1
Nicolas Barreau
Osmijeh žene
www.crowarez.org www.bosnaunited.net
2
Sreća je crveni ogrtač s poderanom podstavom. Julian Barnes
3
1. U studenom prošle godine jedna mi je knjiga spasila život. Znam, zvuči nevjerojatno. Mnogi bi mogli pomisliti da pretjerujem kad to kažem. Ili da zvučim patetično. Ali zapravo je stvarno bilo tako. Ne, nitko me nije pokušao ustrijeliti u srce da bi mu metak nekim čudom ostao zaglavljen u koricama debelog, u kožu obavijena izdanja Baudelaireovih pjesama, kao što se to inače može vidjeti u filmovima. Moj život ipak nije toliko uzbudljiv. A i srce mi je već bilo ranjavano. Dan kad se to dogodilo bio je sasvim običan, baš kao i svaki drugi. Svega se točno sjećam. Posljednji gosti u restoranu - grupica poprilično glasnih Amerikanaca, jedan diskretan japanski par i nekoliko Francuza koji su žustro raspravljali — ostali su, kao i obično, sjediti dokasno, s tim da su Amerikanci, nakon što su pojeli gateau au chocolat, čuvenu čokoladnu tortu, oblizivali usnice i ispuštali zvukove nalik na “aaaah” i “oooh”. Nakon što je poslužila desert, Suzette me pitala trebam li je još i nakon toga sretno odjurila dalje. Jacquie je, kao i obično, bio loše raspoložen. Dok je zveckao tanjurima koje je, nakon čišćenja, slagao u perilicu, mrmljao je nad prehrambenim navikama turista. “Ah, les Americains! Ne razumiju ništa o francuskoj cuisine, rien du tout! 1 Uvijek mi pojedu i dekoraciju. Zašto moram kuhati za barbare? Najradije bih od svega odustao, stvarno mi to kvari raspoloženje!” Odriješio je pregaču, na odlasku samo promrmljao svoj bonne nuit, pa sjeo na stari bicikl i nestao u hladnoj noći. Jacquie je vrhunski kuhar i jako mi je drag unatoč tome što ne može bez te svoje čangrizavosti, baš kao što bouillabaise 2 ne može bez lonca. I prije je radio kao kuhar u Temps des Cerises 3 u, u vrijeme kada je taj mali restoran s kariranim, crveno-bijelim stolnjacima, smješten nedaleko od prometnog Bulevara Saint Germain u Ulici Princesse, pripadao mojem ocu. Moj otac volio je tu šansonu, Le Temps des Cerises, pjesmu koja odiše životom, ali je istodobno i tako tužna; pjeva o ljubavima koje se pronađu i ponovo izgube u vremenu koje je jako lijepo, a tako kratko traje. Iako je poslije tu staru šansonu francuska ljevica odabrala za svoju neslužbenu himnu, kao simbol prekretnice i napretka, vjerujem da pravi razlog zbog kojeg je moj otac izabrao baš to ime za restoran nema mnogo veze s Pariškom komunom, već da ga za nju vežu neka posve osobna sjećanja. To je bilo mjesto na kojem sam odrasla. Tu sam dolazila nakon nastave pa sjedila u kuhinji sa svojim bilježnicama, okružena zvonjavom lonaca i tava i tisuću primamljivih jela. Tu je Jacquie uvijek za mene čuvao neki slatkiš. Jacquie, kojemu je ime zapravo Jacques Auguste Berton, podrijetlom je iz Normandije, gdje pogled seže i preko horizonta i gdje je zrak slankast, a ništa ne zaklanja pogled na beskonačno more iznad kojega vjetar i oblaci igraju svoju smetenu igru. Najmanje jednom dnevno Jacquie me uvjerava kako voli gledati u daljinu, jako daleko. Katkad mu je Pariz preskučen i preglasan. I u tim trenucima čezne za obalom. “Kako se netko, tko je samo jednom osjetio miris Cote Fleurie, može osjećati dobro na pariškim uličicama? Ha, reci mi?” Mahao je nožem za meso i gledao me svojim velikim smeđim očima pun predrasuda, zatim je žustro s čela maknuo tamnu kosu koja je sve više i više, a gledala sam na to s određenom nježnošću, bivala prožeta sijedima. Prošlo je uistinu već podosta godina otkako je taj muškarac velikih ruku pokazao jednoj četrnaestogodišnjakinji s dugačkim plavim kečkama kako se priprema savršeni creme brulee 4.
Ah, ti Amerikanci! Ne razumiju ništa o francuskoj kuhinji. Ni-šta! (op. prev.) Tradicionalno francusko mediteransko jelo nalik na gulaš; preteča brudeta, (op. prev,) 3 Doba trešanja, (op. prev.) 1 2
4
Poznati desert, klasik francuske kuhinje.
4
Bilo je to prvo jelo kojim sam oduševila svoje prijateljice. Naravno da Jacquie nije bio bilo kakav kuhar. Kao mladić radio je u slavnom hotelu Ferme Saint-Simeon u gradiću Honfleur na Atlantiku, koji je odisao posebnim šarmom i bio omiljena oaza mnogih slikara i umjetnika. “To je već bilo s više stila, draga moja Aurelie.” Iako Jacquie vječito nečemu prigovara, potajno mu se uvijek smješkam jer znam da me nikad ne bi ostavio na cjedilu. Tako je bilo i tog posljednjeg studenog u kojem je nebo iznad Pariza pobijeljelo poput mlijeka, a ljudi su užurbano hodali ulicama, noseći debele šalove. Bio je to studeni koji je bio mnogo hladniji od onih koje sam dosada proživjela u Parizu. Ili mi se možda samo tako činilo? Nekoliko tjedana prije umro mi je otac. Jednostavno tako, bez upozorenja, njegovo srce odlučilo je da ne želi više kucati. Jacquie ga je pronašao u poslijepodnevnim satima otključavajući restoran. Tata je spokojno ležao na kuhinjskom podu, okružen svježim povrćem, janjećim butovima, školjkama kapicama i začinskim biljem koje je tog jutra kupio na tržnici. Naslijedila sam restoran, naslijedila sam recept za njegov slavni menu d'amour, Ljubavni meni kojim je navodno prije mnogo godina osvojio srce moje majke, te nekoliko pametnih rečenica o životu. Majka mi je umrla dok sam još bila malena, tako da nikad neću saznati je li mi otac ispričao baš pravu istinu o tome kako su se upoznali. A on je bio navršio šezdeset osam godina i naravno da je za mene otišao prerano. Ljudi koje volimo uvijek odlaze prerano, bez obzira na to koliko imaju godina, zar ne? “Godine ništa ne znače. Znači samo ono što se dogodi tijekom njih”, rekao je jednom prilikom moj otac dok je polagao ruže na majčin grob. Kad sam u jesen pomalo očajno, ali odlučno, nastavila njegovim stopama, potpuno me slomila spoznaja da sam na ovome svijetu - sasvim sama. Hvala dragom Bogu, tu je bio Claude. Bio je scenograf u kazalištu, a njegov golemi radni stol u malom studio-apartmanu u gradskoj četvrti Bastille bio je uvijek pretrpan crtežima i malim kartonskim modelima. Kad bi dobio kakav veći posao, jednostavno bi na nekoliko dana - nestao. “Sljedeći tjedan me nema”, samo bi mi rekao. U početku, trebalo mi je vremena da se priviknem na to da se jednostavno neće javiti na telefonske pozive, niti otvoriti vrata, unatoč tome što uporno zvonim. Nakon nekog vremena, samo bi se vratio kao da se ništa nije dogodilo. Pojavio bi se iznenada, poput prekrasne duge na nebu, strastveno me poljubio u usta i zvao me svojom malom dok je sunce igralo igru skrivača u njegovim plavim kovrčama. Tad bi me zgrabio za ruku, povukao za sobom i pokazao mi svojim zavodljivim pogledom nove nacrte. Nisam smjela ništa reći. Nekoliko mjeseci nakon našeg upoznavanja pogriješila sam rekavši mu iskreno što mislim. Jednostavno sam naglas promišljala o njemu i usput mu predložila što bi još na sebi mogao popraviti. Claude je u mene buljio s nevjericom. Izgledao je kao da će iz njegovih plavih očiju poteći suze, zatim je snažno, jednim pokretom ruke, pobacao sve sa stola. Boje, olovke, papiri, čaše, kistovi i mali komadi kartona, poletjeli su zrakom kao da su konfeti, a pažljivo pripremljen model od sitnih žica za scenski prikaz Shakespeareova “Sna Ivanjske noći” razbio se u tisuću komada. Od tog trena suzdržavala sam se od bilo kakvih komentara. Claude je izuzetno impulzivan, promjenjiva raspoloženja, vrlo nježan, i jako poseban. Sve na njemu bilo je naglašeno. Nekakva zlatna sredina kao da nije ni dolazila u obzir. Zajedno smo proveli već otprilike dvije godine. Nije mi padalo na pamet zapitati se ima li veza s jednim tako kompliciranim i nadasve sebičnim čovjekom uopće smisla. Ako pogledamo malo bolje, svatko od nas ima neke svoje nedostatke, nešto na što je osjetljiv, ili neke svoje hirove. Postoje stvari koje činimo ili one koje nikada ne bismo napravili, ili možda pak samo u nekim posebnim uvjetima. Situacije kojima će se drugi smijati, odmahivati glavom, iščuđavati se. Te neobične situacije dio su nas i pripadaju samo nama. Ja, recimo, sakupljam misli. U mojoj sobi postoji zid sa šarenim papirićima prepun misli. Zadržala sam ih kako mi ne bi iščeznule, u svojoj prolaznosti. To su misli o razgovorima u kafiću, o ritualima i zašto su toliko važni, misli o noćnim poljupcima u parku, o srcu i hotelskoj sobi, o rukama, vrtnim klupama, fotografijama, o tajnama i kad ih treba odati, o svjetlu koje obasjava drveće, o vremenu kada nepomično stoji. Moje male bilješke drže se na
5
svijetloj tapeti kao tropski leptiri; zabilježeni su to trenuci koji nemaju nikakvu funkciju osim da mi budu blizu, i kad kroz otvorena balkonska vrata uđe dašak zraka, one se malo zatresu, kao da žele odletjeti. “Što ti je to?!” u čudu je pitao Claude pa podignuo obrvu kao da nikad nije vidio moju kolekciju leptira. Zastao je ispred zida i stao sa zanimanjem čitati neke bilješke. “Želiš napisati knjigu?” Pocrvenjela sam u licu pa odmahnula glavom. “Bože dragi, naravno da ne! To pišem zato što...”, i sama sam morala na trenutak promisliti, ne nalazeći pritom uvjerljivo objašnjenje. “Znaš, pišem to tek tako. Bez nekog razloga. Kao što neki ljudi fotografiraju.” “A da nisi malo otuđena, ma petite?” upitao je Claude pa gurnuo ruku ispod moje suknje. “Ne smeta mi to, nema veze, dapače i ja sam pomalo lud...”, govorio je, prelazeći usnama po mome vratu. Odjednom mi je postalo jako vruće. “...za tobom.” Samo nekoliko minuta poslije, ležali smo na krevetu, moja kosa rasula se na sve strane, sunce je zavirivalo kroz polunavučene zavjese i bojilo drveni pod malim titravim krugovima. Mogla sam slobodno priklamati još jednu zabilješku na zid. O ljubavi u poslijepodnevnim satima. Nisam to napravila. Claude je ogladnio i pripremila sam nam omlet. Rekao mi je kako si djevojka koja zna praviti takav omlet može priuštiti bilo kakav hir. A ima još jedna stvar. Uvijek kada sam tužna ili nemirna, odlazim kupiti cvijeće. Naravno da volim cvijeće i kad sam sretna, ali tih dana kad sve ide naopako, cvijeće za mene predstavlja početak nečega novog, nečega što je potpuno, bez obzira na to što se događa. Čim stavim nekoliko plavih zvončića u vazu, odmah mi je bolje. Čim posadim cvijeće na svom starom kamenom balkonu, koji gleda na dvorište, preplavi me ugodan osjećaj da sam napravila nešto korisno. Uživam odmotavati sadnice iz novinskog papira i pažljivo ih prenositi iz plastičnih posuda u posude za sađenje. Dok diram prstima vlažnu zemlju i prebirem po njoj, sve se čini tako jednostavno. Kao da svojoj brizi suprotstavljam stvarne kaskade od ruža, hortenzija i glicinija. U životu ne volim promjene. Kad idem na posao, uvijek biram isti put. Ima jedna određena klupa u parku Toulieres na koju potajno gledam kao na svoju klupu. A u mraku se nikad ne osvrćem na stubama, gonjena neugodnim osjećajem da me netko prati i da će me svaki čas napasti. To sa stubama nikome nisam ispričala, čak ni Claudeu. Mislim da ni on meni nije sve govorio. Danju je svatko išao svojim putem. Nikad, zapravo, nisam točno znala što Claude radi navečer, dok sam ja u restoranu. Možda i nisam željela to znati. Noću, kada bi se tišina spustila nad Pariz, kad bi i zadnji barovi zatvorili svoja vrata, a nekolicina ljubitelja noći izišla na ulice, ležala sam u njegovu naručju i osjećala se sigurnom. Kad sam te večeri pogasila svjetla u restoranu i krenula kući s kutijom punom kolačića od malina, nisam ni slutila da će me dočekati stan jednako prazan kakvim sam za sobom ostavila restoran. Kao što sam već rekla, bio je to dan kao i svaki drugi. Osim što se Claude pokupio iz mojeg života sa samo tri rečenice. Idućeg jutra, kad sam se probudila, znala sam da nešto nije u redu. Nisam jedna od onih koji se naglo bude i to je isprva bio više čudan, nejasan i neugodan osjećaj negoli stvarna činjenica koja se postupno utiskuje u moju svijest. Ležala sam na mekanim jastucima, koji su mirisali na lavandu. Izvana, s dvorišta, dopirali su prigušeni zvuci djeteta koje plače pa umirujući glas majke. Teški koraci polako su se udaljavali, dvorišna su vrata škripala. Zažmirila sam i okrenula se na drugu stranu. U polusnu sam posegnula rukom za nečim čega više nije bilo. “Claude”, promrmljala sam. I tad mi je sinulo. Pa, Claude me sinoć ostavio! Ono što se do jučer činilo nemogućim i što mi je nakon nešto više čaša crvenog vina djelovalo nestvarno poput sna, s početkom ovoga sivog jutra u studenom postalo je nepovratno. Ležala sam nepomično i osluškivala, ali stan je i dalje bio tih. Iz kuhinje se ništa nije čulo. Nije bilo nikoga tko bi lupao velikim tamnoplavim čašama i psovao jer mu je iskipjelo mlijeko. Nije se osjećao miris kave, koji bi odagnao umor. Nije se čulo tiho zujanje brijaćeg aparata. Potpuna tišina.
6
Okrenula sam glavu i pogledala na balkon. Lagani bijeli zastori nisu bili dokraja navučeni i blijedo hladno jutro kao da je pritiskalo prozore. Još sam se više zavukla pod deku i pomislila kako sam jučer, s kolačićima od malina, ušla u prazan, mračan stan. Gorjelo je samo svjetlo u kuhinji i na trenutak sam se nehotice zagledala u viseću, crnu, metalnu svjetiljku. Kao da je dala nagovijestiti kako će izgledati moj samački život. Pismo, napisano rukom, stajalo je otvoreno na starom kuhinjskom stolu. Na stolu je stajala i staklenka pekmeza od marelica s kojim je Claude još ujutro namazao svoj kroasan. Zdjela s voćem. Napola izgorena svijeća. Dvije platnene salvete nemarno smotane i obavijene srebrnim prstenima. Claude mi nikad nije pisao, čak ni najkraće poruke. Imao je maničan odnos prema svome mobitelu i kad je morao promijeniti plan, zvao me telefonom ili bi mi ostavio poruku. “Claude?” dozvala sam i još uvijek se nadala nekakvu odgovoru, iako mi je već tad bilo jasno kako me hvata panika. Ruke su mi se samo spustile uz tijelo, a kolačići su, kao u kakvu usporenu filmu, iz kutije poispadali na pod. Počelo mi se vrtjeti. Sjela sam na jedan od drvenih stolaca i oprezno primaknula list papira; kao da to može nešto promijeniti. Iznova sam čitala riječi koje je Claude ispisao na papir svojim velikim, kosim rukopisom. I čak mi se učinilo kako čujem njegov grubi glas kako mi šapuće u noći: “Aurelie, upoznao sam ženu svoga života. Žao mi je što se to dogodilo upravo sad, ali to se jednom moralo dogoditi. Čuvaj se, Claude.” Prvo sam ostala nepomično sjediti, samo mi je srce nabijalo kao ludo. Tako se, dakle, osjećaju oni kojima nestane tlo pod nogama. Prijepodne se Claude oprostio od mene u hodniku poljupcem koji je bio posebno nježan. Nisam znala da će to biti poljubac kojim će me izdati. Kakva laž! Kako je jadno otići na takav način! U naletu nevjerojatna bijesa zgužvala sam papir i bacila ga u kut. Sekundu nakon toga klečala sam i jecala, pokušavajući ga ponovo izravnati. Popila sam čašu crnog vina i nakon toga još jednu. Izvukla sam mobitel iz torbe i pokušala dobiti Claudea. I ponovo, i još jednom. Ostavljala sam očajničke molbe i divlje uvrede. Bez prestanka sam divlje hodala po stanu i ispijala vino kako bih dobila snage derati se u slušalicu da mi se udostoji odmah javiti. Mislim da sam pokušala oko dvadeset i pet puta, dok mi alkohol nije otvorio oči i pomogao mi shvatiti da su moji pokušaji uzaludni i da će takvi i ostati. Claude je već bio udaljen svjetlosnim godinama i moje riječi do njega više ne dopiru. Boljela me glava. Ustala sam i hodala po stanu poput kakve mjesečarke u svojoj kratkoj spavaćici - to je zapravo bio gornji dio Claudeove pidžame koja mi je bila prevelika i koju sam noćas nekako uspjela navući na sebe. Vrata kupaonice bila su otvorena. Brzo sam bacila pogled kako bih se uvjerila: nije više bilo ni brijaćeg aparata, ni četkice za zube, ni parfema Aramis. U dnevnoj sobi nedostajala je crvena deka od kašmira koju sam mu darovala za rođendan, a na stolici više nije bilo njegova, po običaju neuredno odbačena, tamnog pulovera. Nije više bilo ni kabanice koja se nalazila lijevo od garderobe pokraj ulaznih vrata. Naglo sam otvorila ormar koji se nalazio u hodniku. Udarajući jedna o drugu, zazveckalo je nekoliko praznih vješalica. Duboko sam udahnula. Sve je pokupio. Čak se sjetio i čarapa u najdonjoj ladici. Mora da je svoj odlazak pomno planirao. Pitala sam se kako je moguće da ništa nisam primijetila. Jednostavno ništa. O tome da je planirao otići. O tome da se zaljubio. O tome da je već ljubio neku drugu ženu dok je ljubio i mene. U visokom, zlatnim rubom uokvirenom zrcalu, koje je bilo obješeno iznad komode u hodniku, ugledala sam odraz svog lica. Blijedo, uplakano, poput blijedog mjeseca okruženog drhtavim tamnoplavim valovima. Moja duga kosa, koja je po sredini imala razdjeljak, bila je raščupana kao nakon kakve divlje ljubavne noći. Jedino što tu baš i nije bilo strastvenih zagrljaja, ni šaptom izgovorenih obećanja. “Imaš kosu kao princeza iz bajke”, znao mi je reći Claude. “Ti si moja Titania.” Približavajući se zrcalu, gorko sam se smijala tom prizoru razočarane žene. Ovako kako izgledam, još i s tim tamnim podočnjacima ispod očiju, samoj sam sebi nalikovala na “luđakinju iz Chaillota”. Desno iznad mene bila fotografija koja je prikazivala mene i Claudea i koja mi je bila vrlo draga. Nastala je jedne krasne ljetne večeri, dok smo skitali. Fotografirao nas je krupni
7
Afrikanac, koji je na mostu posložio i prodavao nekakve torbe. Još se sjećam kako je imao goleme ruke; medu njegovim prstima moja je kamera djelovala poput igračke za lutke. A i trebalo mu je malo vremena dok nas nije fotografirao. Na toj fotografiji, oboje se smijemo, a glave su nam priljubljene. Iza nas je samo tamnoplavo nebo koje je nježno oslikavalo obris Pariza. Lažu li fotografije ili govore istinu? Kada tuguješ, postaješ sklon filozofiranju. Skinula sam tu fotografiju, položila ju na tamno drvo i naslonila se rukama na komodu. “Que ca dure!” vikao je za nama, smiješeći se, muškarac iz Afrike, s dubokim glasom i kotrljajućim “r”. “Que ca dure!” Samo neka tako ostane! Osjetila sam kako mi opet naviru suze na oči. Spustile su mi se niz obraze i slijevale se kao velike kapi kiše. Na Claudea i mene, i na naše osmijehe, i na svu tu parišku ljubavnu glupost, dok slika nije postala mutna. Otvorila sam ladicu i ugurala fotografiju između šalova i rukavica. “Tako”, rekla sam. Pa još jednom. “Tako.” Zatvorila sam ladicu i razmišljala koliko je zapravo jednostavno izgubiti se iz nečijeg života. Claudeu je bilo dosta tek nekoliko sati. Izgleda kako je karirani gornji dio pidžame koju je najvjerojatnije greškom ostavio ispod jastuka bilo jedino što mi je ostalo od njega. Katkad je granica između sreće i nesreće tanka. Mogli bismo reći da sreća s vremena na vrijeme ide sporednim putevima. Da me Claude nije ostavio, onog sivog hladnog ponedjeljka u studenom, vjerojatno bih se našla s Bernadette. Ne bih lutala pariškim ulicama kao najusamljenija osoba na svijetu, ne bih ostala dugo stajati na mostu Louis-Philippe čak i kad se počelo mračiti, i ne bih poraženo i sažalijevajući se buljila u vodu. Ne bih pobjegla zabrinutu policajcu u malu knjižaru na otoku Saint-Louis i nikad ne bih pronašla tu knjigu koja će prometnuti moj život u prekrasnu pustolovinu. No... krenimo redom. U svakom slučaju, bilo je vrlo pažljivo od Claudea što me ostavio baš te nedjelje. Ponedjeljkom je, naime, Temps de Cerises uvijek zatvoren. Ponedjeljkom imam slobodan dan i tada uvijek radim nešto što me ispunjava. Odlazim na izložbu. Provodim vrijeme u svojoj omiljenoj robnoj kući Bon Marche. Ili se nalazim s Bernadette. Bernadette je moja najbolja prijateljica. Upoznale smo se prije osam godina u vlaku, kad se njezina kćerkica Marie zaletjela u mene i u punom zaletu prolila kakao na moju pletenu svijetlosmeđu haljinu. Mrlje nikad nisu potpuno izblijedjele, ali smo zato na kraju toga kratkog putovanja vlakom od Avignona do Pariza, pokušavajući ne baš osobito uspješno vodom i papirnatim maramicama oprati haljinu u truckavom toaletu vlaka, Bernadette i ja postale gotovo prave prijateljice. Bernadette je sve ono što ja nisam. Teško ju je zadiviti, neumorna je u svojem dobrom raspoloženju, vrlo spretna. S nevjerojatnom lakoćom prihvaća stvari koje joj se događaju i pokušava uvijek izvući najbolje. Ona je ta koja zna u samo nekoliko rečenica pojednostavniti stvar i odagnati sve ono što je meni strašno zbunjujuće. “Moj Bože, Aurelie”, znala mi je reći, kao da se zabavlja, i pogledati me svojim tamnoplavim očima. “Zašto se uvijek toliko brineš! Sve se to da riješiti...” Bernadette živi na riječnom otoku Saint-Louis, nastavnica je u osnovnoj školi. No, mogla bi bez problema zarađivati i kao savjetnica za ljude koji su skloni kompliciranju. Kada pogledam njene pravilne i lijepe crte lica, često shvatim kako zapravo vrlo malenu broju žena pristaju jednostavne punđe. A kada raspusti svoju kosu do ramena, muškarci se okreću za njom. Ima glasan, zarazan smijeh. I uvijek kaže ono što misli. Upravo zato i nisam bila u stanju naći se s njom, tog ponedjeljka popodne. Bernadette od početka nije mogla smisliti Claudea. “On je čudak”, rekla mi je nakon što sam ih upoznala, uz čašicu vina. “Znam takve tipove. Egocentrici. I kad razgovaraju, ne gledaju te ravno u oči.” “Mene gleda u oči”, odgovorila sam joj uz smiješak. “S čovjekom poput njega nikada nećeš biti sretna”, nastavljala je uporno po svojem. Tada sam mislila kako je Bernadette ipak prebrzo donijela svoju sud, ali sad, dok stavljam žličicu kave u svoju staklenu termosicu i prelijevam je vrelom vodom, priznajem. Bernadette je bila u pravu. Poslala sam joj SMS i otkazala zajednički ručak. Popila sam kavu, odjenula kaput, šal i rukavice pa otišla van na hladno pariško jutro. Katkad izlazimo kako bismo nekamo stigli. A katkad odlazimo tek tako, kako bismo otišli, kako bismo jednostavno samo hodali i hodali, dok se magla ne digne, dok se razočaranje ne smiri i dok ponovo nismo u stanju normalno rasuđivati.
8
Nisam imala vremena toga jutra, glava mi je bila neobično prazna, a srce tako teško da sam osjećala njegovu težinu, nehotice pritišćući rukom grubi kaput. Vani još uvijek nije bilo mnogo ljudi. Dok sam se približavala kamenom nadsvođenom prolazu koji je povezivao Ulicu de L'Ancienne Comedie s Bulevarom Saint-Germain, čuo se samo zvuk mojih potpetica, koje su izgubljeno kuckale po starom pločniku. Bila sam tako sretna kada sam prije četiri godine tu pronašla svoj stan. Prirasla mi je srcu ta mala, živahna četvrt, koja se proteže od velikog bulevara pa sve do obala rijeke Seine, sa svojim isprepletenim ulicama i uličicama, štandovima s povrćem, kamenicama i cvijećem, kafićima i trgovinama. Živim na trećem katu u staroj kući koja nema dizala i kojoj se stube nalaze s vanjske strane. Kad gledam kroz prozor, pogled mi seže sve do slavnog Procopea, restorana koji stoji tamo već stoljećima i koji je navodno bio prva pariška kavana. Ondje su se okupljali književnici i filozofi. Voltaire, Rousseau, Balzac, Hugo i Anatole France. Velika imena čija duhovna prisutnost ispunjava ugodnom toplinom većinu gostiju koji tamo, ispod velikih lustera, sjede i jedu. “Stvarno imaš sreće”, rekla je Bernadette kad sam joj pokazala svoj novi dom i kad smo se za moje useljenje počastile vrlo ukusnim coq au vin 5 u Procopeu. “Kad se prisjetim koliko smo puta tu fino jeli, a sad živim samo nekoliko koraka dalje... Ma, prekrasno!” Dok je Bernadette oduševljeno promatrala stan, ja sam nabola komad mesa koji je odležao svoje u vinu i gledala u njega kao u sunce. Na trenutak sam se zapitala jesam li ja zaista osoba koja baš tako malo drži do kulture. Naime, moram iskreno priznati da me pomisao kako ću u Procopeu pojesti sladoled zagolicala mnogo više od činjenice da su ovdje neki bradati muškarci zapisivali na papir svoje pametne misli. To, recimo, moja prijateljica možda nikada ne bi mogla shvatiti. Bernadettin stan prepun je knjiga. Ima ih po visokim policama koje sežu i preko okvira vrata, na stolu za jelo, na pisaćim stolovima, na stolićima uz kauč, na noćnim ormarićima... Cak sam i u kupaonici, na svoje iznenađenje, uz wc-školjku pronašla nekoliko knjižica. “Ne mogu zamisliti život bez knjiga”, rekla mi je jednom Bernadette, dok sam ja pomalo posramljeno kimnula glavom. U načelu, i ja čitam. Doduše, najčešće mi u raspored upadne nešto drugo... I kada bih morala birati, ipak bih se odlučila za dugu šetnju ili bih ispekla tortu od marelica. Taj prekrasni miris mješavine brašna, maslaca, vanilije, jaja, voća i vrhnja, miris koji ispunjava stan, daje mojoj mašti krila i pušta me da sanjarim. Može biti da je tome tako zbog metalne pločice koja, ukrašena jednom kuhačom i dvjema ružama, i dan-danas visi u kuhinji restorana Temps des Cerises. Kada sam u osnovnoj školi učila čitati i kada smo slovo po slovo slagali na višu, smisleniju razinu, stala sam u svojoj tamnoplavoj školskoj uniformi ispred te pločice i pokušala odgonetnuti što na njoj piše: “Strogo govoreći, samo je jedna vrsta knjiga povećala sreću na našem svijetu: kuharice.” Izreka je to Josepha Conrada i još se sjećam kako sam dugo mislila da je taj čovjek morao biti poznati njemački kuhar. Još me više iznenadilo kad sam poslije, igrom slučaja, naišla na njegov roman “Srce tame”. Cak sam ga i kupila, iz nekog osjećaja stare povezanosti, ali ga na kraju nisam pročitala. U svakom slučaju, naslov knjige bio je jednako tako mračan kao i moje raspoloženje toga dana. Puna gorčine, razmišljala sam kako bi sad možda bio pravi trenutak da ponovo izvučem tu knjigu. Ali... ja ne čitam knjige kad sam tužna. Ja sadim biljke. Razmišljala sam tako, i ne znajući da ću još iste te noći pohlepno prelistavati stranice romana koji mi se, ajmo to tako reći, sam našao na putu. Slučajnost? Ni dan-danas ne vjerujem u to. Odzdravila sam Philippeu, jednom od konobara koji mi je ljubazno mahnuo kroz prozor, pa krenula neoprezno, uz svjetleći izlog male zlatarnice Harem pa skrenula na Bulevar Saint-Germain. Počelo je kišiti. Kraj mene su prolazili automobili i zalijevali me vodom, a ja sam stisnula svoj šal i nastavila marširati bulevarom. Zašto se grozne ili depresivne stvari uvijek moraju dogoditi u studenom? Za moj pojam, studeni je najgore moguće vrijeme da budeš nesretan. Smanjenje i izbor 5
Poznati francuski specijalitet; marinirani pijetao pripremljen u crnom vinu.
9
cvijeća koje se može saditi. Stala sam na praznu limenku kole koja se zveketajući otkotrljala preko pločnika pa završila u blatu. Un caillou bien rond qui coule, l'instant d'apres il est coule... Baš kao u onoj jako tužnoj pjesmi Anne Sylvestre, La Chanson de Toute Seule, to sa šljunkom koji se kotrlja pa nestaje u vodama Seine. Svi su me ostavili. Tata je umro, Claude je nestao, a ja sam bila sama kao nikada u svome životu. Zazvonio mi je mobitel. “Halo?” izgovorila sam i zamalo se zagrcnula. Na samu pomisao kako bi to mogao biti Claude, osjetila sam navalu adrenalina. “Sto se dogodilo, zlato moje?” Bernadette je, kao i obično, bila vrlo izravna. Pokraj mene je vozač taksija zakočio uz cviljenje guma i stao trubiti poput kakva luđaka. Neki mu je biciklist oduzeo prednost. Zvučalo je apokaliptično. “Bože dragi, što se to događa?” derala se Bernadette u slušalicu prije nego što sam stigla išta reći. “Je li sve u redu? Gdje si?” “Negdje na Bulevaru Saint-Germain”, odgovorila sam tužno i na sekundu zastala ispod nadstrešnice nekakve trgovine koja je u izlogu imala šarene kišobrane, s ručkama u obliku patkica. S kose mi se cijedila kiša i preplavio me osjećaj samosažaljenja. “Negdje na Bulevaru Saint-Germain?! Što, pobogu, radiš negdje na tom Bulevaru SaintGermain? Pa napisala si mi da ti je nešto iskrsnulo!” “Claude je otišao”, zaplakala sam. “Kako to misliš, otišao?” Bernadettin glas odmah je postao nestrpljiv, kao i uvijek kad se radilo o Claudeu. “Zar je idiot opet nestao i ne javlja se?” Glupo je da sam Bernadette ispričala o Claudeovoj sklonosti eskapizmu. Njoj to uopće nije bilo smiješno. “Otišao je zauvijek...”, jecala sam. “Ostavio me. Tako sam nesretna.” “Ah, draga moja”, rekla je Bernadette, a njezin je glas na mene djelovao poput zagrljaja. “Ah, najdraža moja! Jadna, jadna moja Aurelie. Što se dogodilo?” “On... ima... drugu.. “. nastavila sam jecati. “Kad sam jučer došla kući, njegovih stvari više nije bilo i tamo se nalazila jedna poruka... poruka...” “Nije ti se udostojio osobno to reći? Koja je to šupčina!” Bernadette mi je upala u riječ i ljutito uzdisala. “Lijepo sam ti uvijek govorila da je Claude običan kreten. Uvijek i uvijek! Poruka! To je stvarno zadnje... ne, to je ono najgore.” “Molim te, Bernadette...” “Što? Sad još i braniš tog idiota?” Nisam rekla ništa. “Sad me dobro poslušaj, draga moja”, rekla je Bernadette, stišćući oči. Kada bi Bernadette počela svoju rečenicu sa “slušaj me sada”, bio je to najčešće preludij za izricanje mišljenja. Ono je najčešće i bilo istinito, ali ga nisi bio uvijek u stanju podnijeti. “Zaboravi tu budalu, što je prije moguće! Naravno da ti je sada teško...” “Jako teško”, jecala sam. “Dobro onda, jako teško. Ali taj je muškarac uistinu bio nedorečen, i duboko u sebi toga si svjesna. Sad se lijepo pokušaj smiriti. Sve će biti dobro, i drži me za riječ kad ti kažem da ćeš uskoro upoznati nekog dragog muškarca, jednog stvarno dragog muškarca, koji će znati cijeniti tako prekrasnu ženu poput tebe.” “Ah, Bernadette”, uzdisala sam. Bernadette je znala lijepo govoriti. Bila je udana za iznimno dragog muškarca koji je s nevjerojatnom strpljivošću podnosio tu njezinu strast prema istini. “Poslušaj me”, ponovila je. “Uzmi odmah taksi i idi kući, a ja ću doći k tebi čim ovdje sve riješim. Ma daj, ništa nije tako strašno. Nema potrebe za dramom.” Zastala sam. Naravno da je bilo lijepo od nje što želi doći k meni i tješiti me. No, imala sam nevoljki osjećaj da se njezino poimanje tješenja u potpunosti razlikuje od mog. Nisam bila sigurna imam li volje cijelu večer slušati zašto je Claude bio najlošiji muškarac svih vremena. Ipak sam do
10
jučer bila s njim. Trebalo mi je malo više suosjećanja. I u tom trenutku, draga Bernadette prešla je granicu. “Sad ću ti nešto reći, Aurelie”, rekla je glasom profesorice koja ne trpi proturječja. “Sretna sam, dapače, vrlo sretna što te Claude ostavio. Ako mene pitaš, to je sretna vijest! Sama ne bi uspjela. Znam da trenutno ne želiš čuti, ali svejedno ću ti reći: to što je ta budaletina otišla iz tvog života, za mene je razlog za veselje.” “Drago mi je zbog tebe”, odgovorila sam oštrijim tonom nego što sam htjela, iako sam podsvjesno znala da moja prijateljica ne griješi baš posve. I to me jako razljutilo. “Znaš što Bernadette? Počni ti već slaviti. I ako si to uopće u stanju, od te silne euforije, ostavi me da još par dana tugujem. Može? Jednostavno me ostavi na miru!” Prekinula sam vezu, duboko udahnula i isključila mobitel. Ma super, sada sam se uspjela posvađati i s Bernadette. Ispred nadstrešnice, na pločnik je pljuštala kiša. Stisnula sam se u kut, smrzavajući se, i razmišljala ne bi li stvarno bilo bolje vratiti se kući. No pomisao na povratak u prazan stan u meni je izazivala strah. Nisam imala čak ni mačku koja bi me dočekala i prela i mazila mi se uz ruku kad bih prstima prolazila kroz njezinu dlaku. “Pogledaj, Claude, zar nisu preslatki?” dovikivala sam mu kad nam je susjeda, madame Clement, pokazivala mačiće koji su u svojoj košarici preskakali jedan preko drugoga, tim svojim majušnim, nespretnim pokretima. Ali, Claude je bio alergičan na mačke i, općenito, nije volio životinje. “Ne volim životinje. Samo ribe”, rekao mi je nakon što smo se poznavali tek nekoliko tjedana. Već sam tad morala znati. Šansa da ću biti sretna s čovjekom koji voli samo ribe bila je za mene, Aurelie Bredin, vrlo mala. Odlučno sam gurnula vrata male trgovine s kišobranima i kupila jedan boje neba, s bijelim točkama i ručkom u boji karamele, a koja je imala oblik patke. Bila je to najduža šetnja u mome životu. Nakon nekog vremena nestajalo je modnih dućana i restorana koji su se dotad nalazili s obje strane bulevara. Zamijenile su ih trgovine namještajem i dućani za uređenje kupaonica. Tada je nestalo i njih, a ja sam i dalje koračala svojim usamljenim putem kroz kišu. Prolazila sam pokraj kamenih fasada i velikih kuća boje pijeska koje su mi svojim stoičkim mirom skretale pozornost s nesređenih misli i osjećaja. Na kraju bulevara koji vodi do pristaništa Orsav, skrenula sam desno i prešla rijeku u smjeru Trga de la Concorde. Nasred trga, poput tamnog kažiprsta, izvirao je Obelisk i činilo mi se da svojom egipatskom prisutnošću 6 nema nikakve veze sa svim tim malenim limenim autima koji su ga okruživali. Kada smo nesretni, ili ništa ne vidimo, ili svijet postane beznačajan, ili na stvari gledamo preuveličano pa sve odjednom dobiva na značenju. Tada i banalne stvari, kao što je semafor koji odjednom preskače od crvenog na zeleno, mogu utjecati na to hoćemo li krenuti lijevo ili desno. I tako sam ja, maleno tužno biće ispod točkastog kišobrana, nešto poslije lagano šetala parkom Tuileries. Ostavila sam iza sebe Louvre, a kad se mrak počeo spuštati, teturala sam desnom obalom Seine, uz otok Ile de la Cite, pa uz Notre-Dame, uz svjetla grada koja su se lagano počela paliti, sve dok se konačno nisam zaustavila na malenom mostu Louis-Philippe, koji vodi do riječnog otoka Ille Saint-Louis. Nad Parizom se, poput komada samta, prostrlo tamnoplavo nebo. Bilo je nešto malo prije šest sati i kiša je lagano prestajala padati. Naslonila sam se, pomalo iscrpljeno, na kamenu ogradu starog mosta i zamišljeno buljila u kamenje. Sjena lampiona ocrtavala se titrajući i sjajeći se na tamnoj vodi. Čarobno i krhko, kao i sve što je lijepo. Nakon osam sati, tisuća koraka i još tisuća misli, stigla sam na to mirno mjesto. Toliko mi je trebalo da shvatim kako dubinska tuga koja se poput olova nataložila na moje srce nije tu samo zato što me ostavio Claude. Navršila sam trideset i dvije godine i nije mi to prvi prekid. I ostavljala sam, i bila ostavljena, imala sam mnogo draže muškarce nego što je to bio čudak Claude. No, imala sam osjećaj da sve propada i da se mijenja, da nestaju svi oni ljudi koji su me ikada držali za ruku, da mi nestaje tlo Trg de la Concorde - Trg sloge, najveći je trg u Parizu, a drugi po veličini u Francuskoj. Na trg je 1836. postavljen egipatski obelisk koji potječe s ulaza u Luksorski hram i koji je postavljen u znak zahvalnosti za doprinose Jeana F. Champolliona u oblasti egiptologije. (op. ur.) 6
11
pod nogama i da mene i svemir dijeli samo taj kišobran boje neba, s bijelim točkicama. To baš i nije pomagalo. Stajala sam sama na mostu. Nekoliko automobila prošlo je pokraj mene, kosa mi je padala po licu, a ja sam stegnula kišobran koji je imao dršku u obliku patke, kao da će i on možda odletjeti. “Upomoć!” tiho sam prošaptala i zateturala prema kamenom zidu. “Mademoiselle? Oh, mon Dieu, mademoiselle, nemojte! Čekajte, arretez!” Začula sam užurbane korake iza sebe i prepala se. Kišobran mi je iskliznuo iz ruke, okrenuo se u zraku i odbio od ograde prije nego što je kovitlajućim plesom, polako, potrbuške, gotovo nečujno sletio na vodu. Zbunjeno sam se okrenula i ugledala tamne oči mladog policajca koje su me zabrinuto odmjeravale. “Je li sve u redu?” upitao je uzbuđeno. Očito je mislio da se spremam izvršiti samoubojstvo. Kimnula sam glavom. “Da, naravno. Sve je u najboljem redu.” Potrudila sam se malo nasmiješiti. Upitno je podigao obrve, kao da mi ne vjeruje ni jednu jedinu riječ. “Ništa vam ne vjerujem, mademoiselle”, rekao je. “Promatram vas već neko vrijeme i tako kako vi tu stojite, ne stoji ni jedna žena kod koje je sve u najboljem redu.” Uvrijeđeno sam šutila i na trenutak ugledala kišobran s bijelim točkicama kako se ležerno ljuljuška na vodama Seine. Policajac je pratio moj pogled. “Uvijek ista priča”, rekao je. “Poznato mi je to s ovim mostovima. Nedavno smo iz smrznute vode, tamo malo niže, izvukli jednu djevojku. Stigli smo upravo na vrijeme. Kad se netko tako dugo zadržava na mostu, sigurni smo da je ili užasno zaljubljen ili se sprema baciti u vodu.” Kimao je glavom. “Nikad nisam razumio zašto zaljubljeni i samoubojice imaju tu sklonost prema mostovima.” Završio je svoje izlaganje i u nevjerici me pogledao. “Izgledate kao da ste izvan sebe, mademoiselle. Ma, niste zapravo htjeli učiniti nikakvu glupost, zar ne? Tako lijepa žena poput vas. Pa još na mostu.” “Kad vam kažem da nisam! Uvjeravam vas da nisam. Uostalom, i potpuno normalni ljudi ponekad se zadržavaju malo duže na mostovima. Jednostavno zato što je lijepo gledati rijeku.” “Vaše oči izgledaju jako tužno”, nije odustajao. “Izgledalo je kao da se želite baciti.” “Kakva glupost!” odgovorila sam mu. “Samo mi se malo zavrtjelo”, brzo sam nadodala i položila nehotice ruku na trbuh. “Oh, pardon! Excusez-moi, mademoiselle... madame!” Sirio je ruke, kao da mi time želi dati do znanja da mu je neugodno. “Nisam mogao znati... vous etes ... enceinte? Trudni ste? Trebali bi se malo bolje čuvati, ako smijem reći. Smijem li vas otpratiti kući?” Kimnula sam glavom i umalo se počela smijati. Ne, trudna nisam bila. Nagnuo je glavu i velikodušno se nasmijao. “Sigurni ste da vam ne treba pratnja, madame? Pariška policija stoji vam na raspolaganju. Nemojte mi se još negdje srušiti”, zabrinuto je pogledao prema mojem ravnom trbuhu. “Kad vam je termin?” “Slušajte me, monsieur”, odgovorila sam odlučnim glasom. “Nisam trudna, a zasigurno neću ni biti u neko dogledno vrijeme. Samo mi se malo zavrtjelo. I to je sve.” Ništa čudno, jer osim jedne kave, danas ništa drugo nisam ni stavila u usta. “Oh! Madame... mislim, mademoiselle!” Bilo je očito da mu je neugodno i odstupio je korak unazad. “Oprostite, molim vas. Nisam želio biti indiskretan.” “Ma, nema problema”, uzdahnula sam, čekajući da ode. No, taj čovjek u tamnoplavoj uniformi i dalje je stajao. Bio je prototip pariškog policajca, onakav kakve sam već viđala na Ille de la Cite, gdje je i sjedište policije u Parizu: visok, mršav, zgodan i uvijek spreman na koketiranje. A ovaj si je valjda uzeo u zadatak postati mojim osobnim anđelom čuvarem. “Dakle onda...” Naslonila sam se leđima na ogradu i pokušala ga otpraviti, sa smiješkom. Neki stariji muškarac, odjeven u kišnu kabanicu, prolazio je pokraj nas i znatiželjno nas odmjeravao. Policajac je položio dva prsta na svoju kapu. “Dobro onda, ako više ništa ne mogu učiniti za vas...” “Ne, uistinu ne.” “Onda se dobro čuvajte.”
12
“Hoću.” Stisnula sam usnice i kimnula glavom nekoliko puta. Bio je to drugi muškarac u posljednja dvadeset i četiri sata koji mi je rekao da pazim na sebe. Nakratko sam podigla ruku, okrenula se i prislonila laktovima na ogradu. Pažljivo sam proučavala crkvu Notre-Dame, koja se izdizala iz tame, na rubu otoka Ile de la Cite, poput kakva svemirskog broda. Iza mene je nešto šušnulo i ukočila sam se prije nego što sam se opet okrenula prema ulici. “Da?” upitala sam. “Što je pak sad?” upitao je, cerekajući se kao George Clooney u reklami za Nespresso. “Mademoiselle ili madame?” Oh. Moj. Bože. Samo sam željela biti nesretna u miru, a sad sa mnom flertuje policajac. “Mademoiselle, što drugo”, odgovorila sam i zaključila kako bi bilo najbolje pobjeći. Zvona crkve Notre Dame odzvanjala su kraj mene, brzim korakom prešla sam most i došla na otok Ile SaintLouis. Neki kažu da je taj otočić na rijeci Seini srce Pariza, koji leži točno iza mnogo većega otoka Ile de la Cite, i do kojeg je moguće doći samo mostom. A to staro srce kuca jako, jako sporo. Rijetko sam dolazila ovamo, ali svaki put nanovo bih se iznenadila kako u ovoj četvrti vlada mir. Kada sam skrenula u Ulicu Saint-Louis, glavnu ulicu na kojoj su se skladno nizale trgovine i restorani, djelićem oka uočila sam kako me s pristojne udaljenosti prati visoka pojava u odori. Anđeo čuvar ne želi popustiti. Što si zapravo umišlja taj čovjek? Da ću se pokušati baciti s drugog mosta? Ubrzala sam korak i gotovo trčeći otvorila vrata sljedeće trgovine u kojoj je još gorjelo svjetlo. Bila je to mala knjižara i kad sam ušla u nju i spotaknula se, nije mi bilo ni na kraj pameti da će mi taj korak zauvijek promijeniti život. U početku sam pomislila kako u knjižari nema nikoga, no zapravo je bila toliko nakrcana knjigama, regalima i stolovima da nisam vidjela čovjeka koji je stajao na kraju prostorije. Stajao je pognute glave iza starinskog stola s blagajnom. I na tom su stolu knjige bile složene kao da će se svakog trena srušiti. On je bio zadubljen u nekakvu slikovnicu i s velikim je oprezom listao stranice. Dok je tako stajao, kovrčave srebrne kose i s naočalama za čitanje u obliku polumjeseca, izgledao je potpuno smireno. Ostala sam stajati u tom utočištu topline i žućkasta svjetla i srce mi nije više tako snažno kucalo. Oprezno sam pogledala van. Ispred izloga na kojemu je izblijedjelim, zlatnim slovima bilo napisano Librairie Capricorne Pascal Fermier, ugledala sam svoga anđela čuvara kako proučava izlog. Nehotice sam uzdahnula i vlasnik knjižare, stariji gospodin, podigao je pogled s knjige i iznenađeno me pogledao, a zatim podigao naočale za čitanje. “Ah... bonsoir, mademoiselle. Uopće nisam čuo kada ste ušli”, rekao je ljubazno i njegovo me dobroćudno lice s tim pametnim očima i profinjenim smiješkom podsjetilo na fotografiju Marca Chagalla u njegovu ateljeu. Samo što ovaj čovjek nije držao kist u ruci. “Bonsoir, monsieur”, odgovorila sam zbunjeno. “Oprostite, nisam vas željela preplašiti.” “Ma, ne”, odgovorila sam podižući ruke. “Mislio sam da sam maloprije zaključao.” Pogledao je prema vratima, u čijoj se bravi nalazio svežanj ključeva pa kimnuo glavom kao da ni sam ne vjeruje. “Postajem sve više zaboravan.” “Znači već ste zatvorili?” upitala sam i približila mu se u nadi da se dosadni anđeo čuvar konačno maknuo od izloga. “Slobodno u miru pogledajte, mademoiselle. Toliko vremena mora biti”, nasmijao se. “Tražite li nešto određeno?” Tražim čovjeka koji će me uistinu voljeti, pomislila sam. Bježim od policajca koji misli da se želim baciti s mosta i pravim se kao da želim kupiti knjigu. Imam trideset i dvije godine i izgubila sam kišobran. Želim da se konačno dogodi nešto lijepo. Oglasio mi se želudac. “Ne... ne, ništa posebno”, odgovorila sam brzo. “Bilo što... simpatično.” Obrazi su mi se zacrvenjeli. Vjerojatno misli da sam nekakva neznalica, čije se izražavanje svelo na beznačajnu riječ “simpatično”. Nadala sam se samo da su moje riječi barem nadglasale moj glasni želudac.
13
“Želite možda keks?” upitao je monsieur Chagall. Držao je srebrnu kutijicu s kolačima od maslaca ispred moga nosa i nakon sekunde susprezanja zahvalno sam uzela jedan. Slatki kolačići imaju nešto utješno i odmah su smirili moj želudac. “Znate, danas nisam još stigla ništa pojesti”, objašnjavala sam žvačući. Nažalost, pripadala sam onoj vrsti ljudi koja je osjećala obvezu uvijek i sve objasniti. “Zna se dogoditi”, odgovorio je monsieur Chagall, ne komentirajući dalje moju nelagodu. “Tamo ćete”, pokazao mi je stol s romanima, “možda pronaći ono što tražite.” To sam uistinu i učinila. Nakon nekih četvrt sata napustila sam knjižaru Capricorne držeći u ruci narančastu vrećicu na kojoj je bila otisnuta mala vjeverica. “Dobar izbor”, rekao je monsieur Chagall pakirajući mi knjigu. Knjigu je napisao neki mladi Englez i ima lijep naslov. “Osmijeh žene”. “To će vam se svidjeti.” Kimnula sam u znak slaganja. Sva crvena u licu tražila sam novac i jedva uspjela prikriti iznenađenje koje si je monsieur Chagall vjerojatno protumačio kao silnu i iznenadnu želju za čitanjem kada je za mnom konačno zatvarao vrata trgovine. Duboko sam udahnula, pogledavši u smjeru prazne ulice. Moj novi prijatelj policajac odustao je od praćenja. Očito je, statistički gledano, vrlo mala vjerojatnost da će se netko tko kupuje knjigu neposredno nakon toga baciti s mosta u Seinu. Međutim, to nije bio razlog mome iznenađenju, koje se uskoro pretvorilo u uzbuđenje. Ubrzala sam korak i uz lupanje srca sjela u taksi. U knjizi koja je imala prekrasne narančaste korice i koju sam kao najveće blago prislonila na svoja prsa, odmah na prvoj stranici nalazila se rečenica koja me potpuno zbunila, ponukala moju znatiželju i blago rečeno naelektrizirala. “Priča koju vam želim ispričati počinje jednim smiješkom. Završava u malenu restoranu imena Le Temps des Cerises, koji se nalazi u Saint-Germain-des-Presu, tamo gdje kuca srce Pariza.” Trebala je to biti druga noć u kojoj za mene nije bilo sna. No, ovaj put razlog nesanici nije bila nevjerna ljubav koja mi je ukrala mir, već knjiga. Tko bi to pomislio o ženi koja uopće nije strastven čitatelj? Knjiga čija me čarolija obuzela od prvih rečenica. Knjiga koja me katkad činila pomalo tužnom pa isto toliko i smiješnom da sam se morala smijati naglas. Knjiga koja je u isto vrijeme bila tako prekrasna i zagonetna. Jer... I netko tko čita mnogo knjiga rijetko kad naiđe na ljubavnu priču u kojoj glavnu ulogu igra njegov mali restoran. I u kojoj je glavna junakinja opisana tako da se sam prepoznaješ u tim riječima, i to na dan kad se sve završava sretno. Kad sam došla kući, prebacila sam svoju mokru odjeću preko radijatora i odjenula svježe oprani, mekani kućni ogrtač. Pripremila sam veliku termosicu čaja, napravila nekoliko sendviča i preslušala poruke na telefonskoj sekretarici. Bernadette me tri puta pokušala dobiti i ispričala se što je suosjećajnošću slona gazila po mojim osjećajima. Nasmijala sam se slušajući njene poruke. “Slušaj, Aurelie, ako želiš biti tužna zbog tog idiota, slobodno budi. Samo se, molim te, nemoj više ljutiti na mene. I javi se, ok? Stalno mislim na tebe!” Bijes me odavno prošao. Na stol od ratana, uz kauč boje šafrana, postavila sam pladanj s čajem, sendvičima i svojom omiljenom šalicom. Na tren sam razmislila pa poslala svojoj prijateljici SMS. “Draga Bernadette, tako je grozno kad si u pravu. Hoćeš navratiti do mene u srijedu ujutro? Veselim ti se. Idem sad spavati. Bises Aurelie!” To sa spavanjem je, naravno, bila laž, ali sve ostalo je bila istina. S komode u hodniku donijela sam papirnatu vrećicu koju sam dobila u knjižari Capricorne i stavila je oprezno pokraj pladnja. Imala sam poseban osjećaj; kao da sam već tad osjećala da će to postati moja osobna čarobna vrećica. Nakratko sam obuzdala znatiželju. Prvo sam polako, gutljaj po gutljaj popila čaj, pa pojela sendvič, pa još jednom ustala i otišla u spavaću sobu po vunenu deku. Izgledalo je kao da želim još malo odgoditi trenutak prije nego što sve krene. Nakon svega toga konačno sam odmotala knjigu i otvorila je. Da sad kažem kako su mi sati koji su slijedili prošli u hipu, bilo bi to samo pola istine. Toliko sam, naime, bila zadubljena u priču da zapravo uopće ne mogu sa sigurnošću reći je li prošao jedan sat, ili tri ili šest.
14
Te sam noći izgubila osjećaj za vrijeme, uživjela sam se kao junaci iz Orfeja, crno-bijelog filma Jeana Cocteaua, koji sam još kao dijete gledala s ocem. Samo što nisam prošla kroz ogledalo koje sam neposredno prije dotaknula rukom, već kroz ovitak knjige. Vrijeme je trajalo, ponovo se gubilo i odjedanput je potpuno nestalo. Bila sam na strani tog Engleza, kojeg je u Pariz dovela strast njegova kolege frankofda prema skijanju (komplicirani prijelom noge u Verbieru). Radio je za proizvođače automobila Austin i trebao je na nekoliko mjeseci zamijeniti tog onesposobljenog voditelja marketinga i etablirati Mini Cooper u Francuskoj. Problem: njegovo znanje francuskog bilo je toliko zakržljalo, baš kao i njegova iskustva s Francuzima. On je u zabludi jer se nada da svatko u Parizu (u najmanju ruku ljudi s pariškog područja) vlada jezikom Kraljevstva i da će surađivati s njim. Ne samo da je zgrožen avanturističkim stilom vožnje pariških vozača (koji se guraju u šest redova na ulicama koje imaju dvije trake, koji se pretvaraju da ih se nimalo ne tiče što se događa iza njih, i koji zlatno pravilo da se prvo mora pogledati unutarnje pa vanjske retrovizore i tek onda krenuti, jednostavno skrate na “kreni odmah”), već je bio zgrožen i činjenicom da Francuzi ne popravljaju automobile kad je riječ o udubljenjima i ogrebotinama, i da se ne daju impresionirati reklamnim sloganima tipa Mini - it's like falling in love, jer više vole voditi ljubav sa ženom, nego s automobilom. Pozivao je lijepe Francuskinje da iziđu s njim pa umalo bankrotirao kad bi naručivale kompletan (i skup) meni riječima Ah, comme j'ai faim 7, a nakon toga tri puta nabole u salade au chevre 8, četiri puta u boeuf bourguignon 9, pa kušale dvije žličice creme brulee. Zatim su graciozno odlagale pribor za jelo uz sav taj ostatak hrane. Za Francuze je čekanje u redu također nepoznanica, a i o vremenu se ne govori. Zašto i bi? Postoji toliko zanimljivijih stvari. Tabui ovdje kao da ne postoje. Oni žele znati zašto on, kao jedan tridesetogodišnjak, još nema djece. (“Stvarno, ni jedno? Zar ni jedno? Zero?”) Žele znati što misli o politici Amerikanaca prema Afganistanu, o radu djece u Indiji, jesu li umjetnički predmeti od konoplje ili stiropora Vladimira Wroschta u galeriji La Borg tres hexagonale (on ne poznaje ni galeriju, ni značenje riječi 'heksagonalan'), je li zadovoljan svojim seksualnim životom i kakav je njegov stav o tome kada si žene boje stidne dlake. A on je engleski gospodin, koji ne voli previše govoriti. I odjedanput mora raspravljati o svemu. I to na svim mogućim i nemogućim mjestima. U tvrtki, u kafiću, u dizalu (četiri kata dovoljna su za živahnu, načelnu raspravu o paleži automobila u pariškim predgrađima), u wc-u za muškarce (je li globalizacija dobra ili loša stvar) i, naravno, u taksiju, jer francuski taksisti, za razliku od kolega u Londonu, o svemu imaju mišljenje koje i izražavaju, a putniku nije dopušteno šutke promišljati iza stakla. On mora nešto reći! Na koncu se Englez nosi s tim uz pomoć britanskog humora. I kada se nakon nekih zabluda i pomutnji preko ušiju zaljubljuje u Sophie, izazovnu i malčice mušičavu djevojku, to predstavlja sudar britanske suzdržljivosti i francuske složenosti, i ponajprije dovodi do mnogih nesporazuma i zapleta. Na kraju sve završava prekrasnim Entende cordiale 10. I ako već ne u jednom miniju, a onda u malenu francuskom restoranu Le Temps des Cerises. S crveno-bijelim kariranim stolnjacima. U Ulici Princesse. U mojem restoranu! U to nema nikakve sumnje. Zatvorila sam knjigu. Bilo je šest ujutro i ponovo sam povjerovala da je ljubav moguća. Već sam pročitala 320 stranica i nisam ni najmanje bila umorna. Ovaj roman bio je kao nekakav živahan izlet u neki drugi svijet - i taj mi je svijet djelovao jako poznato. Mora da je Englez jednom već bio u restoranu kada ga je uspio tako točno opisati, a nije jedan od onih o kojem piše u bilo kojem vodiču kao primjerice o La Coupole ili o taverni Lipp. Pritom, junakinja romana opisana je tako da izgleda poput mene - od u detalje opisane nježne tamnozelene
Ah, gladna sam. (op.prev.) Salata s kozjim sirom (op.prev.) 9 Poznato jelo francuske kuhinje, govedina na burgundski (op.prev.) 10 Entende cordiale, ugovor koji su 1904. godine sklopile Francuska i Velika Britanija. Doslovno prevdeno znači “srdačni sporazum”, a poslužio je i kao temelj pojma Antante. Njime je dogovorena podjela zona utjecaja i zajednička politika protiv Njemačke, (op. ur.) 7 8
15
svilene haljine koja još visi u mome ormaru, do velike ovalne biserne ogrlice koju sam dobila za osamnaesti rođendan. To je bila ili nevjerojatna slučajnost, ili je taj muškarac vidio ženu o kojoj piše. Ali, to što je ta žena, na jedan od najnesretnijih dana u svome životu, između stotine drugih naslova u knjižari odabrala upravo tu knjigu, e to više nije bila slučajnost. Bila je to sudbina koja mi se obraćala. No, što mi je željela reći? Zamišljeno sam okrenula knjigu i zagledala se u fotografiju autora, muškarca kratke plave kose i plavih očiju koji je djelovao simpatično i koji je sjedio na klupi u nekom engleskom parku. Rašireno i opušteno, držao je ruke prebačene preko naslona klupe i smiješio mi se. Na trenutak sam zatvorila oči i pokušala se sjetiti jesam li već negdje vidjela to lice, taj mladenački, razoružavajući osmijeh. Koliko god da sam prebirala po ladicama svojeg sjećanja, to lice nisam mogla pronaći. Ni ime autora ništa mi nije govorilo: Robert Miller. Nisam poznavala nikakva Roberta Millera. Zapravo, nisam poznavala ni jednog Engleza, ako ne računamo engleske turiste koji su tu i tamo znali zalutati u moj restoran, i ako zanemarim učenika koji je, u vrijeme mojeg školovanja, tu bio na razmjeni. No, on je bio iz Walesa, i onako crvenokos i osut pjegicama od sunca, izgledao je kao prijatelj dupina Flippera. Pažljivo sam proučavala kratku piščevu biografiju. Robert Miller, prije nego što je napisao svoj prvi roman “Osmijeh žene”, radio je kao inženjer velike engleske automobilske kompanije. Voli stare automobile, Pariz i francusku kuhinju i živi s jorkširskim terijerom Rockyjem u ljetnikovcu u blizini Londona. “Tko si ti, Roberte Miller?” poluglasno sam rekla pa vratila pogled na čovjeka na klupi. “Tko si ti i otkud me poznaješ?” Odjedanput mi je sinula ideja koja mi je bila sve više primamljiva. Želim upoznati tog pisca. Ne samo da mi je vratio životnu snagu u najmračnijim satima nego je i na neki zagonetan način bio povezan sa mnom. Pisala bih mu. Zahvalila bih mu. Zatim bih ga pozvala na očaravajuću večeru u svoj restoran, kako bih doznala koja je zapravo priča tog romana. Sjela sam i uprla kažiprstom na prsa Roberta Millera. On je možda u tom trenutku izveo svoga malog psa u Cotswoldsu. “Mr. Miller, vidimo se!” Mr. Miller mi se nasmiješio i ni na trenutak nisam posumnjala u to da ću uspjeti pronaći svog novog (i jedinog!) omiljenog pisca. Nisam mogla ni zamisliti da taj pisac bježi od javnosti kao od kuge.
16
2. “Što bi to trebalo značiti, to kad kažete da ovaj autor bježi od javnosti kao od kuge?” Monsieur Monsignac naglo je ustao. Njegov pozamašan trbuh drmusao se od uzbuđenja, a sudionici kolegija koji je vodio samo su još dublje utonuli u svoje fotelje, kao i obično kad bi njegov gromki glas postajao sve glasniji. “Dosad smo prodali gotovo pedeset tisuća primjeraka te njegove glupe knjige. Taj Miller se nalazi tik do ulaska na listu. Le Figaro želi o njemu napisati veliku priču!” Monsignac se na trenutak smirio, zatim zaneseno pogledao u prazno i desnom rukom po zraku opisao golem natpis. “Već vidim naslov. 'Englez u Parizu: Nevjerojatan uspjeh izdavačke kuće Opale'.” Tako je iznenada lupio šakom po stolu da je madame Petit, koja je vodila protokol, od straha ispustila olovku. “A vi sjedite tu i želite me uvjeriti da taj čovjek nije u stanju dovući svoju englesku guzicu u Pariz na jedan dan? Recite mi da to nije istina! Andre, recite mi!” Gledao sam njegovo zajapureno lice i svijetle oči iz kojih je isijavao bijes. Nema sumnje, JeanPaul Monsignac, izdavač i vlasnik izdavačke kuće Opale, dobit će infarkt u sljedećih nekoliko sekundi. A ja ću za to biti kriv. “Monsieur Monsignac, molim vas, smirite se...”, rekao sam mu, stišćući nervozno dlanove. “Vjerujte mi, činim sve što je u mojoj moći. Ali monsieur Miller je naprosto — Englez. My home is my castle. 11“ Ako me razumijete. Živi vrlo povučeno u svojem ljetnikovcu, radi uvijek nešto oko svojih auta, uopće nije naviknut na ophođenje s javnošću i jednostavno ne voli biti u središtu pozornosti. Mislim, to... to ga zapravo i čini tako posebnim.” Primijetio sam kako sam se počeo opravdavati. Zašto nisam jednostavno rekao da je Robert Miller otišao na put oko svijeta na godinu dana i da sa sobom nije ponio svoj iPhone? “Bla, bla, bla! Prestanite brbljati, Andre! Pobrinite se za to da taj Englez sjedne u vlak, da prijeđe kanal, da ovdje odgovori na par pitanja i potpiše par knjiga. To se valjda još može očekivati. Ipakje taj čovjek bio automehaničar, ne, inženjer, što već, prije nego što je napisao taj svoj roman”, rekao je, uzeo knjigu u ruke, ovlaš pogledao korice pa je bacio na stol ispred sebe. “Pa valjda je tu skupio neka iskustva s ljudskom rasom. Da nije možda autist?” Gabrielle Mercier, jedna od dviju urednica, sakrila je usta dlanom i počela se cerekati. Mogao bih zadaviti tu glupu gusku. “Naravno da nije autist”, požurio sam reći. “On je jednostavno samo malo sramežljiv.” “To je svaki inteligentan čovjek. Otkad sam upoznao ljude, životinje su mi sve draže. Tko je to rekao, ha?” monsieur Monsignac gledao je u sve nas prepun očekivanja. Nije mogao ne hvaliti se svojim znanjem. Pohađao je Ecole Normale Superieure, elitnu parišku školu, i u našoj izdavačkoj kući nije prošao ni jedan jedini dan, a da se nije citiralo nekog značajnog filozofa ili pisca. Začuđujuće je kako je pamćenje monsieura Monsignaca bilo selektivno. Primjerice, dok je imena velikih pjesnika, mislilaca i laureata nagrade Goncourt pamtio bez imalo muke, to mu nije baš lako polazilo za rukom kad je riječ o zabavnoj književnosti. Ili je odmah zaboravio ime autora, i tad bi on za njega postao “taj čovjek”, “taj Englez”, “onaj-Da-Vinci-Code-pisac”... ili je imena autora pamtio na iskrivljen, smiješan način. Tako je Stieg Larsson za njega bio Lars Stiegsson, Nicholasa Sparksa prekrstio je u Nicolaija Barka, a Steffen Lark bilo je njegovo ime za Stephena Clarkea.
11
Moja kućica, moja slobodica (op. ur.)
17
“Ne držim previše do američkih autora, ali zašto mi zapravo u programu nemamo Steffena Larka?” režao je na sve nas prije dvije godine. “Amerikanac u Parizu. Čini se da to danas najbolje prolazi.” Ja sam bio osoba zadužena za knjige s engleskoga govornog područja i ja sam bio taj koji ga je postupno pripremao na činjenicu da je Steffen Lark zapravo Englez čije je pravo ime Stephen Clarke i koji vrlo uspješno piše humoristične knjige o Francuskoj. “Humoristične knjige o Parizu. Koje je napisao jedan Englez. Tako, dakle”, odgovorio mi je monsieur Monsignac, kao da se predomišlja. “Prestanite me učiti, Andre, i dovedite mi radije nekog takvog Clarkea. Za što vas, pobogu, plaćam!? Hoćete li pronaći takvu osobu ili ne?” Nije prošlo ni nekoliko mjeseci, a ja sam iz torbe izvukao rukopis nekog Roberta Millera. Po smislu za humor i zanimljivu stilu, nije nimalo zaostajao za svojim slavnim idolom. Plan se ostvario. Knjiga se masovno prodavala i to mi je sad došlo na naplatu. Kako se ono lijepo kaže? Kako ono bogovi znaju reći? Tko visoko leti, nisko pada. A s Robertom Millerom trenutačno sam bio u - slobodnom padu. Činjenicu da je Jean-Paul Monsignac, na kraju krajeva, ipak dijelom zapamtio ime svojeg novog uspješnog autora (“Kako se ono zove Englez? Meller?”), mogu isključivo zahvaliti slučajnosti stoje imao poznatog prezimenjaka. (“Ne, gospodine Monsignac. Nije Meller, već Miller!”) ... (“Miller? Da nije u rodu s Henryjem Millerom?”). Dok su ostali razmišljali je li citat koji je izgovorio Hobbesov ili ne, palo mi je na pamet kako je Monsignac, unatoč svojim groznim metodama, ipak najhumaniji izdavač kojeg sam upoznao u posljednjih petnaest godina rada u izdavaštvu. Teško mi je padalo lagati mu, ali, po svemu sudeći, nisam imao drugoga izbora. “A kako bi bilo da Robertu Milleru pošaljem pitanja iz Figama i da onda proslijedimo njegove odgovore javnosti? Onako kao što smo to napravili s korejskim autorima? To je dobro prošlo.” Bio je to moj posljednji potez očajnika, sve kako bih spriječio katastrofu. Naravno, nije uspio. “Ma, ne, ne, ne! To mi se ne sviđa!” Monsignac je podigao ruke u zrak, kao da se brani. “Odbacujemo kao ideju. Time se gubi svaka spontanost”, nadovezala se Michelle Auteuil i pogledala me pogledom punim osude kroz svoje Chanel naočale. Michelle mi već tjednima govori kako bi se trebalo nešto poduzeti s “tim simpatičnim Englezom”. Dosad sam se pravio blesav. Međutim, sad su na njezinoj strani bile ijedne od najvažnijih novina. I, što je bilo još gore, bio je — moj šef. Michelle se kod nas brine o odnosima s javnošću. Uvijek je odjevena u crno ili bijelo i mrzim je zbog njenih apodiktičnih primjedbi. Ona naprosto sjedi tu, u svojoj savršenoj bijeloj bluzi ispod crnog odijela, i kad dođeš k njoj s kakvom svojom idejom za koju misliš da je genijalna, jer jednostavno još uvijek vjeruješ u dobro u ljudima, i da će se oni bez nekog posebnog razloga, samo tako, oduševiti nekom knjigom, e, tad ona izgovara rečenice kao naprimjer: “To ne dolazi u obzir”. Ili: “Ni jedan urednik kulture ne čita zaozbiljno povijesne romane, Andre. To možete zaboraviti!” Ili kaže: “Promocija knjige nepoznate autorice koja, uz to, piše i kratke priče? Molim vas, Andre, koga ćete time pridobiti? Je l’ dama barem nominirana za Prix Maison? Nije?” A onda samo uzdahne, zakoluta svojim plavim očima i nestrpljivo zavrti malom, srebrnom kemijskom olovkom koju uvijek ima u ruci. “Vi zaista nemate pojma što danas čini dobar PR, zar ne? Trebamo imena, imena, imena. Pronađite si, u najmanju ruku, nekog poznatog pisca predgovora.” I prije nego joj uspiješ bilo što reći, već joj zvoni mobitel, a ona zanesenim glasom pozdravlja nekog takvog tipa s televizije ili nekog novinara u kožnoj jakni, koji stvarno ne čitaju povijesne romane i kojima raste samopouzdanje kad im laska dugonoga ljepotica, crne ravne kose. Sve mi je to prolazilo kroz glavu i sad, dok je Michelle Auteuil sjedila ispred mene poput snijega koji je upravo pao, i čekala reakciju. Zakašljao sam. “Spontanost”, ponovio sam pokušavajući dobiti malo na vremenu. “Upravo to nam predstavlja problem.” Sav važan, pogledavao sam uokolo. Michelle nije ni trepnula. Ona nikako nije pripadala onim ženama koje si mogao retoričkim manevrom izbaciti iz takta.
18
“Taj Miller u razgovoru, naime, nije nimalo zabavan i dovitljiv kao što bi mnogi mogli pomisliti”, nastavio sam. “Ni on, kao ni većina pisaca, uopće nije spontan. Ipak, nije ni jedan od onih...”, nisam mogao otrpjeti niski udarac i uzvratio sam Michelle pogledavši je, “koji samo sjede ispred televizora i brbljaju dan i noć, a onda trebaju nekog pravog pisca da im napiše njihove knjige.” Michelle je stiskala svoje plave oči. “Sve me to uopće ne zanima!” Strpljenje Jean-Paula Monsignaca bilo je potrošeno do krajnjih granica. Mahao je Millerovom knjigom i nisam mogao u potpunosti isključiti da je za koju sekundu neće baciti na mene. “Nemojte biti djetinjasti, Andre! Dovedite mi tog Engleza u Pariz! Želim lijepi intervju u Figarou, s puno fotografija, i bastal” Želudac mi se stisnuo. “A što ako ne pristane?” Monsignac je na trenutak zažmirio i nakratko zašutio, zatim procijedio, ljubaznošću krvnika: “Onda se vi nekako pobrinite za to da kaže 'da'.” Kimnuo sam potvrdno, s nelagodom. “Vi ste ovdje jedini koji ga poznaje, zar ne?” Opet sam samo kimnuo. “Ako mislite da niste dovoljno sposobni dovesti tog Engleza, mogu i ja porazgovarati s njim. Ili možda... madame Auteuil?” Ovaj put nisam kimnuo glavom. “Ne, ne, to... to ne bi bilo dobro, to nikako ne bi bilo dobro”, brzo sam odgovorio, osjećajući kako upadam u zamku. “Miller je stvarno pomalo delikatan, razumijete? Ne može se reći da je neugodan, on je više poput Patricka Suskinda, ne može ga se tako lako dokučiti... Ali to... To ćemo već riješiti. Već danas stupit ću u kontakt s njegovim agentom.” Stavio sam ruku na bradu i stisnuo je palcem i prstima. Nadao sam se kako nitko nije primijetio da me hvata panika. “Bon”, rekao je Monsignac i naslonio se u svoj naslonjač. “Patrick Suskind. To mi se sviđa!” Dobronamjerno se nasmijao. “Ne piše tako inteligentno kao Suskind, ali zato bolje izgleda. Zar ne, madame Auteuil?” Michelle se uzvišeno nasmiješila. “Uistinu! Puno, puno bolje. Konačno autor kojeg možemo s ponosom predstaviti javnosti. To govorim već tjednima. I ako se cijenjeni kolega uspije izboriti da s nama podijeli tog prekrasnog autora, našoj sreći više ništa ne stoji na putu.” Otvorila je svoj debeli, crni osobni planer. “Sto mislite o zajedničkom ručku s novinarom u taverni hotela Lutetia?” Monsignac se namrštio, ali nije rekao ništa. Mislim kako nitko osim mene nije znao da on ne cijeni previše to mjesto, zbog neslavne prošlosti koju ima. “Ta stara nacistička šupa...”, rekao mi je jednom prilikom, kad smo bili pozvani na promociju neke izdavačke kuće u stari hotel. “Znate li da je Hitler ovdje imao glavno sjedište?” “Mogli bismo i pratiti našeg autora u kupnji po Parizu kad bude ukrašen za Božić...”, nastavila je Michelle. “To bi bila baš lijepa, zaokružena priča, pa konačno možemo napraviti i nekoliko pristojnih fotografija.” Mahala je svojom srebrnom olovkom, listajući po kalendaru. “Odgovara li početak prosinca? To bi dodatno poguralo prodaju knjige, ta blagdanska atmosfera...” Ostatak sastanka, a bio je utorak, proživio sam kao u gustoj magli. Ostalo mije samo tri tjedna, i nisam imao nikakav plan. Glas Jean-Paula Monsignaca jedva je dopirao do mene. Kritizirao je uvijek otvoreno i bez okolišanja, glasno se smijao i pomalo flertovao s mademoiselle Mirabeau, lijepom, novom asistenticom uredništva. Poticao je svoju malu družinu, pa kolegiji u našoj izdavačkoj kući nisu bez razloga bili veseli i na glasu kao silno zabavni. No, tog popodneva mučila me samo jedna misao. Moram nazvati Adama Goldberga. On je bio jedini koji mi može pomoći. Trudio sam se držati pogled za stolom za kojim se još uvijek raspravljalo, a u sebi sam molio da kolegij završi što prije. Raspravljalo se o programima raznih događanja i analizirali podaci prodaje za listopad.
19
Predstavljene su neke knjige koje su naišle na odbijanje (“Tko bi to uopće želio čitati?”), neke koje su izazivale nedoumicu (“Što misle drugi o tome?”) i neke koje su odobrene (“Fenomenalno! Ovim ćemo postići golem uspjeh!”) I kako se poslijepodne lagano bližilo kraju, pokrenuta je žestoka rasprava o tome treba li za kriminalistički roman jednog dotad još nepoznata autora, inače venecijanskog vlasnika slastičarnice, ponuditi predujam od kojeg bi običan smrtnik mogao kupiti omanju zgradu. Autorova američka agentica, željna uspjeha, silno ga je hvalila nazivajući ga “muškom Donnom Leon”. Monsignac je završio raspravu i stavio rukopis koji mu je dodala madame Mercier u svoju staru, smeđu, kožnu torbu. “Dosta rasprave. Sutra ćemo dalje razgovarati, dajte da prvo bacim pogled na to.” Bio bi to ujedno i znak da se raziđemo, da se mademoiselle Mirabeau baš u tom trenutku nije javila za riječ. Sramežljivo, ali opširnošću koja je u drugih izazivala zijevanje, govorila je o rukopisu koji joj je bio poslan bez njezina zahtjeva i za koji je, već nakon treće stranice jasno da nikada neće ugledati svjetla knjižara. Monsignac je podigao ruku kako bi spriječio nemir koji je već postao primjetan. Mademoiselle Mirabeau bila je toliko uzrujana da uopće nije primijetila kako nas Monsignac sve prijeteći pogledava. “To ste vrlo lijepo napravili, djevojčice”, zaključio je nakon što je ona konačno stavila sa strane i svoj posljednji papirić s bilješkama. Mademoiselle Mirabeau, koja je u našem uredništvu radila tek nekoliko tjedana, sva se zarumenjela od olakšanja. “Nadam se kako ta knjiga neće zaista doći u obzir”, rekla je i tiho izdahnula. Monsignac je kimnuo, ozbiljna izraza lica. “Mislim da ste tu u pravu, djevojčice”, strpljivo je rekao. “Ali, nemojte se oko toga uzbuđivati. Puno toga što dobijemo na čitanje jest smeće. Pročitate početak: šrot. Zavirite u sredinu: šrot. Kraj: šrot. Ako se nekome od vas takvo što nađe na stolu, možete si uštedjeti trud i...” Glas mu je postao malčice glasniji. “Ni u kojem slučaju na to ne treba gubiti čak ni puno riječi.” Nasmijao se. Mademoiselle Mirabeau potvrdno je kimnula glavom, a ostali su se suzdržano smijuljili. Vlasnik izdavačke kuće Opale bio je u elementu, njišući se naprijed-natrag u svojem naslonjaču. “Sad ću vam otkriti jednu tajnu, mademoiselle Mirabeau”, rekao je i svatko od nas točno je znao što slijedi, jer svi smo to nekad već čuli. “Dobra knjiga na svakoj je stranici dobra”, rekao je i s tim plemenitim riječima uistinu završio kolegij. Stisnuo sam rukopise i požurio uskim hodnikom u svoj mali ured. Potpuno bez daha, bacio sam se na uredski stolac, birajući drhtavim prstima broj u Londonu. Nekoliko je puta odzvonilo. Nitko nije dizao slušalicu. “Adame, daj se više javi...”, tiho sam ponavljao pa psovao i nakon toga se uključila telefonska sekretarica. “Literary Agency Adam Goldberg. Nažalost, zovete izvan našeg radnog vremena. Molimo vas da nakon zvučnog signala ostavite poruku.” Duboko sam uzdahnuo. “Adame!” zaurlao sam i samom sebi zvučao kao poziv upomoć. “Andre je. Molim te, daj mi se odmah javi. Imamo problem!”
20
3. U trenutku kad mi je zazvonio telefon, bila sam u svojem engleskom vrtu i pomalo odsutno trgala suho lišće s mirisnoga grma ruže koja se penjala po ciglenom zidu. Nekoliko je ptica cvrkutalo, jutro je bilo ispunjeno gotovo nestvarnim spokojem, a sunce je obasjavalo moje nježno i toplo lice. Savršen početak jednog savršenog dana, pomislila sam i odlučila zanemariti zvonjavu telefona. Prislonila sam lice na jedan posebno punašan ružičasti cvijet, i zvonjava je utihnula. Nakon toga, začuo se ton uključivanja sekretarice, a do mene je dopirao glas koji sam dobro poznavala, ali kojem trenutačno, u neku ruku, tu nije bilo mjesta. “Aurelie? Aurelie...? Još spavaš? Zašto se ne javljaš na telefon? Hm... Čudno... Da nisi možda pod tušem? Slušaj me. Htjela sam ti reći da ću zakasniti pola sata. Donijet ću kroasane i one praline koje voliš. Aurelie? Haaaalooo! Halohalohalo! Ajde, digni tu slušalicu, molim te!” Otvorila sam oči i uzdahnula, pa bosa otapkala do hodnika u kojem je telefon ležao u svojem kućištu. “Bok, Bernadette!” rekla sam pospano i odjednom je engleski vrt pun ruža nekako izblijedio. “Jesam te probudila? Već je pola deset.” Bernadette je jedna od onih koji rano ustaju, a pola deset za nju je gotovo podne. “Hm...hm.” Zijevnula sam, vratila se u spavaću sobu, držeći slušalicu ramenom i pokušavajući napipati nogom svoje iznošene balerinke koje su ležale ispod kreveta. Jedna od negativnih strana kad imaš restoran je i činjenica da zapravo navečer nikad nisi slobodan. A najveća prednost svakako je ta što ujutro bez žurbe možeš započeti dan. “Upravo sam sanjala nešto lijepo”, rekla sam i razmaknula zavjese. Pogledala sam prema nebu. Nema sunca! Mislima sam se odmah vratila u svoju ljetnu kućicu. “Osjećaš li se bolje? Brzo sam kod tebe!” Nasmiješila sam se. “Ma, da. Puno mi je bolje”, objašnjavala sam joj, a zatim iznenađeno primijetila da je uistinu tako. Prošla su tri dana otkako me Claude napustio i već sam jučer, iako pomalo neispavana, ali nikako nesretna, obavljala kupnju na tržnici. A kad sam navečer pozdravljala goste i nudila im da kušaju brancina kojeg Jacquie tako ukusno priprema, nisam gotovo uopće pomislila na njega. Jesam na Roberta Millera i njegov roman. I na ideju kako ću mu pisati. Samo jednom, kad mi je Jacquie očinski stavio ruku na rame i rekao: “Ma, pauvre petite, kako ti je to mogao učiniti, smeće jedno. Ah, les hommes sont des cochons 12, dođi, ovamo, pojedi tanjur gulaša”, osjetila sam bol u srcu. Ali, u svakom slučaju ne toliku da bih plakala. Kad sam kasno navečer došla kući, sjela sam za kuhinjski stol s čašom crvenog vina i prolistala knjigu još jednom. Nakon toga dugo sam sjedila ispred praznog lista papira i u ruci stezala nalivpero. Nisam se mogla prisjetiti kad sam posljednji put napisala pismo nekom nepoznatom muškarcu. Život je katkad tako čudan. “Znaš što, Bernadette?” pitala sam je i krenula u kuhinju kako bih postavila stol. “Zapravo se dogodilo nešto čudnovato. Mislim da imam iznenađenje za tebe.” Sat vremena poslije, Bernadette je u čudu sjedila preda mnom. “Ti si pročitala knjigu?” Dojurila je s malim buketom cvijeća i golemom vrećicom punom kroasana i čokoladnih peciva kako bi me utješila, a umjesto nesretnice slomljena srca koja plače i troši na tone maramica, dočekala ju je Aurelie, koja joj je puna uzbuđenja, i sjajnih očiju, ispričala 12
Ah, muškarci su svinje, (op. prev.)
21
pustolovnu priču; o točkastom kišobranu koji joj je odletio, o policajcu na mostu koji je zatim prati i o čudesnoj knjižari u kojoj sjedi Mare Chagall i nutka je keksima. I o prekrasnoj knjizi za kojom je posegnula. Kako se sve događalo jedno za drugim, kakva slučajnost! Ta Aurelie ispričala joj je i kako je cijelu noć čitala tu sudbinsku knjigu koja joj je otjerala ljubavne probleme i pobudila znatiželju. Ispričala joj je i o svojem snu i o tome da je autoru poslala pismo. I o činjenici koliko je to sve zapravo vrlo neobično. Možda sam joj prebrzo sve to pričala, ali Bernadette očito nije shvatila najvažnije. “Znači, kupila si nekakav vodič za rješavanje ljubavnih problema i bilo ti je bolje”, sročila je moj osobni doživljaj u par jednostavnih riječi. “Pa to je prekrasno! Nisam mislila da si tip koji čita knjige za samopomoć, ali najhitnije da ti je pomogla.” Odmahnula sam glavom. “Ne, ne, ne. Nisi me razumjela, Bernadette. Nije riječ o self helpu. To je roman. Roman u kojem se pojavljujem — ja!” Bernadette je kimnula glavom, kao da me razumije. “Želiš reći da junakinja razmišlja na sličan način kao i ti i to ti se jako svidjelo.” Cerekala se i teatralno raširila ruke. “Dobro došla u svijet knjiga, draga Aurelie. Moram reći da mi tvoj entuzijazam pruža nadu. Postat ćeš ti još itekakav čitatelj.” Uzdahnula sam. “Bernadette, molim te, poslušaj me. Istina je, ne čitam puno knjiga, ali ne, ne događa mi se baš često da totalno poludim samo zato što sam pročitala neki roman. Knjiga mi se svidjela, vrlo mi se svidjela, dapače. To je jedna stvar. A druga je: u knjizi se pojavljuje djevojka, mlada žena koja — izgleda kao ja. Zove se Sophie, ima dugu plavu valovitu kosu, srednje je visine, vitka i nosi moju haljinu. I na kraju sjedi u mojem restoranu. Koji se čak i zove Le Temps des Cerises i koji se nalazi u Ulici Princesse.” Bernadette na trenutak nije ništa rekla. Zatim me zbunjeno pitala: “I je li ta žena iz romana isto u vezi s otkačenim, totalno uvrnutim tipom koji se zove Claude i koji je cijelo vrijeme vara s drugom?” “Ne, nije. Ona nije ni s kim i poslije se zaljubljuje u jednog Engleza koji francusku tradiciju i ovdašnje običaje smatra dosta neobičnima.” Uzela sam kroasan i bacila ga na Bernadette. “I nije me Claude varao cijelo vrijeme!” “Tko zna? Ali, daj da više ne razgovaramo o Claudeu! Želim odmah vidjeti tu prekrasnu knjigu!” Bernadette se očito zapalila. Možda zato što joj je sve to zvučalo prekrasno, to da mi je knjiga skrenula pozornost s Claudea i da mi je opet dala duševni mir. Ustala sam i donijela knjigu, koja je ležala na ormariću. “Izvoli”, rekla sam. Bernadette je bacila pogled na naslov. “Osmijeh žene”, pročitala je naglas. “Zanimljiv naslov.” Sa zanimanjem je listala knjigu. “Vidiš? Ovdje...”, revno sam joj pokazivala. “I tu. Pročitaj to!” Čekala sam nestrpljivo njezinu reakciju, promatrajući je kako čita. “Hm”, izgovorila je konačno. “To je zaista pomalo čudno. Ali, moj Bože, takve neobične slučajnosti znaju se dogoditi. Tko zna. Možda autor poznaje tvoj restoran ili je čuo negdje o njemu. Možda mu je neki prijatelj, koji je poslovno bio u Parizu, i koji je jeo u tvojem restoranu, o tome ispričao nešto s oduševljenjem. Ili nešto slično. Nemoj me sad krivo shvatiti. Ti si sasvim posebna osoba, Aurelie, ali sigurno nisi jedina žena s dugom plavom kosom...” “Dobro. A što je s haljinom? Što je s haljinom?” nestrpljivo sam je pitala dalje. “Hm. Da. Haljina...” Bernadette je na trenutak razmišljala. “A, što da ti kažem? To je haljina koju si jednom negdje kupila. Pretpostavljam da to nije model koji je za tebe osobno kreirao Karl Lagerfeld. Ili? Drugim riječima, i druge bi žene mogle imati takvu haljinu. Ili je možda bila u nekom izlogu, izložena na nekoj lutki. Postoji toliko mogućnosti...” Ispustila sam glas nezadovoljstva, a ona je nastavila:
22
“Vjerujem da ti sve ovo djeluje nevjerojatno. To bih i ja zasigurno na prvi mah tako doživjela.” “Ne vjerujem da je to sve samo slučajnost...”, rekla sam i dodala: “U to jednostavno ne vjerujem.” “Moja draga Aurelie, sve je slučajnost ili sudbina, ako mi tako želimo. S mojeg gledišta, za sve te neobične podudarnosti postoji jednostavno objašnjenje. Ali, to je samo moje mišljenje. U svakom slučaju pronašla si knjigu u pravom trenutku i jednostavno sam sretna da te potakla na neke druge misli.” Kimnula sam glavom, pomalo razočarano. Nekako sam očekivala malo dramatičniju reakciju. “Ali, moraš priznati da se tako nešto ne događa često”, rekla sam. “Ili se tebi tako nešto već dogodilo?” “Priznajem”, objašnjavala je, smijući se. “Tako nešto nije mi se nikad dogodilo.” “Iako čitaš mnogo više od mene”, dodala sam. “Da, iako čitam mnogo više”, ponovila je. “Zapravo prava šteta.” Ispitivačkim pogledom uzela je knjigu i okrenula je. “Robert Miller”, rekla je i nastavila: “Nikada čula. U svakom slučaju izgleda fantastično, taj Robert Miller.” Kimnula sam glavom. “I njegova knjiga spasila mi je život. Naravno, ako to tako želimo gledati”, brzo sam dodala. Bernadette je dignula pogled. “Nisi mu valjda to napisala?” “Ne, naravno da nisam”, rekla sam brzo. “Barem ne tako izravno. Ali da, zahvalila sam mu. I pozvala sam ga u restoran, restoran koji on, prema tvom mišljenju, već poznaje ili je od nekoga čuo o njemu.” Nisam joj ni spomenula fotografiju. “Oh, la la”, rekla je Bernadette. “Želiš doznati, zar ne?” “Da”, odgovorila sam. “Osim toga, čitatelji katkad pišu pisma piscima ako im se njihove knjige sviđaju. Nije to tako neuobičajeno.” “Hoćeš mi pročitati pismo?” pitala me Bernadette. “Ne dolazi u obzir”, odmahnula sam glavom. “To su tajna pisma. Uostalom, već sam ga zalijepila.” “I poslala?” “Ne.” Tek sam sad postala svjesna kako dosad nisam razmišljala o adresi. “Kako se to zapravo radi? Kad želiš napisati pismo nekom piscu? “Mogla bi poslati pismo izdavaču, a oni će proslijediti pismo piscu.” Bernadette je ponovo uzela knjigu u ruke. “Da vidimo”, rekla je, tražeći impresum. “Evo, tu je: autorsko pravo Editions Opale, Ulica de L'Universite, Pariz” Odložila je knjigu na kuhinjski stol. “To i nije tako daleko odavde”, rekla je i popila još jedan gutljaj kave. “Možeš otići i osobno i predati pismo.” Namignula mi je. “Brže će stići.” “Luda si, Bernadette”, rekla sam. “I da samo znaš. Točno to ću i učiniti.” I tako sam u predvečerje krenula kraćim putem i dospjela u Ulicu de I'Universite kako bih ubacila duguljastu kuvertu u sandučić Izdavačke kuće Opale. Na omotnici sam napisala: “za pisca Robeta Millera/Izdavačka kuća Opale”. Prvo sam napisala: “Izdavačka kuća Opale, na ruke gospodina Roberta Millera”, ali ovo “za pisca” činilo mi se malo svečanije. Priznajem, i sama sam se osjećala nekako svečano kad je pismo potiho završilo s druge strane ulaznih vrata. Kad šaljete pismo, uvijek nešto pokrećete. Na taj način ulazimo u dijalog. Želimo prenijeti neke novosti, doživljaje, informacije o svojim stanjima ili želimo nešto doznati. Pismo uvijek ima pošiljatelja i primatelja. Načelno, ono uvijek zahtijeva i nekakav odgovor, osim u slučaju kad nekoga ostavljamo.
23
Pa čak je i tada to što pišemo vezano za živu, drugu stranu i izaziva reakciju, drugačiju od onoga kad pišemo nešto sebi, u dnevnik. Nisam mogla točno izreći kakvu zapravo reakciju očekujem. Svakako je to bilo više od pukog izražavanja zahvale. Priželjkivala sam odgovor na svoje pismo i na pitanja koja sam u njemu postavila. A i mogućnost da upoznam autora koji je završio svoju priču u Temps de Cerisesu bila mi je silno uzbudljiva. Međutim, ni blizu tako uzbudljiva kao ono što se uistinu dogodilo.
24
4. Adam Goldberg kao da je u zemlju propao. Nije odgovarao na pozive i kako su prolazili sati, bio sam sve nervozniji. Od sinoć sam neprestano pokušavao stupiti u kontakt s njim. Činjenica da nekoga možeš teoretski nazvati na četiri različita broja, a da ti on ipak nije dostupan, dovodila me do ludila. U njegovoj agenciji neumorno se uključivala sekretarica čiju sam poruku već znao napamet. Ni na Adamov broj poslovnog mobitela nitko se nije javljao; mogao sam samo ostaviti poruku, iako me tješilo to što će Adam dobiti naknadnu SMS-poruku da sam ga pokušavao dobiti. Njegov kućni telefon zvonio je u prazno sve dok se ne bi uključila telefonska sekretarica. Zatim sam mogao čuti samo dječji glas Adamova šestogodišnjeg sina Toma kako govori. “Hi, the Goldbergs are not at home. But don't you worry, we'll be back soon and then we can taaaaak...” Slijedilo je krčanje i hihotanje pa napomena da se glavu obitelji Goldberg u hitnim slučajevima može dobiti i na njegov privatni mobitel. “In urgent cases you can reach Adam Goldberg on his mobile...” Zatim opet krčanje, a nakon toga šaputanje. “What's your mobile number, Daddy?” Nakon toga dječji je glas izrecitirao telefonski broj koji dotad još nisam zvao. A onda se i na tom broju uključila automatska sekretarica s ljubaznom porukom da pretplatnik privremeno nije dostupan. Na tom broju čak nisam mogao ni ostaviti poruku, već me glas upućivao da poslije pokušam ponovo. “This number is temporarily not available, please try again later”, kratko i jasno poručio mi je ženski glas s automata i ja sam zaškripao zubima. Kad sam ujutro došao u izdavačku kuću, odmah sam poslao mail u njegovu agenciju, u nadi da će ga Adam, gdje god se nalazio, moći pročitati. “Dragi Adame, pokušavam s tobom stupiti u kontakt na sve moguće načine. Pa gdje si? Gori mi pod petama!!! Molim te, HITNO me nazovi, najbolje na mobitel. Riječ je o našem autoru Robertu Milleru koji bi trebao doći u Pariz. Pozdrav. Tvoj Andre” Ni minutu nakon toga stigao je odgovor i odahnuo sam, sve dok nisam otvorio dvojezičnu poruku: Sorry, I'm out of the office. In urgent cases, you can reach me on my mobile number. “Nažalost, trenutačno nisam u uredu. U hitnim slučajevima možete me dobiti na broj mojeg mobitela”, čitao sam u potpunoj nevjerici. Što da kažem? Slijedio je broj koji — nije bio dostupan. Temporarily not available. I tako se krug zatvorio. Pokušao sam raditi. Pregledao sam rukopise, odgovorio na mailove, napisao nekoliko sažetaka knjiga za naslovnice, pio svoj sto pedeseti espresso i piljio u telefon. Često je zvonio tog jutra, ali s druge strane ni jednom nije bio moj prijatelj i poslovni partner Adam Goldberg. Prvo je nazvala Helene Bonvin, francuska spisateljica koja je vrlo draga i vrlo naporna. Znala je zvati usred svojeg pisanja i tad bi mi prepričavala svaki svakcati, i najmanji detalj, koji je stavila na papir. Kad bi bilo po njezinu, najradije bi mi cijeli rukopis izdiktirala telefonski. Ili je, pak, imala spisateljsku krizu i tad sam morao iskoristiti sve svoje vještine kako bih je uvjerio u to daje vrsna spisateljica. Ovaj put zvala je zbog te, dakle, spisateljske krize. “Potpuno sam bez ideja, ništa mi ne pada na pamet”, žalila se. “Ah, Helene, to kažete svaki put i na kraju uvijek ispadne odličan roman.” “Ovaj put nije tako”, tužno je rekla. “Ništa ne valja. Cijela priča ne valja. Od početka do kraja. Znate što, Andre? Jučer sam cijeli dan sjedila ispred glupog pisaćeg stroja i navečer sam sve poderala, sve što sam napisala. Zato što je stvarno bilo grozno. Isprazno, blijedo, puno klišeja. Nitko ne želi čitati takvo što!” “Ali, Helene, sad zaista niste u pravu. Vi prekrasno pišete. Pa, pročitajte malo pohvalne recenzije svojih čitatelja na internetskoj stranici knjižare Amazon. Posve je normalno da katkad ne ide. Možda ne bi bilo loše da si uzmete slobodan dan. Ideje će onda ponovno doći, vidjet ćete.” “Ma, ne. Imam neki loš predosjećaj. Neće više biti ništa od toga. Najbolje da zaboravimo na ovaj roman... i ja...”
25
“Ma, dajte. Kakve su to gluposti?!” prekinuo sam je. “Želite odustati, a tako ste blizu cilja? Knjiga je skoro gotova.” “Moguće, da. Ali nije dobra”, odgovorila je kao da mi se inati. “Morala bih stvari opisivati potpuno drugačije. Zapravo, mogu sve obrisati.” Uzdahnuo sam. S Helene Bonvin uvijek ista pjesma. Dok većina autora s kojima radim treba nevjerojatno puno vremena da započne, i ima strah od prve stranice, ova žena uvijek paničari kad već napiše tri četvrtine rukopisa. Odjednom joj se ništa više ne sviđa, sve je sranje, sve je najgore što je ikada napisala. “Helene, sad me slušajte. Ništa nećete izbrisati. Pošaljite mi ono što ste napisali i odmah ću to pogledati. Zatim ćemo popričati o tome, može? Dam se kladiti da će biti fenomenalno, kao i uvijek. Još sam deset minuta razuvjeravao Helene Bonvin, zatim sam iscrpljeno odložio slušalicu. Nakon toga sam ustao i otišao u tajništvo, gdje su madame Petit i mademoiselle Mirabeau brbljale. “Je li se možda javio Adam Goldberg?” upitao sam madame Petit koja je tog jutra svoju baroknu liniju naglasila šarenom haljinom cvjetnog uzorka. Smješkala mi se, pogledavajući me preko šalice kave koju je držala u ruci. “Ne, monsieur Chabanais”, odgovorila je ljubazno. “Pa ja bih vam to odmah javila. Ali onaj prevoditelj, monsieur Favre, on je imao još neke nedoumice i poslije će opet nazvati. I... Ah da, nazvala je vaša majka. I moli da joj se hitno javite.” “O. Moj. Bože!” Digao sam ruke kao da se branim. Kad bi moja majka zahtijevala da joj se hitno povratno javim, koštalo bi me to najmanje sat vremena. A nikad nije bilo hitno. Ona je, za razliku od mene, imala gomilu slobodnog vremena i bilo joj je super zvati me na posao jer bi joj se tu uvijek netko javio. Ako me ne bi uspjela dobiti, čavrljala bi s madame Petit koju je smatrala “vrlo privlačnom”. A broj izdavaštva dao sam joj jednom, kako bi ga imala za hitne slučajeve. Nažalost, njezino poimanje hitnih slučajeva potpuno se razlikovalo od mojeg i uvijek bi svojim pozivima nepogrešivo pogađala krivo vrijeme; ili kad bih žurio na sastanak, ili kad sam pod velikim pritiskom iščitavao kakav rukopis koji je tog popodneva trebao ići u tisak. “Zamisli ti to, stari Orban pao je s ljestava dok je brao trešnje! I sad leži u bolnici... Prijelom bedrene kosti! Zamisli. Pa hajde reci, zar se u tim godinama još mora penjati po drveću?” “Maman, molim te! Nemam sad vremena za to!” “Mon Dieu, Andre, ti si uvijek u žurbi!” U tom njezinom odgovoru uvijek se osjetilo predbacivanje. “Mislila sam da će te to zanimati. Ipak si kao dijete često bio kod Orbanovih...” Zapravo su ti naši razgovori uvijek završavali s nekom neugodom. Ili bih ja, sjedeći za svojim pisaćim stolom, pokušao i dalje raditi, puštajući majku da mi kaže ono što mi je naumila reći, pri čemu bih često na krivim mjestima rekao “aha” ili “a joj”, našto bi moja majka iznervirano vikala: “Andre, slušaš li ti mene uopće?!” Ili bih je pokušao već na početku prekinuti svojim nervoznim “Mama, ne mogu sada!” Nakon toga obično sam morao odslušati i to da sam strašno napet i da je to najvjerojatnije zato što ne jedem dovoljno. Kako bih spriječio da se maman ljuti na mene sljedećih sto godina, morao sam obećati da ću je nazvati navečer, čim dođem kući, i da ćemo onda razgovarati u miru. Za sve sudionike njezinih poziva zapravo bi bilo najbolje da me uopće ne može dobiti u uredu. “Kad nazove, reci joj da sam na kolegiju i da ću joj se javiti navečer”, uvijek sam iznova pokušavao utuviti madame Petit. Uzalud. Tajnica je bila na strani maman. “Ali, Andre! To je vaša majka!” S tim bi se riječima oglušila na moje naređenje. A kad mi je htjela dodatno dignuti tlak, dodala bi još: “Smatram da ste prečesto razdražljivi.” “Slušajte me, madame Petit”, rekao sam i sad te je pogledao prijetećim pogledom. “Pod pritiskom sam. I ni u kojem slučaju nemojte mi sad prespajati moju majku. Ni nju. Ni ikoga drugog tko mi krade vrijeme, osim ako to nije Adam Goldberg ili netko iz njegove agencije. Nadam se da sam bio jasan!” Lijepa mademoiselle Mirabeau iznenađeno me pogledala. Kad sam je prvi tjedan uzeo pod svoju zaštitu i strpljivo joj objašnjavao kako se odvijaju stvari u uredništvu, gledala me je s divljenjem,
26
smješkala mi se i naposljetku rekla kako ju podsjećam na onoga dragog engleskog izdavača iz trilera “Ruska kuća” Johna le Carrea. Onoga sa smeđim očima i bradom. Samo mlađeg, naravno. To mi je poprilično godilo. Ta koji muškarac ne bi volio biti Sean Connery u ulozi britanskog džentlmena, izdavača, u mlađem izdanju, koji ne samo da je načitan nego i dovoljno inteligentan da prevesla sve tajne službe. Češkao sam se po kratkoj smeđoj bradi i uočio njezin iznenađeni pogled. Vjerojatno me sad doživljava kao sotonu. “Kako želite, monsieur Chabanais”, odmah je odgovorila madame Petit, a zatim, kad sam izlazio, potiho rekla mademoiselle Mirabeau: “Danas je strašno loše raspoložen. A njegova je majka jedna tako ljupka stara dama...” Zalupio sam uredskim vratima i bacio se na svoj stolac. Zlovoljno sam gledao u ekran kompjutora, proučavajući svoje lice koje se odražavalo na tamnoplavoj površini. Danas nisam poput dobrog, starog Seana. Osim što sam još uvijek čekao agentov povratni poziv. Koji, istini za volju, nije imao nikakve tajne dokumente, ali je sa mnom dijelio tajnu. Adam Goldberg bio je agent Roberta Millera. Rječit i pametan Englez, već godinama s velikim uspjehom vodi svoju malu književnu agenciju u Londonu i od prvog razgovora bio mije simpatičan. Dosad smo bili zajedno na mnogo sajmova knjiga, a jednako toliko veselih večeri proveli smo i po londonskim klubovima i frankfurtskim barovima. Postali smo dobri prijatelji. On mi je i ponudio rukopis Roberta Millera i prodao mi ga za skroman iznos. Tako, naime, glasi službena verzija priče. “Dobro obavljeno, Andre!” vrisnuo je monsieur Monsignac, kad sam mu ispričao da je ugovor realiziran. “Nemoj se prepasti”, rekao je Adam i cerekao se. “Htjeli ste Stephena Clarkea. Sad ga imate. Lako ćete povratiti iznos predujma koji ste platili. I još ćeš uštedjeti na prijevodu. Bolje ne može...” Zapravo, sve je predobro krenulo i pohlepa je rasla. Tko je uopće i mogao pomisliti da će se mali pariški roman Roberta Millera tako dobro prodavati? Sjedio sam tako na svojem mjestu i prisjećao se kako sam tad, na sajmu knjiga u Frankfurtu, za šankom Jimmy's bara, prepričavao Adamu kakvu vrstu romana tražim za našu izdavačku kuću. Pomalo opijen alkoholom, u grubim sam crtama osmislio moguću radnju i zamolio ga da se baci u potragu za takvim romanom. “Sorry, tako nešto trenutačno nemam u ponudi”, odgovorio je Adam i dodao: “Iako, sviđa mi se bit priče. Čekaj. Pa zašto sam ne napišeš takvu knjigu? S veseljem ću je prodati izdavačkoj kući Opale.” I to je bio početak svega. Prvo sam umro od smijeha i odbio. “Kakva ti je to ideja?! Nikad! To uopće ne bih mogao. Ja uređujem romane, ne pišem ih!” “Kakva glupost”, rekao je Adam. “Radio si već s toliko autora da dobro znaš kako to sve ide. Imaš originalne ideje, dobar osjećaj za dramatiku, nitko ne piše tako smiješne mailove kao ti, i lako ćeš nadmašiti jednog Stephena Clarkea.” Tri sata i nekoliko koktela poslije, imao sam osjećaj da sam Hemingway. “Ne mogu napisati knjigu pod svojim imenom”, dodao sam. “Radim u tom izdavaštvu!” “Pa, i ne moraš, hombre! To bi ionako bilo previše staromodno. Gle. Ja zastupam autore koji imaju čak dva ili tri imena i na taj način rade za više izdavača. John le Carre zapravo se zove David Cornwell. Pronaći ćemo ti jedan lijepi pseudonim”, rekao je Adam i dodao: “Kako ti se sviđa Andrew Ballantine?” Začudio sam se. “Postoji već autor s tim imenom. A još k tome Andrew... Pa ja se zovem Andre, i još ću kupiti prava na tu knjigu... Moglo bi biti preočito.” “Ok, ok, ok... Čekaj. Znam! Robert Miller! Ha, što kažeš? To je toliko uobičajeno da zvuči stvarno.” “A što ako stvar ispliva?”
27
“Ma, neće isplivati. Napisat ćeš svoju malu knjigu. Ja ću je ponuditi vašoj kući, iz poštovanja prema tebi. Ugovori će svi ići preko mene. Zaradit ćete time zgodan iznos, tako nešto uvijek prolazi. Dobit ćeš svoj dio. A stari Monsignac će konačno dobiti roman a la Stephen Clarke. I na kraju, svi sretni i zadovoljni. Kraj priče, Mickey Mouse.” Adam je nazdravio kucnuvši svojim koktelom o moju čašu. “Za Roberta Millera! I njegov roman. Il' se ne usudiš? No risk, no fun. Daj, ajde, bit će to urnebesno zabavno!” Smijao se poput dječaka. Pogledao sam Adama, koji je sjedio do mene, sjajno raspoložen. Odjednom, sve je djelovalo tako jednostavno. Pomislio sam na svoja primanja koja su bila daleko od spektakularnih, na svoj tekući račun koji je kronično u minusu, i ideja s dodatnom zaradom učinila mi se privlačnom. Iako je zanimanje urednika bilo lijepo, zarada baš i nije bila pozamašna, čak ni blizu. Mnogi urednici koje sam poznavao radili su u slobodno vrijeme kao prevoditelji ili bi izdavali kakve božićne antologije kako bi popravili svoju mizernu plaću. Izdavačka branša nikako nije kao automobilska. Ali je zato zanimljivija. To mi je uvijek iznova upadalo u oči, kad bih se na sajmu knjiga vozio na pokretnim stubama i kad bi mi pred očima prelijetale slike ljudi iz svijeta knjige koji su razgovarali, razmišljali ili se smijali. Čitav sajam odzvanjao je raznim pričama i zvukovima, milijuni misli i priča vibrirali su halom. Družina je djelovala poput jedne živahne, inteligentne, vesele, odvažne, dovitljive, ponesene, budne, razgovorljive i duhovno jake obitelji. I bila je privilegija tu pripadati. Naravno da su se, osim velikih i karakterno jakih izdavača, koji su uvijek bili predmet divljenja ili mržnje, tu nalazili i oni plitki menadžeri koji su tvrdili da je u suštini svejedno trguješ li limenkama kole ili knjigama, i da se, na kraju, sve uvijek svodi na profesionalni marketing, naravno, nešto malo i na sadržaj. Koji su nazivali content. Ali čak ni ti dječaci nisu ostajali ravnodušni prema proizvodu s kojim su se sretali iz dana u dan. Na kraju im ipak nije bilo svejedno što u ruci drže gotovu knjigu, a ne limenku kole. Nigdje drugdje nisi imao priliku na jednom mjestu susresti tolike upečatljive, pametne, intrigantne, šaljive, znatiželjne i brze ljude. Svatko je znao sve, i rečenicom “Jeste li čuli najnoviji trač?” razotkrivale su se sve tajne vezane uz branšu, koje su dotad bile pod pečatom zabrane odavanja. Znate li najnoviji trač? Marianne Dauphin navodno je imala aferu s voditeljem marketinga i trudna je. Jeste čuli? Izdavačka kuća Borani propala je i ove godine će je navodno prodati jednoj parfumerijskoj grupi. Jeste li čuli najnoviji trač? Urednici izdavačke kuće Opale po novome sami pišu svoje knjige i taj Robert Miller zapravo je Francuz. Ha ha ha! Primijetio sam kako se prostor oko mene počeo vrtjeti. Prije se tu smjelo i pušiti, pa je Jimmy's bar u tri sata ujutro bio jedinstven ošamućujući konglomerat dima, pića i glasova. “Ali, zašto to mora biti englesko ime, sve mi je to komplicirano”, tromo sam prigovorio. “Ah, Andy, come on! To i jest zabavno u cijeloj priči. Parižanin koji piše o Parizu - koga to zanima? Ne, ne, to mora biti pravi engleski autor koji će uključiti sve klišeje. Britanski humor, neobičan hobi, najbolje da je zgodni neženja, s malim psom. Točno ga vidim ispred sebe”, kimao je glavom dok je pričao. “Robert Miller savršeno odgovara, vjeruj mi.” “Stvarno pametno”, rekao sam zadivljeno pa uzeo punu šaku prženih slanih badema. Adam je otresao pepeo s cigarilosa i udobno se smještao u kožni naslonjač. “It's not clever. It's brilliant”, rekao je kao što je to svakih deset minuta činio i njegov omiljeni lik King Rolo u istoimenom crtanom filmu. Ostatak je povijest. Napisao sam knjigu i to mi je pošlo za rukom lakše nego što sam mislio. Adam je napravio ugovore i nabavio fotografiju autora, sliku svojeg dvije godine starijeg brata, jednog dobroćudnog zubara iz Devonshirea koji je u životu pročitao maksimalno pet knjiga, ni više, ni manje, zapravo vjerojatno manje, i bilo je jasno kako će on postati autor romana. “How very funny”, bilo je prema Adamovim riječima sve što je rekao na našu ideju. Čisto sumnjam da će tom miroljubivom čovjeku i dalje biti smiješno kad čuje da mora doći u Pariz kako bi razgovarao s novinarima o svojoj knjizi i kako bi održao književnu večer. Poznaje li on
28
uopće grad koji je opisao u knjizi? Ili nikad nije otišao izvan svojeg uspavanog Devonshirea? Je li uopće u stanju govoriti i čitati pred publikom? Možda ima govornu manu? Ili možda neće htjeti izvesti tu glupu točku iz nekog svojeg principa? Tek sad mi je palo na pamet da o Adamovu bratu nemam pojma. Osim što je po horoskopu Vaga (i zato je, kaže Adam, čudo uravnoteženosti) i da je zdušno bio zubar (štogod to značilo). Nisam znao čak ni njegovo ime. Naravno da sam ga znao. Robert Miller. “Sranje!” očajnički sam se nasmijao samome sebi i stao preklinjati večer u kojoj je nastao cijeli taj luđački plan. “It's not clever, it's brilliant!” ponavljao sam glumeći podrugljivo svog prijatelja. Da, to je uistinu bila najbriljantnija brzinska ideja koju je osmislio pametni Adam. A sad sve izmiče kontroli i ja ću imati more problema. “Što ću učiniti, što da radim?” mrmljao sam, gledajući kao hipnotiziran pozadinu svojeg ekrana na kojem sam mogao vidjeti prekrasne karipske plaže iz snova. Što bih sve dao da mogu sad biti na jednoj od tih bijelih ležaljki ispod palmi, s koktelom u ruci, i satima samo gledati u prazno, plavo nebo. Netko je oklijevajući pokucao na vrata. “Što je sad opet?” viknuo sam nervozno i ponovo sjeo. Mademoiselle Mirabeau ušla je pažljivo u sobu. Nosila je veliki svežanj papira i pogledala me kao da sam ljudožder koji za doručak jede male, plave djevojčice. “Oprostite, monsieur Chabanais, nisam vam htjela smetati.” Za ime Božje, moram se početi suzdržavati! “Ne, ne, ne smetate... Uđite slobodno!” Pokušao sam sa smiješkom. “O čemu je riječ?” Prišla je i stavila svežanj papira na stol. “To je talijanski prijevod koji ste mi prošli tjedan dali na čitanje. Gotova sam s tim.” “Lijepo, lijepo, pogledat ću malo kasnije.” Uzeo sam svežanj i stavio ga sa strane. “Bio je to dobar prijevod, nije na njemu bilo puno posla.” Mademoiselle Mirabeau položila je ruke na ramena i ostala stajati kao ukopana. “Veseli me to čuti”, rekao sam. “Katkad imamo sreće.” “Pokušala sam napisati i nekoliko kratkih sažetaka, nalaze se gore.” “Prekrasno, mademoiselle Mirabeau. Hvala, puno hvala.” Njezino lijepo lice poprimilo je nježno ružičast ton. Nakon toga izravno mi je rekla: “Zao mi je što imate problema s monsieurom Millerom.” Bože dragi, stvarno je bila slatka! Zakašljao sam se. “Ništa strašno”, uzvratio sam i nadao se kako zvučim sigurno, kao da sve imam pod kontrolom. “Izgleda da nije baš jednostavno to s tim piscem. Ali, već ćete vi njega pridobiti.” Nasmiješila se ohrabrujući me i krenula prema vratima. “Svakako”, rekao sam i zaboravio na trenutak da moj problem nije Robert Miller već činjenica da on ne postoji. Bilo je onako kako sam i očekivao. U trenutku kad sam odmotao baget od šunke i slasno zagrizao, zazvonio je telefon. Zgrabio sam slušalicu i pokušao ono što sam zagrizao još neprožvakano nekako nagurati na jednu stranu usta. “Hm... da?” rekao sam. “Na liniji je jedna žena. Kaže da je riječ o Robertu Milleru. Da vam je prespojim ili ne?” Bila je to madame Petit, uvijek prepoznatljiva i još uvijek pod dojmom mojeg ispada. “Da, da, naravno”, jedva sam izgovorio i pokušao nekako progutati komad bageta. “To je asistentica gospodina Goldberga, spojite je, spojite je!” Nekad mi se činilo da madame Petit ne zna zbrojiti dva i dva. U slušalici je zakrčalo, a nakon toga, čuo sam ženski glas kako me bez daha pita: “Razgovaram li s monsieurom Andreom Chabanaisom?” “Pri telefonu”, uzvratio sam, oslobođen i zadnjeg ostatka bageta. Adamove asistentice uvijek su imale ugodan glas. “Lijepo da ste se tako brzo povratno javili, jer moram hitno razgovarati s Adamom. Gdje se on uopće nalazi?” pitao sam. Duga stanka s druge strane stvarala mi je nervozu. Najednom mi se sledila krv u žilama i pomislio sam na onu groznu priču prošle jeseni, kad se američki agent, na
29
putu na sajam knjiga, srušio na stubištu svoje kuće od posljedica moždanog udara. “Sve je u redu s Adamom, ili?” “Ah... dakle... bojim se da vam o tome ne mogu ništa reći.” Ženski glas zvučao je pomalo zbunjeno. “Zovem, zapravo, zbog Roberta Millera.” Čini se da je pročitala mail koji sam poslao Adamu. Adam i ja smo se dogovorili da nikome nećemo ispričati našu malu tajnu i nadam se da se toga i držao. “Upravo zbog toga i moram porazgovarati s Adamom”, oprezno sam rekao. “Robert Miller trebao bi doći u Pariz, kao što vjerojatno već znate.” “Ah”, čuo sam ženski glas. “Pa to je prekrasno! Ne, nisam to znala. Recite... Jeste li dobili moje pismo? Nadam se da je u redu što sam ga samo tako ubacila. Biste li bili toliko ljubazni da ga uručite Robertu Milleru? To mi zaista puno znači.” Osjećao sam se kao Alisa u zemlji čudesa, kad se susrela s bijelim zecom. “Kakvo pismo? Nisam dobio nikakvo pismo”, zbunjeno sam odgovorio. “Nego, recite mi... vi zovete iz agencije Goldberg International, ili ne?” “Oh, ne. Pri telefonu je Aurelie Bredin. Nikakva agencija. Mislim da su nas krivo spojili. Željela bih razgovarati s urednikom koji je zadužen za Roberta Millera”, ljubazno, ali pomalo odrješito rekao je ženski glas. “Pri telefonu je urednik zadužen za Roberta Millera.” Imao sam osjećaj da se razgovor polako ponavlja. Nisam imao pojma tko je Aurelie Bredin. “I, madame Bredin, što mogu učiniti za vas?” “Sinoć sam ubacila kod vas pismo za Roberta Millera. I htjela sam samo biti sigurna da je stiglo i da će mu biti proslijeđeno.” Konačno mi je sinulo. Tim ljudima iz novina nikad nije moglo biti dovoljno brzo. “Ah, sad znam. Vi ste dama iz Le Figaroa, zar ne?” Nasilu sam se nasmijao. “Ne, monsieur?” “Dobro, a tko ste onda?” Glas je uzdahnuo. “Aurelie Bredin, već sam vam rekla.” “I dalje?” “Pismo”, ponovio je glas s nestrpljenjem. “Želim da proslijedite moje pismo monsieuru Milleru.” “O kakvom pismu pričate? Nisam dobio nikakvo pismo.” “To ne može biti. Jučer sam ga osobno dostavila. Bijela kuverta. Adresirana na pisca Roberta Millera. Morali ste ga dobiti!” Glas nije popuštao, i na kraju sam ja bio taj koji je izgubio strpljenje. “Slušajte, madame, ako kažem da ovdje nema nikakvog pisma, možete mi slobodno vjerovati. Možda još stigne pa ćemo ga rado proslijediti. Može li ostati na tome?” Moj prijedlog kao da nije naišao na veliko oduševljenje. “Postoji li mogućnost da dobijem adresu Roberta Millera? Ili možda mail-adresu kako bih mogla kontaktirati s njim?” “Žao mi je, ali u načelu ne dajemo adrese naših autora. I oni imaju pravo na privatan život.” Dragi Bože, što si samo umišlja ta žena? “Ne biste li možda mogli učiniti iznimku? Stvarno mi je to jako važno.” “Kako mislite to važno? U kojem ste vi odnosu s Robertom Millerom?” upitao sam s nevjericom. Bilo je stvarno neobično da ja pitam takvo što, ali odgovor koji je slijedio bio je još neobičniji. “Pa znate, kad bih i ja to točno znala... Znate, pročitala sam njegovu knjigu. Uistinu je odlična... I tamo je napisano nekoliko stvari, koje... Rado bih postavila autoru par pitanja. I zahvalila mu. On mije, takoreći, spasio život...” Buljio sam začuđeno u slušalicu. Posve je jasno da ta žena nije bila čista u glavi. Najvjerojatnije je riječ o jednoj od onih otkačenih čitateljica koje bez milosti gnjave autora i pretjerano ushićeno pišu
30
im stvari poput: “Želim te upoznati pod svaku cijenu!” Ili “Ti razmišljaš na isti način kao i ja!” Ili “Napravi mi dijete!” Dobro, priznajem. Takve rečenice u pismima čitatelja upućene Robertu Milleru, dakle meni, još nisu pale. Ali bilo je već nekih pisama oduševljenja koje sam “proslijedio” autoru. Drugim riječima, pročitao sam ih, a kako ih zbog vlastite taštine nisam mogao baciti u smeće, pohranio sam ih u najudaljeniji kut svojeg čeličnog ormara. “Eto”, rekao sam ženskom glasu. “To me uistinu jako veseli. Ali, Millerovu adresu ipak vam ne mogu dati. Kontakt možete održavati preko mene. Drugačije ne ide.” “Ali, rekli ste da uopće niste dobili moje pismo. Kako ćete ga onda proslijediti?” dijelom tvrdoglavo, a dijelom potišteno, nastavio je glas s druge strane. Najradije bih taj glas uhvatio objema rukama i snažno prodrmao, ali glasovi preko telefona ne mogu se prodrmati. “Madame, kako ste ono rekli da se zovete?” “Bredin. Aurelie Bredin.” “Madame Bredin”, rekao sam pokušavajući ostati potpuno smiren. “Cim mi vaše pismo stigne u sandučić, ja ću ga proslijediti dalje, u redu? Možda ne odmah danas ili sutra, ali ću se pobrinuti za to. Sad, nažalost, moram prekinuti. Moram, naime, raditi i druge stvari. One zasigurno nisu bitne kao vaše pismo, ali moraju se odraditi. Želim vam ugodan dan. “Monsieur Chabanais?!” vrisnuo je glas. “Još uvijek pri aparatu”, odgovorio sam prgavo. “Ali što ćemo ako se pismo zagubilo?” Glas je malo podrhtavao. Iznervirano sam prošao prstima kroz kosu. Zamislio sam kako je to neka starija gospoda koja ima raščupanu frizuru i puno vremena i koja je artritičnim prstima nažvrljala redove i redove pisma i još se tome cerekala. “Onda, moja draga madame Bredin, jednostavno napišite to pismo opet. I s tom vas mišlju pozdravljam.” A što se mene tiče, napišite ih stotinu, pomislio sam i namrgođeno zakucao slušalicu u telefon. Nitko nikad neće ostvariti svoj cilj. Cim sam spustio slušalicu, otvorila su se vrata moga ureda i provirila je madame Petit. “Monsieur Chabanais!” rekla je, predbacujućim tonom. “Monsieur Goldberg već vas je dvaput pokušao dobiti, ali kod vas je neprestano zauzeto. Upravo mi je na liniji, pa mogu li...?” “Da!” zaurlao sam iz sveg glasa. “Za ime Božje, naravno!” Moj prijatelj Adam uvijek je zračio budističkom smirenošću. “Bilo je i vrijeme”, rekao sam nervoznjikavo, nakon što je on ležerno izrecitirao svoje “Hi-Andy-how-is-it-going?” “Pa gdje si ti dosad?! Zar ne znaš što se ovdje događa? Poludjet ću, a ti se ne javljaš ni na jedan od svojih sto jebenih mobitela. Zašto se ni u tvojoj agenciji nitko ne javlja? Kakva drama oko tog glupog Millera! Starije gospode su poludjele za njim, nazivaju me ovamo i žele njegovu adresu. Monsignac hoće upriličiti književnu večer. Figaro želi priču i fotke. Znaš što će se dogoditi kad stari otkrije da Miller ne postoji?! Već se vidim kako pakiram stvari u kartonske kutije.” Morao sam udahnuti i Adam je to iskoristio kako bi došao do riječi. “Calm down, my friend”, rekao je. “Sve će biti dobro. Prvo se malo smiri. I na koje od tvojih pitanja prvo trebam odgovoriti?” Režao sam u slušalicu, a on je smireno nastavio. “Dakle. Bio sam par dana u New Yorku i obilazio sam izdavačke kuće. Carol je išla sa mnom, a Gretchen se baš tad morala otrovati gljivama, tako da u agenciji nije bilo nikoga. Moja obitelj iskoristila je priliku i otišla posjetiti baku u Brighton. Emma je imala mobitel kod sebe, ali je zaboravila punjač. A moj mobitel nešto zeza ili je možda signal bio jednostavno preslab, uglavnom tvoja poruka mi je došla u dijelovima i iskrivljena, tako da uopće nisam shvatio o čemu se radi. Klasičan Murphyjev zakon.” “Murphyjev zakon?” upitao sam. “Kakav je to izgovor?” 31
“Nije izgovor. Ono što treba poći po zlu, poći će”, rekao je Adam. “To je Murphyjev zakon. Ali, nemoj dramatizirati, Andy. Kao prvo, nećeš pakirati svoje kutije. A kao drugo, riješit ćemo mi već to...” “Misliš, ti ćeš to riješiti”, odgovorio sam. “Moraš, naime, svojem dragom bratu zubaru pojasniti da se treba nacrtati tu, u Parizu, kako bi dva dana glumio Roberta Millera. Njegova fotografija je, na kraju krajeva, bila tvoja ideja. Ja nisam želio nikakvu fotografiju, sjećaš li se? Ali ne. Ti se nisi mogao zasititi svih tih glupih detalja. Fotografija, pas, ljetnikovac, humor.” Na trenutak sam se zaustavio. “Živi sa svojim malim psom Rockyjem u ljetnikovcu. Rocky! Kome još padne na pamet nazvati psa Rocky? Suludo!” “Za jednog Engleza to je sasvim uobičajeno...”, nije se dao smesti Adam. “Aha. E, sad! Kakav je uopće tvoj brat? Mislim, razumije li šalu? Zna li se lijepo izražavati? Sto misliš, je li on uopće u stanju uvjerljivo nastupati?” “Oh... Well. Mislim da je..”'. počeo je Adam, a u njegovu glasu mogao sam osjetiti lagano oklijevanje. “Što je? Nemoj mi samo reći da se tvoj brat u međuvremenu preselio u Južnu Ameriku.” “Ma, ne, nije. Moj brat nikad ne bi ušao u avion.” Adam je zašutio, ali više mi nije djelovao tako opušteno kao inače. “Da... i?” ispitivao sam dalje. “Well”, rekao je. “Postoji samo jedan mali problemčić...” Uzdahnuo sam i upitao se je li možda naš engleski pseudoautor u međuvremenu umro. “On pojma nema o knjizi”, rekao je Adam posve smireno. “Mooooliiiim?” vikao sam i da sam tad pisao, slova bi u najmanju ruku bila u fontu 125. “Nisi mu ništa rekao? Čekaj, šališ se...” Bio sam izvan sebe. “Ne, nije šala”, odgovorio je Adam kratko. “Ali, čekaj, ispričao si mi kako je on za roman rekao 'how very funny'. Bio si mi prenio njegove riječi!” “Da budem dokraja iskren, to su bile moje riječi”, rekao je Adam kao da se kaje. “Tad nije bilo nekog posebnog razloga da mu se sve ispriča. Knjiga nikad nije objavljena u Engleskoj. A sve i da jest, moj brat ionako ne čita. Mislim, čita stručne knjige o najnovijim trendovima u ugradnji implantata.” “Za ime Božje, Adame”, rekao sam. “Ti stvarno imaš živce! A što je s fotografijom? Ipak je to njegova fotografija.” “Ah, to! Sad ionako nosi bradu. Na onoj fotografiji nitko ga ne bi prepoznao.” Adam je ponovo upao u klopku. “Mislim, ja ga ne bih prepoznao.” “Ma odlično! How very funny!” vikao sam uzbuđeno. “I što sad? Može li maknuti tu bradu? Mislim, ako uopće bude voljan igrati cijelu ovu igru. Nakon što mu nisi rekao ni jednu jedinu riječ. Čovječe, čovječe. Ovo je nevjerojatno. C'est incroyable! Bojim se da je ovo kraj priče. Najbolje da se odmah počnem pakirati.” Bacio sam pogled na police pune knjiga i na hrpu rukopisa koje je još trebalo proći. I na veliki plakat posljednje Bonnardove izložbe u Grand Palaisu, koja je prikazivala šareni južnofrancuski krajolik. I na malu brončanu statuu u obliku drveta, na svojem radnom stolu, koju sam donio iz Rima, iz vile Borghese, i koja prikazuje trenutak preobrazbe lijepe Daphne koja bježi od Apolona. Možda bih se i ja trebao pretvoriti u drvo, pomislio sam, u bijegu, ne od Boga već od ljutitog JeanPaula Monsignaca. “Znate dobro ocijeniti stvari”, rekao mi je kad me zaposlio. “Imate tako otvoren, iskren pogled. Dobar. Volim ljude koji mogu nekome gledati u oči.” Teška srca pogledao sam prema malom lijepom prozoru s bijelim točkama i dvostrukim staklom, kroz koji sam preko krovova drugih kuća vidio vrh crkve u Saint Germainu i, čim bi stiglo proljeće, komad plavog neba. Duboko sam uzdahnuo. 32
“Nemoj se sada prepasti, Andre”, začuo se iz daljine glas Adama Goldberga. “Riješit ćemo to.” “Riješit ćemo to” čini se da je bio njegov životni moto. Ne i moj. Barem ne sad, u ovom trenutku. “Sam mi duguje uslugu”, nastavio je Adam, ne shvaćajući da sam ja zanijemio. “On je stvarno drag momak i sudjelovat će u ovome ako ga zamolim, budi siguran u to. Večeras ću ga nazvati kako bih mu sve objasnio. Ok?” Šutio sam i vrtio telefonski kabel oko prstiju. “A kad bi on to trebao doći u Pariz?” upitao je Adam. “Početkom prosinca”, promrmljao sam, gledajući omotani prst. “Uh, pa dobro onda. To znači da na raspolaganju imamo nešto više od dva tjedna!” uzviknuo je Adam oduševljeno, a ja sam se samo čudio. Za mene je vrijeme bilo neumoljivo, a za njegov je pojam očito predstavljalo saveznika. “Javit ću ti se čim se čujem s bratom. Nema razloga izluđivati se”, rekao je smireno. I nakon toga, moj engleski prijatelj završio je razgovor malom varijacijom svoje omiljene rečenice. “Don't worry. Lako ćemo to riješiti!” Ostatak poslijepodneva protekao je potpuno neslavno. Pokušao sam riješiti hrpu na svom radnom stolu, ali nikako se nisam uspijevao koncentrirati. U neko doba navratila je Gabriele Mercier. Ozbiljnim izrazom lica dala mi je do znanja kako je monsieur Monsignac pročitao rukopis talijanskog romanopisca i vlasnika slastičarnice (početak-sredina-kraj) i kako u njemu nije vidio nadu da će on ikad postati Donna Leon. “Vlasnik slastičarnice koji još i piše, to mora da je skroz originalno, zar ne?” rekao je, rugajući se, Monsignac. “Ako mene pitate, osrednja proza. Nije baš ni napeto! Bezobrazluk je da agent za to traži toliko novca. Ti Amerikanci su budale. Us sont fous, les Americains!” Njegovo mišljenje dijelila je i madame Mercier koja i inače već otprilike dvadeset i pet godina dijeli isto mišljenje s izdavačem. I tako su se svi uspjeli usuglasiti kako ćemo otkazati rukopis. Oko pola šest madame Petit ušla je u moj ured, noseći nekoliko pisama i ugovora koje je trebalo potpisati. Ljubazno mi je poželjela ugodnu večer i pozdravila me na rastanku, dajući mi upute da mi je današnja pošta u tajništvu. “Dobro, dobro”, rekao sam i opušteno kimnuo. Kad joj je bio dobar dan, madame Petit poštu mi je donosila osobno, i stavljala je na moj stol te bi me pitala želim li popiti kavu. (“Sto kažete na jednu finu kavu, monsieur Chabanais?”) A kad je bila ljuta na mene, kao što je danas, nisam imao tu dvostruku privilegiju. Madame Petit nije bila samo obična, punašna pariška tajnica s golemim grudima. Ona je bila žena s načelima. U pravilu, dolazio sam na posao oko pola deset i ostajao do pola osam. Stanke za ručak znale su se produljiti, prije svega ako bih izišao na ručak s nekim autorom. Moglo je potrajati i po tri sata. “Monsieur Chabanais est en rendez-vous”, rekla bi tada madame Petit poslovno, ako bi me netko tražio. Oko pet sati u inače užurbanoj izdavačkoj kući Opale postajalo je mirnije, i moglo se raditi u miru. Vrijeme mi je tu prolazilo kao u hipu, i katkad, kad bih imao posla, znao sam samo pogledati na sat i već je bilo devet sati. Danas sam odlučio otići ranije s posla. Cijeli me ovaj dan iscrpio. Smanjio sam grijanje na radijatoru ispod prozora i spakirao rukopis mademoiselle Mirabeau u svoju staru aktovku. Ugasio sam tamnozelenu svjetiljku na stolu, povukavši metalni lanac boje mesinga. “Za danas je dosta”, promrmljao sam i zatvorio za sobom vrata ureda. Međutim, završetak mojeg radnog dana nije se ni najmanje nazirao. Bogovi su za mene imali drugi plan. “Oprostite..” Začuo sam glas koji me to poslijepodne koštao i posljednjih živaca. “Možete li mi, molim vas, reći gdje mogu pronaći monsieura Chabanaisa?” Odjednom se niotkud samo stvorila preda mnom. No, to nije bila prkosna osamdesetogodišnjakinja koja me mučila svojim navodno
33
izgubljenim pismom. Vlasnica glasa bila je mlada, vitka žena u tamnosmeđem, vunenom kaputu i čizmama od sirove kože. Oko vrata je ležerno omotala pleteni šal. U trenutku kada je zakoračila prema meni, njezina poluduga kosa upadala je u oči, blistajući pod slabim svjetlom u hodniku poput zlatnih niti. Pogledala me znatiželjno, svojim tamnozelenim očima. Bio je četvrtak navečer, nešto malo prije pola sedam, i ja sam imao deja-vu, kojeg u prvom trenutku uopće nisam bio svjestan. Nepomično sam stajao promatrajući osobu plave kose kao neku sablasnu pojavu. “Tražim gospodina Chabanaisa”, ozbiljno je ponovila. I tad se nasmijala. Kao da su kroz hodnik projurile sunčeve zrake. “Znate li, možda, je li on još ovdje?” Dragi Bože, pa ja sam već vidio taj osmijeh! Primijetio sam ga još prije nekih godinu i pol. Bio je to prekrasan očaravajući osmijeh, osmijeh kojim je započela priča mojeg romana. S pričama je to uvijek neobično. Odakle autorima priče? Drijemaju li one u njima i izlaze na površinu kad se nešto dogodi? Padaju li iz zraka? Prate li put stvarnih osoba? I što je tu istina, a što je izmišljeno? Što se stvarno dogodilo, a što se nikada nije dogodilo? Utječe li stvarnost na maštu? Ilustrator i karikaturist David Shrigley jednom je izjavio: “Kad me ljudi pitaju odakle crpim ideje, kažem im da ne znam. Glupo je uopće pitati tako nešto. Jer, kad bih znao odakle mi ideje, to više ne bi bile moje ideje. Bile bi to nečije tuđe ideje, i ispalo bi da sam ih ukrao. Ideje dolaze niotkuda i odjednom se nađu u glavi. Možda dolaze od Boga, ili od mračnih sila, ili pak od nečeg sasvim drugog.” Moja je teorija da romanopisce koji nam žele nešto prenijeti možemo podijeliti u tri skupine. Prvi pišu isključivo o sebi; neki od tih najveća su književna imena. Drugi imaju zavidan talent za izmišljanje priče. Voze se vlakom, gledaju kroz prozor i odjednom im sine ideja. Postoje i oni treći, koji su, takoreći, impresionisti među piscima. Njihov talent svodi se na to da znaju pronaći priču. Idu otvorenih očiju svijetom i beru događaje, raspoloženja i male scene, kao da beru višnje sa stabla. Gesta, osmijeh, način na koji netko miče kosu s lica, ili veže cipele. Prolazni trenuci iza kojih se kriju lica. Slike koje postaju priče. Oni uoče kakav ljubavni par kako šeće u proljetnu večer Bulonjskom šumom, i već smišljaju kamo će to dvoje život odvesti. Sjede u kafiću i promatraju dvije prijateljice kako žustro razgovaraju i ne sluteći kako će jedna od njih drugu prevariti s njezinim dečkom. Oni se zapitaju kamo putuje žena u metrou, ta žena tužnih očiju koja sjedi glave naslonjene na prozor. Stoje na blagajni kina i slučajno čuju kako vremešni bračni par razgovara s prodavačicom karata i raspituje se postoji li popust za studente. Bolje ne možeš izmisliti! Oni ugledaju svjetlo polumjeseca koje se poput srebrnog bazena prelijeva rijekom Seine, i njihovo srce kao da se ispunjava riječima. Ne znam je li pretenciozno kad bih rekao kako sam i ja autor. Pa, ja sam ipak napisao samo jedan kratki roman. Ali kad bih se tako opisao, svrstao bih se svakako u posljednju kategoriju. I ja pripadam ljudima koji pronalaze svoju priču. Tako sam i tada pronašao junakinju svoje priče. U jednom malom restoranu. Točno se sjećam, lutao sam te proljetne večeri sam kroz Saint-Germain. Dok sam se kretao uličicom kojom inače rijetko prolazim, ljudi su već sjedili na terasama restorana i kafića. Moja tadašnja djevojka zaželjela je da joj za rođendan kupim ogrlicu i oduševljeno je pričala o maloj trgovini nakita izraelskog dizajnera kojem je ime Michal Negrin, a koja se nalazi u Ulici Princesse. Pronašao sam dućan i brzo ga napustio s pomalo nostalgično zapakiranom šarenom kutijicom, a onda... Premda se nisam na to ni pripremao, pronašao sam Nju. Stajala je iza izloga restorana, veličine dnevne sobe, i razgovarala s nekim gostom koji je, meni okrenut leđima, sjedio za jednim od malenih drvenih stolova prekrivenih kariranim bijelo-crvenim stolnjacima. Nježno žućkasto svjetlo bacalo je sjaj na njenu dugu, po sredini razdijeljenu kosu, koja je bila upadljiva pri svakom njezinu pokretu. Ostao sam stajati, upijajući svaki detalj s te mlade žene. Jednostavna, dugačka, zelenkasta haljina od nježne svile, koju je nosila poput rimske proljetne božice, imala je naramenice koje su isticale njezina otkrivena ramena i ruke. Ruke s dugačkim
34
prstima koje bi se isticale kad bi nešto objašnjavala. Vidio sam kako je dodirivala vrat igrajući se bisernom mliječno bijelom ogrlicom koja je završavala velikom starinskom kopčom. Na trenutak je podigla glavu i nasmijala se. Bio je to taj osmijeh, osmijeh koji me očarao i ispunio me zadovoljstvom, iako uopće nije bio upućen meni. Stajao sam vani, ispred stakla, poput voajera, i nisam se usudio udahnuti — tako mi je savršen bio taj trenutak. Vrata restorana otvorila su se, ljudi su s osmijehom izašli na ulicu, trenutak je prošao i lijepa djevojka okrenula se i nestala. I ja sam krenuo dalje. Nikad prije, a ni poslije, nisam jeo u tom simpatičnom restoranu čije mi je ime zvučalo tako poetski da nisam mogao drugačije završiti svoj roman, već upravo tu - u Temps des Cerisesu. Moja djevojka dobila je svoju blještavu ogrlicu. Nešto poslije ostavila me. Ono što mi je preostalo, bio je osmijeh neznane žene koja me inspirirala, postala mi nadahnuće. Dao sam joj ime Sophie i udahnuo joj život. Poslao sam je u pustolovnu priču koju sam izmislio. I sad je odjednom stajala ispred mene i zapitao sam se je li moguće da junak iz romana postane čovjek od krvi i mesa. “Monsieur?” Glas je zazvučao zabrinuto i vratio sam se u hodnik, pred zatvorena vrata svoga ureda. “Oprostite, mademoiselle”, rekao sam pokušavajući prikriti svoju zbunjenost. “Nešto sam se zamislio. Što ste ono rekli?” “Želim razgovarati s monsieurom Chabanaisom, ako je to moguće”, ponovila je. “Evo... Razgovarate s njim”, odgovorio sam, a iznenađeni izraz njezina lica odmah mi je otkrio kako je posve drugačije zamišljala čovjeka koji ju je, prije samo nekoliko sati, tako neljubazno izbacio s linije. “Oh”, rekla je i podigla tanke smeđe obrve. “To ste vi!” Njezin je osmijeh nestao. “Da, ja sam”, jednostavno sam ponovio. “Onda smo danas poslijepodne već razgovarali”, rekla je. “Ja sam Aurelie Bredin, sjećate li se? Ona s pismom za vašeg autora. Monsieura Millera.” Pogledala me tamnozelenim očima, kao da mi predbacuje. “Da, kako da ne, sjećam se.” Imala je prelijepe oči. “Sigurno ste začuđeni što sam se samo tako pojavila?” pitala me. I što sam ja sad na to trebao odgovoriti? Moje iznenađenje činjenicom da je ovdje, bilo je daleko veće nego što je ona mogla i zamisliti. Graničilo je to s čudom. Sophie, junakinja moga romana, odjedanput je ovdje, ispred mene, i postavlja mi pitanja. Ona je žena s kojom sam razgovarao danas poslijepodne, koja je tražila od mene adresu autora (koji uopće ne postoji!) jer joj je njegova knjiga (dakle, moja knjiga!) navodno spasila život! I kako da joj ja sad išta objasnim?! Ni sam više ništa nisam razumio i imao sam osjećaj kako će svaki čas odnekud iskočiti netko s televizijskim, pobjedničkim smijehom dovikujući mi pretjerano sretno da sam žrtva skrivene kamere. “You are in Candid Camera, ha ha ha!” I dalje sam buljio u nju, čekajući da mi se srede misli. “Nnnnun...”, doimala se kao da ni sama ne može govoriti. “Dakle, nakon što ste danas na telefonu prema meni bili tako...”, napravila je malu, dramatičnu stanku, “.. .nestrpljivi i grozničavi, pomislila sam kako bi bilo najbolje da dođem osobno ovamo kako bih se raspitala o pismu. To su bile moje natuknice!” Odlično, stajala je tu nepunih pet minuta i već je zvučala poput moje majke. Odmah sam se trgnuo iz katatoničnog stanja. “Slušajte, mademoiselle, danas sam imao posla preko glave. I nisam bio ni grozničav, niti nestrpljiv!” Zamišljeno me pogledala pa potvrdno kimnula glavom. “Jeste, bili ste”, rekla je. “Već sam se pitala jesu li svi urednici tako neljubazni, ili je to samo vaša specijalnost, monsieur Chabanais.” Nasmijao sam se. “Nikako. Mi ovdje samo pokušavamo dobro odraditi svoj posao i, nažalost, u tome nas često prekidaju, mademoiselle...” Ponovo sam zaboravio njeno ime.
35
“Bredin. Aurelie Bredin.” Pružila mi je ruku i nasmiješila se. Primio sam je i u tom mi je trenutku sinulo da je držim ipak znatno dulje nego što je potrebno. Pa sam je pustio. “I, mademoiselle Bredin, svakako me veseli to što smo se imali priliku upoznati. Ne susreću se angažirane čitateljice baš svaki dan.” “Jeste li u međuvremenu pronašli moje pismo?” “Oh, da! Naravno.” Lagao sam i kimnuo joj glavom. “Ležalo je spokojno u mojoj košari za poštu.” Sto bi se moglo dogoditi? Pismo je zaista još uvijek u košari za poštu ili će tamo biti sutra. Ili prekosutra. Pa čak i ako to pismo nikada ne iskrsne, rezultat će biti isti: to prekrasno pismo nikad neće stići do svoga primatelja. U najboljem slučaju, završit će u mojem željeznom ormaru. Zadovoljno sam se smješkao. “Onda ga možete proslijediti Robertu Milleru”, dodala je. “Naravno, mademoiselle Bredin, budite bez brige. Vaše pismo gotovo da je u rukama autora. Međutim... Da sam na vašem mjestu, ne bih previše očekivao. Robert Miller izuzetno je povučen i, kako bih rekao, težak čovjek. Otkad ga je napustila žena, znate, živi povučeno u svojem ljetnikovcu. Svu ljubav usmjerio je na svog malog psa... Rockyja”, uvjerljivo sam opisivao. “Oh, to je tako tužno.” “Robert je oduvijek bio pomalo neobičan”, uzdahnuo sam duboko i uvjerljivo. “Sad ga baš pokušavamo dovesti u Pariz, kako bi dao intervju za Figaro, ali ne usudim se previše nadati.” “Neobično, nikad to ne bih pomislila. Njegov roman je tako... tako humorističan”, zamišljeno je rekla. “Jeste vi osobno upoznali monsieura Millera?” Prvi me put pogledala sa zanimanjem. “Pa...”, znakovito sam zastao. “Mislim da vam mogu reći kako sam jedan od malobrojnih koji uistinu dobro poznaju Roberta Millera. Ipak sam s njim mnogo radio na knjizi, i vrlo me cijeni.” Djelovala je impresionirano. “Knjiga je ispala jako dobra.” A onda je zaključila. “Znate, stvarno bih voljela upoznati tog Millera. Što mislite, postoji li šansa da mi odgovori?” Slegnuo sam ramenima. “Što da vam kažem na to, mademoiselle Bredin? Prije bih rekao ne, ali nisam ja dragi Bog.” Igrala se resicama na svojem šalu. “Znate... To zapravo nije pismo čitatelja, u pravom smislu riječi. Kad bih vam sad sve objašnjavala, trajalo bi predugo, a, ruku na srce, monsieur Chabanais, to zapravo i nije vaša stvar, ali monsieur Miller pomogao mi je u teškoj situaciji i htjela bih mu se zahvaliti. Ako me razumijete.” Kimnuo sam glavom. Jedva sam čekao baciti se na košaru s poštom i pročitati što je to mademoiselle Bredin imala reći monsieuru Robertu Milleru. “Ma, pričekajmo još koji dan, pa ćemo vidjeti što će se dogoditi”, salomonski sam se izrazio. “Možemo, kako ono Englezi običavaju reći? Čekati i piti čaj.” Mademoiselle Bredin djelovala je razočarano. “Ja tako nerado čekam”, rekla je. “Tko još rado čeka”, velikodušno sam uzvratio, imajući osjećaj kako držim sve konce u rukama. Ni u snu nisam mogao zamisliti kako ću samo nekoliko tjedana nakon ovog susreta ja biti taj koji će nestrpljivo i očajnički čekati sveodlučujući odgovor jedne strašno uzrujane žene, tamnozelenih očiju, koja će odlučiti o zadnjoj rečenici romana. A time i o mom životu! “Mogu li vam ostaviti svoju posjetnicu?” upitala je mademoiselle Bredin i iz svoje kožne torbe izvukla malu bijelu karticu s dvjema crvenim trešnjama. “Samo u slučaju ako Robert Miller ipak dođe u Pariz. Budite tako ljubazni i javite mi ako dođe.” Pogledala me pomalo zavjerenički.
36
“Može. Ostat ćemo u kontaktu.” Priznajem, u tom sam trenutku samo to i priželjkivao. Iz jasnih razloga, Roberta Milllera bih najradije izbacio iz igre. Iskreno, sad sam već lagano počinjao mrziti tog tipa. Uzeo sam njezinu posjetnicu u ruke i jedva sam mogao prikriti svoje iznenađenje. “Le Temps des Cerises”, poluglasno sam pročitao. “Oh. Vi radite u tom restoranu?” “To je moj restoran”, uzvratila je. “Poznateje li ga?” “Ah... ne... da... Zapravo ne”, zamuckivao sam. Morao sam paziti što ću reći. “Je li to... nije li to restoran koji se pojavljuje u Millerovu romanu? Pa, ha ha, kakva slučajnost!” “Je li uistinu slučajnost?” Pogledala me znatiželjno. Osjećao sam kako me hvata panika. Možda zna nešto što ne bi trebala. Ma, ne, to nije moguće! Potpuno je nemoguće! Nitko osim mene i Adama nije znao da je Robert Miller zapravo Andre Chabanais. “Zbogom, monsieur Chabanais” Još jedanput mi se nasmiješila pa krenula. “Možda ću to otkriti, uz vašu pomoć.” “Zbogom, mademoiselle Bredin.” Nasmijao sam se, u nadi kako nitko ništa neće otkriti. A još manje uz moju pomoć.
37
5. “Miller.. .”, ponavljala je Bernadette. “Miller... Miller... Miller.” Sjedila je pred ukošenim ekranom kompjutora i u tražilicu unosila ime Robert Miller. “Da vidimo što će Google pronaći.” Bio je ponedjeljak ujutro, a prijašnjih dana u restoranu bila je prava ludnica, tako da se nisam imala vremena posvetiti svojoj omiljenoj zanimaciji - traganju za Robertom Millerom. U petak smo imali dvije veće proslave, jedan rođendan na kojem se puno pjevalo i nazdravljalo i grupu poslovnih ljudi koji su očito već u studenom održali božićni domjenak koji je trajao unedogled. Jacquie je psovao i znojio se. Paul, njegov zamjenik, upravo se sad razbolio i Jacquie je morao uza sve ostalo preuzeti i pripremu. Ni jedan gost kao za inat nije htio riblji meni. Svi su naručivali a la carte i Jacquie se žalio što sam kupila previše lososa koji nećemo moći prodati. Nisam bila usredotočena. Misli su mi bile daleko; vrtjele su se oko zgodnog Engleza koji je možda bio jednako usamljen kao i ja. “Zamisli, žena ga je napustila i sad ima još samo tog malog psa”, ponovila sam Bernadette, kad smo razgovarale u nedjelju poslijepodne. Ležala sam na kauču i stezala Millerovu knjigu u ruci. “Cherie, to je pravi bal usamljenih srdaca. On je ostavljen, ti si ostavljena. On voli francusku kuhinju, ti voliš francusku kuhinju. I on je opisivao tvoj restoran, a možda čak i tebe. Na to mogu još samo reći: bon appetit”, šalila se pa upitala: “Je li ti se već javio tvoj tužni Englez?” “Pa stvarno, Bernadette...”, uzvratila sam, stavljajući si jastuk iza leda. “Kao prvo, nije on moj Englez. Kao drugo, sve te slučajnosti jako su mi neobične. A kao treće, nije još mogao dobiti moje pismo.” Stalno sam se u mislima vraćala na pomalo neobičan razgovor koji sam vodila prije nekoliko dana u izdavačkoj kući Opale. “Mogu se samo nadati da će mu onaj neobični bradati muškarac stvarno i poslati to pismo.” Pod “tim neobičnim bradatim muškarcem” mislila sam na monsieura Chabanaisa koji mi je, što sam više razmišljala o njemu, ulijevao sve manje povjerenja. Bernadette se smijala. “Previše o svemu razmišljaš, Aurelie! Navedi mi jedan razlog zbog kojega bi on zadržao tvoje pismo.” Zamišljeno sam proučavala uljanu sliku Bajkalskog jezera koja je visjela na suprotnom zidu sobe. Moj ju je otac prije mnogo godina otkupio od jednog ruskog slikara u Ulan Batoru, za vrijeme svog pustolovnog putovanja transsibirskom željeznicom. Bila je to vesela, mirna slika koju sam uvijek rado gledala. Na obali se ljuljuškao stari brod, iza njega se protezalo jezero. Bilo je jako bistro, spokojno, okruženo ranoljetnim krajolikom i blistalo je nevjerojatnom plavom bojom. “Čovjek ne bi ni pomislio...”, znao je reći moj otac, “daje to jedno od najdubljih jezera u Europi.” “Ne znam”, odgovorila sam i pustila pogled da se odmara na toj blistavoj površini jezera na kojoj su se igrali svjetlo i sjena. “Imam takav osjećaj. Možda je ljubomoran i želi svog svetog autora sakriti od ostalih ljudi. Ili možda samo od mene.” “Ah, Aurelie, pa što ti je? Ti si takva teoretičarka zavjera...” Uspravila sam se. “Nisam. Taj je čovjek bio čudan. Već se u telefonskom razgovoru prema meni ponašao kao Kerber. A poslije, kad sam mu se obratila u izdavaštvu, buljio je u mene kao luđak. Prvo uopće nije reagirao na moja pitanja, samo je nijemo piljio, kao da mu nisu sve daske na broju.” Bernadette je nestrpljivo cmoknula jezikom. “Možda je samo bio iznenađen. Ili je imao težak dan. Bože dragi, Aurelie, što ti očekuješ? Pa, on te uopće ne poznaje. Uvukla si ga u priču preko telefona. Pa si došla u izdavačku kuću, navečer i bez najave. Prepala si jadnog čovjeka koji je valjda već krenuo kući i ispitivala ga o pismu koje njemu predstavlja samo pismo nekog ludog lovca na 38
autograme, koji se smatra jako važnim. Mene čudi da te nije izbacio. Zamisli da im svaki čitatelj tako dođe u ured kako bi se osobno uvjerio u to da je njegova pošta proslijeđena tom i tom autoru. Ja, naprimjer, mrzim kad mi roditelji nenajavljeno banu na vrata i žele nakon škole prokomentirati zašto je njihovo prekrasno dijete dobilo dodatnu zadaću.” Morala sam se nasmijati. “Dobro, dobro... Unatoč tome, sretna sam što sam porazgovarala s tim urednikom.” “Trebaš i biti. Ipak je monsieur Chabanais na kraju vrlo ljubazno popričao s tobom.” “Da. Samo kako bi mi objasnio da mi se autor ionako neće javiti, i to zato što je sramežljiv, i zato što ogorčeno sjedi u svojem ljetnikovcu, i zato što nema vremena za takve šale”, dodala sam. “I pristao je obavijestiti te kad Robert Miller dođe u Pariz”, nastavila je Bernadette. “Sto ti, mademoiselle nezasitna, još hoćeš?” Što sam još htjela? Željela sam doznati nešto više o Englezu koji je izgledao tako simpatično i pisao tako prekrasne stvari, i to je ujedno bio razlog zašto sam ja, tog ponedjeljka ujutro, tjedan dana nakon što je sve započelo, sjedila zajedno s Bernadette ispred kompjutora. “Tako sam sretna što ponedjeljkom ne moraš u školu i što se možemo družiti”, rekla sam joj. Preplavio me osjećaj zahvalnosti kad sam vidjela kako moja prijateljica zdušno, zbog mene, pretražuje sve Millere na ovom svijetu. “Hm... hm”, promrmljala je Bernadette pa sklonila pramen plave kose iza uha i potreseno se zapiljila u ekran. “Sranje, krivo sam napisala! Ne, ne nije Niller, već M-i-l-l-e-r!” “Znaš da se ja nikad nisam mogla dogovarati za večernje izlaske kao većina ljudi jer moram u restoran”, rekla sam joj i nagnula se prema njoj kako bih i sama mogla nešto vidjeti. “Iako... sad, kad je Claude otišao, naravno da nije loše imati nekakvu zanimaciju”, pričala sam i dalje. “Zimske večeri znaju biti usamljene.” “Možemo večeras u kino”, predložila je Bernadette i dodala: “Emile je kod kuće pa mogu ići.” “Jesi li se možda čula s Claudeom?” upitala me izravno. Odmahnula sam glavom i bila joj zahvalna što ga je nazvala samo imenom. “Nisam ništa drugo ni očekivala od tog idiota”, zarežala je, mrgodeći se. “Samo tako nestati... Nevjerojatno...” Glas joj je opet postao ljubazniji. “Nedostaje li ti?” “Pa, da”, rekla sam iznenađena koliko se moje stanje poboljšalo od onoga nesretnog dana kada sam lutala Parizom. “Noću mi je teško ležati samoj u krevetu.” Razmislila sam na trenutak. “Neobično je kad odjednom nema nikoga tko bi te zagrlio.” Bernadette se na trenutak prepustila empatiji. “Da. Mogu si to dobro zamisliti”, rekla je i poštedjela me komentara po kojima nije isto grli li me drag muškarac ili kakav idiot. “Ali, tko zna što će se još dogoditi?” pogledala me i namignula mi. “Pronašla si u međuvremenu prekrasnu razonodu. Evo, već smo ga pronašli”, dodala je ironično: “Robert Miller - samo dvanaest milijuna i dvjesto tisuća rezultata. Tko bi to rekao?” “Oh, ne...” S nevjericom sam gledala u ekran. “Pa to je nemoguće!” Bernadette je, uz ime, neselektivno upisala nekoliko natuknica. “Robert Miller — suvremena umjetnost.” Otvorila se slika kvadrata koja se sastojala od raznobojnih linija. “Oh, uistinu vrlo suvremeno!” Zatvorila je tu stranicu. “A što imamo ovdje? Rob Miller. Igrač ragbija. Vauuuu, sportski, sportski.” Spustila se niže po stranici. “Robert Talbot Miller, američki agent, špijunirao za Sovjetski Savez. Taj nije, taj je napustio ovaj svijet”, smijala se Bernadette. Akcija traženja očito ju je uveseljavala. “Vau!”, glasno je vrisnula. “Robert Miller, nalazi se na 224. mjestu liste najbogatijih ljudi na svijetu! Promisli još jedanput, Aurelie?” “Gle. Ovako nećemo daleko dogurati”, rekla sam. “Daj, ukucaj u tražilicu 'Robert Miller pisac'“. Učinila je kao što sam joj rekla, no svejedno je pod “Robert Miller pisac” tražilica izbacivala nevjerojatnih 650 tisuća tekstova, što je još uvijek predstavljalo velik izazov.
39
“Nisi li mogla izabrati autora s malo posebnijim imenom?” rekla je Bernadette i kliknula na prvu stranicu koja joj se nudila. Svega je tu bilo, od čovjeka koji je objavio knjige o konjima, docenta koji je za Oxford University Press pisao o engleskim kolonijama, do autora koji je izgledao tako da ulijeva strah u kosti i koji je napisao knjigu o Burskim ratovima. Bernadette je pokazivala sliku. “Ovaj sigurno nije, ili?” Odmahnula sam snažno glavom. “Za ime Božje, ne!” viknula sam. “Ovako nećemo nikamo doći”, rekla je Bernadette. “Reci mi još jednom naslov romana.” “Osmijeh žene.” “Dobro... dobro... dobro.” Prstima je prelazila po tipkovnici. “Aha”, rekla je. “Evo ga, tu je: Robert Miller, 'Osmijeh žene'!” Važno se nasmijala, likujući, a ja sam ostala bez daha. “Robert Miller, Izdavačka kuća Opale! Ah, sranje, to nas samo vodi na stranicu izdavača. A ovo je stranica... Isto Amazon, ali isto samo za francusko izdanje. Čudno. Pa negdje mora biti i engleski original.” Opet je kliknula na nekoliko tipki i odmahivala glavom. “Ne možemo pronaći ništa”, rekla je. “Ovdje piše samo još nešto o Henryju Milleru koji je napisao The Smile At the Foot Of the Ladder. Usput rečeno, dobra knjiga, ali on definitivno nije Miller kojeg tražimo.” Kažiprstom se zamišljeno lupkala po ustima. “Nema svoju internetsku stranicu, nema profil na Facebooku. Hm. Mister Miller ostaje tajna i na internetu. Tko zna, možda je jedan od onih staromodnih tipova.” Isključila je kompjutor i pogledala me. “Bojim se da ti ne mogu pomoći.” Razočarano sam se zavalila u stolac. Navodno se u današnje vrijeme sve može doznati pomoću interneta. “I što ćemo sad?” uzdahnula sam. “Sad ćemo si napraviti malu salatu od kozjeg sira. Ustvari, ti ćeš napraviti jednu ukusnu salade au chevre. Moram imati neke koristi od toga što mi je prijateljica kuharica, zar ne?” Uzdahnula sam. “Ništa ti drugo ne pada na pamet?” “Pa da, kako ne”, rekla je. “Možeš nazvati onog bijesnog psa u izdavačku kuću i pitati ga ima li Robert Miller svoju internetsku stranicu i zašto ne možeš naći originalno izdanje njegova romana?” Stajala je ispred pisaćeg stola i krenula u kuhinju. “Ne, zapravo. Nemoj ga zvati”, zaurlala je, otvarajući vrata hladnjaka. “Bolje tom jadniku pošalji mail.” “Ali, uopće nemam njegovu adresu”, nevoljko sam odgovorila, prateći Bernadette u kuhinju. Zatvorila je hladnjak gurajući mi u ruke glavicu salate. “Draga moja, barem to nije nikakav problem.” Razočarano sam buljila u glavicu salate. Bernadette je bila u pravu. Naravno da nije bio nikakav problem doznati mail adresu nekog tako nezanimljivog kao što je Andre Chabanais, urednik u Izdavačkoj kući Opale.
40
6. “Tako znači. To vam je čudno...”, mrmljao sam i još jednom proučavao e-mail koji sam tog poslijepodneva isprintao u uredu. “Draga moja Aurelie, sve je ovo jako neobično.” Uzdahnuo sam i stavio isprintani tekst sa strane pa ponovo uzeo u ruke pismo koje sam već znao napamet. Više mi se svidjelo pismo nego ovaj pomalo nešarmantan upit. Stvari su se počele komplicirati, a ja se nisam mogao prestati čuditi kako je ista osoba bila u stanju napisati dva tako različita pisma. Naslonio sam se u svoj stari kožni naslonjač, zapalio cigaretu i bacio šibice Deux Magots na pomoćni stol. Nekoliko puta pokušao sam prestati pušiti. Posljednji put nakon sajma knjiga. Tad mi se činilo kako je i posljednji veliki stres iza mene i kako će moj život opet krenuti mirnim putevima. Imao sam Carmencitu, vatrenu eskortdamu iz Portugala koja me već tri godine na sastancima zavodila svojim crnim očima i koja me ovaj put pozvala na večeru i poslije u hotel. Sljedećeg jutra morao sam joj objasniti kako je moja potreba za ženama kojima mogu kupovati ogrlice zasad zadovoljena. Nakon što je otišla u suzama (a prije toga iznudila obećanje kako ću je sljedeće godine odvesti na večeru), pomislio sam kako će mi do kraja godine najveći izazov biti rukopisi koje moram riješiti, a koje sam, prepun euforije, zatražio na sajmu. No, od prošlog utorka male, plave, nezdrave kutije cigareta opet su postale moje stalno društvo. Prvih pet zapalio sam kad mi se Adam nije javljao. Kad se u četvrtak konačno javio, odložio sam cigarete u donju ladicu pisaćeg stola i odlučio zaboraviti da postoje. Zatim se ispred moga ureda, kao grom iz vedra neba, pojavila ta djevojka tamnozelenih očiju i moji osjećaji uzburkali su se kao nikad dosad. Našao sam se u prekrasnu snu koji je istodobno bio noćna mora. Morao sam se riješiti uporne mademoiselle Bredin prije nego što dozna istinu o Robertu Milleru, a ništa nisam želio više nego vidjeti tu ženu čarobna osmijeha. Nakon što je mademoiselle Bredin nestala na kraju hodnika, zapalio sam cigaretu. Odjurio sam u tajništvo, u kojem je za radnog dana vladala madame Petit i kopao po zelenom, plastičnom pretincu sve dok nisam pronašao dugačku, bijelu omotnicu naslovljenu na Roberta Millera. Još sam jednom provirio kroz vrata da vidim je li otišla. Osluškivao sam da se mademoiselle slučajno ne bi ponovo vratila i zatekla me kako otvaram tuđu poštu. Žustro sam, ne koristeći se otvaračem, otvorio njezino pismo. Pismo koje će idućih nekoliko dana ležati na različitim mjestima u mojem stanu i koje ću čitati opet, i iznova. Pariz, studeni 20** Dear Robert Miller! Noćas nisam spavala zbog Vas i želim Vam zahvaliti! Upravo sam pročitala Vašu knjigu “Osmijeh žene”. Pročitala? Progutala sam taj roman koji je toliko dobar i koji mi se sinoć (pri bijegu od policije) sasvim slučajno našao u rukama, u jednoj malenoj knjižari. Time želim reći kako nisam svjesno tražila Vašu knjigu. Moja je velika strast kuhanje, ne čitanje. Inače. No, Vaša me knjiga ponijela, oduševila, nasmijala; istodobno je tako jednostavna i puna životne mudrosti. Jednom riječju: Vaša me knjiga usrećila i to na dan kad sam bila tako nesretna kao nikad prije (ljubavni problemi). I upravo to što sam u tom trenutku naišla na Vašu knjigu (ili je Vaša knjiga pronašla mene), za mene je sudbonosna slučajnost. Možda Vam to sad zvuči čudno, ali nakon što sam pročitala prvu rečenicu, naslutila sam da će taj roman za mene biti presudan. Ne vjerujem u slučajnosti. Dragi monsieur Miller, prije nego zaključite da imate posla s kakvom luđakinjom, trebali biste znati nekoliko stvari. Temps des Cerises, restoran koji se više puta pojavljuje u Vašoj knjizi, i koji opisujete s toliko ljubavi, taj restoran pripada meni. I Vaša Sophie — to sam ja. Sličnost je, u najmanju ruku, šokantna, i kad pogledate fotografiju koju sam Vam priložila, razumjet ćete na što mislim. Ne znam, zapravo, kako je to sve povezano, ali naravno da se pitam jesmo li se već sreli, a da se ja toga možda ne mogu prisjetiti. Vi ste 41
uspješan engleski pisac, a ja sam francuska kuharica s jednim ne tako poznatim restoranom u Parizu. Kako su se naši putevi sreli? Možete zamisliti kako mi sve ove “slučajnosti”, koje zapravo ne mogu biti slučajnosti, ne daju mira. Pišem Vam u nadi da možda imate nekakvo objašnjenje. Nažalost, nemam Vašu osobnu adresu i mogu kontaktirati s Vama isključivo preko izdavača. No, bila bi mi čast čovjeka koji piše takve knjige i kojemu, kako vjerujem, dugujem puno toga, pozvati u Temps des Cerises na objed koji ću sama prirediti. Kao što mogu iščitati iz Vašeg života (i iz Vašeg romana), volite Pariz i vjerujem da češće boravite ovdje. Bilo bi prekrasno kad bih Vas mogla osobno upoznati. Možda će to i odgonetnuti pokoju zagonetku. Vjerujem da nakon objave knjige imate mnogo oduševljenih čitateljica koje Vam pišu, i jasno mi je kako nemate toliko vremena da biste osobno odgovorili baš svakoj od njih. No, ja nisam bilo koja čitateljica, vjerujte mi. Za mene je “Osmijeh žene” u svakom pogledu sudbonosna knjiga. I zato Vam ovo pismo šaljem iskreno zahvalna, ali i zaprepaštena pročitanim te željno iščekujem Vaš odgovor na pismo. Jako bih se veselila Vašem odgovoru i ne priželjkujem ništa više od toga da prihvatite poziv na večeru u Temps des Cerisesu. S najsrdačnijim pozdravima, Vaša Aurelie Bredin P.S. Ovo je prvi put da pišem nekom autoru. I nemam običaj pozivati nepoznate muškarce na večeru. Ali smatram kako je u rukama jednog engleskog džentlmena, kakvim Vas smatram, moje pismo na sigurnom. Nakon što sam prvi put pročitao pismo, sjeo sam na uredsku stolicu madame Petit i popušio još jednu cigaretu. Moram priznati. Da sam Robert Miller, bio bih pravi srećković. Ne bih oklijevao ni sekunde, i odgovorio bih na ovo pismo koje nije bilo samo pismo neke čitateljice. Ah, kako bih se rado odazvao i pozivu lijepe kuharice u njezin maleni restoran, na posve privatnu večeru... (poziv je djelovao tako primamljivo, a pomisao na neke druge stvari još primamljivije). No, ja sam ipak bio samo Andre Chabanais, običan prosječni urednik, koji se lažno predstavlja kao Robert Miller. Velik, domišljat i dubokouman pisac koji je nekako uspio doprijeti do srca lijepih, nesretnih žena. Povukao sam dim i pomno promatrao fotografiju koju je Aurelie priložila uz pismo. Na njoj je bila odjevena u onu zelenu haljinu (čini se da joj je ta jedna od omiljenih), kosa joj je lepršavo padala preko ramena i zaljubljeno se smješkala, gledajući u kameru. Njezin osmijeh ni ovaj put nije bio upućen meni. U vrijeme kad je nastala fotografija, najvjerojatnije se smiješila tipu koji joj je poslije slomio srce (već spomenuti ljubavni problemi). Kad je stavljala tu fotografiju u omotnicu uz pismo, smiješak je poslala Robertu Milleru. Kad bi samo znala da sam ja, a ne njezin engleski džentlmen, taj koji je poslije, bez imalo odgađanja, spremio njezinu sliku u svoj novčanik, sigurno se ne bi tako slatko smijala. Ugasio sam cigaretu, bacio opušak u koš za smeće i stavio pismo, zajedno s omotnicom, u svoju aktovku. Nakon dana ispunjenog događajima, napustio sam ured. Ususret su mi, smiješeći se, prilazile filipinske čistačice koje navečer čiste urede i bacaju smeće. “Ooooh, misju Zabanais, uvijek morati tako puno raditi!” dovikivale su veselo, hineći da me sažalijevaju. Odzdravljao sam im, iako više odsutno nego veselo. Vrijeme je da konačno krenem kući. Vani je bilo hladno, ali nije padala kiša. Prolazio sam Ulicom Bonaparte i pokušavao odgonetnuti zašto je mademoiselle bježala od policije. Nije izgledala kao netko tko bi u Monoprixu ukrao majicu. Doduše, što uopće znači “nije izgledala”? Možda je kao vlasnica Temps des Cerises utajila porez? Ili je možda taj policajac, taj od kojega je pobjegla u knjižaru i onda, srećom, pronašla moju knjigu, njezin dečko, neki nasilni policajac, s kojim se grozno posvađala i koji ju je naposljetku pratio? No, najvažnije pitanje postavio sam si tek kad sam unosio šifru na ulazna vrata svojeg stana u Ulici des Beaux-Arts. Kako osvojiti srce žene koja si je umislila da će upoznati muškarca koji ju je oduševio, i za kojeg vjeruje da je s njim sudbinski povezana? Muškarca koji, ironija sudbine, u zbilji 42
uopće ne postoji. Da sam pročitao tu priču u nekom romanu, izvrsno bih se zabavio. Kad bih, doduše, morao igrati smiješnog junaka u toj priči, više mi to i ne bi bilo tako smiješno. Otvorio sam ulazna vrata stana i upalio svjetlo. Silno mi je trebala kakva genijalna ideja. No, nažalost, takva mi nije padala na pamet. Znao sam samo jedno. Robert Miller, savršeni engleski džentlmen sa svojim glupim ljetnikovcem, koji je pisao izuzetno dirljivo i humoristično, nikad ne bi večerao s Aurelie Bredin. Prije bi se toj večeri odazvao mnogo ljubazniji Francuz, Andre Chabanais, sa svojim unajmljenim stanom u Ulici des Beaux-Arts. Taj dragi Francuz, nedugo nakon ulaska u stan, preslušao je poruke na telefonskoj sekretarici. Optužujući glas njegove majke podsjećao ga je da joj se konačno javi. “Andre? Znam da si kod kuće, mon petit chou, zašto se ne javljaš? Hoćeš li u nedjelju doći na ručak? Mogao bi se tu i tamo malo pobrinuti za svoju staru majku. Dosađujem se. Što da radim po cijele dane? Ne mogu uvijek samo čitati knjige”, cviljela je i opet sam nervozno posegnuo za cigaretama u džep jakne. Tad se stanom začuo i Adamov glas. “Bok Andy, ja sam! Jel' sve u redu? Moj brat je trenutačno na kongresu zubara u San't Angelu i vraća se u nedjelju navečer. Ha, ha, ha. Baš uživaju u životu ti zubari, ha?” Adam se bezbrižno cerekao. Pitao sam se je li uopće shvaćao kako nam vrijeme curi. Uostalom, zar taj njegov brat nema mobitel? Zar u tom San't Angelu (i gdje je to uopće) nemaju telefone? Sto se događa? “Pomislio sam kako bi bilo bolje da nazovem Sama kad dođe kući i opusti se”, čuo sam dalje Adamovo objašnjenje. “Anyway, javit ću ti se ponovo kad porazgovaram sa Samom. Za vikend smo kod prijatelja u Brightonu, ali možeš me, kao i uvijek, dobiti na mobitel.” “Da, da, naravno. Kao i uvijek. Na mobitel”, promrmljao sam i zapalio cigaretu. “Onda, svako dobro, Andre”, i dalje se čuo Adamov glas sa sekretarice. Podignuo sam glavu. “Nemoj se prepasti, prijatelju. Dovest ćemo mi Sama u Pariz.” Kimnuo sam i krenuo u kuhinju, vidjeti što ima u hladnjaku. Plijen uopće nije bio loš. Pronašao sam vrećicu svježih, zelenih mahuna, koje sam kratko prokuhao u slanoj vodi. Uz njih sam pripremio veliki odrezak. Engleski, naravno. Nakon jela uzeo sam čašu vina Cotes du Rhone i list papira pa sjeo za okrugli stol u dnevnoj sobi i posvetio se strateškim potezima vezano uz Aurelie Bredin = A. B. Dva sata poslije, na papiru pred sobom imao sam sljedeće misli: 1.
Robert Miller ignorira pismo i ne odgovara. -> A. B. javlja se u izdavaštvo kontakt-osobi kako bi doznala što je s autorom. Andre Chabanais = A. C. Odgovara kako autor ne želi kontakt, A. C. ne daje nikakve daljnje informacije. -> A. B. s vremenom gubi zanimanje -> ne pokazuje daljnje zanimanje kako bi kontaktirala s njim preko A. C, kao potencijalnog posrednika.
2.
Robert Miller ne odgovara na pismo, ali A. C. nudi pomoć -> time si priskrbljuje simpatije A. B. Misli A. B. treba svakako preusmjeriti na urednika. Može li joj on uistinu pomoći? Ne. Jer Robert Miller ne postoji. -> A. C. mora dobiti na vremenu kako bi pokazao A. B. koliko je drag. (i kakva je budala onaj Englez zapravo, ali onako, skroz usput!).
3.
Robert Miller odgovara na pismo, simpatično, ali suzdržano -> vatra samo tinja. Autor je u pismu upućuje na svog prekrasnog urednika (A. C.) i pruža nadu kako će uskoro možda doći u Pariz, ali nije siguran hoće li imati vremena za susret s njom, zbog zgusnutog rasporeda.
4.
A. C. organizira nešto. Pita A. B. želi li mu se pridružiti na jednom sastanku (možda večeri?) koji je dogovorio s Millerom -> želi i zahvalna je. Naravno da se autor neće pojaviti. A. C. kaže kako je Englez, nažalost, uvijek tako nepouzdan. -> A. B. i A. C. provode prekrasnu
43
večer i A. B. primjećuje kako joj se puno više sviđa simpatični urednik nego taj komplicirani autor. Kad sam ponovo pročitao točku 4., zadovoljno sam kimnuo glavom. Za početak, to nije loša ideja. Je li uistinu originalna, pokazat će se. Postojalo je, međutim, još par otvorenih pitanja. 1. Je li Aurelie Bredin uopće vrijedna tog truda? Da, svakako! 2. Smije li ikada otkriti istinu? Ne, nikako. 3. Što ako Sam Goldberg stvarno dođe kao Robert Miller u Pariz kako bi dao intervju ili održao književnu večer i A. B. dozna za to? Na to posljednje pitanje ni uz najbolju mi volju zadnjih sat vremena nije padao na pamet nikakav odgovor. Ustao sam, ispraznio pepeljaru (pet cigareta!) i ugasio svjetlo. Bio sam umoran kao pas, i pitanje koje se u trenutku nametnulo bilo je što će se dogoditi ako Robert Miller ne dođe u Pariz. U petak ujutro monsieur Monsignac već me očekivao u uredu. “Ah, dragi moj Andre, konačno ste stigli, bonjour, bonjour!” povikao je i pozdravio me, ljuljajući se, pun elana, naprijed-natrag na svojim smeđim kožnim cipelama. “Stavio sam vam na stol rukopis jedne mlade i lijepe autorice. Ona je kći posljednjeg dobitnika nagrade Goncourt, a koji je ujedno i moj dobar prijatelj. Molio bih vas da ovaj put napravite iznimku i brzo pregledate taj rukopis.” Skinuo sam šal i potvrdno kimnuo. U cijelom svom radnom vijeku u izdavačkoj kući Opale nisam doživio da monsieuru Monsignacu nešto nije jako hitno. Bacio sam pogled na rukopis kćeri dobitnika nagrade. Bio je u prozirnoj mapi i nosio elegičan naslov Confessions d'une file triste. Ispovijest tužne djevojke. Bilo je tu, onako, odoka, najviše sto pedeset stranica i bilo mi je jasno kako moram pročitati samo pet, prije nego što mi pozli od uobičajenog narcističkog glumatanja koje se danas najčešće prodavalo pod “važnom literaturom”. “Nema problema, javit ću vam danas poslijepodne”, rekao sam i objesio kaput u uski ormar pokraj vrata. Monsignac je tapkao prstima po svojoj plavo-bijeloj prugastoj košulji. Nije bio nizak, ali podosta niži od mene i znatno krupniji. Usprkos svojoj figuri znao se lijepo odijevati. Mrzio je kravate, nosio je cipele ručne izrade i šalove Paisley te je, unatoč svojoj gradi, djelovao vrlo okretno. “Odlično, Andre”, rekao je. “Znate da mi se upravo to sviđa kod vas. Vi ste tako nepretenciozni. Ne pričate naširoko i nadugačko, ne postavljate nepotrebna pitanja, pojednostavnjujete stvari.” Pogledao me svojim plavim očima i potapšao po ramenu. “Daleko ćete dogurati.” Namignuo mi je. “Ako je taj njezin rukopis sranje, samo napišite par poticajnih riječi o sadržaju. Znate već kako to ide - da ima velik potencijal i da se s neizvjesnošću čeka što će autorica još napisati. I tako dalje, i tako dalje. Otkažite to nježno.” Kimnuo sam, skrivajući osmijeh. Na izlasku iz ureda Monsignac se okrenuo i izrekao rečenicu koju sam čekao cijelo vrijeme. “Nego... je li sve u redu s Robertom Millerom?” “Pregovaram s njegovim agentom Adamom Goldbergom i ishod bi mogao biti pozitivan”, odgovorio sam. Stari monsieur Orban (onaj za kojeg mi je majka nedavno javila kako je pao sa stabla) jednom mije dao savjet. “Dječače, ako lažeš, ostani što bliže istini”, rekao je jednoga prekrasnog ljetnog dana, kad sam markirao iz škole i kad sam majci želio servirati jezivu, lažnu priču, voden logikom “kad lažeš brutalno, imaš velike šanse da ti svi povjeruju”. “Rekao je kako ćemo dovući Millera”, nastavio sam neustrašivo i moj se bilo ubrzalo. “Zapravo, još su u pitanju samo... detalji. U ponedjeljak ću znati više.” “Lijepo, lijepo.” Jean-Paul Monsignac zadovoljno je izišao iz prostorije, a ja sam već kopao po svojem džepu. Nakon što sam uzeo malu dozu nikotina (tri cigarete), postupno sam se smirio. Otvorio sam prozor i pustio da uđe svježi, čisti zrak. Rukopis nije bio ni do koljena Francoise Sagan.
44
Osim što ta mlada žena, koja ni sama ne zna što zapravo želi (a čiji je otac slavni pisac), putuje na karipske otoke i tamo nas pušta da sudjelujemo u njezinim seksualnim doživljajima s nekim crncem, stanovnikom otoka (koji je cijelo vrijeme napušen), tu i nema neke radnje. Svaki drugi odlomak opisivao je kako se osjeća junakinja, što zapravo nikome nije zanimljivo, čak ni tom njezinom karipskom ljubavniku. Na kraju mlada žena ponovo otputuje, cijeli život stoji pred njom kao velika nepoznanica i ona ne zna zašto je tužna. Nisam ni ja najbolje shvatio. Da sam ja kao mladić imao mogućnost provesti nevjerovatnih osam tjedana na otoku iz snova, s karipskom ljepoticom u svim pozama, i učiniti si život na bijelim plažama slatkim, ne bih bio nesretan. Bio bih i više nego sretan. Možda bih trebao imati više suosjećajnosti. Sastavio sam nježnu odbijenicu i i iskopirao primjerak za monsieura Monsignaca. U podne je madame Petit donijela poštu i u nevjerici me pitala jesam li pušio. Pogledao sam je licem nevinašca, podižući ruke. “Vi ste pušili, monsieur Chabanais!” rekla je, ugledavši pepeljaru koja je stajala iza ladičara na uredskom stolu. “Čak ste pušili i u mom uredu! Osjetila sam miris kad sam jutros ušla!” Kimala je glavom s neodobravanjem. “Nemojte opet započinjati s tim, monsieur Chabanais, to je tako nezdravo, pa znate to!” “Da, da...” Naravno da sam sve znao. Pušenje je štetno. Hrana je nezdrava. Piće je nezdravo. Sve što pričinjava zadovoljstvo s vremenom postaje nezdravo ili deblja. Previše uzbuđenja je nezdravo. Previše posla je nezdravo. Zapravo, cijeli je život bio jedna opasna šetnja i na kraju padneš s ljestava dok bereš trešnje. Ili te zgazi automobil na putu prema pekarnici, kao kućepaziteljicu u romanu “Otmjenost ježa”. Nijemo sam potvrdio, kimajući glavom. Što sam trebao reći? Bila je u pravu. Pričekao sam da madame Petit nestane iz sobe pa zamišljeno istresao još jednu cigaretu iz kutije, i nekoliko sekundi poslije, naslonjen sam gledao kako nestaju mali bijeli krugovi dima koje sam otpuhivao u zrak. Otkako me madame Petit ulovila kako pušim, dogodile su se i druge uznemirujuće stvari koje su se, nažalost, našle kao prepreka na putu mojem zdravom načinu života. Najzdraviji, ali i najmanje uzudljiv trenutak zasigurno je bio nedjeljni ručak kod moje majke u Neuilyju. Doduše, ne mogu baš sa sigurnošću tvrditi da je do vrha pun tanjur kiselog kupusa, masne svinjetine i kobasica baš najzdravije što možeš unijeti u svoje tijelo. No, moja majka, točnije, majka moje majke, je iz Elsapa, pa se kiseli kupus podrazumijeva. Kad se pokazalo da je iznenađenje koje mi je majka najavila telefonom, utoliko što je na ručak pozvala i moju sestru, vječitu patnicu, i omiljenu sestričnu (sebi omiljenu, ne meni) koja neprestano brblja, a pritom govori jako glasno jer je nagluha, taj mi ručak i nije bio neki doživljaj. Bez obzira na to što je bio poslužen u specijalnom posuđu. Kiseli kupus teško mi je pao na želudac, a tri stare žene su me izluđivale. Mene, samostalnog muškarca od trideset i osam godina, visokog metar i osamdeset pet, naizmjence su nazivale svojim malim praznoglavcem, slatkišem i sličnim slatkim nadimcima. Inače, sve je protjecalo kao i uvijek, samo trostruko pojačano. Pitale su me jesam li smršavio. A nisam. I nemam li želju konačno se oženiti. (Čim se pojavi prava.) I smije li se majka nadati unucima koje će šopati kiselim zeljem? (Naravno, već se sad tome radujem.) I je li na poslu sve u redu. (Svakako, sve ide kao po loju.) U međuvremenu su me nutkale da uzmem još hrane i nagovarale da im ispričam sve novosti. “Što ima novo, Andre, daj, ispričaj!” Sve su oči bile uprte u mene i osjećao sam se poput nedjeljnog radija. To pitanje uvijek me tako umaralo... Stvarne novosti iz svojega života nisam im mogao ispričati. (Bi li netko za ovim stolom shvatio da sam strašno nervozan jer sam preuzeo identitet engleskog autora i što bi stvar mogla procuriti?) U nedostatku boljeg, pričao sam im nešto o tome kako je u mojem stanu, koji je stara gradnja, pukla cijev za vodu. I bolje tako, jer sposobnost koncentracije ženskog trojca nije bila osobita. Možda im moja priča nije bila odveć zanimljiva. U svakom slučaju, prekinula me sestrična koja i sama slabije čuje, i glasno upitala “Tko je umro?” Tu je rečenicu ponovila još pet puta, pretpostavljam, uvijek kad više nije mogla pratiti tijek razgovora. A onda su se posvetile zanimljivijim stvarima.
45
Upalama vena, posjetima liječnicima, obnovi kuća, vrtlarima koji loše obavljaju svoj posao, aljkavim čistačicama, božićnim koncertima, sprovodima, televizijskim kvizovima i sudbinama nepoznatih susjeda iz davne prošlosti. Kad su na stol stigli sir i voće, bio sam toliko iscrpljen, zajedno s kapacitetima svojeg želuca, da sam se na trenutak ispričao i otišao u vrt kako bih zapalio (tri cigarete). U noći s nedjelje na ponedjeljak okretao sam se u krevetu iako sam popio tri tablete protiv žgaravice (kozji sir i camembert učinili su svoje). Sanjao sam strašne snove o Adamovu bratu, o autoru bestselera koji u svojoj vrhunski opremljenoj zubarskoj ordinaciji, s obnaženom mademoiselle Bredin leži na liječničkom kauču i stenje dok je strastveno grli, a ja se nalazim na zubarskom stolcu nepokretan, i također stenjem, ali dok mi tehničarka vadi zube. Kad sam se probudio, okupan u znoju, bio sam toliko iscrpljen da bih najradije zapalio jednu. No, sve je to bilo bezazleno uživanje u usporedbi s uzbuđenjima koja su me dočekala u ponedjeljak. Rano ujutro u ured je nazvao Adam. Javio je vijest kako njegov brat baš i nije bio voljan, ali kad je shvatio kako je “afera Miller” tempirana bomba, pristao je odigrati ulogu, ali samo ovaj, jedan jedini put. (“He took it like a man”, bio je Adamov veseli komentar.) Samovo znanje francuskog bilo je skromno, on je sve prije nego “čovjek-knjiga”, a da ne govorim kako je njegovo znanje o oldtajmerima i mehanici bilo nikakvo. “Mislim da ga prvo moramo dobro instruirati”, rekao je Adam. “Za književnu večer možeš mu prirediti neke primjerene odlomke, i to bi će morati uvježbati. A što se tiče brijanja brade, tu bi trebao, Adame, biti još malo uvjerljiviji.” Nervozno sam navlačio kragnu dolčevite koja mi je odjednom počela stezati vrat. “Naravno da bi bilo dobro kad bi Robert Miller i izgledao kao Robert Miller na fotografiji i kad bi zubar izgledao kao zubar.” Dao sam mu misliti. I bez toga je cijela ova situacija bila dovoljno zamršena. “Da, dobro”, rekao je Adam, “učinit ću što je u mojoj moći.” Zatim je rekao nešto zbog čega sam odmah posegnuo za cigaretama. “Jedino što... Sam bi rado došao već sljedeći ponedjeljak. Točnije, on može doći samo tada.” Povukao sam dim tako snažno da je cigareta gotovo nestala. “Jesi li ti normalan?” viknuo sam. “Pa ne možemo to izvesti dotad!” Vrata ureda potiho su se otvorila. Mademoiselle Mirabeau stajala je na pragu, upitno me gledala, stezala u rukama prozirnu mapu i čekala. “Ne sad!” viknuo sam joj iznervirano i odmahnuo rukom. “A moj Bože, što me sad gledate tako glupo! Zar ne vidite da razgovaram?” vikao sam. Zaprepašteno me pogledala. Zatim joj se donja usnica počela tresti i tiho je izišla iz sobe, jednako kao što je i ušla. “Pa neće doći ove sekunde...”, rekao je Adam kao da mi želi ugoditi, a ja sam se ponovo mogao posvetiti razgovoru. Nastavio je iznositi svoj plan: “Ponedjeljak bi bio savršen. Već u nedjelju doputovao bih sa Samom, i onda bismo se u miru mogli o svemu dogovoriti.” “Odlično, odlično”, uzdahnuo sam. “Ali to je već sljedeći tjedan! Tako nešto mora se pripremiti. Kako ćemo to sve uspjeti?” “Sad ili nikad. It's now or never”, uzvratio je kratko Adam pa zaključio: “Budi sretan što smo uopće uspjeli.” “Aha. Lud sam od veselja”, rekao sam. “Ma super da ne dolazi već sutra...” “U čemu je problem? Le Figaro je spreman. A što se tiče književne večeri, i bolje je da se održi u manjem krugu ljudi. Ili bi ti možda bilo draže da je drukčije?” “Ne, naravno da ne”, uzvratio sam. Sto manje cirkusa, tim bolje. Cijela ta stvar mora proći bez prevelike pompe. U ponedjeljak, za dva tjedna! Postalo mi je vruće. Drhtavim prstima ugasio sam cigaretu. “Čovječe, kako mi je loše”, rekao sam.
46
“Zašto? Pa sve će proći super”, uzvratio je Adam. “Sigurno opet nisi dobro doručkovao.” Ugrizao sam se za šaku. “Tost, jaja na oko i slanina. S tim je čovjek naoružan za cijeli dan”, podučavao me moj engleski prijatelj. “Ono što vi doručkujete, to je za slabiće! Dvopek i kroasan! Od toga stvarno nitko ne može zaozbiljno živjeti.” “E, ajde nemoj da sad ulazimo u detalje, ok?” odgovorio sam. “Inače ću ti reći nešto više o engleskoj kuhinji.” Nije to bilo prvi put da sam s Adamom raspravljao o prednostima i nedostacima naših gastrokultura. “Ne, molim te nemoj!” Mogao sam zamisliti kako se Adam smije. “Reci mi radije da je s terminom sve u redu, prije nego što se moj brat predomisli.” Duboko sam uzdahnuo. “Bon. Odmah ću porazgovarati s našim PR-odjelom. Pobrini se, molim te, za to da tvoj brat, kad stigne u Pariz, bude bar u kratkim crtama upoznat sa sadržajem romana.” “Dobro, učinit ću to.” “Nego... Je l’ on muca?” pitao sam Adama. “Jesi lud? Zašto bi mucao? Govori najnormalnije i ima lijepe zube.” “Ok. To je umirujuće. I, Adame. Još nešto...” “Reci.” “Bilo bi dobro kad bi tvoj brat cijelu tu priču mogao odraditi u potpunoj diskreciji. Ne bi smio nikome reći zašto putuje s tobom u Pariz. Ni svojem najboljem prijatelju, ni susjedu, nikome. Bilo bi najbolje da ne kaže ništa ni svojoj ženi. Takva se priča pročuje brže nego što misliš, a svijet je malen.” “Ne brini se, Andy. Mi Englezi vrlo smo diskretni.” Bez obzira na sve njezine prijašnje sumnje, Michelle Auteuil bila je presretna kad je čula da će Robert Miller doći u Pariz i prije nego što smo očekivali. “Hm. Kako ste to uspjeli odraditi tako brzo, monsieur Chabanais?” Iznenađeno je zatresla svojom kemijskom olovkom. “Izgleda da autor i nije tako težak kao što uvijek tvrdite! Odmah ću se javiti u Le Figaro i već sam se prijavila u dvije manje knjižare.” Zatim je izvukla svoj organizator Rolodex i listala kartice. “Lijepo daje konačno uspjelo. Uostalom, tko zna...” Nasmiješila mi se, a njezine crne viseće naušnice u obliku srca zibale su joj se oko tankog vrata. “Možda bismo mogli na proljeće organizirati neko novinarsko putovanje u Englesku. Posjet Robertu Milleru i njegovu ljetnikovcu! Kako vam se čini ta ideja?” Stisnuo mi se želudac. “Fenomenalno”, rekao sam i pomislio da sad razumijem kako se osjećaju dvostruki agenti. Odlučio sam pokopati dobrog Roberta Millera, čim odradi svoj program u Parizu. Sa starom corvettom, pa niz neogradenu liticu. Prijelom vrata. Tragično; a uopće nije bio tako star. Ali tu je i mali pas. On, nasreću, ne zna govoriti. A ne zna ni pisati. Možda ću ja, kao Millerov vjerni savjetnik i dobrodušni urednik, kakav već jesam, preuzeti skrb nad malim Rockyjem. Mogao sam i pretpostaviti u kojem će smjeru nastaviti Michelle Auteuil. “Hoće li i dalje pisati?” upitala je. “Oh, mislim da hoće”, požurio sam odgovoriti. “Međutim, uvijek mu treba jako dugo, jednim dijelom i zbog tog njegova hobija koji mu oduzima mnogo vremena. Znate već, on stalno nešto radi oko tih oldtajmera.” Sad sam se pravio da razmišljam. “Mislim da je na svom prvom romanu radio negdje oko sedam godina. Gotovo kao John Irving. Samo lošije.” Zadovoljno sam se nasmijao i ostavio madame Auteuil zbunjenu u uredu. Ideja kako ću srediti da Miller tragično skonča, potpuno me oduševila. Ona će me spasiti. No, prije nego što engleski džentlmen umre, učinit će mi ljubavnu uslugu.
47
Mail Aurelie Bredin primio sam u sedamnaest sati i trinaest minuta. Dotad nisam zapalio ni jednu cigaretu. Imao sam, začudo, gotovo nečistu savjest kad sam kliknuo na njezin mail. Da. Pročitao sam njezino pismo, koje je s tolikim povjerenjem napisala Robertu Milleru. Nosio sam njezinu sliku u svojem novčaniku, a ona o tome nije imala pojma. Naravno da to nije bilo baš ispravno. Ali, tko je, ako ne ja, trebao otvoriti piščevu poštu? Predmet pisma stvorio mi je lagani nemir. Predmet: Pitanja za Roberta Millera!!! Uzdahnuo sam. Tri usličnika dala su naslutiti kako nije riječ o nečem dobrom. I prije nego što sam počeo čitati, imao sam loš predosjećaj kako neću moći odgovoriti na pitanja mademoiselle Bredin u skladu s njenim očekivanjima. Poštovani gospodine Chabanais. Danas je ponedjeljak i od našeg zadnjeg susreta u Vašem uredu prošlo je već nekoliko dana. Iskreno se nadam da ste u međuvremenu proslijedili moje pismo Robertu Milleru, iako mi niste ostavili puno nade kad ste mi jasno dali do znanja kako mi najvjerovatnije neće odgovoriti. Vjerojatno je u opisu posla jednog urednika i to da autora poštedi od neke uporne obožavateljice, ali možda shvaćate taj svoj zadatak preozbiljno? Kako god, zahvaljujem Vam na trudu i imam nekoliko pitanja na koja biste mi i Vi mogli odgovoriti. 1. Ima li Robert Miller nešto kao što je web stranica? Nažalost, na internetu nisam mogla pronaći ništa. 2. Uzaludno sam tragala i za originalnim engleskim izdanjem. Ni tu nisam mogla ništa pronaći. Kod kojeg je izdavača objavljen Millerov roman u Engleskoj? Na web-stranici Amazon.uk uz ime Roberta Millera stoji samo francusko izdanje. Knjiga je, međutim, prijevod s engleskog. Ili? Na taj me zaključak navodi činjenica da je u knjizi navedeno ime prevoditelja. 3. Spomenuli ste da će autor možda u dogledno vrijeme doći u Pariz na književnu večer. Tome bih rado prisustvovala. Je li već dogovoren termin? Ako je moguće, već bih sad rezervirala dva mjesta. U nadi da Vam ne oduzimam previše dragocjenog vremena te u očekivanju brzog odgovora. Srdačan pozdrav, Aurelie Bredin. Posegnuo sam za cigaretama i spustio se u naslonjač. Mon Dieu, Aurelie Bredin željela je znati sve. Kvragu, baš je uporna! Morao sam je nekako spriječiti u toj njezinoj istraživačkoj misiji. Posljednje dvije točke posebno su mi stvarale muku u želucu. Nisam htio ni zamisliti što se sve može dogoditi ako entuzijastična mademoiselle Bredin naleti na potpuno neupućenog Roberta Millera a.k.a. (also known as - kako se ono uvijek lijepo kaže,) Samuela Goldberga i još, po mogućnosti, razgovara s njim. No vjerojatnost da će lijepa kuharica doznati kad će se održati planirana književna večer bila je gotovo neznatna. Ja joj to sigurno neću reći. A kako će intervju u Figarou izići tek sutradan, nije prijetila opasnost s te strane. No, tad će, nažalost, već sve biti gotovo, pa ako i pročita tekst u novinama ili naknadno dozna za književnu večer, još uvijek mogu nešto smisliti. (Činjenica da madame Bredin želi dva mjesta neugodno me iznenadila. Nije moguće da već ima novog obožavatelja. Pa tek je prebrodila najgore ljubavne probleme! U svakom slučaju, ja bih trebao biti taj koji je tješi.) Zapalio sam sljedeću cigaretu i dalje razmišljao. Pitanje broj dva, naime, pitanje o originalnom izdanju bilo je mnogo dramatičnije. Zapravo, nije postojala engleska verzija, a još manje engleski izdavač. Morat ću dobro razmisliti i smisliti uvjerljiv odgovor. Da joj možda ne bi palo na pamet tražiti prevoditelja? (Koji ne postoji.) Na internetu također neće pronaći ništa o tom gospodinu. A što će se tek dogoditi ako nazove u moju izdavačku kuću i digne prašinu? Najbolje da odmah i prevoditelja stavim na svoju listu umirućih. Ne bi se smjela podcijeniti energija koju ima ta nježna osoba. Tako divlje odlučna kakva je bila, još će pristupiti monsieuru Monsignacu. Isprintao sam mail kako bih ga ponio kući. Tamo sam mogao u miru razmisliti što ću
48
dalje poduzeti. Papir je lagano izišao iz bučnog printera, a ja sam se nagnuo i uzeo ga. Sad sam imao već dva pisma od Aurelie Bredin. Međutim, ni ovo ovdje nije bilo baš ljubazno. Još jednom sam pogledom preletio preko natiskanih redova i pokušao među njima naći kakvu lijepu riječ za Andrea Chabanaisa. Nisam pronašao ni jednu. Mlada dama znala je itekako biti oštra na jeziku. Između redova moglo se jasno pročitati što misli o tom uredniku s kojim se susrela prije tjedan dana na hodniku izdavačke kuće: ništa! Očito nisam ostavio baš dobar dojam na Aurelie Bredin. Očekivao sam malo više zahvalnosti. Pogotovo ako uzmemo u obzir da smo moja knjiga i ja bili ti koji su ponovo usrećili mademoiselle u najtežim trenucima. Na smijeh ju je naveo moj humor. Opčinile su ju moje ideje. Da, priznajem, malčice me zapeklo što me prvo otpilila škrtim, gotovo neljubaznim riječima i “srdačnim pozdravom”, dok je, s druge strane, mojem egu godilo njezino šarmantno, ljubazno odzravljanje. Mrzovoljno sam povukao još jedan dim. Došlo je vrijeme da pređem na fazu dva. Morao sam oduševljenje mademoiselle Bredin preusmjeriti na pravu osobu. Svjestan sam da moj nastup na hodniku nije bio baš poticajan za maštu jedne žene. Šutio sam, zamuckivao i buljio. I još sam, k tome, prije toga na telefonu bio nestrpljiv, čak i neljubazan. Nije ni čudo da me djevojka sa zelenim očima nije ni doživjela. Dobro, nisam baš bio tako moderan tip kao ovaj zubar na fotografiji, ali ne izgledam ni ja loše. Visok sam, jak, i dobro sam građen, unatoč tome što se u posljednjih godinu dana gotovo nisam bavio sportom. Imam tamnosmeđe oči, gustu smeđu kosu, ravan nos, a uši mi ne strše. Decentna brada koju nosim posljednih nekoliko godina dosad se nije svidjela jedino mojoj majci. Sve druge žene smatrale su je “muževnom”. Pa nije me bez razloga mademoiselle Mirabeau nedavno usporedila s likom iz filma “Ruska kuća”. Prstom sam prešao preko male, gole, brončane statue Daphne koja je stajala na mojem stolu. Ono što mi je trebalo, i to vrlo brzo, bila je prilika predstaviti se Aurelie Bredin u ljepšem svjetlu. Dva sata poslije bio sam u svome stanu. Na stol u dnevnoj sobi uredno sam, jedno uz drugo, složio pisma — i ono ispisano rukom i isprintani mail. Vani, ulicama je puhao neugodan vjetar i počelo je kišiti. Pogledao sam niz ulicu. Neka se žena borila sa starim kišobranom koji je prijetio da će se izokrenuti. Dvoje zaljubljenih uhvatilo se za ruke; počeli su trčati kako bi se se sklonih u kakav kafić. Upalio sam obje svjetiljke koje su se nalazile i lijevo i desno od komode ispod prozora i stavio sam u liniju CD Paris Comboa. Prva pjesma, par ritmičkih zvukova gitare i nježan ženski glas ispunili su sobu. “On n'a pas besoin, non non non non, de chercher si loin... On trouve ce qu'on veut a cote de chez soi...”, pjevala je pjevačica, a ja sam slušao njezine slatke riječi kao neku ispovijest. Katkad ne moraš ići daleko kako bi pronašao ono što tražiš, jer je to kraj tebe. Odjedanput sam znao što trebam napraviti. Dobio sam dva pisma. Napisat ću dva pisma. Jedno kao Andre Chabanais. I jedno kao Robert Miller. Aurelie Bredin još će večeras dobiti mail s urednikovim odgovorom. A pismo Roberta Millera osobno ću joj ubaciti u sandučić jer je zbunjeni autor na nesreću bacio omotnicu s adresom pošiljatelja pa je poslao odgovor na mene kako bih ga proslijedio dalje. Bacit ću dva mamca, a ono što je dobro u cijeloj priči, to je činjenica da sam u oba slučaja ja taj koji drži udicu. I ako moj plan uspije, mademoiselle Bredin sjedit će u petak navečer u restoranu Coupole i provesti vrlo ugodnu večer s monsieurom Chabanaisom. Donio sam laptop iz radne sobe i otvorio ga. Unio sam mail adresu Aurelie Bredin i položio ispis pokraj sebe. Predmet: Odgovori o Robertu Milleru!!! Chere mademoiselle Bredin,
49
nakon što smo se uspjeli malo upoznati, rado bih izostavio službeno “Poštovana mademoiselle Bredin”, u nadi da se s time slažete. Ponajprije da odgovorim na Vaše najvažnije pitanje, iako ono nije izravno postavljeno: naravno da sam proslijedio Vaše pismo Robertu Milleru — čak sam ga stavio u poštu s napomenom “hitno”, kako Vaše strpljenje ne bi bilo narušeno. Nemojte imati tako loše mišljenje o meni. Iako smatrate da sam neobični osobenjak, ne mogu Vam to zamjeriti — onog dana, kad ste se tako neočekivano pojavili u mojem uredu, dogodile su se ne tako lijepe stvari, i žao mi je ako sam ostavio dojam kako Vas na bilo koji način želim spriječiti da stupite u kontakt s monsieurom Millerom. On je izvanredan autor i jako ga cijenim, ali on je i poprilično samovoljan i živi vrlo povučeno. Nisam, naime, siguran da će odgovoriti na Vaše pismo, ali bilo bi mi drago. Jedno tako lijepo pismo ne bi se smjelo ostati bez odgovora. Zadnju rečenicu ponovo sam izbrisao. Kako ja mogu znati je li njezino pismo lijepo?! Pa ja sam ga samo trebao proslijediti. Morao sam paziti da se ne odam. Umjesto toga, nastavio sam: Da sam ja na autorovu mjestu, zasigurno bih Vam odgovorio, ali to Vam, naravno, ne može koristiti. Prava šteta što monsieur Miller ne može vidjeti kako mu piše lijepa čitateljica. Trebali ste priložiti fotografiju! (Ovu aluziju jednostavno nisam mogao izostaviti.) No, vratimo se Vašim pitanjima: 1.
2.
3.
Nažalost, Robert Miller nema internetsku stranicu. On je, kao što sam prethodno spomenuo, čovjek koji voli privatnost i ne drži previše do prisutnosti na internetu. Čak smo i autorsku fotografiju jedva dobili od njega. Za razliku od drugih autora, on zaista ne voli kad ga ljudi zaustavljaju na ulici. Najviše mrzi kada netko stane ispred njega i pita ga: “Zar Vi niste Robert Miller?” Zapravo ne postoji englesko izdanje. Zašto je tome tako, dugačka je priča kojom Vas sad ne bih htio gnjaviti. Samo ovoliko: agent koji zastupa Roberta Millera, također Englez kojeg dobro poznajem, ponudio je rukopis izravno našoj izdavačkoj kući i mi smo to dali prevesti, a englesko izdanje još nije objavljeno. Možda iz razloga što nije namijenjeno engleskoj publici, ili su na engleskom tržištu trenutačno zastupljenije neke druge teme. U ovom trenutku još nije poznato hoće li se u skorije vrijeme monsieur Miller staviti na raspolaganje novinarskim zahtjevima. Kako sada stvari stoje, izgleda da neće.
To sam slagao s lakoćom. U neku ruku, zapravo i nisam, jer će na književnu večer u Pariz doći samo zubar koji će odgovoriti na nekoliko pitanja predstavljajući Millera i potpisati nekoliko knjiga. Kad ga je ostavila žena, to je za njega bio silan udarac. Otad je poljuljan u svojim odlukama. Ako odluči doći u Pariz na književnu večer, bit će mi zadovoljstvo rezervirati Vam jedno, odnosno, dva mjesta. Na trenutak sam zastao i preletio pismo. Sve je zvučalo vrlo uvjerljivo i suvereno. Tako mi se barem činilo. I prije svega, ništa nije zvučalo nimalo neljubazno. A onda sam bacio svoju prvu udicu. Draga mademoiselle Bredin, nadam se da sam ovime odgovorio na Vaša pitanja. Rado bih Vam pomogao i više, ali nadam se da razumijete da moram ispoštovati želje (i prava) našega autora. Međutim (ako mi obećate da to nećete dati na sva zvona) pozvao bih Vas neslužbeno. Kako to biva, susrest ću se s Robertom Millerom sljedećeg petka, kako bih razgovarao s njim o novoj knjizi. Bila je to spontana ideja; tog dana ima posla u Parizu i nema baš previše vremena, ali naći ćemo se na večeri. Ako želite i ako nemate drugih planova, mogli biste možda sasvim slučajno navratiti na piće i tako biste imali priliku osobno upoznati svojeg omiljenog autora. To je najbolja ponuda koju Vam u ovom trenutku mogu dati, i činim to samo kako mi više ne biste pisali uvredljive mailove. Javite mi kako Vam se to čini. Bila je to najbolja nemoralna ponuda koju sam joj mogao dati, i bio sam poprilično siguran da će Aurelie Bredin zagristi. Ponuda je bila nemoralna prije zato što se osoba o kojoj je zapravo riječ na kraju neće pojaviti na toj večeri.
50
No, mademoiselle Bredin to nije mogla znati. Završio sam mail sa “srdačnim pozdravima”, poslao ga i odlučnim korakom krenuo prema radnom stolu kako bih uzeo list papira i kemijsku olovku. Sigurno će doći, mislio sam. I to kad pročita pismo Roberta Millera, ono koje ću sad sročiti. Sjeo sam za stol, natočio si čašu vina i otpio velik gutljaj. Dear Miss Bredin, pisao sam slovima punim zamaha. Nakon toga, dugo nisam ništa napisao. Sjedio sam nad bijelim listom papira i nisam znao kako početi. Moje umijeće oblikovanja rečenica kao da je nestalo. Lupkao sam prstima po stolu i trudio sam se razmišljati o Engleskoj. Što bi napisao jedan Miller koji sjedi sam i napušten u svojem ljetnikovcu? I kako bi trebao reagirati na pitanja koja mu je postavila mademoiselle Bredin? Je li to bila samo slučajnost? To da junakinja njegova romana izgleda kao žena koja mu je napisala pismo? Je li to bila tajna? Možda ni sam to nije znao objasniti? Je li to bila neka duga priča koju bi joj želio ispričati, jednom u miru? Uzeo sam fotografiju Aurelie Bredin iz novčanika. Dopustio sam samome sebi da me zavede osmijehom, izgubio sam se u lijepim maštarijama. Nakon četvrt sata ustao sam. Ovo nije imalo smisla. “Mr. Miller, niste baš disciplinirani”, viknuo sam sam na sebe. Bilo je malo nakon deset sati, kutija cigareta bila je prazna i morao sam hitno nešto pojesti. Odjenuo sam kaput i mahnuo prema stolu. “Uskoro se vraćam, a Vi ćete u međuvremenu razmisliti”, rekao sam. “Smislite nešto, Vi pišče!” Još je uvijek padala kiša. Otvorio sam mokra, staklena vrata La Palettea, koji je u ovo doba bio prilično pun. Okružila me buka glasova, a u stražnjem dijelu bistroa koji je bio polumračan svi su stolovi bili zauzeti. La Palette je sa svojim jednostavnim, čistim, drvenim stolovima i slikama na zidu omiljen medu umjetnicima, galeristima, studentima, ali i među ljudima koji su radili u izdavaštvu. Dolazili su tu nešto prigristi, ili jednostavno samo na kavu ili čašu vina. Stari lokal nalazio se tik do moga stana. Često sam tu zalazio i uvijek bih sreo nekoliko poznanika. “Salut, Andre! Ca va?” mahnuo mi je Nicolas, jedan od konobara. “Užasno vrijeme, zar ne?” Otresao sam par kapljica kiše sa sebe i kimnuo. “Može se reći, da”, odgovorio sam. Gurao sam se kroz masu, stao uz bar i naručio Croc Monsieur 13 i crveno vino. Najrazličitiji prizori kojima sam bio okružen djelovali su na mene nekako pozitivno. Popio sam vino, pojeo griz toplog tosta i naručio još vina, gledajući uokolo. Osjetio sam kako grozničavost ovog uzbudljivog dana polako popušta i opustio sam se. Katkad se moraš odmaknuti nekoliko koraka dalje od svog problema i sve je jednostavnije. Napisati pismo u ime Roberta Millera zapravo je dječja igra. Sve se svodi na to da treba potpaliti fiksnu ideju Aurelie Bredin, sve dok mi ne uspije uvjerljivo se ispriječiti između nje i autora. Možda nije uvijek bila prednost raditi u branši koja živi isključivo od riječi, priča i ideja, i postojali su trenuci u životu kad sam poželio nešto za čim mogu posegnuti, nešto realnije, monumentalnije, kao, primjerice, izraditi drveni regal ili most. Jednostavno nešto što bi bilo više materija, a manje duh. Uvijek kad sam promatrao Eiffelov toranj kako smiono i neuništivo seže u pariško nebo, pun ponosa, prisjetio bih se svojeg pradjeda, inženjera, koji je izumio mnoge stvari i koji je sudjelovao u konstruiranju ove upečatljive građevine od željeza i čelika. Mora da je bio veličanstven trenutak stvoriti nešto takvo. Često sam o tome mislio. No, sad se ne bih mijenjao sa svojim pradjedom. Ne bih mogao sagraditi Eiffelov toranj (iskreno, niti regal), no ja sam znao baratati riječima. Znao sam napisati pisma, znao sam izmisliti pravu priču. Nešto što bi moglo privući jednu romantičnu ženu koja ne vjeruje u slučajnosti. Naručio sam još jednu čašu vina i zamislio kako bi izgledala večera s Aurelie Bredin nakon koje će, u to sam bio uvjeren, uslijediti druga, mnogo intimnija, u Temps des Cerisesu. Samo moram sve to lijepo izvesti. A jednog dana, kad Robert Miller padne u zaborav i mnogo prekrasnih godina ostane iza nas, možda ću joj ispričati cijelu istinu. I zajedno ćemo se tome smijati. Tako je izgledao moj plan. Tost s prženom šunkom i sirom (najčešće ementaler ili gruyere), koji se, u mnogo varijanti, poslužuje u francuskim barovima i bistroima kao brza hrana. 13
51
Naravno da se sve odvilo drugačije. Ne znam zašto, ali ljudi jednostavno ne znaju drugačije. Planiraju i planiraju. I onda su odjednom u čudu kad ti planovi propadnu. Tako sam ja sjedio za šankom, uživajući u svojim vizijama budućnosti, kada me netko potapšao po ramenu. Preda mnom se stvorilo nasmijano lice i vratio sam se u sadašnjost. Bio je to Silvestro, moj stari učitelj talijanskog, kod kojeg sam na posljednjoj godini studija uzeo dodatne sate kako bih osvježio svoje znanje. “Ciao, Andre, baš lijepo što sam te sreo”, rekao je. “Hoćeš nam se pridružiti?” Pokazao je prema stolu iza sebe. Za njim su sjedila dvojica muškaraca i tri žene. Jedna od njih, crvenokosa, s pjegicama i velikim, mekanim usnama pogledavala je prema nama i smješkala se. Silvestro je uvijek bio okružen lijepim djevojkama. “To je Giulia”, rekao je Silvestro i namignuo mi. “Nova učenica. Prekrasna i još uvijek slobodna.” Mahnuo je crvenokosoj. “Što je? Ideš li?” “To je vrlo privlačna ideja”, uzvratio sam, smješkajući se, “ali, ne hvala. Moram još nešto obaviti.” “Ah, daj zaboravi na posao. Ionako previše radiš.” “Ma, ne, ne. Ovaj put je nešto privatno”, rekao sam zamišljeno. “Aaaa, misliš, imaš još nešto u planu, ha?” Silvestro me milo pogledao i pritom se nasmijao od uha do uha. “Da, možemo to i tako reći.” Nasmijao sam se i ja njemu, i pomislio na bijeli list papira na svojem stolu u dnevnoj sobi, koji se odjednom počeo puniti riječima i rečenicama. Najednom mi se jako žurilo. “Pazzo, pa što odmah nisi rekao? Ne želim stajati na putu tvojoj sreći!” Silvestro me nekoliko puta, odobravajući, potapšao po ramenima, pa se vratio za svoj stol. “Društvo, on ima još nešto u planu!” čuo sam kako objašnjava, a ostali su mi mahnuli i nasmijali se. Na putu prema izlazu probijao sam se između gostiju koji su razgovarali i pili za šankom i na trenutak mi se učinilo da vidim pojavu duge plave kose kako sjedi skroz otraga, leđima okrenuta vratima i živahno gestikulira. Odmahnuo sam glavom. Glupost! Aurelie Bredin sad je sigurno u svojem malom restoranu u Ulici Princesse. Lagano sam pripit. Vrata su se otvorila i u lokal je ušao hladan vjetar, a s njime i nezgrapan muškarac s plavim uvojcima i djevojkom crne kose u žarko crvenom kaputu koja se privijala uz njega. Izgledali su vrlo sretno i maknuo sam se ustranu kako bih ih propustio. Izišao sam i gurnuo ruke u džepove kaputa. Bilo je hladno u Parizu i padala je kiša. Ali, kad si zaljubljen, vrijeme nije bitno.
52
7. “Je l’ tebi sve ovo čudno? Ili ne? Slobodno priznaj!” Već sam neko vrijeme sjedila s Bernadette u La Palette, koji je ove večeri bio krcat. Uspjeli smo dobiti stol skroz otraga, uza zid, a u međuvremenu se naš razgovor više nije vrtio oko Vicky, Cristine i Barcelone, filma koji smo večeras gledale, već oko toga koliko su realna ili nerealna očekivanja jedne Aurelie Bredin. Bernadette je uzdahnula. “Samo mislim da bi dugoročno bilo bolje kad bi uložila tu svoju energiju u projekte koji su realniji. Inače ćeš na kraju opet biti razočarana.” “Aha” uzvratila sam. “A kad ta Cristina odlazi s potpuno nepoznatim Španjolcem, koji joj uz to objašnjava kako ne želi ići u krevet samo s njom, već i s njezinom prijateljicom, onda ti je to realno?” Naša mišljenja o junakinjama filma dosta su se razilazila. “Nisam to tako rekla. Rekla sam samo da bi to bilo razumnije. Ipak je tip totalno iskren. To mi se sviđa.” Natočila mi je još malo vina. “Dragi Bože, Aurelie, to je samo film, zašto se odmah tako uzbuđuješ? Ti smatraš da je ono što se u filmu dogodilo nerealno, ja mislim da je realno. Tebi se više svidjela Vicky, meni Cristina. I moramo li se sad svađati oko toga?” “Ne. Samo me malo ljuti što stvari mjeriš dvostrukim mjerilima. Da, moguće je da imam male šanse da mi taj čovjek odgovori, ali nije posve nerealno očekivati i da mi odgovori”, rekla sam. “Ah, Aurelie, uopće se ne radi o tome. Pomogla sam ti danas pretraživati na internetu podatke o autoru. I meni je sve to smiješno i napeto. Ali, samo ne želim da se opet zaletiš u nešto.” Uzela je moju ruku i uzdahnula. “Ti kao da privlačiš te beznadne priče, znaš li? Prvo si u vezi s tim neobičnim grafičarom koji samo tako nestane, i koji je malo udaren. A sad pričaš samo o tom tajanstvenom autoru, koji, bez obzira na to što ćeš još sve izvući iz tog romana, u svakom slučaju izgleda kao da je stvarno kompliciran.” “To kaže i onaj neobični Kerber iz izdavačke kuće...” “A kako znaš da to nije istina?” Šutjela sam i uvrijeđeno crtala vilicom uzorke po salveti. “Ne, ne znam to. Slušaj me, ja samo želim da budeš sretna. I ponekad imam osjećaj da ulažeš puno srca u stvari koje ne mogu uspjeti.” “Da. Ali jedan pedijatar, to bi bio pun pogodak!” uzvratila sam. “Pa to je i realno! Radije se odluči za pedijatra nego da se uživljavaš u takve nestvarne priče”, ponovila je Bernadette. Rekla mi je to i kad sam, nakon posjeta kinu, glasno razmišljala koliko treba pismu da stigne iz Englesku u Francusku. “Ok, to s pedijatrom možda nisam trebala reći”, priznala je. “Iako je taj Olivier stvarno drag.” “Da. Drag i dosadan.” Bernadette me, naime, još ljetos upoznala s dr. Olivierom Christopherom. Bilo je to na njezinu rođendanu, iako sam tad još bila s Claudeom, ona otad do danas nije prestala gajiti nadu da doktor i ja možemo postati par. “Da, da u pravu si.” Bernadette je odmahnula i nasmiješila se: “On nije dovoljno uzbudljiv. No, dobro, prvo ćemo pričekati koliko god treba da se pismo iz Engleske vrati do Pariza. I želim da me se o tome stalno izvještava, jel' to jasno? A ako dođe vrijeme za jednog dosadnog dragog liječnika, uvijek mi možeš reći.” Zgužvala sam salvetu i bacila je na tanjur na kojemu su još bili tragovi omleta od šunke. “D'accord! Tako ćemo i napraviti”, rekla sam tražeći novčanik. “Ja častim.” Osjetila sam na svojim leđima lagan dašak vjetra i smrznuto sam podigla ramena. “Moraju li ljudi uvijek tako dugo ostavljati vrata otvorena?” rekla sam i povukla k sebi tanjurić na kojem se nalazio račun. 53
Bernadette je bila iznenađena i pogledala me razrogačenim očima. “Što je sad? Opet sam rekla nešto krivo?” upitala sam. “Nisi, nisi.” Brzo je spustila pogled i tad mije postalo jasno da nije piljila u mene. “Ajmo naručiti još jedan espresso”, rekla je, a ja sam začuđeno podigla obrve. “Otkad ti tako kasno piješ kavu? Pa uvijek se žališ da onda ne možeš spavati...” “Sad mi se baš pije.” Pogledala me kao da me želi hipnotizirati i nasmijala se. “Evo, pogledaj”, rekla je, pa izvukla iz torbe malu kožnatu pernicu. “Jesi li već vidjela ove Marieine fotografije? To je kod mene, u kući mojih roditelja u Orangeu, u vrtu...” “Ne... Bernadette. Što... što je s tim?” Primijetila sam kako joj pogled bježi nekamo ustranu. “Uostalom, u što to stalno gledaš?” Bernadette je gledala po bistrou dok sam ja promatrala uljanu sliku koja je visjela na drvom obloženu zidu. “Ništa, ništa. Tražim konobara.” Djelovala je vrlo napeto i ja sam se upravo počela okretati kad mi je šapnula i stisnula me za ruku: “Nemoj se okretati!” Bilo je prekasno. U sredini bistroa Le Palette, točno na prolazu u stražnji dio, u kojem smo mi sjedile, stajao je Claude i čekao stol kraj prozora. Konobar je upravo naplaćivao račun. Claude je nježno grlio mladu ženu. Ona je imala crnu kosu koja joj je dosezala do brade, i ružičaste obraze, pa je djelovala poput kakve mongolske princeze. Nosila je strukiran kaput od crvenog filca koji je na krajevima rukava i na rubu završavao resicama. I nikome nije moglo promaknuti da je — trudna. Plakala sam cijelim putem do kuće. Bernadette je u taksiju sjela pokraj mene, čvrsto me stezala za ruku i nijemo mi dodavala papirnate maramice. “I znaš što je najgore od svega?” jedva sam nekako procijedila, ridajući, kad je poslije Bernadette sjela kraj mene na krevet i donijela mi šalicu toplog mlijeka s medom. “Taj crveni kaput... njega smo nedavno zajedno vidjeli u jednom izlogu u Ulici de Bac. I ja sam rekla da ga želim za rođendan...” Izdaja je najviše boljela. Laži. Na prste sam brojila mjesece i zaključila kako me Claude varao već pola godine. Kvragu, tako je dobro izgledao dok je stajao tamo sa svojom mongolskom princezom koja je držala ruku na trbuhu! Pričekale smo dok se to dvoje nije smjestilo za stol pored prozora, a tad smo brzo izjurile van. Svejedno. Činilo mi se kako me Claude ne bi ni primjetio. Vidio je samo svoju Snjeguljicu. “Ah, Aurelie, tako mi je žao. Već si to bila preboljela. I sad opet! Kao u nekom lošem romanu.” “Nije joj smio darovati taj kaput. To je... tako bezdušno.” Začuđeno sam pogledala Bernadette. “Ta žena stoji tamo, u mome kaputu, i tako je... tako sretna! A ja uskoro imam rođendan i potpuno sam sama. A i kaputa više nema. Stvarno nepravedno.” Bernadette me nježno pogladila po kosi. “Ajde, popij sad gutljaj mlijeka”, rekla je. “Naravno da je nepravedno. I grozno. Tako nešto ne bi se smjelo dogoditi. Ali, stvari nekad ne idu po planu. I zapravo se tu ne radi samo o Claudeu. Ili?” Odmahnula sam glavom. Nije se radilo samo o Claudeu, već o nečemu što na kraju krajeva uvijek dopire do naših duša, o ljubavi prema čovjeku za kojom svi čeznemo, za kojom cijeli svoj život pružamo ruke kako bismo je osjetili i zadržali. Bernadette je izgledala zamišljeno. “Ti znaš da nikad nisam imala dobro mišljenje o Claudeu”, rekla je. “Ali možda je stvarno pronašao ženu svog života. Možda je to već duže vrijeme želio podijeliti s tobom, čekajući pravi trenutak. Koji, naravno, nikada nije pravi. Nakon toga umro ti je otac. I onda je bivalo još teže, i možda te nije želio napustiti u toj situaciji.” Razvukla je usnicu kao što to uvijek čini kad nešto analizira. “Sve to može biti. Ali, kaput...”, uporno sam inzistirala.
54
“Za kaput, da. To je neoprostivo”, rekla je. “Tu moramo nešto smisliti.” Nagnula se preda mnom i utisnula mi poljubac u obraz. “Pokušaj sad spavati, već je kasno.” Kažiprstom je uprla u moju deku na krevetu. I nisi sama, čuješ li? Netko uvijek bdije nad tobom, pa makar to bila samo tvoja stara prijateljica Bernadette.” Osluškivala sam njezine korake koji su se lagano udaljavali. Imala je tako čvrst i pouzdan hod. “Laku noć, Aurelie!” Još jednom je uzviknula i drveni je pod u hodniku zaškripao. Ugasila je svjetlo i čula sam kako su se vrata lagano zatvorila. “Laku noć, Bernadette”, šapnula sam. “Sretna sam što postojiš.” Ne znam je li to bilo zbog toplog mlijeka s medom, ali te sam noći nevjerojatno dobro spavala. Kad sam se probudila, prvi put nakon nekoliko dana u mojoj spavaćoj sobi zasjalo je sunce. Ustala sam i razmaknula zastore. Nad Parizom se nadvilo čisto plavo nebo. Barem je takav bio onaj mali pravokutnik koji su otkrivali zidovi dvorišta i koji sam mogla vidjeti sa svoga balkona. Uvijek vidimo samo mali isječak, pomislila sam, pripremajući doručak. Poželjela sam da jednom mogu vidjeti cjelokupnu sliku. Sinoć, kad sam vidjela Claudea s njegovom trudnom djevojkom, ta slika mi je probola srce i pomislila sam kako vidim cijelu istinu. Svejedno, bila je to samo moja istina, moj pogled na stvari. Claudeova istina je neka druga. A istina žene u crvenom kaputu opet neka treća. Možemo li razumjeti čovjeka u njegovoj najdubljoj nutrini? Sto ga pokreće, što ga gura, o čemu zapravo sanja? Pospremila sam sude u sudoper i pustila po njemu vodu. Claude mi je lagao, ali možda sam mu ja dopustila da laže. Nikad nisam pitala. Nekad nam je lakše živjeti u laži nego s istinom. Claude i ja zapravo nikad nismo razgovarali o budućnosti. Nikad mi nije rekao: “Želim s tobom imati dijete.” Niti sam ja njemu to ikad izgovorila. Mi smo othodali zajedno komadićak puta. Bilo je lijepih i manje lijepih trenutaka. I bilo je besmisleno tražiti pravdu u poslovima koji se tiču srca. Ljubav je bila takva kakva je bila. Ni više ni manje od toga. Obrisala sam ruke. Otišla sam do komode u hodniku i otvorila ladicu. Izvukla sam fotografiju na kojoj smo Claude i ja, i još jednom je pogledala. “Želim ti svu sreću”, rekla sam, pa uzela sliku i stavila je u staru kutiju za cigarete, gdje čuvam svoje uspomene. Prije nego što sam napustila kuću i zaputila se u nabavu hrane, na tržnicu i u mesnicu, ušla sam u spavaću sobu i pričvrstila novi papirić na svoj zid s mislima. O ljubavi koje više nema. Ljubav koja je nestala uvijek je tužna, rijetko velikodušna. Onaj koji ostavlja ima grižnju savjesti, onaj koji je ostavljen liže svoje rane. Neuspjeh boli i više od razlaza. No, na kraju je svatko ono što je oduvijek bio. I katkad preostaje samo pjesma, list papira s dva srca, nježno sjećanje na jedan ljetni dan.
55
8. Kad je stigao poziv, upravo sam tražio oprost uvrijeđene mademoiselle Mirabeau. Već za vrijeme kolegija primijetio sam kako me, inače meni sklona, asistentica uredništva nimalo ne doživljava. A stvarno sam bio u svojem elementu. Moje izlaganje o jednoj knjizi bilo je silno duhovito, čak je i pretenciozna Michelle Auteuil gotovo pala s fotelje od smijeha. No, plavokosa djevojka nije reagirala. I nakon kolegija, svi moji pokušaji da je na hodniku uvučem u razgovor, nisu urodili plodom. Odgovarala je s “da” i “ne”, i nisam iz nje uspio izvući ništa više od toga. “Dođite, molim vas, nakratko u moj ured”, rekao sam joj kad smo stigli do tajništva. Kimnula je i pratila me, i dalje ništa ne govoreći. “Izvolite”, pokazao sam na jedan od stolaca, koji su se nalazili oko stola za sastanke. “Sjednite.” Mademoiselle Mirabeau sjela je poput uvrijeđene grofice. Stavila je ruke jednu preko druge, prekrižila noge i nisam mogao ne diviti se njezinim svijetlim, mrežastim, svilenim najlonkama koje je imala ispod kratke suknje. “I?” pitao sam veselo. “Što vam je toliko zasmetalo? Počnite pričati. Sto se događa?” “Ništa”, rekla je i samo pogledala u pod, kao da će tamo otkriti nešto neviđeno. Očito je bilo gore nego što sam mogao zamisliti. Kad žene tvrde da im “nije ništa”, e tad su zaista bijesne. “Hm”, rekao sam. “Sigurni ste da nije ništa?” “Da”, odgovorila je. Izgleda da je odlučila razgovarati sa mnom isključivo u natuknicama. “Znate što, mademoiselle Mirabeau?” “Ne znam.” “Ne vjerujem vam ni jednu riječ.” Florence Mirabeau pogledala me na sekundu, zatim se vratila piljenju u parket. “Dajte, mademoiselle Mirabeau, ne budite tako grozni. Recite starom Andreu Chabanaisu zašto ste toliko uvrijeđeni, inače neću moći večeras mirno spavati.” Primijetio sam kako jedva suspreže osmijeh. “Tako stari baš i niste”, uzvratila je. “A ako ne možete spavati, onda vam se to događa s pravom.” Cupkala je po suknji, a ja sam čekao. “Rekli ste mi da vas ne gledam tako glupo!” Konačno je iz nje provalilo priznanje. “Stvarno sam vam to rekao? Pa to... to je monstruozno.” rekao sam. “Ali, jeste!” Prvi put me pogledala u oči. “Jučer ste me uvrijedili dok ste telefonirali. A samo sam vam htjela dostaviti izvješće, za koje ste rekli da vam je hitno. Cijeli sam vikend čitala, i otkazala sam sve svoje dogovore, i napravila to najbrže što sam mogla. I to je bilo vaše 'hvala'!” Za vrijeme monologa lice joj je postalo crveno od bijesa. “Baš ste se bili izvikali na mene.” Kad je to rekla, sjetio sam se svojega nervoznog razgovora s Adamom Goldbergom na koji je naletjela mademoiselle Mirabeau. “Oh mon Dieu, mon Dieu”, stvarno mi je žao. Pogledao sam malenu mimozu koja je sjedila preda mnom s optužujućim izrazom lica. “Stvarno mi je žao”, ponovio sam još jednom jasno. “Znate, nisam vas želio napasti, bio sam užasno uzrujan...” “Bez obzira na to”, rekla je. “Ne, ne”, podignuo sam obje ruke kao da se predajem. “To nije bila isprika. Obećavam da ću se popraviti. Stvarno. Opraštate mi?” Pogledao sam je pogledom punim pokajanja. Zatvorila je na trenutak oči i kutevi njezinih usana razvukli su se u osmijeh dok se poigravala svojom lijepom nogom.
56
“Nudim vam pomirenje...”, lagano sam se naklonio u njezinu smjeru i ponudio: “jedna tortica od malina. Što kažete na to? Što kažete da sutra oko podneva odemo zajedno u Laduree na tortu od malina?” Nasmijala se. “Imate sreće. Jako volim torticu od malina.” “Mogu li iz toga zaključiti da više niste ljuti na mene?” “Da, možete.” Florence Mirabeau je ustala. “Odmah ću donijeti izvješće”, rekla je pomirljivim tonom. “Da, molim vas!”, viknuo sam. “Odlično! Jedva čekam!” Ustao sam kako bih je otpratio do vrata. “Ne morate sad pretjerivati, monsieur Chabanais. Samo radim svoj posao.” “Rekao bih vam nešto mademoiselle Mirabeau. Vi jako dobro radite svoj posao.” “Oh”, iznenađeno je rekla. “Hvala. Lijepo od vas što to kažete, monsieur Chabanais, ja.. “ Ponovo se zacrvenjela i ostala na trenutak stajati na vratima, kao da oklijeva i želi još nešto reći. “Da?” upitao sam. I onda mi je zazvonio telefon. Nisam želio opet biti nepristojan pa sam ostao stajati, umjesto da otpravim Florence Mirabeau iz sobe i bacim se za uredski stol. Nakon što je zazvonilo i treći put, mademoiselle Mirabeau rekla je: “Javite se, možda je važno.” A onda se nasmijala se i nestala. Šteta, sad sigurno više nikada neću doznati što mi je htjela reći. No, u jednoj je stvari Florence Mirabeau bila u pravu. Poziv je bio važan. Odmah sam prepoznao glas. Prepoznao bih ga i među sto drugih glasova. Zazvučala je kao i prvi put, možda malo zapuhanije, kao da se upravo uspela stubama. “Razgovaram li s monsieurom Andreom Chabanaisom?” upitala je. “Pri telefonu”, uzvratio sam i bacio se u naslonjač, uz smiješak od uha do uha. Riba je zagrizla. Aurelie Bredin bila je oduševljena mojom ponudom da se uz moju pomoć, kao slučajno, nađe s Robertom Millerom. Tri pitanja iz bahatog maila koji je bio upućen neljubaznom uredniku u izdavačkoj kući Opale, kao da su pala u zaborav. “Fantastična ideja!” rekla je. I ja sam svoju ideju smatrao fantastičnom, ali to sam, naravno, zadržao za sebe. “No dobro, tako fantastična baš i nije, ali... stvarno nije loša”, velikodušno sam objašnjavao. “To je uistinu tako lijepo od Vas, monsieur Chabanais”, nastavila je Aurelie Bredin i ja sam uživao u svojoj iznenadnoj važnosti, poput nekog poduzetnika. “Il n'y a pas de quoi. Nema problema”, uzvratio sam svjetski. “Ako sam vam time pomogao, drago mi je.” Kratko je zašutjela. “A ja sam pomislila da ste čangrizavi urednik koji nikome ne dopušta da se približi njegovu autoru”, rekla je skrušeno. “Nadam se da ćete mi oprostiti zbog toga.” Trijumf, trijumf! Ovo je očito bio dan opraštanja. Iako nisam dobio poziv na tortu od malina, nisam ni bio nešto posebno zagrijan za to, moram priznati. Lagani osjećaj krivnje Aurelie Bredin bio je puno slađeg okusa. “Draga moja mademoiselle Bredin, sve i da želim, ne bih vam mogao ništa zamjeriti. Ni ja se nisam baš pokazao u najboljem svjetlu. Zaboravimo jednostavno taj nezgrapni početak i usmjerimo pozornost na naš mali plan.” Izvukao sam se iz naslonjača do stola i otvorio svoj kalendar događanja. Dvije minute poslije, stvar je bila dogovorena. Aurelie Bredin pojavit će se u petak navečer, u pola osam, u restoranu Coupole, u kojem sam rezervirao stol na svoje ime, i naručit ćemo piće. Oko osam će se pojaviti Robert Miller (s kojim navodno imam dogovor kako bismo razgovarali o njegovoj novoj knjizi) i imat ćemo priliku bolje se upoznati. Malo sam se nećkao pri odabiru restorana. Mali skromniji restoran sa stolicama od samta kao što je Le Belier više bi odgovarao mojim namjerama od slavnog Coupolea, velike, živahne i navečer uvijek pune taverne. Bilo bi pomalo čudno naći se s engleskim autorom na mjestu koje je predviđeno za zaljubljene. Coupole je bio neupadljiv i, baš zato što se
57
autor neće pojaviti, i što restoran nije previše romantičan, imao sam veće šanse za novu zajedničku večeru s mušičavom mademoiselle Bredin. “U Coupoleu?” upitala je i odmah sam osjetio kako je njezino oduševljenje u granicama. “Zar ćemo se zaista naći u toj hali za turiste?” “To je predložio monsieur Miller”, uzvratio sam. “Mora prvo nešto obaviti u Montparnasseu i, osim toga, obožava Coupole.” (I meni bi bio draži Temps des Cerises, ali to ne smijem reći.) “On voli Coupole?” osjećala se njezina nevjerica. “Pa, da. On je Englez”, rekao sam. “Oduševljen je Coupoleom. Kaže da ga ta taverna uvijek... oraspoloži. Jer je tako živahna i raznobojna.” “Aha”, bilo je sve što je mademoiselle rekla na to. “Osim toga, apsolutni je fan Fabuleux Curry d'Agneau des Indesa”, nadodao sam i pomislio kako djelujem uvjerljivo. “Slavna indijska janjetina s curryjem”, ponovila je mademoiselle Bredin. “To baš i ne poznajem. Je li stvarno tako dobra?” “Nemam pojma”, uzvratio sam. “Kao kuharica, to sigurno možete ocijeniti bolje nego bilo tko drugi. Robert Miller bio je zadivljen zadnji put. Nakon svakog zalogaja rekao bi: 'Delicious, absolutely delicious'. A ni Englezi nisu tako razmaženi što se tiče kuhinje. Fish and chips, znate što mislim. Mislim da su izvan sebe od sreće čim se hrani doda malo curryja i kokosa, ha ha ha.” Poželio sam da me Adam Goldberg sada može čuti. Aurelie Bredin nije se nasmijala. “Mislila sam da Robert Miller obožava francusku kuhinju.” Čini se da je to dirnulo njezinu kuharsku čast. “No, to ga sve možete osobno pitati”, uzvratio sam, kako ne bih morao i dalje komentirati ono što moj autor preferira u kulinarstvu. Našvrljao sam kemijskom olovkom u svoj kalendar niz trokutića. “Je li monsieur Miller u međuvremenu primio vaše pismo?” “Mislim da jest. Odgovor, međutim, još nisam dobila, ako je to ono što ste me htjeli pitati.” Zvučala je pomalo nervozno. “Odgovorit će vam”, požurio sam reći. “Najkasnije nakon što vas u petak i osobno upozna.” “Što time želite reći?” “Da ste jedna očaravajuća mlada dama, čijem šarmu ni jedan muškarac s vremenom ne može odoljeti. Čak ni jedan zaboravni engleski pisac.” Nasmijala se. “Vi ste zločesti, monsieur Chabanais, znate li to?” “Da, znam”, uzvratio sam. I zločestiji nego što mislite.
58
9. Post nubila phoebus. Tiho sam izgovorila natpis koji je bio uklesan u kamenu i nježno prešla rukom preko slova. Nakon oblaka sunce. Bio je to moto mojeg oca koji je, što se baš nije dalo naslutiti iz njegova zanimanja, bio humanistički obrazovan čovjek i koji je, za razliku od svoje kćeri, mnogo čitao. Nakon kiše dolazi sunce. Kako li je samo bio pametan! Stajala sam na groblju Pere Lachaise, iznad mene su se igrali oblaci, brzo se izmjenjujući, i kad bi se sunce uspjelo probiti, čak me malo i grijalo. Od Svih svetih nisam bila na očevu grobu i baš sam danas osjetila potrebu da moram doći. Napravila sam korak unatrag pa na četvrtastu kamenu ploču groba koji je obrastao bršljanom položila šareni buket cvijeća od zvjezdana i krizantema. “Tata, ne možeš ni zamisliti što se sve dogodilo”, rekla sam. “Začudio bi se.” Tjedan je tako nesretno počeo i evo me sad, stojim tu, na groblju, neobično sretna i uzbuđena. Prije svega nestrpljiva sam i zanima me kako će proći sutrašnja večer. Sunce, koje je u utorak tako veselo, umjesto kišna i tmurna vremena, obasjalo moju spavaću sobu, bilo je poput kakva glasnika. Odjednom se sve okrenulo na dobro. U utorak sam u restoran dopremila kupljenu robu i raspravila s Jacquiejem tri moguća predbožićna menija, no svejedno sam još nekoliko puta pomislila na crveni kaput i njegovu vlasnicu. A poslijepodne sam otišla kući i odlučila provesti dan u istome tonu, prije nego što se navečer opet vratim u restoran. Sjela sam za kompjutor kako bih internetski platila hrpu neplaćenih računa. Prije toga bacila sam pogled na mailove i pronašla vrlo ljubazno, da, moglo bih se čak i reći — iznimno šarmantno — pismo od Andrea Chabanaisa. Ne samo da je odgovorio na sva moja pitanja već mi je, na moje veliko iznenađenje, predložio nešto što me odmah oraspoložilo. Dobila sam priliku, iako samo nakratko, upoznati Roberta Millera. Monsieur Chabanais naći će se s autorom i pozvao me da navratim. Naravno da sam prihvatila ponudu. Za razliku od prethodnog susreta s tim bradatim urednikom, ovaj razgovor prošao je veselo, čak je pomalo nalikovao na flert koji mi je, u stanju u kakvom već jesam, itekako dobro došao. Kad sam to javila Bernadette, odmah me počela zadirkivati kako joj se taj urednik sve više sviđa. Po njezinu, ako se pokaže da autor i nije tako poseban kao njegov roman, imam još jednu opciju. “Nemoguća si Bernadette”, rekla sam. “Uvijek me želiš spojiti s kojekakvim muškarcima. Ako već moram odlučiti, biram autora. On ipak izgleda bolje. A i on je taj koji je napisao knjigu, to si već zaboravila?” “Zar je taj urednik baš tako ružan?” željela je znati Bernadette. “Otkud da ja to znam?” uzvratila sam. “Ne, najvjerojatnije nije, nisam baš gledala. Andre Chabanais me ne zanima. Osim toga, on ima bradu.” “I što je u tome tako loše?” “Prestani sad s time, Bernadette! Ti znaš da muškarci s bradom nisu za mene. Na njih uopće ne obraćam pozornost.” “Pogreška!” ubacila se Bernadette. “Osim toga, ne tražim muškarca. Ne tražim muškarca, čuješ li? Želim samo dobiti priliku i porazgovarati s tim piscem iz razloga koji su ti itekako poznati. I zato što sam mu vrlo zahvalna...” “Oh, kamo god se okreneš, Božja providnost, sudbonosna spletkarenja...”, Bernadette je zvučala poput zbora grčke tragedije. “Upravo tako. Vidjet ćeš.” Još iste večeri rekla sam Jacquieju kako u petak neću moći doći. Nazvala sam Juliette Meunier, vrsnu i profesionalnu konobaricu koja je prije radila u restoranu Lutetia i koja me već nekoliko puta
59
mijenjala. U međuvremenu je upisala studij za uređenje interijera i radila u posluzi samo honorarno. Na svu sreću, kad sam je zvala, nije imala nikakav dogovor i potvrdila mije kako će me zamijeniti. Jacquie nije bio oduševljen. “Mora li baš sad? U petak? I baš kad je Paul bolestan”, derao se dok je, manevrirajući loncima i tavama, spremao neko jelo. Prije otvaranja restorana uvijek smo večerali svi zajedno: Jacquie, naš glavni kuhar i najstariji među nama; Paul, njegov mladi zamjenik te Marie, Suzette i ja. Te večere, na kojima smo raspravljali o stvarima vezanima uz restoran, već su poprimile obiteljski ugođaj. Razgovaralo se, prepiralo, smijalo... Nakon toga bismo svi, nekako osnaženi, krenuli raditi svoj posao. “Žao mi je, Jacquie, ali iskrsnuo mi je važan dogovor”, rekla sam kuharu, a on me prodorno pogledao. “Očito ti je dosta iznenada iskrsnuo, taj tvoj sastanak. Danas popodne, kad smo razgovarali o božićnim menijima, o njemu još nisi imala pojma.” “Već sam razgovarala s Juliette”, brzo sam dodala kako me ne bi dalje ispitivao. “Rado će doći, a ionako moramo razmisliti hoćemo li uzeti nekoga u prosincu da nam bude ispomoć u kuhinji. Ako Paul bude izbivao duže nego što mislimo, ja ti mogu pomoći u kuhinji i pitat ću Juliette može li me mijenjati vikendom. “Ah, non, ne volim raditi sa ženama u kuhinji”, rekao je Jacquie. “Žene ne znaju kuhati tako srčano.” “Nemoj biti drzak”, rekla sam. “Ja baš srčano kuham. A ti si stari šovinist, Jacquie.” Jacquie je napravio grimasu. “Uvijek bio, uvijek bio.” Brzo i spretno, na dasci je nasjeckao dvije velike glavice luka pa nožem ubacio komadiće u veliku tavu. “Osim toga, nisi baš dobra s umacima...” Pustio je komadiće luka da na maslacu poprime zlatnožućkastu boju i prelio ih bijelim vinom, smanjivši malo vatru. “Pričaš gluposti, Jacquie”, ljutito sam viknula. “Pa ti si me naučio kako se pravi većina umaka i moj file u umaku od papra apsolutno je sjajan. Uvijek si to govorio.” Smijuljio se. “Da. Umak od papra ti je odličan, ali samo zato što poznaješ tajni recept svoga oca.” Bacio je punu šaku pomfrita u fritezu i moje se prosvjedovanje izgubilo pod cvrčanjem vrućeg ulja. Kad je Jacquie bio za štednjakom, bio je žongler. Volio je držati istodobno više lopti u zraku i bilo je uistinu prekrasno promatrati ga kako to izvodi. “Ali, zato radiš dobre deserte, to ti moram priznati”, nastavio je pomalo ravnodušno Jacquie, tresući tavom. “No, dobro, nadajmo se da će Paul u subotu ponovo biti spreman.” Bacio je pogled preko friteze i namignuo mi. “Važan sastanak, ha? Kako se zove sretnik?” Sretnik se zove Robert Miller. Zapravo, još uvijek ne zna kakva mu se to sreća smiješi. Ne zna da će u petak u Coupoleu imati susret “naslijepo”. A ja nisam znala hoće li se on baš tako ludo veseliti činjenici da njegov razgovor s Andreom Chabanaisom ometa nepozvani gost. Stigao je četvrtak, a s njime i pismo koje me ispunilo nekim osjećajem sigurnosti da sam napravila sve dobro. Pismo mi je i potvrdilo kako je nekad dobro slijediti svoj osjećaj, bez obzira na to koliko to drugim ljudima djelovalo apsurdno. Izvukla sam omotnicu iz poštanskog sandučića. Na njoj je stajalo samo moje ime. Netko je na nju samo pričvrstio papirić na kojem je pisalo: Draga mademoisselle Bredin, ovo pismo stiglo je jučer poslijepodne u izdavaštvo. Čestitam! Robert Miller bacio je zabunom omotnicu s Vašim imenom, pa je zato svoje pismo za Vas poslao meni, u izdavaštvo. Nadam se da je u redu to što sam ga ubacio direktno u Vaš sandučić. Vidimo se sutra navečer. Bonne lecture! Andrk Chabanais
60
Nasmijala sam se. Bilo je tipično za tog Chabanaisa da mi najprije čestita, kao da je i sam dobio kakvu okladu. Najvjerojatnije je i sam bio iznenađen time što mi je njegov autor odgovorio. Ni u jednom trenutku nisam se pitala otkud je Chabanais imao moju privatnu adresu. Nisam mogla čekati. Sjela sam u kaputu na hladne, kamene stube u zgradi i otvorila sam pismo. Čitala sam rečenice koje su bile ispisane plavom kemijskom olovkom, okomitim slovima koja su doslovno bila utisnuta u papir. Dear Miss Aurelie Bredin Bio sam jako sretno kada sam dobio Vaša drago pismo. Nažalost i mojoj dobra psa Rocky se pismo isto jako svidjelo, posebice kuverta. Kada sam to riješiti, bilo je nažalost već kasno i Rocky, to malo proždrljiva čudovišta je već progutala kuvertu sa Vaša adresa. Ispričavati se u ime svoje psa, još je jako mlada i ja poslati odgovor povjerljiva urednik Andre Chabanaisu koji će Vam dati nju, u nadi. Ja željeti Vama reći, draga mademoiselle Bredin, da sam dobila puno pisama fanovi, ali još nikada tako lijep i uzbudljivo. Ja se jako veseliti da Vama moj mali Pariz roman tako puno pomoglo, u vijeme kada ste bili tako nesretna. Tako je barem imalo koristi i to je više no što možemo reći o većina druga knjiga. Nadam se isto da ste dugoročno uspjela pobjeći policiji! Mislim da Vas mogu dobro razumjeti. I ja sam dugo biti nesretna i suosjećati sa Vama sa duboka srca. Nisam tip koji je rado u javno, radije ostati inkognito. I bojim se da sam malo dosadna, jer voliti jako biti u svoja doma, šetati priroda i raditi na starim automobilima, ali ako Vas to ne plaši, pristajem na Vašu očaravajuća ponuda doći u Vaš mali restoran, kada ponovno doći u Pariz. Sljedeći put kada budem dolazila bit će na jako kratko i pretrpana sam termini, ali želiti doći sa više vrijeme kako bi se mogli lijepo i u miru porazgovarati. Da, poznajem Vaš restoran, na prvi pogled sam se zaljubiti u njega, posebice u crveni karirani stolnjaki. Hvala na lijepa fotografija koju ste mi poslala. Smijem li reći da ste jako seksi, a da ne povrijediti Vaša intima? I u pravu ste. Sličnost između Sophie i Vas, draga Aurelie je zapanjujuć. Mislim da Vam dugovati objašnjenja o moja mala tajna. Toliko za sada: ni u svoja najhrabrija san nisam misliti da ću dobiti pisma junakinje iz knjiga. To je poput sna, koji postati java. Nadam se da se sada osjećati puno bolje i da ste osloboditi se svoje patnje. Tako se veseliti brzo Vas vidjeti. Oprostite, moj francuski nije tako dobar, nažalost! Ali bez obzira na to, nadati se da sam Vas razveseliti što sam Vam odgovoriti. Ne mogu dočekala sjediti u Vašem lijepa restorana i konačno s Vama o SVEMU razgovarati. Sredačne pozdrave i a tout bientot! S poštovanjem, Vaš Robert Miller “Mademoiselle, imate li kanticu za zalijevanje?” Nešto je šušnulo iza mene. Lecnula sam se i okrenula. Ispred mene je stajala stara žena u crnom perzijaneru i istoj takvoj kapi. Imala je jarko crveni ruž na usnama i znatiželjno me promatrala. “Kanticu za zalijevanje!” ponovila je nestrpljivo. Odmahnula sam glavom. “Ne, žao mi je, madame.” “To je loše, vrlo loše.” Kimala je glavom, stišćući ljutito crvene usnice. Zapitala sam se što će uopće toj staroj dami posuda za zalijevanje. Posljednjih je tjedana toliko kišilo da je zemlja sigurno bila dovoljno vlažna. “Netko mi je ukrao kanticu za zalijevanje”, objasnila mi je starica. “Znam da sam je uvijek stavljala iza onoga groba”, pokazala mi je na grob u blizini, iznad kojega je staro drvo spustilo svoje kvrgave grane. “I sad je nema. Danas se svugdje krade, pa čak i na groblju, što kažete na to?” Kopala je po svojoj torbi i izvukla kutiju cigareta Gauloises. Ostala sam zapanjena. Zapalila je jednu, duboko uvukla dim i ponovo ga ispustila u plavo nebo. Ponudila me. “Želite i vi jednu?” Odmahnula sam glavom. Katkad sam znala zapaliti koju, ali samo u kafićima. Nikad na groblju. “Ajde, mala, uzmite jednu.” Protresla je kutiju ispred mojeg lica. “Ovako mlade se više nećemo sresti.” Smijuckala se, a i ja sam se iznenađeno nasmiješila.
61
“Dobro, hvala”, rekla sam. Pružila mi je i upaljač. “Evo, izvolite.” Zapalila sam. “Ah, bolje da zaboravimo tu staru kanticu za zalijevanje. Ionako je bila napukla. Zar nije lijepo kad konačno zasja sunce? Nakon sve one kiše?” Kimnula sam. Da, bilo je lijepo. Sunce je sjalo i život je ponovo pripremao mnoga iznenađenja. I tako sam ja, u četvrtak popodne na groblju Pere Lachaise na suncu pušila cigaretu s tom čudnom starom gospođom koja kao da je iskočila iz nekog Fellinijeva filma. Oko nas je vladao nekakav vedar mir i imala sam osjećaj kako smo na tom golemom groblju samo nas dvije. U daljini se isticala muza Euterpa, simbol veselja, koja već dugo stoji iznad groba Frederica Chopina. U podnožju kamenoga groba nalazile su se posude s cvijećem, buketi ruža stavljeni u rešetke. Pustila sam pogled da luta. Neki grobovi bili su još uređeni od Svih svetih, a ostale kao daje pregazilo vrijeme. Priroda ih je ponovo vratila u tlo, a korov i divlje biljke razrasli su im se preko kamenih rubova. Ovdje se zaboravilo na mrtve. A nije ih bilo malo. “Promatrala sam vas”, rekla mi je stara gospođa i pogledala me svojim sveznajućim smeđim očima, koje su bile okružene stotinama sitnih bora. “Izgledali ste kao da ste upravo mislili na nešto jako lijepo.” Povukla sam dim cigarete. “I jesam”, uzvratila sam i nasmijala se. “Razmišljala sam o sutrašnjem danu. Sutra navečer idem u Coupole, znate?” “Kakva slučajnost!” rekla je stara gospođa, kimajući zadovoljno. “I ja sam sutra u Coupoleu. Slavim osamdeset peti rođendan, djevojčice. Volim Coupole. Svake godine ondje slavim rođendan. Uvijek jedem kamenice. Jako su dobre.” Odjednom sam vidjela damu iz Fellinijeva filma, u krugu njezine djece i unučadi, kako slavi za dugim stolom kao što je to bio običaj u taverni. “Onda vam želim dobru zabavu”, rekla sam. Žalosno je odmahnula glavom. “Ovaj će put to biti mala proslava”, rekla je i dodala: “Jako mala, da budem iskrena. Samo ja i konobari. Ali, oni su uvijek prekrasni.” Blaženo se nasmijala. “Dragi Bože, što smo sve već slavili u Coupoleu... Bile su to divne proslave. Znate, moj muž Henry bio je dirigent u Operi. Nakon premijere šampanjac je tamo tekao u potocima. Na kraju smo svi bili blaženo pijani.” Smijuljila se. “Da, da, otad je prošlo jako puno vremena. A George uvijek na Božić dođe u Pariz s djecom. Znate, on živi u Južnoj Americi.” Pretpostavila sam da je George njezin sin. “Eh, bien, i otkako je umro moj stari prijatelj Auguste...”, zaustavila se i pogledala žalosno prema grobu, iza kojega je trebala biti ta nesretna kantica za zalijevanje, “nema više nikoga tko bi slavio sa mnom.” “Oh”, rekla sam. “To mi je uistinu žao čuti.” “Ne mora vam biti žao, djevojčice. Takav je život. Svakome dode vrijeme. Katkad ležim u krevetu i nabrajam sve one koji su umrli.” Pogledala me zavjereničkim pogledom i spustila glas. “Trideset i sedam.” Povukla je zadnji dim cigarete pa nemarno bacila opušak na zemlju. “A ja sam još uvijek tu, što kažete na to? I da vam samo još nešto kažem, djevojčice. Uživam u svakom Božjem danu. Moja je majka navršila sto dvije, i do kraja je bila vesela.” “Impresivno”, rekla sam. Energično mi je pružila svoju malu ruku u kožnoj rukavici. “Elisabeth Dinsmore. Slobodno me zovite Liz.” Ispustila sam ostatak cigarete na tlo i prihvatila njezinu sitnu ruku. “Aurelie Bredin”, predstavila sam se. “Znate što, Liz? Vi ste prva osoba koju sam upoznala na groblju.” “Oh, pa ja sam puno ljudi upoznala na groblju”, uvjeravala me Mrs. Dinsmore i široko se nasmiješila svojim crvenim usnama. “A neki od njih bili su prilično dobri ljudi...” “Dinsmore...”, rekla sam zamišljeno. “Pa to ne zvuči baš francuski.” Već sam i prije uočila kako je izgovor starije gospode malo drugačiji, no to sam pripisala njezinim godinama. “I nije”, odgovorila je Mrs. Dinsmore. “Ja sam Amerikanka. Već cijelu vječnost živim u Parizu. A vi, djevojčice?” odmah se nadovezala pitanjem.
62
“Oh, ja.. “, uzvratila sam, primijetivši kako sam se zacrvenjela. “Tu ću se sresti s nekim...” “Aaaah”, rekla je. “I? Je li drag?” Očito je jedna od prednosti starosti bila ta što se ne gubi vrijeme. Stara je dama odmah prešla na stvar. Nasmijala sam se i ugrizla za donju usnicu. “Da... Mislim daje drag. Pisac je.” “Oh, Bože, pisac!” vrisnula je Elisabeth Dinsmore. “Kako uzbudljivo!” “Da”, rekla sam, bez ikakve namjere da ulazim u detalje. “I ja sam prilično uzbuđena.” Nakon što sam se pozdravila s Mrs. Dinsmore, odnosno s Liz, pozvala me da joj se sutra navečer pridružim za njezinim stolom, uz čašu šampanjca. (“Ali, vjerojatno ćete imati pametnijeg posla nego da s jednom staricom pijete šampanjac, djevojčice”, dodala je, trepćući.) Ostala sam još trenutak stajati pred bijelom kamenom pločom. “Au revoir, tata”, rekla sam tiho. “Imam neki predosjećaj da će sutra biti poseban dan.” Činilo mi se da imam potpuno pravo tako. misliti. Stajala sam u redu koji se protezao sve do velikih staklenih vrata. Iako Coupole nije bio moj omiljeni restoran, bilo je to omiljeno sastajalište i mladih i starih. U tu legendarnu tavernu s crvenom tendom koja je slovila kao najveća blagovaonica Pariza, i koja se nalazila na prometnom Bulevaru Montparnasse, nisu se naguravali samo turisti. U Coupole su rado dolazili i pariški poslovni ljudi; tu su održavali proslave ili jednostavno samo ručali. Prije nekoliko godina ispod taverne se nalazila dvorana za ples u kojoj su se srijedom održavale večeri salse, no čini se da je u međuvremenu to nestalo. U svakom slučaju, nisam vidjela plakat koji bi pozivao na taj spektakl. Malčice sam se probila naprijed i ušla u unutrašnjost Coupolea. Odmah me okružio živahan žamor. Konobari su užurbano hodali sa srebrnim pladnjevima kroz dugačke redove stolova s bijelim stolnjacima, iznad kojih se izdizala golema kupola. Sala je sa svojim zeleno obojenim stupovima i art-deco svjetiljkama smještenima ispod stropa oduvijek bila zadivljujuća. Restoran je pulsirao od života. Ovdje je moto bio “se donneren spectacle”. Priušti si spektakl. Gosti su to uvažavali. Dugo nisam bila ovdje i sad me poprilično zabavljalo gledati tu šarenu strku. Ljubazni šef sale je svim onim gostima koji nisu rezervirali stol dijelio male, crvene kartice i upućivao ih da pričekaju u baru. Na karticama su bila ispisana imena slavnih skladatelja i svakih nekoliko minuta čuo se glas nekog mladog konobara, koji je, hodajući oko bara, vikao veselo i iz sveg glasa, poput kakva direktora cirkusa. “Bach. Dvije osobe, molim.” Ili “Čajkovski, četiri osobe, molim.” Ili “Debussy, šestero ljudi, molim.” I tad bi neki od onih koji su čekali u baru ustali i bili otpraćeni do stola. “Bonsoir, mademoiselle, jeste li rezervirali stol?” službeno me upitao šef sale kad sam došla na red. Neka mlada žena preuzela je moj kaput i gurnula mi u ruku garderobni broj. Kimnula sam. “J'ai un rendez-vous avec monsieur Andre Chabanais”, rekla sam kako imam dogovoreno s gospodinom Chabanaisom. Bacio je pogled na dugu listu. “Ah, oui, evo ga”, rekao je. “Stol za tri osobe. Trenutak molim!” Mahnuo je i pozvao konobara. Konobar, stariji gospodin kratke sijede kose, dobronamjerno mi se nasmiješio. “Molim vas, pođite za mnom, mademoiselle.” Kimnula sam i osjetila kako mi je srce počelo jače kucati. Za pola sata konačno ću upoznati Roberta Millera, koji se, kako je to opisao u svome pismu “tako veseli upoznati me uživo”. Poravnala sam haljinu. Bila je to ona zelena, svilena haljina iz knjige, haljina koju sam nosila i na fotografiji koju sam poslala Milleru. Nisam ništa željela prepustiti slučaju. Ljubazni konobar ostao je stajati neposredno ispred drvene niše. “Et voila”, rekao je. “Izvolite!” Andre Chabanais odmah je skočio na noge. Nosio je odijelo i bijelu košulju s elegantnom tamnoplavom kravatom. “Mademoiselle Bredin!” viknuo je. “Drago mi je što vas vidim. Molim vas, sjednite.” Pokazao mi je na moje mjesto i ostao stajati iza stolca.
63
“Hvala.” Konobar je malo pomaknuo stol s bijelim stolnjakom i već postavljenim čašama, a ja sam prošla pored njega i sjela na stolac presvučen kožom. I Andre Chabanais je opet sjeo. “Što želite popiti? Šampanjac? Za proslavu velikog dana?” Urednik mi se nasmijao. Osjetila sam kako crvenim i bila ljutita sama na sebe jer sam shvatila kako je i on to uočio. “Nemojte biti drski”, uzvratila sam i čvrsto stegnula svoju torbicu u krilu. “Ali, može, bilo bi lijepo popiti šampanjac.” Letimično je pogledao moje gole ruke, zatim mu se pogled ponovo sreo s mojim. “Smijem li vam dati kompliment?” Nije čekao odgovor. “Izgledate prekrasno, ako smijem reći. Haljina vam odlično pristaje. Ističe boju vaših očiju.” “Hvala”, rekla sam i nasmijala se. “Ni vi večeras ne izgledate loše.” Andre Chabanais mahnuo je konobaru. “Znate, ja danas tu igram samo malu, sporednu ulogu.” Okrenuo se. “Dvije čaše šampanjca, molim!” “Hm. Pa, mislila sam da ja igram sporednu ulogu”, uzvratila sam. “U krajnjoj liniji, ja sam ovdje samo en passant. U prolazu.” “Vidjet ćemo”, zaključio je monsieur Chabanais. “No, bez obzira na to, smijete odložiti svoju torbu. Vaš autor bit će ovdje za najkasnije četvrt sata.” “Mislite, vaš autor”, rekla sam i odložila torbicu. Monsieur Chabanais se nasmijao. “Recimo jednostavno naš autor.” Stigao je konobar i poslužio nam šampanjac. Pružio nam je jelovnike. “Hvala, ali čekamo našega gosta”, rekao mu je monsieur Chabanais i odložio jelovnik sa strane. Uzeo je čašu i nazdravio. Kucnuli smo se čašama. Šampanjac je bio hladan kao led. Otpila sam tri velika gutljaja i osjetila kako je nervozu zamijenila mnogo opuštenija napetost iščekivanja. “Hvala vam još jednom na trudu”, rekla sam i odložila čašu sa šampanjcem: “Iskreno, napeta sam kao luk i strijela.” Andre Chabanais je kimnuo. “To mogu razumijeti.” Uvalio se u svoj stolac. “Ja sam, primjerice, veliki obožavatelj Woodyja Allena. Počeo sam svirati klarinet samo zato što ga on svira.” Nasmijao se. “Nažalost, pokazalo se da moja strast nije baš rođena pod sretnom zvijezdom. Kad sam vježbao, susjedi su uvijek lupali po zidovima.” Otpio je gutljaj vina pa rukom počeo gladiti bijeli stolnjak. “I onda je Woody Allen došao u Pariz, i održao jazz-koncert sa svojim komičnim, malo vremešnim bendom. Dvorana u kojoj se inače izvodi klasična glazba velikih orkestara bila je rasprodana i ja sam ulovio mjesto u petom redu. Kao i mnogi drugi, nisam došao zbog muzike. Da budem iskren, Woody Allen nije svirao ništa bolje od bilo kojeg jazz-glazbenika u bilo kojem pabu na Montmartreu. Ali sresti tog starijeg čovjeka kojeg sam poznavao iz mnogih filmova, vidjeti ga iz neposredne blizine, slušati ga kako priča... Sve to bilo mi je strašno uzbudljivo.” Nagnuo se naprijed i naslonio bradu na ruku. “I dan-danas ljut sam na jednu stvar.” Na trenutak je zastao, a ja sam otpila šampanjac i također se nagnula naprijed. Taj Chabanais bio je zaista dobar u pričanju priča. A bio je i iznimno pažljiv. Kad je primijetio da mi je čaša prazna, dao je znak konobaru, a on je odmah donio još dvije čaše šampanjca. “Za vas”, rekao je Andre Chabanais, a ja sam bez prosvjedovanja podigla čašu. “Dakle, još dan-danas ljuti ste zbog nečeg”, ponovila sam u iščekivanju. “Da” rekao je i brzo prešao ubrusom preko usana. “Ovako je bilo. Kad je taj koncert završio, dvoranom se prolomio silovit pljesak. Ljudi su se podigli na noge i toptali o pod kako bi odali priznanje tom malom, bljedunjavom čovjeku koji je tamo stajao u nekakvu puloveru i hlačama, skromno i zbunjeno, kao u svojim filmovima. Pet puta odlazio je i ponovo se vraćao, praćen burnim pljeskom svojih obožavatelja. A onda je odjednom na pozornicu skočio nekakav div u crnom odijelu. Imao je zalizanu crnu kosu, razumijete, onako, na prvi pogled izgledao je više kao intendant ili kakav tenor. U svakom slučaju, pružio je ruku iznenađenom Allenu i dodao mu svoju kartu i
64
kemijsku olovku kako bi dobio autogram. Allen mu se potpisao, a zatim konačno nestao s pozornice.” Monsieur je ispio čašu do kraja. “Volio bih da sam i ja imao smjelosti, jednostavno, samo skočiti na pozornicu. Zamislite vi to, mogao sam taj autogram jednog dana pokazivati svojoj djeci.” Uzdahnuo je. “Sad je dobri Woody opet u Americi, i dalje pratim njegove filmove, ali nekako se ne nadam da ću ga u ovome životu ikad više vidjeti uživo.” Pogledao me i ovaj put nisam osjetila ni traga izrugivanju. “Znate, mademoiselle Bredin, želim vam reći kako sam zapravo zadivljen vašom upornošću. Kad nešto želimo, moramo to i htjeti.” Nježan zvuk zvona prekinuo je njegov monolog o mojoj snazi volje. “Oprostite, molim vas, to je moj.” Andre Chabanais izvukao je mobitel iz jakne i okrenuo se ustranu: “Qui?” Bacila sam pogled na sat i začudila sam se što je već osam i petnaest. Vrijeme je jednostavno proletjelo i Robert Miller trebao bi stići svaki čas. “Ah, Bože, kako glupo, baš mi je žao”, čula sam kako govori monsieur Chabanais. “Ma, ne, ne. Nije nikakav problem. Ugodno sam se smjestio. Samo polako, bez stresa.” Nasmijao se. “Dobro. Vidimo se malo kasnije. Salut.” Vratio je mobitel u jaknu. “Javio se Robert Miller”, rekao je. “Još je u nekoj gužvi i može doći tek za pola sata.” Pažljivo me pogledao. “Baš glupo da sad morate čekati.” Slegnula sam ramenima. “Najhitnije je da dođe”, rekla sam, pitajući se gdje je zapeo Robert Miller. Što zapravo radi kad ne piše knjige? Upravo sam ga to htjela pitati, kad je Andre Chabanais rekao: “A propos. Niste mi još ništa rekli o Millerovu pismu. Što je pisalo u njemu?” Nasmiješila sam mu se i zavrtjela pramen kose oko prsta. “Znate što, monsieur Chabanais, uredniče u izdavačkoj kući Opale?” rekla sam i napravila malu stanku. “To vas se uopće ne tiče.” “Oh”, rekao je pomalo razočarano i dodao: “Dajte, budite malčice indiskretni, mademoiselle Bredin. Ipak sam ja bio taj koji je dostavio pismo.. “Nikad”, rekla sam. “Samo ćete mi se opet rugati.” Lice mu je poprimilo nedužan izraz. “Da, da”, rekla sam. “Uostalom, odakle vam moja privatna adresa?” Na trenutak je djelovao pomalo nervozno, no tad se nasmijao. “Poslovna tajna. Ako vi meni nećete ništa odati, neću ni ja vama. Računao sam na malo više zahvalnosti...” “Nema šanse”, rekla sam i otpila još jedan gutljaj. Dok ne doznam kakva to veza postoji između mene i Roberta Millera, neću mu ništa reći. Ipak mi je Miller spomenuo “malu tajnu”. Šampanjac me je postupno omamio. “U svakom slučaju, ne vjerujem da će naš autor”, napravila sam značajniju stanku, “biti jako bijesan kad me vidi kako sjedim ovdje. Njegov odgovor bio je jako ljubazan.” “Iznenađujuće, mora da je vaše pismo bilo neodoljivo.” “Koliko dobro zapravo poznajete Millera?” upitala sam, propuštajući komentirati njegovu opasku o “neodoljivom pismu”. “Oh, zaista dobro.” Imala sam osjećaj da u smijehu monsieura Chabanaisa osjećam dašak ironije. Ili sam to samo umislila? “Nismo baš najbolji prijatelji, i u nekim pogledima djeluje smeteno, ali mislim kako mogu reći da poznajem i najskrivenije kutke njegova mozga.” “Zanimljivo”, rekla sam. “On bezuvjetno drži do svojeg 'povjerljivog' urednika.” “Nadam se da zaista jest tako.” Andre Chabanais pogledao je na sat. “Znate što? Malo mi je to glupo. Gladan sam kao vuk. Što mislite o tome da naručimo nešto za jelo?” “Ne znam”, rekla sam, oklijevajući. “Nije predviđeno da ja...” Prošlo je petnaestak minuta, već je bilo pola devet i primijetila sam kako sam i ja pomalo gladna.
65
“Onda ja odlučujem”, rekao je Andre Chabanais i pozvao konobara. “Ipak bih sad naručio”, rekao je. “Uzet ćemo dva, ovaj, ne, tri puta Curry d'Agneau des Indes i uz to ćemo popiti... onaj Chateau Lafite-Rothschild.” “Vrlo dobro.” Konobar je uzeo menije i stavio na stol košaricu s kruhom. “Kad ste već ovdje, morate kušati tu slavnu janjetinu s curryjem”, rekao je sve bolje raspoloženi monsieur Chabanais, pokazujući prema Indijcima odjevenima poput maharadža, koji su posluživali janjetinu s curryjem, gurajući mala kolica kroz restoran. “Baš me zanima vaše profesionalno mišljenje.” Kad se nekoliko minuta poslije devet opet oglasio mobitel Andrea Chabanaisa i kad je Robert Miller definitivno otkazao svoj dolazak u Coupole, bilo je prekasno da odem, iako mi je to proletjelo kroz misli. Već smo počeli piti to baršunasto crveno vino plemenita okusa. Na tanjurima nam se već pušila ta janjetina s curryjem koja po meni i nije bila tako fantastična; mogla je podnijeti malo više banana, jabuka i kokosovih pahuljica. Monsieur Chabanais dobro je primijetio moje oklijevanje nakon što mi je tužna lica prenio novost. Od silnog razočaranja obuhvatila sam oblu čašu s crnim vinom. “Kako glupo”, rekao je. “Bojim se da sad moramo sve pojesti sami. Ne želite me valjda sad ostaviti s kilom janjetine i buteljom crnog vina. Ili? Recite mi da to nije istina!” Odmahnula sam glavom. “Ne, naravno da ne. Pa, niste vi krivi...” “To bi onda bilo to...” Otpila sam gutljaj vina i nasilu se nasmijala. Došla sam uzalud. Uzalud sam uzela slobodnu večer. Uzalud sam se pomno okupala, uredila kosu, odjenula zelenu haljinu. Uzalud sam stajala ispred ogledala i izmišljala rečenice koje ću izgovoriti Robertu Milleru. Bila sam tako blizu. Zašto bar jednom nije sve moglo poći kako valja? “Oooh... pa vi ste sad strašno razočarani”, rekao je Chabanais, kao da iskreno suosjeća. Namrštio se. “Nekad bih mogao tog Millera lansirati na Mjesec. Znate, nije ovo baš prvi put da otkazuje dogovor u posljednji čas.” Pogledao me smeđim očima i nasmijao se. “I sad sjedite tu s nekim glupim urednikom, razmišljate kako ste došli uzalud, a i ta janjetina nije baš tako fantastična, kao što svi tvrde...” Uzdahnuo je. “To je zaista teško, ali vino je fantastično, to morate priznati!” Kimnula sam. “Da, to je točno.” Andre Chabanais zaista se trudio utješiti me, i to je, usprkos svemu, bilo jako, jako lijepo od njega. “Ah, mademoiselle Bredin, ne budite tako tužni”, rekao je. “Samo je pitanje vremena kad ćete upoznati tog autora. Ipak vam je pisao, pa i to nešto znači, ili možda ne?” uz upitan pogled raširio je ruke. “Da”, rekla sam tiho i prešla zamišljeno kažiprstom preko usana. Chabanais je bio u pravu. Ništa još nije izgubljeno. Možda bi bilo i bolje naći se s Robertom Millerom nasamo. U mojem restoranu. Chabanais se nagnuo. “Nisam neka zamjena za veličanstvenog Mr. Millera, ali učinit ću sve što je u mojoj moći kako vam ova večer ne bi ostala u ružnom sjećanju. I kako biste mi darovali još jedan majušni smiješak.” Potapšao me po ruci i zadržao je dulje nego što je to bilo nužno. “Osoba ste koja vjeruje u sudbinu, mademoiselle Bredin. Što mislite? Postoji li nekakav viši razlog zbog kojeg mi sad ovdje sjedimo i držimo se za ruke?” Namignuo mi je, a ja sam se kiselo nasmijala pa istrgla ruku i lupnula ga po prstima. “Nekim ljudima daš mali prst, a oni bi cijelu ruku”, rekla sam. “Toliko sudbine jednostavno ne može biti, monsieur Chabanais. Dajte vi meni radije još malo vina.”
66
10. Večer je protekla bolje nego što sam očekivao. Aurelie Bredin bila je vidljivo uzbuđena. Došla je u Coupole pet minuta prije dogovorenog vremena, dobro raspoložena i u toj zelenoj svilenoj haljini koju sam dočekao sa smiješkom. Izgledala je sjajno i morao sam se susprezati kako ne bih stalno buljio u nju. Šalili smo se da nam prođe vrijeme i u tom veselom iščekivanju Aurelie se pokazala mnogo pristupačnijom nego što sam mislio da jest. A onda me, kao što sam dogovorio, nazvao Silvestro. Preuzeo je taj zadatak bez suvišnih pitanja. Nazvao me i pitao: “I, kako ide?” “Ah, Bože, kako glupo, baš mi je žao”, uvjerljivo sam mu odgovorio. “To zvuči kao daje dobro”, odgovorio je. “Ma, ne, ne. Nije nikakav problem. Ugodno sam se smjestio. Samo polako, bez jurnjave.” “Želim ti dobru zabavu. Čujemo se”, završio je svoj zadatak. Prekinuo sam vezu. Aurelie je nasjela na priču o kašnjenju. Naručio sam nam šampanjac. Pijuckali smo i ugodno čavrljali, iako sam se sav preznojio kad me, ničim izazvana, upitala odakle mi njena privatna adresa. No, uspio sam se spretno izvući. Ni ona meni nije povjerila svoje male tajne. Nije rekla ni riječi o tome što je stajalo u pismu. Nije mi, naravno, ispričala ni da je pozvala Roberta Millera u svoj lijepi restoran. Bilo je osam i petnaest. Već smo jeli janjetinu s curryjem i mademoiselle Bredin objašnjavala mi je zašto ne vjeruje u slučajnosti kad mi je ponovo zazvonio mobitel. Opet Silvestro. “I, jesi li je već osvojio?” Teško sam uzdahnuo u mobitel i teatralno prošao rukom kroz kosu. “Ne, ne mogu vjerovati... Ah, baš glupo!” Silvestro se nasmijao. “Drži se, dječače moj!” Odgovorio sam: “Strašno mi je žao Mr. Miller, ali zar ne biste mogli navratiti? Makar nakratko?” Krajičkom oka uspio sam vidjeti kako je mademoiselle uznemireno odložila pribor za jelo i upitno me pogledala. “Da, mi... ah, mislim... Već sam naručio nešto za jelo. A možda još stignete?” Glumio sam da uporno uvjeravam Millera da dođe. “Možda još i uspijete!” ponovio je Silvestro za mnom, zadirkujući. “Trebao bi se čuti. To ti ja zovem poduzetnički duh. Ali ne, neću doći. Želim ti dobar provod s tom malenom.” “Barem još dva sata... Aha... Riješeno. Hm. Hmm... A ništa, da, prava šteta... Dobro onda. Javite se kad stignete kući”, ozbiljnim glasom ponavljao sam rečenice koje je navodno izgovorio Miller. “Daj više završi, dosta ti je to”, smijuljio se Silvestro. “Cao, cao!” Prekinuo je vezu. “Ok. Ma ne, naravno da razumijem. Ok, nema problema... Doviđenja, Mr. Miller.” Odložio sam mobitel pokraj tanjura i pogledao mademoiselle Bredin duboko u oči. “Miller je upravo otkazao”, rekao sam i duboko uzdahnuo. “Iskrsnuli su mu neki problemi. Zadržat će se još najmanje dva sata na tom nekom sastanku. Kaže da možda čak i duže. I da je potpuno iscrpljen i da nema smisla da se nađemo jer se ujutro već mora vratiti.” Vidio sam da joj je to teško palo. Čašu vina obuhvatila je kao pojas za spašavanje i na trenutak sam se pribojao da to neće moći podnijeti i da će jednostavno otići. “Žao mi je”, rekao sam slomljeno. “Možda sve ovo i nije bila baš najbolja ideja.” Kad je odmahnula glavom i ostala sjediti, rekavši mi kako nisam ni najmanje kriv, nekako sam osjećao grižnju savjesti. Ali, što sam trebao učiniti? Nikako nisam mogao iščarobirati Roberta Millera. U krajnjoj liniji — bio je tu. I tako sam se posvetio tješenju mademoiselle Bredin i pokušao je oraspoložiti s nekoliko šala na račun njezine vjere u sudbinu.
67
Čak sam je u nekom kratkom i slatkom trenutku uhvatio za ruku, no ona ju je izvukla dajući mi po prstima kao kakvu neodgojenu dječaku. Zatim me pitala čime se Robert Miller zapravo bavi kad ne piše knjige i kakav sastanak to ima, a ja sam odgovorio kako ni sam ne znam točno o čemu je riječ, ali da on vjerojatno kao inženjer obavlja neki savjetnički posao za taj automobilski koncern. Nakon toga strpljivo sam slušao što je se toliko dojmilo u knjizi Roberta Millera, koliko je zapanjujuće da je knjigu pronašla baš u pravom trenutku i na kojim se mjestima smijala ili bila dirnuta. Laskalo mi je slušati njezine lijepe riječi, promatrajući njezine tamne, zelene oči koje su se raznježile. U više navrata došlo mi je dajoj kažem kako sam ja taj koji je spasio njenu dušu. Ali blokirao me strah da ću je izgubiti, i to prije nego što uopće dobijem priliku osvojiti je. Glumio sam iznenađenje kad mi je, iako malo oklijevajući, ali sa sve više povjerenja, pričala o meni već dobro poznatim slučajnostima vezanima uz restoran i junakinju. “Shvaćate li sada zašto moram vidjeti tog čovjeka?” rekla je i ja sam joj, pun razumijevanja, dao za pravo. Konačno, ja sam jedini koji posjeduje ključeve “sudbonosne tajne”. Tajne koja je zapravo mnogo jednostavnija nego što to misli Aurelie Bredin, iako ništa manje sudbonosna. Da sam onda objavio knjigu pod svojim imenom i sa svojom fotografijom, djevojka zelenih očiju i očaravajućeg osmijeha, koju sam izabrao za junakinju svoje mašte tad kad sam je ugledao kroz staklo restorana, u meni bi vidjela muškarca kojega joj je poslala sudbina. I sve bi bilo dobro. Ovako sam bio osuđen na laž i borbu protiv izmišljenog pisca. No dobro, ne baš skroz izmišljenog, što sam bolno osvijestio pri sljedećem pitanju Aurelie Bredin. “Pitam se zašto ga je gospoda Miller ostavila”, rekla je pa zamišljeno nabola vilicom posljednji komad janjetine s tanjura. “On je uspješan inženjer, topla je i šaljiva osoba, inače ne bi mogao pisati takve knjige. A osim toga, smatram da izgleda fantastično. Mislim, mogao bi biti glumac, zar nije tako? Zašto jedan tako atraktivan muškarac biva ostavljen?” Ispila je vino, a ja sam slegnuo ramenima i ponovo joj napunio čašu. Ako smatra da zubar fantastično izgleda, nisam baš u zahvalnom položaju. Zapravo je dobro što nikad neće susresti Sama Goldberga. Neće, ako ja budem u stanju to spriječiti! “Što je? Odjednom imate tako ljutit pogled” Pogledala me kao da se izruguje. “Jesam li nešto krivo rekla?” “Za ime Božje, ne, niste!” Mislio sam kako je došlo pravo vrijeme da malo demantiram svoju atraktivnu superjunakinju. “Nikad ne znamo što se krije iza fasade, zar ne?”, rekao sam važno. “Nije sve u dobrom izgledu. Ja, recimo mislim da njegovoj ženi nije bilo lako s njim, ma koliko ga god ja cijenio kao autora.” Mademoiselle Bredin je postala zbunjena. “Što mislite pod time, nije joj baš bilo lako?” “Ah, ništa. Ma, pričam gluposti. Jednostavno zaboravite to što sam rekao.” Glasno sam se nasmijao kako bih prikrio da sam rekao više nego što sam htio. Zatim sam odlučio promijeniti temu. “Zar ćemo cijelu večer razgovarati samo o Robertu Milleru? On zaista jest razlog što smo oboje ovdje, ali ipak nas je ostavio da čekamo.” Uzeo sam bocu i natočio si još vina. “Zanima me kako to da takva prekrasna žena poput vas još uvijek nije udana? Imate li tako puno poroka?” Aurelie se zacrvenjela. “Haha”, zatim se nasmijala i upitala: “A vi?” “Mislili ste reći, zašto jedan tako prekrasan muškarac poput mene još nije oženjen? Ili koji su moji poroci?” Aurelie je otpila još jedan gutljaj vina i lice joj je prekrio smiješak. Nalaktila se na stol i pogledala me. “Poroci”, rekla je. “Hm”, uzvratio sam. “Toga sam se i bojao. Čekajte da razmislim.” Uzeo sam njezinu ruku i nabrajao na njenim prstima. “Moji poroci su... Hrana. Piće. Cigarete. Navođenje lijepih žena da skrenu s pravoga puta... Je li to za početak dovoljno?” Povukla je ruku i nasmijala se kao da se zabavlja. Dok je kimala glavom, zagledao sam se u njezine usne i maštao o tome kako bi bilo ljubiti ih. I nismo više razgovarali o Robertu Milleru, već o nama. Iz jednog partnerskog odnosa došli smo do nečeg što je izgledalo kao pravi spoj. Kad je
68
konobar pristupio našem stolu s pitanjem imamo li još kakvu želju, naručio sam još jednu butelju vina. Osjećao sam se kao da sam u sedmom nebu, no tad se dogodilo nešto što nisam predvidio na svojem romantičnom meniju. Još se i danas ponekad pitam ne bi li zagonetni autor već tad potonuo u povijest, a ja zauzeo njegovo mjesto, samo da ta stara dama, lakrdijašica, odjednom nije zasjela za naš stol. “Un, deux, trois — ga c'est Paris!” 14 Društvo dobro raspoloženih konobara stajalo je u polukrugu na jednoj strani sale. Iz svega glasa povikali su rečenicu koja se svake večeri (katkad i više puta) može čuti u Coupoleu. Medu mnogobrojnim gostima uvijek netko ima rođendan. Pola sale promatralo je kad su konobari, marširajući jedan za drugim, unijeli golemu tortu do slavljeničina stola. Nebrojene prskalice prštale su svjetlošću poput kakva malena vatrometa. Bio je to stol koji se nalazio dva reda iza nas i Aurelie Bredin gledala je u tom smjeru i protegnula vrat kako bi mogla bolje vidjeti. Odjednom je ustala i mahnula. Iznenađeno sam se okrenuo i vidio raspoloženu staru damu u sjajnoj ljubičastoj haljini koja je sjedila sama za jednim od stolova. Pred sobom je imala pladanj pun kamenica i svakom je konobaru pružila ruku. Oduševljeno je pogledala prema nama i odzdravila, mašući nam. “Poznajete li gospođu?” upitao sam Aurelie Bredin. “Da, naravno!” uzviknula je oduševljeno, ponovo mašući. “To je Mrs. Dinsmore. Jučer smo se upoznale na groblju. Zar to nije strašno smiješno?” Kimnuo sam i nasmijao se. Nije mi bilo baš strašno smiješno. Bilo je pola jedanaest i imao sam nelagodan (ali dobar) predosjećaj da je našem lijepom druženju udvoje za stolom došao kraj. Nekoliko minuta nakon toga upoznao sam Mrs. Dinsmore, osamdesetpetogodišnju Amerikanku koja je došla do nas zajedno sa svojim oblakom opijuma. Bila je udovica jednoga dirigenta, majka sina koji u Južnoj Americi gradi mostove, baka troje unučadi plave kovrčave kose. Bila je i muza mnogih umjetnika, a svi su oni imali nešto zajedničko: svi su nekad s Mrs. Dinsmore u Coupoleu preživjeli prekrasna slavlja. I svi su bili već pod zemljom. Postoje ljudi koji sjednu za stol i odmah zavladaju razgovorom. Postupno se konverzacija utišava, svaka druga tema izgara poput premalena plamena i nakon samo pet minuta svi oduševljeno osluškuju priče i anegdote takvih osoba koje plijene pozornost svojom gestikulacijom, koje imaju moć zabavljanja, ali se ne znaju zaustaviti. Bojim se da je i Mrs. Dinsmore bila takva osoba. Otkako je ta osamdesetpetogodišnja gospoda sa sijedim kovrčama i crveno našminkanim usnama vrisnula: “Kakvo prekrasno iznenađenje, djevojčice, tome ćemo nazdraviti šampanjcem Bollinger!” i zauzela mjesto između nas, više nisam imao ni najmanje šanse pridobiti pozornost Aurelie Bredin. Za naš stol odmah su donijeli šampanjac u srebrnoj posudi u kojoj su plivali komadići leda i bilo je jasno kako je Mrs. Dinsmore bila apsolutna ljubimica Alaina, Pierrea, Michela, Igora i svih ostalih konobara, kako god se zvali. Odjednom je sva pažnja zaposlenika Coupolea bila usmjerena na naš stol. I miruje došao kraj. Nakon dvije čaše šampanjca prepustio sam se karizmi dame koja je neprekidno brbljala, zadivljeno sam promatrao perje na njezinoj maloj ljubičastoj kapi, perje koje je treperilo pri svakom njezinu pokretu. Aurelie Bredin pratila je svaku riječ Mrs. Dinsmore i izgledala je kao da se izvrsno zabavlja; dobacila bi mi pogled svaki put kad bismo zajedno prasnuli u smijeh na kakvu smiješnu anegdotu izvanredne lady. Sto smo više pili, bilo nam je sve veselije i nakon nekog vremena zabavaljao sam se kao i svi drugi. S vremena na vrijeme Mrs. Dinsmore prekinula bi svoje monologe kako bi nam skrenula pozornost na druge goste u restoranu (za jednu stariju damu izgledala je nevjerojatno dobro) ili kako bi nas pitala jesmo li i mi već slavili rođendan u Coupoleu (“To svakako morate isprobati, tu je uvijek odlična zabava!”)
14
“Je'n, dva, tri — to je Pariz!”
69
Zatim je poželjela doznati naše datume rođenja (pa sam saznao da Aurelie Bredin ima rođendan za otprilike dva tjedna, naime, šesnaestog prosinca) i oduševljeno je pljeskala svojim malim rukama. “Drugi travnja i šesnaesti prosinca”, ponovila je. “Ovan i Strijelac. Dva vatrena znaka! To savršeno odgovara!” Nisam bio neki poznavatelj astrologije, ali u ovome sam joj rado dao zapravo. Mrs. Dinsmore je bila rođena u posljednjem danu znaka Škorpiona, kako nam je objasnila trenutak poslije, a žene tog znaka bile su podjednako bogate duhom i opasne. Coupole se polako praznio, samo se još za našim malim stolom i dalje slavilo, pilo i smijalo, a Mrs. Dinsmore očito je bila u elementu. “Upravo za ovim stolom ovdje, ili je to bio onaj tamo, ma tako svejedno, sjedila sam s Eugeneom i slavila svoj rođendan”, oduševljeno je govorila Mrs. Dinsmore, dok nam je jedan od konobara točio još šampanjca. “Eugene, koji?” raspitivao sam se. “Ionesco, naravno. Koji drugi”, odgovorila je nestrpljivo. “Ah, on je katkad bio neopisivo smiješan, ne samo u svojim predstavama! A sad leži na Montparnasseu, jadnik! No katkad ga posjećujem.” Zamišljeno se smješkala “Još uvijek se sjećam te večeri. Nažalost, zaboravila sam koji je točno rođendan bio, dogodilo se to dva puta. Možete li si to uopće zamisliti? Dva puta...” Gledala nas je svojim malenim tamnim očima koje su sjale poput dva gumba i nastavila: “...da je nespretni konobar prolio crno vino po Eugeneovu svijetlosivom sakou. I znate što je on na to rekao? 'Nema problema. Kad malo bolje razmislim, boja ovog odijela zapravo mi se nikada nije sviđala!'“ Mrs. Dinsmore zabacila je glavu unatrag i smijala se u najvišim tonovima, dok je malo pero na njezinoj glavi treperilo kao da će poletjeti. Nakon malog izleta u privatni život Eugenea Ionesca koji se zasigurno ne može pronaći ni u jednoj biografiji, Mrs. Dinsmore se ponovo posvetila meni. “A vi, mladiću? Što vi pišete? Aurelie mi je rekla da ste pisac Prekrasno zanimanje”, dodala je, ne čekajući moj odgovor. “Moram priznati da su mi pisci uvijek bili za nijansu zanimljiviji od glumaca ili slikara.” Tada se nagnula prema Aurelie i njezine crvene usne približile su se slatkom uhu mademoiselle Bredin koje je, što sam tek sad uspio zamijetiti, bilo malčice klempavo, pa rekla: “Djevojčice, on je onaj pravi.” Aurelie je vrisnula od smijeha, dlanom prekrila usta, a njezino naglo veselje jednako me zbunilo kao i situacija da me stara dama smatrala piscem. Ali, pobogu, ja sam i bio pisac, iako ne neki značajni pisac i, osim toga, sigurno sam bio onaj pravi. Pa sam se i ja počeo smijati i pridružio se damama. Mrs. Dinsmore podigla je čašu. “Znate što? Vrlo ste mi simpatični, mladiću”, velikodušno je objasnila, tapšući me po koljenu rukama na kojima je blistalo prstenje s upadljivo velikim kamenjem. “Zovite me samo Liz.” Pola sata poslije, nakon što su nas konobari više puta srdačno pozdravili, Liz, mademoiselle Bredin i ja smo, kao posljednji gosti napustili Coupole. Zajedno smo pozvali taksi jer je tako odlučila Mrs. Dinsmore (“Meni je rođendan i ja ću platiti taksi.”) Prvo smo odvezli mademoiselle Bredin, koja je kao i Mrs. Dinsmore, za vrijeme vožnje sjedila pokraj mene (mene su posjeli u sredinu, između dama) i na trenutke mi doticala ramena svojom mirisnom kosom. Nakon toga taksi se dovezao do moje kuće, da bi, naposljetku, odvezao i slavljenicu, koja je živjela negdje u Maraisu. Moram priznati da mi je ova večer prošla drugačiju nego što sam priželjkivao. Međutim, bila je to zasigurno jedna od najveselijih večeri koje sam proživio. Tjedan dana kasnije, u nedjelju poslijepodne, sjedio sam s Adamom Goldbergom u kožnim naslonjačima u Cafe des Editeursu i prepričavao mu sve o Aurelie Bredin i neobičnim zapletima koji su su se odigrali posljednjih tjedana. Zapravo smo čekali Sama koji je doputovao zajedno s Adamom, no zubar je još svratio do Champ de Marsa kako bi djeci kupio osvijetljene minijature Eiffelova tornja. “Oh, boy”, rekao je Adam kad sam mu ispričao sve o večeri u Coupoleu i Silvestrovim lažnim pozivima. “Na tankom si ledu, to ti je valjda jasno. Zar ne možeš malo manje lagati?”
70
“Kaže mi tko?” uzvratio sam. “Ako te smijem još jednom podsjetiti, cijela ova stvar sa pseudonimom i autorovom fotografijom bila je tvoja ideja!” Bilo mi je neobično svojeg samouvjerenog prijatelja vidjeti ovako uznemirena. “Hey, Adame, što se događa?” pitao sam. “Inače mi svaki put kažeš da se ne trebam ničega bojati, a sad mi tu moraliziraš.” Adam je podigao ruku kao da me želi smiriti. “Dobro, dobro. Prije se radilo samo o poslu. Sad stvar postaje intimna.” Lupkao je prstima po naslonu. “To mi se čini poprilično opasnim, dragi moj, zaista. Mislim, ovdje je riječ o ženi, Andre. Ona ima osjećaje. Sto misliš, kako će reagirati kad otkrije da si se poigravao s njom? Da si je svjesno razočarao. Nakon toga ta će djevojka napraviti živi cirkus, doći u izdavačku kuću i plakati monsieum Monsignacu. A onda se stvarno možeš spakirati.” Odmahnuo sam glavom. “Moj plan je u potpunosti siguran”, rekao sam. “Aurelie nikada neće doznati istinu, osim ako joj ti kažeš.” Od večeri u Coupoleu imao sam dovoljno vremena razmisliti kako će se stvari razvijati dalje. Odlučio sam da će mademoiselle Bredin u dogledno vrijeme primiti još jedno pismo od Roberta Millera u kojem će on predložiti termin za zajedničku večeru u Temps des Cerisesu. Već sam znao i kad će to biti: na rođendan Aurelie Bredin. No, ovaj put pismo bi moralo stići iz Engleske, pa sam zamolio Adama da ga ponese nakon književne večeri i ubaci u poštanski sandučić u Londonu. Zašto se Robert Miller na kraju ipak neće pojaviti, nisam još razradio. Znao sam samo da ću smisliti neki razlog da tad budem na mjestu događaja. I bilo mi je kristalno jasno da taj put ja neću biti osoba koja će joj prenijeti poruku o otkazivanju dogovora. To bi bilo preupadljivo. Dok sam sjedio s agentom Roberta Millera u lokalu u kojem su se rado okupljali urednici i izdavači, kako bi ispred polica s knjigama razgovarali o visokoj i manje visokoj literaturi, sinula mi je ideja koja mi se sve više sviđala. No, morao sam je malo bolje razraditi kako bi Adam Goldberg sudjelovao u igri. “A što ako mala dozna za književnu večer i dođe? Ne možemo mojeg brata uvući u tvoje lažne ljubavne fantazije, to bi bilo prekomplicirano. Samu je već ionako bio problem ne reći svojoj ženi pravi razlog putovanja u Pariz.” Pogledao me. “I prije nego što me to sad pitaš, kažem ti 'ne'. Nije obrijao bradu. Mojoj šogorici jako se sviđa brada. Još bi mogla pomisliti da ima ljubavnicu, i zato Sam nije želio riskirati.” Kimnuo sam. “Ok, nije bitno. U pravilu, nema ničeg lošeg u tome da autor pušta bradu. Ili? Važno da se ne izbrblja. On nema ženu. On, naime, živi sam sa svojim malenim psom Rockyjem, sjećaš se? U toj svojoj glupoj kolibi.” (Adam je bio posebno ponosan kad je izmislio Rockyja. “Tako sladak pas uvijek privlači pozornost”, rekao je tad. “Žene padaju na to!”) “Možeš mu sam sve još jednom ispričati”, uzvratio je Adam, pogledavši na sat. “Gdje li je uopće?” Oboje smo istovremeno pogledali prema vratima, ali Samu Goldbergu očito se nije žurilo. Adam je otpio gutljaj scotcha i naslonio se u crveni kožni naslonjač. “Baš sranje da se više nigdje ne može pušiti”, rekao je. “Od vas Francuza nisam to očekivao, da tako kopčate. Liberie toujours, zar nije?” “Da, baš peh”, uzvratio sam. “Poznaje li tvoj brat sadržaj romana?” Adam je kimnuo. “Dakle”, vratio se ponovo na svoje strahove, “što ćeš učiniti ako mademoiselle Bredin ipak nešto načuje o književnoj večeri?” Obijesno sam se nasmijao. “Adame. Ona je kuharica. Pročitala je jednu jedinu knjigu, i to je igrom slučaja bila moja knjiga. Nije od onih koje inače posjećuju književne večeri, tu vois? Osim toga, cijela će se stvar održati u maloj knižari na otoku Saint-Louis. To uopće nije mjesto na kakva ona zalazi. Čak i da pročita intervju u Figarou, koji će izaći dan poslije i... simsalabim. Već je sve prošlo.” Prvi put u svojoj karijeri bio sam sretan što je marketing “loše” odrađen, kako se izrazila Michelle Auteuil.
71
“Knjižare koje su na boljim mjestima već su bile rezervirane. Robert Miller, doduše, nije potpuno nepoznat, ali nije ni neki magnet za publiku, netko za koga će se otimati sve knjižare. Barem ne još”, pogledala me žalosno kroz svoje tamne naočale. “Pod ovim uvjetima možemo biti zadovoljni s knjižarom Capricorne. Vlasnik knjižare šarmantan je stariji gospodin koji serijski naručuje roman i ima stalne kupce. Knjižara bi trebala biti ispunjena. Smatram da možemo biti vrlo zadovoljni.” Adam nije baš bio uvjeren. “Simsalabim”, ponovio je, a uz njegov engleski naglasak to je zvučalo čudno. “Iz tvojih usta u Božje uši, Andy. Ipak se pitam ne bi li bilo bolje pustiti cijelu priču s mademoiselle Bredin da utihne. I ovako mi cijela priča djeluje pretjerano prema onome što si mi ispričao. Poprilično čudna, ta malena? Zar ne možeš jednostavno dići ruke od nje?” “Non”, rekao sam kratko. “Ok”, rekao je Adam. Nakon toga, nakratko smo zašutjeli. “Pokušaj me razumjeti, Adame”, rekao sam konačno. “Ona nije bilo koja žena. Ona je ona prava! The one and only. I nije nimalo čudna, samo ima razvijenu maštu i vjeruje u više sile. Kismet.” Promiješao sam tri žličice šećera u svojem espressu i otpio gutljaj toga vrućeg, slatkog bućkuriša. “Kismet”, ponovio je Adam i uzdahnuo. “Da, što je u tome toliko loše? Osim toga, pustit ću da Robert Miller brzo umre. Odmah nakon večere u Temps des Cerisesu, dobri stari Miller nestat će s pozornice.” “Znači li to da nećeš više pisati?” Adam se uzbuđeno uspravio. “Da”, rekao sam, “upravo tako. Sve mi je to s tim dvostrukim životom bilo prestresno. Pa nisam ja James Bond.” “Jesi li lud?” sav se uzbudio Adam. “Baš sad, kad roman prolazi, ti želiš sve odbaciti? Koliko ste prodali dosad? Pedeset tisuća? Daj razmisli logično! Znaš dobro pisati i bio bi glup kad ne bi izbacio još nešto. To ima potencijala. Osim toga, i stranci to postupno očekuju. Na mom pisaćem stolu leže prve ponude iz Njemačke, Nizozemske i Španjolske. Vjeruj mi, tu bi moglo biti još svega. A s drugim romanom podići ćemo ljestvicu još više. Napravit ćemo bestseler.” “Za ime Božje”, rekao sam “Zvučiš kao Monsignac.” “Ne želiš bestseler? Ne želiš?” začuđeno me upitao Adam “Ne u ovoj situaciji” odvratio sam. “Želim svoj mir. Upravo si mi rekao kako je cijela ova igra laži opasna, a sad odjednom želiš nastaviti” Adam se nasmijao. “Pa ja sam profesionalac”, rekao je, baš kao pravi engleski džentlmen. “Ti si zaista poludio”, rekao sam. “Uostalom, kako si ti to zamislio? Da autor piše svoje romane negdje na kraju svijeta? Na Novom Zelandu ili Sjevernom polu? Ili ćemo svaki put tražiti tvog brata da uleti?” “Ako sve bude dobro išlo, možemo jednom i reći istinu.” Adam se opušteno naslonio. “Kad bude vrijeme za to, napravit ćemo odličnu priču od svega toga. Moraš konačno shvatiti kako branša diše, Andre. Uspjeh ti uvijek daje to pravo. Uvjeren sam da Robert Miller svakako treba nastaviti pisati.” “Samo preko mene mrtvog”, odgovorio sam. “Samo je mrtav autor dobar autor.” “Hi, fellows”, začuo se glas Samuela Goldberga. “Govoriti vi o mene?” Nismo ga opazili kad je prišao našem stolu i vjerojatno je čuo posljednji dio naše vatrene rasprave. Tu je, dakle, stajao moj alter ego. U tamnoplavom smiješnom kaputu i s kariranom kapom u škotskom stilu, natovaren plastičnim vrećicama sa suvenirima u obliku Eiffelova tornja i pastelnim vrećicama iz slastičarnice Confiserie Laduree. Znatiželjno sam ga promatrao. Imao je kratku plavu kosu i plave oči, baš kao i njegov brat. Nažalost, izgledao je dobro kao i na fotografiji. Pa iako je morao imati oko četrdeset, imao je nekakvu mladenačku karizmu koju imaju samo neki muškarci, i nikad je ne izgube, bez obzira na godine. Ništa nije mijenjalo to što je sad imao bradu, osobito kad bi, baš kao sad, nabacio taj prepredeni smiješak a'la Brad Pitt.
72
“Ej, Sam. Pa gdje si dosad?” Adam je ustao i pozdravio brata prijateljskim udarcem po leđima. “Već smo mislili da si se izgubio.” Sam se samo nacerio, a njegovi sjajni bijeli zubi još su više došli do izražaja. U svojem je poslu zasigurno djelovao vrlo uvjerljivo; mogao sam se samo ponadati da će biti uvjerljiv i u ulozi pisca. “Shopping”, objasnio je, a ja sam uočio kako mu je glas vrlo sličan bratovu. “Morati obećati obitelj nešto donijeti. Oh, dear, a red kod tog Ladureea biti so long! Ja se osjećati skoro kao kod kuća.” Smijao se. “Tako puno Japanese people i svi žele kupiti tortica i te šarene stvari.” Pokazao je prema vrećicama s makaronima. “Stvarno su tako ukusni?” “Ovo je Andre”, predstavio me Adam, a Sam mi je pružio ruku. “Drago mi biti”, rekao je i ozareno me pogledao. “Toliko puno čuti o vi.” Imao je snažan stisak. “Nadam se da ste čuli samo dobro”, odgovorio sam, pomalo u grču. Stare floskule. “Jako sam vam zahvalan što ste došli u Pariz. Stvarno ste nam pomogli u ovoj gabuli.” “Oh, yes!” Smijuljio se i kimnuo. “U gabuli. Da, da. Adam mije sve rekao. Vi ste tamo izvesti sjajna predstava, što? Morati reći, biti jako iznenađen da sam napisao ta jedna knjiga.” Namignuo mi je. “Sva sreća imati dobar humor.” Kimnuo sam s olakšanjem. Adam je očito obavio dobar posao. Iako je njegov brat u početku bio uzbuđen kad je čuo da će baš on izvesti taj neočekivani zadatak, sad je djelovao opušteno. “Mi smo sad nešto kao... kako se ono kaže? Braća po oružju?” nastavio je. “Well, nadam se, da će sve dobro funkcionirati s naš mali kompot.” Smijali smo se sva trojica. Zatim smo sjeli, a moj brat po oružju naručio je čaj s mlijekom i pitu od jabuka i stao razgledavati kafić Les Editeurs. “Lovely place”, rekao je pohvalno. U sljedeća dva sata, koja smo uglavnom proveli u privikavanju Sama Goldberga na njegov novi identitet, pokazalo se da je Adamov brat prava naivčina, čiji se pozitivan karakter izražava prije svega u dvije riječi koje stalno ponavlja: lovely i sexy. Pritom, lovely su bili grad Pariz, obasjani zlatni plastični Eiffelovi tornjevi koje je kupio svojoj djeci, pita od jabuka koju je jeo uz čaj i narezao na malene komade, baš kao i moja knjiga, iako je pročitao samo njezino prvo poglavlje. Ostatak sadržaja detaljno mu je ispričao Adam. Sexy su bile konobarice u Les Editeursu, police s knjigama, Adamov prijedlog da mu navečer pokaže Moulin Rouge, stari crni bakelitni telefon koji je stajao na recepciji njegova hotela i, začudo, moj prastari Rolex (pripadao je mojem ocu, iz vremena dok su još imali kožni remen i po dizajnu bili mnogo skromniji nego danas). S olakšanjem sam opazio da je Samov francuski bolji nego što sam očekivao. U pravilu, Englezi govore samo engleski i ništa više, ali budući da su oba Goldberga kao djeca često provodila ljetne praznike kod ujaka u Kanadi, francuski im nije bio stran. Adam je zbog posla govorio tečno francuski, a njegov brat ipak je malo natucao. Svejedno, vokabular mu je bio na zavidnom nivou i očito mu nije predstavljalo nikakav problem govoriti pred publikom. Ipak je on na stomatološkim kongresima već držao predavanja o profilaksi i liječenju paradentoze. Prošli smo i intervju koji se trebao održati sljedeće jutro, zatim i nekoliko odlomaka koje je trebalo pročitati navečer u knjižari. Objasnio sam mu tijek književne večeri i odmah mu savjetovao da nekoliko puta provježba svoj novi potpis “Robert Miller”, kako se ne bi zbunio pri potpisivanju knjiga. “Moram to odmah probati!” viknuo je, dohvatio olovku i list papira pa okruglim rukopisom, punim zavijutaka, napisao svoje novo ime. “Robert Miller”, coknuo je i zadovoljno pogledao potpis. “Stvarno izgleda sexy, zar ne mislite tako?” Nakon književne večeri koja je trebala početi u osam sati i trajati najviše sat i pol, bila je još predviđena i večera za najuži krug suradnika (“Sasvim opuštena večera!” naglasio je monsieur Monsignac), na kojoj su naravno trebali sudjelovati autor, vlasnik knjižare (koji je sigurno pročitao knjigu), Jean-Paul Monsignac (koji je znao samo početak, sredinu i kraj), Michelle Auteuil (koja je preletjela knjigu dok je bila još u fazi dorade), Adam Goldberg (koji je znao cijelu knjigu) i moja malenkost. Moram reći kako sam se ipak grozio te male “opuštene” večere. Književne se večeri uvijek nekako odvijaju na isti način: pozdrav knjižara, pozdrav izdavačke kuće (u ovom slučaju ja
73
sam trebao preuzeti taj zadatak jer ću voditi cijeli događaj), zatim i sam autor kaže nekoliko riječi (da mu je drago što je ovdje i tako dalje i tako bliže), a onda pročita nekoliko odlomaka iz knjige. Slijedi pljesak i ono famozno “ima li još netko pitanje za autora”. Pitanja su uvijek ista. “Kako ste dobili inspiraciju za ovo djelo?” “U vašoj knjizi lik je maleni dječak koji je odrastao bez oca. Jeste li vi možda taj dječak?” Pa zatim: “Jeste li oduvijek htjeli postati pisac? Radite li na novoj knjizi? O čemu se u njoj radi? Događa li se radnja ponovo u Parizu?” Katkad, ali rijetko, mogu se čuti i ovakva pitanja: “Kad točno pišete? (ujutro, u podne, poslijepodne, navečer)? Gdje pišete? (s pogledom u prirodu, samo ispred jednog bijelog zida, u kafiću, u samostanu).” Neki još rado pitaju: “Odakle, zapravo, crpite ideje?” No ljudi često uopće nisu znatiželjni, a možda su i previše sramežljivi da bi išta pitali. U tom slučaju riječ uzima knjižar, ili urednik, ili tko već vodi književnu večer, pa kaže nešto poput: “Onda bih ja imao još jedno pitanje, pa da zaokružimo predstavljanje knjige.” Ili katkad kažu: “Ako više nitko nema pitanja, zahvaljujem svima što ste došli i, naravno, hvala našem autoru koji će sad rado potpisati vaše knjige.” Opet slijedi pljesak. Zatim dolaze ljudi da kupe knjigu i dobiju posvetu. Na kraju se snimi i nekoliko fotografija. Ako mene pitate, književna predstavljanja lijep su, sasvim jasan događaj. Na večeri u malenom krugu ljudi bilo je većih nepoznanica, prije svega, ako postoje stvari koje valja sakriti. Moje intuitivne sposobnosti nisu bile na tako visokoj razini da bih mogao predvidjeti sve moguće i nemoguće teme koje bi se mogle otvoriti. Već sam vidio monsieura Monsignaca kako ničim izazvan pita Engleza frankofila: “Volite li jesti puževe?” A ovaj razvuče lice s izrazom gađenja. Nadao sam se kako neće mnogo razgovarati o knjigama jer Sam Goldberg i nije baš bio na svojem terenu kad je bila riječ o listi bestselera. Ne bi me čudilo ni da Marca Levyja zamijeni za nekog glumca ili da pomisli kako je Anna Gavalda operna pjevačica. S druge strane, Sam Goldberg bit će pod našim nadzorom. Uz malo više koncentracije samog zubara, večer bi zapravo mogla proći sasvim prihvatljivo. Savjetovao sam Samu da se pri škakljivim pitanjima jednostavno povuče ili da se izvlači na nedovoljno poznavanje jezika. “Oh, sorry, ne razumijeti to potpuno. Kako misliti vi to?” samo je trebao prostodušno upitati, a onda će već uskočiti netko od nas. Važno je da ozbiljno shvati detalje priče koje smo stalno pročešljavali. Živi sam u svojem ljetnikovcu. Za preciznu lokaciju njegova doma odabrali smo slikoviti Tunbridge Wells. (“Lovely place”, rekao je Sam i dodao kako je tužno da u našoj priči ne smije imati family.) Njegov pas Rocky je jorkširski terijer, a ne zlatni retriver, kako je isprva mislio Sam. Rocky je sad na čuvanju kod ljubaznog susjeda. Na pitanje ima li njegova knjiga autobiografske elemente, trebao bi odgovoriti: “Ah, znate, svaka je knjiga pomalo autobiografska. Naravno da u njoj postoje stvari koje sam i sam doživio, neke sam samo čuo, a neke su sasvim izmišljene.” Sam je trebao zapamtiti i kako je prije često dolazio u Pariz, i to dok je još radio u automobilskoj industriji, no trenutačno mu treba puno mira i prirode i zato silno cijeni svoj udaljeni ljetnikovac. Posjet novinara njegovu domu, e, tek bi to predstavljalo pravu noćnu moru za njega. (Morao je to reći, za svaki slučaj, ako padne u ruke Michelle Auteuil.) Nije baš ljubitelj zabava. Voli francusku kuhinju. Ima neku ideju i o svojem sljedećem romanu koji je inspiriran Parizom, ali sigurno će trebati još dosta vremena dok knjiga bude spremna za objavu (nema konkretnih informacija o sadržaju). Hobi su mu stari automobili. Opasnost da pisac u Francuskoj bude uvučen u razgovor o automobilima smatrao sam poprilično nevjerojatnom, ali svejedno sam Samu, kad smo se rastajali, tutnuo u ruke knjigu s ilustracijama oldtajmera.
74
“Vidimo se onda sutra navečer”, rekao sam kad smo sva trojica stajali pred kafićem, dok je Sam Goldberg poduzetno zabacivao vrećicama. Braća su željela što prije stići do hotela kako bi krenuli u noćni život Pariza, a ja sam samo htio kući. “Bilo bi dobro kad bismo sutra mogli biti tu barem pola sata ranije.” Duboko sam uzdahnuo. “Sve će se izjaloviti.” “Ma, daj. Sve će biti dobro”, rekao je Adam. “Bit ćemo točni u minutu.” “Yes, već protresti mi bebu”, rekao je Sam. Zatim smo se rastali. Veće katastrofe uvijek imaju svoje vjesnike. Često ih previdimo. Dok sam sljedeće jutro stajao u kupaonici i brijao se, odjednom sam čuo glasan lom. Otrčao sam bosih nogu u mračni hodnik i stao na krhotinu i prije nego što sam uopće vidio što se događa. Teško, staro ogledalo koje je bilo ovješeno pokraj stalka za odjeću stropoštalo se na pod. Teški tamni okvir bio je polomljen, a posvuda su bile krhotine stakla. Psovao sam i izvukao komadić stakla iz krvava stopala i odšepao do kuhinje po flaster. “Otporno je i na bombe”, rekao je moj prijatelj Michel kad mi je dostavio to ogledalo, koje je tek prije nekih par tjedana s buvljaka Marche aux Pusses na Porte de Clignancourtu metroom prevezao do grada pa u moj stan. Praznovjerni ljudi kažu da ogledalo koje padne sa zida donosi nesreću, ali, nasreću, nisam baš toliko praznovjeran. Zadovoljio sam se samo s psovkama, a nisam prestajao psovati ni dok sam metlom skupljao krhotine. Nakon toga krenuo sam na posao. U podne sam se našao s Helene Bonvin, spisateljicom koja se trenutačno nalazila u kreativnoj blokadi. Sjedili smo na prvom katu kafića Flore, naručili platu sireva i jedva sam je nekako uspio uvjeriti da je ono što je dosad napisala dobro (“Vi to ne govorite samo da bi me umirili?”). Na rastanku sam joj još dao nekoliko ideja za nastavak romana pa požurio da što prije stignem u svoj ured. Nakon nekoliko sekundi pojavila se madame Petit i prenijela mi poruku kako je nazvala moja majka i tražila da joj odmah uzvratim poziv. “Zvučalo je stvarno hitno”, uvjeravala me madame Petit dok me upitno gledala s podignutim obrvama. “Ah, da? Mojoj majci uvijek je i sve hitno. Vjerojatno je opet neki susjed pao sa stabla. Večeras imam književnu večer, madame Petit, nemam sad vremena.” Pola sata kasnije sjedio sam u taksiju i bio na putu u bolnicu. Ovaj put nije bilo problema sa susjedima. Maman se tog ponedjeljka spontano odlučila na mali izlet u Pariz i na pokretnim stubama u robnoj kući Lafayette pala je zajedno sa svim svojim vrećicama. I sad me slomljene noge čekala na Stationu IV i plaho se smiješila, s nogom u udlazi. Izgledala je tako sićušno, zaogrnuta bolničkim pokrivačem, da mi se na trenutak stisnulo srce. “Maman, pa što se to tebi dogodilo?” pitao sam je i poljubio. “Ah, mon petit boubou”, uzdahnula je. “Znala sam da ćeš odmah doći.” Kimnuo sam posramljeno. Kad je majka nakon sat vremena nazvala drugi put, kako bi ostavila adresu bolnice u kojoj se nalazi, madame Petit iz ljubaznosti je rekla da sam upravo tog trenutka bio na ulaznim vratima, zatim me prijekorno pogledala i rekla: “Rekla sam vam, monsieur Chabanais! A sad brzo!” Uzeo sam majčinu ruku i zakleo se kako ću joj odsad uvijek uzvraćati pozive, makar samo nakratko. Pogledao sam njezinu imobiliziranu nogu koja je debelo zavijena mirovala na deki. “Boli te?” Odmahnula je glavom. “Sad je već bolje. Dobila sam sredstvo protiv bolova, ali od toga mi se spava.” “Pa, kako ti se to dogodilo?” pitao sam. “Ah, znaš, u studenom je Lafayette uvijek tako prelijepo ukrašen.” Pogledala me svojim svjetlucavim očima. “Mislila sam kako ću sve to lijepo razgledati, na brzinu pojesti kakav sendvič i 75
obaviti nekoliko malih božićnih kupnji, a onda sam se sa svim tim vrećicama nekako zaplela na pokretnim stubama i pala na leđa. Sve se jako brzo dogodilo.” “Moj Bože”, rekao sam. “Tko zna kako je to moglo završiti.” Kimnula je glavom. “Imala sam dobrog anđela čuvara.” Pogled mi je pao na par smeđih cipela s kopčom koje su stajale pokraj uskog ugradbenog ormara uz krevet. Izgledale su otmjeno i imale ne baš malu potpeticu. “Jesi li možda imala ove cipele?” pitao sam. Majka je šutjela. “Maman, sad je zima! Svaki razuman čovjek sad obuva poštene cipele, a ti obavljaš božićnu kupnju u cipelama na visoku petu? I to na pokretnim stepenicama?!” Pogledala me ispod tog pokrivača, svjesna krivnje. Već smo sto puta vodili rasprave na temu poštenih cipela, odnosno onih koje su, kako ja to volim reći, prikladne za njezinu dob. Ali, ona za to ne želi ni čuti. “Bože moj, maman, pa ti si starija gospođa. Moraš biti malo opreznija, znaš?” “Jednostavno mi se ne sviđaju te cipele za babe”, gunđala je. “Možda jesam stara, ali još uvijek imam lijepe noge. Ili ti misliš da nemam?” Nasmijao sam se i odmahnuo glavom. Moja majka je uvijek bila nevjerojatno ponosna na svoje lijepo oblikovane noge. A za svoje sedamdeset i četiri godine ipak je bila poprilično tašta. “Da, naravno da imaš lijepe noge”, rekao sam. “Ali kad se slome, nećeš od njih imati baš koristi.” Ostao sam kod nje dva sata, kupio joj još voća, sokova, nekoliko časopisa i malu zalihu higijenskih potrepština za hitne situacije. A onda sam se vratio u ured pokupiti svoje papire. Već je bilo pola šest i više nije imalo smisla vraćati se kući. Odlučio sam ravno iz ureda produžiti u knjižaru. Kad sam se vratio, madame Petit više nije bila tamo, no ipak sam, u posljednjem trenutku, kad sam već htio ugasiti svjetlo, otkrio njezinu poruku na papiriću koji je zalijepila na moju svjetiljku. “Kako je vaša majka?” pisalo je. I ispod toga još: “Neka Amelie Bredin moli da joj se javite.” Danas se pitam nisu li mi najkasnije u tom trenu trebale zaurlati sve sirene na uzbunu. Tad mi to nije bio dovoljan alarm. Mala knjižara u Ulici Saint-Louis bila je rasprodana do posljednjeg mjesta. Stajao sam s Pascalom Fermierom, sijedim vlasnikom knjižare Capricorne, u nekoj vrsti čajne kuhinje i škicao kroz tamnosivi zastor koji je tu stražnju prostoriju dijelio od ostatka knjižare. Kraj mene su na podu bili naslagani katalozi najrazličitijih izdavača, a na polici iznad sudopera nalazilo se nekoliko velikih šalica za kavu i tanjuri. Kartonske kutije bile su poredane do stropa, a pored njih je zujao hladnjak. Robert Miller alias Sam Goldberg stajao je kraj mene i čvrsto držao čašu bijelog vina. “How lovely!” viknuo je još kad je prije sat vremena zakoračio u začaranu knjižaru monsieura Fermiera. No ipak je sad bio malo uzbuđen i gotovo da uopće više nije govorio. Stalno je otvarao knjigu na onim mjestima koja sam mu označio crvenim papirićima. “Komplimenti.” Okrenuo sam se starom knjižaru. “Knjižara je sasvim puna!” Fermier je kimnuo, a njegovo dobrohotno lice ozarilo se. “Knjigu monsieura Millera cijelo sam vrijeme vrlo dobro prodavao”, rekao je. “A kada sam zadnji tjedan u izlog objesio plakat za književnu večer mnogi stanovnici iz našeg dijela grada pokazali su zanimanje i kupili kartu. Ipak, nisam mislio da će doći tako puno ljudi.” Okrenuo se Samu koji je iznimno koncentrirano zurio ispred sebe. “Očito imate mnogo obožavatelja, Mr. Miller”, rekao je. “Stvarno lijepo od vas što ste uspjeli doći.” Stao je pred zavjesu i nasmiješio se, pogledavši prema već zauzetim mjestima, pa otišao do malenog drvenog stola koji je bio na povišenom u stražnjem dijelu prostorije. Na stolu je bio mikrofon, pokraj njega čaša i vrč s vodom. Iza je stajao stolac.
76
“Počinjemo”, rekao sam Samu. “Nema panike, sjedit ću kraj tebe.” Pokazao sam prema stolcu koji je stajao sa strane na galeriji. Sam se nakašljao. “Ja se nadati, ništa ne poći krivo.” “Bit će sve u redu”, rekao sam dok je Pascal Fermier lupkao po mikrofonu i kratko stisnuo njegovu ruku. “Još jednom hvala!” Zatim sam i ja izišao pred ljude i stao pokraj monsieura Fermiera, koji je sada dohvatio mikrofon. Knjižar je čekao da žamor i zvuk pomicanja stolaca utihnu i tad je svima prisutnima jednostavnim riječima poželio srdačnu dobrodošlicu i mikrofon proslijedio meni. Zahvalio sam i pogledao u publiku. U prvom redu je sjedilo pola izdavačke kuće, bilo je prisutno cijelo uredništvo, čak je i madame Petit dostojanstveno sjedila na svojem stolcu u prvom redu, u upadljivom tamnocrvenom kaftanu i upravo nešto govorila Adamu Goldbergu. Jean-Paul Monsignac, ovaj put s leptir-mašnom, smjestio se pokraj Florence Mirabeau, koja se činila gotovo jednako uzbuđenom kao i Sam Goldberg. Po svoj prilici, ovo joj je bila prva književna večer. Sasvim na kraju reda, poput kraljice, izrazito je zadovoljno sjedila Michelle Auteuil. Bila je, kao i uvijek, u crnom, i smjestila se odmah pokraj fotografa. “Pa on je totalno sladak, taj vaš Miller. S novinarima je sve izvanredno prošlo”, na brzinu mi je rekla kad sam ušao u knjižaru. “Moje dame i gospodo”, započeo sam, “želio bih vam danas predstaviti autora koji je za mjesto radnje svojeg predivnog romana izabrao naš lijepi grad. Zapravo, on bi sad mogao udobno sjediti u svojem engleskom domu uz kamin, ali nije mu bilo teško večeras doći i čitati nam. Njegov roman nosi naziv “Osmijeh žene”. Mogao se isto tako zvati 'Englez u Parizu', jer on nam i piše kako to izgleda kad Englez u Parizu pokuša etablirati omiljenu englesku automobilsku marku, ali još više o tome što se događa kada se Englez zaljubi u Francuskinju. Pozdravite sa mnom Roberta Millera!” Publika je zapljeskala i nestrpljivo uputila pogled prema vitkom, okretnom muškarcu u košulji i prsluku, koji se kratko naklonio i zauzeo mjesto iza stola. “Dakle”, rekao je Robert Miller sa smiješkom i naslonio se na svoj stolac. “U moj ljetnikovac je lijepo, ali ja morati već reći, ovdje je također jako ukodno.” To su bile njegove prve riječi. Iz redova se mogao čuti dobronamjerni smijeh nekolicine posjetitelja. “Pa stvarno”, Robert Miller nastavio je ohrabreno. “Ova knjižarnica je kao moja, ah... kao moja dnevni boravak, samo što nema ja tako puno knjige.” Pogledao je oko sebe. “Wow”, rekao je. “Stvarno je sexy.” Ne znam što u knjižari može biti sexy, je li to možda bio engleski humor? U svakom slučaju publika je to dobro prihvatila. “Anyway. Ja željeti vama zahvaliti, što vi došli. Nažalost, ne kovoriti tako dobro francuski kao vi, ali ipak ne tako loš za jednog Ingleza.” Ponovo se začuo smijeh. “Dakle”, rekao je Robert Miller i otvorio moju knjigu. “Započnimo onda.” Bila je to jedna vrlo ekspeditivna književna večer. Adamov je brat bio oduševljen reakcijom “svojih” obožavatelja i brzo je ušao u štos. Čitao je, znao se zapričati na zabavan način, ispričati koji kratki vic, a slušatelji su bili oduševljeni. Moram priznati kako ni sam ne bih znao bolje. Na kraju se prolomio veliki pljesak. Pogledao sam Adama koji mi je, kao sukrivcu, kimnuo na dobro obavljenu poslu i ispružio mi palac. Monsieur Monsignac pljeskao je s radosnim izrazom lica i šapnuo nešto mademoiselle Mirabeau, koja tijekom cijele večeri nije skidala pogled s autorovih usana. Zatim su slijedila prva pitanja iz publike, na koja je naš autor majstorski odgovarao. Kad ga je atraktivna plavuša iz petog reda pitala za njegov novi roman, čak je i odstupao od našeg plana. “Oh, da! Naravno da će biti nova roman, gotovo je napisan cijela do kraja”, rekao je zaljubljen u samog sebe. Vjerojatno je smetnuo s uma kako on uopće nije stvarni autor. “O čemu se radi u vašem novom romanu, monsieur Miller? Događa li se radnja opet u Parizu?” Autor je kimnuo. “Da, naravno! Volim ovaj lijepi grad. Ovoka puta je moj junak ingleski zubar, koji se na jedna kongresu zaljubiti u francuska plesačica iz Moulin Rougea”, ispričao im je. Nakašljao
77
sam se kako bih ga opomenuo. Očito ga je sinoćnji izlet u pariški noćni život inspirirao. Miller je pogledao prema meni. “Well, ja ne smijeti još sve otkriti, inače naljutiti svoga izdavača i nitko ne kupiti više moja nov knjiga”, rekao je pribrano. Monsieur Monsignac glasno se nasmijao, a s njim i mnogi drugi. Nestrpljivo sam se meškoljio na stolcu i pokušavao se smijati. Dosad je sve prošlo dobro, ali došao je trenutak da zubar privede svoju književnu večer kraju. Ustao sam. “Kako to da ste pustili bradu, Mr. Miller? Pokušavate li nešto sakriti?” upitala je jedna radoznala djevojka s visoko vezanim konjskim repom iz zadnjih redova i zahihotala se zajedno s prijateljicama. Miller je prošao rukom preko svoje guste plave brade. “Vi ste još jako mlad, mademoiselle”, odgovorio je. “Inače bi znali da niti jedan muško ne voli otvoreno pokazati sve karte. Ali...”, napravio je kratku umjetničku stanku, “ako vi misliti da ja sam u neka tajna služba, nažalost vas morati razočarati. Stvar je puno jednostavnija... Imam predivna...”. zapeo je, a ja sam zadržao dah. Ma, neće valjda sada pričati o svojoj supruzi? “...jedna predivna brijaći aparat”, nastavio je, a ja sam nastavio disati s olakšanjem. “Nažalost jednog dan se pokvariti.” Svi su se smijali, a ja sam prišao Milleru i rukovao se s njim. “Bilo je veličanstveno, puno vam hvala, Roberte Miller”, glasno sam rekao i okrenuo se prema publici, koja je glasno pljeskala. “Ako nitko nema pitanja, autor bi rado potpisao knjige.” Pljesak je utihnuo, a prvi gosti digli su se sa stolaca kako bi prišli, kad se začuo jasni glas, bez daha. “Molim vas, imam još jedno pitanje”, rekao je glas, a moje je srce za trenutak prestalo kucati. Lijevo, sa strane, odmah uz ulaz, stajala je mademoiselle Aurelie Bredin. U životu sam vodio mnogo književnih večeri, u mnogo većim i značajnijim knjižarama, i s mnogo poznatijim autorima nego što je Robert Miller. Ni na jednoj se nisam tako preznojio kao tog ponedjeljka navečer u maloj knjižari Capricorne. Sad je tu bila Aurelie Bredin, kao da se pojavila niotkud, zla kob u tamnocrvenoj haljini od samta, s podignutom kosom. Nezaustavljivo se približavala. “Mr. Miller, jeste li se zaista zaljubili u Parižanku, kao i junak vašeg romana?” pitala je, a njezine su se usne razvukle u lijep osmijeh. Robert Miller na trenutak me nesigurno pogledao, a ja sam zatvorio oči i odano se predao u Božje ruke. “Pa... eh...” Osjetio sam kako je zubar počeo zapinjati. Ponovo je pogledao ženu u crvenoj samtastoj haljini. “Kako da to kažem... žene u Pariz su jednostavno, tako nevjerojatno... privlačne. Jako teško tu sad njima odoliti.” Očito se opet sabrao i navukao onaj osmijeh koji govori “ja-sam-mali-dječak-što-ja-tu-mogu”. Zatim je dovršio svoju rečenicu: “Ali, bojim se da o tome morati šutjeti, ja sam ipak džentlmen, you know?” Lagano se naklonio, a ljudi su ponovo počeli pljeskati, dok je monsieur Monsignac skočio kako bi mu čestitao i fotografirao se s njim. “Dođite ovamo, Andre”, viknuo mi je i mahnuo. “Dođite se i vi fotkati!” Doteturao sam do svojeg sretnog izdavača koji je čvrsto zagrlio i Roberta Millera i mene i prišapnuo mi: “Il est ravissant, cet Anglais! Taj je Englez fenomenalan.” Kimnuo sam i kiselo se nasmijao za fotografiju, dok sam prestrašeno promatrao kako su ljudi stali u red da im Miller potpiše knjigu. Na kraju tog reda stajala je i žena u crvenoj samtastoj haljini. Robert Miller sjeo je i počeo potpisivati knjige, a ja sam odvukao Adama ustranu. “Mayday, Mayday”, šapnuo sam uzbuđeno. Začuđeno me pogledao. “Zašto? Pa sve je odlično prošlo.”
78
“Nisam baš siguran. Ona je tu”, tiho sam procijedio i shvatio da mi glas zvuči kao da ću poludjeti. “Ona...” Adam je odmah shvatio. “Blagi Bože”, izletjelo mu je. “Čekaj. Ona 'the one and only'?” “Da, baš ta”, rekao sam i grčevito ga uhvatio za ruku. “To je žena u crvenoj haljini, stoji skroz otraga u redu, tu... vidiš? Uskoro će doći na red za potpisivanje knjige. Adame, ona ni u kojem slučaju ne smije dobiti priliku razgovarati s tvojim bratom, čuješ li me! Moramo to spriječiti.” “Ok”, rekao je Adam. “Onda nas pusti da obavimo posao kako treba.” Kad se konačno pojavila Aurelie Bredin, koja je bila zadnja u redu, i stavila svoju knjigu na stol za kojim je sjedio Robert Miller, a kojeg smo nadgledali Adam i ja, moje je srce počelo divljati. Ona je na trenutak okrenula glavu ustranu i pogledala me s podignutim obrvama i hladnim pogledom. Promrmljao sam nekakav pozdrav, ali se nije udostojila uputiti mi ni riječ. Bez ikakve sumnje, ljutila se na mene. Kad je opet okrenula glavu na drugu stranu, njezine su se biserne naušnice u obliku suza zanjihale spremne za napad. Tada se nagnula prema Robertu Milleru, a lice joj se razvedrilo. “Ja sam Aurelie Bredin”, rekla je. Tiho sam zastenjao. Zubar joj se prijateljski nasmijao, ništa ne shvaćajući. “Imate li posebnu želju?” upitao je stari lisac. “Ne.” Odmahnula je glavom i nasmijala se. Zatim ga je značajno pogledala. Robert Miller alias Sam Goldberg također se smiješio, očito se radujući lijepoj ženi s podignutom kosom koja mu je posvetila svu svoju pažnju. Uzeo je otvorenu knjigu i razmislio. “Pa, dobro, onda ćemo napisati 'Za Aurelie Bredin, uz srdačan pozdrav, Robert Miller.'Je li dobro tako?” Nagnuo se i sav se posvetio tom potpisu. “Izvolite”, rekao je i digao pogled. Aurelie Bredin ponovo mu se nasmiješila i zatvorila knjigu, i ne pogledavši u nju. Samov je pogled na trenutak zastao na njezinu licu, a onda je rekao: “Smijem li vam dati jedna kompliment, mademoiselle? Imate zaista predivni zube.” Pohvalno je kimnuo. Ona je pocrvenjela i nasmiješila se. “Takav kompliment još nikada nisam dobila”, rekla je začuđeno. Zatim je rekla nešto od čega mi je srce sišlo u pete. “Šteta što niste mogli doći u Coupole, ja sam također bila tamo.” Sada se Sam Goldberg čudom čudio. Zaista se moglo vidjeti kako mu rade moždane vijuge. Nisam sasvim siguran da naš zubar u prvi mah nije pomislio kako je Coupole mjesto na kojem dugonoge plesačice nastupaju s perjem na guzi. U svakom slučaju, gledao je Aurelie Bredin staklastim pogledom, kao da se pokušavao nečega prisjetiti pa oprezno rekao: “Oh, da. Coupolel Tamo svakako morati. Lovely place, very lovely!” Aurelie Bredin bila je vidljivo isprovocirana. Njezini ružičasti obrazi postali su još za nijansu rumeniji, ali nije se dala smesti. Imala je još jedan pokušaj. “Prošli sam tjedan dobila vaše pismo, Mr. Miller”, rekla je tiho i zagrizla donju usnicu. “Tako sam se razveselila što ste mi odgovorili.” Nestrpljivo ga je pogledala, čekajući reakciju. Kvragu. To nije bilo u našem scenariju. Sam Goldberg dobio je crvene mrlje na čelu, a mene je oblio znoj. Nisam bio u stanju prozboriti ni riječ, bespomoćno sam slušao kako je zubar zbunjeno promucao: “Well. To... to mi biti jako drago... jako drago... znate... ja... ja...” Tražio je riječi koje mu jednostavno nisu padale na pamet. Uputio sam prijeteći pogled Adamu, a on je pogledao na sat i nagnuo se prema bratu. “Sorry, Mr. Miller, ali sad stvarno moramo krenuti”, rekao je. “Čeka nas još i večera.” “Da”, ubacio sam se i ja svojom potvrdom. Moja skamenjenost popustila je pred paničnom željom da zubara otrgnem od Aurelie Bredin. “Već zaista kasnimo.” Uhvatio sam Sama Goldberga za ruku i jednostavno ga povukao sa stolca. “Zao mi je, moramo prekinuti.” Kimnuo sam Aurelie Bredin, ispričavajući se. “Svi već čekaju.”
79
“Ah, monsieur Chabanais”, rekla je, kao da me tek sad uočila. “Vrlo sam vam zahvalna što ste me pozvali na književnu večer.” Njezine su zelene oči iskrile dok je ustuknula jedan korak unatrag kako bi nas pustila da prođemo. “Drago mi je da sam vas vidjela, Mr. Miller”, rekla je i zbunjenom Samu pružila ruku. “Nadam se da nećete zaboraviti naš dogovor.” Ponovo se nasmiješila i namjestila tamnoplavi pramen kose koji je ispao iz ukosnice. Sam ju je pogledao. “Au revoir, mademoiselle”, rekao je. Prije nego što je stigao izgovoriti bilo što drugo, odvukli smo ga kroz masu posjetitelja koji su već odjenuli kapute i čavrljali. “Tko... tko je ta žena?” pitao je tiho i osvrtao se za Aurelie Bredin. A ona je stajala ispred pulta sa svojom knjigom i gledala za njim sve dok nismo napustili knjižaru.
80
11. Odavno je prošla ponoć, kad sam zamolila Bernadette da mi pozove taksi. Nakon nezaboravne književne večeri u knjižari Capricorne otišle smo k njoj na čašu vina. Tad mi je to zaista trebalo. Moram priznati kako sam bila poprilično zbunjena kad sam vidjela Roberta Millera koji se stalno osvrtao oko sebe, sve dok nije počeo posrtati na putu iz knjižare, zajedno s Andreom Chabanaisom i još jednim gospodinom u svijetlo-smeđem odijelu. “Znaš što mi nije jasno?” započela je Bernadette kad smo skinule cipele i sjele jedna preko puta druge na njezin velik kauč. “Ti si napisala jedno pismo, on je napisao jedno pismo, a onda bulji u tebe kao u utvaru, uopće ne reagira i pretvara se kao da tvoje ime nikad nije čuo. To mi je prilično čudno.” Kimnula sam. “Ne mogu si to uopće objasniti”, odgovorila sam i pokušala si još jednom u sjećanje prizvati sve pojedinosti svojeg kratkog razgovora s Robertom Millerom. “Znaš, djelovao je tako... tako zbunjeno. Skoro potpuno odsutan duhom. Kao da ništa ne razumije. Možda jednostavno nije računao s tim da ću doći na njegovu književnu večer.” Bernadette je pila vino i grickala makadami oraščiće iz zdjelice. “Hm”, rekla je i zamišljeno žvakala. “Pa nije valjda bio pijan. Ili? A i zašto bi bio zbunjen? Hajd'mo sad skroz iskreno. On je u konačnici autor. Pa ne može sasvim zanijemiti kad mu se na književnoj večeri pojavi žena kojoj je njegova knjiga fenomenalna i koja ga čak želi pozvati na večeru.” Šutjela sam i dodala za sebe: “Pritom, govorimo o ženi koja mu je, osim toga, još i poslala svoju sliku...” Ali, Bernadette o tome nije ništa znala, a i nisam imala namjeru pričati joj o tome. “Kad sam mu spomenula naš sastanak, tako me čudno pogledao. ..” Najednom mi je palo na pamet. “Možda je bio toliko zbunjen jer su tamo stajali i ostali iz izdavačke kuće?” “Sumnjam, zvuči mi nevjerojatno. Pa, nije prije bio baš toliko sramežljiv. Sjeti se samo kako je spremno odgovarao na svako pitanje!” Bernadette je izvadila ukosnicu i raspustila kosu. Svijetli, plavi pramenovi zasjali su na svjetlu svjetiljke koja je stajala uz kauč. Promatrala sam je kako rukama prolazi kroz kosu. “A možda potpuno drugačije izgledam s podignutom kosom?” upitala sam. Bernadette me pogledala. “Čuj, ja bih te uvijek prepoznala.” Nasmijala se. “Zašto pitaš? Jer žena iz knjige koja ti nalikuje nosi raspuštenu kosu?” Slegnula je ramenima i naslonila se. “Je li on spomenuo tu književnu večer u svojem pismu?” nije odustajala Bernadette. Odmahnula sam glavom. “Ne, ali može biti da su se pisma poklopila. Vjerojatno nije znao još ništa kad mi je pisao pismo, i to je moguće.” Zgrabila sam iz zdjelice punu šaku oraščića. “No, stvarno je nečuveno da mi taj Chabanais o tome nije rekao ni riječi.” Pregrizla sam oraščić. “Kad sam se nenadano pojavila, piljio je u mene, posve svjestan svoje krivnje.” “Možda je jednostavno zaboravio.” “Ah, zaboravio!” ljutito sam odgovorila. “I to nakon posve lude večeri koju smo zajedno proveli u Coupoleu? Na koju me doveo baš zbog Millera? Mislim, pa on je dobro znao koliko mi je to važno.” Potonula sam još dublje u fotelju. Da nije bilo Bernadette, ne bih imala pojma o tome da je Robert Miller u Parizu. No, kako moja prijateljica stanuje na otoku Saint-Louis, često je kupovala knjige kod simpatičnog monsieura Chagalla, koji se zapravo zvao Pascal Fermier, pa je tako ujutro sasvim slučajno vidjela plakat u njegovu izlogu.
81
Tog sunčanog, ali hladnog ponedjeljka dogovorile smo šetnju u Tuilerien i prvo što me Bernadette pitala bilo je hoću li navečer otići na književnu večer Roberta Millera. I smije li ona sa mnom. “I ja bih htjela vidjeti tog fantastičnog autora”, rekla je i uhvatila me pod ruku. Vrisnula sam: “Daj molim te, pa ne mogu vjerovati da mi taj luđak iz izdavačke kuće nije ništa rekao!” A onda sam se odvezla do knjižare Capricorne da kupim dvije karte za književnu večer. Sva sreća da je ponedjeljak i da restoran ne radi, razmišljala sam, dok sam se uspinjala stubama sa stanice metroa. Nekoliko minuta kasnije, otvorila sam vrata male knjižare, koju sam otkrila prije nekoliko tjedana kad sam bježala pred zabrinutim policajcem. “Pa mi se opet vidimo”, rekao je monsieur Chagall kad sam došla do njega na blagajnu. Odmah me prepoznao. “Da”, odgovorila sam. “Taj mi se roman jako svidio.” Činjenicu da će Robert Miller čitati svoje djelo baš u knjižari u kojoj sam našla njegovu knjigu, protumačila sam kao dobar znak. “Jeste li bolje?” upitao me stari knjižar. “Onog dana izgledali ste tako izgubljeno.” “Pa i bila sam izgubljena”, odgovorila sam. “Ali, u međuvremenu se dogodilo puno toga. Mnogo toga lijepog”, dodala sam. “A sve je započelo s tom knjigom.” Sjetno sam promatrala crno vino koje se zibalo u mojoj čaši. “Znaš, Bernadette, mislim da se taj Chabanais jako hirovito ponaša”, rekla sam. “Ponekad zna biti jako šarmantan, a onda naglo prijeđe u drugu krajnost i postane neugodan i mrzovoljan. Trebala si ga vidjeti u Coupoleu. A onda mi njegova tajnica kaže da ga nema, iako znam da je bio u uredu.” Poslijepodne sam nazvala izdavačku kuću kako bih se požalila Andreu Chabanaisu i obavijestila ga kako sam sama kupila karte. Nažalost, na telefon se javila samo tajnica, koja me odbila. Na moje pitanje kad će se glavni urednik vratiti, osorno je odgovorila kako monsieur Chabanais danas uopće više nema vremena. “U svakom slučaju, meni on izgleda jako simpatično”, primijetila je Bernadette. “Da, to je istina”, rekla sam i ponovo pred sobom ugledala svijetloplave oči Engleza kako me zbunjeno gledaju kad sam spomenula Coupole. “Iako nosi bradu.” Bernadette se nasmiješila. “Ma, mislila sam ustvari na tog Chabanaisa.” Bacila sam na nju jastuk, ali brzo se izmaknula. “Ali, i Englez izgleda jako simpatično. Moram reći da mi je bio baš duhovit.” “Je l’ da?” uspravila sam se. “Književna večer bila je jako vesela. Ali on daje prilično čudne komplimente.” Naslonila sam se na jastuke na kauču. “Naprimjer, rekao mi je kako imam predivne zube. Ha? Sto kažeš na to? Da je rekao da imam krasne oči, ili bar usta. Ali zube...” Odmahnula sam glavom i zaključila: “Mislim, pa ženi se ne govori da ima predivne zube.” “Možda su engleski muškarci drugačiji”, odgovorila je Bernadette. “U svakom slučaju, čudno mi je njegovo ponašanje prema tebi. Taj čovjek ima opasnu demenciju ili je možda njegova supruga bila u blizini, pa je morao prešutjeti ono što je htio reći.” “On živi sam, to si čula”, rekla sam. “Osim toga, Chabanais mi je rekao kako je Millera napustila supruga.” Bernadette me pogledala svojim tamnim, plavim očima i namrštila se. “Ma, tu nešto smrdi”, rekla sam. “A možda postoji neko sasvim jednostavno objašnjenje.” Uzdahnula sam. “Daj, razmisli malo, Aurelie. Što je, na koncu, uopće točno rekao taj Miller?” pitala je Bernadette. “Pa sad, na kraju se sve odvijalo užasno brzo jer su ga Chabanais i onaj drugi tip jako požurivali da krenu dalje. Obojica su ga tako štitili kao da se radi o političaru.” Razmislila sam. “Nekako je promucao da bi mi rado napisao pismo i tad je samo dodao: 'Au revoir. Doviđenja.'“ “Eto, ipak”, pomislila je Bernadette i ispila čašu crnog vina.
82
Kad sam, malo poslije, sjedila u taksiju i vozila se preko osvijetljenog Bulevara Saint-Germain, još sam jednom otvorila knjigu u kojoj je Miller napisao svoju posvetu: “Za Aurelie Bredin, uz srdačan pozdrav, Robert Miller.” Rukom sam prešla preko potpisa i dugo gledala u velika okrugla slova kao da u njima leži ključ Millerove tajne. U njima i jest i ležala tajna, samo u ovom trenutku nisam znala kakva.
83
12. Oduvijek me posebno oduševljavala jedna scena iz starog crno-bijelog filma “Djeca raja”. Riječ je o posljednjem kadru u kojem očajni Baptiste trči za svojom velikom ljubavi, Garance, i naposljetku je izgubi u metežu uličnog karnevala. On se tad gubi, ne može proći između svjetine, okružuje ga i gura nepregledno mnoštvo veselih ljudi koji plešu u karnevalskoj povorci. On posrće. Nesretan, zbunjen čovjek među sretnim ljudima koji opušteno slave. Slika koja se teško zaboravlja. Opet sam je se sjetio dok sam, nakon književne večeri, sjedio sa Samom Goldbergom i ostalima u alzaškom restoranu, koji se nalazio u blizini knjižare. Debeli gostioničar smjestio nas je za veliki stol u stražnjem dijelu restorana, zadovoljno tresnuo priborom za jelo i ostavio čaše. Svi su bili vedri, optimistični i odlično raspoloženi. Pilo se, šalilo i slavilo. Zubar je šarmirao sve redom i brzo postao omiljen u društvu. A onda su se svi sretno utopili u vinu. Samo sam ja bio nesretni Baptiste. Kod mene stvari nisu bile nimalo fantastične. Sjedio sam među njima kao izvanzemaljac. “Čovječe, kako je samo bila ljuta...”, prišapnuo mi je Adam kad smo napustili knjižaru Capricorne. Njegov nas je brat stalno ispitivao tko je bila ta ljepotica u crvenoj haljini. Adam mu je objasnio kako je na književnoj večeri sasvim moguće da oduševljeni obožavatelji koketiraju s autorom. “Vau!” uskliknuo je zubar i dodao kako mu se sve više sviđa njegova uloga autora. “Možda bih zbilja trebao napisati knjigu, ha? Sto vi mislite?” “Za ime Božje, da se nisi usudio!” odbrusio je Adam. Ja sam ostao bez riječi. Već tijekom večeri imao sam sve manje volje za komuniciranjem. U svakom slučaju, prokockao sam priliku zbližiti se s Aurelie Bredin kao simpatični urednik Andre Chabanais koji joj je uvijek na raspolaganju. A i sjajni Robert Miller također se pred njom dobrano osramotio. Nakon tog neugodnog nastupa kakav je pred njom imao naš takozvani autor, nisam više bio siguran u to da je njegova engleska privlačnost preživjela. “Oh da, Coupole. Lovely place, very lovely!” Žena sigurno misli daje malouman. A onda još i ono sa zubima! Mogli smo se samo nadati kako Aurelie nije odustala od ideje da Roberta Millera pozove u svoj restoran. Jer, nakon toga, on sigurno više neće imati ni najmanje šanse. Zurio sam u tanjur i osluškivao druge, kao da sam kilometrima udaljen od njih. To je u jednom trenutku uočio čak i Jean-Paul Monsignac koji se sjajno zabavljao s našim “autorom”. Nazdravio mi je i upitao me: “Sto se događa, Andre? Uopće ništa ne govorite!” Ispričao sam se glavoboljom. Najradije bih istog trena otišao kući, ali imao sam osjećaj da Roberta Millera jednostavno moram držati na oku. Adam, jedini s kojim sam htio razgovarati, sjedio je na drugom kraju stola. S vremena na vrijeme dobacio bi mi pogled ohrabrenja, a kad smo se nekoliko sati posije konačno rastajali, obećao je da će sljedećeg jutra, prije nego što otputuje za London, nakratko svratiti do mene. “Ali, sam”, rekao sam. “Moramo razgovarati.” Upravo sam htio poderati svoje novo pismo u ime Roberta Millera za Aurelie Bredin, kad je netko zazvonio. Bacio sam omotnicu u kantu za smeće, i pritisnuo gumb za otvaranje vrata. Ustvari, htio sam to pismo dati Adamu jer je u njemu bio konkretan pristanak na ručak u Temps des Cerisesu, ali u svjetlu jučerašnjih događaja, sadržaj pisma možda je ipak bio malčice ishitren. Pola noći nisam spavao, nego sam razmišljao o tome što se može učiniti. Imao sam ideju. Kad je Adam došao, samo je bacio pogled na nered u hodniku, gdje je još uvijek stajalo slomljeno ogledalo i krhotine koje sam jučer samo pokušao skupiti na hrpu. “O, pa što se tu dogodilo?” rekao je. “Je li to bio ispad bijesa?” “Ne. Ogledalo je palo jučer ujutro. A onda i sve ostalo!” objasnio sam mu.
84
“To ti je sedam godina nesreće”, rekao je Adam i nacerio se. Uzeo sam svoj zimski kaput s vješalice i otvorio vrata. “Nadam se da ipak neće biti tako”, rekao sam. “Hajde, idemo nekamo na doručak, nemam ništa u frižideru.” Otišli smo nekoliko koraka dalje, u Vieux Colombier, i prošli pokraj šanka. U stražnjem dijelu lokala bile su drvene klupe i veliki stolovi. Koliko sam već puta sjedio ovdje s Adamom... Razgovarali smo o književnim projektima i promjenama u našim životima. “Adame, ti si moj prijatelj”, rekao sam kad nam je konobar donio doručak. “Ok”, rekao je Adam. “Reci već jednom o čemu je riječ. Radi se o pismu za mademoiselle Bredin koje bih trebao poslati iz Londona? Nije mi to nikakav problem. Sad, kad sam vidio tu malu, mogu razumjeti zašto si toliko oduševljen njome.” “Ma, ne”, rekao sam. “To s pismom nije tako dobra ideja. Pogotovo ne nakon onoga što se jučer dogodilo. Osim toga, sve mi to skupa predugo traje, a i želim se temeljito prihvatiti posla.” “Aha”, rekao je Adam i zagrizao svoj baget sa šunkom. “I kako ja tu mogu pomoći?” pitao je punih usta. “Moraš je nazvati”, rekao sam. “I predstaviti se kao Robert Miller.” Adam se skoro zagrcnuo. “Ti si lud. You are crazy”, rekao je. “Ne, nisam poludio.” Odmahnuo sam glavom. “Ti i Sam imate gotovo identične glasove pa možeš samo malo natucati jezik, nije to tako teško. Molim te, Adame, moraš mi učiniti tu uslugu.” Zatim sam mu objasnio svoj novi plan. Adam bi trebao navečer iz Engleske nazvati Temps des Cerises. Trebao bi se ispričati Aurelie Bredin i rećijoj kako je jednostavno bio sasvim obuzet kad ju je vidio. A budući daje oko njega stajalo tako puno ljudi, nije htio reći ništa što bi zvučalo pogrešno. “Ispričaj joj tako neku bajku, umotaj ju svojim džentlmenskim šarmom i jednostavno se pobrini da se Robert Miller ponovo rehabilitira. Ti ćeš to već nekako znati.” Otpio sam espresso. “Važno je da dogovoriš termin. Reci joj da se raduješ večeri udvoje. Predloži joj šesnaesti prosinac, jer tad navodno imaš posla u Parizu i cijelu tu večer možeš posvetiti njoj.” Šesnaesti prosinac bio je savršen datum, kako god okreneš. S jedne strane, Aurelie Bredin tad je imala rođendan. S druge, otkrio sam kako je restoran tad zatvoren, baš kao i svakog drugog ponedjeljka. To je povećalo mogućnost da ću se ponovo vidjeti s Aurelie Bredin. Sam, u Temps des Cerisesu. “Ah, još nešto, Adame. Daj joj do znanja da bi termin trebala zadržati za sebe. Reci da će se inače još prilijepiti i taj urednik, samo ako dozna da je njegov autor u gradu. To će na kraju cijelu stvar učiniti još vjerodostojnijom.” Ako, naime, šesnaestog prosinca i dođe do susreta (od čega sam jednostavno optimistično polazio), Adam bi navečer još jednom nazvao Aurelie. Ovaj put kao Adam Goldberg, koji bi jednostavno otkazao večeru, u Millerovo ime. Razlog za otkazivanje jednostavno je bio genijalan, samome sam sebi čestitao na ideji koja mi je pala na pamet u pola tri noću. Ako sve uspije, Aurelie Bredin više neće imati mogućnost stupiti u kontakt s Robertom Millerom. Što i neće biti tako loše jer njezin spasitelj, koji će ju tješiti u samoći i boli, već čeka u niskom startu, to jest, pred restoranom. “Mon ami, mnogo si toga isplanirao, zvuči kao loš američki pretpotopni film, ali sigurno znaš da takvi planovi nikada ne uspijevaju, zar ne?” Adam se smijao. Nagnuo sam se i prodorno ga pogledao. “Adame, zaista to ozbiljno mislim. Ako nešto želim u životu, onda želim tu ženu. Jedino što mi je potrebno jest mirna večer s njom. Potrebna mi je prava prilika, razumiješ? A ako zbog toga moram malo izvrnuti istinu, onda ću to i učiniti. Uopće me ne zanimaju ti uspavani Amerikanci, corriger la fortune.” Zavalio sam se i pogledao van, u pariško jutro. “Ponekad samo treba gurnuti sreću u pravom smjeru.”
85
13. “Mademoiselle Bredin! Mademoiselle Bredin!” Kad sam izašla iz kuće i zakoračila na kameni prolaz koji je vodio prema Bulevaru SaintGermain, netko je vikao za mnom. Okrenula sam se i ugledala visokog muškarca koji se pojavio iz tame, u tamnom zimskom kaputu, s crvenim šalom. Bilo je kasno poslijepodne i krenula sam u restoran. A muškarac je bio Andre Chabanais. “Što vi tu radite?” upitala sam začuđeno. “Pa to je čista slučajnost, upravo se vraćam s jednog sastanka.” Pokazao je na restoran Le Procope i nasmiješio se. “Ured mi je tako zatrpan rukopisima i knjigama da u njemu ne mogu primiti više od jedne osobe.” Zamahnuo je svojom kožnom poslovnom torbom. “Ovo je ugodno iznenađenje.” Zatim se osvrnuo oko sebe. “Živite u zaista lijepom dijelu grada.” Kimnula sam i nastavila svojim putem. Nisam bila osobito oduševljena činjenicom da smo se sreli. Točnije, moje oduševljenje susretom s tim urednikom bilo je umjereno. Hodao je uz mene. “Mogu li s vama dio puta?” “Pa već hodate sa mnom”, odgovorila sam napeto i ubrzala korak. “Oh, još uvijek ste ljuti na mene zbog onoga sinoć, zar ne?” upitao je. “Dosad mi se još niste ispričali”, rekla sam i skrenula na bulevar. “Prvo me pozovete u Le Coupole, a onda me i ne obavijestite da Miller ima književnu večer. Kakva vam je to igra, monsieur Chabanais?” Šutke smo nastavili hodati ulicom, jedno uz drugo. “Čujte, mademoiselle Bredin, stvarno mi je žao. Dogovor oko te književne večeri odvijao se iznenađujuće brzo, naravno da sam vas htio obavijestitu... Ali, stalno mi se i iznova nešto ispriječilo, a onda sam na to potpuno zaboravio.” “Želite mi reći da niste imali trideset sekundi koliko bi vam trebalo da mi to javite? Samo da mi kažete: 'Mademoiselle Bredin, književna večer s Millerom je u ponedjeljak u osam sati'? I na kraju da ste to zaboravili? Kakva vam je to isprika? Stvari koje su vam bitne, njih nikada ne zaboravljate.” Nastavila sam bijesno hodati. “A onda, kad sam nazvala izdavačku kuću, rekli su da vas navodno nema!” Posegnuo je za mojom rukom. “Ne, to nije istina! Javili su mi da ste zvali. Ali, kad ste zvali, zaista nisam bio tamo.” Žustro sam maknula svoju ruku što dalje od njegove. “Ne vjerujem vam ni riječi, monsieur Chabanais. Sami ste mi u restoranu Le Coupole rekli kako vaša asistentica uvijek odbije dosadne pozive čim joj vi date za to znak... A to sam za vas bila ja. Samo dosadan poziv.” Ni sama ne znam zašto sam se uopće toliko uzbudila oko toga. Možda zato što je sinoćnja književna večer za mene završila s golemim razočaranjem, a ja sam za to krivila njega? Iako, pitanje je koliko je on zaista bio kriv. “Moja majka jučer je imala nesreću, pa sam cijelo poslijepodne bio u bolnici”, rekao je Andre Chabanais. “To je prava istina, a vi ste sve osim dosadnog poziva, mademoiselle Bredin.” Ukopala sam se. “Oh, moj Bože”, rekla sam iskreno pogođena. “To... Zaista mi je žao što to čujem.” “Vjerujete li mi sad?” upitao me i pogledao ravno u oči. “Da.” Kimnula sam i zbunjeno skrenula pogled. “Nadam se da je sve u redu... s vašom majkom”, rekla sam. “Već je nešto bolje. Pala je s pokretnih stuba i slomila nogu.” Odmahnuo je glavom i dodao: “Jučer mi i nije bio baš sretan dan, znate?” 86
“Onda si možemo pružiti ruku”, rekla sam, a on se nasmijao. “Svejedno, naravno da je neoprostivo što vam nisam javio za književnu večer.” Nastavili smo zajedno uz osvijetljene izloge na bulevaru, izbjegavši skupinu Japanaca koju je kroz grad vodila dama s crvenim kišobranom u ulozi turističkog vodiča. “Kako ste uopće doznali za književnu večer?” “Jedna moja prijateljica živi na otoku Saint-Louis”, rekla sam. “Vidjela je plakat. Nasreću, ponedjeljkom imam slobodan dan.” “O, hvala Bogu”, rekao je. Ostala sam stajati na semaforu. “Eto”, rekla sam. “Ovdje se razilaze naši putevi.” Pokazala sam u smjeru Ulice Bonaparte. “Moram ovdje prijeko.” “Idete li u restoran?” Andre Chabanais ostao je stajati. “Pogodili ste.” “Jednom ću i ja navratiti u Temps des Cerises”, rekao je. “Čini se kako je to zaista romantično mjestašce.” “Svratite jednom”, odvratila sam. “Možda s majkom, kad iziđe iz bolnice.” Namrštio se. “Baš mi ne želite priuštiti ni malo užitka, zar ne?” Nacerila sam se, a semafor se zazelenio. “Moram krenuti, monsieur Chabanais”, rekla sam i okrenula se da krenem. “Čekajte! Recite mi, postoji li nešto čime bih mogao ispraviti svoj propust?” viknuo je kad sam zakoračila na zebru. “Izmislite nešto!” odvratila sam, zatim sam pretrčala preko ceste i još mu jednom mahnula prije nego što sam krenula prema Ulici Princesse. “Sto ti, zapravo, imaš u planu za Božić?” pitao me Jacquie dok sam mu pomagala u pripremi govedine na burgundski način, koja je danas bila na meniju. Njegov zamjenik Paul ozdravio je i vratio se na posao, samo je danas stigao nešto kasnije. U dvije tave zapekli smo komadiće govedine po porcijama, kako bi meso dobilo lijepu boju, zatim sam ih stavila u veliki lonac i lagano pobrašnila. “Nemam pojma”, rekla sam. Tek mi je u tom trenutku postalo jasno kako će ovo biti prvi Božić koji ću provesti potpuno sama. Teško mi je to bilo i zamisliti. A i restoran je od 23. prosinca zatvoren i ponovo ćemo ga otvoriti tek u drugom tjednu siječnja. Miješala sam drvenom kuhačom meso u loncu i čekala da se brašno poveže s masnoćom. Tad sam sve prelila burgundcem. Sve je nakratko zacvrčalo, miris jakog crnog vina ugodno je preplavio prostoriju, a komadići mesa lagano su se pirjali u tamnom umaku. Jacquie je došao s nasjeckanim mrkvama i gljivama i sastrugao povrće s velike daske. “Mogla bi ići sa mnom u Normandiju”, rekao je. “Ja sam kod svoje sestre, ona ionako ima veliku obitelj, a za Božić je sve još puno veselije. Dolaze joj dobri prijatelji, susjedi...” “To je baš lijepo od tebe, Jacquie, ali ne znam... Uopće još o tome nisam razmišljala. Ove je godine sve nekako drugačije... Primijetila sam kako mi je najednom zastala knedla u grlu i nakašljala sam se. Samo da ne postanem sentimentalna, to zaista ničemu ne vodi, strogo sam si zapovjedila. “Već ću se nekamo udobno smjestiti. Nisam više mala djevojčica”, rekla sam i već vidjela samu sebe kako usamljena sjedim pred ukusnom čokoladnom biskvitnom roladom Buche de Noel, koja se kod nas posluživala kao božićni desert. Tata ju je uvijek iznosio na stol uz veliku pompu, iako su tad već svi mislili kako će se raspuknuti od gastro-gozbe koja joj je prethodila. “Za mene ćeš uvijek ostati djevojčica”, rekao je Jacquie i spustio svoju tešku ruku na moje rame. “Meni će biti nekako toplije oko srca, ako pođeš sa mnom na more, Aurelie. Sto ćeš raditi sama u Parizu? Tu, gdje stalno pada kiša? A i nije lijepo biti sam za Božić.” Zabrinuto je odmahnuo glavom, a njegova se bijela kuharska kapa opasno nakrivila. “Nekoliko dana na tom divnom, čistom zraku i
87
šetnje plažom dobro će ti doći. Osim toga, obećao sam da ću im kuhati pa bi mi tvoja pomoć dobro došla.” Pogledao me. “Obećaj mi da ćeš razmisliti, Aurelie. Može?” Ganuto sam kimnula glavom. “Dogovoreno”, odgovorila sam mu promuklim glasom. Dobri stari Jacquie! “A znaš što je tamo najbolje?” upitao je, a ja sam mu se, uz smiješak, ubacila u misao: “Može se gledati sasvim daleko!” Uzela sam drvenu žlicu i probala umak. “Slobodno može još crnog vina”, rekla sam i dolila još malo burgundea. “Tako. A sad u pećnicu!” Pogledala sam na sat. “Oh, moram poklopiti.” Skinula sam pregaču, razvezala maramu i raspustila kosu, zatim sam otišla do malog zidnog ogledala pokraj kuhinjskih vrata i stavila ruž na usne. “Ne možeš biti ljepša nego što već jesi”, dobacio mi je Jacquie. Otišla sam u restoran. Nekoliko minuta poslije došla je Suzette i zajedno smo postavile stolove, donijele vino i čaše za vino pa složile bijele ubruse. Bacila sam pogled u knjigu rezervacija. U sljedećim tjednima imat ćemo užasno puno posla i morala sam hitno zaposliti još jednu osobu za služenje hrane. U prosincu je sve išlo brzo, jedno za drugim, i mali je restoran gotovo svake večeri bio rezerviran do posljednjeg stola. “Danas imamo božićnu proslavu, šesnaest osoba”, rekla sam Suzette. “Ali, nije to nikakav problem, oni će svi naručiti s jelovnika.” Suzette je kimnula i spojila stolove koji su stajali uza zid. “Moramo paziti kod deserta da svi istodobno dobiju palačinke. Jacquie će doći iz kuhinje i flambirat će ih pred njima.” Uvijek je bila posebna atrakcija kad bi se šef kuhinje osobno pojavio za stolom da u bakrenoj tavi flambira palačinke, pred očima gostiju. Zatim je veličanstvenim pokretima fdetirao naranče i rezao ih na ploške, da bi ih onda posipao bademima i na poseban način prelio. Pola restorana promatralo je kako se na nekoliko sekundi diže taj plavkasti plamen u visokim jezičcima. Upravo sam provjeravala pribor za jelo kad je zazvonio telefon. “Idi ti, Suzette”, rekla sam. “I nemoj više primati rezervacije za večeras.” Suzette je krenula prema telefonu koji je stajao u stražnjem dijelu restorana, tik do blagajne. “Le Temps des Cerises, bonsoir”, zacvrkutala je na telefon i rastegnula taj svoj bonsoir u pitanje. “Oui, monsieur, trenutak, molim”, rekla je i mahnula mi. “Za tebe, Aurelie.” Pružila mi je slušalicu. “Da, molim?” Nisam očekivala nikakav važan poziv. “Eee... bong soir, razgovarati s mademoiselle Aurelie Bredin”, čuo se glas s jasnim engleskim naglaskom. “Da.” Osjetila sam kako mi je krv udarila u glavu. “Da, Aurelie Bredin pri aparatu.” Okrenula sam se prema drvenom šanku na kojem je bila otvorena knjiga rezervacija. “Oh, mademoiselle Bredin, sretan sam da sam dobiti vas. Robert Miller je, naći samo broj restorana. Smetati vam jako sada?” “Ne”, odgovorila sam i osjetila kako mi srce lupa u grlu. “Ne, ne, uopće ne smetate. Restoran se otvara tek za pola sata. Jeste li... jeste li još uvijek u Parizu?” “Oh, ne, nažalost niste”, odgovorio je. “Morati odmah rano ujutro natrag u Inglesku. Čujte, mademoiselle Bredin...” “Da?” izustila sam i čvrsto pritisnula slušalicu na uho. “Strašno mi je žao zbog jučer navečer”, rekao je. “Ja... Moj Bog! Bio sam ošinut grom iz nebo vedro kad ste najednom stajati tamo kao pasti s neba. Samo sam vas mogao gledala. Vi bili tako prelijepo u vaš crvena haljina. Kao iz druga galaksija...” Duboko sam udahnula i zagrizla si usnicu. “Već sam pomislila da me se uopće i ne sjećate”, rekla sam s olakšanjem. “Ne, ne”, uzviknuo je. “Molim, to ne smije ti ni misliti! Ja sjećati sve. Vaš lijepi pismo, slika! Nisam mogli u prvi tren misliti, to vi ste stvarno, Aurelie. Bila sam sav zbunjen od ti svi puno ljudi,
88
oni svi nešto htjeli od mene, i moja urednik i moja agent, oni sve gledati i sve slušati, što mi pričati. Ja biti jako nesiguran, što moći reći.” Uzdahnuo je. “A sada imati takva strah, vi mene smatrati jedan veliki idiot...” “Ma ne”, odgovorila sam crvena do ušiju. “Sve je u redu.” “Bog moj, bio sam baš udaren. Molim, vi morati meni oprostiti. Nisam tako dobar s puno ljudima, znate”, rekao je pokunjeno. “Ne budite ljuti na ja.” Mon Dieu, to je bilo slatko! “Naravno da nisam ljuta na vas, Mr. Miller”, požurila sam reći. Čula sam neko šuškanje otraga i vidjela Suzette, koja je naš razgovor pratila sa sve većim zanimanjem. Odlučila sam je ignorirati i naslonila sam se na knjigu rezervacija. Robert Miller progovorio je s olakšanjem. “To je tako lijepo od vi, Aurelie. Mogu reći Aurelie?” “Da, naravno.” Kimnula sam i mogla sam tako nastaviti razgovarati zauvijek. “Aurelie... smjeti se još uopće nadati jedna večera s vama? Ili me sada više ne željeti pozvati u vaša slatka mala restoran?” “Naravno da želim, želim vas pozvati!” viknula sam i pogledala ravno u Suzette, koja se još uvijek iza mene pravila kako je zaokupljena nekim poslom. Bilo je očito kako joj ništa nije jasno. “Morate samo reći kad vam je zgodno doći.” Robert Miller zašutio je na trenutak, zatim se čulo šuštanje papira. “Možete šesnaesti prosinac?” pitao je. “Tada u blizini Pariz imam posla, ali večer može biti samo za vi.” Zažmirila sam i nasmijala se. Šesnaestog prosinca bio je moj rođendan. I još je, pritom, padao u ponedjeljak. Kako se činilo, trenutačno su se sve bitne stvari u mojem životu događale ponedjeljkom. Jednog sam ponedjeljka naišla na Milllerovu knjigu u maloj knjižari. Jednog ponedjeljka srela sam nevjernog Claudea u La Palette s njegovom trudnom suprugom. Jednog sam ponedjeljka na književnoj večeri, za koju sam jedva doznala na vrijeme, prvi put vidjela Roberta Millera. Jednog će se ponedjeljka, koji je usto i moj rođendan, održati mala privatna večera s iznimno zanimljivim autorom. Ako se tako nastavi, vjenčat ću se jednog ponedjeljka i umrijeti isto jednog ponedjeljka. A Mrs. Dinsmore zalijevat će moj grob kanticom za cvijeće. Smiješila sam se. “Hello, mademoiselle Aurelie? Jeste još tu?” Millerov glas zazvučao je uznemireno. “Ako ponedjeljak nije dobro dan za vas, onda tražiti mi neki drugi termin. Ali ja inzistirati, večera se morati održati.” “Večeru ćemo dogovoriti.” Radosno sam se nasmijala. “U ponedjeljak, šesnaestog prosinca, u osam sati. Radujem vam se, monsieur Miller!” “Toliko koliko se ja vama radovati, uopće se vi ne moći radovati”, rekao je. I tad je, oklijevajući dodao: “Mogu li vas zamoliti za mala usluga, mademoiselle Aurelie? Ne govoriti ništa Andre Chabanais o našem dogovoru. On je jako simpatičan, ali je nekad tako... kako se ono kaže... Okupativan. Ako on znati da sam ja u Pariz, htjeti me isto vidjeti, a onda nemati dovoljno vremena za nas...” “Nemojte se brinuti, Mr. Miller. Šutjet ću kao zalivena.” Kad sam poklopila slušalicu, Suzette me pogledala širom otvorenih očiju. “Mon Dieu, tko je bio taj čovjek?” upitala me. “Je li imao kakvu narudžbu, ili što?” Smiješila sam se. “To je bio čovjek koji će biti moj gost, ovdje, šesnaestog prosinca”, rekla sam. “I to moj jedini gost!” S tim zagonetnim riječima ostavila sam zbunjenu Suzette i za sobom zatvorila vrata restorana. Susret s Robertom Millerom ostao je moja mala tajna. Pariz zaista ne nosi bez razloga naziv grada svjetlosti. Mislim da mu on najviše pristaje u prosincu. Koliko god studeni bio siv, s mnoštvom kišnih i onih dana kada imate osjećaj da se zapravo i nije razdanilo, u prosincu svake godine se Pariz pretvori u jedno jedinstveno iskričavo
89
more svjetlosti. Gotovo da imate dojam kako su ulice i gradske kuće posute zvjezdanom prašinom. A kad biste se poslijepodne ili navečer provezli gradom, blagdanski ukrašeni Pariz zasjao bi u tami kao kakva bajka u srebru i bjelini. Kvrgava stabla uz Champs-Elysees bila su okićena tisućama malih svjetala. Djeca, ali i odrasli stajali su u čudu, gledajući izloge galerije Lafayette, Printemps ili malene, ali otmjene robne kuće Bon Marche i divili se blistavim ukrasima. Na malenim ulicama i velikim bulevarima mogli su se vidjeti ljudi s papirnatim vrećicama ukrašenim vrpcama i trakama u kojima su bili zapakirani božićni darovi. Pred muzejima više nije bilo dugih redova; čak se i u Louvreu, posljednjih nekoliko vikenda prije Božića lako moglo probiti do Mona Lise i diviti se njezinu zagonetnom smiješku. Iznad svega blistao je Eiffelov toranj, taj istodobno moćan i filigranski gradski simbol, mjesto bijega svih zaljubljenih koji prvi put dođu u Pariz. Ja sam dva puta bila tamo s malom Marie na klizanju. Nebeskoplavi plakat mamio je na klizanje na Eiffelovu tornju, plakat koji je prikazivao bijeli toranj i pred njim staromodan par klizaljki. Marie je zahtijevala da se do prve razine popnemo željeznim stubama. Već godinama nisam bila na Eiffelovu tornju i zastajala sam dok smo se penjale kako bismo kroz željeznu konstrukciju, koja se iz neposredne blizine činila golemom, promatrale grad. Hladan zrak i penjanje oduzimali su mi dah, a onda smo se konačno uspele i na ledu napravile nekoliko krugova. Letjele smo zacrvenjenih obraza i sjajnih očiju iznad blještavog, sjajnog grada i na trenutak sam imala osjećaj kako sam i sama ponovo dijete. Nešto je u tom Božiću što nas stalno vraća nama samima, našim sjećanjima i željama, našoj djetinjoj duši, koja krupnih očiju stoji pred tim tajanstvenim vratima iza kojih na nas čeka čudo. Šuštavi papir, prošaptane riječi, svijeće koje trepte, ukrašeni prozori, miris cimeta i klinčića, želje koje su zapisane na papirićima ili kao molitve upućene nebu i koje se možda i ispune... Božić budi, htjeli mi to ili ne, tu vječnu želju za ljepotom. To predivno nije nešto što se posjeduje ili što se može zadržati, ne pripada nikome, a opet je uvijek iznova tu, kao nešto što se dariva. Zamišljeno sam naslonila glavu i kroz prozorsko staklo taksija koji je upravo prelazio Seinu promatrala rijeku koja je sjala na suncu. U krilu mi je ležao u svileni papir umotan crveni kaput. Darovala mi ga je Bernadette, za rođendan. Ujutro sam bila kod nje na doručku. Sve u svemu, taj šesnaesti prosinac započeo je vrlo obećavajuće. Zapravo, započeo je još večer prije. Nakon što su oko pola jedan i posljednji gosti napustili restoran, svi smo šampanjcem nazdravili za moj trideset i treći rođendan. Bili su tu Jacquie, Paul, Claude, Marie i Pierre (naš novi kuhar koji je sa šesnaest godina bio najmlađi), Suzette, koja je cijelu večer dala nagovijestiti kako će imati još jedno iznenađenje za mene i Juliette Meunier, koja je od početka prosinca gotovo svaku večer pomagala posluzi. Jacquie je pripremio ukusnu čokoladnu tortu s malinama i svatko je morao kušati po komad. A on mi je, u ime svih, darovao veliki buket cvijeća. Uz buket je bio umotan šareni paketić - debeli šal uz koji idu pletene rukavice od Suzette, maleni blok za zabilješke s orijentalnim uzorkom od Paula i plišana vrećica sa školjkama u kojoj se nalazila karta za vlak koju mi je namijenio Jacquie. Bio je to lijep, gotovo obiteljski trenutak. Svi smo stajali u praznom restoranu i uz šampanjac započeli novu godinu u mom životu. Kad sam se oko dva sata pokrila dekom, zaspala sam s mišlju kako ću se navečer susresti s atraktivnim piscem kojeg nisam stvarno poznavala, samo sam mislila da ga poznajem. Taksist je prešao preko izbočine na cesti, a papir u koji je bio umotan kaput glasno je zašuštao. “Ti si poludjela!” viknula sam kad sam raspakirala veliki paket koji je stajao na stolu uz doručak. “Crveni kaput! Ti si stvarno poludjela, Bernadette! Pa to je preskupo!” “Trebao bi ti donijeti sreću”, odgovorila je Bernadette kad sam ju čvrsto zagrlila sa suzama u očima. “Večeras... I uvijek kad ga budeš nosila.” I tako se dogodilo da sam u rano poslijepodne, tog šesnaestog prosinca, stajala ispred Temps des Cerisesa, koji ponedjeljkom zapravo nikad ne radi, ugrijana žarkocrvenim kaputom. Pustolovka, ogrnuta mirisom Heliotrope u boju sreće. Pola sata poslije stajala sam u kuhinji i pripremala večeru.
90
Bila je to moja rođendanska večera, ali i više od toga, bio je to meni kojim sam htjela zahvaliti na tome što je jedan strašno nesretan dan u studenom završio sanjarskim, zamišljenim smiješkom, smiješkom koji će utrti put nečem novom. Prije svega, bila je to, naravno, prva večera s Robertom Milllerom. Dugo sam razmišljala o tome kojim ću kulinarskim užicima zadiviti engleskog pisca. I na kraju sam se odlučila za menu d'amour, Ljubavni meni koji mi je otac ostavio u naslijeđe. Taj meni sigurno nije bio ono najfinije što je francuska kuhinja mogla ponuditi, ali imao je dvije nenadmašive prednosti. Bio je jednostavan i mogla sam ga savršeno pripremiti, a ipak ću tijekom večere imati dovoljno vremena kako bih svu pažnju mogla posvetiti čovjeku čiji sam dolazak, priznajem, napeto iščekivala. Svezala sam pregaču i raspakirala vrećice koje sam još u podne napunila na tržnici. Svježi matovilac, dva celera, naranče, makadamija oraščići, mali bijeli šampinjoni, svežanj mrkve, ljubičasti luk, sjajni, gotovo crni patlidžani i dva jarkocrvena šipka, janjetina i malo masnija šunka. Krumpir, vrhnje, rajčica, začini i baget, to sam uvijek imala u kuhinji, a još sinoć pripremila sam malo gorči parfe od crvene naranče s cimetom koji će zajedno s čokoladnom tortom okruniti menu d'amour. Za predjelo bit će matovilac sa svježim šampinjonima, avokado, makadamija oraščići i male, ali jako zapečene kockice mrvicu masne šunke. A preko toga, poseban dodatak, tatin ukusni preljev za salatu s krumpirom. Najprije sam se morala pobrinuti za janjeći ragu. Jer, što se duže krčkao u pećnici na niskoj temperaturi, to je meso bilo mekše. Oprala sam ružičastu janjetinu i pažljivo je osušila tapkajući krpom za brisanje posuda, prije nego što sam je nasjeckala na kockice, prepekla u maslinovu ulju i ostavila sa strane. Zatim sam blanširala rajčice u proključaloj vodi, skinula im kožicu i odstranila sjemenke. Rajčice će doći na red sasvim na kraju, u lonac za pirjanje zajedno s bijelim vinom, kako njihova jaka aroma ne bi prevladala nad ostalim povrćem. Uzela sam čašu i natočila malo bijelog pinota koji ću mi također trebati. Tiho pjevušeći, otvorila sam šipak i žlicom mu izvadila srž. Koštice su se kotrljale kao blistavi crveni slatkovodni biseri. Običavala sam brzo kuhati. No, kada bih, baš kao danas, uzela puno vremena za pripremu jela, kuhanje me obuzimalo gotovo kao poezija u kojoj sam se mogla potpuno izgubiti. Moje početno uzbuđenje raslo je sa svakim potezom sve više i više, pa ako sam, još na početku, i pokušala predočiti kako bi moja večer s Robertom Millerom mogla izgledati i razmišljala o tome što ću ga pitati, nakon nekog vremena zagrijanih sam se obraza ponovo našla u opuštenoj atmosferi. Izvrstan miris janjećeg ragua ispunio je kuhinju. Mirisalo je na timijan i češnjak. Listići matovilca ležali su u velikom čeličnom cjedilu oprani i očišćeni, šampinjoni su bili narezani na tanušne ploške, a avokado na kockice. Kušala sam umak za salatu od krumpira i stavila čokoladne kolačiće na metalnu rešetku da se ispeku. Tad sam odvezala pregaču i objesila je na vješalicu. Tek je prošlo pola sedam, a već je sve bilo spremno. Boca šampanjca već je satima bila u hladnjaku. Preostalo mi je samo još čekati. Ušla sam u restoran i postavila stol uz prozor. Donja trećina prozora bila je prekrivena presavijenom bijelom zavjesom kako bi mojega gosta i mene zaštitila od znatiželjnih pogleda. Na stolu je stajao srebrni svijećnjak s jednom svijećom, a u liniji je bio pripremljen CD s francuskim šansonama. Uzela sam bocu bijelog pinota i natočila malo vina u svoju čašu. Zatim sam došla do stola i zagledala se van, u noć. Ulica je bila samotna i mračna. Nekolicina trgovina u susjedstvu već je bila zatvorena. U staklu sam ugledala svoj obris. Vidjela sam mladu ženu koja sretna očekuje gosta, u zelenoj svilenoj haljini bez rukava, koja je lagano podigla ruku kako bi skinula vrpcu koja joj je držala kosu. Smiješila sam se, a žena u staklu također se nasmiješila. Možda je bilo pomalo djetinjasto opet odjenuti tu svilenu haljinu, ali imala sam osjećaj da je te večeri to bila jedina haljina koju sam željela nositi. Podigla sam čašu i nazdravila ženi sjajne kose na prozorskom staklu. “Sretan rođendan, Aurelie”, rekla sam tiho. “Neka ti ovaj dan bude sasvim poseban!” Uhvatila sam se najednom u razmišljanju. Samo sam se pitala kako će daleko ići ta večer. Pola sata poslije, upravo sam stajala pred pećnicom, s kuhinjskim rukavicama na rukama, i vraćala vruću rešetku s loncem janjećeg ragua. Začula sam kako netko glasno kuca na prozorsko staklo restorana.
91
Iznenađeno sam skinula rukavice i napustila kuhinju. Je li moguće da je Robert Miller došao na naš sastanak sat vremena ranije? Na prvi pogled, vidjela sam samo golem buket ruža boje šampanjca koji se pojavio iza stakla. A onda sam iza njih ugledala muškarca koji mije sretno mahnuo. Ali... Taj muškarac nije bio Robert Miller.
92
14. Otkako je Aurelie Bredin prije dva tjedna odjurila preko pješačkog prijelaza i samo mi mahnula, pa nakon nekoliko sekundi nestala u obližnjoj ulici, istodobno sam jednako željno očekivao taj trenutak i bojao ga se. Ni sam ne znam koliko sam puta pred očima jasno zamislio tu večer, šesnaestog prosinca. Na tu sam večer mislio dok sam posjećivao majku u bolnici, dok sam sjedio na kolegiju izdavačke kuće i nezainteresirano crtao čovječuljke u svoj blokić, i dok sam se metroom vozio ispod grada. Na tu večer mislio sam i dok sam pretraživao predivne knjige s reprodukcijama u svojoj omiljenoj knjižari Assouline, pa čak i onda kada sam se sreo s prijateljicama u La Palette. A kad sam navečer ležao u krevetu, samo sam mislio na taj trenutak. Gdje god sam bio, i kamo god pošao, pratila me misao na taj trenutak i već sam ga unaprijed inscenirao, kao što glumac igra premijeru predstave. Koliko sam samo puta držao telefonsku slušalicu u ruci kako bih čuo glas Aurelie Bredin i onako usput je pozvao na kavu, ali sam uvijek poklopio jer sam strahovao da će me odbiti. U svakom slučaju, ona mi se više nije javila od onoga dana kad sam je “slučajno” sreo pred njezinom kućom i kad je poslije moj prijatelj Adam nazvao njezin restoran, predstavljajući se kao gospodin Robert Miller. Kad sam s buketom cvijeća i buteljom pjenušavog vina Cremant krenuo prema Temps des Cerisesu, bio sam uzbuđen kao nikad dotad. I tako sam se našao pred prozorskim staklom i trudio se zadržati neusiljen i ne pretjerano slavljenički izraz lica. Moja ideja sasvim spontanog dolaska u restoran nakon posla, kako bih Aurelie Bredin (nakratko) čestitao rođendan (kojeg sam se baš slučajno sjetio), trebala je djelovati što spontanije. Pokucao sam na staklo prilično glasno. Gotovo jednako glasno kucalo je i moje srce. Dobro sam znao da ću lijepu kuharicu zateći samu u restoranu. Ugledao sam njezino iznenađeno lice. Nekoliko sekundi poslije, otvorila su se vrata Temps des Cerisesa i Aurelie Bredin začuđeno me pogledala. “Monsieur Chabanais, pa što ćete vi ovdje?” “Došao sam vam čestitati rođendan”, rekao sam i pružio joj buket cvijeća. “Želim vam svako dobro. I neka se sve vaše želje ispune.” “Ooo, pa puno vam hvala, vrlo ste pažljivi, monsieur Chabanais.” Uzela je cvijeće objema rukama, a ja sam iskoristio priliku kako bih se pokraj nje provukao u restoran. “Smijem li na trenutak ući?” Kratko sam bacio pogled unutra i ugledao stol koji je bio postavljen u stražnjoj prostoriji, u separeu uz prozor, a zatim sjeo na drveni stolac na ulazu. “Znate, kad sam danas pogledao na kalendar, odmah sam pomislio... šesnaesti prosinac, tu je bilo nešto, tu je bilo nešto. I onda sam se sjetio. Pomislio sam, možda ćete se razveseliti ako vam usput donesem buket cvijeća.” Smješkao sam se pobjednički i stavio bocu Cremanta na stol pokraj sebe. “Pa već sam vam zaprijetio kako ću jednog dana svratiti u vaš restoran. Sjećate se još toga?” Raširio sam ruke. “Et voila — tu sam.” “Da... Tu ste.” Na njoj se jasno moglo vidjeti kako se baš i nije ludo razveselila mojem neočekivanom posjetu. Zbunjeno je gledala krupne ruže i pomirisala ih. “To je... predivan buket, monsieur Chabanais. Samo... eto, danas je restoran zapravo zatvoren.” Lupnuo sam se rukom po čelu. “Kako sam samo na to mogao zaboraviti. Onda je prava sreća što sam vas uopće našao ovdje.” Uspravio sam se. “Pa što vi uopće radite ovdje? Na svoj rođendan? Vjerojatno ipak ne radite potajno. Ili?” Smijao sam se. Okrenula se i izvadila veliku staklenu vazu ispod šanka. “Ne, naravno da ne.”
93
Primijetio sam kako se njezino lice blago zarumenjelo dok je išla u kuhinju napuniti vazu vodom. Vratila se i stavila ruže na drveni šank, gdje su stajali blagajna i telefon. “Pa onda... puno vam hvala, monsieur Chabanais”, rekla je. Ustao sam. “Znači li to da ćete me izbaciti, a da nisam ni dobio priliku nazdraviti s vama u vašu čast? To bi bilo gorko razočaranje.” Nasmiješila se. “Bojim se da ću morati, za to više nemamo vremena. Došli ste u malo nezgodno vrijeme, monsieur Chabanais. Zao mi je.” Sjela je pa s izrazom lica punim sažaljenja prekrižila ruke. Ispričao sam se, kao da sam tek sad primijetio postavljeni stol koji je osamljeno stajao uz prozor. “Ooo”, rekao sam. “Oh la la! Pa vi očekujete nekoga. To bi trebala biti romantična večer.” Pogledao sam je. Njezine su tamnozelene oči svjetlucale. “Tko god to bio, može biti sretan. Večeras izgledate posebno lijepo, Aurelie.” Prešao sam rukom preko boce koja je još stajala na stolu. “Pa kad dolazi vaš gost?” “U osam sati”, rekla je i zabacila kosu na leda. Pogledao sam na sat. Sedam i petnaest. Za nekoliko trenutaka nazvat će Adam. “Ah, ma dajte, mademoiselle Bredin, pa jednu čašu, onako, s nogu... u vaše zdravlje!” predložio sam. “Pa tek je sedam i petnaest. Za deset minuta ću nestat. Otvorit ću bocu.” Smiješila se i znao sam da me ne može odbiti. “Onda dobro”, uzdahnula je. “Ali, deset minuta.” Prekopavao sam po džepu svojih hlača tražeći otvarač za boce. “Vidite”, rekao sam. “Čak sam ponio i alat.” Povukao sam pluteni čep i on je, uz jedan nježni plop, izmigoljio iz grlića staklene boce. Napunio sam pjenušcem dvije čaše koje je Aurelie donijela iz vitrine. “Onda još jednom, sve dobro! Čast mi je”, rekao sam i kucnuli smo se. Pio sam vino u velikim gutljajima i pokušavao ostati miran, iako je moje srce lupalo toliko glasno da me uhvatio strah kako bi se mogli čuti njegovi otkucaji. Odbrojavanje je krenulo. Uskoro će zazvoniti telefon i pokazat će se jesam li zaista osuđen na to da moram otići. Pogledao sam odvažno u svoju čašu pa opet u lijepo Aurelieino lice. Rekao sam, tek toliko da nešto kažem: “Vas se ne može ispustiti iz vida ni dva tjedna. Ma, što dva tjedna. Čim se čovjek jednom okrene, vi već imate novog obožavatelja.” Pocrvenjela je i odmahnula glavom. “Što je?” rekao sam. “Poznajem li ga možda?” “Ne” odgovorila je. I tad je zazvonio telefon. Oboje smo pogledali prema šanku, ali Aurelie Bredin nije namjeravala dići slušalicu. “Vjerojatno netko tko želi rezervirati stol”, rekla je. “Neću se javiti, uključena je automatska sekretarica.” Čuo se jedan klik pa uvodna poruka restorana zatim se začuo Adamov glas. “Da, dobra večer, ovdje Adam Goldberg, ovo je poruka za Aurelie Bredin”, rekao je otvoreno, bez imalo okolišanja. “Ja sam agent Roberta Millera i zovem po njegovu nalogu”, nastavio je Adam i opazio sam kako je Aurelie problijedjela. “Radije bih vam to priopćio osobno, ali Miller me zamolio da otkažem večerašnji dogovor u njegovo ime. Poručio je da mu je jako žao.” Adamove riječi prolomile su se prostorom. “On je... kako da to kažem... on je u pravoj strci. Jučer navečer se iznenada pojavila njegova supruga i... eto. Ona je još uvijek tu i, kako se čini, vjerojatno će i ostati. Njih dvoje imaju puno toga o čemu bi trebali porazgovarati, to je moje mišljenje.” Adam je na trenutak zašutio. “Jako mi je neugodno što vas moram gnjaviti privatnim problemima, ali Robertu Milleru bilo je važno da znate da je on, kako bih vam to rekao... da je otkazao zbog ozbiljnog razloga. Osim toga, poručuje vam da mu je jako žao i da moli za razumijevanje.” Adam je još nekoliko sekundi osluškivao kroz slušalicu, zatim se pozdravio i prekinuo. Pogledao sam Aurelie Bredin, koja je skamenjeno stajala na mjestu i tako čvrsto stezala čašu pjenušca da sam se zabrinuo kako će je zdrobiti. Zurila je u mene, a ja sam zurio u nju, i na trenutak nitko nije progovorio ni riječ. Zatim je otvorila usta, kao da će nešto reći, ali nije rekla ništa. Umjesto toga, ispraznila je čašu u jednom gutljaju i stisnula je na prsa. Nije dizala pogled s poda.
94
“Eto...”, rekla je, a njezin glas neobično je drhtao. Odložio sam svoju čašu i u tom trenutku činilo mi se da sam obična ništarija. No, onda sam pomislio “kralj je mrtav, živio kralj” i odlučio krenuti u akciju. “Htjeli ste se naći s Millerom?” upitao sam zbunjeno. “Nasamo? U vašem restoranu? Na vaš rođendan?” Na trenutak sam zašutio. “Zaslužuje li on tako veliku čast? Mislim, pa vi ga gotovo i ne poznajete.” Nijemo me je pogledala i ugledao sam kako suze naviru u njene oči. Zatim se brzo okrenula na drugu stranu i zagledala se kroz prozor. “Bože dragi, Aurelie, ja... ja stvarno ne znam što da kažem na to. To je jednostavno... strašno, baš strašno.” Stao sam iza nje. Tiho je plakala. Sasvim pažljivo položio sam svoje ruke na njezina ramena, koja su podrhtavala. “Žao mi je. Bože moj, kako mi je žao, Aurelie”, rekao sam i iznenađeno shvatio kako je to doista istina. Njezina kosa blago je mirisala na vaniliju. Najradije bih je nježno nagnuo ustranu i poljubio u zatiljak. Umjesto toga, umirujuće sam pomilovao njena ramena. “Molim vas, Aurelie, nemojte plakati”, šapnuo sam. “Da, znam, znam... To boli, boli kad vas netko ostavi da uzalud čekate... ali, bit će dobro. Već će to doći na svoje.” “Ali, Miller me nazvao. Pod svaku cijenu htio se naći sa mnom i govorio mi je preko telefona tako divne svari”, zajecala je. “A ja sam... tu sam sve pripremila, oslobodila si večer... Nakon pisma pomislila sam da sam... da mu značim nešto posebno. On mi je stvorio takve iluzije, razumijete me?” Naglo se okrenula prema meni i pogledala me suznim očima. “I sad se najednom pojavila njegova supruga, a ja se osjećam... osjećam se... strašno se osjećam!” Dlanovima je prekrila lice, a ja sam je zagrlio. Prošlo je neko vrijeme dok se Aurelie nije ponovo umirila. Tako rado bih ostao daje tješim, davao joj rupčić za rupčićem, i usrdno se nadao kako nikad neće doznati zašto sam baš u trenutku kad se javila automatska sekretarica bio u Temps des Cerisesu, dok je Robert Miller kapitulirao negdje u nedostižnoj daljini. U jednom trenutku - sjedili smo jedno nasuprot drugom. Pogledala me i upitala: “Imate li možda cigaretu? Mislim da bi mi dobro došla.” “Da, naravno.” Izvadio sam kutiju Gauloisesa i ponudio joj. Uzela je cigaretu i zamišljeno je pogledala. “Zadnju cigaretu popušila sam s Mrs. Dinsmore, na groblju!” Kroz smijeh je rekla, više za sebe: “Hoću li ikad doista doznati što znači taj roman?” Pružio sam joj zapaljenu šibicu. “Moguće da ćete jednom saznati”, odgovorio sam joj neodređeno i pogledao njezine usne, koje su se na nekoliko sekundi sasvim približile mojem licu. “Ali, večeras više ne.” Naslonila se i otpuhnula dim u zrak. “Ne”, rekla je. “A i na večeru s autorom vjerojatno također mogu zaboraviti.” Kimnuo sam suosjećajno i pomislio kako su šanse za večeru s autorom jako dobre, čak i ako se on ne zove Miller. “Znate što, mademoiselle Bredin, sad jednostavno zaboravite tog Millera, koji očito ni sam zapravo ne zna što želi. Pogledajte to na ovaj način, knjiga je ono što je doista važno. Taj roman pomogao vam je zaboraviti svoju patnju. On je takoreći pao s neba kako bi vas spasio. Smatram da je to veličanstveno.” Smiješila se bojažljivo. “Da, možda imate pravo.” Zatim je sjela i dugo me gledala šuteći. “Nekako sam jako sretna što ste sada tu, monsieur Chabanais”, rekla je tad. Uzeo sam njezinu ruku. “Moja draga Aurelie, vi ne možete ni zamisliti koliko sam ja sretan što sam ovdje”, odgovorio sam. Onda sam ustao. “A sad ćemo proslaviti vaš rođendan”, rekao sam. “Jednostavno ne dolazi u obzir da tu sjedite i klonete duhom, barem ne tako dugo dok ja to mogu spriječiti.” Natočio sam nam u čaše preostali pjenušac. Aurelie gaje ispila u jednom gutljaju i odlučno odložila čašu sa strane. “To je u redu”, rekao sam i podignuo je sa stolca. “Smijem li vas otpratiti do našeg stola, mademoiselle Bredin? Ako mi otkrijete gdje skrivate svoje specijalitete, donijet ću i piće i hranu.” Naravno da Aurelie nije dopustila da itko drugi da završnu notu njezinim jelima. Dopustila mi je samo da odem s njom u kuhinju i tamo mi je dala zadatak da otvorim crno vino i stavim salatu u
95
veliku zdjelu dok je ona u maloj tavi pržila kockice šunke. Još nikad nisam bio u restoranskoj kuhinji i s čuđenjem sam gledao plinski štednjak s osam plamenika, sve one lonce, tave i kutlače koji su stajali ili visjeli nadohvat ruke. Prvu čašu vina ispili smo još u kuhinji, drugu za stolom. “Izvrsno je!” uzviknuo bih svako malo i zaronio vilicom među nježne listove koji su sjali ispod kockica šunke. A kad je Aurelie iz kuhinje donijela cijelu tepsiju s mirisnim janjećim raguom i stavila je na stol, otišao sam do male glazbene linije koja je stajala ispod drvenog šanka i pustio glazbu. Georges Brassens pjevao je umilnim glasom Je m'suis fait tout petit i pomislio sam kako svaki muškarac u svojem životu jednom naleti na ženu kojoj dopusti da ga ukroti. Janjetina se topila na jeziku i mogao sam samo komentirati kako je to “čista poezija”. Zatim mi je Aurelie ispričala kako je recept i uopće cijeli večerašnji meni pripadao njezinu ocu koji je neočekivano preminuo u listopadu. “Prvi put kuhao ga je, kad je moju... kad je...”, zamucala je i odjednom se zacrvenjela, ne znam zašto. “No... u svakom slučaju, prije mnogo, mnogo godina”, dovršila je rečenicu i posegnula za čašom crnog vina. Dok smo jeli janjeći ragu, pričala mije o Claudeu koji ju je prevario na tako nevjerojatan način i o crvenom kaputu koji je dobila za rođendan od svoje najbolje prijateljice Bernadette. “Plavuša koja je također bila na književnoj večeri, sjećate se, monsieur Chabanais?” Gledao sam njezine zelene oči i ničega drugoga nisam se mogao sjetiti, ali sam žustro kimnuo i rekao: “Sigurno je lijepo imati tako dobru prijateljicu. Nazdravimo u čast Bernadette!” I tako smo popili još po čašu za Bernadette, zatim smo na moj zahtjev ispili još po čašu za Aurelie i njezine prelijepe oči. Ona je, hihoćući se, rekla: “Podjetinjili ste, monsieur Chabanais.” “Ne, uopće nisam”, odgovorio sam. “Još nikada nisam vidio takve oči, znate? Jer one nisu samo obične, zelene, one su kao... kao dva dragocjena opala, a sad, pod svjetlom svijeće, mogu vidjeti blještavilo nekog dalekog mora.” “O, moj Bože”, rekla je, očito pod dojmom. “To je nešto najljepše što sam ikad čula o svojim očima.” Zatim mi je pričala o Jacquieju, šefu kuhinje zlatnog srca koji voli galamiti, kojemu nedostaje nepregledno more Normandije. “I ja imam zlatno srce”, dobacio sam, uzeo njenu ruku i polegao je na svoja prsa. “Osjetite li ga?” Ona se nasmiješila. “Da, monsieur Chabanais, mislim da ga zaista imate”, rekla je ozbiljno i ostavila svoju ruku na trenutak na mom uznemirenom srcu. Zatim je skočila i zabacila kosu. “A sad, mon cher ami, idemo po čokoladni kolač. To je moj specijalitet. A Jacquie uvijek kaže, čokoladni kolač sladak je kao ljubav.” Smiješeći se, otišla je u kuhinju. “To mu vjerujem na riječ.” Uzeo sam tešku tepsiju i nosio ju iza nje. Bio sam omamljen vinom, Aurelieinom prisutnošću i cijelom tom predivnom večeri za koju sam želio da nikad ne završi. Aurelie je odložila tanjure na sudoper i otvorila golemi hladnjak od plemenitog metala kako bi izvadila parfe od crvenih naranči za koji mije jamčila kako jednostavno genijalno odgovara uz male tople čokoladne kolačiće (C'est tout a fait genial!, rekla je) — ta neodoljiva kombinacija slatke čokolade i blago gorak okus crvene naranče. Predano sam slušao njezina objašnjenja i bio oduševljen zvukom njezina glasa. Sigurno je imala pravo o onome o čemu je govorila, ali mislim da je meni u tom trenutku jednostano sve bilo neodoljivo. Iz restorana su do mene dopirali zvuci La fee dochette, pjesme koju sam jako volio i pjevušio je potiho, dok se pjevač upravo raspjevao o tome koliko bi viskija i bi cigareta trebao uzeti da tu predivnu djevojku, koju još uvijek traži, odvede u svoj krevet. Je ferai cent mille guinguettes, je boirai cent mille whiskies Je fumerai cent mille cigarettes pour la ramener dans mon lit Mais j'ai bien peur que cette cherie n'existe juste que dans ma tete Mon paradis, ma fabulette, mon Saint-Esprit Ma fee clochette! Našao sam svoju Fee clochette! 96
Stajala mi je nadohvat i s užitkom pričala o čokoladnim kolačićima. Aurelie je zatvorila vrata hladnjaka i okrenula se prema meni. Stajao sam joj tako blizu da smo se sudarili. “Hopla”, rekla je i pogledala me ravno u oči. “Smijem li vas nešto upitati, monsieur Chabanais?” pitala je urotnički. “Možete me sve pitati”, odgovorio sam joj šapatom. “Kad se noću spuštam stubama, nikada se ne okrećem, jer me strah da se nešto možda nalazi iza mene.” Njezine oči bile su širom otvorene i ja sam se naglavačke strmoglavio u to nježno zeleno more. “Mislite li daje to smiješno?” upitala je. “Ne”, promrmljao sam tiho i sagnuo glavu prema njoj. “Ne, to mi uopće nije smiješno. To svatko zna. U mraku, na stubama, ne treba se okretati.” A tad sam je poljubio. Bio je to vrlo dug poljubac. Kad su se naše usne na trenutak odvojile, Aurelie je tiho rekla: “Bojim se da se parfe od crvenih naranči otopio.” Poljubio sam joj rame, vrat, nježno sam joj zagrizao ušnu resicu, sve dok nije tiho uzdahnula. I prije nego što sam se ponovo usredotočio na njezina usta, šapnuo sam: “Bojim se da ćemo s tim sad morati živjeti.” A zatim dugo, dugo oboje nismo rekli ni riječi.
97
15. Moj rođendan završio je jednom nuit blanche, bijelom noći, noći koja nije htjela prestati. Ponoć je već odavno prošla kad mi je Andre pomogao odjenuti crveni kaput i kad smo čvrsto zagrljeni mjesečarili tihim ulicama. Svakih nekoliko metara zastali smo kako bismo se poljubili i trebalo nam je beskonačno dugo dok konačno nismo došli do ulaznih vrata mojeg stana. Ali te noći, koja nije poznavala ni dan, ni sat, vrijeme nije bilo važno. Kad sam se nagnula da otvorim vrata, Andre me poljubio u zatiljak. Dok sam ga za ruku vodila hodnikom, zagrlio me sleđa i obujmio moje grudi. Stajali smo u spavaćoj sobi, a Andre mi je skinuo naramenice haljine i približio moju glavu svojoj nježnim pokretom. “Aurelie”, rekao je i poljubio me tako snažno da mi se zavrtjelo. “Moja lijepa, lijepa vilo.” Te noći nismo se ni na trenutak ispuštali iz zagrljaja. Neprestano smo se dodirivali, željeli smo sve otkriti. Je li nam promaknulo koje mjesto na našim tijelima koje nije bilo prekriveno nježnostima, koje nije bilo strastveno osvojeno? Mislim da ne. Naša je odjeća lagano zašuštala pa skliznula na parket. A kad smo utonuli u moj krevet i ondje se izgubili satima, posljednje što sam pomislila bilo je, je li Andre Chabanais moja ispravna pogreška. Kad sam se probudila, ležao je uz mene, rukom je podupirao glavu i smiješio mi se. “Tako si lijepa kada spavaš”, rekao je. Pogledala sam ga i pokušala si u sjećanje urezati sliku toga jutra kad smo se prvi put probudili jedno pokraj drugoga. Njegov široki osmijeh, smeđe oči s crnim trepavicama, tamna, blago kovrčava, potpuno razbarušena kosa, brada koja je ocrtavala njegovo lice i bila mnogo nježnija nego što sam mislila, svijetli ožiljak iznad desne obrve koji je zaradio kada je kao dječak dospio na bodljikavu žicu... A u pozadini balkonska vrata s polunavučenim zavjesama, mirno jutro u dvorištu, grane velikog kestena, komad neba. Smiješila sam se i na trenutak zaklopila oči. Nježno mi je prstom prešao preko usta. “Na što misliš?” upitao je. “Upravo razmišljam kako bih voljela zadržati ovaj trenutak zauvijek”, rekla sam i zadržala njegov prst uz nekoliko poljubaca na svojim usnama. Zatim sam uz uzdah utonula u jastuk. “Sad sam tako sretna”, rekla sam. “Onako u potpunosti sretna.” “Kako je to lijepo”, rekao je i primio me u naručje. “I ja sam također vrlo sretan, Aurelie. Moja Aurelie.” Poljubio me i neko smo vrijeme mirno ležali priljubljeni jedno uz drugo. “Više nikad neću ustati”, promrmljao je Andre i, milujući mi leda. “Ostat ćemo jednostavno u krevetu, može?” Smiješila sam se. “Zar ti ne moraš u ured?” upitala sam. “Koji ured?” promrmljao je, a njegova ruka spustila se između mojih nogu. Zahihotala sam. “Trebao bi ih barem obavijestiti kako ćeš do kraja života ostati ovdje u krevetu.” Pogled mi je pao na mali sat koji je stajao na noćnom ormariću. “Već je skoro jedanaest.” Uzdahnuo je i sa žaljenjem povukao svoju ruku. “Vi ste jedna mala kvariteljica raspoloženja, mademoiselle Bredin, to sam oduvijek naslućivao”, rekao je i potapkao vrh mojeg nosa. “Onda dobro, sad ću nazvati madame Petit i reći joj da ću kasniti. Ili ne, još bolje, reći ću joj da danas, nažalost, ne mogu doći, pa ćemo provesti prelijep dan. Sto misliš o tome?” “Mislim da je to odlična ideja”, rekla sam. “Ti obavi svoje poslove, a ja ću nam za to vrijeme skuhati kavu.” “Tako ćemo i napraviti. Ali, ne želim se odvajati od tebe...” “Ali, to je samo nakratko”, odgovorila sam i umotala se u kratki tamnoplavi kućni ogrtač kako bih otišla do kuhinje. “Ovo ćeš poslije opet skinuti”, viknuo je Andre za mnom, a ja sam se nasmijala. “Tebi nikada nije dosta!”
98
“Ne”, odgovorio je. “Tebe se nikad ne mogu zasititi!” “Ni ja tebe”, pomislila sam. U tom sam se trenutku osjećala tako sigurna, ah, tako sigurna! Pripremila sam dvije velike šalice cafe creme dok je Andre telefonirao pa nestao u kupaonici. Oprezno sam odnijela šalice u spavaću sobu. Knjigu Roberta Millera, koja je još uvijek ležala na mom noćnom ormariću, odložila sam ustranu i postavila šalice. Je li moguće da je tatin menu d'amour polučio rezultate? Umjesto s engleskim piscem, u njemu sam uživala s francuskim urednikom i odjednom, gledali smo se potpuno drugim očima — gotovo kao Tristan i Izolda koji su zajedno ispili ljubavni napitak i više nisu mogli živjeti jedno bez drugoga. Još se dobro sjećam kako sam se u djetinjstvu oduševila tom operom na koju me odveo otac. Dio s čarobnim napitkom bio mi je posebno uzbudljiv. Smiješeći se, podizala sam odjeću koja je bila razbacana po cijeloj sobi i odložila je preko stolca koji je stajao uz krevet. Kad sam digla jaknu Andreova odijela, nešto je palo na pod. Bila je to njegova lisnica. Ona se sama otvorila i ispalo je nekoliko papira. Sitni novac otkotrljao se po parketu. Kleknula sam na pod kako bih skupila novčiće i čula kako Andre dobro raspoložen pjeva u kupaonici. Smiješeći se, vratila sam novčiće u prednji džepić i baš kada sam htjela vratiti papire koji su virili iz stražnjeg dijela lisnice, opazila sam fotografiju. Prvo sam pomislila da se radi o Andreovoj fotografiji i izvukla ju znatiželjno van, ali tad je moje srce prestravljeno stalo. Prepoznala sam sliku. To je bila žena u zelenoj haljini, žena koja se smiješila kameri. Na slici sam bila ja! Nekoliko sekundi u nedoumici sam promatrala fotografiju u svojoj ruci. Tad je krenula bujica misli koje su se nadovezivale jedna na drugu i stotine kratkih trenutaka kao snimke su nadopunjavale jedna drugu u veliku cjelinu. Tu sam sliku priložila svojem pismu za Roberta Millera. A sad se nalazila u Andreovoj lisnici! Andre, koji se na hodniku izdavačke kuće otresao na mene. Andre, koji je odgovor Roberta Millera ubacio u moj poštanski sandučić jer je Miller navodno izgubio moju adresu. Andre, koji je smiješeći se i šaleći sjedio u Coupoleu i znao da se Robert Miller ondje neće pojaviti. Andre, koji mi nije rekao ni riječ o književnoj večeri, jedinom događaju na kojemu je Miller u Parizu doista sudjelovao. Andre, koji je izgarao od toga da me što prije odvoji od očito zbunjenog autora. Andre, koji se s buketom cvijeća pojavio u Temps des Cerisesu baš u trenutku kada je Miller svojem agentu naložio da odgodi dogovor. Miller?! Ha! Tko zna tko je zaista bio čovjek koji me nazvao po nalogu monsieura Chabanaisa. A tek pismo Roberta Millera? Kako mi je autor mogao odgovoriti kad moje pismo nikad nije dobio? Najednom sam se sjetila nečega. Nečega što sam primijetila već nakon književne večeri, a da to nisam odmah povezala. Ostavila sam fotografiju na podu i pojurila prema noćnom ormariću. Tamo je ležao “Osmijeh žene”, a u njemu Millerovo pismo. Ruke su mi se tresle. Izvukla sam rukom napisane listove. “Vama jako odani, Vaš Robert Miller.” Tad sam žurno otvorila knjigu i zagledala se u posvetu. Prošaptala sam završne riječi pisma. Za sebe. “Za Aurelie Bredin, uz srdačan pozdrav, Robert Miller.” Robert Miller potpisao se dvaput. Potpis posvete bio je potpuno drugačiji od potpisa na pismu. Okrenula sam omotnicu na kojoj je još bio zalijepljen mali žuti post-it-papirić Andrea Chabanaisa i zaprepastila se. To je bio Andre. On je napisao Millerovo pismo, a ja sam sve ovo vrijeme bila u zabludi! Gubilo mi se tlo pod nogama i sjela sam na krevet. Mislila sam na to kako me Andre sinoć u restoranu tako iskreno promatrao svojim smeđim očima i kako mi je rekao: “Žao mi je, Aurelie.” U meni je sve kipjelo od bijesa. Taj je čovjek iskoristio moju lakovjernost. On je uživao u tome što me mogao vući za nos. Igrao se sa mnom kako bi me odvukao u krevet. A ja sam pala na to. Pogledala sam kroz prozor, sunce je još uvijek obasjavalo dvorište, ali je lijepa slika sretnog jutra bila uništena. Andre Chabanais prevario me, jednako kao što me prevario i Claude. Više nikad neću dopustiti da me itko prevari. Nikad više! Stisnula sam šake te brzo udahnula i izdahnula. “Tako, moje srce, sada imamo cijeli dan samo za nas.” Andre je ušao u sobu umotan u veliki tamnosivi ručnik. S njegove smeđe kose kapala je voda. Buljila sam u pod. “Aurelie?” Približio mi
99
se, stao preda me i položio ruke na moja ramena. “Moj Bože, pa ti si sasvim problijedjela. Nije ti dobro?” Maknula sam njegove ruke sa svojih ramena i lagano ustala. “Ne”, rekla sam, a glas mi je podrhtavao. “Ne osjećam se dobro. Uopće se ne osjećam dobro.” Zbunjeno me pogledao. “Pa što je? Aurelie... najdraža... mogu li ti nekako pomoći?” Maknuo mi je pramen kose s lica. Odmaknula sam njegovu ruku. “Ja...”, počela sam prijeteći. “Nemoj me više nikad dotaknuti, čuješ li, više nikad!” Zaprepašteno je ustuknuo. “Ali, Aurelie... što se događa?” uzviknuo je. Primijetila sam kako u meni nadire val bijesa. “Što se događa?” upitala sam zastrašujuće tiho. “Ti želiš znati što se događa?” Otišla sam do mjesta gdje sam na podu ostavila fotografiju i podignula je jednim potezom. Pružila sam mu fotografiju. “Evo što se događa!” vrisnula sam i odjurila do noćnog ormarića. “I ovo se događa!” Dohvatila sam krivotvoreno pismo i bacila ga Andreu pred noge. Vidjela sam kako se njegovo lice zarumenjelo. “Aurelie... molim te... Aurelie”, zamuckivao je. “Što je?!” vrisnula sam. “Hoćeš li mi podvaliti još jednu laž? Ili je ovo dosad bilo dovoljno?” Uzela sam knjigu Roberta Millera i najradije bih mu njome bila razbila glavu. “Jedino što je u ovoj cijeloj lažiranoj priči ispravno jest ova knjiga. A ti, Andre, uredniče u izdavačkoj kući Opale, ti si za mene najgori od najgorih. Ti si gori od Claudea. On je barem imao razloga prevariti me, ali ti... ti... ti si u tome uživao!” “Ne, Aurelie, krivo si to shvatila. Molim te...”, očajno je zapomagao. “Nisam”, rekla sam. “Dobro sam shvatila. Otvorio si moje pismo, umjesto da ga proslijediš. Poslao si mi krivotvorenu verziju pisma, zatim si vjerojatno umirao od smijeha kad ti u Coupoleu nisam htjela reći ništa o tome. Sve ste to lukavo smislili, svaka čast, imate moje komplimente!” Približila sam mu se i uputila mu pogled prepun prezira. “Cijeli svoj život nisam upoznala nekoga kao što ste vi, nekoga tko se može tako licemjerno naslađivati tuđom nevoljom.” Gledala sam kako se prestravljeno trgnuo. “Samo mi još jedno moraš objasniti, zaista me, naime, zanima kako si to uspio smisliti. Tko je jučer navečer nazvao restoran? Tko?” “To je stvarno bio Adam Goldberg. On je moj prijatelj”, rekao je utučeno. “Ah, on je prijatelj? Pa to je sjajno! Koliko takvih prijatelja još imaš, ha? Koliko ih se sad još smije glupoj lakovjernoj maloj? Hoćeš li mi to reći?” Razbjesnjela sam se. Andre je digao ruke u znak obrane, zatim ih odmah spustio kad mu je pao ručnik. “Nitko ti se ne smije, Aurelie. Molim te nemoj o meni loše misliti... Da, znam, lagao sam ti, užasno sam ti lagao, ali... drugačije jednostavno nije išlo, moraš mi to vjerovati! Ja... bio sam u strašnom škripcu. Molim te! Mogu ti to objasniti.. Upala sam mu u riječ. “Znaš što, Andre Chabanais? Nisu mi potrebna tvoja objašnjenja. Od samog početka nisi htio da se sastanem s Robertom Millerom, ti si se ispriječio između nas i otežavao nam, a onda... onda si se sjetio nečega puno boljeg, zar ne?” Odmahnula sam glavom. “Kako si mogao izmisliti nešto tako perfidno?” “Aurelie, zaljubio sam se u tebe, i to je istina”, rekao je. “Ne”, odbacila sam. “Tako se ne ponaša prema ženi koju voliš.” Uzela sam njegove stvari sa stolca i bacila mu ih u lice. “Evo”, rekla sam. “Samo se obuci i odlazi!” Podignuo je odjeću i tužno me pogledao. “Molim te, pruži mi još jednu priliku, Aurelie.” Oprezno mi se približio i pokušao me zagrliti. Odmaknula sam se i prekrižila ruke. “Jučer... to... to je bilo najljepše što sam ikada doživio...”, rekao je pokajničkim tonom. Osjetila sam kako mi suze naviru u oči. “C'est fini!” bijesno sam izustila. “Gotovo je! Gotovo je i prije nego što je zapravo i počelo. Tako mi i treba. Ne želim živjeti s lažljivcem!” “Stvarno nisam lagao”, prošaptao je.
100
“Kako možeš reći da stvarno nisi lagao? Pa to je smiješno!” odgovorila sam bijesno. Očito je razradio novu taktiku. Andre je stao ispred mene ogrnut sivim frotiranim ručnikom. “Ja sam Robert Miller”, rekao je gotovo očajnički. Nasmijala sam se, čak mi je i za moj ukus glas zazvučao oštro. Zatim sam ga odmjerila od glave do pete, prije nego što sam rekla: “Za kakvu budalu ti mene držiš? Ti si Robert Miller? Puno toga čula sam od tebe, ali ova je bezobrazna izmišljotina zaista vrhunac. Ovo postaje sve apsurdnije.” Podbočila sam se. “Sam si kriv, ali ja sam Roberta Millera vidjela svojim očima, onog pravog Roberta Millera na književnoj večeri! Pročitala sam intervju s njim u Figarou. Pa jasno, to si ti, Robert Miller!” Glas mi je pucao. “Znaš što si ti, Andre Chabanais? Ti si jednostavno smiješan! Istina je da ti Milleru nisi ni do koljena! A sad idi, samo idi! Ne želim više ništa čuti, sve ćeš još samo pogoršati!” “Ali pokušaj me razumjeti. Robert Miller nije Robert Miller!” uzviknuo je. “To je bio... to je bio... jedan zubar!” “Van!” viknula sam i začepila si uši dlanovima. “Nestani iz mog života, Andre Chabanais, mrzim te!” Kad je Andre, bez riječi i sav crven u licu, napustio stan, slomljena sam, grcajući u suzama, pala na krevet. Prije sat vremena bila sam najsretnija žena u Parizu, prije sat vremena stajala sam na početku nečega prelijepog, a onda se sve katastrofalno strmoglavilo u propast. Ugledala sam dvije još pune šalice kave na svom noćnom ormariću i ponovo briznula u plač. Je li moja sudbina biti prevarena? Mora li moja sreća uvijek završiti u laži? Zurila sam van, u dvorište. Moja potreba za muškarcima koji me varaju u svakom slučaju zadovoljena je. Gorko sam jecala. Očekivao me dug, isprazan život. Ako se ovako nastavi, završit ću kao ogorčena starica koja šeće grobljima i sadi cvijeće po grobovima. Samo da ne budem kao Mrs. Dinsmore. Odjednom sam nas vidjela kako na njezin rođendan sjedimo u Coupoleu i čula ju kako zadovoljno uzvikuje: “Djevojčice, on je baš onaj pravi!” Pokrila sam se jastukom preko glave i nastavila jecati. Jedna nesretna misao slijedila je drugu i morala sam misliti na to kako će uskoro Božić. To će biti najtužniji Božić u mojem životu. Kazaljka malog sata na noćnom ormariću neumitno je otkucavala i moje se srce najednom osjećalo tako staro. U jednom trenutku ustala sam i odnijela šalice u kuhinju. Okrznula sam papiriće na ploči s mudrim mislima i jedan od njih odlepršao je na pod. “Tuga je zemlja gdje kiši i kiši, i ništa ne uspijeva”, stajalo je na papiriću. To je bez daljnjega bilo točno. Sve moje suze neće spriječiti da se stvari razvijaju svojim tijekom. Uzela sam taj komadić papira i pažljivo ga ponovo pričvrstila na zid. Zatim sam nazvala Jacquieja da mu javim kako je moje srce preživjelo atentat i da ću za božićne blagdane s njim na more.
101
16. Netko je neodlučno pokucao na vrata, a kad je ušla mademoiselle Mirabeau, sjedio sam kao svih proteklih dana, nagnut nad radnim stolom, jedva zadržavajući glavu na rukama. Od svojeg neslavnog odlaska od Aurelie Bredin bio sam sasvim utučen. Dotumarao sam do kuće, stao pred kupaonsko ogledalo i samog sebe nazvao najvećim idiotom koji je sve pokvario. Večeras sam previše popio i jedva da sam mogao zaspati. Ponovo sam pokušao nazvati Aurelie. Stalno se javljala automatska sekretarica, a u restoranu se na telefon uvijek javljala neka druga gospođa s jednom te istom porukom: da mademoiselle Bredin ne želi sa mnom razgovarati. Jednom je slušalicu podigao neki muškarac (mislim da je to bio onaj neotesani kuhar) i zaurlao na mene kako će svratiti u izdavačku kuću i s velikim mi zadovoljstvom razbiti gubicu ako ne prestanem dosađivati mademoiselle Aurelie. Tri puta slao sam joj mailove, zatim sam od nje dobio odgovor da se ne trudim uzaludno, i da ih više na šaljem, jer će ih ubuduće brisati nepročitane. Tih posljednjih dana prije Božića bio sam tako očajan, da to čovjek ne može ni zamisliti. Kako se činilo, nepovratno sam izgubio Aurelie. Nije mi ostala čak ni njezina fotografija, a posljednji pogled koji mi je uputila bio je toliko pun prezira da ine svaki put, kad bih ga se sjetio, oblio hladan znoj. “Monsieur Chabanais?” Umorno sam pridigao glavu i pogledao prema mademoiselle Mirabeau. “Idem po sendvič. Želite li i vi da vam donesem nešto?” upitala je. “Ne, nisam gladan”, rekao sam. Florence Mirabeau oprezno se približila. “Monsieur Chabanais?” “Da, stoje?” Pogledala me svojim malenim licem plahe mimoze. “Užasno izgledate, monsieur Chabanais”, rekla je i brzo dodala: “Molim vas, oprostite mi što sam vam ono rekla. Ali, pojedite barem jedan sendvič... meni za ljubav.” Duboko sam uzdahnuo. “Pa dobro, dobro onda”, rekao sam. “Piletina, šunka ili tuna?” “Svejedno. Donesite mi bilo što.” Pola sata poslije pojavila se s bagetom od tune i svježe cijeđenim narančinim sokom, pa šutke oboje stavila na radni stol. “Dolazite li večeras na božićnu zabavu?” pitala me. Bio je petak, Badnjak je padao u sljedeći utorak, a izdavačka kuća Opale od sljedećeg tjedna pa sve do Nove godine neće raditi. Zadnjih se godina udomaćio običaj da navečer posljednjeg radnog dana svi zaposlenici odlaze u tavernu Lipp privesti godinu kraju, kako to već i priliči. To je uvijek bilo veselo okupljanje na kojem se mnogo jelo, smijalo i pričalo. Nisam bio u stanju podnijeti toliku količinu dobrog raspoloženja. Odmahnuo sam glavom. “Žao mi je, večeras neću doći.” “Oh”, rekla je. “To je zbog vaše majke? Slomila je nogu, zar ne?” “Ne, ne”, odgovorio sam. Zašto bih lagao? Prošlih sam tjedana toliko lagao da mi je već bila muka od toga. Majka je već pet dana bila kod kuće u Neuillyju, spretno je šepala na štakama po cijeloj kući i planirala veliku, svečanu gozbu za Božić. “Slomljena noga već je sasvim dobro”, rekao sam. “Ali... u čemu je onda stvar? Mademoiselle Mirabeau jednostavno je htjela znati. Pogledao sam je. “Napravio sam groznu grešku”, rekao sam i položio si ruku na prsa. “I sad... Što da vam kažem? Mislim, srce mi je slomljeno.” Pokušao sam se nasmiješiti, ali nije baš zvučalo kao moj najbolji vic.
102
“Oh”, rekla je mademoiselle Mirabeau. Osjetio sam kako se sobom razlilo njeno suosjećanje, kao kakav topao val. A onda je izgovorila nešto što mi se vrtjelo mislima još dugo nakon što je tiho za sobom zatvorila vrata. “Kad shvatite da ste pogriješili, trebali biste to ispraviti, što je moguće prije.” Nije se često događalo da se izdavač pojavi u uredima svojih suradnika, no kad bi to učinio, mogli ste biti sigurni da je riječ o nečemu važnom. Sat vremena nakon što je Florence Mirabeau bila kod mene, vrata mojeg ureda otvorio je i Jean-Paul Monsignac i bučno se smjestio na stolac koji je stajao pred mojim radnim stolom. Pogledao me prodorno svojim plavim očima. Zatim me jasno pitao: “Sto bi to trebalo značiti, Andre? Upravo sam čuo kako večeras nećete doći na božićnu proslavu?” Nelagodno sam se meškoljio u svojem naslonjaču. “Maaa... ne”, rekao sam. “Smije li se znati zašto?” Božićna proslava u Lippu za Monsignaca je bila svetinja i očekivao je kako će sve njegove ovčice biti ondje. “Dakle, ja... jednostavno nisam raspoložen za to, da budem iskren”, rekao sam. “Dragi moj Andre, pa nisam ja lud. Mislim da svatko tko ima oči vidi kako baš niste u najboljem stanju. Niste se pojavili na kolegiju, u jedanaest sati otkazali ste svoj dolazak bez ikakva objašnjenja, a onda se idućeg dana pojavite u uredu kao živi mrtvac i gotovo više i ne izlazite iz svoje pećine. Pa što se to s vama događa? Takvog vas nikad još nisam vidio.” Monsignac me promatrao sa sažaljenjem. Slegnuo sam ramenima i šutio. A što sam i mogao reći? Da sam mu rekao pravu istinu, tek tad bih imao problem. “Sa mnom možete o svemu razgovarati, Andre, i nadam se da to znate.” Kiselo sam se nasmijao. “Lijepo od vas, monsieur Monsignac, ali bojim se da upravo s vama ne mogu o tome razgovarati.” Zbunjeno se naslonio, prebacio nogu preko noge i objema rukama obuhvatio gležanj, koji su prekrivale tamnoplave čarape. “E, sad sam još znatiželjniji. Zašto o tome ne možete razgovarati sa mnom? Kakva glupost!” Pogledao sam kroz prozor. Na ružičastom nebu ocrtavao se toranj crkve Saint-Germain. “Zato što ću onda vjerojatno izgubiti posao”, rekao sam sjetno. Monsignac se glasno nasmijao. “Moj dragi Andre, što ste napravili a da je tako strašno? Ukrali srebrne žlice? Pipkali neku suradnicu? Pronevjerili novac?” Njihao se naprijed-natrag na svojem stolcu. A onda sam pomislio na riječi mademoiselle Mirabeau i odlučio sve iznijeti na vidjelo. “Radi se o Robertu Milleru. Što se njega tiče... Tu nisam bio baš jako iskren prema vama, monsieur Monsignac.” Pažljivo se nagnuo prema meni. “Da?” pitao je. “A što je s tim Millerom? Ima nekih problema s tim Englezom? Dajte, recite već jednom u čemu je stvar!” Uzdahnuo sam. Nije mi bilo jednostavno reći istinu. “Književna večer bila je veličanstvena. Mon Dieu, nasmijao sam se do suza”, nastavio je Monsignac. “Što je s tim tipom? Pa on je već htio najaviti da će poslati svoj sljedeći roman.” Tiho sam zastenjao i naglo prekrio rukama lice. “Što se događa?” Monsignac je sad već bio zabrinut. “Andre, nemojte sad dramatizirati, nego mi jednostavno recite što se dogodilo. Miller i dalje piše za nas ili su se pojavili nekakvi problemi između vas dvojice? Jeste se možda posvađali?” Odmahnuo je jedva vidljivo glavom. “Je li ga preoteo neki drugi izdavač?” Duboko sam udahnuo i pogledao Monsignaca u oči. “Obećajte mi da nećete izgubiti živce i da nećete vikati.” “Da, da... Dajte mi više recite o čemu se radi!” “Više neće biti ni jednog romana Roberta Millera”, rekao sam i nakratko ušutio. “I to iz jednog jedinog razloga. On zapravo uopće ne postoji.” Monsignac me blijedo gledao i nije mu bilo jasno o čemu govorim. “Sad stvarno buncate, Andre. Što se događa? Imate li temperaturu? Jeste li izgubili razum? Robert Miller bio je u Parizu, zar se više ne sjećate?”
103
Kimnuo sam. “O tome se baš i radi. Onaj muškarac koji je bio na književnoj večeri nije bio Robert Miller. To je bio jedan zubar koji se predstavljao kao Miller kako bi nam napravio uslugu.” “Nama?” “Pa, da. Adamu Goldbergu i meni. On je zubar i Adamov brat. Zove se Sam Goldberg i ne živi sam ni u kakvom ljetnikovcu, sa svojim psom, nego živi sa suprugom i djecom u Devonshireu. A s knjigama ima toliko veze koliko ja imam s plombama. Sve je inscenirano kako stvar ne bi bila otkrivena, razumijete me?” “Ali...” Monsignac je uzbuđeno razrogačio svoje plave oči. “Pa tko je onda napisao knjigu?” “Ja”, rekao sam. A onda je Jean-Paul Monsignac ipak počeo urlati. Najgore je u tome što se monsieur Monsignac, kad se uzruja, jako teško može obuzdati. “Pa to je skandalozno! Vi ste me prevarili, Andre. Vjerovao sam vam! Bio u sam u stanju staviti ruku u vatru da ste vi iskren čovjek! Nasamarili ste me! Znajte da ćete za to snositi posljedice. Otpušteni ste!” Urlao je i uzbuđeno skočio sa stolca. U svemu tome bilo je dobro jedino to što monsieur Monsignac, kao što brzo plane, tako se jednako brzo smiri. A ima i izvrstan smisao za humor. “Nevjerojatno”, rekao je nakon deset minuta, kad sam se ja već pomirio s tim da sam nezaposleni urednik na kojeg će svi u struci upirati prstom. “Nevjerojatno kakav ste lukav pothvat poduzeli. Povukli ste za nos cijelu javnost. Dobro ste to izveli. Nije to lako, treba to znati izvesti.” Odmahnuo je glavom i odjednom se počeo smijati. “Iskreno rečeno, malo me začudilo kad je Miller na književnoj večeri pričao o tome kako je junak njegova novog romana zubar. Zašto mi otpočetka niste rekli da vi stojite iza svega, Andre? Moj Bože, nisam imao pojma da vi znate tako dobro pisati. Zaista dobro pišete”, ponovio je još jednom i rukom prešao preko svoje sijede kose. “To je jednostavno bila spontana ideja. Htjeli ste nekog novog Stephena Clarkea, sjećate se? A u tom trenutku nije bilo Engleza koji bi zabavno pisao o Parizu. Nismo vam htjeli podvaliti ili naštetiti izdavačkoj kući. Vi znate da je predujam za taj roman bio prilično skroman. On je već odavno donio dobit.” Monsignac je potvrdno kimnuo. “Nitko od nas nije mogao predvidjeti da će se knjiga tako dobro prodavati, a kamoli da će se itko zainteresirati za autora”, nastavio sam. “Bon”, rekao je Monsignac koji je cijelo vrijeme hodao gore-dolje mojim uredom. Zatim je ponovo sjeo. “Dobro. To smo, dakle, riješili. A sad ćemo porazgovarati kao muškarac s muškarcem.” Prekrižio je ruke na prsima i strogo me pogledao. Povlačim vaš otkaz, Andre. Za kaznu ćete večeras doći na proslavu u Lipp, dogovoreno?” Kimnuo sam, s olakšanjem. “A sad mi još objasnite kakve veze ima ova intriga s vašim slomljenim srcem? Mademoiselle Mirabeau se, naime, baš jako zabrinula. Mislim da ćemo tek sad vidjeti u kojem grmu leži zec.” Udobno se naslonio na stolac, zapalio cigarillos i — čekao. Bila je to duga priča. Kad sam je konačno završio, vani su se već palile prve ulične svjetiljke. “Ne znam više što da radim, monsieur Monsignac,” završio sam nesretno. “Konačno sam našao ženu koju sam oduvijek tražio, a ona me mrzi! Čak i kad bih joj mogao dokazati da zaista ne postoji autor imenom Robert Miller, mislim da mi to ništa ne bi koristilo. Užasno je bijesna na mene.” “U vašem slučaju, dragi moj prijatelju, pomaže samo jedno. Istina. I to cijela istina.” Ustao je i prišao mojem radnom stolu. “Poslušajte moj savjet. Zapišite ovu cijelu priču kako se razvijala, od prvog trenutka kad ste pogledali kroz prozor tog restorana do ovoga našeg razgovora. Zatim dostavite toj svojoj Aurelie rukopis s obaviješću kako je njezin omiljeni autor napisao novi roman. I kako bi mu mnogo značilo da ona prva pročita rukopis.” Potapšao me po ramenu. “To je nevjerojatna priča, Andre. Jednostavno veličanstvena! Zapišite je, počnite već sutra. Ili još bolje, danas. Večeras! Pišite, moj prijatelju. Radi se o životu. Upišite se u srce te žene koju ste zaveli svojim prvim romanom.” Otišao je do vrata pa se još jednom okrenuo.
104
“Ma što se dogodilo”, namignuo mi je, “od toga ćemo napraviti Roberta Millera!”
105
17. Postoje pisci koji se danima bave prvom rečenicom svojeg romana. Prva rečenica mora biti savršena, a nakon nje sve ide samo od sebe. Tako kažu. Mislim da u međuvremenu postoje i neka istraživanja o počecima romana, a prema kojima je ta prva rečenica neke knjige poput prvoga pogleda među ljudima koji se još ne poznaju. S druge strane, postoje i pisci koji ne mogu početi roman bez posljednje rečenice. Na primjer, za Johna Irvinga mnogi tvrde kako je svoju knjigu razrađivao od posljednjeg poglavlja pa prema početku, i da bi tek tad počeo pisati. A ja zapisujem ovu priču ne znajući njezin završetak. Cak nemam ni najmanji utjecaj na njezin ishod. Istina je da kraj priče još uvijek ne postoji, jer će posljednju rečenicu morati napisati jedna žena koju sam vidio prije otprilike godinu i pol, iza prozora jednoga malog restorana sa stolnjacima na crveno-bijele kvadratiće, koji se nalazi u Ulici Princesse u Parizu. To je žena koju volim. Smijala se s one strane stakla, a njezin me je osmijeh toliko očarao da sam joj ga ukrao. Posudio ga. Nosio sam ga sa sobom, posvuda. Ne znam, mislim, je li takvo što uopće moguće. Da se zaljubimo u osmijeh. U svakom slučaju, taj me osmijeh inspirirao da napišem jednu priču, u kojoj je sve bilo izmišljeno. Čak i njezin pisac. A onda se dogodilo nešto neočekivano. Godinu dana kasnije, jednog stvarno groznog dana u studenom, kao s neba, neočekivano je došla žena s lijepim osmijehom. No, ono što je u tom susretu bilo istodobno i predivno i tragično, jest što je od mene tražila nešto što joj nisam mogao dati. Imala je samo jednu želju; bila je opsjednuta njome kao što su princeze u bajkama opsjednute zabranjenim vratima. I baš ta želja nije se mogla ispuniti. Ili ipak? Otad se dogodilo puno toga lijepog, ali i zastrašujućeg. I ja želim ispričati - sve. Cijelu istinu, nakon svih tih laži. Ovo je priča kakva je uistinu bila, i pišem je kao vojnik koji sljedeći dan mora u bitku. Pišem je kao bolesnik koji ne zna hoće li sutra vidjeti izlazak sunca. Kao netko tko voli i tko cijelo svoje srce predaje u nježne ruke jedne žene, u smionoj želji da ga ona usliši. Prošla su tri dana od mojeg razgovora s Monsignacom. Bila su potrebna tri dana da ove prve rečenice pretočim na papir, a onda se sve počelo odvijati brzo. Sljedećih tjedana pisao sam kao da me na to tjerala neka viša sila. Pisao sam jer mi se radilo o životu, kako se prikladno izrazio moj šef. Pisao sam o baru u kojem je Adamu i meni sinula briljantna ideja, o susretu na hodniku izdavačke kuće, o pismu engleskom piscu u mojoj košari za poštu, pismu koje sam nestrpljivo razderao. I o svemu drugom što se dogodilo tih uzbudljivih, pozornosti vrijednih dana. Božić je došao i prošao. Majci u Neuillyiju, gdje sam proveo blagdane, ponio sam svoj maleni kompjutor i zabilješke. Mislio sam o njima čak i kad je na Badnjak cijela obitelj bila okupljena oko velikog stola u salonu i uživala u pašteti od gusje jetre koja se našla na našim tanjurima. Mama je prvi put imala pravo kad mi je prigovorila da sam smršavio i da ne jedem dovoljno. Jesam li uopće išta jeo tih tjedana? Vjerojatno jesam, ali ne sjećam se baš najbolje. Dobri Monsignac poštedio me posla do kraja siječnja. Ostalima je objasnio da je riječ o posebnom zadatku. Ujutro sam ustajao, nabacio bih nešto na sebe pa sa šalicom kave i cigaretama oteturao do radnog stola. Nisam odgovarao na telefon, nisam otvarao vrata kad bi netko zazvonio, nisam gledao televiziju, novine su se gomilale nepročitane na stoliću ispred kauča. Samo bih kasno poslijepodne tu i tamo prošetao naseljem, tek toliko da uhvatim malo svježeg zraka i kupim najnužnije potrepštine. Nisam pripadao ovom planetu. Da su se oko mene događale prirodne katastrofe, vjerojatno ne bih ni primijetio. Tih tjedana nisam ništa znao. Znao sam samo da moram pisati. Kad sam stao pred
106
kupaonsko ogledalo, u njemu sam vidio odraz blijedog čovjeka raščupane kose, s tamnim podočnjacima. Nije me to diralo. Katkad bih hodao gore dolje po sobi, samo kako bih istegao trome udove, a kad sam zaglibio i kad mi je ponestalo inspiracije, samo sam stavio CD French Cafe. Zašto baš taj, ne znam reći. Okomio sam se na nj kao autist koji mora prebrojiti sve što mu padne pod ruku. To je postao moj ritual. Nakon što bi se začuli prvi taktovi, osjećao sam se sigurno, a nakon druge ili treće pjesme vratio sam se u svoj film. Glazba je postala moja stalna zvučna kulisa, pozadinski šum koji je inspirirao moje misli da lete poput bijelog galeba visoko iznad prostranog mora. Katkad bih jedrio visoko na nebu. Tad sam slušao pjesmu Coralie Clement La Mer Opale i ispred sebe jasno gledao zelene oči Aurelie Bredin. Ili sam slušao Un jour comme un autre Brigitte Bardot i razmišljao o tome kako je Claude napustio Aurelie. Svaki put kada bi se iznova začula pjesma La fee dochette, znao sam da je prošao još jedan sat. Srce bi mi postalo istodobno i teško i raznježeno, samo kad bih se sjetio one čarobne večeri u Le Temps des Cerisesu. Navečer bih u neko doba ugasio svjetlo i otišao u krevet. Znao sam još ustajati, samo kako bih zapisao kakvu ideju koja mi se učinila sjajnom. Sljedećeg jutra znala se pokazati ne baš tako fantastičnom. U svakom slučaju, sati su postali dani, zatim su se oni počeli nejasno pretakati u transatlantsko, tamno more, u kojem jedan val nalikuje drugom, a pogled zastaje usmjeren prema nježnim obrisima na obzoru, tamo gdje se putniku čini da nazire kopno. Mislim da tako brzo nije napisana ni jedna knjiga. Tjerala me želja da ponovo osvojim Aurelie. Čeznuo sam za danom kad ću joj moći pred noge položiti svoj rukopis. Završio sam s pisanjem posljednjih dana siječnja. One večeri kad sam pred vratima Aurelie Bredin ostavio svoj rukopis, počelo je sniježiti. Snijeg u Parizu takva je rijetkost da mu se većina ljudi doista raduje. Lutao sam ulicama kao zatvorenik u kaznionici otvorenog tipa, divio se izloženoj robi u osvijetljenim izlozima, udisao zamaman miris svježe pečenih palačinki na malom štandu iza crkve Saint-Germain i kupio vafl koji su mi debelo namazali kremom od kestena. Pahuljice su tiho padale s neba, bijele točkice u tami, a ja sam mislio samo na svoj rukopis koji je bio umotan u ukrasni papir i koji će Aurelie noćas pronaći pred svojim vratima. Na kraju se skupilo dvjesto i osamdeset stranica. Dugo sam razmišljao koji bih naslov trebao dati toj priči, tom romanu kojim sam htio ponovo osvojiti djevojku zelenih očiju, i to ovaj put zauvijek. Zapisivao sam vrlo osjećajne, romantične, gotovo i kičaste naslove, ali sve sam ih nanovo križao sa svoje liste. Zatim sam knjigu nazvao jednostavno i ganutljivo “Kraj priče”. Svejedno kako priča započinjala, kakvim god se isprepletenim obratima i putevima odvijala, na koncu je bitan samo kraj. Moj se posao sastoji od čitanja mnogih knjiga i rukopisa, i moram priznati kako su me uvijek najviše fascinirali romani s otvorenim krajem ili oni koji su imali tragičan završetak. O njima čovjek još neko vrijeme razmišlja, dok se oni sa sretnim ishodom brzo zaborave. Ipak, sigurno mora postojati razlika između književnosti i stvarnosti, jer priznajem, položivši mali smeđi paket na hladni kameni pod pred Aurelieinim vratima, ostavio sam iza sebe sva intelektualna očekivanja. Kratko sam se pomolio i poželio sretan kraj. Uz rukopis sam priložio otvoreno pismo u kojem je pisalo sljedeće: Draga Aurelie, znam da si me otjerala iz svog života i da ne želiš više nikakav kontakt sa mnom i cijenim tvoju želju. Danas sam Ti pred vratima ostavio novu knjigu Tvojeg omiljenog autora. Sasvim je svježa, nelektoriran rukopis, čak nema ni pravi završetak, ali znam da će te zanimati jer sadrži odgovore na sva tvoja pitanja koja su vezana uz prvi roman Roberta Millera. Nadam se kako njome mogu ispraviti barem dio onoga što sam prouzrolio. Nedostaješ mi, Andre
107
Te sam noći prvi put duboko i čvrsto spavao. Probudio sam se s osjećajem kako sam učinio sve što je bilo u mojoj moći. Sad mi je preostalo samo čekati. Jedan primjerak romana zapakirao sam za monsieura Monsignaca i nakon više od pet tjedana ponovo sam se uputio u izdavačku kuću. I dalje je sniježilo, snijeg je pokrivao krovove kuća, a gradska je buka bila prigušena. Automobili na bulevarima nisu vozili brzo kao inače, a i ljudi na ulicama usporili su svoje korake. Činilo mi se kao da je svijet na trenutak zadržao dah, a i ja sam, začudo, bio ispunjen dubokim spokojem. Srce mi je bilo nevino kao prvog dana. U izdavačkoj kući oduševljeno su me pozdravili. Madame Petit nije mi donijela samo moju poštu (u gomilama), nego i kavu. Mademoiselle Mirabeau provirila je crvenih obraza kroz vrata i poželjela mi sretnu novu godinu; na njezinoj sam ruci vidio blistavi prsten; Michelle Auteuil samo me podcjenjivački pozdravila na hodniku i svisoka mi uputila jedan “Ca va, Andre?”. Gabrielle Mercier je, pak, kad me vidjela, samo uzdahnula i s olakšanjem natuknula kako je dobro što sam se vratio, jer ju je izdavač izluđivao. A Jean-Paul Monsignac ušao je u moj ured, zatvorio vrata za sobom i zaključio kako izgledam kao autor koji je upravo priveo kraju svoju knjigu. “Kako izgleda takav autor?” upitao sam. “Potpuno dokrajčen, ali s onim posebnim sjajem u očima”, rekao je Monsignac. Zatim me upitno pogledao. “I?” Predao sam mu kopiju rukopisa. “Nemam pojma je li dobar”, rekao sam. “Ali u njemu ima mnogo strasti.” Monsignac se smiješio. “Strast se uvijek traži. Držim vam palčeve, moj prijatelju.” “Pa dobro”, rekao sam. “Tek sam jučer navečer svratio i donio rukopis, tako brzo neće se ništa dogoditi... Ako se uopće išta i dogodi.” “Da se niste malo prevarili, Andre?” pitao me Monsignac. “U svakom slučaju, jako se radujem čitanju.” Poslijepodne je prolazilo vrlo lagano. Pregledao sam poštu, odgovorio sam na mailove, gledao kroz prozor... S neba su još uvijek padale velike pahulje. Tad sam zatvorio oči, pomislio na Aurelie i nadao se kako su moje misli postigle svoj cilj. Bilo je pola pet. Vani se već smračilo kad je zazvonio telefon, a Jean-Paul Monsignac zamolio me da dođem u njegov ured. Kad sam ušao, stajao je uz prozor i zurio na ulicu. Moj rukopis ležao je na njegovu radnom stolu. Monsignac se okrenuo. “Ah, Andre, uđite, uđite”, rekao je i počeo hodati gore-dolje po sobi, onako kako je i običavao. Pokazao je prema rukopisu. “Ono što ste tu napisali...”, strogo me pogledao, a ja sam nervozno stisnuo usne, “.. .jest, nažalost, jako dobro. I samo se nadam da vašem agentu neće pasti na pamet s tim rukopisom otići drugim izdavačkim kućama i na taj način pokrenuti dražbu. Inače letite odavde. Je l’jasno?” “C'est bien compris”, odgovorio sam, smiješeći se. “To me doista jako veseli, monsieur Monsignac.” Ponovo se okrenuo prozoru i domahnuo mi da priđem. “Mogao bih se kladiti da će vas ovo ovdje još više razveseliti”, rekao je i pokazao prema ulici. Upitno sam ga pogledao. Samo na sekundu, pomislio sam kako misli na pahuljice koje su još uvijek u vrtlozima letjele uz prozor, a zatim je moje srce jače zakucalo i poželio sam zagrliti starog Monsignaca. Vani, na ulici, nasuprot zgradi izdavačke kuće Opale jedna je žena hodala gore-dolje. Na sebi je imala crveni kaput i stalno je gledala prema ulaznim vratima naših ureda, kao da nekog čeka. Nisam imao vremena ni ogrnuti se. Sjurio sam se niz stube, povukao teška ulazna vrata i pretrčao ulicu. Stao sam pred nju, tako zadihan da sam na trenutak pomislio kako sam ostao bez zraka. “Došla si!” tiho sam izustio. Rekao sam to još jednom, i još jednom. Glas mi je bio posve promukao, tako sam se radovao što je vidim. “Aurelie.. ' Upitno sam je pogledao. Pahuljice su padale po njoj i hvatale se za njezinu dugu kosu kao maleni bademovi cvjetovi. Smiješila se, a ja sam primio njezinu ruku u šarenoj vunenoj rukavici i osjetio kako mi je najednom laknulo. “Znaš što? Druga knjiga Roberta Millera zapravo mi se još više sviđa od prve”, rekla je, a njezine su zelene oči zasjale. Tiho sam se nasmiješio i primio ju u naručje.
108
“Hoće li to biti zadnja rečenica?” upitao sam. Aurelie je lagano odmahnula glavom. “Ne, mislim da neće”, rekla je. Na trenutak me pogledala tako ozbiljno da sam ustrašeno tražio odgovor u njenim očima. “Volim te, blesane”, rekla je. Tad me zagrlila i sve je potonulo u meki kaput od jarkocrvene vune i jedan jedini neprekinuti poljubac. Naravno da bi mi se ova rečenica u nekom romanu učinila prekonvencionalnom, ali tu, u stvarnom životu, na ovoj snijegom zametenoj uličici jednog velegrada, koji nazivaju i gradom ljubavi, učinila me najsretnijim čovjekom u Parizu.
109
Pogovor Kad dovršite roman, osjećate olakšanje jer je sve gotovo. (Hvala ti, Jean, što si me saslušao!) Upravo iz istog tog razloga osjećate se i jednako tužni. Napisati posljednje retke romana uvijek znači i oprostiti se od junaka koji su vas pratili duže vrijeme. Čak ako su (više ili manje) izmišljeni, autoru se nekako podvuku pod kožu. Tako i ja osjećam Aurelie i Andrea koji su se konačno našli, nakon svih zabluda i zapleta, i sad uzdišem dirnut, raznježen i želim im mnogo sreće. Mnogo je toga u mojoj knjizi izmišljeno, no nešto je i istinito. Svi kafići, barovi, restorani i trgovine zaista postoje, a Ljubavni meni zaista vrijedi kušati. Zato sam dodao i recepte, baš kao i onaj za janjetinu s curryjem iz Coupolea (i original, i onu kakvu bi spremila Aurelie Bredin). Čitatelj će uzaludno tražiti restoran Le Temps des Cerises u Ulici Princess. Iako moram priznati da sam, pišući, pred očima imao točno određeni restoran s kariranim crveno-bijelim stolnjacima, ipak, neka to ostane mjesto mašte, mjesto na kojemu se ostvaruju želje i na kojem je sve moguće. “Osmijeh žene” dar je s neba, to je početak svake ljubavne priče i ako bih si mogao nešto poželjeti, onda hi to bilo da moja draga prijateljica U. svoj novi zimski kaput nosi još vrlo dugo, i da ova knjiga mojim čitateljicama i čitateljima završi jednako kako je i započela — s osmijehom.
110
Aureliein ljubavni meni Aurelies menu d'amour — za dvije osobe -
Matovilac s avokadom, šampinjonima i makadamija oraščićima u francuskom (octenom) umaku s krumpirom Sastojci: 100 g matovilca 1 avokado 100 g šampinjona 1 ljubičasti luk 1 veliki krumpir 10 makadamija oraščića 60 g masnije šunke, usitnjene u kockice 2 do 3 žlice jabučnog octa 100 ml povrtnog temeljca 1 žlica meda 3 čajne žlice maslinova ulja malo maslaca sol papar Očistiti matovilac, oprati i osušiti. Oprati šampinjone, ostrugati površinski sloj i narezati na ploške. Oljuštiti avokado i narezati ga na ploške. Propirjati makadamija oraščiće na malo maslaca da postanu zlatnosmeđi. Prepoloviti luk i narezati ga na tanke kolutiće. Kuhati krumpir u ljusci dok ne postane mekan. Zapeći kockice šunke na tavi. Zakuhati povrtni temeljac i u njega dodati ocat, sol, papar, žlicu meda i ulje. Oguliti krumpir, dodati u temeljac, zgnječiti ga vilicom i sve dobro izraditi pjenjačom, da ne bude grudica. Složiti matovilac sa šampinjonima, kriškama avokada, lukom i makadamija oraščićima na tanjure. Posuti kockicama šunke i pokapati umakom. Odmah poslužiti.
Janjeći ragu sa šipkom i gratiniranim krumpirom Sastojci: 400 g janjećeg buta 2 mrkve 2 svežnja celera 1 ljubičasti luk 200 g rajčica 1 veliki patlidžan 2 šipka 2 češnja češnjaka 3 žlice maslaca 1 svežanj svježeg timijana
111
1 žlica brašna 1/4 l suhog bijelog vina 400 g malih krumpira (ne prekuhanih) 2 jaja 1/4l vrhnja Najprije odstraniti masne dijelove mesa i narezati ih na kockice. Ostrugati mrkvu, oprati i očistiti celer. Oprati patlidžan, pa sve nasjeckati na kockice. Oljuštiti luk i češnjak i narezati na tanke ploške. Prerezati šipak te izvaditi bobice i ostaviti po strani. Rajčice nakratko staviti u proključalu vodu, isprati u hladnoj vodi i oljuštiti. Odstraniti sjemenke i narezati na kockice. Povrće (osim rajčice i šipka) propirjati u tavi na maslacu. Začiniti solju, paprom i usitnjenim listićima timijana. Janjetinu jače zapeći u dubokoj tavi na maslinovu ulju, posoliti i popapriti. Posuti brašnom, sve promiješati i na kraju preliti bijelim vinom. Dodati povrće i rajčice, poklopiti i ostaviti da se pirja na laganoj temperaturi u pećnici (150°C) oko dva sata. Po potrebi dolijevati vino. Bobice šipka dodati tek na kraju. Dok se meso pirja, oprati krumpire, oguliti ih i narezati na tanke ploškice (ili naribati pomoću ribeža za krastavce). Vatrostalnu zdjelu premazati maslacem i u krug složiti ploškice krumpira, začiniti solju i paprom. Zatim umutiti vrhnje s jajima, začiniti i preliti preko krumpira pa prekriti ploškicama maslaca. Staviti da se peče na 180°C oko 40 minuta.
Čokoladni kolač (mini torta) s parfeom od crvenih naranača Sastojci: 100 g fine tamne čokolade, s najmanje 70 posto kakaa 2 jaja 35 g maslaca 35 g smeđeg šećera 25 g brašna 1 paketić vanilijina šećera 4 komadića izlomljene čokolade Čokoladu i maslac otopiti na pari. Jaja pjenasto izraditi i dodati šećer. Dodati vanilijin šećer. Brašno, lagano dodajući, umiješati u otopljenu čokoladu. Premazati maslacem dvije manje vatrostalne posude i posuti ih brašnom. Napuniti ih smjesom do jedne trećine, na svaku staviti po dvije izlomljene kockice čokolade i preliti ostatkom smjese. U zagrijanoj pećnici peći oko 8 minuta na 220°C. Kolač treba biti pečen samo izvana, a iznutra treba ostati mekan. Posuti šećerom u prahu i poslužiti mlako.
Uz kolač se poslužuje parfe od crvenih naranača. Sastojci: 3 crvene naranče 2 žumanca 100 g šećera u prahu 1 prstohvat soli 2 paketića vanilijina šećera 1/4 l slatkog vrhnja Mikserom izraditi žumanjke sa šećerom, dodati prstohvat soli i tri žlice vruće vode pa miješati dok smjesa ne postane gusta. Dodati sok dviju naranača. Čvrsto izraditi vrhnje s vanilijinim šećerom i umiješati u kremu.
112
Izliti u kalup za kreme i pustiti da se u hladnjaku stisne tijekom noći. Poslužiti uz čokoladni kolač i ukrasiti kriškama naranče. Bon Appetit!
Curry od janjetine iz restorana La Coupole recept iz 1927. godine Sastojci (za 6 osoba): 3,5 kg janjećeg buta ili lopatice 10 cl suncokretova ulja 3 jabuke Golden Delicious (Aurelie stavlja 5 jabuka) 1 banana (Aurelie stavlja 4 banane) 3 čajne žlice curry-praha (Aurelie preporučuje indijski curry i da probate jesu li dovoljne 3 čajne žlice) 1 čajna žlica slatke mljevene paprike 30 g kokosova brašna (i još jedna puna zdjelica koja se posluži na stolu) 3 nasjeckana češnja češnjaka 250 g na kockice nasjeckanog luka (Aurelie preporučuje udvostručiti luk da bude sočnije) 1/2 žlice krupne morske soli 20 g brašna 50 cl janjećeg temeljca 200 g rajčica 50 g peršinova lista, najbolje jedan svežanj 500 g basmati riže 50 g maslaca 1 svežanj aromatične začinske mješavine (timijan, ružmarin, peršin, listovi celera i lovora) piment chutney od manga (slatko-ljuti indijski umak) voćni ili povrtni relish (kiselo-ljuti indijski umak) Priprema: Meso lagano pržiti oko pet minuta, dodati nasjeckane jabuke i bananu, zatim dodati sitno narezani luk i češnjak. Pržiti još pet minuta, dodati curry-prah, mljevenu papriku i kokosovo brašno. Dobro izmiješati i posuti brašnom. Preliti vodom ili janjećim temeljcem. Dodati mješavinu aromatičnih začina i soli i pustiti da se krčka na laganoj vatri jedan do jedan i pol sat, dok se gotovo potpuno ne skuha. (Možete staviti da se peče u pećnici u dubokoj posudi dva do tri sata na temperaturi od oko 180°C, tako će meso postati mekano.) Izvadite meso iz tekućine i protisnite umak. (Ako volite uživati u komadićima, ovo možete i preskočiti.) Vratite meso i pustite da se lagano krčka još pola sata. Za prilog poslužite rižu s jabukom pirjanom na maslacu, nasjeckanim rajčicama i peršinom. Uz to, u zdjelicama poslužite chutney od manga, piment i relish. Ziki&Chiarissima
113
