Bajke o crnogorskom učešću U posljednjih 170 godina srpski nacionalni radnici u Crnoj Gori neprestano predstavljaju Kosovsku bitku kao bitku koja pripada i - Crnogorcima. 27. jun 2013.
Mitropolit SPC Amfilohije Radović jedan je od najvećih zagovornika ovdašnje kosovske mitomanije u Crnoj Gori, a svi njemu podreñeni svještenici, istoričari, političari, umjetnici - horski za njim ponavljaju bajke o Crnogorcima Kosovu. I dvije sedmice prije Vidovdana (28. jun) kad se 1389. dogodila Kosovska bitka, popovi SPC počinju da slave i veličaju bitku koja je, u tome su istoričari saglasni, jedan od razloga viševjekovnog ropstva Srbije. Jedinstvena je pojava da neko tako radosno slavi bitku koja ga je odvela u dugotrajno robovanje. Od kad je srpstvo kao politička ideologija preko Sime Milutinovića Sarajlije stigla u Crnu Goru, kosovska mitomanija je glavni stub tog političkog projekta u našoj državi. U posljednjih 170 godina srpski nacionalni radnici u Crnoj Gori neprestano predstavljaju Kosovsku bitku kao bitku koja pripada i - Crnogorcima. Priča o Lazaru, Milošu i Kosovskom zavjetu koja je dio te mitomanije je tokom proteklih vjekova u Crnu Goru importovana iz srpske crkve i prije 19. vijeka. Kaluñeri iz Srbije i Crnogorci školovani u srpskim manastirima čitali su ljetopise u kojima se veličaju Lazar Hrebeljanović i Miloš Obilić i to svoje znanje prenosili su nepismenim Crnogorcima. Ipak, sve je to bilo nedovoljno i malo.
Prvi koji je istinski raspirio Kosovski mit u Crnoj Gori je naš veliki poeta Njegoš, obogotvorio je Miloša Obilića, o Kosovskom boju pjevao "Da l' na njemu zajedno ne bjesmo, pa ja rva i tada i sada"; čak je novčano nagrañivao one koji pjevaju o Obiliću... Njegoš je znao da Crnogorci nemaju nikakve veze sa Kosovskom bitkom, jer je čitao istoriju koju je napisao njegov roñak vladika Vasilije, ali, kosovska mitomanija je bila dio njegovog političkog projekta. Istine vladike Vasilija: Evo kako je pisao vladika Vasilije Petrović u svojoj knjizi "Istorija o Černoj Gori" (Moskva, 1754), prvo kaže da se naši preci nijesu borili na Marici 1371, a ni 1389. na Kosovu: “Baoša, kojega prije spomenuh, treći dan stiže na Kosovo poslije one bitke…” Vladika Vasilije, a samim tim i Crnogorci, imaju tada jasnu svijest da se nijesu borili ni na Marici, ni na Kosovu. Njegoš kao vladar nije bio sposoban da ostvari veće državničke domete, za razliku od knjaza Danila nije imao ideju kako da naša plemena sama skinu Turke s vrata, pa je njegov politički projekat bio jednostavan vezati se za Srbiju i programe Vuka Karadžića i Garašanina, a naravno, srpstvo je Njegošu u svijest usadio njegov učitelj Sima Milutinović Sarajlija.
Nema naroda sa dvije istorije, Garašanin, Vuk i Njegoš su to dobro znali: Kad je Vuk Karadžić prvi put bio na Cetinju 1834. zapisao je: "Ivan se Crnojević i danas tako spominje kao da je juče bio". O kultu Kosova nije ništa zabilježio. I drugi putopisci su zabilježili ogroman kult Ivana Crnojevića koji je postojao u Crnoj Gori. Srpska elita i Njegoš dobro su znali da im politički plan ne može uspjeti ako Crnogorci kao glavnog junaka iz svoje prošlosti imaju svoga lokalnog, vlastitog gospodara - Ivana Crnojevića. Jedan narod je samosvojan ako ima svoje kolektivno sjećanje i svijest o svojoj zasebnoj, vlastitoj prošlosti, Crnogorci su to naravno imali. Nemoguće je bilo Crnogorce uvesti u srpski korpus ako oni nemaju veze sa ključnim srpskim srednjevjekovnim bitkama. Ako već nije postojala zajednička istorija i zajedničko kolektivno sjećanje Crnogoraca i Srba, onda se to moralo izmisliti! Tako je i nastala Kosovska mitomanija. Gurnut je u stranu Ivan Crnojević (i Skenderbeg takoñe!), a umjesto njega je postavljena Kosovska bajka. Plan je bio dobar i prodoran. Planeri su računali - svaki Crnogorac koji Kosovsku bitku 1389. bude ośećao kao svoju, svaki
Crnogorac koji bude imao ośećaj da čitava ta priča o Kosovu i njemu pripada, taj neće u svojoj glavi moći da razdvoji Crnogorce i Srbe. I to se pokazalo kao tačno, i to gospodin Amfilohije odlično zna. Naši preci i Kosovska bitka, činjenice: Pozivam gospodina Amfilohija da ovih dana, kad on i njegov kler neumorno drže predavanja, beśede, pjesnička bdenja o Kosovu, Milošu i Lazaru - svome stadu pokaže ove činjenice koje daju elitni srpski istoričari:
1.) Akademik SANU Nikola Radojčić: "U vojsci kneza Lazara borile su se, u prvom redu, centralne srpske zemlje, krajevi kojima su vladali knez Lazar i njegov zet Vuk Branković. Onda, pomoćna vojska Tvrtkova, pod Vlatkom Vukovićem i bivšim hrvatskim banom Ivanom Horvatom. Balšići i pored srodstva i novog prijateljstva teško da su bili u boju." (Nikola Radojčić, Kosovski boj, utorak, 15. junija 1389., knjiga "Bitka na Kosovu 1389", SANU, Istorijski muzej Srbije i BIGZ, strana 21)
2.) Akademik SANU Sima Ćirković: "ðurañ II Stracimirović Balšić je, suprotno, bio ogorčeni protivnik Tvrtka I, pa je malo verovatno da je učestvovao u borbi protiv Turaka 1389. jer prethodne godine on je navukao Turke na Tvrtka, što je dovelo do bitke kod Bileće.“ (Sima Ćirković, Kosovska bitka u svetlosti novih istraživanja, zbornik radova "Srpski narod u drugoj polovini XIV i prvoj polovini XV veka", Beograd, 1989, strana 33)
3.) Akademik SANU Momčilo Spremić: “Na primer, drugi Lazarev zet, ðurañ Stracimirović Balšić nije uopšte došao na Kosovo, i još se uz pomoć Turaka borio protiv bosanskog gospodara Tvrtka I, Lazarevog saveznika” (M. Spremić, ðurañ Branković i njegovo doba, CLIO, Beograd, 1999) 4.) Akademik ANURS Rade Mihaljčić: “Jedino je ðurañ Stracimirović Balšić bio tada
na strani Turaka. Zbog toga je malo verovatno da je sudelovao u bici na Kosovu.” (Rade Mihaljčić, Istorija srpskog naroda, Druga knjiga, Beograd, 1994, strana 43)
5.) Dr Miladin Stevanović: “Vizantija, Bugarska, braća Dejanovići i Kraljević Marko sa bratom Andrijašom su bili u vazalnom odnosu sa Turcima i nisu imali snage, ni želje da se priključe knezu Lazaru. Oklevao je da se izjasni i Lazarev zet, zetski gospodar ðurñe Stracimirović Balšić, pošto izgleda da se još ranije odlučio za vazalni odnos prema Turcima. Tako su knezu Lazaru ostali samo bosanski kralj Tvrtko I i njegov zet Vuk Branković, gospodar kosovske oblasti.” (online Večernje Novosti, 25. januar 2010) 6.) Željko Fajfrić: “Isto tako nije tu bilo ni ðurña Stracimirovića, a gde je on bio ostaje tajna.” (Željko Fajfrić, Sveta loza kneza Lazara, www.rastko.rs)
7.) Ivan Božić: "Prekid neprijateljstava s bosanskim kraljem ne pruža dovoljno opravdanja za pretpostavku da se i ðurañ II Stracimirović Balšić našao 15. juna 1389. god. na Kosovu polju protiv sultana Murata I i njegovih snaga. Turcima su se na Kosovu suprostavili oni čije su oblasti ranijih godina bile izložene njihovom pustošenju. Srodstvo s knezom Lazarom i Vukom Brankovićem nije ðurñu II ni ranije smetalo da se u sukobu s Tvrtkom, njihovim saveznikom osloni na turske snage. A nema nikakvog znaka da je, mireći se s bosanskim kraljem, promijenio stav prema Turcima. . . Sam ðurañ II nalazio se početkom jula 1389. god.u Budvi gdje su ga posjetila dva dubrovačka poslanika i pozvala ga da posjeti Dubrovnik." (Istorija Crne Gore, knjiga Druga, tom Drugi, strane 53 i 54) Velika većina naših predaka živjela je u Zeti Balšića: Dakle, riječ je o kraju 14. vijeka, to je doba čvrstog feudalizma, nije bivalo da neko ide da se bori na nečijoj strani zbog nekakvih ideja, ljudi koji su išli u bitke išli su - ili kao plaćenici, ili su bili u obavezi da ratuju za svog gospodara.
Svi Brñani: Vasojevići, Rovca, Moračani, Kuči, Piperi, Bratonožići, Bjelopavlići tada su bili u sastavu Zete. Neki od nabrojanih su se poslije 14. vijeka pomjerili na śever. Nikšići su takoñe bili u Zetskom zboru, a iluzorno je i misliti da primorska plemena poput Paštrovića i Grbljana imaju bilo kakvu vezu sa Kosovskom bitkom. Plemena Ljubotinj, Ceklin, Komani, Zagarač, Grañani, Crmnica, Lješanska nahija... su ništa drugo nego Zećani koji su sa Ivanom Crnojevićem izbjegli u Staru Crnu Goru. Osim ako neko ne ustvrdi da je Ivan Crnojević iz Žabljaka Crnojevića sam izašao u Staru Crnu Goru i da niko od njegovog naroda nije pošao sa njim. Ne bi me začudio ni takav zaključak. Njeguši, Čevljani, Cuce, Ćeklići, Bjelice, Cetinjani... svi su bili u sastavu Zete. Kneza Lazara Crnojevići nijesu priznavali za svetitelja: Lazar Hrebeljanović je od strane srpske crkve za sveca proglašen brzo poslije Kosovske bitke, meñutim, u crkvenom kalendaru Crnojevića nema ga meñu svecima! Boško Mijanović je 1994. na Cetinju objavio knjigu "Pashalni ciklus ðurña Crnojevića", u knjizi je dao Crkveni kalendar u psaltiru Crnojevića za 1494. godinu iz kojeg vidimo da Lazara Hrebeljanovića nema meñu svetiteljima! Takoñe, nema ni svetog kralja Milutina Nemanjića! Kalendar iz 1494. koji je objavio Mijanović nalazi se na www.montenegrina.net. Kneza Lazara Crnogorci krajem 15. vijeka nijesu poštovali kao svog sveca, pa je jasno da 100 godina poslije Kosovske bitke – nikakva kosovska misao i takozvani kosovski zavjet, nijesu postojali u Zeti (Crnoj Gori). Kalendar Crnojevića jasno pokazuje još jednu stvar - ako crkva Crnogoraca krajem 15. vijeka, kao svoje nije poštovala sve svetitelje srpske crkve, već samo neke, jasno je da je još tada naša crkva bila autokefalna. Uostalom, srpska crkva tada nije ni postojala, Turci su je obnovili 1557. godine. Mnogo puta smo od vladike Amfilohija čuli floskulu da njegova mitropolija - kao srpska, ima "osmovjekovni neprekinuti kontinuitet". Da li to što Crnogorci kao svoje svetitelje nijesu priznavali Lazara Hrebeljanovića i Milutina Nemanjića takoñe spada u "osmovjekovni neprekinuti kontinuitet" srpske crkve u Crnoj Gori? Po toj logici, dio neprekinutog kontinuteta je i to što "srpska" crkva na Cetinju 1494. nije priznavala sve srpske svetitelje?
ðe su bili preci Amfilohija Radovića u vrijeme Kosovskog boja: Po čvrstom i jedinom vjekovnom predanju, velika većina Moračana su porijeklom iz albanskog katoličkog plemena Hoti, vjerovatno su u Moraču došli u 16. vijeku. Dakle, po priči njegovih predaka porijeklo Amfilohija Radovića je albansko, on i sam ponekad potvrdi da je porijeklom Hot, s tim što pridoda nekakvu novokomponovanu bajku. Predanje kako su većina Moračana porijeklom Hoti davno je zapisano, ali se posljednjih decenija krije od javnosti. Andrija Jovićević je bio učitelj u Morači 1892.-93. godine. Objavio je 1927. knjigu "Istorija Morače do 1820. godine". Knjigu je ponovo objavila Svetigora (!) u Podgorici 2006. godine. Na stranama 8 i 9 zapisao je predanje koje je čuo u Morači. Evo link: http://tinypic.com/view.php?pic=am5x1&s=5 Moračani su to isto kazali i Pavlu Rovinskom koji je u 19. vijeku zapisao da su najveća bratstva u Morači - Radovići, Medenice, Rakočevići... porijeklom iz Hota. (Pavle Rovinski, Etnografija Crne Gore, tom I, CID, Podgorica, 1998, strana 83), možete pročitati: http://i44.tinypic.com/2vkn381.jpg I Savo Orović potvrñuje: „I veći deo Moračana vodi poreklo od arbanaškog plemena Hoti. Naime Bogić Moračanin je bio vojvoda Hotski, pa pošto se zavadio s Grudima i njihovim vojvodom oko planine Hotskog Huma, preselio se u Moraču i za uspomenu na staru postojbinu, nazvao je jednu dotičnu planinu ‘Hotska Gora’, koja se i sad tako naziva." (Savo Orović, Sličnost folklora kod Arbanasa i Crnogoraca, www.rastko.rs) Danas nema većeg propagatora kosovske mitomanije, Lazara, Obilića i takozvanog Kosovskog zavjeta od Amfilohija Radovića. Glavni razlog zbog kojeg je Njegoša proglasio za svetitelja je taj što je Njegoš otac kosovske mitomanije u Crnoj Gori. Ali, gle čuda, u vrijeme Kosovskog boja 1389. Amfilohijev predak je bio u Hotima, pod kontrolom Balšića, niko iz njegovog bratstva i plemena nije učestvovao u Kosovskom boju 1389, čega je i Amfilohije potpuno svjestan. Svi znamo da za našeg Amfilohija činjenice ne igraju baš nikakvu ulogu. On je u djetinjstvu i mladosti temeljito obučen da se bori protiv crnogorskog identiteta i bilo kakve i neoborive činjenice, njemu ništa ne znače u odnosu na zadatak koji mu je Beograd povjerio. Za list "Pokret" 24. jula 1991, kad mu je novinar rekao da su neki ljudi
iznijeli činjenice da je crnogorska crkva bila autokefalna, odbrusio je: "Utoliko gore po činjenice"! http://www.portalanalitika.me/drustvo/tema/105978-bajke-o-crnogorskom-ueu.html Miroslav ĆOSOVIĆ
