Margaret Atvud
PENELOPIJADA
bojana888
Mojoj porodici
„Srećan li si, dovitljiv Odiseju, sine Laertov, jer si dobio ljubu što veliku ima vrlinu! Kako je čestito srce Penelopa imala divna, ćerka Ikarijeva! Odiseja venčanog muža kako se sećala svagda! Potamneti nikada neće slava njene vrline, i bozi će umilnom pesmom med pozemljašima ljudma Penelopu proslavit mudru.”
Odiseja, Pevanje 24, 191-198
„...i konop s mrkokljune zamakne lađe o stub velik i oko okrugle baci ga zgrade, digne ga uvis, ni jedna da nogama ne dirne zemlje. K’o što dugokrili drozdi il’ grlice znaju na grmu u zamku razastrtu uleteti... tako i njima, dok onde po redu imahu glave, svima bejahu zamke na vratu da poginu jadno! Potom trzahu noge, ne za dugo nego za trenut.”
Odiseja, Pevanje 22, 465-4731 1 Prevod Miloša N. Đurića, Matica Srpska, Novi Sad, 1985. - Prim. prev.
Uvod Priča o Odisejevom povratku u rodno kraljevstvo, Itaku, nakon dvadesetogodišnjeg odsustva, najpoznatija je iz Homerove Odiseje. Kaže se da je Odisej proveo polovinu tog vremena boreći se u Trojanskom ratu, a drugu polovinu tako što je lutao Egejskim morem, pokušavao da se vrati kući, podnosio razne tegobe, pobeđivao ili izbegavao čudovišta, i spavao s boginjama. Mnogo se govori o liku „dovitljivog Odiseja”: čuven je po tome što je bio ubedljiv lažov i umetnik prerušavanja - čovek koji se kroz život probija dovijanjem, smišlja lukavstva i varke, i ponekad je mudriji nego što mu je pametno. Božansku pomoć pruža mu Palada Atena, boginja koja se divi Odiseju zbog visprenosti i domišljatosti. U Odiseji, Penelopa - kći Ikarija, kralja Sparte, i sestra od strica prelepe Helene Trojanske - prikazana je kao epitom verne supruge, žene čuvene po inteligenciji i postojanosti. Osim što plače za Odisejem i moli se za njegov povratak, ona na mudar način obmanjuje brojne Prosce koji joj vrve po palati, tamaneći Odisejevo imanje u pokušaju da je prisile da se uda za jednog od njih. Ne samo da ih Penelopa zamajava lažnim obećanjima, već i tka mrtvački pokrov koji noću para, odlažući odluku u vezi sa udajom dok ga ne završi. Jedan deo Odiseje bavi se problemima koje ona ima sa svojim mladim sinom, Telemahom, koji je rešen da se dokaže, ne samo neugodnim i opasnim Proscima, već i svojoj majci. Knjiga se završava tako što Odisej i Telemah pobiju Prosce, obese dvanaest sluškinja koje su spavale s Proscima, a Odisej i Penelopa se ponovo sjedine. Ali Homerova Odiseja nije jedina verzija te priče. Mitska građa je prvobitno bila usmena, kao i lokalnog karaktera - isti mit bi se pričao na jedan način u jednom mestu, a sasvim drugačije u nekom drugom. Ja sam koristila građu iz Odiseje, pogotovo za detalje o Penelopinom poreklu, ranom životu i braku, te za skandalozne glasine koje su o njoj kružile. Odabrala sam da pripovedanje ove priče prepustim Penelopi i dvanaest obešenih
sluškinja. Sluškinje obrazuju Hor koji peva i skandira i koji se fokusira na dva pitanja što se nameću nakon svakog kritičkog tumačenja Odiseje: šta je razlog vešanja sluškinja, i šta je to Penelopa zapravo smerala? Ta priča, kako je ispričana u Odiseji, ne drži vodu: previše je nedoslednosti. Obešene sluškinje mi nikada nisu davale mira; što je slučaj i sa samom Penelopom u Penelopijadi.
I Nedostojna umetnost Sada kada sam mrtva znam sve. To je nešto što sam priželjkivala, ali, kao i tolike druge želje, nije mi se ostvarilo. Znam svega nekoliko pseudočinjenica koje ranije nisam znala. Nepotrebno je reći, cena je previsoka za puko zadovoljenje radoznalosti. Otkad sam mrtva - otkad sam u ovom stanju bez kostiju, bez usana, bez grudi saznala sam ponešto što radije ne bih znala, kao što se sazna kada se prisluškuje kroz prozor ili kad se otvaraju tuđa pisma. Mislite da želite da čitate misli? Razmislite ponovo. Ovamo dole, svi dolaze sa vrećom, nalik na one u kojima su nekada držali vetrove, ali svaka od tih vreća puna je reči - reči koje ste izgovorili, reči koje ste čuli, reči koje su izrekli o vama. Neke vreće su veoma male, druge su velike; moja je srednje veličine, mada se mnoge reči u njoj tiču mog uglednog muža. Kakvu je budalu napravio od mene, kažu neki. Bila je to jedna od njegovih specijalnosti: da od drugih pravi budale. Nisu ga kaznili, bez obzira na sve što je učinio, što mu je bila još jedna specijalnost: da se izvuče bez kazne. Uvek je delovao vrlo iskreno. Mnogi veruju da je njegova verzija događaja istinita, plus-minus nekoliko ubistava, nekoliko prelepih zavodnica, nekoliko jednookih čudovišta. Čak bih mu i ja poverovala, s vremena na vreme. Znala sam da je varalica i lažov, samo nisam mislila da će svoje varke i laži isprobati na meni. Zar nisam bila verna? Zar nisam čekala, i čekala, i čekala, uprkos iskušenju - gotovo porivu - da to ne činim? I na šta se ja svodim, nakon što je prihvaćena zvanična verzija? Na poučnu legendu. Na štap kojim tuku druge žene. Zašto da ne budu tako obzirne, tako dostojne poverenja, tako prožete patnjom kao ja? Oni su zauzeli takav stav, pevači, oni što raspredaju neverovatne
priče. Ne sledite moj primer, želim da vam vrisnem na uvo - da, vama! Ali kada pokušam da vrisnem, zvučim kao sova. Naravno, imala sam neku predstavu o njegovoj prevrtljivosti, njegovoj dovitljivosti, njegovoj lukavosti, njegovoj - kako bih rekla? - njegovoj beskrupuloznosti, ali zažmurila sam na to. Začepila bih usta; ili, ako bih ih otvorila, pevala sam mu hvalospeve. Nisam mu protivurečila, nisam postavljala nezgodna pitanja, nisam zadirala ispod površine. U to vreme sam želela srećan kraj, a srećan kraj se najbolje postiže ako znate koja vrata nikad da ne otključavate i ako odlazite na spavanje za vreme napada besa. Ali, posle najvažnijih događaja, nakon što je sve postalo manje legendarno, shvatila sam koliko mi se ljudi smeje iza leđa - kako mi se rugaju, zbijaju šale na moj račun, i čiste i prljave šale; kako od mene prave priču, ili nekoliko priča, premda to nisu priče kakve bih sama poželela da čujem o sebi. Šta može jedna žena kada skandalozni tračevi počnu da kolaju po svetu? Ako se brani, deluje kao da je kriva. Stoga sam još malo čekala. Sada kada su oni ostali bez daha, red je na mene da malo pričam priče. Dugujem to sebi. Morala sam da se prisiljavam da to učinim: nedostojna je to umetnost, pričanje priča. Time se bave starice, prosjaci u šetnji, slepi pevači, služavke, deca - narod koji ima vremena na pretek. U ono vreme bi mi se smejali ako bih pokušala da izigravam putujućeg pevača - ništa nije besmislenije od plemića koji šeprtlja po umetnosti - ali koga danas briga za mišljenje javnosti? Mišljenje onih koji su ovde dole: mišljenje senki, odjeka. Stoga ću ispresti vlastitu nit. Problem je u tome što nemam usta kojima bih pričala. Nemoguće me je razumeti, ne u vašem svetu, svetu tela, jezika i prstiju; a veći deo vremena niko me i ne sluša, ne sa vaše strane reke. Vi koji ponekad i čujete neki šapat, neki škriputavi zvuk, tako lako od mojih reči pomislite da je suva trska što šuška zbog povetarca, da su šišmiši u sumrak, da su ružni snovi. Ali uvek sam bila odlučna. Strpljiva, tako su me zvali. Volim da obavim posao do kraja.
II Hor: Pesmica za preskakanje konopca sluškinje mi smo koje si ubio koje si izdao
u vazduhu plesasmo bosih nogu trzavih o nas si se ogrešio
po celom svetu, sve moguće boginje, kraljice i kučke svrab su ti češale
manje smo zgrešile nego ti, a tako si nas surovo kaznio
koplje bi tvoje odluka bi tvoja zapovest si dao
oribasmo krv mrtvih svojih dragana s poda, sa stolica,
s vrata, sa stepenica, u vodi klečasmo dok si ti piljio
u naše bose noge o nas si se ogrešio naš strah si polizao
u njemu si uživao ruku si digao naš pad si gledao
na vazduhu plesasmo mi koje si izdao mi koje si ubio
III Moje detinjstvo Odakle da počnem? Imam samo dve mogućnosti: od početka ili ne od početka. Pravi početak bio bi početak sveta, posle čega je ovo vodilo onome; no, pošto su mišljenja u tom pogledu podeljena, počeću od vlastitog rođenja. Otac mi je bio Ikarije, kralj Sparte. Majka mi je bila Najada. U to vreme je kćeri Najada bilo kao žutih mrava; bilo ih je na sve strane. Pa ipak, neće vam naškoditi ako ste polubožanskog porekla. Odnosno, neće vam baš odmah naškoditi. Kada sam bila mala, moj otac je naredio da me bace u more. Za života nisam saznala pravi razlog, ali sada podozrevam da mu je neka proročica rekla da ću mu izatkati mrtvački pokrov. Moguće je da je mislio da, ako on mene prvi ubije, njegov pokrov nikada neće biti izatkan, te će živeti zauvek. Sada mogu da razumem tu logiku. U tom slučaju, njegova želja da me udavi potiče iz razumljive žudnje da se zaštiti. Ali, mora da nije dobro čuo, ili pak ni sama proročica nije dobro čula - bogovi često mrmljaju - jer nije bila reč o njegovom pokrovu, već o pokrovu mog svekra. Ako je proročanstvo tako glasilo, onda je bilo pravo, i tkanje tog pokrova prilično mi je zgodno poslužilo kasnije u životu. Kako čujem, danas više nije u modi da devojčice uče ručni rad, ali, na svu sreću, nije bilo tako u moje vreme. Uvek ste u prednosti ako nečim zaokupite ruke. Na taj način, ako vam neko kaže nešto neprilično, možete da se pretvarate da ga niste čuli. Onda ne morate da mu odgovorite. Ali, možda je ta moja ideja o proročici i tkanju pokrova neosnovana. Možda sam je izmislila da bih se bolje osećala. Toliko se mnogo šapuće po mračnim pećinama, po
livadama, da je ponekad teško utvrditi da li to šaputanje potiče od drugih ljudi ili iz vaše glave. Koristim termin glava figurativno. Rešili smo se pravih glava, ovde dole. No, kako bilo - u more me baciše. Da li se sećam talasa koji se zatvaraju nada mnom, da li se sećam kako mi vazduh izlazi iz pluća i zvonjave koju, kako kažu, čuju davljenici? Ne, ničega. Ali, ispričali su mi tu priču: uvek se tu nađe neka sluškinja ili robinja ili stara dojilja ili već nekakvo njuškalo da zabavlja dete pričama o užasnim stvarima koje su mu roditelji uradili još pre nego što je bilo u stanju da se seća. To što sam čula ovu zastrašujuću anegdotu nije poboljšalo moje odnose sa ocem. Upravo tom neznatnom događaju - odnosno, tome što sam o njemu saznala - pripisujem svoju rezervisanost, kao i podozrivost kada su u pitanju tuđe namere. Ipak, bilo je glupo od Ikarija što je pokušao da udavi kćer jedne Najade. Voda je naš element, naše pravo stečeno rođenjem. Mada ne plivamo tako dobro kao naše majke, ipak umemo da plutamo na poseban način, i imamo dobre veze među ribama i morskim pticama. Jato pataka na purpurne pruge priteklo mi je u pomoć i izvuklo me na obalu. Nakon ovakvog znamenja, šta je moj otac mogao? Primio me je natrag i promenio mi ime - moj novi nadimak bio je patka. Bez sumnje je osećao krivicu zbog onoga što umalo nije učinio, zapravo, postao je previše srdačan sa mnom. Nije mi bilo lako da mu uzvratim istom merom. Možete da zamislite. Eto mene, držim za ruku svoga roditelja koji me očito mnogo voli, šetamo se ivicom litice ili rečnom obalom ili po grudobranu, i tu mi padne na pamet da on može iznenada da odluči da me gurne, ili me nekim kamenom premlati na mrtvo ime. Bio je pravi izazov delovati smireno u tim okolnostima. Nakon tih izleta, otišla bih u svoju sobu i isplakala more suza. (Prekomerno plakanje, nije zgoreg da vam kažem, hendikep je deteta Najade. Provela sam barem četvrt života na zemlji plačući kao kiša. Na sreću, u moje vreme su se nosili velovi. Bili su od praktične pomoći za sakrivanje crvenih, naduvenih očiju.) Moja majka, kao i sve Najade, bila je prelepa, ali hladna srca. Imala je talasastu kosu i jamice na obrazima, i smeh nalik na žubor. Bila je neuhvatljiva. Kao mala, često
sam pokušavala da je zagrlim, ali ona bi uvek nekako iskliznula. Dopada mi se ideja da je možda ona prizvala ono jato pataka, ali verovatno nije: više je volela da pliva u reci nego da se stara o maloj deci, i često bi zaboravila na mene. Da otac nije naredio da me bace u more, možda bi me ona sama ispustila, u trenutku rasejanosti ili razdražljivosti. Nije mogla dugo da održi pažnju i često je menjala raspoloženja. Iz ovoga što sam vam ispričala možete da zaključite da sam bila dete koje je rano naučilo prednosti - ako su u pitanju prednosti - samostalnosti. Bilo mi je jasno da ću morati sama da se staram o sebi. Teško da sam mogla da računam na podršku porodice.
IV Hor: Klinčadija jadikuje, tužbalica sluškinja I mi smo bile deca. I nas su rodili pogrešni roditelji. Roditelji siromasi, roditelji robovi, roditelji seljaci i roditelji kmetovi; roditelji koji su nas prodali, roditelji od kojih su nas ukrali. Ti roditelji nisu bili bogovi, nisu bili polubogovi, nisu bili nimfe niti Najade. Dobile smo posao u palati, kao deca; težačile smo od jutra do sutra, kao deca. Ako smo plakale, niko nam nije brisao suze. Ako smo spavale, budili bi nas šutanjem. Govorili su nam da nemamo majke. Govorili su nam da nemamo oca. Govorili su nam da smo lenje. Govorili su nam da smo prljave. I bile smo prljave. Prljavština je bila naša briga, prljavština nam je bila posao, prljavština nam je bila specijalnost, prljavštine je bilo našom krivicom. Mi smo bile prljave devojke. Ako bi naši vlasnici, ili sinovi naših vlasnika, ili kakav plemić koji je došao u posetu, ili sinovi kakvog plemića koji je došao u posetu poželeli da spavaju s nama, nismo mogle da odbijemo. Nije nam vredelo da plačemo, nije nam vredelo da kažemo da patimo. Sve nam se to desilo dok smo bile deca. Ako smo još bile i lepa deca, bilo nam je još gore. Mlele smo brašno za raskošne svadbene gozbe, a onda bismo jele ostatke; znale smo da mi nikada nećemo imati svadbenu gozbu, da za nas niko neće dati skupocene darove; naša tela nisu mnogo vredela. Ali i mi smo želele da pevamo i plešemo, i mi smo želele da budemo srećne. Kako smo odrastale, postajale smo sigurnije i neuhvatljivije, usavršile smo tajno podrugivanje. Njihale smo kukovima, vrebale smo, namigivale, davale smo znakove obrvama, čak i kad smo bile deca; sastajale smo se sa dečacima iza svinjaca, kako sa plemenitim tako i sa pokvarenim dečacima.
Valjale smo se po senu, po blatu, po balezi, po posteljama od mekog runa koje smo nameštale svojim gospodarima. Pile smo vino preostalo u peharima. Pljuvale smo na poslužavnike. Na putu između svetle trpezarije i mračne kuhinjske ribaonice trpale smo maznuto meso u usta. Zajedno smo se smejale u tavanskim sobicama, tokom noći. Grabile smo šta smo mogle.
V Asfodel Ovde je mračno, kao što su mnogi primetili. „Mračna Smrt”, govorili su. „Sumorni hodnici Hada” i slično. Pa dobro sad, jeste, mračno je, ali ima to svojih prednosti - na primer, ako vidite nekog s kim radije ne biste pričali uvek možete da se pretvarate da ga niste prepoznali. Tu su, naravno, polja asfodela. Možete šetati njima, ako hoćete. Tu je svetlije i izvodi se neki dosadni ples, mada ime zvuči bolje nego što oblast to zaslužuje - polja
asfodela zvuči nekako prijatno, poetski. Ali, razmislite malo. Asfodel, asfodel, asfodel prilično lepo belo cveće, ali posle izvesnog vremena, bude vam ga dosta. Bilo bi bolje kada bi bilo neke raznolikosti - veći izbor boja, nekoliko vijugavih staza i spektakularnih pogleda i kamenih klupa i fontana. Više bih volela da ima makar malo zumbula, a da li je previše tražiti i koji krokus? Mada ovde nikad nije proleće, a ni neko drugo godišnje doba. Čovek se stvarno zapita ko je to osmislio ovo mesto. Jesam li spomenula da nema ništa za jelo osim asfodela? Ali, ne treba da se žalim. Mračnije špilje su zanimljivije - bolji su razgovori, ako uspete da pronađete kakvu sitnu hulju - džeparoša, berzanskog mešetara, trećerazrednog makroa. Kao i većinu primernih devojčica, i mene su oduvek krišom privlačili takvi muškarci. Ipak, ne zalazim često u najdublje nivoe. Tamo se kažnjavaju najveći nitkovi, oni koji za života nisu bili dovoljno kažnjeni. Teško je istrpeti vrištanje. Mučenje je, doduše, mentalno, pošto više nemamo tela. Bogovi posebno uživaju u tome da niotkuda stvore
čitave gozbe - velike poslužavnike mesa, brda hleba, gomile grožđa - a potom ih zgrabe ljudima ispred nosa. Teranje ljudi da kotrljaju teško kamenje uz strma brda predstavlja još jedan vrlo popularan vid zabave. Ponekad me spopadne želja da siđem tamo: moglo bi mi pomoći da se prisetim kako to izgleda kada si zaista gladan, kada si zaista umoran. S vremena na vreme magla se raziđe i na tren virnemo u svet živih. To je kao kada rukom obrišete staklo na prljavom prozoru, da možete da gledate kroz njega. Pregrada se ponekad raspline, pa možemo da odemo na izlet. Tada smo veoma uzbuđeni, i čuje se mnogo škriputavih zvukova. Ti izleti mogu da se odvijaju na razne načine. Nekada davno, svako ko je hteo da se posavetuje sa nama zaklao bi ovcu ili kravu ili svinju i pustio da krv teče u jarak u zemlji. Mi bismo je namirisali i smesta odjurili na to mesto, kao muve na lešinu. I tako bismo tamo cvrkutali i lepršali, nas hiljade i hiljade, kao sadržaj kante za otpatke koju je zahvatio tornado, a za to vreme bi nas neki samoproklamovani heroj odbijao isukanim mačem dok se ne pojavi onaj čiji je savet hteo. Bilo bi izrečeno nekoliko neodređenih proročanstava: naučili smo da sačuvamo tu neodređenost. Zašto reći sve? Bilo nam je u interesu da opet dolaze, sa drugim ovcama, kravama, svinjama, i tako dalje. Kada bi se heroju predao određeni broj reči, on bi nam dozvolio da pijemo iz jarka, i ne mogu da kažem ništa pohvalno u vezi sa bontonom u tim prilikama. Mnogo smo se gurali i laktali, mnogo smo srkali i prosipali, mnoge su brade bile grimizne. Pa ipak, osećaj da krv ponovo kola našim nepostojećim venama bio je veličanstven, pa makar trajao samo jedan tren. Ponekad smo se mogli javljati u snovima, mada to nije pružalo toliko zadovoljstva. Zatim, bilo je tu i onih koji su ostali zarobljeni sa pogrešne strane reke jer ih nisu propisno sahranili. Oni bi lutali, veoma nesrećni, ni tamo ni ovde, i izazivali bi silne nevolje. A onda, stotinama, možda i hiljadama godina kasnije - ovde je teško biti u toku s vremenom, jer ono kao takvo ne postoji - običaji su se promenili. Živi gotovo da više i nisu silazili u podzemni svet, a scenografija u našoj rezidenciji tokom godina postala je
daleko spektakularnija - ognjene jame, zavijanje i škrgutanje zubima, crvi glodavci, demoni sa trozupcima - čitava plejada specijalnih efekata. Ali i dalje su nas povremeno prizivali magovi i čarobnjaci - ljudi koji su sklapali paktove sa silama pakla - a potom i sitna riba, medijumi, levitatori stolova, osobe kroz koje se javljaju mrtvi, ta sorta. Bilo je ponižavajuće, sve to - da morate da se materijalizujete u krugu iscrtanom kredom ili u salonu sa plišanim nameštajem samo zato što oni hoće da blenu u vas - ali ipak nam je pomoglo da budemo u toku sa događajima u svetu živih. Otkriće sijalice me je, na primer, veoma zainteresovalo, kao i teorije o pretvaranju materije u energiju iz dvadesetog veka. U skorije vreme, neki od nas su uspeli da se infiltriraju u novi sistem eterskih talasa koji sada okružuje Zemlju, i da tako putuju, gledajući u svet kroz osvetljene ravne površine koje služe kao kućni hramovi. Možda su u ono vreme bogovi tako uspevali da dolaze i odlaze onom brzinom - mora da su na raspolaganju imali nešto slično. Mene magovi nisu mnogo prizivali. Bila sam slavna, jesam - pitajte koga hoćete ali zbog nekog razloga nisu želeli da me vide, dok je moja sestra od strica, Helena, bila poprilično tražena. To je delovalo nepravedno - mene nisu znali ni po čemu lošem, pogotovo ne po stvarima seksualne prirode, a ona je bila neverovatno ozloglašena. Razume se da je bila prelepa. Tvrdili su da je izašla iz jajeta, pošto je bila kći Zevsa koji je silovao njenu majku pretvorivši se u labuda. Bila je prilično umišljena zbog toga, ta Helena. Pitam se, koliko nas je zaista poverovalo u tu izmišljotinu sa labudom i silovanjem? U to vreme kružilo je mnogo takvih priča - bogovi izgleda nisu mogli da drže ruke ili šape ili kljunove podalje od smrtnih žena, uvek su nekog silovali. Kako god, magovi su insistirali na tome da vide Helenu, a ona im je drage volje udovoljavala. Za nju je to bilo kao da se vratilo staro doba, kada je gomila muškaraca zijala u nju. Volela je da se prikazuje u nekoj od svojih trojanskih haljina, za moj ukus prenakićenih, ali chacun à son goût. Izvela bi jedan svoj posebni spori okret; potom bi pognula glavu i ispod oka pogledala onoga ko ju je prizvao, a onda bi mu uputila jedan od
svojih čuvenih prisnih osmeha i bio bi gotov. Ili bi uzela oblik u kome se prikazala svom razjarenom mužu, Menelaju, kada je Troja gorela a on krenuo da zarije mač osvete u nju. Bilo je dovoljno da obnaži jednu dojku - grudi su joj bile bez premca - i on je bio na kolenima, balaveći, moleći je da mu se vrati. Što se mene tiče... pa, govorili su mi da sam lepa, morali su to da mi govore jer sam bila princeza, a nedugo potom i kraljica, ali istina je da, iako nisam bila deformisana ili ružna, nisam bila ništa posebno. Ipak, bila sam pametna: uzevši u obzir doba u kome sam živela, veoma pametna. Po tome sam izgleda bila poznata: po pameti. Po tome, i po tkanju, i po privrženosti mužu, i po opreznosti. Da ste čarobnjak koji se petlja u mračne veštine i rizikuje dušu, da li biste želeli da prizovete ne preterano lepu ali pametnu suprugu koja dobro tka i nikada nije zgrešila umesto žene zbog koje su stotine muškaraca izludele od požude i zbog koje je jedan veličanstveni grad buknuo u požaru? Ne bih ni ja.
Helenu uopšte nisu kaznili, uopšte. Zašto, htela bih da znam? Druge ljude su zadavile morske zmije i udavili su se u burama, i pretvorili su ih u paukove i proburazili su ih strelama za mnogo manje zločine. Zato što su pojeli pogrešna goveda. Zato što su se hvalili. Zbog takvih stvari. Čovek bi pomislio da će Helenu makar dobro izbičevati, nakon sve štete i patnje koju je nanela nebrojenim ljudima. Ali, nisu to učinili. Nije da mi to smeta. Nije da mi je to smetalo. Neke druge stvari su me zaokupljale u životu. Što me dovodi do teme mog braka.
VI Moj brak Moj brak je bio ugovoren. Tako se tada radilo: venčanju su prethodili dogovori. Ne mislim na stvari poput venčanice, cveća, prijema i muzike, mada smo i to imali. Svi to imaju, čak i danas. Dogovori o kojima ja govorim bili su mnogo opakije prirode. Po starim pravilima, samo su se važni ljudi venčavali, jer su samo važni ljudi dobijali nasledstva. Sve ostalo bile su samo razne vrste snošaja - silovanja ili zavođenja, ljubavne veze ili veze za jednu noć, sa bogovima koji su se predstavljali kao pastiri ili pastirima koji su se predstavljali kao bogovi. Tu i tamo bi se umešala i pokoja boginja, da pomalo isproba kvarljivo meso, kao kada kraljica hoće da proba kako je biti mlekarica, ali nagrada za tog muškarca bio bi kraći život a često i nasilna smrt. Besmrtnost i smrtnost nisu išli dobro jedno s drugim: kao vatra i blato, s tim što je vatra uvek pobeđivala. Bogovi nisu imali ništa protiv pravljenja gluposti. Zapravo, uživali su u tome. Valjali su se od smeha dok su gledali kako nekom smrtniku ili smrtnici oči gore u dupljama od prekomerne doze božanskog seksa. Bogovi su po nekim groznim osobinama podsećali na derlad. Mogu to sada da kažem zato što više nemam telo, više ne mogu tako da patim, a bogovi ionako ne slušaju. Koliko znam, otišli su na spavanje. Vas u vašem svetu bogovi ne posećuju kao nekad, osim ako ste drogirani. Gde sam ono stala? A, da. Brakovi. Brakovi su služili za rađanje dece, a deca nisu bila igračke ili kućni ljubimci. Deca su bila sredstvo za transakciju dobara. U ta dobra mogla su spadati kraljevstva, skupoceni venčani darovi, priče, krivnja, krvne zavade. Preko dece, sklapani su savezi, preko dece, svetilo se za nanete nepravde. Roditi dete
značilo je poslati u svet priličnu silu. Ako ste imali nekog neprijatelja, najbolje je bilo da mu ubijete sinove, čak i ako su ti sinovi bebe. Inače bi odrasli i digli hajku na vas. Ako niste mogli smoći snage da ih ubijete, mogli ste da ih prerušite i pošaljete nekud daleko, ili da ih prodate u roblje, ali, dogod su bili živi, za vas su predstavljali opasnost. Ako ste imali kćeri, a ne sinove, bilo je neophodno da se one što pre razmnože pa da dobijete unuke. Što više rukovalaca mačem i bacača koplja na koje možete da računate u porodici, to bolje, pošto su svi viđeniji ljudi u okolini samo tražili izgovor da krenu u pohod na nekog kralja ili plemića i da odnesu sve što uspeju da zgrabe, uključujući i ljude. Slabost jednog moćnika za drugog je predstavljala priliku, te su svim kraljevima i plemićima trebali svi koji mogu da pomognu. Tako da se prosto podrazumevalo da će se, kada dođe vreme, za mene ugovoriti brak.
Na dvoru kralja Ikarija, mog oca, još uvek se bio zadržao drevni običaj nadmetanja čiji bi se pobednik oženio plemkinjom za koju se - da tako kažem - organizovala aukcija. Onaj ko bi pobedio na takmičenju dobio bi devojku i svadbu, i od njega se onda očekivalo da ostane u palati svoga tasta i doprinese rađanju muškog potomstva. Putem braka bi došao do bogatstva - zlatnih pehara, srebrnih činija, konja, odeće, oružja, sveg tog đubreta koje su toliko cenili kad sam ja bila živa. I od njegove porodice se očekivalo da preda prilično tog đubreta. Mogu da kažem đubre zato što znam gde je veći deo tih stvari završio. Istrulile su u zemlji ili su potonule na dno mora, ili su se polomile, ili su pretopljene. Neke su uspele da stignu do ogromnih palata u kojima - začudo - ne žive kraljevi i kraljice. Beskrajne povorke ljudi u ružnoj, neprikladnoj odeći šetaju u kolonama kroz te palate i zure u zlatne pehare i srebrne činije koji se čak više i ne koriste. Onda idu na nekakvu pijacu unutar palate i kupuju slike tih stvari, ili njihove minijaturne verzije koje nisu od pravog srebra i
zlata. Zato kažem đubre. Po drevnom običaju, sav plen - ogromna gomila vrednih svetlucavih svadbenih darova - ostajao je kod nevestine porodice, u njihovoj palati. Možda je to razlog što mi je otac postao tako privržen pošto nije uspeo da me udavi u moru: gde sam ja, tu će biti i blago. (Stvarno, zašto me je bacio u more? To pitanje mi i dalje ne da mira. Nisam sasvim zadovoljna objašnjenjem o tkanju pokrova, nikada nisam otkrila pravi razlog, čak ni ovde dole. Uvek kada izdaleka vidim oca kako pokušava da izađe na kraj sa asfodelom, i probam da ga stignem, on žurno pobegne, kao da neće da se suoči sa mnom. Ponekad pomislim da sam možda bila žrtva ponuđena bogu mora, koji je bio poznat po žeđi za ljudskim životima. Onda su me spasle patke, što nije imalo nikakve veze sa mojim ocem. Pretpostavljam da je otac mogao da tvrdi da je ispunio svoj deo pogodbe, ako je u pitanju bila pogodba, i da nije varao, i da, ako bog mora nije uspeo da me odvuče na dno i proždere, ko mu je kriv. Što više razmišljam o ovoj verziji događaja, sve mi se više sviđa. Ima smisla.) Zamislite me, dakle, kao pametnu ali ne preterano lepu devojku za udaju, od, recimo, petnaest godina. Pretpostavimo da kroz prozor svoje sobe - koja se nalazila na drugom spratu palate - gledam u dvorište gde se skupljaju takmičari: svi ti mladići puni nade koji žele da se nadmeću za moju ruku. Ne gledam direktno kroz prozor, naravno. Nisam nabila laktove na sims kao neka nezgrapna sluškinja i ne zurim bez stida i srama. Ne, ja virim, kroz veo i kroz zavesu. Ne bi valjalo da svi ti oskudno odeveni mladići vide moje nepokriveno lice. Žene iz palate su me doterale što su bolje mogle, putujući pevači su spevali pohvalne pesme u moju čast ’blistava poput Afrodite’ i ostale uobičajene baljezgarije - ali ja se osećam postiđeno i jadno. Mladići se smeju i šale; deluju opušteno jedni s drugima; ne bacaju pogled nagore. Znam da ne žele mene, Penelopu Patku. Žele samo ono što ide uz mene -
povezanost sa kraljem, hrpu svetlucavog smeća. Nijedan muškarac se neće ubiti iz ljubavi prema meni.
I nijedan muškarac se nikada i nije ubio. Nije da sam želela da izazovem takva samoubistva. Nisam ja bila nimfomanka, nisam bila Sirena, nisam bila kao moja sestra Helena koja je obožavala da skuplja trofeje samo da bi pokazala da može. Onog časa kad bi muškarac počeo da puzi pred njom, a za to nikad nije trebalo dugo vremena, ona bi otišla, ne osvrnuvši se, smejući se onako nehajno, kao da je upravo gledala dvorskog kepeca kako glupavo dubi na glavi. Bila sam mila devojka - milija od Helene, ili sam barem tako mislila. Znala sam da ću morati da ponudim nešto drugo umesto lepote. Bila sam pametna, svi su tako govorili zapravo, to su govorili toliko često da me je to obeshrabrivalo - ali pamet je osobina koju muškarac ceni kod svoje žene dogod se ona drži podalje od njega. Kada je u pitanju bliski kontakt, uvek će se odlučiti za dobrotu, ako već ne može da dobije ništa privlačnije. Očito, najbolji muž za mene bio bi mlađi sin nekog kralja sa velikim posedima možda jedan od sinova kralja Nestora. To bi bila dobra veza za kralja Ikarija. Kroz veo, promatrala sam mladiće kako se motaju u podnožju palate, pokušavajući da pogodim ko je ko i da vidim - što nije imalo nikakvog praktičnog značaja, pošto nije bilo na meni da odaberem muža - koji mi se najviše sviđa. Par sluškinja je bilo sa mnom - nikada me nisu ispuštale iz vida, predstavljala sam rizik sve dok se lepo ne udam, jer bi bog te pita koji skorojevićki lovac na miraz mogao da pokuša da me zavede ili da me zgrabi i pobegne sa mnom. Sluškinje su mi bile izvor informacija. Bile su nepresušne fontane trivijalnih tračeva: mogle su slobodno da se šetaju po palati, mogle su da proučavaju muškarce iz svih mogućih uglova, mogle su da prisluškuju njihove razgovore, mogle su da se smeju i šale sa njima koliko su htele: nikog nije bilo briga da li će se njima neko uvući između nogu. „Ko je onaj sa širokim plećima?” upitala sam.
„A, to je samo Odisej”, rekla je jedna sluškinja. Nisu ga smatrali - barem sluškinje ozbiljnim kandidatom za moju ruku. Palata njegovog oca bila je na Itaci, stenčugi prošaranoj kozama; nosio je seljačku odeću, ponašao se kao provincijska velika zverka, i već je izneo nekoliko ideja koje su ostali smatrali čudnim. Ipak, pričalo se da je pametan. Zapravo, bio je pametniji nego što mu je valjalo. Ostali mladići su zbijali šale na njegov račun - „Nemoj se kockati sa Odisejem, Hermesovim prijateljem”, govorili su. „Nikada nećeš pobediti.” Zvučalo je kao da govore da je varalica i lopov. Njegov deda Autolik bio je slavan upravo po tim osobinama, i bio ga je glas da ništa u životu nije stekao na pošten način. „Pitam se koliko brzo trči”, rekla sam. U nekim kraljevstvima za nevestu se nadmetalo rvanjem, u drugim trkom kočijama, ali kod nas se samo trčalo. „Ne baš brzo, na tim kratkim nožicama”, neprijatno će jedna sluškinja. I zaista, Odisejeve noge bile su prilično kratke u odnosu na telo. Bilo je u redu kada je sedeo, nije se primećivalo, ali kada bi stajao, gornji deo mu je delovao glomazno. „Nedovoljno brzo da tebe stigne”, rekla je druga sluškinja. „Nećeš hteti da se probudiš i nađeš u krevetu sa mužem i stadom Apolonovih goveda.” Bila je to šala o Hermesu, koji je čim se rodio izvršio svoj prvi lopovluk, bezočnu krađu stoke. „Osim ako je među njima i neki bik”, rekla je treća. „Ili jarac”, rekla je četvrta. „Veliki snažni ovan! Kladim se da bi se našoj patkici to dopalo! Vrlo brzo bi zablejala!” „Ni ja se ne bih žalila”, rekla je peta. „Bolje ovan nego dečiji prstići koji ti se ovde nude.” Sve su počele da se smeju, da se kidaju od smeha, pokrivajući usta rukama. Bilo me je užasno sramota. Nisam razumela nepristojne šale, ne još, tako da nisam znala zašto se smeju, mada sam shvatila da se smeju na moj račun. Ali nisam mogla da ih nateram da prestanu.
***
U tom trenutku je dolebdela moja sestra od strica, Helena, poput dugovratog labuda na koga je zamišljala da liči. Hod joj je bio osoben, lelujav, i prenaglašen. Iako se sređivao moj brak, htela je da privuče svu pažnju na sebe. Bila je prelepa, kao i obično, pa i više: bila je nepodnošljivo lepa. Bila je savršeno doterana: Menelaj, njen muž, insistirao je na tome, a bio je pun ko brod, te je mogao to da priušti. Nagnula je lice ka meni, gledajući me mušićavo, kao da flertuje sa mnom. Podozrevam da je flertovala sa svojim psom, ogledalom, češljem, nogom od kreveta. Morala je da bude u formi. „Mislim da bi Odisej bio vrlo prikladan muž za našu malu patkicu”, rekla je. „Ona voli miran život, i to će sigurno i dobiti ako je on odvede na Itaku, kao što se razmeće da će učiniti. Moći će da mu pomogne oko njegovih koza. Ona i Odisej su ista sorta. Oboje imaju tako kratke noge.” To je rekla uzgred, ali njene najuzgrednije izjave često su bile i najokrutnije. Zašto jako lepi ljudi misle da svi ostali postoje samo da bi njima bili izvor zabave? Sluškinje su se zlobno zakikotale. Ja sam bila skrhana. Nisam mislila da su mi noge tako kratke i nije mi uopšte palo na pamet da će ih Helena primetiti. Ali, ne bi joj promaklo mnogo toga kada je procenjivala tuđe telesne vrline i mane. Upravo ju je to kasnije uvalilo u nevolju s Parisom - on je bio mnogo zgodniji od Menelaja, koji je bio nezgrapan i riđ. Najbolje što su rekli za Menelaja, kad su počeli da pišu pesme o njemu, bilo je da ima gromak glas. Sve sluškinje su me pogledale da vide šta ću reći. Ali Helena je umela da ljude ostavi bez teksta, a ja nisam bila izuzetak. „Ne sekiraj se, sestrice”, rekla je, tapšući me po ruci, „Kažu da je vrlo pametan. A čujem da si i ti vrlo pametna. Tako da ćeš moći da razumeš šta govori. Ja sigurno ne bih
mogla! Obe imamo sreće što nije mene osvojio!” Uputila mi je porugljivi osmeh starije sestre, kao neko kome je prvom ponuđena ne baš najukusnija kobasica, a on ju je izbirljivo odbio. Istina, Odisej je bio među onima koji su se nadmetali za njenu ruku i, kao i svaki muškarac na svetu, svim silama je želeo da je osvoji. Sada se nadmetao, u najboljem slučaju, za drugu nagradu. Helena je odšetala, pošto je završila sa vređanjem. Sluškinje su počele da razgovaraju o njenoj divnoj ogrlici, njenim svetlucavim minđušama, njenom savršenom nosu, njenoj elegantnoj frizuri, njenim iskričavim očima, ukusno izatkanom rubu njene blistave odore. Kao da ja uopšte nisam prisutna. A tog dana sam se udavala. Sve je to predstavljalo napor za moje nerve. Zaplakala sam, kao što ću često činiti u budućnosti, i odveli su me da prilegnem.
Tako sam propustila samu trku. Odisej je pobedio. Varao je, kako sam kasnije saznala. Brat moga oca, stric Tindarej, Helenin otac - mada se, kao što sam vam već rekla, pričalo da je njen pravi otac Zevs - pomogao mu je u tome. Pomešao je vino ostalih takmičara sa praškom koji ih je usporio, mada ne toliko da to primete; Odiseju je dao napitak koji je imao suprotan efekat. Koliko znam, takve su stvari postale uobičajene, i još uvek se praktikuju u svetu živih na sportskim nadmetanjima. Zašto je stric Tindarej tako pomogao mom budućem mužu? Nisu bili ni prijatelji ni saveznici. Šta je Tindarej time dobio? Moj stric nikome ne bi pomogao - verujte mi - samo zbog svoje dobre duše, robe u kojoj je oskudevao. Po jednoj priči, ja sam bila nagrada za uslugu koju je Odisej učinio Tindareju. Kada su se svi oni nadmetali za Helenu, i strasti se već rasplamsavale, Odisej je sve takmičare naveo da se zakunu da će braniti onoga ko osvoji Helenu ako neki drugi muškarac pokuša da je otme od njega. Tako je smirio strasti i omogućio da sklapanje braka sa Menelajem protekne glatko. Sigurno je znao da on sam nema šanse. Upravo je tada - sudeći po
glasinama - sklopio pakt sa Tindarejem: pošto je blistavoj Heleni sredio miran i veoma unosan brak, Odisej će zauzvrat dobiti neuglednu Penelopu. Ali ja imam drugu ideju, i sad ću vam je reći. I Tindarej i moj otac, Ikarije, bili su kraljevi Sparte. Trebalo je da se smenjuju na prestolu, jedan jednu godinu, drugi sledeću, pa tako ukrug. Ali Tindarej je želeo presto samo za sebe, i kasnije ga je zaista i dobio. Čini se logičnim da je ispitao sve Prosce u vezi s njihovim izgledima i planovima, i saznao da se Odisej slaže sa modernim stanovištem da žena treba da ode muževljevoj porodici, a ne obratno. Tindareju je savršeno odgovaralo da ja odem nekud daleko, i ja i svi sinovi koje bih eventualno rodila. U tom slučaju, bilo bi manje onih koji bi pomogli Ikariju ukoliko bi došlo do otvorenog sukoba. Šta god da je bio razlog, Odisej je varao i pobedio u trci. Videla sam Helenu kako se pakosno osmehuje dok je posmatrala venčanje. Mislila je da su me na prevaru uvalili jednom neotesanom tikvanu koji će me odvući u neku turobnu zabit, i nije da joj nije bilo drago. Verovatno je dobrano unapred znala da je nadmetanje namešteno. Ja sam pak jedva pregurala ceremoniju venčanja - žrtvovanje životinja, darivanje bogova, škropljenje radi pročišćenja, prolivanje vina u slavu bogova, molitve, beskonačne pesme. Uhvatila me je neka vrtoglavica. Stalno sam gledala u pod, tako da je sve od Odiseja što sam mogla da vidim bio njegov donji deo tela. Kratke noge, mislila sam, čak i u najozbiljnijim trenucima. Takve misli nisu bile prikladne - bile su trivijalne i budalaste, i navodile su me na kikot - ali u svoju odbranu moram istaći da sam imala samo petnaest godina.
VII Ožiljak I tako su me predali Odiseju, kao paket mesa. Paket mesa umotan u zlato, ne zaboravite. Kao kakvu pozlaćenu krvavicu. Ali možda je to i suviše vulgarno poređenje za vas. Reći ću vam da smo mi izuzetno vrednovali meso - aristokratija je jela gomile mesa, mesa, mesa, i to samo pečenog: naše doba nije bilo doba gurmanske kuhinje. A da, zaboravila sam: bilo je i hleba, i to beskvasnog, pljosnatog; hleba, hleba, hleba, i vina, vina, vina. Tu i tamo bismo pojeli koju voćku ili povrćku, ali za njih verovatno niste čuli jer se o njima nije mnogo pevalo. Bogovi su želeli meso, kao i mi, ali od nas nikad nisu dobijali ništa osim kostiju i sala, zahvaljujući jednom Prometejevom osnovnom triku: samo bi idiot naseo kada biste mu dali vreću punu goveđih otpadaka koja izgleda kao da je puna mesa, a Zevs je naseo; što dokazuje da bogovi i nisu uvek bili inteligentni u onoj meri u kojoj su želeli da nam se predstave. To sad mogu da kažem zato što sam mrtva. Pre toga se ne bih na to usudila. Nikad ne znate koji vas bog možda sluša, prerušen u prosjaka ili nekog vašeg starog prijatelja ili kakvog neznanca. Ponekad sam sumnjala da ti bogovi uopšte i postoje. Ali tokom života, smatrala sam da je obazrivo ne rizikovati.
Bilo je svega i svačega na mojoj svadbi - ogromnih blistavih komadina mesa, ogromnih listova mirisnog hleba, ogromnih kondira blagog vina. Pravo čudo da gosti nisu
pukli, koliko su se nažderali. Kroz iskustvo sam naučila da ništa toliko ne podstiče proždrljivost kao kada jedete hranu koju ne morate da platite. U to vreme smo jeli rukama. Mnogo se glodalo i intenzivno žvakalo, ali je tako ipak bilo bolje - nije bilo oštrog pribora za jelo koji možete da zgrabite i zarijete u drugog gosta ako vas kojim slučajem iznervira. Na venčanjima kojima je prethodilo nadmetanje prosto je moralo biti nekoliko onih koji loše podnose poraz; ali se nijedan poraženi prosac nije ražestio na mojoj svadbi. Više je delovalo kao da im je izmakao konj za koga je bila organizovana aukcija. Vino je bilo izuzetno jako, tako da je bilo mnogo smušenih glava. Čak se i moj otac, kralj Ikarije, poprilično napio. Podozrevao je da su ga Tindarej i Odisej izradili, bio je gotovo siguran da su varali, ali nije mogao da shvati kako su to uradili, i zbog toga je bio ljut, a kad god bi se razljutio, pio bi još više, i iznosio uvredljive primedbe na račun tuđih baba i deda. No, bio je kralj, te nije bilo dvoboja. Sam Odisej se nije napio. Umeo je da se napravi kao da pije, a da to u stvari ne radi. Kasnije mi je rekao da, ako se neko kroz život probija na račun tuđe gluposti, poput njega, onda on sam ne sme nikada da pravi gluposti, već um uvek mora da mu bude oštar, kao sekira ili mač. Samo budale, rekao je, imaju običaj da se trse time koliko mogu da popiju. Takve priče redovno vode takmičenju u pijenju, a potom do neobazrivosti i gubitka sposobnosti, i upravo tada neprijatelj napada. Ja sama nisam mogla ništa da jedem. Imala sam strašnu tremu. Sedela sam tamo, umotana u svoj nevestinski veo, i gotovo da se nisam usuđivala da bacim pogled na Odiseja. Bila sam ubeđena da će se razočarati kada podigne taj veo i dopre do mene kroz ogrtač i steznik i svetlucavu odoru kojima su me ukrasili. Ali, nije me gledao, ni on ni bilo ko drugi. Svi su zurili u Helenu, koja se zanosno smešila svima redom, ne izostavivši nijednog muškarca. Smešila se tako da je svaki od njih imao osećaj da je potajno zaljubljena baš u njega. Pretpostavljam da sam imala sreće što je Helena svima odvlačila pažnju, pošto tako
nisu primećivali mene, moje drhtanje i moju nespretnost. Nisam samo imala tremu, zaista sam se plašila. Sluškinje su mi napunile glavu pričama o tome kako će me - kada uđemo u sobu za mladence - Odisej razderati kao što plug razdire zemlju, i kako će to biti bolno i ponižavajuće. Što se tiče moje majke, prekinula je da pliva poput delfina taman toliko da prisustvuje mom venčanju, na čemu sam joj bila manje zahvalna nego što je trebalo. Sedela je na prestolu pored moga oca, u hladnoplavoj odori, dok joj se mala lokva vode obrazovala oko stopala. Održala mi je kratak govor dok su me sluškinje presvlačile po ko zna koji put, ali u to vreme ga nisam smatrala naročito korisnim. Bio je izuzetno uvijen, ali, kad se malo bolje razmisli, sve Najade pričaju uvijeno. Evo šta je rekla:
Voda se ne opire. Voda teče. Kada uroniš glavu u vodu, osetiš samo milovanje. Voda nije čvrst zid, neće te zaustaviti. Ali voda uvek ide kuda hoće, i na kraju joj se ništa ne može suprotstaviti. Voda je strpljiva. Tiha voda breg roni. Zapamti to, dete moje. Zapamti da si jednom polovinom voda. Ako ne možeš da prevaziđeš neku prepreku, zaobiđi je. Tako voda radi.
Nakon ceremonije i gozbe, u sobu mladenaca je krenula uobičajena povorka, uz baklje i vulgarne šale i pijanu dreku. Krevet je bio posut cvećem, prag poškropljen, vino za bogove proliveno. Postavljen je i vratar, da ne dâ nevesti da užasnuta istrči napolje, i da njenim prijateljima ne da dâ razvale vrata i spasu je kada je čuju kako vrišti. Sve to je bila samo predstava: pretvarali su se da je nevesta ukradena, i trebalo je da konzumacija braka bude dozvoljeno silovanje. Trebalo je da to bude osvojenje, gaženje dušmanina, lažno ubistvo. Trebalo je da bude krvi. Kada su zatvorili vrata, Odisej me je uzeo za ruku i poseo na krevet. „Zaboravi sve što su ti rekli”, prošaputao je. „Neću te povrediti, barem ne mnogo. Ali oboma bi nam pomoglo da se pretvaraš. Rekli su mi da si pametna devojčica. Hoćeš li moći da vrisneš
nekoliko puta? To će im biti dosta - prisluškuju pred vratima - i onda će nas ostaviti na miru, pa ćemo moći polako da se sprijateljimo.” Bila je to jedna od njegovih velikih tajni u vezi s njegovom moći ubeđivanja umeo je da ubedi drugu osobu da se njih dvoje suočavaju sa zajedničkom preprekom, i da moraju da udruže snage da bi je prevazišli. Mogao je da gotovo svakog ko ga je slušao navede na saradnju, na svoju vlastitu malu zaveru. Niko to nije mogao da izvede bolje od njega: makar te priče su istinite. A i imao je divan glas, dubok i zvučan. Tako da sam, naravno, učinila šta mi je rekao. Nešto kasnije, otkrila sam da Odisej nije od onih muškaraca koji se, posle tog čina, prevrnu i zahrču. Ne da za tu čestu mušku naviku znam iz vlastitog iskustva, ali, kao što sam već rekla, mnogo sam slušala šta pričaju sluškinje. Ne, Odisej je voleo da priča, a pošto je bio izuzetno zabavan, rado sam ga slušala. Mislim da mu se upravo ta moja osobina najviše dopadala: to što sam umela da cenim njegove priče. Taj dar u žena obično se potcenjuje. Nisam mogla da ne primetim dugačak ožiljak na njegovoj levoj butini, i on mi je ispričao kako ga je zaradio. Kao što sam već spomenula, deda mu je bio Autolik, koji je tvrdio da mu je otac bog Hermes. Možda je to bio način da kaže da je prepredeni matori lopov, varalica i lažov, i da je imao dosta sreće u tim radnjama. Autolik je bio otac Odisejeve majke, Antikleje, koja se udala za kralja Itake, Laerta, te je dakle sada bila moja svekrva. Antikleju su klevetali da ju je zaveo Sizif, koji je bio Odisejev pravi otac, ali meni je teško da u to poverujem, jer, ko bi želeo da zavede Antikleju? Kao da zavodi pramac broda. Ali, neka ta priča ostane, zasad. Sizif je bio tako lukav čovek, da se priča da je dvaput uspeo da prevari Smrt: jednom kada je kralju Hadu na prevaru namakao lisice koje je potom odbio da otključa, jednom kada je nagovorio Persefonu da ga pusti iz podzemnog sveta zato što ga nisu propisno sahranili, te mu nije mesto na mrtvačkoj strani reke Stig. Tako da je, ako prihvatimo glasinu o Antiklejinom neverstvu, Odisej imao prepredene i beskrupulozne
muškarce sa dve glavne linije porodičnog stabla. Šta god da je istina, njegov deda Autolik - koji mu je dao ime - pozvao je Odiseja na Goru Parnas da pokupi darove koje mu je obećao prilikom rođenja. Odisej je tamo i otišao, i za vreme posete išao je u lov na veprove sa Autolikovim sinovima. Jedan posebno divljačan vepar rogovima mu je zaparao butinu i ostavio ožiljak. Nešto u načinu na koji mi je Odisej ispričao tu priču navelo me je da posumnjam da mi je nešto prećutao. Zašto je vepar napao Odiseja, ali ne i ostale? Jesu li oni znali gde se vepar skriva, jesu li ga poveli u zamku? Je li Odisej imao da umre kako varalica Autolik ne bi morao da mu preda darove koje mu je dugovao? Možda. Volela sam da mislim da je to istina. Volela sam da mislim da imam nešto zajedničko sa svojim mužem: oboje su nas u mladosti gotovo uništili članovi porodice. Tim pre je trebalo da se držimo zajedno i da drugima ne verujemo olako. Pošto mi je Odisej ispričao priču o svom ožiljku, ja sam njemu ispričala svoju priču o tome kako sam se umalo udavila i kako su me spasle patke. To ga je zanimalo, i pitao me je još nešto o tome, i bio je saosećajan - sagovornik kakav se samo poželeti može. „Siroto moje pače”, rekao je, milujući me. „Ne brini. Ja nikada ne bih bacio tako dragocenu devojku u okean.” U tom trenutku ja sam još malo zaplakala, a on me je utešio onako kako to priliči prvoj bračnoj noći. Tako da smo, do jutra, Odisej i ja zaista postali prijatelji, što je Odisej i obećao. Odnosno, da preformulišem: ja sam razvila prijateljska osećanja prema njemu - i više od toga, ljubavna i strasna osećanja - a on se ponašao kao da mi uzvraća istom merom. Što je ipak malo drugačije. Nakon nekoliko dana, Odisej je objavio da namerava da me odvede, sa mirazom, natrag na Itaku. Mog oca je to razljutilo - želeo je da se poštuju stari običaji, rekao je, što je značilo da želi da i nas dvoje i naše novostečeno bogatstvo budemo pod njegovom vlašću. Ali, stric Tindarej je bio na našoj strani, a njegov zet, Helenin muž, bio je moćni Menelaj, te je Ikarije morao da popusti.
Verovatno ste čuli da je moj otac trčao za našom kočijom dok smo odlazili, moleći me da ostanem s njim, i da me je Odisej pitao da li ću, svojom voljom, otići s njim na Itaku ili ću radije ostati sa ocem. Kažu da sam, umesto odgovora, još više navukla veo, pošto sam bila i suviše smerna da rečima iskažem želju koju sam osećala prema svom mužu, i da je kasnije u slavu Vrline Smernosti na tom mestu podignuta moja statua. Ima neke istine u toj priči. Ali navukla sam veo da sakrijem činjenicu da se smejem. Morate priznati da je otac koji rođeno dete baci u more a onda posle skače po putu za tim istim detetom vičući „Ostani sa mnom!” prilično smešan. Nije mi se ostajalo. U tom trenutku, jedva sam čekala da odem sa spartanskog dvora. Tu nisam bila srećna, i čeznula sam da otpočnem novi život.
VIII Hor: Eh, da sam princeza - popularna melodija Izvode je Sluškinje, uz violinu, harmoniku i frulicu
Prva Sluškinja: Eh, da sam princeza, puna srebra i zlata, Da me kakav junak voli, ne bih ostarila: O, da sam nevesta mladog junaka, Lepa bih, srećna i slobodna bila!
Refren: Pa otplovi, damo mila, nošena valom, Voda je ko grobnica mračna i hladna, Potonućeš, možda, u plavom čamcu malom, Na vodi nas drži jedino nada.
Druga Sluškinja: Donosim i nosim, slušam i služim,
Da, gospodine; Ne, gospođo; po ceo dan; Klimam glavom uz suze i osmeh tužni, Nameštam krevete za tuđi san.
Treća Sluškinja: Nek mi bogovi i proroci novi život srede, Da budem nevesta junaku mladom! No, nema junaka da me odvede, Usud ispuniću smrću, pre nje radom.
Refren: Pa otplovi, damo mila, nošena valom, Voda je ko grobnica mračna i hladna, Potonućeš, možda, u plavom čamcu malom, Na vodi nas drži jedino nada.
Sve Sluškinje se naklone.
Melanta Lepolika, pronoseći šešir za priloge: Hvala vam, gospodine. Hvala. Hvala. Hvala. Hvala.
IX Pouzdana kvočka Putovanje brodom do Itake bilo je dugo i zastrašujuće, i izazivalo je mučninu, to jest, tako sam ga ja doživela. Najviše vremena provela sam u ležanju ili povraćanju, ponekad i oboje u isto vreme. Moguće je da sam imala averziju prema okeanu zbog onoga što mi se desilo u detinjstvu, ili je možda Posejdon, bog mora, i dalje bio kivan što nije uspeo da me proždere. Tako da nisam videla mnogo od lepote neba i oblaka o kojoj je Odisej pričao u retkim prilikama kada bi navratio da vidi kako sam. Veći deo vremena provodio je ili na pramcu, osmatrajući vidik (zamišljala sam) poput sokola da na vreme primeti stene i morske zmije i ostale opasnosti, ili pak za kormilom, ili već nekako upravljajući brodom nisam znala kako, pošto nikada ranije nisam bila na brodu. Stekla sam sjajno mišljenje o Odiseju od dana našeg venčanja, i neizmerno sam mu se divila, i imala sam potpuno nerealne ideje o njegovim sposobnostima - ne zaboravite, imala sam petnaest godina - tako da sam imala puno poverenje u njega, i smatrala sam ga kapetanom koji ne može da omane. Napokon smo stigli na Itaku, i uplovili u luku, koju su okruživale strme, kamenite litice. Mora da su postavili osmatrače i upalili svetionike da objave da dolazimo, jer je luka bila krcata. Dosta njih je klicalo, a mnogi su se gurali u gomili koja je želela da vidi kako izgledam dok su me vodili na obalu - vidljivi dokaz da je Odisej uspeo u svojoj misiji, i da je doveo kući nevestu plemenita roda i doneo vredne darove koji idu uz nju. Te noći priređena je gozba za gradsko plemstvo. Pojavila sam se na njoj, pokrivena
svetlucavim velom i odevena u jednu od najboljih izvezenih odora koje sam ponela, u pratnju sluškinje koju sam dovela. Nju mi je otac poklonio kao svadbeni dar; zvala se Aktorida i uopšte joj se nije dopadalo što je na Itaci sa mnom. Nije želela da ostavi luksuz spartanske palate, i svoje prijatelje sluge, a ja je ni najmanje nisam krivila. Pošto uopšte nije bila mlada - čak ni moj otac ne bi bio tako glup da sa mnom pošalje devojku u cvetu mladosti, moguću suparnicu kada je u pitanju Odisej, pogotovo pošto je jedno od njenih zaduženja bilo da po celu noć čuva stražu ispred vrata naše spavaće sobe da nas niko ne prekida - nije dugo izdržala. Nakon što je umrla, ostala sam sasvim sama na Itaci, strankinja među stranim ljudima. Tih prvih dana mnogo sam krišom plakala. Pokušavala sam da od Odiseja sakrijem koliko sam nesrećna, jer nisam želela da delujem nezahvalno. A on je i dalje bio onako predusretljiv i pažljiv kao i u početku, mada se prema meni ophodio onako kako se odrasli ophode prema deci. Često bih ga uhvatila kako me proučava, glave nagnute na jednu stranu, brade poduprte rukom, kao da sam nekakva zagonetka; ali, kako sam uskoro otkrila, tako se on odnosio prema svemu. Jednom mi je rekao da svi imaju skrivena vrata, koja vode u srce, i da je za njega pitanje časti da uspe da pronađe kvake na tim vratima. Jer, srce je i ključ i brava, i onaj ko uspe da ovlada ljudskim srcima i otkrije njihove tajne na dobrom je putu da ovlada Suđajama i stekne vlast nad niti vlastite sudbine. Ne da, požurio je da doda, iko može to zaista da učini. Čak ni bogovi, rekao je, nisu moćniji od Tri Suđaje. Nije rekao njihova imena, već je pljunuo da izbegne baksuz; a ja sam zadrhtala pomislivši na to kako one u svojoj sumornoj pećini predu naše živote, odmeravaju ih, presecaju. „Imam li ja skrivena vrata koja mi vode u srce?” upitala sam ga, nadajući se da mi je ton dražestan i koketan. „I jesi li ih ti našao?” Na to se Odisej samo nasmešio. „To ti treba da mi kažeš”, rekao je. „A imaš li i ti vrata koja vode u srce?” rekla sam. „I jesam li ja našla ključ?” Pocrvenim kada se setim kako sam se glupavo smeškala dok sam ga to pitala, bio je to
laskavi ton više svojstven Heleni. Ali, Odisej se okrenuo, i sada je gledao kroz prozor. „Neki brod je uplovio u luku”, rekao je. „Nije mi poznat.” Namrštio se. „Očekuješ neke vesti?” pitala sam. „Ja uvek očekujem neke vesti”, odgovorio je.
Itaka nije bila raj na zemlji. Često je duvao vetar, i neretko je bilo kišno i hladno. Plemići su bili grupa odrpanaca u poređenju sa onima na kakve sam navikla, a palata, premda dovoljno prostrana, nije se baš mogla nazvati velikom. Zaista je bilo mnogo stena i koza, kao što su mi rekli kod kuće. Ali bilo je i krava, i ovaca, i svinja, i žitarica od kojih se mesio hleb, i povremeno, kada im je sezona, poneka kruška, ili jabuka ili smokva, tako da nam je trpeza bila bogata, i s vremenom sam se više navikla na Itaku. Takođe, to što sam imala muža poput Odiseja bilo je veoma dobro. Ceo kraj ga je poštovao, i bilo je izuzetno mnogo onih koji su dolazili da ga za nešto mole ili da ga pitaju za savet. Neki su čak brodovima dolazili izdaleka da se posavetuju s njim, s obzirom na to da je važio za čoveka koji može da odreši svaki komplikovani čvor, mada ponekad tako što bi vezao drugi, još komplikovaniji. Njegov otac, Laert, i njegova majka, Antikleja, tada su još živeli u palati; majka mu još nije bila umrla, iscrpljena bdenjem i iščekivanjem Odisejevog povratka, kao i, podozrevam, lošim probavnim sistemom, a otac mu još nije, u očajanju što mu nema sina, napustio palatu i otišao da živi u udžerici, te da, kako bi se kaznio, uzgaja stoku. Sve će se to desiti nakon Odisejevog višegodišnjeg odsustva, ali tada još uvek nije bilo nikakvog nagoveštaja. Moja svekrva je bila oprezna. Nije mnogo govorila, i, iako mi je poželela zvaničnu dobrodošlicu, primetila sam da ne odobrava Odisejev izbor. Neprestano je govorila da sam svakako veoma mlada. Odisej je jetko izjavio da će se ta mana s vremenom ispraviti sama od sebe.
Žena koja mi je u početku zadavala najviše problema bila je nekadašnja Odisejeva dojilja, Eurikleja. Svi su je poštovali - kako je sama govorila - zbog izuzetne pouzdanosti. Bila je deo domaćinstva otkad ju je Odisejev otac kupio, i toliko ju je cenio da čak nije ni spavao s njom. „Zamisli tako nešto, za jednu robinju!” kvocala mi je, oduševljena sobom. „A tada sam bila veoma zgodna!” Nekoliko sluškinja mi je reklo da se Laert uzdržavao, ne iz poštovanja prema Eurikleji, već iz straha od svoje žene, koja mu ne bi dala mira da je uzeo konkubinu. Kako je to formulisala jedna sluškinja, „Od te Antikleje bi se i Heliju smrzla jaja”. Znala sam da je trebalo da je ukorim za tu drskost, ali nisam mogla da se suzdržim od smejanja. Eurikleja je sebi dala u zadatak da me uzme pod okrilje, vodajući me po palati da mi pokaže gde je šta i, kako je stalno govorila, „kakvi su običaji u nas”. Trebalo je da joj se zahvalim, ne samo ustima već i srcem, jer ništa ne može da vas obruka kao omaška u lepom ponašanju, pošto time pokazujete kako ništa ne znate o lokalnim običajima. Da li se prilikom smejanja šakom pokrivaju usta, u kojim prilikama se nosi veo, koliki deo lica on treba da skriva, koliko često se treba kupati - Eurikleja je bila pravi stručnjak za te stvari. Bila je to srećna okolnost, pošto je mojoj svekrvi, Antikleji - čija je zapravo odgovornost bila da me obuči u tim pitanjima - pričinjavalo zadovoljstvo da, kiselo se smeškajući, mirno sedi i ćuti dok ja pravim budalu od sebe. Bila je srećna što je njenom obožavanom sinu Odiseju pošlo za rukom da izvede takav poduhvat - spartanska princeza nije mačji kašalj - ali mislim da bi joj bilo više po volji da sam umrla od morske bolesti na putu za Itaku, te da je Odisej došao kući sa nevestinskim darovima, ali bez neveste. Rečenica koju mi je najčešće upućivala glasila je: „Loše mi izgledaš.” Tako da sam je izbegavala kad god sam mogla, i stalno sam bila sa Euriklejom, koja je makar bila prijateljski nastrojena. Znala je gomilu podataka o svim plemićkim porodicama u susedstvu, i tako sam saznala mnogo toga sramnog o njima što će mi kasnije biti od velike koristi. Bez prestanka je pričala, i niko na svetu nije bio veći stručnjak za Odiseja od nje.
Bila je puna informacija o tome šta on voli i kako se prema njemu treba ophoditi, jer, nije li ga ona sama dojila i brinula o njemu kad je bio beba i vaspitavala ga dok se nije zamomčio? Samo je ona smela da ga kupa, da mu utrljava ulje u ramena, da mu sprema doručak, čuva njegove dragocenosti, bira mu odeću, i tako dalje. Pored nje, ja nisam imala šta da radim, nikakvu sitnicu koju bih činila svome mužu, jer, kad god bih pokušala da uradim nešto, neku sitnu obavezu žene prema mužu, ona bi se odmah stvorila pored mene da mi kaže kako Odisej to voli drugačije. Čak je i odeći koju sam mu pravila uvek nešto falilo - bila je prelagana, preteška, prekruta, pretanka. „Biće dovoljno dobro za upravitelja imanja”, rekla bi, „ali nikako za Odiseja.” Pa ipak, trudila se da, na neki svoj način, bude ljubazna prema meni. „Moraćemo da te podgojimo”, rekla bi, „da Odiseju možeš da rodiš lepog velikog sina! To ti je posao, sve ostalo prepusti meni.” S obzirom na to da je ona predstavljala nešto najviše nalik na osobu sa kojom bih mogla razgovarati - to jest, osim Odiseja - s vremenom sam je prihvatila. Kada se Telemah rodio, zaista mi je bila od izuzetne pomoći. Smatram da mi je obaveza da to zabeležim. Molila se Artemidi kada su moji bolovi bili toliko jaki da nisam mogla da govorim, i držala me je za ruke, i brisala mi čelo vlažnom krpom, i uhvatila je dete, i oprala ga je, i tako ga je toplo umotala; jer, ako je išta znala - kako mi je stalno govorila - to je bilo da se stara o bebama. Imala je naročit jezik za njih, bebeći jezik - „Gili gico”, pevušila bi Telemahu dok ga briše posle kupanja - „Cico mico guzico” - a mene bi uznemirila pomisao na mog Odiseja širokih pleća i dubokog glasa, tako veštog u ubeđivanju, tako rečitog, tako dostojanstvenog, kako kao beba leži u njenom naručju a ona mu se obraća tim gugutavim govorom. Ali ne mogu ništa da zamerim njenom staranju o Telemahu. Bezgranično je uživala u njemu. Maltene biste pomislili da ga je ona rodila. Odisej je bio zadovoljan mnome. Naravno da je bio. „Helena još nije rodila sina”, rekao je, što je trebalo da me razveseli. A i jeste. Ali, s druge strane, zašto je on i dalje - a
možda i neprestano - razmišljao o Heleni?
X Hor: Idila o Telemahovom rođenju Devet meseci plovio je kô vino crvenim morima majčine krvi Iz pećine Noći jezive, snova, tegobnih mora plovio je U svom krhkom mračnom čamcu, čamcu vlastitog tela, Opasnim okeanom ogromne svoje majke plovio je Iz pećine udaljene gde niti života muških predu Potom mere, potom seku Tri Sestre, Suđaje, predane svome jezivom ručnom radu, A i živote ženske u niti upliću.
A mi, nas dvanaest što kasnije pogibosmo od ruke njegove Na zapovest nemilosrdnu oca njegovog, i mi
plovile smo U krhkim mračnim čamcima vlastitih tela Uzburkanim morima nabreklih nam i bolnonogih majki Koje ne behu kraljice, već rasparena, šarolika družina, Koje su kupili, trampili, zarobili, oteli od stranaca i kmetova.
Devet meseci plovile smo, a potom na obalu pristale, Izvučene na kopno kada i on, udarene vazduhom neprijateljskim Novorođenčad smo bile kada i on, plakale smo baš kao i on Bespomoćne kao i on, no deset puta bespomoćnije, Jer njegovo se rođenje priželjkivalo i slavilo, a naše ne. Njegova je majka svetu podarila princa. Naše mnoge majke Prosto su se razmnožile, ojagnjile, oprasile, okotile, Oždrebile, oštenile i omacile, jaja položile, izlegle nasad svoj. Bile smo mladunčad, trebalo nas se otarasiti
kako kome milo, Prodati, u bunaru udaviti, trampiti, iskoristiti odbaciti nas kad precvetamo. On je imao oca, mi smo se prosto stvorile, Kao krokusi, ruže, vrapci, Iz blata smo nikle.
Naši su se životi s njegovim preplitali; i mi smo bile deca kada i on, Njegovi kućni ljubimci i igračke, lažne sestre, sićušne drugarice. Rasle smo dok je on rastao, smejale se, trčale, kada i on, Mada prljavije, gladnije, od sunca pegavije, mesom retko hranjene. Smatrao nas je zakonski svojim, za sve što poželi, da ga pazimo i hranimo, da ga peremo i zabavljamo, Uljuljkujemo u san u opasnim čamcima vlastitih tela.
Nismo znale dok smo se s njim igrale u pesku Na plaži našeg stenovitog, kozjeg ostrva,
kraj luke, Da mu je suđeno da izraste u našeg hladnookog dečačkog ubicu. Da smo to znale, bismo li ga još onda udavile? Deca su nemilosrdna i sebična: sva ona žele da žive.
Dvanaest protiv jednog, ne bi imao nikakve šanse. Bismo li? Za samo jedan minut, dok ne gleda baš niko? Bi li smo gurnule njegovu još nedužnu detinju glavu pod vodu Svojim još nedužnim rukama dece-dadiija, I rekle da su talasi krivi. Da li bismo bile u stanju? Pitajte Suđaje, što predu krvavocrvena svoja klupka, Zapliću i mrse ženske i muške živote. One jedine znaju kako su se događaji izmeniti
mogli tada. One jedine poznaju naša srca. Mi vam odgovoriti nećemo.
XI Kako mi je Helena uništila život Posle izvesnog vremena, navikla sam se na svoj novi dom, mada nisam imala gotovo nikakvu vlast u njemu, uz Eurikleju i moju svekrvu koje su upravljale domaćinstvom i donosile sve odluke u vezi s njim. Odisej je vladao kraljevstvom, prirodno, uz povremene upadice svoga oca, Laerta, koji je ili osporavao ili podržavao sinovljeve odluke. Drugim rečima, bilo je to uobičajeno porodično natezanje oko toga čija je reč najvažnija. Svi su se slagali u jednom: moja ne. Večere su bile posebno mučne. Muškarci su prikrivali i suviše negativnih osećanja, i suviše su se durili i režali, dok je moju svekrvu i suviše često okruživala nekakva teška ćutnja. Kada bih pokušala da razgovaram sa njom, nikada me nije gledala dok mi je odgovarala, već bi svoje primedbe upućivala stolu ili nozi od stolice. Kao što i priliči razgovoru sa nameštajem, ti su odgovori bili drveni i kruti. Uskoro sam shvatila da mi je mnogo bolje da se prosto držim podalje od svega toga, i da se ograničim na brigu o Telemahu, kada bi mi Eurikleja to dozvolila. „I sama si, maltene, još dete”, rekla bi, grabeći mi dete iz naručja. „Evo, ja ću malo paziti na maleckog. Briši, zabavljaj se.” Ali nisam znala kako da se zabavljam. Nije dolazilo u obzir da se šetam pored litica ili duž obale sama, kao kakva seljančica ili robinja: kud god da sam išla, morala sam da povedem i dve sluškinje sa sobom - morala sam da očuvam dobar glas, a dobar glas žene jednog kralja pod neprestanom je, pomnom prismotrom - ali, one su išle nekoliko koraka iza mene, kako i dolikuje. Osećala sam se kao nagrađeni konj na paradi, šetajući u svojim
otmenim haljinama dok mornari pilje u mene a meštanke se došaptavaju. Nisam imala nijednu prijateljicu mojih godina i staleža, tako da nisam mnogo uživala u tim izletima, i oni su upravo zbog toga postali ređi. Ponekad bih sedela u dvorištu, raspredajući vunu, i slušala kako se sluškinje smeju i pevaju i kikoću u pomoćnim prostorijama dok obavljaju svakodnevne kućne poslove. Kada je padala kiša, tkanje bih nastavila u sobama ženske posluge. Tamo makar nisam bila sama, pošto bi nekoliko robinja uvek sedelo za razbojem. Volela sam da tkam, do izvesne mere. Tkanje je bilo sporo i ritmično i umirujuće, i niko, čak ni svekrva, nije mogao da me optuži da sam besposlena dok tkam. Nikada ni reč nije rekla o tome, no, postoji nešto što se zove nemo optuživanje. Mnogo vremena sam provodila u našoj sobi - sobi koju sam delila sa Odisejem. Bila je to dosta lepa soba, s pogledom na more, mada ne onako lepa kao moja soba u Sparti. Odisej je u njoj napravio poseban krevet; jedna njegova noga bila je izdeljana od drveta masline čiji je koren još uvek bio u zemlji. Tako, rekao je, niko neće moći da pomeri ili premesti taj krevet, a i predstavljaće dobro znamenje za svako dete koje u njemu bude začeto. Ta njegova noga od kreveta bila je velika tajna: niko nije znao za nju osim samog Odiseja, i moje sluškinje Aktoride - ali, ona je do tada već umrla - i mene. Ako se raščuje za tu nogu, rekao je Odisej kobajagi zloslutnim tonom, on će znati da ja spavam s nekim drugim, i onda će se - rekao je, mršteći se na mene na način koji je trebalo da bude šaljiv stvarno jako naljutiti, i moraće mačem da me isecka na sitne komadiće, ili da me obesi o krovnu gredu. Pretvarala sam se da sam se uplašila, i rekla sam mu da mi nikada, nikada neće pasti na pamet da izdam njegov krevet. U stvari, zaista sam se uplašila. Pa ipak, u tom krevetu smo proveli najlepše zajedničke trenutke. Kada bi završio sa vođenjem ljubavi, Odisej je uvek voleo da mi priča. Pričao mi je razne priče, priče o sebi, istina, i svojim lovačkim poduhvatima, i svojim pljačkaškim pohodima, i svom
specijalnom luku koji samo on može da zategne, i kako je oduvek bio miljenik boginje Atene zbog dovitljivog uma i umeća kada su u pitanju prerušavanja i ratna lukavstva, i tako dalje; ali, pričao mi je i druge priče - kako je bačena kletva na Dom Atrejev, i kako je Persej došao do Hadovog Nevidljivog Šlema i odrubio glavu gnusnoj Gorgoni; i kako su čuveni Tezej i njegov ortak Pejritej oteli moju sestru od strica, Helenu, kad nije imala još ni dvanaest godina, u nameri da izvlače slamke oko toga koji će se njome oženiti kada dovoljno odraste. Tezej je nije silovao, ili se bar tako priča, kao što bi inače učinio, jer je još uvek bila dete. Spasla su je njena dva brata, ali tek nakon rata sa Atinom u kome su pobedili. Tu poslednju priču već sam znala, pošto mi ju je ispričala sama Helena. Zvučala je sasvim drugačije u njenoj verziji. Po njoj, i Tezej i Pejritej su osećali takvo strahopoštovanje prema njenoj božanskoj lepoti, da bi ih obuzela nesvestica kad god bi je pogledali, i jedva su mogli da joj priđu dovoljno blizu da je ščepaju za kolena i preklinju je da im oprosti toliku drskost. Deo priče u kome je najviše uživala bio je broj muškaraca koji su poginuli u Atinskom ratu: njihovu smrt smatrala je potvrdom vlastite vrednosti. Tužna činjenica je da su je ljudi tako često slavili i obasipali je tolikim darovima i epitetima da joj je to udarilo u glavu. Smatrala je da može da radi šta hoće, baš kao bogovi od kojih - bila je ubeđena - potiče. Često sam se pitala da li bismo, da Helena nije bila tako naduvana taštinom, možda svi bili pošteđeni patnji i žalosti koje nam je navukla na glavu svojom sebičnošću i poremećenom pohotom. Zašto nije mogla da vodi normalan život? Ali ne - normalan život je dosadan, a Helena je bila ambiciozna. Želela je da se pročuje. Žudela je za tim da se izdvaja iz krda.
Kada je Telemah napunio godinu dana, došlo je do katastrofe. To se desilo zbog Helene, kao što danas zna ceo svet.
Za nastupajuću propast saznali smo od kapetana jednog spartanskog broda koji je uplovio u našu luku. Brod je plovio oko udaljenih ostrva, kupujući i prodajući robove, i, kako je nalagao običaj kada su u pitanju gosti određenog staleža, pozvali smo kapetana na večeru i prenoćište. Takvi gosti bili su dobrodošao izvor vesti - ko je umro, ko se rodio, ko se venčao u skorije vreme, ko je koga ubio u dvoboju, ko je žrtvovao rođeno dete ovom ili onom bogu - ali vesti koje je doneo ovaj čovek bile su izuzetne. Helena je, rekao je, pobegla sa nekim trojanskim princom. Taj momak - zvao se Paris - bio je mlađi sin kralja Prijama i svi su smatrali da je izuzetno zgodan. Bila je to ljubav na prvi pogled. Tokom devetodnevnog praznovanja - koje je organizovao Menelaj, zbog prinčevog važnog položaja - Paris i Helena su očijukali jedno s drugim Menelaju iza leđa, a da ovaj nije ništa primetio. To me uopšte nije iznenadilo, s obzirom na to da je bio glup kao noć i otmen kao panj. Nema sumnje da nije dovoljno podilazio Heleninoj taštini, te je ona bila zrela za nekog ko će to umeti. Onda, kada je Menelaj otišao na neku sahranu, dvoje ljubavnika su jednostavno natovarili Parisov brod sa onoliko zlata i srebra koliko su mogli da ponesu i šmugnuli. Menelaj sada tutnji od besa, kao i njegov brat Agamemnon, zbog uvrede nanete porodičnoj časti. Poslali su izaslanike u Troju, zahtevajući da im se vrate i Helena i plen, ali ovi su se vratili praznih ruku. U međuvremenu, Paris i pokvarena Helena smejali su im se iza trojanskih visokih zidina. Prilično gadna stvar, rekao je naš gost, sa očiglednim uživanjem: kao i svi mi, i on je uživao da gleda bogomdane moćnike u blatu. Svi samo o tome pričaju, rekao je. Dok je slušao tu priču, Odisej je pobeleo, mada nije ništa rekao. Te noći mi je, međutim, poverio razlog svoje uznemirenosti. „Svi smo se zakleli”, rekao je. „Zakleli smo se nad komadima isečenog svetog konja - tako da je u pitanju moćna zakletva. Sada će svakoga ko se zakleo pozvati da brani Menelajeva prava, i otplovi u Troju, i učestvuje u ratu za Helenu.” Rekao je da to neće biti lako: Troja je moćna sila, mnogo tvrđi orah nego Atina u vreme kada su je Helenina braća razorila zbog istog razloga.
Suzbila sam želju da kažem da je Helenu trebalo da drže zaključanu u kovčegu u nekom mračnom podrumu pošto je ona otrov na dve noge. Umesto toga, rekla sam: „Hoćeš li ti morati da ideš?” Skrhala me je pomisao na to da ću morati da ostanem na Itaci bez Odiseja. Čemu da se radujem, sama u toj palati? Pod rečju sama podrazumevam da nisam imala ni prijatelja ni saveznika. Više neće biti ponoćnih uživanja da budu protivteža Euriklejinom zapovedanju i svekrvinoj ledenoj ćutnji. „Zakleo sam se”, rekao je Odisej. „Zapravo, zakletva je bila moja ideja. Biće teško da se sad izvučem.” Pa ipak, pokušao je. Kada su se, kao što smo i očekivali, pojavili Agamemnon i Menelaj - u društvu trećeg vernog druga, Palameda, koga, za razliku od ostalih, nije bilo lako prevariti - Odisej je bio spreman. Bio je razglasio da je poludeo, i, da bi to potkrepio, nabio je na glavu smešan seljački šešir i orao tako što je upregao vola i magarca i zasejavao brazde solju. Mislila sam da je pametno da se ponudim da zajedno sa trojicom posetilaca odem na njivu da vidimo taj žalosni prizor. „Videćete”, rekla sam, plačući. „Više ne prepoznaje ni mene, čak ni našeg sinčića!” Ponela sam dete sa sobom da bih to i dokazala. Palamed je bio osoba koja je razotkrila Odiseja - oteo mi je Telemaha iz naručja i stavio ga na zemlju tik ispred zaprege. Odisej je morao ili da skrene ili da pregazi rođenog sina. Tako da je onda morao da ide. Njih trojica su mu laskala rekavši da je jedna proročica izrekla da Troja neće pasti bez njegove pomoći. To mu je, prirodno, olakšalo pripreme za put. Ko može da odoli tome da ga smatraju nezamenljivim?
XII Čekanje Šta da vam kažem o narednih deset godina? Odisej je otplovio za Troju. Ja sam ostala na Itaci. Sunce je izlazilo, putovalo po nebu, zalazilo. Samo bih ponekad mislila o njemu kao o Helijevim vatrenim kočijama. Mesec je činio to isto, menjajući se od mene do mene. Samo bih ponekad mislila o njemu kao o Artemidinom srebrnom čunu. Proleće, leto, jesen i zima smenjivali su se po dogovorenom redosledu. Dosta često bi duvao vetar. Telemah je rastao iz godine u godinu, jeo mnogo mesa, i svi su mu ugađali. Stizale su nam vesti o tome kako protiče rat sa Trojom: nekad je tekao dobro, nekad loše. Putujući pevači pevali su o istaknutim junacima - Ahileju, Ajantu, Agamemnonu, Menelaju, Hektoru, Eneji, i drugima. Nije me bilo briga za njih: čekala sam samo vesti o Odiseju. Kada će se vratiti i ublažiti moju čamotinju? I on se pojavljivao u pesmama, i ja bih uživala u tim trenucima. Eno ga, drži nadahnuti govor, eno ga, ujedinio je zavađene grupe, eno ga, smislio je zapanjujuću laž, eno ga, prerušio se u odbeglog roba i ušunjao u Troju da priča sa samom Helenom koja ga je - kako je obznanjeno u pesmi okupala i miropomazala vlastitim rukama. Taj deo mi se baš nije dopao. Napokon, eno ga, smislio je lukavstvo s drvenim konjem punim vojnika. A onda vesti su svetlele od svetionika do svetionika - Troja je pala. Bilo je izveštaja o užasnom pokolju i pljačkanju po gradu. Ulice su bile crvene od krvi, nebo nad palatom pretvorilo se u plamen; nedužni dečaci bacani su sa litice, a trojanske žene razdeljene kao ratni plen, uključujući i kćeri kralja Prijama. A onda, najzad, stigle su dugoočekivane vesti: grčki
brodovi su isplovili i zaputili se kući. A onda – ništa.
***
Dan za danom penjala bih se na najviši sprat palate i osmatrala luku. Dan za danom ne bi bilo nikakvog znaka. Ponekad bi bilo brodova, ali nikada onog koji sam čeznula da vidim. Stizale su glasine, sa drugim brodovima. Odisej i njegova posada napili su se u prvoj usputnoj luci i posada se pobunila, govorili su jedni; ne, govorili su drugi, pojeli su čarobnu biljku od koje su izgubili pamćenje, i Odisej ih je spasao tako što ih je vezao i odneo na brod. Odisej se borio sa divovskim jednookim Kiklopom, govorili su jedni; ne, bio je to samo jednooki krčmar, govorili su opet neki drugi, a svađa je usledila zbog neplaćenog računa. Neke ljude su pojeli ljudožderi, govorili su jedni; ne, bila je to samo uobičajena kafanska tuča, govorili su drugi, sa ujedanjem za uši i krvarenjem iz nosa i probadanjem nožem i vađenjem utrobe. Odisej je bio gost neke boginje na nekakvom začaranom ostrvu, govorili su jedni; ona je pretvorila njegove ljude u svinje - što po mom mišljenju nije bilo teško - ali ih je ponovo pretvorila u ljude jer se zaljubila u njega i hranila ga je nečuvenim đakonijama koje je pripremala vlastitim besmrtnim rukama, i njih dvoje su mahnito vodili ljubav svake noći; ne, govorili su drugi, bila je to samo skupa javna kuća, a on se uvalio kod Madam. Ne treba posebno naglašavati da su se putujući pevači posvetili ovim temama i znatno ih nakitili. U mom prisustvu uvek su pevali one divljenja vredne verzije - one u kojima je Odisej bio mudar, hrabar i snalažljiv, i borio se protiv natprirodnih čudovišta i boginje su ga obožavale. Jedini razlog zbog koga se nije vratio kući bio je taj što je neki bog - bog mora, Posejdon, po nekima - bio protiv njega, pošto je Kiklop koga je Odisej
obogaljio njegov sin. Ili je nekoliko bogova bilo protiv njega. Ili Suđaje. Ili već nešto. Jer sigurno - putujući pevači su nagovestili, da bi me nekako pohvalili - samo je snažan božanski upliv mogao da spreči moga muža da što je moguće brže pohrli u moje ljubljeno - i ljupko - supružansko naručje. Što su mi veće bajke pričali, skuplje su darove očekivali od mene. Uvek bih se povinovala. Čak i očigledna izmišljotina pruža neku utehu kada nema mnogo toga drugog da vas teši.
Moja svekrva je umrla, izborana poput sasušenog blata i iznurena predugim čekanjem, ubeđena da se Odisej nikada neće vratiti. Po njenom mišljenju, ja sam bila kriva za to, a ne Helena: samo da nisam odnela dete na njivu! Stara Eurikleja je još više ostarila. Kao i moj svekar, Laert. Više ga nije zanimalo da živi u palati, i otišao je na selo da pretura po jednoj od svojih farmi, gde su ga viđali kako se gega tu i tamo u prljavoj odeći i gunđa nešto o kruškovom drveću. Podozrevala sam da je počeo da se gubi. Sada sam ja, sasvim sama, upravljala Odisejevim ogromnim imanjem. Uopšte me nisu pripremali za takav zadatak, dok sam živela u Sparti. Najzad, bila sam princeza, a neki drugi ljudi su radili. Moja majka, premda je bila kraljica, nije davala baš dobar primer. Bilo ju je baš briga koja su jela omiljena u našoj veličanstvenoj palati, pošto su glavni deo svih obeda bila velika parčad mesa; ona sama više je volela - u najboljem slučaju - jednu ili dve ribice, garnirane algama. Ribu je obično jela sirovu, najpre glavu; i posmatranje te radnje uvek me je jezovito opčinjavalo. Nisam vam rekla da je imala prilično male, šiljate zube? Nije volela da naređuje robovima i da ih kažnjava, mada se dešavalo da iznenada ubije ponekog koji bi je iznervirao - nije shvatala da oni, kao imovina, imaju vrednost - i bila je potpuno beskorisna u pogledu tkanja i predenja. „Previše čvorova. To je posao za pauka. Nek se Arahna time bavi”, rekla bi. Što se tiče obaveze nadgledanja zaliha hrane i vinskog podruma i onoga što je nazivala „zlatnim igračkama smrtnika” koje su se čuvale u
ogromnim skladištima palate, bila joj je smešna i sama pomisao na to. „Najade umeju da broje samo do tri”, rekla bi. „Ribe stižu u jatima, ne u listama. Jedna riba, dve ribe, tri ribe, još jedna riba, još jedna riba, još jedna riba! Tako ih mi brojimo!” Nasmejala bi se svojim smehom nalik na žubor. „Mi besmrtnici nismo tvrdice - mi ne gomilamo stvari! Tako nešto je besmisleno.” Onda bi skliznula u dvorsku fontanu da se pokvasi, ili bi otišla da se šali sa delfinima i šegači sa školjkama klepavicama i danima je ne bi bilo. Tako da sam u palati na Itaci morala da krenem od nule. U početku me je u tome ometala Eurikleja, koja je htela u svemu da bude glavna, ali najzad je shvatila da ima previše toga da se radi, čak i za nametljivicu poput nje. Kako su godine prolazile, počela sam da pravim inventare - gde ima robova, mora biti i krađe, ako ne otvoriš četvore oči - i da planiram dvorski jelovnik i vodim računa o garderobi. Iako je odeća robova bila gruba, ipak bi se raspala posle izvesnog vremena i morala se zameniti novom, tako da sam morala da objasnim tkaljama i preljama šta da naprave. Krunioci kukuruza bili su na samom dnu lestvice robova, i držala sam ih zaključane u jednoj pomoćnoj prostoriji - obično bi tamo završili zbog lošeg ponašanja, i ponekad bi među njima izbile svađe, tako da sam morala da budem na oprezu kad je reč o mržnji i krvnim osvetama. Nije trebalo da robovi spavaju s robinjama, ne bez dozvole. To je znalo da predstavlja neugodnu začkoljicu. Ponekad bi se zaljubili i postali ljubomorni, baš kao i njihovi pretpostavljeni, što bi povremeno izazvalo mnogo problema. Ako bi se tako nešto otelo kontroli, morala sam, prirodno, da ih prodam. Ali, ako bi se iz takve veze rodilo lepo dete, često bih ga zadržala i sama odgajila, i naučila ga da bude uglađeno i milo služinče. Možda sam nekoj od te dece previše udovoljavala. Eurikleja je to često govorila. Melanta Lepolika je bila jedna od njih. Preko upravitelja imanja menjala sam naše proizvode za dnevne potrepštine, i uskoro sam stekla reputaciju mudre pregovaračice. Preko svojih predradnika nadgledala sam farme i stada, i dala sebi u zadatak da naučim sve o gajenju jagnjadi i teladi, i o tome kako da sprečim krmaču da proždere svoje prasiće. Sa sticanjem veštine, počela sam da
uživam u razgovorima o tim neotesanim i prljavim temama. Bila bih izuzetno ponosna na sebe kada bi se moj svinjar za savet obratio meni. Plan mi je bio da uvećam Odisejevo imanje tako da kada se vrati bude još bogatiji nego što je bio kada je otišao - da ima više ovaca, više krava, više svinja, više žitnih polja, više robova. Imala sam tako jasnu sliku u glavi - Odisej se vratio, a ja mu - na ženski smeran način - otkrivam kako sam dobro obavljala ono što se obično smatra muškim poslom. U njegovo ime, naravno. Uvek za njega. Kako će mu lice sijati od zadovoljstva! Kako će biti zadovoljan mnome! „Vrediš kao hiljadu Helena”, reći će. Zar neće? A onda će me nežno zagrliti.
Uprkos svoj toj zauzetosti i odgovornostima, bila sam više sama nego ikada. Koje sam mudre savetnike imala? Na koga sam mogla da se oslonim, zaista, osim na sebe? Noćima i noćima bih se uspavala plačući ili se molila bogovima da mi donesu ili mog voljenog muža ili skoru smrt. Eurikleja bi mi pripremila umirujuće kupke i donela mi okrepljujuće večernje napitke, mada je i to imalo svoju cenu. Imala je dosadnu naviku da mi recituje narodne poslovice čija je svrha bila da me nateraju da stegnem zube i podstaknu moju posvećenost i vrednoću, poput:
Ko plače dok sunce sja Ostaće bez punog pladnja. Ili:
Ko jecajući traći dane Neće jesti krave klane.
Ili:
Gazdarica lenja, robovi se okuraže, Pa ne rade ništa što im se kaže, Lopovi i kurve i hulje i svašta: Za roba, batina je iz raja izašla!
i sve u tom stilu. Da je bila mlađa, lupila bih joj šamar. Ali njeni podsticaji su sigurno imali nekog efekta, jer sam preko dana uspevala da održim masku vedrine i nade, ako ne zbog sebe, ono makar zbog Telemaha. Pričala sam mu priče o Odiseju - kakav je sjajan ratnik, kako je mudar, kako zgodan, i kako će sve biti divno kada se on vrati kući. Ljudi su počeli sve više da se zanimaju za mene, što se moglo i očekivati kada je u pitanju žena - ili beše udovica? - tako slavnog čoveka; strani brodovi su sve češće svraćali, donoseći nove glasine. S vremena na vreme ispipavali su teren: ako se, ne dajte bogovi, potvrdi da je Odisej mrtav, da li bih eventualno bila voljna da razmotrim druge ponude? Za mene i sva moja blaga. Ignorisala sam te insinuacije, pošto su vesti o mom mužu sumnjive vesti, ali ipak, vesti - i dalje stizale. Odisej je bio u Zemlji Mrtvih da se posavetuje sa dušama, govorili su neki. Ne, prosto je proveo noć u nekoj mračnoj staroj pećini punoj šišmiša, govorili su drugi. Naredio je svojim ljudima da stave vosak u uši, govorili su jedni, dok su plovili pored zavodljivih Sirena - polaptica, polažena - koje mame muškarce na svoje ostrvo i onda ih jedu, premda je sebe zavezao za jarbol da može da čuje njihovu neodoljivu pesmu a da ne skoči u more. Ne, govorili su drugi, bio je to samo prvoklasni sicilijanski kupleraj tamošnje kurtizane poznate su po nadarenosti za muziku i pomodnoj odeći od perja.
Bilo je teško odrediti u šta da se veruje. Ponekad bih pomislila da ljudi sve to izmišljaju samo da me uznemire, i da gledaju kako mi se oči pune suzama. Mora se priznati da kinjenje ranjivih pričinjava izvesno zadovoljstvo. Ma kakve glasine ipak su bile bolje od nikakvih, te sam ih sve žudno slušala. Ali nakon još nekoliko godina, glasine su sasvim prestale da stižu. Činilo se da je Odisej u zemlju propao.
XIII Hor: Dovitljivi kapetan, mornarska pesma Izvodi je dvanaest Sluškinja, obučenih kao mornari.
Dovitljivi Odisej isplovi iz Troje, Brod plena, a srce sreće puno je, Atenin svetlooki miljenik to je, Što vara i krade i laže!
Međ slatki Lotos on prvo svrati, Gde mornar zaboravi da je ratnik, Al’ grubo nas na lađe crne vrati, Mada svaki stade da zapomaže.
Potom dođosmo do jednooka Kiklopa gadna, Što htede da nas proždere, al’ oko mu strada; „Niko sam”, reče mu naš momak, al’ tada, „Odisej sam, car obmane”, on kaže!
Kletva Posejdonova dakle tu je, Svud za Odisejem, dok morem putuje, I vetrovi iz mešine žestoko struje, Sve to trpi Odisej, mudri kapetan!
U zdravlje njemu, slobodnom i finom, Na steni da l’ je, il’ pod hladovinom, Ili u postelji s nekom nimfom divnom, Svak’ od nas bi tu bio sretan!
Potom Lestrigonce opake on srete, Što neke naše proždraše od glave do pete, Bi mu žao što upita: „Šta vi jedete?” Odiseju, najvećem junaku svog sveta!
Kod Kirke svak’ od nas postade svinjom, Dok Odisej ne leže s boginjom divnom, Pojede joj kolače i popi sve vino, Godinu dana bi mu stanodavka!
Gde god da je, živ nam bio Kapetan, Po peni okeana bacan i premetan,
Ne tera ga domu žurbe vetar Odiseja, prepredenog matorog čudaka!
Do Ostrva Mrtvih potom se probija, Jarak puni krvlju, i duše odbija, Dok ne ču šta izreče prorok Tiresija, Odisej, vrdalama i varka!
Onda s pesmom Sirena u koštac se uhvati, One bi da ga namame u grob pernati, Vezan za jarbol, stade buncati i urlati, Al’ njemu jedinom otkri se njihova tajna!
Našeg momka Haribda ne usisava, Niti ga zgrabi Scila zmijoglava, Pa stene preoštre on upošljava, Za sudar baš briga Odiseja nehajna!
Mi mornari ne priznadosmo njegovu vlast, Kad goveda Sunčeva pojedosmo u slast, Nas oluja pobi, no Kapetan nađe spas Na ostrvu Kalipse, boginje nekakve.
Posle sedam dugih godina ljubakanja, On pobeže na splavu, istrpi morska bacakanja, Dok sluškinje Nausikaje što dođoše zbog pranja Ne nađoše ga na plaži golog, kako kaplje!
Tad ispriča doživljaje, i doda na njih Stotinu nesreća, patnji nebrojenih, Jer niko ne zna šta Suđaje spremaju, sem njih, Ni Odisej, što majstor je s maskom!
Pa u zdravlje Kapetanu, gdegod nam bio, Po moru brodio il’ zemljom hodio, Jer nije u Hadu, ko mi, završio A ni vama sad ništa nije jasno.
XIV Kako su se Prosci prežderavali Neki dan, ako je bio dan, tumarala sam poljima, grickajući asfodel, kad naleteh na Antinoja. On se obično šepuri u svom najfinijem ogrtaču i najboljoj odori, sa zlatnim kopčama i svim po redu, delujući ratoborno i nadmeno, i ignorišući ostale duše; ali istog momenta kad mene ugleda uzme oblik vlastitog leša, sa krvlju koja mu šiklja po grudima i stomaku i strelom probodenom kroz vrat. On je bio prvi Prosac koga je Odisej ustrelio. Ova njegova predstava sa strelom trebalo bi da predstavlja nekakav prekor, odnosno, on to tako zamišlja, no, kod mene to ne pali. Taj čovek je bio napast za života, i napast je i dalje. „Pozdravljam te, Antinoju”, rekla sam mu. „Kako bi bilo da izvadiš tu strelu iz vrata?” „To je strela moje ljubavi, o Penelopo božanskog stasa i najmudrija među ženama”, odgovorio je. „Premda je izašla iz slavnog luka Odisejevog, istina je da svirepi strelac beše Erot glavom. Nosim je u znak sećanja na veliku strast koju prema tebi gajih, i koju i u grob odnesoh.” Stalno davi ovim neiskrenim izjavama, pošto se dobro uvežbao dok je bio živ. „Ma daj, Antinoju”, rekoh ja. „Sad smo mrtvi. Ovde dole ne moraš tako isprazno da trućaš, time nećeš dobiti ama baš ništa. Nema nikakve potrebe za tvojim tipičnim licemerjem. Hajde, budi dobar dečko bar jednom u životu i izvadi tu strelu. Nimalo te ne ulepšava.” Uputio mi je dug, ozbiljan, tužan pogled, očiju kao u išibanog španijela. „Nemilosrdna za života, nemilosrdna u smrti”, uzdahnuo je. Ali strela je isparila i krv
nestala, a zelenkastobela boja kože opet mu je postala normalna. „Hvala”, rekla sam. „Bolje je. Sada možemo biti prijatelji, a kao prijatelju možeš da mi kažeš - zašto ste vi Prosci rizikovali život ponašajući se tako sramno prema meni, i prema Odiseju, ne samo jednom, već godinama? Nije da vas niko nije upozorio. Proroci su predskazali vašu propast, a i sam Zevs je slao predznake u vidu ptica i značajnih grmljavina.” Antinoj uzdahnu. „Bogovi su želeli da nas unište”, reče. „Svakome je to izgovor za loše ponašanje”, rekla sam. „Reci mi istinu. Teško da ste to radili zbog moje božanske lepote. Pred kraj cele te priče imala sam trideset pet godina, bila sam iscrpljena brigom i plačom, a i oboje znamo da sam se prilično ugojila u predelu stomaka. Vi Prosci se niste ni rodili kada je Odisej otišao za Troju, ili ste još bili bebe poput mog sina, Telemaha, ili ste u najboljem slučaju bili deca, tako da realno možemo reći da sam vam mogla biti majka. Naklapali ste o tome kako vas izdaju kolena kad me vidite i kako čeznete da delim postelju s vama i rađam vam decu, a savršeno ste dobro znali da sam praktično zašla u godine kada više ne mogu da rodim.” „Verovatno bi uspela da istisneš još jedno ili dva derišta”, zlobno će Antinoj. Nije mogao da suspregne zluradi osmeh. „Tako je već bolje”, rekla sam. „Više volim iskrene odgovore. Dakle, šta vam je bio pravi motiv?” „Želeli smo da dobijemo blago, naravno”, rekao je. „Kraljevstvo da i ne spominjem.” Ovoga puta je imao drskosti da se zbilja nasmeje. „Koji mladić se ne bi oženio bogatom i slavnom udovicom? Udovice bi trebalo da izgaraju od požude, pogotovo ako su im muževi dugo vremena odsutni ili mrtvi, kao tvoj. Nisi baš bila Helena, ali s tim bismo mogli izaći na kraj. Mrak skriva toliko toga! Još bolje što si bila dvadeset godina starija od nas - umrla bi prva, možda uz malu pomoć, a onda, opremljeni tvojim bogatstvom, mogli bismo da biramo koju god mladu i lepu princezu hoćemo. Nisi valjda stvarno mislila da smo izludeli od ljubavi prema tebi? Možda i nisi bila neka lepotica, ali uvek si bila
inteligentna.” Rekla sam mu da više volim iskrene odgovore, ali razume se da ih niko zaista ne voli, ne kada mu ti odgovori nimalo ne laskaju. „Hvala ti na otvorenosti”, rekla sam hladno. „Mora da je olakšanje da bar jednom u životu iskažeš svoja prava osećanja. Sada možeš da vratiš strelu na mesto. Da ti iskreno kažem, obuzme me silna radost svaki put kad vidim kako ti štrči iz tog lažljivog, proždrljivog vrata.”
Prosci nisu odmah ušli u tu priču. Prvih devet ili deset godina Odisejevog odsustva znali smo gde je - u Troji - i znali smo da je još uvek živ. Ne, nisu počeli da opsedaju palatu sve dok nada nije oslabila i počela da gasne. Prvo su došla petorica, potom desetorica, potom pedesetorica - što ih je više bilo, to ih je još više naviralo, i svaki se bojao da ne propusti neprestano gošćenje i bračnu lutriju. Bili su kao lešinari kad primete mrtvu kravu: spusti se jedan, pa još jedan, dok na kraju svaki lešinar u okolini ne učestvuje u rastrzanju lešine. Prosto bi se svaki dan pojavili u palati i proglasili se mojim gostima, naturajući se meni kao svojoj domaćici. Onda, iskorišćavajući moju nemoć i nedostatak ljudstva, poslužili bi se našom stokom - sami bi zaklali životinje i ispekli meso uz pomoć svojih slugu, i zapovedali sluškinjama i štipali ih za zadnjicu, kao da su u svojoj kući. Količina hrane koju su mogli da utrpaju u sebe bila je zaprepašćujuća - prežderavali su se kao da su im noge šuplje. Svaki je jeo kao da hoće sve druge da nadmaši u jedenju - cilj im je bio da ja pod pretnjom osiromašenja prestanem da se opirem, te su planine mesa i brda hleba i reke vina nestajale u njihovim grlima kao da se zemlja otvorila i sve progutala. Rekli su da će s tim nastaviti dogod ne odaberem jednog od njih za svog novog muža, tako da su prekidali svoje pijanke i veselja kretenskim govorima o mojoj zanosnoj lepoti i mom savršenstvu i mudrosti. Ne mogu da se pretvaram da nisam u tome uživala u izvesnoj meri. Svi su takvi; svi mi volimo da čujemo hvalospeve o sebi, čak ako i ne verujemo u njih. Ali ja sam
pokušavala da na njihovo blesavljenje gledam kao na neku smešnu predstavu ili lakrdiju. Koje novo poređenje mogu da izmisle? Koji će se najubedljivije pretvarati da se raspametio od uzbuđenja kada me vidi? Povremeno bih se pojavila u dvorani u kojoj su se gostili - u pratnji dveju sluškinja - samo da vidim kako će sami sebe nadmašiti. Amfinom bi obično pobedio na osnovu lepog ponašanja, mada nipošto nije bio najenergičniji. Moram priznati da sam povremeno maštala o tome s kojim bih najradije otišla u krevet, ako dođe do toga. Kasnije, sluškinje bi mi ispričale kakve su sve pošalice Prosci razmenjivali meni iza leđa. Bile su u dobroj poziciji da prisluškuju, pošto su ih oni terali da pomažu u služenju mesa i pića. Šta su to Prosci pričali o meni, među sobom? Evo nekoliko primera. Prva nagrada,
nedelju dana u Penelopinom krevetu, druga nagrada, dve nedelje u Penelopinom krevetu. Kad zažmuriš, sve su one iste - samo zamisli da je Helena, to će ti pobronziti koplje, haha! Kad će se matora kučka već opredeliti? Aj da ubijemo sina, sklonimo ga s puta dok je još mlad - mali skot počinje da mi ide na živce. Šta nas sprečava da samo zgrabimo matoru kravu i zbrišemo s njom? Ne, društvo, to bi bilo varanje. Znate dogovor - ko osvoji nagradu daje vredne poklone ostalima, dogovorili smo se, ne? Svi smo u ovome zajedno, po svaku cenu, obavi ili umri. Ti obaviš, ona umre, jer ko god pobedi mora da je tuca do smrti, bahaha.
Ponekad sam se pitala da li sluškinje izmišljaju nešto od toga, zato što su dobro raspoložene ili samo da me zadirkuju. Činilo se da uživaju u izveštajima koje su mi podnosile, pogotovo kada bih se ja rasplakala i pomolila sivookoj Ateni da mi ili vrati Odiseja ili prekrati muke. Onda su i one mogle da se rasplaču, i jecaju, i jadikuju, i donesu mi okrepljujući napitak. To je predstavljalo olakšanje za njihove nerve. Eurikleja je bila posebno temeljna u prepričavanju tih pakosnih tračeva, bili oni istiniti ili izmišljeni: najverovatnije je pokušavala da me učini ženom tvrda srca kada su u pitanju Prosci i njihove vatrene molbe, tako da ostanem verna do poslednjeg daha. Ona je
oduvek bila Odisejev najveći obožavalac.
***
Šta sam mogla da učinim da zaustavim te mlade razbojnike plemenita roda? Bili su u godinama kada su svi kočoperni, tako da pozivanje na njihovu velikodušnost, pokušaji da ih urazumim i pretnje odmazdom nisu imali nikakvog efekta. Nijedan nije hteo da popusti iz straha da će mu se ostali rugati i reći da je kukavica. Žaljenje njihovim roditeljima nije nimalo pomoglo: njihove porodice su izvlačile korist od njihovog ponašanja. Telemah je bio premlad da im se suprotstavi, a ionako je on bio jedan, a njih je bilo sto dvanaest, ili sto osam, ili sto dvadeset - bilo je teško uvek znati tačan broj, bilo ih je tako mnogo. Ljudi koji bi možda bili odani Odiseju otplovili su s njim u Troju, a one što su ostali zastrašilo je to što je Prosaca bilo mnogo više nego njih, i bojali su se da dignu glas. Znala sam da pokušaj da izbacim svoje neželjene prosce, ili da zabravim vrata palate i ne dam im da uđu neće doneti ništa dobro. Da sam to probala, postali bi zaista opasni i razjarili se i silom ugrabili ono što su pokušavali da dobiju ubeđivanjem. Ali ja sam bila kći jedne Najade; setila sam se majčinog saveta: Budi kao voda, govorila sam sebi.
Ne pokušavaj da im se suprotstaviš. Kada pokušaju da te ščepaju, isklizni im kroz prste. Teci oko njih. Iz tog razloga pretvarala sam se da na njihovo udvaranje, teorijski, gledam blagonaklono. Čak sam išla toliko daleko da sam podsticala sad ovog, sad onog, i slala im tajne poruke. Ali, rekla sam im, pre nego što odaberem jednog od njih, moram biti sasvim sigurna da se Odisej nikada neće vratiti.
XV Pokrov Kako su meseci prolazili, bila sam pod sve većim pritiskom. Provodila sam čitave dane u svojoj sobi - ne u onoj koju sam delila sa Odisejem, ne, to ne bih mogla da podnesem, već u vlastitoj sobi u delu palate predviđenom za žensku poslugu. Legla bih na krevet i plakala, pitajući se šta za ime sveta da radim. Svakako nisam želela da se udam ni za jednog od tih mladih štenaca. Ali moj sin, Telemah, odrastao je - bio je gotovo istih godina kao i Prosci, manje-više - i počinjao je čudno da me posmatra, smatrajući me odgovornom za to što se njegovo nasledstvo bukvalno proždire. Koliko bi lakše bilo za njega kada bih se ja prosto spakovala i vratila ocu, kralju Ikariju, u Spartu. Šanse da to učinim svojom voljom bile su ravne nuli: nisam imala nameru da po drugi put budem bačena u more. Telemah je u početku smatrao da bi, sa njegove tačke gledanja, moj povratak u rodnu palatu bio sasvim dobar ishod, ali, kada je bolje razmislio - kada je sve sračunao - shvatio je da bi i dobar deo srebra i zlata iz palate otišao sa mnom, s obzirom na to da je bio moj miraz. A ako bih ostala na Itaci i udala se za jednog od plemićkih štenaca, to kuče bi postalo kralj, i njegov očuh, i imalo bi vlast nad njim. Nije ga nimalo priviačila pomisao na to da mu zapoveda neki momak njegovih godina. Zaista, najbolje rešenje za njega bilo bi kada bih ja lepo i ljubazno umrla, i to tako da niko njega ne krivi za to. Jer ako bi učinio ono što je učinio Orest - ali, za razliku od Oresta, bez razloga - i ubio svoju majku, privukao bi Erinije - užasne Furije, zmijokose, psoglave, sa krilima šišmiša - i one bi ga progonile, i lajale na njega, i siktale, i bičevale ga i šibale dok ne siđe s uma. A pošto bi me ubio potpuno hladnokrvno, i to iz
najnedostojnijeg razloga - sticanja bogatstva - bilo bi nemoguće da mu ijedan hram da pročišćenje, i bio bi uprljan mojom krvlju dok, potpuno lud, ne skonča užasnom smrću. Majčin život je svetinja. Čak i život nedolične majke je svetinja - pogledajte samo moju nečasnu rođaku Klitemnestru, preljubnicu, krvnicu svoga muža, mučiteljku svoje dece - a niko za mene nije rekao da sam nedolična majka. Ali nije mi se nimalo dopadala bujica osornih jednosložnih reči i kivna sevanja očima koje sam dobijala od vlastitog sina.
Kada su Prosci otpočeli svoju kampanju, podsetila sam ih na to da je jedna proročica predskazala da će se Odisej na kraju vratiti; ali, kako se on nikako nije pojavljivao, godinu za godinom, vera u tu proročicu počela je da slabi. Možda je proročanstvo pogrešno protumačeno, izjavili su Prosci: proročice su ozloglašene zbog dvosmislenosti. Čak sam i ja počela da sumnjam, i najzad sam morala da se složim - makar javno - da je Odisej verovatno mrtav. Pa ipak, njegov duh mi se nikad nije javio u snu, kao što bi bio red. Nisam mogla potpuno da poverujem da mi se uopšte ne bi javio iz Hada, da je kojim slučajem stigao u to senovito kraljevstvo. Stalno sam pokušavala da smislim neki način da odložim dan donošenja odluke, a da mi niko ništa ne prebacuje. Najzad mi je na um pala jedna zamisao. Kada sam kasnije pričala tu priču, govorila sam da mi je Palada Atena, boginja tkanja, dala ideju, i, što se mene tiče, možda je i bilo tako; no, pripisivanje vlastitih nadahnuća nekom bogu uvek je bio dobar način da izbegnete optužbe za gordost ukoliko zamisao uspe, kao i krivicu ukoliko propadne. Evo šta sam uradila. Stavila sam jedan velik komad tkanja na svoj razboj, i rekla da je to pokrov za moga svekra, Laerta, pošto bi to bio izraz krajnjeg bogohuljenja s moje strane ako mu ne bih napravila skupoceni čaršav da ga uvijemo, kad umre. Sve dok se taj sveti posao ne obavi ne mogu ni da zamislim da odaberem novog muža, ali čim ga završim požuriću da izaberem tog srećnika. (Laertu se ovaj moj znak pažnje nije mnogo dopao: nakon što je saznao za to, držao
se podalje od palate više nego ikada. Šta ako mu neki nestrpljivi prosac ubrza kraj, natera me da sahranim Laerta u pokrovu, bio on gotov ili ne, te tako ubrza i moje venčanje?) Niko mi nije mogao reč reći protiv obavljanja tog zadatka, jer to je bilo toliko pobožno. Po ceo dan bih radila za razbojem, marljivo tkala i izgovarala žalostive rečenice poput: „Ovaj bi pokrov bolje nego Laertu pristajao meni, kukavnoj bednici što su je bogovi osudili na život u samrtnoj patnji.” Ali noću bih oparala sve što sam uradila, tako da se pokrov uopšte nije povećavao. Za pomoć u tom mukotrpnom poslu odabrala sam dvanaest svojih sluškinja najmlađih, jer one su bile sa mnom čitav svoj život. Kupila sam ih ili stekla kada su bile sasvim mala deca, podigla sam ih kao drugarice u igri za Telemaha, i brižljivo ih naučila svemu što će trebati da znaju u vezi sa palatom. Bile su prijatne devojke, pune energije; ponekad pomalo preglasne i kikotave, kao i sve sluškinje dok su mlade, ali bi me oraspoložilo da ih čujem kako čavrljaju i da ih slušam kako pevaju. Sve su imale divne glasove, i dobro su ih podučili kako da ih koriste. One su mi bile najpouzdanije oči i uši u palati, i upravo su mi one pomagale da param svoje tkanje, iza zaključanih vrata, u gluvo doba noći, pod svetlošću baklje, tokom više od tri godine. Mada smo to morale da radimo oprezno, i da šapućemo, te su noći imale neku crtu slavlja, neku crtu - čak - urnebesne zabave. Melanta Lepolika bi prokrijumčarila neke poslastice za grickanje - smokve kada im je sezona, hleb umočen u saće, kuvano vino zimi. Pričale smo priče dok smo obavljale svoj posao uništavanja; razmenjivale smo zagonetke; šalile smo se. Pod treperavom svetlošću baklji, naša dnevna lica bila su mekša, izmenjena, kao i naše dnevno ponašanje. Bile smo gotovo kao sestre. Ujutru, očiju potamnelih od nedostatka sna, razmenjivale smo saučesničke osmehe, i tu i tamo bismo jedna drugoj nakratko stisle ruku. Njihovo „Da, gospođo” i „Ne, gospođo” lebdelo je na ivici smeha, kao da ni one ni ja to servilno ponašanje ne možemo da uzmemo za ozbiljno. Nažalost, jedna od njih izdala je tajnu mog beskrajnog tkanja. Sigurna sam da se to
desilo slučajno: mladi su nepažljivi, i mora da joj se omakao neki nagoveštaj ili neka reč. Još uvek ne znam koja je to bila: ovde dole među senkama stalno se kreću u grupi, a kada im priđem, pobegnu. Izbegavaju me kao da sam im nanela neku užasnu povredu. Ali nikada ih ne bih povredila, ne svojom voljom.
Činjenica da je moja tajna izdata bila je, strogo uzevši, moja krivica. Rekla sam svojim mladim sluškinjama, njima dvanaest - najljupkijim, najizazovnijim - da se motaju oko Prosaca i špijuniraju ih, koristeći svaku veštinu izmamljivanja koje se sete. Niko nije znao za ta uputstva osim mene same i sluškinja o kojima je reč; odlučila sam da ne poverim tu tajnu Eurikleji - što je, sada vidim, bila velika greška. Taj plan se izjalovio. Nekoliko devojaka je nažalost silovano, ostale su Prosci zaveli ili su bile pod velikim pritiskom, te su odlučile da je bolje da se predaju nego da se opiru. Nije bilo neuobičajeno da gosti u nekom velikom domaćinstvu ili palati spavaju sa sluškinjama. Obezbeđivanje živahne noćne zabave smatralo se delom gostoprimstva dobrog domaćina, i takav domaćin bi velikodušno ponudio svojim gostima da biraju koju hoće od najboljih devojaka - ali bilo je izuzetno nepropisno da se sluškinje koriste na taj način bez dopuštenja gospodara kuće. Takav čin bio je ravan krađi. Međutim, gospodara kuće nije bilo. Tako da su se Prosci poslužili sluškinjama isto kao što su se poslužili i ovcama i svinjama i kozama i kravama. Verovatno im to nije ništa predstavljalo. Tešila sam devojke najbolje što sam umela. Osećale su priličnu krivicu, a onima koje su silovali bile su potrebne briga i pažnja. Taj zadatak sam poverila Eurikleji, koja je proklinjala zle Prosce i kupala devojke, i mazala ih mojim ličnim parfimisanim maslinovim uljem, što je bilo posebno čašćenje. Malo je gunđala zbog toga. Moguće je da mi je zamerala na naklonosti prema devojkama. Rekla mi je da ću ih razmaziti i da će umisliti svašta o sebi.
„Nema veze”, govorila sam im. „Morate se pretvarati da ste zaljubljene u te ljude. Ako pomisle da ste prešle na njihovu stranu, poveravaće vam se i znaćemo šta smeraju. To je jedan vid služenja vašem gospodaru, i on će biti vrlo zadovoljan vama kada dođe kući.” Od toga bi se bolje osećale. Nekima sam čak dala uputstva da pričaju nepristojno i bez poštovanja o meni i Telemahu, kao i o Odiseju, da bi varku učinile verodostojnijom. Bacile su še na taj poduhvat s mnogo elana: Melanta Lepolika tome je bila posebno vična, i silno se zabavljala smišljajući podrugljive opaske. Ima neke posebne draži u mogućnosti da u istom činu spojite poslušnost i neposlušnost. No, nije sva ta šarada bila samo varka. Nekoliko ih se zaista zaljubilo u muškarce koji su ih tako ružno iskorišćavali. Pretpostavljam da je to bilo neizbežno. Mislile su da ne vidim šta se događa, ali ja sam sve savršeno dobro znala. Oprostila sam im, ipak. Bile su mlade i neiskusne, a i nije se svaka robinjica na Itaci mogla hvalisati time da je ljubavnica mladog plemića. Ali, bilo tu ljubavi ili ne, bilo ponoćnih izleta ili ne, i dalje su mi prenosile svaku korisnu informaciju do koje bi došle. Tako da sam glupo verovala da sam mudra. Kada sada o tome razmislim, vidim da je ono što sam činila bilo loše razmotreno i da je nanelo mnogo zla. Ali, ponestajalo mi je vremena, i postajala sam očajna, i morala sam da iskoristim svaku smicalicu i lukavstvo koje sam imala na raspolaganju. Kada su otkrili kako ih obmanjujem sa pokrovom, Prosci su mi jedne noći provalili u odaje i zatekli me u poslu. Bili su strašno ljuti, čemu je dosta doprinelo i to što ih je nasamarila jedna žena, i napravili su užasnu scenu, te sam morala da zauzmem odbrambeni stav. Morala sam da im obećam da ću završiti pokrov što brže mogu, nakon čega ću neizostavno odabrati jednog od njih za muža. Sam pokrov je gotovo istog trena postao legenda. „Penelopina mreža”, tako su ga zvali; tako se nazivao svaki posao koji bi na neki volšeban način ostao nedovršen. Nije mi
se dopadao termin mreža. Ako je pokrov bio mreža, onda sam ja bila pauk. Ali nisam ja pokušavala da ulovim muškarce kao muve: baš naprotiv, prosto sam se trudila da se sama ne upetljam.
XVI Ružni snovi Sada je otpočeo najgori period mog teškog iskušenja. Toliko sam plakala da sam mislila da ću se pretvoriti u reku ili fontanu, kao u starim pričama. Bez obzira na to koliko sam se molila i prinosila žrtve i iščekivala znamenja, moj muž se još uvek nije vraćao. Na svu tu muku, još je i Telemah sada odrastao dovoljno da počne da mi zapoveda. Dvadeset godina sam gotovo bez ičije pomoći upravljala svim dvorskim poslovima, ali sada je on hteo da mu se prizna vlast koja mu je pripadala kao Odisejevom sinu, te da preuzme kontrolu. Počeo je da pravi scene u dvorani, suprotstavljajući se Proscima tako nesmotreno da sam bila ubeđena da će mu to doći glave. Bilo je neumitno da se upusti u nekakvu ludački smelu pustolovinu, to rade svi mladići. Kao što sam i očekivala, odšunjao se u nekom brodu da jurca naokolo tražeći vesti o ocu, a da se prethodno nije ni posavetovao sa mnom. Bila je to užasna uvreda, ali nisam mogla dugo da razmišljam o tome, jer su mi moje omiljene sluškinje donele vesti da Prosci, saznavši za odvažnu ludoriju moga sina, šalju vlastiti brod da ga čeka u zasedi, napadne i ubije dok se bude vraćao kući. Tačno je da je glasnik Medont i meni otkrio tu zaveru, baš kao što se kaže u pesmama. Ali već sam za nju znala, od sluškinja. Ipak, morala sam da se pravim da sam iznenađena, jer bi inače Medont - koji nije bio ni na našoj, ni na njihovoj strani - znao da imam sopstvene izvore informacija. Dakle, prirodno, zateturala sam se i pala na prag i plakala i jadikovala, i sve moje sluškinje - dvanaest miljenica i sve ostale - pridružile su mi se u žalopojkama. Sve sam ih
prekorila što mi nisu rekle da mi je sin otišao, i što ga nisu zaustavile, dok ona matora nametljivica od Eurikleje nije priznala da mu je ona pomogla i bila jedini saučesnik. Njih dvoje mi nisu rekli, kazala je, samo zato što nisu hteli da se uzrujavam. Ali sve će se dobro svršiti, dodala je, jer bogovi su pravedni. Jedva sam se suzdržala da ne kažem da nisam videla baš mnogo dokaza za to.
Kada situacija postane beznadežna, i nakon što se isplačem koliko god mogu a da se ne pretvorim u jezero, uvek mogu - na svu sreću - da zaspim. A kada spavam, sanjam. Čitave te noći sam neprekidno sanjala, snove koji nisu zabeleženi, pošto ih živoj duši nisam ispričala. U jednom, Odiseju je Kiklop razbio glavu i pojeo mozak; u drugom, Odisej je skočio sa broda u vodu i plivao ka Sirenama, koje su pevale zanosno medeno, baš kao moje sluškinje, ali su već pružale ptičje kandže da ga rastrgnu; u sledećem, vodio je ljubav sa prelepom boginjom, i u tome veoma uživao. Onda se boginja pretvorila u Helenu; gledala me je preko golog ramena mog muža uz pakosni, podrugljivi osmejak. Taj poslednji san bio je takav košmar da me je probudio, i samo sam se nadala da je to lažni san poslat iz Morfejeve pećine kroz kapiju od slonovače, a ne pravi poslat kroz kapiju od roga. Ponovo sam zaspala, i najzad uspela da usnim jedan utešan san. Taj jesam ispričala, možda ste čuli za njega. Moja sestra Iftima - koja je bila toliko starija od mene da sam je jedva i znala, i koja se udala i otišla daleko - došla mi je u sobu i stala kraj kreveta, i rekla mi da ju je sama Atena poslala, jer bogovi ne žele da patim. Prenela mi je poruku da će se Telemah bezbedno vratiti. Ali kada sam je pitala za Odiseja - je li živ ili mrtav - odbila je da odgovori, i brzo nestala. Toliko kada je reč o tome da bogovi nisu želeli da patim. Svi oni zadirkuju. Mogla sam biti i pas lutalica, koga kamenuju ili mu pale rep da se zabave. Ne uživaju oni u ukusu sala i kostiju životinja, već u ukusu naše patnje.
XVII Hor: Balada o čamcima sna Spavanje nam je odmor sav, Spokoj tad obvija nas, Ne moramo da čistimo pod I stružemo skorenu mast.
Po dvorani nas ne juri Nit u prašinu tera Svaki tupson od plemića Što bi da tera kera.
A kada spavamo, sanjamo Da smo na morskoj vodi, U zlatnim čamcima plovimo, U sreći, čistoći, slobodi.
U snovima lepe smo, nosimo
Grimizne haljine sjajne, Spavamo sa svakim kog volimo, Delimo poljupce bajne.
Oni gozbom pune nam dane, Mi pesmom im punimo noći, U zlatne ih čamce primamo, Cela godina u plutanju će proći.
I svud samo radost i dobrota, Nema suza izazvanih patnjom, Jer zakoni su milostivi U naše vlasti doba zlatno.
Al onda jutro budi nas Radi robovskog teškog rada, I da dižemo suknje poslušno Za svakog kretena i gada.
XVIII Vesti o Heleni Telemah je izbegao zasedu koju su mu postavili, više srećom nego strategijom, i bezbedno je stigao kući. Dočekala sam ga sa suzama radosnicama; kao i sve sluškinje. Žao mi je što moram da kažem da smo se moj sin jedinac i ja posle toga žestoko posvađali. „Glup si ko salamander!” grmela sam. „Kako se samo usuđuješ da uzmeš brod i zbrišeš, a da ni dozvolu nisi tražio! Maltene si još uvek dete! Nemaš nimalo iskustva u upravljanju brodom! Mogli su te ubiti pedeset puta, i šta će tvoj otac onda reći kad dođe kući? Razume se da ću ja biti kriva što nisam bolje motrila na tebe!” i tako dalje. Bio je to pogrešan pristup. Telemah je postao bahat. Izjavio je da više nije dete, i obznanio da je odrastao muškarac - vratio se, zar ne, što je sasvim dovoljan dokaz da je znao šta radi. Onda se suprotstavio mom roditeljskom autoritetu rekavši da mu ne treba ničija dozvola da uzme brod koji je manje-više deo njegovog rođenog nasledstva, ali da nije moja zasluga što mu je uopšte i ostalo nasledstva, pošto ga ja nisam sačuvala i sada ga proždiru Prosci. Onda je rekao da je doneo odluku koju je morao da donese - otišao je da traži oca, pošto izgleda da niko drugi neće prstom da mrdne u tom pogledu. Tvrdio je da će njegov otac biti ponosan na njega što je pokazao da nije mekušac i oslobodio se vlasti žena, koje su, kao i obično, preosetljive i nemaju ni trunke razboritosti ni zdravog razuma. Pod „ženama” mislio je na mene. Kako rođenu majku može da naziva „ženama”? Šta sam mogla sem da briznem u plač? Onda sam mu održala onaj govor: Je-l-mi-to-hvala, ne-možeš-ni-da-zamisliš-štasam-sve-pretrpela-zbog-tebe, nijedna-žena-ne-treba-da-podnosi-takve-muke, bolje-da-
se-ubijem. Ali, bojim se da ga je već ranije čuo, pa je prekrstio ruke i prevrnuo očima da pokaže kako mu to ide na živce, i da čeka da završim.
Posle toga, smirili smo se. Telemahu su sluškinje pripremile finu kupku. Dobro su ga izribale, i dale su mu čistu odeću, a onda su donele divnu večeru njemu i drugovima koje je pozvao - zvali su se Pirej i Teoklimen. Pirej je bio Itačanin, i zajedno sa mojim sinom smutio je to tajno putovanje. Rešila sam da kasnije malo popričam s njim, i da porazgovaram sa njegovim roditeljima o tome što mu dopuštaju da divlja naokolo. Teoklimen je bio stranac. Delovao je dovoljno pristojno, ali sam ipak rekla sebi da ću otkriti šta mogu o njegovim precima, pošto mladići Telemahovih godina lako mogu da upadnu u loše društvo. Telemah je halapljivo progutao hranu i iskapio vino, a ja sam sebe prekorela što ga nisam naučila da se lepše ponaša za stolom. Niko ne može da kaže da se nisam trudila. Ali uvek kad bih mu nešto prigovorila, utrpala bi se ona matora kvočka Eurikleja. „De, de, dete, pusti dečaka da uživa u večeri, imaće vremena na pretek da brine o lepom ponašanju kada odraste”, i sve u tom stilu. „Kako se grančica savije, tako drvo raste”, odgovorila bih. „E, baš tako!” zakvocala bi. „Nećemo da savijemo ovu našu malu grančicu, je l’ da? A, ne, ne, nosiću! Hoćemo da nam poraste veliki i snažan, i da isisa sav fini sokić iz ovog svog lepog velikog komada mesa, a ne da nam ga ova naša džangrizava mamica skroz rastuži!” Onda bi se sluškinje zakikotale, i pretrpale mu tanjir, i rekle mu kako je dobar dečko. Žao mi je što moram da kažem da je bio prilično razmažen.
Kada su trojica mladića završila s jelom, upitala sam ih kako je prošlo putovanje. Je
li Telemah uopšte otkrio nešto o Odiseju i tome gde se nalazi, budući da je to i bio cilj njegovog izleta? A ako je nešto i otkrio, može li se ikako privoleti da to otkriće podeli sa mnom? I sami vidite da sam i dalje bila malo hladna. Teško je kada vas u svađi pobedi rođeni sin, tinejdžer. Kad vas prerastu, preostaje vam još samo moralni autoritet, što je, u najboljem slučaju, slabo oružje. Ono što je Telemah potom izjavio prilično me je iznenadilo. Nakon što je svratio kod kralja Nestora, koji nije mogao ništa da mu kaže, otišao je da poseti Menelaja. Menelaja glavom. Menelaja bogataša, Menelaja glupandera, Menelaja gromkog glasa, Menelaja rogonju. Menelaja, muža Helene - Helene, sestre od strica, Helene ljupke, Helene otrovne kučke, izvora svih mojih nedaća. „I, jesi li video Helenu?” pitala sam, nekako stegnutim glasom. „O, da”, rekao je. „Poslužila nam je jako dobru večeru.” Onda se upustio u nekakvo trabunjanje o Starcu s Mora, i o tome kako je Menelaj od tog postarijeg i naizgled sumnjivog gospodina saznao da je Odisej zarobljen na ostrvu jedne prelepe boginje, koja ga tera da sa njom vodi ljubav po celu noć, svaku noć. Do tada sam stvarno čula previše priča o prelepim boginjama. „A kakva je Helena?” upitala sam. „Delovala je fino”, rekao je Telemah. „Svi su pričali o Trojanskom ratu - sjajne priče, puno tuče i borbe i prosutih utroba - i otac se spominje u njima - ali kad su svi matori veterani počeli da cmizdre, Helena im je stavila nešto u piće, i onda smo se baš smejali.” „Ne to, nego”, rekla sam, „kako izgleda?” „Blistava je poput zlatne Afrodite”, rekao je. „Strašno je uzbudljivo videti je. Mislim, baš je slavna, i deo je istorije, i sve to. Skroz je onakva kako se priča, i još više!” Malo posramljeno se iscerio.
„Mora da je sada bar malo starija”, rekla sam što sam smirenije mogla. Jednostavno je nemoguće da je Helena još uvek blistava poput zlatne Afrodite! To nije prirodno! „A, pa da, jeste”, rekao je moj sin. I tada se ona veza koja bi trebalo da postoji između majki i sinova bez oca izgleda najzad učvrstila. Telemah me je pogledao u lice i razumeo moj izraz. „Zapravo, i delovala je prilično staro”, rekao je. „Mnogo starije od tebe. Nekako istrošeno. Sva je izborana”, dodao je. „Kao bajata pečurka. A zubi su joj žuti. Zapravo, neki su joj i poispadali. Tek nakon što smo dosta popili bila nam je onako lepa kao pre.” Znala sam da laže, ali me je dirnulo što laže meni za ljubav. Nije on tek tako bio praunuk Autolika, Hermesovog prijatelja i lupeža nad lupežima, i sin dovitljivog Odiseja umirujućeg glasa, plodotvornog i domišljatog lažova, ubeđivača muškaraca i obmanjivača žena. Možda ipak nije sasvim bez mozga. „Hvala ti na svemu što si mi rekao, sine moj”, rekla sam mu. „Zahvalna sam ti na tome. Sada idem da prinesem na žrtvu korpu žita, i da se pomolim da se tvoj otac bezbedno vrati.” I to sam i učinila.
XIX Radosno cviljenje Ko može da kaže da molitve imaju efekta? S druge strane, ko može da kaže da nemaju? Zamišljam bogove kako nešto petljaju po Olimpu, plivaju u nektaru i ambroziji i kadu gorućih kostiju i sala, nestašne poput čopora desetogodišnjaka koji imaju bolesnu mačku da se s njom igraju i vremena na pretek. „Koju ćemo molitvu danas uslišiti?” pitaju jedan drugog. „Aj’ bacamo kocku! Ovom nada, onom očaj, a kad smo već tu, aj’ da onoj ženi tamo uništimo život tako što ćemo spavati s njom u obliku rečnog raka!” Mislim da se šegače s ljudima najviše zato što im je dosadno. Dvadeset godina nijedna molitva mi nije uslišena. Ali, najzad, ova jeste. Tek što sam obavila poznati ritual i prolila poznate suze, kad se Odisej glavom i bradom dovuče u dvorište. To što se dovukao bio je, prirodno, deo maske. Ne bih ništa manje ni očekivala od njega. Očito je dobro ocenio situaciju u palati - Prosce, to što mu rasipaju imanje, to što imaju ubilačke namere prema Telemahu, to što bespravno koriste njegove sluškinje za seksualne usluge, i to što nameravaju da mu ščepaju ženu - i mudro zaključio da ne bi valjalo da prosto umaršira u palatu i objavi da je on Odisej, te da im naredi da napuste prostorije. Da je to pokušao, bio bi mrtav za nekoliko minuta. Tako da se obukao kao prljavi stari prosjak. Mogao je da se pouzda u to da većina Prosaca pojma nema kako on izgleda, pošto su bili i suviše mladi ili se još nisu ni rodili kada je otplovio. Maska mu je bila prilično dobra - nadala sam se da su bore i ćela deo te predstave, a ne prave - ali čim sam videla ta široka pleća i kratke noge, opasno sam
posumnjala, a ta sumnja je postala izvesnost kada sam čula da je slomio vrat nekom ratobornom kolegi žickarošu. To je bio njegov stil: potajan kad mora, istina, ali nikada protivan metodi direktnog napada kada je siguran da će pobediti. Nisam ničim odala da znam. Bilo bi to opasno po njega. Takođe, ako se čovek ponosi svojom veštinom prerušavanja, njegova žena bi zaista morala da bude glupava pa da izjavi da ga je prepoznala: nikad nije mudro stati između muškarca i odraza njegove pameti. I Telemah je učestvovao u toj obmani: i to sam odmah videla. U prirodi mu je bilo da ispreda laži, kao i njegovom ocu, ali još uvek nije bio tako dobar u tome. Dok mi je predstavljao takozvanog prosjaka, vrpoljio se i zamuckivao i gledao u stranu, što ga je odalo. Do tog predstavljanja došlo je tek kasnije. Odisej je svoje prve sate u palati proveo njuškajući po njoj i trpeći zlostavljanje Prosaca, koji su mu se rugali i gađali ga koječim. Nažalost, svojim sluškinjama miljenicama nisam mogla da kažem ko je on zapravo, tako da su i dalje bile nepristojne prema Telemahu, i pridružile su se proscima u vređenju. Rečeno mi je da je Melanta Lepolika bila posebno oštra. Odlučila sam da se umešam kad kucne pravi čas, i da kažem Odiseju da su devojke izvršavale moja naređenja. Uveče sam uredila susret sa takozvanim prosjakom u sada već praznoj dvorani. Tvrdio je da ima vesti o Odiseju - ispreo mi je prilično uverljivu priču, i uveravao me da će Odisej uskoro doći kući, a ja sam onda zaplakala i rekla da strepim da to nije istina, pošto mi putnici to govore već godinama. Potanko sam mu opisala svoje patnje, i čežnju za mužem - bolje da to čuje dok je prerušen u lutalicu, posto će tako pre poverovati. Onda sam mu laskala pitajući ga za savet. Odlučila sam - rekla sam - da iznesem veliki Odisejev luk, onaj iz kog je odapeo strelu kroz dvanaest ušica sekire - što je zapanjujuće dostignuće - i da izazovem Prosce da ponove taj podvig, nudeći sebe kao nagradu. To će, ovako ili onako, svakako okončati ovu nepodnošljivu situaciju u kojoj sam se zatekla. Šta on misli o tom planu?
Rekao je da je to odlična ideja. U pesmama se kaže da su se Odisejev dolazak i moja odluka da postavim zadatak sa lukom i sekirama slučajno poklopili - ili da je to bio božanski plan, kako smo to mi tada formulisali. Sada ste čuli punu istinu. Znala sam da će samo Odisej biti u stanju da izvede taj streličarski trik. Znala sam da je prosjak Odisej. Nije bilo nikakve slučajnosti. Ja sam to namerno uredila. Pošto sam postajala sve poverljivija prema takozvanom bednom skitnici, ispričala sam mu jedan svoj san. Bio je u vezi sa mojim jatom divnih belih gusaka, gusaka koje su mi bile vrlo drage. Sanjala sam kako one veselo kljucaju po dvorištu, kada se ogromni orao povijenog kljuna obrušio na njih i sve ih pobio, posle čega sam ja plakala i plakala. Odisej-prosjak mi je protumačio taj san: orao je moj muž, guske su Prosci, i on će ih uskoro poseći. Nije rekao ništa za orlov povijeni kljun, niti za moju ljubav prema guskama i veliki bol zbog njihove smrti. Ali zapravo, Odisej je pogrešio u vezi sa tim snom. On jeste bio orao, ali guske nisu bile Prosci. Guske su bile mojih dvanaest sluškinja, što sam uskoro shvatila i zbog čega ću večno tugovati.
Ima tu jedan detalj kom pridaju veliki značaj u pesmama. Naredila sam sluškinjama da Odiseju-prosjaku operu noge, a on je odbio, rekavši da noge može da mu opere samo ona koja mu se neće rugati zato što je kvrgav i siromašan. Onda sam predložila da taj zadatak obavi stara Eurikleja, žena čijim je stopalima nedostajalo estetske vrednosti baš kao i njegovim. Gunđajući, počela je da radi, ne sluteći da će upasti u zamku koju sam joj ja postavila. Uskoro je otkrila dugi ožiljak koji je poznavala zato što je nebrojeno mnogo puta uslužila Odiseja na isti način. U tom trenutku zacvilela je od radosti i prevrnula lavor tako da se voda prosula po podu, a Odisej je umalo nije zadavio kako bi je sprečio da ga oda.
U pesmama se kaže da ništa nisam primetila zato što mi je Atena odvratila pažnju. Ako u to verujete, onda ćete poverovati u svaku glupost. Zapravo sam njima dvoma okrenula leđa da sakrijem kako se tiho smejem što je moje malo iznenađenje tako dobro uspelo.
XX Klevetnički tračevi Osećam da u ovom trenutku moram da se pozabavim raznim klevetničkim tračevima koji se prenose od usta do usta poslednjih dve-tri hiljade godina. Te priče su skroz neistinite. Mnogi kažu da nema dima bez vatre, ali to je glup argument. Svi smo mi nekad čuli glasine za koje se posle ispostavilo da su potpuno neosnovane, a to je slučaj i sa glasinama o meni. Te optužbe se tiču mog seksualnog vladanja. Na primer, navodno sam spavala sa Amfinomom, najkulturnijim Proscem. U pesmama se kaže da sam njegov način ophođenja smatrala prijatnim, ili pak prijatnijim u odnosu na to kako su se ophodili drugi Prosci, i to je tačno; ali daleko je to od uskakanja u njegov krevet. Tačno je i da sam navodila Prosce i nekima davala tajna obećanja, ali to je prosto bila moja politika. Između ostalog, koristila sam to što ih navodno podstičem da od njih izvučem skupocene darove - slabu zamenu za sve što su pojeli i protraćili - no, obratite pažnju na činjenicu da je sam Odisej tome prisustvovao i to odobravao. Prema neumerenijim verzijama, spavala sam sa svim Proscima redom, jednim za drugim - sa preko njih sto - a onda rodila Velikog Boga Pana. Ko će poverovati u tako monstruoznu laž? Neke pesme nisu vredne ni daha koji se za njih utroši. Mnogi tumači citiraju moju svekrvu, Antikleju, koja nije rekla ništa o Proscima kada se Odisej obratio njenom duhu na Ostrvu mrtvih. Njena ćutnja smatra se dokazom: da je uopšte spomenula Prosce, morala bi da spomene i moju nevernost. Možda je zaista planirala da poseje klicu otrova u Odisejev um, ali već vam je poznat njen stav prema
meni. Bio bi to konačni potez njene zajedljivosti. Drugi posvećuju pažnju činjenici da nisam najurila niti kaznila dvanaest drskih sluškinja, niti sam ih zatvorila u neku nusprostoriju da krune kukuruz, što znači da sam se i ja sigurno odavala kurvanju, baš kao i one. Ali, sve sam to već objasnila. Prema jednoj ozbiljnijoj optužbi, Odisej mi se nije otkrio po povratku. Kažu da mi nije verovao, pa je želeo da se uveri da ne orgijam po palati. Ali pravi je razlog da se plašio da ću ga odati suzama radosnicama. Iz sličnog razloga, zaključao me je u odaje ženske posluge sa ostalim ženama dok je klao Prosce, i oslonio se na Euriklejinu, a ne moju, pomoć. Ali, dobro me je poznavao - moje meko srce, moju naviku da briznem u plač i padam po pragovima. Prosto nije želeo da me izlaže opasnosti i neprijatnim prizorima. To je svakako očito objašnjenje njegovog ponašanja. Da je moj muž saznao za te klevete dok smo još bili živi, sigurno bi iščupao nekoliko jezika. Ali besmisleno je mozgati nad propuštenim prilikama.
XXI Hor: Penelopine opasne pustolovine, drama Izvođači: Sluškinje Prolog: Izgovara ga Melanta Lepolika:
Dok se primičemo vrhuncu, gde svirepost i krv se roji Recimo samo: još jedna tu priča postoji. Ili nekoliko, kako i priliči boginji Govorkanja Što ponekad je dobrog, inače lošeg raspoloženja. Priča se da Penelopa, onako ispravna sva, U seksu nije bila seka-Persa stidljiva! Neki kažu da je sa Amfinomom spavala, A požudu uzdasima i jecajima skrivala. Drugi, da je svaki žustri takmac što svrne Imao zadovoljstvo da je prevrne, Te je u tim promiskuitetnim radnjama Začet Pan, sudeći po pričama. Istina, draga publiko, retko zna se,
Ali, zavirimo iza zavese!
Eurikleja. Igra je jedna Sluškinja: Avaj! Propala si! Čedo milo! Gospodar se vratio! Da - kući se vratio!
Penelopa. Igra je jedna Sluškinja: Prepoznala sam ga dok je išao putem Po kratkim nogama.
Eurikleja: Ja po ožiljku dugom!
Penelopa: A sad, mila Dado, ode mast u propast, Iseckaće me što sam poslušala strast! Zar je, dok je pružao slasti lepojkama svim Mislio da ću ja samo na dužnost da mislim? Dok obožavana mu je bila svaka boginja i curica, Zar je mislio da ću da se sasušim ko grožđica?
Eurikleja: Dok si za svojim slavnim razbojem, kao, tkala,
Zapravo si radila između čaršava! I sad eto razloga da ode ti glava!
Penelopa: Amfinome! Brzo - skrivenim stepenicama! A ja ću sedeti, kao jadom ophrvana. Zakopčaj me! Raspuštene veži mi kose! Koje sluškinje znaju šta ovde zbiva se?
Eurikleja: Samo dvanaest, ona grupa što je pomagala, Samo one znaju da Prosce nisi odbijala. Noću su ljubavnike uvodile i izvodile, Zavese navlačile, i sveću držale. Znaju sve tvoje doživljaje vajne Moramo ih ućutkati, il’ odaće sve tajne!
Penelopa: O, onda, mila Dado, ti moraš biti ta Što će mene i čast Odisejevu da sačuva! On sisao je mleko s tvojih grudi prastarih, Te će tebi verovati, jedinoj od svih. Kaži da su te sluškinje lenje i neverne,
Ratni plen Prosaca, nečasno ugrabljene, Opoganjene, besramne, nepodobne potpuno Da ponizno robuju Gospodaru takvom!
Eurikleja: Poslaćemo ih u Had, tako ih ućutkati On će ih ko zle prljavuše obesiti!
Penelopa: A ja ću biti uzorne žene spomen Svi muževi misliće da on je blagosloven! No požuri - Prosci će da počnu s udvaranjem, A i ja moram da krenem sa cmizdrenjem!
Hor, u cipelama za stepovanje: Okrivite sluškinje! Nevaljale rospije! Obesite, ne pitajte Okrivite sluškinje!
Okrivite robinje! Svih gadova igračke! Nek se klate, nek se dave -
Okrivite robinje!
Okrivite drolje! Bedne vrtirepke! Suknje naše su prljave Okrivite drolje!
Sve se naklone.
XXII Helena ide na kupanje Tumarala sam kroz asfodel, razmišljajući o prošlosti, kad videh Helenu kako šeta prema meni. Pratila ju je uobičajena horda muških duša, i svi su cvrkutali od uzbuđenja i iščekivanja. Nije im udelila ni letimični pogled, iako je očito bila svesna njihovog prisustva. Oduvek je posedovala par nevidljivih antena koje se trgnu čim nanjuše muškarca. „Pa ćao, sestrice patkice”, rekla mi je, svojim uobičajenim ljubazno-nadmenim tonom. „Idem da se kupam. Hoćeš sa mnom?” „Sada smo duše, Helena”, rekoh uz, nadala sam se, osmeh. „Duše nemaju tela. Ne prljaju se. Nemaju potrebe da se kupaju.” „Oh, ali ja sam se uvek kupala iz duhovnih razloga”, rekla je Helena, raširivši svoje prelepe oči. „To me tako smiruje, usred sveg ovog meteža. Ti ne možeš ni da zamisliš kako samo iscrpljuje kada se toliki broj muškaraca svađa oko tebe, iz godine u godinu. Božanska lepota je takav teret. Ti si barem toga pošteđena!” Ignorisala sam njen podrugljivi osmeh. „Hoćeš li skinuti svoju duhovnu odoru?” upitala sam je. „Svi znamo za tvoju legendarnu smernost, Penelopa”, odgovorila je. „Sigurna sam da, ako se ti ikada budeš kupala, nećeš skinuti odeću, kao što si, pretpostavljam, radila i dok si bila živa. Nažalost” - ovde se osmehnula - „smernost nije bila jedan od darova koje mi je dodelila Afrodita, ljubiteljka smeha. Zaista više volim da se kupam bez odeće, čak i kao duša.”
„To objašnjava neobično veliku grupu posmatrača koju si privukla”, rekoh, pomalo otresito. „Zar je neuobičajeno velika?” upitala je, nevino podigavši obrve. „Tih muškaraca uvek ima na gomile. Nikad ih ne brojim. Ali stvarno mislim da, pošto ih je tako mnogo umrlo za mene - odnosno, zbog mene - svakako im dugujem nešto zauzvrat.” „Makar da malo virnu i vide šta su to propustili na zemlji”, rekoh. „Želja ne umire sa telom”, Helena će. „Samo sposobnost da se ona zadovolji. Ali od jednog-dva letimična pogleda baš živnu, sirotani mali.” „Eto njima razloga za život”, rekla sam. „Baš si duhovita”, rekla je Helena. „Bolje ikad nego nikad, pretpostavljam.” „Moja duhovitost, ili tvoja golosisa i gologuza kupačka poslastica za mrtve?” „Tako si cinična”, reče Helena. „Nema potrebe da budeš tako negativna samo zato što znaš već, više nismo. Ni tako - tako vulgarna! Neki od nas su prosto darežljivi po prirodi. Neki od nas vole da prilože šta mogu za pomoć onima koji imaju manje sreće od nas.” „Znači, pereš ruke od njihove krvi”, rekoh. „Figurativno govoreći, naravno. Doteruješ se za sve one unakažene leševe. Nisam znala da si u stanju da osećaš krivicu.” Ovo joj je zasmetalo. Neznatno se namrštila. „Kaži mi, patkice - koliko je ljudi Odisej poklao zbog tebe?” „Podosta”, rekla sam. Znala je ona tačan broj: još davno je, na svoje zadovoljstvo, izračunala da je ukupan broj sićušan u odnosu na čitave piramide leševa za koje je ona zaslužna. „Zavisi šta je za tebe ’dosta’”, reče Helena. „Ali, to je baš lepo. Sigurno si se zbog toga osećala važnije. Možda si čak imala i osećaj da si lepša.” Nasmešila se samo usnama. „Pa, odoh ja sad, patkice. Vidimo se, sigurno. Uživaj u asfodelu.” A onda je odlebdela,
praćena svojom uzbuđenom svitom.
XXIII Kako su Odisej i Telemah ukokali sluškinje Prespavala sam celu tu ludnicu. Kako je to moguće? Podozrevam da je Eurikleja sipala nešto u okrepljujuće piće koje mi je donela, da me drži podalje od borbe i spreči da se umešam. Mada ionako ne bih bila deo borbe: Odisej se postarao da sve žene budu bezbedno zaključane u krilu za žensku poslugu. Eurikleja mi je opisala sve što se desilo, kao i svakom živom ko bi je slušao. Prvo je, rekla je, Odisej - još uvek prerušen u prosjaka - samo posmatrao, dok je Telemah postavljao dvanaest sekira, a onda i dok su Prosci neuspešno pokušavali da zategnu njegov slavni luk. Onda se sam dočepao luka, i nakon što ga je zategao i odapeo strelu kroz svih dvanaest sekira - osvojivši me tako za nevestu po drugi put - ustrelio je Antinoja u vrat, zbacio svoju masku, i satro Prosce sve do jednog, najpre strelama, potom kopljima i mačevima. Telemah i dva verna pastira su mu pomogli; no, bez obzira na to, bio je to priličan podvig. Prosci su imali nekoliko kopalja i mačeva koje im je pribavio Melantej, izdajnički kozar, ali na kraju im ta ratna oprema nije ništa pomogla. Eurikleja mi je ispričala kako su se ona i druge žene šćućurile kod zaključanih vrata i slušale viku i lomljavu nameštaja, i ječanje onih na samrti. Onda je opisala užas koji je usledio. Odisej ju je pozvao, i naredio joj da mu pokaže sluškinje koje su bile, kako je on to nazvao, „neverne”. Primorao je devojke da odvuku leševe Prosaca u dvorište - uključujući i leševe njihovih pređašnjih ljubavnika - i da speru prosute mozgove i usirenu krv s poda, i da operu stolove i stolice koji su ostali celi.
Onda - nastavila je Eurikleja - rekao je Telemahu da mačem isecka sluškinje na komadiće. Ali moj sin, žudeći da se dokaže pred ocem, i da pokaže kako ima bolju ideju bio je u tim godinama - sve redom ih je obesio o brodsko čelično uže. Odmah potom, rekla je Eurikleja - koja nije mogla da sakrije koliko joj prija da likuje - Odisej i Telemah su Melanteju, zlom kozaru, otfikarili uši i nos i šake i stopala i genitalije i bacili ih psima, uopšte ne obraćajući pažnju na jadnikovo vrištanje u agoniji. „Morali su to da mu urade za primer drugima”, rekla je Eurikleja, „da niko više ne pomisli da prebegne na drugu stranu.” „Ali koje sluškinje?” povikala sam, već počevši da plačem. „Blagi bogovi - koje su sluškinje obesili?” „Gospodarice, dete drago”, reče Eurikelja, predosećajući moj bes, „hteo je sve da ih pobije! Morala sam da odaberem neke - inače bi sve nastradale!” „Koje?” rekla sam, pokušavajući da kontrolišem emocije. „Samo dvanaest”, promucala je. „One bezobrazne. One nepristojne. One što su mi se rugale. Melanta Lepolika i njene pajtašice - ta družina. Bile su ozloglašene kurve.” „One koje su silovali”, rekla sam. „Najmlađe. Najlepše.” Moje oči i uši među Proscima, što nisam dodala. Moje pomagačice u dugim noćima pokrova. Moje snežnobele guske. Moji drozdovi, moje grlice. Ja sam bila kriva! Nisam joj poverila svoj plan. „Dozvolile su da im to udari u glavu”, rekla je Eurikleja, braneći se. „Ne bi nikako valjalo da je kralj Odisej dozvolio da tako bezobrazne devojke i dalje služe u palati. Nikada ne bi mogao da im veruje. Hajde, siđi sada dole, dete drago. Tvoj muž čeka da te vidi.” Šta sam mogla? Moje divne devojke neće oživeti od jadikovanja. Ugrizla sam se za jezik. Čudo jedno da mi je i ostalo nešto jezika, koliko sam ga često grizla tokom godina. Što je mrtvo, mrtvo je, rekla sam sebi. Pomoliću se i prineću žrtve za njihove duše. Ali moraću to da učinim krišom, ili će Odisej posumnjati i u mene.
***
Možda postoji i neko zlokobnije objašnjenje. Šta ako je Eurikleja znala za moj dogovor sa sluškinjama - da špijuniraju Prosce za mene, da sam im ja naredila da se buntovno ponašaju? Šta ako ih je izabrala i tako izazvala njihovu smrt zato što je bila kivna što je isključena i zato što je želela da zadrži položaj Odisejevog poverenika? Ne uspevam da je suočim s tim ovde dole. Dočepala se desetak mrtvih beba, i uvek je zauzeta brigom o njima. Na njenu radost, one nikada neće odrasti. Kad god joj priđem i pokušam da razgovaram s njom, kaže mi: „Kasnije, dete. Zaboga, sva sam u poslu! Vidi samo cakane maje - cice mice bebice!” Tako da nikada neću saznati.
XXIV Hor: Predavanje iz antropologije Predavači: Sluškinje
Na šta to naš broj, broj sluškinja - broj dvanaest - ukazuje jednom obrazovanom umu? Ima dvanaest apostola, dvanaest dana Božića, da, ali ima i dvanaest meseci, a na šta reč mesec ukazuje jednom obrazovanom umu? Da? Vi, gospodine, u poslednjem redu? Tačno! Reč mesec dolazi od Meseca, kao što svi znaju. O, ne, nije to slučajnost, nikakva slučajnost, da je nas bilo baš dvanaest, a ne jedanaest i ne trinaest, a ni poslovičnih osam sluškinja mlekarica! Jer mi nismo bile samo sluškinje. Nismo bile obične robinje i kulučarke. A, ne! Naša je dužnost svakako bila uzvišenija! Da nismo možda bile, ne dvanaest devojaka koje služe, već dvanaest devica? Dvanaest mesečevih devica, družbenica Artemide, devičanske ali smrtonosne boginje meseca? Da nismo možda bile obredne žrtve, posvećene sveštenice koje su obavljale svoj zadatak, i prvo se odavale orgastičkom ritualu plodnosti sa Proscima, a potom se pročišćavale kupajući se u krvi na žrtvu prinetih muškaraca - bilo ih je na gomile, kakva je to čast za boginju! - i obnavljale svoje devičanstvo, kao što je Artemida obnavljala svoje kupajući se u izvoru obojenom Akteonovom krvlju? Onda bismo se dobrovoljno žrtvovale, što je bilo neophodno, i tako simbolično odigrale ulogu tamne faze meseca, da bi se ceo ciklus mogao obnoviti i da bi se srebrna boginja mladog meseca ponovo uzdigla. Zašto bi se Ifigeniji pripisivala nesebičnost i posvećenost, više nego nama?
Ovakvo tumačenje događaja o kojima je reč lepo se povezuje - oprostite nam na igri rečima - sa brodskim čeličnim užetom sa kog smo se njihale, pošto je mlad mesec čamac. A onda, tu je i luk koji ima tako istaknutu ulogu u priči - povijeni Artemidin luk meseca koji iščezava, iz koga je odapeta strela kroz dvanaest sekira - dvanaest! Strela je prošla kroz ušice na njihovim drškama, kroz okrugle ušice, oblika punog meseca! A samo vešanje - razmislite, vi dragi obrazovani umovi, o značaju vešanja! Iznad zemlje, u vazduhu, a veza s morem kojim upravlja mesec ostvarena je putem pupčanog konopca vezanog za čamac - oh, ima tu toliko putokaza da morate da pogodite! Šta kažete, gospodine? Vi pozadi! Da, tačno, broj lunarnih meseci zaista iznosi trinaest, tako da je trebalo da nas bude trinaest. Stoga, kažete - samozadovoljno, mogle bismo dodati - da naša teorija o nama nije tačna, pošto nas je bilo samo dvanaest. Ali, stanite - zapravo nas je bilo trinaest! Trinaesta je bila naša vrhovna sveštenica, inkarnacija same Artemide. Bila je to niko drugi do - da! Kraljica Penelopa! Te je tako moguće da to što su nas silovali a potom i obesili predstavlja svrgavanje matrilinearnog kulta meseca koje je izvršila grupa pridošlih uzurpatora, patrijarhalnih varvara koji su obožavali boga oca. Njihov vođa, odnosno Odisej, onda je utvrdio svoju kraljevsku vlast oženivši se vrhovnom sveštenicom našeg kulta, to jest, Penelopom. Ne gospodine, poričemo da je ova teorija obično neosnovano feminističko naklapanje. Vaše opiranje da se takve stvari iznose u javnost nam je razumljivo - silovanja i ubistva nisu prijatne teme - ali takva svrgavanja su se sasvim sigurno dešavala širom Sredozemlja, što su mnogo puta pokazala arheološka iskopavanja na preistorijskim nalazištima. Izvesno je da su te sekire, koje tako značajno nisu iskorišćene kao oružje u pokolju koji je usledio, koje tako značajno nisu nikada objašnjene na zadovoljavajući način tokom čitave tri hiljade godina tumačenja - izvesno je da su bile dvosekle ritualne sekire zvane
labrys, koje se povezuju sa minojskim kultom velike majke, sekire kojima su odrubljivali glavu godišnjem kralju na kraju njegove vladavine koja je trajala trinaest lunarnih meseci.
To što je pobunjeni godišnji kralj iskoristio njen vlastiti luk da iz njega odapne strelu kroz njene vlastite ritualne sekire koje su značile život ili smrt, da bi prikazao svoju vlast nad njom - kakvo je to skrnavljenje bilo! Baš kao što patrijarhalni penis sebi daje za pravo da jednostrano prostreli... Ali, malo smo se zanele ovde. Vrlo je moguće da je i u pretpatrijarhalnom poretku postojalo takmičenje u odapinjanju strele iz luka, ali se u tom slučaju ono sprovodilo na pravilan način. Onaj ko pobedi na takmičenju postao bi ritualni kralj na godinu dana, a onda bi bio obešen - setite se motiva obešenog čoveka, koji je danas opstao samo u tarotu, kao karta nižeg ranga. Takođe bi mu iščupali genitalije, kako i dolikuje trutu koji se oženio maticom. Ta dva čina, vešanje i čupanje genitalija, obezbedila bi plodnost useva. Ali uzurpatorski moćnik Odisej odbio je da umre po završetku perioda vladavine koji mu je pripadao. Pohlepno žudeći za produženim životom i vlasti, pronašao je sebi zamene. Nekome su zaista iščupali genitalije, ali ne njemu - pripadale su kozaru Melanteju. Nekog su zaista obesili, ali to smo bile mi, dvanaest mesečevih devica, što smo se ljuljale umesto njega. Mogle bismo još da pričamo o tome. Da li biste želeli da vidite neke oslikane vaze, neke izrezbarene predmete kulta boginje? Ne? Nema veze. Poenta je da ne treba mnogo da se uzrujavate zbog nas, dragi obrazovani umovi. Ne morate da mislite da smo bile stvarne devojke, stvarna krv i meso, stvarni bol, stvarna nepravda. To bi vas možda i suviše uznemirilo. Samo izbacite prljave delove. Smatrajte nas čistim simbolom. Nismo ništa stvarnije od novca.
XXV Srce od kremena Sišla sam niz stepenice, razmatrajući šta mi je činiti. Pretvarala sam se da ne verujem Eurikleji kada mi je rekla da je Odisej ubio Prosce. Možda je taj čovek uljez, rekla sam joj - otkud ja mogu da znam kako Odisej sada izgleda, posle dvadeset godina? Pitala sam se i kako ja njemu izgledam. Bila sam veoma mlada kada je otplovio; sada sam ozbiljna, debela žena u godinama. Kako da se ne razočara? Odlučila sam da ga pustim da čeka: ja sama dovoljno sam čekala. Takođe, trebalo mi je vremena da u potpunosti prikrijem šta zaista osećam kada je u pitanju kobno vešanje mojih dvanaest mladih sluškinja. Tako da, kada sam ušla u dvoranu i videla ga kako sedi, nisam rekla ništa. Telemah nije gubio vreme: gotovo istog trena me je izgrdio što nisam toplije pozdravila njegovog oca. Imaš srce od kremena, prezrivo mi je rekao. Videla sam da je on već zamislio idiličnu sličicu: njih dvojica sede uz mene, dva odrasla muškarca zajedno, dva petla koja upravljaju kokošinjcem. Razume se da sam mu želela sve najbolje - bio mi je sin, nadala sam se da će biti uspešan, kao politički vođa ili ratnik ili šta god on hteo da bude - ali u tom trenutku poželela sam da izbije još jedan Trojanski rat pa da ga ispratim i da mi više ne skače po živcima. Dečaci kojima je tek nikla brada umeju da budu pravi daveži. Međutim, bilo mi je drago što sam podstakla mišljenje o sebi kao ženi tvrda srca, pošto će to uveriti Odiseja da se nisam bacala u naručje svakom koji se pojavio tvrdeći da je on. Tako da sam mu uputila bezizražajan pogled, i rekla da jednostavno ne mogu da progutam priču da je ova prljava, okrvavljena skitnica isti onaj moj otmeni muž koji je
otplovio, u divnoj odeći, pre dvadeset godina. Odisej se iscerio - sa radošću je iščekivao veliku scenu otkrivanja, onaj deo kada ja kažem: „Sve vreme si to bio ti! Kakva sjajna maska!” i bacim mu se oko vrata. Onda je otišao da se okupa, što mu je bilo preko potrebno. Kada se vratio u čistoj odeći, mirišući mnogo bolje nego kada je otišao na kupanje, nisam mogla da odolim da ga još jednom ne bocnem. Naredila sam Eurikleji da iznese krevet iz Odisejeve sobe i namesti ga za stranca. Setićete se da je jedna noga tog kreveta bila izdeljana od drveta čiji je koren još bio u zemlji. Niko nije znao za to osim Odiseja, mene i moje sluškinje Aktoride, koju sam dovela iz Sparte, i koja je već odavno umrla. Pretpostavivši da je neko prerezao njegovu ljubljenu nogu od kreveta, Odisej se istog trena ražestio. Tek onda sam popustila i odradila prepoznavanje. Prolila sam zadovoljavajuću količinu suza, i zagrlila ga, i izjavila da je prošao proveru s nogom od kreveta, i da me je ubedio da je to on.
A onda smo legli u isti taj krevet u kome smo proveli toliko srećnih časova kada smo se tek venčali, pre nego što je Heleni dunulo da pobegne s Parisom, zapalivši plamen rata i donevši jad mojoj kući. Bilo mi je drago što se već spustio mrak, pošto smo u tmini oboje izgledali manje izborano. „Više i nismo sveži ko jutarnja rosa”, rekla sam. „To smo što smo”, rekao je Odisej. Nešto kasnije, kada smo bili zadovoljni jedno drugim, vratili smo se staroj navici pričanja priča. Odisej mi je ispričao o svim svojim putovanjima i teškoćama - one divljenja vredne verzije, sa čudovištima i boginjama, a ne prljave sa gostioničarima i kurvama. Ispripovedao je silne laži koje je izmislio, lažna imena koja je sebi dao - to što je rekao Kiklopu da se zove Niko bila je najmudrija takva varka, mada ju je pokvario hvalisanjem i prevarantske životne priče koje je izmislio o sebi, da bi što bolje sakrio svoj identitet i
svoje namere. Kada je na mene došao red, ispričala sam mu priču o Proscima, i trik sa Laertovim pokrovom, i kako sam obmanjivački podsticala Prosce, i kako sam ih vešto pogrešno upućivala i navodila ih i huškala jednog na drugog. Onda mi je rekao da sam mu mnogo nedostajala, i kako je bio ophrvan čežnjom za mnom, čak i dok su ga boginje grlile svojim belim rukama; a ja sam njemu ispričala kako sam prolila more suza dok sam dvadeset godina čekala da mi se vrati, i kako sam mu bila zamorno verna, i kako mi nikada nije ni palo na pamet da izdam njegov ogromni krevet sa čudesnom nogom spavajući u njemu s nekim drugim. Nas dvoje smo bili - po vlastitom priznanju - izuzetno vešti i bestidni dugogodišnji lažovi. Pravo je čudo što smo poverovali u ono što nam je ono drugo ispričalo. Ali jesmo. Ili smo to rekli jedno drugom.
Tek što se vratio, Odisej je opet otišao. Rekao je da mora opet u pustolovine, ma koliko mu mučno bilo da se odvoji od mene. Duša proroka Tiresije rekla mu je da mora da se pročisti tako što će odneti jedno veslo na ostrvo tako udaljeno da ljudi od vesla pomisle da je batina kojom se mlati žito. Samo tako će sa sebe sprati krv Prosaca, izbeći njihove osvete željne duše i osvete željne rođake, i umiriti srdžbu Posejdona, boga mora, koji je i dalje strašno kivan na njega što mu je oslepio sina, Kiklopa. Bila je to uverljiva priča. Ali opet, sve njegove priče bile su uverljive.
XXVI Hor: Odisejevo suđenje, video-snimak koji su načinile Sluškinje Advokat odbrane: Časni sude, dozvolite nam da govorimo u korist nevinosti svog klijenta, Odiseja, legendarnog, mnogopoštovanog junaka, koji stoji pred Vama, optužen za višestruka ubistva. Da li je ili ne, opravdano pobio, pomoću strela i koplja - ne nalazimo za sporno da je pokolj izvršen, niti koja su oružja upotrebljena - najmanje stotinu dvadeset mladića plemićkog porekla, desetak manje ili više, koji su, moramo naglasiti, jeli njegovu hranu bez njegove dozvole, uznemiravali njegovu ženu, i skovali zaveru da ubiju njegovog sina i uzurpiraju njegov presto? Naš uvaženi kolega neosnovano tvrdi da je Odisejev postupak neopravdan, pošto je ubistvo tih mladića užasno preterana reakcija na činjenicu da su oni tek malo slobodnije izigravali gurmane u njegovoj palati. Takođe, neosnovano se tvrdi da je Odiseju i/ili njegovima naslednicima ili podređenima ponuđena materijalna nadoknada za izgubljeno meze, i da je trebalo da pomirljivo prihvate tu nadoknadu. Ali, tu nadoknadu su ponudili isti oni mladići koji, uprkos brojnim zahtevima, prethodno nisu učinili baš ništa da obuzdaju svoj izuzetni apetit, ili da odbrane Odiseja, ili da zaštite njegovu porodicu. Nisu mu bili nimalo odani za vreme njegovog odsustva - naprotiv. Pa koliko se onda moglo verovati njihovoj reči? Da li bi razborit čovek mogao da očekuje da će oni ikada platiti ijednog vola od onoga što su obećali?
I, razmotrimo sada izglede. Stotinu dvadeset, desetak više ili manje, naspram jednog, odnosno - ako ćemo da preterujemo - naspram četvorice, jer Odisej nije imao saučesnike, kako ih je naš kolega nazvao; to jest, imao je jednog jedva stasalog rođaka i dvojicu slugu nevičnih borbi - šta je moglo sprečiti te mladiće da se pretvaraju da su se nagodili sa Odisejem, a da ga potom, neke mračne noći kada spusti gard, zaskoče i usmrte? Tvrdimo, stoga, da je naš mnogouvaženi klijent, Odisej, ugrabivši verovatno jedinu priliku koju mu je pružila Sudbina, učinio to što je učinio prosto u samoodbrani. Stoga od Vas tražimo da odbacite tužbe za ovaj slučaj.
Sudija: Sklon sam da se složim sa vama.
Advokat odbrane: Hvala, časni sude.
Sudija: Kakav je to metež pozadi? Mir u sudnici! Dame, prestanite da pravite budale od sebe! Namestite odeću! Skidajte te konopce s vrata! Sedite!
Sluškinje: Zaboravili ste na nas! Šta je s našim slučajem? Ne možete ga osloboditi! Hladnokrvno nas je obesio! Nas dvanaest! Dvanaest mladih devojaka! Ni zbog čega!
Sudija (advokatu odbrane): Ovo je nova optužba. Strogo uzevši, nju bi trebalo razmotriti u odvojenom postupku; ali, s obzirom na to da se čini da su ove dve optužbe tesno povezane, voljan sam da sada čujem argumente. Šta imate da kažete u ime svog klijenta?
Advokat odbrane: Postupio je u okviru svojih prava, časni sude. Ove ovde su bile
njegove robinje.
Sudija: Svejedno, morao je da ima bar nekakav razlog. Čak se ni robinje ne mogu ubijati iz hira. Čime su to ove devojke zaslužile vešanje?
Advokat odbrane: Održavale su seksualne veze bez dozvole.
Sudija: Hmm. Shvatam. S kim su održavale te seksualne veze?
Advokat odbrane: Sa neprijateljima moga klijenta, časni sude. Upravo sa onima koji su imali zadnje namere prema njegovoj životnoj saputnici, a da i ne pominjemo i sam njegov životni put.
(Prigušeno se smeje vlastitoj dosetki.)
Sudija: Pretpostavljam da su ove ovde bile najmlađe sluškinje.
Advokat odbrane: Pa da, prirodno. Bile su najzgodnije i najkrevetozovnije, svakako. Uglavnom.
Sluškinje se ogorčeno nasmeju.
Sudija (listajući knjigu: Odiseju): Piše ovde, u ovoj knjizi - knjizi u kojoj neizostavno moramo da potražimo odgovore, budući da ona predstavlja najveći autoritet
za ovaj predmet - premda je, po mom mišljenju, izrazito sklona nemoralu i sadrži previše seksa i nasilja - baš ovde piše - samo da pogledam - u Pevanju 22, da su sluškinje bile silovane. Prosci su ih silovali. Niko ih u tome nije zaustavio. Takođe, opisano je da su Prosci na silu vukli sluškinje sa sobom, radi nekih prljavih i/ili ogavnih radnji. Vaš klijent je sve to znao - ovde se citiraju upravo njegove reči o tome. Dakle, sluškinje su bile nadvladane, a takođe i sasvim nezaštićene. Je li to tačno?
Advokat odbrane: Ja nisam bio tamo, časni sude. Sve se to odigralo nekih dve ili tri hiljade godina pre mene.
Sudija: Da, uviđam u čemu je problem. Pozovite svedoka Penelopu.
Penelopa: Ja sam spavala, časni sude. Često sam spavala. Mogu Vam reći samo ono što su one kasnije rekle.
Sudija: Što je rekao ko?
Penelopa: Sluškinje, časni sude.
Sudija: Rekle su da su ih silovali?
Penelopa: Pa, da, časni sude. U principu.
Sudija: I, jeste li im poverovali?
Penelopa: Jesam, časni sude. To jest, bila sam sklona da im poverujem.
Sudija: Koliko sam shvatio, često su se nedolično ponašale.
Penelopa: Da, časni sude, ali...
Sudija: Ali vi ih niste kaznili, i nastavile su da rade za vas kao sluškinje?
Penelopa: Dobro sam ih poznavala, časni sude. Bile su mi drage. Neke sam othranila, može se reći. Bile su mi kao kćeri koje nisam imala. (Počinje da plače.) Bilo mi ih je tako žao! Ali većina sluškinja pretrpi silovanje, pre ili kasnije; to je užasan, ali uobičajen deo života na dvoru. Nije sama činjenica da su silovane bila uzrok što je Odisej stekao tako nepovoljno mišljenje o njima. Njemu je smetalo to što su ih silovali bez dozvole.
Sudija (smejuljeći se): Oprostite, gospođo, ali nije li upravo to smisao silovanja? Bez dozvole?
Advokat odbrane: Bez dozvole njihovog gospodara, časni sude.
Sudija: Oh, razumem. Ali njihov gospodar je bio odsutan. Tako da su, u principu, Prosci ove sluškinje prisilili da spavaju s njima, pošto bi ih, da su se opirale, svejedno silovali, i to na mnogo neprijatniji način?
Advokat odbrane: Ne vidim od kakvog je to značaja za slučaj.
Sudija: Nije ni vaš klijent, očito. (Smejulji se.) Međutim, doba vašeg klijenta nije naše doba. Tada su norme ponašanja bile drugačije. Bila bi prava šteta da dozvolimo da ovaj incident, koji jeste za žaljenje, ali nije mnogo bitan, bude mrlja na jednoj karijeri koja je u svim drugim pogledima izuzetno istaknuta. Takođe, ne želim da budem kriv za anahronizam. Stoga, moram da odbacim tužbu.
Sluškinje: Zahtevamo pravdu! Zahtevamo kaznu! Pozivamo se na zakon krvne krivice! Tražimo pomoć Ljutitih!
Pojavljuje se odred od dvanaest Erinija. Imaju zmije umesto kose, pseće glave i krila šišmiša. Njuše vazduh.
Sluškinje: O, Ljutite, O Furije, vi ste nam poslednja nada! Preklinjemo vas da izvršite kaznu i iznudite osvetu u naše ime! Budite nam zaštitnice, nama, koje za života niko nije štitio! Nanjušite Odiseja, kud god išao! Iz mesta u mesto, iz života u život, kako god se prerušio, koji god oblik uzeo, saterajte ga u tesnac! Pratite ga u stopu, na zemlji ili u Hadu, gde god našao utočišta, u pesmama i dramama, u tomovima i tezama, u beleškama na marginama i u dodacima! Prikažite mu se u našem obliku, našem uništenom liku, u obliku naših jadnih leševa! Neka zbog vas nikada nema spokoja!
Erinije se okrenu ka Odiseju. Oči im se zacrvene.
Advokat odbrane: Tražim pomoć od sivooke Palade Atene, Zevsove besmrtne kćeri, da odbrani prava vlasnika i pravo muškarca da bude gospodar u svojoj kući, i da odnese mog klijenta, sakrivši ga u oblak!
Sudija: Šta se to ovde zbiva? Mir! Mir! Ovo je sud iz dvadeset prvog veka! Vi tamo, silazite s plafona! Prestanite da lajete i sikćete! Gospođo, pokrijte grudi i spuštajte to koplje! Šta će ovaj oblak ovde? Gde je policija? Gde je optuženi? Gde su svi nestali?
XXVII Porodični život u Hadu Pre neko veče svratila sam u vaš svet, iskoristivši oči žene medijuma koja je pala u trans. Njena klijentkinja želela je da stupi u kontakt sa svojim mrtvim momkom, da ga pita da li da proda njihov stan, ali umesto njega, dobile su mene. Kada se pojavi neki otvor, često uskačem da ga popunim. Ne izlazim onoliko često koliko bih želela. Nije mi namera da nipodaštavam svoje domaćine, da tako kažem; ali ipak, prosto je zapanjujuće kako živi ne prestaju da gnjave mrtve. Iz ere u eru to se gotovo uopšte ne menja, mada metode variraju. Ne mogu da kažem da mi Sibile mnogo nedostaju - ni one ni njihove zlatne grane, ni to kako dovlače razne skorojeviće da se ovde dole vuku ko prebijeni, tražeći da saznaju budućnost i uznemiravajući Seni - ali Sibile su bar bile kakotako vaspitane. Magovi i čarobnjaci koji su došli kasnije bili su gori, mada čitavu stvar jesu uzimali ozbiljno. Ova današnja bratija, međutim, maltene je tako trivijalna da uopšte ne zaslužuje nikakvu pažnju. Svi hoće da čuju nešto o cenama na berzi i svetskoj politici i vlastitim zdravstvenim problemima i sličnim glupostima; a povrh svega hoće da razgovaraju s gomilom nekakvih nikogovića koje mi u ovom kraijevstvu jednostavno nikako ne možemo da poznajemo. Ko je ta ’Merliin’ za koju su svi tako zagrejani? Ko je sad pa taj ’Adolf’? Provođenje vremena sa tim ljudima pravo je traćenje energije, a i tako nas izluđuje. Ali samo vireći kroz te ograničene ključaonice mogu da pratim šta radi Odisej, tokom onog vremena kada nije ovde dole u svom prepoznatljivom obliku.
Pretpostavljam da znate pravila. Ako želimo, možemo ponovo da se rodimo, i da se još jednom oprobamo u životu, ali prvo moramo da popijemo malo vode iz jezera zaborava, da bi nam se prošli životi izbrisali iz sećanja. Tako je to u teoriji; ali, kao i sve teorije, to je samo teorija. Jezero zaborava ne funkcioniše uvek onako kako bi trebalo. Mnogo ljudi se seća svega. Neki kažu da ima više vrsta vode - da se služi i voda iz jezera uspomena. Ja ne bih znala. Helena je prilično često išla na izlet. Tako ona to zove - ’moji mali izleti’. Počinje svoju priču sa: „Tako se zabavljam.” Onda mi detaljno opiše najskorije muške trofeje koje je pokupila i izvesti me o promenama u modi. Od nje sam saznala za zakrpe, i suncobrane, i jastučiće koji se podmeću u haljine, i cipele na visoku štiklu, i midere, i bikinije, i aerobik, i pirsing, i liposukciju. Onda mi ispriča kako je bila nevaljala, i kakvu je halabuku podigla, i koliko je muškaraca upropastila. Carstva su padala zbog nje, voli da kaže. „Koliko sam razumela, tumačenje čitave te epizode sa Trojanskim ratom se promenilo”, kažem joj, da joj malo podrežem krila. „Sada misle da si bila samo mit. Pravi razlog su bili trgovački putevi. Tako kažu učenjaci.” „Oh, Penelopa, nisi valjda još uvek ljubomorna”, kaže ona. „Pa valjda sada možemo da budemo prijateljice! Zašto ne pođeš sa mnom u nadzemni svet sledeći put? Mogle bismo da odemo do Las Vegasa. Ženski izlazak! Ali, zaboravih - nije to tvoj stil. Radije ćeš izigravati vernu malu ženicu, sa tim svojim tkanjem i ostalim. Ih, ja, kakva sam, nikad to ne bih mogla, umrla bih od dosade. Ali ti si oduvek bila takva tetka-čuvarkuća.” U pravu je. Ja nikada neću piti sa jezera zaborava. Ne vidim svrhu. Ne: vidim svrhu, ali ne želim da rizikujem. Život koji sam vodila bio je prepun teškoća, ali ko kaže da sledeći neće biti još gori? Čak i putem ovog ograničenog uvida mogu da vidim da je svet podjednako opasan kao i u moje vreme, osim što su beda i patnja mnogo veće. Što se tiče ljudske prirode, jeftina je imitacija kao što je uvek i bila.
Ništa od toga ne može da zaustavi Odiseja. On svrati nakratko ovamo dole, pravi se da mu je drago što me vidi, kaže mi da je miran porodični život sve što je ikada želeo, bez obzira na broj zanosnih lepotica s kojima se bacao u krevet ili ludih pustolovina koje je doživeo. Malo se prošetamo, u miru, gricnemo malko asfodela, prepričavamo stare priče; on mi prenese vesti o Telemahu - sada je narodni poslanik, tako sam ponosna na njega! - a onda, taman kad počnem da se opuštam, kada mi se čini da ću mu oprostiti sve što sam zbog njega pretrpela i prihvatim ga sa svim manama, kada počnem da verujem da je ovog puta zaista iskren, on opet ode, poletevši ka reci Leti da se opet rodi. Jeste on iskren. Jeste, stvarno. Želi on da bude sa mnom. Plače dok to govori. Ali onda nas nekakva sila rastavi. To su sluškinje. Ugleda ih u daljini, kako idu ka nama. One ga čine napetim. One mu ne daju mira. One mu nanose bol. Zbog njih želi da bude bilo gde drugde i bilo ko drugi. Bio je francuski general, bio je mongolski zavojevač, bio je američki magnat, bio je lovac na glave na Borneu. Bio je filmska zvezda, izumitelj, reklamni agent. Uvek se završi loše, samoubistvom ili nesrećnim slučajem ili smrću u bici ili likvidacijom, a onda se opet vrati ovamo. „Zašto ga ne ostavite na miru?” vičem na sluškinje. Moram da vičem jer mi ne dozvoljavaju da im se približim. „Valjda je sad bilo dosta! Izvršio je pokoru, očitao je molitve, pročistio se!” „Nama to nije dosta”, doviknu mi. „Šta još hoćete od njega?” pitam ih. Sad već plačem. „Recite mi već jednom!” Ali one samo odjure.
Odjure nije sasvim tačan termin. Noge im se ne pomeraju. Stopala, koja im se i dalje trzaju, ne dodiruju zemlju.
XXVIII Hor: Hodamo za tobom, ljubavna pesma Juhu! Gospodine Niko! Gospodine Bezimeni! Gospodine Majstore Iluzija! Gospodine Opsenaru, unuče lopova i lažova! I mi smo ovde, one bez imena. One druge bez imena. One koje zbog drugih nose sramotu. One koje su pokazali, one na koje su uprli prstom. Devojke za rmbačenje, devojke svetlih obraza, sočne kikotavke, drske mlade vrtirepke, mlade ribačice krvi. Nas dvanaest. Dvanaest guzica u obliku meseca, dvanaest njam-njam usta, dvadeset četiri perjanojastučaste sise, i, najbolje od svega, dvadeset četiri trzava stopala. Je l’ nas se sećaš? Pa naravno da se sećaš! Mi smo ti donosile vodu da opereš ruke, mi smo ti prale noge, mi smo ti utrljavale ulje u ramena, mi smo se smejale tvojim šalama, mi smo ti krunile kukuruz, mi smo odbile tvoj udobni krevet. Dovukao si nas, okačio si nas, ostavio si nas da se ljuljamo kao veš na štriku. Kakav šenluk! Kakva zezancija! Kako si se samo časno osećao, kako pravično, kako pročišćeno, kad si se u svojoj glavi otarasio punačkih mladih prljavih prljavuša! Trebalo je da nas propisno sahraniš. Trebalo je da nas poškropiš vinom. Trebalo je da se moliš da ti oprostimo. Sad ne možeš da nas se otarasiš, kud god krenuo: u životu ili zagrobnom životu ili bilo kom sledećem životu.
U stanju smo da prozremo sve tvoje maske: dnevnim putem, mračnim putem, kojim god putem da kreneš - iza leđa smo ti, pratimo te kao dimni trag, kao dugi rep, rep od devojaka, težak kao uspomene, lak kao vazduh: dvanaest optužbi, nožnih prstiju koji lebde tik iznad tla, ruku vezanih iza leđa, isplaženih jezika, iskolačenih očiju, pesama ugušenih u grlima. Zašto si nas ubio? Šta smo ti to učinile da smo morale da umremo? Na to nam nikad nisi odgovorio. Bio je to čin srdžbe, bio je to čin kivnje, bilo je to ubistvo iz časti. Juhu, gospodine Brižni, gospodine Dobri, gospodine Božanski, gospodine Sudijo! Osvrni se! Evo nas, hodamo za tobom, blizu, tako blizu, blizu kao poljubac, blizu kao tvoja sopstvena koža. Mi smo sluškinje, tu smo da te služimo. Tu smo jer si nas zaslužio. Nikada te nećemo napustiti, prilepićemo se uz tebe kao da smo ti senke, meke i nepopustljive kao lepak. Lepe sluškinje, jedna za drugom u redu.
XXIX Envoi glasa nemasmo imena nemasmo izbora nemasmo jedno lice imasmo jedno lice isto
za sve krive bejasmo o nas si se ogrešio ali sad tu smo i mi sve tu smo baš kao ti
i sad te pratimo i sad te nalazimo i tebe dozivamo tebe tebe previše pameti previše udvaranja previše pameti previše udvaranja previše udvaranja
Sluškinjama iznikne perje, i odlete u obliku sova.
Napomene Glavni izvor za Penelopijadu bila je Homerova Odiseja u Pengvinovom izdanju klasika, i u prevodu E. V Rijua (E. V Rieu), koji je revidirao D. K. H. Riju (D. C. H. Rieu) (1991).
Grčki mitovi Roberta Grejvsa (Pengvin) bili su od ključnog značaja. Podaci o Penelopinom poreklu, rođačkim odnosima - Helena Trojanska bila joj je sestra od strica - i mnogo čemu drugom, mogu se tu naći. (Videti posebno Odeljke 160 i 171.) Upravo Grejvsu dugujem teoriju o Penelopi kao mogućoj predvodnici kultaboginje, iako, začudo, on ne spominje značaj brojeva dvanaest i trinaest u vezi sa nesrećnim sluškinjama. Grejvs navodi brojne izvore priča i njihovih varijacija. Ti izvori uključuju Herodota, Pausaniju, Apolodora i Higina, između ostalih. Homerske Himne su mi takođe bile od pomoći - pogotovo u vezi s bogom Hermesom - a Lupež vrti ovaj svet Luisa Hajda (Lewis Hyde, Trickster Makes This World) unekoliko je učinio jasnijim lik Odiseja. Hor Sluškinja je omaž korišćenju takvih horova u starogrčkoj drami. Konvencija parodiranja glavne radnje postojala je u satirskim igrama koje su izvođene pre ozbiljnih dela.
Izjave zahvalnosti Mnogo se zahvaljujem onima koji su ovo prvi pročitali, Grejmu Gibsonu, Džes Gibson, Remziju i Elenor Kuk, Filidi Lojd, Dženifer Osti-Fonseka, Surji Batačarji i Džonu Kalenu; mojim britanskim agentima, Vivijen Šuster i Dajani Makej, i mom severnoameričkom agentu, Fibi Larmor; Luizi Denis iz kuće Knopf Canada, koja je obavila posao urednika uz esprit; Heder Sangster, kraljici tačke-zareza, i Arnulfu Konradiju, koji mi je izdaleka slao misaone zrake; Sari Kuper i Majklu Bredliju, za sveopštu podršku i ručkove; Kolin Kvin, koja me održava u formi; Džinu Goldbergu, najbržim ustima preko telefona; Ajlin Alen i Melindi Dabaj; i firmi Artur Gelgut Asoušijejts. I Džejmiju Bingu iz Kenongejta, koji je iskočio iza žbuna štipavice u Škotskoj i nagovorio me na ovo.