J U G O S L A V E N S K A A K A D E M I J A ZNANOSTI I UMJETNOSTI
GRGA NOVAK
MORLACI (VLASI) GLEDANI S MLETAČKE STRANE
Poseban otisak iz knjige »Zbornik za narodni život i običaje« Knjiga 45
ZAGREB
1971
M O
» KOCTE
Grga Novak - Zagreb
M O R L A C I (VLASI) G L E D A N I S M L E T A Č K E STRANE /. Od XIII — XV stoljeća
Sabirući i obrađujući relacije mletačkih predstavnika u Dalmaciji i Albaniji, nailazio sam često na Morlake, o kojima sam pisao god. 1928. u »Novostima« br. 34 u članku »Morlaki (Vlasi)«, zatim u »Narodnoj Starini« god. 1930 pod naslovom »Jedan anonimni rukopis iz 1775/6 god. o dalmatinskim Zagorcima i(Morlakima), Primorcima i Otočanima«, i ona u »Starinama« JAZU knj. 49, str. 5—80 pod naslovom »Dalmacija god. 1775/6 gledana očima jednog suvremenika«. Međutim, uza sve toliko sretanje sa Morlacima, tokom stoljeća, počam od trinaestog do osamnaestog, ne mogu ni danas dati odgovor na nekoliko pitanja, koja se pri tome uvijek nameću: 1) Kako i kada su se Merlaci (Vlasi) u svojoj simbiozi sa Hrvatima odnosno sa Srbima i drugim slavenskim plemenima na sjeverozapadnom dijelu Balkanskog poluotoka pretvorili u Hrvate odnosno Srbe? — 2) Kada su izgubili svoj morlački jezik u Dalmaciji i Hercegovini? — 3) Jesu li ih Mlečani u XVIII st, dijelili od Hrvata odnosno Srba? Ovaj prilog nema pretenzije da ta pitanja riješi, ali smatram potrebnim da donekle doprinesem njihovom raščišćavanju. Zbog toga ću iznijeti nekoliko zapažanja raznih mletačkih visokih predstavnika u Dalmaciji i Albaniji, koja mogu koristiti boljem upoznavanju ovih pitanja. Danas shvaćanje naziva Morlak, odnosno Vlah, gotovo i ne postoji, ali je ono bilo živo još na početku ovog (XX-oga) stoljeća, kada su dalmatinski primorci i otočani nazivali tim imenom sve Dalmatinske zagorce od reda, tj. svo ono stanovništvo koje je nastavalo krajeve koji su bili s onu stranu gorja koje obrubljuje primorje. »Vlah« (talijanski »Morlacco«) bio je za dalmatinskog primorca i otočanina svaki zagorac, pa nazivao on sebe Hrvatom ili Srbinom, bio on katoličke ili pravoslavne vjere.. Vlah je bio geografski, a ne nacionalni pojam,
579
otprilike onako kao danas Slavonac, Ličanin, Bosanac, Hercegovac i si. Ali dok danas postoji i Slavonija kao naziv za izvjestan kraj Hrvatske i Lika isto tako, ili Bosna za točno označen dio našega teritorija, nikada nije postojala na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka ni Vlaška ni Morlakija, kao naziv za točno ograničen kraj, mada se često i jedan i drugi naziv upotrebljavao za pojam nekog širokog, ali ne i točno ograđenog prostora u dalmatinsko-ličko-hercegovačkom kraju. U XIII stoljeću (oko god. 1215—1219) srpski veliki župan Stjepan u ugovoru koji sklapa sa dubrovačkim knezom Ivanom Dandolom i 1 dubrovačkom komunom Dubrovčane naziva »Vlasima«1. Isto tako naziva Dubrovčane Vlasima i bosanski ban Matija Ninoslav u svojoj potvrdi povelje bana Kulina Dubrovčanima, godina 12342. Isti Matija Ninoslav naziva istim imenom Dubrovčane 22. ožujka 1240 godine u povelji, kojom obećava Dubrovčanima mir i prijateljstvo 3 . On to čini i u svojoj povelji izdanoj mjeseca ožujka 1249.4 Nema sumnje da je u ovo vrijeme za pisare u bosanskoj i srpskoj dvorskoj kancelariji »Vlah« bio isto što i »Latin«. Sačuvao nam se i latinski prijevod prve isprave, i to, iz XIII vijeka, i u prijevodu se na mjestu »Vlah« kaže »Raguseus«. Prvi se put spominje ime »Morlak« (Morlachi) 1352 godine, 24. ' lipnja, u pogodbi po kojoj zadarsko vijeće prodaje sol Veneciji, gdje Zadar zadržava dio soli koju Morlaci i drugi izvoze, kopnenim putem.5 • 14. prosinca 1357. izdaje hrvatski ban Ivan Šibenčanima povelju u kojoj kaže i ovoT"»Isto tako ne mogu Vlahi, ili seljaci, na teritoriju istoga grada bez dozvole i privole građana svoju stoku pasti«.8 Dovoditi u bilo koju vezu naziv Vlah u bosanskim i srpskim poveljama sa ovim nazivom u hrvatskoj kancelariji, je bez ikakove osnove. U ispravi bana Ivana radi se izričito o pastirima u nedalekoj udalje« nosti od Šibenika, koji tamo dolaze na ispašu sa svojim stadima sa hrvatskoga teritorija, kojim gospoduje ban Ivan. Kako se pri tome ne spominju drugi podanici bana Ivana, nego ovi stočari, Vlasi, naše je mišljenje da su se oni u ovo doba doista razlikovali od ostalih podanika bana Ivana, koji su bili zemljoradnici, i da su još u ovo doba, kao i Dubrovčani govorili drugim jezikom nego Hrvati, t. j. nekom » mješavinom staroilirskog jezika i pokvarenog provincijskog latinskoga, koji su sobom donosili isluženi rimski vojnici, bilo da su oni služili u legijama, ili kao pomoćna vojska, bilo da su bili kolonizirani iz Rima 1
Codex Diplomaticus — Diplomatički Zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sabrao i uredio Tade Smičiklas, JAZU, sv. III, Zagreb 1905, 140. 2 God. Dipi. III, 1905. 427. 3 God. Dipi., IV, 1906. 107 i 108. 4 Codex Diplomaticus, IV, 1906, 386 i 387. s Listine o odnošajih Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, JAZU, Zagreb, III, 1872, 237. * »Item Vlahi, vel Villani in districtu ipsius Civitatis absque licentia, et voluntate Civium pascua ipsorum, seu gramina depascere non possint«. Lucius, loannis Luciii Dalmatini De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami 1668, 234.
580
i Italije. Od I stoljeća pr. n. e. do VII stoljeća n. e. dugih je 8 stoljeća, za koje je vrijeme bilo dovoljno mogućnosti stvaranja ovakvih narodnih i lingvističkih mješavina. Vjerojatno nije postojala nikakva sličnost između jezika, koji su tada govorili Dubrovčani, i koji je potjecao iz rimskog Epidauruma, a koji nipošto nije bio identičan sa onim, koji se je tada govorio u Rimu, i jezika, kojim su govorili dalmatinski iliro-romanski pastiri XIII stoljeća, ali su za one, koji su govorili hrvatskim ili srpskim jezikom, bili to »Vlasi«. Kao takve spominju ih spomenute bosanske i srpske isprave, a takvim ih nazivaju i isprave hrvatske dvorske kancelarije. Međutim, dok ban Ivan spominje Vlahe u okolici Šibenika, godine 1357, govori, 25 maja 1362, dakle gotovo istovremeno ban Nikola Zeech 0 Morlacima, koji su ušli na teritorij Trogira, i o drugima, koji stalno ulaze, sa svojom stokom. Tu se govori bez ikakve sumnje o istom narodu, odnosno skupini, koja se isključivo bavi stočarstvom. Trogirani navode kako je to od velike štete za »pučane«, dakle za stari, hrvatski živalj, koji se nalazi na trogirskom teritoriju. Oni traže od bana, »koji predstavlja kralja u ovim krajevima, da tu čest »Morlačkog naroda« sa njihova teritorija istjera, i da omogući njima (tj. Tro-, giranima o. p.) da se služe, da upotrebljavaju i posjedaju svoja obrađena polja, odnosno zemlje i pašnjake, njima i njihovim najamnicima 1 pučanima, mirno i spokojno prema darovnicama i sankcijama starih pobožnih kraljeva«. 7 Morlacima naziva, kako vidimo određene stanovnike neprimorce i tada još uvijek romanski Trogir, u doba ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika i prije toga Zadar, u to vrijeme u vlasti Venecije (1352). To je l vrijeme preko jednog stoljeća prije nego su Turci osvojili Bosnu i | Hercegovinu, i kada u krajevima susjednim Zadru i Trogiru nije bilo \ pripadnika druge vjeroispov jesti, osim katoličke. Godine 1412, 10 travnja Vijeće Umoljenih u Veneciji ustanovljuje, l da su neki Morlaci zauzeli i ovladali utvrđenje Ostrovicu, koji je Vene- j čija kupila od Sandalja. Vijeće Umoljenih ovlašćuje svoje rektore u* Zadru, da potroše do 3000 dukata za otkup toga grada.8 Ali pored ovakvih Morlaka, koji nisu bili prijatni susjedi tada, t. j. od god. 1409, mletačkom Zadru, postojala je između Morlaka zadarskih susjeda, a i podaljih živa trgovina, u kojoj je vidnu ulogu imala s mletačke strane sol, a s morlačke sir i suho meso.9 Koliko je Venecija držala do ove trgovine solju sa Morlacima, vidi se iz toga, što je neke propise o toj trgovini dala razglasiti ne samo »u svii:- krajevima Dalmacije«, nego i po katunima Morlaka, kada budu 10 na paši na našim terenima, eda i svima njima bude to poznato.« 7 Lucio Giovanni, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù, In Venetia 1674, 279, 280. 8 Listine VI, 1878, 239 i 240. • Listine VII, 1882, 180. 10 Ibid. 181.
581
Nazivanje morlačkih stanova »catone«, katuni, koji se naziv upotrebljava po cijelom Balkanskom poluotoku za pastirske stanove, nalazimo još u XIII stoljeću. Tim imenom nazivaju se i stalna naselja.11 U ovoj se ispravi izričito kaže, da Merlaci imaju svoje »catone«, kada dolaze na ispašu na mletačkim terenima. Trgovina solju bila je razvijena ne samo između Zadrana i Morlaka, nego i između Pažana i Morlaka prije nego je Venecija god. 1409 kupila Zadar i pravo na Dalmaciju od ugarsko-hrvatskog kralja Ladislava Napulj ča. Mjesto, gdje su tada prodavali Pažani Morlacima sol bio je Obrovac. Merlaci i »drugi stanovnici spomenutih strana« donosili su »u Obrovac i okolna mjesta« sir i drugu robu, a izvozili su tu robu trgovci iz Maraka i drugi. Kada je Venecija dobila god. 1409. i Zadar i Pag dozvoljavala je jednim zaključkom Senata od 9. srpnja 1417 Pažanima, da i dalje trguju solju u mjestima, u kojima su to do tada činili, ali je zabranila, da stranci izvoze »sir i drugu robu«. Neka ti stranci to kupuju u Zadru, eda od toga imade koristi i zadarska i mletačka carina.12 Kako vidimo u okolici Obrovca spominju se pored Morlaka i »drugi stanovnici spomenutih strana.« Za naše je pitanje od osobitog interesa dukala dužda Tome Moceniga od 23 kolovoza 1417., kojom ovaj dostavlja šibenskom knezu Blažu Delfinu prijavu o nekim vratima franjevačkog samostana, sa morske strane, kojima bi se mogao neprijatelj uvući u grad. Tu se kaže, da će, kada svrši primirje hrvatski ban Ivan i zagrebački biskup doći da provedu zimu u Kninu i Ostrovicu pa »će se izabrati između Morlaka * i drugih Slavena, junačkih i sposobnih sedam stotina i više«, koji će 13 noću prodrijeti kroz spomenuta vrata u grad. 9 Prijava je pisana od Šibenčana, koji, kako je jasno napisano smatraju Morlake da su Slaveni, ma da ih od njih razlikuju. I u zaključku Senata od l lipnja 1419. Mlečani govore o tome kako je kuga, koja hara u Šibeniku spriječila Morlake, da dolaze sa svojom robom u Šibenik i tamo kupuju sol.14 14 rujna 1919. mletački Senat govori o tome kako su Morlaci naoružali neke lađe, da s njima preplove na otoke.15 Mlečani nazivaju Morlacima, kako je iz ovoga očito i dalmatinske primorce, koji ne živu u gradovima. 20 prosinca 1428 mletački dužd Franjo Foscari u svom pismu zadarskom kapetanu Marku Lipomanu i zadarskom knezu Aleksandru ZorII
901. 1!
Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, JAZU, Zagreb, IV, 1892—1897, s. v. 900,
Listine VII, 1882, 235 i 236. 13 Ibid. 236, 237. " Ibid. 285. >* Ibid. 299.
582
•s ziju kaže, da je »dolazak Morlaka u naše dalmatinske gradove vrlo koristan i za našu državu i za naše podanike i vjerne i onim krajevima ...« 16 Iz ovih duždevih riječi očito je da on Morlacima. smatra stanovnike preko granice zadarskog teritorija. Kako je taj teritorij bio dio teritof rija hrvatskih feudalaca, to je očito da ti Morlaci stanuju na hrvatskom j teritoriju. Devet godina zatim sklapa se pogodba između Venecije i hrvatskog bana Petra, brata bana Matka, u kojoj se među ostalim kaže, »da ubuduće od dana sklapanja ove pogodbe (tj. 6 svibnja 1437 g.) bilo gdje u Dalmaciji, gradu ili selu, koje je u dominiju ili vlasti istoga presvijetloga gospodstva (t. j. Venecije, o. p.) neće biti primljen bilo koji Vlah , ili Morla'k, koji bi htio da se nastami u nekom -gradu presvijetlog dominija, nego on ima biti istjeran i vraćen u ruke njegove Magnificencije ... a gospodin ban Petar obećaj e da ne će dozvoliti ubuduće da se nanose smetnje, štete ili krađe podanicima spomenutoga dominija Venecije, bili oni Dalmatinci ili Morlaci, koji su se Morlaci nastanili na teritorijima spomenutog presvijetlog dominija prije posljednjeg primirja koje je sklopljeno .. ,«17 Ovi Morlaci i na mletačkom i na hrvatskom teritoriju bili su očito svi seljaci bez razlike. U naputku, koji Vijeće Umoljenih daje 26 veljače 1439 Pavlu Valaresu, kad ga šalje kao providura u Dalmaciju, kaže se, da je glavni uzrok zbog kojeg ga šalje, Petar Talović, »koji ne prestaje da nanosi " štete našim podanicima, i najviše Morlacima, koji stanuju u drugim našim mjestima.«18 Spor između Venecije i Petra Talovića bio je najviše u tome, što je Petar tražio da Venecija protjera iz svojih mjesta one Morlake, koji * su prebjegli sa Petrovog teritorija na mletački poslije primirja sklopljenog sa carem Žigmundom. Venecija je nudila Petru novčanu naknadu za te Morlake, ali se sporazumjeti nisu uspijevali. Gotovo istovremeno, kada se govori o Moralacima na teritoriju Petra Talovića, govori se i o Morlacima u okolici Senja. 31. siječnja god. 1441 Venecija traži od senjskih knezova (comites Segne), da oni namire štetu za brašno, koje su opljačkali »Morlaci vaši podanici« na jednoj * lađi Rabljana mletačkih podanika.19 Dvije godine zatim 31 svibnja 1443 spominju se Morlaci u okolici * Kotora (prope Catarum)20. Još smo bolje upućeni o Morlacima u okolici Baga, današnjeg Karlobaga, iz jedne molbe, koju je paška komuna uputila mletačkom Senatu, a on joj odgovorio 28. srpnja 1445. Mletački je Senat bio dozvolio 18
Listine IX, 1890, 34. " Ibid. 96 i 97. 18 Ibid. 115 i 116. " Ibid. 135 i 136. M Ibid. 175.
583
Fazanima, da upućuju svoju sol u Trstenicu, koje je mjesto pripadalo senjskom knezu Dujmu. To je išlo na štetu Bagu, koji se obratio svojim gospodarima krbavskim knezovima, koji su da im udovolje zabranili svojim podanicima Morlacima da idu kupovati sol u Tristenici, kao i to da tamo ne smiju nositi bilo kakvu robu, nego treba da to čine u Bagu. Iz Baga u Obrovac može da se vozi sol, a iz Obrovca u Bag sirevi i smola.22 O »ljudima i Morlacima bana Petra« u susjedstvu Poljica god. 1446. govori mletački Senat god. 1446, 17 ožujka,23 a o »Morlacima ili drugim zločincima, po kojima bi mogli da budu okradeni podanici našega gospodarstva ili zlostavljeni« govore godine 1447, 13 ožujka, zadarski knez Hektor Pasqualigo i kapetan Nikola Memo,24 o Morlacima pak »koji stanuju kraj Kotora« i o vojvodi Altomanu »sa njegovim vojnicima i Morlacima« i o katunima u tom kraju — mletački Senat 27. srpnja 1452 godine.25 O Morlacima u Podvelebitskom kanalu govori mletački Senat u svom odgovoru na molbe paškog poslanika 12. kolovoza 1452. Paški je poslanik Belota Luke Diziković u ime svoje komune, molio mletačku vladu, da isposluje, da »nijedan Morlak iz onih planina ne može posjedovati ni brodicu ni lađe bilo koje vrsti, ni s njima ploviti, osim ako za to položi jamčevinu u Pagu, pa ako s tim lađama bude počinjena neka krađa, treba on to nadoknaditi i platiti. Ukoliko on tome ne odgovori, paški knez može zaplijeniti spomenute brodice i lađe i dati ih spaliti.«26 To im mletačka vlada odobri, ali uz uvjet, da 0 tom riješenju mletačke vlade obavijeste krbavske i senjske knezove.27 U svojoj dukali od 8. ožujka 1455. g. Franjo Foscari odgovarajući na molbe poslanika krbvaskih knezova Tome, Ivana i Jurja njegovih sinova kaže da »oni imaju neke Morlake koji su njihovi podanici i kao robovi zemlje, ovi spomenuti bez naročite dozvole svojih gospodara ne mogu otići sa njihovog zemljišta i obvezani su da izvršuju i podavaju izvjesne regalije spomenutoj gospodi. A kako su od nekoga vremena počeli bježati iz distrikta pomenute gospode bez njihove dozvole, mnogi su se sklonili u distrikte Zadra i Nina da tamo stanuju, što je na veliku štetu spomenute gospode.« Krbavski knezovi su se zbog toga obratili mletačkoj vladi s molbom da naredi svojim predstavnicima u Zadru i Ninu da te Morlake koji su podanici pomenute gospode, vrate 1 da ih prisile da se povrate na teritorij svojih gospodara. Mletačka je 21
Bag se u ovo doba naziva i latinski i talijanski Scrissa, Scrixa. God. 1525 popališe Bag Turci, a god. 1579 obnovio ga je nadvojvoda Karlo, koji je stolovao u Grazu i zapovijedao tek obrazovanom Vojnom Krajinom, koju mu je car i kralj Rudolf predao u upravu 25. veljače 1578. « Listine IX, 1890, 223. 28 Ibid. 238. " Ibid. 258. 25 Ibid. 436. i .437. *• Ibid. 448. 27 Ibid. 449.
584
vlada odgovorila da će, ma da nema nikakove informacije o takovim Morlacima, obavijestiti svoje rektore u Zadru da paze na prava krbavskih knezova i da prema tome postupe.28 God. 1457. knez Ivan, sin kneza Tome krbavskoga, saopćava mletačkom Senatu da su »svi Merlaci koji nastavaju naša brda podanici i obavezni, kao što su obavezni seljaci privezani uz zemlju vašeg otoka *Kandije (Krete)«. Međutim kada ne izvršavaju svoje obaveze a knez Ivan hoće da ih na to prisili, oni prelaze na teritorij Zadra. To je od velike štete za knezove krbavske. Kada im se oprosti dug, oni se ponovo vraćaju »u spomenuta naša brda«. Knez Ivan moli da ih mletačke vlasti ne primaju. .Mletačka je vlada odgovorila, da je ona uvijek dozvoljavala da na njen teritorij slobodno dolaze svi koji hoće i da ona ne može ukinuti tu slobodu. Ali kada knez Ivan kaže da su ovi Merlaci »vezani za zemlju« i da za njih treba upotrebiti drugu mjeru, onda mletačka vlada obećaje da će mu udovoljiti. Međutim oni koji nisu »vezani za zemlju« slobodni su doći kada hoće.29 Iz ovoga je očito da knez Ivan naziva sve stanovnike svojih krajeva Morlacima, jer njihov odnos upoređuje ne sa drugim stanovnicima u svojoj oblasti, nego sa onima otoka Krete. Pažani nazivaju u ovo vrijeme i primorce Morlacima. U svojim kapitulima koje je paška komuna podnijela mletačkoj vladi god. 1458. kaže se: »Po obali brda tj. po terrafermi, u najnovije je vrijeme Vaše Gospodstvo povisilo carine od 20 na 32 dukata, zbog čega je veći dio Morlaka počinjući od Baga i 'Senja do Rijeke grnuo u istru da tamo kupi sol, jer »tamo nema carine«. Pažani traže da se vrati carina na 20 dukata kako je to bilo prije, a također da se udari carina na so) 30 u Istri. Mletačka vlada svojim odgovorom od 3. studenoga 1458. na to nije pristala. Međutim iz toga odgovora mletačke vlade paškoj komuni (3. studenioga 1458) vidimo da su Merlaci sol iz Istre prevozili i morskim putem, na obale Rijeke i Senja. Prema jednom naređenju mletačke vlade, koje je tada bilo na snazi, nije se smjela prevoziti morskim putem sol iz Istre. Pažani su tražili da vlada naredi »kapetanu galije 31 Kvarnera« da sprijči Morlacima prevažanje soli iz Istre u svoje krajeve. Pažani su tražili i to da treba strogo paziti da se ništa ne prevozi morskim putem od Baga do Obrovca, jer da to škodi i zadarskoj i paškoj državnoj blagajni. Morlaci se na to nisu obazirali, a mletačka je vlada odgovorila Fazanima da će stvar ispitati i dati potrebne upute svojim sindicima koji idu u te krajeve.32 !8 29 30 31 32
Listine X, 1891, 49. Ibid. 117. Ibid. 137. Ibid. 136. Ibid. 137 i 138.
585
13. studenoga 1462. primila je mletačka vlada poslanike Stjepana vojvode sv. Save, koji su joj podnijeli njegovu molbu. Iz te se molbe i da vojvoda Stjepan ima u svojoj državi plemiće i Morlake, tj. da sve one koji nisu plemići, on naziva Morlacima. Ovako stoji u njegovu podnesku: »Ja sam zabranio mojim plemićima i mojim Morlacima pod kaznom gubitka svega što imaju na svijetu, kupovanje bilo kakve soli, bilo u Dubrovniku, bilo na njegovom teritoriju, osim one koju kupuju u Kotoru i Hercegnovom, u Neretvi, u Splitu i drugim gradovima Signorije«33 (tj. Venecije). Mlečani ovoga vremena nazivaju Morlacima težake na teritoriju raznih gospodara u Dalmaciji. Knez i kapetan Šibenika izdaje 17. listopada 1465. naredbu kako se imaju krčiti nove zemlje na šibenskom teritoriju. Vlasnici zemljišta mogu krčiti to svoje zemljište i graditi nove nastambe služiti se pašnjacima i vodama spomenutog sela uz dozvolu glavara sela. »Ako pak netko naseli neke Morlake ili seljake na svom zemljištu u svrhu da ga oni obraduju to može učiniti samo za jedne zime, a ti Morlaci ili seljaci za vodu kojom se budu u to vrijeme služili treba da daju uobičajena davanja onom selu na čijem su predjelu i čijim su se vodama služili.«34 Ovdje šibenski knez i njegova kurija u kojoj su svi odreda šibenski plemići, razlikuje Morlake od seljaka. U ugovoru sklopljenom 16. svibnja 1469. između Šibenčana i bana Ladislava Marka nalazi se i točka 5. koja glasi: »Da se ništa ne kaže 0 Morlacima koji su došli na šibenski teritorij, nego — jer se kaže da to spada na presjajno veličanstvo kralja i prevedre vlade mletačke — neka se to na njih uputi da oni odluče«.35 Mjčsec dana poslije toga šalje mletački dužd Kristofor Mauro poslanika k caru i kralju ugarskom sa naputkom što će uraditi i u pitanju Morlaka, koji su došli na mletački teritorij a za koje je ban zahtijevao da ih venecija Vrati. Mletački su, naime, rektori u Dalmaciji tvrdili da su spomenuti Morlaci slobodni ljudi i prema tome punopravni, pa su kao takovi slobodno prešli pod mletačku vlast. Mletačka vlada je prihvatila mišljenje svojih rektora i tražila da bude slobodno prelaziti 1 banovim i mletačkim podanicima iz jedne vlasti u drugu. To neka poslanik svakako isposluje od kralja.36 Razumije se da je ta sloboda vrijedila samo za one Morlake koji su prelaziti na mletački teritorij, a svoje su obaveze prema gospodaru ispunili. Ali je bilo slučajeva kada bi prešli granicu i oni koji nisu zadovoljili obavezu prema knezu i tada su mletačke vlasti prema njima drugačije postupile.37 33 34 35 36 37
586
Ibid. Ibid. Ibid. Ibid. Ibid.
228. 339. 441. 451. 452 i 453.
Pod godinom 1453. govori jedna bilješka, u God. n. 6214, 6215 rukopisne zbirke bečke Državne biblioteke, da je vojvoda Stjepan odjahao c u župu »sa mnogo ljudi Morlaka (Murlacchi) i Kotorana«.38 ' U. Poslije pada Bosne pod tursku vlast U svojoj relaciji 16. srpnja god. 1527. trogički knez Aleksandar Lippomano izvještava svoju vladu o prilikama u Trogiru i njegovom zaleđu i kaže, da u Trogiru zbog štednje služe kao vojnici na straži i domaći ljudi. To je moglo biti dok je granica bila daleko. Ali sada, »kada su turski Morlaci počeli pasti stoku i nastanjivati se na granici i na teritoriju Vaše Preuzvišenosti. . .«, smatra on, trogirski knez da bi mjesto tih domaćih vojnika trebao postaviti strance.39 Rektor i providur Kotora Franjo de chà Taiapietra podnio je svoju relaciju godine 1527, u kojoj naziva Skenderbega Crnojevića, crnogorskog sandžaka, da je »nezahvalna osoba, koja ima upravo narav Morlaka« (natura del Murlacho).40 Krčki knez Augustin Valerio govori u svojoj relaciji god. 1527, zadnjega studenoga, da je za vrijeme krčkog kneza Ivana otok Krk opskrbljivao solju« svu terrafermu (kopno) i Morlake okolne«.41 Svi ovi Morlaci, o kojima smo govorili nastavali su spomenute krajeve prije dolaska Turaka, tj. prije nego su oni stanovnici, koji su tamo trajno nastavali već gotovo tisuću godina pred Turcima u svom najvećem dijelu izbjegli, i na njegovo mjesto Turci doveli i naselili novo stanovništvo iz unutrašnjosti Balkanskog poluotoka. Suvremeni mletački upravljači u dalmatinskim komunama taj su nam proces i zabilježili. Viktor Barbadigo, knez Zadra podnio je 24 lipnja god. 1528. svoju relaciju mletačkom Senatu, u kojoj opisujući prilike u Zadru i okolici govori o tome kako je iz Zadra pošao u kaštel Vranu, koji je udaljen ; od Zadra 25 milja, gdje je »vidio krasan teritorij, velik broj posjeda, koji su svi neobrađeni i napušteni, i to zbog velikog straha od Turaka i Morlaka, koji su u zadnje vrijeme došli stanovati u kraj gospodina Turčina. Svi siromašni podanici prisiljeni napuštaju svoje kuće i posjed mnogi su već pošli i stalno idu da se nastane u drugim krajevima, a dijelom i u mjestu istoga gospodina Turčina, i to zbog toga da na vječna vremena ne budu robovi zajedno sa svojom porodicom.« 42 U to su vrijeme već u turskim rukama Ostrovica, Korlatović, Benković, Perušić, Karin, Obrovac, Kličevac. 38
Commissiones et relationes venetae, ed. S. Ljubić, JAZU, Zagreb, I, 1876, 4. Ibid. 193. Ibid. 193. «42 Ibid. 39. Ibid. II, 1877, 42. 39
40
587
f
U svom daljnjem izlaganju govori Viktor Barbadigo o važnosti grada Zadra, i o čuvanju njegovih granica, jer »se vidi da svakoga dana rastu i postaju sve veće snage gospodina Turčina na ovim granicama, i medu ostalim ponovo su došli pod njegovu vlast svi Merlaci, koji su od onih Turaka bili progonjeni . . ,«43 Prema ovome Viktor Barbadigo naziva Morlacima svo stanovništvo zadarskog daljeg teritorija, koje je prije dolaska Turaka na njemu nastavilo, bilo na kratko od Turaka oslobođeno, ili je ono ponovno od njih podvrgnuto. Šibenski knez Ivan Franje Sagrego govori o svojoj relaciji od 17 svibnja 1530 o »turskim Morlacima«.44 Vrlo je važna za naše pitanje relacija zadarskog kneza M. Antoni ja da Mule, koji je bio knez Zadra od god. 1540—1542. On u njoj kaže i ovo: »magnifik gospodin Alo j zi je Badoer uredio je da su sa turskog teritorija došli pod vlast Vaše Privedrosti možda 5000 Morlaka, koji su zbog sigurnosti bili prevezeni u Istru, gdje su prošle godine protjeram od klime, premalenih pašnjaka i nestašice vode, a kako su im Turci davali mnoge olakšice, oni su sa svojim obiteljima otišlM krenuli natrag u Tursku. Videći da iz toga nastaju dvije štete za Vašu Privedrost, jer je gubila toliko dobrih ljudi, koji su nam toliko trebali, a naši se neprijatelji njima služili, pa bi čak ovi isti kako su poznavali naš teritorij, dolazili svakog dana da našima nanose štete, odlučio sam s toga da ih zadržim svom svojom snagom i naredio sam, da se ne iskrcaju, dok ih se ne obavijesti, i ja sam sve jednog po jednog popisao i sa svakim napose govorio, opskrbio sam ih terenima, porazmjestio sam ih rastavljene po pojedinim selima, smjestio sam ih po 25 do 30 sigurno, i naredio da nesmiju otići iz mjesta u mjesto bez dozvole kneza, i neka pišu Vašoj Vedresti o toj stvari, a vi ste hvaleći ovaj postupak, njih oslobodili službe na galijama za toliko godina. To je doista bio spas onoga kraja, i velika dobrobit za Vašu Vedrost i za ove istarske Morlake. Do mog odlaska došlo ih je preko 1000, i svakog dana dolaze novi, jer 45 se vidi da se s njima tako dobro postupa.« U svom čuvenom »Itinerariju«, koji je napisao i podnio Senatu, Giovanni Battista Giustiniano 1553 godine, pisao je dosta o Morlacima. »Merlaci dovoze u Zadar žito, vunu, kordovane, vunene pokrivače (sdiiavine), med,- crveni vosak i sir. Zadrani im daju vunenu čohu, "šecerTulJe, vino, bijeli vosak i razne vrste mirodija, , ,« Zadarski je teritorij slabo nastanjen i ne može prehraniti stanovništvo. »Istrijanci i Morlaci koje je za vrijeme prošlog rata svojom lukavošću i sposobnošću presvijetli gospodin Alviž Badoer, koji je onda bio generalni providur u onoj provinciji, izveo iz turskog kraja da obraduju onaj kraj, i kako su oni na taj način na turskoj granici, prijete da će se vratiti pod 43
Ibid. 46. « Ibid. 149.
17* i 17«.
588
Turke, jer ih Turci nastoje pridobiti za sebe, pa ih čak i glade. Tamo su oni oslobođeni svakog podavanja, a Zadrani ih uvelike poštuju. Od zemljišta, koja obraduju daju gospodarima četvetinu prihoda, koji se dobiva od polja, koje seljaci s i j u . . . « Slično govori Giustiniano o Morlacima i u okolici Šibenika: »Trgovinom se u gradu bavi nekoliko osoba, jer nema više od petnaest trgovaca, ali ih ima mnogo koji prave kakav mali trgovački posao. Međutim je trgovina i promet uopće, koji postoji između ovih u Šibeniku sa Morlacima turskim podanicima velik, koristan i potreban. On je velik, jer iznosi više od pedeset tisuća dukata na godinu, koristan je, jer on pomaže i državnoj i privatnoj potrebi, on je potreban, jer kad bi se taj promet ukinuo, Šibenik ne samo da bi od toga uvelike trpio, nego bi to bila njegova potpuna propast, jer kada ne bi Morlaci donosili živežnih namirnica u Šibenik, kao što je sir, meso, žito, med, vuna, vunene pokrivače, vosak i mnogo drugih stvari, ne bi Šibenčani imali odakle se opskrbljivati. Iz Šibenika pak ovi Morlaci izvoze ulje, mirodije, vino, čohe, bakar, bijeli vosak, šećer i mnoge druge stvari.46 Govoreći o Šibeniku Giovanni Battista Giustiniano kaže i ovo: »Način odijevanja, govor i ponašanje ovih Šibenčana sve je po slavenskom običaju, ali ispada da gotovo svi vladaju i talijanskim jezikom (lingua franca47), a poneki plemić odijeva se na talijanski način, ali ti su rijetki. Žene sve se odijevaju na slavenski način i gotovo nijedna ne zna govoriti talijanski. Giustiniano kaže kako poneki put dolaze u grad 500 do 600 Morlaka i kako je to opasno da ne bi došlo do tučnjava. Međutim nema nikakve sumnje da ovi Morlaci govore istim jezikom kao i Šibenčani i da u tom pogledu između njih nema razlike, ali Šibenčani ih smatraju drukčijima od sebe. Giustiniano nas u ovoj svojoj relaciji i pobliže upoznaje s granicama »Morlakije«, kada govori o šibenskom teritoriju. »Teritorij ovoga grada (Šibenika, op. pisca) je dug 25 milja i isto toliko širok, računajući obalu, otoke i kopno, ali je teritorij kopna dug 25 milja, ali malo širok, jer je na mjestima njegova širina 2, 3, 4, 5 i 6 milja; i graniči na istoku * sa Morlakijom, na zapadu obalom, na sjeverozapadu sa teritorijem 48 Turčina, tj. prema Vrani, a jugoistoku sa teritorijem Trogira:« Prema tome postoji u ovo vrijeme i jedan određeni teritorij koji Mlečani nazivaju Morlakija. Giustiniano govori dalje kako je u doba ugarsko-hrvatskih kraljeva Šibenik gospodovao sa 300 sela, a sada ih ima svega zajedno 45, od kojih samo 15 nešto više nastanjenih, većinom na obali. »Ostali teritorij je obrađivan dijelom od Šibenčana a dijelom 48 47
Ibid. 198.
»Lingua franca« naziva se mletački dijalekt talijanskog jezika uz primjese u Dalmaciji hrvatskih, a u Grčkoj, koja je bila pod mletačkim gospodstvom, grčkih riječi. Taj"se JeHR upotrebljavao po svim gradovima i gradićima ne samo mletačkog Levanta nego je i služio za sporazumijevanje po cijelom Levantu. 48 Commissiones et relationes venetae, JAZU, Zagreb, II, 1877., 205.
589
od Morlaka. . . Žito koje rodi na teritoriju nije dovoljno za prehranu cijelog kraja, osim za šest mjeseci na godinu, pa čak i manje, ali ga kroz cijelu godinu imaju od Morlaka koji im dostavljaju žito i drugo, kako 49 to čini cijela ona pokrajina«. Isti Giustiniano u istoj relaciji govoreći i o Trogiru iznosi od kolike su važnosti za Trogir Merlaci u njegovoj okolici. »Trgovina ovoga grada je mala i od neznatne važnosti — piše Giustininiano — pa kad ne bi ponekad došli u nj Merlaci sa svojim karavanama i sa svojom robom, živjeli bi zlo kako je u ostaloj Dalmaciji, tako da su Morlaci njihov život, pogodnost i beneficij one procinvije. Ne bi bilo moguće, da bi dalmatinski gradovi mogli opstati bez trgovanja sa Morlacima. * To je potrebno i za trgovinu i za to što obraduju teritorije Dalmatinaca, jer nema dovoljno zemljoradnika. Istina je, da spomenuti Morlaci, koji su turski podanici, a obraduju mletačka zemljišta, plaćaju malo za iskorišćavanje zemlje, koje oni obrađuju, i ne davaju gospodarima »prav« (ugovoreni najamnički dio) i ono što trebaju sa zemlje. Ali se njih nemože prisiliti tako lako da plaćaju zbog raznih okolnosti. . . Ovaj teritorij, koji nastavaju Morlaci, za koje zemljište plaćaju teratik, je u jurisdikciji i vlasnosti Trogira, prema zapadu. To je kraj velik oko 12 milja, sav u brdima i dolinama, koje oni zasijavaju u najvećem dijelu, i rada vrlo lijepom pšenicom i u lijepoj količini.«50 Prema tome i zalede Trogira naseljeno je Morlacima kao i ono t Šibenika, i Trogirani smatraju te Morlake drugim narodom nego su oni sami. I granice Trogira opisuje Giustiniano, pa kaže, da su trogirskom teritoriju na istoku Morlaci, na jugu splitski teritorij, na zapadu morska 51 obala, a na sjeverozapadu teritorij Šibenika. Isti Giustiniano, kad govori o trgovini Splita sa njegovim zaleđem * govori o »Morlacima i turskim podanicima«, koji sa Splitom trguju, i o onome što oni uvoze i izvoze.52 Govoreć o otoku Braču kaže Giustiniano: »Ovaj otok nije napadan * ni od Uskoka ni od Turaka, jer nema blizu ni dobrog ni zloga, pošto ga sa svih strana plače more. Istina je da u svako doba i svakog časa, njegovi stanovnici mogu biti napadnuti od Morlaka, koji su malo od njih udaljeni, i mogli bi biti iznenada odvedeni, pokradeni i pobijeni, jer na spomenutom otoku nema nijednog mjesta, koje bi bilo okruženo bedemima, u koje bi se mogli spasiti.«53 49 50 51 52 53
590
Ibid. 206.
Ibid. Ibid. Ibid. Ibid.
208 i 209. 210. 215 i 216. 219.
U nastavku svoga izvještaja govori Giustiniano i o Baru, i kaže * kako bi Barani živjeli vrlo smireno, kad ih ne bi napadali, krali i zlostavljali njihovi najljući neprijatelji Morlaci, koji »nastavaju polovinu nizine i brdo Volovicu«.54 Giustiniano, koji svoj itinerar svršava sa sjevernim dijelom Dalmacije, govoreći o Ninu govori i o Morlacima, ali vrlo grubo. On kaže* da su sa sjeverne strane kanala brda Morlakije, koja se zovu lanac svijeta (Cattena Mundi), sa juga sva kamenita, ali na sjevernoj strani postoji blagi teren koji je pun šuma i na kojem se nalaze zeleni pašnjaci. ' »Svi se stanovnici zovu Morlaci, a oni imaju prije životinjski nego '• ljudski izgled, i oni se postave uz puteve, kradu i pljačkaju prolaznike, i smaraju da je uvelike pohvalno živjeti od pljačke. Živu od mlijeka ' i sira, jer je cijeli njihov imetak stoka. Oni su srpske vjere i heretičke, « i turski podanici. Nečisti su i zamazani, i stalno živu zajedno sa životinjama.. .55 Ovo je prvi put što sretamo Morlake srpske vjere, i to na Velebitu.» To je godine 1553, vrijeme kada je cijeli ovaj kraj pripadao Turskoj, i u velikoj mjeri nazadovao.56 Iz relacija AntonijaDjeda, koji je istovremeno sa Giustinijanom bio sindik i zajedno s njime obilazio Dalmaciju, vidi se, da ovi Morlaci nisu identični sa onim prijašnjim. On naime kaže, kada govori o otoku Rabu: »Otok je Rab slabo nastavan, prema onome kako je bio prije, i to otkako je Murlakija (la Murlacha) napuštena zbog provala Turaka, jer je u njoj prestala trgovina vunom, medom, voskom, žitom, stokom i drugim stvarima, koje su običavali donositi Morlaci i drugi svijet, koji je nastavao sve one planine .. ,«57 Sindik Antonio Diedo, koji nam je ovo zapisao, naziva stalno ovaj kraj Morlakijom (la Murlacha, odnosno Murlaca), pa čak mu označuje i prostiranje: »Murlaca, koja se nalazi od Senja do Obrovca u duljini* od stotinu milja obiluje drvom svake vrsti. . .«58 Isti sindik naziva Morlacima i stanovnike u zaleđu Šibenika. »Šibenska blagajna pobire svake godine 4640 dukata za sol više ili manje, f prema tome koliko je kupuju Morlaci. . .«59 Diedov kolega, sindik Giovanni Battista Giustiniano kaže za Šibenik to isto, da on uvelike trguje solju sa Morlacima, i da upravo ti Morlaci opskrbljuju ne samo Šibenik, nego i cijelu Dalmaciju živežnim namirnicama.60 54 55
Ibid. 234.
Ibid. 235 i 254. 56 Ibid. 257 i 258. " Ibid. III, 1880, 22. — Relatione del sindicato di Dalmatia nell'Eccellentissimo Senato per il magnifico meser Antonio Diedo. 58 Ibid. 23. 59 Ibid. 26. 80 Relatione del sindicato della provincia di Dalmatia et Albania havuta nell'eccelcntissimo collegio per il magnifico Giovanni Battista Giustiniano. — Ibid. Ili, 1880, 34.
591
ljima poznavao tadanje prilike na terenu. Nas zanima njegovo gledanje na tadašnji kliski sandžakat, unutar kojega su bili svi turski krajevi na granici prema mletačkom posjedu. Mi smo gore, prema tadanjim mletačkim izvorima zabilježili, kako je pred Turcima od god. 1500 pa dalje kršćanski živalj bježao na primorje, otoke pa čak i na susjedni Apeninski poluotok. Tada je (1572) bilo prošlo već sedamdeset godina od god. 1500. Turci su na puste njive i opustjela sela dovodili novu radnu snagu koja će im obrađivati polja, pasti stoku i prehranjivati stanovništvo. Tako je u ovo vrijeme cijeli taj teritorij ponovno naseljen stanovništvom koje Mlečani nazivaju Morlacima, mada to nisu bili oni isti kao prije nego su dovedeni sa istoka, a neki čak iz dalekih krajeva. U svojoj relaciji podnesenoj mletačkom kolegiju god. 1572. generalni providur Dalmacije i Albanije Foscarini opisuje susjedne turske krajeve. Dakle u doba dok rat između Venecije i Turske još uvijek traje. Na tom teritoriju vidi on samo dvije vrste stanovništva — Turke u l manjini i kršćane u većini. Kršćane on naziva bez razlike Morlaci, i -f~ J dodaje« ovi sujtócanjkj,narpdi,sr,pske vjere.«.70 U nastavìcu svojelrelacije Giacomo Foscarini opisuje teško i bijedno stanje Morlaka pod Turcima i kaže da bi oni bili spremni prihvatiti mletačku vlast kad bi im se prilika pružila. Foscarini u svojoj relaciji govori mnogo o Morlacima i njihovim sposobnostima, i o mogućnostima, kako bi ih se moglo pridobiti.71 I veliki Sebastian Venier, generalni kapetan mora i zapovjednik mletačke flote kod Lepanta god. 1571, imao je prilike da u svojoj relaciji govori o Morlacima u okolici Boke kotorske, i oštro ih razlikuje od Turaka. I jedni i drugi napadaju mletački teritorij oko Kotora.72 Suvišno bi bilo da dalje navodim spominjanja Morlaka od pojedinih mletačkih reprezentanata u dalmatinskim gradovima i komunama. Uvijek je isto: mletački knezovi, providuri, generalni providuri, sindici i si. nazivaju Morlacima svo stanovništvo kršćanske vjere u Turskoj, za cijelo vrijeme od kako su Turci osvojili god. 1500 velik dio hrvatskog teritorija, zapravo cijeli kraj uz mletački posjed. Kroz cijelo XVI stoljeće nazivaju Mlečani Hrvatima samo svoje vojnike plaćenike, koji govore hrvatskim jezikom, a Morlacima seljački narod u Turskoj, t. j. preko granice mletačkog posjeda, koja je granica išla negdje samo par kilometara od mora, a od ušća Žrnovnice do Neretve sve do morske obale. Slično je bilo i u Boki kotorskoj. Iznositi pojedine slučajeve, u kojima se na taj način Morlaci spominju bilo bi isuviše dugo i suvišno, i one, koje to zanima upućujem na dva sveska relacija mletačkih upravljača u Dalmaciji, koje sam publi70
»Sono questi popoli christiani di fede serviana« — Ibid. IV, 1964., 44. Foscarini, Relatione di me Giacomo Foscarini nell'eccelentissimo Senato delle cose da me operate et osseruate nel gouerno di proueditor generai in Dalmatia, Ibid. IV,72 1964, 46. Relacija Sebastiana Veniera. Ibid. 83. 71
594
cirao u »Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium« JAZU sv. 47 i 48, i koji se nalaze popisani u indeksima imena sporne-j nutih publikacija pod riječju »Morlaci«, odnosno »Vlasi«.73 > Međutim u ovim izvještajima ima i tako dragocjenih podataka o Morlacima,da neke od njih treba navesti i ovdje. Nikola Donado generalni providur mora na Jadranu i u Dalmaciji u svojoj relaciji, koju je pročitao u Senatu 2 prosinca 1599. ima i ovu rečenicu: »Gotovo su svi Uskoci turski podanici morlačke narodnosti, -f" nezadovoljan svijet, koji nemogući podnositi tursko gospodstvo, a i kao oni koji ne vole raditi, rado idu u pljačku, kako je to običaj onoga naroda, koji naziva upravo Tit Livije »gentes Illyriorum latrociniis maritimis infames«; jer je još od onih vremena bilo ovo more od toga svijeta držano u nemiru i napadano, a ovi ne smatraju grijehom kradu, ma da inače naizgled žive pobožno, ispovijedajući se i pričešćujući. . ,«74 U istoj relaciji generalni providur Donado govoreći o Hrvatima, svojim vojnicima plaćenicima, kaže: »Hrvati su dobar svijet (misli dobar;-*za vojnu službu, o. p.), čak odlični puškari, jer su uvijek bili s puškom! uza se, a naročito oni iz okolice, ali su i oni »gentes Illyriorum«.75 Generalni providur Donado je u ovim svojim navodima za naše pitanje vrlo značajan. On za Uskoke kaže, da su bili gotovo svi prije turski podanici, morlačke narodnosti, potomci Ilira, a mi vrlo dobro znamo, da su oni govorili hrvatski, kada ih u Senju nalazimo. Isti Donado kaže za svoje vojnike Hrvate iz okolice Zadra da su, po narod* nosti Iliri.76 On i na drugom mjestu svoje relacije to potvrđuje, kada * * kaže da je vojnicima Hrvatima u njegovoj vojsci u okolici Zadra * moguće živjeti sa malom plaćom, jer se nalaze kod svoje kuće.77 Iz ovoga je jasno, da vojnici Hrvati, koji se kao plaćenici nalaze u mletačkim posadama, većinom kao konjanici, ili na oružanim galijama, J nisu samo Hrvati iz hrvatskih krajeva na Primorju od Rijeke do Maslinice, nego i iz okolice Zadra, odnosno drugih gradova. Iznoseći jednu ispravu iz godine 1362. Nikole Zecha, bana Dalmacije i Hrvatske, kojom ovaj odgovara Trogiranima, koji su od njega tražili da potjera Morlake koji su bili prodrli sa njegovog na trogirski teritorij, povjesničar Ivan Lucius u svojoj knjizi »Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau« kaže da treba protumačiti »koja je to vrsta svijeta«, tj. Morlaci. »U ovo se vrijeme (god. 1362) — kaže Lucius, koji piše svoju knjigu g godine 1673, dakle 300 godina kasnije — nazivali Vlahi, ili Morlaci, |» pastiri na planinama, koje dijele Bosnu od Hrvatske. Prilikom zagos73 Commissiones et relationes venetae — (Mletačka uputstva i izvještaji) sv. IV Li"~\ od 1572 do 1590 godine, MSHSM 47, Zagreb JAZU, 1964 str. 482 sv. V od 1591— Cp^ —1600 g. MSHSM 48, JAZU, Zagreb 1966, str. 322 pod riječju »Vlasi«. 74 Ibid. V., 1966., 279. 75 Ibid 285. 78 Ibid. 279. 77 Ibid. 290.
595
podovanja Bosnom od strane banova Pavla i Mladena, bilo im je dozvoljeno da se spuste zimi u doline, koje graniče sa teritorijima primorskih gradova. Kako su se oni, dok su ti gradovi bili u rukama Mlečana, ustručavali prodirati na njihov teritorij, tako su kasnije, kada su Šubići ponovo stekli svoju vlast nad tim gradovima, počeli prodirati i u granice svih gradova. Trogirani su zatražili od bana da to spriječi i na to je sklopljen ugovor između njih i bana, koji je zabranjivao Morlacima, da poslije idućeg Jurjevog dana, prelaze granice trogirskog teritorija, i tu pasu svoja stada«.78 Lucius dakle točno ubicira gdje su Vlasi odnosno Merlaci živjeli 300 godina prije njegovog pisanja, odnosno oko 170 godina prije turske najezde na hrvatski teritorij. Iz pisanja Luciusa vidi se kako on za ono vrijeme oštro luči Morlake od ostalih stanovnika Hrvatske. Međutim u vrijeme, u kojemu on piše te razlike Mlečani ne poznaju. Međutim ni Lucius ne razlikuje Vlahe svoga vremena od Hrvata. To se vidi iz njegova pisanja u knjizi V. njegova djela »De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex«, gdje na str. 242 amsterdamskog izdanja kaže: »Bano igitu£^ircumvicinps_ Croatos, qui nunc Vlahi jcttamjtur. ..« Za vrijeme dugog trajanja ovoga rata (1645—1670) bilo je na cijeloj tursko-mletačkoj granici naročito prvih desetak godina stalnih sukoba, prodiranja sa jednog teritorija na drugi, većih i manjih bitaka, osvajanja, ali i poraza. Sačuvao nam se je jedan izvještaj o pohodu mletačke vojske pod vrhovnim zapovjedništvom generalnog providura Delfina (Dolfin), a pod neposrednim vodstvom generala kavalerije Benzona na Knin, koji je svršio porazom mletačke vojske pod Kninom i teškim povlačenjem na mletački teritorij, godine 1654,79 U ovom se izvještaju mnogo spominju Merlaci, koje Mlečani nalaze na turskom teritoriju i koji obećavaju Mlečanima da su spremni na svaki podvig. U ovom se izvještaju, koji je napisan i štampan kao rukopis iste godine ne razlikuju Merlaci jedni od drugih, ali se od njih razlikuju »seljaci« (vilici), iz čega zaključujemo, da su to seljaci sa mletačkog teritorija. Kad naime izvjestilac govori o četama, koje su spremne za pohod kaže da ima: »Morlaka 1900, unutar kojih 300 konjanika, seljaka 1140«.80 Poslije dvadeset godina rata došlo je (6. rujna 1669) do mira između Venecije i njenih saveznika s jedne i Turske s druge strane, koji je mir izgledao na prvi pogled za Veneciju u Dalmaciji povoljan, jer joj je ostavljao sve ono što je tokom rata bila osvojila, na bazi »uti possidetis«, ali, kad se je to načelo definitivno provelo, ostajao je Veneciji samo 78
Ivan Lucius, Memorie storiche di Tragurio ora detto Traù di Giovanni Lucio, in 78 Venetia, presso Stefano Curii MDCLXXIII, 279, 280. Lettera di raguaglio dell'impresa di Chnin tentata d mese di marzo 1654, štampano kao rukopis. U biblioteci G. Novak u Zagrebu. 80 O. c. 5.
596
Klis i još neka mjesta. Poljica su pripala opet Turskoj, a isto tako i Makarsko primorje, koji su se bili Veneciji dobrovoljno pokorili. Međutim nije Venecija nikada Turcima vratila ni Poljica ni Primorje. Dugotrajan je rat uvelike djelovao na stanovništvo, i ono koje je već stoljećima nastavalo sjeverozapadne krajeve Balkanskog poluotoka i na ono koje su poslije turskog osvajanja Turci tamo milom ili silom naselili. Mnogo je starog stanovništva ostalo pod Turcima, koje su oni trebali da im obrađuje polje i pase stoku. To stanovništvo nije bilo ravnopravno sa onima koji su prešli na muslimansku vjeru, ali se ipak našlo načina za sporazuman život. Katolike su nekako povezivali franjevci koji su bili vezani jedni uz druge, dok je pravoslavni živalj, koji se doselio u. f i neke krajjev[e_£0^slije,15JÌQ, daleko slabije bio vezan sa svojim popovima.^ , Ali su i jedni i drugi imali uvijek utjecaj na svoje vjernike. Franjevci su čak imali i svoje samostane, istina na skrajnjem zapadu, ali opet u turskom carstvu: u Visovcu, na otočiću u rijeci Krki, u Zaostrogu i Imoti na Makarskom primorju, u Makarskoj i Živogošću, dok su im Turci druge samostane u unutrašnjosti bili razorili, naročito za vrijeme Sulejmana II.81 Svo seosko stanovništvo od svojih granica pa do Dinare ukoliko nije bilo muslimansko, nazivaju Mlečani i dalje Morlaci. Ma da je sada to ^ stanovništvo govorilo^ jistimjiezikom, hrvatskim, uz varijante koje je ^ novonadošlo sobom donijelo, ono^e~jTTazlikovalo ne samo po vjeri, * nego i po običajima, pa i po nošnji. Prodor mletačke vojske za vrijeme kandijskog rata a napose godine 1654. duboko u unutrašnjost istočnih turskih krajeva sve do Knina, omogućio je Veneciji da uzbudi stanovništvo tih krajeva od granice svojeg posjeda u Dalmaciji do krajeva oko Knina i Drniša. Tamo je istina upravo pod Kninom u ožujku 1654. g. mletačka vojska bila od Turaka potučena. Ali su mletačke čete pomiješane sa domaćim stanovništvom i poslije toga držale u svojim rukama ključne pozicije u tom kraju. To domaće stanovništvo naziva u svojoj relaciji tadašnji generalni providur Lorenzo Dolfin, Morlacima. O njima kaže Dolfin ovo: »Kad su Morlaci prihvatili mletačku vlast bilo ih je 28 ili 30 tisuća, t zajedno sa njihovim porodicama. Ali u ovih devet godina (rat je kandijski započeo 1645, a relacija je pisana 1655) i kroz toliko nevolja koje su se dešavale, pa i u čestim kugama i konačno jer je velik broj njih poslan u Istru i u terrafermu, oni su spali na samih 9 do 10 tisuća, » od kojih je oko 2430 sposobno za oružje. Oni su hrabri i rado se odlučuju kad im se pruži prilika, da se bace na neprijatelja i da ga stalno gone i nanose mu štete. Ali pošto su obuzeti prkosom i pohlepom za plijenom i osjećaju se sigurnima, jer su se rodili na turskom teritoriju, oni su nemirni, spremni na pobunu i nesposobni da budu disciplinirani i da 81 Štipan Zlatović, Franovci države Presvetog Otkupitelja i hrvatski puk u Dal-, maciji, Zagreb 1888, 6, 16, 36, 37.
597
slušaju. Svojim napadima često ometaju turski teritorij i svojim prsima odbijaju bijes neprijateljskih napada i na taj način može se reći služe kao predziđe teritorijima Vaše Privedrosti. . .«82 Venecija, a s njom i sve dalmatinske komune na kopnu (Zadar, Šibenik, Trogir Split) vratile su se poslije mira god. 1669.) gotovo posvuda na staru granicu prema Turskoj, jedino je Split uvelike odahnuo time, što je Klis pripao Veneciji, a Poljica, koja su bila službeno vraćena Turskoj, nisu u sporazumu sa Venecijom, prelazila pod tursku vlast. Daleko je više djelovao na pomicanje stanovništva i na njegov priliv nov rat, koji je između Venecije i Turske izbio godine 1684. i trajao sve do 1699., tzv. Mjjirjejskijat. Još prije nego je rat između Venecije i Turske objavljen, *a on je već od 1683. bjesnio između Turske i Habsburgovaca, u listopadu god. 1683 dalmatinski Hrvati, zajedno sa pobunjenim Ličanima napadoše na Turke i oduzeše im Obrovac, Plavno, Ostrovicu, Benkovac, Drniš i Skradin. Turci su držali Knin i Sinj. Kada je rat objavljen, mletačka je vojska snažno poduprta od domaćih ljudi, prodirala sve više na turski teritorij: 25. rujna 1686 osvojen je Sinj, a 30. rujna Hercegnovi, god. 1688. osvojiše Mlečani Knin i Vrliku, a godine 1689. pade Vrgorac, god. 1694. Čitluk, Zažablje, Popovo, Klobuk.83 Mirom u Karlovcima 26. siječnja 1699. god., koji je Venecija potpisala 7. veljače iste godine, sve je ono, što je Venecija osvojila na sjeveru njoj ostalo, ali je morala vratiti Turskoj krajeve u zaleđu Dubrovnika, koji je ponovo dobio Tursku za neposrednog susjeda. U ratu god. 1714—1718, mletačka je vojska, sastavljena u prvom redu od dalmatinskih četa osvajala dalje, a i pojedine su čete sastavljene na vlastitu ruku upadale na turski teritorij. U miru u Požarevcu, 21. srpnja 1718. godine, dobila je Venecija novu graničnu liniju, koja je u konačnom provođenju išla od Kleka do Žabske gore, povrh Metko84 vića, Imotskog, Sinja, Vrlike i Knina. Na taj je način došao pod Veneciju sav onaj kraj, u kojemu su nastavali Merlaci, tj. seljaci koji su govorili hrvatskim jezikom i bili kršćani, po vjeri. Međutim su sada još više nego prije obuhvaćeni pod imenom Morlaka pripadnici različitih etničkih skupina, koje su Turci kao svoju radnu snagu na svojim zemljištima naselili, a oni sačuvali i svoje narječje i svoje običaje i svoju vjeru. Za vrijeme ovoga rata istaknuli su se mnogi Merlaci svojim podvizima, a neki napose, pa je Venecija sve njih po mogućnosti zemljištem nagradila, a neke naročito istakla. Ne čekajući odobrenje svoje vlade 82 Relazione di Dalmatia dell'Eccellentissimo signor Lorenzo Dolfin, providitor general di Dalmatia et Albania, Data nell'Eccellentissimo Senato nel suo ritorno in patria — atione del signor Collini segretario. U zbirci G. Novak, fol. 24 v. 25 r. Relacija je suvremeni prijepis ali nije datirana. Međutim prema sadržaju ona je Catana u mletačkom senatu g. 1655. f-M « G. Novak, Prošlost Dalmacije, Zagreb, II, 1944, 230 i 231. 84 Ibid. 234.
598
a l
generalni je providur Dolfin (1693—1697) podijelio privremeno zemljišta svima, koji su sudjelovali u borbama s Turcima, uz uslov da desetinu prihoda davaju državi. Mnogi su od vođa Morlaka dobili titule »kolunel« (colonello), neki »conte« (plemić), neki »kavaljer« (caualier), tj. »vitez«, pa se unutar Vlaha stvarala neka vrst plemstva, pa čak i feudalaca, čija su od vlade darovana imanja nazivana »feudi«. Taj Danici Dolfin, bio je prije toga izvanredni kapetan mora, i kao takav odlično poznavao dalmatinsku obalu i probleme koji su u to ratno vrijeme u njoj postojali. On je za vrijeme svoje službe u Dalmaciji mnogo posla imao sa Morlacima, i izgleda da je on svo seosko stanovništvo izvan najuže okolice grada smatrao Morlacima. Međutim on kod Morlaka spominje posebni njihov skup (il corpo de Morlacchi), »koji se u gornjim provincijama nazivaju hajducima«. On navodi i broj tih hajduka, i kaže da ih ima oko 30.000 sposobnih za oružje. Dolfin ih opisuje kao odlične ratnike, i njima je oduševljen. Međutim on nije zabilježio gdje oni nastavaju.85 Generalni providur Dalmacije i Albanije Alessandro Molin kaže da se Merlaci dijele u Morlake nove i stare, ali su istog porijekla i što se jezika tiče i što se tiče običaja.86 On nadalje govori u istoj relaciji o tome, kako je kraj Dalmacije, koji su Mlečani osvojili, ostao sasvim pust i da on nije našao na njemu ništa osim stanova za zvijeri. »Ovaj morlački svijet u svakom stoljeću strahovit, zaslužuje pažnju Presjajnoga Senata, jer je ne samo stalna i hrabra obrana granice, nego i srž one krvi, koja vrije u tijelu provincije. Ime Morlak znači seljak, i doista rađaju se uz plug, kojim vladaju isto onako kao sa 4» mačem, 87snažni tijelom, podnose nepravde vremena i položaja, ali ne i i ljudi.« Molin je nastojao da taj pusti kraj ponovo napuči, da skupi više porodica u jedno, kako bi se lakše mogli braniti i oni i granica. Pri tome je on htio nešto postići i u pogledu vjere. Ta bi trebala da bude jedna, »jer ista veza, koja sjedinjuje s bogom podanike, skuplja ih njihovom vladaru.« »Taj pomiješani svijet razdijeljen je u dva obreda, latinski i grčki, ali je to kod njih neka treća vrst tužne kvalitete, oni su naime tako slijepi u vjerovanju, da im daje ime kršćana samo to što nisu obrezani, oni su slijepi za svaku vrstu prave vjere.« Grčki se biskupi nalaze u turskom (odnosno u carskim) zemljama, i Molin je, kako kaže vješto uspio osloboditi njihove jurisdikcije one, koji su priznali mletačku vlast. Trebalo bi im dati posebnog biskupa. 85 Relatione di Danici Dolfin 4, ritornato di Proueditor in Dalmazia. — U Staatsbibliothek u Beču, Handschriftensammlung, Raccolta Foscarini CXLIX. N. 6245. 86 Relatione di Alessandro Molin, u rukopisnoj zbirci Staatsbibliothek u Beču, Raccolta Foscarini, God. 6245, 77. 87
ibid.
,':::..-.
599
Molin je prilično jasan: on popunja praznine stanovništva u pustim krajevima novim morlačkim elementom, koji ima dva obreda, grčki i latinski. Međutim nije to nikakova izrađena vjera, koju oni imadu, jer je ta vjera isuviše protkana kojekakvim sujevjerjem i sličnim. Govoreći ponovo u istoj relaciji o Morlacima on ih oštro dijeli od starih mletačkih podanika i kaže, da je prerano da se s njima jednako postupa kao sa starim podanicima, jer »još uvijek dišu više razuzdano nego slobodno«. Nije moguće naglo preobraziti ljude, koji su prešli pod novog vladara, i to jednim nasilnim načinom, i potrebno je postupati staloženo i smireno, a naročito blago, ali i oštro, kad ustreba.88 Molin iznosi kao primjer dobrog postupanja prema Morlacima ono što se "~f učinilo u Herceg Novom. Potrebno je prepustiti ih pravilima njihovih liga, koji su sami po sebi strogi, ali ih vrše oni sami.89 Kako vidimo i Molin naziva stanovnike okolice Herceg Novoga Morlacima, u svojoj relaciji iz 1692. godine, k~ako su ih nazivali Mlečani uvijek prije. Nasljednik Dolfinov na dužnosti generalnog providura Dalmacije i Albanije A. Mocenigo, god. 1697. dočekao je na tom položaju mir god. 1699. U svojoj tada podnesenoj relaciji Senatu,90 Mocenigo govori mnogo o Morlacima, za koje kaže da ih je dok je rat trajao bilo više, koji su priznavali mletačku vlast, jer su Turci, koji su se bili povukli preko gora, napuštali svoje posjede, a ove su onda uzimali Merlaci. Kad je međutim došlo do mira, vratili su se Turci do granične linije, koja im je određena, i neki su Merlaci prešli u Tursku, a neki u Liku. Mocenigo naziva Morlake »novim« podanicima, i kaže za njih da su »ponosan narod, ali ne i sasvim neukrotiv, oni nemaju discipline, ali su sposobni da je prihvate, i ma koliko su navikli na divlju slobodu rata, poznaju i dužnost i poslušnost, što su pokazali u mnogo navrata .. .«91 /i, Smatramo, da smo dovoljno pokazali koga su Mlečani nazivali »Morii jP'ìacco«, a naši otočani i Primorci Vlahom. Naš povjesničar Ivan Lucius nastojao je pokazati porijeklo imena Vlah odnosno Morlak u svojoj »Povijesti kraljevstva Dalmacije i Hr~. vatske«, koja je izašla u Amsterdamu god. 1062.92 U knjizi VI, po(~| :glavlje V, koje nosi naslov »De Vlahis« Lucius nastoji obuhvatiti sve v Vlahe na Balkanskom poluotoku i u donjem Podunavlju, objasniti njihovo ime i porijeklo, kao i to da je talijanski naziv »Morlacco« porijeklom grčki, koji su riječ »Vlahi« koja je slavenska spojili sa svojom »Mauri«, tj. crni, u jednu riječ Moroulahi (Morovlahi), dakle crni Vlasi, koje su i Moldavsku nazivali Mauroulahia. »Dalmatinski su Vlasi, koje 88
Relatione Molin, u cit. arhivu u Beču, God. 6245, str. 86. Ista relacija, ista str. Relazione A. Mocenigo Proueditor General di Dalmazia et Albania —1697. U Staatsbilbliothek u Beču, Handschriftensammlung Raccolta Foscarini, God. 6245, 176. 91 A. Mocenigo, relaz, cit., 176 82 liannis Lucii Dalmatini De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami apud loannem Laen MDCLXVI, str. 281—286. 89
80
600
se ime prije god. 1300. ne spominje u dalmatinskim spomenicima kaže Lucius — nastavali nekoć bosanske planine, i oni su kad im je zavladao p l ban Dalmacije, Hrvatske i Bosne, Mladen, kao i njegovi vojnici, sišli u , , doline i pomiješali se sa Hrvatima i bilo im je dozvoljeno da obrađuju polja. Kad suQQse zatim umnožili oni su prodrli i na *polja primorskih i J ÌT gradova .. .«9A Poslije karlovačkog i požarevačkog mira, koji su proširili granice mletačke Dalmacije sve do današnje granice između Hrvatske, Velebita na jugu i Bosne i Hercegovine, Mlečani su nazivali Morlacima svo seosko stanovništvo u dalmatinskom zagorju, koje je do god. 1699. pripadalo Turskoj. Godine 1774. izašlo je u Veneciji Fortisovo djelo »Viaggio in Dalmazia«,94 u kojem je on detaljno i vanredno objektivno obradio Morlake (Vlahe), kojim imenom on naziva sve stanovnike dalmatinskog Zagorja, bez razlike, a kaže i to da oni pripadaju jednom narodu, koji je po srodstvu jezika i običaja isti od Jadranskog do Ledenog mora. On međutim želi govoriti samo o ovim Morlacima, koje je on posjetio i koje je upoznao. Fortisovo djelo je uostalom vrlo poznato, a izašlo je i u francuskom, njemačkom i engleskom prijevodu malo vremena iza talijanskog originala.95 Nezadovoljan nekim izvodima i navodima Fortisa, Ivan Lovrić i sam rodom iz sredine Morlačkog kraja, iz Sinja, nastojao je~]pobltrneke, po njegovom mišljenju netočne Fortisove navode. Pored toga on je doprinio mnogo iznoseći i svoja zapažanja. On sve dalmatinske Zagorce naziva Mortaci (Vlasi), bili oni katolici ili pravoslavni, svi oni govore »slavenskim« (hrvatskim) jezikom, »našim jezikom«, kako on to ističe u svom djelu »Osservazioni«96 Radeći god. 1921. u bečkom Staatsarhivu, pronašao sam jedan anonimni rukopis iz god. 1775/6, čiji je autor bio povjerenik carice Marije Terezije, poslan u Dalmaciju, za koju se je i sama carica i njezina vlada tada uvelike interesirala. Godine 1930. publicirao sam u »Narodnoj Starini« neke pasuse iz tog rukopisa pod naslovom »Jedan anonimni rukopis iz 1775/6 godine o dalmatinskim Zagorcima (Morlakima), morcima i Otočanima«.97 Cjelokupni rukopis objavio sam u »Starina Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti«, u knjigama 49, 50, 51, 52 i 53, pod raznim naslovima.98 Onaj dio rukopisa, koji se odnosi 93
Ibid. 281. * Alberto Fortis, Viaggio in Da'mazia, Venezia 1774. orti Vo a e en »e r ? ?' 7 S> Dalmatie, Tome premier, Berne 1778. . _ y- Lovrich, Osservazioni di Giovanni Lovrich sopra diversi pezzi del Viaggio in Ualmazia del signor abate Alberto Fortis con aggiunta della vita di Socivizca, In Venezia 1776. Prijevod na hrvatski jezik izdao Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti pod naslovom »Bilješke o putu po Dalmaciji opata "=£ l? rta Fortisa ' život Stanislava Sočivice, Zagreb 1948 — Preveo Mihovil Kombol. « Narodna Starina, Zagreb IX, 1930, 21. 8 Starine JAZU Zagreb 49, 1959, 5; 50, 1960, 461; 51, 1962, 61; 52, 1962, 5 i 53, 1966, 5. 9
601
na Dubrovnik publicirala je Maja Novak u Analima Historijskog instituta Jugoslavenske akademije u Dubrovniku, knjiga VI — VII (1957 — 59) i VII— IX (1960— 61)." Opisijući tadanje Morlake kaže Anonimus »Oni se odijevaju kao njihovi sunarodnjaci Hrvati . . .«10° Govoreći o njihovoj mržnji na Turke, koja da je nepremostiva, kaže »Isti je osjećaj kod Morlaka katoličkog obreda i protiv Morlaka grčkog obreda.«101 Za ovog su pisca i katolici i pravoslavni »Merlaci«, a samo ih vjera dijeli.« »Odnosni parohi ne izostaju da potiču ovo zlo raspoloženje, koje možda može jednoga dana u velike škoditi državi.«102 Ma da naša svrha nije da u ovome članku govorimo o životu i običajima Morlaka, nego samo o tome koga Mlečani smatraju Morlakom, smatramo, da trebamo upozoriti na to da je gotovo cijeli izvještaj anonimnog izvjestitelja, o kom govorimo, protkan u najširem smislu zapažanjima i da u tom nadvisuje već spomenute pisce, i treba ga iscrpno upotrijebiti, kada se bude pisalo djelo o Morlacima. Iz gore iznesenog vidimo koga su smatrali Morlakom (Vlahom) dalmatinski gradovi i hrvatski feudalci u srednjem vijeku, i kako se taj naziv tokom stoljeća uvelike proširio, pa čak izmijenio svoje značenje, napose u očima Mlečana, a i primorskih gradova pod Venecijom. Iz dokumenata srednjega vijeka očito je, da su Morlacima nazivane grupe stanovnika u unutrašnjosti, koje su se bavile stočarstvom, a tek ponešto malo, i to prolazno, zemljoradnjom. Kojim su jezikom ovi ljudi govorili, nismo mogli utvrditi, ali ih i hrvatski feudalci i stanovnici dalmatinskih gradova oštro razlikuju od hrvatskog nacionalnog elementa, koji u ovim krajevima stanuje, i koji se bavi zemljoradnjom, a stočarstvom samo ukoliko mu ono treba za domaću potrebu. ^Međutim su se tokom stoljeća mnogi Morlaci, pored stočarstva bavili i zemljoradnjom, i postali su kmetovi hrvatskih feudalaca, privezani uza zemlju. Istovremeno nazivlju Mlečani Morlacima i razne poljoprivredne radnike, koji uzimaju zemlju na obrađivanje za izvjesno vrijeme. Naziv Morlak počinje sve više da označuje seljake zemljoradnike i stočare. Poslije godine 1500. tj. poslije prodiranja Turaka prema dalmatinskim gradovima, koji se tada nalazili pod mletačkom vlašću, naziv Morlak vrijedi za svo stanovništvo, preko turske granice, koje se bavi zemljoradnjom i stočarstvom, i to vrijedi od Rijeke do Budve.
Pred Turcima bježali su u mletačku Dalmaciju mnogobrojni seljaci kršćani, i njihova su polja ostajala neobrađena. Tu prazninu ispunjuju Turci novini zemljoradničkim stanovništvom, koje dovode iz Bosne, a i iz drugih dijelova Balkana. Oni su većinom pravoslavne vjere, a dolaze među seljake katoličke vjere. Mlečani ih nazivaju jednim zajedničkim imenom Morlaci. Tako ih nazivaju i stranci, koji dolaze u te krajeve, poslije nego su ih Turci predali Veneciji. Šta više oni smatraju Morlacima i stanovnike većih mjesta, kao Knina, Sinja, Vrgorca.104 U XVIII stoljeću nazivaju se Morlacima i od Mlečana i od primoraca i otočana, a i od stranaca, svi stanovnici mletačke Dalmacije, koji ne stanuju na izričito primorskom pojasu. Poslije pada Venecije taj se naziv podržava i dalje, ali je razvitkom nacionalnih pokreta sve više nestajao, ili poprimao drugačija značenja od nekadašnjih.
88
Maja Novak, Dubrovnik u sedamdesetim godinama XVII stoljeća, Anali HIJAZU u Dubrovniku, Dubrovnik VI — VII, 267. Maja Novak, Organizacija vlasti i odnos crkve i države u Dubrovniku u XVIII stoljeću, Ibid. VIII— IX, 1962, 413. 100 G. Novak, Dalmacija godine 1776/6 gledana očima jednog suvremenika, Starine JAZU 49, 1959, 76. i«1 Ibid. 77. 102 Ibid.
602
102
M. Fortis, Voyage en Dalmatie, Tome L, Berne 1778, 76.
603
