Louann Brizendine - Ženski mozak

dr. Louann Brizendine

ŽENSKI MOZAK s engleskoga prevela Mirna Vilišić

PROFIL

l o u a n n brizendine Dr. Louann Brizendine završila je dodiplomski studij neurobiologije na kalifornijskome sveučilištu Berkeley te magistrirala na Medicinskome fakultetu Sveučilišta Yale. Na poslijediplomskome studiju na Sveučilišnom koledžu (University College) u Londonu izučava filozofiju uma te povijest znanosti i medicine. Specijalizirala je psihijatriju na harvardskome Medicinskom fakultetu. Dr. Brizendine nastavlja se baviti kliničkim, pedagoškim, spisateljskim i istraživačkim radom na Medicinskome fakultetu Kalifornijskog sveučilišta u San Franciscu (UCFSF). Godine 1994. utemeljila je Kliniku za raspoloženja i hormone žena pri Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu (UCSF Women's Mood and Hormone Clinic), kojoj je ravnateljica. Klinika za raspoloženja i hormone žena jedinstvena je psihijatrijska klinika za procjenu i liječenje žena svih dobi koje imaju problema s promjenama raspoloženja, padom energije, tjeskobom, spolnom disfunkcijom i zdravljem, koji su povezani s djelovanjem hormona na mozak. Tinejdžerice koje pate od naglih promjena raspoloženja, tjeskobe, poremećaja hranjenja, problema s koncentracijom ili simptoma depresije povezanih s hormonalnim promjenama tijekom mjesečnoga ciklusa te, PMS-a, mogu posjetiti Kliniku za raspoloženja i hormone tinejdžerica, otvorenu 2006. Dr. Brizendine živi u zaljevu San Francisca sa suprugom i sinom.

ZAHVALE

8

UVOD

Podjela neurohormonalnih uloga Faze u životu žene Što nas čini ženama

15 17 20

PRVO POGLAVLJE

Rođenje ženskoga mozga

32

DRUGO POGLAVLJE

Mozak tinejdžerice

58

TREĆE POGLAVLJE

Ljubav i povjerenje

91

ČETVRTO POGLAVLJE

Seks: mozak ispod pojasa

117

PETO POGLAVLJE

Mamin mozak

139

SADRŽAJ .

ŠESTO POGLAVLJE

Emocije: mozak koji osjeća

166

SEDMO POGLAVLJE

Zreli ženski mozak

188

EPILOG

Budućnost ženskoga mozga

217

PRVI DODATAK

Ženski mozak i hormonsko liječenje

233

DRUGI DODATAK

Ženski mozak i postporođajna depresija

244

TREĆI DODATAK

Ženski mozak i spolna orijentacija

247

BIBLIOGRAFIJA

251

ZAHVALE

ZAMISAO ZA OVU KNJIGU

sinula mi je dok sam se školovala na kalifor-

nijskome sveučilištu Berkeley, Yaleu, Harvardu te Sveučilišnom koledžu u Londonu, stoga bih željela zahvaliti profesorima i kolegama studentima koji su najviše utjecali na moja razmišljanja u tome razdoblju: Franku Beachu, Mini Bissel, Henryju Blacku, Billu Bynumu, Dennisu Charneyju, Marion Diamond, Marilyn Farquar, Carol Gilligan, Paulu Greengardu, Tomu Guteilu, Lesu Havensu, Florence Haseltine, Marjorie Hayes, Peteru Hornicku, Stanleyju Jacksonu, Valerie Jacoby, Kathleen Kells, Kathy Kelly, Adrienne Larkin, Howardu Levitinu, Melu Lewisu, Charlotte McKenzie, Davidu Mannu, Danielu Maziji, Williamu Meissneru, Jonathanu Mulleru, Fredu Naftolinu, Georgeu Paladeu, Royu Porteru, Sherry Ryan, Carlu Salzmanu, Leonu Shapirou, Ricku Sheltonu, Gunteru Stentu, Franku Thomasu, Janet Thompson, Georgeu Vaillanut, Rogeru Wallaceu, Clydeu Willsonu, Fredu Wiltu i Richardu Wollheimu.

8

L. Brizendine: ŽENSKI MOZAK

Tijekom godina provedenih na fakultetu u Harvardu i Kalifornijskome sveučilištu u San Franciscu, na moja su razmišljanja utjecali Bruce Ames, Cori Bargmann, Regina Casper, Francis Crick, Mary Dallman, Herb Goldings, Deborah Grady, Joel Kramer, Fernand Labrie, Jeanne Leventhal, Sindy Mellon, Michael Merzenich, Joseph Morales, Eugene Roberts, Laurel Samuels, Carla Shatz, Stephen Stahl, Elaine Storm, Marc Tessier-Lavigne, Rebecca Turner, Victor Viau, Owen Wolkowitz i Chuck Yingling. Moji kolege, nastavnici, specijalizanti i studenti medicine te pacijentice Klinike za raspoloženja i hormone žena i tinejdžerica (Women's and Teen Girls' Mood and Hormone Clinic) na mnoge su načine pridonijeli ovoj knjizi: Denise Albert, Raya Almufti, Amy Berlin, Cathy Christensen, Karen Cliffe, Allison Doupe, Judy Eastwood, Louise Forrest, Adrienne Fratini, Lyn Grade, Marcie Hall-Mennes, Steve Hamilton, Caitlin Hasser, Dannah Hirsch, Susie Hobbins, Faima Imara, Lori Lavinthal, Karen Leo, Shana Levy, Katherine Malouh, Faina Nosolovo, Sarah Prolifet, Jeanne St. Pierre, Veronica Saleh, Sharon Smart, Alia Spivak, Elizabeth Springer, Claire Wilcox i Emily Wood. Također zahvaljujem ostalim kolegama, studentima i nastavnicima na Psihijatrijskome institutu Langley Porter i UCSF-u čija mi je pomoć bila dragocjena: Alison Adcock, Regini Armas, Jimu Aspu, Renee Binder, Kathryn Bishop, Mikeu Bishopu, Aliji Borik, Carol Brodsky, Marie Caffey, Lin Cerles, Robin Cooper, Haileu Debasu, Andrei DiRocchi, Glennu Elliottu, Stuu Eisendrathu, Leonu Epsteinu, Lauri Esserman, Ellen Haller, Dixie Horning, Marcu Jacobsu, Nancy Kaltreider, Davidu Kessleru, Michaelu Kirschu, Laurel Koepernick, Ricku Lannonu, Bev Lehr, Descartesu Liu, Jonathanu Lic-

Zahvale

9

htmacheru, Elaine Lonnergan, Alanu Louiju, Theresi McGinness, Robertu Malenki, Charliju Marmaru, Miriam Martinez, Craigu Nelsonu, Kim Norman, Chadu Petersonu, Anne Poirier, Astrid Prackatzch, Victoru Reusu, Johnu Rubensteinu, Bryni Segal, Lynn Shroeder, Johnu Sikorskom, Susan Smiga, Anni Spielvogel, Davidu Tayloru, Larryju Tecottu, Renee Valdez, Craigu Van Dykeu, Marku Van Zastrowu, Susan Voglmaier, Johnu Youngu i Leonardu Zegansu. Veoma sam zahvalna svima koji su pročitali i kritički komentirali rukopise za ovu knjigu: Carolyn Balkenhol, Marciji Barinagi, Elizabeth Barondes, Diani Brizendine, Sue Carter, Sarah Cheyette, Diane Cirrincione, Theresi Crivello, Jennifer Cummings, Pat Dodson, Janet Durant, Jayu Gieddu, Melu Grumbachu, Danni Hirsch, Sari Hrdy, Cynthiji Kenyon, Adrienne Larkin, Judeu Langeu, Jimu Leckmanu, Louisi Llanes, Rachel Llanes, Eleanor Maccoby, Judith Martin, Diane Middlebrook, Nancy Milliken, Cathy Olney, Lindi Pastan, Liz Perle, Lisi Queen, Rachel Rokicki, Dani Slatkin, Millicent Tomkins i Myrni Weissman. Ovoj su knjizi naročito pridonijela istraživanja, članci i savjeti Martyja Altemusa, Arthur a Arona, Simona Barona-Cohena, Jill Becker, Andreasa Bartelsa, Lucy Brown, Davida Bussa, Larryja Cahilla, Anne Campbell, Sue Carter, Lee Cohen, Susan Davis, Helen Fisher, Jaya Giedda, Jill Goldstein, Mela Grumbacha, Andyja Guaya, Melisse Hines, Nancy Hopkins, Sare Hrdy, Toma Insela, Boba Jaffea, Marthe McClintock, Erin McClure, Eleanor Maccoby, Brucea McEwena, Michaela Meaneyja, Barbare Parry, Dona Pfaffa, Cathy Roca, Davida Rubinowa, Roberta Sapolskyja, Petera Schmidta, Niraa Shaha, Barbare Sherwin, Elizabeth Spelke, Shelley Tay-

10


lor, Kristin Uvnas-Moberg, Sandre Witelson, Sama Yena, Kimberly Yonkers i Elizabeth Young. Također zahvaljujem svima koji su mi pružali potporu i tijekom prošlih nekoliko godina sa mnom vodili uzbudljive i nadahnjujuće razgovore o ženskom mozgu: Bruceu Amesu, Giovanni Ames, Elizabeth Barondes, Jessici Barondes, Lynne Krilich Benioff, Marcu Benioffu, ReVeti Bowersu, Larryju Ellisonu, Melanie Craft Ellison, Cathy Fink, Steveu Finku, Miltonu Friedmanu, Hope Frye, Donni Furth, Alanu Goldbergu, Andyju Groveu, Evi Grove, Anne Hoops, Jerryju Jampolskom, Laurene Powell Jobs, Tomu Kornbergu, Joshu Lederbergu, Marguerite Lederberg, Deborah Leff, Sharon Agopian Melodia, Shannon O'Rourke, Judy Rapoport, Jeanne Robertson, Sandy Robertson, Joan Ryan, Dagmar Searle, Johnu Searleu, Garenu Staglinu, Shari Staglin, Millicent Tomkins, Jimu Watsonu, Meredith White, Barbari Willenborg, Marilyn Yalom i Jody Kornberg Yeary. Željela bih zahvaliti i pojedincima i privatnim zakladama koje su podržali moj rad: Lynne i Marcu Benioff, zakladi Lawrence Ellison Medical Foundation, američkome Nacionalnom centru za zdravlje žena (National Center for Excellence in Women's Health) pri UCSF-u, zakladi Osher Foundation, zakladi Salesforce.com Foundation, dobrotvornoj organizaciji Staglin Family Music Festival for Mental Health, zakladi Stanley Foundation te Odjelu za psihijatriju UCSF-a. Ova je knjiga ponajprije nastala zahvaljujući stručnosti i darovitosti Susan Wels koja mi je pomogla napisati prvi rukopis i organizirati goleme količine materijala. Dugujem joj najveću zahvalnost.

Zahvale

11

Veoma sam zahvalna Liz Perle, koja me prva nagovorila da napišem ovu knjigu, kao i ostalima koji su vjerovali u nju i uložili velika nastojanja da do nje dođe: Susan Brown, Rachel Lehmann-Haupt, Deborah Chiel, Marcu Haeringeru i Rachel Rokicki. Moja agentica Lisa Queen iz agencije Queen Literary pružila mije veliku potporu i dala mnoge briljantne savjete. Osobito sam zahvalna Amy Hertz, dopredsjednici i urednici izdavačke kuće Morgan Road Books, koja je od početka imala viziju ovog projekta te ustrajno zahtijevala izvrsnost i uporno revidirala rukopise kako bi dobila pripovijest u kojoj je znanost prikazana na zanimljiv način. Također želim zahvaliti svojemu sinu Whitneyju, koji je pristojno podnosio ovaj dugotrajan i zahtjevan projekt te uvelike doprinio poglavlju o tinejdžerima. Najviše od svih zahvaljujem svojemu suprugu i srodnoj duši Samu Barondesu na njegovoj mudrosti, beskrajnom strpljenju, uredničkim savjetima, znanstvenim zapažanjima, ljubavi i podršci.

12


ŽENSKI MOZAK

1. PREDNJI CINGULARNI KORTEKS (ACC): Odmjerava opcije, donosi odluke. To je centar za zabrinutost i veći je u žena nego u muškaraca. 2. PREFRONTALS KORTEKS (PFC): Kralj koja vlada osjećajima i ne dopušta im da podivljaju. Obuzdava amigdalu. U žena je veći i sazrijeva godinu-dvije ranije no u muškaraca. 3. INSULA: Centar koji obraduje instinktivne osjećaje. Veći je i aktivniji u žena. 4. HIPOTALAMUS: Dirigira hormonalnom simfonijom; aktivira gonade. Kod žena ranije počinje s izlučivanjem. Divlja životinja smještena duboko u mozgu; središte nagona koje može ukrotiti samo predfrontalni korteks (PFC). Veća je u muškaraca. 5 . AMIGDALA:

6. HIPOFIZA: Proizvodi hormone plodnosti, lučenja mlijeka i brižnosti. Pomaže aktivirati mamin mozak. 7. HIPOKAMPUS: Div koji nikada ne zaboravlja svađu, romantičan susret ili trenutak nježnosti - i neće vam dopustiti ni da ih vi zaboravite. Veći je i aktivniji u žena.

Ženski mozak

13

UVOD

PODJELA. NEUROHORMONALNIH ULOGA ( D R U G I M R I J E Č I M A , NA KOJI NAČIN H O R M O N I DJELUJU NA ŽENSKI MOZAK)

Oni za koje vaš liječnik zna: ESTROGEN

- kralj hormona: moćan, svime upravlja, strastven;

katkad sav u poslu, katkad agresivan zavodnik; prijatelj dopamina, serotonina, oksitocina, acetilkolina i norepinefrina (kemikalija u mozgu odgovornih za dobro raspoloženje). PROGESTERON

- u pozadini, no moćni brat estrogena; pojavljuje

se na mahove i ponekad predstavlja olujni oblak koji poništava djelovanje estrogena; inače djeluje opuštajuće; majka alopregnanolona (moždani Valium, npr. pilula za smirenje). TESTOSTERON

- brz, asertivan, odlučan, silovit, muževan; moćan

zavodnik; agresivan, neosjetljiv; nema vremena za maženje. Oni za koje vaš liječnik možda ne zna da također djeluju na mozak žene: OKSITOCIN

- pahuljasti mačić koji prede; mazna, brižna boginja

Zemlja; dobra vještica Glinda u Čarobnjaku iz Oza. Ovom hormo-

Podjela neurohormonalnih uloga

15

nu pričinja zadovoljstvo pomagati i biti na usluzi; brat je vazopresina (muškoga hormona socijalizacije) i estrogena, prijatelj dopamina (još jedne kemikalije zadužene za dobro raspoloženje). KORTIZOL

- u grču, na rubu živaca, pod stresom; fizički i emocio-

nalno izuzetno osjetljiv. Vazopresin - tajnovit, u pozadini, skrivene agresivne muževne snage; brat testosterona, brat oksitocina (budi u vama želju za povezivanjem na aktivan, muški način, kao i oksitocin). DHEA

- rezervoar svih hormona; sveprisutan, prodoran, održa-

va tajanstvenost života; ispunjava energijom. Otac i majka testosterona i estrogena, prozvan „majkom svih hormona", Zeus i Hera hormona; snažno prisutan kod mladih, a postupno iščezava u starosti. ANDROSTENEDION

- otac testosterona u jajnicima; izvor drskosti.

Neobuzdan u mladosti, slabi u menopauzi, gasi se s jajnicima. ALOPREGNANOLON

- opojan, umirujući, opuštajući sin progeste-

rona; bez njega smo mrzovoljni. Smiruje, čini spokojnim, opušta; neutralizira sav stres, no čim se povuče, sve se pretvara u razdražljivu apstinencijsku krizu. Njegov nagli odlazak glavni je zaplet PMS-a tri-četiri dana prije početka mjesečnice.

16


FAZE U ŽIVOTU ŽENE .

HORMONI ODREĐUJU

čime će mozak biti zaokupljen. Oni pridonose

brižnom, društvenom, spolnom i agresivnom ponašanju. Mogu utjecati na to hoćete li biti brbljavi, koketni, priređivati ili posjećivati zabave, pisati zahvalnice, planirati dječju igru, maziti, tetošiti, brinuti o tome da ne povrijedite tuđe osjećaje, biti natjecateljski raspoloženi, masturbirati ili inicirati seks.

Faze u ž i v o t u ž e n e

ICNJI2NICA iavsvi GAJ

17

FAZE

U

ŽIVOTU

ŽENE

GLAVNE HORMONALNE PROMJENE

ŠTO ŽENE IMAJU, A MUŠKARCI NEMAJU

FETALNA FAZA

Rast i razvoj mozga ne ometaju visoke razine testosterona kao u muškome mozgu.

Moždane su stanice XX, što znači više gena za brz razvoj mozga i krugova specifičnih za žene.

DJETINJSTVO

Estrogen se izlučuje u ogromVisoka razina estrogena sve do dobi nim količinama u dobi od 6 do od 2 godine. 24 mjeseca, a zatim juvenilna pauza (juvenile pause) deaktivira hormone.

PUBERTET

Rastu razine estrogena, progesterona i testosterona koji se počinju ciklički pojavljivati svakoga mjeseca.

SPOLNA ZRELOST,

Razine estrogena, progesterona i Veća usredotočenost na ljubavne testosterona mijenjaju se svakoga veze, pronalaženje životnog partnedana u mjesecu. ra i odabir karijere ili posla uskladivog s osnivanjem obitelji.

ŽENA BEZ PARTNERA

Viša razina estrogena i manje testosterona; mozak djevojaka sazrijeva 2 godine prije mozga dječaka.

TRUDNOĆA

Golem porast razine progesterona, estrogena.

Veća usredotočenost na kućenje, na to kako će obitelj biti zbrinuta, a manje na karijeru i nadmetanje.

DOJENJE

Oksitocin, prolaktin.

Isključiva usredotočenost na dojenče.

ODGOJ DJETETA

Oksitocin, estrogen, progesteron i testosteron pojavljuju se ciklički.

Manje interesa za seks, više brige za djecu.

PERIMENOPAUZA

Neredovito cikličko pojavljivanje Promjenjiv interes za seks, probleestrogena, progesterona i testos- mi sa spavanjem, više umaranja, terona. zabrinutosti, promjene raspoloženja, valovi vrućine i razdražljivost. J

MENOPAUZA

Niske razine estrogena, a progesterona nema; visoka razina

Posljednja nagla promjena u mozgu izazvana hormonima.

FSH/LH. POSTMENOPAUZA

18

Niske, postojane razine estrogena i testosterona, niža razina oksitocina.

Veća smirenost.

L. B r i z e n d i n e : Ž E N S K I M O Z A K

PHIIMJI:NE U MOZGU SPECIFIČNE ZA ŽENE

PROMJENE u DOŽIVLJAJU STVARNOSTI

Krugovi u ženskom mozgu za komunikat l|ii, intuiciju, emocionalno pamćenje i |«iliskivanje bijesa nesmetano se razvijaju nema visokih razina testosterona kao u muškome mozgu koje bi razorile sve te •.i niiice.

Još moždanih krugova za komunikaciju, iščitavanje emocija, društvene nijanse, brigu o drugima; sposobnost korištenja obiju strana mozga.

Verbalni su i emocionalni krugovi poboljluni.

Glavni je interes igranje i zabava s drugim djevojčicama, ali ne i dječacima.

Povećana osjetljivost i rast centa za stres, ivor, emocije i seks.

Glavni je interes privlačnost suprotnome spolu, lakomisleni ljubavni interesi, izbjegavanje roditelja.

Ranije sazrijevanje krugova za donošenje odluka i emocionalnu kontrolu.

Glavni je interes pronalaženje partnera, ljubav, izgradnja karijere.

krugovi za stres potisnuti su; progesteron smiruje mozak; mozak se smanjuje; hormoni iz fetusa i posteljice preuzimaju kontrolu nad mozgom i tijelom.

Glavni je interes vlastito zdravlje, izlaženje na kraj s umorom, mučninom i gladi, briga da ništa ne našteti fetusu; opstanak na radnome mjestu i planiranje rodiljskoga dopusta.

Krugovi za stres još su uvijek potisnuti; krugove za seks i emocije zaposjela je skrb za dijete.

Usredotočenost na to kako izaći na kraj s umorom, bolnim bradavicama, lučenjem mlijeka, kako izdržati sljedeća 24 sata.

Pojačana funkcija krugova za stres, brigu i Glavni je interes dobrobit, razvoj, odgoj i sigurnost djece; izlaženje na kraj s povećaemocionalno vezanje. nim stresom i poslom. Smanjena osjetljivost na estrogen u nekim Glavni je interes svakodnevno preživljavanje i izlaženje na kraj s fizičkim i emociomoždanim krugovima. nalnim usponima i padovima. Krugovi koje pokreću estrogen, oksitocin i Glavni je interes ostati zdravom, poboljšaprogesteron slabe. nje dobrobiti i prihvaćanje novih izazova. Krugovi su manje osjetljivi na stres, manje Glavni je interes raditi ono što vi želite; su emocionalni. smanjena je briga o drugima.

Faze u ž i v o t u ž e n e

19

. ŠTO NAS ČINI ŽENAMA

VIŠE OD 9 9

posto genetskoga koda žena i muškaraca posve je je-

dnako. U usporedbi s trideset tisuća gena u ljudskome genomu, razlika među spolovima, manja od jedan posto, neznatna je. No taj postotak razlike utječe na svaku pojedinu stanicu u našim tijelima - od naših živaca koji registriraju užitak i bol, do neurona koji prenose zapažanja, misli, osjećaje i emocije. Promotrimo li pozorno, uočit ćemo da ženski i muški mozak nisu jednaki. Muški je mozak veći za oko devet posto, čak i kada se njegovu veličinu korigira razmjerno veličini ženskoga tijela. U devetnaestom su stoljeću znanstvenici vjerovali kako to znači da su mentalne sposobnosti žena slabije od onih u muškaraca. No žene i muškarci posjeduju jednak broj moždanih stanica. Samo su u žena te stanice zbijenije - čvrsto stisnute u manjoj lubanji kao u korzetu. Tijekom gotovo čitavog dvadesetog stoljeća većina je znanstvenika tvrdila da su žene u neurološkome i svakom drugom smislu zapravo samo manji muškarci, uz iznimku njihovih reprodukti-

20


vnih funkcija. Ta je tvrdnja dovela do trajnih zabluda vezanih uz žensku psihologiju i fiziologiju. Zavirimo li malo dublje u razlike među mozgovima, one će nam otkriti ono što žene čini ženama, a muškarce muškarcima. Sve do 90-ih godina prošloga stoljeća istraživači su poklanjali malo pozornosti ženskoj fiziologiji, neuroanatomiji i psihologiji zasebno od one muške. U taj sam se previd imala prilike osobno uvjeriti tijekom dodiplomskoga studija neurobiologije na Berkeleyju 70-ih godina, studija medicine na Yaleu i specijalizacije iz psihijatrije u Massachusettskome centru za mentalno zdravlje (Massachusetts Mental Health Center) pri Harvardskome medicinskom fakultetu. Pohađajući svaku od navedenih institucija, naučila sam malo ili ništa o ženskoj biološkoj i neurološkoj različitosti, uz iznimku trudnoće. Kada nam je jednom prilikom na Yaleu profesor govorio o jednome istraživanju životinjskog ponašanja, podigla sam ruku i upitala ga za otkrića vezana uz ženke u tome istraživanju. Profesor je odbacio moje pitanje, izjavivši: ,,U tim istraživanjima nikada ne koristimo ženke - njihovi bi mjesečni ciklusi samo unijeli zbrku u podatke." No ono malo dostupnih istraživanja nalagalo je da su razlike u mozgovima, premda jedva zamjetne, znatne. Kao specijalizanticu psihijatrije zaintrigirala me činjenica da žene dvaput češće obolijevaju od depresije nego muškarci. Nitko nije nudio nikakav jasan razlog za takav nerazmjer. Kako sam počela studirati u vrijeme kada je feministički pokret bio na vrhuncu, moja su se vlastita objašnjenja kretala od onih političkih do psiholoških. Zauzela sam tipično stajalište 70-ih godina - da je za sve kriva patrijarhalna zapadnjačka kultura. Ona je zasigurno sputavala žene i učinila ih manje

Š t o nas č i n i ž e n a m a

21

funkcionalnima od muškaraca. No činilo se da to objašnjenje samo po sebi nije zadovoljavajuće: nova su istraživanja ukazivala na taj isti omjer depresije u čitavome svijetu. Pomislila sam kako u tom pitanju mora biti nešto značajnije, elementarnije, nešto više biološke naravi. Potom sam uočila da se stope depresije kod muškaraca i žena počinju razlikovati tek u dobi od dvanaest-trinaest godina - kada djevojčice počinju dobivati mjesečnicu. Činilo se da su kemijske promjene u pubertetu napravile nešto u mozgu čime su izazvale depresiju u žena. Malo je znanstvenika u to doba istraživalo tu povezanost, a većina je psihijatara, poput mene, imala izobrazbu iz tradicionalne psihoanalitičke teorije koja je propitkivala iskustva iz djetinjstva, no nikada nije razmatrala mogući utjecaj specifične kemije ženskoga mozga. Kada sam pri psihijatrijskoj procjeni počela voditi računa i o hormonalnom stanju žene, otkrila sam da u različitim fazama ženina života hormoni imaju golem utjecaj na oblikovanje njezinih želja, stajališta, pa i samoga načina na koji doživljava stvarnost. Do svojeg sam prvog otkrića o različitim doživljajima stvarnosti, na koje utječu spolni hormoni, došla kada sam počela liječiti žene s onim što ja nazivam sindromom ekstremnoga predmenstrualnog mozga. Kod svih žena koje imaju mjesečnicu, mozak se svakoga dana pomalo mijenja. Neki se dijelovi mozga svakoga mjeseca mijenjaju i do 25%. To katkad može biti neugodno, ali većina žena te promjene uspijeva držati pod kontrolom. No neke su mi se pacijentice obraćale jer su osjećale da određenih dana njihovi hormoni upravljaju njima do te mjere da nisu bile u stanju raditi niti i s kim razgovarati jer bi briznule u plač ili se na nekome istresle. Većinu

22


tjedana u mjesecu bile su usredotočene, inteligentne, produktivne i optimistične, no zbog puke promjene u dotoku hormona u njihov mozak određenih dana, budućnost im se činila turobnom, a one bi mrzile i sebe i svoj život. Tim su se ženama takve misli činile realnima i utemeljenima, i ponašale su se kao da su one stvarnost i kao da će trajati zauvijek - premda su bile izazvane isključivo hormonalnim promjenama u njihovu mozgu. Čim bi se razina hormona spustila, ponovo bi bile u svojem najboljem izdanju. Taj ekstremni oblik PMS-a, koji se javlja samo kod maloga postotka žena, ukazao mi je na to kako se doživljaj stvarnosti ženskoga mozga može u trenutku promijeniti. Ako se doživljaj stvarnosti u žena može radikalno mijenjati iz tjedna u tjedan, jednako bi trebalo vrijediti i za goleme hormonalne promjene koje se događaju tijekom njihova života. Želeći istražiti te pretpostavke na većem uzorku žena, 1994. godine utemeljila sam Kliniku za raspoloženja i hormone žena (Women's Mood and Hormone Clinic) na Odjelu psihijatrije pri Kalifornijskome sveučilištu u San Franciscu (University of California, San Francisco). Bila je to jedna od prvih klinika u Sjedinjenim Državama koja se bavila promatranjem stanja ženskoga mozga i načina na koji neurokemija i hormoni utječu na promjene raspoloženja kod žena. Otkrili smo da hormoni toliko snažno djeluju na ženski mozak da se za njihov utjecaj može kazati da oblikuje doživljaj stvarnosti u žene. Oni utječu na ženine stavove i želje te određuju, iz dana u dan, njezine prioritete. Utjecaj hormona prisutan je u svim životnim fazama od samoga rođenja. Svako hormonalno stanje - djetinjstvo, adolescencija, doba traženja partnera, majčinstvo i menopauza - pospješuje razvoj različitih neuroloških veza odgovornih

Š t o nas č i n i ž e n a m a

23

za nastajanje novih misli, emocija i interesa. Zbog fluktuacija koje počinju već u dobi od tri mjeseca, a traju i nakon menopauze, neurološka stvarnost žene nije postojana kao u muškarca. Njegova je poput planine koju su neprimjetno tijekom tisuća godina iskrzali ledenjaci, vremenske nepogode i duboki tektonski pomaci Zemlje. Njezina je više nalik samome vremenu - neprestano se mijenja i teško ju je predvidjeti. NOVA ZNANOST O MOZGU

naglo je promijenila naš pogled na temeljne

neurološke razlike između muškaraca i žena. Znanstvenici su te razlike prije mogli istraživati samo proučavajući mozgove leševa ili simptome kod pojedinaca s oštećenjem mozga, no zahvaljujući napretku u genetici i neinvazivnim tehnikama snimanja mozga, došlo je do potpune revolucije u neuroznanstvenome istraživanju i teoriji. Nove metode snimanja, poput pozitronske emisijske tomografije (PET) i funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI), sada nam omogućavaju uvid u ljudski mozak u realnome vremenu, dok rješava probleme, oblikuje riječi, priziva sjećanja, opaža izraze lica, uspostavlja povjerenje, zaljubljuje se, sluša dječji plač te osjeća depresiju, strah i tjeskobu. Zahvaljujući tome, znanstvenici su dokumentirali zapanjujuće mnoštvo strukturalnih, kemijskih, genetskih, hormonalnih i funkcionalnih razlika u mozgovima žena i muškaraca. Saznali smo da mozak muškarca drugačije reagira na stres i sukob od mozga žene. Muškarci i žene koriste različita područja mozga i moždane krugove za rješavanje problema, obradu jezika, iskustva i pohranjivanje jedne te iste snažne emocije. Žene će možda pamtiti i najmanje pojedinosti s njihovih prvih sastanaka kao i njihove najveće svađe,

24


dok će ih se njihovi muževi jedva sjećati. Struktura i kemija mozga glavni su razlog tome. Ženski i muški mozak na drugačije načine obrađuju podražaje, čuju, vide, osjećaju i procjenjuju što drugi misle. Naši različiti ženski i muški moždani operativni sustavi uglavnom su kompatibilni i sposobni, no iste ciljeve i zadatke izvršavaju i postižu koristeći različite krugove. U jednome njemačkom istraživanju istraživači su snimali mozgove muškaraca i žena dok su oni mentalno rotirali apstraktne, trodimenzionalne likove. Između muškaraca i žena nije bilo razlika u uspješnosti, no bilo je značajnih razlika specifičnih za njihov spol u moždanim krugovima koje su aktivirali za rješavanje zadatka. Žene su aktivirale moždane putove povezane s vizualnim prepoznavanjem i utrošile više vremena od muškaraca na predočavanje predmeta u glavi. Ta je činjenica samo značila da je ženama potrebno više vremena da dođu do istoga rješenja. Također je ukazala na to da žene izvršavaju sve kognitivne zadatke kao i muškarci - no pritom koriste različite moždane krugove. Pod mikroskopom ili na MR snimci razlike između muškoga i ženskoga mozga pokazale su se složenima i široko rasprostranjenima. Primjerice, u moždanim centrima za govor i slušanje žene imaju 11% više neurona od muškaraca. Glavno središte za oblikovanje emocija i sjećanja - hipokampus - također je veći u ženskome mozgu, kao i moždani krugovi za jezik i zapažanje emocija kod drugih. To znači da žene, u prosjeku, bolje izražavaju emocije i pamte pojedinosti o emocionalnim događajima. Muškarci, naprotiv, imaju dvostruko veći prostor u mozgu zadužen za spolni nagon, kao i veće moždane centre za djelovanje i agresivnost. Muškarac u prosjeku pomisli na seks mnogo puta tijekom dana, a

Što nas čini ženama

25

žena jednom dnevno. Možda tri do četiri puta u dane kada je najviše raspoložena za seks. Ove temeljne strukturalne razlike mogle bi objasniti razlike u percepciji. U jednom su istraživanju snimani mozgovi muškaraca i žena dok su promatrali neutralan prizor muškarca i žene koji razgovaraju. Područja za seks u muškim mozgovima odmah su se aktivirala - oni su tu scenu doživjeli kao uvod u mogući spolni odnos. Na područjima za seks u ženskim mozgovima nije došlo ni do nikakve aktivnosti. Ženski su mozgovi tu situaciju doživjeli kao običan razgovor dvoje ljudi. Muškarci također imaju veće procesore u središtu najprimitivnijega područja mozga, koje registrira strah i potiče agresivnost - amigdali. To je razlog zašto je nekim muškarcima dovoljno samo nekoliko sekunda da se ni zbog čega upuste u tučnjavu, dok će mnoge žene učiniti sve da izbjegnu sukob. Premda živimo u modernome urbanom svijetu, naša su tijela stvorena za život u divljini i svaki ženski mozak još uvijek sadrži drevne moždane krugove naših najjačih pramajki, konstruirane za genetski uspjeh, no koji su zadržali duboko usađene nagone razvijene kao odgovor na stres u nekadašnjoj divljini. Njihova je svrha izazivanje reakcije na fizičku opasnost i po život opasne situacije. Pridodajte tome suvremene izazove balansiranja između kućanstva, djece i posla bez dostatne tuđe pomoći, i dobit ćemo situaciju u kojoj žene nekoliko neplaćenih računa mogu doživjeti kao nešto što ugrožava njihov opstanak. To ženski mozak navodi da reagira kao da obitelji prijeti opasnost od nadolazeće katastrofe. Muški mozak to neće tako doživjeti osim ako prijetnju ne predstavlja neposredna, fizička opasnost. Te osnovne, strukturalne razlike u njihovim mozgovima

26


temelj su mnoštva svakodnevnih razlika u ponašanju i životnim iskustvima muškaraca i žena. Biološki nagoni ključ su za razumijevanje načina na koji smo genetski ustrojeni i oni su ključ našega današnjeg uspjeha. Ako ste svjesni činjenice da biološko stanje mozga upravlja vašim porivima, možete odlučiti ne djelovati ili djelovati drugačije nego što se možda osjećate ponukani. No prvo moramo naučiti prihvatiti da je ženski mozak genetski strukturiran i oblikovan evolucijom, biologijom i kulturom. Ako to ne prihvatimo, biologija postaje sudbinom, a mi ćemo pred njom biti bespomoćne. Biologija doista predstavlja temelj naših osobnosti i ponašajnih sklonosti. No ako u ime slobodne volje - i političke korektnosti - pokušamo zanijekati utjecaj biologije na mozak, započet ćemo borbu protiv svoje vlastite prirode. Ako priznamo da na našu biologiju utječu drugi čimbenici, uključujući naše spolne hormone i njihove neprestane promjene, možemo je spriječiti u stvaranju nepromjenjive slike stvarnosti koja će nama upravljati. Mozak je tek darovit stroj za učenje. Ništa nije posve nepromjenjivo. Biologija snažno utječe na naš doživljaj stvarnosti, no ne čini ga nepromjenjivim. Taj doživljaj stvarnosti možemo mijenjati i iskoristiti svoju inteligenciju i odlučnost kako bismo istodobno uživale i, kada je potrebno, promijenile djelovanje spolnih hormona na strukturu mozga, ponašanje, doživljaj stvarnosti, kreativnost - i sudbinu.

MUŠKARCI I ŽENE

imaju jednaku prosječnu razinu inteligencije, no

doživljaj stvarnosti ženskoga mozga često se pogrešno tumačio kao manjak sposobnosti za neka područja, poput matematike i znanosti. U siječnju 2005. Lawrence Summers, tadašnji rektor Har-

to nas čini ženama

27

vardskoga sveučilišta, šokirao je i razljutio svoje kolege - i slušateljstvo - kada je govoreći pred američkim Nacionalnim uredom za ekonomska istraživanja (National Bureau of Economic Research) izjavio: „Doista se čini da, što se tiče velikoga mnoštva različitih ljudskih atributa - matematičke sposobnosti, znanstvene sposobnosti - postoje relativno neosporni dokazi da, bez obzira na razliku u prosjecima - o kojoj bi se dalo raspravljati - postoji razlika u standardnom odstupanju i varijabilnosti muške i ženske populacije. To vrijedi za atribute koji mogu i ne moraju biti kulturalno uvjetovani." Slušatelji su pretpostavili kako je on želio kazati da su žene stoga po svojoj prirodi manje prikladne od muškaraca za vrhunske matematičare i znanstvenike. Sudeći prema aktualnim istraživanjima, Summers je istodobno imao i nije imao pravo. Znamo da, kada djevojčice i dječaci tek uđu u svoje tinejdžerske godine, nema razlike u njihovim matematičkim i znanstvenim sposobnostima. U tome Summers nije imao pravo. No kako estrogen preplavljuje ženski mozak, djevojčice se počinju intenzivno usredotočivati na svoje emocije i komunikaciju - razgovarajući telefonom i komunicirajući sa svojim prijateljicama u trgovačkim centrima. Istodobno, kako testosteron počinje upravljati muškim mozgom, dječaci postaju sve manje komunikativni i postaju opsjednuti postizanjem rezultata - u igrama, ali i na stražnjem sjedištu automobila. U trenutku kada mladići i djevojke počinju odlučivati o odabiru svojega budućeg zanimanja, djevojke počinju gubiti interes za zanimanja koja zahtijevaju više rada u samoći i manje interakcija s drugima, dok se mladićima lakše povući u osamu svojih soba i provoditi sate ispred računala.

28


Moja je pacijentica Gina od najranije dobi bila izuzetno nadarena za matematiku. Postala je inženjerka, no s dvadeset osam godina borila se sa željom za bavljenjem nekim zanimanjem koje bi bilo više usmjereno na ljude i koje bi joj omogućilo da ima i obiteljski život. Gina je uživala u mentalnim zagonetkama pri rješavanju inženjerskih problema, no nedostajao joj je svakodnevni kontakt s ljudima, stoga je razmišljala o promjeni zanimanja. To za žene nije neuobičajena dvojba. Moja prijateljica znanstvenica Ćori Bargmann kazala mi je da su mnoge od njezinih najinteligentnijih prijateljica odustale od znanosti kako bi radile na područjima koja su smatrale društvenijima. To su odluke o prioritetima na koje utječe djelovanje hormona na ženski mozak koje potiče na povezivanje i komunikaciju. Činjenica da manji broj žena završi u znanosti nema veze s nedostatnim sposobnostima ženskoga mozga za matematiku i znanost. U tome je Summers doista pogriješio. Imao je pravo tvrdeći da je na najvišim položajima u znanosti i tehnici malo žena, ali imao je posve krivo smatrajući da žene ne završe u tim zanimanjima jer nisu dovoljno sposobne. Ženski mozak posjeduje izvanredne jedinstvene sposobnosti - izuzetnu verbalnu okretnost, sposobnost povezivanja u čvrsto prijateljstvo, gotovo telepatsku sposobnost iščitavanja emocija i raspoloženja s lica i iz tona glasa, kao i sposobnost smirivanja sukoba. Sve je to genetski usađeno u ženski mozak. To su sposobnosti s kojima se žene rađaju, a muškarci, iskreno rečeno, ne. Muškarci se rađaju s drugim sposobnostima koje oblikuju njihovu vlastitu hormonalnu stvarnost. No to je već tema za neku drugu knjigu.

Što nas čini ž e n a m a

29

DVADESET SAM GODINA,

liječeći svoje pacijentice, s nestrpljenjem išče-

kivala napredak u saznanjima o ženskome mozgu i ponašanju. Tek su se na prijelazu u novo tisućljeće počela provoditi uzbudljiva istraživanja koja su pokazala na koji način struktura, funkcija i kemija ženina mozga utječe na raspoloženja, procese mišljenja, energiju, spolni nagon, ponašanje i dobrobit žene. Ova knjiga predstavlja vodič kroz nova istraživanja ženskoga mozga i neurobihevioralnih sustava koji nas čine ženama. Nadahnuta je mojim dvadesetogodišnjim kliničkim iskustvom neuropsihijatrice. U njoj ćete pronaći presjek podataka dobivenih golemim napretkom u našemu razumijevanju genetike, molekularne neuroznanosti, fetalne i pedijatrijske endokrinologije te neurohormonalnoga razvoja. Nudi primjeri iz neuropsihologije, kognitivne neuroznanosti, dječjeg razvoja, snimanja mozga i psihoneuroendokrinologije. U njoj se razmatraju primatologija, istraživanja životinja i promatranje dojenčadi tražeći uvide u način na koji su pojedina ponašanja, kombinacijom prirode i odgoja, programirana u ženski mozak. Zahvaljujući tome napretku, konačno ulazimo u doba kada žene mogu početi razumijevati svoju drugačiju biologiju i njezin utjecaj na njihove živote. Moja je misija bila educirati zainteresirane liječnike, psihologe, nastavnike, medicinske sestre, ljekarnike i njihove pripravnike kako bi pomogli ženama i tinejdžerkama radi kojih su ondje. Koristila sam svaku priliku kako bih žene i djevojke neposredno educirala o njihovu jedinstvenom sustavu mozak-tijelo-ponašanje i pomogla im da u svakoj svojoj dobi budu u najboljoj formi. Nadam se da će ova knjiga pomoći puno većem broju žena

30


i djevojaka od onih s kojima mogu osobno doći u doticaj u klinici. Nadam se da će ženski mozak biti doživljen i shvaćen kao fino ugoden i sposoban instrument što on zapravo i jest.

Što nas čini ž e n a m a

31

PRVO POGLAVLJE

ROĐENJE ŽENSKOGA MOZGA

LEILA JE BILA neprestano

u pokretu, trčkarala po igralištu, komunici-

rala s drugom djecom bez obzira je li ih poznavala ili ne. Malo joj je nedostajalo da progovori u rečenicama od dvije-tri riječi, pa je za komuniciranje uglavnom koristila svoj zarazni osmijeh i empatično kimanje glavom, a itekako je komunicirala. Kao i ostale male djevojčice. „Lutkica", rekla bi jedna. „Kupovina", kazala bi druga. Nastajala je sićušna zajednica koja je brujala od čavrljanja, igara i zamišljenih obitelji. Leila se uvijek radovala kada bi ugledala svojega rođaka Josepha koji bi joj se pridružio na igralištu, no njezina bi radost bila kratka vijeka. Joseph bi zgrabio kocke od kojih bi ona i njezine prijateljice gradile kuću. On je želio sagraditi raketu, i to sam. Njegovi bi drugovi razorili sve što bi Leila i njezine prijateljice načinile. Dječaci bi gurali djevojčice, odbijajući se izmjenjivati u igri i ne bi se obazirali na njihove molbe da prestanu ili im vrate igračku. Do kraja jutra Leila bi se s ostalim djevojčicama povukla na drugi kraj igrališta. One su se željele u miru zajedno igrati lutkama.

32

L. Brizendine: Ž E N S K I MOZAK

Iskustvo nam govori da se dječaci i djevojčice različito ponašaju. Imamo se u to prilike uvjeriti svakoga dana kod kuće, na igralištima i u učionicama. No ono što nam kultura nije kazala jest da to različito ponašanje diktira mozak. Porivi su u djece toliko duboko usađeni da se aktiviraju čak i ako ih mi odrasli pokušamo drugačije usmjeriti. Jedna je moja pacijentica svojoj troipolgodišnjoj kćerkici dala mnoštvo uniseks igračaka, uključujući i jarko crveni vatrogasni kamion umjesto lutke. Kada je jednoga popodneva ušla u njezinu sobu, zatekla ju je kako privija uza se kamion umotan u dječju dekicu, ljulja ga amo-tamo i govori mu: „Ne brini se, kamiončiću, sve će biti u redu." Tu nije u pitanju socijalizacija. Ta mala djevojčica nije tetošila svoj „kamiončić" zato što je okolina oblikovala njezin uniseks mozak. Uniseks mozak ne postoji. Ona je rođena sa ženskim mozgom koji je već sadržavao svoje vlastite porive. Djevojčice se rađaju genetski predodređene kao djevojčice, a dječaci dolaze na svijet već genetski predodređeni kao dječaci. Njihovi se mozgovi razlikuju već u trenutku rođenja, a oni su ti koji upravljaju njihovim porivima, stajalištima, pa čak i njihovim doživljajem stvarnosti. Mozak utječe na način na koji vidimo, čujemo, osjećamo miris i okus. Živci iz naših osjetila vode izravno u mozak, a mozak sve to interpretira. Jak udarac u određeno mjesto na glavi može značiti da nećete biti sposobni osjetiti miris ili okus. No mozak čini mnogo više od toga. On snažno utječe na naš doživljaj svijeta - na to smatramo li nekoga dobrom ili lošom osobom, sviđa li nam se današnje vrijeme ili nas rastužuje te jesmo li raspoloženi za izvršavanje dnevnih obveza. Ne morate biti neuroznanstvenik da biste to znali. Ako se osjećate malo potišteno i popijete čašu dobroga


33

vina ili pojedete komadić čokolade, vaše se raspoloženje može promijeniti. Siv, oblačan dan može postati vedrim, a ljutnja na dragu osobu nestati zahvaljujući načinu na koji kemikalije u tim tvarima djeluju na mozak. Vaš doživljaj neposredne stvarnosti može se trenutačno promijeniti. Ako kemikalije koje djeluju na mozak mogu dovesti do drugačijeg doživljaja stvarnosti, što će se dogoditi ako dva mozga imaju različite strukture? Njihovi će doživljaji stvarnosti nesumnjivo biti različiti. Oštećenje mozga, moždani udari, prefrontalne lobotomije i ozljede glave mogu promijeniti naše prioritete. Mogu promijeniti čak i našu osobnost od agresivne u blagu, od prijazne u mrzovoljnu. No to ne znači da svi započinjemo život s jednakom strukturom mozga. Muški i ženski mozgovi različiti su po svojoj prirodi. Razmislite o tome. Što ako je komunikacijski centar u jednome mozgu veći nego u drugome? Što ako je centar za emocionalno pamćenje u jednome mozgu veći no u drugome? Što ako jedan mozak razvije veću sposobnost iščitavanja neverbalnih znakova kod drugih ljudi no onaj drugi? U tom bismo slučaju imali osobu čiji bi doživljaj stvarnosti diktirao da joj komunikacija, povezivanje, emocionalna osjetljivost i responzivnost budu primarne vrijednosti. Ta bi osoba te kvalitete cijenila više od ostalih i bila zbunjena osobom čiji mozak nije shvatio važnost tih kvaliteta. Uglavnom, imali bismo nekoga sa ženskim mozgom. Nekoć smo, a pritom mislim na nas liječnike i znanstvenike, mislili da je rod kulturalna izmišljotina stvorena za ljude, ali ne i životinje. Kada sam 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća pohađala medicinski fakultet, već je bilo otkriveno da se mozgovi mužjaka

34


i ženki kod životinja počinju različito razvijati u maternici, što je nalagalo da su nagoni poput parenja te donošenja na svijet i podizanja mladunaca genetski usađeni u životinjski mozak. No učili su nas da kod ljudi razlike među spolovima uglavnom proizlaze iz toga što su nekoga roditelji odgajali kao dječaka ili kao djevojčicu. Danas znamo da to nije u potpunosti točno i, vratimo li se ondje gdje je sve počelo, slika postaje znatno jasnija. Zamislite na trenutak da se nalazite u mikrokapsuli koja juri vaginalnim kanalom i sumanutom brzinom prolijećete kroz grlić maternice ispred tsunamija od sperme. Kada konačno uđete u maternicu, ugledat ćete golemo, lelujavo jajašce koje čeka na onog sretnog punoglavca koji ima dovoljno petlje da prodre kroz njegovu površinu. Recimo da spermatozoid koji je predvodio napad nosi kromosom X, a ne Y. To znači da je oplođeno jajašce djevojčica. U samo trideset osam tjedana, ta će se djevojčica iz skupine stanica koje bi mogle stati na glavicu pribadače razviti u dijete koje u prosjeku teži tri i pol kilograma i posjeduje sve što joj je potrebno za život izvan majčina tijela. No najveći dio razvoja mozga, kojim se oblikuju moždani krugovi specifični za spol, događa se u prvih osam tjedana trudnoće. Sve do starosti od osam tjedana mozak svakoga fetusa izgleda kao ženski - žensko je unaprijed zadani spol. Kada bismo promatrali razvoj ženskog i muškog mozga pomoću fotografija kojima se postiže efekt protjecanja vremena, vidjeli bismo da su sheme njihovih moždanih krugova oblikovane u skladu s nacrtom koji su zajedno načinili geni i spolni hormoni. Golem porast razine testosterona do kojega dolazi u osmome tjednu trudnoće, taj će uniseks mozak pretvoriti u muški, razarajući određeni broj stanica u komu-


35

nikacijskim centrima i potičući rast stanica u centrima za seks i agresivnost. Ako ne dođe do naglog porasta testosterona, ženski će se mozak nastaviti nesmetano razvijati. Moždane stanice u fetusa djevojčice stvaraju još veza u komunikacijskim centrima i područjima za obradu emocija. Kako ta fetalna raskrsnica utječe na nas? Kao prvo, zbog svojega većeg komunikacijskog centra, djevojčica će biti razgovorljivija od svojega brata. U većini društvenih situacija koristit će mnogo više oblika komunikacije od njega. Kao drugo, to raskrižje određuje našu biološku sudbinu, određujući boju naočala kroz koje svatko od nas gleda na svijet i izlazi s njime na kraj.

IŠČITAVANJE EMOCIJA JEDNAKO JE DOŽIVLJAJU STVARNOSTI

Jedna od prvih stvari na koju ženski mozak potiče bebu jest proučavanje lica. Moja bivša studentica Cara redovito nas je posjećivala i sa sobom bi uvijek dovela svoju kćerkicu. Voljeli smo promatrati kako se Leila mijenja odrastanjem i imali smo je prilike promatrati gotovo od rođenja pa sve do vrtića. Sa samo nekoliko tjedana Leila je proučavala svako lice koje bi ugledala. Moje osoblje i ja često bismo s njom uspostavljali kontakt očima, a ona bi nam ubrzo uzvratila osmijehom. Međusobno bismo oponašale izraze lica i zvukove i bilo je zabavno zbližavati se s njom. Željela sam je povesti kući, osobito stoga što sa svojim sinom nisam imala takvih iskustava. Jako mi se sviđalo što me ta djevojčica voli promatrati i željela sam da i moj sin bude jednako zainteresiran za moje lice. No on je bio potpuna suprotnost. Volio je promatrati sve ostalo - automobile, svjetla i kvake na vratima - samo ne mene. Uspostavlja-

36


nje kontakta očima bila je posljednja stvar koja ga je zanimala. Na medicinskome su me fakultetu učili da se sva mala djeca rađaju s potrebom za međusobnim promatranjem jer je to ključno za razvoj veze između majke i djeteta, i mjesecima sam bila uvjerena kako s mojim sinom nešto doista nije u redu. Tada se nije znalo za mnoštvo razlika u mozgu specifičnih za pojedini spol. Smatralo se da je svim bebama urođeno promatranje lica, no čini se da su se sve teorije o najranijim fazama djetetova razvoja zasnivale na promatranju djevojčica. Djevojčicama, no ne i dječacima, urođeno je međusobno promatranje. Kod djevojčica se ne događa nagli porast testosterona u maternici zbog kojega se smanjuju centri za komunikaciju, zapažanje i obradu emocija, stoga je njihov potencijal za razvijanje sposobnosti na tim područjima nakon rođenja veći no u dječaka. U prvih nekoliko mjeseci života sposobnosti djevojčica za kontakt očima i međusobno promatranje lica povećat će se za više od 400 posto, dok se sposobnosti za promatranje lica kod dječaka tijekom toga razdoblja neće uopće povećati. Djevojčice se rađaju s usađenim zanimanjem za izražavanje emocija. One iz pogleda, dodira i svake reakcije onih s kojima dođu u kontakt, prosuđuju o sebi. Iz tih neverbalnih znakova one otkrivaju jesu li važne, simpatične ili dosadne. Uklonite li orijentire koje pruža neko izražajno lice, uklonit ćete glavni kriterij ženskoga mozga za doživljaj stvarnosti. Promatrajte malu djevojčicu kada se približava pantomimičaru. Pokušat će sve ne bi li izmamila kakav izraz lica. Male djevojčice ne trpe bezizražajna lica. One bezizražajno lice pred sobom tumače kao znak da nešto ne rade kako treba. Poput pasa koji love frizbi, male će djevojčice uporno promatrati lice sve dok ne izazovu neku reakciju. Djevojčice razmišljaju na


37

ovaj način: ako sve napravim kako treba, postići ću očekivanu reakciju. To je ista vrsta poriva koji odraslu ženu navodi da pokuša osvojiti narcističnoga ili na neki drugi način emocionalno nedostupnog muškarca - „učinim li sve kako treba, on će me voljeti". Stoga možete zamisliti negativan učinak ravnodušnoga, bezizražajnog lica depresivne majke - pa čak i lica u koje je ubrizgano previše injekcija botoksa - na razvoj djevojčičina doživljaja sebe. Izostanak izraza na licu njoj je veoma zbunjujući pa, stoga što ne uspijeva postići očekivanu reakciju na svoju molbu za pažnjom ili nježnošću, mogla bi pomisliti da je njezina majka ne voli. Naposljetku će svoja nastojanja usmjeriti na izražajnija lica. Svi koji su odgajali dječake i djevojčice, ili ih promatrali kako odrastaju, znaju da se oni različito razvijaju, a osobito da će se ženske bebe emocionalno vezati na načine na koje to muške bebe neće učiniti. No psihoanalitička je teorija krivo tumačila tu razliku među spolovima i iznijela hipotezu da češće promatranje lica i poriv za vezanjem znači da djevojčice imaju veću potrebu za simbiozom sa svojim majkama. Češće promatranje lica ne ukazuje na potrebu, već na urođenu sposobnost zapažanja. Ta je sposobnost urođena mozgu koji je pri rođenju zreliji od mozga dječaka i brže se razvija sve do prve ili druge godine.

SLUŠATI, POSTIĆI ODOBRAVANJE I BITI SLUŠANA

Dobro razvijeni moždani krugovi za iščitavanje poruka s lica i iz tona glasa djevojčice također potiču da već zarana shvate važnost društvenoga odobravanja drugih osoba. Cara je bila iznenađena što je Leilu mogla voditi na javna mjesta: „Nevjerojatno, možemo

38


sjediti u restoranu, a Leila, u dobi od osamnaest mjeseci, zna da, .iko podignem ruku, mora prestati posezati za mojom čašom vina. A primijetila sam i da će, ako se njezin otac i ja prepiremo, jesti prstima sve dok je netko od nas ne pogleda. Potom će se ponovo uhvatiti u koštac s vilicom." Te kratke interakcije pokazuju da Leila uočava neverbalne znakove na licima svojih roditelja koje njezin rođak Joseph vjerojatno ne bi ni tražio. Jedno istraživanje Sveučilišta u Teksasu provedeno na dvadesetomjesečnim djevojčicama i dječacima ukazalo je na razliku u želji i sposobnosti zapažanja. U tom su istraživanju dijete i majka ostavljeni sami u sobi uz naputak da dijete ne smije dirati predmet koji se ondje nalazio. Majka je stajala sa strane. Snimana je svaka kretnja, pogled i riječ. Samo je mali broj djevojčica dotaknuo zabranjeni predmet, premda im majke to nisu izričito zabranile. Djevojčice su majčino lice pogledale deset do dvadeset puta češće no dječaci, tražeći znakove odobravanja ili neodobravanja. Dječaci su, naprotiv, trčkarali uokolo i tek bi rijetko pogledali u majčino lice. Češće su doticali zabranjeni predmet, čak i kada bi im majke viknule da to ne čine: „Ne!" Jednogodišnji dječaci, tjerani muškim mozgovima oblikovanim testosteronom, imaju poriv istraživati svoju okolinu, pa čak i one njezine dijelove koje im je zabranjeno dirati. Budući da njihovi mozgovi u maternici nisu bili natopljeni testosteronom te da su njihovi centri za komunikaciju i emocije ostali netaknuti, djevojčice dolaze na svijet osposobljenije za čitanje lica i raspoznavanje različitih tonova ljudskoga glasa. Kao što šišmiši mogu čuti zvukove koje čak ni mačke ni psi ne mogu čuti, djevojčice su sposobne čuti širi raspon zvučnih frekvencija i tonova u ljud-


39

skome glasu nego dječaci. Čak i dok je sasvim mala, djevojčici je dovoljno čuti neznatnu napetost u glasu svoje majke kako bi znala da ne smije otvarati ladicu sa šarenim ukrasnim papirom. Dječaka ćete morati fizički spriječiti da ne uništi ukrasni papir za sljedeći Božić. To ne znači da on ignorira svoju majku. On nije fizički u stanju čuti taj isti ton upozorenja. Djevojčica je pronicljiva u iščitavanju izraza lica bez obzira sluša li je netko ili ne. S osamnaest mjeseci Leilu se nije moglo ušutkati. Nismo razumjeli ništa od onoga što nam je pokušavala reći, no ona bi se dogegala do svakoga u uredu i pustila bujicu riječi koje su se njoj činile jako važnima. Kod svakoga je od nas tražila odobravanje. Ako bismo pokazali makar i samo mrvicu nezainteresiranosti ili na sekundu odvratili pogled, stavila bi ruke na bokove, udarila nogom i ljutito zagunđala. „Slušaj!" viknula bi. Ako je ne bismo gledali, za nju bi to značilo da je ne slušamo. Cara i njezin suprug Charles bili su zabrinuti jer se činilo kako Leila inzistira na tome da kod kuće bude uključena u svaki razgovor. Bila je tako zahtjevna da su pomislili kako su je previše razmazili. Ali nisu. Mozak njihove kćeri samo je tražio način potvrđivanja njezina doživljaja sebe. Slušaju li je drugi ili ne, maloj će djevojčici kazati shvaćaju li je ozbiljno, što pak pridonosi njezinu doživljaju sebe kao uspješne. Premda njezine jezične vještine nisu razvijene, ona razumije više no što izražava i ona zna - prije vas - jeste li na trenutak odlutali mislima. Ona zna razumije li je odrasla osoba ili ne. Ako je odrasla osoba na istoj valnoj duljini, ona će sebe doživjeti kao uspješnu i važnu. Ako ne uspije uspostaviti komunikaciju, doživjet će se neuspješnom. Charles je posebice bio iznenađen time koliko mora biti

40


usredotočen da bi održao blizak odnos sa svojom kćeri. No uvidio je da, kada je pozorno sluša, ona postaje samopouzdanijom.

EMPATIJA Takva vrhunska osposobljenost mozga za komunikaciju i emocionalne tonove već zarana igra važnu ulogu u ponašanju ženske bebe. Mnogo godina poslije Cara nije mogla shvatiti zašto se njezin sin ne bi smirio tako brzo kada bi ga uzela na ruke kao njezina kći Leila. Mislila je da je u pitanju samo temperament, nemirniji karakter. No vjerojatno je u pitanju bila i razlika među spolovima u urođenoj sposobnosti mozga za empatiju. Ženska je beba u stanju lakše doći na istu valnu dužinu sa svojom majkom i brzo reagirati na smirivanje te prestati plakati. Zapažanja dobivena jednim istraživanjem na Harvardskome medicinskom fakultetu otkrila su da ženske bebe uspješnije od dječaka dolaze na istu valnu dužinu sa svojim majkama. Jedno je drugo istraživanje pokazalo da tipična ženska novorođenčad stara manje od dvadeset četiri sata više reagira na plač druge djece - i ljudsko lice - negoli muška novorođenčad. Djevojčice stare tek godinu dana u većoj mjeri reagiraju na patnju drugih, osobito onih koji djeluju tužni ili povrijeđeni. Jednom sam se osjećala malo potišteno i spomenula to Cari. Leila, koja je tada imala osamnaest mjeseci, to je zapazila iz tona mojega glasa. Popela mi se u krilo i igrala se mojim naušnicama, kosom i naočalama. Uzela je moje lice u svoje ruke, pogledala me ravno u oči i odmah sam se osjetila bolje. Ta je mala djevojčica dobro znala što radi.


41

Leila je tada bila u hormonalnoj fazi koja se naziva infantilnim pubertetom (infantile puberty), koji kod dječaka traje samo devet, a kod djevojčica čak dvadeset četiri mjeseca. Tijekom toga razdoblja jajnici počinju proizvoditi goleme količine estrogena - usporedive s razinom u odrasle žene - koje natapaju mozak male djevojčice. Znanstvenici vjeruju kako je taj porast razine estrogena u dječjoj dobi neophodan za poticanje razvoja jajnika i mozga u reproduktivne svrhe. No ta velika količina estrogena također potiče ubrzano stvaranje moždanih krugova. Stimulira rast i razvoj neurona u ženskome mozgu, dodatno pospješujući krugove za zapažanje, komunikaciju, instinktivne osjećaje, stalnu brigu i skrb o drugima. Estrogen priprema te krugove specifične za ženski spol kako bi mala djevojčica mogla ovladati svojim sposobnostima za društvene nijanse i reklamirati svoju plodnost. Zato se ona još u pelenama tako dobro snalazila s emocijama.

NE NASLJEĐUJU SE SAMO M A M I N I GENI

Zahvaljujući svojoj sposobnosti promatranja i uočavanja emocionalnih znakova, djevojčica zapravo inkorporira majčin živčani sustav u svoj vlastiti. Sheila mi se obratila tražeći pomoć kako bi izašla na kraj sa svojom djecom. Sa svojim je prvim suprugom imala dvije kćeri, Lisu i Jennifer. Kada se Lisa rodila, Sheila je još uvijek bila sretna i zadovoljna u svojemu prvom braku. Bila je sposobna i veoma brižna majka. No kada se osamnaest mjeseci poslije rodila Jennifer, situacija se jako promijenila. Njezin je muž postao neskriveni ženskar. Sheili je dodijavao suprug žene s kojom je njezin muž imao aferu. Sve je postalo još i gore. Sheilin je nevjerni muž

42


imao moćna i bogata oca koji joj je zaprijetio otmicom djece pokuša li napustiti državu kako bi otišla zatražiti pomoć od svoje obitelji. Jennifer je svoje najranije djetinjstvo provela u okolini ispunjenoj stresom. Prema svima je bila sumnjičava i u dobi od šest godina počela je svojoj starijoj sestri govoriti kako njihov nježni i dragi očuh sigurno vara njihovu majku. Jennifer je u to bila uvjerena i često je spominjala svoje sumnje. Lisa je napokon otišla majci i upitala ju je li to istina. Njihov je očuh bio jedan od onih muškaraca koji jednostavno ne mogu počiniti preljub i Sheila je to znala. Nije joj bilo jasno zašto je njezina mlađa kći postala tako opsjednuta umišljenom nevjerom njezina novog supruga. No u Jenniferin se živčani sustav trajno utisnula nesigurna perceptivna stvarnost iz njezinih najranijih godina, stoga su joj se čak i dobre osobe činile nepouzdanima i prijetećima. Obje je sestre odgajala ista majka, ali u različitim okolnostima, pa su moždani krugovi jedne kćeri inkorporirali brižnu i sigurnu mamu, a moždani krugovi druge bojažljivu i tjeskobnu mamu. „Okoliš živčanoga sustava" koji djevojčica upije u prvim dvjema godinama života postaje pogledom na stvarnost koji će utjecati na nju do kraja njezina života. Istraživanja na sisavcima danas pokazuju da se taj stres iz rane dobi, za razliku od mirne inkorporacije - koja se naziva epigenetskim imprintingom - može prenositi preko nekoliko naraštaja. Istraživanje na sisavcima koje je provela skupina Michaela Meaneyja pokazalo je da na žensku mladunčad bitno utječe to koliko su njihove majke smirene i brižne. Takva je korelacija također uočena kod ljudskih ženki i ženki nečovjekolikih majmuna. Majke koje su izložene stresu automatski postaju manje brižne, a njihove ženske bebe inkorporiraju živčani sustav


43

izložen stresu koji kod djevojčica mijenja doživljaj stvarnosti. Ovdje nije riječ o nečemu naučenom kognitivnim putem - već o nečemu što se usvaja putem staničnih mikrokrugova na neurološkoj razini. To bi moglo objasniti zašto neke sestre imaju iznenađujuće različite poglede na svijet. Čini se da dječaci možda u tolikoj mjeri ne inkorporiraju živčani sustav svojih majki. Neurološko inkorporiranje počinje u trudnoći. Majčin stres tijekom trudnoće utječe na emocionalne reakcije i lučenje hormona stresa, osobito kod ženskog potomstva. Taj je učinak razmatran kod jarića. Ženska mladunčad koja je u maternici bila izložena stresu pokazala je daleko više emocionalne uznemirenosti od ženske mladunčadi koja nije bila izložena stresu. Zato, ako ste djevojčica koja se upravo sprema ući u utrobu, planirajte da vas rodi majka koja nije izložena stresu i koja ima smirenoga partnera punog ljubavi te obitelj koja joj pruža podršku. A ako ste buduća majka koja će nositi ženski fetus, nemojte se uzrujavati kako bi se vaša kći mogla opustiti.

NEMOJ SE SVAĐATI

Zašto se onda djevojčica rađa s tako fino ugođenim mehanizmom za čitanje lica, prepoznavanje emocionalnih tonova u glasu i reagiranje na tuđe neverbalne znakove? Razmislite o tome. Takav je mehanizam stvoren za komuniciranje. To je glavni zadatak mozga djevojčice koji je na to potiče od samoga rođenja. To je rezultat tisućgodišnjega genetskog i evolucijskog usađivanja koje je nekoć bilo - a vjerojatno je još i danas - itekako važno za opstanak. Ako ste u stanju čitati lica i glasove, onda možete znati što treba malo-

44


me djetetu. Možete predvidjeti što će učiniti muškarac koji je veći i agresivniji. A budući da ste vi manji, vjerojatno ćete se morati udružiti s ostalim ženama kako biste odbile napade bijesnoga spiljskog čovjeka - ili više njih. Ako ste djevojčica, programirani ste za održavanje društvenoga sklada. Za mozak je to pitanje života i smrti, čak i ako to u dvadeset prvom stoljeću i nije toliko važno. To je vidljivo iz ponašanja troipolgodišnjih blizanki. Svakog bi se jutra sestrice penjale na komodu kako bi dohvatile odjeću obješenu u ormaru. Jedna je imala ružičasto, a druga zeleno dvodijelno odijelce. Njihova se majka smijala svaki put kada bi vidjela da su zamijenile bluzice - ružičaste hlačice sa zelenom bluzicom i zelene hlače s ružičastim bluzicom. Blizanke bi to izvele bez svađe. „Mogu posuditi tvoju ružičastu bluzicu? Vratit ću ti je poslije, a ti možeš uzeti moju zelenu", tekao bi njihov razgovor. Takav scenarij vjerojatno ne bi bio moguć da je jedan od blizanaca dječak. Brat bi samo uzeo bluzicu koju bi želio, a sestra bi ga pokušala odgovoriti riječima, no naposljetku bi završila u suzama jer njegove jezične vještine jednostavno ne bi bile napredne kao njezine. Tipične djevojčice koje nisu pod utjecajem testosterona, već njima upravlja estrogen, veoma se trude očuvati skladne odnose. Od svoje najranije dobi, najugodnije se osjećaju i najsretnije su u carstvu spokojnih međusobnih odnosa. One radije izbjegavaju sukobe jer se nesloga kosi s njihovom potrebom da ostanu povezane, izazovu odobravanje i dobiju ohrabrenje. Dvogodišnje izlaganje estrogenu u infantilnom pubertetu kod djevojčica potiče poriv za društvenim vezama koje se temelje na komunikaciji i kompromisu. Tako je bilo s Leilom i njezinim novim prijateljicama na igralištu.


45

Samo nekoliko minuta nakon upoznavanja već su predlagale što će se igrati, zajedno se zabavljale i stvorile malu zajednicu. Pronašle su zajednički jezik koji je doveo do međusobne igre i mogućeg prijateljstva. Sjećate li se Josephova bučnog dolaska na igralište? Obično bi im pokvario dan i narušio sklad kojemu su težili mozgovi djevojčica. Mozak je taj koji kod male djece potiče razlike u govoru među spolovima, a na koje je ukazala Deborah Tannern. Ona je primijetila da u istraživanjima govora dvogodišnjakinja do petogodišnjakinja djevojčice obično iznose zajedničke prijedloge započinjući svoje rečenice s „hajdemo", kao u: „Hajdemo se igrati lutkama." Djevojčice, zapravo, rabe jezik kako bi postigle dogovor, utječući na druge, a da im izravno ne govore što da rade. Kada je Leila došla na igralište, kazala je „kupovina" predlažući čime bi se ona i njezine družice mogle igrati. Jednako je bilo i kada je druga mala djevojčica kazala „lutkica". U istraživanjima je zapaženo da djevojčice zajedno sudjeluju u odlučivanju, uz najmanji mogući pritisak, sukobe ili isticanje statusa. One često izražavaju slaganje s prijedlozima svojih prijateljica. A kada imaju svoje vlastite zamisli, iznijet će ih u obliku pitanja, primjerice: „Ja ću biti učiteljica, može?" Njihovi geni i hormoni u njihovim su mozgovima stvorili takav doživljaj stvarnosti koji im kazuje da je društveno povezivanje u samoj srži njihova bića. I dječaci znaju koristiti takav afilijativan stil govora, no istraživanja pokazuju da se oni njime obično ne služe. Umjesto toga, govor će uglavnom rabiti kako bi drugima naređivali, nešto postigli, hvalili se, prijetili, ignorirali prijedloge svojih partnera i uskakali jedan drugome u riječ. Nedugo nakon što bi Joseph došao na igralište,

46


1 ,eila bi završila u suzama. U toj dobi dječaci će odmah krenuti u akciju ili uzeti nešto što žele. Joseph je uzimao Leiline igračke kad god bi to poželio i obično bi razorio sve što bi Leila i druge djevojčice načinile. Dječaci će to učiniti jedan drugome - njih ne zabrinjava mogući sukob. Nadmetanje je dio njihova ustroja. I uglavnom ignoriraju komentare ili naredbe djevojčica. Mozak dječaka oblikovan testosteronom jednostavno ne teži društvenome povezivanju na jednak način kao mozak djevojčice. Zapravo, poremećaji koji nekim osobama onemogućuju zapažanje društvenih nijansa - tzv. poremećaji iz autističnoga spektra i Aspergerov sindrom - osam su puta češći u dječaka. Znanstvenici danas vjeruju da tipičan muški mozak, sa samo jednom dozom X kromosoma (kod djevojčice su dva X-a), tijekom razvoja biva preplavljen testosteronom i na neki način postaje podložniji društvenome hendikepu. Moguće je da višak testosterona kod osoba s tim poremećajima uništava neke od moždanih krugova za emocionalnu i društvenu osjetljivost.

ONA ŽELI ZAJEDNIŠTVO, NO SAMO POD SVOJIM UVJETIMA

Infantilni pubertet završava u dobi od dvije i pol godine kada djevojčica ulazi u mirnije razdoblje juvenilne pauze. Bujica estrogena iz jajnika privremeno je zaustavljena; na koji način, to još uvijek ne znamo. No znamo da razine estrogena i testosterona u djetinjstvu postaju veoma niske i kod dječaka i kod djevojčica - premda djevojčice još uvijek imaju šest do osam puta više estrogena od dječaka. Kada žene govore o „djevojčici koju su ostavile za sobom",


47

obično misle na ovu fazu. To je mirno razdoblje prije razularenosti puberteta. Djevojčica je tada privržena svojoj najboljoj prijateljici i uglavnom ne uživa igrajući se s dječacima. Istraživanja pokazuju da to vrijedi za djevojčice u dobi između dvije i šest godina u svim proučavanim kulturama. Svojeg sam prvog druga za igru, Mikeyja, upoznala kada sam imala dvije i pol, a on gotovo tri godine. Moja se obitelj doselila u kuću do Mikeyjeve u Quincy ulici u Kansas Cityju i naša su se dvorišta nalazila jedno pored drugoga. Pješčanik je bio u našem dvorištu, a ljuljačke su se nalazile posred nevidljive linije koja je dijelila naše okućnice. Naše su se majke ubrzo sprijateljile i uvidjele prednosti zajedničkog igranja njihove djece dok one čavrljaju ili nas na smjenu čuvaju. Prema riječima moje majke, gotovo uvijek kada bismo se Mikey i ja igrali u pješčaniku, ona bi me morala spašavati jer bi mi on uvijek preoteo lopaticu ili kanticu, ne dopuštajući mi da uzmem njegovu. Ja bih cmizdrila protestirajući, a Mikey bi vrištao i bacao pijesak na nas dok bi mu njegova majka pokušavala oduzeti moje igračke. I njegova i moja majka uvijek su iznova pokušavale jer su se voljele družiti. No, što god Mikeyjeva majka učinila - grdila ga, uvjeravala u prednosti međusobnoga dijeljenja, izricala zabrane, nametala svakojake kazne - nije ga mogla natjerati da promijeni svoje ponašanje. Moja mi je majka naposljetku u našemu kvartu morala potražiti drugo društvo za igru, djevojčice koje bi katkad preotimale igračke, no uvijek bi se dale urazumjeti, koje bi možda rekle nešto grubo, no nikada ne bi dignule ruku da udare. Počela

48


sam strahovati od svakodnevnih borbi s Mikeyjem i bila sam sretna zbog te promjene. Uzrok te sklonosti drugovima za igru istoga spola ostaje u velikoj mjeri nepoznat, no znanstvenici nagađaju da bi jedan od razloga mogle biti temeljne razlike među mozgovima. Društvene, verbalne i međuljudske vještine kod djevojčica razvijaju se nekoliko godina prije no u dječaka. To što su njihovi načini komuniciranja i interakcije posve različiti, vjerojatno je rezultat tih razlika medu mozgovima. Tipični dječaci uživaju u hrvanju, hinjenim borbama i grubom igranju autićima, kamionima, mačevima, pištoljima i bučnim - po mogućnosti eksplozivnim - igračkama. Također su skloni prijetiti drugima i češće ulaziti u sukobe nego djevojčice i to već u dobi od dvije godine, a manje su skloni od djevojčica međusobno dijeliti igračke i izmjenjivati se u igri. Naprotiv, tipične djevojčice ne vole grubu igru - ako dođe do previše trvenja, jednostavno će prekinuti igru. Prema tvrdnji Eleanor Maccoby, kada djevojčice njihovi vršnjaci - koji se samo zabavljaju - počnu previše omalovažavati, povući će se s igrališta i smisliti drugu igru, po mogućnosti neku u kojoj neće sudjelovati niti jedan razuzdani dječak. Istraživanja su pokazala da se djevojčice izmjenjuju u igri dvadeset puta češće nego dječaci, a njihova se igra obično zasniva na odnosima uzajamne brižnosti ili pružanja podrške. Razvoj tipičnoga ženskog mozga čini temelj takvoga ponašanja. Društveni je cilj djevojčica, izražen igrom i utvrđen razvojem njihova mozga, formiranje bliskih odnosa jedan-na-jedan. Naprotiv, kod dječačke igre nije važan odnos - već igra ili sama igračka, društveni položaj, moć, branjenje teritorija i fizička snaga.


49

U jednome istraživanju provedenome 2005. u Engleskoj uspoređena je kvaliteta društvenih odnosa malih dječaka i djevojčica u dobi od četiri godine. Ta je usporedba uključivala skalu popularnosti na kojoj su ocjenjivani prema tome koliko se druge djece željelo igrati s njima. Male su djevojčice premoćno pobijedile. Tim su istim četverogodišnjacima prethodno u maternici mjerene razine testosterona između dvanaestog i osamnaestog tjedna, dok su se njihovi mozgovi razvijali u muške ili ženske. Oni koji su bili najmanje izloženi testosteronu, imali su najbolju kvalitetu društvenih odnosa u dobi od četiri godine. To su bile djevojčice. Istraživanja na ženkama nečovjekolikih majmuna također su ukazala na to da su te razlike među spolovima urođene i zahtijevaju odgovarajuće djelovanje hormona da ih potakne. Kada istraživači blokiraju estrogen kod mladih ženki primata tijekom infantilnoga puberteta, ženke ne razvijaju svoj uobičajeni interes za mladunče. Nadalje, kada istraživači fetusima ženki primata ubrizgaju testosteron, tim se ženkama gruba igra svidi više nego prosječnim ženkama. Jednako je i kod ljudi. Premda nismo izvodili pokuse pri kojima bismo blokirali estrogen kod malih djevojčica, ili ubrizgali testosteron u ljudske fetuse, takvo djelovanje testosterona na mozak prisutno je kod rijetkoga enzimskog defekta koji se naziva adrenalna hiperplazija (KAH), a koji se javlja kod jednoga na tisuću djece. Emma se nije željela igrati lutkama. Voljela je kamione, penjalice i igračke za sastavljanje. Ako biste je, u dobi od dvije i pol godine, upitali je li dječak ili djevojčica, odgovorila bi vam da je dječak i udarila vas. Ta bi „mala ragbijašica", kako ju je prozvala majka, običavala naglo potrčati i zaletjeti se u svakoga tko bi ušao u sobu. Do-

50


davala bi se plišanim životinjama, no tako bi ih snažno bacala da bi ih bilo teško uhvatiti. Bila je gruba, a djevojčice iz predškolske skupine nisu se željele s njome igrati. Također je malo zaostajala za drugim djevojčicama u jezičnome razvoju. No Emma je voljela haljinice i obožavala je kada bi joj njezina teta radila frizure. Njezina me majka Lynn, inače strastvena biciklistica, sportašica i nastavnica prirodne skupine predmeta upitala, kada je dovela Emmu kod mene, je li možda na ponašanje njezine kćeri utjecalo to što je ona sportašica. U većini slučajeva djevojčice poput Emme čine jednu od deset djevojčica koja je samo muškobanjasta. No Emma je imala kongenitalnu adrenalnu hiperplaziju (KAH). Kongenitalna adrenalna hiperplazija potiče adrenalne žlijezde fetusa da počnu proizvoditi velike količine testosterona, spolnog hormona i hormona agresivnosti oko osmoga tjedna nakon začeća - a upravo je to trenutak u kojemu se njegov mozak počinje oblikovati u muški ili ženski. Promotrimo li genetske žene čiji su mozgovi bili izloženi navali testosterona tijekom toga razdoblja, vidjet ćemo da je ponašanje tih djevojčica, a vjerojatno i strukture mozga, sličnije muškome negoli ženskome mozgu. Kažem „vjerojatno" jer mozak maloga djeteta nije tako jednostavno proučiti. Možete li zamisliti dvogodišnjaka koji bi nekoliko sati mirno sjedio pod uređajem za magnetsku rezonanciju (magnetic resonance imaging), a da prethodno nije dobio sredstvo za umirenje? No zato se iz ponašanja dade puno toga zaključiti. Istraživanja kongenitalne adrenalne hiperplazije pokazala su da testosteron kod djevojčica razara inače snažne moždane strukture. U dobi od jedne godine djevojčice koje imaju KAH osjetno manje kontaktiraju očima nego druge djevojčice iste dobi. Kako te


51

djevojčice izložene testosteronu odrastaju, sklonije su tučnjavama, grubim igrama i igranju s čudovištima i akcijskim junacima, nego pretvaranju da se brinu o svojim lutkama ili preoblačenju u kostim princeze. Također su bolje od drugih djevojčica na prostornim testovima na kojima postižu jednake rezultate kao i dječaci, no zato su manje uspješne na testovima verbalnoga ponašanja, empatije, brižnosti i bliskosti - tipično ženskih značajki. Implikacije su te da na sustav za društveno povezivanje u muškim i ženskim mozgovima znatno utječu ne samo geni, već također i količina testosterona koja dospijeva u mozak fetusa. Lynn je odahnula što je dobila znanstveno objašnjenje za neka ponašanja svoje kćeri s obzirom da joj se nitko nije potrudio objasniti što se događa u mozgu koji boluje od KAH-a.

RODNI ODGOJ

Naravno da priroda ima najviše utjecaja na pojavu ponašanja specifičnog za svaki spol, no iskustvo, vježba i interakcija s drugima mogu preoblikovati neurone i moždane strukture. Želite li naučiti svirati glasovir, morate vježbati. Svaki put kada vježbate, vaš mozak toj aktivnosti dodjeljuje sve više neurona, dok konačno između tih neurona ne nastanu novi krugovi kako bi vam, kada sjednete za glasovir, sviranje postalo poput navike. Kao roditelji, sasvim prirodno reagiramo na sklonosti svoje djece. Ponekad ćemo do besvijesti ponavljati neku aktivnost - majčinski smiješak ili glasan zvižduk drvenoga vlaka - koja našega malenoga ili malenu potiču na gugutanje ili smiješak. Takvo ponavljanje jača one neurone i krugove u bebinu mozgu koji obrađu-

52


ju i reagiraju na ono što je prvotno zaokupilo njezinu pozornost. Ciklus se nastavlja i djeca na taj način usvajaju ponašajne navike svojega roda. Budući da djevojčica tako dobro reagira na lica, mama i tata će zasigurno raditi mnogo različitih grimasa, a ona će sve uspješnije na njih reagirati. Ta će aktivnost pospješiti njezinu vještinu proučavanja lica, a njezin će mozak toj aktivnosti dodjeljivati sve više i više neurona. Rodni odgoj i biologija zajedno nas čine onime što jesmo. Očekivanja odraslih od ponašanja djevojčica i dječaka igraju važnu ulogu u oblikovanju moždanih krugova, a Wendy je kod svoje kćeri Samanthe mogla sve upropastiti da je popustila pred svojim predrasudama kako su djevojčice krhkije i manje odvažne od dječaka. Wendy mi je kazala da je Samantha, kada se prvi put sama popela na tobogan, odmah od nje pogledom zatražila dopuštenje. Da je na licu svoje majke iščitala neodobravanje ili strah, vjerojatno bi bila odmah odustala, sišla s tobogana i zatražila majčinu pomoć - kao što bi to učinilo 90 posto malih djevojčica. Kada je Wendyn sin bio iste dobi, nikada se nije zamarao provjeravanjem njezine reakcije, ne mareći ako Wendy ne bi odobravala takav samostalan korak. Samantha se očito osjetila spremnom da načini taj korak i postane „velika", stoga je Wendy uspjela suzdržati svoj strah i svojoj kćeri pružiti potrebno odobravanje. Kaže mi da joj je žao što uz sebe nije imala kameru da snimi trenutak u kojemu se Samantha uz tresak dočekala na stražnjicu. Lice joj je obasjao smiješak koji je izražavao ponos i uzbuđenje te je odmah potrčala svojoj majci i čvrsto je zagrlila. Prvi temelj organiziranja mozga čine, naravno, geni i hormoni, no ne smijemo zanemariti ni dodatno oblikovanje mozga kao re-


53

zultat svojih interakcija s drugim ljudima i svojom okolinom. Ton glasa, dodir i riječi roditelja ili skrbnika pridonose organiziranju djetetova mozga i utječu na njegov doživljaj stvarnosti. Znanstvenici još uvijek ne znaju u kolikoj se mjeri može preoblikovati mozak koji nam je dala priroda. Suprotno pretpostavkama, neka su istraživanja pokazala da muški i ženski mozgovi možda nisu jednako genetski podložni utjecajima iz okoline. U svakom slučaju, dovoljno znamo da nam bude jasno da bi trebalo obustaviti zapravo pogrešno protumačenu debatu o prirodi nasuprot odgoju: i jedno i drugo neraskidivo su vezani uz razvoj djeteta.

M O Z A K KOJI VOLI NAREĐIVATI

Ako ste roditelj male djevojčice, iz vlastitog iskustva znate da ona nije uvijek tako poslušna i dobra kako nam to nalaže kultura. Očekivanja mnogih roditelja pokažu se tlapnjama kada njihova kći stane provoditi svoju volju. „Dobro, tatice, sada lutkice idu na ručak, pa ćemo ih morati presvući", kazala je Leila svojemu ocu Charlesu koji je poslušno preodjenuo lutkice - u svečanu odjeću. „Tatice! Ne!" vrisnula je Leila. „Ne svečanu haljinu! Odjeću za ručak! I one tako ne govore. Moraš kazati ono što sam ti rekla da kažeš. Sada to reci kako treba." „U redu, Leila. Učinit ću to. No reci mi zašto se voliš igrati lutkicama sa mnom, a ne s mamom?" „Zato, tatice, što se ti igraš onako kako ti kažem." Charles je bio malko osupnut tim odgovorom. I on i Cara bili su zapanjeni Leilinom drskošću.

54


Nije sve savršeno mirno tijekom juvenilne pauze. Djevojčice obično ne pokazuju agresivnost grubom igrom, hrvanjem i udaranjem onako kako to čine dječaci. Djevojčice možda, u prosjeku, posjeduju bolje društvene vještine, empatiju i emocionalnu inteligenciju od dječaka - no nemojmo se zavaravati. To ne znači da mozgovi djevojčica nisu osposobljeni iskoristiti sve što je u njihovoj moći kako bi dobile ono što žele, i mogu se pretvoriti u male tiranine kako bi postigle svoje ciljeve. Koji su to ciljevi koje diktira mozak djevojčice? Povezivanje, stvaranje zajednice, organiziranje i upravljanje svojim svijetom tako da ona bude u njegovu središtu. Tu dolazi do izražaja agresivnost ženskoga mozga - on štiti ono što mu je važno, a to je uvijek, neizbježno, odnos. No agresivnost bi mogla otjerati druge od nje, a to bi potkopalo cilj ženskoga mozga. Zato djevojčica balansira na tankoj liniji između postizanja toga da bude središte svojega svijeta odnosa i riskiranja da upropasti te odnose. Sjećate li se ormara onih dviju blizanki? Kada jedna traži od druge da joj posudi rozu bluzicu u zamjenu za zelenu, plasira to na takav način da će druga sestrica, ako je odbije, ispasti zločesta. Umjesto da jednostavno uzme bluzicu, koristi svoj najbolji skup vještina - jezik - kako bi dobila ono što želi. Ona računa na to da njezina sestra ne želi ispasti sebična i sestra joj doista ustupa rozu bluzicu. Dobila je što je željela ne žrtvujući pritom njihov odnos. To se naziva agresivnošću u ružičastom. Agresivnost kod oba spola važna je za opstanak i oba spola posjeduju moždane krugove za nju. Ona je kod djevojčica samo suptilnija i vjerojatno je odraz njihove jedinstvene mreže krugova u mozgu.


55

Društveno i znanstveno stajalište o urođenom dobrom ponašanju djevojčica pogrešan je stereotip proizašao iz njihove različitosti od dječaka. Baš kao i to da djevojke uvijek prođu nekažnjeno. Žene nemaju potrebu jedna drugu nokautirati, stoga, naravno, djeluju manje agresivno od muškaraca. Prema svim standardima, muškarci su u prosjeku dvadeset puta agresivniji od žena, što će potvrditi letimičan pogled po zatvorima. Agresivnost sam gotovo izostavila iz ove knjige, uljuljkana u osjećaj ugode koji su u mene izazvali komunikacijski i društveni krugovi mojega ženskog mozga. Žensko zaziranje od sukoba gotovo me navelo na pogrešnu pomisao kako agresivnost jednostavno nije dio našega ustroja. Cara i Charles nisu znali što učiniti s Leilinom sklonošću naređivanju. To se nije zaustavljalo na naređivanju ocu kako se igrati lutkama. Leila bi vikala kada bi njezina prijateljica Susie nacrtala žutoga umjesto plavog klauna kako joj je naložila, a ne daj Bože da razgovor za večerom ne bi uključivao Leilu. Njezin je ženski mozak zahtijevao da sudjeluje u svakome odnosu ili komunikaciji koja se odvijala u njezinoj nazočnosti. Biti isključena bilo je više no što su njezini moždani krugovi mogli podnijeti. Za njezin je mozak iz kamenoga doba - a priznajmo to, u svima nama još uvijek čuče spiljski ljudi - biti isključena moglo značiti smrt. Objasnila sam to Cari i Charlesu i oni su odlučili pričekati da ta faza završi umjesto da pokušaju promijeniti Leilino ponašanje - naravno, u granicama razuma. Nisam željela reći Cari i Charlesu da je ono što proživljavaju s Leilom samo sitnica. Njezini su hormoni bili stabilni, bili su na niskoj razini i njezin je doživljaj stvarnosti bio prilično stabilan. Kada se hormoni ponovo aktiviraju, a juvenilna pauza završi, Cara

56


i Charles neće morati izlaziti na kraj samo s Leilinim zapovjedničkim mozgom. Tada će si dati maha njezin mozak koji se voli izlagati opasnosti. Tjerat će je da ignorira roditelje, privuče partnera, napusti dom i nešto postigne u životu. Doživljaj stvarnosti tinejdžerice doživjet će eksploziju, a svaka značajka koja se u djetinjstvu uspostavila u ženskome mozgu - komunikacija, društveno povezivanje, želja za odobravanjem, iščitavanje neverbalnih znakova s lica kao orijentira što misliti ili osjećati - intenzivirat će se. To je razdoblje u kojemu djevojka postaje najkomunikativnija u društvu svojih prijateljica i stvara čvrsto povezane društvene skupine kako bi se osjećala sigurno i zaštićeno. No uz taj novi doživljaj stvarnosti potaknut estrogenom, veliku ulogu također igra i agresivnost. Mozak tinejdžerice potaknut će je da se osjeća moćnom, da uvijek ima pravo i bude slijepa za posljedice. Bez toga poriva ona neće moći odrasti, no to razdoblje, osobito za tinejdžericu, nije lako. Kako tinejdžerica počinje u potpunosti osjećati svoju „djevojačku moć", koja uključuje predmenstrualni sindrom, spolno nadmetanje i dominiranje u djevojačkim skupinama, stanja njezina mozga često će njezin doživljaj stvarnosti učiniti, hm, pomalo paklenskim.


57

DRUGO POGLAVLJE

• MOZAK TINEJDŽERICE

DRAMA, DRAMA, DRAMA. TO

je ono što se događa u životu i mozgu

tinejdžerice. „Mama, nema šanse da idem u školu. Upravo sam otkrila da se sviđam Brianu, a imam golemu bubuljicu i nemam korektor, užas! Kako si uopće mogla pomisliti da ću ići?" „Zadaća? Rekla sam ti da je više neću pisati dok mi ne obećaš da ćeš me poslati na školovanje u internat. Više ne mogu podnijeti život s tobom ni minute." „Ne, nisam završila razgovor s Eve. Nisu prošla dva sata i neću se skinuti s telefona." Eto što dobivate ako suvremena verzija mozga tinejdžerice živi s vama pod istim krovom. Tinejdžerske su godine burno doba. Mozak tinejdžerice stvara, reorganizira i pročišćava živčane krugove koji utječu na način na koji ona razmišlja, osjeća i djeluje - i biva opsjednuta svojim izgledom. Njezin mozak otvara drevne upute o tome kako biti ženom. U pubertetu je djevojčin jedini smisao postojanja taj da postane spolno privlačna. Počinje se uspoređivati sa svojim vršnjakinjama i slikama ostalih privlačnih žena u medijima. Takvo je stanje mozga posljedica navale novih hormona koji nadziru drevni ženski genetski nacrt.

58


Privlačenje muške pozornosti novootkriven je i uzbudljiv oblik samoizražavanja kćeri tinejdžerica moje prijateljice Sally, a visokooktanski estrogen koji juri njihovim moždanim putovima potiče tu opsjednutost. Razine hormona koji utječu na njihovu osjetljivost na društveni stres rastu do neba, otuda im njihove „morske" ideje - i izbor odjeće - te razlog zašto se stalno promatraju u zrcalu. Gotovo su isključivo zainteresirane za svoj izgled, a naročito za to hoće li se svidjeti dečkima koji nastavaju njihove stvarne i izmišljene svjetove. Hvala nebesima, kaže Shelley, što u svome domu imaju tri kupaonice jer njezine kćeri provode sate pred zrcalom, pregledavajući pore, čupkajući obrve, želeći da im se stražnjica smanji, grudi narastu veće, a struk se stanji, sve samo kako bi privukle dečke. Djevojke bi vjerojatno radile takvo što bez obzira postojali mediji koji utječu na njihovu sliku o sebi ili ne. Hormoni bi njihove mozgove tjerali da razviju takve porive čak i da nisu vidjele mršave glumice i modele na naslovnici svakoga časopisa. Bile bi opsjednute time sviđa li se dečkima njihov izgled ili ne jer hormoni u njihovim mozgovima proizvode doživljaj stvarnosti prema kojem je najvažnija stvar na svijetu biti privlačna dečkima. Njihovi se mozgovi nastoje restrukturirati i to je razlog što će sukobi biti sve brojniji i intenzivniji kako se tinejdžerice budu borile za neovisnost i identitet. Tko su one uopće? One razvijaju dijelove sebe koji ih najviše čine ženama - svoju sposobnost za komuniciranje, stvaranje društvenih veza i brigu o bližnjima. Ako roditelji razumiju biološke promjene koje se zbivaju u moždanim krugovima tinejdžerice, mogu pridonijeti samopoštovanju svoje kćeri i pomoći joj da lakše prebrodi te teške godine.

Mozak tinejdžerice

59

JAHANJE NA VALOVIMA ESTROGENA-PROGESTERONA

Mirna plovidba djetinjstvom završena je. Sada roditelji odjednom moraju hodati kao po jajima u blizini svojega mušičavog, temperamentnog i neposlušnog djeteta. Do čitave te drame dolazi jer su djetinjstvo, odnosno juvenilna pauza, završili, a hipofiza njihove kćeri iznenada se aktivirala jer su otpuštene kemijske kočnice s pulsirajućih stanica njezina hipotalamusa, koje su bile zauzdane još od najranijega djetinjstva. Tim oslobađanjem stanica aktivira se rad sustava hipotalamus-hipofiza-jajnici. Ovo je prvi put još od infantilnog puberteta da će mozak njihove kćeri biti preplavljen visokim razinama estrogena. Zapravo, to je prvi put da će njezin mozak doživjeti navalu estrogena-progesterona koja u redovitim mjesečnim valovima pristiže iz njezinih jajnika. Ti će se valovi iz dana u dan, iz tjedna u tjedan mijenjati.

60


Navala estrogena i progesterona u mozgu tinejdžerice počinje aktivirati mnoštvo krugova koji su se oblikovali u fetalnoj fazi. Zbog toga naglog porasta hormona, svi njezini moždani krugovi specifični za žene postat će još osjetljiviji na emocionalne nijanse poput odobravanja ili neodobravanja, prihvaćanja ili odbacivanja. A kako se njezino tijelo bude razvijalo, ona možda neće znati na koji način protumačiti novootkrivenu pozornost suprotnoga spola - jesu li to odobravajući ili neodobravajući pogledi? Jesu li njezine grudi dovoljno velike? Nekih je dane njezino samopouzdanje snažno, a drugih visi o tankoj niti. Kao dijete bila je u stanju razabrati širi spektar emocionalnih tonova u tuđim glasovima nego dječaci. Sada se ta razlika još povećala. Filtar kroz koji ona doživljava povratnu informaciju od drugih također ovisi o tome koji je dan u njezinu ciklusu - u neke će dane ta povratna informacija potaknuti njezino samopouzdanje, dok će ga u druge razoriti. Jednoga joj dan možete kazati da su joj traperice malo prenisko krojene i ona će vas ignorirati. No uhvatite li je pogrešnoga dana njezina ciklusa, ono što će ona čuti bit će to da je nazivate droljom ili joj govorite da je predebela za te traperice. Čak i ako to niste kazali niti namjeravali kazati, njezin će mozak tako protumačiti vaš komentar. Znamo da to novo estrogensko i progesteronsko gorivo posebice snažno djeluje na mnoge dijelove ženskoga mozga - među ostalima na važno središte za pamćenje i učenje (hipokampus), glavni centar za kontrolu tjelesnih organa (hipotalamus) i glavni centar za emocije (amigdalu). Ono izoštrava kritičko mišljenje i fino ugađa emocionalnu responzivnost. Ti će se usavršeni moždani krugovi krajem puberteta i početkom odrasle dobi ustaliti u svojemu odraslome obliku. Istodobno se, zbog dizanja i spuštanja razine estroge-

Mozak tinejdžerice

61

na i progesterona, u mozgu adolescentice, a naročito u hipokampusu, počinju javljati tjedne promjene u osjetljivosti na stres koje će se nastaviti sve dok ona ne prođe kroz menopauzu. Istraživači u Pitsburškome centru za psihobiološka istraživanja ( Pittsburg Psychobiologic Studies Center) promatrali su napredovanje kroz pubertet zdravih dječaka i djevojčica u dobi od sedam do šesnaest godina, ispitujući njihovu responzivnost na stres i njihove dnevne doze kortizola. Kod djevojaka su reakcije bile intenzivnije, dok se responzivnost na stres kod dječaka smanjila. Nakon što uđu u pubertet, ženska tijela i mozgovi drugačije reagiraju na stres od muških. Fluktuacije estrogena i progesterona u mozgu odgovorne su za tu drugačiju responzivnost na stres u ženskome hipokampusu. Muškarci i žene počinju reagirati na drugačije vrste stresa. Djevojke počinju više reagirati na stresove vezane uz odnose, a dječaci na ugrožavanje njihova autoriteta. Sukobi u odnosima ono je što sustav za stres tinejdžerice dovodi do ludila. Ona mora biti društveno povezana; tinejdžer mora biti poštovan i na što višem položaju u muškoj hijerarhiji. Moždanim krugovima djevojke upravlja, i pokreće ih, estrogen kako bi na stres reagirala pružanjem podrške i stvaranjem zaštitnih društvenih mreža. Ona mrzi sukobe u odnosima. Reakciju njezina mozga na stres u velikoj mjeri izaziva društveno odbacivanje. Porast i pad razine estrogena tijekom mjesečnog ciklusa mijenja tu osjetljivost na psihološki i društveni stres na tjednoj bazi. Prva dva tjedna ciklusa, kada je estrogen visok, djevojka će najvjerojatnije biti zainteresirana za druženje i opuštena u tuđem društvu. Posljednja dva tjedna ciklusa, kada je progesteron visok, a estrogen nizak, vjerojatno će reagirati razdražljivije i željet će da je se ostavi

62


na miru. Estrogen i progesteron svakoga mjeseca reakciju mozga na stres vraćaju na početnu razinu. Djevojčino samopouzdanje u jednome tjednu može biti snažno, a u sljedećemu krhko. Tijekom juvenilne pauze u djetinjstvu, kada su razine estrogena stabilne i niske, djevojčin je sustav za stres mirniji i postojaniji. Kada razine estrogena i progesterona u pubertetu počnu rasti, počinje se povećavati i njezina responzivnost na stres i bol, a sve je to obilježeno novim reakcijama u mozgu na hormon stresa kortizol. Veoma je podložna stresu, napeta i počinje tražiti načine za opuštanje.

KAKO ĆE SE SMIRITI?

Kada sam jedan razred petnaestogodišnjaka podučavala razlikama u mozgovima između muškaraca i žena, zatražila sam od dječaka i djevojčica da jedni drugima postave neko pitanje koje su oduvijek željeli pitati. Dječaci su upitali: „Zašto djevojke idu zajedno na zahod?" Očekivali su da će odgovor uključivati nešto seksualno, no djevojke su odgovorile: „To je jedino mjesto u školi na kojemu možemo u miru razgovarati!" Naravno, jasno je da dječaci ne mogu ni zamisliti da bi drugome dječaku kazali: „Hej, ideš sa mnom na WC?" Ta scena zorno ukazuje na glavnu razliku između mozga muškaraca i žena. Kao što smo vidjeli u prvom poglavlju, moždani krugovi za društveno i verbalno povezivanje prirodnije su usađeni u tipičan ženski nego tipičan muški mozak. U tinejdžerskim godinama navala estrogena u mozgu djevojke aktivirat će oksitocin i moždane krugove specifične za ženski spol, osobito one za raz-

Mozak t i n e j d ž e r i c e

63

govor, očijukanje i socijalizaciju. Srednjoškolke koje se druže po zahodima na taj način cementiraju svoje najvažnije odnose - one s drugim djevojkama. Mnoge žene nalaze biološku ugodu u međusobnom druženju, a govor je ljepilo koje jednu ženu povezuje s drugom. Stoga ne iznenađuje što su neka verbalna područja u mozgu žena veća no u muškaraca te što žene, u prosjeku, mnogo više govore i slušaju od muškaraca. Brojke variraju, no djevojke u jednome danu prosječno izgovore dva do tri puta više riječi nego dječaci. Znamo da djevojčice ranije progovore te u dobi od dvadeset mjeseci imaju dvostruko ili trostruko više riječi u svojemu rječniku od dječaka. Dječaci ih s vremenom sustignu u vokabularu, no ne i u brzini. Djevojčice u prosjeku govore brže, osobito kada se nalaze u društvu. Muškarci nisu uvijek cijenili tu verbalnu superiornost. U kolonijalnoj Americi žene su zatvarali u gradska skladišta s drvenim štipaljkama na jeziku ili ih mučili pomoću „stolca za gnjurenje", zagnjurili bi ih pod vodu i gotovo utopili - što su bile kazne koje nisu nikada izricane muškarcima - jer su počinile zločin „previše pričanja". Čak i među našim rođacima primatima postoji velika razlika u glasovnoj komunikaciji između mužjaka i ženki. Primjerice, ženke rezus majmuna nauče se glasati mnogo ranije od mužjaka i svakodnevno, po čitav dan, koriste svaki od sedamnaest vokalnih tonova svoje vrste za međusobnu komunikaciju. Naprotiv, mužjaci rezus majmuna nauče svega tri do šest tonova i kada odrastu mogu proći dani, pa čak i tjedni, da ne ispuste ni glasa. Zvuči li vam to poznato? Zašto djevojke odlaze u zahod razgovarati? Zašto toliko vremena provode na telefonu zatvorene u svoje sobe? Međusobno razmjenjuju tajne i tračeve kako bi se povezale i zbližile sa svojim vršnja-

64


kinjama. One formiraju usko povezane klike s tajnim pravilima. U tim novim skupinama, razgovor, otkrivanje tajni i ogovaranje često postaju omiljenim aktivnostima djevojaka - njihova sredstva da prebrode i olakšaju si uspone i padove te stresove u životu. Vidjela sam to na Shaninom licu. Njezina mi se majka žalila da svoju petnaestogodišnjakinju ne može natjerati da se usredotoči na rad, pa čak ni na razgovor o školi. O tome da večera s njima za stolom više nije bilo ni govora. Shana je imala gotovo drogiran pogled dok je sjedila u mojoj čekaonici i iščekivala sljedeći SMS od svoje prijateljice Parker. Shanine ocjene nisu bile blistave i njezino je ponašanje počelo predstavljati problem u školi, stoga joj nije bilo dopušteno posjećivati prijateljicu. Njezina majka Lauren također joj je zabranila uporabu mobitela i računala, no Shanina je reakcija na izoliranost od svojih prijateljica bila tako burna - vrištala je, lupala vratima i počela razbijati po sobi - da je Lauren popustila i svakog joj dana dopustila dvadeset minuta kontaktiranja mobitelom. No, budući da više nije imala gdje voditi povjerljive razgovore, Shana je pribjegla slanju SMS-ova. Za takvo ponašanje postoji biološki razlog. Povezivanje razgovorom aktivira centre za ugodu u mozgu djevojaka. Međusobno dijeljenje tajni koje imaju romantične i seksualne implikacije još i više aktivira te centre. Ovdje nije riječ o maloj, već o golemoj količini ugode. Riječ je o snažnoj navali dopamina i oksitocina, a to je, pored orgazma, najveća neurološka ugoda koju možete osjetiti. Dopamin je neurokemikalija koja u mozgu stimulira krugove za motivaciju i ugodu. Estrogen u pubertetu kod djevojaka povećava proizvodnju dopamina i oksitocina. Oksitocin je neurohormon koji potiče i kojega potiče bliskost. Porast razine estrogena tjera mozak

Mozak tinejdžerice

65

tinejdžerice da proizvodi još više oksitocina - i dobije dodatni poticaj za društveno povezivanje. Na sredini ciklusa, kada je proizvodnja estrogena na vrhuncu, dopamin i oksitocin kod djevojke vjerojatno su također na najvišoj razini. Ne samo da je njezina verbalna vještina na svojemu vrhuncu, već je i njezin poriv za bliskošću tada najsnažniji. Zahvaljujući bliskosti luči se još više oksitocina koji potiče želju za povezivanjem, a povezivanje tada izaziva osjećaj zadovoljstva i sreće. Proizvodnju oksitocina i dopamina stimulira estrogen iz jajnika kad nastupi pubertet - pa sve do kraja ženina fertilnoga razdoblja. To znači da tinejdžerice počinju osjećati još veću ugodu u povezivanju i zbližavanju - međusobnom igranju kosom, ogovaranju i zajedničkom kupovanju - nego prije puberteta. Ta je navala dopamina jednaka onoj kod ovisnika o kokainu ili heroinu kada uzmu drogu. Kombinacija dopamina i oksitocina, sa svojim djelovanjem koje smanjuje stres, čini biološki temelj toga poriva za prisnošću. Ako vaša kći tinejdžerica neprestano razgovara telefonom ili preko interneta komunicira sa svojim prijateljicama, to je jednostavno nešto što rade sve djevojke i pomaže joj prebroditi stresne društvene promjene. No ne smijete dopustiti da njezini porivi diktiraju vaš obiteljski život. Lauren su trebali mjeseci pregovaranja da pridobije Shanu da večera s njima za stolom bez neprestanog dopisivanja SMS-om. Budući da komunikacija u djevojčinu mozgu izaziva tako snažnu ugodu, morat ćete obuzdati duboko ukorijenjenu naviku.

66


DEČKI ĆE UVIJEK BITI DEČKI

Znamo da razine estrogena kod djevojaka u pubertetu rastu i naglo uključuju prekidače u njihovim mozgovima kako bi više govorile, družile se sa svojim vršnjakinjama, više razmišljale o dečkima, više brinule o svome izgledu, bile više izložene stresu i više sklone preuveličanome izražavanju emocija. Vodene su porivom za povezivanjem s drugim djevojkama - i dečkima. Navala dopamina i oksitocina koju kod njih izazivaju razgovor i povezivanje navodi ih da neprestano teže takvim bliskim odnosima. Ono što ne znaju jest to da je to njihov zaseban djevojački doživljaj stvarnosti. Većina mladića ne dijeli tu snažnu želju za verbalnim povezivanjem, stoga pokušaji verbalnoga zbližavanja s njihovim vršnjacima mogu donijeti razočaravajuće rezultate. E>jevojke koje od svojih mladića očekuju da s njima čavrljaju poput njihovih prijateljica čeka neugodno iznenađenje. U telefonskim bi razgovorima moglo doći do mučnih stanki dok ona dočeka da on nešto kaže. Najbolje čemu se obično može nadati jest to da je on pozoran slušatelj. Ona možda neće biti svjesna toga da je njemu jednostavno dosadno i da se želi vratiti svojoj videoigrici. Ta bi razlika također mogla biti uzrokom najvećega razočaranja koje žene osjećaju čitavoga života spram svojih bračnih partnera on nije raspoložen za druženje, on ne žudi za dugim razgovorima. No on nije za to kriv. Dok je tinejdžer, njegove razine testosterona počinju naglo rasti, i on se „gubi u adolescenciji", što je fraza koju je uporabila jedna moja prijateljica psihologinja kako bi opisala zašto njezin petnaestogodišnji sin više uopće ne želi s njome razgovarati, zašto se zatvara u svoju sobu zajedno sa svojim drugovima ili s njima igra igrice preko interneta i ne skriva nelagodu na pomisao


67

o obiteljskoj večeri ili izletu. Više no išta, želi da ga se ostavi na miru u njegovoj sobi. Zašto dotada komunikativan dječak, kada ude u tinejdžerske godine, postaje tako šutljiv i škrt na riječima da to graniči s autizmom? Navala testosterona iz testisa preplavljuje njegov mozak. Dokazano je da testosteron smanjuje razgovorljivost kao i interes za druženje - osim ako to ne uključuje sport ili stjecanje spolnih iskustava. Zapravo, seks i dijelovi tijela postaju gotovo opsesijom. Kada sam podučavala onaj razred petnaestogodišnjaka i kada je bilo vrijeme da djevojke postave svoje pitanje mladićima, željele su saznati sljedeće: „Sviđaju li vam se više djevojke s rijetkom ili bujnom frizurom?" Pomislila sam da se pitanje odnosi na kosu. No ubrzo sam shvatila da misle na to sviđa li se mladićima kod djevojaka više ili manje stidnih dlaka. Momci su jasno i glasno odgovorili: „Bez frizure." Stoga budimo otvoreni. Mladi tinejdžeri često su posve i isključivo opsjednuti seksualnim fantazijama, ženskim dijelovima tijela i potrebom za masturbiranjem. Razlog njihova opiranja razgovoru s odraslima jest pomisao da će odrasli nekom čarolijom pročitati između njihovih izgovorenih redaka, pogledati im u oči i znati da njihov um, tijelo i dušu opsjedaju misli o seksu. Tinejdžer se osjeća usamljen u takvim mislima i stoga je posramljen. Sve dok njegovi drugovi ne počnu zbijati šale i iznositi komentare na račun tijela djevojaka, on misli da samo njega opsjedaju takve intenzivne seksualne maštarije i neprestano je u strahu da će netko primijetiti erekcije nad kojima se čini da nema nikakve kontrole. Mnogo puta dnevno obuzima ga neodoljiva potreba za masturbacijom. On živi u strahu da će biti „otkriven". Još i više zazire od verbalne bliskosti s djevojkama, premda danonoćno sanja

68

L . B r i z e n d i n e : Ž E N S K I MOZAK

o drugim vrstama bliskosti s njima. Tijekom nekoliko tinejdžerskih godina, mozak tinejdžerice i tinejdžera ima veoma različite prioritete kada je riječ o zbližavanju.

STRAH OD SUKOBA

Istraživanja nalažu da su djevojke motivirane - na molekularnoj i neurološkoj razini - za ublažavanje pa čak i sprječavanje društvenoga sukoba. Cilj je ženskoga mozga sačuvati odnos pod svaku cijenu. To bi moglo posebice važiti za mozak tinejdžerice. Sjećam se da su Elana, starija kći tinejdžerica moje prijateljice Shelley, i njezina prijateljica Phyllis gotovo svake noći spavale jedna kod druge - a kada nisu, razgovarale bi telefonom sve dok ne bi morale otići na spavanje. Planirale su što će odjenuti, razgovarale o tome u koje su dečke zaljubljene i zajedno preko telefona gledale TV. Jednog je dana Phyllis počela ogovarati manje popularnu djevojku u razredu, s kojom je Elana bila dobra u osnovnoj školi. Njezina je zloba u Elani izazvala nelagodu i bijes, no kada bi pomislila na sukob s Phyllis, njezin bi mozak i tijelo preplavio val tjeskobe. Shvatila je da bi, pokaže li Phyllis makar i tračak neodobravanja, moglo doći do svađe koja bi prekinula njihovo prijateljstvo. Umjesto da riskira gubitak prijateljstva s Phyllis, Elana je odlučila ne kazati ništa. To je film koji se odvrti u mozgu svake žene pri pomisli na sukob, pa čak i na malo neslaganje. Ženski mozak daleko negativnije reagira na upozorenje o mogućem sukobu i odbacivanje nego muški. Muškarci često uživaju u međusobnom sukobljavanju i nadmetanju, to kod njih čak može biti poticajno. Kod žena će su-


69

kob najvjerojatnije pokrenuti niz negativnih kemijskih reakcija, izazivajući osjećaj stresa, uzrujanosti i straha. I sama pomisao na to da bi moglo doći do sukoba, u ženskome će mozgu biti protumačena kao prijetnja odnosu i izazvati bojazan da bi sljedeći razgovor s njezinom prijateljicom mogao biti posljednji. Kada je odnos ugrožen ili prekinut, neke neurokemikalije u ženskome mozgu - poput serotonina, dopamina i oksitocina (hormona povezivanja) - padaju na najnižu razinu, a hormon stresa kortizol preuzima kontrolu. Žena počinje osjećati tjeskobu, gubitak i bojazan da će biti odbačena i ostati osamljena. Ubrzo počinje osjećati silnu žudnju za tom blagotvornom drogom bliskosti, oksitocinom. Navala oksitocina u njoj izaziva osjećaj bliskosti, koji je dodatno potaknut društvenim kontaktom. No čim se taj društveni kontakt prekine, a oksitocin i dopamin padnu na najnižu razinu, ona se nade u emocionalnoj nevolji. Čim ženini osjećaji budu povrijeđeni, hormonalna promjena kod nje izaziva zastrašujuću ideju da će odnos završiti. Zato je Elana odlučila ne reagirati na Phyllisine zlobne komentare o svojoj staroj prijateljici kako ne bi morala riskirati svađu koja bi mogla okončati prijateljstvo. To je zastrašujući doživljaj stvarnosti koji se odigrava u ženskome mozgu. To je razlog zašto je prekid prijateljstva, ili samo pomisao na društvenu izolaciju, tako stresna, osobito za tinejdžerice. Velik broj moždanih krugova zadužen je za nadziranje bliskosti, a kada je bliskost ugrožena, mozak oglasi uzbunu za opasnost od napuštanja. Robert Josephs sa Sveučilišta u Teksasu zaključio je da muško samopoštovanje više proizlazi iz njegove sposobnosti očuvanja neovisnosti od drugih, dok na žensko samopoštovanje, djelomice, utječe sposobnost održavanja bli-

70


skog odnosa s drugim ljudima. Kao rezultat toga, možda najveći izvor stresa u mozgu žene ili djevojke može biti strah od gubitka bliskih odnosa i nedostatak po život važne društvene podrške koji bi mogao uslijediti. Pojačana reakcija na stres i tjeskobu kod djevojaka u pubertetu mogla bi čak biti povezana sa stvaranjem klika i kružoka. Štoviše, stvaranje klika moglo bi biti rezultat njihove reakcije na stres. Sve donedavno pretpostavljalo se da ljudska bića na stres odgovaraju reakcijom „bori se ili bježi", koju je 1932. opisao W. B. Cannon. Prema toj teoriji, osoba izložena stresu ili opasnosti napast će izvor opasnosti ako postoje ikakvi izgledi da pobijedi; u protivnom će pobjeći od opasne situacije. No takvo ponašanje možda nije karakteristično za sve ljude. Profesorica psihologije s UCLA-a Shelley Taylor tvrdi da će to vjerojatno biti muška reakcija na opasnost i stres. Naravno, kada su izloženi akutnome stresu, kod oba spola dolazi do snažne navale neurokemikalija i hormona koji ih pripremaju za suočavanje s neposrednom opasnošću. A ta navala hormona muškarca može potaknuti na djelovanje - njegovi su putovi za agresivnost izravniji od onih u žene. No borba za žene možda nije bila tako evolucijski pogodna za usvajanje kao za muškarce jer žene imaju manje izgleda da fizički savladaju muškarce koji su krupniji od njih, pa čak i kada su jednako snažne kao i njihovi protivnici, upuštanje u borbu moglo bi značiti ostavljanje bespomoćnog i ranjivog djeteta samoga. U ženskome mozgu krugovi za agresiju tješnje su povezani s kognitivnim, emocionalnim i verbalnim funkcijama nego u muškim putovima za agresiju, koji su više povezani s područjem mozga za fizičko djelovanje.


71

Što se tiče bijega, ženke su općenito manje sposobne za trčanje kada su trudne, doje ili skrbe za svojeg nejakog potomka. Istraživanja su otkrila da ženke sisavaca izložene stresu rijetko napuštaju svoje mladunče kada se jednom uspostavi veza među njima. Stoga se čini da ženke imaju i neke druge odgovore na stres osim reakcije „bori se ili bježi", koje im omogućavaju da zaštite sebe i svoje bespomoćne potomke. Jedna od takvih reakcija mogla bi biti oslanjanje na društvene veze. Ženke u međusobno povezanoj društvenoj skupini vjerojatnije će jedna drugoj priteći u pomoć u situaciji kada su izložene opasnosti ili stresu. Članice skupine mogu jedna drugu unaprijed upozoriti na sukob i time im omogućiti da se maknu od moguće opasnosti i u sigurnosti nastave skrbiti za svoje bespomoćne potomke. Takav obrazac ponašanja naziva se „štiti i pomaži" i mogao bi predstavljati isključivo žensku strategiju. Štićenje uključuje zaštitničko ponašanje koje pridonosi sigurnosti i smanjuje razinu stresa kod majke i njezinih potomaka; pomaganje se odnosi na stvaranje i održavanje društvene mreže koja bi pritom mogla biti od pomoći. Ne zaboravite, naš moderni ženski mozak još uvijek posjeduje drevne krugove naših najuspješnijih pramajki. Rano u evoluciji sisavaca, ženke su možda stvarale društvene mreže za podršku kada bi im zaprijetila opasnost od mužjaka, kako nalažu istraživanja na nekim nečovjekolikim majmunima. Primjerice, kod nekih će vrsta majmuna, ako je mužjak previše agresivan prema ženki, druge ženke iz njezine skupine doći i zaskočiti mužjaka, stojeći rame uz rame i tjerajući ga uz prijeteće krikove. Takve ženske mreže također nude i druge vrste zaštite i podrške. Ženke mnogih vrsta primata međusobno će čuvati mladunče i brinuti se za njih, dijeliti

72


Informacije o tome gdje pronaći hranu, a mlade će se ženke od njih ličiti materinskome ponašanju. Antropologinja Joan Silk s UCLA-a i »Ikrila je izravnu vezu između stupnja društvene povezanosti ženki pavijana i njihove reproduktivne uspješnosti. Njezino je šesnaestogodišnje istraživanje pokazalo da društveno najpovezanije majke imaju najveći broj preživjelih mladunaca, što povećava njihovu uspješnost u prenošenju svojih gena. Tinejdžerice automatski grade i prakticiraju takvu prijateljsku povezanost svojim intimnim razgovorima po školskim zahodima. 11 biološkome smislu, one dostižu optimalnu plodnost. Mozgovi i/, kamenoga doba koji se nalaze u njima preplavljeni su neurokemikalijama koje im kazuju da se povežu s drugim ženama kako bi i in pomogle zaštititi potomke. Primitivan im mozak kazuje: „Ako l.i povezanost oslabi, i ti i tvoje potomstvo osuđeni ste na propast." To je snažna poruka. Nije čudo da se djevojkama tako teško nositi s osjećajem da su izostavljene.

MOZAK HODA U R I T M U ESTROGENSKOG

BUBNJA

Kada je Shana imala deset godina, Lauren ju je teže budila za školu. Shana je vikendom počela spavati do podneva. Lauren je bila uvjerena kako je taj obrazac spavanja odraz Shaninih loših navika čekala bi posljednji trenutak za dovršenje školskih projekata i voljela bi ostati dugo budna i gledati televiziju. Shana se počela osjećati deprimirano jer ju je majka neprekidno nazivala lijenom propalicom, a ona nije znala zašto. Bila je umorna i željela je spava-


73

ti. Kada sam ih prvi put susrela, majka i kći bile su u neprekidnom sukobu. Valovi estrogena iz Shaninih jajnika u pubertetu zapravo su vratili stanice za spavanje u njezinu mozgu u početno stanje. Estrogen djeluje na gotovo sve što tinejdžerica proživljava, uključujući osjetljivost na svjetlo i svakodnevni ciklus svjetlo-tama. Estrogenski receptori aktiviraju se u stanicama mozga za 24-satni ritam koje se nalaze u suprahijazmatičnoj jezgri. Te skupine stanica upravljaju dnevnim, mjesečnim i godišnjim tjelesnim ritmovima, poput lučenja hormona, tjelesne temperature, spavanja i raspoloženja. Estrogen čak izravno utječe na moždane stanice koje kontroliraju disanje. On aktivira jedinstveni ženski ciklus spavanja kao i njezin hormon rasta. U pubertetu estrogen određuje vrijeme za sve u ženskome mozgu - ženski i muški mozak naposljetku će marširati u ritmu različitih bubnjara. U dobi od oko osam do deset godina, kod djevojčica - i godinu dana ili nešto kasnije kod dječaka - sat za spavanje u mozgu počinje mijenjati svoje postavke, dovodeći do kasnijeg odlaska na spavanje, kasnijeg ustajanja i općenito duljega spavanja. Jedno je istraživanje pokazalo da u dobi od devet godina mozgovi dječaka i djevojčica imaju posve jednake moždane valove tijekom spavanja. U dobi od dvanaest godina, djevojčice su imale 37-postotnu promjenu u moždanim valovima tijekom spavanja u usporedbi s dječacima. Znanstvenici su zaključili da to nalaže da mozgovi djevojčica brže sazrijevaju. Pročišćavanje prekobrojnih sinapsa u mozgovima tinejdžerica počinje ranije no u tinejdžera, dovodeći do bržeg sazrijevanja svih njihovih moždanih krugova. Ženski mozak, u prosjeku, sazrijeva dvije-tri godine prije muškoga. Slično se do-

7


K«iđa u mozgovima dječaka nekoliko godina poslije, no njihova je faza spavanja, u dobi od četrnaest godina, pomaknuta za još jedan Kat kasnije nego ona u djevojčica. To je samo početak neusklađeno• ti sa suprotnim spolom. Ženska sklonost malo ranijem lijeganju i ustajanju od muškaraca predstavlja razliku koja će se održati sve i lok ne završi menopauza. Shanu i njezinu majku susrela sam još mnogo puta. Sve je postalo još gore nakon nekoliko godina, kada se Shana već naviknula na svoj novi ritam koji je estrogen uspostavio u njezinu mozgu. Bio je dvadeset šesti dan njezina ciklusa i Shana nije samo vikala. Ona H" histerično urlala. „Sutra idem na plažu i ne možeš me spriječiti. Samo me pokušaj zaustaviti!" „Ne, Shana", odgovorila je Lauren, „ne ideš nikamo s tom skupinom klinaca. Rekla sam ti da mi se ne sviđa što se razbacuju novcem i prilično sam sigurna da se drogiraju." „Nemaš pojma o čemu govoriš. Ti si glupa stara konzervativka koja nema svoj život. Nikad ga nisi imala. Bila si ružna i dosadna, pravo uzorno dijete. Ne bi znala što je to cool ni da te opali po faci. Ne možeš podnijeti što sam pametnija i bolja od tebe, i samo me želiš podčiniti. Ti si obična stara krava!" Lauren je izgubila kontrolu. Prvi put u životu ošamarila je svoju kćer. Ciklus kojim estrogen najočitije upravlja jest mjesečni ciklus. Kada djevojčica dobije prvu mjesečnicu, to može biti uzbudljivo i zbunjujuće. To je trenutak koji valja proslaviti, ne u nezv-ageovskom, hipijevskom smislu, već stoga što mjesečni ciklus svakoga mjeseca obnavlja i osvježava neke dijelove mozga djevojčice. Estrogen na stanice djeluje poput gnojiva - on stimulira djevojčin mozak i tijekom prva dva tjedna čini je društveno opuštenijom. U prva dva


7

tjedna (estrogenska faza) dolazi do 25-postotnoga porasta veza u hipokampusu, a to mozak čini malo budnijim. Mozak malo bolje funkcionira. Bistriji ste i bolje pamtite. Brže i okretnije mislite. Zatim pri ovulaciji, oko četrnaestog dana, iz jajnika počinje šikljati progesteron i poništavati djelovanje estrogena, djelujući više poput herbicida na nove veze u hipokampusu. Tijekom posljednja dva tjedna ciklusa, zahvaljujući progesteronu, mozak najprije postaje smireniji, a zatim postupno sve razdražljiviji, manje usredotočen, a potom i malo usporeniji. To bi mogao biti jedan od glavnih razloga za promjenu u osjetljivosti na stres u drugoj polovici mjesečnog ciklusa. Dodatne veze koje nastaju u tjednima u kojima je estrogen u porastu, uništava progesteron u posljednja dva tjedna. Posljednjih nekoliko dana mjesečnoga ciklusa, kada progesteron opada, to umirujuće djelovanje naglo se povlači, ostavljajući mozak nakratko uznemirenim, izloženim stresu i razdražljivim. Shana je bila u toj fazi ciklusa kada je urlala na svoju majku. Mnoge žene kažu da se neposredno prije početka mjesečnice lakše rasplaču i često se osjećaju mrzovoljno, napeto, agresivno, negativno, neprijateljski, pa čak i beznadno i deprimirano. U mojoj klinici te dane nazivamo „danima plakanja nad reklamama za pseću hranu" jer u tom kratkom razdoblju čak i smiješne, sentimentalne stvari mogu izazvati plačljivu reakciju. U početku ta nagla promjena raspoloženja iznenadi djevojke poput Shane. Tinejdžerice misle da je sve što trebaju znati o mjesečnome ciklusu to da ne zaborave svoje tampone i uzmu Advil ili Aleve za grčeve na dan kada počne krvarenje. Potrebno se priviknuti na zamisao da čak i kada nema krvarenja, hormoni koji se pojavljuju ciklički mogu djelovati na njihov mozak. Do odrasle dobi nauče kako se s time nositi. Većina

7


ž.ena zna da, u trećem i četvrtom tjednu, bijesni porivi potpadaju pod pravilo o dva dana. Pričekat će dva dana i vidjeti žele li i dalje reagirati u skladu s njima. Shani je trebalo još nekoliko dana da shvati da nije smjela onako razgovarati sa svojom majkom. A kako je njezin progesteron opao, a estrogen ponovo narastao, njezina je razdražljivost počela iščezavati. U hipokampusu su ponovo počele nicati veze, a kočnice u njezinu mozgu bile su podmazane i radile punom parom. Ubrzo je sve iznenađivala svojim duhovitim primjedbama i inteligenInim zapažanjima, što ju je malko dovodilo u nepriliku - dječaci je katkad jednostavno nisu mogli pratiti, a među djevojkama se isticala. Moždane sposobnosti kod nekih žena mogu fluktuirati zajedno s hormonalnim promjenama unutar mjesečnoga ciklusa. |cdan od dijelova mozga koji su najosjetljiviji na estrogen - hipokampus - predstavlja glavnu relejnu postaju za obradu sjećanja u riječi. To bi mogao biti jedan od bioloških razloga boljih verbalnih sposobnosti u tjednu kada je estrogen na najvišoj razini - u drugome tjednu njihova ciklusa. Često se šalim sa svojim studenticama da bi usmene ispite trebale polagati dvanaestog dana ciklusa, kada su njihove verbalne sposobnosti na vrhuncu. Možda bi to trebale primijeniti i tinejdžerice koje polažu prijamni ispit za fakultet - ili supruge koje žele nadjačati svoje muževe u svađi.

Z A Š T O M O Z A K T I N E J D Ž E R I C E ŠIZI

Razmislite o tome. Vaš je mozak bio prilično stabilan. Čitavog ste divota imali ujednačen dotok - ili manjak - hormona. Jednoga se dana s mamom igrate čajanke, a već je sljedećega nazivate starom kravom. A posljednja stvar koju kao tinejdžerica želite izazvati jest


7

sukob. Nekoć ste se osjećali kao dobra djevojčica, a sada, iznenada, kao da se više ne možete pouzdati u tu osobu. Sve što ste mislili da znate o sebi, odjednom je nestalo. To je velik udarac djevojčinu samopoštovanju, ali i vrlo jednostavna kemijska reakcija, čak i kod odrasle žene. No, znate li što se pritom događa, bit će vam lakše. Kod nekih žena problem predstavlja povlačenje estrogena i progesterona iz mozga, do kojega dolazi u četvrtome tjednu ciklusa. Ti hormoni naglo padaju na najnižu razinu i mozak počinje žudjeti za njihovim umirujućim djelovanjem. A kada ga ne dobije, postaje razdražen - toliko razdražen da se intenzitet nelagode može mjeriti s napadajem. To se, naravno, događa kod maloga broja žena, no nije nimalo ugodno. Na taj način napetost i emocionalna osjetljivost mogu naglo porasti nekoliko dana prije početka krvarenja. David Rubinow i njegovi kolege s američkoga Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje u Bethesdau, u Marylandu, ispitivali su promjene raspoloženja vezane uz mjesečni ciklus. Pronašli su izravan dokaz da fluktuacije hormona tijekom mjesečnoga ciklusa povećavaju osjetljivost moždanih krugova, izmjerenu refleksom „plašenja" (startle reflex)*, koju većina nas doživljava kao nervozu, što je također povezano i s reakcijom na stres. To pomaže objasniti zašto se žene često osjećaju razdražljivije tijekom potpunoga povlačenja hormona. Premda kod 80 posto žena te mjesečne hormonalne promjene imaju tek blago djelovanje, oko 10 posto žena tvrdi da postanu krajnje razdražljive i lako se uzrujaju. Žene čiji jajnici proizvode * Refleks „plašenja" (moro refleks) ispituje se tako da se dijete izloži iznenadnoj stimulaciji - bilo zvučnoj, vizualnoj ili naglom promjenom položaja. Pri tome refleksu dijete naglo širi ruke i noge, uz široko otvaranje prstiju. Postupno nestaje s trećim mjesecom života, (nap. ur.)

7


n.i j više estrogena i progesterona najotpornije su na stres jer imaju više serotoninskih stanica (kemikalije zahvaljujući kojoj se osjećate opušteno) u svojim mozgovima. Žene koje imaju najmanje estrogena i progesterona osjetljivije su na stres i imaju manje serotonin• kih stanica u mozgu. Za te žene, najosjetljivije na stres, posljednji i lani prije početka krvarenja mogu biti pravi pakao. Muči ih nepri|,iteljstvo, beznadni osjećaj depresije, razmišljanje o samoubojstvu, napadaji panike, straha i izljevi plača ili bijesa koje nije moguće kontrolirati. Promjene hormona i serotonina mogu rezultirati narušenim funkcioniranjem centra za mišljenje u mozgu (prefrontalnog korteksa), a burne, nekontrolirane emocije mogu se lakše probiti iz primitivnih dijelova mozga. Shana je pripadala toj kategoriji. Tjedan ili dva prije početka mjesečnice, bila bi neprestano u nevolji jer bi govorila kada je nitko ne bi ništa pitao i prekidala nastavu. U jednom bi trenutku bila bezobrazna i agresivna, a u drugome briznula u plač. Ubrzo su njezine promjene raspoloženja postale nekontrolirane i njezini su je se roditelji, vršnjaci i nastavnici počeli pribojavati. Neprestani sastanci s ravnateljem i školskim savjetnikom nisu nimalo suzbili njezine ispade, a kada su je roditelji konačno poslali pedijatru, i on je bio zbunjen njezinim ekstremnim ponašanjem. Jedna je nastavnica zapazila da je Shanino ponašanje najgore tijekom dva tjedna svakoga mjeseca. Ostatak vremena bila je ona stara - više-manje tipična tinejdžerica - katkad mušičava i pretjerano osjetljiva, no uglavnom pomirljiva. Slušajući svoju intuiciju, ta me nastavnica nazvala u kliniku tvrdeći da Shana pati od teškog PMS-a. Shanine promjene raspoloženja i osobnosti, premda ekstremne, nisu me iznenadile. U dvadesetogodišnjoj praksi u psihijatriji i žen-


7

skome zdravlju, susrela sam na stotine djevojaka i žena sa sličnim problemima. Većina ih za svoje ispade ružnoga ponašanja okrivljuje sebe. Neke su godinama odlazile na psihoterapiju pokušavajući otkriti razlog svoje tuge ili bijesa koji se redovito ponavljaju. Mnoge od njih često su bile optuživane za zloporabu droga, negativnost i zlonamjernost. Većina je takvih pretpostavki nepravedna i sve one posve promašuju bit. Kod tih se adolescentica i odraslih žena događaju nagle promjene raspoloženja i ponašanja jer se, zapravo, mijenja sama struktura njihovih mozgova, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Medicinski naziv za ekstremnu emocionalnu reakciju u tjednima koji prethode mjesečnici, a koju izazivaju estrogen i progesteron iz jajnika, jest predmenstrualni disforični poremećaj (PMDD). Žene koje su počinile zločine dok su patile od PMDD-a u Francuskoj i Engleskoj uspješno su to iskoristile u svoju obranu, dokazavši da su bile privremeno neuračunljive. Drugi učestali problemi - poput menstrualne migrene - također su izazvani povećanom osjetljivošću moždanih krugova i smanjenim umirujućim učinkom neposredno prije početka mjesečnice. Istraživači iz Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje otkrili su da promjene emocija i raspoloženja koje te žene osjećaju tijekom mjesečnoga ciklusa, nestaju kada se u jajnicima zaustavi proizvodnja fluktuirajućih hormona. Moguće je, zaključuju istraživači, da su žene s PMDD-om na neki način „alergične" ili previše osjetljive na fluktuacije estrogena i progesterona tijekom ciklusa. Prije pedeset godina jedino uspješno liječenje PMDD-a bilo je kirurško uklanjanje jajnika. U to je doba to bio jedini način za otklanjanje hormonalnih fluktuacija.


Umjesto uklanjanja Shaninih jajnika, propisala sam joj uzima11 ji- hormona svakoga dana - kontinuiranu pilulu za kontrolu začeća - kako bi se njezin estrogen i progesteron održali na umjereno visokim, no postojanim razinama, a njezini jajnici spriječili velike lluktuacije hormona koje su uznemiravale njezin mozak. Uz estrogen i progesteron na postojanim razinama, njezin je mozak bio smireniji, a razine serotonina stabilizirale su se. Nekim djevojkama propisujem još i lijekove poput Zolofta - tzv. selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina - koji mogu dodatno stabilizirati i povisiti razinu serotonina u mozgu, drugim riječima, poboljšati raspoloženje i pridonijeti da se bolje osjećaju. Sljedećeg me mjeseca Shanina nastavnica nazvala kako bi mi javila da je Shana ponovo postala ona stara - vesela i dobra učenica.

IZLAGANJE OPASNOSTI I A G R E S I V N O S T KOD TINEJDŽERICA

Onoga dana kada je Shana vrištala da želi ići na plažu, Lauren je hila zabrinuta zbog Jeffa, dečka svoje kćeri. Jeff je bio iz veoma bogate i liberalne obitelji i, u dobi od petnaest godina, Shana je već spavala s njim. Jeffovi su im roditelji dopuštali da to rade u njihovoj kući, a Shana je to tajila roditeljima sve dok se nije uplašila da je trudna. Budući da je Jeff i dalje bio sa Shanom, Lauren je shvatila kako će biti najbolje da ga bolje upozna. I što ga je više upoznavala, to joj se više sviđao. Jeff je Shanu obasipao darovima (čime Lauren nije bila oduševljena, no nije ga željela povrijediti), a Shana bi bila sretna kad bi on bio u blizini. Sa svojim bi se roditeljima često nagodila: „Daj, mama, stvarno sam pod velikim pritiskom, a ako on


dođe na sat vremena, osjećat ću se bolje. Obećavam da ću dovršiti posao čim ode." Često bi ga prokrijumčarila natrag i njih su dvoje bili nerazdvojni. Shana se s Jeffom viđala osam mjeseci. Dan nakon što je svojoj majci kazala koliko ga voli, nakon škole se kod kuće pojavila s Mikeom, momkom za kojega se zaklinjala da su samo prijatelji. Kada se Lauren uspela do Shanine sobe kako bi vidjela što rade, vrata su bila zatvorena. Kada ih je otvorila, zatekla ih je kako se, prema njezinim riječima, „divlje žvale". Budući da je Shani dopustila spolne odnose s Jeffom, Lauren nije znala što učiniti. Bilo je jasno da Shanini nagoni izmiču kontroli. Emocionalni centri djevojčice u pubertetu postaju izuzetno osjetljivi. Sustav za kontrolu emocija i nagona u njezinu mozgu - prefrontals korteks - do dobi od dvanaest godina proizvest će još mnoštvo stanica, no te su veze još uvijek tanke i nezrele. Kao posljedica toga, promjene raspoloženja u tinejdžerice, koje su djelomice posljedica pojačanih emocionalnih impulsa koje odašilje amigdala, brže su i naglije. Njezin prefrontalni korteks nalik je starome dial-up modemu koji prima širokopojasne signale. On nije u stanju savladati povećani promet iz amigdale pa često postane prezagušen. To je razlog zašto tinejdžerice često uvrte u glavu neku zamisao i odmah je provedu u djelo, ne zastavši kako bi razmislile o posljedicama. Osjećaju bijes spram svakog autoriteta koji želi obuzdati njihove nagone. Primjerice, moja pacijentica Joan ostala je na sjeveru države New York onoga ljeta kada je ondje završila internat. Bila je odlična učenica, no bila je u vezi s lokalnim momkom koji nije završio srednju školu, nekoć je bio u popravnome domu i sa šesnaest go-

82


ti ina dobio dijete. Joan se s njim družila čitavo ljeto i kada je došlo vrijeme da ode na studij, počela se premišljati. Željela je ostati s njim. Kada su njezini roditelji zaprijetili da će doći onamo, uzeti joj .uitomobil i odvući je na fakultet, pobjegla je sa svojim dečkom. NaI »osljetku se urazumila i otišla na studij, ali prošlo je puno vremena I >rije no što je ponovo uljudno razgovarala sa svojim roditeljima. II takvim je situacijama tinejdžerskome mozgu teško postupiti razumno. Sjećate li se Romea i Giuliette? Da su samo znali da se na njihovim moždanim krugovima vrši velika rekonstrukcija. Da su samo /nali da se zbog njihovih spolnih hormona moždane stanice mno}.e i stvaraju produžetke te da će trebati nekoliko godina da obliku|ii strukturalno zdrave veze nakon što ti produžeci budu utaknuti u odgovarajuće utičnice u zrelome prefrontalnom korteksu. No (.iuliettin bi mozak sazrio dvije ili tri godine prije Romeovog - sto»i bi se ona možda bila urazumila prije njega. Te nedovršene - neniijelinizirane - produžne kabele, najisturenije u vezama između centra za emocije u amigdali i centra za kontrolu u prefrontalnom korteksu, mora obaviti tvar koja se naziva mijelin, a koja omogućava brzo sprovođenje impulsa prije no što budu u stanju pouzdano lunkcionirati pod stresom. To će se možda dogoditi tek u kasnim tinejdžerskim ili ranim odraslim godinama. Bez brze veze s prefronl.ilnim korteksom velike količine impulsa često mogu rezultirati ishitrenim, neuljuđenim ponašanjem i preopterećenjem moždanih krugova. Kada se amigdalu tinejdžerice uzruja neželjenim roditeljskim ograničenjima poput „Znamo da si pila na tulumu, i previše se dru/iš s dečkima, i tvoje su ocjene sve lošije, zato si odsad u kazni",


83

možda će reagirati samo s „Mrzim vas." No pripazite na suptilne znakove pobune koji mogu uslijediti. Pronaći će ona neki drugi način kako bi vam prkosila. Karen, moja bivša pacijentica koja je sada redovna profesorica biokemije, ispričala mi je priču koja ilustrira takav tinejdžerski doživljaj stvarnosti. Karen je odrasla u malenome gradiću u državi Washington, u kojemu su mnogi učenici napustili srednju školu kako bi radili u lokalnim drvnim tvrtkama. Njezine su se prijateljice zapošljavale kao kuharice ili tajnice u logorima za drvosječe ili su se udale i gotovo odmah zatrudnjele. Do drugoga razreda srednje škole, Karen je očajnički željela otići od kuće. Odlučila je poći na studij, što je bila radikalna zamisao u gradiću u kojemu su samo učitelji, liječnik i knjižničar završili fakultet. Roditelji su joj prigovarali da živi u svijetu mašte. Nisu imali novaca da je pošalju na studij, a i što će joj fakultetska diploma kada će je ionako vjerojatno netko „napumpati" prije dvadesete godine? Njihovo omalovažavanje učinilo je Karen samo još odlučnijom da pronađe izlaz. S osamnaest je godina željela nastaviti školovanje i završiti fakultet. No bila je dovoljno stara da se zaposli kao go-go plesačica u jednome od lokalnih barova u koji su zalazili drvosječe koji bi došli u grad potrošiti plaću. Počela je živjeti s dečkom i noću raditi u baru. Premda je bila premlada da nastupa u toplesu, još je uvijek uspijevala zaraditi dvadesetak dolara napojnice, koje bi joj mušterije ugurale u tangu. To baš nije uobičajen posao za jednu buduću profesoricu biokemije. No Karen je zaradila dovoljno novca da plati prvi semestar na fakultetu, a nakon toga njezine su ocjene bile nagrađene punom stipendijom. Danas, kada je i sama majka troje tinejdžera, dviju

84


djevojaka i jednoga dječaka, Karen pokušava zamisliti kako bi ona reagirala da joj njezina osamnaestogodišnja kći objavi kako se upravo zaposlila kao barska plesačica. Ona je uspjela izbjeći sve opasne incidente, no njezini su go-go nastupi mogli i drugačije završiti. I 'KOMJENJIVA HORMONALNA STANJA U

mozgu djevojke tijekom mjeseč-

noga ciklusa sve to čine još nepostojanijim. Da estrogen i progestei on samo porastu u tinejdžerskim godinama i ostanu na toj novoj, višoj razini, ženski bi se mozak tome trajno prilagodio. No, kao što smo vidjeli, ti hormoni dolaze u valovima. S obzirom na to da mozak tinejdžerice doživljava velike promjene, posebice na područjima koja su osobito osjetljiva na hormonalne promjene, pubertet za mnoge djevojke može biti krajnje impulzivno razdoblje. Kada nije iz.ložen stresu u dobrome tjednu mjesečnoga ciklusa, prefrontal™ bi korteks u mozgu tinejdžerice trebao funkcionirati normalno. U lome bi razdoblju ona mogla biti razumna, a njezino ponašanje primjereno. No neki stres - poput razočaranja ili loše ocjene - na dan PMS-a mogao bi prefrontalni korteks izbaciti iz takta, izazvavši pretjerano emocionalnu reakciju i nekontrolirano ponašanje, poput vikanja i lupanja vratima, što u mojoj kući nazivamo raspadom sustava. Nagli porast testosterona kod tinejdžera mogao bi imati sličan učinak na mozak, no on još nije istražen. Zbog nagloga porasta razina hormona u toj dobi, čak i blagi stres ili naizgled beznačajan događaj može biti doživljen kao katastrofa. Smirivanje razjarene amigdale tinejdžerice može se pokazati teškim zadatkom. Mnoge se djevojke pod stresom okreću drogama, alkoholu i hrani (bilo da prestaju jesti ili se prejedaju). Kao roditelj tinejdžera, dužni ste zanemariti mnogo od onoga što oni kažu.


85

Nemojte uzimati ozbiljno impulzivne ili emocionalne tirade. Ostanite smireni. Tinejdžeri svoje namjere izražavaju - i doživljavaju - s toliko strasti da biste mogli reagirati i protiv svoje volje. No ne zaboravite, moždani krugovi za kontrolu nagona kod vaše kćeri tinejdžerice ne mogu izaći na kraj s količinom impulsa. Sviđalo vam se to ili ne, morate uvesti kontrolu ondje gdje to nije u stanju učiniti njezin mozak. Premda je Joan mrzila svoje roditelje jer su prijetili da će doći i oduzeti joj automobil, „učinili su ono što je ispravno", kazala mi je nakon puno godina. Njihova je dužnost bila pokazati razboritost koja je njoj u to doba nedostajala.

DEPRESIJA

Čak je i Mike ubrzo uvidio da su Shanini nagoni izmaknuli kontroli. Ako je preko noći odbacila Jeffa, mogla bi se predomisliti i u vezi njega, stoga je odlučio prekinuti s njom. I nekoliko je Shaninih prijateljica također bilo bijesno na nju zbog toga kako se ponijela prema Jeffu, stoga je postajala izoliranom. Sve dotad, Shana je bila dobro. Pisala je za školske novine, sve se ozbiljnije bavila kiparstvom i smiješio joj se dobar izbor fakulteta. Nastavnici su voljeli njezinu kreativnost i njezin živahan duh. No kada je Mike prekinuo s njom, sve se promijenilo. Shana je jako smršavjela. Popustila je u učenju i počela zapostavljati školske novine jer ne bi napisala članke koji su joj bili dodijeljeni. Nije bila u stanju usredotočiti se ni napisati zadaću, nije mogla spavati, bila je opsjednuta svojom težinom i izgledom te nije mogla natjerati svoj mozak da prestane razmišljati o njemu. Primijetila sam nekoliko porezotina na njezinoj ruci i shvatila da se reže. Bila sam veoma zabrinuta s obzirom da

86


|i' to razdoblje u kojemu se omjer pojave depresije kod žena udvostručuje u odnosu na muškarce. Dječaci i djevojčice imaju jednak rizik od razvijanja depresije I >rije navale hormona u pubertetu. No već u dobi od petnaest godina djevojčice imaju dvostruko više izgleda da će patiti od depresije. Genetika bi također mogla igrati ulogu u ženskoj depresiji. I'rimjerice, u nekim obiteljima s velikim brojem slučajeva depresi|o istraživači su otkrili mutaciju gena pod nazivom CREB-1 koja mozgove tinejdžerica - no ne i tinejdžera - izlaže većem riziku za kliničku depresiju. Shanine su majka i baka u svojim tinejdžerskim godinama patile od teške depresije, a jedna je njihova rođakinja počinila samoubojstvo. Te su je činjenice izlagale ozbiljnome riziku. Shana je bolovala od prave kliničke depresije. Stavila sam je na terapiju Zoloftom, ostala s njom u bliskome kontaktu i jednom tjedno provodila kognitivnu terapiju. Za četiri do šest tjedana opet se bila u stanju usredotočiti i položiti završne ispite te je prestala biti opsjednuta Mikeom i svojom težinom.

BIOLOGIJA ZLOBNIH DJEVOJAKA

Nagli porast hormona može dobroćudnu djevojku začas pretvoriti u zlobnu, a to može učiniti i spolno nadmetanje koje je kod tinejdžerica snažno - i od presudne važnosti. No to nadmetanje kod njih ima drugačija pravila nego nadmetanje kod tinejdžera. Djevojke imaju poriv okupljati se u klike, ali to ima i svoje naličje, a to je da su te klike zaraćene. Znamo da tinejdžerice mogu biti nevjerojatno zlobne. Kada se žene nadmeću s drugim ženama, često koriste suptilnija sredstva, poput širenja glasina kako bi uništile


87

suparnicu. One na taj način mogu prikriti svoje tragove - „Nisam željela ispasti zlobna. Žao mi je." Takve taktike umanjuju rizik od gubitka povezanosti koju mozak tinejdžerice smatra ključnom za opstanak. No za opstanak je ključno i spolno nadmetanje. Sjećam se kada sam pohađala sedmi razred, bila je ondje jedna jako lijepa djevojka, a ostale su djevojke bile veoma ljubomorne što joj dječaci poklanjaju toliku pozornost. Ta je djevojka bila također i vrlo sramežljiva, zbog čega su ostale mislile da je snob. Jednom je jedna ne tako lijepa djevojka koja je sjedila iza nje izvadila iz usta žvakaću gumu i zalijepila joj je u kosu. Lijepa djevojka nesvjesno je tako upetljala žvaku u kosu da je jedini način da je izvadi bio rezanje njezinih zavodljivih kovrča. Kraljica zlobe koja joj je stavila žvaku u kosu osjećala se pobjedonosno. Njezin biološki imperativ za nadmetanjem u spolnoj privlačnosti odnio je trenutačnu pobjedu. Hormoni koji se i kod muškaraca i kod žena obično vezuju uz agresivnost jesu androgeni. Njihove razine počinje rasti rano u pubertetu i nastavljaju rast sve dok ne dosegnu vrhunac u dobi od devetnaest godina kod žena, odnosno dvadeset godina kod muškaraca. Tri glavna androgena koje proizvode žene jesu testosteron, DHEA i androstenedion. U jednome istraživanju na Sveučilištu u Utahu otkriveno je da najagresivnije tinejdžerice imaju visoke razine androgena androstenediona. Akne su dobar pokazatelj da su razine androgena u vašega tinejdžera ili tinejdžerice visoke. Djevojke s visokim razinama testosterona i DHEA-om također često ranije stupaju u spolne odnose. Kada sam je upoznala, Shana, koja je tada imala petnaest godina, ne samo da je imala akne i potpuno razvijene grudi, nego je već godinu dana imala i spolne odnose.

88


Agresivni porivi mogu fluktuirati zajedno s hormonima u mjeM'i' nome ciklusu. U nekim tjednima ciklusa tinejdžerica će biti zainU'resiranija za društveno povezivanje. U drugim će pak tjednima I iil i više zainteresirana za moć - nad mladićima i ostalim djevojkani.i. To navodi na zaključak da više razine androgena koje proizvode jajnici u drugom i trećem tjednu ciklusa kod žena i tinejdžerica povisuju razine agresivnosti. Manjak empatije, društvenoga pove. ivanja i osjećaja pripadnosti kod oba su spola dovođeni u vezu s povišenim razinama androgena. Ne možemo to znati sa sigurnošću, no možda su Shanine povišene razine androgena u pojedinim l jednima ciklusa bile uzrokom njezinih agresivnih ispada. Kada su razine androgena niske, ne smanjuje se samo agresivnost, već se smanjuje i spolni nagon. Tinejdžerice koje uzimaju oralne kontraceptive manje su agresivne i imaju smanjeni spolni nagon jer kontraceptivi zaustavljaju aktivnost jajnika, stoga oni proizvode manje androgena. Premda i muškarci i žene proizvode lestosteron, muškarci ga proizvode više nego deseterostruko više što znači da je njihov spolni nagon mnogo jači od spolnoga nagona žena. Znanstvenici znaju da ne pridonose samo androgeni agresivnosti i ambicioznosti kod žena, već je to vjerojatno i estrogen. IJ istome istraživanju na Sveučilištu u Utahu žene koje su bile naji/.ravnije i imale najviše samopoštovanja također su imale najviše razine estrogena, testosterona i androstenediona. Također su sebe ocijenile bolje no što su ih ocijenili njihovi vršnjaci. A te su mlade žene ostali redovito ocijenili kao najuobraženije. Naravno, sami hormoni nisu uzrok nekog ponašanja. Hormoni s.imo povećavaju izglede da će pod određenim okolnostima doći do određenog ponašanja. I jednako kao što u mozgu nema niti jed-


89

noga centra za agresivnost, tako ne postoji niti jedan hormon za agresivnost. No postizanje uspjeha i stjecanje moći u društvu zahtijeva određenu agresivnost kod oba spola. Ti hormoni mijenjaju doživljaj stvarnosti tinejdžera i njihov doživljaj sebe kao spolnih, asertivnih i neovisnih bića. Tijekom tinejdžerskih godina krugovi u mozgu djevojke doživljavaju golem rast i pročišćavanje. To je kao da je dobila čitav niz produžnih kabela i mora otkriti kojega utaknuti u koju utičnicu. Njezini moždani krugovi sada će se moći pokazati u punoj snazi. I kamo će je oni natjerati? Ravno u naručje muškarca.

90


TREĆE POGLAVLJE

LJUBAV I POVJERENJE

MI

LISSA, PRODORNA

filmska producentica iz San Francisca, doista se

željela zaljubiti. Njezina je karijera napokon napredovala ustaljenim ritmom i u dobi od trideset dvije godine bila je spremna za prelazak na sljedeću fazu u svojemu životu. Sada je željela obitelj i trajnu vezu s muškarcem koji bi ostao s njome dulje od nekoliko seksom nabijenih mjeseci. Jedini je problem bio taj što nije uspijevali upoznati onoga pravoga. Odlazila je na bezbrojne sastanke koje I'i joj dogovorili prijatelji ili s muškarcima koje bi upoznala na inlernetu, no ni s jednim od njih nije osjetila leptiriće u trbuhu ili onu snažnu, iracionalnu potrebu da stalno bude u njegovoj blizini. Jedne ju je večeri njezina najbolja prijateljica Leslie nazvala i pozvala da odu plesati salsu. Melissa nije bila raspoložena. Željela je ostati kod kuće, opustiti se i gledati TV, no Leslie je bila nepopuslljiva i Melissa je naposljetku pristala. Razbarušila je svoju kovrčavu kosu da izgleda seksi, odjenula zvonoliku suknju, obula nove .intilop cipele s visokom potpeticom i stavila crveni ruž koji joj je istaknuo usnice. Sjela je u taksi i odvezla se do plesnoga kluba.

I ubav i p o v j e r e n j e

91

Kada je stigla Melissa, Leslie je već bila unutra i pila margaritu. Dok su se opuštale za odlazak na plesni podij, Melissa je na drugome kraju prostorije ugledala visokoga, zgodnog muškarca lijepih crta lica, maslinaste puti i razbarušene gotovo crne kose. „Hej, divan je", kazala je. Okrenula se natrag prema Leslie i šapnula joj neka baci pogled na njega, no bilo je prekasno. Već im je prilazio. Melissa nije mogla odvojiti oči od toga neznanca. Val energije prostrujio joj je leđima. To nije osjetila u svim onim mjesecima neuspjelih sastanaka. Bio joj je nekako poznat. „Hm, tko li je to?" tiho je upitala Leslie, dok je korteks njezina mozga pretraživao arhive njezina sjećanja. Nije pronašao podudarnost, no svi su njezini krugovi za pozornost bili u „stanju pripravnosti za sparivanje". Je li ovdje sam ili s nekime - pitala se. Potražila je pogledom neku od onih prekrasnih žena za koje se čini da su uvijek u blizini takvih muškaraca savršena izgleda, no nije ugledala ni jednu. A on je još uvijek išao prema njoj. Što joj je bliže prilazio, to je Melissa bivala sve manje usredotočena na priču svoje prijateljice. Čvrsto je zgrabila svoje piće. Njezin je pogled bio prikovan uz njega, upijajući svaku pojedinost - njegove kožnate Armanijeve cipele, njegove seksi crne hlače od samta, a na prstu lijeve ruke nije nosio vjenčani prsten. Sve je ostalo palo u drugi plan dok je njezin mozak žudio za uspostavljanjem kontakta. Osjetila je kako se zaljubljuje. Obuzeo ju je poriv za sparivanjem. „Bok, ja sam Rob", kazao je on, nervozno se naslanjajući na šank. Glas mu je bio poput baršuna. „Jesmo li se već negdje sreli?" Melissa nije bila u stanju čuti njegove riječi. Samo je uživala u njemu, njegovom čulnom mirisu i njegovim vragolastim zelenim očima.

92


Počeo je ples udvaranja, a njegov koreograf nije bio ni jedan od njezinih prijatelja niti kakav bračni posrednik. Bila je to biologija Melissina mozga. Znamo da su simetrija tijela i lica kojima smo očarani, kretnje koje nas zavode i strast privlačnosti od koje nam srce divlje tuče evolucijom usađeni u ljubavni nagon u našemu mo-

zgu. K se činiti slučajnom, no činjenica je da su naši mozgovi unaprijed programirani da znadu bolje od nas. Oni nas suptilno, ali odlučno, usmjeravaju prema partnerima koji mogu povećati naše izglede na lutriji ljudske reprodukcije. Rob se počinje trajno utiskivati u Melissin mozak. Preplavljuju je hormoni. Dok joj on govori da je marketinški savjetnik te da stanuje u potkrovlju u Potrero Hillu i prikuplja hrabrost zamoliti je za ples, njezin mozak, brže od superračunala, proračunava njegove kvalitete koje bi ga mogle učiniti kandidatom za mogućeg partnera. Nešto joj već kazuje da je za to prikladan, i bum, vrući valovi privlačnosti i želje od kojih joj klecaju koljena preplavljuju njezino tijelo s naglom navalom dopamina - izazivajući ushit i uzbuđenje. Njezin je mozak također naredio da mu se pošalje i malo testosterone, hormona koji potiče spolnu želju. Dok govori, Rob također pozorno odmjerava Melissu. Ako se njegove procjene pokažu pozitivnima, i on će dobiti svoju dozu neurokemikalija koje će ga potaknuti na pokušaj sparivanja s njom. Nakon što su uzajamno podražili svoje ljubavne krugove, njih se dvoje sele na plesni podij i provode sljedećih nekoliko sati zabavljeni znojnim ritmovima salse. U dva sata ujutro glazba postaje sporija i klub se počinje prazniti. Leslie je već davno otišla kući. Stojeći na uglu, Melissa govori da i ona mora poći i koketno se okreće

|ubav i p o v j e r e n j e

93

na svojim visokim petama. „Čekaj", kazuje joj Rob. „Nemam tvoj broj. Želio bih te opet vidjeti." „Potraži me preko Googlea i pronaći ćeš me", odgovorila mu je s osmijehom i uskočila u taksi. Lov je počeo. Kod žena i muškaraca početna su očekivanja od ljubavne veze nesvjesna i često veoma različita. Kod kratkoročnih veza, primjerice, muškarci su lovci, a žene one koje biraju. To nisu spolni stereotipi. To je naše naslijede od predaka koji su, tijekom milijuna godina, naučili kako prenijeti svoje gene. Kao što je zapazio Darwin, mužjaci svih vrsta stvoreni su za snubljivanje ženki, a ženke obično biraju medu svojim udvaračima. To je arhitektura ljubavi u mozgu, koju su oblikovali reproduktivni pobjednici evolucije. Obrasci zadani prije više tisuća godina utječu čak i na gradu tijela, lice, miris i dob partnera koje biramo. Istina je ta da smo predvidljiviji nego što to mislimo. Tijekom svoje evolucije kao vrste, naši su mozgovi naučili kako uočiti najzdravije partnere, one koji imaju najviše izgleda podariti nam potomstvo i one čiji resursi i predanost mogu pomoći našemu potomstvu da preživi. Ove lekcije koje su naučili rani muškarci i žene kodirane su duboko u našim modernim mozgovima kao neurološki ljubavni krugovi. Prisutni su od našega rođenja, a aktiviraju se u pubertetu brzodjelujućim koktelom neurokemikalija. To je sofisticiran sustav. Naš mozak procjenjuje mogućeg partnera pa ako se on podudara s popisom želja naših predaka, dobivamo dozu kemikalija koje nas omamljuju naletom precizno usmjerene privlačnosti. Nazovite to ljubavlju ili zaludenošću. To je prvi korak na drevnome putu stvaranja para. Otvorena su vrata programu udvaranja-sparivanja-roditeljstva u mozgu. Melissa možda

94


nije željela nikoga upoznati te večeri, no njezin je mozak imao druge, duboko usađene i primitivne planove. Kada je ugledala Roba na drugome kraju prostorije, u njezinu je mozgu zasvijetlio signal za sparivanje i dugoročno vezivanje, i imala je sreće što je njegov mozak mislio isto. Svatko od njih suočit će s tjeskobom, prijetnjama i omamljujućim radostima, nad kojima imaju malo kontrole jer sada biologija gradi njihovu zajedničku budućnost.

NEODOLJIV PORIV ZA SPARIVANJEM

Dok Melissa samodopadno šeće ulicama grada, pijucka kavu s mlijekom ili pretražuje internet u potrazi za mogućim partnerima, očekujući da Rob pronađe njezin broj na njezinoj web-stranici - ta rekla mu je naziv svojega posljednjeg filma, pa će je pronaći ako je pametan - teško je povjerovati da se unutar njezine lubanje nalazi mozak iz kamenoga doba. No upravo je tako, tvrde znanstvenici koji proučavaju sustav za odabir partnera u ljudskome umu. Tijekom gotovo 99 posto razdoblja od više milijuna godina koliko je ljudskim bićima trebalo da evoluiraju, živjeli smo u primitivnim uvjetima. Kao rezultat toga, nalaže teorija, naši su se mozgovi razvili kako bi rješavali probleme s kakvima su se susretali rani ljudski preci. Najvažniji izazov s kojim su se suočili bila je reprodukcija. Nije bilo u pitanju samo rađanje djece. Toj je djeci trebalo i omogućiti da požive dovoljno dugo kako bi svoje gene prenijeli dalje. Rani ljudi kojima je odabir partnera omogućio preživljavanje većega broja potomaka, uspjeli su svoje gene prenijeti dalje. Njihovi sustavi u mozgu za odabir partnera bili su uspješniji. Naši preci koji su napravili pogrešne reproduktivne poteze nisu ostavili traga

ubav i p o v j e r e n j e

95

na budućnosti vrste. Stoga se fiziološka struktura mozga iz kamenoga doba onih koji su bili najuspješniji u reprodukciji pretvorila u standardne moždane krugove kod modernih ljudi. Ti su krugovi za odabir partnera poznatiji pod nazivom „zaljubljivanje". Možda mislimo da smo mnogo sofisticiraniji od Freda ili Wilme Kremenko, no naš temeljni mentalni svjetonazor i sposobnosti jednaki su. To što se naši mentalni instinkti nisu promijenili već milijunima godina, možda bi moglo objasniti zašto žene, u čitavome svijetu, kod dugoročnih partnera traže iste idealne kvalitete, tvrdi evolucijski psiholog David Buss. Više od pet godina Buss je proučavao preferencije pri odabiru partnera više od deset tisuća pojedinaca u trideset sedam kultura diljem svijeta - od zapadnih Germana i Tajvanaca do Mbuti Pigmejaca i aleutskih Eskima. Otkrio je da u svakoj kulturi žene manje drže do tjelesne privlačnosti potencijalnoga supruga, a više su zainteresirane za njegov materijalni i društveni status. Rob je rekao Melissi da je marketinški savjetnik - u San Franciscu ih je bilo čitavo mnoštvo, a Melissa je znala da je dosta njih propalo. Nije bila svjesna toga da joj ta misao otežava procjenu je li Rob onaj pravi. Bussova otkrića mogla bi biti nezgodna u današnje doba kada mnoge žene ostvaruju zavidne karijere i ponose se svojom društvenom i financijskom neovisnošću. Bilo kako bilo, otkrio je da u svih trideset sedam kultura žene drže do tih kvaliteta kod partnera mnogo više od muškaraca, bez obzira na njihove vlastite prihode i sposobnost zarađivanja. Melissa možda jest ekonomski neovisna jedinka, no ona želi i da njezin partner privređuje. Ženke ptica iz porodice vrtlarica dijele tu preferenciju odabirući parenje s mužjakom koji je sagradio najljepše gnijezdo. Moj se suprug šali da je na-

96


lik ptici vrtlarici jer je nekoliko godina prije no što smo se upoznali sagradio prekrasnu kuću, koja je bila spremna i čekala me. Žene, otkrili su istraživači, također traže partnere koji su, u prosjeku, barem deset centimetara viši i tri i pol godine stariji od njih. Ove su preferencije žena prema mogućim partnerima univerzalne. Stoga su, zaključuju znanstvenici, one dio naslijeđene arhitekture sustava za odabir partnera u ženskome mozgu - i trebale bi služiti toj svrsi. Prema tvrdnjama Roberta Triversa, pionira evolucijske biologije sa Sveučilišta Rutgers, odabir partnera na temelju navedenih atributa predstavlja strategiju pametnog ulaganja. Ljudske ženke posjeduju ograničen broj jajašaca i mnogo više ulažu u rađanje I podizanje djece nego muškarci, stoga im se isplati biti osobito opreznima sa svojim „obiteljskim draguljima". Zato Melissa nije odmah prve noći uskočila s Robom u krevet, premda mu je zbog navale dopamina i testosterona u svojim krugovima za privlačnost jedva odoljela. To je razlog i zašto je sačuvala telefonske brojeve drugih muškaraca. Dok muškarac može oploditi ženu samo jednim jedinim snošajem i potom otići, ženu čeka devet mjeseci trudnoće, opasnosti porođaja, mjeseci dojenja i zastrašujuća zadaća da lome djetetu pokuša osigurati opstanak. Pretkinje koje su se morale same suočiti s tim izazovima imale su manje izgleda da će uspjeti prenijeti svoje gene. Premda je samohrano majčinstvo postalo moderno kod nekih skupina suvremenih žena, tek ostaje vidjeti koliko će taj model biti uspješan. Čak i danas u nekim primitivnim kulturama nazočnost oca utrostručuje stopu preživljavanja djece. Stoga je za žene najsigurnije za dugoročne-partnere odabrati mu-


97

škarce koji će ostati uz njih, štititi njih i njihovu djecu te im učiniti dostupnijima hranu, zaklon i druge resurse. Melissa je bila dovoljno pametna da ne žuri i uvjeri se je li Rob dobra prilika. Njezin je san bio imati muža kojeg će voljeti i koji će nju voljeti i obožavati. Najviše se pribojavala da bi joj muškarac mogao biti nevjeran, kao što je to njezin otac bio njezinoj majci. Nakon večeri u plesnome klubu uočila je velik broj pozitivnih pokazatelja. Rob je bio viši, stariji i činio se financijski situiran. Zadovoljavao je sve zahtjeve što se tiče velike sheme iz kamenoga doba, no nije jasno znala je li on tip za dugoročnu vezu.

KEMIJSKA

PRIVLAČNOST

Ako su Melissini drevni moždani krugovi tražili financijsku sigurnost i zaštitu, što je Robov mozak tražio na dugoročnoj partnerici? Prema tvrdnjama Bussa i drugih znanstvenika, nešto posve drugo. U čitavome svijetu muškarci daju prednost atraktivnim suprugama, u dobi između dvadeset i četrdeset godina, koje su prosječno dvije i pol godine mlađe od njih. Također žele da njihove moguće dugoročne partnerice imaju čistu kožu, blistave oči, pune usne, sjajnu kosu i figuru zaobljenu poput pješčanoga sata. Činjenica da te preferencije vrijede za svaku kulturu ukazuje na to da su one dio genetski usađenoga naslijeđa muškaraca od njihovih pradavnih predaka. Nije bila stvar samo u tome što su Roba privlačile djevojke sjajnih kovrča. Melissina je kosa aktivirala njegov drevni sustav za odabir partnera. Zašto bi baš ti kriteriji bili na vrhu muškarčeva popisa? S praktičnoga gledišta, sve navedene osobine, ma kako se činile izvanj-

98


skima, snažni su vizualni pokazatelji plodnosti. Bili muškarci toga svjesnii ili ne, njihovi mozgovi znaju da im ženska plodnost pruža najveću reproduktivnu naknadu za njihovo ulaganje. S desecima milijuna spermija, muškarci su sposobni proizvesti gotovo neograničen broj potomaka dok god su u stanju pronaći dovoljno plodnih žena s kojima će spolno općiti. Stoga je njihov glavni zadatak spariti se s plodnim ženama i razmnožavati se. Sparivanje s neplodnim ženama značilo bi traćenje njihove genetske budućnosti. I tako se, tijekom milijuna godina, u muškome mozgu razvio moždani sustav za traženje očitih vizualnih znakova plodnosti na ženama. Dob je, naravno, jedan važan čimbenik; zdravlje je drugi. Visoka razina aktivnosti, mladenački hod, simetrična tjelesna obilježja, glatka koža, sjajna kosa i usne napućene djelovanjem estrogena lako su uočljivi znakovi dobi, plodnosti i zdravlja. Stoga ne čudi što žene posežu za napučenim učinkom kolagenskih injekcija i ravnanjem bora pomoću botoksa. Obline su, također, vrlo dobar pokazatelj plodnosti - bez obzira na umetke za grudi. Prije puberteta, dječaci i djevojčice imaju vrlo sličan oblik tijela i omjer struk-bokovi. No nakon što se aktiviraju reproduktivni hormoni, kod zdravih djevojčica razviju se obline, a struk im postane otprilike za trećinu uži od bokova. Žene s takvom građom tijela imaju više estrogena te zatrudne lakše i u mlađoj dobi od onih čija se širina struka toliko ne razlikuje od širine bokova. Tanak struk također odmah ukazuje na to je li žena slobodna za reprodukciju, budući da trudnoća drastično mijenja njezine obrise. Društvena reputacija čest je čimbenik pri muškoj procjeni žene, s obzirom da reproduktivno najuspješniji muškarci moraju odabrati žene kojima će oni biti jedini partner. Muškarci


99

žele osigurati svoje očinstvo, no također i moći računati na ženine majčinske sposobnosti kako bi bili sigurni da će njihovo potomstvo biti uspješno. Da je Melissa odmah pošla u krevet s Robom ili mu se pohvalila svim muškarcima s kojima je bila, njegov bi mozak iz kamenog doba možda procijenio da bi ona mogla biti nevjerna ili da je na lošem glasu. To što je na plesnome podiju bila strastvena i u pristojno doba otišla kući taksijem pokazalo mu je da je ona istinska dama za dugoročnu vezu.

P R O C J E N J I V A N J E

P O T E N C I J A L N E

O P A S N O S T I

Rob joj je ostavio poruku na telefonskoj sekretarici, a Melissa je pričekala nekoliko dana prije no što ga je nazvala. I premda su se poljubili na prvome sastanku, nije planirala s njim otići u krevet dok ga bolje ne upozna. Bio je nevjerojatno zabavan i šarmantan te se činilo da ima sređen život, no ona je čekala potvrdu svoje intuicije da mu može vjerovati. U nazočnosti stranaca obično se aktiviraju moždani krugovi za tjeskobu - u njezinoj su amigdali krugovi za strah još uvijek radili punom parom. Prirodan oprez prema strancima usađen je u mozak i muškaraca i žena, no žene osobito rano i pomno procjenjuju muškarčevu moguću razinu predanosti tražeći partnera. Muško zavođenje i napuštanje stara je smicalica koja seže još do početaka naše vrste; jedno je istraživanje otkrilo da mlađi studenti priznaju kako se prikazuju boljima, iskrenijima i pouzdanijima no što to uistinu jesu. Neki antropolozi nagađaju da je prirodni odabir dao prednost muškarcima koji bi uspješno obmanuli žene i time ih privoljeli na spolni odnos. Žene su se, stoga, morale izvještiti u uo-

100


čavanju muških laži i pretjerivanja - i ženski je mozak sada dobro prilagoden tome zadatku. Jedno istraživanje koje je na Sveučilištu Stanford provela psihologinja Eleanor Maccoby pokazalo je, primjerice, da djevojčice ranije od dječaka nauče razlikovati stvarnost i bajke ili „pretvaranje". Do odrasle će dobi moderne žene fino ugoditi svoju izvanrednu sposobnost iščitavanja emocionalnih nijansa Iz. tona glasa, pogleda i izraza lica. Kao rezultat te posebne opreznosti, tipičan ženski mozak nije spreman priznati da ga je obuzela luda zaljubljenost ili tek uzbuđenje izazvano spolnim ponašanjem kao što je to spreman učiniti muški mozak. Žene mogu doseći jednaku ili višu krajnju točku u ljubavi, no često im treba više vremena da priznaju da su zaljubljene te se opreznije od muškaraca u prvim tjednima ili mjesecima veze. Muški mozgovi drugačije su neurološki strukturirani za ljubav. Istraživanja snimki mozgova zaljubljenih žena pokazala su veću aktivnost na mnogo više područja, osobito u krugovima za instinktivne osjećaje, pozornost i pamćenje, dok je kod zaljubljenih muškaraca zapažena veća aktivnost na područjima za naprednu vizualnu obradu. Te snažnije vizualne veze mogle bi također objasniti zašto se muškarci lakše zaljubljuju „na prvi pogled" od žena. Kada se netko zaljubi, putovi u mozgu za oprez i kritičko mišljenje isključuju se. Moguće je da je evolucija stvorila te moždane krugove za zaljubljenost kako bi se pobrinula da pronađemo partnera i zatim se usredotočimo isključivo na tu osobu, smatra Helen Fisher, antropologinja na Sveučilištu Rutgers. Ne odveć kritičko razmišljanje o manama naših voljenih pridonijet će tome procesu. U njezinu istraživanju zaljubljenosti više je žena nego muškaraca

ubav i povjerenje

101

izjavilo da im mane njihovih partnera pretjerano ne smetaju, a žene su postigle i bolje rezultate na testu strastvene ljubavi.

ZALJUBLJENI

M O Z A K

Melissa i Rob gotovo su se svake večeri čuli telefonom. Svake bi se subote našli u parku i izveli Robova psa u šetnju ili bi u Melissinu stanu gledali dnevne snimke njezina najnovijeg filma. Rob je bio siguran u svoj posao i konačno je prestao govoriti o bivšoj djevojci Ruth. Taj prestanak emocionalne vezanosti s Ruth nagovijestila je Melissi da Rob nije s njom samo kako bi zaliječio rane nakon ljubavnoga razočaranja i da se spreman usredotočiti samo na nju. Ona se već, i protiv svoje volje, zaljubila u njega, ali mu to još nije priznala. Počela se zagrijavati za njegove dodire, dopuštajući svojemu spolnom nagonu da sustigne njezin ljubavni nagon. Naposljetku, nakon tri mjeseca, Rob i Melissa završili su u krevetu obuzeti strašću nakon što su čitav dan proveli ležeći u parku na suncu, posve očarani jedno drugim. Par je odjednom prešao u fazu zrele konzumirane ljubavi. Zaljubljivanje je i kod muškaraca i kod žena jedno od najracionalnijih ponašanja ili stanja mozga. Mozak postaje „nelogičan" hrvajući se s novom ljubavi, doslovce slijep za mane voljene osobe. To je nehotično stanje. Strastvena zaljubljenost ili tzv. zaluđenost danas predstavlja dokumentirano stanje mozga. Ona dijeli moždane krugove sa stanjima opsjednutosti, manije, intoksikacije, žeđi i gladi. To nije emocija, ali ona pojačava ili ublažava druge emocije. Krugovi za zaljubljenost ponajprije predstavljaju motivacijski sustav, koji se razlikuje od područja za spolni nagon u mozgu, no s

102


njime se preklapa. Takvu grozničavu moždanu aktivnost potiču hormoni i neurokemikalije poput dopamina, estrogena, oksitocina i testosterona. Moždani krugovi koji se aktiviraju kada smo zaljubljeni slični su onima ovisnika o drogi koji očajnički žudi za sljedećim fiksom. Amigdala, moždani sustav za uzbunjivanje, i prednji cingularni korteks, moždani sustav za zabrinutost i kritičko mišljenje, počinju se isključivati kada krugovi za ljubav rade punom parom. Slično se događa kad se uzme escstasy; normalna opreznost koju ljudi osjećaju spram stranaca deaktivira se, a krugovi za ljubav se aktiviraju. Dakle, romantična je ljubav nalik prirodnoj drogiranosti escstasyjem. Klasični simptomi rane ljubavi također su slični početnome djelovanju droga poput amfetamina, kokaina te opijata poput heroina, morfija i OxyContina. Ti narkotici aktiviraju moždani krug za nagrađivanje, izazivajući lučenje kemikalija i djelovanje slično djelovanju ljubavi. Zapravo, ima neke istine u tvrdnji da se može postati ovisnim o ljubavi. Ljubavni partneri, osobito u prvih šest mjeseci, žude za ekstazom koju osjećaju kada su zajedno i mogu se osjećati bespomoćno ovisnima jedno o drugome. Istraživanja strastvene ljubavi pokazuju da to stanje mozga može potrajati otprilike šest do osam mjeseci. To je toliko intenzivno stanje da su nam interesi, dobrobit i opstanak voljene osobe jednako važni ili važniji od svojih vlastitih. U toj ranoj fazi ljubavi Melissa je snažno pamtila svaku pojedinost vezanu uz Roba. Kada je na tjedan dana otišla u L. A. kako bi na jednoj konferenciji prikazala dio svojega novog filmskog projekta, oboma im je teško pala razdvojenost. To nije bilo tek umišljanje, već bol zbog povlačenja neurokemikalija. Pri fizičkome

I |ubav i p o v j e r e n j e

103

odvajanju, kada dodirivanje i milovanje nije moguće, nastupa snažna čežnja, gotovo glad, za voljenom osobom. Neki ljudi nisu ni svjesni koliko su se vezali ili zaljubili sve dok ne osjete taj snažan poriv kada voljena osoba bude odsutna. Tu smo čežnju naviknuli smatrati samo psihološkom, no ona je zapravo tjelesna. Mozak se gotovo nalazi u stanju apstinencijske krize. „Zbog odsutnosti će ti biti još draži", kazala bi vam vaša majka kada biste kukali jer je on odsutan. Sjećam se početaka hodanja sa svojim mužem, kada sam već znala da je „onaj pravi", no on to još nije znao. Za jedne kratke odvojenosti, „odlučio" je da se trebamo vjenčati - hvala nebesima na povlačenju dopamina i oksitocina. Njegov samodostatan i neovisan muški mozak konačno je obratio pozornost na njegovo srce, kazat će vam njegovi prijatelji i obitelj. Tijekom odvojenosti poriv za ponovnim sjedinjenjem u mozgu može dosegnuti nekontrolirani intenzitet. Rob je sredinom tjedna tako očajnički čeznuo za fizičkim dodirom s Melissom da je doletio na jedan dan kako bi je vidio. Kada dođe do ponovnoga sjedinjenja, dopamin i oksitocin iznova mogu uspostaviti sve elemente prvobitne veze među ljubavnicima. Aktivnosti poput milovanja, ljubljenja, gledanja, grljenja i orgazma mogu obnoviti kemijsku vezu za ljubav i povjerenje u mozgu. Navala oksitocina-dopamina još će jednom potisnuti tjeskobu i sumnjičavost te aktivirati krugove za ljubav u mozgu. Majke često upozoravaju svoje kćeri da se u početku previše ne zbližavaju s novim dečkom i taj je savjet možda mudriji no što se njima čini. Grljenjem i maženjem u mozgu se luči oksitocin, osobito kod žena, i vjerojatno potiče sklonost vjerovanju onome tko vas grli. Također je veća vjerojatnost da ćete povjerovati svemu

104


i svačemu što vam on kaže. Ubrizgavanje hormona oksitocina ili dopamina u mozak kod ljudi može čak izazvati maženje i vezanje para bez uobičajenih preduvjeta poput romantične ljubavi i spolnoga ponašanja, posebice kod ženki. Razmotrimo i švicarski pokus u kojemu su istraživači jednoj skupini „ulagača" dali nazalni sprej koji je sadržavao oksitocin i usporedili ih s drugom skupinom koja je dobila placebo sprej. Ulagači koji su dobili oksitocin ponudili su dvostruko više novca od skupine koja je dobila samo placebo. Skupina koja je dobila oksitocin bila je spremnija vjerovati strancu koji je glumio financijskoga savjetnika - bili su uvjereniji u to da će se njihovo ulaganje isplatiti. To je istraživanje zaključilo da oksitocin aktivira krugove za povjerenje u mozgu. Iz jednoga pokusa s grljenjem također znamo da se oksitocin obično počinje lučiti u mozgu nakon dvadeset drugog partnerova zagrljaja - čime se pečati veza između onih koji se grle i aktiviraju se moždani krugovi za povjerenje. Stoga nemojte dopustiti da vas muškarac zagrli ako mu ne namjeravate vjerovati. Dodirivanje, gledanje, pozitivna emocionalna interakcija, ljubljenje i orgazam pri snošaju također izazivaju lučenje oksitocina u ženskome mozgu. Upravo bi takav dodir mogao pridonijeti uključivanju prekidača na moždanim krugovima za ljubav. Estrogen i progesteron također potiču vezanje u ženskome mozgu jer povisuju razine oksitocina i dopamina. Jedno je istraživanje pokazalo da u različitim tjednima mjesečnoga ciklusa žene dobivaju veću količinu ugode od svojih kemikalija u mozgu. Ti hormoni zatim aktiviraju moždane krugove za ljubav i brižnost, a deaktiviraju krugove za oprez i odbojnost. Drugim riječima, ako cirkuliraju visoke razine oksitocina i

Ljubav i povjerenje

105

dopamina, s vašom je sposobnošću rasuđivanja gotovo. Ti hormoni isključuju skeptični um. Poriv za zaljubljivanjem uvijek je prisutan negdje u pozadini. No zaljubljenost zahtijeva da u svojemu životu i mozgu načinite mjesta za voljenu osobu, doslovno je inkorporirajući u svoju sliku 0 sebi putem moždanih krugova za privrženost i emocionalno pamćenje. Kako se taj proces odvija, potrebna je manja stimulacija oksitocina i dopamina da se održi ta emocionalna povezanost. Stoga više nije potrebno provoditi dvadeset četiri sata u neprekidnom zagrljaju. Temeljni poriv za privrženošću u ljubavnoj vezi genetski je usađen u mozak. Razvoj mozga u maternici, razmjer brižnosti koju smo primili u ranome djetinjstvu i emocionalna iskustva, sve to utječe na varijacije u moždanim krugovima za ljubav i povjerenje. Melissa je znala da je njezin otac ženskar i to ju je učinilo još skeptičnijom prema zaljubljivanju i vezanju. Na spremnost pojedinca na zaljubljivanje, a potom i na emocionalno vezanje, stoga mogu utjecati varijacije u moždanim krugovima koje su rezultat iskustva 1 hormonalnog stanja mozga. Stres iz okoline može potaknuti ili spriječiti takvo vezanje. Emocionalna privrženost i vezanost za figure skrbnika iz našega najranijeg djetinjstva traju čitavoga života. Te prve figure skrbnika postaju dijelom naših moždanih krugova pomoću procesa pojačavanja zahvaljujući opetovanim iskustvima fizičke i emocionalne brižnosti ili njihovu izostanku. Krugovi za sigurnost oblikuju se na temelju tih iskustava s brižnim, pouzdanim, zaštitničkim figurama. Bez tih iskustava u mozgu će se oblikovati samo mali broja krugova za sigurnost ili se oni uopće neće obliko-

106


vati. Takva bi se osoba još uvijek mogla kratkoročno zaljubiti, no bilo bi joj teže ostvariti i održati dugoročnu emocionalnu vezu.

M O Z A K KOJI SE SPARIO

Na koji se način neodoljivi poriv tipa „Moram ga imati svake minute u danu" u mozgu pretvara u stanje duha tipa ,,Oh, bok, opet ti, srce, kako ide"? Navala dopamina u mozgu postupno se smiruje. Da imamo uređaj za magnetsku rezonanciju kojim bismo mogli vidjeti promjene u mozgu koje se događaju kada žena prelazi iz stanja rane romantične ljubavi u stanje dugoročne veze, vidjeli bismo da bi krugovi za nagrađivanje-ugodu i krugovi za snažnu glad-žudnju potamnjeli, dok bi krugovi za privrženost i vezanje zasjali jarkožutim sjajem. Znamo da ekstatični osjećaji strastvene ljubavi ne traju zauvijek, a neke osobe gubitak intenzivnosti može zbunjivati. Tako sam i upoznala Melissu. Posjetila me nakon što je godinu dana bila u vezi s Robom. Objasnila mi je da su, u prvih pet mjeseci, ona i Rob svakoga dana imali prekrasan, uzbudljiv seks i s nestrpljenjem iščekivali svaku minutu koju će provesti zajedno. Sada su živjeli zajedno, radili zahtjevne poslove i počeli razgovarati o braku i osnivanju obitelji. No ona je počela „osjećati splašnjavanje oduševljenja" njihovom vezom. Njezina je intuicija nije više činila tako sigurnom da je to prava stvar. Bila je zabrinuta zbog činjenice što više nije bila toliko zainteresirana za seks. Ne stoga što je susrela ili poželjela nekoga drugoga. Jednostavno je, osobito u usporedbi s prvih pet mjeseci njihove veze, sada nedostajalo strasti i uzbuđenja na koje se naviknula. Što „nije bilo u redu" s njome? Je li Rob onaj pravi? Je

Ljubav i povjerenje

107

li ona normalna? Hoće li uopće moći biti dugoročno sretna s njim ako je u njihovoj vezi nestalo one seksualne iskre i instinktivnih osjećaja? Mnogi, poput Melisse, misle da je gubitak romantičnoga zanosa rane ljubavi znak da je veza na silaznoj putanji. No zapravo je moguće da par samo prelazi u jednu, važnu, dugoročniju fazu veze, na koju ga potiču dodatni neurološki krugovi. Znanstvenici tvrde da je „mreža za privrženost" zasebni moždani sustav - onaj koji uzbudljiv intenzitet zanesenosti nadomješta trajnijim osjećajem spokoja, smirenosti i povezanosti. Sada, pored kemikalija sustava za nagrađivanje, kao što je dopamin, koje izazivaju uzbudljivu ugodu, sustav za privrženost i vezanje para redovito potiče lučenje veće količine kemikalije za vezanje, oksitocina, potičući partnere da i dalje traže zadovoljstvo u međusobnom društvu. Ti krugovi u mozgu za dugoročno vezanje i održavanje povezanosti postaju aktivniji. Kada su istraživači sa Sveučilišnog koledža u Londonu skenirali mozgove osoba koje su bile u ljubavnoj vezi prosječno 2,3 godine, otkrili su da se, umjesto moždanih krugova za strastvenu ljubav koji proizvode dopamin, aktiviraju druga područja mozga, poput onih vezanih uz kritičko mišljenje. Aktivnost u moždanim krugovima za privrženost održavat će i poticati u mjesecima i godinama koje će uslijediti zajednička ugodna i pozitivna iskustva, a sva ona izazivaju lučenje oksitocina. S praktičnoga gledišta, taj pomak s lude zaljubljenosti na smireno vezanje para ima smisla. Naposljetku, skrb o djetetu bila bi gotovo nemoguća kada bi partneri i dalje bili isključivo usredotočeni jedno na drugo. Čini se da je svrha opadanja ljubavnog zanosa i seksualnog intenziteta upravo pridonošenje opstanku naših gena. To nije znak da se ljubav

108


hladi, već je to znak da ona prelazi u novu, održiviju fazu na dulje razdoblje, zahvaljujući vezama medu partnerima koje su uspostavila dva neurohormona, vazopresin i oksitocin. Ti hormoni, koje proizvode hipofiza i hipotalamus, kontroliraju društveno povezivanje. Muški mozak za društveno povezivanje i roditeljstvo uglavnom rabi vazopresin, dok ženski mozak ponajprije koristi oksitocin i estrogen. Muškarci imaju više receptora za vazopresin, dok ih žene imaju znatno više za oksitocin. Smatra se da su muškarcima potrebna oba ta hormona kako bi se uspješno vezali uz ljubavnu partnericu. Stimuliran testosteronom i potaknut orgazmom pri snošaju, vazopresin u muškarca izaziva porast energije, pozornosti i agresivnosti. Kada zaljubljeni muškarci osjete djelovanje vazopresina, usredotočeni su isključivo na svoju dragu i neprestano misle na nju, čak i kada ona nije nazočna. Žene su se, naprotiv, sposobne vezati uz ljubavnoga partnera čim kod njih dođe do lučenja dopamina i oksitocina, potaknutog dodirivanjem te pružanjem i primanjem spolnog zadovoljstva. Možda održavanje mojih nogu toplima nije glavni zadatak mojega supruga u krevetu, no maženje kako bi se potaknulo lučenje oksitocina jest. S vremenom, čak i pogled na njezina ljubavnika kod žene može potaknuti lučenje oksitocina. Iznimnu vezujuću moć oksitocina i vazopresina detaljno je istražila Sue Carter na onim malim krznatim sisavcima zvanim prerijske voluharice koje stvaraju doživotna partnerstva. Poput ljudi, voluharice su pune tjelesne strasti kada se prvi put susretnu i provedu dva dana uživajući u gotovo neprekidnom seksu. No za razliku od ljudi, kemijske promjene u mozgovima voluharica moguće je proučavati izravno tijekom te razuzdane zabave. Ta su

Ljubav i p o v j e r e n j e

109

istraživanja pokazala da se prilikom snošaja u ženkinom mozgu luče velike količine oksitocina, a u mužjakovom vazopresina. Ta dva neurohormona pak povisuju razine dopamina - kemikalije ugode - koji dvije voluharice čini ludo zaljubljenima jednu u drugu. Zahvaljujući tome snažnom neurokemijskome ljepilu, par ostaje doživotno zajedno. I kod muškaraca i žena oksitocin izaziva opuštenost, neustrašivost, povezanost i zadovoljstvo jednog partnera drugim. A kako bi dugoročno održao njegovo djelovanje, sustav za privrženost u mozgu potrebno je opetovano, gotovo svakodnevno aktivirati putem oksitocina koji stimuliraju bliskost i dodir. Muškarce treba dodirivati dva do tri puta češće nego žene kako bi održali istu razinu oksitocina, tvrdi se u istraživanju švedske istraživačice Kersin Uvnas-Moberg. Bez čestog dodirivanja - primjerice, kada su partneri razdvojeni - moždani krugovi i receptori za dopamin i oksitocin mogli bi osjećati glad. Parovi možda nisu svjesni toga koliko su ovisni o uzajamnoj fizičkoj nazočnosti sve dok se malo ne razdvoje; oksitocin u njihovim mozgovima potiče ih da se vraćaju jedno drugome, uvijek iznova, radi ugode, utjehe i spokoja. Nije čudo što je Rob odletio u L. A.

SEKS, STRES I ŽENSKI MOZAK

Istraživanja na voluharicama također su skrenula pozornost na razlike u privrženosti između mužjaka i ženki. Kod ženki prerijskih voluharica vezanje para najbolje funkcionira u uvjetima niskoga stresa. Kod mužjaka bolje funkcionira uslijed visokog stresa. Istraživači sa Sveučilišta u Marylandu otkrili su da se ženka prerijske

110


voluharice, ako je izložena stresnoj situaciji, neće vezati uz mužjaka nakon parenja s njime. No ako je mužjak prerijske voluharice izložen stresu, brzo će formirati par s prvom dostupnom ženkom na koju naiđe. I kod ljudi muški krugovi za ljubav dobivaju dodatni poticaj kada su razine stresa visoke. Nakon intenzivnoga fizičkog napora, primjerice, muškarci će se brzo seksualno vezati uz prvu voljnu ženu koju ugledaju. To bi moglo biti razlogom zašto vojnici izloženi ratnome stresu često doma dovode nevjeste. Žene će, naprotiv, odbiti udvaranja ili izraze naklonosti i želje kada se nalaze pod stresom. Razlog bi tome mogao biti taj što hormon stresa kortizol blokira djelovanje oksitocina u ženskome mozgu, naglo dokidajući ženinu želju za seksom i tjelesnim dodirom. Za nju devet mjeseci trudnoće, nakon kojih slijedi briga za dijete, u stresnim uvjetima ima manje smisla, nego što za muškarca ima brzinsko odlaganje sperme.

GEN

ZA

M O N O G A M I J U

Ljubavni životi različitih podvrsta voluharica također nude uvide u moždane mehanizme za monogamiju, što je značajka koju dijeli svega pet posto sisavaca. Prerijske voluharice prvaci su sparivanja, uspostavljajući monogamne, doživotne vezu medu partnerima nakon svojega maratonskog parenja. Naprotiv, planinske voluharice nikada ne ostaju sa samo jednim partnerom. Znanstvenici su otkrili da je razlika u tome što prerijske voluharice posjeduju nešto nalik genu za monogamiju, sićušni odsječak DNK-a koji planinske voluharice ne posjeduju. Kako je njezina veza s Robom postajala

Ljubav i povjerenje

111

ozbiljnijom, Melissa se počela brinuti. Je li Rob prerijska ili planinska voluharica? Koliko je istraživačima poznato, ponašanja koja ljudski mužjaci pokazuju kreću se od onih posve poligamnih do onih posve monogamnih. Znanstvenici nagađaju da bi za takvu varijabilnost mogle biti odgovorne razlike u genima i hormonima. Postoji gen koji kodira jednu posebnu vrstu receptora za vazopresin u mozgu. Prerijske voluharice koje nose taj gen imaju više tih receptora u svojim mozgovima od planinskih voluharica, stoga su mnogo osjetljivije na djelovanje vazopresina na vezanje para. Kada su istraživači ubrizgali taj „manjkavi" gen u mozgove planinskih voluharica, inače promiskuitetni mužjaci odmah su se preobrazili u monogamne očeve vjerne partnerici i domu. Mužjaci koji posjeduju dužu verziju gena za vazopresinski receptor pokazali su veću monogamnost i provodili više vremena tetošeći i ližući svoje mlade. Također su pokazali veću sklonost prema svojih partnericama - čak i kada su dobili priliku pobjeći s nekom mladom, plodnom i koketnom ženkom. Mužjaci s najdužom varijacijom toga gena najpouzdaniji su i najodaniji partneri i očevi. Taj gen kod ljudi postoji u barem sedamnaest različitih dužina. Stoga je među znanstvenicama aktualna šala da bi nam kod naših muškaraca trebala biti važnija dužina gena za vazopresin od dužine ičega drugoga. Možda će se jednom u ljekarnama moći kupiti test - sličan testu trudnoće - kojim će se moći ustanoviti dužina toga gena, kako bismo bile sigurne da dobivamo najboljeg mogućeg momka prije no što se vežemo. Dakle, muška bi monogamija kod svakoga pojedinca mogla biti na neki način predodređena i prenositi se genima s naraštaja na naraštaj. Moguće je da su

112


odani očevi i vjerni partneri takvi rođeni i da ih nije takvima učinio ni oblikovao očev primjer. Naša dva najbliža rođaka primata, čimpanze i bonobosi, također posjeduju različite dužine toga gena, u skladu s njihovim društvenim ponašanjem. Čimpanze, koje posjeduju kraći gen, žive u teritorijalno utemeljenim zajednicama kojima vladaju mužjaci koji često predvode smrtonosne ratne pohode na susjedne čopore. Bonobosima vladaju hijerarhije ženki, a svaka se društvena interakcija zapečaćuje s malo genitalnog trljanja. Izuzetno su društveni i imaju dugačku verziju gena. Ljudska verzija toga gena više je nalik onoj u bonobosa. Čini se da su oni koji imaju duži gen društveno responzivniji. Primjerice, taj je gen kraći u ljudi s autizmom - stanjem teškoga društvenog deficita. Razlike u ponašanju partnera po pitanju vjernosti stoga bi mogle biti povezane s našim individualnim razlikama u dužini toga gena i u hormonima. Budući da mogu imati samo jedno dijete svakih devet mjeseci, žene žele za partnera vjernoga muškarca koji će im pomoći podići djecu. No stvarnost nije tako jednostavna. Sada znamo da i žene varaju. Istraživači su otkrili da ženke „monogamnih" ptičjih vrsta imaju ljubavne afere kako bi osigurale najbolje gene za svoje potomstvo. Evolucijski znanstvenici dugo su nagađali da ono što vrijedi za vrapce i pijetlove, vrijedi i za ljude.

PREKID

Jedne večeri Rob nije nazvao Melissu kao što je obećao. To mu nije bilo nalik i ona je počela gubiti živce od brige. Je li ozlijeđen? Je li s nekom drugom ženom? Melissa je svoj strah mogla fizički osjetiti. Začudo, prijetnja ili strah od gubitka partnera - ili od ostavljanja

Ljubav i povjerenje

113

- može iznova potaknuti stanje romantične ljubavi. Ostavljenost intenzivira fenomen strastvene ljubavi u moždanim krugovima i muškaraca i žena. To područje mozga očajnički, silno čezne za voljenom osobom. Dolazi do apstinencijske krize - kao pri odvikavanju od droga. U tim vam se trenucima čini kao da je u pitanju sam vaš opstanak, a u amigdali se javlja stanje krajnje uzbunjenosti. Prednji cingularni korteks - dio mozga zadužen za zabrinutost i kritičko mišljenje - počinje generirati negativne misli o gubitku voljene osobe. U tome visoko motiviranome, budnome stanju, počinju se javljati opsesivne misli o ponovnome sjedinjenju. To stanje ne izaziva povjerenje i emocionalno vezanje, već bolnu, snažnu žudnju za voljenom osobom. Melissu je počela izluđivati pomisao na gubitak Roba. Dio nje koji je postao prožet i produžen njegovim stajalištima, interesima, vjerovanjima, hobijima, ponašanjem i karakterom, sada se nalazio u akutnoj emocionalnoj, fizičkoj i kognitivnoj apstinencijskoj krizi, duboko u područjima mozga koje aktivira ugoda. Stimulativni produžetak nje same do kojega je ubrzo došlo u romantičnoj fazi ljubavi sada se nalazi u bolnome povlačenju. A kada žene dožive izdaju ili gubitak ljubavi, one na to drugačije reagiraju od muškaraca. Nakon gubitka ljubavi, ostavljeni muškarci tri do četiri puta češće počine samoubojstvo. Žene će, naprotiv, potonuti u depresiju. Ostavljene žene ne mogu jesti, spavati, raditi ili usredotočiti se; neprestano plaču, izbjegavaju društvene aktivnosti i razmišljaju o samoubojstvu. Primjerice, moja osamnaestogodišnja pacijentica Louise dvije je godine bila nerazdvojna od svojega dečka Jasona, sve dok jednoga poslijepodneva on nije otišao na studij. Naglo je okončao njihovu vezu, kazavši joj da želi biti slobodan

114


kako bi se mogao viđati s drugim djevojkama dok je odsutan. Četiri dana poslije primila sam hitan poziv Louisina oca. Louise je ležala na podu neutješno jecajući, nije jela niti spavala, dozivala je Jasona i jadikovala da će radije umrijeti nego biti bez njega. Louise je - doslovno - patila zbog gubitka ljubavi. Sve donedavno mislili smo da su fraze poput „povrijediti osjećaje" i „slomljeno srce" samo pjesničke metafore. No nova su istraživanja snimanjem mozga otkrila koliko su one vjerne istini. Odbacivanje, pokazalo se, doista boli poput tjelesne boli jer aktivira iste krugove u mozgu. Snimke mozgova osoba koje su upravo ostavili njihovi partneri također pokazuju kemijsku promjenu s intenzivne aktivnosti romantične ljubavi na jednoličnu biokemiju gubitka i tugovanja. Melissa još nije bila došla do te točke. Bez navale dopamina koju izaziva ljubav, nad mozak će se poput crnoga oblaka nadviti reakcija u obliku depresije i očaja. To je ono što se dogodilo Louise, ali ne i Melissi. Rob te večeri nije ni znao da je treba nazvati i izašao je na poker s prijateljima. Kada je shvatio koliko je povrijedio Melissu, ispričao se i obećao da će je uvijek nazvati. Ta je epizoda i Melissi i Robu omogućila da shvate koliko su jedno drugome postali neophodni i potaknula ih da načine sljedeći korak kako bi njihova veza postala trajnom. Zaručili su se. Moguće je da se „moždana bol" zbog izgubljene ljubavi razvila kao fizičko upozorenje na opasnosti društvene separacije. Bol zaokuplja našu pozornost, negativno se odražava na naše ponašanje i motivira nas da se zaštitimo i prekinemo svoju patnju. S obzirom na to koliko je za ljudski opstanak važno pronalaženje partnera, reprodukcija te osiguravanje hrane, skrbi i zaštite, bol od gubitka i odbacivanja vjerojatno je genetski usađena u naše mozgove pa će-

Ljubav i povjerenje

115

mo je izbjeći - ili barem brzo pronaći drugoga partnera, koji će nas oboriti s nogu u novome, euforičnome zanosu - zahvaljujući opijenosti dopaminom i oksitocinom. Što izaziva tu euforiju? Seks.

116


ČETVRTO POGLAVLJE

SEKS: MOZAK ISPOD .

NAPOSLJETKU JE SVE BILO

kako treba. Masaža je postigla željeni uči-

nak. Na odmoru je uvijek bilo najbolje mjesto. Bez posla, briga, telefona i e-maila. Marcine misli nisu imale kamo pobjeći. Čak su i njezina stopala bila topla i nije pomišljala obuti čarape. On je bio seksi - i odličan ljubavnik. Mogla se opustiti i prepustiti. Centar za tjeskobu u njezinu mozgu isključivao se. Područje za svjesno donošenje odluka nije se tako snažno aktiviralo. Neurokemijska i neurološka konstelacija posložile su se za orgazam. Paljba. Žensko spolno uzbuđenje aktivira se, što je ironično, deaktiviranjem mozga. Impulsi mogu navaliti u centre za užitak i potaknuti orgazam samo ako je amigdala - centar u mozgu za strah i tjeskobu - deaktivirana. Prije no što se amigdala isključi, svaka briga u posljednji trenutak - vezana uz posao, djecu, planove, spremanje večere - može prekinuti napredovanje prema orgazmu. Činjenica da je ženi potreban taj dodatni neurološki korak mogla bi objasniti zašto joj je potrebno u prosjeku tri do deset puta


117

više vremena no tipičnome muškarcu da dosegne orgazam. Stoga, djevojke, recite svojim muškarcima da uspore i budu strpljivi, osobito ako pokušavate zatrudnjeti. Istraživači su dokazali da je biološki razlog za to što muškarci svršavaju brže taj što žene koje doživljavaju orgazam nakon što je muškarac ejakulirao, imaju više izgleda za začeće. To je osjetljiv sustav, no veza s mozgom ne može biti izravnija. Živci na vrhu klitorisa izravno su vezani s centrom za spolni užitak u ženskome mozgu. Kada se te živce podražava, oni stimuliraju elektrokemijsku aktivnost sve dok ona ne dosegne određeni prag, potakne provalu impulsa i izazove lučenje neurokemikalija za vezanje i ugodu poput dopamina, oksitocina i endorfina. Ah, vrhunac! Ako se stimulacija klitorisa prerano prekine, ako klitoralni živci nisu dovoljno osjetljivi ili ako strah, stres ili krivnja ometaju podražavanje, klitoris će naglo prestati reagirati. Marcie me posjetila kada je upoznala Johna. Svoju je prvu dugu, duboku vezu, s Glennom, imala u ranim dvadesetima, no ona nije potrajala premda je Glenn bio privlačan, a veza postala opuštena i u njoj se osjećala posve sigurnom. Doista je uživala u. njihovu spolnome životu i uvijek je s njime doživljavala intenzivne orgazme, no on nije bio muškarac za kojega se željela udati. Kada je ponovo počela izlaziti s drugima i prohodala s Johnom, otkrila je da njezino tijelo ne reagira tako spremno. Nije bila stvar u tome što je John bio loš ljubavnik ili nije bio odgovarajuće obdaren. Baš naprotiv. Bio je zabavniji, pa čak i zgodniji od Glenna. No John nije bio Glenn, čovjek s kojim se osjećala opušteno i sigurno. John je bio nov, stoga se osjećala napeto i nije mogla postići orgazam. Jednom je Marcie otišla liječniku zbog jakoga grča u vratu i on joj je propi-

118


sao Valium za opuštanje mišića. Za večerom je uzela pilulu i kada su ona i John završili u krevetu i vodili ljubav, nije joj bio problem postići orgazam. Valium joj je opustio mozak, njezina se amigdala deaktivirala i lako je dostigla neurokemijski prag orgazma. Ako niste opušteni, ako vam nije ugodno, toplo i udobno, vjerojatno nećete doživjeti orgazam. U jednome istraživanju ženskoga orgazma pomoću skeniranja mozga, istraživači su otkrili da ženama mora biti ugodno i da moraju imati topla stopala kako bi bile raspoložene za seks. Kod mnogih žena, opuštanje - pomoću vruće kupke, trljanja stopala, odmora ili alkohola - pridonosi njihovoj sposobnosti doživljavanja orgazma, čak i s partnerima s kojima se ne osjećaju sasvim opušteno. Veoma zaljubljene žene i žene u ranim fazama strasti, koje osjećaju da ih njihovi partneri žele i vole, imaju više izgleda za doživljavanje orgazma. Kod nekih žena, sigurnost koju nudi stalna veza ili brak može omogućiti mozgu lakše dosezanje orgazma nego s nekim novim partnerom. Kako orgazam jenjava, zbog širenja krvnih žila, valovi oksitocina izazivaju crvenilo grudi i lica. Ženu okružuje osjećaj zadovoljstva i zadovoljenja. Strah i stres su potisnuti. No na koji se način sve to događa, ostaje tajnom za muškarce oko nas. Svaka je žena imala iskustvo ležanja u krevetu s momkom koji pita: „Jesi li svršila?" Njemu je to često teško ocijeniti. Zbog delikatne psihološke i fiziološke međusobne povezanosti, ženski je orgazam zbunjenim ljubavnicima - i znanstvenicima bio neuhvatljiv. Žene su desetljećima dobrovoljno pristajale da ih znanstvenici podražavaju, snimaju, intervjuiraju, mjere, priključuju na njih žice i promatraju. Zabilježeni su zadihanost, povijenost leđa, toplina stopala, grimase, nehotično ispuštanje zvukova i po-


119

rast krvnoga tlaka tijekom ženskoga orgazma. A danas, zahvaljujući uređajima za magnetsku rezonanciju koji pokazuju aktivirana i deaktivirana područja u mozgu, znamo mnogo više o tome kako ženski mozak kontrolira orgazam. Da smo načinili MR snimku Marcina mozga dok je odlazila u spavaću sobu s Johnom, otkrili bismo da su mnogi njezini moždani krugovi snažno aktivirani. Kad bi se udobno smjestila pod tople plahte, privila uz Johna i počela s ljubljenjem i grljenjem, neka bi područja u njezinu mozgu postala smirenija, a područja za osjetljivost genitalija i dojki počela bi se aktivirati. Kada bi John počeo dodirivati njezin klitoris, aktivna područja u njezinu mozgu postala bi crvena, a kako bi ona postajala sve uzbuđenija dok bi joj on trljao klitoris, područje u njezinu mozgu zaduženo za zabrinutost i strah - amigdala - deaktiviralo bi se u spokojno plavo. A kako bi ona postajala još uzbuđenija i privlačila ga u sebe, amigdala bi se potpuno deaktivirala i centri za ugodu pulsirali bi crveno sve dok - pogodak - ubrzani, pulsirajući valovi orgazma ne bi preplavili njezin mozak i tijelo. Kod muškaraca su orgazmi jednostavniji. Krv mora navaliti u jedan ključni ud da dođe do spolnog vrhunca. Kod žena se moraju posložiti neurokemijske zvijezde. Najvažnije je to da ona mora vjerovati onome s kim je. Budući da muški model spolnog uzbuđivanja tvori najelementarnija hidraulika - krv navali u penis i izazove erekciju - istraživači su neumorno tragali za takvim istim jednostavnim mehanizmom kod žena. Liječnici su nagađali da problemi žena sa spolnim uzbuđenjem proizlaze iz slaboga dotoka krvi u klitoris.

120

L. Brizendine: 2 E N S K I MOZAK

No nikada se nije pojavio ni jedan dokaz da je to istina - i niti ji-dan istraživač nije nikada otkrio način za mjerenje fizičkih promjena u podraženom klitorisu. Umjesto toga, naslijepo su tragali za drugim pokazateljima, poput vlaženja, pomoću nezgrapnih metoila kao što je vaganje tampona prije i nakon što bi sudionice istraživanja gledale erotske filmove. Znanstveno razumijevanje ženske spolne reakcije još i danas desetljećima - ako ne i stoljećima - zaostaje za istraživanjem muške erekcije, a napredak je i dalje frustrirajuće spor. Čak je i u suvremenim udžbenicima anatomije posve izostavljen opis klitorisa, dok se opis penisa proteže na tri stranice. Liječnici još uvijek smatraju da je, ako muškarac ne može postići erekciju, riječ o zdravstvenome problemu koji nužno zahtijeva liječenje, no čini se kako nitko ne uviđa jednaku nužnost glede spolnog zadovoljenja kod žena. Od prve pojave Viagre 1998. godine, koje je podignulo veliku prašinu, znanstveni se interes za razlike među spolovima zahuktao. Farmaceutske su se kompanije natjecale pokušavajući pronaći pilulu ili flaster koji bi pouzdano mogao potaknuti žensku spolnu želju. Zasad su njihova nastojanja da pronađu ružičastu Viagru za žene doživjela neuspjeh. Godine 2004. Pfizer je službeno okončao svoja osmogodišnja nastojanja da dokaže kako Viagra potiče dotok krvi u klitoris i time pridonosi spolnom užitku kod žena. Pouzdano znamo da, kao što ni ženski mozak nije manja verzija muškoga, tako ni klitoris nije mali penis. Čitav prsten tkiva koji okružuje vaginalni otvor, mokraćovod i vanjsku trećinu vagine, živcima i krvnim žilama povezan je s vrhom klitorisa - stoga su sva ta tkiva zajedno odgovorna za uzbuđenje koje dovodi do orgazma. Neke žene to područje nazivaju „vatrenim prstenom".

ks: m o z a k i s p o d p o j a s a

121

Također ne postoji ni vaginalni nasuprot klitoralnom orgazmu, kao što je to Freud pogrešno mislio. Gotovo su se čitavo jedno stoljeće zbog te teorije žene osjećale manje vrijednima ili nepotpunim ženama ako su doživljavale samo klitoralne orgazme. Freud, naravno, nije ništa znao o anatomiji klitorisa ili ženskoga mozga. Neuroznanstvenici su otkrili da je vagina povezana s klitorisom, stoga ženski orgazam u potpunosti dolazi iz toga jednoga organa, koji je povezan s centrima za ugodu u mozgu. Klitoris je doista mozak ispod struka. No to se djelovanje ne odvija isključivo ispod struka, niti na njega utječu samo psihološki čimbenici. Za današnjega neuroznanstvenika nema razlike između psihološkog i fiziološkog - to su samo lice i naličje jednog te istog problema.

NE TREBA PUNO DA SE POKVARI R A S P O L O Ž E N J E

Loš zadah, odviše slinav poljubac, nespretna kretnja koljenom, rukom ili ustima pri predigri, svaka sitnica može ponovo aktivirati ženinu amigdalu, naglo dokidajući spolni interes i onemogućavajući postizanje orgazma. Loša iskustva iz prošlosti mogu početi zaokupljati ženine moždane krugove, izazivajući osjećaj srama, nelagodu ili nedostatak sigurnosti. Dvadesetosmogodišnja Julie došla je u moju ordinaciju tvrdeći kako ne može postići orgazam. Naposljetku je otkrila da ju je kao dijete zlostavljao stric i da zbog tog iskustva osjeća odbojnost prema seksu. Kada bi vodila ljubav - čak i sa svojim privrženim i nježnim zaručnikom, osjećala se krajnje tjeskobno. Poput Julie, četiri od deset djevojčica u djetinjstvu su doživjele neku vrstu muč-

122

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

nog spolnog iskustva koje nastavlja zaokupljati njihove mozgove prilikom spolnih odnosa u odrasloj dobi - a nesposobnost postizanja orgazma jedan je od najčešćih simptoma. Julie je počela više uživati u seksu nakon što se podvrgnula i seksualnoj i traumatskoj terapiji. Nekoliko mjeseci poslije nazvala me da mi kaže kako je doživjela svoj prvi orgazam. Kod žena osobito, i biologija i psihološki čimbenici utječu na sposobnost spolnoga uzbuđivanja. Ženama koje običavaju odjednom raditi više poslova više toga odvlači pozornost, zaokuplja njihove moždane krugove i ometa spolnu želju. Tri mjeseca nakon što je prihvatila novi posao koji je zahtijevao da radi po čitave dane, jedna moja druga pacijentica počela je imati problema s postizanjem orgazma. Nije imala nimalo vremena za opuštanje sa svojim suprugom i počela je glumiti orgazme kako ne bi povrijedila njegov ego. Brige i napetost zbog novoga posla nisu joj dopuštale da se opusti, osjeti sigurnom i omogući svojoj amigdali da se deaktivira. To što zabrinutost i stres ometaju spolno zadovoljenje također može biti jedan od razloga zašto žene vole vibratore. Vibrator prislonjen na klitoris često može brže i lakše dovesti do orgazma. Ne morate brinuti zbog svoje veze, ega svojega partnera, hoće li on prerano svršiti ili kako izgledate u krevetu. Moja druga pacijentica - razvedena i u četrdesetim godinama - toliko se naviknula na svoj vibrator da je, kada je ponovo imala vezu s muškarcem, smatrala da on jednostavno nije tako dobar kao njezina mehanička sprava. Naposljetku je poduzela drastične mjere - zakopala je vibrator u vrtu kako bi se prisilila naviknuti na pravi penis. Žena mora biti dovedena u pravo raspoloženje. Prije seksa mora doći do smirivanja napetosti i izglađivanja nesuglasica u

ks: mozak ispod pojasa

123

vezi, i ona se mora moći prestati ljutiti na njega. Ljutnja na partnera jedan je od najčešćih uzroka spolnih problema. Mnogi seksualni terapeuti tvrde kako ženama predigra predstavlja sve što se događa u dvadeset četiri sata koja prethode uvođenju penisa. Za muškarce je to sve što se događa tri minute prije penetracije. Budući da su mnogi dijelovi ženskoga mozga istodobno aktivni, ona mora biti dovedena u pravo raspoloženje ponajprije opuštanjem i ponovnim pozitivnim povezivanjem sa svojim partnerom. Zato su njoj potrebna dvadeset četiri sata da bude dovedena u pravo raspoloženje i zato je odlazak na odmor tako snažan afrodizijak. To joj omogućava isključivanje iz stresa svakodnevice. Stoga, muškarci, samo naprijed, dođite s cvijećem, čokoladom i slatkim riječima - to će imati učinka. Žena ne može biti ljuta na svojega muškarca i istodobno s njime voditi ljubav. A vi, žene, recite svojim muškarcima da, namjeravaju li vas kritizirati ili započeti svađu na dan u kojemu se nadaju da će im se posrećiti, neka još jednom razmisle. Morat će pričekati da se vaš sat za 24-satni ritam vrati na početak prije no što budete spremne.

SVRHA ŽENSKOGA ORGAZMA

S evolucijskoga gledišta, muški orgazam nije nikakva velika tajna. On je tek nešto više od biološki jednostavne ejakulacije popraćene gotovo ovisničkim porivom za novim spolnim snošajima. Prema teoriji, što veći broj oplođivanja muškarac postigne, to su veći njegovi izgledi da će njegovi geni biti zastupljeni kod budućih naraštaja. Ženski je spolni vrhunac složeniji i skriveniji - i lako ga je od-

124

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

glumiti. Žene ne moraju doživjeti orgazam kako bi začele, premda on tome pripomaže. Usprkos vjerovanju nekih znanstvenika da ženski orgazam nema svrhu, on služi tome da ženu zadrži u ležećem položaju nakon seksa kako bi pasivno zadržala spermu, čime se povećavaju njezini izgledi za začeće. Da ne govorimo da orgazam predstavlja intenzivan užitak, a sve što je ugodno, navodi vas da to uvijek iznova ponavljate - upravo je to Majka priroda imala na umu. Drugi su znanstvenici tvrdili da se ženski orgazam razvio kako bi osnažio partnerske veze među ljubavnicima, budeći u ženi osjećaje bliskosti i povjerenja prema njezinu partneru. Orgazam je znak ženina spolnog zadovoljstva njezinim ljubavnikom i njezine odanosti prema njemu. Mnogi su evolucijski psiholozi na ženski orgazam također počeli gledati kao na sofisticiranu prilagodbu koja ženama omogućava da utječu na to - čak i nesvjesno - kojemu će od njihovih ljubavnika biti omogućeno oploditi njihova jajašca. Ubrzano disanje, stenjanje, lupanje srca, stezanje i grčenje mišića te gotovo halucinatorna stanja uživanja koje izaziva orgazam mogli bi sačinjavati složeni biološki događaj sa sasvim određenom svrhom. Znanstvenici vjeruju da bi orgazam mogao predstavljati „natjecanje spermija" pomoću kojega ženska tijela i mozgovi odabiru pobjednika. Odavno je poznato da stezanje mišića i usisavanje u maternicu, vezano uz ženski orgazam, pomaže spermi u prolasku barijerom sluzi na grliću maternice. U jednome objavljenom izvješću o snazi orgazmičkoga usisavanja u grlić maternice, jedan je liječnik izvijestio kako su materničke i vaginalne kontrakcije pacijentice prilikom njezina snošaja s jednim mornarom skinule njegov kon-


125

dom. Pregledom je kondom pronađen u sićušnome cervikalnom kanalu. To znači da je svrha ženskog orgazma možda privlačenje sperme bliže jajašcu. Znanstvenici su otkrili da žena koja doživi vrhunac zadržava u sebi znatno više sperme u razdoblju između jedne minute prije i četrdeset pet minuta nakon što je njezin ljubavnik ejakulirao, nego u slučaju kada ne doživi orgazam. Ako ne dođe do orgazma, manje je sperme usisano u grlić maternice, vrata maternice u kojoj čeka jajašce. I dok muškarca zabrinjava je li žena zadovoljna njime kao ljubavnikom - strahujući da će ona zastraniti ili neće više željeti snošaj s njim - žene koje doživljavaju orgazam moglo bi zaokupljati nešto puno lukavije. Pomoću svojih orgazama žena odlučuje s kojim će partnerom začeti djecu. Ako Marcin mozak iz kamenog doba smatra da je John dovoljno seksi i privlačan da bude dobra genetska prilika za njezino potomstvo, postizanje orgazma s njim postaje ozbiljnim pitanjem. Biologija ima svoje načine za pridobivanje naših svjesnih umova, manipulirajući našim doživljajem stvarnosti kako bi osigurala evolucijski opstanak, stoga će ženski nesvjesni moždani krugovi odabrati najprivlačnijega muškarca jer će joj on pružiti snažnije orgazme. Bihevioralni ekolozi također su zamijetili da ženke životinja - od kukaca iz reda kljunastih mrežokrilaca do lastavica - daju prednost mužjacima s visokim stupnjem dvobočne tjelesne simetrije, što znači da su obje strane tijela posve jednake. Razlog zašto bi savršeno jednaki dijelovi tijela mogli biti važni jest taj što bolest, pothranjenost ili genetski nedostaci mogu omesti translaciju gena u dijelove tijela. Loši geni ili bolest mogu izazvati odstupanje od dvobočne simetrije obilježja poput šapa, očiju, pa čak i repnog perja kod ptica, a to su vizualna obilježja na temelju kojih naši žen-

126

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

ski pandani u životinjskome carstvu odlučuju o izboru partnera. I ženke životinja žele privlačnoga partnera kako bi s njime začele potomstvo. Najbolji mužjaci - oni čiji su imunosni sustavi snažni i koji predstavljaju zdrave hranitelje - imaju simetričnija tijela, /'.enke koje odaberu simetrične udvarače time svojemu potomstvu osiguravaju dobre gene. I ljudi dijele te sklonosti. U istraživanjima žene redovito odabiru muškarce čija su lica, ruke, ramena i drugi dijelovi tijela simetričniji. Ovdje nije riječ o pukoj estetici. Veliki i rastući korpus medicinske literature potkrjepljuje tvrdnju da su simetrični ljudi fizički i psihički zdraviji od svojih manje simetričnih srodnika. Stoga, ako vam momak s kojim izlazite izgleda pomalo čudno i to vas odbija, možda vam to priroda skreće pozornost na kvalitetu njegovih gena. John je bio najprivlačniji muškarac s kojim je Marcie ikada izlazila, pa to možda ima neke veze s njezinom željom da on bude otac njezine djece. Znanstvenici su smatrali da bi žene, ako su njihovi orgazmi prilagodba za osiguravanje dobrih gena za svoje potomstvo, trebale prijaviti više orgazama s privlačnim, simetričnim partnerima. Na Sveučilištu u Albuquerqueu, istraživači su promatrali osamdeset šest spolno aktivnih heteroseksualnih partnera. Njihova je prosječna dob iznosila dvadeset dvije godine i živjeli su zajedno dvije godine - stoga je odnos povjerenja već bio uspostavljen. Istraživači su od svake osobe zatražili da u tajnosti, i anonimno, odgovori na pitanja o svojim spolnim iskustvima i orgazmima. Zatim su uzeli fotografije svih sudionika i pomoću računala analizirali simetričnost njihovih crta lica. Također su izmjerili različite dijelove tijela


127

- opseg laktova, ručnih zglobova, ruku, gležnjeva, stopala, kostiju nogu te duljinu drugog i petog prsta na ruci. I doista, pretpostavka o povezanosti između muške simetrije i ženskoga orgazma pokazala se točnom. Tvrdnje žena - i njihovih ljubavnika - ukazivale su na to da su one čiji su partneri najsimetričniji znatno učestalije postizale orgazam prilikom spolnoga odnosa od onih s manje simetričnim partnerima. Naočiti muškarci znaju to iz vlastitog iskustva. Istraživanja su pokazala da udvaranje prije spolnoga odnosa sa ženom s kojom izlaze najkraće traje kod simetričnih muškaraca. Osim toga, oni u žene s kojima izlaze ulažu manje vremena i novca. A ti zgodni muškarci češće varaju svoje partnerice od muškaraca s manje simetričnim tijelima. To nije ono u što bismo mi žene željele vjerovati. Umjesto toga, sklone smo hipotezi o emocionalnoj vezanosti, koja tvrdi da će žene s nježnim, brižnim partnerima doživjeti najviše orgazama. No činjenica je da se muškarci dijele samo u dvije kategorije. One za vrući seks i one za sigurnost, opuštenost i odgoj djece. Žene neprestano čeznu za tim da istodobno imaju oboje, no nažalost, znanost pokazuje da bi to mogle biti samo tlapnje. Naravno, nitko nije savršeno simetričan, ali svi mi one najsimetričnije smatramo i najprivlačnijima. Na iznenađenje istraživača, romantična strast žena prema njihovim partnerima nije povećala učestalost orgazama. Osim toga, nije ustanovljena nikakva povezanost između ženskoga orgazma i uporabe kontracepcije, suprotno popularnom vjerovanju da kontrola začeća i zaštita od spolnih bolesti povećavaju broj orgazama kod žena - navodno stoga što im omogućuju da se pri snošaju osjećaju opuštenije. Umjesto toga, jedino je to koliko partner dobro izgleda korelirano s velikom uče-

128

L. B r i z e n d i n e :

ENSKI MOZAK

stalošću ženskoga orgazma pri snošaju. Naposljetku, naši su mozgovi ustrojeni za opstanak u kamenom dobu kada nije bilo kontracepcije. U evolucijskim razmjerima, kondomi i pilula samo su čudo od tri dana - suviše nedavni da bi promijenili način na koji doživljavamo emocije i seks.

BIOLOGIJA ŽENSKE NEVJERE

Majka priroda koristi sve što ima na raspolaganju kako bi se pobrinula da se parovi sjedinjuju i rađaju djecu, a preduvjet za to jest da se snošaj dogodi u pravo vrijeme u mjesecu. Mirisi su, primjerice, čvrsto povezani s emocijama, pamćenjem i spolnim ponašanjem. Ženski nosovi i moždani krugovi osobito su osjetljivi neposredno prije ovulacije - ne samo na uobičajene mirise, već također i na neprimjetno djelovanje muških feromona. Feromoni su socijalne kemikalije koje kod ljudi i životinja u zrak luče kožne i znojne žlijezde. Muški znoj sadrži feromone. Feromoni mijenjaju percepciju i emocije u mozgu te utječu na porive - poput želje za seksom. Osjetljivost na mirise u mozgu mijenja se kako nagli porast estrogena dovodi do ovulacije. Dovoljna je samo mala količina feromona; količina koja se izluči u jednoj stotini dijela kapljice ljudskoga znoja dovoljna je da izazove snažan učinak. Stoga ne čudi što industrija parfema ulaže tolike napore pokušavajući dodati feromone parfemima i losionima poslije brijanja. No ono što industrija mirisa ne zna jest to da taj učinak ovisi o danu, pa čak i satu, mjesečnoga ciklusa. Primjerice, kada su žene pred ovulacijom, koje se tada nalaze na vrhuncu svoje mjesečne plodnosti, izložene feromonu iz muških znojnih žlijezda koji se

it'ks: m o z a k i s p o d p o j a s a

129

naziva androstadienon (bliski srodnik androstenediona, najvažnijega androgena koji proizvode jajnici), u samo šest minuta njihovo će se raspoloženje poboljšati, a njihov mentalni fokus izoštriti. Ti će feromoni koji se prenose zrakom još satima nakon toga ženu čuvati od zapadanja u loše raspoloženje. Počevši od puberteta, samo su ženski mozgovi, no ne i muški, u stanju detektirati feromon androstadienon i osjetljivi su na njega samo u određenim razdobljima mjeseca. Moguće je da androstadienon djeluje na emocije žena tijekom njihovoga mjesečnog reproduktivnog vrhunca kako bi utro put društvenim - i reproduktivnim - interakcijama. Zanimljivo je da mi je Marcie na prvoj seansi spomenula da ju je osvojilo nešto u Johnovu mirisu. Pomoću tjelesnoga mirisa muškaraca i ženskih nosova, Jan Havliček s Karlova sveučilišta u Pragu osmislio je kontroverznu teoriju o feromonima i ženskome mozgu. Otkrio je da se ženama koje ovuliraju i već imaju partnera, više sviđa miris drugih dominantnih muškaraca, ali i da žene bez partnera ne pokazuju takve sklonosti. Havliček tvrdi da njegova otkrića potkrjepljuju teoriju da žene bez partnera priželjkuju brižnoga muškarca koji će im pomoći podići obitelj. No kada jednom osiguraju dom, imaju biološki poriv iskrasti se s muškarcima koji posjeduju najbolje gene. Istraživanja obrazaca parenja kod ptica za koje se smatralo da doživotno ostaju s jednim partnerom pokazala su da su biološki očevi čak 30 posto ptića drugi mužjaci, a ne oni koji se brinu za njih i žive s njihovim majkama. Još jedan udarac mitu o ženskoj vjernosti predstavlja prljava mala tajna genetičkih istraživanja kod ljudi - čak 10 posto navodnih očeva koje su istraživači testirali nisu genetski povezani s dje-

130

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

com za koju su ti muškarci uvjereni da su njihova vlastita. Etička ograničenja znanstvenicima ne dopuštaju da ikome otkriju tu poli dinost. Zašto se to događa? Ima li ženski mozak više izgleda za izazivanje orgazma i začeće s muškarcem koji nije njezin uobičajeni partner? Smatra se da postizanje orgazma s osobito poželjnim partnerom donosi reproduktivnu prednost. Budući da se ženskim orgazmom sperma usisava visoko u njezin reproduktivni trakt, orgazam s privlačnijim muškarcem pruža veće izglede da će spermij uspjeti doći do jajašca. Ti veći izgledi za začeće sa spolno privlačnim partnerom mogli bi biti razlogom zašto žene obično više privlače drugi muškarci u drugome tjednu njihova mjesečnoga ciklusa - upravo prije ovulacije - u njihovu najplodnijem i najkoketnijem razdoblju u mjesecu. Drugo je istraživanje otkrilo da žene koje imaju ljubavnika češće počinju glumiti orgazam sa svojim stalnim partnerom. Glumljenje orgazma sa stalnim partnerom bilo je još i češće kod žena koje su izjavile da samo očijukaju s drugim muškarcima. Muškarci s razlogom imaju biološki poriv za traženjem znakova spolnoga zadovoljenja - to je zadovoljenje jamstvo ženine vjernosti. Glumljenje orgazma moglo bi služiti tome da žena odvrati pozornost glavnoga partnera sa svoje nevjere. Muškarcima je glumljenje spolnoga interesa za svoju glavnu partnericu stara varka za zavaravanje žena o svojoj vjernosti - katkad i tijekom mnogih godina braka. Istraživači su pokazali da žene, kada se upuste u seks izvan braka, zadržavaju u sebi manje sperme svojega glavnog partnera (u mnogo slučajeva, supruga) i doživljavaju više kopulatornih orgazama prilikom svojih ljubavnih sastanaka, zadržavajući u sebi više sjemena svojega tajnog ljubavnika. Uglavnom, ova otkrića nalažu da


131

je kod ženskoga orgazma manje važno emocionalno vezanje samo uz dobre momke za koje se želite udati od promoćurne, podsvjesne procjene izvanjskih genetskih kvaliteta ljubavnika. Žene nisu nimalo više stvorene za monogamiju od muškaraca. Stvorene su za to da svoje opcije drže otvorene, a orgazam glume kako bi odvratile pozornost partnera sa svoje nevjere.

GORIVO LJUBAVI

Pokretač spolne želje kod oba spola jest androgen testosteron, kemikalija koju neki pogrešno nazivaju „muškim hormonom". To je zapravo spolni hormon i hormon agresivnosti, a imaju ga u velikim količinama i muškarci i žene. Muškarci ga proizvode u testisima i nadbubrežnim žlijezdama, a žene u jajnicima i nadbubrežnim žlijezdama. I kod muškaraca i kod žena testosteron je kemijsko gorivo koje pokreće seksualni motor u mozgu. Kada toga goriva ima u dovoljnim količinama, testosteron podražava hipotalamus, izazivajući erotske osjećaje i potičući seksualne fantazije i tjelesne osjete u erogenim zonama. Taj se proces odvija na jednak način i kod žena i kod muškaraca, no postoje velike razlike medu spolovima u količini testosterona raspoloživog za „uzbuđivanje" mozga. Muškarci u prosjeku imaju deset do stotinu puta veću količinu testosterona od žena. Čak je i očijukanje povezano s testosteronom. Istraživanja su otkrila da su ženke štakora s visokim razinama testosterona zaigranije od drugih i upuštaju se u više „trčkaranja", što je kod glodavaca vjerojatno ekvivalent za spolno izazivanje. Što se tiče ljudi, pojava spolnih osjećaja i prvi spolni odnos kod djevojaka koreliran je s

132

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

njihovim razinama testosterona. Jedno istraživanje na djevojkama između 14 i 16 godina otkrilo je da su povišene razine testosterona povezane s učestalijim mislima o seksu i češćom masturbacijom. Drugo je istraživanje na adolescenticama otkrilo da je porast razine testosterona siguran pretkazatelj prvoga spolnog odnosa. Usprkos naglom porastu spolnoga interesa i kod tinejdžerica i kod tinejdžera potaknutog testosteronom, još uvijek postoje značajne razlike u njihovu libidu i spolnome ponašanju. U dobi između osam i četrnaest godina razina estrogena u djevojčica povisuje se deset do dvadeset puta, no njezina razina testosterona povisuje se samo oko pet puta. Kod dječaka između devet i petnaest godina razina se testosterona povisuje dvadeset pet puta. Sa svim tim dodatnim raketnim gorivom, tinejdžeri obično imaju trostruko snažniji spolni nagon od svojih vršnjakinja - to je razlika koja će potrajati tijekom čitavoga njihova života. I dok u pubertetu kod dječaka razina testosterona neprestano raste, razine spolnih hormona kod djevojčica svakoga tjedna rastu i opadaju - mijenjajući njihov spolni interes gotovo iz dana u dan. Ako testosteron kod žene opadne ispod određene razine, ona će sasvim izgubiti spolni interes. Jill, četrdesetdvogodišnja školska učiteljica pred menopauzom, došla je k meni žaleći se na nedostatak libida - što joj je stvaralo probleme u braku. Njezina razina testosterona u krvi bila je vrlo niska, stoga sam je počela liječiti testosteronskom terapijom. Kako bih pratila njezinu reakciju na testosteron, zamolila sam je da zabilježi koliko je imala spolnih maštarija ili snova te koliko je masturbirala ili bila zainteresirana za masturbiranje. Da smo pratili samo to koliko je puta imala snošaj, to bi nam vjerojatno ukazalo na to koliki je libido njezina supruga.


133

Zamolila sam je da me ponovo posjeti za tri tjedna kako bih ocijenila njezin napredak. U razdoblju između naših seansa, Jill je zabunom uzela dvostruku dozu testosterona. Kada je došla na kliniku, lice joj je bilo obliveno rumenilom. U neprilici mi je priznala svoju pogrešku i kazala da su njezini spolni nagoni sada tako snažni da je između satova morala trčati u zahod kako bi masturbirala. Kazala mi je: „To je postalo uistinu neugodno, no sada znam kako se moraju osjećati devetnaestogodišnji momci!" Da je Jill još malo pričekala, drugi bi hormon u njezinu mjesečnome ciklusu djelomice interferirao s navalom testosterona u njezinu tijelu. Testosteron je glavni okidač koji je potreban mozgu za poticanje spolne želje i reakcije. Progesteron, koji se povisuje u drugoj polovici mjesečnoga ciklusa, suzbija spolnu želju i djelomice poništava djelovanje testosterona u ženinu organizmu. Neki seksualni prijestupnici dobivaju injekcije progesterona kako bi se smanjio njihov spolni nagon. I kod žena se zanimanje za seks smanjuje dok je progesteron visok u posljednja dva tjedna njihova mjesečnoga ciklusa. Testosteron obično raste - zajedno sa spolnim nagonima - u drugome tjednu ciklusa, neposredno prije ovulacije na vrhuncu plodnosti. Estrogen sam po sebi ne povećava spolni nagon, no zajedno s testosteronom doseže najvišu razinu sredinom mjesečnoga ciklusa. Estrogen žene obično čini zainteresiranijima za seks i neophodan je za ovlaživanje vagine.

134

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

VELIKA PODJELA MEĐU SPOLOVIMA

Centri za seks u muškome mozgu zapravo su dvostruko veći od takvih struktura u ženskome mozgu. Kada je riječ o mozgu, veličina jest bitna za način na koji žene i muškarci razmišljaju o seksu, reagiraju na njega i doživljavaju ga. Muškarce seks, doslovno, preokupira mnogo više nego žene. Ako učestalo ne ejakuliraju, osjećaju pritisak u svojim gonadama i prostati. Muškarci posjeduju dvostruko veći prostor u mozgu i dvostruku procesorsku snagu za obradu seksa od žena. Baš kao što za obradu emocija žene imaju autocestu s osam traka, a muškarci malu seosku cestu, tako za obradu misli o seksu muškarci imaju golemu zračnu luku, a žene tek pokrajnje uzletište za male i privatne zrakoplove. To bi moglo objasniti zašto osamdeset pet posto dvadesetogodišnjih do tridesetogodišnjih muškaraca o seksu razmišlja mnogo puta tijekom dana, a žene o njemu razmišljaju tek jedanput dnevno - ili najviše tri do četiri puta u svoje najplodnije dane. To dovodi do zanimljivih interakcija među spolovima. Muškarci često moraju nagovarati žene na seks. To obično nije prva stvar o kojoj žene razmišljaju. Te strukturalne promjene u mozgu pojavljuju se već osam tjedana nakon začeća, kada se pod djelovanjem testosterona kod muškoga fetusa povećavaju moždani centri za seks u hipotalamusu. Drugi veliki porast razine testosterona, koji se događa u pubertetu, ojačava i proširuje ostale moždane veze kod muškarca koje te centre za seks opskrbljuju informacijama, uključujući vidni, njušni, osjetilni i kognitivni sustav. Dvadesetpeterostruki porast testosterona u dobi od devet do petnaest godina opskrbljivat će gorivom te proširene veze za seks u muškome mozgu sve do završetka njegove mladosti.


135

Mnoge od tih struktura i veza postoje također i u ženskome mozgu, no upola su manje. Žene, s biološkoga gledišta, jednostavno posvećuju manje mentalnoga prostora razmišljanjima o seksu. A njihov spolni interes raste i pada zajedno s njihovim mjesečnim testosteronskim ciklusima. Muški moždani sustavi za seks stavljaju se u stanje pripravnosti sa svakim daškom parfema i svakom ženom koja prođe.

ŠTO ŽENE NE R A Z U M I J U O TOME ŠTO M U Š K A R C U ZNAČI SEKS

Jane i Evan, par u tridesetim godinama, posjetio me zbog obiteljskoga problema. Jane je upravo počela raditi na novome poslu, nabacila je nekoliko kilograma i počela veoma naporno raditi; ulagala je sve svoje vrijeme i energiju - a moglo bi se reći i svoj libido - kako bi na poslu ostavila dobar dojam. Otkrila je da jednostavno više nije raspoložena za seks. Njezin je suprug bio zbunjen jer je on, kada je počeo raditi na novome, zahtjevnome poslu, imao još i veću želju za seksom nego inače. No, kada bi Evan konačno zagrijao Jane, ona bi uživala u seksu i uspijevala postići orgazam. Njoj se jednostavno nikada nije dalo započeti seks. Na to se najčešće žale zaposlene žene koji dođu u moju ordinaciju. Zvuči sasvim bezazleno: „Dušo, iscrpljena sam. Nisam jela, danas je na poslu bilo doista naporno, rado bih se malo mazila, ali stvarno, samo želim pojesti, gledati TV i otići na spavanje. Je li to u redu?" On će možda kazati da jest, no duboko u njemu, drevni moždani sklop preuzima kontrolu. Ne zaboravite, on o seksu razmišlja doslovno svake minute. Ako ona ne želi seks, to za njega mo-

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

>e biti znak da je nestalo privlačnosti ili da je riječ o drugom muškarcu. Drugim riječima, znak da nestaje ljubavi. Evan je inzistirao da dođu k meni na bračno savjetovanje jer je bio uvjeren kako ga Jane više ne voli ili, još gore, da ima ljubavnu aferu. Raspravljajući o razlikama između muškoga i ženskog mozga, Jane je shvatila da je njezino pomanjkanje želje za seksom izazvalo neočekivanu reakciju u doživljaju stvarnosti Evanova mozga. Njegov je mozak njezin nedostatak tjelesne želje za njim protumačio kao: „Ona me više ne voli." Jane je počela bolje shvaćati što seks znači njezinu mužu. Jednako je sa ženom i verbalnom komunikacijom. Ako partner prestane s njom razgovarati ili emocionalno reagirati, ona misli da mu se više ne sviđa, da je učinila nešto pogrešno ili da je on više ne voli. Uhvatit će je panika da ga gubi. Čak bi mogla pomisliti kako on ima ljubavnu aferu. Jane je uistinu bila umorna i nije se osjećala privlačnom, no Evanov je mozak opsjela pomisao da ona više nije zaljubljena u njega. Počeo je biti ljubomoran i posesivan jer ga je njegov biološki doživljaj stvarnosti natjerao da posumnja u postojanje drugog muškarca. Ako ona ne želi seks s njim, sigurno to radi s nekim drugim. Naposljetku, on bi tako postupio na njezinu mjestu. Kada je Jane sve to shvatila, kazala je Evanu kako je naučila da je muškarcu seks jednako važan kao ženi komunikacija i dodala kroza smijeh: „Odlično. Onda više komunicirajmo na muški način." Evan je tada shvatio da je Jane potrebno više vremena za zagrijavanje, a Jane je shvatila da Evanu mora pokazati da je voljen. I tako su više „komunicirali na muški način". Jedna je stvar vodila drugoj i Jane je zatrudnjela. Njezin će se doživljaj stvarnosti uskoro

ks: mozak ispod pojasa

137

opet promijeniti, a seks će - žalimo, Evane - dospjeti još malo niže na njezinu popisu stvari koje treba napraviti. Mamin mozak počeo je preuzimati kontrolu.

138

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

PETO POGLAVLJE

MAMIN MOZAK

„MAJČINSTVO TE ZAUVIJEK

promijeni", upozorila me majka. Imala je

pravo. I sada, dugo nakon trudnoće, ja još uvijek živim i dišem za dvoje - vezana za svoje dijete, tijelom i dušom, vezom koja je snažnija no što sam ikada mogla zamisliti. Otkako sam rodila dijete, ja sam druga žena; a kao liječnica, znam i zašto. Majčinstvo vas promijeni jer ono doslovno mijenja ženski mozak - strukturalno, funkcionalno i, u mnogo pogleda, nepovratno. Na taj način, mogli bismo kazati, priroda osigurava opstanak vrsta. Kako inače objasniti zašto bi se osoba poput mene - koju dotad nisu nimalo zanimala djecu - osjetila rođenom da bude majka nakon što sam došla k sebi od omamljenosti lijekovima pri teškome porodu? Neurološki gledano, bila je to činjenica. Duboko u mojemu genetskome kodu zakopani su okidači za temeljno majčinsko ponašanje koje su pripremili hormoni u trudnoći, aktivirao porod i potaknuo bliski, fizički kontakt s mojim djetetom. Kao u Invaziji kradljivaca tijela ili, točnije, Invaziji kradljivaca mozga - majku iznutra mijenja slatki mali alien kojega nosi. Ta nam je

Mamin mozak

139

značajka zajednička s ovcama, hrčcima, majmunima i pavijanima. Uzmite, primjerice, ženku sirijskoga hrčka. Prije no što postane skotna, ignorirat će, pa čak i jesti bespomoćne mladunče. Čim se okoti, okuplja oko sebe svoju koprcavu novorodenčad, hrani ih i grije, tetoši i liže kako bi potaknula tjelesne funkcije nužne za njihovo preživljavanje. Ljudi nisu baš u tolikoj mjeri biološki određeni. U ženski je mozak, kao i u mozak drugih sisavaca, genetski usađen sklop koji reagira na temeljne podražaje - rast fetusa u utrobi, rođenje djeteta, njegovo sisanje, dodir i miris te učestali kontakt „koža na kožu" s djetetom. Čak i očevi, adoptivni roditelji i žene koje nisu nikada bile trudne mogu majčinski reagirati nakon bliskoga, svakodnevnog kontakta s malim djetetom. Zahvaljujući fizičkim podražajima koje odašilje fetus, u mozgu nastaju novi putovi koji stvaraju i jačaju majčinske moždane krugove pomoću kemijskoga utiskivanja i golemoga porasta oksitocina. Rezultat je tih promjena motiviran, izuzetno budan i agresivno zaštitnički mozak koji novu majku navodi na promjenu svojih reakcija i prioriteta. Ona će se uz tu novu osobu vezati onako kako se još nikada nije ni za koga vezala u svojemu životu. U pitanju su život i smrt. U modernome društvu, u kojemu žene nisu odgovorne samo za rađanje djece, već i rade izvan kuće kako bi ih mogle prehraniti, te promjene u mozgu dovode do najdubljeg konflikta u životu majke. Nicole, tridesetčetverogodišnja investicijska bankarica, godinama je marljivo učila u srednjoj školi kako bi se upisala na Harvardsko sveučilište i ostvarila prestižnu karijeru koja će joj pružiti financijsku sigurnost i neovisnost. Na udaju nije ni pomišljala. Nakon fakulteta proputovala je svijet, neko vrijeme radila u finan-

140

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

i ijskoj četvrti u San Franciscu, a zatim upisala poslovnu školu na kalifornijskome sveučilištu Berkeley. Ondje je provela četiri godine magistriravši poslovno upravljanje i međunarodne odnose kako bi se pripremila za karijeru u globalnome gospodarstvu. S dvadeset osam godina završila je Berkeley i nastanila se u New Yorku, gdje se zaposlila kao stručna suradnica u jednoj investicijskoj banci. Što se više nečime bavite, to će više stanica mozak dodijeliti tome zadatku, a Nicolini su moždani krugovi postajali u potpunosti usredotočeni na njezin posao i karijeru. Sljedeće su dvije godine uključivale naporne no isplative osamdesetosatne radne tjedne. Željela je ostaviti dojam, i svoj je um, tijelo i dušu uložila u vezu sa svojom karijerom. No uskoro je upoznala Charlija, zgodnoga odvjetnika s juga koji je radio s njome i zaljubila se u njega; njezin je mozak dodjelu zadataka stanicama počeo raspoređivati između njezine veze s Charlijem i njezine karijere. Tako je Nicole svoje rane tridesete provela učeći balansirati između svoje veze, koja je s vremenom prerasla u brak, i svojega zahtjevnog posla. Uskoro će u njezin život ući treća mala osoba i njezine će se moždane stanice ponovo morati podijeliti.

BEBA NA PAMETI

Biologija može zaposjesti moždane krugove usprkos našim najboljim namjerama, i mnoge žene osjete prve simptome „mamina mozga" puno prije no što uistinu začnu dijete, posebice ako to već neko vrijeme pokušavaju. „Čežnja za djetetom" - snažna potreba da ima dijete - može obuzeti ženu nakon što je u naručju držala nečije toplo, meko novorođenče. Odjednom, čak i one žene koje su

Mamin mozak

141

najmanje usredotočene na djecu, počnu žudjeti za nježnim, očaravajućim dodirom i mirisom beba. Možda će to pripisati otkucavanju biološkog sata ili utjecaju prijateljica, no pravi je razlog taj što je došlo do promjene u mozgu i pojavio se novi doživljaj stvarnosti. Slatkasti miris djetetove glavice sadrži feromone koji stimuliraju ženski mozak na proizvodnju jakog ljubavnog napitka oksitocina - dovodeći do kemijske reakcije koja izaziva čežnju za djetetom. Nakon što sam prvi put posjetila novorođenče svoje sestre Jessice kada je bilo staro tri mjeseca, dugo sam vremena bila posve opsjednuta bebama. Moglo bi se reći da sam oboljela od zarazne bolesti koju sam dobila - doslovno i fizički - od svoje nove nećakinje: to je napad iz zasjede kojim priroda želi potaknuti želju za vlastitim djetetom. Preobrazba u mamin mozak počinje u trenutku začeća i može zagospodariti moždanim krugovima čak i onih žena koje su isključivo usmjerene na karijeru, mijenjajući način na koji razmišljaju, osjećaju i određuju prioritete. Tijekom cijele trudnoće ženski je mozak natopljen neurohormonima koje proizvode fetus i posteljica. Nicole će uskoro iz prve ruke osjetiti djelovanje tih hormona. Ona i Charlie tek su se bili vratili s ljubavnog vikenda na sjeveru države New York kada se to počelo događati. Kada bismo imali uređaj za magnetsku rezonanciju kojim bismo zavirili u Nicolin mozak, vidjeli bismo samo njezin normalan ženski mozak dok spermij oplođuje jajašce. Dva tjedna nakon oplodnje, jajašce se čvrsto usađuje u stijenku maternice i veže na Nicolin krvotok. Nakon što se njezin krvotok i krvotok fetusa spoje, u njezinu tijelu i mozgu počinju hormonalne promjene.

142

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

U Nicolinu krvotoku i mozgu počinju rasti razine progesterona. Uskoro će joj dojke postati osjetljive, a mozak smiren kao da je pod sedativima. Vidjeli bismo da su njezini moždani krugovi postali blago omamljeni zbog čega se osjeća uspavano i imat će potrebu odmarati se i jesti više no obično. Zbog porasta razine hormona, centri za žeđ i glad u njezinu mozgu rade punom parom. Odsad će morati proizvoditi dvostruki volumen krvi no inače. Uvijek treba uza se imati bocu s vodom, biti u blizini slavine ili kupaonice. Istodobno, signali za jedenje u njezinu mozgu, osobito ujutro, postaju preosjetljivi jer mozak drugačije reagira na pojedine mirise, naročito miris hrane. Pazit će kako slučajno ne bi pojela nešto što bi moglo naštetiti njezinu osjetljivom fetusu u prva tri mjeseca trudnoće. Zato je njezin mozak pretjerano osjetljiv na miris, zbog čega će možda većinu vremena osjećati mučninu. Možda će i svakoga jutra povraćati - ili barem osjećati poriv za povraćanjem - sve to zato što su njezini moždani krugovi za miris doživjeli goleme promjene zahvaljujući hormonima trudnoće. Nicole teškom mukom izdržava te prve mjesece trudnoće. Na poslu može samo sjediti i buljiti u spravicu za klamanje i truditi se da ne povrati. No u četvrtome mjesecu dolazi do velike promjene. Njezin se mozak naviknuo na te goleme hormonalne promjene i sada može jesti normalno, pa čak i halapljivo. I njezin svjesni i nesvjesni mozak sada je usredotočen na ono što se događa u njezinoj maternici. U petome mjesecu u trbuhu počinje osjećati male mjehuriće plina, za koje će možda prvo pomisliti da su izazvani obilnim obrokom. No njezin ih mozak registrira kao pokrete njezine bebe. Mamin su mozak mjesecima pripremali hormoni, no tek je sada Ni-

Mamin mozak

143

cole svjesna da u njoj raste dijete. Trudna je već gotovo pola godine i u njezinu su se mozgu promijenili i proširili krugovi za miris, žed i glad, a u hipotalamusu blokirale pulsirajuće stanice koje inače potiču njezin mjesečni ciklus. Sada je spremna da u njezinu mozgu narastu krugovi za ljubav. Sa svakim njezinim novim udarcem ili pokretom, počinje upoznavati svoju bebu i čeznutljivo sanjariti o tome kakav će biti osjećaj držati njega ili nju u naručju. Ne može to u potpunosti zamisliti, no ipak za tim čezne. To je također i prvi put da bi se Charlie mogao zainteresirati za svoje dijete koje se razvija - osjećajući ritanje i osluškujući male srčane otkucaje kroz Nicolin trbuh. Beba će mu možda čak i uzvratiti kuckanjem i, istina je, očevi obično maštaju o dječaku, a majke o djevojčici. Sjećam se one snažne želje za neobičnom hranom i osjećaja da ću sasvim sigurno povratiti čak i od mirisa masne hrane. Sve su to signali kojima vam mozak poručuje da je nešto ili netko zauzelo vaš organizam. U prva dva do četiri mjeseca trudnoće progesteron će naglo porasti od deset do dvadeset puta u odnosu na svoju normalnu razinu, a mozak postati natopljen tim hormonom, čije je umirujuće djelovanje slično djelovanju Valiuma. Umirujuće djelovanje progesterona i visok estrogen tijekom trudnoće štite od hormona stresa. Te kemikalije za „borbu ili bijeg", poput kortizola, u velikim količinama proizvode fetus i posteljica, pa je majčino tijelo preplavljeno njima. U kasnoj trudnoći razine toga stresnog hormona u ženskome su mozgu jednako visoke kao i kod napornoga vježbanja. Začudo, ti hormoni ne rezultiraju osjećajem stresa u trudnoći. Njihov je zadatak potaknuti trudnicu da pazi na svoju sigurnost, prehranu i okolinu te učiniti je manje

144

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

usredotočenom na druge zadatke poput konferencijskih poziva i organiziranja svojega rasporeda. To je razlog zašto se otprilike u posljednjim mjesecima trudnoće Nicole počinje osjećati rastreseno, zaboravljivo i odsutno duhom. Još od puberteta u njezinu se mozgu nije odjednom događalo toliko promjena. Naravno, reakcije svake žene ovise o njezinu psihološkom stanju i onome što se događa u njezinu životu, no one su biološki temelj njezina doživljaja stvarnosti koji se mijenja u trudnoći. Istodobno se mijenjaju i veličina i struktura ženskoga mozga. MR snimke mozga pokazale su da se između šestoga mjeseca i kraja trudnoće mozak trudnice doista smanjuje. Razlog tomu mogao bi biti taj što se neki dijelovi njezina mozga povećavaju, dok se drugi smanjuju - a to se stanje postupno vraća u normalu šest mjeseci nakon poroda. Istraživanja na životinjama pokazala su da se u trudnoći dio mozga zadužen za mišljenje, korteks, povećava, što ukazuje na složenost i fleksibilnost mozga ženki. Znanstvenici još ne znaju točno zašto se veličina mozga mijenja, no čini se kako bi to mogao biti znak golemoga restrukturiranja mozga i metaboličkih promjena. To ne znači da žena gubi moždane stanice. Neki znanstvenici vjeruju da se mozak majke smanjuje zbog promjena u metabolizmu stanica nužnih za restrukturiranje moždanih krugova - kako bi bili spremni neke jednotračne ceste pretvoriti u autoceste. Dakle, dok tijelo dobiva na težini, mozak zapravo gubi na njoj. Posljednjih tjedan-dva prije poroda mozak se ponovo počinje povećavati, izgrađujući velike mreže majčinskih krugova. U protivnome bi prve djetetove riječi morale biti: „Mamice, smanjio sam ti mozak."

Mamin mozak

145

ROĐENJE MAMINOGA MOZGA

Kako se približava termin poroda, Nicolin će mozak postati isključivo zaokupljen bebom i razmišljanjima o tome kako će izdržati sav bol i muke kako bi iz sebe istisnula zdravo dijete, a da pritom ne ubije sebe ili njega. Krugovi u njezinu maminom mozgu sada se nalaze u stanju najveće pripravnosti. Preplavljuju je valovi energije, premda se osjeća poput nasukana kita i u stanju se samo gegati. Charlie također postaje zaokupljen, ne toliko samim procesom rađanja, koliko materijalnim stvarima - poput uređivanja dječje sobe i nabavljanja sve potrebne opreme, koju je on uglavnom nabavio još prije puno mjeseci. Odjednom mu padaju na pamet još neke stvari koje će biti potrebne. Krugovi u tatinu mozgu ubrzano se povezuju u očekivanju velikoga događaja. Sada počinje odbrojavanje do rođenja. Nicole je dobila termin poroda, no rečeno joj je da on može biti i dva tjedna prije i dva tjedna poslije njega. To je zato što svaka beba postaje spremna za rođenje svojim vlastitim ritmom. To će biti prvi od mnogo puta kada će Nicole i Charlie biti taoci urođenoga razvojnog ritma svojega djeteta, koji se rijetko podudara s njihovim planovima. Dugoočekivani dan konačno je stigao. Nicolin je vodenjak pukao, a plodova voda iscurila niz njezine noge. Beba je okrenuta glavom nadolje i spremna. Navala oksitocina aktivira mamin mozak odmah pri porodu. Potaknuta signalima koje odašilje potpuno razvijeni fetus kada je spreman za rođenje, razina progesterona kod trudnice naglo pada, a valovi oksitocina preplavljuju njezin mozak i tijelo, izazivajući kontrakcije maternice.

146

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

Kako bebina glavica prolazi kroz porođajni kanal, mozak preplavljuje dodatna količina oksitocina, aktivirajući nove receptore i stvarajući na tisuće novih veza medu neuronima. Posljedica toga može biti euforija pri porodu, izazvana oksitocinom i dopaminom, kao i izuzetno izoštrena osjetila sluha, dodira, vida i njuha. U jednom trenutku ležite ondje osjećajući se kao bespomoćni, nasukani kit, a već u sljedećem imate dojam kao da vam se maternica diže u grlo i ne možete vjerovati da je vaša zdjelica u stanju izvesti ekvivalent istiskivanja lubenice kroz nosnicu. Nakon za većinu nas previše sati - muke su završene i vaš su život i mozak zauvijek promijenjeni. U svijetu sisavaca takve promjene u mozgu pri porodu nisu ništa neobično. Uzmimo, primjerice, ovcu. Kada janje prolazi majčinim porođajnim kanalom, valovi oksitocina u samo nekoliko minuta restrukturiraju mozak ovce, čineći ga naročito osjetljivim na miris njezina mladunca. U najviše pet minuta, odmah nakon poroda, u mozak ovce utisnut će se miris njezina janjeta. Nakon toga samo će njemu dopuštati sisanje, odbijajući ostale, nepoznata mirisa. Ako ne upozna miris svojega mladunca u prvih pet minuta, neće ga prepoznati te će i njega odbijati. Okot izaziva ubrzane neurološke promjene kod ovce uočljive u anatomiji, neurokemiji i ponašanju njezina mozga. Što se tiče ljudske majke, divni mirisi glavice, kože, kakice, ispljunutoga mlijeka i drugih tjelesnih tekućina njezina novorođenčeta koji su je preplavili u prvih nekoliko dana, kemijski će se utisnuti u njezin mozak - i ona će biti u stanju prepoznati miris svoje bebe među svima ostalima s točnošću od oko 90 posto. To vrijedi i za plač te kretnje njezine bebe. Dodir bebine kože, pogled na njezi-

Mamin mozak

147

ne sićušne prstiće, njezini jecaji i soptaji - sve je to sada urezano u majčin mozak. Za nekoliko sati ili dana mogao bi je preplaviti neodoljiv zaštitnički osjećaj. Javlja se majčinska agresivnost. Njezina snaga i odlučnost da se brine za to malo biće i zaštiti ga posve su obuzeli njezine moždane krugove. Osjeća se sposobnom vlastitim tijelom zaustaviti jureći kamion kako bi zaštitila svoje dijete. Njezin se mozak promijenio, a time i njezin doživljaj stvarnosti. To je možda najveća promjena u doživljaju stvarnosti u životu žene. Kada me posjetila Ellie, tridesetdevetogodišnja majka po prvi put, dvije je godine bila sretno udana za samozaposlenoga trgovačkog putnika. U prvoj je godini braka doživjela spontani pobačaj. U roku od šest mjeseci ponovo je zatrudnjela. Ubrzo nakon rođenja kćerkice počela je dobivati „napadaje", kako ih je nazvala, zbog suprugove sposobnosti zarađivanja i nedovoljnih zdravstvenih beneficija. Zapravo se njihova financijska situacija nije nimalo promijenila i ona nikada prije nije imala takvih bojazni. No sada je bila strahovito bijesna na svojega supruga što njoj i njihovoj djevojčici ne pruža sigurniji dom. Njezine potrebe i doživljaj stvarnosti radikalno su se promijenili, gotovo preko noći, i njezin novi, zaštitnički majčinski mozak bio je strogo usredotočen na sposobnost njezina supruga da skrbi za obitelj. Zbog svojega posve razvijenoga agresivnog, zaštitničkog nagona, majke počinju voditi brigu o svim aspektima svojega kućnog teritorija, posebice o djetetovoj sigurnosti, poput stavljanja zaštitnih poklopaca na utičnice i ugradnje zasuna na vrata kuhinjskih ormarića te vode računa da svi dobro operu ruke prije diranja bebe. Nalik ljudskome globalnome sustavu za određivanje položaja, majčini moždani centri za vid, sluh i kretanje posve su usredotočeni na

148

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

nadziranje i praćenje djeteta. Ta pojačana budnost može poprimiti sve moguće oblike, ovisno o opasnosti za koju majka smatra da prijeti sigurnosti i stabilnosti njezina „gnijezda". Čak i ponovna procjena uloge njezina supruga kao hranitelja nije neuobičajena. Majčinski moždani krugovi mijenjaju se i na druge načine. Majke mogu imati bolje prostorno pamćenje od žena koje nisu rodile i mogu biti fleksibilnije, prilagodljivije i hrabrije. Sve su to vještine i sposobnosti koje će im biti potrebne kako bi nadzirale i štitile svoju djecu. Primjerice, ženke štakora koje su imale barem jedno leglo hrabrije su, imaju smanjenu aktivnost u centrima za strah u svojim mozgovima, postižu bolje rezultate na testovima prolaženja kroz labirint jer bolje pamte i do pet su puta uspješnije u hvatanju plijena. Istraživači su otkrili da te promjene traju doživotno, a zajedničke su i ljudskim majkama. Ta se preobrazba događa čak i kod adoptivnih majki. Sve dok se nalazite u neprestanom fizičkom kontaktu s djetetom, vaš će mozak lučiti oksitocin i oblikovati krugove nužne za nastanak i održavanje mamina mozga.

TATIN

MOZAK

Budući očevi prolaze kroz hormonalne i moždane promjene koje se otprilike mogu usporediti s onima kod njihovih trudnih partnerica. To bi moglo objasniti neobično iskustvo moje pacijentice Joan. Ona i njezin suprug Jason bili su oduševljeni kada se test na trudnoću pokazao pozitivnim. No nakon tri tjedna trudnoće Joan je počela osjećati užasnu jutarnju mučninu. Do trećega se mjeseca njezino stanje postupno poboljšalo - no tada je, na njezino iznenađenje, Jason počeo ujutro osjećati mučninu tako da nije mogao doručkovati

Mamin mozak

149

i jedva bi se uspio nekako izvući iz kreveta. U tri je tjedna izgubio dva i pol kilograma i zabrinuo se da ima kakvog nametnika. No ono od čega je Jason zapravo patio bio je Couvadeov sindrom, na koji se često žale budući očevi (čak 65 posto u čitavome svijetu) koji imaju iste simptome trudnoće kao i njihove partnerice. Istraživači su otkrili da u tjednima prije poroda kod očeva dolazi do 20-postotnog povišenja razine prolaktina, hormona za dojenje i lučenja mlijeka. Istodobno se udvostručuje njihova razina stresnog hormona kortizola, izazivajući povećanu osjetljivost i budnost. Zatim se, u prvim tjednima nakon poroda, kod muškaraca razina testosterona naglo snižava za trećinu, a razina estrogena povisuje iznad uobičajene razine. Te hormonalne promjene pripremaju njihove mozgove za emocionalno vezanje s njihovim bespomoćnim malim potomkom. I doista, muškarci s nižim razinama testosterona bolje čuju dječji plač, no ne čuju ga tako dobro kao majke. Kada bebe, primjerice, tiho plaču, očevi sporije reagiraju od majki, premda nastoje reagirati čim dijete zaplače. U tome razdoblju niže razine testosterona kod muškaraca također smanjuju i spolni nagon. Testosteron i kod žena i kod muškaraca dokida majčinsko ponašanje. Kod očeva koji pate od Couvadeova sindroma razine prolaktina više su no kod ostalih očeva, a testosteron im naglije pada pri interakciji sa svojom bebom. Moguće je, smatraju znanstvenici, da te neurokemijske promjene kod partnera izazivaju feromoni koje luči trudnica, pripremajući ga da postane nježan otac i oboružavajući ga - potajice, putem mirisa - nekima od posebnih skrbničkih mehanizama mamina mozga.

150

L. Brizendine:

ENSKI MOZAK

Z A P O S J E D A N J E K R U G O V A ZA U G O D U Za razliku od ovaca, većini žena potrebno je više od pet minuta da uspostave vezu sa svojim novorodenčetom, no njima će se za to pružiti i više prilika - srećom po žene poput mene, koje nemaju baš idealna iskustva s poroda, uključujući anesteziju, carski rez ili, pak, preuranjene trudove i porod... Kad se rodio moj sin - nakon trideset šest sati trudova, epiduralne anestezije i morfija - osjećala sam se malo ošamućeno i nisam bila naročito znatiželjna da vidim tog momčića. Nije to bio topao val raspekmežene majčinske ljubavi koji sam očekivala da ću odmah osjetiti za svoje dijete, djelomice i zbog toga što su anestezija i morfij prigušili djelovanje oksitocina. Tek nakon što sam došla k sebi od omamljenosti, osjetila sam budnost i zaštitničke osjećaje. Ubrzo sam se neodoljivo, beznadno zaljubila u svojega sina, svim svojim majčinskim ustrojem i osjećajima. „Zaljubljenost" je, uistinu, izraz koji mnoge majke rabe kako bi opisale ono što osjećaju za svoju bebu. Stoga ne iznenađuje što na snimcima mozga majčinska ljubav u velikoj mjeri nalikuje romantičnoj ljubavi. Istraživači su novopečene majke priključili na opremu za promatranje mozga i pokazali im fotografiju njihova djeteta, a zatim fotografiju njihova partnera. Snimci su pokazali da su kao reakcija na obje fotografije zasvijetlila ista ona područja u mozgu koja aktivira oksitocin. Sada znam zašto sam osjećala takvu strast prema svojemu djetetu i zašto je moj suprug katkad bio ljubomoran. Kod obiju vrsta ljubavi, porast dopamina i oksitocina u mozgu dovodi do vezanja, deaktivirajući kritičko mišljenje i negativne emocije te aktivirajući krugove za ugodu koji izazivaju osjećaj ushićenosti i povezanosti. Znanstvenici s londonskoga

Mamin m o z a k

151

Sveučilišnog koledža otkrili su da se dijelovi mozga koji su obično zaduženi za donošenje negativnih, kritičkih prosudbi o drugima - primjerice, prednji cingularni korteks - isključuju gledajući voljenu osobu. Nježna zaštitnička reakcija u krugovima za oksitocin rezultat je osjećaja ugode izazvanog navalom dopamina, kemikalije za ugodu i nagrađivanje. Estrogen i oksitocin povisuju razinu dopamina u maminu mozgu. To je isti onaj krug za nagrađivanje koji se u ženskome mozgu aktivira intimnom komunikacijom i orgazmom. Biti beznadno zaljubljena u moje dijete uskoro je za mene postalo trajno stanje duha, koje je svakodnevno bivalo poticano ugodom. To ne znači da sam bila pošteđena svih onih briga i muka vezanih uz skrb o novorođenčetu - poput toga da se čitav dan nemate vremena istuširati ili da prethodne noći niste oka sklopili. (Novopečene majke u prvoj godini nakon poroda prosječno izgube sedamsto sati sna.) Kao što je to prokomentirala Janet, jedna od mojih najboljih prijateljica koja je također bila upravo rodila, „Sada znaš zašto kažu da ti se s jednim djetetom život promijeni, a s dvoje život završava." Dobro je što se u većini slučajeva prekidač za majčinsku ugodu uvijek iznova uključuje, a vezanost postaje sve čvršća što je fizički kontakt s djetetom duži. Toj sve snažnijoj povezanosti pridonosi i dojenje. Kod većine žena koje doje svoju djecu ono izaziva još jedan dodatni povoljan učinak: redovitu stimulaciju nekih dijelova mamina mozga koji pružaju najviše ugode. U jednome istraživanju majkama štakora dana je mogućnost da pritisnu polugu i dobiju malo kokaina ili da pritisnu polugu pa izađe mladunac koji će ih sisati. Što mislite da su radije odabrale? Doza oksitocina u mozgu svaki bi put dobila prednost

152


pred dozom kokaina. Stoga možete zamisliti kakvu ugodu pruža dojenje. Ono mora biti tako ugodno kako bi osiguralo opstanak naše vrste. Kada dijete primi majčinu dojku svojim sićušnim ručicama i stane sisati njezinu bradavicu, u majčinu mozgu izazove navalu oksitocina, dopamina i prolaktina. Mlijeko počne navirati. U početku vas sve to navlačenje vaših bolnih, izranjenih bradavica može nagnati na pomisao da nećete uspjeti izdržati još jedan dan mučenja zvanog dojenje. No nakon nekoliko tjedana - pod uvjetom da od muke niste izveli harakiri - dojenjem ćete moći smiriti svoje uplakano dojenče i opustiti se. Nakon tri-četiri mjeseca, to postaje u potpunosti ugodno iskustvo. I to ne samo zbog prestanka boli. Počinjete se veseliti dojenju - osim ako vam nedostaje toliko sna da ste dan jedino u stanju izgurati u snenom stanju. No u jednom ćete trenutku u prvih nekoliko mjeseci možda shvatiti da je dojenje postalo jednostavno i da u njemu doista, doista uživate. Vaš se krvni tlak snižava, osjećate se smireno i opušteno te uživate u valovima ljubavi prema svojemu djetetu koje izaziva oksitocin. Majčinska ljubav i dojenje često suzbijaju želju novopečene majke za njezinim partnerom. Lisa me posjetila godinu dana nakon rođenja svojega drugog djeteta. „Vođenje ljubavi", ravnodušno mi je kazala, „više se ne nalazi na mojemu popisu deset stvari koje moram napraviti. Radije bih nadoknadila san ili napravila gomilu kućnih poslova koje nikako ne uspijevam dovršiti. No mojemu mužu počinje ići na živce, pa čak ga i ljutiti, što meni seks nije prioritet." Kada sam upitala Lisu kako stoje druge stvari u njezinu životu, opisala mi je predivan osjećaj koji je obuzme pri bliskome tjelesnom kontaktu sa svojom malom djecom ili kada ih drži na prsima. Štoviše, njezine su se oči ispunile suzama kada mi je ka-

Mamin mozak

153

zala koliko voli i koliko je „zaljubljena" u svoje mališane. Svoje je jednogodišnje dijete još uvijek dojila dva-tri puta dnevno i rekla mi je kako nikada nije mogla zamisliti tako potpun, nesebičan osjećaj vezanosti uz drugo biće. „Volim svojega muža", uvjeravala me Lisa, „no trenutačno su mi mnoge druge stvari važnije od zadovoljavanja njegovih spolnih potreba. Ponekad bih željela da me jednostavno ostavi na miru." Lisino iskustvo nije neuobičajeno i temelji se na genetski usađenim reakcijama njezina majčinskoga mozga. Lisin je mozak - poput mozgova svih žena koje doje dijete i s njime ostvaruju kontakt „koža na kožu" - opijen oksitocinom i dopaminom zahvaljujući kojima se osjeća duboko voljenom, snažno povezanom te tjelesno i emocionalno zadovoljenom. Nije čudno što nema potrebe za spolnim kontaktom. Mnogi pozitivni osjećaji koje joj inače pruža spolni odnos, sada se, nekoliko puta dnevno, javljaju zahvaljujući zadovoljavanju temeljnih fizičkih potreba njezina malog djeteta.

DOJENJE I SMETENI MOZAK

No svako zadovoljstvo ima svoju cijenu, a jedna od loših strana dojenja može biti nedostatak mentalnoga fokusa. Premda je stanje smetenosti prilično učestalo nakon poroda, dojenje može potencirati i produžiti to stanje opijenosti i blage rastresenosti. Kathy, stara trideset dvije godine, posjetila me preplašena stanjem svojega pamćenja. Postajala je sve rastresenija i čak je „zaboravila" otići po svojega sedmogodišnjeg sina u školu. Još je uvijek dojila svoju osmomjesečnu kćerkicu i primijetila je da iz dana u dan postaje sve „smušenija". Kazala mi je: „Ono što me stvarno zabrinjava jest to

154


što dođem u sobu po nešto i ne mogu se sjetiti po što sam došla ne jednom, već čak dvadeset puta dnevno." Kathy je bila osobito zabrinuta jer je njezina majka imala Alzheimerovu bolest i mislila je da bi to mogli biti rani simptomi te bolesti. Razgovarajući, Kathy se prisjetila da je bila zaboravljiva i nakon rođenja prvoga djeteta te da je to stanje rastresenosti prošlo ubrzo nakon što je prestala dojiti sina. U prvih šest mjeseci dijelovi mozga odgovorni za usredotočenost i pribranost zaokupljeni su zaštitom i nadziranjem novorođenčeta. Ne zaboravite ni da se, pored nedovoljno sna, ženski mozak vraća na normalnu veličinu tek šest mjeseci nakon poroda. Dotad, kao što je to otkrila Kathy, razina smetenosti može biti zabrinjavajuća. Jedna je moja poznanica, istaknuta znanstvenica, deset dana nakon poroda bila zaprepaštena otkrivši da se nije u stanju prisjetiti ni najosnovnijih riječi i fraza kako bi mogla voditi inteligentan razgovor. No nakon nekoliko mjeseci, čim je prestala dojiti, bila je bistra kao i uvijek. Za većinu bi žena malko smušenosti mogla biti mala cijena koju valja platiti za povoljne učinke dojenja. A u tim učincima jednako uživaju i bebe. Zapravo, dijete je ključni partner u neurološkome procesu dojenja. Hormoni koji se luče dojenjem i kontaktom „koža na kožu" potiču majčin mozak na stvaranje novih veza. Što dulje i češće dijete siše, to se u maminu mozgu luči više prolaktina i oksitocina. Uskoro bi majka mogla osjetiti trnce u dojkama i curenje mlijeka pri pogledu na svoje dijete, kada ga začuje, dodirne ili samo prođe pokraj njega. Neposredne su koristi za dijete hrana i ugoda. Oksitocin širi krvne žile u majčinim grudima, grijući dijete koje putem mlijeka dobiva i sastojke koji u njemu izazivaju ugodu.

Mamin mozak

155

Dok dijete siše, mlijeko rasteže njegov želudac i u njegovu mozgu potiče lučenje oksitocina. To umiruje dijete - ne samo zahvaljujući obroku koji je dobilo, već također i zahvaljujući djelovanju tih opuštajućih valova hormona. Mnoge majke osjećaju simptome „apstinencijske krize" kada su fizički odvojene od svojih beba; osjećaju strah, tjeskobu pa čak i napade panike. Danas je poznato da to nije samo psihološko, već i neurokemijsko stanje. Sjećam se povratka na posao kada je moj sin imao pet mjeseci, a ja sam pakirala svoju pumpicu za izdajanje kako bih je ponijela sa sobom. Mamin je mozak ipak fino ugođen instrument, a odvajanje, osobito od dojenčeta, može uzrujati majku, možda zbog opadanja razina oksitocina u mozgu koje smanjuju stres. Većinu sam dana bila slomljena, no mislila sam da je razlog tome samo stres zbog toga što radim puno radno vrijeme u bolnici i pored toga još pokušavam voditi kućanstvo. Majke osjećaju simptome apstinencijske krize i kada svoje bebe odbijaju od sise. Budući da se odbijanje od sise često događa istodobno s povratkom na stresno radno mjesto, majke znaju zapasti u stanje uznemirenosti i tjeskobe. Možete li zamisliti kako se moraju osjećati majke koje doje nakon što osam ili više sati provedu na poslu? Kod kuće, zahvaljujući dojenju, svakih nekoliko sati njihove mozgove preplavi navala oksitocina. Na poslu više ne dobivaju uobičajenu količinu oksitocina jer se on u krvotoku i mozgu zadržava samo jedan do tri sata. Sjećam se snažne želje da odem kući svojoj bebi koju bih osjetila oko tri sata većinu dana. Mnoge majke otkriju da te simptome mogu ublažiti izdajajući mlijeko na poslu što je dulje moguće. Zatim mogu polako smanjivati učestalost dojenja i nastaviti dojiti uvečer i vikendom kako bi održale stvaranje

156


mlijeka. To im omogućava da i dalje uživaju u ugodnim učincima oksitocina i dopamina kako bi ostale povezane sa svojom bebom.

JEDAN DOBAR MAMIN MOZAK ZASLUŽUJE

DRUGI

Naličje toplog, brižnog majčinskog iskustva također je poznato. U svojoj praksi često slušam pritužbe na majke. Odmah se prisjetim svoje tridesetdvogodišnje pacijentice Veronice koja je tada baš bila nedavno zatrudnjela. Kroz njezinu mi je priču postalo jasno da je njezin silan bijes spram majke izravno povezan s nedovoljnom brižnošću njezine prezaposlene majke dok je Veronica bila dijete. Njezina bi majka odlazila na poslovna putovanja, ostavljajući Veronicu i po tjedan dana s dadiljom, a kad god bi Veronica bila potištena, činilo bi se da se njezina majka emocionalno zatvara umjesto da joj pruži toplu podršku. Kazala bi da ima previše posla i rekla Veronici da se ode igrati u drugu sobu. Sada kada je Veronica bila trudna sa svojim prvim djetetom, izrazila je bojazan da bi i ona mogla biti takva majka, s obzirom na svoj zahtjevan posao art-direktorice u jednome časopisu. Dvije generacije zaposlenih majki koje nemaju vremena za svoju djecu. Ima li razloga za zabrinutost? Možda. Istraživači su otkrili da ako majke, iz bilo kojeg razloga - prevelikog broja djece, financijskoga pritiska ili karijere koja im ne ostavlja dovoljno vremena za bavljenjem djetetom - nisu dovoljno brižne, a veza je između njih i djeteta slaba, to kod djece može imati negativne posljedice na njihove moždane krugove za povjerenje i sigurnost. Pored toga, žene od svojih majki „nasljeđuju" majčinsko ponašanje, bilo ono dobro ili loše, a zatim ga prenose na svoje kćeri

Mamin mozak

157

i unuke. Premda se ponašanje samo po sebi ne može prenijeti genima, nova istraživanja pokazuju da se sposobnost za brižnost doista prenosi, onime što znanstvenici sada nazivaju negenomskim ili „epigenetskim" - što znači „fizički iznad gena" - tipom naslijeđa. Kanadski psiholog Michael Meaney otkrio je da se ženka štakora koju je okotila brižna majka, no othranila nedovoljno brižna majka, neće ponašati kao njezina genetska majka, već kao majka koja ju je othranila. Mozgovi mladunaca štakora mijenjaju se u skladu s time koliko im je brižnosti pruženo. Kod mladih su ženki uočene najveće promjene u moždanim krugovima, poput amigdale, koje koriste estrogen i oksitocin. Te promjene izravno utječu na sposobnost ženki štakora da se brinu za sljedeću generaciju mladunaca. Mamin se mozak oblikuje arhitekturom, a ne oponašanjem. Takvo nedovoljno brižno majčinsko ponašanje može se prenijeti kroz tri naraštaja osim ako prije puberteta ne dođe do kakve povoljne promjene u okolini. To otkriće ima goleme implikacije čak i ako samo dio njega vrijedi za ljude: koliko ste dobra majka svojoj kćeri odredit će koliko će ona biti dobra majka vašoj unučadi. Za mnoge bi od nas pomisao da smo posve iste kao svoje majke mogla biti veoma zabrinjavajuća, no istraživači kod ljudi već pronalaze sličnu povezanost između stupnja vezanosti majka-kći i kvalitete brižnosti te čvrstine vezanosti između majke i djeteta kod sljedećeg naraštaja. Znanstvenici također nagađaju da visoke razine stresa koje izaziva balansiranje između zahtjeva na radnome mjestu i vođenja kućanstva mogu smanjiti kvalitetu - da ne spominjemo kvantitetu - brižnosti koju su majke u stanju pružiti svojoj djeci. A to se ponašanje, naravno, može odraziti ne samo na djecu, već i na unuke.

158

L

Brizendine: ŽENSKI MOZAK

Znanstvenici su također pokazali da velika brižnost - od strane bilo koje odrasle osobe pune ljubavi, koja ulijeva povjerenje - bebe može učiniti inteligentnijima, zdravijima i sposobnijima za nošenje sa stresom. Te će ih kvalitete pratiti tijekom čitavoga njihova života i života njihove vlastite djece. Naprotiv, djeca kojima su majke pružile manje brižnosti, kao odrasle će osobe biti podložnije stresu, hiperaktivna, nepažljiva, neurotična i bojažljiva. Istraživanja djelovanja na mozak veoma brižnih ljudskih majki nasuprot nedovoljno brižnih ljudskih majki rijetka su, no jedno je istraživanje pokazalo da odrasle osobe studentske dobi čije majke nisu bile dovoljno brižne u njihovu djetinjstvu, na snimcima učinjenim pomoću pozitronske emisijske tomografije (PET) pokazuju hiperaktivne reakcije mozga na stres. Istraživači su otkrili da se kod takvih odraslih osoba u krvotok luči više stresnog hormona kortizola nego kod njihovih vršnjaka čije su majke bile veoma brižne u njihovu djetinjstvu. Oni čije majke nisu bile dovoljno brižne iskazuju povećanu tjeskobu, a njihovi su mozgovi bili budniji i strašljiviji. To bi mogao biti razlog zašto se Veronica uvijek osjećala podložnija stresu na poslu i kada bi imala problema u vezi te zašto je razmišljanje o majčinstvu kod nje izazivalo takvu paniku. Često slušam živopisne priče o bakama - o tome kako su bile pune ljubavi i podrške prema mojim pacijenticama koje su imale iscrpljene, prezaposlene ili deprimirane majke. Zahvaljujući baki po ocu, Veronica se osjećala posebnom, premda je njezina baka po majci bila jednako emocionalno suzdržana kao i njezina majka. Veronica je zaplakala kada mi je kazala kako je njezina baka po ocu znala prekinuti pripreme za večeru na koju je pozvala goste da bi s njom crtala ili se igrala lutkama. Baka bi pekla palačinke s bo-

Mamin mozak

159

rovnicama i toplim sirupom te pomogla Veronici napraviti krevet i pospremiti svoju sobu. Kada bi Veronica morala poći na kakvu zabavu i trebala novu odjeću, baka bi je povela u kupovinu i često joj dopuštala da sama odabere haljinu koja joj se sviđa znajući da joj majka to ne bi dopustila. Ako je dovoljno učestala, takva vrsta posebne brižnosti od strane bilo koje osobe koja zamjenjuje majku - može poništiti negativan učinak nedovoljne brižnosti majke izložene prevelikom stresu. To je dovoljno kako bi se prekinuo ciklus nedovoljne majčinske brižnosti, omogućavajući djevojčici da jednoga dana svojemu vlastitom djetetu pruži više brižnosti. Veronicina baka po ocu vjerojatno je dovela do generacijske promjene. Puno godina poslije, kada je Veronica navratila kako bi mi pokazala svoju novorođenu kćerkicu, bilo je jasno da među njima postoji veza puna ljubavi te da nije svojoj kćeri prenijela negativan primjer svoje majke, već primjer brižnosti i pružanja podrške svoje bake.

POREMEĆAJ

POZORNOSTI

I PROBLEMI S POSLOM

Kada me posjetila Nicole, majka koja je na Berkeleyju diplomirala poslovno upravljanje, mučile su je slične brige. Postala je toliko vezana za svoje dijete da je proživljavala psihički slom zbog povratka na posao. Imala je odličan posao s velikim povlasticama, visoku plaću i mnoštvo prilika za napredovanje, a ona i njezin suprug imali su toliko troškova da su im bile potrebne dvije plaće. Morala se vratiti na posao i, makar joj je bilo teško zamisliti da bi svoju kćer ostavila nekoj stranoj osobi, premda nerado, ipak je to učinila.

160


Većina se majki u određenoj mjeri osjeća razapeto između zadovoljstava, odgovornosti te pritisaka zbog odgoja djece i svoje vlastite potrebe za financijskim i emocionalnim resursima. Znamo da ženski mozak na ovaj konflikt reagira pojačanim stresom, pojačanom tjeskobom i smanjenim mentalnim sposobnostima za obavljanje posla i odgoj djece. Takva situacija i djecu i majke svakodnevno dovodi u duboku krizu. Nicole me ponovo posjetila točno nakon što je njezin sin napunio tri godine. Kazala mi je: „Moj život jednostavno više ne funkcionira." Rekla mi je da njezin sin katkad ima strahovite, beskrajne izljeve bijesa u trgovini, a ona ima na raspolaganju samo dva sata da smisli što će napraviti s njim i raspakira namirnice prije odlaska na posao. I da se, kada bi sin bio bolestan, a suprug na putu, znala u ponoć moliti da mu vrućica popusti do jutra kako bi mogao ići u vrtić, a ona stići na jutarnji sastanak - te je zime zbog njega često bila na bolovanju i strpljenje njezina šefa bilo je pri kraju. Čekao ju je i beskrajan niz sinovih poludnevnih boravaka u školi kad će morati moliti nezaposlene majke ostale djece iz njegova razreda da joj se pobrinu za sina dok ona ne uspije izaći s posla. Nije bila sigurna mogu li to ona i njezin sin više izdržati, no nije si mogla priuštiti napuštanje posla. Stoga, je li zaposlena majka osuđena na neuspjeh? Pa, možda jest, a možda nije. Zapravo, jedno bi rješenje za te moderne probleme moglo doći od naših predaka primata. U pravilu, primati su, uključujući ljude, veoma praktični što se tiče svojega ulaganja u majčinstvo. Primjerice, primati u divljini vrlo su rijetko majke s punim radnim vremenom. Mnoge majke majmunice uspješno usklađuju skrb o mladuncu sa svojim osnovnim „poslom", a to su pribavljanje hrane te aktivnosti vezane uz hranjenje i odmaranje.

Mamin mozak

161

Također rado uskaču kada se treba pobrinuti za tuđe potomstvo - to se naziva zamjenskim roditeljstvom (alloparenting). Zapravo, u vremenima obilja, druge će majke spremno prigrliti i skrbiti za posvojene mladunče, pa čak i one iz drugih čopora ili vrsta. Mnogi sisavci posjeduju sposobnost da se vežu za tuđe potomke, hrane ih i skrbe za njih. Jedno zanimljivo istraživanje o lovu među ženama naroda Agta Negrito s otoka Luzon (Filipini) skreće pozornost na ulogu ženskih srodničkih mreža. Ženski se lov uglavnom držao biološki nepraktičnim jer se lov smatra nespojivim s dužnostima brige o djetetu. Za lovne se pohode naročito smatralo da narušavaju ženine sposobnosti dojenja, skrbljenja i nošenja djece. No istraživanja kultura u kojima žene odlaze u lov ukazuju na iznimke koje potvrđuju pravilo. Žene naroda Agta aktivno sudjeluju u lovu upravo stoga što im na raspolaganju stoje druge žene koje preuzimaju brigu o djetetu. Kada bi žene morale poći u lov, one bi nosile svoje dojenče sa sobom ili ga ostavile na brizi svojoj majci ili starijim sestrama. Skrb o djetetu ne mora nužno biti dužnost samo jedne osobe niti ograničena samo na biološku majku kao u urbanim sredinama. S djetetova gledišta, skrb je skrb, bez obzira koji je skrbnik pun ljubavi i tko pruža podršku. Nicole se uspjela izboriti za fleksibilnije radno vrijeme kako bi njezin sin pola dana mogao pohađati vrtić sa svojim prijateljem koji je stanovao do njih i dvije su majke jedna drugu zamjenjivale.

162


IDEALAN OKOLIŠ ZA MAMIN MOZAK

Okolišni čimbenik koji je ključan za dobru majčinsku skrb kod životinja jest predvidljivost. Pritom nije važna količina raspoloživih resursa, već koliko su redovito oni dostupni. U jednome su istraživanju majke rezus majmuna stavljene zajedno s mladuncima u tri različita okoliša: u jednome je svakoga dana bilo obilje hrane, u drugome je svakoga dana bilo malo hrane, a u trećemu je u neke dane bilo obilje, a u druge malo hrane. Koliko su majke u tim okolišima brižne prema svojim mladuncima svakoga je sata snimano videokamerom. Majke u najboljem okolišu, s obiljem hrane, bile su najbrižnije prema svojim mladuncima, a i one u okolišu s malim, no ujednačenim količinama hrane bile su gotovo jednako brižne. No ne samo da su majke mladunaca iz nepredvidljivoga okoliša bile najmanje brižne, već su prema njima bile grube i agresivne. Majke i mladunci majmuna iz nepredvidljivoga okoliša imali su povišene razine stresnih hormona i niže razine oksitocina od njihovih srodnika iz drugih okoliša. U nepredvidljivome ljudskom okolišu majke postaju bojažljive i plahe, a bebe pokazuju znakove depresije. Mališani se drže svojih majki i mnogo su manje zainteresirani za istraživanje i igru s drugima - a te će se značajke zadržati i tijekom adolescencije i odrasle dobi. To istraživanje potkrjepljuje razborito mišljenje da će se majke najviše potruditi u predvidljivome okolišu. Primatologinja Sarah Hrdy smatra da su se ljudi razvili zajednički odgajajući potomke u uvjetima u kojima su se majke uvijek oslanjale na majčinsku pomoć drugih. Stoga sve ono što čine majka i ostali koji joj pomažu, u domu ili izvan njega, kako bi osigurali predvidljivost i

Mamin mozak

163

dostupnost resursa - financijskih, emocionalnih i društvenih - može u konačnici osigurati dobrobit njezine djece.

ŽIVJETI ZA DVOJE

Sjećam se svoje zaprepaštenosti kada sam otkrila da moj neovisan i samodostatan način života više ne funkcionira nakon rođenja djeteta. Uvijek sam mislila da ću se uspjeti organizirati i najveći dio brige o djetetu obaviti sama. Jako sam se prevarila. Budući da je majčin mozak zapravo proširio definiciju sebe kako bi uključio i svoje dijete, djetetove će potrebe za majku postati biološkim imperativom koji će njezinu mozgu biti možda važniji od njezinih vlastitih potreba. Više nisam uspijevala tako dobro isplanirati svoj život. Nisam znala koliko ću pomoći drugih osoba, pored svojega muža, trebati. Svaka nova majka mora razumjeti biološke promjene koje će se dogoditi u njezinu mozgu i unaprijed planirati svoju trudnoću i dinamiku skrbi o djetetu. Niti jedan drugi životni izazov ne može toliko stimulirati rast vaših moždanih krugova. Za rad i skrb o djetetu neophodno će trebati stvoriti predvidljiv okoliš ispunjen ljubavlju i podrškom. Majčin emocionalni i mentalni razvoj u velikoj mjeri ovisi o situaciji u kojoj skrbi o djetetu. Znati da će vam biti potrebna dodatna podrška, a vašemu djetetu nekoliko „zamjenskih majki" bit će ključ vašega uspjeha kao majke. Ako možemo osigurati pouzdan, siguran okoliš za mamin mozak, moći ćemo zaustaviti efekt domina majki pod stresom i nesigurne djece izložene stresu. Promjene koje se događaju u maminu mozgu najdublje su i najtrajnije u životu žene jer sve dok dijete živi pod njezinim krovom,

164


njezin GPS sustav moždanih krugova bit će predan praćenju toga ljubljenog djeteta. Sustav za praćenje nastavlja svoj rad još dugo nakon što odraslo dijete napusti gnijezdo. Možda je to razlog zašto toliko majki osjeća veliku tugu i paniku kada izgube svakodnevni kontakt s osobom za koju im njihov mozak kazuje da je produžetak njih samih. Razvojni psiholozi vjeruju da izuzetne sposobnosti ženskoga mozga za povezivanje putem čitanja lica, interpretiranja tonova glasa i primjećivanja emotivnih nijansa predstavljaju značajke koje je evolucija odabrala još u kameno doba. Te značajke ženskome mozgu omogućuju uočavanje neverbalnih znakova kod djece koja još ne znaju govoriti i predviđanje njihovih potreba. Ženski će mozak tu izvanrednu sposobnost aktivirati u svim njezinim odnosima. Ako je udana ili ima partnera s muškim mozgom, u svakom će od njih dvoje obitavati drugačija emocionalna stvarnost. Što oboje više znaju o razlikama u emocionalnom doživljaju stvarnosti muškoga i ženskog mozga, to je više izgleda da će se to partnerstvo preobraziti u vezu i obitelj koja pruža zadovoljstvo i podršku. A to je upravo ono što je maminom mozgu potrebno kako bi bio u najboljoj mogućoj formi.

Mamin mozak

165

ŠESTO POGLAVLJE

EMOCIJE: MOZAK KOJI OSJEĆA

IMA LI IMALO

istine u kulturalnom stereotipu da su žene emociona-

lno osjetljivije od muškaraca? I da će muškarac prepoznati emociju samo ako ga opali po glavi? Muž mi je kazao da nam nije potrebno posebno poglavlje o emocijama. Ja pak nisam znala kako bih mogla napisati ovu knjigu bez toga poglavlja. Objašnjenje za naše drugačije mentalne sklopove leži u biologiji naših mozgova. Moja pacijentica Sarah bila je uvjerena da se njezin suprug Nick viđa s drugom ženom. Nekoliko je dana šutke razmatrala tu pomisao. Prvo nije bila sigurna u svoje sumnje. Zatim se, kada je njezin mozak ponovo razmotrio njezin bijes zbog mogućnosti da je muž vara, više nije mogla oteti instinktivnome osjećaju da je prevarena. Prestala se smijati. Kako je to mogao učiniti njoj i njihovoj kćerkici? Namrštena je hodala po kući. Nije mogla shvatiti zašto je njezin muž ne pokušava utješiti. Zar ne vidi koliko je nesretna? Nick je za Saru oduvijek bio poseban - tako nadaren i inteligentan - stoga je bila počašćena što mu je žena. Kada bi joj uz blistav osmijeh izložio svoje najskrivenije misli, činilo joj se da ona budi

166


ono najbolje u njemu. Živjela je za te trenutke u kojima bi joj on obraćao svu svoju pozornost. No kada je bila riječ o emocionalnoj interakciji, bila je to druga priča. Do njega je bilo prilično teško doprijeti. Stoga je jedne večeri, kada je Sarah briznula u plač, Nick bio zapanjen. Sarah nije mogla shvatiti zašto je tako iznenađen. Danima je hladna prema njemu. Prisjetila se svih onih trenutaka kada bi joj ukazivao toliku pozornost i kako se zbog toga uvijek divno osjećala - zato što je on iskreno voli i što mu je stalo do nje. Je li se prevarila glede toga - ili mu više nije privlačna? Kako može biti tako ravnodušan spram njezina emocionalnog stanja? Zamislite na trenutak da posjedujemo MR uređaj. Ovako bi to moglo izgledati u Sarinu mozgu i tijelu dok obrađuje svoj razgovor s Nickom: dok ga pita viđa li neku drugu, njezin vizualni sustav počinje na Nickovu licu pažljivo tražiti znakove emocionalne reakcije na njezino pitanje. Je li mu lice napeto ili opušteno? Steže li usta ili ništa ne odaje? Njezine oči i mišići lica automatski će oponašati svaki njegov izraz lica. Brzina i dubina njezina disanja počinju se podudarati s njegovima. Njezino držanje i napetost mišića usklađeni su s njegovima. Njezino tijelo i mozak primaju njegove emocionalne signale. Te se informacije šalju kroz njezine moždane krugove kako bi pretražile njezine arhive sjećanja radi pronalaženja podudarnosti. Taj se proces naziva „zrcaljenjem" i sve ga osobe ne mogu izvesti jednako dobro. Premda je većina istraživanja na tu temu vođena na primatima, znanstvenici nagađaju da bi u mozgu žene moglo biti više zrcalnih neurona nego u mozgu muškarca. Sarin će mozak početi stimulirati svoje vlastite krugove kao da su muževi tjelesni osjeti i emocije njezini vlastiti. Na taj način ona može prepoznati i predvidjeti što on osjeća - često i prije no što je


167

on sam toga svjestan. Jednako disanje, jednako držanje - ona postaje ljudskim detektorom za emocije. Osjeća njegovu napetost u svojoj utrobi, njegova se vilica steže napinjanjem njezina vrata. Njezin mozak pronalazi emocionalno podudaranje: tjeskobu, strah i kontroliranu paniku. Kako on počinje govoriti, njezin mozak brižljivo pretražuje ne bi li ustanovio je li ono što on govori u skladu s tonom njegova glasa. Ako se ton i značenje ne podudaraju, njezin će se mozak snažno aktivirati. Njezin korteks, područje za analitičko mišljenje, pokušat će dati smisao tome nepodudaranju. U njegovu glasu uočava neznatnu nedosljednost - njegovo je uvjeravanje u svoju nevinost i vjernost malko pretjerano. Njegove oči malo je previše krišom pogledavaju da bi ona povjerovala njegovim riječima. Značenje njegovih riječi, ton njegova glasa i izraz u njegovim očima ne podudaraju se. Ona zna da on laže. Ona sada koristi čitavu emocionalnu mrežu u svojemu mozgu kao i krugove za kognitivno i emocionalno potiskivanje kako bi se suzdržala od plakanja. No brana popušta. Suze se kotrljaju niz njene obraze. Nickovo se lice čini smeteno. On nije pratio Sarine emocionalne nijanse - inače bi znao da će briznuti u plač. Sarah je imala pravo. Kada me Nick posjetio u sklopu bračnoga savjetovanja, otkrio mi je da provodi mnogo vremena s jednom kolegicom. Veza nije bila konzumirana, no on je prešao granicu flerta i počeo se emocionalno vezivati. Sarah je to znala, doslovno, u svakoj stanici svojega tijela, no budući da je nije tehnički prevario, Nick je mislio kako ona nema razloga sumnjati u njega. Kada je shvatio da je Sarah točno pročitala što on osjeća i misli, još je jednom pomislio kako se oženio vješticom, no ona je samo radila ono

168

L. B r i z e n d i n : ŽENSKI MOZAK

za što je ženski mozak stručnjak: čitala lica, interpretirala tonove glasa i procjenjivala emocionalne nijanse. Manevrirajući poput lovačkoga zrakoplova, Sarin mozak predstavlja vrhunski emocionalni stroj - opremljen za otkrivanje, iz trenutka u trenutak, neverbalnih znakova najskrovitijih tuđih osjećaja. Naprotiv, Nick, kao i većina muškaraca, tvrde znanstvenici, nije sposoban za čitanje izraza lica i emocionalnih nijansi - osobito znakova očaja i patnje. Tek kada ugledaju suze, muškarci shvaćaju, instinktivno, da nešto nije u redu. Možda je to razlog zašto se evolucija pobrinula da žene četverostruko lakše brižnu u plač od muškaraca - pokazujući time jasan znak tuge i patnje koje muškarci ne mogu ignorirati. Parovi poput Nicka i Sare neprestano mi dolaze na savjetovanje. Ona se žali na nedostatak emocionalne osjetljivosti - s obzirom da je njezina tako fino ugođena - a on se žali na činjenicu da ona očito ne shvaća da je on voli. Za to su odgovorni različiti doživljaji stvarnosti muškoga i ženskog mozga.

BIOLOGIJA INSTINKTIVNIH OSJEĆAJA

Žene znaju mnogo toga o svojim bližnjima - one na instinktivnoj razini osjećaju probleme svojega djeteta tinejdžera, muževe neuhvatljive misli o njegovoj karijeri, sreću prijatelja što je postigao neki cilj ili suprugovu nevjeru. Instinktivni osjećaji nisu tek nevezana emocionalna stanja, već stvarni tjelesni osjeti koji prenose poruku u neka područja mozga. Neki od tih pojačanih instinktivnih osjećaja mogli bi biti povezani s brojem stanica u ženskome mozgu zaduženih za praćenje tjelesnih osjeta. Nakon puberteta, ti se osjećaji pojačavaju. Porast estrogena

E m o c i j e : m o z a k koji o s j e ć a

169

znači da djevojke više osjećaju instinktivne osjete i tjelesne bolove od dječaka. Neki znanstvenici nagađaju da ta povećana tjelesna osjetljivost kod žena pridonosi također i sposobnosti mozga za praćenje i osjećanje bolnih emocija, kako one bivaju registrirane u tijelu. Snimke mozga pokazuju da su područja koja prate instinktivne osjećaje veća i osjetljivija u ženskome mozgu. Stoga je povezanost između instinktivnih osjećaja i intuitivnih predosjećaja kod žena biološki utemeljena. Kada žena počne primati emocionalne podatke putem leptirića u trbuhu ili grča u utrobi - kao što se dogodilo Sari kada je konačno upitala Nicka viđa li neku drugu ženu - njezino tijelo šalje poruku natrag u insulu i prednji cingularni korteks. Insula je područje u starome dijelu mozga u kojemu se obraduju instinktivni osjećaji. Prednji cingularni korteks, koji je kod žena veći i lakše se aktivira, ključno je područje za predosjećanje, prosuđivanje, kontroliranje i integriranje negativnih emocija. Njezino se bilo naglo ubrzava, u njezinu se želucu stvara čvor - a mozak to interpretira kao intenzivnu emociju. Biti sposoban pogoditi što druga osoba misli ili osjeća, zapravo, predstavlja čitanje misli. A ženski je mozak općenito sposoban za brzu procjenu tuđih misli, vjerovanja i namjera na temelju najneznatnijih nagovještaja. Jednog je jutra pri doručku moja pacijentica Joan dignula pogled i vidjela da se njezin suprug Evan smiješi. Držao je u ruci novine, no gledao je iznad njih, a njegove su se oči brzo kretale amo-tamo, premda nije gledao u nju. Ona je takvo ponašanje svojega supruga odvjetnika vidjela već mnogo puta i upitala ga: „O čemu razmišljaš? Koga si sada potukao na sudu?" Evan je odgovorio: „Ne razmišljam ni o čemu." No zapravo je nesvjesno

170


uvježbavao debatu sa suparničkim odvjetnikom koju će vjerojatno održati kasnije toga dana - imao je odličan argument i već se unaprijed radovao što će svojim suparnikom obrisati pod sudnice. Jane je to znala prije njega. Janeina su zapažanja bila tako podrobna da se Evanu činilo kako ona čita njegove misli. To je kod njega često izazivalo nervozu. Jane bi promatrala Evanove oči i izraze lica, i točno zaključila što se događa u njegovu mozgu. A kasnije, kada joj se činilo da pokazuje oklijevanje - neznatna stanka prije no što je progovorio, napetost oko njegovih usta te tih i jednoličan ton glasa - kada je rekao da ide u ured, ona je osjetila da je na pomolu velika promjena u njegovoj karijeri. Spomenula mu je to, no Evan je kazao kako ne razmišlja ni o čemu takvome. Nakon nekoliko dana objavio je da napušta svoju tvrtku i postaje sudac. Janeina su zapažanja bila podsvjesna, stoga su te misli bile registrirane samo kao instinktivni osjećaji. Čini se kako muškarci ne posjeduju jednaku urođenu sposobnost iščitavanja emocionalnih nijansa s lica i iz tona glasa. Ta je razlika bila itekako uočljiva u nekoliko prvih tjedana nakon što su se Jane i Evan upoznali. Ona mu je kazala da odviše navaljuje, no on nije bio svjestan njezine nelagode. Evanova je prijateljica samo jednom pogledala Jane, zapazila njezinu usplahirenost i upozorila Evana da malo uspori. On je nije poslušao i to je imalo gotovo katastrofalne posljedice. U tom je trenutku Evanova prijateljica uspostavila emocionalnu usklađenost s Jane - nešto što žene, čini se, rade sasvim prirodno i za što je otkriveno da je ključno za uspješnu psihoterapiju. Jedno istraživanje uspješnosti psihoterapeuta kod njihovih pacije-


171

nata Kalifornijskoga državnog sveučilišta u Sacramentu pokazalo je da terapeuti koji postižu najbolje rezultate uspostavljaju najveću emocionalnu usklađenost sa svojim pacijentima u značajnim trenucima tijekom terapije. Do takvoga bi zrcaljenja došlo kada bi se terapeuti uživjeli u svijet svojih klijenata uspostavivši s njima dobar odnos. Svi su terapeuti koji su pokazali takvu reakciju slučajno bili žene. Djevojke su godinama ispred dječaka po svojim sposobnostima za prosudbu toga na koji način izbjeći povrjeđivanje tuđih osjećaja ili kako bi se lik u nekoj pripovijesti mogao osjećati. Ta bi sposobnost mogla biti rezultat ispaljivanja zrcalnih neurona, koje djevojkama omogućava ne samo zapažanje, već također i oponašanje ili zrcaljenje tuđih kretnji rukama, držanja tijela, brzine disanja, pogleda i izraza lica kao sredstva za intuitivno naslućivanje onoga što te osobe osjećaju. Sada je to već svima poznato. To je tajna intuicije, bit ženske sposobnosti čitanja misli. Nema u tome ničega mističnoga. Doista, istraživanja sa snimanjem mozga pokazala su da sam čin promatranja ili zamišljanja druge osobe u nekom osobitom emocionalnom stanju može automatski aktivirati slične obrasce u mozgu promatrača - a žene su osobito uspješne u takvoj vrsti emocionalnoga zrcaljenja. Takvom vrstom aproksimacije Jane je shvatila kako se Evan osjeća jer je to mogla osjetiti svojim tjelesnim osjetima. Ponekad ženu mogu preplaviti tuđi osjećaji. Primjerice, moja je pacijentica Roxy teško disala svaki put kada bi vidjela kako se ozlijedila neka njoj draga osoba - čak i ako bi to bilo nešto tako neznatno poput udarca u nožni prst - kao da je mogla osjetiti njezin bol. Roxyni su zrcalni neuroni preburno reagirali, no ona je1 iskazivala ekstreman oblik onoga što ženski mozak radi prirodno

172


od djetinjstva, a još više u odrasloj dobi - osjeća bol druge osobe. Na Institutu za neurologiju londonskoga Sveučilišnog koledža istraživači su stavili žene u MR uređaj i davali im na ruku kratke elektrošokove, ponekad slabe, a ponekad snažne. Zatim su na ruke njihovih ljubavnih partnera priključili žice za isti pokus. Ženama je signalizirano je li elektrošok dan u ruku njihovih ljubavnika slab ili jak. Ispitanice nisu mogle vidjeti lica ili tijela svojih partnera, no čak i onda, ista ona područja za bol u njihovim mozgovima koja su se aktivirala kada bi same primile šok, zasvijetlila bi kada bi saznale da su njihovi partneri primili jak elektrošok. Žene su osjećale bol svojih partnera. Slično kao da ste u nečijem tuđem mozgu, a ne samo u nečijoj tuđoj koži. Istraživači nisu uspjeli izazvati slične moždane reakcije kod muškaraca. Velik je broj evolucijskih psihologa nagađao da je ta sposobnost osjećanja tuđe boli i brzog iščitavanja emocionalnih nijansa ženama kamenoga doba služila kako bi ih upozorila na moguće opasno ili agresivno ponašanje kako bi one na taj način izbjegle posljedice po sebe i zaštitile svoju djecu. Pored toga, ta sposobnost ženama omogućuje predviđanje fizičkih potreba male djece koja još ne znaju govoriti. Takva emocionalna osjetljivost ima svojih dobrih i loših strana. Jane, inače odvažna i hrabra osoba, kazala mi je kako satima ne bi mogla zaspati nakon gledanja napeta akcijskog filma. U jednome istraživanju posljedica gledanja strašnih filmova, žene su češće patile od nesanice nego muškarci. Istraživanja su pokazala da se žene, još od djetinjstva, lakše preplaše i reagiraju s više straha, sudeći prema mjerenjima električne provodljivosti kože. Evan je morao promijeniti svoje navike gledanja filmova ako je želio uključiti

l'inocije: m o z a k k o j i o s j e ć a

173

Jane. Stoga je, kada bi predložio da gledaju Kuma, to moralo biti usred dana.

KAKO DOPRIJETI DO MUŠKOGA MOZGA

U muškome mozgu većina emocija izaziva manje instinktivnih osjećaja, a više racionalnog razmišljanja. Tipična reakcija muškoga mozga na emociju jest izbjegavanje pod svaku cijenu. Kako bi izazvala emocionalnu pozornost muškoga mozga, žena mora izvesti ekvivalent vikanju: „Diži periskop! Emocija na vidiku. Svi mornari na palubu!" Jane je dugo trebalo da Evana uvjeri da previše navaljuje. Objasnila mi je da se opekla u prethodnoj vezi i bila je veoma oprezna kada je tek počela izlaziti s njim. Evan nije obraćao pozornost na signale koje mu je ona slala o tome da se uistinu boji vezanja. Na trećem joj je sastanku kazao da misli kako je ona prava. Do drugog je tjedna želio da zajedno žive i planiraju budućnost. Kada je Jane toga tjedna došla na seansu, izgledala je preplašeno poput jelena zaslijepljenog svjetlima automobila. Zatim joj je trećega tjedna, dok su jeli pizzu, Evan objavio da se želi vjenčati i osnovati obitelj te da je siguran da je upravo ona prava za njega. Jane je odmah problijedjela i otrčala u zahod. Tek kada je na njoj zapazio očite znakove uzrujanosti, Evan je shvatio da je previše navaljivao. Nije se obazirao na upozorenje svoje prijateljice i sada je bio u velikoj nevolji. Provala suza često može zaokupiti pozornost muškoga mozga, no suze muškarcu gotovo uvijek predstavljaju potpuno iznenađenje - i krajnju nelagodu. Žena će, zbog svoje izvanredne sposobnosti čitanja lica, uočiti stisnute usne, stezanje oko očiju i drhtanje kuto-

174

L. Brizendine: ŽENSKI M O Z A K

va usana kao uvod u plakanje. Muškarac neće zapaziti tu rastuću napetost, stoga je njegova reakcija obično: „Zašto plačeš? Molim te nemoj ni iz čega raditi problem. Uzrujavanje je gubljenje vremena." Istraživači zaključuju da ovaj tipični scenarij znači da muški mozak mora proći duži proces kako bi interpretirao emocionalno značenje. Većina muškaraca jednostavno odbija uložiti napor u odgonetavanje emocija i postaje nestrpljiva jer im je za to potrebno suviše vremena. Simon Baron-Cohen sa Sveučilišta u Cambridgeu vjeruje da se upravo to događa kod muškaraca s ekstremnim oblikom muškoga mozga koji je karakterističan za Aspergerov poremećaj. Ti muškarci postanu nesposobni gledati u lice, a kamoli s njega čitati. Količina emocionalnih ulaznih podataka s tuđega lica u njihovim se mozgovima registrira kao nepodnošljiv bol. Moguće je da ženske suze kod muškaraca izazivaju moždani bol. Muški mozak registrira bespomoćnost pred bolom, a takav im trenutak može biti krajnje teško podnijeti. Kada je Jane prvi put plakala pred inače nježnim Evanom, bila je zapanjena što je od njega dobila brzinski zagrljaj i malo tapšanja po leđima popraćenog riječima. ,,U redu, dosta je bilo." To je naizgled odbacujuće ponašanje postalo jabukom razdora u njihovoj vezi. Posjetili su me zajedno radi hitne seanse u paru. Evan je Jane želio objasniti da mu je gotovo nemoguće podnijeti kada je vidi kako plače jer se, kada je vidi da pati, osjeća nemoćnim što joj ne može pomoći. Polako su počeli raditi na kompromisu kako bi Jane mogla dobiti potrebnu utjehu, a Evan ublažiti bol koji bi osjećao. Kada bi Jane bila potištena, Evan bi sjeo na kauč s kutijom papirnatih rupčića u krilu. Jednom bi je rukom zagrlio, a drugom držao časopis ili knjigu kako bi odvratio misli od svoje vlastite nelagode. Nakon nekoliko godina Evan je


175

bio u stanju prepoznati kada se Jane treba dobro isplakati i uskoro ju je bio u stanju samo zagrliti i tješiti je dok se ne bi smirila.

KADA ON NE REAGIRA ONAKO KAKO BI ONA ŽELJELA

Sposobnost „pružanja podrške" u emocionalno teškim trenucima ženama je genetski usađena i to je razlog zašto su one često zbunjene nesposobnošću svojih muževa da se suoče s tugom i očajem. Jedno je istraživanje pokazalo da novorođene djevojčice, stare manje od dvadeset četiri sata, više reagiraju na plač drugih beba - i ljudska lica - od dječaka. Djevojčice stare samo godinu dana osjetljivije su na patnju drugih osoba, posebice onih koje se doimaju tužnima ili povrijeđenima. Muškarci zapažaju te suptilne znakove tuge kod žena u 40 posto slučajeva, dok žene te znakove mogu zapaziti u 90 posto slučajeva. I dok se i muškarci i žene osjećaju ugodno u fizičkoj blizini sretne osobe, samo žene tvrde da se osjećaju jednako ugodno u blizini nekoga tko je tužan. Sjetite se samo svojih prijateljica koje će ostati uz vas kada ste povrijeđeni ili tužni. Pitat će vas kada se to dogodilo, što je rečeno, jeste li spavali ili jeli, te: „Želiš li da dođem k tebi?" Za njih su detalji važni. Sjećam se kada sam prije nekoliko godina slomila gležanj, a moje bi prijateljice navratile i donijele mi kakav mali dar za koji su znale da će me razveseliti. Činile su sve što su mogle kako mi ne bi bilo dosadno. Znale su kako pomoći. Naprotiv, muški bi mi prijatelji na brzinu izjavili: „Nadam se da se osjećaš bolje", pa bi prekinuli vezu ili otišli. To ne znači da su namjerno neosjetljivi. Razlog bi prije mogao biti u drevnim strukturama mozga. Muškar-

17


ci su navikli izbjegavati kontakt s drugima kada sami prolaze kroz emocionalno teške trenutke. Oni sami rješavaju svoje patnje i misle kako i žene žele činiti to isto. Spuštaj periskop; podmornica zaranja na dubinu od dvadeset hvati kako bi to sama riješila. Slična prividna neosjetljivost može izaći na vidjelo i pri drugim emocionalnim razmjenama. Jane i Evan počeli su zajedno živjeti i nakon nekoliko mjeseci bez Evanovih pritisaka, Jane je shvatila da i ona s njim želi provesti ostatak života. Odlučila mu je to dati do znanja. Nakon dva mjeseca njezinih diskretnih nagovještaja - spominjanja djece, zajedničke kupovine kuće, grada u koji bi se mogli odseliti - Evan nije napravio ništa. Na našoj sljedećoj seansi Jane mi je kazala da je, u panici, odlučila biti izravna. „Spremna sam za brak", rekla mu je jednoga popodneva. Evan je odgovorio: „U redu, to je dobro znati", a zatim otišao gledati košarkaško doigravanje. Jane je počela hvatati panika. Je li se predomislio? Zar je više ne voli? Tri ga je sata slijedila po kući dodijavajući mu. Posve frustrirana i ponižena, briznula je u plač, pitajući ga namjerava li je napustiti. „Što?" viknuo je Evan. „Kako ti je to palo na pamet? Ovo je prvi put da mi daješ do znanja da si spremna. Namjeravao sam kupiti prsten i planirao lijepu romantičnu večeru, ali vidim da mi ti to ne dopuštaš. No dobro. Hoćeš li se udati za mene?" Jane nije mogla shvatiti kako Evan nije zapazio njezine znakove da je spremna, a Evan nije mogao shvatiti zašto je Jane bila tako uzrujana zato što joj on nije odmah odgovorio. Sjećate se one male djevojčice koja se neće smiriti sve dok ne izmami neki izraz lica kod pantomimičara? Ako ne postigne očekivanu reakciju, ustrajat će sve dok naposljetku ne zaključi da je nešto skrivila ili da se toj osobi ne sviđa ili da je ona više ne voli.


17

Nešto slično događalo se Jane. Kada je Evan nije odmah zaprosio i nije reagirao na njezin izravan pristup, zaključila je da je on više ne voli. No Evan je samo pokušavao dobiti na vremenu kako bi sve učinio kako dolikuje.

EMOCIONALNO

PAMĆENJE

Bilo bi zanimljivo pratiti Evana i Jane tijekom godina i vidjeti na koji način pamte te rane dane. Njegova će verzija najvjerojatnije, i to ne njegovom krivnjom, biti nalik filmskoj najavi. Njezina će biti poput cjelovečernjega filma. Ona će to shvatiti kao znak da je on prestaje voljeti. Kada mu ona to spomene, on neće znati o čemu ona govori. Kako bismo shvatili njihovu različitost, moramo razmotriti kako se emocije pohranjuju kao sjećanje u ženskome mozgu. Zamislite na trenutak kartu koja pokazuje područja za emocije u mozgovima oba spola. U muškome su mozgu putovi koji povezuju ta područja nalik seoskim cestama; u ženskome su mozgu oni nalik autocestama. Istraživači sa Sveučilišta u Michiganu ustvrdili su da žene koriste obje strane mozga kako bi reagirale ne emocionalna iskustva, dok muškarci koriste samu jednu. Također su otkrili i da su veze između centara za emocije kod žena aktivnije i proširenije. U jednom su drugom istraživanju, na Sveučilištu Stanford, dobrovoljci promatrali emocionalne prizore dok su im snimani mozgovi. Kod žena se aktiviralo devet različitih područja u mozgu, dok su se kod muškaraca aktivirala samo dva. Istraživanja također pokazuju da se žene obično sjećaju emocionalnih događaja - poput prvih sastanaka, praznika i velikih svađa - življe i dulje ih pamte od muškaraca. Žene će također znati što je on rekao, što

17


su oboje jeli, je li na njihovu godišnjicu vani bilo hladno ili je kišilo, dok bi muškarci mogli zaboraviti sve osim toga je li ona izgledala seksi. Kod oba je spola čuvar emocionalnih vrata amigdala, bademasta struktura smještena duboko u mozgu. Amigdala je nešto poput moždanoga sustava za uzbunjivanje i koordiniranje, ona aktivira ostale tjelesne sustave - probavni, kožu, srce, mišiće, oči, lice, uši i nadbubrežne žlijezde - kako bi bili pripravni za nadolazeće emocionalne podražaje. Prva relejna postaja za emociju koju tijelu šalje amigdala jest hipotalamus. Poput šefa glavnoga stožera, odgovoran je za koordinaciju pokretanja sustava koji povisuju krvni tlak, ubrzavaju otkucaje srca i disanje te potiču reakciju „bori se ili bježi" nakon primanja izvješća od tijela. Amigdala također uzbunjuje korteks, moždanu obavještajnu službu, koja procjenjuje emocionalnu situaciju, analizira je i utvrđuje koliko joj treba posvetiti pozornosti. Ako osjeti dovoljan emocionalni intenzitet, korteks signalizira amigdali da uzbuni svjesni mozak kako bi obratio pozornost. To je trenutak kada nas preplavi svjestan emocionalni osjećaj. Prije no što se to dogodi, sva se obrada podataka u mozgu odvija iza kulisa. Moždani centar za odlučivanje, ili izvršna služba - prefrontalni korteks - sada može odlučiti kako će reagirati. Djelomičan razlog zašto ona bolje pamti emocionalne pojedinosti jest taj što se ženska amigdala puno lakše aktivira pri emocionalnim nijansama. Što je snažnija reakcija amigdale na stresnu situaciju, poput nezgode ili opasnosti, ili nekoga ugodnog događaja, poput romantične večere, to će više pojedinosti hipokampus označiti za pohranu u sjećanje o tome iskustvu. Znanstvenici vjeruju da žene, budući da imaju relativno veći hipokampus, bolje pamte


17

pojedinosti i ugodnih i neugodnih emocionalnih iskustava - kada su se dogodila, tko je bio prisutan, kakvo je bilo vrijeme, kakav je miris vladao u restoranu - u obliku detaljnih, trodimenzionalnih, osjetilnih snimaka. I nakon trinaest godina Jane se prisjeća svake minute onoga dana kada su se ona i Evan odlučili vjenčati, no kako vrijeme prolazi, Evan počinje zaboravljati kako se sve to dogodilo. Prije su se svemu tome neprestano smijali, no sada je on blijedo gleda kada ona prepričava pojedinosti. On se prisjeća da je njoj pozlilo kada je prvi put spomenuo brak, no ne sjeća se kako ju je naposljetku zaprosio. Nije pohranio u svoje sjećanje niti jednu od tih njima dragih pojedinosti. Ne stoga što Evan ne voli Jane, već stoga što njegovi moždani krugovi nisu sposobni zadržati takve informacije, pa se one ne utiskuju u njegovo dugoročno pamćenje. Da je ona aktivirala njegovu amigdalu prijetnjom vezi ili fizičkom opasnošću, to bi se sjećanje utisnulo u njegove moždane krugove baš kao i u njezine. Postoje dvije iznimke pri kojima muškarci registriraju emocije, a time i detaljna sjećanja. Ako osoba s kojom se on nalazi u interakciji otvoreno pokazuje bijes i prijeti, muškarac će biti sposoban iščitati tu emociju jednako brzo kao i žena. Njegov će odgovor na agresivnu prijetnju biti jednako brz kao i njezin i izazvat će gotovo trenutačnu mišićnu reakciju. Prijetnja odlaskom ili fizička prijetnja začas će pobuditi njegovu pozornost. Jane mi je kazala da je, premda to nije ozbiljno mislila, tijekom jedne svađe Evanu kazala da više ne može podnositi njegovu tvrdoglavost i da će ga ostaviti. Evan je bio toliko traumatiziran da ju je zamolio da mu više nikada ne prijeti odlaskom ako to ne misli ozbiljno. Bila je to svađa koju nije nikada zaboravio.

1


PROBLEMI ŽENSKOGA MOZGA S BIJESOM

Još jedna velika razlika između muškoga i ženskog mozga jest u tome na koji način obrađuju bijes. Premda muškarci i žene tvrde da osjećaju jednaku količinu bijesa, izražavanje bijesa i agresivnosti nesumnjivo je učestalije kod muškaraca. Amigdala je moždani centar za strah, bijes i agresivnost i obično je veća kod muškaraca nego kod žena, dok je centar za kontrolu bijesa, straha i agresivnosti - prefrontalni korteks - relativno veći kod žena. Stoga je muškarce lakše razbjesniti. Muška amigdala posjeduje velik broj testosteronskih receptora koji potiču i pojačavaju njezinu reakciju na bijes, osobito nakon porasta razine testosterona u pubertetu. Zato muškarci s visokim razinama testosterona, uključujući i mlađe muškarce, lako planu. Velik broj žena koje počnu uzimati testosteron također opaža da odjednom brže planu. Starenjem se kod muškaraca prirodno smanjuje razina testosterona, amigdala postaje manje osjetljiva, prefrontalni korteks stječe veću kontrolu i oni se ne razbješnjuju tako lako. Žene imaju mnogo manju izravnu vezu s bijesom. Odrasla sam slušajući majku da se kakvoća i dugovječnost braka mogu mjeriti brojem tragova ugriza na ženinu jeziku. Kada se žena „ugrize za jezik" kako bi izbjegla iskazivanje bijesa, nije riječ samo o socijalizaciji. Mnogo udjela u tome imaju i moždani krugovi. Čak i da žena želi odmah iskazati svoj bijes, njezini će moždani krugovi često pokušati zaustaviti tu reakciju kako bi najprije o tome razmislili iz straha od moguće osvete. Osim toga, ženski mozak veoma zazire od sukoba, plašeći se da se druga osoba ne naljuti i ne dođe do prekida odnosa. To bi moglo biti popraćeno naglom promjenom razine nekih neurokemikalija u mozgu, poput serotonina, dopamina


1

i norepinefrina - što dovodi do nepodnošljive aktivacije u mozgu gotovo jednakoga intenziteta kao pri kakvome napadaju - kada se u vezi pojave bijes ili konfliktni osjećaji. Možda je kao odgovor na tu krajnju nelagodu ženski mozak razvio jedan dodatni korak u obradi i izbjegavanju sukoba i bijesa, niz krugova koji zaustavljaju tu emociju i pretresaju je, jednako kao što krava ima dodatni želudac koji ponovo prežvakava hranu prije no što je probavi. Ta osobito velika područja u ženskome mozgu jesu prefrontalni korteks i prednji cingularni korteks. Oni su neka vrsta dodatnoga želuca za prežvakavanje bijesa u ženskome mozgu. Kao što smo vidjeli ranije, žene ta područja aktiviraju češće od muškaraca iz straha od gubitka ili boli. U divljini je prekid veze sa zaštitničkim muškim hraniteljem mogao značiti propast. Oprezno obuzdavanje bijesa moglo je ženu i njezino potomstvo spasiti od muškarčeve osvete - ako bi se suzdržala, imala je manje izgleda da izazove žestoku reakciju nagloga muškarca. Istraživanja su pokazala da kada u igri dođe do sukoba ili prepirke, djevojčice obično odlučuju prekinuti igru kako bi izbjegle svađu, dok se dječaci obično nastavljaju grubo igrati - satima se pokušavajući izboriti za položaj, nadmećući se i prepirući o tome tko će biti glavni ili tko će dobiti željenu igračku. Ako žena izgubi živce otkrivši da je muž vara ili da joj je dijete u opasnosti, iz nje će smjesta provaliti bijes i ona će biti spremna za okršaj. Inače će izbjeći iskazivanje bijesa i sukobljavanje jednako kao što će muškarac izbjeći emociju. Djevojke i žene možda neće uvijek osjetiti snažan početni nalet bijesa izravno iz amigdale koji osjećaju muškarci. Sjećam se jednom kada se jedan kolega ružno ponio prema meni, a ja sam

1


došla kući i to ispričala mužu. On je odmah pobjesnio na tu osobu i nije mogao shvatiti zašto i ja nisam bijesna. Umjesto da u mozgu izazove brzodjelujuću reakciju, kao kod muškaraca, bijes kod djevojčica i žena prolazi kroz krugove za instinktivne osjećaje i predosjećanje boli zbog sukoba te verbalne krugove u mozgu. Morala sam još malo razmisliti o nemilome događaju prije nego reagiram. Žene najprije razgovaraju s drugima kada su bijesne na neku treću osobu. No znanstvenici nagađaju da, premda žena sporije djeluje potaknuta bijesom, jednom kada se njezini brži verbalni krugovi pokrenu, to kod nje može izazvati bujicu bijesnih riječi s kojom se muškarac ne može mjeriti. Prosječni muškarci izgovore manje riječi i manje su verbalno fluentni od žena, stoga bi mogli biti hendikepirani pri bijesnim raspravama sa ženama. Moždani krugovi i tijela muškaraca mogli bi se lako vratiti fizičkome izražavanje bijesa isfrustrirani što se nisu u stanju mjeriti sa ženskom rječitošću. Kada susretnem neki par koji nema dobru komunikaciju, često je problem u tome što muškarca njegovi moždani krugovi učestalo i brzo tjeraju na bijesnu, agresivnu reakciju, a žena se preplaši i zašuti. Drevni moždani sklop govori joj da je to opasno, no ona predosjeća da će, ako pobjegne, izgubiti svojega hranitelja i vjerojatno se morati sama prehraniti. Ako se par ne uspije odmaknuti od ovoga konflikta iz kamenog doba, neće moći riješiti problem. Kada svojim pacijentima pomognem da shvate kako se emocionalni krugovi za bijes i sigurnost u muškim i ženskim mozgovima razlikuju, to zna biti od pomoći.


1

TJESKOBA I DEPRESIJA

Sarah mi je jednom došla drhteći u ordinaciju. Posvađala se Nickom s zbog žene s kojom je on flertovao na poslu. Sarah je bila uvjerena da je Nick flertovao pred njom toga vikenda kada su imali goste na večeri. Kad god bi on prekinuo raspravu i napustio sobu, činilo se kako se u Sarinu mozgu neprestano vrti jedan te isti film: razvod, podjela imovine i dodjela skrbništva nad djetetom, rastanak s njegovom obitelji i odlazak iz toga grada. Bilo joj je teško usredotočiti se, bila je pripravna za sljedeću svađu i postajala je uvjerena da se njezin brak raspada. To nije bilo točno. Nick se veoma trudio, no svađe su Sarin mozak ostavljale u stanju akutne neurokemijske tjeskobe. Svi su njezini moždani krugovi bili u stanju potpune pripravnosti. Nick se činio posve smirenim, odlazeći kao i obično srijedom uvečer na košarku. Nije se doimao kao da mu je neugodno kod kuće u njezinoj blizini, pa ipak je ona patila od nesanice, po čitave dane plakala i postajala sve očajnijom. Prema Sarinom doživljaju stvarnosti, svijet se bližio kraju, no činilo se kako Nick za to uopće ne mari. Zašto se Sarah osjećala nesigurno i preplašeno, a Nick nije? Muškarci i žene imaju različite emocionalne krugove za sigurnost i strah, ojačane našim vlastitim životnim iskustvima. Osjećaj sigurnosti ugrađen je u moždane strukture, a snimke pokazuju da se mozgovi djevojaka i žena više aktiviraju kada predosjećaju strah ili bol. Prema istraživanju sa Sveučilišta Columbia, mozak uči o tome što je opasno kada se aktiviraju putovi za strah, a o tome što je sigurno kada se pokrenu krugovi za ugodu-nagrađivanje. Ženama je teže potisnuti strah koji osjećaju kao odgovor na pre-

14


dosjećaj opasnosti ili bola nego muškarcima. Zato je samo Sarah gubila živce. Tjeskoba je stanje koje se pojavljuje kada stres ili strah aktiviraju amigdalu, potičući mozak da svu svoju svjesnu pozornost usmjeri na neposrednu opasnost. Tjeskoba je četiri puta češća u žena. Zbog svojega izuzetno osjetljivoga okidača za stres, kod žene će se tjeskoba pojaviti puno brže no kod muškarca. I premda se to ne čini adaptivnom osobinom, to njezinu mozgu zapravo omogućuje da se usredotoči na neposrednu opasnost i brzo reagira kako bi zaštitio njezinu djecu. Nažalost, ta velika osjetljivost odraslih žena, kao i tinejdžerica, čini ih gotovo dvaput podložnijima depresiji i tjeskobi od muškaraca, osobito u njihovim reproduktivnim godinama. Ovaj zabrinjavajući fenomen javlja se u svim kulturama, od Europe, Sjeverne Amerike i Azije do Bliskoga istoka. Premda su psiholozi isticali kulturalna i socijalna objašnjenja za taj „depresijski jaz među spolovima", sve više neuroznanstvenika nalazi da važnu ulogu igraju osjetljivost na strah, stres, geni, estrogen, progesteron i specifična biologija mozga. Smatra se da mnoštvo genskih varijacija i moždanih krugova na koje djeluju estrogen i serotonin povisuju rizik od depresije kod žena. Gen CREB-1, koji se razlikuje kod nekih žena kojima je dijagnosticirana depresija, posjeduje maleni prekidač kojim se aktivira estrogenom. Znanstvenici nagađaju da bi to mogao biti jedan od nekoliko mehanizama koji u pubertetu, s naglim porastom progesterona i estrogena, kod žena aktiviraju podložnost depresiji. Djelovanje estrogena također bi moglo objasniti zašto trostruko više žena nego muškaraca pati od „zimske potištenosti" ili sezonskoga afektivnog poremećaja. Istraživačima je poznato da


15

estrogen djeluje na cirkadijski ritam tijela, ciklus spavanja i buđenja koji stimuliraju danje svjetlo i tama, izazivajući „zimsku potištenost" kod genetski podložnih žena. Svake godine znanstvenici lociraju varijacije gena povezane s depresijom u nekim obiteljima. Čini se kako još jedan gen, tzv. serotoninski prijenosnik, 5-HTT, također potiče depresiju kod žena koje naslijede određenu njegovu verziju. Znanstvenici nagađaju da ta genska varijacija možda doprinosi većoj učestalosti depresije kod žena jer je aktiviraju opasnost i veliki stres. To bi mogao biti slučaj kod Sare - kod ženskih članova njezine obitelji bilo je pojave depresije. Iz slučajeva mnogih žena koje posjećuju moju kliniku znam da je veliki stres izazvan prekidom veze često ono što kod genetski podložnih žena izazove kliničku depresiju. Drugi hormonalni događaji - trudnoća, postporođajna depresija, predmenstrualni sindrom, perimenopauza - također mogu narušiti emocionalnu ravnotežu u ženskome mozgu i u teškim životnim razdobljima žene će možda trebati kemijsko ili hormonalno rebalansiranje.

SHVAĆANJE

RAZLIKA

Kako muškarci i žene ulaze u srednju i stariju dob, stječu više životnog iskustva i postaju sigurniji u sebe, stoga su često opušteniji u iskazivanju potpunijeg spektra emocija, uključujući i one koje su - naročito muškarci - dugo potiskivali. No ne može se zaobići činjenica da žene imaju drugačiju emocionalnu percepciju, doživljaj stvarnosti, reakcije i sjećanja od muškaraca i te su razlike - temeljene na moždanim krugovima i funkcioniranju mozga - uzrok velikome broju zanimljivih nesporazuma. Evan i Jane uspjeli su

186


shvatiti međusobne doživljaje stvarnosti. Kada bi ona iznenada briznula u plač, on bi se pokušavao prisjetiti je li na neki način bio neosjetljiv. Kada bi ona bila umorna i ne bi željela voditi ljubav, on bi potisnuo svoje nagone i držao je za riječ. Kada bi on postao razdražljiv i posesivan, ona bi shvatila da je previše zanemarila njegove spolne potrebe. Konačno su počeli shvaćati jedno drugo, no to neće dugo potrajati. U ženskome doživljaju stvarnosti dogodit će se još jedna velika promjena.


187

SEDMO POGLAVLJE

ZRELI ŽENSKI MOZAK

SYLVIA SE PROBUDILA

jednoga dana i donijela odluku. „Gotovo je. Že-

lim razvod." Postalo joj je jasno da je njezin suprug Robert sebičan i samoživ. Bila je umorna od slušanja njegovih tirada i sita njegovih prohtjeva. No kap koja je doista prelila čašu bila je kada je na tjedan dana završila u bolnici zbog zastoja crijeva, a on ju je posjetio svega dvaput. I to samo kako bi je ispitivao o vođenju kućanstva. Barem mi je to Sylvia, privlačna žena smeđe kose, sjajnih plavih očiju i žustra hoda, tako objasnila tijekom terapijske seanse. Smatrala je da je od svojih ranih dvadesetih godina većinu svoga života provela brinući o emocionalno zahtjevnim i egocentričnim ljudima. Rješavala bi njihove probleme, spašavala ih od alkoholizma ili zlostavljanja, a zauzvrat bi isisali sve emocije iz nje. U dobi od pedeset četiri godine još je uvijek bila veoma privlačna i osjećala se punom energije. Ono što ju je zapanjilo više od ičega bilo je to što joj se činilo kao da se nedavno podigla magla i da sada vidi na način na koji to prije nije mogla. Porivi koje je osjećala duboko u srcu za spašavanjem i brigom za druge gotovo su posve iščeznu-

188


li. Bila je spremna malo riskirati i krenuti u smjeru svojih snova. „Što u mojemu životu ne valja?" upitala se. „Želim više od ovoga u životu!" Godinama je kuhala i čistila i podizala troje djece kao majka i kućanica. Premda je čeznula za time da radi, Robert joj je to onemogućio uskrativši joj pomoć u kućanskim poslovima. Dvadeset osam godina automobilom je razvozila njihovu djecu, skrbila o njima i voljela ih, brinula se da zadaće budu napisane, večera pojedena i da sve u kući bude kako treba. Sada je odjednom počela samu sebe pitati zašto. Sylvijina priča postala je i predobro poznat ritual prijelaza: žena u menopauzi odbacuje sve, i svakoga, te počinje iz početka, osobito sada kada 150 000 Amerikanki svakoga mjeseca ulazi u tu fazu života. To je proces koji, čini se, zbunjuje ženu u perimenopauzi, a šokirao je i mnoge muževe. Žena u menopauzi manje se brine o ugađanju drugima i sada želi ugoditi sebi. Tu se promjenu smatralo fazom u psihološkome razvoju, no moguće je da do nje dovodi i nova biološka stvarnost u ženskome mozgu koji prolazi kroz svoju posljednju veliku hormonalnu promjenu u životu. Da smo u Sylvijin mozak uveli svoj MR skener, vidjeli bismo posve drugačiji krajolik od onoga prije nekoliko godina. Postojano prolaženje impulsa kroz njezine moždane krugove zamijenili su porast i opadanje estrogena i progesterona uzrokovani mjesečnim ciklusom. Njezin mozak sada predstavlja pouzdaniji i postojaniji stroj. Ne vidimo hiperosjetljive krugove u amigdali koji bi neposredno prije mjesečnice iznenada promijenili njezin doživljaj stvarnosti, katkad je navodeći da vidi beznadnost koje nema ili čuje uvredu koja nije bila upućena. Vidjeli bismo da su moždani krugovi između amigdale (procesora za emocije) i prefrontalnog kortek-

Zreli ženski mozak

189

sa (područja za procjenu i prosudbu emocija) posve funkcionalni i pouzdani. Više nisu tako pretjerano podražljivi u nekim razdobljima u mjesecu. Amigdala se još uvijek češće aktivira kada Sylvia ugleda kakvo prijeteće lice ili čuje za neku tragediju, no suze je više ne preplavljuju tako brzo. Pedeset jedna i pol godina prosječna je dob nastupanja menopauze, dvanaest mjeseci nakon ženine posljednje mjesečnice; dvanaest mjeseci nakon što jajnici prestanu proizvoditi hormone koji su stimulirali njezine komunikacijske krugove, emocionalne krugove, poriv da se brine i skrbi za druge te potrebu da pod svaku cijenu izbjegne sukob. Ti krugovi još uvijek postoje, no goriva za rad visokoosjetljivoga Maseratijevog motora za otkrivanje tuđih emocija polako ponestaje, a ta nestašica izaziva veliku promjenu u načinu na koji žena doživljava svoju stvarnost. Spuštanjem razine estrogena, spušta se i razina oksitocina. Žena je manje zainteresirana za emocionalne nijanse, manje vodi računa o očuvanju mira i dobiva manju količinu dopamina iz stvari koje je prije radila, čak i kada razgovora sa svojim prijateljicama. Više ne dobiva smirujuću oksitocinsku nagradu brinući i skrbeći za svoju malu djecu, stoga je manje sklona biti toliko osjetljiva spram tuđih potreba. To se može dogoditi naglo, a problem je u tome što Sylvijina obitelj izvana ne može vidjeti da se njezina unutarnja pravila mijenjaju. Sve do menopauze Sylvijin je mozak, kao u većine žena, bio programiran istančanim međusobnim djelovanjem hormona, tjelesnoga dodira, emocija i moždanih krugova kako bi skrbila o svojim bližnjima, rješavala njihove probleme i na sve im načine pomagala. Društvo ju je uvijek poticalo da ugađa drugima. Poriv za povezivanjem, izuzetno fino ugođena sklonost i sposobnost išči-

190


tavanja emocija katkad bi je navodili da pomaže čak i u beznadnim slučajevima. Ispričala mi koliko je samo puta lovila po gradu svoju prijateljicu Marian kako bi se pobrinula da ne vozi pijana; Sylvia je najveći dio svojih četrdesetih provela pokušavajući ugoditi zahtjevnome ocu, koji je postao senilan nakon smrti njezine majke; a s Robertom je ostala u braku jer je bila uvjerena da će, ako još malo održi mir u kući, obitelj ostati na okupu i sve će biti u redu. Nikada nisu imali dobar brak. Kada su djeca bila mala, uvijek se brinula, kazala mi je Sylvia, da će se, ako se Robert i ona raziđu, djeci dogoditi nešto strašno. No sada, kada su djeca odrasla i otišla od kuće, više ništa nije pokretalo putove koji su pružali temelj tim porivima. Sylvia je mijenjala mišljenje. Sada je željela pomagati ljudima u širim razmjerima - izvan obitelji. Kako je to, nakon što je napunila pedesetu, poetski kazala Oprah Winfrey, suvremeni uzor sredovječnim ženama: „Iznenađena sam što u ovoj dobi još uvijek smatram da se razvijam, premašujući granice svoje osobnosti kako bih postala prosvjećenijom. U svojim sam dvadesetima mislila kako postoji neka čarobna dob koju ću navršiti (možda trideset peta) i moja će „odraslost" biti potpuna. Smiješno je kako se s godinama ta dob neprestano pomicala, kako sam čak i s četrdeset, koje društvo proglašava sredovječnošću, još uvijek držala da nisam onoliko odrasla koliko sam znala da to mogu biti. Sada kada su moja životna iskustva nadmašila sve moje snove i očekivanja, pouzdano znam da moramo neprestano mijenjati sami sebe kako bismo postali onakvom osobom kakvom bismo trebali biti."

Zreli ženski mozak

191

Kada se njezina razina estrogena snizila, snizila se i razina oksitocina - hormona povezivanja i brižnosti. Umjesto naglih skokova, Sylvijini emocionalni porivi kao i porivi za brižnošću i skrbi o drugima sveli su se na monoton, ustaljen ritam. U njezinu se mozgu priprema nov doživljaj stvarnosti, i to beskompromisan. To je postao doživljaj stvarnosti za dvadeset prvo stoljeće drevnoga sklopa u ženskome mozgu. Taj promijenjeni doživljaj stvarnosti u Sylvijinu mozgu temelj je njezine novopronađene ravnoteže. U mozgu zrele žene ne mijenjaju se toliko moždani krugovi, već ponestaje visokooktanskoga goriva - estrogena - koje ih je prije pokretalo i tjeralo neurokemikalije i oksitocin u mozak. Biološka istina snažan je poticaj za budućnost. Jedna od velikih tajni za žene te dobi - i muškarce u njihovoj blizini - jest ta na koji način promjene u njihovim hormonima utječu na njihove misli, osjećaje i funkcioniranje njihova mozga.

PERIMENOPAUZA: TEŽAK POČETAK

Ženini se hormoni počinju mijenjati nekoliko godina prije samoga dana pojave menopauze. U dobi od otprilike četrdeset tri godine, ženski mozak postaje manje osjetljiv na estrogen, izazivajući niz simptoma koji se mijenjaju iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, varirajući od valova vrućine i bolova u zglobovima do tjeskobe i depresije. Znanstvenici danas vjeruju da menopauzu izaziva ta promjena u osjetljivosti na estrogen u samome mozgu. I spolni se nagon može drastično promijeniti. Razina estrogena pada, a također i testosterona - raketnoga goriva za spolni nagon. U dobi od četrdeset sedam ili četrdeset osam godina, doživljaj stvarnosti

192


ženskoga mozga zapravo se može mijenjati gotovo iz dana u dan. Dvadeset četiri mjeseca prije menopauze, dok jajnici proizvode nejednolične količine estrogena prije no što ga posve prestanu proizvoditi, za neke žene mogu biti itekako neugodna. Tako se Sylvia osjećala s četrdeset sedam, kada je nazvala moju kliniku da zakaže pregled - to je bilo prvi put u njezinu životu da je posjetila psihijatra. Bilo je to one godine kada je njezino najmlađe dijete otišlo na studij, a ona je patila od neprestanih poremećaja raspoloženja - uključujući razdražljivost, s izljevima emocija i nedostatkom radosti ili nade - koji su je počeli mučiti. „Perimenopauza je nalik adolescenciji - samo što nije zabavna", jednom je izjavila. To je istina: vaš se mozak nalazi na milosti i nemilosti hormona, kao i u pubertetu, sa svom onom psihološkom responzivnošću na stres koja uništava živce, brigama oko izgleda i pretjeranim emocionalnim reakcijama. Sylvia bi u jednome trenutku bila dobro, no samo jedan pogrešan Robertov komentar mogao ju je navesti da zalupi svim vratima u kući i pobjegne u garažu na jednosatnu seansu jecanja. Više to nije mogla izdržati i željela je da joj propišem nešto za liječenje tih simptoma. Ostali problemi s Robertom morat će pričekati. Stoga sam joj propisala estrogen i Zoloft. Za dva je tjedna bila oduševljena koliko se bolje osjećala. Njezinu je mozgu trebala neurokemijska potpora. Kod 15 posto sretnica, perimenopauza - dvije do devet godina prije menopauze - protječe glatko, no kod njih oko 30 posto može izazvati ozbiljnu nelagodu, a 50 do 60 posto žena barem neko vrijeme imaju neke od simptoma perimenopauze. Nažalost, nema načina da saznate kako ćete reagirati sve dok vam se to ne dogodi.

Zreli ženski mozak

193

No postoje neki očiti znakovi da ste prešli taj prag. Kao prvo, vaš prvi val vrućine znak je da vaš mozak počinje osjećati povlačenje estrogena. Vaš je hipotalamus, kao odgovor na smanjivanje estrogena, prilagodio svoje stanice za regulaciju topline, zbog čega odjednom osjećate veliku vrućinu, čak i pri normalnim temperaturama. Još jedan znak perimenopauze jest skraćivanje mjesečnoga ciklusa za dan ili dva, čak i prije no što doživite svoj prvi val vrućine. I reakcija mozga na šećer u krvi također se drastično mijenja, izazivajući nagle poraste i padove energije te želju za slatkim i ugljikohidratima. To povlačenje estrogena djeluje na hipofizu, skraćujući mjesečni ciklus, a vrijeme ovulacije i plodnosti čini nepouzdanim. Stoga budite oprezne - mnoge žene nakraju završe s neplaniranim „menopauzalnim" djetetom jer njihova ovulacija više nije predvidljiva. Kliniku za raspoloženja i hormone žena osnovala sam puno prije no što sam bila u perimenopauzi ili menopauzi, stoga je sve što sam dotada iskusila bio relativno težak PMS i postporođajni hipotiroidizam. No kada sam došla u svoje srednje četrdesete, počela sam patiti od krajnje gadnoga PMS-a, s izrazitom razdražljivošću i velikim padovima raspoloženja. Isprva sam mislila da su uzrok tome moj stresni posao i to što je briga za mojega sina ponajviše moja dužnost. To je nedvojbeno imalo upliva na moj perimenopauzalni sindrom, no nekoliko sam se godina opirala uzimanju hormona, misleći da to nije isto ono što svakodnevno viđam kod svojih pacijentica. Jako sam se prevarila. U dobi od četrdeset sedam, bila sam u punoj perimenopauzi. Nisam dobro spavala, budila sam se oblivena znojem i često bih morala promijeniti spavaćicu. Ujutro sam se osjećala užasno: umorna, razdražljiva i spremna briznuti u

194


plač zbog bilo čega. Dva tjedna nakon početka uzimanja estrogena i Zolofta, nekim sam se čudom ponovo osjećala kao ona stara. Budući da estrogen djeluje na razine serotonina, dopamina, norepinefrina i acetilholina - neurotransmitera koji kontroliraju raspoloženje i pamćenje - u mozgu, nije čudo da velike promjene u razini estrogena mogu utjecati na čitav niz moždanih funkcija. Pri tome mogu pomoći lijekovi poput Zolofta i drugih selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina jer stabiliziraju razinu tih neurotransmitera u mozgu. Istraživanja pokazuju da se žene u perimenopauzi svojim liječnicima žale na veći broj različitih simptoma - od depresivnog raspoloženja i problema sa spavanjem do zaboravljivosti i razdražljivosti - od žena koje su već prošle menopauzu. Interes za seks, ili njegovo odsustvo, također može biti jedan od problema. Zajedno s padom estrogena, u to doba može naglo pasti i testosteron - gorivo ljubavi.

ŽENINA POSLJEDNJA GINEKOLOŠKA KRIZA

Marilyn i njezin suprug Steve posjetili su me kada Steve više nije znao što bi poduzeo zbog njezina odbijanja seksa. „Više mi ne dopušta da je dodirujem", rekao je. Marilyn mi je kazala: „Nekoć sam jako voljela seks i željela bih ponovo tako osjećati, no svaki put kad me dodirne ili ima onaj pogled u očima, to je... to je... tako iritantno. Nije stvar u tome da ga ne volim. Volim ga." Muževi mogu biti zaprepašteni - muški se hormoni nisu tako naglo promijenili - premda će se i njihova razina smanjiti i on će, također, imati manju potrebu za seksom. No njegov mozak neće nikada doživjeti nagli pad hormona kojemu je izložen ženski mozak.

Zreli ženski mozak

195

Bilo je dobro što su me posjetili jer je to bio biološki problem koji se ubrzano pretvarao u bračni problem. Mnoge žene doista osjete pad libida, no slutila sam da je perimenopauzalna situacija kod Marilyn malo ekstremnija no u većini slučajeva. Izmjerila sam joj testosteron i otkrila da ga ima samo u tragovima. Bi li to mogao biti razlog njezina odbijanja Stevea? Odlučila je to doznati pomoću testosterona, stoga sam joj propisala flaster i ona ga je zalijepila još istoga dana. Premda spolna reakcija veoma varira tijekom tih godina nestabilnih razina hormona, 50 posto žena u dobi od četrdeset dvije do pedeset dvije godine gubi interes za seks, teže postiže spolno uzbuđenje te smatra da su im orgazmi manje učestali i manje intenzivni. Do menopauze žene također izgube čak 60 posto testosterona koji su imale s dvadeset godina. No danas se na tržištu nude nadomjesci u raznim oblicima - poput flastera, pilula i gelova - kojima se može nadomjestiti testosteron. Kada sam nakon dva tjedna pozdravila Marilyn i Stevea u čekaonici, Steve mi je dao znak da je sve u najboljem redu. Marilyn je kazala da su je već u prvome tjednu njegovi pokušaji približavanja počeli manje iritirati, a u drugome je čak poželjela sama inicirati seks, no ipak to nije učinila. Njezine je moždane krugove za spolnu želju ponovo pokrenulo malo hormonalnoga raketnog goriva. Činjenica da ono što se ne koristi lako zahrđa vrijedi za sve, uključujući pamćenje i seks. Mozak ispod struka zakržljat će ako ga ne koristite. Ne gube sve žene u perimenopauzi i postmenopauzi testosteron ili spolni interes. Dapače, antropologinja Margaret Mead skovala je frazu „postmenopauzalni polet". To je doba kada više ne

196


moramo svakoga mjeseca brinuti o kontroli začeća, PMS-u, bolnim grčevima ili drugim ginekološkim problemima. To je životna faza u kojoj nema mnogih neugodnosti, puna divnih mogućnosti. Još smo uvijek dovoljno mlade da živimo punim plućima i uživamo u svemu dobrome što nam je priroda dala. Mnoge žene ponovo osjećaju radost življenja, pa čak i obnovljenu spolnu želju, i u potrazi su za uzbudljivim pustolovinama ili novim počecima. To je nalik ponovnome započinjanju života s boljim skupom pravila. Kod žena koje ne osjećaju taj polet, testosteronski bi ga flaster mogao probuditi. Kada me Sylvia odlučila ponovo posjetiti povodom razvoda od Roberta - nakon što ju je rijetko posjećivao dok je bila u bolnici - već je bila prošla kroz posljednje muke menopauze i prestala uzimati estrogen i Zoloft. Uvijek je patila od užasnoga PMS-a, a sada kada je s time bilo gotovo, kao da je počela jasnije vidjeti - što želi učiniti sa svojim životom i što više ne želi činiti. Robertu je kazala da je, premda ga još uvijek poštuje, umorna od njegova zahtijevanja da se ona nastavi brinuti za njegove potrebe prema njegovu rasporedu i voditi njihovo veliko kućanstvo. Stimuliranje njezinih moždanih krugova svakoga mjeseca pomoću navale estrogena i oksitocina - kako bi se brinula za potrebe drugih - prestalo je. Naravno, ona je još uvijek osjećala onu snažnu ljubav za svoju djecu, no više nije bilo njihove fizičke prisutnosti i njihovih zagrljaja da potaknu lučenje oksitocina ni navale estrogena da aktivira njezine krugove za skrb o drugima i potakne brižno ponašanje. Naravno, još je uvijek bila sposobna obavljati te dužnosti, no više nije osjećala poriv za time. Okrenula se prema Robertu i kazala: „Odrastao

Zreli ženski mozak

197

si čovjek, a ja sam završila s podizanjem djece. Sada je na redu da ja živim." Kada su njezina djeca za vrijeme raspusta došla kući s fakulteta, Sylvia je izjavila kako je uistinu sretna što ih vidi i što može saznati sve novosti u njihovim životima, no i da je ljuti što još uvijek očekuju da posprema za njima, kuha im i pere rublje. Njezina su je djeca čak i zadirkivala oko toga kako bi natrpala njihovo rublje u perilicu i sušilicu, no više im ne bi sortirala čarape. I ona se smijala, ali prvi put u svojemu životu kazala mije, točnije, odbrusila im je riječima: „Perite si sami svoje prokleto rublje, vrijeme je da odrastete!" Mamin mozak počeo se isključivati. Nakon što žena podigne svu svoju djecu na noge, njezin drevni majčinski sklop postaje labavije povezan i ona smije isključiti nekoliko veza s napravom za praćenje djece u svojemu mozgu. Kada se pupčana vrpca prekine i djeca napuste dom, krugovi u maminu mozgu konačno se slobodno mogu posvetiti novim ambicijama, novim mislima, novim idejama. No mnoge se žene mogu osjetiti strahovito tužno i dezorijentirano kada njihova djeca prvi put napuste dom. Ti krugovi, koji su se razvijali milijunima godina kod naših pramajki, pokretani estrogenom i poticani oksitocinom i dopaminom, sada su slobodni. Nisu sve žene u tome životnome razdoblju tako pune gnjeva kao što je to bila Sylvia. Moja je pacijentica Lynn više od trideset godina bila u sretnome braku punom ljubavi s Donom kada je njezino dvoje djece napustilo dom i otišlo na studij. Lynn i Don počeli su putovati na mjesta koja su oduvijek željeli posjetiti. Bili su zadovoljni što su podigli dvoje divne i pristojne djece. Lynn je uživala biti majka, no nakon nekoliko mjeseci tugovanja jer su djeca otišla na studij, počela se radovati što više nema jutarnje kolotečine ispra-

198


ćanja djece u školu. Bila je uspješna - i omiljena - administratorica na sveučilištu. Don je bio inženjer u privatnome sektoru. Što su više vremena provodili sami, to je njihov odnos više cvjetao. Godine uzajamne ljubavi i povjerenja pomogle su im prebroditi taj životni prijelaz i utvrditi nova pravila za budućnost. Sylvijin prijelaz u srednju dob nije bio ni blizu tako spokojan. Do naše je sljedeće seanse odlučila nastaviti studij i početi dva puta tjedno raditi u klinici za mentalno zdravlje. Njezina su djeca bila malo zabrinuta zbog njezinih novih interesa. Najmlađa je kći otišla na studij i priviknula se na studentski život. Više nije trebala majku kao prije, no ipak je bila iznenađena i malo povrijeđena kada je s majkom razgovarala telefonom i kada je ona željela razgovarati jedino o svojim novim projektima i planovima o povratku na studij. Sylvia mi je kazala kako je njezina kći bila gotovo šokirana time što je više s nestrpljenjem ne propitkuje o njezinu životu. Bila je zapanjena svojom pomalo suzdržanom reakcijom. Što se to događa u njezinu mozgu? Nije riječ samo o tome da je njezin estrogen nestao - tjelesni osjeti koji se javljaju pri skrbi za djecu i njihovu dodirivanju također su nestali. Ti osjeti, zajedno s estrogenom, stimuliraju krugove za brižnost i povisuju razinu oksitocina u mozgu. Taj proces kod većine majki počne kada njihova djeca dođu u tinejdžerske godine, kada se opiru grljenju, ljubljenju ili dodirivanju. Stoga se do dobi kada napuste dom, majke naviknu na manje blisku i osobnu tjelesnu skrb. Jedan pokus s majčinskim ponašanjem kod štakora pokazao je da je potreban fizički kontakt kako bi se kod ženki očuvali moždani krugovi za aktivno majčinsko ponašanje. Znanstvenici su umrtvili područje prsa, abdomena i bradavica štakora. Majke su mogle vidjeti i čuti svoje mladunče

Zreli ženski mozak

199

te osjetiti njihov miris, no nisu mogle osjetiti njihovo meškoljenje. Rezultat: majčinsko ponašanje i poriv za vezanjem bili su znatno oslabljeni. Majke nisu hvatale, lizale i hranile svoje mladunče onako kako bi to činile normalne majke štakora. Premda su njihovi moždani krugovi strukturirani i hormonima stimulirani na majčinsko ponašanje i brigu o mladuncima, bez povratne sprege osjeta dodira, veze za brižnost u mozgovima majki štakora nisu se razvile i, kao posljedica toga, mnogi su mladunci uginuli. Ljudske majke također koriste tu fizičku povratnu spregu kako bi aktivirale i očuvale moždane krugove za brižnost i skrb o drugima. Normalan kontakt putem života u zajedničkom domu ženi pruža dovoljno osjeta kako bi i dalje bila brižna te skrbila o svojoj djeci - čak i onoj odrasloj. No kada djeca napuste dom, to je druga priča. Ako je majka pritom u menopauzi, hormoni koji su oblikovali, stimulirali i održavali te moždane krugove također nestaju. Ta promjena ne znači da moždani krugovi za brižnost zauvijek nestaju. Četiri od pet žena iznad pedeset godina tvrde da im je važno imati posao na kojemu skrbe o drugima. Premda se čini kako je početni poriv kod mnogih žena u menopauzi taj da konačnu učine nešto za sebe, obnova koja će zatim uslijediti često ih ponovo potiče na pomaganje drugima. Moždani krugovi za skrb o drugima mogu se lako obnoviti. Ako žena starija od pedeset godina ponovo postane majka, svakodnevni fizički kontakt s djetetom potaknut će te krugove da se ponovo pojave u njezinu mozgu - što bi vam mogla potvrditi jedna moja kolegica nakon što je, u dobi od pedeset jedne godine, posvojila kinesku djevojčicu. Stoga, kada su ti krugovi jednom ondje, mogu se ponovo aktivirati. Što se tiče majčinskoga ženskog mozga, nije gotovo dok uistinu nije gotovo.

200


No za Sylviju to je bilo zlatno doba. U svojem je doživljaju stvarnosti konačno bila slobodna slijediti svoje vlastite snove. Posvetila se vlastitim projektima. Pohađajući nova predavanja, postala je uvjerena da ponašajni problemi kod tinejdžera imaju svoje korijene u ranome odgoju i silno je željela pripomoći poboljšanju odnosa roditelja i nastavnika prema predškolskoj djeci. Kao dio svojega magisterija iz socijalnoga rada, uključila se u obučavanje predškolskih nastavnika u lokalnome školskom sustavu. Kazala mi je da je ponovo počela odlaziti na misu u župi u kojoj je odrasla te da u svojoj garaži uređuje atelje kako bi se mogla ponovo baviti slikarstvom - aktivnošću od koje je odustala kada se udala za Roberta. Na jednoj od naših seansi gotovo je briznula u plač pričajući mi koliko je njezin novi život čini sretnom. Smatrala je da pridonosi poboljšanju nečega u svijetu. To je bila sušta suprotnost žučnim raspravama koje bi započele čim bi se Robert svake večeri vratio kući.

T K O SI TI I ŠTO SI U Č I N I L A S M O J O M Ž E N O M ?

Uskoro su me Sylvia i Robert zajedno posjetili radi još jedne seanse bračnoga savjetovanja. Neriješeni problemi kod oboje su konačno dosegli kritičnu točku. Robert nije mogao vjerovati svojim ušima što je sve morao slušati. Primjerice: „Napravi si sam prokletu večeru ili izađi sam. Po posljednji ti put kažem, nisam gladna. Sada mi odgovara slikati i ne želim prekidati." Kazao mi je da ga je pljusnula na zabavi prije dvije večeri kada je predložila ulaganje u jednu skupinu dionica, a on joj je odgovorio da se ne miješa jer nema pojma o čemu govori. Uostalom, on je taj koji čita Barron's. „Aha,

Zreli ženski mozak

201

samo ga ti nastavi čitati, i nastavi gubiti novac. Jesi li vidio moj novčanik u posljednje vrijeme? Zaradila sam trostruko više od tebe, stoga me prestani omalovažavati", odvratila mu je. Činilo se kako je iritira svaka njegova riječ. Najavila mu je da će se odseliti. Kada je Sylvia bila mlada, činila je sve kako bi izbjegla svađe sa svojim suprugom, čak i kada bi bila uistinu ljutita. Sjećate se filma koja se vrtio u glavi tijekom tinejdžerskih godina, kada estrogen stimulira krugove za emocije i komunikaciju - istog onog filma zbog kojega ženu hvata panika pri pomisli na bilo kakav sukob koji prijeti odnosu? Film se ne prestaje vrtjeti sve dok ga žena svjesno ne zaustavi ili se ne prekine pritjecanje hormona koji ga potiču - ili dok se ne dogodi oboje. A to se događalo upravo sada. Čitavog se života Sylvia ponosila time što je skromna, susretljiva i spremna suprugu prepustiti pobjedu - osobito kada bi iscrpljen i razdražen došao kući iz ureda. Njezina je empatija prema njemu bila iskrena. Održavala je mir, kako joj je govorio njezin mozak iz kamenoga doba, da bi obitelj održala na okupu. Dobro je imati muža. Na taj smo način bolje zaštićene. To ju je odvraćalo od upuštanja u sukob. Ako bi Robert zaboravio njihovu godišnjicu, ona bi se ugrizla za jezik. Ako bi bio grub nakon dugoga dana na poslu, zagledala bi se u jelo koje bi miješala i ne bi mu odgovorila. No kada je Sylvia ušla u menopauzu, više nije bilo tih filtara, njezina je razdražljivost porasla, a njezin bijes više nije prolazio onim dodatnim „želucem" kako bi bio prežvakan prije no što bi izašao na vidjelo. Njezin se omjer testosterona u odnosu na estrogen mijenjao, a krugovi za bijes postajali sličniji onima u muškarca. Nije bilo ni smirujućeg djelovanja progesterona i oksitocina koje bi smirilo njezin bijes. Taj par nije nikada naučio razgovarati o svojim

202


nesuglasicama i rješavati ih. Sada se Sylvia redovito suprotstavljala Robertu, dajući oduška desetljećima potiskivanoga bijesa. Na njihovoj sljedećoj seansi postalo je jasno da nije za sve kriv samo Robert. I on je prolazio kroz svoje vlastite, umjerenije, životne promjene. No Sylvia se i dalje željela odseliti. Ni jedno od njih nije bilo svjesno da se u njezinu mozgu mijenja doživljaj stvarnosti, koji iznova utvrđuje pravila, ne samo za svađanje, već za svaku interakciju u njihovu odnosu. Istraživanja pokazuju da žene koje nisu zadovoljne svojim brakovima prijavljuju više negativnih raspoloženja i oboljenja u godinama menopauze. Stoga, kada se hormonalna izmaglica podigne i djeca napuste dom, žene često otkriju da su nesretnije nego što su si to prije dopuštale priznati. Često svu krivnju za svoju nesretnost svale na supruga. Sylvia je očito imala opravdanih razloga za pritužbe na Roberta. No temeljni uzrok njezine nesretnosti i dalje nije bio jasan. Sljedećeg je tjedna izjavila da joj je njezina kći kazala: „Mama, čudno se ponašaš, tata se počinje plašiti. Kaže da jednostavno nisi ona žena kojom je bio oženjen gotovo trideset godina i boji se da ćeš učiniti nekakvu ludost - primjerice, uzeti sav novac i pobjeći." Sylvia nije bila luda, i nije namjeravala pobjeći s njihovom ušteđevinom, no bila je istina da više nije ista žena. Kazala mi je kako se njezin suprug jednom izderao na nju: „Što si učinila s mojom ženom?" Velik je broj njezinih moždanih krugova naglo deaktiviran, a jednako je naglo Sylvia promijenila i pravila njihova odnosa. Kako se to često događa u takvim situacijama, Robertu to nitko nije rekao. Uvriježeno je mišljenje da muškarci ostavljaju svoje ostarjele, bucmaste žene u postmenopauzi radi plodnih, mlađih, vitkijih že-

Zreli ženski mozak

203

na. Ništa nije dalje od istine. Statistike pokazuju da više od 65 posto razvoda nakon pedesete godine pokreću žene. Nagađam da je uzrok većine tih razvoda koje su pokrenule žene drastično promijenjen doživljaj stvarnosti žena u postmenopauzi. (No, kao što sam imala prilike vidjeti u svojoj praksi, razlog bi također mogao biti i taj što su umorne od podnošenja muževa koji su teški ili ih varaju i samo su čekale da djeca odrastu i napuste dom.) Ono što je ženama prije bilo važno - veza, odobravanje, djeca i briga da obitelj ostane na okupu - više im nije prioriet. A promjenjiva kemija u ženskome mozgu odgovorna je za promjenjivu zbilju u njihovim životima. Uvijek kada hormoni mijenjaju vaš doživljaj stvarnosti i nad njim preuzmu kontrolu, važno je preispitati svoje porive i uvjeriti se da su oni stvarni, a ne izazvani hormonima. Baš kao što vas opadanje estrogena i progesterona prije mjesečnice može navesti na pomisao da ste debeli, ružni i bezvrijedni, nedostatak reproduktivnih hormona može vas navesti na pomisao da je vaš suprug uzrok sveg vašeg jada. Možda i jest. A možda i nije. Kao što je Sylvia naučila našim razgovorom, razumijete li neke od bioloških razloga svojih promjenjivih osjećaja i doživljaja stvarnosti, možete jednostavno naučiti o njima razgovarati s njim - i on bi se jednostavno mogao promijeniti. Taj je proces učenja dugotrajan i s njim je najbolje započeti prije nego što se dogodi „promjena".

204


TKO ĆE KUHATI VEČERU?

Tijekom naše seanse nakon mojega ljetnog godišnjeg odmora, Sylvia mi je kazala da se ipak odlučila razvesti. Zapravo se već bila odselila dok sam bila odsutna. Njezine su je prijateljice čak počele upoznavati s novim muškarcima. Nije trebalo dugo da joj i oni počnu ići na živce kao i Robert. Sylvia je ubrzo otkrila da stariji muškarci traže „njegovateljicu s vlastitim novčanikom" - nekoga tko bi imao vlastite prihode i brinuo se o njima do kraja njihova života. To ju je malo šokiralo. Bilo je to upravo ono što je ona tražila od muškaraca dok je bila mlada. Tada je željela nekoga tko bi se brinuo za nju i materijalno je osigurao. Tada je bila spremna brinuti se za muža i djecu. Sada joj je to bilo zadnje na pameti. Sylvia se još uvijek nadala da će susresti „savršenog muškarca" s kojim bi ostarjela, ravnopravnog partnera, srodnu dušu, nekoga s kim bi mogla razgovarati i podijeliti životne radosti, no ne i fizičku brigu, kupovinu, kuhanje, pranje rublja i čišćenje, što je većina muškaraca s kojima je izašla očekivala od svojih bivših supruga. Kao što je kazala, nije imala namjeru biti njegovateljica, a nije željela ni da joj netko ukrade novčanik. „Radije", kazala je, „neću biti ni s kim." Uostalom, ima puno dragih prijatelja koji je usrećuju. Unaprijed se radovala psihološki mnogo manje stresnome životu od onoga koji je iskusila u posljednje vrijeme svađajući se s Robertom. Smanjen poriv za brižnošću i skrbi o drugima nakon menopauze možda neće svim ženama donijeti olakšanje. Istraživanja tek moraju ispitati djelovanje niske razine oksitocina, kao posljedice opadanja estrogena, ali moguće je da to dovodi do nekih stvarnih promjena u ponašanju. No većina je žena toga tek nejasno - ako je

Zreli ženski mozak

205

uopće - svjesna. Moja pacijentica Marcia, u dobi od šezdeset jedne godine, priznala mi je, primjerice, da se osjeća manje zainteresirana za probleme i potrebe svoje obitelji, prijatelja i djece te je manje raspoložena za brigu o njima. Nitko joj se nije požalio zbog te smanjene brižnosti, premda se njezin suprug pitao zašto si tako često mora sam pripremati večeru. Uglavnom, bilo je to jednostavno nešto što je Marcia sama uočila kod sebe. No nije joj smetala ta novootkrivena emocionalna neovisnost - više je vremena posvećivala vlastitim zadovoljstvima, poput genealoških istraživanja kojima se obožavala baviti. Već više od četiri godine nije mala mjesečnicu, no zbog vaginalne suhoće, noćnoga znojenja i prekida sna, počela je uzimati estrogenske pilule. Tri mjeseca nakon početka estrogenskoga liječenja, Marcijini su se porivi za brižnošću vratili. Tek kada su je ponovo počeli obuzimati, shvatila je koliko su se ti porivi drastično promijenili u protekle četiri godine. Kazala mi je da je bila šokirana što se zahvaljujući jednoj maloj piluli može više osjećati kao ona stara - za koju je tek nejasno shvaćala da ju je izgubila. Moguće je da je estrogensko liječenje potaknulo mozak na ponovnu proizvodnju viših razina oksitocina, aktivirajući poznate, afilijativne obrasce ponašanja, na olakšanje njezina supruga.

POSLJEDNJI PUT

kada je responzivnost na stres kod žene bila uje-

dnačena zbog postojanih, niskih razina hormona, bilo je u juvenilnoj pauzi ili u trudnoći, kada su pulsirajuće stranice hipotalamusa deaktivirane, a reakcija na stres potisnuta. Nakon deset godina bez hormona, jedna mi je moja pacijentica u postmenopauzi izjavila da su se, premda njezin spolni nagon pati, ona i suprug prestali svađati kada bi odlazili na putovanja. Nekoć joj je putovanje pred-

206


stavljalo velik stres, no odjednom je uživala u svakoj minuti ranoga buđenja radi stizanja na avion i putovanja na nepoznata mjesta. Čak je zavoljela i pakiranje, a kako je stres iščezavao, prestale su i njihove putne svađe. Što se tiče Sylvije, ubrzo nakon što je odselila, primijetila je da su prestale njezine promjene raspoloženja i razdražljivost. Kazala mi je kako joj je rad s predškolskim nastavnicima i roditeljima omogućio postati onakvom osobom kakvom je oduvijek znala da treba biti. Počela je s veseljem iščekivati večeri koje bi provodila sama, gledajući stare filmove, uživajući u pjenastim kupkama i radeći do kasno u noć u svojoj radnoj sobi. Ako bi je nazvala djeca, uvijek bi bila raspoložena za razgovor s njima, no otkrila je da se više toliko ne angažira kako bi im pomogla riješiti probleme, ne uzrujava se niti im unedogled daje savjete. U početku je mislila da je razlog zbog kojega je postala manje ćudljiva i razdražljiva taj što se riješila najvećega problema u svojemu životu: lošega braka. No primijetila je i da su valovi vrućine gotovo posve prestali i ponovo je dobro spavala. Kada me posjetila šest mjeseci nakon što je ostavila Roberta, blago sam je upitala je li jedini razlog taj što više ne živi sa suprugom ili bi razlog možda moglo biti i to što se sada priviknula na novo hormonalno stanje, pa je i njezino raspoloženje postojanije. Sylvia je također spomenula da je manje razdražljiva i tijekom te seanse čak se požalila da je usamljena i da nema nikoga s kim bi razgovarala o događajima u životima svoje djece i svom vlastitom. Natuknula sam da joj možda nedostaje Robertovo društvo te da bi, kada bi počeli zajedno provoditi vrijeme, ali i dogovorili novi niz pravila, možda primijetila da je njihov odnos bolji.

Zreli ženski mozak

207

OVO JE TEK P O Č E T A K

U menopauzi ženski mozak nije ni blizu toga da ode u mirovinu. Dapače, životi mnogih žena tek dosežu svoj vrhunac. Sada, kada se smanjio teret podizanja djece, a mamin je mozak manje opterećen, to može biti uzbudljivo intelektualno razdoblje. Pozitivno djelovanje rada na osobnost, identitet i ispunjenje ženi ponovo postaje važno kao što je to vjerojatno bilo prije no što je mamin mozak preuzeo kontrolu. Kada je Sylvia saznala da je primljena na magisterij iz socijalnoga rada, bio je to jedan od najsretnijih dana u njezinu životu. Takav osjećaj ispunjenosti nije doživjela još otkako je diplomirala, udala se i rodila djecu. Zapravo, rad i ispunjenje mogu biti presudni za ženin osjećaj zadovoljstva u tom prijelaznom životnom razdoblju. Istraživanja su pokazala da žene koje u toj životnoj fazi doživljavaju velik zamah u karijeri, svoj rad smatraju važnijim za svoj identitet, nego žene koje samo održavaju postojeći zamah u karijeri ili ga smanjuju. Uz to, žene s većim zamahom u karijeri postigle su bolje rezultate na mjerenjima samoprihvaćanja, neovisnosti i učinkovitog funkcioniranja u svojim pedesetim i šezdesetim godinama, a svoje su tjelesno zdravlje ocijenile boljim no ostale žene. Nakon menopauze slijedi još dug i ispunjen život, a strastveno posvećivanje poslu - ma što to bilo - ženi nedvojbeno omogućava osjećati se preporođenom i ispunjenom.

208


OSTAVI ME VEĆ JEDNOM NA MIRU

Edith je kod mene dogovorila seansu kada je njezin suprug, inače psihijatar, polako smanjivao obim posla kako bi otišao u mirovinu. Premda su uglavnom imali dobar odnos, ona nije mogla zamisliti da će on neprestano narušavati njezinu slobodu, zahtijevajući od nje da ga poslužuje dvadeset četiri sata dnevno. Zabrinutost zbog te pomisli kod nje je uzrokovala nesanicu. Pokazalo se da je imala pravo. Čim bi došao kući, počeo bi s pitanjima: „Gdje je ručak? Jesi li mi kupila moju salamu? Tko je pomaknuo moju kutiju s alatom? Zar nećeš oprati suđe? Već jedan sat stoji u sudoperu." Kada ne bi otišla u kupovinu jer bi bila zauzeta, on bi pitao: „Zauzeta čime?" Edith je najstarijoj prijateljici svoje majke pomagala oko kućanstva. Utorkom je čuvala unuke. Redovito je odlazila na partije bridža i ručkove te pohađala knjiški klub. Bila je zauzeta bavljenjem stvarima koje su njoj bile važne. Voljela je svoju slobodu. Njezin je suprug bio zapanjen što ona pokazuje tako malo interesa za njega i toliko toga radi mimo njega. Ovo je zapravo najčešća promjena koju zapažam kod žena u dobi od šezdeset pet godina naviše. Poput Edith, i one bi dolazile u moju ordinaciju deprimirane, tjeskobne i pateći od nesanice. Uskoro bih doznala da su njihovi muževi prethodne godine otišli u mirovinu. Osjećale su podvojenost, bijes te da ih se odvlači od njihova posla i aktivnosti. Nisu željele tako proživjeti ostatak života. Strah od gubitka slobode može se pojaviti čak i ako je bračni odnos u osnovi dobar. Velik broj žena iz nekog razloga misli da ne mogu iznova dogovarati nepisani bračni ugovor. „Naravno da možete", kažem im ja. „O tome vam ovisi život."

Zreli ženski mozak

209

Nakon nekoliko tjedana, kada su se Edith i njezin suprug vratili s jednomjesečnoga odmora, ponovo me posjetila. Uz zadovoljan smiješak na licu, kazala mi je: „Misija izvršena! Pristao mi se skinuti s vrata." Iznova su dogovorili pravila za sljedeću fazu svojega života.

HORMONI U ŽENSKOME MOZGU NAKON

MENOPAUZE

Hormoni u mozgu dio su onoga što nas čini ženama. Oni su gorivo koje aktivira moždane krugove specifične za naš spol, rezultirajući ponašanjem i vještinama karakterističnima za žene. Što se događa s našim ženskim mozgovima u menopauzi, kada ostajemo bez toga hormonskog goriva? Moždane stanice, krugovi i neurokemikalije koji su se oslanjali na estrogen ubrzo zakržljaju. Kanadska istraživačica Barbara Sherwin otkrila je da se kod žena koje počnu uzimati nadomjesno estrogensko liječenje odmah nakon što su im uklonjeni jajnici može sačuvati funkcija pamćenja onakvom kakva je bila prije, no kod žena koje ne počnu uzimati estrogenski nadomjestak odmah po uklanjanju jajnika, dolazi do opadanja verbalnoga pamćenja osim ako ubrzo ne dobiju estrogen. Liječenje je njihovo pamćenje vratilo na razinu od gotovo prije menopauze - no samo ako je počelo neposredno ili ubrzo nakon operacije. Čini se kako postoji kratko razdoblje kada estrogen pruža maksimalnu zaštitu mozga. Estrogen možda ima zaštitno djelovanje na mnoge aspekte funkcioniranja mozga, čak i na mitohondrije - energetske centrale u stanicama - osobito one u krvnim žilama u mozgu. Istraživači na

210


kalifornijskom sveučilištu Irvine otkrili su da estrogensko liječenje pospješuje učinkovitost tih mitohondrija, što bi moglo objasniti zašto žene u perimenopauzi imaju manji broj moždanih udara od muškaraca njihove dobi. Estrogen može pridonijeti dobroj prokrvljenosti mozga sve do duboke starosti. Primjerice, na Sveučilištu Yale istraživači su žene u postmenopauzi dvadeset jedan dan liječili estrogenom odnosno placebom, a zatim snimali njihove mozgove dok su rješavale memorijske zadatke. Žene koje su dobivale estrogen imale su moždane obrasce karakteristične za mlađe ispitanice, dok su žene koje nisu dobivale estrogen imale moždane obrasce tipične za puno starije žene. I jedno je istraživanje opsega mozga kod žena u postmenopauzi ukazalo na to da estrogen štiti specifične dijelove mozga. Kod žena koje su uzimale estrogen, područja u mozgu za odlučivanje, mišljenje, koncentraciju, verbalnu obradu, sposobnost slušanja i emocionalnu obradu nisu se toliko smanjila. Zaštitno djelovanje koje, čini se, estrogen ima na funkcioniranje ženskoga mozga jedan je od razloga zašto znanstvenici oprezno preispituju rezultate istraživanja pod nazivom Women's Health Initiative (WHI) iz 2002. godine, koje je otkrilo da kod žena koje su počele uzimati estrogen trinaest godina nakon menopauze nije uočeno takvo zaštitno djelovanje na mozak. Znanstvenici su sada pokazali da razdoblje bez estrogena duže od pet ili šest godina nakon menopauze znači da je prilika za iskorištavanje zaštitnih učinaka estrogena na srce, mozak i krvne žile po svoj prilici propuštena. Rano liječenje estrogenom također bi biti moglo važno i za zaštitu moždane funkcije.

Zreli ženski mozak

211

Mnoge se su se žene osjetile zbunjeno i iznevjereno jer su im liječnici još prije nekoliko godina o hormonskome nadomjesnom liječenju (HNL), koje se sada naziva HL, govorili jedno, a sada im, nakon rezultata istraživanja WHI, govore posve suprotno. I sama sam se - i kao liječnica i kao žena u postmenopauzi - našla između dvije vatre. Kako i kada započeti HL te kada (ako uopće) prestati s njim ostaju gorućim pitanjima i za pacijentice, i za liječnike. No sve dok nova istraživanja ne razriješe te dvojbe, svaka pacijentica mora sama pronaći vlastitu metodu - pomoću prehrane, hormona, aktivnosti, vježbanja, prikladnoga liječenja i redovitih savjeta informiranih liječnika specijalista za hormonsko liječenje. Ja sada sa svakom svojom pacijenticom u menopauzi detaljno porazgovaram o njezinoj obiteljskoj genetici, načinu života, simptomima, zdravstvenim problemima te rizicima i korisnim učincima HL-a. Usprkos burama i hormonalnim promjenama u menopauzi, većina žena stareći ostaje izuzetno čila, bistra i sposobna, čak i bez pomoći estrogena. Niti sve žene trebaju niti žele hormonsko liječenje. Obično tek nekoliko desetljeća nakon menopauze prirodni proces starenja počne negativno djelovati na funkcioniranje ženskoga mozga. Muški i ženski mozgovi različito stare i muškarci ranije ostaju bez većega dijela korteksa nego žene. I dok tijelo i mozak svake žene drugačije reagiraju u godinama nakon menopauze, za mnoge od nas to je doba veće slobode i kontrole nad svojim životima. Manje je vjerojatno da će nas nagoni zbuniti ili uznemiriti. Naš opstanak vjerojatno više ne ovisi o redovitoj plaći i manju važnost pridajemo suzdržavanju svojih pravih osjećaja, a veću pokazivanju i proživljavanju strastvene, stvarne sebe. Pomaganje drugima i angažiranje na rješavanju ozbiljnih problema u

212


svijetu mogu nas ispuniti energijom. To je također doba kada nam briga za unuke može donijeti novu, često neopterećenu radost. Možda život doista ostavlja ponešto od najboljega za kraj. Primjerice, moja šezdesetogodišnja pacijentica Denise uvijek je bila neovisna žena usredotočena na svoju marketinšku karijeru, čak i dok je podizala svoje dvoje djece. Kada je njezina kći prvi put postala majka, Denise nije bila spremna, kazala mi je, na valove ljubavi koje je osjetila za svoje unuče. „To me posve oborilo s nogu", izjavila je, ,,a to uopće nisam očekivala. Toliko se drugih stvari događa u mojemu životu, no iz nekog se razloga ne mogu nauživati toga djeteta. A moja me kći pušta u svoj život na način na koji to nikada dosada nije činila. Sada me treba i ja želim biti uz nju." Posebna uloga koju igra baka kao velika potpora mogla bi biti jedan od razloga zašto se evolucija pobrinula da žene žive desetljećima nakon što više ne mogu rađati djecu. Bake su, smatra Kristen Hawkes, antropologinja sa Sveučilišta u Utahu, mogle biti jedan od ključnih čimbenika za razvoj i opstanak u nekadašnjim ljudskim populacijama. Hawkes tvrdi da su u kamenome dobu dodatna nastojanja na sakupljaju hrane čilih žena u postmenopauzi pridonosila stopi preživljavanja malene unučadi. Bakino pribavljanje hrane i pomoć mlađim su ženama također omogućavali rađanje više djece u kraćim razmacima, pridonoseći na taj način plodnosti populacije i reproduktivnome uspjehu. Premda životni vijek u društvima lovaca i sakupljača u prosjeku iznosi manje od četrdeset godina, oko trećine odraslih žena nadživi tu dob, a mnoge od njih nastave produktivno živjeti i u svojim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Među populacijom lovaca i sakupljača Hadza u Tanzaniji Hawkes je otkrila, primjerice, da vrijedne bake u svojim šezdeseti-

Zreli ženski mozak

213

ma provode više vremena u potrazi za hranom od mlađih majki, pribavljajući hranu za svoju unučad i povećavajući njihove izglede za opstanak. Istraživači su slično pozitivno djelovanje baka otkrili među mađarskim Romima i populacijama u Indiji i Africi. Štoviše, u ruralnoj Gambiji antropolozi su otkrili da nazočnost bake mnogo više poboljšava izglede za opstanak djeteta nego nazočnost oca. Drugim riječima, žene u menopauzi, u čitavome svijetu, imaju mogućnost prihvatiti također i životno važnu ulogu bake.

ŠTO SADA Č I N I T I ?

Prije jednoga stoljeća menopauza je bila relativno rijetka. Čak i krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, prosječni životni vijek žena u Sjedinjenim Državama trajao je četrdeset devet godina - dvije godine manje no što kod prosječne žene prestane mjesečni ciklus. Žene u Sjedinjenim Državama sada mogu očekivati da će živjeti još desetljećima nakon prestanka mjesečnice. No znanost nije još u potpunosti sustigla ovu demografsku promjenu. Naše je znanje o menopauzi relativno novo i nepotpuno, premda napreduje ubrzanim koracima kako velike populacije žena prolaze kroz tu, nekoć rijetku, tranziciju. Danas se četrdeset pet milijuna Amerikanki nalazi u dobi između četrdeset i šezdeset godina. Planiranje mnogih godina nakon menopauze nova je mogućnost u povijesti žene. Imati priliku planirati uzbudljive projekte po vlastitu izboru moglo bi predstavljati jedno od najljepših obilježja ženskoga života u novome stoljeću. One bi dotada mogle steći osobnu i ekonomsku moć. Mogle bi posjedovati široku bazu znanja i, po prvi put u svojim životima, mogle bi imati uzbudljivi-

214


je mogućnosti no što su ikada sanjale. Jedna moja prijateljica znanstvenica, Cynthia Kenyon, stručnjakinja za starenje, vjeruje da će u budućnosti žene vjerojatno doživjeti više od 120 godina, a to je mnogo godina koje treba osmisliti. Za Sylviju je osmišljavanje njezinih postmenopauzalnih godina značilo ponovno otkrivanje Roberta. Kada me ponovo posjetila dvije godine nakon što su se ona i Robert rastali, kazala mi je da je, nakon što je ponovo postala ona stara od nekoć, nakon što je osjetila radost ponovnog otkrivanja same sebe i izašla s podosta razočaravajućih starijih muškaraca, shvatila da joj nedostaje Robert. On je bio jedini s kojim je mogla razgovarati o nekim stvarima - pa i o njihovoj divnoj djeci. Jednom ju je pozvao na večeru i ona je prihvatila poziv. Sastali su se u jednome romantičnom restoranu, mirno razgovarali o tome što je pošlo po zlu i na kraju se ispričali što su jedno drugo učinili nesretnima. Osim toga, imali su podijeliti i nova iskustva - njezin posao, njezino slikarstvo, njegov novi interes za starine, pa čak i njihove smiješne dogodovštine iz razdoblja dok su još hodali. S vremenom su ponovo otkrili svoje prijateljstvo i međusobno poštovanje te shvatili da su već pronašli svoje srodne duše. Morali su samo iznova sastaviti svoj ugovor. ZRELI ŽENSKI MOZAK još

je uvijek relativno nepoznato područje, no to

je velik neistraženi prostor koji žene moraju otkriti, osmisliti, pridonijeti mu te njime na pozitivne načine predvoditi buduće naraštaje. A možda i proživjeti najzabavnije godine svojega života. Godine nakon menopauze i za muškarce i za žene mogu biti vrijeme u kojemu će redefinirati svoj odnos i uloge te prihvatiti nove izazove i pustolovine - svatko zasebno i oboje zajedno.

Zreli ženski mozak

215

Ja sam, nakon što sam podigla svojega sina, otkrila strast u svojemu poslu i naposljetku pronašla svoju srodnu dušu, veoma zahvalna na svojemu životu. Nedaće na tome putu zasigurno su bile i bolne, no one su istodobno bile i moje najveće učiteljice. Ovu sam knjigu napisala jer sam željela podijeliti svoje znanje o unutarnjem funkcioniranju ženskoga mozga s ostalim ženama koje i same prelaze sličan put, pokušavajući biti vjerne sebi i shvatiti na koji način njihova specifična biologija utječe na njihov doživljaj stvarnost. Znam da bi meni bilo pomoglo da sam znala više o tome što radi moj mozak u mnogima od najluđih razdoblja mojega života. Na svakome koraku toga puta možemo bolje razumjeti svoj svijet ako imamo viziju toga što rade naši mozgovi. Naučimo li kako iskoristiti moć ženskoga uma koju posjedujemo, to će nam pomoći da postati onakvim ženama kakve bismo trebale biti. Kao žena u postmenopauzi, uzbuđena sam i odlučnija no ikada da pokušam nešto promijeniti u životima djevojaka i žena do kojih uspijem doprijeti. Naravno, uza sve to ne mogu znati što me čeka u budućnosti - no mnoga desetljeća preda mnom čine se puna nade, strasti i očitoga zamaha. Nadam se da će vam ova karta poslužiti kao vodič na nevjerojatnome putovanju ženskoga mozga.

216


EPILOG

BUDUĆNOST ŽENSKOGA MOZGA

KAD BIH MORALA

sa ženama podijeliti jednu lekciju koju sam naučila

pišući ovu knjigu, bilo bi to da nam razumijevanje svoje specifične biologije omogućuje bolje planiranje budućnosti. Sada kada je toliko žena steklo kontrolu nad svojom plodnošću i postiglo ekonomsku neovisnost, možemo napraviti plan za budućnost. A to znači unijeti revolucionarne promjene u društvo i vlastiti odabir partnera, karijere i vremena za rađanje djece. Budući da se žene sada u svojim dvadesetima obrazuju i grade karijeru, više žena usmjerenih na karijeru pomiče granice svojih bioloških satova i rađa djecu u srednjim ili kasnim tridesetima - pa čak i ranim četrdesetima. Velik postotak mojih specijalizantica u srednjim tridesetima još nije pronašao čovjeka s kojim bi željele osnovati obitelj jer su bile zauzete izgrađivanjem karijere. To ne znači da su te žene loše odabrale. To znači da su se faze u ženskome životu drastično produžile. U ranoj modernoj Europi žene su postajale plodne u dobi od šesnaest ili sedamnaest godina i svu


217

bi djecu rodile do kasnih dvadesetih. Danas su žene u potpunosti posvećene karijeri i kada mamim mozak preuzme kontrolu, dolazi do neizbježne rastrzanosti zbog preopterećenih moždanih krugova. Žene se tada nađu suočene s usponima i padovima perimenopauze i menopauze dok im mala djeca i predškolarci trče po kući. Istodobno, one upravljaju uspješnom karijerom. Ako me žena nije posjetila u svojim srednjim tridesetima kako bi porazgovarala o izazovima plodnosti i karijere, zasigurno će me posjetiti u svojim srednjim četrdesetima, tvrdeći da jednostavno nema vremena za perimenopauzu. Ne može si priuštiti gubitak pamćenja i fokusa izazvan promjenama raspoloženja zbog kojih se osjeća jadno zato što su njezini hormoni neusklađeni. Što sve to znači po pitanju specifične biologije ženskoga mozga? Ne znači da bi žene trebale odustati od majčinstva u kombinaciji s karijerom, već samo znači da bi im mogao pomoći uvid u sve loptice kojima će morati žonglirati od svojih tinejdžerskih godina nadalje. Naravno, nema načina da itko od nas sazna što nas čeka u životu i predvidi svaku vrstu potpore koju ćemo trebati. No razumijevanje onoga što se u svakoj fazi događa u našim mozgovima važan je prvi korak u kontroliranju svoje sudbine. Naš moderni izazov jest pridonijeti da društvo pruži bolju potporu našim urođenim ženskim sposobnostima i potrebama. Ovom sam knjigom željela pomoći ženama prebroditi različite promjene u svojim životima: promjene koje su toliko velike da zapravo mijenjaju njihov doživljaj stvarnosti, njihova stajališta i prioritete. Budemo li razumjele na koji način kemija mozga utječe na naše živote, možda ćemo moći bolje sagledati ono što nas tek oče-

218


kuje. Važno je zamisliti i planirati budućnost. Nadam se da je ova knjiga pridonijela mapiranju ženskoga doživljaja stvarnosti. Neki bi željeli da između muškaraca i žena nema razlika. 70-ih je godina prošloga stoljeća među mladim ženama na kalifornijskome sveučilištu Berkeleyju u modi bila krilatica „obvezatno uniseks", što je značilo da je politički nekorektno čak i spomenuti različitost spolova. Neki još uvijek vjeruju da, kako bi žene bile ravnopravne, uniseks mora biti norma. No biološka je činjenica da uniseks mozak ne postoji. Strah od diskriminacije temeljene na različitosti duboko je ukorijenjen, a pretpostavke o razlikama među spolovima godinama su bile znanstveno neispitane iz bojazni da žene u tom slučaju ne bi imale pravo na ravnopravnost s muškarcima. No pretvaranje da su žene i muškarci jednaki, premda ne čini uslugu ni muškarcima ni ženama, u konačnici šteti ženama. Održavati na životu mit o muškoj normi znači ignorirati stvarnu, biološku različitost žena što se tiče ozbiljnosti, podložnosti i liječenja bolesti. Time se također ignoriraju i različiti načini na koje one obrađuju misli, pa tako i određuju svoje prioritete. Osim toga, prihvaćanjem muške norme podcjenjuju se velike prednosti i sposobnosti ženskoga mozga specifične za naš spol. Sve dosada, žene su uglavnom bile te koje su se morale kulturno i lingvistički prilagođavati u svijetu rada. Borile smo se kako bismo se prilagodile muškome svijetu - uostalom, sposobnost prilagodbe genetski je usađena u ženske mozgove. Nadam se da je ova knjiga poslužila kao vodič - nama, našim muževima, sinovima, kolegama i prijateljima - u umove i ponašanje žena. Možda će ove informacije pomoći muškarcima da se počnu prilagođavati našemu svijetu.


219

Gotovo je svaka žena koja bi mi došla u ordinaciju, na moje pitanje koje bi bile njezine tri najveće želje kada bi postojala dobra vila koja bi mahnula čarobnim štapićem i ispunila ih, odgovorila: „Životna radost, veza koja me ispunjava te manje stresa i više vremena za sebe." Naš je suvremeni život - dupla smjena koju sačinjavaju karijera i briga za kućanstvo i obitelj koja je uglavnom naša dužnost - te ciljeve učinio osobito teško ostvarivima. Zbog toga smo neprestano izložene stresu, a glavni uzrok depresije i tjeskobe upravo je stres. Jedan od velikih misterija u našim životima jest razlog zbog kojeg smo toliko odane tome aktualnom društvenom ugovoru, koji se često kosi s prirodnim ustrojem naših ženskih mozgova i biološkom stvarnošću. U 90-im godinama prošloga stoljeća i početkom ovoga tisućljeća, počeo se pojavljivati niz novih znanstvenih činjenica i zamisli o ženskome mozgu. Te su biološke istine postale snažnim poticajem za preispitivanje ženina društvenog ugovora. Pišući ovu knjigu, borila sam se s dva glasa u svojoj glavi - jedan je znanstvena istina, a drugi politička korektnost. Odlučila sam staviti naglasak na znanstvenu istinu pred političkom korektnošću, premda znanstvene istine možda nisu uvijek dobrodošle. Otkako je otvorena moja klinika, susrela sam na tisuće žena. Te su mi žene ispričale najintimnije detalje o događajima u svojemu djetinjstvu, tinejdžerskim godinama, odlukama u karijeri, izboru partnera, seksu, majčinstvu i menopauzi. I dok se ustroj ženskoga mozga nije mnogo promijenio već milijunima godina, suvremeni izazovi različitih faza ženskoga života posve su drugačiji od onih naših pramajki.

220


Premda su sada znanstveno dokazane razlike između muškoga i ženskoga mozga, ovo je, na mnogo načina, Periklovo zlatno doba za žene. U doba Aristotela, Sokrata i Platona ljudi su prvi put u zapadnjačkoj povijesti raspolagali s dovoljno resursa da su imali slobodnog vremena za bavljenje intelektualnim i znanstvenim aktivnostima. U dvadeset prvome stoljeću žene su prvi put u povijesti u sličnome položaju. Ne samo da imamo ključnu, dosada neviđenu kontrolu nad svojom plodnošću, već također i neovisna ekonomska sredstva u umreženoj ekonomiji. Znanstvena otkrića na polju ženske plodnosti pružila su nam goleme mogućnosti. Sada možemo odabrati kada ćemo, hoćemo li i kako ćemo rađati djecu tijekom mnogo duljega razdoblja svojega života. Više nismo ekonomski ovisne o muškarcima, a tehnologija nam je omogućila da se u isto vrijeme i na istome mjestu prebacujemo s profesionalnih na kućanske poslove i obrnuto. To ženama pruža mogućnost da svoje ženske mozgove iskoriste kako bi kreirale novu paradigmu za način na koji upravljaju svojim profesionalnim, reproduktivnim i osobnim životima. Živimo u jeku revolucije svijesti o ženskoj biološkoj stvarnosti koja će promijeniti ljudsko društvo. Ne mogu predvidjeti točnu prirodu te promjene, no nagađam da će to biti pomak od previše pojednostavljenoga k dubokome promišljanju o golemim promjenama koje moramo načiniti. Ako izvanjska stvarnost predstavlja ukupnost načina na koji je ljudi doživljavaju, onda će se naša izvanjska stvarnost promijeniti tek kada se promijeni prevladavajući pogled na nju. Znanstvene činjenice o načinu na koji ženski mozak funkcionira, doživljava stvarnost, reagira na emocije, iščitava emo-


221

cije kod drugih te se brine i skrbi o drugima - ženska su stvarnost. Potreba da funkcioniraju u svojemu punom potencijalu i koriste se urođenim sposobnostima svojega ženskoga mozga sada dobiva znanstveno objašnjenje. Žene imaju biološki imperativ ustrajanja na tome da novi društveni ugovor uvaži i njih i njihove potrebe. O tome ovisi naša budućnost i budućnost naše djece.

222


PRVI DODATAK

ŽENSKI MOZAK I. HORMONSKO LIJEČENJE

GODINE 2 0 0 2 . istraživanja Women's

Health Initiative (WHI) i Women's

Health Initiative Memory Study (WHIMS) otkrila su da su žene koje su šest godina uzimale određenu vrstu hormonskoga liječenja, počevši u dobi od šezdeset četiri godine naviše, imale neznatno povišen rizik od raka dojke, moždanoga udara i demencije. Otada hormonsko liječenje (HL) izaziva velike nedoumice među ženama. Liječnici se masovno ograđuju od onoga što su svojim pacijenticama kazali o hormonskome liječenju. I liječnici i žene, koji su se našli između dvije vatre, osjetili su se iznevjerenima. Veliko pitanje ostaje: uzimati ili ne uzimati hormone tijekom ili nakon menopauze? Žene žele znati hoće li korisni učinci za njih osobno prevagnuti nad rizicima. Budući da je prosječna žena u istraživanju WHI imala šezdeset četiri godine i tijekom trinaest godina nakon menopauze uopće nije uzimala hormone, tiču li se rezultati toga istraživanja, recimo, pedesetjednogodišnje žene koja trenutačno prolazi kroz menopauzu i osjeća se loše? Ili šezdeset-i-nešto-godišnje žene koja je uzimala pa prestala uzimati hormonsko liječenje? Žene pitaju: „Hoće li se moj mozak uspjeti priviknuti


223

na nedostatak estrogena?" „Hoće li moje moždane stanice biti nezaštićene ne budem li uzimala hormonsko liječenje?" Budući da cilj istraživanja WHI nije bio odgovoriti na pitanja o hormonskome liječenju i zaštiti ženskoga mozga, moramo se poslužiti drugim istraživanjima koja su se izravno bavila djelovanjem estrogena na mozak. Djelovanje estrogena na moždane stanice i moždanu funkciju detaljno je proučeno kod ženki laboratorijskih glodavaca i primata. Ta su istraživanja jasno pokazala da estrogen pospješuje preživljavanje, rast i regeneraciju moždanih stanica. Druga istraživanja kod žena ukazuju na mnoge korisne učinke estrogena na rast neurona i održavanje moždane funkcije tijekom starenja. U tim su istraživanjima snimani mozgovi žena u postmenopauzi, od kojih su neke uzimale HL, a druge nisu. Kod žena koje su uzimale HL, sljedeća su područja bila pošteđena uobičajena smanjivanja vezanoga uz starenje: prefrontalni korteks (područje za odlučivanje i mišljenje), parijetalni korteks (područje za obradu govora i sposobnosti slušanja) te sljepoočni režanj (područje za obradu nekih emocija). S obzirom na ova pozitivna istraživanja, mnogi znanstvenici danas vjeruju da na HL treba gledati kao na sredstvo za zaštitu od propadanja mozga vezanoga uz starenje, premda se to kosi s otkrićima istraživanja WHI i WHIMS. Važno je imati na umu da nije provedeno niti jedno dugoročno istraživanje djelovanja estrogena na mozak kod žena koje počinju uzimati hormone odmah u menopauzi, u dobi od oko pedeset jedne godine. Godine 2005. pokrenuto je istraživanje The Kronos Early Estrogen Prevention Study koje su osmislili Fred Naftolin i njegovi kolege sa Sveučilišta Yale kako bi istražili učinke davanja HL-a

224


ženama između četrdeset dvije i pedeset osam godina, odmah u perimenopauzi i menopauzi. Rezultati toga istraživanja očekuju se negdje nakon 2010. godine. Na koje se podatke dotada možemo osloniti pri donošenju odluka osim na WHI i WHIMS? Pozitivno je to što je Baltimore Longitudinal Study of Aging - najduže znanstveno istraživanje ljudskoga starenja u Sjedinjenim Državama, započeto 1958. i koje još uvijek traje - otkrilo brojne korisne učinke HL-a na mozak. Žene koje uzimaju hormonsku terapiju, pokazuje to istraživanje, imaju relativno veću prokrvljenost hipokampusa i drugih područja mozga vezanih uz verbalno pamćenje. Uz to, te su žene postigle bolje rezultate na testovima verbalnog i vizualnog pamćenja od žena koje nisu nikada liječene HL-om. Pored toga, hormonsko liječenje - s progesteronom ili bez njega - pridonosi i zaštiti strukturalnog integriteta moždanoga tkiva, sprječavajući uobičajeno smanjivanje koje se opaža sa starenjem. Neka područja mozga kod muškaraca i žena stare brže, odnosno sporije, baš kao što se na početku života različito brzo razvijaju. Znamo da se starenjem muški mozgovi brže smanjuju od ženskih. To se osobito odnosi na područja kao što su hipokampus, bijelu tvar prefrontalnog korteksa koja ubrzava donošenje odluka, i fuziformna vijuga (fusiform gyrus), područje uključeno u prepoznavanje lica. Istraživači s UCLA-a otkrili su da su žene u postmenopauzi koje uzimaju estrogensku terapiju manje deprimirane i razdražene te postižu bolje rezultate na testovima verbalne fluentnosti, slušanja i radne memorije od žena u postmenopauzi koje ne uzimaju estrogen, a postigle su bolje rezultate i od muškaraca. Naprotiv, istraživači sa Sveučilišta u Illinoisu otkrili su veće smanjivanje svih


225

moždanih područja kod žena koje nisu nikada uzimale HL nego kod onih koje su uzimale HL. Također su otkrili da su, što su duže uzimale HL, te žene imale više sive tvari, tj. veći broj moždanih stanica, u usporedbi sa ženama koje nisu uzimale HL. Takvi su pozitivni učinci potrajali, pa čak se i povećali što je žena duže uzimala HL. Naravno, svaka je žena jedinka za sebe i njezin se mozak razlikuje ne samo od mozga muškarca, već i ostalih žena. Takva različitost otežava komparativna istraživanja među pojedincima. Jedan od načina zaobilaženja tih poteškoća jest proučavanje jednojajčanih blizanaca. Jedno švedsko istraživanje bavilo se promatranjem parova blizanki u postmenopauzi, u dobi od šezdeset pet do osamdeset četiri godine, pri čemu je jedna blizanka godinama uzimala HL, a druga nije. One koje su uzimale HL postigle su bolje rezultate na testovima verbalne fluentnosti i radne memorije od svojih sestara blizanki. Štoviše, kod blizanki koje su uzimale HL uočeno je 40 posto manje kognitivno oštećenje, bez obzira na vrstu i vrijeme uzimanja hormonskoga liječenja. Barbara Sherwin u Kanadi je više od dvadeset pet godina istraživala djelovanje estrogena na mozak žena u postmenopauzi te žena kojima je odstranjena maternica. U njezinu je istraživanju estrogensko liječenje pokazalo zaštitno djelovanje na verbalno pamćenje kod zdravih, četrdesetpetogodišnjih žena u kirurškoj menopauzi kojima je davan estrogen neposredno nakon zahvata. No nije uočeno nikakvo djelovanje kada je estrogen davan starijim ženama mnogo godina nakon kirurške menopauze. Ta otkrića nalažu da postoji kritično vrijeme za početak estrogenskoga liječenja nakon menopauze. Sherwin vjeruje da bi ti čimbenici mogli obja-

226


sniti zašto WHIMS nije uočio nikakvo zaštitno djelovanje HL-a na kognitivno starenje. Ta najnovija istraživanja djelovanja HL-a na zaštitu mozga, kao i proturječni rezultati istraživanja WHI i WHIMS, skreću pozornost na neke od aktualnih prijepora koji okružuju postmenopauzalno hormonsko liječenje i ženski mozak.

ČESTA PITANJA

Što se događa s mojim mozgom dok prolazim kroz menopauzu? Sama menopauza tehnički traje samo dvadeset četiri sata - onaj dan kada se navršava dvanaest mjeseci nakon vaše posljednje mjesečnice. Već sljedećeg dana kod vas počinje postmenopauza. Dvanaest mjeseci prije tog jednog jedinog dana menopauze predstavljaju posljednje mjesece takozvane perimenopauze. U dobi od četrdeset do četrdeset pet godina, u ženskome mozgu započinje rana faza perimenopauze, dvije do devet godina prije dana menopauze. U toj fazi mozak iz nekog razloga postaje manje osjetljiv na estrogen. Precizno tempiran dijalog između jajnika i mozga postaje zbrkan. Biološki sat koji kontrolira mjesečni ciklus postaje istrošen. Ta razlika u osjetljivosti dovodi do promjene u trajanju mjesečnoga ciklusa, a mjesečnice počinju dolaziti dan-dva ranije. Također se može promijeniti i intenzitet krvarenja. Budući da mozak postaje manje osjetljiv na estrogen, jajnici bi to u nekim mjesecima mogli pokušati nadoknaditi proizvodnjom još veće količine estrogena, izazivajući time jače krvarenje. To smanjenje osjetljivosti na estrogen u mozgu može izazvati niz simptoma koji se mijenjaju iz mje-


227

seca u mjesec, iz godine u godinu, varirajući od valova vrućine i bolova u zglobovima do tjeskobe, depresije i promjenjivih razina libida. Depresija je iznenađujuće učestao problem u perimenopauzi. Istraživači na američkome Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje otkrili su da žene u perimenopauzi imaju četrnaest puta viši rizik za obolijevanje od depresije od normalnoga. Taj je rizik osobito visok u kasnoj perimenopauzi, dvije godine prije prestanka mjesečnice. Što bi mogao biti uzrok tome? U razdoblju najveće promjene razina estrogena dolazi do poremećaja neurokemikalija i moždanih stanica na koje inače djeluje estrogen - poput serotoninskih stanica. Ako je blaga, takva se perimenopauzalna depresija ponekad može liječiti samo estrogenskom terapijom. Uglavnom, perimenopauza može biti vrijeme podložnosti promjenama raspoloženja i razdražljivosti zbog promjene u razini estrogena u mozgu i osjetljivosti na stres. Depresija se može naglo pojaviti, čak i kod žena koje je dotada nisu nikada iskusile. Pomanjkanje životne radosti, u nedostatku neke istinske tragedije, moglo bi biti izazvano niskom razinom estrogena u mozgu, koja, pak, smanjuje razinu neurokemikalija kao što su serotonin koji podiže raspoloženje, norepinefrin i dopamin. Razdražljivost, manjak mentalnoga fokusa i umor mogu biti izazvani niskom razinom estrogena i pogoršani nedostatkom sna. Glavni problem velikoga broja žena u perimenopauzi jest nedostatak sna - popraćen valovima vrućine ili bez njih. Ni u jednome razdoblju vašega života nije zdravo biti neispavan, no to naročito vrijedi kada ste stariji od četrdeset godina. San predstavlja temeljni tretman za obnavljanje mozga. Nažalost, nagle promjene razine estrogena u

228


perimenopauzi mogu poremetiti biološki sat za spavanje u ženskome mozgu. Ako nekoliko dana ne spavate dobro, možda će vam biti teško usredotočiti se; mogli biste također postati impulzivniji i razdražljiviji no obično i reći nešto što ćete poslije požaliti. Stoga bi to mogao biti pravi trenutak da se ugrizete za jezik kako biste sačuvali dobre odnose. Iz vlastitog iskustva znam da se svi ovi simptomi perimenopauze obično mogu liječiti kombinacijom estrogena, antidepresiva, vježbanja, dijetne prehrane, sna i suportivne ili kognitivne terapije. Nakon što je žena službeno prošla menopauzu, njezin se mozak počinje prilagođavati niskoj razini estrogena. Kod većine žena neugodni simptomi perimenopauze sada se počinju povlačiti, premda određeni postotak žena, nažalost, od njih pati još pet ili više godina. Kod nekih se žena javljaju umor, promjene raspoloženja, buđenje po noći, „mentalna magla" i promjene pamćenja, a više od 15-ak posto njih ima valove vrućine deset pa i više godina nakon menopauze. Otprilike tri od deset žena u postmenopauzi pati od razdoblja neraspoloženosti i depresije, a njih čak osam od deset osjeća umor. (Sve žene koje pate od umora trebale bi pregledati štitnjaču.) Neka su istraživanja, no ne i sva, otkrila da kognitivne funkcije vezane uz starenje, poput kratkoročnog pamćenja, brže opadaju u prvih pet godina nakon menopauze. U većini slučajeva ženski se mozak može prilagoditi nižim razinama estrogena uz postupno gašenje funkcije jajnika. No ako su ženi u perimenopauzi kirurški odstranjeni maternica i jajnici, ona će naglo ući u menopauzu bez ikakvoga prijelaznoga razdoblja. Nagli gubitak estrogena, kao i testosterona, može izazvati simptome poput pada energije, niskog samopoštovanja i pada libida,


229

kao i ozbiljne promjene raspoloženja i probleme sa snom te valove vrućine. Većina žena kojima je u potpunosti odstranjena maternica može izbjeći ove probleme ako počnu dobivati estrogensku nadomjesnu terapiju još u sobi za buđenje, pa čak i prije samoga zahvata. Rano liječenje estrogenom može biti osobito važno kako bi se sačuvala funkcija pamćenja nakon histerektomije, kako to nalažu istraživanja Barbare Sherwin. Trebam li uzimati hormone radi mozga i što učiniti kako bih smanjila rizik od moždanog udara i raka dojke ako ih budem uzimala? Većina liječnika danas smatra da bi se svaka žena trebala nahoditi prema svojim vlastitim simptomima u menopauzi ili perimenopauzi. Kod mnogih žena HL, a posebice ono s kontinuiranim estrogenom, pridonosi stabilizaciji raspoloženja te poboljšava mentalni fokus i pamćenje. Neke žene tvrde kako im je zahvaljujući estrogenskome liječenju um opet oštar i one se ponovo osjećaju bistro. Druge žene prijavljuju neugodne nuspojave, poput mjesečnoga krvarenja, grčeva, osjetljivosti grudi i porasta tjelesne težine, što ih može navesti na prekid liječenja. Koji je dosad najbolji savjet u svezi HL-a? Američka Uprava za hranu i lijekove (The Food and Drug Administration) sada preporuča ženama sa simptomima menopauze uzimanje najniže doze hormona u najkraćem mogućem razdoblju jer znanstvenici pretpostavljaju da su niže doze vjerojatno neškodljivije. Izjava o stajalištu Izvršnoga povjerenstva Međunarodnoga društva za menopauzu (Executive Committee of the International Menopause) preporuča da liječnici ne mijenjaju svoje prethodne prakse pri propisivanju hormonskoga liječenja ženama u menopauzi i ne prekidaju HL kod že-

230


na kojima ono pogoduje s obzirom da istraživanja WHI i WHIMS nisu proučavala žene tijekom menopauzalne tranzicije. Neki američki znanstvenici, poput Freda Naftalina sa Sveučilišta Yale, pribojavaju se da liječnici sada ženama uskraćuju priliku za preventivno uzimanje estrogena prije no što bude prekasno. On tvrdi: „Dakle... ti su menopauzalni simptomi upozorenja na nedostatak estrogena, koja se oglašavaju kako bi nas upozorila da je potrebno ispitati zamisao o prevenciji pravodobnim estrogenskim liječenjem. Moramo preispitati trenutačno američko stajalište o prevenciji menopauzalnih komplikacija pomoću estrogena i time ženama pružiti [liječenje i] znanstvenu egzaktnost koje zaslužuju." Prema nekim istraživanjima, ako je prošlo više od šest godina nakon vaše menopauze, propustili ste priliku za prevenciju i ne biste trebali započeti HL. Uglavnom, svaka žena mora prodiskutirati o svojim vlastitim rizicima i korisnim učincima s liječnikom specijalistom za hormonsko liječenje. Rogerio Lobo, stručnjak koji se već trideset godina bavi HL-om, tvrdi da odgovarajuća uporaba hormona uvelike umanjuje bojazni o povećanom riziku od kardiovaskularnih (CV) bolesti i raka dojke. „Odgovarajuća uporaba hormona odnosi se na liječenje mladih, zdravih žena koje imaju simptome menopauze kao i na korištenje niskih doza hormona i prebacivanje na liječenje samo estrogenom kad god je to moguće." Patite li od simptoma koji narušavaju kvalitetu vašega života, možda biste mogli razmisliti o nekoliko godina uzimanja hormona kako biste svome mozgu olakšali taj prijelaz. To nije pitanje mora-


231

la; ne znači da ste labilna osoba ako se slučajno nalazite u velikoj skupini žena kojima je potrebna određena medicinska pomoć kako bi ostale u svojemu najboljem izdanju tijekom toga hormonskoga prijelaznog razdoblja. I nemojte se osjećati kao da danas donosite odluku koja će vas sljedećih četrdeset godina osuditi na određeno liječenje. Možda ćete željeti nastaviti s HL-om nakon što prođete menopauzalnu tranziciju, a možda nećete. Mnoga nova znanstvena otkrića i proizvodi redovito postaju dostupni, a u farmaceutskoj se industriji vodi utrka za razvoj lijekova sličnih estrogenu koji će pomoći mozgu i kostima, a neće predstavljati opasnost za dojke, srce, maternicu i krvožilni sustav žene. Postoje i mnogi nehormonski i alternativni lijekovi te tretmani koji mogu biti veoma korisni - uključujući vježbanje, selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina, sojino ulje, visokoproteinsku/niskokaloričnu prehranu, vitamine E i B-kompleks, akupunkturu, smanjenje stresa i meditaciju. Pametno je biti informirana i preispitati svoju odluku svakih dvanaest mjeseci. Odlučite li uzimati HL, budite spremni na razdoblje pokušaja i pogrešaka. Reakcije mogu biti veoma različite, stoga ćete u vlastitom tijelu morati iskušati različita liječenja. Neki liječnici najradije započinju HL s bioidentičnim hormonima, koji su najsličniji onima koje proizvode vaši jajnici. Ako vam oni iz nekog razloga ne pomognu da se osjećate bolje, trebali biste razmotriti druge vrste hormona; neke se žene bolje osjećaju uzimajući sintetičke hormone, rabeći flastere, pilule, gelove, hormonske brizgalice ili potkožne usadke. Ako se i dalje ne osjećate dobro ili bolje, nemojte odustati. Upitajte svojega liječnika za alternative ili dodatke hormonima za liječenje vaših simptoma u sljedećih godinu-dvije, uključujući

232


propisivanje serotoninskih lijekova poput Effexora, Zolofta ili Prozaca, biljnih pripravaka ili vježbanja i terapije opuštanja. Činjenica je da vi sami najbolje poznajete svoje tijelo. Rukovodite se prema svojim simptomima. Prije svega, budući da se stalno provode nova istraživanja, svake godine planirajte ponovno razmatranje svojega trenutačnog liječenja, bez obzira kakvo ono bilo, sa svojim liječnikom - nije loše zakazati mu posjet oko svoga rođendana kako ga ne biste zaboravili. Znanstvenici smatraju kako je jedan od glavnih razloga što su žene u istraživanjima WHI i WHIMS koje su uzimale HL imale nešto više moždanih udara, demencije i srčanih udara bio taj što uzimanje estrogena uz već začepljene i ostarjele krvne žile dodatno pogoršava stanje krvnih žila u srcu i mozgu - naročito stoga što su mnoge od tih žena bile pušačice. Odlučite li se za hormonsko liječenje, održavajte krvni tlak niskim, nemojte pušiti, svakoga tjedna barem se sat vremena bavite kardiovaskularnim vježbanjem koje ubrzava bilo, održavajte kolesterol niskim, jedite što je moguće više povrća, uzimajte vitamine, smanjite stres i pojačajte svoju društvenu podršku. Porast tjelesne težine, a ne funkcioniranje mozga, zapravo je ono što zabrinjava velik broj žena u svezi HL-a i glavni je razlog koji u čitavome svijetu navode za prekid liječenja. Hipotalamus kontrolira naš apetit. Budući da se mnoge promjene u menopauzi događaju u tome području mozga, neki su znanstvenici nagađali da opadanje razine estrogena ima negativan učinak na stanice koje kontroliraju apetit. Kako bi ispitali je li porast težine uzrokovan HL-om, istraživači u Norveškoj promatrali su deset tisuća žena u dobi od četrdeset pet do šezdeset pet godina koje su uzimale,


233

odnosno nisu uzimale hormonsko liječenje. Rezultati su pokazali da porast tjelesne težine nije povezan s HL-om. Naprotiv, otkrili su da su uzrok porasta tjelesne težine promjene u prehrani i tjelesnoj aktivnosti žene, koje bi mogle biti povezane s promjenama u njezinu hipotalamusu u menopauzi.

NAPOMENA O HORMONSKOM LIJEČENJU: E S T R O G E N S P R O G E S T E R O N O M ILI BEZ N J E G A

Važno je napomenuti da je liječenje samo estrogenom, bez progesterona, prikladno samo ženama u postmenopauzi kojima je odstranjena maternica. To nije isto što i hormonsko nadomjesno liječenje (HL) s progesteronom, koje se propisuje ženama koje još uvijek imaju maternicu. Među njima postoji jedna bitna razlika: HL s progesteronom sprječava estrogen od zadebljanja sluznice maternice i moguće pojave stanica raka. Progesteron se može uzimati u obliku pilule u kombinaciji s estrogenom, kao intrauterini uložak s progesteronom ili kao vaginalni gel. No čini se kako progesteron poništava neke pozitivne učinke estrogena u ženskome mozgu. Baš kao što progesteron sprječava rast neželjenih stanica u maternici, čini se da jednako tako sprječava i rast novih veza u mozgu. Kao posljedica toga, korisni učinci HL-a s progesteronom na mozak predmet su prijepora. Ako žena može uzimati samo estrogen zato što nema maternice, uživat će sve korisne učinke estrogena kao i prije u najboljem dijelu njezina mjesečnoga ciklusa - i to trajno, a bez PMS-a koji je izazvan progesteronom. Neke žene koje ne podnose progesteron, a još uvijek imaju maternicu, mogu se jednom godišnje podvrgnuti uklanjanju sluznice maternice pomoću postupka

234


koji se naziva dilatacija i kiretaža (D&C) ili ablacija endometrija. Također jednom godišnje mogu otići na vaginalni ultrazvuk kako bi se provjerilo da sluznica maternice nije zadebljana. Žene koje uzimaju najniže doze estrogenskoga HL-a obično ne moraju uzimati progesteron čak i ako još uvijek imaju maternicu. Tek mnogo godina nakon menopauze prirodni procesi starenja počinju imati zamjetan učinak na funkcioniranje ženskoga mozga. Određeno pogoršanje pamćenja započinje već u dobi od pedeset godina, no obično nije neugodno. Hormonsko ga liječenje može, ali ne mora usporiti. Mnogi od tih procesa starenja uključuju smanjenu prokrvljenost i opadanje sposobnosti tijela da popravi štetu. Sada je jasno da estrogen krvne žile u mozgu održava zdravima. Istraživači s kalifornijskoga sveučilišta Irvine otkrili su da estrogen ima takav učinak jer pospješuje učinkovitost mitohondrija u moždanim krvnim žilama, što bi moglo objasniti zašto žene u perimenopauzi imaju nižu stopu moždanih udara nego muškarci njihove dobi. Istraživači iz Dječje bolnice u Pittsburghu, u Pennsylvaniji, također su otkrili razliku među spolovima u načinu na koji moždane stanice odumiru nakon ozljede. Razine glutationa, molekule koja moždanim stanicama pomaže preživjeti nedostatak kisika, nakon ozljede mozga kod žena ostaju stabilne, no kod muškaraca se smanjuju za čak 80 posto, što ima za posljedicu odumiranje većega broja moždanih stanica. Moguće je da muške i ženske moždane stanice odumiru na različit način prema ustaljenim biološkim obrascima i u putovima specifičnima za svaki spol koji bi mogli biti povezani s time zašto žene žive duže od muškaraca. Razlike među spolovima prisutne su i kod drugih procesa starenja. Primjerice, čini se kako estrogen i progesteron pomažu popra-


235

viti i održavati kabele koji povezuju različita područja u mozgu. Kako naši mozgovi stare, a tijela prestanu popravljati te veze, gubimo bijelu tvar pa naši mozgovi sporije obrađuju i šalju informacije ili to više uopće ne čine. Kao posljedica toga, neki signali u mozgovima postaju slabiji, mijenjajući putove, obrasce i brzinu. Proces koji često znatno usporava jest prizivanje sjećanja. To je učestala pojava kod starijega mozga, premda nije prisutna nikakva posebna bolest ili demencija. Alzheimerova bolest predstavlja jednu iz skupine demencija koje postupno uništavaju moždane stanice i narušavaju mentalnu funkciju. Alzheimerova bolest u mozgu stvara ljepljive plakove, smanjujući sposobnost moždanih stanica za međusobnu komunikaciju i naposljetku dovodeći do njihova odumiranja. Premda su muškarci često podložniji gubitku pamćenja vezanom uz starenje nego žene, čini se da žene u postmenopauzi imaju tri puta veći rizik od muškaraca za razvoj Alzheimerove bolesti. Znanstvenici još nemaju objašnjenje za tu razliku među spolovima, no nagađaju da bi ona mogla biti povezana s time što u muškim mozgovima ima više testosterona i estrogena nego u mozgovima žena u postmenopauzi koje nisu pod HL-om. Detaljna istraživanja mozga na životinjskome modelu Alzheimerove bolesti ukazala su na nedovoljne razine estrogena. No ostaje tajnom zašto su žene podložnije toj bolesti čak i uzevši u obzir činjenicu da u prosjeku žive duže. Istraživanja nalažu da započinjanje s estrogenskim nadomjesnim liječenjem rano u menopauzi, kada su neuroni još zdravi, smanjuje rizik od Alzheimerove bolesti. No ako se s estrogenskim liječenjem započne kada se bolest već razvila ili desetljećima nakon menopauze, nema korisnih učinaka. Dokazi iz pokusa na životinja-

236


ma i ispitivanja na ljudima također nalažu da estrogensko liječenje možda može odgoditi simptome demencije i starenja mozga kod žena. Zamisao da bi estrogensko liječenje moglo spriječiti neke slučajeve Alzheimerove bolesti kod žena privlačna je, no tek je treba dokazati. Za žene - čak i one koje su prošle menopauzu - ostati društveno povezanima i imati društvenu podršku važan je način smanjivanja stresa zbog toga što žive same i stare. Žene na stres reagiraju drugačije od muškaraca i više im koristi društvena podrška. Mnoge aktivnosti mogu suzbiti učinke starenja na mozak. Istraživači sa Sveučilišta John Hopkins otkrili su da žene i muškarci stariji od šezdeset pet godina koji se bave najrazličitijim mogućim aktivnostima imaju najnižu stopu demencije. Tjelesno vježbanje, poput hodanja i vožnje bicikla, jest korisno, no jednako su korisne i mentalne vježbe, poput kartanja. Kako naša tijela stare, važno je ostati aktivan na mnogim razinama, a ključna bi mogla biti raznovrsnost, a ne intenzitet.

I Z L A Ž E N J E NA KRAJ S JOŠ J E D N O M NESTAŠICOM U MOZGU: GUBITKOM TESTOSTERONA

Nažalost, u mozgu žena u razdoblju oko menopauze ne dolazi samo do gubitka estrogena. Do pedeset godina velik broj žena izgubi čak 70 posto testosterona. To se ne događa samo stoga što ga jajnici u menopauzi više ne proizvode u tolikim količinama, već i stoga što su i nadbubrežne žlijezde, koje kod žene u njihovim plodnim godinama proizvode 70 posto androgena i testosterona, u obliku prethodnika testosterona koji se naziva DHEA, uvelike


237

smanjile njihovu proizvodnju, što dovodi do hormonske tranzicije koja se naziva „adrenopauza". Nakon menopauze nadbubrežne žlijezde - čak i uz smanjenu proizvodnju - stvaraju preko 90 posto androgena i testosterona kod žene. I žene i muškarci zapravo doživljavaju gubitak testosterona i androgena iz nadbubrežnih žlijezda, budući da oko četrdesete godine počinje odumirati određen broj stanica nadbubrežnih žlijezda. Do pedesete godine muškarci izgube polovicu svojega testosterona iz nadbubrežnih žlijezda i 60 posto testosterona koji su proizvodili testisi kada su bili mladi. Kao posljedica toga, muški spolni nagon u tim se godinama često smanjuje. Budući da je testosteron potreban za poticanje spolnoga interesa u mozgu, zbog opadanja testosterona nakon menopauze, žena može osjećati malo ili nimalo interesa za seks. Muškarci, tijekom najvećega dijela svoje odrasle dobi, proizvode deseterostruko do stostruko više testosterona od žena. Njihove razine testosterona variraju od 300 do 1000 (pikograma po mililitru), u usporedbi s 20 do 70 kod žena. Premda se testosteron u muškaraca godišnje prosječno smanji za tri posto od njegove najviše razine, u dobi od dvadeset pet godina, obično ostaje visoko iznad 350 pikograma tijekom velikoga dijela njegove srednje dobi i nakon nje - a 300 pikograma dovoljno je da kod muškarca održi spolni interes. Da bi se kod žene probudio spolni nagon, potrebno je manje testosterona, no mora ga biti dovoljno da aktivira centar za seks u njezinu mozgu. Kod žene je razina testosterona na vrhuncu u dobi od devetnaest godina, a do dobi od četrdeset pet ili pedeset godina, ta će se razina smanjiti za čak 70 posto - što mnoge žene ostavlja s vrlo niskom razinom testosterona. U tom slučaju, poput automobila kojemu je ponestalo benzina, centar za seks u

238


hipotalamusu nema kemijskoga goriva koje mu je potrebno za buđenje spolne želje i genitalne osjetljivosti. Fizički i mentalni motor spolnog uzbuđenja zatajio je. Pritužbe na spolni interes i izvedbu veoma su učestale kod žena svih dobi. Četiri od deset Amerikanki - gotovo polovica - nezadovoljne su nekim aspektima svojih spolnih života, a u dobi između četrdesete i pedesete godine ta se brojka penje na šest od deset. Neke od najčešćih pritužbi kod žena u perimenopauzi i nakon nje jest smanjeni spolni interes i spolno uzbuđenje, poteškoće s postizanjem orgazama, slabiji orgazmi i odbojnost prema tjelesnom ili spolnom dodiru. Kod milijuna žena odjednom dolazi do nestanka spolnoga nagona - a istraživači su otkrili zapanjujuće slične obrasce u čitavome svijetu. Biološki razlozi za taj nestanak duboke su hormonalne promjene u mozgu. Navala estrogena, progesterona i testosterona iz jajnika koja bi nekoć preplavila mozak, sada prestaje. Proizvodnja androgena i testosterona u nadbubrežnim žlijezdama i jajnicima, koja se u pubertetu naglo povećala i ostala na visokim razinama u ženinim dvadesetim i ranim tridesetim godinama, smanjuje se za oko dva posto godišnje, sve dok nam u dobi od sedamdeset ili osamdeset godina ne ostane samo pet posto onoga što smo imale u svojim dvadesetima. Libido kod žena slabi s godinama, počevši u trećem desetljeću života, a to je posebice zamjetno kod žena kojima su odstranjeni jajnici. Spolni odnosi i interes za seks kod žena se počinju smanjivati u četvrtome i petome desetljeću. Većina žena koje imaju spolnog partnera u menopauzi nastavlja održavati spolne odnose. Istraživanja u staračkim domovima pokazala su da jedna četvrtina žena u dobi od sedamdeset do devedeset godina još uvijek masturbira.


239

Ženama koje su doživjele smanjivanje spolnoga interesa i žele ga povratiti, moglo bi pomoći vraćanje testosterona na razine sličnije onima u mladosti pomoću gelova, krema ili pilula. No medicinska je znanost sve donedavno pridavala malo pozornosti nedostatku testosterona u žena. Naprotiv, liječnici su se pribojavali da bi žene mogle dobiti previše te kemikalije koja se tradicionalno vezuje uz muževnost i razviti neprirodne muške odlike, poput dlakavosti lica, agresivnosti i duboka glasa. U velikoj mjeri zbog takve pristranosti, sve do prije nekoliko godina, nije se pridavala gotovo nikakva pozornost stvarnim i neugodnim učincima manjka testosterona kod žena.

ŠTO P O D U Z E T I U VEZI SPOLNIH PROBLEMA I KAKO DOBITI POMOĆ

Žene koje su odrasle u kulturi feminističke i seksualne revolucije i nakon njih, vjeruju da je uzbudljiv, strastven i zadovoljavajući orgazmički seks nešto na što bi žene trebale polagati pravo. U posljednjih dvadeset-trideset godina, stereotip žene koja se lako spolno uzbuđuje, koja je neprestano raspoložena za seks, pa čak i žene seksualne grabežljivice odmijenio je tradicionalnije stajalište o čednoj ženi koju treba zavesti ili opustiti alkoholom. No ta je nova žena u jednakoj mjeri fikcija kao što je to bila i njezina suzdržana prethodnica. Nažalost, istina je da velik broj žena na početku menopauze otkrije da dobar seks nije samo teško dostupan, već također i fizički zahtjevan, nemoguć ili nas uopće ne privlači. Mogle bismo se odjednom uhvatiti kako se hrvamo s niskim ili nikakvim spolnim nagonom, problemima oko uzbuđivanja ili nesposobno-

240


šću postizanja orgazma - fizičkim promjenama koje, u najmanju ruku, mogu biti iznenađujuće i obeshrabrujuće. Svakoga dana u svojoj klinici susrećem žene s takvim problemima. Moje se pacijentice žale da im je bilo teško pronaći liječnika upućenog u žensku spolnu reakciju - u to da ona može varirati zbog djelovanja hormona i od osobe do osobe, te da se može drastično mijenjati tijekom života žene. Ni danas na većini medicinskih fakulteta nema neophodnih predavanja o ženskoj spolnoj reakciji. Čak i ginekolozi, koji se specijaliziraju za dijelove tijela ispod struka, mogu ponuditi malo rješenja ženama sa spolnim problemima i obično ne pronalaze nikakve fizičke razloge za njihove simptome. Kao posljedica toga, često odbacuju te probleme kao „samo dio starenja" - ignorirajući negativne posljedice koje mogu imati po ženine odnose i kvalitetu života. Psihijatri i bračni savjetnici mogu biti jednako loše osposobljeni za pružanje pomoći. Oni su na taj problem skloni gledati kao da je sve u glavi - posljedica stresa u vezi ili dugoročnih problema s intimnošću. Klasičan odgovor na takve probleme bila je psihoanaliza - staviti ženu na kauč sljedećih sedam do deset godina kako bi se proniknulo u korijene njezine neprirodne „frigidnosti" ili psihološkog „opiranja" seksu. Takav je pristup uglavnom sasvim pogrešan jer uzrok takvih osjećaja u toj fazi života nije psihološki konflikt, već je to normalna biološka i psihološka reakcija na hormonalne promjene. Jedno od sredstava za ponovno buđenje ženina libida jest testosteronsko nadomjesno liječenje. Istraživači su njegovu učinkovitost otkrili još prije desetak godina, no medicinska znanost u Sjedinjenim Državama taj je podatak uglavnom ignorirala ili ga zaboravila. Prije četrdeset godina, 70-ih godina prošloga stoljeća,


241

liječnici sa Sveučilišta u Chicagu eksperimentalno su davali velike količine testosterona pacijenticama koje su bolovale od raka dojke. Smatrali su da će taj hormon kod žena sniziti razine estrogena, koji može pospješiti nastanak raka. To se nije dogodilo, no pacijentice su doživjele nevjerojatan porast libida i sposobnosti doživljavanja orgazma. Isti je učinak zapazila 1980-ih Barbara Sherwin sa Sveučilišta McGill. Sherwin je nadomjestila testosteron kod žena kojima su uklonjeni jajnici. Žene koje nisu dobivale taj hormon, prijavile su naglo opadanje libida, a one koje bile dobivale liječene, izjavile su da se njihov spolni interes ubrzo vratio. Istraživanja se konačno počinju baviti liječenjima spolne disfunkcije kod žena koja se ne tiču samo spolnih organa, ciljajući na centre u ženskome mozgu koji su vezani uz ugodu i spolnu želju. A liječenje koje je djelotvorno - nadomještanje testosterona - konačno biva prihvaćeno. Posljednjih su godina nadomjesci testosterona vrlo popularan režim liječenja muškaraca. No tek su nedavno liječnici počeli propisivati gelove, flastere i kreme svojim pacijenticama. Ja nadomjestak testosterona ženama propisujem od 1994. i rezultati su uglavnom pozitivni. Kada se žene žale na nizak libido, testosteronsko nadomjesno liječenje često vraća njihov spolni interes na normalnu razinu. Znamo da davanjem testosterona možemo potaknuti ženinu potrebu za masturbiranjem i skratiti vrijeme potrebno da postigne orgazam, no ne uvijek i njezinu želju za seksom u paru. Kod nekih žena testosteron može dramatično povećati spolni interes, no taj hormon možda nije, kao što smo to nekoć mislili, panaceja za poticanje spolnog interesa kod svih žena. Čak i muškarci otkrivaju da testosteron ili Viagra nisu čudotvoran lijek koji su obećavale

242


farmaceutske kompanije. Nema sumnje da jedva mjerljiva ili nulta razina testosterona kod muškaraca ili žena može biti uzrokom spolne disfunkcije. To se stanje kod oba spola može liječiti testosteronskom terapijom. Žene koje se tuže na nedostatak spolnog interesa - bez obzira na to jesu li u perimenopauzi ili postmenopauzi - imaju pravo iskušati testosteron koji bi većina liječnika propisala muškarcu. Pored takvog djelovanja na spolni centar u mozgu, testosteron pridonosi mentalnoj oštrini te rastu mišića i kostiju. Što se tiče nedostataka, može izazvati stanjivanje kose, akne, tjelesni vonj, rast dlaka na licu i dublji glas. No djelovanje testosterona na mozak - poboljšan mentalni fokus, bolje raspoloženje, više energije i spolnog interesa - razlozi su što mnogi muškarci i žene koji ga uzimaju kažu da su spremni riskirati negativne učinke.


243

DRUGI DODATAK

ŽENSKI MOZAK I POSTPOROĐAJNA DEPRESIJA

JEDAN OD DESET

ženskih mozgova postat će deprimiran u prvoj go-

dini nakon porođaja. Iz nekog razloga mozgovi tih 10 posto žena ne vrate se u potpunosti u ravnotežu nakon golemih hormonalnih promjena koje se događaju nakon porođaja. Psihijatrijske promjene nakon porođaja mogu varirati od potištenosti do psihoze, no najčešća je postporođajna depresija. Smatra se da su žene koje pate od toga stanja genetski podložnije depresiji izazvanoj hormonalnim promjenama. Ken Kendler sa Sveučilišta Virginia Commonwealth otkrio je da možda postoje geni koji mijenjaju rizik od depresije u reakciji žene na ciklično lučenje spolnih hormona, osobito u razdoblju nakon porođaja. Takvi bi geni utjecali na rizik od teže depresije kod žena, no ne bi bili aktivni kod muškaraca jer se kod njih ne događaju relevantne hormonalne promjene. Ti rezultati ukazuju na to da promjene u razinama estrogena i progesterona imaju udjela u pojavi simptoma naglog pada raspoloženja kod žena s postporođajnom depresijom. Čini se da tih 10 posto žena nakon porođaja postaje deprimirano iz više razloga. Tijekom trudnoće, u mozgu su bile aktivirane

244


„kočnice" za reagiranje na stres; odjednom, nakon porođaja, one su ponovo deaktivirane. Kod 90 posto žena mozak se u stanju vratiti na normalnu reakciju na stres, no kod genetski podložnih žena to mu ne uspijeva. Mozak genetski podložne žene na kraju postane hiperreaktivan na stres i ona počne proizvoditi previše stresnog hormona kortizola. Njezin refleks plašenja (startle reflex) bit će pojačan, ona će biti napeta, a sitnice će joj se činiti golemim problemima. Bit će pretjerano zaštitnički nastrojena prema djetetu, hiperaktivna i neće moći zaspati nakon što noću nahrani dijete. Danonoćno će se vrzmati uokolo previše napregnutih živaca, kao da je pod naponom, premda je iscrpljena. Dobro poznati pretkazatelji depresije nakon porođaja uključuju prethodnu depresiju, depresiju u trudnoći, nedostatak odgovarajuće emocionalne potpore i visoku razinu stresa u domu. Žene s postporođajnom depresijom također su imale problema s identitetom zbog svoje nove uloge majke. Kod njih se javljaju osjećaji gubitka jer više ne znaju tko su kao pojedinci. Smatraju da nisu dorasle odgovornosti za dijete. Bore se s osjećajem napuštenosti od strane svojih partnera i drugih bliskih osoba koje im dovoljno ne pomažu, nerazumnom zabrinutošću da će njihovo dijete umrijeti i problemima s dojenjem. Smatraju se „lošim majkama", no nikada ne krive svoje dijete. Većina majki nerado govori o svojim osjećajima i svoja će raspoloženja pripisati osobnoj slabosti, a ne bolesti. Ulažu velike napore kako bi sačuvale ravnopravnost s partnerom i uključile oca u brigu o djetetu. Prijelaz u roditeljstvo često je popraćen depresijom i stresom. To je posve nov život i nova stvarnost, stoga je razumljivo da se zbog toga osjećaju uznemireno. Osim toga, drastične hormonalne promjene izazvale su mnoštvo promje-

Ženski mozak i postporođajna depresija

245

na u njihovu doživljaju stvarnosti nekoliko puta u manje od godinu dana. Ženama koje su podložne depresiji i stresu možda će biti teže ponovo uspostaviti hormonalnu ravnotežu nakon tih promjena. A ako imate problema s ponovnom uspostavom ravnoteže, bučno dijete i nedostatak sna samo će doprinijeti vašoj podložnosti depresiji. Kod nekih žena taj osjećaj stresa doseže vrhunac tek dvanaest mjeseci nakon porođaja. Osim toga, simptomi postporođajne depresije često ostaju skriveni. Žene se osjećaju postiđeno jer se od njih očekuje da budu sretne zbog rođenja djeteta. Stoga je složenost postporođajnog depresivnog raspoloženja važno shvatiti kao hrvanje s ponovnom uspostavom hormonalne ravnoteže u mozgu, novim identitetom, dojenjem, spavanjem, djetetom i partnerom. Neki znanstvenici smatraju da bi kod nekih žena dojenje moglo štititi od postporođajne depresije. Za vrijeme laktacije, majke pokazuju slabije neuroendokrine i ponašajne reakcije na neke vrste stresora, osim možda na one koji predstavljaju prijetnju za dijete. Ta sposobnost filtriranja relevantnih od irelevantnih podražaja smatra se adaptivnom za par majka-dijete, a nesposobnost filtriranja stresnih podražaja može se povezati s razvojem postporođajne depresije. Dobro je to što je liječenje dostupno, i što je učinkovito. Razine kemikalija u mozgu koje potiču dobro raspoloženje i osjećaj zadovoljstva, poput serotonina, nakon porođaja su niske, a u mozgovima depresivnih majki vlada njihov manjak. Lijekovi i hormoni mogu pomoći da se njihovi mozgovi vrate u normalu. Stručnjaci za postporođajnu depresiju jednoglasno preporučuju - kod žena s ozbiljnim simptomima - antidepresive u kombinaciji drugim načinima liječenja poput suportivne razgovorne terapije.

246


TREĆI DODATAK

ŽENSKI MOZAK I SPOLNA ORIJENTACIJA

KAKO SE SPOLNA

orijentacija usađuje u ženski mozak? U ženskome

mozgu postoji mnoštvo varijacija koje dovode do individualnih skupova vještina i ponašanja. Naše genetske varijacije i hormoni prisutni u našemu mozgu tijekom fetalnoga razvoja temelj su ženskoga mozga. Životna iskustva zatim utječu na ženske moždane krugove kako bi osnažila naše individualne razlike. Jedna varijacija koja se javlja na kontinuumu kod žena jest seksualna privlačnost prema istome spolu. Procjenjuje da se ona javlja kod pet do 10 posto ženske populacije. Ženski mozak ima upola manje izgleda da u njega bude usađena privlačnost prema istome spolu od muškoga mozga. Stoga muškarci imaju dvaput više izgleda da budu homoseksualci. Biološki gledano, smatra se da genetske varijacije i izloženost hormonima i kod muškog i kod ženskog mozga dovodi do privlačnosti prema istome spolu, no čini se kako su uzroci kod žena drugačiji nego kod muškaraca. Većina se istraživanja mozga bavila razlikom između homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca, a tek su se neda-


247

vno počela pojavljivati istraživanja kod žena. Spolna orijentacija kod žena javlja se duž većega dijela kontinuuma nego kod muškaraca, s time da žene prijavljuju više biseksualnih interesa. Psihosocijalne studije također su pokazale da homoseksualne žene imaju više samopoštovanje i bolju kvalitetu života od homoseksualnih muškaraca. Možda je razlog tomu taj što je društveno lakše biti homoseksualna žena no homoseksualni muškarac. Čini se kako spolna orijentacija nije pitanje svjesnoga opredjeljenja, već genetske usađenosti. Istraživanja u nekim obiteljima i na blizancima pružaju jasne dokaze za genetsku komponentu kod spolne orijentacije i muškaraca i žena. Poznato nam je da prenatalna izloženost okolišu s hormonima suprotnoga spola, poput testosterona kod genetski ženskoga mozga, potiče živčani sustav i moždane krugove da ubuduće razviju više veza tipičnih za muški rod. Taj prenatalni hormonalni okoliš ima trajne učinke na ponašajne značajke poput grube igre i spolne privlačnosti. Temeljni rodni identitet i spolna orijentacija razmatrani su u jednome istraživanju zajedno s prisjećanjem na ponašanje povezano s rodnom ulogom kod žena koja su u maternici bile izložene i

visokim razinama testosterona. One su se češće prisjetile svoga dječjeg ponašanja u igri tipičnoga za dječake nego žene koje nisu bile izložene fetalnome testosteronu. Te su žene također prijavile veću privlačnost prema istome spolu i češće su bile homoseksualke odnosno biseksualke. Jedno je istraživanje ispitivalo razlike u ustroju mozga, na koje je ukazala „reakcija plašenja" (startle reaction) među homoseksualnim naspram heteroseksualnih žena. Otkriveno je da homoseksualne žene imaju slabiju reakciju plašenja - sličnog intenziteta kao

248


većina muškaraca - što ukazuje na razlike u ustroju mozga između heteroseksualnih i homoseksualnih žena. Homoseksualne su žene pokazale manje osjetljivu auditivnu reakciju u odnosu na heteroseksualne žene - što je obrazac tipičan za muškarce. Ženski mozgovi obično postižu bolje rezultate od muških na testovima verbalne fluentnosti. Homoseksualne žene pokazale su varijacije u postignutim rezultatima verbalne fluentnosti karakteristične za suprotan spol - postigavši rezultate u srednjem rasponu između muškaraca i žena. Homoseksualne žene koje se identificiraju kao „butch" (odijevaju se, ponašaju i izražavaju kao muškarci; op. prev.) u odnosu na „femme" (preferiraju žensku odjeću, izražavaju se i ponašaju kao žene; op. prev.) pokazale su srednji raspon rezultata između muškaraca i žena. A heteroseksualne žene postigle su općenito bolje rezultate na testovima verbalne fluentnosti od svojih homoseksualnih ženskih pandana. To nalaže da se te razlike u moždanim krugovima nalaze na kontinuumu u ženskome mozgu. Ova znanstvena otkrića nalažu da se usađivanje spolne orijentacije u ženski mozak događa tijekom fetalnoga razvoja, u skladu s nacrtom gena i spolnih hormona svake jedinke. Potom će na izražavanje njezina moždanog ustroja putem ponašanja utjecati, i oblikovati ga, okolina i kultura.


249

BIBLIOGRAFIJA

Abraham, I. M. i Herbison, A. E. (2005.) „Major sex differences in non-genomic estrogen actions on intracellular signaling in mouse brain in vivo", Neuroscience 131 (4): 945-951. Adams, D. (1992.) „Biology does not make men more aggressive than women", K. Bjorkqvist i P. Niemela, Of mice and women: Aspects of female

aggression, 17-26., San Diego: Academic Press. Adler, E. M. i Cook, A. (1986.) „Hormones, mood and sexuality in lactating women", Br J Psychiatry 148: 74-79. Agrati, D. i Fernandez-Guasti, A. (2005.) „Compulsive-like behaviour according to the sex and the reproductive stage of female rats", Behav Brain Res 161 (2): 313-319. Alder, E. M. (1989.) „Sexual behaviour in pregnancy, after childbirth and during breast-feeding", Baillieres Clin Obstet Gynaecol 3 (4): 805-821.

Alele, P. E. i Devaud, L. L. (2005.) „Differential adaptations in GABAergic and glutamatergic systems during ethanol withdrawal in male and female rats", Alcohol Clin Exp Res 29 (6): 1027-1034. Alexander, G. M. i Sherwin, B. B. (1990.) „Testosterone and sexual behavior in oral contraceptive users and nonusers: A prospective study", Horm Behav 24 (3): 388-402. Allen, ). (1976.) „Sex differences in emotionality", Human Relations 29: 711-722. Altemus, M. i Redwine, L. (1997.) „Reduced sensitivity to glucocorticoid feedback and reduced glucocorticoid receptor mRNA expression in the

250


luteal phase of the menstrual cycle", Neuropsychopharmacology 17 (2): 100-109. Altemus, M. i Roca, C. (2001.) „Increased vasopressin and adrenocorti-cotropin responses to stress in the midluteal phase of the menstrual cycle", J Clin Endocrinol Metab 86 (6): 2525-2530.

Altemus, M. i Young, E. (2006.) „The menstrual cycle and Cortisol feedback sensitivity with metyrapone", u pripremi. Altshuler, D. i Brooks, L. D. (2005.) „A haplotype map of the human genome", Nature 437 (7063): 1299-1320. Altshuler, L. L. i Cohen, L. S. (2001.) „The expert consensus guideline series: Treatment of depression in women." Postgrad Med (Spec. No.): 1-107. Altshuler, L. L. i Cohen, L. S. (2001.) „Treatment of depression in women: A summary of the expert consensus guidelines", / Psychiatr Pract 7 (3): 185-208. Alvarez, D. E. i Silva, I. (2005.) „Estradiol prevents neural tau hyperphosphorylation characteristic of Alzheimer's disease", Ann NY Acad SCI 1052: 210-224. Amdam, G. V. i Csondes, A. (2006.) „Complex social behaviour derived from maternal reproductive traits", Nature 439 (7072): 76-78. Antonijevic, I. (2006.) „Depressive disorders - is it time to endorse different pathophysiologies?", Psychoneuroendocrinology 31 (1): 1-15. Apperloo, M. I. i Van Der Stege, J. G. (2003.) „In the mood for sex: The value of androgens", / Sex Marital' Ther 29 (2): 87-102; rasprava 177-179. Arantes-Oliveira, N. i Berman, J. R. (2003.) „Healthy animals with extreme longevity", Science 302 (5645): 611. Archer, I. (1991.) „The influence of testosterone on human aggression", Br J Psychol 82 (Pt 1): 1-28.

Archer, J. (1996.) „Sex differences in social behavior: Are the social role and evolutionary explanations compatible?", American Psychologist 51 (9): 909-917. Archer, J. (2004.) „Sex differences in aggression in real-world settings: A meta-analytic review", Review of General Psychology 8: 291-322. Archer,). C. (2005.) „An integrated review of indirect, relational, and social aggression", Personality and Social Psychology Review 9 (3): 212-230.

Arnold, A. P. (2004.) „Sex chromosomes and brain gender", Nat Rev Neurosci 5 (9): 701-708.

Bibliografija

251

Arnold, A. P. i Burgoyne, P. S. (2004.) „Are XX and XY brain cells intrinsically different?", Trends Endocrinol Metab 15 (1): 6-11.

Arnold, A. P. i Xu, J. (2004.) „Minireview: Sex chromosomes and brain sexual differentiation", Endocrinology 145 (3): 1057-1062. Arnqvist, G. i Kirkpatrick, M. (2005.) „The evolution of infidelity in socially monogamous passerines: The strength of direct and indirect selection on extrapair copulation behavior in females", Am Nat 165: S26-37. Arnsten, A. F. i Shansky, R. M. (2004.) „Adolescence: Vulnerable period for stress-induced prefrontal cortical function? Introduction to part IV", Ann NY Acad Sci 1021:143-147. Aron, A. i Fisher, H. (2005.) „Reward, motivation, and emotion systems associated with early-stage intense romantic love", J Neurophysiol 94 (1): 327-337. Auger, A. P. i Hexter, D. P. (2001.) „Sex difference in the phosphorylation of cAMP response element binding protein (CREB) in neonatal rat brain", Brain Res 890 (1): 110-117. Azurmendi, A. i Braza, F. (2005.) „Cognitive abilities, androgen levels, and body mass index in 5-year-old children", Horm Behav 48 (2): 187-195. Babcock, S. i Laschever, S. (2004.) Women don't ask: Negotiation and the gender Divide, Princeton: Princeton University Press. Bachevalier, J. i Brickson, M. (1990.) „Age and sex differences in the effects of selective temporal lobe lesion on the formation of visual discrimination habits in rhesus monkeys (Macaca mulatta)", Behav Neurosci 104 (6): 885-899. Bachevalier, J. i Hagger, C. (1989.) „Gender differences in visual habit formation in 3-month-old rhesus monkeys", Dev Psychobiol 22 (6): 585-599. Bachevalier, J. i Hagger, C. (1991.) „Sex differences in the development of learning abilities in primates", Psychoneuroendocrinology 16 (1-3): 177-188. Bachmann, G. i Bancroft, J. (2002.) „Female androgen insufficiency: The Princeton consensus statement on definition, classification, and assessment", Fertil Steril 77 (4): 660-665. Baker, R. i Bellis, M. A. (1993.) „Human sperm competition: Ejaculate adjustment by males and the function of masturbation, non-paternity rates", Animal Behaviour 46 (5): 861-865.

Baker, R. i Bellis, M. A. (1993.) „Human sperm competition: Ejaculate manipulation by females and a function for the female orgasm." Animal Behaviour 46 (5): 887-909. Baker, R. i Bellis, M. A. (1995.) Human Sperm Competition: Copulation, Mas-

turbation and Infidelity, London and New York: Chapman & Hall.

252


Bakken, K. i Eggen, A. E. (2004.) „Side-effects of hormone replacement therapy and influence on pattern of use among women aged 45-64 years: The Norwegian Women and Cancer (NOWAC) study 1997", Acta Obstet Gynecol Scand 83 (9): 850-856.

Balswick, J. (1977.) „Differences in expressiveness: Gender", Journal of Marriage and the Family 39:121-127.

Bancroft, J. (2005.) „The endocrinology of sexual arousal", / Endocrinol 186 (3): 411-427. Bancroft, J. i Rennie, D. (1993.) „The impact of oral contraceptives on the experience of perimenstrual mood, clumsiness, food craving and other symptoms", ] Psychosom Res 37 (2): 195-202. Bancroft, J., Sherwin, B. B. i ostali (1991.) „Oral contraceptives, androgens, and the sexuality of young women: I. A comparison of sexual experience, sexual attitudes, and gender role in oral contraceptive users and nonusers", Arch Sex Behav 20 (2): 105-120.

Baron-Cohen, S. (2002.) „The extreme male brain theory of autism", Trends Cogn Sci 6 (6): 248-254.

Baron-Cohen, S. i Belmonte, M. K. (2005.) „Austism: A window onto the development of the social and the analytic brain", Annu Rev Neurosci 28: 109-126. Baron-Cohen, S. i Bruce J. Ellis (ED) (2005.) „The empathizing system: A revision of the 1994 model of the mindreading system." U Origins of the Social Mind: Evolutionary Psychology and Child Development, 468-492. New

York: Guilford Press. Baron-Cohen, S. i Knickmeyer, R. C. (2005.) „Sex differences in the brain: Implications for explaining autism", Science 310 (5749): 819-823. Baron-Cohen, S. i Richler, J. (2003.) „The systemizing quotient: An investigation of adults with Asperger syndrome or high-functioning autism, and normal sex differences", Philos Trans R Soc Lond B Biol Set 358 (1430):

361-374. Baron-Cohen, S. (2004.) Prenatal testosterone in mind: Amniotic fluid studies,

Cambridge, MA: MIT Press. Baron-Cohen, S. i Wheelwright, S. (2004.) „The empathy quotient: An investigation of adults with Asperger syndrome or high functioning autism, and normal sex differences", J Autism Dev Disord 34 (2): 163-175. Barr, C. S. i Newman, T. K. (2004.) „Early experience and sex interact to influence limbic-hypothalamic-pituitary-adrenal-axis function after acute alcohol administration in rhesus macaques (Macaca mulatta)", Alcohol Clin Exp Res 28 (7): 1114-1119.

Bibliografija

253

Barr, C. S. i Newman, T. K. (2004.) „Interaction between serotonin transporter gene variation and rearing condition in alcohol preference and consumption in female primates", Arch Gen Psychiatry 61 (11): 1146-1152. Barr, C. S. i Newman, T. K. (2004.) „Sexual dichotomy of an interaction between early adversity and the serotonin transporter gene promoter variant in rhesus macaques", Proc Natl Acad Sci USA 101 (S3): 12358-12363. Bartels, A. i Zeki, S. (2000.) „The neural basis of romantic love", Neuroreport 11 (17): 3829-3834. Bartels, A. i Zeki, S. (2004.) „The neural correlates of maternal and romantic love", Neuroimage 21 (3): 1155-1166. Bartzokis, G. i Altshuler, L. (2005.) „Reduced intracortical myelination in schizophrenia", Am J Psychiatry 162 (6): 1229-1230. Basson, R. (2005.) „Women's sexual dysfunction: Revised and expanded definitions", CMAJ 172 (10): 1327-1333. Baumeister, R. F. (2000.) „Differences in erotic plasticity: The female sex drive as socially flexible and responsive", Psychol Bull 126: 347-374. Baumeister, R. F. i Sommer, K. L. (1997.) „What do men want? Gender differences and two spheres of belongingness: Comment on Cross and Madson (1997.)" Psychol Bull 122 (1): 38-44; rasprava 51-55. Bayliss, A. P., G. di Pellegrino i ostali (2005.) „Sex differences in eye gaze and symbolic cueing of attention." QJ Exp Psychol A 58 (4): 631-650. Bayliss, A. P. i Tipper, S. P. (2005.) „Gaze and arrow cueing of attention reveals individual differences along the autism spectrum as a function of target context." Br ] Psychol 96 (Pt. 1): 95-114. Bebbington, P. (1996.) „The origin of sex difference in depressive disorder: Bridging the gap." Int Review of Psychiatry 8: 295-332. Becker, J. B., Arnold, A. P. i ostali (2005.) „Strategies and methods for research on sex differences in brain and behavior." Endocrinology 146 (4): 1650-1673. Beem, A. L., Geus E. J., i ostali (2006.) „Combined linkage and association analyses of the 124-bp allele of marker D2S2944 with anxiety, depression, neuroticism and major depression." Behav Genet. In press. Behan, M. i Thomas, C. F. (2005.) „Sex hormone receptors are expressed in identified respiratory motoneurons in male and female rats." Neuroscience 130 (3): 725-734. Beise, J. i Voland, E. (2002.) „Effect of producing sons on maternal longevity in premodern populations." Science 298 (5592): 317.

254


Bell, E. C, Willson, M. C. i ostali (2006.) „Males and females differ in brain activation during cognitive tasks." Neuroimage. U tisku. Bellis, M. A., Baker, R. R. i ostali (1990.) „A guide to upwardly mobile spermatozoa." Andrologia 22 (5): 397-399. Belsky, J. (2002.) „Developmental origins of attachment styles." Attach Hum Dev 4 (2): 166-170. Belsky, J. (2002.) „Quantity counts: Amount of child care and children's socio-emotional development." J Dev Behav Pediatr 23 (3): 167-170. Belsky, J. i Fearon, R. M. (2002.) „Early attachment security, subsequent maternal sensitivity, and later child development: Does continuity in development depend upon continuity of caregiving?" Attach Hum Devi (3): 361-387. Belsky, J., Jaffee, S. R. i ostali (2005.) „Intergenerational transmission of warm-sensitive-stimulating parenting: A prospective study of mothers and fathers of 3-year-olds." Child Dev 76 (2): 384-396. Bennett, D. S., Ambrosini, J. P. i ostali (2005.) „Gender differences in adolescent depression: Do symptoms differ for boys and girls?" ] Affect Disord 89 (1-3): 35-44. Berenbaum, S. A. (1999.) „Effects of early androgens on sex-typed activities and interests in adolescents with congenital adrenal hyperplasia." Horm Behav 35 (1): 102-110.

Berenbaum, S. A. (2001.) „Cognitive function in congenital adrenal hyperplasia." Endocrinol Metab Clin North Am 30 (1): 173-192.

Berenbaum, S. A. i Bailey, J. M. (2003.) „Effects on gender identity of prenatal androgens and genital appearance: Evidence from girls with congenital adrenal hyperplasia." J Clin Endocrinol Metab 88 (3): 1102-1106. Berenbaum, S. A., Korman Bryk, K. i ostali (2004.) „Psychological adjustment in children and adults with congenital adrenal hyperplasia." / Pediatr 144 (6): 741-746. Berenbaum, S. A. i Sandberg, D. E. (2004.) „Sex determination, differentiation, and identity." NEnglJMed350 (21): 2204-2206. Berg, S. J. i Wynne-Edwards, K. E. (2002.) „Salivary hormone concentrations in mothers and fathers becoming parents are not correlated." Horm Behav 42 (4): 424-436. Berkley, K. (2002.) „Pain: Sex/Gender differences." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D W Pfaff, vol. 5,409-442. San Diego: Academic Press. Bertolino, A., Arciero, G. i ostali (2005.) „Variation of human amygdala response during threatening stimuli as a function of 5'HTTLPR genotype and personality style." Biol Psychiatry 57 (12): 1517-1525.

Bibliografija

255

Bertschy, G., De Ziegler, D. i ostali (2005.) „[Mood disorders in perimenopausal women: Hormone replacement or antidepressant therapy?]." Rev Med Suisse 1 (S3): 2155-2156,2159-2161. Bethea, C. L., Pau, F. K. i ostali (2005.) „Sensitivity to stress-induced reproductive dysfunction linked to activity of the serotonin system." Fertil Steril 83 (1): 148-155. Bethea, C. L., Streicher, J. M. i ostali (2005.) „Serotonin-related gene expression in female monkeys with individual sensitivity to stress/'Neuroscience 132 (1): 151-166. Bielsky, I. F., Hu, S. B. i ostali (2004.) „Profound impairment in social recognition and reduction in anxiety-like behavior in vasopressin Via receptor knockout mice." Neuropsychopharmacology 29 (3): 483-493. Bielsky, I. F. i Young, L. J. (2004.) „Oxytocin, vasopressin, and social recognition in mammals." Peptides 25 (9): 1565-1574. Birkhead, T. W. i Moller, A. P., ur. (1998.) Sperm Competition and Sexual Selection. San Diego: Academic Press. Birzniece, V., Backstrom, T. i ostali (2006.) „Neuroactive steroid effects on cognitive functions with a focus on the serotonin and GABA systems." Brain Res Rev. U tisku.

Biver, E., Lotstra, F. i ostali (1996.) „Sex difference in 5HT2 receptor in the living human brain." Neurosci Lett 204 (1-2): 25-28. Bjorklund, D. F. i Kipp, K. (1996.) „Parental investment theory and gender differences in the evolution of inhibition mechanisms." Psychol Bull 120 (2): 163-188. Blair, R. J., Morris, J. S. i ostali (1999.) „Dissociable neural responses to facial expressions of sadness and anger." Brain 122 (Pt. 5): 883-893. Blehar, M. C. (2003.) „Public health context of women's mental health research." Psychiatr Clin North Am 26 (3): 781-799.

Blehar, M. C. i Keita, G. P. (2003.) „Women and depression: A millennial perspective." / Affect Disord 74 (1): 1-4.

Blinkhorn, S. (2005.) „Intelligence: A gender bender." Nature 438 (7064): 31-32. Bloch, M., Daly, R. C. i ostali (2003.) „Endocrine factors in the etiology of postpartum depression." Compr Psychiatry 44 (3): 234-246. Bloch, M., Rotenberg, N. i ostali (2006.) „Risk factors for early postpartum depressive symptoms." Gen Hosp Psychiatry 28 (1): 3-8. Bloch, M., Rubinow, D. R. i ostali (2005.) „Cortisol response to ovine corticotropin-releasing hormone in a model of pregnancy and parturition in

256


euthymic women with and without a history of postpartum depression." J Clin Endocrinol Metab 90 (2): 695-699.

Bloch, M., Schmidt, P. J. i ostali (2000.) „Effects of gonadal steroids in women with a history of postpartum depression."Am ] Psychiatry 157 (6): 924-930. Bocklandt, S., Horvath, S. i ostali (2006.) „Extreme skewing of X chromosome inactivation in mothers of homosexual men ."Hum Genet 118 (6): 691-694. Bodensteiner, K. J., Cain, P. i ostali (2006.) „Effects of pregnancy on spatial cognition in female Hooded Long-Evans rats." Harm Behav 49 (3): 303-314. Boehm, U., Zhihua Zou i Linda Buck (2005.) „GNRH cell circuitry: The brain is broadly wired for reproduction." Cell 123 (4): 683-695. Bolour, S. i Braunstein, G. (2005.) „Testosterone therapy in women: A review." IntJImpotRes 17 (5): 399-408. Bond, A. J., Wingrove, J. i ostali (2001.) „Tryptophan depletion increases aggression in women during the premenstrual phase." Psychopkarmacology (Berl) 156 (4): 477-480. Booth, A., D. Johnson, R. i ostali (2003.) „Testosterone and child and adolescent adjustment: The moderating role of parent-child relationships." Dev Psychol 39 (1): 85-98. Born, L., Shea, A. i ostali (2002.) „The roots of depression in adolescent girls: Is menarche the key?" Curr Psychiatry Rep 4 (6): 449-460. Bosch, O. ]., Kromer, S. A. i ostali (2006.) „Prenatal stress: Opposite effects on anxiety and hypothalamic expression of vasopressin and corticotropin-releasing hormone in rats selectively bred for high and low anxiety." Eur J Neurosci 23 (2): 541-551. Botwin, M. D., Buss, D. M. i ostali (1997.) „Personality and mate preferences: Five factors in mate selection and marital satisfaction." jPers 65 (1): 107-136. Bough, K. (2005.) „High-fat, calorie restricted ketogenic diet, KD, stabilizes brain and increases neuron stability." Society for Neuroscience meeting, Washington, D. C. Bowlby, J. (1980.) Attachment and Loss, vol. 3. London: Hogarth Press. Bowlby, J. (1988.) A Secure Base: Parent-Child Attachment and Healthy Hu-

man Development. New York: Basic Books. Bowman, R. E., Ferguson, D. i ostali (2002.) „Effects of chronic restraint stress and estradiol on open field activity, spatial memory, and monoam-

Bibliografija

257

inergic neurotransmitters in ovariectomized rats." Neuroscience 113 (2): 401-410. Boyd, R. C, Zayas, L. H. i ostali (2006.) „Mother-infant interaction, life events and prenatal and postpartum depressive symptoms among urban minority women in primary care." Matern Child Health ]: U tisku. Bradley, M. M., Codispoti, M. i ostali (2001.) „Emotion and motivation II: Sex differences in picture processing." Emotion 1 (3): 300-319. Bradley, M. M., Moulder, B. i ostali (2005.) „When good things go bad: The reflex physiology of defense." Psychol Sci 16 (6): 468-473. Brandes, M., Soares, C. N. i ostali (2004.) „Postpartum onset obsessivecompulsive disorder: Diagnosis and management." Arch Women Ment Health 7 (2): 99-110. Braunstein, G. D., Sundwall, D. A. i ostali (2005.) „Safety and efficacy of a testosterone patch for the treatment of hypoactive sexual desire disorder in surgically menopausal women: A randomized, placebo-controlled trial." Arch Intern Med 165 (14): 1582-1589. Brebner, J. (2003.) „Gender and emotions." Personality and Individual Differences 34: 387-394. Bremner, J. D., Soufer, R. i ostali (2001.) „Gender differences in cognitive and neural correlates of remembrance of emotional words."" Psychopharmacol Bull 35 (3): 55-78.

Bridges, R. S. i Scanlan, V. F. (2005.) "Maternal memory in adult, nulliparous rats: Effects of testing interval on the retention of maternal behavior." Dev Psychobiol 46 (1): 13-18. Briton, N. J. i Hall, J. A. (1995.) „Beliefs about female and male nonverbal communication." Sex Roles 32: 79-90. Brizendine, L. (2004.) „Menopause-related depression and low libido: Fine-tuning treatment." OBGYN Management, 16 (8): 29-42. Brody, L. (1997.) „Gender and emotions: Beyond stereotypes." Journal of Social Issues 53: 369-94.

Brody, L. i Hall, J. A. (1993.) „Gender and emotion." U M. Lewis i J. Haviland, ur., Handbook of Emotions, 447-460. New York: Guilford Press. Brody, L. R. (1985.) „Gender differences in emotional development: A review of theories and research." ] Pers 53:102-149. Brown, L. (2005.) Iz razgovora. Brown, W. M., Cronk, L. i ostali (2005.) „Dance reveals symmetry especially in young men." Nature 438 (7071): 1148-1150.

258


Brownley, K. A., Hinderliter, A. L. i ostali (2004.) „Cardiovascular effects of 6 months of hormone replacement therapy versus placebo: Differences associated with years since menopause." Am J Obstet Gynecol 190 (4): 1052-1058. Brunton, P. J., Meddle, S. L. i ostali (2005.) „Endogenous opioids and attenuated hypothalamic-pituitary-adrenal axis responses to immune challenge in pregnant rats." JNeurosci25 (21): 5117-5126. Buchan, J. C., Alberts, S. C. i ostali (2003.) „True paternal care in a multimale primate society." Nature 425 (6954): 179-181. Buckwalter, J. G., Stanczyk, F. Z. i ostali (1999.) „Pregnancy, the postpartum, and steroid hormones: Effects on cognition and mood." Psychoneuroendocrinohgy 24 (1): 69-84. Buhimschi, C. S. (2004.) „Endocrinology of lactation." Obstet Gynecol Clin North Am 31 (4): 963-979. Bullivant, S. B., Sellergren, S. A. i ostali (2004.) „Women's sexual experience during the menstrual cycle: Identification of the sexual phase by noninvasive measurement of luteinizing hormone." J SexRes 41 (1): 82-93. Buntin, J. D., Jaffe, S. i ostali (1984.) „Changes in responsiveness to newborn pups in pregnant, nulliparous golden hamsters." Physiol Behav 32 (3): 437-439. Burbank, V. K. (1987.) „Female aggression in cross-cultural perspective." Behavior Science Research 21: 70-100.

Burger, H. G., Dudley, E. i ostali (2002.) „The ageing female reproductive axis I." Novartis Found Symp 242:161-167; rasprava 167-171. Burger, H. G., Dudley, E. C. i ostali (2002.) „Hormonal changes in the menopause transition." Recent Prog Horm Res 57: 257-275. Burleson, M. H., Malarkey, W. B. i ostali (1998.) „Postmenopausal hormone replacement: Effects on autonomic, neuroendocrine, and immune reactivity to brief psychological stressors." Psychosom Med 60 (1): 17-25. Buss, D. M. (1990.) „International preferences in selecting mates: A study of 37 cultures." Journal of Cross-Cultural Psychology 21: 5-47. Buss, D. M. (2003.) Evolutionary Psychology: The New Science of Mind, 2.

izdanje, New York: Allyn & Bacon. Buss, D. M. (1989.) „Conflict between the sexes: Strategic interference and the evocation of anger and upset." J Pers Soc Psychol 56 (5): 735-747. Buss, D. M. (1995.) „Psychological sex differences. Origins through sexual selection." Am Psychol 50 (3): 164-168; discussion 169-171.

Bibliografija

259

Buss, D. M. (2002.) „Review: Human Mate Guarding." Neuro Endocrinol Lett 23 (Suppl 4): 23-29. Buss, D. M. i Schmitt, D. P. (1993.) „Sexual strategies theory: An evolutionary perspective on human mating." Psychol Rev 100 (2): 204-232. Buster, J. E., Kingsberg, S. A. i ostali (2005.) „Testosterone patch for low sexual desire in surgically menopausal women: A randomized trial." Obstet Gynecol 105 (5, Pt. 1): 944-952.

Butler, T., Pan, H. i ostali (2005.) „Fear-related activity in subgenual anterior cingulate differs between men and women." Neuroreport 16 (11): 1233-1236. Byrnes, E. M., Rigero, B. A. i ostali (2002.) „Dopamine antagonists during parturition disrupt maternal care and the retention of maternal behavior in rats." Pharmacol Biochem Behav 73 (4): 869-875.

Cahill, L. (2003.) „Sex-related influences on the neurobiology of emotionally influenced memory." Ann NY Acad Sci 985:163-173. Cahill, L. (2005.) „His brain, her brain." Sci Am 292 (5): 40-47. Cahill, L. i A. van Stegeren (2003.) „Sex-related impairment of memory for emotional events with beta-adrenergic blockade." Neurobiol Learn Mem 79 (1): 81-88. Calder, A. J., Lawrence, A. D. i Young, A. W. (2001.) „Neuropsychology of fear and loathing." Nature Reviews Neuroscience 2: 352-363. Caldji, C., Francis, D. i ostali (2000.) „The effects of early rearing environment on the development of GABAA and central benzodiazepine receptor levels and novelty-induced fearfulness in the rat." Neuropsychopharmacology 22 (3): 219-229. Call, J. D. (1998.) „Extraordinary changes in behavior in an infant after a brief separation." J Dev Behav Pediatr 19 (6): 424-428. Cameron, J. (2000.) „Reproductive dysfunction in primates, behaviorally induced." U G. Fink, ur., Encyclopedia of Stress, 366-372 New York: Acaden Press. Cameron, J. L. (1997.) „Stress and behaviorally induced reproductive dysfunction in primates." Semin ReprodEndocrinol 15 (1): 37-45. Cameron, J. L. (2004.) „Interrelationships between hormones, behavior, and affect during adolescence: Understanding hormonal, physical, and brain changes occurring in association with pubertal activation of the reproductive axis. Introduction to part III." Ann NY Acad Sci 1021:110-123. Cameron, N. M., Champagne, F. A. i ostali (2005.) „The programming of individual differences in defensive responses and reproductive strategies

260


in the rat through variations in maternal care." Neurosci Bidbehav Rev 29 (4-5): 843-865. Campbell, A. (1993.) Out of Control: Men, Women and Aggression. New

York: Basic Books. Campbell, A. (1995.) „A few good men: Evolutionary psychology and female adolescent aggression." Ethology and Sociobiology 16: 99-123. Campbell, A. (1999.) „Staying alive: Evolution, culture, and women's intrasexual aggression." Behavioral & Brain Sciences, 22: 203-214. Campbell, A. (2002.) A Mind of Her Own: The Evolutionary Psychology of

Women. London: Oxford University Press. Campbell, A. (2004.) „Female competition: Causes, constraints, content and contexts." / Sex Res 41: 6-26. Campbell, A. (2005.) „Aggression." U Handbook of Evolutionary Psychology, ur. Buss, D. 628-652 New York: Wiley. Campbell, A., Shirley, L. i Candy, J. (2004.) „A longitudinal study of gender-related cognition and behavior." Developmental Science 7:1-9. Camras, L. A., Ribordy, S. i ostali (1990.) „Maternal facial behavior and the recognition and production of emotional expression by maltreated and nonmaltreated children." Dev Psychol 26 (2): 304-312. Canli, T., Desmond, J. E. i ostali (2002.) „Sex differences in the neural basis of emotional memories."" Proc Natl Acad Sci USA 99 (16): 10789-10794. Cannon, W. B. (1932.) The Wisdom of the Body. New York: W. W. Norton. Capitanio, J. P., Mendoza, S. P. i ostali (2005.) „Rearing environment and hypothalamic-pituitary-adrenal regulation in young rhesus monkeys (Macaca mulatta)." Dev Psychobiol 46 (4): 318-330.

Cardinal, R. N., Winstanley, C. A. i ostali (2004.) „"Limbic corticostriatal systems and delayed reinforcement." Ann NY Acad Sci 1021: 33-50. Carey, I. B. i McDevitt, S. C. (1978.) „Revision of the infant temperament questionnaire." Pediatrics 61 (5): 735-739. Carter, C. S. (1992.) „Oxytocin and sexual behavior." Neurosci Biobehav Rev 16 (2): 131-144. Carter, C. S. (1998.) „Neuroendocrine perspectives on social attachment and love." Psychoneuroendocrinobgy 23 (8): 779-818. Carter, C. S. (2003.) „Developmental consequences of oxytocin." Physiol Behav 79 (3): 383-397. Carter, C. S. (2004.) „Proximate mechanisms regulating sociality and social monogamy, in the context of evolution." U The origin and nature of sociality, ur. R. D. Sussman, Piscataway, NJ: Aldine Transaction.

Bibliografija

261

Carter, C. S. (2006.) Iz razgovora. Carter, C. S. i Altemus, M. (1997.) „Integrative functions of lactational hormones in social behavior and stress management." Ann NY Acad Sci 807:164-174. Carter, C. S., DeVries, A. C. i ostali (1995.) „Physiological substrates of mammalian monogamy: The prairie vole model." Neurosci Biobehav Rev 19 (2): 303-314. Carter, C. S., DeVries, A. C. i ostali (1997.) „Peptides, steroids, and pair bonding." Ann NY Acad Sci 807: 260-272. Cashdan, E. (1995.) „Hormones, sex, and status in women." Horm Behav 29 (3): 354-366. Caspi, A., Sugden, K. i ostali (2003.) „Influence of life stress on depression: Moderation by a polymorphism in the 5-HTT gene." Science 301 (5631): 386-389. Cassidy, J. (2001.) „Gender differences among newborns on a transient otoacoustic emissions test for hearing." Journal of Music Therapy 37: 28-35. Champagne, F., Diorio, J. i ostali (2001.) „Naturally occurring variations in maternal behavior in the rat are associated with differences in estrogen-inducible central oxytocin receptors." Proc Natl Acad Sci USA 98 (22): 12736-12741. Champagne, F. i Meaney, M. J. (2001.) „Like mother, like daughter: Evidence for non-genomic transmission of parental behavior and stress responsivity." Prog Brain Res 133: 287-302. Champagne, F. A., Francis, D. D. i ostali (2003.) „Variations in maternal care in the rat as a mediating influence for the effects of environment on development." Physiol Behav 79 (3): 359-371. Champagne, F. A., Weaver, I. C. i ostali (2003.) „Natural variations in maternal care are associated with estrogen receptor alpha expression and estrogen sensitivity in the medial preoptic area." Endocrinohgy 144 (11): 4720-4724. Charmandari, E., Tsigos, C. i ostali (2005.) „Endocrinology of the stress response." Annu Rev Physiol 67: 259-284. Cherney, I. D. i Collaer, M. L. (2005.) „Sex differences in line judgment: Relation to mathematics preparation and strategy use." Percept Mot Skills 100 (3, Pt. 1): 615-627. Chezem, J., Montgomery, P. i ostali (1997.) „Maternal feelings after cessation of breastfeeding: Influence of factors related to employment and duration." / Perinat Neonatal Nurs 11 (2): 61-70.

262


Chivers, M. L., Rieger, G. i ostali (2004.) „A sex difference in the specificity of sexual arousal." Psychol Sci 15(11): 736-744. Clarkson, T. B. i Appt, S. E. (2005.) „Controversies about HRT - lessons from monkey models." Maturitas 51 (1): 64-74. Cohen, I. T., Sherwin, B. B. i ostali (1987.) „Food cravings, mood, and the menstrual cycle." Horm Behav 21 (4): 457-470. Collaer, M. L., Geffner, M. E. i ostali (2002.) „Cognitive and behavioral characteristics of Turner syndrome: Exploring a role for ovarian hormones in female sexual differentiation."Horm Behav 41 (2): 139-155. Collaer, M. L. i Hines, M. (1995.) „Human behavioral sex differences: A role for gonadal hormones during early development?" Psychol Bull 118 (1): 55-107. Colson, M. H., Lemaire, A. i ostali (2006.) „Sexual behaviors and mental perception, satisfaction and expectations of sex life in men and women in France." / SexMedS (1): 121-131. Connell, K., Guess, M. K. i ostali (2005.) „Effects of age, menopause, and comorbidities on neurological function of the female genitalia." Int J Impot Res 17 (1): 63-70. Connell, K., Guess, M. K. i ostali (2005.) „Evaluation of the role of pudendal nerve integrity in female sexual function using noninvasive techniques." Am J Obstet Gynecol 192 (5): 1712-1717. Connellan, J. (2000.) „Sex differences in human neonatal social perception." Infant Brain and Development 23:113-118.

Cooke, B. (2005.) „Sexually dimorphic synaptic organization of the medial amygdala." / Neurosci 25 (46): 10759-10767. Cooke, B. M., i Woolley, C. S. (2005.) „Gonadal hormone modulation of dendrites in the mammalian CNS." / Neurobiol 64 (1): 34-46. Coplan, J. D., Altemus, M. i ostali (2005.) „Synchronized maternal-infant elevations of primate CSF CRF concentrations in response to variable foraging demand." CNS Spectr 10 (7): 530-536. Corso, J. (1959.) „Age and sex differences in thresholds." Journal of the Acoustical Society of America 31: 489-507.

Cote, S., Tremblay, R. E. i ostali (2002.) „Childhood behavioral profiles leading to adolescent conduct disorder: Risk trajectories for boys and girls." / Am Acad Child Adolesc Psychiatry 41 (9): 1086-1094.

Craig, I. W., Harper, E. i ostali (2004.) „The genetic basis for sex differences in human behaviour: Role of the sex chromosomes." Ann Hum Genet 68 (Pt. 3): 269-284.

Bibliografija

263

Craik, F. (1977.) The Handbook of Aging and Cognition. San Diego: Academic Press. Crawford, J. (1992.) Emotion and Gender: Constructing Meaning from

Mem-

ory. London: Sage. Crick, N. R., Bigbee, M. A. i ostali (1996.) „Gender differences in children's normative beliefs about aggression: How do I hurt thee? Let me count the ways." Child Dev 67 (3): 1003-1014. Cross, S. E. i Madson, L. (1997.) „Models of the self: Self-construals and gender." Psychol Bull 122 (1): 5-37.

Cummings, J. A. i Brizendine, L. (2002.) „Comparison of physical and emotional side effects of progesterone or medroxyprogesterone in early postmenopausal women." Menopause 9 (4): 253-263. Cushing, B. S. i Carter, C. S. (2000.) „Peripheral pulses of oxytocin increase partner preferences in female, but not male, prairie voles." Horm Behav 37 (1): 49-56. Cushing, B. S. i Kramer, K. M. (2005.) „Mechanisms underlying epigenetic effects of early social experience: The role of neuropeptides and steroids." Neurosci Biobehav Rev 29 (7): 1089-1105.

Cyranowski, J. M., Frank, E. i ostali (2000.) „Adolescent onset of the gender difference in lifetime rates of major depression: A theoretical model." Arch Gen Psychiatry 51 (1): 21-27.

Dahlen, E. (2004.) „Boredom proneness in anger and aggression: Effects of impulsiveness and sensation seeking." Personality and Individual Differences 37:1615-1627. Darnaudery, M., Dutriez, I. i ostali (2004.) „Stress during gestation induces lasting effects on emotional reactivity of the dam rat." Behav Brain Res 153 (1): 211-216. Davidson, K. M. (1996.) „Coder gender and potential for hostility ratings." Health Psychology 15 (4): 298-302. Davis, S. R. (1998.) „The role of androgens and the menopause in the female sexual response." Int J Impot Res 10 (Suppl. 2): S82-83; discussion S98-101. Davis, S. R., Dinatale, I. i ostali (2005.) „Postmenopausal hormone therapy: From monkey glands to transdermal patches." / Endocrinol 185 (2): 207-222. Davis, S. R. i Tran, J. (2001.) „Testosterone influences libido and well being in women." Trends Endocrinol Metab 12 (1): 33-37.

264


Davison, S. L., Bell, R. i ostali (2005.) „Androgen levels in adult females: Changes with age, menopause, and oophorectomy." J Clin Endocrinol Metab 90 (7): 3847-3853. Dawood, K., Kirk, K. M. i ostali (2005.) „Genetic and environmental influences on the frequency of orgasm in women." Twin Res Hum Genet 8 (1): 27-33. De Kloet, E. R., Sibug, R. M. i ostali (2005.) „Stress, genes and the mechanism of programming the brain for later life." Neurosci Biobehav Rev 29 (2): 271-281. De Waal, F. B. (2005.) „A century of getting to know the chimpanzee." Nature 437 (7055): 56-59. De Wied, D. (1997.) „Neuropeptides in learning and memory process." Behav Brain Res 83: 83-90.

Deacon, T. (1997.) The Co-Evolution of Language and the Brain. New York: W. W. Norton. Debiec, J. (2005.) „Peptides of love and fear: Vasopressin and oxytocin modulate the integration of information in the amygdala." Bioessays 27 (9): 869-873. Deckner, D. F. A. (2003.) „Rhythm in mother-infant interactions." Infancy 4 (2): 201-217. Dejudicibus, M. A. i McCabe, M. P. (2002.) „Psychological factors and the sexuality of pregnant and postpartum women." J Sex Res 39 (2): 94-103. Dennerstein, L., Dudley, E. i ostali (1997.) „Sexuality, hormones and the menopausal transition." Maturitas 26 (2): 83-93. Dennerstein, L., Dudley, E. i ostali (1997.) „Well-being and the menopausal transition" J Psychosom Obstet Gynaecol 18 (2): 95-101.

Dennerstein, L., Dudley, E. i ostali (2000.) „Life satisfaction, symptoms, and the menopausal transition." Medscape Womens Health 5 (4): E4.

Denton, D., Shade, R. i ostali (1999.) „Neuroimaging of genesis and satiation of thirst and an interoceptor-driven theory of origins of primary consciousness." Proc Natl Acad Sci USA 96 (9): 5304-5309.

Depue, R., Morrone-Stupinsky, J. (2005.) „A neurobiobehavioral model of affiliative bonding: implications for conceptualizing a human trait of affiliation." Behav Brain Sci 28: 313-350. Derbyshire, S. W., Nichols, T. E. i ostali (2002.) „Gender differences in patterns of cerebral activation during equal experience of painful laser stimulation." / Pain 3 (5): 401-411.

Bibliografija

265

DeRubeis, R. J., Hollon, S. D. i ostali (2005.) „Cognitive therapy vs medications in the treatment of moderate to severe depression." Arch Gen Psychiatry 62 (4): 409-416. DeVries, A. C., DeVries, M. B. i ostali (1995.) „Modulation of pair bonding in female prairie voles (Microtus ochrogaster) by corticosterone." Proc Natl Acad Sci USA 92 (17): 7744-7748. DeVries, A. C., DeVries, M. B. i ostali (1996.) „The effects of stress on social preferences are sexually dimorphic in prairie voles." Proc Natl Acad Sci USA 93 (21): 11 1980-1984. DeVries, A. C., Gupta, T. i ostali (2002.) „Corticotropin-releasing factor induces social preferences in male prairie voles." Psychoneuroendocrinology 27 (6): 705-714. DeVries, A. C., Taymans, S. E. i ostali (1997.) „Social modulation of corticosteroid responses in male prairie voles." Ann NY Acad Sci 807: 494-497. DeVries, G. J. (1999.) „Brain sexual dimorphism and sex differences in parental and other social behaviors." U C. S. Carter, 1.1. Lederhendler, i B. Kirkpatrick, ur., The Integrative Neurobiology of Affiliation,

155-168. Cam-

bridge, MA: MIT Press. Dluzen, P. E. (2005.) „Estrogen, testosterone, and gender differences." Endocrine 27 (3): 259-268. Dluzen, P. E. (2005.) „Unconventional effects of estrogen uncovered." Trends Pharmacol Sci 26 (10): 485-487.

Dobson, H., Ghuman, S. i ostali (2003.) „A conceptual model of the influence of stress on female reproduction." Reproduction 125 (2): 151-163. Dodge, K. A., Coie, I- D. i ostali (1982.) „Behavior patterns of socially rejected and neglected preadolescents: The roles of social approach and aggression." jAbnorm Child Psychol 10 (3): 389-409. Douda, D. (2005.) Women turning to custom hormone therapy. W C C O TV,

Kansas City, 14. prosinca 2005. Douma, S. L., Husband, C. i ostali (2005.) „Estrogen-related mood disorders: Reproductive life cycle factors." ANS Adv Nurs Sci 28 (4): 364-375. Dreher, }., Schmidt, P. i ostali (2005.) „Menstrual cycle phase modulates the reward system in women." Society for Neuroscience meeting, Washington, D. C. Dunbar, R. (1996.) Grooming, Gossip, and the Evolution of Language. Cam-

bridge, MA: Harvard University Press. Dunn, K., Cherkas, L. i Spector, T. (2005.) „Genes drive ability to orgasm." Biol Letter, 5(2)308.

266


Duval, F., Mokrani, M. C. i ostali (1999.) „Thyroid axis activity and serotonin function in major depressive episode." Psychoneuroendocrinology 24 (7): 695-712. Eagly, A. H. (1986.) „Gender and aggressive behavior: A meta-analytic review of the social psychological literature." Psychol Bull 100 (2): 309-330. Eberhard, W. G. (1996.) Female Control: Sexual Selection by Cryptic Female

Choice. Princeton: Princeton University Press. Edhborg, M., Friberg, M. i ostali (2005.) „Struggling with life. Narratives from women with signs of postpartum depression." Scand ] Public Health 33 (4): 261-267. Editorial (2005.) „Menstruation and reproduction in the context of therapy: Required reading for all therapists." Psychology of Women Quarterly, 29 (3): 340-341. Eisenberg, N. (1996.) „Gender development and gender effects." U The Handbook of Educational Psychology, ur. D. C. Berliner. New York: Macmillan. 121-139. Eisenberg, N., Fabes, R. A. i ostali (1993.) „The relations of emotionality and regulation to preschoolers' social skills and sociometric status." Child Dev 64 (5): 1418-1438. Eisenberg, N., Fabes, R. A. i ostali (1993.) „The relations of empathy-related emotions and maternal practices to children's comforting behavior." J Exp Child Psychol 55 (2): 131-150.

Eisenberger, N. I. i Lieberman, M. D. (2004.) „Why rejection hurts: A common neural alarm system for physical and social pain." Trends Cogn Sci 8 (7): 294-300. Ekstrom, H. (2005.) „Trends in middle-aged women's reports of symptoms, use of hormone therapy and attitudes towards it." Maturitas 52 (2): 154-164. Elavsky, S., McAuley, E. i ostali (2005.) „Physical activity enhances longterm quality of life in older adults: Efficacy, esteem, and affective influences." Ann Behav Med 30 (2): 138-145. Elavsky, S. i McAuley, E. (2005.) „Physical activity, symptoms, esteem, and life satisfaction during menopause." Maturitas 52 (3-4): 374-385. Else-Quest, N. M., Hyde, J. S. i ostali (2006.) „Gender differences in temperament: a meta-analysis." Psychol Bull 132 (I): 33-72. Emanuele, E., Politi, P. i ostali (2006.) „Raised plasma nerve growth factor levels associated with early-stage romantic love." Psychoneuroendocrinology. U tisku.

Bibliografija

267

Enserink, M. (2005.) „Let's talk about seks - and drugs." Science 308 (5728): 1578. Epel, E. S., Blackburn, E. H. i ostali (2004.) „Accelerated telomere shortening in response to life stress." Proc Natl Acad Sci USA 101 (49): 17312-17315. Epel, E., Jimenez, S. i ostali (2004.) „Are stress eaters at risk for the metabolic syndrome?" Ann NY Acad Sci 1032: 208-210. Epel, E., Jue Lin i ostali (2006.) „Cell aging in relation to stress arousal and cardiovascular disease risk factors." Psychoneuroendocrinology. U tisku. Erickson, K. I., Colcombe, S. J. i ostali (2005.) „Selective sparing of brain tissue in postmenopausal women receiving hormone replacement therapy." Neurobiol Aging 26 (8): 1205-1213.

Erwin, R. J., Gur, R. C. i ostali (1992.) „Facial emotion discrimination: I. Task construction and behavioral findings in normal subjects." Psychiatry Res 42 (3): 231-240. Esch, T. i Stefano, G. B. (2005.) „The neurobiology of love." Neuro Endocrinol Lett 26 (3): 175-192. Estanislau, C. i Morato, S. (2005.) „Prenatal stress produces more behavioral alterations than maternal separation in the elevated plus-maze and in the elevated T-maze." BehavBrain Res 163 (1): 70-77. Eysenck, S. B. i Eysenck, H. J. (1978.) „Impulsiveness and venturesomeness: Their position in a dimensional system of personality description." Psychol Rep 43 (3, Pt. 2): 1247-1255. Faber, R. (1994.) „Physiological, emotional and behavioral correlates of gender segregation." U Childhood Gender Segregation: Causes and Conse-

quences, ur. C. Leaper. San Francisco: Jossey-Bass. p. 234-302. Fagot, B. I., Hagan, R. i ostali (1985.) „Differential reactions to assertive and communicative acts of toddler boys and girls." Child Dev 56 (6): 1499-1505. Fagot, B. I. i Leinbach, M. D. (1989.) „The young child's gender schema: Environmental input, internal organization." Child Dev 60 (3): 663-672. Farr, S. A., Banks, W. A. i ostali (2000.) „Estradiol potentiates acetylcholine and glutamate-mediated post-trial memory processing in the hippocampus." Brain Res 864 (2): 263-269. Farroni, T., Johnson, M. i ostali (2005.) „Newborns' preference for facerelevant stimuli: Effects of contrast polarity." Proc Natl Acad Sci USA 102 (47): 17245-17250.

268


Featherstone, R. E., Fleming, A. S. i ostali (2000.) „Plasticity in the maternal circuit: Effects of experience and partum condition on brain astrocyte number in female rats." Behav Neurosci 114 (1): 158-172. Feingold, A. (1994.) „Gender differences in personality: A meta-analysis." Psychol Bull 116 (3): 429-456.

Ferguson, J. N., Aldag, }. M. i ostali (2001.) „Oxytocin in the medial amygdala is essential for social recognition in the mouse." / Neurosci 21 (20): 8278-8285. Ferguson, T. i Eyre, H. (2000.) „Engendering gender differences in shame and guilt: Stereotypes, socialization and situational pressures." U Gender and Emotion: Social Psychological Prespectives, ur. A. H. Fisher, 254-276

Cambridge: Cambridge University Press. Fernandez-Guasti, A., Kruijver, F. P. i ostali (2000.) „Sex differences in the distribution of androgen receptors in the human hypothalamus." / Comp Neurol 425 (3): 422-435. Ferris, C. E., Kulkarni, P. i ostali (2005.) „Pup suckling is more rewarding than cocaine: Evidence from functional magnetic resonance imaging and three-dimensional computational analysis." ] Neurosci 25 (1): 149-156. Finch, C. (2002.) „Evolution and the plasticity of aging in the reproductive schedules in long-lived animals: The importance of genetic variation in neuroendocrine mechanisms." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D.

W. Pfaff, vol. 4, 799-820. San Diego: Academic Press. Fink, G., Sumner, B. E. i ostali (1998.) „Sex steroid control of mood, mental state and memory." Clin Exp Pharmacol Physiol 25 (10): 764-775. Fischer, U., Hess, C. W. i ostali (2005.) „Uncrossed cortico-muscular projections in humans are abundant to facial muscles of the upper and lower face, but may differ between sexes." J Neurol 252 (1): 21-26. Fish, E. W., Shahrokh, D. i ostali (2004.) „Epigenetic programming of stress responses through variations in maternal care." Ann NY Acad Sci 1036:167-180. Fisher, H. (2004.) Why We Love: The Nature and Chemistry of Romantic Love.

New York: Henry Holt. Fisher, H. (2005.) Iz razgovora. Fisher, H., Aron, A. i ostali (2005.) „Romantic love: An fMRI study of a neural mechanism for mate choice." J Comp Neurol 493 (1): 58-62. Fisher, H. E., Aron, A. i ostali (2002.) „Defining the brain systems of lust, romantic attraction, and attachment." Arch Sex Behav 31 (5): 413-419.

Bibliografija

269

Fivush, R., and N. R. Hamond (1989.) „Time and again: Effects of repetition and retention interval on 2 year olds' event recall." ] Exp Child Psychol 47 (2): 259-273. Flannery, K. A. i Watson, M. W. (1993.) „Are individual differences in fantasy play related to peer acceptance levels?" J Genet Psychol 154 (3): 407-416. Fleming, A. S., Corter, C. i ostali (1993.) „Postpartum factors related to mother's attraction to newborn infant odors." Dev Psychobiol 26 (2): 115-132. Fleming, A. S., Corter, C. i ostali (2002.) „Testosterone and prolactin are associated with emotional responses to infant cries in new fathers." Horm Behav 42 (4): 399-413. Fleming, A. S., Klein, E. i ostali (1992.) „The effects of a social support group on depression, maternal attitudes and behavior in new mothers." / Child Psychol Psychiatry 33 (4): 685-698.

Fleming, A. S., Kraemer, G. W. i ostali (2002.) „Mothering begets mothering: The transmission of behavior and its neurobiology across generations." Pharmacol Biochem Behav 73 (1): 61-75.

Fleming, A. S., O'Day, D. H. i ostali (1999.) „Neurobiology of mother-infant interactions: Experience and central nervous system plasticity across development and generations." Neurosci Biobehav Rev 23 (5): 673-685. Fleming, A. S., Ruble, D. i ostali (1997.) „Hormonal and experiential correlates of maternal responsiveness during pregnancy and the puerperium in human mothers." Horm Behav 31 (2): 145-158. Fleming, A. S. i Sarker, J. (1990.) „Experience-hormone interactions and maternal behavior in rats." Physiol Behav 47 (6): 1165-1173. Fleming, A. S., Steiner, M. i ostali (1997.) „Cortisol, hedonics, and maternal responsiveness in human mothers." Horm Behav 32 (2): 85-98. Forger, N. G., Rosen, G. J. i ostali (2004.) „Deletion of Bax eliminates sex differences in the mouse forebrain." Proc Natl Acad Sci USA 101 (37): 13666-13671. Forger, N. G. (2006.) „Cell death and sexual differentiation of the nervous system." Neuroscience 138 (3): 929-938. Fox, C., Wolff, H. S. i Baker, J. A. (1970.) „Measurement of intravaginal and intrauterine pressures human coitus by radio-telemetry" J ReprodFert 22: 243-251. Francis, D., Diorio, J. i ostali (1999.) „Nongenomic transmission across generations of maternal behavior and stress responses in the rat." Science 286 (5442): 1155-1158.

270


Francis, D. D., Champagne, F A. i ostali (1999.) „Maternal care, gene expression, and the development of individual differences in stress reactivity." Ann NY Acad Sci 896: 66-84. Francis, D. D., Diorio, J. i ostali (2002.) „Environmental enrichment reverses the effects of maternal separation on stress reactivity." J Neurosci 22 (18): 7840-7843. Francis, D. D. i Meaney, M. J. (1999.) „Maternal care and the development of stress responses." Curr Opin NeurobioW (1): 128-134. Francis, D. D., Young, L. J. i ostali (2002.) „Naturally occurring differences in maternal care are associated with the expression of oxytocin and vasopressin (Via) receptors: Gender differences." / Neuroendocrinal 14 (5): 349-353. Franklin, T. (2006.) „Sex and ovarian steroids modulate brain-derived neurotrophic factor (BDNF) protein levels in rat hippocampus under stressful and non-stressful conditions." Psychoneuroendocrinology 31 1: 38-48. Freeman, E. W. (2004.) „Luteal phase administration of agents for the treatment of premenstrual dysphoric disorder." CNS Drugs 18 (7): 453468. Frey, W. (1985.) „Crying: The mystery of tears." Winston Pr (rujan, 1985.). Fries, A. B., Ziegler, T. E. i ostali (2005.) „Early experience in humans is associated with changes in neuropeptides critical for regulating social behavior." Proc Natl Acad Sci USA 102 (47): 17237-17240.

Frodi, A. (1977.) „Sex differences in perception of a provocation, a survey." Percept Mot Skills 44 (1): 113-114.

Frodi, A., Macaulay, J. i ostali (1977.) „Are women always less aggressive than men? A review of the experimental literature." Psychol Bull 84 (4): 634-660. Fry, D. P. (1992.) „Female aggression among the Zapotec of Oaxaca, Mexico." U K. Bjorkqvist i P. Niemela, ur., Of Mice and Women: Aspects of Fe-

male Aggression, 187-200. San Diego: Academic Press. Fujita, F., Diener, E. i ostali (1991.) „Gender differences in negative affect and well-being: The case for emotional intensity." / Pers Soc Psychol 61 (3): 427-434. Furuta, M. i Bridges, R. S. (2005.) „Gestation-induced cell proliferation in the rat brain." Brain Res Dev Brain Res 156 (1): 61-66. Gangestad, S. W. i Thornhill, R. (1998.) „Menstrual cycle variation in women's preferences for the scent of symmetrical men." Proc Biol Sci 265 (1399): 927-933.

Bibliografija

271

Garner, A. (1997.) Conversationally Speaking. New York: McGraw-Hill. Garstein, M. (2003.) „Studying infant temperament." Infant Behavior and Development, 26: 64-86. Gatewood, J. D., Morgan, M. D. i ostali (2005.) „Motherhood mitigates aging-related decrements in learning and memory and positively affects brain aging in the rat." Brain Res Bull 66 (2): 91-98. Genazzani, A. D. (2005.) „Neuroendocrine aspects of amenorrhea related to stress." Pediatr Endocrinol Rev 2 (4): 661-668. Getchell, T. (1991.) Smell and Taste in Health and Disease. New York: Raven Press. Giammanco, M., Tabacchi, G. i ostali (2005.) „Testosterone and aggressiveness." MedSciMonit 11 (4): RA 136-145. Giedd, J. (2005.) Iz razgovora. Giedd, J. N. (2003.) „The anatomy of mentalization: A view from developmental neuroimaging." Bull Menninger Clin 67 (2): 132-142. Giedd, J. N. (2004.) „Structural magnetic resonance imaging of the adolescent brain." Ann NY Acad Sci 1021.77-85. Giedd, J. N., Blumenthal, J. i ostali (1999.) „Brain development during childhood and adolescence: A longitudinal MRI study." Nat Neurosci 2 (10): 861-863. Giedd, J. N., Castellanos, F. X. i ostali (1997.) „Sexual dimorphism of the developing human brain." Prog Neuropsychopharmacol Biol Psychiatry 21

(8): 1185-1201. Giedd, J. N., Rumsey, J. M. i ostali (1996.) „A quantitative MRI study of the corpus callosum in children and adolescents." Brain Res Dev Brain Res 91 (2): 274-280. Giedd, J. N., Snell, J. W. i ostali (1996.) „Quantitative magnetic resonance imaging of human brain development: Ages 4-18." Cereb Cortex 6 (4): 551-560. Giedd, J. N., Vaituzis, A. C. i ostali (1996.) „Quantitative MRI of the temporal lobe, amygdala, and hippocampus in normal human development: Ages 4-18 years." J Comp Neurol 366 (2): 223-230. Giltay, E. ]., Kho, K. H. i ostali (2005.) „The sex difference of plasma homovanillic acid is unaffected by cross-sex hormone administration in transsexual subjects." / Endocrinol 187 (1): 109-116. Gingrich, B., Liu, Y. i ostali (2000.) „Dopamine D2 receptors in the nucleus accumbens are important for social attachment in female prairie voles (Microtus ochrogaster)." Behav Neurosci 114 (1): 173-183.

272


Gizewski, E. R., Krause, E. i ostali (2006.) „Gender-specific cerebral activation during cognitive tasks using functional MRI: Comparison of women in mid-luteal phase and men." Neuroradiology 48 (1): 14-20. Glazer, I. M. (1992.) „Interfemale aggression and resource scarcity in a cross-cultural perspective." U K. Bjorkqvist i P. Niemela, ur., Of Mice and Women: Aspects of Female Aggression, 163-172. San Diego: Academic

Press. Glickman, S. E., Short, R. V. i ostali (2005.) „Sexual differentiation in three unconventional mammals: Spotted hyenas, elephants and tammar wallabies." Horm Behav 48 (4): 40-417. Goldstat, R., Briganti, E. i ostali (2003.) „Transdermal testosterone therapy improves well-being, mood, and sexual function in premenopausal women." Menopause 10 (5): 390-398. Goldberg E., Podell, K. i ostali (1994.) „Cognitive bias, functional cortical geometry and the frontal lobes: laterality, sex and handedness." J Cog Neurosci 6: 276-296. Goldstein, J. M., Jerram, M. i ostali (2005.) „Hormonal cycle modulates arousal circuitry in women using functional magnetic resonance imaging." / Neurosci 25 (40): 9309-9316. Goldstein, J. M., Jerram, M. i ostali (2005.) „Sex differences in prefrontal cortical brain activity during FMRI of auditory verbal working memory." Neuropsychology 19 (4): 509-519. Goldstein, J. M., Seidman, L. J. i ostali (2001.) „Normal sexual dimorphism of the adult human brain assessed by in vivo magnetic resonance imaging." Cereb Cortex 11 (6): 490-497.

Golombok, S. i Fivush, S. (1994.) Gender Development. New York: Cambridge University Press. Good, C. D., Lawrence, K. i ostali (2003.) „Dosage-sensitive X-linked locus influences the development of amygdala and orbitofrontal cortex, and fear recognition in humans." Brain 126 (Pt. 11): 2431-2446. Goos, L. M. i Irwin, S. (2002.) „Sex related factors in the perception of threatening facial expressions." Journal of Nonverbal Behavior 26 (1): 27-41. Gootjes, L., Bouma, A. i ostali (2006.) „Attention modulates hemispheric differences in functional connectivity: Evidence from MEG recordings." Neuroimage.

U tisku.

Goy, R. W., Bercovitch, F. B. i ostali (1988.) „Behavioral masculinization is independent of genital masculinization in prenatally androgenized female rhesus macaques." Horm Behav 22 (4): 552-571.

Bibliografija

273

Graham, C. A., Janssen, E. i ostali (2000.) „Effects of fragrance on female sexual arousal and mood across the menstrual cycle." Psychophysiology 37 (1): 76-84. Grammer, K. (1993.) „Androstadienone-a male pheromone?" Ethol Sociobiol 14: 201-207. Gray, A., Feldman, H. A. i ostali (1991.) „Age, disease, and changing sex hormone levels in middle-aged men: Results of the Massachusetts Male Aging Study." / Clin Endocrinol Metab 73 (5): 1016-1025. Gray, P. B., Campbell, B. C. i ostali (2004.) „Social variables predict between-subject but not day-to-day variation in the testosterone of U. S. men." Psychoneuroendocrinology 29 (9): 1153-1162. Green, R. (2002.) „Sexual identity and sexual orientation." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W Pfaff, vol. 4, 463-486. San Diego: Academic Press. Grewen, K. M., Girdler, S. S. i ostali (2005.) „Effects of partner support on resting oxytocin, Cortisol, norepinephrine, and blood pressure before and after warm partner contact." Psychosom Med 67 (4): 531-538. Griffin, L. D. i Mellon, S. H. (1999.) „Selective serotonin reuptake inhibitors directly alter activity of neurosteroidogenic enzymes." Proc Natl Acad Sci USA 96 (23): 13512-13517. Grossman, M. i Wood, W. (1993.) „Sex differences in intensity of emotional experience: A social role interpretation." J Pers Soc Psychol 65 (5): 1010-1022.

Grumbach, M. (2003.) „Puberty." U Williams Textbook of Endocrinology, ur. R. H. Williams 1115-1286. New York: W. B. Saunders Co. Grumbach, M. (2005.) Iz razgovora. Grumbach, M. M. (2002.) „The neuroendocrinology of human puberty revisited." Horm Res 57 (Suppl. 2): 2-14. Guay, A. (2005.) „Commentary on androgen deficiency in women and the FDA advisory board's recent decision to request more safety data." IntJ Impot Res 17 (4): 375-376.

Guay, A. i Davis, S. R. (2002.) „Testosterone insufficiency in women: Fact or fiction?" World J Urol 20 (2): 106-110. Guay, A., Jacobson, J. i ostali (2004.) „Serum androgen levels in healthy premenopausal women with and without sexual dysfunction: Part B: Reduced serum androgen levels in healthy premenopausal women with complaints of sexual dysfunction." Int ] Impot Res 16 (2): 121-129. Guay, A., Munarriz, R. i ostali (2004.) „Serum androgen levels in healthy premenopausal women with and without sexual dysfunction: Part A. Se-

274


rum androgen levels in women aged 20 - 49 years with no complaints of sexual dysfunction." Int J Impot Res 16 (2): 112-120. Guay, A. T. (2002.) „Screening for androgen deficiency in women: Methodological and interpretive issues."Fertil Steril 77 (Suppl. 4): S83-88. Guay, A. T. i Jacobson, J. (2002.) „Decreased free testosterone and dehydroepiandrosterone-sulfate (DHEA-S) levels in women with decreased libido." J Sex Marital Ther 28 (Suppl. 1): 129-142. Gulati, M. (2005.) „Exercise may ward off death in women with metabolic syndrome." American Heart Association Scientific Sessions, Philadelphia. Gulati, M., Black, H. R. i ostali (2005.) „The prognostic value of a nomogram for exercise capacity in women." N Engl] Med 353 (5): 468-475. Gulinello, M., Lebesgue, D. i ostali (2006.) „Acute and chronic estradiol treatments reduce memory deficits induced by transient global ischemia in female rats." Horm Behav 49 (2): 246-260. Gur, R. C., Gunning-Dixon, F. i ostali (2002.) „Sex differences in temporolimbic and frontal brain volumes of healthy adults." Cereb Cortex 12 (9): 998-1003. Gur, R. C., Gunning-Dixon, F. M. i ostali (2002.) „Brain region and sex differences in age association with brain volume: A quantitative MRI study of healthy young adults." Am J Geriatr Psychiatry 10 (1): 72-80. Gur, R. C., Mozley, L. H. i ostali (1995.) „Sex differences in regional cerebral glucose metabolism during a resting state." Science 267 (5197): 528-531. Gurung, R. A., Taylor, S. E. i ostali (2003.) „Accounting for changes in social support among married older adults: Insights from the MacArthur Studies of Successful Aging." Psychol Aging 18 (3): 487-496. Gust, D. A., Wilson, M. E. i ostali (2000.) „Activity of the hypothalamicpituitary-adrenal axis is altered by aging and exposure to social stress in female rhesus monkeys." / Clin Endocrinol Metab 85 (7): 2556-2563. Guthrie, J. R., Dennerstein, L. i ostali (2003.) „Central abdominal fat and endogenous hormones during the menopausal transition." Fertil Steril 79 (6): 1335-1340. Guthrie, J. R., Dennerstein, L. i ostali (2003.) „Health care-seeking for menopausal problems." Climacteric 6 (2): 112-117. Guthrie, J. R., Dennerstein, L. i ostali (2004.) „The menopausal transition: A 9-year prospective population-based study: The Melbourne Women's Midlife Health Project." Climacteric 7 (4): 375-389.

Bibliografija

275

Gutteling, B. M., De Weerth, C. i ostali (2005.) „The effects of prenatal stress on temperament and problem behavior of 27-month-old toddlers." Eur Child Adolesc Psychiatry 14 (1): 41-51.

Gutteling, B. M., De Weerth, C. i ostali (2005.) „Prenatal stress and children's Cortisol reaction to the first day of school." Psychoneuroendocrinology 30 (6): 541-549. Haier, R. J., Jung, R. E. i ostali (2005.) „The neuroanatomy of general intelligence: Sex matters." Neuroimage 25 (1): 320-327. Halari, R., Hines, M. i ostali (2005.) „Sex differences and individual differences in cognitive performance and their relationship to endogenous gonadal hormones and gonadotropins." BehavNeurosci 119 (1): 104-117. Halari, R. i Kumari, V. (2005.) „Comparable cortical activation with inferior performance in women during a novel cognitive inhibition task." Behav Brain Res 158 (1): 167-173.

Halari, R., Kumari, Y- i ostali (2004.) „The relationship of sex hormones and Cortisol with cognitive functioning in schizophrenia." J Psychopharmacol 18 (3): 366-374. Halari, R., Sharma, T. i ostali (2006.) „Comparable fMRI activity with differential behavioural performance on mental rotation and overt verbal fluency tasks in healthy men and women." Exp Brain Res 169 (1): 1-14. Halbreich, U. (2006.) „Major depression is not a diagnosis, it is a departure point to differential diagnosis - clinical and hormonal considerations." Psychoneuroendocrinology 31 (1): 16-22. Halbreich, U., Lumley, L. A. i ostali (1995.) „Possible acceleration of age effects on cognition following menopause." ] Psychiatr Res 29 (3): 153-163. Hall, J. A. (1978.) „Gender effects in decoding nonverbal cues." Psychol Bull 85: 8845-8857. Hall, J. A. (1984.) Nonverbal sex differences:

Communication accuracy and ex-

pressive style. Baltimore: Johns Hopkins University Press. Hall, J. A., Carter, J. D. i Horgan, T. G. (2000.) „Gender differences in the nonverbal communication of emotion." U A. H. Fischer, ur., Gender and Emotion: Social Psychological Perspectives, 97-117. London: Cambridge

University Press. Hall, L. A., Peden, A. R. i ostali (2004.) „Parental bonding: A key factor for mental health of college women." Issues Ment Health Nurs 25 (3): 277-291. Halpern, C. T., Campbell, B. i ostali (2002.) „Associations between stress reactivity and sexual and nonsexual risk taking in young adult human males." Horm Behav 42 (4): 387-398.

276


Halpern, C. T., Udry, J. R. i ostali (1997.) „Testosterone predicts initiation of coitus in adolescent females." Psychosom Med 59 (2): 161-171. Hamann, S. (2005.) „Sex differences in the responses of the human amygdala." Neuroscientist 11 (4): 288-293. Hamilton, W. L., Diamond, M. C. i ostali (1977.) „Effects of pregnancy and differential environments on rat cerebral cortical depth." Behav Biol 19 (3): 333-340. Hammock, E. A., Lim, M. M. i ostali (2005.) „Association of vasopressin la receptor levels with a regulatory microsatellite and behavior." Genes Brain Behav 4 (5): 289-301.

Hammock, E. A. i Young, L. J. (2005.) „Microsatellite instability generates diversity in brain and sociobehavioral traits." Science 308 (5728): 1630-1634. Harman, S. M„ Brinton, E. A. i ostali (2004.) „Is the WHI relevant to HRT started in the perimenopause?" Endocrine 24 (3): 195-202. Harman, S. M., Brinton, E. A. i ostali (2005.) „KEEPS: The Kronos Early Estrogen Prevention Study." Climacteric 8 (1): 3-12. Harman, S. M., Naftolin, F. i ostali (2005.) „Is the estrogen controversy over? Deconstructing the Women's Health Initiative Study: A critical evaluation of the evidence." Ann NY Acad Sci 1052: 43-56. Harris, G. (2004.) „Pfizer gives up testing viagra on women." New York Times, February 28. Harrison, K., ur. (1999.) „Tales from the screen: Enduring fright reactions to scary movies." Media Psychology, Spring: 15-22. Haselton, M. G., Buss, D. M. i ostali (2005.) „Sex, lies, and strategic interference: The psychology of deception between the sexes." Pers Soc Psychol Bull 31 (1): 3-23.

Hasser, C., Brizendine, L. i ostali (2006.) „To treat or not to treat? Depression in pregnancy and the use of SSRIs." Current Psychiatry. 5 (4): 31-40. Havlicek, J. (2005.) „Women prefer more dominant men for short-term mating before ovulation." Biol Letter, 5 (2) 217-228. Hawkes, K. (2003.) „Grandmothers and the evolution of human longevity." Am J Hum Biol 15 (3): 380-400. Hawkes, K. (2004.) „Human longevity: The grandmother effect." Nature 428 (6979): 128-129. Hawkes, K., O'Connell, I. E. i ostali (1998.) „Grandmothering, menopause, and the evolution of human life histories." Proc Natl Acad Sci USA 95 (3): 1336-1339.

Bibliografija

277

Hayward, C. i Sanborn, K. (2002.) „Puberty and the emergence of gender differences in psychopathology." J Adolesc Health 30 (4 Suppl.): 49-58. Heinrichs, M., Baumgarrner, T. i ostali (2003.) „Social support and oxytocin interact to suppress Cortisol and subjective responses to psychosocial stress." Biol Psychiatry 54 (12): 1389-1398. Heinrichs, M., Meinlschmidt, G. i ostali (2001.) „Effects of suckling on hypothalamic-pituitary-adrenal axis responses to psychosocial stress in postpartum lactating women." J Clin Endocrinol Metab 86 (10): 4798-4804. Heinrichs, M., Neumann, I. i ostali (2002.) „Lactation and stress: Protective effects of breast-feeding in humans." Stress 5 (3): 195-203. Helson, R. i Roberts, B. (1992.) „The personality of young adult couples and wives' work patterns." / Pers 60 (3): 575-597. Helson, R. i Soto, C. J. (2005.) „Up and down in middle age: Monotonic and nonmonotonic changes in roles, status, and personality." / Pers Soc Psychol 89 (2): 194-204. Helson, R. i Srivastava, S. (2001.) „Three paths of adult development: Conservers, seekers, and achievers." / Pers Soc Psychol 80 (6): 995-1010. Henderson, V. (2002.) „Protective effects of estrogen on aging and damaged neural systems." in Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W. Pfaff, vol. 4,821-840. San Diego: Academic Press. Henderson, V., Guthrie, J. R. i ostali (2003.) „Estrogen exposures and memory at midlife: A population-based study of women." Neurology 60 (8): 1369-1371. Herba, C. P. (2004.) „Annotation: Development of facial expression recognition from childhood to adolescence: Behavioural and neurological perspectives." J Child Psychol Psychiatry 45 (7): 1185-1198.

Herbert, M. R., Ziegler, D. A. i ostali (2005.) „Brain asymmetries in autism and developmental language disorder: A nested whole-brain analysis." Brain 128 (1): 213-226. Herrera, E., Reissland, N. i ostali (2004.) „Maternal touch and maternal child-directed speech: Effects of depressed mood in the postnatal period." / Affect Disord 81 (1): 29-39.

Hershberger, S. L. i Segal, N. L. (2004.) „The cognitive, behavioral, and personality profiles of a male monozygotic triplet set discordant for sexual orientation." Arch Sex Behav 33 (5): 497-514. Hickey, M., Davis, S. R. i ostali (2005.) „Treatment of menopausal symptoms: What shall we do now?" Lancet 366 (9483): 409-421.

278


Hill, C. A. (2002.) „Gender, relationship stage, and sexual behavior: The importance of partner emotional investment within specific situations." J Sex Res 39 (3): 228-240. Hill, H., Ott, F. i ostali (2006.) „Response execution in lexical decision tasks obscures sex-specific lateralization effects in language processing: Evidence from event-related potential measures during word reading." Cereb Cortex. U tisku.

Hill, K. (1988.) „Trade offs in male and female reproductive strategies among the Ache." U Human Reproductive Behavior: A Darwinian Perspec-

tive, ur. Bertzig, and Borgerhoff, i ostali. New York: Cambridge University Press. 215-239. Hines, M. (2002.) „Sexual differentiation of human brain and behavior." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W. Pfaff, vol. 4,425-462. San Diego: Academic Press. Hines, M., Ahmed, S. F. i ostali (2003.) „Psychological outcomes and gender-related development in complete androgen insensitivity syndrome." Arch Sex Behav 32 (2): 93-101.

Hines, M., Brook, C. i ostali (2004.) „Androgen and psychosexual development: Core gender identity, sexual orientation and recalled childhood gender role behavior in women and men with congenital adrenal hyperplasia (CAH.)" J SexRes 41 (1): 75-81. Hines, M. i Kaufman, F. R. (1994.) „Androgen and the development of human sex-typical behavior: Rough-and-tumble play and sex of preferred playmates in children with congenital adrenal hyperplasia (CAH)." Child Dev 65 (4): 1042-1053. Hittelman, J. H. (1979.) „Sex differences in neonatal eye contact time." Merrill-Palmer Q 25:171-184. Hodes, G. E. i Shors, T. J. (2005.) „Distinctive stress effects on learning during puberty." Horm Behav 48 (2): 163-171. Holdcroft, A., Hall, L. i ostali (2005.) ,,Phosphorus-3 1 brain MR spectroscopy in women during and after pregnancy compared with nonpregnant control subjects." AJNR Am J Neuroradiol 26 (2): 352-356. Holden, C. (2005.) „Sex and the suffering brain." Science 308 (5728): 1574. Holmstrom, R. (1992.) „Female aggression among the great apes." U K. Bjorkqvist i P. Niemela, ur., Of Mice and Women: Aspects of Female Aggres-

sion, 295-306. San Diego: Academic Press. Holstege, G. i ostali (2003.) „Brain activation during female sexual orgasm." Soc Neurosci Abstr 727: 7.

Bibliografija

279

Hoover-Dempsey, K. W. (1986.) „Tears and weeping among professional women: In search of new understanding." Psychology of Women Quarterly 10:19-34. Horgan, T. G. i ostali (2004.) „Gender differences in memory for the appearance of others." Pers Soc Psychol Bull 30 (2): 185-196. Howard, J. M. (2002.) „'Mitochondrial Eve/ 'Y Chromosome Adam/ testosterone, and human evolution." Riv Biol 95 (2): 319-325. Howes, C. (1988.) „Peer interactions of young children." Monographs of the Society for Research in Child Development, serial no. 2 1 7 , 5 3 (1).

Hrdy, S. (1999.) Mother Nature. New York: Pantheon. Hrdy, S. (2005.) Iz razgovora. Hrdy, S. B. (1974.) „Male-male competition and infanticide among the langurs (Presbytis entellus) of Abu, Rajasthan." Folia Primatol (Basel) 22

(1): 19-58. Hrdy, S. B. (1977.) „Infanticide as a primate reproductive strategy." Am Sci 65 (1): 40-49. Hrdy, S. B. (1997.) „Raising Darwin's- consciousness: Female sexuality and the prehominid origins of patriarchy." Human Nature 8 (1): 1-49. Hrdy, S. B. (2000.) „The optimal number of fathers: Evolution, demography, and history in the shaping of female mate preferences." Ann NY Acad Sci 907: 75-96. Huber, D., Veinante, P. i ostali (2005.) „Vasopressin and oxytocin excite distinct neuronal populations in the central amygdala." Science 308 (5719): 245-248. Hultcrantz, M. (2006.) „Estrogen and hearing: A summary of recent investigations." Acta Otolaryngol 126 (1): 10-14. Hummel, T., Krone, F. i ostali (2005.) „Androstadienone odor thresholds in adolescents." Horm Behav 41 (3): 306-310. Huot, R. L., Brennan, P. A. i ostali (2004.) „Negative affect in offspring of depressed mothers is predicted by infant Cortisol levels at 6 months and maternal depression during pregnancy, but not postpartum." Ann NY Acad Sci 1032: 234-236. Hyde, J. S. (1984.) „How large are gender differences in aggression? A developmental meta-analysis." Dev Psychol 20: 722-736. Hyde, J. S. (1988.) „Gender differences in verbal ability: A meta-analysis" Psychol Bull 104 (1): 53-69.

280


Idiaka, T. (2001.) „fMRI study of age-related differences in the medial temporal lobe responses to emotional faces." Society for Neuroscience, New Orleans. Iervolino, A. C., Hines, M. i ostali (2005.) „Genetic and environmental influences on sex-typed behavior during the preschool years." Child Dev 16 (4): 826-840. Imperato-McGinley, J. (2002.) „Gender and behavior in subjects with genetic defects in male sexual differentiation." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W. Pfaff, vol. 5,303-346. San Diego: Academic Press. Insel, T. R. (2003.) „Is social attachment an addictive disorder?" Physiol Behav 79 (3): 351-357. Insel, T. R. i Fernald, R. D. (2004.) „How the brain processes social information: Searching for the social brain." Atinu Rev Neurosci 27: 697-722. Insel, T. R., Gingrich, B. S. i ostali (2001.) „Oxytocin: Who needs it?" Prog Brain Res 133: 59-66. Insel, T. R. i Young, L. J. (2000.) „Neuropeptides and the evolution of social behavior." Curr Opin Neurobiol 10 (6): 784-789. Institute of Medicine. (2003.) Gender issues in medicine: Working-Group on

Gender Issues in Medicine. Institute of Medicine, studeni. Irwing, P. i Lynn, R. (2005.) „Sex differences in means and variability on the progressive matrices in university students: A meta-analysis." Br J Psychol 96 (Pt. 4): 505-524. Jacklin, C. i Maccoby, E. (1978.) „Social behavior at thirty-three months in same-sex and mixed-sex dyads." Child Dev 49: 557-569. Jackson, A., Stephens, D. i ostali (2005.) „Gender differences in response to lorazepam in a human drug discrimination study." ] Psychopharmacol 19 (6): 614-619. Jasnow, A. M., Schulkin, J. i ostali (2006.) „Estrogen facilitates fear conditioning and increases corticotropin-releasing hormone mRNA expression in the central amygdala in female mice." Horm Behav 49 (2): 197-205. Jausovec, N. i Jausovec, K. (2005.) „Sex differences in brain activity related to general and emotional intelligence." Brain Cogn 59 (3): 277-286. Jawor, J. M., Young, R. i ostali (2006.) „Females competing to reproduce: Dominance matters but testosterone may not." Horm Behav 49 (3): 362-368. Jenkins, W. J. i Becker, J. B. (2003.) „Dynamic increases in dopamine during paced copulation in the female rat." Eur J Neurosci 18 (7): 1997-2001.

Bibliografija

281

Jensvold, M. E. (1996.) Psychopharmacology and women: Sex, gender and hor-

mones. Washington: APA Press. Joffe, H. i Cohen, L. S. (1998.) „Estrogen, serotonin, and mood disturbance: Where is the therapeutic bridge?" Biol Psychiatry 44 (9): 798-811. Joffe, H., Cohen, L. S. i ostali (2003.) „Impact of oral contraceptive pill use on premenstrual mood: Predictors of improvement and deterioration." Am J Obstet Gynecol 189 (6): 1523-1530.

Joffe, H., Hall, J. E. i ostali (2002.) „Vasomotor symptoms are associated with depression in perimenopausal women seeking primary care." Menopause 9 (6): 392-398. Joffe, H., Soares, C. N. i ostali (2003.) „Assessment and treatment of hot flushes and menopausal mood disturbance." Psychiatr Clin North Am 26 (3): 563-580. Joffe, H. (2006.) Iz razgovora. Johns, J. M., Lubin, D. A. i ostali (2004.) „Gestational treatment with cocaine and fluoxetine alters oxytocin receptor number and binding affinity in lactating rat dams." hit J Dev Neurosci 22 (5-6): 321-328. Johnston, A. L. i File, S. E. (1991.) „Sex differences in animal tests of anxiety." Physiol Behav 49 (2): 245-250.

Jones, B. A. i Watson, N. V. (2005.) „Spatial memory performance in androgen insensitive male rats." Physiol Behav 85 (2): 135-141. Jones, N. A., Field, T. i ostali (2004.) „Greater right frontal EEG asymmetry and nonemphathic behavior are observed in children prenatally exposed to cocaine." Int J Neurosci 114 (4): 459-480. Jordan, K., Wustenberg, T. i ostali (2002.) „Women and men exhibit different cortical activation patterns during mental rotation tasks." Neuropsychologia 40 (13): 2397-2408. Jorm, A. F., Dear, K. B. i ostali (2003.) „Cohort difference in sexual orientation: Results from a large age-stratified population sample." Gerontology 49 (6): 392-395. Josephs, R. A., Markus, H. R. i ostali (1992.) „Gender and self-esteem." J Pers Soc Psychol 63 (3): 391-402.

Jovanovic, T., Szilagyi, S. i ostali (2004.) „Menstrual cycle phase effects on pre-pulse inhibition of acoustic startle." Psychophysiology 41 (3): 401-406. Raiser, J. (2005.) „Gender in the pharmacy: Does it matter?" Science 308 (5728): 1572.

28


Kaiser, S. i Sachser, N. (2005.) „The effects of prenatal social stress on behaviour: Mechanisms and function." Neurosci Biobehav Rev 29 (2): 283-294. Kajantie, E. (2006.) „The effects of sex and hormonal status on the physiological response to acute psychosocial stress." Psychoneuroendocrinology 31 (2): 151-178. Kanin, E. (1970.) „A research note on male-female differentials in the experience of heterosexual love." J Sex Res 6 (1): 64-72. Kaufman, J., Yang, B. Z. i ostali (2004.) „Social supports and serotonin transporter gene moderate depression in maltreated children." Proc Natl Acad Sci USA 101 (49): 17316-17321. Kaufman, J. M. i Vermeulen, A. (2005.) „The decline of androgen levels in elderly men and its clinical and therapeutic implications." Endocr Rev 26 (6): 833-876. Keller-Wood, M., Silbiger, J. i ostali (1988.) „Progesterone attenuates the inhibition of adrenocorticotropin responses by Cortisol in nonpregnant ewes." Endocrinology 123 (1): 647-651. Kendler, K. S., Gatz, M. i ostali (2006.) „A Swedish national twin study of lifetime major depression." Am J Psychiatry 163 (1): 109-114. Kendler, K. S., Thornton, L. M. i ostali (2000.) „Stressful life events and previous episodes in the etiology of major depression in women: An evaluation of the 'kindling' hypothesis." Am ] Psychiatry 157 (8): 1243-1251. Kendrick, K. M. (2000.) „Oxytocin, motherhood and bonding." Exp Physiol 85 (Spec. No.): 111S-124S. Kendrick, K. M., Da Costa, A. P. i ostali (1997.) „Neural control of maternal behavior and olfactory recognition of offspring." Brain Res Bull 44: 383-395. Kendrick, K. M., Levy, F. i ostali (1992.) „Changes in the sensory processing of olfactory signals induced by birth in sleep." Science 256 (5058): 833-836. Kenyon, C. (2005.) Iz razgovora. Kenyon, C. (2005.) „The plasticity of aging: Insights from longlived mutants." Cell 120 (4): 449-460. Keverne, E. B., Nevison, C. M. i Martel, F. L. (1999.) „Early learning and the social bond." U C. S. Carter, I. I. Lederhendler i B. Kirkpatrick, ur., The Integrative Neurobiology of Affiliation,

263-274. Cambridge, MA: MIT

Press.

Bibliografija

28

Kiecolt-Glaser, J. K., Glaser, R. i ostali (1998.) „Marital stress: Immunologic, neuroendocrine, and autonomic correlates." Ann NY Acad Sci 840: 656-663. Kiecolt-Glaser, J. K, Loving, T. J. i ostali (2005.) „Hostile marital interactions, proinflammatory cytokine production, and wound healing." Arch Gen Psychiatry 62 (12): 1377-1384. Kiecolt-Glaser, J. K, Newton, T. i ostali (1996.) „Marital conflict and endocrine function: Are men really more physiologically affected than wom e n ? " } Consult Clin Psychol 64 (2): 324-332.

Kimura, K., Ote, M. i ostali (2005.) „Fruitless specifies sexually dimorphic neural circuitry in the Drosophila brain." Nature 438 (7065): 229-233. Kinnunen, A. K, Koenig, J. I. i ostali (2003.) „Repeated variable prenatal stress alters pre- and postsynaptic gene expression in the rat frontal pole." J Neurochem 86 (3): 736-748. Kinsley, C. H., Madonia, L. i ostali (1999.) „Motherhood improves learning and memory." Nature 402 (6758): 137-138. Kinsley, C. H., Trainer, R. i ostali (2006.) „Motherhood and the hormones of pregnancy modify concentrations of hippocampal neuronal dendritic spines." Horm Behav 49 (2): 131-142. Kirsch, P., Esslinger, C. i ostali (2005.) „Oxytocin modulates neural circuitry for social cognition and fear in humans." / Neurosci, 25 (49): 11489-11493. Kirschbaum, C., Kudielka, B. M. i ostali (1999.) „Impact of gender, menstrual cycle phase, and oral contraceptives on the activity of the hypothalamus-pituitary-adrenal axis." Psychosom Med 61 (2): 154-162. Klatzkin, R. R., Morrow, A. L. i ostali (2006.) „Histories of depression, allopregnanolone responses to stress, and premenstrual symptoms in women." Biol Psycholll (1): 2-11.

Klein, L. C. i Corwin, E. J. (2002.) „Seeing the unexpected: How sex differences in stress responses may provide a new perspective on the manifestation of psychiatric disorders." Curr Psychiatry Rep 4 (6): 441-448. Knafo, A., Iervolino, A. C. i ostali (2005.) „Masculine girls and feminine boys: genetic and environmental contributions to atypical gender development in early childhood." / Pers Soc Psychol 88 (2): 400-412. Knaus, T. A., Bollich, A. M. i ostali (2004.) „Sex-linked differences in the anatom of the perisylvian language cortex: A volumetric MRI study of gray matter volumes." Neuropsychology 18 (4): 738-747. Knaus, T. A., Bollich, A. M. i ostali (2006.) „Variability in perisylvian brain anatomy in healthy adults." Brain Lang. U tisku.

28


Knickmeyer, R., Baron-Cohen, S. i ostali (2005.) „Foetal testosterone, social relationships, and restricted interests in children." J Child Psychol Psychiatry 46 (2): 198-210. Knickmeyer, R. C., Wheelwright, S. i ostali (2005.) „Gender-typed play and amni otic testosterone." Dev Psychol 41 (3): 517-528. Knight, G., Gunthrie, I. i ostali (2002.) „Emotional arousal and gender difference in aggression: A meta-analysis." Aggressive Behavior 28: 366-393. Koch, P. (2005.) „Feeling Frumpy: The relationships between body image and sexual response changes in midlife women." J Sex Res 42 (3) 212-219. Kochanska, G., DeVet, K. i ostali (1994.) „Maternal reports of conscience development and temperament in young children." Child Dev 65 (3): 852-868.

Kochunov, P., Mangin, J. F. i ostali (2005.) „Age-related morphology trends of cortical sulci." Hum Brain Mapp 26 (3): 210-220. Komesaroff, P. A., Esler, M. D. i ostali (1999.) „Estrogen supplementation attenuates glucocorticoid and catecholamine responses to mental stress in perimenopausal women." ] Clin Endocrinol Metab 84 (2): 606-610. Korol, D. L. (2004.) „Role of estrogen in balancing contributions from multiple memory systems." Neurobiol Learn Mem 82 (3): 309-323. Korol, D. L., Malin, E. L. i ostali (2004.) „Shifts in preferred learning strategy across the estrous cycle in female rats." Horm Behav 45 (5): 330-338. Kosfeld, M., Heinrichs, M. i ostali (2005.) „Oxytocin increases trust in humans." Nature 435 (7042): 673-676. Kravitz, H. (2005.) „Relationship of day-to-day reproductive levels to sleep in midlife women." Arch Intern Med 165: 2370-2376. Kring, A. M. (2000.) „Gender and anger." U Gender and Emotion: Social Psycho logical Perspectives: Studies in Emotion and Social Interaction, ur. A.

H. Fischer 2nd series (211-231). New York: Cambridge University Press. Kring, A. M. (1998.) „Sex differences in emotion: Expression, experience, and physiology" / Pers Soc Psychol 74 (3): 686-703. Krpan, K. M., Coombs, R. i ostali (2005.) „Experiential and hormonal correlates of maternal behavior in teen and adult mothers." Horm Behav 47 (1): 112-122. Krueger, R. B. i Kaplan, M. S. (2002.) „Treatment resources for the paraphilic and hypersexual disorders." ] Psychiatr Pract 8 (1): 59-60. Kruijver, F. P., Fernandez-Guasti, A. i ostali (2001.) „Sex differences in androgen receptors of the human mamillary bodies are related to endocrine

Bibliografija

28

status rather than to sexual orientation or transsexuality." / Clin Endocrinol Metab 86 (2): 818-827. Kudielka, B. M., Buske-Kirschbaum, A. i ostali (2004.) „HPA axis responses to laboratory psychosocial stress in healthy elderly adults, younger adults, and children: Impact of age and gender." Psychoneuroendocrinology 29 (1): 83-98. Kudielka, B. M. i Kirschbaum, C. (2005.) „Sex differences in HPA axis responses to stress: A review." Biol Psychol 69 (1): 113-132. Kudielka, B. M., Schmidt-Reinwald, A. K. i ostali (1999.) „Psychological and endocrine responses to psychosocial stress and dexamethasone/corticotropin-releasing hormone in healthy postmenopausal women and young controls: The impact of age and a two-week estradiol treatment." Neuroendocrinology 70 (6): 422-430. Kuhlmann, S., Kirschbaum, C. i ostali (2005.) „Effects of oral Cortisol treatment in healthy young women on memory retrieval of negative and neutral words." Neurobiol Learn Mem S3 (2): 158-162. Kuhlmann, S. i Wolf, O. T. (2005.) „Cortisol and memory retrieval in women: influence of menstrual cycle and oral contraceptives." Psychopharmacology (Berl) 183 (1): 65-71.

Kurosaki, M., N. Shirao, i ostali (2006.) „Distorted images of one's own body activates the prefrontal cortex and limbic/paralimbic system in young women: A functional magnetic resonance imaging study." Biol Psychiatry. U tisku.

Kurshan, N. i Neill Epperson, C. (2006.) „Oral contraceptives and mood in women with and without premenstrual dysphoria: A theoretical model." Arch Women Ment Health 9 (1): 1-14.

Labouvie-Vief, G., Lumley, M. A. i ostali (2003.) „Age and gender differences in cardiac reactivity and subjective emotion responses to emotional autobiographical memories." Emotion 3 (2): 115-126. Ladd, C. O., Newport, D. J. i ostali (2005.) „Venlafaxine in the treatment of depressive and vasomotor symptoms in women with perimenopausal depression." Depress Anxiety 22 (2): 94-97. Lakoff, R. (1976.) Language and Women's Place. New York: Harper & Row. Lambert, K. G., Berry, A. E. i ostali (2005.) „Pup exposure differentially enhances foraging ability in primiparous and nulliparous rats." Physiol Behav 84 (5): 799-806. Laumann, E. O., Nicolosi, A. i ostali (2005.) „Sexual problems among women and men aged 40 - 80: Prevalence and correlates identified in

28


/

the Global Study of Sexual Attitudes and Behaviors." Int J Impot Res 17 (1): 39-57. Laumann, E. Q., Paik, A. i ostali (1999.) „Sexual dysfunction in the United States: Prevalence and predictors." JAMA 281 (6): 537-544. Lavelli, M. i Fogel, A. (2002.) „Developmental changes in mother-infant face-to-face communication: Birth to 3 months." Dev Psychol 38 (2): 288-305. Lawal, A., Kern, M. i ostali (2005.) „Cingulate cortex: A closer look at its gut-related functional topography." Am J Physiol Gastrointest Liver Physiol

289 (4): G722-730. Lawrence, P. (2006.) „Men, women and ghosts in science." PLoSBiology 4 (1): 19. Lawrence, P. A. (2003.) „The politics of publication." Nature 422 (6929): 259-261. Leaper, C. i Smith, T. E. (2004.) „A meta-analytic review of gender variations in children's language use: Talkativeness, affiliative speech, and assertive speech." Dev Psychoid (6): 993-1027. Leckman, J. E., Feldman, R. i ostali (2004.) „Primary parental preoccupation: Circuits, genes, and the crucial role of the environment." / Neural Transm 111 (7): 753-771. Leckman, J. E. i Mayes, L. C. (1999.) „Preoccupations and behaviors associated with romantic and parental love: Perspectives on the origin of obsessive-compulsive disorder." Child Adolesc Psychiatr Clin N Am 8 (3):

635-665. Lederman, S. A. (2004.) „Influence of lactation on body weight regulation." Nutr Rev 62 (7, Pt. 2): S112-119. Lederman, S. A., Rauh, V. i ostali (2004.) „The effects of the World Trade Center event on birth outcomes among term deliveries at three lower Manhattan hospitals." Environ Health Perspect 112 (17): 1772-1778. Lee, M., Bailer, U. E. i ostali (2005.) „Relationship of a 5-HT transporter functional polymorphism to 5-HT 1A receptor binding in healthy women." Mol Psychiatry 10 (8): 715-716. Lee, T. M., Liu, H. L. i ostali (2002.) „Gender differences in neural correlates of recognition of happy and sad faces in humans assessed by functional magnetic resonance imaging." NeurosciLett 333 (1): 131-136. Lee, T. M., Liu, H. L. i ostali (2005.) „Neural activities associated with emotion recognition observed in men and women." Mol Psychiatry 10 (5): 450-455.

Bibliografija

28

Leeb, R. T. i Gillian, R. E. (2004.) „Here's looking at you, kid! A longitudinal study of perceived gender differences in mutual gaze behavior in young infants." Sex Roles 50 (1-2): 1-5. Legato, M. J. (2005.) „Men, women, and brains: What's hardwired, what's learned, and what's controversial." Gend Med 9. (2): 59-61. Leibenluft, E., Gobbini, M. I. i ostali (2004.) „Mothers' neural activation in response to pictures of their children and other children." Biol Psychiatry 56 (4): 225-232. Leppanen, J. M. H. (2001.) „Emotion recognition and social adjustment in school-aged girls and boys." Scand J Psychol 42 (5): 429-435. Leresche, L., Mancl, L. A. i ostali (2005.) „Relationship of pain and symptoms to pubertal development in adolescents." Pain 118 (1-2): 201-209. LeVay, S. (1991.) „A difference in hypothalamic structure between heterosexual and homosexual men." Science 253 (5023): 1034-1037. Levenson, R. W. (2003.) „Blood, sweat, and fears: The autonomic architecture of emotion." Ann NY Acad Sci 1000: 348-366. Levesque, J., Eugene, E. i ostali (2003.) „Neural circuitry underlying voluntary suppression of sadness." Biol Psychiatry 53 (6): 502-510. Levesque, J., Joanette, Y. i ostali (2003.) „Neural correlates of sad feelings in healthy girls." Neuroscience 121 (3): 545-551. Lewis, D. A., Cruz, D. i ostali (2004.) „Postnatal development of prefrontal inhibitory circuits and the pathophysiology of cognitive dysfunction in schizophrenia." Ann NY Acad Sci 1021: 64-76. Lewis, M. (1997.) „Social behavior and language acquisition." U Interactional conversation and the development of language, ur. B. Haslett, New

York: Wiley. 313-330. Li, C. S., Kosten, T. R. i ostali (2005.) „Sex differences in brain activation during stress imagery in abstinent cocaine users: A functional magnetic resonance imaging study." Biol Psychiatry 51 (5): 487-494. Li, H., Pin, S. i ostali (2005.) „Sex differences in cell death." Ann Neurol 58 (2): 317-321. Li, L., Keverne, E. B. i ostali (1999.) „Regulation of maternal behavior and offspring growth by paternally expressed Peg3." Science 284 (5412): 330-333. Li, M. i Fleming, A. S. (2003.) „The nucleus accumbens shell is critical for normal expression of pup-retrieval in postpartum female rats." Behav Brain Res 145 (1-2): 99-111.

28


Li, R. i Shen, Y. (2005.) „Estrogen and brain: Synthesis, function and diseases.'Tronf Biosci 10: 257-267. Li, Z. J., Matsuda, H. i ostali (2004.) „Gender difference in brain perfusion 99mTc-ECD SPECT in aged healthy volunteers after correction for partial volume effects." Nucl Med Commun 25 (10): 999-1005. Light, K. C., Grewen, K. M. i ostali (2004.) „Deficits in plasma oxytocin responses and increased negative affect, stress, and blood pressure in mothers with cocaine exposure during pregnancy." Addict Behav 29 (8): 1541-1564. Light, K. C., Grewen, K. M. i ostali (2005.) „More frequent partner hugs and higher oxytocin levels are linked to lower blood pressure and heart rate in premenopausal women." Biol Psychol 69 (1): 5-21. Light, K. C., Grewen, K. M. i ostali (2005.) „Oxytocinergic activity is linked to lower blood pressure and vascular resistance during stress in postmenopausal women on estrogen replacement." Horm Behav 47 (5): 540-548. Light, K. C., Smith, T. E. i ostali (2000.) „Oxytocin responsivity in mothers of infants: A preliminary study of relationships with blood pressure during laboratory stress and normal ambulatory activity." Health Psychol 19 (6): 560-567. Lim, M. M., Bielsky, I. F. i ostali (2005.) „Neuropeptides and the social brain: Potential rodent models of autism." Int J Dev Neurosci 23 (2-3): 235-243. Lim, M. M., Hammock, E. A. i ostali (2004.) „The role of vasopressin in the genetic and neural regulation of monogamy." ] Neuroendocrinal 16 (4): 325-332. Lim, M. M., Murphy, A. Z. i ostali (2004.) „Ventral striatopallidal oxytocin and vasopressin Via receptors in the monogamous prairie vole (Microtus ochro-gaster)." J Comp Neurol 468 (4): 555-570.

Lim, M. M., Nair, H. R. i ostali (2005.) „Species and sex differences in brain distribution of corticotropin-releasing factor receptor subtypes 1 and 2 in monogamous and promiscuous vole species." J Comp Neurol 487 (1): 75-92. Lim, M. M., Wang, Z. i ostali (2004.) „Enhanced partner preference in a promiscuous species by manipulating the expression of a single gene." Nature 429 (6993): 754-757. Lim, M. M. i Young, L. J. (2004.) „Vasopressin-dependent neural circuits underlying pair bond formation in the monogamous prairie vole." Neuroscience 125 (1): 35-45.

Bibliografija

28

Lobo, R. (2000.) Menopause. San Diego: Academic Press. Lobo, R. A. (2005.) „Appropriate use of hormones should alleviate concerns of cardiovascular and breast cancer risk." Maturitas 51 (1): 98-109. Logsdon, M. C., Wisner, K. i ostali (2006.) „Raising the awareness of primary care providers about postpartum depression." Issues Ment Health Nurs 27 (1): 59-73. Lonstein, J. S. (2005.) „Reduced anxiety in postpartum rats requires recent physical interactions with pups, but is independent of suckling and peripheral sources of hormones." Horm Behav 47 (3): 241-255. Lovell-Badge, R. (2005.) „Aggressive behaviour: Contributions from genes on the Y chromosome." Novartis Found Symp 268:20-33; rasprava 33-41, 96-99. Lovic, V. i Fleming, A. S. (2004.) „Artificially-reared female rats show reduced prepulse inhibition and deficits in the attentional set shifting task—reversal of effects with material-like licking stimulation." Behav Brain Res 148 (1-2): 209-219. Lu, N. Z. i Bethea, C. L. (2002.) „Ovarian steroid regulation of 5-HT1A receptor binding and G protein activation in female monkeys." Neuropsychopharmacology 27 (1): 12-24. Luisi, A. E. i Pawasauskas, J. E. (2003.) „Treatment of premenstrual dysphoric disorder with selective serotonin reuptake inhibitors." Pharmacotherapy (9): 1131-1140. Luna, B. (2004.) „Algebra and the adolescent brain." Trends Cogn Sci 8 (10): 437-439. Luna, B., Garver, K. E. i ostali (2004.) „Maturation of cognitive processes from late childhood to adulthood." Child Dev 75 (5): 1357-1372. Lunde, I., Larson, G. K. i ostali (1991.) „Sexual desire, orgasm, and sexual fantasies: A study of 625 Danish women born in 1910, 1936 and 1958." / Sex Educ Ther, 17: 62-70.

Lundstrom, J. N., Goncalves, M. i ostali (2003.) „Psychological effects of subthreshold exposure to the putative human pheromone 4,16-androstadien-3-one." Horm Behav 44 (5): 395-401. Lynam, D. (2004.) „Personality pathways to impulsive behavior and their relations to deviance: Results from three samples." journal of Quantitative Criminology 20: 319-341. McCarthy, M. M., McDonald, C. H. i ostali (1996.) „An anxiolytic action of oxytocin is enhanced by estrogen in the mouse." Physiol Behav 60 (5): 1209-1215.

20


McClintock, M. K. (2002.) „Pheromones, odors and vsana: The neuroendocrinology of social chemosignals in humans and animals." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W Pfaff, vol. 1, 797-870. McClintock, M. K. (1998.) „On the nature of mammalian and human pheromones." Ann NY Acad Sci 855:390-392. McClintock, M. K., Bullivant, S. i ostali (2005.) „Human body scents: Conscious perceptions and biological effects." Chem Senses 30 (Suppl. 1): il35-il37. McClure, E. B. (2000.) „A meta-analytic review of sex differences in facial expression processing and their development in infants, children, and adolescents." Psychol Bull 126 (3): 424-453. McClure, E. B., Monk, C. S. i ostali (2004.) „A developmental examination of gender differences in brain engagement during evaluation of threat." Biol Psychiatry 55 (11): 1047-1055.

Maccoby, E. E. (1959.) „Role-taking in childhood and its consequences for social learning." Child Dev 30 (2): 239-252. Maccoby, E. E. (1998.) The Two Sexes: Growing Up Apart, Coming Together.

Cambridge, MA: Harvard University Press. Maccoby, E. E. (2005.) Iz razgovora. Maccoby, E. E. i Jacklin, C. N. (1973.) „Stress, activity, and proximity seeking: Sex differences in the year-old child." Child Dev 44 (1): 34-42. Maccoby, E. E. i Jacklin, C. N. (1980.) „Sex differences in aggression: A rejoinder and reprise." Child Dev 51 (4): 964-980. Maccoby, E. E. i Jacklin, C. N. (1987.) „Gender segregation in childhood." Adv Child Dev Behav 20:239-287.

McCormick, C. M. i Mahoney, E. (1999.) „Persistent effects of prenatal, neonatal, or adult treatment with flutamide on the hypothalamic-pituitary-adrenal stress response of adult male rats." Horm Behav 35 (1): 90-101.

McEwen, B. S. (2001.) „Invited review: Estrogen's effects on the brain: Multiple sites and molecular mechanisms." J Appl Physiol 91 (6): 2785-27801. McEwen, B. S. i Olie, J. P. (2005.) „Neurobiology of mood, anxiety, and emotions as revealed by studies of a unique antidepressant: Tianeptine." Mol Psychiatry 10 (6): 525-537. McFadden, D. i Pasanen, E. G. (1998.) „Comparison of the auditory systems of heterosexuals and homosexuals: Click-evoked otoacoustic emissions." Proc Natl Acad Set USA 95 (5): 2709-2713.

Bibliografija

21

McFadden, D. i Pasanen, E. G. (1999.) „Spontaneous otoacoustic emissions in heterosexuals, homosexuals, and bisexuals." J Acoust Soc Am 105 (4): 2403-2413. McGinnis, M. Y. (2004.) „Anabolic androgenic steroids and aggression: Studies using animal models." Ann NY Acad Set 1036: 399-415. McManis, M. H., Bradley, M. M. i ostali (2001.) „Emotional reactions in children: Verbal, physiological, and behavioral responses to affective pictures." Psychophysiology 38 (2): 222-231. Maciejewski, P. K., Prigerson, H. G. i ostali (2001.) „Sex differences in event-related risk for major depression." Psychol Med 31 (4): 593-604. Mackey, R., (2001.) „Psychological intimacy in the lasting relationships of heterosexual and same-gender couples." Sex Roles 43 (3-4): 201. Mackie, D. M„ Devos, T. i ostali (2000.) „Intergroup emotions: Explaining offensive action tendencies in an intergroup context." J Pers Soc Psychol 19 (4): 602-616. Madden, T. E., Barrett, L. E. i ostali (2000.) „Sex differences in anxiety and depression: Empirical evidence and methodological questions." U Gender and Emotion: Social Psychological Perspectives: Studies in Emotion and Social

Interaction, ur. A. H. Fischer, drugo izdanje, 277-298. New York: Cambridge University Press. Maestripieri, D. (2005.) „Early experience affects the intergenerational transmission of infant abuse in rhesus monkeys." Proc Natl Acad Sci USA 102 (27): 9726-9729. Maestripieri, D. (2005.) „Effects of early experience on female behavioural and reproductive development in rhesus macaques." Proc Biol Sci 272 (1569): 1243-1248. Maestripieri, D., Lindell, S. G. i ostali (2005.) „Neurobiological characteristics of rhesus macaque abusive mothers and their relation to social and maternal behavior." Neurosci Biobehav Rev 29 (1): 51-57. Magalhaes, P. V. i Pinheiro, R. T. (2006.) „Pharmacological treatment of postpartum depression." Acta Psychiatr Scand 113(1): 75-76. Maki, P. M., Zonderman, A. B. i ostali (2001.) „Enhanced verbal memory in non-demented elderly women receiving hormone-replacement therapy." Am ] Psychiatry 158 (2): 227-233. Malatesta, C. Z. i Haviland, J. M. (1982.) „Learning display rules: The socialization of emotion expression in infancy." Child Dev 53 (4): 991-1003. Mandal, M. K. (1985.) „Perception of facial affect and physical proximity." Percept Mot Skills 60 (3): 782.

2


Mani, S. (2002.) „Mechanisms of progesterone receptor action in the brain." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W Pfaff, vol. 3,643-682. San Diego, Academic Press. Mann, P. E. i Babb, J. A. (2005.) „Neural steroid hormone receptor gene expression in pregnant rats." Brain Res Mol Brain Res 142 (1): 39-46. Manning, J. T., Stewart, A. i ostali (2004.) „Sex and ethnic differences in 2nd to 4th digit ratio of children." Early Hum Dev 80 (2): 161-168. Marshall, E. (2005.) „From dearth to deluge." Science 308 (5728): 1570. Martel, F. L., Nevison, C. M. i ostali (1993.) „Opioid receptor blockade reduces maternal affect and social grooming in rhesus monkeys." Psychoneuroendocrinology 18 (4): 307-321. Martin-Loeches, M., Orti, R. M. i ostali (2003.) „A comparative analysis of the modification of sexual desire of users of oral hormonal contraceptives and intrauterine contraceptive devices." Eur J Contracept Reprod Health Care 8 (3): 129-134. Masoni, S., Maio, A. i ostali (1994.) „The couvade syndrome." J Psychosom Obstet Gynaecol 15 (3): 125-131. Mass, J. (1998.) Sleep: The Revolutionary Program that Prepares Your Mind/or

Peak Performance. New York: HarperCollins. Mathews, G. A., Fane, B. A. i ostali (2004.) „Androgenic influences on neural asymmetry: Handedness and language lateralization in individuals with congenital adrenal hyperplasia." Psychoneuroendocrinology 29 (6): 810-822.

Matthews, T.J., Abdelbaky, P. i ostali (2005.) „Social and sexual motivation in the mouse." Behav Neurosci 119 (6): 1628-1639. Matthiesen, A. S., Ransjo-Arvidson, A. B. i ostali (2001.) „Postpartum maternal oxytocin release by newborns: Effects of infant hand massage and sucking." Birth 28 (1): 13-19. Mazure, C. M. i Maciejewski, P. K. (2003.) „A model of risk for major depression: Effects of life stress and cognitive style vary by age." Depress Anxiety 17 (1): 26-33. Meaney, M. (2001.) „From a culture of blame to a culture of safety - the role of institutional ethics committees." Bioethics Forum 17 (2): 32-42. Meaney, M. J. (2001.) „Maternal care, gene expression, and the transmission of individual differences in stress reactivity across generations." Annu Rev Neurosci 24:1161-1192.

Meaney, M. J. i Szyf, M. (2005.) „Maternal care as a model for experiencedependent chromatin plasticity?" Trends Neurosci 28 (9): 456-463.

Bibliografija

2

Mellon, S., Brizendine, L. i Conrad, S. (2004.) „Neurosteroids, PMS and depression." Behavioral Pharmacology 15: 22-28. Mellon, S., Conrad, S. i ostali (2006.) „Allopregnanolone synthesis vs cycle vs normal vs PMDD." U pripremi. Mendelsohn, M. E. i Karas, R. H. (2005.) „Molecular and cellular basis of cardiovascular gender differences." Science 308 (5728): 1583-1587. Mendoza, E. i Carballo, G. (1999.) „Vocal tremor and psychological stress." J Voice 13 (1): 105-112. Mendoza, S. P. (1999.) „Attachment relationships in New World primates." U C. S. Carter, 1.1. Lederhendler i B. Kirkpatrick, ur., The Integrative Neurobiology of Affiliation, 93-100. Cambridge, MA: MIT Press. Miller, G. E., Rohleder, N. i ostali (2006.) "Clinical depression and regulation of the inflammatory response during acute stress." Psychosom Med. U tisku.

Miller, K. I., Conney, J. C. i ostali (2002.) „Mood symptoms and cognitive performance in women estrogen users and nonusers and men." / Am Geriatr Soc 50 (11): 1826-1830. Miller, S. M. i Lonstein, J. S. (2005.) „Dopamine dl and d2 receptor antagonism in the preoptic area produces different effects on maternal behavior in lactating rats." Behav Neurosci 119 (4): 1072-1083. Mitchell, J. P., Banaji, M. R. i ostali (2005.) „The link between social cognition and self-referential thought in the medial prefrontal cortex." ] Cogn Neurosci 17(8): 1306-1315. Moffitt, T. (2001.) Sex Differences in Antisocial Behavior. Cambridge: Cambridge University Press. Mogi, K., Funabashi, T. i ostali (2005.) „Sex difference in the response of melanin-concentrating hormone neurons in the lateral hypothalamic area to glucose, as revealed by the expression of phosphorylated cyclic adenosine 3', 5'-monophosphate response element-binding protein." Endocrinology 146 (8): 3325-3333. Monks, D. A., Lonstein, J. S. i ostali (2003.) „Got milk? Oxytocin triggers hippocampal plasticity." Nat Neurosci 6 (4): 327-328. Monnet, E. P. i Maurice, T. (2006.) „The sigma(l) protein as a target for the non-genomic effects of neuro(active) steroids: Molecular, physiological, and behavioral aspects." / Pharmacol Sci 100 (2): 93-118. Morgan, H. D., Fleming, A. S. i ostali (1992.) „Somatosensory control of the onset and retention of maternal responsiveness in primiparous Sprague-Dawley rats." Physiol Behav 51 (3): 549-555.

2


Morgan, M. A., Schulkin, J. i ostali (2004.) „Estrogens and non-reproductive behaviors related to activity and fear." Neurosci Biobehav Rev 28 (i): 55-63. Morgan, M. L., Cook, I. A. i ostali (2005.) „Estrogen augmentation of antidepressants in perimenopausal depression: A pilot study." / Clin Psychiatry 66 (6): 774-780. Morley-Fletcher, S., Puopolo, M. i ostali (2004.) „Prenatal stress affects 3, 4-methylenedioxymethamphetamine pharmacokinetics and drug-induced motor alterations in adolescent female rats." Eur J Pharmacol 489 (1-2): 89-92. Morley-Fletcher, S., Rea, M. i ostali (2003.) „Environmental enrichment during adolescence reverses the effects of prenatal stress on play behaviour and HPA axis reactivity in rats." Eur ] Neurosci 18 (12): 3367-3374. Morse, C. A. i Rice, K. (ZOOS). „Memory after menopause: Preliminary considerations of hormone influence on cognitive functioning." Arch Women Ment Healths (3): 155-162.

Motzer, S. A. i Hertig, V. (2004.) „Stress, stress response, and health." Nurs Clin North Am 39 (1): 1-17.

Mowlavi, A., Cooney, D. i ostali (2005.) „Increased cutaneous nerve fibers in female specimens." Plast Reconstr Surg 116 (5): 1407-1410. Muller, M., Grobbee, D. E. i ostali (2005.) „Endogenous sex hormones and metabolic syndrome in aging men." ] Clin Endocrinol Metab 90 (5): 2618-2623. Muller, M., Keck, M. E. i ostali (2002.) „Genetics of endocrine-behavior interactions." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W Pfaff, vol. 5, 263-

-302, San Diego: Academic Press. Murabito, J. M., Yang, Q. i ostali (2005.) „Heritability of age at natural menopause in the Framingham Heart Study." J Clin Endocrinol Metab 90 (6): 3427-3430. Murphy, C. T., McCarroll, S. A. i ostali (2003.) „Genes that act downstream of DAF-16 to influence the lifespan of Caenorhabditis elegans." Nature 424 (6946): 277-283. Muscarella, E., Elias, Y. A. i ostali (2004.) „Brain differentiation and preferred partner characteristics in heterosexual and homosexual men and women." Neuro Endocrinol Lett 25 (4): 297-301.

Must, A., Naumova, E. N. i ostali (2005.) „Childhood overweight and maturational timing in the development of adult overweight and fatness: The Newton Girls Study and its follow-up." Pediatrics 116 (3): 620-627.

Bibliografija

2

Mustanski, B. S., Dupree, M. G. i ostali (2005.) „A genomewide scan of male sexual orientation." Hum Genet 116 (4): 272-278. Naftolin, F. (2005.) „Prevention during the menopause is critical for good health: Skin studies support protracted hormone therapy." Fertil Steril 84 (2): 293-294; rasprava 295. Nagy, E. (2001.) „Different emergence of fear expression in infant boys and girls." Infant Behavior and Development 24:189-194.

Naliboff, B. D. ; Berman, S. i ostali (2003.) „Sex-related differences in IBS patients: Central processing of visceral stimuli." Gastroenterology 124 (7): 1738-1747. Nawata, H., Yanase, T. i ostali (2004.) „Adrenopause." Horm Res 62 (Suppi. 3): 110-114. Neff, B. D. (2003.) „Decisions about parental care in response to perceived paternity." Nature 422 (6933): 716-719. Neighbors, K. A., Gillespie, B. i ostali (2003.) „Weaning practices among breastfeeding women who weaned prior to six months postpartum." / Hum Lact 19 (4): 374-380; 381-385,448. Nelson, E. E., Leibenluft, E. i ostali (2005.) „The social re-orientation of adolescence: A neuroscience perspective on the process and its relation to psychopathology" Psychol Med 35 (2): 163-174. Netherton, C., Goodyer, I. i ostali (2004.) „Salivary Cortisol and dehydroepiandrosterone in relation to puberty and gender." Psychoneuroendocrinology 29 (2): 125-140. Niederle, M. (2005.) „Why do women shy away from competition? Do men compete too much?" NBER, radni list, srpanj 2005. Nishida, Y., Yoshioka, M. i ostali (2005.) „Sexually dimorphic gene expression in the hypothalamus, pituitary gland, and cortex." Genomics 85 (6): 679-687. Nitschke, J. B., Nelson, E. E. i ostali (2004.) „Orbitofrontal cortex tracks positive mood in mothers viewing pictures of their newborn infants." Neuroimage 21 (2): 583-592. Oatridge, A., Holdcroft, A. i ostali (2002.) „Change in brain size during and after pregnancy: Study in healthy women and women with preeclampsia." AJNR Am J Neuroradiol 23 (1): 19-26. Oberman, L. M. (2005.) Iz razgovora: „There may be a difference in male and female mirror neuron functioning." Oberman, L. M., Hubbard, E. M. i ostali (2005.) ,,EEG evidence for mirror neuron dysfunction in autism spectrum disorders." Brain Res Cogn Brain Res 24 (2): 190-198.

2


Ochsner, K. N., Ray, R. D. i ostali (2004.) „For better or for worse: Neural systems supporting the cognitive down- and up-regulation of negative emotion." Neuroimage 23 (2): 483-499. O'Connell, H. E., Sanjeevan, K. V. i ostali (2005.) „Anatomy of the clitoris." / Urol 174 (4, Pt. 1): 1189-1195. O'Connor, D. B., Archer, J. i ostali (2004.) „Effects of testosterone on mood, aggression, and sexual behavior in young men: A double-blind, placebocontrolled, cross-over study." / Clin Endocrinol Metab 89 (6): 2837-2845. O'Day, D. H., Lydan, M. i ostali (2001.) „Decreases in calmodulin binding proteins and calmodulin dependent protein phosphorylation in the medial preoptic area at the onset of maternal behavior in the rat." J Neurosci Res 64 (6): 599-605. O'Day, D. H., Payne, L. A. i ostali (2001.) „Loss of calcineurin from the medial preoptic area of primiparous rats." Biochem Biophys Res Commun 281 (4): 1037-1040. O'Hara, M. W., Schlechte, J. A. i ostali (1991.) „Controlled prospective study of postpartum mood disorders: Psychological, environmental, and hormonal variables." J Abnorm Psychol 100 (1): 63-73. O'Hara, M. W., Schlechte, J. A. i ostali (1991.) „Prospective study of postpartum blues: Biologic and psychosocial factors." Arch Gen Psychiatry 48 (9): 801-806. Ohnishi, T., Moriguchi, Y. i ostali (2004.) „The neural network for the mirror system and mentalizing in normally developed children: An fMRI study." Neuroreport 15 (9): 1483-1487. Ojeda, S. (2002.) „Neuroendocrine regulation of puberty." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W. Pfaff, vol. 4, 589-660. San Diego, Academic Press. Olweus, D., Mattsson, A. i ostali (1988.) „Circulating testosterone levels and aggression in adolescent males: A causal analysis." Psychosom Med 50 (3): 261-272. OpenSpeechRecognizer (2005.) „Male and female spectral tones of voice." See www.nuance.com. Orzhekhovskaia, N. S. (2005.) „[Sex dimorphism of neuron-glia correlations in the frontal areas of the human brain]." Morfologiia 127 (1): 7-9. Otte, C., Hart, S. i ostali (2005.) „A meta-analysis of Cortisol response to challenge in human aging: Importance of gender." Psychoneuroendocrinology 30(1): 80-91.

Bibliografija

2

Overman, W. H., Bachevalier, I. i ostali (1996.) „Cognitive gender differences in very young children parallel biologically based cognitive gender differences in monkeys." Behav Neurosci 110 (4): 673-684. Palermo, R. C. (2004.) „Photographs of facial expression: Accuracy, response times, and ratings of intensity." Behavior Research Methods, Instruments & Computers. Special Web-based archive of norms, stimuli, and data, Pt. 2,36 (4): 634-638. Panzer, C., Wise, S. i ostali (2006.) „Impact of oral contraceptives on sex hormone-binding globulin and androgen levels: A retrospective study in women with sexual dysfunction." / Sex Med 3 (1): 104-113. Papalexi, E., Antoniou, K. i ostali (2005.) „Estrogens influence behavioral responses in a kainic acid model of neurotoxicity." Horm Behav 48 (3): 291-302. Paris, R. i Helson, R. (2002.) „Early mothering experience and personality change." / Fam Psychol 16 (2): 172-185. Parry, B. (2002.) „Premenstrual dysphoric disorder PMDD." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W Pfaff, vol. 5, 531-552. San Diego, Academic Press. Parsey, R. V., Oquendo, M. A. i ostali (2002.) „Effects of sex, age, and aggressive traits in man on brain serotonin 5-HT1A receptor binding potential measured by PET using [C-11]WAY-100635." Brain Res 954 (2): 173-182. Pasterski, V. L., Geffner, M. E. i ostali (2005.) „Prenatal hormones and postnatal socialization by parents as determinants of male-typical toy play in girls with congenital adrenal hyperplasia." Child Dev 76 (1): 264-278. Pattatucci, A. M. i Hamer, D. H. (1995.) „Development and familiality of sexual orientation in females." Behav Genet 25 (5): 407-420. Paus, T., Zijdenbos, A. i ostali (1999.) „Structural maturation of neural pathways in children and adolescents: In vivo study." Science 283 (5409): 1908-1911. Pawluski, J. L. i Galea, L. A. (2006.) „Hippocampal morphology is differentially affected by reproductive experience in the mother." J Neurobiol 66 (1): 71-81. Pawluski, J. L., Walker, S. K. i ostali (2006.) „Reproductive experience differentially affects spatial reference and working memory performance in the mother." Horm Behav 49 (2): 143-149.

28


Pazol, K., Northcutt, K. V. i ostali (2005.) „Medroxyprogesterone acetate acutely facilitates and sequentially inhibits sexual behavior in female rats." Horm Behav.

Pease, A. (1997.) Talk Language. Sydney: Camel Publishing. Pedersen, C. A. i Boccia, M. L. (2003.) „Oxytocin antagonism alters rat dams' oral grooming and upright posturing over pups." Physiol Behav 80 (2-3): 233-241. Pennebaker, J. W., Groom, C. J. i ostali (2004.) „Testosterone as a social inhibitor: Two case studies of the effect of testosterone treatment on language." JAbnorm Psychol 113 (1): 172-175. Perez-Martin, M., Salazar, V. i ostali (2005.) „Estradiol and soy extract increase the production of new cells in the dentate gyrus of old rats." Exp Gerontol 40 (5): 450-453. Pezawas, L., Meyer-Lindenberg, A. i ostali (2005.) ,,5-HTTLPR polymorphism impacts human cingulate-amygdala interactions: A genetic susceptibility mechanism for depression." Nat Neurosci 8 (6): 828-834. Phelps, E. A. (2004.) „Human emotion and memory: Interactions of the amygdala and hippocampal complex." Curr Opin Neurobiol 14 (2): 198-202. Phillips, S. M. i Sherwin, B. B. (1992.) „Variations in memory function and sex steroid hormones across the menstrual cycle." Psychoneuroendocrinology 17 (5): 497-506. Pierce, M. B. i Leon, D. A. (2005.) „Age at menarche and adult BMI in the Aberdeen children of the 1950s cohort study." Am ] Clin Nutr 82 (4): 733-739. Pillard, R. G. i Bailey, J. M. (1995.) „A biologic perspective on sexual orientation." Psychiatr Clin North Am 18 (1): 71-84.

Pillsworth, E. G., Haselton, M. G. i ostali (2004.) „Ovulatory shifts in female sexual desire." / Sex Res 41 (1): 55-65. Pinaud, R., Fortes, A. F. i ostali (2006.) „Calbindin-positive neurons reveal a sexual dimorphism within the songbird analogue of the mammalian auditory cortex." J Neurobiol 66 (2): 182-195. Pinna, G., Costa, E. i ostali (2005.) „Changes in brain testosterone and allopregnanolone biosynthesis elicit aggressive behavior." Proc Natl Acad Sci USA 102 (6): 2135-2140. Pittman, Q. J. i Spencer, S. J. (2005.) „Neurohypophysial peptides: Gatekeepers in the amygdala." Trends Endocrinol Metab 16 (8): 343-344. Plante, E., Schmithorst, V. J. i ostali (2006.) „Sex differences in the activation of language cortex during childhood." Neuropsychologia. U tisku.

Bibliografija

2

Podewils, L. J., Guallar, E. i ostali (2005.) „Physical activity, APOE genotype, and dementia risk: Findings from the Cardiovascular Health Cognition Study." Am ] Epidemiol 161 (7): 639-651. Prkachin, K. M., Heather, M. i Mercer, S. R. (2004.) „Effects of exposure on perception of pain expression." Pain 111 (1-2): 8-12. Protopopescu, X., Pan, H. i ostali (2005.) „Orbitofrontal cortex activity related to emotional processing changes across the menstrual cycle." Proc Natl Acad Sci USA 102 (44): 16060-16065.

Pruessner, }. C., Champagne, F. i ostali (2004.) „Dopamine release in response to a psychological stress in humans and its relationship to early life maternal care: A positron emission tomography study using Q1 lC]raclopride." / Neurosci 24 (11): 2825-2831. Pujol, J., Lopez, A. i ostali (2002.) „Anatomical variability of the anterior cingulate gyrus and basic dimensions of human personality." Neuroimage 15 (4): 847-855. Putnam, K., Chrousos, G. P. i ostali (2005.) „Sex-related differences in stimulated hypothalamic-pituitary-adrenal axis during induced gonadal suppression." J Clin Endocrinol Metab 90 (7): 4224-4231.

Qian, S. Z., Cheng Xu, Y. i ostali (2000.) „Hormonal deficiency in elderly males." Int ] Androl 23 (Suppl. 2): 1-3. Rahman, Q. (2005.) „The neurodevelopment of human sexual orientation." Neurosci Biobehav Rev 29 (7): 1057-1066. Rahman, Q., Abrahams, S. i ostali (2003.) „Sexual-orientation-related differences in verbal fluency." Neuropsychology 17 (2): 240-246. Rahman, Q., Kumari, V. i ostali (2003.) „Sexual orientation-related differences in prepulse inhibition of the human startle response." Behav Neurosci 117 (5): 1096-1102. Raingruber, B. J. (2001.) „Settling into and moving in a climate of care: Styles and patterns of interaction between nurse psychotherapists and clients." Perspect Psychiatr Care 37 (1): 15-27.

Rasgon, N. L., Magnusson, C. i ostali (2005.) „Endogenous and exogenous hormone exposure and risk of cognitive impairment in Swedish twins: a preliminary study." Psychoneuroendocrinology 30 (6): 558-567. Rasgon, N., Shelton, S. i ostali (2005.) „Perimenopausal mental disorders: Epidemiology and phenomenology." CNS Spectr 10 (6): 471-478. Ratka, A. (2005.) „Menopausal hot flashes and development of cognitive impairment." Ann NY Acad Sci 1052:11-26.

0


Raz, N., Gunning-Dixon, F. i ostali (2004.) „Aging, sexual dimorphism, and hemispheric asymmetry of the cerebral cortex: Replicability of regional differences in volume." Neurobiol Aging 25 (3): 377-396. Raz, N., Rodrigue, K. M. i ostali (2004.) „Hormone replacement therapy and age-related brain shrinkage: Regional effects." Neuroreport 15 (16): 2531-2534. Reamy, K. J. i White, S. E. (1987.) „Sexuality in the puerperium: A review." Arch Sex Behav 16 (2): 165-186. Redoute, J., Stoleru, S. i ostali (2000.) „Brain processing of visual sexual stimuli in human males." Hum Brain Mapp 11 (3): 162-177. Reno, P. L., Meindl, R. S. i ostali (2003.) „Sexual dimorphism in Australopithecus afarensis was similar to that of modern humans." Proc Natl Acad

Sci USA 100 (16): 9404-9409. Repetti, R. L. (1989.) „Effects of daily workload on subsequent behavior during marital interactions: The role of social withdrawal and spouse support." / Pers Soc Psychol 57: 651-659. Repetti, R. L. (1997.) „The effects of daily job stress on parent behavior with preadolescents." Society for Research in Child Development meeting, Washington, D. C. Repetti, R. L., Taylor, S. E. i ostali (2002.) „Risky families: Family social environments and the mental and physical health of offspring." Psychol Bull 128 (2): 330-366. Resnick, S. M. i Maki, P. M. (2001.) „Effects of hormone replacement therapy on cognitive and brain aging." Ann NY Acad Sci 949: 203-214. Rhoden, E. L. i Morgentaler, A. (2004.) „Risks of testosterone-replacement therapy and recommendations for monitoring." N Engl ] Med S50 (5): 482-492. Rhodes, G. (2006.) „The evolutionary psychology of facial beauty." Annu Rev Psychol 57:199-226. Rhodes, G., Peters, M. i ostali (2005.) „Higher-level mechanisms detect facial symmetry." Proc Biol Sci 272 (1570): 1379-1384. Richardson, H. N., Zorrilla, E. P. i ostali (2006.) „Exposure to repetitive versus varied stress during prenatal development generates two distinct anxiogenic and neuroendocrine profiles in adulthood." Endocrinology. U tisku.

Rilling, J. K., Winslow, J. T. i ostali (2004.) „The neural correlates of mate competition in dominant male rhesus macaques." Biol Psychiatry 56 (5): 364-375.

Bibliografija

1

Roalf, D., Lowery, N. i ostali (2006.) „Behavioral and physiological findings of gender differences in global-local visual processing." Brain Cogn. U tisku.

Roberts, B. W., Helson, R. i ostali (2002.) „Personality development and growth in women across 30 years: Three perspectives." J Pers 70 (1): 79-102. Robinson, K. i Maresh, S. E. (2001.) „Mood, marriage, and menopause." Journal of Counseling Psychology, 48 (1): 77-84.

Roca, C. A., Schmidt, P. J. i Altemus, M. (1998.) „Effects of reproductive steroids on the hypothalamic-pituitary-adrenal axis response to low dose dexamethasone." Abstract presented at Neuroendocrine Workshop on Stress. New Orleans. Roca, C. A., Schmidt, P. J. i ostali (2003.) „Differential menstrual cycle regulation of hypothalamic-pituitary-adrenal axis in women with premenstrual syndrome and controls." J Clin EndocrinolMetab 88 (7): 3057-3063. Roenneberg, T., Kuehnle, T. i ostali (2004.) „A marker for the end of adolescence." CurrBiol 14 (24): R1038-1039. Rogan, M. T., Leon, K. S. i ostali (2005.) „Distinct neural signatures for safety and danger in the amygdala and striatum of the mouse." Neuron 46 (2): 309-320. Rogers, R. D., Ramnani, N. i ostali (2004.) „Distinct portions of anterior cingulate cortex and medial prefrontal cortex are activated by reward processing in separable phases of decision-making cognition." Biol Psychiatry 55 (6): 594-602. Romeo, R. D., Lee, S. J. i ostali (2004.) „Differential stress reactivity in intact and ovariectomized prepubertal and adult female rats." Neuroendocrinology 80 (6): 387-393. Romeo, R. D., Lee, S. J. i ostali (2004.) „Testosterone cannot activate an adult-like stress response in prepubertal male rats." Neuroendocrinology 79 (3): 125-132. Romeo, R. D., Richardson, H. N. i ostali (2002.) „Puberty and the maturation of the male brain and sexual behavior: Recasting a behavioral potential", Neurosci Biobehav Rev 26 (3): 381-391. Romeo, R. D. i Sisk, C. L. (2001.) „Pubertal and seasonal plasticity in the amygdala." Brain Res 889 (1-2): 71-77. Rose, A. B., Merke, D. P. i ostali (2004.) „Effects of hormones and sex chromosomes on stress-influenced regions of the developing pediatric brain." Ann NY Acad Sci 1032: 231-233.

0


Rose, A. J. i Rudolph, K. D. (2006.) „A review of sex differences in peer relationship processes: potential trade-offs for the emotional and behavioral development of girls and boys." Psychol Bull 132 (1): 98-131. Rosen, W. D., Adamson, L. B. i Bakeman, R. (1992.) „An experimental investigation of infant social referencing: Mothers' messages and gender differences." Dev Psychol 28 (6): 1172-1178. Rosenblum, L. A. i Andrews M. W. (1994.) „Influences of environmental demand on maternal behavior and infant development." Acta Paediatr Suppl 397:57-63. Rosenblum, L. A., Coplan, J. D. i ostali (1994.) „Adverse early experiences affect noradrenergic and serotonergic functioning in adult primates." Biol Psychiatry 35 (4): 221-227. Rosip, J. C., Hall, J. A. (2004.) „Knowledge of nonverbal cues, gender, and nonverbal decoding accuracy." Journal of Nonverbal Behavior, Special Interpersonal Sensitivity, Pt. 2. 28 (4): 267-286.

Ross, J. L., Roeltgen, D. i ostali (1998.) „Effects of estrogen on nonverbal processing speed and motor function in girls with Turner's syndrome." / Clin Endocrinol Metab 83 (9): 3198-31204.

Rossouw, J. E. (2002.) „Effect of postmenopausal hormone therapy on cardiovascular risk." JHypertens Suppl 20 (2): S62-65. Rossouw, J. E. (2002.) „Hormones, genetic factors, and gender differences in cardiovascular disease." Cardiovasc Res 53 (3): 550-557. Rossouw, J. E., Anderson, G. L. i ostali (2002.) „Risks and benefits of estrogen plus progestin in healthy postmenopausal women: Principal results from the Women's Health Initiative randomized controlled trial." JAMA 288 (3): 321-333. Rotter, N. G. (1988.) „Sex differences in the encoding and decoding of negative facial emotions." Journal of Nonverbal Behavior, 12:139-148. Roussel, S., Boissy, A. i ostali (2005.) „Gender-specific effects of prenatal stress on emotional reactivity and stress physiology of goat kids." Harm Behav 47 (3): 256-266. Routtenberg, A. (2005.) „Estrogen changes wiring of female rat brain during the estrus/menstrual cycle." Society for Neuroscience meeting, Washington, D. C. Rowe, R., Maughan, B. i ostali (2004.) „Testosterone, antisocial behavior, and social dominance in boys: Pubertal development and biosocial interaction." Biol Psychiatry 55 (5): 546-552.

Bibliografija

Rubiriow, D., Roca, C. i ostali (2002.) „Gonadal hormones and behavior in women: Concentrations versus context." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W. Pfaff, vol. 5,37-74, San Diego: Academic Press. Rubinow, D. R. (2005.) „Reproductive steroids in context." Arch Women Ment Healths (1): 1-5.

Rubinow, D. R. i Schmidt, P. J. (1995.) „The neuroendocrinology of menstrual cycle mood disorders." Ann NY Acad Sci 771: 648-659. Rubinow, D. R. i Schmidt, P. J. (1995.) „The treatment of premenstrual syndrome - forward into the past." N EnglJ Med 332 (23): 1574-1575. Ryan, B. (2000.) „Speaking rate, conversational speech acts, interruption, and linguistic complexity." Clinical Linguistics & Phonetics, 14 (1): 17-22. Sa, S. I. i Madeira, M. D. (2005.) „Neuronal organelles and nuclear pores of hypothalamic ventromedial neurons are sexually dimorphic and change during the estrus cycle in the rat." Neuroscience 133 (4): 919-924. Sabatinelli, D., Bradley, M. M. i ostali (2005.) „Parallel amygdala and inferotemporal activation reflect emotional intensity and fear relevance." Neuroimage 24 (4): 1265-1270. Saenz, C., Dominguez, R. i ostali (2005.) „Estrogen contributes to structural recovery after a lesion." MwwaLeft 392 (S): 198-201. Salonia, A., Nappi, R. E. i ostali (2005.) „Menstrual cycle-related changes in plasma oxytocin are relevant to normal sexual function in healthy women." Horm Behav 47 (2): 164-169. Samter, W. (2002.) „How gender and cognitive complexity influence the provision of emotional support: A study of indirect effects." Communication Reports: Special psychological mediators of sex differences support 15 (1): 5-16.

in emotional

Sanchez-Martin, J. R., Fano, E. i ostali (2000.) „Relating testosterone levels and free play social behavior in male and female preschool children." Psychoneuroendocrinology 25 (8): 773-783. Sandfort, T. G., De Graaf, R. i ostali (2003.) „Same-sex sexuality and quality of life: Findings from the Netherlands Mental Health Survey and Incidence Study." Arch Sex Behav 32 (1): 15-22. Sapolsky, R. M. (1986.) „Stress-induced elevation of testosterone concentration in high ranking baboons: Role of catecholamines." Endocrinology 118 (4): 1630-1635. Sapolsky, R. M. (2000.) „Stress hormones: Good and bad." Neurobiol Dis 7 (5): 540-542.

0


Sapolsky, R. M. i Meaney, M. J. (1986.) „Maturation of the adrenocortical stress response: Neuroendocrine control mechanisms and the stress hyporesponsive period." Brain Res 396 (1): 64-76. Sastre, X., Borras, C. i ostali (2002.) „Mitochondrial damage in aging and apoptosis." Ann NY Acad Sci 959:448-451. Savic, I., Berglund, H. i ostali (2001.) „Smelling of odorous sex hormonelike compounds causes sex-differentiated hypothalamic activations in humans." Neuron 31 (4): 661-6568. Sbarra, D. A. (2006.) „Predicting the onset of emotional recovery following nonmarital relationship dissolution: Survival analyses of sadness and anger." Pers Soc Psychol Bull 32 (3): 298-312.

Schirmer, A. i Kotz, S. A. (2003.) „ERP evidence for a sex-specific Stroop effect in emotional speech." J Cogn Neurosci 15 (8): 1135-1148. Schirmer, A., Kotz, S. A. i ostali (2002.) „Sex differentiates the role of emotional prosody during word processing." Brain Res Cogn Brain Res 14 (2): 228-233. Schirmer, A., Kotz, S. A. i ostali (2005.) „On the role of attention for the processing of emotions in speech: Sex differences revisited." Brain Res Cogn Brain Res 24 (3): 442-452.

Schirmer, A., Striano, T. i ostali (2005.) „Sex differences in the preattentive processing of vocal emotional expressions." Neuroreport 16 (6): 635-639. Schirmer, A., Zysset, S. i ostali (2004.) „Gender differences in the activation of inferior frontal cortex during emotional speech perception." Neuroimage 21 (3): 1114-1123. Schmidt, P. J. (2005.) „Depression, the perimenopause, and estrogen therapy." Ann NY Acad Sci 1052: 27-40. Schmidt, P. J., Haq, N. i ostali (2004.) „A longitudinal evaluation of the relationship between reproductive status and mood in perimenopausal women." Am ] Psychiatry 161 (12): 2238-2244. Schmidt, P. J., Murphy, J. H. i ostali (2004.) „Stressful life events, personal losses, and perimenopause-related depression." Arch Women Ment Health

7(1): 19-26. Schmidt, P. J., Nieman, L. K. i ostali (1998.) „Differential behavioral effects of gonadal steroids in women with and in those without premenstrual syndrome." N Engl J Med 338 (4): 209-216. Schmidt, P. J., Nieman, L. K. i ostali (2000.) „Estrogen replacement in perimenopause-related depression: A preliminary report." Am J Obstet Gynecol 183-(2): 41-420.

Bibliografija

Schmidt, P. J., Roca, C. A. i ostali (1998.) „Clinical evaluation in studies of perimenopausal women: Position paper." Psychopharmacol Bull 34 (3): 309-311. Schmitt, D. P. i Buss, D. M. (1996.) „Strategic self-promotion and competitor derogation: Sex and context effects on the perceived effectiveness of mate attraction tactics." J Pers Soc Psychol 70 (6): 1185-1204. Schultheiss, O. C., Dargel, A. i ostali (2003.) „Implicit motives and gonadal steroid hormones: Effects of menstrual cycle phase, oral contraceptive use, and relationship status." Horm Behav 43 (2): 293-301. Schumacher, M. (2002.) „Progesterone: Synthesis, metabolism, mechanisms of action, and effects in the nervous system." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W Pfaff, vol. 3, 683-746. San Diego: Academic Press. Schutzwohl, A. (2006.) „Judging female figures: A new methodological approacl to male attractiveness judgments of female waist-to-hip ratio." Biol Psychol 71 (2): 223-229.

Schweinsburg, A. D., Nagel, B. J. i ostali (2005.) „fMRI reveals alteration of spatial working memory networks across adolescence." J Int Neuropsychol Soc 11 (5): 631-644. Schweinsburg, A. D., Schweinsburg, B. C. i ostali (2005.) „fMRI response to spatial working memory in adolescents with comorbid marijuana and alcohol use disorders." Drug Alcohol Depend 79 (2): 201-210. Seeman, T. E., Singer, B. i ostali (2001.) „Gender differences in age-related changes in HPA axis reactivity." Psychoneuroendocrinology 26 (3): 225-240. Seidlitz, L. i Diener, E. (1998.) „Sex differences in the recall of affective experiences." J Pers Soc Psychol 74 (1): 262-271. Seifritz, E., Esposito, F. i ostali (2003.) „Differential sex-independent amygdala response to infant crying and laughing in parents versus nonparents." Biol Psychiatry 54 (12): 1367-1375. Seurinck, R., Vingerhoets, G. i ostali (2004.) „Does egocentric mental rotation elicit sex differences?" Neuroimage 23 (4): 1440-1449. Shahab, M., Mastronardi, C. i ostali (2005.) „Increased hypothalamic GPR54 signaling: A potential mechanism for initiation of puberty in primates." Proc Natl Acad Sci USA 102 (6): 2129-2134.

Sharkin, B. (1993.) „Anger and gender: Theory, research and implications." Journal of Counseling and Development 71: 386-389.

Shaywitz, B. A., Shaywitz, S. E. i ostali (1995.) „Sex differences in the functional organization of the brain for language." Nature 373 (6515): 607-609.

0


Shaywitz, S. E., Naftolin, F. i ostali (2003.) „Better oral reading and shortterm memory in midlife, postmenopausal women taking estrogen." Menopause 10 (5): 420-426. Shellenbarger, S. (2005.) The Breaking Point: How Female Midlife

Crisis Is

Transforming today's Women. New York: Henry Holt. Sherman, P. W. i Neff, B. D. (2003.) „Behavioural ecology: Father knows best." Nature 425 (6954): 136-137. Sherry, D. F. (2006.) „Neuroecology" Annu Rev Psychol. U tisku. Sherwin, B. B. (1994.) „Estrogenic effects on memory in women." Ann NY Acad Sci 743: 213-230; rasprava 230-231. Sherwin, B. B. (2005.) „Estrogen and memory in women: How can we reconcile the findings?" HormBehav VI (3): 371-375. Sherwin, B. B. (2005.) „Surgical menopause, estrogen, and cognitive function in women: What do the findings tell us?" Ann NY Acad Sci 1052: 3-10. Sherwin, B. B., Gelfand, M. M. i ostali (1985.) „Androgen enhances sexual motivation in females: A prospective, crossover study of sex steroid administration in the surgical menopause." Psychosom Med 47 (4): 339-351. Shifren, J. L., Braunstein, G. D. i ostali (2000.) „Transdermal testosterone treatment in women with impaired sexual function after oophorectomy." N Engl J Med 343 (10): 682-688. Shirao, N., Okamoto, Y. i ostali (2005.) „Gender differences in brain activity toward unpleasant linguistic stimuli concerning interpersonal relationships: An fMRI study." Eur Arch Psychiatry Clin Neurosci 255 (5):

327-333. Shoan-Golan, O. (2004.) Do women cry their own tears? Issues of women's tearfulness, self-other differentiation, subjectivity, empathy and recognition.

Dissertation Abstracts International: Section B: Science and Engineering 65 (1-B): 452. Shors, T. J. (2005.) „Estrogen and learning: Strategy over parsimony." Learn Mem 12 (2): 84-85. Shors, T. J. (2006.) „Stressful experience and learning across the lifespan." Annu Rev Psychol. U tisku.

Silberstein, S. D. i De Lignieres, B. (2000.) „Migraine, menopause and hormonal replacement therapy." Cephalalgia 20 (3): 214-221. Silberstein, S. D. i Merriam, G. R. (2000.) „Physiology of the menstrual cycle." Cephalalgia 20 (3): 148-154.

Bibliografija

Silk, J. B. (2000.) „Ties that bond: The role of kinship in primate societies." U L. Stone, ur., New Directions in Anthropological Kinship, 112-121. Boulder, CO: Rowman and Littlefield. Silk, J. B., Alberts, S. C. i ostali (2003.) „Social bonds of female baboons enhance infant survival." Science 302 (5648): 1231-1234. Silverman, D. K. (2003.) „Mommy nearest: Revisiting the idea of infantile symbiosis and its implications for females." Psychoanalytic Psychology 20 (2): 261-270. Silverman, J. (2003.) „Gender differences in delay of gratification: A meta analysis." Sex Roles 49:451-463. Simon, R. (2004.) „Gender and emotion in the United States." American Journal of Sociology, 109:1137-1176.

Simon, V. (2005.) „Wanted: Women in clinical trials." Science 308 (5728): 1517. Singer, E. (2005.) „Speech transcript stokes opposition to Harvard head." Nature 433 (7028): 790. Singer, I. (1973.) „Fertility and the female orgasm." U Goals of Human Sexuality, ur. I. Singer, 159-197. London: Wildwood House. Singer, T., Seymour, B. i ostali (2004.) „Empathy for pain .involves the affective but not sensory components of pain." Science 303 (5661): 1157-1162. Singer, T. i Frith, C. (2005.) „The painful side of empathy." Nat Neurosci 8 (7): 845-846. Singer, T., Seymour, B. i ostali (2006.) „Empathic neural responses are modulated by the perceived fairness of others." Nature 439 (7075): 466-469. Singh, D. (1993.) „Adaptive significance of female physical attractiveness: Role of waist-to-hip ratio." / Pers Soc Psychol 65 (2): 293-307. Singh, D. (2002.) „Female mate value at a glance: Relationship of waistto-hip ratio to health, fecundity and attractiveness." Neuroendocrinology Letters, 23 (Suppl. 4): 81-91. Sininger, Y. (1998.) „Gender distinctions and lateral asymmetry in the low-level auditory brainstem response of the human neonate." Hearing Research 128: 58-66. Skuse, D. (2003.) ,,X-linked genes and the neural basis of social cognition." Novartis Found Symp 251: 84-98; rasprava 98-108,109-111, 281-297. Skuse, D., Morris, J. i ostali (2003.) „The amygdala and development of the social brain." Ann NY Acad Sci 1008: 91-101.

0


Slob, A. K., Bax, C. M. i ostali (1996.) „Sexual arousability and the menstrual cycle." Psychoneuroendocrinology 21 (6): 545-558. Small, D. M., Zatorre, R. J. i ostali (2001.) „Changes in brain activity related to eating chocolate: From pleasure to aversion." Brain 124 (Pt. 9): 1720-1733. Smith, J., Cunningham, M. J. i ostali (2005.) „Regulation of Kiss 1 gene expression in the brain of the female mouse." Endocrinology 146 (9): 3686-3692. Smith, M. J., Schmidt, P. }. i ostali (2004.) „Gonadotropin-releasing hormone-stimulated gonadotropin levels in women with premenstrual dysphoria." Gynecol Endocrinol 19 (6): 335-343. Smith, S. S. i Woolley, C. S. (2004.) „Cellular and molecular effects of steroid hormones on CNS excitability." Cleve Clin ] Med 11 (Suppl. 2): S4-10. Soares, C. N. i Almeida, O. P. (2001.) „Depression during the perimenopause." Arch Gen Psychiatry 58 (3): 306.

Soares, C. N., Almeida, O. P. i ostali (2001.) „Efficacy of estradiol for the treatment of depressive disorders in perimenopausal women: A doubleblind, randomized, placebo-controlled trial." Arch Gen Psychiatry 58 (6): 529-534. Soares, C. N. i Cohen, L. S. (2000.) „Association between premenstrual syndrome and depression." J Clin Psychiatry 61 (9): 677-678. Soares, C. N. i Cohen, L. S. (2001.) „The perimenopause, depressive disorders, and hormonal variability." Sao Paulo Med J 119 (2): 78-83. Soares, C. N., Cohen, L. S. i ostali (2001.) „Characteristics of women with premenstrual dysphoric disorder (PMDD) who did or did not report history of depression: A preliminary report from the Harvard Study of Moods and Cycles." / Womens Health Gend Based Med 10 (9): 873-878.

Soares, C. N., Joffe, H. i ostali (2004.) „Menopause and mood." Clin Obstet Gynecol 47(3): 576-591. Soares, C. N., Poitras, J. R. i ostali (2003.) „Effect of reproductive hormones and selective estrogen receptor modulators on mood during menopause." Drugs Aging 20 (2): 85-100. Soares, C. N., Prouty, J. i ostali (2005.) „Treatment of menopause-related mood disturbances." CNS Spectr 10 (6): 489-497. Sokhi, D. S., Hunter, M. D. i ostali (2005.) „Male and female voices activate distinct regions in the male brain." Neuroimage 27 (3): 572-578. Soldin, O. P., Guo, T. i ostali (2005.) „Steroid hormone levels in pregnancy and 1 year postpartum using isotope dilution tandem mass spectrometry." Fertil Steril 84 (3): 701-710.

Bibliografija

Soldin, O. P., Hoffman, E. G. i ostali (2005.) „Pediatric reference intervals for FSH, LH, estradiol, T3, free T3, Cortisol, and growth hormone on the DPCIMMULITE 1000." Clin Chim Acta 355 (1-2): 205-210. Spelke, E. (2005.) „The science of gender and science." Edge, 15. svibnja Spelke, E. S. (2005.) „Sex differences in intrinsic aptitude for mathematics and science?: A critical review." Am Psychol 60 (9): 950-958. Speroff, L., Kenemans, P. i ostali (2005.) „Practical guidelines for postmenopausal hormone therapy." Maturitas 51 (1): 4-7. Speroff, L.

(2005.) Clinical Gynecologic Endocrinology and Infertility,

7.

izdanje, Philadelphia: Lippincott Williams & Wilkins. Sprecher, S. (2002.) „Sexual satisfaction in premarital relationships: Associations with satisfaction, love, commitment, and stability." / Sex Res 39 (3): 190-196. Staley, J. (2006.) „Sex differences in diencephalon serotonin transporter availability in major depression." Biol Psychiatry 59 (1): 40-47. Staley, J. K., Sanacora, G. i ostali (2006.) „Sex differences in diencephalon serotonin transporter availability in major depression." Biol Psychiatry 59 (1): 40-47. Stephen, J. M., Ranken, D. i ostali (2006.) „Aging changes and gender differences in response to median nerve stimulation measured with MEG." Clin Neurophysiol. U tisku.

Stern, J. M. i Johnson, S. K. (1989.) „Perioral somatosensory determinants of nursing behavior in Norway rats (Rattus norvegicus)."J Comp Psychol 103 (3): 269-280. Stern, J. M. i Kolunie, J. M. (1993.) „Maternal aggression of rats is impaired by cutaneous anesthesia of the ventral trunk, but not by nipple removal." Physiol Behav 54 (5): 861-868. Stirone, C., Duckies, S. P. i ostali (2005.) „Estrogen increases mitochondrial efficiency and reduces oxidative stress in cerebral blood vessels." Mol Pharmacol 68 (4): 959-965. Storey, A. E., Walsh, C. J. i ostali (2000.) „Hormonal correlates of paternal responsiveness in new and expectant fathers." Evol Hum Behav 21 (2): 79-95. Story, L. (2005.) „Many women at elite colleges set career path to motherhood." New York Times, 20. rujna. Strauss, J. F. i Barbieri, R. (2004.) Ten and Jaffe's Reproductive Endocrinology: Physiology, Pathophysiology, and Clinical Management, 5. izdanje, Philadel-

phia: W. B. Saunders.

0


Stroud, L. R., Papandonatos, G. D. i ostali (2004.) „Sex differences in the effects of pubertal development on responses to a corticotropin-releasing hormone challenge: The Pittsburgh psychobiologic studies." Ann NY Acad Sci 1021: 348-351. Stroud, L. R., Salovey, P. i ostali (2002.) „Sex differences in stress responses: Social rejection versus achievement stress." Biol Psychiatry 52 (4): 318-327. Styne, D., D. Pfaff, W. (2002.) „Puberty in boys and girls." U Hormones, Brain and Behavior, ur. vol. 4, 661-716. San Diego: Academic Press. Sullivan, E. V., Rosenbloom, M. i ostali (2004.) „Effects of age and sex on volumes of the thalamus, pons, and cortex." Neurobiol Aging 25 (2): 185-192. Summers, L. (2005.) „Conference on Diversifying the Science and Engineering Workforce." NBER transcript, 14 siječnja. Sun, T., Pataine, C. i ostali (2005.) „Early asymmetry of gene transcription in embryonic human left and right cerebral cortex." Science 5729: 1794-1798. Sur, M. i Rubenstein, J. L. (2005.) „Patterning and plasticity of the cerebral cortex." Science 310 (5749): 805-810. Swaab, D. E., Chung, W. C. i ostali (2001.) „Structural and functional sex differences in the human hypothalamus." Horm Behav 40 (2): 93-98. Swaab, D. E., Gooren, L. J. i ostali (1995.) „Brain research, gender and sexual orientation." JHomosex 28 (3-5): 283-301. Swerdloff, R., Wang, C. i ostali (2002.) „Hypothalamic-pituitary-gonadal axis in men." U Hormones, Brain and Behavior, ed. D. W Pfaff, vol. v, 1-36.

San Diego: Academic Press. Tanapat, P. (2002.) „Adult neurogenesis in the mammalian brain." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W Pfaff, vol. 3, 779-798. San Diego: Academic Press. Tang, A. C., Nakazawa, M. i ostali (2005.) „Effects of long-term estrogen replacement on social investigation and social memory in ovariectomized C57BL/6 mice." Horm Behav 47 (3): 350-357. Tartnen, D. (1990.) „Gender differences in topical coherence: Creating involvement in best friends' talk." Discourse Processes: Special gender and conversational interaction 13(1): 73-90. Tannen, D. (1990.) Tou Just Don't Understand: Women and Men in Conversa-

tion. New York: William Morrow.

Bibliografija

1

Taylor, S. E., Gonzaga, G. C. i ostali (2006.) „Relation of oxytocin to psychological stress responses and HPA axis activity in older women." Psycho Med. U tisku.

Taylor, S. E., Klein, L. C. i ostali (2000.) „Biobehavioral responses to stress in females: Tend-and-befriend, not fight-or-flight." Psychol Rev 107 (3): 411-429. Taylor, S. E., R. L. Repetti, i ostali (1997.) „Health psychology: What is an unhealthy environment and how does it get under the skin?" Annu Rev Psychol 48: 411-447. Tersman, Z., Collins, A. i ostali (1991.) „Cardiovascular responses to psychological and physiological stressors during the menstrual cycle." Psychosom Med 53 (2): 185-197. Tessitore, A., Hariri, A. R. i ostali (2005.) „Functional changes in the activity of brain regions underlying emotion processing in the elderly." Psychiatry Res 139(1): 9-18. Thome, B. (1983.) Language, Gender and Society. Boston: Thomson Learning. Thornhill, R. (1995.) „Human female orgasm and mate fluctuating asymmetry." Animal Behaviour 50 (6): 1601-1615. Thornhill, R. (1999.) „The scent of symmetry: A human sex pheromone that signals fitness?" Evol Hum Behav 20:175-201. Thunberg, M. D. (2000.) „Gender differences in facial reactions to fearrelevant stimuli." Journal of Nonverbal Behavior 24 (1): 45-51. Timmers, M. (1998.) „Gender differences in motives for regulating emotions." Pen Soc Psychol Bull 24: 974-986. Tomaszycki, M. L., Gouzoules, H. i ostali (2005.) „Sex differences in juvenile rhesus macaque (Macaca mulatta) agonistic screams: Life history differences and effects of prenatal androgens." Dev Psychobiol 47 (4): 318-327. Tooke, W. (1991.) „Patterns of deception in intersexual and intrasexual mating strategies." Ethology and Sociobiology 12 (5): 345-364. Toufexis, D. X., Davis, C. i ostali (2004.) „Progesterone attenuates corticotropin-releasing factor-enhanced but not fear-potentiated startle via the activity of its neuroactive metabolite, allopregnanolone." J Neurosci 24 (45): 10280-10287. Tousson, E. i Meissl, H. (2004.) „Suprachiasmatic nuclei grafts restore the circadian rhythm in the paraventricular nucleus of the hypothalamus." J Neurosci 24 (12): 2983-2988.

2


Tranel, D., Damasio, H. i ostali (2005.) „Does gender play a role in functional asymmetry of ventromedial prefrontal cortex?" Brain 128 (Pt. 12): 2872-2881. Trivers, R. (1972.) „Parental investment and sexual selection." U Sexual Selection and the Descent of Man. ur. B. G. Campbell, 136-179. London: Heinemann Educational. Tschann, J. M., Adler, N. E. i ostali (1994.) „Initiation of substance use in early adolescence: The roles of pubertal timing and emotional distress." Health Psychol 13 (4): 326-333.

Tuiten, A., Panhuysen, G. i ostali (1995.) „Stress, serotonergic function, and mood in users of oral contraceptives." Psychoneuroendocrinology 20 (3): 323-334. Turgeon, J. L., McDonnell, D. P. i ostali (2004.) „Hormone therapy: Physiological complexity belies therapeutic simplicity." Science 304 (5675): 1269-1273. Turner, R. A., Altemus, M. i ostali (1999.) „Preliminary research on plasma oxytocin in normal cycling women: Investigating emotion and interpersonal distress." Psychiatry 62 (2): 97-113. Uddin, L. Q., Kaplan, J. T. i ostali (2005.) „Self-face recognition activates a frontoparietal 'mirror' network in the right hemisphere: An event-related f MRI study." Neuroimage 25 (3): 926-935. Udry, J. R. i Chantala, K. (2004.) „Masculinity-femininity guides sexual union formation in adolescents." Pers Soc Psychol Bull SO (1): 44-55. Udry, J. R. i Morris, N. M. (1977.) „The distribution of events in the human menstrual cycle." JReprodFertilB\ (2): 419-425. Underwood, M. K. (2003.) Social Aggression Among Girls. New York: Guilford Press. U. S. Human Resources Services Administration, 2002. Uvnas-Moberg, K. (1998.) „Antistress pattern induced by oxytocin." News Physiol Sci 13: 22-25. Uvnas-Moberg, K. (1998.) „Oxytocin may mediate the benefits of positive social interaction and emotions." Psychoneuroendocrinology 23 (8): 819-835. Uvnas-Moberg, K. (2003.) The Oxytocin Factor. New York: Perseus Books. Uvnas-Moberg, K., Johansson, B. i ostali (2001.) „Oxytocin facilitates behavioural, metabolic and physiological adaptations during lactation." Appl Anim Behav Sci 72 (3): 225-234.

Uvnas-Moberg, K. i Petersson, M. (2004.) „Oxytocin - biochemical link for human relations: Mediator of antistress, well-being, social interaction, growth, healing..." Lakartidningen 101 (35): 2634-2639.

Bibliografija

1

Uvnas-Moberg, K. i Petersson, M. (2005.) „Oxytocin, a mediator of antistress, well-being, social interaction, growth and healing." Z Psychosom Med Psychother 51 (1): 57-80. Uysal, N., Tugyan, K. i ostali (2005.) „The effects of regular aerobic exercise in adolescent period on hippocampal neuron density, apoptosis and spatial memory." Neurosci Lett 383 (3): 241-245. Van Egeren, L. A. B., Marguerite, S. i Roach, M. A. (2001.) „Mother-infant responsiveness: Timing, mutual regulation, and interactional context." Dev Psychol 31 (5): 684-697. Van Honk, J., Tuiten, A. i ostali (2001.) „A single administration of testosterone induces cardiac accelerative responses to angry faces in healthy young women." Behav Neurosci 115 (1): 238-242. Vassena, R., Dee Schramm, R. i ostali (2005.) „Species-dependent expression patterns of DNA methyltransferase genes in mammalian oocytes and preimplantation embryos." Mol Reprod Dev 72 (4): 430-436. Vermeulen, A. (1995.) „Dehydroepiandrosterone sulfate and aging." Ann NY Acad Sci 774:121-127. Viau, V. (2006.) Iz razgovora. Viau, V., Bingham, B. i ostali (2005.) „Gender and puberty interact on the stress-induced activation of parvocellular neurosecretory neurons and corticotropin-releasing hormone messenger ribonucleic acid expression in the rat." Endocrinology 146 (1): 137-146. Viau, V. i Meaney, M. J. (2004.) „Testosterone-dependent variations in plasma and intrapituitary corticosteroid binding globulin and stress hypothalamic-pituitary-adrenal activity in the male rat." J Endocrinol 181 (2): 223-231. Vina, J., Borras, C. i ostali (2005.) „Why females live longer than males: Control of longevity by sex hormones." Sci Aging Knowledge Environ 2005 (23): 17. Vingerhoets, A. i Scheir, J. (2000.) „Sex Differences in Crying." Gender and Emotion: Social Psychological Perspectives, ur. A. H. Fischer, 118-142. New

York: Cambridge University Press. Wager, T. D. i Ochsner, K. N. (2005.) „Sex differences in the emotional brain." Neuroreport 16 (2): 85-87. Wager, T. D., Phan, K. L. i ostali (2003.) „Valence, gender, and lateralization of functional brain anatomy in emotion: A meta-analysis of findings from neuroimaging." Neuroimage 19 (3): 513-531.


Wagner, H. (1993.) „Communication of specific emotions: Gender differences in sending accuracy and communication measures." Journal of Nonverbal Behavior 17: 29-53.

Walker, C. D., Deschamps, S. i ostali (2004.) „Mother to infant or infant to mother? Reciprocal regulation of responsiveness to stress in rodents and the implications for humans." J Psychiatry Neurosci 29 (5): 364-382. Walker, Q. D, Rooney, M. B. i ostali (2000.) „Dopamine release and uptake are greater in female than male rat striatum as measured by fast cyclic voltammetry." Neuroscience 95 (4): 1061-1070. Wallen, K. T. (2005.) „Hormonal influences on sexually differentiated behavior in nonhuman primates." Front Neuroendocrinal 26 (1): 7-26. Wallen, K. T. (1997.) „Hormonal modulation of sexual behavior and affiliation in rhesus monkeys." Ann NY Acad Sci 807:185-202. Wang, A. T., Dapretto, M. i ostali (2004.) „Neural correlates of facial affect processing in children and adolescents with autism spectrum disorder." J Am Acad Child Adolesc Psychiatry 43 (4): 481-490.

Wang, C., Catlin, D. H. i ostali (2004.) „Testosterone metabolic clearance and production rates determined by stable isotope dilution/tandem mass spectrometry in normal men: Influence of ethnicity and age." J Clin Endocrinol Metab 89 (6): 2936-2941.

Wang, C., Cunningham, G. i ostali (2004.) „Long-term testosterone gel (Andro-Gel) treatment maintains beneficial effects on sexual function and mood, lean and fat mass, and bone mineral density in hypogonadal men." / Clin Endocrinol Metab 89 (5): 2085-2098.

Wang, C., Swerdloff, R. i ostali (2004.) „New testosterone buccal system (Striant) delivers physiological testosterone levels: Pharmacokinetics study in hypogonadal men." / Clin Endocrinol Metab 89 (8): 3821-3829. Ward, A. M., Moore, V. M. i ostali (2004.) „Size at birth and cardiovascular responses to psychological stressors: Evidence for prenatal programming in women." / Hypertens 22 (12): 2295-22301. Warnock, J. K., Swanson, S. G. i ostali (2005.) „Combined esterified estrogens and methyl testosterone versus esterified estrogens alone in the treatment of loss of sexual interest in surgically menopausal women." Menopause 12 (4): 374-384. Wassink, T. H., Piven, J. i ostali (2004.) „Examination of AVPRla as an autism susceptibility gene." Mol Psychiatry 9 (10): 968-972. Weaver, I. C, Cervoni, N. i ostali (2004.) „Epigenetic programming by maternal behavior." Nat Neurosci 7 (8): 847-854. Weinberg, M. K. (1999.)

Bibliografija

1

„Gender differences in emotional expressivity and self-regulation during early infancy." Dev Psychol 35 (1): 175-188. Weiner, C. L., Primeau, M. i ostali (2004.) „Androgens and mood dysfunction in women: Comparison of women with polycystic ovarian syndrome to healthy controls." Psychosom Med 66 (3): 356-362. Weiss, G., Skurnick, J. H. i ostali (2004.) „Menopause and hypothalamicpituitary sensitivity to estrogen." JAMA 292 (24): 2991-2996. Weissman, M. M. (2000.) „Depression and gender: Implications for primary care." J Gend Specif Med 3 (7): 53-57. Weissman, M. M. (2002.) „Juvenile-onset major depression includes childhood-and adolescent-onset depression and may be heterogeneous." Arch Gen Psychiatry 59 (3): 223-224. Weissman, M. M., Bland, R. i ostali (1993.) „Sex differences in rates of depression: Cross-national perspectives." J Affect Disord 29 (2-3): 77-84. Weissman, M. M. i Jensen, P. (2002.) „What research suggests for depressed women with children." / Clin Psychiatry 63 (7): 641-647. Weissman, M. M., Neria, Y. i ostali (2005.) „Gender differences in posttraumatic stress disorder among primary care patients after the World Trade Center attack of September 11,2001." GendMedz (2): 76-87. Weissman, M. M., Wickramaratne, P. i ostali (2005.) „Families at high and low risk for depression: A S-generation study." Arch Gen Psychiatry 62 (1): 29-36. Weissman, M. M., Wolk, S. i ostali (1999.) „Depressed adolescents grown up." JAMA 281 (18): 1707-1713. Wells, B. E. (2005.) „Changes in young people's sexual behavior and attitudes, 1943-1999: A cross-temporal meta-analysis." Review of General Psychology, 9 (3): 249-261. Whitcher, S. J. (1979.) „Multidimensional reaction to therapeutic touch in a hospital setting." J Pers Soc Psychol 37: 87-96. Williams, N., Williams, S. L. i ostali (1997.) „Mild metabolic stress potentiates the suppressive effect of psychological stress on reproductive function in female cynomolgus monkeys." Endocrine Society meeting, Minneapolis, abstract PI-367. Wilson, B. C., Terenzi, M. G. i ostali (2005.) „Differential excitatory responses to oxytocin in sub-divisions of the bed nuclei of the stria terminalis." Neuropeptides 39 (4): 403-407. Wilson, M. E., Legendre, A. i ostali (2005.) „Gonadal steroid modulation of the limbic-hypothalamic-pituitary-adrenal (LHPA) axis is influenced by social status in female rhesus monkeys." Endocrine 26 (2): 89-97.


Windle, R. J., Kershaw, Y. M. i ostali (2004.) „Oxytocin attenuates stressinduced c-fos mRNA expression in specific forebrain regions associated with modulation of hypothalamo-pituitary-adrenal activity." / Neurosci 24 (12): 2974-2982. Winfrey, O. (2005.) „Turning fifty." Oprah, svibanj. Wise, P. (2003.) „Estradiol exerts neuroprotective actions against ischemic brain injury: Insights derived from animal models." Endocrine 21 (1): 11-15. Wise, P. (2006.) „Estrogen therapy: Does it help or hurt the adult and aging brain? Insights derived from animal models." Neuroscience. U tisku. Wise, P. M. (2003.) „Creating new neurons in old brains." Sci Aging Knowledge Environ (22): PE13.

Wise, P. M., Dubai, D. B. i ostali (2005.) „Are estrogens protective or risk factors in brain injury and neurodegeneration? Reevaluation after the Women's Health Initiative." Endocr Rev 26 (3): 308-312. Witelson, S. E., Beresh, H. i ostali (2006.) „Intelligence and brain size in 100 postmortem brains: Sex, lateralization and age factors." Brain 129 (Pt. 2): 386-398. Witelson, S. F. (1995.) „Women have greater density of neurons in posterior temporal cortex." J NeUrosci 15 (5, Pt. 1): 3418-3428. Wood, G. E. i Shors, T. J. (1998.) „Stress facilitates classical conditioning in males, but impairs classical conditioning in females through activational effects of ovarian hormones." Proc Natl Acad Sci USA 95 (7): 4066-4071. Woods, N. F., Mitchell, E. S. i ostali (2000.) „Memory functioning among midlife women: Observations from the Seattle Midlife Women's Health Study." Menopause 7 (4): 257-265. Woolley, C. S. (2002.) „Sex steroids and neuronal growth in adulthood." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W. Pfaff, vol. 4, 717-778.

Woolley, C. S., Wenzel, H. J. i ostali (1996.) „Estradiol increases the frequency of multiple synapse boutons in the hippocampal CA1 region of the adult female rat." / Comp Neurol 373 (1): 108-117. Wrangham, R. W. (1980.) „An ecological model of female-bonded primate groups." Behaviour 75: 262-300. Wrangham, R. W. i Smuts, B. B. (1980.) „Sex differences in the behavioural ecology of chimpanzees in the Gombe National Park, Tanzania." J Reprod Fertil Suppl, Suppl. 28:13-31.

Wrase, J., Klein, S. i ostali (2003.) „Gender differences in the processing of standardized emotional visual stimuli in humans: A functional magnetic resonance imaging study." Neurosci Lett 348 (1): 41-45. •

Bibliografija

1

Wright, J., Naftolin, F. i ostali (2004.) „Guidelines for the hormone treatment of women in the menopausal transition and beyond: Position statement by the Executive Committee of the International Menopause Society." Maturitas 48 (1): 27-31. Xerri, C., Stern, J. M. i ostali (1994.) „Alterations of the cortical representation of the rat ventrum induced by nursing behavior." J Neurosci 14 (3, Pt. 2): 1710-1721. Yamamoto, Y., Carter, C. S. i ostali (2006.) „Neonatal manipulation of oxytocin affects expression of estrogen receptor alpha." Neuroscience 137 (1): 157-164. Yamamoto, Y., Cushing, B. S. i ostali (2004.) „Neonatal manipulations of oxytocir alter expression of oxytocin and vasopressin immunoreactive cells in the paraventricular nucleus of the hypothalamus in a gender-specific manner." Neuroscience 125 (4): 947-955. Yen, S., Jaffe, R. (1991.) Reproductive endocrinology: Physiology, pathophysiol-

ogy, and clinical management. Philadelphia: W. B. Saunders. Yonezawa, T., Mogi, K. i ostali (2005.) „Modulation of growth hormone pulsatility by sex steroids in female goats." Endocrinology 146 (6): 2736-2743. Young, E., Carter, C. S. i ostali (2005.) „Neonatal manipulation of oxytocin alters oxytocin levels in the pituitary of adult rats." Horm Metab Res 37 (7): 397-401. Young, E. A., Akil, H. i ostali (1995.) „Evidence against changes in corticotroph CRF receptors in depressed patients." Biol Psychiatry 31 (6): 355-363. Young, E. A. i Altemus, M. (2004.) „Puberty, ovarian steroids, and stress." Ann NY Acad Sci 1021:124-133. Young, E. A. (2006.) Iz razgovora. Young, E. A. (2002.) „Stress and anxiety disorders." U Hormones, Brain and Behavior, ur. D. W. Pfaff, vol. 5,443-466. San Diego: Academic Press. Young, L. J., Lim, M. M. i ostali (2001.) „Cellular mechanisms of social attachment." Horm Behav 40 (2): 133-138. Yue, X., Lu M., i ostali (2005.) „Brain estrogen deficiency accelerates A [beta] plaque formation in an Alzheimer's disease animal model." Proc Natl Acad Sc, USA 102 (52): 19198-19203.

Zahn-Waxler, C., Klimes-Dougan, B. i ostali (2000.) „Internalizing problems of childhood and adolescence: Prospects, pitfalls, and progress in understanding the development of anxiety and depression." Dev Psychopathol 12 (3): 443-466.

8


Zahn-Waxier, C., Radke-Yarrow, M. i ostali (1992.) „Development of concern for others." Dev Psychol 28.126-28.136. Zak, I'. J., Kurzban, R. i ostali (2005.) „Oxytocin is associated with human trustworthiness." Horm Behav 48 (5): 522-527. Zalil, D. H. (2003.) „The human amygdala and the emotional evaluation of sensory stimuli." Brain Res Brain Res Rev 41 (1): 88-123. Zemlyak, I., Brooke, S. i ostali (2005.) „Estrogenic protection against gpl20 neurotoxicity: Role of microglia." Brain Res 1046 (1-2): 130-136. Zhang, T. Y., Chretien, P. i ostali (2005.) „Influence of naturally occurring variations in maternal care on prepulse inhibition of acoustic startle and the medial prefrontal cortical dopamine response to stress in adult rats." ] Neurosci 25 (6): 1493-1502. Zhou, J., Pfaff, D. W. i ostali (2005.) „Sex differences in estrogenic regulation of neuronal activity in neonatal cultures of ventromedial nucleus of the hypothalamus." Proc Natl Acad Sri USA 102 (41): 14907-14912.

Zimmerberg, B. i Kajunski, E. W. (2004.) „Sexually dimorphic effects of postnatal allopregnanolone on the development of anxiety behavior after early deprivation." Pharmacol Biochem Behav 78 (3): 465-471. Zonana, J. i Gorman, J. M. (2005.) „The neurobiology of postpartum depression." CNS Spectr 10 (10): 792-799, 805. Zubenko, G. S., Hughes, H. B. i ostali (2002.) „Genetic linkage of region containing the CREB1 gene to depressive disorders in women from families with recurrent, early-onset, major depression." Am ] Med Genet 114 (8): 980-987. Zubieta, J. K., Ketter, T. A. i ostali (2003.) „Regulation of human affective responses by anterior cingulate and limbic mu-opioid neurotransmission." Arch Gen Psychiatry 60 (11): 1145-1153.

Bibliografija

319

Louann Brizendine - Ženski mozak

Recommend Documents