Nataša Mataušić - Žene u Logorima NDH

Žene u logorima Nezavisne Države Hrvatske Nataša Mataušic`

Žene u logorima Nezavisne Države Hrvatske

Nakladnik: Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske Za nakladnika: Franjo Habulin Lektor i korektor: mr. sc. Miroslav Kirinčić Grafička priprema i dizajn: Mario Šimunković, univ. bacc. oec. Tisak Vjesnik d.d. prosinac 2013. godine naklada: 500 primjeraka

CIP zapis dostupan u račun alnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem: 865325 ISBN 978-953-7587-17-8 (tiskano izdanje) ISBN 978-953-7587-27-7 (digitalno izdanje)

Nataša Mataušić


prosinac, 2013. godine

Uvodne napomene Žrtve ustaškog režima nisu samo žene čija tijela počivaju u skupnim grobnicama, jamama, rakama, znanim i neznanim grobištima i grobovima i kojih se prisjećamo u prigodnim komemoracijama. Koliko je ljudi, koliko muškaraca, žena i djece... Koliko je Židova, pravoslavnih Srba, Roma, Hrvata... stradalo u logorima na Pagu, Gospiću, Jadovnom, Đakovu, Lobor gradu, Jasenovcu, Staroj Gradiški, Sisku… najčešća su pitanja na koje se traži odgovor. Koliko? I zaboravlja se pritom da su konačne brojke zbrojevi pojedinačnih nezamislivo teških i tragičnih sudbina, zaboravlja se da je svaki pojedinačni život i svaka pojedinačna sudbina drugačija i posebna. I svaki je pojedinačni život skup samo tom životu svojstvenih sjećanja, planova, nadanja, ljubavi i strahova koji su zauvijek nestali kad je zamahnula ustaška kama i ustaški nož ili kad se tijelo iscrpljeno od bolesti, neishranjenosti, psihičkih i fizičkih tortura predalo smrti kao jedinom izlazu iz strahovitih patnji. Ovo nije tekst o heroinama Hrvatske, o skojevkama ili članicama Komunističke partije Hrvatske (KPH) koje su hrabro podnosile mučenja u ustaškim zatvorima ne odajući pritom svoje drugove, koje su rasturale letke, sakupljale pomoć u hrani, lijekovima i novcu za partizane, skrivale u svojim domovima pripadnike Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), koje su napustile udobnost svojih građanskih života ili u ratu razorene domove i pridružile se Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) kao ratnice, partizanke i koje su zajedno sa svojim suborcima jurišale na tenkove i bunkere, po cijenu vlastitoga života spašavale ranjene borce, njegovale ih, šile, kuhale i podnosile, zajedno s muškarcima, sve nedaće koje donosi partizanski način ratovanja. Te su žene, pripadnice ilegalnog NOP-a i sudionice NOB-a imale u socijalističkoj Jugoslaviji (pa tako i Hrvatskoj) mogućnost prenošenja svojih iskustava i sjećanja, nažalost uklopljena u stereotipe koji su mitologizirali njihovu ulogu.


7 Nataša Mataušic


8 Nataša Mataušic

Ovo je tekst koji će pokušati reći nešto o „običnim“ ženama i njihovim ratnim iskustvima, iskustvima proživljenim i doživljenim u mnogobrojnim ustaškim logorima u koje su bile internirane zbog rasne, nacionalne i ideološke isključivosti ustaškog režima. Pokušat ću prvenstveno, ali ne i isključivo, pisati o ženama koje nisu bile „organizirane“, koje nisu pripadale niti jednoj političkoj stranci, organizaciji ili pokretu. O ženama koje su bile „krive“ samo zato što su pripadale „krivoj“ i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) neželjenoj rasi, naciji, vjeroispovijedi ili su članovi njihovih obitelji bili pripadnici NOP-a. Kakav je bio njihov život u logorima? Što su proživljavale i kakao su uspjele preživjeti? S kojim su se strahovima i oblicima nasilja svakodnevno susretale? Kakva su bila njihova iskustva pri seksualnom zlostavljanju? Žrtve ustaškog režima su i sve one žene, djevojke, djevojčice, majke i starice koje su uspjele preživjeti, ali više nikad nisu mogle živjele punim životom.

Logori za žene s djecom na području Nezavisne Države Hrvatske


9 Kada je u Narodnim novinama, 26. lipnja 1941. godine objavljena Izvanredna zakonska odredba i zapovijed o prijekim sudovima glede pokušaja nasilja proti imovini ili životu državljana Nezavisne Države Hrvatske, koju je potpisao osobno Ante Pavelić, poglavnik ustaškog pokreta i šef države, u kojoj se po prvi put spominju logori, odnosno zatočenička zbirališta, logori su već bili realnost koju su proživljavali mnogi Židovi i pravoslavni Srb, kao i i protivnici ustaškog režima, uglavnom komunisti i antifašisti, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Logorski sustav u NDH počeo se, naime, formirati već u drugoj polovini travnja 1941. godine. Prema namjeni bili su to isprva useljeničko-iseljenički (tranzitni) i sabirni (sabirališta) logori. Hitlerovom naredbom od 21. svibnja 1941. godine trebalo je iz NDH iseliti do 260.000 Srba u Srbiju, a u NDH useliti isti broj Nijemaca iz Donje Štajerske koju su okupirali Nijemci. Za provođenje tog zadatka uspostavljeno je Državno ravnateljstvo za ponovu koje je osnivalo useljeničko-iseljeničke logore kao mjesta koncentriranja srpskog pravoslavnog stanovništva. Takvi su logori osnovani u Bijeljini, Capragu kod Siska, Bjelovaru i Požegi. Prestali su s radom u studenom/prosincu 1941. godine. Sabirni logori bili su mjesta sabiranja i koncentriranja, rasnim zakonima i zakonskim odredbama diskriminiranih stanovnika NDH. Iz tih su logora bili transportirani u druge logore, na prisilni rad u Njemačku (srpsko pravoslavno stanovništvo) ili u logore smrti u okupiranoj Poljskoj, prvenstveno Auschwitz (Židovi). Samo je manji broj ljudi iz tih sabirališta pušten kućama.Najveći sabirni logori bili su u Krušćici kraj Travnika, u Tenji kod Osijeka, u Lobor gradu i Đakovu. Pored ovih sabirni su logori kraće vrijeme djelovali i u Jastrebarskom, Lipiku, Gornjoj Rijeci, Vinkovcima, Grčkom i Slavetiću kraj Jastrebarskog.

Nataša Mataušic


10 Nataša Mataušic

Prvi ustaški logori, namijenjeni za masovno ubijanje zatočenika, nalazili su se u Drugoj talijanskoj okupacijskoj zoni. Vrlo vjerojatno je već krajem svibnja ili početkom lipnja 1941. godine kaznionica Okružnog suda u Gospiću pretvorena u logor. Nadležnost nad logorom imalo je Župsko redarstveno ravnateljstvo u Gospiću. Od srpnja do 21. kolovoza 1941. godine u njega su masovno pristizali transporti, uglavnom sa Židovima i pravoslavnim Srbima iz svih krajeva NDH. Dio zatočenika bio je zadržavan u Gospiću, a dio prebacivan u radni logor Ovčaru nedaleko Gospića, stratište Jadovno na Velebitu, gdje je većina bila ubijena, te logore Slana i Metajna na Pagu. Formiranje logora u Metajni označilo je formiranje prvog ustaškog logora smrti za žene i djecu na području NDH. Osim Metajne žene s djecom bile su zatočene u logoru Krušćici (zajedno s muškarcima), Lobor gradu, Đakovu i Sisku. U Koncentracijskom logoru Jasenovac od lipnja 1943. godine uspostavljen je i poseban ženski logor, dok se u logoru Stara Gradiška već od veljače 1942., a naročito nakon kozaračke ofenzive u lipnju iste godine nalazio zatočen veliki broj žena s djecom.

Logor Metajna na otoku Pagu Prva grupa zatočenika i zatočenica stigla je na otok Pag 25. srpnja 1941. godine. Odrasli muškarci bili su smješteni u mjesto Slano, a žene s djecom u tri napuštene kuće u malom seocetu Metajni. U sljedeća dva mjeseca, trabakuli paških i karlobaških ribara dovozili su svakodnevno, grupe žena s njihovom djecom. O njihovoj tragičnoj sudbini govori izvještaj talijanske vojno zdravstvene direkcije V. armijskog korpusa o higijenskoj zaštiti i asanaciji groblja na Pagu od 22. rujna 1941. godine: „…Na nekim su mjestima leševi čak u pet slojeva jedan nad dugim… već prema tome, kako je to dozvoljavala dubina jame s kamenitim dnom…Jednoj mladoj ženi odrezane su potpuno oštrim oružjem dojke. U dvije jame našli smo samo žene s djecom, ali u

drugim jamama bili su izmiješeni muškarci, žene i djeca…od ovih leševa bilo je: 407 muških, 293 žene i 91 dijete u dobi od 5 do 14 godina. Među njima bilo je i jedno dijete u povojima…“1 Kad je 16. kolovoza 1941. godine Italija zatražila hitnu reokupaciju Druge zone, logori u Lici (Gospić, Ovčara, Jadovno) i na Pagu (Slana i Metajna) morali su biti hitno evakuirani.2 Oko 4.000 zatočenika na brzinu je pokupljeno i transportirano iz Gospića u druge logore koji se formirali: muškarci, uglavnom u Koncentracijski logor Jasenovac, a žene s djecom, u Kruščicu i kasnije Lobor grad.3 Na polaznoj željezničkoj stanici u Gospiću, zatočenici su bili ukrcavani u vagone, bez vode i bez hrane, te zaključani. Tijekom dugog putovanja, bili su izloženi raznovrsnim maltretiranjima ustaša. Ovako je svoj put od Gospića, preko Jastrebarskog i Jasenovca do logora u Krušćici, opisala zatočenica Lidija Rosenberg: „…Koncem kolovoza 1941. otpremljeni smo u velikom transportu od 800 ljudi zatvorenim vagonima za Jastrebarsko… Put do Jastrebarskog bio je prava muka, jer smo bili u jednom marvenom vagonu nagurani po 50, koji je bio kroz cijela dva dana zatvoren, tako da nismo dobivali ni hrane, ni vode, a nuždu smo morali vršiti u samom vagonu, i to žene pred muškarcima, i obrnuto.“4 1

Ante Zemljar, Haron i sudbine, Beograd, 1988., str. 246-247. Radi se o grobištima na Malini i jednom u Slani. 2

Glavni stožer kopnene vojske talijanskih oružanih snaga je 15. kolovoza 1941. Drugoj talijanskoj armati izdao nalog o reokupaciji Druge zone zbog neodgodivih mjera vojne sigurnosti, (u stvari zbog širenja ustanka u Lici koje ustaške snage nisu mogle kontrolirati). 3

O broju žrtava u tom prvom logorskom sustavu ne postoji egzaktni podaci, već uglavnom različite procjene i pretpostavke. Mirko Peršen, Ustaški logori, Zagreb, 1990, str. 102 navodi da bi se“ broj žrtava u cijeloj grupaciji gospičkih logora mogao kretati između 15 i 20.000 žrtava.“, Ilija Jakovljević, Konclogor na Savi, Zagreb, 1999, str. 328, navodi podatke koje mu je dao tadašnji zapovjednik Župskog redarstvenog ravnateljstva u Gospiću Stjepan Rubinić:“ Kroz štokau u Gospiću je prošlo do 23. kolovoza 1941, kad je ukinut tamošnji logor, oko 28.000 ljudi. Teško da se spasila koja stotina. Ostali su poubijani.“ 4

The Chrimes of the Fascist Occupants and their Collaborators against Jews in Yugoslavia, Beograd, 1957., str. 63.





▲ Fotografija:

Leš žene ubijene u logoru Metajna na otoku Pagu, rujan 1941. HPM/MRNH F-9133 ▼ Fotografija:

Metajna, vila dr. Triplata, jedna od tri kuće u kojoj su držane žene s djecom. Danas se u toj kući nalazi Područna škola Osnovne škole „Ivo Lola Ribar“

Anica Ehrenfreund-Polić ovako svjedoči: „U Jasenovcu je kompozicija stajala jednu noć… Odvukli su mlađe zatočenice i u jednom praznom vagonu silovali ih i tukli. Poslije toga su im zaprijetili ubojstvom ukoliko budu i riječ progovorile o tome što im se dogodilo. Djevojke su se vratile psihički i fizički slomljene.“ 5



Logor Kruščica U Logor Krušćica, 17 km udaljenom od Travnika, prvi transport sa zatočenicima stigao je 28. kolovoza 1941. godine. Bile su to uglavnom Židovke s djecom dopremljenih iz logora na Pagu i raznih drugih sabirališta, te manji broj Židova emigranata iz Njemačke i drugih zemalja, koje su okupirale njemačke snage. Ubrzo su stizali i drugi transporti s oko 200 srpskih žena s djecom iz Hercegovine i više transporta sa Židovima iz cijele Bosne i Hercegovine. Broj interniraca narastao je na oko 3.000. Spavalo se u drvenim nedovršenim barakama, hrana je bila više nego oskudna, a sve ono što je Židovska bogoštovna općina iz Sarajeva slala za održavanje Logora prisvajali su za sebe ustaški stražari. Liječnika u Logoru nije bilo, a održavanje osobne higijene ili pranje rublja bili su zabranjeni. Nužda se vršila na otvorenom, bez ikakvog zaklona i intimnosti potrebne u Logoru u kojem su zajedno živjeli i muškarci i žene i djeca. U rujnu 1941. Logor je evakuiran. Muškarci su odvedeni u Koncentracijski logor Jasenovac, a sve žene s djecom u Lobor grad.

5

Mišo Deverić, Ivan Fumić, Hrvatska u logorima 1941-1945, Zagreb, 2008, str. 48.



Logor za žene i djecu Lobor grad Prve zatočenice s djecom dovedene su u logor 5. i 6. listopada 1941. godine. Za mnoge je to bio kraj mučnog i dugotrajnog puta. Među njima je bilo najviše Židovki, te oko 300 Srpkinja s djecom iz Bihaća, Sarajeva, Mostara i Stoca... Dr. Janko Pajas predsjednik društva Socijalna zaštita ovako je opisao stanje žena po njihovu dolasku u Logor: „…Stigavši u logor pružala se predamnom očajna slika mizerije i nesreće, koju bih bio jedva u stanju opisati. Te nesrećnice tada još nisu bile raspoređene po prostorijama zgrade, već su ležale okolo po tratini, bespomoćnih, tupih pogleda, ispijena lica, upalih očiju, suhe i naborane kože koja se ljuštila – znaci pretrpljene strahote i bede, te latentnog patološkog straha… vanjska stigmata spola gotovo izbrisana, a sve zatočenice, osim toga bile su amenoroične.“6 Poremećaj menstruacijskog ciklusa i gubitak menstruacije (amenoreja) javlja se najčešće uslijed različitih stresova i negativnih emocija koje izazivaju osjećaje podređenosti ili inferiornosti u ulozi žene. Nimalo neobično za situaciju u kojoj su se žene nalazile. Logor Lobor grad nalazio se nedaleko Zlatara, a bio je smješten u dvorcu obitelji Keglević u kojem se prije rata nalazio Dom staraca. Komandant logora bio je Karl Heger, urar iz Zagreba, pripadnik njemačke narodne skupine (Volksdeutsch).7 Iako je kapacitet logora 6 7

The Chrimes, 74.

Švapsko-njemački kulturni savez, udruženje za očuvanje i širenje kulture Schwäbisch-deutcher Kulturbund (Volksdeutcher) osnovan je 1920. godine u Novom Sadu (Vojvodina). Ubrzo po kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije Kulturbund prestaje djelovati, a u krajevima pod njemačkom okupacijom i u NDH folksdojčeri se konstituiraju u njemačke narodne skupine Der Deutche Volksgruppe s javnopravnim ovlastima. Imale su karakter vojnih i poluvojnih nacional-socijalističkih organizacija, a bile su podređene vodstvu svih Nijemaca koji su živjeli izvan Trećeg Reicha. To se ime koristi i za njemaču nacionalnu manjinu u državama sljednicama Austro-Ugarske izvan Austrije: u Kraljevini Jugoslaviji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, u Italiji (Tirolu). Vidi u: Vladimir Geiger: Sudbina podunavskih Nijemaca u bivšoj Jugoslaviji, Međunarodni znanstveni skup Jugoistočna Europa 1918-1995, Zagreb, 1995.

bio tek za 800 osoba u njemu je u užasnim uvjetima znalo biti i preko 1.700 žena s djecom. Zbog nehigijenskih uvjeta života i, posljednično tome, pojave pjegavog tifusa i drugih zaraznih bolesti, gladi i fizičke iscrpljenosti, u Logoru je, prema do sada objavljenim podacima, umrlo oko 200 žena i djece. Židovska bogoštovna općina u Zagrebu morala je 1941. godine u potpunosti uzdržavati logore u Lobor gradu i Đakovu, te lijekovima, odjećom i hranom potpomagati zatočenike u logoru Jasenovac. O velikom broju zatočenih pravoslavnih Srba, kako muškaraca, tako i žena s djecom, nitko se nije brinuo niti organizirao prikupljanje i slanje pomoći koja bi im olakšala prevladavanje nedaća koje donosi život u zatočeništvu. „…Budući da se nije nitko našao tko bi organizirao akciju pomoći, a da sam stalno razmišljala o tome kako je ona nesretnima nužna, nametnulo mi se samo od sebe, da uz svoja dva požrtvovna suradnika, sama preuzmem taj zadatak…“. Riječi su to Diane Budisavljević, rođene Austrijanke, supruge uglednog liječnika Julija Budisavljevića koje je zapisala u svom dnevniku 27. listopada 1941. godine.8 U akciju za pomoć srpskim 8

Dnevnik Diane Budisavljević, Zagreb, 2003, str. 15. Kroz dnevničke zapise od 23. listopada 1941. do 7. veljače 1947. godine mogu se pratiti zbivanja u NDH i poslijeratnoj Hrvatskoj čiji je neposredni sudionik bila. Njeni zapisi o logorima u Lobor gradu, Đakovu, Gornjoj Rijeci, Staroj Gradiški, Jasenovcu i Sisku dragocjeni su i nezaobilazni izvori za proučavanje i razumijevanje života srpskih pravoslavnih žena u ustaškim logorima. Diana Budisavljević, rođena Obexer, (Innsbrucku 1981.- 1978), supruga dr. Julija Budisavljevića, profesora kirurgije na novoosnovanom Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Od 1919. žive u Zagrebu. Već od listopada 1941. godine, zajedno s većim brojem suradnika, nastoji pomoći pravoslavnim ženama i djeci zatočenim u logorima Nezavisne Države Hrvatske kao i osobama koje su u velikim transportima, preko Zagreba, prebacivane na prisilni rad u Njemačku, u akciji, koja je među upućenima bila poznata pod imenom Akcija Diane Budisavljević. Nakon što je saznala za veliki broj djece koja se nalaze u ustaškim logorima Jasenovac i Stara Gradiška, poduzela je, po cijenu vlastitog života, akciju za njihovo spašavanje. Na njezin poticaj u akciju se uključio i dr. Kamilo Bröesler iz Odjela za skrb Ministarstva udružbe NDH (Ministarstva socijalne skrbi), kao i Hrvatski crveni križ, među čijim je članovima bilo više suradnika Narodno-oslobodilačkog





pravoslavnim ženama s djecom zatočenih u logoru Lobor grad i logoru u Đakovu, koju je ona potaknula, uključili su se mnogi Zagrepčani i u njezin stan na Svačićevom trgu počeli su stizati paketi odjeće, obuće i ostalih potrepština neophodnih za život zatočenih žena. Od novčanih, uglavnom anonimnih priloga, kupuju se deke, tople cipele. Već 6. studenoga prvi paketi za žene u Lobor gradu, umotani u velike bale, bili su isporučeni „Skrbi za logore“ Židovske bogoštovne općine koja je preuzela obavezu, uz novčanu naknadu, proslijediti pakete zatočenicama u Lobor grad. No, kad je 25. studenoga, uz prethodno dobivenu dozvolu Ravnateljstva ustaškog redarstva, otputovala u logor „pod uvjetom da ni o čemu što ćemo tamo vidjeti nikome ništa ne govorimo“, saznala je od žena „da od bala koje smo poslali ništa nije bilo podijeljeno i da se može slati hrana koja im je nužna“. Na njeno pitanje što najviše žele dobila je jednoglasan odgovor češnjak.9 Češnjak je, naime, oduvijek u narodu bio poznat kao biljka koja ima čudesna anti-bakterijska, anti-virusna, anti-gljivična, anti-parazitska i antioksidacijska svojstva.

pokreta. Kako su djeca iz logora mogla biti otpremljena samo legalnim putem, Diana Budisavljević uspjela je preko satnika (kapetana) njemačke vojske dobiti dozvolu za njihovo preuzimanje i prebacivanje u Zagreb. Usprkos skrbi, mnoga su djeca, a naročito ona mlađa, umrla od bolesti i iscrpljenosti, odnosno posljedica boravka u logorima. Tek u kolovozu 1942. godine dobivena je dozvola da se djeca iz logora mogu udomiti u obiteljima. Udomljavanje se obavljalo preko Karitasa Zagrebačke nadbiskupije. Na osnovu transportnih lista i drugih izvora (bolničkih kartoteka) Diana Budisavljević i njeni suradnici izradili su kartoteku s osnovnim podacima za oko 12.000 djece koja su u to vrijeme prošla kroz Zagreb. Odmah po oslobođenju u svibnju 1945. godine, a na zahtjev Ministarstva socijalne politike odnosno Odjeljenja zaštite naroda (OZNE), morala je, predati kartoteku djece, sve svoje bilježnice koje su sadržavale različite (identifikacijske) podatke o djeci, kao i pet albuma s fotografijama djece. Nakon toga prestala je s radom i povukla se iz “javnog” života. Akcija spašavanja djece bila je po svom opsegu, broju sudionika i broju spašene djece jedna od najsloženijih i nedvojbeno najhumanija akcija takve vrste tijekom Drugog svjetskog rata, kako na području NDH, tako i u čitavoj okupiranoj Europi. 9

Isto, 18-19.



▲ Dokument:

Popis zatočenica u Lobor gradu kojima su 12. veljače 1942. poslani paketi Privatno vlasništvo



▲ Dokument:

Putni nalog izdan Diani Budisavljević 21. ožujka 1942. godine za posjet logorima Lobor grad i Gornja Rijeka radi preuzimanja djece iz logora Privatno vlasništvo

Tijekom postojanja Logora Dianina Akcija slala je pomoć zatočenim pravoslavnim ženama i djeci u hrani, odjeći i lijekovima i time im olakšavala patnje svakodnevnog života. Kako su se paketi slali poimenično „Akcija je imala prilično potpun popis zatočenika koji su se tamo nalazili. Bilo ih je 173. Među njima i neke katolkinje koje su bile internirane kao komunistkinje i za koje smo se također brinuli.“10 10

Isto, 29-30.



▲ Fotografija:

Djeca za vrijeme ručka u Zavodu za gluhonijemu djecu u Zagrebu, srpanj 1942. HPM/MRNH F-10 986

O stanju u Logoru, nakon svoga drugog posjeta Logoru u ožujku 1942. godine, radi preuzimanja djece bez majki, zapisala je: „...bili smo duboko potreseni životom u logoru, a naročito bezdušnim ponašanjem komandanta. No bilo je to sve još blago prema onome što sam kasnije vidjela prilikom boravka u ustaškim logorima.“11 Tom je prilikom uspjela izvući iz logora pet dječaka i šest mladih djevojaka, zapisujući: „…Još nikad nisam vidjela toliko radosti kao kod tih mladih bića koja su već mjesecima bila zatočena, a sad su se mogla vratiti u ljudske životne uvjete.“12 11

Isto, 37.

12

Isto, 36.



▲ Dokument:

Potvrda zapovjednika logora Lobor grad o predaji 11 djece Diani Budisavljević Privatno vlasništvo



▲ Dokument:

Ravnateljstvo ustaškog redarstva-Židovski odjel, Zagreb, 17. ožujka 1942., Zdravstvene mjere za suzbijanje trbušnog tifusa u sabirnom logoru u Lobor-gradu HR HDA, Fond 252, RUR-ŽO. 5122-1942., kut. 15


22

Prema nalogu Nijemaca, 27. ožujka 1942. godine, grupa od oko 90 pravoslavnih žena s djecom bile su prebačene iz Gornje Rijeke u Lobor grad, odakle su, 30. ožujka, preko Zagreba transportirane u Srbiju.13 U Dnevniku D. Budisavljević stoji: „Na kolodvoru već čekaju moji suradnici. U međuvremenu su pripremili u velikim papirnatim vrećama hranu, cipele i odjeću koju smo imali. Sve se daje ženama smještenim u tri vagona. Pomagali su i ljudi koji su se zatekli na peronu. Pripadnici Slovenskog Crvenog križa su podijelili mnogo lijekova. Među internircima bilo je i bolesnih.“14

Nataša Mataušic

Po dolasku u Srbiju žene su predane Nijemcima. Mlađe i zdravije odvedene su na prisilni rad u Njemačku, a ostale su bile razmještene po drugim logorima u Srbiji. Zbog nehigijenskih uvjeta života, nečistoće, zagađene vode i neposrednog dodira s izmetinama i mokraćom, u logoru je zavladala epidemija trbušnog tifusa. Bolest koja je kulminirala u ožujku 1942. Godine, kad je od nje oboljelo 350 osoba, traje oko četiri tjedna a karakterizira ju kašalj, glavobolja, povišena temperatura i proljev, a nisu rijetke niti pojave haluciniranja i delirija. Kako su se žene nosile s tom bolešću bez potrebnih lijekova, odgovarajuće dijetne hrane i osnovnih higijenskih potrepština, poput toalet papira, teško je i zamisliti. Poduzete mjere dezinsekcije i dezinfekcije, koje je provela logorska uprava, nije donijelo znatnijih rezultata. Poglavnikovom Odredbom iz travnja 1942. godine puštene su „sve pravoslavke iz logora Gornja Rijeka kotar Novi Marof na slobodu. – Kako njih ima oko 30 većinom iz B.iH. a čije su kuće jamačno i uništene, a obitelji njihove raspršene, to valja, žurnokotarsku oblast 13

Podaci o broju toga dana pristiglih žena s djecom su u raznim izvorima različiti. Prema Popisu ratom postradale djece koja su došla odnosno proputovala kroz Zagreb i bila na brizi kod Prihvatne postaje Hrvatskoga Crvenog križa, toga je dana u Zagreb stiglo 86 žena i 58 djece. HR HDA, AFŽ-log.-23/45. Prema izvještaju logorske uprave 147. HR HDA, NDH, kut, 292, br. 6097. 14

Isto, 38.

Novi Marof uputiti, kako i kuda treba te pravoslavke odpremiti.“15 I Diana u svome Dnevniku navodi da je kod dr. Kühnela u Ustaškom redarstvu vidjela telegram poslan zapovjedniku logora u Gornjoj Rijeci u kojem je stajalo „da se sve pripadnice pravoslavne vjere imaju osloboditi iz svih logora ukoliko se ne sumnja da su komunistkinje.“16 Žene s djecom iz Gornje Rijeke upućene su sve u Lobor grad, a iz Lobor grada u Zagreb. Na raskužnu postaju na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, 23. travnja 1942. godine, stigla su tri kamiona pravoslavnih žena s djecom. U Dnevniku stoji: „…Svi su potpuno mokri. Kako je u međuvremenu stigao i veći broj muškaraca i tuširao se, žene i djeca su odvedeni u jednu prostoriju za presvlačenje koja je grijana. Ovdje djeca dobivaju mlijeko, žene kavu, a svi pakete s hranom… Kad su sve pojeli, odlazi se na tuširanje…podijeljeno je i nešto odjeće, jer su neki bili gotovo u prnjama.“17 Ta je grupa žena i djece, budući da još nisu dobili otpusnice iz logora, privremeno smještena u barake u dvorištu Zavoda za gluhonijemu djecu u Ilici. Od žena je Diana saznala da „…se paketi (koje je slala njena akcija) često danima nisu dijelili. Ostajali su u ugrijanoj kancelariji tako da su se namirnice kvarile.. žene koje su bile odvedene u Beograd dobile su vrlo malo i to najlošije od brojne odjeće i rublja što smo poslali u logor.. Od mnogobrojnih kaputića… samo je jedan žuti kaputić bio dan jednom djetetu. Od deset tuceta potpuno novih marama za glavu najviše ih je deset bilo podijeljeno ženama. Djelomično su ih dobile Židovke, a djelomično su ih Židovke i članovi uprave prodavali u logoru po 50 kuna.“18 15

Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, Građa 1941-1945, Knjiga II, Zagreb 1984., str. 215. 16

Dnevnik, 44.

17

Isto, 47. Prema Popisu ratom postradale djece, uz datum 23. travnja piše: 20 djece i 58 žena došli kamionom iz Lobor grada i smješteni u Gluhonijemi zavod. 18

Dnevnik, 49.





▲ Dokument:

Zaštitno redarstvo grada Zagreba i Velike župe Prigorje: Raspored transporta Židova, 17. kolovoz 1942. HR HDA, RUR-ŽO. 5122-1942. kut 15

Nakon oporavka žene su napuštale zavod i vraćale se kućama. Zadnja grupa žena, nekadašnjih zatočenica logora u Lobor gradu i Gornjoj Rijeci, otputovale su u svoja zavičajna mjesta 8. lipnja 1942. godine. Sudbina Židovki s djecom bila je puno tragičnija. „Glavna uprava sigurnosti Reicha (RSHA) u Berlinu“, u ljeto 1942. godine, nezadovoljna rješavanjem „Židovskog pitanja u NDH“ proširila je područje svog neposrednog interesa i na NDH. U kolovozu 1942. godine u Zagreb je došao predstavnik RSHA Hauptsturmfürer Franz Abromeitt. Između 21. i 31. srpnja 1942. godine ponovno su popisivani Židova. Od 8. do 12. na 13. kolovoza 1942. godine masovno su hapšeni Židovi u Zagrebu, Osijeku, Slavoniji, Sarajevu. Tada je uhapšeno više od 3.000 Židova. Židovski odsjek Ravnateljstva za javni red i sigurnost dogovorio je s Ravnateljstvom državnih željeznica ukupno 6 transporta za Njemačku (Auschwitz). Dana 13. i 24. kolovoza 1942. godine „pokupljenim“ Židovima iz Zagreba na polaznoj stanici Zlatar-Bistrica priključila se i grupa židovskih žena s djecom iz Logora Lobor grad. Logor je prestao s radom.

Logor Gornja Rijeka Logor Gornja Rijeka nedaleko Križevaca osnovan je sredinom studenoga 1941. godine kada je dio zatočenica iz Lobor grada, zbog nedostatka prostora, prebačena u tamošnji dvorac. Većinom su to bile pravoslavne Srpkinje s djecom iz Bosne i Hercegovine. U logoru je prosječno bilo od 200 do 400 zatočenica. Prestao je s radom krajem svibnja 1942. godine. O broju žena u ustaškim logorima Đakovo, Lobor grad i Gornja Rijeka saznaje se temeljem dopisa koji je Židovska općina u Zagrebu, 27. siječnja 1942. Godine, uputila Ravnateljstvu ustaškog redarstva – Židovski odjel tražeći pomoć u nabavi „mjesečnih uložnica“ (ženskih pojasa za menstruaciju).19 19

HR HDA, RUR-ŽO, 1272/1942.





▲ Dokument:

Dopis Židovske bogoštovne općine u Zagrebu od 27. siječnja 1942. godine HR HDA, RUR-ŽO, 1272/1942

Prema dopisu „…u Židovskom zatočeničkom logoru u Djakovu imade po prilici prema našim popisima oko 1.500 žena, u Lobor gradu i Gornjoj Rijeci 1.300 u Staroj Gradiški 800, ukupno 3.600 žena od toga u dobi procesa ženske menstruacije od prilike polovica tj. 1.800 žena.“ Broj žena izražen kao matematički zbroj odnosio se samo na zatočene Židovke, a broj žena koje imaju menstruaciju (polovina) ukazuje na veliki broj ženske djece zatočene u logoru. Da li je središnjica Crvenog križa udovoljila toj molbi ne može se utvrditi na osnovu postojećeg arhivskog gradiva. Kako su žene prevladavale „te dane u mjesecu“, bez potrebnih higijenskih potrepština i kako su se nosile s tim problemom teško je ustanoviti. To je jedno od skrivenih ženskih iskustava života u zatočeništvu o kojem se preživjele nisu nikad izjašnjavale, barem ne javno.

Logor u Dakovu Prvi transport s 1.197 židovskih žena iz Sarajeva stigao je u Đakovo 2. prosinca 1941. godine. Bile su smještene u prostorije napuštenog mlina „Cerealie“ u samom središtu grada, a u vlasništvu đakovačke biskupije. Brigu o zatočenicama sve do kraja ožujka 1942. godine vodila je Židovska bogoštovna općina iz Osijeka. Drugi transport žena stigao je 22. prosinca. Životni uvjeti u tom prvom razdoblju djelatnosti logora bili su snošljivi. Žene su se dobro organizirale, a i pomoć Židovske općine u hrani, odjeći i drugim potrepštinama redovito je stizala. Sve se drastično promijenilo u veljači 1942. godine. Na poticaj Židovske bogoštovne općine iz Zagreba, a uz odobrenje Vjekoslava Maksa Luburića, neprikosnovenog šefa svih logora u NDH, u logor je stigao transport s preko 1.000 Židovskih žena s djecom: dugačka kolana polugolih žena i poluživih kostura, ušljivih i oboljelih od tifusa i pjegavca, a nekoliko dana kasnije još jedan transport s oko





800 pravoslavnih Srpkinja s djecom.20 Kako je đakovački biskup odbio dati prostor za smještaj pridošlih, uglavnom bolesnih žena, smještene su zajedno s ostalima u prostorije mlina. Katastrofalno rješenje. Umjesto nužne karantene, provizorna izolacija i zabrana svakog kontakta sa zaraženim ženama. Uši, prenositelji pjegavog tifusa nisu imale obzira, kao uostalom niti oni koji su se trebali brinuti o tim jadnim i izmučenim ženama. A bolest iznenada započinje, s groznicom i naglim porastom temperature, na tijelu se javlja pjegav osip koji često izaziva sitna krvarenja, svijest se muti… Higijena tijela i rublja, lijekovi… sve je to bilo nedostupno i uskraćeno… Štoviše, nasilnim preuzimanjem logora od strane ustaša, liječnicima je bio zabranjen pristup u logor. Bolest se naglo širila i postala prijetnja cijelom gradu. Dana 11. lipnja 1942. godine Diana, čija je Akcija u više navrata slala pakete zatočenicama u Đakovu, zabilježila je u Dnevniku: „Telefonski sam obaviještena da će čitav logor u Đakovu evakuirati. Budući da je pravoslavnim ženama i djeci već dano 20

Vjekoslav Luburić, poznat pod nadimkom Maks, rođen je u Humcu kraj Ljubuškog 1914. godine Već 1931. godine pristupa Ustaškom pokretu. Emigrirao u Mađarsku 1932. godine i iz Budimpešte odlazi u ustaški logor Janka-pusta, gdje postaje logorski ekonom. Početkom travnja 1941. godine ilegalno se vraća u Hrvatsku. U srpnju 1941. godine nakon smrti Mije Babića imenovan je voditeljem UNS-ova Ureda III (Ustaške obrane). Potkraj 1941. godine kao gost Gestapoa boravio je par dana u Njemačkoj gdje se upoznao s organizacijom koncentracijskih logora. Nakon povratka organizira logore u NDH po njemačkom uzoru. Pod njegovim zapovjedništvom ustrojen je u Lipiku, početkom 1942. godine Ustaški obrambeni sdrug. U kolovozu 1942. godine dobiva čin ustaškog bojnika. Zbog zločina počinjenih u Hercegovini (jesen 1942.), a na zahtjev njemačkih predstavnika u Zagrebu uhićen je i zadržan u kućnom pritvoru. U ljeto 1943. godine odlazi u dobrovoljnu internaciju u Šumec pokraj Lepoglave pod imenom Matija Ban. U Zagreb se vraća 1944. Nakon puča Vokić-Lorković Pavelić ga zadužuje za brigu o uhićenicima. I danas je dvojbeno je li upravo on naredio ubojstva Lokića i Vorkovića u Lepoglavi. Neposredno pred napuštanja zemlje Pavelić ga imenuje zapovjednikom oružanih snaga NDH i naređuje povlačenje prema Zapadu. Nakon sloma NDH vraća se u okolicu Zagreba i djeluje s ustaškim grupama. Od studenog 1945. godine živi u emigraciji. Godine 1967. ubio ga je plaćenik jugoslavenske službe sigurnosti. Tko je tko u NDH, Zagreb, Minerva, 1997., str. 240.-242.



▲ Dokument:

Popis pravoslavnih žena s djecom u logoru u Đakovu kojima su 11. svibnja 1942. poslani paketi Privatno vlasništvo

obećano oslobađanje, neka pokušam ishoditi da se odmah oslobode inače će biti odvezeni u nepoznatom smjeru. Budući da sam se zadnje vrijeme stalno zanimala za Đakovo, a da ništa nisam uspjela učiniti, bilo mi je odmah jasno da ni sada u posljednjem trenutku ništa više neću moći postići. Odmah sam nazvala Besarovića, ali, naravno od njega nisam dobila nikakvu pomoć. Od oskudnih vijesti koje su procurile iz Đakova, moglo se zaključiti da je to bio veliki logor smrti. Bunari su bili namjerno zaraženi, tako da se trbušni tifus i dizenterija odnijeli mnogo života. Zatim je zavladala epidemija pjegavca. Bolesnici nisu bili izolirani, pa se epidemija stalno širila. Kad je ustašama, pod čijom upravom je taj logor bio umiranje još uvijek bilo prepolagano, logor je evakuiran. Žene i djeca su izgleda odvedeni u Jasenovac i tamo likvidirani. (Nakon oslobođenja to se potvrdilo).“21 21

Dnevnik, str. 59-60.



▲ Fotografija:

Groblje u Đakovu s grobovima 569 žrtava logora danas je obnovljeno CENDO - Istraživački i dokumentacijski centar

Logor je prestao s radom 4. srpnja 1942. godine. Prema izvodu iz dokumenta Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača br. 16142 od 11. travnja 1946. godine „u logoru u Đakovu bilo je 3.080 zatočenica i to oko 2.800 Židovki i 280 Srpkinja, od toga znatan broj djece u dobi od nekoliko dana do 14 godina.“22 Njih 569 sahranjeno je u jami iza štala mlina „Cereale“.

22

Žene Hrvatske u NOB-i, Knjiga II, str. 367.

Logor u Sisku U Sisku, malenom posavskom gradu, na obali rijeke Save i negdje na pola željezničkog puta između Zagreba i Jasenovca, tijekom Drugoga svjetskoga rata nalazio se i jedan od najstrašnijih logora u čitavoj okupiranoj Europi. Logor u kojem su zatočenici bila djeca. Logor u Sisku osnovan je 8. srpnja 1942., a raspušten 15. siječnja 1945. godine. U tom je vremenu mijenjao svoju namjenu i nadležnost uprave. Uspostavljen je 8. srpnja 1942. godine kao sabirni logor u prostorijama bivše tvornice stakla Teslić i drug. Na temelju dogovora između Nijemaca i ustaša u njega su internirani čitave obitelji pokupljene u ratom zahvaćenim područjima Banije, Korduna, Moslavine, Slavonije…, a nakon akcija „čišćenja terena“. Istodobno u njega stižu i transporti sa ženama i muškarcima iz koncentracijskih logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Nakon kraćeg zadržavanja, svi za rad sposobni muškarci i žene, odvedeni su na prisilni rad u Njemačku i Austriju. Djeca, nasilno odvojena od majki i roditelja, ostala su u Logoru. U prvo vrijeme postojanja Logora nisu se vršile masovne likvidacije. „Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 12.000 logoraša, uglavnom Srba, uz manji broj Hrvata, te pripadnika drugih naroda i narodnosti.“23 Od 3. kolovoza 1942. godine u Sisku započinje radom i Prihvatilište za djecu izbjeglica, po načinu rada i broju umrle djece pravi koncentracijski logor. Njegovi prvi zatočenici dopremljeni su, uz veliki trud i zalaganje Diane Budisavljević i Kamila Breslera, iz ustaškog logora u Mlaci. 24 23

Zdravko Dizdar, „Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku drugoga svjetskog rata 1941-1945. godine“, Časopis za suvremenu povijest, 22(1-2), Zagreb, 1990., str. 97. 24

Kamilo Bresler (Mrkonjić Grad, 17. srpanj 1901. - Zagreb, 1. studeni 1967.), profesor pedagogije i socijalni radnik. (Mnogi pogrešno pišu njegovo ime kao Bressler ili Brössler što je krivo, jer se on uvijek u svim dokumentima potpisivao isključivo kao Bresler). Diplomirao je pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zbog srčane mane bio je trajno oslobođen služenja vojske. Od 1928. do 1940. godine radi kao nastavnik i prosvjetni radnik na Školi narodnog





▲ Dokument:

Nacrt obrtnog kolosijeka za tvrtku P. Teslić. Sa željezničke pruge ravno u logor. HR-DASK-4: GSP/B-II, b/9

Sljedećih dana stizali su transporti s djecom iz Stare Gradiške, Mlake i Prijedora. Početkom kolovoza u Logoru je već bilo oko 2.700 djece, a potkraj rujna 4.720, od dojenčadi do četrnaestgodišnjaka. Smješteni su na nekoliko lokacija u gradu, neprikladnim za život djece.25 Sredinom listopada 1942. godine sagrađena je „Karantena“, koja se sastojala od jedne veće barake za smještaj djece i šest baraka sa ženama iz ustaškog sabirnog logora u Sisku. Žene, odvojene od svoje djece čekale su da budu otpremljene ne prisilni rad u Njemačku. U listopadu 1942. godine Jana Koch, dobrovoljna sestra Crvenog križa posjetila je Logor, povodom poziva uprave „sabirnog logora“ središnjici Crvenog križa u Zagrebu da preuzme rukovođenje ambulantom logora za žene, zapisavši pri tome:

zdravlja u Zagrebu gdje je postao značajnim autorom znanstveno-edukativnih i dokumentarnih filmova. Za vrijeme NDH nadstojnik odsjeka brige za obitelji i djecu Glavnog ravnateljstva za udružbu i družtvovnu skrb koje je djelovalo u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova. Kao iskusni socijalni radnik koji je već otprije surađivao s mnogim zdravstvenim radnicima, voditeljima škola za medicinske sestre i odgajatelje, kao i smještanju siročadi u udomiteljske obitelji, imao je sposobnosti i snage organizirati prijevoz, smještaj, dobavu hrane i lijekova i drugih stvari neophodnih za funkcioniranje dječjih prihvatilišta i domova u kojima su bila smještena djeca preuzeta iz logora. Zbog surađivanja s «Akcijom» i skrbi za srpsku pravoslavnu djecu3. travnja 1943. godine, «Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske» svojom ga je odredbom od 26. ožujka 1943. godine riješio «službe člana Središnjeg upravnog odbora Hrvatskog Crvenog Križa», odnosno bio je isključen, a nekoliko dana kasnije 5. travnja 1942. godine bio je razriješen i dužnosti «Nadstojnika odsjeka brige za obitelji i djecu». Nakon toga prelazi na rad kod Međunarodnog crvenog križa. I dalje je sve do kraja rata surađivao s Dianom. Njegovi zapisi i iskazi Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nezaobilazan su izvor za sve isttrživače koji se bave temom stradavanja djece u Drugom svjetskom ratu. U veljači 1947. godine napisao je potresno svjedočanstvo pod nazivom: «Spašavanje kozaračke djece godine 1942.» koje je prvi objavio Ćiril Petešić u svojoj knjizi: Dječji dom u Jastrebarskom Dokumenti (1939.1947), Zagreb, 1990. str. 108-129. 25

Nedovršenu zgradu Jugoslavenskog sokola, dio samostanske zgrade redovnica Sv. Vinka, pučkoj školi Sisak Novi, skladištu solane Reiss i zgradi Križarskog doma.



„…Sada je uz poseban logor za djecu osnovan i poseban logor za žene, u koji su ih, odmah po dolasku, odvajali od muškaraca. Taj je logor bio smješten u barakama pod imenom „karantena“… Negdje na kraju svih tih livada, daleko od grada, ugledale smo nove barake. Odmah smo se spustile u tzv. „ambulantu“ koja je bila smještena u praznoj i prljavoj baraci punoj smolastog vonja, što se isparavao iz novih dasaka. Na golom podu ležale su žene. Sve su od reda imale temperaturu. Dan prije, ujutro oduzeta su im djeca, i one su se tužile na boli u prsima. Među ovim ženama bilo je i visoko gravidnih i nekoliko žena s pjegavcem.



Trebali je da majke zadnji put nadoje svoje dijete i da ga tim umire, a onda da ga možda zauvijek ostave… Tko da opisuje radost djece kad su ugledale majke. Njihove male ručice ovile su se oko majčinog vrata, a teški jecaji još dugo i dugo bili su jeka pređašnje tuge… Njihova pohlepna usta pripila su se uz majčina prsa, a na kosicu djece kapale su krupne suze matera koje su šutjele. Bile su to majke – heroji. „26 Kako su se doista mogle osjećati te majke? S bolnim grudima nateklim od mlijeka, s hormonima koji i bez naglog prekidanja dojenja divljaju, izazivajući nagle promjene raspoloženja, razdražljivost ili depresiju? Sa saznanjem da se možda zauvijek rastaju od svoga tek rođenog djeteta? Koja je to bila količina boli, patnje i mržnje prema onima koji im to čine? Koliko je majki poslije završetka rata uspjelo pronaći svoju djecu, stisnuti ih ponovno u svoj zagrljaj, vratiti im osmjeh na lice i sreću toploga doma? Zbog vrlo loših zdravstvenih, higijenskih i smještajnih uvjeta, djeca su iz „Prihvatilišta“, tijekom rujna, listopada i studenoga 1942. godine prebačena u Zagreb - sveukupno 2.358 djece. Sabirni logor i dalje je nastavio s radom. Od 27. siječnja 1943. do 17. svibnja 1944. nalazio se pod njemačkom upravom. Tada ga 26

Žene Hrvatske U NOB-i, Knjiga II, str. 380. Izvod iz zapisnika Jana Koch, književnica i aktivna sudionica u spašavanju djece, članica Antifašističke fronte žena



▲ Fotografija:

Djeca u Prihvatilištu za djecu izbjeglica u Sisku HPM/MRNH F-1478

preuzima Ustaška obrana, a Logor prelazi pod nadležnost centralne uprave za logore u Jasenovcu. Bilo je to najkrvavije razdoblje u postojanju sisačkog logora: masovne likvidacije muškaraca, žena i djece, odvođenje na prisilni rad svih radno sposobnih muškaraca i žena… Logor je prestao s radom 15. siječnja 1945. godine.



Ženski logor u logoru Stara Gradiška27 Do kraja 1941. godine Kaznionica u Staroj Gradiški, nedaleko Jasenovca, služila je ustaškim vlastima i kao kaznionica i kao sabiralište za prisilni boravak. Prvi zatočenici dovedeni su već u svibnju 1941. iz Slavonskog Broda, Bosanske i Nove Gradiške.28 U siječnju 1942. dovedena je i grupa žena, političkih kažnjenica iz zagrebačkih zatvora i brojnija grupa muškaraca, prvenstveno komunista i antifašista iz logora Lepoglava i Danica, te zagrebačkih zatvora. Zakonskom odredbom o ukidanju Kaznionice i zavoda za prisilni rad u Staroj Gradiški, od 19. veljače 1942. godine dotadašnja kaznionica pretvorena je u višenamjenski koncentracijski logor određen za preodgoj političkih zatočenika Hrvata. Zatočenike i objekte preuzima Ustaška obrana. U taj su logor bili internirani mnogobrojni antifašisti, komunisti i skojevci (Savez komunističke omladine Jugoslavije), članovi i suradnici, te simpatizeri NOP-a iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, žene (Hrvatice, Židovke i Srpkinje), a od lipnja 1942. godine i djeca, uglavnom srpske nacionalnosti. Ženski se logor najprije nalazio u Kuli, mračnom i hladnom zdanju s dugim hodnicima i 59 velikih ćelija ispunjenih mirisom vlage, izmeta štakora i stoljetne ustajalosti. Iz tog prvog ženskog logora, u ožujku 1942. Godine, ustaše su izdvojili sve Hrvatice i smjestili ih u nekoliko zgrada opasanih žicom, tzv. Hrvatski ženski logor. Izdvojene 27

Stara Gradiška utemeljena je na ruševinama obližnjeg kasnoantičkog naselja Servtium, a prvi puta se spominje 1295. godine kao naselje i luka na rijeci Savi. Prodorom turske vojske u ove krajeve Gradiška je postala granična utvrda Vojne krajine kroz nekoliko stoljeća, a od 1799. godine, kad su u tvrđavu internirani francuski vojni zarobljenici postaje i zatvor. Ukidanjem Vojne krajine Stara Gradiška i dalje zadržava ulogu kažnjeničke karike u pravosudnom sustavu Austrougarske monarhije, a od 1918. godine u njoj su bili utamničeni prvi politički zatvorenici u novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Po završetku rata ovdje završavaju svoj put preživjeli sudionici «križnih putova», a ustaški logor postaje Kazneno popravni dom u poslijeratnoj Jugoslaviji. 28

HDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH, kut. 413. Dopis Ravnateljstva Kaznenog zavoda Stara Gradiška br. 2167/1941. Ministarstvu pravosuđa NDH u Zagrebu od 26. lipnja 1941. o smještaju interniraca iz Slavonskog Broda, Nove Gradiške, Bosanske Gradiške.



▲ Fotografija:

Unutrašnjost jedne od prostorija u Kuli u kojoj su bile smještene žene s djecom HPM/MRNH N- N-3112

Hrvatice dobile su veću slobodu, pravo na pisanje i primanje paketa, te posebnu logorsku kuhinju što je izazvalo ogorčenje onih koje su ostale u Kuli, Židovki i srpskih pravoslavnih žena s djecom. Među ženama odvojenim u Hrvatski ženski logor bilo je više aktivistkinja NOP-a i članica KP. Još za boravka u Kuli organizirale su ekonomsku zajednicu koja je trebala poboljšati život zatočenica



▲ Fotografija:

Zgrada Hrvatskog ženskog logora Odbor za uređenje Spomen muzeja Kula u Staroj Gradiški, inventarni broj: 415

u pogledu nabave i raspodjele hrane, lijekova i odjeće. Zajednica je nastavila s radom i na novoj lokaciji. U dosadašnjoj literaturi, svjedočenja o radu zajednice imala su isključivo pozitivne konotacije u smislu zajedničke i solidarne borbe svih žena, pod vodstvom članica KP za preživljavanje u logoru. Tek je Marica Karakaš u članku Žene u logorima Stara Gradiška i Jasenovac prema svjedočenju logorašica 1946-1948. godine ukazala na skrivena i kontraverzna iskustva žena koja prikazuju samo „jedan segment života u logorima koji razbija stereotipe i naglašava složenost odnosa u kojima žrtva postaje dvostrukom žrtvom te ukazuje na borbu za život koja se krije iza velikih ciljeva poput revolucije.“29 Ako je prvi dio te misli točan, drugi zasigurno nije. Borba za život nije se krila 29

Marica Karakaš, „Žene u logorima Stara Gradiška i Jasenovac prema svjedočenju logorašica 1946-1948, Dijalog povjesničara-istoričara, 7, Beograd, 2002, 493-508.

iza velikih ciljeva poput revolucije, već je to bila borba za ciljeve revolucije, pa i po cijenu žrtava. Prema svjedočenju Lide Zlatić, Hrvatice iz Sarajeva, članice KPJ od 1939., a zatočenice Logora Stara Gradiška od veljače 1942, odluka vodstva Hrvatskog ženskog logora je glasila: „Sve žene se neće moći održati na životu. Prema tome je bolje sačuvati jedan mali broj vrijednih, koje će doprinijeti kasnije mnogo u izgradnji socijalizma, a ostale mogu propasti bez velike štete. Onaj mali broj vrijednih treba sačuvati dakle makar i na račun ostalih.“30 Na taj način su u Zajednici, selektivno i uz opravdanje da se to radi zbog skućenih mogućnosti održavanja i nedovoljno razvijenom sviješću koje bi mogle prokazati drugarice, ostale su samo članice KP iz Zagreba i aktivistkinje iz Zagreba. Iz provincije gotovo niti jedna žena nije primljena jer „one daleko zaostaju po vrijednosti za zagrepčankama.“ 31 Jedna od mogućnosti ostalih žena za ulazak u Zajednicu bilo je dobivanje paketa, a „omladina koja nije imala pomoć izvana… i dalje (je) lutala gladna po logoru i kopala po smeću i trgala se za vanjskim radom, da si na neki način pribavi krumpir, kukuruz repu i sl.“32 Svakako najgora optužba na račun Zajednice je ona u kojoj Lida Zlatić kaže: „…kuharica Katica Ferceg krala je od općeg kazana mast, šećer itd. za zajednicu, od mlijeka koje se dobivalo za djecu kralo se za zajednicu i mjesto toga djeci dolijevala voda, u paketarnici vadile su naše drugarice neke naročito lijepe stvari.., a koji puta zadržavali su se i čitavi tuđi paketi. To sve radi održavanja nekolicine važnih za socijalizam.“33 30

Izjava o logoru Stara Gradiška, Lida Zlatić, kolovoz 1946, HR HDA, Kontrolna komisija (KOK) 31

Isto

32

Marica Karakaš, 449, HDA, KOK, Izvod iz Zapisnika K.S. od 28. lipnja 1947. 33

Iz Izjave Lide Zlatić




Te je optužbe pobijala Ljubica Jančić-Buba, optužujući pak Lidu Zlatić za frakcionaštvo i pokušaj preuzimanja vodstva u logorskoj zajednici.34 O oduzimanju mlijeka i paketa ona govori: „…Čim smo dobili zasebnu kuhinju za naš logor, odlučile smo da za zajednicu uzimamo jedan mali dio sledovanja… Isto to činile smo i s mlijekom koje je jedno kratko vrijeme dolazilo za bolesnike i za djecu i taj mali dio davali našim bolesnim drugaricama… Sve one pakete koji više nisu imali vlasnika u logoru zadržavali smo za izdržavanje zajednice kao i za pomaganje hranom drugarica Srpkinja i Židovki koje su se nalazile u Kuli. Ove stvari koje sam spomenula predmet su raznih tračeva i glasina. .. U suštini one su izgledale ovako kako sam ih prikazala. One nisu postavljane radi interesa bilo kojeg pojedinca, kako se to obično u glasinama naglašava. .. spasiti pored zajednice i sve poštene i nama odane žene.“35


Lida je zamijenjena u siječnju 1944. i pridružila se partizanima, Buba je izašla iz Logora u veljači 1943. Kakvo je doista bilo stanje u zajednici i odnos prema ostalim ženama u Logoru teško je sa sigurnošću utvrditi, jer očigledno ženska iskustva o Logoru nisu homogena. Tek da se zajednica od veljače 1943. mijenja i da privlači sve veći broj žena bez obzira na njihovu socijalnu pripadnost i ideološku orijentaciju. U ljeto 1942. došla je u Logor delegacija njemačke TODT organizacije, civilne i vojne inženjerske grupe u Trećem Reichu koja je postala poznata po robovskom prinudnom radu na izgradnji prometnica: cesta, mostova, željezničkih pruga…) koja je preuzimala logoraše i logorašice te ih upućivala na rad u Njemačku i Norvešku.36 34

Izvještaj Centralnom komitetu KPH Ljubice Jančić-Bube od 14. siječnja 1944. o radu zajednice u dijelu ženskog koncentracijskog logora Stara Gradiška za razdoblje siječanj 1942-veljača 1943. Antun Miletić, 695-706., originalni dokument u VII, a NOP-a, mikroteka, CK SKH, r.41, s. 303-310. 35 36

Isto

Njemačka vojna organizacija – Organizacija Todt dobila je ime po svom osnivaču inženjeru dr. Fritzu Todtu. (1891-1942) U predratnom periodu (1933-

Bio je to nastavak suradnje između Nijemaca i doglavnika ustaškog pokreta Slavka Kvaternika, započete još u travnju 1941. godine. Komisija se zadržala u logoru nekoliko mjeseci. Kasno tijekom noći, 8. lipnja 1942, na zagrebački Zapadni kolodvor došao je transport sa ženama iz Stare Gradiške upućenim na rad u Njemačku. S njima su bila i njihova, uglavnom starija djeca. U Zagrebu ih je dočekala Diana Budisavljević sa svojim suradnicima i sestrama Crvenog križa. Pokušala je djecu zadržati u Zagrebu, a rukovodilac transporta dozvolio joj je da o tome razgovara sa ženama: „Nijedna se neće odvajati od svoga djeteta. To je razumljivo, jer za vrijeme kratkog zaustavljanja u noći, u mraku, nakon svega što su te žene proživjele kako da vjeruju da se njihovoj djeci želi dobro. No, kažu mi da dolaze iz logora u Gradiški, da tamo ima još mnogo djece, mnoga su bez roditelja, majke su im odvedene već prijašnjim transportima ili su umrle. Neka oslobodim tu djecu. Smatraju da ima više od tisuću djece…“37. U to je vrijeme teror nad srpskim stanovništvom dosegao kulminaciju napadom udruženih njemačkih, domobranskih, ustaških i četničkih snaga na Kozaru i podkozarska sela koju su držale partizanske snage. Nakon bitke na Kozari u ljeto 1942. godine mnoštvo civilnog, pravoslavnog stanovništva bilo je otpremljeno u logore Jasenovac i Staru Gradišku. Natporučnik Schmidt Zabierow iz Ureda njemačkog zrakoplovnog atašea, koji je 12. lipnja 1942. posjetio logor s opunomoćenikom njemačkog Ministarstva vanjskih poslova dr. Petersonom radi preuzimanja radne snage, navodi u svom izvještaju: 1938) Todt je bio Generalni inspektor za njemačke autoceste (Generalinspektor für das deutsche Straβenwesen) i njegov je primarni zadatak bio izgradnja mreže autocesta. 37

Diana, 58. Taj je transport vraćen zbog bolesti iz Linza. Žene i djeca uz zalaganje Diane Budisavljević i dr. Vidakovića smješteni su u barake u dvorištu Zavoda za gluhonijemu djecu u Ilici.



„Zatočenici u zajedničkom logoru Stara Gradiška regrutiraju se od pravoslavaca, Židova i komunista. Uprava logora nije mi dala nikakvih konkretnih podataka o njihovom broju, ali sam od povjerenika koji su već duže vrijeme ondje aktivni čuo da je u tom logoru nekoliko tisuća zatočenika. Predavanje Židova kao radne snage isključeno je samo po sebi, osim toga njih više nema mnogo jer su najvećim dijelom likvidirani. Preostalo je, znači samo prikupljanje pravoslavaca i to prvenstveno žena. Većina obitelji upućena je u logor s mnogo djece, ali bez muškaraca i prebacuju se u Njemačku za radove u poljoprivredi. Do 12. lipnja 1942. godine bilo je oko 2.500 osoba koje su otpremljene u Njemačku. Kako opunomoćenici mogu uputiti samo obitelji sa starijom djecom, mala djeca moraju biti prepuštena brizi hrvatske države. Nužna posljedica toga je, znači odvajanje. U nekom dvorištu video sam stotine djece već odvojene od njihovih majki i sabijene zajedno na nečovječan način, kako očekuju dalju sudbinu. Sanitarnih uređaja nema i djeca leže na dvorištu pod vedrim nebom, vape za vodom i plaču za hranom.“38



U dvije zgrade odvojene od ostalog dijela Logora visokim zidom bilo je smješteno nekoliko tisuća djece od dojenčadi do četrnaestgodišnjaka. Djeca su bila u užasnom stanju: neishranjena, gladna, bolesna, loše ili nikako odjevena, prepuna buha i drugih nametnika, preplašena i napola mrtva. Zarazne bolesti, nedovoljna ili nikakva ishrana, kao i nehigijenski uvjeti života, odnosili su svakodnevno živote tih nevinih zatočenika ustaškog logora. Ni pomoć ostalih zatočenika nije mogla spriječiti njihovo umiranje.39 „Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo 38 39

Otpor u žicama, sećanja zatočenika, Beograd, 1969, knjiga I, str. 529.

Prema Poimeničnom popisu žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac i Stara Gradiška (stanje u ožujku 2013. godine) u tim je logorima smrtno stradalo 20.101 dijete u dobi do 14 godina.



▲ Fotografija:

Logor Stara Gradiška, srpanj 1942. Dobrovoljne sestre Crvenog križa popisuje djecu JUSP Jasenovac, 745:JSV 41/05

je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda – Hitler treba radnike, dovedite žene, a oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol“. Zapisala u svome Dnevniku Diana Budisavljević, na dan 10. srpnja 1942. godine, i sama majka dviju djevojčica.40 Toga je dana, po prvi, ali ne i zadnji put doputovala u logor Staru Gradišku, kako bi preuzela djecu iz ustaškog logora. Akcija spašavanja djece iz ustaških logora, koju je inicirala i pod svojim imenom vodila, nema analogija u europskoj povijesti 40

Dnevnik, 72.



Drugoga svjetskog rata. Jedinstvena je po broju sudionika, broju spašene djece i po tome što se odvijala u Zagrebu u kojem su se u to vrijeme nalazila najznačajnija njemačka nadleštva i upravni aparat NDH.41 Na njezin poticaj u Akciju se uključio i dr. Kamilo Bresler, savjetnik u Odjelu skrbi za obitelj i djecu Ministarstva udružbe NDH (Ministarstva socijalne skrbi), kao i Hrvatski crveni križ, među čijim je članovima bilo više suradnika NOP-a. Građani NDH, a naročito Zagreba pokazali su pritom veliku solidarnost. Kako su djeca iz Logora mogla biti otpremljena samo legalnim putem Diana Budisavljević uspjela je, nevjerojatnim diplomatskim sposobnostima, preko satnika (kapetana) njemačke vojske, dobiti dozvolu za njihovo preuzimanje i prebacivanje u Zagreb, što je svakako bila jedna od njenih najvećih osobnih zasluga. Žene su se u Staroj Gradiški vrlo teško odvajale od dvoje djece. O tome je D. Budisavljević zapisala u svom dnevniku (Stara Gradiška, 13. srpnja 1942. godine): „Pitala sam sada te žene bi li same dale svoju djecu da je povedemo. Odlučno su odbile. Što će se dogoditi njima, to neka bude i s njihovom djecu, naš je zadatak bio preuzeti samo djecu bez roditelja ili djecu čiji ih roditelji dobrovoljno daju; nikakva prisila… Žene koje već tri dana nisu ni za sebe ni za svoju djecu dobile hranu, koje su ono malo što su dobile od kuće već potrošile, koje su za hranjenje svojih plačućih najdražih imale samo svoje suze i očaj, sad su gledale te male izgladnjele leševe. I još jedan nosač mrtvih, i još jedan; njih sedam jedan za drugim. I sad više nisu mogle izdržati. I ako vlastito srce iskrvari – spasiti, spasiti najdraže. Došle su do stolova gdje su pisane liste, gurale se i molile: Uzmite, uzmite, ne možemo ih hraniti, ne možemo dozvoliti da umru od gladi.“42 41

Za usporedbu: Oskar Schindler, njemački industrijalac, spasio je 1.200 Židova. Proglašen je pravednikom među narodima, o njemu je napisana knjiga, snimljen oskarom nagrađen film. Irena Sendlerowa, poljska socijalna radnica spasila je iz Varšavskog geta oko 2.500 židovske djece. Proglašena je Pravednikom među narodima, o njoj je napisana knjiga, snimljena TV serija i više je puta nominirana za Nobelovu nagradu za mir. 42

Dnevnik, 73.

„Djecu koju smo popisali ustaše su odvodile na prvi kat. Odmah su ih odvajali od majki koje su bile zatvarane iza drvenog zida u dvorištu te zgrade. Ne može se opisati kakvi su se bolni prizori tu odvijali. Koliko je bilo hrabrosti u tih žena….“43 Iz Stare Gradiške i okolnih ekonomija, na kojima su bile smještene izbjeglice s Kozare dovedeno je u Zagreb oko 7.300 djece, te oko 4.000 djece iz sabirnog logora u Sisku. Usprkos skrbi, mnoga su djeca, a naročito ona mlađa, umirala od bolesti i iscrpljenosti, odnosno posljedica boravka u logorima.44 Tek u kolovozu 1942. godine, opet na njezinu inicijativu, dobivena je dozvola da se djeca iz logora mogu udomiti (kolonizirati) u hrvatskim obiteljima. Poslove oko kolonizacije preuzeo je Caritas Zagrebačke nadbiskupije. Kolonizirano je oko 5.000 pravoslavne djece, a na jesen i veliki broj djece koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine. 43 44

Dnevnik, 76/77.

Smrtnost djece u pojedinim prihvatilištima i bolnicama bila je različita i ovisila je o zdravstvenom stanju pojedinih dječjih skupina (transporta), savjesnosti i požrtvovnosti liječnika, medicinskih sestara i nadležnosti osoba koje su ih vodile. Najveća je smrtnost djece bila u državnim dječjim prihvatilištima u Sisku i Gornjoj Rijeci, a najmanja u državnom Dječjem domu u Jastrebarskom i Donjoj Reki. „Tako je na pr. godine 1942. u prihvatilištu u Sisku prihvaćeno 2.272 djece, od kojih je umrlo 1700, tj. 74%. U prihvatilište Jastrebarsko primljeno je godine 1942. 2.997 djeteta, od kojih je umrlo samo 499, t.j. 17% iako su ovamo upućivana najteže bolesna djeca. U dječjem prihvatilištu pri Zavodu za odgoj gluhonijeme djece u Zagrebu primljeno je u godini 1942. 5.612 djece, od kojih je umrlo 157 t.j. oko 30%, dok je 237 djece t.j. oko 4% prebačeno u zagrebačke bolnice“, Kamilo Bresler, Spašavanje kozaračke djece godine 1942., str. 14. Prema Popisu umrle „Kozaračke djece“ priloženom uz Izvještaj Mihajla Komunickog o obilasku logora od 9. kolovoza 1942. godine, u Sisku je umrlo 1.631 od 3.165, u Zagrebu 716 od 6.403 i u Jaski (Jastrebarskom, op.a.) 449 od 2.997 djeteta, odnosno da su od 12.623 djeteta preuzeta iz ustaških logora umrla njih 2.854. (HR HDA, AFŽ-log.23/32). Prema Arhivi Klinike za infektivne bolesti „Fran Mihaljević“ (za vrijeme NDH „Gradska bolnica za zarazne bolesti pod upravom NDH“) od 162 djece koja su zaprimljena u bolnicu 1942. godine umrlo je njih 145. Bila su to djeca dopremljena iz „Dječjeg prihvatilišta“ u Sisku, odnosno iz «Zavoda za zdravstvenu zaštitu matera i dojenčadi» na Josipovcu (HR DAZ, G-238).





Na osnovu transportnih lista i drugih izvora (bolničkih kartoteka) Diana Budisavljević i njeni suradnici izradili su kartoteku s osnovnim podacima za oko 12.000 djece, koja su u to vrijeme prošla kroz Zagreb. Kartoteka je imala za cilj omogućiti povratak djece njihovim roditeljima. Nastojala je prikupiti i što više podataka za malu bezimenu djecu (bilo kakve specifične oznake na tijelu, posebna obilježja) kako bi ih roditelji mogli identificirati. Uspostavila je i korespodenciju s roditeljima na prisilnom radu u Njemačkoj, Poljskoj, pa i Norveškoj. U rujnu 1944., a u vezi s operacijama Narodno-oslobodilačke vojske radi zauzimanja Banja Luke i okolnih njemačkih i ustaških uporišta, Stara Gradiška postaje važno obrambeno središte koje je trebalo štititi jedini preostali put od Banja Luke prema Slavoniji i željezničkoj pruzi Zagreb- Beograd. U Logor pristižu njemački tenkovi, a zatočenici postaju nepotreban balast. Započinje postupna likvidacija logora. Dio zatočenika je ubijen (uglavnom preostali Židovi i pravoslavni Srbi, a dio (hrvatski muški i ženski logor) postupno preseljen u Logor Lepoglavu i Koncentracijski logor Jasenovac. Kada su jedinice Dvadeset i pete brodske brigade NOVJ ušle u logor Staru Gradišku u njemu je bilo tek 70-ak zatočenika, ostavljenih u logoru. Sudsko medicinski vještaci Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u travnju i svibnju 1946. godine utvrdili su mjesta masovnih grobnica i izvršili iskapanja žrtava logora Stara Gradiška. Grobnice su pronađene a sjeverozapadnom i istočnom sijelu logora, u Uskočkim šumama i Međustrugovima. Utvrđeni su različiti uzroci smrti vješanjem, strijeljanjem, umlaćivanjem izgladnjivanjem...45 Prema poimeničnom popisu žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac i Logora Stara Gradiška (stanje u ožujku 2013. godine) u oba logora ubijeno je ili je umrlo od bolesti 23.474 žena i to: 13.206 Srpkinja, 4.877 Romkinja, 3.753 Židovki, 1.249 Hrvatica, 179 Muslimanki, 65 Slovenki… 45

Zapisnik Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača o radu izvršenom na iskopavanju leševa žrtava fašističkog terora u Staroj Gradiški od 10. do 21. svibnja 1946. Arhiva JUSP-Jasenovac, inv.br. 87.



▲ Fotografija:

Stara Gradiška, svibanj 1945. U Nastambi grupe Hrvata u ćeliji broj 50, na drugom katu pronađen je leš Muslimanke Fatime Racan.46 HPM/MRNH N- 3080

46

Njeno ime ne nalazi se na Popisu žrtava Koncentracijskog logora Jaenovac.



▲ Fotografija:

JUSP Jasenovac 18/P-STG

U dugim noćnim satima, odvojene od obitelji, muževa, djece, skrivenih ljubavi, toplih domova i cijeloga svijeta logorskom žicom i ustaškom stražom, iscrpljene od napornog rada, gladi i svakodnevnih zlostavljanja, žene su pronalazile snage i hrabrosti, spretnosti i domišljatosti, da unatoč zabranama i kaznama unesu malo topline u svoje živote i živote svojih supatnica. Tako je Radmila Radovanović, od materijala ukradenog u logorskoj krojačnici, izradila i izvezla srca za pribadače i darovala ih Pavici Bosinac. Pavica je preživjela i sačuvala dar kao dragocjenu uspomenu na Radmilu, 18 godišnju učenicu iz Prijedora, ubijenu u Logoru Stara Gradiška, u lipnju 1942. godine.



▲ Fotografija:

JUSP Jasenovac 41/P-STG

Atifa Lipičević, studentica medicine iz Bijeljine, uhapšena je kao partizanka i dopremljena u Logor. Od vune ukradene u ustaškom skladištu isplela je prsluk i poklonila ga Marijani Krvarić (Mala Buca). Marijana je preživjela, a Atifa umrla od tuberkuloze u logoru Stara Gradiška u ljeto 1944. godine. Tada je imala samo 23 godine.



▲ Fotografija:

Atifa Lipičević JUSP Jasenovac, 745:JSV 134/05



▲ Fotografija:

JUSP Jasenovac, 40/P-STG

U danima najveće gladi, u siječnju i veljači 1942. Godine, logorašica Anđela Hrg prisjećala se jela i recepata po kojim je kuhala u danima kad je bila slobodna. Zabilježila ih je u mali notes koji je sama izradila i sačuvala ga do svoga oslobođenja. S unutrašnje strane korica je na posebnom papiru ispisan tekst: „Jer nisam postala narodni heroj ovi se zapisi ne nalaze u nikakvom muzeju. Ali, ja imam djecu i želim da se to sačuva.“ Tekst je napisan u siječnju i veljači 1942, kad se uopće nije jelo /od 3. do 26. siječnja 1942./ i veljači iste godine kad se dobivao jedan obrok rijetke pure ili graha. Ružica Steiner iz Feričanca, studentica ekonomije. Uhapšena je vjerojatno u Zagrebu i internirana u Logor Staru Gradišku. Bila je



▲ Fotografija:

Ružica Steiner JUSP Jasenovac, 745:JSV 69/05

logornica Hrvatskog ženskog logora. Poklonila je svoju fotografiju prijateljici, također zatočenici Mariji Amulić-Buci s posvetom: „Mnogi dani, lijepi, ružni, bolni i veseli što smo ih zajedno proveli, neka ti ostanu u dragoj uspomeni. Odlazi i zaboravi sve što je ružno bilo u ovoj čitavoj tragikomediji, iza koje ćeš sigurno razumjeti i shvatiti moći da nisam bila ipak tako posve nemoguć čovjek kao što si u nekim trenucima možda i pomišljala… Kasnije, mnogo kasnije u vrtlogu budućeg života, sjeti me se! St.Gradiška, 13.IX.1943.“ Ubijena je u Logoru u jesen iste godine.

► Fotografija:

Djevojka Hava (prezime nepoznato) napisala je na poleđini fotografije koju je poklonila svojoj prijateljici: „Život je prolazan ko varljiva sjenka, ali uspomena ostaje do vijeka! Mojoj dragoj Libuši da me se češće sjeti. Sjeti se mene i moje uspomene i logoraških klupa gdje spavasno skupa. Sjeti se mornara koji plovi širinom, Tvoja Hava. Logor Stara Gradiška, 1/I. 1943.“47 Odbor za uređenje Spomen muzeja Kula – Stara Gradiška, inv.broj. 22 47

Na Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945., ne nalazi se niti jedna ženska osoba imenom Hava. Možda se radi o Juli Havić, učenici iz Prijedora, uhapšenoj zbog političkog rada i ubijene u logoru Stara Gradiška.




Imati porciju za jelo i potreban pribor značilo je moći primiti hranu, koja je uglavnom bila u tekućem stanju, i jesti. Stoga je imati porciju značilo imati pravo malo blago.

54 ◄ Fotografija:

Nataša Mataušic

JUSP Jasenovac (36/P-STG). Aluminijska logoraška porcija pripadala je preživjeloj logorašici Mileni Bon. Prilikom predaje predmeta Muzeju, Milena Bon je zapisala: „Iz ove posude hranila sam se u logoru St. Gradiška. Nju sam dobila u logoru, ne sjećam se od koga“.

► Fotografija:

JUSP Jasenovac (37/P-STG). Žlica i vilica spojene zakovicom, pripadale su preživjeloj logorašici Jelki Mandić Pahl.

Ženski logor u Logoru III. Ustaške obrane (Koncentracijski logor Jasenovac) Sve do 9. lipnja 1943. godine Logor III. bio je isključivo muški logor. Žene koje su do toga datuma bile dopremljene u logor bile su ubrzo premještene u obližnji Logor Staru Gradišku ili ubijene. Prema Popisu žena upućenih iz Stare Gradiške na rad u Jasenovac od 9. i 23. lipnja 1943. godine u Koncentracijski logor Jasenovac stigle su žene. Bile su smještene u dvije barake u istočnom dijelu logora na prostoru logorske Ekonomije, odvojene od ostalog logora žičanom ogradom. Logorom je upravljala žena pripadnica Ustaškog pokreta, a same su zatočenice birale između sebe logornicu i desetaricu, koja je organizirala rad. Radile su na poljoprivrednim poslovima ▼ Dokument:

Popisi žena upućenih iz Stare Gradiške na rad u Jasenovac od 9. lipnja 1943. godine JUSP Jasenovac, 562/D-STG





▲ Fotografija:

Put kojim su zadnje zatočenice vođene u smrt bio je pun odbačenih odjevnih predmeta i osobnih stvari Odbor za uređenje Spomen muzeja Kula – Stara Gradiška, inv. broj 4893

na udaljenim poljima na drugoj obali rijeke Save. U kasnu jesen 1943. godine s prestankom poljoprivrednih radova, većina je žena vraćena u Logor Staru Gradišku. Njih 20-ak ostalo je u Jasenovcu. Radile su u praonici ustaškog rublja. Tijekom zime 1943./44. broj žena neprestano je rastao dovođenjem žena iz partizanskim ratom zahvaćenih područja i okolnih sela. U rujnu 1944. godine, nakon neuspjelog pokušaja organiziranja proboja i samooslobađanja iz Logora, te kažnjavanja smrću 20-ak muškaraca organizatora akcije, ženski je logor premješten u zidanu jednokatnicu u novom dijelu logora. S početkom likvidacije Logora u Staroj Gradiški, u kasnu jesen 1944, godine u ženski logor gotovo svakodnevno stizale su zatočenice iz tog logora. U predvečerje 21. travnja 1945. godine sve su žene izvedene iz Logora i ubijene. Nije poznato kako i gdje su ubijene, jer niti jedna nije preživjela da o tome svjedoči. Postoje samo različite interpretacije



▲ Fotografija:

Vrećica s izvezenim natpisom Katica Galko pronađena na put JUSP Jasenovac, 425/F

upitne vjerodostojnosti da su odvedene u Gradinu i tamo likvidirane ili da su žive spaljene u jednoj od logorskih nastambi. Razlikuju se i podaci o broju te zadnje grupe žena koji varira od 100-tinjak do nekoliko stotina. U Ženskom su se logoru našle zajedno, dijeleći istu sudbinu, Židovke, Srpkinje, Hrvatice, Muslimanke, različitih socijalnih grupa, različitih običaja i navika, građanke i seljanke, politički indiferentne ili neupućene, kao i pripadnice Narodno-oslobodilačkog pokreta i članice Komunističke partije. Spavale su u krevetima na kat, tzv. boksovima, prepunim stjenica i druge gamadi. U dijelu Logora u kojem su bile nije bilo vode za piće, a niti za pranje. Pranje tijela ili rublja bilo je rijetko, a higijenski uvjeti nikakvi, čak i za one žene nenavikle na udobnosti građanskog



▲ Fotografija:

Pogled na latrinu u Ženskom logoru HPM/MRNH F-12209-17

života. Nužda se obavljala, bez higijenskih potrepština, u latrinamadrvenim kućicama, podignutim zbog vodoplavnosti terena na visoke stupiće. Danju se nužda vršila u posebno sagrađenoj drvenoj baraci, tzv. latrini koja je bila podignuta uz žičanu ogradu nedaleko baraka. Pored zidova barake su u podu bile usječene rupe ograđene daskama čiji je gornji rub bio ojačan letvama. Ispod svake rupe bila je velika posuda koju su praznile same zatočenice i time gnojile ustaške vrtove. Hrana se dobivala iz muškog logora i to: “ujutro gorku crnu kavu (od prženog žira), o podne kazan rijetkog graha, a navečer bi obično dobivali rijetku neslanu «puru» od pljesnivog brašna“.48 S takvim je obrocima trebalo izdržati pješačenje do udaljenih polja, težak fizički rad, koji im je bio nametnut, te povratak u Logor. 48

Šime Klaić, «Politički rad na liniji KPJ u ženskom logoru Jasenovac», po sjećanju: Grupa aktivistica ženskog logora u Jasenovcu, Okrugli stol, 21. travnja 1984., Spomen područje Jasenovac, 1985., str. 58.



▲ Fotografija:

Sušenje rublja na logorskoj žici HPM/MRNH ON-12209/19

Pripadnice i simpatizerke NOP-a i članice KP nastojale su organizirati sve žene u logoru, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili ideološku pripadnost u jedinstvenu organizaciju koju su nazvali Zajednica pod njihovim rukovodstvom. Zajednica se brinula o nabavi hrane, lijekova i ostalih potrepšina, koje su se dijelile među članicama Zajednice. Sastojala se od nekoliko grupa od 5 ili više članica koje su imale svoga ekonama. Uspostavile su i vezu s logorskim partijskim komitetom iz muškog logora, putem kojeg su dobivale sve što im je bilo potrebno od hrane i lijekova, do odjeće i obuće. Izabrane logornice i desetarice (prihvatljive ustašama, ali na «liniji KP») pokušavale su u okvirima svojih mogućnosti pomagati ženama.49 49

Logornice Ženskog logora su bile: Ljubica Đurić, profesorica iz Sarajeva, ubijena u Starog Gradiški, 1943., Danica Dasović, medicinska sestra, preživjela, Štefica Belak, studentica iz Sarajeva, preživjela i Pina Vlah, ubijena u travnju 1945.



▲ Fotografija:

Pisarovina, 26. listopad 1943. Razmjena zatočenika i zatočenica iz ustaških logora Jasenovac i Stara Gradiška za zarobljene njemačke časnike Odbor za uređenje Spomen muzeja Kula – Stara Gradiška, inv. broj 2068

U rujnu 1944, nakon preseljenja Logora na novu lokaciju, prekida se veza s muškim logorom i dostavom sve njihove pomoći, te istodobno svakodnevnim dolaskom žena pogoršao se ionako težak život zatočenica. „Stanje u logoru je sada bilo ubitačno: mnogo nas je bilo, higijenske prilike nikakve, masovno je harao tifus, a lijekova niodkud. U našoj zgradi na tavanu bila je posebna prostorija u koju se odvodilo žene koje su na samrti da tamo čekaju smrt.“50 Spasiti se moglo jedino razmjenom za zarobljene ustaške i njemačke časnike. Ali te su razmjene bile rezervirane, uglavnom za članice KP. 50

Nataša Mataušić, Jasenovac fotomonografija, Zagreb, 2008, str. 117.

U Koncentracijskom logoru Jasenovac radile su ambulanta i bolnica, a svi liječnici i drugo medicinski osoblje bili su sami zatočenici, koji su nastojali požrtvovno i bez dovoljno potrebnih sredstava pomoći logorašima i logorašicama. Doktorica Margita Kiršner i Ana Rotdojč stradale su, ali je preživjela doktorica Zora Faist. Bolničarke Fatima Brkić i Zora Vučilovski su stradale, a preživjele su bolničarke Margita Filip i priučena bolničarka Đordana Friedlender.51 O užasnoj smrti ▲ Fotografija: žena i načinima Fatima Brkić – Velika Fata, studentica njihovog ubijanja govori medicine iz Mostara. Ubijena u Logoru Obdukcijski protokol nad Stara Gradiška u svibnju 1943. godine. leševima koji su rijekom Odbor za uređenje Spomen muzeja Kula Savom doplovili do – Stara Gradiška, inv. broj. 2776 Beograda: „Leševi su izvađeni iz rijeke save kod „Nebojšine kule“ na dan 13. svibnja 1945. Redni broj 30. Ženski leš dug 181 cm, kosa nedostaje, zubi svi očuvani, oko 25 godina. Na lijevoj podlaktici tetovaža: lik djevojke i ime Smilja, na desnoj podlaktici tetovirano: VERA; LJUBAV; NADA… Na 2 cm ispod grudiju preko želučanog trbušnog predjela 51

Zora Faist, Bila sam liječnik u logoru, Poruke, br. 1/13, god, IX., Jasenovac, 1980.



sve do stidnih kostiju otvor 28 x 11 cm, vire crijeva. Leš je gol, vezanih ruku pozadi žicom na kojoj visi željezna karika oko 2 kg. Redni broj 39. Ženski leš dug 162 cm. Po nađenim ispravama identificiran: Dragica Mrkšić, vojnik J.A. kosa kestenjasta do 20 cm, Zubi očuvani, oko 28 godina. Obučena: vojnička bluza, ispod nje košulja sivomaslinasta, gačice od trikoa, pantalone, cipele braon sa gumenim đonom, engleske, čarape muške, pamučne fabričke… U pojasnom predelu sa leve strane a na 3 cm od sredine 4 otvora jedan do drugog 9 x 8 mm. Izlazne rane u trbušnom predelu, na 3 cm ispod pupka, zajedničkim otvorom 6 x 3 cm. Obe noge su na 7 cm ispod kolena prelomljenim kostima potkolenica.“52



52

Obdukcijski protokol za 43 leša raznih spolova izvađena iz rijeke Save kod Beograda sačinjen od strane gradskog povjereništva Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, sastavljen u Beogradu, 13. svibnja 1945. (šest žena). Antun Miletić, Knjiga, III. str. 465-772. Izvorni dokument u VII a, NDH, k.315, reg. br. 7/2.

Seksualno nasilje nad ženama, djevojkama i djevojčicama u ustaškim logorima Silovanje žena, djevojaka i djevojčica u ustaškim logorima i drugi oblici seksualnog nasilja, logorske javne kuće u kojima su žene prisilno držane za zadovoljavanje seksualnih potreba svojih „čuvara“ i pripadnika logorskih postrojbi traumatična su, osobna iskustva neutvrđenog broja žena koje su preživjele ustaške logore. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njene seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba. O seksualnom nasilju nad ženama počinjenim u ratu, vojnim sukobima ili tijekom vojne okupacije mogu se naći informacije od početka bilježenja povijesti i povijesti ratovanja. Doživjele su ga mnoge žene (i muškarci) diljem cijele zemaljske kugle, u svim civilizacijama i društvima. Javlja se kao čin nasilnog zadovoljavanja seksualnih potreba ratnika, kao oblik poniženja i degradacije poražene strane (sredstvo psihološkog ratovanja), kao nagrada za uspješan ratni poduhvat, ali i kao dio osmišljene ratne politike (strategije ratovanja) u kojoj se koristi kao sredstvo etničkog čišćenja i uništenja ciljane grupe, pojedinačno ili u cjelini. I dok su stari Grci smatrali ratna silovanja žena „društveno prihvatljivim ponašanjem i unutar pravila ratovanja“, a zarobljene žene legitimnim ratnim plijenom koji se mogao koristiti kao žena, ratni trofej ili za robovski rad, stari su Rimljani pokušavali na različite načine zabranjivati i kažnjavati ratna silovanja slobodnih žena. No, tek je LIEBER CODE ili Lieber Instructions (1983), iz vremena Američkog građanskog rata, uspostavio jasna pravila o postupcima vojnika Unije prema neprijateljskim vojnicima i





civilima.53 Taj je Kodeks uspostavio zakone koji se odnose na ono što se danas naziva ratnim silovanjem, utjecao na daljnju kodifikaciju ratnih zakona i prihvaćanja sličnih regulativa od ostalih država. Prema članku 44. tog Kodeksa „svako bezobzirno nasilje počinjeno protiv osobe u napadnutoj zemlji, svako uništavanje imovine koje nije zapovjeđeno od ovlaštene osobe, svaka pljačka i pustošene… svako silovanje, ranjavanje, sakaćenje, odnosno ubijanje stanovnika zabranjeno je pod prijetnjom smrtne kazne“. Haške konvencije (1899. i 1907.) za osnovu su imale upravo Lieber Code.54 II. haška konvencija (1907.) koja govori o Zakonima i običajima rata na kopnu, ne spominje decidirano silovanje. U njenom članku 46 navodi se: Obiteljska čast i prava, životi osoba i privatno vlasništvo, kao vjerska uvjerenja i praksa moraju se poštivati. Iako je obiteljska čast stavljena ispred časti žena, ta je odredba sve do Ženevske konvencije smatrana zabranom silovanja. Po završetku Drugoga svjetskoga rata u kojem je silovano tisuće žena, a počinitelji bili i „loši“ i „dobri“ momci, silovanja nisu prepoznata kao ratni zločin, pa niti društveno sankcionirana, iako je mogućnost za procesuiranje seksualnog nasilja kao ratnog zločina postojala, zbog prepoznavanja ratnog silovanja kao ozbiljne povrede zakona rata već u Lieber Codu i Haškoj konvenciji iz 1907. godine. Prvi internacionalni kazneni sud u Nürnbergu (1945), koji su osnovale pobjedničke sile radi procesuiranja glavnih ratnih zločinaca evropskih fašističkih država (prvenstveno Nijemaca) za zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, nije procesuirao niti osudio niti jednu osobu zbog seksualnog nasilja nad ženama, iako su logorske javne kuće unutar nacističkih koncentracijskih logora, u kojima su žene držane bez vlastite volje i uz prisilu pružanja seksualnih usluga bile dokumentirane i opće poznate. Ženevske konvencije uglavnom se odnose na postupke prema 53

Instructions for the Government of Armies of the United States in the Field, prepared by Francis Lieber, LL.D., Originally Issued as General Orders No. 100, Adjutant General's Office, 1863, Washington 1898: Government Printing Office. 54

Haške konvencije su međunarodni ugovori zaključeni na Prvoj i Drugoj mirovnoj konferenciji u Haagu, 1899. i 1907. godine. One predstavljaju temelje kodifikacije ratnog i humanitarnog međunarodnog prava.

neboračkom stanovništvu i ratnim zarobljenicima i predstavljaju osnovu međunarodnih zakona koji se odnose na humanitarna pitanja. 55 U IV. ženevskj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. u članku 27. ističe se: „Žene će posebno biti zaštićene protiv svakog napada na njihovu čast, a naročito protiv silovanja, prinuđivanja na prostituciju i protiv svakog napada na njihovu stidljivost“. Ta je zabrana pojačana 1977. Dodatnim protokolom I, IV. Ženevske konvencije. No, sve do osnivanja Međunarodnog suda za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (1994) i Ruandu (1995) silovanja nisu bila kažnjavana kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, odnosno tek je taj sud, na kraju 20. Stoljeća, ustanovio da silovanje u vrijeme rata kao i seksualno zlostavljanje predstavlja ratni zločin. U hrvatskoj (i široj, jugoslavenskoj) historiografiji ne postoji niti jedno djelo stručnog ili znanstvenog karaktera koje obrađuje temu seksualnog nasilja u logorima na području Nezavisne Države Hrvatske. Memoarska literatura, koje su autori preživjeli logoraši (uglavnom muškarci) izuzetno je velika, ali je u njima broj opisa seksualnog zlostavljanja žena, izuzetno malen. Zbog nedostatka izvornog dokumentarnog gradiva, memoarska literatura predstavlja nezaobilazan izvor za proučavanje teme seksualnog nasilja nad ženama. Pri tome se ne smije zaboraviti činjenicu da su njihova objavljena sjećanja subjektivni iskazi, podložni stavu autora o određenim događajima i osobama koje opisuju, te ih je potrebno podvrći kritičkoj i znanstvenoj valorizaciji. Od velikog broja memoarskih knjiga o ustaškim logorima niti jednu nije napisala žena (?), kao da je ta tema o ustaškim logorima bila rezervirana samo za muškarce.56 Stoga je izbor bio ograničen na iskustva seksualnog nasilja nad ženama o kojem progovaraju muškarci. I u izjavama pred Zemaljskom komisijom Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u silovanju žena, kao najteži oblik seksualnog nasilja, spominju se veoma rijetko, a 55 56

Sastoje se od četiri međunarodne konvencije potpisane u Ženevi 1949. godine.

U Sećanjima Jevreja na logor Jasenovac, Beograd, 1972, od 27 objavljenih sjećanja niti jedno nije sjećanje žene.





kada se i spominju to nisu osobna iskustva, već iskustva nekih drugih žena. Razloga zato ima više. Većina je žena nakon silovanja bila ubijena, a preživjele žrtve seksualnog nasilja, koje ostavlja dugotrajne psihološke posljedice, nisu o tome željele govoriti iz straha od osude okoline i članova obitelji ili su jednostavno čin teškog traumatskog nasilja nastojale što prije zaboraviti i same se boriti s problemom. O silovanjima i drugim oblicima seksualnog nasilja u ustaškim logorima u tekstu će se svjedočiti temeljem izbora iz recentne memoarske i stručne literature u kojima se navode primjeri seksualnog nasilja nad ženama. Kad progovaraju o njima, autori to čine kao svjedoci počinjenog zločina i kao svoja neposredna iskustva. No, puno češće to su naknadne spoznaje ili događanja po čuvenju (pričalo se, zna se, poznato je...). Ne spominju se imena žrtava, već su to bezimene ženske osobe (neke djevojke, neke žene, jedna ili više njih...). Empatiju prema žrtvama često zamjenjuje nastojanje da se opisanim zločinom ukaže na karakter zločinca i zločinačkog režima koji je ostao nijem na takva zlodjela. Davaoci izjava pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u nekoliko navedenih slučajeva, neuke su, polupismene osobe koje su izražavale svoje misli i osjećaje stereotipnim riječima i rečeničnim konstrukcijama iz kojih je teško utvrditi istinitost, ne samo zbog očiglednih pretjerivanja kojim su se nastojali dodvoriti ispitivačima već i zbog uplitanja svojih osobnih stavova i emocija. Podaci do kojih sam došla tek su matrica za daljnje sustavno istraživanje sudbina tisuća žena, žrtava ovog oblika nasilja. Egon Berger, u svojim dnevničkim zapisima 44 mjeseca u Jasenovcu (Spomen područje Jasenovac, 1966, 93 stranice, bogato ilustriranim fotografijama), opisuje i prati zbivanja u Koncentracijskom logoru Jasenovac tijekom cijelog njegova postojanja. Dnevnik završava probojem logoraša iz radne grupe Kožara 22. travnja 1944. godine i njegovim susretom s partizanskim jedinicama. Opisuje strahote kroz koje su prolazili zatočenici logora, sadistička iživljavanja ustaških vojnika, svoja vlastita iskustva gladi, bolesti i smrti članova najuže obitelji. Između ostaloga, opisuje i silovanja žena nakon što

je u Jasenovcu, do lipnja 1943. godine isključivo muškom logoru, započeo radom i Ženski logor na Ekonomiji: „Sad su i žene počele u Jasenovcu dijeliti sudbinu sa muškarcima. Njihov udes bio je daleko strašniji, naročito onih mlađih i ljepših žena. Jednog je dana nas desetak otpremljeno u jednu ispražnjenu kuću da je uredimo. Otvorili smo vrata sobe. Na podu je ležalo više mladih žena. Zidovi su bili krvlju poprskani. Žene su bile gole, izmrcvarene. U toku noći silovane a zatim pobijene. Te žene smo zakopali nedaleko seoskog groblja i leže u zajedničkoj raci.57 Opisuje i tragičnu sudbinu pet mladih žena koje su nakon silovanja ostale gravidne: „Jednom sam se baš vraćao sa rada i video kako je streljano pet mladih žena. Streljane su zato, jer su ostale u drugom stanju posle silovanja. Upravo smo prolazili kraj žice, kad je Matković završio svoj govor o nemoralnom ponašanju nekih žena što se u ustaškoj Hrvatskoj kažnjava smrću.“58 Hrvatski liječnik i akademik dr. Nikola Nikolić, istaknuti partijski radnik (i prije i poslije rata), zatočenik Logora Jasenovac u knjizi Jasenovački logor smrti (Sarajevo, 1975, 422 stranice, bez ilustracija), opisuje na osnovu svojih osobnih doživljaja i doživljaja drugih zatočenika, pojedinačne sudbine, masovne zločine, sredstva i načine ubijanja ljudi i daje kronologiju masovnih i pojedinačnih zločina. O silovanju žena govori vrlo malo, vjerojatno zato jer je napustio Jasenovački logor 1942. godine (razmijenjen za njemačkog oficira), prije nego je u njemu započeo radom Ženski logor. No, zapisi o silovanju žena služe mu, tek za opis ustaških dužnosnika u Logoru i njihovih sadističkih iživljavanja nad ženama. O Dragutinu Puduću, ustaškom natporučniku i jednom od najzloglasnijih krvnika u Logoru, poludjelog od ubijanja i zbog toga nazvanom Paraliza, dr. N. Nikolić zapisao je: „U Gradini je izbirao 57

Egon Berger, 65.

58

Isto, 77.





ljepše Ciganke, silovao ih u jednoj od napuštenih kuća, a zatim vodio na klaonicu.“59 O Miroslavu Filipoviću Majstoroviću, fratru i ustaškom časniku, koji je zbog počinjenih zločina nad srpskim pravoslavnim stanovništvom u Hercegovini izbačen iz franjevačkog reda, dr. N.Nikolić zapisao je: „Fra Satana odlazi svake noći u Gradinu. U Čelinke, Limane, Bjeljevine, kod Topole i sam kolje, prednjači, a s njim kolju Bonco i Šipka, njegovi pomoćnici. On kolje zarobljene partizane, srpsku, hrvatsku, jevrejsku, muslimansku djecu, žene, majke, trudnice, kojima raspori trbuh, pa ih prikolje. On fratar naređuje ženama da se podaju pijanim ustašama tu, na zemlji prezasićenoj krvlju stotina tisuća žrtava, izmućenih, izmrcvarenih. On im to naređuje tik pred njihovo klanje. Žene odbijaju, u užasu plaču. On zapovijeda da ih povale na zemlju i da im razmaknu noge. Tada puca iz revolvera u vagine i pušta ih da tu satima umiru bez ikakve pomoći.“60 Ženska povijest i ženska iskustva povijesnih zbivanja, kojih su neposredne sudionice bile žene, još uvijek su na marginama stručne i znanstvene literature, memoarske građe i udžbenika povijesti. Tim je vrjednije izdanje Glavnog odbora Saveza ženskih društava Hrvatske Žene Hrvatske u Narodno-oslobodilačkoj borbi (knjige I i II, Zagreb, 1955, 1.082 stranice s fotografijama) u kojem su po prvi put pojavljuju pojedini dokumenti u cijelosti ili izvodima, a odnose se na djelatnost Antifašističke fronte žena Hrvatske (AFŽ). Glavna i odgovorna urednica tog izdanja bila je Marija Šoljan (udana Bakarić), a u redakciji rukopisa je sudjelovao 26 žena, uglavnom istaknutih članica Komunističke partije Hrvatske. U knjigama su objavljena 493 dokumenta (podijeljena na dokumente i neprijateljske dokumente), ali bez oznake izvora, što onemogućava pronalaženje i provjeru podataka. Dokumenti teku kronološkim redom i po regionalnom 59

Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, NIŠP Oslobođenje, Sarajevo (1975.), str. 258. 60

Isto, str. 373.

ključu, bez dodatnih komentara, ali s vrlo opširnim fus notama u koje su ponekad uključeni i cijeli izvodi dokumenata. Na kraju II. knjige objavljene su kratke biografije istaknutih članica AFŽ-a, sudionica NOB-a i ratnih heroina, U dijelu II. knjige koja govori o stradanjima djece u ustaškim logorima i akciji njihovoga spašavanja u ljeto 1942. godine, sukladno valorizaciji povijesnih događaja i osoba u vremenu pisanja knjige sve su zasluge pripisuju Zagrebačkoj partijskoj organizaciji i „antifašističkim grupama predvođenim članovima KPH“, a potpuno negira i ignorira uloga Diane Budisavljević. U opisu akcije spašavanja djece njoj je posvećeno tek nekoliko riječi u jednoj fusnoti.61 U knjigama je objavljen i veliki broj fotografija s opisima, ali kao i kod dokumenata, bez oznake izvora. Iz uvodne riječi redakcijskog odbora saznaje se: „Nakon tri godine rada redakcija iznosi pred javnost ove dokumente i podatke. Kod prikupljanja, izbora i provjeravanja dokumenata i podataka učestvovalo je nekoliko hiljada aktivistkinja AFŽ-a. Sav prikupljen materijal, sređen i sistematiziran nalazi se u arhivu Saveza ženskih društava Hrvatske, a izbor tog materijala, koji, po mišljenju redakcije najbolje ilustrira razvoj AFŽ-a i ulogu žena u Narodno-oslobodilačkoj borbi, objavljuje se u ovim knjigama…“62 O obje knjige spominje se tek jedan slučaj silovanja žena. Same su žene propustile priliku progovoriti o skrivenim, kontraverznim i traumatičnim osobnim iskustvima, prilagođavajući se prevladavajućem i poželjnom herojskom, stereotipnom, prikazivanju ženske povijesti razdoblja Drugoga svjetskoga rata.

61 62

Žene Hrvatske u NOB-i, Knjiga II, Zagreb, 1955., str. 370.

U rujnu 1970. godine Republička konferencija za društvenu aktivnost žena, pravna slijednica Saveza ženskih društava Hrvatske predala je arhivi Instituta za historiju radničkog pokreta (danas Hrvatski institut za povijest) prikupljenu dokumentaciju koju su činila: „16 omota ili 20 dužnih metara ili 88.691 list s namjerom da se u smislu zakonskih propisa što prije sredi i čuva“. Preuzeto gradivo nastalo je radom Republičke konferencije za društvenu aktivnost žena u razdoblju od 1945.-1965, a danas se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu i sastavni je dio dva fonda: 1234 Konferencija za društvenu aktivnost žena i 1722 Antifašistička fronta Hrvatske.




Silovanje koje se navodi (u fus noti) izvod je iz Izjave dr. Velimira Deželića, dane 3. rujna 1945. Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača:63 „Očajno ljutit jednoga dana, što mi u Sisku nije uspjelo ništa izvidjeti, otpješačio sam izvan grada posve sam cestom i tu naišao pred nekom većom kućom na nekoliko pripitih ustaša. Zaustavili su me, legitimirali, a kako sam bio srdit, zaprijetio sam im da ću se doskora vratiti i službeno ispitati, što se radi u njihovoj „prelaznoj stanici“. Jedan me je pijani ustaša na to cinički uputio neka se popnem da krovište zgrade, pa ću vidjeti „malu podružnicu prihvatne stanice… Tu sam na pregrštima strugotina i slame razasute po tlu, vidio petnaestak posve nagih, obeščašćenih lešina djevojčica, koje su se jedva zadjevičile.“64


Knjiga The Crimes of the Fascist Occupants and their Collaborators against Jews in Yugoslavia, Savez jevrejskih općina, (Beograd 1957., 245 stranica s ilustracijama) temelji se na prikupljenim podacima Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Pisana je na engleskom i srpskom jeziku, a sadržajno podijeljena u poglavlja po republikama bivše Jugoslavije, s tim da su bivše republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina objedinjene u poglavlju Nezavisna Država Hrvatska. Knjiga donosi veliki broj izvoda iz zapisnika Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ali nažalost ne navodi signature dokumenata, niti izvore za druge podatke koji se navode, tek sumarno, da su dokumenti koji se koriste u knjizi, registrirani u dokumentarnom arhivu Državne komisije, za Hrvatsku pod brojem 18532, a Bosnu i Hercegovinu 16786. Sukladno redakcijskim očekivanjima knjiga je imala zadaću dati „jezgrovitu i cjelovitu sliku cijelog sklopa fašističkih zločina protiv Židova u Jugoslaviji temeljenu isključivo na istraženim i utvrđenim činjenicama i dokazima koje su prezentirane 63

Velimir Deželić (Beč, 1888.- Zagreb, 1976.), doktor prava. Od 1940. činovnik Odjela za socijalnu politiku Panovine Hrvatske, a nakon toga odjelni pročelnik u Ministarstvu unutarnjih poslova. Istaknuti član Crvenog križa Hrvatske. 64

Žene Hrvatske u NOB-i, Knjiga II, str. 378.

s maksimalnim mogućim stupnjem ljudske objektivnosti“.65 Opisi silovanja žena i drugih oblika seksualnog nasilja, izvodi su ih izjava koje su dali isključivo muškarci. U njima gotovo da i nema empatije za žrtvu počinjenog nasilja, već se koriste kao detalji u opisu počinitelja zločina (u smislu kako su grozni bili) i samih zločina. Žene su tek objekti, a ne subjekti opisa. O silovanjima u logoru na Pagu zapisano je: „Isti zločinački postupak kao prema muškarcima primjenjivao se i prema ženama; pri tome se naročito isticao Maks Očić, zapovjednik logora u Metajni, ustaški vodnik iz Zagreba. Silovanja u Metajni vršile su ustaše svaki dan. Rimokatolički svećenik na Pagu don Ljubo Magaš dolazio je svake nedjelje u logor Metajna i silovao zatočenice. Pred nekim svojim poznanicima hvalio se kako je zajedno s ustašom Pavlicom silovao jednu osamnaestogodišnju Jevrejku, koja je kasnije ubijena. Dešavalo se često da su ustaše ženu koju su silovale nožem rasporile od trbuha do grkljana.“66 U logoru Krušćici, silovanje je bilo „svakonoćna“ pojava: „Lekarska pomoć nije se mogla dobiti, lično pranje i pranje rublja bilo je zabranjeno, nuždu su žene morale vršiti pred muškarcima, a vršenje nužde u nužniku noću bilo je zabranjeno… Zlostavljanje i kundačenje žena i dece bila su svakodnevna zabava ustaša. Često bi ustaše noću upadale u stanove i silovale mlade žene i djevojke.“67 U Bijeljini su žene odvođene u javne kuće i prisiljavane na prostituciju koja je bila zakonom zabranjena: 65

The Crimes of the Fascist Occcupants and their Collaborators aganist Jews in Yugoslavia, Federation of Jewish Communites of the Federative Peoples Republic of Yugoslavia, Belgrade, 1957, XVI. 66

Isto, 125.

67

Isto, 68.



„U Bijeljini su glavnu riječ vodili folksdojčeri. „u međuvremenu išli bi, vodeći sobom i nemačke oficire i vojnike, kod žena pritvorenika i vršili silovanje. Po naređenju funkcionera Kulturbunda dovodili su stražarno pojedine žene – koje su morale obući pidžamu – u javne lokale i tu ih silovali.“68



U Lobor gradu su osim žena silovane i djevojčice od 14 godina: „Zapovednik logora osnovao je za sebe i svoju kulturbundovsku kuhinju, gde su gladne internirke morale kuvati odabrana jela, a sve od namirnica koje je zagrebačka jevrejska opština slala za internirke. Čitave noći orgijali su zapovednik i njegovi stražari a mlađe internirke morale su ih posluživati. Svi članovi uprave i straža logora zloupotrebljavali su svoj položaj i prisiljavali žene i devojke na polni snošaj, a silovali su i devojčice od 14-16 godina.“69 U logoru za žene i djecu u Đakovu, seksualno su zlostavljane, pored mladih i lijepih djevojaka i starice: „…Tom prilikom pričala mi je Fela Papo, rodom iz Sarajeva o strahotama i mučenju jedne starice, koja je inače bila grobarica… Ustaše su je zato zlostavljale i tukle, a nakon toga zatvorile u šupu u dvorištu. Stavili su joj goruću sveću u spolovilo pa je pretrpela velike opekotine. Žena je bila vezana na rukama i nogama, Nakon kratkog vremena umrla je od opekotina… U logoru je bio znatan broj lepih devojaka i mladih žena. Ustaše su najljepše izabrale, zaposlile ih u zapovedništvu logora, u ambulanti i na radovima oko dezinfekcije, te su ih prisilile na polni snošaj. Prema iskazima svedoka bilo je 19 Jevrejki i 2 Srpkinje. Sve su one pobijene od ustaša jula 1942. prilikom likvidacije logora.“70 68

Isto, 70.

69

Isto, 76.

70

Isto, 78-79.

U Jasenovcu su ustaše ženski spolni organ koristile kao pepeljaru: „Vidio sam sa nekolicinom zatočenika mjeseca decembra 1944. kako su se Luburić, Matković, Ljubo Miloš. Stojčić i Kordić zabavljali na taj način, što su 19-godišnju djevojku Lončarević Maricu iz Plesma povalili golu golcatu na zemlju, noge joj raširili i palili cigaretama spolovilo, u koje su otresali pepe71, a pijane ustaše silovale su redom oko 20 mladih žena koje su radile na Ekonomiji, pa ih zatim zaklale i bacile u Savu.“72 Originalna izjava koju je Milan Duzemlić, Hrvat, općinski bilježnik u Jasenovcu, zatočenik logora od prosinca 1943. dao Anketnoj komisiji Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 18. svibnja 1945, nešto se razlikuje od ovdje citirane izjave, što upućuje na redakcijsko uplitanje u izvorni tekst i dovodi u pitanje i izvornost i ostalih izjava.73 Prema svjedočenju Miroslava Filipovića Majstorovića silovanja su vršili Romi, a on osobno nije u tome sudjelovao: „...U Jasenovcu sam bio ustaški častnik i upravitelj logora od konca lipnja 1942. do kraja listopada 1942. Priznajem da sam lično kod javnih strijeljanja ubio oko stotinu zatočenika logora Jasenovac i Gradiška. Isto tako priznajem da su se za vrijeme moga upraviteljstva u logoru Jasenovac vršila masovna ubijanja u Gradini, ali ja u tome nisam sudjelovao iako sam za ta masovna ubijanja znao. Ispravljam se da sam kod tih masovnih ubistava prisustvovao, ali ih nijesam izvršivao. Ta masovna ubijanja dopuštao sam kao 71

Isto, 91. Iz svjedočenja preživjelog logoraša Milana Duzemlića

72

Isto, 105.

73

Zapisnik od 18. maja 1945. koji je sastavila Anketna komisija, izaslana za ispitivanje posljednjih ustaških zločina (Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača) br. 1872/47 od 21. srpnja 1947. HR HDA, ZKRZ GUZ 2235/7-45, kut. 11. Na popisu žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac objavljenog na web stranici Spomen područja Jasenovac, nalazi se ime spomenute djevojke MARIJE LONČAREVIĆ, Hrvatice, rođene 1923, općina Novska i ubijene u logoru 1945. godine.



upravitelj, jer sam imao usmene naloge od Ljube Miloša, a još više od Matković Ivice, a katkada i od Maksa Luburića. U Gradini ubijalo se maljem, i to tako da bi žrtva morala sići u iskopanu jamu, našto je slijedio udarac maljem po glavi odostraga. Osim toga se ubijalo i strijeljanjem i klanjem. Kad su se vršile likvidacije žena i djevojaka u Gradini, znam, da su se nad mladima izvršila silovanja. O tome je određivao Matković Ivica, a silovanja su, koliko ja znam, vršili Cigani, i to Cigani grobari. Ja nisam vršio silovanje.“74



Prvi zapisi o logoru Jasenovac objavljeni su još tijekom rata i tijekom postojanja logora u brošuri: Jasenovački logor – Iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora 1942. godine u izdanju Propagandnog odjela Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije u svibnju 1942. godine. U njoj su objavljeni iskazi sedam zatočenika (muškaraca, naravno) koji su se uspjeli spasiti bijegom na Kozaru.75 U tekstu naslovljenom „Krematorij“ nalazimo na prvi zapis silovanja žena u logorskim bordelima: „Silovanja žena vrši se naveliko na prvom spratu u zgradi ciglane gdje se nalazi civilna uprava logora. Ta uprava mora tih dana da izađe napolje dok se „istraga“ ne sprovede. Ustaše izvedu nekoliko ljepših žena i tada traju orgijanja s njima po nekoliko dana. Te iste žene ustaške zvijeri po zadovoljenju ubijaju. Tako su mjeseca septembra ove godine doveli grupu iz Feričanaca. U toj grupi bilo je šest ženskih. 3 žene ošišali su na nulericu i poslali ih u selo međeđu na branje voća… Ostale tri: dvije sestre Hercogove, kćeri Žaka Hercoga i Zlatu Švarc, kćer trgovačkog putnika Jerneja Đvarca – zadržali su. Stariju Hercogovu koja je bila bolešljiva odmah su ubili. Ostale dvije odveli su u baraku broj 4. Po danu čuvao ih je zatočenik kriminalac Ilija Paripović, a svake večeri predvodili su ih ustašama na orgije. Zlata Švarc bila je stara 74

Isto, 96-97. Iz svjedočenja Miroslava Filipovića-Majstorovića pred istražnim sudom. Iz Zapisnika od 29. lipnja 1945., br. 2006. 75

Objavljeno u Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac Dokumenta, Knjiga I, str. 546-567.

svega 14 godina, divna djevojka. Kazala je: „Rade od nas sve što hoće.“ Ubili su ih nakon nepune nedjelje.“76 Šišanje kose, a naročito ono prisilno, bilo je po tradiciji kazna za djevojke koje su počinile nešto što nije bilo u skladu sa strogim patrijahalnim običajima u seoskim, pa i gradskim sredinama, (npr. šišanje na nulericu žena koje su bile optužene za kolaboraciju ili intimne veze s okupatorskim vojnicima u Francuskoj i drugdje) i žene su ga vrlo teško podnosile doživljavajući ga kao oblik kazne i fizičkog nasilja. U tekstu „Lik jednog dželata“, silovanje se opet koristi tek kao opis karakterne osobine počinitelja zločina: „Ciganke je silovao.…“ (Dragutin Pudić). Zbornik dokumenata Antuna Miletića Koncentracioni logor Jasenovac – Dokumenta ( Knjiga I i II. 1986,1.124 stranice s 378 dokumenta i 8 priloga; Knjiga III, 1987, 877 stranica s 251 dokumentom i 18 priloga) s faksimilima dokumenata, fotografijama, biografijama narodnih heroja koji su ubijeni u logoru, te kritičkim osvrtima na povijest i mnogobrojna kontraverzna pitanja o Koncentracijskom logoru Jasenovac predstavlja kapitalno djelo i nezaobilazan izvor podataka za svakog istraživača.77 Dokumenti su objavljeni kronološkim redom (po datumu nastanka, a ne po datumu događaja koji opisuje), a kritičke primjedbe uglavnom se odnose na nenavođenje izvornika, često korištenje prijepisa umjesto originala, te naslove pojedinih dokumenata koji ne odgovaraju sadržaju. Od 629 objavljena dokumenta (kojih ima i više, jer ponekad jednim dokumentom u fus noti objašnjava onaj citirani u sadržaju), seksualna zlostavljanja žena spominju se tek u njih devet!!

76

Isto, 558. Na Popisu žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac, nalazi se ime Zlate Švarc iz Feričanca. Navedeno je ime Zlate Schwartz, ali rođene 1925. (17. godina). Ime njenog oca je Jernej (a ne Eugen) i bila je rodom iz Vinkovaca. 77

Godine 2007. izašla je i IV. knjiga dokumenata istog autora.




Bobinac Marija, radnica iz Zagreba, rođena 4. rujna 1919. u Čovićima, Lika, katolkinja, o seksualnom zlostavljanju u logoru Jasenovac svjedoči: „…Za vrijeme našeg boravka u Jasenovcu ustaše su prema nama bili bezobrazni i nasrtljivi. Tako smo jednog dana radile u jednoj kući pa je jedan ustaša rodom iz Like napastovao Solumon Nadu“ (studentica filozofije iz Zagreba), te je htio i poljubiti, a s drugi su se ustaše tomu smijali. Solomun Nada je plakala. To se je isto događalo i meni. Ja sam se pritužila radi toga ustaškom vodniku Matijeviću, a on mi je odgovorio „Štaće ti biti, ako te jednom poljubi“.“78


Dušan Ličina, rođen u Žepću, 1907, inženjer agronomije, o prisilnom držanju žena u logorskim javnim kućama svjedoči: „Negdje u mjesecu avgustu 1942. došao je jedan veći transport žena pješke iz logora Stara Gradiška, a kasnije i nekoliko vagona iz logora u Zemunu. Sada su ustaše na drugoj strani Save u nekoliko kuća smjestili od tih mlađe te su te tamo silovali i upotrebljavali za svoje naslade, od tog doba dalje su tamo preko Save stalno to vršilo. Sve starije žene bile su po svom dolasku odmah zajedno sa malom djecom poubijane, a mlađe su zadržavane po nekoliko dana dok su ih ustaše za svoje zadovoljstvo trebali, a i ove su nakon nekoliko dana silovanja i kad su druge stizale također poubijane. Ovo se radilo tako masovno da su dapače sami oficiri nastojali to sprečavati, jer je toliko ustaša odilazilo preko Save tim ženama da su se ustaški oficiri na pojedine časove bojali da nemaju u samom logoru dosta straže.“79 78

Antun Miletić, Knjiga III, str. 146. Izvod iz zapisnika od 20. travnja 1942. sačinjen u Nedićevu komesarijatu za izbjeglice i preseljenike - Marija Bobinac. Originalni dokument se nalazi u Vojno istorijskom arhivu (VII), Nedićeva arhiva, k.39, reg.br 3/4 79

Isto, str. 511. Zapisnik od 19. svibnja 1945. sačinjen u Zemaljskoj komisiji Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na osnovu izjava Dušana Ličine o njegovom boravku u koncentracionim logorima Stara Gradiška i Jasenovac. Bez oznake gdje se čuva izvornik dokumenta.

Slovenac Rudolf, 24 god, iz Zagreba, soboslikar, o silovanju djevojaka i prisilnoj prostituciji u logoru Jasenovac, sredinom ljeta 1942 svjedoči: „Primjetio sam da su za to vrijeme skoro svake nedjelje dolazile dopremljene od nekih iz grada, pred logorsku skelu grupe dobro odjevenih mlađih djevojaka od 16 do 20 god. Po izgledu studentice, koje su skelom otpremane u Gradinu. Tih djevojaka je svake nedjelje, znalo biti od 10 do 15. Odmah za njima odlazili su u Gradinu Luburić, Majstorović, Matković, Zrinušić, Pičili i ostali oficiri, koji su ostajali cc 2 sata, a vraćali su se okrvavljeni i uzrujani. Djevojke se nisu vraćale.“80 O seksualnom nasilju nad ženama u Koncentracijskom logoru Jasenovac pisalo se i u Izvještaju Predsjednišva vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu od 22. srpnja 1942. godine: „Jednu devojku su doterali sa rukama vezanim žicom, uveli su je u stražaru, prvo je tukli a zatim jedan po jedan silovali. Kada su se svi izređali, naterali su osuđenike da je siluju. Kako među čuvarima ima mnogo homoseksualaca, to oni svako veče izaberu po nekoliko mladića, pa ih odvedu u njihove barake i siluju, a potom ubiju.“81 Jovanka Marčetić, domaćica iz Prijedora, opisuje silovanje žena u Uštici, u srpnju 1942. godine, i tragičnu posljedicu toga čina seksualnog nasilja:

80

Isto, str. 514. Zapisnik od 21. svibnja 1945. sačinjen u Zemaljskoj komisiji Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na osnovu izjave Rudolfa Slovenca o boravku u Koncentracionom logoru Jasenovac. Bez oznake gdje se čuva izvornik dokumenta. 81

Antun Miletić, Knjiga I., str. 395. Iz Izvještaja Predsjednišva vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu od 22. srpnja 1942. godine o stanju u Koncentracijskom logoru Jasenovac. Original dokument se nalazi u Vojno istorijskom institutu (VII), a EV, k. 163, reg.br. 44/4.



„U Uštici ostale smo oko 14 dana, a bile smo smeštene na jednom polju kraj sela. Stražu nad nama čuvali su ustaše.


Na ovom polju ustaše su silili pojedine djevojke, da s njima vrše spolno općenje, a to su činili i po danu i po noći, pa su 25 djevojčica iz straha i užasa poludele. Sećam se, da je tada poludela jedna djevojčica prezimenom Počuča, stara 15 godina , a rodom iz sela Međeđe, koju su ustaše češće puta izvodili na dogovore i silovali.“82


Fatima Brkić iz Mostara iznosi svoja osobna iskustva seksualnog nasilja i mučenja u Logoru Stara Gradiška: „Oko 6. ili 7. u mjesecu septembru bila sam pozvana da sliedim poručnika Vrbana Antu porijeklom iz Like, koji me je poveo na ustašku komandu, koja se nalazi iza zidanog bedema Koncentracionog logora…“ Nakon dva dana mućenja i nakon što je pomišljala na samoubojstvo „ustaše su imale podijeljene namjere, a svrha im je da spolno iskoriste. Držanje ustaških pojedinaca u mojim očima bijaše dobro, kad su me posjećivali u moju ćeliju. Svaki od njih tražio je, da mu se podam i da me polno iskoristi (svaki zasebno). Ante Vrban kada me je odpratio u ćeliju posle batinjanja htio me je silovati i ako sam bila napola mrtva. Ne znam kako sam smogla snage da se oduprem, ma kako mu drago bilo on nije mogao zadovoljiti svoje prohtjeve. Poslije nekoliko dana bila sam otpremljena u jednu veliku bolničku sali Koncentracionog logora. Bijahu prisutni: Ljubo Miloš i Šimun Buntić. Poslije je došao Gazdić Nikola i Barbarić Stjepan, a poslije Dinko Šakić… Svukli su me sasvim golu, stegli mi noge željeznom žicom bez milosti i objesili me na čiviluk. Bijah sva krvava, ranjenih nogu, dok tukahu me nekakvim gvozdenim tanjurićem po nogama. Počupaše mi sa polnog organa sve dlake, ovako svezanu tukli su 82

Isto, str. 490. Izvod iz Zapisnika od 1. listopada 1942. sačinjem u Nedićevom komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u kojem Jovanka Marčetić govori o svom boravku u Koncentracijskom logoru Jasenovac Original: VII, Nedićeva arhiva, reg. br. 45/1.



▲ Fotografija:

Ispred kuće seljaka Ostoje Krnjajića u selu Uštici koje se nalazi na ušću rijeke Une u Savu, nedaleko mjesta Jasenovac, srpanj 1942. godine. Prema odjeći, odnosno dijelovima narodne nošnje, vrlo vjerojatno srpske pravoslavne žene s djecom, izbjeglice s Kozare HR HDA, Zl-501

me otprilike pet sati… Metnuo mije usijano (Ljubo Miloš op.a.) željezo na prsa…“83 Nepoznati logoraš o silovanju žena svjedoči: „…žene su najprije upotrebljavane za orgijanja na najbrutalniji način, silovane, a zatim kao vrhunac sadizma, zaklane i bacane u 83

Isto, str. 517 (u fus noti 2). Izvod iz saslušanja Fatime Brkić o njenom zlostavljanju u Koncentracionom logoru Stara Gradiška. Originalni dokument u VII, a NDH, k.39, reg.br. 57/6

Savu, ili zakopane izvan logorskih zidina. Ova zločinstva su vršena redovno za vrijeme pijanki koje su se u upravi priređivale gotovo svako veče u mjesecu januaru, često u društvu sa nekim njemačkim časnicima, koje je Bosak, da bi se dodvorio Nijemcima, primao u goste i za njih priređivao raskošne pijanke.“84 „Ostale navedene žrtve birali su po nalogu Ljube Miloša i Stjepana Bosaka, Stojšić Jozo i Mirko Runjaš za vrijeme pijanka u upravi, kojom prilikom se kod krvnika redovito pojavljuju sadistički prohtjevi za ubijanje ljudi i žena uz prethodno mrcvarenje, mučenje i silovanje. Na izbor žena za ubijanje uticala je njihova fizička ljepota. Među ubijenim ženama, koje smo imenovali, nalaze se najljepše između 800 žena u logoru, jer su iste prije grozne smrti imale poslužiti za životinjska izživljavanja pijanih i izbezumljenih krvoloka.“85



Kao žrtve seksualnog nasilja navodi, imenom i prezimenom 17 žena: Garić Ginu, Fleischer Violu, Ledecki Jozefinu, Steiner Olgu, Rebrić Milenu, Milanović Vukicu, Lacković Đurđicu, Stupar Bosiljku, Đekić Dragicu, Kolešević Vidu, Kapor Božu, Kapor Maru, Nikolić Bosu, Radovanović Radunku, Demeter Margitu, Turković Ljubicu i Turajlić Rabiju.86 Umjesto silovane žene, grupa žena, neke žene... u ovom opisu dan je poimenični popis žrtava seksualnog nasilja. Ovdje žene po prvi put nisu objekti, nego subjekti počinjenog nasilja.

84

Knjiga II, str. 859. Izvod iz opisa nepoznatog logoraša o stanju u logoru Jasenovac. Original u VII, mikroteka a. NOP, CK SKH, r.42, str. 343-357. 85 86

Isto 860

Provjerom imena u Popisu žrtava Koncentracisjog logora Jasenovac i Logora Stara Gradiška ustanovila sam da se sve, osim jedne, nalaze na popisu. Među njima je sedam Srpkinja, četiri Židovke, dvije Romkinje, jedna Hrvatica, jedna Muslimanka i jedna nepoznate nacionalne pripadnosti. Najstarija je rođena 1870., a najmlađa 1925. godine. Sporno je jedino ime Nikolić Bose, jer se u Popisu nalaze tri ženske osobe s takvim imenom, koje su rođene 1930., odnosno 1935. godine (dvije Romkinje i jedna Srpkinja).

Knjiga Ante Zemljara Haron i sudbine (Beograd, 1988, 275 stranica s ilustracijama) potresno je svjedočanstvo o ustaškim koncentracijskim logorima Slana i Matejna na otoku Pagu, prvim logorima namijenjenim za masovno ubijanje zatočenika (i zatočenica). Autor donosi iskaze očevidaca, preživjelih logoraša, ustaških stražara, prijepise originalnih dokumenata talijanske vojno-sanitetske službe, koja je u rujnu 1941. godine, po zatvaranju Logora vršila ekshumacije i spaljivanje leševa, te dokumente Okružne komisije za utvrđivanje zločina i okupatora za Hrvatsko primorje i Okružne komisije za ratne zločine Hrvatsko primorje. Uz pomoć tuh dokumenata Zemljar nastoji uspostaviti kronologiju zbivanja, utvrditi broj žrtava i opisati ondje počinjene zločine. Nažalost ni kod navođenja dokumenata ni u opisu fotografija ne navodi izvore, već sumarno iskazuje da se nalaze u arhivima u Rijeci, odnosno Zagrebu. Svakako najpotresnije svjedočanstvo je ono devetnaestogodišnjeg ustaškog vojnika Jose Oreškovića, gimnazijalca iz Gospića, jer upućuje na činjenicu da se u logorima Slana i Matejna „preodgajalo i spremalo mladiće za koljačku službu“: „Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih dogola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam javno rekao. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba. Zvao se Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je započelo pravo klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo.“ Nakon što je ubio prvo dijete opio se do smrti. „U pijanstvu sam zajedno sa drugovima silovao neke židovske djevojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati.“87

87

Ante Zemljar, Haron i sudbine, str. 68-69. Autor navodi da je svjedočenje preuzeo iz knjige Šime Balena, Pavelić, str. 78-80., odnosno, da je to “odlomak Balenovog zapisnika kojeg je ispisao u proljeće 1942. godine prigodom ispitivanja zarobljenog devetnaestogodišnjeg ustaše Jose Oreškovića...”




Zemljar donosi i izvod iz iskaza Nade Feuereisen, Židovke iz Zagreba o silovanju mlade žene i Zagreba, te «pregledu» djevojčice kako bi se utvrdilo da li ima mjesečnicu: „...U grupi Srpkinja bila je jedna mlada činovnica sa pošte imenom Sonja (prezime ne znam), Sonju su jednu večer ustaše izvele, silovali je i nakon što će se svi ustaše izredati, ubili je i bacili u more. Drugu večer isti ustaše došli su uzeti malu curicu Banjanin, no ona se izgovarala, da ih ne može poslužiti jer je imala menstruaciju. No, pošto joj nisu vjerovali, izvršili su pregled i nakon što su ustanovili, da je govorila istinu , pustili su je pored majke, no s tim da je ostala u obavezi da u subotu na noć mora izvršiti svoju obavezu..“.88


O seksulnom uznemiravanju za vrijeme kupanja zatočenica iz iskaza je razvidno: „...Šef logora Devčić dozvolio nam je da se kupamo i to nas je on lično vodio na kupanje... Razumljivo je, da smo se morale skinuti gole. Po povratku sa kupanja, Devčić i ostale ustaše zadržavali bi pojedine žene i nagovari ih a odnošaj. Mogu iznjeti i slučaj s gđom. Brajković. Gđa. Brajković se nije htjela podati Devčiću, i za osvetu nije je htio pustiti iz logora iako je došlo rješenje iz Ministarstva da je mora pustiti...“89 O tome kako su djevojke nudile ustašama svoju nevinost u zamjenu za život, te sadističkom iživljavanju nad silovanim ženama u iskazu stoji: „...Tamo mi je jedne večeri u razgovoru pričao Matijević Mato Lukin iz Prizne, koji je bio ustaša u Slanoj i zgražao se nad zločinima koje su provađale ustaške straže u ovom logoru. Pričao mi je... (kako je) Među ostalima bila vođena i jedna djevojka navodno kćerka 88

Isto, str. 135. Izvodi iz iskaza svjedokinje Feuereisen Nade datog 8. Septembra 1944. u kancelariji V. odsjeka Štaba baze u bariju. Izvornik se nalazi, prema navodu aurora u Arhivu Rijeke, pod Slana, 8/1, 2, 3). 89

Isto.

nekog bivšeg jugoslavenskog oficira, koja je u neposrednoj blizini mene pobjegle iz te uvale u kojoj se je vršio pokolj, vičući «gospodo ustaše nemojte me ubiti, pokloniti ću vam svoju nevinost...“90 „...Čuo sam da su ustaše silovali žene i nakon toga im otvarali utrobu zadajući im udarac od spolnog organa do prema vratu.“91 O sudjelovanju svećenika u silovanjima žena stoji u iskazu: „Od Magaša (Ljubo Magaš) sam (Ante Zemljar) – kad ga je narod konačno 1943. god. uhapsio – lično od njega slušao priznanje o njegovu silovanju i ubijanju silovanih djevojaka u logoru SLANA. On je tada, doduše, priznao «samo dva» slučaja, opravdavajući se da je bio zaveden i da se kaje. Sjećam se, u dane postojanja logora, 1941. God. Nakon obavljenog zlodjela, ovaj se svećenički delija – kao momak momku – hvalio silovanjem mladom mornaru Šimi Maržiću iz Paga – kako je skupa s s ustašom Pavlicom silovao Židovku – o čemu je mornar dao izjavu već 1945. god.,... Magaš se, 1943. (u zatvoru u Senju)... kameleonski kajao, izjavljivao da proklinje svoje zlodjelo i da danonoćno u ćeliji moli boga da u oprosti grijeh na koji ga je đavo zaveo..“.92 Potresno je i svjedočanstvo koje donosi Diana Budisavljević u svom Dnevniku objavljenom 2003. godine (Zagreb, 306 stranica s 80 priloga i izvodom iz Dnevnika na njemačkom jeziku). Na povratku iz Logora Stara Gradiška, 9. lipnja 1943. u automobilu, kojim je upravljao njemački oficir, čula je sasvim neprikladnu i uvredljivu izjavu tog oficira (vozio se u automobilu s dvije žene, gospođe iz grada, što ga nije spriječilo da u njihovom društvu bude izrazito vulgaran):

90

Isto, 168. Izvod iz iskaza svjedoka Stanišić Lovre iz Volarice danoj 24. ožujka 1945. godine Okružnoj komisiji za ratne zločineu Petrčanima. 91

Isto, 174. Izvod iz Zapisnika o sslušanju svjedoka Fabijanić Ante iz Paga danoj 21. Studenoga 1945. godine Okružnoj komisiji za ratne zločine Hrvatske. 92

Isto, 199.



„U autu nam je Nijemac pripovijedao da je u Okućanima na kolodvoru pretučen jedan svećenik, jer je prilikom ukrcavanja žena i djevojčica u vagone za transport kazao da ih se vodi u Njemačku samo zato da dođu u javne kuće za vojnike. To je ozlojedilo gomilu. Cinički je dodao da to što je svećenik kazao odgovara činjenicama, ali tako nešto se ne govori i opravdano je to što mu se dogodilo.“93



Iz svega navedenog možemo sa sigurnošću utvrditi da su u ustaškim logorima bili prisutni svi oblici nasilja: psihičko, fizičko, pa i seksualno u svim njegovim pojavnim oblicima. Od seksualnog napastovanja koje karakteriziraju verbalni prijedlozi i seksualne primjedbe, iznuđivanja pristanka na seksualni odnos i nedozvoljenih dodira, preko seksualnog zlostavljanja do silovanja kao najtežeg oblika seksualnog nasilja. Nisu bile rijetkost ni logorske javne kuće u kojima su žene držane protiv njihove volje, a za zadovoljavanje seksualnih potreba ustaških vojnika i dužnosnika. Najgore su prošle mlade i lijepe žene, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili ideološku pripadnost. One su bile prve ciljane žrtve seksualnog zlostavljanja ustaških vojnika, nakon kojeg su najčešće bile ubijane. Počinitelji tih zločina, pijani ili ne, s osjećajem krivnje ili najčešće bez nje, gospodari života i smrti u ustaškim logorima, počinili su niz djela seksualnog nasilja za koja nikad nisu odgovarali.

I na kraju nekoliko riječi o licemjernosti ustaškog režima Zakonskom odredbom o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i prekidanja trudnoće od 10. lipnja 1941. godine za one koje izvrše abortus trudnoj ženi ili potiču na takav čin bila je predviđena smrtna kazna strijeljanjem bez mogućnosti ublažavanja 93

Dnevnik, str. 70.



▲ Dokument:

Oglas Ministarstva unutarnjih poslova o strijeljanju Stane Maričić zbog učinjenog «pometnuća ploda» HPM/MRNH, Dokumentarna zbirka II, T-9686



▲ Fotografija:

Njemački vojnici u javnoj kući HPM/MRNH 78724/4 Fotografiju njemačkih vojnika u nekoj javnoj kući darovala je bivšem Muzeju revolucije naroda Hrvatske (danas integralnom dijelu Hrvatskoga povijesnog muzeja) Služba unutrašnjih poslova Ivanić grad. Na poleđini fotografije nalazi se i žig fotografa koji je snimio prizor iz neke od mnogih javnih kuća, koje su usprkos zabrani služile za zadovoljavanje seksualnih potreba ustaških i njemačkih vojnika.

kazne.94 Zakon se provodio na djelu. Tako je pokretni prijeki sud osudio na smrt, a osuda je provedena, Stanu Maričić iz Valpova jer je izvršila «nasilno pometnuće ploda nad jednom osobom koja je kasnije uslied krvarenja i nastupanja upale potrbušnice umrla.95 U isto vrijeme kad je donesena ta zakonska odredba u ustaškom logoru Metajna na otoku Pagu, za trudne žene, Židovke ili Srpkinje, 94 95

Narodne novine, 49/1941.

HPM, Dokumentarna zbirka II., inv, broj: 9686. Oglas Ministarstva unutarnjih poslova o izvršenju osude strijeljanjem od 26. ožujka 1942. godine.

nije bilo milosti. Trudnoća ih nije spasila užasne smrti. Štoviše, zabilježeni su i užasni prizori iživljavanja nad njima koji uključuju i nasilno vađenje ploda iz maternice. Zakon je za te slučajeve nasilnog prekida trudnoće bio nijem, jer to su mogli činiti samo arijevci. Prostitucija i poticanje na to nedjelo također je bila zabranjena zakonom. No, nitko nije kažnjavao prisiljavanje zatočenica ustaških logora na prostituciju. Zakon je vrijedio samo izvan logorskih zidina i logorskih žica. Proklamirana zaštita i briga o djeci i obitelji i zakonske regulative u NDH oslikavaju zajednicu koja brine o svojim građanima, posebno onim najmlađim. Djeca i obitelj smatrani su osnovom „narodne zajednice“ i nosiocem „svih njenih vrednota“.96 U okviru Odjela za društvovno osiguranje, zaštitu i skrb osnovan je Odsjek brige za djecu i obitelji, koji je uključivao i „društvovnu brigu oko djece i mladeži“. Sačuvati djeci „obiteljsko ognjište“ značilo je „pružiti im najveću moguću družtvovnu zaštitu jer diete othranjeno i odgojeno izvan obitelji ostaje kroz cijeli život osakaćeno i osiromašeno a borba za smanjenost smrtnosti kod naše diece predmet je stalne brige.“97 No, stvarnost je bila sasvim drugačija: stotine uništenih domova i obitelji, tisuće djece bez roditelja i bez ikakve skrbi u logorima, tisuće uništenih djetinjstva, tisuće uništenih života, tisuće majki koje nikad nisu saznale za sudbinu svoje djece...

96

Spomen knjiga prve obljetnice NDH, Zagreb, 1943., str. 336.

97

Isto.



Popis ilustracija 1.

2. 3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

Leš žene ubijene u logoru Metajna na otoku Pagu, rujan 1941. HPM/MRNH F-9133 Metajna, vila dr. Triplata, jedna od tri kuće u kojoj su držane žene s djecom. Danas se u ovoj kući nalazi Poručna škola Osnovne škole „Ivo Lola Ribar“ Popis zatočenica u Lobor gradu kojima su 12. veljače 1942. poslani paketi Privatno vlasništvo Putni nalog izdan Diani Budisavljević 21. ožujka 1942. godine za posjet logorima Lobor grad i Gornja Rijeka u cilju preuzimanja djece iz logora Privatno vlasništvo Potvrda zapovjednika logora Lobor grad od 27. ožujka 1942. godine o predaji 11 djece Diani Budisavljević Privatno vlasništvo Djeca za vrijeme ručka u Zavodu za Gluhonijemu djecu, Zagreb, srpanj 1942. HPM/MRNH F-10986 Ravnateljstvo ustaškog redarstva - Židovski odjel, Zagreb, 17. ožujka 1942., Zdravstvene mjere za suzbijanje trbušnog tifusa u sabirnom logoru u Lobor-gradu HR HDA, Fond 252, RUR-ŽO. 5138-1942., kut. 15 Zaštitno redarstvo grada Zagreba i Velike župe Prigorje: Raspored transporta Židova, 17. kolovoz 1942. HR HDA, RUR-ŽO, 5122-1942., kut. 15 Dopis Židovske bogoštovne općine u Zagrebu od 27. siječnja 1942. godine. HR HDA, RUR-ŽO, 1272-1942., kut. 15





10. Popis pravoslavnih žena s djecom u logoru u Đakovu kojima su 11. svibnja 1942. poslani paketi Privatno vlasništvo 11. Groblje u Đakovu s grobovima 569 žrtava logora danas je obnovljeno CENDO - Istraživački i dokumentacijski centar 12. Nacrt obrtnog kolosijeka za tvrtku P. Teslić. Sa željezničke pruge ravno u logor. HR DASK-4: GSP/B-II, b/9 13. Djeca u Prihvatilištu za djecu izbjeglica, Sisak, srpanj 1942. HPM/MRNH F-1478 14. Unutrašnjost jedne od prostorija u Kuli u kojoj su bile smještene žene s djecom HPM/MRNH N-3112 15. Zgrada Hrvatskog ženskog logora Odbor za uređenje Spomen muzeja Kula u Staroj Gradiški, inventarni broj: 415 16. Logor Stara Gradiška, srpanj 1942. Dobrovoljne sestre Crvenog križa popisuje djecu JUSP Jasenovac, 745:JSV 41/05 17. Stara Gradiška, svibanj 1945. U Nastambi grupe Hrvata u ćeliji broj 50, na drugom katu pronađen je leš Muslimanke Fatime Racan. HPM/MRNH N- 3080 18. Srce za pribadače JUSP Jasenovac, 18/P-STG 19. Prsluk od vune JUSP Jasenovac, 41/P-STG 20. Atifa Lipičević JUSP Jasenovac, 745:JSV 134/05

21. Recepti za kuhanja JUSP Jasenovac, 40/P-STG 22. Ružica Steiner JUSP Jasenovac, 745:JSV 69/05 23. Djevojka Hava Odbor za uređenje Spomen muzeja Kula – Stara Gradiška, inv.broj: 22 24. Porcija za jelo JUSP Jasenovac, 36/P-STG 25. Žlica i vilica spojene zakovicom JUSP Jasenovac, 37/P-STG 26. Popis žena upućenih iz logora Stara Gradiška u logor Jasenovac 9. i 23. lipnja 1943. JUSP Jasenovac, 562/D-STG 27. Put kojim su zadnje zatočenice vođene u smrt bio je pun odbačenih odjevnih predmeta i osobnih stvari Odbor za uređenje Spomen muzeja Kula – Stara Gradiška, inv. broj 4893 28. Vrećica s izvezenim natpisom Katica Galko pronađena na putu JUSP Jasenovac, 425/F 29. Pogled na latrinu u Ženskom logoru HPM/MRNH N-12209-17 30. Sušenje rublja na logorskoj žici HPM/MRNH N-12209/19 31. Pisarovina, 26. listopad 1943. Razmjena zatočenika i zatočenica iz logora Jasenovac i Stara Gradiška Odbor za uređenje Spomen muzeja Kula – Stara Graiška, inv. broj: 2068 32. Fatima Brkić – Velika Fata Odbor za uređenje Spomen muzeja Kula – Stara Gtadiška, inv. broj: 2776





33. Pravoslavne žene s djecom u Uštici, srpanj 1942. HR HDA, Zl-501 34. Oglas Ministarstva unutarnjih poslova o strijeljanju Stane Maričić zbog učinjenog «pometnuća ploda» HPM/MRNH, Dokumentarna zbirka II, T-9686 35. U javnoj kući... HPM 78724/4 36. Žene i djeca s Kozare u Daruvaru u ljeto 1942. godine (Fotografija na naslovnici) HPM/MRNH F-1959

Popis literature 1. 2.

Ante Zemljar, Haron i sudbine, Beograd, 1988 Mirko Peršen, Ustaški logori, Zagreb, 1990.

3.

Ilija Jakovljević, Konclogor na Savi, Zagreb, 1999

4.

The Chrimes of the Fascist Occupants and their Collaborators against Jews in Yugoslavia, Beograd, 1957. Mišo Deverić, Ivan Fumić, Hrvatska u logorima 1941.-1945., Zagreb, 2008. Vladimir Geiger: „Sudbina podunavskih Nijemaca u bivšoj Jugoslaviji“, u Međunarodni znanstveni skup Jugoistočna Europa 1918-1995., Zagreb, 1995. Dnevnik Diane Budisavljević, Zagreb, 2003. Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, Građa 1941-1945., Knjiga II., Zagreb 1984. Žene Hrvatske u NOB-i, Zagreb, 1955., Knjiga II Zdravko Dizdar, „Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku drugoga svjetskog rata 1941-1945. godine“, Časopis za suvremenu povijest, 22(1-2), Zagreb, 1990. Narcisa Lengel Krizman, „Sabirni logori dječja sabirališta na području sjeverozapadne Hrvatske“ u Sjeverozapadna Hrvatska u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji. Zbornik, Varaždin, 1976. Ćiril Petešić: Dječji dom u Jastrebarskom Dokumenti (1939.1947), Zagreb, 1990. Marica Karakaš, „Žene u logorima Stara Gradiška i Jasenovac prema svjedočenju logorašica 1946-1948. u Dijalog povjesničaraistoričara, 7, Beograd, 2002. Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac-Dokumenta, Knjiga I, II i III, Beograd, Otpor u žicama, sećanja zatočenika, Beograd, 1969. Kamilo Bresler, Spašavanje kozaračke djece godine 1942.

5. 6. 7. 8. 9. 10. 11.

12. 13. 14. 15. 16.





17. Šime Klaić, «Politički rad na liniji KPJ u ženskom logoru Jasenovac», po sjećanju: Grupa aktivistica ženskog logora u Jasenovcu, Okrugli stol, 21. travnja 1984., Spomen područje Jasenovac, 1985. 18. Nataša Mataušić, Jasenovac fotomonografija, Zagreb, 2008. 19. Nataša Mataušić, Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor, Zagreb, 2003. 20. Zora Faist, Bila sam liječnik u logoru, Poruke, br. 1/13, god, IX., Jasenovac, 1980. 21. Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, Beograd, 1972. 22. Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Zagreb, 1966. 23. Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, Sarajevo (1975.) 24. The Crimes of the Fascist Occcupants and their Collaborators aganist Jews in Yugoslavia, Federation of Jewish Communites of the Federative Peoples Republic of Yugoslavia, Belgrade, 1957. 25. Spomen knjiga prve obljetnice NDH, Zagreb, 1943.

Arhivsko gradivo 1. 2. 3.

4. 5. 6. 7.

Hrvatski povijesni muzej: HPM, Dokumentarna zbirka II. Hrvatski državni arhiv: HR HDA 1722, AFŽ-log.-23/45. (Antifašistička fronta žena) HR HDA 252, RUR-ŽO, 1272/1942. (Ravnateljstvo ustaškog redarstva-Židovski dojel) HR HDA 218, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH HR HDA 1220, CS SKH (Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske) HR HDA 306, ZKRZ GUZ (Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača) Državni arhiv Sisak Javna ustanova Spomen područje Jasenovac: Arhiva JUSP-Jasenovac Poimenični popis žrtava KCL Jasenovac 1941-1945. dostupan na: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618



Sadržaj Uvodne napomene ...................................................................... 7 Logori za žene s djecom na području Nezavisne Države Hrvatske ......................................................... 9 Logor Metajna na otoku Pagu ........................................... 10 Logor Kruščica ................................................................ 13 Logor za žene i djecu Lobor grad ...................................... 14 Logor Gornja Rijeka ......................................................... 25 Logor u Sisku .................................................................... 31 Ženski logor u logoru Stara Gradiška ............................... 36 Ženski logor u Logoru III. Ustaške obrane (Koncentracijski logor Jasenovac) .................................... 55 Seksualno nasilje nad ženama, djevojkama i djevojčicama u ustaškim logorima .................................................................. 63 I na kraju nekoliko riječi o licemjernosti ustaškog režima .......... 84 Popis ilustracija .............................................................. 91 Popis literature ................................................................. 95 Arhivsko gradivo .............................................................. 97



“...možemo sa sigurnošću utvrditi da su u ustaškim logorima bili prisutni svi oblici nasilja: psihičko, fizičko, pa i seksualno u svim njegovim pojavnim oblicima. Od seksualnog napastovanja koje karakteriziraju verbalni prijedlozi i seksualne primjedbe, iznuđivanja pristanka na seksualni odnos i nedozvoljenih dodira, preko seksualnog zlostavljanja do silovanja kao najtežeg oblika seksualnog nasilja. Nisu bile rijetkost ni logorske javne kuće u kojima su žene držane protiv njihove volje, a za zadovoljavanje seksualnih potreba ustaških vojnika i dužnosnika. Najgore su prošle mlade i lijepe žene, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili ideološku pripadnost. One su bile prve ciljane žrtve seksualnog zlostavljanja ustaških vojnika, nakon kojeg su najčešće bile ubijane. Počinitelji tih zločina, pijani ili ne, s osjećajem krivnje ili najčešće bez nje, gospodari života i smrti u ustaškim logorima, počinili su niz djela seksualnog nasilja za koja nikad nisu odgovarali...”

Nataša Mataušić - Žene u Logorima NDH

Recommend Documents