Druga Gimnazija Sarajevo
Maturski rad iz historije
Bogumili u sredjovjekovnoj Bosni
Mentor: Mr. Smajo Halilović, prof.
Učenik: Benjamin Sahačić
Sarajevo, 2008. godina
Uvod Bosna je od samog početka srednjeg vijeka bila zasebna etnička, kulturna i politička cjelina, da je imala vlastiti kulturno-politički razvoj koji je rezultirao stvaranje niza autentičnih specifičnosti, kako u sferi duhovnosti (domaća bogumilska vjera), tako i u kulturi (stećci, vlastitio pismo bosančica idr.), politici (domaća vladarska dinastija banova i kraljeva, razvijena i jaka država), te niz drugih tipičnih bosanskih karakteristika koje su poznate širom svijeta Sigurno je da nema ni jedne teme u bosanskoj historiji oko koje su se toliko lomila koplja kao oko pitanja karaktera, uloge i značaja crkve bosanske. To je pitanje u nauci prisutno već više od dva vijeka. Katolička crkva naziva pripadnike Crkve bosanske hereticima sa aspekta svojih dogmi, kao što je i njeno učenje heretičko za učenje Crkve bosanske. Uvidom u izvore različitog porijekla može se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, manihejstvo) i heretici (jeretici), odnosno babuni, bogumili, patareni i drugo. Sva priča oko crkve bosanske ostala je vrlo zamršena i nerješena, ali ništa manje aktuelna, zanimljiva i izazovna. Činjenica je da je crkva bosanska sa svojom hijerarhijom zapaženo učestvovala u javnom i političkom životu srednjovjekovne bosanske države i društva, posebno u XIV i XV stoljeću. Polemičke rasprave o Crkvi bosanskoj u našoj i stra strano nojj hist histor orij ijsk skoj oj nauci nauci i stru stručn čnim im li lite tera ratu turam ramaa rezu rezult ltat at su nesk neskla lada da izvo izvorn rnih ih svjedočanstava, a koje su proistekle iz nepomirljivih stavova dviju velikih kršćanskih crkava, Katoličke i Pravoslavne, prema krstjanima i njihovim učenjima. Njeno vjersko učenj učenjee je bilo bilo stal stalno no izlo izlože ženo no krit kritic icii služ služben benog og kršć kršćan anst stva va.. Zvan Zvanić ićna na crkva crkva ih je optuživala za krivovjerstvo, no sami su Bosanci smatrali svoju Crkvu pravovjernom Kristovom, odnosno Božijom crkvom, a svoju vjeru „pravom vjerom apostolskom”. Što se tiče tiče organi organizaci zacione one strukt strukture ure crkve crkve bosans bosanske ke gledan gledanoo u cjelin cjelinii se tok tokom om njenog njenog postojanja nije mjenjalo izuzev prilagođavanja njene hijerarhije i običnih redovnika političkim prilikama u zemlji, ona je kroz cijelo vrijeme postojanja potpuno zadržala svoje prvobitno uređenje. S obzirom na njeno istaknuto mjesto i veliki autoritet sa kojim se pojavljivala u javnom i političkom životu, njena se uloga ne može pratit izolovano od drugi drugihh deša dešava vanj njaa na javn javnoj oj i poli politi tičko čkojj sceni sceni sred srednj njov ovje jekov kovne ne bosa bosans nske ke drža države ve.. Inkvizicija i križarski ratovi postali su jedan od oblika Katoličke crkve koji su tokom XIII vijeka postali mehanizam njene borbe protiv bosanskih bogumila. Križarski ratovi koji su vođeni u srednjovjekovnoj Bosni protiv bosanskih bogumila imali su dvostruko djelovanje: pokušaj Katoličke crkve da zavlada Bosanskom državom i nametne svoju hijerarhiju, ali i pojavu političkih pretenzija, prije svih mađarske države. S druge strane bosanski bogumili postali su u pravom smislu riječi sinonim slobodne i nezavisne srednjovjekovne Bosne. Oni su se ujedinili sa političkim interesima bosanskog društva i pružili su otpor stranim vojskama, te su mnogi križari izginuli u Bosni.
2
Sarajevo, 2008. godina
Uvod Bosna je od samog početka srednjeg vijeka bila zasebna etnička, kulturna i politička cjelina, da je imala vlastiti kulturno-politički razvoj koji je rezultirao stvaranje niza autentičnih specifičnosti, kako u sferi duhovnosti (domaća bogumilska vjera), tako i u kulturi (stećci, vlastitio pismo bosančica idr.), politici (domaća vladarska dinastija banova i kraljeva, razvijena i jaka država), te niz drugih tipičnih bosanskih karakteristika koje su poznate širom svijeta Sigurno je da nema ni jedne teme u bosanskoj historiji oko koje su se toliko lomila koplja kao oko pitanja karaktera, uloge i značaja crkve bosanske. To je pitanje u nauci prisutno već više od dva vijeka. Katolička crkva naziva pripadnike Crkve bosanske hereticima sa aspekta svojih dogmi, kao što je i njeno učenje heretičko za učenje Crkve bosanske. Uvidom u izvore različitog porijekla može se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, manihejstvo) i heretici (jeretici), odnosno babuni, bogumili, patareni i drugo. Sva priča oko crkve bosanske ostala je vrlo zamršena i nerješena, ali ništa manje aktuelna, zanimljiva i izazovna. Činjenica je da je crkva bosanska sa svojom hijerarhijom zapaženo učestvovala u javnom i političkom životu srednjovjekovne bosanske države i društva, posebno u XIV i XV stoljeću. Polemičke rasprave o Crkvi bosanskoj u našoj i stra strano nojj hist histor orij ijsk skoj oj nauci nauci i stru stručn čnim im li lite tera ratu turam ramaa rezu rezult ltat at su nesk neskla lada da izvo izvorn rnih ih svjedočanstava, a koje su proistekle iz nepomirljivih stavova dviju velikih kršćanskih crkava, Katoličke i Pravoslavne, prema krstjanima i njihovim učenjima. Njeno vjersko učenj učenjee je bilo bilo stal stalno no izlo izlože ženo no krit kritic icii služ služben benog og kršć kršćan anst stva va.. Zvan Zvanić ićna na crkva crkva ih je optuživala za krivovjerstvo, no sami su Bosanci smatrali svoju Crkvu pravovjernom Kristovom, odnosno Božijom crkvom, a svoju vjeru „pravom vjerom apostolskom”. Što se tiče tiče organi organizaci zacione one strukt strukture ure crkve crkve bosans bosanske ke gledan gledanoo u cjelin cjelinii se tok tokom om njenog njenog postojanja nije mjenjalo izuzev prilagođavanja njene hijerarhije i običnih redovnika političkim prilikama u zemlji, ona je kroz cijelo vrijeme postojanja potpuno zadržala svoje prvobitno uređenje. S obzirom na njeno istaknuto mjesto i veliki autoritet sa kojim se pojavljivala u javnom i političkom životu, njena se uloga ne može pratit izolovano od drugi drugihh deša dešava vanj njaa na javn javnoj oj i poli politi tičko čkojj sceni sceni sred srednj njov ovje jekov kovne ne bosa bosans nske ke drža države ve.. Inkvizicija i križarski ratovi postali su jedan od oblika Katoličke crkve koji su tokom XIII vijeka postali mehanizam njene borbe protiv bosanskih bogumila. Križarski ratovi koji su vođeni u srednjovjekovnoj Bosni protiv bosanskih bogumila imali su dvostruko djelovanje: pokušaj Katoličke crkve da zavlada Bosanskom državom i nametne svoju hijerarhiju, ali i pojavu političkih pretenzija, prije svih mađarske države. S druge strane bosanski bogumili postali su u pravom smislu riječi sinonim slobodne i nezavisne srednjovjekovne Bosne. Oni su se ujedinili sa političkim interesima bosanskog društva i pružili su otpor stranim vojskama, te su mnogi križari izginuli u Bosni.
2
Bogumilstvo Među brojnim specifičnostima kojim se odlikovala srednjovjekovna Bosna spada i njena vjera. Iako se u znanstvenoj literaturi za nju upotrebljavaju razni izrazi, u domaćoj sredini se obično naziva bogumilskom. Imala je sve odlike narodne vjere, međutim, nije slijedila učenje zvanične crkve pa je s njene strane bila označena kao hereza, to jest krivovjerje. Zbog nje je Bosna kroz čitav srednji vijek bila u znaku sukoba, progona i križarskih ratova. Njeni sljedbenici su bili na meti i istočne i i zapadne crkve, ali koliko god je bila uporno proganjana toliko se uporno opirala, mada uz cijenu ogromnih žrtava i nesreća koje su podnijeli njeni sljedbenici. Zahvaljujući izuzetno žilavom otporu opstala je dokle god je postojala srednjevjekovna bosanska država. Njenim padom otišla je i ona u zaborav. Njen značaj i uticaj na privatni i javni život stanovnika srednjovjekovne Bosne je bio ogroman. U njenom znaku bila je i unutarnja i vanjska politika, kultura, privreda i sve drugo što je bilo u vezi s Bosnom. S njom je srednjovjekovna država nastala, za sve vrijeme je bila osovina njene politike a s njom je i nestala Za ovu Bosansku vjeru ne postoji čak ni jedinstvan naziv. Kako je naprijed rečeno, domaća narodna tradicija je uglavnom naziva bogumilskom, kako se vidi iz Žitija despota Stefana Lazarevića, u kojem se tako naziva. To se kaže i u pjesmi „Kasida”, koju je sastavio u prvoj polovici XVII stoljeća sarajevski pjesnik Hasan Kaimija 1. Izvorna građa, a shodno tome i stručna literatura, jednostavno je zove herezom, to jest krivovjerjem, ili pak manihejstvom. Dubrovčani, Talijani i papska kurija, to jeste zapadni izvori, njene sljedbenike obično nazivaju patarenima, manihejcima ili katarima. Izvori koji pripadaju krugu istočne crkve, najčešće upotrebljavaju izraze babuni i kudrugeri. Oba kruga izvora često ih jednostavno nazivaju bosanskim hereticima. Samo jedan izvor, i to srpski, za njih navodi naziv bogumili. Bosanski heretici su sami sebe nazivali naprosto krstjanima, često „dobri krstjani”, a svoju vjeru „crkva bosanska”. -Tako se prvi put spominje u povelji bana Stjepana Kotromanića iz 1323. godine.2
1
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 168. A. Babić, Bosasnki heretici, Sarajevo 1963. god., str. 130. i E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 168.
2
3
Porijeklo Bogumila (Crkve bosanske) Mada često nazivano različitim imenima, Crkva bosanska je ustvari jedan od mnogih izdanaka manihejstva, kao sinteze tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla, sa elementima ranog kršćanstva. Tu je sintezu uobličio perzijski vjerski učenjak Mani (Maniheus) još u trećem stoljeću nove ere. -Pojava Manije kao vjerskog i socijalnog propovjednika poklapa se sa utemeljenjem Novoperzijskog carstva i dinastije Sasanida, koja je vladala Iranom od 226. do arapske invazije 641-645. godine. Sasanidi su zaratustrizam (grčki – zoroastrizam) proglasilo državnom religijom. Tim je institucionaliziranjem zoratrizam postao ideologija vladajućih slojeva Novoperzijsog carstva.3 Njegovi svećenici su opravdavali i branili dati politički poredak i socijalne odnose u iranskom društvu.Sasanidi su, uz oslonac na zoroastrizam, gušili socijalni bunt i pokrete ugnjetenih slojeva stanovništva i progonili ona vjerska učenja koja su propovjedali egalitarizam i otpor vlastima, službenoj crkvi i njenoj vjeronauci.Među takva učenja je, pored ranog kršćanstva, spadalo i manihejstvo. Njegovo tvorac Mani je osuđivao materijalna dobra i ovozemaljska uživanja, propovjedajući istovremeno asketski život. Prema Maniju, spas svakog pojedinca ne zavisi od volje crkve, nego od njegovog ličnog života. To je izazvalo reakciju službene zoroastričke crkve, koja je pozvala Manija na javnu raspravu. On je prihvatio poziv na tu raspravu, nakon koje je proglašen otpadnikom od vjere predaka i bačen u tamnicu, gdje je 277. na svirep način ubijen. Manijeveo učenje se poslije njegove smrti proširilo po Rimskom carstvu, najprije u Maloj Aziji, odakle je prešlo na Balkan i dalje u Evropu. Rimski imperator Dioklecijan je već 296. bio prisiljen da izda edikt kojim se osuđuje manihejstvo i naređuje progon njegovih sljedbenika. On tu ističe da su do njega, kao imperatora, stigle vijesti da su manihejci, „kao iznenadna kuga”, provalili iz zemlje „neprijateljskih Iranaca” u Rimsko carstvo i tu prouzročili „mnogo nevolja i tragedija”. Od njih se treba čuvati jer oni prijete da svojim „neljudskim postupcima” i „ludim iranskim običajima” zatruju „miroljubivi i nevini rimski narod”, pa čak i „narod cijelog svijeta”. Dioklecijan stoga naređuje da se njihova imovina svuda zaplijeni, a njihove knjige spale.4 Iako je bilo podvrgnuto progonima, Manijevo se učenje širilo, pogotovo među obespravljenim slojevima stanovništva u na zapadu, ali i na istoku Rimskog carstva.U Bosni su pristalice neomanihejske sekte pronašle način življenja sa feudalnom državom, pa su postali kao hijerarhijski uređena crkva. Crkva bosanka prema nekim historičarima pripada istom bogumilskom pokretu na jugoistoku Balkana, te razne dualističke hereze u sjevernoj Italiji i u južnoj Francuskoj (paterani, katari, valdenzi, albižani i dr.). -Prema drugim historičarima osporavaju dualizam bosanskoj crkvi, smatrajući je katoličkom crkvom bez obzira na niz dokaza o njenom dualizmu u historijskim izvorima. 5 Poznati historičar Ante Babić je tvrdio da je na prostoru od Male Azije do Pirineja bilo 16 takvih pokreta, među kojima je Crkva bosanska, sa svojim kristjanima i pristalicama, vjerovatno bila najbrojnija. 3
M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998. god., str. 85. isto 5 J.V.A. Fine, Bosna i Hercegovina tradicija koju su izdali, Sarajevo 1995. god., str. 132. 4
4
Bosna je često postajala pripadnicima zapadnih dualističkih crkava sklonište od opasnosti, ali i zemlja gdje su dijelovali poznati učitelji i dualistički teoretičari. O veličini i snazi učenja Crkve bosanske govori podatak da se u nekim rimskim dokumentima spominje postojanje „heretičkog pape” u Bosni. U XV stolječu ima veze bosanskih pripadnika crkve bosanke sa husitima na području Srijema. U jednom dokumentu iz 1437. kaže se da su neka mjesta „zaražena sektama bosanskih hereta i husta.”6 Pod nazivom Crkva bosanska prvi put se javlja u jednoj nedatiranoj povelji Stjepana II Kotromanića izdatoj oko 1325 . godine.7 Neki pisci zastupaju mišljenje o heretičkom karakteru Crkve bosanske, pozivaju se na papske i inkvizitorske izvore, a posebno na spise pape Pia II s početka druge polovine XV stoljeća. Tog mišljenja je bio Franjo Rački. Prema Franji Račkom, Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao učenje i pokret u X st. utemeljio neki bugarski svećenik po imenu Bogumil. Negovo se učenje brzo proširilo po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, odakle je preko Raške stiglo i do Bosne.
6 7
A. Babić, Bosasnki heretici, Sarajevo 1963. god., str. 130 isto, str. 79
5
Bogumili u Bosni Bogumilsko učenje se najviše raširilo u Bosni jer su se u srednjem vijeku ukrštavali razni svjetovni i duhovni interesi. Kako je tada vladalao pravilo „Ćija je vjera, onog je i zemlja“, Bosna se našla na udaru utjecaja zapadne i istoćne crkve, odnosno katoličke Ugarske i Hrvatske i pravoslavne Bizantije i vladara srednjevjekovne pravoslavne crkve. Crkva Bosanska i njeno učenje nisu predstavljanje samo vjersku pojavu nego su bile odnos znaćajnog doprinosa, izgradnje i odbrane bosanske državne vlasti od vanjskih neprijatelja. Prve podatke o pojavi učenja crkve bosanske na ovom prostoru imamo u pismu pape Ivana X upućenom 925. godine splitskom nadbiskupu u kome iznosi prigovor da u susjednoj dijecezi postoj neka nauka „koja se ne nalazi u svetim knjigama” i zamjera im što su je „šutanjem odobravali”8. Da li se to odnosi na Bosnu nije sigurno, ali je sasvim izvjesno, jer je Bosna bila jedni zemlja u ovom dijelu Evrope na čijem se prostoru hereza nesmetano razvijala i gdje je takoreći stekla status državne vjere. Ovdje se ne kaže ko su bili heretici, niti se govori o karakteru njihovog učenja, ali napomena da ga „nema u svetim knjigama”, jasno govori da je riječ o krivovjerju. Ovaj podatak je vrlo važan jer pokazuje da je hereza u Bosni postojala i prije stvaranje bogumilskog učenja. Tako,na primjer, govoreći o bosanskoj herezi na crkvenom saboru u Bazelu 1435. godine, kardinal Ivan Stojković je napomenuo da hereza tamo postoji već 300 godina. Dominikanac Anselmo iz Aleksandije u Italiji, koji je živio i djelovao u 13. stoljeću u jednom svom spisu navodi da su „heretici prvo bili u Bosni otkud su svoj nauk proširili na Lombardiju, pa dalje prema Francuskoj, kamo je u Orleans stigla 1022. a u Arras 1025. godine”.9 Potpunije vijesti o heretičkom učenju u Bosni javljaju se tek od početka 12. stoljeća. Tako u jednom antiheretičkom spisu iz 13. stoljeća, ali čiji se sadržaj odnosi na prethodno stoljeće, i to na sami početak govori se kako su neki bosanski trgovci po povratku iz Carigrada počeli pripovijedati heretičko učenje, osnovali crkvu i da su sebi postavili episkopa, kojeg zovu episkopom Bosne ili Slavonije.10 Toma arhiđakon navodi slučaj dvojice zadarskih građana, braće Mateja i Aristodija, doseljenika iz južne Italije, po zanimanju slikar i zlatar, koji su bili poznati heretici u svom gradu i kao takvi često su po poslu putovali u Bosnu, gdje su primili bogumilsko učenje. Zadarske vlasti su ih neprestano držali na oku i protiv njih poduzimali oštre mjere.
8
E. Arnautović, Pregled historije Bosne i Hercegovine od prahistorije do kraja srednjeg vijeka, Mostar 1997. god., str. 67. 9 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 173. 10 isto, str. 174.
6
Misionarski rad hrišćanske crkve prisutan je u VIII i IX stoljeću a što se prije svega, na ovom tlu, očituje u ostacima crkvenih građevina dok pisanih spomenika nema. Tek od polovine XI stoljeća formirana je bosanska biskupija koja ima traga u pisanim izvorima, ali izgleda samo na papiru za duže vrijeme. Hereza u Bosni se početkom XIII širi i osvaja važne pozicije, jer su svećenici pa i biskupi, često su gledali sa simpatijama na pripadnike crkve bosanske, čak su joj pripadali članovi njihovih porodica. Bosna je već u to doba bila dugo na glasu kao zemlja gdje se heretičko učenje slobodno propovijeda i gdje proganjani iz drugih zemalja nalaze sigurno sklonište i zaštitu. Zato je rimska kurija sve češće dobijala prijave protiv Bosne i njenih vladara. Najveću težinu su imale optužbe da je tamo rimska vjera potpuno potisnuta, pa čak da su i njeni sami pastiri zatrovani tim učenjem i ničim ne liče na predstavnike pravovjerne crkve. Tako da za biskupa Radogosta (druga pol. 12. stoljeća) kaže da nije znao čak ni latinski niti koji drugi strani jezik i jedva da je bio pismen. U jednom pismu pape Grgura IX iz 1232. godine stoji da je tadašnji bosanski biskup (Vladimir) „puki neznalica i besramni branitelj heretika”. Za njega se dalje kaže da se ne zna čak ni krstiti niti vršiti sakramente, pa čak što više javno štiti domaće heretike, boravi u nekom selu među njima, a njegov brat je, pak jedan od njihovih starješina.11 Nazivajući pripadnike Crkve bosanske u širem smislu nevjernicima, papa je želio naglasiti da oni ne samo što ne pripadaju nijednoj od dviju pravovjernih kršćanskih crkava, nego da je njihovo vjerovanje toliko problematično u očima Katoličke crkve da ih se uopće ne može držati vjernicima. Bosna je bila jako složeno područje što se tiče vjere. Crkva bosanska i njena hereza nisu predstavljale samo vjersku pojavu nego su istovremeno bile izraz socijalo - političkog stanja jednog nerazvijenog seljačkog društva i na njemu zasnovane kršćanstva u srednjovjekovnoj Bosni. Crkva bosanska ni u duhovnom, ni u izravnom političkom smislu nije ostavila nikakvo naslijeđe. Njeno je naslijeđe u tom smislu ustvari preuzeo islam. Sa stanovišta političke uloge, Crkva bosanska je odigrala dvostruku i donekle protivječnu ulogu. Usljed svoje povezanosti sa vlastelom, ona je bila jedan od ključnih činilaca slabosti središnje vlasti i snaga partikularizma u feudalnoj Bosni. Na drugoj strani, Crkva bosanska je, kao ideološki činilac u borbi protiv pape i ugarsko - hrvatske kraljevine i velikaša, te srpskih vladara koji su nosili katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, dala značajan doprinos izgradnji bosanske državne samostalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja.
Kulin Ban i Bogumili 11
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 174.
7
Pismo zetskog kralja Vukana papi Inoćenciju III skrenulo je pažnju na ovo pitanje. U pismu Vuka kaže:”Nećemo da vam krijemo da se u zemlju ugarskog kralja, to jeste Bosni, razvija hereza ne malih razmjera i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava Humskog, i sa više svojih srodnika bio zaveden, preveo u ovu herezu više od deset hiljada hrišćana”.12 I Vukan moli papu da nešto poduzme protiv nevjernika, da se unište „kao što se kukolj čupa iz pšenice.13 Da je ovo učenje zahvatilo prostor i van Bosne potvrđuje i činjenica da je između 1185. i 1200. godine bilo pripadnika dualističkog učenja u dalmatinskim gradovima (Split, Zadar) koji su održavali kontakte sa istomišljenicima u Bosni. Tako je nadbiskup splitski protjerao „ne mali broj paterana” koji su se sklonili u Bosni. Opasnost od snažnog krivovjera u Bosni spominjao je papa Eugin IV u pismu kralju Tomašu od 29. svibnja 1445. kojim je legalizirao kraljevo rođenje, očekujući za uzvrat od njega da štiti Katoličku crkvu od pravoslavnih i heretika koji se nalaze u Bosanskom Kraljevstvu.14 Papa se 1200. godine obratio ugarskom kralju Emeriku da sa svoje strane ispita stvar i ako nađe za shodno da poduzme sve potrebne mjere, pa da čak i protjera Kulina bana i sve heretike iz Bosne, a njihova imanja, ma gdje ona bila, zaplijeni, te ne smije oprostit banu ako se ne bude dao dovesti na pravi put. Papa na kraju upozorava kralja da „ovu bolest” treba svakako suzbiti jer su od nje u opasnosti sve okolne zemlje. 15 Tim nagovorom rimskog pape mađarski kralj Emerik se spremao da provede križarski rat na Bosnu. Papa je tražio „...da progone bana i heretike ne samo iz Bosne, i pri tome je davao razriješenje od grijeha svim onim koji će u tome učestvovati.”16 Ovakav papin poziv na krstaški rat koji je obečavao unaprijed oprost za počinjene grijehe i blagoslov zločinu koji treba počiniti odgovarao je i crkvi i kralju. Crkva bi širila svoju vlast i utjecaj pod okriljem vjera, a kraljevi bi osvojili prostor i pljačkali narod. Ovu opasnost ban Kulin je izbjegao pošto je pokazao spremnost da prihvati zahtjeve i da pristane da ispitaju njega i njegove ljude i utvrde ispravnost njegovog učenja. Nakon prihvatanje izražene spremnosti Kulina bana da podrži zahtjeve rimske kurije u Bosnu stiže papski legat Ivan Kasemaris (Casemaris) u aprilu 1203. godine. On je ispitivanjem prisutnih na Bilinom polju (kod Zenice), 8. aprila, utvrdio da su njihovi vjerska shvatanja i obredni običaji u bitnim tačkama suprotni učenju katoličke crkve.
12
A. Babić, Bosasnki heretici, Sarajevo 1963. god., str. 70. E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 174. 14 P. Ćošković, Crkva Bosansaka u XV stoljeću, Sarajevo 2005. god., str. 83. 15 Š. Kadrić, Bogumili kao inspiracija, 2007. god., str. 109. 16 isto 13
8
Zatražio je i dobio izjavu, akt o odricanju (abjuraciji), „heretičkog” učenja i prihvatili dogme katoličke crkve. Akt o odricanju naroda i vjernika potpisao je Kulin ban zajedno sa starješinama Crkve bosanske koji su navedeni po imenima: Dragiša, Ljubin, Vladoš, Radoš, Dragota, Priviša i Ljuben, te kao svjedok dubrovački arhiđakon Marin koji je pratio papskog legata.17 U Aktu o odricanju starješine Crkve bosanske su se tom prilikom obavezale da će priznavati vrhovnu vlast Rima, primiti katoličke svećenike u svoje hiže (samostane), obnoviti oltare i križeve na mjestima gdje se vrši bogosluženje, obaviti ispovijed i pokoru, držati se praznika i posta prema rimskom kalendaru, obavljati pričest najmanje sedam puta godišnje, da neće dopušati da muškarci i žene žive u istim hižama te da će uskraćivati utočište hereticima. Na kraju su obećali da će se umjesto imenom krstjanin između sebe zvati braćom. Nakon obavljenog posla papin poslanik se zaputio u Madžarsku da i pred ugarskim kraljem potvrdi ono što je dogovoreno na Bilinom polju u Bosni. S njim je kao jamac pošao i Kulinov sin i dvojica heretičkih starješina – Ljubin i Dragota. Tamo su pred kraljem, katoličkim nadbiskupom i drugim velikodostojnicima „u ime svoje braće i bana Kulin” ponovili zakletvu da će se pridržavati preuzete obaveze. Na to je izdat banovom sinu dokument s nalogom šta treba poduzeti da se primljene obaveze poštuju. U slučaju ako bi ban i nadalje štitio heretike predviđa se kazna u iznosu od 1000 maraka. Pola od toga bi pripalo rimskoj kuriji, a pola mađarskom kralju.18 Ovo je u svakom slučaju bio mudar Kulinov potez i puna pobjeda bez kapi prolivene krvi. Prihvatio je papine prigovore i time je naoko bio riješen slučaj. Međutim, brzo se pokazalo da Bosanci nisu nimalo mislili ozbiljno kad su se onako spremno i bez otpora odrekli svoje vjere. To je bilo iznuđeno pod pritiskom pa se nisu smatrali obaveznim da poštuju potpisano. I zato čim je prošla neposredna opasnost krenulo se po starom. Čak što više, nakon ovog događaja hereza je u Bosni još više ojačala. Ali uporedo s tim je jačao i pritisak Rima, pa su naredna dva i pol stoljeća bosanske povijesti bila u znaku žestokih rasprava, optužbi, krvavih križarskih pohoda i drugih nesreća koje su činjene Bosni samo zato što se njen narod klanjao vjeri koja je njemu odgovarala.
Bogumilsko vjerovanje 17
E. Arnautović, Pregled historije Bosne i Hercegovine od prahistorije do kraja srednjeg vijeka, Mostar 1997. god., str. 68 i S. Jaliman, Bosanski bogumili: mit i stvarnost, 2004. god., str. 44. 18 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 178.
9
Nevjernikom se u monoteističkim religijama drži onaj koji poriče Božiju opstojnost ili je krivo poima. U biblijskoj pak teologiji nevjernikom je smatran onaj koji ne dovodi u pitanje Božiju opstojnost nego ne priznaje znakove i svjedoke Božije Riječi, te uskraćuje posluh toj Riječi. Nevjernika (infidelis) je prema tadašnjim shvaćanjima označivao svakog onoga koji ne ispovjeda pravu vjeru, odnosno ne vjeruje u Kristovo božanstvo i nije bio kršten. Takva je kvalifikacija nosila u sebi najširi smisao poganstva i uspješno se mogla primijeniti u različitim prilikama, pa i onima s političkom pozadinom. Bogumil je propovjedao da životom i svijetom ravnaju dva načela koja se stalno međusobno bore. To su načela zla i dobra, odnosno tame i svjetla. Iza načela zla stoji Sotona, a iza načela dobra Bog. Sotona je tvorac vidljivog i okruženog materijalnog svijeta, od čijeg se zla čovjek može osloboditi odricanjem od ovosvjetskih uživanja, kao što su meso, vino i žene. Suštinu učenja se najbolje očituje u popisu „errores hereticorum bosnesium”(zabluda bosanskih heretika) iz 1357. godine u kome stoji: 1. Postoje dva tvorca, to jest stariji Bog koji je stvorio duhovni, nevidljivi svijet i mlađi Bog ili Lucifer, koji je stvorio sve što je materijalno i vidljivo. 2. Hrist nije bio čovjek, nego je samo prividno uzeo lik čovjeka. 3. Njegova smrt i uskrsnuće na nebo nije nikakvo stvarno zbivanje nego je privid. 4. Rimska crkva je kuća idola i idolopoklanici su svi koji pripadaju njenoj vjeri. 5. Heretici su pravi nasljednici apostola i starješina Crkve bosanske smatra se nasljednikom apostola Petra. 6. Poslije smrti tijelo nikada ne može uskrsnuti nego samo duh koji se tom smrću oslobodi. 7. Smrtna kazna je zabranjena kao i svako prolijevanje krvi. 8. Griješna je upotreba svake hrane koja potiče od životinja. 9. Crkve i druge vjerske građevine su „hramovi đavola” u kojim se vrši idolopoklanstvo. 10. Osuđuje se upotreba krsta, ikona i relikvija.19
Glavni ritual bosanskih bogumila bio je post i milostinja: 19
A. Babić, Bosanski heretici, Sarajevo 1963. god., str. 101-102.
10
-molitva obavezna za sve vjernike pet puta dnevno (rano ujutro, u podne, poslije podne, kod zalaska sunca i kasno noću) -obredno pranje -okretanje prema suncu -sunce i mjesec kao simbole života i trajanja bogumili nisu obožavali nego poštovali -post strogo regulisan -tri zapovjedi: ne ubij, ne laži i ne jedi meso. -u molitvama često su padali na koljena -poštovali osobito dan petak -djecu nisu krstili jer su smatrali da u vjeri ne smije biti prinude -obrezivali mušku djecu -nema sveštenstva jer nema posrednika između vjernika i Boga -duhovno vođstvo su činili oni koji su najpoštovaniji i najučeniji iz zajednice (did) -odbacivali su ideju trojstva -od molitvi koristili su oče naš -zabranjen krst -negiraju sve osnovne postavke katoličke i pravoslavne crkve -obrede obavljali u prirodi, u kući ili u skromnim hramovima bez slika i kipova20 Crkva bosanska je odbacivala sve materijalno što je katolička crkva vezivala sa vjerovanjem u Boga. Bila je odbačena cijela organizacija i hijerarhijska struktura katoličke crkve, također su bili odbačeni svi njeni građevinski objekti, a posebno bogati manastiri. Crkve, katoličke i pravoslavne, nazvali su „sinagogama sotone”. Za crkvena zvona su govorili da su to đavolje trube. Odbacivali su upotrebu svetih slika kao obični idolatriju. Krst ili križ je postao omraženi „simbol lažnog vjerovanja”. Govorili su da je smiješno klanjati se predmetu na kojem je završio život Isus, potkrepljujući to primjerom: ako bi neko drvetom ubio carevog sina, da li bi to drvo caru bilo milo. Vjerovali su da je Isus samo duh, a da Marija nije bogorodica. Svim Isusovim mukama davali su samo simboličko značenje, a ne i stvarno kako je to tumačila katolička crkva. Mučenje i raspeće Isusa, njegova smrt i uskrsnuće su, po njima, samo privid. Crkva bosanska je odbacivala posredovanje crkve i sveštenika u obraćanju čovjeka Bogu. Nisu vjerovali u svece i njhove navodne moći. Nisu vjerovali u zagrobni život niti u uskrsnuće tijela, jer tijelo potiče od sotone, ali su vjerovali u uskrsnuće duha.Općenito su davali značaj asketskim pravilima života, posebno postu, ali ne po rimskom kalendaru. Poricali su pretvorbu hljeba i vina u tijelo i krv gospodnju. Obred je mogao vršiti svaki stariji prisutni član zajednice. Osporavali su svjetovnim vladarima pravo da izriču smrtnu kaznu, a nisu prihvatali ni zakletvu. Bogumili su zamjerali sveštenicima katoličke crkve da žive na grbači naroda, te da zagovaraju čistost, a oni sami su puni poroka. Iz tog vremena postoji narodno kazivanje „Radi ono što ti sveštenik kaže, a ne radi što on radi. 21 Bosanski krstjani su slavili Božić i Uskrs, a posebno Jurjevo ili Đurđevdan, kao stari slavenski praznik kojim se obilježava početak proljeća. Krštenje vodom, pomazanje uljem, pričešće kruhom i vinom i dr. smatrali su bezvrijednim i suvišnim aktima. Govorili su dalje da je smiješno krstiti dijete koje uopće 20 21
S. Jaliman, Bosanski bogumili: Mit i stvarnost, 2004. god., str. 43. Š. Kadrić, Bogumili kao inspiracija, 2007. god., str. 106.
11
nije svjesno tog akta. Zato kod njih, taj uprošćeni obred, i to bez vode, obavljao se u odrasloj dobi, kad je pojedinac mogao shvatiti važnosti i smisao tog obreda. Takav je način i krštenje obavljao se kod svih kršćana u prvim stoljećima nastanka te vjere, što jasno upućuje da se u Bosni to sačuvalo u vidu relikta do u kasni srednji vijek. Služba božija im je bila krajnje jednostavna i nije bilo strogog okvira obreda, niti hijerarhijske ograde između onog ko vrši obred i onoga ko u njemu sudjeluje. To je mogao vršiti svaki stariji član Crkve. Na skupovima učenje se slobodno interpretiralo. Jedan od vjernika je čitao odabrani odlomak iz Novog zavjeta, a onda se o tome iznosilo mišljenje. Na taj način slušaocima se objašnjavala suština dualističkog shvaćanja svijeta i dovodili u odnos sa stvarnošću svakodnevnog života. Pravi krstjani su se zadovoljavali skromnim materijalnim životom, a sve ostalo davali u zadrugu crkvi, za bolesnike i za put onih koji šire vjeru. Nisu koristili alkohol i bili su vegeterijanske ishrane. Utaju istine i prisilu nad drugima smatrali su teškim grijehom. Bili su čisti i nevini, umjereni u svemu. Čuvali se suviša govora, ogovaranja i lakoumnosti. Bogumili su u svoju vjersku zajednicu primali samo odrasle ljude sposobne da samostalo odlučuju o pristupanju krštenju na bogumilski način. Tim su ismijavali krštenje novorođenčadi u crkvama. Bogumilski sveštenici su privlačili pažnju masa primjerom sopstvenog života koji je bio u skladu sa njihovim riječima. Crkva bosanka je njegovala ravnopravnost muškaraca i žena, što nije karakteristika drugih monoteističkih religija. Bogumili su govorili:”Rijedak je u njih učitelj, koji umije tri neprekinute glave novoga zavjeta, dočim kod nas rijetko negdje ima muž ili žena, koji ne bi znao sveto pismo na izust u narodnom jeziku.”22 Bogumili su odbacivali crkvenu ali i svaku drugu društvenu hijerarhiju čime su bili bliski slovenskom patrijarhalnom demokratizmu koji je bio dio stare slovenske porodice i običaja. Imali su sopstveno pismo (bosančicu) i njegovali su pismenost. Živjeli su u ambijentu najljepše netaknute prirode u skladu sa njom.23 Danas se pouzdano zna da su krstjani bili obavezni na molitvu, posebice na „velike i blage dane”. Kalendar blagdana koje je izrijekom naveo gost Radin ne razlikuje se od onih koje su propisivale i slavile Katolička i Pravoslavna crkva. To nije bila samo njihova dužnost nego i obaveza njihovih vjernika da se radi molitve skupljaju u velike crkvene blagdane među kojima se od svetih dana tijekom sedmice spominju nedelja i petak, te Rođenje Kristovo, Blagovijesti, Uskrs i Uzašašće.24
Teorija i praksa 22
N. Klaić, Izvor za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972. god., str. 350. Š . Kadrić, Bogumili kao inspiracija, 2007. god., str. 106. 24 P. Ćošković, Crkva Bosansaka u XV stoljeću, Sarajevo 2005. god., str. 265. 23
12
Ono što ni najveći protivnici nisu mogli poreći bosanskim bogumilima bile su njihove visoke moralne osobine. To su na prvom mjestu pravičnost i poštenje, što je bilo najužoj vezi s učenjem njihove crkve. Dovoljno je napomenuti da ona od svojih vjernika nije zahtjevala nikakve dažbine niti je propisivala ma kakve namete, jer bi to protivrječilo temeljnim postavkama njihovog učenja o moralu. Ona svoje vjernika nije pretvorila u podanike, nego ih je uza se vezala osjećajima bratske uzajamnosti. Nije primala čak ni krupna zemljišna darivanja, niti druge veće poklone, za razliku od znaničnih crkava koje su u srednjem vijeku baš na taj način postale najbogatije društvene institucije onog vremena. Drugim riječima, crkva bosanska nije pretendirala da postane feudalni gospodar, što je činilo nakronim za doba u kojem je živjela. Njena zajednica se izdržavala od prihoda koje je stjecala vlastitim radom svojih pripadnika na zajedničkoj imovini koja veličinom nije prelazila opseg njihovih skromnih potreba za svakodnevni život. Za popunu potreba primala je sitni dnevni milodar. Tako su pripadnici bosanskih bogumila na najbolji način u životnoj praksi dokazivali ono što su u svojoj vjeri pripovjedali. Osuđujući gramzivost, pohlepu, nepoštenje i druge poroke, bili su svima uzor i primjer. Njihovi članovi su se zadovoljavali najnužnijim stvarima za život. Višak su davali onim koji su umali manje od njih, bolesnim i ubogim. Također su i u ishrani bili umjereni. Jedna kategorija njihovih vjernika suzdržavala se čak od svake vrste hrane koja je životinjskog porijekla – mesa, masnoće, jaja, sira, mlijeka itd. Takvim se cjelokupna ishrana sastojala od biljne hrane, čak i ulja, koje su pravili iz biljake uljike. Zbog takve ishrane, a uz to još i strogog posta (tri dana sedmično), jasno je i zašto ih jedan suvremeni izvor naziva, uz ono obavezno „bezbožni” i „bljedivi babuni”25 Osuđivali su svaki vidi raskalašenosti. Žene su u svemu smatrali ravnopravim članovima društva. Ona mužu nije donosila miraz, jer je on uzima „iz ljubavi, njene dobrote i poštenja”. Brak su sklapali na jednostavan način, bez crkvenog ceremonijala. Za njih je isključivo imao građanski karakter. Žene su uzimali pod uvjetom da im bude „dobra i vjerna” i da je mogu otpustiti „po volji”. To je tzv. Uvjetovani brak, poznat mnogim zajednicama arhajskog doba. U Bosni je bilo tako ukorijenjen da ga se ni obraćenici koji su prelazili na katoličku vjeru nisu htjeli odreći, odnosno nisu se htjeli vjenčati na katoličkoj reguli i obavezati se na „vječnu” bračnu vezu. To je bosanskim franjevcima stvaralo veliku muku pa su često obraćali rimskoj kuriji žaleći se na te nevolje.
Bogumilstvo je bilo blisko narodu i po tome što iza njega nije stajala nikakva vlast i što su njegove vjerske starješine svojim vlastitim ponašanjem dokazivali sve ono što su propovjedali na vjerskim skupovima. To učenje je bilo takvog sadržaja da je podjednako privlačilo sve kategorije društva. Vodilo se računa i o onima koji nisu bili baš spremni da 25
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 181.
13
se odreknu ovozemaljskih uživanja i da se podvrgnu svim rigoroznim propisima. Zato su postojale dvije kategorije vjernika. U prvu su spadali tzv. „savršeni” ili kako ih nazivaju domaći dokumenti „pravi krstjani koji grijehe ne ljube”. U drugu kategoriju su spadali obični vjernici koji su se zvali „mrsni ljudi”.
Bogumilska hijerarhija Bogumilstvo je priznavalo dvije kategorije vjernika: prečišćene izabranike i obične vjernike. Prema tome u Bosni u testamentu gosta Radina su postojali „savršeni kristjani” 14
ili „kristajne i kristjanice koji grijeha ne ljube” 26, u koje je Rački ubrajao strojnike, starce i goste, a nasuprot tome su bili „mrsni ljudi”, kao obični vjernici.27 „Pravi krstajni” su bili savršeni svojim moralom, skromnošću i odricanjem imali su veliki ugled među ljudima i privlačili ih u krilo crkve, također su bili obavezni da vode pravi isposnički život. Oni su poštovali zabrane konzumiranje hrane životinjskog porijekla (smjeli su jesti samo ribu), klonuli su se svakog sjaja, užitka, pa čak i braka. Slijedili su potpuni asketizam i takvi su obično živjeli u zajednicama, u tzv. Hižama ( kućama), što bi odgovaralo kršćanskim samostanima ili islamskim tekijama. Iz te kategorije vjernika regrutirani su starješine crkve. Dok su ostali, takozvani „mrsni ljudi”, slobodno su se ženili, jeli mrsnu hranu, pili sva pića, stjecali bogatstvo, ratovali i polagali zakletve. Ali su morali barem pod starost u svemu biti suzdržljiviji, te pridržavati se općih moralnih normi kojima su se odlikovali svi bosanski bogumili: biti pravičan i pošten, ne lagati i ne činiti drugom zlo, ali svim i svačim braniti svoju čast i dostojanstvo. Oni su imali samo jednu obavezu, a to je da u svemu slušaju „savršene krstjane” i da se pred smrt pokaju te prime neku vrstu krštenja. Crkva bosanska imala je svoju organizaciju i hijerarhiju. Na čelu crkve bio je did, koga u aktu o odricanju pominju kao episcopus Sclavonie sive Bossone (episkop). Pored dida spominju se gosti i starci koji su spadali u red strojnika u kojem su gosti viši, a starci niži stepen hijerarhije. Uloga strojnika bila je vrlo značajna. Oni su širili vjeru i uživali veliki ugled i van Bosne. Postojala je i ustanova 12 strojnika koji su zajedno sa didom predstavljali Crkve bosansku u zvaničnim odnosima. U niži red su spadali oni koji su primili duhovno krštenje i postali „savršeni” članovi crkve. Živjeli su u zajedničkim domovima-hižama. Unutrašnje uređenje Crkve bosanske prikazano je najpotpunije u poznatom dubrovačkom pismu upućenom 5. listopada 1433. sugrađaninu Ivanu Stojkoviću u koje su navedeni po redu nazivi činova i časti njezine hijerarhije. Poglavar je bio did (djed), a zatim su po stepenu dostojanstva slijedili gost, starac i strojnik .28 Did (djed) je predstavljao crkvu bosansku pred vladarem i vanjskim svijetom. U jednom dubrovačkom pismu iz 1405. godine upućeno u Bosnu u vezi nekog spora sa vojvodom Sandaljem Hraniće, doslovno se za njega kaže da je on „gospodar i duhovni otac vaše crkve bosanske”.29 On je uz vladara najpoštenija ličnost u zemlji i vladari mu iskazuju čast i dužno poštovanje. Često se javlja u njihovim poveljama, ali samo u slučaju kad se tražilo veliko jamstvo za sadržaj teksta koji je izdavala vladarska kancelarija. Ne zna se tačno gdje je bilo sjedište bosanske crkve, a time i djeda. Po nekima to su bili Janjići kod Zenice, jer je tu 1404. godine napisano jedno njegovo pismo. Iz drugih dokumenata vidi se da je did često boravio i u Moštru kod Visokog. S obzirom da se tu nalazili dvorovi prvih bosanskih vladara, da su tu otkriveni ostaci crkve Kulina bana i da je u nedalekim Arnautovićima bila krunidba crkve i mjesto održavanja bosanskih 26
A. Babić, Bosanski heretici, Sarajevo 1963. god., str. 110 i dalje. isto 28 P. Ćošković, Crkva Bosansaka u XV stoljeću, Sarajevo 2005. god., str. 217. 29 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 183. 27
15
skupština, vjerovatno se tu nalazilo i sjedište poglavara crkve bosanske. U izvornim dokumentima se „kuća” u kojoj je did živio i radio zove „hiža”, a u stranim „domus Patarinorum”. Do djeda su bili gosti i starac. Oba su pripadala redu tzv. Strojnika kojih je ukupno bilo dvanaest. Oni su s didom na čelu predstavljali starješinski red crkve bosanske. Dužnosti gosta i starca bila je da pomažu djedu u vodstvu crkve, ali i da proučavaju i tumače dualističko vjerovanje. Njima su dolazili da ih podučavaju i heretici iz drugih zemalja, pogotovo iz dalmatinskih i talijanskih gradova, te Francuske. Ostali članovi reda strojnika su obavljali druge starješinsko-edukativne funkcije. Na tu dužnost se dolazilo dugim putem s puno životnih odricanja, naukovanja i moralno-etičkih vrlina. Samo takvi su mogli biti na čelu crkve bosanske. Ostali vjernici su se nazivali jednostavno krstjani, a žene krstjanicama. Kod bosanskih bogumila su postojali i monaški redovi. Takvi „krstjani” i „krstjanice” su živjeli u zajedničkim domovima, to jeste samostanima, koje domaći izvori nazivaju hižama. Razlikovali su se od monaških redova zvanične crkve po tome što nisu imale nikakva posebna sakralna obilježja, kao ni samostani ranokršćanski monarških redova. Važno je reči da u socijalnom pogledu, Crkva bosanska je nastala iz raznih pokreta koji su propovjedali odricanje od vlasništva i od zakletve, otpor prema ratu i nepokoravanje svakoj feudalnoj, kako svjetovnoj tako i crkvenoj vlasti i hijerarhiji. Taj se antifeudalni bogumilski ili patarenski pokret uobličio u Bosni u službenu crkvenu ustanovu, tako što se odrekao svog društvenog programa, a zadržao dogmatsko učenje. Crkva bosanska nije bila feudalni gospodar, niti je uzimala dažbine, pa zato njeni dostojanstvenici nisu spadali u vlastelinski stalež. Ne postoji nijedna povelja o darivanju zemljišnog posjeda bosanskoj crkvi. Živjeli su u siromaštvu uzimajući ono što su im davale njihove pristalice.
Da li je Crkva bosanska imala dualistički ili monistički karakter?
16
Mnogo se rasprava vodilo o tome kakav karakter je imala Crkva bosanska. Neki naučnici podržavaju bogumilsko teoriju o Crkvi bosanskoj. Ti naučnici su bili Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewald. Solovjev je u više svojih radova postavio nekoliko naučno osnovanih hipoteza kada su u pitanju dogmatsko učenje, organizacija i struktura Crkve bosanske. Na osnovu svojih naučnih analiza Solovjev je došao do zaključka da je „bosanska crkva bila od kraja XII do XV v. zaista heretička, i to bogumilska“. Također i D. Kniewald je analizom latinskih izvora došao do sličnog zaključka, tj. da „crkva bosanska predstavlja jaku organizaciju neomanihejske sljedbe u bitnosti jednake onoj koju su na zapadu zvali katharinima ili patarenima“. Tako su Rački i njegovi istomišljenici dali jednu cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim različite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim načelima, ustrojstvom i teologijom. Pored razmišljanja Račkog i njegovih istomišljenika, u literaturi se javilo i drugo shvatanje, po kojem je bosanska crkva, nepravedno nazvana heretičkom i da je ona ustvari po svojoj doktrini bila pravoslavna. Od srpskog se pravoslavlja, navodno, razlikovala samo po tome što je imala svoju samostalnu bosansku hijerarhiju. Takvo mišljenje je zastupao B. Peranović, a po njemu je bosanska crkva bila samo jedna od grčkoistočnih crkava, ustvari srpskopravoslavna, koja se odvojila i prihvatila neka heretička vjerovanja. Među srpskim autorima ovo mišljenje je najoštrije zastupao Vaso Glušac. Međutim Glušac je sa izvorima postupao krajnje proizvoljno. Unošenjem svojih emocija i u nedostatku akademskog obrazovanja pogrešno je interpretirao neke izvore.Bosanska povelja i dubrovačke isprave ne pružaju podatke na osnovu koji se može zaključiti da su se pripadnici Crkve bosanske držali nekih standardnih kršćanskih vjerovanja i ponašanja koja su bila strana i dualizmu i praksi pripisivanoj bosansko crkvi u rimskom katoličkim dokumentima. Međutim, „pravoslavna teorija“ ima i mnogo nedostataka. Nju ne osporavaju samo papski i inkvizitorski dokumenti nego je pobijaju, također, različiti srpski crkveni i drugi izvori, u kojima se često baca anatem, čak i poimenično, na pripadnike Crkve bosanske kao heretike. Dušanov zakonik prijeti globom i batinanjem onome ko izgovori „babunsku riječ“. Vlastelin je za babunsku riječ kažnjavan sa 100 perpeta, a sebar sa 12 perpera i batinjanjem. Istovremeno je heretik koji bi se našao da tajno živi među hrišćanim kažnjavan paljenjem po obrazu i progonstvom.30 Prema tome ova teorija o navodnom srpskopravoslavnom porijeklu i karakteru Crkve bosanske je izgubila svaku naučnu vjerodostojnost. Treći naučnik koji je proučavao pripadnost Crkve bosanske bio je Jaroslav Šidak. On je zastupao mišljenje da Crkva bosanska nije bila ni heretičja niti pravoslavna, nego „pravovjerna“ kršćanska crkva sa slavenskim bogoslužjem i vlastitom organizacijom i hijerarhijom, potpuno nezvisnom, kako od Rima tako i od Carigrada. 30
M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998. god., str. 87.
17
Među katoličkim naučnicima veliku popularnost je imala teza koju je 1953. iznio Luka Petrović, u kojoj se dosta argumenata odbacuje dualizam i dokazuje monoistički karakter bosanske crkve, koja se razvila iz rane katoličke organizacije u Bosni. Na kraju, američki historičar Crkve bosanske profesor John Fine je u svom istraživanju krenuo od činjenice da su izvori o njoj vrlo protivriječni. Tu je protivrječnost uočio jos Mauro Orbini u svom djelu „Kraljevstvu Slovenaca“ iz 1601. godine. Orbini je pored spisa Pia II iz XV st., koristio i jednom istovremenom hronikom, koju je napisao Pietro Livio iz Verone. Livio je za razliku od papskih spisa, svjedočio o monizmu bosanske crkve. Iz dileme koju su mu nametnuli protivrječni izvještaji u izvorima, Orbini je našao prirodni izlaz u zaključku da su u Bosni morala postojati dva istodobna i naporedna vjerska pokreta ili hereze. Odatle je John Fine utvrdio da su u srednjovjekovnoj Bosni istovremeno postojala dualistička hereza i raskolnička Crkva bosanska. Njegov krajni zaključak jeste da je Bosna pred osmansko osvajanje bila nastanjena Slavenima koji su pripadali trima vjerskim skupinama. Najveći dio Bosne u užem smislu bio je već katolički ili kriptobogumilski, zahvaljujući živom djelovanju franjevačkih misionara kroz cijelo jedno stoljeće prije dolaska Osmanlija. Pravoslavni Slaveni i pravoslavni Vlasi (stočari) nastanjivali su uglavnom istočnu Hercegovinu, a što se tiče preostalog svećenstva i pripadnika Crkve bosanske i dualističkog i nedualističkog krila, bili su uglavnom koncentrirani u sjevernoj Hercegovini. Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Račkog uživala je cijelo jedno stoljeće popularnosti i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logično objašnjava dva druga složena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje islama, a drugo je „misterija“ bosanskih stećaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jedostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili islam. Sa početkom proučavanja osmanskih deftera ova teorija je jednostavno „pala u vodu“. Bogumilstvom se ne može objasniti ni zagonetka stećaka. Kako je primjetio Noel Malcolm, bogumilstvo je bilo rašireno i po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, ali tamo nema nikakvih stećaka. Pored toga, na mnogim stećcima uklesan je krst ili križ, koji su bogumili odbacivali. Najveći broj stećaka sačuvan je u Hercegovini i potiče s kraja XVI i početka XV st. kada je većina bosanskog stanovništva već bila ušla u katoličanstvo ili pravoslavlje. Odatle se u nauci danas općenito vjeruje da svi motivi na stećcima „ne pripadaju jednom jedinom dekorativnom-slikovitom jeziku“. Na stećcima se susreću uklesani veoma različiti motivi i simboli, od paganskih do raznih kršćanskih, heretičkih, ratničkih, cehovskih i drugih.
Bogumilstvo – vjera Bosanskog naroda Jedna od značajnih stvari crkve bosanske jeste to da je bila čvrsto povezana s narodom, ubrajajuči tu i vladajući sloj s vladarem. Pri tome je važno reči da se ona nije ničim nametala niti je sankcionirala svoj autoritet. Historijska istraživanja pokazuju da su skoro 18
svi domaći vladari ispovijedali tu vjeru, a i onih nekoliko koji nisu, na to su bili prisiljeni političkim pritiscima od strane papa i evropskih vladara. Njihovu vezu s domaćom crkvom pokazuje i aktivno učešće njenih starješina u vladarskim poslovima. Bogumilske starješine su na dvorovima djelovali kao dijaci, savjetnici, poslanici, ovjeritelji državnih dokumenata i sl. Ali ipak je sporno pitanje da li je bogumilstvo u Bosni predstavljalo državnu vjeru. Ako se gleda sa aspekta kako je to bilo zvanična crkva u drugim zemljama, onda se to za bogumilstvo ne može reći. Ali ako se uzme u obzir karakter i specifična uloga koju je domaća vjera imala u Bosni, može se reći da je na određen način ona to ipak bila. U Bosni se kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka odvijao najprisniji odnos i suradnja između domaće vjere, naroda, vlastele i vladara. To je osobito dolazilo do izražaja u vrijeme kada bi zemlji zaprijetila ospasnot izvana. Tada su se svi dizali u njenu odbranu bez obzira da li je cilj napada bio obračun s vjerskim sljedbenicima ili su to bili čisto politički, odnosno osvajački motivi. Pouzdano se zna da je većina velikaških porodica pripadala bogumilskoj vjeri među kojima su bile i one najuglednije i najmoćnije kao Hranići, Pavlovići, Klešići, Hrvatići i dr. Važno je spomenuti da je i nepokolebljivi bogumil bio i poznati velikaš Hrvoje Vukčić te herceg Stjepan Vukčić. O odnosu vladara prema domaćoj vjeri najbolje pokazuje slučaj bana Ninoslava iz sredine 13, stoljeća. On je po rođenju pripadao domaćoj vjeri. Međutim, kao ban bio je u jednom trenutku primoran od strane rimske kurije da je se odrekne pa je tako na sili postao katolik. Ali to je izazvalo ogorčenje u zemlji pa su mu velikaši i narod uskratili poslušnost. To ga je natjeralo da se ponovo vrati u krilo domaće vjere. Ali time je izazvao rumsku kuriju koja je protiv Bosne povela križarski rat. Međutim, digla se čitava zemlja. Narod je predvođen banom pružio žestok otpor i prijetnje Rima su se izjalovile. Na bogumilsku pripadnosti bosanskih vladara upućuje brojna izvorna građa. U izvještajim papinih poslanika, inkvizicije i domaćih franjevaca, redovito se navode optužbe da i sami vladari slijede i pomažu krivovjerje u svojoj zemlji. Papa Grgur IX u pismu od 10. septembra 1233. godine podsjeća bana Ninoslava da su svi njegovi preci, to jeste bivši vladari Bosne, bili „zaraženi heretičkim krivovjerjem“. 31
Dvjesto godina kasnije jedan suvremeni franjevac je u izvještaju od 20. decembra 1435. za kralja Tvrtka II zabilježio: „Ovaj kralj je samo po vanjštini kršćanin, u istinu, nije ni kršten i na sve načine sprečava fratre u svojoj zemlju da krste ljude... tamo žive manihejski heretici... divlji neprijatelji crkve“. 32 31
32
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 186. E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 186.
19
Starješine crkve bosanske su i bez formalno pravne podloge uživale veliki autoritet kao od strane puka tako i od stanke vladara i vlastele. I banovi i kraljevi su s velikim poštovanjem uživali mišljenje i stavove bogumilskih starješina, ma o kojem pitanju, čak i u slučajevima kada su se sami sporili s nekim od svojih velikaša ili sa strancima. Tako,na primjer, kada je kralj Ostoja u nastalom sporu 1403. godine oduzeo posjede vojvodi Pavlu Klešiću, ulogu sudije je preuzeo djed crkve bosanske. Nakon provedene istraga našao je da je kralj nepravedno postupio prema vojvodi pa je savjetovao da se vojvodi povrate oduzeti posjedi i da mi se vrate časti. Kralj je uvažio mišljenje djeda i ispunio presudu bez pogovora.33 To pokazuje koliko su bogumilski prvaci imali utjecaj na privatni i javni život zemlje bez formalno-pravne podloge. U povelji o zemljišnom darivanju bana Stjepana II Kotromanića iz 1323. godine izdate knezu Vukoslavu Hrvatiniću, ističe se da je izdata u „hiži velikog gosta Radoslava“, te da su ban i njegov brat dali vjeru knezu Vukoslavu „pred djedom velikim Radoslavom i Žunborom i pred Vlčkom i pred vsom crkvom i pred Bosnom“. 34 Čak i Dubrovčani, koji su održavali trgovačke veze s Bosnom, mada katolici, visoko su cjenili moralnu stranu bogumula. Od njih se nije nikad tražila zakletva, niti su je ovi davali. Dovoljno je bila njihova riječ. Dubrovčani, kao i ostali stranci, to su visoko cijenili. Dobro su znali koliko se poštuje njihove starješine na vladarskom dvoru i u narodu pa su im i sami svakom prilikom iskazivali dužno poštovanje. Često su izričito zahtjevali da se na ugovore koje su sklapali s bosanskim vladarim ili nekim od bosanskih velikaša, svakako stavi potpis nekog od vjerskih prvaka, ističući da je to „zbog običaja“, a ustvari radi sigurnosti jamstva. Pa čak kada se rješavao međudržavni spor, druga strana je često izričito tražila da spor presudi djed bosanski, za kojeg se i vani znalo što u zemlji predstavlja i da mu vladar neće uskratiti poslušnost.
Križarski pohod na Bosnu Da su bosanski bogumili predstavljali ne samo vjersku nego i političku snagu zemlje, vidi se iz slučaja koji se zbio 1304. godine. Naime, Bosni su u to vrijeme nametnuli vlast hrvatski bribirski knezovi Šubići. Akciju za njeno oslobođenje poveli su upravo bogumili. Borbe su bile veoma teške pa je u njima 1304. godine poginuo nametnuti 33 34
isto, str. 187. isto
20
tuđinac, bribirski ban Mladen Šubić. U izvještaju o tim događajima doslovno stoji da je dotični poginuo u Bosni „od nevjernih heretika“. Bosanci su predvođeni bogumilskim starješinama malo iza toga zadali odlučan udarac tuđinskoj vojsci, oslobodili zemlju i na prijetolje vratili svoje Kotromaniće. Nakon toga ugleda i politička moć im je još više porasla. Ali što su bogumili više jačali, rimska kurija je sve više pojačavala borbu protiv njih. Može se sasvim puzdano reći da se ni s jednom drugom herezom nije tako dugo bavila, a da je polučila manje uspjeha kakav je bio slučaj s bosanskim bogumilima. Koliko god su pape bili uporni i odlučni u namjeri da im stanu u kraj, toliko su Bošnjani bili ustrajni da je odbrane i u njoj opstanu. To ih je stajalo rijeka i potoka krvi, ali se čak ni po tu cijenu nisu htjeli odreći svojih vjerskih ubjeđenja koja su svojim sadržajem savršeno odgovarala njegovom duhu i mentalitetu. Prva ozbiljnija i ratom zapriječena intervencija od strane rimske kurije protiv bosanskih heretika za koju se historijski zna, bila je ona iz 1203. godine. Nju je, međutim, ban Kulin diplomatski izbjegao, ubjedivši papi i poslane inkvizitore da će ubuduće sve biti po želji Rima. Iako su bogumili pristali na sve što je papin legat od njih tražio, ipak ovaj je napustio Bosnu pun slutnji za prosperitet katoličke crkve u toj zemlji. Pokazalo se brzo da je bio u uravu jer je nekoliko godina iza toga tamo hereza opet toliko zavladala da je 1221. godine papa Honorije III počeo s novim pripremama za križarski pohod. I ovog puta organizaciju je povjerio madžarskom kralju. Ovaj je bio svjetan težine zadatka pa je sa svoje strane u akciju uključio svog nadbiskupa da i on pomogne da se Bosna očisti od heretika. Križari su pozvani i iz drugih zemalja i sve je upućivalo da se Bosni opet sprema velika nesreća. Zadovoljan tokom priprema, papa je uputio nadbiskupu pismo puno pohvalnih riječi što je „hrabro pristupio križarski mač da goni heretike u Bosni“. Zanimljive su dalje papine upute nadbiskupu u vezi pripremanog rata. Da bi se postigao puni uspjeh papa savjetuje nadbiskupa da u onim zemljama (to jeste Bosni) „podstiče vjernike protiv nevjernika“, to jeste katolike protiv bogumila35, dakle sugerira vjerski rat i krvoproliće unutar samog naroda. Ova sugestija pokazuje kako politike stranaca nisu birale sredstva samo da bi postigli svoj cilj.
U jednom papinom aktu iz 1234, godine, poslat svim nadbiskupima, biskupima, prelatima i svim vjernicima u Kranjskoj, Istri, Dalmaciji, Hrvatskoj, Srbiji i drugim zemljama, dalje se ovakva slika Bosne: „U Bosni i susjednim oblastima naraslo je mnoštvo nevjernika, a zemlja je zarasla u trnje i koprive, i postala je leglom zmija i grabežljivih ptica“. 36 35
36
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 196. E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 196.
21
Za vojskovođu ovog novog križarskog pohoda imenovan je sin madžarskog kralja Koloman, tadašnji namjesnik u Hrvatskoj. Papa mu je posebnim aktom „dozvolio“ da osvojenu bosansku državu stavi pod svoju vlast. 37 Ovo jasno pokazuje političku pozadinu ovakvih i sličnih akcija protiv Bosne. Ovaj kao i svaki drugi rat koji je vođen protiv Bosne, smatran je od strane bosanskog naroda kao pokušaj da se zemlja pokori i ukine njena samostalnost. Zato je i ovaj napad ujedinio sve snage zemlje, i heretike, i vlastelu, i vladara, pa je pružen žestok otpor. O tome kako je tekao razvoj događaja najbolje govori slučaj da je već prve godine rata bosanski biskup Ivan molio papu da ga razriješi te dužnosti, uz obrazloženje da ne može izaći na kraj s bogumilima. Papa ga u pismu od 20. septembra 1235. godine odvraća od te namjere i hrabri da ustraje u svojoj teškoj borbi i savjetuje ga: „Ne bježi do smrti od tvoje teške službe nego da na heretike i ostale protivnike katoličke vjere muški i jakom rukom udariš“38. Hrabrenje nije pomoglo, jer je biskup poginuo u borbama pošto je iza toga za bosanskog biskupa imenovan dominikanac Ponsa. Iako je neprijateljske vojska prošla svom Bosnom i Humom, prolila mnogo krvi, opljačkala i spalila, nije ništa ostvareno od onoga zbog čega je papa poveo rat. Čim se neprijateljska vojska povukla, u Bosni se nastavilo po starom. Nisu pomogle ni brojne tvrđave koje je ugarski nadbiskup sagradio u rubnim dijelovima zemlje iz kojih je ugarska pisada štitila „pravu vjeru“.
Bogumili i proces širenja islama Starobosanska vjera je nestala zajedno sa starobosanskom državom. U novo nastalim političkim prilikama bogumili su se odlučili na sasvim zagonetan korak i prešli na islam. To je fenomen koji se nije ponovio ni u jednoj drugoj zemlji koju su Osmanlije osvojili i isto tako dugo držali pod svojom vlašću koliko i Bosnu. Čudno je to što se primanje islama odvijalo bez ikakavih prisila. Smatra se da je stare Bošnjane u krilo islama gurnula 37 38
isto isto, str. 197.
22
Evropa, zbog toga što je stoljećima vršila inkviziciju, križarske pohode i druge kazne, samo zato što su slijedili vjeru koja nije odgovarala zvaničnoj crkvi. Bio je još jedan važan faktor koji je olakšao i ubrzao bogumilsko obraćanje na islam, a to su brojni zajednički elementi koji su ove dvije vjere činili dosta bliskim. Obje vjere su koristile iste astralne simbole – polumjesec i zvijezdu. Na bosanskim stećcima , u heraldici, pa čak i na novcu, oni su se javili stotinama godina prije dolaska Osmanlija u Bosnu. Bogumili su imali strog post koji je sličan ramazanskom postu. Ni kod jednih nije postojao sedmični strogo praznični i neradni dan, dok im je petak imao isto značenje. U obje vjere postoje dnevne i noćne molitve. Bogumili su se stoljećima nadali dolasku od Isusa nagovještenog proroka. Upoznavši islam, stekli su uvjerenje da je upravo Muhammed a.s. baš taj očekivan prorok. Način života u bogumilskim hižama, veoma odgovara načinu života u derviškim tekijama. Osnovni moralni principi koje nalaže njihova vjera bila su vrlo bliza principima koja propisuju islam. Na proces islamizacije je bitno utjecala činjenica što su se mnogi bosanski heretici upoznali s islamom mnogo ranije nego što su Osmanlije zauzeli Bosnu. Iz historijskih izvora znamo da su se stanovnici Bosne prvi put susreli sa ovom vjerom još u 12. stoljeću, kaka su se u njihovu sredinu naselili pripadnici muslimanskog hazarskog plemena Kalisija, po kojima se i danas naziva naselje Kalesija. Zna se i to da su odmah nakon kosovske bitke Osmanlije počeli sve češće provaljivati u Bosnu, a od 1416. g. Sa svojim odredima su stalno prisutni na ovom prostoru. Već im je tada u ruke palo Nevesinje, Čajniče, Foča i Pljevlja, a od 1428. g. U njihove ruke su prešla dva grada u srednjoj Bosni – Hodidjed i Vrhbosna, prvo nakratko, a ona 1435. g. za stalno. 39 Zbližavanje bogumila i Osmanlija se desilo mnogo prije sultanovog pohoda 1463. godine. To je najbolje oslikao sam posljednji kralj Stjepan Tomašević, u pismu upućenom papi Piju II, neposredno pred sultanovo pohod: „Turci su u mojem kraljevstvu podigli nekoliko tvrđava i laskaju seljacima, pokazujući se tobože ljubazni prema njima i obećavaju da će svaki od njih biti slobodan, koji k njima otpadne... zato će se puk tim varanjem lahko odmetnuti od mene. Ni vlastela se neće dugo održati u svojim gradovima ostavljena od seljaka“.40
Ovdje se ne govori direktno zašto će se njegov puk „lahko odmetnuti“ od njega, kao što su to učinili i velikaši. To sigurno nije zbog „turskog laskanja“, nego zbog pogubne politike koju je vodio i u kojoj se borio protiv crkve bosanske. Poznati dubrovački historičar Mavro Orbini navodi da su mnogi kršćanski pisci ustvrdili da je Bosna pala zbog unutarnje nesloge, jer su „Bošnjaci bili vrli ranici, ali međusobno 39 40
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 208. isto, str. 209.
23
nemirni“. 41 Te nesloge su bile uzrokovane zbog kraljevog i papinog neprijateljskog odnosa prema domaćoj vjeri, što je narod okrenuo protiv kralja i katoličanstva. Toga je bio svjestan i papa Pijo II, koji je svakako bio dobro obavješten o stanju u Bosni pred i tokom turskog osvajanja, pa s time u vezi iznosi svjedočanstvo da su „bosansku državu izdali manihejci (bogumili), a tvrdi grad Bobovac vojvoda Radak, bivši manihej, a zatim lažni katolik“. 42 Proces širenja islama koja je zahvatila Bosnu po turskom osvajanu, bila je temeljna i primila je trajni karakter. Već u prvom osmanskom popisu stanovništva obavljen 1460. godine, dakle nekoliko godina po osvajanju zemlje, zatim u sudskom materijalu koji se odnosi na zemljišne parnice i u drugim slićnim dokumentima, zabilježeni su brojni pojedinci koji nose tipična islamska imena, uz koje stoji ime oca Petar, Pribiša, Marko i sl. Riječ je o prvom pokoljenu starosjedilaca koji su primili islam. 43 Proces islamizacije se može također pratiti i na grobnim spomenicima. Do dolaska Osmanlija uobičajeni oblik grobnog obilježavanja bili su stećci. Oni koji su primili islam prihvatili su i novi tip nadgrobnih spomenika. Umjesto ranijih stećaka sada stavljaju tipične turske nišane. Na onima iz prvih godina turskog osvajanja, pored što se u natpisu navodi da tu leži, na primjer, Abdulah sin Radoša, Jusuf sin Radivoja i sl., na pojedine nišane se stavlja čak križ (nekropola u Žunovima kod Sokoca, u Kovačini na Popovu polju utd.), ili neka druga neislamska, odnosno bogumilska obilježja, kao na primjer, dlan s raširenim prstima (veoma čest motiv na stećcima, koji označava stari bosanski pozdrav). Takav motiv je uklesan na nišanima na starom groblju Alifakovcu, pored Alipašine džamije i na Hanbinoj carini u Sarajevu.
Stećci – Grobovi naših predaka Stećci predstavljaju jednu od najzanimljivijih i najznačajnijih pojava u umjetnosti stare Bosne. To je jedinstven i neponovljiv tip nadgrobnih spomenika koji su svojim oblikom, umjetničkim sadržajem i okolnostima nastanka skrenuli pažnju svjetske javnosti još prije četiri i po vijeka. Bosanski stećci uz engleske stoneheng su najzanimljivija pojava u evropskom kulturnom stvaralaštvu. 41
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995. god., str. 211. isto 43 isto 42
24
Rašireni su po čitavoj Bosni i Hercegovini. Može se pouzdano reći da se stećci iskljućivo vežu za bosansku kulturu i da oni predstavljaju dio izvorne i orginalne baštine bosanskog naroda. Do danas je evidentirano 2.612 lokaliteta s ukupno 58.547 primjeraka. Taj je broj međutim, već davno zastario jer su nakon završenog evidentiranja od prije 20-tak godina pronađeni još brojni lokaliteti koji su istraživačima ostali nepoznati. Kroz razdoblje od 700-800 godina, pa i više, koliko oni postoje, mnogi su nestali. Znatan broj je uništila ljudska ruka. Strećci za bosanski narod imaju posebno značenje i sa njima su povezane mnoge njegove svjetovne i vjerske manifestacije, vjerovanja, običaji i priče. O njihovom postanku u narodu postoje razna predanja. Često se pripovijeda da pod njima leže svatovi. Kod muslimanskog dijela stanovništva nekropole sa stećcima se ponekad nazivaju kaurskim grobljem, u kojim leže davnašnji kauri (kršćani), što je i činjenica. Na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine rašireno je vjerovanje o njihovoj neobičnoj moći. Također je dosta rašireno vjerovanje da se pod nekim od ovih kamenova krije zakopano blago. To je razlog da su mnogi stećci pomjerani, ispod kojih se tražilo „zakopano blago“. Prvi stručni izvještaji o bosanskim stećcima potječu iz daleke 1530. godine, Kasnije putopisci spominju ovo kamenje i daju njihove opise. Nekoliko izvještaja potiče iz 18. vijeku. Širi naučni interesi za ovu vrstu spomenika počinje se javljati tek u 19. vijeku. Uglavnom su bili stranci čiju su pažnju izazvali njihovi neobični oblici i ukrasni motivi. Prvo naučno proučavanje stećaka započinje tek krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Tada je načinjen njihov prvi popis i prebrojavanje. U tome se, međutim, najviše učinilo nakon Drugog svjetskog rata od kada potječu brojne domaće i strane studije i monografije. Groblja sa stećcima su po pravilu smještena na pažljivo odabranim mjestima. Željelo se da se i na taj način uspostavi trajna veza između živih i mrtvih. Nekropole sa stećcima nalazimo i na potpuno pustim mjestima, čak u brdsko-planinskim i šumskim proplancima, koja su danas daleko od svakog naselja. Nekropole sa stećcima se nalaze i na mjestima gdje je već od ranije postojalo neko groblje. Ima slučajeva da se na jednom te istom mjestu nalaze grobovi iz nekoliko epoha, pa tako iz prethistorije (ilirski(, antike (rimski), srednjeg vijeka (stećci), turskog razdoblja (nišani) i iz savremenog doba. Rijeć je o kultu groblja ali i o kulturno-etničkom kontinuitetu života na bosanskohercegovačkom prostoru. U Bosni se stećkom naziva svaki veliki nadgrobni kamen koji leži na starom groblju. Ima ih raznih oblika, veličina i položaja. Oblikom razlikujemo one koji su položeni na zemlju, u koje spadaju: sanduci i sarkofazi (sljemenjaci), i one koji stoje uspravno, u koje spadaju ploče, zatim četvrtasti stupovi i krstače. Najveći broj stećaka čine ploče, a onda dolaze sanduci, dok je najmalje sarkofaga. Savršeniji oblik sanduka čine sljemenjaci. To su sanduci čija je gornja površina izrađena u obliku dvoslivnog krova, po čemu liče na rimske sarkofage.
25
U grupu stojećih stećaka spadaju stupovi. Ima ih najviše na prostoru istočne i srednje Bosne. Ima ih raznih izgleda, često u obliku pravog križa, zatim u obliku slova T ili u obliku tzv. koptskog križa, gdje umjesto gornjeg kraka ima polukrug. Stećaka ovog oblika ima malo, svega 324 primjerka. Većina ih se nalazi u Hercegovini u krajevima oko Nevesinja, Bileće i Gacka, a u Bosni oko Travnika, Zenice, Glamoča. Posebnu vrijednost stećaka predstavljaju ukrasi. To je često njihov osnovni karakter, kako zbog sadržaja molitve, tako i zbog tehnike izrade. Pojedini stećci svojim oblikom i ukrasom dočaravaju kuću. Stećci ovakvih oblika i ukrasa najviše se susreću u oblastima srednje i istočne Bosne (Olovo, Ilijaš, Kalesija itd.), a to su krajevi u kojima se drvene kuće susreću i u današnje vrijeme. Na stećcima iz Hercegovine vide se drugačiji arhitektonski motivi. Najčešći ukrasni motivi stećaka su uske vijugave linije na kojim vise trolisti s peteljkama, razni kružići i sl. U širokom repertoaru ukrasa, biljni motivi zauzimaju posebno mjesto. Oni su najčešći ukrasi stećaka i njihov su glavni sadržaj. Poznati stećak iz Zgošća kod Kaknja je pun predstava ljiljana. Pored čisto dekorativnog sadržaja ljiljan ne nekim stećcima ima i heraldičko značenje. Drugi čest i karakterističan motiv koji se također može označiti kao tipičan bosanski jeste ispružena ruka s otvorenim dlanom i ispruženim prstima. To ispruživanje ruke u Bosni ima veoma dugu tradiciju. Taj motiv je kod starobosanskog stanovništva bio toliko ukorijenjen da nije napušten ni u tursko doba kad je izvršen masovan prijelaz na islam. Podignuta ruka sa raširenim dlanom ima isto značenje kod svih zajednica svijeta. To je univerzalni i opći znak kojim se iskazuje dobronamjernost, mir i dobra želja prema drugima. Veoma čest motiv na bosanskim stećcima su i predstave polumjeseca, zvijezde i sunca. Zvijezda i sunce se na stećcima prikazuju na razne načine, obično kružnicom ispunjena zracima, rozetom ili svastikom (kukastim križem). Označavanje sunca znakom svastike također ukazuje na predhistorijsku tradiciju. Taj znak se često javlja na keramičkim posudama koje su pronađene na brojnim prethistorijskim lokalitetima diljem Bosne, koji je kod prethistorijskog stanovnika simbolizirao sunčev hod po nebu. Polumjesec i zvijezda javljaju se u tolikoj mjeri na stećcima da se dugo smatralo da su to elementi starobosanskog grba. Veoma čest motiv stećaka je i križ, bilo da se javlja u samostalnoj predstavi ili u kombinaciji s polumjesecom i zvijezdom. Umjetnost stećaka karakteriziraju i likovne predstave. Od životinja najčešće je prikazan jelen, kojih je u ono doba bilo u izobilju po bosanskim šumama. Na stećcima iz Zgošće (danas u Zemaljskom muzeju) prikazan je niz od pet jahača koji kreću u lov.
26
Zaključak Već odavno je konstatovano u historijskoj literaturi da je pojava bosanskih bogumila najznačajniji historijski događaj u historiji srednjovjekovne bosanske države, kako na društveno-ekonomskom, vjerskom tako i na ideološko-političkom polju djelovanja. Prije jednog stoljeće, od temeljnih postavki dr. Franje Račkog do danas traju rasprave o korijenima, vezama, dodirima, suštini i načinu vjerskog ispovjedanja bosanskih bogumila.
27
Bogumilsko vjerovanje je izdanak manihejstva koje je došlo sa istoka. Oni su sebe smatrali pravim nasljednicima Isusa i apostola. Prema najnovijim istraživanjima bosanski bogumili pojavljuju se u historijskim izvorima, kao zaseban i autentičan bunt krajem XII stoljeće, svojom specifičnom organizacijom i vjerskim ubjeđenjem koje je identifikuje pod različitim imenima (vira dobrih Bošnjana, crkva bosanska, bogomili, jeres), a riječ je o autentičnoj bosanskoj posebnosti koja povezuje se sa sličnim evropskim i azijskim pokretima. Potrebno je napomenuti da se bosanski bogumili pojavljuju u jednom specifičnom društveno-ekonomskom periodu srednjovjekovne bosanske države, kao vjerska i teološka misao i duh ranije slobodnog seljaštva, koje je snažnim procesom feudalizacije izgubilo slobodu. U političkom i državnopravnom pogledu, bosanski bogumili bili su i ostali sinonim slobode i slobodne i nezavisne srednjovjekovne bosanske države. Bogumile su uglavnom činili seljaci i zemljoradnici. Bosanski bogumili odvojili su se od pravoslavaca i katolika svojim teološkim shvatanjem o porijeklu i prirodi dobra i zla, o odnosu Boga i svijeta, beskonačnog i konačnog, i odnosu Božijeg savšenstva i nesavršenstva svijeta.Prema vjerskom učenju bogumila, ako je Bog savršen, njegovo djelo, svijet u kojem se živi pun je nereda, patnji i zla, pa su zato bogumili smatrali da je Sotona tvorac svijeta u kojem se živi. Smatrajući da je i sam čovjek proizvod zla, osuđujući sve materijalno, bogumili su nastojali da izbjegnu zlo tihim i pobožnim životom, te su osuđivali sjaj i bogatstvo katoličke i pravoslavne crkve, ubijanje životinja i ljudi, svete tajne, ikone i bogosluženje a jedan dio njihovog učenja djelimično je bio uperen protiv moćnih i bogatih, vladara, vlastele i svjetovne vlasti uopšte. Također bosanski bogumili nisi ubirali porez kako su to radile druge dvije crkve. Oni su radili za svoj novac kao pisari-notari, prepisivači, iluminatori i kaligrafi, savjetnici i diplomati na dvorovima vladara ili bosanskih feudalaca. Organizacija bogumila bila je čvrso provedena u hijerarhijskom pogledu, gdje se na čelu nalazio did, niži stepen je bio gost, a na najnižem nivou su bili krstjani. Živjeli su u zajednicama grupisanim u hiži (kuće bogumila). Bosanski bogumili su bili podjeljeni u dvije skupine: „pravi krstjani koji grijeh ne ljube“ i „mrsne ljude“. Bosanski bogumili su predstavljali i dominantnu vojno-političku snagu srednjevjekovne bosanske države koja se suprostavila nadiranju sa svih strana (bilo da je riječ o vojno političkoj od strane mađarske ili crkveno-krstaškim od strane katoličke i pravoslavne crkve). Dakle oni su pružali fizički otpor svima koji su htjeli da zauzmu Bosnu ili da unište njihovo vjerovanje. Iako su teritrorijalnim osvajanjem u područje srednjevjekovne bosanske države ušla i područja s katoličkim i pravoslavnim stanovništvom, bosanski bogumili nisu izgubili na značaju. U XV stoljeću došlo je do dodira sa islamom, što je prouzrokovalo prihvatanje ove vjere od strane većine bosanskih bogumila.
28
Bogumili su bili najvrijednija pojava u historiji srednjovjekovne Bosne, te u mnogim svojim manifestacijama imaju vrlo značajnu ulogu poboljšanu duhovnog, plitičkog i kulturnog života. Zapamćeni su po jakim i zanimljivim vezama, vrijednom uporištu u stanovništvu, bili su i ostali vira dobrih Bošnjana, nezavisni, kao i država u kojoj su djelovali te su dali nemjerljiv doprinos jačanju bosanske države.
Conclusion For a long time it is said in historic literature that the appearance of bosnian bogumila is the most important historical event in the history of medieval bosnian state, on socialeconomic, religious and ideologic-political field of activities. From one century ago, from the foundations set by dr. Franjo Rački. Until today, the arguments about the roots, connections, contacts and the way of religious confessing of Bosnian bogumils still last. Bogumils religion is believed to be part of maniheyst which has come from the east. They thought of themselves as true followers of Jesus and the apostols. 29
According to the newest research, Bosnian bogumili appear in historic sources as a unique activiti in the end of XII century, with their specific organisation and religious beliefs which identifies it under various names, but it really is about an authentic bosnian uniqueness which connects with similiar european and asian movements. It is important to mention that the Bosnian bogumils appear in one specific social and economic period of medieval bosnian state as a religious and theological vision and spirit of the earlier free villagers, which has lost its freedom by the powerful process of feudalisam. In political and state-low sense, bosnian bogumils were and are a synonym of liberty and freedom and independent medieval bosnian state. Bogumili were mostly peasants and field workers. Bosnian bogumils have seperated from the orthodox and catholics with their theological understanding of their origin and nature of good and evil, and the relation of God and the world, infinity and the end, the relation of Gods perfection and the imperfection of the world. According to the religious teachings of bogumils, if God is perfect, his act, the world in which we live is full of chaos, suffering and evil. That is why the bogumils have considered the Satan as the creator of the world we live in. Considering that the man himself is a product of evil, judging all the material things, bogumils wanted to avoid evil with silent and religious life, so they judged the glory and the fortune of catholic and orthodox church, killing animals and humans, holy secrets, icons and God-serving and one part of their teachings was partly against the rich and wealthy, the rulers, lords and the world supremacy . Also , bosnian bogumils didn't collect taxes as the two other churches did. They have worked for their own money as writers, transcriptors, illuminators and penman, counselors and diplomats at the mansions of the lords or bosnian feudals. Organisation of bogumils was firmly implemented in the hierarchy view, where the „did“ was in the front, behind him was „gost“ and at the lowest level were the christians. They've lived in communities grouped in „hizi“ (houses of bogumils). Bosnian bogumils were divided in two groups : „pravi krstjani koji girjeh ne ljube“ i „mrsne ljude“. Bosnian bogumils represented the dominant military and political force of medieval bosnian state which defended against the attacks from every direction. They have given a physical resistance to everyone who wanted to conquer Bosnia or to destroy their beliefs. Even though, with the territorial conquer in the zone of medieval bosnian state, came territories with catholic and orthodox population, bosnian bogumils did not lose their significance. Contact with islam occurred in the XV century, which caused the acceptance of this religion from most of the bosnian bogumils. Bogumils were the most valuable appearance in the history of medieval Bosnia, so they have a very important role in their events as with improved spiritual, political and cultural
30
life. They are remembered by the strong and interesting connections, valuable base in the population, that they were and are a religion of good Bosnians, independent as the state in which they acted and that they have given an unmeasurable contribution to the enforcement of the bosnian state.
Prilog
31
Staćak u Radmilju kod Stoca44
Poštanska marka sa stećkom45
44 45
bosnianplaya.blogger.ba www.bhp.ba
32
Stećak 46
Širenje bogumilstva kroz Evropu47
46 47
bosnianplaya.blogger.ba sr.wikipedia.org
33
Stećak u Radmilju kod Stoca48
Radmilja Ova ruka što iz kama niče Nemušta je al bez priča nije Ova ruka kaže ti da staneš I pomno pogledaš na svoje ruke Ona te poziva da odahneš I zamisliš se nad svojim rukama Mak Dizdar49
48
49
bosnianplaya.blogger.ba Mak Dizdar, Kameni Spavač, Sarajevo 1975. god., str. 53
34
Prostor pronalazaka stećaka u BiH50 50
www.moforaja.com
35
Stećci51 Tekst sa jednog stećka Ovdje leži Ljubljen u Vrhbosni rođen u Vrhbosni zakopan na svojoj zemlju na plemenitoj. Ja sam bio onaj koji je cijeli život na raskrsnicama stajao, razmišljao, oklijevao. Bio sam onaj koji se pitao kako to da nebo ne stari a iz njega se stalno rađaju nova godišnja doba. I u sobi gdje sam bio, bio je prozor, a iza prozora beskraj. Ali sam ja uporno gledao u pod. I mislio sam sa mojom smrti će to konačno stati. Al nije i moja smrt sve starija i sve tješnja je. Ovaj kamen mi je usjekao Držeta a zapis upisao Husan ne da pokažu da sam bio već da me više nema Ljeta gospodnjeg 1258.52
51
52
rakitnica.blogspot.com Kadrić Ševko, Bogumili kao inspiracija, 2007. god., str. 12.
36
Stećak ispred Zemaljskog muzeja53
53
bosnianplaya.blogger.ba
37
Literatura 1. Arnautović Esad, Pregled historije Bosne i Hercegovine od prahistorije do kraja srednjeg vijeka, Pedagoška akademija, Mostar 1997. god. 2. Babić Ante, Bosanski heretici, Sarajevo 1963. god. 3. Ćošković Pejo, Crkva Bosanska u XV. stoljeću, Institut za Istoriju, Sarajevo, 2005. god. 4. Imamović Enver, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo, 1995. god. 5. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, 1998. god. 6. Jaliman Salih, Bosanski Bogumili: mit i stvarnost, Sarajevo, 2004. god. 7. Jaliman Salih, Studija o Bosanskim Bogumilim, Opština Kalesija, Tuzla, 1996. god. 8. Kadrić Ševko, Bogumili kao inspiracija, izdavač – Hamlet, 2007. god. 9. Klaić Nada, Izvor za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972. god. 10. Petrović Leon, Kršćani bosanske crkve, Svjetlo riječi-Sarajevo, drugo izdanje 1999. god. 11. Mak Dizdar, Kameni Spavač, Veselin Masleša, Sarajevo 1975. god. Internet: 1. bosnianplaya.blogger.ba 2. www.bhp.ba 3. sr.wikipedia.org 4. www.moforaja.com 5. rakitnica.blogspot.com
38
