NICCOLO MACHIAVELLI – VLADAR KAKO ČITATI VLADARA – DAMIR GRUBIŠA 01. U koje knjige spada „Vladar“ Niccola Machiavellia? •
„Vladar“ spada u one knjige koje su oblikovale ljudski um kroz stoljeća
02. Kada i gdje je napisan Vladar? •
Niccolo Machiavelli, tajnik Firentinske republike, sa propašću republike povukao se na selo i posvetio knjigama, te je 1513. godine, u renesansnoj Firenci napisan „Vladar“, koji je objavljen tek 1534. godine, nakon smrti njegova autora
03. Kakvo je bilo Mussolinijevo viđenje Machiavellija? •
zamoljen od strane Sveučičišta u Bologni, da napiše neki tekst, kako bi zadovoljio uvijete da dobije doktorat, Mussolini je napiso kratak spis o „ Vladaru“, u kojemu je ponudio svoje viđenje Machiavellija kao «teoretičara sile» i «domoljuba» koji je pod svaku cijenu htio uspostaviti jedinstvenu i jaku Italiju
ovakvo viđenje Machiavellija, značilo je falsificirati ga i prikazati ga kao ideologa talijanskog fašizma
Sveučilište u Bologni nije dodjelilo doktorat Musoliniju
04. Kako Spinoza i Roussou gledaju na Vladara? •
oni u „Vladaru“ vide ili žele vidjeti skrivene poruke i pripisuju njegovom autoru veću lukavost namjera nego što on to zaslužuje
„Machiavellijev vladar je knjiga republikanaca “ kaže Roussou u Društvenom ugovoru
i Spinoza je mislio slično: „Možda je Machiavelli htio pokazati da se slobodno mnoštvo mora pod
svaku cijenu čuvati od toga da svoj spas povjeri jednom jedinom čovjeku “
1. OKOLNOSTI U KOJIMA JE NASTAO MACHIAVELLIJEV VLADAR 01. Gdje je nastao Mach. „Vladar“? •
Mach, „Vladar“ nastao je u osami San Casciana, malog mjesta udaljenog 30tak km od Firence, kamo se Mach. povukao na obiteljsko imanje nakon propasti Firentinske republike
Firentinska republika do tada je bila jedan od najprosperitetnijih gradova-država u Italiji
Firenca je u jednom trenutku bila kreditor mnogih europskih monarhija, među njima Francuske i Engleske
02. Zahvaljujući čemu je Firenca uspjela postići ugled? •
Firenca je bila mala država, ali je zahvaljujući ravnoteži sila uspjela postići veliki ugled i postati značajan politički faktor na političkoj sceni
03. Kakvo je bilo unutarnje ustrojstvo Firence?
1
•
na unutarnjem planu Firenca je razvila visok stupanj demokracije, što se tada zvalo: «narodna vladavina»
na vlasti su se izmjenjivali Firentinski građani, birani izvlačenjem imena iz kožnih torbi, tako da se na vlasti izmjenjivao veliki broj građana iz svih slojeva
04. Što je dovelo do urušavanja zlatnog doba Firence? •
zlatno doba Firence bilo je u vrijeme Mach. na zalasku, te su se počele pokazivati prve pukotine u republikanskom i demokratskom sistemu, koje su i dovele do unutarnjeg urušavanja
te su se pukotine ogledale u: a) neefikasnosti rada institucija republikanskog sustava, b) u sporosti političkog odlučivanja, c) u brojnim kompromisima i nedorečenostima, d) u velikim unutarnjim napetostima i sukobima
to je omogućilo vanjskom neprijatelju, francuskoj vojsci pod zapovjedništvom kralja Krala VIII, da zada Firntinskoj republici smrtni udarac
05. Koje su bile institucije Firentinske republike? •
institucije države često su se mjenjale:
u doba vrhunca demokratske vlasti, Veliko vijeće republike-grada, brojalo je čak 5 000 članova, a paralelno je radilo 100tinjak većih i manjih vijeća
mandat svih vijeća varirao je, no najkraće mandate imali su izabranici u najvišim tijelima – članovi gradske vlade – Priori, da bi se time izbjegla mogućnost korupcije
o svakoj prijavi za korupciju, posebno povjerenstvo je bilo dužno provesti istragu
06. Na koju dužnost je bio izabran Mach.? •
Mach. je bio izabran na dužnost Tajnika Druge Firentinske kancelarije, što bi odgovaralo poslovima glavnog tajnika u ministarstvu vanjskih poslova i obrane
Mach. je bio uzoran državni činovnik, prav i civil servant, što podrazumijeva služenje ne samo državi, već javnosti uopće
07. Koje godine francuske trupe ulaze u Firencu? •
godine 1512. u Firencu ulaze francuske trupe, a sa njima i bivši gospodari Firence Medičejci
08. Kakav oblik vlasti se uspostavio pod vladavinom Medičejaca? •
pod vladavinom Medičejaca uspostavio se monarhijski oblik kneževine, na čelu sa pripadnicima medičejske dinastije
Mach. gubi svoje mjesto u državnoj upravi, biva zatočen, nakon mučenja i tamnice prognan na svoje imanje
2
09. Što je bila politika za Mach.? •
za Mach. politika nije bila puko obavljanje jedne profesije, već više od toga prava životna vokacija: a) politika kao artikulacija i sukob interesa, b) politika kao ravnoteža sila i umjeće pronalaženja zajedničkog, cjelovitog interesa kroz neprestalno usklađivanje interesa, neprestalno pregovaranje i uvjeravanje
10. Što je politika u to doba u Firenci? •
politika u to doba je više od tehnike vlasti: ona je istovremeno i tehne i poiesis, ona je «umijeće vođenja države»
11. Kako se Mach. odnosio prema Medičejcima? •
Mach. ne pokazuje nikakav otpor protiv Medičejaca, koji su ga otjerali sa njegovog mjesta
u takvim okolnostima nastaje „Vladar“
on tu „knjižicu“ podastire kao svoj najdragocijeniji dar, koji će omogućiti Lorenzu Medičiju, da u kratko vrijeme pronikne u ono do čega je Mach. došao tijekom mnogo godina
12. Kako je Mach. nazvao prvotno svoje djelo „Vladar“? •
„O monarhijama“ – tako je Mach. prvotno nazvao svoje djelo, kojemu je kasnije, nakon autorove smrti prišiven naziv: „Vladar“
13. Postavlja se pitanje: nije li se Mach. ovim djelom htio dodvoriti moćnicima, da bi ušao u njihovu službu, kako mu imputiraju mnogi kritičari i protivnici? •
on to nije učinio, tim više što je u svojem djelu ostao doljsedan sebi, i vrlo kritičan prema obitelji Mediči, i nigdje nije svoju misao prilagođavao iz pragmatičnih razloga
14. Je li se ostvarila Mach. želja da „Vladar“ bude prihvaćen kao vrijedan poklon iskustva? •
Mach. želja, da primatelj njegova poklona, prihvati njegovo iskustvo i znanje, i da ga iskoristi u državnoj službi, nije se ispunila
15. Koja ostala poznata djela je napisao Mach.? •
Mach. je postao poznat po drugim djelima: 1.
„Rasprave o prvih deset knjiga Tita Livija“ – to je njegovo glavno djelo, posvećeno republikanskim oblicima vladavine
2. „Umijeće ratovanja“ 3. „Firentinska povijest“ 4. „Mandragola“ i „Clizia“ – komedije
stoga će se Mach. u jednom pismu potpisati kao tragičar, komičar i povjesničar:
3
tragičar po tome što se želio aktivno baviti politikom, ne kao igrač u borbi za vlast nego kao analitičar, a u tome nije uspio
komičar kao zabavljač, jer je njegovo djelo „Mandragola“, doživjela velik uspjeh u Firenci i izvan nje
povjesničar, kao autor glasovite „Firentinske povijesti“
16. Kada umire Mach.? •
Mach. umire 21. lipnja 1527. godine
nakon njegove smrti definitivno propada Firentinska republika, a Medičejci se ustoličuju kao prva vladarska dinastija
17. Koji trend zamjenjuje povijesnu epohu talijanskih gradova-država? •
povijesnu epohu talijanskih gradova-država, zamjenjuje trend uspostave monarhija, kneževina, ili vojvodstva, pod protektoratom svjetskog moćnika – francuskog kralja, pape ili njemačkog cara
preostala je jedino Mletačka republika, ali ona nije demokratska u onom smislu u kojemu je to bila Firenca
u Veneciji vlast je bila koncentrirana u rukama dužda, kneza i uskih upravnih tijela
18. Za Mach. kažemo da je teoretičar kojeg oblika vladavine? •
Mach. je svojim ukupnim djelom bio teoretičar republikanske vladavine
•
„Vladar“ nije samo knjiga o monarhijama i vladaru i njegovoj vlasti
ona predstavlja pokušaj da se vladara nagovori, da u svojoj vladavini se kosristi metodama pridobivanja građana, jer niti jedan vladar ne može opstati bez svojih podanika
zato i vladar mora naučiti «državničko umijeće» - a to će najbolje naučiti ako se koristi stručnim znanjem onih koji su se politikom bavili osobno ili su proučavali djela političkih mislilaca
tako i čovjek kaže Mach.: „ako hoće da dobro upozna narav puka, mora biti vladar, a ako hoće da
upozna narav vladara, mora biti pučanin “ 19. U čemu se slaže većina Mach. interpretata? •
većina Mach. interpretata slaže se da je Mach. politolog, dapače prvi moderni politolog
on je savršeni analitičar politike, kako unutarnje, tako i vanjske
20. Kako je Mach. došao do svojih ocjena i zaključaka? •
Mach. je do svojih ocjena i zaključaka došao empirijskim putem: „ Ne poznajem što to Aristotel govori o
državama“
već i zbog te njegove izjave, njega ne možemo svrstati u političke filozofe, već ćemo radije reči da je on politički mislilac, jedan od otaca moderne politologije
4
2. TIPOVI MONARHIJA (KNEŽEVINA) I ULOGA VLADARA 01. Kojim pitanjem započinje „Vladar“? •
„Vladar“ započinje pitanjem Koliko ima monarhija?
sinonim za monarhiju jest kneževina, za razliku od kraljevstva francuskog ili engleskog ili carstva njemačkog
02. Kojom metodom Mach. prilazi analizi tipova kneževina/monarhija? •
analizi tipova kneževina/monarhija, Mach. prilazi svojom dilematskom konstrukcijom „ili-ili“: tako su sve države i svi oblici vladavine ili republike ili kneževine/monarhije
kneževine mogu biti: 1. nasljedne ili 2. nove
nove kneževine su: 1. ili posve nove ili 2. su kao dijelovi pripojene postojećim nasljednim kneževinama
tako stećene vladavine naviknute su živjeti ili pod vladarom ili u slobodi, a osvajaju se ili tuđim ili vlastitim oružjem, ili srećom ili vrlinom
03. Tko je prigovorio takvom Mach. uvođenju u središnja pitanja rasprave? •
ovom Mach. uvođenju u središnja pitanja rasprave, prigovorio je kralj Fridrik Pruski, smatrajući da bi Mach. bolje učinio da je istražio podrijetlo vladara, nego izvor njihove vlasti
04. Koja su tri legitimna načela da se zagospodari nekom zemljom prema Fridriku Pruskom? •
prem Fridriku, samo su tri legitimna načela da se zagospodari nekom zemljom: 1.
nasljedstvom
2. izborom 3. osvajanjem ili otimanjem od neprijatelja u pravednome ratu
time je Fridrik pokazao da je već na samome početku pogrešno shvatio Mach. osnovnu namjeru
05. Kojemu obliku kneževina se posvećuje Mach.? •
Mach. se ostavlja bilo kakve rasprave o republikama, jer je o njima već dovoljno raspravljao, i okreće se kneževinama, i to ne nasljednima, koje je mnogo lakše sačuvati, nego novima
06. Prema Mach. kakve su nasljedne vladavine? •
nasljedne vladavine su stabilnije, pa se vladar mora samo potruditi da poštuje poredak te se prilagođava nepogodama koje s vremenom dolaze
nasljedni vladari su omiljeni u narodu jer je narod na njih već naviknut
07. Kakve kneževine razlikuje Mach.? •
Mach. razlikuje mješanu kneževinu, koja ima zajednički nazivnik i običaje, od onog tipa kneževine kojoj nedostaju sličnosti (što podrazumijeva osvajanje tuđih teritorija)
5
08. Kakav je Mach. pogled na ujedinjenje Italije? •
on smatra da se ujedinjenje provedeno u Francuskoj, može ostavriti i u Italiji u nizu etapa, pod vodstvom sposobnog vladara
dopušta mogućnost da to ujedinjenje ostvari tuđi vladar
09. Sa čime mora završiti osvajanje teritorija? •
osvajanje teritorija mora završiti sa uspostavljanjem organizirane političke vlasti u kolonijama
za razliku od Rima, koji se toga pridržavao, Mach. navodi Luja XII. koji je počinio 5 ključnih pogrešaka, koje su ga stajale uspjeha: 1.
uništio je slabije velikaše, i time se lišio podrške podanika, jer je čak i uz najjaču vojsku, vladaru uvijek potrebna sklonost pučanstva – podanika
2. pridonio je jačanju pape 3. doveo je u Italiju moćna stranca – španjokskog kralja 4. nije se nastanio u Italiji 5. nije osnovao svoje kolonije, a to znači da nije reformirao vlast tako da ona postane ovisna o njegovoj vlasti
Mac. je došao do zaključka da se Francuzi ne razumiji u državničke poslove, a to je po njemu, naviši oblik razboritosti
10. Što je potrebno u državnim poslovima? •
u državnim poslovima je potrebna dalekovidnost u državnim stvarima, a ona je obilježje razborita čovjeka, jer samo tako on može doskočiti nevoljama, očekivanima i neočekivanima
11. Što Mach. poručuje vladaru, koji želi odigarti ulogu osloboditelja i ujedinitelja? •
Mach. poručuje vladaru, koji želi odigrati ulogu osloboditelja i ujedinitelja, da mora biti kadar predvidjeti razvoj događaja prije ostalih
„mudraci se pouzdaju u konvencionalnu mudrost, a državnik se mora pouzdati u razboritost i vrlinu “
12. U koja tri tipa se mogu podjeliti kneževine? •
kneževine se mogu podjeliti u tri tipa: 1.
autokratske – apsolutne, poput orijentalnih
2. feudalne – poput europskih 3. građanske – civilna monarhija/kneževina 13. Koja od ova tri tipa kneževina/monarhija je nestabilniji i zašto? •
feudalne monarhije mnogo su nestabilnije po vanjskoj formi nego monolitne apsolutne monarhije
6
feudalnu kneževinu lakše je osvojiti jer se može iskoristiti faktor unutarnjih podjela i suprostavljenih interesa, ali ju je teže zadržati jer su velikaši lako potkupljivi te će se uvijek naći nezadovoljnika i ljudi željnih promjena
kod apsolutne monarhije je drugačije, jer nju je teže osvojiti, ali sobzirom na to da je temelj vlasti uži, osvajaču ne preostaje nitko drugi koga bi se trebao bojati, jer nitko drugi nema ugleda u narodu
14. Kako Mach. gleda na građanske tj. civilne monarhije? •
on na civilne monarhije (građanske kneževine), gleda kao na najciviliziraniji oblik vlasti, koji po svojoj vrijednosti gotovo dostiže vrlinu republikanskog modela
15. Koja tema dominira u prvom djelu „Vladara“? •
u prvom dijelu „Vladara“ domininira tema kako osvojiti i podvrgnuti osvojene države
u središtu rasprave nalazi se i tema o slobodi i njezinom odnosu prema državnom poretku
16. Koja tri načina da se zadrže nove države (navikle živjeti po svojim zakonima i u slobodi)? •
kada se osvajaju nove države, navikle živjeti po svojim zakonima i u slkobodi, tri su načina da se zadrže u svojoj vlasti: 1.
uništiti ih
2. vladar se u njima treba nastaniti, te tako sa svojim podanicima dijeliti dobro i zlo 3. ostaviti postojeće zakone, a vlast u njima svesti na prikupljanje poreza i favoriziranje nekolicine, tj. uspostavljanje neke vrste meritokratske vlasti (uspostava nove vladajuće klase, u kojoj dominiraju bogati građani) čiji se interes podudara sa interesom države – da jača, napreduje i razuvija se 17. Što je praksa pokazala u održavanju vlasti u novim državama? •
praksa je pokazala, da ta tri načina održavanja vlasti u novim državama ne funkcioniraju, te se sve svodi na klasični Machiavellijevski dilematski binom: „osvojene slobodne države treba ili uništiti, ili će te «slobodne države» uništiti svojeg novog vladara
država ima uvijek želju za slobodom i starim poretkom
18. Nespojivost koja dva načela izbija iz prethodnog ulomka? •
iz prethodnog ulomka izbija nespojivost dva načela: «osvajanja» i «slobode» tj. «slobodne države», i zbog toga je novi vladar suočen sa paradoksalnom alternativom: „ ili mora osvojenu državu unišititi, ili se
u njoj nastaniti, i odigrati ulogu ustavnog monarha, poštujući stare zakone i prilagođavajući im se “
to znači da se vladar mora pokoravati dostignutom stupnju slobode
19. O čemu ovoisi uspjeh osnivača jedne države? •
uspjeh osnivača jedne države ovisi o «fortuni», koja se tumači kao stjecaj povoljnih okolnosti
7
Mach. konstantira da osnivači države moraju posjedovati iznimne vrline i da su uspjeli samo oni koji su se oslanjali na vlastitu vrlinu, i tu vrlinu podupirali silom
Mach. navodi negativan primjer Giroloma Savonarole, koji nije uspio osnovati novi poredak, jer se nije oslanjao na silu – „kada mu je mnoštvo prestalo vjerovati, on nije imao načina da one koji su mu
vjerovali, uzdrži u vjeri“ 20. Kakav je Mach. stav prema starim društvenim okvirima? •
Mach. polaže veliko značenje na prekid sa starim društvenim okvirima
nema stvari na koju se teže odvažiti nego što je uvođenje novih uredaba, tj. osnivanje novih političkih institucija, donošenje novih zakona, a to znači promjenu poretka
osnivač svakog novog poretka, uvijek nailazi na otpor branitelja starog poretka
kao pozitivan primjer navodi Hijerona Sirakuškog, koji je postao vladar u Sirakuzi, potom je ukinuo staru vojsku, uspostavio novu, odbacio stara prijateljstva i sklopio nova tako je uložio mnogo truda u zadobivanje vlasti, ali vrlo malo u njezino uzdržavanje
21. Što spada u najkontraverzniji dio Mach. političke teorije? •
u najkontraverzniji dio Mach. političke teorije spada njegovo razumjevanje uloge novog vladara
22. Koja dva vladara Mach. obrađuje kao primjere prototipa novog vladara? •
kao prototip novog vladara, Mach. obrađuje primjere dva suvremena vladara: Franceska Sforze i
Cesarea Borgie
dok je Sforza postao vladar svojom iznimnom vrlinom i nakon velikih napora, ali je nakon toga vladao u mir i sa malo truda, Borgia je postao vladar zahvaljujući okolnostima, i unatoč svojoj razboritosti i sposobnosti, izgubio je vlast jer nije postupao do kraja u skladu sa zahtjevima vladarskog umijeća
23. Što kod Mach. upućuje na njegovo naturalističko shvačanje države? •
Mach. smatra da države, poput biljaka u svijetu prirode, propadaju kad se brzo razviju a nemaju korijena
ta izjava upućuje na njegovo naturalističko razumjevanje države, a česta usporedba sa svijetom prirodnih znanosti i medicine temelj je Mach. znanstvenog pristupa – tako smatra Olschi
24. Koji je glavni razlog Mach. pozitivne ocjene Borgiine vlasti u Romanji? •
glavni razlog Mach. pozitivne ocjene Borgiine vlasti u Romanji, jest taj što je on lokalnom stanovništvu omogućio sigurnost tržišta, imovine i trgovine, a time i prosperitet, uz pravnu sigurnost koja nije postojala u feudlanoj monarhiji
njegova analiza Borgie nije nije niti psihološki niti subjektivno utemeljena, već se može govoriti o pokušaju ocjene efikasnosti vladanja sa stajališta općeg dobra cijele političke zajednice
25. Koje su karakteristike nove monarhije tj. nove vladavine? •
iz prethodnog odlomka se može zaključiti, kako su karakteristike nove monarhije, tj. nove vladavine sljedeće:
8
1.
da svojim podanicima osiguravaju pravnu sigurnost
2. xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx sigurnost imovine 3. xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx ekonomski prosperitet
time podanici države postaju građani
26. Kako se gleda na novog vladara u novim monarhijama? •
novi je vladar reformator državnog poretka u smjeru ostvarenja građanskog društva
27. Koju kvalitetu, pored razboritosti i vrline, posjeduje Mach. vladar? •
Mach. vladar, pored «razboritosti» i «vrline», posjeduje posebnu «nadarenost», kojom uspjeva ugrabiti najviše od «fortune» tj. moguće prigode koja se vladaru pruža kao rezultat stjecanja povoljnih okolnosti
28. Što mora osjetiti novi vladar? •
novi vladar mora osjetiti duh vremena, te na optimalan način pomiriti interese vladanja sa interesima podanika-građana
29. Koji je glavni kriterij vladavine novog vladara? •
novi vladar mora vladati u interesu podanika, a ne u osobnom interesu, ili pak da bi zadržao osvojenu ili stečenu vlast – to je glavni kriterij vladavine
30. Kako Mach. gleda na vlast? •
vlast, prema Mach., nije cilj nego sredstvo
tu navodi primjer Borgie, kojeg ocjenjuje prema načinu na koji on upotrebljava vlast kao sredstvo u ostvarenju cilja
premda je Mach. svijestan da Borgie ne može biti popularan vladar, pripisuje mu «visok cilj», a taj cilj je osnivanje novog poretka, nove države koja mora zadovoljiti pretpostavke što su Borginu vladavinu učinile pozitivnom: pravnu sigurnost građana i nepovredivost imovine građana, nasuprot korumpiranosti javnih činovnika i samovolji feudalaca
Mach. stoga ističe Borgiu kao uzor u kojega se treba ugledati svaki «novi vladar»
31. Što je izazvalo brojne polemike među makijavelolozima? •
Mach. očito idealiziranje Cesare Borgie izazvalo je mnoge polemike među makijavelolozima
očito je Mach. precjenio «visoki cilj» kojemu je Borgie težio; točnije je da je ovaj htio osvojiti cijelu Italiju i ujediniti je u jedinstvenu državu, koju bi suporstavio novim nacionalnim monarhijama Španjolskoj i Francuskoj
32. Mach. je vidio u Borgiu izvod nove monarhije koju je on priželjkivao, očemu je zapravo riječ? •
Borgie je novi vladar koji je izvod nove monarhije, koju priželjkuje Mach. a koja će se ostvariti u Europi kao «ustavna monarhija» ali tek četiri stoljeća nakon Mach.
9
_______________________________Crkvene države____________________________________ 33. Svoje razmatranje o tipovima monarhije Mach. zaključuje kojom neobičnom vrstom? •
svoje razmatranje tipova monarhija Mach. zaključuje jednom neobičnom vrstom – crkvenim državama
34. Koju državu spominje kao primjer crkvene države? •
Mach. spomine samo papinsku državu kao primjer crkvene države, premda su mogle biti spomenute i pojedine njemačke kneževine (npr. u Salzburgu je salzburški biskup vladao kao biskup i kao svjetovni vladar)
35. Do kakvog je zaključka, u svezi sa papinskom državom došao Mach.? •
Mach. ne može izbjeći zaključak da je Papinska država došla do takve svjetovne moći da je se sada boji i francuski kralj
36. Što je paraliziralo vanjsku agresivnost papinske države? •
talijanski moćnici koristili su se unutarnjim razmiricama u Papinskoj državi, sukobom između dviju moćnih obitelji, Orsini i Colonna, čiji je rivalitet paralizirao vanjsku agresivnost Papinske države
37. Zbog čega je stagnirala Papinska država sve do pojave Aleksandra VI. Borgie? •
sve do pojave Aleksandra VI. Borgie papinska država je stagnirala iz dva razloga: 1.
zahvaljujući već spomenutoj unutarnjoj paralizi
2. zbog razmjerno brzih smjena papa (u prosjeku su pape vladale po 10tak godina) 38. Što naposljetku zaključuje Mach. o crkvenim monarhijama? •
Mach. zaključuje kako su crkvene monarhije samo jedan od oblika monarhije koji ne zaslužuje posebnu pozornost, jer one pripadaju prošlosti, budući da su suprostavljene svakom obliku slobodnog života
to je ujedno i njegov doprinos kritici teokracije, za koju se papinska vlast htjela izdavati
3. TEORIJE GRAĐANSKE MONARHIJE 01. Prema Mach. kako vladari mogu doći na vlast? •
prema Mach. vladari mogu doći na prijestolje raznim sredstvima – pomoću podlosti, niskosti, i zlodjela – no takve su vladavine nestalne
02. Na čemu novi vladar mora temeljiti svoju vlast? •
novi vladar mora svoju vlast temeljiti na konsenzusu podanika
najbolje i za vladara i za vladavinu (dakle državu), a to znači i za njezine podanike, jest da vladar postane vladarom potporom građana
03. Koji pojam Mach. uvodi u analizu?
10
•
razmatrajući drugu mogućnost dolaska vladara na vlast, osim silom, Mach. uvodi u analizu pojam «građanski vladar» (vladar-građanin)
na taj način Mach. suprostavlja građanskog vladara, vladaru, koji je na vlast došao nasiljem
04. Koje dvije vrste morala razlikuje Mach.? •
Mach. je prvi teoretičar koji razlikuje dvije vrste morala: 1.
moral pojedinca
2. moral zajednice 05. O čemu Mach. uporno odbija raspravljati? •
Mach. uporno odbija raspravljati o stvarima kakve bi one trebale biti, i inzistira na raspravi o stvarima kakve one jesu
06. Primjer koje monarhije zauzima središnje mjesto u „Vladaru“? •
primjer francuske monarhije zauzima središnje mjesto u „Vladaru“, kao model njegova poimanja države
07. Koji oblik vladavine je najbliži najvišem obliku društvenog uređenja – slobodnom društvu - ? •
oblik građanske vladavine/monarhije, je od svih oblika monarhije najbliži najvišem obliku društvenog uređenja što ga Mach. poima, a to je slobodno društvo
08. Koje su dvije različite vrste težnji u svakoj državi? •
Mach. polazi od dvije različite vrste težnji što postoje u svakoj državi: 1.
narod neće da njime vladaju velikaši i ugnjetavaju ga
2. velikaši žele vladati narodom i ugnjetavati ga 09. Koje tri posljedice po državu izbijaju, kao rezultat dimametralno suprostavljenih nastojanja, dviju različitih težnji? •
iz dijametralno suprostavljenih nastojanja ostvaruju se u državama jedna od triju mogućih posljedica: 1.
tiranija
2. sloboda (demokracija) 3. anarhija (raspuštenost) 10. S kojim pojom je istoznačan pojam slobode tj. demokracije? •
pojam slobode tj. demokracije istiznačan je sa pojmom «republika»
11. Koja je glavna karakteristika republike po Mach.? •
prema Mach. glavna karakteristika republike je postojanje slobodnih ustanova, koje omogućuju slobodan način života
12. Kako Mach. upotrebljava pojam slobode?
11
•
pojam slobode Mac. upotrebljava kao sinonim za državno uređenje, a ne u smislu slobode pojedinaca
„Slobodna može biti zajednica, a ako je ona slobodna, tada su slobodni pojedinci“ - što je krajnja konsekvencija Mach. političkog mišljenja
13. Prema Skinneru, što je republika za Mach.? •
Skinner drži da je za Mach. republika sustav slobodnih institucija, koji svojim građanima omogućuje sudjelovanje u javnom životu
14. Tko je «građanski vladar»? •
«građanski vladar» je onaj koji se uspeo na vlast ili uz pomoć velikaša ili uz pomoć naroda
pod velikašima se ovdje ne misli na feudalnu vlastelu, već na optimate, na sam vrh socijalne strukture, koja se sastoji od bivše vlastele i bogatog građanstva
15. Što je sa vladarom koji se domogao vlasti zahvaljujući pomoći velikaša? •
ako se vladar domogao vlasti uz pomoć velikaša, biti će mu teže održati se na vlasti, a ako je na vlast došao uz pomoć naroda, tada je njegova vladavina čvršća i stabilnija
velikaši se ne mogu zadovoljiti na častan način, ne nanoseći drugima nepravde, a narod može
16. Kao posljedica čega nastaje «građanska vladavina»? •
građanska vladavina nastaje kao posljedica ravnoteže različitih težnji u društvu, koje su rezultat različitog društvenog položaja klasa i slojeva, kojima Mach. kasnije pridaje naziv «frakcije» i «stranke»
17. Što je potrebno da bi se došlo do poretka kao što je «građanska država»? •
da bi se došlo do poretka koji se naziva «građanska država» potrebno je specifičan stjecaj okolnosti, koje Mach. naziva «sretna lukavost»
18. U čemu se prepoznaje Mach. svojevrsni populizam? •
Mach. svojevrsni populizam se prepoznaje u njegovom kategoričkom odbacivanju poslovice da „ zida na
pjesku onaj koji se oslanja na narod“
«građanski poredak» može doći u opasnost ako se vladar ne oslanja na narod, već samo na magistrate, koji ga mogu lako smjeniti sa vlasti
19. Kako glasi Mach. psihologija masa? •
Mach. izvodi svoju analizu psihologije masa: „ u mirnodopskom stanju, svatko je spreman umrijeti za njega
(vladara) kad je smrt daleko, no u nevolji, kad su državi građani potrebni, onda ih ona malo nalazi “
Mach. zaključuje kako razborit vladar mora smisliti takav način vladanja, da njegovi građani uvijek osjećaju potrebu za njim i za državom, pa će mu uvijek biti vjerni
20. Koju ideju je anticipirao Mach. u prethodnom odlomku? •
u prethodnom odlomku Mach. je anticipirao ideju «ustavne monarhije»
12
poruka novome vladaru jest da može opstati samo kao ustavni vladar, oslonjen na narodne interese i na njihovo zadovoljavanje
21. Što Mach. podrazumijeva pod «narodom»? •
pod «narodom» on ipak ne podrazumijeva neizdiferenciranu masu – plebs – već ga shvaća kao sitnu i srednju borghesiju
u pojam naroda obuhvaća sve one koji ne pripadaju vladajućem sloju, društvenoj eliti
budući da postoji sukob glavnih društvenih klasa, velikaša, kojih je težnja da vladaju i borghesie (ovdje nazvana popolo), koja bi željela da živi normalno, u situaciji konflikta moguća su samo dva puta: ili republika (što znači pobjedu borghesije) ili pobjeda oligarhije (tiranija malobrojnih)
između te dvije krajnosti je model «civilne monarhije», izgrađen na nesigurnoj ravnoteži susprostavljenih klasa
23. Kako Gramschi gleda na Mach. „Vladara“? •
za Gramschija je „Vladar“ prije svega politički manifest građanske klase, ono što je Marx bio za proletarijat, to je Mach. za građansku klasu – ideolog njezinih interesa
24. Kako Mach. gleda na raširenu pošast korupcije? •
Mach. se čini da je korupcija dovela do sutona republikanske svijesti, i narušila ravnotežu socijalnih snaga u tolikoj mjeri da je moguće pribjeći samo «ljutom lijeku», a to znači autoritetu kneza, tj. monarha
takav će monarh kao svoju prvu zadaću, potražiti savezništvo širokih slojeva borghesije, koji su šire povezani sa plebsom i masama
morat će uspostaviti takvu ravnotežu interesa da u njoj prevladava interes naroda, i da se iz te fuzije interesa naroda i vladara stvori nova država – «civilna monarhija»
25. Koja je Mach. neumoljiva utilitarna logika? •
Mach. neumoljiva utilitarna logika:
dobro je ono što je korisno, a korisno je za političku zajednicu da se interesi većine, i to kreativne većine, poštuju i utjelovljuju u razboritom vladaru, koji zna da njegova vlast nije od Boga već rezultat sukladnosti interesa
26. Kako se može zadovoljiti narod? •
zadovoljiti narod znači uspostaviti takav poredak i donijeti takve zakone u kojima se utjelovljuje njegova moć, a istovremeno i opća sigurnost svih građana
27. Što Mach. model vladavine želi pomiriti? •
Mach. model vladavine pokušava pomiriti prednosti republikanskog uređenja, i njegovo utemeljenje u narodu, s institucijama monarhije, ali ne sa apsolutnom vlasti monarha, već sa onom vlašću koja poštuje interese širih slojeva
13
28. Svoje razmatranje o civilnoj monarhiji, Mach. zaključuje procjenjujući njezinu sposobnost opstanka među drugim državama, što joj je potrebno? 1.
vladaru je potrebno povjerenje ljudi, tj. građana, poduprto oružijem i utvrdama
2. vladaru je potrebna dobro opremljena vojska za vođenje bitaka 3. vladaru su potrebne utvrde za vođenje obrambenog rata 29. Premda je za svoj model civilne monarhije krenuo od Francuske, kojem modelu se okreće Mach.? •
premda je za svoj model civilne monarhije krenuo od Francuske, Mach. se okreće njemačkom iskustvu i primjeru
on sa simpatijama gleda na sustav njemačkih gradova, koji uživaju velike slobode i dobro su opskrbljeni za slučaj ratovanja, a malo ovise o središnjoj carskoj vlasti
valja naglasiti značenje koje se pridaje u takvim gradovima, vojnim vježbama i zakonodavstvu, koje omogućuje takvu simbiozu gradskog života i aktivne obrane
30. Na koju spoznaju je reducirano razmatranje njemačkog primjera? •
razmatranje njemačkog primjera je reducirano na spoznaju da je najvažniji element u obrani jedne države njezin narod, stoga je najbolja obrane te države povjerenje i poštovanje tog naroda, tj. zajedništvo interesa
takvo zajedništvo interesa je temelj «civilne monarhije»
4. UPORABA I TEHNOLOGIJA SILE 01. Čemu je posvećena velika pozornost u „Vladaru“? •
ulozi sile u održavanju i obrani države posvećena je velika pozornost u „ Vladaru“
ta se sila izjednačuje sa vojnom silom koja brani monarhiju, tj. državni poredak od vanjskog neprijatelja, ali i unutarnjih opasnosti
02. Što su glavni temelji svake države? •
kao što je već ranije ustvrdio, glavni temelji svake države jesu dobra vojska i dobri zakoni
dobra vojska je ona koja se temelji na čvrstoj disciplini, dobroj podjeli dužnosti, čija su pravila postupanja dobra i pravična, i koja vojuje za vlastitu državu – dakle čiji su pripadnici visoko motivirani jer su istodobno građani svoje države
03. Po čemu je Mach. prvi mislilac novog vijeka? •
Mach. je prvi mislilac novog vijeka koji je postavio na svoje mjesto pravo i zakone, uočivši da bez sile koja ih osnažuje, zakoni ne ispunjavaju svoju svrhu
stoga upućuje na međuovisnost zakona i sile kao temelja dobre vladavine
14
Mach. je otišao čak i predaleko u svome zaključivanju, te je došao do zaključka da će dobra vojska dovesti automatski do dobrih zakona
04. Koje tipove vojska razlikuje Mach.? •
Mach. razlikuje razne tipove vojski kojima vladar brani svoje svoju državu, dakle svoju vlast: 1.
vlastitom
2. plačenićkom (najamnom) 3. pomoćnom 4. mješovitom 05. Koje tipove vojske Mach. odbacuje kao beskorisne? •
Mach. odbacuje plačenićku (najamnićku) i pomoćnu vojsku kao beskorisne
glavni je uzrok propasti Italije njezino dugogodišnje oslanjanje na plačenićke vojske
06. Koja je osnovna slabost talijanske kondotijerske/plačenićke vojske? •
osnovna slabost talijanske kondotijerske vojske jest u tome što stupaju u najam čas kod jednog, čas kod drugog vladara
pojedini vladari čak su se više bojali vlastitih kondotijera nego neprijatelja, jer su ih kondotijeri često znali ucjenjivati i koristiti se raznim unutarnjim razmiricama, da bi svrgnuli vlast koja ih je unajmila, i zavladali posjedom tj. gradom-državom
tako je htio postupiti i kondotijer Paolo Vitelli ali je bio razotkriven, i baš je Mach. bio pobornik njegova drakonskog kažnjavanja
07. Prema Mach. koja je vojska gora od plaćenićke vojske? •
od plačenićkih vojski postoje i gore – pomoćne vojske – koje vladar pozove u pomoć i obranu
pomoćna vojska može gotovo uvijek postati štetna za onoga tko ju pozove: „ Bude li poražena, uništen
si, pobijedi li, u njezinoj si vlasti“ 08. Na koju vojsku se mora oslanjati raborit vladar? •
razborit vladar mora uvijek izbjegavati plaćeničke i pomoćne vojske, te se oslanjati isključivo na vlastitu vojsku
„Razborit vladar, radije će izgubiti bitku sa svojom vojskom, nego li pobjediti sa tuđom, jer neće
smatrati pravom pobjedom onu koju je postigao tuđim oružjem“
u prilog takvom zaključku Mach. navodi primjer Firentinaca koji su pozvali Francuze u pomoć pri osvajanju Pise i umalo stradali od njih (Mac. je sam morao poći na bojno polje kod Pise i tražiti od francuskih vojnika da oslobode firentinske povjerenike, koje su zarobile francuske trupe nezadovoljne svojom plaćom)
15
tu je i primjer Bizantskog cara koji je pozvao u pomoć turske trupe, a te se nisu htijele više maknuti s njegove zemlje
09. Koji je Mach. zaključak u svezi sa vojskama? •
Mach. zaključak je da niti jedna zemlja nije sigurna bez vlastite vojske, sastavljene od podanika, građana ili drugih ljudi ovisnih o vladaru
uzor, kako jedna monarhija mora urediti vlastitu vojsku, nalazi Mach. u primjerima Cesare Borghia,
Hijerona Sirakužanina, Davida, i Karla VIII 10. Koji je poučak za vladara koji se želi latiti reforme političkog poretka i na koji način se može taj vladar pri tome osloniti na silu? •
Mach. odgovor je da vladar koji hoće osvojiti vlast, održati se na vlasti i proširiti je, mora imati vlastitu vojsku, sastavljenu od vlastitih građana
to znači uspostaviti motiviranu vojsku građana, koja ne štiti samo njega nego i poredak u kojemu vladar poštuje njihove interese
11. Prema Mach. sa čime je povezano održavanje vlasti? •
prema Mach. održavanje vlasti bitno je povezano sa njezinim proširivanjem – to može dovesti do ocjene o osvajačkoj prirodi same vlasti
12. Do koje spoznaje o politici dolazi Mach.? •
Mach. dolazi do spoznaje o dinamici politike, za razliku od njegovih suvremenika Castiglionea,
Guiccikardinija i Vettorija, koji politiku shvaćaju kao stanje, a ne kao dinamički proces 13. Čemu se mora posvetiti vladar koji želi održati vlast? •
vladar koji želi održati vlast, mora se posvetiti umijeću ratovanja, proučavanju vojnih pravila, i disciplini
14. Kakve je naravi sila koja održava republiku? •
za razliku od monarhijskog poretka, sila koja održava republiku druge je naravi: ta je sila također materijalna, ali se ne identificira samo sa vojskom već je izražena u obliku interesa građana
15. Koji je jedini djelotvoran način uspostavljanja novog poretka? •
jedini djelotvoran način uspostavljanja novog poretka jest zadobiti naklonost građana, što znači zadovoljiti njihove interese, ali to nije moguće ako se taj pokušaj ne potkrijepi stvaranjem takve institucije građanskog društva koja će biti oružani jamac reforme, a to je – oružana milicija
16. Kako se mora pripremati vladar da bi postao vičan vojnom umijeću? •
da bi postao vičan vojnom umijeću, vladar se mora pripremiti: 1.
držanjem vojske u pripravnosti,
2. vojnim vježbama, 3. primjenom strategije i taktike koju je najbolje vježbati u lovu
16
17. Mach. ne svodi umijeće vladara samo na vojno umijeće, što još mora činiti vladar? •
vladar mora čitiati i proučavati dijela velikih ljudi
povijesni uzori su duhovna hrana za vladara, za razliku od klasične političke misli koja drži da je duhovna hrana za vladara politička filozofija, a ne povijest
Mach. voli primjere jakih ličnosti vladara i vojskovođa i na njima gradi osobnu kulturu vladara; tu su izmeđuostaloga Aleksandar veliki (oponašao je Ahileja), Cezar (oponašao je Aleksandra Velikog),
Scipion Afrički (oponašao je cara Kira) 18. Koje dvije reforme istodobno mora provoditi razobit vladar? •
vojna reforma bez društvene reforme je besmislena
međusobna isprepletenost i međuovisnost tih vidova političke reforme upućuje na to da među njima nema odnosa nadređenosti, već ta reforma mora biti istodobna
19. Kako Mach. naziva vještinu i marljivost? •
Mach. sjedinjuje vještinu i marljivost, koje on naziva industria i kapital
20. Tko je prvi uočio značaj teorijskih implikacija o primjeni sile i vojom faktoru? •
značaj teorijskih implikacija o primjeni sile i vojnom faktoru prvi je uočio otac moderne teorije ratovanja Karl von Clausewitz
5. KARIZMA VLADARA I ZAKONITOSTI POLITIKE 01. Zašto Mach. kritizira humaniste? •
on za njih kaže da nisu shvatili da je način na koji se živi toliko dalek od načina na koji bi valjalo živjeti
oštrica kritike uperena je na njegove prethodnike i suvremenike
02. Na koga nalikuje Mach. «čovjek»? •
Mach. «čovjek» je nalik na konkretnog čovjeka koji se nalazi u vrtologu jedne kontroverzne epohe, razapet između visokih ambicija i nedaća, sjaja i bijede, bogatstva i rasipništva
njegov čovjek nije pripadnik aristokracije, koju Mach. prezire i smatra ju opasnim elementom društva
njegov čovjek je bankar, trgovac kondotijer, vladar koji silom osvaja vlast i grčevito se bori da ju zadrži
02. O kojoj istini Mach. želi raspravljati? •
Mach. želi raspravljati samo o onome što je zaista istina, a ona je šokantna: „ Vladar koji želi održati se
na vlasti, nužno mora naučiti da ne bude dobar, pa se toga držati ili od toga odstupati, već prema potrebi“
17
03. Što znači biti dobar, a što ne biti dobar? •
Mach. nastoji na primjerima pokazati koji su to antipodi dobrog odnosno nedobrog: 1. škrtost darežljivost 2. grabežljivost velikodušnost 3. okrutnost milosrđe 4. vjerolomstvo vjernost 5. plašljivost srčanost 6. podmuklost iskrenost 7. bezbožništvo pobožnost
•
bilo bi idealno kada bi se u vladaru stekla sva svojstva za koja se smatra da su dobra
ali u praksi, jedan čovjek ne može imati sva dobra svojstva, niti ih se u cjelosti pridržavati
04. Što revolucionarno je ustvrdio Mach.? •
Mach. je ustvrdio nešto što je gotovo revolucionarno: pojavnost i stvarnost ne moraju se uvijek slagati
pojave se temelje na površnom promatranju stvari, ali ako idemo za time da pokušamo iza fasade razotkriti uzročno-posljedični lanac, tada ćemo vidjeti da se prava stvarnost razlikuje od pojavnosti
zato možemo razmijeti kada kaže za Cesarea Borgea da je okrutan čovjek, ali da je ta njegova okrutnost, sredila Romanju, ujedinila, primirila i vratila vjeru
05. Što je sa osobinama «darežljivosti» i «škrtosti» tj. «štedljivosti» kod vladara? •
«darežljivost» je pozitivna osobina, ali kod vladara ona ima suprotno značenje;
da bi vladar bio darežljiv mora potrošiti svoj imetak, a to će ga dovesti do toga da postupno raspiše izvanredne poreze, zbog čega će ga podanici zamrziti
stoga se vladar ne smije osvrtati ako ga nazivaju škrcem: primjer je francuski kralj Luj XII. koji je stalno vodio ratove a da pri tome nije podanike posebno opteretio dodatnim porezima
vladar mora biti darežljiv samo kada se bori za vlast, pa time ljude pridobiva za sebe, ali kada je na vlasti, darežljivost si može priuštiti samo onaj vladar koji živi od pljačke, pljena i nameta – dakle onaj koji rukuje tuđim novcem nužno mora biti rasipan jer ga inače vojnici ne bi sljedili
tako škrtost u funkciji vlasti, odnosno države, postaje vrlina, koju podanici više cijene
06. Tko je dao najcjelovitiji tretman teme okrutnost-blagost? •
Seneka je u svojem djelu „O milosrđu“ dao najcjelovitiji tretman teme: okrutnost – blagost
vladar koji je milosrdan uvijek će pokazivati okljevanje u oštrom kažnjavanju podanika, ali će ipak na to biti prisiljen
18
okrutnost prema podaniku proizalzi iz njegaova lošeg djelovanja prema drugim podanicima
07. Kakav je stav Mach. prema okrutnosti? •
Mach. smatra da se od okrutnosti ne smije suzdržati onaj vladar koji hoće svoje podanike održati u jedinstvu i odanosti
08. Kakav pojam pravde ima u vidu Mach.? •
Mach. ima u vidu jedinstveni pojam pravde: kada je riječ o kaznama, on se zalaže za drakonsko kažnjavanje, ali nikad kao svrhu samome sebi, već u funkciji uvođenja jedinstva i vjere
09. Na temelju čega Mach. daje svoju analizu ljudske prirode? •
svoju analizu ljudske prirode, Mach. daje na temelju svojeg praktičnog iskustva, koje pretvara u opće pravilo
on konstantira kako su ljudi opaki jer su previše zaokupljeni vlastitim interesom
vlastiti interes je jači od ljubavi jer ljudi brže zaboravljaju smrt očevu, nego li gubitak imanja
zato vladar ne smije posegnuti za imutkom svojih građana jer će tako navući na sebe mržnju
stoga vladaru ne preostaje ništa drugo nego da vlada pomoću straha i to straha od kazne
10. Prema Mach. na što vladar nikako ne može računati? •
u trostupanjskoj gradaciji reakcije građana na vladarevu vlast: mržnja – starh – ljubav za Mach. je jasno da vladar nikako ne može računati na ljubav građana
vlast je nasilje, osim kada je legitimirana konsenzusom zajednice
vladar koji nema iza sebe konsenzus zajednice, može računati jedino na strah od kazne, kako bi održao poredak i vjeru
6. TEHNIKA BORBE ZA VLAST 01. Koja dva načina borbe postoje u politici? •
u politici postoje dva načina borbe: zakonima i silom
prvi je svojstven čovjeku, drugi životinjama
kada je riječ o životinjama, i čovjekovoj potrebi da se služi njihovim svojstvima, tada Mach. preuzima Ciceronovu fascinaciju lisicom i lavom, iznesenu u „Dužnostima“
02. Prema Mach. koje karakteristike životinja mora imati vladar? •
vladar mora imati obje karakteristike spomentuih životinja: lukavost lisice i snagu lava
tu Mach. nastoji dokazat kako sila nije dovoljna, i kako oni koji podržavaju samo lava, ne razumiju se u vladarsku vještinu
19
03. Prema Mach. da li se vladar mora držati dane riječi? •
prema Mach. vladar se ne mora držati zadane riječi, ako je to na njegovu štetu, i što je još važnije, ako prestanu vrijediti razlozi koji su ga naveli da dade to obećanje
04. Vještini koje životinje se priklanja Mach.? •
Mach. se priklanja vještini lisice – tko se bolje znao služiti lisičjim svojstvima, bolje je prošao
05. Kako je Mach. došao do ovih svojih spoznaja? •
do ovih spoznaja Mach. je došao na praktičan način, u prvom redu kroz diplomatsku aktivnost u službi Firentinske republike
06. Koja je osnovna abeceda diplomatskog uspjeha prema Mach.? •
prema Mach. u svijetu diplomacije (a i ratovanja, do čega je renesansna diplomacija najčešće vodila), prikrivanje namjera, je osnovna abeceda diplomatskog uspojeha
07. Kako je Mach. kao diplomatski teoteričar ocjenio politiku? •
može se reči da je Mach, prenoseči svoja praktična iskustva s područja diplomacije i ratovanja na područje politike, ocjenio politiku kao nastavak ratovanja, samo drugim sredstvima – sredstvima lisice
08. Da li vladar smije otvoreno priznati da ima lisičja svojstva? •
vladar ne smije otvoreno priznati da ima lisičja svojstva i da se njima služi
on mora znati prikriti ta svojstva, znati pretvarati se i skrivati svoje misli i namjere
svjestan toga da vještina prekrivanja i pretvaranja nisu prihvatljive sa moralnog stajališta, priroda je politike takva, da vladar, želi li se održati na vlasti, mora javno priznati kako se pridržava općeprihvaćenih standarda, ali u praksi mora znati odstupiti od njih
09. Što je Mach. prije Hobbesa otkrio? •
Mach. je prije Hobbesa otkrio da u politici vlada «rat svih protiv sviju»
10. Kojih 5 ljudsih vrlina nabraja Mach? •
Mach. nabraja 5 ljudskih vrlina: 1.
milosrđe
2. vjernost 3. iskrenost 4. čovječnost 5. pobožnost 11. U kakvom je odnosu vladar sa svojim podanicima? •
vladar je u stalnom ratu sa svojim podanicima, tj. građanima
20
sobzirom nato da su ljudi općenito loši, razumljivo je da će oni težiti da prošire polje realizacije svojih interesa, i onda kada se ti interesi sukobljavaju s interesima drugih sugrađana
vladaru ne preostaje ništa drugo nego da pribjegne istim metodama borbe, nastojeći pri tome da svojeg protivnika nadvlada u razboritosti, što je Mach. sinonim za posjedovanje mudrosti
12. Kakvo je prirodno stanje kod Mach.? •
«prirodno stanje» kod Mach. je džungla u kojoj vlada zakon jačega
jedino država može prisiliti pojedinca na zajednički život koji se izgrađuje djelovanjem zakona
zakoni djelovanja u politici razlikuju se od zakona djelovanja pojedinaca
država i narod drugačije se ponašaju od pojedinaca
13. Što je izazvalo najžešću osudu Mach.? •
najžešću osudu Mach. izazvalo je njegovo savjetovanje vladaru koji mora uspostaviti legitimitet, da pazi na to da pobjeđuje i da održi državu – u tom slučaju sredstva će se smatrati časna i svatko će ih hvaliti
ovaj ulomak asocira na Mach. zloglasnu maksimu: «cilj opravdava sredstvo»
14. Tko su malobrojni, u koje se ubraja i Mach. koji razumiju suštinu politike? •
samo malobrojni, a Mach. se tu ubraja, razumiju suštinu politike, a to su politolozi, nositelji vrline razboritosti
15. Po čemu se politolozi razlikuju od Platonovih filozofa? •
politologe, od Platonovih filozofa, razlikuje samo karakter njihova znanja, do kojeg su mogli doći samo empirijskom spoznajom, koja je osnovna metoda spoznaje u politici
16. U čemu se očituje dvojna priroda politike? •
priroda politike je dvojna, u njoj se isprepleću pojavnost i suština, krajnje svrhe i sredstva kojima se dolazi do njih, sila i razum, širi interesi podanika i uži interesi vladara
u te zamke dualizma politike upada i sam Mac. time što omogućava potpuno izvrtanje svoje misli
7. SVOJSTVA VLADARA I BORBA ZA VLAST 01. Koja manje važna svojstva vladar posjeduje? •
među manje važnim svojstvima koja vladar posjeduje jest sposobnost da se izbjegne mržnja i prezir
02. Kakva aktivnost je vladanje? •
vladanje, za Mach., je aktivnost koja ne može zadovoljiti čitavu zajednicu – «univerzalitet ljudi»
to proističe iz činjenice, da taj «univerzalitet ljudi» čine različite skupine ljudi, koji imaju različite interese, iz kojih se stvaraju različita raspoloženja
21
03. Koja je stoga Mach. poruka vladaru? •
Mach. poručuje vladaru da se mora, prije svega potruditi da ga ne mrze svi, a ako to ne može postići, tada pod svaku cijenu mora izbjeći mržnju onih staleža koji su moćniji
razborit vladar mora znati procjeniti moć staleža u državi u kojoj vlada
jedini sigurni način da se izbjegne mržnja cijele zajednice jest da se vladar kloni pljačkanja i otimanja imovine građana i podanika: „privatno vlasništvo je sveto i nedodirljivo“
04. Koja je najbolja zaštita od unutarnjeg neprijatelja, kojeg Mach. uvodi u ovo poglavlje? •
najbolja zaštita protiv «unutarnjeg neprijatelja» je naklonost puka
05. Tko je «unutarnji neprijatelj» prema Mach.? •
prema Mach. «unutarnji neprijatelj» nije, kao u totalitarnim režimima, onaj tko se ne slaže i osporava monopol vlasti, već onaj čiji su interesi ugroženi (i to konkretni materijalni interesi)
vladar će izbjeći unutarnjeg neprijatelja ako uspje ostvariti da nebude niti prezren niti omražen
prezir podanika vladar može izbjeći tako da u građanskim stvarima njegova presuda bude neopoziva
06. Kako Mach. gleda na tiraniju? •
Mach. kao tiraniju vidi onaj sustav vladavine, u kojemu nema pravne sigurnosti vlasništva
tu se opet vraćamo na primjer Cesarea Borgea, koji je, unatoč brutalnosti, pokazao da zna poštivati privatno vlasništvo, te je postigao da »narod bude njime zadovoljan«
07. Rečeno je da je zadovoljstvo podanika najbolja brana od unutarnjeg neprijatelja, ali postavlja se pitanje koga treba zadovoljiti nakon što se zadovolji građanski stalež, tj. građanstvo? •
nakon što se zadovolji građanski stalež tj. građanstvo treba voditi računa o nezadovoljstvu velikaša
razboriti vladari paze da velikaše ne dovedu do očaja
08. Zašto vladar mora poraditi na «imageu»? •
vladar mora poraditi na «imageu»
vladar koji se pridržava svojih zadaća, to nije dovoljno jamstvo, jer njegove dobre nakane mogu biti i drugačije prikazane
tu Mach. uočava moć i značenje političke propagande, koja će tek u 20. stoljeću ući u kategorijalni aparat političke znanosti
09. Već je navedeno da Mach. hvali primjer francuske monarhije, koja spada „ među dobro sređene i
upravljanje države“, gdje postoji mnogo dobrih zakona, koji štite slobodu i sigurnost, ne samo kraljeva nego i naroda. Koju instituciju francuske monarhije Mach. posebno hvali? •
Mach. hvali institucije francuske monarhije i posebno ističe parlament, koji je obuzdao feudalne moćnike i time zaštitio narod
22
uz parlament, postavljena je institucija «trećeg tijela» kome je zadaća da drži velikaše na uzdi i zaštićuje niže staleže
zadaća trećeg staleža je da se konfrontira sa aristokracijom i time omogući kralju da se oslobodi tereta neposredne represije nad feudalcima
10. Iz prethodnog navedenog poglavlja, moguće je izvesti zaključak, da je Mach. pristaša kojeg sustava? •
Mach. nam se otkriva kao odlučni pristaša podjele vlasti i sustava « check – and – balance», koji je postao glavna okosnica američke demokracije
zbog toga su ga mnogi pokušali dovesti u izvarnu vezu sa američkom revolucijom
11. Čime je ograničena vladareva moć? •
vladareva moć ograničena je zakonima, koji propisuju pravo građana i ograničavaju kraljevu samovolju
stalna revizija i prilagođavanje zakona izaziva dobre posljedice u Francuskoj
12. Koji je drugi kontraverzni Mach. zaključak? •
Mach. drugi kontraverzni zaključaj je njegova tvrdnja da vladar na sebe navlači mržnju kako dobrim tako i opakim djelima, stoga želi li zadržati vlast, četo je prisiljen da ne bude dobar
ovdje je riječ o tome na koji se sloj oslanja vlast vladara – ako je taj sloj iskvaren, onda se dobrim djelima prema tom sloju izaziva negativna reakcija drugih slojeva
13. Koje dvije dimenzije vlasti razlikuje Mach.? •
Mach. jasno razlikuje dvije dimenzije vlasti: 1.
zauzimanje vlasti
2. održavanje vlasti 14. XX. poglavlje uvodi nas u raspravu, naizgled tehničkog pitanja, jesu li tvrđave što ih vladari podižu, korisne ili štetne? •
prema srednjevjekovnoj tradiciji ratovanja, općenito se smatralo da su tvrđave strateški punktovi u obrani
klasična vojna doktrina vjerovala je u moć tvrđava i smatrala nemoguću kontrolu teritorija bez mreže utvrda
15. Koji je Mach. razlog odbacivanja tvrđava kao uporišta u vojnoj strategiji? •
Mach. ne odbacuje tvrđave zbog njihove slabosti spram topničkog djelovanja, već zbog sasvim drugog razloga:
za njega su tvrđave simboli apsolutne sigurnosti vladara u održavanju vlasti – one su izvor lažne sigurnosti jer ga navode, da se uzda u tehnička sredstva ratovanja, a ne druge faktore ratne sreće
16. Gdje valja potražiti ključ za razumjevanje Mach. odnosa prema tvrđavama?
23
•
ključ za razumjevanje Mach. odnosa prema tvrđavama valja potražiti u njegovim ranijim obrazloženjima: „najbolja ti je tvrđava ako te narod ne mrzi. Ako te narod mrzi, neće te spasiti niti jedna tvrđava “
17. Kada su tvrđave korisne, a kada ne? •
korisnost ili nekorisnost tvrđava zavisi o okolnostima: ako je neprijatelj vanjski, tvrđave su korisne, ali ako je neprijatelj unutarnji, tvrđave ne pomažu
o tome najbolje govori suvremeni primjeri: Caterini Sforza tvrđave su jednom pomogle, kada se spasila bjegom nakon pogibije muža, ali drugi puta kada ju je napao Cesare Borega, i kada su se njezini podanici udružili sa napadačem, slabo su joj pomogle
zaključak je jasan: po nju bi bilo mnogo bolje da ju narod nije mrzio, nego što je imala tvrđave
18. Koje pravilo naposljetku Mach. donosi? •
naposljetku Mach. donosi opće pravilo: pohvaliti će svakoga tko bude gradio tvrđave, ali i onoga tko ne
bude gradio; međutim pokuditi ću svakoga, koji uzdajući se u tvrđave, ne bude dovljno računa vodio o tome da ga narod mrzi 19. Metafora za što su Mach. poslužile tvrđave? •
tvrđave su Mach. poslužile kao metafora za narodni konsenzus, koji je osnovna pretpostavka vladareve monarhijske vlasti
20. Koje 4 dileme su je iznio Mach. u ovom poglavlju, a koje su karakteristične za nove vladare tj. za održavanje vlasti na osvojenim teritorijima? •
Mach. u ovom poglavlju iznosi 4 dileme koje su karakteristične za nove vladare tj. za održavanje vlasti na osvojenim teritorijima: 1.
prvo je pitanje za vladara, je li bolje razoružati stanovništvo osvojene države ili ne
2. drugo je pitanje, može li vladar nove države, imati povjerenja u nove podanike, koji su mu pomogli zavladati ili u one koji su ostali vjerni svome legitimnom vladaru i pružili otpor 3. treće je pitanje, je li bolje za vladara jedinstvo ili animozitet među podanicima 4. četvrto pitanje je, je li bolje za vladara poticati stranačku borbu protiv samoga sebe, ili se u svakom slučaju mora oslanjati na one privržene •
u odgovoru na prvo pitanje , Mach. navodi kako vladar, u novostečenoj državi, mora naoružati podanike da izbjegne mogući oslonac na plaćeničku vojsku i da potakne svijest građana o obrani svoje države
ali kada je riječ o osvajanju nove države i njjezinom pripojenju staroj, tada je potrebno podanike te države razoružati, s iznimkom onog dijela stanovništva, koji se stavio na stranu vladara
•
u odgovoru na drugo pitanje , Mach. navodi da oni koji su se vladaru pridružili iz svojih sebičnih interesa neće biti zadovoljeni, jer je princip njihova zadovoljavanja vladavina bezakonja, tj. vladavina njihovog osobnog ili grupnog interesa, stoga vladar mora zazirati od motiva onih koji su mu pomogli
lakše je vladaru steči prijateljstvo onih ljudi, koji su prije bili zadovoljni prijašnjom državom
24
•
u odgovoru na treće pitanje , Mach napominje da nesuglasice nisu nikada nikome pomogle, te stoga poticanje nesuglasica od strane vladara, vodi ka sigurnoj propasti
•
u odgovoru na četvrto pitanje , Mach. doseže vrhunac svoje dijalektike paradoksa: sobzirom na to da se vladari proslavljaju svaladavajući teškoće i zapreke, vladar mora, ako ima prilike, lukavošću izazvati neprijateljstvo, da bi onda kada ga uguši, njegova moć bljesnula još jače
to je način, kako da Mach. vladar dosegne gloriu – povijesnu slavu
ovakva dijalektika, samo je moderna verzija stare latinske maksime: „ spas korz neprijatelje“
8. VLADAROV IMAGE I VLADARSKA VRLINA 01. Što je sastavni dio tehnike vladanja? •
sastavni dio tehnike vladanja je vladarov image – kako on izgleda u očima svojih podanika
02. Tko je Mach. poslužio kao najpogodnija povijesna ličnoost? •
kao najpogodnija povijesna ličnost Mach. je poslužio Ferdinand Aragonski, poznatiji kao Ferdinand
Katolički 05. Kojih 5 osobina stvaraju vladarov ugled? •
5 osobina stvaraju vladarov ugled: 1.
znameniti pothvati i junačka dijela
2. vladar mora pružiti dokaze o svojoj izvanrednoj sposobnosti u unutarnjoj upravi 3. vladar mora nastojati da stvori o sebi glas kao čovjeka velika i izvanredna uma 4. vladar je cjenjen kada iskazuje „pravo prijateljstvo i pravo neprijateljstvo“ 5. vladar se mora prikazati kao ljubitelj izvanrednih sposobnosti i častiti ljude vrsne u umijeću 06. U kojem slučaju Mach. navodi Ferdinanda Katoličkog kao negativni primjer? •
Mach. navodi Ferdinanda Katoličkog kao negativni primjer zbog njegove zloupotrebe vjere u političke svrhe
Ferdinand je u svome ekspanzivnom pohodu, koristio se vjerom i počeo protjerivati Židove i Maure, iz svojeg kraljevstva
da bi se obračunao sa njima služio se Svetom inkvizicijom, koja je 1492. godine istjerala Židove iz Španjolske
Mach. kvalificira taj događaj kao onaj kojeg nema „tužnijeg i neviđenijeg“
07. Na koga se primjenjuje pojam «javni ugled»? •
«javni ugled» je pojam koji se primjenjuje i na građane i na vladare
25
„niti jedna stvar ih ne čini toliko uglednima, koliko rijetki primjeri kakvoga dijela, koji je u skladu sa
općim dobrom“ 08. Kakav je Mach. stav prema «neutralnosti»? •
Mach., na osnovi diplomatskog iskustva, zaključuje da je «neutralnost» štetna
njegova logika vodi do zaključka da se treba očitovati, a ne držati se po strani: „ dovoljno je sjetiti
se Dantea. Dante kažnjava one koji se nisu svrstali niti uz Boga niti uz Lucifera, i upućuje na nužnost svrstavanja pod nekim barjakom“
Mach. ističe i moguću zahvalnost saveznika za potporu, jer smatra da ipak ljudi nisu toliko nečasni, da bi ostali nezahvalni za potporu
09. Kako glasi Mach. opći poučak o izboru između dva zla? •
Mach. opći poučak o izboru između dva zla nalaže da je razboritost opredijeliti se za manje zlo
čovjek mora spoznati koje su vrste nedaća koje mu prijete, te odabrati onu koja je najmanje loša kao dobru
10. Prema Mach. koja je bit dobre vladavine? •
prema Mach. vladar se mora prikazati kao ljubitelj izvanrednih sposobnosti i častiti ljude vrsne u umijeću
to znači da vladar mora zagrijati svoje podnike da smireno prionu uz posao, bila to trgovina, zemljoradnja ili neko drugo zanimanje; tako da se zemljoradnik ne mora ustručavati da obrađuje svoj posjed iz straha da mu ga nebi oteli, a trgovac da započne takav posao iz straha od nameta
11. Sa čime mora vladar zaokupiti narod? •
vladar mora zaokupiti naord svečanostima i igrama
12. O čemu mora voditi računa svaki vladar kojemu je država-grad podjeljena na cehove i staleže? •
vladar kojemu je država-grad podjeljen na cehove i staleže mora voditi računa o njima povremeno se sastajati sa svakim posebno
13. Koja dva poglavlja su pridonijela utemeljenju pojma »machiavellianism» i što je to? •
poglavlje posvećeno izboru i dužnostima vladarovih ministara, tajnika i savjetnika , te poglavlje koje se odnosi na ulogu savjeta u vršenju vladarskih dužnosti , ta dva poglavlja pridonijela su utemeljenju pojma «machiavellianisam» koji je pokazatelj praktične prilagodljivosti drugim ljudima i korištenja pretvaranja u međuljudskim odnosima
14. Kakavo je Mach. stajalište prema izboru ministara i savjetnika u monarhijskom tipu vlasti? •
Mach. ukazuje na veliku važnost izbora ministara i savjetnika u monarhijskom tipu vlasti
zašto?, zato što je u monarhijama, vladarov izbor ministara, osnova za prosudbu samog vladara
ministri su isključiv vladarov izbor, i on mora biti oprezan u njihovom izboru, jer to nisu samo savjetnici već ljudi kojima je povjeren posao administrativnog vođenja države
26
između vladara i njegovih ministara mora vladati kompatibilnost i intelektualna sposobnost
15. Koliko vrsta umova postoji? •
umova ima tri vrste: 1.
jedni shvaćaju sami po sebi
2. drugi shvačaju ono što im netko predoči 3. treći ne shvačaju ništa, niti sami niti tuđom pomoći •
prvoj kategoriji odgovaraju orginalni, inovativni geniji
•
drugoj kategoriji pripada kritična inteligencija, koja ima sposobnos prosuđivanja
•
treća kategorija inteligencije ne neupotrebljiva za političku konstituciju države
•
kombinacija prve i druge kategorije je nabolja za funkcioniranje monarhije
iz ovog proizlazi da je umjeće vođenja države za Mach. najveća vještina ljudskog uma i njome se mogu baviti samo oni koji raspolažu takvim sposobnostima
16. Koji drugi zahtjev Mach. postavlja vladaru, pri odabiru ministara? •
drugi zahtjev, koji Mach. postavlja pred Vladara, pri njegovom izboru ministara jest «lojalnost» i «adekvatno nagrađivanje»
«lojalnost» je osobina koju ministar mora pokazivati prema vladaru: „ tko upravlja nečijom državom,
ne smije nikada misliti na sebe, nego na vladara“
«adekvatna nagrada»,
mora odvratiti ministra da ostvari svoj interes negdje drugdje, tj. od
iskušenja da popusti korupciji 17. Što zaključuje Mach. o intreresima vladara i ministara? •
interesi vladar i ministara jesu istovjetni, i oni su upućeni jedni na druge, svaki sa svojim obavezama
nije li tako, svršiti će se loše i po jednog i po drugog, zaključuje Mach.
18. Kakvo je Mach. stajalište prema savjetnicima? •
Mach. smatra da vladar mora postaviti u državi samo razumne ljude i jedino njima dopustiti da mu govore istinu, ali samo o onim stvarima o kojima ih pita, a ne o drugima
19. Kojeg pravila se vladar mora pridržavati kada se radi o savjetovanju? •
kada se radi o savjetovanju, vladar se mora držati nekih pravila, koje spadaju u tehniku političke odluke: „Vladar mora obeshrabriti u svakome volju da ga neupitan u nečemu savjetuje “
u protivnome vladar će završiti kao Maksimilijan Habsburški, koji „što jednog dana sagradi, drugog razgradi“
20. Prema Mach. koju vrlinu mora posjedovati vladar unatoč svojim ministrima i savjetnicima?
27
•
Mach. smatra, kako vladar, unatoč postojanju svojih ministara i savjetnika, mora posjedovati nužnu vrlinu a to je «vladarska razboritost»
dobri savjeti, od koga god potekli, moraju biti posljedica «vladareve razobritosti», a ne da «razboritost vladara» bude posljedica dobrih savjeta“
9. DIJALEKTIKA VRLINE I FORTUNE 01. Kako završava „Vladar“? •
„Vladar“ završava razmatranjem uzroka propasti talijanskih vladara i njihovih vladavina na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće
čitava argumentacija je sračunata na formuliranje pouke novom vladaru kako da udari temelje novoj državi
da bi to ostvario, vladar mora ostaviti dojam, kao da vlada poput nasljednog vladara, bez velikih potresa i dramatičnih rezova u upravljanju državom
02. Što pokazuju povijesni primjeri i iskustvo sa monarhijom? •
povijesni primjeri i iskustvo pokazuju da monarhija neumoljivo klizi prema tiraniji, a Mach. se trudi, da u jednom od posljednjih pokušaja spasi pozitivne crte monarhije u liku «građanske monarhije» - u vidu nove države, gdje sve treba početi ispočetka
03. Pozornost na što skreće Mach. potencijalnom utemeljitelju nove države? •
potencijalnom utemeljitelju nove države, Mach. skreće pozornost, da nije dovoljno udariti temelje novoj državi već je potrebno učvrstiti i ojačati državu novim zakonima, dobrom vojskom, dobrim primjerima državničkog postupanja
04. Zašto se Mach. okomio na vladare koji su izgubili vlast u svojim državama? •
Mach. okrivljue vladare koji su izgubili vlast u svojim državama i što zbog toga optužuju sudbinu, umjesto svoju «nesposobnost»
tu «nesposobnost» Mach. karakterizira kao neprilagođenost vremenu, što je dovelo do toga, da su vladari izgubili podršku naroda, ili se nisu znali osigurati od velikaša
05. Koji je pravi uzrok propasti talijanskih monarhija konstantirao Mach.? •
Mach. konstantira pravi uzrok propasti talijanskih monarhija: zajednička slabost svih tih država je slabost vojske
06. Bez koja dva preduvijeta ne može biti dobre vojske? •
dobre vojske ne može biti bez dva preduvijeta: 1.
dobrih zakona
2. dobrih primjera državničkog umijeća što ga moraju dati vladari
28
07. Nakon što je Mach. iznio uzroke propasti talijanskih monarhija, koji se mogu grupirati pod zajednički nazivnik osobne nesposobnosti ili nedostatka vladarske vrline, Mach. navodi primjer kojeg vladara? •
Mach. navodi kao pozitivan primjer, vladara od akcije, papu Julija II., koji je u svemu «postupao naprasito», ali su mu vrijeme i prilike išle na ruku, tako da je sretno prolazio i otklanjao zapreke u svojoj uspješnoj vladavini
taj primjer, poslužio je Mach. za još jedan važan zaključak, koji se tiče odnosa «fortune» i «vrline», pri čemu Mach. odbacuje mišljenje da sudbina i Bog upravljaju svijetom, i da ljudi, svojom razboritošću, ne mogu ništa promjeniti
08. Koju teoriju Mach. zapravo formulira u prethodnom ulomku? •
u prethodnom ulomku, Mach. formulira teoriju prema kojoj sudbina upravlja polovicom naših dijela, ali onu drugu polovicu prepušta ljudima
09. Mogućnost djelovanja čega uočava Mach.? •
Mach. uočava mogučnost djelovanja «slobodne volje», tj. mogućnost izbora odluke da se djeluje ili ne na temelju postojećih mogućnosti ili nemogućnosti za akciju
vladar ne mora pasivno trpjeti hirove sudbine, već se može oduprijeti, shvatiti duh vremena i postupati u skladu sa njime
10. Kojom metaforom o sudbini se služi Mach.? •
Mach. se služi metaforom o sudbini kao rijeci, koja valja sve pred sobom, a spriječiti njezin tijek moguće je samo ako se u mirnim vremenima pripreme brane i nasipi
slično je i sa vladarom, koji se posve oslanja na sreću i propada kad se ona okrene, kao što se to dogodilo talijanskim vladarima
11. U čemu se sastoji vrlina? •
vrlina se sastoji u tome da se iskoristi vrijeme i okolnosti, a nesreća nije drugo doli nesposobnost prilagođavanja vlastitog djelovanja stalno promjenjivim okolnostima
u takvoj Mach. percepciji «vrlina» je bitni djelatni element, a «fortuna» pasivni
12. Što se može nadomjestiti vladarskom vrlinom? •
vladarskom vrlinom se mogu riješiti negativne povijesne okolnosti
13. Sa čime Mach. poistovjećuje «sreću»? •
Mach. poistovjećuje «sreću» sa ženom – ona je prijateljica mladih jer su bezobzirniji i žešći, i s više joj smjelosti zapovjedaju
kao drugu metaforu za sudbinu, Mach. je uzeo ženski lik, što navodi na njegov šovinizam i seksizam
14. Koji pojmovi su ključni za razumijevanje Mach. «filozofije prakse»? •
«fortuna» i «vrlina» su ključni pojmovi za razumijevanje Mach. «filozofije prakse» kako Gramschi naziva Mach. političku misao
29
15. Čemu vladar mora prilagoditi svoj temperament, ako želi ovladati »fortunom»? •
ako vladar želi ovladati «fortunom», mora prilagoditi svoj temperament okolnostima, i mora njegovati «razboritost», prije nego li čistu mudrost
16. Što mora činiti vladar koji želi okrenuti okolnosti u svoju korist? •
da bi vladar okrenuo okolnosti sebi u korist, mora se ponašati poput viješta kapetana, koji razvija brodska jedra kad je vjetar povoljan, a skuplja ih kad nailazi oluja
mnogi su vladari propali jer nisu vladali poput dobrih moreplovaca, kaže Fridrik
17. Kojih 6 značenja pojma «fortuna» razlikuje Price kod Mach.? •
Price razlikuje 6 značenja pojma fortuna kod Mach.: 1.
fortuna je neljudska, ili bolje reći nadljudska sila, na koju čovjek ne može utjecati, a njezini simboli su sudbina i providnost
2. fortuna je sreća, u latinskom smislu alea 3. fortuna je pogodnost, odnosno povoljna sreća, u vidu pomoći ljudskom djelovanju 4. fortuna su uvjeti ljudskog djelovanja 5. fortuna su okolnosti u kojima se odvija ljudsko dijelo 6. fotuna je konačni ishod – uspjeh ili propast 18. Na što se oslanja Mach. eleboracija pojma vrline? •
Mach. elaboracija pojma vrline oslanja se na humanističko poimanje vrline što ga je razradio Leon
Battista Alberti: „ljudska volja odnosi pobjedu nad drugim nadljudskim silama“
pojam vrline označava: energiju, dinamiku, efikasnost i volju pojedinca
najjači naglasak je na strani volje, kojoj je temelj prilagođavanje okolnostima
tako ta osoba u sebi sažima sve sposobnosti koje mora iskazati vladar u osnivanju, preuređenju i očuvanju monarhije: razboritost, oprez, postojanost, upornost, marljivost, objektivnu procjenu raspoloživih snaga i njihovo prilagođavanje postavljenom cilju
19. Što može samo onaj vladar koji posjeduje vladarsku karizmu? •
samo onaj vladar koji posjeduje vladarsku karizmu, može razumijeti tijek zbivanja, i ugrabiti pogodan trenutak za osnivanje nove države ili preuređenje stare, što je vrhunac vladarskog umijeća
20. Što predstavlja vladanje za Mach.? •
vladanje, za Mach. nije puko ostajanje na vlasti
ništa toliko ne proslavlja vladara kao novi zakoni i nove uredbe koje je propisao
na ovom mjestu, koje predstavlja poziv na ujedinjenje Italije, pod vodstvom Lorenza Medičija, Mach. se istodobno iskazuje kao partiot i reformator – pobornik novog poretka
30
21. Koja dva naputka mora sljediti vladar, koji želi ujediniti Italiju? •
vladar koji želi ujediniti Italiju, mora sljediti dva naputka: 1.
mora uspostaviti odgovarajuću državnu organizaciju, utemeljenu na dobrim uredbama, jer su dobri zakoni osnovna pretpostavka za dobar poredak
2. mora stvoriti vlastitu vojsku, temelj svakog pothvata, nema dobrog poretka bez dobre vojske i obrnuto
Mach. svoju tezu potkrepljuje navođenjem Tita Livija, koji kaže da je rat pravedan kad je nužan, a oružije sveto, kad nema druge nade osim u njemu
22. Koji je jedan od glavnih uzroka propasti Italije? •
jedan od glavnih uzroka propasti Italije leži u tome što je u Italiji zamro vojnički duh, pa je ona postala laki plijen osvajača
uzrok zamiranja vojničkog duha Mach. vidi u starim uredbama i starom poretku
23. Što se javlja nasuprot gradova-država? •
više nije vrijeme za gradove-države, već za velike nacionalne monarhije, jer nasuprot gradu-državi, proizašlom iz težnje za slobodom od feudalne dominacije, nastupa vrijeme velikih država, kao što su to pokazale francuska i španjolska monarhija
rascjepkane monarhije, kneževine mogu se ujediniti nakon što su se prilike promjenile, samo pod vladarskom vrlinom
24. Koji razlozi opravdavaju stvaranje velikih nacionalnih monarhija i njihovu centralizaciju na putu ka apsolutnoj monarhiji? 1.
vanjska opasnost
2. nesigurnost i nestabilnost rascjepkana tržišta 3. veća sigurnost podanika 4. probuđena nacionalna samosvjest 5. mitovi o nacionalnim dinastijama kao spasiocima 25. Prema Mach. što je neophodno za stvaranje takvih nacionalnih poredaka? •
Mach. smatra da je neophodno za stvaranje takvih nacionalnih poredaka, ne samo ustanoviti nove zakone, nego je potrebno stvoriti novu nacionalnu vojsku
nema vjernijih i boljih vojnika od samih talijana, smatra Mach. pa stoga treba odbaciti svaku pomisao da se nova država, kao što su to činile stare republike, služi kondotijerskim vojskama
26. Kako se može provesti koncentracija i centzralizacija vlasti u takvim nacionalnim monarhijama?
31
•
koncentracija i centralizacija vlasti u takvim nacionalnim monarhijama ne može se provesti u liku republikanskog poretka, već u prijelaznoj fazi je nužan jak vladar, koji će provesti ujedinjenje i utemeljiti taj novi poredak
10. VLADAR I TIRANIN 01. Koja je jedna od čestih primjedbi upućena Mach.? •
jedna od čestih primjedbi upućena Mach. jest da on iznosi u „ Vladaru“ platformu za opravdanje tiranije
međutim, Mach. u nekoliko navrata upozorava da države dospjevaju u pogibao, kad iz umjerenih, postanu apsolutističke
vladar koji želi uspostaviti apsolutnu vlast, naći će se u pogibelji, ako ne može svoju vlast utemeljiti na konsenzusu podanika
02. U kojemu djelu je Mach. iznio svoju raspravu o tiraninu? •
Mach. ono što misli o tiraninu je iznio u posebnom poglavlju „ Rasprava o prvih deset knjiha Tita Livija“
03. U šta svrstava tiraniju? •
Mach. svrstava tiraniju u «degeneriranu monarhiju»
04. Zašto je tiranija loš oblik vladavine? •
tiranija je loš oblik vladavine, jer nužno vodi ratovima i pobunama, građanskim ratovima i međusobnom ubijanju i sveopćem razaranju
05. Što Mach. suprostavlja tiraniji? •
Mach. nasuprot tiraniji suprostavlja dobru monarhiju, kojoj je načelu dobar vladar, koji omogućuje sigurnost građana, mir i pravdu, uredno funkcioniranje političkog poretka, uživanje građana u svome bogatstvu i vrlinama
06. Koji zahtjevi utjelovljuju interese nastajuće građanske klase? •
korz zahtjeve dobre vladavine, prepoznaju se ideali koji utjelovljuju interese nastajuće građanske klase: 1.
sigurnost građana
2. uživanje i stjecanje bogatstva 3. sloboda misli
ova tri načela spadaju u ideloške temelje modernog građanskog društva, i potvrđuju Mach. kao ideloga modernog građanstva
07. Od čega polazi Mach. kritika tiranije? •
Mach. kritika i osuda tiranije polazi od klasifikacije djelatnosti koje donose slavu u 4 kategorija: 1.
najveću slavu postižu vođe i osnivači religija
32
2. nakon njih, dolaze utemeljitelji republika ili kraljevina – osnivači država 3. njima se pridružuju vojskovođe koji su proširli svoju vladavinu i granice svoje domovine 4. potom dolaze ljudi od pera, a među njima Mach. naviše cijeni one koji pišu o državama i umjeću vladanja •
među negativnim korelatima ovih kategorija jesu: 1.
prezira dostojni rušitelji religija
2. kraljevstva i republika 3. neprijatelji vrlina 4. neprijatelji književnosti i svake druge umjetnosti, a među njima su opet najgori tirani 08. Što Mach. objašnjava na primjeru Cezara? •
na Cezara, Mach. govori o povijesnoj odgovornosti onih koji su srušili republikanske institucije, te omogućili uspostavljanje autokracije, koja je degenerirala u tiraniju
zanimljivo je da Mach. nije svaka autokracija negativna:
u određenim okolnostima ona je nužna kako bi ispravila nagomilanu iskvarenost, i kako bi politički poredak vratila izvornim načelima zajedničkog tj. političkog života, a to je aktualni trenutak u kojemu se nalazi Mach. Italija, gdje je monarhijski oblik vladavine efikasniji u uspostavljanju nove države, nego što bi to mogao biti republikanski poredak
09. Koje dvije urote analizira Mach.? •
Mach. analizira dvije vrste urota: 1.
urote protiv vladara
2. urote protiv domovine, tj. republike
on će i ovom prigodom ponoviti svoj savjet vladaru, da izbjegava nesklonost javnosti prema sebi, odnosno građana, čime dolazimo opet do toga da je građanska monarhija jedini oblik monarhije koji jamči sigurnost i stabilnost
11. EPILOG: MACHIAVELLI NJIME SAMIM 01. Kakav je Mach.? •
Mach. je jedan od onih što seciraju antropologijsku bijedu renesanse i prikazuju čovjeka i vladare, koji su glavni protagonisti epohe, kao gramzive, okrutne, ambiciozne, a takvi su i oni koji ime se suprostavljaju
izbor nije između dobrog ili lošeg, nego između dva zla: većeg i manjeg
otuda je i politika za Mach. stalni konflikt i stalna borba
02. Kako je Grubiša nastojao objasniti Mach. političku misao?
33
•
Grubiša je nastojao objasniti Mach. političku misao kontekstualno
•
prvo, vlast nije cilj samoj sebi, već sredstvo za ostvarivanje, ne bilo kave vladavine, već one vladavine u kojoj će ljudi živjeti slobodno
•
drugo kontekstualno čitanje Mach. znači obuhvatiti cjelinu njegova djela, a to znači u odnosu na koncepciju republike, kao najvišeg oblika državnog uređenja, i koncepciju «građanske monarhije», kao međustupnja na tom putu
•
treće kontekstulano čitanje Mach. znači ga izdvojiti iz vremena onih ideja koje tada vladaju, a sa kojima Mach. raskida i uvodi bitne inovacije, koje ga čine modernim
03. Mach. je rodonačelnik koje teorije u politici? •
Mach. je rodonačelnik realističke teorije u politici
1513. godine nastaje „Vladar“ koji se može nazvati glavnim manifestom političkog realizma
1516. godine nastaje „Utopija“ Thomasa Morea, koja je glavni novovjekovni manifest političkog utopizma
otuda se politička misao moderne epohe razvija između ta dva ekstrema
34
VLADAR – IL PRINCIPE Napomena: u ovom dijelu skripte, nalazi se po poglavljima, samo oni fakti i činjenice, koje nisu obrađene u prethodnom djelu, jer ne bi imalo smisla sve duplicirati (tako da znate Sanja i Ivona). Također, ovaj dio se oslanja na rad prof. Anđelka Milardovića, koji je napravio sveobuhbatnu prezentaciju Mach. 1. UVOD 01. Što Mach, utemeljuje sa svojim spisom „Vladar“? •
svojim spisom Mach. utemeljuje nov pravac u političkoj filozofiji, tako što razbija povezanost politike sa etikom, koja je bila uobičajena za vrijeme antike
02. Koja je bila namjera Mach. sa „Vladarom“? •
namjera Mach. sa „Vladarom“ je bila ta da to bude spis koji će pokazati put prema trajnoj uređenoj državi, nasuprot situaciji u kojoj se nalazi, a koju obilježavaju političke krize i unutarnji raspadi
03. Što je Mach. temelj za stvaranje puta ka trajnoj uređenoj državi? •
temelj Mach. je sposobnost i volja vladara
stoga se Mach. oslanja na svojstva vladara koji je osposobljen za uređivanje države i održanje na vlasti
2. PROSLOV: VELEMOŽNOM LORENZU DE MEDICI 01. Komu se Mach. obraća u uvodu? •
Mach. se u uvodu obraća ponajprije velemožnom Lorenzu de Mediciu
02. Na koji način se postiže naklonost i milost nekog vladara? •
ono se postiže dodvoravanjem stvarima, prije svega materijalnim, koje omekšavaju vladarsko srce
03. Kako Mach. nastoji dokazati privrženost spomenutom vladaru? •
Mach. nastoji dokazati privrženost vladaru darivanjem svojeg dijela („ Vladara“), u kojemu podastire iskustva vladanja iz prošlosti
Mach. želi darovati vladara knjigom o mudroslovlju ne bi li vladar postupao u skladu sa njome
04. U kojem dijelu teksta se nalazi Mach. dobra namjera? •
Mach. dobra namjera nalazi se u onom dijelu teksta, gdje kaže, da „ on ne može pružiti većeg dara, nego
što je mogućnost, da u kratko vrijeme pronikne, u ono znanje do kojeg je on došao iskustvom nakon mnogo godina“ I. KOLIKO IMA VRSTA MONARHIJA I NA KOJI NAČIN SE ZADOBIVAJU 01. Kako Mach. dijeli vladavine? •
Mach. dijeli vladavine na republike i monarhije
35
02. Kakve mogu biti monarhije? •
monarhije mogu biti nasljedne ili nove
03. Kakve su nasljedne monarhije, a kakve nove (primjer)? •
nasljedne monarhije su po obiteljskoj liniji
•
nove monarhije su poput Milana, kojim je vladao Francesko Sforza (kondotijer) – njemu je 1447.g. dodjeljena zadaća da brani Milano od Mlečića, ali se on 1450.g. udruži sa njima i nametne se Milanu za vladara
04. Kako se mogu zadobiti vladavine? •
vladavine se mogu zadobiti: 1.
oružijem
2. srećom 3. sposobnošću 05. Što se smatra mjerilom uspjeha vladateljskog? •
sreća (fortuna) i sposobnost (virtu – što bi odgovaralo vrlini i izvrsnosti) smatraju se mjerilom vladateljskog uspjeha
II. O NASLJEDNIM MONARHIJAMA 01. Kako se u nasljednim monarhijama može vladati i vlast zadržati? •
tehnika održavanja vlasti u nasljednim monarhijama temelji se na: 1.
poštivanju poretka predaka
2. opreznom djelovanju 3. djelovanju prema prilikama
čak i vladar osrednjih sposobnosti, mogao bi, u ovom tipu monarhija, biti uspješan vladar
02. Koji primjer uspješne nasljedne vladvine navodi Mach.? •
Mach. navodi primjer Vojvode od Ferrare u Italiji, koji je odolio nasrtajima Mlečana i pape Julija, jedino zato što je njegov rod od starine držao vlast
03. Što može prekinuti vladarski kontitunitet? •
vladarski kontinuitet mogu prekinuti samo izvanredne okolnosti: „neka izvanredna i moćna sila“
no, i u takvim okolnostima fotuna ima razumijevanja za vladara, jer osvajači ne mogu zauvijek držati kraljevstvo porobljenim, jer ih uvijek zadesi „zla kob“ pa kraljevstvo opet dođe u ruke nasljednog vladara
III. O MJEŠOVITIM MONARHIJAMA
36
01. Zašto nastaju mješovite monarhije? •
nastaju iz sklonosti ljudi da stalno mjenjaju vladare, u nadi da će ta promjena biti nabolje tj. da će time nešto popraviti
ta vjera, da će nešto popraviti, ljude navodi da se late oružja protiv vladara
no poslje sami uvide da su pogriješili i stanje pogoršali
02. Što mora učiniti novi vladar prema Mach.? •
novi vladar mora svim sredstvima ugnjetavati nove podanike
03. Tko su neprijatelji novom vladaru? •
novom vladaru neprijatelji su svi oni, koje je povrijedio pri osvajanju nove vlasti
04. Tko su prijatelji novom vladaru? •
vladar ima prijatelje, a to su oni, koji su mu pomogli da dođe na vlast
međutim, oni su nezasitni, stoga vladar njihovo prijateljstvo ne može sačuvati, jer ih ne može zadovoljiti do one mjere koju su oni očekivali
kao primjer navodi francuskog kralja Luja XII. koji je brzo osvojio Milano i brzo ga izgubio
05. Što Mach. smatra u svezi sa pobunjenim zemljama? •
Mach. smatra da se pobunjene zemlje, kad se ponovo zadobiju, mnogo teže se gube
06. Kome pripadaju države osvojene na silu? •
države osvojene na silu „pripadaju prvobitnoj državi osvajačevoj ili pripadaju istoj zemlji i jeziku, ili ne pripadaju“
07. Što u slučaju da pripadaju? •
u slučaju da pripadaju, veoma ih je lako zadržati, pogotovo ako nisu navikle živjeti slobodno
da vlast nad njima bude sigurna, dovoljno je iskorjeniti lozu starog vladara, jer kad ostanu stare prilike i običaji, ljudi će ostati mirni
08. O čemu mora voditi računa onaj koji osvaja takve države, ako želi zadržati vlast? •
onaj tko osvaja takve države, ako želi zadržati vlast, mora voditi računa o trima stvarima: 1.
zatrati lozu starog vladara
2. ne dirati poreze jer bi to moglo biti izvorom pobuna 3. ne dirati zakone, tako da te „osvojene države“ postanu, u najkraće vrijeme, jedno tijelo s njegovom vlastitom državom 09. Što je najbitnije za održavanje vlasti u državi, koja se razlikuje po jeziku, kulturi i običajima?
37
•
osvoji li se vlast u državi, koja se razlikuje po jeziku, kulturi i običajima, za održavanje vlasti u takvoj državi najbolje je držati se «snalažljivosti », naseliti se u toj državi, osnovati naseobine kao ključeve države, i dovući dosta vojnika
10. Koga mora oslabiti vladar u osvojenim područjima/državama? •
vladar mora oslabiti velikaše osvojenog područja/država kako bi sam ojačao, i paziti da kojim slučajem neki stranac ne bi postao toliko moćan, kao on sam
11. Koji narod je vodio računa o ovim principima? •
Rimljani su vodili računa o principima prilikom osvajanja zemalja
osnovali su naseobine, i uzimali u službu slabije velikaše, ne podižući time njihovu moć
stoga su Rimljani, predviđajući buduće neugodnosti, uvijek znali što im je za činiti
IV. O UPRAVLJANJU DRŽAVAMA: ZAŠTO SE KRALJEVSTVO DARIJEVO, KOJE JE ALEKSANDAR BIO OSVOJIO, NAKON SMRTI ALEKSANDROVE NIJE POBUNILO PROTIV NJEGOVIH NASLJEDNIKA 01. O koja dva načina upravljanja državom zbori Mach? •
Mach. zbori o dva načina upravljanja državama: 1.
vladar je jedan, a svi ostali su njegovi ministri tj. sluge, koji mu pomažu pri upravljanju državom
2. vladar upravlja sa velikašima, koji taj položaj zauzimaju ne po milosti vladara nego po rodu plemenitom kojemu pripadaju 02. Koja su dva primjera različitih vladavina u Mach. vrijeme? •
primjeri različitih vladavina u Mach. vrijeme su Turska i Francuska
•
u cijelom Osmanlijskom carstvu vlada jedan gospodar, a ostali su njegove sluge
•
u Francuskoj je kralj okružen mnogobrojnom vlastelom
•
on dijeli državu u sandžake, i šalje u njih upravitelja po svojoj volji
vlastela ima nasljedna prava, koju kralj ne može oduzeti a da se ne izvrgne opasnosti
Mach. zaključuje, da tko promotri jednu i drugu državu, uvidio bi kako bi teško bilo osovjiti Sultanovu državu, no kada bi bila osvojena, lako bi je bilo zadržati
03. Koji su razlozi zbog čega bi sultanovu državu bilo teško osvojiti? •
razlozi, zbog kojih bi bilo teško osvojiti sultanovu državu su sljedeći: 1.
kada su svi ropski odani sultanu teže ih je potkupiti
2. kada bi ih se moglo potkupiti, slaba bi bila korist od toga, jer oni ne mogu povući puk za sobom 04. Koji su razlozi zbog kojih je Francusku državu lako osvojiti?
38
•
Francusku je relativno lako osvojiti, ako se pridobije kojeg velikaša – a uvijek će se naći nezadovoljnika i ljudi željnih promjena
ali, pobjeda u takvoj državi stvara čitav niz neprilika, jer nije dovoljno zatrati vladarovu lozu, jer ostaje vlastela koja predstalja novi problem, a sobzirom da ju se ne može zadovoljiti niti pobjediti, novi vladar će vlast izgubiti, čim za to izbije prilika
V. NA KOJI NAČIN VALJA UPRAVLJATI GRADOVIMA I DRŽAVAMA, KOJI SU PRIJE OSVAJANJA ŽIVJELI PO SVOJIM ZAKONIMA 01. Na koja tri načina se mogu zadržati u vlasti, države koje su navikle živjeti po svojim zakonima i slobodi? •
države, navike živjeti po svojim zakonima i u slobodi, mogu se zadržati na tri načina: 1.
uništavanjem istih
2. da se vladar u njima nastani 3. da vladar ostavi takvim državama njihove zakone, a vlast svede na prikupljanje poreza i uspostavljanje vlasti nekolicine (oligarhije) sa kojom sklapa prijateljstvo i savez 02. U kakvom je položaju oligarihija u odnosu na vladara? •
oligarhija je u položaju zavisnosti od vladara, jer ju on postavlja i ona je u njegovoj milosti i nemilosti
ovdje se uspostavlja simbiotička i ujedno sluganska struktura odnosa
03. Prema Mach. koji je od ona tri načina najpouzdaniji za održavanje vlasti? •
Mach. smatra da nema pouzdanijeg načina od razaranja, ako se želi zadržati vlast u osvojenim gradovima
navodi primjer Rimljana, koji su razorili Capru, Kartagu i Numanciju, kako bi ih zadržali u svojoj vlasti, i u tome su uspjeli
s druge strane, htijeli su vladati Grčkom tako da joj ostave slobodu i poštivajući njezine zakone, ali u tome nisu uspjeli stoga su bili prisiljeni razoriti mnogo gradova u toj pokrajini, samo da očuvaju vlast
VI. O NOVIM VLADAVINAMA, DO KOJIH SE DOLAZI VLASTITIM ORUŽJEM I HRABROŠĆU 01. Na temelju čega se dolazi do novih vladavina? •
do novih vladavina se dolazi na temelju: 1.
virtu (sposobnosti)
2. fotune (sreće)
ipak dulje se održava onaj koji se oslanja na virtu od onoga koji se oslanja na fortunu
02. Koji su vladari postali vladarima na temelju vlastite sposobnosti (vitrua) a ne sreće (fortune)?
39
•
vladari, koji su na temelju vlastite sposobnosti ( vitrua) a ne sreće (fortune) postali vladarima su:
Mojsije, Kir, Romul, Tezej...
razmotrimo li njihov život, vidjet ćemo da im sreća nije dala ništa drugo doli prigode da ostavre poredak koji se njima svidio
03. Što je sa stjecanjem i zadržavanjem položaja spemenutih vladara, koji to postaju zahvaljujući svojim sposobnostima? •
vladari koji to postaju zahvaljujući svojim sposobnostima, taj položaj teško stječu, ali ga lako održavaju
04. Teškoće koje nastaju pri osvajanju položaja su posljedica čega? •
teškoće koje izbijajau pri osvajanju položaja su posljedica novih uredaba i načina uprave koju su novi vladari prisiljeni provoditi, ako žele udariti temelje novoj državi i osnovati vlast
05. Što je po Mach. najteže za nove vladare? •
Mach. smatra kako je najteže novim vladarima uvoditi nove uredbe
jer takvom vladaru su neprijatelji svi oni koji se koriste starim poretkom, dok su mlaki branitelji oni koji žele iz tih novih uredaba, izvući koristi
06. Što Mach. savjetuje takvim vladarima? •
Mach. savjetuje takvim vladarima, da uredbe valja udesiti tako, da kada ljudi prestanu vjerovati, vladar ih mora moći prisiliti da vjeruju u njih
Mojsije, Kir, Tezej i Romul ne bi mogli prisiliti ljude da se pokoravaju njihovim uredbama da su bili goloruki, kao što je bio slučaj sa Girolomom Savonarolom, koji je stradao od svog vlastitog novog poretka, čim mu je mnoštvo prestalo vjerovati, a on nije imao načina, da one koji su mu vjerovali zadrži u vjeri
07. Što moraju novi vladari skršiti? •
novi vladari, svojim sposobnostima, moraju skršiti otpor protivnika, a kada u tome uspiju, ljudi takve vladare počinju štovati, zato što su uništili sve koji su im zavidjeli na njihovim sposobnostima – oni postaju moćni, sigurni, čašćeni i sretni
VII. O NOVIM VLADAVINAMA KOJE SE ZADOBIVAJU TUĐOM SNAGOM I TUĐOM SREĆOM 01. Što je sa onima koji zahvaljujući sreći postanu vladarima? •
oni, koji zahvaljujući sreći, od običnih građana, postanu vladarima, uspjeli su to sa vrlo malo truda, ali mnogo truda moraju uložiti u održavanje na vlasti
02. Što su napravili takvi vladari da bi došli na vlast? •
takvi vladari nisu napravili ništa, osim što su imali sreću pa im je država podjeljena „ ili za novac ili
milošću onoga koji podjeljuje“
no položaj takvih vladar nije siguran, jer na vlast nisu došli sposobnostima, nego instalacijom
takvi vladari teško mogu zadržati vlast jer je uzrok vladanja izvan njih
40
03. U koji tip vladara bismo mogli svrstati takve vladare? •
takve vlade bismo mogli svrstati u «vladre ovisnike» jer su naprosto instalirani i ovise o volji i milosti onih koji su ih na vlast podigli
04. Koji je jedini način da takvi vladari zadrže vlast? •
jedini način da takvi vladari zadrže vlast jest da iskažu svoje sposobnosti
05. Mach. navodi primjere za dva načina, gdje se sposobnošću ili srećom, postaje vladarom: 1.
Francesco Sforza je doličnim sredstvima i velikom sposobnošću, od obična građana postao milanski vojvoda; a ono što je sa sto muka stekao, zadržao je sa malo truda
2. Cesare Borgia, pučki nazvan vojvoda Valentino, zadobio je državu zahvaljujući sreći očevoj pa ju je s njome i izgubio, unatoč tome što je uložio sav trud i učinio sve što mora učiniti razborit čvojek, koji hoće da se učvrsti u državi što ju je zadobio tuđim oružjem i tuđom srećom 06. Tko je uzor Mach.? •
Mach. smatra da onaj tko želi postati vladarom mora: 1.
da se osigura u novoj vladavini od neprijatelja
2. da stekne prijatelja 3. da iznese pobjedu bilo silom bilo izdajom 4. da ljudima omili i strah im zada 5. da ga vojnici slijede i poštuju 6. da zatre one koji mu mogu ili moraju nauditi 7. da novim uredbama osvježi stari poredak 8. da bude strog i blag, velikodušan i darežljiv 9. da potamani nevjernu vojsku, da stvori novu 10. da sačuva prijateljstvo kraljeva i knezova
takav čovjek/vladar ne može naći boljeg uzora od Valentinovih djela
VIII. O ONIMA KOJI SE ZLOČINSTVIMA ISPEŠE NA VLADARSKI POLOŽAJ 01. Prema Mach. vladarom se može postati uz pomoć fortune i virtua, a koji su treći i četvrti način da se postane vladarom? •
treći način postajanja vladarom je uz pomoć zločinstva, a četvrti kada bi običan građanin, uz pomoć drugih građana, postao vladarom u svojoj domovini
02. Kako Mach. naziva način postajanja vladarom uz pomoć zločinstva? •
način postajanja vladarom uz pomoć zločinstva, Mach. naziva opakim
41
03. Primjer kojeg vladara navodi Mach. kao način da se uz pomoć zločina dođe na vlast? •
Mach. navodi primjer Agatokla, koji je postao sirakuškim kraljem:
jednog jutra sazvao je narod i senat sirakuški, kao da je nauomio vjećati o državnim poslovima
na dani znak, njegovi vojnici pobiše sve senatore i najbogatije ljude
pobivši ih, prigrabi u svoje ruke kraljevsku vlast u tome gradu, a da mu nitko od građana to nije sporio
04. Kakav je Mach. stav prema dolasku na vlast putem zločina? •
Mach. smatra, kako se na taj način može doći na vlast, ali se ne može stječi slava
jer vladareva zvjerska krvoločnost i nečovječnost, ne dopuštaju da ga slavimo među velikim ljudima
05. O čemu ovisi, da oni, koji su na vlast došli pout Agatakola, nakon nebrojnih zlodjela i krvoločnosti, su mogli dugo poživjeti u svome gradu/državi? •
Mach. drži, da dugovječnost vladanja ovisi da li su okrutna djela upotrebljavana dobro ili loše
dobro upotrebljavana okrtuna djela, mogu se nazvati ona koja se čine najednom, iz nužde da se čovjek/vladar osigura, pa ih više ne ponavlja, nego ih, štoviše obraća u korist podanika
loše upotrebljavana okrutna dijela jesu ona, koja su u početku malobrojna, pa s vremenom sve više rastu umjesto da opadaju
oni koji se drže prvog načina, mogu se na neki nači sa Bogom i ljudima izmiriti, kao što je to bio slučaj sa Agatakolom
06. Koji zaključak valja izvesti? •
valja izvesti zaključak da zavojevač, u terenutku osvajanja države, mora primjeniti neizbježna nasilja, tj. počiniti ih odjednom, da ih ne bi stalno morao ponavljati, te da mu pođe za rukom, ne ponavljajući ta dijela, uliti pouzdanje u ljude i privezati ih uza sebe dobročinstvima
XI. O GRAĐANSKOJ VLADAVINI 01. Koji je četvrti način postajanja vladarom? •
vladarom se može postati uz naklonost sugrađana u svojoj domovini stoga se to može nazati «građanskom vladavinom»
02. Što zahtijeva od vladara, ovaj način dolaska na vlast? •
ovaj način dolaska na vlast, ne zahtijeva od vladara virtu i fortunu, koliko lukavost
03. Pomoću koga se ljudi uspinju do te vrste vladarskog položaja? •
do te vrste vladarskog položaja, ljudi se uspinju ili spomoću naroda ili spomoću velikaša
jer u svakom gradu/državi postoje dvije različite težnje: narod ne voli vladavinu i ugnjetavanje velikaša, a velikaši vole vladati i ugnjetavati narod
42
iz tih oprečnih stajališta, ostvaruju se u gradovima/državama jedna od triju posljedica: ili tiranija, ili demokracija (sloboda) ili bezakonje (Anarhija)
04. Čija je vlast stabilnija, ona od vladara koji je došao na vlast pomoću naroda ili od vladara koji je došao na vlast pomoću velikaša? •
onaj, koji na vlast dođe pomoću velikaša, održava se na toj vlasti sa više teškoća, od onoga, koji na vlast dođe pomoću naroda, jer on je okružen jednakima, pa stoga ne može nad njima vladati, niti im zapovijedati, kako bi htio
05. Čije su težnje časnije, naroda ili velikaša? •
velikaše se ne može zadovoljiti na častan način, ne nanoseći drugima nepravde, dok narod može
težnje su naroda mnogo časnije, od težnja velikaša, jer oni hoće da tlače, a narod da ne bude tlačen
06. Što mora zadržati vladar, koji je to postao, zahvaljujući pomoći naroda? •
postane li netko vladarom, uz pomoć naroda, mora zadržati njegovo prijateljstvo (populizam) i naklonost
to mu neće biti teško, jer narod ne traži ništa drugo doli da ne bude ugnjetavan
07. Što mora činiti vladar, koji je to postao podrškom, ne naroda, nego velikaša? •
onaj koji je postao vladarom, protiv volje naroda, a uz pomoć velikaša, mora se prije svega truditi, da ga pridobije uza sebe
to će mu biti lako ako narod pod svoju zaštitu
ljudi kada dožive dobro od čovjeka, od kojeg su očekivali zlo, osjete zahvalnost prema svome dobročinitelju
08. Do kojeg zaključka naposljetku Mach. dolazi? •
Mach. dolazi do zaključka: „da je vladaru nužno da mu narod bude prijatelj; inače mu u nevolji nema
pomoći“ 09. Kada države dospjevaju u pogibao? •
obično države dospjevaju u pogibao kad iz umjerenih postanu apsolutističke, gdje vladari upravljaju ili sami ili preko magistrata
u drugom slučaju njihov je položaj osjetljiviji i opasniji, zato što u svemu ovise o volji građana koji obavljaju te dužnosti
10. Kakav način vladanja mora smisliti razborit vladar u građanskoj vladavini? •
u građanskoj vladavini, razborit vladar mora smisliti takav način vladanja, da njegovi građani uvijek osjećaju potrebu za njim i za državom, pa će mu uvijek biti vjerni
X. NA KOJI NAČIN VALJA MJERITI SNAGU SVIH DRŽAVA 01. Mach. se nadalje pita o vrstama država i načinima, na koje se vladar može sam održati?
43
•
vlast se može održati oslanjanjem na vlastite resurse: ljude, novac, vojsku, i izgradnju utvrda
02. Do kojeg zaključka dolazi Mach. sa vladarom koji ima utvrđene gradove, a narod ga ne mrzi? •
Mach. je došao do zaključka, kako nije lako napasti vladare koji imaju utvđene gradove, i nisu omraženi u narodu
pokuša li tko to ipak učiniti, mogao bi biti osramoćen
03. Koje su vladareve uzdanice u obarni od osvajača? •
vladareve uzdanice u obrani od osvajača su: 1.
hrabrost podanika
2. tvrdi bedemi 3. odlučnost obrane 4. hrana XI. O CRKVENIM DRŽAVAMA 01. Kako se stječu «ckrvene države»? •
Mach. ističe kako se te države stječu ili sposobnošću ili srećom
s druge strane, te države učvršćuju uredbe, koje se oslanjaju na vjeru, stoga su te države toliko moćne i tako su uređene, da svoje vladare održavaju na vlasti bez obzira na to kako oni postupali i živjeli
02. Zašto su prema Mach. samo te države sigurne i sretne? •
vladari u tim državama, imaju državu ali ju ne brane, imaju podanike ali ne vladaju njima
državu, kako nije branjena, nitko ne oduzima
podanici se ne brinu za vladare zato što njima nitko ne upravlja, pa se stoga oni ne mogu odmetnuti od njih
stoga su samo takve države sigurne i sretne zaključuje Mach.
03. Tko je osnivač ovih država? •
osnivač ovih država je Bog
stoga Mach. smatra da bi rasprava o ovim državama bila drska, jer ako ih je Bog osnovao i poduprjeo, bilo bi drsko da čovjek o njima raspravlja
XII. O VRSTAMA VOJSKE UOPĆE I O PLAĆENICIMA 01. Koji su čvrsti oslonci vladara? •
čvrsti oslonci vladara su dobri zakoni i dobra vojska
02. Koja je svrha vojske?
44
•
svrha vojske je obrana države
03. Koje vrste vojska razlikuje Mach.? •
ima različitih vrsta vojski kojima vladar brani državu: 1.
vlastita
2. plačenićka 3. pomoćna 4. mješovita 04. Zašto odbacuje plačenićke i pomoćne vojske? •
plačenićke i pomoćne vojske po njemu su pogibeljne i beskorisne
plačenićka vojska je razjedninjena, častohlepna, bez stege, nevjerna – u miru te pljačka ona u ratu
neprijatelj
uzork je tomu taj, što nema ljubavi niti razloga koji tu vojsku drži u službi, osim ono malo plaće, ali ona nije dovoljna da bi najamnici pristali poginuti za vladara
05. Koji je bio uzrok propasti Italije? •
Italija se podjelila na više država
sobzirom da svečenici i građani nisu bili vični oružiju, počeli su uzimati u vojsku strance
posljedica je bila ta da je Karlo pregazio Italiju, Luj ju je opljačkao, Ferdinand provodio svoju silu, a Švicarci je osramotili
XIII. O POMOĆNIM, MJEŠIVITIM I VLASTITIM VOJNICIMA 01. Kakva je to pomoćna vojska? •
pomoćna vojska je ona koja u datim prilikama priskače u obranu
ona može biti u datom trenutku korisna, ali je pogibeljna za onoga tko ju pozove u pomoć: bude li
poražena uništen si, pobjedi li, u njezinoj si vlasti 02. Što je pogibeljnije kod plaćeničkih a što kod pomoćnih vojski? •
kod plačenićkih vojski pogibeljina je njihova tromost, a kod pomoćnih vojski njihova hrabrost
03. Što mora učiniti razborit vladar? •
razborit vladar će nastojati izbjeći takve vojske i oslanjati se na vlastitu
radije će izgubiti bitku sa vlastitom vojskom, nego pobjediti sa tuđom pomoći, jer neće smatrati pravom pobjedom onu koju je postigao tuđim oružjem
04. Kakve su mješovite vojske?
45
•
francuske vojske bile su mješovite, sastavljene od najamničke (Švicarske) i vlastite vojske, a takva je vojska mnogo bolja od same najamničke ili pomoćne, ali mnogo gora od vlastite vojske
XIV. ŠTO MORA VLADAR URADITI S OBZIROM NA VOJSKU 01. Koje su dužnosti vladara glede vojske? •
savjetodavac Mach. savjetuje vladaru koje su dužnosti glede vojske:
vladar se mora baviti ratom, vojnim pravilima, i stegom jer to je jedino zvanje koje dolikuje zapovjednicima
02. Zbog čega vladar može izgubiti državu? •
vladar može izgubiti državu zbog hedonizma i zapuštanja vojničkog umijeća: „ Prvi razlog zbog kojeg ćeš
državu izgubiti jest zapuštanje ratnog umijeća, dok je prvi uvijet da državu stijećeš iskustvo u tom umijeću“ 03. Na koja dva načina vladar može u miru skrbiti o vojničkim vještinama? •
vladar, u miru, na dva načina može skrbiti o vojničkim vještinama: vježbanjem i umom
vježbanje podrazumijeva svakodnevno obnašanje vojnih aktivnosti; bavljenje lovom i pomoću njega privikavati tijelo naporima
umni način podrazumijeva učenje vojne doktrine; vladar mora čitati povijest i proučavati dijela velikih ljudi, istraživati uzroke njihovih pobjeda i poraza
04. Kojeg vladara Mach. navodi kao primjer vladara koji se pridržavao spomenutih načina skrbiljenja vojničkih vještina? •
Mach. je spomenuo Filipomenu – tiranina ahejskog – koji je ostao poznat po tome, što je u doba mira mislio samo na načine ratovanja
šetajući sa prijateljima iznosio je slučajeve koji bi mogli zadesiti vojsku, slušao njihovo mišljenje iznosio svoje
XV. S ČEGA LJUDE, A POSEBNO VLADARE, HVALE ODNOSNO KUDE 01. Čemu mora težiti vladar koji želi opstati? •
vladar koji želi opstati mora nužno naučiti da ne bude dobar, pa se toga držati ili od toga odstupati već prema potrebi
tako se Mach. udaljava od antičke ideje dobra i oslobađa vladara etičkih zasada i kočnica
02. Kojim svojstvima su obilježeni vladari i ljudi? 1.
darežljivost
2. škrtost 3. lakomost
46
4. grabežljivost 5. okrutnost 6. plašljivost 7. srčanost 8. surovost 9. pristupačnost 10. osornost 11. upornost 12. popustljivost 13. ozbiljnost 14. lakomislenost 15. pobožnost 16. bezbožnost 03. Koja bi svojstva bila najbolja za vladara? •
Mach. smatra da bi bilo najbolje, da se od navedenih svojstva, u vladaru steknu ona za koja se smatra da su dobra
ali kada je tako da ih jedan čovjek ne može sve imati, niti ih se može pridržavati, vladar mora biti toliko razborit da se ne ozloglasi onim svojstvima koja bi mu mogla oteti državu
XVI. O DAREŽLJIVOSTI I ŠTEDLJIVOSTI 01. Kakav je Mach. stav prema darežljivosti? •
pretjerana darežljivost škodi, a umjerena otjeruje sliku škrtosti
•
darežljiv vladar će potrošiti sav svoje imutak pa će na koncu biti prisiljen raspisati izvanredne poreze koji će se svaliti na njegove podanike
to će dovesti do toga, da će vladar postati omržan kod svojih podanika
02. Što je sa škrtosti kod vladara? •
vladar, kojeg nazivaju škrcem, ne smije se, ako je razborit, na to osvrtati
jer oni koji ga nazivaju škrcem, s vremenom će ga smatrati darežljivim, kada se uvjere, kako on zahvaljujući svojoj štedljivosti, je sposoban obraniti se od neprijatelja a da pri tome ne pritisne podanike izvanrednim nametima
03. Kada vladar smije biti darežljiv? •
vladar smije biti darežljiv samo kada se bori za prijestolje, kako bi stekao naklonost svojih podanika
47
tako se papa Julije II. poslužio darežljivošću da zasjedne na papinsku stolicu, ali nakon toga nije mu padalo napamet da taj glas o sebi zadrži
drugi primjer je francuski kralj, koji je vodio brojne ratove a da svoje podanike nije opteretio izvanrednim porezima jer je novac namicao svojom štedljivošću
04. Koji vladar mora biti darežljiv? •
vladar koji živi od plijena, pljačke i nameta nužno mora biti darežljiv tj. rasipan jer ga inače vojnici ne bi sljedili (Kir, Cezar, Aleksandar)
05. Čega se, više od svega, vladar mora čuvati? •
Mach. smatra kako se vladar, više od svega, mora čuvati toga da ne doživi prezir i omraženost
upravo bi troškovi mogli dovesti do toga, stoga je bolje zadovoljiti se imenom škrca, koji će vladaru pribaviti zao glas ali bez mržnje
XVII. O OKRUTNOSTI I BLAGOSTI, I JE LI BOLJE DA VLADARA LJUBE ILI DA GA SE BOJE 01. Čemu vladar mora težiti, da ga smatraju blagim ili okrutnim čovjekom? •
svaki vladar mora željeti da ga smatraju kao blaga a ne okrutna čovjeka, no mora paziti da se svojom blagošću služi kako valja
Cesare Borgiu smatrali su za okrutna čovjeka, ali ta njegova okrutnost srdila je Romanju – ujedinila je, primirila i pokorila
ne smije se vladar obazirati na ozloglašenost i okrutnost, ako želi zadržati podanike u jedninstvu i odanosti
takav će vladar, sa malo primjera okrutnosti, biti milosrdniji od onih koji su zbog velikih milosrđa dopuštali stvaranje nereda, a neredi su doveli do ubojstava
02. Mach. postavlja pitanje je li bolje za vladara, da ga ljudi ljube ili da ga se boje? •
za vladara mnogo je sigurnije da ga se ljudi boje negoli da ga ljube
jer o ljudima se općenito može reči da su nezahvalni, nepouzdani, pohlepni za dobitkom;
ako vladar ljudima čini dobro, oni su uz njega, nude mu svoj život kada je potreba daleko, no kada se nevolja primakne, oni izmiču
vladar mora težiti da ga se podanici boje tako da bar izbjegne mržnju
03. Kako će vladar najbolje izbjeći mržnju svojih podanika? •
vladar će najbolje izbjeći mržnju svojih podanika tako da ne poseže za imutkom svojih građana/podanika i za njihovim ženama: jer ljudi brže zaboravljau smort očevu negoli gubitak imovine
04. Kada je nužno za vladara da ga se smatra okrutnim? •
kada vladar ratuje i zapovjeda mnoštvu vojnika, nužno je da ga proglase okrutnim, jer bez toga neće održati vojsku da mu bude jedistvena i voljna za bilo kakav pothvat
48
kao primjer Mach. navodi Hanibala: - on je poveo mnogonacionalnu vojsku u ratovanja, no u toj vojsci nikada nije izbio nered između vojnika, niti nezadovoljstvo protiv vojskovođe
to valja pripisati jedino Hanibalovoj nečovječnoj okrutnosti, koja je vojnicima uljevala poštovanje
drugi primjer kojeg navodi Mach. je Scipion, koji je posjedovao mnogobrojne vrline koje mu nisu bile dovoljne da nadomjeste okrutnost, jer se njegova vojska odmetnula od njega u Hispaniji
to mu se dogodilo zbog njegova dobra srca koje je vojnicima dalo više slobode nego što vojna stega to dopušta
05. Koji zaključak na posljetku izvodi Mach. u odnosu straha-ljubavi? •
Mach. zaključuje:“budući da ljudi ljube po svojoj volji, a boje se po volji vladarevoj, razborit se vladar
mora osloniti na ono što je njegovo, a ne na ono što je tuđe “ XVIII. KAKO VLADARI MORAJU DRŽATI ZADATU VJERU 01. Mach. postavlja pitanje koji su vladari bolji: oni koji krše vjeru i zakone i drže se lukavosti i prevrtljivosti ili pak oni koji se pridržavaju zakona? •
njegovo iskustvo pokazuje mu da su velika djela izveli samo oni vladari koji slu slabo marili za vjeru i koji su se služili lukavošću, tako da su na kraju nadmašili one koji su se oslanjali na zakonitost
02. Koja dva načina borbe postoje? •
postoje dva načina borbe: 1.
borba zakonima
2. borba silom •
prvi je način svojstven čovjeku, drugi životinjama
nužno je da se vladar zna poslužiti ljudskim i životinjskim svojstvima
03. Između kojih životinjskih svojstava se mora odlučiti vladar? •
vladar se mora odlučiti između svojstava lava i lisice
opredjeljenje samo za lava, nije dobro, jer oni koji posjeduju lavovsku narav ne razumiju se u vladarsku vještinu
04. Kada se vladar ne mora držati date riječi? •
vladar se ne mora držati dane riječi ako je ona na njegovu štetu, i ako je nestalo razloga koji su ga naveli da dade to obećenje
05. Koji vladari su bolje prolazili, oni koji su se služili lisičjim ili lavljim svojstvima? •
bolje je prolazio onaj vladar koji se služio lisičjim svojstvima, samo je nužno da znade prikriti to svojstvo
49
Aleksandar VI. nije radio ništa drugo doli smišljanja načina kako će varati ljude; prijevare su mu uvijek uspjevale jer je dobro poznavao ljudsku narav
06. Koji 5 osobina mora biti utjelovljeno u vladaru? •
vladar mora utjeloviti 5 osobina: milosrđe, vjernost, iskrenost, čovječnost i pobožnost
nema ničega što bi za vladara bilo potrebije o toga da se čini da ima navedene osobine
07. Što vladar mora paziti? •
vladar mora paziti na to da pobjeđuje i da održi državu
sredstva će se uvije smatrati kao časna i svatko će ih hvaliti u tu svrhu
XIX. NA KOJI SE NAČIN VALJA UKLANJATI PREZIRU I MRŽNJI •
odgovor na ovo pitanje Mach. je već dao u prethodnim odjeljcima gdje je iznio postulat svakom vladaru, da ne smije dirati imutak svojeg podanika i njihove žene, kako bi izbjegao mržnju i prijezir
02. Zbog čega tj. zbog kojih osobina vladar može biti prezren? •
vladar može postati prezren ako pokazuje osobine nestalna čovjeka, lakomislena, mekušca, kukavice i kolebljivca
vladar se mora toga čuvati kao „ hridi na moru“ i truditi se da njegovi podanici, u njegovim djelima vide veličinu, srčanost, ozbiljnost i jakost
03. Što mora nastojati vladar u privatnim građanskim odnosima? •
u privatnim građanskim odnosima, vladar mora nastojati da njegova presuda bude neopoziva i da o njemu vlada takvo javno mnijenje da ga nitko i ne pomisli prevariti ili obmanuti
onaj vladar, koji o sebi stvori takvo mišljenje svojih podanika, isti ga poštuju
protiv onog vladara koji je poštovan, teško se buniti i njega napadati
04. Čega se mora bojati vladar? •
dvije stvari se mora bojati vladar: iznutra podanika, a izvana vanjskih neprijatelja
od vanjskih neprijatelja vladar se može obraniti dobrom vojskom
što se tiče podanika, ako je van granica sve mirno, valja se paziti da se podanici ne urote potajno
a od toga se vladar najbolje može osigurati tako da ne bude niti omražen niti prezren i da narod njime bude zadovoljan
jedno od najvažnijih sredstava koje vladare čuvaju od unutrašnjih urota jest da ga puk ne mrzi
05. Što nastoje dobro uređene države? •
dobro uređene države i razboriti vladari nastoje da ugode narodu i uzdrže ga u zadovoljstvu, te da ne dovedu velikaše do očaja
50
to je jedna od najvažnijih zadaća vladara, jer on ne mora voditi mnogo računa o zvjerstvima kada mu je narod sklon, ali kada mu je narod neprijatelj i mrzi ga, vladar se mora bojati svega i svakoga
06. Koja država spada u dobro uređene države? •
u dobro uređene države spada Francuska, jer u njoj postoji mnogo uredaba koje štite slobodu i sigurnost kraljevu – prva od njih je pralmanet i njegova vlast
kao sudac postoji «treće tijelo» da drži velikaše na uzdi i zaštićuje niže staleže
to tijelo omogućilo je kralju da sa sebe skine mržnju velikaša, ako bi štitio naord, tj. mržnju naroda, ako bi štitio velikaše
od tuda Mach. izvlači pouku: da vladari sve ono zbog čega mogu navući mržnju moraju prepustiti
drugima, a sve ono što će im pribaviti ljubav moraju preuzeti na sebe 07. Što su morali podnostiti rimski carevi? •
pored častohleplja velikaša i otpora naroda, rimsku carevi imali su i treću nepriliku: morali su podnositi okrutnost vojnika, a to je bilo toliko teško da je upropastilo mnoge careve
ne može se zadovoljiti i vojska i narod jer narod je ljubio mir i čedne vladare, a vojska vladara prožeta vojničkim duhom, silovita, okrutna i grabežljiva te su zahtjevali da vladar bude takav i prema narodu
08. Koja odluka je bila nužna za rimske careve? •
odluka da udovoljavaju vojsci ne brinući što time čine nasilje nad narodom je bila nužna
nema vladar kojeg nitko ne mrzi, pa se vladari moraju truditi da ih ne mrze svi, a ako to ne mogu postići, tada moraju na svaki način nastojati da izbjegnu mržnju onih staleža koji su najmoćniji
stoga su carevi radije pristali uz vojsku nego uz narod
Car Marko poživio je i umro u najvećoj časti jer je na prijestolje došao pravom nasljedstva, a to nije morao zahvaliti niti vojsci niti narodu; cijeli život držao je i jedne i druge na uzdi, te ga nikada nisu niti mrzili niti prezirali
Car Pertinaks je bio izabran protiv volje vojske, koja nije mogla podnijeti život koji joj je Pertinaks htio naturiti; navukavši mržnju na sebe i doadavši prezir brzo je propao već u početku svoje vladavine
09. Kako vladar navlači na sebe mržnju tj. kakvim djelima? •
Mach. napominje da vladar navlači na sebe mržnju kako dobrim tako i lošim djelima:
ako vladar želi zadržati vlast, često je prisiljen da ne bude dobar, jer ako je pokvaren onaj sloj (vojska, narod ili plemstvo) za kojeg vladar smatra da je prijeko potreban za vladanje, vladaru ne preostaje ništa drugoi nego da se povede za njegovom naravi i da ga zadovolji
Mach. tu navodi dva primjera: Aleksandra i Severa
51
Aleskandar je ostao zapamćen kao dobar vladar, ali ipak su ga ljudi smatrali mekušcem, pa su ga zato i prezirali – to je dovelo do toga da se protiv njega urotila vojska i smaknula ga
Sever je bio neobično okrutan i grabežljiv u svojoj vladavini, ali da bi zadobio vojnike, nije se libio nanjeti narodu niti jedne nepravde; stoga je zadržao vojsku uza sebe, premda je ugnjetavao narod, i tako uvijek sretno vladao
10. Kako je u Mach. vrijeme, komu treba više ugađati, narodu ili vojnicima? •
to što je prije trebalo udovoljavati više vojnicima nego podanicima bila je posljedica moći vojske nad narodom
no danas je svim vladarima, izuzev turskom i egipatkskom sultanu, mnogo potrebnije da zadovolje narod a ne vojnike, jer je narod jači od njih
država egipatskog sultana sva je u rukama vojske, pa je i on prisiljen da ne vodi računa o narodu, kako bi zadržao prijateljstvo vojske
XX. JESU LI TVRĐAVE I OSTALO ŠTO VLADARI OBIČNO PODIŽU KORISNE ILI ŠTETNE 01. Što su činili vladari kako bi zadržali vlast? •
kako bi zadržali vlast vladari su: 1.
razoružavali podanike
2. podijelili osvojene zemlje 3. podržavali neprijateljstva protiv sebe samih 4. nastojali su pridobiti za sebe one koji su im u početku njihove vladavine bili sumnjivi 5. neki su podizali tvrđave, drugi ih uništavali i razarali 02. Koje 4 dileme su je iznio Mach. u ovom poglavlju, a koje su karakteristične za nove vladare tj. za održavanje vlasti na osvojenim teritorijima? •
Mach. u ovom poglavlju iznosi 4 dileme koje su karakteristične za nove vladare tj. za održavanje vlasti na osvojenim teritorijima: 1.
prvo je pitanje za vladara, je li bolje razoružati stanovništvo osvojene države ili ne
2. drugo je pitanje, može li vladar nove države, imati povjerenja u nove podanike, koji su mu pomogli zavladati ili u one koji su ostali vjerni svome legitimnom vladaru i pružili otpor 3. treće je pitanje, je li bolje za vladara jedinstvo ili animozitet među podanicima 4. četvrto pitanje je, je li bolje za vladara poticati stranačku borbu protiv samoga sebe, ili se u svakom slučaju mora oslanjati na one privržene •
u odgovoru na prvo pitanje , Mach. navodi kako vladar, u novostečenoj državi, mora naoružati podanike da izbjegne mogući oslonac na plaćeničku vojsku i da potakne svijest građana o obrani svoje države
52
ali kada je riječ o osvajanju nove države i njjezinom pripojenju staroj, tada je potrebno podanike te države razoružati, s iznimkom onog dijela stanovništva, koji se stavio na stranu vladara
•
u odgovoru na drugo pitanje , Mach. navodi da oni koji su se vladaru pridružili iz svojih sebičnih interesa neće biti zadovoljeni, jer je princip njihova zadovoljavanja vladavina bezakonja, tj. vladavina njihovog osobnog ili grupnog interesa, stoga vladar mora zazirati od motiva onih koji su mu pomogli
•
lakše je vladaru steči prijateljstvo onih ljudi, koji su prije bili zadovoljni prijašnjom državom
u odgovoru na treće pitanje , Mach napominje da nesuglasice nisu nikada nikome pomogle, te stoga poticanje nesuglasica od strane vladara, vodi ka sigurnoj propasti
•
u odgovoru na četvrto pitanje , Mach. doseže vrhunac svoje dijalektike paradoksa: sobzirom na to da se vladari proslavljaju svaladavajući teškoće i zapreke, vladar mora, ako ima prilike, lukavošću izazvati neprijateljstvo, da bi onda kada ga uguši, njegova moć bljesnula još jače
to je način, kako da Mach. vladar dosegne gloriu – povijesnu slavu
ovakva dijalektika, samo je moderna verzija stare latinske maksime: „ spas korz neprijatelje“
03. Zašto su vladari navili graditi tvrđave? •
radi što sigurnije uprave državom, vladari su navikli graditi tvrđave, kao kočnice protiv onih ljudi koji su namjeravali rotiti se protiv njih
04. Prema Mach. koja je najbolja tvrđava? •
za Mach. najbolja tvrđava je onda ako te narod ne mrzi, no ako te narod mrzi, tada vladara niti jedna tvrđava neće spasiti
uz to kada se narod latio oružija protiv vladara, uvijek će se naći i stranac da mu pruži pomoć
o tome najbolje govori suvremeni primjeri: Caterini Sforza tvrđave su jednom pomogle, kada se spasila bjegom nakon pogibije muža, ali drugi puta kada ju je napao Cesare Borega, i kada su se njezini podanici udružili sa napadačem, slabo su joj pomogle
zaključak je jasan: po nju bi bilo mnogo bolje da ju narod nije mrzio, nego što je imala tvrđave
05. Koje pravilo naposljetku Mach. donosi? •
naposljetku Mach. donosi opće pravilo: pohvaliti će svakoga tko bude gradio tvrđave, ali i onoga tko ne
bude gradio; međutim pokuditi ću svakoga, koji uzdajući se u tvrđave, ne bude dovljno računa vodio o tome da ga narod mrzi XXI. ŠTO VALJA RADITI VLADAR PA DA STEKNE UGLED 01. Što najviše podiže vladarov ugled? •
vladarov ugled najviše podižu znameniti pothvati i junačka dijela
02. Tko je Mach. poslužio kao najpogodnija povijesna ličnoost? •
kao najpogodnija povijesna ličnost Mach. je poslužio Ferdinand Aragonski, poznatiji kao Ferdinand
Katolički
53
03. Kojih 5 osobina stvaraju vladarov ugled? •
5 osobina stvaraju vladarov ugled: 1.
znameniti pothvati i junačka dijela
2. vladar mora pružiti dokaze o svojoj izvanrednoj sposobnosti u unutarnjoj upravi 3. vladar mora nastojati da stvori o sebi glas kao čovjeka velika i izvanredna uma 4. vladar je cjenjen kada iskazuje „pravo prijateljstvo i pravo neprijateljstvo“ 5. vladar se mora prikazati kao ljubitelj izvanrednih sposobnosti i častiti ljude vrsne u umijeću 04. U kojem slučaju Mach. navodi Ferdinanda Katoličkog kao negativni primjer? •
Mach. navodi Ferdinanda Katoličkog kao negativni primjer zbog njegove zloupotrebe vjere u političke svrhe
Ferdinand je u svome ekspanzivnom pohodu, koristio se vjerom i počeo protjerivati Židove i Maure, iz svojeg kraljevstva
da bi se obračunao sa njima služio se Svetom inkvizicijom, koja je 1492. godine istjerala Židove iz Španjolske
Mach. kvalificira taj događaj kao onaj kojeg nema „tužnijeg i neviđenijeg“
05. Što vladar mora dokazati? •
vladar mora dokazati svoje sposobnosti, te nastojati da svojim dijelima stvori glas o sebi kao čovjeku velika i izvanredna uma
06. Po čemu je još cijenjen vladar? •
vladar je cijenjen po tomu kada iskazuje pravo prijateljstvo i pravo neprijateljstvo, tj. kada se bez ikakvog obzira očituje u prilog ovome, a protiv onoga
Mach. smatra kako vladar ne može biti neutralan te uvijek mora pristati na jednu stranu
kad se vladar odlučno očituje za jednu stranu, pobjedi li onaj uz kojeg se vezao, obvezao si ga na ljubav prema njemu (vladaru)
07. Sa kime se vladar ne smije udruživati? •
vladar se ne smije udruživati sa moćnijima od sebe, jer ako pobjedi u njegovoj si ruci
vladar se mora čuvati toga da ostane nekome u milost i nemilost
Mlečići su se udružili sa Francuskom protiv vojvode Milanskog, iako su mogli izbjeći tom društvu koje ih je dovelo do poraza
08. Kao ljubitelj čega se mora pokazati vladar? •
vladar se mora pokazati kao ljubitelj izvanrednih sposobnosti i častiti ljude vrsne u umijećima
54
mora zainteresirati građane da smireno prionu poslu, bila to trgovina, zemljoradnja...tako da se zemljoradnik ne mora ustručavati da obrađuje svoje posjed iz straha da mu ga ne bi oteli, a trgovac da započne kakav posao iz bojazni pred nametima
09. Kako vladar mora zabaviti puk? •
vladar mora zabaviti puk u određeno doba godine, pomoću svečanosti i igara
10. O čemu mora voditi računa vladar čiji je grad/država podjeljen na cehove i staleže? •
vladar čiji je grad/država podjeljen na cehove i staleže mora voditi računa o tim slojevima te se sa njima sastajati odvojeno i pokazivati svoju ljubaznost i darežljivost
XXII. O MINISTRIMA VLADAREVIM 01. Kakvu važnost pridaje Mach. izboru ministara vladarevih? •
Mach. pridaje veliku važnost vladarevom izboru ministara jer se na osnovu ministara donosi sud o umu nekog vladara
ako su oni sposobni i privrženi, vladar će sloviti kao uman čovjek, jer je znao otkriti njihovu sposobnost
ako ministri nisu takvi, o vladaru se može stvoriti loš sud, jer mu je prva greška bio sam izbor
02. Koliko vrsta umova postoji? •
umova ima tri vrste: 1.
jedni shvaćaju sami po sebi
2. drugi shvačaju ono što im netko predoči 3. treći ne shvačaju ništa, niti sami niti tuđom pomoći •
prvoj kategoriji odgovaraju orginalni, inovativni geniji
•
drugoj kategoriji pripada kritična inteligencija, koja ima sposobnos prosuđivanja
•
treća kategorija inteligencije ne neupotrebljiva za političku konstituciju države
•
kombinacija prve i druge kategorije je nabolja za funkcioniranje monarhije
iz ovog proizlazi da je umjeće vođenja države za Mach. najveća vještina ljudskog uma i njome se mogu baviti samo oni koji raspolažu takvim sposobnostima
03. Koji drugi zahtjev Mach. postavlja vladaru, pri odabiru ministara? •
drugi zahtjev, koji Mach. postavlja pred Vladara, pri njegovom izboru ministara jest «lojalnost» i «adekvatno nagrađivanje»
«lojalnost» je osobina koju ministar mora pokazivati prema vladaru: „ tko upravlja nečijom državom,
ne smije nikada misliti na sebe, nego na vladara“
55
«adekvatna nagrada»,
mora odvratiti ministra da ostvari svoj interes negdje drugdje, tj. od
iskušenja da popusti korupciji 04. Što zaključuje Mach. o intreresima vladara i ministara? •
interesi vladar i ministara jesu istovjetni, i oni su upućeni jedni na druge, svaki sa svojim obavezama
nije li tako, svršiti će se loše i po jednog i po drugog, zaključuje Mach.
XXIII. KAKO SE VALJA KLONITI LASKAVACA 01. Koji je najbolji način da se vladar obarni od laskanja ljudi? •
najbolji način da se vladar obrani od laskanja ljudi jest tako da u državi postavlja samo razumne ljude i jedino njima dopušta da mu govore istinu, ali samo o onim stvarima o kojima ih se pita
međutim, razborit vladar ih mora pitati o svačemu, a onda saslušati njihovo mišljenje i naposljetku odlučivati sam po svome sudu
02. Kojeg pravila se vladar mora pridržavati kada se radi o savjetovanju? •
kada se radi o savjetovanju, vladar se mora držati nekih pravila, koje spadaju u tehniku političke odluke: „Vladar mora obeshrabriti u svakome volju da ga neupitan u nečemu savjetuje “
u protivnome vladar će završiti kao Maksimilijan Habsburški, koji „što jednog dana sagradi, drugog razgradi“
vladar, koji sam po sebi nije mudar, ne može biti dobro savjetovan, čak i ako se pukim slučajem prepusti jednom jedinom čovjeku da ga u svemu vodi, a taj čovjek je neobično razborit
u tom slučaju, taj bi mu čovjek uskoro preoteo državu
03. Prema Mach. koju vrlinu mora posjedovati vladar unatoč svojim ministrima i savjetnicima? •
Mach. smatra, kako vladar, unatoč postojanju svojih ministara i savjetnika, mora posjedovati nužnu vrlinu a to je «vladarska razboritost»
„dobri savjeti, od koga god potekli, moraju biti posljedica «vladareve razobritosti», a ne da
«razboritost vladara» bude posljedica dobrih savjeta “ XXIV. S KOJIH RAZLOGA TALIJANSKI VLADARI IZGUBIŠE SVOJE DRŽAVE •
ovo pitanje Mach. je razmatrao na primjeru kralja Napuljskog ( Federico Argona kojeg je zbacio sa prijestolja Ferdinand Katolički) i vojvode milanskog (Ludovico il Moro)
njihova zajednička slabost bila je vojska
imali su narod protiv sebe, a ako je narod bio uz njih, tada se nisu znali osigurati od velikaša
02. Koje vladare Mach. napada? •
Mach. napada one vladare koji su mnogo godina vladali u svojim državama, a poslje ih izgubili te za to optužuju sudbinu umjesto svoju nesposobnost
56
jer takvi nisu razmišljali u mirnodobskim vremenima, da se vremena mogu izmjeniti ( opća je mana
ljudi da za mirna mora ne računaju s nevremenom)
a kada su izbile neprilike, mislili su samo na to kako da pobjegnu, a ne kako da se brane, nadajući se da će ih narod, kada mu dojadi bahatost protivnika, ponovo pozvati
XXV. KOLIK JE UTJECAJ SUDBINE NA LJUDSKA DIJELA I KAKO SE SUDBINI MOŽEMO ODUPRIJETI 01. Mach. ne zaoblizai vječnu temu filozofa o utjecaju sudbine na ljudsko djelovanje? •
Mach. ističe kako mu je dobro poznato, da su mnogi pisci imali mišljenje, kako sudbina i Bog, na taj način upravljaju svijetom, da ljudi svojom razboritošću ne mogu ništa promjeniti
iz toga su ljudi mogli izvući zaključak, kako nema svrhe truditi se u životu, nego je najbolje prepustiti se sudbini
02. Kakav je Mach. stav prema takvom razmišljanju da sudbina upravlja životom? •
Mach. smatra da sudbina upravlja polovicom naših dijela, ali da onu drugu polovicu prepušta nama
Mach. se služi metaforom o sudbini kao rijeci, koja valja sve pred sobom, a spriječiti njezin tijek moguće je samo ako se u mirnim vremenima pripreme brane i nasipi
slično je i sa vladarom, koji se posve oslanja na sreću i propada kad se ona okrene, kao što se to dogodilo talijanskim vladarima
promotri li se Italija, vidjet ćemo kako je ona poput ravnice, bez nasipa i ikakve brane; da je ona poput Njemačke, Španjolske i Francuske bila branjena doličnom vojskom, tada se nebi dogodile promjene koje su se zbile
03. Koju vrlinu mora pokazati vladar? •
vladar mora pokazati vrlinu muževnosti, a ne prepuštati se usudu, dakle brane mora pojačati
jer ako se vladar oslanja samo na fotunu, ona mu svaki čas može okrenuti leđa, a vladar tada propada
sreća je varljiva a usud pogibeljan ako mu se ne suprotstavi odlučna muževnost
04. Primjer kojeg vladar navodi Mach.? •
Mach. Pape Julija II. koji je u svemu postupao naprasito, a vrijeme i prilike su išle na ruku tom njegovom načinu valadanja, da je sretno prolazio
papa je krenuo u pothvat protiv Bologne
njegov potez zbunio je i zaustavio Španjolsku i Mlečiće; Španjolsku od straha a Mlečiće zbog španjolske želje da osvoje cijelo kraljevstvo napuljsko, dok je s druge strane privukao kralja francuskog
tako je Julije svojim naprasitim potezom uspio postići ono što ne bi nikada izveo niti jedan papa, ma koliko bio mudar
05. Kome se priklanja Mach. u odnosu naprasitost-obzirnost?
57
•
Mach. smatra da je bolje biti naprasit nego obziran, jer je sreća žena, pa je moraš tući i krotiti, a ona se pokorava prije naprasitima nego obzirnima
XXVI. POZIV DA SE ITALIJA DIGNE NA NOGE I OSLOBODI BARBARSKOG JARMA 01. Što zagovara Mach? •
Mach zagovara pojavu novog vladara u Italiji, koji bi radio za dobrobit cijelog pučanstva
Italija isčekuje tko će je izbaviti iz grabeža, bezakonja i nasilja barbarskog
02. U koga Mach. polaže sve nade? •
Mach. polaže sve nade u:“presvijetlu kuću Vašu, da se uz pomoć Boga i Crkve, kojom ona sada upravlja
(Govanni de Medici, papa imenom Lav XX, stric je Lorenza komu je posvećen Vladar) stavi na čelo njezina spasenja
to ne bi trebalo biti teško ako se povedete za životima i djelima spomenutih ljudi
03. Na što Mach. nagovara izbavitelja? •
Mach., kao savjetnik i tehnolog vlasti, nagovara izbavitelja, da se osloni na opise iz „ Vladara“, te da povede pravedan rat i lati se svetog oružija kad druge nade nema
•
jer rat je pravedan kada je nužan, a oružije sveto, kada nema druge nade nego u njemu
04. Gdje Mach. vidi spasenje Italije? •
spasenje italije Mach. vidi u pojavi novog vladara
on se mora oslanjati na vlastitu vojsku i osloboditi talijanske pokrajine
05. U kojoj rečenici se vidi Mach. politički osjećaji? •
„Svakome smrdi ova arbarska vladavina. Neka prejasna kuća Vaša, prione za ovo dijelo, s onim duhom i onim nadama sa kojima se ulazi u pravedne ratove, tako da se pod vašim stijegom i ova domovina oplemeni“
JOHN STUART MILL PRVO POGLAVLJE - UVOD 01. Komu Mill posvećuje ovaj svezak (O Slobodi) svoje knjige? •
„Ovaj svezak posvećujem voljenom i tužnom sjećanju na nju koja je bila inspirator, a djelomice i autor,
svega što je najbolje u mojim djelima – prijateljica i supruga“ 02. O kojoj slobodi Mill raspravlja u svome djelu?
58
•
Mill raspravlja o građanskoj ili društvenoj slobodi: - prirodama i granicama vlasti koju društvo može legitimno vršiti nad pojedincem
03. Koja je najočitija pojava u razdobljima povijesti? •
borba između slobode i autoriteta najočitija je pojava u razdobljima povijesti, naročito u Grčkoj, Rimu i Engleskoj
04. U stara vremena, između koga se vodila ta borba između slobode i autoriteta? •
u stara vremena, borba između slobode i autoriteta, vodila se između podanika, ili između staleža podanika i vlade
05. Što se podrazumijevalo pod slobodom? •
pod slobodom se podrazumijevala zaštita od tiranije političkih vladara
06. Kako su se shvaćali vladari? •
vladari su se shvaćali kao nužni protivnici podanicima
vladali su pojedinac, pleme ili kasta, a njihova vlast je proizlazila iz nasljeđa ili iz osvajanja
07. Kako se shvaćala vlast vladara? •
vlast vladara smatrala se: 1.
nužnom
2. opasnom – kao oruđe koje bi oni mogli upotrijebiti protiv vlastitih podanika, ništa manje nego protiv vanjskih neprijatelja 08. Koji je bio cilj rodoljuba (građanina)? •
cilj rodoljuba bio je ograničiti moguću vlast vladara nad zajednicom
to ograničenje bilo je ono što su rodoljubi podrazumijevali pod slobodom
09. Na koja dva načina se pokušalo ograničiti vlast vladara ili osigurati slobodu podanika? •
ograničiti vlast vladara ili osigurati slobodu podanika, pokušalo se na dva načina: 1.
priznavanjem određenih povlastica – nazvanih političke slobode ili prava – što ih vladar nije smio pregaziti, a da ne bude smatran vjerolomcem
ukoliko bi vladar pregazio ta prava ili slobode, smatralo se da je opravdan otpor ili opći ustanak protiv njega 2. ustanovljivanjem ustavnih ograničenja – to je bilo kasnije sredstvo za ograničavanje vladareve vlasti
•
važno je napomenuti, da je prvim načinom ograničavanja vlasti, manje ili više bila podvrgnuta vladarska vlast u većini europskih zemalja; tako nije bilo sa drugim načinom, pa je posvuda glavni cilj zaljubljenika slobode bio da to pravno postignu
59
10. Do koje promjene je došlo razvitkom ljudskih odnosa u pogledu vladara? •
razvitkom ljudskih odnosa, ljudi su prestali smatrati nužnošću da njihovi upravljači (vladari) trebaju biti nezavisna sila, suprotna njihovim interesima
činilo se mnogo boljim da razni činovnici budu njihovi delegati, koji su opozivi po njihovoj želji
11. Što je dakle postala težnja narodne partije? •
zahtjev za izbornim i privremenim vladarima, postala je težnja narodne partije
12. Što se još zahtjevalo od vladara? •
zahtjevalo se da se vladajući izdjenače sa narodom, da njihovi interesi i volja, budu interesi i volja nacije
naciju nije bilo potrebno štititi protiv njezine vlastite volje
13. Što se s vremenom dogodilo sa demokratskom republikom? •
demokratska republika, s vremenom, je osvojila veliki dio zemljine površine, i osjetila se jednim od najmoćnijih članova zajednice nacija (SAD)
14. Prema Millu, zašto protiv volje naroda valja biti jedanko oprezan kao i protiv bilo kakve zloupotrebe vlasti? •
narod koji vrši vlast, nije uvijek identičan sa narodom nad kojim se vrši vlast a samouprava, o kojoj se govori, nije vlast svakog nad samim sobom, već ostalih nad svakim
•
volja naroda, zapravo znači, volju najbrojnijeg ili najaktivnijeg dijela naroda većine ili onih koji uspjevaju da budu prihvaćeni kao većina
•
narod može željeti da tlači jedan svoj dio, a protiv toga valja biti jednako oprezan kao i protiv bilo kave zloupotrebe vlasti
•
zato ograničavanje vlasti vlade nad pojedincem ne gubi ništa od svoje važnosti ni kada su vlastodršci redovito odgovorni zajednici
15. Kako se danas gleda u političkim teorijama na „tiraniju većine“? •
u političkim teorijama, „tiranija većine“ se općenito ubraja među zla protiv kojih društvo zahtjeva oprez
16. Kada društvo čini «društveno nasilje»? •
društvo može i treba izvršavati svoje vlastite naloge, pa ako si postavi bilo kakve naloge u stvarima, u koje se društvo ne smije miješati, ono čini «društveno nasilje»
stoga zaštita protiv magistarta nije dovoljna, nego je potrebna i zaštita protiv nasilja prevladavajućeg mišljenja i osjećanja (društvenog nasilja)
17. U čemu treba onemogućiti društvo? •
društvo treba onemogućiti da sprečava formiranje bilo kakve individualnosti, koja nije u skladu sa njegovim putevima
60
postoji granica legitimnog uplitanja kolektivnog mišljenja (društva) u individualnu nezavisnost, a pronaći tu granicu je nužnost za dobro stanje ljudskih odnosa kao i zaštitu od političkog despotizma
18. Prema Millu, na kojemu pitanju nije urađeno gotovo ništa? •
Mill smatra da upravo na pitanju gdje postaviti granicu – kako uskladiti individualnu nezavisnost i
društvenu kontrolu? – to je pitanje u svezi kojem nije učinjeno gotovo ništa 19. Što treba biti nametnuto zakonima a što javnim mišljenjem? •
neka pravila ponašanja moraju biti nametnuta zakonom, a javnim mišljenjem sve ono što nije pogodno za zakonsko uređivanje
20. Kakav je Millov pogled na običaje? •
postoje propisi oko kojih se čovječanstvo oduvijek slagalo, koji vladaju među ljudima jer im se čine očitima i opravdanima riječ je o običajima
djelovanje običaja je u toliko savršeno što ne treba obrazlagati ostalim osobama niti samome sebi pravila koja oni nameću
21. Koje (prvo) praktično načelo vodi ljude u njihovim mišljenjima u uređenju ljudskog ponašanja? •
praktično načelo koje vodi ljude u njihovim mišljenjima o uređenju ljudskog ponašanja, jest osjećaj u duši svake osobe, da bi svatko trebao djelovat, kako bi on i njegovi istomišljenici željeli da djeluje
22. Što je običnom čovjeku glavni vodič u tumačenju morala, ukusa, pristojnosti...? •
običnom čovjeku, njegaova vlastita sklonost je predodžaba o moralu, ukusu, pristojnosti...svega onoga što nije izričito napisano u njegovom religioznom vjerovanju – to je dakle njegov glavni vodič u tumačenju
23. Koje je drugo načelo pravila upravljanja? •
drugo načelo pravila upravljanja je ropska podložnost čovječanstva sklonostima ili nesklonostima, njihovih privremenih gospodara ili bogova
sklonosti ili nesklonosti društva jesu ono glavno što je u praksi određivalo pravne propise donesene za pridržavanje uz prijetnju zakonskom kaznom ili osudom javnoga mnijenja
24. Koje neutuđivo pravo su isticali veliki pisci? •
veliki pisci su isticali slobodu savjesti kao neotuđivo pravo i negirali su da je ljudsko biće odgovorno ostalima za svoje religiozno vjerovanje
25. Zbog čega je u Engleskoj još uvijek prisutno nepovjerenje prema neposrednom uplitanju zakonodavne ili izvršne vlasti u privatne odnose? •
u Engleskoj je prisutno znatno nepovjerenje prema neposrednom uplitanju zakonodavene i izvršne vlasti u privatne odnose, ali ne toliko zbog obzira prema nezavisnosti pojedinca, koliko zbog postojeće navike gledanja da vlast zastupa interese suprotne općem interesu
26. Što je sa načelom ispitivanja ispravnosti ili neispravnosti uplitanja vlasti u privatne odnose pojedinca?
61
•
nema priznata načela po kojemu se obično ispituje ispravnost ili neispravnost uplitanja vlasti
dio naroda kada god vidi da bi trebalo učiniti neko dobro ili ukloniti zlo, rado potakne vladu da se lati posla, dok će ostali radije podnijeti svako društveno zlo nego da jednu oblast ljudskih interesa podvrgnu vladinoj kontroli
ljudi se opredljeljuju za jednu ili drugu stranu vođeni vlastitim interesima i osjećajima
27. Koji je cilj rasprave „O slobodi“? •
cilj tj. predmet ove rasprave je utvrditi načelo koje bi moralo vladati u postupcima društva prema pojedincu kada ga treba na nešto prinuditi ili nadzirati
prema tom načelu – samozaštita – je jedina svrha zbog koje čovječanstvo, pojedinačno ili kolektivno, ima se pravo mješati u slobodu i djelovanja svakog od svojih članova i sprječiti ga da čini nepravdu drugima
28. Kada je pojedinac odgovoran društvu? •
pojedinac je odgovoran društvu samo za ono djelovanje koje se tiče ostalih
u djelovanjima koje se tiču isključivo pojedinca, njegova je nezavisnost apsolutna = pojedinac je neograničeni gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i dušom
ovaj nauk vrijedi isključivo na punoljetna ljudska bića, jer oni, o kojima se još i sada valjaju brinuti drugi, njih jednako treba štititi od vlastitih akcija kao i od vanjskih nepravdi
29. Prema Millu, kada je despotizam legitiman način vladavine? •
despotizam je legitiman način vladavine u postupanju prema barbarima, ako je cilj njihovo prosvjećivanje i sredstva su opravdana stvarnim provođenjem tog cilja
30. Kada prinuda nije opravdana tj. kada je opravdana? •
onoga trenutka, kada je čovječanstvo postiglo sposobnost, da bude vođeno prema vlastitom poboljšanju uvjeravanjem ili nagovaranjem, prinuda nije više dopustiva u izravnom obliku
•
prinuda je opravdano u društvi samo za to da drugi mogu u miru živjeti
31. Koji element Mill pozdravlja kao iznimno važan u svim etičkim pitanjima? •
Mill pozdravlja korisnost, utemeljenu na interesima čovjeka kao bića napretka, kao izuzetno važan element u svim etičkim pitanjima
ako netko učini štetu ostalima razlog je da ga se kazni po zakonu ili općom osudom
kazniti ga se može tako da ga se prisili da djeluje za probitak ostalih: a) svjedočenjem u sudnici b) pridonošenjem zajedničkoj obrani c) spašavanjem života bližnjega
62
d) zaštita bespomoćnih od zloupotrebe
to su strvari koje čovjek mora učiniti po dužnosti
32. Na koji još način osoba može prouzročiti zlo ostalima? •
osoba može prouzročiti zlo ostalima, ne samo svojim postupcima, nego i svojom pasivnošću
pravilo je da svatko bude odgovoran ako drugima čini zlo ali i za nesprećavanje zla
33. Za koju oblast djelovanja je društvo, nasuprot pojedincu, samo posredno zainteresirano? •
za jednu oblast djelovanja društvo je, nasuprot pojedincu, samo posredno zainteresirano: riječ je o navlastitoj oblasti ljudske slobode
34. Koje oblasti obuhvaća ljudska sloboda? •
ljudska sloboda obuhvaća sljedeće oblasti: 1. unutarnju oblast svjestnosti – koja zahtjeva slobodu savjesti, slobodu misli i osjećaja 2. sloboda ukusa i težnji – zahtjeva da radimo ono što volimo, ma kakve bile posljedice 3. iz slobode svakog pojedinca slijedi sloboda udruživanja pojedinaca unutar tih granica
•
niti jedno društvo, u kojemu ove slobode nisu poštovane nije slobodno, neovisno o obliku vladavine
35. Prema Millu što je sloboda? •
Mill kaže: „jedina sloboda, koja zaslužuje to ime jest ona putem koje ostvarujemo svoje dobro na svoj
vlastiti način, dokle god ne lišavamo druge njihovih sloboda, ili ih ne sprečavamo u naprima da ju zadobiju“ 36. U kojim državama je bilo moguće opravdati uplitanje državne vlasti u uređivanje privatnog ponašanja? •
stare zajednice su smatrale da imaju pravo državnom vlašću uređivati svaki dio privatnog ponašanja, obrazlažući to velikim interesom države za fizičkom i umnom stegom njezinih građana
takav način mišljenja mogao je biti opravdan samo u malim republikama okruženima moćnim neprijateljima
u modernom svijetu velike političke zajednice, a prije svega raskidom duhovne i zemaljske vlasti, sprečile su tako veliko uplitanje zakona u detalje privatnog života
religija je bila jedan od najsnažnijih elemenata koji je težio nadzirati svaku oblast ljudskog ponašanja
u svijetu je rastuća tendencija da se neopravdano širi vlast društva nad pojedincem silom javnog mišljenja ili zakonodavstvom
DRUGO POGLAVLJE: O SLOBODI MIŠLJENJA I RASPRAVLJANJA 01. Zašto Mill uskraćuje pravo narodu da primjenjuje prinudu sam ili posredstvom svoje vlade?
63
•
ukoliko pretpostavimo da se vlada, oko svega usuglašava sa narodom, i nikada ne namjerava upotrijebiti bilo kakvu moć prisile, osim kada je to u suglasju sa onime što shvaća kao glas naroda, Mill uksraćuje pravo narodu da primjenjuje takvu prinudi, sam ili posredstvom svoje vlade, jer je sila sama po sebi nezakonita
sila je jednako štetna, ili još štetnija, kada se primjenjuje u skladu sa javnim mišljenjem nego kada je u suprotnosti sa njime
kada bi svi ljudi jednako mislili, a samo jedna osoba imala suprotno mišljenje, čovječanstvo ne bi imalo više prava ušutkivati tu osobu jer onaj tko ušutkava izražavanje mišljenja potkrada ljudski rod, potomstvo i vlastitu generaciju
02. Što je sa mišljenjem koje vlada pokušava ugušiti? •
mišljenje što ga vlada nastoji ugušiti vjerojatno može biti istinito
oni koji ga žele ugušiti, poriču istinu, ali oni nisu nepogrešivi
neslušati neko mišljenje zato što je lažno, znači misliti da je moje uvjerenje isto što i apsolutna istina
apsolutni vladari obično su smatrali da je njihovo mišljenje u svim stvarima savršeno i pouzdano
03. Što je sa pojedincima koji sve manje vjeruju u svoj vlastiti sud? •
što pojedinac manje vjeruje u svoje mišljenje, u svoj vlastiti sud, to se više pouzdaje u nepogrešivost svijeta
a svijet svakom pojedincu znači dio svijeta sa kojim je u doticaju: njegova stranka, njegova sekta, njegova crkva, njegov društveni stalež
04. Kakav je Millov stav prema nepogrešivosti stoljeća? •
samo po sebi je jasno da stoljeća nisu nepogrešivija od pojedinaca, jer su u svakom stoljeću vrijedila mnoga mišljenja što ih se u stoljeću poslje smatralo lažnima i besmislenima, tako da je sigurno da će buduća stoljeća odbaciti mnoga mišljenja koja su sada opća, kao što je i sadašanje stoljeće odbacilo mnoga nekoć opća mišljenja
05. Što bi se dogodilo, kada ne bismo smijeli raditi prema vlastitom mišljenju? •
kada ne bismo nikada smijeli raditi po svome mišljenju, zato što mišljenje može biti krivo, zapustili bi smo sve svoje interese i zanemarili sve svoje dužnosti
06. Koja je dužnost vlada i pojedinaca, u pogledu mišljenja? •
dužnost je vlada i pojedinaca da stvore najistinitija moguća mišljenja, da ih stvore oprezno i da ih nikada ne nameću ostalima, dok nisu posve sigurni da su u pravu
ali kada su sigurni da su u pravu, tada nije savjesnost, nego kukavičluk ako prezaju raditi prema vlastitome mišljenju
07. Prema Millu, što je velika drskost u pogledu mišljenja?
64
•
mi možemo vjerovati da je naše mišljenje istinito, a na osnovi toga se i ponašati kad lošim ljudima zabranjujemo da kvare društvo širenjem mišljenja što ih smatramo lažnima i opasnima
Mill tvrdi da je baš to velika drskost:
sloboda supostavljanja i pobijanja našeg mišljenja pravi je uvijet što nas opravdava da to mišljenje smatramo istinitim
velika je razlika smatramo li neko mišljenje istinitim zato što nije oboreno, mada je bilo dovoljno prilika za njegovo pobijanje ili ga držimo istinitim zato što ga nije bilo dopušteno pobijati
08. Mill se pita, kako to da onda ipak prevladava razumno mišljenje i postupanje? •
to zahvaljujemo kvaliteti ljudske misli, činjenici da su čovjekove pogreške popravljive raspravljanjem i iskustvom
kriva mišljenja i postupanja, postepeno se povlače pred činjenicama i dokazima, ali njih valja predočiti kako bi se utjecalo na misao
09. Kako se dogodilo to da sud jedne osobe zaista zaslužuje povjerenje? •
to se dogodilo tako da je ta osoba dopustila kritiku svojih mišljenja i postupaka
ni jedan mudar čovjek nije postigao svoju mudrost ni na jedan drugi način osim ovako, stalnom navikom ispravljanja i dopunjavanja vlastitog mišljenja usporedbom sa drugim mišljenjima
zbog činjenice da je takav mudar čovjek tražio prigovore i teškoće, umjesto da ih izbjegava, on je imao pravo na uvjerenje da je njegov sud bolji od suda bilo koje osobe ili bilo kava mnoštva koje nije prošlo sličan proces
10. Prema Millu, komu se mora pokoravati javnost? •
Mill smatra da nije previše zahtjevati da se mješovito mnoštvo, sastavljeno od nekoliko mudrih i mnogo glupih pojedinaca, nazvano javnost, pokorava onomu što nužnim i opravdnim drže najmudriji ljudi
11. Što je sa jamstvima najpouzdanijih mišljenja? •
mišljenja,
što ih smatramo najpouzdanijima, nemaju pravih jamstava, osim stalnog poziva cijelome
svijetu da ih pobija
nazvati neku tvrdnju izvjesnom, dok ima nekoga tko bi htio poricati njezinu izvjesnost, znači da smo sami, kao i oni koji se usuglašuju sa nama – suci izvjesnosti, i to suci koji ne slušaju drugu stranu
12. Na čemu se temelje zahtjevi da se neko mišljenje zaštiti od napada javnosti? •
zahtjevi da se neko mišljenje zaštiti od napada javnosti, ne oslanjaju se toliko na njegovu istinitost, koliko na njegovu važnost za društvo
ima određenih vjerovanja, tako korisnih i potrebnih blagostanju, da su upravo vlade dužne podržavati takva vjerovanja
Mill smatra da kosrinost nekog mišljenja i sama je predmet mišljenja, te jednako zahtjeva raspravu kao i samo mišljenje
65
istina nekog mišljenja dio njegove korisnosti, nijedno mišljenje koje nije istinito nije i korisno
13. Koja tri primjera iz povijesti navodi Mill, kada je ruka zakona služila da se iskorijeni najbolje ljude i najplemenitija učenja? 1.
Sokrat koji se našao u sukobu sa zakonitim vlastima i javnim mišljenjem svoga doba
pogubili su ga njegovi zemljaci, poslje sudske osude zbog bezbožnosti (jer je nijekao bogove koje je država priznavala) i nećudorednosti (jer svojim ućenjima i uputama kvari mladež)
2. drugi primjer sudske nepravde je Isus Krist – čovjek koji je morlanom veličinom ostavio duboki dojam, a pogubljen je kao klevetnik 3. Marko Aurelije – progonitelj kršćanstva – propustio je da vidi kako kršćanstvo nosi dobro, a ne zlo svijetu 14. Koju važnu ulogu ljudsko biće može činiti svojim bližnjima? •
otkriti svijetu nešto što je za njega izuzetno važno, a o čemu je prije malo znao, dokazati mu da je griješio u nekoj bitnoj točki, jedna je od važnijih usluga što je ljudsko biće može činiti svojim bližnjima
zbog toga se istinu može opravdano progoniti jer joj progananje ne može nanijeti nikakvu štetu
15. Koja je stvarna prednost istine? •
stvarna prednost istine je u tomu, što se istinito mišljenje može jednom, dva puta ili mnogo puta ugušiti, ali u toku vijekova naći će se obično ljudi koji će ga ponovo otkriti dok se jednom ne pojavi u ono doba u kojemu su prilike povoljne da može izmaknuti progonu, i ojačati do te mjere da se može oduprjeti svim kasnijim pokušajima ugnjetavanja
16. Što je sa kaznama za izrećeno mišljenje? •
kazne za mišljenje ili njegovo izražavanje, još postoje u zakoniku
1857.g. za vrijeme ljetnog porotnog suda u grofoviji Cornwall, neki je nesretnik bio osuđen na 21 mjesec zatvora, jer je rekao i na vrata napisao neke uvredljive riječi na račun krščanstva
glavno zlo zakonskih kazni je to što one označuju praksu društvenog žigosanja
zbog izricanja javnog mišljenja ne moraju se bojati samo oni kojima je kruh već osiguran i koji ne žele nikakvu naklonost moćnika, većine ljudi ili javnosti
17. Zbog čega je važna sloboda mišljenja? •
sloboda mišljenja nije važna samo zato da se stvaraju veliki mislioci
ona je nužna kako bi omogućila prosvjećnim ljudima da postignu duhovnu veličinu za koju su sposobni
zbog toga se Mill protivi stanju stvari u kojemu veliki dio najaktivnijih umova smatra da je poželjno čuvati orginalna načela i razloge svojih uvjerenja u svojim vlastitim srcima, i pokušati poradi javnosti prilagoditi svoje zaključke; u takvom stanju mogu nastajati ljudi koji su puke pristalice općeutvrđenih načela ili prevrtljivci prema istini, a nipošto otvorene dosljedne umove ne možemo očekivati
66
18. O čemu ovisi istina? •
osobitnost dokazivanja matematičkih istina je u tomu, da su svi dokazi na jednoj strani, nema prigovora i nema odgovora na prigovore
ali u stvarima gdje su moguća različita mišljenja istina ovisi o ravnoteži dvaju redova protuslovnih razloga
19. Prema Millu, što bi trebali činiti oni koji teže proučavati neki predmet s namjerom da dosegnu istinu? •
svi oni koji proučavaju neki predmet s namjerom da dosegnu istinu, morali bi oponašati ono što je činio
Ciceron
najveći antički govornik uvijek je proučavao protivničke dokaze jednakom snagom kao i vlastite, ako ne i većom
onaj tko poznaje samo vlastiti predmet zna o njemu vrlo malo
nije dovoljno samo slušati protivničke dokaze, mora ih se čuti od osoba koje zaista vjeruju u njih, koje ih ozbiljno brane i koje čine za njih sve što je moguće
20. Kako se Katolička crkva postavila prema problemu proučavanja protivničkih dokaza? •
katolička crkva ima vlastiti način rješavanja problema: ona jasno dijeli one kojima se može dopustiti da prihvaćaju njezina učenja s uvjerenjem od onih koji ih moraju prihvatiti kao vjeru
svećenstvu se može vjerovati i dopustiti mu da se upozna sa dokazima protivnika s namjerom da se na njih odgovara; ono može čitati heretičke knjige dok laici to ne smiju
takav pristup priznaje da je za učitelje korisno upoznati protivničke razloge, ali ujedno se nalazi načine kako to uskratiti svima ostalima, dajući tako eliti više duhovne kulture
u zemljama koje ispovjedaju protestantizam to se ne priznaje budući da protestanti drže da svatko sam treba snositi odgovornost za izbor vjere, te je uostalom u današnje vrijeme nemoguće spriječiti neupućene da čitaju djela koja čitaju upućeni
21. Što dokazuje način kako većina vjernika slijedi kršćanska učenja? •
način kako većina vjernika slijedi kršćanska učenja dokazuje koliko su neka učenja sposobna ostvariti najdublji utjecaj na duh
pod krščanstvom se podrazumijevaju načela i propisi sadržanim u Novom zavjetu
smatra ih se svetima pa ih svi oni koji ispovjedaju prihvaćaju kao zakone
ipak nije pretjerano reči da se niti jedan u svom načinu života ne pridržava tih zakona
normi kojih se on pridržava jesu običaji njegova naroda, njegova staleža ili njegove vjeroispovjesti
tako s jedne strane ima zbirku etičkih načela, a na drugoj strani niz svakidašnjih sudova i navika, koji se s nekima od načela podudaraju više, a s drugima manje, dok su sa nekima i suprostavljeni
22. Koji je uzrok ljudskih zabludi?
67
•
uzrok polovice ljudskih zabludi, je kobna sklonost čovječanstva, da misli o nekoj stvari kada o njoj više nema dvojbe
•
razvojem čovječanstva stalno će rasti broj učenja o kojima se više ne raspravlja i u koja se više ne sumlja
gotovo da se blagostanje čovječanstva može mjeriti brojem i važnošću istina koje više nitko ne pobija
da bi se neko mišljenje ustalilo potrebno je da postepeno prestane prijepor o određenim pitanjima
23. Koji cilj su imala skolastička raspravljanja u srednjem vijeku? •
skolastička raspravljanja u srednjem vijeku imala su za cilj provjeriti je li učenik shvatio svoje vlastito mišljenje i suprotno mišljenje, te da li može nametnuti razloge svog mišljenja i pobijati razloge protivnika
spomenute rasprave imale su veliku manu da svoje premise preuizmaju od autoriteta a ne od razuma
24. Kakvo je nonkonformističko mišljenje? •
do sada su bile razmatrane samo dvije mogućnosti: 1.
da je prihvaćeno mišljenje lažno, te je prema tome drugo mišljenje istinito,
2. da je prihvaćenno mišljenje istinito, ali je za njegovo razumijevanje bitan sukob sa protivničkom stranom •
međutim, postoji slučaj kada dva sporna učenja, umjesto da jedno bude istinito, a drugo lažno dijele istinu među sobom, pa je nonkonformističko mišljenje potrebno da bi dopustilo ostatak istine
25. Kakvo mišljenje, u pogledu stranaka, vlada u politici? •
u politici vlada otrcano mišljenje da su za zdravo stanje političkog života prijeko potrebne dvije stranke: 1.
stranka poretka ili stabilnosti
2. stranka napretka ili reforme
dok jedna ili druga toliko ne ojačaju svoju duhovnu vlast, da postanu jednako strankom poretka, koliko i strankom napretka
za istinu je izutetno važno da se u praktičnim životnim pitanjima protuslovlja pomire i usklade
to treba da se dogodi u surovom procesu borbe pod neprijateljskim zastavama
26. Kako Mill gleda na krščanski moral? •
kršćanski moral prije bi trebalo nazvati teološkim moralom, jer nije bilo djelo Kristovo ili apostola, nego je nastao znatno poslje, budući da ga je malo po malo izgrađivala katolička crkva u prvih 5. stoljeća
•
kršćanski moral ima sve značajke otpora
68
on je velikim djelom protest protiv poganstva
njegov je ideal prije negativan nego pozitivan, prije pasivan nego aktivan, prije nevisnost nego plemenistost, prije ustezanje od zla nego energična težnja ka dobru
njegovim propisima više prevladava «ne smiješ » nego «moraš »
on postavlja nadu nebesku i prijetnju paklom kao određene motive za krepostan život
nastoji pojedinčevom moralu dati sebičan karakter budući da kida veze između pojedinčve osjećaja dužnosti i interesa njegovih bližnjih
on je nauk pasivne poslušnosti jer zahtijeva poslušnost prema svim vladajućim autoritetima kojima se ne moramo aktivno pokoravati, ali im se ne smijemo opirati ili ustati protiv njih
27. Kada vladar griješi protiv boga i države? •
vladar koji imenuje u službu nekog čovjeka, dok u njegovoj zemlji postoji drugi čovjek, koji je za nju sposobniji, griješi protiv boga i države
28. Što je potrebno za duhovno blagostanje čovječanstva? •
za duhovno blagostanje čovječanstva (o kojemu ovisi i cijelo njegovo ostalo blagostanje), potrebna je sloboda mišljenja i sloboda izražavanja mišljenja na 4 različita područja: 1. ako je neko mišljenje silom ušutkano, ono može biti istinito ako to poričemo smatramo sebe nepogrešivima 2. premda je ušutkano mišljenje zabluda, može biti da ono sadrži dio istine. koji se može dopuniti ostatkom istine samo u borbi suprotnih mišljenja 3. ako prihvaćeno mišljenje nije samo istinito, nego je cijela istina, kad nije dopušteno da ga pobijamo, većina onih koji ga prihvaćaju smatrati će ga predrasudom 4. značenju samog nauka prijeti opasnost da se izgubi i da bude lišeno svoga životnog djelovanja na karakter i ponašanje
29. Kada se nanosi najgora uvreda u polemici? •
najogru uvredu u polemici činimo onda kada onoga, koji zastupa suprotno mišljenje, žigošemo kao lošeg ili nemoralnog čovjeka
30. Kada mogu biti saslušana mišljenja koja se protive onim mišljenjima koja su opće priznata? •
mišljenja, koja se protive onima koja su opće priznata, mogu biti saslušana samo kada nastoje govoriti umjerenim jezikom, i ako najopreznije izbjegavaju nepotrebne uvrede
TREĆE POGLAVLJE: O INDIVIDUALNOSTI KAO JEDNOM OD ELEMENATA BLAGOSTANJA 01. Što se podrazumijeva pod individualnošću kao jednom od elemenata blagostanja?
69
•
pod individualnošću se podrazumijeva da ljudi slobodno postupaju prema svojim mišljenjima – provode ih u životu, a da ih drugi u tome niti fizički, niti moralno ne sprečavaju, dokle god to čine na svoj vlastiti riziko i opasnost
02. Što je sa postupcima koji čine štetu drugim ljudima? •
postpuci bilo koje vrste, što bez opravdana razloga čine štetu drugima, treba da budu nadzirani aktivnim uplitanjem društva
pojedinčeva sloboda mora biti dotle ograničena da ne ometa slobodu drugoga
03. Gdje je poželjno da se afirmira individualnost? •
poželjno je da se individualnost afirmira tamo gdje ljude u njihovom ponašanju ne vodi vlastiti značaj nego tradicija i navike drugih ljudi
najveća prepreka na koju se može naići u ostvarenju ovoga načela je ravnodušnost ljudi prema samome cilju
kada bi ljudi osjetili, da je slobodan razvoj individualnosti jedan od bitnih elemenata blagostanja, onda ne bi bilo opasnosti da će se sloboda premalo cijeniti
04. Prema Wilhemu Humboldtu, koji je cilj čovjeka? •
prema Humboldtu, cilj čovjeka je onaj što mu ga nalažu vječni i nepromjenjivi putokazi uma
zbog toga je individualna sposobnost i razvitak, ono za čime svako ljudsko biće treba težiti
05. Koja dva uvjeta trebaju imati na umu oni koji namjeravaju utjecati na svoje bližnje? •
oni koji namjeravaju utjecati na svoje bližnje trebaju imati na umu dva uvijeta: sloboda i raznolikost prilika – pa kada se to dvoje udruži, rezultat je individualna snaga i mnogostruka raznovrsnost što se sjedinjuju u orginalnosti
06. Koja je povlastica i osobito svojstvo ljudskog bića? •
povlastica i osobito svojstvo ljudskog bića je u tome da kada postigne zrelost, služi se iskustvom i tumači ga na svoj način
•
problem je u sljedećem:
prvo, iskustvo može biti previše ograničeno, ili ga pojedinac ne može pravilno protumačiti
drugo, tumačenje iskustva može biti ispravno, ali pojedincu nepodobno
treće, ako se iskustvo povodi za običajem, neće se u pojedincu odgojiti niti jedno od svojstava po kojima se ljudska bića međusobom razlikuju
07. Što je sa odnosom uma i želja spram vlasništva? •
do određenog stupnja se dopušta da naš um treba biti našim vlasništvom, ali ne postoji ista volja koja bi dopustila da naše želje i poticaji također budu naše vlasništvo
ljudi ne čine zlo zato što su im želje snažne, nego zato što im je savjest slaba
70
za nekog se čovjeka kaže da ima karakter, ako su njegove želje i poticaji njegovo vlasništvo, jer se u njima očituje njegova vlastita narav kako ju je on sam razvio i izmjenio vlastitom kulturom
onaj čije želje i poticaji, nisu njegovo vlasništvo, nema karakter
ako su nečiji poticaji i želje, osim što su njegovi vlastiti i snažni, i ako njima upravlja snažna volja, on ima energični karakter
08. Što je zavladalo nad individualnošću? •
društvo je zavladalo nad individualnošću
svatko, od najvišeg, do najnižeg društvenog staleža, kao da živi pod nekom neprijateljskom prismotrom
pojedinca ili obitelj ne pita se niti o onome što se tiče njih samih
pojedinac ili obitelj se pitaju što je pravilno za moj položaj, što rade ljudi moga položaja i mojih imovinskih prilika – njima ne pada na pamet da imaju neku sklonost osim onoga što je uobičajeno tako je i sama misao pokorena
09. O čemu govori kalvinistička teorija? •
po kalvinističkoj teoriji samovolja je veliki grijeh
pokornost obuhvaća sva ona dobra za koja su ljudi sposobni: „ Nemate izbora, tako morate raditi i
nikako drugačije“ 10. Kako izgleda shvaćanje ljudske vrline suprotno od kalvinističke teorije? •
jedan dio religije uči nas vjerovati kako je čovjeka stvorilo neko dobro Biće
to je Biće, čovjeku dalo sposobnosti da ih njeguje i razvija
to Biće uživa tim više što se čovjek približava onom idealnom shvaćanju - shvaćanje da mu je narav dana za druge svrhe a ne da bude poricana
ako želimo da se svačija priroda slobodno razvija, bitno je različitim osobama dopustiti, da vode različite živote; što je u nekome vijeku bilo više takve slobode, to je taj vijek bio napredniji
11. S čime Mill poistovjećuje individualnost? •
Mill poistovjećuje individualnost sa razvojem; samo njegovanje individualnosti rađa dobro razvijena ljudska bića
12. Zbog čega su potrebni ljudi? •
ljudi su potrebni ne samo da otrkivaju nove istine i ističu da nije više istinito što su nekada bile istine, nego i zato da začnu nove običaje i da služe kao uzor prosvjećena ponašanja
to ne može pobijati nitko osim onoga koji smatra da je svijet već postigao savršenstvo u svim svojim tokovima
zadaća orginalnosti je otvoriti oči takvim ljudima, jer sva stvorena dobra su plodovi orginalnosti
71
13. Koja tendencija vlada svijetom? •
općenita tendencija koja vlada svijetom ide za time da prosječnost zadobije najveću moć među ljudima
pojedinci se tako gube u mnoštvu
14. Koja mišljenja nazivamo javnima? •
mišljenja što ih nazivamo javnima nisu uvijek ista vrsta javnosti: u Americi je to cijelo bijelo stanovništvo, u Engleskoj uglavnom srednja klasa, ali oni su uvijek masa, tj. skupna prosječnost
njezino mišljenje, umjesto nje, stvaraju ljudi poput nje, govoreći u njezino ime, prema trenutnim pobudama, posredstvom novina
15. Pod kojim uvjetom se vlada može izdići iznad osrednjosti? •
niti jedna demokratska vlada ili vlada aristokracije, se nije izdigla iz osrednjosti, osim ako je suvereno mnoštvo dopustilo da ga vode savjeti i utjecaji najdarovitijeg i najobrazovanijeg pojedinca ili nekolicine
Mill smatra osobito važnim da se takvim darovitim pojedincima pomaže, a ne odvraća, kada djeluju drugačije od mase
16. Zbog čega je poželjno da ljudi budu ekscentrični? •
upravo zbog činjenice da tiranija javnog mišljenja je takva da kudi ekscentričnost, poželjno je da ljudi budu ekscentrični, te da tako slome tiraniju
glavna opasnost doba je u tome što se premaleni broj ljudi usuđuje biti ekscentričnima
17. Koje je nastojanje javnosti? •
javnost, još više nego prije, želi propisati opća pravila ponašanja, i nastoji primorati svakoga da se ponaša prema priznatome mjerilu
18. Što je glavna zapreka ljudskom napretku? •
despotizam običaja glavna je zapreka ljudskom napretku jer se stalno bori protiv sklonosti koja teži za nečim boljim od običaja, a koja se zove duh slobode ili duh napretka
duh napretka nije uvijek i duh slobode, jer može težiti da prisili na napredak i one ljude koji se tome opiru
jedino nepresušno i trajno vrelo napretka je sloboda, jer u njoj može biti jednako mnogo centara napretka koliko ima pojedinaca
19. Kada prestaje napredak nekog naroda? •
napredak naroda prestaje onog trenutka kada prestane djelovati individualnost
•
napredak bi prestao onoga trenutka kada bi smo sve ljude učinili jednakima, zaboravljajući da baš zato što jedan čovjek nije sličan drugome, može spoznati kako je njegov tip nesavršen, i kako ga nadmašuje tip nekog drugog čovjeka
20. Što je učinilo da je europska porodica naroda napredan, a ne neki mrtvi dio ljudskog roda?
72
•
odgovor na to pitanje leži u činjenici različitosti u karakteru i kulturi europskih naroda
svaki narod je krenuo različitim putem, a svaki je put vodio do nečeg vrijednog
zahvaljujući mnogobrojnim putevima Europa je postigla napredak i razvitak
Mill smatra da ta njezina prednost se smnanjuje i da ide prema kineskom idealu da svi ljudi budu jednaki
21. Koje dvije stvari ističe Humboldt, kao nužne uvjete ljudskog napretka? •
Humboldt ističe dvije stvari kao nužne uvjete ljudskog napretka, što ih je potrebno zadovoljiti da ljudi ne budu nalik jedan drugome: 1.
sloboda
2. raznolikost prilika – ovaj uvjet nastaje u Engleskoj jer prilike koje okružuju različite staleže i pojedince, svakim danom postaju sve sličnije 22. Što snažnije od ičega čini da ljudi budu slični jedni drugima? •
nešto što snažnije od svega čini da ljudi budu sličniji jedni drugima je ustanovljavanje brzog uspona javnog mišljenja
ČETVRTO POGLAVLJE: O GRANICAMA DRUŠTVENOG AUTORITETA NAD POJEDINCEM 01. U ovom poglavlju postavlja se pitanje Koja je pravedna granica suvereniteta pojedinca nad samim sobom? Gdje započinje autoritet društva? •
prema Millu, individualnosti treba pripasti ona sfera života kada su u pitanju pojedinčevi interesi, a društvu treba pripasti ona sfera života koja obuhvaća društvene interese
02. Što duguje pojedinac društvu, u kojemu uživa zaštitu? •
pojedinac, koji uživa društvenu zaštitu, duguje tom društvu neku naknadu za tu blagodat
•
zato što živimo u društvu, prijeko je potrebno držati se određenih granica u svome ponašanju prema ostalima
to ponašanje mora ići za time da ne vrijeđamo interese drugih
03. Koliko se pojedinac mora žrtvovati u društvu? •
pojedinac se treba žrtvovati toliko koliko je nužno da se društvo zaštiti od nepravde ili uznemiravanja
04. Što je sa djelima pojedinaca koja ne narušavaju nijedo od osnovnih prava drugih pojdinaca? •
djela pojedinaca mogu biti štetna za druge, a da pri tome ne narušavaju niti jedno od osnovnih prava
u tom slučaju pojedinca se ne može kazniti po zakonu, nego ga može kazniti samo javno mišljenje
05. Kada društvo ima pravo suditi pojedincu zbog njegova ponašanja, tj. kada nema to pravo?
73
•
čim ponašanje pojedinca samo djelom šteti interesima ostalih članova društva, ono mu ima pravo suditi
•
društvo nema pravo suditi pojedincu ako se njegovo ponašanje odnosi samo na njegove interese ili se tiče interesa drugih ali samo kada oni to žele
06. Čega se treba pridržavati pojedinac u ponašanju prema drugim ljudima? •
u ponašanju pojedinaca prema drugim ljudima, pojedinac bi se trebao pridržavati nekih općih pravila kako bi ljudi mogli znati čemu se mogu nadati
ali u onome što se tiče samo tog pojedinca, njegova individualna volja treba imati pravo na potpunu slobodu
sve zablude koje će pojedinac pri tome počiniti, mnogo su manje zlo od onoga što nastaje kada se drugima dopusti da mu nameću ono što smatraju njegovim dobrom
07. Na koje načine društvo može kažnjavati pojedinca za pogreške koje se tiču samo njega? •
za pogreške koje je pojedinac počinio a koje se tiču samo njega, društvo ga može kažnjavati na sljedeće načine: 1.
društvo nije obavezno da se sa njime druži
2. društvo ima pravo, pa čak i obavezu, odvračati ostale od njega 3. društvo može drugima dati prednost kada vlastitom voljom čini dobra djela 08. Prema Millu, koje neugodnosti smije podnositi pojedinac za ponašanje koje se tiče jedino njegova vlastitog dobra, a ne tiče se interesa drugih? •
Mill tvrdi, da pojedinac za onaj dio svog ponašanja koji se odnosi samo na njegovo vlastito dobro a ne na interese drugih, smije podnositi samo one neugodnosti koje su posljedica nepovoljnog mišljenja drugih o njemu
09. Kako se treba postaviti društvo prema pojedincu koji čini drugima (društvu ili drugom pojedincu) nepravdu? •
prema pojedincu koji drugima čini nepravdu – ako dira u prava drugih, ako nanosi štetu koja se ne može opravdati pojedinčevim pravima, ako nepošteno izvlači korist – prema takvom pojedincu društvo treba reagirati moralnom osudom, a u težim slučajevima moralnom odmazdom ili kaznom
10. Koji su to moralni poroci koji stvaraju loš i ružan moralan karakter? •
moralni poroci koji stvaraju loš i ružan moralan karakter su: 1.
okrutna ćud
2. zloba i pakost 3. zavist – najgadnija od svih strasti 4. neiskrenost 5. bezrazložna razdražljivost
74
6. srdžba što je veća od uvrede 7. težnja za tiraniziranjem ostalih 8. oholost koja ponižava druge 9. sebičnost 11. Što znači dužnost prema samima sebi? •
dužnost prema samima sebi nije društvena obaveza, nego poštovanje samog sebe i vlastitog razvitka
12. Mill si postavlja sljedeće pitanje: „ Ako se priznaje da je djecu i maloljetne osobe nužno štititi protiv
njih samih, nije li društvo podjednako dužno pružiti zaštitu odraslim osobama, koje su isto tako nesposobne da same sobom upravljaju“? •
Mill se zapravo pita što je sa kartanjem za novac, pijanstvom, neumjerenošću, lijenošću...ne bi li zakon trebao sve to spriječiti, ne bi li društvo trebalo organizirati adekvatnu policiju protiv tih poroka?
ovdje nije riječ o ograničavanju individualnosti, nego o sprečavanju onoga što je iskustvo pokazalo da nije korisno niti poželjno za pojedinca
13. Mill na sljedećem primjeru objašnjava gore navedeno: •
ako čovjek zbog neumjerenosti postane nesposoban da plaća svoje dugove ili je preuzeo moralnu odgovornost za neku obitelj, pa zbog neumjerenosti je postao nesposoban da je uzdržava, on zaslužuje da ga društvo prekorava i može opravdano biti kažnjen, ali samo zbog toga što je narušio dužnost prema obitelji ili prema vjerovnicima, ali ne zbog razuzdanosti
moralna krivica bi bila jednaka kada on ne bi upotrebio novac što ga je za njih bio dužan utrošiti, makar ta sredstva najrazboritije ulagao
Gorge Branwall je ubio svojeg ujaka da se dočepa novca za svoju ljubavnicu, ali bio bi obješan da je isto počinio kako bi se dočepao novca da započne neki posao
14. U koju oblast pripada šteta koja je nastala ili opasnost od štete a koja se tiče pojedinca ili javnosti? •
kada god nastane neka određena šteta ili opasnost od štete koja se tiče pojedinca ili javnosti, to više ne pripada u oblast slobode, nego u oblast morala i zakona
nitko ne bi smio biti kažnjen zato što se opio, ali vojnik ili policajac trebaju biti kažnjeni zato što se se opili u službi
15. Prema Millu, koga treba okriviti ako društvo dopušta da znatan broj njegovih članova odrastu kao djeca nesposobna da promisle o dubljim razlozima prije nego što nešto urade? •
Mill smatra da ako društvo dopušta da znatan broj njegovih članova odrastu kao djeca nesposobna da dublje promisle o razlozima prije nego što nešto urade, za posljedice valja okriviti samo društvo
16. Koja mišljenja se šire u millovo doba? •
šire se mišljenja koja zahtjevaju da javnost ima neograničeno pravo, ne samo da zakonima zabranjuje sve ono što misli da je zlo, već da zabranjuje i neke stvari za koje i sama priznaje da nisu štetne
75
npr. u ime sprečavanja neumjerenosti, ljudima jedne engleske kolonije bilo je zakonon zabranjeno upotrebljavati bilo kakva alkoholna pića, oism u ljekovite svrhe
17. U koju oblast pripadaju misli, mišljenja i savjest? •
misli, mišljenja i savjest nalaze se izvan sfere zakonodavstva
u oblast zakonodavstva pripadaju društvena djelatnost, podvrgnuta neograničenoj vlasti države, a ne pojedinca
18. Što zahtjeva «teorija društvenih prava»? •
«teorija društvenih prava» želi da, svaki pojedinac, mora u svemu postupati onako kako treba da postupa, a tko pri tome pogriješi, vrijeđa «društveno pravo» i ovlašćuje me da zahtjevam od zakonodavstva da se razlog moje tužbe otkloni
Mill gleda na ovu teoriju kao na strašno načelo znatno opasnije nego bilo kakvo pojedinačno uplitanje u slobodu
19. Prema «teoriji društvenih prava» što je opravdani interes svakog čovjeka? •
«teorija društvenih prava» je nauk koji propisuje da je opravdani interes svakog čovjeka moralno, umno, pa i tjelesno savršenstvo svih drugih ljudi
20. Koji drugi primjer navodi Mill, a koji se tiče nezakonita mješanja u opravdanu slobodu pojedinca? •
drugi važan primjer koji se tiče nezakonita mješanja u opradanu slobodu pojedinca je zakonom propisano svetkovanje subote ili nedjelje
vrijedno je da nekolicina radi, ako je taj rad odabran slobodnom voljom, i ako ga možemo slobodno obavljati
21. Kakvo je Millovo stajalište prema civiliziranju drugih civilizacija? •
Mill kaže da nije siguran da neka zajednica ima pravo primorati drugu da bude civilizirana
dokle god oni koji ispaštaju zbog nekog zakona ne zovu u pomoć druge zajednice, ne može se dopustiti, da bi osobe koje sa njima nemaju baš nikakve veze, smjele se uplitati kako bi dokrajčile takvo stanje, i to samo zato što je takvo stanje sramota ljudima koji su tisuću milja udaljeni i koji o tome uopće ne bi trebali brinuti
PETO POGLAVLJE: PRIMJENE 01. Što Mill prikazuje u ovom poglavlju? •
u ovom poglavlju, Mill prikazuje značenje i granice dvaju načela što zajedno čine cjeloviti nauk 1.
prvo od tih načela je da pojedinac nije odgovoran društvu za svoje postupke, ako se ti postupci ne tiču nikog drugog osim njega samoga
savjet, poduka, nagovor, izbjegavanje jedina su sredstva kojima društvo može opravdano izražavati svoju nesklonost ili neodobravanje prema njegovom ponašanju
76
2. drugo načelo prema kojemu pojedinac je odgovoran za one postupke koje štete interesima drugih, te ga stoga društvo može podvrgnuti društvenim ili zakonskim kaznama, ako društvo misli da su one nužne za njegovu zaštitu 02. Kada se društvo osjeća pozvanim da intervenira? •
društvo se osjeća pozvanim da intervenira kada se radi o prijevari, izdaji ili sili
03. O čemu govori «nauk slobodne trgovine»? •
trgovina je društveno djelovanje: tko se bavi prodajom neke robe ljudima, čini nešto što zadire u interese drugih ljudi, i interese društva općenito, pa stoga njegovo ponašanje potpada pod jurisdikciju društva
zbog toga se nekada smatralo da je dužnost vlada odrediti cijene i regulirati proizvodne procese
međutim, sada se opet priznaje da jeftinoću i dobru kvalitetu robe se može osigurati kada se ostavi sloboda djelovanja proizvođaća i prodavačima, kada se ostavi sloboda kupcima da se opskrbljuju gdje ih je volja – to je «nauk slobodne trgovine»
04. Gdje su granice onoga što se može nazvati policijskim djelovanjem, dokle se može opravdano posezati u slobodu da bi se sprječilo zločin ili nesreću? •
jedan od neospornih zadataka vlade je da poduzme mjere opreza protiv zločina prije nego što bude počinjen, kao i da ga poslje otkrije i kazni
•
ako autoritet javnosti ili privatna osoba opazi da se netko priprema da počini zločin, dužni su umješati se kako bi sprječili taj zločin, a ne držati se pasivno dok se zločin ne počini
predostrožnost može biti nametnuta bez narušavanja slobode – kupac ne može željeti da ne zna da stvar što posjeduje ima otrovna svojstva
05. Na ograničenje kojeg načela upozorava pravo koje pripada društvu da se unaprijed obrani od zločina? •
pravo koje pripada društvu da se unaprijed obrani od zločina, upozorava na ograničenja načela po kojemu se ne bismo smjeli mješati u loše ponašanje pojedinaca kada je u pitanju samo njihov vlastiti interes
pijanstvo, u običnim slučajevima nije pogodno za zakonsko ograničenje, ali Mill smatra posve opravdanim da se nekoga tko je proglašen krivim zato što je počinio nasilje nad ostalima pod utjecajem pića, posebno zakonski ograniči
ako se neka osoba opija, a opijanje je potiče da nanosi zlo drugima, onda je to zločin protiv ostalih
06. Što je sa savjetovanjem ili poticanjem? •
savjetovanje ili poticanje društveni je čin te podliježe društvenom nadzoru
ali ljudima treba dopustiti, da u svemu što se tiče njih, postupaju onako kako se njima čini da je najbolje, po cijenu vlastite opasnosti
što god je dopušteno raditi, dopušteno je i savjetovati
77
pitanje je dvojebeno jedino onda kada onaj tko potiče ima od svog savjeta neku osobnu korist
07. Što dodatno zakomplicirava Millovo razmišljanje? •
Millovo razmišljanje dodatno zakomplicirava egzistencija – oni vrste interesi koji su protivni onome što se smatra javnim dobrom
npr. moramo tolerirati kockanje, ali zar smijemo držati kockarnicu?
to je jedan od slučajeva koji točno leže na granicu dvaju načela i ima dokaza za obje strane:
sa stajališta tolerancije moglo bi se reći: društvo kao društvo nema pravo odlučivati da li je štetno nešto što se tiče samo pojedinca
protiv toga se može tvrditi: da, točno je da javnost ili pojedinac nemaju pravo tvrditi da je neko ponašanje pojedinaca dobro ili zlo, ali oni mogu posve opravdano pretpostaviti da je prijeporno pitanje jeli dobro ili zlo
08. Mill nadalje se pita: Ne bi li država morala počinitelja odvračati posredno ako smatra da se njegovo
ponašanje protivi najvažnijim interesima? Ne bi li npr. sredstva za opijanje poskupjeti ili ograničiti broj prodajnih mjesta i tako otežati njihovu dostupnost? •
Mill, odgovara da je dopustivo i opravdano nametanje viskoh poreza na alkoholna pića
09. Koji primjer, kao izuzetak, navodi Mill, a prema kojemu se pojedninac nema obavezu držati dogovora sklopljenih između drugih pojedinaca? •
pojedinčeva sloboda, znači slobodu drugih pojedinaca koji obostranim sporazumom uređuju ono što je u samo njihovom interesu
međutim, ima izuzetaka od pravila da se tih dogovora valja držati: ljudi nisu dužni držati se dogovora ako oni vrijeđaju prava trećih osoba (dogovor prema kojemu bi netko bio prodan kao rob, bez iakave je zakonske vrijednosti)
10. Koja je dužnost države? •
dok država poštuje slobodu pojedinca u stvarima koje se tiču njega samoga, ona je dužna nadzirati kako on vrši onu vlast što mu je ona daje nad drugima
ovdje ne treba mnogo govoriti o depsotskoj vlasti muža nad ženom, jer za ukidanje toga zla ne treba ništa drugo nego ženama dati jednaka prava i da ih zakon jednako šitit kao i muškarce
11. Što država mora zahtjevati od svakog pojedinca? •
država od svakog pojedinca mora zahtjevati, pa i silom ako je potrebno, određeni stupanj odgoja
12. Što je jedna od najsvetijih dužnosti roditelja? •
jedna od najsvetijih dužnosti roditleja, nako što su donijeli na svijet ljudsko biće, da tom biću dadu takav odgoj što će ga ispuniti da valjano ispunjava svoje dužnosti prema drugima i prema samome sebi
13. Kakav je Millov stav prema mogućnosti da ukupni odgoj ili veliki njegov dio bude u rukama države?
78
•
Mill kaže: „Nitko žešće od mene ne osuđuje tu težnju, da ukupni odgoj ili veliki njegov dio bude u rukama
države“
državni odgoj, prema Millu, je samo domišljat način oblikovanja ljudi da bi posve nalikovali jedan na drugoga
14. Koja je dužnost države u svezi sa odgojem? •
država bi trebala nametnuti zakone koji propisuju obavezni odgoj
sredstvo da se takav zakon nametne mogli bi biti javni ispiti što bi važili za svu djecu
svako dijete valjalo bi ispitati da se vidi umije li čitati; pokaže li se da ne umije, a otac nema dovoljno razloga za ispriku, ocu bi se moglo nametnuti neku umjerenu globu, a djete bi se moglo poslati u školu na njegov trošak
ispit bi trebalo ponoviti jednom godišnje, te postepeno proširitvati njegov opseg predmeta, kako bi se svu djecu primoralo da dostignu neki minimum općeg znanja
iznad tog minimuma trebalo bi uvesti dobrovoljne ispite iz raznih predmeta, o čemu bi mogli zahtjevati svjedodžbu
15. Kako se može spriječiti državu da na takvim ispitima ne utječe na mišljenje pojedinaca? •
da bi se spriječilo državu da na takvim ispitima utječe na mišljenje pojedinaca, valjalo bi na takvim ispitima zahtjevati samo činjenice i pozitivno znanje
ispite o vjeri, politici i drugim prijepornim predmetima ne bi smijelo ići utvrđivanju istinitosti ili pogrešnosti mišljenja, nego samo poznavanja činjenica
16. Koje zlo može činiti država? •
zlo je kada država želi svim silama utjecati na odluke građana u svim prijepornim potanjima, ali ona može vrlo opravdano uvjeriti se ima li pojedinac onoliko znanja koliko je potrebno da zna suditi o nekom predmetu vrijednom pažnje
17. Kakav je Millov stav prema zakonima koji zabranjuju ženidbu ako stranke ne mogu dokazati da imaju sredstva za uzdržavanje obitelji? •
zakoni koji u mnogim zemljama zabranjuju ženidbu ako stranke ne mogu dokazati da imaju srdstva za uzdržavanje obitelji, ne prekoračuju zakonska ovlaštenja države i ne može im se prigovoriti da vrijeđaju slobodu
takvi su zakoni uplitanje države kako bi se zabranio neki štetan čin
18. Treba li država činiti nešto za dobrobit pojedinca, umjesto prepustiti mu da to sam uradi? •
tri su vrste prigovora protiv vladina uplitanja, kada ono nije takovo da bi ujedno gušilo slobodu: a) prvi razlog ograničavanja uplitanja vlade jest, kada bi pojedinci neku stvar vjerojatno bolje učinili nego vlada
79
nema nikoga tako sposobnog za vođenje nekog posla kao što su oni osobno zainteresirani za taj posao
to načelo osuđuje prijašnje često uplitanje državnih organa u razvitak obrta
b) drugi razlog ograničavanja uplitanja vlade je u tome da u mnogim slučajevima pojedinci ne mogu stvar obaviti tako dobro kao vladini organi, ali ipak je poželjo da je obave oni a ne vlada, jer je to sredstvo za njihov duhovni odgoj
to je glavno načelo koje zagovara porotne sudove, slobodne, demokratske općinske i gradske institucije, te upravljanje industrijskim poduzećima posredstvom dobrovoljnih udruženja
ono što država može učiniti jest to da postane glavno mjesto pohrane iz kojeg će širiti iskustva; drugim riječima njezina je zadaća omogućiti svakome tko eksperimentira da se okoristi pokusima drugih, umjesto da koristi samo svoje vlastite
c) treći i najuvjerljiviji razlog za ograničavanje uplitanja vlade jest njezino vrlo štetno nastojanje da poveća svoju moć
kada bi država plaćala i postavljala službenike u cestama, željeznicama, bankama, osiguravajućim zavodima, dioničkim društvima, sveučilištima... i kada bi samo od nje zavisilo kako će ti službenici napredovati u javnom životu, takva bi država, unatoč najvećoj slobodi štampe i demokratskom zakonodavstvu, bila slobodna samo po imenu
u Engleskoj je netko predložio da bi svi oni koji se natječu za državnu upravu trebali biti izabrani natječajnim ispitom, kako bi se na ta mjesta dobilo najumnije i najobrazovanije ljude
međutim, kada bi u svim vladinim službama bili najsposobniji ljudi, sva vještina i svo znanje okupili bi se u brojnoj birkoraciji
jedini bi ciljevi pojedinaca bili ući u te redove birokracije, a kada se uđe napredovati u istoj
pod takvim režimom, oni koji nisu na vlasti, ne bi bili sposobni, zbog nedostataka iskustava i praktičnog znanja, suditi o djelovanju birokracije, a oni koji su na vlasti ne bi mogli ostvariti zacrtane reforme koje bi bile suprotne interesima birkokracije
upravo takvo tužno stanje je u ruskom carstvu – sam je car nemoćan protiv birkoratskog tijela – protiv svake njegove odluke oni mogu prešutno staviti veto i to tako da ju ne provedu
19. Na koju naciju bi trebao ličiti svaki slobodan narod prema Millu? •
ono što su Francuzi u vojničkim stvarima, to su Amerikanci u svakoj vrsti građanskih poslova
ostavi li ih se bez vlade, svaka je skupina sposobna da je sastavi i da vodi bilo koji javni posao
takav bi trebao da bude savki slobodan narod
jer narod koji je sposoban samostalno voditi poslove nikada neće dopustiti da ga podjarmi bilo koji pojedinac ili skupina ljudi, zato što je sposoban zgrabiti i držati uzde centralne administracije
20. Koji je jedini način da se birokraciju drži odgovornom prema narodu?
80
•
jedini način što može držati birokraciju odgovornom prema narodu jest njegova budna kritika jednako sposobnih ljudi koji su izvan tog tijela
21. Koje je praktično načelo tj. ideal za kojim valja težiti? •
Mill smatra da je praktično načelo, tj. ideal za kojim valja težiti najveća decentralizacija vlasti spojena sa djelotvornošću, ali istovremeno najveća moguća koncentracija informacija i njihovo širenje iz centra
tako bi se u gradskoj upravi, svi poslovi mogli razdjeliti među činovnike koje bi birali općine
za svaku vrstu općinskih poslova trebalo bi osnovati središnju nadzornu službu
organ te nadzorne službe prikupljao bi informacije i iskustva stječena vođenjem javnih poslova u svim općinama
taj bi središnji organ imao pravo znati sve što se radi
njegova moć, kao trajne institucije, bi se ograničavala na to da primora općinske činovnike da poštuju propisane zakone
u svim stvarima u kojima ne postoje propisani zakoni, činovnici bi trebali postupati prema vlastitome razumu i odgovarati svojim biračima
za kršenje propisa oni bi trenbali odgovarati zakonu, a same propise trebalo bi donositi zakonodavno tijelo
središnja upravna vlast samo bi pazila da li se provode zakoni, pa ako ih se ne bi valjano provodilo mogla bi zamoliti sud da zaštiti zakon ili birače da smjene činovnike koji nisu radili u duhu zakona
22. Kako se određuje koliko vrijedi država? •
vlada može poduzeti aktivnosti što potiču individualno nastojanje i razvitak
zlo počinje onoga trenutka, kada vlada umjesto da podrži djelovanje i snagu pojedinca ili skupina, djeluje umjesto njih
država vrijedi onoliko koliko vrijede pojedinci koji je sačinjavaju
ALEXIS DE TOCQUEVILLE – „Strari režim i revolucija“ RIJEČ PRIJE POČETKA 01. Prema Tocq. što je trebalo najprije istražiti da bi se razumijela sama „Francuska revolucija“ i njezino djelo? •
da bi se razumjela sama Francuska revolucija i njezino dijelo, najprije je trebalo istražiti Francusku koje više nema – njezin Stari Režim prije revolucija
to je ono što je Tocq. htio postići svojim djelom „Starin režim i revolucija“
02. Pri istraživanju francuskog društva tj. starog režima, što je Tocq. bio njbolji izvor povijesne građe? •
pri istraživanju francuskog društva tj. starog režima Tocq. su najviše od koristi bile „knjige žalbi“ što su ih sastavile 3 staleža (svečenstvo, plemstvo i građanstvo)
81
te knjige ostale su kao oporuka starog francuskog društva, kao najviši izrazi njihovih želja
prekapajući te knjige tj. arhive Tocq. kaže da je u njima otkrio stari režim kakav je bio za života, njegove ideje, strasti, predrasude i praksu
03. Koje dvije odjeljene faze je imala Francuska revolucija? •
revolucija je imala dvije jasno odjeljene faze: u prvoj, Francuzi kao da su htijeli poništiti svoju prošlost da bi u drugoj iz nje preuzeli dio onoga što su poštedjeli
veliki broj zakona i političkih navika, što su najednom nestali 1789.g., uskrsnuli su nekoliko godina kasnije „poput onih rijeka što poniru u zemlju kako bi nešto dalje ponovo izbile na površinu “
04. Prema Tocq. koji je cilj njegovog djela „Stari režim i revolucija“? •
cilj njegovog djela je objasniti čitatelju, zašto je taj veliki prevrat (revolucija), izbila baš u Francuskoj, a ne negdje drugdje
05. Kako je Tocq. pristupio proučavanju francuskog društva? •
Tocq. je proučavajući bivše društvo (iz starog režima) u svim njegovim aspektima, uvijek imao u vidu novo (društvo nastalo nakon revolucije)
njegova namjera nije bila da samo sazna kojoj je bolesti bolesnik (društvo) podleglo, nego kako je mogao i ne umrjeti – „Postupao sam poput liječnika koji u mrtvom organu nastoji naći zakone života “
06. Koje tri istine raaspoznaje Tocq.? •
Tocq. raspoznaje tri vrlo jasne istine: 1.
ljude danas vuče neka nepoznata sila, za koju se možemo nadati da ćemo je usporiti, ali ne i pobjediti: - to je sila koja je usmjerena ka uništavanju aristokracije
2. od svih društava na svijetu, apsolutnu vladavinu će najteže izbjeći ona društva koja više nemaju aristokraciju niti je mogu imati 3. despotizam će uvijek proizvoditi najpogubnije posljedice upravo u takvim društvima (koja nemaju aristokraciju), jer on pogoduje razvoju poroka kojima su ta društva podložna 07. Što onemogućava despotizam? •
despotizam onemogućava da se građani odupru jer im susteže svaki osjećaj zajedništva, uzajamne potrebe, nužnosti da se sporazumjevaju, ne daje im priliku da djeluju zajedno već građane zazidava u privatni život
08. Koje strasti, kao posljedica despotizma, lako zahvaćaju sve klase? •
kao posljedica despotizma, sve klase lako zahvaćaju sljedeće strasti: 1.
želja za bogaćenjem pod svaku cijenu
2. ljubav prema zaradi 3. stremljenje ka blagostanju i materijalnim užicima
82
u samoj je biti despotizma da takve strasti širi i pospješuje
to su strasti koje zaokupljaju maštu ljudima te ih odvraćaju od javnih poslova, utjeruju im strah u kosti od same pomisli na prevrat
09. Što se jedino može suprostaviti takvim urođenim manama u društvima? •
samo se sloboda može djelotvorno suprostaviti urođenim manama takvih društava
samo sloboda može građane izvući iz života u izolaciji
samo sloboda može povezati građane potrebom da se sporazumijevaju, da pregovaraju i međusobno se pomažu u zajedničkim poslovima
10. Koji je nedostatak demokratskih društava koja nisu slobodna? •
demokratska društva koja nisu slobodna mogu biti bogata, profinjena, mogu se u njima naći dobri očevi obitelji, pošteni trgovci
no ono što nikada nećemo naći u takvim društvima su veliki građani tj. veliki narod, sve dotle dok je jednakost spregnuta sa despotizmom
11. Čemu je jednak stupanj sklonosti apsolutnoj vladavini? •
stupanj sklonosti apsolutnoj vladavini jednak je preziru spram vlastite zemlje
PRVA KNJIGA I. PROTUSLOVNI SUDOVI O REVOLUCIJI U TRENUTKU NJEZINA NASTANKA 01. Prema Tocq. koji je najbolji povijesni primjer da opomene filozofe i državnike i zašto? •
Tocq. smatra, kako nema boljeg primjera da se opomene filozofe i državnike, od povijesti francuske revolucije, jer nikada nije bilo manje predviđenih zbivanja
ne predosjeća je niti sam veliki Fridrik, unatoč svome geniju, kaže Tocq.
02. Kako su vladari i njihovi pomoćnici isprva gledali na revoluciju? •
vladari i njihovi pomoćnici, isprva su na revoluciju gledali kao na jednu od onih bolesti kojima je podložan ustroj svih naroda
ako slučajno i kažu istinu o njoj toga zapravo nisu svijesni
upravo se to dogodilo u Pilnitzu 1791.g., kada su vladari Njemačke zaključili, kako je pogibelj što prijeti kraljevskoj vlasti u Francuskoj, zajednička svim starim vlastima Europe no oni ipak u to nisu vjerovali
03. Što su Englezi zaključili o revoluciji? •
Englezi, kojima je sjećanje na vlastitu povijest i dugotrajna praksa političke slobode daje bolji uvid i veće iskustvo, vidjeli su u revoluciji obrise velikog prevrata ali ga nisu razumjeli
83
04. Kakvo je bilo mišljenje Arthura Younga u svezi sa revolucijom? •
Arthur Young, koji je netom prije revolucije putovao Francuskom, i koji je revoluciju smatrao neizbježnom nije shvaćao njezine dosege, pa je mislio da će ona za posljedicu imati samo povećanje povlastica
05. Kakvo je bilo Burkeovo mišljenje o revoluciji? •
sam Edmund Burke, koji je bio nadahnut mržnjom prema revoluciji, ostaje pred njom u nedoumici
ono što joj on proriče jest to da će Francuska zbog nje biti oslabljena i zamalo uništena
06. Kako se u samoj Francuskoj gledalo na mogućnost revolucije? •
ništa bolje nego izdaleka, o događajima se ne sudi niti izbliza
dan uoči revolucije, nitko u Francuskoj nema predodžbu o tome što će ona donijeti
Tocq. u hrpi knjiga žalbi, nalazi samo dvije u kojima se očituje strah od puka
strepilo se da puk ne krene na Stalešku skupštinu; ta mogućnost najviše je brinula plemstvo
07. Kojim putem je krenula revolucija? •
revolucija je krenula svojim putem i otkrila svoj izgled
nakon što je uništila političke ustanove, ukida i civilne ustanove, nakon zakona mijenja ćudoređe, navike, pa čak i jezik
udara na temelje društva te se naposljetku okreće i na samog Boga
08. Kako su u Francuskoj mnogi gledali na revoluciju? •
u Francuskoj, mnogi su je smatrali očitovanjem demonskih sila na zemlji
„prevrat u Francuskoj ima sotonski značaj“ zaključuje g. de Maistre
drugi u njoj otrivaju božji naum, koji ne želi obnoviti samo lice Francuske nego i svijeta, i koji će preporoditi čovječanstvo
II. DA OSNOVNI I KONAČNI CILJ REVOLUCIJE NIJE BILO, KAKO SE VJERUJE, RAZARANJE VJERSKE I SLABLJENJE POLITIČKE VLASTI 01. Koji je bio jedan od prvih koraka fra. revolucije? •
jedan od prvih koraka fra. revolucije bio je da se okomi na Crkvu
02. Što je bio jedan od glavnih uzroka fra. revolucije? •
filozofija 18. stoljeća smatra se jednim od glavnih uzroka fra. revolucije, a ta je filozofija bila protuvjerska
03. Na koje dvije strane filozofije 18. stoljeća treba obratiti pozornost? •
filozofija 18. stoljeća je imala dvije strane koje su istodobno i različite i odjelite:
84
•
na jednoj strani se stječe osnovno znanje: a) o društvenom stanju čovjeka b) o načelima civilnih i političkih zakona c) o prirodi jednakosti ljudi d) o ukidanju svih kastinskih, klasnih i strukovnih povlastica e) o suverenost naroda f) o svemoći društvene vlasti g) o jednoobraznost pravila
•
sva ta učenja nisu samo uzroci francuske revolucije, već ona tvore njezino tkivo (bit)
na drugoj strani, filozofi 18. stoljeća su u svojim učenjima napadali Crkvu, njezine svečenike, hijerarhiju, ustanove i dogme
04. Zašto je kršćanstvo raspalilo mržnju puka prema sebi tj. Crkvi? •
kršćanstvo je raspalilo mržnju puka ne toliko kao vjersko učenje, koliko kao politička ustanova
ne zbog toga što su svečenici htjeli uređivati stvari na ovome svijetu nego zbog toga što su oni bili posjednici, vlastelini, pobirači desetine upravljači na ovome svijetu
ne zato što za crkvu ne bi bilo mjesta u novom društvu, što se stvaralo, nego zbog toga što je Crkva tada zauzimala najjače mjesto u starom društvu kojeg se htijelo sravniti sa zemljom
05. Kada se poćelo rušiti protuvjersko postignuće revolucije? •
kako se učvršćivalo političko postignuće revolucije, tako se rušilo njezino protuvjersko postignuće
taj prizor nije bio svojstven samo za Francusku, jer nema u Europi kršćanske crkve koja nije živnula nakon francuske revolucije
06. Odakle francuskoj revoluciji anarhični značaj? •
francuska revolucija nije imala za cilj samo promjenu starog poretka vlasti, nego i ukidanje starog oblika društva
ona je morala u isti čas nasrnuti na sve postojeće vrste vlasti, uništiti sve priznate utjecaje, izbrisati tradicije, obnoviti ćudoređe i pravila
otuda njezin anarhični značaj
07. Što je francuska revolucija stvorila? •
francuska revolucija je stvorila jaku središnju vlast
tako moćnu središnju vlast svijet nije vidio još od pada Rimskog Carstva
85
a tu središnju vlast stvorila je revolucija, tj. ona je sama od sebe iskrsla iz ruševina, što ih je revolucija ostavila
III. PO ČEMU JE I ZAŠTO REVOLUCIJA BILA POLITIČKI PREVRAT KOJI JE POSTUPAO NA NAČIN VJERSKIH PREVRATA 01. Što je bilo zajedničko svim civilnim i političkim prevratima i po čemu se razlikuje fra. revolucija od njih? •
svi civilni i politički prevrati imali su svoj zavičaj (državu) i ostajali su unutar granica
•
francuska revolucija nije imala samo svoje tlo, štoviše ona je brisala sve stare granice, ona je gradila zajedničku duhovnu domovinu čiji su građani mogli postati ljudi svih nacija
stoga francusku revoluciju valja usporediti s vjerskim prevratima
02. Po kojim značajkama je francuska revolucija postala slična vjerskom prevratu? •
francuska revolucija je politički prevrat koji je radio na način i u obliku vjerskog prevrata
•
značajke po kojima je ona postala slična vjerskom prevratu su sljedeće 1.
ona je bila dalekosežna poput vjerskih prevrata, te je na isti način kao i vjerski prevrati osvajala prostore: propagandom i propovjedanjem
2. francuska revolucija je bila politički prevrat koji promiče prozelitizam (nastojanje za obračanjem drugih u svoju vjeru ili ideologiju) koji se jednako provodi kod kuće kao i strancima 03. Koje su opće značajke vjere i vjerskih prevrata? •
opća značajka vjere jest da ona uzima čovjeka samog po sebi, bez obzira na posebnosti zakona, običaja i tradicija pojedine zemlje
glavni joj je cilj da uredi odnose čovjeka sa Bogom, te međusobna pravila pomašanja i dužnosti ljudi
pravila ponašanja, koja vjera propisuje, ne odnose se na čvojeka kao pripadnika neke zemlje, koliko na oca, slugu, gospodara, bližnjega
uzimajući tako u obzir ljudsku prirodu, vjeru mogu prihvatiti svi ljudi i ona je svuda primjenjiva
upravo zbog toga su vjerski prevrati zahvaćali tako široka prostranstva i rijetko se, za razliku od političkih, zatvarali samo u prostor jednog naroda
04. Zašto se može zaključiti da je Francuska revolucija radila isto ono što i vjerski prevrati? •
francuska revolucija radila je isto što i vjerski prevrati, jer ona nije istraživala samo prava građanina Francuske, nego koje su to opće političke dužnosti i prava čovjeka
sobzirom nato da je više izgledalo da fra. revolucija teži obnovi ljudskog roda nego reformiranju francuske, ona je zapalila strasti kao niti jedan politički prevrat do tada
potiacala je prozelitizam i propagandu i time si je uspjela dati izgled vjerskog prevrata
86
sama je postala svojevrsnom novom vjerom, istina nesavršenom, ali vjerom koja je poput islama preplavila cijelu zemlju svojim bojovnicima, apostolima i mučenicima
05. Što je potrebno da bi argumenti neke vjere ili ideologije uopće mogli uroditi prevratom? •
da bi argumenti neke vjere ili ideologie uopće mogli postati prevratom, potrebno je da ljudi na njih budu pripremljeni već izvedenim promjenama uvijeta, običaja i ćudoređa tako da dopuste da ti argumenti do njih dopru
06. Koja je osobitost francuske revolucije? •
osobitost francuske revolucije nije u idejama koje je začela i provela u djelo, nego u tome što su zahvaljujući njoj, mnogi narodi dosegli stupanj razvoja na kojemu su se takve ideje mogle prihvatiti i primjeniti
IV. KAKO TO DA JE GOTOVO CIJELA EUROPA IMALA NAVLAS JEDNAKE USTANOVE, A DA SU SE ONE SVAGDJE RUŠILE 01. Sa čime je ostao začuđen Tocq. proučavajući političke ustanove srednjeg vijeka u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj? •
proučavajući političke ustanove srednjeg vijeka u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj Tocq. je ostao začuđen velikom sličnošću između tako različitih i međusobno nepovezanih naroda
Tocq. kaže da bi često proučavajući staro germansko zakonodavstvo otkrio kakvu političku ustanovu, propis ili vrstu vlasti i unaprijed bi znao da će nešto slično naći u Francuskoj i Engleskoj
„Svaki od ta tri narod pomogao mi je da bolje razumijem ostala dva “
02. Koje su zajedničke crte sva tri naroda? •
u sva tri naroda: 1.
vladavina počiva na istim krilaticama
2. skupštine su sastavljene od istih elemenata 3. skupštinama je dodjeljena ista vlast 4. društvo se svagdje djeli na isti način 5. uvijek postoji ista hijerarhija među različitim klasama 6. plemići u društvima zauzimaju isti položaj, imaju iste povlastice, isti izgled, istu ćud 7. ustroj gradova je sličan 8. selom se vlada na isti način 9. položaj seljaka je ujednačen: zemlju posjeduje, na njoj živi i obrađuje je isti čovjek, ratar podliježe istim nametima 03. Što naposljetku zaključuje Tocq.?
87
•
naposljetku Tocq. zaključuje kako su u 14. stoljeću društvene, političke, upravne, sudbene, gospodarske ustanove Europe bile možda međusobno sličnije nego danas
04. Kada se raspao drevni europski ustroj? •
drevni europski ustroj u 18. stoljeću posvuda se bio već napola raspao
propadanje je bilo manje izraženo na istoku kontinenta, a više na zapadu
postupno su odumrle ustanove svojstvene srednjem vijeku
05. Koje su promjene pogodile europu? •
promjene koje su zahvatile zapadnu Europu iskazivale su se u sljedećem: a) aristokracija je oboljevala od staračke onemoćalosti b) politička sloboda, koja je obilježila srednji vijek, kao da se zavjetovala na jalovost c) tamo gdje su skupštine zadržale svoje ustrojstvo više su kočile nego pomagale napredak civilizacije d) kraljevska vlast posjeduje drugačije prerogative e) hijerarhija dužnosnika sve više istiskuje vladavinu plemića
„Općenito političko društvo je tonulo u barbartstvo, u isto vrijeme kad je civilno društvo dovršavalo
svoje prosvjećivanje“ 06. Kakva je situacija bila u Engleskoj? •
u engleskoj je situacija ista: i tu je feudalni sustav ukinut u svojoj srži, klase se preljevaju jedna u drugu, plemstvo je stavljeno u prikrajak
aristokracija je postala otvorena, bogatstvo postaje moć, uvodi se jednakost pred zakonom, jednakost nameta, sloboda tiska, sloboda raspravljanja sve nova načela koja srednjevjekovno društvo nije poznavalo
upravo su te novine uvođene postupno, oživjele staro tijelo, ne prijeteći mu raspadanjem i ispunile ga sviježom snagom
V. ŠTO JE ZAPRAVO POSTIGNUĆE FRANCUSKE REVOLUCIJE 01. Što je bio pravi cilj revolucije? •
revolucija nije izvedena, kako se vjerovalo, da bi se uništila prevlast vjere
•
jasno se vidi da je jedini učinak tog prevrata bilo ukidanje političkih ustanova, koje nazivamo feudalnim ustanovama, a koje su mnogo stoljeća neupitno vladale europskim narodima
umjesto ukinutih feudalnih ustanova/institucija želja je bila da se one zamjene jednostavnim društvenim i političkim poretkom čiji je temelj jednakost položaja
02. Sa čime su bile isprepletene drevne ustanove (iz feudalnog razdoblja)?
88
•
drevne ustanove (iz feudalnog razdoblja) tada su još bile isprepletene sa vjerskim i političkim zakonima svojstvenih Europi tog vremena
upravo zbog toga revolucija izgleda većom nego što je bila, jer se činilo da rušenjem ustanova razara sve
03. Što je revolucija stvarno uništila? •
bez obzira na to, koliko je revolucija bila korijenita, ona je ipak donijela mnogo manje novoga nego li se pretpostavlja
prava je istina ta da je ona uništila sve ono što je u starom društvu proistjecalo iz aristokratskih i feudalnih ustanova
04. Je li revolucija bila slučajnost? •
revolucija je ponajmanje bila slučajnost
činjenica je da je svijet zatekla nespremnim, no ona je bila dovršenje dugotrajnog rada, naglo i nasilno okončanje djela na kojem je radilo desetak ljudskih naraštaja
i da se nije dogodila, stara društvena zgrada bi se srušila, prije ili kasnije
revolucija je dokrajčila ono što bi vrijeme postupno dokrajčilo – to njezino postignuće
DRUGA KNJIGA I. ZAŠTO FEUDALNA PRAVA BIJAHU OMRAŽENIJA NARODU U FRANCUSKOJ NO IGDJE DRUGDJE •
ono što je iznenađujuće kod promatranja francuske revolucije jest da je revolucija, čiji je cilj bio da ukine ostatke srednjevjekovnih ustanova, nije izbila u krajevima gdje su te ustanove bile bolje očuvane, te se u narodu osječale kao smetnja i prisila nego naprotiv, tamo gdje su se te ustanove najmanje dale osjetiti njihov jaram se najteže podnosio upravo tamo gdje je bio najmanje težak
•
potkraj 18. stoljeća, niti u jednom djelu Njemačke, kmetstvo još nije bilo ukinuto vojnici, u sustavu vojske Marije Terezije i Fridrika II., su bili pravi kmetovi seljak ne smije napuštati vlastelinstvo (feudalno imanje u vlasništvu feudalca) seljak se ne može izdići iz svojeg položaja i promjeniti zanat, on se ne može oženiti bez dozvole gospodara seljak veliki dio svojeg životnog vijeka mora posvetiti službi gospodaru: on je taj koji održava i obnavlja zgrade vlastelinstva, vozi na sajam njegovu robu, raznosi njegove poruke
89
•
u isto vrijeme (kraj 18. stoljeća) u Francuskoj već odavna nije postojalo ništa slično kao u Njemačkoj seljak je odlazi, dolazio, kupovao, prodavao, ugovarao i radio po svojem nahođenju posljednji tragovi kmetstva mogli su se vidjeti samo u još dvije istočne oblasti
•
pored toga što u Francuskoj nije postojalo kmetstvo kao u Njemačkoj, u Francuskoj se zbio još jedan itekako važan prevrat u položaju puka: seljak nije prestao biti samo kmetom, on je postao
zemljoposjednikom upravo ta činjenica imala je velike posljedice •
dugo se vjerovalo kako je dioba zemljoposjeda (zemlje) među pukom (seljacima), potječe iz vremena revolucije, te da je ona njezina posljedica međutim, svjedočanstva dokazuju suprotno: naime, 20 godina prije revolucije nalaze se poljodjelska društva, koja se već tada žale da se zemlja prekomjerno cjepa već tada seljak posjeduje zemlju, i već tada su se u njemu zapalile sve strasti što ih zemljoposjedništvo rađa
•
tim u svezi Arthur Young zapaža kako je seljak vlasnik polovice francuskog tla to se moglo vidjeti samo u Francuskoj u Engleskoj je bilo seljaka zemljovlasnika, ali mnogo manje njemački krajevi, gdje je seljak potkraj 18. stoljeća bio zemljovlasnik kao u Francuskoj, obuhvaća uglavnom Poranje i upravo su se tu najranije proširile revolucionarne strasti iz Francuske (dakle ne u krajevima gdje je feudalizam još iznino jak)
•
učinak revolucije usvezi sa zemljištem nije bio da se zemljište podjeli, nego da se oslobodi svi ti sitni posjednici bijahi veoma sputani u korištenju svoje zemlje
•
u 18. stoljeću sve poslove župe (upravne jedinice) vodio je izvjestan broj dužnosnika, koji više nisu bili članovi vlastele i koje nije birao vlastelin dužnosnike je imenovao intendant oblasti, a druge su birali seljaci dužnost organa vlasti je bio da određuju poreze, popravljaju crkve, grade škole, sazivaju župni sabor...
90
više se ne može vidjeti da vlastelin djeluje kao predstavnik kralja u župi, kao posrednik između njega i župljana
nije više zadaća vlastelina da provodi države zakone, da skuplja narodnu stražu. naplaćuje pristojbe... vlastelin je jedan od stanovnika koje imuniteti i povlastice odvajaju i izoliraju od ostalih – različit je njegov položaj ali ne i njegova vlast: „Vlastelin je samo prvi stanovnik“ •
Tocq. ističe kako su povlastice, što ih nazivamo feudalnim pravima, najviše pogađale puk u takve povlastice su se ubrajala sljedeća prava vlastelina: a) u svim oblastima (upravne jedinice) vlastelini naplaćuju sajmena i tržišna prava b) u svim oblastima postoji obaveza da se melje u njihovom mlinu, i grožđe tiješti u njihovom tijesku c) svagdje se primjenjuje kupoprodajno pravo – porez koji se plaća vlastelinu pri svakoj kupnji ili prodaji zemlje unutar granica vlastelinstva d) zemlja seljaka je opterećena obveznim davanjima u novcu ili naturi, koja zemljovlasnik (seljak) mora platiti vlastelinu u svom tom šarenilu postoji zajednička crta: sva su ta prava u svezi sa zemljom i njezinim plodovima, sva pogađaju onoga tko je obrađuje
•
crkevni vlastelini uživali su ista prava biskupi, kanonici, opati, samostani imali su vlastelinstvo nad selom na području kojeg su se nalazili primjenivali su kuluk, sajmeno i tržišno pravo, a svećenstvo je uživalo pravo desetine
•
ovdje Tocq. napominje kako su se sva ta feudlana prava tada mogla pronaći i u Europi
postavlja se pitanje zašto su ista feudalna prava u srcima francuskog naroda probudila mržnju? s jedne strane, uzrok te pojave jest to što je francuski seljak postao zemljovlasnikom, a s druge što je bio potpuno oslobođen vlasti svojeg vlastelina da seljak nije bio vlasnik zemlje bio bi manje osjetljiv na većinu nameta kojima je feudalni sustav opterećivao posjed da je upravu nad francuskim seljakom još uvijek imao vlastelin, feudalna prava činila bi mu se mnogo manje nepodnošljiva, zbog toga što bi u njima gledao samo prirodnu posljedicu ustroja zemlje
91
jer u feudlanim vremenima na plemstvo se gledalo kako se danas gleda na vladu: nameti koje je ono određivalo podnosili su se zbog zaštite koju je ono pružalo •
bit problema u francuskom feudalizmu jest u sljedećem : seljak je vlasnik zemlje, i njega taj komadić tla ispunjava ponosom i osjećajem neovisnosti međutim, dolazi feudalac, odvlači ga sa njegova polja i obavezuje ga da radi na tuđem bez plaće isti ga čovjek čeka na prelazu rijeke kako bi od njega naplatio pravo da prođe isti ga čovjek čeka na trgu gdje mu prodaje pravo da prodaje svoju vlastitu robu kada napokon taj seljak dođe doma, i hoće za sebe upotrebiti onaj ostatak žita, tada to žito mora samljeti kod onog istog čovjeka i kad konačno sa nijime završi, pojavljue se drugi, u crnome ruhu (svečenićka vlastela), i uzima mu najveći dio uroda Tocq. zaključuje: „zamislite položaj, značaj i strasti tog čovjeka, i izračunajte, ako možete, zalihe
mržnje i zavisti što su se nakupile u njegovom srcu“ •
samo djelomičnim razaranjem srednjevjekovnih ustanova, sto puta omraženijim se činilo ono što je od njih ostalo prestajući biti političkom ustanovom, feudalizam je ostao najevećom od svih civilnih ustanova
II. DA JE CENTRALIZACIJA UPRAVE USTANOVA STAROG REŽIMA, A NE KAKO SE TVRDI, TEKOVINA REVOLUCIJE I CARSTVA •
evo što o tome kaže Tocq.: „ Dopuštam da je centralizacija divna tekovina, slažem se da nam Europa na
njoj zavidi, no tvrdim da ona nije tekovina revolucije“ to je tvorevina starog režima, i štoviše, jedini dio njegova političkog ustroja koji je preživio revoluciju zbog toga što se samo on mogao prilagodiiti novom društvenom stanju što ga je revolucija stvorila •
u ovom poglavlju Tocq. nas uvodi u bivušu upravu kraljevine „ovdje se prvenstveno želim pozabaviti onim što je onodobni jezik nazivao izbornim pokrajnama,
manda je izbora bila manje nego bilo gdje drugdje“ te su pokrajine zatvarale prsten oko Pariza i tvorile srce Francuske i najbolji dio njezina tijela •
Kako je izgledala uprava Francuske starog režima (režima prije revolucije) ?
92
•
Francusku su pokrivala upravna tijela ili dužnosnici koji su bili samostalni jedni u odnosu na druge njihove se ovlasti međusobno isprepleću i dodiruju
tako primjerice sudbena vijeća neizravno sudejluju u zakonodavnoj vlasti, i imaju pravo donošenja uredbi koje su obavezujuće unutar područja njihove nadležnosti
•
redovni suci donose redarstvene odredbe u gradovima i trgovištima gdje im je središte
gradovi su razlnoliko ustrojeni njihovi poglavari nose različite nazive (gradonačelnik, konzul, načelnik) , i njihova vlast potiče iz različitih izvora: jedne bira kralj, druge bivši vlastelin, neke sugrađani, a neki su kupili doživotno pravo namjesništva u gradovima
•
u središtu kraljevine oblikovalo se iznimno moćno upravno tijelo, koje je u sebi objedinilo sve sastavnice vlasti – kraljev savjet kraljev savjet je sve u jednome: a) vrhovno sudebeno vijeće – jer ima pravo poništavanja presuda redovitih sudova b) viši upravni sud – jer upravo u njegovu nadležnost spadaju sve posebne sudske nadležnosti c) zakonodavna moć – pretresa i predlaže većinu zakona, utvrđuje i razrezuje poreze kraljev savjet sam odlučuje o svim važnim poslovima i nadgleda niže vlasti, a on nema nikakvu vlastitu nadležnost – odlučuje samo kralj kraljev savijet zapravo nije ništa drugo do tijela koje se sastoji od pukih «davatelja mišljenja» članovi kraljeva savijeta nisu vlastelini, nego osobe osrednja ili niža roda, i svi su smjenjivi
•
kao što upravom cijele zemlje ravna jedno tijelo (kraljev savijet), tako je cjelokupno vodstvo unutarnjih poslova povjereno brizi samo jednog činovnika – generalnog nadzornika svakoj oblasti dodjeljen je posebni ministar, međutim on rijetko djeluje, a tekuće poslove vodi generalni nadzornik, tako da on postupno preuzima na sebe sve javne poslove povremeno obavlja poslove ministra financija, ministra unutarnjih poslova, ministra javnih radova, ministra trgovine...
93
•
kao što središnja uprava ima samo jednog činovnika u Parizu (generalnog nadzornika), tako ima samo jednog činovnika u svakoj oblasti – intendant: on je čovjek obična roda, nikad rodom iz oblasti njega bira vrhovništvo, koje ga u svakom trenutku može smjeniti u njegovim je rukama sabrana sva vlast koju posjeduje sam Savjet, i on je obnaša u prvoj instanci poput Savjeta, i on posjeduje upravne i sudbene ovlasti intendant za svaki kanton (niže upravno tijelo od oblasti) imenuje zamjenika kojeg po volji može smjeniti zamjenik predstavlja svu vlast u kantonu koji mu je dodjeljen, potčinjen je intendantu, kao što je on potčinjen ministru
•
svi ti moćni dužnosnici su bili u sjeni ostatka feudalne aristokracije u društvu, plemići su uvijek bili po dostojantvu, ugledu i bogatstvu ispred dužnosnika plemstvo je stajalo uz bok vladara i činilo njegov dvor, zapovjedalo brodovljem i vojskom intendanti, u njihovim očima, bijahu predstavnici uljezničke vlasti – skorojevići no upravo intendanti vladaju Francuskom, što će se vidjeti, a ne plemstvo
•
porezni sustav:
•
glede poreza, samo je «kraljev savjet» mogao pregovarati s novčarskim zadrugama, i utvrđivati uvijete i način ubiranja poreza
•
sve ostale pristojbe poput daće, glavarine i dvadesetine određivali su i naplaćivali činovnici središnje uprave svu je moć držao intendant sa svojim činovnicima, samo je on raspodjeljivao daću po župama, vodio i nadgledao poreznike, odobravao odgode ili rasterećenja generalni nadzornik, intendant i savjet utvrđivali su iznos svake stavke
•
novačenje za narodnu stražu bilo je povjereno činovnicima središnje vlasti «kraljev savjet» je određivao ukupan broj ljudstva, a «intendant» je određivao koliko se ljudi mora unovačiti u pojedinoj župi
94
žaliti se moglo samo intendantu ili Savjetu •
o javnim radovia, čak i onima koji su imali najužu mjesnu svrhu, odlučivali su i vodili isključivo činovnici središnje vlasti – intendanti
•
središnja vlast je na sebe pripisala dužnost, da putem svojih činovnika, održava javni red i mir u oblastima konjaničko oružništvo svagdje je stavljeno pod upravljanje intendanata
•
on se upravo pomoću tih vojnika nosio sa svim nepredvidivim opasnostima
u feudalnom društvu, vlastelin je imao velika prava, ali i velike dužnosti njegova je zadaća bila da pomaže sirotinju na svojem području
•
kako su vlastelinu bile oduzete njegove ovlasti, tako je bio oslobođen i svojih dužnosti međutim, nije postojao nitko tko bi bio zakonski obavezan brinuti se za zakonsu sirotinju Savjet je svake godine svakoj oblasti doznačio novčana sredstva, koje je intendant raspodjeljivao župama na ime potpore savjet je svake godine izdavao ukaze kojima se naređivalo da se u nekim mjestima otvaraju milosrdne radionice, u kojima su najsiromašniji seljaci mogli raditi za nisku nadnicu nije teško pretpostaviti, da je milostinja, dodjeljivana iz takve udaljenosti, često bila oskudna
•
središnja vlast, nije se ograničavala samo na tome da pritekne seljacima u pomoć kad se nađu u nevolji, ona ih je nastojala podučiti umijeću kako da se obogate
s tim ciljem nalagala je intendantima da dodjele seljacima ratarske priručnike
međutim, učinak bi bio mnogo bolji da se smanjio i ujednačio teret poreza što su tada mučili poljodjelstvo
•
Savjet je i obrtnike nastojao primorati da budu napredniji no što su to moža već bili
brojnim ukazima, se obrtnici obavezuju da rade određenim metodama i izrađuju određene proizvode
Zaključak: iz svega navedenoga vidi se da Centralizacija uprave nije tekovina revolucije, ona je postojala u vrijeme Starog režima
III. DA JE DANAŠNJE TAKOZVANO UPRAVNO STARATELJSTVO USTANOVA STAROG REŽIMA
95
•
u Francuskoj su gradske slobode nadživjele feudalizam gradovi su sačuvali pravo samouprave, naći će se i takve gdje je puk birao gradska poglavarstva, a ona su njemu bila odgovorna
•
izbori, u cijeloj zemlji, prvi puta su bili ukinuti 1692. godine dužnosti gradskih poglavarstava tada su stavljene na raspolaganje kralju, koji je u svakome gradu nekolicini stanovnika prodavao doživotno pravo vladanja ostalim građanima
•
taj veliki prevrat izveden je bez nekog političkog cilja
Luj XI. ograničio je gradske slobode jer se bojao njihove demokratičnosti, a Luj XIV. ih je ukinuo a da ih se nije bojao – zapravo on ih nije želio ukinuti nego je radije njima trgovao
ta trgovina trajala je 80-tak godina, a unutar njih 7 se puta prodavalo gradovima prava da biraju svoja poglavarstva i tek što okuse slast samouprave, oduzme im se da bi se ponovo prodala zašto? „Oskudnost naših financija, primorala nas je da posegnemo za najpouzdanijim sredstvima,
da se ona ublaži“ – kaže se u jednoj od Knjiga žalbi prema Tocq. to je najsramotnija karakteristika starog režima •
godine 1764. vrhovništvo se prihvaća izrade novog načina upravljanja gradovima
•
vladanje gradovima povjereno je dvijema gradskim skupštinama: 1.
Gradsko vijeće – koje se sastoji od gradskih službenika
to je izvršna vlast općine/grada njegovi članovi dobivaju vlast na određeno vrijeme putem izbora gradski službenici ne dobivaju plaću, ali uživaju izuzeće od poreza i povlastica među njima ne vlada nikakva hijerarhija uprava je skupna 2. Opći sabor – kojeg bira gradsko vijeće •
u 15. stoljeću «opći sabor» je bio cjeli puk u to vrijeme, svoje općinske službenike, birao je cijeli puk
•
u 18. stoljeću «opći sabor» više nije narod, koji djeluje kao tijelo, već je uvijek predstavnički, no sabornike ne bira cjelokupno općinstvo, te on više nema narodni duh
96
sabor se sastoji od odličnika, od kojih, jedni ulaze u njega po njima pripadanim pravima, druge šalju cehovi i zadruge, a svi u njemu obnašaju imperativni mandat što dublje zalazimo u 18. stoljeće, broj odličnika po osnovi prava raste, a zastupnici obrtničkih cehova nestaju •
puk, koji više ne bira gradske skupštine, prestaje se zanimati za gradske poslove, i živi unutar vlastitih zidova poput stranca najvažniji interesi grada kao da ga se ne tiču tamo gdje se smatralo da je potrebno ostaviti barem privid slobodnog izbora, htjelo se da puk ide glasati, no on je to tvrdoglavo odbijao
svi vladari, koji su ukidali slobodu, isprva su nastojali sačuvati njezina vanjska obličja, što se moglo vidjeti od Augustina pa do današnjih dana
na taj su način nastojali doći do pogodnosti, koje im može pružiti samo apsolutna moć, prekrivena prividom javne suglasnosti
•
gradska uprava 18. stoljeća pretvorila se u mjesnu oligarhiju nekoliko obitelji vodilo je sve poslove, daleko od očiju javnosti i bez ikakve odgovornosti spram nje ta je bolest zahvatila upravo u cijeloj Francuskoj – na nju upozoravaju intendanti, ali jedini ljek koji oni mogu smisliti jest veća potčinjenost mjesnih vlasti središnjoj vlasti to dovodi do toga, da gradovi više ne mogu uvesti trošarinu, naplatiti doprinos, prodavati svoja imanja, parničiti se, dati svoja dobra u najam, niti upravljati njima a da se u to ne umiješa intendant gradski službenici stoga se opravdano osjećaju ništavno
•
prijeđemo li iz gradova, na selo, naći čemo drugačije vlasti, drugačije oblike, ali istu ovisnost
•
u srednjem vijeku, stanovnici svakog sela su tvorili zajednicu odvojenu od vlastelina vlastelin ju je nadgledao i njome vladao, ali je ona posjedovala određena zajednička dobra samo u svojem vlasništvu
•
u 18. stoljeću u većini župa sve se svodi na dva dužnosnika: poreznik i načelnik ti službenici su postali oruđem države a ne predstavnicima zajednice
97
poreznik naplaćuje daću i on je pod izravnim ravnanjem intendanta načelnik je pod izravnim ravnanjem zamjenika intendanta i njega predstavlja u svim radnjama koje se tiču javnog reda i mira ili vlasti vlastelin ostaje izvan svih tih dnevnih poslova •
gotovo svi imućniji i obrazovaniji župljani bježe u grad, tako da u župama ostaje tek stado neukih i prirostih seljaka, nesposobnih da upravljaju zajedničkim poslovima
•
do revolucije, seoska je župa u Francuskoj zadržala nešto od one svoje demokratičnosti, kakva se u njoj mogla vidjeti u srednjem vijeku kada je trebalo izabrati općinske službenike ili odlučiti o nekom važnom poslu, seosko bi zvono pozvalo seljane pred crkvu, a sudjelovati su mogli i bogati i siromašni činjenica jest da se na takvim saborima nije moglo vidjeti pravo odlučivanje ili glasovanje u punom smislu te riječi, no svatko je mogao izreći svoje mišljenje, a bilježnik ga je zapisao u svoje zapisnike taj demokratski seoski sabor, mogao je izražavati svoju volju, ali baš kao i gradsko vijeće, nije imalo pravo da tu svoju volju i provede župni/seoski sabor se smio sastajati samo kada bi mu intendant to dopustio i unatoč jednoglasnosti u svojim odlukama, taj sabor nije mogao nametnuti svoju volju, nije mogao prodavati ili kupovati, nije mogao davati u najam ili parničiti se, ako mu to nije odobrio «kraljev savijet» tim istim propisima bila je podložna Parizu, kako najdalja, tako i najbliža seoska župa no bez obzira na sve to, ti posljenji ostaci župnih vlasti seljacima su još bili prirasli srcu, stoga su od svih političkih sloboda oni najbolje razumjeli župnu slobodu
Zaključak: pod starim režimom (vrijeme Francuske prije revolucije), kao i u naše vrijeme (vrijeme Tocq. desetljeća poslje revolucije) u Francuskoj nije bilo grada, trgovišta, sela, zaselka, ubožnice, samostana, škole koja bi mogla samostalno voditi svoje poslove
tada, kao i danas, uprava je sve Francuze držala pod svojim starateljstvom
IV. UPRAVNO SUDSTVO I ZAŠTITA DUŽNOSNIKA USTANOVE SU STAROG REŽIMA •
paradoks Francuskog sudstva jest u tome što u Europi nije bilo zemlje gdje bi redovni sudovi bili samostalniji od Francuske, ali niti zemlje gdje bi se češće posezalo za neredovnim sudovima
98
•
kralj ničim nije mogao utjecati na suce: nije ih mogao opozvati, nije im mogao narediti njihov premještaj, nije ih mogao unaprijediti – jednom rječju nije ih mogao držati u šaci uskoro je kralju zasmetala tolika samostalnost sudova to ga je ponukala, da iz njihova djelokruga izuzme poslove što su se izravno ticali njegove vlasti, i da za svoju potrebu, mimo njih, stvori svojevrstan ovisniji sud, koji je podanicima pružao nekakav privid pravde, no od koje mu nije prijetila nikakva opasnost
•
u kraljevim ediktima i proglasima iz tog vremena, uvijek se može pronaći da je vlast svaku svoju mjeru popratila napomenom, da se svi prigovori koja bi ta mjera mogla izazvati može iznjeti isključivo pred intendante i savjet drugim rječima vjećima i sudovima zabranjuje se nadležnost u takvim slučajevima
•
predmeti uređeni zakonima ili običajnim pravom, kralj ili savjet preuzimali su evokacijom, kojom se otima iz ruku redovitih sudaca parnice gdje uprava ima svoj interes i preuzima ih na sebe od tog vremena, većina spornih pitanja, što ih stvara ubiranje poreza pripada isključivo u nadležnost intendanata i savjeta; jednostavnije rečeno upravni sudovi rješavaju sve sporove za koje je zainteresirana javna vlast
•
intendanti su nastojali proširiti broj neredovnih sudbenih nadležnosti jedan od njih kaže:“Redovni sudac podložan je utvrđenim pravilima koja ga obavezuju da kazni
činjenicu protivnu zakonu, a savjet, ako je cilj koristan, propise uvijek može omekšati “ stoga se učestalo vidjelo kako intendant ili savjet na sebe preuzimaju sudske sporove koji se jedva mogu povezati sa javnom upravom: npr. plemić posvađan sa svojim susjedom i nezadovoljan presudom sudaca, može tražiti od savjeta da evocira predmet većina nemira, što su izbijali zbog skupoće žita, prilika su za evokaciju •
nakon revolucije, moderni pravnici su uvjeravali da je od revolucije ostvaren veliki napredak: ranije su sudbena i upravna vlast bile pomiješane, a revolucija ih je odvojila i svaku od njih vratila na njezino mjesto Tocq. smatra da je istina da je pravosuđe istjerano iz upravne oblasti, no istodobno vrhovna vlast se stalo uvlači u oblast pravosuđa mješanje pravosuđa u upravu šteti samo njezinom radu, dok mješanje uprave u pravosuđe obespravljuje ljude i tjeri ih da postanu prevratnici i robovi
99
Zaključak: •
za bivše monarhije vlasti vlast nije ništa manje se trudila da svoje dužnosnike poštedi neugodnosti ispovjedanja pred licem poravde
•
postoji samo jedna bitna razlika između te monarhije vlasti (stari režim prije revolucije) i današnjeg doba (doba u kojem živi Tocq. nakon revolucije): prije revolucije, vlast je svoje činovnike mogla štititi jedino služeći se samovoljnim mjerama, a poslje revolucije zakonski im je omogućila da zakone krše
V. KAKO SE SREDIŠNJA VLAST MOGLA UVUĆI U STARE VLASTI I ISTISNUTI IH, NE RAZORIVŠI IH •
o središnjoj vlasti: samo jedno tijelo iz središta kraljevine uređuje javnu upravu u cijeloj zemlji jedan ministar ravna svim unutarnjim poslovima u svakoj oblasti jedan činovnik vodi poslove do najsitnije pojedinosti niti jedno niže tijelo ne može stupiti u djelovanje ako mu to nije prethodno odobreno neredovni sudovi rješavaju sporove gdje je zainteresirana uprava i pokrivaju sve njezine činovnike
•
starim vlastima ostavljane su njihove drevne časti i naslovi, ali su im malo pomalo ustezane ovlasti
•
iskorištavajući tromost takvih vlasti, sebičnost, nedostattke središnja je vlast sve bivše vlasti zamjenila samo jednim činovnikom – intendantom
•
u tom velikom pothvatu ometala ju je samo sudebena vlast, ali je i nju na kraju prigrabila neredovnim sudovima
•
parlamenti nisu bili ukidani, ali su stavljani pod kontrolu središnje vlasti tako se u iznimnim slučajevima, poput nerodice (suše), kad bi pučke strasti pružale uporište sudačkoj ambiciji, središnja vlast prepustila na trenutak parlamentima da upravljaju, no ubrzo bi ih ponovo vratila na svoje mjesto i ponovo polagala pravo na njihove ljude i poslove
•
sukobi između parlamenta i kralja obično su izbijali povodom kakvog novog poreza, što je značilo da se protivničke strane nisu prepirale oko upravne moći, nego oko zakonodavne vlasti što se više približavamo revoluciji, ta je pojava učestalija; parlamenti se sve više mješaju u politiku, a kako središnja vlast postaje sve iskusnija i spretnija, parlamenti se sve manje bave upravom, tako da postaju sve manje upravljači a sve više tribuni
100
•
prije nego što je revolucija izbila jačala je središnju vlast jedino je ona mogla ostvariti zamisli Francuza
•
prvi nalet revolucije razorio je ustanovu monarhije, koja je obnovljena 1800. godine u to doba nisu trijumfirala načela uprave iz 1789. godine, nego naprotiv na snagu su vraćena ona prije revolucije tj. ona koja su vrijedila u starom režimu
•
Tocq. smatra da se centralna vlast neokrnjena mogla prenjeti iz starog režima u novo društvo zahvaljujući tomu što centralizacija u revoluciji nije propala, jer je upravo ona bila ishodištem – revolucija se odvijala u njezinom znaku demokratski prevrat, koji je razorio brojne ustanove starog režima, morao je učvrstiti jedinstvo centralizacija je tako našla mjesto u društvu što ga je taj prevrat (revolucija) stvorila, tako da se lako mogla smatrati jednom od tekovina revolucije
VI. O ĆUDI (karakteru) I NAVADAMA (navikama) UPRAVE POD STARIM REŽIMOM •
uprava u Francuskoj, potkraj 18. stoljeća izgledala je tako da je državni ministar iskazivao želju da dopre do svakog posla, ma gdje god da se on obavljao, i da sve sređuje iz Pariza
•
potkraj 18. stoljeća, ne otvara se niti milosrdna radionica u zabiti neke upravne oblasti, a da generlani nadzornik sam ne želi nadgledati njezine rashode, sam sastavljati uredbe o njezinom radu
•
da bi se moglo sa svime upravljati iz Pariza valjalo je smisliti stotine sredstava nadzora to je za posljedicu imalo da se spisi gomilaju u beskraj, a upravni postupak tako je spor da nikada nije prošlo manje od godine dana prije nego što neka župa dobije odobrenje da podigne zvonik ili popravi župni dvor
•
u takvim uvijetima nastaje klasa «upravnih dužnosnika» koja posjeduje osebujne tradicije, vrline, čast i vlastiti ponos oni su nova aristokracija u društvu, koja samo čeka da joj revolucija isprazni mjesto
•
ta je klasa iskazivala mržnju prema svima koju su se htjeli baviti javnim poslom mimo nje, pa bili to građani ili plemstvo ona ne želi ćuti da bi građani sami odlučivali o vlastitim poslovima
101
•
ono što ta klasa dopušta jest da se napadaju temeljna načela na kojima je počivalo tadašnje društvo, pa čak i da se napada Boga samo da se ne izrekne niti riječ kritike na njezin račun ili račun njezinih činovnika to je činila namjerno kako bi Francuzima ostavila barem trenutak slasati slobode time što im je omogućila raspravu o svakovrsnim teorijama u pitanjima vjere, filozofije, morla, pa čak i politike
•
u 18. stoljeću uprava (i klasa upravnih dužnosnika) se okomila na novine, premda je u tim novinama bilo više stihova nego slobode sobzirom da ih nije mogla ukinuti, odlučila je da ih okrene sebi u korist
•
središnja vlast u Francuskoj je bez rezultata, štoviše štetna – upravo zbog toga što se prihvaća posla što nadilaze njezine moći i što nema nikoga da je kontrolira lako odustaje o najnužnijih reformi, ali zato stalno mjenja svoje uredbe ili zakone novi se propisi izmjenjuju takvom brzinom da činovnici stalno dobivaju nove zapovijedi što ih onemogućava da rade bilo što drugo osim njihova proučavanja
•
tko nije vidio upravu starog režima ne može si predočiti nehaj, s kojim na kraju na zakon počinju gledati i oni koji ga primjenjuju, budući da više nema niti političke skupštine niti novina da uspore samovolju ministara i njihovih ureda = središnje uprave
•
zbog svega toga Tocq. je zaključio kako je „povijest galerija slika s malo orginala i mnogo kopija “
•
sama središnja uprava/vlast rijetko je kršila zakone, no svakodnevno bi tjerala zakone na uzmak, zbog posebnih slučajeva ili lakšeg poslovanja
•
povodom trošarine koje je neki izvođač državnih radova htio biti oslobođen, jedan je intendant napisao ministru: sigurno je da strogo pošitvanje edikata i ukaza, znaći da ne postoji izuzeće od nameta, no
upućeni ljudi znaju kako to ide s tim odredbama, te da one nikada nisu bile zaprekom za izuzeća •
u ovom je sadržan cijeli stari režim: propis krut, praksa meka, takva je njegova ćud
•
česte su kritike da Francuzi su nemarni spram zakona, ali kako su i mogli naučiti da ga poštuju i pridržavaju se, kada svaki tužitelj moli da se odstupi od postojećeg propisa u njegovu korist, tako uporno i samouvjereno kao da trži da se poštuje propis koji se krši
•
u takvim vremenima podložnost/pokornost vlastima još je postojala, ali ona je bila posljedica običaja a ne volje
102
•
središnja vlast 18. stoljeća u Francuskoj bila je takva da je svatko u njoj gledao osovinu društvenog stroja – jedinog i nužnog čimbenika javnog života
•
ciljevi kojima streme reformatori, razni su ali im je sredstvo uvijek isto oni žele posuditi „ruku“ središnje vlasti i upotrebiti je da sve sruše, pa onda sve grade po svome nacrtu kojeg su sami smislili moć države ne smije se ograničiti, radi se samo o tome da državu treba nagovoriti da se njima služi na primjeren način
•
nitko ne pomišlja da bi se bilo kakav posao mogao uspješno obaviti a da se u njega ne umješa država (središnja uprava/vlast) čak se i poljodjelci priklanjaju mišljenju da će država biti kriva ako se poljodjelstvo ne usavrši, jer im ne daje dosta poduke niti pomoći
•
u očima većine samo vlast može osigurati javni red i mir
•
budući da je središnja vlast zauzela mjesto Providnosti (mjesto božanskog bića), prirodno je da se svatko upravo njoj obraća u svojoj nevolji stoga se nalazi veliki broj zamolbi; police, na kojima su te zamolbe pohranjene, možda je jedino mjesto gdje su se sve klase, od kojih se sastoji društvo starog režima, izmješale seljaci mole da im se obešteti gubitak stoke ili kuće; imućni posjednici mole da im se pomogne da probitačnije iskoriste svoju zemlju; obrtnici od intendanta mole da ih se zaštiti od konkurencije u vrijeme nerodica (suša, poplava...) cijelo pučanstvo pojedinog generaliteta se okreće intendantu, kao da samo od njega očekuje hranu
Zaključak: •
nije čudno što je centralizacija tako lako obavljena u francuskoj na početku 19. stoljeća
ljudi 1989. godine su srušili zgradu, no temelji su ostali nedirnuti u dušama njezinih rušitelja
na njima se odmah mogla početi graditi nova zgrada, čvršća što je ikada bila starija
VII. KAKO JE U FRANCUSKOJ PRIJESTOLNICA, VIŠE NO IGDJE U EUROPI, VEĆ PRETEGLA NAD PROVINCIJOM I UPILA CIJELU ZEMLJU
103
•
uzrok političke premoći prijestolnica nad ostatkom vladavine nije njihov položaj, niti veličina ili bogatstvo nego priroda vladavine London, stanovništvom jednak jednoj kraljevini, nije imao premoćni utjecaj na život Velike Britanije niti jedan građanin SAD-a ne pomišlja da bi narod New Yorka mogao odlučivati o sudbini Američke unije
•
Pariz je 1789. godine već sama Francuska Montesque 1740. godine piše svojem prijatelju da u Francuskoj postoji samo Pariz i udaljene oblasti Markiz de Mirabeau o Parizu kaže: „Prijestolnice su nužne, no ako glava postane prevelika tijelo
kleca, i sve propada“ •
proces iseljavanja iz provincije u prijestolnicu svih koji imaju dara Montesq. naziva svojevrsnim njemim prevratom koji pustoši provinciju, lišavajući se njezinih odličnika
•
takav razvoj događaja vlada Francuske nije predvidjela; ona je zapažala samo njegov najmaterijalniji aspekt a to je narastanje gradova gledala je kako se Pariz danodnoćno širi i bojala se mogućih teškoća u upravljanju tako velikim gradom
•
postoji veliki broj kraljevih odredaba kojima je bio cilj zaustaviti taj rast 6 puta za vrijeme svoje vladavine Luj XIV. je nastojao zaustaviti širenje Pariza, ali u tome ne uspjeva
•
razlog daljenjeg rasta Pariza ne treba tražiti u njegovim zidinama, nego izvan njih u to se vrijeme moglo vidjeti kako posvuda isčezavaju mjesne slobode, znakovi samostalnog života nestaju, a osebujni izgledi oblasti, po kojima su bile poznate, slabe to nije značilo da je nacija zapala u čamu, nego da je glavni pokretač života bio Pariz Pariz je naposljetku uspio progutati provinciju u trenutku kada izbija revolucija, taj je prevrat već posve dovršen
•
Arthur Young je napustio Pariz koji dan prije pada Bastille
104
ostao je zateknut kontrastom između onoga što je vidio u gradu i onoga što vidi izvan njega u svakome gradu Young je pitao stanovnike što bi oni htjeli raditi; odgovor je uvjek bio isti:“ Mi
smo samo oblasni grad, treba vidjeti što će napraviti Pariz “; Young dodaje da se ti ljudi ne usude imati niti svoje mišljenje dok ne saznaju što misli Pariz •
stoga nije teško zaključiti da Ustavnotvornoj skupštini nije bio problem jednim udarcem razoriti sve francuske oblasti, nakon što je Pariz bio stavljen pod kontrolu
•
u isto vrijeme kada ja Pariz dovršavao svoj proces jačanja prema van, bili smo svjedoci još jedne promjene unutar njega samoga
umjesto da Pariz bude gradom razmjene, poslova, potrošnje i zadovoljstva, on je postao gradom tvornica i rukotvorina
čini se da već u srednjem vijeku, Pariz nije bio samo najveći grad, nego i grad sa najrazvijenijim obrtima u kraljevini
•
kako su se svi upravni poslovi povlačili u Pariz, tako je on postajao sjedištem rada i obrta
jedan od razloga zbog kojeg je radništvo hrlilo u Pariz iz svih krajeva Francuske bile su zapreke koje su sputavale obtnike u njihovom radu, a koje su u Parizu bile manje nego drugdje
•
Pariz je tako postao gospodarom Francuske, a uskoro se počela i stvarati vojska koja će se učiniti gospodaricom Pariza
centralizacija uprave i svemoć Pariza uvelike su pridonjele padu svih vladavina
VIII. DA NIGDJE KAO U FRANCUSKOJ LJUDI NE BIJAHU POSTALI TAKO NALIK JEDNI DRUGIMA •
u Francuskoj 18. stoljeća vide se dva oprečna prizora: s jedne strane svi ljudi koji u njoj žive su nalik jedni drugima, a s druge strane usred te jednoobrazne gomile, izdiže se čudesno mnoštvo malih brana koje djele to društvo na veliki broj djelova koji se bave samo svojim vlastitim interesima
•
već spomenuta činjenica, da se samosvojni život u oblastima ugasio diljem Francuske, je pomogla tome da svi Francuzi postanu međusobno slični
•
što više se ulazi u 18. stoljeće raste broje edikata i kraljevih proglasa kojima se uvode ista pravila, na isti način u sve djelove kraljevine ne rađa se samo u glavama vladara, nego i njihovih podanika ideja o sveobuhvatnom i jednoobraznom zakonodavstvu, istome za sve i svagdje
105
•
ne postaju samo oblasti nalik jedna drugoj, već u svakoj od njih, unatoč posebnosti njihova položaja, i ljudi postaju sličniji, i ljudi različitih klasa, barem one koje svrstavamo u puk nigdje to nije jasnije izraženo nego u knjigama žalbi, jer čitajući ih otkrivamo kako se ljudi razlikuju po interesima, ali u svemu ostalome postaju jednakima
•
ako se prouče rane staleške skupštine, može se vidjeti posve oprečan prizor građanin i plemić imali su više zajedničkih interesa, više zajedničkih poslova, ali tada kao da pripadaju dvijema različitim klasama već nekoliko stoljeća francuski plemići su neprestalno siromašili; unatoč svojim povlasticama plemstvo je propadalo svakim danom, a treći stalež se domogao bogatstva tom postupnom siromašenju valja potražiti uzrok u ustinjavanju zemljišnog posjeda – plemić je komad, po komad te zemlje odstupao seljacima to postupno siromašenje plemstva se osjećalo diljem kontinenta, svagdje gdje je feudalni sustav, kao što je to bilo u Francuskoj, išao ka svome kraju, a nije ga zamjenio neki novi oblik aristokracije u Francuskoj je izgledalo kao da samo neplemići nasljeđuju sva dobra koja plemstvo gubi, reklo bi se da su se hranili upravo na njegovom tkivu; u mnogim slučajevim građanin je po bogatstvu, bio ravan plemiću, a nerjetko i bogatiji od njega
•
obrazovanje i način života su proizveli na stotine sličnih karakteristika između građana i plemića građanin je bio jednako obrazovan poput plemića, i što je najvažnije obojca su obrazovanje dobivala na istom izvoru – Pariz je sve više bio učitelj cijele Francuske, tako da je naposljetku sve umove oblikovao na istu sliku i priliku
•
na kraju 18. stoljeća jedina razlika između građana i plemića bila je u manirama no u svemu ostalome, svi oni koji su bili izna puka (seljaka, neukih...) bili su jedni drugima nalik: imali su iste ideje, iste navike, sljedili iste ukuse, odavali se istim zadovoljstvom, čitali iste knjige, govorili istim jezikom razlikovali su se samo po pravima
IX. KAKO TO DA LJUDI BIJAHU TAKO SLIČNI, A NIKADA PODJELJENIJI NITI OTUĐENIJI U MEĐUSOBNO RAVNODUŠNE MALE SKUPINE
106
•
u doba kada se u Europi uspostavio feudalni sustav, ono što će se ubudće zvati plemstvom, nije se odmah zasnovalo kao kasta plemstvo je isprva bilo samo aristokracija plemstvo kastom postaje u srednjem vijeku; ono doduše zadržava značajku aristokracije
•
svagdje na europskom kontitnentu, gdje se uspostavio feudalni sustav završio u kasti, a samo u Engleskoj se vratio aristokraciji posjetivši Veliku Britaniju, Montesq. ispravna zaključuje da se nalazi u zemlji koja nije nimalo nalik na ostatak Europe toliko razlikovanje od ostatka Europe Englesku tada nisu činili njezin parlament ili slobode nego nešto samosvojsnije i djelotvornije: Engleska je bila jedina zemlja, gdje kastinski sustav nije bio samo poljuljan nego stvarno razoren; plemići i neplemići bavili su se istim poslovima, prihvaćali su iste struke, i što je mnogo značajnije međusobno su se ženili (kći najvećeg vlastelina, bez srama se je mogla udati za skorojevića)
•
u Francuskoj, čak i nakon 60 godina poslje revolucije takvo što neće se naći; stare i nove obitelji, naizgled jednake, još uvijek izbjegavaju mješati se brakom
•
često se spominje kako je englesko plemstvo bilo mudrije i otvorenije od ostalih plemstava, ali točnije je reči da u Engleskoj već odavno nije postojalo plemstvo
proteklo je nekoliko stoljeća otkako je riječ « plemić» posve promjenila značenje a riječ «neplemić» prestala postojati
•
u Engleskoj se i značenje riječi « gentelmen» mijenja tijekom vremena – značenje se proširuje kako se približava i preklapa položaj ljudi u društvu
kako stoljeća prolaze riječ «gentelmen» upotrebljava se za označavanje ljudi smještenih sve niže na društvenoj ljestvici
naposljetku ta riječ prelazi u Ameriku gdje se njome označavaju svi građani „povijest te
riječi sama je povijest demokracije“, zaključuje Tocq. •
u Francuskoj je riječ «gentilhomme» uvijek ostala čvrsto utisnuta u svoje prvotno značenje
sa revolucijom ona je izašla iz upotrebe, ali se njezino značenje nije promijenilo
riječ što je služila za označavanje kaste, ostala je nedodirnuta zbog toga što se održala i sama kasta, jednako izdovjena od svih ostalih, kako je to oduvijek i bila
107
•
Tocq. smatra kako se kasta razvija obrnutim putem nego što je to bilo kod Engleza, te da kasta kastom postaje kasnije
•
premda građanin i plemić bijahu sve sličniji, oni se međusobno udaljavaju jedan od drugoga
•
u srednjem vijeku i dotle god je vladalo feudalno pravo, svi su dobili zemljišni posjed, premda mnogi, dakle nisu bili plemići, vladali su zajedno sa vlastelinom feudalnim imanjem
određeni dio godine morali su provesti na njegovom dvoru, pomagati mu u sudovanju i upravljanju stanovnicima
•
vlastelinski dvor bio je glavna osnova feudalnog poretka vlasti
ono što je za sitne posjednike na selu bio vlastelinski dvor, to je za građane u gradovima bila oblasna, a kasnije i velika staleška skupština
ako se prouči položaj građanstva u 14. stoljeću, iznenenadit će se čitatelj položajem koje je građanstvo uživalo u takvim skupštinama, kao i njegovim utjecajem u istima
kao pojedinac, građanin 14. stoljeća zacjelo je bio daleko od građanina 18. stoljeća, ali kao tijelo u političkom ustroju društva tada je građanstvo imalo sigurniji i viši položaj
•
njegovo pravo na sudjelovanje u vlasti je neosporno, ima znatnu ulogu u skupštinama
međutim, kako se skupština sve rijeđe sazivala, te kako opće slobode na kraju zamiru, građanin i plemić gube doticaj u javnome životu
nikada više oni neće osjetiti potrebu da se približe jedan drugome i djeluju kao saveznici; svakim su danom sve samostalniji ali i otuđeniji jedan od drugoga
upravo u 18. stoljeću taj prevrat (odvajanje) je dovršen – dvije klase ne postaju samo supranice nego i neprijateljice
•
ono što je upravo Francuska specifičnost jest to da kako plemići gube politićku moć, tako plemić kao pojedinac, stječe mnoge povlastice koje nikada nije posjedovao ili mu se povečavaju one koje je već imao
plemstvo ima sve manje prava da zapovijeda, no plemići sve više osvajaju isključivo pravo da budu prve sluge u gospodara
•
što je plemstvo postajalo manje aristokracijom, to se više pretvaralo u kastu
premda se neravnopravno oporezivanje ustoličilo diljem kontineta, nigdje to nije bilo tako izraženo kao u Francuskoj
108
od svih načina da se među ljudima uspostave razlike, porezna nejednakost je najpogubnija, ali ujedno i najbolji način da se na nejednakost nadoveže izoliranost
jer od trenutka, kada dvije klase prestaju podlijegati istim porezima, one također gube sve razloge da ikada više odlučuju zajedno
to što su srednje klase u Engleskoj ostale tako prisno povezane, umjesto da sa aristokracijom zarate, nije posljedica otvorenosti te aristokracije, nego toga što su joj granice bile nepoznate
•
brana što je francusko plemstvo odvajalo od ostalih klasa, premda je bijaše lako preskočiti, uvijek je bila vidljiva i črvsta, uvijek prepoznatljiva po blještavilu mrskom onome tko nije u njoj
onaj tko bi ušao u francusko plemstvo, dakle onaj koji bi preskočio tu branu, odvojio bi se povlasticama koje za ostale bijahu tegobne i ponižavajuće
•
sustavnim proizvođenjem novih plemića nije jenjavala omraza neplemića spram plemića, nego naprotiv, ona se zaoštravala preko svake mjere
ona je postajala svakim danom veća zbog zavisti koju je novi plemić uljevao svojim donedavnim parnjacima
•
ako ostavimo plemstvo po strani i promotrimo li građanstvo, vidjeti ćemo da je prizor identičan: građanin je jednako izdvojen iz puka, koliko je plemić izdvojen iz građanstva
•
cijela srednja klasa u starom režimu živjela je u gradovima; dva su uzroka tome: povlaštenost plemića i daće
vlastelin koji je živio na svojoj zemlji bio je bezobziran sparm građana
u gradovima su građani uvijek mogli pronaći načina da se oslobode daće ili ublaže njezin teret, što građanin kao pojedinac, ne bi nikada mogao učiniti da je ostao živjeti na svojem imanju
građani su na taj način izbjegli, ne samo obavezu da plaćaju daču, nego i obavezu da je naplaćuju, čega su se mnogi bojali više nego prvog – jer nikada nije bilo goreg položaja od župnog poreznika
Turgot se u tome slaže:“ubiranje daće tijera u grad gotovo sve pučane “
to je također jedan od razloga zbog kojeg Francuska ima više gradova, a posebno gradića nego većina ostalih europskih zemalja
•
unutar gradskih zidina, bogati pučanin, posve bi se otuđio od poslova i briga svojih parnjaka, koji su ostali na vlastelinskim imanjima
109
njegov život imao je samo jedan cilj – da u gradu koji ga je prigrlio – postane javni dužnosnik
ta želja nije imala premca, jer čim bi koji građanin stekao bilo kakav kapital, umjesto da ga uloži u trgovinu, iskoristio bi ga za kupovanje položaja
upravo ta kupovina položaja, više je od svega naštetila razvoju poljoprivrede i trgovine u Francuskoj
•
najveća vidljiva razlika između vremena prije revolucije (starog režima) i vremena poslje revolucije (u kojemu živi Tocq) jest ta da je vlast prije prodavala položaje, a sada te iste položaje daje
kako bi stekao kakav položaj, čovjek danas više ne daje novac, već samoga sebe
•
osim što se građanin razlikovao od seljaka mjestom boravka, od njega se odvajao i interesima
•
svijet se opravdano žali na povlastice plemstva, ali što je sa povlasticama građanstva? – brojne su službe, kojima građani stječu pravo na izuzeće od djela ili svih javnih nameta
•
upravo takvih izuzeća u građanstvu bilo je više nego u plemstvu
tiijekom cijelog 18. stoljeća, ništa ne upada u oči više od omraze građanstva iz gradova spram seljaka u njihovim predgrađima, te od ljubomore predgrađa na grad
čak se i puk, koji živi u gradovima zajedno sa građanima, od njih otuđuje i postaje spram njih nepriateljski
većina mjesnih nameta, što ih gradovi uvode, podešeni su tako da pogađaju niže klase, jer građani su našli načina kako da trošarine podese tako da sebe njima ne opterete
•
ono što se osjeća u svim postupcima građana jest stratstvena želja da se ne poistovjete sa pukom, te da svim sredstvima izmaknu njegovom nadzoru
•
promotrimo li zasebno građanstvo, odvojeno od naroda, kao što smo promatrali plemstvo odvojeno od građanstva, primjetiti ćemo da je i to građanstvo unutar sebe beskonačno podjeljeno
Tocq. nalazi 36 različitih djelova građanstva, a ti rade na tome da se još više usitne svatko se odvaja od svakog nekom malom povlasticom
upravo to odvajanje, između tih malih tijela, učvršćuje i zaoštrava taštinu, tako svojstvenu Francuzima; jer svako to društvance, živi samo za sebe, ne nalazi si drugog posla, do onoga što se tiče samo njega
110
•
stoga Tocq. zaključuje kako ljudi toga doba nisu poznavali riječ « indidvidualizam» jer u to doba nije bilo čovjeka koji nije pripadao nekoj skupini
problem je bio u tome, što je svaka od tih stotine grupa, što su postojale, mislila samo na sebe – bio je to tzv. «skupni individualizam» prema Tocq.
da stvar bude još čudnija, svatko od njih se držao određenog položaja samo zato što su se i ostali dijelili po položajima
svi su bili spremni stočiti se u jednu masu, ali smo pod uvijetom, da nitkome ne ostane ništa čime bi se izdvajao iz zajedničke razine
X. KAKO SU RAZARANJE POLITIČKE SLOBODE I PODJELJENOST KLASA BILI IZVOROM GOTOVO SVIH BOLESTI KOJIMA JE PODLIJEGAO STARI REŽIM •
da su kojim slučajem Englezi izgubili političku slobodu, a sa njome i sve ostale mjesne slobode, vrlo vjerojatno bi različite klase, od kojih se sastoji engleska aristokracija, stale svaka na svoju stranu, baš onako kako se to dogodilo u Francuskoj, te bi se naposljetku odvojile od naroda
sloboda je prisilila te klase da se drže jedna druge, kako bi se po potrebi mogle udružiti
englesko plemstvo, pokretano vlastoljubljem, znalo se približiti nižima o sebe, i praviti se da ih smatra sebi ravnima, ako je za to postojala potreba
•
engleska aristokracija zacjelo je bila oholije naravi od francuske, i manje raspoložena da se druži sa klasama ispod nje, međutim na to ju je prisilo njezin položaj
•
bila je spremna na sve, samo da ostane na čelu
u Engleskoj, već stoljećima, ne postoji nejednako oporezivanje
u Engleskoj 18. stoljeća, poreznu olakšicu je uživao siromah, a u Francuskoj bogataš
u Engl. je aristokracija na sebe preuzimala najveće javne namete, kako bi joj se dopustilo da vlada, a u Fra. se do zadnjeg časa držala svojih izuzeća, kako bi se utješila što je isključena iz vladanja
krilatica „neka ne oporeziva tko porez neće “ u 14. stoljeću, činila se bespogovornom u obje države – prekršiti je bio je čin tiranije, a poštovati je značilo je poštovati pravo
111
u to vrijeme može se naći mnoštvo podudarnih institucija između te dvije države, a od onda se sudbine tih dvaju naroda razilaze i postaju sve različitije
•
Tocq. smatra kako je onoga dana, kada je nacija dopustila kraljevima da uvedu opći porez, ne pitajući njih za mišljenje (skupštinu), te kada je plemstvo pokazalo krajnji kukavičluk, dopustviši da se oporezuje treći stalež samo da ono bude izuzeto, tog je dana posijana klica svih poroka i zloraba što su podržavale stari režim tijekom ostatka njegova života i konačno uzrokovale njegovu smrt
•
većina poreza, što su ih tri staleža izglasala u 14. stoljeću, bila je neizravne naravi, što će reči da su se ubirali od svih potrošača bez razlika
•
plemići, svečenici i građani bili su dužni dati kralju/državi desetinu svojih godišnjih prihoda
kada je kralj odlučio naplačivati poreze po svojoj volji, bilo mu je jasno da treba odabrati takve poreze koji neće pogoditi izravno plemiće
•
jer plemići su bili još uvijek suparnička i za kraljevsku vlast opasna klasa
kralj je tako odobrao porez iz kojeg su oni bili izuzeti
svim općim nejednakostima, pridodala se još jedna opća (oporezivanje) koja je zaoštravala i podržavala sve ostale
ta neravnopravnost u oporezivanju, iz godine u godinu, jačala je odovjenost klasa
takvo stanje bilo je nakaradno jer je bogataš bio pošteđen, a siromah terećen porezom
tvrdi se kako je Mazarin, kada mu je ponestalo novca, odlučio da uvede pristojbu za najbogatije kuće Pariza; no naišavši na otpor, odlučio je te prihode namaknuti putem daće koja je oporezivala najsiromašnije
•
istovremeno, vladari nisu htjeli sazivati skupštine, kako bi od nje zatražili novčanu potporu (povećanjem poreza), niti su htjeli oporezivati plemstvo, kako ono ne bi došlo na ideju da se skupština sazove
•
iz godine u godinu, sloboda se ukidala svim strukama, a istovremeno su rasle povlastice starim strukama (plemićima)
nikada se u tako lošoj praksi nije otišlo toliko daleko, kao za vladavine Luja XIV., jer su tada potrebe za novcem bile najveće, a odlučnost kralja da se ne obrača naciji/skupštiti tvrđa
•
ta potreba za novcem, spojena sa odlučnošću da se o tome ne pita staleže/skupštinu, imala je za posljedicu čudnu pojavu
112
treći stalež, kao najvažniji cilj, si je postavio stjecanje javnih dužnosti, tj. namještenje u javnoj upravi
kako su novčane potrebe rasle, tako se rađaju nova namještenja, a svako od njih je bilo nagrađeno kakvim povlasticama u vidu ne plaćanja poreza
na posljetku je na taj način ustanovljen nevjerojatan broj posve nepotrebih i štetnih dužnosti
Richeliu je poništio 100 000 takvih službi i namještenja, da bi one ponovo uskrsnule pod drugim imenom
•
za nešto novaca vlast se odrekla prava da nadzire činovnike
tako se stvorio golem, složen, trom i nedjelotvoran upravni stroj sa kojim se nije moglo ništa
sa sigurnošću se može tvrditi, kaže Tocq., da niti jedna od tih nepotrebnih ustanova/namještenja ne bi postojala, da se o njima moglo raspravljati na staleškim skupštinama, tj. niti jedna ne bi postojala, da kralj sebi nije uzeo za pravo da odlučuje o pristojbama, već da se s tim u svezi konzultirao sa staleškom skupštinom
•
na svakom novom zasjedanju skupštine, dižu se unutar staleža, glasovi protiv nejednakosti nameta
oni u više navrata traže da se naposti sustav cehovskih starješinstva (kupovanje položaja) i sve žešće napadaju trgovinu službama
•
„Tko prodaje službe, prodaje pravdu, a to je besramno “ kažu staleži
želja da se umakne nadzoru staleža, dovela je do toga da se parlamentima povjeri većina ovlasti staleških skupština, što je pak kočilo djelovanje sudstva u sustavu vlasti
•
zbog želje da se spriječi da nacija, od koje se uzimao novac, ne zatraži za uzvrat svoju slobodu, pomno se pazilo nad time, da klase ostanu međusobno odvojene kako se ne bi mogle zbližiti u zajedničkom otporu
„Nacija je zajednica sastavljena od različitih i nepovezanih redova i puka čije pripadnike spajaju
malobrojne spone, te u kojoj se, kao posljedica toga, svatko brine za svoje pojedinačne interese. Nigdje se ne vidi zajednički interes“ – tako je zaključio Turgot o naciji
XI. O SLOBODI KAKVA JE POSTOJALA POD STARIM REŽIMOM I NJEZINOM UTJECAJU NA REVOLUCIJU
113
•
promatrajući Francuze tako podjeljene, i kraljevsku vlast tako jaku, moglo bi se pomisliti da je duh neovisnosti nestao zajedno sa javnim slobodama, ali to ipak nije bio slučaj
•
u mnoštvu naputaka stvorenih za održavanje apsolutizma, ipak je živjela sloboda – no to je bila veoma osebujna sloboda
•
dok je središnja vlast pod svoju vlast podčinila sve lokalne ustanove, ustanove koje je ostavila da postoje ili koje je sama stvarala, ometale su njezinu vlast, i u dušama mnogih pojedinaca podržavale duh otpora
•
želja da zarađuje novac prodavajući službe, središnju je vlast lišila mogućnosti da ih oduzima po svojoj volji
na taj način jedna njezina strast znatno je naškodila drugoj: pohlepa je stvorila protutežu njezinu vlastohleplju
•
središnja vlast u to vrijeme nije najbolje poznavala granice svoje vlasti; niti jedno od njezinih prava nije bilo potvrđeno propisima; prostor njezina djelovanja je bio golem, ali ona kao da je koračala nesigurno tim prostorom
ta tama, što je skrivala granice središnje vlasti, pogodovat će vladarskim naumima da skrše slobode podanika, ali često je radila i na obrani sloboda
•
mnoge povlastice su stvarale u podanicima duh neovisnosti i raspoloženje protivno zloupotrebama vlasti
plemići nisu previše brinuli za opću razinu sloboda građana svoje zemlje, i trpjeli su to da središnja vlast sebi prilagođava sve oko njih, ali kada su bili u pitanju oni sami tada bi se uvijek znali zaštititi
•
sva jamstva zaštite od središnje vlasti, plemstvo je potrživalo od kralja
Tocq. smatra kako je upravo uništavanje plemstva najlošiji potez revolucije; umjesto iskorjenjivanja, plemstva, njega je trebalo svesti u okvire vladavine zakona
taj potez naciji je oduzeo životno važan dio tkiva, a slobodi zadao ranu što se nikada neće oporaviti
•
istodobno, svečenici su bili jedan od najmoćnijih dijelova nacije, čije su se povlastice bile obavezne poštovati
•
ono što je pogodovalo usvajanju svijetovnih ideja, među svećenstvom, bio je zemljoposjed
114
Toocq.
zaključuje,
kako
narodi,
koji
katoličkom
svećenstvu
uskrate
sudjelovanje
u
zemljoposjedu, te sve njihove prihode svedu na plaću, izravno pogoduju interesu Svete Stolice i državnih vladara, a istovremeno sebe narod lišava važnog čimbenika slobode
čovjeka, koji je podanik božje vlasti, i koji u zemlji gdje ne može imati obitelj, za tu zemlju vezuje samo zemljoposjed – oduzimanjem tog zemljoposjeda on više nije na svome
•
svećenstvo je poznato po tome da je uvijek privrženo svojim povlasticama, ali u svemu ostalome njemu je jednako mrzak despotizam, te jednako draga sloboda građana
upravo svečenstvo, glasnije od ikoga, obrazlaže da nacija ima neotuđivo pravo javnog okupljanja s ciljem donošenja zakona i slobodnog glasovanja o porezima
svećenstvo traži da se velika staleška skupina slobodno bira i sastaje svake godine, da raspravlja o svim najvažnijim poslovima države, da donosi opće zakone, utvrđuje državni proračunm da nadzire sve, pa i kraljevsku kuću, da poslanici staleža budu nepovredivi a ministri uvijek njima odgovorni
•
građanstvo starog režima također je bilo mnogo bolje od današnjeg spremno da pokazuje duh neovisnosti
vidjeli smo da je građanstvo u ono vrijeme zauzimalo mnogo više namještenja nego danas (u vrijeme Tocq.)
•
većina tih namještenja bila su najmoćnije sredstvo da se pribavi poštovanje drugih
građanstvo se odvajalo od puka svakovrsnim izuzećima i povlasticama
na taj način, to građanstvo se pretovrilo u lažnu aristokracijju, koja je stalno vodila brigu o skupnim interesima i pravima
•
sredstvo, koje je potlačenim klasama (puku), jamčilo da će se i njihov glas ćuti bilo je ustrojstvo sudova
•
premda je Francuska bila apsolutistička država prije revolucije, ona je istovremeno imala slobodan narod zahvaljujući pravosudnim ustanovama
•
pravda starog režima bila je spora, skupa, zakočena i zamršena – to su bili njezini veliki nedostaci – ali istovremeno u istoj toj pravdi nije se nikada vidjelo sluganstvo spram vlasti
sudac je bio nesmjenjiv i nije težio tome da napreduje = to obje je preduvijet samostalnosti
činjenica jest da je kraljevska vlast uspjela preoteti iz djelokrugova redovitih sudova sve poslove u kojima su bili zainteresirani državni organi, no unatoč tome kraljevska vlast se i dalje bojala sudova
115
•
suci bi nerijetko neke postupke vrhovništva nazivali despotizmom ili samovoljom
nepropisno uplitanje sudbene vlasti u vladanje, što je često ometalo rad uprave, najčešće je služilo kao zaštita slobode ljudi
•
pravosudne navike u mnogome su prerasle u nacionalne navike
od sudova je preuzeta ideja da svi predmeti podliježu raspravi, a svaka odluka prizivu, da se mora raditi javno, da se mora poštivati propisani postupak
i sama uprava je usvojila mnogo toga iz sudstva: kralj se držao dužnim da uvijek objasni namjere svojih edikata, njegov je savijet izdavao ukaze kojima su prethodile dugačke preambule
•
samo puk (seoski) nije nikada bio u stanju da se odupre tlačenju ni na koji način
•
svaka takva procedura bila je brana za samovolju vladara
većina spomenutih načina obrane puku su bila nesdostupna
koliko god su ljudi starog režima bili pokorni kraljevskoj vlasti, jedna vrsta pokornosti bila im je nepoznata: oni nisu znali što znači pokoriti se nezakonitoj vlasti
podanici su spram kralja osječali nježnost kakva se gaji spram oca i poštovanje kakvo se odaje samo Bogu
privrženost podanika i najsamovoljnijim zapovjedima kralja, bila je posljedica ljubavi spram kralja
•
stoga bi bilo krivo vjerovati da je Stari režim bilo vrijeme sluganstva i ovisnosti
pod njime je vladalo mnogo više slobode nego danas
no to je bila isprekidana sloboda, uvijek upregnuta u granice klasa; sloboda koja je onemogućava da se prkosi samovolji vladara i koja gotovo nikada nije išla tako daleko da osigura svim građanima države zakonsku zaštitu
i kakva takva i ta je sloboda bila plodna jer upravo je ona pripremala Francuze da svrgnu despotizam, a sa druge strane zbog svoje nesavršenosti iste te Francuuze je onemogućila da umjesto despotizma zasnuju mirnu i slobodnu vladavinu
XII. KAKO TO DA, UNATOČ NAPRETKU CIVILIZACIJE, POLOŽAJ FRANCUSKOG SELJAKA BIJAŠE KADOŠTO GORI U XVIII. NEGO U XII. STOLJEĆU
116
•
u 18. stoljeću francuski seljak više nije mogao biti pljenom feudalaca; uživao je civilnu slobodu i bio je vlasnik dijela zemlje
no sve ostale klase okrenule su mu leđa tako da je bio usamljeniji nego što je to izgledalo
bila je to svojevrsna nova metoda tlačenja seljaka
•
početkom 17. stoljeća plemići napuštaju selo, da bi sredinom 18. stoljeća to preraslo u opću pojavu
•
na selu je ostajao samo plemić, kojeg je skromnost njegove imovine spriječila da ode iz sela
•
sobzirom da taj plemić više nije bio gospodar nad seljakom, on nije imao interesa da tom seljaku pomaže
budući da taj plemić nije podljegao istim nametima kao seljak, onda nije mogao imati suosjećanja prema tom seljaku
•
ti ljudi više ne bijahu za plemića njegovi podanici, a on ne bijaše više njihov sugrađanin
takva situacija dovela je do toga, da je plemić gledao na dužnike, i do zadnje mrvice zahtjevao od njih sve što ga je po zakonu išlo
•
puk je tom plemiću dao ime grabežljivice i prozvao ga « kopcem»
•
odlazak plemstva sa sela često se pripisivao utjecaju pojedinih ministara i kraljeva: jedni krive Richeliua, a drugi Luja XIV
međutim, ta pojava, bila je svojstvena svim vladrima u posljednja tri stoljeća monarhije
to je naročito bilo vidljivo u 17. stoljeću kada se kraljevska vlast još uvijek pribojavala plemstva, pa je plemstvo odlazilo sa sela na kraljev dvor u kojekakve službe
•
ipak glavni uzrok odlaska plemića sa sela bila je tromost ustanova
sve što je rečeno za plemiće isto vrijedi i za bogate posjednike; uspije li ratar steči kakav imetak, nagovara sina da se ostavi pluga i šalje ga u grad te mu kupuje kakvu službu
•
jedini čovjek s odgojem i naobrazbom, kako bi Englezi rekli, jedini gentelman, koji je ostao stalno naseljen na selu bio je župnik
•
župnik bi lako postao gospodarom seoskog imanja da i sam nije bio vezan hijerarhijom
•
u mnogome povlašten i on je uljevao mržnju kod puka
tako je taj puk (seljak), ostao posve odvojen od viših klasa
117
•
stoga je u 18. stoljeću selo zajednica čiji su svi članovi siromašni, neuki i prirprosti
•
seoski glavari su jednako neobrazovani poput samog puka (seljaka)
najteži nameti kojima je feudalni sustav pritiskivao stanovnike sela zamjenjeji su drugima
daća je u dva stolječa udeseterostručena nauštrb seljaka
ukupan iznos dugovanja pojedine župe svake godine se utvrđuje isponova, tako da niti jedan ratar nije mogao znati koliko će morati platiti godinu kasnije
•
naplata daće svake godine se povjeravala novom porezniku, bez obzira na njegovo zanje i poštenje
poreznik je sam morao donositi odluke prema svom nahođenju, a za ukupan prihod jamčiti svojim dobrima i tijelom
•
taj jadnik stoga je bio podjednako i mučitelj i mučenik
dok je radio u službi, ta služba upropaštavala je njega samoga, koliko je on upropaštavao druge
siromaštvo seoskog puka urodilo je krilaticom: „ Da puk živi lagodno, teško da bi se držao reda “ – napisao je Richelieu
•
•
za vrijeme vladavine Luja XIV seoski putevi počeli su se popravljati isključivo na teret seljaka
ta mjera, kojoj se pribjeglo da bi se dobile dobre ceste, primjenjivala se na cijelu Francusku
intendante se naoružalo ovlašću da prema potrebi zatovre neposlušne
takav kuluk se postupno proširio na sve javne radove
tlačenje se nije toliko očitovalo u zlu što se činilo tim nesretnicima, koliko u tome što ih se onemogućavalo da se sebe učine išta korisno
jer mnogi od njih bijahu vlasnici zemlje, ali oni su i dalje bili neuki u svijetu koji je blještao prosvijetom
•
pripadnici viših klasa uvijek su teško uspjevali razaznati što se događa u duši puka
njihovo obrazovanje i način života stvaraju samo njima znani način gledanja na život općenito, koje ih onemogućava da vide ono važno
kada siromah i bogataš prestanu imati bilo kakve zajedničke interese tama koja obavija duh jednoga očima drugoga postaje posve neprovidna, i ta bi dva čovjeka mogla živjeti i kao najbliži susjedi a da nikada ne proniknu jedan u drugoga
118
•
francusko plemstvo uporno je nastojalo držati se zasebno od ostalih klasa
međutim plemstvo je sve više počelo siromašiti kako se građanstvo sve više bogatilo i obrazovalo
plemići nisu htjeli građane niti kao saveznike niti kao sugrađane, a sada u njima nalaze takmace, neprijatelje a na kraju i gospodare
•
premda su se sudbine plemstva i građanstva u mnogočemu razlikovale, u jednome su bile slične: građanin je postao jednako odvojen od puka kao i plemić
niti izdaleka se ne približava seljacima te izbjegava svaki dodir sa njima
umjesto da se sa seljacima ujedini u zajedničkoj borbi protiv nepravdi, jedino što mu uspjeva je stvaranje novih nepravdi koje su išle opet građanima u korist
tako seljak, od kojeg je građanin zapravo potekao, nije mu samo postao tuđincem nego i neznancem
•
kada je konačno građanin uspješno odjeljen o plemića, a seljak i od plemića i od građana, unutar svake od ovih klasa počinju se stvariati manje zasebne skupine jednako izolirane jedna od druge kako su to klase već bile
TREĆA KNJIGA I. KAKO TO DA SREDINOM XVIII. STOLJEĆA LJUDI OD PERA POSTADOŠE PRVACIMA ZEMLJE I KAKVIM JE TO UČINCIMA URODILO •
Francuska je dugo bila najpismenija od svih europskih nacija
međutim, njezini ljudi od pera (filozofi) nikada nisu pokazali duh kakav su pokazali sredinom 18. stoljeća
•
ljudi od pera nisu sudjelovali u javnim poslovima, kao što je to bilo u Engleskoj
službeno nisu imali nikakvu vlast, niti bilo kakve javne dužnosti u društvu koje je već vrvjelo koje kakvim dužnosnicima
119
za razliku od svojih englskih drugova, oni su se otuđili od politike i povukli u oblast čiste filozofije i književnosti
•
stalno su se bavili pitanjima vladavine
što se tiče teorija vladavine tih filozofa, oni su se po tome toliko razlikovali, da onaj koji bi ih htio pomiriti i iz njih izvući jedinstvenu teoriju vladavine, nikada taj posao ne bi uspio privesti kraju
•
međutim, ono što je bilo zajedničko svim filozofima u Francuskoj, bez obzira na to koliko su se na kraju razilazili bilo je: ishodište
svi su oni smatrali da složene običaje, kojima se vodilo društvo njihova vremena, treba zamjeniti jednostavnijim i elementarnim pravilima što ih stvaraju um i prirodni zakon
•
takvo razmišljanje nije bilo ništa novo, no kako to da je baš u 18. stoljeću takvo razmišljanje uspjelo pridobiti filozofe
•
filozofi 18. stoljeća nisu slučajno začeli pojmove koji su bili oprečni onima što su tvorili temelje onodobnog društva
na takve ideje upućivala ih je priorda samog društva
prizori mnogih zloraba, pretjeranih ili smješnih povlastica, teret koji je tištio sve više, a uzrok koji se sve slabije razumjevao, gurao je duh svakoga od njih prema ideji o prirodnoj jednakosti ljudi
•
sam položaj, u kojemu su ti pisci živjeli, prirodno ih je naveo da se priklone općim teorijama vladavine
kako su živjeli beskonačno daleko od prakse, oni nisu mogli steči neophodno iskustvo koje bi ih moglo upozoriti na činjenice koje se mogu ispriječiti i najpoželjnijim reformama
•
zbog toga su postali smjeliji u svojim izumima, zaneseniji općim idejama i sustavima
ista ta neupoćenost priklanjala im je uho i srce gomile
svatko je imao osjećaj, da ga na njegovom životnom putu ka blagostanju, ometa neki stari zakon, stara politička praksa
•
činilo se da je ustroj zemlje takav da ga cijelog valja ili podnositi ili razoriti
usred mnogobrojnih ruševina tadašnjeg društva, ono je ipak zadržalo jednu slobodu: gotovo bez ikakve stege moglo se filozofirati o podrijetlu društva, o biti vlasti, i pravima ljudskog roda
•
svi kojima je smetala dnevna praksa zakonodavstva, uskoro su se zanjeli filozofijom
120
nije bilo poreznog obveznika, zakinutog nejednakom raspodjelom daće, kojeg ne bi zagrijala ideja da svi ljudi moraju biti jednaki
politički je život tako potisnut u književnost i filozofiju, a pisci su se na trenutak zatekli na mjestu na kojemu u slobodnim zemljama obično stoje stranački vođe
•
sama aristokracija išla je na ruku tom pothvatu
•
posve je zaboravila da opće teorije neizbježno prerastaju u političke strasti i dijela
u francuskom društvu 18. stoljeća, koje je bilo na putu da se strmoglavi u bezdan, ništa nije upozoravalo na strminu
društvo nije svijesno da sveobuhvatna preobrazba tako složenog i starog društva ne može proći bez potresa
•
društvo je zaboravilo na krilaticu:“Iskanje prevelikih sloboda vodi u najveće ropstvo“
prisjetimo li se da je ta ista francuska nacija, toliko otuđena od vlastitih poslova, toliko osujićena ustanovama kakve je imala i nemoćna da ih popravi, istodobno bila i nacija najpismenijih, lako ćemo razumijeti kako su pisci postali politička a na kraju i vodeća snaga
•
dok su u Engleskoj oni koji su o vladanju pisali, i oni koji su vladali bili pomješani, jedni uvodeći u praksu nove ideje, a drugi dopunjujući teorije činjenicama, u Francuskoj je politički svijet ostao podjeljen na dvije odvojene oblasti među kojima ne bijaše nikakvih veza
mašta gomile postupno je počela napuštati prvu oblast jer ljudi su se prestali zanimati za ono što jest i počeli razmišljati o onome što bi moglo biti, da bi naposljetku počeli živjeti u idealnoj državi što su je stvorili pisci
•
francuska revolucija često se pripisuje utjecaju američke; istina taj je utjecaj bio velik, ali francuska revolucija manje toga duguje onome što se u SAD-u tada radilo, a više onome što se u Francukoj u to vrijeme mislilo
•
cijela se nacija zarazila čitanjem, nagonima, nazorima i sklonostima
sam jezik politike poprimio je u to doba neka svojstva jezika pisaca: preplavili su ga opći izrazi i apstraktni pojmovi
taj stil, potpomognut strastima, zahvatio je sve klase
121
II. KAKO JE BEZVJERJE MOGLO POSTATI OPĆOM I VLADAJUĆOM STRAŠĆU FRANCUZA XVIII. STOLJEĆU I KAKO JE TO UTJECALO NA ZNAČAJ REVOLUCIJE •
općenito se može reči, da je u 18. stoljeću kršćanstvo izgubilo utjecaj u većini zemalja, ali ono je uglavnom bilo posljedica zapuštenosti vjere a ne napada na istu
bezvjerje se širilo među vladarima i ljudima od duha, ali još nije zahvaćalo srca srednjih klasa i puka
•
međutim, upravo to bezvjerje je postalo najjačom strašću u Francukoj
a u Francuskoj se zbivalo nešto neviđeno: nasilno se nasrtalo na vjeru
u Fra. je kršćanska vjera napadana a da se na njezino mjesto nije niti pokušala staviti neka druga vjera
•
veći broj pisaca, sklonih poricanju kršćanske vjere, nije dovoljan razlog za tu pojavu
Tocq. naglašava kako Crkva u Fra., nije davala ništa više ili manje razloga za napadanje nego u drugim državama
stoga razloge napadanja Crkve treba tražiti u stanju društva a ne u stanju vjere
ne smije se izgubiti iz vida, da je duh političke oporbe, uzrokovan nedostacima vlasti, utočište pronašao u književnosti/filozofiji
tako su pisci postali poglavari mnogoljudne stranke koja je težila da svrgne sve političke i društvene ustanove države
•
Crkva je samim načelima svoje vladavine postala zaprekom za načela koja su pisci htjeli da prevladaju u svijetovnoj vladavini
ona se oslanjala prvenstveno na tradiciju, a pisci su iskazivali prezir sparm svih ustanova koje su se temeljile na prošlosti
ona je priznavala autoritet viši od pojedinačnog uma, a pisci su se pozivali upravo i samo na pojedinačni um
•
ona se temeljila na hijerarhiji, a pisci su težili izjednačavanju položaja ljudi
da bi sa Crkvom bio moguć sporazum bilo je prijeko potrebno da obje strane priznaju da se političko i vjersko društvo, bitno različite naravi, ne mogu uređivati po istim načelima
no tada se činilo da je razaranje Crkve nužna pretpostavka za uspješan napad na državne ustanove, kojima crkvene bijaše uzorima
122
•
•
napad na crkvu bio je najpouzdaniji način da se pridobije javnost
uz opće, pisci su imali i posebne razloge da napadaju Crkvu
ona je predstavljala upravo onaj poredak vlasti koji je njima bio najozbiljnija oporba
jer Crkva je bila ta koja je imala zadaću da pazi nad misaonim tokovima
stoga braneći pred njom opće slobode ljudskog duha, pisci su se borili za vlastitu stvar
Crkva se činila najslabije branjenom ustanovom
njezina moć je slabila istidibno kako je jačala moć svijetovnih vladara
isprva je vladarima bila nadređena, potom jednaka, a naposljetku se svela na njihovu korisnicu
između vladar i Crkve uspostavila se svojevrsna razmjena: oni su njoj davali svoju materijalnu snagu, a ona njima svoj moralni autoritet; oni su podanike tjerali da se pridržavaju njezinih pouka, a ona je vjernike učila da poštuju volju vladara
•
•
u Fra. kraljevi su iskazali mnogo manju želju da štite Crkvu, a više svoju vlast
nisu dopuštali da se na Crkvu digne ruka, ali jesu da je se podbada
takvo polovično obuzdavanje neprijatelja Crkve povečalo je njihovu moć, umjesto da je smanjuje
isto se može reči i za Engleze; tijekom cijelog 18. stoljeća, sumnjičavost spram vjere imala je u Eng. glasovite zagovornike
ali Englezi nikada nisu postigli da bezvjerje zavlada kao u Fra.
engleska crkva pobjednički je podnijela udar
teorije neprijateljske kršćanstvu najprije su raspravljane i pobijane, da bi naposljetku bile odbačene naporom samog društva, bez uplitanja vlasti
•
kako su oni koji su kršćanstvo poricali bili sve glasniji, a oni koji su vjerovali još šutjeli, dogodilo se u Fra. nešto što će se često viđati: ljudi koji su sačuvali staru vjeru pobojali su se da u vjeri ne ostanu sami, i užasavajući se te samoće a ne zablude, priključili su se gomili, premda nisu mislili poput nje
tako se desilo da mišljenje koje je bilo dominantno u dijelu nacije počelo je izgledati kao opće mišljenje
•
gubitak ugleda što je pogodio vjeru, najviše je utjecao na revoluciju i obilježio je osebujnim značenjem
123
•
kada je vjera napustila ljudske duše, nije ih ostavila praznima jer su se one ispunile osjećajima i idejama što su neko vrijeme zamjenili vjeru
•
bezvjerje je tada urodilo golemim društvenim zlom
•
u većini velikih političkih prevrata što ih je svijet doživio, oni koji su nasrtali na postojeće zakone poštovali su vjeru, a u većini vjerskih prevarata, oni koji su nasrtali na vjeru nisu u isti mah nastojali mjenjati narav i uređenje svih vlasti, niti od temelja do vrha unišititi ustroj vlasti
u najvećim društvenim potresima ostala je barem jedna čvrsta točka
no kako su u fransukoj revoluciji vjerski zakoni ukinuti istodobno s obaranjem svjetovnih zakona, ljudski duh je izgubio cjelokupnu podlogu, i više nije znao čega sa se uhvati niti gdje da se zaustavi
III. DA SU FRANCUZI VIŠE ŽELJELI REFORME NEGO SLOBODE •
među svim idejama koje su pripremale francusku revoluciju, ideja javne slobode i slobodoljulje, pojavila se posljednja i prva nestala
•
sredinom 18. stoljeća, pojavljuje se određeni broj pisaca koji se bave pitanjima javne uprave i koji su nazvani ekonomistima ili fiziokratima
za razliku od filozofa, koji se nisu odmicali od tema vezanih uz vladavinu, ekonomisti su bili vezani svojim teorijama ali oni su se više primaklu činjenicama
filozofi su govorili o onome što se može zamišljati, a ekonomisti bi govorili i o onome što valja uraditi
sve ustanove, koje će revolucija ukinuti, bili su metom njihova napada
oni ne mrze samo povlastice, njima je mrska svaka različitost jer jednakost bi im bila draža, makar u ropstvu
•
prošlost je za ekonomiste predmetom neograničenog prezira
•
s tom idejom oni se daju na posao: nema ustanove za koju oni ne traže da se ukine
ekonomisti su bili naklonjeni idejama slobodne razmjene roba, načelima laisser-faire ili laiser-passer u trgovini
124
•
ekonomisti su u početku neprijateljski nastrojeni prema skupštinama s pravom odlučivanja, mjesnim i nižim vlastima
•
„Sustav protusila u sustavu vlasti, pogubna je ideja“ – kaže Quesnay (ekonomist)
prema ekonomistima, jedini način zaštite od zloupotrebe vlasti je u obrazovanju jer „ Despotizam je
nemoguć ako je nacija prosvjećena“ (by Quesnay)
sa ekonomistima se donekle slagao i Turgot, jer za njega je glavno političko jamstvo izvjesna razina javne naobrazbe koju mora pružiti država
•
ekonomistima se nije sviđala ideja, da bi cijeli društveni prevrat trebala izvesti nacija
njima se činilo boljim, da u službu ostvarenja svojih nauma stave kraljevsku upravu
to je bila nova vlast koja nije proizašla iz srednjevjekovnih ustanova
poput njih, ta uprava je jednako sklona ujednačavanju uvijeta, i jednako kao i oni, mrzi sve što je iznjedrio feudalizam ili koje naginju na stranu aristikracije
•
dakle, prema ekonomistima, ne treba apsolutnu vlast uništiti, nego preobratiti
ekonomisti smatraju da država ne mora naciji samo zapovjedati, nego je i udesiti prema određenom uzoru
u stvarnosti, ne postoje granice prava države, stoga „ Država od ljudi radi sve što hoće “ – upravo te riječi sažimaju sve ekonomističke teorije
da golema državna vlast, nije samo veća od ostalih vlasti, nego se razlikuje od drugih prema svojem izvoru i naravi
ona ne proizlazi izravno od Boga, više se ne naziva kraljevskom, nego državnom, nije nasljedstvo jedne obitelji nego proizvod svih – pravo svakoga ona mora podesiti pod svoju volju
•
ekonomisti su imali u vidu jedan osebujan oblik tiranije što ga danas nazivamo demokratski despotizam
nema u društvu hijerarhije, nema istaknutih klasa – narod se sastoji od istih pojedinaca, i ta izjednačena masa priznaje se za jedinog suverena, ali su joj oduzete sve mogućnosti da sama nadgleda svoju vladu
•
ekonomisti ideal takve vladavine nalaze u srcu Azije, u Kini
ona im se čini savršenim uzorom na koji bi se trebale ugledati sve nacije svijeta
125
Kina je za njih, ono što će Engleska, te nakraju Amerika postati za sve Francuze
oni su ganuti prizorom zemlje, čiji suveren, istina apsolutan, jednom godišnje odlazi u polje kako bi odao počast korisnim umijećima, zemlje gdje se sve službe dobijaju književnim natječajima, zemlje čija je jedina vjera filozofija a aristokracija pisci
•
za ekonomiste se može reći da je njihova strast prema jednakosti tako odlučna, a njihova sklonost slobodi tako dvojbena
•
od 1750. godine niti se cijela nacija nije pokazala ništa zahtjevnijom glede političke slobode od samih ekonomista
ali 20 godina kasnije slika je drugačija: Francuzi su željni političke slobode, što se očituje u mnogobrojnim znakovima; u oblastima se začinje želja za samoupravom, ideja da cijeli narod ponovo sudjeluje u vlasti također se budi, oživljavaju sjećanja na velike staleške skupštine
•
ta nova strujanja povlače za sobom i ekonomiste, te ih prisiljavaju da svoj jedinstveni sustav naruše sa nekoliko slobodnih ustanova
kada su 1771. godine ukinuti parlamenti, isto ono općinstvo koje je tako često patilo zbog njihovih odluka, duboko se uznemirilo vidjevši njihov pad
•
činilo im se da njima pada posljednja zapreka kojom je bila kontrolirana kraljeva samovolja
da bi se mogla razumijeti povijest revolucije, nikada ne smijemo izgubiti iz vida onošto joj je prethodilo
kada se u Francuza probudila želja za političkom slobodom, u njihovim se glavama već bila začela ideje koje su bile oprečne slobodnim ustanovama
to se moglo vidjeti u njihovoj namjeri da neograničenu upravnu centralizaciju spoje sa premoćnim zakonodavnim tijelom
nacija kao tijelo, imala bi sva prava suverena, dok bi građanin kao pojedinac bio stegnut u najužu ovisnost
•
za ekonomiste se može reći da su ljubili slobodu, da bi na posljetku shvatili da su samo mrzili gospodara
IV. DA JE VLADAVINA LUJA XVI. BILA DOBA NAJVEĆEG PROCVATA BIVŠE MONARHIJE, TE KAKO JE UPRAVO TAJ PROCVAT UBRZAO REVOLUCIJU
126
•
icsrpljivanje kraljevine započelo je još za vrijeme vladavine Luja XIV. u vrijeme kada je taj vladar još uživao ugled diljem Europe
•
prve naznake loma nalaze se upravo u najslavnijim godinama njegove vladavine
sobzirom da je glavni izvor svih jada bio u ustroju same države, smrt Luja XIV. pa niti sam mir, nisu mogli pridnojeti prepordou ili blagostanju
•
30 godina prije nego što će revolucija buknuti, slika nacije se počela mjenjati – nacija se preporađa
•
taj preobražaj zahvatio je i sam duh vlasti jer zakoni su ostali isti ali se drugačije provode
primjerice: intendant i generalni nadzornik iz 1740. nisu nimalo slični intendantu i generalnom nadzorniku iz 1780.
oni imaju jednaku vlast, jednake činovnike, istu samovolju, ali ne i iste ciljeve; jer ovi prvi su se bavili samo držanjem svoje oblasti u pokornosti, a drugog muće veće brige: kako da poveća javno bogatsvo?, a pogled mu naročito privlači poljodjelstvo
promjene u duhu vladara najbolje se vide u usavršavanju poreznog sustava zakonodavstvo je još uvijek jednako neravnopravno, ali svi njegovi nedostaci se ublažuju u provedbi
•
često se vidi kako se poštuju sloboda i život ljudi, kako se vodi briga za probleme siromašnih
promatrajući Francusko društvo tog vremena, glavno pitanje koje se nameće jest sljedeće: Kako je Francuska mogla napredovati i bogatiti se uz neravnopravne namete, feudalna prava, brojne službe...?
•
odgovor na ovo pitanje krije se u dvije veoma snažne opruge koje su se nalazile u društvu: 1.
vrhovna vlast koja je prestala biti despotska, ali je ostala moćna, i koja je održavala red u cijeloj zemlji
2. nacija, čije najviše klase su bile najprosvijećenije i najslobodnije na cijelom Kontinentu •
u takvom društvu, kralj je i dalje nastupao kao gospodar, ali se i sam pokoravao javnom mnijenju koje ga je vodilo i usmjeravalo
•
premda je njegova vlast bila apsolutna, u praksi ona je bila ograničena
paralaleno sa procvatom, koji je zahvatio Francusku 30 godina prije revolucije, u njoj istovremeno nezadovoljstvo postaje sve veće jer mržnja prema starim ustanovama i dalje raste
dijelovi Francuske, koji su se pokazali kao glavna žarišta revolucije, upravo su oni gdje je napredak bio najveći
127
•
reklo bi se da su Francuzi svoj položaj smatrali nepodnošljivim tamo gdje je on bio nabolji
radi se zapravo o tome da feudalizam, kada je bio na svom vrhuncu, nije bio toliko nepodnošljiv, koliko u trenutku kada je bio na izdisaju
„i najlakši udarci samovolje Luja XVI. činili su se težima za podnijeti od svekolikog despotizma
Luja XIV.“ •
još jedan dodatan razlog za mržnju spram sustava bio je porezni sustav koji je zadržao karakteristike iz apsolutizma
zbog takvog poreznog sustava, trgovci, obtnici i rentijeri, ljudi koji su obično najveća oporba političkim novinama, i najveće pristaše postojeće vladavine, postali su najveći zagovornici reformi financijskog sustava
pri tome nisu razmišljali, da će promjene u poreznom sustavu imati posljedice po cijelo društvo
V. KAKO SU NAROD POBUNILI HOTEĆI MU OLAKŠATI •
sobzirom da se narod 140 godina nije bavio javnim poslovima, vladari, koji su se najviše trebali bojati bijesa naroda, pred njim su počeli razgovarati o nepravdama koje je narod trpio
tako je jednom prilikom kralj priznao da je postojalo boljih naćina da financijska uprava namakne novac kako bi se manje opteretio puk
takve riječi bile su upućene prosvjećenom dijelu nacije, kako bi se opravdalo korisnost mjera, a to što je te iste riječi čuo i sam puk nije zabrinjavalao jer se smatralo da on ništa ne razumije
•
takvo jadikovanje nad seljakom značilo je isto što i raspaliti svakog pojedinog čovjeka, razjariti ga, i raspiriti u njemu pohlepu, zavist i mržnju
•
od svih mogućih razlika između vjerskog prevrata iz XVI.st. i francuske revolucije najupadljivija je sljedeća: u 16. stoljeću velikaši se upuštaju u vjersko prevratništvo zbog pohlepe za vlašću ili novcem, dok se puk upuštao iz uvjerenja, ne očekujući ništa zauzvrat; u 18.st. to nije bio slučaj, jer su se prosvjećene klase tada upuštale u revoluciju bez ikakve računice, dok je puk bio pokretan gorkim iskustvom svega na što se žalio i željom da promjeni svoj položaj
•
zanos prvih bijesom je naoružao žudnje drugoga
128
VI. O NEKIM POSTUPCIMA VRHOVNE VLASTI KOJI SU DOVRŠILI REVOLUCIONARNI ODGOJ NARODA •
vlast je već dugo radila na tome da se u narodu usade neke od ideja koje će se kasnije nazvati revolucionarnima
•
kralj je prednačio u davanju takvih ideja i primjera
Luj XV. je uzdrmao monarhiju i pospješio revoluciju novinama što ih je uvodio toliko i svojim porocima
kada je narod vidio da pada i nestaje ustanova parlamenta (vjerojatno ga je kralj ukinuo), u njemu se začela spoznaja da nastupa vrijeme nasilja i neizvjesnosti, vrijeme kada sve postaje moguće, vrijeme u kojem ne postoji ništa što bi se moralo poštovati te ništa što se ne bi smjelo probati
Luj XVI., za vrijeme svojeg kraljevanja nije radio ništa doli pričao o reformama što bi ih trebalo uraditi
upravo je on počeo širiti teoriju prema kojoj država mora odstupiti zemlju podanicima tako da je ovi mogu koristiti = začetak modernog socijalizma
nakon Luja XVI. došla je vladavina koja je neprestalno govorila narodu da je privatno vlasništvo nešto loše; kada se u drugoj polivici 18. stoljeća počela širiti izgradnja cesta, vlada se domogla zemlje i rušila kuće što su joj se našle na putu; odšteta za poharane i uništene posjede i kuće rijetko je dolazila
zapljena, obavezna prodaja robe, određivanje maksimalnih cijena sve su to vladine mjere nastale u starom režimu
•
ono što je najviše pogađalo puk bili su sudski postupci; naime, nikada puk nije bio bolje zaštićeniji sudovima od nasrtaja bogatijih ili moćnijih građana; no, ako je taj isti puk imao posla sa državom, tada su ga čekali neredoviti sudovi, pristrani suci, ishitren i namješten postupak
VII. DA JE POLITIČKOM PREVRATU PRETHODIO VELIKI UPRAVNI PREVRAT, TE KAKVIM JE TO POSLJEDICAMA URODILO – ispitno pitanje •
godinu dana prije revolucije, jedan kraljev edikt je u potpunosti preokrenuo ustrojstvo pravosuđa; sudovima su povečane ovlasti, mnogi propisi su promjenjeni, i građanska klasa je uvućena u sudstvo
129
•
taj zakon stvorio je brigu u tisuće obitelji koje su postale zabrinute za svoj stalež i svoja dobra
najviše problema izazvala je reforma uprave 1787. godine, koja je ušla u osobni život svakog Francuza
te godine, pored intendanta u oblastima se osnivaju oblasne skupštine i one postaju pravim upravljačima zemlje umjesto intendanata
•
u svakom selu, na mjesto župnika dolazi izborno vijeće prvaka
u tom trenutku jasno se pokazalo koliko je velika uloga navike i običaja u djelovanju političkih institucija, te da se ljudi u javnim poslovima lakše snalaze sa lošim zakonima na koje su navikli, neko jednostavnim zakonima koji su novi
•
ono po čemu je Francuska za vrijeme starog režima bila specifična jest to da su postojale razne vrste vlasti, koje nisu imale čvrsto utvrđene i poznate granice svojeg djelovanja, tako da su se njihove ovlasti često preklapale i mješale; međutim, praksom se ipak uspostavio red i lakoća u obavljanju poslova
nove vlasti, uvedene reformom uprave 1787. godine, imale su jaasno razgraničene ovlasti, ali slične ovlasti, pa su se počele sudarati i preklapati te time stvarati zbrku
•
u novom zakonu krio se jedan veliki nedostatak: sve vlasti koje je stvorio bile su skupne
•
pod bivšom monarhijom bile su poznate samo dva oblika uprave: 1.
tamo gdje je uprava podjeljena samo jednom čovjeku, koji je djelovao bez ikakve skupštine
2. tamo gdje su postojale skupštine •
oblasne skupštine dobile su 1787. pravo da upravljaju oblastima na isti način kao što je to radio intendant
one su na sebe preuzele dužnost da ubiraju daću te ju raspodjeljuju
svi činivnici bili su njoj podložni
•
ono što je poremetilo reformu jest to da je intendant, premda razvlašten i dalje postojao
•
nakon što su mu bile oduzete apsolutne ovlasti, njegova zadaća je bila da pomaže i nadgleda rad uprave
•
isto što s intendantom, uradilo se i sa njegovim zamjenikom – umjesto njega postavljena je skupština arondismana, koja je djelovala pod patronatom oblasne skupštine
•
tek što su oblasne skupštine počele funkcionirati, one su zaratile sa intendantima
•
kao posljedica sukoba intendanata sa oblasnim skupštinama rad uprave bio je usporen
130
•
u takvim prilikama javni život se zaustavio
oblasne skupštine se prihvaćaju poslova u gradovima, međutim njihova želja za vođenjem zajedničkih poslova grada završava zbrkom
•
dakle bit problema nije u samoj zbrci i neredu uprave, nego u već prije iznesenoj činjenici da su ljudi naučili gledati u istu kao u Providnost/Boga; ljudi su računali na upravu kako bi vodili poslove, unaprijeđivali obrt, razvijali poljoprivredu... i sada kada ta uprava ne funkcionira zbog međusobnih prepucavanja, sasvim je jasno da je to moralo pogađati brojne ljude koji su ovisili o njoj
•
nedostaci nove uprave najviše su se osjećai na selima; upravo se na selu najviše osjećaju razlike u oporezivanju; kako bi se selima mogla dati skupna vlast, najprije je trebalo uvesti ravnopravno oporezivanje i tako smanjiti jaz što je odvajao klase
međutim,
reforma
nije
krenula
tim
smjerom,
jer
je
u
župama
ostavljena
porezna
neravnopravnost, a cjelokupna uprava je prepuštena izbornim tijelima
to je urodilo osebujnim posljedicama: primjerice u župi je svoje predstavnike mogao birati samo treći stalež
kada se konačno općinsko vijeće izabralo, župnik i vlastelin, koji nisu bili birani niti su mogli birati, postali bi njegovim članovima; vlastelin je čak predsjedavao općinskim vijećem ali se nije smio mješati u većinu poslova; tako se vlastelin pojavio u podčinjenom položaju naspram njegovih dotadašnjih podanika, koji su odjednom postali njegovim gospodarima
•
zbog toga se župljani i plemići nastoje zbližiti sa seljacima kako ovi dobivaju moć
ta nagla promjena državne uprave, koja je prethodila prevratu/revoluciji, bila je jedan od najvećih poremećaja koje je ikada u povijesti doživio jedan narod
upravo taj prevrat u upravi imao je veliki utjecaj na revoluciju, koju je pretovrio u događaj različit od svih događaja što ih je svijet prije ili poslje toga vidio
•
isprva nije izgledalo da je ta golema reforma državi nanijela veliki udarac, ali svaki je Francuz osjetio njezine posljedice
XVII. KAKO JE REVOLUCIJA SAMO PROIZAŠLA IZ ONOGA ŠTO JOJ JE PRETHODILO •
za sam kraj Tocq. objašnjava neke od karakteristika starog režima, koje su uzrokovale revoluciju:
131
1.
treba uzeti u obzir da je feudalni sustav sebe lišio svega čime se mogao zaštititi; to je bila specifičnost Francuskog feudalnog sustava; stoga je revolucija, koja će nasilno ukinuti stari europski ustroj, izbila najprije u Francuskoj a ne negdje drugdje
2. treba obratiti pozornost na činjenicu da su plemstvu, koje je izgubilo svoja stara politička prava i izgubilo upravu nad stanovništvom, unatoč tome ne samo ostavljani nego i povećani novčani imaniteti; osvrnemo li se na činjennicu da je plemstvo postalo povlaštenom i zatvorenom klasom, da je ono sve manje bilo aristokracija, a sve više kasta, tada je jasno da su Francuzima njihove povlastice počele izgledati neobjašnjive i mrske te je naposljetku u njima rasplamsalo želju za demokracijom 3. plemstvo je odvojeno od srednjih klasa, te odvojeno od naroda 4. kraljevska srdišnja vlast ukinula je mjesne slobode, na sebe preuzela sve njihove poslove u čak ¾ francuske 5. Pariz je postao gospodarom zemlje, tj. Pariz je postao cijela zemlja 6. sobzirom da više nisu postojale slobodne ustanove, pa prema tome niti političke klase, niti organizirane političke stranke, ravnanje javnim mijenjem dopalo je u ruke filozofa; stoga se morala očekivati revolucija, ne toliko usmjerena činjenicama koliko općenitim teorijama; moglo se predvidjeti da ona neće napdadati pojedine zakone, nego će nasrnuti na sve zakone, te da će staro ustrojstvo Francuske htjeti zamjeniti posve novim sustavom vladavine prema zamisli filozofa 7. Crkva se našla zapletena u sve stare ustanove koje je valjalo srušiti, stoga je bilo jasno da će se revolucija i na nju okomiti •
kontrast između bezazlenosti teorija i nasilnosti čina, jedna je od najneobičnijih značajki francuske revolucije
revoluciju su pripremale najciviliziranije, a izvele najneukije klase nacije
sobzirom da ljudi, iz prvospomenutih klasa, nisu imali nikakvi vezu među sobom, nikakav utjecaj na puk, puk se odmah, nakon što su stare vlasti srušene nametnuo kao vodeća vlast
uzevši vlast u svoje ruke, sam je pokušao iznijeti dijelo revolucije; knjige su mu dale teoriju, a on je na sebe preuzeo praksu
•
oni koji su čitali ovu knjigu mogli su vidjeti kako se u francuskoj naciji 18. stoljeća rađaju dvije strasti: 1.
jedna je mržnja spram nejednakosti, koja je navodila Francuze da do temelja sruše ostatke srednjevjekovnih institucija, a umjesto njih sagrade društvo u kojem će ljudi biti slični, a njihov položaj jednak
132
2. htijenje da ljudi žive ne samo jednaki nego i slobodni
potkraj starog režima, obje strasti su podjednako iskrene; pred početak revolucije one se spajaju
godine 1989. pored demokratskih institucija Francuzi uvode slobodne institucije
revolucija nije uništila postojeće zakonodavstvo koje je djelilo ljude u klase, kaste, cehove... ona je također razbila one zakone koji su naciji uskratili slobodu uživanja sebe same; zajedno sa apsolutizmom pala je i centralizacija
•
kada je naraštaj, koji je započeo revoluciju bio uništen ili iskopnio, steći će se pogodnosti za preporodom i ustolićenjem apsolutizma
naime, stari režim je uključivao cijeli sklop ustanova novijeg podrijetla, koje su se lako mogle uklopiti u novo društvo, međutim one su despotizmu pružale jedinstvene pogodnosti
iz ruševina revolucije su pokupljene krhotine centralizacije; kako se ona oporavljala tako se stvarala kraljevska vlast koja je bila još apsolutističkija od bilo koje prije nje
•
od početka revolucije, u više navrata smo vidjeli kako se strast za slobodom gasi, pa rađa
tako će biti još dugo jer je ta strast uvijek neiskusna i loše podešena
u isto vrijeme postoji strast za jednakošću, koja uvijek ostaje ista
ALEXIS DE TOCQUEVILLE – O DEMOKRACIJI U AMERICI
UVOD: JEDNAKOST I SLOBODA U TOCQUEVILLEOVOJ TEORIJI DEMOKRACIJE 01. Koja je orginalnost Tocq. djela: „O demokraciji u Americi“? •
njegova orginalnost je u otkriću Amerike
to otkriće ima dvojaku smisao: 1.
ono je s jedne strane opis američkih političkih institucija, opis njihova osebujnog podrijetla i načina funkcioniranja
2. s druge strane, to djelo je komparativno utemeljena koncepcija demokracije 02. Privrženost Tocq. čemu je važno za političku misao?
133
•
za političku misao osobito je važno privrženost Tocq. komparativnoj metodi analize
Tocq. ju preuzima od Montesq. koji je prvi sustavno izložio utjecaj tzv. objektivnih faktora (podneblja, prirodnog okoliša, običaja) na politička ponašanja i institucije
03. Koju bitnu svrhu je imalo za Tocq. otkrivanje Amerike? •
za Tocq. otkrivanje Amerike imalo je jednu bitnu svrhu: pokazati Francuzima i ostalim europljanima kako se u Americi zbiljski događa demokracija i kako to događanje ne prolazi kroz teškoće kao u Europi
04. Što je Tocq. istraživao u Americi? •
Tocq. je istraživao kako i pod kojim uvijetima je «vladavina demokracije» dovela do američke republike, tj. do takvog institucionalnog-političkog oblika u kojemu narod vlada samimim sobom
05. Od koje pretpostavke je polazio Tocq.? •
Tocq. je polazio od pretpostavke da je uspon demokracije nezaustavljiv i nepovratan proces i da demokracija postaje temeljnim načelom organizacije modernih društava
06. Kako Tocq. definira ono po čemu je moguć taj nezaustavljiv i nepovratan proces? •
ono po čemu je moguć taj nezaustavljiv i nepovratni proces nastajanja demokracije u Americi Tocq. definira kao stalno izjednačavanje uvijeta
postići jednakost uvijeta znači dosegnuti demokratsko društveno stanje
jednakost je bit moderne demokracije
07. Kada se prema Tocq. zbiva proces izjednačavanja uvijeta? •
Tocq smatra da se proces izjednačavanja uvijeta zbiva već u 11. stoljeću, ali pravu potvrdu za svoju tezu nalazi upravo u Americi
08. Kako glasi Tocq «apoteza jednakosti»? •
Tocq. pravi svojevrsnu «apotezu jednakosti» - proglašava je izvorištem svih demokratskih društava
09. Što znači jednakost u demokratskim društvima? •
jednakost u demokratskim društvima zapravo znači da više nema nasljednih prava u položajima, zanimanjima, odličjima... i da je sve to dostupno svim članovima društva to je Tocq. smisao društvene jednakosti
134
10. Osmim što na «jednakost uvijeta» Tocq gleda kao na izvorište demokracije, kako još Tocq. gleda na jednakost uvijeta? •
za Tocq. je «jednakost uvijeta» realnost; to je pretpostavka od koje polazi kao mislilac koji uviđa nestanak aristokratskog tipa društvene vladavine
11. Gdje počiva razlika između Francuske i Amerike? •
pobjeda demokratskog načela nad aristokratskim načelom vladavine ne može se svesti na običnu smjenu dviju vladavina
tamo gdje se to dogodilo kao smjena, u obliku revolucije, ugrožena je sloboda, a tamo gdje te revolucije nije bilo demokratsko društveno stanje, uz jednakost uvijet, doseglo viši stupanj slobode
tu leži osnovna razlika između Francuske i Amerike
12. Kako Tocq. gleda na aristokratsko društveno stanje? •
•
aristokratsko društveno stanje po definiciji isključuje jednakost uvijeta
njegova su osnovne značajke individualni utjecaji, tj. autoritet kao temelj društvene strukture
taj autoritet nije samo politički, nego istodobno moralni, intelektualni i duhovni
aristokratska sloboda je povlastica, a demokratska sloboda suvereno svojstvo pojedinaca
13. Koji je Tocq. smisao protuslovlja tj. paradoksa demokratskog društva? •
iz autokratske (pogrešne i nepravedne) ideje mogu nastati izvanredna pojedinačna djela, dok iz demokratske (isprave) ideje mogu nastati nepostojanost i prosječnost
pogrešna ideja slobode može imati dobre, a ispravna ideja slobode loše učinke
riječ je o tipičnom Tocq. protuslovlju i paradoksu demokratskog društva
14. Koju formulu Tocq. preuzima od Montsq.? •
Tocq. preuizma od Montsq. «formulu o pretjeranoj jednakosti»
riječ je o tome da jednakost uvijetuje slobodu, ali je može i sputavati; može dovesti do despotizma koji po svojim obilježjima nadrasta apsolutnu monarhiju
•
Tocq. je svjestan da «jednakost uvjeta» ne jamči posvuda i uvijek istu razinu političke demokracije
ona može biti izvorištem različitih političkih režima
135
to najbolje potvrđuje usporedba francuskog i američkog političkog razvoja nakon izvedenih demokratskih revolucija
Francuska je primjer administrativne centralizacije, nestalih političkih sloboda
Amerika je primjer sigurne slobode, i administrativne decentralizacije
obje su demokracije nastale iz revolucije
15. Kakva jednakost postoji u Americi, a kakva u Francuskoj? •
u Amrici postoji demokratska a u francuskoj revolucionarna jednakost
američka demokracija je model pravne države, dok je francuska paradigma (revolucija) simbolizira nasilje
16. Kojom idejom završava prvi dio „O demokraciji u Americi“? •
to da je amrička demokracija stabilna i trajna mnogo se bolje može objasniti njezinim zakonima nego pogodnim okolnostima i još bolje američkim običajima nego njihovim zakonima
to je ideja kojom završava prvi dio djela
17. Što najviše pridonosi umjerenosti demokratskog političkog poretka u Americi? •
ono što najviše pridonosi umjerenost demokratskog političkog poretka, usklađivanju jednakosti i slobode u Americi jest dogma o suverenosti narod
to načelo suverenosti naroda se u Americi prepoznaje u običajima i deklarira u zakonima
dogma narodne suverenosti proizašla je iz lokalne zajednice (komune) da bi se kasnije protegla na cjelo društvo
18. Prema klasičnoj definicji što je suverenost? •
prema klasičnoj definiciji, suverenost je pravo da se stvaraju zakoni
•
to pravo, u demokraciji pripada narodu
od toga polazi i Tocq. ali ali imajuči pred očima američki primjer, on unosi dva za modernu demokraciju bitna elementa: 1.
suverenost nije apsolutna
2. svoje zakonodavno pravo narod provodi preko svojih predstavnika
136
•
predstavnička demokracija jedini je racionalan način da se načelo većine oblikuje kao politički poredak
19. Koja je ključna razlika između Francuske i Amerike u pitanju suverenosti? •
suverenost naroda, gdje god da je priznata, uvijek ide odozdo; ali tu postoji razlika između Francuske i Amerike
razlika se sastoji u federalnom ustrojstvu američke države
između građanina i federalne države postoje «javni kolektiviteti» s vrlo širokom autonomijom, koji posreduju između pojedinca i države
«komune» su svojevrsni slobodni individualiteti, a država, od koje oni zavise, intervenira samo kada je riječ o zajedničkom interesu
komunalne ustanove za slobodu su isto ono što su osnovne škole za znanost = one ju približavaju narodu
20. Što Tocq. izvodi iz načela narodne suverenosti? •
iz načela narodne suverenosti Tocq. izvodi svoje razumjevanje «društvene moći»
to razumjevanje pripada razdoblju modernosti jer polazi od pretpostavke da društvo postaje subjektom koji iz samog sebe crpi vlastitu legitimnost
Amerika je i tu uzor jer za razliku od apsolutnih monarhija ili despocija, gdje je moć izvan društva, ili aristokracija, gdje je moć istodobno izvan i unutar društva, u SAD-u društvo djeluje po sebi i na sebe jer je sva moć unutar njega
to je slika poretka u kojemu se društvena veza ostvaruje političkim djelovanjem slobodnih i jednakih pojedinaca
21. Koja je opasnost najmanja u Americi? •
ako glasači brinu samo o svojim interesima i svoju glasačku odluku ne izvode iz promišljanja javnosti poredak se izvrgava opasnostima izopačavanja
ta je opasnost najmanja u Americi, gdje se snagom javnog mnijenja ideja o narodnoj suverenosti pretvara u zbilju
137
01. UVOD •
među novim predmetima koji su Tocq. privukli pažnju za vrijeme boravka u SAD-u nijedan nije bio tako upečatljiv kao JEDNAKOST UVIJETA
otkrio je silan utjecaj što ga je ona imala na kretanje društva
što je više proučavao američko društvo, na jednakost uvijeta je sve više gledao kao na izvorište svega što proističe u društvu
•
prema Tocq. postupan razvoj prema „jednakosti uvijeta“ djelo je Providnosti (Božje djelo) jer su mu sva glavna svojstva takva: sveobuhvatan je, trajan, svakog dana izmiče ljudskoj moći, svi događaji i svi ljudi služe njezinu razvoju
•
kao prva od svih dužnosti, što se nameću onima koji usmjeravaju društvo, Tocq. otkriva podučavanje demokracije, njezino oživljavanje, pročišćivanje njezinih običaja...
•
Tocq zamišlja društvo u kojemu bi svi, gledali na njega kao na svoje dijelo, a kao posljedica toga: 1.
voljeli zakon i bez muke mu se podčinjavali
2. autoritet vlasti bi se poštovao kao nužan, a ne kao božanski 3. ljubav koja bi se iskazivala državnom poglavaru ne bi imala karakter strasti, nego razuma 4. između svih klasa bi se uspostavilo nužno povjerenje •
Tocq se istraživanjem Amerike nije bavio zbog radoznalosti nego je iz toga htio izvući pouke koje bi mogle koristiti Europljanima, prije svega Francuzima
s tim ciljem trebalo je spoznati uzroke iz kojih izviru zakoni i običaji Amerike kako bi mogli identične uvesti u Francusku
138
2. DRUŠTVENO STANJE ANGLOAMERIKANACA •
društveno stanje je obično proizvod činjenice, ponekad zakona, a najčešće obaju uzroka zajedno
•
društveno stanje se može smatrati prvobitnim uzrokom većine zakona, običaja, i zamisli prema kojima se ravna ponašanje nacije
Najizrazitije svojstvo društvenog stanja Angloamerikanaca jest njegova bitna demokratičnost •
društveno stanje Amerikanaca je izrazito demokratsko; to mu je bila karakteristika već u doba stvaranja kolonija
među doseljenicima koji su se nastanili na obalama Nove Engleske vladala je vrlo velika jednakost; niti sama klica aristokracije nije postojala u tom dijelu Unije
tako je stanje bilo istočno od Hudsona; JZ od te rijeke situacija je bila drugačija: u večini tamošnjih država bili su se naselili engleski veleposjednici stoga su bila uvedena aristokratska pravila, a sa njima i engleski zakoni o nasljeđivanju
u tom dijelu kontinenta su se viđali bogati zemljoposjednici, no njihov utjecaj nije bio aristokratski, onako kako se to shvaćalo u Europi, zato što nisu imali nikakvih povlastica niti pokroviteljski položaj
oni su spadali u neku vrstu aristokracije koja je bila slabašna i kratkotrajna te se nije u mnogomu razlikovala od narodnog mnoštva
•
upravo je ta klasa na jugu stala na čelo ustanka
svoj konačan utjecaj jednakost je dobila zahvaljujući „zakonu o nasljeđivanju“ (pod zakonom o nasljeđivanju podrazumjevaju se oni zakoni kojima je bio glavni cilj da uređuju sudbinu dobara nakon
139
vlasnikove smrti); taj je zakon utjecao na društveno stanje naroda, a politički zakoni su bili tek njegov izraz •
„zakon o nasljeđivanju“ značio je da smrt svakog vlasnika dovodi do preokreta u vlasništvu; dobra (posjed, imovina...) ne samo da mjenjaju svojeg gospodara nego i samu narav = neprestalno se drobe i usitnjuju na sve manje djeliće
njegov učinak bio je uništavanje velikih imetaka a posebice velikih posjeda koji su bivali usitnjenima i podjeljenima
sobzirom da je „zakon o nasljeđivanju“ uspostavio ravnopravnu diobu nasljedstva, njime se uništavala prisna povezanost obiteljskog duha; zemlja više ne predstavlja obitelj jer se nakon nekoliko naraštaja svakako mora razdjeliti te se neprestalno smanjuje i naposljetku nestaje
stoga zemljoposjednici, nakon što su izgubili ponos zbog oduzimanja prava da sačuvaju zemlju, vide jedini spas u prodaji te zemlje jer za nju dobivaju novčani iznos
•
„zakon o nasljeđivanju = zakon o ravnopravnoj diobi“ služio je dvama ciljevima: njemu uspjeva načeti (podjeliti) zemljišni posjed te istovremeno dovesti do nestanka obitelji zemljoposjednika i njihova imutka
•
to je za posljedicu imalo da su se obitelji velikih zemljoposjednika posve utopile u sveopćem mnoštvu
to ne znači da u SAD-u nema bogataša; Tocq. kaže da i ne poznaje državu u kojoj bi ljubav prema novcu bila veća, no imovina prelazi nevjerojatnom brzinom iz ruke u ruku
•
u Americi nije jednak samo imutak, jednakost se proteže i na samu naobrazbu
•
osnovno školovanje je svakome dostupno, a visoko obrazovanje nije dostupno gotovo nikome
kada je u pitanju obrazovanje u Americi se uspotavila određena razina osrednjosti ljudskog obrazovanja
tu se susreće mnoštvo ljudi koje raspolažu približno istim znanjem iz religije, povijesti, prirodnih znanosti, političke ekonomije, zakonodavstva, vladanja državom...
•
jednakost u obrazovanju i jednakost u imutku doveli su do toga da se ljudi u Americi pokazuju jednakima tj. podjenako moćnima negoli je to u bilo kojoj drugoj državi na svijetu
Političke posljedice društvenog stanja Angloamerikanaca •
nemoguće ne zaključiti da jednakost na posljetku ne prodire i u politički svijet; bilo bi apsurdno zamisliti da ljudi budu vječno međusobno jednaki u jednom (obrazovanje i imutak) a nejednaki u svemu drugome
140
•
postoje samo dva načina da se jednakost ostvari u političkome svijetu: 1.
politička prava treba dati svakome građaninu ili
2. politička prava ne treba dati nikome •
narodi, čije je društveno stanje demokratsko, osjećaju nagonsku sklonost za slobodom; no sloboda nije glavni i stalni predmet njihove želje; ono što jest predmet njihove želje to je jednakost
•
Angloamerikanci su bili dovoljno sretni da izbjegnu apsolutističku vlast
okolnosti, podrijetlo, prosvjećenost i običaji omogućili su im da udare temelje suverenosti naroda i da je održe
03. O NAČELU SUVERENOSTI NARODA U AMERICI •
kada se raspravlja o zakonima u SAD-u uvijek valja početi od dogme o SUVERENOSTI NARODA
•
u Americi načelo suverenosti naroda nije sakriveno kao kod pojedinih nacija
priznaju ga običaji, a zakoni proglašavaju
•
načelo suverenosti od samih početaka bilo je stvaralačko načelo većine engleskih kolonija u Americi
•
dugo je trebalo da to načelo ovlada u upravljanju društvom
dvije su prepreke postojale tomu: jedna izvanjska a druga unutrašnja
141
nije moglo otvoreno biti uvršteno u zakone jer su kolonije još uvijek bile priomorane pokoravati se matičnoj zemlji; bilo je dakle nužno da se prikriva u pokrajinskim skupštinama, a napose u općinama
prosvjećenost u Novoj Engleskoj, i bogatstvo južno od Hudsona, dugo su vremena imali neku vrstu aristokratskog utjecaja koji je težio tomu da izvršavanje društvene vlasti ograniči i stavi u ruke nekolicine; dug je bio put do toga da svi funkcioneri budu izborni i da svi građani postanu biračima
•
biračko je pravo posvuda bilo omeđeno određenim granicama i podređenu postojanju cenzusa
nakon Američke revolucije, dogma o suverenosti naroda dokopala se vlasti, sve su se klase založile za nju a ona je postala zakon nad zakonima
gornje klase su se predale bez borbe pred činjenicom uvođenja suverenosti naroda; bilo im je jasno da narodu moć više ne mogu istrgnuti iz ruku, te su stoga mislili samo na to kako pod svaku cijenu da steknu njegovu naklonost
u izglasavanju najdemokratskih zakona utrkivali su se oni čiji su interesi tim zakonima bili najviše povrijeđeni; na taj način gornje klase nisu protiv sebe pobunile strasti naroda
stoga se demokracija brže razvila u onim državama u kojima su korijeni aristokracije bili najdublji: država Maryland, koju su bili osnovali velikaši, prva je proglasila opće pravo glasa i u svoju upravu uvela najdemokratskije oblike
•
u doba Tocq. načelo suverenosti naroda u SAD-u je poprimilo sve karakteristike koji su se mogle zamisliti
povremeno zakone kroji čitav narod, kao u Ateni, a povremeno poslanici, što ih je stvorilo opće pravo glasa, zastupaju i djeluju u ime naroda pod njegovim nadzorom
•
postoje države u kojima je vlast izvanjska u odnosu na društveno tijelo (apsolutističke monarhije i despocije); postoje i one države u kojima je vlast podjeljena u društvu i izvan njega (aristokratske države); ništa slično se ne može vidjeti u SAD-u = narod sudjeluje u sastavljanju zakona birajući zakonodavce, a putem njih bira opunomoćenike izvršne vlasti = može se reči da sam narod vlada
•
narod kraljuje nad američkim političkim svijetom kao Bog nad svemirom; on je uzrok i svrha svih stvari; sve iz njega proističe i sve se u njemu utapa
04. NUŽNOST PROUČAVANJA ONOGA ŠTO SE ZBIVA U POJEDINIM DRŽAVAMA PRIJE NO ŠTO SE PROGOVORI O UPRAVLJANJU UNIJOM
142
•
SAD su složenog sustava: zapažaju se dva različita društva; vide se dvije potpuno odvojene i neovisne vladavine – jedna uobičajena, koja odgovara svakodnevnim potrebama, a druga izuzeta i ograničena, koja se primjenjuje samo na pojedine opće interese – složeni sustav čine 24 male suverene nacije koje tvore skup tako velike Unije
•
oblik savezne vlasti u SAD-u se posljednji pojavio
•
savezna vlast je tek iznimka, opće pravilo je vlast pojedinih država
velika politička načela, prema kojima se danas ravna američko društvo, rodila su se i razvila u državi
sve države, od kojih se sastoji američka Unija, pružaju isti prizor svojih ustanova
politički ili administrativni život ondje je zgusnut u tri žarišta djelovanja: 1.
općina se nalazi na prvom stupnju
2. na višem stupnju od općine je okrug 3. na trećem stupnju iznad okruga je država O općinskom sustavu u Americi •
općinsko društvo postoji kod svih naroda, bez obzira na to kakvi su im zakoni i običaji
•
no, bez obzira na postojanje općine, općinska sloboda nešto je sasvim rijetko i krhko
među svim slobodama, sloboda općina, koja se teško uspostavlja, najviše je izložena napadima vlasti
općinske ustanove se moraju boriti protiv snažne vlasti, a da bi se uspješno obranile trebaju proći kroz sve oblike razvoja te se izmješati sa nacionalnim zamislima
tako je općinsku slobodu, sve dok se ne ustoliči u običajima, lako unišiti, a ustoličiti se u običajima može tek nakon što je dugo postojala u zakonima
•
od svih naroda na Europskom tlu može se reči da nema niti jednog koji bi poznavao općinsku slobodu
upravo u općini leži snaga slobodnih naroda
općinske ustanove su za slobodu isto ono što su škole za znanost; čine ju dostupnom narodu, dopuštaju mu da okusi njezinu miroljubljivu upotrebu i navikavaju ga na to da se njome služi
•
da bi se bolje razumjevalo opća načela na kojima počiva politička organizacija općine i okruga u SAD-u, Tocq. je kao obrazac uzeo jednu državu – Novu Englesku
143
općinske ustanove u Novoj Engleskoj tvore potpunu i pravilnu cjelinu: drevne su, jake zahvaljujući zakonima, a još jače zahvaljujuči običajima; imaju čudesan utjecaj na čitavo društvo
Opseg općine •
općina (township) u Novoj Engleskoj negdje su na sredini između kantona i općine u Francuskoj; općenito broje 2-3 tisuće stanovnika (godine 1830. u državi Massachusstes bilo je 305 općina)
Općinske vlasti u Novoj Engleskoj •
u američkim općinama narod je gospodar kojemu valja ugađati do krajnjih granica mogućnosti
•
u Novoj Engleskoj (u daljnjem tekstu=NE) kada je u pitanju raspravljanje o općim državnim poslovima, većina djeluje preko predsjednika
no u općini, gdje je zakonodavno i upravno djelovanje bliže onima kojima se upravlja, zakon predsjedništva se ne prihvaća
u općinama ne postoje općinska vijeća; biračko tijelo, nakon što imenuje svoje službenike, samo ih usmjerava u svemu onome što nije puko i obično izvršavanje državnih zakona
•
javne funkcije u općinama su brojne i silno podjeljene; ipak najveći dio upravnih ovlasti je koncentriran u rukama malog broja pojedinaca koji se biraju svake godine i nazivaju se select-men
državni zakon obvezuje select-men da u svakoj općini sastave biračke popise
select-men je izvršitelj narodne volje, baš kao što je u Francuskoj općinski načelnik izvršitelj odluka općinskog vijeća
oni najčešće djeluju na svoju vlastitu odgovornost i u praksi samo sljede načela koja je većina prethodno postavila
ukoliko požele uvesti bilo kakvu novinu, moraju se vratiti do izvora svoje vlasti: ukoliko je posrijedi osnivanje škole, select-men određenog dana saziva sve birače na unaprijed naznačeno mjesto; tamo izlaže potrebu koja se osjeća, ukazuje na sredstva kojima se ona može ostvariti, novac što ga valja utrošiti, mjesto gdje će se graditi...Skupština, upitana za mišljenje o svim tim pitanjima i točkama, usvaja načelo, određuje mjesto, izglasava porez, te potom izvršavanje svoje volje prepušta u ruke svojih select-men
•
select-men ima pravo sazivanja općinskog skupa (town-meeting)
ako desetorica vlasnika zahtjevaju opće sazivanje svih stanovnika, select-men ima obavezu na to pristati, te se pridržava samo pravo da skupštinom predsjeda
144
•
select-men se bira svake godine u travnju ili svibnju; istovremeno općinska skupština bira mnogo drugih općinskih službenika: a) jedni pod imenom poreznika moraju utvrđivati porez b) drugi pod imenom sakupljača poreza, mora ubirati poreze c) časnik, nazvan constable, zadužen je za upravljanje policijom, nadziranje javnih mjesta i brigu o materijalno izvršavanju zakona d) općinski zapisničar bilježi sve odluke e) blagajnik čuva općinske fondove f) nadzornik nad sirotinjom čija je dužnost brinuti se za provedbu zakona koje se odnose na siromašne g) školski povjerenici upravljaju javnim obrazovanjem h) cestovni nadglednici su zaduženi za pojedinosti u svezi sa glavnim i sporednim putovima
•
u općini ima ukupno 19 glavnih funkcija; svaki je stanovnik obavezan, pod prijetnjom globe, prihvatiti te razne funkcije, ali je većina njih i plaćena
O općinskome životu •
u nacijama u kojima vlada dogma o suverenosti naroda, svaki je pojedinac u podjenakom djelu nosilac vrhovne vlasti, te podjednako sudjeluje u upravljanju državom
•
zašto se pojedinac pokorava društvu i koje su prirodne granice tog pokoravanja?
•
pojedinac se pokorava društvu zato što mu se jedinstvo sa bližnjima čini korisnim i zato što zna da to jedinstvo ne može postojati bez neke vlasti kojom se uređuje
•
u svemu što se tiče međusobnih dužnosti građana, pojedinac je postao podanikom; a u svemu što se odnosi na samog pojedinca on je ostao gospodarom odatle makisma da je pojedinac jedini i najbolji
sudac o svojim interesima, a društvo ima pravo usmjeravati njegove postupke samo kada se osjeti oštečeno zbog nekog njegovog čina ili kada osjeti potrebu za njegovu suradnju •
ta je doktrina prihvaćena u SAD-u
općina je samo jedinka, kao i svaka druga u kojoj se primjenjuje teorija tj. doktrna netom spomenuta
145
•
općinska sloboda u SAD-u, proizlazi iz same dogme o suverenosti naroda; no kod naroda NE okolnosti su posebice pogodovale njezinu razvoju
•
u Novoj Engleskoj politički život se začeo u krilu samih općina; gotovo bi se moglo reči da je u početku svaka od njih bila samostalna nacija
kada su engleski kraljevi zatražili svoj udio u suverenitetu, zadržali su se na tome da zadrže središnju vlast; općine su ostavili u stanju koje su i zatekli
općine u NE sada su podanice, ali u načeli nisu bile takve – naprotiv kao da su se same odrekle jednog djela svoje samostalnosti u korist države – to je izuteno važna razlika koju treba imati na umu
općine se podčinjavaju državi tek kada je u pitanju neki interes koji se naziva društvenim, tj. takav da ga one dijele sa ostalim općinama
•
u svemu što se tiče jedino njihova interesa, općine su ostale samostalne
što se tiče društvenih dužnosti, općine su obavezne udovoljiti takvim dužnostima: ako državi zatreba novac, općina ne može uskratiti državi svoju pomoć; ako država hoće izgraditi cestu općina nema ovlasti da joj zatvori svoje područje; donese li država neki policijski propis, općina je obavezna izvršavati ga
•
obaveza prema državi je stroga, međutim državna vlada namečući općinama svoje obaveze, samo načelno izdaje nalog, jer pri njegovom izvršavanju općina ponovo stječe svoja prava kao jedinka
tako pristrojbe izglasava zakonodavno tijelo, ali iste razrezuje i ubire općina
u Francuskoj poreznik ubire općinske pristojbe, a u Americi općinski poreznik ubire državne pristojbe
u Francuskoj središnja vlada posuđuje svoje službenike općinama, a u Americi općina svoje funkcionere posuđuje vladi
O općinskom duhu u Novoj Engleskoj •
u Americi ne postoje samo općinske ustanove, nego i općinski duh koji ih podržava i oživotvoruje
•
općina u NE u sebi udružuje dvije prednosti: samostalnost i moć
•
stanovnik NE vezuje se uz svoju općinu ne zato što je ondje rođen, nego zato što u toj općini vidi slobodnu i jaku zajednicu i njezinim je djelom, a ona vrijedi truda da se njome pokuša upravljati
•
često se događa da se u Europi svi slažu oko toga da je općinski duh značajan element rada i opće smirenosti, ali ne znaju kako ga ostvariti
146
strahuju da učine općinu prejakom i presamostalnom, te da će time rascjepkati društvenu moć i državu izložiti anarhiji
s druge strane, oduzme li se općini prekopotrebna općinska snaga i samostalnost, nikada se u njoj neće pronaći građane, nego samo podanike
•
općine u NE su tako utemeljene da se u njima ne nađe ništa što bi mimo nje snažno privlačilo častohlepne strasti ljudskog srca okružni funkcionari se biraju i vlast im je ograničena
•
u općini su usredotočeni želja za poštovanjem, potreba za stvarnom koristi, sklonost prema moći i glasovitosti
sa velikom sposobnošću su se Amerikanci pobrinuli da u američkim općinama moć bude raspršena; koliko je tu raznovrsnih funkcija, koliko raznovrsnih službenika koji predstavljaju moćnu zajednicu u čije ime djeluju
općinski se život osjeća u svakom trenutku; svakog se dana očituje kroz ispunjavanje neke dužnosti ili kroz izvršavanje nekog prava
•
općine u NE uglavnom žive sretnim životom; vlast im je po vlastitom ukusu, i po vlastitom izboru
•
u NE podjela na staleže ne postoji čak niti u sjećanjima; nema dakle dijela općine koji bi bio u iskušenju da tlači drugi dio
•
Engleska je nekad vladala nad kolonijama u cjelini, ali je narod uvijek upravljao općinskim poslovima
•
suverenost naroda u općini nije drevno stanje, nego prvobitno stanje
stanovnik NE je vezan uz svoju općinu zato što je ona snažna i samostalna; zanima se za nju zato što sudjeluje u upravljanju njome; ulaže u nju svoje ambicije i svoju budućnost; mješa se u svaki događaj u općinskome životu; nastoji vladati društvom; razumije sklad različitih vlasti, te napokon pribire jasne i praktične zamisli o prirodi svojih dužnosti kao i o opsegu svojih prava
O okrugu u Novoj Engleskoj •
•
američki okrug ima mnogo sličnosti sa okrugom u Francuskoj:
opseg mu je zacrtan proizvoljno
stvoren je radi upravnih interesa
okrug tvori prvo pravosudno središte; svaki okrug ima svoj sud, šerifa koji provodi sudske odluke i zatvor u koji se smještaju zločinci
147
•
oni koji upravljaju okrugom imaju tek ograničenu i izuzetnu vlast koja se primjenje samo na unaprijed predviđene slučajeve; država i općina dostatne su za obavljanje poslova
•
upravljači okruga samo pripremaju budžet okruga, a izglasava ga zakonodavstvo
nema skupštine koja bi izravno ili neizravno predstavljala okrug
u većini američkih ustanova se primjećuje dvostruka tendencija koja zakonodavce navodi na to da dijele izvršnu vlast a koncentriraju zakonodavnu
•
sve općine imaju samo jedno predstavništvo – državu – središte svih nacionalnih ovlasti
može se reči da izvan općinskog i nacionalnog djelovanja postoje još samo pojedinačne sile
05. O POLITIČKIM POSLJEDICAMA UPRAVNE DECENTRALIZACIJE U SAD-u
148
•
postoje dvije vrlo različite vrste centralizacije
pojedini interesi su zajednički svim dijelovima nacije, kao što su stvaranje općih zakona ili odnosi naroda sa strancima
drugi interesi su svojstveni samo pojedinim dijelovima nacije, kao naprimjer općinski pothvati
usredotočimo li se nad usmjeravanjem prvih interesa to znači udaranje temelja onome što se naziva centralizacijom vlade
usredotočimo li se nad usmjeravanjem drugih interesa, to znači udaranje temelja onome što će se nazvati upravnom centralizacijom
•
centralizacija vlade postiže golemu snagu kada se udruži za upravnom centralizacijom; na taj način ona navikava ljude na potpuno zanemarivanje vlastite volje, na pokoravanje u svemu i svakog dana
•
pod Lujom XIV. Francuska je doživjela najveću centralizaciju što se može zamisliti jer je isti čovjek stvarao zakone i imao moć njihova tumačenja, zastupao Francusku pred inozemstvom i djelovao u njezino ime – država to sam ja – govorio je i bio je u pravu
unatoč tome, pod Lujom XIV. bilo je mnogo manje upravne centralizacije u Francuskoj, nego u današnje doba
•
u Tocq. vrijeme postoji jedna sila, Engleska, u kojoj je centralizacija vlade uzdignuta na vrlo visok stupanj
•
ta ista Engleska nema upravne centralizacije
Tocq. smatra da je nemoguće zamisliti bilo koju naciju bez centralizacije vlade
no istovremeno smatra da je upravna centralizacija pogodna samo za to da se oslabi narode koji joj se podvrgavaju, jer neprestalno teži tomu da među njima umanji građanski duh
•
kada kažemo da država ne može djelovati jer nema u njoj centralizacije, gotovo uvijek mislimo na centralizaciju vlade
Njemačko carstvo nikada nije uspjelo iz svojih snaga izvući svu moguću korist, ali zašto?
zato što nacionalna snaga nije ondje bila nikada centralizirana, zato što država nikada nije postigla pokoravanje njezinim općim zakonima – drugim riječima zato što nije postojala centralizacija vlade
isto se može primjeniti i na srednji vijek: sve su nevolje feudalnog društva proizlazile iz činjenice da je ne samo moć upravljanja, nego i moć vladanja, između sebe djelilo tisuću ljudi
149
•
u SAD-u uopće ne ostoji upravna centralizacija
decentralizacija u SAD-u je dovedena do stupnja kakva je nezamisliva u europskim državama
no, istovremeno, u SAD-u postoji centralizacija vlade i to u najvećoj mogućoj mjeri; tu je nacionalna moć usredotočenija no što je to bila u bilo kojoj europskoj monarhiji; ne samo da u svakoj državi postoji samo jedno tijelo koje donosi zakone, ne samo da postoji jedna snaga koja može oko sebe stvarati politički život, nego se u SAD-u izbjegava sazivanje mnogobrojnih skupština u distriktima i okruzima, i to zbog straha da te skupštine ne bi došle u napast da izađu iz okvira svojih upravnih nadležnosti i da ometaju rad vlade
u SAD-u pred zakonodavstvom svake države ne postoji niti jedna vlast koja bi joj se mogla oduprijeti; ništa ju ne može zaustaviti na njezinom putu, niti povlastice, niti lokalni imuniteti, niti osobni autoritet, pa čak niti autoritet razuma
•
američke republike nemaju stalnu oružanu silu
•
država se u svome djelovanju na građane najčešće služi općinskim ili okružnim funkcionarima
tako primjerice u NE pristojbe razrezuje općinski poreznik, općinski sakupljač poreze skuplja,
općinski blaganik prihode prosljeđuje državnoj blagajni, a pritužbe se upućuju redovitim sudovima – takav način ubiranja poreza je doduše spor i složen •
američke države su odviše centralizirane; svakoga dana narodne skupštine progutaju neki ostatak vladinih ovlasti
•
tako centralizirana društvena moć neprestalno prelazi iz ruke u ruku jer je podređena narodnoj volji
•
često joj se događa da joj nedostaje mudrosti i dalekovidnosti, tu leži njezina opasnost
upravna decentralizacija urodila je u Americi s više različitih posljedica: Amerikanci su odvojili upravu od vlade
•
pobornici centralizacije u Europi tvrde da vlast bolje upravlja lokalnim zajednicama nego što bi one mogle same sobom upravljati
Tocq. poriče tu tezu kada je narod prosvijećen, kada bdije nad svojim interesima kao što je to u Americi
u tom slučaju, prema Tocq, kolektivna snaga građana je bolja u ostvarivanju boljitka nego vladin autoritet
150
•
koliko god zamišljali središnju vlast prosvijećenom i mudrom, ona ne može sama obuhvatiti sve pojedinosti u životu nekog naroda
•
centralizaciji uspjeva da vanjske čovjekove postupke podvrgne određenoj jednoobraznosti
centralizacije se odlikuje time što sprečava, a ne time što nešto čini
kada treba društvo potaknuti na nešto, centralizacija u tomu ne uspjeva
zbog političkih prednosti što ih sustav decentralizacije donosi Amerikncima, Tocq. taj sustav suprostavlja centralizaciji
•
što znači postojanje neke vlasti, ako ta vlast, istovremeno uklanja s puta pojedinca svaku prepreku, a ujedno je i bezuvijetni gospodar nad njegovom sudbinom i životom
u takvim nacijama nailazimo na podanike ali ne i na građane
Tursko stanovništvo nikada nije imalo udjela u upravljanju društvenim poslovima, a ipak je izvodilo goleme pothvate, sve dok je na osvajanje svojih sultana gledalo kao na pobjedu Muhamedove vjere; vjere danas nestaju, ostaje samo despotizam koji ništa ne može održati trajnim
•
ne ovisi o zakonima oživljavanje vjerovanja koja se gase, ali o zakonima ovisi hoće li u ljudima pobuditi zanimanje za sudbinu vlastite zemlje
•
ono čemu se Tocq. najviše divi u Americi, nisu upravni učinci decentralizacije, nego njezine političke posljedice
u SAD-u se domovina svugdje osjeća; stanovnik je svakom interesu svoje zemlje privržen kao i svojim vlastitim interesima; svoju slavu nalazi u slavi nacije
•
Europljanin u javnom činovniku često vidi samo silu; Amerikanac u njemu vidi pravo
može se reči, da se u Americi, nikada čovjek ne pokorava čovjeku nego pravdi ili zakonu
kada se djelovanje pojedinačnih snaga udruži sa djelovanjem društvenih snaga, često se uspjeva učiniti ono što niti najcentraliziranija uprava ne bi bila kadra izvršiti, evo primjera:
u Americi za otkrivanje zločinaca i njihov progon vlastima na raspolaganju stoji mali broj sredstava; upravna policija ne postoji, putovnice su nepoznate, sudska policija se ne može usporediti sa europskom, službenici javnog tužilaštva su malobrojni i nemaju inicijativu u progonima
istovremeno istraga je brza i usmena, a zločin rijetko kao bilo gdje drugdje, uspjeva izbjeći kaznu
151
razlog je tomu taj da se svatko smatra zainteresiranim za to da pruži dokaze o prijestupu i za to da se prestupnik uhvati
stanovnici nekog okruga, u kojemu je bio počinjen zločin, sami su sastavili odbore s ciljem da progone krivca i da ga predaju sudu
u Europi je zločinac nesretnik koji se bori spasiti glavu pred organima vlasti; stanovništvo samo prisustvuje toj borbi
•
u Americi je zločinac neprijatelj ljudskog roda i protiv sebe ima cijelo čovječanstvo
pokrajinske ustanove su korisne za sve narode, međutim one su najpotrebnije narodima čije je društveno uređenje demokratsko
u aristokratskom društvu čovjek je uvijek siguran da će se održati red, budući da bi oni koji vladaju mogli puno izgubiti, stoga je red za njih od velikog značenja
•
demokracija bez pokrajinskih ustanova nema nikakvih jamstava protiv takvih zala
nema nacije koje bi bile izloženije tomu da padnu pod jaram upravne centralizacije od onih čije je društveno uređenje demokratsko, nekoliko je uzroka tomu:
stalna je težnja tih nacija da vladalačku moć usredotoče u rukama jedne jedine vlasti koja izravno predstavlja narod
kad se jedna vlast odjene svim atributima vladavine, vrlo joj je teško ne pokušati prodrijeti u sve dijelove uprave
•
u Francuskoj revoluciji su postojala dva suprotna kretanja: jedno naklonjeno slobodi, a drugo naklonjeno despotizmu
u nekadašnjoj monarhiji kralj je jedini krojio zakone; ispod njega su se nalazili ostaci pokrajinskih ustanova
•
revolucija se istovremeno izjasnila i protiv kraljevske vlasti i protiv pokrajinskih ustanova
u Engleskoj i Americi, za loše stanje u nekim stvarima države, optuživalo se mnoštvo uzroka ali nikada općinska sloboda
•
samo oni narodi koji imaju malo pokrajinskih ustanova ili ih uopće nemaju niječu njihovu korist, a to znači da samo oni koji o tome pojma nemaju loše govore o istoj
152
06. O SUDSKOJ VLASTI U SAD-u I O NJEZINU DJELOVANJU NA POLITIČKO DRUŠTVO •
politička važnost sudske vlasti u SAD-u je velika
•
ono što stranac u SAD-u najteže razumije jest organizacija sudstva
nema niti jednog političkog događaja u kojima se ljudi ne pozivaju na autoritet sudaca pa se iz toga može zaključiti kako su u SAD-u suci jedna od prvih političkih sila
•
kod Amerikanaca je sudbena vlast zadržala sve značajke po kojima smo je navikli prepoznavati:
153
•
prva značajka sudbene vlasti jest ta da služi za donošenje presuda
da bi bilo mjesta djelovanju sudova mora postojati sporenje
da bi postojao sudac mora postojati spor
sve dok neki zakon ne pruža mogućnost za osporavanje, sudbena vlast nema prilike da se njime pozabavi
kada sudac napadne neki zakon koji se odnosi na neki spor, on proširuje krug svojih ovlasti ali ne izlazi iz njega
kada se sudac izjašnjava o nekome zakonu ne polazeći od spora, on potpuno izlazi iz svoje sfere i zalazi u sferu zakonodavne vlasti
•
druga značajka sudbene vlasti je izricanje suda o pojedinačnim slučajevima, a ne o općim načelima
ako sudac ukine neko opće načelo presuđujući u nekom pojedinačnom pitanju, načelo postaje ništavnim, a sudac ostaje u prirodnom krugu svojeg djelovanja; no ako sudac napadne izravno neko načelo i ukine ga ne imajući pri tome na umu neki pojedinačni slučaj, tada sudac izlazi iz okvira u kojeg ga je narod smjestio – više ne predstavlja sudsku vlast
•
treća značajka sudske vlasti je ta da može djelovati samo kada je na to pozvana, kada se predmet iznese pred nju
po svojoj prirodi sudska vlast je nedjelatna; treba je potaknuti da bi se pokrenula; njoj se zločin prijavljuje a ona kažnjava krivca; poziva se da ispravi neku nepravdu a ona je ispravlja
no sudska vlast se neće sama od sebe dati na to da progoni zločince, traga za nepravdom, i razmatra činjenice
•
sudska vlast bi počinila nasilje nad svojom pasivnom prirodom kada bi sama od sebe počela djelovati
kod Amerikanaca sudska vlast je zadržala te tri značajke koje je odlikuju
američki sudac može presudu izreči samo kada postoji spor; uvijek se bavi samo nekim pojedinačnim slučajem, a da bi djelovao, mora čekati da se spor iznese pred njega
•
američki sudac nalikuje sucima drugih nacija, međutim njemu je dana i golema politićka moć – odakle ona dolazi?
uzork leži u sljedećoj činjenici: Amerikanci su sucima priznali pravo da svoje odluke temelje prije na
ustavu nego li na zakonima; dopustili su sucima da ne primjenjuju zakone koji im se čine neustavnima
154
u Francuskoj je ustav ne promjenjivo dijelo; niti jedna vlast nije u njemu mogla ništa izmjeniti; to je prihvačena teorija
u Engleskoj, u parlamentu se priznaje pravo mijenjanja ustava; tamo se ustav može neprestalo mijenjati, tj. on i ne postoji; parlament je istovremeno i zakonodavno i ustavnotvorno tijelo
američki ustav se ne smatra nepromjenjivim kao u Francuskoj; no ne može ga se mijenjati putem običnih oblika društvene vlasti kao u Engleskoj; Ustav je zasebno dijelo koje predstavlja volju cijelog naroda, ali se volja naroda može izmjeniti samo u skladu sa utvrđenim postupkom i u predviđenim slučajevima
u SAD-u ustav stoji iznad zakona kao i iznad običnih građana; on je prvi među zakonima, stoga je pravno uredu što se sudovi pokoravaju ustavu dajući mu prednost pred svim ostalim zakonima
u Francuskoj je ustav isto prvi među zakonima i suci imaju isto takvo pravo da ga uzmu za osnovu svojih odluka; no primjenjujući to pravo, svakako bi morali pogaziti jedno drugo pravo – pravo društva u čije ime vladaju
kada se pred sudovima SAD-a netko poziva na zakon što ga sudac smatra protuustavnim, on može odbiti njegovu primjenu; jedino je to pravo svojstveno američkom sucu, ali iz njega proizlazi golem politički utjecaj
od dana kada sudac odbije da u nekom postupku primjeni neki zakon, taj zakon istog časa gubi dio svoje moralne snage: tada se događa da narod mijenja ustav ili zakonodavstvo ukida zakon
•
Amerikanci su dakle svojim sucima povjerili golemu političku moć, no obvezavši ih da zakone napadaju samo sudskim sredstvima, silno su umanjili opasnost koje proizlaze iz takve moći
jer kada sudac napada zakon u nevažnoj raspravi i u svezi sa njegovom pojedinačnom primjenom, djelomično zaklanja važnost tog napada pred očima javnosti
cilj je njegove odluke presuditi u nekom pojedinačnom interesu; zakon biva pogođen tek slučajno
tako cenzurirani zakon nije dokinut; moralna snaga mu je umanjena, ali njegov materijalni učinak nije poništen, te će malo pomalo pod ponavljanim utjecajima pravosuđa napokon zakon podleći
•
američki sudac je i protiv svoje volje uvučen na teren politike; on sudi o zakonu samo zato što mora suditi u sporu, a suđenje u sporu ne može izbjeći
političko pitanje koje sudac mora riješiti vezuje se uz interes političkih stranaka, pa on ne bi mogao odbiti da ga riješi, a da time ne zanječe svoju stranačku dužnost
155
upravo time što ispunjava svoje stroge dužnosti nametnute njegovu pozivu sudac izvršava svoj građanski čin
Druge ovlasti koje se dodjeljuju američkim sucima •
svi građani imaju pravo pred redovitim sucima podnijeti tužbu protiv javnih službenika, a i svi suci imaju pravo te javne službenike osuditi
•
u SAD-u poluge vlasti nisu oslabljene time što su svi funkcionari odgovorni pred sudovima
naprotiv, Amerikanci su time povećali poštovanje koje duguju vladaocima, jer se oni mnogo više brinu kako izbjeći kritici
•
u SAD-u se ne pokreće mnogo političkih procesa – on je uvijek težak i skup pothvat
da bi neki funkcioner bio sudski progonjen treba imati opravdan razlog za tužbu, a funkcioneri će teško pružiti opravdan razlog kada se boje da će biti progonjeni
•
to nema veze sa republikanskim oblikom vladavine, jer se ista stvar može vidjeti i u Engleskoj
Amerikanci i Englezi misle da se sa samovoljom i tiranijom treba postupati kao i s krađom: olakšati progon, a ublažiti kaznu
•
u osmoj godini Francuske republike se pojavio ustav čiji je članak 75. bio ovako sročen: „ predstavnici
vlade, osim ministara, ne mogu biti sudski gonjeni zbog dijela u svezi sa njihovim funkcijama osim na temelju odluke Državnog vijeća; u tom slučaju postupak se vodi pred redovnim sudovima “
Državno vijeće nije nikakvo sudsko tijelo već upravno tijelo čiji su članovi izravno podređeni kralju, tako da kralj, nakon što jednome od svojih slugu, nazvanim perfekt, suvereno naloži da počini neku nepravdu, isto tako može suvereno naložiti nekom drugome od svojih slugu, nazvanom državni
savjetnik, da spriječi kažnjavanje prvoga
156
07. O POLITIČKOM SUĐENJU U SAD-u •
pod političkim suđenjem Tocq. podrazumijeva odluku što je donosi neko političko tijelo koje u danom trenutku ima pravo suđennja
•
Engleska, Francuka i SAD uvele su u svoje zakone političko suđenje
•
u Engleskoj i Francuskoj Gornji dom parlamenta je ujedno i vrhovni krivični sud nacije
•
on ne sudi u svim političkim prekršajima ali može u svima suditi
jedina razlika koja postoji između Engleske i Francuske jest u sljedećem: u Engleskoj poslanici mogu pred članovima Gornjeg doma optuživati koga god žele, dok u Francuskoj na taj način mogu progoniti samo kraljeve ministre
•
u obje zemlje Gornjim domovima na raspolaganju stoje svi kazneni zakoni za prekršitelje zakona
u SAD-u, kao i u Europi, jednome od dva zakonodavna područja dodjeljeno je pravo optužbe, a drugome pravo suđenja zastupnici optužuju krivca a Senat ga kažnjava
tužbu Senatu mogu podnijeti samo zastupnici, a zastupnici mogu pred Senatom optuživati samo javne službenike
tako je nadležnost Senata ograničenija od nadležnosti francuskog Gornjeg doma, a zastupnici imaju šire pravo optuživanja od francuskih zastupnika
•
najveća razlika koja postoji između SAD-a i Europe jest u sljedećem: u Europi, politički sudovi mogu primjenjivati sve odredbe kaznenog zakona, a u SAD-u se njihovo pravo iscrpljuje kada krivcu oduzmu svojstvo javne ličnosti, što ga je imao i proglase ga nedostojim toga da ubuduće obavlja bilo kakvu političku funkciju, te tada počinje zadaća redovitih sudova
157
pretpostavi mo li da je Predsjednik SAD-a počinio zločin veleizdaje
Predstavnički dom ga optužuje, senatori proglašavaju njegovo svrgnuće
tek se potom Predsjednik (sada već bivši) pojavljuje pred porotom koja mu jedina može oduzeti slobodu ili život
•
uvođenjem političkog suđenja u zakone Europljani su htijeli pogoditi velike zločince
u okviru jednog političkog tijela su objedinili sva posebna prava sudova
zakonodavac se preobratio u suca – mogao je utvrđivati zločin, ocjenjivati ga i kažnjavati
u Europi je političko suđenje više pravosudni čin nego upravna mjera
•
u SAD-u je suprotno; političko suđenje je daleko više upravna mjera nego pravosudni čin
•
glavni cilj političkog suđenja u SAD-u je oduzimanje vlasti onome tko ju zloupotrebi i sprečavanje tog istog građanina da je u budućnosti ponovo stekne
•
to je upravni čin kojemu se pridaje zakonski oblik sudske odluke
istraživajući posljedice što ih ostavljaju za sobom svaki od ova dva različita sustava (europski i američki), otrivene su još veće razlike
u Francuskoj i Engleskoj političko suđenje se smatra izuzetnim oružjem, kojim se društvo radi vlastitog spasa, smije poslužiti samo u trenucima velike pogibelji
političkim suđenjem u SAD-u život građana se ne ugrožava
Europljanima je nakon uspostave političkih sudova glavni cilj bio da kazne krivce, a Amerikancima da im oduzmu vlast; politička presuda u SAD-u je na neki način mjera predostrožnosti
•
nema ničeg strašnijeg od nedorečenosti američkih zakona kada se njima definiraju politički zločini u pravom smislu riječi: „Zločini koji mogu biti razlog za osudu predsjednika jesu veleizdaja, korupcija ili
druga teška kaznena dijela i prekršaji“
ono što američke zakone čini tako opasnima proizlazi iz same njihove blagosti
u Europi smjenjivanje funkcionara i zabrana obavljanja političke funkcije jedna je od posljedica kazne, a u Americi oni su kazna same po sebi
u Europi se političkim sudovima dodjeljuju strahovita prava kojima se oni ponekad ne umiju služiti, pa im se događa da, iz straha da će kazna biti prevelika, uopće ne kažnjavaju
158
u Americi nitko se neće plašiti posegnuti za kaznom zbog koje čovječanstvo neće patiti
time što su političke sudove spriječili u izricanju sudskih kazni, Amerikanci su spriječili najstrašnije posljedice zakonodavne tiranije
08. VISOKO MJESTO ŠTO GA VRHOVNI SUD ZAUZIMA MEĐU VISOKIM DRŽAVNIM VLASTIMA •
kada u cijelosti se razmotre ovlasti Vrhovnog suda, otkriva se da ta golema sudska vlast nije uspostavljena niti u jednom drugom narodu
•
Vrhovni sud se nalazi iznad svakog poznatog suda, i prema narvi svojih prava i prema vrsti ljudi koji potpadaju pod njegovu nadležnost
•
kod svih naroda u europi vlada je oduvijek pokazivala nesklonost prema tome da redovitim sudovima prepusti nadležnost u predmetima koji se tiču nje same; ta je odbojnost tim veća što je vlada apsolutističkija
•
u Americi je ta teorija provedena u praksu – Vrhovnu sud SAD-a je jedini sud cijele nacije
159
zadužen je za tumačenje zakona i tumačenje međudržavnih ugovora; pitanja koja se odnose na pomorsku trgovinu; sva pitanja vezana uz međunarodno pravo
može se reči da su mu ovlaštenja politička, premda mu je ustrojstvo pravosudno
jedini cilj mu je osigurati izvršavanje zakona Unije, a Unija ravna samo odnosima između vlade i građana kojima se vlada
•
među europskim nacijama, pod nadležnost sudova potpadaju samo pojedinci, no za Vrhovni sud SAD-a može se reči da pred sebe poziva i suverene
•
u rukama 7 saveznih sudaca neprekidno počivaju mir, prosperitet, i sama opstojnost Unije
bez njih je Ustav mrtvo slovo na papiru
na njih se poziva izvršna vlast da bi se oduprla zadiranju zakonodavnog tijela u njezina prava, a zakonodavstvo da bi se obranilo od pothvata izvršne vlasti; Unija zato da bi postigla pokoravanje država, a države da bi odbile pretjerane zahtjeve Unije; javni interes protiv privatnog interesa
njihova je moć golema ali je to moć koja počiva na mnijenju; a moć koja poćiva na mnijenju je moć koju je najteže upotrebljavati jer je nemoguće točno odrediti gdje su joj granice
•
Savezni suci moraju biti dobri građani, obrazovani i valjani ljudi; u njima mora biti moći naći državnike jer se moraju suočiti s preprekama koje se mogu savladati, i okrenuti se od struje koja prijeti da zajedno sa njima odnese suverenitet Unije
•
Predsjednik može pogriješiti a da država zbog toga ne trpi, zato što je Predsjednikova dužnost ograničena; Kongres može biti u zabludi, a da Unija ne propadne, zato što se iznad Kongresa nalazi biračko tijelo; no ako bi se ikada dogodilo da Vrhovni sud bude sastavljen od korumpiranih ili nerazboritih ljudi, konfederacija bi se morala bojati anarhije ili građanskog rata
•
prvobitni uzrok opasnosti nije u sastavu suda, nego u samoj naravi federalnih vladavina
nigdje nije potrebnije uspostavljanje čvrste sudbene vlasti nego što je to među narodima koji žive u konfederaciji zbog toga što su pojedinačne jedinke, koje se mogu boriti protiv društvenog tijela, snažnije nego igdje
09. O POLITIČKOM UDRUŽIVANJU U SAD-u •
Amerika je zemlja u kojoj se iz udruživanja izvlači najveća korist, te u kojoj je to udruživanje moćno sredstvo djelovanja na najrazličitije predmete
•
u SAD-u se ljudi udružuju radi javne sigurnosti, radi trgovine i industrije, radi ćudoređa i vjere
160
•
kada je pravo na udruživanje u nekoj državi priznato, građani se njime mogu služiti na najrazličitije načine
•
udruživanje se sastoji u javnom pristajanju, što ga u odnosu na neku dokrtinu pokazuje određeni broj pojedinaca, te u obavezi koju preuzimaju da će na neki način surađivati kako bi ta dokrtina odnijela prevagu
•
udruživanje ima veću moć nego tisak; kada neko udruženje iznosi svoje mišljenje, onda to mišljenje mora imati jasniji i određeniji oblik; ono ima određeni broj pristalica i uključuje ih u borbi za svoju stvar
•
drugi stupanj u primjeni prava na udruživanje je mogućnost okupljanja
•
trći i posljednji stupanj u svezi prava na udruživanje jest taj da se pristalice istog mišljenja mogu okupljati u izborne skupove i imenovati opunomoćenike koji će ih zastupati u središnjoj skupštini = to je zastupnički sustav primjenjen na jednu stranku
•
tako u prvom slučaju, ljudi koji ispovjedaju isto mišljenje uspostavljaju između sebe čisto misaonu vezu, u drugom slučaju se okupljaju u manje skupove koji predstavljaju samo jednu stranačku frakciju, a u trećem slučaju tvore neku zasebnu naciju u naciji
•
Tocq. smatra kako je među suverenim ljudima nezavisnost tiska glavni i sastavni element slobode
•
međutim, neograničena sloboda udruživanja u političkim pitanjima ne smije se u potpunosti miješati sa slobodom pisanja; prva je u isti mah manje nužna i opasnija od druge
•
u Americi je sloboda udruživanja radi ostvarivanja političkih ciljeva neograničena; primjer će pokazati do kojeg stupnja se ona tolerira:
pitanje carina ili slobodne trgovine uzbudilo je duhove u Americi
Sjever im je pripisivao dio svoje prosperiteta, a Jug gotovo svu bijedu; tako su se iz carina rađale političke strasti koje su potresale Uniju
godine 1831. kada je spor bio na vrhuncu, neki je građanin iz Massachusettsa došao na pomisao da putem novina svim protivnicima carina predloži da u Philladelphiju pošalje izaslanike koji će zajedno razmotriti sredstva kojima bi se trgovini mogla vratiti sloboda; protivnici carina su ga sa oduševljenjem prihvatili
skupština, koja se nazvala Konvencijom, održala se u listopadu 1831. u Philladelphiji; brojila je više od 200 članova; rasprave su bile javne i poprimile posve zakonodavni značaj
161
Skupština se razišla, sastavivši prethodno proglas upućen američkom narodu, u kojem je bilo izloženo: 1.
Kongres nema pravo da propisuje carine, te da su postojeće carine neustavne
2. nije u interesu niti jednog naroda, a posebno ne američkog naroda, da trgovina ne bude slobodna •
u SAD-u pravo na udruživanje uvezeno je iz Engleske, a korištenje tog prava ušlo je u navike i običaje
•
korištenje prava na udruživanje postalo je nužnim jamstvom protiv tiranije većine
u SAD-u, kada neka stranka jednom stekne prevlast, sva javna moć prelazi u njezine ruke; stoga manjina mora svoju moralnu snagu postaviti kao opreku materijalnoj moći koja je tlači
•
nema zemalja u kojima bi udruživanje bilo nužnije radi sprečavanja stranačkog despotizma ili vladareve samovolje nego što je to u zemljama u kojima postoji demokratsko društveno uređenje
među nacijama sa aristokratskim uređenjem, sporedna tijela tvore prirodna udruženja kojima se zaustavlja zloupotreba vlasti
•
u zemljama gdje je udruživanje slobodno, tajna društva su nepoznata; u Americi postoje buntovnici ali ne i urotnici
•
nakon slobode da sam djeluje, čovjeku je najprirodnija sloboda da svoje napore udruži sa naporima sebi sličnih i djeluje zajedno sa njima
pravo udruživanja, stoga se čini jednako tako neotuđivim od njegove prirodne naravi, kao i pojedinačna sloboda
•
većina Europljana još uvijek gleda na udruživanje kao na oružije za ratovanje, koje se pripravlja na brzinu, da bi se iskušalo na bojištu = udruživanje je vojska
•
takav način udruživanja ne postoji u Americi; građani koji u SAD-u čine manjinu, udružuju se prije svega zato da bi utvrdili svoj broj i tako ostvarili moralnu premoć većine; drugi cilj udruživanja je da uspostave međusobnu suradnju, i da uspostave najprikladnije argumente kojima će utjecati na većinu
•
politička udruživanja u SAD-u su miroljubljiva po ciljevima i zakonita po sredstvima
•
u Europi postoje stranke koje se toliko razlikuju od većine da se ne mogu nadati da će ikada postati njezinim osloncem, a te iste stranke sebe smatraju dovoljno snažnima da se protiv većine bore
162
kada neka takva stranka stvara udruženje, tada ona ne želi uvjeravati većinu u svoje argumente, nego se želi boriti protiv nje
ono što Europljane navodi da gledaju na udruživanje, kao na pravo ratovanja s vlastodršcima, je neiskustvo u slobodi
•
od svih razloga koji u SAD-u pridonose umirivanju žestine političkog udruživanja, najmoćnije je opće pravo glasa
u zemlji, u kojoj je opće pravo glasa prihvaćeno, većina se nikada ne dovodi u sumnju; udruženja dakle znaju da ne zastupaju većinu
moralna snaga većine, koju ta udruženja napadaju, se time silno povećava
u Europi gotovo da i nema udruženja koja ne tvrde da zastupaju većinu; ta tvrdnja koja im uvećava snagu, služi tome da njihove postupke učini legitimnima
•
u Europi se udruženja smatraju nekom vrstom zakonodavnih i izvršnih vijeća nacije – ona djeluju i zapovijedaju
•
u Americi, gdje predstavljaju samo manjinu, ona govore i sastavljaju peticije
sredstva kojima se služe udruženja u Europi, u skaldu su sa ciljevima koje si postavljaju
budući da im je glavni cilj da djeluju, da se bore, ta su udruženja primorana na to da prihvate organizaciju u kojoj nema ničeg civilnoga; ona imaju vojničke običaje i maksime; vlast centraliziraju u rukama vrlo malog broja ljudi = to silno umanjuje njihovu morlanu snagu
•
Amerikanci su, u okviru svojih udruženja, uspostavili rukovodstvo, no to je civilno rukovodstvo
pojedinčeva samostalnost uvijek nalazi svoje mjesto; svi ljudi u isto vrijeme koračaju prema istome cilju, ali nije svatko obavezan da prema tome cilju korača istim putem
163
10. O VLADAVINI DEMOKRACIJE U AMERICI O općem pravu glasa •
sve države Unije su prihvatile opće pravo glasa
to se pravo susreće kod raznih oblika stanovništva, koji se nalaze na različitim stupnjevima društvene ljestvice
•
opće pravo glasa u Americi ima drugačije učinke nego što se to općenito pretpostavlja
O načinu na koji narod bira i o nagonima američke demokracije pri takvom izboru •
mnogi ljudi u europi vjeruju, kako je jedna od glavnih prednosti općeg prava glasa, to što se njime upravljanje javnim poslovima povjerava ljudima dostojnima javnog povjerenja
sam Tocq. smatra da tomu nije tako; silno se iznenadio kada je spoznao do koje mjere su vrlina i valjanost prisutni među onim ljudima kojima se vlada, a koliko ih malo ima među onima koji vladaju
činjenica je da se u SAD-u najodličnijim ljudima rijetko povjeravaju javne funkcije
nekoliko je razloga tome:
164
•
nemoguće je prosvjećenost naroda podići iznad određene razine; nemoguće je zamisliti državu u kojoj bi svi građani bili jednako prosvijećeni kao i državu u kojoj bi svi bili jednako bogati
građani uvijek žele dobro svojoj zemlji, no ono što tim građanima nedostaje je umijeće da sude o sredstvima kojima bi se to dobro trebalo ostvariti
•
demokratske ustanove razvijaju vrlo visok osjećaj zavisti u ljudskome srcu
•
one pobuđuju strast za jednakošću; ta potpuna jednakost svakodnevno izmiče narodu iz ruku
mnogi ljudi smatraju, da skriveni nagon, koji u Francuskoj navodi niže klase na to da više klase uklone iz upravljanja javnim poslovima, da je on specifikum samo Francuske; no to je zabluda, nagon nije francuski, to je demokratski nagon
u SAD-u, narod nema mržnju prema višim klasama, ali on za njih osjeća malo naklonosti i brižljivo ih drži daleko od vlasti
i dok ih taj nagon navodi na to da odlične ljude uklone s vlasti (ili da im ne daju da dođu na vlast), ništa manje jak nagon navodi te odlične ljude da se drže podalje od političke karijere
•
to navodi na zaključak, da oni koji gledaju na opće pravo glasa kao na jamstvo za valjanost izbora su u potpunoj zabludi; opće pravo glasa ima puno prednosti ali ovu nema
O uzrocima koji djelomično mogu ispraviti nagone za demokracijom •
kada državi prijeti velika pogibelj, narod često odabire one građane koji su najsposbniji da ju spase
čovjek u neposrednoj opasnosti rijetko ostaje na svojoj uobičajenoj razini; znatno se izdiže iznad nje ili pak pada niže od nje; tako biva i sa narodima
•
u NE narod se navikao da poštuje umnu i ćudorednu nadmoćnost, te da joj se sa zadovoljstvom podčinjava; stoga demokracija u NE bolje odlučuje nego bilo gdje drugdje
•
što se više spuštamo prema jugu, u države gdje je obrazovanje manje rasprostranjeno, primjećujemo da među onima koji vladaju nadarenost i vrlina postaju sve rijeđe
•
na krajnjem JZ zemlje, društveno tijelo još uvijek predstavlja tek skup pustolova ili špekulanata
•
kada uđete u dvoranu Zastupničkog doma u Washingtonu, gotovo svi njezini članovi su nepoznate ličnosti; većinom su to seoski odvjetnici, trgovci ili ljudi koji pripadaju nižim klasama
malo dalje nalazi se dvorana Senata, u čijem prostoru se okupio veliki broj znamenitih ličnosti Amerike; sve sami odvjetnici, istaknuti generali, sposobni suci ili poznati državnici
165
•
koji je izvor tako čudnog kontrasta?
oba doma potječu iz naroda, oba doma su proizvod općeg prava glasa,
postoji samo jedna činjenica kojom se to objašnjava: izbori za zastupnički dom su neposredni, a izbori za Senat obavljaju se u dva stupnja: svi građani, svake države imenuju njezino zakonodavno tijelo; savezni ustav zakonodavna tijela pretvara u izborna tijela u izborima za Senat, te se iz njih crpe članovi Senata
tako izabrani ljudi uvijek predstavljaju većinu nacije, i to većinu koja vlada, ali predstavljaju samo uzvišene misli koje tu naciju prožimaju
Utjecaj koji je američka demokracija izvršila na izborne zakone •
kada se izborima pristupi u dugim vremenskim intervalima, država se izlaže opasnosti od poremećaja
stranke onda ulažu napore da ugrabe priliku, koja im se rijetko pruža, a budući da je za kandidate koji dožive neuspjeh, to nepopravljivo, njihove se ambicije stjerane u očaj treba bojati
•
kada izbori brzo sljede jedni za drugima, njihova učestalost podržava kretanje u društvu i javne poslove održava u stanju stalne promjenjivosti
•
tako državi, u prvom slučaju, prijete neprilike, a u drugom slučaju, revolucija; prvi sustav škodi dobroj vladavini, a drugi ugrožava i sam opstanak
•
Amerikanci su se radije izložili prvome zlu nego drugom
mnogi Amerikanci nestalnost svojih zakona smatraju nužnom posljedicom sustava čiji su opći učinci korisni
Hamilton: „zakonska je nestalnost najveća mana koja se može uočiti u našim ustanovama “
Madison: „lakoća s kojom se zakoni mijenjaju čini mi se najopasnijim boljkama kojima je izložena naša vladavina“
Jefferson: „nestalnost naših zakona je vrlo ozbiljna smetnja. Mislim da smo se za to morali pobrinuti tako da odlučimo kako će se između prijedloga nekog zakona i njegova konačnog izglasavanja uvijek ostaviti vremenski razmak od godine dana. O prijedlogu bi se zatim raspravljalo i glasalo, ne mijenjajući u njemu niti jednu riječ, a ako bi se činilo da okolnosti zahtjevaju hitniju odluku, prijedlog ne bi mogao biti prihvaćen natpolovičnom većinom, nego 2/3 većinom u oba doma “
O javnim službenicima u carstvu američke demokracije
166
•
u SAD-u javni službenici se utapaju u gomili ostalih građana; nemaju ni palača, ni čuvara, ni svečanih odora
•
gledana očima demokracije, vlast nije neko dobro, ona je nužno zlo
službenicima treba dodjeliti određenu moć, no vanjsko pokazivanje te moći nije prijeko potrebno za tijek poslova
i sami službenici osjećaju da su pravo da se svojom moći izdignu iznad ostalih stekli tek pod uvijetom da se svojim ponašanjem spuste na svačiju razinu
•
službenik u Americi, kada primjenjuje svoju vlast, nije dočekan sa manje obzira zato što je sveden samo na svoju vlastitu vrijednost
•
niti jedan službenik u SAD-u ne nosi odoru, ali svi primaju plaću
kada neka demokratska republika plaćene službenike pretvara u neplaćene, iz toga se može zaključiti kako ona kroči prema monarhiji; a kada neka monarhija počne plačati neplaćene službenike, to je siguran znak da kreće prema despotskome ili prema republikanskom uređenju
•
već samo zamjenjivanje neplaćenih službenika plaćenima predstavlja istinsku revoluciju
kao na jedan od najvidljivijih znakova apsolutnog carevanja demokracije u Americi, Tocq. gleda na potpunu odsutnost bilo kakvih neplaćenih službi; u SAD-u se plaćaju sve usluge učinjene građanstvu
O samovolju sudskih službenika u carstvu američke demokracije •
postoje dvije vrste vladavine u kojima se u djelovanju sudskih službenika javlja mnogo samovolje: to se događa pod apsolutnom vladavinom jednog jedinog čovjeka i pod vladavinom demokracije
•
u despotskim državama, ničija sudbina nije sigurna, pa niti sudbina javnih službenika
držeći uvijek u rukama život, imutak ljudi kojima se služi, vladar misli kako se njihovog djelovanja ne mora bojati, te im ostavlja veliku slobodu djelovanja, zato što je uvjeren da je oni nikada neće usmjeriti protiv njega
•
u carstvu demokracije samovolja sudskog službenika mora biti veća nego u despotskim državama
u tim državama, vladar može u trenu kazniti sve pogreške koje opazi, ali ne može umišljati da opaža sve pogreške koje bi morao kazniti
u demokracijama suveren je svemoćan i istodobno sveprisutan; zato su američki javni službenici u svome zakonom zacrtanom djelokrugu daleko slobodniji od bilo kojeg javnog službenika u Europi;
167
vlast se ograničava na to da im pokaže cilj kojemu moraju težiti, ostavljajući im punu slobodu u izboru sredstava
u NE, svaka općina select-men prepušta brigu oko sastavljanja popisa porotnika; jedino pravilo jest ovo: porotnike moraju odabrati među građanima koji uživaju biračko pravo i koji su na dobrom glasu (nisu kažnjavani)
isti ti službenici mogu odrediti da se u gostionicama moraju istaknuti imena pijanaca i pod prijetnjom globe spriječiti građane da ih opskrbljuju vinom
•
nigdje zakon nije ostavio veću ulogu samovolji nego u demokratskim republikama
•
samo u umjerenim monarhijama se zakonom zacrtava djelokrug rada javnih službenika, ali se taj zakon istovremeno brine o tome da ih vodi na svakome koraku; lako je objasniti uzrok tomu:
u umjerenim monarhijama vlast je podjeljena između naroda i vladara; i jednom i drugome je u interesu da položaj sudskog službenika bude postojan
oni se slažu u tome da je javnom službeniku potrebno unaprijed zacrtati pravila ponašanja, te nalaze korist u tome da mu nametnu neke propise od kojih mu je nemoguće odstupiti
O načinu na koji američka demokracija vodi vanjske poslove države •
savezni ustav, upravljanje vanjskim interesima nacije, stavlja u ruke Predsjedniku i Senatu, što do određene mjere opću politiku Unije smješta izvan izvanrednog i svakodnevnog utjecaja naroda
ne može se reči da u Americi vanjske poslove države vodi demokracija
•
dvojca su ljudi politici Amerikanaca odredili smjer što ga oni sljede i danas: Washington i Jefferson
•
Washington je rekao:
„proširenje trgovačkih odnosa sa stranim narodima, a uspostavljanje što je moguće manjeg broja političkih veza između njih i nas, to treba da bude pravilom naše politike“. „Europa ima određeni broj interesa koji su njoj svojstveni, a koji ne stoje ni u kakvoj vezi sa našima. Stoga umjetnim vezama se vezati značilo bi da se ponašamo nerazborito“
naša odvojenost i udaljenost od Europe pozivaju nas na to usvojimo suprotno ponašanje; ako i dalje budemo tvorili jednu jedinu naciju, pod vodstvom jake vlade, tada ćemo moći zauzeti stav zbog kojeg će se naša neutralnost poštovati; zaraćene nacije će se bojati da nas bez ikakvoga razloga izazovu; mi ćemo biti u položaju da biramo između rata i mira, ne postavljajući našem djelovanju drugih vodiča do li vlastitog interesa i pravde
168
naša je pravna politika u tome da ne sklapamo saveze niti sa jednom stranom nacijom;
poštenje je uvijek najbolja politika; mislim da u punome opsegu treba da ispunimo obaveze koje smo već ugovorili, ali smatram nepotrebnim i nerazboritim ugovaranje novih
nacija koja se prepušta uobičajenim osjećajima ljubavi ili mržnje prema nekoj drugoj naciji na neki način postaje rob; ona je rob svoje mržnje ili svoje ljubavi
političko vladanje Washingtona su uvijek usmjeravale ove maksime; zbog toga je uspio za svoju zemlju sačuvati mir dok su sve ostale nacije bile u ratu
kao glavnu doktrinu je postavio mišljenje da je dobro shvaćen interes Amerikanaca u tome da se nikada ne opredjeljuju u unutrašnjim sukobima u Europi
•
Jefferson je otišao i korak dalje, te je u politiku Unije uveo sljedećeu maksimu:
„Amerikanci nikada ne smiju tražiti neke povlastice od stranih nacija kako ne bi i sami bili
obavezni da ih drugima priznaju“ •
ta dva načela su krajnje pojednostavila vanjsku politiku SAD-a
•
Tocq. smatra da se upravo u upravljanju vanjskom politikom države, demokratska društva čine slabijima od drugih
•
vanjska politika ne zahtijeva upotrebu niti jedne od osobina koje su svojstvene demokraciji, te iziskuje razvitak svih onih osobina koje joj nedostaju
demokracija podupire rast unutarnjih snaga države, širi blagostanje, razvija građansku svijest, jača poštivanje zakona među različitim društvenim klasama, no sve te stvari imaju samo neizravan utjecaj na položaj jednog naroda prema drugim
demokracija nije najsposobnija za potajno kombiniranje nekih mjera i strpljivo isčekivanje na njihov rezultat – to su osobine koje su svojstvene jednom čovjeku ili aristokraciji
u vanjskoj politici veoma je rijetko da interes aristokracije bude različit od narodnog interesa
gotovo je svim narodima koji su snažno djelovali na svijet, onima koji su zamišljali velike naume, te ih izveli, od Rimljana pa do Engleza, upravljala aristokracija
ono što je najpostojanjije na svijetu je aristokracija; kralja se može obmanuti ili pokolebati u njegovim zamislima, no aristokratsko tijelo je suviše brojno da bi ga itko lukavstvom pridobio, a suviše je maloborojno da bi popustilo pred opijenošću nepromišljenim strastima
169
aristokratsko tijelo je odriješit i prosvjećen čovjek koji ne umire
11. O SVEMOĆI VEĆINE U SAD-u I O NJEZINIM POSLJEDICAMA •
u samoj je biti demokratskih vladavina da vlast većine u njima bude apsolutna, jer u demokracijama izvan većine nema ničega što bi se toj većini moglo oduprijeti
•
od svih političkih vlasti zakonodavstvo se najradije pokorava većini
Amerikanci su htijeli da članove zakonodavnog tijela neposredno imenuje narod, i to na vrlo kratak rok, kako bi ih primorali da se podčine svakodnevnim strastima svojih birača
•
ti birači odabiru iz istih klasa i na isti način imenuju članove obaju domova
predstavnicima izvršne vlasti nije dodjeljena niti stalnost niti samostalnost, pa im je oduzeto i ono malo utjecaja što bi im ga dopustila priroda demokratske vladavine
•
u više država je zakon sudsku vlast izložio volji biračke većine, a u svim državama je zakon uredio da njezino održanje ovisi o zakonodavnoj vlasti, ostavljajući zastupnicima pravo da svake godine utvrđuju plaću sudaca
•
u SAD-u se sve više širi običaj da birači, imenujući nekog poslanika, njemu zacrtaju plan ponašanja i nametnu mu određeni broj pozitivnih obaveza od kojih on ne može odstupiti
•
moralna moć većine se temelji na zamisli da više prosvjećenosti i mudrosti ima u mnoštvu okupljenih ljudi negoli u jednom čovjeku
170
•
baš kao i u svim vidovima vlasti, vlasti većine, je potrebno trajanje da bi se prikazala legitimnom; kada se počne uspostavljati, ona prinudom postiže pokoravanje; tek nakon što je dugo živio pod njezinim zakonima, čovjek je počinje štovati
•
zamisao o tome da većina zbog svoje prosvjećenosti posjeduje pravo vladanja društvom u SAD su donijeli njihovi prvi stanovnici
ta se zamisao danas pretočila u običaje, pa ju susrećemo i u najsitnijim životnim navikama
Francuzi su, pod nekadašnjim monarhijama, držali stalnim da kralj nikada ne može pogriješiti; Amerikanci isto takvo mišljenje imaju o većini
•
moralna vlast većine se temelji i na načelu da interese većeg broja ljudi treba pretpostaviti interesima malog broja
•
postoje takva društvena uređenja u kojima se pripadnici manjine ne mogu nadati da će k sebi privući većinu
aristokracija ne bi mogla postati većina zadržavajući svoje isključive povlastice, te ne bi mogla dopustiti da joj te povlastice izmaknu, a da ne prestane biti aristokracijom
•
u SAD-u su sve stranke spremne priznati većini njezina prava, jer se sve nadaju da će ih jednog dana moći primjenjivati u svoju korist
•
većina u SAD-u ima golemu stvarnu moć, i gotovo isto toliku moć u javnome mijenju, pa kada se jednom opredijeli u odnosu na neko pitanje, nema prepreka koje bi ju mogle zaustaviti
posljedice takvog stanja su pogubne i opasne za budućnost
Kako svemoć većine u Americi povećava zakonodavnu i upravnu nestalnost koja je prirođena demokracijama •
zakonodavna nestalnost je zlo koje je neodvojivo od demokratske vladavine zato što je u prirodi demokracije da na vlast dovodi nove ljude
•
to zlo ovisi o moći i sredstvima djelovanja što se dodjeljuju zakonodavcu
u Americi, autoritet koji propisuje zakone dobiva suverenu vlast; brzo se može prepustiti svakoj svojoj želji, a predstavnici mu se svake godine mijenjaju
to znači da je prihvaćena ona kombinacija koja najviše pogoduje demokratskoj nestalnosti
zbog toga je Amerika, u Tocq. doba, zemlja u kojoj zakoni imaju najmanju trajnost na svijetu; gotovu su svi američki ustavi dopunjavani tijekom posljednjih 30 godina
171
•
svemoć većine, te brz i bezuvijetan način na koji se njezina volja izvršava u SAD-u ne čini nestabilnim samo zakone, nego i izvršnu vlast i državnu upravu
budući da je većina jedina snaga kojoj valja ugoditi, svi sa žarom sudjeluju u poslovima koje ona poduzima; no čim ona obrati pozornost na nešto drugo, taj žar nestaje
u Europi, u kojoj upravna vlast uživa samostalno postojanje i siguran položaj, zakonodavčeva volja se uvijek izvršava, čak i kada se on bavi drugim predmetima
•
u Americi se u određena poboljšanja ulaže mnogo više napora i rada nego bilo gdje drugdje
nekolicina ljudi se prihvatila toga da poboljša stanje u zatvorima
izgrađeni su novi zatvori
uz nove kaznionice, čiji razvitak je požurivala volja većine, još su uvijek postojali stari zatvori, u kojima je bio zatvoren veliki broj krivaca
lako je razumjeti dvostruki učinak: većina, zaokupljena mišlju o osnivanju novih kaznionica, zaboravila je one koji su već postojali; sobzirom da su svi odvračali oči od predmeta koji više nije privlačio gospodareve oči, nadzor nad njime je prestao; zatvor se pretvorio u samicu koja je podsjećala na barbarstvo srednjeg vijeka
Tiranija većine •
Tocq. na maksimu, prema kojoj u pitanjima vladavine većine nekog naroda ima pravo da se sve čini, gleda kao na mrsku i bezbožnu
•
postoji opći zakon kojeg je donijela većina svih ljudi – taj zakon je pravda
•
pravda čini granicu prava svakog naroda
nacija je poput porote kojoj je zadaća zastupati cijelo društvo i primjenjivati pravdu koja je zakon tog društva
kada se netko odbija pokoriti nepravednom zakonu, time se većine ne odriće pravo da zapovijeda; ali se u svezi suvereniteta naroda ta osoba poziva na suverenitet ljudskog roda
•
što je većina, ako ne isto što i pojedinac čije su mišljenje i interesi suprotni drugom pojedincu
vladavina koja se naziva mješovitom, Tocq. se uvijek činila iluzijom
mješvovita vladavina ne postoji zato što se u svakom društvu otkrije neko načelo djelovanja koje prevladava nad svima ostalima
172
Engleska se u prošlom stoljeću navodila kao primjer takve vladavine; bila je bitno aristokratska država, premda se u njoj moglo naći dosta jakih demokratskih elemenata
zakoni i običaji bili su u Engleskoj tako postavljeni, da je aristokracija mogla uvijek prevladati i prema vlastitoj volji usmjeravati javne poslove
zabluda dolazi odatle što su ljudi, neprestalno videći interese velikih u sukobu sa interesima naroda, promatrali samo borbu, umjesto da obrate pažnju na ishod te borbe
kada neko društvo dođe do toga da dobije mješovitu vladavinu, tj. vladavinu podjednako raspodjeljenu između suprotinih načela, to društvo doživljava revoluciju ili se raspada
Tocq. smatra da se uvijek treba neku društvenu vlast postaviti više od ostalih, jer je sloboda u opasnosti kada ta vlast ne nailazi ni na kakvu prepreku
svemoć se Tocq. čini nečim zlim i opasnim; samo Bog može biti svemoćan bez opasnosti
nema vlasti kojoj se smije dopustiti da djeluje bez nadzora i vlada bez prepreka; jer ako se pravo i mogućnost da se djeluje i vlada dodjeljuje bilo kojoj snazi, zvala se ona narod ili kralj, demokracija ili aristokracija, primjenjivalo se to u monarhiji ili republici = tu leži klica tiranije
•
ono što Tocq. najviše zamjera demokratskoj vladavini kako je ona organizirana u SAD-u, jest njezina nezaustavljiva snaga
najodbojnije u Americi nije krajnja sloboda koja ondje vlada, nego slaba zaštita pred tiranijom
kada u SAD-u neki čovjek ili neka stranka pretrpe nepravdu, komu će se obratiti?; javnome mnijenju? – upravo ono tvori većinu; Zakonodavnom tijelu? – upravo ono zastupa većinu i slijepo joj se pokorava; Izvršnoj vlasti? – upravo nju imenuje većina i služi joj kao pasivno oruđe; Snagama javnog reda? – snage javnog reda i nisu drugo do li većina pod oružijem; Poroti? – porota je većina kojoj je dodjeljeno pravo da izriče presude
koliko god bila mjera, koja nekog u SAD-u pogađa, nepravična i bezrazložna, mora joj se pokoriti
U Baltimoru, se za vrijeme rata 1812. mogao vidjeti upećatljiv primjer krajnosti do koje može dovesti despotizam većine; U to doba, rat u narodu je bio omiljen; Jedan list koji se snažno suprostavio tome svojim stavom izazvao ogorčenost stanovništva; Narod se okupio, razbio tiskarske strojeve i napao kuću u kojoj su se nalazili novinari; Netko je htio pozvati vojsku, ali se ona nije odazvala pozivu; Da bi spasili nesretnike, kojima je prijetio bijes javnosti, odlučeno je da ih se odvede u zatovre kao kakve zločince; to se pokazalo uzaludnom mjerom; tijekom noći narod se
173
ponovo okupio, provalio u zatvor; Jedan je novinar na mjestu ubijen, a druge su ostavili misleći da su mrtvi; krivci su izvedeni pred porotu ali ih je ona oslobodila krivnje •
pretpostavite takvo zakonodavno tijelo koje predstavlja većinu, ali nije nužno njezinim robom, izvršnu vlast koja bi raspolagala svojim vlastitim snagama, sudsku vlast neovisnu o druge dvije vlasti = tada bi još uvijek imali demokratsku vladavinu ali bez mogućnosti tiranije većine
u Tocq. vrijeme tiranija većine se ne koristi često, ali problem je što se ne može naći zaštite od nje
Djelovanje svemoći većine na samovolju američkih javnih službenika •
•
samovolju treba razlikovati od tiranije
tiranija se može provoditi pomoću zakona, a onda uopće nije samovoljna
samovolja se može javiti u interesu onih kojima se vlada, a onda i nije tiranska
tiranija se obično služi samovoljom
u SAD-u svemoć «većine» pogoduje samovolji svakog služebnika
•
sobzirom da uživa bezuvijetnu slobodu on kroji zakone i nadgleda njihovo izvršenje
«većina» gleda na javne službenike kao na svoje pasivne izvršioce, te se rado oslanja na njih
«većina» ne ulazi unaprijed u pojedinosti o njihovim dužnostima, te se jedva i trudi da definira njihova prava
•
«većina» postupa sa njima onako kako bi i gospodar postupao sa svojim slugama
zakon američkim služebnicima ostavlja daleko veću slobodu u djelokrugu koji im zacrtava nego što ju imaju francuski službenici
•
takvi službenici, zaštićeni mišljenjem većine, usuđuju se na stvari koje stvaraju navike koje bi jednog dana mogle postati pogubnima
O vlasti koju u Americi većina ima nad mišljenjem •
mišljenje je nevidljiva i neuhvatljiva moć koja se ruga svakoj tiraniji
niti najapsolutniji vladari u Europi ne mogu spriječiti, da mišljenja protivna njihovoj vlasti, potajno ne kruže po njihovim državama
•
u Americi nije tomu tako; sve dok je većina dvojbena, ljudi govore, no čim se ona neopozivo izjasni (na izborima) svi zašute
174
razlog je tomu jednostavan: nema tako apsolutnog monarha koji bi u svojoj ruci mogao okupiti sve društvene snage i pobjediti svaki otpor kao što to može učiniti većina koja raspolaže pravom da kroji zakone i da ih izvršava
kralj ima samo materijalnu moć; no većina raspolaže istodobno materijalnom i moralnom snagom koja isto toliko djeluje na volju kao i na postupke
•
Tocq. smatra kako ne poznaje državu, u kojoj istodobno vlada manja duhovna samostalnost i manja istinska sloboda raspravljanja nego što je to Amerika
ne postoji u Europi niti jedna država tako podčinjena jednoj jedinoj vlasti da onaj tko želi reči istinu ne bi mogao naći podršku koja ga može zaštititi od posljedica njegove neovisnosti
•
u Americi većina mišljenje steže strahovitim obručem; unutar tih granica pisac je slobodan, ali teško njemu ako se usudi izaći iz njih; politička karijera mu je zatvorena
•
pod apsolutističkom vladavinom jednog čovjeka, despotizam da bi došao do duše, se obarao na tijelo, a duša se izmićući tim udarcima, slavodobitno izdizala
u demokratskim republikama tiranija ne postupa na taj način; ovdje ona zanemaruje tijelo i okomljuje se na dušu; gospodar više ne kaže:“ Misliti će te isto kao i ja ili ćete umrijeti “ nego „Slobodno vam je
da ne mislite kao ja; život, imutak, sve će vam ostati, ali ćete od ovoga biti stranac među nama “ •
kod najponosnijih nacija Starog svijeta su objavljivana dijela kojima je svrha bila vjerno oslikvati poroke i smiješne strane svojih suvremenika
•
Moliere je kritizirao dvor u dijelima koje je prikazivao pred dvorjanima
moć koja gospoduje u SAD-u ne prihvaća da joj se itko izruguje
razlog što Amerika nije imala velikih pisaca, treba tražiti u pravo u tome: ne postoji književni genij bez duhovne slobode, a duhove slobode nema u Americi
inkvizicija nikada nije uspjela spriječiti da Španjolskom ne kruže knjige protiv većinske religije; carstvo većine u SAD u tome bolje uspjeva
Djelovanje tiranije većine na nacionalne osobine Amerikanaca; o dvorskome duhu u SAD-u •
djelovanju despotizma većine u SAD-u treba pripisati mali broj znamenitih ljudi koji se pojavljuje na tamošnjoj političkoj pozornici
u doba kada je izbila Američka revolucija pojavilo se mnoštvo takvih ljudi; javno mnijenje tada je usmjeravalo volju, a nije ju tiraniziralo
175
•
u apsolutističkim vladavinama, velikaši koji su bili bliski prestolju podilaze gospodarevim strastima i dovoljno se pokoravaju njegovim hirovima
•
no najveći dio nacije se nije predavao ropstvu
postoji velika razlika između toga da činimo ono što ne odobravamo i toga da hinimo kako odobravamo ono što se čini: prvo je svojstvo slabića, ali drugo prirpada tek među sluganske navike
•
demokratske republike dvorski duh čine dostupnim velikom broju ljudi i istodobno ga proširuju među svim klasama
to je jedna od glavnih zamjerki koja se protiv njih može iznjeti
to je posebice istina u demokratskim državama organiziranim poput SAD-a, gdje većina posjeduje tako apsolutnu i tako nezaustavljivu vlast da se čovjeku valja odreći svojih građanskih prava, kada želi odstupiti od puta što mu ga je ona zacrtala
•
u SAD-u se govori o domovini
među narodom se može susresti istinskih rodoljuba; međutim, među onima koji tim
narodom
upravljaju rodobljuba nema
ovo se može lako razumijeti: despotizam daleko više izopačava onoga tko mu se potčinjava nego onoga tko taj despotizam nameće
O tome da najveća opasnost po američke republike proizlazi iz svemoći većine •
vlade obično pripadaju zbog nemoći ili tiranije
•
u prvom slučaju vlast im izmiče, a u drugom slučaju vlast im preotimaju drugi
vlada u demokratskim državama, gotovo uvijek propada zbog zloupotrebe vlastitih snaga i loše primjene sredstava
anarhija se uvijek rađa iz njezine vlastite tiranije ili iz njezine nesposobnosti, ali ne iz njezine nemoći
•
vlast u američkim republikama čini se isto toliko centraliziranom kao i u apsolutističkim monarhijama u Europi, a energičnjom nego u Europi
ako ikada nestane slobode u Americi, za to će se morati okriviti svemoć većine koja je manjine bacila u očaj i prislilila ih da se okrenu materijalnoj sili
tada će nastati anarhija, ali ona će nastupiti kao posljedica despotizma
176
•
iste ovakve misli imao je James Madison:
„Od velike je važnosti u republikama, ne samo da se društvo brani od onih koji njime vladaju, nego i
da se jedan dio društva zaštiti od nepravde koju bi mu mogao nanijeti drugi dio tog društva; pravda je cilj kojemu svaka vlada mora težiti“
kada bi postojalo društvo u kojemu bi najmoćnija stranka bila u stanju s lakoćom okupiti svoje snage i tlačiti najslabiju stranku, moglo bi se smatrati da u takvom društvu vlada isto toliko anarhija kao i u prirodnom stanju i u kojemu najslabiji pojedinac nema nikakve zaštite pred nasiljem jačega
•
i Jefferson je govorio:
„izvršna vlast u našem uređenju nije glavni predmet moje zabrinutosti; tiranija zakonodavca jest
trenutačno najstrašnija opasnost; za njome će doći i tiranija izvršne vlasti “
12. O ONOME ČIME SE U SAD-u UBLAŽAVA TIRANIJA VEĆINE Odsutnost upravne centralizacije •
u prethodnim poglavljima razlučene su dvije vrste centralizacije: centralizacija vlade i upravna centralizacija
•
samo prva postoji u americi, druga je nepoznata
kada bi vlasti, koja upravlja američkim društvom, na raspolaganju stajala oba ova sredstva vladanja, te kada bi ta vlast pravu da zapovijeda pridružila mogućnost i naviku da sve sama izvršava, sloboda bi ubrzo bila prognana iz Amerike
•
no u SAD-u, većini, koja još uvijek pokazuje despotske sklonosti, nedostaju najsavršenija oruđa tiranije
•
niti u jednoj američkoj državi središnja vlast se nikada nije primila toga da uređuje sporedna pitanja
177
•
«većina» postajući sve apsolutnijom, nije povećala nadležnost središnje vlasti; ona ju je u njezinoj sferi učinila svemoćnom
tako despotizam u nečemu može biti vrlo tegoban, ali se ne može na sve protezati
nacionalna većina ne može postići da se na svakom mjestu, i to na isti način, i u svakom trenutku, svi građani pokoravaju njezinim željama
•
kada središnja vlast, koja tu većinu predstavlja, nešto suvereno naredi, u izvršavanju se svoje naredbe mora osloniti na izvršitelje koji često ne ovise o njoj, te kojima ne može upravljati
općinska tijela i okružne uprave tvore neke skrivene grebene koji osporavaju ili cijepkaju val narodne volje
O pravičnome duhu u SAD-u te o tome kako on služi kao protuteža demokraciji •
kada čovjek posjeti Amerikance, i prouči njihove zakone, vidi da autoritet što su ga oni dali pravnicima, te utjecaj što su im ga dopustili da imaju u vlasti, danas tvore najmoćniju prepreku odstupanjima od demokracije
•
pravnici su se u posljednjih 500 godina mješali u sva kretanja u političkome i društvenom životu u Europi
čas su političkim snagama služili kao oruđe, a čas su te političke snage smatrali svojim oruđem
u Engleskoj su se prisno povezali sa aristokracijom; u Francuskoj su se pokazali njezinim najopasnijim neprijateljem
•
ljudi koji su se posvetili izučavanju zakona iz takva posla crpe naviknutost na red, a to ih prirodno čini velikim protivnicima revolucionarnome duhu i nepromišljenim strastima demokracije
•
posebna znanja koja pravnici stječu proučavajući zakone osiguravaju im i posebno mjesto u društvu
oni među umnim ljudima tvore svojevrsnu povlaštenu klasu
oni tvore jedno tijelo
zajednička naobrazba i jedinstvene metode duhovno ih povezuju onako kako bi interes mogao ujediniti njihovu volju
•
u dnu pravničke duše nalazimo dio sklonosti i navika aristokracije
poput nje, i oni osječaju nagonsku sklonost prema redu, ljubav prema formama, silnu odvratnost prema postupcima mnoštva, preziru vladavinu naroda
178
•
ono što prevladava među pravnicima jest osobni a napose trenutačni interes
istina je da su pravnici mnogo prodonijeli obaranju francuske monarhije 1789.; ostaje međutim za utvrditi, jesu li tako postupili zato što su se bavili proučavanjem zakona ili zato što nisu mogli sudjelovati u njihovu donošenju
•
aristokratski značaj, što ga se opaža u pravničkome duhu u SAD-u i Engleskoj, daleko je izraženiji nego u bilo kojoj drugoj zemlji
•
Englezi i Amerikanci su zadržali zakonodavstvo utemeljeno na presedanu, što znači da iz sudskih mišljenja i odluka svoji predaka i dalje crpe mišljenja koja treba usvojiti u svezi sa zakonskim pitanjima i odluke koje treba donijeti
kod Engleskih i američkih pravnika poštovanje i divljenje prema svemu što je drevno se uvijek udružuje sa ljubavlju prema onome što je ispravno i zakonito
engleski ili američki pravnik traga za onime što je učinjeno, a francuski za onime što je trebalo htjeti učiniti – jedan traži odluke, a drugi razloge
•
kad se sluša američkog ili engleskog pravnika moglo bi začuditi zašto on tako često navodi mišljenje drugih, a tako malo govori o svome vlastitome mišljenju, dok je u Francuskoj obrnuto
ovakvo odricanje, što ga američki i engleski pravnici pokazuju spram vlastitog razuma, te se oslanjaju na razum svoji predaka, mora pravnički duh u Engleskoj i Americi obdariti navikama i navesti ga na to da stekne stalnije sklonosti nego li u Francuskoj
•
francuske zakone je često teško razumjeti ali ih svatko može čitati
s druge strane, nema za nestručnjaka ničeg nejasnijeg od zakonodavstva zasnovanog na presedanima (SAD i Engleska)
ta potreba, koji ljudi u Engleskoj i Americi osjećaju za pravnicima, sve ih više udaljava od naroda i naposljetku ih svrstava u poseban stalež
francuski pravnik je samo znalac; no američki i engleski pravnici na neki način nalikuje egipatskim svećenicima; poput njih i oni su jedini tumači okultnog znanja
•
engleska aristokracija je omogućila pravnicima vrlo veliki udio u ugledu i u vlasti; pravnici tvore tamo neku mlađu granu engleske aristokracije
179
engleski pravnik cijeni zakone, ne zato što su oni dobri, nego zato što su stari; stoga ako je prisiljen da ih izmjeni kako bi ih prilagodio vrmenskim promjenama u društvu, smišljaju se najnevjerojatnije domišljatosti
upravo je u Engleskoj rođen onaj duh zakonitosti, koji je naizgled ravnodušan prema samome temelju stvari, a pazi samo na slovo zakona, te koji bi prije izašao izvan okvira razuma i čovječnosti nego li izvan zakonskih okvira
•
u Americi nema niti književnika, niti plemića; pravnici tvore političku klasu i najumniji dio društva
američka aristokracija se sastoji od ljudi koji sjede u odvjetničkim klupama ili sudačkim stolicama
pravničko tijelo u SAD-u tvori najmoćniju te jedinu protutežu demokraciji
sudovi su najvidljiviji organi kojima se pravničko tijelo služi u djelovanju na demokraciju; sudac je pravnik koji iz nepromjenjivosti svojih funkcija crpi ljubav prema stalnosti
•
oboružan pravom da zakone proglasi neustavnima, američki sudac neprestalno zalazi u politička pitanja
on ne može prisiliti narod na to da kroji zakone, ali ga primorava na to da ne bude nevjeran vlastitim zakonima
•
nije nepoznato da u SAD-u postoji potajna težnja koja narod navodi na organičavanje moći sudstva; u većini pojedinačnih država, vlada prema ustavu može, na zahtjev obaju domova, sucima oduzeti njihovo dostojanstvo
•
pravnici su, tvoreći jednu obrazovanu klasu prema kojoj narod nije nepovjerljiv, prirodno pozvani zauzeti većinu javnih funkcija
•
•
zakonodavstvo ih je puno, nalaze se čak i na čelu uprava
imaju veliki utejcaj na uobličavanje zakona i na njihovo izvršavanje
pravnici su primorani na popuštanje pred javnim mnijenjem
u SAD-u gotovo da i nema političkog pitanja, koje se prije ili kasnije ne bi razrješilo kao sudski slučaj
otuda i nužnost stranaka da svoje zamisli i jezik posuđuju od pravosuđa
sudski jezik tako postaje svačijim jezikom, uvlači se u čitavo društvo
pravnici u SAD-u tvore moć koje se malo tko boji, koja se jedva i zapaža, koja ne maše zastavama, koja se popustljivo priklanja zahtjevima vremena i bez otpora se prepušta svim kretanjima društvenog tijela
180
no ona obavija čitavo društvo, djeluje na njega te ga naposljetku oblikuje prema svojim željama
O poroti u SAD-u promatranoj kao politička institucija •
u poroti valja razlučiti dvije stvari: sudsku instituciju i političku instituciju
•
što se tiče porote promatrane kao sudsko sredstvo:
u Engleskoj privrženost prema poroti kao da je rasla sa njihovom prosvječenošću
Englezi su se posvuda zalagali za ustanovu porote i širili je po cijelome svijetu
sudska institucija koja se s revnošću obnavlja u svim civilizacijskim razdobljima, u svim podnebljima i u svim oblicima vladavina, ne može biti suprotna duhu pravde
•
porota je prije svega politička institucija
•
pod porotom podrazumijevamo određeni broj građana koji su odabrani nasumce i kojima je privremeno dano pravo da sude
•
primjena porote radi suzbijanja zločina za Tocq. je uvođenje republikanske ustanove u vladavinu
ustanova porote može biti aristokratska ili demokratska, ovisno o klasi iz koje su odabrani porotnici, ali uvijek zadržava republikanski značaj utoliko što se stvarno upravljanje društvom stavlja u ruke onih kojima se vlada ili jednog njihovog dijela, a ne u ruke onih koji vladaju
•
•
istinska potvrda političkih zakona se nalazi u kaznenim zakonima
čovjek koji sudi u krivičnim predmetima jest gospodar društva
ustanova porote – samo narod – postavlja na sudačku stolicu
u Engleskoj se porota bira iz aristokratskog dijela nacije
aristokracija kroji zakone, primjenjuje zakone, i sudi o kršenju zakona – zato Engleska i tvori aristokratsku republiku
•
u SAD-u isti sustav se primjenjuje na čitav narod; svaki američki građanin može birati, biti biran i biti porotnikom
porotni sastav je posljedica dogme o suverenosti naroda, kao i dogme o općem pravu glasa = oba sredstva su moćna pri uspostavljanju vladavine većine
181
•
porota tvori onaj dio nacije koji ima zadaću osigurati izvršavanje zakona, baš kao što skupštinski domovi onaj dio nacije koji ima zadaću da donose zakone; da bi se društvom vladalo na stalan i jednoobrazan način, nužno je da se popisi porotnika prošuruje ili sužava zajedno sa biračkim popisom
•
zakoni su uvijek kolebljivi ukoliko se ne oslanjaju na običaje
•
upravo ovakvo gledište mora privlačiti pažnju zakonodavca
običaji tvore jednu otpornu i trajnu snagu u nekome narodu
kada se porota predviđa tek za krivične postupke, narod njezino djelovanje vidi tek od vremena do vremena, te ju promatra kao jedno od sredstava a ne kao jedino sredstvo kojime se postiže pravda
kada se nadležnost porotne proširi i na građanske parnice, njezina uloga svaki čas upada u oči javnosti
•
da je porotu bilo moguće, isto onako lako ukloniti iz engleskih običaja kao iz zakona, ona bi pod kraljevima iz kuće Tudor bila nestala
•
upravo je građanska porota spasila slobode u Engleskoj
njezin utjecaj beskonačno raste što se više uvodi u građanskopravnim pitanjima
porota, a napose građanska porota, služi tomu da se u duh svih građana ucjepi navika sudačkog duha, a upravo su to one navike koje narod najbolje pripremaju na to da bude slobodan
•
porota svakog čovjeka uči da ne uzmiče pred odgovornošću za svoje vlastite postupke; to je stav bez kojeg nema političke vrline
•
porota je beskonačno korisna u obličavanju prosuđivanja i povećanju prosvjećenosti naroda – u tome i jest njezina najveća prednost
treba je smatrati besplatnom školom u koju svaki portonik dolazi da bi se obrazovao u svezi sa svojim pravima, u kojoj je u svakodnevnom dodiru sa najobrazovanijim i najprosvjećenijim pripadnicima viših klasa
praktično razumijevanje i zdrav politički razum Amerikanaca valja pripisati dugutrajnoj upotrebi porote u građanskim parnicama
Tocq. gleda na porotu kao na jedno od najdjelotvornijih sredstava kojima se društvo može poslužiti u odgajanju naroda
182
•
u demokracijama, pravnici, a među njima i suci, tvore jedno aristokratsko tijelo koje može obuzdati gibanja narodu
•
ta ariskoracija upravo u instituciji građanske porote nalazi svoj glavni izvor moći
u krivičnim postupcima, u kojima društvo nastupa protiv jednoga čovjeka, porota je sklona tomu da bude nepovjerljiva prema sucu i njegovom mišljenju
krivični se postupci oslanjaju na puke činjenice koje zdarv razum može procjeniti = na tome području su sudac i porotnik ravnopravni
•
u građanskim parnicama to nije tako; sudac se tu prikazuje kao nepsritran presuditelj među strankama u sporu
on pred njima razlaže razne argumente, njegov je utjeca na njih gotovo bezgraničan
u građanskim parnicama poroti pripada samo privid sudskog tijela: portnici izriču presudu koju je donio sudac, oni u tu presudu unose autoritet društva kojeg predstavljaju, a on autoritet razloga i zakona
•
u Engleskoj i SAD-u suci na ishod krivičnih postupaka imaju utjecaj kakav francuski sudac nikada nije upoznao
ima slučajeva kada američki sudac ima pravo da sam izriče presudu; tada se nalazi u istome položaju kao i francuski sudac, ali je njegova moralna snaga daleko veća (sjećanje na porotu još ga uvijek prati)
njegov se utjecaj proteže daleko izvan sudnice; američki suadc neprestalno nailazi na ljude koji su navikli na to da u njegovom razumijevanju stvari vide nešto što je nadmoćnije njihovom razumjevanju
•
na poroti, koja naoko umanjuje sudačka prava, stvarno se temelji njihova moć
tako porota predstavlja sredstvo kojom se ostvaruje vladavina naroda, i sredstvo kojom se narod može naučiti vladanju
13. O UTJECAJU ZAKONA NA ODRŽANJE DEMOKRATSKE REPUBLIKE U SAD-u •
tri stvari, više od svega ostaloga, pridonose održavanju demokracije u SAD-u:
183
1.
oblik saveza što su ga Amerikanci usvojili, a koji Uniji omogućava da uživa moć velike republike i sigurnost male
2. općinske ustanove koje, obuzdavajući despotizam većine, istovremeno narodu ucjepljuju sklonost prema slobodi i umijeće da bude slobodan 3. ustrojstvo sudske vlasti; pokazalo se koliko su sudovi korisni u ispravljanju zastranjivanja demokracije, te koliko, premda ne mogu zaustaviti kretanja većine, uspjevaju u njezinu usporavanju i usmjeravanju O utjecaju običaja na održenje demokratske republike u SAD-u •
običaji su jedni od glavnih uzroka kojima se može pripisati održanje demokratske republike u SAD-u
•
izraz običaji se shvaćaju u onom smislu koji su ljudi antike pridavali riječi « mores» - primjenjuje se na različite pojmove koji su ljudi usvojili, na različita mišljenja , te na skup ideja kojima se uobličuju duhovne navike
pod tom riječi se podrazumijeva cjelokupno moralno i intelektualno stanje nekog naroda
O tome da u SAD-u zakoni više koriste održanju demokratske republike nego fizički uzroci, a običaji više nego zakoni •
održanje demokratskih ustanova u SAD-u valja pripisati okolnostima, zakonima i običajima
•
većina Europljana poznaje samo prvi od ova tri uzroka, pa mu pripisuju odlučujuću važnost koju on nema
•
poznato je da su Angloamerikanci u SAD donijeli jednakost uvijeta
•
nikada u SAD-u nećemo naići na pučane i na plemiće
SAD nema neprijatelja protiv kojeg bi se trebala boriti
no priroda je na isti način odvojila Španjolce u Južnoj Americi, pa ih ta odvojenost nije spriječila da drže vojsku – ratovali su međusobno
•
fizički uzroci ne djeluju na sudbinu nacije onako kako se to pretpostavlja
•
kod drugih naroda u Americi primjećuju se isti uvijeti za prosperitet kao i kod Amerikanaca, ali bez njihovih zakona i običaja, ti su narodi jadni
zakoni i običaji angloamerikanaca su onaj posebni razlog za njihovu veličinu i glavni uzrok njihova boljitka
184
•
daleko je tvrdnja da u američkim zakonima postoji nešto apsolutno dobro; ima među njima i više takvih koja se čine opasnima
međutim, ne može se poreči da je američko zakonodavstvo u cjelini prilagođeno duhu naroda kojim mora upravljati i prirodnim uvijetima u toj zemlji
•
američki su zakoni dobri, i njima treba pripisati dio uspjeha što ga u Americi postiže vladavina demokracije, ali oni nisu tomu glavni uzrok
njihov utjecaj je manji od utjecaja običaja
•
savezni zakoni čine najvažniji dio zakonodavstva u SAD-u
•
postoji neki razlog koji ne ovisi o fizičkim uzrocima i o zakonima, a zbog kojeg SAD-om može upravljati demokracija
•
uspoređujući Angloamerikance može se uočiti da nisu međusobno slični
uzork tomu treba tražiti u običajima
upravo su na Istoku Angloamerikanci najdulje koristili vladavinu demokracije; demokracija je tu prodrla u iskustvo, mišljenje, ponašanje
upravo su se na Istoku najviše usavršili školsko obrazovanje i praktični odgoj naroda, a vjera se najbolje ispreplela sa slobodom
na Zapadu još uvijek nedostaju neke od tih prednosti; mnogi Amerikanci na Zapadu su se rodili u šumama, pa sa civilizacijom svojih očeva mješaju misli i navade života u dviljini
•
nacije na Zapadu pokazuju nesređene navike naroda u nastojanju
Amerikance u SAD-u upravo običaji čine sposobnima podnijeti carstvo demokracije te su različite američke demokracije naročito zbog običaja uređene i napredne
•
u Europi se pretjeruje, u odnosu na utjecaj, što ga zemljopisni položaj neke zemlje ima na trajnost demokratskih ustanova
•
previše se važnosti pripisuje zakonima a premalo običajima
tri velika uzroka nedvojbeno koriste uređenju i usmjeravanju američke demokracije: fizički uzroci najmanje su zaslužni, potom zakoni, a najzaslužniji su običaji
Mogu li zakoni i običaji dostajati za održavanje demokratskih ustanova i negdje drugdje a ne samo u Americi
185
•
kao što je več rečeno, uspjeh demokratskih ustanova u SAD-u posljedica je običaja i zakona a najmanje prirodnih uvijeta u toj zemlji
•
izvan Amerike nema nacija koja bi prihavtila njihove zakone i njihove običaje
•
stoga u ovom području nema predmeta za usporedbu
kada se pogleda stanje u Europi, na njezine velike narode, prenapučene gradove, strahovite vojske, ne može se zamisliti, da bi i sami Amerikanci preneseni na europsko tlo mogli na njemu živjeti, a da ne izmjene svoje zakone
•
no ono što se može zamisliti jest neki demokratski narod drugačije organiziran od američkog naroda
•
ono što se vidi kod Amerikanaca navodi na vjerovanje da bi se demokratske ustanove mogle održati i drgudje a ne samo u Americi
•
u Americi se mogu sresti strasti slične onima u Europi
mogu se vidjeti ljudi koji su prema podrijetlu izjednačeni sa svima ostalima
može se vidjeti demokratski osjećaj zavisti
može se vidjeti da narod pokazuje veliku mješavinu uobraženosti i neznanja, što navodi na zaključak da su Amerikanci izloženi istom nesavršenstvu i istim mukama
•
no Amerikanci su uložili mnogo napora u suzbijanje tih slabosti
američki zakonodavci su uspjeli u tome da ideju o pravima suprostave osjećajima zavisti, nepromjenjivosti vjerskog ćudoređa stalnim kretanjima u političkome svijetu
protiv mana koje djeluju u svim demokratskim narodima, primjenili su ljekove za koje su se jedino oni dosjetili
običaji i zakoni Amerikanaca nisu jedini koji bi mogli odgovarati demokratskim narodima
kada bi ostali narodi, preuzimajući od Amerike tu opću i plodonosnu zamisao, pokušali postati sposobni za društveno uređenje što ga Providnost nameće, kakve razloge bi imali za vjerovanje da će oni u svojim naporima pretpjeti neuspjeh
Važnost ovoga što je prethodno izneseno u odnosu prema Europi •
kada bi se apsolutna vlast ponovo uspostavila među demokratskim narodima u Europi, ona bi poprimila nov oblik i pokazala neke crte koje su bile nepoznate prije
186
bilo je u Europi vrijeme kada su zakon, kao i suglasnost naroda, kraljevima povjeravali gotovo bezgraničnu vlast, no gotovo se nikada nije događalo da bi se oni njome služili
religija, ljubav podanika, vladareva dobrota, čast, obiteljski duh, pokrajinske predsrasude, navike i javno mnijenje kraljevima ograničavaju moć i njihovu vlast zatvaraju u neki nevidljivi krug
tada su narodi imali despotsko ustrojstvo, a običaji su im bili slobodni; vladari su imali pravo ali ne i mogućnost sve činiti
•
•
što danas predstavlja barijere koje su nekoć zaustavljale tiraniju?
religija je najvidljivija granica koja razdvaja dobro od zla, ali ona je srušena
dugotrajne revolucije su srušile poštovanje kojima su bili okruženi državni poglavari
od kada je ugled kraljevske vlasti isčezao u metežu revolucije, nitko više u vrhovnom poglavaru ne gleda oca države, a svatko u njemu opaža gospodara; ako je slab preziru ga, a ako je jak mrze ga
•
on sebe vidi kao stranca u vlastitoj zemlji, a s podanicima se ophodi kao sa pobjeđenicima
kada su pokrajine i gradovi tvorili neke različite nacije u okviru zajedničke domovine, u svakome od njih je postojao poseban duh koji se suprostavljao općem duhu robovanja
no danas, kada su svi djelovi istog carstva, izgubiši svoje sloboštine, predrasude i običaje, naviknuli na pokoravanje istim zakonima, više nije ništa teže potlačiti ih sve zajedno negoli odvojeno
•
sve dok je plemstvo uživalo moć, aristokratska čast je davala izutetnu snagu pojedinačnim oblicima otpora
bilo je tada ljudi koji su se usuđivali oduprijeti pritisku javne sile
no u današnje dane, kada se sve klase stapaju u jednu, kada pojedinac sve više nestaje u gomili, tko nam može reči gdje bi se zaustavili zahtjevi vlasti
•
tako dugo dok je trajao obiteljski duh, čovjek koji se borio protiv tiranije većine nikada nije bio sam
no otkada se nasljedstva ustinjavaju mjesta za obiteljski duh nema
kakvu snagu imaju običaji kod naroda koji je potpuno promjenio lik, u kojemu se ne može naći ništa toliko drevno da bi se ljudi bojali to unišitit
•
što može samo javno mnijenje kada ne postoji 20-tak osoba koje bi spajala zajednička veza
187
•
kad se promotri stanje u kojemu je zapalo više europskih nacija i ono kojemu teže sve ostale, može se zaključiti kako će se među njima naći mjesta samo za demokratsku slobodu ili za cezarsku tiraniju
ne bi li onda postupni razvoj demokratskih ustanova valjalo posmatrati kao jedino sredstvo koje preostaje da se ostane slobodan
•
teško je navesti narod na to da sudjeluje u vladavini; još je teže opskrbiti ga iskustvom i ucjepiti mu osjećaje koji mu nedostaju da bi dobro vladao
•
cilj je bio pokazati na američkom primjeru kako zakoni, a napose običaji demokratskom narodu mogu omogućiti da ostane slobodan
Tocq. smatra da Francuska ne mora slijediti primjer što ga daje američka demokracija
no ako ne uspije u tome da malo pomalo uvede i utemelji demokratske institucije, prijeti Francuzima to da za nikoga neće biti neovisnosti: niti za građanina, niti za plemića, niti za siromaha, niti za bogataša, već će postojati samo tiranija jednaka za sve
to će dovesti do neograničene vlasti jednog jedinog čovjeka
14. POLOŽAJ ŠTO GA U SAD-u ZAUZIMA CRNA RASA; OPASNOSTI ŠTO IH NJEZINA PRISUTNOST DONOSI BIJELCIMA •
za bijelce i oslobođene crnce u budućnosti postoje samo dvije mogućnosti: da se crnci i bijelci potpuno stope ili potpuno razdvoje
vjerojatno nikada neće bijela i crna rasa dospjeti do toga da žive kao jednake
188
•
događa se da neki čovjek iskoči iz granica vjerskih, rasnih, domovinskih predrasuda, pa ako je taj čovjek kralj, može u društvu izvršiti preokrete koji iznenađuju
•
neki narod se ne bi umio izdiči iznad sebe samog
neki bi despot, koji bi Amerikace i njihove nekadašnje robove povezao istim jarmom, možda i uspio u tome da ih izmješa, ali sve dok američka demokracija bude stajala na čelu javnih poslova nitko se neće usuditi da se iskuša u takvom pothvatu
•
mulat označava istinski prelaz između bijelca i crnca
ima u Americi dijelova gdje je križanje između Europljana i crnaca odmaklo
od svih Europljana, Englezi su najmanje svoju krv mješali sa crnačkom
na Jugu unije se viđa više mulata nego na Sjeveru, ali beskrajno manje nego u bilo kojoj drugoj europksoj koloniji
•
ponos prirođen Englezu, kod Amerikanaca se beskrajno povećava zbog pojedinačnog ponosa koji se rađa iz demokratske slobode
bijeli čovjek u SAD-u je ponosan na svoju rasu i na samog sebe
uostalom, kada se bijelci i crnci ne uspjevaju izmješati na Sjeveru Unije kako bi se uopće mogli na Jugu
•
u Amerikancu s Juga postoje dvije snažne strasti koje će ga uvijek navoditi na odvajanje: bojati će se da ne bude nalik na crnca, svog nekadašnjeg roba te da se ne spusti ispod bijelca, svojeg susjeda
•
Tocq. smatra kako će ukidanje ropstva na Jugu povećati odbojnost koju bijelo stanovništvo ondje osjeća prema crncima
to mišljenje temelji na onome što je primjetio na Sjeveru; tu se bijelci više udaljavaju od crnaca što zakonodavac manje naglašava zakonsku razliku koja bi među njima mogla postojati
•
ako se uviđa da se na Jugu crnci neprestalno gomilaju i da im broj raste brže od broja bijelaca, zar se iz toga ne može zaključiti da između crnaca i bijelaca u južnim državama mora doći do borbe; kakav će biti ishod te borbe?
•
na Antilima se čini da je bijeloj rasi suđeno da podlegne, a na kontinentu crnoj
na Antilima su bijelci osamljeni usred golemog crnačkog stanovništva; na kontinentu se crnci nalaze između mora nebrojenog naroda koji se već prostire preko njih kao kompaktna masa
189
ako bi bijelci u S Americi ostali jedinstveni, teško je za vjerovati da bi crnci mogli izbjeći uništenje koje im prijeti
no crno stanovništvo duž Meksičkog zaljeva, ima mogućnosti za spas ako se između dviju rasa zametne borba nakon raspada američke konfederacije
u koje god doba do takve borbe dođe, bijelci s Juga, budu li prepušteni sebi samima, na poprištu će se pojaviti s golemom nadmoći u odnosu na prosvjećenost i sredstva, no na strani crnaca će biti njihov broj i snaga očaja – a to je jako oružije
•
daleka, ali neizbježna opasnost borbe između crnaca i bijelaca na Jugu Unije bez prestanka se javlja kao mučan san u mašti Amerikanaca
•
o tome se na Jugu šuti, a u toj šutnji ima nečega što više zastrašuje nego bučni strahovi sa Sjevera
strahujući od opasnosti, koje su maloprije opisane, određeni broj američkih građana se udružio u društvo s ciljem da na obali Gvineje o svome trošku presele slobodne crnce koji bi htijeli izbjeći tiraniji koja ih pritišće
to društvo je 1820. godine uspjelo u Africi osnovati Liberiju
preseljeni u svoju nekadašnju domovinu, crnci su ondje uveli američke institucije; Liberija ima zastupnički sustav, crne porotnike, crne suce, crne svećenike, novine (bijelcima je zabranjeno da se nastanjuju u njezinim granicama)
u osnivanju Liberije leži krasna i velika zamisao: kada bi Liberija bila u stanju svake godine primiti na tisuće novih stanovnika, kada bi Unija zauzela mjesto Društva, još uvijek ne bi mogla uspostaviti ravnotežu
•
Tocq. priznaje da ukidanje ropstva ne smatra sredstvom kojim će se u južnim državama odgoditi borba između dviju rasa
crnci mogu dugo ostati robovima a da ne požale, ali ako se nađu ubrojani među slobodne ljude, postati će ljuti zbog toga što su lišeni građanskih prava, pa će se, ako ne budu mogli uspostaviti ravnopravnost sa bijelcima, pretvoriti u njihove neprijatelje
•
na Sjeveru je oslobađanje robova bilo korisno u svakom pogledu
bijelci su se otresli ropstva, a od slobodnih crnaca se nisu imali čega bojati jer su ovi bili malobrojni da bi zahtjevali svoja prava
190
•
kada se promatraju južne države, za bijelu rasu koja naseljava te krajeve postoji samo dva načina na koja može postupiti: da oslobode crnce i stope se sa njima ili pak da ostanu odvojeni od njih i drže ih u ropstvu što je duže moguće
•
srednja rješenja bi dovela do građanskih ratova i možda do uništenja jedne od ovih dviju klasa
zbog sve veće prosvijećenosti na Jugu, stanovnici tog dijela su počeli opažati kako je ropstvo štetno za gospodara, a isto tako razumiju da ga ne mogu ukinuti
odavde proizlazi neobična proturječnost: ropstvo se sve više učvršćuje u zakonima, dočim se njegova korisnost sve više osporava
Amerikanci u tom dijelu Unije nisu povećali stroge uvijete ropstva, čak su i ublažili materijalni položaj svojih robova; oni su pronašli intelektualnija jamstva trajnosti svoje vlasti = u antičko doba ljudi su roba nastojali spriječiti da raskine okove, a u današnje doba ljudi su se prihvatili toga da mu samu želju oduzmu
•
nada u slobodu uvijek se nalazila u srcu samog ropstva i ublažavala je njegovu krutost
Amerikanci na Jugu shvatili su da od oslobođenja uvijek prijete neke opasnosti ako oslobođenik jednog dana ne može postići izjednačavanje sa svojim gospodarom
•
mogu li Amerikanci s Juga, a da se pri tome sami ne izlože propasti, dopustiti da crnci dobiju slobodu
ako radi spašavanja vlastite rase jesu primorani držati crnce u okovima, zar im ne bi bilo normalno oprostiti što posežu i za najdjelotvornijim sredstvima
•
ono što se zbiva na Jugu istovremeno se čini najužasnijom i najprirodnijom posljedicom ropstva
sva mržnja treba biti uperena protiv onih koji su nakon tisuću godina jednakosti ponovo uveli ropstvo
koliko god bili napori da očuvaju ropstvo, Amerikanci na Jugu neće uvijek u tome uspjevati = ropstvo ograničeno na jednu jedinu točku na zemaljskoj kugli, ropstvo okruženo demokratskom slobodom i prosvješćenosšću, nije ustanova koja bi mogla potrajati
bude li im sloboda uskraćena, crnci s Juga ubrzo će je nasilno osvojiti, bude li im poklonjena, ubrzo će je zloupotrijebiti
191
15. ZAKLJUČAK •
postoje samo dvije suparničke rase koje danas između sebe dijele Novi svijet: Španjolci i Englezi
•
granice koje odvajaju te dvije rase, jednu od druge, utvrđene su ugovorm
no koliko je taj ugovor bio povoljan za Angloamerikance sasvim je jasno da bi ga oni uskoro mogli prekršiti
•
na Meksičkoj strani, izvan granica Unije, pružaju se golemi prostori u kojima nedostaje stanovnika
•
ljudi iz SAD-a će prodrijeti u te prostore prije onih koji imaju pravo da borave na tom tlu
zemlja u Novome svijetu pripada onome tko ju prvi zauzme, a vlast je nagrada za pobjedu u toj trci
već je spominjano što se događa u Texasu
stanovnici SAD-a svako malo prodiru u Texas, stječu ondje zemlju, pa uza sve svoje podčinjavanje zakonima te zemlje, utemeljuju vladavinu svojeg jezika i svojih običaja
•
pokrajina Texas još je uvijek pod vlašću Meksika, ali u njoj uskoro neće biti Španjolaca
Engleska rasa je nad svim ostalim rasama u Novome svijetu stekla golemu prevlast
veoma je nadmoćna po svojoj civilizaciji, proizvodnji i moći
sve dok pred njom budu ležali samo pusti ili slabo nastanjeni krajevi, sve dok na svome putu ne naiđe na gusto naseljeno stanovništvo, bez prestanka će se širiti
192
brz razvoj engleske rase u Novom svijetu olakšan je zemljopisnim položajem što ga ona ondje zauzima
•
različiti zakoni, mirnodopsko ili ratno stanje, red ili anarhija, tek na neosjetan način utjecali na stalni priraštaj angloameričkog stanovništva
to je lako razumijeti: nema uzroka koji bi bili dovoljno općeniti da se istodobno osjete na svim točkama tako golema teritorija
uvijek postoji veliki dio zemlje gdje je čovjek siguran da će naći zaklon pred nevoljama koje pogađaju drugi dio
•
usred neizvjesnosti u odnosu na budućnost, postoji barem jedan siguran događaj: Angloamerikanci će sami prekriti golemi prostor između polarnog leda i tropskog područja
•
doći će vrijeme kada ćemo u Sjevernoj Americi možda vidjeti 150 milijuna međusobno ravnopravnih ljudi, koji će svi pripadati istoj obitelji, kojima će polazište biti isto, ista će im biti civilizacija, isti jezik, ista religija, iste navike, isti običaji, a mišljenje među njima će se prenositi u istome obliku
•
sve je ostalo dvojebeno, ali ovo je izvjesno
danas na svijetu postoje dva velika naroda koji, krenuvši različitim putevima, kao da napreduju prema istome cilju: Rusi i Angloamerikanci
svi ostali narodi su dosegli granice što im je priroda zacrtala, pa ih samo moraju sačuvati
no, ova dva naroda još su u porastu
Amerikanac se bori protiv prepreka koje pred njega postavlja priroda
Rusi se bore s ljudima
da bi postigao svoj cilj, Amerikanac se oslanja na osbni interes i dopušta snazi i razumu pojedinaca da djeluju bez ičijeg upravljanja
Rusi u jendom jedinom čovjeku usredotočuju svoju društvenu moć
jednome je glavno sredstvo djelovanja sloboda, a drugome ropstvo
polazište im je različito, putevi drugačiji; pa ipak, kao da neki skriveni naum Providnosti svakoga od nih poziva da jednog dana u ruke uzmu sudbinu jedne polovice svijeta
193
16. NAPOMENA – KNJIGA DRUGA •
Amerikanci imaju demokratsko društveno uređenje koje im sugerira određene zakone i određene političke običaje
•
to društveno uređenje urodilo je mnoštvom osjećaja i mišljenja koja su bila nepoznata starim aristokratskim društvima u Europi; razorilo je i izmjenilo odnose koji su nekada postojali
izgled građanskog društva se promjenio od fizionomije političkog svijeta
prvim predmetom se bavila prvi dio ove knjige, a drugim predmetom će se baviti drugi dio ove knjige
194
•
potrebno je upozoriti na određenu zabludu: sobzirom da se mnogi učinci pripisuju jednakosti, čitatelj bi mogao zaključiti da je jednakost za Tocq. uzrok svega što se u to vrijeme događa
postoji mnoštvo mišljenja, osjećaja, nagona što svoj nastanak duguju nekim drugim činjenicama a koje su jednakosti tuđe ili čak suprotne
tako bi se moglo dokazati na primjeru SAD-a da su prirodni uvijeti u toj zemlji, podrijetlo njezinih stanovnika, religija njezinih osnivača, prosvjećenost, ranije navike, neovisno o demokraciji imali i još uvijek imaju golem utjecaj na tamošnji način mišljenja i osjećanja
17. KAKO SE RELIGIJA U SAD-u UMJEŠNO SLUŽI DEMOKRATSKIM NAGONIMA •
u jednom od poglavlja utvrđeno je kako se ljudi ne mogu odreći svoji dogmatskih vjerovanja
među svim dogmatskim vjerovanjima najpoželjnija dogmatska vjerovanja su u pitanjima religije
gotovo da i nema ljudskog djelovanja koje se ne rađa iz opće predodžbe o Bogu, što su je ljudi stvorili
195
•
za ljude je od golemog interesa da steknu jasne predodžbe o Bogu, vlastitoj duši, vlastitim dužnostima prema svome Stvoritelju i prema bližnjima
•
ovo su pitanja za koja je najvažnije da svatko ima utvrđene ideje o njima
svakodnevna upotreba religije svima je potrebna, premda se čini da je ljudima njezino pručavanje nedostupno
•
jedna od glavnih prednosti religije jest u tomu da za svako pitanje pruži rješenje koje će biti jasno, točno određeno, za mnoštvo razumljivo i vrlo trajno
•
kada se u nekom narodu uništi religija, najviših dijelova ljudskog uma se dočepa sumnja i paralizira sve ostale
kako više nema nade da će sam moći riješiti sve probleme što ih postavlja ljudska sudbina, čovjek se kukavički prepušta tomu da na njih uopće i ne misli
•
takvo stanje mora neminovno građane odvesti u ropstvo
kada u pitanjima religije, baš kao i u političkim pitanjima, ne postoji autoritet, ljudi se brzo prepuštaju pred bezgraničnom samostalnošću
nemoguće je da čovjek istodobno može podnositi bezgraničnu religioznu samostalnost i cjelovitu političku slobodu
•
čovjek, ako u njega nema vjere, treba robovati, a ako je slobodan treba vjerovati
velika korisnost religije naročito je vidljiva kod naroda kod kojih su svi jednaki
valja priznati da jednakost teži tomu da ljude međusobno razdvoji kako bi se svatko bavio samim sobom
•
•
najveća je prednost religije u tomu što nadahnjuje posve suprotnim nagonima
religiozni narodi su prirodno jaki upravo po onome po čemu su demokratski narodi slabi
Tocq. istražuje na koji način religija može sačuvati svoj utjecaj u stoljećima koja dolaze
u tim stoljećima religije se moraju održati u granicama koje su im svojstvene
ukoliko požele svoju moć pokazati izvan religioznih pitanja prijeti im gubitak vjere u njih
po Muhamedu su sa neba poslane, ne samo religiozne doktrine nego i političke maksime, građanski i krivični zakoni, znanstvene teorije
196
Evanđelje, naprotiv, govori samo o općem odnosu ljudi prema Bogu i o odnosu ljudi između sebe
prva od ovih religija, u vremenima prosvjećenosti i demokracije, ne bi mogla dugo prevladati, dok je drugoj suđeno da vlada u tim stoljećima
•
jednakost ljude navodi na vrlo općenite i vrlo široke predodžbe koje se ponajprije razumiju u okviru religije
među sličnim i jednakim ljudima će se ponajprije začeti pojam o jednom jedinom Bogu, koji svakome od njih nameće ista pravila i po istoj im cijeni udjeljuje buduću sreću
s druge strane, ljudi koji su jako odvojeni jedni od drugih lako dolaze do toga da stvore onoliko Božanstava koliko ima naroda, kasta, klasa ili obitelji
•
ne može se poreći da je i samo kršćanstvo pretrpjelo taj utjecaj što ga je društveno i političko uređenje ima na religiozna vjerovanja
u trenutku kada se kršćanstvo pojavilo na Zemlji, veliki dio ljudskog roda se okupio pod cezarskim žezlom
ljudi su se u mnogome razlikovali jedni od drugih, ali im je ipak bilo zajedničko to što su se pokoravali istima zakonima, a svaki od njih je sparm vladarske veličine bio toliko slab i malen, da su se u usporedbi sa Njime, svi činili jednakima
rimski svijet se rasprsnuo u tisuću krhotina, svaka nacija se vratila svojoj prvobitnoj individualnosti
u okviru tih nacija slojevi su se počeli beskonačno stupnjevati, loze se izdvajati, a kaste su svaku naciju podjelile na više naroda; kršćanstvo nije pri tomu izgubilo glavne opće ideje; ljudi su se i dalje klanjali jednome Bogu, ali je svaki narod, svaki grad vjerovao da može steći neku povlasticu i stvoriti sebi neke osobne zaštitinike
•
budući da samoga Boga nisu mogli podjeliti, ljudi su umnožili njegove izvršitelje
što su više nestajale prepreke koje su razdvajale nacije to je ljudski duh se više usmjeravo prema ideji o nekome jedinstvenom i svemoćnom biću koje je svim ljudima podjednako
•
u demokratskim vremenima, religije se manje moraju baviti vanjskim obredima nego u svim drugim
•
u vremenima jednakosti, ljudski duh se najviše buni protiv forma i njihovom podvrgavanju
među svim strastima što se rađaju iz jednakosti, postoji jedna, koju jednakost u srcu svih ljudi čini posebno živom – ljubav prema boljitku
197
sklonost prema boljitku izrazita je i neizbrisiva crta demokratskog doba
religija koja bi se prihvatila toga da uništi tu strast za boljitkom na kraju bi je ta strast uništila
kada bi religija htjela otrgnuti ljude od razmišljanja o ovozemaljskim dobrima i navesti ih na razmišljanja o dobrima drugoga svijeta, sasvim je sigurno da bi religiji duše izmakle iz ruku
religijama je glavni posao obuzdavati i ograničavati žarku sklonost prema boljitku kakvu osjećaju ljudi u vremenima jednakosti, ali bi religije bile posve u krivu kada bi pokušale iskorjeniti tu ljudsku sklonost; neće im nikada uspjeti odvratiti ljude od ljubavi prema bogatstvu, ali ljude još uvijek mogu uvjeriti u to da se treba obogatiti časnim sredstvima
•
što ljudi postaju sličniji i jednakijima to je važnije da se religije ne sukobljavaju sa opće prihvaćenim idejama i stalnim interesima koji prevladavju u masama
američki svečenici se klone javnih poslova; to je primjer njihove suzdržanosti
u Americi je religija poseban svijet gdje svećenik vlada, ali se brine da iz njega nikada ne izađe
američki svećenici ne pokušavaju sve čovjekove poglede privući na budući život; dio njegova srca ostavlja da brinu o sadašnjosti; kao da ovozemaljska dobra smatraju značajnimam, te vjerniku stoga ne brane da teži za ovozemaljskim boljitkom
svim američkim svećenicima je poznat misaoni utjecaj što ga ima većina, te ga puštaju, ne mješaju se u stranačke sukobe; trude se u popravljanju svojih suvremenika, ali se ne odvajaju od njih
javno mnijenje nije prema američkim svećenicima neprijateljski nastrojeno
198
18. O NAPREDOVANJU KATOLIĆANSTVA U SAD-u •
Amerika je nademokratskiji dio svijeta, a u isto vrijeme to je zemlja u kojoj, katolička vjera pokazuje najveće napredovanje
•
jednakost u ljudima pobuđuje htijenje da o svemu sami prosuđuju, ali im s druge strane usađuje sklonost prema jedinstvenoj, jednostavnoj i za sve istoj društvenoj vlasti
•
ljudi koji žive u demokratskim stoljećima skloni su izbjegavanju bilo kakvog vjerskog autoriteta
•
no ako pristanu na podčinjavanje takvom autoritetu, žele da on bude jednoobrazan
u doba Tocq. viđaju se katolici koji postaju bezvjernici, i protestanti koji prelaze na katoličku vjeru
u to doba, ljudi su po prirodi slabo raspoloženi za vjeru, no ako ipak pronalaze u sebi osjećaj vjere, neki unutarnji nagon ih usmjerava na katoličanstvo
većinu učenje rimske crkve čudi, ali osjećaju potajno divljenje njezinom uređenju, te ih privlači njezino veliko iskustvo
199
19.
O
TOME
KAKO
JEDNAKOST
AMERIKANCIMA
SUGERIRA
IDEJU
O
NEOGRANIČENOJ
MOGUĆNOSTI ČOVJEKOVA USAVRŠAVANJA •
ljudskom duhu jednakost sugerira više ideja na koje on, bez nje ne bi niti došao, te mijenja gotovo sve ideje koje je on već imao
•
kao primjer Tocq. uzima ideju o mogućnosti ljudskog usavršavanja
premda čovjek u mnogočemu nalikuje životnjama, jedna karakteristika je svojstvena samo njemu: on se usavršava, a one se ne usavršavaju
•
ideja o mogućnosti usavršavanja stara je koliko i svijet
•
nije se rodila iz jednakosti ali joj jednakost daje novi značaj
aristokratski narodi ne odriču čovjeku sposobnost da se usavršava, ali ju smatraju ograničenom
oni vole biti uvjereni u to, kako su dosegli onaj stupanj veličine i znanja, što ga sadrži nesavršena priroda
upravo tako zakonodavac proglašava zakone za viječnost, narodi i kraljevi podižu stoljetne spomenike, a sadašnji naraštaji se trude da budućim naraštajima prištedi brigu oko uređivanja vlastite sudbine
200
•
Tocq: „sretnem nekog američkog mornara i pitam ga zašto se brodovi u njegovoj zemlji grade da tako
malo traju, a on mi bez okljevanja odgovori da umijeće moreplovstva svakim danom pokazuje tako brz napredak da bi i najljepša lađa ubrzo postala gotovo beskorisnom kada bi potrajala duže od nekoliko godina“
u tim riječima se vidi sustavna ideja u skladu sa kojom veliki narod vodi sve svoje poslove
aristokratske su nacije odveć sklone tomu da suze granice mogućnosti ljudskog usavršavanja, a demokratske nacije, katkada ih bezgranično proširuju
20. O KNJIŽEVNOJ PROIZVODNJI •
demokracija u književnost uvodi proizvoljni duh
•
u aristikratskim uređenjima čitatelji su malobrojni
•
u demokratskim uređenjima broj im je izuzetno veliki
među aristokratskim narodima čovjek se može nadati uspjehu tek uz goleme napore, a da se tim naporima, koji mu mogu donijeti mnogo slave, nikada ne može priskrbiti dovoljno novca
među demokratskim nacijama, pisac može očekivati da će jeftino postići osrednju popularnost, ali i veliki imutak
sve veće mnoštvo čitatelja osiguravaju prodaju knjiga koje se naročito i ne cijene
201
•
u vremenima demokracije, čitatelji postupaju sa piscima onako kako kraljevi obično postupaju sa svojim dvorjanima – omogućuju im da se bogate i preziru ih
demokratske književnosti uvijek vrve takvim piscima koji u književnosti vide samo proizvodnju
21. O NEKIM TEŽNJAMA SVOJSTVENIM ZA POVJESNIČARE U DEMOKRATSKIM STOLJEĆIMA •
prema povjesničarima koji pišu u aristiokratskim stoljećima, svi događaji ovise o pojedinačnoj volji, a najvažnije revolucije se vezuju uza najsitnije slučajnosti
•
povjesničari, koji žive u demokratskim stoljećima, pokazuju suprotne težnje
pojedincu ne prepisuju nikakav utjecaj na sudbinu, a u svim događanjima pronalaze velike uzroke
ove dvije suprotne težnje (aristokracija i demokracija) se mogu objasniti
202
•
kada bace pogled na svijetsku pozornicu, povjesničari aristokratskih stoljeća, opažaju veoma malen broj glavnih glumaca koji vode cijelu predstavu
pogled im zastaje na tim velikim likovima koji zauzimaju prednji dio pozornice, dok se naprežu da otkriju skrivene pobude
važnost stvari za koje vide da ih čini nekolicina ljudi stvara kod njih pretjeranu ideju o utjecaju što ga može imati jedan čovjek i navodi ih na vjerovanje kako se uvijek treba okrenuti prema osobnom djelovanju nekog pojedinca da bi se objasnilo kretanje mnoštva
•
kada su građani neovisni jedni o drugima, ne može se otkriti onoga tko bi imao veliku moć nad masama
na prvi pogled pojedinci se čine potpuno nemoćnima u odnosu na masu, te bi čovjek rekao da se društvo kreće samo od sebe
•
to ljudski duh navodi za traganjem za općim razlogom koji ih je mogao sve okrenuti na istu stranu
u stoljećima aristokracije se analiziralo pojedinačno djelovanje jednog čovjeka ili nekolicine njih
povjesničara takav rad zamara pa on ne uspjeva opaziti pojedinačne utjecaje, te ih naposljetku niječe; radije nam govori o naravi rasa, o prirodnim uvijetima neke zemlje...
•
Tocq. smatra kako ne postoji razdoblje na svijetu u kojemu dio zbivanja ne bi trebalo pripisati vrlo općenitim činjenicama, a drugi dio vrlo posebnim utjecajima
općim činjenicama se objašnjava više, a pojedinačnim utjecajima manje stvari u demokratskim nego li u aristokratskim stoljećima
u vremenima aristokracije je obrnut ovaj odnos – pojedinačni su utjecaji jači a opći uzroci slabiji
povjesničari koji se trude oslikati ono što se događa u demokratskim društvima, s pravom veliku ulogu pripisuju općim uzrocima, no u krivu su što negiraju utjecaj i djelovanje pojedinaca
•
povjesničari koji žive u demokratskim društvima ne zanose se samo time što će svakoj pojavi pridati neki veliki uzrok, nego su skloni tomu da te pojave međusobno povežu i da iz njih izvedu neki sustav
•
u stoljećima aristokracije povjesničarima izmiće povezanost događaja, te u nju niti ne vjeruju
•
u demokratskim stoljećima povjesničari lako uspostavljaju povezanost i metodičan red u tim djelima
oni koji pišu u demokratskim stoljećim pokazuju opasnu težnju: kada se izgubi svaki trag djelovanja pojedinca na nacije, u iskušenju smo povjerovati kako to kretanje nije dragovoljno te kako se društva nesvjesno pokoravaju nekoj višoj sili koja nad njima vlada
203
povjesničari koji žive u demokratskim vremenima, ne osporavaju samo nekolicini građana moć da djeluju na sudbinu svog naroda, nego i samim narodima odriču sposobnost da promjene vlastitu sudbinu;
prema njima je svaka nacija, prema svome položaju, podrijetlu, ranijim zbivanjima, naravi, neraskidivo vezana uz određenu sudbinu koju njezini napori ne mogu izmjeniti
•
povjesničari u antičko doba poučavali su ljude zapovjedanju, povjesničari u naše dane poučavaju ljude pokoravanju
kada bi se dokrtina o neminovnoj sudbini prenjela sa pisca na čitatelje, te se proširila među svim građanima, te prožela javno mnijenje, može se predvidjeti da bi time kretanje novih društava bilo paralizirano, a kršćani pretvoreni u Turke
204
22. O INDIVIDUALIZMU U DEMOKRATSKIM ZEMLJAMA •
individualizam je nov izraz
•
pretci su poznavali samo izraz samoljublje
samoljublje je strastvena i pretjerana ljubav prema samome sebi, koja čovjeka navodi na to da sve povezuje samo sa sobom i da sebe svemu pretpostavlja
•
individualizam je osjećaj koji svakog građanina navodi na to da se izdvoji iz mnoštva sebi sličnih i zajedno sa obitelji i prijateljima se drži po strani
•
samoljublje sve vrline guši već u začetku, a zbog individualizma najprije presušuje samo izvor građanskih vrlina, ali s vremenom i sve ostale, te napokon uvire u samoljublje
•
individualizmu je podrijetlo demokratsko
•
kod ariskokratskih naroda, obitelji stoljećima zadržavaju isti društveni položaj, a često ostaju i na istome mjestu; čovjek uvijek poznaje svoje pretke i poštuje ih
budući da su klase, u okviru aristokratskih naroda, međusobno vrlo odvojene i nepomirljive, svaka se od njih pretvara u svojevrsnu malu domovinu, vidljivu i dražu od šire domovine
•
u demokratskim stoljećima, kada su dužnosti svake jedinke daleko jasnije, odanost jednome čovjeku postaje rijeđom; veza među ljudima slabi
u demokratskim narodima čovjek lako zaboravlja one koji su mu prethodili, te nema nikakve predodžbe o onima koji će poslje njega doći; zanimaju ga samo njegovi najbliži
pripadnici u demokracijama jedni prema drugima postaju tuđi i ravnodušni
aristokracija je od svih građana učinila dugačak lanac koji je vodio od seljaka pa sve do kralja – demokracija taj lanac kida i svaku kariku zasebno izdvaja
zbog demokracije, svaki čovjek ne zaboravlja samo svoje pretke, nego i potomke i odvaja se od svojih suvremenika; djelovanje ga navodi samo na njega samoga i prijeti da će ga zatvoriti u samoću njegova vlastita srca
205
23. O TOME KAKO JE INDIVIDUALIZAM VEĆI NAKON DEMOKRATSKE REVOLUCIJE NEGO U BILO KOJEM DRUGOM RAZDOBLJU •
međusobno odvajanje ljudi upada u oči napose u trenutku kada se ruševina aristokracije uobličava u demokratsko društvo
u tom društvu nije samo obuhvaćen veliki broj neovisnih građana, nego se ona pune ljudima koji su tek nedavno stekli neovisnost
•
oni građani koji su u razorenoj hijerarhiji aristokracije bili među prvima (na najvišem položaju) ne mogu odmah zaboraviti svoju nekadašnju veličinu
oni sami sebe promatraju kao tuđince u novom demokratskom društvu
u svima, koji su njima ravnopravni, vide tlačitelje, oni koji su nekada bili ravnopravni sa njima izgubili su iz vida i više se ne osjećaju vezanima nekim zajedničkim interesom
svatko, povlačeći se u sebe, vjeruje da mu ostaje bavljenje samim sobom
oni koji su se nekoć nalazili na dnu društvene ljestvice, a koji su se zahvaljujući iznenadnoj revoluciji približili zajedničkoj razini, u novostečenoj neovisnosti uživaju tek sa svojevrsnom uznemirenošću
namjere li se na nekog od onih koji su im nekada bili nadređeni drže se po strani
•
obično se u početku demokratskih društava građani pokazuju najraspoloženijima prema osamostaljivanju
•
demokracija ljude navodi na to da se ne zbližavaju sa sebi sličnima, ali ih demokratske revolucije čine sklonima uzajamnome izbjegavanju
•
velika je prednost Amerikanaca što su do demokracije dospjeli, a da prethodno nisu morali pretrpjeti demokratske revolucije, te što su se jednakima rodili umjesto da takvima postanu
206
24. O TOME KAKO AMERIKANCI INDIVIDUALIZAM SUZBIJAJU SLOBODNIM USTANOVAMA •
despotizam, u osamljivanju ljudi, vidi zalog svog vlastitog trajanja
nema mane u ljudskome srcu koja bi mu toliko godila kao samoljublje
despot onima kojima vlada, lako oprašta što ga ne vole, samo ako se ne vole niti međusobno
•
poroci koji se rađaju iz despotizma su oni isti kojima jednakost pogoduje
•
jednakost ljude svrstava jedne pored drugih, bez zajedničke veze koja bi ih ujedinjavala
despot među njima podiže ograde i razdvaja ih
•
despotizma, koji je opasan u svim vremenima, treba se posebno bojati u demokratskim stoljećima
•
ljudima je sloboda posebno potrebna u demokratskim stoljećima
•
kada su prisiljeni baviti se javnim poslovima, građani se odvajaju od svojih pojedinačnih interesa, te su otrgnuti od samosagledavanja
•
kada javnost vlada nema čovjeka koji ne osjeća vrijednost javne blagonaklnonosti i koji ne nastoji da je zadobije stječući poštovanje i ljubav onih među kojima mora živjeti
•
u slobodnoj vladavini, kada su javne funckije većinom izborne, ljudi osjećaju da se ne mogu odreći stanovništva koje ih okružuje
tada se događa da čovjek na svoje bližnje misli iz častoljublja, te se često nalazi koristi u tome da zaboravi na sebe
207
•
želja da budu izabrani ljude navodi na to da jedni drugima pružaju uzajamnu podršku
izborni sustav na trajan način zbližuje mnoštvo građana, koji bi inače uvijek ostali stranci jedni drugima
•
Amerikanci su slobodom suzbili individualizam koji se rađa iz jednakosti – pobjedili su ga
•
zakonodavci u Americi su vjerovali, da izlječenje bolesti koja je tako prirođena društvu u demokratskim vremenima neće biti dostatno ako se naciji u cjelini omogući da bude zastupljena
pomislili su da će biti dobro, ako u svakom dijelu teritorija, stvori politički život kako bi se za građane beskonačno umnožile prilike za zajedničko djelovanje, te kako bi oni osjećali da jedni o drugima ovise
•
to je bio mudar postupak, smatra Tocq.
općim poslovima neke zemlje bave se samo najvažniji građani
no kada se radi o posebnim poslovima nekog okruga, tada ih vode ljudi koji u njemu žive, te su pojedinci uvijek u dodiru
•
teško je nekog čovjeka zainteresirati za sudbinu cijele države zato što on slabo razumije utjecaj što ga sudbina države može imati na njegovu sudbinu
no ako treba na rubu njegova posjeda izgraditi put tada će se otkriti tijesna veza po kojoj se ujedinjuju opći i pojedinačni interesi
dakle, zbog toga što su zaduženi za upravljanje manjim poslovima građani će se daleko više zanimati za opće dobro nego što bi to bio slučaj da im je povjereno upravljanje velikim poslovima (državnim)
•
nekim junačkim djelom se može u jedan mah zadobiti naklonost naroda, ali da bi se stekla ljubav i poštovanje stanovništva koje nas okružuje, potreban je dugačak niz učinjenih sitnih usluga, stalna navika da se bude blagonaklon i čvrsto potvrđen glas o nekoristoljubljivosti
•
lokalne slobode ljude neprestalno upućuju jedne na druge, unatoč nagonima koji ih razdvajaju, te ih prisiljavaju na uzajamno pomaganje
•
u SAD-u i najimućniji građani pomno paze na to da se ne odvoje od naroda, neprestalno mu se približavaju, rado ga slušaju i svakodnevno sa njime razgovaraju
•
ne prosperira američka demokracija zahvaljujući izabranome državnom službeniku, nego prosperira zato što je taj službenik podložan izboru slobodne ustanove kakve su stvorili stanovnici SAD-a i politička prava svakog građana, podsjećaju na to da živi u društvu
208
u svakome trenutku mu skreću pozornost na ljudsku dužnost, koja, baš kao i interes leži u tome da budemo korisni bližnjima
općim interesom najprije se bavimo iz nužde, a potom prema vlastitome izboru; ono što je bilo proračunatost pretvara se u nagon, pa radeći za dobro svojih sugrađana, čovjek napokon stječe naviku i sklonost prema tomu da im služi
•
za suzbijanje zla što ih jednakost može prouzročiti postoji samo jedan djelotvoran lijek = politička sloboda
25. O TOME KAKO AMERIKANCI UDRUŽIVANJE KORISTE U GRAĐANSKOM ŽIVOTU •
ovdje se ne radi o onim političkim udruženjima uz pomoć koji se ljudi nastoje obraniti od despotskog djelovanja većine ili od prekoračavanja kraljevske vlasti
ovdje se radi o udruženjima koja se stvaraju u građanskome životu i čiji cilj u sebi nema ništa političko
•
Amerikanci svih uzrasta, svih staleža, svih nazora bez prestanka se udružuju
ne postoje samo trgovačka i industrijska udruženja u kojima svi sudjeluju, nego još i tisuću drugih vrsta: vjerska, ćudoredna, ozbiljna, tričava, veoma opća i veoma posebna, silno velika i silno mala
209
•
tamo gdje na čelu nekog novog pothvata u Francuskoj vidite vladu, a u Engleskoj velikaša, u SAD-u će se vidjeti udruženja
•
u Engleskoj, iz koje su Amerikancu preuzeli dobar dio zakona i običaja, ljudi su daleko od udruženja
nema tako malenog pothvata radi kojega se Amerikanci ne bi udružili
Englezi udruživanje promatraju kao moćno sredstvo djelovanja, a Amerikanci u udruženjima vide jedino sredstvo djelovanja
•
najdemokratskija zemlja na svijetu ujedno je jedina, u kojoj su se, ljudi u naše dane, najviše usavršili umijeće da zajednički teže ka cilju
•
postoji neka čudna veza između udruženja i jednakosti
•
u aristokratskim društvima, ljudima nije potrebno udruživanje radi djelovanja zato što su snažno uzajamno povezani
svaki je građanin bogat i moćan poput glave stalnog i prisilnog udruženja koja se sastoji od svih onih što su o njemu ovisni
•
kod demokratskih naroda svi su građani samostalni i slabi, pa sami po sebi ne mogu ništa
•
kada se nekoliko pripadnika aristokracije poželi udružiti, lako u tomu uspjevaju
kako svaki od njih u takvo udruženje donosi veliku moć, broj njihovih članova može biti malen
to nije tako lako kod demokratskih nacija gdje članovi udruženja moraju uvijek biti brojni da bi udruženje imalo neku moć
•
vlada bi mogla zamjeniti neka od najvećih američkih udruženja
no koja bi američka vlast ikada bila u stanju udovoljiti mnoštvu sitnih pothvata što su ih američki građani spremni svakodnevno izvoditi uz pomoć udruženja
•
ljudski um se razvija samo zahvaljujući uzajamnome ljudskom djelovanju
takvo djelovanje, u demokratskim zemljama, je gotovo zanemarivo - treba ga umjetno stvoriti – a to mogu učiniti samo udruženja
•
u velikom narodu nužno je da vlada ne djeluje sama
među demokratskim narodima moćne pojedince, čiji je nestanak uzrokovala jednakost uvijeta, moraju zamjeniti udruženja
210
•
čim se nekolicini stanovnika SAD-a začne neki osjećaj ili zamisao udružuju se
prema Tocq. nema ničega što bi više skretalo pozornost na Ameriku od njezinih intelektualnih i ćudorednih udruženja
•
među zakonima prema kojima se ravnaju ljudska društva, postoji jedan koji se čini određenijim i jasnijim od svih ostalih: da bi ljudi ostali civiliziranima, mora se među njima umijeće udruživanja razvijati i usavršavati, razmjerno porastu jednakosti uvijeta
211
26. O TOME KAKO IZ INDUSTRIJE MOŽE PROIZAĆI ARISTOKRACIJA •
kojim putem bi industrija mogla ljude vratiti aristokraciji?
•
ne vidim ništa u političkome svijetu što bi zakonodavca više moralo zaokupiti od dvaju aksioma znanja o industriji:
kada se obrtnik neprestalno posvećuje izradi jednog predmeta, naposljetku taj posao obavlja sa neobičnom umješnošću
no, istvoremeno gubi sposobnost da svoj um primjeni na usmjeravanje posla; može se reči da čovjek to više gubi na vrijednosti što se on istovremeno usavršava
kada radnik na taj način utroši dobar dio svojeg života, tada više ne pripada sebi, nego zvanju koje je odabrao
•
što potpuniju primjenu doživljava načelo podjele rada, radnik postaje slabiji, ograničeniji i ovisniji
•
industrijska teorija, močnija od običaja i zakona, vezala ga je uz zanat
obrtničko umijeće doživljava napredak, a obrtnik nazaduje
s druge strane se pojavljuje sve više bogatih i vrlo prosvjećenih ljudi s namjerom da se počnu baviti industrijom koja je sve do tada bila prepuštena slabo imućnim obrtnicima
tako dok neprestalo unizuje klasu radnika, znanje o industiji uzdiže klasu njihova gospodara
vlasnik i radnik nemaju ništa zajedničko, pa se svakim danom sve više razlikuju
radnik živi u stalnoj, tiješnijoj i nužnoj ovisnosti o vlasniku, te se čini kao da je rođen da se pokorava, baš kao što je vlasnik rođen da zapovijeda
•
a što je to ako ne aristokracija?
•
što se glavnina nacije više okreće demokraciji, posebna klasa koja se bavi industrijom postaje aristokracijom
•
upravo se zato čini, da se aristokracija, zahvaljujući prirodnome naporu, rađa iz same demokracije
no ova aristokracija nimalo ne nalikuje na one koje su joj prethodile
ona premda se odnosi samo na industriju, doima se poput čudovišta
212
•
uža aristokratska društva, što ih usred goleme demokracije tvore pojedine industrije, u sebi kriju nekolicinu vrlo bogatih ljudi i mnoštvo siromašnih
istinu govoreći, klasa bogatih zapravo i ne postoji jer bogataši nemaju zajednićki duh i ciljeve, zajedničke tradicije i nade
ne samo što bogataši nisu između sebe čvrsto povezani, nego se može reći da nema istinske i čvrste veze između siromaha i bogataša
•
aristokracija koja se temelji na poslovanju, nema za cilj da stanovništvom vlada, nego da se njime služi
•
zemljoposjedničku aristokraciju, u prošlim stoljećima, zakon je obvezivao da priskoči u pomoć onima koji joj služe i olakša njihovu bljedu
no u naše dane industrijska aristokracija ljude kojima se služi, nakon što ih je osiromašila i zaglupila, prepušta društvenome milosrđu
•
Tocq. zaključuje kako je industrijska aristokracija jedna od najokrutnijih što su se ikada pojavile na zemlji, ali je ona u isto vrijeme i jedna od najmanje opasnih među njima
unatoč tome, prijatelji demokracije moraju sa zabrinutošću pogled neprestalno usmjeravati na tu stranu; naime, ako stalna nejednakost uvjeta i aristokracija ikada ponovo prodre u demokratski svijet, ući će kroz ta vrata – industrijsku aristokraciju
213
27. O TOME KAKO U SAD-u IZGLED DRUŠTVA ISTODOBNO NEMIRAN I JEDNOLIČAN •
u SAD-u sudbina, misli, zakoni se neprestalno mijenjaju
•
s vremenom se prizor tako uznemirenog društva počinje činiti jednoličnim
•
kod aristokratskih naroda ljudi su međusobno silno različiti; strasti, predodžbe, navike i ukusi bitno se razlikuju
•
ništa se tu ne miče a sve se razlikuje
u demokracijama, svi su ljudi slični ili rade iste stvari
izgled američkog društva je nemiran zato što se ljudi i stvari stalno mijenjaju, a jednoličan je zato što su sve te promjene slične
•
ljudi koji žive u demokratskim vremenima imaju mnogo strasti, ali većina tih strasti uvire iz ljubavi prema bogatstvu ili iz nje izvire
•
preostaje samo novac da među ljudima stvara razlike, i da neke od njih istakne iznad ostalih
•
kod Amerikanaca, ljubav prema bogatstvu nalazimo u osnovi njihovih postupaka, a to pak svim njihovim strastima daje neku obiteljsku sličnost
•
u već uspostavljenoj i mirnoj demokraciji, kao što je demokracija u SAD-u, ljubav prema bogatstvu ljude ponajprije upućuje na industiju
214
28. O ČASTI U SAD-u I DEMOKRATSKIM DRUŠTVIMA •
rijč čast ima dva značenja: 1.
ona najprije znači poštovanje, slavu, ugled što ih čovjek uživa kod svojih bližnjih
2. ona znači skup pravila uz pomoć koji se ta slava, taj ugled, i to poštovanje stječu •
ima postupaka na koje se u isti mah gledalo kao na časne i sramotne: odbijanje izazova na dvoboj bio je primjer tog slučaja
•
ljudski rod osjeća neke stalne i opće potrebe iz kojih su se rodili zakoni
•
ogriješiti se o njih znači činiti zlo, a podvrgavati im se znači činiti dobro
opći i stalan interes ljudskog roda je u tome da se ljudi međusobno ne ubijaju, ali se može dogoditi da posebni i trenutačni interes nekog naroda ili klase bude u tome da se ubijanje opravdava pa čak i da mu se iskazuje čast
•
čast i nije ništa drugo doli posebno pravilo utemeljeno na nekom posebnom stanju; a uz pomoć tog pravila neki narod ili klasa razlučuju pokudu od pohvale
•
najneobičnija vrsta časti, koja se ikada pojavila na ovome svijetu, je aristokratska čast
215
•
u feudalnom svijetu, postupci se nisu uvijek hvalili ili kudili zbog svoje unutarnje vrijednosti, nego se događalo da budu cijenjeni samo s obzirom na onoga od koga je neki postupak potekao ili pak onoga na koga je bio usmjeren
•
pojedina djela su bila nevažna ako ih je počinio pučanin
to što se čast i sramota, uz postupke nekog čovjeka vezuju, ovisi o njegovom društvenom položaju = to je proizlazilo iz samog ustrojstva aristokratskog društva
•
klasa koja je uspjela stati na čelo svim ostalima i postaviti se iznad njih, te koja ulaže stalne napore da se održi na tome položaju, mora posebno častiti one vrline u kojima ima veličine i sjaja, a koje se lako mogu povezati sa ponosom i vlastoljubljivošću
•
ispred svih vrlina, plemići, u srednjem vijeku, su stavljali vojničku hrabrost
•
feudalna aristokracija se rodila iz rata i ništa joj nije bilo potrebnije od vojničke hrabrosti
•
društveno uređenje i feudalne ustanove srednjeg vijeka bile su takve da nacionalna vlast nikada nije izravno vladala građanima
•
•
svatko je poznavao samo jednog određenog čovjeka kojemu se morao pokoravati
u feudalnom poretku sve je bilo zasnovano na vjernosti prema samom gospodaru
kada je to bilo uništeno sve je zapalo u anarhiju
ostati vjeran svome gospodaru to su bile odredbe feudalne časti u političkim pitanjima
vazalovu izdaju javno mnijenje je osuđivalo s izuzetnom krutošću
za takvu izdaju stvoreno je ime koje je posebno izražavalo nečasnost, nazvana je vjerolomstvom
u srednjem vijeku nalazimo malo strasti koje su pokretale antičko društvo, stoga feudalna čast nikada nije, kao strogi zakon, postavljala potrebu da čovjek ostane vjeran svojoj zemlji
•
svaki puta kada se ljudi okupe kao neko posebno društvo, odmah se među njima utvrđuje nekakav pojam časti, tj. skup njima svojstvenih shvaćanja o tome što treba hvaliti, a što kuditi
ovo se može primjeniti i na demokratska kao i na sva ostala društva, a dokaz se nalazi kod Amerikanaca
•
među američkim shvaćanjima nailazimo na pojmove, koji su kao neki zaostali djelići evropske aristokratske časti
216
usred tih napola izbljednjelih pojomova o časti, javljaju se nova shvaćanja koja bi se mogla nazvati američkom čašću
•
u prethodnim poglavljima je pokazano kako amerikance sve tjera prema trgovini i industriji
•
to je karakteristika po kojoj se američki narod razlikuje od svih ostalih naroda
Amerikancu je potrebno da svoj oslonac pronađe u nekoj snažnoj strasti, a ta strast može biti samo ljubav prema bogatstvu – strast za bogatsvom je čast
•
kod takva naroda se ne treba bojati propasti nekolicine pojedinaca jer se to brzo popravlja, nego sveopćeg nereda i mlitavosti se treba bojati
•
američka čast se sa nekadašnjom europskom čašću poklapa u jednome: hrabrost stavlja na čelo ostalim vrlinama i postavlja je kao najveću čovjekovu moralnu nužnost
•
u SAD-u se ratničko junaštvo malo cijeni
hrabrost koju Amerikanci najbolje poznaju i najviše cijene je hrabrost zbog koje čovjek prkosi bijesu oceana da bi što prije stigao u luku = trgovina
•
hrabrost ovakve vrste je ponajprije potrebna zbog održavanja prosperiteta američke zajednice
čast se dakle nalazi u demokratskim stoljećima jednako kao i u stoljećima aristokracije, no u demokratsko doba ona pokazuje drugačije lice
•
u srednjem vijeku svaka klasa je imala svoju čast
čast se pretvarala u potpun i podroban zakonik u kojemu je sve bilo unaprijed predviđeno i uređeno, te koji je pružao uvijek vidljivo pravilo za ljudske postupke
•
kod demokratske nacije, poput američkog naroda, nikada se ljudi ne bi unaprijed mogli točno složiti u odnosu na ono što čast dopušta a što brani
kod demokratskih nacija, sobzirom da je čast loše definirana, nužno je i manje moćna, jer je teško primjenjivati neki zakon kojeg manje poznajemo
•
relativna slabost časti u demokracijama proizlazi iz još nekoliko uzroka
•
u aristokratskim zemljama, isto poimanje časti, uvijek prihvaća samo određen broj ljudi
•
čast se u njihovom umu lako stapa s predodžbom o svemu ostalome što ih razlikuje od ostalih
između nejednakosti uvjeta i onoga što smo nazvali čašću postoji tijesna i nužna veza
217
u okviru ljudskog roda se izdvaja neka nacija
ona ima svoje posebne interese i potrebe
ubrzo se unutar nje uspostavljaju neka shvaćanja o pitanjima, a koja su njoj svojstvena i koja njezini građani nazivaju čašću
u krilu te iste nacije uspostavlja se kasta
čast te kaste će se udaljiti koliko god se to može zamisliti
218
29. O TOME ZAŠTO ĆE VELIKE REVOLUCIJE POSTATI RIJETKE •
narod koji je stoljećima živio u klasnom i kastinskom poretku do demokratskog društvenog uređenja dospijeva tek kroz dugačak niz mukotrpnih preobrazbi
čak i kada se ta revolucija unutar njega okonča, još dugo vremena postoje revolucionarne navike što ih je ona stvorila
•
kako se sve to zbiva u času kada se društveni položaj izjednačuje, zaključujemo da postoji skriveni odnos i tajna veza između same jednakosti i revolucija, tako da ona prva ne bi mogla postojati, a da se iz nje ne rodi i ove druge
•
kod naroda kod kojih su društveni slojevi približno izjednačeni ljude ne spaja nikakva vidljiva veza
•
gotovo su se sve revolucije koje su izmjenile lik pojedinih naroda dogodile zato da bi se potvrdila ili uništila nejednakost
•
ili siromašni žele bogatima oteti njihova dobra, ili bogati pokušavaju siromašnima nametnuti okove
nije nepoznato da se u velikim demokratskim narodima uvijek nailazi i na vrlo siromašne i na vrlo bogate građane
siromasi su malobrojni, a zakon ih jedne za druge ne vezuje
bogataši su rijetki i nemoćni te nemaju povlastica; oni svakodnevno izranjaju iz mnoštva i neprestalno se onamo vraćaju; nipošto ne čine zasebnu klasu
između ovih dviju krajnosti, u demokratskim društvima, nalazi se nebrojno mnoštvo jednakih ljudi, koji premda nisu bogati niti siromašni, posjeduju dovoljno imetka da bi željeli red, a opet ga nemaju previše da bi izazvali zavist
oni su prirodno neprijateljski nastrojeni prema silovitim kretanjima (revolucijama)
to ne znači da su zadovoljni svojom sudbinom, naprotiv, žele se obogatiti, ali im se teško odlučiti na čiji račun to učiniti
•
ljudi u demokracijama ne samo da ne priželjkuju revolucije, nego ih se i boje
219
nema revolucije koja ne bi ugrožavala stečeno vlasništvo, a oni koji žive u demokratskim državama većinom su vlasnici i pripadaju sloju koji vlasništvu pridaje najveću vrijednost
•
siromašni se ne brinu o onome što posjeduju zato što su daleko više zaokupljeni onime što im nedostaje
velikaše dugotrajna i mukotrpa upotreba velikog imutka katkada učini neosjetljivima za njegove blagodati
ljudi koji žive u blagostanju, što je jednako udaljeno i od velike imućnosti i od bijede, svojemu imutku pridaju golemu vrijednost
•
kako su uvijek blizu siromaštva oni vide njegove nepodnošljive nedaće
u demokratskim društvima većina građana ne uviđa jasno ono što bi nekom revolucijom mogli dobiti, ali u svakome trenutku osjeća, ono što bi u toj revoluciji mogli izgubiti
•
jednakost uvijeta ljude prirodno navodi na trgovačka i industrijska zanimanja
•
svakog čovjeka nadahnjuje stalnom željom za time da poveća svoje blagostanje
može se dogoditi da revolucija u konačnici bude korisna industriji i trgovini, ali će njezin prvi učinak gotovo uvijek biti propast industrijalaca i trgovaca
•
nema ničega što bi bilo oprečnije revolucijonarnoj ćudi nego što su to trgovački običaji
trgovina je neprijateljski nastrojena prema svim silovitim strastima
ona voli umjerenost i ugodni su joj kompromisi
trgovina ljude čini međusobno neovisnima, ucjepljuje im visoko mišljenje o vlastitoj pojedinačnoj vrijednosti, budi u njima želju za time da sami brinu za svoje poslove
•
trgovina čini ljude sklonima slobodi, te ih odvraća od revolucija
zbog revolucija, posjednici dobara moraju strahovati više od drugih
zemljoposjednici se revolucija moraju manje plašiti od drugih jer se mogu nadati da će unatoč preokretima revolucije uspjeti sačuvati barem zemlju
•
narodi su to manje skloni revolucijama što su pokretna dobra u njih brojnija i raznovrsnija
bez obzira na zvanje koje ljudi obavljaju, jedna karakteristika im je zajednička: nitko nije u potpunosti zadovoljan svojim sadašnjim imutkom pa se svi svakodnevno, i na tisuće načina, nastoje uvećati ga
to ih ne priječi samo u pokretanju revolucija, nego ih odvraća i od želje za njima
220
•
Tocq. ne tvrdi, da su ljudi koji žive u demokratskim društvima prirodno nepokretljivi, naprotiv, u takvim društvima vlada vječito kretanje
•
međutim, ljudi se u demokratskim društvima kreću u okviru određenih granica koje ne prekoračuju
premda neprestalno mijenjaju i ukidaju neke od svojih zakona, Amerikanci su silno daleko od toga da pokazuju revolucionarne strasti
oni strahuju od revolucije kao od najveće nesreće
nema na svijetu zemlje u kojoj bi osjećaj za vlasništvom pokazivao se žustrijim i nemirnijim nego što je to u SAD-u
nema zemlje na svijetu gdje bi većina iskazivala manje sklonosti prema doktrinama koje prijete poremetiti njihovo imovinsko stanje nego što je to u SAD-u
•
često se može opaziti da se teorije koje su revolucionarne po svojoj prirodi sa beskrajno manje naklonosti prihvaćaju u SAD-u nego u velikim europskim monarhijama
većinu maksima, koje se u Francuskoj nazivaju demokratskima u SAD-u bi osudili
to je lako razumijeti jer u Americi ljudi imaju demokratske ideje i strasti, dok u Europi ljudi imaju revolucionarne ideje i strasti
•
ako Amerika ikada doživi neke velike revolucije do njih će doći zbog prisutnosti Crnaca na tlu SAD-a tj. one će se roditi iz nejdenakosti uvijeta
•
kada je društveni položaj jednak svatko se najradije zavlači u sebe i zaboravlja na javnost
u SAD-u začuđuju dvije stvari 1.
velika nepostojanost u većini ljudskih postupaka
2. neobična čvrstoća pojedinih načela •
kada se neko mišljenje proširi na Američkome tlu i ondje se ukorijeni, reklo bi se da ga nikakva sila nije u stanju išćupati od tamo
u SAD-u opće doktrine u pitanjima vjere, filozofije, ćudoređa, reda, politike... uopće se ne mijenjaju ili se preinačuju tek nakon prikrivena i često neosjetne pripreme
•
čak i najgrublje predrasude sa velikom sporošću blijede
govori se da je demokracijama u prirodi i navikama da svaki čas mijenjaju osjećaje i mišljenja
221
to je možda istina kod malenih demokratskih nacija kakve su postojale u antičko doba
ono što upada u oči u SAD-u jest teškoća na koju čovjek nailazi kada većinu želi razuvjeriti spram neke ideje koju je ona zamislila ili odvojiti je od nekog čovjeka kojega je prihvatila
•
ljudi jednaki po pravima, jednakog društvenog položaja, nužno imaju potrebe, navike i sklonosti koje se malo razlikuju
•
kako stvari promatraju iz istog kuta, svi se naposljetku slažu u zaključnim shvaćanjima
što se pažljivije promotri učinak jednakosti na ljudsko razumijevanje, sve je sigurnije da misaona anarhija je prirodno stanje demokratskih naroda
glavna shvaćanja raznih ljudi, to više su nalik jedna na druga, što sličniji postaje njihov društveni položaj
kada je društveni položaj ljudi gotovo jednak, neće se dati jedna od drugoga lako uvjeriti
kako se svi međusobno vide iz bliza nisu priridno raspoloženi za to da jednoga između sebe postave za vođu i da ga slijepo slijede
što više ljudi nalikuju jedni drugima, u njihovo vjerovanje sve se više uvlači dogma o jednakosti njihove pameti, pa nekom tvorcu nečeg novog postaje sve teže steći veliku moć nad duhom cijelog naroda
•
stoga su u takvim društvima iznenadne misaone revolucije rijetke
ljudi koji žive u demokratskim društvima, zato što nikakvim vezama nisu vezani jedni za druge, ako žele izvesti promjene moraju svakog ponaosob uvjeravati
•
u aristokratskim društvima, dovoljno je da se djeluje na duh nekolicine pa će svi ostali poći za njime
ako se pokuša istražiti koje je društveno uređenje najbolje za velike misaone revolucije, otkriva se da se takvo uređenje nalazi između potpune jednakosti svih građana i apsolutne klasne razdvojenosti
•
nije nimalo lako neki demokratski narod potaknuti na oduševljenje za nekom teorijom koja ne stoji u vidljivoj vezi sa svakodnevnim životom i praksom
•
demokratski narod ne napušta olako svoja stara vjerovanja
oni nemaju vremena ni sklonosti da se upute u traganje za novim shvaćanjima
ako u okviru demokratskih naroda pojedinačni utjecaji jesu slabi, moć koje mnoštvo ima na duh svakog pojedinca je veoma velika
222
•
u aristokracijama ljude odlikuje ona veličina i snaga koje su im svojstvene
kada između njih i najvećeg broja njihovih bližnjih dođe do neslaganja, povlače se u vlastiti krug
drugačije je kod demokratskih naroda, gdje se naklonost javnosti čini jednako nužnom kao i zrak što ga čovjek udiše, pa ne slagati se sa mnoštvom znači isto što i ne živjeti
•
uvijek kada se društveni položaj svih ljudi izjednači, opće shvaćanje provodi golem pritisak na duh svakog pojedinca, te ga usmjerava i tlači
•
kada neko shvaćanje uhvati korijen u demokratskom narodu i ustali ga u glavama većine ljudi, ono se potom održava samo po sebi zato što ga nitko ne napada
•
što više isputujemo prirodne potrebe i nagone demokratskih naroda, to je sigurnije da će velike misaone i političke revolucije, ako se jednakost ikada i na trajan način uspostavi u cijelome svijetu, postati veoma rijetke
•
ono čega se treba najviše bojati u svezi budućih naraštajima nisu revolucije
ako se građani i dalje budu zatvarali u uski krug sitnih domaćih interesa, možemo se bojati da naposlijetku ne postanu nepristupačnima za one velike i snažne emocije koje velike narode obnavljaju
kada se vidi da vlasništvo postaje promjenjivo, a ljubav prema vlasništvu tako vatrena, nema dvojbe da će ljudi dospjeti do toga da na svaku novu teoriju gledaju kao na neku pogibelj, a na svaki društveni napredak, kao na korak prema nekoj revoluciji
223
30. NEKOLIKO RAZMATRANJA O RATU U DEMOKRATSKIM DRUŠTVIMA •
kada se načelo jednakosti ne razvija samo kod jedne nacije, nego kod više susjednih naroda istovremeno, ljudi koji žive u tim zemljama nalikuju jedni na druge po tome što jednako strahuju od rata i gaje jednaku ljubav prema miru
•
što više jednakost usmjerava prema industriji i trgovini, ne postaju sličnije samo sklonosti ljudi, nego im se interesi mješaju i isprepliču, tako da niti jedna nacija ne može drugoj nanijeti zlo koje ne bi palo i na nju
•
naposljijetku sve nacije počinju smatrati rat velikom nesrećom za pobjednika kao i za pobjeđenog
u demokratskim stoljećima teško je narode uvući u borbu
također je nemoguće da dva naroda, odvojeno od ostalih, ratuju jedan protiv drugoga
interesi svih naroda su toliko prepleteni, shvaćanja i potrebe slične, da niti jedan od naroda ne može mirno stajati kada se drugi pokrene
•
ratovi postaju rijeđi, ali kada izbiju zahvaćaju širi prostor
demokratski narodi ne postaju sličnima samo u nekim pojedinostima, već naspoljetku jedni drugima nalikuju u svemu
•
spram rata, sličnost među narodima ima vrlo važne posljedice
•
kada se zapitamo zašto su u 15. stoljeću pred Švicarskom konfederacijom drhtale najveće nacije Europe, dok je u današnje dane njezina moć u točnome razmjeru sa njzinim stanovništvom, odgovor se može naći u tome da su Švicarci postali nalik na sve one ljude koji ih okružuju, a ovi pak na Švicarce, tako da pobjeda nužno pripada najvećim četama
upravo je to jedan od ishoda demokratskih revolucija koja je dovela do toga da na bojištima prevagu odnosi brojčana sila
•
•
kada su svi ljudi slični, svi su slabi
društvena moć time je prirodno mnogo jača kod demokratskih naroda nego bilo gdje drugdje
stoga ti narodi, kada osjete želju, da okupe stanovništvo pod pušku, imaju laku mogučnost to učiniti
u to vrijeme, zbog istih uzroka, se mijenja i način ratovanja
224
•
vrlo je teško aritokratskom narodu pokoriti svoje susjede ili da on njih bude pokoren
on ne može pokoriti njih zato što nije kadar sve svoje snage ujediniti, a ne može biti pokoren zato što neprijatelj posvuda nailazi na mala žarišta otpora
rat u arisokratskoj zemlji, može se usporediti sa ratom u brdovitom kraju: pobjeđeni u svakom trenutku nailazi na priliku da se okupi pod nekim novim položajem i da se odupre
kod demokratskih nacija pokazuje se upravo suprotno; te nacije sa lakoćom izvode svoje snage na bojno polje, kada je neka od njih bogata i mnogobrojna, lako postaje pobjednicom; no kada jednom bude pobjeđena i neprijatelj prodre, pa ako se dočepa i njezina glavnog grada, nacija je izgubljena
u demokratskoj zemlji je jaka samo država, a kada vojna sila te države bude savladana, civilna vlast paralizirana zbog zauzeća glavnog grada, sve što preostaje je mnoštvo bez reda i snage koje se ne može boriti protiv organizirane sile
•
prema međunarodnome pravu, ratovima nije cilj prisvajanje dobra privatnih osoba, već samo osvajanje političke vlasti
kada nakon poraza njezine vojske, zemlja neke aristokratske nacije bude osvojena, plemiči se i dalje pojedinačno radije brane nego li se podčinjavaju
ako pobjednik postane gospodarom u njihovoj zemlji oduzet će im političku vlast do koje drže
aristokracija borbu pretpostavlja podložnosti, te sa sobom lako povlači narod, zato što je on stekao dugotrajnu naviku da ih slijedi, te i nema što izgubiti u ratu
kod nacija, kod kojih vlada jednakost uvijeta, svaki građanin ima tek malo udjela u političkoj vlasti; s druge strane svi neovisni imaju neka dobra koja bi mogli izgubiti, tako da se ljudi tu daleko manje boje podložnosti, a daleko više samog ratovanja
uvijek će biti vrlo teško demokratsko stanovništvo uvjeriti na to da se prihvati ratovanja ako se rat prenese na njihov teritorij
upravo je zato nužno takvim narodima dati politička prava i u njih ucjepiti takav duh koji će u svakome građaninu pobuditi neke od onih interesa kakvi pokreću plemiće u aristokracijama
•
vladari i ostali poglavari demokratskih nacija svakako se moraju sjetiti sljedećeg: protiv navike i strasti
prema blagostanju se uspješno mogu boriti samo strast prema slobodi i navika na nju •
nekoć se u rat kretalo sa malo vojnika, vodile su se male bitke i dugotrajne opsade
sada se vode velike bitke, pa vojska čim uzmogne napredovati, juri prema glavnom gradu
225
•
taj novi sustav je razvio Napoleon
njega je na takav način ratovanja potaknulo stanje u društvu njegova doba
on je na čelu vojske prošao kroz sve prijestolnice, a to mu je omogućila propast feudalnog društva
većina spomenutih stvari o ratovima izvan zemlje se može primjeniti i na građanske ratove
ljudi koji žive u demokratskim zemljama, po svojoj prirodi, nemaju vojničkoga duha
čak i kada bi stanovništvo htjelo djelovati ne bi lako u tome uspjelo, jer u svome društvu ne nalazi drevne i čvrsto utemeljene utjecaje
•
u demokratskim zemljama je morlana snaga većine golema
stranka koja zastupa većinu, koja govori u njezino ime i upotrebljava njezinu moć u svakom trenu će likovati nad svakim pojedinačnim otporom
oni koji među takvim narodom kane provesti oružani prevrat, nemaju drugih mogućnosti doli da se na prepad dočepaju već uspostavljenog mehanizma vlasti, a to se prije može izvesti udarom nego ratom
•
kada je u pitanju rat, stranka koja zastupa državu gotovo je uvijek sigurna u pobjedu
jedini slučaj iz kojeg bi u demokratskome društvu, mogao proizaći građanski rat bio bi kada bi se vojska podjelila
•
takav rat bi bio krvav ali ne i dugotrajan
možemo kao opću istinu prihvatiti da će u stoljećima koja dolaze građanski ratovi postati mnogo rijeđi i kraći
226
32. JEDNAKOST LJUDIMA PRIRODNO UCJEPLJUJE SKLONOST PREMA SLOBODNIM USTANOVAMA •
zbog jednakosti koja ih čini neovisnima jedne o drugima, ljudi stječu navike da u svojim postupcima sljede samo vlastitu volju
ova potpuna samostalnost čini ih sklonima da nezadovoljnim okom gledaju na svaki autoritet, te im udahnjuje ideju o političkoj slobodi i ljubavi prema njoj
među različitim vladavinama najviše cijene onu vladavinu u kojoj sami izaberu poglavara i nadziru njegove postupke
•
od svih političkih učinaka što ih uzrokuje jednakost uvijeta prva upada u oči ljubav prema neovisnosti i upravo od nje najviše strahuju plašljivi umovi
kako građani nemaju nikakva utjecaja jedni na druge, čim nestane nacionalne vlasti koja ih sve drži na okupu, čini se da nered mora doseći svoj vrhunac
•
Tocq. smatra kako anarhija nije glavno zlo nego najmanje zlo kojeg se moraju bojati demokratska stoljeća
227
•
jednakost uzrokuje dvije težnje: jedna od njih ljude izravno vodi do neovisnosti i može ih najednom gurnuti u anarhiju, a druga ih dužim putem vodi u ropstvo
33. O TOME DA SU IDEJE DEMOKRATSKIH NARODA U PITANJIMA VLADAVINE PRIRODNO NAKLONJENE KONCENTRACIJI VLASTI •
ideja o pomoćnim vlastima koje bi se nalazile između vrhovnog gospodara i njegovog podanika prirodno se javlja u razmišljanjima aristokratskih naroda zato što su takve vlasti obuhvaćale pojedince ili obitelji
•
u ljudskome duhu, u stoljećima jednakosti, takva ideja ne postoji
međutim, začinje se nova ideja o jedinstvenoj središnjoj vlasti koja bi sama u svoje ime vodila sve građane
•
nakon ideje o jedinstvenoj središnjoj vlasti, u ljudskome duhu javlja se ideja o jednoobraznome
zakonodavstvu
upravo taj pojam o jednoobraznom zakonodavstvu/propisu je stran aristokratskim stoljećima
228
•
u Toc. vrijeme vlasti se iscrpljuju u tome da slojevima stanovništva, koji još uvijek nimalo ne nalikuju jedni na druge, nametnu iste običaje i iste zakone
•
u demokratskim vremenima prirodno je da vlast, u kojoj je društvo zastupljeno, ima u sebi mnogo više znanja i mudrosti, nego li itko od ljudi koji u njoj sudjeluju, te da njezina dužnost i pravo jest u tome da svakog građanina uzme za ruku i da ga povede
•
Amerikanci vjeruju da društvena vlast u svakoj državi mora izvirati izravno iz naroda, ali kada se ta vlast jednom uspostavi, ne mogu joj zamisliti granice
•
rado joj priznaju pravo da sve čini
što se tiče posebnih povlastica koje se dodjeljuju obiteljima, gradovima ili pojedincima Amerikanci su izgubili i sam pojam o tome
njihov um ne predviđa mogućnost da se isti zakone ne primjenjuje jednoobrazno na sve djelove iste države i na sve ljude u njoj
ista ovakva shvaćanja se sve više šire u Europi
takve ideje se to više ukorjenjuju i to više rastu što društveni položaj svih ljudi postaje izjednačeniji, a oni sami međusobno sličniji
•
u Francuskoj su takva shvaćanja u potpunosti ovladala ljudskim mišljenjem
dok se staro društveno uređenje u Europi kvari i rastače, vrhovni vladari dolaze do nekih novih uvjerenja
po prvi puta shvaćaju, da vrhovna vlast, koju oni predstavljaju, može i mora sama u svoje ime, i to jednoobrazno, upravljati svim poslovima i svim ljudima
34. O TOME DA SU OSJEĆAJI DEMOKRATSKIH NARODA U SKLADU SA NJIHOVIM IDEJAMA, TE IH OBOJE VODI PREMA KONCENTRACIJI VLASTI •
ljudi koji žive u demokratskim zemljama nemaju viših niti nižih od sebe, kao niti saveznika, pa se rado okreću sami prema sebi
229
•
ti se ljudi samo s naporom mogu otrgnuti od svojih osobnih poslova da bi se pozabavili zajedničkima
prirodno pokazuju sklonost ka tome da brigu o njima prepuste jedinom vidljivom i stalnom zastupniku skupnih interesa – državi
•
ljubav prema javnom miru jedina je politička čast koju su narodi sačuvali
to građane čini prirodno raspoloženima za to da središnjoj vlasti neprestalno priznaju neka nova prava jer im se čini da ona jedina ima interes i sredstava, da braneći samu sebe, i njih obrani od anarhije
demokratska vladavina povećava svoja ovlaštenja samim time što traje, pa se može reči da vladavina postaje to centraliziranijom što je demokratsko društvo starije
•
mržnja koju ljudi osjećaju prema povlasticama povećava se to više što povlastice postaju rijeđe i manje
nema tako velike nejednakosti koja bi vrijeđala pogled kad je društveni položaj svih ljudi nejednak, dok usred sveopće jednoobraznosti i najmanja razlika čini sablažnjivom
•
ta besmrtna mržnja koja demokratske narode huška i prema najsitnijim povlasticama neobično pogoduje koncentraciji svih političkih prava u rukama jednog jedinog zastupnika države
•
suveren, koji nužno i neosporno stoji iznad svih građana, niti u jednome od njih ne pobuđuje zavist
svaka središnja vlast voli jednakost i podržava je jer jednakost takvoj vlasti neobično olakšava djelovanje, te ga širi i osigurava
•
svaka središnja vlast obožava jednoobraznost
tako vlast voli ono što vole i građani, a prirodno mrzi ono što i oni mrze
demokratski narodi često mrze nosioce središnje vlasti, ali samu vlast uvijek ljube
nacije u Tocq. doba teže upravo prema takvoj vlasti, stoga Tocq. zaključuje kako će u demokratskim stoljećima, koja će uskoro nastupiti, prirodni oblik vladavine biti centralizacija
230
35. O NEKIM POSEBNIM I SPOREDNIM UZROCIMA KOJI DEMOKRATSKI NAROD NA KRAJU NAVODE NA TO DA VLAST CENTRALIZIRAJU ILI IH PAK OD TOGA ODVRAĆAJU •
ako ih centralizacija vlasti nagonski privlači, demokratski narodi k njoj ne teže na jednak način; to ovisi o nekim posebnim okolnostima
•
kod ljudi, koji su dugo vrema živjeli slobodni, nagoni koje im je bila ucjepila sloboda do doređene mjere suzbijaju sklonosti koje im nadahnjuje jednakost, pa pojedinci nikada ne gube svoju neovisnost
no kada se jednakost počinje razvijatu u narodu, koji nikada nije upoznao slobodu, svi oblici vlasti, kao da se sami od sebe slijevaju prema središtu, a država dostiže krajnje granice svoje moći
•
kod Amerikanaca sloboda potječe iz davnine, a jednakost je nova u usporedbi sa njom
obrnuto se zbiva u Europi, gdje je jednakost uvedena zahvaljujući apsolutnoj vlasti i pod budnim okom kraljeva, a u navike naroda je bila prodrla već daleko prije no što se sloboda našla među njihovim idejama
•
kod demokratskih naroda vladavina se ukazuje u obliku jedne jedine središnje vlasti, a pojam posredničke vlasti nije blizak
•
na početku neke velike demokratske revolucije, narod se trudi da javnu upravu centralizira u rukama vlade kako bi vođenje lokalnih poslova preoteo aristokraciji
pri kraju te iste revolcije, upravo pobjeđena aristokracija vođenje svojih poslova nastoji prepustiti državi, jer strahuje od stravične tiranije naroda koji joj je postao ravnim
•
ljudi koji žive u SAD-u nikada nisu razdvajale nikakve povlastice, nikada nisu znali za odnos između podređenog i gospodara, pa kako jedni od drugih ne strahuju i uzajamno se ne mrze, nikada nisu znali za potrebu da suverena pozovu kako bi on do pojedinostima upravljao njihovim poslovima
•
usredotočenje vlasti i pojedinačna potčinjenost neće kod demokratskih nacija rasti samo razmjerno jednakosti, nego i u srazmjeru sa neznanjem
•
koliko god priprost bio neki demokratski narod, središnja vlast koja njime upravlja nikada nije posve lišena prosvjećenosti, zato što sa lakoćom sebi privlači ono malo prosvjećenih ljudi koliko ih u zemlji ima
time se na karju svi oblici vlasti s lakoćom usredotočuju u suverenovim rukama
upravna moć se neprestalno širi upravo zato što osim nje nema nikoga tko bi bio dovoljno sposoban u upravljanju
231
•
aristokratske nacije nikada ne pružaju takav prizor jer je ondje prosvjećenost prilično podjednako raspoređena između vladara i najistaknutijih građana
•
zbog krajnje centralizacije političke vlasti, ona naposljetku slabi u društvu
•
narodi upravo u ratu osjećaju želju za proširenjem ovlaštenja središnje vlasti
•
strah od nesređenosti i ljubav prema boljitku demokratske narode neprestalno tjera na to da proširuju ovlaštenja središnje vlasti – jedine vlasti koja im se čini dovoljno snažnom i mudrom da ih zaštiti od anarhije
•
narod nikada nije raspoložen da proširuje ovlaštenja središnje vlasti kao što je to slučaj po završetku neke dugotrajne i krvave revolucije
•
sklonost prema javnom miru tada se pretvara u slijepu strast
prvi od sporednih uzroka zbog kojih se kod demokrtatskih naroda upravljanje svim poslovima predaje suverenu u ruke jesu podrijetlo samog tog suverena
ljudi koji žive u demokratskim stoljećima prirodno vole središnju vlast i rado joj proširuju povlastice
dogodi li se da ta vlast vjerno zastupa njihove interese i točno preslikava njihove nagone, povjerenje nema granica, pa vjeruju da sebi samima dodjeljuju sve ono što njoj prepuštaju
u demokratskim društvima, cenztralizacija će uvijek biti to veća što suveren bude manje aristokratski nastrojen
232
36. O TOME DA MEĐU EUROPSKIM NACIJAMA, IAKO SU SAMI SUVERENI MANJE POSTOJANI, SUVERENA VLAST U NAŠE DANE POVEĆAVA •
u Europi se ovlaštenja središnje vlasti neograničeno povećavaju, a individualno postojanje svakodnevno biva sve slabije
•
demokratske nacije u Europi pokazuju sve one trajne težnje koje Amerikance vode prema centralizaciji vlasti
•
svaki korak što ga čine prema jednakosti približava ih despotizmu
tijekom aristokratskih stoljeća, europski suvereni su bili lišeni većeg broja prava svojstvenih njihovoj vlasti
još prije nepunih 100 godina kod većine europskih nacija se moglo naići na neke neoivsne pojedince ili tijela koja su dijelila pravdu, novačili ili uzdržavali vojsku, ubirali poreze, a često donosili ili tumačili zakone
država je posvuda na sebe preuzela te značajke suverene vlasti, pa u svemu što se tiče vladavine više ne trpi nikakva posrednika između sebe i građana
•
u isto doba, u Europi je postojao veliki broj pomoćnih vlasti koje su zastupale lokalne interese i upravljale lokalnim poslovima
većina je tih lokalnih vlasti nestala; velikaške povlastice, gradske slobode, pokrajinske uprave ili jesu ili će biti ukinute
•
Europa je u posljednjih pola stoljeća doživjela mnogo revolucija
sva kretanja su u jednom slična: njima su pomoćne vlasti poljuljane ili ukinute
233
•
vladari su odbacili sve novosti koje im je revolucija stvorila, osim centralizacije – to je jedno što su od revolcije prihvatili
•
sva ta razna prava što su se otimala od klasa, udruženja i pojedinih ljudi, nisu poslužila tomu da se na demokratičnoj osnovi izgrade neke nove pomoćne vlasti nego su se koncentrirala u rukama suverena
sve dobrotovrne ustanove u nekadašnjoj Europi bile su u rukama pojedinaca ili aristokracije, a sve su postale ovisne o suverenu
država se prihvatila toga da samo ona daje građanima kruh, bolesnima pomoć ili utočište, a posao nezaposlenima
•
•
obrazovanje je postalo državna stvar
država na sebe preuzima zadaću da svakom novom naraštaju usađuje osjećaje i ucjepljuje ideje
u obrazovanju, kao i u svemu ostalome, vladaju jednoobraznost
postupno slabljenje pojedinca nasuprot društvu, očituje se na tisuću načina, ali evo primjera oporuke:
u srednjem vijeku oporučno raspolaganje vlastitom imovinom nije imalo granica
kod današnjih Francuza čovjek ne može raspodjeliti baštinu između svoje djece, a da se u to ne uplete država
•
zato što je čovjeku uređivala sve u životu, želi upravljati i njegovim posljednjim činom
i religiji prijeti da padne u ruke vlasti
suvereni sve više ovladavaju voljom onoga tko je tumači; oduzimaju svećenstvu posjede, određuju mu plaću, pretvaraju svećenika u jednoga od svojih službenika
•
ne samo što se suverenova vlast protegnula na sferu nekadašnjih vlasti, nego ni to više nije dovoljno, pa se suverenova vlast proširuje na područje individualne neovisnosti
•
kod aristokratskih naroda društvena vlast se ograničava na to da usmjerava i nadgleda građane u svemu onome što je u svezi sa nacionalnim interesima, a u svemu drugome građane rado prepuštaju njihovoj slobodnoj volji
•
demokratske nacije naginju suprotnoj krajnosti
većina vladara ne želi samo upravljati narodom, oni se smatraju odgovornima za individualne postupke i sudbinu svojih podanika
234
sa svoje strane i pojedinci društvenu vlast sve više sagledavaju u istom kontekstu, te im je u svakome trenutku pogled prikovan za nju kao na kakva učitelja ili vodiča
•
•
nekoć je suveren živio od prihoda sa svojih zemalja
danas, kada su mu se potrebe povećale zajedno sa moći, pribjegava zajmovima
tako država postaje dužnikom većine bogataša, a u svojim rukama centralizira najveće kapitale
što se ljudima društveni polažaj više izjednačuje u njima se začinje ideja o poboljšanu vlastite sudbine, te u tome nastoje uspjeti štednjom
•
milosrdni ljudi su došli na pomisao da prikupljaju sirmoahovu ušteđevinu i koriste prihode od nje
tako država bogataški novac privlači putem zajmova, novac siromaha putem štedionica
suveren se ne ograničava samo na to da upravlja javnom imovinom, nego se mješa u privatnu imovinu
•
poglavar se svakome građaninu postavlja kao upravitelj njegove imovine i njegov blagajnik
sve podanike vladari svakodnevno dovode u sve veću ovisnost, te pronalaze nove metode pomoću kojih će njima izravno upravljati
•
zbog toga se javna uprava sve više okuplja na jednome mjestu i u sve manjem broju ruku
vlada istovremeno centralizira svoje djelovanje i proširuje svoja ovlaštenja
kada ispitujemo ustrojstvo što ga je u Europi imala sudska vlast, pada u oči dvije stvari: neovisnost te vlasti i širina njezina ovlaštenja
•
sudovi su u velikom broju slučajeva služili kao presuditelji između svakog pojedinca i države
ako se razmotri što se zbiva sa sudovima kod demokratskih nacija Europe uočava se osnivanje novih sudova ovlaštenih da odlučuju o spornim pitanjima između javne uprave i građana
nekadašnjoj sudskoj vlasti se ostavlja njezina samostalnost ali joj se sužava nadležnost, pa se sve više svodi na to da postoje presuditelj između privatnih interesa
broj takvih sudova se stalno povećava, a ovlaštenja im se proširuju
vlast svakog dana sve više izbjegava obavezu da svoju volju i pravo podvrgne odobrenju neke druge vlasti
•
kod suvremenih nacija Europe, uzrok zašto se neprestalno širi djelokurg ovlaštenja jest izmeđuostaloga razvoj industrije
235
•
u stoljećima koja su prethodila, aristokracija je posjedovala zemlju i bila je u stanju braniti je
nepokretno vlasništvo bilo je zajamčeno, a oni koji su ga posjedovali uživali su neovisnost
unatoč usitnjavanju zemljišta i propasti plemstva, zemljoposjednici i zemljoradnici najlakše od svih izmiću nadzoru društvene vlasti
•
u svijetu je došlo do velikih preokreta: proizvođačko vlasništvo se razvilo a proizvođačka klasa se proširila
•
što se nacija više pretvara u industrijsku nacija to više osjeća potrebu za cestama, kanalima, lukama...kojima se olakšava stjecanje bogatstva, a što je država demokratskija to se nailazi na više poteškoća
•
stoga je kod svih suverena prisutna težnja da sami preuzmu takve poslove
s druge strane, što moć države više raste, potrebe se povećavaju, pa država troši sve veću količinu industrijskih proizvoda proizvedenih u njezinim tvornicama
tako u svome kraljevstvu, suveren postaje jedan od najvećih industrijalaca, te privlači u svoju službu veliki broj inžinjera, arhitekata, mehaničara i obrtnika
•
a suveren nije samo prvi među industrijalcima, nego sve više gospodarom svima ostalima
kako su građani, time što su postali jednaki, postali i slabijima, ne mogu u industriji ništa učiniti bez udruživanja, a javna vlast prirodno želi da ta udruženja stavi pod svoj nadzor
•
kod demokratskih naroda optor naroda prema središnjoj vlasti može se pojaviti samo zahvaljujući udruženjima
•
kod svih naroda u Europi, pojedina udruženja se mogu osnovati tek nakon što im država razmotri status i odobri postojanje
u više država se ulažu napori da se takva praksa protegne na sva udruženja
kada bi suveren dobio opće pravo da odobrava udruženja svake vrste, ubrzo bi zahtjevao pravo da ih nadgleda i da njima upravlja kako ona ne bi odstupala od pravila koja im je nametnuo
•
čini se da u Tocq. vrijeme se odvijaju dvije revolucije, i to u dva međusobno suprotna smjera: zbog jedne od njih vlast stalno slabi, a zbog druge vlast neprestalno jača
no kada se bolje razmotri stanje u svijetu, može se uočiti da su te dvije revolucije prisno povezane, da obje kreću od istog izvora i ljude dovode do istog mjesta
236
treba se čuvati toga da samu pojavu jednakosti ne pobrkamo s revolucijom kojom se ta jednakost na kraju uvodi u društveno uređenje i u zakone
•
svi nekadašnji oblici političke vlasti u Europi su utemeljeni u stoljećima aristokracije, pa su manje ili više zastupali ili branili načelo nejednakosti i povlastica
da bi ostvarili prevagu novih interesa što ih je zastupala jednakost, ljudi su morali srušti stare oblike vlasti (ili ih ograničiti)
to ih je dovelo do toga da dižu revolucije
iz toga su proizašle one dvije suprotne težnje: dok je demokratska revolucija bila u punome jeku, ljudi koju su se dali na to da unište nekadašnju aristokratsku vlast što se toj revoluciji suprostavljala, bili su nadahnuti duhom neovisnosti, a što je pobjeda jednakosti postajala potpunijom, malo po malo su se prepuštali prirodnim nagonima koji se rađaju iz te jednakosti, te su jačali i centralizirali društvenu moć
htjeli su biti slobodni da bi postali jednakima, a jednakost im je, što se više uspostavljala uz pomoć slobode, tu slobodu sve više otežavala
237
37. O TOME KAKVE SE VRSTE DESPOTIZMA MORAJU BOJATI DEMOKRATSKE NACIJE •
demokratsko društveno uređenje, moglo je pružati izuzetne mogućnosti za uspostavu despotizma
nakon povratka u Europu, Tocq. je primjetio, kako se većina vladara idejama, osjećajima i potrebama što se rađaju iz takvih društvenih uređenja već bila poslužila zato da proširi djelokurg svojih vlasti
•
u proteklim stoljećima nikada nije bilo tako apsolutnog i moćnog suverena koji bi se prihvatio toga da sam, bez ikakvog sudjelovanja pomoćnih vlasti, upravlja svim djelovima nekog velikog carstva
nije postajao niti takav suveren koji bi se spustio do svakog podanika kako bi njime ponaosob vladao i vodio ga
•
u doba najveće cezarske moći, različiti narodi koji su nastanjali rimski svijet, bili su sačuvali svoje raznovrsne običaje i ponašanje
imperatori su imali vlast koja je bila golema i bez protuteže, no njihova tiranija je silno pritiskala nekolicinu, ali se nije protezala na veliki broj ljudi
•
vlast je bila silovita ali ograničena
čini se da će despotizam imati drugačija oblježja, biti će šireg dometa ali blaži, te će ljude obezvređivati ali ih neće mučiti
•
ona jednakost koja omogućava despotizam, taj isti despotizam i ublažava
kada niti jedan građanin nema neku veliku moć i bogatstvo i tiraniji nedostaju prilike i mogućnost da se iskaže
opća umjerenost i samog suverena čini umjerenim te razuzdani polet njegovih želja zadržava u određenim granicama
•
potlaćenost koja prijeti demokratskim narodima neće biti nalik ni na što od onoga što je prethodilo na ovome svijetu
•
despotizam i tiranija ovdje ne odgovaraju, stvar je nova
kakvim bi se novim karakteristikama despotizam mogao ukazati u današnjem svijetu?
238
•
Tocq. vidi nebrojno mnoštvo ravnopravnih ljudi koji se bez predaha vrte sami oko sebe da bi pribavili sebi neke sitne i priproste užitke
•
što se tiče ostalih sugrađana, oni žive kraj njih ali ih ne vide
iznad njih s izdiže golema i skrbnička vlast koja sama brine o tome da im osigura uživanje nad njihovom sudbinom
•
apsolutno je razrađena do sitnica, uređena propisima, dalekovidna i blaga
ta vlast, uporabu slobodne volje čini sve manje korisnom i sve rijeđom; ograničava djelovanje volje na sve manji prostor i malo po malo samom građaninu oduzima vlast nad samim sobom
suveren svaku naciju svodi na to, da bude, još samo stado plašljivih i marljivih životinja u kojima je vlast pastir
•
dvije suprotne strasti neprestalno razdiru naše suvremenike; osjećaju potrebu za time da ih netko vodi, i želju da ostanu slobodnima
•
zamišljaju neku jedinstvenu, skrbničku i svemoćnu vlast, ali takvu koju će građani sami birati
centralizaciju spajaju sa suverenošću naroda
u takvom sustavu građani na tren izlaze iz okvira ovisnosti zato da sebi označe gospodara, a potom se u njih vraćaju
•
Tocq. ne poriče da je takvo ustrojstvo povoljnije od ustrojstva u kojemu bi sva vlast bila usredotočena u rukama jednog čovjeka ili tijela koje nikome ne bi bilo odgovorno
kad je suveren podložan izboru, podložnost pojedinca u odnosu na njega katkada je još i veća, ali je uvijek manje ponižavajuća, zato što svaki građanin još uvijek može umišljati da se time što se pokorava, podvrgava tek sebi samome
kada suveren zastupa naciju i o njoj ovisi, snaga i pravo što se oduzimaju svakom pojedinom građaninu ne služe samo državnom poglavaru, nego koriste i samoj državi
•
za ljude, opasnost od počinjavanja leži upravo u sitnicama
podčinjenost u stinim stvarima se svakodnevno očituje i svi građani je bez razlike jednako osjećaju
ona ih ne baca u očaj, ali im neprestalno smeta i navodi ih na to da odustanu od upotrebe vlastite volje
239
uzaludno ćete, istim onim građanima koje ste učinili tako ovisnima o središnjoj vlasti, stavljati u zadaću da od vremena do vremena biraju zastupnike te iste vlasti
ta toliko važna, ali i tako rijetka upotreba slobodne volje neće ih spriječiti u tome da malo-pomalo izgube sposobnost da misle, osjećaju, djeluju sami u svoje ime
•
ubrzo će građani postati nesposobni da se služe i tom svojom povlasticom koja im je preostala
demokratski narodi, koji su u političku sferu unjeli slobodu, a istovremeno uvećali despotizam u upravnoj sferi, dospjeli su do vrlo čudnih osobitosti
treba li se baviti vođenjem stinih poslova u kojima je dovoljan i puki zdravi razum, smatraju građane nesposobnima za to, radi li se pak o upravljanju cijelom državom, tim istim građanima povjeravaju golema ovlaštenja
•
teško je zamisliti, kako bi ljudi, koji su se odrekli navike da sami sobom upravljaju, mogli uspjeti u tome da ispravno odaberu one koji će ih voditi, a nitko me neće uvjeriti u to da slobodna, snažna i mudra vlada ikada može proizaći iz glasovanja pokornoga stanovništva
•
ustrojstvo koje bi prema svome vodstvu bilo republikansko, a ultramonarhističko u svim ostalim djelovima, uvijek je za Tocq. nalikovalo na neko čudovište
38. NASTAVAK PRETHODNIH POGLAVLJA •
Tocq. smatra kako je apsolutnu i despotsku vladavinu lakše uspostaviti u narodu u kojemu je svačiji drušveni položaj jednak položaju drugih
takva vladavine ne samo da bi ljude tlačila, nego bi s vremenom od njih otela i najveći dio obilježja ljudskosti
•
despotizma se valja posebno bojati u demokratsko doba
nema u naše dane dovoljno vješta suvrena koji bi despotizam utemeljo ponovo uspostavljajući trajne razlike među svojim podanicima
svi oni koji žele stvoriti i osigurati neovisnost i dostojanstvo sugrađana se pokažu kao prijatelji jednakosti, a jedini način da se pokažu takvima jest da to i budu
240
•
iz samog ustrojstva demokratskih nacija proizlazi da kod njih vlast suverena mora biti jednoobrazna, centralizirana, šira, prodornija i moćna nego što bi to bila drugdje
ne treba očekivati, da će u demokratskim zemljama, krug individualne neovisnosti biti onako širok kao u aristokratsikim zemljama
u aristokratskim stoljećima osiguranju individualne neovisnosti najviše je pridonosilo to što suveren nije samo na sebe preuzimao vladanje i upravljanje građanima; bio je primoran tu brigu djelomično prepustiti pripadnicima aristokracije, tako da društvena vlast, budući da je uvijek podjeljena, nije nikada sva i na isti način pritiskivala svakog čovjeka
suveren je sve one koji su djelovali umjesto njega držao u šaci, jer je njihova vlast proistjecala iz njihova rođenja, a pojedinačna neovisnost je tome bila zajamčena
•
u doba demokracije vide se postupci kojima se sredstva mogu nadomjestiti
umjesto da se svi oblici upravne vlasti, koje se oduzimaju udruženjima odnosno plemićima prepuste samo suverenu, jedan dio njih se može povjeriti pomoćnim tijelima, privremeno satsavljenima od pomoćnih građana – na taj način sloboda privatnih osoba će biti sigurnija
•
Amerikanci su zadržali naziv grofovija za okrug kao najveću od svojih upravnih jedinica, ali su vlast u njoj djelomično povjerili pokrajinskoj skupšitini
•
u doba jednakosti ništa nas ne priječi u tome da nasljedne funkcionere zamjenimo izbornim funkcionerima
•
izbornost je demokratsko sredstvo kojom se osigurava samostalnost u odnosu na središnju vlast
Tocq. smatra kako se ne mogu na ovome svijetu ponovo udariti temelji nekakvoj aristokraciji, ali ako se obični građani udruže, mogu predstavljali neka vrlo bogata, vrlo utjecajna i snažna bića, jednom riječju aristokratske osobe
na taj način bi se moglo postići više najvažnijih političkih prednosti aristokracije
političko, industrijsko, trgovačko, književno ili znanstveno udruženje jest prosvjećen i moćan građanin, koji braneći svoja posebna prava pred zahtjevima vlasti, spašava zajedničke slobode ISPIT
•
u vremenima aristokracije svaki čovjek na vrlo prisan način vezan je uz više svojih sugrađana, pa ga nitko ne može napasti a da mu ostali ne priskoče u pomoć
241
u stoljećima jednakosti, svaki je pojedinac prirodno odvojen od svih ostalih; nema nasljednih prijatelja čiju bi suradnju mogao zahtjevati
u doba jednakosti, građanina kojeg netko tlači ima samo jedno sredstvo obrane, a to je da se obrati cijeloj naciji, a ako se i ona na to ogluši, da se obrati cijelome ljudskom rodu – a da to izvede na raspolaganju mu stoji samo jedno sredstvo a to je tisak
zbog toga je sloboda tiska beskrajno dragocjenija za demokratske nego li za sve ostale nacije; samo ona liječi većinu zala koje jednakost može donijeti
tisak mu omogućuje da u pomoć pozove sve sugrađane i sve one koji su mu slični
tisak je demokratsko oruđe slobode
•
nešto slično se može reči o o sudskoj vlasti
•
u samoj biti sudske vlasti je da se bavi pojedinačnim interesima; ona neće sama od sebe priskočiti u pomoć, nego će neprestalno stajati na raspolaganju svakom pojedincu
•
pojedinac uvijek može prisiliti suca da sasluša njegovu žalbu i da na nju odgovori
takva vlast je posebno primjenjiva za potrebe slobode, i to u vremenima kada suveren neprestalno zalazi u najstinije pojedinosti ljudskog života
•
snaga sudova oduvijek je bila najveće jamstvo koje se može pružati individulanoj neovisnosti
•
jednakost u ljudima pobuđuje nekoliko sklonosti koje su vrlo opasne za slobodu, a na koje zakonodavac mora uvijek paziti
•
ljudi koji žive u demokratskim stoljećima ne shvaćaju lako korisnost formi; one izazivaju prezir i mržnju
upravo ono što ljudi vide u demokracijama u formama kao lošu stranu, one zapravo čine korisnima za slobodu, a njihova je glavna prednost što služe kao prepreke između jakih i slabih, onoga tko vlada i onoga kojim se vlada
•
forme su potrebnije što je suveren djelotvorniji i moćniji, a pojedinci postaju slabiji
drugi nagon svojstven za demokratske narode je prema individulanim pravima te o njima slabo vode računa
indiviualna prava koja nalazimo kod demokratskih naroda obično su nevažna, zbog čega se uvijek krše
u isto vrijeme i u istim nacijama, u kojima se u ljudima začinje neki prirodni prezir prema pravima pojedinaca događa se i to da se prava društva prirodno proširuju i učvršćuju
242
napose u demokratskim vremenima, pravi prijatelji slobode moraju neprestalno ostati spremni da društvenu vlast spriječe u tome da pojedinačna prava nekolicine ljudi olako žrtvuju općem izvršenju svojih nauma
•
kada bi bilo koja nacija, u kratkom vremenskom razdoblju više puta promjenila poglavare, zakone i shvaćanja ljudi od kojih se ona sastoji naposljetku steknu sklonost prema promjenama i naviknu se na to da promjene izvode brzo i uz pomoć sile
•
tada se u njima začinje prezir prema formama čiju nemoć svakodnevno vide
ljudi se vezuju uz načelo društvene korisnosti, i rado se privikavaju na to da žrtvuju pojedinačne interese i pod noge bacaju individualna prava
te navike i ideje u aristokracijama su manje moćne i manje trajne, zato što se ondje susreću sa navikama, idejama, nedostacima i nastranostima koje su njima suprotne
u demokratskim zemljama se uvijek treba bojati da se revolucionarni nagoni, ublažavajući se, ne ugase do kraja, postupno se pretovre u običaje u vladanju i navike u upravljanju
stoga su revolucije najopasnije u demokratskim zemljama, zato što u njima uvijek postoji prijetnja trajnih i takoreći vječitih zala
•
u stoljećima aristokracije postojali su veoma moćni pojedinci i slaba društvena vlast
glavni napor ljudi toga vremena morao je biti usmjeren na povećanje i učvršćivanje društvene vlasti, na proširenje njezinih ovlaštenja, na svođenje individualne neovisnosti u što uže granice, i na podčinjavanje pojedinačnih interesa općem interesu
•
kod većine suvremenih nacija suveren je postao gotovo svemoćnim, a pojedinci sve više padaju na posljednji stupanj slabosti i ovisnosti
u tim društvima sve više prijeti da se lik svakog pojedinca uskoro potpuno izgubi u zajedničkoj fizionomiji
•
prvi zakonodavčevi koraci u demokratskom dobu moraju biti: 1.
da se društvenoj vlasti daju široke, ali vidljive i nepromjenjive granice
2. da se pojedincima daju određena prava i da im se zajamči neosporno uživanje tih prava 3. da se za pojedinca sačuva neovisnost i izdigne ga se iznad društva
243
39. OPĆI POGLED NA PREDMET OVOGA DJELA •
premda je revolucija koja se odvija u društvenom uređenju još uvije daleko od završetka, već se sada njezino djelo ne može usporediti na sa čime što se prethodno viđalo na ovome svijetu
•
međutim, već se sada može uočiti nekoliko važnih karakteristika
•
dobro i zlo na svijetu je prilično jednako raspoređeno, velika bogatsva nestaju a mala se povećavaju
•
ambicija je sveopće raspoloženje
•
svaki je pojedinac odvojen i slab, a pojedinci obavljaju male, a država velike poslove
•
ne naliazi se na mnoštvo vrlo učenih ljudi, ali niti na vrlo neobrazovano stanovništvo
•
dok je svijet bio pun i vrlo velikih i vrlo malih bića, bogatih i siromašnih, učenih i neukih, odvraćao je Tocq. oči od ovih prvih i ukazivao na druge
nitko na svijetu ne može tvrditi da je novo stanje bolje, ali je sasvim sigurno drugačije
valja se čuvati toga, da o društvima koja se rađaju sudimo na temelju ideja što smo ih crpili iz društva koja više nema; bilo bi to nepravedno jer se ta društva međusobno razlikuju i ne mogu se uspoređivati
244
