odgurne me od sebe. Ponovo nasrnem na njega, ali me gurne na pod divljim udarcima svoje sada ne tako nježne noge. Izađe nekoliko koraka unatrag iz kupaonice, mašući papirima visoko nad glavom. »Što je sad ovo?« upita. »Samo moje glupavo piskaranje«, kažem tonom punim preklinjanja. »Molim vas, vratite mi ih. To su samo moje blesave pričice.« Potrčim prema njemu po treći put, ali on me spremno dočeka i odalami nadlanicom lijeve ruke. Poviče: »Jay-Boy, dolazi ovamo, smjesta!« Jay-Boy dotrči u kupaonicu i Bhim mu kaže sa širokim cerekom na ustima: »Pridrži je.« Bhim je prosjak kojemu je u ruke upravo dana čaša vode da bi shvatio da je puna dijamanata. Jay-Boy me zgrabi oko struka i okrene leđima prema sebi, i ja se počnem ritati. Gee-Gee se odšulja u sobu. Jay-Boy me uzme za zapešća i pribije ih uza zid; pritisne tijelo o moje, tako da ne mogu uteći. Naposljetku se posve prestanem opirati. Bhim sjedi na krevetu i čita. Čujem zvuk televizora u glavnoj sobi, i ništa više. Bhim se počne smijati. »Moraš ovo čuti«, kaže ne obraćajući se nikom posebno. Dobaci pogled Jay-Boyu i počne čitati melodramatičnim glasom a ja zaplačem. Ponovo položim svoje dlanove na vanjski dio njegovih butina i počnem ga nježno gladiti pokretima gore-dolje. Spustila sam glavu i počela ljubiti unutarnji dio njegovog desnog koljena. Mogla sam osjetiti tragove sapuna na njegovoj koži. Začujem kako stenje a zatim osjetim kako mu se slabine stežu oko moje glave. Krikne. Pogledam prema gore i ugledam kako svoju dragocjenu izlučevinu odašilje prema nebu. Trajalo je par sekundi. Bili su to kratki, bijeli mlazevi, njih šest uzastopce. Bhunnas mora da mu je bio blago zakrivljen udesno, jer je malo soka štrcnulo na njegovu desnu slabinu a potom stalo kliziti prema dolje. Ostatak je završio u mojoj kosi. Na tren sam zastala a potom zarinula glavu duboko medu njegove slabine i stala pohlepno ljubiti obje njegove noge. Gurnula sam glavu medu njegove slabine toliko da su se razdvojile i počela ljubiti njegove testise. Ječala 116
sam: »Oh, gospodaru... oh, gospodaru... hvala vam. Vi ste...« Jay-Boy se zacereka poput pavijana. »A ovo?« kaže Bhim, i stane glasno čitati: Naslućujem da Iftikhara uzbuđuje potraga za intelektualnim zadovoljstvom. »Čekaj samo da njegov otac to čuje. Iftikhar je ove godine pao toliko ispita da si čak niti Bubba više ne može priuštiti da toliko plaća za podmićivanje profesora.« On iJay-Boy prasnu u smijeh. Osjećam Jay-Boyevo tijelo koje poskakuje uz moje dok se trese od smijeha. Bhim nastavlja: »Moraš čuti ovo...« Polaganim, mačjim korakom priđem krevetu i sjednem na njegov rub, razdvojivši noge. Stane među njih. Njegova mala lizaljka namiguje mi kroz pamuk. Počnem mu skidati gaćice, polako ih spuštajući niz njegove bokove. Spustim ih samo nekoliko centimetara kad ugledam prvo lagano pulsiranje a zatim, dok se praznio, snažno vibriranje od kojeg mu se potresalo čitavo tijelo. Pred mojim se očima tamna, mokra mrlja siri pamukom njegovog donjeg rublja. On se zapilji prema dolje kao da mu se neko strano biće omotalo oko prepona. »Izgleda kao da matematika i kemija nisu jedine stvari u kojima Iftikhar podbacuje.« Presavijali su se od smijeha. Jay-Boy histerično ponavlja: »mala lizaljka«. Bhim ulazi u dnevnu sobu mašući mojim papirima. Slijedi ga Jay-Boy, napola me vukući za sobom; čvrsto me stisnuo oko struka. Ritam se i vrištim. »Ne, ne, ne!« Dok ulazimo u sobu, Iftikhar se okrene. U početku je Ružna Djevojka bila sakrivena naslonom kauča, ali sada je mogu vidjeti kako kleči pred Andyjem, kojemu su hlače zgužvane oko gležnjeva, a gaće rastegnute oko koljena. Glava joj se ritmički pomiče gore-dolje po Andyjevim preponama. Ne prekida ni na sekundu čak ni kada nas troje uđemo (profesionalka je). Bhim počne čitati iste odlomke istim teatralnim tonom. Ružna Djevojka sada zastane i pribjegne kružnim pokretima ruke kojima brzo stane obrađivati Andyja; sva se pretvorila u uho. Dok Bhim završava prvi izvadak, Iftikhar me pogleda; u Jay-Boyevim rukama sada sam već posve malaksala. Ne mogu smisliti što bih rekla, a i znam da to ionako ne bi ništa promijenilo. Štoviše, ne žalim ni zbog čega. Drugi komad teksta koji Bhim glasno pročita Iftikhara ukopava na mjestu, a treći ga satre. Vidim kako se čitavo .njegovo biće napinje kao strijela. I 117
onda, prasne. Pras! Skoči prema meni. Jay-Boy opazi njegov skok i okrene me od Iftikhara, ali me ne pušta iz svog stiska. Bhim se presavija od smijeha a i Andy se smiješi, jer ima razloga za to. Iftikhar odjuri na drugi kraj sobe urlajući toliko glasno da Ružna Djevojka ispusti iz ruke Andyjev bhunnas, koji se objesi kao zastava na pola koplja. Iftikhar poviče: »Začepi. Jebemu, začepi, Bhim!« Bhim se okrene prema njemu: »Hej, Ifti, ne istresaj se na meni.« Na tren zavlada tišina prije nego što Jay-Boy i Andy shvate šalu i prasnu u smijeh; Ružna Djevojka ju je shvatila odmah, ali znala je da joj je bolje da se ne smije. Gledam kako se Iftikhar iznutra raspada. Zatim skreće svoj pogled prema meni, napola zaklonjenoj Jay-Boyevim tijelom kao štitom. Iftikhar kaže, gledajući ravno u mene: »Znači, vi me želite vidjeti kako je jebem, i čuti kako kučka vrišti dok to radim? Je li to ono što želite?« Bhim odgovori: »Hoću li propustiti cijelu stvar ako trepnem?« Iftikhar se okrene prema njemu i u goloj mržnji ispljune riječi: »Rekao sam, želiš li vidjeti kako je jebem? Da ili ne?« »Iftikhar, volio bih to vidjeti - možda za vrijeme neke kratke televizijske reklame«, kaže Bhim. *** Iftikharov glas je glasan ali odmjeren dok govori nadglasavajući smijeh svojih prijatelja. »Dečki, pribijte je na pod za mene. Vrištat će do pakla kad budem gotov s njom. Kučko«, kaže dobacivši mi pogled, »osjećat ćeš moju ljubav dovijeka.« Iftikhar je prošao točku u kojoj je još mogao povratiti kontrolu nad sobom i sada više nema povratka. Prevrne nizak stakleni stol u stranu maknuvši ga s njegovog prijašnjeg mjesta, u sredini između naslonjača i sofe. Zvuk razbijenog stakla je zaglušujući, kao da mu je namjera ušutkati prisutne koji više ne pričaju niti se smiju. Iftikhar kaže Jay-Boyu: »Dovedi je ovamo.« Jay-Boy oklijeva. Iftikhar zabaci glavu i zaurla: »Rekao sam, dovedi tu malu kurvu ovamo.« Jay-Boy ga posluša i gurne me prema Iftikharu, koji stoji tamo gdje je prije bio stol. Ne opirem se. Zagledam se u Iftikharove oči i ugledam mjesto gdje su štakori proglodali put i dokrajčili posljednje ostatke ljudskosti u njemu. Krene prema meni čitavo me vrijeme gledajući u oči, i snažnim zamahom udari me šakom posred lica. Ne izgubim svijest, ali od siline udarca i žestine boli izgubim orijentaciju. Protresem glavom, pogledam unutar sebe, i nasmijem se. Osjećam sreću kakvu osjeća luđak oslobođen stega uobičajenog života. »Baci je na pod«, kaže Iftikhar. »Andy, sjedni joj na prsa.« Andy kaže: »Ifti...ovo nije dobra ideja. Svi znamo da je mala kurva to izmislila. Rekao si mi da si ju jebao luđački, negdje desetak puta...ne trebamo te vidjeti u akciji..je li tako, Bhim?« upita Bhima, gotovo preklinjući. Tišina. Primijetih da su djevojke nestale. Bhim šuti nekoliko sekundi. Na kraju kaže: »Zapravo, Andy, da, želim vidjeti kako je Iftikhar jebe. Samo se nadam da neću kihnuti i propustiti cijelu stvar.« Bhim nastavi s blagim smiješkom na licu: »Andy, posjedni svoje dupe na njezina prsa, kao što ti je rekao.« 118
Počnem se ritati kao pomahnitala životinja dok me Jay-Boy pritišće prema dolje i pritom me udari nogom u stražnju stranu desnog koljena. Andy spusti svoju okruglu stražnjicu na moja prsa tako da mogu vidjeti samo njegova leđa; znoj mu kvasi majicu i ljeska se na stražnjem dijelu njegova vrata. Ti momci su sada čopor raspomamljenih zvijeri. Iftikhar kaže: »Jay-Boy, Bhim, uhvatite je za noge i raširite je do kraja.« JayBoy klekne podno mojih stopala, zgrabi me za gležnjeve i razdvoji mi noge. Stanem grebati Andyjeva leđa. On vrisne. Bhim zgrabi moja zapešća, povuče ih iznad moje glave i sjedne na moje ruke. Osjećam kako mi haljinu podižu uz noge. Tada ugledam Iftikhara kako stoji između mojih nogu. Osjećam kako gura cipelu u usta mog zeke. Gleda me i kaže: »Onda, kurvo mala, misliš da te Iftikhar ne može izjebati, ha?« Kažem dovoljno glasno da me Tigar može čuti: »Ifti dušo, ne bi ti mogao pojebati ni kupus.« Ugledam Iftikharovu nogu kako zamahuje prema natrag i znam što slijedi. No ništa me nije moglo pripremiti za osjećaj koji me potresao kad je udario zekina usta. Tijelo mi eksplodira. Jedva se držim za posljednje ostatke svijesti; glava mi se puni nesuvislom bukom. Jedan od mladića, ne raspoznajem koji, kaže: »Pa, još je nisi pojebao.« U sekundama koje prelaze mnoge vremenske ravni, vidim Iftikhara kako odlazi do Tigra i uzima jedan od ornamentima ukrašenih mačeva s nosača ispod Tigrova lica. Vraća se do mene. Iftikhar ima isti izraz lica koji je imao kad sam ga prvi put ugledala: ledenu odlučnost. Osjetim vršak svjetlucavog mača na zekinim ustima. Čim me čelik dotakao, poput bujice me preplavljuju udari struje. Grčim se od boli i izvijam pod Andyjevom težinom. Dečki viču na njega ali Iftikhar se prodere na njih da zašute. Vidim njegovo lice koje me netremice gleda odozgo preko Andyjevih leda. Ugledam kako polaže vrh drška mača na svoj trbuh. Vršak oštrice prodre u zekina usta i bol me razdire. Pilji u mene i kaže: »Tko je sada sjeban, Batuk, ha?« To je prvi put da izgovara moje ime. Tigar riče zazivajući nebesa da se sruče na zemlju i tada više ne osjećam ništa. *** Medicinska sestra rekla mi je da sam bila u novinama, što me zapanjilo; zamolila sam je da mi pročita što piše u članku jer ne govorim engleski (osim nekoliko odabranih fraza). Mogla sam joj osjetiti oklijevanje u glasu dok je čitala. Bilo mi je drago što mi pravi društvo. Činilo se da su akteri drame oko mene bili beznadežni slučajevi: jaukali su, kukali i stenjali, a većina njih bila je polumrtva. Ova bolnica bila je pretrpanija i trošnija nego kavez za kokoši u kojem sam boravila kao dijete, i ovi su pacijenti bili stariji i bespomoćniji. Mjesto me više podsjećalo na Sirotište, kontejner za ljudsko smeće. Scena je bila živopisna i puna boja: tamnocrvena boja krvavih mrlja na 119
navlakama madraca i ručnicima, žuta boja urina, negdje svježeg, negdje godinama starog, nijanse sive mojih supatnika, narančasta boja joda, i blijeda plavo-smeđa mješavina na zidovima na kojima su mjesta s kojih se boja ogulila bila veća od očuvane površine. Bila je tu i čitava simfonija zvukova: zveckanje i štropot bolničkih kolica, šuškanje uniformi, glasovi svih mogućih pripadnika bolničke hijerarhije i uzvišeni refreni zbora pacijenata, od kojih su neki otpjevavali svoje završne taktove. Miris je bio nevidljiv ali bitan dio ukupne atmosfere - mješavina amonijaka, raspadajućeg ljudskog mesa i vonja nečistih usta, i sve je to zajedno ključalo u kotlu truleži tvoreći prepoznatljiv, prodoran vonj smrti. Sestra je počela pročišćavanjem grla. Čitala je polako, prevodeći s engleskog kako bih je razumjela. Pokolj u luksuznom hotelu. Policija istražuje masakr četiri mladića koji su pronađeni zaklani u apartmanu na najvišem katu hotela Royal Imperial u Mumbaiju. Jedan od njih je osamnaestogodišnji sin delhijskog milijardera Puraha »Bubbe« Singha. Načelnik policije Repaul izjavio je da se ispituju svi dostupni tragovi kako bi se pronašli krivci. Ponovo je pročistila grlo. Bubba Singh nije bio dostupan za davanje komentara, no izvor blizak obitelji potvrdio je da je sin gospodina Singha održavao zabavu nakon uspješnog polaganja završnih ispita. Planirao je ući u obiteljski biznis. Tragedija Bubbe Singha dodatno je uvećana činjenicom da je jedna od žrtva njegov zet, Oojam »Andy« Tandor, koji za sobom ostavlja mladu udovicu. Izvori bliski uglednoj obitelji otkrili su da je trudna i da u proljeće očekuje prinovu. Samo je jedna osoba preživjela. Tijela je otkrila sobarica, Hita Randohl, i pozvala hotelsko osiguranje. Trenutno je policija intenzivno ispituje. Sestra je podigla pogled prema meni. »Ovdje spominju tebe.« Nasmiješila sam se. Za ove novine, jednako kao i za moje mušterije nakon što se vrate svojim suprugama, ja sam anonimna. Nastavila je:
120
Policija je pozvana u ovaj luksuzni hotel, koji je ugostio brojne slavne osobe i zvijezde kao što su Mahendra Singh Dhoni, Margaret Thatcher, nekoliko američkih senatora i rock grupa The Police. Bilo je pritužbi od hotelskih gostiju zbog glasne muzike i bučnog, neobuzdanog ponašanja tijekom čitave večeri. Najveće narušavanje reda i mira hotelskom je osiguranju bilo prijavljeno oko ponoći. Upravitelj hotela gospodin Ghundra-Chapur priopćio je da su pripadnici hotelskog osiguranja smjesta odgovorili na sobaričin hitan poziv. Kad su pripadnici osiguranja ušli u luksuzni apartman i pronašli tijela, rekao je on, smjesta je pozvana policija. »Ovo je užasna tragedija, i naše misli i molitve su s obiteljima žrtava«, rekao je Ghundra-Chapur. U svojoj izjavi načelnik Repaul kazao je da su »četiri mlada muškarca ubijena na nasilan način.« Iako je zanijekao da je u incident bila uključena pucnjava iz pištolja, ovom prilikom nije htio otkriti uzroke smrti. Hotelski gosti potvrdili su da nisu čuli pucnjavu iz pištolja. »Samo glasnu muziku«, rekao je jedan od gostiju, gospodin Peter Seville iz Connecticuta u Sjedinjenim Američkim Državama. Smrt ovih mladih ljudi potresla je mumbaijske poslovne krugove. »Neće se štedjeti na sredstvima da se pronađe krivac«, izjavio je načelnik Repaul. Bilo je očito da u članku piše još ponešto, ali sestra je odložila novine. Dozvala je neku postariju bolničarku i rekla joj da donese još ručnika, obrisala mi oznojeno čelo ovlaženom tkaninom i nestala. *** Posljednjih nekoliko dana nije mi bilo dobro. Kad god smanje dozu lijekova protiv bolova, bol postane nepodnošljiva. Još uvijek osjećam Iftikharovu cipelu i čelik mača, ali kad mi ponovo pojačaju lijekove, vidim samo sivilo i spavam. Danas mi se groznica više puta vraćala. Sestra mi gura nekoliko vrsta kreme u guzu kako bih se mogla olakšati, ali ne uspijevam. Doktor u bijeloj kuti vrtio je glavom dok je danas nakon vizite nešto zapisivao na ploču podno mog kreveta; njegova tiha prateća svita gledala je u pod. Primjećujem da mi čak i sestre posvećuju manje pažnje, kao da bi njihovo vrijeme bilo korisnije uloženo negdje drugdje. Za vrijeme jake vrućice stara mi bolničarka stavlja hladne obloge na čelo, a kad se vrućica smanji, kaže: »Pokušaj popiti malo goveđe juhe.« Čitavo vrijeme osjećam se umorno. Kad nemam groznicu, moram pisati. Sve što je od mene ostalo je tinta. 121
Policajac me je posjetio još dvaput kako bi me upitao sjećam li se još nečega, bilo čega što se dogodilo te noći - ali sjećanje me ne služi. Policajac je prijazan. Pročitao je moje zapise i sada me suosjećajno gleda. Nisam uopće tražila njegovo sažaljenje, ali on ga pruža dobrovoljno. Osjećam da je očajan jer me danas pita ista pitanja kao i prije, ali s većom upornošću. Puno me ispituje o gospodinu Vasu. »Je li bio tamo?« »Jesi li ga uopće vidjela te noći?« Na ta sam pitanja već puno puta niječno odgovorila. Sada samo odmahnem glavom kako bih sačuvala energiju. Smiješim se i prisjećam se njegovog plavog odijela. Znam da policajac želi da kažem kako sam te noći vidjela gospodina Vasa, ali nisam. Gospodin Vas me dovezao u bolnicu, kaže mi policajac. Zašto me gospodin Vas uzeo u naručje, odvezao me u bolnicu i nježno me položio na bolnički krevet? Nemam pojma. Nije me dolazio posjetiti. Policajac me ponovo pita znam li tko je izveo napad a ja mu ponovo odgovaram da je to učinio Tigar. Obuzeta groznicom, vidim krugove različitih boja i različitih veličina kako se pomiču naprijed i nazad i u stranu - vijugajući okolo a ponekad i mirujući. Svijet je načinjen od krugova - ili su to možda šeširi? - koji povezuju stvari u nevidljive pokretne oblike. Posljednja noć bila je najgora ali neću pisati o tome. Ostalo je samo malo tinte. *** Danas u bolničkoj sobi vlada veliko uzbuđenje jer ugledni primarijus dolazi pregledati sve pacijente. Posteljina je promijenjena; lice i tijelo su mi oprani. Podignuta sam u sjedeći položaj, poduprta s dva jastuka. Vrućica se pogoršala. Profesor ulazi s pratnjom sastavljenom od doktora u bijelim kutama i sestara. Sjedokos je, vitak muškarac odjeven u elegantno odijelo, i nosi naočale. Paradira od kreveta do kreveta dok jedan od mlađih doktora u bijeloj kuti govori hodajući ispred njega. Profesor postavi nekoliko pitanja, učeno kimne glavom, unese kratku zabilješku na ploči pri dnu kreveta, a onda produži do sljedećeg pacijenta. Sve mi se više približava i osjećam se prilično tjeskobno. Dolazi do mene. I mladi doktor je nervozan. Džepovi njegove bijele kute su nabubrili od različitih brošura i papira, a slušalice stetoskopa mu vise oko vrata poput šala. Mladi doktor počne govoriti o meni, ali odmah biva prekinut. »A, to je ona«, kaže profesor, i pogleda me preko svojih naočala spustivši glavu. Pokušam se nasmiješiti. Profesor nastavi glasom koji odražava njegov položaj u svijetu i životna postignuća: »Da, dobivao sam pozive u vezi s njom...nastavite«, kaže mladom doktoru, koji počne blebetati medicinskim jezikom. Profesor sluša i onda mladom doktoru postavi nekoliko pitanja koja zvuče 122
poput noža što probada sir. Mladi doktor se obilato znoji; izgleda kao da je na saslušanju. »Ah, strašno, strašno«, kaže profesor, polako kimajući glavom. Tada doda tonom koji odzvanja autoritetom: »Dao bih joj maksimalnu dozu antibiotika...mlada je. Bubrezi će joj biti u redu...što drugo možemo?« Nešto nažvrlja u bolesnički karton i gotovo krene dalje kad odjednom zastane, približi mi se i stane uz krevet. Ispruži dlan i dodirne mi ruku. »Kako ti je ime?« upita prijaznim tonom. »Batuk«, kažem. »Batuk, to je krasno ime. Pa kako se osjećaš danas?« »Dobro...Profesore...hvala vam«, odgovorim. »E, to je dobra djevojka«, kaže. »Želim da daš sve od sebe da se oporaviš.« Nasmiješi mi se širokim, praznim osmijehom, povuče dlan s moje ruke, i krene prema sljedećem pacijentu. Iako je tik uz moj krevet svežanj papira, nisam pisala danima. Čini se da je i policajac izgubio zanimanje za moje zapise. Količina vremena koje provedem u groznici sada premašuje vrijeme kad nemam temperaturu. Pogrbljena stara bolničarka nekako uspijeva držati korak s mojom potrebom za suhim ručnicima kojima brišem svoju znojem natopljenu glavu i tijelo. Kad posegnem rukom prema malenom četvrtastom drvenom stoliću uz moj krevet, uvijek mogu naći suhi ručnik. Sestre mi svako malo provjeravaju temperaturu, ali prestale su me nagovarati da pokušam popiti malo juhe. Povrh intenzivne boli među nogama i neprestane vrućice, počela sam i kašljati. Nevolja je u tome što sam preslaba da iskašljem gustu sluz iz svojih pluća. Sestra me posjedne i nagne prema naprijed, neko vrijeme me lagano udara po leđima, pričeka da ispljunem nešto nalik zgusnutom jogurtu, i onda ode svojim putem. Sa svakim nastupom groznice moja snaga, ili ono što je od nje ostalo, još je više podrivena. Trsim se iz sve snage da iskašljem sluz. Prošle noći desilo se nešto užasno - kašljala sam i kašljala bež prestanka; neki pacijent rekao mi je da se stišam, ali nisam mogla. Svu svoju snagu usredotočila sam na jedan snažan pokušaj iskašljavanja, i dok mi se iz usta slijevala sluz, istovremeno sam u krevetu izvršila malu i veliku nuždu. Bilo me previše sram ikome reći, te sam ležala u toplini svojih tjelesnih izlučevina. Ujutro me sestra tek blago izgrdila prije nego što me očistila. Danas me doktor pitao jesam li ikad imala tuberkulozu. Rekla sam mu da jesam, kad sam bila mala. »Mislim da se vratila«, rekao je doktor. »Oh«, rekla sam. Iglom su mi ubrizgali još lijekova protiv bolova, na čemu sam im zahvalna. Sestra mi čisti zeku pokušavajući ne pokazati emocionalnu reakciju, ali ja na povojima vidim bijelu, smrdljivu kremastu tvar. Pogledam svoju vrećicu za mokrenje i u njoj vidim smeđe tragove. Vidim i da mi je koža na slabinama jarkocrvena. Sestra me očisti i pričeka. Strpljiva je, i soba više nije toliko bučna. Bolničarka i dalje dostavlja čiste ručnike, ali ja više nemam snage 123
izgovarati »hvala«. Pokušavam joj zahvaliti micanjem usana. Otire mi čelo mokrim ručnikom, a na usne mi prisloni hladnu čašu. Gucnuvši, osjetim šerbet. Hladan je i sladak, ali kroz tijelo mi prostruji bujica topline kao rijeka što u sezoni monsuna poplavljuje obale. Crna tinta počinje se rastvarati i osjetim kako istječe iz mene. Ponovo sam dijete što sjedi u očevom krilu. Osjećam na njemu miris parfema, hrane i znoja. Ulije mi u usta još šerbeta i začujem svoj tanki nestašni glasić: »Tatice, tatice...molim te, molim te. Hajde, pričaj mi.« »Ne«, kaže mi u uho, glasom tihim i baršunastim poput daška vjetra. Ali znam da će se povinovati mojoj volji. »Oče, molim te, ispričaj mi priču.« I tada, dok mi blagim glasom pripovijeda moju omiljenu priču a njegova prsa bruje sa svakim voljenim slogom, ja ne udišem samo njega, već i esenciju rijeke koja nas sve povezuje. SREBRNOOKI LEOPARD U dalekoj zemlji življaše kraljica nadaleko poznata po svojoj izvanrednoj ljepoti. Uz to je bila i veoma mudra. Svojim neizmjernim kraljevstvom vladala je u miru i blagostanju. Nitko u kraljevstvu nije bio bez hrane i skloništa i nitko nije pamtio kad se posljednji put ratovalo. Kraljicu su svi voljeli. Kraljicom je postala u devetoj godini, nakon sto su joj majka i otac umrli od kuge koja je poharala kraljevstvo nekoliko godina ranije. Njezine roditelje kuga je pokosila dok su njegovali svoje podanike u lazaretu na periferiji grada. Zajedno su pali plijenom užasne bolesti i umrli zagrljeni, zanavijek vezani svojom ljubavlju jedno prema drugome i prema svom narodu. Mala devetogodišnja princeza proglašena je kraljicom nakon sedam tjedana žalovanja. Od dana njezinog ustoličenja Gahil je bio uz nju kao njezin odani savjetnik. Gahil je bio čuvar kraljevog mača i u kraljevstvu nije bilo nikog kome je kralj vise vjerovao. Na samrtnoj postelji kralj je zatražio od Gahila da bude zaštitnik malene kraljice. Zatražio je od Gahila da prisegne da će joj uvijek služiti i da nikad neće dopustiti da napusti područje palače iz straha daje ne zadesi ista sudbina koja je zadesila njega i njegovu voljenu kraljicu. Gahil se od toga dana vjerno držao svoje zakletve. Od dana kada je kruna položena na glavu devetogodišnje princeze, Gahil je bdio nad mladom kraljicom kao daje njegova vlastita kći. Mala kraljica je Gahila zavoljela kao vlastitog oca. Čak i kad je kraljica odrasla i postala moćna, snažna i nezavisna vladarka, Gahil je ostao uz nju. Kraljica nikad nije napustila područje palače i ljetopisi su je zabilježili kao Kraljicu Velike Palače. 124
Svakoga jutra kraljica je sudjelovala u rješavanju državnih pitanja, a nakon svakodnevnih šetnji vrtovima palače ručala bi kruh, mango i magareće mlijeko. Nakon drugog dnevnog oglašavanja crkvenih zvona primala bi podanike, rješavala njihove sporove i saslušala njihove zamolbe. Podanike bi primala do kasno navečer, i često bi zatražila od ljudi iz svoje svite da ostarjelog Gahila prenesu do njegove odaje kad bi zaspao umoran od napornog dana. Kraljica je već dvadeset godina vladala zemljom i dovela je do velikog blagostanja; kao nikada prije ljudi su živjeli u miru i obilju. Jednoga dana, nakon mnogo tjedana dubokog razmišljanja, Gahil je kraljicu odveo u stranu i rekao: »Moćna kraljice i voljena vladarice« (tako je oslovljavao svoju kraljicu, usprkos tome Sto mu je nebrojeno mnogo puta rekla da to ne čini), »mogu li, molim vas, porazgovoriti s vama privatno i otvoreno?« »Naravno, o, najmudriji od mudrih« (tako je kraljica oslovljavala Gahila, iako ju je on molio da to ne Čini). Kraljica je očekivala raspravu o nekoj presudi koju je toga dana donijela. Često bi s Gahilom raspravljala o pravnim pitanjima do duboko u noć; uživala je sučeljavati svoj um oštar poput britve blagoj i pomirljivoj Gahilovoj logici. Često se ne bi slagali, ali, kako li su samo voljeli prepirati se i lomiti koplja u debati! Međutim, ovom prilikom Gahilov predmet brige nisu bila pravna pitanja. Rekao je: »Vaše Veličanstvo, dvadeset godina vladate svojom zemljom mudrošću i dobrotom; ljudi žive u miru, a djeca su dobro uhranjena. Jeste li razmišljali o budućnosti?« Kraljica je točno znala na što Gahil cilja, ali se pravila da ne razumije. »Najmudriji savjetniče, što želite reći?« »Vaše Veličanstvo, jeste li razmišljali o braku, kako bi vaše kraljevstvo moglo dobiti nasljednika? Bez nasljednika kraljevstvo bi moglo postati nestabilno. Preklinjem vas, najmudrija i najljepša među kraljicama, molim vas, barem razmotrite mogućnost primanja prosaca. Moja kraljica ne smije ostarjeti sama.« Kraljica se nasmijala na to Gahilovopodbadanje. Nije to bilo prvi put da je pokrenuta tema mogućeg braka. Potajno se slagala s Gahilom. Znala je da samo s prijestolonasljednikom može osigurati stabilnost svojeg kraljevstva. Također je potajno, usprkos ljubavi koju je prema njoj osjećao Gahil i njezini podanici, bila usamljena i čeznula za sudrugom. » Učeni i najmudriji učitelju, što biste vi predložili? Planirala sam ostarjeti uz vas.« Gahil je bio spreman na ovakvo pitanje. »Vaše Veličanstvo, neka vaši činovnici objave proglas da će njihova voljena kraljica primati prosce tijekom šezdeset dana nakon treće mjesečeve mijene.« Kraljica je promislila, pogledala svog dragog Gahila, i rekla: »Neka bude tako.« Kraljevstvom su se proširile glasine da će kraljica odabrati prosca. »Hoće li to biti kralj Bohemije?« pitali su se jedni. »Ne, to će sigurno biti princ Jeruzalema«, 125
govorili su drugi. »Koješta«, odvraćali su treći, »bit će to prijestolonasljednik Perzije.« Bilo jasno jedino daje svatko o toj stvari imao različito mišljenje od drugih. Uskoro je to bila jedina tema o kojoj su raspredali ljudi u krčmama i na gradskim trgovima. Kad je proglas da će legendarna Kraljica Velike Palače primati prosce stigao i do najudaljenijih zakutaka svijeta, u kraljevsku palaču pohrlile su stotine muškaraca. Stizali su na konjima, u kočijama i na slonovima. Svaki dan u grad je stizalo sve više prosaca i kraljica je primila svakog od njih. Jedan je donio zlato, drugi dragulje; neki donesoše krzna a neki čarobnu svilu. Svi oni od kraljice primiše najiskrenije zahvale, ali niti jedan nije dobio njezinu ruku. Gahil bi za nekog od njih rekao: »Sjajan je ratnik«, ali kraljica bi odgovorila: »Ali ne voli glazbu kako bih se mogla udati za takvog muškarca?« Gahil bi rekao za drugog prosca: »Kako predivne crte lica ima i krasan stas«, a kraljica bi odgovorila: »Nije vješt u matematici - kako će se snaći u upravljanju nosim zalihama žita?« I tako se to nastavljalo u nedogled. Kad god bi Gahil pronašao neku poželjnu značajku, njegova voljena kraljica bi pronašla nedostatak. Uskoro je trebalo isteći šezdeset dana i Gahil je shvatio da vodi izgubljenu bitku. S druge strane, kraljica je bila razdražena što je sve to vrijeme koje je trebala provesti u rješavanju državnih pitanja i posvetiti svom narodu uludo potrošeno na Gahilove planove da joj pronađe muža. Ali samoća je u njoj počela rasti sve više. Isprva je to bila samo sićušna klica osjećaja usamljenosti i čežnje, ali uskoro je izrasla u šumu praznine. Ostao je još samo jedan dan do isteka šezdesetodnevnog roka, i kraljica je (pa čak i Gahil) nestrpljivo iščekivala povratak uobičajenom životu. Međutim, u gluho doba noći u grad je ujahao neki princ, jahao je na konju koji je bio tako bijel i tako blještav da ste u njegovoj sjajnoj dlaci mogli vidjeti odraz mjeseca i zvijezda. Konj je bio prekrasan, ali je princ koji ga je jahao bio još divniji. Princa je grijao ogrtač načinjen od krzna iz Rusije. Nosio je košulju i hlače istkane od svile iz Kine i čizme od kože iz Turske s ukrašene biserima iz Abesinije. Muškarac je bio visok i plećat. Imao je oči boje ebanovine, kosu garavu poput crnog jantara i kožu preplanulu od sunca. Usred noći princ je počeo lupati na vrata palače. »Sto hoćeš?« doviknuo je noćni stražar. »Reci svojoj kraljici da je Princ nad prinčevima ovdje da zatraži njezinu ruku.« »Gospodine«, odgovorio je stražar, uvidjevši da je ovaj naočit muškarac plemenitog porijekla, »ne mogu vas pustiti u palaču usred noći, jer kraljica i njezina svita spavaju. Zamolio bih vas da se vratite ujutro i zatražite službeni prijem.« »Stražaru«, odgovori princ, »moram smjesta vidjeti kraljicu, jer imam za nju poklon 126
koji je dragocjeniji od vječnog života.« Stražar je bio zaintrigiran. »Mogu li vidjeti dar, gospodine?« Princ je podignuo malenu kutiju od crvena drveta, optočenu zlatom i dragim kamenjem u tisuću boja. »Stražaru, dar je unutra, ali sadržaj mogu pokazati samo kraljici. Niti jedna druga osoba ga ne smije vidjeti«, rekao je princ. »Gospodine, ipak vas moram zamoliti da se vratite sutra ujutro. Jamčim vam da će vas tada kraljica primiti i saslušati vas.« Gahil nije mogao zaspati i u gluho doba noći lutao je po palači. Bio je sav u brigama. Stario je i znao je da će uskoro umrijeti i da neće ostati nitko tko bi se brinuo o njegovoj kraljici. Začuo je nekakve zvukove pred vratima palače pa je prišao i slušao skriven u sjeni. Prinčeve riječi su ga se dojmile. A osim toga, iskreno rečeno, bio je već očajan od iščekivanja da dočeka kraljičinu udaju. Istupio je iz sjene i stao pred stražara. Stražar se naklonio. »Lorde kancelaru«, rekao je, obraćajući se Gahilu njegovom službenom titulom, »ovaj princ želi odmah vidjeti našu kraljicu.« Princ se okrenuo starijem Čovjeku čija je svaka riječ odisala mudrošću, i rekao: »Štovani lorde kancelaru, ja sam Princ nad prinčevima i došao sam zatražiti kraljičinu ruku. Imam za nju dar ravno s nebesa« - podignuo je kutiju optočenu draguljima - »i moram ga smjesta dati Njezinom Veličanstvu.« Gahil je zamalo odbio prinčevu molbu i predložio mu da se vrati ujutro, baš kao sto je to učinio i stražar, ali stari savjetnik imao je dar pronicanja. Lord kancelar zagledao se u dubinu prinčeve duše i tamo je vidio samu ljepotu. Gahil je upotrijebio svoje magične moći, koje je izvještio kroz godine meditacije i učenja, da svojim unutrašnjim pogledom pronikne u kanjone i zakutke prinčeva srca, i tamo je vidio samo čistoću. Na stražarevo zaprepaštenje, Gahil reče: »Uđite u palaču, Prinče nad prinčevima. Pitat ću kraljicu hoće li vas primiti u audijenciju u ovo neuobičajeno vrijeme.« Princ i njegov konj ušli su u dvorište palače slijedeći polagan, pogrbljen hod starog savjetnika. Gahil je probudio glasnike i poslao ih do kraljičinih odaja da prenesu njegovu molbu kraljici da ga primi u audijenciju u vezi s jednim hitnim državnim pitanjem. Kraljicu je nježno probudila njezina dvorska dama, koja joj je služila od djetinjstva. Dvorska dama bila je stara gotovo kao Gahil, kojega je potajno voljela čitav život. »Moja kraljice«, nježno je prošaptala dvorska dama, »Lord kancelar moli da ga hitno primite.« Za čitave svoje vladavine kraljicu niti jednom nisu probudili usred noći zbog Gahila, i stoga je znala da ovo mora biti neodložno pitanje od goruće važnosti. Kraljica je odjenula jednostavnu haljinu od sirovog bijelog pamuka i bosonoga žurno otrčala u dvoranu za svečane prijeme. Strahovala je od katastrofe u svom kraljevstvu ili od toga da je njezinog voljenog Gahila shrvala kakva ozbiljna bolest. 127
Ušavši u dvoranu sva zadihana, kraljica reče: »Dragi najmudriji od mudrih, što je povod vašoj molbi da vas primim u ovo gluho doba noći?« Gahil odgovori, smjerno spuštena pogleda: »Kraljice moga srca, molim vas da mi oprostite ovaj čin, ali usrdno vas molim, saslušajte Princa nad prinčevima koji je došao da vas hitno vidi.« Iz kuta dvorane istupio je Princ nad prinčevima, držeći u ruci crvenu drvenu kutiju. Naklonio se kraljici, koja je i bez svojih dragulja i sjajnih uresa bila najljepša žena koju je ikad vidio. »Što je ovo?« upitala je kraljica Gahila. »Princ nad prinčevima došao je zatražiti vašu ruku«, odgovorio je Gahil polaganim, blagim glasom. Kraljičinu mudrost zasjenio je veo ljutnje. »Što?... U gluho doba noći zovete me iz moje odaje da primim još jednog prosca... Kancelare Gahilu, jako sam ljuta zbog ove ludosti.« Starac je pao na koljena. »O, Kraljice nad Kraljicama, radije bih bio bačen u ponor vatre negoli vas. razbjesnio. Molim vas da mi oprostite. «Kraljica je potrčala prema starcu i pomogla mu da se podigne na noge. » Ti budalasti starče«, rekla je i lagano ga poljubila u obraz, »taj tvoj princ mora da je doista poseban kad si za njega probudio svoju kraljicu.« »O, kraljice moja«, odgovorio je Gahil, »jest, poseban je.« Kraljica je usmjerila svoju pažnju prema princu koji je stajao pred njom. »O, prinče iz dalekih krajeva, što vas to dovodi u moju palaču tako kasno u noći i tjera da mog učenog kancelara držite budnim? Zar to nije moglo pričekati do jutra?« Princ nad prinčevima pogledao je Kraljicu nad kraljicama i zavolio je čitavim srcem. I kraljica je pogledala princa i uzvratila mu ljubav. Ostala je, međutim, obavljena ljutnjom i strahom od otvaranja srca drugom ljudskom biću. »O, kraljice«, rekao je princ, »imam za vas dar koji smjesta morate primiti, jer ne može čekati. Mogu li stoga zamoliti za vaše milostivo dopuštenje?« Njegov glas zvučao je poput glazbe. »Koji mi to dar donosite, o, prinče, koji ne može čekati do jutra?« pitala je kraljica glasom hinjeno dalekim, hladnim i razdraženim (stari Gahil u sebi se smijuljiojer nikada do sada nije čuo svoju kraljicu govoriti na ovaj način, te je po tome znao da se zaljubila - napokon. Princ je podigao svoje tamne oči prema kraljici koja je zračila ljepotom i shvatio kako od uzbuđenja jedva može govoriti. Tako se ponašaju zaljubljeni ljudi. Princ je stidljivo progovorio. »Imam dar za Vaše najljepše i najmudrije Veličanstvo.« Otvorio je kutiju i iz nje izvadio predivan, kristalno proziran kamen veličine šake. Princ je odložio kutiju na pod i na dlanu ruke ispružio kamen prema kraljici da ga vidi. Je li to bio dijamant? Ako jest, bio je najveći na svijetu. Kraljica je prišla bliže da ga promotri. Kad je to učinila, kap vode pala je s prinčeve ruke na pod. Zatim je pala još jedna, pa još jedna. »Led«, povikala je kraljica. »Probudili ste me da vidim komad leda! Moji učenjaci su rashlađivali moju odaju komadima leda tisuću 128
puta većima od ovoga.« Ogrnuta svojim gnjevom, okrenula se Lordu kancelaru i povikala: »Sad je dosta! Nema više prosaca«, i nakon tih je riječi otrčala iz dvorane. Princ je ostao stajati točno tamo gdje je bio, dok se komad leda postupno otapao u njegovoj ruci i na podu pod njom oblikovao malenu lokvu vode. Gahil je neko vrijeme gledao, a onda tužno napustio dvoranu. Naredio je čuvaru da isprati princa kad ovaj bude spreman da ode. Kraljica se vratila u svoje odaje izvan sebe od bijesa i objasnila svojoj dvorskoj dami što se dogodilo. Stara ju je dvorkinja saslušala i razumjela - njezina mudrost bila je čak i veća od Gahilove i skrivena daleko pomnije. Dvorska dama čekala je da se kraljičin bijes stiša i onda tiho progovorila dok je kraljica nervozno koračala po svojim odajama. »Treba li moja kraljica gutljaj vode da se malo smiri?« »Hvala ti«, odgovorila je kraljica, »godilo bi mi malo vode«. Dvorska dama potom je uzela čašu i otišla u kraljičinu odaju te ispunila času dijamantima iz jedne od kraljičinih škrinja s blagom. Pružila je času kraljici. »Sto je ovo?« upita kraljica zbunjeno. »Kraljice moja, to je voda«, odgovorila je stara dvorkinja. Kraljica je pogrešno pretpostavila daje njezina dvorska dama smetena zbog toga što je kasno doba. Ona reče: »Ne mogu piti dijamante.« U tom trenutku zasljepljujući veo bijesa podigao se s kraljice i u trenu je shvatila svoju pogrešku. Dar Princa nad prinčevima nije bio blok leda. Bila je to toplina prinčeva srca i sigurnost njegove ruke koje je ponudio kraljici, ne još jedan dijamant. Zurila je u čašu s bezvrijednim dijamantima u svojoj ruci pod brižnim pogledom svoje dvorske dame. jedna jedina kap ljubavi vrijedniji je dar od svih dragulja na zemlji. Kraljica je smjesta uvidjela da Princa nad prinčevima voli svim srcem. Dok je jurila iz odaje da pronađe svog princa, suza sreće ote se iz oka njezine dvorske dame i pade na pod. Kraljica je pojurila ka dvorani za svečane prijeme i odgurnula vrata. Princ nije bio tamo, tek lokva vode usred prostorije. Kraljica je otrčala iz sobe do vrata palače, kroz koja u svom životu nikada nije izašla. Kad je jedva dišući dospjela do vrata, stražar joj se zbunjeno naklonio; nikada nije svoju kraljicu vidio iz tolike blizine svakako ne bosu i odjevenu u jednostavnu pamučnu halju. Kraljica nije mogla doći do daha. »Gdje je princ?« upitala je zadihana. Stražar je odgovorio: »Odjahao je odavde prije nekoliko minuta., još uvijek možete čuti konjska kopita.« U dubokoj tišini noći doista se čuo odjek kopita, ali zvuk je sve više slabio. Kraljica je otrčala natrag u dvoranu za svečane prijeme i bacila se na lokvicu vode. Očajnički je pokušavala piti vodu, ližući je s poda poput žednog nomada kad pronađe izvor u pustinji. Oči su joj se napunile suzama kad je prinčeva ljubav 129
dotakla njezine usne a njezina ju je nutrina upijala. Veo bijesa će se podići, ali ljubav zauvijek zaslijepi. Kraljica je otrčala do dvorskih staja. Konjušar je, kao i obično ležao i spavao na tavanu. Kad je pred sobom ugledao kraljicu, nije mogao vjerovati svojim očima, jedan od kraljevskih konja već je bio osedlan i ona skoči na njega i odgalopira punom brzinom kroz otvorena vrata palače dok je konjušar zaprepašten promatrao. Svi su znali da kraljica za čitavog svog života nikad nije napustila palaču. Kraljica je jahala u smjeru odakle je čula topot kopita. Jahala je cijelu noć, ali nijednom nije ugledala Princa nad prinčevima, niti čula odjek galopa njegova konja. Zapala je u očaj. Kako se sunce uzdizalo, njezin je konj postajao sve umorniji, te se kretao sve sporije. Na kraju je usporila do laganog kasa. Nikad prije nije vidjela svoje kraljevstvo; nikad nije vidjela polja koja su svake godine hambare punila zalihama žita niti kuće u kojima su živjeli njezini podanici, i nikada nije vidjela djecu kako se igraju na jutarnjem suncu. Iznenada joj je za oko zapelo neko svjetlucanje. U daljini je ugledala još jedno jezero prinčeve ljubavi što se ljeskalo na travi. Svog je konja potjerala u brzi galop prema jezeru. Dospjevši onamo, ugledala je jezero prinčeve ljubavi rasprostrto pred njom u daljinu, dokle god je pogled sezao. Sjetite se, kraljica nikad prije nije vidjela jezero u prirodi, jer nikada nije bila napustila palaču. Skočila je s konja i potrčala u jezero ljubavi. Kraljica ne samo da nikada prije nije vidjela jezero, već nije niti naučila plivati. I tako se Kraljica nad kraljicama utopila. Nije vikala i dozivala u pomoć, jer je shvatila da je to osjećaj koji vas obuzima kad ste preplavljeni ljubavlju. Jedino stvorenje na zemlji koje je vidjelo što se zatim dogodilo bio je kraljevski konj, koji to nikom živom nije mogao ispričati. Kad je Kraljica nad kraljicama nestala pod vodom, iz vode je izronio bijeli leopard. Bilo je to prekrasno, vitko, mišićavo stvorenje s krznom koje je tako blistalo da ste u njemu mogli vidjeti odraz zvijezda i mjeseca. Leopard je imao srebrne oči, jer je u sebi nosio dušu Kraljice nad kraljicama. Leopard je tada lakim, dugim skokovima potrčao preko granica Kumara do istočnih zemalja. Trčao je kroz kišu i snijeg preko visoravni Abesinije do planinskih vrhunaca Himalaje. Leopard se uspinjao davno zaboravljenim klancima i preko strmina stijena za koje nitko nije ni znao da postoje. Nakon mnogih mjesečevih mijena nabasao je na spilju. Tamo je, u njezinoj unutrašnjosti, u položaju lotosa sjedio Princ nad prinčevima. Bio je nag i sam. Leopard je svoje srebrne oči podigao prema Princu nad prinčevima i u njemu vidio 130
nebo i zemlju kako se stapaju u veličanstvenu rijeku ljubavi. U njegovim očima krugovi ljubavi obrtali su se nad zemljom povezujući uplakano dijete s nasmijanim prosjakom, povezujući proplamsaj nade s vapajem očaja, rastvarajući zlo dobrim. Sve drugo je iluzija. Srebrnooki leopard tada je sjeo uz noge Princu nad prinčevima i ondje zauvijek ostao. Pisanje priče me iscrpilo. U trenucima kad mi se povrati svijest usredotočujem pogled preko ramena prodavača šešira ne bih li mu ugledala lice. Ali ne uspijevam. Večeras ću dobro spavati; osjećam kako mi nadolazi dubok, okrepljujuć san. A sutra, obnovljene snage, možda ću ga napokon vidjeti. Blizu sam. Slijedi tekst napisan na tri lista papira presavijena napola i umetnuta u plavu bilježnicu LIST br. 1: otipkano Zapisnik Mumbajske policije D62950-04 Komentari prevoditelja; M & Prevoditeljske usluge Ltd, 11 Victoria Street, Mumbai Ovo je prijevod rukom pisanog teksta sadržanog u školskoj bilježnici i na 127 neuvezanih listova papira. Prijevod je načinjen po narudžbi Kriminalističkog odjela Mumbajske policije a zatražen je od strane policijskog narednika M. Abilasha, dipl. kriminalista i magistra kriminalistike, iz Odjela za umorstva. Neuvezani papiri numerirani su olovkom i pohranjeni u fascikl. Bilježnica i fascikl su označeni pečatom Kriminalističkog odjela Mumbajske policije i ručnom oznakom D62950-04. Sve sam papire fotokopirao 11. ožujka 2004. u 15 h 30 min. u sobi za pohranu dokumenata Mumbajskog policijskog odjela pod neposrednim nadzorom narednika Abilasha. Mjesta s kojih su istrgnute stranice su obilježena. Prijevod je načinjen na temelju fotokopije za koju potvrđujem da je kopija originala kriminalističkog dosjea Mumbajske policije pod oznakom D62950-04. Tekst je napisan rukom na jeziku hindi, uglavnom kemijskom olovkom, ali nekoliko prvih zabilježaka napisano je grafitnom olovkom (kako je opisala autorica zapisa). Gdje god je to bilo moguće, prilikom prevođenja zapisa držao sam se doslovnog teksta, odstupajući od originala samo onda kad je bilo nužno. Gramatika varira i ponekad ju je teško slijediti. Sva osobna imena fonetski su transliterirana. 131
Gospođa Elizabeth Desai, s Odsjeka za engleski jezik Sveučilišta u New Delhiju, zaslužna je za pomoć pri prijevodu pjesama. Faktura br. 0452-4, izdana 21. ožujka 2004. LIST br. 2: ručno napisano na papiru sa zaglavljem KRIMINALISTIČKI ODJEL MUMBAJSKE POLICIJE NAREDNIK M. ABILASH, MAGISTAR KRIMINALISTIKE ODJEL ZA ZLOČINE 85, SIR POCHKHANAWALA ROAD, WORLI, MUMBAI-25 Telefon: 22621855 Faks: 22633319 Ref: D62950-04 Datum: 11. ožujka 2004. [Nadalje pisano rukom, crnom tintom] Zabilješke s očevida Smrt četvorice muškaraca dogodila se 18. veljače 2004. Mrtvozornik je obavio četiri obdukcije (28. veljače - 7. ožujka). Za svaki od četiri slučaja utvrdio je da je riječ o »nasilnoj smrti počinjenoj od strane nepoznate osobe ili osoba.« #06-00462 Iftikhar Singh... 18-godišnji muškarac... Uzrok smrti: iskrvarenje i asfiksija kao posljedica fatalne rane zadane nožem na lijevoj strani vrata...Lijeva vanjska karotidna arterija, jugularna vena i traheja presječene su jednim jedinim potezom noža koji je prodro u tijelo pod kutem od otprilike 55 stupnjeva. Oštrica noža je zakrivljena, s maksimalnom širinom od 35 mm. To ukazuje na silaznu putanju i naglo kretanje oštrice noža koji se nalazio u desnoj ruci...Žrtva se po svoj prilici ugušila od nakupljanja krvi koja je pronađena u oba plućna krila...35 uboda nožem u kožu na prednjem dijelu tijela nije raspoređeno po nekom specifičnom obrascu (fotografije 23-36), a stražnji dio je pošteđen. Te su rane najvjerojatnije zadane post mortem. 132
#06-00463 Japayal »Jay-Boy« Harrusang... 23-godišnji muškarac... Uzrok smrti: gušenje i srčani zastoj...s vrata je odrezan konopac promjera 36 mm. Čvor koji je upotrijebljen prikazan je na fotografiji br. 17...oštrica je bila dugačka barem 15 cm i široka 25 mm. U tijelo je prodrla pod kutem od 70 stupnjeva između trećeg i četvrtog međurebrenog prostora...to navodi na pretpostavku da je nož bio u napadačevoj desnoj ruci. Uočena je ... i zasjekotina na abdomenu u području iznad pupka, ali aorta nije prerezana niti je zasjekotina uzrok smrti. #06-00464 Oojam »Andy«Tandor...20-godišnji muškarac... Uzrok smrti: iskrvarenje i asfiksija kao posljedica fatalne ubodne rane zadane nožem na lijevoj strani vrata... Ovaj izvještaj sličan je izvještaju br. 00462. I u ovom je slučaju uočena druga rana zadana nožem, koja se proteže unutrašnjim dijelom žrtvine lijeve ruke. Mrtvozornik je zaključio da je žrtva vjerojatno uspjela odbiti prvi nasrtaj nožem podizanjem svoje lijeve ruke, ali drugi nasrtaj ju je usmrtio gotovo trenutačno. Ustanovljeno je da je oštrica koja je upotrijebljena identična onoj u slučaju žrtve 00462 i da je po svoj prilici zakrivljena. Napadač je najvjerojatnije dešnjak. #06-00465 Bhim Basu...22-godišnji muškarac... Uzrok smrti: asfiksija kao posljedica traume vrata... Tehnički, Basu je preminuo od gušenja u vlastitoj bljuvotini, ali to je uistinu nebitan detalj. Po svemu sudeći, žrtva je bila na koljenima kad je ubijena; oko njegova vrata visio je konopac, ali nije bio stegnut. Žrtva je izbodena nožem zakrivljene oštrice s tri nagla zamaha prema dolje u lijevu stranu vrata. Povratio je prije nego što mu je presječena unutrašnja jugularna arterija i ugušio se u mješavini bljuvotine i krvi. U službenom izvješću stoji da se ugušio u vlastitoj bljuvotini.
133
LIST br. 3: ručno ispisan olovkom, s tragovima brisanja gumicom Priča o šeširu Sve je predodređeno, A ipak u svemu imaš izbor. Tvoja dobra djela se važu: Nagni ih na ovu stranu, i izlazi sunce, Nagni ih na drugu, i sve što ostaje od vatre je pramen dima. Sve je zadano, Pa ipak ponad nas lebdi veo. Prodavač ti rado daje vjeresiju No posudiš li, on će to zapisati. Svake noći sakupljač obilazi okolo I uzima ti u snu što je njegovo. Jer tvoj je dug zapisan A tvoja presuda - istina.
134
Pogovor Neobična, istinita priča o nastanku Plave bilježnice S timom iz Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda radio sam 2002. godine istraživanje o utjecaju izrabljivanja djece na njihovo obrazovanje i neuhranjenost u Obali Bjelokosti. Istraživanje smo proširili i na Jamajku, Kinu i nekoliko godina kasnije na Indiju. Kada sam dobio poziv od indijske vladine agencije da posjetim Indiju, bio sam zainteresiran i prihvatio sam. Zrakoplov kojim sam letio do New Delhija preusmjeren je za Mumbai a tek potom za Delhi, gdje sam stigao s četrdeset osam sati zakašnjenja - u tri sata u noći. Potpuno iscrpljen od nespavanja, prošao sam kroz aerodromsku kontrolu jednom rukom gurajući prtljagu na kolicima, dok sam drugom stezao putovnicu i lokalni novac. Bez obzira na kasne noćne sate, aerodrom je bio krcat putnicima i bilo je užasno vruće. Nisam se ni snašao a neki je dječak zgrabio moja kolica s prtljagom i počeo ih gurati vičući: »Taksi, gospodine?« pa sam trenutak kasnije jurio kroz gomilu za njim i za svojom prtljagom. Dok smo jurili kraj redova parkiranih taksija dovikivao sam dječaku da stane ali on se nije obazirao. Ušli smo u golemo skladište i dječak se konačno zaustavio ispred malog smeđeg auta gdje su me istog trenutka opkolila četvorica mladića u dvadesetima. Jedan od njih zgrabio je moje kovčege i ubacio ih u prtljažnik, dvojica su me ugurala u auto i krenuli smo. Prema Delhiju smo se vozili autocestom za teretni promet - jedino putničko vozilo među kamionima - a potom skrenuli na napuštenu benzinsku crpku gdje je čekao drugi automobil, veći od ovoga i crne boje. Naredili su mi da prijeđem u drugi auto, i ja sam poslušao stežući ispod ruke torbu s laptopom u koju sam stavio i putovnicu i ostale dokumente. Zatečen neobičnom situacijom sve do tada sam se tješio da će sve biti u redu i da je naprosto riječ o lokalnom taksiju - dok se nisu pojavila druga četvorica mladića, s kukuljicama na glavi, i ušla u auto: dvojica sprijeda, a dvojica otraga, po jedan sa svake moje strane. Kad smo krenuli doviknuo sam vozaču: »Hotel Interkontinental«, a on je odgovorio: »U redu, gospodine«. Kad se nakon sat vremena vožnje mladić na suvozačkom sjedalu okrenuo i rekao: »Vaš hotel je zatvoren«, uhvatila me panika. 135
»Nije istina«, rekao sam. »Odvezite me u Interkontinental.« »Zatvoreno je«, ponovio je cerekajući se. Dok smo se vozili prema Delhiju gurnuo sam putovnicu u hlače a rezervnu bateriju za laptop sakrio u rukav, kao nekakvo priručno oružje. U centar Delhija ušli smo sat vremena kasnije - gotovo se već posve razdanilo. Ispred našeg auta ubacio se crni motocikl i motociklist nam da znak da se zaustavimo. Kad je mladić koji mi je sjedio slijeva izašao iz auta i otišao do motociklista (kako bi mu platio, što sam shvatio malo kasnije), otvorio sam vrata i pojurio uskom ulicom, no motociklist mi je prepriječio put. Na kacigi mu je pisalo »Policija«, pa sam se ponadao da sam spašen. »Interkontinental«, rekao sam mu, no policajac mi je doviknuo: »Vrati se u auto.« Pokunjeno sam ga poslušao i auto je krenuo za motociklom. Nismo se zaustavili ispred Interkontinentala, nego kraj neke oronule višekatnice. Grubo su me izgurali iz auta i odveli u jedan stan u zgradi, gdje su me ubacili u tijesan sobičak bez namještaja, samo s jednom metalnom posudom koja je trebala poslužiti za obavljanje nužde. Kad su se za mnom zaključala metalna vrata legao sam na goli betonski pod i neko vrijeme vikao, a na kraju zaspao. U neko doba noći, vrata su se otvorila i jedan od mladića ušao je i pokrio me dekom. Bio je to primjer ljudskosti jednog čovjeka koji je pokazao brigu za drugog čak i u ovakvoj situaciji kad se radilo o otmici. Kad sam se probudio bio je mrak, a iz susjedne sobe dopirali su zvuci s televizora. Na programu je bio prijenos utakmice kriketa između Indije i Pakistana što ovdje uživa značaj gotovo religijskog događaja. Kroz vrata su dopirali veseli povici momaka čiji je tim očito pobjeđivao, dok. sam ja i dalje povremeno pokušavao privući pažnju vikom. Ova me situacija suočila s činjenicom da nisam osobito hrabar - što me ražalostilo no ne i osobito iznenadilo. Znao sam da mi nedostaje odvažnosti. No deprimirala me pomisao da sam vrlo brzo postao fatalist pojam koji prema mojoj definiciji podrazumijeva da je ljudsko postojanje zapravo zatvoreno u iskustvo sadašnjeg trenutka: prošlost postaje nebitna, a budućnost prestaje postojati. Mislio sam na svoje kćeri i nalazio određenu utjehu u tome da su svjesne kako su mi moj poziv i posao kojem sam se posvetio predstavljali nešto što sam smatrao veoma važnim. Strah da ih nikada više neću vidjeti bio je jedini element »budućnosti« koji nije prestao postojati. Bile su to slabe niti misli koje su ništa vezivale za nešto. Samo tri dana kasnije oslobodile su me policijski specijalci, tzv. »crne jakne«. Jedan od specijalaca prišao mi je i naprosto rekao: »Slobodni ste«, bez velike pompe. Kasnije sam saznao da su zbog nedavnog ubojstva američkog turista, koji je otet na sličan način, indijske vlasti izvršile pritisak na otmičare da oslobode strane taoce. Do kraja tog dana bio sam dodijeljen na brigu jednom od policajaca. 136
»Interkontinental«, rekao sam. Policajac je bio veoma mlad, i nakon što me je ostavio pred Interkontinentalom - gdje me s cvijećem i voćem dočekala uprava hotela i špalir hotelskih zaposlenika pitao me je što bih želio raditi. Zamolio sam ga da me odv eze do Taj Mahala, na dva sata vožnje odavde. »Ne biste li prvo odspavali?« upitao je s nadom, no rekao sam mu da bih radije vidio Taj Mahal. Nabrzinu sam se otuširao i začas smo bili u kolima, na putu prema Taj Mahalu. Mladi policajac je u međuvremenu nazvao svog strica i dogovorio se s njim da svratimo do njegovog restorana u obližnjem gradu, gdje nas je već čekalo šestoro gostiju i svečani ručak priređen u moju čast. Veliki stol bio je zatrpan raznim jelima. Osim ovih posebno odabranih gostiju nije bilo nikog drugog u restoranu. Osjećao sam kao da mi žele reći: »Ovo je Indija - a ne ono.« Te večeri omogućen mi je »privatni« posjet Taj Mahalu, koji je u to doba bio zatvoren za posjetioce - to je moć policije! Dok sam posve sam obilazio ovo veličanstveno zdanje podignuto u ime ljubavi ponovno sam pomislio: »Ovo je Indija - a ne ono.« Sljedeći dan odletio sam u Mumbai da se pridružim timu ljudi s kojima sam surađivao na projektu. Obilazeći najsiromašnije gradske četvrti našao sam se i u Falkland Roadu, zloglasnoj »Ulici kaveza«. Ovo je jedno od najzloglasnijih mjesta u Indiji, gdje se kao seksualno roblje izrabljuje više od pola milijuna djece. Obilazeći Ulicu kaveza, zapazio sam petnaestogodišnju djevojčicu naslonjenu na svijetloplave rešetke svog »gnijezda«. Nosila je ružičasti sari prošaran duginim bojama i pisala je nešto u plavu bilježnicu. Pogled na pismenu prostitutku me je zatekao. Ta djevojka u ružičastom sariju nadahnula me je da napišem Plavu bilježnicu - priču koja počiva ha onome čemu sam svjedočio tijekom terenskih istraživanja i na izvještajima o uvjetima u kojima su ta djeca prinuđena živjeti. Svaki put kad se suočim s nekim problemom okružen povlaštenim uvjetima modernog života, sjetim se Batuk i njezine sposobnosti da nadvlada uvjete u kakvima je prisiljena živjeti i uzdigne se iznad njih. Plava bilježnica je nastala u neobičnim okolnostima. Kao znanstvenik dobar dio vremena provodim u osmišljavanju programa za ljude koji žele izgubiti suvišne kilograme i postati aktivniji (o ovome detaljnije u mojoj knjizi Move a Little, Lose a Lot, Random House, 2009). Jedno od temeljnih načela pristupa mojeg tima naglašava da se kilogrami ne gube opsesivnim provjeravanjem kazaljke na vagi, nego aktivnim životom. Svi mi imamo snove, ali moramo aktivno raditi na njihovu ispunjenju - upravo se u tome sastoji umjetnost življenja. Kao dio tih programa, moj tim uči ljude kako da postave životne ciljeve i kako 137
da ih ostvare. Moje načelo je da svojim klijentima nikad ne predlažem da probaju nešto što nisam i sam probao. Pomislio sam kako bi pisanje romana moglo biti savršen primjer zadatka kakve obično nudim drugima, možda upravo zato što mi je to bilo nešto posve strano. Nikada nisam poželio napisati roman, iako sam volio smišljati priče za svoje kćeri dok su bile male. Budući da sam znanstvenik, pristupio sam tom projektu na znanstveni način. Ustanovivši da se kraći roman sastoji od približno 60.000 riječi, zaključio sam da bih pišući tisuću riječi dnevno roman mogao završiti za dva mjeseca. Za prvu verziju Plave bilježnice trebalo mi je pedeset osam dana. Batuk me je godinama proganjala u noćnim morama, tako da sam se znao probuditi usred noći uvjeren kako stoji kraj mene i promatra me. Kada sam napokon sjeo kako bih napisao priču o njoj, ta je priča doslovno provalila iz mene u jednom dahu. Kao liječnik i znanstvenik imao sam čast i sreću upoznati neke od najsiromašnijih no istodobno najherojskijih ljudi na svijetu. Uvijek su me primali s dobrodošlicom i bez trunke zavisti i uvijek bi mi ponudili da s njima podijelim obrok, ma kako skroman bio. Kad bi me posao odveo u siromašne i nerazvijene krajeve svijeta, tražio sam od lokalnih socijalnih i zdravstvenih radnika da mi pomognu razumjeti potrebe i težnje ljudi radi kojih sam onamo došao. U Mumbaiju su to bili zemljoradnici, učitelji i psiholozi; na Jamajci medicinske sestre; u Kini studenti u Keniji vojnici. U svakoj takvoj prigodi naglašavao bih da mi nije nužan prevodilac, jer mi je više od svega važno upoznati ljude zbog kojih sam ondje. Puno mi znači kad mogu sjediti u nekoj kolibi i satima promatrati ljude kako međusobno razgovaraju. Ako je potrebno pridružit ću se čistačima smeća u obavljanju njihova posla samo da bih mogao razgovarati s njima u vrijeme njihova odmora. Puno mi znači i prilika da provedem vrijeme u lokalnoj bolnici s čovjekom koji čeka da ga primi liječnik. Zaključio sam da su osmijeh, naklon glavom i stisak ruke najdublja i najuniverzalnija sredstva komunikacije među ljudima. No ujedno sam otkrio da su moji boravci medu siromašnima iscrpljujuće iskustvo - čovjek se često osjeća ispražnjeno, nemoćno i nedoraslo situaciji. Kad se vratim kući osjećam grižnju savjesti pri pomisli da u Americi prosječna obitelj nakon svakog obroka baci onoliko hrane koliko neka šestočlana obitelj u siromašnim dijelovima svijeta ima za cijeli dan. Kako mogu potrošiti za večeru u restoranu iznos kojim siromašna obitelj u Mumbaiju pokriva mjesečne životne potrebe. Kako to da je žena u mumbajskom bordelu koja zaradi dolar dnevno spremna svoj jedini dnevni obrok podijeliti s jednim poljodjelcem i sa mnom koji živim privilegiranim životom. Prizori koje sam naslikao opisujući Batukin život nepodnošljivo su okrutni - no intenzitet i količina patnje u Plavoj bilježnici su prikazani suspregnuto i prigušeno. 138
Da je patnja kojom su izložena djeca poput Batuk prikazana u punoj snazi i bez zadrške, ovu knjigu bilo bi nepodnošljivo čitati. Uspio sam tek odškrinuti vrata, a onda se odmaknuti. Naslikao sam na platnu prizore iz Batukina života dotičući ih tek ovlašnim potezima jer ni sam nisam mogao podnijeti više od toga. Pozadina te slike prikazuje ono najgore u ljudskoj prirodi - počevši od iznajmljivanja novorođenčadi za prošnju do zvjerskog nasilja i svakodnevnih ubojstava i seksualnog zlostavljanja djece. S druge strane tu su oni koji su suočeni s takvim životom ne samo preživjeli nego i ostali uzdignute glave. Oni su primjeri snage ljudskog duha u njegovoj najčistijoj biti. A upravo u toj snazi i nepobjedivosti ljudskog duha počiva nada kojom je prožeta Plava bilježnica. Utjecaj knjige Na zdravstvenoj zaštiti djece bio sam angažiran deset godina i pritom se susretao s mnogim znanstvenicima, odvjetnicima i filantropima, no kad god bi se govorilo o otmicama, ropstvu i seksualnoj eksploataciji djece ti se ljudi nisu uspijevali suočiti s problemom. Pretpostavljam da je razlog u tome što većina njih ima vlastitu djecu, pa im je djetinjstvo provedeno u seksualnom ropstvu jednostavno nepojmljivo. Neljudskost eksploatacije djece teško može pojmiti svijest u kojoj su djeca simbol radosti i ljubavi. Putujući po Americi, Europi, Australiji i Aziji, gdje sam držao predavanja i predstavljao ovu knjigu, često sam nailazio na slične reakcije. Ljudi bi se libili uzeti knjigu u ruke, no dirnuti likom Batuk brzo bi pristajali na ulogu svjedoka. Riječ po riječ, prizor po prizor, i Batukina potresna sudbina postala bi i njihova. Kako su se nizala predstavljanja knjige i rastao broj onih koji su je pročitali postupno sam se počeo udaljavati od onog što sam napisao - kao da je Batuk dobila vlastiti glas a ja postao tek njezin predstavnik za odnose s javnošću. Stajala mi je uz rame, baš kao što mi je nekad stajala kraj kreveta kad bih se budio iz košmarnih snova zbog priče o njoj. U njezino sam se ime uključio u djelovanje Međunarodnog centra za otetu i eksploatiranu djecu. Svjedočio sam rađanju tog programa u Indiji, njegovim međunarodnim uspjesima u sprečavanju trgovanja dječjom pornografijom. U Australiji sam sudjelovao u pokretanju inicijative za zaštitu djece, u Indiji sam se sastajao s najvišim vladinim dužnosnicima da bismo razgovarali o rješavanju tog problema. Putovao sam u Francusku, Nizozemsku, skandinavske zemlje i Koreju, i ove godine u Kinu - tisuće kilometara prijeđenih u Batukino ime. No ono što me je najviše potreslo bile su reakcije pojedinaca na apel koji je uputila Batuk. 139
Nakon jednog od predstavljanja knjige u SAD-u jedna je žena ustala i ispričala kako je bila žrtva otmice u Delhiju - kidnapirali su je neki mladići s mačetama. Ispričala je kako je doživjela psihički slom i dugo nakon toga patila od depresije, ali i kako se uspjela ponovo vratiti normalnom životu. Jednom drugom prilikom nakon predavanja mi je prišla neka žena i ispričala kako je spasila dvoje djece prisiljene da se bave prostitucijom. Pokazala mi je fotografiju dviju djevojčica. »One su sad moje unuke«, rekla je. Bio sam u Indiji u vrijeme kad je jedna religijska sekta obznanila da je svojim sljedbenicima dopustila sklapanje braka s djecom prisiljenom na bavljenje prostitucijom, da bi im se na taj način osigurala pravna zaštita i sigurnost. Upoznao sam i par koji se - pročitavši Plavu bilježnicu - odlučio na usvajanje djevojčice iz Indije koja se prisilno bavila prostitucijom. Kad sam knjigu predstavljao Los Angelesu, jedan je novinar na predstavljanje poveo svoju četrnaestogodišnju kćer. »Želim da zna što se događa njezinim vršnjacima«, rekao je. Upoznao sam razred srednjoškolaca koji su prikupili novčani prilog za pomoć pri ostvarenju programa Međunarodnog centra za otetu i eksploatiranu djeci u Mumbaiju, u čijem sam radu sudjelovao. Susretao sam i studente koji su išli u Indiju da bi kao volonteri pomogli u realizaciji tog programa. Sreo sam policajca iz Kambodže koji je sudjelovao u racijama dječjih bordela i na pitanje o uspješnosti rehabilitacije te djece dobio ohrabrujući odgovor. Američki vojni časnik koji je služio u Afganistanu bio je tako potresen Batukinom pričom da mi je poslao američku zastavu izvješenu u vojnom kampu Phoenix u Kabulu - još jedan primjer solidarnosti čovjeka koji suosjeća s drugima. Susretao sam svece koji spašavaju grešnike i grešnike koji ponavljaju strahote o kojima sam pisao. No najviše od svega dirnuli su me i na mene trajno utjecali susreti s djecom koja su - zahvaljujući angažmanu ljudi kojima je stalo do njihove dobrobiti - izbavljena iz seksualnog ropstva. Pobjeđivali su me u šahu, dijelili smo obroke, šetali zajedno. Stajao sam pored jedne takve djevojke u trenutku kad je dobila obavijest e-mailom da je primljena na fakultet. Upoznao sam ženu koja je kao dijete bila u seksualnom ropstvu, a sada je ugledna menađžerica u jednoj tvrtki; ta je žena uspjela spasiti svoju majku od prostitucije. Gledao sam tu djecu kako se igraju, i vidio ih kako uče. Vidio sam njihova umjetnička djela, molio se s njima, i slušao ih kako pjevaju - o Bogu, ljepoti i nadi. To je Batukin svijet i njezin glas - glas nade.
140
by
Sandrine
www.balkandownload.org
141
