Machiavelli: Vladar; bilješke: -
dijeli stvari u dvoje: države su republike i kraljevine (nasljedne i nenasljedne)
-
često daje dva primjera: jedan iz starog vijeka, i jedan iz nejgova vremena
-
analiza postupaka vladara pod čijom je vlašću bila Italija
-
i Crkva hoće svoj dio kolača; spominje tri pape: Aleksandar VI (i sin mu Cesare Borgia), Julije II, i Leo
-
ljudska želja za stejcanjem (slično kao Nietzscheova 'volja za moći'
-
poglavlje o Alexandru Velikom (točnije zašto se onoliko stanovništvo nije pobunilo nakon njegove smrti, već su stvari zeznuli oni koji su došli nakon Aleksandra)
-
Sparta i Rimljani (tri načina vladanja u državama koje su do tad živjele po svojim zakonima (uništiti ih, osobno prebivati tamo, dozvoliti im da i dalje žive po svojim zakonima)
-
kneževine vs. republike
-
stečene države ( jedan ili drugi način)
-
države stečene zlobom
-
građanska država (također tri rezultata: država, samo-upravljanje, anarhija)
-
snaga države
-
crkvene države
-
vojska: plaćenici (loše), pomoćni (druge zemlje), miješana vojska, vlastita vojska- nijedna država nije sigurna bez svoje vojske
-
umijeće ratovanja- razmišljaj o ratu čak i kada si u miru
-
stvari za koje čovjek može biti hvaljen ili krivljen
-
liberalnost i zloća
-
okrutnost, biti voljen ili biti bojan? bojan ali ne mržen
Niccolo Machiavelli: Vladar „Vladar“ - čovjek kojeg bismo mogli nazvati „veličanstvenim gadom“, barem po Machiavellijevom viđenju, no najjednostavnije rečeno, radi se o priručniku o stjecanju političke moći, i zadržavanju iste. U ovom slučaju, tipično za vladare Machiavellijevog vremena, riječ je o vlasti nad državama, koje Machiavelli dijeli u dvije skupine: republike i monarhije. Kako je i sam već rekao „Ostavit ću po strani republike, jer sam već o njima nadugo raspravljao.“ (u djelu Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, koje predstavlja kontrapunkt Vladaru), u ovom djelu stavlja fokus na monarhije, i iste dijeli na: nasljedne i nove (ili mješovite) monarhije, uz spomen građanskih monarhija, te crkvenih država (jer napokon i pape su imali jednak, ako ne i veći utjecaj od pojedinih europskih monarha). Kroz većinu djela govori o uspješnim (no bitno je napomenuti, ne uvijek moralno ispravnim) načinima zadobivanja i zadržavanja monarhija ili gradova. Zahvaljujući njegovim razmišljanjima iz kojih je očito da su etika i politika dvije sasvim različite stvari, ali i pojedincima koji će ga kasnije čitati (Napoleon, Hitler, Staljin), nastaje izraz machiavellijanizam (ili češće pridjev u engleskom jeziku
Machiavellian), koji poprima pejorativno značenje, te po čemu je to njegovo djelo, ali i sam Machiavelli ostao najbolje zapamćen, unatoč tome što spomenuto djelo ne predstavlja čitav njegov opus. Samo djelo Machiavelli je napisao 1513.g., sa posvetom Lorenzu II. Mediciju, nakon što je s propašću Firentinske republike i sam utamničen, i mučen, a zatim izgnan na obiteljsko imanje u selu San Casciano. Il principe je iznjedrio neke ideje poput „cilj opravdava sredstvo“ i „tko nije s nama, protiv nas je“, puno prije nego što su one uzele zamaha u totalitarističkim sistemima XX. stoljeća, pa stoga možemo reći da je Machiavelli i naš suvremenik. Kao što je već ranije spomenuto, Machiavelli daje upute kako zadobiti i zadržati monarhije, poglavito one nove, jer je relativno lao zadržati vlast u nasljednim monarhijama. Preporučuje tri akcije kako bi se zadržala vlast u novim monarhijama: •
prebivati u istima
•
osnovati naseobine
•
privući one koji nemaju veliku moć, a opet paziti da im se ne da prevelika količina moći
Također daje usporedbu apsolutnih i feudalnih monarhija, na primjerima Otomasnkog carstva i Francuske: •
apsolutnu monarhiju je teško zauzeti, ali lako zadržati
•
kod feudalne monarhije slučaj je obrnut: lako ju je zauzeti, ali ju je problem zadržati
Kao primjer uspješnog zauzimanja i zadržavanja apsolutne monarhije, Machiavelli navodi Perzijsko carstvo pod Darijem, koje je zauzeo Aleksandar (Veliki) Makedosnki, te koje je nakon njegove smrti ostalo više-manje u komadu, jer se pokoreni narodi nisu pobunili protiv Aleksandrovih nasljednika. Nadalje, daje tri metode kako vladati u državama/gradovima koji su živjeli po vlastitim zakonima: •
uništiti ih (kao Rim Kartagu)
•
nastaniti se u njima
•
ostaviti neizmjenjene zakone, a vlast povjeriti uskoj oligarhiji (kao Sparta s Atenom)
Osvajanje novih monarhija također je moguće na tri načina: •
vlastitim oružjem i sposobnošću
•
tuđim oružjem i fortunom
•
pomoću zločina (Cesare Borgia)
Dok je god građanskim monarhija prisutan tipičan Machiavellijev ili-ili: •
pomoću građana
•
pomoću velikaša;
pri čemu se mora biti oprezan, i ne navući na sebe mržnju ni jednih ni drugih. Kad se radi o crkvenim državama, do poteškoća dolazi jedino u osvajanju, no zadržati ih je lako jer se temelje na snazi vjerske tradicije (papa Aleksandar VI., Julije II., Lav X.) Vojske Machiavelli dijeli na: •
plaćenićke
•
pomoćne
•
vlastite
•
mješovite;
od kojih je najučinkovitije i najsigurnije za vladara imati vlastitu vojsku. Osobine vladarske ličnosti: •
štedljiv
•
okrutan
•
izaziva strah
•
ovisan o lojalnosti svojih podanika
•
nevjeran
•
savjetnici u službi vladara
•
nepodložan laksvacima
Uzroci propasti talijanskih država: •
nepravilna upotreba vojske
•
nedostatak podrške naroda
•
vladari nisu učvrstili vlast dobrim zakonima
•
vladari nisu dali dobre primjere
•
vladari se nisu prilagodili okolnostima
Na kraju poziv ka oslobođenju Italije od barbara i ujedinjenju. Machiavellian: •
Adj. (formal, disaproving) using clever plans to achieve what you want, without people realizing what you are doing
•
Named after Niccolo Machiavelli, an Italian statesman who explained in his book The Prince, that it was often necessary for rulers to use immoral methods in order to achieve power and success
