Bok svima! Kaj da vam velim, uhvatila me predljetna fjaka, u koju su bili umiješani svakojaki rokovi, ali tako je to uvijek od travnja do polovice lipnja. Pa se nisam baš bavio pisanjem postova, ali to i nije neko opravdanje jer ionako nisam baš trebao pisati, kao što de se vidjeti malo niže u tekstu. U međuvremenu, što ima novo? Ha, svijet se i dalje manje-više istim tempom kvari. I to namjerno, uvijek na onom mjestu gdje nešto krene dobro. Primjerice, baš me prije neki dan zvao neki kolega s riječkog radija radi intervju u vezi moje knjige „Dečki, odjebite u skokovima“ i napomenuo je kako sam u knjizi napisao da Turskoj ide predobro, sve je dugove vratila, bilježi ekonomski rast dok svi druge puše i čak je počela spominjati kako možda ne bi u EU jer to baš ne treba pa sam napisao da se može i u Turskoj očekivati u bliskoj bududnost neko „događanje naroda“. Na novoorvelovskom to znači pokretanje unutarnjih nereda izvana. Eto, ta bliska bududnost je došla, a s njom i zbivanja u Turskoj. „Teorija urote“ tj. razumijevanje ciljeva, metoda i načina manipulacije, još se jednom pokazala vrhunskim alatom predviđanja, u mom iskustvu za sad joj je učinak stopostotan. Ti dečki, iz naslova moje knjige, imaju svoj hodogram i drže ga se. Na nižim razinama ponekad stvari ne idu po planu pa treba ponešto zakrpati, dignuti neku „revoluciju“ ili stvoriti neku lokalnu „krizu“, ali na globalnoj to ide, čini mi se, daleko lakše. I tako, dok kod nas još uvijek po internetu kruže ideje kako bi trebalo izvjesiti crne zastave na dan ulaska u EU, u novinama ved piše kako su se Angela Merkel i Obama Barack, niži ustrašeni službenici u istoj korporaciji, ‘dogovorili’ da se ved za dvadeset (!) dana pokrene američko-europska slobodna trgovinska zona. Naravno, sve je puno nekih obedanja (koja se nede ostvariti, ali kad dođe to vrijeme nitko nede redi – „hm, nije uspjelo, ajmo sve vratiti na staro“) o dva milijuna radnih mjesta (zijev) itd, i sad može postati jasno svima ( a ne samo onima koji su taj uzorak ved prije prepoznali) zašto se Europu i SAD toliko držalo u krizi. Zato da bi se na kraju ‘potražilo’ rješenje u vidu spomenute ekonomske zajednice. Nadam se da ne patite od amnezije jer isto tako je započela (nakon unije za ugljen i čelik) i Europska unija – zvala se EEZ: Europska ekonomska zajednica. Isto se predstavljala kao zona slobodne trgovine, mada je to bila samo isprika za oduzimanje sve više suvereniteta država i građanima Europe dok se na kraju nije došlo tamo gdje smo sad. Jedan talijanski pisac je još 1950-tih rekao da de fašizam, kad slijededi put dođe, za sebe redi da je antifašizam. To je upravo ono što se sad događa. Nitko Europsku uniju ne zove diktaturom, fašističkom ili korporatisčkom državom, mada je u isto vrijeme svima jasno vidljiv debeli demokratski deficit Europske unije. Jednostavnim rječnikom, kroz splet milijuna propisa koje svi moraju prihvadati strukture EU postale su ono na čemu su dugo radile – klasični diktator. I dok se još vode rasprave o EU, i to sad kad to više nema nikakvog učinka, američki i njemački politički vođe rade daljnje korake prema konačnom cilju – svjetskoj fašističkoj državi apsolutne kontrole i elektronskog nadzora svakog pojedinca. Elektronski nadzor! Hej, opet teorija urote! Istina, to sam tamo pročitao prije nekoliko godina, ali sam zadnjih tjedana i u novinama pročitao to isto – da smo svi cijelo vrijeme elektronski špijunirani. U nekim knjigama ved sam pročitao kako su neki autori rekli da je sve bliže dan kad de se oni sami (skeptici – tako su se nazvali) ispričati
istraživačima urote kojima su se smijali. Prije par godina svi bi odmahivali rukom kad bi im se skrenulo pažnju na ved tada dostupne informacije da su Google i Facebook i mnogi drugi samo produžene ruke CIA-e ili one još modnije i tajnije organizacije zvane NSA, zamišljeni sa svrhom špijuniranja ljudi, ali i, rekao bih, preoblikovanja ljudske svijesti u tehnološku. Jer i to se doslovce događa. Znanost o neuroplastičnosti, odnosno činjenici da se naš mozak neprekidno fizički mijenja u skladu s impulsima kojima je izložen, to zorno pokazuje. Ah, opet teorija urote. Ma nema veze, bit de u novinama za godinu ili dvije. Idem sad na nešto potpuno drugo. Kao stari ‘nexusovac’ (u prijevodu. čitatelj časopisa Nexus) jako sam se razveselio kad su prije koju godinu u Nexusu osvanule kolumne Davida Ickea. Taj nevjerojatno marljivi čovjek piše jedan newsletter tjedno, a na njih se može pretplatiti na njegovoj stranici. Za te tekstove preslabo je redi da su kolumne. Neki od njih predstavljaju vrhunske novinarske radove o aktualnim događajima, s puno podataka, informacija i imena složenih u jasnu sliku, i da živimo u nekom drugom svijetu (u kojem ratni zločinac Henry Kissinger ne dobiva Nobelovu nagradu za mir) neki Ickeovi tekstovi bili bi dostojni Pulitzera. Ali nede biti – jer se oni bave istinom. Kontrolnom sustavu ne pada na pamet nagrađivati one koji ga razotkrivaju. S obzirom da Icke piše tekst svaki tjedan, dok je Nexus dvomjesečnik, jasno je da ne pruža uvid u sve kolumne. Ali zato ima na izbor nekoliko njih pa može izabrati najbolje. Ponekad mi se neka od njih toliko dopadne da bih najrađe išao od čovjeka do čovjeka i govorio: „Daj pročitaj ovo.“ Svaka od njih kad da je još jedan ton u vječnoj pjesmi o slobodi. He, al’ onda sam sjetio – pa postoji Internet i blog. Tako sam još prije koji mjesec odlučio da du jednom prilikom, u nastavku posta, zalijepiti i jedan od Ickeovih tekstova. E pa taj dan je danas. Posebno mi se dopao tekst iz siječnja koji analizira principe na kojima je zasnovano suvremeno obrazovanje ili „obrazovanje“, ne znam ni sam kako bih to nazvao. U svakom slučaju, evo tog teksta, a ja vas do slijedede prilike pozdravljam: „OBRAZOVANJE“ – PROGRAMIRANJE KOJE SE PLADA David Icke „Obrazovanje“ kao oblik stroja za programiranje od ključne je važnosti za „Sustav“ jer je osmišljeno tako da usađuje percepcije stvarnosti još u najranijoj dobi kako bi, kad odrastu, ljudi upravljali sustavom u skladu s velikim planom ili pak ostatak svog života živjeli kao poslušni maleni robovi koji svo to vrijeme vjeruju da su slobodni. Sve u svemu, vi ste samo još jedna opeka u zidu, kao što to kaže grupa Pink Floyd. Ustvari, oni koji upravljaju sustavom i oni kojima taj sustav upravlja – svi su roblje. Razlika je samo u stupnju, a zajedničko im je to što se ljude zatvara u lijevu polovicu njihova mozga.
Mozak ima dvije polutke, a spaja ih most koji se zove corpus callosum. Te polutke imaju vrlo različite funkcije ili osobnosti te bismo trebali imati čitav mozak da bismo raspolagali najboljim značajkama obiju polovica. To, međutim, nije ono što Sustav kontrole želi, tako da se kod vedine ljudi to i ne ostvaruje. OPSJEDNUTI STRUKTUROM Ljudi velikim dijelom robuju lijevoj polutki mozga koja je opsjednuta strukturom, što se očituje u hijerarhijskoj naravi ljudskog društva. Desna polovica mozga vidi „cjeline“ umjesto dijelova i na taj način može povezivati stvari na način na koji to lijeva polovica ne može. Desna polutka mozga je svrhom neoptereden, spontan, kreativan, inspirativan i nepredvidiv nekonformist. Psiholozi je nazivaju „subjektivnom“, nečim što „dolazi iz ili se zbiva u mislima pojedinca, a ne u vanjskom svijetu“ (koji ne postoji) i što „izražava ili ističe individualnost umjetnika ili autora“. Desna polovica mozga daleko je jače povezana sa stvarnosti srca nego lijeva i stoga je to zadnje mjesto na kojemu manipulatori žele vidjeti čovječanstvo. Desna polovica vas može odvesti „onamo“, u druge dimenzije Svijesti, a upravo se ondje može vidjeti i razumjeti istinska priroda života „na Zemlji“.
Ako vam desna polovica mozga nije otvorena i snažna nikada nedete modi otkriti razine zečje rupe iz koje potječe globalna zavjera. Lijeva polovica nam daje percepciju po kojoj je sve odijeljeno od svega, s „prostorom“ između – iluziju Matrice. Ona ne može vidjeti cjeline, samo dijelove; ne može vidjeti slike, samo točkice; i privlači je samo struktura. Lijeva polovica mozga je logička (na način na koji ona vidi logiku); racionalna (iz njene perspektive racionalnog); ona je „sekvencijalna“ po tome što uzima događaje koji se zbivaju u vječnome SADA i slaže ih u niz koji percipiramo kao vrijeme. Lijeva polovica mozga je uz to i „objektivna“ – „bazira se na promotrivim pojavama i predstavlja se činjenično: objektivna procjena“. Što je temelj srednjostrujaškog znanstvenog vjerovanja? Ono što se zasniva na pojavama koje se mogu promatrati i predstavlja činjenično: objektivna procjena.
Srednjostrujaška „znanost“ manifestacija je zarobljenosti u lijevu polovicu mozga i zato ne uspijeva otključati temeljne „tajne“ (tajne samo za lijevu polovicu mozga i zatvoren um) naše iskustvene stvarnosti. Lijeva polovica mozga je ljudsko društvo kakvo postoji i kakvo je ustrojeno danas (zajedno s gušterskim mozgom, čije sam karakteristike pojasnio ved mnogo puta dosad). Obrazovni sustav ciljano je osmišljen tako da djecu s desnom polovicom mozga i čitavog mozga pretvori u odrasle osobe koje de imati samo lijevu moždanu polutku, a tu je i proces nagrađivanja i kažnjavanja onih koji prihvadaju i onih koji odbijaju prihvatiti takvo programiranje.
Srednjostrujaško „obrazovanje“ puni lijevu stranu mozga sistemskom verzijom stvarnosti tako što prenosi „logične“ i „racionalne“ informacije koje se temelje na „promotrivim dokazima“. Učenicima se onda govori da zadrže te informacije i dobro ih ponove da bi potom izašli na nešto što se naziva „ispitom“, na kojem moraju ponoviti sustavu ono što im je taj sustav rekao da vjeruju. Ako to uspješno učine oni prolaze ispite i „napreduju“. Bravo, Johnny, bravo, Jane, sjajne ocjene! Ako nastave nizati uspjehe, možda odu i na fakultet te dobiju i diplomu koja pokazuje stupanj njihove isprogramiranosti. Koji vam je stupanj programiranosti? Visoki. Visoki? Oh, pa to je sjajno, čestitam! ICKEOV ZAKON Istraživanje koje je proveo Kyung Hee Kim, profesor odgoja i obrazovanja na Koledžu William and Mary u Virginiji bilo je usmjereno na proučavanje kreativnosti djece u dobi između dječjeg vrtida i dvanaestog razreda, koristedi se pritom mjernim instrumentom koji je poznat kao Torranceovi testovi kreativnog mišljenja. Otkrio je „drastičan“ pad kreativnosti što su učenici dulje bili uključeni u školski sustav. „Djeca su manje izražavala emocije, imala manje energije, postala su manje pričljiva, manje sklona verbalnoj ekspresiji, slabijeg humora i mašte,
manje nekonvencionalna, manje živahna i strastvena, oslabljene sposobnosti percepcije, smanjenih sposobnosti povezivanja naizgled nebitnih stvari, manje sposobnosti sintetiziranja, te manje sklona promatranju stvari iz drukčijeg ugla.“
Sve su ovo značajke desne polutke mozga koje obrazovanje (programiranje) potire kako bi omogudilo lijevoj da zavlada našom percepcijom. Mladi ljudi diljem svijeta izloženi su stresu i tjeskobi u očekivanju rezultata ispita, očajnički se nadajudi da su uspješno izložili sustavu ono što im je on rekao da misle. Ja sam napustio školu u dobi od 15 godina (jedva dočekavši) kako bi profesionalno igrao nogomet i nikad u životu nisam izašao na neki značajniji ispit. Uf, bogme sam se izvukao.
Uspješno položeni ispiti i dobivene diplome omoguduju vam da birate specijalizaciju u znanosti, medicini, akademskom svijetu, čak i u politici i medijima kojima dominiraju vlasnici diploma. Bududi znanstvenici, doktori, akademici i slični potom polažu dodatne ispite i govore svojim ustanovama na kojima specijaliziraju ono što su im
one rekle da misle i da vjeruju, a ako to uspješno izvrše, postaju „znanstvenici“, doktori, odvjetnici, profesori nečega, a možda budu i toliko uspješni da postanu upraviteljima tih ustanova. Kako krasno, osim što postoji jedan problem. Sve su to GLUPARIJE. Takva „racionalna logika“ koja se temelji na „promotrivim dokazima“ je iluzija. Ono što se smatra „racionalnim“ samo je opažanje koje vam diktira vaš osjedaj onog što je stvarno. Ako je sam taj osjedaj stvarnosti krajnje besmislen, takva de biti i vaša „racionalnost“, a isto vrijedi i za ono što se percipira kao „logično“. To je u skladu s takozvanim „Ickeovim zakonom“ do kojeg je došao čovjek koji se zove David Icke nakon dugogodišnjeg iskustva i mnogo promatranja, a koji kaže da gluparije proizvode gluparije i koji je, kako se čini, u uskoj vezi sa zakonom uzroka i posljedice.
Što su to zapravo „opazive pojave koje se izlažu činjenično“? Tko ih to opaža, pitam se? Govorimo li o znanstvenicima i akademicima koji, kao i svi ljudi, mogu dešifrirati gotovo ništa u usporedbi s onime što postoji u „svemiru“ koji promatraju? Jesu li to oni znanstvenici i akademici koji nastavljaju s procesom koji se zove „obrazovanje“ i „specijalizacija“, koji ih putem sve vede kratkovidnosti odvodi od viđenja gotovo ničega sve bliže viđenju potpuno ničega? Ja vjerujem da jesu. LUĐACI S LIJEVOM POLOVICOM MOZGA To se postiže lobotomijom vatrozida koja od desne strane mozga – one koja daje potpunu sliku, strane koja daje uvid u „ondje“ – čini putnika na stražnjem sjedalu autobusa koji se dosađuje i očajnički se nada da de se uskoro pojaviti stanica tako da može sidi. Ta stanica je za vedinu ljudi groblje i tek tada čovjek s lijevom polovicom mozga, luđačkih očiju i smiješnim licem miče ruku s volana. Čak i tada to obično zahtijeva kliješta prije nego li se pogreb održi. Sustav postavlja i stražare na ulaz u lijevu polovicu mozga koji se zovu znanstvenici, nastavnici, akademici i mediji kako bi obranio lijevu stranu od utjecaja desne. Ismijavanje i odbacivanje desne strane mozga ubacuju se pritom kao sustav podrške.
Da vam neki seoski idiot kaže što je racionalno, logično i utemeljeno na promotrivim dokazima to ne biste prihvatili bez preispitivanja. Ali ljudi opdenito čine upravo to što se tiče idiotskih institucija koje diktiraju ljudsku stvarnost ili osjedaj te stvarnosti. Ti luđaci s lijevom polovicom mozga obični su ponavljači – oni ponavljaju ono što im je sustav rekao da uzimaju za stvarno. Imamo tako znanstvenike-ponavljače; akademike-ponavljače; doktore-ponavljače; političare-ponavljače; „novinare“-ponavljače; svakojake ponavljače. Ne postoji originalna misao ili uvid, samo ponavljanje programa. Definicija riječi „akademski“ je: „onaj koji se slaže sa skupom pravila i običaja; konvencionalan“. Upravo tako. Kako nas takav mentalitet može odvesti naprijed? Eh, tehnologija se može promijeniti i stvoriti privid „napretka“, ali ne i osnovna premisa. Odbijete li ponavljati i prikloniti se ovim institucionaliziranim koještarijama umjesto mrkve dobijete batinu. Ne prođete ispite („propalitet“ ste) i smatraju vas smetnjom u razredu jer se usuđujete dovoditi u pitanje ono što vam se govori. Ismijavaju vas programirani nastavnici i ostali učenici. Ako ste u javnosti, ismijavaju vas programirani mediji. Riječ je o, kao što sam to davno nazvao, psihološkom fašizmu. Lijevoj polovici mozga nedostaje ono što desna ima u bezgraničnom izobilju – kreativna imaginacija – a sustav se boji da demo je iskoristiti za stvaranje posve drukčije stvarnosti od one koju on nastoji nametnuti. Ideja „obrazovanja“ je zatomiti desnu polovicu mozga i osigurati dominaciju lijeve, ‘znaj gdje ti je mjesto’- polovice, koja je poput zanatlije i mrava radnika te je pod daleko vedim utjecajem gušterskog segmenta mozga. Oboje za početak vole hijerarhijske strukture.
GDJE SU NESTALA SVA DJECA?
OVDJE….
…I OVDJE…
…I OVDJE…
…I OVDJE RICHARD „DOGMA“ DAWKINS Ja sam u potpunosti za obrazovanje kao učenje, ali to nije ono što imamo. Sustav onoga što nazivamo obrazovanjem od početka je ustrojen tako da programira percepciju stvarnosti kod učenika za cijeli život. Činjenica da uvijek ne funkcionira svjedoči o modi Svijesti nad programiranjem. Pogledajte video koji nosi naslov Najbolja studentica generacije digla glas protiv školovanja (Valedictorian Speaks Out Against Schooling), u kojem djevojka koja je bila najuspješnija studentica svoje generacije na najveličanstveniji mogudi način satire sustav. Međutim, velika vedina nije poput nje i kod njih programiranje savršeno uspijeva. Mreža organizacija pod kontrolom Rotschildovih, uključujudi i Frankfurtsku školu za društveni inženjering, odlučili su promijeniti mišljenje, vjerovanja i percepciju stanovništva putem sustava programiranja poznatog kao obrazovanje. Posve je jednostavno jednom kad stvorite hijerarhiju i institucije koje ju provode i otud manje-više sve počinje. Bududi nastavnici i sveučilišni akademici prvo prolaze kroz sustav kao djeca i mladi ljudi i pripremaju se da svijet promatraju na željeni način. Potom odlaze dalje na ustanove za obuku nastavnika kako bi ih se dodatno programiralo i kako bi naučili programirati sljedede naraštaje putem ispita koji potvrđuju da su i oni dovoljno programirani da programiraju druge u „obrazovnom“ perpetuumu mobile. Zatim odlaze u škole, na fakultete i sveučilišta i uče svoje učenike i studente unutar okvira nečega što se naziva „kurikulum“. Njega određuju vladine agencije kako bi se svi programirali na identičan način i jao si ga onom nastavniku koji se otrgne od neistina svoje kratkovidnosti ako ima bilo kakve ambicije za ostvarivanjem karijere u „obrazovanju“. Neki od ljudi s najvedim stupnjem isprogramiranosti percepcije koje sam ikad upoznao bili su nagrađivani studenti i njihovi poštovani profesori akademici. Richard ‘Dogma’ Dawkins sa Sveučilišta Oxford i Chris French, profesor psihologije na koledžu Goldsmiths pri Sveučilištu u Londonu, odmah mi padaju na pamet. Upoznao sam obojicu i premda ih se navodno smatra intelektualnim „divovima“, ja sam ih osobno doživio kao intelektualne patuljke. Možda mi je nešto promaklo. Obojica se snažno i s poslovičnom arogancijom neznanja obrušavaju na bilo kakvo drukčije promatranje stvarnosti ili metode liječenja.
Dawkins je emeritus na koledžu New College u Oxfordu i nekod je, po meni bizarno, radio na Sveučilištu u Oxfordu kao profesor koji se od 1995. do 2008. bavio razumijevanjem znanosti u javnosti. Kako on može pomodi javnosti da shvati nešto što on sam ne razumije? French je profesionalni „skeptik“ prema svemu što na bilo koji način odstupa od norme koju poštuje pod utjecajem programiranosti sustavom i glavni je urednik časopisa The Skeptic u Velikoj Britaniji. Ne mogu zamisliti nikoga pogodnijeg za to mjesto, osim možda Dawkinsa. Obojica su klasični zatočenici lijeve polutke mozga, kao što je slučaj sa „skepticima“ opdenito. Ljudi kažu da je dobro biti skeptičan, ali to nije istina. Dobro je, štoviše ključno, dovoditi u pitanje, istraživati i filtrirati informacije, to da, ali to nije ono što skeptici čine. Oni od početka diskreditiraju sve što se ne slaže s njihovim softverom. Ideja nije da se propituje i vidi može li nešto izdržati ispitivanje nego jednostavno da se uništi njegov kredibilitet. Njih ne zanima ima li što vrijednost – njihov je cilj uvjeriti ljude da ne vjeruju da ima. Velikim dijelom ovo dolazi od njihove vlastite očajničke potrebe za stalnim potvrđivanjem njihovog sustava vjerovanja jer je u njega uloženo previše da bi se dopustilo da ga nešto kao što je istina odjednom sruši. French je jednom prilikom u jednoj televizijskoj emisiji napao ono o čemu govorim u svojim knjigama, a kad sam ga upitao je li ikad pročitao neku od njih, odgovorio je da nije. Sjajno. Manjak istraživanja za takvog jednog navodnog akademika bio je šokantan, baš kao i nepoštovanje prema gledateljstvu. Najgore je, međutim, bilo kad sam ga upitao kako onda uopde može tvrditi da zna o čemu govorim. „Pročitao sam u novinama.“, glasio je njegov odgovor. Dawkins i French dva su sjajna primjera akademskih čuvara vrata lijeve strane mozga koji sprječavaju da desna polutka sa svojim uvidom objasni da je ono što Dawkins i French smatraju parapsihološkim psihoblebetanjem daleko logičnije od svega onoga što su oni ikad domislili, ili de ikada domisliti u stanju uma u kojem se trenutno nalaze. Akademici i „znanstvenici“ poput Dawkinsa i Frencha misle da su jako pametni, a sustav ih je ipak pojeo za doručak, ručak i desert uz čaj, a važan je dio toga da ih se navodi da misle da su pametni iako, u široj perspektivi, nemaju blagog pojma. A u tome isto tako nisu ni usamljeni. Oni su download jednog blueprinta, softverski program koji je downloadan u akademike, znanstvenike, doktore i novinare diljem svijeta. Lijeva polovica mozga nikada nede sama razumjeti stvarnost, ali desna to može jer povezuje točkice i vidi jedinstvo umjesto fragmenata. NAMJERNO ZAGLUPLJIVANJE Charlotte Iserbyt bila je viša savjetnica za obrazovnu politiku pri Uredu za istraživanje i unapređenje obrazovanja u američkom Ministarstvu obrazovanja tijekom prvog mandata predsjednika Ronalda Reagana, a radila je i za State Department. Njezina zapažanja i iskustva koja je skupila u ovom razdoblju te detaljno istraživanje koje je uslijedilo
naveli su je da napiše knjigu pod nazivom Namjerno zaglupljivanje Amerike (The Deliberate Dumbing Down of America), u kojoj se izlaže upravo ono što i naslov sugerira. Možete također pogledati i njezin video na kraju naslovljen Krivo obrazovanje Amerike (The Miseducation of America). Ona donosi detalje priče koja bi se mogla ispričati o zemljama širom svijeta jer spletkarske mreže djeluju u skladu s istim globalnim programom. Knjiga Charlotte Iserbyt temelji se na dokumentima koje je uzela iz dosjea Ministarstva obrazovanja u Washingtonu u vrijeme kada je ondje radila. Ti dokumenti otkrivaju proračunati plan preobrazbe obrazovnog sustava u sredstvo programiranja percepcije masa kako bi se proizvele neuke i pokorne odrasle osobe koje de služiti vladi i korporacijama poput robota koji ništa ne pitaju i koji podržavaju program centralizirane kontrole čovječanstva putem globalne vlade. „Obrazovanje“ je zapravo uvjetovanje percepcije sebe i svijeta kako bi se odstranile sve moralne, psihološke i percepcijske prepreke željenoj društvenoj promjeni i ulasku u posvemašnje ropstvo. Sustav je zamišljen tako da usađuje sljedede cjeloživotne nazore: • Istina dolazi od autoriteta. • Inteligencija je sposobnost pamdenja i ponavljanja. • Točno pamdenje i ponavljanje se nagrađuju. • Nepokoravanje se kažnjava. • Konformiraj se intelektualno i socijalno. Djecu i mlade priprema se da budu tek zupci u centralno pogonjenom zupčaniku pa svjedočimo sve rasprostranjenijem kolektivnom „obrazovanju“ koje djecu uči da se odreknu individualnosti u korist kolektivnog mišljenja kako bi se još više pojačao pritisak na one u razredu koji se ne žele konformirati. To se prikazuje kao njihov nedostatak konformizma („podrške konsenzusu“) koji priječi napredak grupe. Naglasak je na „strategijama grupnog učenja“ i sva djeca u grupi moraju postidi određene ciljeve prije nego li grupa može krenuti dalje. Jedan termin za sve ovo je ‘obrazovanje temeljeno na rezultatima’, što znači da se osigurava jedan ishod za sve – programirani um. Ovakva orijentiranost na grupu čini obrazovanje temeljeno na rezultatima sustavom za promjenu ponašanja grupe, a ne za obrazovanje pojedinca. Riječ je o kolektivnoj promjeni pri kojoj se natjecanje ne potiče i pri kojoj pojedinci uče da je skupina važnija od njih. FILOZOFIJA OBRAZOVANJA Bihevioristi i društveni inženjeri zdušno su radili da do toga dođe, a individualnost, izbor i sloboda njihovi su zakleti neprijatelji. U transformaciji „obrazovanja“ u Americi (i drugdje) najviše se istaknuo Rockefellerovim novcem potpomognuti Wilhelm Maximilian Wundt (1832.-1920.), profesor na Sveučilištu u Leipzigu u rotschildskoj Njemačkoj, koji se proslavio kao jedan od utemeljitelja moderne psihologije. Wundt je smatrao da su ljudska bida ništa više doli ukupan zbroj svojih iskustava te da ih je stoga mogude programirati poput današnjih računala. Na tjelesnoj razini pet osjetila u ovome ima istine, ali to se može učiniti samo ako se postigne odsutnost ili ne-utjecaj Svijesti – istinskoga sebstva.
To je filozofija na kojoj je utemeljeno obrazovanje, i to ne samo u Americi. Bertrand Russell (1872.-1970.) je bio britanski pisac, filozof, društveni kritičar i aristokrat iz istaknute loze Russellovih. Njegov djed John Russell tijekom vladavine kraljice Viktorije u dva je navrata bio premijer, a roditelji su mu bili vikont i vikontesa Amberley. Russell je u svojoj knjizi Utjecaj znanosti na društvo (The Impact of Science on Society) iz 1951. napisao sljedede: „Obrazovanje treba stremiti uništavanju slobodne volje tako da učenici školovani na taj način cijeli svoj život ne budu sposobni misliti i raditi drukčije nego što bi od njih očekivali njihovi profesori… Utjecaji od kude se opstruiraju; kako bi se učenike dovelo u red, učinkoviti su uglazbljeni stihovi intonirani ponavljanjima… … Na bududim je znanstvenicima da preciziraju ove maksime i otkriju koliko po glavi košta da se djecu uvjeri da je snijeg crn. Kad se ta tehnika usavrši, svaka vlast zadužena za obrazovanje više od jedne generacije modi de kontrolirati svoje podanike sigurno i bez potrebe za vojskom i policijom.“ Eto vam u dva paragrafa ono za što je „obrazovanje“ stvoreno da postigne i što čini danas u još ekstremnijem obliku. Erich Fromm (1900.-1980.) izvršio je velik rotschildovsko-cionistički utjecaj na obrazovnu politiku i bio usko povezan s „filozofijom“ (programiranjem) rotschildovsko-cionističke Frankfurtske škole. Njegov cilj je bio izmanipulirati djecu i ostatak stanovništva tako da u navodnim „ekspertima“ na različitim područjima vide izvore mudrosti i znanja, a ne da kritički promišljaju za sebe, tako da „misle i odlučuju“ samostalno. Edward Bernays (rotschildovac i cionist), takozvani „otac odnosa s javnošdu“ (propagande i laži) govorio je svojim klijentima da uvijek uzimaju „eksperte“ poput znanstvenika i doktora u svojoj propagandi za javnost jer ona o njima ima izuzetno visoko (programirano) mišljenje. Prihvadanje takvih „eksperata“ koji se u javnosti percipiraju kao sveznajudi posve je u skladu s tehnokratskim društvom koje želi nametnuti društvo zakulisnih manipulatora. Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik Jimmyja Cartera za nacionalnu sigurnost i suosnivač Kabalove Trilateralne komisije zajedno s Davidom Rockefellerom, prije 40 godina pisao je o dolasku „tehnokratskog društva“. Zapisao je sljedede: “Tehnokratska era uključuje postupnu pojavu društva koje se pojačano nadzire. Takvo društvo bit de pod dominacijom elite i nesputano tradicionalnim vrijednostima. Uskoro de biti mogude nametnuti gotovo neprestan nadzor svih građana i voditi cjelovite i ažurirane dosjee u kojima se nalaze čak i njihovi najosobniji podaci. Do tih de dosjea vlasti modi dodi kad god požele.“ „Obrazovanjem“ se sustavno manipulira kako bi se mlade ljude navelo da prihvate upravo takvo društvo. Pogledajte i navalu „eksperata“ koje mediji plasiraju svakodnevno diljem svijeta da nam govore u što da vjerujemo i što da mislimo. Ljudi pladaju za svoje porobljavanje i porobljavanje svoje djece tako što ogromne iznose od svojih prihoda daju vladi, koja ih onda troši na zapošljavanje društvenih inženjera kojima je zadatak pretvoriti obrazovanje u traku na koju se štancaju zombiji.
Zviždačica Charlotte Iserbyt otkriva dokumente američke vlade u kojima se detaljno izlaže plan postupne (totalitaristički tajne) promjene načina na koji se djeca i studenti uče, a kojoj je cilj eliminacija roditeljskog utjecaja tako da država postane roditelj – vidi i ‘Vrli novi svijet’ Aldousa Huxleyja. Ja sam i iz vlastitog istraživanja iz 1990-ih znao da – kao što kaže Charlotte Iserbyt u svojoj knjizi – Fondacija Andre Carnegie za unapređenje obrazovanja te Rockefellerov generalni odbor za obrazovanje, koji su pod kontrolom Rotschildovih – obučavaju društvene inženjere i druge igrače u ovoj zavjeri za preuzimanje vlasti nad mozgovima djece diljem svijeta. KONTROLA NAD OBRAZOVANJEM Obitelji iz tog društva kojeg zovem ‘kabala’ osnovale su fondacije izuzete od pladanja poreza – Rockefellerovi ih imaju mnogo – za financiranje svojih planova pod krinkom filantropije i donacija za javno dobro. Na taj način mogu provoditi svoje podle aktivnosti čak i da pritom ne pladaju porez. Prijevaru s fondacijama izuzetim od pladanja poreza detaljno je izložio Izabrani odbor za istragu o fondacijama izuzetim od pladanja poreza i sličnih organizacija, poznatiji kao Reeceov odbor, po svom predsjedniku B. Carrollu Reeceu. Glavni istražitelj Odbora Norman Dodd sjajno je razotkrio program koji su fondacije provodile (i još uvijek provode). Korporacije ‘kabale’ preuzele su kontrolu nad obrazovanjem baš kao što su to nekad davno učinile s vladama i njihovim agencijama. Besramnici poput Monsanta – biotehnološke verzije Goldman Sachsa – financiraju sveučilišta i guraju svoje predsjednike u odbore za „obrazovanje“ kako bi njihova verzija priče o genetski modificiranoj i po ljude smrtonosnoj hrani, pesticidima i herbicidima dobila odobrenje akademske zajednice i zeleno svjetlo za ulazak u kurikulum. Michael Gove, jezivi i ispitima opsjednuti tajnik za „obrazovanje“ u vladi Davida Camerona u Velikoj Britaniji, želi dopustiti korporacijama osnivanje „profitnih“ škola neovisnih o izbornoj odgovornosti. Ovaj plan propagira skupina pod nazivom „Bright Blue“ orvelijanski se pozivajudi na „besplatne“ škole, koje su u biti suprotnost onomu što se tim nazivom sugerira. Knjiga u kojoj se izražava podrška ovoj politici kaže: „Naravno, bit de važno uvjeriti javnost da iza ovoga ne stoji ideologija po kojoj je privatno bolje od javnog i da torijevci žele privatizaciju radi profita. To nije točno. Riječ je o razumnoj i praktičnoj politici kojom se alternativnim izvorima financiranja unapređuje različitost i kvaliteta obrazovanja u ovoj zemlji, a istovremeno – a to treba više puta ponoviti – osigurava da obrazovanje u državnim školama ostane besplatno.“ Da, baš, kako da ne. Plan korporacija je preuzeti sve i to se očito i događa. Charlotte Iserbyt otkriva kako se slijed problem-reakcija-rješenje koristi za propagiranje orvelovske transformacije. Jedna inscenirana „kriza“ u obrazovanju slijedila je drugu i svaki je put „rješenje“ bilo pojačati razinu programiranja percepcije. Ono ključno u slijedu problem-reakcija-rješenje su naravno problemi ili krize, tako da ih se mora nastaviti inscenirati ako se ved ne pojavljuju spontano, a uglavnom je tomu tako. To se odnosi na čitav spektar ljudskog društva.
Za djecu koja se lako ne konformiraju programiranju govori se da imaju „poteškoda u učenju“, „probleme u ponašanju“ ili „poremedaj deficita pažnje“, a ja to definiram kao instinktivnu svjesnost da je ono što vam se govori obična šupljologija. Osobno sam imao sve to vedi dio svog školovanja, iako se to tada nije imenovalo, a imao sam i vlastiti „lijek“, koji se sastojao od sanjarenja s pogledom uperenim kroz prozor. Danas se s ovim umjetno stvorenim i izmišljenim psihološkim i bihevioralnim „problemima“ nose tako što poput konfeta na vjenčanju dijele Ritalin i druge lijekove koji razaraju psihu. Ako se odbijaju konformirati nakljukat demo ih lijekovima i tako ih pridobiti. Četiri milijuna djece danas je na Ritalinu samo u Sjedinjenim Američkim Državama, a brojke u Britaniji bi također pokazale masovno maltretiranje djece propisivanjem terapije Ritalinom, koje je u deset godina poraslo četverostruko. Obrazovanje postaje i propagandno oružje Pentagona i NATO-a tako što navodi učenike da daju podršku njihovim osvajačkim ratovima u ime zaštite ljudi od terorizma. Očit primjer je video koji nosi naslov ‘Oblikovanje mladih mozgova: američke škole propovijedaju o dobrim stranama rata protiv Irana (Moulding Young Minds: American Schools Preaching the Virtues of a War On Iran).’ Komični „nastavnik“ (programer) promiče američku i izraelsku vojnu intervenciju u Iranu u tobožnjoj „raspravi“ s učenicima u kojoj je postojalo pravilo da NIJE DOPUŠTENO mišljenje da vezano za Iran ne treba poduzimati ništa. Kad se jedna bistra učenica tome usprotivila i točno rekla da su Sjedinjene Američke Države jedina zemlja koja je ikoga napala nuklearnim oružjem, njezin nastavnik odumrlog mozga joj je odvratio da je to „irelevantno“. Gotovo odmah nakon što je izrekla svoje mišljenje, čuje se glas iz ureda ravnatelja, koji je pratio sat, koji je preko razglasa poziva na razgovor. Baš kao iz Orwellove 1984. „UČENJE“ LIJEVOM STRANOM MOZGA Stvaranje ovakvog sustava je lako kada mu se ne suprotstavlja ciljano stanovništvo. Sve što morate učiniti jest zaposliti psihopate, sociopate, „kontrol-frikove“ i debile da vam vode škole i institucije i – eto vam ga. Još uvijek ima i inteligentnih i pravih nastavnika koje sustav još nije profiltrirao i za njih je svaki dan zasigurno nodna mora puna frustracije i nevjerice. Čitava svrha srednjostrujaškog obrazovanja – što se onih u sjeni tiče – jest zatvoriti vrata lijeve polovice mozga i baciti ključ, a što vedi broj djece i mladih, ali i odraslih, koji se uključuju u aktivnosti koje stimuliraju desnu polovicu mozga, tim bolje kao protulijek za to. „Domada zadada” još je jedna ludost osmišljena da dodatno zadire u vaše „bivanje“. Mislite li da šest ili sedam sati dnevno pet dana u tjednu i 15 godina nije dovoljno… Mora se raditi još i kod kude?? Pogledajte i kako su umjetnost i glazba opsegom i financijski reducirani unutar „obrazovnog“ sustava i kako se djecu uvodi u „učenje“ lijevom stranom mozga u sve ranijoj dobi. Umjetnost i glazba posjeduju potencijal da stimuliraju
desnu stranu mozga, a dopuštanjem djeci da se igraju neopteredeni „činjenicama“ i strukturom omoguduje slobodu mašte. Sustav to želi zaustaviti i stimulirati lijevu stranu mozga kako bi postala svemodna sila i posrednik stvarnosti do kraja života. Nastavnici opdenito ne znaju da to čine jer su ved prošli kroz isti programirajudi stroj. Ali oni koji namedu ovaj sustav točno znaju o kakvoj je igri riječ. Djeca se ne bi trebala približavati akademskom polju do barem 7 ili 8 godina starosti, a i tada bi to trebala biti sasvim drukčija vrsta akademije (toliko neprepoznatljiva naspram njezinoj današnjoj verziji da je ni ne biste mogli nazvati akademijom). Do tada bi im trebalo dopustiti da se igraju, improviziraju i slobodno razmišljaju, sve dok im se ne razbukta kreativna imaginacija. Tada de lijeva polovica mozga preuzeti ulogu koja joj i pripada – sluge, a ne gospodara. Novi kurikulum koji se namede u SAD-u obvezuje da barem 70 posto knjiga budu ne-fikcija i na taj način uklanja kreativne knjige koje bi najviše potaknule maštu u desnoj polovici mozga. Zamijeniti bi ih trebale tehničke knjige koje su „prikladnije za pripremu učenika za posao“. Toliko o tome slušam… o potrebi da obrazovni sustav pripremi mlade za radno mjesto ili o promjeni obrazovnog sustava tako da uči vještinama „koje poslodavci traže“. To ustvari znači da ih se priprema da postanu zubac u stroju koji ne posjeduje sposobnost slobodnog mišljenja, prepuštanja urođenoj kreativnosti i otvaranja uma potrebnu da bi se vidjelo kako se točkice slažu zajedno. Lijeva polovica mozga povezuje nas s onim što percipiramo kao vanjski svijet i to je u određenoj mjeri u redu; međutim, čim preuzme ulogu diktatora percepcije u tom „vanjskom svijetu“, tada nastaje problem. Biste li dopustili svom računalu da vam govori što da mislite o svojim e-mailovima ili kamo da odete na internetu? Ne, ali to je ono što se u biti događa kada ljudi dopuste Tijelu-Umu, a naročito lijevoj polovici mozga, da upravljaju njihovim osjedajem stvarnosti. Da ja otvaram školu, ona bi izgledala kao na slikama ….. Mi ved predugo dopuštamo da nam našu djecu svaki dan preuzimaju državni manipulatori uma, a iz tjedna u tjedan situacija postaje sve ekstremnija. Ako u skoroj bududnosti ne želimo proizvesti čitavu generaciju robota tada se moramo prihvatiti rješavanja ovog problema. Ne prestajem slušati rasprave o načinima na kojima se djeci treba predavati i o veličini razreda, ali rijetko čujem o onom što ih se uči i s kojim ciljem. Vedina ljudi, čini se, o tome ne razmišlja, ali i više je nego krajnje vrijeme da započnu.
