STAV: Što je pozadina priče o Ruñeru Boškoviću – Srbinu katoliku? (1) Intrigantan autorski tekst o nastajanju nacija na balkanu u 19. vijeku; o jednačenju termina pravoslavac i Srbin tokom vjekova; o političkoj eliti koja je doprinijela stvaranju nacionalnih mitova i predrasuda… 25. februar 2012.
Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ Preśednik Srbije Boris Tadić je 11. januara za beogradski Nedeljnik izjavio da je Ruñer Bošković bio Srbin katolik?!! Bio sam malo iznenañen naglim izlivima nacionalne euforije srpskog predjednika. Izgleda da se Tadić ubrzano prilagoñava društvenoj stvarnosti u Srbiji pa je prihvatio bajku Vojislava Šešelja o Srbima katolicima. Nije jasno po kom je osnovu predsjednik Tadić naučnika Ruñera Boškovića proglasio za Srbina. Da li zato što je Ruñer Bošković sebe smatrao Srbinom, ili su ga njegovi savremenici smatrali Srbinom, ili možda stoga što srpski nacionalisti imaju eksluzivno pravo da proglase koga im drago za Srbina? U svakom slučaju, ovom brutalnom propagandnom neistinom srpski predsjednik Tadić je dao podstrek mnogobrojnim nacionalistima koji u realnom životu i na internetu neumorno šire pravedničku istinu o Srbima katolicima! Nepokolebljivi širitelji Velike Srbije i srpskog imena na stotinama foruma i portala sedmicama nakon Tadićeve izjave pričaju priču o izumrlim Srbima katolicima, kojih je bilo ali, eto, nestadoše!
Slom Nemanjićkih Srba: Srpska nacija je skopčana i srasla sa pravoslavnom crkvom koju je osnovao Sava Nemanjić. No, Turci su još u 14. i 15. vijeku etnički ispretumbali Balkan i praktično još tada uništili Nemanjićke Srbe/Slovene. Posljednji ostaci Nemanjićkih Srbaa iselili su se iz Srbije u dvije velike seobe, 1690. godine i 1739. godine. U knjizi „Istorija srpskog naroda, Četvrta knjiga, tom I, Srbi u XVIII veku”, (Beograd 1986, str. 321), akademik SANU Radovan Samardžić piše: „Srpski narod u Turskoj morao je da se u XVIII veku iz temelja obnovi kako bi ponovo izašao na istorijsku scenu u borbi za osloboñenje.” Pa malo kasnije Samardžić na istoj strani piše: "...posle sklapanje Beogradskog mirovnog ugovora 1739. godine. U tom trenutku prema podacima V. Čubrilovića Srbija nije mogla imati više od 50.000 – 60.000 stanovnika." Znači: te 1740. godine Srbija je bila “prazna”, više je stanovnika živjelo na teritoriji današnje srednje i južne Crne Gore nego u Srbiji! Tako su nestali pravi, srednjevjekovni Srbi, razbježali se uglavnom na śever i śeverozapad; te masovno vjekovima ubijani i odvoñeni u roblje. O ovome sam pisao i u prethodnom tekstu. U 19. i 20. vijeku mnogo je naroda iz Makedonije, śeverne Grčke, Bugarske naselilo Srbiju, ñe su postali pripadnici srpske crkve i samim tim i Srbi, iako im niko od predaka nije bio Srbin. U 18. vijeku stotine albanskih katoličkih porodica iz Klimenata naselile su se ispod planine Rudnik, svi su oni danas Srbi. Mnogi Crnogorci su naselili Srbiju u 18, 19, i 20. vijeku ñe su došli sa crnogorskim narodnim imenom, danas su Srbi...
Poistovjećivanje nacionalnog i pravoslavnog identieta: Poslije brojnih migracija, od 18. i 19. vijeka srpska nacija gotovo da nema nema nikakvo drugo vidno identitetsko obilježje osim pripadnosti Nemanjićkoj crkvi, jer je sadašnja srpska nacija zapravo konglomerat raznih etničkih grupa meñu kojima postoje ogromne kulturne razlike. Nacionalna obilježja današnjih Srba su vrlo mlada, znamo da srpska nacionalna kapa šajkača, kao nacionalna - što danas jeste - nije napunila ni 100 godina (Srbi su počeli da je nose poslije Prvog svjetskog rata). Postoji mnogo istorijskih izvora koji dokazuju da su na zapadnom Balkanu vjekovima
riječi pravoslavac i Srbin bili sinonimi. Ako biste u 18. ili 19. vijeku u Crnoj Gori izgovorili riječ Srbin pod tim pojmom se podrtazumijevlo značenje – pravoslavac, pripadnost vjeri. U knjizi „Istorija srpskog naroda” (Druga knjiga, Doba borbi za očuvanje i obnovu države (1371 – 1537), Beograd, 1994), koju je potpisalo 12 srpskih naučnika, citiraju se riječi kralja Dušana: „Stefan Dušan je 1333. prodao Dubrovčanima prava na Ston i Pelješac, koje su još tanke niti vezivale za Srbiju. Dubrovčani su se obezbedili tražeći uskoro i potvrdu bosanskog bana. Sam Stefan Dušan je potvrdio ustupanje Pelješca i Stona u maju 1334. i tom prilikom u povelju koju je izdao Dubrovčanima uneo posebnu odredbu ‘da prebiva pop srbski i da poje u crkvah koje su u Stonu i Ratu’.” Link: http://i42.tinypic.com/dobb0z.jpg Jasno je da pop srbski ovñe označava svještenika koji je različit od rimokatoličkog svještenika, dakle pravoslavnog popa. Povodom ovog Dušanovog pisanja, Stojan Novaković je komentarisao (u fusnoti): „U jednom pismu Dušanovom od 1333. dolazi rečenica, u kojoj srpski već znači pravoslavni...“ (Stojan Novaković, Iz srpske istorije, Nekolika teža pitanja srpske istorije, knjiga 63, Novi Sad, 1972, str. 74). Link za knjigu: http://scc.digital.nb.rs/document/II153244-063 Od 13. do 15. decembra 1994. održan je naučni skup posvećen Bosni i Hercegovini, a 1995. objavljen je u Beogradu zbornik o radu tog skupa – ”Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena”. Miodrag M. Petrović je na skupu izložio rad ”Pomen bogomila – babuna u Zakonopravilu svetoga Save i crkva bosanska”. Prvi put je na savremeni jezik preveo pismo carigradskog patrijarha Genadija Sholarija (1453-1456). Carigradski patrijarh piše monasima na Sinaju: „O episkopu koji je iz Bosne. Pravoslavan je, jer je Srbin. I kako postupiše neki učitelji Latini, kad su se vratili u drugi deo Bosne, i tamo mnoge od kudugera potčiniše rimskoj crkvi, tako se i on časno potrudi...” (strane 271 i 272). Što reći? I 1456. godine, ko je Srbin – to je pravoslavac. Iz kasnijih vjekova imamo mnogo svjedočanstava da je riječ Srbin imala isto značenje kao i riječ pravoslavac. Desetak takvih primjera pokazao je Radoslav Rotković u knjizi "Crna Gora i Dušanovo carstvo". Isto objašnjava i akademik SANU Ćirković: "U srpskom primeru imamo tu nesvakidašnje obojenu crkvenu tradiciju... To su čak savremenici uočavali. Ja sam u ovoj svojoj knjizi posljednoj citirao mišljenje Jaše Ignjatovića još šezdesetih godina 19. veka, koji kaže da Srbin čim izgubi svoj (vero)zakonski karakter on je prestao da bude Srbin" Klip: http://www.youtube.com/watch?v=vRwbDMBX3Sw "Nesvakidašnja" pojava je da je jedan narod = jedna crkva, kao u slučaju Srba. Ako bi u 19. vijeku Srbin izašao iz srpske crkve - on bi “prestao da bude Srbin”; ne zato što se nacionalno rasrbio, nego zato što je srbin bio konfesionalni pojam. U 21. vijeku imamo opet se dešava isto. Neki najpoznatiji političari kod nas upisuju se prvi put u žiivotu Srbe - zato što su kako sami kažu vjernici srpske crkve! Priča o srpskom porijeklu je bajka i laž, srpsko porijeklo po krvi - kako ga prikazuju hiljade velikosrpskih nacionalista - ne postoji, to sam pokazao i u tekstu "Ko širi lažibajke..."
Formiranje nacija u 19. vijeku: Sve su to Vuk Karadžić, Sima Sarajlija, Ilija Garašanin... i naravno Njegoš (koji je pristao da učestvuje u tom političkom projektu, da se ne zavaravamo) primjetili i čvrsto su odlučili da vjersku grupu – Srbe - preko školskog sistema i razne propagande proglase za “krvnu zajednicu”, narod jednog porijekla, jedne kulture, tradicija i običaja. U tom cilju rasplamsan je kult Miloša Obilića, jedan narod mora imati neke zajedničke heroje - makar i izmišljene - kao što je Miloš Obilić. Zato je Crnogorcima podarena kosovska mitomanija, jer su pametni graditelji srpskog nacionalnog mita znali da jedan narod mora imati jednu istoriju, makar i lažnu; morala se plasirati lažibajka da su Crnogorci bili na Kosovu i da su pokosovski zbeg. Crnogorcima se morala usaditi neistina da imaju zajedničku istoriju sa Srbima! U formiranju srpske nacije mnogo su doprinijeli Dositej Obradović, Vuk Karadžić, Ilija Garašanin; politički otac hrvatske političke nacije je Ante Starčević. U 19. vijeku nacije su stvarane od etničkih grupa koje su imale bliske: kulture, običaje, jezik... Tako su se s vremenom ujedinile njemačke i italijanske etničke grupe. Vuk Karadžić je živio u Beču od 1813. i te je procese posmatrao i ništa drugo nije radio nego je ponavljao isti postupak. Snimio sam intervju pokojnog Sime Ćirkovića za kojeg njegove žive kolege kažu da nikad nijedan srpski istoričar nije dosegao veće domete. E, taj Sima Ćirković ne kaže za Vuka da je bio lingvista i reformator jezika, nego kaže da je "glasnik evropskih ideja bio". Poslušajte: http://www.youtube.com/watch?v=vRwbDMBX3Sw Engleski istoričar Noel Malkolm u tekstu "Kosovo, bitka i mit" Vuka Karadžića i Njegoša naziva GRADITELJIMA NACIJE (Noel Malkolm, "Kosovo, bitka i mit", feljton ”Vijesti”, 12. jul 2000), zato što svi istoričari u zapadnoj Evropi znaju da su se savremene nacije gradile u 19. vijeku, tako je Malkolm odmah prepoznao graditelje srpske nacije. Nacionalna ideja Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića sastojala se u tome da su svi ljudi na zapadnom Balkanu Srbi jer – prepoznaćete savremene velikosrpske ideje - svi govore srpskim jezikom. Dositej Obradović i naročito Vuk Karadžić, su na temelju te
lažne pretpostavke o srpskom jeziku izveli zaklučak, promišljanje, da su svi na zapadnom Balkanu Srbi. Na istorijska dokumenta se nijesu osvrtali jer istorijska dokumenta koja prije 19. vijeka navode Srbe na teritoriji Hrvatske, Bosne, Crne Gore - to je kao da tražite iglu u plastu sijena. Ponavljam: govorim o dokumentima do 19. vijeka. Bilo kako bilo, Vuk Karadžić je svoju i ideologiju Dositeja Obradovića počeo da širi po zapadnom Balkanu i tako su u 19. vijeku - kao plod tog promišljanja o srpskoj naciji -osmišljeni i Srbi katolici! Karadžić je nacionalnu ideologiju uobličio i predstavio u tekstu "Srbi svi i svuda" koji je napisao 1836, a naravno po onome što je napisao u tekstu, djelovao je i ranije. Link: http://www.rastko.rs/filologija/vuk/vkaradzic-srbi.html Karadžić se u ovom pamfletu pozvao na pisanje vizantijskog cara Porfirogenita iz 950. godine, i naravno, prećutao je da Porfirogenit zasebno od Srba i Hrvata navodi i Dukljane i druga slovenska plemena.
Dubrovčani su sebe smatrali starosjediocima: Što se Dubrovčana tiče, oni su sve do 17. vijeka sebe smatrali – gotovo zasebnom nacionalnom grupom i sigurno su smatrali da su starosjedioci na Balkanu, da nijesu Sloveni. Vrlo je zanimljiv jedan dopis Dubrovčana iz 1446. vlastima grada Barselone koje su htjele tretirati Dubrovčane kao Italijane, htjele su im naplaćivati takozvanu italijansku carinu. Dubrovčani su odbacili tvrdnju da su Italijani i ovako su im napisali: „O tome smo se mnogo začudili i čudimo se iz više razloga. I prvo, jer vjerujemo, da je ne samo vama već i narodima cijeloga svijeta poznato i bjelodano, kako Dubrovčani nijesu Talijani, niti su Italiji podložni, nego su, koliko po svome jeziku, toliko i po razlogu položaja Dalmatinci i podložni pokrajini Dalmaciji“ (Vinko Foretić, Godina 1358. u povijesti Dubrovnika, JAZU, Starine, knjiga 50, Zagreb, 1960. god, str. 258) Iako će danas većina pomisliti da je ovo netačno samoodreñivanje, u stvari su Dubrovčani bili u pravu. Sebe su htjeli da predstave kao starosjedioce, a najveće pleme na obalama Jadrana u antičkim vremenima bili su Dalmati. Iz tame antičkih vremena Dalmati i druga plemena u zaleñu jadranske obale izašla su sa narodnim imenom Vlasi. U 13. vijeku, u jednoj povelji Stefana Prvovenčanog, riječ Raguseus (Dubrovčanin) iz latinskog teksta se na slovenski prevodi kao - Vlah. Link: http://www.rastko.rs/rastkodu/istorija/jmitrovic/1992/jmitrovic-dubrovnik_l.html Momčilo Spremić, u knjizi "ðurañ Branković i njegovo doba" (CLIO, Beograd, 1999), na strani 776. piše: „Inače, Dubrovnik i Srbija iako susedi, bili su politički odvojeni i prilično raznoliki. Smatrajući se Romanima, Dubrovčani su se i dalje suprostavljali
Slovenima u zaleñu, iako su se mnoge porodice doselile iz slovenske unutrašnjosti. U mikrosvetu srednjeg veka kao i podanici drugih gradova-država, Dubrovčani su se smatrali posebnim. Hroničar Jakov Lukarević, koji je živeo krajem XVI i početkom XVII veka, navodi kako je despot ðurañ, posle obnove države 1444., dao prava u Smederevu ‘naciji Dubrovačkoj’. Oni su se zaista smatrali nacijom Dubrovačkom.” Link: http://i39.tinypic.com/ofrt4.jpg Akademiku SANU Momčilu Spremiću očigledno ne pada na pamet da priču o narodnosti Dubrovčana otpočinje sa 19. vijekom, što je uobičajeno u crnogorskoj i srpskoj javnosti. Spremiću ne pada na pamet da Dubrovčane proglasi Srbima na osnovu političkog projekta Dositeja, Vuka i Ilije Garašanina. Znači, 100%-tna je činjenica, do polovine 19. vijeka Dubrovčani sebe nijesu smatrali ni Srbima ni Hrvatima, Dubrovčani su velikim dijelom (i tada i dan danas) vlaškog/morlačkog porijekla, porijeklom su od balkanskih starosjedelaca. Na samom početku 17. vijeka Mavro Orbini je objavio knjigu "Kraljevstvo Slovena" koja je imala ogroman uticaj na sve ljude na zapadnom Balkanu, tako i na Dubrovčane. Od Orbinijeve knjige i Dubrovčani počinju da pričaju slovensku nacionalnu priču, ali ta priča im ne može promijeniti vlaško porijeklo. http://www.portalanalitika.me/drustvo/tema/52509-stav-to-je-pozadina-prie-o-rueru-bokoviu-srbinu-katoliku-1.html
STAV: Što je pozadina priče o Ruñeru Boškoviću – Srbinu katoliku? (2) Zamislimo katolika koji mora da poštuje i svetog Stefana Lazarevića (Lazarevog sina) koji se žestoko borio protiv katoličkih vitezova kao turski vazal u bitki kod Nikopolja 1396. godine, ñe su katolički vitezovi doživjeli strašan poraz. Zamislimo katolika koji slavi Nikolaja Velimirovića?! Zamislimo "Srbina" katolika koji sa svojim "sunarodnicima" Srbima ide na Bogojavljanje kad se bača krst u vodu?!! Što će tome katoliku na sve to reći njegova crkva, koja skoro nijednog srpskog sveca ne priznaje? 26. februar 2012.
Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Srpsku nacionalnu ideologiju u Boki Kotorskoj i Dubrovniku posijao je niko drugi nego glavom i bradom Vuk Karadžić. On je neprestano boravio u Dubrovniku 5 mjeseci, od početka decembra 1834. do kraja aprila 1835. godine kada je otišao za Boku Kotorsku i Cetinje. Link za izvor: http://www.pobjeda.me/arhiva/?datum=2005-09-08&id=70114 Poslije Vukovog boravka u Dubrovniku "rodili" su se Srbi katolici, prvi put u istoriji je jedan katolik prihvatio srpsko nacionalno ime, a to je bio Medo Pucić. Koliko znam Vuk Karadžić je u Dubrovniku 1834/5 neko vrijeme boravio i u kući Pucića. Vrlo obrazovani srpski nacionalista Laza Kostić 1963. je u Torontu objavio knjigu „Katolički Srbi”. Već na strani 9 kaže: „Tek od druge polovine XIX veka počinju da se pojavljuju i Srbi koji nisu pravoslavni: i Srbi katolici i Srbi muslimani.” Ovo je istina, prvi Srbi katolici i Srbi muslimani su počeli da se "prave" propagandnim radom koji je pokrenut iz Beograda. Laza Kostić u istoj knjizi još piše: „Pojava srpske svesti kod ovih Primoraca nije značila neku vrstu promene nacionalne pripadnosti: oni su došli do zaključka da su oduvek bili Srbi i oni i njihovi preci, mada je ta svest bila često učmala, nacionalna iskra samo latentna... Oni nisu do tada imali neku drugu narodnosnu svest, u najboljem slučaju nisu znali šta su.” (strana 13). Link za knjigu: http://www.scribd.com/koekude/d/17078750--1963-
Kako je Vuk učio Vuka da bude Srbin: Tačno je da katolici sa primorja nijesu imali neku širu narodnu svijest, ali nijesu oni sami došli do zaključka da su Srbi, nego su isto kao i pravoslavci sa primorja n a g o v a r a n i, ubjeñivani da budu Srbi. Imamo za to perfektan istorijski izvor. Vuk Karadžić je u Boki Kotorskoj poslije boravka 1834/5 imao dva glavna srpska "proizvoda" - Vuka Vrčevića i popa Vuka Popovića Rišnjanina, dva njegova do smrti vjerna saradnika i širitelja srpstva. Vuk Popović Rišnjanin u jednom pismu Karadžiću 1849. opisuje odjeke u Boki na Vukov pamflet "Srbi svi i svuda". Vuk Rišnjanin je već 15 godina (od 1834. godine kad je Karadžić pristigao u Boku) u b j e ñ i v a o nekog katoličkog Bokelja da su svi u Boki Srblji, ovako piše Karadžiću: „Jedan najpametniji Bokelj, latinin, koji mi se vazda protivio da nijesmo mi Srblji, nego Iliri i Slovinci a Srblji ili Servi da su oni što su u Srbiji, odgovorio mi je tek onomadne, pošto je u ‘Kovčežiću’ istoriju o Srbima pročitao, da imam pravo i da vi mnogo svijesno rasuñujete ...” (Vuk Popović Rišnjanin, Pisma Vuku Karadžiću, CID, Podgorica, 1999, strana 87) Link: http://i43.tinypic.com/eze71e.jpg Ovo je perfektan dokaz da je srpska svijest stvarana propagandnim radom a ne kako Lazo
Kostić piše da su katolici u primorju sami "...došli do zaključka da su oduvek bili Srbi i oni i njihovi preci". Potpuno na isti način su i pravoslavci u Boki i Crnoj Gori ubjeñivani da su Srbi, samo što je to kod pravoslavca išlo mnogo lakše jer su se te rabote dofatili pravoslavni popovi, rabote koju rade i dan danas, pravljenje Srba im je najvažnija djelatnost. Svetozar Borak je napisao knjigu "Srbi katolici" (Novi Sad, 1998) On takoñe ne zna ni za jednog Srbina katolika prije Meda Pucića. On pokušava da sakrije činjenicu kako su prvi Srbi katolici napravljeni sredinom 19. vijeka, pa ovako piše, u uvijenoj formi: "Prvi tip Srba bio je brojan naročito u Dubrovniku, Boki Kotorskoj i svoj Dalmaciji, osobito poslje 1848. pa sve do Prvog svjetskog rata..." (strana 6). Link za knjigu: http://www.scribd.com/doc/15558680/Svetozar-Borak-Srbi-Katolici Jeremija Mitrović u knjizi "Srpstvo Dubrovnika" piše: "Obično se tvrdi kako je Matija Ban sa Medom Pucićem u burnim godinama 1848/9. dubrovačko Slovinstvo preimenovao u Srpstvo" Link: http://www.rastko.rs/rastkodu/istorija/jmitrovic/1992/jmitrovic-dubrovnik_l.html Jeremija poslije daje neko svoje mišljenje, ali je pokazao opšti naučni sud o tome kad se u Dubrovniku rodilo srpstvo.
Prvi Srbi katolici: Dva prva Srbina katolika u istoriji - Medo Pucić i Matija Ban, bili su agenti srpskog političara i državnika Ilije Garašanina. Jeremija Mitrović u istoj knjizi piše za Matiju Bana: "Ovaj prikaz zbivanja u Dubrovniku 1848/9. obuhvata delatnost Matije Bana kao izaslanika Ilije Garašanina." Vladislav Sotirović piše: "Ista ta 1841. g. je bila presudna godina u ideološkoj evoluciji rimo-katoličkog Srbina iz Dubrovnika i Garašaninovog tajnog agenta Mede Pucića..." Link: http://www.novinar.de/2010/04/03/vuk-hrvati-i-dubrovnik.html Izvjesno je: Beograd i Garašanin su obučili Meda Pucića i Matiju Bana kako da prave "Srbe" katolike. Po mnogim svjedočenjima Beograd je prije godinu dana sasuo dosta para da bi se na
popisu koji je održan od 1. - 15. aprila 2011. u Crnoj Gori konstruisali Srbi. Ništa se dakle nije promijenilo ni poslije 160 godina. Srbi se evo 2 vijeka konstruišu, tako što se od ljudi zahtijeva da ne budu ono što jesu, nego da budu Srbi. Ruñera nije imao ko posrbiti: Što se tiče Ruñera Boškovića, on je roñen 1711. a umro je 1787. tako da ga ideje Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića i Ilije Garašanina nijesu uspjele posrbiti. Iz 18. vijeka ja nijesam vidio nijedan jedini dokument da u Dubrovniku i okolini postoje Srbi, a da takav dokument postoji, nemoguće da ga četa srpskih i velikosrpskih istoričara koja je pretražila dubrovački i druge ahive, ne bi pokazala. U isto vrijeme vidio sam mnogo dokumenata koji u zaleñu Dubrovnika navode Vlahe, a bilo je i Dubrovčana koji su se izjašnjavali kao Slovinci. Sami Ruñer se izjašnjavao kao Slovinac ali to je opet uticaj jedne knjige - Kraljevstva Slovena, koju je početkom 17. vijeka napisao Mavro Orbini. Ruñerov otac Nikola je iz Popova Polja i Ruñerovog oca srpski šovinisti proglašavaju za Srbina, bez ikakvog dokaza, naravno.
Nema nikakvih dokaza (ja ih nijesam vidio) da mu je otac bio pravoslavac, pa da je po toj osnovi bio Srbin (u vjerskom smislu), a dokazi da je Ruñerov otac Nikola bio Srbin po narodnosti, ravni su nuli, naravno. Prezime Bošković dolazi od muškog imena Boško, neki ime Boško izvode od imena Bogdan, ali moramo takoñe imati na umu da riječ bosco na latinskom znači drva, a na italijanskom - šuma. Teško je izvodljivo biti Srbin-katolik: "Srbi" katolici su slatki san SANU i srpske intelektulne elite koja bi voljela da Srbi liče na pravu naciju, da ih ima od sve tri vjere - i pravoslavaca i muslimana i katolika. SANU perfektno zna da, kako Sima Ćirković kaže "nesvakidašnje" je da jedna nacija bude 99,9% potekla iz jedne konfesije i da je jedini razlog zašto je neko Srbin - to što mu je neko tokom istorije ušao u srpsku crkvu. Unutrašnja protivrječnost: U SANU bi voljeli da je srpska nacija poput njemačke nacije; Njemaca ima i katolika i protestanata. SANU bi voljela da je srpska nacija poput albanske, Albanaca ima i muslimana i katolika i pravoslavaca. Zato se iz Beograda stalno plasiraju priče o "Srbima-katolicima”, pa se u tu kampanju uključio i Boris Tadić. Priča o Srbima katolicima i Srbima muslimanima nije priča srpske crkve, to je skaska proistekla iz SANU. Danas, možda na cijeloj planeti postoji desetak "Srba" katolika. Nije lako moguće biti
Srbin katolik. Zamislimo katolika koji je prisiljen da poštuje kult Nemanjića, a svi su Nemanjići - sveci. Tako bi taj Srbin katolik morao da dobro izuči sve o Svetom Milutinu, o Svetom kralju Prvovenčanom, o Stefanu Dečanskom, o Dragutinu... Morao bi da poštuje kosovski kult i Svetog Lazara Hrebeljanovića. Zamislimo katolika koji mora da poštuje i Svetog Stefana Lazarevića (Lazarevog sina) koji se žestoko borio protiv katoličkih vitezova kao turski vazal u bitki kod Nikopolja 1396. godine, ñe su katolički vitezovi doživjeli strašan poraz. Zamislimo katolika koji slavi Nikolaja Velimirovića?! Zamislimo "Srbina" katolika koji sa svojim "sunarodnicima" Srbima ide na Bogojavljanje kad se bača krst u vodu?!! Što će tome katoliku na sve to reći njegova crkva, koja skoro nijednog srpskog sveca ne priznaje? Znači, Srbin katolik može da postoji, ali samo izvjesno vrijeme, dok ne postane jedna jedina oznaka srpskog imena - pravoslavac. Ako je moguće biti Srbin katolik onda je moguće biti i Jevrej budista, ili npr. musliman šintoista. Pošto Crnogorci nemanju nikakve obaveze prema Nemanjićima i prema srpskim svecima, moguće je biti Crnogorac katolik i ima ih, mnogo više nego Srba katolika. Preci Crnogoraca nijesu učestvovali u kosovskoj bitki, pa i po tom osnovu jedan katolik može da se izjašnjava kao Crnogorac, Crnogorci katolici nemaju nikakve obaveze da svojataju Nemanjićke svece. Katolici iz Boke su većinom porijeklom iz stare Crne Gore i Hercegovine odakle su se njihovi preci doseljavali u Boku, što se kaže - od pamtivijeka. Crnogorci katolici su iz potpuno istog korijena kao i Crnogorci pravoslavci i Crnogorci muslimani, naši preci su skupa živjeli u Duklji/Zeti.
Gligor Stanojević o "Srbima" katolicima: I za kraj da pokažem što je jedan vrlo poznati srpski istoričar, koji je vršio istraživanja u mnogim arhivima, pisao na ovu temu. Gligor Stanojević u Istorijskom Časopisu za 1984. godinu, u članku ''Odgovor Rajku Veselinoviću'' piše o Bunjevcima, rimokatoličkoj etničkoj grupi iz Vojvodine. Tekst je polemika sa istoričarem Rajkom Veselinovićem. Ovako Gligor piše: "Mnogo opasnije je Veselinovićevo pisanje o Bunjevcima. Po pravilu, prvo mene optuži da sam friziranjem dokumenata dobio Srbi i Bunjevci "odnosno Srbi i Hrvati". Ako su ti "Srbi" katolici Duje i Jure, onda su oni za mene Hrvati, a ne Srbi. Veselinović tvrdi da krajem XVII vijeka ima Srba katolika. Takvu besmislicu u životu nijesam pročitao". (strana 281) Gligor Stanojević prije skoro 30 godina piše da Veselinović širi opasne laži. Pa zar je laž opasna? Zar je laž da je Ruñer Bošković bio Srbin opasna? Zar je opasno što se neke usijane glave neprestrano dodatno frustriraju i izluñuju lažima? Da li su dogañaji sa početka devedesetih pokazali da je Gligor bio u pravu kad je ovakve laži okarakterisao kao - opasne?
Evo i ja da nešto napišem u stilu Gligora Stanojevića. Boris Tadić tvrdi da je Ruñer Bošković bio Srbin katolik. Takvu besmislicu u životu nijesam pročitao od nekoga na tako visokom položaju. http://www.portalanalitika.me/drustvo/tema/52585-stav-to-je-pozadina-prie-o-rueru-bokoviu--srbinu-katoliku-2.html
KRAJ
