MIRSAD KUNIĆ / USMENO PAMĆENJE I ZABORAV Krajiška epika i njeni junaci
Biblioteka »GRADINA« Knjiga 66.
IZDAVAČ:
Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj
ZA IZDAVAČA:
Amir Brka
REPRODUKCIJA NA NASLOVNICI:
Kazimir Maljevič: Crveno konjaništvo
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo
KUNIĆ, Mirsad
ISBN COBISS.BH-ID
DTP: Smart Tešanj
Štampa: Planjax Tešanj Tiraž: 300
Mirsad Kunić
USMENO PAMĆENJE I ZABORAV Krajiška epika i njeni junaci
Tešanj, 2012.
SADRŽAJ DIO PRVI UVODNA RAZMATRANJA ..........................................................................
O nazivima serhat, krajište, krajina i Krajina ................................... O povijesti Krajine i njezinim stvarnim junacima .............................. Mali heroji povijesti .......................................................................... Dva slučaja otmice ............................................................................ Upotreba epa i predaje u historiografiji............................................. EPSKI PJEVAČ............................................................................................
"Pjevači priča" u svjetlu dosadašnje nauke ....................................... Neke moguće mistifikacije ................................................................. KRAJIŠKI JUNACI ......................................................................................
Prikaz dosadašnjih radova ................................................................ Pokušaj sistematizacije dosadašnjih pristupa ...................................
9 9 12 14 18 21 25 28 37 40 41 49
DIO DRUGI MUSTAJ-BEG LIČKI ...................................................................................
U historijskim izvorima i epskim predajama ..................................... Čuvar pravnog poretka ..................................................................... Smrt junaka ....................................................................................... Avdine izvedbe .................................................................................. Great Old Man ..................................................................................
53 53 56 57 61 63
MUJO HRNJICA
......................................................................................... Od historije do predaje ...................................................................... Demistifikacija junaka ...................................................................... Mujo Đogu po mejdanu voda .............................................................
68 68 75 78
HALIL HRNJICA.........................................................................................
87 87 92 96
Miks predaje i povijesti ..................................................................... Vitez krajiške epike ............................................................................ Jedan kulturološki ekskurs.................................................................
BUDALINA TALE .......................................................................................
102 Povijesni autsajder ........................................................................... 102 Junak sa najviše imena ...................................................................... 110 Uvođenje elemenata igre ................................................................... 118
ALIJA ĐERZELEZ.......................................................................................
Bogatstvo epske predaje .................................................................... Pjesme .............................................................................................. Mitski junak....................................................................................... Alija Đerzelez među Krajišnicima ..................................................... Epski junak u "ženskoj pjesmi" ..........................................................
122 122 123 125 128 131
JOŠ NEKI JUNACI.......................................................................................
134 Bojičić Alija....................................................................................... 134 Dizdarević Meho ............................................................................... 137
TEMATSKA KLASIFIKACIJA I NARATOLOŠKA REDUKCIJA .........................
139 Tematska klasifikacija po Schmausu.................................................. 144 Dalja naratološka redukcija.............................................................. 147
DIO TREĆI ZAVRŠNA RAZMATRANJA .........................................................................
153 Vrijeme u krajiškoj epici .................................................................... 155 Prostor u krajiškoj epici .................................................................... 157 Intersubjektive relacije ..................................................................... 158
EPILOG................................................................................................... 161 DODATAK 1 - Abecedni popis svih pjesama ............................................... DODATAK 2 - Distribucija junaka po pjesmama i zbirkama ....................... DODATAK 3 - Abecedni popis i klasifikacija ostalih likova......................... DODATAK 4 - Junaci po zbirkama.............................................................. DODATAK 5 - Zbirke po junacima..............................................................
164 169 179 183 184
INDEX IMENA ...................................................................................... 185 LITERATURA ........................................................................................ 192
6
DIO PRVI
UVODNA RAZMATRANJA Usmeno epsko pjevanje nije nikakav u sebe zatvoreni depersonalizirani povijesno-kulturološki čin. Ono je, prije svega, čin živih ljudi koji su na ovaj način nemilosrdnom i često neželjenom povijesnom toku pridavali željeni ljudski smisao. Te žive ljude naziva se epskim pjevačima, usmenim pjesnicima ili tvorcima epskog diskursa. Svi proučavaoci usmene epske poezije (Hörmann, Marjanović, Krauss, Schmaus, Murko, Gesemann, Braun, Parry, Lord, Buturović i dr.) slažu se u tome da ni ti tvorci nisu nikakve od povijesti izolovane pojave. Naprotiv, i sami se mogu posmatrati kao produkti te i takve nemilosrdne i neželjene povijesti, s jedne strane, i te i takve milosrdne i željene velike tradicije, s druge strane. Kulturološkim se pristupom ovom naoko nezanimljivom segmentu može baciti ponešto svjetla i na glavni problem studije - na epske junake. Ako je epski pjevač za savremenu teoriju uglavnom nezanimljiv, lik zasigurno nije. Ponovno oživljavanje interesa teorije za kontekstom, pa i za onim povijesnim, nagnalo me je da u ovoj analizi krenem od povijesnih prototipskih realizacija, što je bilo glavnim metodom bezmalo cijelo jedno stoljeće. Drugi - zanimljiviji, valjda!? - dio bavit će se tipologijom likova (Braun), zatim njihovom strukturalističkom (Parry, Lord i Čolaković), naratološkom (Schmaus, Braun i Lord) i karnevalskom (Bahtin) dimenzijom, te nekim teorijskim aspektima problema, kao što su problem likova sa granice (Zanini), semiotika lika itd. U mjeri u kojoj to bude potrebno bavit ću se još nekim aspektima ovog problema. O nazivima serhat, krajište, krajina i Krajina Još od samih početaka osmanskoga osvajanja Bosna je bila krajište ili krajina. 1 U nazivu prve osvojene i administrativno ustrojene jedinice bila je riječ krajište. Krajište ili serhat bilo je istureno područje Osmanske carevine pogodno za dalja osvajanja i ono će takvim ostati sve do 1583. godine, kada iz ranga begluka prelazi u rang pašaluka. Tim činom područja uz zapadnu i sjevernu granicu postaju bosanskom krajinom, uz koju se permanentno vode pogranične borbe, mada Bosna u cjelini i dalje ostaje najisturenijom i krajnjom zemljom Osmanske carevine na zapadu. Od Karlovačkog mira 1699. godine Bosna postaje običnom osmanskom pokrajinom prepuštenom samoj sebi, od kada biva izložena stalnim napadima Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. 1 "Na zaposjednutom dijelu Bosne Osmanlije su, vjerovatno oko 1450, osnovale 'Bosansko krajište', kao svoju prvu upravnu jedinicu na bosanskom tlu." (Imamović 1997: 107)
9
Ibrahim Pečevi je u svojoj Historiji koristio naziv krajina, ili čak u množini krajine, misleći na pogranična područja Osmanskog carstva, i krajišnik - naziv za 2 3 stanovnika i borca sa krajine. Isti je slučaj i sa Salihom Muvekkitom i Mustafom Imamovićem.4 Do prelaska zajedničke imenica krajina u toponim Krajina moglo je doći sa potpisivanjem Karlovačkog mira 1699. godine i učvršćivanjem zapadne granice na mjestu gdje je ona i danas. Čvrsta nepromjenjiva granica omogućila je pojavu toponima stabilnog značenja. Dozu izvjesne nepreciznosti oko spomenutih naziva unose sami proučavaoci epike. Svi se slažu oko razlikovanja značenja imenica "krajina" i "Krajina", kao područja uz granicu i kao toponima koji se odnosi na to područje. Vremenom su se ta područja mijenjala i pomjerala i na jednu i na drugu stranu u zavisnosti prema ishodima bitaka na bojnome polju. Zabuna donekle nastaje pravljenjem prisvojnog pridjeva od datih imenica. Tako se gotovo ravnopravno i bez semantičkih i kontekstulnih razlika koriste čak tri prisvojna oblika: krajinski, krajiški i krajišnički. Poznato je da je Alois Shmaus koristio oblik "krajinski" kao oznaku za jedan od dva tipa muslimanske epike.5 Njegova sintagma "krajinska epika" ne odnosi se samo na prostor u kome je nastajala, niti samo na teme o kojima je pjevala, već, prije svega, na poetička obliježja po kojima se ta vrsta razlikuje od tzv. hercegovačkog tipa. Marjanovićevi nazivi Krajina i krajiški odnose se na područje u kojemu je on bilježio svoje "unđurske" i "ličke" pjesme.6 Drugi proučavaoci uglavnom koriste krajiški kao oblik koji se odnosi na Bosansku krajinu. Đenana Buturović koristi sva tri prisvojna pridjeva "krajinski", "krajiški" i "krajišnički", ali sa vidnom željom da ih semantički i funkcionalno razlikuje. Tako već na početku svoje obimne studije Bosanskomuslimanska usmena epika Buturovićka za Aliju Đerzeleza kaže da je prvi krajiški junak, odnosno junak Bosne koja je uvijek bila osmansko Krajište. Na drugom mjestu ona će upotrijebiti sva tri oblika - krajinska, krajiška i krajišnička epika - koji po sadržaju (tematski!) upućuju na razliku ovoga od ostalih dijelova bošnjačke epike. Za Buturovićku je sam pojam "krajiške epike" prilično općenit i amorfan, jer podjednako može da se odnosi na: 1) pjesme o krajiškim junacima nastale u zapadnoj Bosni, 2) pjesme o krajiškim junacima nastale u Hercegovini i Crnoj Gori, 3) pjesme o krajiškim junacima s 2 "Na krajinama su se neprestano vršili upadi, nije uopće manjkalo ove vrste plijena." (Pečevija 2000: 27) 3 "Nije daleko od pameti da sva ova priča potječe od hrabrih krajišnika, koji su znali nevjernički jezik." (Muvekkit 1999: 300) 4 "Mustaj-bega nije bilo među Krajišnicima pred Banjom Lukom, gdje su došli da traže isplatu svojih zaostalih dirluka i smaknuće defterdara koji je pokrao njihovu vojničku muku." (Imamović 1997: 263) 5 "Ali, treba, geografski i po obliku, razlikovati dva tipa muslimanske epike, kako su to pokazala Murkova istraživanja: tzv. hercegovački i tzv. krajinski tip." (Schmaus 1953: 95) 6 "Pjesme sam podijelio u dvije glavne skupine (cyclus): po mjestima i krajevima, gdje se događaji pjesama odigravaju, jer su to i sami pjevači i dobri znaoci ovih pjesama, kao g. Isa ef. Softić, tako rekli i odredili. U prvu, mnogo veću skupinu, idu pjesme ličke, kojih ima u nas oko 150. U drugu idu ungjurske (Hungaria, Ungjur, Ungjurska, Ungjurovina), kojih ima oko 40." (Marjanović 1898: XXXIV)
10
podtemama o hajducima. (Buturović 1992: 157) Sve tri varijante imaju tematsku konstantu "krajiški junaci", razlika je samo u mjestu nastanka pjesama. S obzirom da se i ostali proučavaoci epike slažu oko ovoga, neće biti zabune ako krajišku epiku odredim kao epiku koja pjeva o krajiškim junacima, bilo gdje da je nastajala. Držat ću se i onih značenja naziva "krajina" i "Krajina", koji se odnose na krajinu i Krajinu iz XVI i XVII stoljeća, a koje se uglavnom teritorijalno poklapaju sa današnjom Likom i Krbavom u Hrvatskoj, ali i na prostore koji se od Karlovačkog mira 1699. godine podudaraju sa tim nazivima - a to su prostori uz zapadnu, sjevernu i južnu granicu Bosne i Hercegovine i prostor današnje Bosanske krajine. U pjevačkoj tradiciji i stručnoj literaturi prisutan je još jedan naziv za krajišku epsku pjesmu - "krajišnica". Alois Schmaus navodi da su Salja Ugljanin i drugi pjevači u Sandžaku krajišnicama nazivali "prave epske pesme o muslimanskim junacima i njihovim kršćanskim protivnicima", za razliku od kraćih pjesama "o bajraktarima i o novijim borbama protiv Crnogoraca". (Schmaus 1979: 60) Zapravo je njihov originalan naziv bio "krejšnic", što se, prema Salji Ugljaninu, odnosi na pjesme koje se "tako zovu po Bosni i Hercegovini, jer se tamo 'u četi radilo'". (Schmaus 1979: 60) To što se "tamo u četi radilo" odnosi se na četovanje, omiljenu i dominantnu temu krajiške epske poezije. Isti naziv koriste i dvojica savremenih književnika iz Sandžaka i Crne Gore - Husein Bašić i Ćamil Sijarić. Bašić istupa sa zanimljivom tezom da je krajišnica "u najvećoj mjeri očuvala motive i sižeje priča i pjesama iz davnine, srednjeg vijeka i prije, do mitskih vremena", da je to pjesma sa "čestim predskazanjima i natprirodnim čudalestvima, vilama i vampirima koji pomažu ili odmažu epskim junacima". (Bašić 1997: 131) Ćamil Sijarić navodi po7 datak da se među pjesmama koje je sakupljao nalaze i četiri prave krajišnice. Iz naslova pjesama dâ se zaključiti da se, zapravo, radi o pjesmama koje pjevaju o krajiškim junacima. Zanimljivo je da Sijarić uz navedeni koristi i još jedan svoj naziv - hodalice. "Pjesme su 'hodalice' - i kratke lirske i duge epske - pa su i one koje je pjevao Avdo Međedović 'dohodale' iz Bosanske krajine, iz Like, iz graničnih mjesta sa Venecijom, Austrijom i Mađarskom ..." (Sijarić 1997: 215) Možda bi se na kraju, ako već nije na početku, moglo čisto jezički razmotriti pitanje prisutnog nazivlja. Nekako se samo od sebe nameće moguće rješenje: logično je da se od imenice krajina (ili Krajina) izvede prisvojni oblik krajinski, od imenice krajište - krajiški i od Krajišnik - krajišnički. Ovako se nazire i moguće semantičko nijansiranje naziva: krajinska epika bi se tako odnosila na epiku koja je nastajala u krajini (ili Krajini), krajiška na epiku koja bi se odnosila na cijelu Bosnu kao na osmansko Krajište a krajišnička - na epske pjesme koje pjevaju o junacima Krajišnicima. Prvi i drugi naziv podrazumijevaju veća ili manja teritorijalna ograničenja, kojima se izostavljaju epske pjesme iz Sandžaka i Crne Gore. Jedino naziv "krajišnička epika" pokriva i taj vrlo važan segment bošnjačke epike. U znanstvenoj se praksi, međutim, najviše koristi naziv "krajiška", podrazumijevajući sve 7 To su sljedeće pjesme: Đulić Ibrahim izbavlja brata Ahmeta (Ženidba Đulić Ahmeta) (988 stihova), Ženidba Čengić Ali-bega (766 stihova), Umer izbavlja Muja i Halila (1350 stihova) i Halil izbavlja sestru Ajku (555 stihova). (Sijarić 1997: 133)
11
ono što bi trebalo da označava naziv "krajišnička", dakle, pjesme o junacima Krajišnicima, o junacima sa krajine a ne Krajine. O povijesti Krajine i njezinim stvarnim junacima Od propasti srednjovjekovne bosanske države 1463. godine do izlaska osmanskih osvajača na obale rijeke Une proteći će puno vode njenim koritom. Praktično, više od stotinu godina osmanskim jedinicama je trebalo da započnu konačno osvajanje Bosanske krajine. Sve počinje 1576. godine Ferhad-begovim osvajanjem Bužima i Cazina, a 1577. Mutnika, Velike Kladuše, Pećigrada, Podzvizda i Zrina. Još čitavih petnaest godina trajat će opsada i konačno osvajanje Bihaća. Zauzećem Bihaća 1592. godine "zaokružena je teritorija Bosanskog ejaleta, koja je bila veća od one kojom je upravljao Tvrtko I". (Imamović 1997: 249) Inače je Bosna sve do 1583. bila običan begluk, od te godine postala pašaluk, a Ferhad-beg njen prvi paša. U sastav tog ejaleta ušle su i Krbava i Lika, područje u kojem su stolovali historijski preci Mustaj-bega Ličkog i koje je bilo mjestom radnje većine pjesama o 8 krajiškim junacima. Poslije Mohačke bitke 1526. i sjeverni dijelovi Hrvatske i Ugarska ulaze u sastav Carstva. To su krajevi u kojima se nalaze slavonski grad Kanjiža, pjesnički zavičaj Smailagić Mehe, zatim Budim, važno odredište bošnjačkih junaka, te Janok, u epskoj pjesmi sinonim neosvojive tvrđave. Janok je, za9 pravo, turski a Raab njemački naziv za mađarski grad Gyöer, koji se nalazi na rijeci Rabi. Zanimljiva je etimologija naziva Janok. Prvobitno se ta mala varošica na rijeci Raabi nazivala Đulvar, prema mađarskom Gyöer, da bi poslije artiljerijske ofanzive u kojoj je varošica spaljena, dobila ime Janok, što na turskom znači "spa10 ljena". Od trenutka sklapanja Žitvatoroškog ili Žitavskog mira 1606. godine, pa u narednih osamdeset godina, provodi se proces kolonizacije Like, Slavonije i Ugarske. "Tek nakon poraza Osmanlija pod Bečom 1683. Bošnjaci su morali napustiti prostore Ugarske, Slavonije i Hrvatske." (Imamović 1997: 258) Na drugoj strani, na bosanskome jugu, u pravcu Dalmacije i Mletačkoga mora, također su se vodile žestoke borbe za svaku utvrdu. Gazi Husrev-beg najprije 12. marta 1537. osvaja Klis i dobija odobrenje od sultana za izdvajanjem Klisa u poseban sandžak, a 1539. nalazi se na čelu bosanskih gazija koji osvajaju i Sinj. Iste godine su Mlečani cijelu Dalmaciju prepustili Osmanskoj carevini i sklopili mirovni ugovor plativši trista hiljada dukata na ime ratnih troškova. (Muvekkit 1999: 125) 8 "U historiji Latina Dragutina piše da su muslimani te godine (1528. - op. Mirsad Kunić) osvojili Udbinu (Udbina, Lika i Krbava, to su tri nahije između Bihaća i Zadra), Liku, Krbavu i Vranu." (Muvekkit 1999: 118) 9 Tako ga naziva Hamer u Historiji Osmanskog carstva. 10 Salih Muvekkit o tome dalje kaže: "Kada je sultan Sulejman Veličanstveni pošao na opsjedanje Beča (?) 935. godine (1528/29.) pošto se žitelji te tvrđave nisu pokorili, po sultanovom naređenju otvorena je topovska vatra i varoš je spaljena, pa je prozvana Janok (spaljena). Tada je to bila mala palanka, a tek poslije izgrađena je u utvrđeni grad. Njeno prvobitno ime je bilo Đulvar (?), a kasnije je iz navedenog razloga, prozvana Janok." (Muvekkit 1999: 195)
12
O zauzeću Zadra, za krajiške epske junake možda najvažnijeg grada na dalmatinskome primorju, Muvekkit bilježi jednu predaju: Kada je Ferhad-paša, kao valija bosanski došao sa vojskom Zadrani su se predali i zaključili mir te prepustili paši da odredi granicu. Ferhad-paša je stao na morskoj obali i bacio topuz koji je imao u ruci rekavši: 'Od mjesta gdje je topuz pao naovamo, naše je!', i tako je odredio granicu, pa su, na taj način, granični znaci postavljeni. (Muvekkit 1999: 304-305) Međutim, ovaj dio bosanske granice izdvaja se po nekoj vrsti stalnog sukoba između bosanskih graničara, sa jedne, i uskoka kao hrvatskih graničara, sa druge strane. Klis i Senj su bili glavna uskočka sjedišta, odakle su uskoci "uskakali" u Bosnu i "iz zasjede napadali trgovačke karavane, otimali i plijenili stoku i palili kule i čardake". (Imamović 1997: 243) Na moru su kao gusari djelovali protiv osmanskih brodova. Poslije velikih poraza 1526. Austrija prihvata uskoke kao carske najamnike i povjerava im odbranu Hrvatske krajine i Primorja. To je značilo da su Bošnjaci, "bez obzira na stanje mira između Austrije i Porte, silom prilika stalno bili u ratu sa uskocima i hajducima, koje su podržavali i plaćali Habsburgovci". (Imamović 1997: 243) Mira nije bilo ni poslije sklapanja Žitavskog mira 1606. Zbog straha od izazivanja većih sukoba sa Osmanlijama, Austrija 1618. protjeruje uskoke iz Senja, da bi se ovi potom naselili u Otočac na Lici i na Žumberačku goru kod Karlovca. Unatoč svemu, austrijske vlasti regrutiraju ih kao legalne pripadnike graničarske službe, sa čime njihovi ratni upadi preko bosanske granice ne prestaju. "Sa druge, osmanske strane granice - piše Imamović u svojoj Historiji - formirala se 'turska', odnosno Bosanska krajina, koju su teritorijalno činili krčko-lički, kliški i bihaćki sandžak." (Imamović 1997: 260) Za vrijeme trajanja Kandijskog rata od 1644. - 1669. godine pogranični sukobi se intenziviraju. Dio vlaškog stanovništva iz Bosne, na nagovor mletačkih vlasti, seli se u Dalmaciju i ulazi u sastav nove uskočke organizacije sa uporištima u Ravnim Kotarima i Makarskom primorju. Njih Mlečani nazivaju "Vlasima s mora", odnosno Morlacima (Moriachi), čime postaju "glavna mletačka oružana sila u borbi za Dalmaciju tokom Kandijskog rata". (Imamović 1997: 266) Tako Kandijski rat u Dalmaciji prerasta u trajan rat, u neku vrstu svakodnevnog četovanja, u kojem, sa uskočke strane, ginu historijski preci poznatih epskih junaka Petra i Ilije Smiljanića. Poslije još jednog bezuspješnog pohoda na Beč i teškog poraza od strane Austrije, Morlaci 1683. dižu ustanak u pograničnim oblastima Dalmacije i Bosne. Sa ovim ustankom počinje protjerivanje Bošnjaka i osmanske uprave iz Dalmacije, Like i Krbave. Istovremeno i na sjeveru Budim, Pečuh i Segedin prestaju biti važnim uporištima. Zajedno sa Dalmacijom, Likom i Krbavom Osmansko carstvo gubi Ugarsku i Slavoniju. Najduže se održala Udbina, sjedište Mustaj-bega Hurakalovića, jednog od historijskih predaka Mustaj-bega Ličkog, ali je i ona izgubljena u avgustu 1689. godine. U jednom sukobu kod Ravnog 1695. poginuo je čuveni uskočki harambaša Stojan Janković. 13
Neću se posebno baviti historijskom dimenzijom ovih hajdučko-uskočkih junaka,11 oni me interesiraju, prije svega, kao epski junaci. U bošnjačkoj epici hajduci su protivnici bošnjačkih junaka, ali protivnici koji po svome junaštvu i ugledu zaslužuju da se dostojno suprotstavljaju Muji, Halilu ili Tali, i koji, zbog toga, zaslužuju da uđu u pjesmu. Oni su onaj neophodni epski drugi bez kojega nema epskoga dokazivanja i epske slave. Sa ove strane bosanske granice bilo je mnogo velikih junaka, koji su se istakli u osvajačkim pohodima i doprinijeli veličanstvenoj moći i slavi Osmanskog carstva. Ti veliki heroji povijesti bili su manje zanimljivi za epsku pjesmu od nekih drugih, anonimnih, običnom čovjeku bliskih heroja. Tako su najveći bošnjački heroji u XVI stoljeću, neustrašive gazije i osvajači Jakub-paša i Husrev-beg, ostali izvan domašaja epskih pjevača, neopjevani, barem ne u onoj mjeri u kojoj su zaslužili da budu opjevani kao stvarni heroji. Mustafa Imamović će spomenuti i trećeg velikog heroja, bosanskog namjesnika Hasan-pašu Tiru, koji se posebno istakao u odbrani Budima, "čije junačke podvige iz rata po 'Unđurovini' slavi bošnjačka narodna epika", ali ipak mnogo manje nego podvige Muje i Halila Hrnjice. (Imamović 1997: 253) Tačno je da se povremeno opijevaju herojska djela trojice spomenutih heroja, ali nijedan od njih nije stekao epsku slavu Mustaj-bega Ličkog ili Muje Hrnjice. Ostaje donekle tajnom zašto je to tako, zašto samo lokalni i povijesno anonimni heroji imaju pravo na epsku slavu dostojnu najvećih junaka? Odgovor možda leži u činjenici da epski pjevači nisu povjesničari koji žele dosegnuti cjelinu, već samo usmeni pripovjedači koji iz svoje ograničene perspektive opjevavaju pojedinačne događaje i pojedine heroje. Još jednom se potvrđuje pravilo da povijest i pripovijest nisu isto: one se djelimično dodiruju, ne mogu jedna bez druge, ali - nisu isto. Bilo je pokušaja, napose u srpskoj epici, da se epski obrade važni historijski događaji i velike historijske ličnosti iz novije historije, ali bez vidnog uspjeha. To se naročito odnosi na pjesme o Prvom srpskom ustanku, ali je jednodušna ocjena da te pjesme nemaju umjetničku vrijednost prethodnih ciklusa. Mali heroji povijesti Jedna historijska ličnost, o kojoj pišu i Pečevija, i Muvekkit, i Bašagić i Imamović, mogla je poslužiti za oblikovanje lika Budaline Tale, možda čak Muje ili Halila Hrnjice. Radi se o osornom i junačnom Krajišniku i heroju Mohačke bitke (1526.) Adilu Tavici (kod Pečevije), ili Adulu Tuci (kod Bašagića) ili o Adultudži (kod Imamovića). Pečevija, na kojega se pozivaju i Muvekkit, i Bašagić i Imamović, svjedoči o velikoj neizvjesnosti i sultanovoj uznemirenosti uoči velikog boja. Sultan, stoga, naređuje da se "pozovu krajiški begovi i da se formira obavještajni centar". Ibrahim-paša prenosi naredbu bosanskom begler-begu Husrev-begu: "Vi 11 "Te godine (1689. - M. K.) je kršćanska raja nahije Neretve u zloj namjeri dovela četebašu Stojana Jankovića. Međutim, njihove nakane se nisu mogle ostvariti, pa su stoga spomenuti Stojan i neretvanski fratar sa oko četiri stotine porodica, pobjegli u kasabu Sinj u Dalmaciji." (Muvekkit 1999: 414)
14
ste krajiški begovi, naš sretni padišah vas želi upoznati. Eto ovo je Mohačko polje, a od neprijatelja još nema ni traga. Šta bi se moglo zaključiti?" (Pečevija 2000: 92) Husrev-beg na savjetovanje poziva stare iskusne ratnike "koji poznaju krajine" Kodžu Alajbega, Kara Osmana, Mehmeda Subašu, Adila Tavicu i Balaban ceribašu. Prvi se pojavio "stari junačina" po imenu Adil Tavica, "starac s oružjem na leđima, kacigom na glavi, posivjelim vunenim ogrtačem". (Pečevija 2000: 93) U Pečevijinu opisu veličinom i strašnim izgledom ističu se naročito brkovi, "koji su mu izvirivali ispod kacige" i koji su bili "kao strijela uperena na neprijatelja", što neodoljivo podsjeća na brkove Muje Hrnjice. Bašagićev opis starog krajiškog junaka je još detaljniji i, rekli bismo, još epskiji, više upotpunjen detaljima koji upućuju, osim na Muju, i na Budalinu Talu: "Težak kalpak na glavu natuko, međedinom pleća zaogrno, o onkašu koplje objesio, sto ličina svezo u terkije; obrve mu pale po očima, a brkovi kalpak promašili. Strah te hvata od tog starca." (Bašagić 1900: 28) Ukupno ponašanje i odgovor koji upućuje Gaziji još više ističu njegov krajišnički ratnički ponos: "Nije sada vakta razgovoru. Alajbeg me tebi otpremio, da ti kažem ovo, što ne znadeš: čarkadžije haber donesoše, da se dušman blizu primaknuo. Hajde beže, da redaš bajrake!" (Bašagić 1900: 28)12 Zatim je, krajnje nezainteresirano, okrenuo konja i otišao svojim putem.13 Kao što je poznato, najviše zahvaljujući krajišnicima, turska vojska je "za samo sahat i po bitke na Mohaču" riješila pitanje Hrvatske i Ugarske za sljedećih 180 godina. Krajiška hrabrost ne ide bez taktičkog lukavstva, bez "tertiba", a ni taktičko lukavstvo ne bi bilo moguće bez poznavanja jezika i običaja neprijatelja, kao što ni Tale Ličanin ne bi mogao izvoditi brojne izlete na protivničku teritoriju bez tog umijeća. U prilog tome Muvekkit donosi jednu zgodu: Neki kazuju da je vezir Husein-paša Nesuh-paša-zade bio vrlo vješt u pripremanju ratnih varki. Iz Budimskog sandžaka bijaše tu jedan alajbeg, koji je znao više neprijateljskih jezika. On je preobučen otišao među njih, kao uhoda. Paša pozove toga alajbega i potajno mu obeća hiljadu groša da on, na prevaru, skloni nevjerničku vojsku da ne dođe do borbe s njima. Taj alajbeg uzme još 12 Iako se Bašagić poziva na Muvekkita i dodaje da je i Muvekkit opis preuzeo od Pečevije, uvjerio sam se da se radi o izvjesnoj stilizaciji, proširenju opisa, sa željom da se istaknu herojskoratničke, odnosno epsko-junačke crte ovoga Krajišnika. 13 Imamović se u svojoj Historiji i sam zadržava na ovom detalju Mohačke bitke: "Na ratno vijeće sultan je pozvao Gazi Husrev-bega i veterane leteće konjice, kojima je on zapovijedao. Među njima bio je stari Bošnjak Adultudža (Adul Tuca) koji je samo rekao da nema boljeg savjeta, nego li udariti. Sultan je odobrio taj mudri savjet. Sutradan, na sabahu, sultan se pomolio: "Moj Bože, moć i snaga su u Tebe! Moj Bože, pomoć i zaštita su u Tebe! Pomozi Muhammedovu narodu!" ujutro je, 28. VIII 1526, Gazi Husrev-beg ponovno pozvao svoje potčinjene starješine: starog Alaj-bega, Kara Osman-bega, subašu Mehmeda, ceribašu Balabana te Adultudžu. Poruka je bila da ih sultan zove na vijeće. Stari akindžija Adultudža se pojavio kao i prethodni dan, onakav kakav je bio na maršu, s oklopom i šljemom, sa dugim brkom i obrijanom bradom. U trku je s konja dobacio Gazi Husrevbegu: "Nije sada vakta razgovoru", jer su čarkadžije već donijele haber da se "dušman blizu primaknuo". Nakon što mu je još doviknuo: "Hajde, beže, da redaš bajrake!" - Adultudža je udario konja mamuzama i galopom odjahao u pravcu prvih borbenih linija." (Imamović 1997: 238-239)
15
nekoliko ljudi, koji su također znali nevjernički jezik, oni se preobuku u njihova odijela i, nekako oko sutona, umiješaju se u njihov logor. Po noći nekoliko konja odvežu, pa ih natjeraju na njihov logor, povikavši na nevjerničkom jeziku: "Hej vi, evo vezir je napao, gotovi ste! Šta čekate?!" Dok je tako svaki sa svoje strane iz svega glasa dovikivao, nevjernici se razbježaše misleći da je istina. Nije daleko od pameti da sva ova priča potječe od hrabrih krajišnika, koji su znali nevjernički jezik. (Muvekkit 1999: 300-302) Svakako da su hrabri krajišnici mogli i morali znati "nevjernički jezik", u ovom slučaju mađarski, jer su prirodom svoje borbe bili upućeni na te prostore i jer su to zahtijevala pravila taktičkog nadmudrivanja. Za prekogranične pohode, četovanja, na dijelu granice / krajine prema Hrvatskoj nije im bilo neophodno poznavanje "nevjerničkog jezika", jer se sa obje strane govorilo istim jezikom, ali se zato nametalo obavezno poznavanje vjerskih i folklornih običaja protivnika, barem u onoj mjeri u kojoj ih je poznavao Tale Ličanin. Povijesnu istinu ne čine samo povijesne ličnosti i događaji, to je mnogo više istina određenog trenutka, realizam različitih kulturoloških detalja. Povijesna realnost Krajine jeste prije svega realnost svakodnevnih borbi, sitnih čarki, prekograničnih upada na tuđu teritoriju, pri čemu je glavni cilj bio uzimanje plijena i zarob14 ljavanje uglednijih članova radi mogućnosti razmjene. O zarobljavanju i trgovini robljem piše Pečevija: Na krajinama su se neprestano vršili upadi, nije uopće manjkalo ove vrste plijena. Svaki put bi zarobili po pet, 10, 40, 50 pa čak i više od stotinu zarobljenika. Trgovci robljem koji su čekali u hanovima odmah su preuzimali pristigle zarobljenike. Begovi su u to vrijeme odabirali zarobljenike i polovicu uzimali za sebe, od ostalih su spahije uzimali svakog trećeg. Nevjerničke ratnike, bilo da su pripadali katanama, hajducima, tvrđavskoj posadi ili drugim jedinicama begovi bi otkupljivali za 25 kuruša (dukata). Po ovoj cijeni se uzimalo i davalo (prodavalo) bilo da se zarobi stotinu, dvjesto ili koliko god nevjernika. Bilo je zabranjeno da u graničnim područjima zarobljava bilo ko osim begova. Sada je malo ljudi koji bi mogli shvatiti ovo stanje. Ponekad sam ovo objašnjavao novopristiglim janjičarima. Koliko god su se žalili da je ovo nepravedno, ovi su se trudili ako je moguće da nazad uzmu mladiće tanke poput pruta. Do hiljadite godine (1591-92.) ovako je bilo sa zarobljavanjem u graničnim krajevima. Kasnije, nakon pohoda na Ugarsku, pošto begovi više nisu imali rang vezira, ugled im je pao ne samo u graničnim oblastima nego i među nevjernicima i rajom. Sada, kada su naše gazije i raspoložene daju po jednog za14 "Prije Bečkog rata, kako svjedoči Evlija Čelebi, najveći broj graničara i pripadnika tvrđavskih posada po Ugarskoj, Slavoniji, Lici i Dalmaciji dolazio je iz Bosne. On bilježi da se "čak svi ratnici na krajini ejaleta Budima, Egre, Kanjiže i Bosne u svih sedam stotina i šezdeset pograničnih tvrđava regrutuju iz serhata Bosne. Oni dan-noć vode bojeve, čarkanja, ratove i bitke s neprijateljima na sve strane." (Imamović 1997: 305)
16
robljenika od deset begovima, i to izabiru ili ćoravog ili sakatog. Ovaj predak, ovaj zakon je uspostavio veliki vezir Kodža Sinan-paša. (Pečevija I 2000: 27) Scene zarobljavanja neprijateljskih vojnika, junaka, velikaša, lijepih i znamenitih djevojaka, gotovo su stalna mjesta krajiške epike. Ovo Pečevijino upozorenje, da poslije 1591. - 1592. po Kodža Sinan-pašinom zakonu granični begovi gube ugled u ovoj vrsti prekograničnog "privređivanja", kao da ne važi u epskoj pjesmi za Mustaj-bega Ličkog i njegove junake. Naime, po pravilu svi junaci sav plijen stavljaju na raspolaganje Mustaj-begu, koji on potom pravedno dijeli. Možda najdramatičniju i najvjerniju sliku života na granici, sagledanu kroz dinamiku stalnih pregovora oko razmjene zarobljenih ratnika, pružaju krajišnička pisma. "Isti epski duh te ista junačka atmosfera nadahnula je, po našem sudu, i krajišnička pisma i krajišničku epiku", (Nezirović 2004: 29) pojašnjava Muhamed Nezirović u predgovoru za najnovije izdanje ovih pisama.15 Ona, pisma, "predstavljaju stvarnosnu podlogu za likove i događaje iz one krajišničko-uskočke narodne epike koja se stvarala u XVII i XVIII stoljeću na dvije strane granice Bosanskog pašaluka", (Rizvić 1994: 48) zaključuje Muhsin Rizvić. To je ujedno i vrijeme kada su se pojavili i najveći bošnjački epski junaci Mustaj-beg i Mujo Hrnjica. Jednim dijelom svoga sadržaja ona su komplementarna sa epikom, jer odražavaju vrijeme nakon sukoba i bave se posljedicama sukoba, a sukobi i svakodnevne borbe su, opet, glavna tema epike. S druge strane, tema sužanjstva i razmjene zasužnjenih, zajedničke su teme i pisama i pjesama: A to su, također, karakteristični motivi narodne epike: sužanj u bošnjačkoj junačkoj pjesmi predstavlja veoma često sam zaplet radnje, ili, ako je kršćanski, čini njen završetak, već prema tipičnoj agonalnoj simultanosti naše narodne epike. (Rizvić 1994: 52) Sasvim u skladu sa sadržajem koji odgovara epskom načinu života, ne rijetko, zna se desiti da u pismu spontano zazvuči i epski deseterac,16 što upućuje na zaključak o isprepletenosti epske i životne zbilje. Istovremeno, ta pisma su sasvim neposredna, lična, emocionalna i subjektivna, nevažna za velike historijske priče a važna za pojedinca. Dok pisma nastaju kao posljedica neposrednog reagiranja na događaje, dotle junačka pjesma nastaje kada zbivanja počinju da blijede i udaljavaju se od mjesta događaja, kada ta ista zbivanja i zbog toga postanu tek epska građa "koja se svija i lijepi uz likove i dogodovštine već poznatih epskih junaka". (Rizvić 1994: 71) Ovom usputnom opaskom Rizvić kongenijalno pogađa u samu srž nastajanja epske pjesme i koja opaska jednim dijelom konvergira sa postavkama znamenite teorije formula Alberta B. Lorda. 15 Radi se o knjizi Krajišnička pisma, koja je izašla u sedmom kolu "Preporodove" edicije "Bošnjačka književnost u 100 knjiga". 16 U pismu Osman-bega Beširevića kostajničkom zapovjedniku Petru Kegleviću oko 1700. godine nailazimo na ovakve deseteračke fraze: "što mi pišeš zaradi Muice", ili "tere radiš da mene privariš" itd. (Rizvić 1994: 63-64)
17
Dva slučaja otmice Dva slučaja otmice, zapleti koji su ih pratili i posljedice koje su uslijedile, zaslužuju posebnu pažnju. U prvom se govori o otmici i prelasku na islam zagrebačkog kanonika Franje Filipovića. Godine 1572/73. kanonik Filipović je sakupio vojsku i krenuo na Bosnu. Kada je zauzeo tvrđavu Novi u pomoć Krajišnicima dolaze sandžak-beg Klisa Ferhad-beg i sandžak-beg Hercegovine Sinan-beg. U blizini tvrđave Ivanić porazili su neprijatelja i nanijeli mu velike gubitke. Bilo je dosta zarobljenih a među njima i izvjesni kanonik Frano Filipović. "Taj Frano je imao čast da primi islam, pa su mu dali ime Mehmed-beg. Postao je iskren vjernik. Mnogo je nevjernika uništio i postao njihov najveći neprijatelj. Još i danas ima u Bosni dosta begovskih potomaka iz ove obitelji." (Muvekkit 1999: 159) A najpoznatiji potomak prvog obraćenika na islam Mehmed-bega bio je njegov praunuk Jusuf-alajbeg, pravedan i hrabar Krajišnik, koji je poginuo 1688. godine. O njegovim podvizima piše Munib Maglajlić: Jusuf-alajbeg je živio ratujući i poginuo boreći se u skladu sa junačkim idealom svoga vremena. Njegov je životopis u punom smislu epski: brojni, pohodi, junački mejdani, opsjedanje i osvajanje tvrđava (ali i odbrana opsjednutih tvrđava), odlazak u taoce i munjevit bijeg, pad u zarobljeništvo i višegodišnje tamnovanje u tuđini a zatim zamjena za protivničkog sužnja i povratak na ratno poprište, pa opet pohodi, od svoje krajine do pod zidine dalekog Beča i napokon pogibija u jeku borbe, u dobro znanom krajištu. U rodu Filipovića, ni prije ni kasnije, nema tako blistave i sjajne ratničke karijere, kakva je bila Jusuf-alajbegova. (Maglajlić 1995: 23) Stoga je više nego sigurno da u epskoj pjesmi opjevana junaštva begova Filipovića uglavnom se odnose na junaštva alajbega Jusufa, da su sačuvala spomen na njegovu junačnu ličnost, odnosno, "u oblikovanju 'bega Filipovića' iz pjesme, svojim brojnim junačkim pothvatima Jusuf-alajbeg je učestvovao više od svih drugih Filipovića". (Maglajlić 1995: 23) Na drugom mjestu govori se o mogućoj tazbinskoj vezi između Jusuf-alajbega i ličko-udbinskog kapetana Mustafage Hurakalovića, za koga se tvrdi da je bio zet Jusufov. (Maglajlić 2004: 123; Immamović 1997: 261) Historičar Hamdija Kreševljaković, čije podatke koristi i Maglajlić, navodi da je taj Hurakalović bio zapravo "identičan s pjesmom proslavljenim Mustaj-begom Ličkim". Odranije su već poznate u zbilji epske pjesme rodbinske veze pojedinih krajiških junaka: Hurem-agu Kozlicu Hrnjice povremeno nazivaju daidžom, stari Kumalić je Mustaj-begov daidža itd. Ove veze možda imaju nekih tragova i u historijskoj zbilji, ali zasigurno, činjenica da Hrnjice povremeno oslovljavaju Talu daidžom, nema puno veze sa stvarnošću. Tako se gotovo na volšeban način vezuju ili dodiruju sudbine dvojice u historiji poznatih ratnika i epskih junaka, dajući krajišničkoj epici kvalitete jedne porodične hronike i stvarajući čvršće 18
unutrašnje veze među pojedinim likovima i pjesmama, koje veze, prema Schmausu, predstavljaju prijelaznu fazu u nastanku epa. Druga otmica odnosi se na hrvatskog velikaša Petra Jankovića, sina Gašpara Jankovića, karlovačkog kapetana.17 Njega su u junu 1637. godine, prilikom upada na bosansku teritoriju, zarobili bihaćki seljaci. Saznavši za važnost uhvaćenog sužnja krajišnici se dadnu u pravu jagmu za njim. O tome Bašagić piše: Krupljani ga otmu od bihaćkih seljaka i predadu svome Hajruddin agi, da ga dobro čuva. Kad čuju za to Bihćani zatraže Jankovića, da se njima uruči, pošto su ga zasužnjili njihovi seljaci. Sada ga Krupljani predadu za bolju sigurnost Ostrovičanima, da im ga sačuvaju, a ovi u dogovoru s agama cazinskim izruče ga kostajničkome kapetanu Omer agi. Po savjetu ostrovičkog dizdara Nusuh age odluče Krajišnici, da u zajednici čuvaju sužnja i dadu ga na otkupe. (Bašagić 1900: 68) U tu jagmu oko važnog zarobljenika uključe se još i budimski vezir Musa-paša Posavljak i bosanski beglerbeg Mehmed-paša Vučo. Krajišnici, ipak, na svoju ruku razmijene Jankovića za osam svojih saboraca i 12.000 groša. Budući da se u toj igri osjećao prevarenim, bihaćki kapetan Idriz-beg dođe u Sarajevo i sa defterdarom Mahmut ef. Zeničakom pošalje lažan izvještaj u Carigrad, prema kojem je "rečeni Janković sin jednoga od ćesarovih prvaka i da su za njega Krajišnici uzeli 40.000 groša". Sultan, koji je izričito polagao pravo na zarobljenike toga ranga, povjeruje u izvještaj i zatraži od Mehmed-paše Vuča da mu se pošalje spomenuta svota novca i glave neposlušnih krajiških kapetana Omer-kapetana, Omer-age, Nusuh-age, te dizdarā Husejin-age i Muje Hrnjice. Neću se na ovome mjestu posebno baviti sudbinom historijske ličnosti kladuškog dizdara Mustafe Turčalovića, kojega Muvekkit (pa i Bašagić i Imamović) poistovjećuje sa epskim Mujom Hrnjicom. Za sada mi je važnija reakcija Krajišnika na pašin dolazak u Banja Luku, o čemu Bašagić piše: Krajišnici se pobune i sagju pod Banjuluku, pa zatraže od Vuča, da im izruči defterdara, koji ih je kod cara ocrnio i koji ima otima dirluke za svoje sluge i pristaše, da mu oni sude i kroje pravicu. Vučo paša po noći prokrade defterdara i opremi ga put Sarajeva, da skupi nešto vojske i dovede u Banjuluku. Vijest o defterdarovu bijegu razjari ustaše, pa udare na Vuča, kome slijepa sreća posluži, te razbije Krajišnike. U tome okršaju megju ostalijem poginuli su glasoviti junaci iz narodnih pjesama Halil Hrnjica i Tale Ličanin. (Bašagić 1900: 69) Cijeli događaj je našao odjeka u, po ocjeni Vatroslava Jagića, jednoj od najljepših epskih pjesama Filip Madžarin i Gojeni Halil, štampanoj u drugoj Hörmannovoj knjizi. Đenana Buturović je vrlo detaljno analizirala historijsko-epske relacije 17 O ovom događaju pišu i Muvekkit, i Bašagić i Imamović, s tim što posljednja dvojica koriste Muvekkitove podatke.
19
oko ove pjesme i došla do zaključka da "sukob među krajišnicima pjesma pamti kao izdaju aga koji su oklevetali braću Hrnjice kod sultana u Carigradu". (Hörmann I 1990) Oba krajiška junaka, Halil Hrnjica i Tale Ličanin, spominju se kao historijske ličnosti pod istim imenima pod kojima ih poznaje epska pjesma. Oni, međutim, nisu bili jedine žrtve. Muvekkit bilježi kako su poslije toga okršaja danima plivale zelene dolame niz Vrbas. Još je važnije primijetiti, a na tome kao što se vidi insistiraju i historičari, tu stvarnu, historijski utemeljenu, buntovnu prirodu Krajišnika. Ako je jedna konstanta njihova života bila svakodnevna borba sa uskocima, druga se sigurno može prepoznati u ovom prkosnom i buntovnom stavu prema vlastima u Sarajevu i Carigradu. Zato se, jednim dijelom, povijest krajine može posmatrati kao povijest stalnih pobuna protiv centralne vlasti. Kako je Osmansko carstvo slabilo, a znaci toga slabljenja su vidljivi već potkraj XVI stoljeća, tih pobuna je bivalo sve više. O tome možda na najbolji način svjedoči jedno pismo bosanskog namjesnika Vali-paše iz 1837. godine. u kojemu piše: "Utvrđeno je da su se u dvadeset-trideset godina tačno trinaest puta ti zločinci tamo okupljali i podizali bune." (Muvekkit 1999: 973) Krajišnici su, naime, bili svjesni svoga položaja i svoje važnosti za Osmansko carstvo, dok su se granice pomjerale na sjever i zapad oni su bili u prvim borbenim redovima. Kada je trebalo zadržati osvojene teritorije i braniti novouspostavljene granice, napose u Slavoniji, Lici i Krbavi, oni su opet bili u prvim redovima. O tome svjedoči pismo vrhovnog vjerskog poglavara Imperije (šejhu-l-islama) s početka XVIII stoljeća, koje je bilo upućeno bosanskim muftijama sa ciljem podizanja borbenog morala: Od davnina su junaci pobjedonosne Krajine veličali Božije zapovijedi i oživotvorivali vjerozakon Božijeg Poslanika, što im je bio stari i trajni običaj. Oni su poznati po svojoj hrabrosti i odvažnosti, i u tom pogledu su, među svim borcima, na velikom glasu, a u borbi za vjeru ističu se iznad svih ostalih. Kada se oni spomenu pred neprijateljem, on zastrepi od straha pred njihovim junaštvom. Međutim, vidi se da ste vi ove godine zanemarili dužnost uleme, koja je nasljednik Božijih vjerovjesnika, da dajete savjete popraćene obećanjima Svevišnjeg Gospodara za njihovo izvršenje i kaznama za neizvršenje i da im govorite šta je Allah naredio, a šta zabranio. (Muvekkit 1999: 611-612) Iz velike važnosti službe koju su svakodnevno izvršavali logično je da su Krajišnici za sebe tražili i veća prava, veće povlastice. U glavi krajiškog borca razvijao se osjećaj o krajini kao stubu Carstva, o njenim junacima kao najzaslužnijim braniocima islama i Carstva. Zato su brojne pjesme koje govore o krajiškim junacima (Alija Đerzelez, Halil Hrnjica) koji su jedini sposobni umjesto sultana izaći na mejdan i spasiti Carstvo od propasti.
20
Upotreba epa i predaje u historiografiji Sliku jedne epohe ne čine samo veliki ljudi i veliki događaji već i mali ljudi i sitni događaji. Štaviše, stav je novohistorizma, da u prošlost treba ulaziti upravo preko malih ljudi i sitnih događaja, te izrazito subverzivnom nakanom demontirati krajnje ideologiziranu povijest monumenata, odnosno, dekonstruirati veliku priču i razbiti je na bezbroj malih. Poznato je da se u pjesmi većina važnih odluka i susreta odigrava u Mustaj-begovoj mejhani. Ovdje donosim kratak opis jedne bezimene mejhane iz pera Ibrahima Pečevije: Saraj je imao vrlo lijepu prostoriju gdje se pila kahva, a u njoj je bilo desetak mjesta za sjedenje. Svako od ovih mjesta je bilo namijenjeno određenom rangu ljudi. Naprimjer, tu su se okupljali kadije, visoki muderrisi, vodeći ljudi grada, hodže i gosti. (Pečevija II 2000: 107) Ono o čemu historičar svjedoči, epski pjevač obilato koristi u svojim pjesmama, posebno u pjesmama čija radnja započinje u Mustaj-begovoj mejhani. Muvekkit daje pohvalu protivničkom heroju Zrinskom, zapovjedniku tvrđave Šikloš. U borbama za ovu utvrdu 1566. godine zapovjednik Zrinski, "kad je shvatio šta će se dogoditi, stavio je na glavu kacigu, obukao svečanu odjeću a u džepove stavio sto dukata. Neka sve to bude dar onom ratniku koji mu glavu odsiječe. Pripasao je mač što mu je ostao od predaka i onda izišao pred islamsku vojsku". (Muvekkit 1999: 153-154) Pred ovom uzvišenom scenom nesvakidašnjeg herojstva želio je zastati i često vrlo subjektivni historičar Muvekkit, a zna se da pohvale protivničkog junaštva nisu rijetke ni u pjesmi. Možda se još bolji primjer nalazi u čuvenom pismu Mustaj-bega Ličkog upućenom svom ljutom protivniku Petru Smiljaniću 1684. godine.18 Uz pohvalu junaštvu Petrova sina Ilije, Mustaj-beg šalje i "pero sokolovo" na dar. Sve su ovo detalji koji nedvojbeno ukazuju na to da se na krajini epski pjevalo ali i epski živjelo, gotovo da nije postojala granica između života i pjesme. Stoga ne čudi prodor epskoga iskaza i epskoga osjećanja svijeta u historiografski diskurs. Historičari na koje se pozivam, od Pečevije, preko Muvekkita i Bašagića pa sve do Imamovića, povremeno se koriste epskim sredstvima u slikanju pojedinih ličnosti ili događaja, ili čak idu dotle da se za dokazivanje historijske istine pozivaju na određene epske pjesme ili predaje. Salih Sidki Muvekkit tako na više mjesta, kada govori o zauzimanju tvrđava, upotrebljava sintagmu "na viru", jedno od stalnih mjesta epske poezije, što bi trebalo da znači da je opsijedana tvrđava predana od strane branilaca viteškim dogovorom, kojega se čvrsto drže i jedna i druga strana. Način na koji portretira ugarskog zapovjednika Zrinskog u potpunosti odgovara epskom portretiranju, prema kojem se ne može ostati ravnodušnim ni spram junaš18 "Molim v. m., pozdravite nam od naše strane sina vašega harambašu Iliju. Čuli smo da je junak na toj kraini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto mu uslasmo jedno pero sokolovo, za č je za jen. Hoće ga nositi prid junaci." (Rizvić 1994: 69)
21
tva ljutog protivnika. Sa puno epskog patosa opisuje se opremanje junaka u najraskošnije odijelo, kako bi to bio dostojan dar protivniku koji ga pobijedi: Zapovjednik navedene tvrđave Mikloš Zrinski pokazao se kao slavan junak. Kad je shvatio šta će se dogoditi, stavio je na glavu kacigu, obukao svečanu odjeću a u džepove stavio sto dukata. Neka sve to bude dar onom ratniku koji mu glavu odsiječe. Pripasao je mač što mu je ostao od predaka i onda izišao pred islamsku vojsku. (Muvekkit 1999: 153) Još je zanimljiviji pristup narodnoj predaji. U priči o historijskoj ličnosti Mustafi Turčaloviću, Muvekkit pojašnjava da se radi o epskom junaku Muji Hrnjici i istog trenutka prelazi na tlo usmene predaje. Predaja govori o porijeklu Mujina junaštva i u tom dijelu ne izlazi iz sfere mogućeg, da bi u drugom dijelu, gdje se pripovijeda o njegovoj smrti, ušlo u sferu legendarnog i nemogućeg: Brat po mlijeku spomenutog Muje bio je Meho Katarica, koji je prešao na islam, ali mu je potajno bio najveći neprijatelj. Kada ga je jednom prilikom u razgovoru upitao: 'U čemu je tajna da ti u ovoliko bojeva nisi poginuo, niti si bio ikada ranjen?' - Mujo mu je odgovorio: 'Meni olovo ne može ništa. Jedino, ako bi me pogodilo zrno od dva dirhema zlata to bi me moglo usmrtiti.' I kad mu je tako kazao, taj prokleti Meho, u jednom klancu koji vodi tvrđavi Podzvizd, u planini Risnu(?), na samoj granici Bosne, u kadiluku Cazin, napravio je zasjedu, napunio pušku zlatnim mecima i ubio spomenutog Muju.19 (Muvekkit 1999: 315-316) Priču o Muji Hrnjici Muvekkit završava historijskim podacima o pogibiji brata mu Halila i Tale Ličanina u čuvenoj krajiškoj pobuni protiv Mehmed-paše Vuča. Tako su u istu ravan stavljene epska i historijska istina u jednom tekstu koji pretenduje da bude dokumentovana istina prošlosti. Slično postupa i naš savremenik Mustafa Imamović. I on pod uticajem epike na potpuno epski način slika vojskovođu Jakub-pašu prilikom osvajanja tvrđave Jajce. Tako će njegov Jakub-paša, kao pravi epski junak, izazvati na "mejdan junački" zapovjednika tvrđave bana Vlatkovića. Na drugom mjestu, da bi ilustrirao historijsko zauzimanje Budima, Imamović navodi stihove iz pjesme Car Sulejman uzimlje Budim, koja se nalazi u Hörmannovoj zbirci (knjiga I, pjesma br. X, str. 139). Za razliku od Muvekkita i Imamovića Safvet-beg Bašagić je po vokaciji pjesnik i njegovo zalaženje u historiografiju nije ni moglo biti oslobođeno pjesničke subjektivnosti. Gotovo da pada u epsku egzaltaciju kada govori o slavnoj prošlosti i velikom junaštvu bošnjačkih junaka: Bošnjaci Hercegovci mogu se ponositi da su im djedovi doveli Tursku na vrhunac moći i veličine - oni također mogu reći: da je Tursko Carstvo, čim su njihovi pređi potisnuti s dvora, počelo propadati. (Bašagić 1986: 17) 19
22
Na isti način opjevana je Mujina pogibija u pjesmi Smrt Muja Hrnjice, Hörmann II 1996: 275.
Ni on ne može odoljeti izazovu "vjerodostojnosti" usmene predaje pa je, poput Muvekkita i Imamovića, komotno uzima kao legitimne dijelove historijskog pisma. Tako se sa puno povjerenja oslanja na predaje o Hrnjicama, Muji i Halilu, te na predaju o Mustaj-begu Ličkom. Međutim, kao da Maretićevo upozorenje o nepouzdanosti epskih pjesama za historiju koje pretjeruju i kite prošle događaje, ne dopire do naših historičara. Sa mnogo više razloga usmena predaja se može posmatrati kao nezaobilazna karika u procesu kompletiranja epske biografije krajiških junaka. Ovog problema se dotakla i Aiša Softić u važnoj knjizi Usmene predaje Bošnjaka. Softićeva se, međutim, već na startu svoga rada susrela sa problemom tematske klasifikacije, te umjesto međunarodno prihvaćene (1. etiološke i eshatološke; 2. historijske i kulturno-historijske; 3. mitološke ili demonološke i 4. legende) ponudila svoju podjelu predaja na: 1. etiološke i eshatološke; 2. mitološke ili demonološke (u koje spadaju: 1. predaje o vilama; 2. predaje o džinima; 3. predaje o aždahama; 4. predaje o šejtanu i predaje o zakopanom blagu); 3. hićaje; 4. historijsko-religijske predaje (1. predaje o šehidima i 2. predaje o evlijama ili dobrim); 5. historijske predaje (1. predaje o starom stanovništvu; 2. predaje o osmanskim osvajanjima Bosne; 3. predaje o hajdučkim i uskočkim napadima; 4. predaje o Boju pod Banjalukom; 5. predaje o progonima Bošnjaka; 6. predaje o austrougarskoj okupaciji; 7. predaje iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. - 1995; 8. predaje o historijskim ličnostima; 9. predaje o porodicama; 10. predaje o nekadašnjem bogatstvu; 11. predaje o gradnjama i građevinama; 12. predaje o gradovima i drugim naseljenim mjestima; 13. predaje o grebljima; 14. predaje o vodama i česmama). Autorica ne navodi posebnu vrstu epskih predaja ili predaja o epskim junacima, nego ih svrstava u dvije grupe: u predaje o vilama i predaje o historijskim ličnostima. U predaje o vilama svrstala je onu koja govori o Aliji Đerzelezu, zbog toga što je ključnim razlogom za sticanje nadljudske snage Đerzelezu bio susret sa vilom, a u historijske svrstala je one o Mustaj-begu Ličkom i Hrnjicama, zbog historijske pozadine ovih likova. U predaje o vilama mogla bi se svrstati i sandžačka verzija predaje o Hrnjicama, koju je Alois Schmaus zapisao od Salje Ugljanina, jer ima istu "priču" o zadobijanju nadljudske moći uz pomoć vile.20 Međutim, ako bi se strožije primijenio princip tematske klasifikacije i ako bi se držalo samo glavnih tema, a zanemarivalo sporedne motive, onda bi se opravdano nametnule predaje o epskim junacima, koje u sebi, između ostalog, sadrže motive susreta sa vilom. Isti je slučaj i sa predajama o Mustaj-begu Ličkom i Hrnjicama, koje bi se također, s obzirom na glavnu temu i s obzirom na činjenicu da nemaju težinu historijske vjerodostojnosti predaja o Husein-begu Gradaščeviću naprimjer, mogle uvrstiti u predaje o epskim junacima. Tim prije što i Aiša Softić na drugom mjestu navodi da ove predaje, prema Burkeovoj klasifikaciji, spadaju u pre20 "Pitanje je, međutim, da li se motiv sticanja snage uz pomoć vile iz predaje o Đerzelezu, kao junaku sa epskom slavom za kojeg je taj motiv vezan u bošnjačkim predajama, prenio i na druge ličnosti, potpuno neznatne i nepoznate, ili je taj motiv iz kruga onih koji se mogu u potpunosti smatrati tradicionalnim, a što se u ovom slučaju čini i vjerovatnijim." (Softić 2002: 60)
23
21
daje o junacima. Postojanje zasebne grupe predaja o epskim junacima, kojih i nije tako mali broj, važno je i zbog njihove uloge u kompletiranju epske biografije junaka. Prema razvijenosti fabule većina ovih predaja o junacima spadala bi u fabulate (pored još memorata i hronikata), naročite usmenopripovjedne forme "čvrstog i stabilnog sižea koji se prenosi od početka do kraja s istom kompozicijskom shemom uz promjenjljive sekundarne elemente kao što su mjesto i vrijeme zbivanja, ličnosti i slično". (Softić 2002: 18-19) Predaje o Aliji Đerzelezu i Hrnjicama po složenosti fabule nadilaze formu predaje i podsjećaju dobrim dijelom na priče iz Hiljadu i jedne noći. Predaja o junacima se uveliko oslanja na epsku pjesmu, njihovi kazivači su najčešće i epski pjevači, koji ni sami više ne znaju šta je u njihovoj predaji uzeto iz pjesme a šta iz prave predaje. Uostalom, naizgled vrlo različite, ove dvije forme imaju i nekih sličnosti: obje su vrsta usmenog pamćenja i bave se istom temom - epskim junakom. Razlikuju se u sljedećem: a) epska pjesma je življa i postojanija vrsta usmenog pamćenja; b) predaja se uglavnom bavi objašnjavanjem porijekla junakove snage ili junakovom smrću (predaje o Mustaj-begovoj i Mujinoj smrti), dakle, onim što prethodi ili što dolazi poslije junačkih djela, o kojima pjeva pjesma.
21 Predaja o Mustajbegu Ličkom spada po Burkeovoj klasifikaciji u tip predaja o junacima." (Softić 2002: 250)
24
EPSKI PJEVAČ U tradicionalnim pristupima dosta je truda i energije potrošeno na utvrđivanje uloge i značaja pjevača. Još je Vuk Karadžić odredio mjeru interesovanja onom lakonskom definicijom "da rđav pevač i dobru pesmu rđavo upamti i pokvareno je drugima peva i kazuje, a dobar pevač i rđavu pesmu popravi prema ostalim pesmama, koje on zna". Karadžić IV 1972: 378) U Vukovo vrijeme je možda i imalo smisla baviti se s jednakom pažnjom pjevačima i njihovim pjesmama, s obzirom na činjenicu da će se ono što se danas zove kritikom i teorijom književnosti pojaviti tek početkom XX stoljeća. S druge strane, bavljenje usmenom epskom poezijom u XX stoljeću nastavilo je da robuje predrasudi o sudbinski važnoj ulozi pjevača u razumijevanju starih i novih oblika epske pjesme. Čak i oni proučavaoci, koji u svojim pristupima primjenjuju makar i zastarjele kritičko-teorijske modele, ne mogu se osloboditi tog balasta. Htjeli ne htjeli, zastupnici takvih pristupa padali su u dvije zamke. S jedne strane, padali su u neku vrstu egzaltacije nad činjenicom da su neuki i nepismeni bardovi, onako usput, u stanju iz "svoje glave" istresti na desetine hiljada stihova, a s druge strane, vrijebala je opasnost padanja u zamku nacionalnog romantizma, na način da se epski pjevači vide kao genijalni pojedinci ponikli iz rasada jednako genijalnog naroda. Maximilian Braun je to nazvao opasnim pomjeranjem težišta sa epsko-junačkog na "kulturnopolitički" plan. Naime, devetnaesti i dvadeseti vijek doveli su do toga da se epska pjesma "ne ceni i ne neguje zbog nje same nego s obzirom na njene nacionalne vrednosti i njen značaj za jačanje nacionalne i istorijske svesti". (Braun 2004: 78) Čitavo jedno stoljeće, koliko otprilike traje ozbiljnije bavljenje usmenom književnošću, znanstvenici su izbjegavali suočiti se sa vladajućim kritičarsko-teorijskim konceptima primjenjivanim tako nemilosrdno na pisanoj književnosti. Ko može poreći mogućnost primjene strukturalizma na epiku u svim njegovim varijacijama, od bavljena likom ili temom pa do razlaganja priče prema naratološkim obrascima Propa, Barta ili Greimasa, zatim primjene gotovo svih aktuelnih postmodernističkih modela, od dekonstrukcijskog razbijanja središta i usmjeravanja pažnje na rub/granicu, karnevalskih i dijaloških formi, pa sve do feminističkih ili rodnih (gender) čitanja epske pjesme? Mora se, međutim, priznati da su pojedini istraživači nekim svojim putem i unutrašnjom logikom istraživanja usmene književnosti došli do istih rezultata do kojih je dolazila kritika i teorija književnosti proučavajući pisanu književnost. Parry i Lord su vjerovali da su, zapisujući i uspoređujući sve verzije pjesama Avde 25
Međedovića i drugih sandžačkih pjevača, došli do epohalnog otkrića prema kojemu, na jednoj strani, imamo tradiciju ukupnoga epskog pjevanja, a na drugoj, pojedinačne konkretno ispjevane pjesme. To je, uostalom, teza koja je u manje ili više artikulisanom obliku postojala i prije (Murko, Schmaus, Gesemann, Braun) a i poslije Parryja i Lorda (Bynum, Bowra, Čolaković i dr.). Niko, međutim, ni prije ni poslije, nije htio ili nije umio da uoči vezu te teze sa temeljnom Saussureovom 22 postavkom o langue i parole dimenzijama jezika. Isti je slučaj sa formularnom teorijom,23 koja se, kako i sam Lord primjećuje, svodi na prepoznavanje gramatičkih obrazaca pripovjedne poezije, čime se zapravo jednim dijelom ulazi u prostor gramatičkog strukturiranja manjih u veće je24 dinice a drugim dijelom u prostor narativne teorije. Kada Zlatan Čolaković govori o mitskim obrascima koji stoje u temelju svekolikog epskog pjevanja (Northrop Frye bi dodao - i svekolikog pisanja!), tada on poseže za arhetipsko-mitološkom kritikom Northropa Fryea, a da se nigdje eksplicitno ne poziva na tvorca te teorije. Gotovo je nevjerovatno dokle ide zazor istraživača usmene književnosti spram književne teorije. Čini se da je David Bynum jedan od rijetkih znanstvenika koji bez ustručavanja primjenjuje Proppov naratološki model u analizi Pjesme o Alibegu, detaljno je razlažući na likove, funkcije i teme.25 Kada imate ovako naglašen otpor prema teoriji unutar same znanosti o usmenoj književnosti onda je logično da se protiv toga pobuni neko sa strane, neko ko ne pripada branši već dolazi iz same teorije. Radi se o Svetozaru Petroviću i njegovom znamenitom tekstu O prevladavanju granice među proučavanjem usmene i proučavanjem pisane književnosti Tezu izrečenu već u samom naslovu Petrović obrazlaže činjenicom da se u oba slučaja radi o umjetnosti riječi i da su sva suštinski bitna obilježja upisana u samome djelu, bilo pisanom bilo usmenom. Razlika je evidentna samo u načinu nastajanja, jedna djela nastaju usmenim a druga pisanim putem, u konačnici, u oba slučaja imamo tekstove podložne analizi i interpretaciji. Ako je usmena književnost prvostepena onda je pisana drugostepena, i iz usmene izvedena, jezička djelatnost. Ne može se poreći činjenica da usmena prethodi pisanoj i da joj se nudi u svom bogatstvu tema i postupaka. Stoga je logično da ono što 22 Lord se, doduše, poziva na teze Jakobsona i Bogatirjova o langue i parole dimenzijama folklora, tvrdeći, međutim, da usmeno epsko izvođenje nije ni langue ni parole već neki treći oblik. Ostali smo uskraćeni za preciznije objašnjenje tog "trećeg oblika". Vidjeti opširnije u Lord I 1990: 258) 23 O ovoj teoriji bit će govora na drugom mjestu. 24 "Proučavajući obrasce i sisteme usmenog pripovednog stila, mi posmatramo "gramatiku" poezije u stvarnosti, gramatiku koja je takoreći nadređena gramatici jezika o kome je reč. Ili, da promenimo sliku, unutar gramatike jezika nalazimo naročitu gramatiku koju iziskuje versifikacija. Formule su fraze, zavisne rečenice i rečenice te specijalizovane poetske gramatike. Onaj koji govori tim jezikom, kad ga jednom savlada, ne služi se njime ništa više mehanički nego što to mi činimo u običnom govoru." (Lord I 1990: 77) 25 U toj pjesmi se "demonstrira jedan od oblika mnogolikosti (multiformity) južnoslavenske epske tradicije, mehanizam koji Bynum naziva "transformacijom lika" (transformation of character). Najprije je tu pjesmu podvrgao detaljnoj strukturalno-funkcionalnoj analizi po Proppovoj metodi: na likove (characters), na funkcije likova (roles), te na teme i broj njihova pojavljivanja (instances)". - Navedeno prema: Dukat 1987: 143
26
je primjenjivo na pisanu, sa još većom argumentacijskom snagom važi i u usmenoj književnosti.26 Neću ulaziti u motive Petrovićeva oglašavanja ovim intrigantnim tezama u Letopisu Matice srpske 1975. godine. Poznate su negativne reakcije njegovog teorijskog sljedbenika Zdeslava Dukata na Lordovo oduševljavanje bošnjačkom epikom Sandžaka. Držim da su ideje o mogućnosti primjene istih kritičarsko-teorijskih modela i na usmenu i na pisanu književnost, ako ništa drugo, danas iznuđene činjenicom postojanja i jednih i drugih djela u pisanom obliku. Možda je više i deplasirano, u vrijeme iščezle tradicije epskoga pjevanja, baviti se pjevačima, njihovom izvedbom ili publikom. Zahvalni smo Amerikancima Parryju i Lordu što su potegli čak do Balkana i što su uzeli našega Avdu Međedovića da bi otklonili neke dileme oko nastanka Homerovih epova. Čak su i ljuti zagovornici estetike autonomnosti usmenoga pjevanja počeli makar stidljivo, i usput, prihvatati "bogohulnu" tezu o mogućnosti istovjetnog pristupa. Među njima prvi je Gesemann ustvrdio da se "narodni pevač uistinu, principijelno uzevši, ne razlikuje od umetničkog pesnika". (Gezeman 2002: 123)27 U kontekstu priče o individualnom stilu pjevača Čolaković će doći do istog zaključka da "između pisane i usmene književnosti nema bitne razlike". (Čolaković 2004: 299) Prije će biti da su ove Parryjeve tvrdnje, napisane 1935. godine, upotrijebljene u drugom pravcu sa namjerom rješavanja tada vrlo aktuelnog homerološkog pitanja o nastanku Ilijade i Odiseje. Ne vidim ni zašto bi se usmeni pjesnik razlikovao od pjesnika pisane književnosti po naglašenijoj individualnosti i talentu, tim prije što se zna da je usmeni pjesnik više vezan za tradiciju od ovog drugog. "Rijetki i zanimljivi primjeri mitskih slika, motiva i tema iz tradicije" (Buturović 1997: 5) ne mogu biti differentia specifica usmene epike niti dokaz postojanja njene zasebne estetike. Fundamentalna razlika između jedne i druge književnosti postoji samo u činu nastajanja, a može li čin nastajanja biti predmetom izučavanja kritike, teorije ili čak estetike? Samo dovršen i na bilo koji način fiksiran tekst postaje predmetom kojega se može analizirati. Čak se i do istih epohalnih otkrića Parryja i Lorda, pretpostavljam, moglo doći u komforu njihovih profesorskih kabineta, pod pretpostavkom da je prije njih neko drugi zabilježio Avdine epove! Na tragu ovih ideja je i Dušica Minjović kada izjednačava udio individualne kreacije kod narodnog pjevača, s jedne strane, i individualnog stvaraoca-pjesnika, s druge strane. Za ilustraciju rečenih tvrdnji ona navodi riječi Lava Vigotskog, koji o istim stvarima govori na primjeru ruskih bilina i Puškinovih poema: Puškin nipošto nije iskonski autor svoje pesme. On, kao i svaki pisac, nije sam izumio način pisanja stihova, slikovanja, gradnje sižea na određen način i sl, ne26 Statističke analize Johna S. Mileticha o znatno većem procentualnom udjelu repetativnog stila u usmenoj nego u pisanoj književnosti ne mogu se uzimati ozbiljno u polemikama o istovjetnoj ili autonomnoj estetici usmene epike. - prema Buturović 1992: 213-221 27 Gesemann se još poziva i na izvjesnog Jona Mejera koji također tvrdi da "ne postoji 'organska' razlika - pod pretpostavkom da je stvaralac, a ne diletant, da nije puki 'artista', puki 'rapsod'".
27
go se, kao i kazivač biline, našao u ulozi pritežaoca ogromnog nasleđa književne tradicije, u golemoj meri zavisan od razvitka jezika, versifikacije, tradicionalnih sižea, tema, likova, postupaka, kompozicije i sl. Ako bismo želeli da izračunamo šta je u svakom književnom delu stvorio sam autor, a šta je dobio gotovo od književne tradicije, vrlo često, gotovo uvek, našli bismo da udelu autora treba pripisati samo izbor ovih ili onih elemenata, njihovo kombinovanje, variranje u određenim granicama opšteprihvaćenih obrazaca, prenošenje jednih tradicionalnih elemenata u druge sisteme i sl. Drugim rečima, i kod arhangeljskog kazivača i kod Puškina uvek možemo da zapazimo postojanje oba činioca - i ličnog autorstva i književnih tradicija. (Vigotski, prema Minjović 2002: 17-18) Ovo uvjerljivo izlaganje o pjesnicima i narodnim pjevačima Minjovićeva završava slikovitim poređenjem obje vrste stvaralaca sa plivačem koji pliva rijekom čiji ga tok vuče ustranu: "Plivačev put, kao i piščevo stvaralaštvo, biće uvek rezultat dve sile, plivačevih ličnih nahoda i sile toka koja ga zanosi." (Minjović 2002: 18) Potvrđuje se sasvim jasno da je, prema navodima Dušice Minjović, ovaj poznati filozof još prije sedamdeset-osamdeset godina razmišljao o književnosti onako kako razmišljaju aktuelni zagovornici teorije intertekstualnosti. "Pjevači priča" u svjetlu dosadašnje nauke Nazivaju ih još i pjevačima-pjesnicima, kazivačima, pjevačima priča, mitotvorcima itd. Naziv "pjevač" je opravdan u činjenici da je pjevanje ona forma kojom se pjevač epske pjesme iskazuje. Pjevanje je, zapravo, uz tekst i instrumentalnu pratnju, jedan od tri elementa te forme. (Minjović 2002: 18) Pjevač-pjesnik je nešto precizniji oblik za prethodni naziv, napravljen sa ciljem da se istakne originalnost, individualnost i neponovljivost njegova pjesničkog čina. Đenana Buturović insistira na razlikovanju pjevača, koji prenosi tradiciju izvođenjem svojih pjesama uz gusle ili tamburicu, i kazivača, koji to isto radi ali na temelju starih 28 pjesama. "Pjevač priča" je znamenita sintagma Milmana Parryja pridodata uz ime Avde Međedovića, kao živog pripovjedača usmenih pripovjednih oblika, hrabro prepoznatih i u najvećim Homerovim epovima. Poznati helenista i folklorista Zlatan Čolaković htio je da terminom mitotvorba obuhvati sve ono do čega je došao tragajući za univerzalnim mitskim matricama u Kurtagićevim i Međedovićevim pjesmama, vjerujući da je, poput Parryja i Lorda, otkrio tajanstvene relacije bošnjačke epike sa helenskom mitologijom. Zato što je najrašireniji i što u sebi može da sadrži sve druge, opredjeljujem se za termin pjevač. Izučavali su ih, ili ako ništa drugo, sa najvećim zanimanjem slušali i bilježili njihove izvedbe, Luka Marjanović, Friedrich Krauss, Matija Murko, Alois Schmaus, Milman Parry, Ilj'ja Golenjiščev Kutuzov, Nikola Vujnović, Albert. B. Lord, David Bynum, Đenana Buturović, Zlatan Čolaković i drugi. 28 "Uočavamo dva izrazita tipa prenosioca epske tradicije u sva tri područja: kazivača prenosioca i guslara pjevača." (Buturović 1992: 44)
28
Iako je uradio antologijski najvrjedniju zbirku bošnjačke epike, Kosti Hörmannu se zamjera što nije više pažnje posvetio samim pjevačima od kojih su zapisane pjesme obiju knjiga. A, s druge strane, nije ni mogao posvetiti, jer je bio samo organizator sakupljanja koje su za njega uradili njegovi saradnici. Đenana Buturović, kao najbolji poznavalac zbirke a i Hörmannove rukopisne ostavštine, ipak je uspjela doći do podataka o pjevačima od kojih su bilježene pjesme ove sjajne zbirke. Radi se o dvanaestorici kazivača i oni zaslužuju da se njihova imena navedu: Pašo Guto iz sela Jabuke kod Foče, Halil- buljukbaša Gogalija iz Pleha, Suljo Bujaković iz Šehovića, Šerif Bojadžija, Meho Čustanović iz Velike Gračanice u Gacku, Avdo Pivo iz Travnika, Omerko Zarar iz Podzvizda, Hasan Šišić, Mujo Prgud, Omer-aga Hasanbegović, Smail Zvizdić i Mehmed Dizdarević. Buturovićeva navodi i ime jedne žene, supruge Mehmed-bega Kapetanovića, kao kazivačice epskih pjesama za Hörmannovu zbirku, što je pravi kuriozitet, s obzirom da se radi o epskim junačkim - "muškim"! - pjesmama. Nije ona, međutim, jedina žena kazivačica ili pjevačica u bošnjačkoj epici, postoji i tajanstvena "blidolika Ajka", koju spominju neki Marjanovićevi pjevači, ali ću se o njenoj ulozi i pojavi posebno baviti kasnije. Luka Marjanović je, po sudu mnogih, prvi demonstrirao terenski rad, bilježenje pjesama na terenu, u njihovom "prirodnom" okruženju. Međutim, Marjanović je također i začetnik tzv. laboratorijskog bilježenja, dovođenjem pjevača u Zagreb u prostorije Matice hrvatske, zadužene za sakupljanje i objavljivanje usmenoepskog pjesništva. Pojedini pjevači, po Marjanovićevoj ocjeni, duljili su svoje pjesme da bi uživali u pruženom komforu. To se, prije svega, odnosi na pjevača Salku Vojnikovića Pezića, koji je svoje pjesme namjerno duljio "da što dulje u Zagrebu ostane". (Marjanović I 1898: XXIII) I neki drugi pjevači su znali "neprirodno" duljiti svoje pjesme, što je navelo redaktora Marjanovića da u štampanoj verziji skraćuje pojedine pjesme tamo gdje je bio ubijeđen da su bile opterećene suvišnim stihovima. Najgore je prošao upravo Salko Vojniković, za kojeg je Đurđica Mučibabić 29 utvrdila da su mu izbacivane na desetine stihova iz štampanih verzija pjesama. Ova skraćivanja dolazila su kao posljedica uvjerenja da pjesma ne smije biti opterećena suvišnim opisima niti bilo čim drugim što usporava i narušava glavnu radnju, a koja su uvjerenja krila u sebi zapravo ostatke Vukova pogleda na junačku pjesmu. Međutim, ono što je Marjanović isticao kao nedostatak, Krauss je doživljavao kao vrlinu, kao ispunjenje zahtjeva jedne više estetike i jedne drugačije poetike epskoga pjevanja. Matičina ciljna grupa bili su pjevači iz Krajine, područja koje je u tim godinama imalo još uvijek živu tradiciju epskoga pjevanja, uz pratnju tamburice sa dvije žice, a ne gusala kao u drugim krajevima. Njihov izbor je pao na dvanaest pjevača: Mehmed Kolak Kolaković, Salko Vojniković Pezić, Bećir Islamović, Omer Ukić, Ibro Karabegović, Ibro Topić, Hasan Majetić, Vele Ahmetović, Ibro Hrnjić, Ahmet Čaušević, Alija Prošić i Ibro Dervišević. Po ocjenama mnogih najljepše pjesme ispjevali su Mehmed Kolaković, Salko Vojniković i Bećir Islamović. Po jednoj 29 Radi se o tekstu "Nastanak Matičinih zbirki muslimanskih epskih pjesama", Godišnjak XI, Institut za književnost, Sarajevo 1982.
29
drugoj ocjeni Kolakovića se, pored Avde Međedovića i Murata Kurtagića, ubraja među tri najveća pjevača u bošnjačkoj epici.30 Kolaković je plijenio pažnju ne samo svojim izvanrednim pjesmama nego i ukupnom pojavom. Po anegdotama koje donosi Marjanović ovaj vedri epski pjevač u mnogome nas podsjeća na svog, a i našeg, najomiljenijeg junaka - Budalinu Talu. Uostalom, nije slučajno da su obojica iz istoga mjesta - Orašca. Uz njegovo ime ostat će zapamćen atribut "begovski pivač", jer je najviše vremena provodio na dvorovima begova udovoljavajući njihovoj taštini i nostalgiji za prošlim, boljim i slavnim vremenima. Bećir Islamović je znao, kao neka vrsta poluprofesionalnog sezonskog pjevača, ujesen, po završetku poljskih radova, uzeti svoju tam31 buricu i po dva-tri mjeseca izbivati iz svoje kuće, obilazeći svu Krajinu i šire. Luka Marjanović u trojici svojih najistaknutiji pjevača prvi primjećuje pojavu profesionalizma ili poluprofesionalizma u epskome pjevanju, pojavu čiji pravi smisao i značaj on neće moći dokučiti. Tek će nekoliko desetljeća kasnije Alois Schmaus i Maximilian Braun u toj pojavi uočiti one pretpostavke koje će dovesti do procesa epizacije u bošnjačkoj epici. Marjanoviću se mora pripisati i uočavanje nečega što će tek postati predmetom najozbiljnijih istraživanja i rasprava, a radi se o pojavi uvijek novih i drugačijih verzija kod istog pjevača. Svoje zapažanje vezuje za Bećira Islamovića: "I kod njega sam iskusio u pjesmi 38, da isti pjevač istu pjesmu svaki put drukčije kazuje." (Marjanović I 1898: XXXI) Na ovome pitanju će se lomiti koplja svih kasnijih istraživača, koji su pokušavali dokazati udio pojedinca unutar tradicije usmenoga pjevanja. Pjevač od kojega Krauss zapisuje pjesmu Smailagić Meho, na osnovu koje će tridesetih godina XX stoljeća Avdo Međedović ispjevati znameniti ep Ženidba Smailagić Meha, bio je Ahmed Isakov Šemić iz Rotimija. Neugodnom izgledu osamdesetpetogodišnjeg Ahmeda živo kontrastiraju stihovi "najljepše od svijeh do sada tiskanih guslarskih pjesama našega slavenskoga naroda". (Krauss 1886: XI-XII) Za razliku od Marjanovića, Krauss u 2160 stihova dugoj pjesmi ne vidi ništa neprirodno i suvišno, štaviše on smatra da "u njoj ne ima naklapanja (suvišnjega opetovanja); sve je sočno, jezgrovito, umjesno". (Krauss 1886: XI) Njegov uvjerljiv opis sijelā na kojima se do kasno u noć pjevaju epske junačke pjesme jedini je u bogatoj literaturi o bošnjačkoj epici i sigurno ima neprocjenjivu folklorističku vrijednost. Krauss se hvali da do tada (1886. godine!) ima već sakupljeno oko 60.000 stihova. Zlatan Čolaković, međutim, iznosi podatak da Kraussova zbirka broji preko 190.000 stihova, da je pohranjena na UCLA univerzitetu u Los Angelesu i da čeka svoje istraživače. S pravom se Matija Murko smatra najsvestranijim i najozbiljnijim istraživačem žive epske tradicije na južnoslavenskim prostorima. Njegova istraživanja su pro30 Riječ je o ocjeni Zlatana Čolakovića iznesenoj u knjizi Mrtva glava jezik progovara. 31 "Od kad su mu sinovi odrasli i kad s njima svrši jesenski poljski i kućni posao, uzme putnicu na dva do tri mjeseca, obidje s tamburom svu bihaćku okolicu i Krajinu, ide dalje niz Pounje i Posavlje, pa dodje i do Bjeline. (…) Ili pjeva po kućama, kako ga već ko pozove, ili kod već poznatih spahija i begova. Oni ga onda sami plaćaju, a pozvani gosti samo slušaju. Bogatiji mu dadu za jednu noć i po 5 forinti." (Marjanović I 1898: XXXI)
30
vedena na terenu, u "živoj laboratoriji" epskoga pjevanja. U podnaslov svoje knjige Tragom srpsko-hrvatske narodne epike dopisao je "Putovanja u godinama 1930-1932.", čime je želio naglasiti da je knjiga nastala od zabilježaka nastalih sa terenskih istraživanja. Murko se nije ograničio samo na jedan prostor, kao Marjanović, nego je prokrstario cijelom Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom. Zato je spisak pjevača do kojih je došao i koje je slušao i proučavao impozantan: Salih (Salja) Ugljanin iz Sandžaka, Alija Škulić iz Nevesinja, Mujo Havić iz Bijeljine, Suljo Grdalić iz Tuzle, Mustafa iz Puračića, Ibrahim (Ibro) Vrabac iz Knežine, Ahmed Hero iz Sarajeva, Arif Hajdarović iz Dobruna, Huso Čengić iz Goražda, Salko Sudić iz Goražda, Smail-beg Čengić Ratajac, Adem-beg Čengić, Meša Ahmedhodžić Vrhovina, Džafer Kolaković. "Pjevači pjevaju da razonode svoju okolinu i sebe. Obično ne primaju nikakvu nagradu, pjevaju za čast, zato ih publika često nudi kavom, čajem, rakijom i drugim pićem" - piše Matija Murko. (Murko 1951: 62) Jedan broj među njima pravi su profesionalci, jer žive od svoga pjevačko-guslarskog umijeća, a to je osobina koju će kasniji istraživači isticati kao jedno od razlikovnih obilježja bošnjačke epike. Profesionalni pjevači su na dvorovima begova i aga, posebno za ramazanskih noći, znali pjevati svoje najduže pjesme. Javni nastupi su se odvijali uglavnom u kafanama, gostionicama i hanovima. Publika je neophodna, jer pjevač nikada neće sam pjevati ili sam započeti svoju pjesmu, njegovo je pjevanje uvijek "iznuđeno" od strane publike. Sklonost za epsko pjevanje često se nasljeđuje, učenje obično započinje još u djetinjstvu ili ranoj mladosti, pjesme se uglavnom uče od drugih pjevača i, rjeđe, iz pjesmarica. I Murko uočava osobinu da se dobar pjevač razlikuje od slabog po sposobnosti da se svoja verzija ispjeva već poslije prvog slušanja kao i po umijeću improviziranja. Stav jednog broja pjevača, da i nije potrebno pjevati o događajima koje poznajemo, opravdava cjelokupnu bošnjačku epiku Sandžaka XX vijeka, koja se i nije bavila novim već starim ranije opjevanim događajima i junacima. Radi se o poznatim krajiškim junacima Mustaj-begu Ličkom, Muji i Halilu Hrnjici, Budalini Tali i događajima vezanim za bosansku Krajinu u XVII i XVIII stoljeću, a pjesme koje su o tome pjevale nazivane su krajišnicama. Pjevač epskih pjesama se u potpunosti identifikuje sa moralnim vrlinama svojih junaka. Dirljivo je to što pjevač Ibrahim Ibro Vrabac iz Knežine ne želi da se fotografiše sa guslama drugog pjevača na kojima je bio urezan križ. On odbija novčanu nagradu za svoje guslarske usluge objašnjenjem da je njemu kao vjerniku zabranjeno uzimati novac za takve stvari i da je njegova dužnost pomagati širenje nauke.32 Gorštačku začuđenost pred civilizacijskim dostignućima, kao što je u to vrijeme bio fonograf sa kojega sluša svoj snimljeni glas, iskazuje riječima: "Da si mi to pokazao prije pedeset godina, bio bih te ubio." (Murko 1951: 114)
32 "Kad sam mu ponudio nagradu od 10 dinara, jer je došao izdaleka i morao prenoćiti u Vlasenici, pogledao me je i rekao: 'Jeste li naučenjaci ili trgovci? Ako ste naučenjak, ne ću uzeti ništa od vas, jer je to meni haram (grijeh). Ako vi širite nauku u svijetu, naša je dužnost, da vam pomognemo, koliko možemo'." (Murko 1951: 114)
31
Pjevačeva potreba za identifikacijom sa opjevanim likovima dolazi iz povjerenja koje pjevač ima u te likove i događaje. On bezrezervno vjeruje u istinitost opjevanih događaja i likova, za šta Murko nudi svoj primjer. Naime, sedamdesetogodišnji guslar Arif Hajdarović iz Dobruna dospio je za vrijeme Prvog svjetskog rata kao muhadžir u Kladušu. Doživio je istinsko razočarenje kada je primijetio da "vodene cijevi nisu od zlata, kao što to stoji u krajiškim pjesmama, zatim da polje kod Bihaća nije dugo 12 sati, već samo jedan sat". (Murko 1951: 117) Kada je vidio ondašnje kule još više se razočarao i bacio gusle, jer to nije odgovaralo sjaju i veličini kula iz njegovih pjesama, a njegove pjesme su, kako je često isticao, "pjesme od istine". Alois Schmaus je najbolje razumio i najdublje pronikao u suštinu bošnjačke epike. U objašnjavanju razlikovnih obilježja bošnjačke epike on polazi upravo od pjevača i pojave profesionalizma i mecenatstva. Još u XIX vijeku je zabilježeno da pjevač prati svoga bega čije podvige slavi i kojega zabavlja u šatoru. Mecenatstvo se vezuje za Husein-bega Kulenovića Staroselca, koji je, osim što je i sam bio pjevač i kritičar, obilato materijalno pomagao brojne pjevače u Krajini. On (Staroselac) pozivao je pevače u goste, držao ponekad dvojicu u isto vreme na konaku, zadržavao ih mesecima (…), štaviše po pola godine, slušao i popravljao njihove pesme, prepirao se takođe s njima zbog njih (pesama) ili pevao im svoje, i otpuštao ih zatim sa bogatim poklonima. (Murko prema Schmaus 1953: 102) Schmaus tvrdi da Staroselac nije bio jedini mecena, već da je to bila raširena pojava u Krajini. Iz činjenice da se otmjeni sloj zauzima za epiku dešava se da pjevačka praksa dobija kvazidvorsku notu, te se ustaljuje neka vrsta plemićko-staleške cenzure. Epika se tako njeguje svjesno i kritički, a pjesma se "iz lamentarno-epske pretvara u feudalno-stalešku tvorevinu kao izraz društva koje čuva sjaj". (Schmaus 1953: 101) Na taj način se širi i staleški uslovljen ukus koji se iskazuje kroz potrebu za slikanjem gospodskih zabava (konjske trke), ceremonija (prijem sultanskog fermana), kroz uživanje u ulogama prerušavanja i igranju dvostrukih uloga itd. Pjevači, uglavnom iz nižih socijalnih slojeva, prilagođavaju se otmjenom ukusu svoje publike, a publika preko svojih omiljenih "begovskih pjevača" utiče na opšti ukus. Takav pjevač uživa veliki ugled i istovremeno iskazuje ogromno poštovanje prema svome učitelju time što ne pristaje na pjevanje sve dok je učitelj živ. Ako je Matija Murko pravio razliku između pjevača i pjesnika, tj. između onoga koji prvi ispjeva neku epsku pjesmu i onoga koji pjeva već ispjevanu pjesmu, Maximilian Braun tvrdi da su pjevač i pjesnik jedno i da se ne može povući granica između njih. U epskoj poeziji Bošnjaka, tvrdi Braun, rijetka je pojava da se ispjeva sasvim nova pjesma o nekom novom aktuelnom događaju, uglavnom se ponavljaju već poznate pjesme, jer tako sami slušaoci zahtijevaju. Međutim, nikada se poznata pjesma ne pjeva u istom obliku, pjevaču je ostavljena puna sloboda u oblikovanju pojedinosti. "Tehnika junačke pesme mogla bi se označiti kao vezana im32
provizacija" (Braun 2004: 71) - tako Braun objašnjava pojavu da se nijedna pjesma, pa čak ni od istog pjevača, ne izlaže dva puta u istom obliku. On, međutim, prvi nudi klasifikaciju epskih pjevača, prema kojoj postoje tri grupe: 1) dvorski pjevači, 2) pjevači po kafanama i hanovima i 3) pjevači-prosjaci, najčešće slijepci. Prve dvije kategorije su profesionalni ili poluprofesionalni pjevači, dok treća kategorija nije karakteristična za bošnjačku epiku. Braun, također, podrobno analizira ulogu publike u činu nastajanja epske pjesme. Epska se pjesma ne može zamisliti bez publike i po toj osobini ona se razlikuje od lirske poezije i dobija kvalitete jedne ozbiljne društvene djelatnosti. I socijalni status slušalaca utiče na samo pjevanje, begovi i age su kao glavni slušaoci presudno uticali na repertoar i kvalitet ispjevanih pjesama. Međutim, vremenom se desilo da se epska pjesma prestala cijeniti sama po sebi, već se počela tretirati kao sredstvo za jačanje nacionalne i istorijske svijesti. Publika je rezonantno tijelo kod izlaganja pjesme, ni glumac ni muzičar nemaju tako prisan odnos sa publikom kao epski pjevač. Ona "predstavlja pravog nosioca sadržajne i stilske tradicije. Ona želi kako je već ranije rečeno - da čuje određene pesme i da ove budu izvedene na sasvim određen način. Pevač će se ravnati prema tim zahtevima i očekivanjima, jer je i sam izrastao iz te zajednice i vaspitan je u duhu njenih shvatanja i predstava." (Braun 2004: 80) Slušaoci se ne libe da pjevaču koji im se ne dopadne gudalo premažu katranom, dok izuzetni pjevači mogu do izvjesne mjere nametnuti svoju volju i čak prevazići tradiciju.33 Gerhard Gesemann uvodi u nauku razlikovanje pojmova redakcija i verzija, pri čemu bi redakcija bila samo neznatno dodavanje ili oduzimanje određenog broja stihova a verzija - drugačija pjesma na istu temu. U jednom drugačije usmjerenom istraživanju, koje bi se koncentrisalo na pojavu i razvoj ideje o improviziranju u epici, moglo bi se uhvatiti za Gesemannov podatak o izvjesnom Jon Mejeru kao jednom od začetnika te ideje.34 I Mejer se drži stroge distinkcije između dobrog pjevača kao produktivne umjetničke ličnosti i dobrog improvizatora kao kreativnog sljedbenika tradicije epskoga pjevanja. Po njemu su osnovne pretpostavke za postojanje pjevačke tradicije: 1) herojsko-patrijarhalna sredina, 2) dobar pjevač kao produktivna umjetnička ličnost i 3) dobar improvizator kao kreativac koji umije staroj pjesmi dati "adekvatnu" formu. (Gezeman 2002: 125) Sjajnoj plejadi stranih znanstvenika, koji su zadužili znanost o bošnjačkoj usmenoj književnosti, treba pridodati i jednu našu znanstvenicu - Đenanu Buturović. Uz ogroman trud i zavidnu akribiju ona se okušala i kao sakupljač,35 te je u 33 "Razume se da sposoban guslar, svojom jakom voljom i sugestivnom verom u istinitost onoga što se peva, zanese slušaoce toliko da ne osećaju nikakva neslaganja ni onda kada o događaju drugačije misle." (Medenica, navedeno prema: Braun 2004: 80) 34 "Ono novo, pak, što nam je Mejer doneo, jeste njegovo iz dela zaslužnog Radlofa crpeno saznanje da se kod istraživanja svake usmene narodne epike mora neumitno uzeti u obzir faktor improvizacije." (Gezeman 2002: 124) 35 Radi se o dragocjenim zapisima epskih junačkih pjesama iz sela Imljani na Vlašiću i Drežnica kod Mostara, napravljenim šezdesetih i sedamdesetih godina XX stoljeća, te o zapisima pjesama Omera Zagorca, pjevača sa Bjelašnice, napravljenim devedesetih godina XX stoljeća..
33
svoje ne malo poznavanje bošnjačke epike unijela i taj momenat. Po njoj je pojava "begovskih pivača", koji su na konju pratili svoje begove i kroz pjesmu slavili njihova djela, dovela do toga da za historiju male i beznačajne ličnosti postanu veliki junaci epske pjesme, a kao primjer navodi Mustaj-bega Ličkog.36 Prema već ranije navedenoj distinkciji između kazivača prenosioca i guslara pjevača, Avdo Međedović bi bio primjer kreativnog kazivača, zato što je Parryju i Lordu praktično pokazao kako se od prosječne Šemićeve pjesme Smailagić Meho može napraviti jedan sjajan ep kao što je Ženidba Smailagić Meha. U naš recepcijski prostor Đenana Buturović unosi i jedno zanimljivo mišljenje španskog homerologa i folkloriste Ramona Menendeza Pidala. Prema Pidalu Parry je napravio "bogohulan" eksperiment, jer je "izazvao" tradiciju i tražio od Međedovića da saopšti što je moguće dužu pjesmu, a Lord je samo nastavio da analizira pojavu "izazvane" tradicije. Ova se teza, zapravo, odlično uklapa u već spominjani stav Luke Marjanovića o neprirodnom produžavanju pjesama, izazvanom nekim vanjskim neepskim faktorima (komfor ili izričiti zahtjev zapisivača!), a koju će listom prihvatiti svi Parryjevi i Lordovi protivnici. Niko sa toliko energije, pijeteta i znanstvene radoznalosti nije pristupio fenomenu epskoga pjevača kao američki folkloristi i homerolozi Milman Parry i Albert Bates Lord. Povod njihovome dolasku u Sandžak bila je želja da se nađu usred "žive laboratorije" epskoga pjevanja, da se suoče sa školom nepismenih bardova i na taj način pokušaju riješiti tada još uvijek aktuelno homersko pitanje. Vremenom će pravim razlogom njihovoga izbivanja na ovim prostorima postati upravo ta nevjerovatno razvijena, u XX stoljeću prisutna, tradicija usmenoga pripovijedanja, te namjera da se pronikne u neke još uvijek neodgonetnute tajne usmene epske kreacije. Oni su vjerovali da je centralno pitanje i homerologije i epskoga pjevanja upravo epski pjevač i da se kroz ličnost nepismenog barda mogu riješiti mnoga neriješena pitanja. Parry je u cijeli projekat unio onu inicijalnu energiju, koju će, poslije prerane Parryjeve smrti, Lord vješto preuzeti i dovesti do kraja. Parry-Lordovu "školu nepismenih bardova" sačinjavali su: Halil Bajgorić, Murat Čustović, Alija Fjuljanin, Sulejman Fortić, Sulejman Makić, Osman Mekić, Avdo Međedović, Salih Ugljanin, Mujo Velić, Mumin Vlahovljak, Đemail Zogić, Murat Žunić i dr. Oni su njihovi "pjevači pričā", s tim što će najviše vremena i prostora posvetiti najvećem među njima - Avdi Međedoviću. "Pjevač priča je istovremeno sama tradicija i individualni stvaralac", (Lord I 1990: 22) stoji na početku epohalne Lordove knjige Pevač priča. Formulacija sama po sebi djeluje konfuzno i pomalo zbunjujuće. Naime, ne može pjevač biti sama tradicija, ali zato može biti dio te tradicije, koju je upoznao do te mjere da se njome slobodno kreće kao po svome prirodnome okruženju. Mnogo je jasnija, a istovremeno i važnija, tvrdnja da su "pevanje, izvođenje i sastavljanje aspekti istog čina", (Lord I 1990: 38) pri 36 Zanimljivo je da istu tezu koristi i pisac Derviš Sušić u pripovijeci Kaimija, puštajući da je izgovori njegov omiljeni lik Budalina Tale, koji uzrok svojoj zlehudoj sudbini vidi u tome da tamo neki dvorski i potkupljivi guslar, "za but ovnovine i sahan pilava", njegova (Talina) junaštva pripisuje Mustaj-begu Ličkom.
34
čemu pjevanje predstavlja reproduktivni čin uz pratnju gusala, izvođenje performativni čin uslovljen nezamjenjljivom ulogom publike i sastavljanje kreativni čin nepismenog barda koji od jedne pjesme pravi sasvim novu pjesmu. Pidalov prigovor o "izazivanju" tradicije, odnosi se na Parryjevo stimulisanje Avde Međedovića da napravi što dužu verziju Smailagić Mehe, što će rezultirati epom dužine preko 12.000 stihova. Zato se Parry odlučuje na eksperiment sa Muminom Vlahovljakom i Avdom, tako što Avdu pušta da sluša Muminovo izvođenje pjesme koju nikad prije nije čuo, pa da na osnovu samo jednog slušanja napravi svoju verziju, a kao rezultat dobijena je i duža i bolja pjesma od Muminove. Stoga, prigovor o "izazivanju tradicije" ovdje se pokazuje u svjetlu jedne sasvim legitimne radnje, koja može imati smisla samo u tako razvijenoj tradiciji kao što je bošnjačka i samo kod takvih bardova kao što je Avdo Međedović. Svima je jasno da Vukovi pjevači nisu mogli biti ničim i ni na koji način izazvani, što ne znači da se radi o slabijim pjevačima i slabijoj poeziji, već znači da su bili baštinici tradicije na nižem stupnju razvoja. Lordovo ulaženje u dušu pjevača ide do te mjere da on detaljno prati proces obuke kroz koju pjevač prolazi, prije nego što se usudi sam uzeti gusle i zapjevati pred publikom. U prvoj fazi budući pjevač samo sluša, a počinje da sluša još u ranom djetinjstvu. U drugoj već počinje da podražava, "kako u pogledu sviranja tako i u pogledu učenja tradicionalnih formula i tema". (Lord I 1990: 56) U trećoj fazi, sada već obučeni pjevač, sposoban je da proširuje usvojene pjesme kiteći ih i zabavljajući publiku cijelo veče. U posljednjoj završnoj fazi on već ima toliki repertoar da može pružiti zabavu u toku sedam noći i može se slobodno kretati kroz tradiciju. Pravi profesionalni, begovski i ramazanski, pjevači hvale se da obično znaju trideset pjesama, za svaku ramazansku noć po jednu. Najveći među njima, kao što je Ćor Huso Husović, tvrdili su da znaju po 365 ili 366 pjesama, tačno koliko ima dana u godini. Tragom informacije u Lordovim zabilješkama o jednom sjajnom pjevaču kojeg on i njegovi saradnici nisu dovoljno iskoristili, krenuo je Zlatan Čolaković i spomenutog pjevača, Murata Kurtagića, našao u njegovome rodnom mjestu Rožaju 1989. godine. Snimio je nekoliko izvanrednih pjesama, za koje Čolaković tvrdi da spadaju u sam vrh epskoga pjevanja (Čolaković bi kazao "mitotvorbe"), ništa manje vrijednih od onih Međedovićevih ili Kolakovićevih. Dio tih pjesama objavljen je u knjizi Mrtva glava jezik progovara, uz podjednako vrijedne razgovore vođene sa Kurtagićem za vrijeme snimanja. Iz tih razgovora saznajemo i neke nove detalje vezane za ličnost epskoga pjevača. Kurtagić je suvereni vladar tradicije, neprikosnoveni poznavalac "istorije", on zna sve junake i sve događaje vezane za te junake. "Istoriju" je naučio iz jedne stare knjige, "ne verujem knjiga starija da ima", kazuje, "trista i trideset i četiri godine ka je pravljena u Gacko … komisijski potvrđena". (Čolaković 2004: 130) Čolaković vjeruje da se radi o Hörmannovoj zbirci koja je mogla doći do Murata u koju on ima beskrajno povjerenje, jer je istinitost opisanih događaja i junaka "komisijski potvrđena". Ova priča o knjizi iz daleke prošlosti (mada je zbirka tada mogla biti 35
stara tek stotinjak godina) očigledna je mistifikacija izmišljena, sa ciljem uvjeravanja u njenu neupitnu vjerodostojnost i istinitost opjevanih događaja i junaka. Nadmoćno snalaženje u takvoj "istoriji" Kurtagić demonstrira kombinacijom epskog pripovijedanja u stihu i, u trenucima odmora, u prozi. Na usmeno pripovijedanje u prozi, koje nerijetko poprima formu predaje, Čolaković ga navodi pitanjima o pojedinim junacima ili detaljima iz pjesme. Tako ovaj vješti pripovjedač bez dvoumljenja pripovijeda o tome kako je Halil dobio ime Gojeni, o tome koji sve junaci imaju vile posestrime, kao i o razlici između Mujine i vile posestrime Marka Kraljevića. On zna sve detalje oko priprema za konjske trke, umije objasniti svaku nepoznatu riječ, obaviješten je o tome ko je bio otac ili majka određenog junaka, sa puno smisla i osjećaja za zbilju opisuje sve što se od njega zatraži - jednostavno, on je suvereni poznavalac povijesti,37 čime se još jednom pokazuje da je svijet bošnjačke epike jedan svijet i da su sve pjesme međusobno prepletene i povezane. U ovom dijelu epskog pripovijedanja Murat Kurtagić je mnogo više realista nego epski idealista i mnogo bliže romansijerskom motiviranju nego epskom pojednostavljivanju radnje i likova, a to je upravo ona osobina bošnjačke epike ko38 ju je još Schmaus uočio. To suvereno vladanje tradicijom i neprikosnoveno poznavanje svih likova i važnih događaja može se primijetiti i u samim pjesmama. Nerijetko se dešava da se pjevač u nekoj pjesmi poziva na dio iz druge pjesme i praktično ga koristi za svoju pjesmu. Ovu pojavu Čolaković naziva referencijalnošću, mada se u teoriji književnosti pod referencijalnošću podrazumijeva odnos prema vanjskoj zbilji, a pod autoreferencijalnošću - odnos prema zbilji pjesme. Bošnjačka epika je ovim dosegla stadij razvoja koji Schmaus naziva fazom epizacije, stadij oblikovanog epskog svijeta koji se kroz svaku pjesmu ispoljava kao cjelina, a svaka se pjesma posebno doživljava kao segment te cjeline. Samo suvereni vladari tradicije imaju uvid u cjelinu i znanje o svim događajima i junacima te cjeline, a takvi vladari tradicije su, po Čolakoviću, bili Murat Kurtagić, Avdo Međedović, Mehmed Kolaković, Ćor Huso Husović i Ćerim Čaić. Dirljiva je Muratova potreba da se poistovijeti sa Halilom Hrnjicom, da u njemu vidi svog uzora zbog njegovih etičkih i herojskih osobina. Njegovo povjerenje u opjevane likove ide do te mjere da svoje i porijeklo svojih predaka vezuje upravo za jednog epskog junaka. Radi se o liku Petra dženerala iz pjesme Ropstvo Muja Hrnjice, koji se kao Mujin pomagač obreo na Kladuši, prešao na islam i uzeo novo 37 "Pjevač treba da bude spreman da kao suvereni znalac povijesti, dakle 'historičar', odgovori na svako pitanje slušatelja u vezi s pjesmom, a pitanja se uglavnom odnose na 'povijesna' tumačenja događaja. Pitanja koja sam ja čuo bila su otprilike ovakva: koji je bio posljednji Halilov podvig? Je li Halil umro, ili je nestao, kada je nestao i kuda? Zna li se tko je bio otac ili majka ovog ili onog junaka? Odgovori su često bili vrlo iznenađujući i pokazivali da postoji znanje o mnogim stvarima koje se ne spominju u pjesmama, ali se podrazumijevaju." Čolaković 2004: 301) 38 "Kolaković, koji svojim modernizovanjem epskih sredstava potseća ponekad na tehniku primitivnog romanopisca, ide pri tome dalje od H 65 (Hörmannova pjesma pod rednim brojem 65 - M. K.). Ovde se tumačenje sna zamenjuje realnim prizorom: Čustović prilazi prozoru i vidi gde gore kuće u Ribniku." (Schmaus 1953: 140)
36
ime Kurtan, od kojega kasnije vode porijeklo Kurtagići, Muratovi preci. Sa istim povjerenjem u istinitost opjevanog pristupaju i slušaoci, koji su znali, slušajući opise scena opasnih bitaka, uzvikivati "Izgibosmo ljudi!", a žene bi na tužne scene iz pjesme Ženidba sirotna Alije tolike suze lile da bi i "patos bio mokar". Tu posljedicu empatijskog uživljavanja slušalaca u sudbinu omiljenih junaka Čolaković objašnjava pjevačevim izuzetnim mitotvoračkim umijećem. Pretpostavka je tradicionalne epske mitotvorbe da i pjevač i njegovi slušaoci duboko vjeruju u istinitost i uzornost događaja o kome se pjeva. Ukoliko slušaoci vjeruju u istinitost događaja, kao i u to da pjevač na uvjerljiv način oživljava događaj, oni se toliko mogu uživjeti u pjesmu da zaboravljaju na sebe i počinju vjerovati da se sam događaj upravo tu negdje pred njihovim očima odvija! (Čolaković 2004: 291) U skladu sa vjerovanjem u nepobitnu istinu Murat čvrsto vjeruje i u to da su njegovi omiljeni junaci Mujo i Halil bili mnogo viši, jači i snažniji od ljudi iz njegova vremena. Kao dokaz o jednoj cjelovitoj slici epskoga svijeta i skladno uređenim odnosima među njegovim junacima ide i Muratova tipologija likova. On ih dijeli u dvije generacije: u prvu generaciju spadaju junaci koji su živjeli prije i u doba Kosovske bitke, kao što su Alija Đerzelez, Kraljević Marko, Relja Krilatica itd, a u drugu junaci iz vremena krajiških pograničnih borbi - Mujo, Halil, Omer, Mustajbeg, Tale, Osman i dr. Halil je nasljednik Alije Đerzeleza u skladu sa proročan39 stvom nakon njihova susreta na planini Hrsavi iza zemlje Francuske. Neke moguće mistifikacije Gotovo svi pjevači iz sandžačkog kraja spominju Ćor Husa Husovića kao svog uzora ili kao pjevača od kojega su neposredno učili. Huso je neka vrsta neprikosnovenog autoriteta i oko njegova imena se, s obzirom na to da ga je malo ko lično poznavao i da tada nije bio među živima, stvarao oreol legende. Sličnu reputaciju u Krajini stekao je i Ćerim Čaić, ali se o njemu još manje znalo, tek toliko da je, po pričanju Bećira Islamovića, sve svoje pjesme naučio iz knjige Murat-kapetana Beširevića, koju je ovaj dobio od nekakve djevojke "blidolike Ajke". Prema Čolakovićevoj podjeli pjevača na čuvare i prozvođače tradicije, Huso bi zasigurno spadao u one koji stvaraju tradiciju. Svi uglavnom ističu njegovo gospodsko držanje i povezuju to sa najvjerovatnijim gospodskim porijeklom. Kao vrhunski pjevač znao je onoliko pjesama koliko ima dana u godini. Čak i u vrijeme nepostojanja medija uživao je veliku popularnost, kad bi se saznalo da je stigao u neko mjesto odmah bi se sakupili mještani da ga slušaju. Imao je čast da bude pozvan i u Beč da pjeva pred carem Franjom Josifom, za šta je bio bogato nagrađen. Alois Schmaus navodi i jednu anegdotu koja svjedoči o Husinoj popularnosti: Jedno veče - tako su ovom meštaninu pričali njegovi stariji - Ćor-Huso nije hteo da zanoći ni u jednoj seoskoj kući gde bi mu mogli tražiti da peva uz gusle. "Hoću jedanput da se odmorim", govorio je. Zbog toga nije svraćao u selo, nego je 39 Ovu zanimljivu predaju zabilježio je Zlatan Čolaković na video traci 1989. godine, prilikom Kurtagićeva boravka u domu Čolakovićevih.
37
prvo otišao u vodenicu nadajući se da će ga bar tamo ostaviti na miru. Ali vodeničari su se brzo setili ko im je došao u goste, namignuli jednom između sebe a ovaj je brzo otrčao u selo da nađe gusle. Čim je po selu pukao glas da je ĆorHuso u vodenici, nagrnuše seljani čak i tamo da ga slušaju. U to se vratio i momak sa guslama. (Schmaus 1998: 358) I Radosav Medenica u svome radu o Ćor-Husi ukazuje na gospodsko porijeklo i dostojanstveno držanje ove ljudeskare od 120 kilograma i pripadnika onoga sloja koji je imao društvenu i političku vlast. U njegovu držanju nije bilo ni traga "onoga čime su se odlikovali slijepci guslari kod pravoslavnog stanovništva, koji su svojim što bjednijim izgledom na skupovima kod manastira i na panađurima, ili prosjačeći po kućama, željeli da probude samilost i što više zarade". (Medenica, prema Kujundžić 1997: 203) Inače, ova slika o profesionalnim pjevačima i njihovom gospodskom držanju u potpunosti odudara od predstave koju o njima ima hrvatski 40 helenista i homerolog Zdeslav Dukat. Ostaje, međutim, za žaljenje što nijedna pjesma nije zabilježena od tog glasovitog pjevača i suverenog vladara tradicije. Parry je uspio od njegovih učenika sastaviti tzv. imaginarni repertoar pjesama Ćor Huse Husovića. Sklonost ka mistifikacijama bošnjačka epika pokazuje i u slučaju (ne)izvjesne "blidolike Ajke". Od dvanaest Marjanovićevih pjevača četvorica su mu pripovijedala o "blidolikoj Ajki kao o začetnici svih njihovih pjesama. Alija Prošić je tvrdio da je bila u Lici nekakva "blidolika Ajka", "koja je sve kavge, ratove i četovanja popisivala, k njoj je morao svak doći i istinu reći, te tako su te pjesme u Bosnu prešle". (Marjanović I 1898: XXVII) I Bećir Islamović pripovijeda da su svi pjevači pjesme učili od Ćerima Čaića, a da ih je Ćerim učio iz knjige Murat-kapetana Beširevića, koju je dobio od "nekakve Turkinje djevojke iz Like". Činjenica da je Marjanović bezuspješno pokušavao doći do te knjige govori da je najvjerovatnije riječ o još jednoj mistifikaciji; svi znaju za tu knjigu, navode čak i imena kod koga je, ali je niko nije vidio svojim očima.41 Prema već navođenom pripovijedanju Alije Prošića, Ajka je zapravo bila neka vrsta autoritativnog zapisivača svih važnih događaja (historičar!) i svih pjesama ("svih istina", kako bi rekao Prošić) iz Like. Ona je, kao u slučaju Kurtagićeve "komisijski potvrđene" pjesmarice, bila taj neupitni i neprikosnoveni izvor svih informacija, kako zbiljsko-historijskih tako i epsko-junačkih, za područje Like.42 Ovim se potvrđu40 Kao argument ovome stavu Dukat se poziva na Adama Parryja, Milmanovog sina: "Dalje on spekulira o tome da je razlog morao biti u društvenom statusu pjevača: dok Femija i Demodoka svi slušaju s pažnjom i divljenjem, južnoslavenski su pjevači gotovo prosjaci i skitnice, društveni talog." (Dukat 1987: 165) 41 "Jedni kažu, da je knjigu pjesama nekomu dala, drugi kažu, da su pjevači k njoj dolazili i od nje pjesme primali. Mi smo i takovoj knjizi pjesmarici u trag ulazili. Do sada bez uspjeha, ali je svakako vrijedno bilo ovo spomenuti." - Marjanović, str. XXXVI. 42 "Predanje sadrži, po svoj prilici, i legendarne elemente i stvorena je, možda, da se pozivanjem na knjigu 'starostavnu', poveća verodostojnost i sjaj starine. Ali čak i kao profesionalna legenda ono dokazuje koliko se značaja u pevačkim krugovima pridavalo tradiciji i njenom kontinuitetu." (Schmaus 1953: 223)
38
je još jedna specifičnost bošnjačke epike, a to je pridavanje važnog mjesta ženi u činu nastajanja epske pjesme, u opjevanim događajima, temama i likovima, bez obzira na nemogućnost egzaktne potvrde Ajkine zbirke. Takva namjera je upisana već u činjenici postojanja same predaje o "blidolikoj Ajki", kao i u činjenici postojanja brojnih ženskih likova. Na kraju se nameće jedno sasvim logično pitanje: ko su ti nepismeni bardovi, umjetnici usmenoga pripovijedanja, koji su ispjevali iznimno bogatu i vrijednu epiku sa čitavom galerijom neponovljivih likova? Da li su to slijepi prosjaci koji po gradskim trgovima pjevaju i prose da bi preživjeli ili dostojanstveni begovski pjevači koji zabavljaju svoje dobrotvore, mecene, u komforu feudalnog dvora ili u junačkim pohodima, da li anonimni beskućnici ili ugledni bardovi koji pjevaju na carskome dvoru Franje Josifa, da li su to "skitnice i društveni talog" (kako tvrde Adam Parry i Zdeslav Dukat) ili ugledni dvorski pjevači, a nerijetko i sami begovi? Odgovori na ova pitanja već su sadržani u prethodnim pasusima i nije ih potrebno ponavljati. Ali je zato potrebno istaknuti kako se svi pobrojani, kao i nepobrojani, pjevači slivaju u sliku jednog pjevača sa profesionalnim ili poluprofesionalnim statusom, pjevača koji uživa velik ugled u tadašnjem društvu i koji se ponaša kao prava zvijezda (moderni "star", rekao bi Braun), pjevača koji drži do sebe i svog dostojanstva, pjevača koji se poistovjećuje sa najvišim moralnim vrijednostima svojih junaka, koji bespogovorno vjeruje u istinitost opjevanih događaja i junaka, pjevača koji savršeno vlada tradicijom i kojemu je ta tradicija najprirodnije okruženje, pjevača koji sa nevjerovatnom lahkoćom tvori nove pjesme na podlozi starih, koji ima u glavi na stotine različitih pjesama i na desetine hiljada stihova, pjevača kojemu su svi ti silni junaci i događaji poredani u jedan savršeni poredak i čine jedan zaokruženi svijet (kosmos!) i pjevača kojemu je samo još jedan odlučan potez "izazivanja tradicije" nedostajao da taj epski kosmos pretoči u veličanstveni ep, veličanstveniji i od Ženidbe Smailagić Meha.43 Unatoč i usprkos svim sumnjivcima i protivnicima.
43 Stoga je možda za žaljenje što se Zlatan Čolaković strogo držao "prirodne" tvorbe i nije ponukao Murata Kurtagića na "neprirodnu", što svjesno nije "izazvao tradiciju" i "natjerao" Kurtagića na proširenje pjesme do krajnjih granica, da se u konačnici, vidi kakav bi rezultat bio. O tim dilemama Čolaković piše u bilješkama knjige Mrtva glava… na str. 167.
39
KRAJIŠKI JUNACI Trebalo bi na vrijeme preduprijediti eventualnu zbrku u vezi sa dva sinonimna termina "lik" i "junak". Bit ću biti krajnje pragmatičan: ako je lik diferencijalno obilježje svih pripovjednih žanrova (diferencijalno, jer ga nema u nepripovjednim žanrovima), onda ću nazivu "junak" namijeniti uže područje - epsku pripovjednu poeziju - i prepoznati ga kao njeno diferencijalno obilježje. Ponekad se epska poezija, u nešto strožijem smislu riječi, naziva još i junačkom poezijom, upravo zbog toga što "opijeva sudbinu i podvige jednog ili više junaka". Takav junak ima određeno socijalno i kulturno značenje, on je zastupnik "određenog poimanja života i duševnog stava - 'junačkog pogleda na svet'". (Braun 2004: 9) Taj i takav pogled na svijet je krajnje uopštena tema o kojoj pjeva epska poezija. Maurice C. Bowra tvrdi da je "epski junak najvažnija osobina epa, ono središnje u epu", priča se zaboravlja a junak pamti, "on nije običan čovjek realističkog romana nego netko izuzetan, neobična porijekla, nadljudske snage", odlikuje se jakim osjećajem viteškog ponosa i viteške časti, na njega se gleda kao na uzor davno prošlog zlatnog doba. "Epski junak i nastaje tek onda kad junak svoje podvige više ne ostvaruje magijskim sredstvima nego onim osobinama koje posjeduje svaki smrtnik, samo što ih epski junak ima u mnogo višem stupnju." (Dukat 1987: 149) Postoji, međutim, i drugačije stanovište, koje kaže da je za epsku poeziju priča glavna stvar, da formule služe samo njoj, da su one samo sredstvo "pomoću kojeg se izlaže povest u pesmi i stihu". (Lord I 1990: 127) Čak je i određeni tip junaka važniji od posebnog junaka (karaktera): Činjenica što se jedna pesma javlja u vezi s različitim junacima ukazuje po svoj prilici na to da je povest važnija od istorijskog junaka za koga je vezana. Postoji blizak odnos između junaka i priče, ali u nekim pričama je, u najmanju ruku, tip junaka značajniji od posebnog junaka. (Lord I 1990: 220) Ovako izrečen stav predstavlja jednu nedovršenu redukciju. Već sam u prethodnim poglavljima ukazivao na izvjesnu teorijsku neosviješćenost ovakvih i sličnih pristupa u proučavanju usmene književnosti, te stoga i ne čudi njihova nedovršenost. Naime, dalja teorijska redukcija bi mogla ići u dva pravca: jedan je naratološki, prema kojemu se priča svodi na određene funkcije i nosioce tih funkcija, a drugi je arhetipsko-mitološki, prema kojemu se prepoznaju arhetipsko-mitske matrice zajedničke za sve priče. Moja će analizi jednim dijelom ići u pravcu naratoloških redukcija, onako kako su to radili Schmaus, Braun i dijelom Đenana Buturović, a 40
drugim dijelom će se bez ustručavanja baviti junacima, njihovom historijskom i epskom dimenzijom, tipologijom ali i njihovim individualnim karakterizacijama. Prije toga ću pokušati pokazati do kojih rezultata je u analizi likova/junaka došla dosadašnja znanost o usmenoj književnosti u i izvan Bosne i Hercegovine. Prikaz dosadašnjih radova Puno je istraživača bošnjačke epike, ali je malo radova o njenim junacima. O 44 45 46 njima su posebno pisali Nikola Tordinac, Đenana Buturović, Munib Maglajlić, Hatidža Krnjević,47 Nasko Frndić,48 Rašid Durić i Mirsad Kunić. Jedino su Rašid 49 50 Durić i Mirsad Kunić ostavili zasebne knjige o junacima bošnjačke epike, ali to ne znači da ni drugi autori, u okviru svojih tema i pristupa, nisu pravili, makar i usputne, ali ipak zanimljive opservacije o njima. Rad Nikole Tordinca iz 1884. o Tali Ličaninu pod naslovom Tale Budaline ili čauš u narodnoj pjesmi, koliko je poznato, najstariji je tekst o jednom liku, ali i o bošnjačkoj epici općenito. Tordinac svoju analizu temelji na osnovu uvida u Jukić51 -Martićevu zbirku i nekoliko zasebnih pjesama u kojima se spominje Tale. Ovaj zaljubljenik u Bosnu i njezino usmeno stvaralaštvo nastanak epskog lika Budaline Tale dovodi u vezu sa čaušem iz narodnih običaja. Po njemu, kakogod je čauš zadužen za pravljenje ugođaja u svadbama isto tako je i Tale zadužen za vedar ugođaj u epskom okruženju. Međutim, da se Talina uloga ne može svesti samo na pravljenje ugođaja, slaže se i Tordinac kada uočava izvjesnu podvojenost lika na junačku / epsku i šaljivdžijsku dimenziju. Ovakvo raslojavanje je vidljivo čak i u Talinim imenima: u tipično epskim situacijama ide ime Tale Ličanin a u lakrdijaškim Budalina Tale. Omiljeni junak bošnjačke epike Budalina Tale bio je u milosti kritike, koja je 52 ostavila najviše radova upravo o njemu. Hatidža Krnjević, autorica zapaženih radova o bošnjačkim baladama i Erlangenskom rukopisu, polazi od podvojenosti na 44 "Tale Budalina ili čauš u narodnoj pjesmi", Pozor, Zagreb 1884. 45 "Epski Đerzelez - od ličnosti do lika", Bošnjačka književnost u književnoj kritici - Usmena književnost, II knjiga, Sarajevo 1998; "Prilog povijesnom Hrnjici", isto izdanje. 46 "Mujo Hrnjica - epski i historijski", Bošnjačka književnost u književnoj kritici - Usmena književnost, II knjiga, Sarajevo 1998; "Glamočki Filipovići u narodnoj pjesmi", Znak Bosne, Zenica jul 1995. 47 "Tale Ličanin - epski junak i vedri antijunak", Bošnjačka književnost u književnoj kritici - Usmena književnost, II knjiga, Sarajevo 1998. 48 "Legendarni Mustajbeg Lički", Behar 37, Zagreb 1998; "Bošnjački Terzit (o Budalini Tali)", Behar, godina VI, br. 30. 49 Junaci epske pjesme Bošnjaka, Bosanska riječ, Tuzla 2000. 50 Epski junak Budalina Tale, Bosnia Ars, Tuzla 2004. 51 Jukić-Martićeva zbirka je nastala pedesetih godina XIX stoljeća, a neke najznačajnije zbirke bošnjačke epike doći će tek poslije: Kraussova 1886, Hörmannova 1888/89. i Marjanovićeva 1898/99. godine. 52 H. Krnjević, "Tale Ličanin - epski junak i vedri antijunak", Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Sarajevo 1998.
41
epsku i antiepsku dimenziju lika. "Tale Ličanin je epski junak koji se uvijek nalazi na mjestu događaja", ali i lik koji odaje antiepsku pojavu: po načinu odijevanja, po odsustvu svečanog epskog patosa, po neznatnom, slučajnom i beznačajnom porijeklu, po osobenom oružju, po priznanju koje mu odaje protivnik i neprijatelj, po nehajnom odnosu prema ratnim trofejima, po upadljivoj sklonosti za prerušavanjem. (Krnjević 1998: 403) Krnjevićeva tu sklonost naziva "igrom prerušavanja", što je "jedno od bitnih obilježja duševnog života ovog epskog junaka". (Krnjević 1998: 411) Naravno, prerušavanje nije svojstveno samo Tali, ali je "Tale je jedini epski junak koji preuzima na sebe delikatnu ulogu da glumi slijepca-pjevača". (Krnjević 1998: 413) Iz takvog stava primjetan je parodičan odnos prema epskom patosu i epskoj situaciji, kojim se unosi "nešto životvorno i istinito u monotoniju" epskog načina življenja. "Tale je onaj neophodni princip razaranja ustaljenog. On je energija koja razriva već postojeće formule i šablone šalom i humorom, karikaturom i parodijom, tvoreći tako nov kvalitet." (Krnjević 1998: 416) Rašid Durić je ostavio jedinu cjelovitu knjigu o junacima bošnjačke epike. Opravdanje za pojavu ovakvog lika Durić nalazi u folklornoj zbilji etnikuma kojemu pripada. Tale je čobanskog porijekla, odrpanog i sirotinjskog izgleda, ali ga to ne priječi da vodi ravnopravan dijalog sa agama. "Vanjskim izgledom Tale razbija kanone epske idealizacije svih naših junaka." (Durić 2000: 421) Takvo odijevanje Durić dovodi u vezu sa narodnim vjerovanjem da je "loše odijelo zaštita junaka od uroka". Zatim se ističe Talina naglašena potreba za maskiranjem, najčešće u svećenika i slijepog guslara, sa ciljem tajnog ulaska na neprijateljsku teritoriju, ali i radi zabave. Tale ima za pobratima pripadnika druge vjere Malog Radojicu, prije će izdati istovjernik Hurem-aga Kozlica nego pobratim Rade. Tali nije problem da prizna strah od borbe, da zbog straha odbije odlazak u Carigrad, da zbog straha napusti i borbu, ali će, isto tako, i Mustajbega napasti da je osijedio od straha. Ne samo da je imao osobitu (pocijepanu!) odjeću nego je imao i drugačije oružje (drenova batina i nadžak) i drugačijeg konja (kulaša). Durićeva tipologija junaka (1. snažan junak; 2. mlad junak; 3. djevojka junak i 4. sporedni junak) preuzeta je od Maximiliana Brauna i nije potkrijepljena primjerima. Pišući o Muji i Halilu Hrnjici, Mustajbegu Ličkom i Aliji Đerzelezu Durić se koristi metodom portretisanja na osnovu predložaka iz široke baze epskih pjesama. Braća Hrnjice i Mustajbeg Lički pripadaju istoj grupi junaka, jer se pojavljuju zajedno i znaju jedni za druge. Durić uočava sve nijanse odnosa koji vladaju među ovim junacima: Mustajbeg je najveći autoritet, kojega svi bespogovorno slušaju, Mujo najveći junak kojega se svi plaše a Halil najljepši i najhrabriji junak, kojemu se svi dive zbog toga. Autor posebnu pažnju skreće na ženske likove, naročito likove majke i krčmarice. U portretisanju junaka Alije Đerzeleza poseže i za historijskom zbiljom tražeći u njoj prototip za slavnog epskog junaka. Nasko Frndić svoju analizu lika Budaline Tale gradi na usporedbi sa Terzitom i Don Kihotom, bez vidljive namjere da te sličnosti i dokaže. Svoju analizu temelji na glavnoj pjesmi o Tali Budalina Tale dolazi u Liku, uočavajući dramsku dimenziju u njezinoj radnji. Stoga, Talinu potrebu za maskiranjem posmatra kao potrebu za glumačkim kostimiranjem, a odlazak kuli Smiljanića - kao glumačko uživlja42
vanje u ulogu drugog. Spomenuta pjesma ima sve elemente dramskog teksta, sa mogućnošću razdiobe dramske radnje na činove. U radu o Mustaj-begu Ličkom53 Frndić slijedi poznatu tezu o spajanju dvaju historijskih prototipova, Muje Hurakalovića i Mustafe Hasumovića, u jedan lik Mustaj-bega Ličkog i pokušava pokazati kako se to stapanje u epskoj pjesmi nije izvršilo sasvim do kraja, kako se i jedna i druga historijska ličnost mogu odvojeno pratiti u različitim epskim izvedbama. Đenana Buturović i Munib Maglajlić usmenoj epici pristupaju sa istom metodološkom nakanom, a to je - pokazati kako se historijske ličnosti transponuju u epske junake. Svoju analizu po pravilu započinju temeljitim istraživanjem historijske građe, koja nudi relevantne informacije o historijskim ličnostima, da bi zatim prelazili na pomno iščitavanje epskih tekstova, koji opjevavaju te ličnosti, uočavajući sličnosti i razlike između ovih dviju manifestacija ličnosti / likova. Krajnji cilj ovakvih analiza je da se, kroz neku vrstu začudnosti nad tajnom transpozicije zbiljskog u epsko, utvrdi mjera odstupanja ili preklapanja epske i historijske zbilje. Đenana Buturović je vrlo iscrpno istražila dostupnu građu o Aliji Đerzelezu / Gürz Ilyasu i dala najpotpuniji portret ovog "prvog bosanskomuslimanskog krajišnika". Detalji o Gürz Ilyasu koje sam navela, bogata publikovana i rukopisna južnoslovenska građa epskog karaktera, predanja i memorati, albanska tradicija o Gjergj Elez Aliju i rezultati do kojih sam došla iscrpnim etnološko-folklorističkim proučavanjima usmene predaje o Đerzelez Aliji u Sarajevu, u centralnoj i jugozapadnoj Bosni, dopunjuju se upravo na čudesan, ali i poznat način prema onim zakonitostima, poznatim samo u usmenom pjesništvu, a koje prate izrastanje heroja i pretpostavljaju posebnu poetiku - poetiku usmenog pjesništva. (Buturović 1992: 305) Izrastanje heroja iz historijske ličnosti u epskog junaka proces je koji krasi usmenu epsku pjesmu i time joj priskrbljuje status autonomne umjetnosti sa potpuno autonomnom poetikom, tvrdi Buturovićeva. U radu Prilog povijesnom Hrnjici ova poznata znanstvenica utvrđuje historijsku zasnovanost jedne od najljepših bošnjačkih epskih pjesama Filip Madžarin i Gojeni Halil. Pjesma govori o carskom pozivu krajiškim junacima da se suprotstave strašnome odmetniku Filipu Madžarinu, koje je opet krajišnike prije toga car naredio pogubiti zbog iste one pobune koju pamti historija iz treće decenije XVII vijeka. Da epska pjesma, ipak, nije puki odraz historijske zbilje vidi se po tome što se u pjesmi i ne dešava pogubljenje prema carskoj naredbi, već dosjetkom Ćuprilić vezira stradaju njihovi dvojnici, a krajiški pobunjenici moraju ostati živi da bi se mogli suprotstaviti odmetniku. U istom ključu "čita" epske junake i Munib Maglajlić, prije svega Muju Hrnjicu, Mustaj-bega Ličkog i Jusuf-alajbega Filipovića. Rad o Muji Hrnjici imao je i izvjesne političke konotacije54 i trebalo je oprobanom metodologijom razlučiti his53 N. Frndić, "Legendarni Mustajbeg Lički", Behar, godina VII, broj 37, Zagreb 1998. 54 Radi se o poslovnoj i političkoj aferi "Agrokomerc" iz 1987. godine, koja se, između ostalog, dotakla i ovog znamenitog junaka bošnjačke epike.
43
torijski i epski plan, zbog čijega je brkanja uglavnom i dolazilo do nesporazuma. Maglajlić tvrdi da je u slučaju Muje Hrnjice oskudnu historijsku faktografiju natkrilila bogata usmena predaja i epska pjesma. Zahvaljujući Hörmannu i Muvekkitu "sačuvane su predaje o Hrnjičinu porijeklu, dolasku u Krajinu, obznanjivanju junaštva, neranjivosti olovnim metkom"(Maglajlić 1998: 442) itd. Legendarno i epsko su odnijeli prevagu nad historijskim i zbiljskim. Galeriji na ovaj način obrađenih likova pridodat je i Mustaj-beg Lički, kojega se također posmatra u dvije ravni - historijskoj i epskoj. (Maglajlić 2004: 145-165) Prvu ravan Maglajlić metonimijski atribuira kao krajišničku povijesnu zbilju a drugu kao - zbilju krajišničke pjesme. U historijskoj faktografiji, koja je bila izdašnija nego u slučaju sa Mujom Hrnjicom, iznose se brojni detalji vezani za dvojicu stvarnih junaka, Mustafagu Hurakalovića i Mustaj-bega Hasumovića (Kasumovića), čijom se epskom sintezom došlo do jednog - Mustaj-bega Ličkog. Detaljno opisanom slučaju padanja u ropstvo i izbavljenja iz ropstva u Čelebijinom Putopisu usmeni pjevač je odgovorio brojnim verzijama, u kojima se čuva samo spomen na glavni događaj, a sve ostalo, načini izbavljenja i oslobađanja, te akteri tog čina, spadaju u domen umjetničkih sloboda. Slučaj poznate begovske porodice Filipović, o čijoj historijskoj i epskoj sudbini 55 također piše Maglajlić, posebno je zanimljiv. Sva priča kreće od zarobljavanja zagrebačkog kanonika Franje Filipovića 1570. godine i njegova prelaska na islam četiri godine kasnije. Epska pjesma je zapamtila junačka djela već prvog rodočelnog muslimanskih Filipovića, Mehmed-bega, u nekim pjesmama Erlangenskog rukopisa ili Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga. Najveću historijsku i epsku slavu stekao je Mehmed-begov praunuk Jusuf-alajbeg Filipović, o čijoj sudbini, a posebno slučaju padanja u ropstvo, postoji više verzija pjesama. Možda bi se u detaljnijoj pretrazi i na većem uzorku moglo doći do novih pjesama koje opjevavaju članove ove znamenite glamočke porodice, čime bi se eventualno došlo do potvrde o postojanju svojevrsne porodične epopeje, koja bi se zatim mogla iskoristiti za činjenje odlučnog iskoraka ka stvaranju epa. Ovaj prigovor sebi uzima za pravo da bude upućen samoj tradiciji epskoga pjevanja, koja opet, ima neke druge zakonitosti i zahtjeve u stvaranju većih epskih formi. Ostaje po ko zna koji put potvrđena tajna kako tradicija preko svojih epskih pjevača vrši izbor ličnosti i događaja iz historije i pravi od njih više ili manje značajne likove epske pjesme ili, u krajnjem 56 slučaju, velike epske forme, odnosno, epove? Nekolicina istraživača u sklopu svojih radova o bošnjačkoj epici ostavila je i manje-više suvisle iskaze, opservacije i definicije likova. Briljantan analitički um Aloisa Schmausa bio je usmjeren na isticanje diferencijalnih svojstava krajinske epike, koju on smatra reprezentativnom za cjelokupnu 55 "Glamočki Filipovići u narodnoj pjesmi", Znak Bosne, godina 1 broj 2, Zenica, 1995. 56 Schmaus tvrdi da se ep stvara oko jednog lika u središtu (zašto ne oko Jusuf-alajbega?) i da "vrhovni princip novog jedinstva je određen karakter glavne ličnosti odnosno određen psihološki konflikt, tj. završna integracija se postizava iz psihološkog centra, ne iz jezgra starog motiva, nego iz određenog shvatanja neke dominantne karakterne crte glavne (ili glavnih) ličnosti". (Schmaus 1953: 212)
44
bošnjačku usmenu epsku poeziju. Sasvim je svejedno da li je analitičar Schmaus unaprijed ograničen takvim pristupom ili su mu se sama svojstva nametnula snagom diferencijalnosti spram poznatije i analiziranije srpske epike. On polazi od osnovnog obilježja svake pa i krajinske epike, od epske radnje, i već tu uočava polaznu tačku razlikovanja a to je - udvojena radnja. Udvojena radnja znači ne jednu linearnu nego dvije paralelno vođene radnje. Da bi stvari analitički apstrahirao Schmaus tu pojavu naziva principom dvojnosti. Svaka radnja ima svoga vršioca a u epski ispripovijedanoj radnji vršilac radnje je lik. Likovi se ne posmatraju pojedinačno, niti kao karakteri niti kao tipovi, već se svode na naratološke funkcije. Funkcionalno, a i distinktivno(!), najzanimljiviji lik krajinske epike je lik žene, zato "krajinski pevač voli najviše one teme u kojima žena igra centralnu ulogu (otmice, krvave svatove)". (Schmaus 1953: 125) Žena, zapravo, u krajinskoj epici vrši funkciju unutrašnjeg pokretača epske radnje, ona ne mora biti personalizirana ni u jednoj ličnosti, ona može biti i nevidljivi pokretač, po kojoj funkciji ona u krajinsku epiku unosi aromu srednjovjekovnih viteških romana. Schmaus je mogao (a nije!) još zaključiti kako se ovim postupkom iznad vjerskog i narodnog (plemenskog) žena stavlja kao najviši smisao epsko-agonalnog bivstvovanja, što je unutarnje pomjeranje težišta sa jednog na drugi razlog i što je još jedno razlikovno obilježje krajinske epike. Princip dvostranosti je realistički a ne romantičarsko-epski manir po kojem epski pjevač pokušava uvesti u pripovijedanje i one likove koji su odsutni, tako što "promjenom pozornice" (Maretić) napušta prisutnog a posvećuje se odsutnom liku. Težište se u takvom pripovijedanju "prenosi naizmenično sa jedne na drugu stranu; dvostranost se predočava osnovnom strukturom pesme", (Schmaus 1953: 128) uspostavlja se paralelni tok dviju radnji, koje se prekidaju i ponovo preuzimaju. Dvije radnje ne mogu se odvijati odvojeno i nezavisno jedna od druge bez tzv. srednjeg plana, funkcija srednjeg plana i jeste u tome da ih drži na okupu. Omiljeni likovi srednjeg plana su likovi glasnika, krčmarice i izdajnika a omiljena stajaća figura - prerušavanje. Prerušavanje u krajinskoj epici se udaljava od prvobitne funkcije i postaje samo sebi svrha, što je dovoljan razlog da se ono počinje doživljavati i kao igra. U prešućenoj prvobitnoj svrsi Schmaus je mogao prepoznati prerušavanje kao jedno od dozvoljenih sredstava u savladavanju prepreka, kao jedno od obilježja krajišničkog načina života i ratovanja. Granica / krajina i jeste ono mjesto gdje razlike dolaze do izražaja i gdje se javlja želja da se onaj koji se razlikuje učini istim i nerazlikovnim, iz takvih namjera nastaju i ratovi, u krajnjem slučaju, vođeni iz dubinske potrebe za brisanjem razlika. Schmaus, međutim, ništa manje sjajno primjećuje da je Tale Ličanin glavni lik scena prerušavanja, lik koji se najviše igra u tim scenama, po čemu on nikoga ili ništa ne predstavlja (reprezentira) već uvijek igra samo sebe,57 on je lik koji kao srednjovjekovni "špilman" kontrastira krvavim scenama, lik koji svojom vedrinom stoji naspram smrtno ozbiljnog svijeta epske 57 "Samo je on u svakoj ulozi on sam, pravi kontrast ostalih junaka koji su i preko mere sračunati na reprezentaciju. (…) Ona je baš zato puna života što Tale sme, bez ustručavanja i obzira na obaveze reprezentacije, da igra uvek samog sebe." (Schmaus 1953: 147)
45
pjesme itd. Jedino je muslimansko društvo, zaključuje Schmaus, u svojoj epici stvorilo ovakvu karikaturu samog sebe, što je, zaključili bi savremeni teoretičari, provjereni mehanizam podrivanja stabilnih identiteta. Prerušavanje i igra su elementi pozorišta u rudimentiranom obliku, pri čemu je i prostorni raspored takav da se igra odvija između "uzvišene estrade na kojoj piju otmeniji gosti, prostranog dvorišta u kome se na pr. okreće devojačko kolo, kule sa čijeg prozora se eventualno učestvuje u igri, možda čak i krčme koja se nalazi van kule". (Schmaus 1953: 148) Ovakvom sceničnošću i ovakvom igrom otkrivaju se, uz već postojeće veze sa tradicijom profesionalnih zabavljača na dvorovima bosanskih velikaša, dublje veze i kontakti krajiških junaka sa primorjem i renesansnim duhom mediterana. Junak udvojene radnje i junak koji se više igra nego što ratuje stavlja se u višestruku zavisnost, više nije jedini vršilac dinamične i pravolinijske radnje shvaćene kao savladavanje prepreka. Naročiti socijalno-psihološki uslovi, a Schmaus ne navodi koji, stoje iza pojava kao što su "udvojena radnja, isticanje srednjeg plana, uloga Mustajbega kao neka vrsta kralja Artura" (Schmaus 1953: 178) itd. Pitanje je kako takav lik može postati kohezionim faktorom i središtem budućeg epa, jer se radi o liku koji se od epskog približava realnome i romansijerskom diksursu? Istovremeno, to udaljavanje nije strano ni epu, jer "vrhovni princip novog jedinstva je određen karakter glavne ličnosti odnosno određen psihološki konflikt, tj. završna integracija se postizava iz psihološkog centra", što su ujedno i legitimni postupci romana. Schmausov je zaključak da je krajinska epika dovela razvoj likova do krajnje tačke, kada se rađaju veliki epovi i da je nedostajao samo posljednji korak pravljenja velikog epa sa jednim od krajiških likova u njegovom središtu. Za našu analizu Maximilian Braun izravnije pristupa liku tvrdeći da je usmena epska pjesma zapravo junačka pjesma "koja opeva sudbinu i podvige jednog ili više junaka". (Braun 2004: 9) Po njemu je lik/junak već u epskoj pjesmi koheziono središte koje mu Schmaus pripisuje samo u epu. Riječ «junak» ima određeno socijalno i kulturno značenje, iza kojeg stoji određeno poimanje života koje se metonimijski može nazvati "junački pogled na svijet". Predmet epskog pjesništva je upravo takav pogled na svijet, sa ambicijom da se izvjesnom, kako kaže Braun, "propagandističkom akcijom" nametne i sluašocima od kojih također želi načiniti junake. Sadržina junačkog pogleda na svijet je sljedeća: 1) borbeni odnos prema svijetu i životu; 2) strogi individualizam u ponašanju; 3) čast i ponos koji proističu iz svijesti o sopstvenom junaštvu i 4) viteštvo u borbi, sa dvobojem kao najviteškijom formom junaštva. Junak se lahko odriče svakog oblika zajednice i državnog poretka i pada u neku vrstu hiperbolisanog individualizma, što je samo jedan segment umjetnički hiperbolisane stvarnosti u epskoj pjesmi. "Od junačke pjesme zahtijevaju se uzori, a ne odrazi ili kopije života", (Braun 2004: 32) zato stvarnost pjesme mora nadmašiti neposrednu stvarnost i otkriti uzvišenije mogućnosti življenja. Na djelu je pravo epsko "prekrajanje" stvarnosti, koje Braun dodatno naziva još i ideološko hiperbolisanje, čime se, zapravo, "stvarnost uzdiže na jedan viši nivo, na kojem postaju sasvim jasno vidljive junačke vrednosti i junački sadržaji". (Braun 2004: 32)
46
Mora se strogo voditi računa koji junaci i koja njihova djela će biti izabrani i podvrgnuti procesu hiperbolizacije, jer izabrani likovi postaju moralni uzori slušaocima, pa i, vidjeli smo u slučaju pjevača Murata Kurtagića, samim pjevačima. Pitanje izbora je jako važno pitanje, jer nas ostavlja u uvjerenju da snaga stvarnog historijskog herojstva nije dovoljna preporuka za ulazak u klub odabranih epskih junaka koji zaslužuju epski tretman. Pokazalo se, naime, da u historiji najveći heroji nisu nužno i u epskoj pjesmi veliki ili najveći junaci. Hiperbolisanje stvarnosti ima simboličko značenje, "ono je spoljni opis unutrašnjeg bića junaka, obeležje njegove pripadnosti odabranima", (Braun 2004: 37) slikovito pojašnjava ovaj fenomen Braun.58 U krajnjem slučaju, radi se, a to Maximilian Braun jako dobro zna, o isticanju potrebe za razlikovanjem dviju istina, jedna je istina epske pjesme suštinski obilježena procesom hiperbolizacije, a drugo je istina svakodnevne stvarnosti, lišena takvih i sličnih stilizacija.59 Hiperbolisanje se tako etablira kao ključni pojam epskog oblikovanja stvarnosti, što bi zagovornici estetske autonomije usmene epske poezije mogli uzeti kao još jedan argument. Mada bi se, i bez detaljnije pripreme, moglo brzo reagirati i kontrirati takvim stavovima primjerima kako su Proces, Stranac i slična djela, također nastala kao rezultat hiperbolizacije, samo ovaj put ne junačkih nego destruktivnih formi života. Za razliku od Schmausa, kome su tipologizacija i karakterizacija likova nepotrebne za naratološku redukciju, Braun bez ustezanja poseže za tipologizacijom, pravdajući to tvrdnjom da su likovi u junačkoj pjesmi tipizirani na način tipizacije uloga u pozorištu. To, međutim, ne znači da su lišeni individualnih karakternih crta, da su nerealni i psihološki neuvjerljivi. Naprotiv, oni su puni života, jer i nastaju iz živog susreta sa životom i jer podliježu tzv. realističkoj kontroli, bez obzira na okolnosti da se i hiperbolizacija i tipologizacija opiru tom procesu. Prema toj tipologiji postoje sljedeći tipovi junaka: 1) snažan junak natprirodne tjelesne snage, koji ne podliježe realističkoj kontroli, jer se javlja u pjesmama starih vremena (Alija Đerzelez); 2) mudar junak hajdučkih i uskočkih pjesama, podliježe realističkoj kontroli, jer ga način života i ratovanja čine mudrim (Mujo Hrnjica); 3) iskusan junak, "great old man" junačke pjesme, slavom ovjenčani stari ratnik, mudar i oprezan, spasilac u nevolji (Mustaj-beg Lički); 4) mladi junak, pandan biblijskom Davidu (Halil, Omer, djevojka-junak); 5) lijepi junak, ljepši od svake djevojke (Halil); 6) junački probisvijet (Budalina Tale); 7) sporedni likovi sa zadatkom da junaku pruže priliku da se potvrdi junaštvom (begovi, age, prijatelji i rođaci, sluge i putnici…). Ovako napravljena tipologizacija likova samo je do pola puta dovedena redukcija, kojoj su krajnji cilj funkcije likova u pripovjednom diskursu. Njena je upotrebna vrijednost, ipak, 60 velika i ja ću je, zajedno sa Schmausovom, koristiti u svojoj analizi. 58 I još dodaje da je hiperbolisanje "nešto poput svetačkog oreola na inače sasvim realističkim ikonama svetaca". (Braun 2004: 37) 59 "Junačka pesma vidi i traži u stvarima i činjenicama junački sadržaj, a ne realnu površinu." (Braun 2004: 37) 60 Ovu je tipologizaciju koristio i Rašid Durić u svojoj knjizi o junacima, ali samo u nešto reduciranom i modificiranom obliku. Po njemu postoje sljedeći tipovi junaka: 1) snažan junak; 2) mlad junak; 3) djevojka-junak; 4) sporedan lik. (Durić 2000: 45-46)
47
Zdeslav Dukat interpretira neke autore koji su se bavili usmenom epskom poezijom, posebno bošnjačkom, a meni su u okviru teme o likovima posebno zanimljivi stavovi Mauricea C. Bowre i Thomasa M. Greena. Bowra, poput Brauna, smatra da je epski junak najvažnija osobina epa, odnosno, da je koheziono središte epske pjesme. Obično pamtimo likove i osobine junaka a ne događaje, argumentira Bowra i dodaje: "On nije običan čovjek realističkog romana nego netko izuzetan, neobična porijekla, nadljudske snage". (Dukat 1987: 148) U nastavku svoje argumentacije Bowra kao da slobodno interpretira Braunove ključne teze o važnosti izbora junaka i događaja i hiperbolizacije istih.61 Thomas M. Green junaka vidi kao jednu od četiri norme epa (preostale tri su: metaforika, struktura i jezik). Junak je čovjek a ne bog, on ima ljudsko lice i ljudska ograničenja, ali se razlikuje od ostalih ljudi po sposobnosti da učini nešto nadljudsko. Glavni problem epa se svodi na susret junaka sa smrću, njegov je život usmjeren ka tome da ispuni svoje ime značenjem. Junak se želi po svaku cijenu nametnuti svijetu, želi dominirati njime i želi svoje ime ispuniti značenjem, ali ga na kraju uvijek čeka presudno ograničenje, koje ga čini tragičnim junakom a ep čini srodnim sa tragedijom. Ova uopćena zapažanja o junaku epske pejsme (ili epa) teško su primjenjiva na Muju i Halila te Mustajbega Ličkog, a ponajmanje na Budalinu Talu. Zanimljivo je da je Dukat jedan od rijetkih, ako ne i jedini autor koji negativno sudi o Tali Ličaninu. Po Dukatu ovaj lik u Međedovićevoj verziji (Ženidba Smailagić Meha) gubi "šaljivu svježinu i postaje samo još jedan od predimenzioniranih bošnjačkih heroja koji nas odbija svojom savršenošću (sve zna, sve razumije, sve predviđa)". (Dukat 1987: 251-252) Albert Bates Lord u potrazi za odgovorima na homersko pitanje ne posvećuje posebnu pažnju likovima. Štaviše, po njemu su likovi potpuno nevažni spram formula pomoću kojih se izlaže priča u pjesmi, uostalom "priča je glavna stvar". (Lord I 1990: 127) Kao ilustraciju ovoj apodiktičkoj tvrdnji Lord navodi primjer iste pjesme sa istom temom a različitim junacima, zato je "povest važnija od istorijskog junaka za koga je vezana". (Lord I 1990: 220) Kada već govori o junacima onda ne propušta priliku da istakne kako je tip junaka značajniji od posebnog junaka, demonstrirajući tako pomanjkanje sluha upravo za onaj segment bošnjačke epike na čiju analizi Schmaus troši najviše energije. Na drugome mjestu, kada govori o temi pozivanja gostiju u svatove, Lord kao da sam sebe opovrgava. Naime, svaki pjevač koristi isti redoslijed poziva a u tom redoslijedu Tale je uvijek posljednji na tom spisku, sa detaljnim realističkim opisom odjeće čime mu se pridaje posebna važnost. I u opisima sakupljanja vojske posljednji stiže Tale od Orašca, "čovek izrazite individualnosti". (Lord I 1990: 165) Iz ovih nekoliko navoda Lord nam se prokazuje kao neko ko slijepo slijedi osnovnu tezu, služeći se svim sred61 "Kod Bowre u središtu je pažnje epski junak. On se odlikuje snagom i hrabrošću, jakim osjećajem viteškog ponosa i viteške časti. Pripada herojskom društvu a pjesništvo u kojem se to društvo opisuje gleda na nj kao na velik uzor davno prošlog, zlatnog doba. To društvo i to doba osobito se odlikuju uživanjem u sjaju oružja i odjeće, prirodni su mu oblici djelovanja rat, lov i uživanje za trpezom. (...) Epski junak i nastaje tek onda kad junak svoje podvige više ne ostvaruje magijskim sredstvima nego onim osobinama koje posjeduje svaki smrtnik samo što ih epski junak ima u mnogo višem stupnju." (Dukat 1987: 149)
48
stvima da je dokaže, i zaradi toga žrtvuje ponešto od svoje znanstvene dosljednosti i reputacije. Pokušaj sistematizacije dosadašnjih pristupa U mnoštvu različitih pristupa trebalo bi prepoznati izvjesne modele i napraviti kakvu-takvu klasifikaciju tih modela. Metodološko šarenilo otežava pokušaj sistematizacije, ali ne do te mjere da se ne mogu uočiti i opisati neki od metoda. Predstavljeni pristupi mogu se razvrstati u nekoliko grupa: 1. folkloristički - pristup prema kojemu se prije svih Budalina Tale analizira i objašnjava kao folklorna pojava (Tordinac i Durić); 2. mimetičko-historijski - prema kojemu su likovi/junaci odraz određenih historijskih ličnosti, prije svih Alija Đerzelez, Mustaj-beg Lički i Mujo Hrnjica (Buturović, Maglajlić, Frndić); 3. strukturalno-naratološki - za radnju su mnogo važniji određeni tipovi likova i funkcije koje vrše u ispripovijedanoj radnji ili svome žanru (Schmaus, Braun, Krnjević); 4. strukturalno-gramatički - ispripovijedana se radnja, kao i likovi koji je vrše, razlažu na sve manje i manje gramatičko-strukturalne jedinice sve do nivoa formula (M. Parry, A. B. Lord). Možda bi se pristup Hatidže Krnjević mogao okarakterisati kao fenomenološki, prema kojem ona Talu Ličanina posmatra, prije svega, kao specifičnu pojavu, kao fenomen, te sagledava posljedice takve pojave po žanr epske pjesme. Neuvršteni Zlatan Čolaković se uglavnom bavio pričama a preko njih indirektno i likovima / junacima, njegov se model svodi na pronalaženje izvjesnih univerzalnih mitskih tema u epskoj pjesmi, što je najbliže arhetipsko-mitološkoj kritici Northropa Fryea. Sa ovim modelom donekle konvergira tvrdnja Zdenka Lešića da je bosanskohercegovački usmenoepski narativ osoben oblik čovjekovog sjećanja na proš62 lost, sjećanja koje nije ni fikcionalno ni historijsko već mitsko. Folkloristički i mimetičko-historijski su u osnovi isti ili slični pristupi iza kojih stoji manje ili više zamaskirana teorija odraza (mimetizam). Posljednja dva, strukturalno-naratološki i strukturalno-gramatički, jedini su imanentni, kojima prethodna dva sasvim slobodno pariraju kao transcedentni pristupi. Pošto živimo u vrijeme pretjeranog opreza, što je samo jedan od brojnih eufemizama za postmodernu, neću se zalijetati i slavodobitno favorizirati jedne a s prezirom odbacivati druge pristupe. Doživljavajući ih kao podjednako legitimne i korisne usudit ću se pa Schmausovu i Braunovu modelu pridati nešto veću važnost nego ostalima, jer mi se čini da se iz njihova pristupa može najviše naučiti o likovima bošnjačke epike. 62 "U tom smislu epski narativ u usmenoj književnosti zapravo i nije fikcionalni narativ, bar ne za onog koji ga prati sa živim epskim uspomenama u svijesti. Ali on, isto tako, nije ni istorijski narativ, jer vrijeme doživljava i iskazuje na drugi način nego istorija. Bliži mitu nego istoriji, on je zapravo osoben oblik čovjekovog sjećanja na svoju prošlost i čovjekove svijesti o svojoj sudbini i sudbini svoga naroda." (Lešić 1991: 117)
49
DIO DRUGI
MUSTAJ-BEG LIČKI U historijskim izvorima i epskim predajama Prema jednom dosta uvriježenom mišljenju,63 u bošnjačkoj epici ima više historije nego u drugim epikama, to joj je još jedna crta koja je čini drugačijom. Taj višak historije se konkretno odnosi na mogućnost vezivanja većine likova za određene historijske prototipove i nekih opjevanih događaja za konkretne historijske događaje. Ko je Mustaj-beg Lički, zapravo, koja ili koje historijske ličnosti se kriju iza najpoznatijeg junaka krajiške epike? Gotovo svi se slažu da se ne radi o jednom nego o dva, tri ili čak i više historijskih prototipova. Mora se, međutim, primijetiti da, dok se jedni čvrsto drže historijskih izvora (Lopašić, Kreševljaković, Imamović, Buturović, Maglajlić), drugi sasvim slobodno i legitimno posežu za 64 predajom, pa i samom pjesmom (Hörmann, Marjanović, Frndić), te na taj način kompletiraju sliku o "historijskom prototipu" Mustaj-bega Ličkog. Sa aspekta historiografije, Hörmanna i druge mogao bih proglasiti neozbiljnim istraživačima, ali šta onda reći za "prave" historiografe poput Muvekkita i Imamovića, koji i sami "suhu" faktografiju, kao što smo već pokazali, obilato podupiru predajom i epskom pjesmom, i to čine sa istim povjerenjem u istinitost ispripovijedanog, kao što to čine usmeni pripovjedači / pjevači. U ovom slučaju radi se o pridavanju iste važnosti i historiografskim i nehistoriografskim, fakcijskim i fikcijskim tekstovima, 65 što je u naše vrijeme i vrijeme novohistorizma sasvim legitiman postupak. 63 Ovakvo stanovište zastupaju svi oni koji se zalažu za prototipsko-mimetsku ovjeru epskih junaka, a time se bave i Hörmann, i Maglajlić i Durić. Đenana Buturović je u tom pogledu naizričitija: "Osnovne karakteristike bosanskomuslimanske epike su u njenom višestoljetnom kontinuitetu, u njenoj autohtonosti i autonomnosti, kao i u njenoj utemeljenosti na povijesnim zbivanjima." (Buturović 1992: 580) 64 Na ovu pojavu ukazuje i Aiša Softić u svojoj knjizi o usmenim predajama: "Hörman je posredno pokazao da je i pjesmu i predaju shvatao kao jedinstvenu nedjeljivu cjelinu, u čiju istinitost nije sumnjao." (Softić 2002: 249) 65 "Kakav god bio naglasak, pozicija Novih historista ne privilegira ni 'povijesnost' niti 'tekstualnost' toliko da isključi bilo koju od njih. Umjesto toga, posredovanja i interakcije među njima nalaze se u žarištu prakse Novog historizma." "Pod "historičnošću tekstova" podrazumijevam kulturnu specifičnost, socijalno utemeljenje, svih modeliteta pisanja - ne samo onih tekstova koje kritičari izučavaju već i tekstova unutar kojih ih izučavaju. Pod "tekstualnošću historije" podrazumijevam, prvo, da mi nemamo pristupa punoj i autentičnoj prošlosti, živoj materijalnoj egzistenciji, neposredovanoj opstalim tekstualnim tragovima društva o kojem je riječ - tragova za čiji opstanak moramo pretpostaviti ne da se samo dogodio već i da je posljedica složenih socijalnih procesa prezervacije i eliminacije; a drugo, da su ti tek-
53
I Đenana Buturović i Munib Maglajlić se uglavnom oslanjaju na putopisne zabilješke Evlije Čelebije te na historiografske radove Saliha. S. Muvekkita, Radoslava Lopašića i Hamdije Kreševljakovića. Buturovićeva tvrdi da je više bihaćkih kapetana od kraja XVI do polovine XVII stoljeća prototipski poslužilo za oblikovanje epskog Mustaj-bega. Najpoznatiji je, svakako, onaj o čijem zarobljavanju i oslobađanju piše Čelebi, a koji nosi prezime Hasumović ili Kasumović i koji je na položaju bihaćkog kapetana bio od 1642. do 1676. godine. Vjerovatno je Hamdija Kreševljaković prvi uočio postojanje još jedne historijske ličnosti, ovaj put Mustafu Hurakalovića, ličkog sandžakbega i savremenika Hasumovićeva, koji potpisuje ono čuveno krajišničko pismo upućeno harambaši Petru Smiljaniću. (Nezirović 2004: 245-246) Mustafa Imamović epskog Mustaj-bega svodi na samo jednu historijsku ličnost, na Mustafu Hurakalovića, i time unosi izvjesnu dozu pometnje. Naime, kada Imamović kaže za Hurakalovića da ga nije bilo među ostalim pobunjenicima (Mujo, Halil, Tale) 1639. godine pred Banjom Lukom, "gdje su došli da traže isplatu svojih zaostalih dirluka i smaknuće defterdara koji je pokrao njihovu vojničku muku", (Imamović 1997: 263) onda on zanemaruje činjenicu da je malo vjerovatno da jedan lički sandžakbeg uzme učešća u pobuni koja se tiče isključivo Bišćana i Dubičana. Safvet-beg Bašagić, naprotiv, tvrdi suprotno: da je Hurakalović, zah66 valjujući učešću upravo u tim događajima, zavrijedio mjesto bihaćkog kapetana, čime zapravo nesvjesno ili u neznanju poistovjećuje Mustafu Hurakalovića sa Mustaj-begom Hasumovićem. Nadalje, on porijeklo "svoga" Mustaj-bega dovodi u vezu sa porodicom Lipovača i opisuje ga kao samovoljnog vojskovođu koji po Hrvatskoj i Slavoniji poduzima niz samostalnih pohoda i koji 1656. godine pada u ropstvo kneza Jurja Frankopana. Očigledno je da Bašagić ne pravi razliku između bihaćkog kapetana Hasumovića i ličkog sandžakbega Hurakalovića, za njega postoji samo ovaj drugi, kojemu pripisuje doživljaje i onog prvog. Nije, međutim, Bašagić prvi Mustaj-bega doveo u vezu sa porodicom Lipovača, prije njega je to uradio i Kosta Hörmann, koji kazuje begovo prvo vojevanje i ustoličenje na Udbini, ali to više nije teren historiografije nego usmene predaje i epske pjesme. Hörmann svjedoči da je u njegovo vrijeme u Ripču kod Bihaća bilo još kuća porodice Lipovača, "pradjedovi ovih Lipovača naseliše se onamo iz Like, kad je Lika pod Austriju pala". (Hörmann I 1996: 600) Luka Marjanović ide još dalje u odmotavanju genealoškog klupka historijskih predaka Mustaj-bega Ličkog. Prema predaji, zabilježenoj od pjevača Bećira Islamovića, Mustaj-beg je postualni tragovi i sami podložni naknadnim tekstualnim posredovanjima kad se i konstruiraju kao "dokumenti" na kojima historičari zasnivaju svoje vlastite tekstove zvane "historije". (Biti 1997: 130-131) "New historicism, a term applied to a trend in American academic literary studies in the 1980s that emphasized the historical nature of literary texts and at the same time (in contrast with older historicisms) the 'textual' nature of history." (Oxford Dictionary of Literary Terms, http://www. answers.com/library/Literary%20Dictionary-cid-4175224) 66 "U smutnjama na Krajini 1639. (1049.), koje su prouzrokovali Idris kapetan i Mahmud ef. Zeničak postao je beg kapetanom bihaćkim." (Bašagić 1900: 78)
54
rijeklom od plemena Lipovača iz Mostara, a "od istog su plemena sadašnji kovači Lipovače u Ripču iznad Bišća": Prije nego je prešao u Liku, zvao se Mujo. U Mostaru je zavolio kćer Gjurašina kneza, koju mu je paša oteo, a on ubio pašu i pobjegao s djevojkom u Liku, gdje je svojom pameti postigao čast ličkog poglavara i prozvao se Mustajbegom. (Marjanović I 1898: 585) Marjanović se zadržava i kod Mustaj-begova zasužnjenja i izbavljenja, odnosno na pjesmama koje opijevaju taj događaj, o kojem događaju, kao što je pokazano, sasvim pouzdano svjedoči i Čelebija. Radi se o tri pjesme iz Hörmannove zbirke broj XXI, XXIII i XXIV i o tri pjesme Marjanoviće zbirke: pjesma Mehe Kolakovića br. 37, Salke Vojnikovića broj 36 i Vele Ahmetovića broj 24. Posljednji ključni momenat epske biografije ovoga junaka je njegova smrt, o čemu također postoji više ispjevanih verzija. Onu koju je Marjanović uvrstio u svoju zbirku ispjevao je Salko Vojniković i nalazi se pod rednim brojem 35. Prema toj verziji izvjesna Janja uzolačka je bila uzrokom begove pogibije, jer se uhvatila u kolo na begovu sramotu, a Huremaga Kozlić neizbježnim izdajnikom, jer ga ostavlja samog u borbi. Dvojica harambaša, Tutek i Trivun, ranjavaju bega i konja mu Goluba, a bezimeni kozar odsijeca glavu i nosi je, najprije Janji, a zatim šibenskom i zadarskom banu. Oni ga prekorijevaju zbog tog čina i nabijaju na kolac. Marjanović čak navodi podatak da je isti pjevač u prethodnoj pjesmi najavio begovu pogibiju, čime se još jednom potvrđuje prethodno izrečena teza o pjevačevoj cjelovitoj slici svije67 ta. S druge strane, Salko Vojniković, kao, uostalom, Kurtagić i drugi, ima potrebu da dodatno ovjerodostoji svoju predaju vraćanjem Mustaj-bega tamo odakle je i uzet - u zbilju. On pripovijeda da je pjesmu o Mustaj-begovoj pogibiji preuzeo od izvjesnog Dželila Šabića, ali ne samo pjesmu, već i jednu zanimljivu zgodu. Naime, taj Šabić se jednom obreo na pijaci u Šibeniku, ubrzo se saznalo za njega da je dobar pjevač i zamolili ga da nešto zapjeva. Kada je Šabić ispjevao pjesmu o Mustaj-begovoj pogibiji oglasila se neka starica i kroz plač kazala da je upravo ona ta uzolačka Janja zbog koje je beg poginuo. Pjevač Alija Prošić, međutim, ima svoju verziju zbiljske potvrde junaka Mustaj-bega, pričom o svome djedu, koji je u kaurima "u jednoj mehani našao Madžaricu svu bijelu kao varenika (mlijeko), a u mišici bijelu, pa je upitao, koliko joj je godina, a ona mu odgovorila, da je glavom 68 Janja uzolačka". (Marjanović I 1898: 639) 67 Vidjeti poglavlje 5. Pjevači - 5.4. 68 Marjanović, međutim, prepričava i treću verziju pjesme o Mustaj-begovoj pogibiji, zabilježenu od Bećira Islamovića. Prema toj verziji bega ubijaju tri harambaše a glavu mu odsijeca četvrti - Tutek harambaša. Ličke nabodice nalaze bega bez glave i odnose na Udbinu da ga sahrane. Tutek harambaša nosi glavu na poklon bečkome ćesaru očekujući veliku nagradu, ali ga ćesar izgrdi što je takvog junaka pogubio. Glavu preuzimaju šokice i igraju kolo oko nje. Na kraju se Rade odvaži krenuti u potragu za begovom glavom, nalazi najprije Tutek harambašu i dostojno ga kažnjava, zatim pronalazi i glavu, donosi je na Liku i sastavlja sa tijelom.
55
Čuvar pravnog poretka Gotovo neprimjetno učinjen je prijelaz sa historijske na epsku zbilju, pri čemu se usmena predaja javlja u ulozi posrednika. Činjenica da i sami historiografi (Muvekkit, Imamović) u svojoj argumentaciji posežu za predajom, pa čak i za epskom pjesmom, daje za pravo da se predaja i epska pjesma tretiraju kao usmena historija, koja se zgodno dopunjuje sa pisanom. Poznato je da na recipijentskom polu, kod onih koji kreiraju pisanu povijest, vlada beskrajno povjerenje u vjerodostojnost predaje i epske pjesme. Sa istim ili čak većim povjerenjem gleda se na historiografiju, mada je skeptički um savremenog čovjeka doveo u pitanje njenu vjerodostojnost, te je tako stavio skoro u istu ravan sa predajom i epskom pjesmom. Pokazalo se da je laž sastavni dio historiografije barem onoliko koliko je istina sastavni dio predaje i epske pjesme. Unatoč raznim pokušajima nivelacija ja ću se držati one stare teze da se između historijske i epske zbilje ne može staviti znak jednakosti, bez obzira s kojom se količinom povjerenja različiti konzumenti odnosili prema njima. Epska pjesma nudi brojne podatke o Mustaj-begovu životu, o njegovoj porodici, o viteškom ponašanju, strategiji i taktici vojevanja. Historiografija je utvrdila postojanje historijskih prototipova, usmena predaja "osmislila" begovo porijeklo i postojanje Jane Uzolačke, a o svemu ostalom se pobrinula epska pjesma. Ako historiografija traga za faktima onda predaja traga za pričama koje će nas ubijediti 69 u vjerodostojnost epske pjesme. U to nas uvjeravaju primjeri Muratage Kurtagića, koji u dodatnim objašnjenima vezuje svoje porijeklo za jednog epskog junaka, kao i primjeri Salke Vojnikovića i Alije Prošića, koji pričaju Luki Marjanoviću svoje predaje o postojanju "stvarne" Jane Uzolačke i time potvrđuju istinitost ispjevanih pjesama o begovoj smrti. Mustaj-beg je najveći autoritet Like i Krajine, graničar i zapovjednik koji stoluje na Udbini. Epski pjevač ni uz jedan ženski lik nije vezao sudbinu ovog zapovjednika, ne spominje se niti ko mu je bila životna saputnica. Tome je tako najvjerovatnije zbog toga što, kao zapovjednik i vrhovni autoritet, nikada ne boravi u svojoj kući, uvijek ga zatičemo u mejhani na Udbini, odakle sve kreće i kamo se sve vraća. Zna se jedino da mu je žena iz porodice Kopčić i da mu je svastika odvažna Begija, koja sama odluči poći u oslobađanje zarobljenog zeta u XXI pjesmi druge knjige Hörmannove zbirke (B-XXI-H). Ali se zato spominje kćerka Zlatija (AXXXIX-H), za kojom beg plače zato što je odvedena u ropstvo kod bana janočkoga, kćerka Begija, koju ban janočki traži za otkup zarobljenog Mustaj-bega (BXXIII-H), sin Bećir,70 koji gine u borbi sa dvojicom banova, brat Mehmed, koji bježi od nevoljene i silom dovedene nevjeste (B-XXVI-H). U dvije pjesme se 69 Naravno, ovdje se ograničavam samo na one predaje koje se odnose na pojedine junake epskih pjesama, ostavljajući po strani vrlo bogat repertoar drugih tema, o čemu je iscrpno pisala Aiša Softić u spominjanoj knjizi. 70 Postoje dvije verzije pjesama o Bećirovoj pogibiji: prva je pjesma A-XXXIV-H i druga je Boj pod Udbinom iz zbirke Esada Hadžiomerspahića.
56
spominje i brat Šaban Lipovača (B-XXIV i A-XVIII-M), čime se zapravo čuva spomen na moguće begovo porijeklo iz poznate porodice Lipovača. Smrt junaka Da je smrt junaka važna tema za epsku pjesmu govori činjenica da i kod Hörmanna postoji pjesma o Mustaj-begovoj pogibiji. Zapravo se njegova pogibija samo spominje u prisjećanju starog Ćejvan-age, kojemu je krivo što se niko nije potrudio da osveti svoga bega. A znate li, a bezobraznici, Evo puno sedam godin' dana, Kako nam je bego poginuo; Nijeste se more potežili, Da siđete na begovu luku, Da vidite oburvane kule I begovu sirotinju tešku I Bećira, Mustaj-bega sina. (Hörmann I 1990: 419) Ipak, osvetnički pohod poduzimaju Mujo i Tale, zarobljavaju begovog ubicu Jovana od Uzavlja i poklanjaju mu život, jer je izrazio želju da se poturči. Kao i u slučaju Vojnikovićeve najave Mustaj-begove pogibije tako i Hörmannov pjevač najavljuje Bećir-begovo stradanje (A-XXIX-H). Naime, hodža tumači Mustajbegov san i najavljuje begovo ranjavanje i pogibiju dvojice begovih sinova. Iz Čolakovićevih zabilježaka saznao sam za 2436 stihova dugačku pjesmu Avde Međedovića Smrt Ličkog Mustajbega,71 vjerovatno bolju i zanimljiviju od verzija koje su zabilježili Hörmann i Marjanović. Zanimljiviju i zbog toga što baš ona u Avdovom repertoaru ima svoj nastavak u pjesmi Hrnjica Mujo osvećuje Ličkog Mustajbega (6291 stih) i što zajedno sa prethodnom čini određenu cjelinu, čime se još jednom potvrđuje teza o međusobnoj prepletenosti motiva i tema u bošnjačkoj epici. Šta znači smrt u biografiji epskog junaka? Smrt je nešto sa čime junak stalno živi, priželjkivana kao završni čin jedne viteške egzistencije, ali i sama, po mogućnosti, mora biti u duhu viteških ideala, dodatno ovjenčati slavom ovjenčani život. Dakle, ona jeste tu negdje, ali nikad ili rijetko na djelu, jer pjesmi je, ipak potreban živ a ne mrtav junak, osim ako se od samog čina umiranja ne želi izvući neka viša korist i, u skladu sa tim, stvoriti, možda, mit. Krajiški junak, međutim, ima i razlog više zašto živjeti a ne umirati - to je prostor uz granicu koji njegovu egzistenciju čini svrhovitom i potpunom do te mjere da junaci prestaju biti umjetnici borbe (vitezovi) a postaju umjetnici življenja, ili možda još preciznije - umjetnici preživljavanja. Načelo 'biti spreman da se umre u svakom trenutku' okreće se u načelo 71 Pjesmu su zabilježili Milman Parry i Nikola Vujnović 1935. godine, a Čolaković ju je pronašao u The Milman Parry Collection, pohranjenoj na Harvardu.
57
'preživjeti po svaku cijenu'. Razlozi postojanja iz uzvišene nebeske spuštaju se u svakodnevnu zemaljsku perspektivu, tako se vladaju svi krajiški junaci, a posebno Budalina Tale, što je opet u skladu sa ključnim tezama M. M. Bahtina o važnosti i porijeklu smjehovne kulture. Stoga i ne čudi što je u bošnjačkoj epskoj tradiciji ispjevan mali broj pjesama o smrti krajiškog junaka. Zanimljivo je da Vojnikovićeva kratka pjesma iz Marjanovićeve zbirke o Mustaj-begovoj pogibiji ispripovijedana na nešto drugačijoj pripovjednoj matrici nego što su pjesme Parryeve zbirke. Naime, Janja uzolačka svjesno prkosi i izaziva bega, što je trebao biti dio plana zadarskoga i šibenskoga bana da se dočepaju begove glave. Ni tako osmišljena zavjera nije mogla biti garant uspjeha, trebalo je naći načina kojim oružjem i kakvim mecima gađati bega (jer bega metak neće), a to su mogli biti samo od zlata izliveni meci, i trebalo je sve to osigurati izdajom iz neposrednog begovog okruženja, što je obezbijeđeno u liku Huremage Kozličića. U Zbirci Milmana Parrya pohranjeno je pet pjesama72 koje pjevaju o Mustajbegovoj pogibiji: 1. Suljo Tunović Smrt Ličkog Mustajbega PN 921, 526 stihova, Gacko, 03. januar 1935. godine 2. Hajro Ferizović (star oko 90 godina) Smrt Ličkog Mustajbega PN 12393, 1611 stihova, Bijelo Polje, 17. juna 1935. 3. Avdo Međedović (star 63 godine) - Smrt Ličkog Mustaj-bega PN 6807, 2393 stiha, Bijelo Polje 28. juna 1935. godine 73 4. Šećo Kolić Smrt Ličkog Mustajbega PN 6832, 1297 + cca180 stihova, Bijelo Polje, 02. juli 1935. godine 5. Avdo Međedović - Smrt Ličkog Mustaj-bega LN 203, 1356 stihova, Bijelo Polje, 16. avgust 1951. godine Albert Lord je, govoreći o više pjesama na temu ženidbe Smailagić Mehe, ukazao na mogućnost prepoznavanja radnje zajedničke za sve pjesme, ali radnje kakve nema ni u jednoj poznatoj pjesmi.74 Ovdje se, zapravo, radi o onom što su Roman 72 Dvije pjesme Murata Žunića, koje po svome naslovu takođe navode na Mustaj-begovu pogibiju - Osudita smrt Ličkog Mustaj-bega PN 1919 i Osudita smrt Ličkog Mustaj-bega PN 1958 - zapravo pjevaju o zarobljavanju i oslobađanju ovoga junaka. Inače, potreba naslovljavanja pjesama, inicirana iz pisane književnosti, najčešće je dolazila od strane zapisivača, a ne samih pjevača, jer sami izvođači ne prizivaju pjesme po naslovu već po sadržaju, odnosno, po centralnoj temi. Takođe, pjesmu Hrnjica Mujo osvećuje Ličkog Mustajbega (6291 stih), PN 6810; Bijelo Polje 1935-06-29, nisam našao u prostorijama Milman Parry Collection. 73 Manuskript koji sam skenirao u prostorijama Milman Parry Collection počinje sa pet posljednjih stihova ploče br. 5398 i nastavlja dalje sa pločom br. 5399 itd. Prethodna sveska sa transkribiranim tekstom nepunih triju ploča u vrijeme moga boravka od septembra 2006. do februara 2007. nije se nalazila u prostorijama Parryeve zbirke. Po slobodnoj procjeni nedostaje negdje oko 180 stihova. 74 "If we take all the extant texts of the song of Smailagić Meho and from them extract all the common elements, we have constructed something that never existed in reality or even in the mind of any of the singers of that song. We have simply then the common elements in this restricted number of texts, nothing more, nothing less." (Lord 1990: 101)
58
Jakobson i Pjotr Bogatirjov prepoznali kao langue-parole odnos u folkloru i što se može, recimo, uzeti kao teorijsko 'pokriće' za Parry-Lordove 'empirijske' rezultate. Naime, De Saussureovu podjelu na jezik kao sistem znakova (langue) i na jezik u upotrebi (parole) dvojac Jakobson-Bogatirjov primjenjuje na folklor, pri čemu pod pojmom folklor podrazumijevaju uglavnom usmenu književnu tradiciju. Ukupna tradicija usmene književnosti može se posmatrati kao zaliha formula, tema i postupaka, a svaka pojedinačna izvedba kao konkretna realizacija tog potencijala. "U folkloru je odnos između umjetničkog djela i njegove objektivacije (tj. takozvanih varijanata tog djela u izvođenju različitih osoba) potpuno analogan odnosu između langue i parole. Poput langue, folklorno djelo postoji izvan pojedinih osoba, ono postoji potencijalno i samo je kompleks određenih normi i poticaja, podloga živoj tradiciji koju izvođači oživljuju kićenim individualnim stvaralaštvom, kao što stvaraoci parole postupaju sa langue." (Jakobson/Bogatirjov 1971: 21) Elem, radnja četiriju pjesama može se objediniti i predstaviti kao radnja jedne pjesme. Dakle, langue priča o Mustaj-begovoj pogibiji izgledala bi ovako: 1. Mustaj-begova odluka da Janu/Janju uzme za ljubu 2. Slanje izvidnice u Uzolac/Uzo da se potvrdi Janjina ljepota 3. Uzaludno protivljenje postojeće begove ljube 4. Pozivanje i skupljanje vojske/svatova 5. Odlazak vojske do Uzolca, izviđanje i zauzimanje grada 6. Otmica Janje i Mustaj-begovo uživanje u njenim čarima 7. Bijeg Jovanov u Italiju i povratak sa moćnom vojskom 8. Poraz Krajišnika i pogibija Mustaj-bega 9. Nagrada kršćanskih kraljeva Jovanu za begovu glavu Pjesma Sulje Tunovića Smrt Ličkog Mustajbega PN 921, 526 stihova, spadala bi u grupu pjesama koje pjevaju o osveti za Mustaj-begovu pogibiju. Radnja je smještena u Kanidžu, važno mjesto za bošnjačku epiku, koje se nalazi u Unđurovini,75 u mejhani u kojoj stari Ćejvan-aga podsjeća prisutne junake na begovu pogibiju i potrebu za osvetom. Pjesma ima dvije zanimljive scene: prva govori o Halilovom lutanju šumskim bogazima a druga, sa dozom humora, o Halilovim pokuša76 jima da se uhvati u djevojačko kolo. Prvu scenu bih mogao (zlo)upotrijebiti i protumačiti kao sasvim slučajnu simboliku za pjevačevo nesnalaženje i lutanje bogazima epske naracije. Po svemu sudeći pjevač Hajro Ferizović je u svojoj 1611 stihova dugoj izvedbi objedinio dvije velike teme o Mustaj-begu Ličkom: temu pogibije i temu osvete. Čak bi se ova pjesma mogla uzeti kao argument za tezu da nove i veće epske tvorevine nastaju objedinjavanjem manjih, šav koji svjedoči o tom spajanju još uvijek je svjež i uočljiv. On se nalazi na granici između 293-eg i 294-og stiha: 75 Kriterij po kojemu je Luka Marjanović takve pjesme nazvao unđurskim. 76 U usporedbi pjesmom iz Hörmannove zbirke pod rednim brojem XXX u knjizi, koja takođe pjeva o osveti Mustaj-begove pogibije, i koja je isto tako zabilježena na području Gacka (mjesto Avtovac), samo nekih pedesetak godina ranije, uočavaju se sljedeće razlike: skupština junaka nije u Kajnidži već na Udbini; u osvetnički pohod idu Mujo i Tale, a ne Halil.
59
"Ja ne žalim Mustaj-bega Ličkog, No obraza cijele Krajine I namuza cara Sulejmana." Sade ode na Krajinu vojska. Sade prođe vakta nekoliko,
292 293 294 295 295
Prva tema razvijena je po standardnom obrascu: 1. Mustaj-beg na Bajram ljubi saopstava namjeru da dovede Janju Uzolačku; ljuba se protivi zato što je u pitanju Vlahinja; 2. šalje bajraktara Mejrića u izvidnicu, da potvrdi Janjinu ljepotu; 3. sakupljanje vojske, dolazak i otmica Janje; 4. begova odluka da se prepusti Janjinim čarima pod čadorom; 5. Motiv izdaje: stražu čine Koziličići i Huremovići na Kozari; 6. Jovan bježi u Taliju; 7. vraća se sa vojskom i napada; 8. Mujo i Tale upozoravaju bega da se kani milovanja i da krenu kući, jer opasnost vreba; 9. izvode bega do planine, a oni se vraćaju u borbu; 10. beg se opet zaustavlja i prepušta Janjinim čarima; 11. Dolazi Jovan, ubija ga, odsijeca mu glavu i nosi je u Taliju. Zašto je, međutim, tema ispjevana tek u 293 stiha vidi se iz pojedinih dijelova: Ferizović je, naime, 'zakazao' u onim dijelovima koji nose potencijal za 'kićenje', kao što je podtema slanja poziva i sakupljanja junaka te podtema slanja izvidnice u utvrđeni grad Uzor. Zato je u drugoj temi bio znatno opširniji77 i samo na pozivanje 78 junaka troši oko 370 stihova (od 443 do 775), više nego u cijeloj prethodnoj temi, a na sakupljanje junaka novih 200 stihova (od 815 do 1039), što je ukupno nešto manje od 700 stihova. Tema Halilovog izviđanja utvrđenog grada Uzora proteže se sve do 1450-tog stiha, tako da je na borbe oko opsade i zauzimanja grada potrošeno svega 161 stih. 77 1) Skup na Bajram kod Mustaj-begovice poslije sedam godina: ona je tužna što još niko nije osvetio njenog bega, ali ne zbog samog čina otmice Janje, nego zbog toga što je osramoćena Lika i sam sultan; proziva Muju; Mujo kazuje da je već išao u izviđanje, ali je zaključio da je grad utvrđen tako da ga se ne može osvojiti; 2) odluka da se ide u osvetu; 3) pisanje knjiga junacima: od 403 do 775 stiha; 4) logistička priprema i sakupljanje junaka (do 1039-og stiha); 5) Halilovo izviđanje 1450; susret sa krčmaricom Pavom i Janjom; Janjina spremnost da mu pomogne u osveti; 6) opsada i osvajanje grada; pogubljenje Jovanovo. 78 Pozivaju se sljedeći junaci: 1. budimski vezir sa 30 000 janjičara i 30 topova, 2. travnički vezir sa 20 000 janjičara i 20 topova, 3. Osman-beg Šestokrilović iz Ošjeka sa 30 000 janjičara i 30 topova, 4. dva bega Fetibegovića i Rustem-beg iz Sarajeva, 5. beg Ljubović iz Nevesinja, 6. Dadić Alibeg iz Mostara, 7. Novljanin Alija iz Novoga Grada, 8. beg Zatović i Ograščić sa 40 vojnika, 9. beg Alajbeg sa Klisa, 10. Hadži-kapetan iz Udbine, 11. baba Ahmetović dedo sa Cetinja, 12. Smajil-beg, 13. Murat-beg Kapetanović iz Bosne, 14. Tuzla Alibeg, 15. Alipaša Ćatović sa Šenica ravnih, 16. Fehrat-paša Fehratagić od Novog Pazara, 17. Hivzi-beg iz Banje Luke, 18. Bešir buljubaša sa Stijene, 19. Blažević Omer iz Otoke, 20. Orošović Tale (jedino se Tale poziva lično preko glasnika Osman-bajraktara a ne knjigom, "jer Tale ne zna knjige čitati") i 21. knez Najaš i kmet Matijaš.
60
Avdine izvedbe Izvedba Avde Međedovića PN 6807 od 2393 stiha snimljena 28. juna 1935. godine u Bijelom Polju bavi se samo temom begove pogibije, ali je unatoč svemu bila za 792 stiha duža od Ferizovićeve. Avdo je pokazao prefinjeno umijeće opisivanja ili razvijanja postojećih scena do neslućenih razmjera. Opis Janine ljepote, koji dolazi odmah nakon pripjeva od 5 stihova, zapravo je himna Janinoj ljepoti i njega nema ni u jednoj drugoj izvedbi. U šezdesetak stihova govori se o njenom rođenju i stasavanju, o ponosu sa kojim odbija prosce najvišeg ranga sa svih strana. Otkako je postala Krajina, Nije bolja podrasla devojka, Nego što je u Uzovlje ravno, Mila sestra Uzovca Jovana, E gospođa Jana Jovanova. Koliko je u stasu visoka I u pasu tanka i lijepa! Tud đevojka lica gosposkoga, Jal je vila ja li je rodila, Jal joj vila na babine bila Mulćim nije što joj svoje nije. Jana ruse kose odgojila, Bi se s rusom kosom opasala.
10
15
Ovakav uvod ima i drugu funkciju: da pripremi teren za ono što slijedi, da opravda begovu namjeru da uzme Janu za ljubu uz već postojeću, ali i da, kao u Ilijadi, na neki način nagovijesti svu tragiku događanja. Drugu mogućnost proširenja Avdo je koristio u podtemi slanja knjiga/poziva junacima/svatovima, njegov spisak ide od broja 26, toliki je, naime, broj pozvanih junaka. Ali, to nije samo puko pozivanje i nizanje svih imena koja mogu pjevaču naumpasti u tom trenutku - u činu trenutne kreacije, kakav zasigurno jeste čin epske izvedbe, pravo je umijeće prizvati iz sjećanja sva ta imena i, pri tome, poštovati redoslijed, koji mora odražavati hijerarhiju, status i slavu junaka. Lik Budaline Tale (Ličanin Tale, Tale od Orašca) upravo je treća mogućnost za proširenje epske radnje. Tale je posebno zanimljiv i kompleksan lik bošnjačke epike. Uvođenje Budaline Tale u pjesmu odvija se u trenutku kada se skupljaju pozvani junaci, gdje se po pravilu, pojavljuje posljednji. Epizoda je dodatno dinamizirana begovim najavama Talina dolaska i pašinim sumnjičavim iščekivanjem 'onoga bez kojega se ne može'. Ovaj junak svojom pojavom razbija monotoniju nabrajanja dolazećih junaka, razbija atmosferu iščekivanja svojom lakrdijaškim odnosom prema krutom i preozbiljnom okruženju. Druga Talina scena slijedi prilikom priprema pristiglih junaka i vojske da krenu prema Uzoru gradu, gdje Tale preuzima zadatak postrojavanja i raspoređivanja (tertib praviti). I u ovoj sceni u nekoliko desetina stihova Tale demonstrira svu raskoš svoje pojave i uveseljava okruženje. 61
Šesnaest godina kasnije, 16.08.1951. Albert B. Lord će ciljano tražiti od Avde da mu ponovo izvede istu pjesmu i zauzvrat dobit će za 1037 stihova kraću izvedbu. Ova izvedba slijedi osnovne tačke razvoja radnje, ali pokazuje i slabosti pjevača koji je u tom trenutku imao 79 godina. Poznato je da je Parry pravio eksperimente sa pjevačima tražeći da izvedu: 1) od istog pjevača istu pjesmu u kratkom vremenskom razmaku; 2) od drugog pjevača istu pjesmu u kratkom vremenskom razmaku i 3) od istog pjevača istu pjesmu poslije dužeg vremena. U prva dva slučaja Parry, a kasnije i Lord, zaključio je da se ne radi o varijanti nego o novoj pjesmi, a još radikalniji zaključak je mogao glasiti ovako: broj pjesama jednak je broju izvedbi, bez obzira na temu i izvođača. Pjesma Šeće Kolića PN 6832, poput Ferizovićeve, objedinjuje u sebi dvije teme: begovu pogibiju i osvetu. Prvi dio najvjerovatnije79 počinje na isti način kao i većina dosadašnjih: Mustaj-begovom odlukom da pošalje svoga bajraktara (u ovoj pjesmi je to Nuko) u izvidnicu do Uzorja. U njemu su sadržani svi elementi radnje, bez posebnog zadržavanja na pojedinim detaljima, ali sa skoro duplo više stihova (518 stihova) nego kod Ferizovića. Mjesta ipak nešto šire razrade teme podudaraju se sa istim takvim mjestima Avdine izvedbe iz 1935. godine: pozivanje i sakupljanje junaka te scena odlaska Halila u izviđanje. Ovo je ujedno bila i posljednja pjesma na temu Mustaj-begove pogibije do koje je Milman Parry došao. Gorenavedeno pitanje "Šta znači smrt epskog junaka" prefolmurilat ću u pitanje "Šta znači smrt krajiškog junaka", jer se po svemu šta sam do sada napisao može zaključiti da se radi o posebnoj epici sa drugačijim likovima i posebnim temama, tako da i tretman ovog završnog čina u biografiji krajiškog junaka zahtijeva drugačiji pristup. Ako sam zaključio da krajiški junak više nije 'umjetnik borbe' spreman poginuti u svakom trenutku, onda to znači da i problem smrti poprima drugačije obrise. Naime, za ovoga junaka smrt od metafizičke postaje čisto fizička pojava, koja ne znači više ulazak u svijet slavnih, već prestanak daljeg egzistiranja: gubitak mogućnosti da se, na primjer, uživa u dražima takve ljepotice kao što je uzolačka Janja (Mustaj-beg. Stvari su definitivno usmjerene ka tlu i problemima svakodnevne egzistencije, etika herojske žrtve se mijenja za estetiku uživanja u svakodnevnim blagodatima. Zanimljiva je prethistorija Mustaj-begove pogibije. U spomenutoj pjesmi Salke Vojnikovića Marjanovićeve zbirke uzrokom begove pogibije je Janjino izazovno ponašanje u djevojačkom kolu, potpomognuto izdajom Huremage Kozlice. Pjesme Parryeve zbirke, međutim, uzrok pogibije traže u protivljenju i kletvi begove ljube, u izdaji izvjesnih podanika i u begovom prepuštanju čarima Janjine ljepote u kritičnim trenucima borbe sa Jovanom. Begova ljuba prihvata odluku da dobije suparnicu, ali pod uvjetom da nije 'vlaškog' roda, a kada saznaje da ipak jeste, pro80 tivi se njegovoj odluci ili bega ispraća sa kletvom. Repertoar mogućih kletvi odgovara broju ispjevanih pjesama na ovu temu: 79 Zbog toga što nisam uspio doći do sveske u kojoj se nalazi početak pjesme. 80 Narodna pjesma, posebno ženska - sevdalinka i balada - čuva vjerovanje da je ženska kletva ostvariva i da uvijek stigne onoga kome je upućena. Ovakvo vjerovanje psihološki se može oprav-
62
Motiv izdaje veže se, kao i u spomenutoj pjesmi Marjanovićeve zbirke za: 1. Hajro Ferizović - dva Kozlića i tri Huremovića 2. Avdo Međedović PN 6807 - sedam šura Atlagića iz Bišća 3. Avdo Međedović LN 203 - sedam šura Atlagića iz Bišća 4. Šećo Kolić - uvrijeđena ljuba Mustaj-begova U sve četiri pjesme beg ne odolijeva ljepoti Janjinoj, uživanje u njenim čarima ga vodi u pogibiju. Svi pobrojani uzroci potvrđuju tezu o isuviše ljudskim a manje uzvišeno etičkim razlozima Mustaj-begove pogibije. Great Old Man Beg ima i svoga nadaleko čuvenog konja Goluba, zbog čega janočki ban za begovo oslobađanje traži upravo njegovog konja (B-XXIII-H). Rijetko ko drugi ima priliku i čast jahati Goluba, kao na primjer Vlahinjić Alija u potjeri za Grgom Antunićem (Hadžiomerspahić, Grga Antunić udara na Raduč). Alija dobro pazi da šta ne bude begovu konju, jer bi time cijeloj Krajini bila salomljena krila Al' goluba nesmi naćerati, Jer se boji Vlahinjić Alija, Ubiće mu begova goluba, Svoj će Lici oblomiti krila. (Hadžiomerspahić 1909: 249) Međutim, Mustaj-beg nije junak koji svoje junaštvo dokazuje u bojevima i mejdanima, kao Hrnjice i Tale, na primjer. Rašid Durić o tome piše: Kao epski junak Lika Mustajbeg je najčešće opjevan na početku i na kraju epskih pjesama, u komentiranoj ulozi sakupljanja junačkog svijeta ispred dvora u Udbini. Mustajbeg je često u oružanoj zaštiti progonjenih Krajišnika od hrišćana na osmansko-mletačkoj granici. U direktnim sukobima Mustajbeg najčešće sudjeluje samo na početku, da podžeže okršaj. Potom se povlači na uzvišicu odakle prati tok okršaja, u cilju pravednog nagrađivanja ratnika prema dokazanoj hrabrosti i sposobnosti. Budući da je kao junak čuven, protivnik ga i na mejdan poziva, ali se Mustajbeg lično ne odziva već umjesto njega, u pravilu, mejdan dijeli 'bedel' - zamjenik, na kojega je, po nepisanom pravu, mogao imati svaki junak. (Durić 2000: 68) Zanimljivo je, kako je već primijećeno u literaturi, da Mustaj-beg Lički dijeli mejdan u samo jednoj pjesmi Mustajbeg Lički dili mejdan sa primorskim banom iz zbirke Esada Hadžiomerspahića. dati slabom pozicijom žene u društvu, posebno u patrijarhalnoj kulturi, koja je sopstvenu nemoć da se sama zaštiti nadomještala jakom kletvom.
63
On je autoritet koji predvodi, planira i odlučuje, autoritet kojem se vjeruje i kojeg svi bespogovorno slušaju. Jednom je jurišao na čelu kolone da pomogne Ibri Durutagiću, ali su ga njegovi borci opomenuli da nije njegovo na čelu jurišati (BLX-H), jer on je samo vojskovođa i strateg koji sa bezbjedne distance posmatra borbe. Obično prvi jurišaju bajraktari, ostali Ličani pa tek onda Mustaj-beg. Često se pojavljuje sa svojom pratnjom u odsudnom trenutku da pomogne usamljenom junaku i preokreće tok borbe. Iako najčešće sam odlučuje, povremeno zatraži savjet od Budaline Tale, kao u pjesmi B-LXIII-H (A on reče: "Dok upitam Tala."). Stoluje na Udbini gdje ima svoju mejhanu. Kada ulazi u mejhanu svi na noge skaču (Udbinjani na noge skočiše (Marjanović II 1898: 26), sjeda kod pendžera i obično gleda kroz pendžer da bi ugledao glasnika ili sluša razgovor u mejhani da bi se potom i on umiješao. Pojava glasnika na Udbini ili svađa u mejhani su samo dva od više načina započinjanja radnje, u oba slučaja Mustaj-beg se mora umiješati i pokrenuti radnju. Od Mustaj-bega se traži dozvola i za borbena dejstva i za svadbeni pohod. Ako se odluči za boj onda se pucanjem iz topa obavještava cijela Krajina da se izvrše pripreme i dođe na dogovoreno mjesto (pjesma B-XXVI-M, stihovi 735-738). Ili se daju neposredna naređenja sa istim ciljem: O Ličani u begluk-mehani! Svaki hajte svome bilu dvoru, Spremajte se na odžaku svome, Sedam da je braće u odžaku, Svak osvani rano u subotu Pred Udbinom kod vode Crvaća. (Marjanović I 1898: 360) U čudesnoj pjesmi Trka na Tihovu beg vrši smotru svojih konjanika i pravi poseban poredak među njima: Da vidimo Liku Mustajbega, Kako svoje Udbinjane reda: Najpr'je meće ate gjogataste, Pa za njima ate alataste, P' onda meće ate dorataste, Pa za njima vrane bez biljega. (Hadžiomerspahić 1909: 336) Traži od svojih Ličana da dobroga konja, ili dobru odjeću, dadnu boljemu junaku od sebe. Time što drži do ceremonije i do izgleda svojih junaka on se još jednom pokazuje kao reprezentant staleškog sloja koji poštuje red i običaje viteškog nadmetanja. Zato će ulazak Mustaj-begove vojske u Budim biti prvorazredna atrakcija. 64
Od viteških pravila vojevanja ne želi odstupiti ni kada je život u pitanju. Ne dozvoljava Mehi Dizdareviću da pritekne u pomoć Đuliću, jer je to bio Đulićev mejdan sa Konjevićima (B-LXII-H), zabranjuje junacima da pljačkaju Mostar zbog čega se Krajišnici ljuti vraćaju na Krajinu (B-LXXIV-H), ne dozvoljava Tali da posiječe varalicu Kozlić Alijagu, jer želi prvo svadbu obaviti (A-XX-M), ne pristaje da Mujo Hrnjica ide u potragu za njegovim bratom Mehmedom, jer ne želi izgubiti još jednog junaka (B-XXVI-H), zabranjuje i drugima da se svete jer i "nevjerni mogu tribovati" (640), ili "Nek saznadu Kotarani / Nek se kašnje s njima ne kumuju" (651-652). Ova izuzetna pjesma završava se razmjenom zarobljenih i dogovorom sa banom zadarskim o pravilima ponašanja u budućim sukobima: Što ban begu reče na rastanku: "Mustajbeže, od sve Like glavo! Da ko snese sa Like divojku, Ako bude volja djevojačka, Da s' oženi s njome na Kotaru, Nemojte mi tome zavidjeti, Neka nam, beže, zavidjenja nejma!" Njemu veli lički Mustajbeže: "Tome ti, bane, zavidjeti ne ću. Kada bude volja djevojačka, Na silu ih nemojte krstiti, Ni ja nikad ne dam poturčiti; A što 'vako podignemo vojsku, Porobimo, dobro dobijemo, Nek ni za to zavidjenja nejma." (Marjanović II 1898: 55) Vjerovatno bi se u ovim sažetim formulacijama mogle prepoznati osnovne teze nekih savremenih pravnih dokumenata koji propisuje pravila ponašanja u ratnim sukobima (npr. Ženevska konvencija). Zarobljenim djevojkama daje slobodu da same odluče hoće li ostati ili se vratiti svojim kućama (A-XVIII-M), što Mustajbega s pravom promovira kao "čuvara i personifikaciju pravnog poretka". (Schmaus 1953: 179) Kao "great old man" junačke pjesme on ne srlja u borbu po svaku cijenu, ponaša se kao zapovjednik koji brine o svom i životima svojih boraca. U jednoj situaciji ne pristaje na Ilijinu ucjenu i smišlja način kako da izbjegne borbu (BLXI-H), u drugoj, kada ban zadarski na Kotarima postavi straže i onemogući im četovanje, naređuje svojim Ličanima da se klone četovanja i da se prihvate zemljoradnje (A-XVIII-M). Mustaj-beg je junak početka i kraja, sa njim pjesma počinje i završava, niko mu ne zamjera zbog toga, u krajiškoj podjeli uloga to je njegova rola. On prvi sa Goluba poziva u borbu uzvikom "Allah janjci, o Jurjevu danci, / Kotarani bježe po Mosoru!", što Ličanima daje snagu: "Tjeraj, brate, eno Mustaj-bega!" (B-LXV-H), 65
ali ne juriša sa bajraktarima i Ličanima u boj. Po završetku bitke on ponovo vodi glavnu riječ, prikuplja podatke o ranjenim i poginulim i pravedno dijeli zadobijeni plijen. Pošto ne učestvuje u borbenim dejstvima onda mu preostaje jedino da sa distance posmatra tok borbe, u čemu ga obično sprečavaju dvije stvari: ili gusta magla na bojnome polju ili prevelika udaljenost od mjesta borbe. Za savladavanje prve prepreke beg se u molitvi direktno obraća Bogu da rastjera maglu po polju kako bi mogao vidjeti ko pobjeđuje: Tad Mustaj-beg istjera Goluba, Pa udari abdest turski na se, Pa on klanja četiri rećata, Pa on Bogu obje diže ruke: "Daj mi, Bože, vihar sa Palije, Da rastjera maglu u krajeve, Da ja vidim čija gine vojska, Čija gine, čija li dobiva!" (Hörmann II 1990: 598) Za praćenje borbe sa prevelike udaljenosti potreban mu je durbin: Jer beg silnu sakupio vojsku, Kod bega se bile čadorovi, U njeg vavik durbin u desnici, Jer on gleda svojih uhodnika. (Marjanović I 1898: 221) Kada mu ni durbin nije dovoljan onda poziva posrednika Blažević Omera da se popne na najvišu jelu i da mu kazuje (prenosi!) tok utrke na Tihovu. Blažević Omer se ovdje javlja u ulozi komentatora ili prenosnika informacija sa mjesta događaja. Mustaj-beg je tako privilegovani član epske zajednice koji jedini ima pravo biti odsutan iz borbe i istovremeno biti informiran o rezultatima borbe. Vidjeli smo na koji način dolazi do informacija. Mustaj-beg Lički je epski "junak koji plače", u pjesmi B-XXXIV-M (Lički Mustajbeg brani Udbinu) beg 'suze roni' čak sedam puta. On to čini i u brojnim drugim situacijama: kada vidi da jednoruki Kumalijć Alaga mora izaći na mejdan Sorić Kapetanu (A-XXI-M), kada sazna od Ajke Bajagića da joj je brat u sužanjstvu (A-XXIII-M), kada sazna za izdaju Huremage Kozlića (B-XXVII-M), plače za poginulim saborcima (B-XXXIII-M) itd. Ali zato ne pušta nijedne suze za poginulim sinom Bećirom, već tješi i Radu da ne plače (BXXXIV-M). Kao privilegovani član zajednice beg ne smije biti zaboravljen dok se vodi borba na bojnome polju, stoga su navedeni primjeri idealan način da ga se zadrži u priči. Zadržavanje u priči je tako motivisano razbijanjem epsko-agonalne motivacije i željom za očuvanje cjelovite slike, čime se prethodnom popisu realističkih sred66
81
stava pripovijedanja pridodaje i ovaj. Junak koji plače je, mora se priznati, vrlo netipična slika za epsku pjesmu, ali zato primjerenija epu, što je još jedan od dokaza epizacijske zrelosti bošnjačke epike. Mustaj-beg je tako obuhvaćen i procesom karakterizacije / psihologizacije, on se ponaša kao kompletna ličnost, ličnost koja planira i određuje taktiku, a ne samo kao junak koji ide iz boja u boj, on je ličnost koja želi da ima znanje o događajima u kojima ne učestvuje, ličnost koja osjeća, žali i plače, ličnost koja svoje postojanje želi ovjerodostojiti i na drugi način osim oružjem, ličnost koja želi biti prisutna u priči i kada nije na bojištu. S druge strane, epski pjevač nam daje do znanja da za priču više nije samo važno bojište već i ono što se dešava oko njega, on postaje svjestan činjenice da je bojište samo jedna lokacija u prostoru i da u boju ne učestvuju svi. Drugim riječima, on postaje svjestan prostora u koji smješta svoje likove, što je važan pomak u razvoju epike. Od prvobitne radnje koja se zbiva samo u vremenu dolazimo do radnje koja se zbiva i u vremenu i u prostoru.82 Smanjuje se razmak između pripovjedačkog i realnog vremena, prostor epske pjesme postaje bliži, ispunjeniji i konkretniji. Mesto koncentracije radnje, postignute dominantom vremena i izvesnim procesima izolovanja, dobija se veća konkretizacija zbivanja sa obeležjima blizine i očiglednosti. Ali što prostorna komponenta uzima više maha, utoliko se više smanjuje dinamičnost radnje. (Schmaus 1953: 151) Sve do sad rečeno navodi na zaključak da epski pjevač, sa kategorijom prostora, uvodi u svoju pjesmu i kategoriju konteksta. Sa sviješću o realnom vremenu i prostoru, sa sviješću o prostoru koji se širi i vremenu koje traje, pjevač postepeno postaje svjestan da njegova pjesma više nije jedina pjesma, već da postoje i druge pjesme na koje se može osloniti, da postoji odgovarajući pjesničko-pjevački kontekst unutar kojega nastaje "ta njegova pjesma i druge njegove pjesme".
81 Schmaus ih je uglavnom prepoznao u paralelizmu radnje, u detaljnim opisima, karakterizaciji (sa posebnim aspektom na psihilogizaciji) likova, razvijanju srednjeg plana itd. 82 "U hrišćanskoj pesmi prostorna komponenta potpuno je podređena vremenskoj. Prostor je takoreći obeležen sa malo tačaka za prolaz radnje; on je zato apstraktniji i udaljeniji. Razmak između pripovedačkog i realnog vremena je veći; stoga se epsko zbivanje kreće napred velikim koracima". (Schmaus 1953: 151)
67
MUJO HRNJICA Od historije do predaje Za najizraslijeg junaka krajiške epike Muju Hrnjicu nema puno potvrda u historiji. Još manje je dilema oko toga ko bi to mogao biti, gotovo svi istraživači koji se bave ovim pitanjem slažu se u tome da se iza epskog imena Mujo Hrnjica krije povijesna ličnost Mustafe Turčalovića - i to je sve. Već je bilo govora o otmici hrvatskog velikaša Petra Jankovića 1637. godine zbog kojega je izbila pobuna. U toj pobuni Krajišnici su se digli protiv carske volje oličene u izvršiocu Mehmedpaši Vuči, koji je sa carskim fermanom krenuo da uguši pobunu i posiječe njene vođe. U žestokom okršaju kod Banje Luke paša je bio prinuđen da se povuče a sa pobunjeničke strane bilo je puno mrtvih. Među poginulima bili su i znameniti epski - ali i, kako Muvekkit tvrdi, historijski! - junaci Halil Hrnjica i Budalina Tale. Đenana Buturović se, ipak, ograđuje i dodaje ono "po predaji", eksplicirajući svoju sumnju u historijsku vjerodostojnost tog podatka. Njihova veza sa historijom je mogućnost da su učestvovali u ovoj pobuni, za koju nema sumnje da se odigrala. Buturovićeva, koja je puno truda i energije uložila u otkrivanje manje ili više skrivenih veza između epske i historijske zbilje u bošnjačkoj epici, tvrdi da svi podaci o ovoj krajiškoj pobuni potiču od znamenitog turskog historičara Naime; njegovim podacima služili su se i Hamer, i Muvekkit, i Bašagić, i Lopašić i Imamović, svi donose istu priču, sa istim sadržajem i istim junacima, barem što se tiče historij83 skog dijela. Prema tom dijelu, sultanovim fermanom se tražilo da se posijeku vođe pobune: Omer kapetan, dizdar Omer, Nesuh, Husein i Mustafa Turčalović. Upravo ovaj posljednji, Mustafa Turčalović (u Naiminom zapisu on se zove "Tūrçalu oğlu Mustafa"), poslužio je kao historijski prototip epskom junaku Muji Hrnjici, tako barem misli Naima i svi gore navedeni koji od njega preuzimaju taj podatak. Tako misli i naša cijenjena znanstvenica. Ali, postavlja se jedno logično pitanje: ako je Mujo Hrnjica samo epsko ime za stvarnog junaka Mustafu Turčalovića, zašto onda i epski Halil Hrnjica nema stvarnu verziju svoga imena, na primjer Halil Turčalović (ili Tūrçalu?) Ili, zašto se uz ovaj historijski podatak o Muji Hrnjici, alias Mustafi Turčaloviću, ne bi mogla staviti ista ona ograda, koju je Mustafa Imamović stavio uz predaju o porijeklu Hrnjica i koju predaju donosi u svojoj knjizi Historija 83 "Dostupni osvrti, Naimin, Hamerov, Muvekkitov, Bašagićev, Lopašićev, svi na sličan način, doduše s razlikama u opširnosti, pišu o ovoj pobuni. To je normalno, jer su se spomenuti historičari, od Hamera nadalje, služili Naimom, neposredno ili posredno (Muvekkit i Hamer Naimom, Bašagić Muvekkitom, a Lopašić Hamerom)." (Buturović 1998: 435)
68
Bošnjaka, ogradu tipa - "ako je ova predaja tačna"? Dakle, da li se za Naimin podatak o postojanju Mustafe Turčalovića može reći da je imalo pouzdaniji od predaje, kada smo svjedoci njene legitimne upotrebe upravo u historiografiji? Nisu li historičari, poput Muvekkita i Imamovića, nesvjesno ili svjesno, u istu ravan stavili historiju i predaju, dajući predaji legitimitet fakticiteta a historiji karakter fikcije? I uz Naimin podatak se može, sasvim legitimno, staviti ograda "ako je ovaj podatak tačan", tako da se i ovdje sve svodi samo na mogućnost da je tako zaista i bilo. A, ako je sve zaista tako, onda se logički dolazi do veze između historije i predaje, koja je stvarnija i od onoga na šta se historičar zaklinje da je živa istina, do veze da se i jedna i druga bave mogućim a ne stvarnim svijetom. Ako je sadašnjost jedina stvarnost u koju ne sumnjamo onda je prošlost, upravo zahvaljujući historiji, prisutna kao mogućnost da bude stvarna. Ona je živa odsutnost koju se u prisutno stanje želi dovesti uz pomoć historije, ili još tačnije - uz pomoć historiografije. Prošlost se uprisutnjuje historiografskim tekstovima, ali i predajom, pa i epskom pjesmom, pa i, ako hoćete, pisanom književnošću, jednom riječju - tekstovima, pismeno ili usmeno oblikovanim. Napominjem još jednom prošlost je prisutna samo kao mogućnost da stvarno bude, nikada kao čista prisutnost. Ova spoznaja je nešto što krasi savremenog čovjeka kao veliko civilizacijsko postignuće, možda, ravno nekom epohalnom otkriću iz oblasti prirodnih nauka. Ova spoznaja će savremenom čovjeku omogućiti da se konačno počne oslobađati "nepodnošljive lahkoće pamćenja", ili, ako ne baš oslobađati, a ono barem činiti ga podnošljivijim. Pobuna je okončana kompromisnim rješenjem, pobunjenici su odustali od svojih a i paša od svojih zahtjeva. A Đenana Buturović na sljedeći način pravi prijelaz od historijske ka epskoj zbilji: Nakon odluke, i pošto je to uneseno u sidžil, uspostavljen je red, a potpuno olakšanje došlo je na vijest iz Banjaluke, sutradan uvečer, da su se Krajišnici povukli. Kao što i narodna usmena tradicija pamti (istakao M. K.), na Krajinu se šalju nužne dopunske poruke, po specijalnim izaslanicima. Tako je Vuče-paša poslao na Krajinu Bešir-muftiju a druge izaslanike, koji su Krajišnicima objasnili suštinu carske naredbe. Postignut je dogovor da se caru javi istina, da su svi Krajišnici jamci za šest krajišničkih aga čije je glave tražio sultan a caru će poslati 12.000 groša, po potrebi i ponovo uhvatiti istu ličnost, i poslati na Portu. (Buturović 1998: 437) Ovakav prijelaz Buturovićeva pravi sa ciljem da spomenute događaje dovede u vezu sa sadržajem pjesme Filip Madžarin i Gojeni Halil. Ta veza je primjetna samo na početku pjesme kada sultan kuka za pogubljenim Krajišnicima, koji su jedini mogli suprotstaviti se odmetnutom silniku Filipu Madžarinu. Vezir Ćuprilić, pravednik na sultanovu dvoru koji uvijek vješto pomiruje interese Porte i buntovnih Bošnjaka, i ovaj put se javlja sa spasonosnim rješenjem. On, naime, otkriva istinu da nije u potpunosti izvršio sultanov ferman, da je umjesto Hrnjicā pogubio njihove fizičke dvojnike i da su krajiški junaci živi. Slijedi sultanov turali ferman 69
Hrnjicama da se odazovu i suprotstave ljutome odmetniku. Pjesma dalje ide svojim tokom i potpuno se udaljava od moguće početne veze sa historijskom stvarnošću. Muvekkit nesvjesno sa priče o krajiškoj pobuni prelazi na predaju o Hrnjicama. Mujin, Halilov i Omerov otac bio je Turčin, došao je iz Azije u kasabu Knin, oženio se sestrom Hurem-age Kozlice, tadašnjeg ajana Udbine. Iz tog braka rodili su se Mujo, Hali i Omer. Otac je poginuo u jednoj bici, o djeci se brinuo daidža Huremaga. Kada su braća stasala, stanovnici Like su se često žalili na njih, pa ih je Hurem-aga odveo u kadiluk Cazin, džemat Peći, naselje Vidoska, koje se danas naziva Hurem-agina voda. Zatim ih je odveo u džemat Velika Kladuša i tu ostavio. Mujo i braća su u Kladuši, kraj jedne vode, napravili kolibu od pruća i tu se sa majkom naselili. Mujo jednom krene za Banjaluku i susretne se sa jednim harambašom, kojeg pogubi zajedno sa njegovim hajducima. Valija, čije je sjedište tada bilo u Banjaluci, čuo je za to junaštvo i pozvao Muju k sebi u službu. Paša je jednom prilikom poveo Muju sa sobom u Krajinu, zaustavili su se u Kladuši i razapeli šator. Paša je naredio Muji da se i on sa porodicom nastani na tom mjestu, podignuta je masivna kula a paša se vratio u Banjuluku. Posmatrajući stvari u relacijama moguće-nemoguće, stvarno-izmišljeno, sve do sada rečeno ostalo bi u granicama mogućeg i stvarnog. Ono što dalje slijedi u Muvekkitovoj predaji izlazi iz tih okvira i primiče se drugome polu - nemogućem i izmišljenom, autor kao da nesvjesno prelazi iz jednog u drugi diskurs, iz historiografskog u usmenopripovjedni. Evo tog dijela predaje: Sve dok su bili živi spomenuti Mujo i njegova braća stalno su upadali u neprijateljske zemlje sa svojim četama, i tamošnje krajeve plijenili. Čak su o junaštvu, koje su ovi ratnici pokazali u ratovanjima, spjevane mnoge pjesme na bosanskom jeziku. One se još i danas pjevaju i prenose s koljena na koljeno. Brat po mlijeku spomenutog Muje bio je Meho Katarica, koji je prešao na islam, ali mu je potajno bio najveći neprijatelj. Kada ga je jednom prilikom u razgovoru upitao: 'U čemu je tajna da ti u ovoliko bojeva nisi poginuo, niti si bio ikada ranjen?' - Mujo mu je odgovorio: 'Meni olovo ne može ništa. Jedino, ako bi me pogodilo zrno od dva dirhema zlata to bi me moglo usmrtiti.' I kad mu je tako kazao, taj prokleti Meho, u jednom klancu koji vodi tvrđavi Podzvizd, u planini Risnu(?), na samoj granici Bosne, u kadiluku Cazin, napravio je zasjedu, napunio pušku zlatnim mecima i ubio spomenutog Muju. A Halil je sa ostalim krajišnicima, došao u Banju Luku da protjeraju bosanskog defterdara Mahmudefendiju. (Muvekkit 1999: 315-316) Primjetno je Muvekkitovo insistiranje na postojanju žive usmenoepske tradicije, koja prati i opijeva junaštva Muje Hrnjice. Istovremeno, dirljivo je kako Muvekkit iskazuje potrebu da se sa nemogućeg i nestvarnog vrati u sferu mogućeg i stvarnog. Poslije priče o zlatnome metku, koji jedino može usmrtiti junaka, Muvekkit se vraća događaju od kojega je i pošao - pobuni. Nemogući i nestvarni dio predaje mora se još jednom ovjerodostojiti pričom o stvarnoj pobuni, odnosno pričom 70
o pogibiji Halila i Tale u toj pobuni. Zna se da u istinitost predaje ne sumnja ni njen tvorac, usmeni pripovjedač, ni njen konzument, slušalac, a njima se pridružuje, evo, i jedan historičar. Naspram oskudne historijske ovjere stoji prilično bogata tradicija usmenoga pripovijedanja o ovome junaku, bilo u vidu epske poezije bilo u vidu predaje. Za predajom su, kada je u pitanju Mujo Hrnjica, posezali gotovo svi istraživači, osim Muvekkita još i Hörmann, pa Krauss, Marjanović, Schmaus i drugi, manje ili više mijenjajući osnovnu sižejnu liniju. U Hörmannovoj verziji majka nagovara Muju da ode do Banja Luke i pribavi im jednu kravu, kako bi se imali od čega prihranjivati. Sukob sa harambašom se, stoga, odigrava u gradu a ne na putu do grada, kako stoji u Muvekkitovoj Historiji. Harambaši je data uloga tlačitelja grada a Muji uloga spasioca. Kao što u poznatoj Sofokleovoj tragediji Edip ubija strašnu neman Sfingu i time oslobađa stanovnike Tebe, tako i Mujo ubija harambašu i oslobađa stanovnike Banje Luke. Motiv oslobađanja grada od neustrašivog neprijatelja je, kao što vidimo, univerzalan motiv prisutan i u antičkome mitu i u našoj usmenoj predaji, čime se potvrđuje teza Zlatana Čolakovića (ali i Parryja i Lorda) o vezi naše epike sa antičkim mitom, bez obzira što Čolaković svoju tezu dokazuje na epskim pjesmama. Vijest o počinjenom junaštvu mora dospjeti do onoga ko može nagraditi za taj čin. To je, u ovom slučaju, banjalučki paša, koji nagrađuje novopečenog junaka sa četiri vola i visokom kamenom kulom u Velikoj Kladuši. Slijede Mujina dokazivanja u borbi i drugim oblicima nadmetanja sa neprijateljem, svakodnevna četovanja po Hrvatskoj i Dalmaciji: Od tog vremena nastavio je Mujo svoga konja trkati i u svakoj konjskoj obdulji njegov je konj mogao prvi ujagmiti i dar ugrabiti; a tada je sa svojom braćom Halilom i Omerom, kao što se to i iz narodnih pjesana, koje se i danas među bosanskim narodom pjevaju, uvidjeti može, četovao u Hrvatskoj i Dalmaciji i silazio do Karlovca, Zadra, Siska i čak do Zagreba. (Hörmann I 1990: 606) Drugi važan detalj u Mujinoj biografiji je padanje u sužanjstvo kod vojvode Đurašina. Ostarjela majka Mujina moli Mustaj-bega da digne svoju četu i ide u oslobađanje njenog sina: Moja su djeca vojujući dopala sužanjstva vojvođe Đurašina u Dalmaciji i glas ima da će ih skorim kod manastira na kolac nabiti, a tebi je, Mustaj-beže, Mujo navijek desno krilo bio i za tebe je glavu gubio. (Hörmann I 1990: 606) Mustaj-beg diže četu i uz pomoć Tale Ličanina i Malog Radojice oslobađa Muju te mu pomaže u opravci doma na Velikoj Kladuši. Hörmann ne propušta da navede dio predaje koji se bavi i trećim ključnim detaljem biografije - smrću junaka. Priča o junaku kojemu meci ne mogu ništa, izuzev zlatnog, je pomalo bajkovita priča. Znamo da junak bajke nikada ne gine, on je uvi71
jek na strani dobra koje pobjeđuje. Mujo Hrnjica je, međutim, hiperbolisani junak epske pjesme, u kojoj "snaga junaka i njihovih konja često poprima natprirodne razmere", ali, ipak, na kraju gine. Natprirodno ne znači neistinito, jer ono nije dio zbiljske već epske istine. "Junačka pesma vidi i traži u stvarima i činjenicama junački sadržaj, a ne realnu površinu." (Braun 2004: 37) Stoga se i za postupak hiperbolizacije junaka može reći da ima simbolično značenje: "ono je spoljni opis unutrašnjeg bića junaka, obeležje njegove pripadnosti odabranima, nešto poput svetačkog oreola na inače sasvim realističkim ikonama svetaca". (Braun 2004: 37) Sa predajama koje donosi Luka Marjanović unose se novi detalji u biografiju Muje Hrnjice. Prema pripovijedanju Salke Vojnikovića, Hrnjice su rodom iz Mostara. Poslije muževe smrti majka sa djecom odlazi na Udbinu svome bratu Huremagi Kozlici. U jednoj dječačkoj tuči oni nadjačaju ličku djecu zbog čega ih Mustaj-beg protjera "tako daleko, da ne budu nikoga mogli uznemiravati". Daidža Huremaga ih odvede u Kladušu, sagradi im kolibu i pomogne na sve načine da mogu preživjeti. Kad je Mujo poodrastao i sakupio nešto para pođe u Banjaluku da kupi dvije koze. Usput svrati kod nekog kršćanina na konak a domaćin ga upozori da ima goropadna sina, koji se sa svakim gostom posvađa i uhvati u koštac. Nakon što su legli dolazi goropadni sin i u borbi, koja ubrzo uslijedi, Mujo pobjeđuje. U Banjaluci ga čeka druga, još veća, prepreka. Izvjesni harambaša je ucijenio banjalučke dućandžije i uzimao im robu kada je i koliko je htio. Baš u vrijeme Mujina boravka pročulo se da će opet doći i sve su dućandžije pobjegle, tako da je Mujo ostao sam. Kad kesedžija dodje, zaiska od Muje ječermu, opanke itd. Mujo mu sve dade, što je želio; ali onda zaiska od kesedžije, da plati, a kesedžija mu odvrati, da on u banjalučkoj čaršiji ništa ne plaća. Tu se kesedžija i Mujo porječkaše i u toj kavgi kesedžija pljesne Muju, a Mujo popade gvozdenu polugu, udari kesedžiju po glavi, i ovaj se mrtav sruši. Na to dotrča s jednog kraja čaršije šest hajduka, a s drugog šest, ali Mujo sve po redu poubija. (Marjanović I 1898: 641) Za ovo junaštvo čulo se do Ferhad-paše koji bogato nagradi junaka. Mujo tako dobi dosta novca, nakupova volova, krava, ovaca, čohe i vrati se u Kladušu. "Od tada je Mujo bolje živio, mogao je vojevati i četovati, pak su i on i sva braća njegova a i sestra im Ajka u pjesmu došli." (Marjanović I 1898: 641) I ova predaja ima nešto razvijeniju sižejnu liniju u kojoj se junak podvrgava dvostrukoj provjeri. U prvoj, Mujo se mora suprotstaviti neposlušnom i buntovnom sinu domaćinovom, u drugoj, većoj i važnijoj, on se suprotstavlja dugogodišnjem tlačitelju grada. Prvo junaštvo je priprema za drugo, jer se odvija daleko "od očiju javnosti", tj. od onoga ko bi trebao vidjeti ga i adekvatno nagraditi za njega. To se upravo dešava sa drugim junaštvom, o kojemu glas dopire do samoga paše, kako bi uslijedila pravedna nagrada. U drugome junaštvu naš se junak mora suprotstaviti ne samo harambaši već i njegovim hajducima.
72
Marjanović donosi i predaju o tome kako je Mujo dobio nadimak "Hrnjica": Hrnjica Mujo vele da je imao nausnice presječene, ili barem gornju usnicu, pa je dakle bio hrnjast (krnjast), kao da je imao usnice zečije. Da ne bude ružan, nosio je debele i duge brke, koji su mu kod jela smetali. Kažu da se je netko pobojao, da ne će radi takih brkova moći jesti, a Mujo reče, neka mu donesu meda, kojim da je brke namazao i tako lako jio. (Marjanović I 1898: 641) U jednoj pjesmi Mujo pogiba od čudotvornog zrna, ali samo jednom, a brat mu Halil nekoliko puta. Salko Vojniković, koji Marjanoviću pripovijeda ovu predaju, objašnjava Halilovu višestruku pogibiju činjenicom da je bilo još pet braće mlađih od Halila i da bi poslije pogibije jednog, sljedeći uzimao ime Halil. "Zato se od sedam Hrnjičića u pjesmama samo Mujo i Halil spominju, a Omer se spominje ili kao najmladji brat njihov ili sin Mujin." (Marjanović I 1898: 641) I Marjanović, kao uostalom i Muvekkit i Hörmann, ima potrebu da na kraju još nekim detaljima ovjerodostoji svoju predaju. O Hrnjicama i njihovim junaštvima ostali su da svjedoče ostaci njihove kule na Kladuši. Zatim, tu je i Hrnjičin bunar, na kome se napio vode Marjanovićev poznanik Rade Lopašić. Na kraju, kao i slučaju Mustaj-bega i Janje Uzolačke, Marjanović navodi podatak da je u ljeto 1888. godine u Bosanskoj Gradišci susreo izvjesnog pjevača Ibru Hrnjića, koji je za sebe tvrdio da je od roda Hrnjica. Mujo i Halil Hrnjica su najpopularniji junaci sandžačke epike. Tajna preuzimanja i dugog trajanja leži upravo u sličnoj sudbini i sličnom položaju Sandžaka i Krajine. Pjevači iz Sandžaka i Crne Gore su jednostavno pripitomili neke krajiške junake smještajući ih u svoj životni prostor. Tako je Schmaus od Salje Ugljanina zabilježio jednu zanimljivu predaju o Muji i Halilu, prema kojoj su ova dva znamenita junaka porijeklom iz Kolašina:84 Kad je Mujo otišao (iz Kolašina za Bosnu), bio je vrlo mali. Daidža Ramo ga je dao kod jednog age da čuva stoku. Bio je slab. Drugi čobani su se igrali, a terali slabog Muju da vraća stoku iz šume. Mujo je jednom našao dvoje dece, jedno manje i jedno veće, pod drvetom. Jedno dete je bilo na suncu, drugo u hladu, a zbog sunca prvo nije moglo da spava. Mujo mu je načinio hlada, otsekao je granje i napravio kao hladnjak nad njim. To su bila deca jedne vile. Ostavila je decu tu i otišla u lov da nađe hrane. Mujo ih lepo ostavi tako i otera goveda kući. Kad je došla vila, pitala je starije dete: Ko ti je načinio hlada? A dete je odgovorilo: Onaj čobanin što vraća goveda. Ona je dozvala Muju. On se prepao: bila je prebacila sise preko ramena. Pozvala ga je da se ne boji i da mirno priđe. Mujo priđe. Ona ga zapita opet, da li je on načinio hlad njenoj deci. On je rekao: Da. - A zašto čuvaš goveda sam? - Oni čobani me teraju, oni se tamo igraju. Svi su jači od mene. - Odi amo! Rekla je vila. Skinula je jednu sisu i dala mu da pije: 84 A iz Kolašina su mogli biti zato što je Ugljanin tu predaju preuzeo od Fake Hadžibulića, koji je bio rodom iz Kolašina. (Prema Schmaus 1979: 62)
73
Na, tegli! Mujo je sisao. Bio je tu jedan veliki kamen. Pozvala ga je da podigne ovaj kamen. A on je mogao da ga podigne samo do kolena.. - Odi još jednom! Mujo je opet prišao. A ona mu je dala drugu sisu. Sisao je opet. - Dofati opet taj kamen! Zapovedila mu je. Mujo ga je taj put podigao do na rame. - Možeš li da ga baciš? - Nemam kuveta da ga bacim. - Dala mu je opet prvu sisu. - Ufati ga još jedanput! I Mujo ga je podigao na dlan i bacio nekoliko metara daleko. Vila reče: Dala bih ti još, ali ne smem. Više ti ne treba. Da ti dam još, neće te držati zemlja, nego ćeš potonuti do kolena. Ko hoće da te bije, a ti mani rukom i baci onamo! (Schmaus 1979: 62-63) Kada je stekao toliku snagu prestao je sa čuvanjem goveda i krenuo u svijet u potrazi za junačkim podvizima i junaštvima. Slijedi scena sa harambašom i njegovim hajducima te pravedna nagrada za učinjeno junaštvo. Pošto je počeo sa gradnjom kule poslao je brata Halila da čuva koze. Ovaj je u zabuni uhvatio zeca umjesto koze i pokazao da za njega nije čuvanje koza. Stoga Mujo odluči da prodaju koze, sakupe četu od trideset drugova i kao dokazani junaci počnu se baviti četovanjem. Kako god epika tako je i predaja u Sandžaku ušla u višu fazu razvoja. To se vidi po usložnjavanju osnovne sižejne linije. Usložnjavanje je išlo od prvobitnog sukoba sa harambašom, preko uvođenja još jedne provjere junaštva sa sinom domaćina, kod kojeg noćiva na putu prema Banjaluci, do kvantificiranja osnovne prepreke dodavanjem određenog broja hajduka uz neustrašivog harambašu. U Saljinoj (sandžačkoj) verziji priča o porijeklu Mujina junaštva se dodatno obogaćuje novim epizodama. Sve počinje kao i u predaji o Aliji Đerzelezu: i Alija i Mujo su slabašni zlostavljani dječaci, koji jednim malim dobročinstvom zaslužuju nagradu zadobijanja neophodne snage, a dobijaju je tako što ih vile zadoje svojim mlijekom. Sa novostečenom snagom Mujo zna da za njega nije više čuvanje koza, zato polazi u svijet da bi branio slabe i zlostavljane. Novi detalj je i Halil kao nasljednik u čuvanju koza, i zadobijanje snage na isti način, ali ne i u istom omjeru, jer ne mogu biti dva junaka podjednake snage. Kada i Halil načini podvig pa uganja zeca umjesto koze, kod Muje sazrijeva svijest o formiranju čete sa kojom će ići u četovanje i junačke podvige. Sandžak, kao posljednja faza epskog pjevanja, posegnuo je za postepenim pripitomljavanjem epskih junaka. Vjerovatno bi u daljem razvoju epskog pjevanja i ostali junaci povremeno svoje porijeklo nalazili na tom prostoru, Talu Ličanina na primjer, junaka koji nije čvrsto vezan za svoje tlo i junaka koji se jako dobro snalazi u svim sredinama. To prisvajanje može ići samo do vezivanja porijekla za svoj prostor, jer su životne priče krajiških junaka, njihova četovanja i njihovi podvizi, njihova prelaženja preko granice isuviše čvrsto vezana za Krajinu da bi se mogla trajno otrgnuti. Dio ove složene i razrađene epske predaje razvijen je u pjesmi Mujo Hrnjičić harambaša, koju je zabilježio M. Parry, a Salja Ugljanin je vjerovatno naučio od najpoznatijeg Kolašinca Ćor Huse Husovića, jer se i u spomenutoj pjesmi navodi da je Mujo iz Kolašina. To je poznata situacija u kojoj se Mujo sukobljava sa ha74
rambašom koji pljačka dućan i potom kazuje da je rodom iz Kolašina. (Medenica 1997: 207) Ćamil Sijarić je od Avde Međedovića zabilježio pjesmu o porijeklu Omerove brzine. U pjesmi se, "između ostalog, govori kako je mali Omerica, sin Hrnjice Muja - misleći da se to koza okozila - dotjerao kući zeca; to je, kako se u toj pjesmi kaže, bio razlog da se Hrnjica Mujo iseli u Kladušu, jer je Kovren bio tijesan za takvog budućeg junaka kakav je imao da bude Omerica." (Sijarić 1997: 215216) Demistifikacija junaka Kao junak kojemu je vila dala snagu Mujo Hrnjica zadržava pravo da mu ta ista vila bude posestrima i da mu povremeno pomaže u najtežim trenucima. I naslov jedne kratke pjesme iz druge knjige Hörmannove zbirke - Muja liječe vile planinkinje - upućuje na tu vezu. U pjesmi smrtno ranjenog Muju pronalaze vile i liječe mehlemom od devet cvjetova i vodom studenikom: Da mu vodom rane isperemo, A od trava mehlem načinimo (Hörmann II 1990: 143) Drugi put vila se javlja u ulozi glasnika i pokretača radnje. Ona noću doziva Muju na Kladuši, ali to ne čuje zaspali Mujo, već njegova sestra Ajkuna, koja opet suzama budi svoga brata. (Marjanović II 1898: 398) Treći put vila pomaže Muji da brže stigne na Kladušu i osveti se nevjernoj ljubi. Očigledno je da se vile ne javljaju previše često ni uz svoga "štićenika" Muju Hrnjicu, a kamoli uz druge junake. Ako su zaslužne za junakovu izuzetnu snagu, onda je logično da narodni pjevač povremeno posegne za njima i time "opravda" nadnaravnu dimenziju junaka. A zapravo se sve može smjestiti u okvire hiperbolizirane stvarnosti epskoga, samim time, i pjevačeva svijeta. Epski junak je čovjek bez mahane u svakom pogledu, tjelesni izgled mora odgovarati njegovom moralnom savršenstvu. Međutim, prema predaji, znamo da je Mujo pustio brkove da bi prikrio tjelesnu mahanu - rasječenu gornju usnu! - i to je samo jedan u nizu detalja koji demistificiraju ovog epskog junaka i ovu epiku u cjelini. S jedne strane, registrirano je učešće nadnaravnih bića (vila) u sticanju nadljudske snage, kao sasvim legitiman postupak hiperboliziranja stvarnosti i romantičarskog uzdizanja lika, a s druge strane, primjetna je motivacija fizičkog izgleda što rezultira demistifikacijom i realističkim 'prizemljenjem' lika. U predaji markiran kao realistički (u aktuelnim čitanjima bi se mogao nazvati i dekonstrukcijskim!) postupak se u epskoj pjesmi očekivano romantizira, dajući brkovima novu ulogu - ulogu zastrašivanja neprijatelja. Tako se od brkova koji prikrivaju nedostatak, u predaji, dolazi do brkova koji pojačavaju utisak o superiornosti junaka, u epskoj pjesmi, koristeći se dobro znanim metodama hiperbolizacije. Mujini brkovi padaju po puškama i zastrašujuće djeluju na Brinjanina Vuka, (Marjanović II 1898: 178) ili mu padaju po ramenima sve do pušaka, ili se uz brko75
ve dodaju i obrve pale do pola obraza, (Nametak 1967: 18) ili se Ante general jednostavno prepada Mujina izgleda, a, po svemu sudeći, najviše Mujinih brkova. (Hadžiomerspahić 1909: 342) Dešava se, međutim, još jedan pomak u ovoj zanimljivoj igri sa brkovima, epski pjevač ide još dalje pa brkove koristi kao sredstvo psihološke motivacije junakovih postupaka. U pjesmi Ženidba Hadžagić-Mujage i Velagić-Ahmeta Mujo se najprije pojavljuje na Talinu imanju sa brcima palim po ramenima, pa kada je ugledao Hadžagića koji mu je ubio daidžu, brkovi se u ljutnji dižu: Kad Hrnjica vidja Hadžagića, Digli mu se brci na gubici Ka na vuku u zloj godinici (Marjanović II 1898: 76) da bi napokon, kada je saznao da mu je daidža bio izdajnik, obuzdao svoj bijes, što se vidi i po brkovima: Hrnjica Mujo knjigu razavio. Kad vidio knjigu dajidžinu, Polegoše brci na gubici. (Marjanović II 1898: 76) Ako se epska predaja i epska poezija posmatraju kao cjelina, na čemu insistira Zlatan Čolaković, onda se u ovom detalju sa brkovima Muje Hrnjice može uočiti motivacijsko pomicanje od postupka demistifikacije u predaji, preko hiperbolizacije, sve do postupka karakterizacije u epskoj pjesmi. Demistifikacija i karakterizacija su, kao što se već zna, postupci realističke, a hiperbolizacija - postupak romantičarske motivacije. Nije naodmet, u ovoj fazi rada, primijetiti prevagu realističke nad romantičarskom motivacijom. Prevaga realističkog i ljudskog nad romantičarskim i nadnaravnim vidi se i u trenucima kada Mujo odbija da ide u borbu ili na mejdan. On nije junak poput brata Halila koji na svaki izazov odgovara viteškim prihvatanjem. Jedanput će odbiti carski poziv da izađe na mejdan Filipu Madžarinu, jer se ne smije pojavit u gradu u kojem su ga opanjkali pred carem. Zato poručuje po carskom tatarinu: Kada tamo do Stambola dođeš, Ti ćeš selam Ćuprilić-veziru, Ja ne smijem do Stambola doći, Grdno su me caru opanjkali, Nevjeru će meni učiniti, Murtati mi posijeći glavu. (Hörmann I 1990: 469) 76
Halil, međutim, bez razmišljanja prihvata carev poziv i izlazi na mejdan izazivaču Filipu Madžarinu. Mujo čak i Halila odvraća od mejdana: Sjed', Halile, budalasta glavo! Da ti vidiš Filip-Madžarina, Tresla bi te troljetna groznica! A Filip je, brate, zatvorio, Zatvorio pola carevine, Nije lasno mejdan pod'jeliti, Gdje je care čuo za junaka, Za junaka u svojemu carstvu, Spremio ga na mejdan junački, Svakoga je Filip posjekao. (Hörmann I 1990: 471) Ili ga odvraća od mejdana sa banom Zadraninom, (Hörmann II 1990: 146) ili mu čak izričito zabranjuje da sam ide u oslobađanje Budaline Tale. (Hadžiomerspahić 1909: 3) Naravno, Halila se ne može odvratiti niti mu se može zabraniti junačko dokazivanje u mejdanu ili krajišničkom pohodu. Drugi put Mujo odbija ponudu Mare krčmarice da ide do Skradina i ukrade banovu kćerku Anicu za brata Halila: Sjedi, Mare, u zô čas ti bilo! Nije lasno sići do Skradina, Najprije su Jadikovci klanci, Gdjeno često jadikuju majke, A ostaju udovice mlade. I to bih ti pregorio, Mare, A znadeš li Modrovića klanac, Daje niza nj sedam čardakova, A u njima sedam harambaša, Što čuvaju Modrovića klanac. Da bi sišô niz Modrovića-klanac, Nije lasno na kapiju doći. Na njoj čuva šarovita guja, Ljuta guja kapidžija Mato, A kod njega pet stotin' pandura. Tu su, Mare, vlaški stimaduri, Što poznaju konje i junake, Tu su konja ulentrali moga, Vazda im je gradu na kapiji. Ja se tamo ni kročiti neću, Neka vrazi nose kafezliju, Brata moga ni ženiti neću. (Hörmann II 1990: 251) 77
Ili odbija ponudu Durutagić-Ibre da ide do Karlovca, (Hörmann II 1990: 332) ili ponudu Ajke Novićkinje da sa Durutagić Huseinom dovede Anu sa Malte. (Marjanović II 1898: 276) Uz neprihvatanje boja ide i odbijanje da bratu dadne svoga konja Đogata (Mujo reče: "Ne dam ni đogata") (Hörmann II 1990: 252), što neminovno dovodi do Halilove ljutnje ("Jera, Mujo, da od Boga nađeš. / Ako nam je ostao od baba, / u njemu ti polovinu pitam. / Ako smo ga stekli na mejdanu, / i tako ti polovinu pitam. / A da smo ga kupili za blago, / i tako je moja polovina. / Ako ti ga dovela kaduna, / u njem', Mujo, hise moje nema. / Ili dati, il' ne dati, Mujo, / ja ću ići bijelom Skradinu.") (Hörmann II 1990: 252) i Mujina popuštanja ("Ha, na noge, moj brate Halile, / jer je nama vakat putovati!"). (Hörmann II 1990: 254) Mujo Đogu po mejdanu voda Najveći junak mora imati najboljeg konja, Đogo je najbrži za sustići protivnika, ali i za pobijediti u obdulji. Mujin je Đogo kraljevskoga porijekla, zadobio ga je u jednom pohodu po Taliji, a osim Đoge još Malina i Kulaša, koje poklanja bratu Halilu i Budalini Tali. (Čolaković 2004: Ropstvo Muja i Halila Hrnjice) Ove podatke saznajemo iz pjesme Ropstvo Muja i Halila Hrnjice, a kazuje ih Mujina ljuba svojoj zaovi Ajki. Za Zlatana Čolakovića, koji je ujedno i zapisao pjesmu od Murata Kurtagića, ovo je odličan primjer autoreferencijalnosti u bošnjačkoj epici. Ljuba, zapravo, u obraćanju Ajki, prepričava pjesmu ili predaju o tome kako je Mujo zadobio sva tri konja, pjesmu ili predaju koje su, kako tvrdi Čolaković, "znali ...svi bolji pjevači i njihovi slušatelji". (Čolaković 2004: 302) Koliko Muji znači njegov Đogo najbolje se vidi iz pjesme Ženidba Hrnjice Halila sa dvije djevojke (Marjanović B-XLI). Više nego i u jednoj drugoj pjesmi spominje se ime "Đogo", mada u većem dijelu Mujo nije nosilac radnje. Zapravo, pjesma započinje sa Mujinim prijedlogom da pođe prositi djevojku Zlatu sa Cetinja za brata Halila, pa kada brat pristaje tada se svečano odijeva u "stambolsko odilo" i na konju Đogi odlazi na Cetinje. Ništa mu ne znači gazi Omeragino odvraća85 nje upozorenjem da je djevojka pod pizmom Dujman-kapetana, štaviše, upravo zbog toga dolazi da je prosi: Da ti nije pod pizmom divojka, Mi joj ne bi bili mušterije. (Marjanović II 1898: 371) Još jednom Mujo na sažet način kazuje svoju vitešku misiju u svijetu, djevojku su braća izabrala ne samo zbog njene ljepote, već i zbog činjenice da je Zlata postala nekom vrstom taoca odmetnutog hajduka. Priča o Đogi počinje onog trenutka kada Halil treba poći da dovede isprošenu djevojku. Na vijest da je isprošena on nema kad ni da čita knjigu nego uzjahuje 85
78
"Djevojka zbog koje se je već krv prolijevala". (Marjanović II 1898: 711)
umornoga Đogu i žuri na Cetinje svojoj suđenici. Koliko god Mujo žali za bratom Halilom isto toliko žali i za Đogom: Jer Halila žali i djogata. (Marjanović II 1898: 374) Zlata na Cetinju ne može poznati Halila, jer ga nikad prije toga nije vidjela, ali zato prepoznaje Mujina Đogata. Dok je Halil u kuli kod Zlate po avliji se Đogat voda, dok jaše prema Zadru pjevač stalno ima potrebu da podsjeća na činjenicu da Halil jaše Đogu a ne svoga konja. U Zadru Đogo sam skreće jednoj krčmi i daje se u vrisku pred krčmom, po čemu ga Pava, krčmarica i posestrima Mujina, prepoznaje. Ona mu pomaže savladati i zarobiti Dujman-kapetana. Dujman-kapetan se na Cetinju uspijeva osloboditi i ukrasti i djevojku i konja. Halil više žali konja nego isprošenu djevojku: Odjaha mi bratina djogata I odnese Zlatiju divojku! To li mi puta na Kladušu nema Brez djogata moga brata Muje: Mujo bi me glavom rastavio! (Marjanović II 1898: 382) Dok pješice ide u potjeru on stalno "proliva suze niz obraze" i "spominje bratina djogata". Za to vrijeme njegov brat sakuplja četu i, kukajući za svojim konjem, kao da sluti nesreću: Moj Halilu, moj brate rodjeni! Al si jesir, al si poginuo, Pa ti ljubiš kićenu divojku, a pogledaš svoga brata Muju, gdje se kini na gavranu tvome? Svak će mi danas munu ujagmiti, Jer me gavran nositi ne more. Ako s', brate, u kamenoj kuli, Pa ti vidjaš mene na Primorju, Pa ti moga ne istiraš djoge Na Primorje, da se pazarimo, Ja ću o te okušati ćordu. (Marjanović II 1898: 393) Junaku je konj preči i od brata, najbliži drug, brat može a konj ne može izdati. Mujo ne krije radost kada ponovo dolazi do svoga Đoge, ljubi ga u zlatnu peču i priznaje da mu bez njega vojevanja nema. Bliskost između junaka i njegova konja tolika je da konj postaje subjekt koji poprima ljudske osobine. Antropomorfne crte Đogine se vide u tome što on zna gdje treba skrenuti da bi se došlo do krčme posestrime Pave, u tome što se raduje susretu sa krčmaricom. U drugoj pjesmi, dok Mujo još uvijek ništa ne zna, Đogo prvi prepoznaje napuštenu Mujinu djecu: 79
Kad je đogo djecu opazio, Opazio pa hin oćutio, Odmah hin je đogo poznavao. Hajvan stade, frknu na nozdrve, ¸jer on djece pregaziti neće. (Frndić 1969: 526) Mujin je Đogo učesnik mnogih obdulja (utrka) na kojima u pravilu pobjeđuje i potvrđuje svoju superiornost, kao na primjer u čuvenoj trci na Tihovu, najočiglednijem primjeru viteškoga nadmetanja. Nerijetko Halil jaše Đogu u takvim obduljama, jer je, kako sam Mujo priznaje, bolji jahač: Hej, đogate, oba moja krila! Ti si mlio kad s' u mene bio, Da boljega binjedžije nejma Od tvojega Muje škembavoga. Eto boljeg mog brata Halila! (Nametak 1967: 128) Halil sa Đogom, ili Đogo sa Halilom, pobjeđuje i u obdulji za ruke Anđe Lehutske i Mejre Krnjević, zajedno sa Mejrinim bratom Alijom. Mora se, međutim, primijetiti da Đogino ponašanje ne izlazi iz okvira mogućeg i realnog, izuzev u jednoj prilici, kada rasrđenom Muji vile pomažu da što brže dojaše kući, koju je njegova ljuba napustila sa banom zadarskim. Od svih bošnjačkih epskih junaka Mujo Hrnjica je najizrazitije okružen ženskim likovima: pored već spominjanih vila planinkinja, u njegovom životu značajnu ulogu igraju majka, ljuba, sestra i posestrime. Ako su mu vile darovale natprirodnu snagu i pomagale mu u najvećim nevoljama, majka se javlja u ulozi čuvarice ognjišta i neprikosnovenog autoriteta, koji autoritet, u odsustvu oca, biva još i veći. Zanimljivo je da su Mustaj-beg, Mujo i Halil te Budalina Tale junaci koji nemaju oca, a u pravilu imaju majku (izuzev Mustaj-bega, koji nema ni majku). Za ovu epsku istinu postoji realno objašnjenje: jednostavno, muškarci su na krajini rijetko mogli doživjeti starost. Kao čuvarica ognjišta majka opominje Muju da se konačno ženi i njoj ostarjeloj nađe zamjenu: Ah, moj Mujo, moj rođeni sine, Kako sam ti, vidiš, ostarjela, Ostarjela i obnevidjela, Da ne mogu preko kuće preći, Kamo l' ću ti hizmet učiniti I studene vode donijeti, Već se ženi, moje dijete drago. (Hörmann I 1990: 545) 80
Mujo će je, naravno, bespogovorno poslušati i iz drugog pokušaja uspjeti dovesti Vidosavu, sestru slivovskog serdara. "Hizmet učiniti" ne znači samo služiti 86 nego i njegovati bolesnika, u konkretnom slučaju to znači njegovati vrlo često ranjenoga sina Muju. Upravo takvu sliku nalazimo u pjesmi Mejdandžija Sirotan Alija, gdje Alija pod kulom zatiče majku Hrnjičinu kako pere Mujine krvave haljine ("puno tekne krvavi' haljina") (Nametak 1967: 361) a majka mu odgovara: Vav'jek ćeš me u hizmetu naći, Đe ja perem krvave haljine Dok' j' u mene u životu Mujo (Nametak 1967: 124) Kao ona koja je dala život ovdje se otkriva mnogo više kao ona koja čuva život svoga sina. Krv obično simbolizira smrt, tako da se čin uklanjanja krvi razumijeva kao čin suprotstavljanja smrti. Istovremeno, krv može da znači i život, jer dokle god majka pere krvave haljine dotle je njen Mujo živ. Slika Mujine majke koja vazda pere krvave haljine predstavlja metonimijsko sažimanje cjelokupne bošnjačke epike, a ovaj prizor - jednu od najljepših slika te iste epike. Slika, međutim, u sebi nosi još i druge semantičke potencijale, za eventualne psihoanalitičke i gender pristupe. Ova pjesma - Mejdandžija Sirotan Alija - ima još jednu osobenost, u njoj se, pored majke, javljaju još i ljuba i obje sestre. Mujo moli ljubu, ne zapovijeda joj već "tiho progovara", da ga ranjenog i iznemoglog podigne do demir-pendžera, kako bi se divio mladim vitezovima, Aliji i Halilu. Ljuba, dakle, nije junakova sluškinja, već ravnopravna učesnica zbivanja u epskom svijetu, čuvarica pozitivnih normi epsko-patrijarhalnog načina života - odgajateljica Mujina i svog poroda. Prema ustaljenoj podjeli uloga njena je bila da odgaja djecu: mušku sa ciljem da naslijede očevo junaštvo, a žensku sa željom da prepoznaju junaštvo i viteštvo kao vrhunske vrijednosti. Ako je majka bila čuvarica ognjišta sa tendencijom održavanja jake veze sa prošlošću, ljuba je bila čuvarica ognjišta sa pogledom uperenim u budućnost. Ljubina uloga je teža i odgovornija jer je ona, za razliku od majke, podvrgnuta provjeri kroz velika iskušenja. Mujina ljuba biva podvrgnuta provjeri u pjesmi Nevjerna ljuba Muje Hrnjice, (Nametak 1967: 209) gdje je na iskušenje stavlja Ban Janjočki, a ona bez ustezanja prihvata ponudu i čini izdaju u Mujinom odsustvu. Ban postaje novim gospodarom kule Hrnjičine, staru majku posiječe a sinove Omera i Aliju protjera u Jadinu planinu. Njena izdaja je velika, jer ne znači samo bračnu nevjeru, već i potiranje majčinstva, odbacivanje uloge čuvarice ognjišta sa čime se definitivno presijeca i tradicija njegovanja junaštva i viteštva. Zato je i kazna, koju joj priređuje prevareni muž i odbačeni sin, jednako strašna i surova. Mujina ljuba je Anđelija, sestra Smiljanić-serdara (B-XL-H), ili Vidosava, sestra vidovskog serdara (A-XXXVII-H), ili Anđa, kćerka senjskog bana (B-LIV-H). U sva tri slučaja radi se o djevojci "kaurkinji", zadobijenoj najvjerovatnije u jedno86
Vidjeti u Jahićevu Školskom rječniku bosanskog jezika.
81
me od pohoda preko granice, ali i djevojci koja mora biti visokog roda, kako i priliči Mujinom junaštvu i ugledu. S druge strane, njeno "kaursko" porijeklo daje mogućnost usmenome pripovjedaču da djelimično motivira sam čin izdaje ("kopilica druge vjere bila"). O njenome porijeklu detaljno govore uvodni stihovi pjesme Ropstvo Muja Hrnjice: Ja nijesam bila čobanica No sam sestra bila Smiljanića. Pa nijesam u planinu bila No sam rasla u kafezu majci (Čolaković 2004: 129) U jednom pohodu iz zapaljene kule spašava je Halil, ona se zaljubljuje u Muju i Mujo u nju, u čemu se prepoznaje internacionalni motiv viteškog spašavanja djevojke u nevolji. Svojom voljom se poturči i promijeni ime u Ismihana. Pet godina nisu imali djece da bi tek u šestoj rodila sina Omera, što je dovoljan dokaz da Omer nije kopile, kako stoji u optužbi udbinjskog dizdara.87 Sestra Ajka je pomagačica (uz majku čuvaricu ognjišta i ljubu odgajateljicu) brata-junaka, ona se brine da mu, pored majke i ljube, olakša rijetke dane kod kuće. Ona bdi nad bratom dok spava i nema snage da ga budi, već pušta suze žalosne koje padaju bratu na lice i bude ga. Suze su njene ovdje emotivan čin, neverbalizirana emocija, mukli govor o bratovoj sudbini, neprihvatanje životnih činjenica. One su njezin odgovor na neminovnost prolijevanja krvi, na sliku vazda kravih haljina, na vječito izbivanje od kuće. Ajka je, međutim, spremna u određenim situacijama potpuno zamijeniti brata u mejdanu, kao u pjesmi Ajka Hrnjičina Mustajbegov mejdandžija. Naime, na Mustaj-begov poziv da Mujo umjesto njega izađe na mejdan izazivaču Vladikić Jovanu, Ajka odluči da se odazove pozivu umjesto odsutnoga brata. Da bi to mogla izvesti mora se preobući u muško odijelo, jer niko ne smije znati da žensko izlazi na mejdan pored tolikih junaka na Krajini. Njeno prerušavanje je dvostrukog karaktera, najprije pred dizdarom Osman-agom da bi od njega dobila odijelo a potom u dizdarevo odijelo da bi izašla na mejdan. Ovdje se otvara čitav niz aktuelnih pitanja vezanih za poziciju i ulogu žene u dominantno muškom okruženju, za osjećaj inferiornosti u patrijarhalnom društvu i težnju da se taj osjećaj savlada ulaženjem u svijet muškaraca. Naša je namjera bila ukazati tek na njenu pomagačku ulogu u epskome okruženju. Krčmarica, bila ona Mara, Pava, Luca, Janja ili Kosa, Mujina je pomagačica u savladavanju prepreka na protivničkoj teritoriji. Bez njene pomoći Mujo ne bi nikad saznao da se iza zagonetnog dede krije derviš Mehdi Seidija (A-XXXIV-H Hrnjice u Petrovom gradu), ne bi imao naći nikog drugog da se bratu Halilu nađe pri ruci (B-L-H Halil Hrnjičić izbavlja Omer-bega i djecu mu), ne bi ga imao ko 87 "Ne sramot' se, jedan kopilane, / Kopile si s obadvije strane! / Tebe nije rodila Turkinja, / Nego jedna čobanica" (Čolaković 2004: 127)
82
nagovoriti da se maskira u popovsko odijelo (B-LVII-H Hrnjice u Skradinu), ne bi imao od koga dobiti neophodne informacije (B-LXIX-H Lejla Blaževića). Pomoć krčmarice se ogleda u davanju neophodnih obavještajnih podataka o kretanju neprijatelja, u davanju savjeta za poduzimanje odgovarajućih aktivnosti, u praktičnim prijedlozima o potrebi maskiranja, u skrivanju Muje ili Halila od neprijatelja, u pomaganju prilikom otmica djevojaka itd. Krčmarica je uvijek djevojka iz suprotnog tabora, sa krčmom na neprijateljskoj teritoriji, djevojka koja je u određenom trenutku poželjela da se pobrati sa nekim od čuvenih junaka (Mujo, Halil, Tale itd.). Njeno pobratimstvo je čvrsto i nikada ne dolazi u pitanje, njena je privrženost snažna do spremnosti da se napadne junak koji, na primjer, jaše pobratimovog konja. Ona je važna karika u motiviranju junakovih postupaka, što je još jedan korak ka dodatnom ozbiljenju epskoga prostora. Ima, međutim, i nešto drugo veoma važno za lik krčmarice. U naratološkoj shematizaciji radnje nju, naime, Alois Schmaus smatra najvažnijom figurom sredine, zato što stoji između dva neprijateljska tabora: Ona stoji između dva tabora: živi u hrišćanskoj okolini, a pomaže svojim pobratimima Turcima. Niti ona - tako to zahteva stereotipna uloga - izaziva podozrenje hrišćana niti pevač prosuđuje njeno dvolično držanje po moralnim normama. Ona je etički neutralna, jer bitna je samo njena posrednička funkcija. (…) Odana je svom turskom pobratimu, poznaje njegovog konja itd. Pored glasnika ona je najčešće upotrebljavana stajaća figura, uveliko šablonizirana, ali zato kao stvorena da spoji suprotne strane i da razmrsi zamršenu stvar. (Schmaus 1953: 144) Ona je tipični lik sa druge strane granice čiji je zadatak da omogući junakov ulazak i bolje snalaženje u tuđem okruženju. Čitavoj lepezi različitih formi života u koje ga smješta narodni pjevač, pridodajemo i još jednu, ne baš primjerenu velikome epskome junaku. U pjesmi B-LVII-H Hrnjice u Skradinu Mujo odlazi u izviđanje i penje se na visoko drvo. Kroz durbin "od sedam kanata" ugleda u Janoku gradu banovu sestru Anđušu kako izlazi iz kočija. U tome trenutku kao da se usmenopripovjedačko treće lice stapa sa Mujinim prvim licem i obojica zajedno uživaju u raskoši Anđinoga tijela i odjeće: Iz kočije ispade djevojka, A kakva je, vesela joj majka! U struku je tanka, a visoka, A u lišcu b'jela, a rumena, Oka crna, a solufa gusta, Slađa su joj od šećera usta. Kako se je cura opravila, Ko da zenđil ide manastiru. Na djevojci b'jahu tri kavada. Jedan crven do zemljice crne, 83
Drugi zelen do zelene trave, Treći maven, da se za njom mame. Na nogam' joj gaće od sasluka. Kake su joj gaće od sasluka. Do pole je postavila vukom, A od pole vukom i baukom, Vijenac mišem bijelijem, kud ih veže, da je ne preteže, da joj učkur ne odnese t'jela. A kako je pristala djevojka. Ruke jedne, troje belenzuke I sve joj se do lakata taču. Uši jedne, a dvoje minđuše, Grlo jedno, a tri đerdana, Jedan joj je od krmzi merdžana, taj joj đerdan grlo zalatio, b'jelo grlo crveni merdžani, to djevojku pogledati l'jepo drugi joj je od drobna bisera, taj joj đerdan zalatio dojke, b'jeli biser, a bijele dojke, to djevojku pogledati l'jepo. A treći joj od žutih dukata, Pa ga nisko cura popušćala, Na sr'jedi joj dukat funduklija. (Hörmann II 1990: 246-247) Ništa čudno, moglo bi se reći, jer je bošnjačka epika puna ovakvih i sličnih opisa. Neobično je, međutim, to što ovo nije samo pripovjedačev ushit već i junakov, jer se obostrano posmatranje odvija kroz Mujin durbin. Ovdje je, međutim, važnije Mujino uživanje u raskošnoj odjeći, bogatom nakitu ali i skladnome tijelu, jer se ovim činom naš junak pokazuje u novome svjetlu. Naime, on više nije samo neustrašivi junak nadnaravne snage, junak koji zastrašujeće izgleda makar samo zbog svojih brkova, niti je samo uvrijeđeni muž i otac koji se surovo sveti za izdaju svoje žene, već je i muškarac "osjetljiv" na žensku ljepotu, muškarac koji umije da uživa i u raskošnoj odjeći, i u bogatome nakitu, ali i u lijepome tijelu. O tome na najbolji način svjedoči njegova reakcija: "Mili bože, fisne Madžarice!". Do koje mjere je Mujo bio zaluđen Anđinom ljepotom pokazuje i činjenica da je, dok je silazio sa drveta, pao na zemlju, on je slabo ljudsko biće koje se ne može oduprijeti toj "napasti". Koliko god je slab na žensku ljepotu Mujo je voš više osjetljiv na žensku nevjeru, pogotovo ako je u pitanju njegova ljuba. U odličnoj pjesmi Nevjera ljube Muja Hrnjice Mujo se prvi i jedini put suočava sa situacijom da mu ljuba otkazuje poslušnost: 84
Serdar Mujo sa Kladuše male, Svakog dana ja te poštovala I slušala šta mi naredio, Alj te jutros poslušati neću! Sedam godina su u braku, ali više odvojeno nego zajedno: Ti si, Mujo, više po svijetu, Ostadoh te željna za života. Sedam ljeta što nemam djeteta. Ali vodiš čete planinama, Ali boja činiš s kavurima, Ali nedje ideš po svadbama. A za me nije tak'o živovanje, Nijesam te ja tebe uzela A za tvoje opasno junaštvo, no voljela bi s tobom življenja. A još tamo ideš pro granice, Moreš negdje izgubiti glavu, Ja jadnica ostat udovica. Prođ se, Mujo, tvoga četovanja (Čolaković 2004: 258) Ove nevjerovatne riječi kao da izgovara osviještena žena iz našega vremena, koja ne haje previše za junaštvom svoga muža, kojoj je muževo izbivanje od kuće neprihvatljivo. Njenim se riječima u pjesmu unosi jedna pragmatična ženska perspektiva naspram dominirajuće uzvišenoepske. Istovremeno, ove antiepski obojene riječi mogu da posluže kao kontraprimjer velikim feminističkim pričama o epskom kodu i patrijarhalnom primitivizmu sredine koja ih je iznjedrila. Za Muju su ove riječi dokaz ljubine nevjere čime se, zapravo, na makronarativnom planu samo nagovještavaju još veće razmjere ovoga nevjerstva. Definitivan čin bračnoga izdajstva dešava se za vrijeme Mujina četovanja, kada mu ljuba odlazi sa Jovan-kapetanom. Za epskoga pjevača sve stvari, ma koliko fizički bile udaljene jedna od druge, imaju sudbinsku povezanost. Taj strašni čin izdaje on doživljava daleko od svoga ognjišta - u svome snu. Osjetio je neku slabost u nogama, ili mu se "smrt približi" ili ga "kakav kusur fata" pa je malo prilegao, a Talu zamolio da sa društvom pričuva stražu. Poslije određenog vremena Tale ga pokušava probuditi plašeći se da mu Mujo nije umro, da bi ga konačno razbudio pucnjem iz puške. Mujo mu kazuje svoj san, kako je orao krstaš doletio njegovoj kuli i ugrabio utvu zlatokrilu. Ovo je vrlo čest motiv da junak sanja ono što mu se u stvarnosti događa, pri čemu je događaj iz zbilje pretvoren u simboličke slike sna. Posljedice velike izdaje su još strašnije, razmjere poniženja sluša iz majčinih usta: 85
Nikad, Mujo, gore za života! Kamo sreća, o moj sine Mujo, Da sam čula da ste poginuli, muško bili, muški izginuli! (Čolaković 2004: 264) Pred ovim činom sve pada u vodu, sve što je nekad vrijedilo sada nema nikakvu cijenu, obraz i čast su pogaženi. Kada mu mati i sestra kažu da je bolje nikako ne živjeti sa ovom sramotom onda se samo može naslutiti strašna dilema pred kojom se nalazio. Sve je vodilo ka tome da za njega više nema života, ali on nije smio dići ruku na sebe, jer to se kosi sa njegovim vjerskim načelima i sa načelima epskoga ponašanja. Postojao je još jedan veliki razlog da, ipak, živi - a to je osveta. Zato odlučuje da se maskira u grdnoga prosjaka, u slijepog guslara koji će guslama sebi zarađivati za život. Prvo pred svojim Kladušanima mora provjeriti da li će ga poznati, pa kada se uvjeri da ga ne prepoznaju siguran je da smije i preko granice. Na granici ga harambaša pita da li zna pjesmu o Jovanovoj krađi Mujine ljube. Dok ga vode na čardak Mujo misli da su ga prepoznali I da ga vode na pogubljenje. Zato se bori i savlada hajduke, a njima je to znak da se možda radi o nekome svecu nadljudske snage. Ipak, vrhunac svega je kada mora da opjeva uz gusle događaj koji ga je potpuno uništio - nevjeru i izdajstvo svoje ljube. U završnim stihovima svoje pjesme on upućuje upozorenje domaćinima da se čuvaju Halilove oštre sablje, Taline teške batine i šamara Bojković Alije. Ironijskim tonom, koji njegovi slušaoci uopće ne razumiju, Mujo anticipira najvjerovatniji završetak ove pjesme - osvetom u kojoj učestvuju pobrojani Krajišnici. I postupak narativnoga nagovještaja kao i postupak ironijskoga bojenja toga nagovještaja su još dvije novine u popisu dokaza epizacijske zrelosti bošnjačke epike. Još je veći dokaz epizacijske zrelosti Mujina pjesma u pjesmi. Pjesma u pjesmi nije nikakva novina, ali kao postupak nije previše korišten u bošnjačkoj epici, štaviše, autoru ovih redova ovo je jedini poznati primjer. Međutim, novina svakako jest tematika pjesme u pjesmi, a to je događaj koji je direktno prouzrokovao njenu pojavu. Jednostavnije rečeno, tema Mujine pjesme je njegova sudbina, on pjeva o sebi a da to slušaoci ne mogu niti smiju da znaju. Interesantan je način na koji nastaje ta pjesma: hajduci su čuli za otmicu Mujine ljube, događaj ima svoju cijenu jer se radi o dva velika junaka - otmičaru Jovanu i slavnome Muji Kladuškome. Murataga Kurtagić, tvorac ove pjesme, time nedvosmisleno sugerira način na koji nastaju sve epske pjesme, mora da se dogodi važan događaj i da se nađe dobar pjevač koji će taj događaj opjevati. Kada pjesnik (pro)pjeva o poetičkim razlozima svoga pjevanja, a Kurtagić to sigurno radi u ovim stihovima, onda se to u teoriji naziva autopoetičkim govorom. Tu se već radi o nečemu što uopće nije odlika usmenog, već, pisanog pjesništva. To su završni koraci dozrijevanja jednoga pjesništva koje postaje svjesno sebe, uzbudljiv trenutak samoposmatranja i samoprepoznavanja. 86
HALIL HRNJICA Miks predaje i povijesti Mujo ima i brata Halila, najvjerovatnije samo u predaji i epskoj pjesmi, malo je podataka koji dokumentiraju njegovo historijsko postojanje. Upravo zbog toga se usmenoknjiževna znanost najmanje i bavila ovim likom, za razliku od Đerzeleza, Mustaj-bega Ličkog i Muje Hrnjice, o Halilu ne postoji nijedan ozbiljniji rad. Muvekkit, u dobro poznatom miksu predaje i povijesti, spominje Halila kao učesnika u pobuni Krajišnika iz 1637. godine: A Halil je sa ostalim krajišnicima, došao u Banju Luku da protjeraju bosanskog defterdara Mahmud-efendiju. U borbi koja se vodila sa bosanskim valijom Vučom Mehmed-pašom, ubijeni su Halil i Ličanin Tale i sahranjeni u Banjoj Luci. (Muvekkit 1999: 316) Autor se zadovoljava tvrdnjom o Halilovoj i Talinoj sahrani u Banjoj Luci, a da ničim ne dokumentira tu tvrdnju koju, uzgred budi rečeno, preuzimaju i ponavljaju Bašagić, Hörmann i drugi. Za Halila se, uglavnom, može reći da je nepovijesna ličnost sa jakim povijesnim backgroundom. Ako i nema dokaza da je učestvovao u spomenutoj pobuni onda se može zaključiti da je mogao učestvovati. Upravo na činjenici mogućeg a ne stvarnog učešća u povijesnoj pobuni Krajišnika ispjevana je pjesma Filip Madžarin i Gojeni Halil, pjesma koja, možda, na najbolji način ilustrira odnos književne i povijesne zbilje. Naime, epski pjevač samo polazi od pobune i dalje gradi svoju autonomnu priču o nezamjenjivosti krajiških junaka u Osmanskoj carevini. Povijest mu ovdje zapravo treba da bi ukazao na pogrešan potez i bezizlaznu situaciju sultana, kada podigne ruku na buntovne Krajišnike. U ovakvim situacijama epska pripovjedačka praksa "domislila" je, nije bitno da li na stvarnoj historijskoj podlozi ili ne, lik Ćuprilić-vezira, pravednika na carskome dvoru, koji štiti i brani interese svojih Bosanaca i Krajišnika, a, istovremeno, ne radi protiv carskih interesa.88 88 "Mustafa-paša Ćuprilić postao je god. 1691. veilikim vezirom no pošto je god. 1692. izgubio bitku kod Slankamena u Srijemu, odanle se izgubio. Pripovijedaju, da se poslije pokazao pod imenom Jusuf-paša Ćuprilić i da je živio u Sarajevu u samoći i siromaštvu. Sagradio je sebi kolibu u Hadži Isa-begovoj mahali pokraj Miljacke, otprilike ondje, gdje sada leži Sim-Zade medresa. Pošto je umro, ukopan je na Alifakovcu, gdje mu se turbe i sad znade. Osim Mustafa-paše bili su veliki veziri: Ćuprilić Mehmed-paša (hodža Ćuprilija 1656. godine) i brat mu Husein-paša (1698.), zatim Fazil Ahmed-paša (1663. godine).
87
Mujo kao potvrđeni učesnik pobune čuva i nosi u sebi strah od katulfermanske pravde te zato odbija carev poziv za izlazak na mejdan Filipu Madžarinu. Stoga se Halil javlja kao spasonosno rješenje, kao povijesno nefiksiran i straha oslobođen junak, spreman da izađe na mejdan neustrašivom izazivaču. Ako je istina da je Halil poginuo u spomenutoj pobuni, kako to Naima, Muvekkit i njihovi sljedbenici tvrde, onda je nemoguće da on bude glavnim junakom pjesme Filip Madžarin i Gojeni Halil, čija radnja dolazi poslije njegove pobune. To što on ipak jest glavnim junakom spomenute pjesme pokazuje da narodni pjevač niti dovoljno pouzdano zna niti previše drži do historijske istine. Uostalom, već su bile navođene riječi Muratage Kurtagića da on jedino slijedi zahtjeve epske a ne historijske istine, da po njemu znati "istoriju" znači zapravo dobro poznavati prethodno opjevane junake i događaje, te epske zakonitosti kojima oni podliježu. Manjak historije biva nadoknađen bogatom predajom i brojnim epskim pjesmama o Halilu Hrnjici. Gotovo u svim predajama o Muji spominje se i mlađi brat Halil, sa akcentom na tome kako je stekao nadljudsku brzinu. U predaji Saliha Ugljanina Halil ima susret sa istom vilom koja je Muju zadojila snagom: A brata Halila, kome je bilo sedam godina, poslao je da čuva koze. Vila, što je nekad zadojila Muju, zadojila je tad i Halila, ali nije mu dala da pije koliko Muju što je bila dala, jer se sa Mujom pobratimila. Mujo ga je sutradan poslao opet sa kozama da ih čuva. Halil ih je pustio u planinu da pasu. Kad je hteo kući, iskoči jedan zec iz džbunja, i pomeša se među koze. Halil pomisli: koza se ojarila. I nije više hteo da ga pušta od koza. Nikako mu nije dao da pobegne. Jadni zec mogao je da skače ovamo onamo, ništa mu nije pomoglo. I srećno ga je doveo sa kozama i uveo u ahar. Mujo ga pita: kako je čuvao koze. - Lepo sam ih čuvao, ali ojari se jedna koza, a jare je pobesnelo i htelo u planinu. Jedva sam ga dognao; neće da stoji sa kozama. Mujo htede da vidi jare i nađe u jednom uglu zeca gde se šćućurio - gotovo mu žuč pukla, toliko se jadni zec umorio. - To nije jare, to je zec što si dognao. Pošto si dognao zeca, nisi više za to da čuvaš koze. Koze ćemo dati drugom. Ujutro dadu koze drugom. A oni skupe četu, otprilike trideset drugova. I Mujo je sagradio svoju kulu. (Schmaus 1973: 64) Usmeni pripovjedač zna da ne mogu biti dva junaka iste snage, bez obzira što su bili miljenici iste vile. Čak se i gorska vila više stavlja na stranu Muje, jer se sa njim Ćuprilići, koji su u Bosnu na vezirstvo dolazili, jesu Ahmed Numan-paša, koji je bio prvi put 1713, a drugi put 1717. godine, i Ahmed Sadulah-paša, koji je prvi put 1752, a drugi put 1766. bio vezirom u Bosni. Svi ovi veliki veziri i valije bosanske dobiše ime Ćuprilije ili Ćuprilići otud, što vuku lozu iz varoši Kjüpri, ili kako Bošnjaci vele "Ćuprija" - u Anatoliji. Pripovijeda se, da je djed Mustafa-paše Ćuprilića, imenom Hasan-aga, bio Arnaut, koji se iz nepoznatih uzroka iz Arnautluka preselio u Anatoliju. Husein-paša Ćuprilić u turskoj povijesti ima pridjev "amidža" i to stoga, što je stric (amidža) velikog vezira Fazil Ahmed-paše. Ovome pak nadjenuše tursko ime "Hatem ul uzera" što znači "konac vezirstva". Bio je tako zaslužan čovjek i valjan upravitelj carstva otomanskog, da poslije njega nikog nisu smatrali da je sposoban vršiti zvanje velikog vezira." (Hörmann I 1996: 577-578)
88
pobratimila, zbog čega Halilu daje manje mlijeka. Manjak snage kod Halila biva nadoknađen viškom brzine, što se dokazuje u anegdoti sa zecom i kozama. Ako ih je gorska vila odabrala iz mnoštva drugih da ih obdari snagom i brzinom, to im je onda bio znak da se ne mogu baviti običnim poslovima kojima se bave mnogi drugi, oni su bili predodređeni za nešto više - za četovanje i junačke podvige. U epskoj kosmogoniji Muratage Kurtagića Halil spada u tzv. drugu generaciju junaka, kojoj je prethodila prva mnogo snažnija generacija, kao što su Alija Đerzelez i Marko Kraljević. Štaviše, po Kurtagiću, Halil je nasljednik velikog junaka Đerzeleza, o čemu su se njih dvojica neposredno dogovorili prilikom susreta "na planini Hrsavi iza zemlje Francuske".89 Prema toj predaji "Mujo, Halil, Omer, Mustajbeg, Tale, Osman i ostale gazije spadaju u drugu generaciju heroja. Oni su počinili najveće poduhvate, premda bijahu manje snažni i kratkovječniji od 'prvija junaka'". (Čolaković 2004: 300) Halil je za Kurtagića bio neka vrsta moralnog i viteškog uzora, savršenog "umjetnika borbe" kojemu je pokušavao "parirati" svojim guslarsko-pripovjedačkim umijećem. Murataga ima odgovore na sva pitanja pa tako i na pitanje otkuda Halilu nadimak Gojeni. Nadimak mu dolazi od siromašne majke koja ga je teškom mukom odgajala, tako da mu je od muke znala često pjevati: Nivi majka u najgore doba sina, U halu sam ga rodila, Halil mu ime postavila. Al' mu majka uz bešiku peva: Hej, da Bog da, ako te odgajila majka, Da Bog da, da bideš prvi od svija junaka, Siromahu svakom da si od pomoći, A zljikovcu svakom da si na biljegu! Da mi se zlikovca plašit' nećeš, A sirotinju da spašavaš. Da Bog da, ako mi se arđavija plašio, Da Bog da se majci ne podnjivio. Ako se arđavija ne plašio, No svakad za siromahe glavu ulag'o, Da i... Da bideš junak nad junacima, Da Bog da te majka odgajila. (Čolaković 2004: 133) Ime Halil dobio je po trenutku u kome se je rodio, a to je bilo vrijeme ljute nevo90 lje i bijede koja je zadesila njegove roditelje. U ovoj svojevrsnoj uspavanci Halilova majka želi da joj sin bude junak nad junacima i da pomaže sirotinju, čime Kur89 Čolaković navodi kako ima zabilježenu ovu Kurtagićevu predaju o susretu Alije Đerzeleza i Halila Hrnjice. (Čolaković 2004: 300). 90 Hal - nevolja, bijeda; - Prema Školskom rječniku bosanskog jezika Dževada Jahića.
89
tagić iskazuje maksimalno povjerenje prema tradicionalnom epskom okruženju i odgojnom radu na stvaranju novih junaka. Na drugom mjestu, u pjesmi Smailagić Meho, Halila se često naziva djetetom, što zapisivača te izuzetne pjesme, Friedricha Kraussa, navodi da dadne sljedeće objašnjenje: "Halil se zove djetetom, jer ga je Mujo, stariji brat, od djetinjstva othranio". (Krauss 1886: 134) I u ovom objašnjenju akcenat se stavlja na odgojni uticaj porodice u kojoj je Halil rastao. Halil je predstavnik idealnog epskog junaka, on u sebi nosi najvrednije epske osobine: mladost, brzinu, snagu, ratničko umijeće, viteško ponašanje i ljepotu. Svi drugi imaju poneku mahanu, a on kao da je lišen tih nedostataka i pomalo nestvaran, zbog čega djeluje isuviše epski. Narodni pjevač kao da je htio galeriji "nedovršenih" pridodati i jedan epski zaokružen lik - epskog junaka u pravom smislu riječi. Ako Mustaj-beg samo predvodi i sa distance posmatra borbe, ako Mujo prihvata borbu tek kada nema drugog izlaza, onda se za Halila može reći da se u svakom trenutku ponaša epski - svaki izazov prihvata bez kalkulacija i odaziva se svakom pozivu gdje se treba dokazati kao junak. On je uvijek u okršaju i ne zna za strah, što u krajnjem slučaju i pristaje uz njegove godine. Stoga je i logično što Murat Kurtagić baš u Halilu vidi pravog nasljednika Alije Đerzeleza. Kao idealan junak Halil je neka vrsta savršenog odraza u ogledalu, ono što narod kome pripada želi da vidi kao svoju sliku. Kao direktni potomak Alije Đerzeleza on je i stalni podsjetnik na zlatna vremena, na godine ekspanzije i blagostanja Osmanskoga carstva u vrijeme dekadencije istog. Veliki je nesrazmjer između Halilove junačke naravi i Taline zbiljske praktičnosti, gotovo naivno djeluje jedan idealan junak naspram prepredenog šaljivdžije, kao da imamo likove iz različitih vremena i svjetova. Budalina Tale želi da se našali sa svojim prijateljem i iz zasjede tobože izaziva Halila na dvoboj: Kopilane, Hrnjičić-Halile! Kud si đoga zamučio svoga? Čiju li ćeš kulu porobiti? Čiju li ćeš ljubu zarobiti? Otvori mi toke na prsima, Žao mi je toke pokvariti! (Hörmann II 1996: 69) U Halilovu svijetu ne postoji šala niti igra, sve je uvijek smrtno ozbiljno, riječi mogu značiti samo ono što doslovno znače. Zato Halil bez dvoumljenja prihvata poziv na mejdan: Udri, more, gdje god tebi drago! Gdje god zgodiš, zaboljet me neće. (Hörmann II 1996: 69) Kada otkrije da je bila u pitanju samo još jedna Talina lakrdija ne pokazuje znake ljutnje. 90
Taj sudar romantičarsko idealiziranog i surovo zbiljskog odigrava se i u odnosu Halila spram brata mu Muje. Tamo gdje Mujo pokazuje suzdržanost i strah Halil bez oklijevanja prihvata izazov. Tako je bilo u slučaju carskog poziva da se ide na mejdan Filipu Madžarinu, kojega Mujo odbija (Filip Madžarin i Gojeni Halil), tako je bilo i kod odluke da se ide u Skradin po lijepu Anđu (Hrnjice u Skradinu), pa kod namjere da Halil sam ide osloboditi Talu (Tale Ličanin u sužanjstvu), kod odluke da učestvuje u obdulji za ruku lijepe Anđe (Krnjević Alija). U pjesmi Hrnjica Halil i Milić Harambaša Mujo ne krije strah od Milić harambaše, jer je jednom već bio pobijeđen od njega. Halila, međutim, ne plaši ni Mujino loše iskustvo niti Milić harambaša i bez dvoumljenja traži Đogu da sam pođe na mejdan. U pravilu, svako Mujino neprihvatanje borbe propraćeno je Halilovim prihvatanjem i traženjem Mujinoga konja, jer je Đogo najbrži konj na Krajini. Mujo obično odbija dati svoga konja, "krila Krajine", "obje ruke svoje", ali na Halilovo tvrdoglavo insistiranje mora popustiti, ("znade Mujo svoga brata Halila"). U prepirkama koje nastaju oko Đoge Halil ljutito podsjeća Muju da je Đogo podjednako njegov koliko i Mujin, da su ga zajedno blagom zadobili i da će, ako treba, svoju polovinu ubiti. Mujo ne samo da popušta i sam često nevoljko pristaje da ide sa Halilom. U pjesmi Krnjević Alija Halil kao mlađi brat silazi da vidi ko lupa halkom na vratima. Kad mu nepoznati gost daje knjigu on ga upozorava na običaj da se knjiga ne daje na vratima, niti mlađemu kada je stariji brat kod kuće. Čitajući knjigu Mujo "glavom podmahuje" i "zubom potškripuje", na šta Halil na svoj način reaguje: Otklen, Mujo, knjiga šarovita? Je li, brate, od kakva mejdana? Evo, Mujo, džebelije za te. (Nametak 1967: 18) Ne samo da je spreman pripomoći bratu u nevolji nego, ako treba, biti mu zamjena u mejdanu. Mujo objašnjava kako je pogazio obećanje dato djevojci Anđi iz Lehuta da će je izbaviti kad joj "prsti za prstenja budu" i "lice za ljubljenja bude". Halilova prvobitna radoznalost sada prerasta u ljutnju na brata što mu je prešutio mogućnost izbavljenja djevojke iz Lehuta: Što ti meni isprije ne kažeš?! Ja bi' davno saš'o do Lehuta, Da bi rusu izgubio glavu, Ja tavnicu vlašku naselio. Vet daj meni tvojega đogina! (Nametak 1967: 21-22) Mujo gotovo po automatizmu odbija dati Đogu, jer će mu konja osužnjeti, obje odrezati ruke i Krajini krila oblomiti. Halilova ljutnja prerasta u nekontrolisani bijes: 91
Čuješ li me, buljubaša Mujo, Nije ti ga žena donijela, Moj Hrnjica, u ruhnom sanduku! Ako nam je ost'o iza babe, I moja je u njem' polovina, Ako smo ga za blago kupili, I tako je moja polovina. (Nametak 1967: 22) Naravno, Mujo popušta, jer dobro zna prijeku narav mlađeg brata i daje mu Đogu. Ako bi se desilo da Halil krene na svome Malinu, Mujo bi se sažalio i ponudio mu svoga konja (Hrnjica Halil i Milić harambaša). U ovoj i sličnim scenama dolaze do izražaja njihove različite naravi, na šta je posebno ukazao Alois Schmaus.91 U već spominjanoj pjesmi Filip Madžarin i Gojeni Halil Tale pokušava "pripitomiti" Halila i nagovoriti ga da se posluži lukavstvom u mejdanu sa Filipom Madžarinom. U jednom trenutku on pristaje da obuče na sebe poderanu Talinu odjeću i na taj način iznenadi protivnika. Kada je zbog odjeće doživio uvrede od Stambolija, ponovo odlučuje navući svoje raskošno junačko odijelo i pokazati se u pravome svjetlu. Halil nije mogao biti ono što u suštini nije - lakrdijaš - ta je uloga bila rezervisana za Budalinu Talu. Ali ni Tale sigurno ne bi mogao biti carski mejdandžija, makar zbog neugledne vanjštine, ta se čast zaslužuje, niti su u Stambolu mogla važiti pravila koja važe u Krajini. Na samome kraju pjesme, kada mu sultan nudi bogatu nagradu za učinjeno djelo, Halil odgovara: Neću ništa, sultan-padišahu, Već daj meni tvojega fermana, Da me niko opanjkat ne može, Niti mene, niti moga brata. (Hörmann II 1996: 497) Ove bolno iskrene riječi na najbolji način otkrivaju historijsku pozadinu pjesme, ali i bošnjačke epike u cjelini. Njihova snaga je u izrazu jednoga stanja a ne u odrazu jednog ili više događaja. One izražavaju svu težinu krajiškog života, sve nesporazume sa Stambolom i sultanom i sve želje Krajišnika da ih se ostavi na miru. Vitez krajiške epike Kao istinski epski junak, Halil drži do svoje odjeće, oružja i konja. Ako je spreman svakome na mejdan izaći onda je logično očekivati da ima i najboljeg krajiš91 "Počeci se naziru i u H 74 gde se u tu svrhu iskorištava kontrast između braće Hrnjica i to kao kontrast karaktera (poverljivost - nepoverljivost) i kao kontrast radnje (Halil se, na brata, razboli i upravo time omogućuje odvođenje konja)." (Schmaus 1953: 179)
92
kog konja - Mujinog Đogu. Ali je isto tako logično da na sebe oblači najraskošniju i najskupocjeniju odjeću, najraskošnije i najubojitije oružje. Koliko do odjeće i oružja drži vidi se u sceni odijevanja za polazak u oslobađanje Tale iz sužanjstva. (Hadžiomerspahić 1909: 190) U posljednjim stihovima ovoga opisa narodni pjevač se poziva, kako bi Zlatan Čolaković kazao "referira", na jednu drugu Halilovu borbu drugoj pjesmi, nadaleko čuveni mejdan sa Filipom Madžarinom, što samo još jednom potvrđuje Čolakovićevu tezu o unutrašnjem jedinstvu bošnjačke epike, a što bi prema Schmausu i Braunu trebala biti jedna od pripremnih radnji u procesu nastanka epa. U pjesmi Filip Madžarin i Gojeni Halil nalazi se sigurno jedan od najljepših opisa junakovih priprema za mejdan. Nepoznati narodni pjevač92 je vrlo detaljno opisao opremanje konja, junakovo odijevanje i uzimanje ubojitog oružja, na šta je potrošio 131 stih. Halil prvo silazi u podrum da timari svoga Đoga "mlakom vodom i raki-safunom", poslije čega nabacuje na njega raskošnu opremu: Udario rahta na đogata, Niz raht mu je sto i dvades't kita, svaka kita od suhoga zlata. Pa ga pokri puli-abaijom, abaija zlatom izvezena, na unkašu bjehu mjesecovi, od suhoga načinjeni zlata, zauzda ga đemom studenijem, na glavu mu rešmu udario, od suhoga ispletenu zlata. Iz rešme su kite opružene, Zlatne kite niz obraza đogu, Na prsim' mu Danica zvijezda, a na čelu sjajna mjesečina, u mjesecu alem-kamenovi. (Hörmann I 1996: 472) Zatim ga zvodi na avliju da ga pokaže begovima i agama na serdarevoj kuli: "avlija se butun razasjala / od zineta, što je na đogatu". Ostavljajući đogata na avliji da mu se prisutni dive, penje se na čardak od sestre Ajkune traži svoju bošču sa haljinama. Oblači prvo "gaće i košulju", zatim "džamadana zlatna" sa almas-kamenovima, pa "tri đečerme zlatne" sa zlatnim pucetima. Sa posebnom pažnjom pjevač opisuje crvene čakšire: Kako su mu crvene čakšire! Kuda švovi, tud gajtani zlatni, 92 Đenana Buturović nije uspjela doći do imena narodnog pjevača koji je ispjevao ovu pjesmu Hörmannovu saradniku Mehmedu Kalabiću.
93
kroz kovče mu opletene guje, sve su guje od suhoga zlata, na koljenim' glave sastavile: kada kroči Mujagin Halile, zijevaju na koljenim' guje; bi ti reko i bi se zakleo, da su guje na koljenim žive: terzija ih tako načinio. (Hörmann I 1996: 473) Poslije čakšira na red dolazi crvena dolama, ukrašena zlatnim vezom sa još jednim motivom guja koje "ožive" kada se Halil kreće. Odijevanje završava omotavanjem svilenog pasa (bensilaha) i prelazi na oružanje. Bensilah je upravo zgodan detalj za pravljenje prijelaza sa odjeće na oružje, jer za njega zadijeva puške od suhog zlata sa dodatnim ukrasom od dva kamena draga, na dar dobijene od Ćuprilić-vezira. Na pleća zlatne toke meće optočene almas-kamenom, posebno se ističe puce pod grlom iz kojeg pri nevolji ispija "lozovinu pivo". Zatim uzima sablju dimiskiju, na glavu natiče kalpak a na kalpak čelenke sa zlatnim perima, zatim pušku džeferdara i na kraju koplje kostolomno. U silnoj želji za dočaravanjem blještavila junakove odjeće i oružja epski pjevač poseže za uobičajenim stilskim sredstvom - hiperbolom. Kako drugačije objasniti silno zlato i oružje koje uzima Halil? Da se sve ne bi svelo na mehaničko nabrajanje, u jedan dosadan opis odjevnih i ukrasnih predmeta, nepoznati pjevač je svoga junaka pratio do u njegovu sobu i uhvatio ga u trenutku odijevanja. Tako smo umjesto običnog (p)opisa stvari mogli pratiti čin odijevanja, umjesto statike jednog stanja - dinamiku jednog čina/radnje. Na jednom mjestu sretno su spojene prostorna i vremenska dimenzija, što je odlika samo vrhunskoga pripovijedanja. I ovo je jedan od dokaza izuzetne vrijednosti ove pjesme, na šta su već ukazivali Jagić i Đenana Buturović, ali i još jedna potvrda epizacijske zrelosti bošnjačke epike. Da bi razbio monotoniju nabrajanja odjevnih i ukrasnih predmeta usmeni pripovjedač živo opisuje i rezbarije na kopčama, demonstrirajući na malom prostoru svoje pripovjedačko umijeće. Zapravo se opisom izrezbarenih guja na kopčama demonstrira optimalan odnos dijelova spram cjeline i način na koji se dolazi do zaokružene priče. Guje su izrezbarene u dijelovima, na svakoj kopči ponaosob, da bi na svim kopčama zajedno davale cjelinu. Tako nam na mikroplanu usmeni pripovjedač daje do znanja da ima svijest i znanje o svome pripovijedanju kao o poslu u kome je jako važno znati mjesto i vrijednost pojedinačnih dijelova i istovremeno imati jasnu predstavu cjeline, što je savršena demonstracija osnovnog strukturalističkog poučka i prije pojave strukturalizma o odnosu među dijelovima i odnosu dijelova spram cjeline. Rezbarija se završava na posljednjim kopčama na koljenima tako da u stanju mirovanja guje imaju sastavljene glave, a u hodu se rastavljaju i sastavljaju, kao da će napasti junaka. Postupkom nizanja pokretnih slika (prije pojave filma!) razbija se statike jednog stanja (opisa) u dinamiku zbivanja, 94
tamo gdje zbivanja uopće nema. Zapravo se na ovome primjeru pokazuje sva zrelost jednog pripovijedanja koje je postalo svjesno sebe i koje ima potrebu, makar na mikroplanu, kroz ovakve slikovite primjere posvjedočiti tu samosvijest. Kao junak, Halil uživa ugled i na protivničkoj strani. Kada Hrvat Luka saznaje da ga u mejdanu tjera Halil on se Bogu zahvaljuje što će ga takav junak pogubiti (Mejdandžija Sirotan Alija). Halil, međutim, nije junak samo na bojištu, on upražnjava i sve druge oblike viteškoga nadmetanja. Najčešće su to obdulje, konjske trke, u kojima se pobjedom dobija ruka banove kćerke ili ruka zasužnjene djevojke (djevojka na košiji). U Skradinu on se prvo utrkuje za ruku banove kćerke Anice, a potom i za ruku robinje Zlate, njegove zaručnice, koja je već dvanaestu godinu bila u sužanjstvu (Hrnjice u Skradinu). Zadarski ban organizuje nekoliko viteških takmičenja u kojima učestvuje i Halil, jer je došao da vodi banovu sestru Jelicu. Najprije se nadmeću u gađanju jabuke na koplju a zatim u bacanju kamena s ramena. U obje igre Halil pobjeđuje i uz pomoć svojih Krajišnika odvodi Jelicu sa sobom. Krajiška epika, jednostavno, vrvi različitim scenama viteškoga nadmetanja, tu su konjske utrke (obdulje), pješačke utrke, bacanje kamena s ramena, gađanje mete kopljem, hrvanje itd. U pjesmi Trka na Tihovu u 1159 stihova opijeva se ova čuvena trka, u kojoj je Halil glavni obduljaš sa krajiške strane. Trka ima karakter legalnog internacionalnog nadmetanja, gdje se Krajišnici ne moraju preoblačiti u kaurska odijela. Individualni kvaliteti udružuju se zaradi kolektivnog probitka, singularno rivalstvo ja-ti potisnuto je pluralnim mi-oni. Zato Mujo prije trke autoritativno izlaže taktiku bratu Halilu i savjetuje da suspregne želju za ličnim nadmetanjem, da ne smije na cilj stići prije konja bega Mustajbega i bega Šestokrilovića i da strogo vodi računa o kolektivnom interesu: O moj brate Goješan Halile, Dobro pazi, brate, u obdulji, Dobro pazi široka dorata, Kada budeš brate u obdulji, Ako vidiš, Goješan Halile, Da ć' uteći vranka bedevija, Ti ne žali đoge od kandžije; Ako vidiš, Goješan Halile, Da je brži golub od kobile, Ne progoni, brate, kraj goluba; Ako vidiš, brate od matere, Da ne more golub Mustajbega, A da more vranac Alibegov, Ti proćeraj vranca na Tihovo, Ne daj nama svoj širokoj Lici, Nemoj begu obraz zapaliti. Ako l' vidiš, Gojeni Halile, A da more golub Mustajbegov, Pa će prvi na košiju sići. 95
Tad će za njim riđan udariti, I riđan se hitar prigodio, Ne može mu golub odguliti. Pa moj brate Gojeni Halile, Da bi za njim vranac udario, Dobar vranac Šestokrilovića, Ne progoni, brate, ni gavrana, Makar bio iz Unđurovine, Beg je, brate Goješan Halile, Reć' će njemu mlade Unđurlije, Vidi bega Šestokrilovića, Ta sišli su ati od Udbine. Ti najzadnji siđi na Tihovo, Stoga nemoj vranca prolaziti, Neka siđe Šestokriloviću, A za našim begom Mustajbegom, Jere znadu ličke nabodice, Da je brži đogat od goluba. (Hadžiomerspahić 1909: 343-344) Po liniji prešutnih prioriteta najvažnije je bilo da naš konj stigne prvi na cilj, a kad je već naš neka to bude begov, neka se zna ko je glava družine i gdje je kome mjesto, a znaju "ličke nabodice" da je Đogat brži od Mustaj-begova goluba. Jedan kulturološki ekskurs Još je Matija Murko ustvrdio da epske pjesme nisu izraz historijske faktografije već "odraz kulturnih prilika u prošlosti" i da umjesto faktografske nude kulturnohistorijsku istinu. To dalje znači da se ne može staviti znak jednakosti između epskih i historijskih događaja i ličnosti. Uostalom, epski se pjevač ni ne trudi da pamti i opijeva historijske događaje, on ni ne drži previše do njihove istinitosti, zanimljivi su mu samo onoliko koliko mu mogu poslužiti u njegovome pripovijedanju, da što vjerodostojnije dočara epsku istinu. Pokazalo se da Murat Kurtagić jedino drži do "istorije" opjevane u jednoj pjesmarici u čiju se vjerodostojnost nije sumnjalo, jer ju je potvrdila posebna komisija. U skladu sa ovim shvatanjem, može se sasvim pouzdano iz epske poezije rekonstruirati kulturna klima određenog perioda, pa tako i iz pjesme Trka na Tihovu - kultura nadmetanja u konjskim trkama osmanskog doba. Dakle, konjske trke ili obdulje su najčešće organizirane da bi se osvojila ruka djevojke, ili da bi se pobjedom otkupila, a vrlo često sa otkupom i za sebe osvojila, zasužnjena djevojka. Za takve djevojke se obično kaže da su stavljene na košiju. U ovoj pjesmi dvije zasužnjene djevojke, dvije sestre Zlata i Fata, mole bana sigetskoga da ih stavi na košiju uzdajući se u brzinu unđurskih konja. Ban prvo mora pi96
tati bečkoga ćesara za dozvolu, pa tek onda prihvatiti prijedlog zasužnjenih djevojaka. Djevojke pišu knjigu svome ocu Osmanu Alajbegu a on obavještava budimskog vezira i traži dozvolu za slanje konja. Vezir zna da su najveći junaci i najbrži konji na Krajini / Udbini, piše knjigu Mustaj-begu Ličkom sa pozivom na obdulju, nakon čega Mustaj-beg poziva svoje junake i vrši pripreme za polazak. Pripreme se sastoje u pravljenju naročitog rasporeda konja, najprije "meće ate đogataste, / pa za njima ate alataste, / p' onda meće ate dorataste, / pa za njima vrane bez biljega". (Hadžiomerspahić 1909: 336) Međutim, obdulja nije samo takmičarski čin već i jedinstvena prilika da se pokaže sjaj i raskoš odjeće, konja i oružja pred protivnikom. Sa tom idejom beg svojim Udbinjanima savjetuje: Koji ima dobro odijelo, Nek' ga dadne boljemu junaku, Koji ima dobroga hajvana, Nek' ga dadne boljemu junaku. (Hadžiomerspahić 1909: 337) U takvom rasporedu, sa takvom opremom i konjima udbinjski junaci ujahuju u Budim, izazivajući divljenje domaćeg stanovništva. Svi se dive Liki Mustaj-begu i Hrnjicama, ali i smiju Talinoj poderanoj odjeći i smiješnome konju. Mustaj-beg Lički u pratnji Muje Hrnjice odsijeda kod budimskog vezira. Beg u dogovoru sa vezirom priprema vojnu pratnju a Mujo je zadužen za okupljanje i vođenje takmičara. On predvodi svojih dvjesta konjanika do Sigeta gdje ima prvi susret sa ljutim protivnikom Antom generalom i njegovom vrankom bedevijom. Na koncu, noć uoči utrke Mujo izlaže već spominjanu taktiku svojim saborcima i učesnicima utrke. Preostaje im samo još da ujutro, pred samu trku, prijave svoje konje, dajući po jednu žutu madžariju, što još jednom pokazuje da su samo imućniji pojedinci mogli sebi priuštiti učešće na obdulji. Ovi detalji o konjskoj trci otkrivaju kulturu vojničkoga življenja u to doba, bogatu kulturu viteškoga nadmetanja bez prolijevanja krvi. Imponira protokolarna uređenost postupaka i radnji u takvim manifestacijama, sve stvari imaju svoje mjesto i funkciju, svako zna svoje mjesto u važećoj hijerarhiji. Zna se ko mora dati dozvolu banu za sazivanje obduljaša, kao što i Osman Alajbeg zna da o pozivu na obdulju mora upoznati prvo svoga vezira. Vezir daje dozvolu za pozivanje krajišnika, Mustaj-beg po protokolu mora prvo ići veziru u posjet na dogovor oko daljih postupaka i radnji. Ništa nije prepušteno slučaju niti hiru pojedinca. Taktička uputstva, najprije Mustaj-begova pa potom i Mujina, još jednom pokazuju koliki se značaj pridavao taktici, briga za trku i trkače ide sve do njihove odjeće i konja koje će jahati, jer oni više ne predstavljaju samo sebe. Nije rijetkost da su takva nadmetanja bila dijelom velikih narodnih zabava, gdje se u različitim igrama uključuju i djevojke. Takvo veselje priređuje janočki ban na kojemu učestvuje Halil sa svojim Krajišnicima u pjesmi Mejdandžija Sirotan 97
Alija. U odlučujućoj trci Halil naivno nasjeda na prevare svojih protivnika, ali ipak uz pomoć vila pobjeđuje. Još od ulaska u grad Janok Halil je zbog svoje ljepote bio predmetom pažnje mnogih djevojaka, posebno banove kćerke Mitre: Kad goć reda na Halila dođe, Na nj Vlahinja okom namiguje, Na nju Halil i okom i brkom I bijelim poškripljuje zubom. (Nametak 1967: 130) Uz prethodno spomenute osobine, Halil je sigurno bio najljepši junak bošnjačke epike, za njegovu ljepotu se znalo i na protivničkoj strani. U sjajnoj završnici iste pjesme ban mu se duboko zahvaljuje za izvojevanu pobjedu nad zulumćarom Lukom i žali što je kćerku već obećao drugom. Halil, međutim, zna ono što ban ne zna, da je Alija, kome je Mitra bila obećana, našao svoju zaručnicu Mejru. Zato ironično i dvosmisleno odgovara banu: Deder, jadan, ne budali, bane! Daleko je dok ograne sunce, A još dilje dok svatovi pođu, Još se ne zna ni čija je Mitra. (Nametak 1967: 139) Svoje osnovne prednosti, mladost i ljepotu, obilato koristi da bi se pokazao i kao uspješan osvajač ženskih srdaca. Zato se dešava da Halil izbavlja iz sužanjstva ili zadobija u pohodima preko granice veliki broj djevojaka, ali, s druge strane, nikada ne možemo zateći u njegovu domu/kuli u porodičnoj atmosferi, sa svojom ljubom, kao što imamo scene Muje i njegove ljube. Ovdje se jednostavno radi o donžuanskom odnosu prema djevojkama, koje su same željele da ih on izbavlja iz sužanjstva ili vodi svojoj kući. Na popisu osvojenih djevojaka su Zlata Bilić (Ženidba Gojenog Halila), robinja Anđelija (Hrnjičić Omerica), Janja Bunić (Halil i Janja Bunića bana), Rudanova Mejra (Gojeni Halil i deset hajduka), Rosanda sestra Milana Ćesedžije (Serdar-aga Mujo i Milan Ćesedžija), Anđuša kćerka janočkog bana (Hrnjica Mujo u Janoku zarobljen), banova kćerka Anica (Hrnjice u Skradinu), banova kćerka Milica (Ličani izbavljaju Šarca Mehmedagu), Jelica Smiljanić (Ženidba Hrnjice Halila sa Jelom Smiljanića), banova sestra Anica i Zlata Omerova (Ženidba Hrnjice Halila sa dvije djevojke), robinja Mejra Brdarić (Ženidba Hrnjice Halila i Primorca Ilije), Jefimija (Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega), sestra Krnjević Alije Mejra (Krnjević Alija), Mitra (Mejdandžija Sirotan Alija). Kao što se vidi, za njegovu se ljepotu znalo i čulo mnogo više preko granice, zbog čega je bivao predmetom žudnje mnogih prekograničnih djevojaka iz uglednih i viđenijih porodica.
98
Tamo gdje se on pojavi nastaje pometnja među djevojkama. Kada ga ugledaju djevojke iz Bilića grada traže babu-sirbazicu (vračaru) da ga začara, kako bi što duže lutao sokakom a one ga mogle što duže gledati (Ženidba gojenog Halila). Pašina kćerka Zlata se razboli za njim i nagovara majku i oca da je odmah dadnu, ako joj bude mušterija. Još jednom se Halil pokazuje kao nenadmašan vitez i ne odustaje od Zlate, kada čuje od oca da je zatočenica odmetnika Ilije, već naprotiv, baš zbog toga je želi uzeti za sebe. Ovaj Don Žuan bošnjačke epike spretno koristi Zlatinu blizinu i njen pokušaj da ga počasti šerbetom: Obazre se Zlata iz budžaka, Pa dohvati šerbe iz dolafa, L'jevu ruku na prsa navali, A iz desne potkuči maštrafu. Nu nesretna brata Hrnjičina, Ne htje uzet maštrafe u ruku, Već djevojku za bijelu ruku. Privuče je k sebi na koljena, A proli se šerbe po minderu. Na nju l'jevu navalio ruku, Dok je sebi sjede na koljeno. A djevojka azgin se desila, Svu je butum rosa prihvatila. A nesreće Mujova Halila, Jer jagluka za pasom ne ima, Da otruni rosu u djevojke, Već joj stade rosu ispijati, Gubicama po jagodicama. (Hörmann I 1996: 539-540) Scena je erotski nabijena živom prisutnošću tjelesnoga dodira, neskrivenim poljupcima, ali i skrivenom simbolikom u slici prolijevanja šerbeta po minderu. Ne samo da djevojke uživaju u njegovoj već je i on znao uživati u njihovoj ljepoti. Zapravo je njemu ženska ljepota davala snagu u najtežim trenucima, u odlučnim mejdanima. U mejdanu sa banom zadarskim,93 kada je bio pred porazom, Tale ga bodri ljepotom dviju djevojaka, Zlatije i Ružice. Halil samo jednim pogledom na lijepo Zlatijino lice dobija novu snagu i pravi preokret u borbi za konačnu pobjedu. O toj izvanrednoj sceni nadahnuto piše i Rašid Durić: U malaksalom Hrnjici u istom momentu srce zaigra, snaga ga obuzima: kao da je magijski napitak popio, on ruši dotad nesavladiva grdosiju. Kako je starogrčki junak Antej snagu iz zemlje, u dodiru s njom crpio, tako je i ovaj neobični Hrnjica, mladac "na svoju ruku", rušio protivnike, pjan od zanosne ljepote dje93
Hörmann II 1996: Halil dijeli mejdan s banom od Zadarja, pjesma XLIX.
99
vojačke i mladosti. To su vrhunski trenuci ove epske umjetnosti, koju je u pojedinim scenama po rafinmanu moguće porediti sa klasičnim starogrčkim epom. (Durić 2000: 80) Maskiranje je zasigurno jedno od diferencijalnih obilježja krajiške epike, kao takvo ono je uslovljeno životom na granici, stalnom potrebom za prelaženjem granice, koje se opet prelaženje ne može zamisliti bez maskiranja. Najčešće su to preoblačenja u kaursku i popovsku odjeću ili čak maskiranje u slijepog guslara. Halil se, međutim, zbog svoje izuzetne ljepote zna ponekad maskirati u žensko, što je jedinstven slučaj u epskoj poeziji. Krčmarica Mara ga nagovara da na sebe obuče "žensku odorinu", kako bi se mogao približiti neustrašivome Milić harambaši. (Nametak 1967: 96-112) U toj odjeći ljepši je od kakve Madžarice. Mara mu objašnjava kako preobučen u žensko mora promijeniti i hod, kriviti noge "ko vlaške gospoje" i suzdržati svoje zube od mehkoga Anđinoga tijela. I pored upozorenja i opasnosti da bude otkriven, on se ne može suzdržati: A kad reda do Anđuše dođe, Ne ljubi je k'o se cure ljube, Vet je kolje kano mrki vuče. (Nametak 1967: 106) Kada je postojala opasnost da bude otkriven, krčmarica Mara ga vodi u odaju lijepe Ruže, koja je već bila zaljubljena u njega. Sada, međutim, Halil ima problem kako da dokaže da nije žensko, već muškarac za kojim ona neutješno čezne. Tek pošto ga je temeljito prepila uvjerila se u njegov stvarni spolni identitet. U drugoj pjesmi Halil sam ide u potjeru za Milanom Ćesedžijom koji mu je odveo sestru Ajkunu (Serdar-aga Mujo i Milan Ćesedžija). Krčmarica Luca mu pomaže tako što ga oblači u žensko odijelo, jer je "ljepši od svake djevojke", i vodi ga kroz čaršiju kao sirotu seosku nevjestu koja nema ruha za udaje. Postojala je opasnost da ga Milan Ćesedžija prepozna, ali ga je Luca nadmudrila i odvela u kulu kod Milanove sestre Rosande. Pošto je uspješno savladao sve prepreke do Milanovih odaja u kuli, morala je postojati izlazna strategija, plan za uspješno povlačenje sa tuđe teritorije. Za takvo što bila mu je potrebna pomoć iznutra, a ulogu pomagačice iznutra dobija Rosanda, sestra ljutog protivnika Milana Ćesedžije. Ona je zaljubljena u Halila odranije i vrlo dobro zna kako njen voljeni treba da izgleda. Ne samo da nije mogao, već Halil pred Rosandom nije imao ni potrebe da se skriva, jer se Rosanda iskreno svrstava na njegovu stranu. Naravno, Hrnjica Halil ima neke osobine koje ga ne čine drugačijim od, recimo, brata Muje. On vrlo često u teškim trenucima ima pomoć posestrima vila, naročito u važnim trkama (Hrnjice u Skradinu, Ženidba Hrnjice Halila i Primorca Ilije, Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega) ili u samom mejdanu (Ženidba Gojenog Halila). Kao junak koji često pravi izlete preko granice, on ne može bez pomoći ni posestrima krčmarica: bez Lucine pomoći u pjesmi Serdar-aga Mujo i 100
Milan Ćesedžija, bez pomoći Pave krčmarice u pjesmi Ženidba Hrnjice Halila sa dvije djevojke, bez Marine pomoći u pjesmi Hrnjica Halil i Milić harambaša. Upečatljiv je i plastično dočaran Halilov susret sa krčmaricom Marom: on silan na još silnijemu Đogi nalazi Maru pred krčmom, koja je "iznijela srmali šćemliju / u šćemliju dupe namjestila". Halil ima sestru Ajku, brata ili bratića Omera, sestriće Arnaut-Osmana (Mujo Hrnjica pogubi Šimuna Brehulju) i Murat-bega (Serdar-aga Mujo i Milan Ćesedžija), daidžu Kovačinu Ramu (Halil dijeli mejdan s banom od Zadarja). Čak u ovoj istoj pjesmi i Budalinu Talu naziva svojim daidžom: "Hoću Tale, brate moje majke".
101
BUDALINA TALE Povijesni autsajder Rašid Durić, koji se najviše bavio potragom za povijesnom pozadinom ovog neobičnog lika, došao je do zaključka da su "i Tale Ličanin i Mali Rade povijesne ličnosti". (Durić 2000: 153) Kao dokaz Talinog postojanja u historiji Durić navodi usmeno svjedočenje, predaju, izvjesnog Mesuda Đumišića: Na osnovu usmenog predanja svoga strica Ibrahima (koji je umro 1957. god.), Mesud Đumišić Tvrdi da je Tale Ličanin poginuo na Pučinama, lokalitetu neposredno iznad Pobrđa, te da je ukopan pod džamijom koju stariji Pobrđani zovu i Talinom džamijom. Ovo potvrđuju i sestre Đumišića - Džehva i Mina i Nazif Baručija. Mustafa Džonlić (rod. 1904.) se sjeća da je na lokalitetu Pučine sve do 1920. godine bilo puno nišana, visokih i do dva metra, pa pretpostavlja da je Talin grob prije na Pučinama, nego ispod džamije Osmanije. (Durić 1980: 170) I Durićevo svjedočenje i ova Đumišićeva predaja uglavnom se oslanjaju na Muvekkitov i Bašagićev podatak o Talinoj pogibiji kod Banja Luke, kao i na postojanje izvjesne džamije koja svoje ime nosi upravo po Tali, mada nije baš jasno zašto bi baš ta džamija potvrđivala Talino stvarno postojanje. Historičar Fejzo Čavkić "navodi da je Budalina Tale poginuo u Banjoj Luci, i da je pokopan uz džamiju Hadži-Osmaniju na lokalitetu Pobrđe". (Durić 1980: 169) Prema vrlo živoj usmenoj tradiciji, prilikom kasnijeg proiširivanja ove džamije "zid je udario upravo preko Talova groba, a da se ipak očuva vidljiv spomen na Tala i njegov grob, napraviše u plavoj boji sliku njegova prednjeg nišana". (Durić 1980: 169) Tako se sa priče o Tali i njegovoj povijesnoj utemeljenosti postupno prešlo na priču o Talinoj džamiji, koja je dobila ime po ovom junaku prije svega zbog 'sličnosti' u izgledu a ne po nekoj stvarnoj historijskoj vezi. "Banjalučani su ovoj neobičnoj kući-džamiji dali Talino ime, jer je arhitektonski odudarala od ostalih džamija u gradu, asocirajući vanjskim izgledom na izuzetnu prirodu epskog junaka Tale Budaline." (Durić 1980: 169) Džamija se nalazila na desnoj obali Vrbasa, nasuprot tvrđavi Kastel, i imala je u svome prizemlju prodavnicu i skladište. Pošto je i ta dotrajala džamija srušena pred početak Drugog svjetskog rata ostala je samo fotografija, na osnovu koje svoju priču ispreda novinar Aleksandar Ravlić u monografiji o Banjoj Luci. Bez obzira što se i Budalina Tale navodi kao žrtva krajiške pobune iz 1637. godine jasno je da su ovakvi likovi povijesni autsajderi i ne mogu biti povijesno ute102
meljeni. S druge strane, običan život i svakodnevna zbilja ne mogu bez njih, tako da su oni u tom pogledu insajderi. Pokazalo se, međutim, da ni bošnjačka epika nije mogla bez ovakvog jednog lika. Manjak ili potpuni nedostatak povijesti po običaju biva nadomješten bogatom predajom, koju Luka Marjanović sa svojim saradnicima bilježi od pjevača Bećira Islamovića. Prema toj predaji Tale je bio raskalašni sin bogatog oca Ibrahimbega iz Vranograča. Znao je očevo blago, ovce i koze kradomice prodavati preko medje u kaure. Otac ga radi toga stao karati i progoniti, a on ostavi kuću i predje u kaure k nekomu staromu popu i kaže mu se, da je Simo iz Doljana. Kod popa je bio Tale 12 godina, dok je sve izučio. Onda htjede pop na njega sve svoje prepisati i dati mu nekakvu veliku knjigu, da se ne boji ni jednog učitelja (svećenika kršćanskoga) na zemlji; ali to ne htjede Tale, već se kaza popu, da je turskoga zakona, ostavi ga i vrati se k ocu. Malo za tim čuo za Talu Lički Mustajbeg, pa ga pozvao sebi u službu, ali mu ne dade otac Ibrahimbeg. Ovoga ponudi Mustajbeg, da u njegovoj Lici izabere zemlje, gdje i koliko hoće. On tražio i tražio, dok je našao zgodno mjesto u dulibi (Dulibi) kod Ćukova (pod Ćukovom gorom?). Tu je Ibrahimbeg načinio kulu i prozvao to mjesto "Vranograč" po svojoj djedovini na bosanskoj Krajini. (Marjanović 1898: 583-584) Predaja kazuje porijeklo Talinoga poznavanja kršćanske vjerske službe i početak službovanja kod Mustaj-bega Ličkog. Priča o Tali i njegovom ocu kao o veleposjednicima ne uklapa se u standardnu (espku) priču o Tali kao o beskućniku, pa se na ovo nadovezuje Marjanović: Ako bi ovo i istinito bilo, Tale je svoju očevinu naskoro uputio i potrošio, jer ga pjesme prikazuju ne doduše kao propalicu, ali svakako kao potrošna i lakoumna junaka, u koga se ni carski dukati ugrijati ne mogu. (Marjanović 1898: 584) Sa priče o Tali beskućniku i rasipniku Marjanović prelazi na "ono da je kod popa bio". Zahvaljujući tome znanju Tale se najčešće od svih junaka preoblači "u kršćanskoga svećenika, meće na se brojanice, čita knjige roždanice (roždanike) i klapovnice (klakovnice)". U tome mu obično pomaže uskok Radovan, njegov najbolji prijatelj i pobratim. Za konja mu Kulaša Marjanović piše da je bio sasvim dobar i pouzdan, a ne onakav kakvim ga pjesma Budalina Tale dolazi u Liku opjevava. Kulaš Talin, kakva je u ovoj pjesmi dobio svojim junaštvom, nije bio nagav, već dobar i pouzdan konj. Koji se je s Talom kao srastao. Jednom je Tale ostavio kulaša i uzao konja četvrtaka u boj, pa malo da nije na njem zaglavio. Ako se i spominje u nekim pjesmama kulaš kao manje vrijedan konj, to se ima pripisati nemarnosti i lakoumnosti Talinoj, koji nije držao ni do bolje opreme svoga konja ni do svoje. (Marjanović 1898: 584) 103
Ne samo da nije držao do svoje odjeće nego se, moglo bi se reći, namjerno tako oblačio. A oblačio se tako da je "svakoga nagonio na smijeh i podrugivanje". Bio je lakrdijaš i šaljivdžija na čiji su se račun svi šalili, ali se i on smio našaliti na svačiji račun. Često je kao nagradu dobijao velike svote novca ali ih je brzo trošio. Imao je kolibu od pruća na Trnovcu, koju je nazivao svojom kulom. Svi su ga voljeli, a i "on je svakomu bio dobar i spreman pomoći". Zanimljivu pjesmu/predaju o Talinom čudnom odijevanju zabilježio je Alois Schmaus u Gornjoj Tuzli. Prema toj predaji Tale je kao momak od dvadeset godina bio toliko lijep da su ga djevojke gledanjem urekle. "Tale je od uroka pao na zemlju, te čitav dan ležao izvan sebe. Da ga ne bi već snašla takva nevolja, razrezao si gaće na koljenima, da mu vire koljena, pa se tako nakaradio, da ga nikakva već nije mogla ureći." (Schmaus 1979: 132) Predaja ima jako utemeljenje u brojnim pjesmama o Tali, budući da ga predstavljaju neblagonaklonim prema djevojkama, da je radije lijepu robinju mijenjao za mijeh vina i da ga nikad ne vidimo u društvu lijepe djevojke ili vjerne ljube. Već je iz ovog uvoda jasno da je Tale lik koji se ponaša i odijeva drugačije, da je neko ko odudara od okruženja. O tom okruženju već je dovoljno rečeno, njega čine 94 najveći junaci i sam život na toj i takvoj krajini. Budalina Tale ili Tale Ličanin je u osnovi vedri junak koji unosi jednu novu crtu u bogatu lepezu krajiških likova - to je dimenzija humora i šale koji, osim osnovnog, imaju i jedan viši smisao u predstavljanju epskoga života na granici. Tale ne samo da je, prema Schmausovoj predaji, razrezao gaće na koljenima, nego su mu i "kroz čizme propanule pete", "kroz dolamu lopatice virile" a "kroz kapu perčin ispadao". (Hörmann II 1996: 591) Ili su mu "čakšire od medvidovine", "na glavi kalpak od jazavca" a po plećima "lisičine biju". (Marjanović 1898: 178) Jedan od najupečatljivijih opisa njegovoga osobenog načina odijevanja nalazi se u pjesmi Ženidba Kurtagić Nuhana: Na nemu su klašnive čakšire, Kroz njiha mu propala kolina. Na nemu su čizme do kolina, Obadve mu otpanule pete. Na plećima klašnjiva dolama, Kroza nu mu leđa proletila, a na glavi kapa kaltačina, niz nu mu visi paučina. E tako se opremio Tale. (Buturović 1997: 469)
94 Rašid Durić je pokušao pobrojati sva imena pod kojima se ovaj lik javlja: Budalina Tale, Tale Ličanin, Tale od Orašca, Oraški Tale, od Trnovca Tale, Tale Ibrahime, Šušnjar Tale, Talošina itd. (Durić 2000: 147)
104
Nigdje se, međutim, ne navodi borba protiv djevojačkog uroka kao motiv takvoga odijevanja. Svoje motive sâm Tale iznosi u situacijama kada mu se prigovori zbog toga, kada u svečanim situacijama, u kojima su se svi odjenuli na najbolji način, on dolazi poderan i objašnjava: "Ako bude danku na udarcu / koga svučem da se preobučem, / ko me svuče da se ne obuče!" Razlozi koje iznosi su isuviše materijalne prirode i znatno odudaraju od svečanog i uzvišenog epskog tona. Zna se Tale i naljutiti na prigovore zbog nakardna odijevanja. Kada ponosni Ličani svečano ujahuju u Budim, na ulice izlazi "i staro i mlado" da sejire Liku Mustaj-bega, Hrnjice i druge junake. U toj povorci nalazi se i Tale, "onaj goljo na hrđavome kulašu", kojega Budimlije propraćaju pogrdnim uzvicima. Tale im prkosno uzvraća prijetnjama i sa toljagom u ruci kreće na njih. Zaustavlja ga Mujo a konačno odvraća i odobrovoljuje Mustaj-beg sa dva mijeha vina. Budimlije se smiju njegovim postupcima a Tale ih dodatno zabavlja i konačno pridobija. Time se napušta čisto epski plan, pa se od negodovanja na nešto što odudara od uzvišeno-epskog prelazi na narodsko-zabavljački plan. Osim po odjeći Tale se razlikuje još i po oružju, konju i kuli. I jedno, i drugo i treće odgovaraju odjeći koju nosi. Za pasom obično nosi "pušku malu" bez kremena i čeljusti, ali koja, ipak, "prevariti neće". Ili se radi o samici kuburi ukrašenoj sa dvanaest "trišnjovih limova", ili pušci oblučkinji "koja ždere dvan'est drama praha i četiri zrna na sindžirih". (Marjanović I 1898: 249) Nerijetko uza se ima i paloš (sablju), obješenu tako da mu se vuče po zemlji, zbog čega su korice bile polomljene do pola a od pola paloš mu je "jezik pomolio". Međutim, i takva sablja bila mu je najdraža od svih vrsta oružja i nikada se nije rastajao od nje. Šta za njega paloš znači vidi se iz nekoliko stihova pjesme Smailagić Meho. Glasnik Husein dolazi do Taline kule na Orašcu i čuje nekakav žamor iz kule: S nekijem se Tale zavadio, Pa mu psuje i oca i majku. (Kujundžić 2001: 225) Krajnje oprezno, Husein se primiče kuli i vidi Talu kako oštri svoj paloš na tocilu: Moj tarihu na palošu mome, evo ima neđeljica dana, sve mi kažeš da krvavi Tale, a ni oklen ferjaščije nejma, danas ću te dobro naoštriti, a sjutra na telala dati, za te uzet četiri dinara, pa popiti u crvenu vinu. (Kujundžić 2001: 226)
105
Zapravo se Tale obraća izrezbarenome tarihu na sablji, u čijem sadržaju najvjerovatnije stoje riječi podrške u borbi protiv neprijatelja, ali je on ljut upravo zbog toga što već neko vrijeme nema nikakvog poziva (ferjaščije) u boj, gdje može doći do dobroga plijena. Štaviše, zbog veresije je prinuđen "paloša dati na telala", prodati, odužiti dug i ostatak popiti u "crvenom vinu". Iako će se zbog istoga duga morati odreći još i kulaša i obje puške (venedika), jedino mu žao paloša, kakvoga više nikad neće moći nabaviti. Uza se ponekad nosi i "čelikli nadžak", vrstu sjekirice, ili/i drenovu batinu sa hiljadu klinaca. "Drenova je batina Talino najubojitije oružje i niko od junaka u južnoslavenskoj epskoj pjesmi ne vitla drenovom toljagom. (...) Upravo ga drenovača čini prije okršaja ležernim, 'beskaharnim', gotovo bezbrižnim, u boju samopouzdanim". (Durić 2000: 156) Posebno mjesto zauzima njegov konj. Kulaš ili doruša kobila nema ni uzde ni ulara, ni sedla ni samara, obično u laganom kasu ("dobar kulaš pokasuje") pase travu ili ditelinu, zbog čega mora da zastajkuje i kasni za družinom. Ako i ima neku opremu na sebi onda je to truhla slamarica iz koje slama ispada. Narodni pjevač gotovo uvijek ima potrebu da ironično naglasi "dobru opremu" Talina kulaša, na konju mu "golu kaltačinu", "po kaltaku kožna kolanina", "lipu kožu na lipi narasloj". Igrom riječi "lipa koža" i "lipa" (kao vrsta drveta) objašnjava se od kakve su kože izrađeni kolani na njegovu kulašu. Vrlo detaljan opis doruše kobile i njene opreme nalazi se u poznatoj pjesmi Budalina Tale dolazi u Liku, gdje je sedlo napravljeno od orahovine, kuskuni od mašljikovine, kolani od kore lipove a "dva kajasa dva prez koča lika". (Marjanović I 1898: 102) I da bi ostao dosljedan sebi, Tale ni ne jaše svoga kulaša kao ostali jahači, ne jaše "putem utrenikom", već stazama kud niko ne prolazi, obje noge prebacuje na jednu stranu ili se čak naopako okreće na svome kulašu. Ovdje ću se vratiti na pjesmu Filip Madžarin i Gojeni Halil i nastavak priče o sjaju i raskoši Halilove opreme, oružja i konja. U nastavku priče junak je upravo Budalina Tale. Prije samog polaska Tale daje Halilu bošču sa svojim haljinama da ih pred ulaskom u Stambol obuče, jer su, kako kaže Tale, "baš pobolje negoli su tvoje". Halil se na stambolskome polju malo čudi lošoj odjeći, ali je obećao da će je obući: Najnapreda džemadan obuče, Džemadan je od bijela sukna, Svakojakom čohom iskrpljen je; Na džemadan obuče đečerme, Tri đečerme od bijelog sukna, Svakojakom čohom iskrpljene. Pa Talove obuče čakšire, Čakšire su od bijela sukna, Kroz čakšire propala koljena. Pa obuče bijelu dolamu, Dolama je od bijela sukna, 106
Svakojakom čohom iskrpljena. Pa je Talov pojas opasao, Bijel pojas od bijela sukna. Pa je Talov silah opasao, Sve od njega visahu komadi. (Hörmann 1996: 477-478) Pošto je skinuo svoju raskošnu a obukao Talinu pocijepanu odjeću, morao je i sa đoge skinuti svoju opremu i natjerati ga da hramlje u jednu nogu, da bi "ugođaj" bio potpun. Ovim činom Halil kao da se pomirio sa sudbinom i prihvatio ponuđenu mu ulogu. Ali, upravo zbog toga, u Stambolu doživljava poniženja, počev od čaršije i mještana pa do sultana i njegovih vezira na dvoru. Niko nije mogao prihvatiti činjenicu da je taj goljo u pocijepanoj odjeći i sa hromim konjem, željno očekivani carski mejdandžija, koji se ima suprotstaviti strašnome odmetniku Filipu Madžarinu. Pošto zbog svog jadnog izgleda ni konak nije mogao nigdje dobiti i pošto je noć proveo na sokaku, prije svanuća odlučuje ponovo navući svoju raskošnu odjeću. Raskošnom opremom zasjenjuje Stambol, "sve se kuće bjehu razasjale od Halila i konja đogata", isti utisak ostavlja i na sultanovu dvoru. Kao što se zna dalje iz pjesme, poubijat će vezire izdajnike, otići i pobijediti Filipa na mejdanu i za nagradu zatražiti od sultana obećanje da će Krajišnike ostaviti na miru. Indirektno bi ova priča trebala biti priča o Budalini Tali. Tale je želio prirediti još jedan performans, s tim što je i Halil trebao odigrati svoju rolu u tom performansu. U jednom trenutku se učinilo kao da je Halil shvatio o čemu se radi i kao da je prihvatio da igra ponuđenu ulogu, bez obzira što njemu ta uloga ne odgovara. Da je bio uporniji mogao je, i poslije doživljenih uvreda baš na račun odjeće, izaći Filipu na mejdan, pobijediti i slavodobitno se vratiti u Stambol pred sultana. Međutim, Halil Hrnjica nije mogao do kraja odigrati ulogu koja mu nije odgovarala, on nije naučio na taj način izlaziti ni pred sultana niti pred protivnika. On je bio epski junak u najdoslovnijem smislu riječi, junak sposoban za najveća junaštva i viteška dokazivanja, ali ne i junak sposoban za igru. Ta uloga, ipak, je bila namijenjena Budalini Tali. Na ovome primjeru se jako dobro vidi kako u epskoj kosmogoniji sve stvari moraju biti na svome mjestu, kako u njoj vlada savršeni poredak, kako i najmanja promjena izaziva strašne poremećaje. Savršeno je jasno i neznanome epskome pjevaču, koji je ispjevao ovu pjesmu, i njegovom slušaocu, kakva odjeća ide uz Budalinu Talu a kakva uz Halila Hrnjicu, ovaj mali eksperiment je to još jednom potvrdio. Tale ima svoj odžak, svoju kuću, na Trnovcu, Orašcu ili Ibrinovcu, koju narodni pjevač često, sa primjetnom dozom ironije, naziva "kulom", jer svaki junak mora imati svoju kulu. Kuća mu se sastoji od "četer pruta" šašom pokrivena, što bi moglo da predstavlja četiri drvena nosača i nešto krova od šaši, u kojemu naš junak "spava i čuva kulaša". Na drugom mjestu se kaže da je "kula" "opletena jasenovim prućem", sa dvoja vrata na dvije strane kroz koja mu vjetar vatru potpiruje. Dvorište je ograđeno neprikovanim prošćem a avlijska vrata samo prislonjena. Kada 107
ga Mustaj-beg prima u svoju službu i velikodušno nudi da mu sagradi kamenu kulu na Lici, Tale ne pristaje, jer "on kule od kamena neće", na takvu se naučio nije, već on hoće onakva kakvu je i imao. Tako su mu "kulu" načinili od hrastova kolja, opleli jasenovim prućem i sa bujadi pokrili, na Trnovcu gdje je i prije bila. U toj i takvoj "kuli" odvija se još jedna Talina igra, performans, a radi se o kompaktnoj i vrlo sadržajnoj sceni u pjesmi Ženidba Hadžagić-Mujage i Velagić-Ahmeta. Mustaj-beg povjerava Tali da čuva Hadžagić Mujagu od braće Kozlica, kojima je Mujaga pogubio brata Aliju zbog izdaje. Tale ga vodi svome odžaku i kao pravi domaćin priređuje veliku gozbu i zabavu u njegovu čast. Epizoda je karakteristična po čestoj izmjeni pripovjedačkih pozicija, čas se nevidljivi epski pripovjedač - a pjesmu je ispjevao Bećir Islamović - identificira sa začuđenim Hadžagićem, čas se vraća svojoj svevidećoj pripovjedačkoj poziciji. Tale vodi Hadžagića svome odžaku, gdje ih dočekuje mali Rade. "Dvori", u kojima živi, već su nam dobro poznati: Kula kuća od liskova pruća Talini dvori šašom pokriveni Dvoja su mu vrata na kućaru Vihar puše, a vrati mu njiše… (Marjanović II 1898: 74) Ceremonija priprema za gozbu i zabavu viđena je očima začuđenog gosta Mujage Hadžagića: Pa on Talu gleda u avliji Kako Tale uzvrnu rukave Pa on loži vatre po avliji Šezdeset je i tri naložio. Sve se čudi Hadžagić Mujaga Što on'like vatre loži Tale… (Marjanović II 1898: 75) Mještani ("raja" - rekao bi narodni pjevač) iz okolnih mjesta dogone 126 ovaca, kolju ih na bašči i stavljaju na ražnjeve, po dvije ovce na jednu vatru. Mujaga se i dalje čudi za koga se pripremaju tolike ovce, dok se ne pojave jedan za drugim četiri alaja (skupine): Vrhovac Alaga sa svojih trideset konjanika, Ale Ogrošević sa dvanaest konjanika, Rudo Salihaga takođe sa dvanaest i Mujo od Kladuše sa trideset konjanika. Epski pripovjedač još jednom napušta Mujagu i vraća se svojoj pouzdanoj svevidećoj poziciji. Zadržao bih se na ovoj izmjeni pripovjedačkih / pjevačkih pozicija, jer je izmjena u direktnoj funkciji doživljavanja Taline lakrdije. Pjevač ulazi u svijet svoga junaka Mujage Hadžagića, u njegovu dušu, želeći na taj način neposredno prenijeti Mujagine utiske. Zašto uopće dolazi do izmjene pozicija? Mujaga 108
je epski junak, ali ne iz Talina neposrednog okruženja. Junaci iz Talina neposrednog okruženja su Mustaj-beg lički, Mujo i Halil Hrnjica, Mali Rade i oni dobro poznaju svoga saborca i lakrdijaša. Njima nisu čudne Taline lakrdijaške zgode, a Mujagi Hadžagiću jesu. Zbog toga se i dešava dotična "selidba", pjevačeva u junaka ili junakova u pjevača, sve se zapravo i čini čudnim ako se gleda očima onoga ko dolazi sa strane. Zabava se nastavlja cijelu noć i "svu noć piše, sana nejmadoše", da bi ujutro, onako podnapiti, svi uzjahali konje i započeli čudnu igru. Tale i dalje vlada situacijom i poziva svoje goste: Kuja mu bio i otac i majka Ko za Talom okrenuti ne će Pa u Talin odžak ispucati! (Marjanović II 1898: 77) Igra se sastoji u tome da se uđe na jedna vrata, puca iz kubure po kući, zatim izađe na druga vrata. Svi se redaju, svi ulaze, pucaju i izlaze, strast uzavrela, razum pomućen. Na vrhuncu igre Rade uzima ugarak i želi zapaliti "dvor", a Tale ga odvraća: Nemoj, Rade, Bogom pobratime Zar bi naše upalio dvore? (Marjanović II 1898: 77) Svi su se bili prepustili čarima igre i išli bi do kraja da nije bilo Taline prisebnosti. A zapravo se radi o potrebi za igrom i dubokoj svijesti da je to samo igra radi igre, zabava radi zabave. Samo Tale (i pripovjedač, naravno, što će se malo kasnije i pokazati) ima tu svijest, to znanje o pravoj prirodi igre, što se vidi iz poziva upućenog Radi, da se osvijesti, da se pribere i ne čini glupost sa paljenjem "dvora". Samo Tale (i pjevač!) upotrebljava riječ "dvor" za kuću od pruća sa ironijskim odmakom, jer samo on ima ironijsko znanje jezika. Krajnje trezveno i razumno Tale objašnjava Radi da im "dvori" još mogu poslužiti u sličnim prilikama. Međutim, nije samo Tale trezven, naš pjevač je još trezveniji i razumniji. Ako je Tale znao kada će presjeći igru i svima ohladiti pregrijane glave, pjevač ide još i dalje, želeći pokazati da je njegovo "ja" još uvijek gazda u kući. On, naime, drastično prizemljuje cijelu stvar i svoje pregrijane slušaoce, svoj uzavreli publikum posipa hladnom vodom, na isti način kao što je i Tale gasio vatru u glavi pobratima Rade. Evo tog završnog, hladnog, metaironijskog, vodopolivajućeg komentara: Lako je Tali dočekati bilo Begove dok je ispod kraja raje Jer će raja dati večerati. (Marjanović II 1898: 77) 109
Kao da želi dati do znanja da je i junakov svijet dio njegovog svijeta, da je, ipak, on gazda u "svojoj kući". Junak sa najviše imena Tale je jedinstven, ako ne i jedini, lik sa više imena. Opet kao da je neka igra u pitanju, kao da se on sam igrao sa svojim imenima. Prije svega, radi se o dvije vrste imena: topografska (Tale Ličanin/e/, Tale od Orašca, Tale sa Trnovca) i karakterološka imena (Budalina Tale). Prva se javljaju u malim i nerazvijenim epizodama, gdje se Tale kao lik još nije mogao razigrati i pokazati svoju lakrdijašku prirodu i gdje ga okruženje još uvijek zna samo po mjestu odakle dolazi. Drugo, njegovo konačno i krajnje individualizirano ime - Budalina Tale - kao da se samo od sebe nameće i lagano potiskuje prethodna topografska imena u razvijenim lakrdijaškim epizodama. Jasno je otkuda nadjevak "Budalina", jasno je da je došao kao "prirodan" kalem na Talu onakvog kakav jest. Pojedini kritičari su se bavili etimologijom nomenskog dijela "Tale". Rašid Durić tvrdi da je "ime 'Tale' svojevrsni kalambur arapskog izvora, bošnjačka kreacija nastala od 'Tahir ili Talat', sa značenjem dopadljive, naočite osobe svijetloga lica, plavokosog lika". (Durić 2000: 146) Nasko Frndić tvrdi da je "Tale" "hipokoristika tj. umanjenica od imena Talat, što na turskom označava čovjeka lijepa i svijetla lica". (Frndić 1997: 47) U tom odmotavanju etimološkog klupka on ide i dalje, pa ime Tale povezuje sa afganistanskim talibanima preko riječi "taleba (jednina talib) što znači đaci, studenti, po čemu su se mladi ustanici u spomenutoj zemlji nazvali talibanima". (Frndić 1997: 47) Ne vidim pretjerane koristi u ovom etimološkom odmotavanju Talinih imena, ničim se ne može potvrditi da je Tale zaista bio svijetla lica i plave kose.95 Još nesuvislije djeluje dovođenje Tale u vezu sa talibanima, jer on nije bio ni đak, ni student. Prije bi se njegovo znanje i njegova mudrost mogli objasniti epitetom "narodni". A što se tiče samog imena i njega bi najbolje bilo razumijevati lakrdijaški, a ne etimološki. Ako je Tale po svojoj prirodi lakrdijaš, onda mu je i ime takvo, jedno bez drugog ne ide. Svakako je nadimak "Budalina" zanimljiviji za analizu od topoloških imena. Višnja Rister u knjizi Lik u grotesknoj strukturi bavi se tipovima lakrdijaša i šaljivdžija u ruskom romanu XX stoljeća. I nju zanima etimologija tih riječi (budala, lakrdijaš, šaljivdžija, na ruskome "шут") te poseže za etimološkim rječnicima: "Prema Dalju, 'шут' je 'čovjek koji zarađuje lakrdijanjem, šalama, dosjetkama, ludorijama, zadužen je za šalu i zabavu drugih; šut se obično pravi budalom (дурачёк) i lakrdija i zbija šale pod takvom krinkom'." (Rister 1995: 127) Za riječ дурак (budala) nalazi sljedeće objašnjenje: "To je često čovjek vrlo uman, ali koji čini ono što nije dopušteno, narušavajući običaje, pristojnost, prihvaćeno ponašanje, koji ogoljuje sebe ali i svijet od svih oficijelnih formi pokazujući i vlastitu golotinju i golotinju svijeta; on je onaj koji raskrinkava i onaj koji je raskrinkan isto95 O tome kakvo je lice i kakva je kosa bila u Tale ne govori se ni u kazivanju Bećira Islamovića, donesenom u komentarima uz pjesmu Budalina Tale dolazi u Liku, prve Marjanovićeve zbirke.
110
dobno, narušitelj je znakovnog sustava, čovjek koji se njime pogrešno koristi." (Rister 1995: 130) Ova objašnjenja poprilično zadiru u samu suštinu našega lika. Tale jeste "čovjek vrlo uman" i često čini ono što nije dopušteno, npr. šale na račun junaka Muje i Halila Hrnjice, pa čak i na račun vrhovnog autoriteta Mustajbega Ličkog. Međutim, ono što je drugima zabranjeno, Tali je dopušteno, bez obzira što time narušava običaje, pristojnost i općeprihvaćeno ponašanje. Ne mogu se, međutim, saglasiti sa tvrdnjom da je on nekakav "narušitelj znakovnog sustava, čovjek koji se njime pogrešno koristi". Možda i jeste "narušitelj znakovnog sustava", ali ne iz neznanja, već iz znanja i duboke svijesti o svemu što čini. Štaviše, taj zatvoreni harmonični sistem epskog svijeta Tale svjesno narušava na način koji više vodi računa o ugađanju svakodnevnim životnim zahtjevima, nego zahtjevima jednog preživjelog sistema življenja. U jednom dijelu svoje knjige, koji je i meni bio posebno bio zanimljiv, Višnja Rister tvrdi da takvi junaci pripadaju svijetu antikulture. "Društvene norme oni narušavaju izgledom (kostimom!), ponašanjem, svjetonazorom. Funkcija im je, kao što je rečeno, stvaranje začudnosti, štoviše, osporavanje općeprihvaćenih i u nekom društvu priznatih moralnih, etičkih, pravnih normi, cjelokupne kulturne tradicije (koju svaka zajednica u određeno vrijeme shvaća kao "prirodnu" uređenost svijeta), ali ne i uspostavljanje novog sustava vrijednosti i normi." (Rister 1995: 130) Život u svom izvornom obliku je neuhvatljiv, ali je podvodiv pod ono što cijelo vrijeme nazivam igrom. Dakle, Talin odgovor nije novi sistem vrijednosti nego igra, a i igra je po svojoj prirodi neusustavljiva. Za germanistu Hansa Mayera takvi likovi su autsajderi. Autsajderi su osamljeni i netipični pojedinci, osobenjaci i čudaci koji su kadri "prekoračiti granicu". Postoje dvije vrste autsajderstva ili dvije vrste ljudi sposobnih prekoračiti granicu: intencionalni i egzistencijalni austajderi ili overreacheri. Intencionalni autsajderi svojom voljom biraju osobenjaštvo kao stil življenja, a egzistencijalni su to postali rođenjem ili Božijom voljom, prvi su žanrovski bliži komediji, a drugi tragediji. Tale Ličanin je zasigurno bliži grupi intencionalnih autsajdera, jer sve što radi radi svojom voljom. On je nosilac istine pojedinačnog iskustva i svakodnevnog življenja, a ne zajedničke i opće, kolektivne i epske istine. Rezultat je konkretne izdvojenosti, a ne opće uklopljenosti u kolektiv, on označava pobjedu individualnog nad kolektivnim, konkretnog i svakodnevnog nad apstraktnim i vanvremenskim. (Mayer 1981.) Ovdje se, međutim, postavlja pitanje šta zapravo znači prekoračiti granicu? Da li Tale prekoračuje granicu iznutra prema vani (out) ili je prekoračuje izvana prema unutar (in), da li izlazi ili ulazi? Odgovor nije jednoznačan i najbliži je istini ako ga posmatramo kao nekoga ko povremeno izlazi i povremeno ulazi. On ne ostaje vječito izvan epskog svijeta, vraća mu se i ponovo ulazi u njega, opet izlazi pa ulazi i sve tako. Tale je vječiti putnik granice, u stalnom je prelaženju, tako da postaje bespredmetno nazivati ga samo autsajderom ili samo insajderom, jedino mu je zanimljivo stalno prelaziti granicu u oba smjera, stalno skretati pažnju na sebe svojim odijelom, oružjem, konjem i ponašanjem, nigdje se ne uklapati i uvijek drugačije izgledati. Najzanimljivije je, međutim, to da takav, izrazito individualan i oso111
ben, onima unutar granica ne smeta, štaviše, oni ga prihvataju i uživaju zajedno s njim u njegovoj igri, kao oni koji bi se i sami rado poigrali, ali ne umiju. Njihova je pozicija stoga tragična, svjesni su da su izgubili tu dragocjenu sposobnost igranja, pa im je jedino ostalo da uživaju u tuđoj igri, makar ta tuđa igra na momente išla do negacije njih i njihovih vrijednosti. Po tome što stalno prelazi granicu dvaju svjetova - granicu između Bosne i Hrvatske, Osmanske i Austrougarske imperije, Orijenta i Zapada, islama i kršćanstva, između bosansko-orijentalnog i mediteransko-renesansnog, epskog i neepskog svijeta - Tale se dobrano razlikuje od dvorskih luda sa kojima ga često uspoređuju. Lude su puki zabavljači i osobe koje prelaze granicu u samo jednom smjeru, nikada ne mogu biti ono što jesu, uvijek moraju biti u ulozi zabavljača, dok je Tali data sloboda i da zabavlja druge i da bude ozbiljan, da se igra sa svim i svačim ali i da se junački dokazuje u ozbiljnim okršajima. Na ovim premisama moguće je potpunije razumijevanje lika Budaline Tale, razumijevanje njegovoga čudnog odijevanja, ali i čudnog odnosa prema drugim junacima, prije svega prema Mustaj-begu Ličkom i Hrnjicama. Prema svima on unosi svoje dobro znane elemente igre, na njihov račun se šali bez obzira što ni šalu niti igru epski svijet ne poznaje. U osnovi, Tale prihvata autoritet koji Mustaj-beg ima, štaviše, spreman ga je braniti od napada koji ga podrivaju. Vrlo ozbiljno zvuči upozorenje upućeno Cifri Omeragi da ne laže Ličkog Mustaj-bega, jer "nije beg vaša prdačina". U istoj pjesmi on odbija da ide sa begom u Stambol pred cara, jednom je bio i više neće. Ne pojašnjavaju se razlozi njegovoga straha od cara i Stambola, najvjerovatnije se radi o lošem iskustvu. Upravo na ovom strahu i nepovjerenju prema carskoj pravdi Derviš Sušić gradi lik Budaline Tale u poznatoj pripovijeci Kaimija. Evo kako "glasoviti junak sa Krajine" šejhu Kaimiji objašnjava razloge svoga puta u Stambol: A u Stambol sam išao, kako ti rekoh, da tužim Ličkog Mustajbega što mi ne dade moju nafaku, tri dukata iz carske hazne, za vojnu na zapad, nego ih uze sebi. Ali u Stambolu me nazvaše hrsuzom i odmetnikom i udariše mi dvadeset što po turu, što po tabanima. I tek kasnije saznadoh da Mustajbeg ima po Stambolu rodbine koliko je gromada kamenja pred kućom. (Sušić 1991: 97) Iz istih razloga Tale će se pridružiti buntovnom Kaimiji, u njegovoj pobuni protiv vlasti, za čije je interese čuvao granicu na Krajini, i slijediti ga sve do tragičnog progona. Ali, da se vratimo pjesmi Žunić kapetan i Lički Mustaj-beg. Pošto su, ipak, otišli pred cara u Stambol i pošto je car Talu pohvalio i bogato nagradio a Mustaj-bega ukorio, Tale se po povratku na Liku šali na begov račun: O Ličani, braćo i družino: Vidite li našeg Mustaj-bega, Kako nam je beže osidio A od straha cara čestitoga! (Marjanović II 1898: 441) 112
Uzalud se beg brani da su sjedine od godina, dok ga Tale i dalje zadirkuje: Ne budali, Lički Mustaj-beže! I moja je glava pobilila, Ali nije od moga zemana, Već od straha i boja junačkog. (Marjanović II 1898: 441) Autoritativni beg se ne ljuti na Taline šale koje su bolno istinite, već ih prihvata na isti način kao što prihvata Talina junaštva. Šale na Mujin račun su još žešće, one pogađaju u samu srž epskog poimanja svijeta. Naime, Mujo kao vrhunski "umjetnik borbe", kao junak koji ne umije ništa drugo raditi do junački se boriti, konačno, kao epski junak koji se ponaša epski, na meti je Taline oštrice u najosjetljivijem trenutku - u jeku same borbe. U takvom trenutku, kada su sva ovozemaljska pitanja svedena na biti ili ne biti, Tale poziva Muju upomoć, kao da mu je život u pitanju. Mujo žuri da pomogne svome drugu i saborcu i biva poprilično iznenađen kada vidi o čemu se radi. A radi se o tome da je Tale došao do dobroga plijena u svilenom čadoru, do ćurka velikoga, kalpaka i čelenke te kahvenijeh suda - i zaboravio na borbu. Mujo mu ne zamjera na takvoj šali i na posljednje Taline riječi da sa dobijenim plijenom može biti poglavica, odgovara: "Hoćeš, kenjče, ko i jesi Tale!" (Hörmann I 1996: 327) U drugoj situaciji Talino ispipavanje Mujina strpljenja je još naglašenije a Mujina reakcija ponovo ista. Ponovo će Tale zakukati u jeku najžešće borbe i ponovo pozvati Muju upomoć: Moj sestriću, buljugbaša Mujo, K meni, Mujo, pogiboh ti ludo. (Hörmann I 1996: 400) Opet će Mujo dojuriti da pomogne Tali: Moj daidža od Orašca Tale, Jesi li se plaho izranio, Jesu l' tebi rane dodijale? (Hörmann I 1996: 400) i doživjeti još jednu prevaru, ovaj put još žešću: N'jesam, Mujo, vjeru ti zadajem, Već me digni na moga kulaša, Jer ne mogu, Mujo, uzjahati, Pasje vino plaho dalmatinsko, Pa je meni dodijalo, Mujo. (Hörmann I 1996: 400) 113
Mujo smijehom a ne ljutnjom prihvata šalu na svoj račun i još pomaže pijanome Tali da uzjaše svojega kulaša. Ali, ne šali se Tale samo sa Mustaj-begom i Mujom - ni Halil nije bio pošteđen. Već u sceni davanja savjeta i opreme za mejdan sa Filipom Madžarinom kao da je Budalina Tale testirao njegov prag tolerancije. Pošto se uvjerio da mu ne smeta njegova lakrdija priredio mu je novi veliki izazov, u pjesmi Halil i Janja Bunića zasjeo je iza busije i izazvao ga na mejdan. Halil poziv shvata ozbiljno, ni ne sluteći da bi to mogla biti nečija šala, jer u njegovome svijetu takvo što ne postoji, za njega su stvari uvijek epski ozbiljne. On je klasičan epski junak u svijetu u kojemu se vjeruje na riječ, tu nema mjesta za šalu niti igru, junakov iskaz uvijek je jedinstven i istinit. Nikome do pojave Tale nije na um padalo da se igra sa tako ozbiljnom stvari kao što je izazivanje na dvoboj. Tale Ličanin je svjestan fikcionalnosti situacije zato što je izvan Halilovog svijeta. Za Talu epski svijet nije više samo onaj kojem se treba nametnuti kao ravnopravan učesnik u dijalogu, za njega je to samo jedan mogući svijet, koji on jako dobro razumije i koji je "pročitao" do kraja. Upravo ova "čitalačka" pozicija je povlaštena pozicija iz koje se istovremeno stiče uvid i u "pročitani" mogući i u svoj "realnobivstvujući" svijet. Čitalac je "u prednosti pred književnim likovima jer potonji imaju uvid samo u svoj svijet, ali ne i u onaj čitateljev". (Biti 1997: 233) Tale zna za oba svijeta, Halil zna samo za svoj. Halil razumije samo govor svoga svijeta, Tale razumije oba. Budalina Tale više nije samo junak koji djela, već i jedan mogući romaneskni lik koji, osim što djela, još i - misli. Po ovoj "mislećoj" dimenziji sigurno je da nadilazi zadatost epskih "djelatnika" i ulazi u prostore karakterizacije lika primjerene modernome romanu.96 Specifičan je Talin odnos prema Malom Radojici ili Radi, barem u onoj mjeri u kojoj je ovaj lik specifičan sam za sebe. On je Talin pobratim i prijatelj sa kojim se bolje slaže nego sa ostalim krajiškim junacima. Zanimljivo je da, u meni dostupnim pjesmama, nema nijedne scene sukoba između njih, niti je Rade bio predmetom lakrdija. Naprotiv, sa Radom on najčešće ide preko granice u oslobađanje nekog zarobljenog junaka i maskira se u popa ili popovskoga đaka, gdje ga Rade, ako zatreba, može poučiti popovskoj službi. Njegovo povjerenje u Radojicu je beskrajno, čak i u situaciji kada mu drugi krajiški junaci ne vjeruju, Tale insistira da Rade i bez Mujina odobrenja ide u izviđanje preko granice, jer on najbolje poznaje tamošnji teren: Hoće, Mujo, ni pitat te neće! Rade staze u Komandi znade, Gdje nijesu popali soldati, Te će svesti pobre u Uzavlje. (Hörmann I 1996: 424) 96 ...O čemu je, između ostalog pisao i Milivoj Solar u knjizi Ideja i priča, a pisao je o ontološkim pretpostavkama romana, u koje pretpostavke spada i lik.
114
Kada se Rade vratio uspješno obavljena zadatka Mujo odaje priznanje Tali i unapređuje ga za "komandora". "Mali je Rade desna ruka Tale Ličanina u kojeg se uvijek može pouzdati - piše Rašid Durić i dodaje - to su dva pobratima, čije je povjerenje bilo trajno, ostalo čvršće nego između junaka iste religije i zajedničke države." (Durić 2000: 152) Tale se ponaša lakrdijaški i u trenucima kada bi trebalo viteški, kada bi trebalo imati strpljenja i poštovanja prema zarobljenom junaku. Time još jedno pravilo epskoga života postaje predmetom njegova poigravanja. Zarobljenog junaka Grgu Antunića on dobija na poklon od Mustaj-bega i vodi ga sebi na Trnovac. Veže ga zajedno sa kulašom pa po triput na dan obilazi, "češagijom timari kulaša, a toljagom Grgu Antunića". (Hadžiomerspahić 1909: 252) Na ponudu bana zadarskog za otkup on dobija tri tovara blaga za Grgu, da bi po preuzimanju zarobljenika ban uvidio da ga je Tale prešao i poslao mu mrtvog Grgu. Još drastičniji primjer parodijskoga podrivanja viteštva nalazi se u sceni nadmetanja Tale Ličanina sa Smiljanić Tadijom u čuvenoj pjesmi Budalina Tale dolazi u Liku. Talina igra, još jedan performans, započinje već u dvorištu kule Smiljanića, gdje on uživa u vinu i društvu uskočkih djevojaka. Ponaša se kao da je pijan i svi mu se smiju, on je glumac / igrač u svome komadu / lakrdijanju a oni su njegova publika. Smiljanić dozvoljava da Tale uzme njegovu sestru i povede je sa sobom, misleći da je i to dio igre. Niko ne zna gdje je granica, gdje završava igra a počinje zbilja, samo Tale zna šta čini. Kada Smiljanić vidi da je vrag odnio šalu, daje se u potjeru za bjeguncem. Brzo sustiže bjegunca, jer ima boljeg konja, ali ga ne izaziva na mejdan kao što priliči pravim junacima, Već ga desnom udario rukom Desnom rukom po obrazu livom Kako ga je lahko udario Iz zuba mu krvca poletila… (Marjanović I 1898: 110) Na ovaj nejunački potez se odlučuje zato što naspram sebe ima "tursku golotinju", a ne junaka za mejdana. Tale se, međutim, uvrijedio na taj šamar kao pravi junak, "jer se žene pleskom udaraju", zato što je i bio, između ostalog, i junak. Uzvraća mu istom mjerom, pleskom na plesku, ali i "kuburom samicom" u srce ga "ošinuo" i uzeo njegovu odjeću i konja. Ovakvim postupcima prema epskim junacima Budalina Tale, zapravo, po ko zna koji put pokazuje želju za odstupanjem od ustaljenog, za razbijanje ustaljenih formula i šablona šalom i humorom. Još je zanimljivije posmatrati njegov odnos prema ženama. Žena je u bošnjačkoj epici prisutna kao lik i kao tema. Već sam se dotakao nekih karakterističnih ženskih likova, kao što su majka i sestra Hrnjica, zatim nevjerna ljuba Muje Hrnjice, likovi brojnih kršćanskih djevojaka koje su bile predmetom i razlogom mnogih prekograničnih pohoda Krajišnika, likovi krčmarica itd. Žena, međutim, može biti temom pjesme a da se i ne pojavljuje kao konkretan lik, to su najčešće pjesme sa 115
temom otmice djevojke čuvene po svojoj ljepoti. Zapravo se može reći da su ovakve pjesme u krajiškoj epici najbrojnije, što je donekle i razumljivo. Viteški ideal služenja ženskoj ljepoti i žrtvovanja za tu ljepotu u ovoj epici je modificiran u želju za dokazivanjem činom otmice nadaleko čuvene ljepotice sa protivničke teritorije. Time su ove znane i neznane ljepotice postajale simbolima vječite želje za nedostižnim, ali i manje ili više vidljivim pokretačima epske radnje. Talina destruktivna energija će posebno biti usmjerena na ovu romantičarskoepsku žudnju za ženom kao nedostižnim idealom. Na to nas upućuje i spomenuta predaja o poderanoj odjeći kao načinu borbe protiv djevojačkog uroka. Stoga Tale nije opterećen tom žudnjom, kao svi normalni epski junaci, koji su spremni i život dati u borbi za svoju izabranicu. Tale, međutim, nije spreman ginuti ni za kakvu ljepoticu, štaviše, on proklinje ljepotu Muminove Zlate zbog koje se na mejdanu bore Halil i ban zadarski. I ne samo da je proklinje, već "gdje stigne Muminovu Zlatu, sve Zlatiju udara kandžijom". (Hörmann II 1996: 153-154) Drugoj ljepotici istog imena ne dozvoljava čak ni da uzjaše na njegova kulaša jer je "Bogu jemin učinio da ga žensko uzjašiti neće". (Buturović 1997: 473) Šta za njega predstavlja ženska ljepota najbolje se vidi iz pjesme Ajka Bajagića izbavlja braću. Kao glavna junakinja Ajka smišlja način kako da oslobodi braću iz ropstva, tako što poziva sve svoje prosce, kojih je bilo 64, i Mustaj-begu otkriva svoje namjere. Sakupili su se svi Ličani a među njima i Budalina Tale. U početku on "podliježe" magiji njezine ljepote, ("lišce joj je ka i gruda sniga, podvoljčina kano misečina") te pripominje pobratimu Radi da se bez njega pobrine za piće. Još više se zagrijao kada je vidio Ajkine đerdane, "tri gerdana od žutih cekina". Spreman je suprotstaviti se čak i Mustaj-begu, jer se plaši da će ga kod Ajke nakuditi. Kad su vidjeli da se Tale ne šali i da ne odustaje, dosjete se šta bi mu ipak moglo biti draže od lijepe djevojke, pa ga šalju seiz-baši da traži dva mijeha vina. Istog trenutka Tale zaboravlja na lijepu Ajku i žuri da dođe do vina: Kad ugleda punu mišinicu, Tale mihu pade po gr'ocu, Zapomaga Ličanine Tale: "K meni, Rade, ja izgubih glavu!" (Marjanović I 1898: 508) "Svi se njima Udvinjani smiju šta se radi od Tale i Rade" i uživaju u njihovoj lakrdiji. Talino vrijeme je vrijeme poslije boja, kad se sumiraju rezultati i plijen dijeli i kada je najhorniji za lakrdiju. Poslije još jednoga boja Tale je bio tužan, neko je zadobio "kićenu djevojku", neko "momka savezata", neko "krave i volove" a on "staru babetinu, nikakvu Vidu popadiju, babi ima šezdeset godina". (Marjanović I 1898: 378) Ljut zbog toga što je ostao bez adekvatnog plijena, svog kulaša držalom tuče, a "katkad sfati staru babetinu". Baba ga moli da je ne tuče i govori da će mu omiliti više nego kakva sedmakinja (?). Preokret nastaje kada mu baba predla116
že da joj turi "ruku u njedarca". Iz njedara će Tale izvaditi stotinu dukata i promijeniti svoj odnos prema babi: Nemoj, babo, moje milovanje! Sad je Talu hora ufatila (Marjanović I 1898: 379) Kada ga pitaju šta će mu babetina, neka je se otarasi, on odgovara: Nosit ću je na široku Liku, nek mi tuka kod odžaka čuva i Bog znade da ih Tale nejma (Marjanović I 1898: 379) Ova mala epizoda sama za sebe predstavlja jednu cijelu romansu. Romansa je "epsko-lirska narodna pesma, po karakteru vedra, često humorna, sa iznenadnim preokretima u radnji i često neočekivanim rešenjem". (Škreb i drugi 1985: 674) Talina parodirajuća energija ovdje je usmjerena u dva pravca. Jedan pravac je epska pjesma, koja na ovaj način po prvi put "ugošćuje" jednu romansičnu epizodu. Uzimanje ratnog plijena je stalni epski motiv, ostali junaci su zaplijenili ili blago ili mlade djevojke, kako im i priliči, a Tale ništa od toga, već babu, kako i njemu priliči. Štaviše, njegov plijen i njegova ljutnja zbog toga su negativno semantizirani spram okruženja do te mjere da jednostavno dovode u pitanje smisao egzistencije samog okruženja. Taj, rekao bih, vulgarizirajuće-negatorski stav spram epskog nije konstanta Talina ponašanja. On je takav samo na trenutak, kada iz njega progovara antiepski instalirana želja za stalnim snižavanjem i spuštanjem ka materijalnom dolje, da bi opet u sljedećem trenutku i sam epski disao i epski se ponašao. Epska pjesma i evolutivno i genološki prethodi romansi, i mnoge je druge žanrove odnjihala u svome sinkretičkom krilu. Međutim, ova romansa sa babom nije takav sinkretički zametak iz kojega treba da se razvije novi žanr. Naprotiv, ona je odgovor na već postojeću jasno profiliranu romansu, ona je Talin drugi iskaz i odgovor na prvi iskaz o romansi kao takvoj. Nju se svjesno uvodi u epsku pjesmu sa određenim ciljem. I to je onaj drugi pravac protezanja Taline žanrorazarajuće energije. Epizoda sa babom nije tek obična romansa, u njenim vedrim i humornim stihovima gotovo nametljivo "odjekuju dijaloški gornji tonovi", ona je metakreativna obrada poznate romanse Čelebija Mujo i njegova draga. U spomenutoj romansi Mujo se domišlja kako će provjeriti ko mu je od bliskih i dragih osoba najbliži i najpreči. U čaršiji kupuje dva kangala zlata, stavlja ih u njedra i ide do sestre, majke i ljube moleći ih da mu izvade ljutu guju iz njedara. Jedino će ljuba pristati da se "žrtvuje" za spas svoga Muje i izvaditi, umjesto guje - zlato. Ova romansična epizoda, sa Talom i babom Vidom kao junacima, u svim svojim elementima prosto dekonstriura i parodijski razara navedeni predložak. Naspram Tale nije mlada ljuba, nego baba, na provjeri je on sam, a ne ona, na provjeri je još i 117
njegova ljubav prema novcu, a ne prema dragoj, on tura svoju ruku u babina njedra, a ne ona u njegova i, na kraju, to su uvehla njedra jedne babe, a ne neke djevojke. Zanimljivo je da baba aktivno sudjeluje u dijalogu sa Talom i sama svjesna svojih godina i svojih "vrijednosti", dok je Mujina draga tek objekt provjere. Romansa je niži žanr od epske pjesme, njen svijet bliži je svijetu svakodnevne zbilje. Po svom vedrom i humornom duhu gotovo da bi mogla stajati uz Talu kao njegovo prirodno okruženje. Međutim, Tale, a kroz njega i narodni pjevač, ni nju nije htio ostaviti na miru i po strani, i sa njom se poigrao, kao sa svim što mu je došlo pod ruku. Uvođenje elemenata igre Krajiška je epika i postankom i temama vezana za granicu, ako je krajina područje uz granicu onda su njeni junaci - graničari. Za razliku od današnjih čuvara granice ovi epski "graničari" smiju prelaziti granicu, štaviše to je i poželjno i izazovno. Njih, zapravo, taj čin prelaženja granice suštinski određuje, daje smisao njihovoj egzistenciji. Nemoguće je zamisliti krajišku epiku i krajiške junake bez prelaženja granice i ulaska u tuđi i zabranjeni prostor. Bez tog prelaženja, krajiške, i većeg dijela bošnjačke, epike ne bi ni bilo. Svaka granica, pa i ova, istovremeno spaja i razdvaja, obilježava mjesto susreta, ali i mjesto sukoba razdvojenih svjetova. Krajiški junaci granicu prelaze iz dva razloga - otmica po ljepoti čuvene djevojke (kaurkinje) i oslobađanje zarobljenog junaka ili djevojke. Za nesmetano prelaženje granice mora biti ispunjen jedan uslov - ne smiješ biti primijećen, a da ne bi bio primijećen - moraš se maskirati. Maskiranje omogućuje "graničaru" da pređe preko granice i uđe u tuđi prostor, te da ostvari susret sa drugim, drugačijim, tuđim. Za krajiške junake tuđi prostor je prostor Dalmacije i prostor Unđurovine (Ugarske), a onaj drugi, drugačiji i tuđi je kršćanin, Dalmatinac, Mediteranac, Mađar. Nije slučajno načeta tema granice i maskiranja u kontekstu obrade lika Tale Ličanina, jer upravo on najčešće ide preko i najviše se maskira. Ne samo da je nevjrjedniji u prelaženju granice nego mu je i maskiranje najmaštovitije i najraznovrsnije. Mora se uzeti u obzir i njegova svakodnevna odjeća, ne može se takav način odijevanja doživljavati samo kao nemar ili neimaština, već i kao izraz posebne namjere u okviru jedne šire strategije. Namjera mu je bila da skrene pažnju na sebe a strategija - da se poigra sa smrtno ozbiljnim okruženjem i pokaže vedriju stranu života. Namjera da se posebnim načinom odijevanja skrene pažnja i izazove određena reakcija (najčešće čuđenje i smijeh) je u osnovi namjera motivirana željom za igrom, što je prvi signal jedne skrivene potrebe za publikom. Nadalje, u čisto epskim relacijama, želja mu je da ga se ne shvata ozbiljno, da protivnik pomisli da pred sobom ima "tursku golotinju", a ne junaka dostojnog mejdana. O tome se pjeva i u pjesmi Budalina Tale dolazi u Liku. I djevojke i muškarci pred Smiljanića Kulom ga prihvataju kao "tursku golotinju", koju treba nahraniti i napojiti, čijim se ludorijama od srca smiju. Tale vješto koristi ulogu pijanice i magijsku moć igre te otima Anđu i bježi na kulašu, ostavljajući svoje posmatrače svoju publiku! - opijene tim činom, čime stiče odlučujuću prednost. Vještim kombinovanjem fiktivnog i stvarnog djelanja, uživljavanjem u ulogu pijanice, urne118
besnom zabavom koju pravi na svoj račun u kombinaciji sa činom krađe, on zbunjuje svoje posmatrače. Dugo se posmatrači neće moći vratiti u stvarnost i povjerovati da se zaista radi o pravoj krađi, a ne o ludiranju pijane "turske golotinje". Njegova svakodnevna odjeća mogla je imati podjednakog efekta i kod svojih i kod tuđih posmatrača samo u ovoj pjesmi, jer nas ona prvi put upoznaje sa likom Tale i lik Tale prvi put uvodi u epsku pjesmu i društvo ličkih junaka. U njoj se odvija i njegov prvi susret sa epskim, epskog sa njegovim i naš prvi susret sa njegovim svijetom. Ovom provjerom i ulaskom u svijet epskih junaka on više ne može računati sa time da ulazi u tuđu teritoriju bez dodatnog maskiranja, na popisu ima nove kostime, "katansko odilo", odjeću "popa duhovnika" i odoru slijepog guslara. Vidjeli smo iz predaje, koju je Luka Marjanović zabilježio od pjevača Bećira Islamovića, da se Tale odmetnuo od kuće i proveo neko vrijeme kod popa, kod koga je naučio i crkvenu službu. To znanje će mu poslije dobro doći u prekograničnim izletima.97 U pjesmi Halil Hrnjičić izbavlja Omer-bega i djecu mu (Hörmann II 1996) 1996 Halil se maskira u katansko a Tale i njegovih trideset drugova u kaluđersko odijelo. Krčmarica Luca, kao pomagačica iz protivničkog tabora, prepoznaje Talu, iako se u "mrko ruho preobuko, na glavi mu kapa kamilavka". Prije dolaska u crkvu objašnjava svojim pratiocima kako se treba krstiti i ponašati u crkvi. Pred crkvom skida svoju kaluđersku "kapu kamilavku", krsti se i dijeli banu savjete iz evanđelja. U pjesmi Nevjera plemena Kozlica, (Marjanović II 1898.) zato što mu je usfalilo vina, Tale organizira pohod preko granice. Ponovo maskiran u popa, ovaj put u društvu sa Radom, dešava mu se da pogrešno "čata crkvenu knjigu", a Rade ga, kao bolji poznavalac crkvenijeh knjiga, ispravlja. Čudno je to što epski pjevač kaže da se Budalina Tale preoblači u prosjačko odijelo. Vjerovatno se radi o tome da je naš "pjevač priča" smetnuo sa uma Talinu stalnu ulogu i pocijepano (prosjačko) odijelo, ili kako bi Lord kazao - naš Homer je "malko zadrijemao". U toj pjesmi - Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega (Hadžiomerspahić 1909.) - ima jedna scena koja obogaćuje scenario Talina maskiranja. Naime, Tale odlučuje maskirati svoga kulaša, te traži od krčmarice Kose da mu donese "troljetnu rakiju" i boja svakojakih da timari i ofarba svoga konja: On se primi boja kod gjogata; Sve udara boje na gjogata. Kol'ko Tale napravlja gjogata, Polu dana i cijelu noćcu. (Hadžiomerspahić 1909: 66) 97 U naknadno objavljenim Vukovim pjesmama, izostavljenim iz prve zbirke, pod rednim brojem 47 nalazi se pjesma Ilija Smiljanić i Turci Udbinjani, koja se može uzeti kao replika na pjesmu Budalina Tale dolaz u Liku. Svoju četu kupi Cmiljanić Ilija, zatim traži junaka koji bi pošao uhoditi udbinjske turke. Pošto mu se niko ne javi, sam se preoblači u tursko odijelo i odlazi na Udbinu. Na Udbini kolo djevojaka, on se hvata do Hajkune, skida joj đerdan ispod grla i kada ga prepoznaju bježi sa ukradenom djevojkom.
119
Mujo se čudi kako je Tale vješto ofarbao konja i, da ne zna da je Đogo, ne bi ga mogao ni poznati. Talino maskiranje uglavnom je u funkciji skrivanja pravog identiteta na tuđoj teritoriji, loše odijelo samo u početku moglo mu je poslužiti u tu svrhu. Ponekad se, međutim, zna preobući u tuđe odijelo iz čiste potrebe za igrom, tako da se u tom slučaju radi o maskiranju radi maskiranja. Takav slučaj imamo kada sa mrtvog Jovana harambaše skida odjeću i oblači na sebe, zatim sjeda u zlatnu stolicu da ga dvori četrdeset bešlija. A prispjelome Mustaj-begu se hvali kako sa zadobijenim plijenom, kad se vrati na Liku, može biti poglavica. Još je zanimljivija scena maskiranja u slijepog guslara kojeg Rade tobože voda po svijetu. Ovaj detalj je samo još jedan dokaz autoreferentnih potencijala i visokih dometa bošnjačke epike. Ista scena nalazi se i u pjesmi Nevjera ljube Muja Hrnjice, gdje se Mujo maskira u slijepog guslara. Scena je razvijenija, ali se neću posebno zadržavati na njoj. Talino poigravanje sa okruženjem, priređivano s namjerom da se time pokaže i vedrija strana života, zatim brojni primjeri maskiranja, imaju duboku vezu sa onim što se u najširem smislu riječi naziva zabavljačkom sferom života, smjehovnom kulturom ili teatrom na ulici. Ovi vedri oblici života sa društvene periferije, ova alternativna scena povijesti, nije niti samonikla niti uvezena pojava. Možemo je dovesti u vezu sa nešto razvijenijim oblicima smjehovne kulture u renesansnome primorju, koje je postalo sastavnim dijelom krajiške epske pjesme, ali nigdje nema direktnih potvrda za to. S druge strane (granice), u bosanskoj unutrašnjosti postojala je već duga tradicija zabave na ulici, prisutna još od srednjeg vijeka, kao uostalom i u Evropi toga doba. Taj ulični teatar nastavio je da traje i sa dolaskom Osmanlija, o čemu govore i dokumenti o gostovanjima glumačke skupine bosanskog velikaša Pavlovića u Dubrovniku s početka XVI stoljeća. Vremenom je takvo rudimentarno pozorište zabranjeno razlozima vjere, ali su razni drugi oblici zabave na ulici ili velikaškim dvorovima, nastavili da traju. Široke narodne mase zabavljali su profesionalni zabavljači (pehlivani), gutači vatre, imitatori i žongleri, krotitelji zvijeri, hodači na štulama, igrači na konopcu, svirači i lakrdijaši, "koji su svojim vještinama zabavljali svijet po mahalama, u čaršiji i po vašarima, pred hanovima i raznim konacima". (Imamović 1997: 205) Budalina Tale direktni je potomak uličnih zabavljača, ljudi sa društvene periferije i alternativne scene povijesti, sa jedne strane, a sa druge, tipični krajiški izdanak u čijoj se ličnosti istovremeno spajaju smrtno-ozbiljno krajiško junaštvo i granicom uslovljena potreba za drugim. Uvijek se igra i teatar mogu dovesti u vezu, igra nije samo dio teatra, već mu i prethodi, a pojam granice je u vezi sa oba prethodna pojma. Već sam govorio o igri prelaženja granice i igri maskiranja. Ako Tale naročitim odijevanjem želi na sebe skrenuti pažnju, onda to više nije obično preoblačenje već maskiranje. Igra, granica i maskiranje su konstitutivni pojmovi teatra. "Od igre do pozorišta kratak je put, i veoma često se ova dva iskustva brkaju - piše Pjetro Zanini i dodaje - [...] U ovome smislu pozorište, shvaćeno i kao fizičko i kao figurativno mesto, predstavlja granični prostor postavljen usred svega ostalog kao dijalektički prostor, otvoren istovremeno i ka unutrašnjosti i ka spoljašnjosti, prema realnom i prema imaginarnom." (Zanini 2002: 130) Upravo ka ovome efektnom obratu sve vrijeme težim 120
- teatar kao granični prostor i granični prostor kao teatar. I granica i teatar su mjesta gdje se odvija istinska komunikacija, komunikacija dvosmjernog ili dijaloškog (Bahtin) tipa, to su mjesta velike koncentracije ljudi, a gdje su ljudi tu su i ideje, tu je i život, to su mjesta kroz koja se neko društvo predstavlja i priča svoje priče, a predstavlja se upravo kroz ispričane priče, a kroz ispričane priče daje oblik i sadržaj svome identitetu. Stoga nije slučajno da je bošnjačka epika ispjevala svoje najljepše i identitarno nainteresantnije priče upravo na granici, kroz taj živi teatar pod vedrim nebom. Ono što Zanini kaže dalje za teatar, da "predstavlja granični prostor postavljen usred svega ostalog kao dijalektički prostor, otvoren istovremeno i ka unutrašnjosti i ka spoljašnjosti, prema realnom i prema imaginarnom", (Zanini 2002: 130) može se bez bojazni primijeniti i na našeg junaka Talu, koji zasigurno nosi u sebi tu dimenziju dijalektičke otvorenosti i ka unutrašnjosti i ka spoljašnjosti, i ka nebeskom gore ali i zemaljskom dolje.
121
ALIJA ĐERZELEZ Bogatstvo epske predaje Alija Đerzelez hronološki i razvojno prethodi znamenitom krajiškom kvartetu (Mustaj-beg Lički, Mujo Hrnjica, Halil Hrnjica i Budalina Tale), ali ga obrađujem poslije njih zbog toga što je on prilično kompleksan lik. To što ga Đenana Buturović naziva "prvim bosanskomuslimanskim krajišnikom" temelji se na prvobitnom nazivu i statusu Bosne u sastavu Osmanske imperije - Serhat ili Krajište. Bosna je i u 15/16. stoljeću, kada je živio i djelao stvarni Alija Đerzelez, bila pograničnom zemljom. U prvim stoljećima osmanske vlasti tek uspostavljeno Bosansko krajište služilo je Carstvu za dalja osvajanja i prodore na zapad, a od 18. stoljeća ono sve manje služi bilo kome osim sebi i svojoj nezavisnosti. Prema povijesnim izvorima ne zna se pouzdano niti odakle je, niti gdje i da li je uopće imao stalno prebivalište, niti gdje je poginuo i gdje je sahranjen, u oba slučaja u igri je više lokaliteta. Jedino u šta se možemo pouzdati je činjenica da je stvarno postojao, sačuvani podaci do kojih je došla Đenana Buturović ne daju mjesta za sumnju. Sa usmenom predajom stvar stoji malo drugačije, usmeni pripovjedač se potrudio da detaljno razradi i objasni sve ključne momente u njegovoj ličnosti. Prema toj predaji Alija je bio Husrev-begov sluga kojega su djeca zlostavljala. Jednoga dana on začuje u šumi glas tek rođene bebe, koja je plakala na vrelome suncu. Zakloni je granom i nastavi sjeći drva. Nedugo zatim pojavi se lijepa žena u bijelome plaštu i zapita ga da li je on zaklonio dijete od sunca. Pošto je sav uplašen priznao da jest ona mu obećava ispuniti jednu želju. Njegova želja je bila: "Da budem jak i junak, da me niko savladati ne može, i da mi je dobar konj". (Hörmann I 1996: 580) Vila ga zadoji svojim mlijekom i naredi da isproba svoju snagu na jednoj velikoj stijeni. Pošto je mogao samo podignuti a ne i baciti, ona ga podoji još jednom i reče: Kada dođe prvi pazar, izađi na at-mejdan, naći ćeš jednu šugavu doratastu kobilu i pod njom doratasto malo ždrijebe. Kupi je pošto-zašto i čuvaj maloga konja dok budne za jahanja. (Hörmann I 1996: 580) U pazarni dan kupi šugavu kobilu sa ždrijebetom. Kobila ubrzo ugine a ždrijebe prevede kod valije u štalu. Za godinu dana je ždrijebe naraslo toliko kao da je imalo tri godine. Vremenom je gospodarov konj postajao mršaviji a Alijin bivao sve deblji. Zato je došao jedne noći u štalu da vidi o čemu se radi. Imao je šta i vidjeti njegov konj je imao krila i jedno svoje krilo prebacio preko gazdinoga konja i tako 122
ga pritiskao, od čega je bivao mršaviji. Alija nikome nije htio govoriti o tome da je njegov konj imao krila. Svoje prvo junačko iskušenje imao je u Besarabiji. Pritekao je upomoć ranjenome Husrev-begu, "rastrijebio neprijatelje oko njega" i zamotao gazijinu ranjenu ruku. Nastavio je borbu, niko mu živ nije smio izaći na mejdan, svi su se sklanjali "da dvoja kola mogu proći". Nakon što je neprijatelj bio poražen nestao je a da niko nije znao o kome se radi. Kada se gazija vratio kući ispričao je ženi priču o neznanom junaku koji mu je pomogao. Izvadio je čevrmu, poklon od junaka, a žena je prepoznala čevrmu koju je dala na poklon Aliji. Gazija pozove Aliju i reče mu: Dragi Alija, koliko si godina kod mene služio da ti platim, pa hajde od mene, jer ti nijesi više za mene, niti sam ja dostojan da mi budeš slugom. (Hörmann I 1996: 582) Od tada je započeo živjeti sam u svojoj kući pod Sinanovom tekijom, "po svijetu hodati i s glasovitim junacima mejdan dijeliti". Zanimljivo je kako narodni pripovjedač objašnjava njegovo čudno ime: "Svoje prezime Đerzelez dobio je zbog junaštva, jer ta riječ znači borilac sa buzdovanom (Đerz-elez), biva buzdovandžija". (Hörmann I 1996: 583) Porijeklo nekih toponima se vezuje za Đerzeleza, kao što je onaj o porijeklu naziva planine Ozren: "Kada je Alija preko planine Ozrena naišao, dorat mu je nešto nazrio, a Alija mu je viknuo: 'Ozri, dorate!' te kazuju da je od tada ostalo toj planini ime Ozren". (Hörmann I 1996: 586) Predaja se dotiče i nekih detalja opjevanih u pjesmi Alija Đerzelez i Vuk Jajčanin, posebno detalja vezanih za smrt Alijine sestre. Hörmann, kao i njegov usmeni pripovjedač od kojega bilježi ovu predaju, ima potrebu da na kraju ovjerodostoji ispripovijedano, tako što se poziva na žive ili nedavno umrle svjedoke, koji svjedoče postojanje buzdohanom probušene breze, ili postojanje turbeta u selu koje je po njemu dobilo ime Gerzovo (Đerzovo). Ubio ga je Vuk Jajčanin tako što ga je zatekao na namazu, a poznato je da Đerzelez nikada nije prekidao namaz. Pjesme U zbirkama izvan Parryeve sačuvano je 11 pjesama o junaku Đerzelez Aliji: 1. Nepoznati pjevač, Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin, Hörmann I 1996, 382 stiha 2. Nepoznati pjevač, Đerzelez Alija, Hörmann I 1996, 450 stihova 3. Salko Vojniković, Gerzelez Alija, carev mejdandžija, Marjanović I 1898, 1009 stihova 4. Nepoznati pjevač, Đerzelez Alija i Kraljević Marko, Buturović 1997,98 67 stihova 5. Murat Kurtagić, Katal-ferman na Đerzelez Aliju, Čolaković 2004, 1591 stih 6. Bećir Islamović, Marjanović 1898, u rukopisu, pjesma broj 30, 105 stihova 7. Bećir Islamović, Marjanović 1898, u rukopisu, pjesma broj 31, 247 stihova 98
Pjesma je prvi put objavljena u Beharu br. 2 za 1901. godinu.
123
8. Mehmed Kolaković, Marjanović 1898, u rukopisu, pjesma broj 45, 406 stihova 9. Bećir Islamović, Marjanović 1898, u rukopisu, pjesma broj 48, 97 stihova 10. Nepoznati pjevač, Marjanović 1898, u rukopisu, 1367 stihova. 11. Nepoznati pjevač, Đerzelez Alija / Đerz Elez Ali, Mićović 2002, internet izdanje, 187 stihova Uz ovih jedananest izvan - pridodajem još 34 (zasada) identificiranih pjesama o Aliji Đerzelezu unutar Parryeve zbirke: 1. Bajgorić Halil Ženidba Bećirbega Mustajbegova, PN6699, 1030 stihova, 2. Bašić Ibro Đerzelez Alija i od Karlova ban 6596a, 1444 stiha 3. Bašić Ibro Đerzelez Alija i od Karlova ban (sa pričanjem), PN 291a, 1391 stih, 4. Bašić Ibro Đerzelez Alija i od Karlova bane, PN 291, 690 stihova, 5. Čelebić Mustafa Sultan Selim uzima Bagdat, PN 12404, 986 stihova 6. Čustović Hasan Vuk Jajčanin i Đerzelez Alija PN 1066, 589 stihova 7. Čustović Hasana Đerzelez Alija i tri gorska hajduka, PN 1065, 189 stihova, 8. Dupljak Šaćir Pjesma od Bagdata, PN 12422, 538 stihova 99 9. Đozo Hajdar Razbolje se sultan Ibrahime PN 554,* 10. Đozo Hajdar Bolest sultana Selima PN 562,* 11. Đozo Hajdar Đerzelez Alija i Starina Novak PN 558,* 12. Ferizović Hajro Pjesma od Bagdata PN 12406, 1436 stihova 13. Ferizović Hajro Sultan Selim uzima Bagdat PN 12444, 1217 stihova 14. Fortić Suljo Pjesma od Bagdata LN 10,* 15. Fortić Suljo Sultan Sulejman uzima Bagdat, PN 676, 880 stihova 16. Gojaković Ragib Sedam Kralja traže glavu Đerzelez Alije, PN 12407, 3094 stiha, 17. Kalaba Uroš Marko Kraljević i Đerzelez Alija PN 538, 84 stiha, 18. Kukuruzović Mujo Zadarski ban i Đerzelez Alija, PN1869, 1810 stihova, 19. Makić Sulejman Đerzelez Alija, PN 677, 797 stihova, 20. Makić Sulejman Sultan Ibrahim uzima Bagdat PN 679, 710 stihova 21. Međedović Avdo, Junaštvo Đerzelez Alije, PN12379, 2624 stiha, publicirana u Z. Čolaković: "Mrtva glava - jezik progovara", pod naslovom Katalferman na Đerzelez Aliju, 22. Morić Hasan Jajčanin Vuk i Đerzelez Alija PN 642,* 23. Pižurica Stanko Smrt Đerzelez Alije PN 6761, 24. Škeve Ante Antin Komnen bajraktar i Đerzelez Alija PN 497,* 25. Tanović Avdo Komlen kapetan traži glavu Đerzelez Alije PN 6313, 95 stihova (nepotpuna) 26. Ugljanin Salih Kraljević Marko i Đerzelez Alija, PN 280, 190 stihova, 27. Ugljanin Salih Sultan Selim uzima Bagdat PN 668, 1620 stihova 99 Pjesme označene zvjezdicom (*) ili nisam uspio pronaći u prostorijama gdje se čuva Milman Parry Collection ili ih nisam uspio kopirati na svoj disk.
124
28. Ugljanin Salih Ženidba Đerzelez Alije, PN 277, 1368 stihova; 29. Ugljanin Salih Ženidba Đerzelez Alije, PN 277a, 1272 stiha; 30. Velić Mujo Tokalija kralj traži glavu Đerzelez Alije, PN 1913, 614 stihova, 31. Vojičić Milovan Banović Sekul i Đerzelez Alija PN 104,* 32. Zubović Ahmet Đerzelez Alija izbavlja šćer Gazi Hrustanbega iz Petribura PN 6594, 748 stihova, 33. Žunić Murat Đerzelez Alija djeli mejdan sa Sibinjanin Jankom, PN 1936, 567 stihova, 34. Žunić Murat Gerzelez Alija ide u Toku, PN 1935, 442 stiha, Iz nemalog broja pjesama vidljivo je da lik nije kompaktan, sazdan samo od jedne skupine ličnih osobina: u jednima se javlja kao usamljeni junak nadnaravne snage, u drugima kao junak koji postaje dio krajiške družine a u trećima kao junak okrenut porodici. U skladu sa tim se može govoriti o Aliji Đerzelezu kao: mitskom, krajiškom i porodičnom 'junaku'. Kao mitski junak on lično ima nadnaravne moći, ima konja nadnaravnih sposobnosti i odlikuje ga (mitski) individualizam ("uvijek radi sam", kako kaže Murat Kurtagić, ili je "alone wolf", kako tvrdi J. M. Foley). Kao krajiški junak on je sada naravne snage, njegov konj ima naravne sposobnosti te 'radi' u društvu (krajiški kolektivizam). I kao mitski i kao krajiški junak Đerzelez se kreće u prostoru javnoga dokazivanja u mejdanima, otmicama, svadbama, osvajanjima i sl. Kao porodični junak on je, međutim, potpuno fokusiran na privatnu sferu, na porodicu, posebno na odnos prema ljubi, majci i kuli. Epski pjevač, kao da je htio svoga junaka sagledati i iz toga ugla, osvijetliti i tu stranu njegove ličnosti, kao da je želio pokazati kakav je 'junak' u svojoj kuli. Ove krajnje pojednostavljene osobine trebaju mi zbog toga kako bih pokazao da Alija Đerzele nije statičan lik, uvijek isti u svim pjesmama, već da se njegove karakterne crte mijenjaju od pjesme do pjesme i da on kao takav poprima osobine dinamičnoga lika. Ako sve pjesme do kojih se može doći, a koje pjevaju o našemu junaku, posmatram kao cjelinu, a na okupu ih drži sâm junak, onda se, jednostavno, ne mogu oteti utisku da se ovdje, zapravo, radi o liku koji se mijenja. Mitski junak Kosta Hörmann u svojoj zbirci "Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini" donosi predaju o snovima i mejdanu Alije Đerzeleza i Kraljevića Marka - dvojice junka mitskih karakteristika. Kraljević Marko je sanjao san u kome mu posestrima vila dovodi Aliju da se pobrati s njim, jer je, kako ona kaže, bolji junak od Marka. Isti san je usnio i Alija, te su obojica krenuli u svijet da potraže jedan drugog. Alija se preoblači u derviško odijelo i sa još dva derviša, koji su sanjali isti san, polazi u potragu. Kada naiđu na naoružanog junaka na šarenome konju dva derviša mu se sklone sa puta a treći ne htjedne. On potegne čelični nadžak na derviša, a derviš mu ga otme iz ruku zajedno sa buzdohanom. Marko siđe sa svoga Šarca i predloži da popiju vina prije nego mejdan podijele. Mejdan je trajao punih 125
osam sati, kad je Marko vidio da će biti poražen pozvao je vile posestrime, a one mu sa osmijehom na usnama ne htjedoše pomoći. Pošto je bio već savladan on zatraži od derviša da mu kaže svoje ime. Alija se konačno otkriva, a i Marko njemu, te se tako pobrate, i ispune vilino proročanstvo iz sna. Bio je puno snažniji od kasnijih junaka i bio je junak kojemu zbog toga nije trebalo nikakvo društvo, junak koji je uvijek radio sam (Kurtagić u: Čolaković 2004.). Murat Kurtagić ga naziva najvećim junakom prve generacije, zajedno sa Markom Kraljevićem, dok Halila Hrnjicu, na primjer, drži najvećim junakom druge generacije. Kao junak mitskih sposobnosti bio je predodređen da bude carski mejdandžija, odnosno, junak koji u odsudnim trenucima spašava samog sultana i Carstvo. U šematskom pregledu tema krajiške epike Alois Schmaus na prvo mjesto stavlja temu "Sultanske i vezirske pjesme", a kao prvu podtemu - "Carske mejdandžije". Našega junaka Đerzeleza kao carskog mejdandžiju Schamus je prepoznao tek u dvije Marjanovićeve i jednoj Hörmannovoj pjesmi.100 Uvidom u dostupnu građu Parryeve zbirke pokazalo se da je taj broj znatno veći: 1. Bašić Ibro Đerzelez Alija i od Karlova ban PN 6596a, 1444 stiha 2. Bašić Ibro Đerzelez Alija i od Karlova ban (sa pričanjem), PN 291a, 1391 stih, 3. Bašić Ibro Đerzelez Alija i od Karlova bane, PN 291, 690 stihova, 4. Čelebić Mustafa Sultan Selim uzima Bagdat, PN 12404, 986 stihova 5. Dupljak Šaćir Pjesma od Bagdata, PN 12422, 538 stihova, 6. Đozo Hajdar Đerzelez Alija i Starina Novak PN 558, 7. Ferizović Hajro Pjesma od Bagdata PN 12406, 1436 stihova, 8. Ferizović Hajro Sultan Selim uzima Bagdat PN 12444, 1217 stihova, 9. Fortić Suljo Pjesma od Bagdata LN 10 10. Fortić Suljo Sultan Sulejman uzima Bagdat, PN 676, 880 stihova, 11. Gojaković Ragib Sedam Kralja traže glavu Đerzelez Alije, PN 12407, 3094 stiha, 12. Kukuruzović Mujo Zadarski ban i Đerzelez Alija, PN1869, 1810 stihova, 13. Makić Sulejman Đerzelez Alija, PN 677, 797 stihova, 14. Makić Sulejman Sultan Ibrahim uzima Bagdat PN 679 15. Međedović Avdo, Junaštvo Đerzelez Alije, PN12379, 2624 stiha, 16. Nepoznati pjevač, Đerzelez Alija / Đerz Elez Ali, Mićović 2002, internet izdanje, 187 stihova, 17. Tanović Avdo Komlen kapetan traži glavu Đerzelez Alije, PN 6313, 95 stihova (nepotpuna) 18. Ugljanin Salih Sultan Selim uzima Bagdat PN 668, 1620 stihova, 19. Ugljanin Salih Ženidba Đerzelez Alije, PN 277, 1368 stihova, 20. Ugljanin Salih Ženidba Đerzelez Alije, PN 277a, 1272 stiha, 21. Velić Mujo Tokalija kralj traži glavu Đerzelez Alije, PN 1913, 614 stihova, 22. Žunić Murat Gerzelez Alija ide u Toku, PN 1935, 442 stiha, 23. Žunić Murat Đerzelez Alija dijeli mejdan sa Sibinjanin Jankom, PN 1936, 567 stihova, 100 Marjanović I-II 1898, pjesma broj 1 i 31; Hörmann I 1996, pjesma broj 8.
126
Radnja ovih pjesama može se uklopiti u sljedeću narativnu šemu: traženje glave Alije Đerzeleza u zamjenu za bogatu nagradu, žrtvovanje zamjenika/bedela umjesto junaka Đerzeleza, prevara i prijetnja onih koji su tražili pogubljenje, uzaludno suprotstavljanje moćnome neprijatelju, pozivanje sakrivenog junaka Đerzeleza da se suprotstavi neprijatelju, mejdan i pobjeda nad protivnikom, zaslužena nagrada i povratak u Bosnu. On je u ovim pjesmama junak koji živi u Bosni, a Bosna je unutar Osmanske carevine bila Serhat, zapadna pokrajina, dakle, u najširem smislu, on je "prvi bosanskohercegovački krajišnik", kako ga je nazvala Đenana Buturović. Pošto pod nazivima "Krajina" i "Krajišnik" podrazumijevam mnogo toga podložnog teorijskoj manipulaciji, čemu ću dati više prostora nešto kasnije, ovdje ću se zadovoljiti ovom odrednicom Đenane Buturović, koja ima čisto historijsko značenje. Kao junak ruba, on svoje junaštvo demonstrira, a junačku egzistenciju ispunjava smislom, u borbama za očuvanje samog središta Carstva, Carigrada i sultana, bez kojih, kao takav, jednostavno, ne može.
Granica, u današnjem značenju te riječi, praktično ne postoji u ekspanzionističkoj fazi Carstva, u prvoj polovini XVI stoljeća, kada je Sulejman Veličanstveni bio nadomak Beča, zbog čega je upisana isprekidanim crtama. Sa porazom Sulejmanove opsade počinje faza gubljenja zauzetih teritorija i pomjeranje granica na uštrb Carstva, faza stalne dekadencije sve do konačne propasti u XX stoljeću, zbog čega granica dobija na važnosti. Junak je mitske veličine, između ostalog, i zbog toga što, uglavnom, u borbama nastupa sam, što kao takav nema potrebu za drugim, nema saboraca, (uglavnom) nema svoju ljubu, niti porodicu, ali zato ima sultana, kojemu se bespogovorno potčinjava. Antimitska je, u pojedinim pjesmama, posebno u paganskoj dimenziji mi127
ta, njegova snažna privrženost vjeri, koja se, kao takva, simbolički može posmatrati kao pokornost sultanu kao vjerskom autoritetu. Alija Đerzelez među Krajišnicima Generalno posmatrano, Gürz Ilyias, Đerzelezov historijski prototip, zaslužni je ratnik i timarnik koji svoje zasluge stiče u borbama za proširenje Carstva, a njegovi lički nasljednici iz 17. i 18. stoljeća su ratnici koji svoje zasluge stiču u borbama za očuvanje bosanske nezavisnosti. Dugo sam vjerovao da je ova historijska relacija primjenjiva i na epsku zbilju, da Đerzelez jednostavno, u duhu svoje historijske misije, ne može biti krajiški junak, da ne može biti "graničar" kao Mustaj-beg i njegovi bajraktari, da nije junak koji svoju sudbinu veže za granicu, da nije junak koji neminovno mora prelaziti preko granice, da nije junak kome je četovanje osnovna forma epskoga življenja, da ne poznaje begovat kao plemićkostalešku organizaciju društva, koja ima potrebu za epsko-pograničnim dokazivanjima. Vjerovao sam da je neustrašiv snažan junak koji snagu crpi samo iz svoga tla i svoje vjere, dok "ličke nabodice" na određeni način ne mogu ni bez tuđega tla ni bez tuđe vjere, da je junak koji nema porodicu, niti svoju družinu, i da uvijek radi sam. A onda sam naišao na pjesmu Halila Bajgorića Ženidba Bećir-bega Mustajbegova u zbirci Milmana Parrya, PN6699, 1030 stihova, snimljena 13. 06. 1935. u Stocu. Pjesma, dakle, počinje sa Alijom Đerzelezom, sa scenom buđenja i ispijanja kahve. Stihovima "u bećara nema hizmećara, / jer Alija niđe nikog nema, / samo sebe i svoga dorata" epski pjevač Bajgorić još jednom potcrtava junakov individualizam (bećarstvo), čime, zapravo, kontrastira njegovu usamljenost kolektivizmu Mustaj-begovih Ličana, i čime se snažno motivira Đerzelezova odluka da se pridruži Ličanima. Navedeni stihovi otkrivaju jedan važan psihološki detalj - on po prvi put osjeća samoću, mora da krene bilo kuda, bez poziva, bez knjige. Motivi za akciju su, dakle, unutrašnje a ne vanjske prirode. Prethodno uočena namjera za motivacijom postupaka na sljedećem primjeru biva potvrđena kao pravilo a ne izuzetak. Naime, već etabliranoj slici mitskog junaka, koji sa lahkoćom na svome konju preskače Drinu, pridodata je ova ironijska - slika junaka koji "iz čizama vodu iscijedi", nakon što je sa konjem preplivao rijeku. Skretanje sa glavnog epskog toka i zalaženje u zbiljske detalje, ovaj brutalan pad junaka iz mitskih visina u konkretan prostor i vrijeme, nije samo ironijsko kontrastiranje mitskome, već i obol realnome motiviranju radnje. Međutim, ni slika mitskoga junaka nije u potpunosti izblijedjela, nju nam narodni pjevač plasira preko Mustaj-bega, koji iz svoje mejhane posmatra dolazećeg junaka: Moj Đuliću - Đula te rodila jev' vozdala jednog momka mlada na doratu konju kosmatome. Dobro jaše pretila dorina. Dobar momak a dobar mu dorat; 128
160
na prsima carevi nikšani, more biti neko vod Stambola, 165 vod Stambola stojna carigrada. Da je soja turskoga sultana, nije čudo momka pa ni konja; čudo mi je dva zelena vuka, a koko je pa i' pripitomijo, 170 va da vidu pa za njim vukovi, pa da skaču sve na krilo momku.101 Ključni simboli te slike su "carevi nikšani", odlikovanja koja se dobijaju za najveće zasluge, i pripitomljeni vukovi, hrtovi, koji ga stalno prate, što su, zapravo, samo ostaci, krhotine njegove nekadašnje mitske veličine. Prema povijesnim dokazima, Gürz Ilyias i Mustaj-beg Hasumović (ili Mustafa Hurakalović ili Lipovača) živjeli su u različitim vremenima i nisu se mogli poznavati, u epskoj pjesmi oni su savremenici i poznanici, junaci iste priče. Epska pripovijest čini ono što povijest ne može učiniti, spaja ono što je u povijesti nespojivo i nezamislivo, te time, još jednom, ukazuje na potpunu autonomiju sopstvenoga prostora i vremena, koje ću, radi lakšega razlikovanja jednostavno nazvati epskima. Dakle, samo u epskome prostoru je moguće da junak Đerzelez, na svome putu od Sarajeva do Udbine/Krajine, jaše preko Drine, Šumadije, pa zapadno uz Posavinu do Krajine i Udbine. Njegovi su postupci motivirani razlozima epske prirode, tako da se ovdje, zapravo, radi o epskoj a ne zbiljskoj geografiji, koja geografija svoje opravdanje nalazi u potrebi ponovnog suočavanja junaka Đerzeleza sa rijekom Drinom. Dirljive su riječi Alije Đerzeleza kojima se predstavlja Mustaj-begu na Udbini: Ja sam samac ost'o navrh kule, va ja, beže, niđe nikog nemam - samo Boga i dorata moga pa sam za te čuvo na Lijeci da si, beže, dobar za mlađega, pa se tebi doš'o pridvoriti, da mi krojiš krpu i barjaka, da ja budem četi bajraktare.102 Iz ovih riječi izbija očaj i tuga usamljenika, ali i epska samoća, tuga junaka o kojemu više niko ne pjeva. One istovremeno mogu da znače napor i želju kolektivnog uma za prevladavanjem zaborava, za uspostavljanje kontinuiteta epskog pamćenja, bez kojega nema dovršetka započete priče, bez kojega nema ni epa. Mustaj-beg pokazuje da zna za slavnog junaka, za "carevog gaziju", koji je "carsku zemlju proširijo" i želi mu odati veću počast od bajraktarske, jer "za tebe 101 Bećirbegova ženidba, stihovi 159-172. 102 Bećirbegova ženidba, stihovi 236-243.
129
je, sine, buljubaštvo". U službi autoritativnog Mustaj-bega i u društvu velikih junaka Muje i Halila Hrnjice te Budalastog Tale oni će zajedno poći u svatove Mustaj-begovu sinu Bećir-begu i suprotstaviti se neprijateljskom junaku Baturićbanu. Epskome pjevaču Bajgoriću, kreatoru ove zanimljive pripovijesti, bilo je važno, u vrijeme kada su se najviše pjevale pjesme o krajiškim junacima, iščupati iz zaborava jednog velikog junaka zaslužnog za očuvanje Carevine. U ovoj pjesmi, kao i u nekolicini drugih, Đerzelez Alija nije više okrenut ka Carigradu i sultanu, kao svome centru, nego prema Udbini/Krajini i Mustaj-begu, kao svome rubu. Moram biti vrlo oprezan sa upotrebom ovih pojmova, jer ono što je važilo nekada ne važi više, stvari su se potpuno promijenile. Naime, rub (Sarajevo, Bosna) iz mitske postaje centar u krajiškoj fazi, a rubom se, ovaj put, nameće sama Krajina.
Ove elipsoidne vizualizacije rezultat su potrebe da se stvari predstave jednostavnijim nego što jesu. Sužavanje prostora sa cijeloga Carstva na Bosnu, pa na Udbinu i Krajinu, nužna su posljedica promjena koje su se odigrale na historijskome planu: u početnoj, ekspanzionističkoj fazi Carstva Bosna je privremeno nazivana serhatom/krajinom, jer su se granice pomjerale ka vani. Đerzelez Alija, kao najveći junak, bio je pozvan da štiti svoje sveto središte i da učestvuje u osvajačkim pohodima, na Bagdat, recimo. Sa gubitkom ekspanzionističke energije/premoći granice se pomjeraju ka unutra, Carstvo se smanjuje, a Bosna dobija status pašaluka, zasebne upravne jedinice. Zasebna upravna jedinica djelimično zadobija svoj identitet i, što je još važnije, postaje jedan zaokružen i zanimljiv svijet - svijet koji ima svoje konkretne ljude i običaje, svoje priče i svoje junake. 130
Međutim, najzanimljivijim dijelom toga svijeta postaje, ipak, prostor uz granicu - krajina - prostor koji ispunjavaju ljudi, i u kome caruje život u svim svojim varijacijama. Zato u epskoj pjesmi Đerzelez u svojoj kuli više Sarajeva, dok ispija kahvu, osjeća nepodnošljivu samoću, koja ga tjera da krene tamo gdje sigurno neće više biti sam - na Krajinu - a Krajina postaje novo, epsko, središte. Čin dovođenja junaka iz drugog vremena (iz prvih decenija osmanske vlasti kada su junačke borbe imale sasvim drugi smisao i cilj) i sa drugog prostora (iz Sarajeva) je gest prizivanja i čuvanja sjećanja na tog junaka, a sa njim i na njegovo vrijeme. Ali i čin povezivanja periferije sa njenim središtem, jer niti ima periferije bez središta, niti ima središta bez periferije, konačno - ispunjenje žudnje za cjelinom (prostorna dimenzija) i kontinuitetom (vremenska dimenzija). Đerzelez kao junak središta ne može bez svoje periferije (a to se vidi u osjećaju nepodnošljive samoće, koja ga tjera na put ka granici/periferiji), kao što ni krajiški junaci sa granice ne mogu bez svoga središta (to se vidi iz njihovog respekta prema dolazećem junaku). Krajiški junaci su zbog svoje udaljenosti od centra, a još više zbog svoje potrebe za stalnim prelaženjem granice, osuđeni na zaborav, zato je potrebno dovesti junaka centra (Đerzeleza) da ih spase od tog zaborava. Međutim, njihovo pamćenje nikada neće bit motivirano pamćenjem radi pamćenja, nego pamćenjem da se ne zaboravi. Njihovo pamćenje će uvijek biti u opasnosti da se prekine onoga trenutka kada se prekine komunikacija sa središtem, a ta se komunikacija prekida sa svakim prelaženjem granice, a svaki prelazak granice je prekid u pamćenju. Koliko je junak upućen na granicu tolika je mogućnost da počne zaboravljati. Zapravo je krajiški junak, svojom vezanošću za granicu, osuđen istovremeno i na pamćenje i na zaborav, što je, da podsjetim, optimalni uvjet nastanka i trajanja usmene narodne književnosti (zaborav i pamćenje u optimalnom odnosu). Usmena se tradicija Bošnjaka na taj način u svojoj posljednjoj fazi razotkriva kao optimalna i cjelovita tradicija u svakom pogledu - nju krasi težnja ka optimumu i cjelini.103 Epski junak u "ženskoj pjesmi" Pjesmu Gjerzelez Alija, iz zbirke Mehmeda Dželaludina Kurta, sakupljač je 104 atribuirao kao "žensku". Ženska je po odsustvu "akcije" i junaka te po prisustvu drugačije teme - teme porodičnih odnosa. Pjesma ima isti ili sličan početak kao u znamenitoj baladi Hasanaginica, samo što se u gori umjesto Hasan-age razbolio Đerzelez. Zapravo, po tome što se Alija razbolio a nije bio ranjen, kao Hasan-aga, 103 U etnopsihološkom smislu nije teško pretpostaviti, a naše savremene prakse su to i pokazale, šta biva kada se zaboravi na periferiju i sva pažnja fokusira samo na središte (na duhovno, kulturno, vjersko, istorijsko središte), kada se zaboravi na zaborav a istrajava samo na pamćenju, kada se zaborav prohibira kao društveno zlo, a pamćenje, upravo obrnuto, kao društveno dobro, dakle, nije teško pretpostaviti da tako obremenjeno pamćenje prijeti da postane, a naše su savremene društvene prakse najbolje pokazale, mitomansko pamćenje otupjelih čula za bilo šta drugo izvan toga središta. 104 Kurt, Mehmed Dželaludin: Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske), Mostar 1902. godine.
131
pjesma i njen junak gube vezu sa epskim do te mjere da Đerzeleza više i ne doživljavamo kao junaka, već kao potencijalno tragičnu ličnost jedne nagoviještene porodične tragedije. Đerzelez se razbolio u planini, ne liječe ga ni ljuba, ni majka niti sestrice, već sivi soko, koji na ovaj način vraća uslugu Đerzelezu što mu je mlade sokolove nekad ranije spasio. Alija ga moli za dodatnu uslugu, da mu odleti do kule ispod Sinanove tekije u Sarajevu i vidi je li mu kula mahovinom obrasla, je li stara majka živa, jesu li se sestre poudale i je li mu se ljuba preudala. Sivi soko donosi vijest da mu kula nije zapuštena, da mu majka i sestrice tuguju za njim i da mu se ljuba predaje. Alija se preoblači u prosjaka, ide pred svatove i traži molostinje, a ljuba ga bogato daruje za dušu Alijinu a ne za zdravlje budućeg muža Hasan-bega. Kada su stigli njenom novom domu on je moli za dozvolu da zapjeva i opijeva u pjesmi sve ono što mu se dogodilo do tog trenutka. Pjesma u pjesmi mu služi da ispriča svoju priču, da objasni razloge svoga odsustvovanja, da svojoj ljubi pruži mogućnost prepoznavanja i da, na kraju, kroz to prepoznavanje ispita njene reakcije. Sve se u toj njegovoj pjesmi ponavlja od riječi do riječi i sve je u njoj obuhvaćeno do trenutka pjevanja. Na tom mjestu se odigrava ključni zaokret ka srećnom završetku ljuba ga prepoznaje i raduje se njegovom povratku. Radnja koja je nagovještavala tragediju dobija svoj nagli zaokret, što je tipično za romansu, i završava u happyendu. Sa čisto epskog plana i junakovih podviga u očuvanju Carstva ili Mustaj-begove Udbine prelazi se na priču o povratku junaka iz boja, sa akcentom na savladavanju prepreka na putu do kuće i suočavanju sa vjernom ljubom, dakle, stvar se prenosi sa epskog i vanjskog na porodični i unutrašnji plan, što je, u suštini, jedna Odisejeva priča. Ako smo u pjesmi Bećirbegova ženidba imali Aliju Đerzeleza pomjerenog iz jednog vremena u drugo, ovdje ga imamo potpuno izmještenog iz vremena. Dok prethodna pjesma barem djelimično čuva sjećanje na Đerzeleza junaka, ova nudi zaborav na njegovu junačku prošlost. Ni romansa ni balada, inače, nisu opterećene historijskom perspektivom, njihove su teme i likovi uglavnom ahistorični, one, naspram epskoga pamćenja, nude historijski zaborav. Od epskog junaka Alije Đerzeleza u pjesmi Gjerzelez Alija ostalo je samo ime i mjesto stanovanja kula mu se nalazi ispod Sinanove tekije u Sarajevu. Ova pjesma počinje tamo gdje epska završava, poslije velikih bojeva i podviga, kada junak, poslije dugog izbivanja, mora da se vrati kući i suoči sa porodicom, tačnije, sa kulom, majkom i ljubom. Lik Đerzelez Alije savršeni je primjer za pravljenje takvog eksperimenta - da ga se sa javnog prebaci na intimni porodični plan, da ga se stavi i pred tu vrstu iskušenja. Dakle, stvari se sa vanjskog prebacuju na unutrašnji plan, u jednu nesvakidašnju, rekao bih, graničnu porodičnu situaciju - pred junakom na mejdanu nisu drugi junaci, već on sâm naspram svoje ljube. Granica je povučena njegovim dugogodišnjim odsustvom, ljubinim zamorom od dugog čekanja i iznuđenom odlukom da se konačno preuda. Đerzelez ostaje dosljedan sebi, ne prihvata ni ovu granicu i svoj junački dignitet brani odlukom da prekorači i tu granicu, i ponovo uspostavi ravnotežu, a u porodicu vrati sklad i harmoniju. 132
Ako sada sve tri faze u razvoju lika Đerzeleza Alije posmatram u cjelini onda, za kraj, moram zaključiti nešto što se nameće samo od sebe. Naime, sve se ovdje može posmatrati kao razvojni put lika/junaka, koji polazi od mitske, ide preko krajiške da bi došao do faze u kojoj ispoljava porodične karakteristike. Svaka od ovih dimenzija je entitet za sebe, odijeljen od drugog entiteta nevidljivom granicom, tako da se prelazak iz jedne faze/entiteta može posmatrati i kao prelazak granica. U dubinskim strukturama Alije Đerzeleza je krajiški lik, jer je u jednoj zaokruženoj i dovršenoj epskoj tradiciji doživio i svoje dovršenje, potvrdio se u potpunosti u sve tri dimenzije - prostornoj, vremenskoj i unutrašnjopsihološkoj. Konačno, zar mitska, krajiška i porodična faza ne odgovaraju trima fazama u razvoju ljudske ličnosti (djetinjstvo, mladost i zrelost), ili, koje se, opet, kao takve, mogu preslikati na adekvatne faze u razvoju naše kulture i civilizacije.
133
JOŠ NEKI JUNACI Od ostalih likova mogao bih izdvojiti Bojičić Aliju, Dizdarević Mehu, Malog Radu i druge. Kriterij po kojem ih izdvajam je crta indvidualnosti u ponašanju i karakteru, odnosno, stepen dovršenosti u literarnom smislu. Ako krajišku epiku posmatram kao organsku cjelinu sa svim specifičnostima koje je razlikuju od istočnohercegovačke, na primjer, onda se za ove likove, zbog prostora koji zauzimaju i uloge koju vrše u epskome svijetu, može reći da su sporedni likovi. Neki od navedenih likova imaju po jednu pjesmu u kojoj igraju glavnu ulogu, tako da se za njih još može reći da su "junaci jedne pjesme". Naravno, to ne znači da se oni ne javljaju i u drugim pjesmama, to samo znači da su dobili "šansu" da u toj jednoj pjesmi iskažu maksimum svoje individualnosti. O Malome Radi sam već pisao u poglavlju o Budalini Tali, kao i o najvećem broju ženskih likova (majka, sestra, ljuba, krčmarica) u poglavlju o Muji Hrnjici. Bojičić Alija Bojičić Alija nije nepoznat lik krajiške epike, štaviše, njegova "popularnost" dolazi odmah poslije slavne četvorke. Nisam uspio pronaći pjesmu u kojoj samostalno djeluje poput Halila ili Tale, već samo pjesmu koja započinje sa njim a nastavlja sa njegovim sinovima. To je pjesma čiji je on simbolički junak, pjesma koja kroz njegovu i sudbinu njegovih sinova kazuje sudbinu svih krajiških junaka. Radi se o pjesmi Nahod i Radovan, sinovi Bojičić Alije, iz Rojc-Čolakovićeve zbirke. Kada je glasovitom krajiškom junaku Bojičić Aliji smrt zaprijetila, ne od oružja junačkoga nego od opake bolesti, on se obratio svojoj ženi sa zavjetom da mu dva nejaka sina, Hasana i Huseina, odnese na granicu dviju carevina, bolje je da ih i zvijeri u šumi rastrgaju nego da ostanu siročad bez očeve zaštite. Poslije muževe smrti i dužeg premišljanja nesretna udovica odlazi da izvrši amanet i Hasana ostavlja pod široku jelu sa austrougarske a Huseina pod istu takvu jelu sa turske strane. Ovako počinje ta čudna i zanimljiva pjesma iz repertoara Murata Kurtagića, a zabilježena rukom znanstvenog i bračnog para Marine Rojc i Zlatana Čolakovića. Čudna - zato što ne pjeva uobičajena junaštva, nego se bavi jednom nejunačkom situacijom u kojoj se našao Bojičić Alija. Zanimljiva - zato što je cijela pjesma ispjevana u nekom nestvarnom a mogućem artizmu i što je sva data u nekakvoj hipotetičkoj konstrukciji. Na bolno realističan način problematizira se život junaka na granici kroz najprizemniju moguću temu - temu bolesti i smrti junaka. Huseina, kojega je ucviljena majka ostavila sa austrijske strane, nalazi zadarski ban i usvaja ga, jer nije imao svoga poroda. Hasana nalazi Mustajbeg Lički i usvaja 134
ga, jer nije imao muškog poroda. Pronađena djeca dobijaju druga imena, Husein postaje Radovan a Hasan - Nahod. Izrastaju u lijepe i stasite junake nadaleko čuvene, njihov susret i sukob je neminovan. Radovan se želi ogledati sa sebi ravnim junakom, sa sinom Mustajbegovim, odlazi u goru i nalazi ga na istome mjestu gdje je bio ostavljen - na granici pod jelom. Ogledaju se u gađanju mete, bacanju kamena s ramena i hrvanju. Niko ne pobjeđuje, sjedaju da se odmore i u razgovoru saznaju da su braća. Pjesma po svojim najvažnijim karakteristikama ne pripada epskoj poeziji, po svim naratološkim obrascima ona počinje tamo gdje epska pjesma obično završava - smrću junaka. Ni Huseinovo ni Hasanovo stasavanje nije praćeno junačkim provjerama i dokazivanjem, njihov susret i mejdan ispunjeni su novim nejunačkim sadržajima, ogledanjem se ne smije dovesti u pitanje ničiji život i zato je izbjegnuta opcija pravoga mejdana do smrti jednoga takmaca, jer rastavljena braća moraju ostati živa i ponovo se pronaći. Bošnjačka epska pjesma obično ne završava smrću junaka, junaci ne ginu, balada je ta u kojoj je tragičan svršetak neminovan. Ako se tragičnim činom definitivno potvrđuje poremećaj ravnoteže u svijetu onda je zasigurno ova pjesma o sudbini Bojičićevih sinova - pjesma o vraćanju izgubljene ravnoteže. Možda se mogu prepoznati neki mitološki obrasci, kao što su: umorstvo sina kao potencijalnog suparnika, suparništvo dvojice braće, rastavljanje, stasavanje i sastavljanje rastavljene braće. Međutim, pokušaj umorstva dvojice sinova u ovoj pjesmi nije motiviran željom za eliminacijom potencijalnih pretendenata na prijesto (kao u slučaju Laja, kralja Tebe, i njegova sina Edipa), nego poraznom činjenicom da sa smrću junaka njegovi nejaki sinovi ostaju bez zaštite na surovoj vjetrometini kao što je Krajina / granica. Isto tako ni stasavanje i sastajanje rastavljanje braće nije motivirano suparništvom i željom za dokazivanjem u međusobnom obračunu. Mejdan je ovdje tek uobičajeni način upoznavanja i zbližavanja dvojice tobožnjih neprijatelja / suparnika, sredstvo da se dva rastavljena brata ponovo sastanu, zato je i ispunjen nejunačkim sadržajima i zato je lišen mogućnosti da neko od braće bude pogubljen. Nahod i Radovan, sinovi Bojičić Alije nije pjesma koja se kreće u zadatim mitološkim okvirima, jer se ne radi o suparništvu oca i sina, niti o suparništvu dvojice braće. Radi se, prije svega, o pjesmi koja tematizira problem granice. Granica je životni prostor Bojičić Alije, tu ga zatiče kobna smrt, na granicu želi ostaviti nejake sinove, na granici Husein (Radovan) nalazi svoga brata Hasana (Nahoda), na granici se odvija mejdan i na granici se ponovo prepoznaju kao braća. Na taj način, umjesto pjesme o junaku i njegovim podvizima, imamo pjesmu o junakovom životnom prostoru, koji je nužno vezan za granicu. Dva su momenta ovdje bitna: momenat spuštanja/prizemljenja epske priče na tlo, pri čemu u toj priči junak gubi a tlo dobija na značaju, i momenat ukazivanja na granično područje junakove / ljudske egzistencije. U prvom slučaju radi se o uvođenju kategorije prostora u epsku pjesmu, ali ne prostora u smislu realističkih detalja, o čemu je pisao Schmaus, nego prostora koji određuje smisao junakove egzistencije i u cjelosti "postvaruje" i deepizira epsku 135
priču. Pjevanje o prostoru, a ne o junaku koji se njime kreće, je razvojni pomak u epskome pjevanju nastao iz, kako kaže Schmaus, "viših umjetničkih obzira". S jedne strane, na djelu je evidentna dezintegracija klasičnoga epskog stila, s druge, njegova reintegracija na novim osnovama. Zato je i moguće da jedna epska pjesma započne bolešću i smrću junaka, dvjema najrealnijim i najprizemnijim stvarima u životu svakog čovjeka. Koji li tek smisao i značaj imaju u životu epskoga junaka?! Životni prostor ili egzistencijalno okruženje kao tema nisu primjereni usmenome pjevanju, oni su odlika pisane književnosti, kod pisaca kao što su Kafka, Proust, Sartre, Camus i drugi. Stoga i ne čudi Schmausova ocjena da je pjevač Mehmed Kolaković primjer primitivnog romanopisca i da je tema životnoga prostora više romansijerska nego epska. Epska pjesma je "historija", priča u koju se bezuslovno vjeruje, ali epski junaci nikada nisu "neko od nas", neko koga lično poznajemo, bez obzira što se u njihova junaštva nikada ne sumnja. To otrežnjujuće spuštanje iz epskih visina na krvavo tlo Krajine, to usmjeravanje pažnje na prostor koji se zove granica, još jedan je skok iz epskoga pjevanja u realističko prikazivanje, skok napravljen već u samome epskome okruženju. Bošnjačka je književnost već u epskome pjevanju iskušavala domete realizma, a da prvi bošnjački romanopisci nisu ni bili svjesni toga. Pojam granice se može posmatrati iz historijske i teorijske perspektive. Historijski to je područje koje je pripadalo Bosni i Osmanskoj imperiji u XVI i XVII stoljeću. Slika historijske zbilje sa sjeverozapadne, zapadne i jugozapadne bosanske granice XVI i XVII stoljeća postala je "hiperbolisanom zbiljom" epske pjesme ispjevane u tim i godinama poslije. U godinama poslije, pjesma je prestala biti neposrednim odrazom krajiške zbilje a postala sredstvom pamćenja slavne prošlosti. Slavna prošlost je tako nastavila da traje kroz epsku pjesmu, a svako novo pjevanje sve više se udaljavalo od vremena i događaja o kojima pjeva. Opjevani junaci svojom epskom važnošću nadmašili su nadolazeće heroje i sklanjali ih na samu periferiju epskoga pjevanja, tako da su Mustajbeg, Hrnjice i Tale bili mnogo važniji za epskog pjevača od recimo Husein-beg Kapetana Gradaščevića. U teorijskom smislu, granica je mjesto sučeljavanja različitih identiteta, mjesto susretanja ali i sukobljavanja, način obliježavanja razlike, ali i jedina moguća forma postojanja prostora. Granica je ujedno i mjesto oko kojega se "osniva zajednica koja živi od nje i zahvaljujući njoj, na margini, daleko od centra". (Zanini 2002: 20) Ima, međutim, nešto u doživljaju granice što je vrlo zanimljivo, a to je ono što Ričard Senet naziva "početak priče". Naime, granica je prostor koji od stanovnika granice, tj. graničara, pravi igrače, odnosno ljude koji moraju prihvatiti igru kao uslov opstanka na granici. Igra se sastoji u prelaženju granice i narušavanju pravila koja se čuvaju unutar granica. Senet korijene takve igre nazire već u djetinjstvu, kada svako od nas poželi da iskorači iz dozvoljenog u zabranjeni prostor, da pređe preko granice dopuštenog, da "dokove za utovar i istovar robe pretvori u svoje igralište", da prostor odraslih pripitomi u svoj prostor. (Zanini 2002: 127) Igra je ona faza u razvoju ličnosti koja se može nazvati početkom priče, ona nam na određeni način daje legitimitet za ulazak u zabranjeni svijet odraslih.
136
Bosanska je krajina je tako imala svoju granicu i svoje "graničare", odnosno, svoje "igrače" koji se igraju prelaženja granice iz svog u tuđi, iz dozvoljenog u zabranjeni prostor. Njeni su igrači zapravo epski junaci Mustaj-beg, braća Hrnjice, Budalina Tale, koji u toj igri prelaženja granice kupuju svoju kartu za ulazak u svijet odraslih. Šta mogu da znače dječija igra i ulazak u svijet odraslih u epskome kontekstu? Mogu da znače, prije svega, ulazak u višu fazu oblikovanja likova i epskog pjevanja, fazu koja je ostala nedostupna tzv. klasičnoj epici i klasičnim epskim junacima. Nedovoljni poznavaoci književnopovijesnih kretanja i epskoga pjevanja u tome činu će vidjeti znakove dekadencije i umjetničkog propadanja epike. Njima uprkos stoje teze utemeljene u prilježnome čitanju bošnjačke epike od strane velikih autoriteta kao što su Maksimilijan Braun, Alois Schmaus, Albert. B. Lord i drugi. Vraćamo se još jednom pjesmi Nahod i Radovan, sinovi Bojičić Alije. U njoj se ne pjeva o igri sa granicom kao u većini drugih krajiških pjesama, naprotiv, stvar je puno ozbiljnija, jer se govori o sudbinskoj vezanosti za granicu. Pojedini detalji idu do tragizma, ali je završetak pjesme vedar i optimističan: braća se nalaze, prepoznaju i vraćaju ucviljenoj majci. Iako djeluje nedovršeno, pjesma u svojoj zamisli predstavlja najvišu moguću sintezu, jer u sebi sadrži sve što i druge pjesme zajedno - temu života na granici. Schmaus ovu pojavu naziva kompresijom historijske zbilje. Odsustvo igre u priči, zbog ozbiljnosti teme, ovdje je nadomješteno igrom sa pričom, ako se junaci ne igraju igra se naš pjevač priča - Murat Kurtagić. A igra se sastoji u sinegdohičnom sažimanju cijele jedne epike, po prvi put epski pjevač nije u priči, nije sa svojim junacima i ne dijeli njihovu sudbinu. Ne samo da nije, on je potpuno izvan svega, odakle može sasvim objektivno i legitimno da sagleda sudbinu svojih junaka sa granice. Zato je u stanju da pjeva o granici a ne o junacima, o nečemu apstraktnom a ne konkretnom, jer on se rukovodi "umjetničkim obzirima višeg reda". Dizdarević Meho U pjesmi Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega Meho je prikazan kao junak koji, "na sramotu svom butum Ungjuru", jedini smije ići u oslobađanje zasužnjene Zibe Peštić. Poput Budaline Tale i on se maskira u "popa duhovnika", "pod katansku ama gardijansku", što se motivira podatkom da je boravio u Rimu gdje je izučio školu za duhovnika. Od katanske odjeće posebno se ističe "lentana kapa" na kojoj je ispisano kako je on "Rimpapino dite" i kako ima posebnu dozvolu da presuđuje i ubija, a da ga niko ne smije pitati za razloge. Zanimljiva je ova kalamburska izvedba pridjeva "Rimpapino" dobijena prostim spajanjem riječi "Rim" i "papa", ali je još zanimljivije objašnjenje Mehine specijalne dozvole dobijene od samoga pape, prema kojoj dozvoli on ima sve ovlasti jednog inkvizitora. Samo kongenijalni narodni um nepoznatog pjevača mogao je doći do ovakvih jezičkih, semantičkih, kao i do vanredno uspjelih poetskih rješenja. Ostat će upamćena Mehina pojava pod Udbinom kao jedna od najljepših scena naše epike, slika "momka na pomamnu doratu" pred začuđenim Udbinjanima: 137
A izbi momak na doratu, Maman mu se dorat pomamio, Na njemu se aga ispričio, A dobar mu dorat od mejdana, Sve mu fata gjema na zubove Kad mu dorat uzmahuje glavom. A litna se doba pretrefila Ugrijalo o Petrovu sunce, Od dorata pina polijeće. Kada dorat glavom uzmahuje, Preko age pina prelijeće, Na valove baš ko labudove, Na sapi mu kalja risovinu. A na agi ohola leventa, Svjetle mu se toke na prsima. A puhnula s mora jugovina, Uzdignula grivu doratovu, Zaklonila toke sahibine. Svitle mu se toke na prsima, Baš ko misec kroz jelove grane. (Hadžiomerspahić 1909: 35) Sa tzv. realističkim ekskursima ("A litna se doba pretrefila / Ugrijalo o Petrovu sunce" ili "Puhnula s mora jugovina"), sa puno osjećaja za detalje ("Sve mu fata gjema na zubove / Kad mu dorat uzmahuje glavom") i sa nevjerovatno uspjelim poređenjima ("Preko age pina prelijeće / Na valove baš ko labudove" ili "Zdignula grivu doratovu, / Zaklonila toke sahibine. / Svitle mu se toke na prsima, / Baš ko misec kroz jelove grane") pjevač daje sliku idealnog epskog junaka na konju, u kojoj po ko zna koji put dolazi do izražaja visok stepen usmenopripovjednog umijeća, koje je svoju konačnu ovjeru moglo dobiti jedino u velikome epu.
138
TEMATSKA KLASIFIKACIJA I NARATOLOŠKA REDUKCIJA Moja se analiza temelji na stotinama pročitanih pjesama sa nekoliko stotina hiljada stihova objavljenih u desetak pjesmaričkih zbirki (Hörmann, Marjanović, Vrčević, Krauss, Hadžiomerspahić, Karadžić, Parry, Nametak, Čolaković, Zirić, Frndić, Buturović). S obzirom na temu koju sam sebi postavio, junaci granice, smatram da bi ponuđeni uzorak trebao biti dovoljno reprezentativan za valjano izvođenje zaključaka. Ove cifre ne podrazumijevaju podjednaku vrijednost svih stihova i svih pjesama, pojam reprezentativnosti se više temelji na uvidu u najrelevantnije zbirke (Hörmann, Marjanović, Hadžiomerspahić, Parry, Nametak, Čolaković i dr.) i na ravnomjernoj zastupljenosti svih epskopjevačkih regija: osim Krajine (Marjanović i Hadžiomerspahić) tu su još i ostali dijelovi Bosne (Hörmann), posebno Hercegovina (Krauss i Buturović) te Sandžak (Parry Collection i Čolaković). Likovi se bitno ne razlikuju od regije do regije, onako kako su ih opjevali Marjanovićevi (Kolaković, Topić, Vojniković i dr.) i Hadžiomerspahićevi pjevači, preuzeli su i sačuvali Kraussovi (Šemić), Buturovićkini (Kajić), Parryjevi (Međedović) i Čolakovićevi (Kurtagić) pjevači. Ako i dolazi do nekih promjena i razlika u drugim regijama onda se te razlike više odnose na usložnjavanje epske radnje, razbijanje osnovne sižejne linije i obogaćivanje postupaka i radnji, što, u krajnjem slučaju, vodi ka epizacijsko-strukturalnom usložnjavanju i pojavi epa, makar u nedovršenom obliku. Njihove karakterne, individualne i tipske crte se ne mijenjaju, jer su već duboko urezane u svijest i sjećanje slušalaca, koji, upravo zbog toga, vrlo precizno znaju kako treba da izgledaju i šta treba da rade njihovi junaci, pa ako se to ne poklopi sa njihovim očekivanjima, ne prihvataju ni pjevača ni njegovu pjesmu. Uobičajena je, međutim, pojava da naši junaci bivaju temom pjesama hrišćanskih / pravoslavnih pjevača, odnosno, pjevača od kojih je Vuk Karadžić bilježio 105 svoje pjesme o Mustaj-begu Ličkom, Muji i Halilu Hrnjici te Budalini Tali. U tim 105 To su sljedeće pjesme iz Vukove III knjige Srpskih narodnih pjesama: 1. Janko od Kotara i Mujin Alil (pjesma broj 20), 2. Ženidba Stojana Jankovića (21), 3. Opet ženidba Stojana Jankovića (22), 4. Janković Stojan i Smiljanić Ilija (23), 5. Ženidba od Zadra Todora (24), 6. Ženidba Iva Senjanina (26), 7. Svatovi Nuka Novljanina (33), 8. Dva Kurtića i Bojičić Alil (35), 9. Bojičić Alija Glumac Osman-aga (36), 10. Opet to malo drukčije (iz Crne Gore) (37), 11. Peul kapetan i Hrnjetina Mujo (38), 12. Četiri uskoka (47), 13. Vuk Anđelić i ban Zadranin (57). To su i sljedeće pjesme Iz neobjavljenih rukopisa Vuka Stef. Karadžića, knjiga treća, Pjesme junačke srednjijeh vremena: 1. Mijat hajduk i Mustaj-beg (11), 2. Ženidba sina Iva Senjanina (35), 3. Ženidba Pera Mrčarevića (36), 4. Ženidba Toma bajraktara (39), 5. Ilija Smiljanić i Turci Udbinjani (47), 6. Otmica i izbavljenje sestre Smiljanića (48), 7. Ženidba Komnen bajraktara (61), 8. Svatovi Muja Đulagića (62), 9. Četiri hajduka i Turci (63).
139
pjesmama krajiški su junaci kranje reducirani, karakterološki pojednostavljeni i tipološki potpuno izmijenjeni. Njima je u tim pjesmama namijenjena uloga junačnih protivnika, koji uvijek bivaju savladani od "naših" junaka Stojana Jankovića, Ilije Smiljanića, Iva Senjanina i drugih. Karakterološka i tipološka redukcija ide do te mjere da se Budalina Tale više ne prepoznaje kao vrhunski lakrdijaš i zabavljač, da Mustaj-beg Lički nije predvodnik i čuvar pravnog poretka, da Mujo Hrnjica nije junak koji prihvata izazov za borbu samo ako nema drugog izbora i da Halil više nema onu draž beskompromisnog junaka i osvajača ženskih srdaca. Čak ni materijalne pogreške tipa Talinog vezivanja za Jajce kao stalnog prebivališta, ili spominjanja njegove djece, ne mogu iznenaditi hrišćanskoga slušaoca koji u tom pogledu nema ista očekivanja kao njegov bošnjački takmac. Redukcija na planu izgradnje lika prenosi se i na tematsko-motivski plan, a vrlo je moguće da upravo tematsko-motivska redukcija uzrokuje karakterološko-tipološku nedovršenost lika, tako da se većina pjesama o ličkim junacima svodi na samo jednu temu - krađa djevojke. Pojam reprezentativnosti moram razlikovati od pojma organske cjelovitosti kao čina epizacijske ili predepizacijske zrelosti. Organska cjelovitost podrazumijeva finalnu fazu razvoja, kada jedna epika iz mnoštva pojedinačnih pjesama ili ciklusa prerasta u cjelinu unutar koje dijelovi (poput naših junaka) imaju strogo definisano mjesto i ulogu i kada dijelovi i cjelina dijalektički zavise jedni od drugih. Princip reprezentativnosti djelimično se čuva u činjenici da svaki dio pojedinačno odražava osobine cjeline kao što i cjelina supsumira u sebi karakteristike svojih dijelova. Međutim, očigledno je da se u svojoj analizi ne mogu osloniti na ovaj zgodan logički silogizam iz jednostavnog razloga što se takav jedan dio ne da izolirati i posmatrati parcijalno i što ne nudi "dovoljno materijala" za izvođenje validnih zaključaka. Kada kažem "dovoljno materijala" onda mislimo na kritičnu masu, najmanji broj pjesama ili pojedinačnih dijelova, koji mi daju legitimitet za valjano analitičko zaključivanje. Kao minimalan reprezentativan uzorak mogao bih iz ukupne mase apstrahirati pjesme u kojima se javljaju sva četiri junaka zajedno, a takvih pjesama ima 17 (DODATAK 1): Filip Madžarin i gojeni Halil (A-32-H), Omer Hrnjičin izbavlja svoga oca buljugbašu Muja i trideset sužanja (A-39-H), Durutagić Ibro (B-60-H), Ženidba Ahmed-bega vezirovića (B-61-H), Zarobljenje Rakocija bana na Mrkalju (B-63-H), Ajka Bajagića izbavlja braću (A-23- M), Ajka Hrnjičina Mustajbegov mejdandžija (B-37-M), Ženidba Hrnjice Muje s Malteškinjom (B-38-M), Ličani izbavljaju Šarca Mehmedagu (B-39-M), Hrnjica Omer traži braću na Vratniku (B-42-M), Tale Ličanin u sužanjstvu (Hadžiomerspahić), Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega (Hadžiomerspahić), Lika Mustajbeg dili mejdan sa primorskim banom (Hadžiomerspahić), Trka na Tihovu (Hadžiomerspahić), Bećirbegova ženidba (Pary Collection), Gavran harambaša i serdar Mujo (Čolaković), Smailagić Meho (Krauss). Po zbirkama one su raspoređene tako da ih kod Hörmanna ima 5, kod Marjanovića 5, kod Hadžiomerpsahića 4 i kod Parryja, Kraussa i Čolakovića po 1. Očigledna disproporcija po zbirkama (kod Hörmanna 5 od ukupno 75 ili 4%, kod Marjanovića 5 od ukupno 50 ili 10% i kod Hadžiomerspahića 4 od 140
12 ili 33%) pokazuje ipak jednu pravilnost, a to je porast zastupljenosti četvorice junaka što se ide ka mlađim zbirkama. Povećanje broja pjesama sa ovim kvartetom u glavnoj ulozi je siguran znak organskog uvezivanja, epskog razvoja i epizacijskog sazrijevanja bošnjačke epike, što je i potvrđeno u epovima Avde Međedovi106 ća. Ovih sedamnaest pjesama sasvim sigurno nude "dovoljno materi jala" za jednu valjanu analizu likova i bez ostalih pjesama, ali ja se, naravno, nisam zadovoljio samo tim pjesmama. Analizom pojavljivanja krajiških junaka pojedinačno, u društvu sa još jednim, sa još dva ili sa još tri junaka dolazim do sljedećih rezultata: 1. Mustaj-beg Lički - ukupno 63 pjesme - on jedan: 18 pjesama (7 Hörmann, 9 Marjanović i 2 Hadžiomerspahić); - on i još jedan (samoTale!): 22 pjesme (3 Hörmann, 13 Marjanović, 5 Hadžiomerspahić, 1 Buturović); - on i još dva: 6 pjesama a) sa Mujom i Halilom: 1 pjesma (Hörmann); b) sa Mujom i Talom: 4 pjesme (2 Marjanović, 1 Hörmann, 1 Nametak); c) Halilom i Talom: 1 pjesma (Hörmann) - sva četvorica: 17 pjesama (5 Hörmann, 5 Marjanović, 4 Hadžiomerspahić, 1 Parry Collection, 1 Čolaković, 1 Krauss). 2. Mujo Hrnjica - ukupno 69 pjesama - on jedan: - 5 pjesama (4 Hörmann, 1 Marjanović); - on i još jedan: - 22 pjesme: a) još i Halil 20 pjesama (Hörmann 13, Marjanović 1, Zirić 1, Nametak 4, Čolaković 4, Buturović 1); b) još i Tale 2 pjesme (Hörmann 1, Čolaković 1); - on i još dva: - 23 pjesme: a) još Mustaj-beg i Halil 1 pjesma (Hörmann); b) još Mustaj-beg i Tale 4 pjesme (Hörmann 1, Marjanović 2, Nametak 1); c) još Halil i Tale 18 pjesama (Hörmann 11, Marjanović 1, Zirić 1, Nametak 4, Čolaković 1); - on i još tri (svačetvorica!): - 17 pjesama (Hörmann 5, Marjanović 5, Hadžiomerspahić 4, Parry Collection 1, Čolaković 1, Krauss 1). 3. Halil Hrnjica - ukupno 63 pjesme - on jedan: 1 pjesma (Hörmann); - on i još jedan: 24 pjesme 106 Hörmannova zbirka ima najmanje ovakvih pjesama iz jednostavnog razloga što antologijski pokušava pokriti cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine, a Hadžiomerspahićeva ih ima najviše zbog toga što je nastala u Krajini i što se uslovno može okarakterisati kao najkrajiškija zbirka. Detaljniji uvid u Millman Parry Collection morao bi pokazati još veće prisustvo ovakvih pjesama.
141
a) sa Mujom 22 pjesme (Hörmann 12, Marjanović 1, Zirić 1, Nametak 4, Buturović 1, Čolaković 3); b) sa Talom 2 pjesme (Hörmann 1, Frndić 1) - on i još dva: 20 pjesama a) sa Mustaj-begom i Mujom 1 pjesma (Hörmann); b) sa Mustaj-begom i Talom 1 pjesma (Hörmann); c) Mujo i Tale 18 (Hörmann 11, Marjanović 1, Zirić 1, Nametak 4, Čolaković 1) - on i još tri (svačetvorica!): 18 pjesama (Hörmann 6, Marjanović 5, Hadžiomerspahić 4, Parry Collection 1, Čolaković 1, Krauss 1). 4. Budalina Tale: ukupno 67 pjesama - on jedan: 1 pjesma (Marjanović); - on i još jedan: 26 pjesama: a) sa Mustaj-begom 22 pjesme (Hörmann 3, Marjanović 13, Hadžiomerspahić 5, Buturović 1); b) sa Mujom 2 pjesme (Hörmann 1, Čolaković 1) c) sa Halilom 2 pjesme (Hörmann 1, Frndić 1). - on i još dva: 23 pjesme a) sa Mustaj-begom i Mujom 4 pjesme (Hörmann 1, Marjanović 2, Nametak 1); b) sa Mujom i Halilom 19 pjesama (Hörmann 12, Marjanović 1, Zirić 1, Nametak 4, Čolaković 1); - on i još tri (svačetvorica): 17 pjesama (Hörmann 5, Marjanović 5, Hadžiomerspahić 4, Parry Collection 1, Čolaković 1, Krauss 1). Ovi naizgled nezanimljivi brojčani podaci kriju u sebi zanimljive informacije. Po svemu sudeći, naši junaci, izuzev Mustaj-bega Ličkog, ne vole da nastupaju sami, gotovo je zanemarljivo mali broj takvih pjesama: od ukupno 69, koliko ih ima o kladuškome junaku, Mujo je bez društva samo u 5, Halil od 63 samo u jednoj i Tale od 67 samo u jednoj pjesmi. Zašto se Mustaj-beg pojavljuje sâm u čak 18 pjesama, vidljivo je iz položaja koji zauzima u "udbinskoj zajednici" i funkcije koju kao lik vrši u epskoj pjesmi. Kao vrhovni autoritet te "zajednice" i kao lik koji predvodi, on nije isključivo vezan za druge junake, bez obzira što rijetko ili gotovo nikako lično ne učestvuje u borbama. To samo još jednom pokazuje da krajiška epika ne pjeva samo o junaštvima i borbama, ona je puna scena iz porodičnog života, scena viteškog nadmetanja, scena druženja u begovoj mejhani na Udbini, scena priprema za boj. Ovime se u krajiškoj epici dešava suštinsko proširenje epskog čina, koji jeste prevashodno borba sa protivnikom, na prostornom i vremenskom planu. Na prostornom planu predmetom epskoga slikanja prestaje biti samo bojište, već to postaje i prostor oko njega i likovi poput Mustaj-bega Ličkog, koji uglavnom posmatraju borbu sa strane. Na vremenskom planu zahvata se vrijeme prije i poslije samog boja, vrijeme priprema za boj koje podrazumijeva ne samo opremanje junaka, scene kojega su u krajiškoj epici dovedene do savršenstva, nego i čitave ceremonijalne razrade taktike, bilo za direktan okršaj sa neprijateljem, bilo za neko viteško nadmetanje. Prostorno i vre142
mensko proširenje epskog čina posljedica je kvalitativnog sazrijevanja epike do trenutka spoznaje važnosti okruženja/konteksta, onoga trenutka kojega se može uočiti u razvoju svake individue ili svake ljudske zajednice. Narodni je pjevač shvatao važnost Mustaj-bega Ličkog u epskome svijetu do te mjere da je logičnim smatrao mogućnost pjevanja pjesme samo o njemu, bez prisustva drugih ličkih junaka. Ni Mujo, ni Halil ni Tale nisu sebi mogli dozvoliti takav luksuz, zapravo ih narodni pjevač nije mogao opjevati pojedinačno. To ne znači, međutim, da su se oni uvijek borili u društvu sa još nekim junakom, to bi se kosilo sa osnovnim pravilima junačko-viteškoga postupanja, štaviše, mejdani su uvijek podrazumijevali individualan nastup. To prije svega znači da naš "pjevač priča" nije mogao zamisliti pjesmu koja će pjevati samo o Tali ili Halilu, jer bi ta pjesma bez Muje ili Mustaj-bega Ličkog bila nepotpuna i zbog toga bi ta pjesma i njen izvođač bili izviždani od publike. Kako god ta publika nije više mogla bez svih svojih junaka isto tako ni Budalina Tale nije više mogao bez svoje publike, bez Mustaj-bega, Muje, Halila i drugih. Postoji čitava mreža međuovisnosti na više nivoa: između jednih i drugih junaka, između junaka i pjevača, između pjevača i njegove publike i između publike i junaka. Kada makar i ovlaš prebrojite sve ostale likove i dođete do cifre od oko 140 likova (DODATAK 3) onda tek shvatite u kakvom ambijentu su se kretale individualne veličine poput Mustaj-bega Ličkog, Muje i Halila Hrnjice i Budaline Tale. Sam po sebi nameće se zaključak da se do tako izgrađenih likova moglo doći jedino na tako bogatoj osnovi, ali i da je bogatstvo sporednih likova na neki način uslovljeno postojanjem jakih individua. Naravno, ne može se za svih 140 reći da su individualizirani i literarno dovršeni likovi, da pokazuju neki dio svoje osobnosti po kojoj se razlikuju od drugih likova. Za sva četiri lika krčmaricā (Janja, Kosa, Luca, Mara) ne može se reći da su četiri različita lika, sve četiri se ponašaju na isti način, jer je njihova funkcija u krajiškoj pjesmi precizno definisana, stoga se one mogu podvesti pod jedan tip lika - tip pomagačice iz suprotnog tabora. Tipski se ponašaju i brojne hrišćanske djevojke iz najviših slojeva društva koje su zaljubljene u naše junake, te se na sve načine dovijaju da pobjegnu sa svojim izabranicima na drugu stranu. S druge strane, ne mogu ne zastati pred brojnim literarno dovršenim likovima, koji zadivljuju različitim aspektima svoje individualnosti. U takve spadaju Ajka Bajagića, Ajka Hrnjičina, Blažević Omer, Bojičić Alija, Dizdarević Meho, Durutagić Ibro, Filip Maždarin, Gazi Husrev-beg, Mustaj-begovica, Hadžagić Mujaga, Hrnjica Omer, Ibrahim-beg Ljubović, Janković Stojan, Kostreš harambaša, Kumalić Nuhan, Mali Rade, Nahod, Sirotan Alija, Smiljanić Tadija, Vuk Jajčanin i drugi. Ne mogu, također, ne primijetiti veliki broj likova sa druge strane granice, "tuđih" ili "njihovih" likova iz hrišćanskog/kršćanskog tabora. Ako sam prethodno zaključio da je život na granici, kakvom je bila obilježena Krajina, podrazumijevao onog drugog preko granice, ali i više od toga - tražio ga, zahtijevao ga kao suštu potrebu - onda je donekle i objašnjiva činjenica o tolikom broju drugih likova (57). Želio bih još ukazati i na relativno veliki broj ženskih likova (32), što je negdje oko četvrtine od ukupnog broja, a što, zapravo, na egzaktan način pokazuje još 143
jednu ranije uočenu osobinu krajiške poezije - zaposijedanje prostora, odnosno, naseljavanje epskog prostora brojnim likovima, a među njima i ženskim. Ovime se donekle razbija predrasuda, vrlo omiljena kod nekih savremenih "kritičara" i "teoretičara", predrasuda o epsko-patrijarhalnoj zasnovanosti epske poezije, što u krajnjem slučaju i nije netačno, ali se kod spomenutih "kritičara" i "teoretičara" doživljava kao bezvrijedna i anahrona tradicija. Jedna od manje očiglednih namjera ovoga rada bila je - raskrinkati tu predrasudu. Uostalom, ovakva brojnost i raznovrsnost ostalih likova najbolja je odbrana od tih i sličnih predrasuda. Pojam "ostali likovi" gotovo da se može zamijeniti pojmom "sporedni likovi", ako naše junake, ličke nabodice, doživljavam kao glavne likove. Pojmovi glavni i sporedni likovi odnose se na zatvoreni literarni prostor, na jedno pripovjedno djelo ili ciklus djela sa zajedničkim likovima. Svaku pojedinačnu epsku pjesmu mogu posmatrati kao jedan zatvoreni literarni prostor, kao jedno zaokruženo pripovjedno djelo sa svojim glavnim i sporednim likovima. Međutim, ako prihvatim više puta dokazanu tezu o organskoj cjelovitosti krajiške epike, onda pojedinačne epske pjesme i ne mogu drugačije doživljavati nego kao dijelove jedne veće cjeline, a pojedinačne likove kao sporedne ili glavne likove unutar jednog zaokruženog literarnog prostora, kojega s pravom mogu nazvati epiziranim prostorom. Tematska klasifikacija po Schmausu Naši junaci, glavni ili sporedni, su vršioci epske radnje a ta radnja nije u svakoj pjesmi nova i drugačija. U mnoštvu pročitanih pjesama ne pjeva se o mnoštvu različitih radnji, određene radnje i postupci se ponavljaju sa manjim ili većim odstupanjima. Pokušaj shematizacije tema u krajiškoj epici prvi je uradio Alois Schmaus u svojim znamenitim Studijama o krajinskoj epici. Po Schmausu sve teme Hörmannove i Marjanovićeve zbirke mogu se svrstati u šest grupa: 1. sultanske i vezirske pjesme; 2. opsada i osvajanje odn. oslobađanje grada; 3. borbe, četovanja, megdani, osvete; 4. zarobljavanje, ropstvo i oslobađanje zarobljenika; 5. prosidbe, otmice, svatovi i 6. varia (različite teme). Neke od ovih tematskih grupa imaju svoje podtematske varijacije, a u svaku podtematsku varijaciju su uvrštene konkretne pjesme. Neću ponavljati pjesme koje je Schmaus već uvrstio u svoju podjelu, nego će im dodati i pjesme iz drugih zbirki, koje nisu bile uvrštene (Kraussova, Hadžiomerspahićeva, Nametkova, Čolakovićeva), pa ću na zajedničkom rezultatu donositi neke zaključke. I. Sultanske i vezirske pjesme - Mujo i Halil carske mejdandžije (Kostreš Harambaša, Zirić 1969.); - hajduk Golalija kao carski mejdandžija (Hajduk Golalija i Arzulja arzuljskoga bana, Buturović 1997.); - Mujo i Halil i ostali Ličani kao carske mejdandžije (Kostreš harambaša, Čolaković 2004.); - Alija Đerzelez kao carski mejdandžija (Katal ferman na Đerzelez Aliju, Čolaković 2004.); 144
II. Opsada i osvajanje odn. oslobađanje grada - borba za Banjaluku (Janković Stojan udara na Banjaluku, Hadžiomerspahić 1909.); - borba za Udbinu (Boj pod Udbinom, Hadžiomerspahić 1909.); - osvajanje Biograda (Fazli buljubaša, Nametak 1967.); - borba za odbranu grada (Boj pod Banjom Lukom, Kujundžić 2001.); - opsada grada (Opsada Temišvara, Čolaković 2004.); - opsada grada (Osvajanje Bagdata, Čolaković 2004.); III. Borbe, četovanja, megdani, osvete - osveta Nuke bajraktara za poharane Mujine dvore (Pisma od Nuke bajraktara, Frndić 1969.); - mejdan Alije Bojičića za ruku djevojke (Boičić Alija i Zadranin Todor, Vrčević 1890.); - mejdan Mustaj-begov sa banom zadarskim (Lika Mustajbeg dili mejdan sa primorskim banom, Hadžiomerspahić 1909.); - borba za ruku Zlate Crnčevića (Bosnić Mehmedaga i Popović serdar, Hadžiomerspahić 1909.); - Ličani se uspješno suprotstavljaju uskočkome upadu (Grga Antunić udara na Raduč, Hadžiomerspahić 1909.); - borba za ruku Hate iz Kanjiže (Ženidba Šarca Mehmedage, Hadžiomerspahić 1909.); - mejdan za ruku djevojke (Odobašić Meho, Nametak 1967.); - osveta za učinjenu nevjeru (Nevjerna ljuba Hrnjice Muje, Nametak 1967.); - osveta za učinjenu nevjeru (Nevjera ljube Muja Hrnjice, Čolaković 2004.); - osveta mostarskom veziru za prevaru (Ženidba Sirotna Alije, Čolaković 2004.); IV. Zarobljavanje, ropstvo i oslobađanje zarobljenika - Halil oslobađa iz ropstva Talu (Tale Ličanin u sužanjstvu, Hadžiomerspahić 1909.); - Ličani izbavljaju iz zasužnjenu Zibu Peštić (Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Ali-bega, Hadžiomerspahić 1909.); - borba za oslobađanje dviju djevojaka (Trka na Tihovu, Hadžiomerspahić 1909.); - oslobađanje zarobljenih djevojaka (Nesuđena ženidba Nikole serdara, Nametak 1967.); - oslobađanje zarobljene sestre (Hrnjica Halil i Milić harambaša, Nametak 1967.); - Sirotan Alija kao zamjenik bana janočkoga u borbi za ruku njegove kćeri (Mejdandžija Sirotan Alija, Nametak 1967.); 145
oslobađanje zarobljenog brata Muje (Ropstvo Hrnjice Muje, Nametak 1967.); Halil oslobađa sestru (Hrnjica Halil i Kostreš harambaša, Nametak 1967.); oslobađanje sužnja (Sužanjstvo Rizvić Omerage, Nametak 1967.); oslobađanje zarobljenog Halila uz pomoć banove kćerke (Luca Zadarskog bana spašava Hrnjicu Halila iz sužanjstva, Nametak 1967.); - ropstvo i oslobađanje iz ropstva (Ropstvo Muja Hrnjice, Čolaković 2004.); - ropstvo i oslobađanje iz ropstva (Ropstvo Ličkog Mustaj-bega, Čolaković 2004.); -
V. Prosidbe, otmice, svatovi - dobijanje dviju djevojaka u borbi (Ženidba Hrnjice Halila i Primorca Ilije, Zirić 1969.); - prosidba i ženidba Čejvanagić Mehe (Ženitba Čejvanagić Mehe, Hadžiomerspahić 1909.); - otmica i prosidba djevojke (Polazak Like Mustajbega u svatove Čelebić Hasanu, Hadžiomerspahić 1909.); - svatovi i borba sa suparnikom (Zrinić Osmanaga i Simo Badović, Hadžiomerspahić 1909.); - borba za ruku dviju djevojaka (Krnjević Alija, Nametak 1967.); - borba i svatovi (Ženidba Lalić Mahmut-age, Nametak 1967.); - svatovi i borba u povratku (Ženidba Kurtagić Nuhana, Buturović 1997.); - otmica djevojke (Hrnjica Omer i Anđa Smiljanića, Buturović 1997.); - prosidba i svatovi sa tragičnim ishodom, kao u baladi (Ženidba Sirotna Alije, Čolaković 2004.); - prosidba sa neizbježnim sukobom (Bećirbegova ženidba, Milman Parry Collection); - otmica i svatovi (Ženitba Sinjanin Gavrana, Jukić 1858.); - spašavanje nesretne djevojke, prosidba i svatovi sa neizbježnim borbama (Smailagić Meho, Krauss 1886.); VI. Viteška nadmetanja - Halilovo viteško nadmetanje u konjskoj utrci (Ženidba Hrnjice Halila i Primorca Ilije, Zirić 1969.); - Halilovo viteško nadmetanje u obdulji i bacanju kamena s ramena (Tale Ličanin u sužanjstvu, Hadžiomerspahić 1909.); - Halil se takmiči u obdulji za ruku Zibe Peštić (Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Ali-bega, Hadžiomerspahić 1909.); - konjska utrka za otkup dviju djevojaka (Halil) (Trka na Tihovu, Hadžiomerspahić 1909.); - čitav repertoar viteških nadmetanja sa utrkom na kraju (Mejdandžija Sirotan Alija, Nametak 1967.); - konjska utrka (Halil traži Mujova đogata, Hörmann 1996.); - konjska utrka (Hrnjice u Skradinu, Hörmann 1996.); 146
VII. Varia - pjesma o granici (Nahod i Radovan sinovi Bojičić Alije, Čolaković 2004.); - čin inicijacije mladoga junaka (Smailagić Meho, Krauss 1886.); U Schmausovoj klasifikaciji broj pjesama po temama izgleda ovako: I. Sultanske i vezirske pjesme - 13 pjesama; II. Opsada i osvajanje odn. oslobađanje grada 8 pjesama; III. Borbe, četovanja, osvete - 29 pjesama; IV. Zarobljavanje, ropstvo i oslobađanje zarobljenika - 43 pjesme; V. Prosidbe, otmice, svatovi - 44 pjesme i VI. Varia - 6 pjesama. Ako ovoj Schmausovoj dodam svoju klasifikaciju onih zbirki i pjesama koje Schmaus nije uvrstio onda dobijam sljedeći rezultat: I. Sultanske i vezirske pjesme - 17 pjesama; II. Opsada i osvajanje odn. oslobađanje grada - 14 pjesama; III. Borbe, četovanja, megdani, osvete - 39 pjesama; IV. Zarobljavanje, ropstvo i oslobađanje zarobljenika - 55 pjesama; V. Prosidbe, otmice, svatovi - 56 pjesama; VI. Viteška nadmetanja - 7 pjesama; VII. Varia - 8 pjesama. Postojećoj Schmausovoj podjeli na 6 dodao sam još jednu grupu - Viteška nadmetanja - cijeneći da scene viteškoga nadmetanja, zbog svoga obima i značaja koji im se pridaje u krajiškoj pjesmi, prestaju da budu tek propratne scene a postaju glavne ili sporedne teme. Svrha ovoga brojanja bila je da se pokaže dominacija triju središnjih tema - treće, četvrte i pete. Borbe, četovanja, megdani, osvete, zarobljavanje, ropstvo, oslobađanje zarobljenika, prosidbe, otmice i svatovi su zasigurno najvažnije i najbrojnije teme ne samo krajiške već i bošnjačke epike uopće. Poneka pjesma je upisivana po dva i više puta, jer je obrađivala više tema, tako da ove brojke ne daju stvarni broj pjesama. Ali, od ukupnog broja pjesama, 150 ih otpada na tri središnje grupe, što je oko 75%. Nekom daljom redukcijom mislim da bi se sve nabrojane teme mogle podvesti pod jednu jedinu - četovanje. Četovanje je onaj oblik epskoga života na Krajini koji je podrazumijevao svakodnevne borbe, megdane, osvete, zarobljavanje, ropstvo, oslobađanje zarobljenika, prosidbe, otmice i svadbe. Ova donekle modificirana Schmausova klasifikacija, za razliku od Braunove koja je više rađena za srpsku epiku,107 na najbolji način odražava specifičnosti krajiške epike. Dalja naratološka redukcija Braunova klasifikacija je zanimljiva zbog toga što se epska pjesma posmatra kao prostor po kojemu se junak kreće nailazeći na različite prepreke. Tako se juna107 Braun sve epske teme svodi na 5: 1. pobjeda nad opasnim protivnikom; 2. junak kao spasilac u nevolji; 3. vjernost i nevjernost; 4. junačko držanje u nevolji i opasnosti i 5. tragički zaplet.
147
kova funkcija u tom svijetu svodi na savladavanje direktnog protivnika, svaladavanje različitih drugih prepreka, da bi se spasila osoba u nevolji, suočavanje sa pitanjem vjernosti ili nevjerstva itd. Te prepreke se iz vanjskog mogu prenijeti u junakov unutrašnji svijet i pojaviti kao savladavanje linije koja stoji između junaštva i kukavičluka, odnosno, kao prepreke u vidu rješavanja krupnih moralnih dilema. Maksimilijan Braun je uvjeren da se sa ovih pet tema može zahvatiti i izraziti cjelo108 kupno područje junakovog djelovanja. Premda se nijednom ne poziva na naratološke teorije, koje su, istina, u vrijeme pojavljivanja knjigeSrpskohrvatska junačka pjesma bile tek u povoju, Braun makar i nesvjesno radi posao jednog naratologa, reducirajući pripovjedni postupak narodnog pjevača na nekakvu univerzalnu pripovjednu matricu. U tom postupku došao je do važne spoznaje da se u epskoj pjesmi sve vrti oko junaka, da je epski junak narativno središte epske pjesme i da je bezuvjetno određen različitim funkcijama, koje može da obavlja u epskom pripovjednom tekstu. Uvažavajući rezultate Schmausove tematske i Braunove naratološke redukcije, te koristeći nebrojene mogućnosti upotrebe Greimasova aktantskog modela, mislim da bi se moglo doći do jednog sasvim konkretnog, krajiškoj epici primjerenog, narativnog modela. Najprije da se upoznamo sa Greimasovim aktantskim modelom, kako ga je Vladimir Biti predstavio u svom Pojmovniku: POŠILJATELJ
OBJEKT
PRIMATELJ
etiologijski odnos: spoznaja teleologijski odnos: žudnja
POMOĆNIK
SUBJEKT
PROTIVNIK
modalni odnos: moć
Središte krajiške epike je junak (Mustaj-beg Lički, Mujo Hrnjica, Halil Hrnjica, Budalina Tale), koji kao subjekt akcije sve svoje želje usmjerava na ono što je u ovom modelu predstavljeno kao objekt. Objekt njegovih želja može da bude sve što je u Schmausovoj klasifikaciji navedeno kao tema ili podtema, a to je drugi junak sa namjerom da se sa njim ogleda, djevojka ili žena koju treba oteti, osvojiti ili osloboditi iz zarobljeništva. Međutim, pošto se u krajiškoj epici sve odvija na granici, koja već u startu određuje smisao njihove egzistencije, onda i stvari na relaciji subjekt - objekt poprimaju drugačiji izgled. Naime, ako se u pjesmi pjeva o junaku sa kojim se treba ogledati na mejdanu, onda je taj junak obavezno sa druge strane granice, kao u pjesmi Nahod i Radovan, sinovi Bojičić Alije. Ako je u pitanju djevojka, koju zbog njene nadaleko čuvene ljepote treba oteti, opet je uslov za tu otmicu prelaženje granice. Isto važi i za čin oslobađanja zarobljenog junaka, žene ili djevojke. Postoji, dakle, jedna radnja koja se u svim slučajevima obavezno ponavlja - a to je prelaženje granice.
108 "Sa tih pet osnovnih tema uistinu je data mogućnost da se pesnički zahvati i izrazi celokupno područje junačkih doživljaja." (Braun 2004: 143)
148
Prelaženje granice nije cilj već uslov da bi se došlo do željenog cilja, do objekta žudnje. Objekat žudnje našega junaka nije ništa drugo do taj drugi i drugačiji sa druge strane granice. Mišljenja smo da je ispod svih tih tema i svih razloga i povoda za prelaženje granice, negdje u dubini narativne strukture krajiške epske pjesme, upisana ta silna želja za drugim i, na koncu, za spoznajom sebe u njegovoj slici. Prema nešto izmijenjenom aktantskom modelu stvar bi mogla izgledati ovako: OBJEKT
etiologijski odnos: spoznaja sebe u susretu sa drugim teleologijski odnos: prelaženje granice i žudnja za drugim
SUBJEKT
modalni odnos: četovanje kao model demonstracije moći
Epski junak je subjekt koji poduzima akciju prelaženja granice radi izvršenja svoga cilja. U toj akciji on obično nailazi na prepreke, na protivnike koje treba savladati da bi se došlo do cilja, u čemu mu još pomažu i različiti pomagači, bilo sa ove ili one strane granice. Pomagači sa one strane granice su krčmarice ili tajni pobratimi, a sa ove - junaci sa kojima najčešće ide u pohod. Krajiški epski pjevač i krajiška epska pjesma su postali svjesni granice kao životnog prostora, ali i kao teme, posebice u pjesmi Nahod i Radovan, sinovi Bojičić Alije. U silnoj želji za ispunjenjem konačnog cilja junak savladava različite prepreke: bilo pojedince sa kojima mora da se bori ili prepreku razlike između njegove i tuđe kulture. Ovu drugu prepreku on savladava činom maskiranja, koje upražnjavaju skoro svi junaci, a najviše Budalina Tale. Možda je upravo on, Budalina Tale, najveća dobit takvog susretanja, istovremeno i posljedica i uslov bez kojega nema prelaženja granice i susreta sa drugim.
149
DIO TREĆI
ZAVRŠNA RAZMATRANJA Nekako mi nedovršenim djeluje rad bez onoga što se neminovno danas nameće kao blagodat vremena - bez teorijske manipulacije. Uprkos pretjerano nametljivoj i vladajućoj terminologiji, prema kojoj bi mnogo "pristojnije" bilo kazati "teorijska analiza", odlučio sam se nazvati to manipulacijom iz razloga što sam duboko ubijeđen da se ne radi ni o čemu drugom do o elementarnoj manipulaciji priloženim interpretativnim činjenicama. Štaviše, u izvjesnom smislu pojmovi "teorija" i "manipulacija" mogu se doživljavati kao makarpolovični sinonimi (svaka teorija manipulira izvjesnim činjanicama i svaka manipulacija je u osnovi teorijskog karaktera!), tako da i sintagma "teorijska manipulacija" barempolovično zvuči pleonastički. Makar i sa tom pleonastičkom hipotekom ne mogu a da ne dodam da bi tako (pro)izvedena teorija morala se zvati "manipulativnom teorijom" (opet pleonazam!). Poći ću od jednog pitanja za razmišljanje: da li je epskome pjevaču cilj bio stvoriti epske junake ili opjevati zanimljive događaje (pitanje koje sam možda trebao postaviti na početku, a ne na kraju)? Nisam siguran u veliku mudrost ovakvih pitanja i mislim da je jedino logičan odgovor - oboje, cilj mu je bio i stvoriti prema svojim željama epske junake i opjevati događaje u kojima se oni potvrđuju kao takvi. Jedno je uslovljeno drugim: junak se mora dokazati i stalno dokazivati kao junak, on, dakle, mora vršiti neku radnju da bi uopće bio junakom, i to ne bilo kako, već na izuzetan način, jer ni on nije bilo ko, već po mnogo čemu izuzetna ličnost i, s druge strane, svaka radnja mora imati svoga vršioca. Stoga, neću pogriješiti ako kažem da je epski narodni pjevač istovremeno htio stvoriti i svoga junaka i opjevati njegove zgode, odnosno, pošto je jedno uslovljeno drugim, neću puno pogriješiti ni ako kažem da je htio stvoriti prvenstveno svoga junaka ili svoje junake, a sve drugo se podrazumijevalo. A kakvoga junaka, ili još bolje, kakve junake je stvorio narodni pjevač? Stvorio je, prije svega, galeriju različitih junaka, jer nije sebi mogao dozvoliti luksuz da se bavi samo jednim junakom, ili da stvara duplikate, junake slične jedne drugima. Svi oni, zapravo, imaju ponešto zajedničko, ali i puno više crta po kojima se razlikuju. Zajedničko im je sámo junaštvo, jer moraju biti dokazani junaci, svako od njih mora imati svoje odsudne bitke, velike mejdane i veličanstvene pobjede. Ali, i u toj zajedničkoj crti se razlikuju, nisu svi podjednako uspješni ni na bojnome polju, na toj skali junaštva na jednoj strani su Mujo i Halil Hrnjica te Budalina Tale, a na drugoj Mustaj-beg Lički. Manjak junaštva Mustaj-beg nadoknađuje viškom autoriteta, mudrošću vođenja i planiranja, brigom za materijalnu skrb svojih junaka kao i za njihove živote. Pozicija vođe nije samo njegov izbor već i njihov, on se nikome nije silom nametnuo već su ga drugi prihvatili kao takvog, među njima 153
vlada uzajamno povjerenje i poštovanje. Uvođenjem lika vođe učinjen je pomak u razvoju epike, iz epskoga svijeta koji ne poznaje nikakve vođe, već samo manje ili veće junake, iz svijeta gdje ni takve društvene titule kao što su ban, kralj ili car ne podrazumijevaju predvodničku već junačku dimenziju, učinjen je pomak iz rudimentarno-epskoga ka onome što bi se uslovno moglo nazvati realno-epskim. Ima u toj idealnoj slici Mustaj-bega kao zaštitnika i predvodnika i nešto od historijske nostalgije za prošlim, ljepšim i boljim vremenima, u kojima je slika društva odavala utisak uređenosti, gdje su sve stvari imale svoju vrijednost i svoju cijenu, tim prije što se zna da su u vrijeme nastajanja ovih pjesama imućni begovi mecenatskim odnosom prema pjevačima potpomagali i presudno uticali na stvaranje takve slike. Nijanse razlikovnosti među krajiškim junacima ispisane su nešto suptilnijim tonovima i mogu se mjeriti po prisustvu ili odsustvu običnih ljudskih osobina, što je iz istorije književnosti i teorije likova poznato pod nazivom karakterizacija lika, a karakterizacija lika je jedno od temeljnih poetičkih obilježja realizma. Mustajbega krasi osobina čuvara pravnog poretka, Muju - briga i odgovornost za porodicu, posebno za mlađeg brata Halila, Halila - donžuanski odnos prema djevojkama i Talu - potreba za igrom, šalom i smijehom. Zbog toga što su manje izgledali epski i junački a više ljudski, što su svojom pojavom sličili onima koji su ih opijevali i onima koji su slušali o njihovim zgodama, bili su prihvaćeni i omiljeni na širim prostorima. Sve te osobine imaju jedan dublji smisao i moraju se posmatrati šire, kao osobine unutar jednog utvrđenog sistema vrijednosti, kakav je vladao u epskome svijetu. Naročito to treba imati u vidu kada je Tale u pitanju, o čemu sam iscrpnije pisao u posebnom poglavlju o ovom junaku. Zanimljiva je u tom smislu i pojava Alije Bojičića u pjesmi Nahod i Radovan, sinovi Bojičić Alije, pjesmi koja se po prvi put bavi temom granice. Murat Kurtagićić, pjevač koji je ispjevao ovu pjesmu, po prvi put granicu uzima kao temu a ne kao mjesto življenja, on prvi postaje svjestan njene upotrebljivosti na drugačiji način, da mu je granica istovremeno i tema i "junak". Nevjerovatno je o kakvom se razvojnom pomaku radi u književnome poimanju stvari, moguća je usporedba sa pisanom književnošću koja u jednom trenutku svoga razvoja prelazi sa opisa čina, radnje kroz fabulu, na opis egzistencijalnog prostora u defabulariziranom obliku, a taj se obrat u pisanoj književnosti desio u moderni, njega su iznijeli pisci kao što su Kafka, Camus, Sartre i drugi. Do ovoga trenutka sa pjesmom Nahod i Radovan, sinovi Bojičić Alije jedino je književni interpret, kritičar ili teoretičar (neko od tzv. teorijskih manipulatora) imao privilegiju tematizirati problem granice, od ovoga trenutka njome se bavi cjelokupna bošnjačka književnost. Krajem XIX stoljeća to postaje opsesivnom temom pisane književnosti od Mulabdića, Bašagića, Ćatića, Hume, Kulenovića, Selimovića i drugih. Alija Đerzelez je bio gost udbinskih junaka, zato što nije mogao podnijeti samoću u kojoj se našao odlučio je potražiti Mustaj-bega da mu se pridruži. Čin dovođenja junaka iz drugog vremena (iz prvih decenija osmanske vlasti kada su junačke borbe imale sasvim drugi smisao i cilj) i sa drugog prostora (iz Sarajeva) je gest prizivanja i čuvanja sjećanja na tog junaka, a sa njim i na njegovo vrijeme. 154
Taj junak je živio u herojsko doba ove zemlje, kada su se granice pomicale, uglavnom prema vani, kada je Carstvo svoju teritoriju proširivalo prema srcu Evrope i kada se zbog te progresivne promjenjljivosti granica i zbog osjećaja nadmoćnosti nad neprijateljem nije ni mogla javiti potreba za prekograničnim drugim. Osjećaj nadmoćnosti, koji se djelimično hranio čvrstim ubjeđenjem u Božiju odabranost te stvarnim osvajačkim uspjesima na terenu, iznjedrio je gotovo mitskog junaka Đerzeleza, Đerzeleza carskog mejdandžiju sa krilatim konjem, junaka koji je, prema Kurtagićevom uvjerenju bio puno snažniji od kasnijih junaka i junaka kojemu zbog toga nije trebalo nikakvo društvo, koji je uvijek radio sam. Vrijeme u krajiškoj epici Sve dok se granica pomjera ne postoji (prekogranični) drugi a kada se jednom fiksira onda, i ako ga nema, tog drugog treba izmisliti da bi se opravdalo postavljanje granice. Od tog trenutka drugi je sušta neminovnost, neko bez koga se više ne može. Istovremeno, zbog tog drugog sa druge strane granice, koji isto tako sad mene treba za svoju afirmaciju i koji, u skladu sa tim, želi moju negaciju, ja ne mogu više biti sam ni s ovu stranu granice - sada meni treba moj unutargranični drugi za uspješno suprotstavljanje agresivnome drugom sa druge strane granice. Alija Đerzelez, dakle, dolazi iz vremena bez čvrsto fiksirane granice, zbog čega su i njegova snaga, moć, junaštvo bili neograničeni i zbog čega on nosi u sebi mitske crte. Vrijeme bez granica je u osnovi mitsko vrijeme, zapravo vrijeme kada nije postojala jasna granica ni između zemlje i neba a kamoli između različitih krajeva i ljudi, kada su ljudi i bogovi živjeli skoro pa zajedno. Da nema ovoga primjera sa dolaskom Alije Đerzeleza među Krajišnike gotovo da bih slavodobitno mogao uzviknuti da bošnjačkom epikom vlada zaborav, zaborav kao relna pretpostavka, sa svim mogućim posljedicama, više pozitivnim nego negativnim. Ali ni ovaj primjer bitno ne opovrgava osnovnu tezu koja govori o odsustvu pamćenja kod krajiških usmenih pjevača i njihovih slušalaca. U usmenoj predaji uvijek se jedan dio zaboravlja a drugi pamti da bi se novonastala praznina mogla popuniti sopstvenom kreacijom. Vrijeme na neki način "odlučuje" šta treba zaboraviti a šta zapamtiti, uglavnom se starije teme i junaci zaboravljaju a noviji pamte. Parry i Lord djelimično su u pravu kada kažu da se pamte samo formule i formularni izrazi, dakle, da se pamti neka vrsta gramatičkoga šablona kojega se od prilike do prilike popunjava određenim junacima i temama. Volio bih da mi Parry i Lord, u prilog svoje teze, odgovore na sljedeće pitanje: može li se zamisliti srpska epika bez svoje najvažnije teme, teme Kosova i bez svojih najvažnijih kosovskih junaka? Šta bi, zapravo, ostalo od te epike da nije zapamtila tu temu i te junake? Ali, srpska epika je primjer odličnog, čak, rekao bih, pretjeranog pamćenja, ona ne da pamti samo svoje odvažne junake i presudne teme, već i neke nepotrebne okolnosti u kojima su te teme nastajale. To su prije svega okolnosti vezane za pitanja pravde i prava u određenom trenutku, koje okolnosti, kada se zapamte i prenesu u neko drugo vrijeme mogu biti pogrešno protumačene i posljedično tome zloupotrijebljene. Greška u razumijevanju tih okolnosti i njihova zloupotreba se 155
ogleda u tome da se po pitanjima pravde i prava na duže staze neminovno izlazi iz ovozemaljske a ulazi u sferu kosmičke pravde, koja, kao što znamo, nije u nadležnosti ljudskoj. 109 Svojevremeno sam, ipak, napisao da bošnjačku epiku krasi zaborav, da krajiški junaci ne znaju za svoga slavnog prethodnika Aliju Đerzeleza, jer je jednostavno bio zaboravljen. Drugim riječima, taj veliki110 junak bošnjačke povijesti, usmene predaje i epske pjesme imao je po čemu biti zapamćen - ali nije. Onda sam, u toku rada na ovoj studiji, došao do pjesme Bećirbegova ženidba i posvjedočio se da Đerzelez ipak nije zaboravljen, da je njegova epska slava, potvrđena na carskome dvoru, doprla i do njegovih krajiških "potomaka". Šta se, međutim, desilo sa procesom zapamćivanja njegova lika? Desilo se to da lik nije bio zapamćen u cjelini već u reduciranom obliku, da su od njegove mitske veličine ostala samo znamenja u vidu carskih odlikovanja i otpornosti na puščane metke. Ne samo da nije zapamćen do kraja nego je u izvjesnom smislu bio pripitomljen, prilagođen vremenu i okolnostima u kojima se pojavio. To pripitomljavanje se vidi u sceni sa prelaženjem rijeke Drine: u svome mitskome vremenu on je lahko mogao na doratu preskočiti rijeku na bilo kojem mjestu, dok je u vrijeme krajiških junaka prinuđen pregaziti Drinu i poslije toga, kojeg li kontrasta i surove ironije, kao svaki običan smrtnik koji gazi vodu - izlijevati vodu iz čizama. Jednostavnije rečeno, Đerzelez se kao lik vremenom mijenja, prilagođava i razvija. Linija razvoja lika, data makar u obrisima, još jedna je "neprimjerena" karakteristika epike, koja se i na ovaj način primakla epu, literarno-poetička crta upotrijebljena i prije realizma u pisanoj književnosti. Halilu Bajgoriću, Parryjevu pjevaču iz XX stoljeća, nisu bile zanimljive mitske dimenzije lika Alije Đerzeleza, njih je svjesno izostavio a zapamtio one koje korespondiraju sa vremenom. Kažem Halil Bajgorić, a mislim i na Avdu Međedovića, i na Muratagu Kurtagića, i na Saliha Ugljanina, i na Mehmeda Kolakovića, i na Salku Vojnikovića, i na Ibru Topića, i na Ćor Husu, i na Ahmeda Šemića i mnoge druge znane i neznane pjevače pričā. Svi oni su duboko svjesni kategorije vremena, mijenjanja, prolaznosti, razvoja i svega drugog što dolazi kao posljedica protoka vremena. A to dalje znači da je za njih Vrijeme datost, ili Božije davanje, unutar kojega se sve zbiva, i da je zaborav dat kao blagodat onima koji sebe vide u, a ne izvan vremena. Dakle, ne pamćenje na uštrb zaborava, pa niti zaborav na uštrb pamćenja, nego - i pamćenje i zaborav u optimalnom omjeru. Samo tako se može109 "Postavlja se pitanje zašto Tale ne zna za Aliju Đerzeleza, a trebao bi da zna, jer mu ovaj prethodi? Ne samo Tale već i Hrnjice i Mustaj-beg Lički. I ne samo za Đerzeleza, oni ne znaju ni za kakvog junaka prije njih. Kao da u bošnjačkoj epici ne postoji ništa prije i ništa poslije, već samo sada. Kao da bošnjačka epika nema svoj odsudni događaj koji se pamti, kao što srpska epika ima svoje Kosovo. Pa ako nema odsudnog događaja, onda nema ni vrhovnih herojskih autoriteta, koji se pamte. Kakogod Alija Đerzelez nije ostao zapamćen u epskome svijetu isto tako ni Tale nije ostao zapamćen u današnjem svijetu." (Kunić 2003: 115-116) 110 Ne znam čime se pojedini istraživači, kao Durić i Buturović na primjer, rukovode u nedvosmislenoj ocjeni da je Alija Đerzelez bio najveći junak bošnjačke epike, kada o njemu imamo sačuvan relativno mali broj pjesama.
156
mo osigurati da nekome u budućnosti neće naumpasti da se uživi u ulogu nacionalnog junaka Alije Đerzeleza i testira sve svoje sposobnosti na drugome, koji mora biti toliko mali i jadan kako bi "Đerzelezove" mitske sposobnosti što više došle do izražaja. To otrežnjujuće prizemljenje, taj aterirajući pad iz mitskih visina u hladnu vodu Drine, taj trezveni hod kroz vrijeme, je upravo ona vrsta osiguranja od svih mogući pojedinačnih i kolektivnih zloupotreba. Prostor u krajiškoj epici Krajiškim junacima, međutim, nije trebala ni takva preventiva, jer oni u sebi već nose odviše ljudskog materijala i nije ih trebalo ni iz kakvih visina spuštati i niotkuda dovoditi. Taj višak ljudskog a manjak herojskog u direktnoj je vezi sa kategorijama vremena i prostora, sa smještanjem događaja i ličnosti u okvire realnog ljudskog vremena i konkretnog prostora. Istu snagu međusobne ovisnosti pokazuju upravo kategorije vremena i prostora na način da sve što biva smješteno u konkretan prostor ne izlazi iz okvira realnog vremena. Uzeti zajedno oni utiču na odvijanje epske radnje, "sa promenom jednog od njih menja se neizbežno i drugi. Usporavanje tempa, veća očiglednost, 'dvostranost', izgradnja srednjeg plana ne111 mogući su bez pojačanja prostorne komponente." (Schmaus 1953: 151) Kada govorim o prostoru onda moram imati u vidu dva plana, makro i mikro plan. Na makro planu prostorna dimenzija se manifestira kao krajina sa obje strane granice, odnosno, prostor kao konkretan geografsko-kulturno-historijski areal, a na mikro planu - kuća/kula, dvorište, soba, mejhana, bojište, odnosno, prostor kao mjesto djelanja epskih likova. O nekim funkcijama i značenjima granice pisao sam u poglavlju o Bojičić Aliji, sada ću se fokusirati na mikrorealizacije prostornog plana. Konkretizacija epskoga prostora, ili njegova realna popuna, kako kaže Schmaus, ima za posljedicu usporavanje epske radnje, prevladavanje statike nad dinamikom, "situacije" nad samim zbivanjem. Na strukturnom planu pjesme to se postiže u "scenama sa posmatračem", koje mogu da impliciraju i neka druga značenja. U pjesmi Budalina Tale dolazi u Liku pojava Tale na poljani pred Osmanagom i njegovih trideset junaka realizirana je upravo na ovaj način. Talino pojavljivanje gledano je očima prisutnih junaka, čime je uspostavljena veza u prostoru između već prisutnih junakā i junaka koji tek treba da se uprisutni, a njegovo uprisutnjenje se može odvijati samo u konkretnome prostoru uz neminovan protok vremena. Stvari se dodatno kompliciraju, jer se iznenada objelodanjuje veza između Taline čudne odjeće, sporoga hoda doruše kobile ("tiho jaše konju ne kidiše") i prostora u kome se sve to odvija. Čim se na ovaj način insistira na prostoru, onda se posljedično mora insistirati i na takvim detaljima kao što je junakovo lagano približavanje posmatračkoj poziciji i kao što su odjeća i oružje "turske golotinje". Ne može se znati šta čemu prethodi, da li je starija kokoš ili jaje, pa se isto tako može zaključiti: i Talin lagani ulazak na scenu i njegova loša odjeća jednostavno ne mogu se odvijati izvan konkret111 Schmaus, Studije…, str. 151.
157
noga prostora. Da je kojim slučajem Mehmed Kolaković pribjegao jednostavnijem rješenju, recimo, iznenadnoj pojavi Budaline Tale bez scene posmatranja, ne samo da bismo ostali uskraćeni za čitalački / slušalački prolaz kroz prostor, već bi izostalo i poznato detaljiziranje njegova dolaska i njegove odjeće, ili bi insistiranje na tim detaljima bilo usiljeno i krajnje nemotivirano. U ovoj i sličnim scenama sa posmatračima dešava se još nešto vrlo važno, a to je promjena tačke gledišta sa pripovjedačkog trećeg lica na junakovo prvo lice, čije utiske o čudnome jahaču dobijamo bez pripovjedačeva posredovanja. Cilj i jeste bio da se pređe sa vanjskog na unutrašnji plan pripovijedanja i da se psihološki istinito predstavi njihovo suočenje sa nesvakidašnjom Talinom pojavom. Možda se još bolji primjer ovakvih izmjena gledišta nalazi u pjesmi Ženidba Hadžagić-Mujage i Velagić-Ahmeta, gdje Mujaga Hadžagić preuzima ulogu posmatrača i onoga ko stvari posmatra sa unutrašnje tačke gledišta. Ipak, uloga posmatrača u krajiškoj epici najviše odgovara Mustaj-begu, jer on je junak koji rijetko ili gotovo nikada ne učestvuje u mejdanima i velikim bojevima, uglavnom ih posmatra sa strane. Njegovo je posmatranje, međutim, dodatno opterećeno novim detaljima, tačnije smetnjama za normalno posmatranje, a to su ili gusta magla ili prevelika udaljenost. Novoiskrsle prepreke on savladava - zapravo ih kao epski junak mora savladati! - na svoj način: udaljenost - penjanjem na drvo i durbinom, a gustu maglu - molitvom ili čekanjem. Svi ovi primjeri pokazuju kako je epski junak, napose krajiški, prestao da bude samo heroj, epska ličnost koja djela prema zadatim obrascima, već je proširio djelokrug svojih djelatnosti - postao je još posmatrač i unutrašnji pripovjedač. Intersubjektivne relacije Čovjek svoju egzistenciju gradi na odnosu prema trima datostima: prema vremenu, prostoru i drugom čovjeku. Za epskog junaka važi isto. Pokušao sam definirati junakov odnos prema vremenu i prostoru, ostaje mi još da se pozabavim njegovim odnosom prema drugim junacima, koji nisu ništa drugo do ljudska bića u epskoj pjesmi. Klasičnog epskog junaka, onoga iz herojskog doba evropske i južnoslavenske epike, krasi epski individualizam. Takav junak uglavnom živi i djela sam, tu i tamo pojavi se njegova majka ili ljuba, i to je sve. Niti porodice niti onoga što se obično naziva socijalnim okruženjem, a u tim okolnostima najviši oblik socijalnog ponašanja bilo je pobratimstvo. Primjeri takvih junaka bili bi Marko Kraljević i Alija Đerzelez (iz mitske faze), junaci koji u svojim ličnostima nose ponešto od mitskih osobina. Individualizam ovih junaka proizilazi iz prirode njihove misije u svijetu, a to je neprestano dokazivanje u viteškim djelima i junaštvima, do laskavih epiteta "vitez" i "junak" dolazi se isključivo individualnim činom. Stoga su svi drugi junaci, sve druge ličnosti iz junakova okruženja, izuzev pobratima, bili potencijalni protivnici u junačkom nadmetanju, nije bilo mjesta ni za kakva druženja. Kao što je u mnogim drugim, krajiška epika je odstupila i u ovoj dimenziji, i dotadašnjem individualizmu epskoga ponašanja suprotstavila - krajiški kolekti158
vizam. Ali, to nije tek puki kvartet (Mustaj-beg, Mujo, Halil, Tale) epskih junaka koji uvijek nastupa zajedno, to je čitav jedan uređeni svijet, jedna zajednica sa svim svojim normama i vrijednostima. Mustaj-beg Lički, kojega je Schmaus nazvao kraljem Arturom bošnjačke epike, vrhovni je autoritet čiji se glas sluša sve do Stambola, pravedni vladar krajiške zajednice, a ujedno i čuvar njenog pravnog poretka. Ako bih njegovo ponašanje pokušao prikazati u reduciranome obliku onda bi, naspram isključivoga klasično-epskog ili-ili, stajalo njegovo uključivo i-i ponašanje. U klasičnome epskom svijetu nema primjera i-i ponašanja, jer su prešućivanje i odbijanje izazova derivirajuće geste, koje ne garantiraju ostanak u društvu najboljih. Mustaj-beg je svoje potrebe za individualnim dokazivanjem podredio potrebi za kolektivom, kojega je samo on, svojim autoritetom, kao takvog mogao i izgraditi. Udbinska zajednica funkcionira savršeno, svako zna svoje mjesto i svoju ulogu. To nije samo zajednica junaka, njihov krajiški prostor ispunjavaju i mnoge druge stvari i ličnosti bez kojih običan čovjek jednostavno ne može: svi oni imaju svoj dom (kulu ili odžak), svoju porodicu, majku, svoju vjernu ljubu, sestru, svoje pobratime i pomagače. Jedino niko od njih nema oca, oni su junaci bez očeva, što je čvrsto utemeljeno u realizmu epske pjesme, jer teško da u surovoj zbilji gdje se svakodnevno herojski gine, mogu da naporedo žive dvije generacije muškaraca. Uvijek je na sceni samo jedan muškarac u generacijskome nizu, junak (ne)poznatoga oca, koji ostaje tu sve dok se ne pojavi i junački potvrdi njegov sin, a junakotac silazi sa epske scene i odlazi u zasluženu mirovinu. Krajiška epika obiluje scenama porodičnog ispijanja kahve, majčinske i sestrinske brige i ljubavi, scenama opuštanja i druženja u Mustaj-begovoj mejhani itd. Tu su, naravno, i scene rada na poljima i scene funkcioniranja sistema obavještavanja i uzbunjivanja, scene priprema za pohod, život je ovdje prisutan u različitim oblicima. Između udbinskih junaka nema nesuglasica, među njima vlada savršena podjela rada, svaki od njih svoju ulogu igra savršeno. Mujo i Halil su zaduženi za mejdane, jedan ih dobija mudrošću a drugi mladošću i snagom. Mustaj-beg je tu da taktički predvodi velike pohode i grupne borbe a Budalina Tale - da ih sve zabavlja. Svi su upućeni jedni na druge, ništa ne bi mogli postići pojedinačno, samo zajedno demonstriraju individualnu i snagu kolektiva. Gotovo je nezamislivo Mustaj-bega zamisliti bez svojih "ličkih nabodica", Muju bez ljube i majke te brojnih krčmarica-posestrima, Budalinu Talu bez pobratima Rade i bez "publike" pred kojom izvodi svoje lakrdije, Bojičić Aliju bez "svoje" granice. Nezamjenjivi dio ove zajednice je žena, čija se funkcija ne svodi samo na ulogu majke i vjerne ljube, majke okrenute prema precima i prošlosti i ljube koja brine o potomstvu i budućnosti porodice. Uloga žene znatno je pojačana uvođenjem lika sestre, brižne njegovateljice i pomagačice (Ajka Hrnjičina), te lika krčmarice - pomagačice iz suprotnoga tabora, sa druge strane granice. Lik krčmarice-pomagačice osnažuje junakovu potrebu za drugim sa druge strane granice, čime se, zapravo, pozicija epskog junaka po ko zna koji put demitologizira, jer njegova moć više nije u njemu samom već i u pomagačima bez kojih se ne može savladati protivnik. Dok Mustaj-beg Lički nema jasno definiran stav prema ženama dotle se za 159
preostala tri junaka može reći da markiraju tri različita stava prema suprotnom polu. Mujo Hrnjica, vođen željom za osvetom, pokazuje dokle se može spuštati nivo tolerancije, kroza šta se sve može proći da bi se izvršila osveta prema nevjernoj ljubi. Nevjera je ujedno i strašna uvreda kojom se negira njegova junačka priroda do te mjere da se Mujo mora preobući, sakriti u odjeću guslara, sve do izvršenja osvete, poslije čega se ponovo može vratiti svojoj pravoj prirodi i biti ono što jeste. Halilov odnos je sveden na hedonističku ravan i predstavlja neobavezujuću, ljepšu i realniju stranu epskoga življenja, ta donžuanska crta nosi u sebi nešto od viteškog kulta dame iz evropskog srednjeg vijeka. Tale Ličanin je, međutim, ona vedra lakrdijaška protivteža ozbiljnoj strani epskoga svijeta, lik koji lakrdijaški pristupa svemu pa i ženama i lik koji i hedonističko uživanje svodi na uživanja u vinu, i najveću ljepoticu spreman je zamijeniti za gutljaj dobra vina. Žena se u krajiškoj epici ne javlja uvijek kroz individualizirane likove, ona može da bude jednako prisutna kao tema i skriveni pokretač radnje. Iza čitavog niza imena djevojaka sa ove strane zarobljenih i odvedenih na onu stranu, ili imena djevojaka na drugoj strani, čuvenih po neskrivenoj ljepoti i skrivenoj čežnji za princom-otmičarem sa ove strane, kriju se pravi razlozi za poduzimanje junačkoga pohoda preko granice. Oslobađanje ili otmica djevojke se tako javlja kao skriveni motiv, a da se djevojka uopće ne pojavljuje kao manje više djelatan lik, čime se naše epsko pjesništvo i junaštvo dodatno obogaćuju, smisao i razlozi junačkoga postojanja se oplemenjuju ženskim prisustvom ili borbom da se bude u njenoj blizini. Samo letimičan uvid u Schmausovu tematsko-motivsku podjelu krajinske epike otkriva dominaciju ovih tema. Prema ovoj podjeli krajinska se epika bavi obradom šest tema, treća, četvrta i peta tema obuhvataju najveći broj pjesama a u četvrtu i petu grupu spadaju upravo pjesme sa otmicama i oslobađanjem zasužnjene djevojke. Ako njima pridodam i pjesme sa temom svadbe, onda se može zaključiti da u većini pjesama dominiraju teme sa ženom.
160
EPILOG Sve počinje i sve završava sa granicom. Čovjek je taj koji ih crta i granice su te koje određuju čovjeka. One istovremeno razdvajaju ali i proizvode potrebu za drugim, i jednim i drugim drugim, drugim sa ove i drugim sa one strane granice. Drugi sa ove strane granice treba mi da se mogu uspješno suprotstaviti drugome sa one strane, a drugi sa one strane mi treba da se imam kome suprotstaviti, ili u epskome smislu - da se imam sa kime nadmetati. Krajiški je udbinski junak tako u potpunosti određen njome, ali joj je zauzvrat podario najrazličitije životne sadržaje. Nije se u bošnjačkoj krajiškoj epici desio samo obrat sa odnosom prema vremenu i prostoru, nego i jedinstven prodor u junakovu psihu, naročito u slučaju sa Mustaj-begom i Budalinom Talom. Time su postupci junaka postali objašnjivi i motivirani, a junaci evoluirali do statusa književnog lika. Granica je jedna od onih kulturoloških istina o kojoj govori Matija Murko i koju sam i sâm prihvatio u tom smislu. Uz granicu se vremenom, kulturno i geografski, počeo popunjavati prostor poznat pod nazivom krajina, a krajina je postala granicom uslovljen entitet koji u daljem postupku proizvodi identitete. Epski krajiški junak je jedan takav identitet, drugačiji u odnosu na one unutra ili vani, zapravo, bogatiji za prekogranična iskustva kojima se ni ovaj unutra ni onaj vani ne mogu pohvaliti. Taj višak iskustva, određen djelimično i drugim faktorima, pokušavao sam prepoznati kroz rad na ovoj studiji. U "druge faktore" spada, između ostalih, i prisustvo ili uticaj historijske zbilje na epsku pjesmu u cjelini, pa i na njene junake. Bošnjačka se epike, posebice krajiška, razlikuje od drugih epika i po toj isprepletenosti dviju zbilja, historijske i epske, to joj je, zapravo, jedno od diferencijalnih obilježja. Zato sam u priču o junacima ulazio upravo preko historije, preko tog burnog segmenta bosanske povijesti koji govori o konstituisanju Krajine, zajedno sa Likom i Udbinom, u današnjoj Hrvatskoj, koji govori i o njenoj redukciji na Krajinu, bez Like i Udbine. Upravo je gubitak Like i Udbine, prema nekim autorima, bio onaj ključni motivacioni faktor za nastajanje veličanstvene epike, za literarno kreiranje i promociju njenih nezamjenjivih junaka, faktor nostalgičnog nadomjestka za izgubljeno i sredstvo čuvanja sjećanja na prošlo. Ključni toponimi toga dijela povijesti našli su svoje mjesto i u epici: Udbina, Lika, Kladuša, Bihać, Senj, Sinj, Kotari, Šibenik, Zadar, Siget, Janok, Kanjiža, Budim. Tadašnja povijest Krajine ispisivana je svakodnevnim borbama, četovanjima i oslobodilačkim pohodima, otmicama i zarobljavanjima, svadbama i krvavim mejdanima, upravo onim događajima iz svakodnevne zbilje koji su bili zanimljivi i epskome pjevaču da ih unese u svoju pjesmu. Izdvojio sam iz ratne zbilje, uglavnom, 161
anonimne ličnosti, poput izvjesnog Krajišnika Adila Tavice / Adul Tuce / Adultudže, koji na najbolji način predstavlja prkosnu prirodu Krajišnika, kao i sitne događaje, poput otmice austrijskog generala Petra, zbog kojega izbija sukob Krajišnika sa Portom, kroza šta se još jednom potvrđuje njihova buntovna priroda. Na takvim primjerima iz povijesti, uglavnom beznačajnim sa aspekta Velike Povijesti, gradio je epski pjevač svoju priču o krajiškim junacima spremnim da se dokažu u svim velikim pohodima, u borbama za proširenje Carstva, ali i priču o junacima spremnim da se suprotstave, ako treba, i samome sultanu. Opjevana je u pjesmi i najznačajnija krajiška bitka za nezavisnost - boj pod Banjalukom 1739. godine - ali u toj pjesmi narodni epski pjesnik nije pokazao ni dio od onoga šta je pokazao u pjesmi Budalina Tale dolazi u Liku, ili Filip Madžarin i Gojeni Halil. Trebalo je, stoga, predstaviti tog vrhunskog epskog pjesnika, pripovjedača priča, iz pozicije onoga ko dolazi poslije svih sjajnih zapisivača i sakupljača, poslije odličnih poznavalaca epskoga pjevanja, poslije znanstvenika koji su pronikli u tajne epskog pripovijedanja, poslije znanstvenika poput Marjanovića, Kraussa, Schmausa, Murka, Brauna, Parryja, Lorda, Đenane Buturović i Zlatana Čolakovića, dakle, iz pozicije nekoga ko je imao priliku upoznati se sa zanimljivim teorijama koje se bave epskim pjesmama i njihovim pjevačima. Trebalo je sve njihove rezultate uobziriti, upotpuniti novim teorijskim saznanjima i iskoristiti za jedan sintetski rad o usmenim epskim pjesnicima, pjevačima priča, kakvoga do sada nismo imali. U krajnjem slučaju, nije isključeno da je jedan od glavnih ciljeva tog pjevača bio opjevati sudbinu omiljenog junaka, opjevati sva njegova junaštva, sve viteške geste, moralna svojstva, predstaviti sjaj i raskoš njegove odjeće i opreme, odnosno, prošlih vremena. Postoji evidentna veza između junaka i njegovog pjevača, pri čemu nije samo pjevač taj koji kreira sliku svog omiljenog junaka, već i u obrnutom smjeru, pojedini junaci utiču na svoje omiljene pjevače. Stvar je, naravno, donekle hipotetički i teorijski postavljena, ne postoji pjesma sa eksplicitno iskazanim željama junaka u tom pogledu. Ali zato imamo analitički povrđenu činjenicu da je, možda, Mehmed Kolaković dao najuvjerljiviju sliku junaka Budaline Tale, što mi daje za pravo da je upravo on Talin omiljeni pjevač, jer se u njegovim pjesmama Tale najbolje i najkomotnije osjeća. Kada povijest i epskog pjevača, te očigledne izvantekstovne instance, postavite na svoje mjesto i kada uočite izvjesne relacije među njima, tada možete krenuti u lov na omiljene junake: Mustaj-bega Ličkog, Muju Hrnjicu, Halila Hrnjicu, Budalinu Talu, Aliju Bojičića i druge. U jednom od najuzbudljivijih segmenata rada suočite se sa desetinama odličnih pjesama ne samo iz Hörmannove, Marjanovićeve i Parryeve, nego i, što je posebno iznenađenje, Hadžiomerspahićeve i Čolakovićeve, na primjer. Po umjetničkim dometima ne zaostaju ništa ni pjesme koje je Đenana Buturović zabilježila u Drežnici od izvrsnog pjevača Džafera Kajića. Iščitavajući tekstove pjesama i uživajući (ne mogu nikako dovoljno naglasiti tu vedru stranu rada na likovima, radost uživanja u iščitavanju tekstova i upoznavanja naših junaka!) u postupcima Muje i Halila Hrnjice, u šalama i dosjetkama Budaline Tale, dolaziš u situaciju da potpuno zaboraviš na povijest kao predložak pripovijesti. 162
Odolijevajući, međutim, takvim iskušenjima mora se priznati da je rad na interpretaciji likova polazio, ipak, od povijesne zbilje, barem tamo gdje je povijesti bilo. A povijesti je najviše bilo uz lik Mustaj-bega, nešto manje uz lik Muje, još manje uz lik Halila i gotovo nikako uz lik Budaline Tale. Gotovo da bi se mogla uspostaviti relacije obrnute proporcije: višak povijesti rezultira manjkom pripovijesti, što je lik više utemeljen u povijesti manja je njegova uvjerljivost u pjesmi, upravo zbog toga bi se za lik Mustaj-bega moglo zaključiti da je ispao najneuvjerljivije među kvartetom znamenitih Ličanā. Interpretativna ofanziva na dotične likove poduzimana je sa ciljem kompletiranja njihovih krajiških epskih portreta, ako se to tako može nazvati. Prije samih pjesama valjalo je suočiti se i sa relativno bogatom usmenom predajom o njima, koju su uglavnom ispredali sami pjevači, kreatori pjesama o tim junacima, tako da ih se komotno moglo nazvati epskim predajama. Logičkim slijedom predaje se nekako nameću kao prijelazna faza u oblikovanju lika, u smjeru od zbilje ka pjesmi, s tim što zbilju povijesti ne shvatam obavezno kao zalihu konkretnih prototipova na kojima kasnije epski pjevač kreira svoje junake, nego kao zalihu različitih tipova. Za historiografiju kakvu smo imali do sada, za Veliku Povijest monumenata sasvim je nezanimljiva takva autsajderska ličnost kao što je Budalina Tale, mada sam siguran da je povijesna zbilja obilovala takvim tipovima, što samo i pokušao pokazati na primjeru već spominajnog Krajišnika Adultudže. Iako bekompromisna, u namjeri da potvrdi istinitost onoga o čemu ispreda, predaja u sliku junaka unosi upravo elemente irealnog, kao što to rade etiološke predaje o porijeklu nadnaravne snage Alije Đerzeleza ili Muje Hrnjice. Kompletiranje portreta junaka uključuje podjednako samog junaka kao i njegovo okruženje. Junaka se posmatra kroz njegove radnje, njegovu odjeću, konja, oružje, kroz odnos prema članovima porodice (ako ih ima), prema drugim junacima i prema protivnicima. U pojedinim slučajevima, gdje se to samo po sebi nametne, sagledava se i odnos junakov prema ženi: majci, ljubi, sestri. Nijedan krajiški junak ne nastupa sam, uvijek je u nečijem društvu, i dodatno ga kao ličnost karakterizira upravo to društvo. Krajiškom epikom vlada kolektivizam, a na Udbini oko Mustaj-bega Ličkog se okuplja udbinska zajednica. Prostor ispunjen većim brojem likova iziskuje čitavu mrežu različitih odnosa među njima, što u konačnici dovodi do oblikovanja kompleksnije ličnosti epskog junaka. Mnoštvo različitih likova smanjuje junakov prostor za djelanje, on se mora postaviti i odrediti naspram svakoga, tako da se radnja premješta sa vanjskog na unutrašnji plan. Time se sa krajiškom epikom dešava nešto što je više odlika romana a manje epike, a to je psihološka motivacija postupaka. Uz ovaj iskorak ka romanu događa se i drugi - ka epu - postupcima autoreferencije, autopoetike i sistematske dovršenosti opjevanoga svijeta.
163
DODATAK 1 - Abecedni popis pjesama 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27.
112
Ahmed Bašagić B-67-H 113 Ajka Bajagića izbavlja braću A-23- M Ajka Hrnjičina Mustajbegov mejdandžija B-37-M Babić Osmanaga ženi šuru Čengić-Alibega B-30-M 114 Banović Sekul i Đerzelez Alija PN 104, MPC Bećirbegova ženidba, PN 6699, MPC Bišćanin ban i Duralagić Meho A-3-M Blažević Omer i budimski vezir B-64-H Boičić Alija i Zadranin Todor, Vrčević115 Boj kod Osijeka A-17-H Boj na Sigetu A-9-H Boj pod Udbinom, Hadžiomerspahić116 Bolest sultana Selima PN 562, MPC Borčulović Ibro i kapetan-djevojka A-16-M Bosnić Mehmedaga i Popović serdar, Hadžiomerspahić Bosnić Novljanin osvećuje ujaka A-24-M Braća Hrnjice i Vid bajraktar A-31-H Budalina Tale dolazi u Liku A-6-M Buljugbaša Mujo na Malti A-33-H Car i Lehovkinja Mara A-5-M Car Sulejman uzimlje Budim A-10-H 117 Đerzelez Alija / Đerz Elez Ali, Mićović Đerzelez Alija A-8-H Đerzelez Alija djeli mejdan sa Sibinjanin Jankom PN 1936, MPC 118 Đerzelez Alija i Kraljević Marko, Buturović Đerzelez Alija i od Karlova ban (sa pričanjem) PN 291a, MPC Đerzelez Alija i od Karlova ban 6596a, MPC
112 Oznake"A" i "B" označavaju prvu i drugu knjigu, "H" Hörmannove zbirke Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini I-II, a broj u sredini - redni broj pjesme u zbirci. 113 Oznake"A" i "B" označavaju prvu i drugu knjigu, "M" Marjanovićeve zbirke Junačke pjesme (muhamedovske), I i II, a broj u sredini - redni broj pjesme u zbirci. 114 MPC - The Milman Parry Collection; PN (Parry Number) ili LN (Lord Number) su kataloški brojevi u zbirci. 115 Vuk Vrčević Hercegovačke narodne pjesme (koje samo Srbi Muhamedove vjere pjevaju). 116 Esad Hadžiomerspahić Narodne junačke pjesme. 117 Dragutin Mićović Albanske junačke pesme. 118 Đenana Buturović Antologija bošnjačke usmene epike.
164
28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70.
Đerzelez Alija i od Karlova bane PN 291, MPC Đerzelez Alija i Starina Novak PN 558, MPC Đerzelez Alija i tri gorska hajduka PN 1065, MPC Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin A-4-H Đerzelez Alija izbavlja šćer Gazi Hrustanbega iz Petribura PN 6594, MPC Đerzelez Alija PN 677, MPC Desni bajraktar Mustaj-bega Ličkog i Rosanda, kćerca Dasović bana A-25-H Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega, Hadžiomerspahić Dolazak bosanskog vezira Ćuprilića u Travnik A-5-H Đulić-bajraktar Mustaj-begov u Senju B-62-H Durutagić Ibro B-60-H Dva Hrnjice i četrdeset hajduka B-43-H Dva Ujunovića A-13-H Dvostruka ženidba Sokolović-Ibre B-48-M Džanan buljugbaša i Rakocija A-2-H Fazli buljubaša, Nametak119 Filip general osvaja Zvornik A-16-H Filip Madžarin i gojeni Halil A-32-H Gavran harambaša i serdar Mujo, Čolaković120 Gazi Husrev-beg vodi svatove u Stambol A-1-H Gerzelez Alija ide u Toku PN 1935, MPC Gjerzelez Alija, carev mejdandžija A-1-M Gjulić bajraktar i Gal kapetan A-13-M Gjulić bajraktar odvodi Jelu Konjevića A-12-M Glumčević Alija i berber-udovica A-17-M Gojeni Halil i deset hajduka B-46-H Grga Antunić udara na Raduč, Hadžiomerspahić Hajduk Golalija i Arzulja arzuljskoga bana, Buturović Halil dijeli mejdan s banom od Zadarja B-49-H Halil Hrnjica u Indiji A-35-H Halil Hrnjičić izbavlja Omer-bega i djecu mu B-50-H Halil i Janja Bunića B-42-H Halil traži Mujova đogata B-56-H Hamza Mijatović i Pivljanin Bajo B-72-H Hasanpaša Predojević osvaja Bihać A-4-M Hrnjica Halil i Kostreš harambaša, Nametak Hrnjica Halil i Kotarac Ilija B-53-H Hrnjica Halil i Milić harambaša, Nametak Hrnjica Mujo i Senjanin Ivan B-36-M Hrnjica Mujo u Janoku zarobljen B-52-H Hrnjica Omer i Anđa Smiljanića, Buturović Hrnjica Omer traži braću na Vratniku B-42-M Hrnjica spašava Smail-alajbega i Omer-bajraktara iz sužanjstva, Nametak
119 Alija Nametak Junačke narodne pjesme bosansko-hercegovačkih Muslimana. 120 Zlatan Čolaković Mrtva glava jezik progovara.
165
71. 72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. 90. 91. 92. 93. 94. 95. 96. 97. 98. 99. 100. 101. 102. 103. 104. 105. 106. 107. 108. 109. 110. 111. 112. 113.
Hrnjice u Petrovom gradu A-34-H Hrnjice u Skradinu B-57-H Hrnjičić Omerica B-40-A Ibrahim-beg Ljubović A-12-H Jajčanin Vuk i Đerzelez Alija PN 642, MPC Janko kapetan i turski sužnji A-11-M Janković Stojan i Hodžić Husein A-18-M Janković Stojan i Korić bajraktar A-19-M Janković Stojan udaje posestrimu Turkinju A-20-M Janković Stojan udara na Banjaluku, Hadžiomerspahić Jug Brinjanin udara na Ribnik B-33-M Junaštvo Đerzelez Alije PN12379, MPC Junaštvo i udaja Zlatije Djunlagića B-47-M Junaštvo i ženidba Babić-Osmanage B-29-M Junaštvo i ženidba Dizdarevića Mehe B-26-M Katal-ferman na Đerzelez Aliju, Čolaković Kćeri Ali-bega Atlagića, B-70-H Kladušanin Mujo i Kostreš harambaša B-51-H Komlen kapetan traži glavu Đerzelez Alije PN 6313 MPC (nepotpuna) Komnen bajraktar i Đerzelez Alija PN 497, MPC Konjević Mujaga otvara pute na Kotare A-14-M Kostreš harambaša, Čolaković Kostreš harambaša, Zirić121 Kotarani otimlju Mujova đogata B-55-H Kraljević Marko i Đerzelez Alija PN 280, MPC Krnjević Alija, Nametak Lejla Blaževića B-69-H Ličani izbavljaju Šarca Mehmedagu B-39-M Lički Mustajbeg brani Udbinu B-34-M Lički Mustaj-beg i Orlanović Mujo A-21-H Lika Mustajbeg dili mejdan sa primorskim banom, Hadžiomerspahić Luca zadarskog bana spašava Hrnjicu Halila iz sužanjstva, Nametak Mali Mehmedaga i Glendić Osmanaga A-15-M Maljković Stipan izbavlja Merdanagić Muju A-9-M Marko Kraljević i Đerzelez Alija PN 538, MPC Mehmed-beg u sužanjstvu i Vrcić bajraktar A-8-M Meho Bosnić B-66-H Mejdandžija Sirotan Alija, Nametak Mitar đeneral i travnički vezir kod Zvornika B-73-H Muja liječe vile planinkinje B-48-H Mujo Hrnjica izbavlja svog pobra Arnaut-Osmana B-45-H Mujo Hrnjica pogubi Šimuna Brehulju B-44-H Mujo i Halil Hrnjica padaju u sužanjstvo A-38-H
121 Mustafa Zirić Junačke narodne pjesme muslimanske.
166
114. 115. 116. 117. 118. 119. 120. 121. 122. 123. 124. 125. 126. 127. 128. 129. 130. 131. 132. 133. 134. 135. 136. 137. 138. 139. 140. 141. 142. 143. 144. 145. 146. 147. 148. 149. 150. 151. 152. 153. 154. 155. 156.
Mustaj-beg Delibegović i budimski vezir A-19-H Mustaj-beg Lički izbavlja svog brata A-26-H Mustaj-beg Lički oženi Kumalić Nuhana A-22-H Mustaj-beg Lički pod Udbinom A-28-H Mustaj-beg Lički porobio Zadar A-27-H Mustaj-beg Lički u ropstvu kod zadarskog bana A-24-H Mustaj-beg ranjen A-29-H Nahod i Radovan, sinovi Bojičić Alije, Čolaković Nesuđena ženidba Nikole Serdara, Nametak Nevjera ljube Muja Hrnjice, Čolaković Nevjera plemena Kozlice B-27-M Nevjerna ljuba Hrnjice Muje, Nametak Odobašić Meho, Nametak Omer Hrnjičić i dilber Anđelija B-41-H Omer Hrnjičin izbavlja svoga oca buljugbašu Muja i trideset sužanja A-39-H Osman bajraktar ženi Omerbega od Pečuja B-45-M Osman Čustović B-65-H Osmanagić Meho i Alaga od Novoga A-25-M Osveta Bojičić Alije B-68-H Pavišić Luka i Hajser general B-49-M Petar đeneral osvaja Zvornik A-15-H Pisma od Nuke bajraktara, Frndić Pjesma od Bagdata LN 10, MPC Pjesma od Bagdata PN 12406, MPC Pjesma od Bagdata PN 12422, MPC Pogibija Bejze Varatkinje B-44-M Pogibija sirotan-Alije B-74-H Pokajanje Mustaj-bega Ličkog A-30-H Polazak Like Mustajbega u svatove Čelebić Hasanu, Hadžiomerspahić Ratovanje između Turske i Ruske A-20-H Razbolje se sultan Ibrahime PN 554, MPC Ropstvo Hrnjice Muje, Nametak Ropstvo kadune Cerić Ali-bega B-75-H Ropstvo Ličkog Mustajbega, Čolaković Ropstvo Muja Hrnjice, Čolaković Ropstvo Mustaj-bega i Vrsić bajraktar A-23-H Sedam Hrnjičića u ropstvu senjskog kapetana B-54-H Sedam Kralja traže glavu Đerzelez Alije PN 12407, MPC Serdar-aga Mujo i Milan Ćesedžija B-47-H 122 Smailagić Meho, Krauss Smrt Đerzelez Alije PN 6761, MPC Smrt ličkog Mustajbega B-35-M Smrt Luke od Primorja A-14-H
122 Friedrich S. Krauss Smailagić Meho (pjesan naših Muhamedovaca).
167
157. 158. 159. 160. 161. 162. 163. 164. 165. 166. 167. 168. 169. 170. 171. 172. 173. 174. 175. 176. 177. 178. 179. 180. 181. 182. 183. 184. 185. 186. 187. 188. 189. 190. 191. 192. 193. 194. 195. 196. 197. 198. 199. 200. 201. 168
Smrt Muja Hrnjice B-58-H Sorguč Omerbeg i ban janjočki B-50-M Sorić kapetan i Kumalijć Alaga A-21-M Sultan Ibrahim uzima Bagdat PN 679, MPC Sultan Selim uzima Bagdat PN 12444, MPC Sultan Selim uzima Bagdat PN 668, MPC Sultan Selim uzima Bagdat PN 12404, MPC Sultan Sulejman uzima Bagdat PN 676, MPC Sultanije u Kandiji A-2-M Sužanjstvo Rizvić Omerage, Nametak Svatovsko groblje na Koritima A-6-H Svatovsko groblje na Morinama A-7-H Tale Ličanin u sužanjstvu, Hadžiomerspahić Teferič gospoje Mustajbegovice B-32-M Tokalija kralj traži glavu Đerzelez Alije PN 1913, MPC Trka na Tihovu, Hadžiomerspahić Umija Kozlić i Tanković Osman B-31-M Vuk Jajčanin i Đerzelez Alija PN 1066, MPC Zadarski ban i Đerzelez Alija PN1869, MPC Zarobljenje Rakocija bana na Mrkalju B-63-H Ženidba Age Hasan-age A-18-H Ženidba Ahmed-bega vezirovića B-61-H Ženidba Bojčić-Delalije i ličkog Mustaj-bega A-7-M Ženidba Đerzelez Alije PN 277, MPC Ženidba Đerzelez Alije PN 277a, MPC Ženidba dvaju Ćejvanagića A-10-M Ženidba Gojenog Halila A- 36-H Ženidba Hadžagić-Mujage i Velagić-Ahmeta B-28-M Ženidba Hrnjice Halila i Primorca Ilije, Zirić Ženidba Hrnjice Halila sa dvije djevojke B-41-M Ženidba Hrnjice Halila sa Jelom Smiljanića B-40-M Ženidba Hrnjice Muje s Malteškinjom B-38-M Ženidba Kumalijća Mujage A-22-M Ženidba Lalić Mahmut-age, Nametak Ženidba malog Ibrahima A-11-H Ženidba Muja Hrnjice A-37-H Ženidba Šarca Mehmedage, Hadžiomerspahić Ženidba sirotan-Alije B-71-H Ženidba Sirotna Alije, Čolaković Ženidba Velagić-Ahmeta B-46-M Ženitba Čejvanagić Mehe, Hadžiomerspahić Zidanje ćuprije u Višegradu A-3-H Zrinić Osmanaga i Simo Badović, Hadžiomerspahić Žunić kapetan i Lički Mustaj-beg B-43-M Ženidba Bećirbega Mustajbegova PN6699, MPC
DODATAK 2 - Distribucija junaka po pjesmama i zbirkama Pjesme o Mustaj-begu Ličkom 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33.
Lički Mustaj-beg i Orlanović Mujo A-21-H Mustaj-beg Lički oženi Kumalić Nuhana A-22-H Ropstvo Mustaj-bega i Vrsić bajraktar A-23-H (još i Tale) Mustaj-beg Lički u ropstvu kod zadarskog bana A-24-H Desni bajraktar Mustaj-bega Ličkog i Rosanda, kćerca Dasović bana A-25-H Mustaj-beg Lički izbavlja svog brata A-26-H Mustaj-beg Lički porobio Zadar A-27-H (još Mujo i Tale) Mustaj-beg Lički pod Udbinom A-28-H (još Mujo i Halil) Mustaj-beg ranjen A-29-H Filip Madžarin i gojeni Halil A-32-H (još Mujo, Halil i Tale) Omer Hrnjičin izbavlja svoga oca buljugbašu Muja i trideset sužanja A-39-H (još Mujo, Halil, Tale i Omer) Durutagić Ibro B-60-H (još Mujo, Halil i Tale) Ženidba Ahmed-bega vezirovića B-61-H (još Mujo, Halil i Tale) Đulić-bajraktar Mustaj-begov u Senju B-62-H (još Tale) Zarobljenje Rakocija bana na Mrkalju B-63-H (još Mujo, Halil i Tale) Osman Čustović B-65-H (još i Tale) Ahmed Bašagić B-67-H Ropstvo kadune Cerić Ali-bega B-75-H (još Halil i Tale) Budalina Tale dolazi u Liku A-6-M (još i Tale) Ženidba Bojčić-Delalije i ličkog Mustaj-bega A-7-M (još i Bojičić Alija) Mehmed-beg u sužanjstvu i Vrcić bajraktar A-8-M (još Tale i Rade) Maljković Stipan izbavlja Merdanagić Muju A-9-M (još i Tale) Ženidba dvaju Ćejvanagića A-10-M Janko kapetan i turski sužnji A-11-M (još Mujo, Tale i Rade) Gjulić bajraktar odvodi Jelu Konjevića A-12-M Gjulić bajraktar i Gal kapetan A-13-M Konjević Mujaga otvara pute na Kotare A-14-M Mali Mehmedaga i Glendić Osmanaga A-15-M Glumčević Alija i berber-udovica A-17-M (još i Tale) Janković Stojan udaje posestrimu Turkinju A-20-M (još i Tale) Sorić kapetan i Kumalijć Alaga A-21-M (još i Tale) Ženidba Kumalijća Mujage A-22-M (još i Tale) Ajka Bajagića izbavlja braću A-23- M (još Mujo, Halil i Tale) 169
34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63.
Junaštvo i ženidba Dizdarevića Mehe B-26-M (još i Tale) Nevjera plemena Kozlice B-27-M (još i Tale) Ženidba Hadžagić-Mujage i Velagić-Ahmeta B-28-M (još i Tale) Junaštvo i ženidba Babić-Osmanage B-29-M (još i Tale) Umija Kozlić i Tanković Osman B-31-M Teferič gospoje Mustajbegovice B-32-M (još Mujo i Tale) Jug Brinjanin udara na Ribnik B-33-M Lički Mustajbeg brani Udbinu B-34-M (još i Tale) Smrt ličkog Mustajbega B-35-M Ajka Hrnjičina Mustajbegov mejdandžija B-37-M (još Mujo, Halil, Tale i Rade) Ženidba Hrnjice Muje s Malteškinjom B-38-M (još Mujo, Halil i Tale) Ličani izbavljaju Šarca Mehmedagu B-39-M (još Mujo, Halil, Tale i Rade) Hrnjica Omer traži braću na Vratniku B-42-M (još Mujo, Halil, Tale i Omer) Žunić kapetan i Lički Mustaj-beg B-43-M (još i Tale) Tale Ličanin u sužanjstvu, Hadžiomerspahić (još Mujo, Halil i Tale) Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega, Hadžiomerspahić (još Mujo, Halil, Tale i Meho) Lika Mustajbeg dili mejdan sa primorskim banom, Hadžiomerspahić (još Mujo, Halil i Tale) Bosnić Mehmedaga i Popović serdar, Hadžiomerspahić Grga Antunić udara na Raduč, Hadžiomerspahić (još i Tale) Ženidba Šarca Mehmedage, Hadžiomerspahić (još i Tale) Janković Stojan udara na Banjaluku, Hadžiomerspahić (još Tale i Janković Stojan) Trka na Tihovu, Hadžiomerspahić (još Mujo, Halil i Tale) Polazak Like Mustajbega u svatove Čelebić Hasanu, Hadžiomerspahić (još Tale i Rade) Zrinić Osmanaga i Simo Badović, Hadžiomerspahić (još Tale i Rade) Boj pod Udbinom, Hadžiomerspahić Nevjerna ljuba Hrnjice Muje, Nametak (još Mujo, Tale i Rade) Hajduk Golalija i Arzulja arzuljskoga bana, Buturović (još Tale i Rade) Bećirbegova ženidba, Pary Collection (još Halil, Mujo, Tale i Đerzelez) Gavran harambaša i serdar Mujo, Čolaković (još Mujo, Halil i Tale) Smailagić Meho, Krauss (još Mujo, Halil, Tale i Meho)
Pjesme o Muji Hrnjici 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 170
Mustaj-beg Lički porobio Zadar A-28-H (još Mustaj-beg i Tale) Mustaj-beg Lički pod Udbinom A-28-H (još Mustaj-beg i Halil) Pokajanje Mustaj-bega Ličkog A-30-H (još Halil i Tale) Braća Hrnjice i Vid bajraktar A-31-H (još Halil) Filip Madžarin i gojeni Halil A-32-H (još Mustaj-beg, Halil i Tale) Buljugbaša Mujo na Malti A-33-H Hrnjice u Petrovom gradu A-34-H (još i Halil)
8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49.
Halil Hrnjica u Indiji A-35-H (još i Halil) Ženidva Gojenog Halila A- 36-H (još i Halil) Ženidba Muja Hrnjice A-37-H (još i Halil) Mujo i Halil Hrnjica padaju u sužanjstvo A-38-H (još i Halil) Omer Hrnjičin izbavlja svoga oca buljugbašu Muja i trideset sužanja A-39-H (još Mustaj-beg, Halil, Tale i Omer) Hrnjičić Omerica B-40-H (još i Omerica) Omer Hrnjičić i dilber Anđelija B-41-H (još Halil, Tale i Omer) Dva Hrnjice i četrdeset hajduka B-43-H (još i Halil) Mujo Hrnjica pogubi Šimuna Brehulju B-44-H (još i Tale) Mujo Hrnjica izbavlja svog pobra Arnaut-Osmana B-45-H (još i Halil) Gojeni Halil i deset hajduka B-46-H (još Halil i Tale) Serdar-aga Mujo i Milan Ćesedžija B-47-H (još Halil i Tale) Muja liječe vile planinkinje B-48-H (još i Halil) Halil dijeli mejdan s banom od Zadarja B-49-H (još Halil i Tale) Halil Hrnjičić izbavlja Omer-bega i djecu mu B-50-H (još Halil, Tale i Omer) Kladušanin Mujo i Kostreš harambaša B-51-H (još i Halil) Hrnjica Mujo u Janoku zarobljen B-52-H (još Halil i Tale) Hrnjica Halil i Kotarac Ilija B-53-H (još Halil i Tale) Sedam Hrnjičića u ropstvu senjskog kapetana B-54-H Kotarani otimlju Mujova đogata B-55-H (još i Halil) Hrnjice u Skradinu B-57-H (još Halil i Tale) Smrt Muja Hrnjice B-58-H Durutagić Ibro B-60-H (još Mustaj-beg, Halil i Tale) Ženidba Ahmed-bega vezirovića B-61-H (još Mustaj-beg, Halil i Tale) Zarobljenje Rakocija bana na Mrkalju B-63-H (još Mustaj-beg, Halil i Tale) Lejla Blaževića B-69-H (još i Halil) Ženidba sirotan-Alije B-71-H (još Halil, Tale i sirotan-Alija) Pogibija sirotan-Alije B-74-H (još Halil i Tale) Janko kapetan i turski sužnji A-11-M (još Mustaj-beg, Tale i Rade) Ajka Bajagića izbavlja braću A-23- M (još Mustaj-beg, Halil i Tale) Teferič gospoje Mustajbegovice B-32-M (još Mustaj-beg i Tale) Hrnjica Mujo i Senjanin Ivan B-36-M Ajka Hrnjičina Mustajbegov mejdandžija B-37-M (još Mustaj-beg, Halil, Tale i Rade) Ženidba Hrnjice Muje s Malteškinjom B-38-M (još Mustaj-beg, Halil i Tale) Ličani izbavljaju Šarca Mehmedagu B-39-M (još Mustaj-beg, Halil, Tale i Rade) Ženidba Hrnjice Halila sa Jelom Smiljanića B-40-M (još i Halil) Ženidba Hrnjice Halila sa dvije djevojke B-41-M (još Halil i Tale) Hrnjica Omer traži braću na Vratniku B-42-M (još Mustaj-beg, Halil, Tale i Omer) Ženidba Hrnjice Halila i Primorca Ilije, Zirić (još Halil) Kostreš harambaša, Zirić (još Halil i Tale) Tale Ličanin u sužanjstvu, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg, Halil i Tale) Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega, Hadžiomerspahić (još Mustajbeg, Halil, Tale i Meho) 171
50. Lika Mustajbeg dili mejdan sa primorskim banom, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg, Halil i Tale) 51. Trka na Tihovu, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg, Halil i Tale) 52. Nesuđena ženidba Nikole Serdara, Nametak (još i Halil) 53. Krnjević Alija, Nametak (još i Halil) 54. Hrnjica Halil i Milić harambaša, Nametak (još i Halil) 55. Mejdandžija Sirotan Alija, Nametak (još Halil, Tale i Alija) 56. Ropstvo Hrnjice Muje, Nametak (još Halil i Tale) 57. Hrnjica Halil i Kostreš harambaša, Nametak (još i Halil) 58. Hrnjica spašava Smail-alajbega i Omer-bajraktara iz sužanjstva, Nametak (još Halil i Tale) 59. Luca zadarskog bana spašava Hrnjicu Halila iz sužanjstva, Nametak (još Halil i Tale) 60. Nevjerna ljuba Hrnjice Muje, Nametak (još Mustaj-beg, Tale i Rade) 61. Hrnjica Omer i Anđa Smiljanića, Buturović (još i Halil) 62. Bećirbegova ženidba, Pary Collection (još Mustaj-beg, Halil, Tale i Đerzelez) 63. Nevjera ljube Muja Hrnjice, Čolaković (još i Tale) 64. Ropstvo Ličkog Mustajbega, Čolaković (još i Halil) 65. Ropstvo Muja Hrnjice, Čolaković (još i Halil) 66. Ženidba Sirotna Alije, Čolaković (još Halil i Tale) 67. Kostreš harambaša, Čolaković (još i Halil) 68. Gavran harambaša i serdar Mujo, Čolaković (još Mustaj-beg, Halil i Tale) 69. Smailagić Meho, Krauss (još Mustaj-beg, Halil, Tale i Meho) Pjesme o Halilu Hrnjici 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 172
Mustaj-beg Lički pod Udbinom A-28-H (još Mustaj-beg i Mujo) Pokajanje Mustaj-bega Ličkog A-30-H (Još Mujo i Tale) Braća Hrnjice i Vid bajraktar A-31-H (još i Mujo) Filip Madžarin i gojeni Halil A-32-H (još Mustaj-beg, Mujo i Tale) Hrnjice u Petrovom gradu A-34-H (još i Mujo) Halil Hrnjica u Indiji A-35-H (još i Mujo) Ženidva Gojenog Halila A- 36-H (još i Mujo) Ženidba Muja Hrnjice A-37-H (još i Mujo) Mujo i Halil Hrnjica padaju u sužanjstvo A-38-H (još i Mujo) Omer Hrnjičin izbavlja svoga oca buljugbašu Muja i trideset sužanja A-39-H (još Mustaj-beg, Mujo, Tale i Omer) Omer Hrnjičić i dilber Anđelija B-41-H (još Mujo, Tale i Omer) Halil i Janja Bunića B-42-H (još Mustaj-beg, Mujo, Tale i Tanković Osman) Dva Hrnjice i četrdeset hajduka B-43-H (još i Mujo) Mujo Hrnjica izbavlja svog pobra Arnaut-Osmana B-45-H (još i Mujo) Gojeni Halil i deset hajduka B-46-H (još Mujo i Tale) Serdar-aga Mujo i Milan Ćesedžija B-47-H (još Mujo i Tale) Muja liječe vile planinkinje B-48-H (još i Mujo)
18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56.
Halil dijeli mejdan s banom od Zadarja B-49-H (još Mujo i Tale) Halil Hrnjičić izbavlja Omer-bega i djecu mu B-50-H (još Mujo, Tale i Omer) Kladušanin Mujo i Kostreš harambaša B-51-H (još i Mujo) Hrnjica Mujo u Janoku zarobljen B-52-H (još Mujo i Tale) Hrnjica Halil i Kotarac Ilija B-53-H (još Mujo i Tale) Kotarani otimlju Mujova đogata B-55-H (još i Mujo) Halil traži Mujova đogata B-56-H Hrnjice u Skradinu B-57-H (još Mujo i Tale) Durutagić Ibro B-60-H (još Mustaj-beg, Mujo i Tale) Ženidba Ahmed-bega vezirovića B-61-H (još Mustaj-beg, Mujo i Tale) Zarobljenje Rakocija bana na Mrkalju B-63-H (još Mustaj-beg, Mujo i Tale) Meho Bosnić B-66-H (još i Tale) Lejla Blaževića B-69-H (još i Mujo) Ženidba sirotan-Alije B-71-H (još Mujo, Tale i sirotan-Alija) Pogibija sirotan-Alije B-74-H (još Mujo i Tale) Ropstvo kadune Cerić Ali-bega B-75-H (još Mustaj-beg i Tale) Ajka Bajagića izbavlja braću A-23- M (još Mustaj-beg, Mujo i Tale) Ajka Hrnjičina Mustajbegov mejdandžija B-37-M (još Mustaj-beg, Mujo, Tale i Rade) Ženidba Hrnjice Muje s Malteškinjom B-38-M (još Mustaj-beg, Mujo i Tale) Ličani izbavljaju Šarca Mehmedagu B-39-M (još Mustaj-beg, Mujo, Tale i Rade) Ženidba Hrnjice Halila sa Jelom Smiljanića B-40-M (još i Mujo) Ženidba Hrnjice Halila sa dvije djevojke B-41-M (još Mujo i Tale) Hrnjica Omer traži braću na Vratniku B-42-M (još Mustaj-beg, Mujo, Tale i Omer) Pisma od Nuke bajraktara, Frndić (još i Tale) Ženidba Hrnjice Halila i Primorca Ilije, Zirić (još i Mujo) Kostreš harambaša, Zirić (još Mujo i Tale) Tale Ličanin u sužanjstvu, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg, Mujo i Tale) Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega, Hadžiomerspahić (još Mustajbeg, Mujo, Tale i Meho) Lika Mustajbeg dili mejdan sa primorskim banom, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg, Mujo i Tale) Trka na Tihovu, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg, Mujo i Tale) Nesuđena ženidba Nikole Serdara, Nametak (još i Mujo) Krnjević Alija, Nametak (još i Mujo) Hrnjica Halil i Milić harambaša, Nametak (još i Mujo) Mejdandžija Sirotan Alija, Nametak (još Mujo, Tale i Alija) Ropstvo Hrnjice Muje, Nametak (još Mujo i Tale) Hrnjica Halil i Kostreš harambaša, Nametak (još i Mujo) Hrnjica spašava Smail-alajbega i Omer-bajraktara iz sužanjstva, Nametak (još Mujo i Tale) Luca zadarskog bana spašava Hrnjicu Halila iz sužanjstva, Nametak (još Mujo i Tale) Hrnjica Omer i Anđa Smiljanića, Buturović (još i Mujo) 173
57. 58. 59. 60. 61. 62. 63.
Bećirbegova ženidba, Pary Collection (još Mustaj-beg, Mujo, Tale i Đerzelez) Ropstvo Ličkog Mustajbega, Čolaković (još i Mujo) Ropstvo Muja Hrnjice, Čolaković (još i Mujo) Ženidba Sirotna Alije, Čolaković (još Mujo i Tale) Kostreš harambaša, Čolaković (još i Mujo) Gavran harambaša i serdar Mujo, Čolaković (još Mustaj-beg, Mujo i Tale) Smailagić Meho, Krauss (još Mustaj-beg, Mujo, Tale i Meho)
Pjesme o Budalini Tali 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 174
Ropstvo Mustaj-bega i Vrsić bajraktar A-23-H (još i Mustaj-beg) Mustaj-beg Lički porobio Zadar A-28-H (još Mustaj-beg i Mujo) Pokajanje Mustaj-bega Ličkog A-30-H (još Mujo i Halil) Filip Madžarin i gojeni Halil A-32-H (još Mustaj-beg, Mujo i Halil) Omer Hrnjičin izbavlja svoga oca buljugbašu Muja i trideset sužanja A-39-H (još Mustaj-beg, Mujo, Halil i Omer) Omer Hrnjičić i dilber Anđelija B-41-H (još Mujo, Halil i Omer) Mujo Hrnjica pogubi Šimuna Brehulju B-44-H (još i Mujo) Gojeni Halil i deset hajduka B-46-H (još Mujo i Halil) Serdar-aga Mujo i Milan Ćesedžija B-47-H (još Mujo i Halil) Halil dijeli mejdan s banom od Zadarja B-49-H (još Mujo i Halil) Halil Hrnjičić izbavlja Omer-bega i djecu mu B-50-H (još Mujo, Halil i Omer) Hrnjica Mujo u Janoku zarobljen B-52-H (još Mujo i Halil) Hrnjica Halil i Kotarac Ilija B-53-H (još Mujo i Halil) Hrnjice u Skradinu B-57-H (još Mujo i Halil) Durutagić Ibro B-60-H (još Mustaj-beg, Mujo i Halil) Ženidba Ahmed-bega vezirovića B-61-H (još Mustaj-beg, Mujo i Halil) Đulić-bajraktar Mustaj-begov u Senju B-62-H (još Mustaj-beg) Zarobljenje Rakocija bana na Mrkalju B-63-H (još Mustaj-beg, Mujo i Halil) Osman Čustović B-65-H (još i Mustaj-beg) Meho Bosnić B-66-H (još i Halil) Ženidba sirotan-Alije B-71-H (još Mujo, Halil i sirotan-Alija) Pogibija sirotan-Alije B-74-H (još Mujo i Halil) Ropstvo kadune Cerić Ali-bega B-75-H (još Mujo i Halil) Budalina Tale dolazi u Liku A-6-M (još i Mustaj-beg) Mehmed-beg u sužanjstvu i Vrcić bajraktar A-8-M (još Mustaj-beg i Rade) Maljković Stipan izbavlja Merdanagić Muju A-9-M (još i Mustaj-beg) Janko kapetan i turski sužnji A-11-M (još Mustaj-beg, Mujo i Rade) Glumčević Alija i berber-udovica A-17-M (još i Mustaj-beg) Janković Stojan udaje posestrimu Turkinju A-20-M (još i Mustaj-beg) Sorić kapetan i Kumalijć Alaga A-21-M (još i Mustaj-beg) Ženidba Kumalijća Mujage A-22-M (još i Mustaj-beg) Ajka Bajagića izbavlja braću A-23- M (još Mustaj-beg, Mujo i Halil) Bosnić Novljanin osvećuje ujaka A-24-M
34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67.
Junaštvo i ženidba Dizdarevića Mehe B-26-M (još i Mustaj-beg) Nevjera plemena Kozlice B-27-M (još i Mustaj-beg) Ženidba Hadžagić-Mujage i Velagić-Ahmeta B-28-M (još i Mustaj-beg) Junaštvo i ženidba Babić-Osmanage B-29-M (još i Mustaj-beg) Teferič gospoje Mustajbegovice B-32-M (još Mustaj-beg i Mujo) Lički Mustajbeg brani Udbinu B-34-M (još i Mustaj-beg) Ajka Hrnjičina Mustajbegov mejdandžija B-37-M (još Mustaj-beg, Mujo, Halil i Rade) Ženidba Hrnjice Muje s Malteškinjom B-38-M (još Mustaj-beg, Mujo i Halil) Ličani izbavljaju Šarca Mehmedagu B-39-M (još Mustaj-beg, Mujo, Halil i Rade) Ženidba Hrnjice Halila sa dvije djevojke B-41-M (još Halil i Mujo) Hrnjica Omer traži braću na Vratniku B-42-M (još Mustaj-beg, Mujo, Halil i Omer) Žunić kapetan i Lički Mustaj-beg B-43-M (još i Mustaj-beg) Pisma od Nuke bajraktara, Frndić (još i Halil) Kostreš harambaša, Zirić (još Halil i Mujo) Tale Ličanin u sužanjstvu, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg, Mujoi Halil) Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega, Hadžiomerspahić (još Mustajbeg, Mujo, Halil i Meho) Lika Mustajbeg dili mejdan sa primorskim banom, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg, Mujo i Halil) Grga Antunić udara na Raduč, Hadžiomerspahić (još i Mustaj-beg) Ženidba Šarca Mehmedage, Hadžiomerspahić (još i Mustaj-beg) Janković Stojan udara na Banjaluku, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg i Janković Stojan) Trka na Tihovu, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg, Mujo i Halil) Polazak Like Mustajbega u svatove Čelebić Hasanu, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg i Rade) Zrinić Osmanaga i Simo Badović, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg i Rade) Mejdandžija Sirotan Alija, Nametak (još Mujo, Halil i Alija) Ropstvo Hrnjice Muje, Nametak (još Halil i Mujo) Hrnjica spašava Smail-alajbega i Omer-bajraktara iz sužanjstva, Nametak (još Halil i Mujo) Luca zadarskog bana spašava Hrnjicu Halila iz sužanjstva, Nametak (još Halil i Mujo) Nevjerna ljuba Hrnjice Muje, Nametak (još Mustaj-beg, Mujo i Rade) Hajduk Golalija i Arzulja arzuljskoga bana, Buturović (još Mustaj-beg i Rade) Bećirbegova ženidba, Pary Collection (još Mustaj-beg, Halil, Mujo i Đerzelez) Nevjera ljube Muja Hrnjice, Čolaković (još i Mujo) Ženidba Sirotna Alije, Čolaković (još Halil i Mujo) Gavran harambaša i serdar Mujo, Čolaković (još Mustaj-beg, Mujo i Halil) Smailagić Meho, Krauss (još Mustaj-beg, Mujo, Halil i Meho)
175
Pjesme o Aliji Đerzelezu 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39.
176
Banović Sekul i Đerzelez Alija PN 104, MPC Bećirbegova ženidba, Pary Collection (još Mustaj-beg, Halil, Mujo i Tale) Bolest sultana Selima PN 562, MPC Đerzelez Alija / Đerz Elez Ali, Mićović Đerzelez Alija A-8-H Đerzelez Alija djeli mejdan sa Sibinjanin Jankom PN 1936, MPC Đerzelez Alija i Kraljević Marko, Buturović Đerzelez Alija i od Karlova ban (sa pričanjem) PN 291a, MPC Đerzelez Alija i od Karlova bane PN 291, MPC Đerzelez Alija i Starina Novak PN 558, MPC Đerzelez Alija i tri gorska hajduka PN 1065, MPC Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin A-4-H Đerzelez Alija izbavlja šćer Gazi Hrustanbega iz Petribura PN 6594, MPC Đerzelez Alija PN 677, MPC Gerzelez Alija ide u Toku PN 1935, MPC Gjerzelez Alija, carev mejdandžija A-1-M Jajčanin Vuk i Đerzelez Alija PN 642, MPC Junaštvo Đerzelez Alije PN12379, MPC Katal-ferman na Đerzelez Aliju, Čolaković Đerzelez Alija i od Karlova ban 6596a, MPC Komlen kapetan traži glavu Đerzelez Alije PN 6313, MPC (nepotpuna) Komnen bajraktar i Đerzelez Alija PN 497, MPC Kraljević Marko i Đerzelez Alija PN 280, MPC Marko Kraljević i Đerzelez Alija PN 538, MPC Pjesma od Bagdata LN 10, MPC Pjesma od Bagdata PN 12406, MPC Pjesma od Bagdata PN 12422, MPC Razbolje se sultan Ibrahime PN 554, MPC Sedam Kralja traže glavu Đerzelez Alije PN 12407, MPC Smrt Đerzelez Alije PN 6761, MPC Sultan Ibrahim uzima Bagdat PN 679, MPC Sultan Selim uzima Bagdat PN 12444, MPC Sultan Selim uzima Bagdat PN 668, MPC Sultan Selim uzima Bagdat PN 12404, MPC Sultan Sulejman uzima Bagdat PN 676, MPC Tokalija kralj traži glavu Đerzelez Alije PN 1913, MPC Vuk Jajčanin i Đerzelez Alija PN 1066, MPC Zadarski ban i Đerzelez Alija PN1869, MPC Ženidba Đerzelez Alije PN 277, MPC Ženidba Đerzelez Alije PN 277a, MPC
Ostali junaci 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41.
Gazi Husrev-beg vodi svatove u Stambol A-1-H Džanan buljugbaša i Rakocija A-2-H Zidanje ćuprije u Višegradu A-3-H Dolazak bosanskog vezira Ćuprilića u Travnik A-5-H Svatovsko groblje na Koritima A-6-H Svatovsko groblje na Morinama A-7-H Boj na Sigetu A-9-H Car Sulejman uzimlje Budim A-10-H Ženidba malog Ibrahima A-11-H Ibrahim-beg Ljubović A-12-H Dva Ujunovića A-13-H Smrt Luke od Primorja A-14-H Petar đeneral osvaja Zvornik A-15-H Filip general osvaja Zvornik A-16-H Boj kod Osijeka A-17-H Ženidba Age Hasan-age A-18-H Mustaj-beg Delibegović i budimski vezir A-19-H Ratovanje između Turske i Ruske A-20-H Omer Hrnjičin izbavlja svoga oca buljugbašu Muja i trideset sužanja A-39-H (još Mustaj- beg, Mujo, Halil i Tale) Hrnjičić Omerica B-40-A (još i Mujo) Omer Hrnjičić i dilber Anđelija B-41-H (još Mujo,Halil i Tale) Halil Hrnjičić izbavlja Omer-bega i djecu mu B-50-H (još Mujo, Halil i Tale) Blažević Omer i budimski vezir B-64-H Meho Bosnić B-66-H (još Halil i Tale) Ahmed Bašagić B-67-H (još Mustaj-beg) Osveta Bojičić Alije B-68-H Ženidba sirotan-Alije B-71-H (još Mujo, Halil i Tale) Kćeri Ali-bega Atlagića B-70-H Hamza Mijatović i Pivljanin Bajo B-72-H Mitar đeneral i travnički vezir kod Zvornika B-73-H Sultanije u Kandiji A-2-M Bišćanin ban i Duralagić Meho A-3-M Hasanpaša Predojević osvaja Bihać A-4-M Car i Lehovkinja Mara A-5-M Ženidba Bojčić-Delalije i ličkog Mustaj-bega A-7-M (još i Mustaj-beg) Mehmed-beg u sužanjstvu i Vrcić bajraktar A-8-M (još Mustaj-beg i Tale) Borčulović Ibro i kapetan-djevojka A-16-M Janković Stojan i Hodžić Husein A-18-M Janković Stojan i Korić bajraktar A-19-M Osmanagić Meho i Alaga od Novoga A-25-M Babić Osmanaga ženi šuru Čengić-Alibega B-30-M
177
42. Ajka Hrnjičina Mustajbegov mejdandžija B-37-M (još Mustaj-beg, Mujo, Halil i Tale) 43. Ličani izbavljaju Šarca Mehmedagu B-39-M (još Mustaj-beg, Mujo, Halil, Tale i Rade) 44. Hrnjica Omer traži braću na Vratniku B-42-M (još Mustaj-beg, Mujo, Halil i Tale) 45. Pogibija Bejze Varatkinje B-44-M 46. Osman bajraktar ženi Omerbega od Pečuja B-45-M 47. Ženidba Velagić-Ahmeta B-46-M 48. Junaštvo i udaja Zlatije Djunlagića B-47-M 49. Dvostruka ženidba Sokolović-Ibre B-48-M 50. Pavišić Luka i Hajser general B-49-M 51. Sorguč Omerbeg i ban janjočki B-50-M 52. Boičić Alija i Zadranin Todor, Vrčević 53. Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega, Hadžiomerspahić (još Mujo, Halil i Tale) 54. Ženitba Čejvanagić Mehe, Hadžiomerspahić 55. Polazak Like Mustajbega u svatove Čelebić Hasanu, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg, Tale i Rade) 56. Zrinić Osmanaga i Simo Badović, Hadžiomerspahić (još Mustaj-beg i Tale) 57. Krnjević Alija, Nametak (još Mujo i Halil) 58. Odobašić Meho, Nametak 59. Ženidba Lalić Mahmut-age, Nametak 60. Fazli buljubaša, Nametak 61. Mejdandžija Sirotan Alija, Nametak (još Mujo, Halil i Alija) 62. Nevjerna ljuba Hrnjice Muje, Nametak (još Mustaj-beg, Mujo, Tale i Rade) 63. Sužanjstvo Rizvić Omerage, Nametak 64. Hajduk Golalija i Arzulja arzuljskoga bana, Buturović (još Tale i Mustaj-beg) 65. Nahod i Radovan, sinovi Bojičić Alije, Čolaković 66. Smailagić Meho, Krauss (još Mustaj-beg, Mujo, Halil i Tale)
178
DODATAK 3 - Abecedni popis i klasifikacija ostalih likova Svi ostali likovi 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35.
Ahmed Bašagić Ahmed-beg Vezirović Ajka Bajagić Ajka Hrnjičina Alaga od Novoga Ali-beg Atlagić Alija Bojčić/Bojičić (Delalija) Anđuša Anica Arnaut Osman Arzulja arzuljskoga bana Babić Osmanaga Bećirbeg Bejza Varatkinja Bišćanin ban Blažević Omer Bosnić Mehmedaga Bosnić Novljanin Borčulović Ibro Car Sulejman Čejvanagić Meho Čelebić Hasan Čengić Alibeg Ćuprilić vezir Dasović ban Dilber Anđelija Dizdarević Meho Duralagić Meho Durutagić Ibro Džanan buljugbaša Đulić bajraktar dva Ćejvanagića dva Ujunovića Fazli buljubaša Filip general
36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70.
Filip Madžarin Gal kapetan Gavran harambaša Gazi Husrev-beg Gjulić/Đulić bajraktar Glendić Osmanaga Glumčević Alija Gospoja Mustaj-begovica Grga Antunić Hadžagić Mujaga Hajduk Golalija Hajser general Hamza Mijatović Hasan-aga Hasan-paša Predojević Hodžić Husein Hrnjica Omer Ibrahim-beg Ljubović Janja Bunića Janko kapetan Janković Stojan Jefimija Jela Konjević Jela Smiljanić Jug Brinjanin kaduna Cerić Ali-bega Konjević Mujaga Korić-bajraktar Kostreš harambaša Kotarac Ilija krčmarica Janja krčmarica Kosa krčmarica Luca krčmarica Mara krčmarica Pava 179
71. Krnjević Alija 72. Kumalijć Alaga 73. Kumalijć Mujaga 74. Kumalić Nuhan 75. Kurtagić Nuhan/Muho 76. Lalić Mahmut-aga 77. Lehovkinja Mara 78. Lejla Blažević 79. Luca zadarskog bana 80. Luka od Primorja 81. mali Ibrahim 82. mali Mehmedaga 83. mali Rade 84. Malteškinja 85. Maljković Stipan 86. Mehmed-beg 87. Meho Bosnić 88. Mejra Brdarić 89. Mejra Krnjević 90. Merdanagić Mujo 91. Milan Ćesedžija 92. Milica 93. Milić harambaša 94. Mitar đeneral 95. Mustaj-beg Delibegović 96. Nahod 97. Nikola Serdar 98. Nuko-bajraktar 99. Odobašić Meho 100. Omer-bajraktar 101. Omer-beg 102. Omer-beg od Pečuja 103. Orlanović Mujo 104. Osman-bajraktar 105. Osman Čustović 106. Osmanagić Meho 107. Pavišić Luka 108. Peštić Ali-beg 109. Petar đeneral 110. Pivljanin Bajo 111. Popović serdar 112. Primorac Ilija 113. Radovan 114. Rakocija ban 115. Rizvić Omer-aga 180
116. robinja Anđelija 117. Rosanda 118. Rudanova Mejra 119. Ružica 120. Senjanin Ivan 121. Simo Badović 122. Sirotan Alija 123. Smail-alajbeg 124. Smailagić Meho 125. Sokolović Ibro 126. Sorguč Omer-beg 127. Sorić kapetan 128. Šarac Mehmed-aga 129. Šimun Brehulja 130. Tanković Osman 131. Umija Kozlić 132. Velagić Ahmet 133. Vid Bajraktar 134. Vrsić Bajraktar 135. Vuk Jajčanin 136. Zadranin Todor 137. Ziba Peštić Alibega 138. Zlata Bilić 139. Zlata Crnčevića 140. Zlatija Djunlagić 141. Zrinić Osman-aga 142. Žunić kapetan Likovi sa ove strane granice 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.
Ahmed Bašagić Ahmed-beg Vezirović Ajka Bajagić Ajka Hrnjičina Alaga od Novoga Ali-beg Atlagić Alija Bojčić/Bojičić (Delalija) Arnaut Osman Babić Osmanaga Bećirbeg Bejza Varatkinja Bišćanin ban Blažević Omer Bosnić Mehmedaga
15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59.
Bosnić Novljanin Borčulović Ibro Car Sulejman Čejvanagić Meho Čelebić Hasan Čengić Alibeg Ćuprilić vezir Dizdarević Meho Duralagić Meho Durutagić Ibro Dva Ćejvanagića Džanan buljugbaša Đulić bajraktar dva Ćejvanagića Fazli buljubaša Gazi Husrev-beg Gjulić/Đulić bajraktar Glendić Osmanaga Glumčević Alija Gospoja Mustaj-begovica Hadžagić Mujaga Hamza Mijatović Hasan-aga Hasan-paša Predojević Hodžić Husein Hrnjica Omer Ibrahim-beg Ljubović kaduna Cerić Ali-bega Konjević Mujaga Korić-bajraktar Krnjević Alija Kumalijć Alaga Kumalijć Mujaga Kumalić Nuhan Kurtagić Nuhan/Muho Lalić Mahmut-aga Lejla Blažević mali Ibrahim mali Mehmedaga Mehmed-beg Meho Bosnić Mejra Brdarić Mejra Krnjević Merdanagić Mujo Milan Ćesedžija
60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87.
Mustaj-beg Delibegović Nuko-bajraktar Odobašić Meho Omer-bajraktar Omer-beg Omer-beg od Pečuja Orlanović Mujo Osman-bajraktar Osman Čustović Osmanagić Meho Peštić Ali-beg Rizvić Omer-aga Rudanova Mejra Sirotan Alija Smail-alajbeg Smailagić Meho Sokolović Ibro Sorguč Omer-beg Šarac Mehmed-aga Tanković Osman Umija Kozlić Velagić Ahmet Vrsić Bajraktar Ziba Peštić Alibega Zlata Bilić Zlata Crnčevića Zlatija Djunlagić Zrinić Osman-aga
Likovi sa druge strane granice 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.
Anđuša Anica Arzulja arzuljskoga bana Bišćanin ban Dasović ban Dilber Anđelija dva Ujunovića Filip general Filip Madžarin Gal kapetan Gavran harambaša Grga Antunić Hajduk Golalija 181
14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57.
182
Hajser general Janja Bunića Janko kapetan Janković Stojan Jefimija Jela Konjević Jela Smiljanić Jug Brinjanin Korić-bajraktar Kostreš harambaša Kotarac Ilija krčmarica Janja krčmarica Kosa krčmarica Luca krčmarica Mara Lehovkinja Mara Luca zadarskog bana Luka od Primorja mali Rade Malteškinja Maljković Stipan Milan Ćesedžija Milić harambaša Mitar đeneral Nahod Nikola Serdar Pavišić Luka Petar đeneral Pivljanin Bajo Popović serdar Primorac Ilija Radovan Rakocija ban robinja Anđelija Rosanda Ružica Senjanin Ivan Simo Badović Sorić kapetan Šimun Brehulja Vid Bajraktar Vrsić Bajraktar Vuk Jajčanin Zadranin Todor
Ženski likovi u krajiškoj epici 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33.
Ajka Bajagić Ajka Hrnjičina Anđuša Anica Arzulja arzuljskoga bana Bejza Varatkinja Dilber Anđelija Gospoja Mustaj-begovica Janja Bunića Jefimija Jela Konjević Jela Smiljanić kaduna Cerić Ali-bega krčmarica Janja krčmarica Kosa krčmarica Luca krčmarica Mara Lehovkinja Mara Lejla Blažević Luca zadarskog bana Malteškinja Mejra Brdarić Mejra Krnjević Milica Rosanda robinja Anđelija Rudanova Mejra Ružica Umija Kozlić Ziba Peštić Alibega Zlata Bilić Zlata Crnčevića Zlatija Djunlagića
DODATAK 4 - Junaci po zbirkama
Mustaj-beg Lički Hörmann - 18 pjesama (od 75) Marjanović - 29 pjesama (50) Hadžiomerspahić - 11 (12) Nametak - 1 (13) Buturović - 1 Parry Collection - 1 Čolaković - 1 (10) Krauss - 1
Budalina Tale Hörmann - 23 pjesama (od 75) Marjanović - 22 pjesama (50) Hadžiomerspahić - 9 (12) Nametak - 5 (13) Buturović - 1 Parry Collection - 1 Čolaković - 3 (10) Krauss - 1
Mujo Hrnjica Ostali junaci Hörmann - 35 pjesama (od 75) Marjanović - 10 pjesama (50) Zirić - 2 Hadžiomerspahić - 4 (12) Nametak - 9 (13) Buturović - 1 Parry Collection - 1 Čolaković - 6 (10) Krauss - 1
Hörmann - 30 pjesama (od 75) Marjanović - 21 pjesama (50) Hadžiomerspahić - 4 (12) Nametak - 7 (13) Buturović - 1 Parry Collection - 1 Čolaković - 1 (10) Krauss - 1
Halil Hrnjica Hörmann - 33 pjesama (od 75) Marjanović - 7 pjesama (50) Hadžiomerspahić - 4 (12) Nametak - 8 (13) Buturović - 1 Parry Collection - 1 Čolaković - 5 (10) Krauss - 1
183
DODATAK 5 - Zbirke po junacima
Hörmann (ukupno 75 pjesama):
Čolaković (10):
Mustaj-beg Lički - 18 pjesama Mujo Hrnjica - 35 Halil Hrnjica - 33 Budalina Tale - 23 Ostali junaci - 30
Mustaj-beg Lički - 1 Mujo Hrnjica - 6 Halil Hrnjica - 5 Budalina Tale - 3 Ostali junaci - 1
Marjanović (50 pjesama): Mustaj-beg Lički - 29 Mujo Hrnjica - 10 Halil Hrnjica - 7 Budalina Tale - 22 Ostali Junaci - 21 Hadžiomerspahić (12 pjesama): Mustaj-beg Lički - 11 Mujo Hrnjica - 4 Halil Hrnjica - 4 Budalina Tale - 9 Ostali junaci - 4 Nametak (13): Mustaj-beg Lički - 1 Mujo Hrnjica - 9 Halil Hrnjica - 8 Budalina Tale - 5 Ostali junaci - 7
184
INDEX IMENA
Adil Tavica/Adul Tuce/Adultudže Bošnjak 14, 15, 162, 163 Ahmed-beg 140 Ahmedhodžić Meša Vrhovina 31 Ahmetović sa Cetinja 60 Ahmetović Vele 29, 55 Ajka 11 Ajka (Hrnjičina) 72, 78, 82, 101, 140, 143, 159 Ajka Novićkinja 78 Ajkuna 75, 93, 100 Alajbeg Kodža 15 Alajbeg sa Klisa 60 Alibeg 26, 95 Ana sa Malte 78 Anđa Lehutska 80, 91 Anđelić Vuk 139 Anđelija 81 Anđelija robinja 98 Anđuša/Anđa 83, 84, 91, 98, 100, 118 Anica 77, 95, 98 Ante/Anto general 76, 97 Antej 99 Antunić Grga 63, 115, 145 Arnaut Osman 101 Arzulja arzuljskoga bana 144 Atlagići sa Bišća 63 Badović Simo 146 Bahtin M. M. 9, 58, 121 Bajagića Ajka 66, 116, 140, 143 Bajgorić Halil 34, 124, 128, 130, 156 Banjalučani 102 Ban janjočki 81 Ban od Karlova 124, 126 Ban Rakocija 140 Banović Sekul 125 Ban zadarski 124, 126, 139 Bart Rolan 25 Baručija Nazif 102
Bašagić Safvet-beg 14, 19, 21, 22, 54, 68, 87, 102, 154 Bašić Husein 11 Bašić Ibro 124, 126 Baturić ban 130 Bećir/Bećir-beg 56, 57, 66, 124, 128, 129, 130, 132, 140, 146, 156 Beg Ljubović (Ibrahim-beg) 60, 143 Beg Ograščić 60 Beg Zatović 60 Begija 56 Bešir buljubaša sa Stijene 60 Beširević Murat-kapetan 37, 38 Beširević Osman-beg 15, 17 Bešir muftija 69 Bilić Zlata 98 Bišćani 54 Biti Vladimir 114, 148 Blažević Lejla 83 Blažević Omer 60, 66, 143 Blidolika Ajka 29, 37, 38, 39 Bogatirjov Pjotr 26, 59 Bojadžija Šerif 29 Bojičić Alija 134, 135, 137, 139, 143, 145, 147, 154, 157, 159, 162 Bojičić Alil 139 Bojković Alija 86 Bosanci 87 Bosnić Mehmed-aga 145 Bošnjaci 23, 24, 32, 69, 88 Bowra Maurice C. 26, 40, 48 Braun Maksimilijan 9, 25, 26, 30, 32, 33, 39, 40, 42, 46, 47, 48, 49, 72, 93, 137, 147, 148, 162 Brinjanin Vuk 75 Budimlije 105 Bujaković Suljo 29 Bunić Janja 98 Burke 23, 24
185
Buturović Đenana 9, 10, 11, 19, 27, 28, 29, 33, 34, 40, 41, 43, 49, 53, 54, 68, 69, 93, 94, 104, 116, 122, 123, 127, 139, 141, 142, 144, 146, 156, 162 Bynum David E. 26, 28 Camus Albert 136, 154 Ceribaša Balaban 15 Cifra Omer-aga 112 Crnčević Zlata 145 Crnogorci 9 Čaić Ćerim 36, 37, 38 Čaušević Ahmet 29 Čavkić Fejzo 102 Čejvanagić Meho 146 Čelebić Hasan 146 Čelebi Evlija 16, 44, 54, 55, 117 Čelebić Mustafa 124, 126 Čengić Adem-beg 31 Čengić Ali-beg 11 Čengić Huso 31 Čengić Smail-beg Ratajac 31 Čolaković Zlatan 9, 26, 27, 28, 30, 35, 36, 37, 39, 49, 57, 71, 76, 78, 82, 86, 89, 93, 123, 124, 126, 134, 139, 140, 141, 142, 144, 145, 146, 147, 162 Čustanović Meho 29 Čustović 36 Čustović Hasan 124 Čustović Mustafa 34 Ćatić Musa Ćazim 154 Ćatović Alipaša Ćejvan-aga 57, 59 Ćor Huso Husović 35, 36, 37, 38, 74, 156 Ćuprilić Ahmed Numan-paša 88 Ćuprilić Ahmed Sadulah-paša 88 Ćuprilić Fazil Ahmed-paša 87 Ćuprilić Hasan-aga 88 Ćuprilić Husein-paša 87 Ćuprilići/Ćuprilije 88 Ćuprilić Mehmed-paša 87 Ćuprilić Mustafa-paša 87 Ćuprilić vezir 43, 69, 76, 87, 94 Dadić Alibeg 60 Dalmatinac 118 Dalja 110 David 47 Demodok 38 Dervišević Ibro 29 Dizdarević Mehmed 29 Dizdarević Meho 65, 98, 100, 119, 134, 137, 140, 143, 145, 146
186
Don Kihot 42 Don Žuan 99 Dubičani 54 Dujman kapetan 78, 79 Dukat Zdeslav 26, 27, 38, 39, 40, 48 Dupljak Šaćir 124, 126 Durić Rašid 41, 42, 47, 49, 53, 63, 99, 100, 102, 104, 106, 110, 115, 156 Durutagić Husein 78 Durutagić Ibro 64, 78, 140, 143 Džonlić Mustafa 102 Đerzelez Alija/Gerzele Alija/Đerz Elez Ali 10, 20, 23, 24, 37, 41, 42, 43, 47, 49, 74, 87, 89, 90, 122, 123, 124, 125, 126, 127, 128, 129, 130, 131, 132, 133, 144, 154, 155, 156, 157, 158, 163 Đogo/Đogat 78, 79, 80, 91, 92, 93, 96, 101, 120 Đozo Hajdar 124, 126 Đulagić Mujo 139 Đulić 65, 128 Đulić Ahmet 11 Đulić Ibrahim 11 Đumišić Džehva i Mina 102 Đumišić Mesud 102 Đurašin vojvoda 71 Edip 71, 135 Fata 96 Fazli buljubaša 145 Femij 38 Ferhad-beg 12 Ferhad-paša/Fehratagić Fehrat-paša 13, 60, 72 Ferizović Hajro 58, 59, 60, 61, 62, 63, 124, 126 Fetibegovići 60 Filipović Franjo 18, 44 Filipović Jusuf-alajbeg 43, 44 Filipović Mehmed-beg 44 Fjuljanin Alija 34 Foley John Miles 125 Fortić Suljo/Sulejman 34, 124, 126 Frankopan Juraj 54 Franjo Josif 37, 39 Frndić Nasko 41, 42, 43, 49, 53, 80, 110, 139, 142, 145 Frye Northrop 26, 49 Gavran harambaša 140 Gazi Hrustan-beg 125 Gazi Husrev-beg 12, 14, 15, 143
Gesemann Gerhard 9, 26, 27, 33 Gjurašin 55 Glamočki Filipovići 41 Glumac Osman-aga 139 Gogalija Halil 29 Gojaković Ragib 124, 126 Golub (konj) 55, 63, 65, 66 Gradaščević Husein-beg 23, 136 Green Thomas M. 48 Grdalić Suljo 31 Greimas Algirdas 25, 148 Gürz Ilyas 43, 128, 129 Guto Pašo 29 Hadžagić Mujaga 76, 108, 109, 143, 157 Hadžibulić Fako 73 Hadži-kapetan iz Udbine 60 Hadžiomerspahić Esad 56, 63, 64, 76, 77, 93, 96, 97, 115, 119, 138, 139, 140, 141, 142, 144, 145, 146, 162 Hajdarović Arif 31, 32 Hajduk Golalija 144 Hajkuna 119 Hajruddin-aga 19 Hammer Joseph von 12, 68 Hasan 134, 135 Hasan-aga 131 Hasan-beg 132 Hasanbegović Omer-aga 29 Hasan-paša Tira 14 Hasumović/Kasumović Mustaj-beg 43, 44, 54, 129 Hata iz Kanjiže 145 Havić Mujo 31 Hero Ahmed 31 Hivzi-beg 60 Homer 27, 28, 119 Hörmann Kosta 9, 20, 22, 29, 35, 36, 41, 44, 53, 54, 55, 56, 57, 59, 66, 71, 73, 75, 76, 77, 78, 80, 84, 87, 88, 90, 92, 93, 94, 99, 104, 107, 113, 114, 116, 119, 122, 123, 125, 126, 139, 140, 141, 142, 144, 146, 162 Hrnjica Alija 81 Hrnjica Halil/Gojeni Halil 11, 14, 19, 20, 22, 23, 24, 31, 36, 37, 42, 43, 47, 48, 54, 59, 60, 62, 68, 69, 70, 71, 73, 74, 76, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 86, 87, 88, 89, 90, 91, 92, 94, 95, 96, 97, 98, 99, 100, 101, 106, 109, 111, 114, 119, 122, 126, 130, 134, 139, 140, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 148, 153, 154, 159, 160, 162, 163
Hrnjica/Hrnjetina Mujo 11, 14, 15, 17, 19, 22, 23, 24, 31, 36, 37, 41, 42, 43, 44, 47, 48, 49, 54, 55, 57, 58, 59, 60, 65, 68, 70, 71, 72, 73, 74, 75, 76, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 86, 87, 88, 89, 90, 91, 92, 93, 95, 97, 98, 100, 101, 105, 108, 109, 111, 113,114, 115, 118, 120, 122, 130, 134, 139, 140, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 148, 153, 154, 159, 160, 162, 163 Hrnjica/Hrnjičin Omer 37, 47, 70, 71, 73, 75, 81, 82, 89, 98, 101, 140, 143, 146 Hrnjice 63, 69, 70, 72, 83, 92, 95, 97, 98, 100, 105, 112, 136, 137, 146, 156 Hrnjić Ibro 29, 73 Hrvat Luka 95 Humo Hamza 154 Hurakalović Mustafa 13, 18, 43, 44, 54, 129 Huremovići 60, 63 Husein 68, 105, 134, 135 Husejin-aga 19 Husein-paša 15 Husrev-beg 122, 123 Ibrahim 102 Ibrahim-beg iz Vranograča 103 Idris-kapetan, 54 Idriz-beg 19 Ilija 21, 99 Imamović Mustafa 9, 10, 12, 13, 14, 15, 16, 18, 19, 21, 22, 23, 53, 54, 56, 68, 69, 120 Islamović Bećir 29, 30, 37, 38, 54, 55, 103, 108, 110, 119, 123, 124 Ismihana 82 Jagić Vatroslav 94 Jahić Dževad 81, 89 Jakobson Roman 26, 59 Jakub-paša 14, 22 Jana 61, 143 Jana/Janja uzolačka 55, 56, 58, 59, 60, 62, 73 Janja Bunića 114 Janja krčmarica 82 Janko od Kotara 139 Janković Gašpar 19 Janković Petar 19, 21, 68 Janković Stojan 13, 14, 139, 140, 143, 145 Jefimija 98 Jelica 95 Jovan 59, 60, 62, 86 Jovan harambaša 120 Jovan od Uzavlja/Uzovac Jovan 57, 61 Jukić Ivan Franjo 41, 146
187
Jusuf alajbeg 18 Kafka 136, 154 Kaimija 34, 112 Kajić Džafer 139, 162 Kalaba Uroš 124 Kalabić Mehmed 93 Kapetanović Murat-beg 60 Karabegović Ibro 29 Karadžić Vuk 25, 29, 35, 119, 139 Kara Osman 15 Katarica Meho 22, 70 Keglević Petar 17 Kladušani 86 Klisa Ferhad-beg 18 Kmet Matijaš 60 Knez Najaš 60 Kodža Sinan-paša 17 Kolaković Džafer 31 Kolaković Mehmed/Meho 29, 30, 35, 36, 55, 124, 136, 139, 156, 158, 162 Kolić Šećo 58, 62, 63 Komnen bajraktar 124, 139 Komlen kapetan 124, 126 Konjevići 65 Kopčić 56 Kosa krčmarica 82, 119, 143 Kostreš harambaša 143, 144, 146 Kotarani 65 Kozličići/Kozlice 60, 108, 119 Kozličić Alija 108 Kozlić Alijaga 65 Kozlić/Kozličić/Kozlica Huremaga 18, 42, 55, 58, 62, 63, 66, 70, 72 Krajišnik/Krajišnici 11, 12, 18, 19, 20, 59, 63, 65, 68, 69, 86, 87, 92, 95, 107, 115, 127, 128, 155, 162 Kralj Artur 46, 159 Kraljević Marko 36, 37, 89, 123, 124, 125, 126, 158 Krauss Friedrich 9, 29, 30, 41, 71, 90, 139, 140, 141, 142, 144, 146, 147, 162 Kreševljaković Hamdija 18, 53, 54 Krilatica Relja 37 Krnjević Alija 80, 91, 98, 146 Krnjević Hatidža 41, 42, 49 Krnjević Mejra 80 Krupljanin 19 Kujundžić Enes 38, 105, 145 Kukuruzović Mujo 124, 126 Kulaš (konj) 78, 103, 106
188
Kulenović Husein-beg Staroselac 32 Kulenović Skender 154 Kumalić 18 Kumalić Nuhan 143 Kumalijć Alaga 66 Kunić Mirsad 12, 41, 156 Kurtagić Murat 28, 30, 35, 36, 37, 38, 39, 47, 55, 56, 78, 86, 88, 89, 90, 96, 123, 125, 126, 134, 137, 139, 154, 155, 156 Kurtagić Nuhan 104, 146 Kurtan 37 Kurtići 139 Kurt Mehmed Dželaludin 131 Kutuzov Golenjiščev Ilj'ja 28 Laj 135 Lalić Mahmut-aga 146 Lešić Zdenko 49 Ličani 64, 65, 66, 105, 116, 128, 140, 144, 145, 163 Ličanin Tale/Budalina Tale 14, 15, 16, 18, 19, 20, 22, 30, 31, 34, 37, 41, 42, 45, 47, 48, 49, 54, 57, 58, 59, 60, 61, 63, 64, 65, 68, 71, 74, 76, 77, 78, 80, 83, 86, 87, 89, 90, 91, 92, 93, 97, 99, 101, 102, 103, 104, 105, 106, 107, 108, 109, 110, 111, 112, 113, 114, 115, 116, 117, 118, 119, 120, 121, 122, 130, 134, 136, 137, 139, 140, 141, 142, 143, 145, 146, 148, 149, 153, 154, 156, 157, 158, 159, 160, 161, 162, 163 Lički Mustaj-beg 12, 13, 14, 17, 18, 21, 23, 24, 31, 34, 37, 41, 42, 43, 44, 46, 47, 48, 49, 53, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 62, 63, 64, 65, 66, 67, 71, 72, 80, 87, 89, 90, 95, 96, 97, 103, 105, 108, 109, 111, 112, 113, 114, 115, 116, 120, 122, 128, 129, 130, 132, 134, 135, 136, 137, 139, 140, 141, 142, 143, 145, 146, 148, 153, 154, 156, 158, 159, 161, 162, 163 Lipovača 54, 55, 56, 129 Lipovača Šaban 57 Lopašić Radoslav 53, 54, 68, 73 Lord Albert 9, 17, 25, 26, 27, 28, 34, 35, 40, 48, 49, 58, 59, 62, 71, 119, 137, 155, 162 Luca krčmarica 82, 100, 119, 143 Luca zadarskog bana 146 Luka zulumćar 98 Madžarica 55, 84 Madžarin Filip 19, 43, 69, 76, 77, 87, 88, 91, 92, 93, 106, 107, 114, 140, 143, 162 Mađar 118 Maglajlić Munib 18, 41, 43, 44, 49, 53, 54
Mahmut/Mahmud efendija Zeničak 19 54, 70, 87 Majetić Hasan 29 Makić Sulejman 34, 124, 126 Malin (konj) 78, 92 Mali Rade/Radojica 42, 55, 66, 71, 102, 108, 109, 114, 115, 116, 119, 120, 134, 143, 159 Malteškinja 140 Mara krčmarica 77, 82, 100, 101, 143 Maretić Tomo 23, 45 Marjanović Luka 9, 10, 28, 29, 30, 31, 34, 38, 41, 53, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 62, 63, 64, 65, 66, 71, 72, 73, 75, 76, 78, 79, 103, 104, 105, 106, 108, 109, 110, 112, 113, 115, 116, 117, 119, 123, 124, 126, 139, 140, 141, 142, 144, 162 Martić fra Grga 41 Mato kapidžija 77 Mayer Hans 111 Medenica Radosav 33, 38, 75 Međedović Avdo 11, 26, 27, 28, 30, 34, 35, 36, 48, 57, 58, 61, 62, 63, 75, 124, 126, 139, 141, 156 Mediteranac 118 Mehmed 56, 65 Mehmed-beg 18 Mejer Jon 27, 33 Mejra 98 Mejra Brdarić 98 Mejrić bajraktar 60 Mekić Osman 34 Mićović Dragoljub 124, 126 Mijat hajduk 139 Milan Ćesedžija 98, 100, 101 Miletich John S. 27 Milica 98 Milić harambaša 91, 92, 100, 101, 145 Minjović Dušica 27, 28 Mitra 98 Mletci/Mlečani 9, 12, 13 Morić Hasan 124 Mučibabić Đurđica 29 Muhammed 15 Mujin Alil 139 Mulabdić Edhem 154 Muminova Zlata 116 Murat-beg 101 Murko Matija 9, 26, 28, 30, 31, 32, 96, 161, 162 Mustafa iz Puračića 31
Mustaj-begovica 143 Muvekkit Salih 10, 12, 14, 15, 16, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 44, 53, 54, 56, 68, 69, 70, 71, 73, 87, 88, 102 Nahod 134, 135, 137, 143, 147, 148, 154 Naima Mustafa 68, 69, 88 Nametak Alija 76, 80, 81, 91, 92, 98, 100, 139, 141, 142, 144, 145, 146 Nesuh 68 Nesuh-aga 19 Nesuh-paša 15 Nezirović Muhamed 17, 54 Nikola serdar 145 Novljanin Alija 60 Novljanin Nuko 139 Nuko 62 Nuko bajraktar 145 Odobašić Meho 145 Ogrošević Ale 108 Omer-aga 19, 78 Omer-beg 82, 119 Omer dizdar 68 Omer kapetan 19, 68 Orošović Tale 60 Osman 37, 89 Osman-aga 82 Osman-aga Glumac 157 Osman Alajbeg 97 Osman-bajraktar 60 Osmanlije 120 Ostrovičani 19 Parry Adam 38, 39 Parry Milman 9, 25, 26, 27, 28, 34, 35, 38, 49, 57, 58, 59, 62, 71, 74, 123, 124, 126, 128, 139, 141, 142, 146, 155, 156, 162 Pava krčmarica 60, 79, 82, 100 Pavlovići 120 Pečevija Ibrahim 10, 14, 15, 16, 17, 21 Pero Mrčarević 139 Petar 82 Petar general/dženeral 36, 162 Petrović Svetozar 26, 27 Peul kapetan 139 Pidal Ramon Menendez 34, 35 Pivo Avdo 29 Pižurica Stanko 124 Pobrđani 102 Popović serdar 145 Posavljak Musa-paša 19 Prgud Mujo 29
189
Primorac Ilija 98, 100, 146 Propp Vladimir 25, 26 Prošić Alija 29, 38, 55, 56 Proust 135 Puškin Aleksandar Sergejevič 27, 28 Radlof 33 Radovan 103, 134, 135, 137, 147, 148, 154 Ramo Kovačina 73, 101 Rister Višnja 110, 111 Rizvić Muhsin 17, 21 Rizvić Omeraga 146 Rojc-Čolaković 134 Rojc Marina 134 Rosanda 98, 100 Rudanova Mejra 98 Rudo Salihaga 108 Rustem-beg 60 Ružica/Ruža 99, 100 Sartre Jean-Paul 136, 154 Schmaus Alois 9, 10, 11, 19, 23, 26, 28, 30, 32, 36, 37, 38, 40, 44, 45, 46, 47, 48, 49, 65, 67, 71, 73, 74, 83, 88, 92, 93, 104, 126, 135, 136, 137, 144, 147, 148, 157, 159, 160, 162 Seidija Mehdi 82 Selimović Meša 154 Senet Ričard 136 Senjanin Ivo 139, 140 Sfinga 71 Sibinjanin Janko 125, 126 Sijarić Ćamil 11, 75 Simo iz Doljana 103 Sinan 123, 132 Sinan-beg 18 Sinjanin Gavran 146 Sirotan/Sirotni Alija 37, 81, 95, 97, 98, 143, 145, 146 Smailagić Meho 12, 30, 34, 35, 39, 48, 58, 90, 105, 140, 146, 147 Smajil-beg 60 Smiljanića Anđa 146 Smiljanić/Cmiljanić Ilija 119, 139, 140 Smiljanić Jelica 98 Smiljanić Petar 54 Smiljanić serdar 81, 82 Smiljanić Tadija 42, 115, 118, 143 Sofokle 71 Softić Aiša 23, 24, 53, 56 Solar Milivoj 114 Sorić kapetan 66 Starina Novak 124, 126
190
Subaša Mehmed 15 Sudić Salko 31 Sulejman car/Veličanstveni 12, 22, 60, 127 Sultan Ibrahim 124, 126 Sultan Selim 124, 126 Sušić Derviš 34, 112 Šabić Dželil 55 Šarac (konj) 125 Šarac Mehmed-aga 140, 145 Šemić Ahmed Isakov 30, 34, 139, 156 Šestokrilović Osman-beg 60, 95, 96 Šimun Brehulja 101 Šišić Hasan 29 Škeve Ante Antin 124 Škreb Zdenko 117 Škulić Alija 31 Tanović Avdo 124, 126 Terzit 41, 42 Todor od Zadra/Zadranin Todor 139, 145 Tokalija kralj 125, 126 Tomo bajraktar 139 Topić Ibro 29, 139, 156 Tordinac Nikola 40, 49 Tunović Suljo 58, 59 Turci 83, 139 Turci Udbinjani 119, 139 Turčalović Halil 68 Turčalović Mustafa 19, 22, 68, 69 Turkinja djevojka iz Like 38 Tutek harambaša 55 Tutek i Trivun 55 Tuzla Alibeg 60 Udbinjani/Udvinjani 64, 97, 116, 137 Ugljanin Salja/Salih 11, 23, 31, 34, 73, 74, 88, 124, 126, 156 Ukić Omer 29 Umer 11 Unđurlije 96 Velagić Ahmet 76, 108, 157 Velić Mujo 34, 125, 126 Veli-paša 20 Vida popadija 116, 117 Vidosava 81 Vigotski Lav 27, 28 Vladikić Jovan 82 Vlahinja 60 Vlahinjić Alija 63 Vlahovljak Mumin 34, 35 Vlatković 22 Vojičić Milovan 125
Vojniković Salko 29, 55, 56, 57, 58, 62, 72, 73, 123, 139, 156 Vrabac Ibrahim (Ibro) 31 Vrčević Vuk 139, 145 Vrhovac Alaga 108 Vučo Mehmed-paša 19, 22, 68, 69, 87 Vujnović Nikola 28, 57 Vuk Jajčanin 123, 124, 143 Zadranin ban 77 Zagorac Omer 33 Zanini Pjetro 9, 120, 121, 136 Zarar Omerko 29 Zeničak Mahmud ef. 54 Ziba Peštić Alibega 98, 100, 119, 137, 140, 145, 146 Zirić Mustafa 139, 141, 142, 146 Zlata sa Cetinja 78, 79 Zlata Omerova 98 Zlata pašina 99 Zlata robinja 95, 96 Zlatija 56, 99 Zogić Đemail 34 Zrinić Osman-aga 146 Zrinski Mikloš 22 Zubović Ahmet 125 Zvizdić Smail 29 Žunić kapetan 112 Žunić Murat 34, 58, 125, 126
191
LITERATURA Izvori
1. Buturović, Đenana (1997.), Antologija bošnjačke usmene epike, priredila 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 192
Đenana Buturović, Alef, Sarajevo Čolaković, Zlatan (2004.), Mrtva glava jezik progovara, priredili Zlatan Čolaković / Marina Rojc-Čolaković, Almanah, Podgorica Durić, Rašid (1984.), Pjesme o Budalini Tali, Glas, Banja Luka Frndić, Nasko (1969.), Muslimanske junačke pjesme, objavio Nasko Frndić, Stvarnost, Zagreb Hadžiomerspahić, Esad (1909.), Narodne junačke pjesme, skupio Esad Hadžiomerspahić, nakladnik i izdavač S. Ugrenović, Banja Luka Hörmann, Kosta (1990.), Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini I-II, izdao Kosta Hörmann, Svjetlost, Sarajevo Jukić, Ivan Franjo (1885.), Narodne piesme bosanske i hercegovačke, skupio I. F. Jukić i LJ. Hercegovac, Osiek Karadžić, Vuk St. (1972.), Srpske narodne pjesme IV, sabrao i priredio Vuk St. Karadžić, Nolit, Beograd Karadžić, Vuk St. (1974.), Srpske narodne pjesme III - Pjesme junačke srednjijeh vremena, iz neobjavljenih rukopisa Vuka St. Karadžića, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd Krauss, Friedrich S. (1886.), Smailagić Meho (pjesan naših Muhamedovaca), zapisao i priredio Friedrich S. Krauss, Dubrovnik Kujundžić, Enes (2001.), Narodna književnost Bošnjaka, uvod i izbor tekstova Enes Kujundžić, Dom štampe, Zenica Kurt, Mehmed Dželaludin (1902.), Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske), izdao M. DŽ. Kurt, Mostar Marjanović, Luka (1898.), Junačke pjesme (muhamedovske), I i II, (III i IV), sabrao i priredio Luka Marjanović, Matica hrvatska, Zagreb Nametak, Alija (1967.), Junačke narodne pjesme bosansko-hercegovačkih Muslimana, sabrao i izdao A. Nametak, Sarajevo Vrčević, Vuk (1890.), Hercegovačke narodne pjesme (koje samo Srbi Muhamedove vjere pjevaju), sakupio i na svijet izdao Vuk vitez Vrčević, nakladom knjižare D. Pretnera, Dubrovnik Zirić, Mustafa (1969.), Junačke narodne pjesme muslimanske, izbor i redakcija Mustafa Zirić, vlastito izdanje, Zagreb
Literatura 1. Bahtin, Mihail (1978.) "Napomene uz metodologiju nauke o književnosti (odlomak)", Treći program Radio Beograda, broj 38 2. Bahtin, Mihail (1978.), Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjega veka i renesanse, Beograd 3. Bahtin, Mihail (1980.) "Problem govornih žanrova", Treći program Radio Beograda, broj 47 4. Bahtin, Mihail (1982.), Marksizam i filozofija jezika, Nolit, Beograd 5. Bašagić, Safvet-beg (1900.), Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463 - 1850.), vlastita naklada, Sarajevo 6. Bašagić, Safvet-beg (1986.), Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (reprint), Svjetlost, Sarajevo 7. Bašeskija, Mula Mustafa (1997.), Ljetopis, prijevod sa turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović, Sarajevo 8. Bašić, Husein (1997), u: Usmena epika Bošnjaka, priredio E. Kujundžić Svjetlost, Sarajevo 9. Beker, Miroslav (1986.), Suvremene književne teorije, Zagreb 10. Bibliografija radova o narodnoj književnosti I - VI (1972. / 1974. / 1976. / 1977. / 1979. / 1981.), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Odjeljenje za književnost i umjetnost, posebna izdanja, Sarajevo 11. Biti, Vladimir (1997.), Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb 12. Bošković-Stulli, Maja (1971.), Usmena književnost, priredila Maja Bošković-Stulli, Školska knjiga, Zagreb 13. Bošković-Stulli, Maja (1977.), Usmena književnost kao umjetnost riječi, Zagreb 14. Braun, Maksimilijan (2004.), Srpskohrvatska junačka pesma, preveo Tomislav Bekić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva / Vukova zadužbina / Matica srpska, Beograd 15. Burke, Sean (2000.), "Autor i smrt čovjeka", iz zbornika Autor, pripovjedač, lik, priredio Cvjetko Milanja, Osijek 16. But, Vejn (1976.), Retorika proze, Beograd 17. Buturović, Đenana (1962.), "Epske narodne pjesme", Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Etnologija, sv. XII, Sarajevo 18. Buturović, Đenana (1976.), Studija o Hörmanovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Sarajevo 19. Buturović, Đenana (1983.), "Porodični odnosi u epskim narodnim pjesmama Muslimana u Bosni i Hercegovini", Posebni otisak Glasnika Zemaljskog muzeja, Etnologija, Sarajevo 20. Buturović, Đenana (1992.), Bosanskomuslimanska usmena epika, Institut za književnost / Svjetlost, Sarajevo 21. Buturović, Đenana (1998.), "Banjalučka bitka 1737. u usmenoj tradiciji", Behar, godina VII, broj 34, Zagreb 22. Buturović, Đenana (1998.), Bošnjačka književnost u književnoj kritici - usmena književnost, priredili Đ. Buturović i M. Maglajlić, Alef, Sarajevo 193
23. Buturović, Đenana, V. Palavestra (1974.), Narodna književnost (izbor studija i članaka o narodnoj književnosti), priredili Đenana Buturović i Vlajko Palavestra, Svjetlost, Sarajevo 24. Čolaković, Zlatan (2004.), Mrtva glava jezik progovara, Almanah, Podgorica 25. Čolaković, Zlatan (1989.), Tri orla tragičkog svijeta, Cekade, Zagreb 26. Čubelić, Tvrtko (1970.), Epske narodne pjesme, Zagreb 27. Dikro, Osvald, C. Todorov (1987.), Enciklopedijski rečnik nauka o jeziku, Beograd 28. Dukat, Zdeslav (1987.), Homersko pitanje, Globus, Zagreb 29. Durić, Rašid (1980.), "Budalina tale prema historijskim izvorima i usmenoj legendi", Putevi, broj 5, Banjaluka, septembar-oktobar, str. 167-175. 30. Durić, Rašid (1998.), "Epski junak Budalina Tale", u zborniku Bošnjačka književnost u književnoj kritici - usmena književnost, knjiga II, priredili Đenana Buturović i Munib Maglajlić, Alef, Sarajevo 31. Durić, Rašid (2000.), Junaci epske pjesme Bošnjaka, Bosanska riječ, Tuzla 32. Frndić, Nasko (1997.), "Bošnjački Terzit", Behar broj 30, Zagreb 33. Frndić, Nasko (1998.), "Legendarni Mustajbeg Lički". Behar, godina VII, broj 37, Zagreb 34. Gezeman, Gerhard (2002.), Studije o južnoslovenskoj epici; izbor, prevod i pogovor Tomislav Bekić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva / Vukova zadužbina / Matica srpska, Beograd 35. Hamon, Philippe (2000.), "Za semiološki status lika", iz zbornika Autor, pripovjedač, lik, priredio Cvjetko Milanja, Osijek 36. Imamović, Mustafa (1997.), Historija Bošnjaka, BZK "Preporod", Sarajevo 37. Jakobson, Roman, P. Bogatirjov (1971.), "Folklor kao naročit oblik stvaralaštva" u: M. Bošković - Stulli Usmena književnost. Izbor studija i ogleda, Škoska knjiga, Zagreb 38. Jankelevič, Vladimir (1989.), Ironija, Sremski Karlovci 39. Jouve, Vincent (2000.), "Složenost lik-efekta", iz zbornika Autor, pripovjedač, lik, priredio Cvjetko Milanja, Osijek 40. Kaler, Džonatan (1990.), Strukturalistička poetika, Beograd 41. Krnjević, Hatidža (1998.), "Tale Ličanin - epski junak i vedri antijunak", u zborniku Bošnjačka književnost u književnoj kritici - usmena književnost, knjiga II, priredili Đ. Buturović i M. Maglajlić, Alef, Sarajevo 42. Kujundžić, Enes (1997.), Usmena epika Bošnjaka, Svjetlost, Sarajevo 43. Kujundžić, Enes (2001.), Narodna književnost Bošnjaka, Dom štampe, Zenica 44. Latković, Vido (1975.), Narodna književnost I, Naučna knjiga, Beograd 45. Lešić, Zdenko (1991.), Pripovjedačka Bosna I-II, Institut za književnost / Svjetlost, Sarajevo 46. Lodge, David (1988.), Načini modernog pisanja, Zagreb 47. Lord, Albert B. (1974.), "Uticaj turskih osvajanja na balkansku epsku tradiciju" u: Đ. Buturović, V. Palavestra Narodna književnost (izbor studija i članaka o narodnoj književnosti), Svjetlost, Sarajevo, str. 65-84. 48. Lord, Albert B. (1990.), Pevač priča, Idea, Beograd 49. Magajlić, Munib (2004.), "Mustaj-beg Lički - od krajišničkog junaka do ep-
194
skog zapovjednika", Radovi Filozofskog fakulteta Sarajevo, knjiga XIII, Sarajevo, str. 145 - 165. 50. Maglajlić, Munib (1985.), Muslimanska usmena balada, Sarajevo 51. Maglajlić, Munib (1989.), Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača, Tuzla 52. Maglajlić, Munib (1995.), "Glamočki Filipovići u narodnoj pjesmi", Znak Bosne, godina I broj 2 i broj 3, Zenica 53. Maglajlić, Munib (1998.), "Jedan davnašnji zapis o Budalini Tali", u zborniku Bošnjačka književnost u književnoj kritici - usmena književnost, knjiga II, priredili Đenana Buturović i Munib Maglajlić, Alef, Sarajevo 54. Maglajlić, Munib (1998.), "Mujo Hrnjica - epski i historijski", u zborniku Bošnjačka književnost u književnoj kritici - usmena književnost, knjiga II, priredili Đenana Buturović i Munib Maglajlić, Alef, Sarajevo 55. Maretić, Tomo (1966.), Naša narodna epika, Nolit, Beograd 56. Mayer, Hans, N. Popović (1981.), Autsajderi, GZH, Zagreb 57. Medenica, Rajko (1997.) u: Usmena epika Bošnjaka, priredio E. Kujundžić Svjetlost, Sarajevo 58. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1992.), zbornik radova, Institut za književnost, Sarajevo 59. Mićović, Dragutin (1980.), Krajišnička epika, Balkanološki institut, Beograd 60. Mićović, Dragutin (2002.), Albanske junačke pesme, internet izdanje 61. Milanja, Cvjetko (2000.), Autor, pripovjedač, lik, zbornik uredio Cvjetko Milanja, Osijek 62. Minjović, Dušica (2002.), Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije, Almanah, Podgorica 63. Murko, Matija (1951.), Tragom srpsko-hrvatske narodne epike, JAZU, Zagreb huseinović (196949. ),M PouvviejeksktiB t,oSsanleih1S-i2d,kEiH l-K adažl-em, Sarajevo 65. Nazečić, Salko (1959.), Iz naše narodne epike I. Hajdučke borbe oko Dubrovnika i naša narodna pjesma (Prilog proučavanju postanka i razvoja naše narodne epike), Sarajevo 66. Nezirović, Muhamed (2004.), Krajišnička književnost, Preporod, Sarajevo 67. Nezirović, Muhamed (2004.), Krajišnička pisma, odabrao i priredio Muhamed Nezirović, Preporod, Sarajevo 68. Novljanin, Omer, A. Hadžinesimović (1997.), Odbrana Bosne 1736 - 1739 (dvije bosanske kronike), preveli F. Nametak i L. Hadžiosmanović, Islamska pedagoška akademija, Zenica 69. Pečevija, Ibrahim Alajbegović (2000.), Historija 1-2, El-kalem, Sarajevo 70. Peleš, Gajo (1989.), "Mogući svijet i svijet pripovjednog teksta", Republika 1-2, Zagreb 71. Petrov, Aleksandar (1975.), Roman, rođenje moderne književnosti, priredio Aleksandar Petrov, Beograd 72. Petrović, Svetozar (1975.), "O prevladavanju granice među proučavanjem usmene i proučavanjem pisane književnosti", Letopis Matice srpske, godište 151, knjiga 416, sv. 6, 1007 - 1020, Novi Sad 73. Rister, Višnja (1995.), Lik u grotesknoj strukturi, Zagreb 74. Rizvić, Muhsin (1994.), Panorama bošnjačke književnosti, Sarajevo 195
75. Samardžija, Snežana (1997.), Poetika usmenih proznih oblika, Beograd 76. Samardžija, Snežana (2004.), Parodija u usmenoj književnosti, Narodna knjiga / Alfa, Beograd 77. Schmaus, Alois (1998.), "Ćor-Huso Husović" u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici - usmena književnost, knjiga II, uredili Đ. Buturović i M. Magljalić, Alef, Sarajevo 78. Schmaus, Alois (1953.), Studije o krajinskoj epici, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 79. Schmaus, Alois (1979.), Gesammelte slavistiche und balkanologische Abhandl-ungen (in serbokoratischer Sprache) IV. Teil, Dr. dr. Rudolf Trofenik, München 80. Sijarić, Ćamil (1997), u: Usmena epika Bošnjaka, priredio E. Kujundžić Svjetlost, Sarajevo 81. Slabinac, Gordana (1990.), "Metatekstualne funkcije ironije i groteske u avangardi", Republika 9-10, Zagreb 82. Slabinac, Gordana (1995.), "Semantička mreža ironije u pripovjednom tekstu", u zborniku Tropi i figure, Zagreb 83. Softić, Aiša (2002.), Usmene predaje Bošnjaka, BZK "Preporod", Sarajevo 84. Solar, Milivoj (1980.), Ideja i priča, Zagreb 85. Stojanović, Dragan (1984.), Ironija i značenje, Beograd 86. Sušić, Derviš (1991.), Pobune, Svjetlost, Sarajevo 87. Škreb, Zdenko i drugi (1985.), Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd 88. Šlibar, Neva (1991.), "Je li biografija anakronističan žanr?, aporije i mogućnosti jedne neuništive tekstne vrste", Umjetnost riječi, broj 1, Zagreb, 89. Tinjanov, Jurij (1990.), Problemi stihovnog jezika / arhaisti i novatori, Sarajevo 90. Tordinac, Nikola 1984.), "Tale budalina ili čauš u narodnoj pjesmi", Pozor broj 20/1 i 22/ 91. Zanini, Pjetro (2002.), Značenja granice - Prirodna, istorijska i duhovna određenja, prevela Slavica Slatinac, CLIO, Beograd 92. Ženet, Žerar (1996.), Umetničko delo, Beograd
196
