GIMNAZIJA BJELOVAR
MATURALNI RAD IZ HRVATSKOGA JEZIKA
CHARLES BAUDELAIRE-PJESNIK IZMEĐU CVIJETOVA I ZLA
1
»Ti mi dade sve svoje blato, a ja ga pretvorih u zlato.« Charles Baudelaire
2
1.UVOD Zašto baš Baudelaire? Charles Baudelaire, pjesnik ljudske duše i vječne podvojenosti nije prestao intrigirati čitatelje ni stoljećima nakon smrti. Upravo je tako i mene privukao svojom genijalnošću i jednostavnošću u pjesmama zbirke ˝Cvjetovi zla˝. Njemu nije namjera promijeniti svijet, učiniti ga boljim mjestom ili riješiti neka od najzamršenijih pitanja u umjetnosti: što je pjesništvo, koji mu je cilj, koja je razlika između lijepog i dobrog. To potvrđuje i sam Baudelaire u predgovoru zbirke: »Ali jutros sam nerazborito pročitao nekoliko javnih glasila; odjednom se nehaj, težak kao dvadeset atmosfera svalio na mene i ja sam se zaustavio pred beskorisnosti tumačenja ma čega bilo kome. Oni koji znaju, ti će me pogoditi, a za one koji me ne mogu ili ne žele shvatiti, besplodno bih nagomilavao tumačenja.« (1.,8.str.) Smatram da Baudelaire i dalje ostaje misterij što mi je bio dodatni poticaj da pokušam raskrinkati njegove stihove. Baudelairove su pjesme jedinstvene jer pružaju čitatelju više značenja što vodi do različitih mišljenja i pogleda na svijet. Pjesnik to postiže upotrebom simbola koji izazivaju različite asocijacije i osjećaje u čitatelja ovisno o njegovu raspoloženju.
3
U uvodnom dijelu zbirke nalazi se pjesma jednostavnog naslova: ˝Čitatelju˝. Tom pjesmom zapravo izaziva čitatelja da se prepusti ostatku pjesama ako se usudi. Šokira ga prije samog početka i upozorava na zlo koje vreba. Ponovno pjesniku nije cilj to promijeniti i iskorijeniti tu zlobu, već doznajemo njegovo viđenje svijeta i ljudi koje je vrlo eksplicitno: »Živi Đavo drži niti što nas miču! Mi ljubimo stvari sve gadnije i niže, Svakog dana Paklu za korak smo bliže I ne gade nam se smradovi što niču. Ko razvratnik jadni što ljubi i jede Izmučenu dojku prastare bludnice, Užitak hoćemo, ali bez sudnice, Dok se god iz njega barem kapi cijede.« Baudelaire nije samo opisivao ono što vidi, već njegovi stihovi dolaze iz ˝prve ruke˝, on je sve to osjetio na svojoj koži odnosno i on sam pripada toj gomili koja crpi životnu energiju jedino iz kratkotrajnih tjelesnih, dionizijskih užitaka. Na kraju pjesme pjesnik zaključuje da propast svijeta neće uzrokovati poroci i ostala ovozemaljska zla, već dosada: »Svjetove razara bez najmanje muke I u jednom zijevu guta svemir prašni Jedino Dosada!—Kroz beskrajne sate
4
Dok sanja vješala, puši lulu skromnu.« (1.,9.str.) Mislim da je Baudelaire jedan od najzanimljivijih pjesnika uopće te pisanje ovog rada u čast njegovu liku i djelu, nikako neće biti dosada, već istinski užitak!
˝CVJETOVI ZLA˝ POEZIJA KOJA NIKOGA NE OSTAVLJA RAVNODUŠNIM
2.OBRADA TEME 5
Charles Baudelaire-prokleti pjesnik Utemeljitelj pojma prokletih pjesnika je francuski lirski pjesnik Paul Verlaine. On smatra da prokleti pjesnici simboliziraju vječnu ljudsku podvojenost, ne samo u umjetnosti, već u svim područjima života. Taj termin se najbolje može objasniti bodlerovskim rječnikom; ti pjesnici teže toliko željenim ˝cvjetovima˝, no živeći u svijetu ˝zla˝ to im nikako ne uspijeva. Baudelaire je osoba suprotnih životnih načela koja se na kraju ipak privlače i isprepliću. On je u privatnom životu konstantno na granicama gladi i sitosti, u ljubavnom životu žudi za stabilnom vezom koju u konačnici nikada ne ostvaruje, a moralno je potpuno razoren. Njegova životna filozofija izrečena je svojevrsnim oksimoronom koji je ujedno i naziv njegova najpoznatijeg djela: ˝Cvjetovi zla˝. Baudelaire je svjestan zla koje je svuda oko nas te on sam priznaje da mu se podaje tjelesno (hašiš, opijum, alkohol, prostitutke), no ne želi i duhovno. ˝Cvjetovima zla˝ on se uzdiže iz gomile i gleda svijet iz drugačije perspektive. Tom perspektivom naginje pesimizmu, no ne podaje mu se, već stvara jedinstveni pjesnički rukopis. Baudelairov utjecaj i idoliziranje u očima mladih pjesnika bilo je golemo. Najveći njegov obožavatelj toga doba je bio već spominjani Paul Verlaine koji je u reviji ˝L´Art˝ objavio hvalospjev u čast svome prethodniku. Baudelairov kratki komentar na to bio je više nego jasan:
6
˝Tih mladih ljudi bojim se kao pasa…Ništa više ne volim kao biti sam.˝ (1.,324.str.) Boem uvijek ostaje boem i Baudelaireu to nitko ne zamjera, već naprotiv. Smatram da je zasluženo dobio epitet prokletoga jer je njegov put do zvijezda bio zaista trnovit. Baudelaireov dar je bilo njegovo pravo prokletstvo, ali se znao nositi s time kao nitko drugi. Danas, u jednom potpuno drugačijem svijetu, Baudelairove pjesme sjaje jednim novim sjajem i čekaju nove čitatelje jednako spremne da izazovu kao i dvjesto godina prije. Prihvaćam taj izazov. Nakon šesnaest godina rada, 1857. godine prvi su put izdani ˝Cvjetovi zla˝. Ovo revolucionarno djelo je prošlo niz nadopunjavanja, izbacivanja te ponovnog nadopunjavanja pjesmama. Danas su ˝Les fleurs du mal˝ podijeljeni na šest ciklusa:˝Spleen i Ideal˝, ˝Pariške slike˝, ˝Vino˝, ˝Cvjetovi zla˝, ˝Pobuna˝ te simbolički na kraju ˝Smrt˝. Djelo sadrži otprilike dvjesto pjesama uključujući i one dodane posmrtno. Pretpostavlja se da je Baudelaireu, to diljem svijeta proslavljeno ime zbirke predložio Hippolyte Babou, iako je utvrđeno da je izvorni naziv zbirke trebao biti ˝Lezbijke˝ i ˝Limb˝. Nakon uspješnog završetka zbirke, Baudelaire je imao težak zadatak, morao je pronaći izdavača. Nije morao pronaći samo izdavača, već čovjeka dovoljno hrabrog i smjelog da se te davne 1857. godine usudi objaviti ˝Cvjetove zla˝. Auguste Poulet-Malassis je bio taj. On je bio veliki bibliofil, čovjek od ukusa koji će se isto tako kasnije pokazati i kao Baudelaireov veliki prijatelj. Reakcije na djelo su bile više nego burne, javnost ih je očekivano osudila 7
metaforički govoreći, ali i doslovno. Bio je tužen od ˝slavnog˝ tužitelja Ernesta Pinarda koji je iste godine optuživao i ˝Madame Bovary˝. Kazna je iznosila ukupno petsto franaka zbog povrede javnog morala i dobrih običaja te izbacivanje pjesama: ˝Leta˝, ˝Nakit˝, ˝Lezbos˝, ˝Preveseloj˝ i ˝Vampirove preobrazbe˝ iz sporne zbirke. Održana je velika zapljena ˝Cvjetova zla˝ u Parizu pa je Baudelaire bio primoran sakriti ostale primjerke. Srećom, u književnim krugovima prevladavalo je drugačije mišljenje od ostatka društva jer je u tadašnje vrijeme samo jedan umjetnik mogao shvatiti genijalnost koja se krila u peru Charlesa Baudelairea. Jedan od njih je bio i svjetski poznat ˝jadnik˝ Victor Hugo. Za njega su ˝Cvjetovi zla˝ predstavljali ˝novi drhtaj˝ koji će potresti cijeli svijet, a samo će odabrani uspjeti doseći i namirisati ljepotu ˝Cvjetova zla˝. Njegov najpoznatiji komentar o zbirci je onaj iz osobnoga pisma upućenog samom pjesniku: ˝Vaši cvjetovi zla blješte i sjaje kao zvijezde…˝ (1.,319.str.) Smatram da je u tih nekoliko riječi izrečeno više nego dovoljno i da je Hugo najbolje dočarao Baudelairove proklete stihove. Kao što i sam pjesnik u predgovoru govori, shvatit će ga oni koji žele i tada će za njih postati besmrtan kao i njegove pjesme. One će ostati zauvijek bliještiti i sjajiti poput zvijezda i znam da se nikad neće ugasiti.
8
Motiv žene u Baudelaireovim pjesmama Važnost ˝Cvjetova zla˝ se uspoređuje s važnošću Petrarcina ˝Kanconijera˝ petsto godina prije. To je potpuno opravdano jer su oba djela postali ˝klasici˝ svoga vremena. Ako promotrimo odnos tih pjesnika prema ženama odnosno govoreći o Petraci prema ženi, vidjet ćemo potpuno različita viđenja i doživljaje žene. Petrarca uzdiže Lauru do nebesa i ne spušta ju s pijedestala bez obzira na to što nikad u životu nije pričao s njom. On uopće nije znao tko je ona, tko je prava Laura de Sade, ali njega to nije zanimalo jer su očito ˝zlatni˝ uvojci kose bili dovoljna inspiracija za nastanak remek-djela. Vizija, bolje rečeno iluzija Petrarci je bila dovoljna inspiracija uz naravno nezaobilazni utjecaj predrenesansnog ugođaja. Baudelaireovo viđenje žene je nadasve kompleksno. Iako je u većini pjesama upravo žena glavna inspiracija, ona nije ni približno bezgrješna i uzvišena poput Laure. Za Baudelaira žena je vampirica, femme fatale koja je istovremeno mučenica, preljubnica, prevrtljiva poput mačke te prokletnica poput njega samog, ali ne smijemo zaboraviti i nepresušni izvor inspiracije. Kako bismo bolje ušli u srž njegove poezije, naročito ljubavne, potrebno je izdvojiti tri najvažnije žene u njegovu životu koje su i same te iste vampirice i prokletnice u pjesmama. One su: Jeanne Duval, Apollonie Sabatier i Marie Daubrun. Jeanne Duval je bila senzualna mulatkinja s kojom je imao dugogodišnju vezu punu uspona i padova. Njezina egzotičnost i temperamentnost šokirali su parišku javnost, no Baudelairu je upravo to trebalo. Nakon kratkotrajnih tjelesnih naslada, trebalo mu je nešto dublje što mu ta ˝crna Venera˝ pomalo priprosta i divlja nije 9
mogla pružiti. Ljubavni život je nastavio zanimljivom platonskom vezom s kurtizanom Apollonie Sabatier. Bila je na posebnom glasu, ne samo zbog iznimne ljepote, nego i zbog dobre naravi, kojom se ostale kurtizane nisu baš mogle podičiti. Baudelaire, tada poznat kao likovni kritičar i prevoditelj Edgara Allana Poea, se zaljubio u Apolloniju, no radije ju je obožavao izdaleka i slao joj nepotpisane pjesme, nego da otkrije osjećaje toj ˝bijeloj Veneri˝. Tek prilikom izlaska zbirke ˝Cvjetovi zla˝, kurtizana je otkrila čija je muza, a kad mu se u znak zahvalnosti podala, Baudelaire se već nakon prve noći povukao: »Vi imate iznimnu dušu, ali je to ipak samo duša žene, još prije nekoliko dana za mene ste bili božica, što je tako praktično, tako uzvišeno, tako nedohvatno, a eto vas sada - žena.« (1.,321.str.) Ovom rečenicom Baudelaire jasno govori da cijelo vrijeme žudi za madonom čistom i besprijekornom kao što je Laura, ali je svjestan da ona ne postoji. Apollonie i njezin čin u znak zahvalnosti su ga odvratili i trgnuli iz sna kojeg je snivao Petrarca petsto godina prije. Shvatio je da se protiv nagona ne može boriti, ali i da oni ne ispunjavaju čovjeka umno i duhovno. Marie Daubrun je bila mlada glumica i jedina žena s kojom je Baudelaire imao kratku, ali idiličnu vezu. Na kraju kad se više nije mogla natjecati s njegovom potrebom da bude boem, vezi je došao kraj. On je stalno između dviju krajnosti kao ženomrzac i njihov najveći obožavatelj, ali svaka od ovih veza i svaka od ovih žena ima zasebno mjesto u Baudelaireovoj poeziji.
10
Motiv mačke vrlo je zastupljen, a njegovo simboličko značenje je vrlo zanimljivo. Iako u zbirci postoje tri pjesme posvećene toj maznoj životinji, jedna me se posebno dojmila. Pjesma ˝Mačka˝ je pisana veličanstvenom formom soneta, a prisutna je i rima koja je križna. U prvoj strofi pjesnik zove mačku u svoje krilo, ali svjestan njenih oštrih pandža, moli je da ih ne upotrebljava. On se samo želi zadubiti u njene oči koje su poput dragog kamena i u njima pronaći mir: »Daj da gledam dugo tvoje lijepe oči Gdje se ahat sa metalom stapa.« Potpuno posvećen maženju i proučavanju mačkina tijela, pjesnik uviđa da ga njezina gipkost i temperamentnost podsjeća na ženu: »I kada mi ruka, opojena slašću, Gladi krzno iz kog struja sine, U duhu tad vidim obris svoje žene.« Ova je pjesma nedvojbeno posvećena Jeanne Duval jer je ona neukrotiva i ne dopušta da se ponizi ni pred kim, baš poput mačke. Ona je vatrena, no njen je pogled ˝dubok, hladan, sjekne ko strijela iz zjene˝ i njime opet daje do znanja da čovjek treba biti oprezan. Prije svega, Baudelaire je očaran mačkinom puti i ljepotom tijela, a Jeanne je bila egzotična mulatkinja koje su na glasu kao najljepše žene na svijetu, spoj savršenstva. Posljednjim stihom i simbolom bakra, Baudelaire konačno otkriva slučajno ili namjerno da je riječ upravo o Jeanne Duval:
11
»A iz puti hlapi kroz sve pore Miomir opasan što slavi bez kraja Tijelo njeno bakrenoga sjaja.« (5.,199.str.) Marie Daubrun, mlada glumica koja mu je pružila najveće utočište, bila je muza za Baudelairovu poznatu pjesmu, ˝Jesensku pjesmu˝. Pisma koja joj je pisao predstavljaju dokaz ljubavi prema djevojci zelenih očiju iz spomenute pjesme. Pjesma je podijeljena u dva dijela, a prvi dio se sastoji od četiri katrene. Rima je prisutna ponovno u obliku abab u oba dijela pjesme. Drugi dio je nešto kraći, a sastoji se od tri katrena. Tmurni jesenski ugođaj odraz je pjesnikova sjetnog raspoloženja. Iako je pjesma u čast jeseni, pjesnik joj se ne raduje. To znači da se bliži zima i da je ljetu sigurno došao kraj. Sunce također simbolizira život, životnu snagu koju kako se bliži zima pjesnik ima sve manje u sebi: »Ko sunce u pakô polarni kad pada, Srce moje bit će krvav grumen leda.« Hladnoća koja nadolazi simbol je prisutnosti smrti, a taj osjećaj svaki čovjek duboko u sebi nosi i svjestan je da će taj trenutak doći. Prolaznost života i osviještenost o smrti istinski ga pogađa iako se trudi biti snažan: »Duh je moj ko kula gdje poraz odzvanja Pod udarcem bata uporna, golema.« 12
»I sve mi se čini – tom lupom potresen – Da žurno se negdje lijes mrtvački kuje…« Drugi dio pjesme, pjesnik nastavlja u ništa manje pesimističnom tonu, no ipak se nazire volja za životom. Taj tračak nade, taj spas od zime, Baudelaire vidi u žaru njezinih zelenih očiju. Zelena boja je simbol ljeta, svježine i mladih pupoljaka koji se trebaju rascvjetati i započeti život. Njezine oči mu ipak ne mogu pomoći da se riješi nostalgije i hladnoće koja mu se uvukla pod kožu: »Volim krijes zelenkast tvojijeh zjenica, Ljepoto, no danas prepun sam gorčine, Ni tvoja ljubav ni topla ložnica Ne gode ko sunce i lice pučine.« Više od svega želi da se sunce vrati, da se njegova mladost vrati, no znajući i sam da se to neće dogoditi, tu mladost proživljava kroz nju: »Ljubovco il´ sestro blagošću pozlati Jednu slavnu jesen il´ sunce što pada.« Osjetivši posljednji put snagu ljeta i života, spokojan se miri sa sudbinom koja nas sve čeka i uživa u posljednjim zrakama života: »Na koljena tvoja daj da čelo svijem 13
I pusti da žaleć za vatrama ljeta Na poznome suncu bar malo se zgrijem.« (5.,200.str.) Najkontroverznija veza je bila ona s mladom kurtizanom Appolonie. Baudelaire joj je davao dušu, najskrivenije, najintimnije misli i najljepše stihove, no ne i svoje tijelo. Za njega je ona bila božica sve dok se nije spustila među smrtnike svojom putenošću. Nakon toga njegova maštarija je postala stvarnost koja nije imala smisla i nije pružala inspiraciju. Potpuno se uživio u ulogu žrtve neuzvraćene ljubav, a bol i čežnja su bili na razini one koju je sam Petrarca proživljavao. Najbolji primjer za to je patnja i želja za osvetom prikazana u pjesmi ˝Jednoj madoni˝. Rekla bih da ju je napisao novi petrarkist devetnaestog stoljeća koji u sebi nosi puno više gorčine od Petrarcinih prvih nasljednika. Baudelaire uvodi motiv osvete, čime stvara napetu atmosferu i neočekivani obrat: »Napokon, da mi budeš Marija prava, Uz ljubav zamišlja barbarska mi glava Crnu nasladu! Od sedam glavnih Grijeha Načinit ću noževa sedam; bez smijeha Brusit ću ih kao majstor igre svoje I u dno naciljat ljubavi tvoje, Zabosti ih u srce ti prestrašeno,
14
Srce rasplakano, Srce zagušeno!« (1.,114.str.) Baudelaire je nesumnjivo pjesnik žene jer bila ona svetica ili bludnica, za njega ne postoji ljepši cvijet zla. Kao iz svega tako i iz žene izvlači ono najbolje i najgore. Slavi njenu ljepotu i opojnost koja je poput vina, a otrov koji to vino u sebi nosi, Baudelaireu je najdraža utjeha i inspiracija.
Albatros kao veliki putnik slomljenih krila 15
Pjesma ˝Albatros˝ je jedna od najpopularnijih i najljepših pjesama pa nikako ne smijem propustiti ovu priliku da napišem nekoliko redaka samo njoj u čast. ˝Albatros˝ je nastao kao posljedica međudjelovanja u novoj kulturi te upijanja egzotičnosti nove sredine. Pjesnikovo putovanje brodom u Indiju je bilo očito vrlo plodonosno i korisno za njegov pjesnički duh kad je rezultiralo ovakvim pjesničkim draguljem. Vrijednost tog djela, u svojoj kritici ˝Baudelaireovi Cvjetovi zla˝ ističe i Vlatko Pavletić koji govori da je ˝Albatros˝ predložak za Rilkeovu pjesmu ˝Labud˝: »Labud s krilima u prahu – nije li to pjesnički pandan nespretnog i nesretnog albatrosa što baulja na palubi, izazivajući porugu i posprdni smijeh svjetine i mornara!?« (2.,65.str.) Vidljivo inspiriran mornarima koje je upoznao na putovanju, u prvoj strofi ih opisuje, doduše kao priproste ljude koji ne znaju prepoznati istinsku ljepotu koja se samo rijetkima pruža: »Često za zabavu mornari na brodu Love albatrose, bijele morske ptice Što prate brodove uz duboku vodu Kao ravnodušne, tihe suputnice.« Njihova surovost je tolika da su u stanju od kralja visina napraviti bespomoćnog bogalja koji se i sam sebe srami. Albatros je sada prisilno prizemljen i ne zna kako se ponašati:
16
»Tek što ih uhvate i na daske stave, Vladarice neba nespretno i bijedno Spuste svoja krila i, pognute glave, Drže ih ko vesla postiđeno, čedno.« Mornari su simbol malograđanstva koje je Baudelaire toliko prezirao. Baš kao što su ljudi shvatili njegov dar tek godinama nakon smrti tako i mornari ne razumiju jadnog albatrosa. Maknut iz prirodnog okruženja, on im se ne može pokazati punim sjajem te je sada samo jadna sjena svoje prave veličine. Nezgrapan i nesiguran, albatros postaje predmet maltretiranja i izrugivanja koje nikako ne jenjava: »O, kako je mlohav taj putnik krilati! Nedavno prekrasan, kako li je ružan! Netko mu kljun draži onim što dohvati, Drugi oponaša hod mu tako tužan.« U posljednjoj strofi pjesnik konačno priznaje da se i sam poistovjećuje s tom nebeskom pticom. Baudelaire i u ovoj pjesmi kroči između dobra i zla, rastrgan je između dvije krajnosti, sve je oslikano crno-bijelo bez nijanse sivoga. Mornari simboliziraju sve ono prizemno, sve užitke ˝silaženja˝, sve zlo na svijetu. Albatros, toliko čist da mu se i iz imena nazire bjelina, simbol je svega uzvišenog, ali i neshvaćenoga zbog čega se pjesnik s njim uspoređuje. Sputavan gomilom koja ga ionako ne razumije, pjesnik svojim ogromnim talentom poput
17
albatrosovih krila, ne uspijeva se razmahati i poletjeti u visine gdje i pripada: »Pjesnik je nalik tom gospodaru neba Što živi u buri i carskog je roda, U zemaljskoj hajci nema što mu treba I silna mu krila ne daju da hoda.« (5.,197.str.) Baudelaire je bio i ostao velik kao albatros te nije dopustio nikome da mu preotme tu titulu!
18
Simbolizam u očima Charlesa Baudelairea Simbolizam kao književni pravac je nastao osamdesetih godina devetnaestoga stoljeća. Baudelaire je bio pravi simbolist i prije njegovog službenog nastanka pa kažemo da je Charles Baudelaire preteča simbolizma. Prije svega, simbolizam obilježava upotreba simbola radi doživljavanja nevidljivog i neosjetljivog pomoću vidljivog i osjetljivog. Simbolisti se ne izražavaju jasno i logično, a značenje simbola se otkriva predosjećajem, intuicijom, nagovještajima i asocojacijama. Iako je upotreba simbola stara koliko i sama književnost, kao književni pokret simbolizam nastaje oko 1886. godine u Francuskoj gdje ga je proglasio Jean Moréas. Nastaje kao reakcija na naturalizam, ali i na suviše simetričan larpurlartizam te kao nadopuna na romantizam. Simbolizam se oslanja na romantizam, no nikako se ne nadopunjuje na najpoznatiju tezu romantizma, tezu Weltschmerza. Baudelaire ne traži nikakvo suosjećanje, još manje žaljenje i tim ponosom na svoju bol zauzeo je mjesto kao otac simbolizma. Teorija simbolizma se tako poziva na njegove stihove, točnije stihove soneta ˝Suglasja˝ koji počinje: »Sva priroda hram je gdje stupovi živi Nejasne nam umu riječi zborit vole, Put čovjeka vodi kroz same simbole Što motre ga prisno, a duh im se divi.« (3.,274.str.)
19
Ovi stihovi su ˝Sveto pismo˝ za simboliste te jasno izražavaju načela tog književnog pravca. Pjesništvo se mora oslanjati na shvaćanje da je sve prožeto simbolima i da je dublje značenje i shvaćanje svega prava ljepota. Pjesnik ima ulogu prenošenja i približavanja tih simbola ljudima koji ih nisu svjesni. Mora ih uvjeriti da je to zadatak svakog pjesnika. Nastankom simbolizma inspiracija postaje cijela priroda, cijeli svijet, a ne samo uobičajeni simboli poput smrti, križa, krvi. Tako su za Baudelairea između ostalih simboli mačka, vino, albatros te mnoge druge ljepote, ali i ružnoće ovoga svijeta. U njegovoj poeziji nalazimo za simboliste karakterističan izraz spleen. Sam Baudelaire je toliko bio inspiriran njime da mu je posvetio jedan čitavi ciklus pjesama u zbirci. Spleen je mračno raspoloženje, kompleks melankolije, sumornost, bezvoljnost, a taj je termin bio posebno popularan u francuskoj književnosti. Označava raspoloženje usamljenog, razočaranog i izgubljenog pojedinca u svijetu te je njime simbolizam najviše povezan sa sjetim raspoloženjem romantizma. Ljepota simbola među ljudima je prepoznata, a Baudelaireovi su simboli zasigurno vrhunac umjetnosti i mističnosti koju stihovi mogu pružiti.
20
Život i djelo Charlesa Baudelairea U Parizu 1821. godine rođen je Charles-Pierre Baudelaire.On je bio sin Françoisa i Caroline Baudelaire. Sa šest godina, Charles ostaje bez oca te njegovo mjesto nikada neće moći zamijeniti očuh Jacques Aupick, zapovjednik bataljuna. Nakon maturiranja mladi se dendi, odaje prostitutkama, a jedna od njih je bila i Louchette koja ga je zarazila sifilisom. Vidjevši razuzdano ponašanje svog pastorka, general Aupick ga šalje na putovanje u Indiju. Skupivši dovoljno inspiracije za daljnje stvaranje, Charles se sam vraća u Pariz. Naslijedio je očevu ostavštinu koju je munjevito trošio sve dok mu majka sudskim putem nije dodijelila doživotnog skrbnika. To je bila velika frustracija za jednog umjetnika koji cijeni svoju slobodu više od ičega, a svejedno ga nije spasio od bankrota. Jeanne Duval je zapazio na pozornici kazališta ˝Panthéon˝, a njihova burna veza inspirirala je neke od najljepših ljubavnih pjesama ˝Cvjetova zla˝. Ona uz Marie Daubrun i Apollonie Sabatier čini ženski trolist Baudelairova života o kojem sam već pisala. Nakon brojnih objavljivanja po raznim revijama od 1857. ˝Cvjetovi zla˝ se nalaze u prodaji. Kao čest uživatelj hašiša, opijuma i etera, Charles se zbog teškog zdravstvenog stanja smirio kod majke u Honfleuru. Izmučen nerazumijevanjem sunarodnjaka odlazi u Bruxelles, ali ni tamo nije ništa bolje. Nakon ponovnog bijega u Pariz, Baudelaire osjeća prve znakove afazije i hemiplegije. Glas mu se nije vratio, ali njegov intelekt je ostao netaknut. Nakon duge agonije zatražio je svete sakramente i umro 1867. godine u
21
majčinom zagrljaju, koja je prekasno shvatila njegov talent. Iduće godine kuća ˝Lévy˝ je otkupila prava za objavljivanje trećeg izdanja ˝Cvjetova zla˝, ˝Estetičke zanimljivosti˝ i ˝Romantičke umjetnosti˝, a 1869. godine Baudelaireov doživotni skrbnik Asselineau donosi izdavaču Alphonseu Lemerereu biografsku i kritičku studiju: ˝Charles Baudelaire, život i djelo˝. Hrvati su se sa Charlesovom poezijom susreli tek desetak godina nakon njegove smrti, a najpoznatiji hrvatski bodlerist je bio Antun Gustav Matoš.
22
3.ZAKLJUČAK Baudelaireova poezija je zaista posebna. Čitajući je i ja sam se osjećala kao umjetnica, ona me uzdigla intelektualno i duhovno. Osjetiti samo dio te čarolije riječi bilo je jako ugodno iskustvo. Uz težak boemski život i nerazumijevanje okoline nije ni čudno što je Baudelaire neprestano u sebi osjećao dekadenciju i spleen. Ipak, to propadanje je opisano toliko moćno i snažno kao da i iz njega crpi energiju. Njegovanje estetike ružnoće je jedno od najpoznatijih obilježja Baudelaireove poezije te se od drugih pjesnika razlikuje po tome što i u najvećoj ružnoći pronalazi ljepotu i kakav ˝cvijet˝. Nakon obrade teme, ne preostaje mi ništa drugo, već zaključiti ovaj rad s osobno omiljenim stihovima iz zabranjene pjesme ˝Vampirove preobrazbe˝: »Moja usna vlažna posjeduje znanje, Padam u postelji u besvjesno stanje, Sve suze ja sušim na svojim prsima, Nasmijavam starce, trnem ih srsima. Kad me vide golu, izluđeni jezde, Zamjenjujem sunce, mjesec pa i zvijezde! Ja sam, znanstveniče, učena u slasti, Gušim svakog tko će u ruke mi pasti, Ili mu predajem na ugrize grudi, Slobodne i plahe, nježnost snagu nudi, Da bi se na logu, mrtvi od užitka
23
Srozali anđeli sve do pakla žitka!« (1.,239.str.)
LITERATURA 1.Baudelaire, Charles: Cvjetovi zla, Naklada Konzor, Zagreb, 1995. 2.Pavletić, Vlatko: Baudelaireovi Cvjetovi zla, Školska knjiga, Zagreb, 1993. 3.Solar, Milivoj: Povijest svjetske književnosti, Naklada Golden marketing, Zagreb, 2003. 4.Skupina autora: Enciklopedija leksikografskog zavoda, Tisak, bakrotisak i uvez: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb,1969. 5.Skupina autora: Čitanka za 3.razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 2003.
24
ALBATROS-VELIČANSTVENI KRALJ VISINA ILI BESPOMOĆNA ŽRTVA?
25
CHARLES BAUDELAIRE PJESNIK LJUDSKE DUŠE
26
27
