Univerzitet u Zenici Pedagoški fakultet u Zenici Odsjek za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost
TEMA: Interpretacija romana „ Majstor i Margarita“, autora Mihaila Bulgakova
Studenti: Iris Krasnić, Vernes Subašić
Mentor: doc. dr. Muris Bajramović
1
1. UVOD „Majstor i Margarita“ je posljednje djelo Mihaila Bulgakova i jedno od najpoznatijih književnih ostvarenja 20. vijeka . Rad na ovom romanu trajao je od 1928. do piščeve smrti. Sačuvano je osam verzija, a konačni naslov mu je dat 1938. Roman je prvi put objavljen u SSSR-u 1966. godine. Prvo izdanje romana je bilo nepotpuno i cenzurisano, a prva potpuna verzija je objavljena u Frankfurtu 1969, a u SSSR 1973. Rukopis se najprije zvao ''Konzultant s kopitom'', zatim su u opticaju bili i naslovi ''Evanđelje po Wolandu'', odnosno ''Evanđelje po vragu'', no roman je naposljetku ipak dobio ime ''Majstor i Margarita''. Djelo sadrži autobiografske elemente. U ovom djelu izražene su glavne Bulkakovljeve misli, ideje i otkrića. Majstor i Margarita predstavlja novinu u književnosti tog doba po kompoziciji i krugu pitanja koja se postavljaju i na koje pokušava odgovoriti Bulgakov.
2
2. UTJECAJ NA DJELO ‘’Na problem dobra i zla, što za moto svog romana autor uzima Gotheovog ‘’Fausta’’, na pitanje o istini, savjesti, slobodi izbora, čovjekovom poslanju, oduvijek su pokušavali odgovoriti genijalni umovi čovječanstva. Na ta i mnoga druga, a i svakodnevna životna pitanja, odgovore traži i Bulgakov u svome djelu.’’1Kao podloga pri stvaranju
djela Majstor i Margarita Bulgakovu su
poslužila slijedeća djela:
Novi zavjet
Farer: ‘’Hristov život’’
David Štraus: ‘’Kritika Hristovog života’’
Anatolij Frans: ‘’Judejski prokurator’’
Andrej Orlov: ‘’Istorija odnosa čovjeka i đavola’’
Gogolj: ‘’Mrtve duše’’
Puškin: ‘’Kapetanova kći’’
Gete: ‘’Faust’’
Dante Aligijeri: ‘’Božanstvena komedija’’
3. TEMATSKI SADRŽAJ Djelo predstavlja roman paradigme, jer je izgrađen od više slojeva. Može se tumačiti kao psihološki, sociološki, fantastični, satirični i ljubavni roman, ali i roman-parabola. Roman tematizira uglavnom sudbinu čovjeka u totalitarnim režimima. Osnovna mu je tema pitanje slobode, prije svega stvaralačke, jer je u totalitarnom režimu umjetnost u službi političke propagande i pogubno je za slobodnu stvaralačku ličnost odstupanje od ideoloških koncepcija vladajućeg režima.
1
Ferid Hušić.
3
4. STRUKTURA DJELA Struktura ovog Bulgakovljevog ostvarenja može se okarakterizirati kao „roman u romanu”, koji čine trideset dva poglavlja i epilog. Kompozicija romana zasniva se na paralelizmu dvaju osnovnih fabularnih linija. Jedna fabularna linija prati i opisuje događaje u Judeji 30-ih godina nove ere, a druga prati događaje u Moskvi 30-ih godina 20. vijeka. Po vremenu i mjesu zbivanja koja opisuju uvjetno ih možemo nazvati ‘’moskovskim’’ i ‘’jeršalaimskim’’, što se jasno očitava u djelu. Oba ova sižea istovremeno među sobom stvaraju organsko jedinstvo i tek je u njihovoj sintezi sadržana duboka idejno-filozofska osnova djela. „Vrijeme s početka kršćanske ere, tačnije biblijski segment u kome se opisuje suđenje Božijem poslaniku Isusu Hristu ( Isau, a.s.) i njegovo pogubljenje, estetski preoblikovan u apokrifnu varijantu Evanđelja ( Indžil), zasnovano na mnogim historijskim izvorima, Bulgakov postavlja kao idejni obrazac prema kojem osmišljava, upoređuje, provjerava i potvrđuje svoje viđenje vječne borbe i prožimanja dobra i zla. Tematsku osnovu oba sižea, jeršalaimskog i moskovskog, prije svega čini pitanje odnosa vlasti prema slobodnom umu u slobodi uopće, pjesništvu, filozofiji i istini , u kontekstu svjetske historije, od početka kršćanske ere do vremena kada je sam autor živio i stvarao i okolnosti koje su vladale u to doba.’’2 Roman ‘’Majstro i Margarita’’ teško je kalsificirati jer je on istovremeno i parabola, i satira, i roman ideje i roman tajne, i roman moderne fantastikei roman demonizma (satanizma). ““Majsto i Margatira’’ je djelo koje ima ‘’strukturu cirkusa’’, lebdi na samoj granici opsenarstva, haljkavosti, reporterskog senzacionalizma, nemotivisane bizarnosti, naduvanog banaliteta i jeftine melodramatičnosti. Ono spada u fantastičnu književnost , kao i Borhesove priče, nalazi se, kao i one , u samom vrhu književnosti. Razdvaja ga od njih beskonačnost koja se u najblažoj , najpovoljnijoj po Bulgakova formi može ovako objasniti : Borhesovo djelo spada u apolonijsku vrstu umjetnosti , počiva na ‘’ semantičkom zadovoljstvu’’ koje proizilazi iz apolonijske igre ovladavanja svijetom moću kategorija i smještaja svijeta u razumljivo (svakako, ono to radi na umjetnički način, ‘’usisava’’ nas kroz vijuge svoga uma kao što bi nas kakav kosmički puž usisao), a Bulgakovljevo u dionizijsku, počiva na estetskom zadovoljstvu koje se rađa dionizijske senzualizacije i uranjanja u kosmos. “ „Majstor i Margarita” predstavlja kombinaciju svih Bulgakovljevih tema i stilova. Zastupljena su sva Bulgakovljeva uobičajena interesovanja i teme: dobra hrana i piče, ruže, Faust, stambeni
2
Ferid Hušić.
4
problem, pozorišni svijet, novac, birokrate, ljekari i bolnice, snovi i halucinacije, nasilje, istančani razgovori o vlasti, priroda istorije, umjetnik u sukobu sa društvom i djela božanske pravičnosti. „Majstor i Margarita" ima složenu strukturu, koju čine tri toka, svaki sa svojim stilom. U satiričnim scenama iz moskovskog književnog i pozorišnog života vide se tragovi stila Bulgakovljeve komične novele, veoma bliske „Pozorišnom romanu”. Ovdje se autor koristi administrativnim klišeima, nenormativnim kolokvijalnim izrazima i detaljnim fizičkim opisom ličnosti. Priča o Pontiju Pilatu je ispričana drukčijim stilom, retorički izbalansirano pripovjedanje i skriveno prisustvo naratora. Poglavlja i opisi čisto fantastičnih zbivanja imaju kinematografski stil sa naglašenom vizualizacijom. Ova tri toka na prvi pogled djeluju različito, ali podrobnije istpitivanje otkriva neprestano uzajamno prožimanje tema i motiva. Narator (ili više njih, u zavisnosti od izabrane tačke gledišta) jeste, po mišljenju Elindea Profera, glumac koji jednako skida i navlači ironičnu masku. Katkad je lirski raspoložen, povremeno pati od izrazitog pomanjkanja informacija, a katkad je i u ulozi uslužnog protagoniste koji odgovara na vlastita retorska pitanja. U odjeljcima o Pilatu, međutim, narator potpuno nestaje, ostavljajući čitaoca da sam izvede zaključak o ispričanom. Najbolji način da se otkrije s kojim je ciljem Bulgakov pisao svoje djelo jeste da se dublje proanalizira prvo poglavlje, kojem je i inače bila posvećena velika pažnja počev od prvih skica do posljednje redakcije romana. Za Bulgakova - dramskog pisca prvo poglavlje je slično prvom činu i u njemu se simultano mora predstaviti više linija. U prvom poglavlju se otkriva mnogo šta od onoga što je značajno za kasniji razvoj fabule. Rasprava o teologiji, koja na prvi pogled treba da posluži kao pretekst za Volandovo podsmijavanje ateizmu dvojice pisaca, u stvari sadrže niz ključeva za razumijevanje autorovih namjera u pripovedanju priče iz Novog zaveta. Tokom rasprave Voland pominje Kantovo ime (čime se otvara sistem aluzija na osamnaesti vijek i period romantizma) i Berlioz zapaža da u oblasti racionalnog nema dokaza za postojanje Boga. Kantov šesti dokaz, koji se tom prilikom navodi, u najmanju ruku treba da ubjedi i đavola, i Moskovljane tridesetih godina da je Bog postuliran moralnom voljom. Kada Voland kaže Berliozu da čovek nije u stanju da upravlja sobom jer bi u tom slučaju mogao da planira svoju budućnost i da čak ne može predvidjeti šta će mu se sutra dogoditi, on izlaže veoma nepovoljnu koncepciju za one koji veruju da se svijet može racionalno organizovati - recimo, petogodišnjim planovima. Ta koncepcija je sudbina. Anticipirajući razgovor između Ješue i Pilata o tome ko stvarno može da odluči o sudbini drugog čoveka, Voland s predumišljajem zavodi uznemirujućim idejama čoveka, koji smatra da on 5
odlučuje: „Zamislite da, na primjer, počnete da upravljate, odlučujete o drugima i o sebi, jednom riječju - da ste u svom elementu, i odjednom vam otkriju...hm...hm...da bolujete od raka na plućima...". Ovaj uznemiravajući susret je prožet elementima iz Geteovog „Fausta". Umjesto Auerbahovog podruma pred nama je kiosk s pivom, a umjesto ponude izbora vina, kako to čini Mefistofeles, Voland svojim novim poznanicima predlaže razne vrste cigareta. Da je Berlioz bio manje zbunjen, on bi bez sumnje počeo da se prisjeća ko je taj stranac; dovoljno je u ovom smislu bilo baciti pogled na kutiju cigareta sa dijamantom u obliku trougla (prevrnuti trougao je znak đavola - „anti -Trojice") ili se zapitati zbog čega njegov štap ima dršku u obliku pudlice. Poput Mefistofelesa, Voland je putujući naučnik, ali za razliku od Geteovog lika on ostaje dostojanstvena figura, čak i kada se podsmijava ograničenim predstavama svojih sagovornika. Volandove zagonetne primjedbe u prvom poglavlju stiču pravi smisao tek pošto se pročita čitav roman. Bezdomni postavlja uvrjedljivo pitanje da li je putnik boravio u duševnoj bolnici, na šta Voland odgovara da je bio, ali je profesora zaboravio da pita za šizofreniju, pa će o njoj sam Ivan morati da se raspita. Ivan, koji i ne sluti da će se uskoro naći na klinici profesora Stravinskog sa dijagnozom šizofrenije, nije u stanju da shvati ovaj odgovor. Prvo poglavlje priče o Pilatu pripovijeda svjedok Voland; drugo poglavlje saopštava san Ivana, ličnosti koja u cjelini pripada moskovskom toku; samo dva posljednja poglavlja su predstavljena neposredno, kao Majstorov roman. Ovaj način izlaganja ističe postupak kojim je Pilat povezan sa svim glavnim protagonistima. Berlioz je izdavač originalne poeme Bezdomnog o Pilatu; Voland je prisustvovao razgovoru između Pilata i Ješue; Margarita čita odlomak iz Majstorovog romana u prvom poglavlju u kome se pojavljuje; Latunski piše negativnu recenziju na objavljeni odlomak romana; Majstorov tobožnji prijatelj i susjed piše dostavu pošto je pročitao ovu recenziju i Majstor biva uhapšen zbog onoga što je napisao, baš kao što je i Ješua osuđen zbog onoga što je rekao: moć riječi je primjerna. Pred kraj romana Voland napominje da su i Ješua, i Pilat pročitali roman i time je krug zatvoren. U epilogu, koji opisuje sudbinu većeg broja ličnosti, Ivan sanja Pilata, Ješuu, Majstora i Margaritu. Veze između Pilatovih poglavlja i ostatka romana su raznovrsne. Teme, rečenice i motivi se prepliću. Ruže, crvena, crna i žuta boja (poznate kao boje đavola kod Dantea), rečenica „O bogovi! bogovi!" (koja potiče iz „Aide") - sve ovo sugeriše paralele između ljudi i događaja u prostoru i vremenu. Ješua je imao samo dva prijatelja u Pilatovim poglavljima - Matveja i Judu. Jedan je izdajnik, a drugi dobronamjerni, ali smućeni čovjek, koji ne razumije izabranog vođu i, kako primjećuje Ješua, loše zapisuje njegove riječi. Što je najvažnije, Matvej je fanatik, koji, kako mu Pilat veli, ne shvata duh Ješuinog učenja. Matvej ne vjeruje u dobrotu, on je spreman da ubije kako bi osvetio Ješuinu smrt. 6
U moskovskom toku imamo Majstora, koji se znatno razlikuje od Ješue, ali je u istovjetnom odnosu prema dvojici prijatelja - Alojziju Mogariču i Ivanu. Kao Juda, Alojzij izdaje svog prijatelja - zbog stana umjesto srebrnjaka. Ivan, pak, umjesto da nastavi djelo koje mu je Majstor zavjetovao, to jest roman o Pilatu, postaje profesor u institutu. Štaviše, Bezdomni se odrekao vjere u Majstora i zbivanja koja su s njim bila povezana: „Ivanu Nikolajeviču je sve poznato, on sve zna i shvata. On zna da je u mladosti bio žrtva zločinačkih hipnotizera, da se poslije toga liječio i izliječio. Ali on zna i to da postoji nešto što je izvan njegove kontrole." „Bezdomni je stoga takođe učenik, koji ništa nije naučio od svog učitelja. Uprkos onome što mu se svake godine događa u vrijeme proljetnog uštapa, Ivan, sada profesor Ponirev, može da vidi samo likove iz Majstorovog romana u morfinističkom snu, snu u kome se Pilat, poput mnogih Bulgakovljevih junaka, teši upornim tvrđenjem da osnovnog čina nasilja - pogubljenja - nije bilo nikada.” Majstorov odnos prema Ivanu nije čista parodija kao u slučaju Ješue i Matveja, ali je zacijelo svjesna paralela. Ipak, Ivan nije Matvej, a Majstor nije Ješua. Za razliku od Ješue, Majstor je izgubio vjeru u sebe i u druge ljude. Umjesto da poput Ješue nastavi da govori "istinu u trenutku suočavanja sa opasnošću Majstor spaljuje roman. Ješua ostaje dosljedan sebi i prihvata sudbinu, dok se Majstor predaje. Ješua nije herojska ličnost u uobičajenom smislu riječi - on ne može da podnese bol koji mu centurion Mark-Smrt pacovima zadaje - ali se ni na koji način ne odriče nijednog svog uvjerenja. Roman o Pilatu i Moskvi se prožima na više načina, između ostalog uz pomoć aluzija i podteksta. Pomak je jedan od najomiljenijih Bulgakovljevih postupaka. U romanu o Pilatu postoji važna scena saslušanja, koja je izostala u moskovskom toku, gdje bi se mogla očekivati. Moć rimskog tiranina se oseća u svakoj Pilatovoj odluci, ali se na ruskog tiranina ne aludira nijednom. Sve što se može misliti o tipičnom sovjetskom životu tridesetih godina pod Staljinom jasno je pokazano u poglavljima o Pilatu. Odista, dublja analiza otkriva da život u Jeršalaimu sadrži niz elemenata, koji su slični stvarnoj (nasuprot imaginarnoj) Moskvi tog razdoblja. Iako postoji mnogo očiglednih paralela između dva grada, neke od njih se bolje sagledavaju kao paralele između Kijeva i Jerusalima.
7
5. LIKOVI Kao što u romanu postoje dva fubalarna toka tako se u svakome od njih pojavljuju zasebni likovi. Likove možemo klasificirati na sljedeći način: Likovi fabularnog toka u Moskvi:
Ivan Nikolajevič Ponirjov, alijas Bezdomni,
Mihail Aleksandrovič Berlioz, predsednik moskovskog književnog udruženja,
Želdibin, zamenik Berlioza,
Stepan Bogdanovič, Lihodejev, Stjopa, direktor pozorišta Varijete,
Grigorije Danilovič Rimski, finansijski direktor Varijetea,
Ivan Saveljič Varenuh, administrator Varijeta,
Žorž Bengalski, konferansije,
Aleksandar Nikolejavič Stravinski, psihijatar,
Majstor,
Margarita Nikolajevna,
Nataša, njena pomoćnica,
Likovi demoni:
Voland, satana,
Korovjov/Fagot,
Azazelo,
Behemot, mačak,
Hela, Volandova sluškinja
Likovi romana u romanu „Poncije Pilat“
Pontije Pilat, prokurator Judeje 8
Ješua Ha-Nocri, iz Gamale,
Dismas, razbojnik
Hestas, razbojnik,
Var-Avan, razbojnik,
Josif Kaifa, prvosveštenik judejski, predsednik Sinedriona,
Levi Matej,
Afranije, načelnik tajne službe u Judeji,
Juda iz Kiriata.
6. VRIJEME I PROSTOR Priča Majstora i Margarite miješa tri vremena i prostora. Jedan je, kako već rečeno, prostor Moskve Bulgakovljeva doba, u kome vlada birokracija, prikazana kroz MASSOLIT, udruženje pisaca te ‘Varijete’, pozoršte. Pozoriše je odabrano kao najpogodnije mjesto za razotkrivanje masovne psihologije i duhovne pustoši. Moskvom se mota i Wolandova družina, a u istom vremenu pojavljuju se i Majstor, u tom trenutku stanovnik ludnice te njegova ljubavnica Margarita. Drugi prostor i vrijeme pripadaju Majstorovom romanu, tj. Ponciju Pilatu, prokuratoru Judeje kojeg muči migrena i Ješui, zarobljeniku što Pilatu samo stvara dodatni problem kojeg mora riješiti. Treći povezuje oba spomenuta konteksta preko lika Margarite, koja sudjeluje u svečanostima Valpurgine noći, a Valpurgina se noć, u bizarnom prostorno-vremenskom vrtlogu događa istovremeno kad i Veliki petak, gdje Pilat zaključuje Ješuinu sudbinu.
9
7. NAČINI BULGAKOVLJEVOG PRIPOVIJEDANJA Pripovjedački manir kojim se služi Bulgakov gradeći dva sižea toliko se razlikuje da oni zaista djeluju tako kao da su ih pisala dva različita autora. ‘’Moskovski je siže, naime, pun satirične hiporbelizacije i vedre, a istovremeno gorke ironije, gdje se Bulgakov često oslanja na Gogolja, o kome sam u pismima govori kao o svom učitelju i uzoru. U stvaranju grotesknih scena Bulgakov se, slikajući postupke svojih likova i njehove psihološke reakcije, služi i filmskom tehnikom ‘’stop kadra’’, čime postiže izvanredan umjetnički efekt.’’ 3 Autorski govor, kao i jezik likova, obojen je veoma raznovrsnim stilskim sredstvima. Intonacije se naglo smjenjuju, čak se u okvirima iste situacije ili epizode preklapaju i prepliču tragizam i komičnost, lirika i banalnost, farsa i užas. Govor pripovjedača i likova, izuzev Majstora i Volanda, obiluje žargonskim izrazima, birokratskim frazama, novinskim konstrukcijama, pa i vulgarizmima, bilo otvorenim, ili opisno označenim kao izrazi ‘’neprikladni za štampu’’. Pored toga, pripovjedanje je puno dvosmislenosti, nedorečenosti, fantastike, subjektivnosti i nagađanja, sa mnoštvom očitih proturječnosti, pri čemu autor, nazivajući ga nerjetko ‘’najistinitijim’’, aktualizira njegovo suprotno značenje i naglašenom ironijom stvara komičan efekat. Jerušalaimski siže, za razliku od moskovskog, djelluje izrazito uvjerljivo, nedvosmisleno, pisan je poput historijskog dokumenta, sa estetskim i dramskim nabojem koji je u pojedinim djelovima blizak antičkoj poetici, npr. dijalog između Pilata i Kaife. U pripovjedanje o tim događajima autor ne unosi nikakve elemente fantastike, nikakvo prisustvo ‘’nečiste sile’’ ili mistike.u opisu zbivanja nema ni traga groteske, komizma, satire ili farse. Postupcima i govoru likova nema ničega vulgarnog, nikave familijarnosti. Likovi se ponašaju u skladu sa značajem zbivanja koja imaju razmjere planetarne tragedije. I pored toga što se po načinu pripovjedanja dijametralno razlikuju, ta dva sižea na idejnom planu čine organsko jedinstvo. Obje ove sižejne linije spajaju se na kraju romana u jednoj prostornoj i vremenskoj dimenziji.
3
Ferid Hušić
10
8. FUNKCIJA DEMONA U ROMANU „ MAJSTOR I MARGARITA” Višestruku umjetničku funkciju u moskovskom sižeu ima njegova fantastična komponenta. Glavni lik u toj komponenti, Voland, u djelu je oličenje Satane i pojavljuje se kao svjedok jeršalaimskih zbivanja. To je jedan od elemenata kojim autor pojačava uvjerljivost pripovjedanja u jeršalaimskom sižeu. ‘’Bulgakovljevi vragovi ne mogu se nikako tumačiti naprosto kao simbolični mitološki likovi koji se lako razlikuju od stvarnih ljudi zbog toga što su naprosto nosioci nekih ideja: ideje zla, dobra, pravde i sl. Bulgakovljevi su vragovi ocrtani na isti način na koji i ljudi: oni posjeduju vlastite karakterne osobine, djeluju u skladu s psihičkim zakonitostima, ponašaju se u svemu baš kao i ljudi, pa čak i njihova moć, doduše veća od ljudske, ali nije nipošto bezgranična.’’ (Milivoj Solar) Prema tradicionalnom shvatanju, đavo je lukavi prevarant koji u čovjeku izaziva niske strasti i ometa ga u duhvnom uzdizanju. To je duh zla, provokato, skeptik i cinik koji kuša i sablažnjava ljude, navodi ih da čini zlo i uzima im duše, doušnik i klevetnik pred Višim sudom. U Bilbiji đavo je suprotnost Bogu, ali nije na jednakoj osnovi kao božanstvo ili antibožanstvo zla, već prognanik iz raja, pali anđeo, pobunjenik protiv Božijeg carstva. Moć mu je data od Boga, ali je usmjerena protiv Njega. U Novom zavjetu (Evanđelje po Luki), kušajući Isusa, predstavlja e kao gospodar kome su na upravljanje predana sva carstva i slava ovoga svijeta. Ta ista svojstva data su mu i u Bulgakovljevom romanu. S prvom pojavom Volanda započinje moskovska đavolijada. On se u jeršalaimskim zbivanjima ne pojavljuje izravno. On je tamo, kako i sam kaže, bio ‘’inkognito’’. U moskovskom sižeu on je svjedok jeršalaimskih zbivanja, ali mu to nije jedina uloga. Bulgakov ga karakterizira kao dio sile koja vječno želi zlo i koja vječno čini dobro. Idejnu koncepciju ‘’jedinstvo suprotnosti’’ odražava i njegov fizički izgled, prije svega oči. Lijevo oko je prazno i crno, ali se ta stalna karakteristika pri Volandovom susretu sa različitim likovima različito dopunjava. Desno oko, osim što je drugačije od lijevog, ni samo mu inje uvijek jednako. Fraza: ‘’Đavo zna zašto’’, koja se u romanu često ponavlja, autorov je postupak kojim slika oči kao ‘’ogledalo duše’’, ta je primjena pjesničke metafore veoma složena. U tradionalnom shvatanju, đavo nema dušu, on je gospodar tame, oličenje zla i zato je lijevo oko crno i prazno. U njemu je odraz iskonskog haosa, beskrajne hrane i vječne praznine. U desnom oku ogleda se suprotnost koju Voland istovremeno nosi u sebi. Karakteri i sudbine likova, njihove unutarnje suprotnosti također se ogledaju u volandovim očima. On se u Moskvi također pojavljuje ‘’inkognito’’. U prvom susretu s predstvanicima književne sredine tog doba, pjesnikom Ivanom Bezdomnim i predsjednikom Massolita Mihailom Berliozom, izgled njegovih očiju: ‘’...lijevo, zeleno, posve luđačko, a desno-prazno, crno i mrtvo’’ nagovještava slijed zbivanja u romanu, Ivanovo ludilo i Berliozovu smrt. I Berlioz i Bezdomni priznaju mu kako ne vjeruju u Boga i postojanje Hrista, kao i večina stanovništva, što je Volandu veoma važno svjedočenje. On sam nameće odgovor na provokaciju: ‘’Ako Bog ne postoji, pitanje je, 11
ko upravlja ljudskim životima i općenito cijelim poretkom na zemlji?’’ Berliozova smrt pod točkovima tramvaja treba da posluži kao potvrda da je, ustvari, Voland apsolutni gospodar u kosmičkom poretku.
9. NASLOVNI JUNACI ( MAJSTOR I MARGARITA ) Junak po kome je nazvan roman pojavljuje se tek negdje u sredini prvog dijela knjige i njegova pojava je iznenadna i neobična: u bolničkom kaputu i preplašeno se osvrćući, on zaviruje u sobu Ivana Nikolajeviča s balkona, koji oivičava fasadu klinike Stravinskog. U opisu spoljašnjosti junaka najednom promiče nešto poznato: „obrijan, tamne kose, šiljata nosa, uznemirena pogleda i sa pramenom kose koja mu je padala niz čelo, čovjek je mogao imati otprilike trideset osam godina”. To liči na pokušaj skrivenog autoportreta - sasvim drugo i istovremeno veoma poznato lice. Isto se može reći i o čitavom Majstorovom životu, o prevrtljivosti njegove sudbine: u svemu tome je mnogo ličnog, preživljenog, biografskog, ali preobraženog umjetnošću i uzdignutog, kako se nekad govorilo, na razinu „remek-djela". U Majstorovoj figuri ima manje živog, tjelesnog, manje realnih detalja nego što smo navikli da srećemo kod Bulgakova. Okružen realnom svakodnevicom, Majstor je istovremeno uznesen nad njom. Ali izvesna uslovnost i eteričnost junaka kompenzuju se važnošću dva motiva i dvije teme, koje pothranjuju taj lik: stvaralaštva i ljubavi. Bulgakov je svoj roman s velikim brojem lica i sa više slojeva pripovedanja nazvao po imenima Majstora i njegove dragane. I to nije prosto naziv, već i neka vrsta posvete, to nije samo tribut fabularnoj ulozi dva junaka, nego i izraz duševne strane autorovog života. Za čovjeka sa strane Majstor mora da djeluje kao čovjek koji „nije od ovog svijeta". On je sav u vlasti mašte, koja je kadra da iz nemilih milenijuma dozove sijenke Ješue i Pontija Pilata. Rad i stvaralaštvo su strast koja ga obuzima u cjelosti. Majstor se uporno odriče časti da se nazove profesionalnim piscem. Ali to nije iz skromnosti, već iz ponosa. Ono zbog čega piše za njega nije beletristika, sredstvo za zaradu ili stvaranje djela koje bi „koristilo", već neka vrsta dobrovoljno preuzetog zavjeta. Sumnjičavo i maltene neprijateljski odnosi se on prema spisateljskoj korporaciji, prema profesionalnoj književnoj sredini. Iako ne zna pjesme Ivana Nikolajeviča, on je zbog nečeg unaprijed ubijeđen da su one strašno loše („jezive" neočekivano se slaže Ivan) i preklinje ga da se okane pisanja. On se gotovo vrijeđa kad pripovjedač prepoznaje u njemu brata po peru. Majstor je za Bulgakova više nego pisac. Ta riječ je široka, u njoj odjekuju različite smisaone nijanse. Ona pretpostavlja poštovanje prema primjernoj vještini, prema potpunom vladanju zanatom. Ali ne samo to. U njoj postoji i nijansa posvećenosti, služenja nekom uzvišenom duhovnom zadatku, 12
koji je sasvim stran ispraznom životu pokraj umjetnosti, koji vode pisci za stolovima „Gribojedova" ili u hodnicima MASSOLIT-a. U izvjesnom smislu i Ješua bi se mogao nazvati majstor. Neki detalji Majstorove spoljašnjosti - njegova crna umašćena kapa sa žutim slovom „M" koje je izvezla Margarita, simbolika nijemih pokreta i okolnosti da krije ime - navodi na još jedan, za čitaoca neočekivani daleki historijski odjek u reči „majstor". „Majstor" je riječ, koja se upotrebljavala u krugu „slobodnih zidara", masona s početka prošlog vijeka. „Među dokumentima Batenjkova, prvi put objavljenim 1933. godine, Bulgakov je mogao da pročita njegovu „Bilješku o masonstvu", u kojoj je, između ostalog, stajalo: „Masoni čuvaju predanje o tome kako su u pradavnim vremenima zlikovci ubili savršenog majstora i nadaju se da će nastati vrijeme kad će se pojaviti majstor koji je ne samo umom nego i čitavim svojim bićem prošao kroz smrt.” 4 Ako pažljivije razmotrimo Majstora, naći ćemo u njemu crte, koje ga zbližavaju s Ješuom: vijernost ubjeđenjima, nesposobnost, čak uprkos prikrivenoj bojažljivosti i strahu, da se ne govori istina, unutrašnju nezavisnost, koja toliko škodi njegovoj ličnoj dobrobiti. Poput skitnice iz Galileje, Majstor je osjetljiv na ljudsku patnju i bol. Bilo bi pretjerano ako bismo Majstora smatrali Ješuinim slijepim sljedbenikom. U jednom, veoma značajnom momentu, oni se apsolutno razilaze. Bulgakovljev junak nije pristalica ideje opraštanja, njemu je teško da povjeruje kako su svi ljudi dobri i kako treba zaboravljati uvrede. Po svoj prilici je zbog toga on, koji nam je ispričao o beskrajnoj Ješuinoj dobroti, našao pokrovitelja i zastupnika u svemoćnom đavolu - Volandu. Žena koja je postala Majstorova „tajna žena" pojavila se u njegovom životu u pravi čas, ona je spremna da napusti sve, kao što je svojevremeno poreznik bacio svoje novce u prašinu i kao što je ona sama bacila cveće u jarak kako bi pošla za Majstorom i, ako treba, stradala zajedno s njim. Njena vjera u roman o Pontiju Pilatu je pravi podvig vjernosti. Ona je njegov jedini čitalac, njegov suosjećajni kritičar, njegov zaštitnik i nasljednica, i dok je ona s Majstorom, on nije uništen, on radi, on će napisati veliku knjigu! Margarita ne može da spasi Majstora od neprilika koje mu prijete. Dok ima snage, ona pokušava da se bori s njegovom strašnom i nerazumljivom bolešću, koja truje čitav njihov život. Kakva je to bolest? Odakle je došla? Majstor je naziva strahom... Majstora more mračne slutnje. U mračne jesenje večeri pohodi i guši ga tuga. U jednom takvom trenutku on baca u vatru rukopis svog romana. I samo još Margarita može da mu olakša napade kobne bolesti, samo je ona u stanju da održava u njemu volju za životom i da ne dopusti da se nejaki plamičak nade ugasi. I ona izvlači iz peći ostatke ugljenisanog rukopisa kako bi sačuvala život najboljem dijelu Majstorove duše - njegovom romanu. 4
Vladimir Laškin: iz studije „Roman M. Bulgakova „Majsor i Margarita“, 1968.
13
S Majstorovom bolešću
teško se boriti, zato što ona ne spada u individualna duševna
oboljenja. Taj strah su izazivali sumnjičavost, nepovjerenje i iščekivanja da neko iznenada noću zakuca na vrata. Bila su to obilježja vremena, koja sad pripisujemo atmosferi narušavanja zakonitosti krajem tridesetih godina. „Ali, možda je Majstor jednostavno kukavica i zaslužuje istu kaznu, kojom je u romanu zbog kukavičluka kažnjen Poncije Pilat? Ma koliko na prvi pogled djelovali kao srodni pojmovi, kukavičluk i strah nisu isto. Majstor nije kukavica. Strah može da ga dovede do ludila, ali ga neće gurnuti na put malodušnog nepoštenja. Jer kukavičluk je strah umnožen podlošću, pokušaj da se mir i dobrobit sačuvaju po svaku cijenu, makar i kompromisom sa savješću.” 5 Majstor nikada neće zaboraviti na svoju savjest i čast. Pa ipak, strah razorno djeluje na ljudsku dušu, naročito na dušu umjetnika. Margarita se opire toj skamenjenosti duše, ne želi da se pomiri s propašću Majstora. Strah, koji podstiče pokornost i nemoć, ona pokušava da rasturi i pobjedi svojom hrabrošću i vijernošću. Na sav glas kune ona svoju sudbinu: „Zbog čega to? Zbog čega? Ali, ja ću te spasti, ja ću te spasti". I da ta molba ne, bi bila uzaludna, da bi se to obećanje ispunilo, autor u svojoj knjizi, kao u bajkovitoj predstavi, iskoračuje preko izvjesnog praga, mijenja dekor i završava se tužna java da bi počeo volšebni san Margarite - njena maštarija, želja, nada, koje je umjetnik pretočio u fantastičnu realnost.
5
Vladimir Laškin: iz studije „Roman M. Bulgakova „Majsor i Margarita“, 1968.
14
10. IDEJA VODILJA U drugom delu romana postepeno se formuliše apstraktno pravična, uslovna ideja odlučivanja o sudbinama, koje se može nazvati projekcijom ličnosti i njihovih djela u beskonačnost. Negdje u apstraktnoj beskonačnosti najzad se sastaju, poput dvaju paralela što vječno teže jedna prema drugoj, Pilat i Ješua. Kao Ješuin vječni saputnik odlazi u beskonačnost - fanatizam, koji je ponikao iz hrišćanstva, ali mu je iz osnova suprotan. Zauvjek se spajaju tamo, u beskonačnosti, Majstor i Margarita. Ali šta može u toj beskonačnosti da dobije Majstor, osim Margaritine ljubavi koja mu već pripada? Bulgakov nudi Majstoru uživanje u stvaralaštvu. I mir, pri čemu se ispostavlja da to nije najviša nagrada u beskonačnosti romana. Majstorova tragedija je tragedija nepriznavanja. U romanu „Majstor i Margarita" samo tri lica su ocijenila i razumjela ono što je on stvorio: najprije - Margarita, potom - fantastični Voland, zatim Ješua koji za Majstora ostaje nevidljiv. U završnom rješenju romana „Majstor i Margarita" ima mnogo nijansi, finesa, asocijacija, ali se sve one kao u žiži slažu u jednom: to rješenje je prirodno, harmonično, jedino i neizbježno. Majstor dobija upravo ono što je nesvjesno želio. I Voland ga u konačnom tekstu romana ne zbunjuje razgovorom o nepotpunosti nagrade. O tome znaju Voland, Ješua i Levij Matvej, ali Majstor i Margarita o tome ne znaju ništa. Oni svoju nagradu dobijaju u cjelosti.
15
11. ŽIVOT I UMJETNOST Očigledno je da je čitava Bulgakovljeva koncepcija šira od tradicionalnog hrišćanstva i da se lik Ješue odista znatno razlikuje od Isusa iz evanđelja. Kao Majstor, i Ješua je plašljiv, ne želi da umre i ima samo jednog učenika Matveja Levija, koji prikupljajući priče o njemu samo zbunjuje ljude. Izmjenjene su i druge pojedinosti, mada je tradicionalna priča prenesena slično: Pilat, na primer, ne pere ruke, ali ih trlja „kao da ih pere"; izdajnik Juda se nije objesio, već je ubijen po naređenju Pilata, koji ipak aludira da je mogao izvršiti samoubistvo. Niz okolnosti govori u prilog izmjene priče: činjenica da je (bar jednim dijelom) pripovijeda đavo, koji po tradiciji laže (što nije neopozivo, budući da u drugim prilikama, kad ozbiljno razgovara, ne laže) ili da se priča odvija s Pilatove tačke gledišta. Bulgakov je jednostavno iskoristio evanđelja kao izvor, iznova napisao staru priču i udahnuo joj život, čvrsto utemeljivši Hrista kao stvarnu, živu ličnost. Naslikan kao lutajući prostodušni filozof, Ješua je ipak impresivna figura. Istovremeno, nije nimalo teško prepoznati ga kao božansko biće: Pilat doživljava Ješuu preobraženog i sa krunom na glavi, iako njegovo lice tada postaje lice rimskog imperatora, što ilustruje Pilatovu dilemu. Bulgakov nudi činjenice koje se razlikuju u detaljima, ali na kraju krajeva ništa ne mijenjaju u osnovnoj poruci evanđelja, koja se suštinski izlaže u prva tri poglavlja romana, u izuzetno važnim razgovorima između Volanda, Berlioza i Bezdomnog, i između Ješue i Pilata. Ješuina temeljna filozofija se zasniva na vjeri u Boga i nastanak i na čovjekoljublju. Za njega su svi ljudi „dobri", čak i oni koji čine okrutna djela ili ga izdaju. Pilat ne posjeduje takvu vjeru. „Nevolja je u tome - kaže Ješua - što si ti odveć zatvoren i što si konačno izgubio vjeru u ljude... Tvoj život je siromašan, hegemone." Poput Bulgakovljeve, ova filozofija podrazumeva značaj ličnosti u opoziciji prema potrebama države zbog čega je i razapet. Pilat predstavlja državu i, premda kao čovek mrzi svoju ulogu, u svom zvaničnom statusu priznaje samo svrsishodnost. U krajnjoj liniji svaka privremena moć je iluzija, kako veli Voland, njen uticaj je „beznačajan" u poređenju s njegovom sopstvenom moći, pa oni koji je imaju „postaju prosto smiješni, čak patetični". Ovo se načelo odnosi na Pilata, koji je čak i u svom ograničenom vremenskom odsječku svojim položajem prinuđen da ne postupa onako kako želi, već kako je odlučio prvosveštenik Kajifa, i da potom pribjegava lukavstvu kako bi se osvetio čovjeku koga prezire. Upravo u manifestacijama privremene moći, kako pokazuje roman, otkriva se sličnost između drevnog Jerusalima i Moskve pod Staljinom: Hristove riječi o nestanku vlasti zvuče kao čista parodija na komunističku teoriju. Iako oba društva predstavljaju diktature različitog tipa, paralele su jasne. U Jerusalimu je Kajifa nosilac političke i religiozne ortodoksije. „Dok sam ja, judejski prvosveštenik, živ, neću dopustiti profanaciju vjere i uzet ću narod u odbranu!” U Moskvi isti stav različitim riječima izražavaju Majstorovi kritičari. (U pitanju je i isti argument, koji su kritičari koristili protiv samog Bulgakova.) Naravno, ovdje je moć u rukama tajne policije, čija se djelatnost stalno osjeća: ljudi 16
neobjašnjivo nestaju iz zlosrećnog stana u koji će se useliti Voland; teatralno suđenje predsjedniku kućnog komiteta Nikanoru Ivanoviču, umješanom u navodnu trgovinu stranom valutom; policijski agenti nadziru stan; plaćeni špijun baron Majgelj. Margarita sanja da je Majstor u progonstvu - na mjestu koje ona izjednačuje sa paklom na zemlji. Ali i u Jerusalimu Pilat ima svoju policiju u liku Afranija. U oba društva postoje i dostavljači: Juda denuncira Hrista za trideset srebrnjaka, dok u Moskvi Alojzije Mogarič sklapa prijateljstvo s Majstorom, samo da bi mogao da ga prijavi i zauzme njegov stan. „Problem je, naravno, u tome što ličnosti ustupaju svoju individualnost državi zarad želje za bogatstvom, komforom ili sigurnošću plaćajući ovaj ustupak žalopojkama na kukavičluk, koji Pilat, budući da ga je ispoljio u odnosu sa Ješuom, shvata kao najstrašniji ljudski grijeh. Ješuini „dobri ljudi" su naslikani kao slabi, a u moskovskim epizodama su svi njihovi odveć ljudski nedostaci izloženi nemislosrdnoj satiri, što knjizi u mnogome obezbjeđuje komični učinak: Nikanor Ivanovič s njegovim nastojanjem da uzima mito i malograđanskim stavom prema kulturi („Neka im Puškin preda valutu!"); Margaritin susjed Nikolaj Ivanovič s njegovim apsurdnim pretenzijama prema „Veneri" - Margaritinoj služavci Nataši; ili žena koja je prolila ulje i time izazvala Berliozovu smrt pod točkovima tramvaja Anuška sa nadimkom „Kuga", budući da pravi izgrede gde god se pojavi. Prema nekim od tih likova čak možemo gajiti simpatije - na primjer, prema bifedžiji Andreju Fokiču Sokovu, kome je podmetnut novac što se pretvorio u režnjeve hartije. „Ali kako je banalan taj novac od hartije - čitamo - u poređenju sa okolnošću da sa Fokičem razgovara sama vječnost". Jedna od tema knjige je svakako i ta da je Krist spasitelj upravo takvih ljudi - i da privremena država nije u mogućnosti da pruži zamjenu. Stoga Voland, došavši u Moskvu, nalazi da su Moskovljani isti, iako su se u duši promijenili. Posmatrajući gledaoce u Varijeteu gdje daje predstavu, on otkriva da ih, uprkos nastojanjima komunizma da ih izmeni, zenimaju samo novac i materijalna blaga, iako su pokadšto spremni i na samilost: „To su obični ljudi, u stvari me mnogo podsjećaju na svoje prethodnike, samo što ih je stambeni problem iskvario..."”6 U svemu ovome ima mnogo aluzija na stvarne ličnosti ili događaje, pa su činjeni pokušaji da se oni i identifikuju: Voland - Staljin, Fagot - Molotov, Hela - njegova žena, Azazelo - Kaganovič, Behemot - Vorošilov itd. To djeluje pomalo fantastično, ali neke aluzije u odnosu na Staljina su ipak očigledne: Pilatova zdravica Cezaru, na primer („Za nas, za tebe, Cezare, oče Rimljana, najomiljenijeg i najboljeg medu ljudima!"), nevjerovatno je slična onima koje su se upućivale Staljinu. U romanu ima i niz skrivenijih aluzija na sovjetski život: na Lubjanku (neslavnu tamnicu i središte tajne policije), na orgije o kojima su se pronosili glasovi da su u Moskvi organizovane krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina
6
Entoni Kolin Rajt – iz knjige ''Mihail Bulgakov: Žiovt i interpretacija'', 1978.
17
(uporedi sa balom kod Satane) i tako dalje. I baron Majgelj ima stvarnog prototipa u baronu Štejgeru, čiji je zadatak bio da prisluškuje razgovore stranih diplomata.
12. PRINCIP LAJTMOTIVNOSTI U ROMANU - MITU U žanrovskom pogledu Majstor i Margarita se predstavlja kao „roman-mit", što podrazumijeva svojevrsnu simbiozu elemenata „niskog" (avanturističkog, groteskno-satiričnog) i „visokog" stila, „Roman-mit" je po prirodi „fantastičan" i „utopistički", budući da ima ambiciju da sinkretizuje „mitsko", „historijsko" i „umjetničko" u svrhu stvaranja autentične verzije „mitskog" događaja kao „posljednje" („filozofske") riječi o njemu i njegovom „vječitom vraćanju" u život ljudi, o njegovoj vanvremenskoj važnosti. U Bulgakovljevom primjeru posrijedi je konstituisanje mita o umjetniku, pri čemu se on prati u dvije naporedne varijante (Majstora i samog Bulgakova) sa istovijetnim konsekvencama (prokletstvo života i slave stečene stvaralaštvom). Zamišljen kao autentična verzija mitskog događaja, roman-mit posjeduje nekoliko karakterističnih općih obilježja, koja se odnose na njegove izvore i strukturu: poligenetičnost udruženu sa osobenom primjenom takozvanih tuđih glasova- (intertekstualnost), lajtmotivsku kompoziciju motiva, koja omogućava korištenje sistema analogija (poređenja motiva iz različitih slojeva pripovjedanja) razvijeni sklop egzistencijalno značajnih opozicija, vezanih za specifičnu organizaciju prostora i vremena, ispitivanje granica početka i kraja fabule i njenog tekstualnog oblikovanja. Poligenetičnost izvora Majstora i Margarite proizolazi iz potrebe da se prikaže vraćanje jedne iste situacije u svim prostorima i vremenima i postojanost statusa jednog istog tipa ličnosti u okvirima te situacije. Stoga su prototipovi Bulgakovljevih junaka i iz „autobiografskog" plana (Majstor - sam pisac, Margarita - Jelena Sergejevna, Voland - Staljin, Bezdomni - pesnik Bezimenski, Rjuhin - Majakovski, La-tunski - kritičar Litovski i tako dalje), i iz književne tradicije (Majstor - Gogolj, Raskoljnikov, Dmitrij Karamazov, Faust, Danteov Paolo, Dimin opat Farija i Morel; Margarita - Šonja Marmeladova, Grušenjka, Dante¬ova Frančeska, Geteova Greta, Dimine Valentina i kraljica Margo; Voland - Svidrigajlov, „nečastivi" Ivana Karamazova, Mefistofeles, grof Monte Kristo, Isus iz Jevandelja po Mateju, heretički" Kant; Pilat - Ivan Karamazov, ali i general Jepančin; Ješua - Hristos, ali i Isus Renana, knez Miškin i drugo), koja je u principu neograničeno otvorena prema tekstu Majstora i Margarite, što se dokazuje neprestanim pronalaženjem novih „prototipova" pojedinih junaka ovog romana. U pogledu, pak, slike „vraćanja" istovjetnih situacija, dovoljno je napomenuti da se njihova „poligenetska" priroda potvrđuje stalnim ponavljanjem Hristovog i Pilatovog položaja - od Dantea i Getea do fabule Bulgakovljevog romana, koja to ponavljanje ispituje u trostrukoj vezi Pilatovog grijeha sa situacijom Fride u sceni „bala kod Satane“ i Ivana Bezdomnog u Majstorovoj (Bulgakovljevoj) savremenosti.
18
Pojam lajtmotivnosti organizuje fabulu Majstora i Margarite tako što niz motiva, koji se pojavljuju u jednom sloju pripovijedanja, imaju odjek u drugim slojevima, počevši od opsesivnog motiva „kukavičluka“, karakterističnog za Pilatovu krivicu, ali i za sve krivice što čeznu za iskupljenjem. Među lajtmotivima romana, čiji je broj velik, izdvajaju se motivi „doušništva" (Juda, baron Majgelj, Mogarič), „prokletog novca” (Juda, Bosoj, Anuška i ostali junaci sveta „svakodnevice", mnogobrojni junaci sa „bala kod Satane"), stana (doma koji nije pravi dom, jer njegovi stanari tajanstveno nestaju, a može se pretvoriti i u prostor dijaboličnog bahanala - varijante Volandovog „Strašrtog suda"; „doma" - „Tamnice" i „ludnice"; „doma" - „večnog boravišta"), „požara" (u kome stradaju „Gribojedovljev dom" i „arbatski suteren", ali krug asocijacija obuhvata i „požare" starog Rima i Moskve, uz fantastičnu sliku „propasti" Moskve i Jeršalaima), „učitelja i učenika" (Ješua Levi, Majstor - Bezdomni); sa posebnom ulogom, koja ističe Ješuin primjer i „krivicu" njegovog egzekutora Pilata, razvijaju se motivi „hljeba" i „vina" - simboli Hristovog „tijela" i „krvi" (u epizodi s Levijem koji traži „nož za siječenje hljeba” kako bi njime prekratio Ješuine muke, u sceni sa Pilatom i lokvom prolivenog vina pred junakovo oslobođenje i td.). Sistem „lajtmotiva" pomaže da se u raznim linijama fabuliranja u Majstoru i Margariti otkriju veze likova i situacija i da se one podvrgnu vrjednovanju; tako motivi doušništva i prokletog novca zbližavaju predstavnike svakodnevice Ješuine epohe, bala kod Satane i moskovskih dvadesetih-tridesetih godina ovoga vijeka, a činjenica da su Margarita i Levi zakasnili sa spašavanjem Majstora i Ješue doprinosi tipološkom izjednačavanju ne samo ova dva lika nego i Ješue i Majstora.
19
13. ZAKLJUČAK Na meti Bulgakovljeve opore satire još jednom se našao književni i pozorišni svijet. „Dostojevski je besmrtan!" - kaže Behemot, ali je mali broj pisaca koji su u dosluhu s besmrtnošću, s obzirom na to da su u pitanju konformisti koji uživaju u povlasticama i privilegijama. Kancelarije u „Domu Gribojedova", luksuznom središtu književne asocijacije „Massolit", uglavnom organizuju odlaske na odmor, a pisci se otimaju za sobe u odmaralištu naselja Pereligino. Restoran je nadaleko čuven, ali on podsjeća na pakao na zemlji, vođen svojim Satanom, direktorom Arčibaldom Arčibaldovičem. Nije važan spisateljev talenat, već njegova članska karta, kako pokazuju Korovjov i Behemot kada pokušaju da uđu u „Dom Gribojedova". Talenat je, po njihovom mišljenju, nepoželjan. Djela koja kritikuju društvo u kome su nastala, nisu potrebna: uspješni pisci su oni koji imaju „ispravan” stav (što Berlioz pokušava da objasni Ivanu u prvom poglavlju) ili koji mogu da pišu pjesme po narudžbini poput pjesnika Rjuhina, koji dopušta sebi da ne vjeruje u ono o čemu piše. Samog Majstora proganjaju zato što je napisao roman s neprihvatljivom temom - o Pilatu i Kristu. „U današnje vreme? - parodira Voland zvanične stavove.- Zar niste mogli da izaberete drugu temu?" Kritičari napadaju Majstora nepoštedno, iako njegov roman nije objavljen. Isto to se dogodilo i u Bulgakovljevom sopstvenom životu, ali je u romanu Margariti - nevidljivoj letećoj vještici, kao u bajci o ispunjenju želja, omogućeno da osveti Majstora i da napravi nered u stanu jednog od tih kritičara. U krajnjoj liniji, u ovom romanu pobjeđuje pravda, kako u Moskvi tako i u drevnom Jerusalimu. Nosioci zla su kažnjeni u većoj ili manjoj meri, prema svojim zaslugama. Pohlepnima je oduzet predmet pohlepe. Budale i licemjeri su posramljeni. Juda iz Kirijata i baron Majgelj su pogubljeni. Berlioz je dobio ono u šta je vjerovao - ništavilo. Nasuprot njima, u Jerusalimu stoji vječna figura Ješue; u Moskvi je to Majstor, vječni umjetnik.
20
14. LITERATURA 1. Milivoje Jovanović: “Utopija M. Bulgakova”, Beograd, 1975. 2. Vladimir Laškin: iz studije „Roman M. Bulgakova „Majsor i Margarita“, 1968. 3. Entoni Kolin Rajt – iz knjige ''Mihail Bulgakov: Žiovt i interpretacija'', 1978.
21
15. SADRŽAJ 1. UVOD...............................................................................................................2 2. UTJECAJ NA DJELO......................................................................................3 3. TEMATSKI SADRŽAJ....................................................................................3 4. STRUKTURA DJELA.....................................................................................4 5. LIKOVI.............................................................................................................8 6. VRIJEME I PROSTOR.....................................................................................9 7. NAČINI BULGAKOVLJEVOG PRIPOVIJEDANJA...................................10 8. FUNKCIJA DEMONA U ROMANU „ MAJSTOR I MARGARITA”...... ..11 9. NASLOVNI JUNACI ( MAJSTOR I MARGARITA )..................................12 10. IDEJA VODILJA..........................................................................................15 11. ŽIVOT I UMJETNOST.................................................................................16 12. PRINCIP LAJTMOTIVNOSTI U ROMANU – MITU...............................18
22
