MILIVOJ SOLAR, IDEJA I PRIČA

MILIVOJ SOLAR, IDEJA I PRIČA U uvodnom dijelu Solar obrazlaže dijelove Moliereove komedije u kojima Jourdain (lik iz Moliereove komedije) rečenicu Donesi mi moje papuče smatra prozom. Solar dalje objašnjava što je obična, a što umjetnička proza: Umjetnička proza – pravljena na taj način što običnom, prirodnom načinu izražvanja pridolazi još nešto, nešto što ga čini različitim od normalnog načina izražavanja Stih – artificijelan izraz koji izražavanju daje kvalitetu što ga čini očito umjetnim Književnost proučavaju moderna stilistika i poetika: Moderna stilistika  proučava umjetničku kvalitetu jezičnog izraza (kvalitetu i stihova i proze)  nikad nije nedvosmisleno utvrdila u čemu je kvaliteta umjetničkog djela, nego proučava formalnu razinu teksta  formalna razina teksta je osnova za razlikovanje umjetničkih i neumjetničkih tekstova  stilističari utvrđuju da rečenice iz nekog književnog djela i rečenice u svakodnevnoj govornoj situaciji pokazuju razliku i na planu samog izraza (Donesi mi moje papuče razlikuje se u svakodnevnoj govornoj situaciji i u književnom djelu) Poetika  utvrđuje književno oblikovanje u širem smislu, u smislu organizacije pjesničkog svijeta djela po načelima svojstvenim pojedinim književnim vrstama  Aristotelove Poetika i Retorika čine okvire u kojima se proučava književnost  Aristotel određuje oponašanje kao karakteristiku pjesništva, a uvjeravanje kao karakteristiku govorništva  U Horacijevoj poslanici Ars poetica izjednačene su funkcije oponašanja i uvjeravanja  Ciceronovim retoričkim spisima i Kvintilijanovu Obrazovanju govornika analiza jezičnog medija ima prvenstvo pred analizom oponašanja  Zaključak je da stihovi pripadaju poetici, a proza retorici u razvitku europske poetike od helenizma do novog vijeka  poetika umjetničke proze nema prave kontinuirane tradicije

1

Razlikovanje umjetničke i neumjetničke proze razvija se tek na temelju razlikovanja umjetničke i neumjetničke književnosti!! Tek ideja književnosti omogućuje okupljanje i proznih i stihovanih tvorevina u porodicu umjetničkih djela !!

UMJETNIČKA PROZA Poetika umjetničke proze treba voditi računa o odnosu koji se stvara između teksta i čitaoca iz dvaju razloga: 1. 2.

jer je taj odnos presudan za analizu umjetničke proze jer se kroz taj odnos uspostavlja smisao djela Problem izgradnje poetike umjetničke proze javlja se u:

1. 2.

Prozi romana Prozi novele

Ta poetika mora pokazati kako se proznim neumjetničkim sredstvima (to su sredstva koja se koriste u gradnji romana ili novele) izgrađuje umjetnički svijet  umjetnička proza služi se jezikom na način koji neposredno može u potpunosti odgovarati načinu kojim se koriste:  znanstvena proza  proza običnoga govora, 

Samo poneki tipovi upotrebu jezika

umjetničke

proze

upozoravaju

na

metaforičku

Umjetničku od neumjetničke proze moguće je razlikovati  

Prema predstavljenoj predmetnosti ili predstavljenom svijetu (prikazani svijet različit je od iskustvenog svijeta) Poetika umjetničke proze upućena je na svojevrsni odnos između zbiljskog i pjesničkog svijeta.

SMISAO TEKSTA Solar uvodi u temu pričom o romanu Proces Franza Kafke. U jednom dijelu tog romana Josef K. susreće se sa svećenikom koji mu prepričava priču o seljaku i vrataru. Josef K. i svećenik zauzimaju različita stajališta spram priče. Solar tvrdi da oba stajališta nisu slučajno prisutna u romanu Proces 2

(svećenikovo i Josefovo stajalište razlikuju se u shvaćanju svrhe priče – Josef K. želi znati što priča zapravo znači, a svećenk smatra da priča naprosto postoji te da je njezino pravo značenje izvan dosega bilo kakvog objašnjenja). Iz navedene priče bitno je zaključiti sljedeće:



Važna osobitost moderne proze jest njezin reflektiran odnos prema vlastitim teoretskim problemima (sustav činjenica od kojih je roman satavljen može se prihvatiti bez objašnjenja ili se može zatražiti konačan odgovor o značenju romana) Dva su temeljna odnosa prema književnim djelima:

1. 2.

Prihvaćanje sustava činjenica nekog djela bez objašnjenja Traženje konačnog odgovora o njegovu značenju

Pitanje je i mogu li se razlike u stajalištima (tj. u razumijevanju priče) shvatiti: 1.

Kao subjektivne interpretacije objektivnog umjetničkog djela koje je kao objektivno nezamjenjivo 2. Ili su te razlike u razumijevanju konstitutivni element samog umjetničkog djela



Ako se razlikuje objektivno djelo od subjektivnih tumačenja, treba odovjiti ono što je u tekstu rečeno od onoga kako to rečeno biva shvaćeno, a to zahtijeva cijeli niz složenih misaonih operacija: 





Da bismo ono što je rečeno sačuvali od naknadnih subjektivnih interpretacija treba prvo utvrditi pravo i objektivno značenje, a takvo bi se značenje i moralo moći objektivno potvrditi Postupak potvrđivanja morao bi utvrditi što znače određene riječi te da se značenje riječi sasvim nedvosmisleno utvrdi – tekst bi zapravo trebalo dešifrirati na temelju neke šifre. Međutim, to bi značilo da svaka riječ ima samo jedno jedino značenje (jezik kao nomenklatura) te tada književnošću ne bi moglo biti iskazano ništa novo

Zbog toga što jezik nije nomenklatura, objektivnost onoga što je rečeno može se tek pokušati utvrditi pozivanjem na ono što je sam autor mislio ili pak tvrdnjom da ne postoji objektivno značenje pojedinih riječi, ali da

3



  

postoje neki objektivni formalni odnosi koji čine određenu objektivnu strukturu Objektivna struktura priče može se utvrditi tek ako bismo bitne i nebitne elemente priče odredili nakon postupka uspoređivanja različitih djela iste vrste Osim toga, objektivnost podrazumijeva i objektivni kut gledanja, nepristranog promatrača Budući da tekst ovisi o kontekstu, potrebno je utvrditi objektivnost konteksta, tj. Komentar Problematičnost konteksta ili opća kriza komentara upućuje na potrebu da se pri razmatranju umjetničke proze uzmu u obzir i načini razumijevanja razmatranih tekstova (načini razumijevanja koji omogućuju da se u tekstu stvori određeni smisao)

O KRIZI KOMENTARA (O KRIZI TRADICIJE) Smisao se neprestano ostvaruje u čitanju i razumijevanju (nije dan jednom za svagda) Uvjet da bi smisao postojao jest to da književni svijet (sustav značenja koji se pojavljuje u književnom djelu) mora biti prihvatljiv čitatatelju jer ga inače nitko ne bi čitao pa ne bi uopće moglo doći do ostvarivanja nekog smisla Stvaralačka djelatnost uvjetovana je tradicijom, a ta tradicija nije jednoznačno utvrđena, riječ je zapravo o interpretaciji tradicije stoga kriza komentara nije drugo do kriza tradicije, a kriza tradicije je zapravo potreba da se tradiciju uvijek iznova pokuša shvatiti i odrediti – tako tekst biva samo jednom od komponenata onoga što nazivamo umjentičkim djelom pa se utvrđivanje smisla teksta uvijek iznova poziva i na strukturu teksta, na njegov stil, kao i na načine razumijevanja teksta. Smisao književnog teksta uspostavlja se ovisno o načinu njegova razumijevanja, a taj način koji omogućuje razumijevanje treba zahvatiti u kritičkoj analizi tradicije u kojoj se pojavljuje

ISTINA KNJIŽEVNOSTI  Odnos istine i književnosti Književnost laže

izrekli 4

su

Ksenofan

i

Heraklit:

Optužba književnosti za laž pretpostavlja određeno razumijevanje istine – istina i zbilja neodvojivo su povezane – istina je zbilja i zbilja je istina. U suvremenoj se književnoj kritici zbilja sve manje upotrebljava kao uporište analize i vrijednosne ocjene:  tvrdnja da neko književno djelo ne odgovara zbilji ne shvaća se više kao optužba  vjernost zbilji nije ni pohvala niti polazište analize Književna vrijednost postaje neovisna o zbilji, u prosuđivanju književnih djela najbolje je ostati unutar književnog svijeta

LINGVISTIKA I KNJIŽEVNOST  

Suvremena lingvistika u središte interesa teoretičara književnosti stavila je objašnjenje načina na koji književnost funkcionira: nazivi kao izvanjezična zbilja ili izvanknjiževna zbilja pokazuju mjesto zbilje u proučavanju književnosti – zbilja je izvan

KNJIŽEVNOST I ZBILJA  Pojam zbilje ipak je nemoguće potpuno isključiti iz proučavanja književnosti, pogotovo ako je riječ o vrstama koje se koriste opisom tzv. vanjskog svijeta  Ljudi i događaji u književnim djelima nisu neposredno istiniti, ali se odnos djela prema zbilji kao predmetu opisivanja ne može ignorirati. Taj odnos može biti određen i negativno, ali je nužan za razumijevanje i tumačenje književnih djela. Izmišljeni ljudi i događaji u romanu rijetko su potpuno izmišljeni – oni nose mnoge zbiljske karakteristike – kao što su zbiljski ljudi i događaji rijetko bez izmišljenih dodataka  Zaključak: književnost se služi zbiljom kao građom Književnost ne sadrži zbilju onkavu kakva ona jest; ona je ne oponaša, nego oblikuje KNJIŽEVNOST I JEZIK 

Književnik obrađuje jezik, a ne neposredne dijelove zbilje – književnost se služi jezikom, jezik je njezina prava građa i samo posredno (preko jezika) zbilja se pojavljuje u književnosti

5



Književnost je oblikovanje jezika, jezik posreduje između čovjeka i zbilje, književnost je ugrađena u jezik

MOTIVI Postavlja se pitanje pripadaju li motivi kao tipične ljudske situacije zbilji ili književnosti 1.

Ako pripadaju književnosti, kako su se uopće mogli pojaviti i održati ako nisu ni u kakvom odnosu prema zbiljskom životu 2. Ako pripadaju zbilji, onda se zbilja u književnosti pojavljuje kao regulativno načelo, što ne odgovara njezinoj ulozi neoblikovane stvari o sebi 

Odnos književnosti i zbilje može se promatrati i kroz druge aspekte (npr. fabula pripada zbilji, a siže književnosti) KNJIŽEVNOST I ZBILJA = UNUTARNJI I VANJSKI SVIJET KNJIŽEVNOG DJELA



Književno djelo oblikuje svoj vlastiti svijet te uspostavlja odnos prema vanjskom svijetu, stoga bi unutarnji i vanjski svijet književnog djela bili prikladniji od naziva književnost i zbilja



Razlika zbilje i svijeta: zbilja je zbroj svega što postoji (stvari, njihovi odnosi, ljui i događaji u zbilji ne moraju biti sređeni), svijet je sređena kaotična zbilja, svijet nije naprosto zbroj stvari, nego red među tim stvarima, on je smisleno organizirana zbilja



Svijet književnog djela slika je stvarnog svijeta samo ako zadržava ista načela smislene organizacije koja moramo prihvatiti ako govorimo o vanjskome svijetu Na dva se načina brani teza o istinitosti i pravu na zbilju književnosti: 1.) teza o određenom stupnju istine koji postiže književnost 2.) teza o posebnoj, vlastitioj istini književnosti  Razvio ju je Aristotel razlikujući povijest i književnost:  Razlika povjesničara i pjesnika jest u tome što jedan govori ono što se dogodilo, a drugi ono što se može dogoditi  Zato je pjesništvo mudrije i vrjednije od povijesti, jer pjesništvo govori više općenito, a povijest pojedinačno  Pjesništvo prikazuje pojedinačno u odnosu prema njegovoj općenitoj biti te izvodi općenito iz pojedinačnog  Književnost je općenitija od povijesti jer sadrži istinu višu od istine neposrednog izvještavanja, ali je manje istinita od filozofije 6

 Postoje i suvremena shvaćanja o konkretnoj univerzalnosti književnosti (ta shvaćanja postavljena su unutar mimetičke teorije književnosti), što definira književnost kao izvještaj  Takva shvaćanja tvrde kako istina književnosti nije u opisu postojećeg, nego u pronalaženju i prikazu onog što je bitno (npr. lik u romanu nije istinit jer predstavlja opis zbiljskog čovjeka, nego zato što je karakter istinit)  U oslobađanju od nebitnih okolnosti književnost postiže vlastitiu uvjerljivost

Tako je istina književnosti jednaka istini filozofije i znanosti, razlika je samo u modalitetima: 1.

književnost sadrži manje istine od filozofije ili znanosti (književnost je spoznaja nižeg stupnja) ili 2. književnost na drugačiji način izvještava o istini (književnost govori u slikama, a znanost u pojmovima) 

  



Povijesni izvor te teze nalazi se u nagovještajima renesansnih poetičara koji u pjesniku vide mogućnost da se lijepa laž književnosti obrani pred strogim sudom teologije Moderne doktrine (od romantizma pa sve do danas) tu misao prihvaćaju jer istinu vide kao evidenciju Sve je jače uvjerenje da književnost valja prihvatiti isključivo kao ljepotu koja je sama sebi dovoljna jer sama o sebi neposredno svjedoči Tek metaforički može se govoriti o istini književnosti jer poetska je istina različita od istine u smislu znanosti i svakidašnjeg života: Poetska je istina takva u kojoj ljude i događaje prikazane u djelima prihvaćamo kao uvjerljive, prave istinite jedino ako se oni u cjelini svijeta djela pojavljuju kao integralni dijelovi cjeline stvarajući tako jedinstven doživljaj Sa stajališta egzaktne znanosti svi sudovi u književnom djelu nisu ni istiniti ni neistiniti; oni su kao sudovi besmisleni te rasprava o istini književnosti može jedino pokazati kako postoje različite vrste istine U zaključku stoji da treba odbaciti jednoznačan odnos književnosti i zbilje; nije samo po sebi jasno da je književni svijet slika zbiljskoga i da književnost treba uspoređivati sa zbiljom. Zbilja nije određeniji pojam od književnosti; istina kao interpretacija zbilje uvijek je u pitanju. Istina je uvijek pozadina na kojoj se umjetnost ostvaruje 7

POEZIJA I PROZA STIH  naziva se i vezani govor  u početku europske književnosti bio je jedini mogući govor koji je pjesnički zato jer je i formalno odijeljen od obična govora  Književnost je usmena tradicija STIHOVANOG načina izražavanja  Pjesništvo se piše u stihovima, a u prozi se pišu filozofija, retorika i historiografija  Zato tek kad se filozofija, retorika i historiografija razviju do te mjere u smjeru znanosti da ih je neophodno razlikovati od onih proznih vrsta koje nemaju znanstvene namjere, pojavljuje se razlikovanje između proze i poezije, odnosno proze i stihova unutar umjentičke književnosti Dva su aspekta u kojima se ostvaruje književnost: 1.) Poezija 2.) Proza EDWARD SAPIR Tvrdi da postooje dvije vrste književnosti: 1. Djela književne umjetnosti koja se nikada ne mogu prevesti 2. Djela književne umjetnosti koja se mogu prevesti sa začuđujućom točnošću JEAN PAUL SARTRE  Tvrdi da se pjesnik odrekao jezika-oruđa, njemu su riječi stvari, a ne znakovi (jer znakovi su dvosmisleni i omogućuju da se oni sami promatraju kao objekt ili da se preko njega pronađe označena stvar)  Ipak, riječi ne gube svoje značenje, značenje riječima daje verbalno jedinstvo i bez njega bi se riječi rasule  Pjesnik u riječima vidi sliku aspekata svijeta (i verbalna slika koju pjesnik izabire zbog njezine sličnosti s vrbom ili jasenom ne mora nužno biti riječ kojom se mi koristimo za označivanje tih predmeta) CLAUDE LEVI-STRAUSS 

Razlikuje poeziju i mit pozivajući se na mogućnost prevođenja: poezija je oblik jezika koji je krajnje teško prevesti na strani jezik, a vrijednost mita kao mita ostaje ista usprkos i najgorem prijevodu Proučavanjem Sapirovih, Sartreovih i Straussovih tvrdnji, dolazi se do zaključaka: 8

1. 2. 3. 4. 5. 6.

U poeziji se smisao ostvaruje maksimalnim iskorištavanjem samosvojnosti i samodostatnosti jezika U poeziji se neposredno sjedinjuju subjektivno i objektivno jer je poetski govor svojevrsna objava Poezija nameće dimenziju jezične stvarnosti kao jedine zbilje Smisao poezije neodrediv je izvan ponavljanja i nabrajnja smislenih struktura koje upućuju na mnoge aspekte razumijevanja Smisao pronalazi u jezičnoj organizaciji slobodnoj od neposredne veze sa svakim značenjem koje je izvan materije jezika S druge strane, umjetnička proza smisao ostvaruje na razini predstavljene predmetnosti Tako se smisao može odvojiti od jezične podloge pa je umjetničku prozu načelno moguće prevoditi

9