PRVI DIO
Steveu, koji zna zašto njemu posvećujem sve svoje knjige. S ljubavlju, zauvijek. Zahvaljujem prijateljima koji su mi nesebično otkrili sve ono što sam htjela saznati: Helen Gurley Brown, Cosmopolitan Alexandfi Mayes Brinbaum, Good Food Amy Gross, Vogue Cathy Black, USA Today Marku Milleru, Hearst Magazines Ellen Levine, Woman's Day
1. Maxi Amberville je s nestrpljivošću karakterističnom za nju i s onim nehajem za propise koji je pokazivala cijelog života skočila sa sjedišta u concordeu koji je rulao prije nego što će se zaustaviti, te požurila uskim prolazom medu sjedištima prema prednjem izlazu. Ostali putnici sjedili su sa suzdržanim mirom ljudi koji su platili dvostruku cijenu za kartu prvog razreda od Pariza do New Vorka i sada više nisu vidjeli razloga za hitnju. Dok je jurila pokraj njih nekoliko se obrva otmjeno izvilo pri pogledu na tako neoprostivo zgodnu djevojku u nimalo dostojanstvenoj žurbi. —Što nas to zadržava? — upitala je stjuardesu. —Još nismo stigli, gospodo. —Nismo stigli? Naravno da smo stigli. Prokleti avioni, više vremena provode na tlu nego u zraku. — Maxi je ustreptala od srdžbe i svaki je djelić njezina tijela, nabijen nervoznom energijom i nepokolebljivom odlučnošću, izražavao nezadovoljstvo Air Franceom. —Da li bi se gospođa htjela vratiti na svoje mjesto? —Ne pada mi na pamet. Žurim. — Maxi tvrdoglavo ostade stajati u čizmama ravnih potplata koje je uvijek nosila na putovanjima. Njezina kratka, tamna kosa bila je raskuštrana u sedam različitih smjerova, ponegdje je stršala ravno uvis, a ponegdje joj pokrivala dio čela, u gustim, nejednakim pramenovima koji su padali na srdito lice. Privlačila bi pažnju i da se nalazila u kakvoj prostoriji punoj lijepih žena jer pokraj nje je obična ljepota djelovala ne samo beznačajno već i nezanimljivo. Na prigušenom danjem svjetlu u avionskoj kabini vidjelo se daje isto tako zažarena od iščekivanja kao da se prvi put sprema ući u plesnu dvoranu. Maxi je na sebi imala staru antilop jaknu boje konjaka pojasom čvrsto stegnutu u struku i dobrano iznošene traperice zataknute u čizme. Drugi remen torbe prebacila je s ramena na suprotni bok, a kad je nemirne
pramenove kose nestrpljivo zagladila unatrag otkrila je iznad desnog oka gusti čuperak sijedih vlasi s kojim je rođena, pram koji je izbijao nešto niže od ostalih. Concorde se napokon zaustavio i stjuardesa je s oholim prezirom promatrala Maxi koja je zatoptala kroz izlazna vrata prije nego što su se do kraja otvorila, slobodnom rukom stišćući američki pasoš. Maxi zastade kod kabine pasoške kontrole koja joj je bila najbliža i gurne pasoš prema službeniku. Otvorio ga je na onoj stranici na kojoj se nalazila njezina slika i stao je nemarno proučavati, a zatim se pažljivo zagledao u nju samu. —Maxime Emma Amberville? — upitao je. —Tako je. Nije li ta slika grozna? Čujte, jako mi se žuri. Možke li udariti taj žig i pustiti me da prođem? Službenik ju je odmjerio s neodređenim izrazom lica. Smireno je pritisnuo nekoliko dugmeta na kompjutoru. —Tko je — naposljetku je zapita — Maxime Emma Amberville Cipriani Brady Kirkgordon? —Znam, znam. Prilično nepraktično ime, ali nije protuzakonito. —Gospođice, zanima me samo zašto na pasošu ne stoji vaše puno prezime? —Moj stari pasoš istekao je tokom ljeta pa sam ga produžila pri ambasadi u Parizu... vidite da je nov. —Da li ste ime promijenili zakonitim putem?
—Zakonitim putem? — uzvrati Maxi uvrijeđeno. —Tijela? — ponovio je tupim glasom iako mu je njezina namjera bila sasvim jasna te je i sama pomisao na tako raskošnu otkupninu bila dovoljna da zaboravi uniformu koju je imao na sebi. —Da, tijela, mog vlastitog, oslobođenog carine, spremnog da vas primi, toplog, cijelog mojeg tijela, svakog njegovog djelića, samo za vas, Joe O'Casev — reče Maxi ležerno prelazeći vrškom svog prsta duž njegova dva, pri čemu nije skidala pogled s njega. Uputila mu je pogled koji je izumila Kleopatra a Maxi ga usavršila. Carinik se slomio. Mogla je to zaključiti po tamnom rumenilu koje ga je oblilo, a od kojeg je gotovo nestalo pjega s njegova lica. — Večeras u osam, kod P. J. Clarkea? — upitala je gotovo nemarno. Bez riječi je kimnuo. Sanjarskim pokretom načinio je znak kredom na njezinoj torbi i mahnuo joj da prođe. — Ja nikad ne kasnim — dobacila je Maxi preko ramena dok je žurno odlazila — stoga nemojte da vas čekam. Dvije minute kasnije počela se opuštati zavaljena u stražnjem sjedištu
duge, plave limuzine koja ju je dočekala a koju je vozio njezin šofer, Elie Franc, poznat kao najprepredeniji i najbrži u gradu. Nije mu trebala reći da pož'iri jer nije bilo tog vozača koji bi mogao preteći Elija, osim prometnih policajaca, a on je bio previše pametan da bi pao u zamku kojeg od njih. Bacivši hitar pogled na sat Maxi vidje da će, usprkos nemogućoj sporosti kojom avionske kompanije i aerodromski službenici obavljaju posao, uspjeti na vrijeme stići tamo kamo je naumila. Još jučer ujutro nalazila se u Bretanji, u Quiberonu, gdje se podvrgla kuri toplih pjenušavih kupki u morskoj vodi koje stručnjaci za ljepotu preporučuju kao najdjelotvornije nakon izuzetno aktivno provedenog ljeta. Tamo ju je nazvao njezin brat Toby i rekao joj da se što je moguće brže vrati u New York jer je zakazano izvanredno zasjedanje vijeća izdavačke kuće Amberville Publications. Njihov otac, Zachary Amberville, osnivač Amberville Publicationsa, umro je nesretnim slučajem prije nešto više od godinu dana. Kompanija koju je ostavio za sobom bila je jedan od giganata medu američkim kućama koje izdaju časopise i zasjedanja vijeća obično su planirana po nekoliko mjeseci unaprijed. — U ovoj iznenadnoj žurbi ima nečeg što me uznemiruje, Zlatokosa — rekao je Toby. — Njušim neprilike. Sasvim slučajno sam čuo za to zasjedanje. Kako to da mi nismo obaviješteni? Možeš li stići za tako kratko vrijeme? — Naravno. Čim sperem sol sa sebe mogu uhvatiti avion iz Lorienta za Pariz, prenoćiti tamo i ukrcati se u Concorde dok vi u New Yorku budete još spavali. To nije problem — odgovorila je. I doista, da nije bilo zapreke koju joj je zamalo postavio O'Casev, stigla bi čak prerano a ne samo na vrijeme. Sada, prvi put nakon što je Concorde sletio, Maxi zamijeti da, iako je dan bio prohladan s obzirom na to da je bio kraj kolovoza, iz minute u minutu postaje sve toplije. Skinuvši jaknu postala je svjesna da je nešto žulja pod pašom, ispod pojasa traperica. Sa zbunjenim pogledom posegla je unutra i izvukla tanak lančić od platine koji bijaše gurnula tamo nekih šest sati ranije, u svom omiljenom apartmanu u pariškom hotelu Ritz. S lančića je visio golem crni biser okrunjen s dva šljivoli-ka dij^nanta, izrađen kod Van Cleef& Arpelsa. Dakle, triput hura za mene, pomislila je Maxi objesivši dragulj oko vrata. Bio je blistavo nepravilna oblika, raskošno krupan i sramotno upadljiv. Kako ga je mogla tako potpuno smetnuti s uma? No, kako god bilo, ušteđena para je zarađena para. Gledala je u ogrlicu sa slavodobitnim zadovoljstvom osobe koja je pobijedila varajući u partiji monopolija.
2. Elie se naglo zaustavio pred novom zgradom izdavačke kuće Amberville, na uglu Pedesetčetvrte ulice i Madison avenije. Maxi nije čekala da on obiđe auto i otvori joj vrata. Ponovo pogledavši na sat iskočila je iz limuzine i projurila kroz ostakljen atrij visok kao četiri kata obične zgrade ne zamjećujući brojna stabla od kojih je svako koštalo kao manji auto, ni ne pogledavši bilo koju od stotinjak posuda s visećim orhidejama i papratima. Nije razmišljala o botanici u trenutku kad je pritisnula dugme ekspresnog lifta koji ju je odvezao gore, na kat s direktorskim uredima. Njezin je cilj bila dvorana za sjednice te goleme kompanije koju je njen otac osnovao 1947. pokrećući mali trgovački časopis. Gurnula je teška vrata i stala kao ukopana obuhvativši pogledom sakupljeno društvo, pri čemu je obje ruke položila na bokove, a noge obuvene u čizme razmakla za dvije stope, položaj koji je često zauzimala od onog trena kad je naučila stajati uspravno. Svijet je prilično često pokazivao namjere koje nisu bile baš sasvim po Maxinu ukusu te je imala razloga za taj suštinski skepticizam. — Zbog čega smo mi uopće ovdje? — upitala je grupu glavnih urednika i direktora prodaje u tišini koja Je zavladala prije nego što su se začuli uzvici iznenađenja i pozdravi. Ali ni oni to nisu znali baš kao ni ona, a mnogi su od njih prekinuli ljetovanje da bi hitno doputovali u grad i prisustvovali sastanku. Jedina je razlika bila u tome što su oni primili službeni poziv dok je Maxi slučajno saznala za to zasjedanje. Maxi je propustila mnoga zasjedanja urednika, iako je na svako od njih već po rutinskom postupku pozivana, ali nikada se još nije dogodilo da ona uopće ne bude obaviještena. Sićušan, profinjen, sjedokos čovjek izdvojio se od ostalih i prišao joj. — Pavka! — razdragano uskliknu Maxi zagrlivši Pavku Mavera, umjetničkog direktora svih deset časo pisa kuće Amberville. — Što se to zbiva? Gdje su majka i Toby? — I sam bih to volio znati. Nimalo ne uživam u iz nenadnim putovanjima iz Santa Fea, da ni ne govorim o tome da sam propustio sinoćnju operu. Tvoja majka još nije stigla — odgovori Pavka. On je poznavao i Volio Maxi od njezina rođenja, shvaćajući da je njen kompliciran život posvećen traganju za svim onim radostima koje je još moguće naći na planetu Zemlji. Promatrao ju je dok je rasla. Podsjećala ga
je na kopača zlata koji se grozničavo seli od jednog nalazišta do drugog, na jednom mjestu nailazeći na un-ču-dvije dragocjene rude, na drugom pronalazeći samo bezvrijedan šljunak te brzo odlazi dalje, ali zauvijek traži onu žilu čistog zlata, čiste radosti, taj veliki nalaz koji joj je, koliko je njemu bilo poznato, još uvijek izmicao. No ona je vjerovala da on postoji i Pavka Mayer je bio siguran u to da će, bude li ikome dano da ga nade, ta Osoba biti Maxi. —Sve mi se ovo čini vrlo neobičnim — mrmljala je Maxi. —I meni. Ali reci mi, što si radila cijelog ljeta, djevojčice? — upitao je. —Ah, uobičajene stvari: slamala srca, ludirala se, odlazila na zabave s plejbojima, izbjegavala pravila poštene igre, jurila uokolo da me ne prestignu zlatokosi momci. Tebi je sve to već poznato, dragi Pavka, to su moje uobičajene ljetne igre, u jednoj rundi pobijedim, u drugoj izgubim, tu i tamo ponekog zavedeni... ništa ozbiljno. Pavka je osmotri iskusnim okom dugogodišnjeg umjetničkog direktora. Premda ju je vrlo dobro poznavao ipak je uvijek iznova bio pomalo zapanjen njezinim prisustvom, kao da je izložen lakom električnom udaru, jer Maxi je na neki način bila stvarnija od drugih ljudi, prisutnija. Bila je tek srednje visine, oko metar šezdeset osam i njezino lijepo oblikovano tijelo nije zauzimalo mnogo stvarnog prostora, ali je svojom hipnotizirajućom energijom stvarala dojam vibrirajuće prisutnosti. Maxi je bila građena poput kakve slavne kurtizane iz razdoblja belle epogue s uzanim strukom, lijepim, čvrstim grudima i raskošnim bedrima a ipak nije bila napadno putena, a momačko-gusarski razmetljiv stil njezine odjeće samo je još više isticao njenu ženstvenost. Njezine nenadmašno zelene oči boje zada, živahne, sjajne i nedužne, nisu bile zasjenjene nikakvom nevoljom. Pavka je znao da nema te fotografije koja bi mogla uhvatiti bit Maxinog maza jer joj je nedostajala ona is-pupčenost kostiju lica koja je ženama potrebna da bi bile zanimljive na fotografiji. Njemu nikad nije dosadio pogled na njezine tamne, pravilne obrve koje su uvijek bile izvijene u blagom čuđenju nad vragoljasto prodornim očima. Njezin fino oblikovan nos bio bi klasičan da mu vršak nije bio malo zavrnut prema gore što joj je davalo izgled vedre živahnosti, a onaj sijedi pramen kose činio je njezinu vječno raskuštranu gomilu kratke, bujne kose što je nestašno padala po licu, samo još tamnijom zbog kontrasta. Ipak, za Pavku najizraženija crta njezinog lica bila su usta. Donja je usna bila nježno izvijena u stalan nagovještaj osmijeha, a gornja besramno zaobljena u obliku luka. S lijeve strane duboko urezanog središnjeg dijela gornje usnice nalazio se majušan madež, usta rođene čarobnice, pomislio je Pavka koji je zasluženo stekao
sposobnost prosudbe nakon stoje više od pedeset godina s uspjehom ljubio žene. Pavka se još uvijek divio Maxi kad su se vrata dvorane za sjednice ponovno otvorila i ušao Toby Amberville. Maxi mu pritrča. —Toby — nježno je rekla i on se zaustavio u pola koraka raširivši ruke da je dočeka te je privukao k sebi. Tokom jednog dugog, smirenog trenutka ostala je priljubljena uza nj podigavši glavu prema njegovom pognutom licu tako da su mogli protrljati noseve jedan o drugi. — Što se to događa, Toby? — prošapta Maxi. —Ne znam. Već nekoliko dana ne mogu naći majku. Prava zagonetka, ali saznat ćemo. Izgledaš sjajno, mala — dodao je puštajući je. —Tko to kaže? — prošapta Maxi. —Ja. Osjećam to u mirisu tvoje kose. Dodir tvojih obraza odaje da su preplanuli i to na suncu visokih planina, ne u Southamptonu. Malo si se udebljala, oko trideset tri dekagrama, možda koji gram više ili manje, upravo ovdje na guzičici. Vrlo simpatično. —- Nježno ju je odgurnuo i ona je promatrala kako kreće ka sredini prostorije, on, stariji brat, nepune dvije godine stariji od nje, brat koji je već pri samom dodiru njezinih dlanova ili nakon što bi je čuo prozboriti tri riječi mogao zaključiti više o njoj nego bilo tko drugi na svijetu. Toby Amberville bio je visok, naizgled neumoran čovjek sa sposobnošću da sluša sugovornika s nekom unutrašnjom utonulošću u misli zbog koje se doimao starijim od svoje trideset jedne godine. Na prvi pogled između njega i Maxi nije bilo nikakve izrazite sličnosti, pa ipak je ona postojala u načinu na koji su oboje potpuno zauzimali prostor u kojem bi se našli. Tobvjeva usta, nježna i puna, kao da su protuslovila snažnoj bradi što je odavala nepopustljivu odlučnost zbog koje je na mnoge ljude djelovao zastrašujuće usprkos srdačnom smijehu i robusnoj, zdravoj privlačnosti. Imao je ja/itarnosmeđe oči oko kojih su se počele pojavljivati bore, koje bi kakvom slučajnom promatraču bile znak da taj čovjek škilji, da je vjerojatno kratkovidan ali iz taštine odbija nositi naočale. Maxi je ostala stajati promatrajući ga kako s lakoćom i samopouzdanjem kreće prema stolu i sjeda u stolicu koja mu je dodijeljena odlukom njegova oca od onog dana kad je navršio dvadeset jednu godinu, stolicu koja ga je čekala prilikom svakog sastanka vijeća urednika a koju je zauzimao sve rjeđe i rjeđe budući da mu je napredovanje bolesti retinitis pigmentosa sve više ograničavalo vid. Maxi je razmišljala o tome da li mu je ostala barem ona sposobnost da vidi kao u tunelu. Bilo je teško zaključiti što Toby vidi a
što ne jer je jedna od karakteristika njegove bolesti bila ta da mu se vidna sposobnost mijenjala iz sata u sat, zavisno o uvjetima u kojima bi se našao, o udaljenosti i kutu pod kojim bi nešto gledao, o jačini svjetla i još mnogo drugih promjenljivih faktora koji su bili izluđujuće nepostojani tako da mu je povremeno vid bio potpuno jasan, što je povratak u uobičajeno stanje polusljepila samo činilo još težim. Ali on je to podnosio, pomirio se sa svojim stanjem koliko god je to bilo moguće, razmišljala je Ma-xi slušajući ga kako se pozdravlja s različitim ljudima u dvorani, odmah ih prepoznajući i okrećući se prema svakom od njih na zvuk njihova glasa. Na tren, Maxi je zaboravila zašto se nalazi u toj velikoj sobi i izgubila se u razmišljanjima o bratu koja su bila puna ljubavi. —Maxime. — Njezino je ime izgovorio glas u kojem se razaznavao jedva primjetan trag britanskog akcenta, srebrnast glas od čije je ljepote Maxi zadrhtala. Glas njezine majke bio je jedini na svijetu koji ju je mogao natjerati da poskoči, a ipak je zvučao tako kao da nikad nije bio podignut da bi izdao naredbu ili zamolio za neku uslugu, a kamoli izrazio ljutnju. Bio je to glas čiji je ton posjedovao takvu samosvjesnu ljupkost, takvu smirenu dražest koja se čovjeku zavlačila pod kožu, da je postizao sve, ili gotovo sve, što bi njegova vlasnica poželjela. Pribravši se, Maxi se okrenu da pozdravi majku. —Kada si stigla, Maxime? — upitala je Lily Amperville. — Mislila sam da si još na skijanju u Peruu. Ili je to bio Čile? — Gurnula je kćerine šiške u stranu, već uobičajenim pokretom koji je izražavao nježnost ali i njezino uporno neslaganje s Maxinom frizurom. Maxi osjeti uzaludnu ljutnju koju je prestala izražavati već prije mnogo godina. Zašto, pomislila je, od svih ljudi na svijetu jedino majka u meni izaziva osjećaj da sam ružna. Lily Amberville, koja je u toku posljednja tri desetljeća svog života živjela u auri poštovanja koja okružuje one malobrojne, bogate i moćne velike svjetske ljepotice, zagrlila je kćer s kraljevskim dostojanstvom, zagrljajem kojem se Maxi prepustila s već uobičajenom mješavinom kivnosti i čežnje. —Zdravo, majko, izgledaš divno — iskreno je rekla. —Voljela bih da si nam javila da dolaziš — uzvratila je Lily ne uzvraćajući kompliment niti dajući na znanje da ga je čula. Gotovo bi se moglo reći da je nervozna, zamijeti Maxi. mada to nije bila riječ koju je u svojim mislima ikad povezivala s Lily. Nervozna i malo napeta. —Mislim da je došlo do neke zbrke, majko. Nitko me nije obavijestio o današnjem sastanku. Ne bih imala pojma da će se održati da me Toby nije nazvao.
- Očito su nam veze zakazale, ali, bolje da sjednemo — neodređeno reče Lil1y Amberville i otklizi prema sredini prostorije ostavljajući Maxi da stoji pokraj vrata. Ponovno joj je prišao Pavka Mayer. —Sjedni pokraj mene, ti mali vraže. Kako često imam takvu priliku? —»Mali vraže«? Nisi me vidio puna dva mjeseca — pobunila se Maxi ponovno se smijući. — Kako znaš da se nisam popravila? —Ti si pravi vražićak — uporno je tvrdio Pavka dok ga je ona slijedila. Kako bi se drukčije mogla opisati, razmišljao je, ona bit njezinog bića koju je stalno ispoljavala, ta dosjetljiva, borbena, radoznala, stalno budna sposobnost da izaziva neprilike, očaravajuće neprilike, sposobnost koju on ne bi mogao a ne bi ni želio mijenjati? —Popravila se? Moja Maxi? — zadirkivao ju je. — Smijem li pretpostaviti da ti je ovaj divan crni biser poklonilo sedam patuljaka zato što si bila tako nedužna, tako nedodirljiva, tako čista kao Snjeguljica? —Bio je samo jedan, da ti kažem istinu, i to normalne visine — reče Maxi ne pocrvenjevši i brzo gurnuvši pod bluzu biser na koji je ponovno bila zaboravila. To ni u kom slučaju nije nakit koji se nosi danju. Prije nego što se smjestila u stolici pored Pavke neka ju je ruka suviše čvrsto zgrabila za nadlakticu. Naglo se okrenula ukrutivši se od negodovanja. Njezin stric, Cutter Dale Amberville, očev mlađi brat, sagnuo se prema njoj i poljubio je u čelo. — Cuttere? — hladno reče Maxi. — Što ti radiš ovdje? — Lily me zamolila da dođem. Zapravo, začuđen sam što tebe vidim. Bio sam uvjeren u to da si nas napustila otišavši na zanimljivija mjesta. Tako mi je drago da si stigla kući, Maxime. — Njegov je glas bio topao i pun dobrodošlice. —A gdje si ti mislio da se ja nalazim, Cuttere? — Samo je snažnom voljom da zadrži samokontrolu uspjela iz svog glasa izbrisati prizvuk antipatije koju je osjećala prema njemu. —Svi smo mislili da skijaš u Peruu ili u Čileu, na nekom mjestu do kojeg je nemoguće doprijeti. Nešto povezano s helikopterima i glečerima. —Da li me zbog toga niste obavijestili o današnjem sastanku? —Naravno, draga moja. Činilo se da nema smisla ni pokušavati. Nismo imali broj telefona. Ali drago mi je što vidim da sam imao krivo. —Ne bi trebao slušati naklapanja, Cuttere. Toby je znao gdje se nalazim, da ti je samo palo na um da pitaš onoga za koga je najvjerojatnije da će ti dati pravi odgovor. Ali, očito ni on nije bio obaviješten. Nalazim da je to
doista čudno. Štoviše, čak i da sam se nalazila na Amazoni, ne volim da me vijesti zaobilaze — ustvrdila je odrješito. — Mora da je došlo do nekakve greške — osmjehnuo se Cutter Amberville osmijehom koji se odrazio u dubini njegovih mladolikih, plavih očiju, osmijehom koji je spašavao njegovo lice od toga da bude nepodnošljivo otmjeno i koji je bio tako širok da je otkrivao jedan nakrivljen zub što je obično razoružavalo sugovornika. Taj je osmijeh uspijevao preobraziti njegovo otmjeno ambasadorsko lice u lice prostodušna čovjeka. Svoje je bogatstvo mogao zahvaliti upravo nepobitnoj snazi tog osmijeha a već je odavno bio zaboravio one dane kad ga je kao srednjoškolac uvježbavao pred ogledalom trudeći se da spretnim pokretanjem mišića lica nagna toplinu, a time i iskrenost, s usana u izraz očiju. Cutter Amberville posljednje je tri godine živio na Manhattanu vrativši se tamo 1981. nakon dvadesetpetogodišnjeg odsustva prekidanog samo povremenim kratkim posjetima. Za svo to vrijeme izmijenio se zapanjujuće malo, nikad ne izgubivši onu vitku, sportsku liniju izvrsnog atlete što je nekad bio. Njegova još uvijek plava kosa bila je kratko podšišana, njegov pogled kao blijesak plavetnila, a njegov način ophođenja, kao i uvijek, izuzetno simpatičan. Bio je zanimljiv, zavodljiv čovjek koji je očarao mnoge žene, pa ipak se u njegovu ponašanju naslućivala neka mračna unutrašnja namjera, nagovještaj nečeg prikrivenog. Činilo se da ima malo sklonosti za šalu ili za ljude koje nije smatrao korisnima. Tokom cijelog života Zacharv Amberville je silno volio svog brata. Cutter je nastavio ozareno gledati Maxi s osmijehom koji je bio oružje od kog se bilo teško obraniti. Njegova je ruka još uvijek držala njezinu čvrstim, čak zaštitničkim stiskom. Naglo, ona je otrese ne mareći da li će to djelovati nepristojno i spusti se u stolicu pored Pavke. Cutter, nimalo smeten, dodirnu njenu kosu lakim, ali očito prisnim pokretom, na što Maxi s gnušanjem zafrknu nosom. Koji đavo je doveo Cuttera na ovaj sastanak, pitala se. Nikad prije nije prisustvovao nijednom. Gledala je kako njezina majka osebujnim, klizećim hodom, tom svojom nepromjenljivom značajkom kojom se kao bivša balerina ponosila, prilazi čelu stola. Lily je sjela pokraj stolice koja je ostala prazna nakon smrti Zacharvja Ambervillea. Bila je to stolica različita od ostalih u dvorani, stara i trošna, koja je sve prisutne bolno podsjećala na nasmijanog, smionog, gorljivo hrabrog i prostodušnog čovjeka koji je tako nenadano otišao.
Ne smijem si dopustiti da zaplačem, ljutilo naredi Maxi samoj sebi. Svaki put kad bi pogledala očevu stolicu tako ga je živo vidjela pred sobom da su joj suze, koliko god se trudila da ih zatomi, u bujicama navirale na oči. Sam bog zna koliko je tokom ovih godinu dana plakala za ocem kojeg je obožavala, ali je uvijek nastojala da osjećaje zadrži za sebe. Ljude zbunjuje kada netko otvoreno pokazuje patnju, a takvi su osjećaji zaista neprilični u dvorani za sjednice. Suspregavši dah i žestoko se koncentrirajući Maxi se prisilila da ostane sabrana. Oči su joj se caklile ali nije zaplakala. Sad kad je bila sigurna da neće javno pokazati kako ju je duboko pogodio taj gubitak, promatrala je Cuttera koji je pošao za Lily. Kamo on uopće misli sjesti? upitala se. Nije vidjela da su postavili stolicu za njega. S nevjericom je promatrala kako njezina majka čini isto toliko jasan koliko i zapanjujuć pokret i svojom nježnom rukom daje Cutteru znak da sjedne u stolicu u kojoj nitko nikada nije sjedio osim njezina muža. Kako može?! Kako se usuđuje dopustiti Cutteru da sjedne na to mjesto? Povikala je Maxi u sebi dok joj je srce tuklo. Pored sebe je čula prigušen usklik nevjeri-ce koji se oteo Pavki, a uokolo stola na brzinu suspregnute zvuke zaprepaštenja. Atmosfera u sobi bila je uzbibana tim neočekivanim Lilvnim postupkom i ljudi su međusobno izmjenjivali kradomične, zbunjene poglede. Međutim, činilo se da ih Cutter ne zamjećuje te je sjeo ne promijenivši izraz lica. Zacharv Amberville vodio je svoju izdavačku kuću uz pomoć grupe ljudi od kojih su svi bili danas prisutni u dvorani. Nakon njegove smrti na sastancima vijeća počela se pojavljivati njegova udovica koja za njegova života nikad nije prisustvovala tim skupovima. Ona je sada bila vlasnik većeg dijela dionica kompanije. Lily je naslijedila sedamdeset posto dionica s pravom glasanja; preostalih trideset posto bilo je podijeljeno između Maxi, Tobvja i njihovog mlađeg brata, Justina. Maxi i Toby nastojali su prisustvovati sastancima vijeća kad god su bili u gradu. Međutim, Maxi nije nikada čula da njezina majka izražava svoje mišljenje ili sudjeluje u donošenju neke odluke, niti je ona sama to ainila. Urednici svakog pojedinog časopisa na čelu s Pavkom Mayerom nastavili su voditi to golemo poduzeće baš kao što su to činili za vrijeme Zacharvjeve uprave, odano, sposobno, s velikom stručnošću i nimalo umanjenim žarom. Nastade tajac. Budući da nitko nije znao kakav je dnevni red tog sastanka čekali su da im ga Lily Amberville objavi. Ali Lily nije prozborila ni riječi, sjedeći očiju oborenih prema stolu. Maxi je zabezeknuta, suviše zapanjena
da bi se usudila disati, vidjela kako Cutter odmiče stolicu njezina oca nekoliko centimetara od stola, udobno se zavaljuje u njoj, savršeno smiren, i preuzima vodstvo sastanka. — Gospođa Amberville me zamolila da vam se ja danas obratim — tiho je započeo. — Kao prvo, ona se ispričava što je neke od vas morala pozvati natrag u grad a da o tome nisu mnogo ranije obaviješteni, ali ona ima važno saopćenje za koje je smatrala da vam mora biti priopćeno što je moguće brže. — Koga vraga... ? — izusti Pavka tihim glasom okrećući se Maxi. Ona zavrtje glavom, stisnu usne i uputi bijesan pogled prema Cutteru. Stoje navelo njezinu majku da njega zamoli da se obrati vijeću? Zašto Lily sama ne govori umjesto da u njeno ime govori taj bankar, taj stranac na ovom skupu koji nema nikakva prava da se miješa u rad Amberville Publicationsa? Cutter je i dalje smireno sjedio i govorio odmjerenim, autoritativnim tonom. — Kao što vam je svima poznato, gospođa Amberville u toku protekle godine, nakon neočekivane i tragične smrti moga brata, nije poduzela nikakve promjene u strukturi Amberville Publicationsa. Međutim, ozbiljno je proučila budućnost ove kompanije, njezinih deset časopisa i njezinih nekretnina. Mislim da je sada došao trenutak da se suočimo s činjenicom da četiri časopisa posluju loše a da se njih šest može držati neospornim prvacima na svom području. — Zastao je da otpije gutljaj vode i Maxino srce još brže zakuca. Njezin podmukli stric pridavao si je važnost kakvog generala. »Ja mislim« bilo je sve što je izrekao i duž cijelog stola nijemo su sjedili ljudi čekajući saopćenje koje im je najavio ali ga još nije dao. — Svi znamo — nastavio je Cutter bez žurbe — da je moj brat više uživao u stvaranju časopisa nego u njegovom kasnijem uspjehu, da se radije bavio liječenjem problema časopisa kojem je krenulo loše nego time da do maksimuma iskoristi potencijal onog uspješnog. U tome je bila njegova snaga, ali sada kad njega više nema, to je postala slabost. Samo bi netko potpuno nalik Zacharyju Ambervilleu mogao imati onu prijeko potrebnu upornost, spremnost da podnese godine gubitka i, što je naročito važno, vjeru u vlastitu kreativnost koja je potrebna da bi se nastavilo lijevati profite naših šest uspješnih časopisa u gladna usta onih naših časopisa koji pokazuju gubitke. Naših, pomislila je Maxi, povrijeđena. Otkada si ti, Cuttere, postao suvlasnik Amberville Publicationsa? Otkada ti imaš pravo reći »naši
časopisi«? Ali, i dalje je sjedila obavijena neprijateljskom šutnjom, upijajući sve što se zbivalo oko nje i čekajući, dok joj se zbog njegova zlokobno dominirajućeg držanja u želucu stvarao osjećaj praznine. —Tri naša najnovija časopisa, Valna dužina, Vrt i Praznici imaju stopu gubitaka koja je jednostavno neprihvatljiva. Časopis Odjevni ukrasi već godinama ima samo puku sentimentalnu vrijednost. —Samo trenutak, gospodine Amberville — napokon je progovorio Pavka Mayer sasjekavši svojim glasom Cutterov priseban, uglađen govor. — Ovo što čujem riječi su biznismena, a ne čovjeka koji je navikao raditi s časopisima. U tančine su mi poznati Zacharvjevi planovi za budućnost Valne dužine, Vrta i Praznika i uvjeravam vas da on nije očekivao da će oni već u ovom razdoblju ostvarivati dobit. Međutim, to je samo pitanje vremena. Što se pak tiče Odjevnih ukrasa čini mi se da... —Da, što je s Odjevnim ukrasima, Cuttere? — silovito upade Maxi iznenada se našavši na nogama. —Možda ti to nije poznato, budući da si novajlija u ovom poslu, ali otac je taj časopis uvijek nazivao svojim prvencem. Ta on je cijelu ovu nesretnu kompaniju zasnovao na njemu! —To je luksuz, draga moja — odgovori Cutter ignorirajući Pavku Mavera kao da ovaj uopće nije prozborio. — Bio je to luksuz nastaviti izdavati časopis samo zato što mu je on donio sreću prije mnogo godina, luksuz koji si je tvoj otac mogao dopustiti., —A što se sad promijenilo, dodavola? — povika Maxi. — Ako si je on mogao priuštiti taj luksuz zašto mi ne možemo? Tko si ti da nam govoriš što si možemo, a što si ne možemo dopustiti? — Tresla se od čistog, oslobođenog bijesa. — Draga moja Maxi, ja govorim u ime tvoje majke, ne u svoje. Ona je ta koja upravlja Ambervilleom, čini mi se da si to zaboravila. Sasvim prirodno, za tebe je šokantno da ti brutalne poslovne činjenice iznosi netko sa strane. malo okrenuo prema njoj. — Za života tvoga oca ova je kompanija bila kreacija jednog jedinog čovjeka što čak i ti, moja draga Maxi, moraš priznati. Ali danas više nema Zacharvja Ambervillea da donosi teške odluke. Samo tvoja majka ima to pravo i tu moć. Ona smatra da joj je dužnost založiti se za zdravu poslovnu politiku budući da nitko od nas ne posjeduje genijalnost tvoga oca koja bi nas mogla rukovoditi. Njezina je dužnost pratiti izvještaje o dobicima i gubicima, a ne zanemarivati činjenicu da neki časopisi nemaju uspjeha na tržištu. —Ja pratim izvještaje o poslovanju, Cuttere. Toby i Justin također. Prošle su godine naši dobici iznosili milijune i milijune dolara. To ne možeš
poreći, zar ne?— prkosno upita Maxi. —Naravno da ne. Ali ti ne uzimaš u obzir žestoku konkurenciju kojoj svakog mjeseca moramo prkositi da bismo zadržali svoj dio tržišta. Pomalo je neozbiljno zanemarivati činjenicu da se jednom teškom, mučnom odlukom. .. nužnom odlukom, Maxi, koju je tvoja majka odlučila provesti, profiti izdavačke kuće Amberville mogu silno povećati. —Neozbiljno! Samo trenutak, Cuttere, ne namjeravam dopustiti takvu vrst... —Maxi, izabrao sam krivu riječ. Ispričavam se. Ali svjesna si, zar ne, da tvoja majka nije dužna nikome odgovarati za svoje odluke? — To mi je poznato, ali ti ponavljam da izdavačka kuća Amberville nije u financijskoj nevolji — ostala je uporna Maxi, buntovno, tvrdoglavo odlučna da se u svijetu koji je njezin otac ostavio za sobom ništa ne smije promijeniti. Pavka Maver.koji je sjedio do nje utonuo je u misli. Dok je slušao riječi Cuttera Ambervillea navirala su mu sjećanja na Zacharvja koji je s nepokolebljivom odvažnošću i inventivnošću vodio njihovu izdavačku grupu kroz mnoga teška razdoblja u radu časopisa. Zacharv, njegov prijatelj, koji nikada nije nastojao prikriti svoje prave motive ili emocije kao što to čini njegov lukavi brat; Zacharv koji je u svaki sastanak unosio oduševljenje što je kod njegovih kolega stvaralo osjećaj ravnopravnosti, osjećaj drugarskog zajedništva pred izazovima izdavaštva. Pavka je mnogo bolje od Maxi znao da se Amberville Publications ne nalazi ni u kakvim teškoćama ali, za razliku od nje, on nije posjedovao onaj autoritet kojeg pruža suvlasništvo kompanije. Mrko je promatrao kako se Cutter prestao obazirati na Maxine proteste kao da je postala nevidljiva i očima preletio uokolo stola na tren se sastavši s pogledom svakog od članova grupe. — Amberville Publications — nastavio je Cutter —nalazi se u situaciji u kojoj je nedopustivo dozvoliti da se nastave određeni, jasno predvidivi gubici. Gospoda Amberville je odlučila da što prije moguće prestane izdavati ona četiri časopisa koja posluju s gubicima. Ona žali što je takva odluka bila neizbježna, ali ona je, nažalost, neopoziva. Ležerno se naslonio u stolici, dalek i ravnodušan, znajući da će usprkos svemu što je izgovorio njegove riječi buknuti kao požar u toj sobi punoj muškaraca i žena od kojih su mnogi upravo ostali bez posla. Svuda uokolo začuše se zatečeni, zaprepašteni glasovi. Maxi je prišla Tobvju i nešto mu žučno šaptala. Iznenada je u prostoriji zavladao muk kad je Lily Amberville zatečena otporom koji je dolazio sa svih strana i našavši se u položaju da se brani,
što je u njenom životu bilo rijetko i gotovo nezamislivo, podigla obje svoje lijepe ruke dlanova okrenutih nagore. — Molim vas! Molim vas, shvaćam da vam ipak još nešto moram reći. Sada vidim da sam gospodina Atibervillea dovela u neugodan položaj zamolivši ga da vam priopći ove loše vijesti. Nisam predvidjela... nisam potpuno shvatila koliko će one biti uznemirujuće. .. za mene je to bila puka poslovna odluka... ali vidim da sam trebala sa svakim od vas osobno porazgovarati. Međutim, to nažalost nije bilo u mojoj moći. Molim vas, nemojte kriviti gospodina Ambervillea za moju odluku i nemojte misliti da on nije imao nikakva prava da objavi tu vijest ovoj grupi. Sve do ovog trenutka nisam imala priliku čak ni svojoj djeci objasniti razlog zbog kojeg sam upravo njega zamolila da govori u moje ime. . . Ja... — Lily se okrenu prema Cutteru s ispitivačkim pogledom i zamuknu. On je uze za ruku i ponovo pogledom obuhvati stol sa savršenom prisebnošću duha, poput krotitelja lavova koji u kavezu uspostavlja kontrolu. Maxi ih je promatrala jedva uspijevajući sabrati misli od provale bunta u sebi. Kakvo li je Cutter mogao imati opravdanje da govori u ime njezine majke? Protiv svoje volje, ali ne mogavši spriječiti ta sjećanja da izbiju na površinu, ona se sjeti one noći kad joj je bilo petnaest godina i kad je Cutter došao u jedan od svojih rijetkih posjeta New Vorku te boravio u jednoj od gostinj-skih soba u kući njezinih roditelja. Bila je u krevetu, učeći za ispit, kad je on u kućnom ogrtaču ušao u njezinu sobu tražeći nešto za čitanje. Upitao ju je što uči i prišao njenom krevetu da pogleda knjigu. Iznenada je osjetila da je njegova ruka kliznula pod gornji dio njezine pidžame te je pograbila za golu dojku pipkajući joj bradavicu. Divljački se odmakla, rastvorivši usta od šoka, spremna da zavrišti, a on se povukao, ispričavši se uz smiješak slatkorječivo i bez krzmanja. Ipak, Maxi je u tom trenutku znala što je htio, a on je znao da ona to zna. Nikada više nije pokušao ništa slično, ali kad god bi se našla u njegovoj blizini ona bi se sjetila tog djelića sekunde ogavnog dodira. Zašto Cutter drži ruku njezine majke? — Jučer — objavio je gledajući ravno u Maxi, pri čemu je njegov trijumf bio tako siguran, tako potpun da se doimao lišenim svih emocija — gospođa Amberville i ja smo se vjenčali. 3.
Zacharv Anderson Amberville nije nimalo sličio Andersonovima, ponekad je tugaljivo primjećivala njegova majka, Šarah Cutter Anderson iz Andovera u Massachusettsu. Dječak je bio očiti potomak jednog od Ambervillea, francuskog hugenota koji je došao na novi kontinent s Lafavetteom da se bori za američku nezavisnost u puku Markiza de Birona a zatim odlučio da se nastani u Novoj Engleskoj. U gotovo svakoj generaciji rodio bi se poneki tamnokosi, tamnooki dječak ili djevojčica koji bi izrasli samo do srednje visine i u srednjim godinama pokazivali žalosnu sklonost debljanju, a rfjezin najstariji sin bio je jedan od takvih, tužila se njegova majka da bi prikrila koliko je ponosna na njega, što bi bilo nedolično otvoreno pokazati. Njezini preci, Andersonovi, bili su kruti Šveđani, dok su Cutteri bili. .. pa, oni su doista bili Andoverani. Ni u jednom ogranku njezine obitelji više nije bilo novca ali ni Ambervilleovi se nisu baš osobito dobro snašli, posebno ako se uzme u obzir u kakvoj su prednosti bili na početku u odnosu na ljude iz ostalih dijelova zemlje. Sve ih se moglo smatrati pomalo »zapelima u blatu«, okorjele provincijalnima, osim Zacka koji je posjedovao upravo toliko dinamičnosti, toliko ambicije, toliko impulsa da krene naprijed koliko bi se moglo naći u cijeloj njihovoj golemoj obitelji relativno skorašnjih doseljenika. On je rođen 1923, nekoliko godina nakon što se Šarah Anderson udala za Henrvja Dalea Ambervillea, mladog urednika malih lokalnih novina u selu u blizini Andovera. Kad je napunio sedmu godinu Zack je već imao svoju uobičajenu rutu kojom je svaki dan u zoru raznosio očeve novine. Smiono je pokušao uvećati svoju zaradu nudeći i Saturday Evening Post ali nije imao sreće jer u Sjedinjenim Državama je upravo počela ekonomska kriza i ljudi su stali reducirati sve nepotrebne troškove. Drugo dijete Ambervilleovih bila je djevojčica kojoj su dali ime Emily a koja je dobila nadimak Minnie Mouse od čega joj je naposljetku ostalo samo Minnie. Do trenutka kad se rodilo njihovo najmlađe dijete, Cutter, godine 1934, kriza je već gotovo bila zbrisala male prihode od novina Henrvja Ambervillea. Zack je išao u lokalnu školu umjesto u onu u Andoveru koju su pohađale sve prijašnje generacije Ambervilleovih, a nakon nastave uvijek je uspijevao pronaći nekakav posao: raznosio je boce sode po kućama, dostavljao namirnice iz dućana, cijepao drva, obavljao sitne poslove za lokalne trgovce. Nije mu bilo važno što radi sve dotle dok je mogao pridonijeti obiteljskom budžetu. Ljeto je provodio radeći s ocem na njegovim novinama, učeći se tom poslu, pokušavajući zaraditi na oglasima i preuzimajući mnoge zadatke koje je njegov otac sada sam
obavljao budući da je Henry Amberville kako se kriza pogoršavala morao otpustiti svoje ionako malobrojno osoblje. Zachary je bio odličan učenik pa je preskočio peti i osmi razred a isto tako i drugu godinu srednje škole. U proljeće svoje posljednje godine u srednjoj školi, kada mu je bilo jedva petnaest godina, podnio je molbu na nekoliko sveučilišta tražeći stipendiju. Njegov je san bio da se upiše na Harvard jer bi u Cambridgeu bio blizu svoje obitelji: Njegov osjećaj odgovornosti prema roditeljima, prema Minnie i osobito prema četverogodišnjem bratu, Cutteru, bio je tako snažan da je predložio da se nakon srednje škole zaposli i odrekne studija, ali Ambervilleovi to nisu dopustili. — Namaknut ćemo novac za život, Zacharv, važno je samo to da ti ne moramo plaćati školovanje, ali ako misliš da ću dopustiti da moj sin bude bez fakultetske naobrazbe... Glas njegova oca utihnuo je od užasa pri pomisli na takvu strahotu. Jedino sveučilište koje je Zacharvju Ambervilleu ponudilo punu stipendiju, što je uključivalo knjige, stan i hranu, bilo je sveučilište Columbia, na Morningside Heightsu. Ambervilleovi, Cutterovi, Andersonovi i Da-leovi bili su, naravno, na Manhattanu, ali nikada nijedan od njih nije proveo više od jedne noći u gradu kojeg su svi jednoglasno smatrali prebučnim, prenatrpanim, preskupim, pretjerano punini stranaca, odviše komercijalnim, zapravo, kako je to jedan od njih napokon izrazio na zadovoljstvo svih ostalih: — Nimalo američkim. U dobi od petnaest godina Zacharv Amberville bio je snažno građen ali još uvijek u rastu, punih pet centimetara niži od svoje konačne visine od metar sedamdeset pet i tri godine mlađi od svojih kolega, ali s intelektualnim sposobnostima znatno starije osobe. Toliko je godina bio nezavisan, potican potrebom da se brine za svoju obitelj da je posjedovao izvjesnu unutrašnju auto-ritativnost koju brucoši gotovo nikada nemaju. Na prvi je pogled budio poštovanje premda mu je bilo u naravi da uvijek hoda zgužvane odjeće, crne kose raskuštrane zbog navike da prstima prolazi kroz nju i povlači njen sijedi pramen kad god bi zbog nečega bio privremeno zbunjen. Bio je nemarno odjeven jer nije ni mario ni razmišljao o tome kako izgleda. Bio je lakouman, sklon avanturizmu, razgovorljiv i pokazivao izrazitu znatiželju za svakoga i sve novo, a njegov smijeh koji je dopirao iz trbuha mogao se čuti s jednog na drugi kraj spavaonice. Nikada nije pio, nikada kleo i nikada nije proveo noć vani, ali je u tom tinejdžeru bilo neke smionosti i velikodušnosti koja je odskakala od pravila po kojima momci u koledžu obično donose sud jedni o drugima. Zacharv Amberville imao je dobrodušna, široka usta i simpatično velik,
tupast nos, te najživlje moguće, vesele oči koje su u hipu nalazile nešto što bi ih zabavilo, smještene pod gustim, osebujnim obrvama. Nije bio lijep, taj tamnoputi Amberville, ali je posjedovao osobine zbog kojih bi ga ljudi zavoljeli već na prvi pogled i slijedili u njegovim mnogobrojnim oduševljenjima. Zacharv Amberville zaljubio se u New York na prvi pogled. — Osvojit ću Manhattan, Bronx i Staten Island također — pjevušio je za sebe dok bi učio za nekim od stolova knjižnice Low. Riječi te neprolazne pjesme koju su Rodgers i Hart napisali 1925. uvijek su mu bile na usnama. Osvojit ću Manhattan, oh, da, hoću, os-vojit ću ga i zadržati! Prisezao je samom sebi hitajući da se podzemnom željeznicom odveze u grad kad god bi ugrabio malo slobodnog vremena. Pješice je upoznao grad od Battervja do Harlema, od jedne rijeke do druge, poznavao je mostove i parkove, avenije i pokrajne ulice i, s izuzetkom muzeja, poznavao ga je cijelog, gledanog izvana, a sve to za cijenu samo jedne vožnje podzemnom željeznicom, a ponekad bi si priuštio i najbolji hot dog na svijetu kupljen s pokretnog štanda u Delan-cey Streetu. Novac za podzemnu željeznicu, hot dog i druge svoje male potrebe zarađivao je radeći u slobodno vrijeme kao konobar u Lion's Denu, malom lokalu koji je nudio sendviče u okviru sveučilišta. Svaku dodatnu paru koju bi zaradio slao je kući zaključivši da si ne može dopustiti luksuz da napusti Lion 's Den i okuša se na poslu u Spectatoru, dnevniku sveučilišta Columbia. Tu je odluku donio bez dvoumljenja. On je brigu za obitelj smatrao svojom prirodnom obavezom. Zacharv Amberville do u tančine je isplanirao svoju budućnost. Kad diplomira na Columbiji zaposlit će se u New York Timesu kao redakcijski kurir. Sasvim je sigurno, razmišljao je, da će ih uspjeti nagovoriti da ga prime s obzirom na to da je svako ljeto provodio gotovo samostalno izdajući lokalni dnevnik jer se zdravlje njegova oca uporno pogoršavalo ... svaki vid tog posla bio mu je poznat, od tiskanja do isporuke novina. Škola žurnalizma pri sveučilištu Columbia bila bi gubitak — Shvaćam kako se osjećate, pukovniče. Ponovo ćemo razgovarati s generalom, ali izgledi nisu veliki. Reklo mi je: »Recite Ambervilleu da se, ako je tako brzo želio istupiti iz vojske, trebao pridružiti redovnim zrakoplovnim snagama.« —To je uvreda, gospodine! —Znam, pukovniče, znam. Bilo je već prošlo deset mjeseci od završetka drugog svjetskog rata kad se
pukovnik Zacharv Ambervil napokon vratio u New York. Njegov je otac umro, ali Sarah Amberville još je uvijek živjela u obiteljskoj kući pokraj Andovera. Životno osiguranje njezina Opruga bilo je skromno ali joj je Zacharvjeva pilotska plaća koju je on redovno slao kući a ona štedljivo raspoređivala još uvijek pomagala da podiže dvoje male djece. A J. Press bio je prvo mjesto na kojem se zaustavio novopečeni civil. Nije se mogao pojaviti u Timesu s medaljama. Izgledalo bi to smiješno. Redakcijki kuriri moraju izgledati kao redakcijski kuriri, razmišljao je vezujući kravatu koju je u posljednjih pet godina prvi put sam izabrao, bila je crvena s bijelim točkicama koje su izražavale slavodobitnu radost što je titrala njegovim očima. Nije želio izgledati odviše konzervativno elegantno ali je, nažalost, jedino odijelo kod J. Vissa za koje je on imao novaca bilo izrađeno od dlakavog tvida i savršeno bi mu odgovaralo da se spremao na sveučilište Harvard, samo da mu je još kojim slučajem i pristajalo i bilo kojih dvadesetak godina prije. Jedina stvar koja dobro izgleda, razmišljao je Zachary Amberville promatrajući u zrcalu svoj jedva prepoznatiljiv lik, jeste četkica za zube. —Ne
shvaćam — rekao je sekretarici u prijemnoj Timesa. — Jednostavno ne shvaćam. —Imamo dovoljno redakcijskih kurira, a već ih je mnogo na listi čekanja — ponovila je strpljivo. —Ali ja imam višegodišnje iskustvo u novinsko-izdavačkom poslu. Uređivao sam novine. Jedino što tražim je beznačajan posao, nisam zahtijevao da me postavite za glavnog urednika gradske rubrike. — Gledajte, gospodine Amberville, Times je obećao svim svojim redakcijskim kuririma koji su stupili u vojsku da će ih po povratku dočekati njihova radna mjesta. Nažalost, svi se nisu vratili, ali oni koji jesu prvi su primljeni u službu. Zatim su primljeni bivši vojnici koji su diplomirali žurnalistiku. Imamo čak redakcijske kurire koji su predavali u nekoj od žurnalističkih škola. Šteta je da niste diplomirali. Zatim tu su, naravno, i drugi bivši oficiri... —Da li je ijedan od njih pukovnik marinaca? —Imamo jednog bivšeg generala, gospodine Amberville, istina, samo jednog, ali bio je general. —Zrakoplovnih snaga? —Kako znate? —Tko bi drugi mogao biti? Ta kopilad! Ispričavam se, gospođice.
—Rado ću vas staviti na listu čekanja — ponudila mu je obuzdavši hihot. - Nemam vremena čekati. Ali, svejedno hvala. — Dok je napuštao zgradu Timesa Zacharv Amberville je prošao pored jedne grupe znatiželjnih učenika koji su se upravo spremali za obilazak tiskarskih postrojenja. Okrenuo se od njih i prvi put u životu kupio primjerak Daily Newsa te ga otvorio na stranici s oglasima koji su nudili zaposlenje. Tvornica dugmadi Five Star Button silno je napredovala tokom rata u kojem je potrošnja metala, tekstila i kože bila ograničena, ali se dugmad mogla izrađivati gotovo od svakog, za vojne potrebe beznačajnog materijala. »Promijenite dugmad, izmijenite izgled« bila je njihova reklamna krilatica i prodali su na milijune dugmadi izrađenih od perja, drveta i šljokica. Uspjeli su izraditi izuzetnu dugmad, objašnjavao je gospodin Na-than Landauer Zacharyju, dugmad » kojom čovjek može računati, dugmad na koju čovjek može biti ponosan što je nosi. —Uvjeren sam da je tako — uzvratio je Zacharv gledajući zidove njegova ureda na kojima su bili obješeni kartoni sa stotinama modela različitih dugmeta. —Samo, taj mi se posao čini pomalo, pa... nije baš ono što pretpostavljam da vi tražite — nastavio je Landauer diveći se uniformi pukovnika mornaričkih zrakoplovnih snaga sa četiri reda medalja i vojničkom načinu na koji je bila podšišana Zacharvjeva kosa. —Radi se o poslu urednika novina, zar ne, gospodine? —Da... ako se tvorničko glasilo o proizvodnji dugmadi može nazvati novinama. Da budem iskren, nikada o tome nisam razmišljao na taj način... to je samo dodatna reklama za naše kupce, pukovniče, i način da se naši namještenici osjete dijelom jedne velike obitelji. —Ali vi to glasilo izdajete svakog mjeseca, tiskate ga u New Jerseyju, urednik ima svoju sobu i sekretaricu, te plaću od šezdeset pet dolara tjedno, nije li tako? —Tako je. —Volio bih dobiti taj posao!, gospodine. Jako bih to volio. —Dobili ste ga, pukovniče. — Zovite me Zack. Vratit ću se za jedan sat. Idem se presvući u nešto udobnije. Promijenit ću dugmad, promijenit ću sudbu. — Nathan Landauer sjetno je gledao za njim. Tako lijepu dugmad već dugo, dugo nije vidio. Nathan mlađi, na kojeg je bio vrlo ponosan, proveo je tri godine u mornarici kao običan mornar a ako je imao kakvo pristojno dugme na svojoj uniformi svom ga ocu nikada nije pokazao. — Nate — rekao je Zacharv Amberville Nathanu Landaueru mlađem
između zalogaja raži kuhane sa sušenom govedinom — ne bi li želio u životu postići nešto više umjesto da dovijeka proizvodiš dugmad, čak ako ti to i omogućava više nego ugodan život? —Što bih drugo mogao raditi? To je obiteljski zanat i tata od mene očekuje da nastavim posao kad on za pet godina ode u mirovinu. Ja sam mu jedini sin, a on je osnovao taj biznis počevši zaista od nule. Naša trgovina dugmadi najveća je u Sedmoj aveniji. Nemam izbora, Zack. Jednostavno ga ne mogu razočarati. On je dobar čovjek. —On je sjajan čovjek. Ali ne bi se moglo reći da nemaš izbora. Jednom rukom možeš voditi taj posao, a drugom... —Što drugom? —Možeš postati moj partner u izdavanju časopisa. —Indijanci kažu »Nikada ne ulazi u šou-biznis«. —Kakve to ima veze s onim što sam predložio? —Zar nisi gledao film Annie, dohvati svoju pušku?Ethel Merman pita poglavicu Bika Koji Sjedi kako se uspio tako obogatiti a on kaže »Indijanci nikad ne ulagati u šou-biznis«... za mene su časopisi šou-biznis. Ja baš ništa ne znam o njima. —Znaš li nešto o pojasevima? Nešto o petljama, trakama za obrube? Nešto o kopčama, umjetnim cvjetovima, raznim zatvaračima, kačkanim ukrasima i... —Čovjek ne može prošetati Četrdesetšestom ulicom, Zack, a da o tome ne stekne bar nekakav pojam, sve je to do Sedme avenije... odjeća mora imati na sebi još nešto osim dugmadi, čak iako to moj otac nikada ne bi priznao. Da, naravno, nešto malo znam o tome, ali što onda? —Odjevni ukrasi, mjesečnik za proizvođače. Novi časopis. —Nisi me uspio nimalo oduševiti tom idejom. Čemu bi služio takav časopis? —Mogao bi biti vrlo koristan. U ovoj zemlji postoji na tisuće proizvođača odjeće koji izrađuju na tisuće različitih vrsta odijela i haljina, a nitko od njih nije upoznat s tim što je novo, što se nudi u proizvodnji ukrasa za odjeću. —Čini mi se da i bez toga prilično dobro posluju, ne misliš? —Naravno, oni uopće ne osjećaju potrebu za takvim vodičem sve dok ga netko ne smisli. —Odjevni ukrasi... da li bi u tom časopisu bilo kolor fotografija zgodnih djevojaka koje na sebi nemaju ništa osim malih pletenih pokrivala za muf. —Ne, Nathane mlađi, prosta mornarčino, ne bi. Tiskali bi informacije, oglase, napise o trgovačkim novitetima na Sedmoj
aveniji, o budućnosti proizvodnje odjevnih ukrasa, o tome koje ukrase modni kreatori upotrebljavaju ovog mjeseca, a što će biti u modi sljedećeg, što ima nova u Parizu, kako napreduju pojedine kompanije, tko mijenja zaposlenje, tko je unaprijeđen, a zatim ponovno oglasi, mnogo oglasa. Časopis bi bio crno-bijeli, na papiru srednje kvalitete tako da ljudi ne umrljaju ruke tiskarskom bojom dok ga čitaju, ali ništa pretjerano luksuzno. Na naslovnoj strani bila bi velika, lijepa fotografija tvoga oca. —Dok sunce polagano zalazi nad prekrasnim dućanom modne konfekcije u centru grada ja počinjem shvaćati što vam je na pameti, dragi pukovniče. A kad samo pomislim da sam uporno vjerovao da rne volite kao nezamjenljivog kompića za ručak. —Ti bi bio vlasnik polovice. —Koliko bi to koštalo? —Prema mojim proračunima morali bismo uložiti najmanje petnaest tisuća dolara prije nego što bi nam se novac počeo vraćati. Mislim da prvih... pa... najmanje šest mjeseci ne bismo mogli sakupiti dovoljan broj pretplatnika koji bi nam osigurali dobit! Ja bih se, naravno, morao odreći svog zaposlenja u Five Stars da bih mogao prikupljati oglase i pisati članke, pa sam u taj iznos uračunao i svoju plaću. – Od tih petnaest tisuća dolara, koliko bi ti uložio? —Svoju ideju i svoju plaću. Ne bih dobivao plaćusve dok ne počnemo ostvarivati profit. —Od Čega bi živio? —U tvom stanu ima dovoljno mjesta za nas obojicu, gdje ima hrane za jednog ima i za dvoje, djevojke su danas spremne platiti svoj dio prilikom izlaska, a na posao ionako idem pješice. —Ja bih uložio sav novac? —A tko bi drugi? —Ti bi bio urednik? —Tko drugi? — Bože, znam da je mene lako na štošta nagovoriti. .. ali koju bih korist ja imao od svega toga? Osim prava na polovicu nepostojećeg profita? —Ti bi bio izdavač. Svaki časopis ima izdavača, vrag će ga znati zašto. Osim toga, bio bi suvlasnik časopisa, postao bi nešto više od proizvođača dugmadi, kad bi upoznao neku novu djevojku i kad bi te ona upitala čime se baviš, mogao bi reći »Ja sam izdavač, malena«! —A što bih joj odgovorio da me pita kako se taj časopis zove? —U takvom si slučaju uvijek sam s njom... laži, reci što god ti se čini
zgodnim... a kada napokon sretneš djevojku koja te stvarno voli, njoj možeš reći istinu. Naziv se mogu promijeniti, Nat, iz njega se mora vidjeti što časopis nudi, inače ga nitko neće kupiti. —Playboy. Reći ću im da se zove Playboy — sanjarski izusti Nathan mlađi. —To je glupav naziv za časopis, Nate. Ali učini kako ti drago. Idemo u tvoju banku prije nego što se zatvori. Časopis Odjevni ukrasi isplatio se za četiri mjeseca i uskoro je Zack Amberville mogao sebi isplaćivati plaću od sto dolara tjedno. Budući da je i dalje živio kod Nathana mlađeg najveći dio tog novca slao je majci. Minnie je pohađala prvu godinu koledža Dana Hali, a Cutter, kome je bilo četrnaest godina, školovao se u Andoveru. Šarah Amberville bila se zaposlila u trgovini suvenira te su s njezinom skromnom plaćom i Zacharvjevom zaradom mogli poslati mlađu djecu u najbolje škole, iako nijedno od njih nije uspjelo dobiti stipendiju. Zapravo, Minnie je imala sreću da je uopće primljena u Dana Hali jer se za nju baš nije meglo reći da je neki blistav intelekt, ali bila je tako Ijepuškasta, zabavna i vesela da joj nitko nije zamjerao što se ne može pomaći dalje od trojke, kolikogod se trudila. Što se pak Cuttera tiče, on je posjedovao bistar iako lijen um i hladnokrvno se opredijelio za to da ne bude predobar učenik jer je dječacima koji su se suviše isticali svojim znanjem uvijek prijetila opasnost da postanu nepopularni u razredu, a on je iznad svega želio popularnost. Cutter Dale Amberville već je u kolijevci pokazao da će biti nalik Andersonovima. Brzo je izrastao u visoka, neuobičajeno plavokosa momka sa švedski plavim očima svojih predaka, u naočitog mlaca u čijem je srcu živio i rastao opasan crv zloće. Gnušao se činjenice da je odrastao na rubu bijede. Otkad pamti bio je svjestan toga da je on jedan od onih siromašnih Ambervilleovih u maloj zajednici u kojoj su sve četiri obitelji bile na neki način u srodstvu i u kojoj se razlika u imovinskoj moći brižljivo uzimala u obzir, ali se nikada nije spominjala. Cutter je s omalovažavanjem gledao na poziv koji je izabrao njegov otac. Čemu cijeloga sebe unositi u rad na novinama koje očito nikada neće ostvariti nikakvu dobit? Kakav je to čovjek koji može tako nešto izabrati? Ali prezir što ga je osjećao prema svome ocu bio je blag u usporedbi s posvemašnjim nipodaštavanjem koje ga je obuzimalo u pogledu vlastitog brata kad god bi bio prisiljen prisjetiti se da ga Zacharv uzdržava. Međutim, samog je sebe smatrao suviše natprosječnim da bi se zaposlio.
Bio je u rodu s najboljim obiteljima u gradu, ne bi mogao ni zamisliti da im on donosi namirnice iz trgovine ili da stoji za šankom i priprema im sodu. Majka mu nikada nije predložila nešto takvo jer je žeIjela da Cutter bude pošteđen borbe s kojom se Zachary morao nositi. Šarah Amberville nikada nije naslutila što Cutter osjeća prema svom bratu, nikada saznala da je njezinom najmlađem djetetu Zachary oduvijek djelovao odvratno, užasavajuće svemoćan. Cutter je o njemu sudio s prezirom pomiješanim s neosnovanim strahom. Za-chary je bio neobuzdan, nepodnošljiv, potencijalno opasan vihor koji je nahrupljivao u njihovu mirnu kuću kad god bi imao vremena i ispunjavao je svojom bučnom, nasmijanom, neotesanom prisutnošću istog trena postajući središtem potpune pažnje roditelja. Cutteru se Činilo da ispunjeni ponosom na tog polustranca, tog glasnog, naglog, drskog brata koji nije živio kod kuće još otkad je njemu, Cutteru, bilo pet godina, njegovi roditelji zaboravljaju da je i on živ i gube svako zanimanje za njega. S gorčinom se uvijek iznova prisjećao mnogih epizoda svog djetinjstva i prebirao ih u mislima poput krunice. Sjećao se vremena kad mu je bilo osam godina i kad je igrao glavnu ulogu u školskoj predstavi, ali jedino o čemu su njegovi roditelji tada razmišljali bila je činjenica da mu je brat otišao u rat. Tokom sljedeće četiri godile, bez obzira na to koliko on popularan bio u školi, bez obzira na to što je postao juniorski teniski šampion Massachusettsa, njegovi su roditelji neprestano, u svakoj minuti dana, čekali vijesti o svom drugom sinu, ratnom heroju, bojnom pilotu. A kad se rat napokon završio da li se njegova majka naposljetku okrenula njemu? Ne. Nikad. Nijednom. Zar je tinejdžer poput njega mogao donijeti kući nešto da pokaže majci što bi se moglo usporediti sa Zacharvjevim pismom u kojem joj javlja o novom časopisu što ga osniva u New Yorku? S prvim primjerkom tog časopisa? Cutter Amberville bio je do te mjere uvjeren u to da je Zachary oteo za sebe sve što je uopće vrijedilo dobiti da je postao zatvoren u sebe i mučaljiv ne dajući roditeljima nikakvog uvida u svoj život. Teška, sveprisutna sjenka njegova brata lišila gaje, Cutter je bio siguran u to, ljubavi i pažnje koja mu je s pravom pripadala. Bio je odgurnut ustranu, na margine života svojih roditelja, a bratovu je velikodušnost doživljavao kao kosti bačene psu. Što mu je Zacharv više davao, Cutter mu je više dugovao, a što je više dugovao svom bratu to ga je više mrzio, strasnom, postojanom mržnjom koja je bila dublja od bilo koje ljubavi što ju je ikada upoznao, mržnjom kakvu može izazvati samo rana, neizreciva zavist što je jedno od braće osjeti prema drugom.
Cutter je u Andoveru o svojoj obitelji govorio što je manje mogao. Nije mu padalo na um da prizna da njegovu školarinu plaća majka koja radi i brat koji izdaje časopis čijeg se naziva stidio. Svu je pažnju usredotočio na to da u školi postane što popularniji, za glavno oružje odabravši ulagivanje. Njegovao je sposobnost postavljanja onih suptilnih pitanja koja su druge dječake prikazivala u najboljem mogućem svjetlu a u dobi kad su se svi kao po pravilu samoživo hvalisali, on je naučio kolika je moć osobe koja zna slušati i diviti se. Onaj crv u njegovu srcu bio mu je učitelj. U sportovima je bio odličan, ali su mu ocjene bile namjerno osrednje. Ubrzo je postao vrlo uspješan u dodvoravanju pri čemu si je davao truda samo oko onih dječaka čiji su roditelji bili istovremeno bogati i utjecajni. Njegov je privlačan izgled zadobio konačnu profinjenost snažne, prirođene osobenosti i neke čvrstoće koja je izbijala iz svake njegove pore. Dobro potšišana kosa prekrivala je njegovu izduženu, snažno oblikovanu lubanju; Cutterove su plave oči imale sposobnost da uza se privežu pogled drugih ljudi svojim postojanim, iskrenim izrazom, a disciplinirao je samoga sebe da ne upotrebljava previše često onaj pomno uvježban osmijeh koji je djelovao tako šarmantno spontano. Zachary je bio ponosan na tog ozbiljnog, upadljivog tinejdžera iako je za onih rijetkih prilika kada bi se našli zajedno otkrio da imaju začuđujuće malo tema za razgovor, jer njegov je brat školske praznike i vikende redovito provodio u nekoj od kuća u kojima je mladi Cutter Amberville smatran jednim od najradije viđenih gostiju. Jednog ponedjeljka, ujesen 1948, Nathan mladi ušao je u radne prostorije, koje je Zacharv bio iznajmio, s mješavinom zaplašene radosti i duboke zbunjenosti na svom simpatičnom licu. —Zack, upoznao sam jednu djevojku — promumljao je. — U subotu, na nogometnoj utakmici. Bila je s nekim tipom koji pozna tvoju obitelj u Andoveru, vidjelo se da ne mari mnogo za nj pa sam ga uspio nagovoriti da se izgubi. —U New Yorku ima milijun djevojaka i ti si ih polovicu upoznao... što je to tako osobito na ovoj? —Upitao je Zacharv podigavši noge na radni stol. —Sve. Savršena je. Čak sam joj rekao naziv časopisa, mislim, pravi naziv. —I nije pala na pod vrišteći od ponižavajućeg smijeha? —Ne, nije bilo baš sasvim tako. Našla je da je to vrlo zanimljivo, ne samo zanimljivo već i čudno da sam ja izdavač Odjevnih ukrasa a ti urednik a da se ona i ja nikada prije nismo sreli. Rekla je da si nas ti vjerojatno namjerno skrivao jedno od drugog. Jesi li, Zack? Zašto nas nikad nisi upoznao, ha?
—Upoznao vas? —Da, mene s Minnie. —Minnie? S kojom Minnie? —S Minnie, tvojom sestrom. Najljepšom, najdivnijom, naj... kako to da mi nikada nisi pričao o njoj. Mislio sam da sam ti ja najbolji prijatelj. —Nikada mi to nije palo na um. Ona je još dijete, osamnaest joj je godina a ti si pokvarena bivša mornarčina koja ne misli ni na što drugo doli na to kako da povali curu. —Ja sam bivša pokvarena bivša mornarčina. Popravio sam se. Čuj, Zack, kupi moju polovicu Odjevnih ukrasa. Praktički ću ti je pokloniti. —Jesi li poludio? Zašto je želiš prodati? Prikupljamo vraški dobru paru od oglasa i pretplata a sve to uz niske proizvodne troškove. —Znam, ali ne vjerujem u poslovne odnose unutar obitelji.., to je klasičan način da čovjek izgubi prijatelja. —Unutar obitelji? Stani malo. Ne uzimaš li ti neke stvari suviše zdravo za gotovo? Ne mora li se i Minnie složiti s tim? —Nakon nogometne utakmice otišli smo na piće. Nakon pića na večeru. U toku večere odlučili smo da se vjenčamo. Za dva tjedna bit ćeš mi šurjak. — Ušavši u muževno doba, Nathan mladi je pokazivao svih svojih dvadeset pet godina. —Bože moj, ti to ozbiljno misliš, mornarčino Landaueru. — U neke je stvari čovjek otprve siguran. Ja sam bio istog trena siguran u to da je Minnie ona prava, a ona je isto tako znala da sam to ja za nju. Pritom mi je koristilo moje iskustvo. — Vas dvoje ste jednostavno stvoreni jedno za drugo. Minnie nikada nije bilo potrebno iskustvo. — Zachary je ustao i privukao svog bivšeg partnera u širok zagrljaj. — Koliko tražiš za svoju polovicu? —Plati mi onoliko koliko smatraš poštenim. Ja ću ti posuditi novac da je možeš otkupiti. —Ljubav zaista od svih nas pravi budale — uskliknu Zack i zaplesa s Natom po sobi. — Čestitam ti, budalašu! Činjenica da je postao jedinim vlasnikom časopisa oslobodila je u Zacharvju Ambervilleu sve one ambicije koje se prije nije baš sasvim usudio gajiti. Ekonomska kriza utjecala je na njega više nego što je bio svjestan i određena urođena opreznost stalno je sputavala golemu želju za stvaranjem, rizikom, upravljanjem. Nedugo nakon vjenčanja njegove sestre Minnie lansirao je svoj drugi časopis Stil. Iz svega onog što je naučio o odjevnoj industriji i modnim časopisima zaključio je da postoji potreba za časopisom koji bi bio
namijenjen ženama koje si ne mogu priuštiti da kupe odjeću kakvu donosi Vogue ili Harper's Bazaar, koje su očito prestare za Mademoiselle, a ipak suviše profinjene da bi kupovale Glamouru kojem se pojavljuju manekenke ružičastih obraza, tek izišle iz koledža. Da bi dobio novac za osnivanje Stila obratio se bankama i dobio kredite na osnovu izvještaja o poslovnoj bilanci Odjevnih ukrasa. Za izdavaštvo je kraj četrdesetih i početak pedesetih bio vrlo povoljno razdoblje jer su u zemlji ponesenoj poslijeratnim ekonomskim procvatom Amerikanci gladni uživanja u materijalnoj strani života kupovali časopise s istom požudom s kojom su kupovali nove automobile. Stil je već gotovo od prvog broja počeo ostvarivati dobit. Zacharv Amberville je imao neprocjenjivog dara za otkrivanje i razvijanje novih talenata i Stil je velik dio svog naglog uspjeha mogao zahvaliti darovitosti nepoznatog ilustratora, Pavke Mavera, kojeg je Zack bio već ranije uzeo za izradu crno-bijelih crteža za Odjevne ukrase. Pavka je stigao u Sjedinjene Države 1936, u dobi od osamnaest godina, Berlinčanin čija je obitelj bila dovoljno pametna da na vrijeme napusti Njemačku. Rat je proveo u vojsci i bio medu onima koji su se iskrcali na obalu Normandije na D-dan. Službeno je bio prevodilac a neslužbeno, dok se vojska probijala prema Parizu, dobavljač mlijeka, jabukovače i svježeg mesa koje je dobivao u zamjenu za pokrivače, sapun i šećer. Jednom se čak dogodilo da je prilikom Pavkine robne razmjene nestao cijeli cjelcati džip. — Navali punom snagom na posao, Pavka — rekao je Zacharv Amberville sitnom žustrom čovjeku samo pet godina starijem od sebe. — Uzmi fotografe koje želiš, manekene po volji, kvalitetan papir, najboljeg tiskara. Konkurencija je prežestoka. Ne smijemo škrtariti, moramo čitaocu pružiti više od bilo kog drugog. Pavka je usko surađivao s modnom urednicom, još jednom nepoznatom osobom po imenu Zelda Powers. Zacharv ju je otkrio kako dirinči u jednoj od pokrajnih prostorija kod Normana Norella, jer čak ni veliki Norell nije mogao kreirati bez dugmadi, i silno ga se dojmio njezin ekscentričan, izvanredan, potpuno osoben stil. Došla je iz Chicaga i bila oduševljen student modne škole, spremna da radi sve što joj je omogućavalo da bude u blizini svijeta u kojem se kreira odjeća. — Slušaj, Zelda, ti nemaš iskustvo urednice modnog časopisa — rekao joj je Zacharv. — Upravo zbog toga te trebam. Daj mi časopis kakav nikad prije nitko nije sastavio. Časopis kakav bi ti željela. Neću nikakvih imitacija.. . neka sve bude originalno. Učini sve, sve što želiš, jedino o
čemu moraš voditi računa je da naši oglašivači budu zadovoljni a da ti ipak njihovu odjeću ne prikazuješ suviše često. Pokušaj zamisliti kakav je profil tvoje čitalačke publike, daj im snove koje si mogu priuštiti, ali ih daj na svoj način. Prema ocjeni ljudi koji su pratili razvoj mnogih časopisa, isključiva zasluga za neočekivanu pojavu Stila koji se nametnuo čitaocima svojom zanimljivošću i osebujnošću mogla se pripisati Pavki i Povversovoj. Ali oni ljudi koji su imali priliku upoznati Zacharvja Ambervillea znali su da nije baš sasvim tako. Do 1951. godine Zachary je zaradio svoj peti milijun dolara. Prvi milijun ostvario je s Odjevnim ukrasima i Stilom, a ostale zahvaljujući Stilu i posebno časopisu Sedam dana. Taj je tjednik pokrenuo 1950, u velikom formatu i s fotografijama u stilu Lifea i Looka. Ali bilo je tu razlike. On je proveo vlastito istraživanje čitalačkih navika žena i uvjerio se da nema tako produhovljene žene koja, kad je sama i sigurna da je nitko neće vidjeti, ne bi čitala i po nekoliko filmskih časopisa. Spoznao je golemu provlačnost trač-rubrika i moć ljudi koji, poput Waltera Winchella, omogućavaju publici »pogled iza scene«. Bilo mu je jasno da će u svim novinama uvijek postojati rubrika o zbivanjima u mondenim krugovima, bez obzira na to koliko to neki ljudi osuđivali. Običan čovjek, a to je bila većina stanovništva, želio je čitati o »neobičnim« ljudima, želio je saznati sveo njima, razmišljao je Zacharv hodajući ulicama Manhat-tana. U mislima si je predočio velik tjednik, tiskan na sjajnom papiru s mnogo kolorfotografija; on neće biti prenatrpan tekstovima, pismima i uvodnim člancima, neće se baviti problemima farmera, nogometa, ni Srednje Amerike, neće uznemireno pisati o ostalim dijelovima svijeta i njihovim nevoljama, neće biti niti blago desničarski orijentiran kao Life niti pomalo Ijevičarski kao Look, već potpuno apolitičan i odlučno neozbiljan. Časopis koji će čitaocima pružiti uvid u ono što se u toku posljednjih sedam dana događalo u životu velikih, uzbudljivih, slavnih ljudi — ispričati to američkoj publici na način na koji joj to nikad prije nije bilo ispričano, na bespoštedan način koji neće čuvati tajnim ništa osim onog što bi odvjetnici slavnih mogli proglasiti klevetom. Bit će to časopis koji nijednog muškarca ili ženu leće smatrati previše uzvišenima da bi se o njima pisalo shvaćajući pritom da su filmske zvijezde i članovi kraljevskih obitelji zanimljiviji od svih ostalih ljudi čak iako su Sjedinjene Države zemlja demokracije. Upravo zbog toga što su one zemlja demokracije. Zacharv je zaposlio najveći broj vrsnih američkih novinara koje je mogao
naći da bi smišljali kratke članke uz mnogobrojne fotografije. — Ne treba mi književnost — rekao im je — hoću primamljivo štivo napisano tako da se vidi da imate muda... kao što ste već vjerojatno primijetili, mi nismo nacija intelektualaca. Šteta je što je tako, ali činjenice su činjenice. Hoću da tekstovi budu zanimljivi, golicavi i završeni prije nego što ste ih uopće počeli. Pavka Mayer preuzeo je likovnu opremu časopisa Sedam dana i učinio ga tako bezobrazno otmjenim da nitko tko ga je čitao nije primjećivao da se on ne obraća baš najprofinjenijim instinktima čitalaca. Najbolji svjetski fotoreporteri bili su sretni kad su mogli odjuriti na bilo koju stranu svijeta za honorar koji je bio veći od onog što ga je plaćao Life ili njegov evropski pandan, Pariš Match. Sedam dana bio je luckast, nekonvencionalan časopis, pravi hit koji je gotovo preko noći postao nezaobilazno štivo Amerikanaca. Potkraj 1951. Zachary Amberville odlučio je posjetiti London. U posljednje je vrijeme radio vrlo mnogo te se prilikom otvaranja evropskih ogranaka svoje izdavačke kuće nije mogao sam posvetiti uzbudljivom zadatku izbora direktora za te ogranke i tome da im bude pri ruci dok se budu uhodavali u posao. Londonska filijala je, uz pariško uredništvo Stila, bila njegov najvažniji ogranak pa je odlučio da prvo ode tamo. Njegova mu je sekretarica napomenula da možda ne bi bilo zgorega da si, kad već ide u Englesku, tamo dade podrezati kosu i sašiti nekoliko odijela. —Da li mi tim prijedlogom želite nešto indirektno dati na znanje? —Ne, gospodine Amberville, želim vam otvoreno reći da je neprilično da čovjek na vašem položaju izgleda ovako kako vi izgledate. Nije vam još ni trideseta i mogli biste biti vrlo zgodan muškarac samo kad biste se malo potrudili — odlučno je rekla gospođica Briny. —Čist sam, nisam li? I košulja mi je čista. Čak su mi i cipele ulaštene. Dakle, na što se odnose vaši prigovori? —Sekretarica je samo toliko otmjena koliko je otmjen čovjek za kojeg ona radi. Vi potkopavate moj ugled u Klubu sekretarica, gospodine Amberville. Šefovi svih drugih djevojaka naručuju odijela po mjeri u SaviIe Rowu, idu na šišanje u St. Regis, najmanje jednom u deset dana naručuju cipele kod Loba, ali vi. . . vi čak ne idete ni u Bameyja — zajedljivo je prigovorila. — Vi niste član nijednog ekskluzivnog kluba, jedete sendvič za svojim radnim stolom umjesto da idete u najbolje restorane, nikad vas nitko nema prilike fotografirati u noćnim klubovima s lijepim djevojkama. Ja jednostavno ne znam kako da svojim kolegicama objasnim vaše ponašanje. —Da li ste im ikada rekli koliko zarađujete?
—Ako čovjek svoju sekretaricu plaća više od drugih to još ne znači da je on šik — otpuhnula je gospođica Briny. —Dušo, vi imate sasvim iskrivljene pojmove o pravim vrijednostima. Ali, razmislit ću o tom šišanju. Zacharv nije želio svoj privatni život opravdavati pred svojom sekretaricom. To nije bila njezina briga. Švrljati uokolo po gradu kao svima dobro poznat neženja za njega je bilo isto što i dangubiti. On nije imao vremena ni volje za to. Poznavao je popriličan broj žena, čak vraški privlačnih, ali iz nekog se razloga još nikad nije zaljubio. Da li je bio previše sebičan? Previše zaokupljen svojim časopisima? Pretjerano ciničan? Ne, čemu zavaravati samoga sebe, bio je pretjerano, blesavo romantičan. Negdje, u dalekom kutku njegovih misli pobojala je djevojka iz snova, a ako to nije bio običan sentiš, što onda jest? Ona je bila nježna, čista, puna ideala; ne baš jedna od onih kakvima obiluje Manhattan. Bila je isto toliko nestvarna koliko i lijepa, a jednog će je dana izbaciti iz svojih misli i skrasiti se uz neku zgodnu, razboritu curu koja ima smisla za humor. Bila mu je potrebna supruga, ako ni zbog čega drugog a ono zato da ga zaštiti od njegove sekretarice. 4. Nitko u njezinoj plemićkoj obitelji nije mogao ustvrditi da razumije plemenitu Lily Davinu Adamsfield, ali su svi bili tako ponosni na nju kao da je ona neki rijedak Da Vincijev portret koji se s poštovanjem prenosi s generacije na generaciju kao obiteljsko blago. Ona je bila jedino dijete devetnaestog baruneta i drugog vikon-ta Evelvna Gilberta Basila Adamsfielda i vikontese Ma-xime Emme Adamsfield, rođene kao plemenita Maxi-me Emma Hazel. Njezini mnogobrojni bratići i sestrične bili su savršeno na svom mjestu, zdravi i dolični, te činili ono što se od njih očekivalo. Brinuli su se za obiteljska imanja, išli u lov i u ribolov, bili kolekcionari, bavili se vrtlarstvom, pokazivali zanimanje za prava zvanja i vjenčavali se s doličnim mladim članovima svoje vlastite kaste s kojima će imati sasvim zadovoljavajuću, pristojnu djecu. —Da, ali Lily! Kao većina njezinih prijateljica i ona je u dobi od četiri godine počela ići u plesnu školu. Škola gospođice Vacani bila je, i još uvijek jest, prikladna ustanova u koju se male aristokratske djevojčice i mladi članovi kraljevske obitelji, već po tradiciji šalju da nauče plesati valcer i polku. Gotovo svi oni prođu školu gospođice Vacani isto tako rutinski kao što nauče Popeti se na konja. Međutim, pokazalo se da je Lily jedna od onih malobrojnih, nepredvidivih, ali uvijek iznova prisutnih
učenica koje od prvog trena postaju opsjednute plesom. Ne postoji ništa što bi moglo obuzdati tu strast i roditelji takvih djevojčica s vremenom to shvate, često sa žaljenjem. U dobi od osam godina Lily je prošla na audiciji za Kraljevsku baletnu školu koju je pohađala triput tjedno nakon redovne nastave. Posvetila se baletu kao da je predodređena samo za nj, kao da ju je obuzela neka natprirodna sila. —Da smo katolici — rekla je njezina majka ocu — ta bi djevojka jedva čekala dan kad će stupiti u samostan. —Doista se ne može reći da je brbljivica — zagunđao je njezin otac. — Čovjek bi gotovo pomislio da je već pristupila nekom od onih redova koji se zaklinju na šutnju. —Nemoj tako, dragi, nisi baš sasvim pošten prema njoj. Lily samo malo teže izražava svoje misli, nikada nije bila pričljiva. Možda je upravo to razlog zbog kojeg joj je ples tako značajan — umirujuće je uzvratila Lady Maxime. Kad je navršila jedanaestu Lily je mogla pristupiti audiciji za Višu kraljevsku baletnu školu u koju je i primljena a koja joj je omogućavala da na istom mjestu nastavi obrazovanje i baletno usavršavanje. Život joj je bio potpuno zaokupljen radom, jurila je s kolegama s jednog predavanja ili vježbi na drugo, ali nikada nije zažalila što se mora odreći svih tradicionalnih aktivnosti djevojaka svog porijekla. Jedini ljudi s kojima je imala dodira, osim njezinih roditelja, bili su nastavnici i kolege a i ta je druženja svela na neizbježan minimum. Lf-ly se nije upisala u Kraljevsku baletnu školu zato da bi sklapala prijateljstva sa suparnicama. Ona je već s osam godina shvatila, gotovo poput odrasle osobe, koliko je žestoka konkurencija što vlada svijetom baleta, konkurentska borba koja traje cijelog života i prestaje tek onda kada se plesač konačno povuče. Godinama se najviše plašila toga da bi mogla toliko narasti da bude previsoka za ples. Da dosegne sto sedamdeset dva centimetra ili, ne daj bože, sto sedamdeset tri, nadrasla bi svoju budućnost. Njezini su razgovori s ostalim balerinama mahom bili ograničeni na op-sesivnu temu visina i na njezinu drugu veliku bojazan »da bi se mogla povrijediti«, tu strašnu, stalno prisutnu mogućnost koja ih je sve jednako proganjala. Kad je završila Višu baletnu školu Lilyni su se nastavnici složili da ona toliko obećava da bi trebala još godinu dana provesti usavršavajući se u školi sir Charlesa Forsythea, velikog plesača i baletnog učitelja na čiji su razvoj utjecali Anthony Tudor i Frederick Aston. Ta dodatna godina rada dat će joj onu konačnu spremnost koja će joj omogućiti da se s uspjehom
natječe^za bilo koji veliki baletni ansambl u svijetu. Lily Adamsfield bila je izrasla u djevojku osebujne ljepote sivo-plavozelenih očiju čija je boja bila promjenljiva poput opala; bile su to mjesečarske oči koje nikada nije zadivljeno promatrala u ogledalu. One su postojale samo zato da bi ih uvećala crnom olovkom koju je koristila prije izlaska na scenu. Njezine dražesne ruke i dugi prsti postojali su samo zato da daju širinu onim pokretima klonulosti i krhkosti za koje je bila potrebna snaga lučkog radnika da bi se doimali lakim. Imala je majušne grudi, široka, lijepo oblikovana ramena, ruke i noge koje su bile gotovo preduge u usporedbi s njezinim torzom, ali za potrebe baleta savršene; na njoj nije bilo suvišnih kilograma ni oblina, stražnji dio tijela bio joj je plosnat a vrat izvanredno gracilan; bilo je to tijelo koje nije imalo druge funkcije doli da pleše. Njezina bosa stopala, kad na njima ne bi bilo baletnih papučica, izgledala su tisuću godina stara. Lily nikada nije palo na um da bi trebala žaliti što propušta užitak da joj se mladići dive jer jedini muškarci o kojima je ona razmišljala bijahu njezine kolege baletani; jedini kriteriji po kojima ih je prosuđivala bila je njihova plesna vještina, broj njihovih skokova, sigurnost kojom je obujmljuju oko struka kad je podižu. Povremeno je dolazila u dodir s mladićima iz društvenog miljea kojem je pripadala ali je s teškoćom pronalazila zajednički jezik s njima. Izvan izoliranog svijeta plesa Malčiče nakon što su Laura i one druge dvije djevojke prešle u New York. Danski kraljevski balet? Ponovila je Lily u sebi s nevjericom. To jednostavno nije moguće. Nije mogao postojati nitko osim nje tko bi zaslužio takvu čast. — Da, draga moja Alma — čula je sir Charlesa —u svijetu doista nema nijednog vrhunskog baletnog ansambla koji ne bi s radošću primio Lily. Prije petnaestak, čak desetak godina, bio bih rekao da je previsoka sa svoja sto sedamdeset tri centimetra, ali danas to nije ozbiljan problem ako je prestala rasti. Žao mi je da je tako dobra a ipak... — Ah — uzdahnula je učiteljica baleta — to je odista bolno... doći tako blizu, tako vrlo, vrlo blizu. Ove je godine zamalo... da, Charles, da... zamalo je prešla onu tananu granicu. Priznajem ti da je bilo trenutaka kada sam se, gledajući je, molila za nju, ali potom. .. ne, rekoh samoj sebi, ne, to se jednostavno neće dogoditi. Tako je lijepa, njezinoj tehnici baš ništa ne nedostaje. A ipak... nekako... ono drugo, ono što ne možemo imenovati, što publika odmah prepoznaje i zbog čega ustaje iz svojih sjedišta, zadivljena, to nešto ona
jednostavno nema. -— Često sam pomišljao da je to na neki način pitanje ličnosti — glasno je razmišljao sir Charles. —Što se mene tiče, ja to ne pokušavam definirati. Radije to nazivam čarolijom — uzvratila je Alma Grey. —Moći će plesati sve druge ženske uloge u najboljim svjetskim ansamblima — iznio je svoj sud Charles Forsvthe — a glavne uloge u manjim ansamblima. —Primabalerina? Ne slažem se s tim. Lily nikada neće biti primabalerina. Dragi moj Charles, i sam moraš priznati da ne postoje djelomične primabalerine —oštro je rekla Alma Grey. —Postoje neosporne primabalerine i plesačice koje su još nešto više od toga, kojima se ponekad daje naslov »assoluta« da ih tješi kad počnu stariti, ali pretpostavljam da je to što sam rekao bila samo moja želja... Nema »djelomičnih« primabalerina... iako nevoljko, s tim se moram složiti. —Čudan je to poziv, Charles, kad čovjek ozbiljno razmisli o njemu, neprirodan i, kako mi se sve češće čini, očajno nepravedan. Uz svu našu predanost podučavanju, uza sav njihov naporan rad, nitko ne može sa sigurnošću reći kakav će biti ishod sve dok nisu već potpuno podredile svoju mladost... ah, naravno, postoje iznimke, one kod kojih se odmah zna, ali Lily nikada nije bila jedna od njih. —A koliko si takvih vidjela u svom životu, draga moja? — Samo četiri, Charles, kao što i sam dobro znaš. Čekam petu. Sigurno će se pojaviti, tokom neke od sljedećih godina. —Možda već sljedeće godine? Ili one nakon nje? —Čovjek se samo može nadati. Zavidni, razmišljala je Lily obnevidjela, istrčavši na ulicu tako da ju je gotovo udario taksi. Stari, odvratno stari, istrošeni, podli, bijedni, neznalice i iznad svega zavidnici. To je čista pakosna zavist na njezinoj mladosti, njezinom talentu, talentu kakav nijedno od njih nikada nije imalo, to dvoje starih ljudi što buncaju o nečem za što čak i sami priznaju da ne mogu naći pravu riječ, što liju lažne krokodilske suze zlurado uživajući u takvom razgovoru, ti drznici koji se usuđuju donositi sud o njoj samo zato što im čini zadovoljstvo da kažu kako ona nije dovoljno dobra, dok istovremeno moraju priznati, doslovno su prisiljeni da priznaju da bi je spremno primili u bilo koji svjetski baletni ansambl. Zavist. Upoznala je zavist onog trenutka kad je počela plesati, bjesnjela je Lily hodajući kući što je brže mogla. Dobro je poznavala zavist svojih
drugarica iz razreda svaki put kad bi nju istakli, pohvalili, dali joj glavnu ulogu. Zavist je označavala da je ona najbolja, bio je to nepogrešiv znak, osjećaj kojeg nitko nije mogao prikriti, danak uspješnosti koji joj je ulijevao sigurnost. Zavist je bila njezin saveznik. Ali spopadala ju je muka pri pomisli da čak ni sir Charles ni Alma Grey nisu imuni... ta oni bi trebali biti učitelji, spremni da savjetuju i vode a ne da rivaliziraju s njom; oni bi trebali biti iznad zavisti, ali očito je previše da to očekuje od ljudske prirode. Otići će i u grob zavideći joj, skvrčeni, iscrpljeni, sasušeni od zavisti — jer, što bi to drugo moglo biti? Zgadili su joj se, mogla bi ih gotovo žaliti da nisu bili tako beskrajno gnusni. Hodala je brže, gotovo trčala, pokušavajući izbaciti iz misli riječi koje je čula. Zašto da gubi vrijeme razmišljajući o nečem što jednostavno ne može biti istina? Koračala je visoko uzdignute glave, ramena zabačenih unatrag, s držanjem primabalerine, na najljepši način kojim se ljudsko tijelo može kretati. —Lily, toliko si zakasnila. Da se nije što dogodilo? — obratila joj se lady Maxime iz blagovaonice. —Ne, sve je u redu, majko. Žao mi je što ste me morali čekati... odmah dolazim. Neka gospođica Briny ide dodavola, razmišljao je Zachary Amberville, trebao ju je ili povesti sa sobom ili zanemaf ti njezine prigovore njegovoj odjeći. Stajao je, skinuvši sako, pred masivnim drvenim stolom na kojem su bile naslagane, u hrpama koje samo što se nisu srušile, bale i bale najfinijih svila i pamučnih tkanina na svijetu, jednobojnih, kariranih, na crte, s uzorcima — pravo čudo od materijala za košulje. Muški odjel trgovine Turnbull i Asser nije bio mjesto za čovjeka koji je mrzio ići u kupovinu a pritom još nije ni izbliza znao što zapravo želi. Uljudan mladi trgovački pomoćnik napokon ga je ostavio samog da razmišlja što će izabrati, nakon što mu je jedan sat uzaludno nudio savjete i prebacivao različite dužine tkanina preko Zacharvjevog ramena. Donio je i kataloge s uzorcima tkanina, na desetke njih, ali što je izbor bio veći to je bilo teže da se odluči. Svijetloplavo? Ta se boja činila najrazumnijim i najpouzdanijim rješenjem ali Zachary nije želio naruči^" košulje po mjeri koje će biti iste onakve kakve već godinama kupuje gotove. A nije mogao ni jednostavno otići nakon što je trgovcu oduzeo toliko vremena. Odlučno je stao eliminirati one materijale koje nije mogao zamisliti na sebi i te je bale stavljao na jednu stranu. Te je subote ujutro naučio nešto o Britancima, razmišljao je, a to je bila činjenica da oni jako vole košulje jarkih boja. Nikada prije nije vidio toliko apsolutno pretjeranih, kričavih kontrasta pruga, napadnih kariranih uzoraka i tako
neukusnih šara da bi se mogle svidjeti samo kakvom gangsteru. Posve zaokupljen tim poslom, odlučan da nešto izabere, naposljetku je izdvojio četiri moguće tkanine i, onako kao mu je to trgovac pokazao, odmatao bale te se umatao u njih. Promatrao se u zrcalu i malodušno vrtio glavom. U toj maloj prostoriji gotovo da i nije bilo svjetla, ni električnog ni danjeg, i sve one smirene pruge koje je on izabrao sada su se činile gotovo identičnima. Sam sebi je djelovao kao da se zaogrnuo beduinskim šatorom. —Oprostite, da li biste mi htjeli pomoći savjetom? — rekao je u pravcu nekog ženskog lika koji je nejasno zamijetio da već neko vrijeme sjedi na maloj sofi dok je neki stariji čovjek s kojim je ta žena ušla u trgovinu bio duboko zaokupljen razgovorom s trgovačkim pomoćnikom koji ga je služio. —Molim? — reče ona prenuvši se kao da ju je netko probudio iz sna. —Savjet. Potreban mi je ženski savjet. Da li bi vam bilo teško da ustanete i pogledate? Da mi kažete što mislite o ovim prugama. Nemojte biti uljudni... ako vam se ne sviđaju recite mi to. Ja bih prišao vama ali učinim li to ove će se bale razmotati po podu. Prikovan sam uz ovaj stol a moj me trgovac napustio. —Pozvat ću ga. Nemojte se mučiti, on je digao ruke od mene. Potreban mi je nečiji nepristran sud. Priuštit će im dobar pogled, zaista dobar, dug pogled, razmišljala je pomno birajući mjesta na kojima će oni sjediti, da vide koliko je sretna mada žrtvuje svoju karijeru, svoju budućnost primabalerine koju nikada nije dovela u pitanje. Ona će uvijek plesati. Za nju je ples nešto suštinsko, ali neće nastupati. Teška, radu posvećena, i samo jednom cilju usmjerena egzistencija prima-balerine nespojiva je s veličanstvenim životom koji je čeka tako blistav, tako siguran, kad postane supruga tog začudno snažnog Amerikanca, čovjeka koji je obožava, koji potpuno vjeruje u nju. Kao što je rekla majci, odreći će se večernjih nastupa jer svako drugo rješenje ne bi bilo pošteno prema Zacharyju. Sada nije dolazilo u obzir da stupi u balet ni ansamble New York City Centera. — Dobivam ono što je najbolje u oba svijeta. . . jedino čega se odričem je naslov, dvije riječi: »primabalerina«. Zar ima smisla potratiti život na te dvije riječi, majko? Ne mogu se udati za Zacharyja i nastaviti živjeti životom koji sam mislila da želim. Moram odrasti, a učiniti izbor je dio odrastanja. Da, to je žrtva, ne griješiš, ali žrtva koju dragovoljno podnosim. Žrtva koju moram podnijeti. To nije gubitak, budi sigurna. Sve
ove godine nisu uzalud potrošene, jednostavno sam nadrasla takav život. Vjeruj mi, majko, znam što činim. Ja sam je naučio kako da se ljubi, razmišljao je Zachary u stanju lakoumne euforije u kojem se neprekidno nalazio od trenutka kad je ugledao Lily. Nije se znala ljubiti, nikada je nitko nije poljubio, bio bi se okladio u sve što ima da bi, da nije došao u Englesku, ostatak svog života proveo u Sjedinjenim Državama a ne bi našao djevojku koja izgleda kao Lily a da je nikada nitko nije poljubio. Sada ju je morao naučiti kako se vodi ljubav. Ah, Bože, da je barem već prošla godina dana i da su se već smjestili u onu veliku kuću koju će ona izabrati u kojoj god ulici New Yorka želi, da bar idu u krevet u svojoj dobro poznatoj sobi koja je puna svih onih lijepih stvari što će ih ona kupiti, u krevet s plahtama koje nemaju taj hladan, besprijekoran, uškrobljen dodir plahti u apartmanu za mladence u hotelu Claridge. Dođav.ola, sve bi bilo mnogo lakše da su plahte mekše. Ili da je to francuski hotel. Claridge je pretjerano britanski dostojanstven. Sutra će biti u Parizu, ali sutra nije večeras. Plemenita Lily Davina Adamsfield koja je bila tek napunila osamaestu, kraljica svih nimfi u haljini od čipki neprocjenjive vrijednosti, kreaciji Normana Hartnella, i Zachary Anderson Amberville vjenčali su se mjesec dana kasnije, siječnja 1952, uz zbunjene blagoslove v-konta i vikontese Adamsfield u crkvi St. Margaret's Westminster pred četiri stotine pedeset ljudi medu kojima su bili i buduća kraljica Elizabeta i princ Filip, gospođica Briny, Pavka Mayer, cijela obitelj Landauer i Šarah Amberville. Nije bio prisutan samo Cutter čiji su ispiti bili u punom jeku. Lily je sir Charlesa, Almu Grey i sve svoje kolege iz baletne škole posjela u drugi red, odmah iza kraljice i svojih roditelja. Da je on barem jedan od onih Ambervillea iz prošlog stoljeća u Novoj Engleskoj, bio bi već svojim odgojem pripremljen za tradicionalnu bračnu noć s mladom koja je nevina, za njega bi tako nešto u tom slučaju bilo jedino moguće i sasvim prirodno. Nedostajala mu je tradicija. Možda će sljedeće godine glasati za republikance. Odjednom se sjetio svog prvog seksualnog iskustva S jednom od djevojaka koje su učile za medicinske sestre u bolnici St. Luke. Prozori njihova doma nalazili su se nasuprot njegove spavaonice u Hamilton Hallu sveučilišta Columbia. U to je vrijeme bio petnaestogodišnji brucoš a i ona je bila mlada, ali ne tako mlada kao on. Koliko god da joj je bilo godina vrlo dobro je znala gdje, kada i, što je osobito važno, kako. Znati kako... to je bilo ono što je važno. Svaka djevojka s kojom je nakon te nezaboravne
noći vodio ljubav znala je kako se to radi, nijedna od njih nije bila neiskusna. Ali nikada prije nije bio zaljubljen, Zato je i on sada na neki način bio neiskusan, emocionalno neiskusan čovjek od dvadeset devet godina, neiskusan borbeni pilot marinac, neiskusan vlasnik tri časopisa, neiskusan višestruki milijunaš, neiskusan momak koji je imao mnoštvo žena, više nego što je uopće mogao nabrojati. — Prestani razmišljati — glasno reče Zacharv samom sebi dok se nalazio u garderobi. — To ne pomaže. Kad je ugledao Lily pred kaminom u kojem je gorjela vatra, u njihovoj golemoj spavaćoj sobi obloženoj drvetom, osjetio se sigurnim u sebe. On nije mogao znati, dok ju je uzimao u zagrljaj i osjećao svježinu njezine puti, da ona tu svoju savršenu smirenost s kojom je tiho stajala tamo, u kućnom ogrtaču od bijelog satena i čipke, može zahvaliti stotinama probi za Giselle, sjećanju svih mišića svog tijela na Coppeliju, onim večerima kad je plesala Odette u Labuđem jezeru. Bilo je to smireno držanje koje su razvile balerine i baletani tokom sto pedeset godina klasičnog baleta koje ih je održavalo pribranima u svakoj situaciji, pri dizanju bilo kojeg zastora. Ali kad su Zachary i Lily legli zajedno u prostran krevet, kad je ona odložila svoj ogrtač na stolicu i ostala samo u satenskoj spavaćici s tankim naramenicama, on je otkrio da, i pored toga što je u sobi toplo, ona drhti. —Hajde, malena, sve je ovo prokleto besmisleno— rekao je umotavši je u pokrivače i prenio je do naslonjača pokraj vatre kamo se smjestio posjevši je sebi u krilo. — Osjećam se kao da bismo trebali pozvati konobare i sobarice da nas promatraju... sve me to podsjeća na one prve bračne noći u kraljevskim obiteljima u staro doba o kojima sam čitao, kad bi se svi skupili i ugurali sirotog mladoženju i mladu u krevet da bi zurili u njih, i bez sumnje, zbijali prostačke šale. —Ispričaj mi neku prostačku šalu — zatražila je Lily pokušavajući se nasmijati. —One koje ja znam ti vjerojatno ne bi razumjela. A osim toga, ja se ionako nikad ne mogu sjetiti poante vica. To je jedan od mojih životnih neuspjeha, ali zbog toga sam odlična publika jer meni je svaki vic nov. —Koji su tvoji ostali neuspjesi? — ozbiljno ga je upitala. —Ne znam igrati golf, kad se kladim na trkama uvijek gubim ali i dalje se volim kladiti, nikako ne mogu naučiti koja su dobra godišta vina, čak ni razliku između bordeauxa i burgundca, nisam se uspio zaposliti kao kurir u New York Timesu. —Mislim na prave neuspjehe, one krupne, od kojih se čovjek nikada ne
uspije stvarno oporaviti — rekla je bez osmijeha. —Mislim da ih nisam imao, a ne namjeravam ih ni imati. Nikada. —Upravo takav utisak sam stekla o tebi onog dana kad smo se upoznali. . . ti nisi čovjek koji bi dopustio da mu nešto ne uspije u životu. —Dušo, to si izrekla s takvom žestinom. — Začuđeno je pogledao Lily, svoju tajanstvenu, plašljivu, neiskusnu mladu čiji se svaki pokret istodobno doimao kao milovanje i molba za nježnošću, a čiji je izraz lica ipak iznenada bio tako napet kakvog ga nikad prije nije vidio. — Ti me još ne poznaješ dobro, Zacharv. U mojoj prirodi ima mnogo žestine — rekla je glasom koji je zvučao tako anđeoski da se on nasmijao i poljubio joj usne. Uzvratila mu je nekim nespretnim predavanjem koje je on nalazio dirljivim. Obujmio ju je pod naslagama pokrivača. Sada je bila toplija, opuštenija, prestala je drhtati. Svojim prstima nenaviklim na nježan dodir prešao je duž njezina vrata s čuđenjem dotičući zapanjujuću krivulju na mjestu gdje se spajao s ramenom. Ruka mu je nasumce pošla prema njezinoj ključnoj kosti pri čemu je osjetio snagu, čvrstoću mišića pod njenim krhkim ramenima. Svojim je krupnim dlanom mogao obuhvatiti njezinu mršavu nadlakticu. Bila je nježna ali nabijena snagom i on je s uznemirenošću postao svjestan toga kolika je razlika između njegove i njene građe. Ona je bila poput čelika prekrivenog svilom, dok je on bio samo meso, obično meso. Žilama mu je poteklo uzbuđenje napredujući poput šumskog požara kojeg je načeo udar munje na nekoliko različitih mjesta istovremeno, ali je zadržao potpunu samokontrolu. Znao je da je samo jedna jedina stvar važna dok bude učio Lily voditi ljubav — mora se ponašati smireno, postupati toliko polagano i toliko nježno koliko god je to ljudskoj prirodi moguće, a ako je običnom čovjeku nemoguće ispuniti takav uvjet on ratara postići nadljudsku samokontrolu. Minute su prolazile dok je Lily čvrsto stisnutih očiju postajala svjesna vršaka Zacharvjevih prstiju koji su s najblažim mogućim pritiskom klizili od njenog ramena prema njezinom laktu. Naramenica njene spavaćice bila je samo tanka traka satena i ona joj spuznu s ramena otkrivajući malu, okruglastu dojku sa sitnom, plosnatom bradavicom tako ružičastom da gotovo nije stvarala kontrast s bjelinom njezine kože. Zacharv je ugledao tu dojku pri svjetlu vatre, suspregao dah, bez milosti stisnuo svoja bedra jedno uz drugo i prisilio se da rukom ne krene prema očaravajućem malom brežuljku. Još nije spremna za to da je dodirnem, pomislio je u sebi, lagano prelazeći usnama duž njezinog vrata, ispod kose. Lily nije ispustila ni glaska, sjedila je nepokretna, gotovo bez težine u
njegovom krilu, ali je mogao oćutjeti da se s naporom održava pribranom, jedva dišući. — Opusti se, draga, malena moja, neću učiniti ništa što ti ne želiš, nikamo nam se ne žuri, imamo vremena koliko želimo — prošaptao je, ali ona nije davala znaka da ga je čula. Njegovi su se prsti odvojili od njezina lakta i milujući je spustili se niz podlakticu, dotakli zapešće a potoni se raširili da bi njezin dlan obuhvatili svojim. Brzim pokretom koji ga je začudio ona okrenu svoj dlan prema njegovom, zgrabi njegovu ruku i podignu je prema gore tako da je nenadano pokrila dojku. — Ne dušo, ne, ne moraš to Činiti, sve je u redu — rekao je tihim glasom i povukao ruku. Ona čini samo ono što misli da se od nje očekuje, pomislio je. Nijemo je poljubila njegova usta pritišćući svoje svježe usne uz njegove, djelujući više poput djeteta koje traži zaštitu nego kao žena. Stisnuo je zube da bi se suzdržao od poriva da joj gurne jezik među usne. U toku proteklog mjeseca on ju je naučio da se ljubi a da pritom ne drži čvrsto stisnuta usta, ali ona se isto tako često povlačila pred njegovim jezikom koliko mu je i popuštala i on nije želio pokušati ništa što njoj možda ne bi bilo drago, posebno ne ove večeri. Lily je brzom kretnjom ramena zbacila i drugu naramenicu svoje spavaćice. Dok su joj noge još uvijek bile umotane u pokrivače ona sjedeći na Zacharvjevim koljenima izazovno uspravi gornji dio tijela, gola do pasa, očiju zatvorenih ali potpuno obnaženog torza čija je kombinacija nerazvijenih grudi djevojčice i gotovo dječački širokih ramena tvorila raspaljujuće erotičnu suprotnost. Od grudi do struka kao da je izdjelana od slonovače, razmišljao je Zachary. Mogao joj je izbrojati rebra, vidjeti kako joj srce udara, žile na njezinim prsima tvorile su pod blijedom kožom plet koji nikada neće zaboraviti. Sasvim sporo, kažiprstom je klizio duž najveće vene iznad njezinih grudi pomno pazeći da ne odluta prema njima, da ne riskira neku preuranjenu drskost. Morao je prekrižiti noge kako bi spriječio svoj rastući penis da se probije između stegna, jer koliko god da ih je pritiskivao jedno uz drugo taj je mali mišić imao svoj vlastiti život i ništa ga nije moglo obuzdati da ne bubri prema gore. Lily kao da je zadrhtala. Da li joj je još uvijek hladno ili je napokon postala nestrpljiva? pitao se i dopustio si da prstom dotakne vršak njezine bradavice, dodirne ga nježno, tek ovlaš, motreći hoće li izazvati kakvu reakciju. Nije se ni povukla ni privila bliže njemu ali Zacharvju se činilo da se bradavica nadigla, da sasvim očito strši iznad dojke, a kad je dodirnuo drugu s radošću je vidio da i ona reagira na njegovo milovanje. — Da, da, to je ono, to je dobro, to je ugodno — mrmljao je pazeći da je
ne uplaši sada kad je počela uživati. Nastavio joj je draškati bradavice stalno iznova kružeći prstima oko njih, ponovno se vraćajući vršcima koji su sada bili opipljivo tvrdi, a naposljetku je pognuo glavu i ustima obuhvatio jedan od njenih čvrstih pupoljaka i dugo jezikom kružio njime prije nego što se odvažio da ga počne sisati. Činilo mu se da se Lily ukrutila kad ju je počeo sisati i on zastade pomišljajući s osjećajem kc^i je bio na granici strahopoštovanja da je to prvi put što su neka muška usta dotakla njezino tijelo, njegove tajne kutke, no napokon, još jednim iznenadnim i odlučnim pokretom ona povuče njegovu glavu natrag na svoju dojku koju je obuhvatila drugom rukom i ponudila njemu mumljajući: — Nemoj prestati. Ubrzo su obje bradavice bile vlažne i nadražene stršale kao dva otočića namreškanog tkiva, a kad je Za-chary vidio koliko su narasle on podiže Lily kojoj je spavaćica spuznula niz tijelo dok je prelazio sobu. Pažljivo ju je položio na postelju i legao do nje zadržavajući razmak između njih tako da ona ne osjeti njegov uk-rućeni penis koji se izdigao nad trbuhom trzajući se od silovitog nestrpljenja. Podbočio se na jedan lakat i drugom rukom oprezno gladio njezin uzan struk, elegantno uske bokove, gipka, čvrsta, izvanredno oblikovana bedra, upoznavajući se s oblikom tijela kakav nikada nije vidio ni kod jedne druge žene. Gola, Lily je bila božanstvo, znao je to, nalik kipu božice neke druge, bolje civilizacije. Njegovo je poštovanje raslo, bolno pomiješano s izluđujućom željom koja ga je spopala kad je ugledao Lilyne stidne dlačice, plave i blago kovrčave i puno gušće nego što je očekivao, koje su pokrivale njezin ispup-čen Venerin brežuljak — bile su to stidne dlačice žene, a ne djevojčice. Ona je neznatno zatreptala pod njegovim dodirom još uvijek držeći oči zatvorenima, ali mada ga nije odgurnula nije ni ispružila ruke da ga dotakne. Baš kao da je usnula, pomislio je, kao da želi da je uzme u snu. Nakon što je Zachary dodirnuo sve one djeliće Lilynog ponuđenog tijela koje se usudio dotaći, toliko dugo koliko je mogao izdržati da je miluje a da joj se ne približi, on je privuče k sebi i položi ruku pod njezinu glavu. Prst druge ruke gurnuo je sebi u usta i navlažio ga. Tim je nježnim prstom blago razmaknuo njezine dlačice i pronašao skriveni ulaz u vaginu. Polako, u malom djeliću sekunde, prodro je prstom unutra brižno motreći njezino lice za slučaj da se na njemu odrazi bol ili strah. Izaz joj se nije promijenio premda su joj usne ponovno bile čvrsto stisnute, a vilica ukrućena. Zachary je stalno iznova vlažio prst svaki put se oprezno vraćajući u onaj topli tunel, ne naišavši na otpor čak ni onda kad je njime prodro najdublje
što je mogao. Nije bio siguran u to da li se ovlažila sama od sebe ili od njegove sline ali je znao da je došao čas da uđe u nju. Raširio je njezine noge i gurnuo svoja koljena među njih a zatim se pažljivo spustio tako da je samo obli, nabrekli vršak njegovog penisa dodirivao njezin mek otvor. Zatim ga je gurnuo u nju prvo samo malo a onda nešto dublje. Nastavio je prodirati u nju, polako, vrlo polako, dok mu je na čelu izbijao znoj a on motrio njezino lice da ne bi propustio trenutak kad će se morati povući jer će je njegovo prodiranje previše boljeti, ali njeno je lice bilo bezizražajno iako je počela ubrzanodisati. Nije se pomakla, ležala je pod njim bez trzaja i dopuštala da je on ispuni. Napokon, nakon nekoliko dugih minuta ona je primila u se cijeli njegov penis koji je nabijao u njoj u svoj svojoj dužini dok se Zacharv spustio tako da su mu noge ležale ispružene na madracu a laktovima se podupirao da je ne prignječi. Osjećao je kako mu penis bubri, postaje sve veći i veći iako on nije pokrenuo nijedan mišić. Njezina meka, vrela, uzana nutrina bila je previše za nj. Svršio je ne učinivši nijedan pokret, a taj je grč, nakon frustracije proteklog sata, bio tako snažan da je sperma nahrupila iz njega poput poplave, brzinom koja je bila čisto životinjske pražnjenje. Na tren, izgubljen u žestokim otkucajima svog srca, Zacharv je zaboravio Lily ali čim se oporavio on spuznu s njezina tijela i uze je u naručaj obasipajući njezino lice poljupcima pomamne zahvalnosti, kišom poljubaca pomiješanih sa suzama koje nije mogao suspregnuti. Nije očekivao da će se ona uzbuditi. Tokorn dana koji stoje pred njima on će je postepeno, s beskrajnom pažnjom, naučiti da uživa u seksu ali sada je bio zadivljen njezinom hrabrošću, beskrajno dirnut njezinim trudom da ne dopusti prirođenoj stidljivosti da kod njega stvori osjećaj da je grubijan, do srca dirnut njezi-nonrspremnošću da ga primi u sebe a da pritom ničim drugim doli zatvorenim očima ne oda koliko je to napora iziskivalo od nje. —Jesam li te povrijedio, dušo? — napokon je upitao. —Ne, naravno da nisi. — Otvorila je oči i osmjehnula mu se. Kako je on mogao znati da je njeno tijelo bilo trenirano da prihvati bol, da je dočeka s dobrodošlicom, da je upije u se? Kako je mogao shvatiti da su ta nova osjećanja koja je upravo upoznala bila ništa u usporedbi s onima koja je iskusila tokom vježbi u baletnim papučama? Satima svakog dana, od svoje osme godine, živjela je sa stalno prisutnom boli, boli koju su je naučili podnijeti s osmijehom, boli koju plesači kao i svi drugi atletičari smatraju sastavnim dijelom života. Lily je od svoje prve bračne noći očekivala nešto drugo, nešto divlje, uzbudljivo i nepoznato, nešto neobuzdanije od onih osjećaja koji su je
obuzeli kada ju je snažan partner uznio više nego što je ikad bila uznesena. Očekivala je dvoboj dvaju tijela koji će ih oba ostaviti ranjena, bolna, znojna i iscrpljena kao nakon velike predstave. A ne to dugotrajno, otegnuto milovanje, ne kradomično istraživanje tijela o kojem je već odavno prestala razmišljati kao o bilo čemu drugom doli instrumentu, tijela koje je nije ni najmanje zbunjivalo. Ah, koliko je samo željela i trebala da bude uzeta, upotrijebljena, savladana, nemilosrdno bačena naglavačke u svijet koji nije poznavala, svijet o kojem je pokatkad čula kako druge učenice govore s hihotom, svijet koji ju je privlačio iako ga je odbijala. Nije mogla učiniti više nego jest, razmišljala je Lily, nije znala koji su pravi pokreti, kakav položaj treba zauzeti, ali nije li mu njezina nepomičnost jasno dala na znanje da mu sve dopušta? Teško je podnosila osjećaj da je nespretna, da ne zna što bi započela sa svojim mišićima, a ipak nije bilo nikoga tko bi je mogao podučiti osim Zacharvja. On je taj koji posjeduje iskustvo, razmišljala je tonući u san. On je taj koji joj sve to mora učiniti značajnim. Ona je učinila najbolje što je mogla. Sada je zavisilo o njemu da to učini divnim, da — divnim, čak divnijim od aplauza. Ambervilleovi su se vratili na Manhattan nakon desetodnevnog medenog mjeseca u Parizu. Zachary nije nikada bio tako dugo odsutan iz svog ureda, gotovo šest tjedana od dana kad je otputovao za London, a osim kratkih posjeta londonskom i pariškom ogranku nije izvršio onaj detaljni obilazak podružnica koji je planirao. Ali bio je previše sretan da bi mario za to. Svake noći, tokom deset noći, vodio je ljubav s Lily, svake je noći provodio sate, tihe, smirene sate u, kako mu se činilo, postepenom istraživanju novog mjesečinom obasjanog krajolika. Ona je kao melodija, razmišljao je, čudesna melodija u tihom tonalitetu koji nitko drugi ne može čuti. Lily mu nikada nije ništa odbila osim jedne noći kad je prvi put spustio usne medu njezina bedra. Nesigurno je prekrila rukama svoje stidne dlačice a zatim ih povukla. Istog trena je shvatio da još nije spremna za tu konačnu intimnost i više nije pokušavao. Bio je siguran u to da će jednog, ne tako dalekog dana, svojim strpljenjem i nježnošću naći načina da i nju navede da osjeti užitak. Nije se radilo o tome da ona osjeća odbojnost prema seksu, uvjeravao je Zacharv samoga sebe, već samo o tome da još nije naučila kako da se opusti. Bilo je to samo pitanje vremena a pritom ni u jednom trenutku nije sebi smio dopustiti da zaboravi kako se mora
osjećati osamnaestogodišnja djevojka, jedva nešto starija od djeteta, koja se iznenada uda za čovjeka od dvadeset devet godina. Svijest o tome da se Lily svake večeri spremno otvara za njega omogućavala mu je da obuzda bilo kakvu grubost, žurbu, bilo kakav pokret koji bi, bojao se, mogao djelovati previše životinjski, previše osorno i zastrašujuće djevojci osjetljivoj poput nje. Nakon one prve noći otkrio je da se u njemu uvijek javlja želja da je uzme i po drugi put; već sama njezina neporručnost uzbuđivala ga je kao najjači afrodizijak, a nakon*to bi postigao prvo zadovoljenje mogao je mnogo duže ostati u njoj, ležeći nepomičan, slušajući kako diše, blago je ljubeći dok je njegov penis ponovno postajao sve tvrdi i tvrđi a da se uopće nije trljao o nju već samo prilikom orgazma jedva osjetno zaljuljao zdjelicom da ne bi povrijedio to neusporedivo profinjeno, tiho prihvaćajuće biće koje je bilo njegova mlada. 5. Cutter Amberville odlučio je da se upiše na fakultet u Kaliforniji. Želio je otići što dalje moguće od svog brata, ostaviti za sobom onaj dio zemlje u kom su ga ljudi čim bi čuli prezime Amberville pitali da li je u kakvom srodstvu sa Zacharvjem. Na sveučilištu Stanford, ili »Farmi«, kako su studenti poznatog fakulteta Berkeley sa svog tradicionalno intelektualno uzvišenog položaja u blizini San Francisca, podrugljivo nazivali tog svog elitnog i nimalo demokratski orijentiranog rivala, našao si je društvo koje se nije razlikovalo od onog koje je njegovao u Andoveru; bogati momci, momci koji su imali ono što je on želio. Na Stanfordu je Cutter morao više učiti nego što je bio navikao u Andoveru ali je ubrzo savladao vještinu učenja potrebnog minimuma ostavljajući sebi dovoljno vremena da se nastavi baviti onim aktivnostima u kojima je želio briljirati: tenisom, jedrenjem, polom i skijanjem. Bili su to neosporno džentlemenski sportovi; sportovi bogatih; zahtijevali su dugogodišnju vježbu da bi se mogli dobro izvoditi; mladom čovjeku koji je uspješno ovladao njima pribavljali su divljenje i poštovanje. Za njih je bila potrebna spretnost, koordinacija pokreta, izdržljivost i, posebno kad se radilo o skijanju i polu, sasvim očita spremnost da se izloži opasnosti tamo gdje se tražila fizička hrabrost. Nije bilo rizika, nikakvog razumnog rizika, kojem se Cutter ne bi izložiona konju ili na skijama jer ljudi fizičku hrabrost, zaključio je s proračunatošću koju je tako brižljivo krio, obično poistovjećuju s hrabrošću duha. Njegov brat, njegov neprijatelj, nikad nije naučio nijedan sport kako treba.
Cutter nije potcjenjivao ni tenis, dok su ostali sportovi koje je izabrao zahtijevali od njega da se bori sa životinjom ili s prirodnim elementima, sportovi s reketom bili su nadmetanje čovjeka s čovjekom. Pobjeda je iziskivala napor, ali to nije bilo ništa u usporedbi s umješ-nošću i tehnikom s kojima je Cutter naučio izgubiti nekoliko presudnih igara, igara tokom kojih je pobjedu s izvanrednom spretnošću prepustio nekolicini pomno odabranih očeva svojih prijatelja. Bili su to ljudi koji su igrali izuzetno dobro za svoju dob; ljudi koji su se bavili investicionim bankarstvom i koji će jednom u budućnosti biti u poziciji da mu nađu mjesto u svijetu velikog biznisa u kojem pravi društveni kontakti često znače zaključen posao. Gubiti na tenisu, gubiti dobro raspoložen, uvjerljivo, ne izazivajući ni najmanju sumnju da nije dao sve od sebe, postala je jedna od osobitih prednosti Cuttera Ambervillea, isto tako važna kaox i njegovo lijepo ponašanje i dobar izgled, čak važnija od njegove neosporavane hrabrosti. —Jučer sam išla u kupovinu s mladom gospođom Amberville — kiselo je rekla Zelda Powers Pavki Mayeru kad su zajedno otišli na piće prije ručka. —Zbilja? Zvučiš isto tako opasno kao što izgledaš, draga moja. Ipak, Zelda, ne smiješ smetnuti s uma da je ona vrlo mlada i vrlo britanski odgojena, a gotovo od trenutka kad se rodila bila je zaštićena svojom potpunom zaokupljenošću baletom, bar tako sam čuo od Zacharvja. Ako ne zna izabrati što će odjenuti, osim balerinske suknjice, to te ne treba čuditi. — Ali plemenita Lily zna izabrati što će odjenuti. .. sada. — Rekla je Zelda ogorčeno postrance pogledavši Pavku. —Ima loš ukus? Ili samo nedefiniran, priprost provincijalan ukus? Britanci nisu baš slavni po svojoj vještini da se uljepšaju. —Bile smo kod Bergdorfa, u Saksu, u Bonwitu, u svim dobrim dućanima New Vorka jer mi Zachary nije dopustio da je odvedem tamo gdje se kupuje na veliko, a ona je sve te haljine naših najboljih kreatora gledala s isto toliko interesa kao da sam je odvela na izložbu crva — Ijutito reče Zelda. — Nije bilo nijedne koju bi se makar potrudila probati, baš nijedne. A odjeća joj je doista potrebna, Pavka, jer njezina je majka u zadnji čas saznala za vjenčanje pa joj nije stigla nabaviti kompletnu garderobu, a osim toga nijedna od njih nije znala kako se u New Vorku odijevaju mlade udate žene. Došla je sva umotana u tvid pastelnih boja tako da je izgledala kao križanac Alise u zemlji čudesa i vrlo mlade kraljice u službenom posjetu nekoj ne baš prijateljskoj zemlji. —Ali tako je silno lijepa — tiho uzvrati Pavka. —Ne poričem da je lijepa... htjela sam samo biti od pomoći. . . znaš da bih
za Zacharvja sve učinila. No kako god bilo, kad više nisam znala što da radim s njom odvela sam je u Mainbocheri ona je živnula, počela pokazivati znake zanimanja i prije nego što smo izišle naručila trideset sedam različitih kompleta, gotovo cijelu njihovu kolekciju. Prva proba je za tjedan dana. —I. .. što ima loše u tome? Tako si riješila problem, zar ne? —Da, ali je to naškodilo mojoj psihi. Mainbocher u njezinim godinama! Najskuplja odjeća u cijelim Sjedinjenim Državama. Izrađena po mjeri... vrlo neupadljiva odjeća, Pavka, vrlo fina, apsolutno savršena odjeća koju bi čovjek mogao nositi i okrenutu naopačke. Tamo kupuju najbogatije žene New Yorka, one koje pripadaju posebnoj ekskluzivnoj eliti. Treba vremena da čovjek stigne do Mainbochera, dođavola! Kladila bih se da nijedna od njih nije naručila toliko komada prilikom jednog jedinog posjeta. Ta.. . ta tinejdžerka nije čak ni pitala za cijenu, to joj uopće nije palo na um. —Pa što onda? Zachary joj to može priuštiti. —Ne radi se o novcu već o njezinom stavu koji ne mogu podnijeti. Da li ti je pričao kakvu kuću kupuje? Jedina kuća u cijelom gradu koja se njoj izvoljela svidjeti! —Nešto je spominjao u vezi toga ali nisam obraćao mnogo pažnje. —Odvela me da je vidim. Pavka, ti znaš kakav je Zacharv. Jednostavan, prizemljen, nije mu nimalo stalo do toga da se producira. Što misliš, kako će mu se svidjeti živjeti u palači od blijedosivog mramora koja zauzima pola bloka i diže se na tri kata, s dvoranom za balove, dragi moj, i golemim stražnjim vrtom? Za samo dvoje ljudi? To nije dom, to je dvorac. —Svidat će mu se ako to nju čini sretnom — reče Pavka uživajući u tome što brani suprotno gledište. —Ali zašto je takvoj balavici potrebna tolika palača da bi bila sretna, za boga miloga? Tko još danas tako živi? Pomisli samo na popravke, na preuređenje, na unutrašnje uređenje, na poslugu koja je potrebna da bi se to održavalo, na to da će biti potreban netko tko će posluzi određivati što treba činiti jer ona neće znati ili se neće htjeti baviti time. Pomisli na vrtlare. Vrtlari u NewYorku? Ti zaista nemaš ni najbljedu predstavu koliko će sve to koštati, zar ne? —Ne. Ali oboje znamo da si to Zacharv može priuštiti, sto puta toliko. Smatram da nemam pravo odlučivati o tome kako bi drugi ljudi trebali trošiti svoj novac, Zelda, a mislim da ga nemaš ni ti... otkad se ti baviš takvim stvarima? — Ublažio je svoj prijekor nježnim, na pravom mjestu ubačenim bockanjem.
—Pokušavaš reći da sam ljubomorna, zar ne, Pavka, dušo? —Zar nisi? —Naravno da jesam. Trebala bih se stidjeti, ali ne stidim se. —Čak si i Zelda Povvers dopušta najnormalniju žensku reakciju. Pazi, mogla bi izgubiti svoj jedinstven, originalan stil. To bi moglo imati loše posljedice za sektor naklade Stila. —Ne budi tako siguran. —Niti nisam. Moraš popiti još jedno piće. Insistiram. Čak ću ga ja platiti. U vrijeme kad su bili mlade neženje, odmah nakon rata, Nat Landauer i Zacharv Amberville provodili su mnoga popodneva na utrkama s Barneyjem Shoreom, simpatičnim, crvenokosim mladićem od oko dvadeset pet godina koji je s Natom dijelio sobu na sveučilištu Svracuse. Baš kao što je Nat bio predodređen da vodi tvrtku Five Star tako je i Barnev bio budući nasljednik obiteljskog biznisa o kojem je obično govorio kao o »policama«. —Police za odjeću? — upitao ga je Zack jednog dana. —Ne, police za časopise. —Vi ih proizvodite? —Ne, mi ih punimo — uzvrati Barnev pokazujući da ne želi nastaviti razgovor o tome jer je bio zaokupljen ispunjavanjem tiketa za utrke koji mu nikada nije donosio dobit baš kao ni Zacharvju iako mu se uvijek iznova odano posvećivao. Sve dok nije počeo izdavati Stil Zacharv nije shvaćao kolika je važnost ustanove koja se zvala Crescent koju je osnovao Joe Shore, Barnevjev otac, a koja je zajedno s Curtisom, Warnerom, Selectom i NICD-om bila jedna od glavnih distributera časopisa u zemlji. Bez tih moćnih distributera posao izdavanja časopisa ne bi se mogao održati. Dok je Zacharv posjedovao samo Odjevne ukrase prodavao je časopis isključivo putem pretplate ali kad je osnovao Stil potpisao je sa Joeom Shoreom trogodišnji ugovor o distribuciji širom zemlje a ta se suradnja nastavila i u budućnosti. Tokom Prve godine izlaženja Stila plaćao je Crescentu deset Posto od prodajne cijene po svakom prodanom primjerku, a tokom druge i treće godine šest posto. Zauzvrat, Crescent je nastupao kao zajmodavac Stila kreditirajući troškove njegovog tiskanja. Joe Shore, čovjek varavo blagog nastupa, mogao je stvoriti ili uništiti neki časopis odlučujući koliko će primjeraka poslati različitim lokalnim trgovcima na veliko koji su ih zatim dostavljali individualnim prodavačima koji su pak stavljali taj časopis na više ili manje istaknuta mjesta na policama, izdavač je mogao samo moliti boga da ona budu što istaknutija.
Zacharv Amberville odmah se svidio prekaljenom, tihom Joeu Shoreu čiju naklonost nije bilo lako steći, ali kad bi je čovjek jednom stekao nikada je nije mogao izgubiti ni zbog kakvog djela osim ako bi prekršio poslovni dogovor. Ubojstvo, palež, skitnja s namjerom pravljenja nereda, nijedan od tih prekršaja nije mogao pokolebati Joevo mišljenje o čovjeku kojeg bi on zavolio a koji je znao držati riječ. — Joe — rekao mu je Zacharv jednog dana 1953. dok su zajedno ručali — želio bih te upoznati s Lily. Da li biste ti i gospoda Shore i Barnev i ta nova djevojka s kojom on sad izlazi sljedećeg utorka došli k nama na večeru ? — Vrlo rado, Zack. Čekaj malo, jesi li rekao utorak? —Da. Ne ovaj utorak što sad dolazi, nego onaj slijedeći. —Bilo koju drugu večer, Zack, sa zadovoljstvom, ali ne u utorak, nijedan utorak ne možemo. Žena bi me ubila. —Tako dobrog muža kao što si ti? Mislio sam da je vaš brak idealan. —Zack, nemoj se zafrkavati sa zafrkantom. —Daj! Što se to događa utorkom navečer? —Milton Berle. Utorkom u osam sati. —Pa što? —Koliko si članaka o Miltonu Berleu objavio u Sedam dana? —Nisam siguran... stalno nailazim na njih I pitam se čemu toliki članci o njemu, ali moj mi urednik zadužen za televiziju govori neka samo imam povjerenja u nj. Budući, da sam mu dao dvostruku plaću da bi prešao k meni iz Lifea, pokušavam ne proturječiti tom momku. Osobno, nikada nisam imao vremena za televiziju, a Lily ona uopće ne zanima. Možda je to — s ispričavanjem se nasmijao Zacharv — samo zbog toga što ima problema s američkim jezikom. —Šteta. Nemaš pojma što propuštaš — začuđeno je zavrtio glavom Joe Shore. — Kladio bih se da još niste ni nabavili televizor. —Jednom sam kod Barnevja gledao televiziju i jedino što sam vidio bila je gomila nekakvih patuljaka. Trebali bi proizvoditi nešto bolje. Neka mi ponude kino ili predstavu na Broadwayu, za to sam uvijek spreman. Jesi li za kavu? Zamisli to, razmišljao je Zachary vraćajući se krcatim ulicama, Joe Shore, čovjek koji ima više opipljive moći od bilo kog drugog koga je ikad upoznao, ne može izići utorkom navečer zbog Miltona Berlea. Da li i Eisenhower i Mamie gledaju? Da li senator Joseph McCarthy gleda, i Estes Kefauver? Što se njega tiče, on je bio previše nemiran da bi dugo sjedio na jednom mjestu osim kad bi povremeno igrao stolni nogomet. Ako
je televiziji uopće pridavao ikakav značaj onda je to bilo samo kao takmacu za novac oglašivača, no ni u tom je pogledu nije uzimao onako ozbiljno kao ostale časopise. Naglo se zaustavio na uglu Pete avenije i Pedeset druge ulice. Da li cijela zemlja sjedi pred televizorom utorkom u osam? Vrlo vjerojatno da, a najvjerojatnije sjedi i da bi gledala Lucille Bali i Sida Caesara i »Medeni mjesec« i tko bi dovraga znao koje još sve programe? Eh, Zachary Amberville je kratkovidna, neuka budala koja je zamalo učinila fatalnu pogrešku misleći da može procijeniti američku javnost sudeći Prema svom vlastitom ukusu. Ali ipak ne tolika budala da to ne bi na vrijeme shvatio i ispravio. Televizijski tjedan? Suviše poslovno. Ovaj tjedan na televiziji ? Predu-go. Televizijski tjednik?To je zvučalo upadljivo intelektualno i mirisalo na Harper's i The Atlantic. Vaš TV tjedan ? Još uvijek predugo. TV tjedan. To će biti dobro. Prelazio je ulicu u mislima jasno videći prvi broj. Četvrtasti časopis, šesnaest sa šesnaest, na dobrom papiru, s obiljem fotografija i teksta i, naravno, TV-programom, s velikom kolorfotografijom Miltona Berlea na naslovnoj strani. Ubrzavajući korak Zacharv Amberville se vratio u svoj ured koji je, iako on to još nije shvaćao, vrijedio deset milijuna dolara više nego kad je izišao na ručak. Mjesecima prije nego što je velika kuća od sivog mramora na Istočnoj sedamdesetoj ulici preuređena onako kako je to bilo zamišljeno, Lily je otkrila da je u drugom stanju. Njezina prva reakcija bio je strah: kakve će to posljedice imati po njezino tijelo? Zatim se osmjehnula za sebe. Tipična reakcija jedne balerine, a ona je odustala od svoje baletne karijere da bi mogla normalno živjeti. Ta će beba biti dokaz, ukoliko je dokaz uopće potreban, da je slobodna, svoja vlastita žena, njome će još jednom potvrditi da je odbacila taj ograničen, u sebe zatvoren svijet. I dalje je izvodila vježbe uz prečki, svakog jutra u velikom apartmanu hotela Waldorf Towers gdje su se Ambervilleovi privremeno smjestili, ali otkad je stigla na Manhattan .nije bila u pravoj baletnoj dvorani. Prečka je bila navika, način da ostane u formi, ništa više. Njezina divna nova odjeća! Ruke joj malodušno poletješe k ustima. Za samo nekoliko tjedana neće joj više pristajati. Pa, tu se jednostavno ništa ne može učiniti. Još tog popodneva će otići kod Mainbochera i zamoliti ga da joj kreira kompletnu trudničku garderobu. Da li da odmah piše svojoj majci ili da joj čak telefonira? Nije nimalo preuranjeno da majka počne tražiti odgovarajuću dadilju koja će doći iz Engleske i preuzeti nadzor nad djetetom. Doktor Wolfe joj je rekao da pripazi na težinu... dobar liječnik, razmišljala je, ali nije li
to bila smiješna primjedba? Kad u životu nije pazila na težinu? Lily obujmi rukama samu sebe počevši se radovati novosti. Njezine će nježne grudi balerine postati obilne, to se ne može izbjeći. Kako li će lijepo izgledati u duboko izrezanoj haljini! Reći će Mainbocheru da za večer želi duboke dekoltee; divne haljine širokih sukanja vezane pod grudima, u ampir stilu. Zašto ne bi uživala u dobrim grudima sve dok budu trajale jer, naravno, ona neće dojiti dijete. Sve njezine rođakinje dojile su svoju djecu i njoj se to činilo najstrašnijim gubljenjem vremena; sati i sati strpljivog sjedenja, danju i noću, dok te nekakvo malo biće koristi kao kakvu ljudsku kravu, beba koja se kasnije uopće ne može sjećati da li si je dojila ili ne, a u svakom slučaju neće biti zahvalna. Pomislila je kako ne smije zaboraviti reći arhitektima kamo da smjeste dječju sobu. Mora biti toliko daleko od njezine spavaće sobe da je ni u kom slučaju ne uznemirava plač djeteta, ni danju ni noću. Dječji plač je nedvojbeno najiritantniji zvuk u prirodi i ona ga nema namjeru podnositi, baš kao što nema namjeru kupovati gotove haljine. Majka u njezinim godinama? Pa, možda je bolje da to obavi dok je još mlada kao što uvijek čine pripadnice kraljevskih obitelji, posebno s obzirom na to da sad ionako nema drugog izbora. Ali bila je to zbilja šteta budući da je tek nedavno došla na Manhattan, tek nedavno počela shvaćati kako je to kad možeš dobiti što god zaželiš, čim zaželiš, kad si možeš ispuniti i najmanji hir. Ipak, to što će imati bebu ne znači da mora odložiti bilo koje od svojih zadovoljstava za više od samo nekoliko sati. Još u Londonu joj je bilo jasno da je Zacharv silno bogat, ali tek sada je shvatila da je on daleko bogatiji nego što je mogla zamisliti, daleko velikodušniji od bilo kojeg muškarca kojeg je ikada upoznala. Njezin je otac bio prilično škrt, sada je to uviđala, on je smatrao da djecu treba odgajati strogo dajući im minimalan džeparac. Njoj džeparac nikada nije bio potreban jer nije bilo ničega na što bi ga ona željela trošiti ali otkad se odrekla baleta otkrila je mnoštvo stvari koje je uživala kupo-vati. Trgovine Manhattana bile su neodoljivo privlačne, a bilo je prilično pa. .. ugodno... da ni u jednoj od njih nema ničega što ona ne bi mogla kupiti, ničega što joj Zacharv ne bi želio pokloniti. »Bogati« — odvratna riječ. Dobrostojeći. Jedini način kojim se to moglo izraziti bio je otrcan. Dobrostojeći. Vrlo, vrlo dobro. Možda će, kad beba malo ojača, dozvoliti Stilu da je fotografira za svoje stranice. Plemenita supruga Zacharvja Anjbervillea i njezino dijete. Ne, ne Stil. On nije namijlnjen onima koji su vrlo dobrostojeći. Možda je upravo to razlog zbog kojeg se tako dobro prodaje. Onda Vogue ili još bolje Town &
Country. Ima izvjesnog šika u tome, kad malo bolje porazmisli, da se prvi put pojavi u mondenom časopisu kojeg svi u New Yorku redovno čitaju, kao mlada majka a ne kao još jedna od mnogobrojnih mladih supruga. Naravno, visoko društvo New Yorka jedna je golema šala. U Londonu čovjek ili pripada visokom društvu ili mu uopće ne pripada. Ako si vikontova kći, uvijek ćeš to biti bez obira na to za koga se udaš. Imaš svoje rođake, svoje pretke, svoje mjesto u poretku stvari. Djevojka se može udati zbog titule, ili u neku od grofovija, pa čai i za Amerikanca, ali svatko će se uvijek sjećati tko jeT)ila prije udaje. Moraju proći generacije prije nego što to prestane biti važno, a možda će uvijek biti važno, možda će ljudi i za stotinu godina govoriti — Ah, da, lady Melinda... njezina pra—pra— prabaka bila je kći nekog bankara prije nego što se udala za grofa toga i toga. — Snobovski, užasno snobovski, pretpostavljala je. No kako god bilo, tako to jest. Ali u New Yorku! Tolike njihove »velike dame« samo su tri, ili u najboljem slučaju četiri generacije udaljene od viteza razbojnika, a vitezovi razbojnici nisu bili ništa drugo do spretni lopovi. Naravno, i oni imaju svoje potomke Mayflowera* i društvene krugove Cincinnatija, • Mayflower— brod kojim su protestantski disidenti doplovili iz Engleske u Ameriku, 1620. (Op. prev.) potomke oficira Washingtonove vojske. Drugim riječima, razmišljala je Lily, sve su to potomci kolonizatora koji su se pobunili protiv prilično dobrog kralja, i to prije nepunih dvjesto godina. Po svemu sudeći, biti pripadnik tih krugova smatralo se nečim silno značajnim, premda se Zachary koji je mogao ući u njih nije nikada potrudio da to učini. Kao što joj je rekla njezina majka, u onih nekoliko tjedana uoči njenog vjenčanja, iako se pedeset obitelji proglašavalo povijesnim pripadnicima »Starog New Yorka« samo ih je neznatan broj imalo zaista poštovanja dostojne pretke iz Starog svijeta. Van Rensselaerovi čiji je grb potjecao iz vremena princa od Orangea, nisu više imali zemlje. Livingstonovi, međutim, bijahu živi i uspješni a potjecali su od plemenite škotske obitelji Callender; Pellovi su također i u Engleskoj bili aristokrati, a Duerovi i Rutherfordovi imali su pedigre kojim bi svatko mogao biti zadovoljan. Poštivanje predaka bilo je sasvim na svom mjestu, podrugljivo je razmišljala Lily, ali ne bi li ti preci trebali imati malo više patine na svojim grbovima? Samo nekoliko godina prije američke revolucije francuski kralj Luj XIV prodao
je titule za šest tisuća šest stotina Hvara, kolikogod to iznosilo u današnjem novcu, ostavljajući praznim mjesto na kojem će novoproglašeni francuski plemići upisati svoje ime. Kad se čovjek zagleda malo dublje u prošlost ne preostaje mnogo doista dobrih obitelji. Čak su i Adamsfieldovi bili vlastelini samo do 1300-te. Ne, snobovsko divljenje titulama bilo je prilično ružno i nije joj priličilo. Ali usprkos tome... usprkos tome, ona će živjeti na Manhattanu i ako ni zbog čega drugog a ono zbog vlastitog dostojanstva mora se postaviti tako da je poštuju. Kad se riješi bebe pozvat će nekoliko zaista doličnih ljudi i upoznati se s njima. Bez sumnje će joj ponuditi da pristupi mnogim dobrotvornim odborima ili kako već oni ovdje nazivaju dobrotvorna društva, a čini se da je to u New Vorku manija, i ona će se opredijeliti za nekoliko njih oprezno ih odabirući. Kad čovjek nekamo doseli nije nimalo mudro brzopleto izabrati prijate-Ije, uvijek je govorila njezina majka. Idućih deset godina čovjek mora potratiti na to da ih se riješi. Lily se zadovoljno protegnu. Kuća, prekrasni antikviteti koje je kupovala da je njima napuni, mnoštvo nove odjeće, osjećaj da cijeli Manhattan može biti njen čim to poželi, sluge, putovanja na koja će odlaziti kad u New Yorku postane prevruće ili prehladno, nakit koji je počela razgledavati i uspoređivati u velikim draguljarnicama Manhattana... sve se to stapalo u ugodan, zabavan niz zadovoljstava. Mora da je bila prilično luda kad je najveći dio svog života provela prikovana strogom disciplinom koja nije dopuštala nikakva zadovoljstva osim prolaznog užitka što ga pruža neka osobita predstava. Balerine, posebno primabalerine, zaista su robovi, razmišljala je vrteći glavom. Robuju svojim vlastitim, nemogućim standardima, robuju svojim učiteljima, robuju svojim tijelima; iznad svega robuju publici koja zbog toga što posjeduje kartu zahtijeva savršenstvo čiju cijenu nitko od njih ne može razumjeti. Plesači su poput dresiranih životinja naučenih da skaču kroz obruč, pa ipak, za razliku od tih životinja, oni sami odabiru svoj ropski položaj. Koliko li je bila sretna što je na , vrijeme pobjegla! Jer kad bi jednom postala primabalerina, što bi se sigurno dogodilo, bilo bi joj daleko teže napustiti taj opsesivan život. Zazvonio je telefon i Lily se smela jer je njezino sanjarenje iznenada prekinuto. — Da, dragi, divno sam spavala — rekla je Zacharyju. — Ne, nema ništa nova, i danas se bavim tapetarima i dekoraterima... Ne budi smiješan, to mi je iteka-o zabavno. — Možda ga je trebala nazvati odmah čim rje ustanovila da čeka bebu, ali smetnula je to s uma. No večeras će imati dovoljno vremena. Naravno, on će razumjeti da vrlo brzo više neće moći
ići zajedno u krevet. Vrlo, vrlo brzo. Spustila je slušalicu, a onda je ponovo podigla. Nazvat će gospođicu Varney, prodavačicu koja je poslužuje kod Mainbochera i dogovoriti se za sutra. Ne... za danas poslije podne. Čemu čekati? * —Da neću dojiti mog sina ? Ne, dragi, to ja nisam mogla reći. —Lily, dušo, zar se ne sjećaš? Dobro sam čuo kad si rekla Minnie da su sve te priče o antitijelima u majčinom mlijeku neka američka novotarija i da je jedino važan svjež zrak i dobra dadilja. —Može biti. Sigurna sam da imaš pravo. Ali zar je to važno kad sam sada promijenila mišljenje. Gdje je ta sestra s mojim sinom? Trebala je biti ovdje već prije pet minuta. Zachary, možeš li je, molim te, potražiti? Bojim se da bi mu bolničko osoblje moglo dati umjetno mlijeko jer njima je to komotnije... oni mrze majke koje same doje. To im stvara više posla. Dok je Zachary lutao hodnicima bolnice tražeći medicinsku sestru, bilo koju medicinsku sestru, Lily se nestrpljivo izjedala u krevetu. Tobias je rođen prije tri dana, porod biješe lagan i čim ga je vidjela s plavim stršećim kovrčama, bucmastim obrazima i savršenim malim tijelom, shvatila je da nikada prije nije voljela. Niti svoje roditelje, niti balet, niti Zacharyja, niti sebe. Posljednja stvar kojoj se mogla nadati bila je ta da će je obuzeti plima materinskih osjećaja, ali cijeli dan nakon njegovog rođenja provela je plačući zbog toga što njezin sin nije pored nje nego u dječjoj sobi s ostalim bebama. On je bio njezin, dio njezina tijela, kako su ga mogli odnijeti kao da ne pripada njoj? Sada je bilo prekasno da urede da spava u krevetiću u njezinoj sobi, objasnio joj je liječnik. Gotovo svaka druga majka u rodilištu tražila je da joj dijete smjeste u njezinu sobu i oni nisu imali dovoljno opreme da svima udovolje. Da je barem to zahtijevala prije nekoliko mjeseci, rekao je, kao daje prije nekoliko mjeseci mogla znati da će njezino dijete biti Tobias? Jasno da je rodila dječaka. Sve te gluposti koje ljudi govore o tome kako ne mare za spol djeteta i kako je najvažnije da je zdravo! Svi u dubini duše znaju da Prvo dijete mora biti muško. Znali su to pećinski ljudi a tako i svi nakon njih. —Evo ga! — rekao je Zacharv otvorivši vrata sestri. — Zvuči izgladnjelo. Otkrio sam ga u plaču. —Mora plakati, to je dobro za pluća — uzvrati Lily isto tako znalačkim glasom kao i njezina majka prije nje i željno ispruži ruke. —Da li da vas i oca ostavim nasamo s djetetom?—upitala je sestra. —Sada mi niste potrebni, hvala vam, sestro. Zacharv, dragi, da li će ti
smetati? Prilično sam nova u ovome... mislim da bih rado bila malo sama. Vrati se za, pa, za oko jedan sat. On uživa kad ima dovoljno vremena. —Jesi li sigurna da tako želiš? — Zacharv se trudio da ne zvuči onako duboko razočaran kao što je bio. — Misliš da ti ništa neće biti potrebno? — S ljubavlju ju je pogledao, naslonjenu na nekoliko jastuka u svilenim navlakama bogato obrubljenim finom starinskom čipkom, a isto takve su bile plahte i pokrivač što ih je donijela od kuće. Lily nikada nije izgledala tako anđeoski kao u tom trenutku, kose spuštene po ramenima. Na ušima je imala goleme plave safire optočene dijamantima, rad Van Cleef& Arpelsa, koje joj je upravo poklonio. Safiri — za dječaka. Na stolu pokraj nje ležale su otvorene kutije u kojima su se nalazili ogrlica i narukvice, ostatak kompleta, a ti su dragulji sada ležali pored svjetiljke — uhvaćen san ljetne noći. — Ako mi išta bude potrebno, dragi, ovdje na stolu nalazi se zvonce i ja ću ga upotrijebiti, obećajem ti. Sada oboje pođite, prije nego što moj sin probudi cijeli grad. Pored svih vječno burnih diskusija o utjecaju okoline i nasljeđa na dijete nitko nije mogao poreći da će Tobias Adamsfield Amberville izrasti u čudovište. Bilo je nezamislivo da bi dijete kojeg je otac toliko obožavao a majka smatrala produžetkom vlastite osobe, osobe kojoj ništa nije uskraćivala, moglo izbjeći tome da postane pretjerano razmaženo. — To mora biti njegova andersonovska krv — primijetila je njegova baka, Šarah Amberville. — Protestantska predanost radu, znaš. Lily koja je bila u šestom mjesecu trudnoće s drugim djetetom, radosno se nasmijala. —Zasad obavlja samo sitne poslove, Šarah. —Gledaj kako ozbiljno i metodično okopava vrt. Čovjek bi pomislio da je plaćen po lopati iskopane zemlje. Otkad vas posjećujem nikada ga nisam čula da plače, mirno ide u krevet onda kad mora, i kako čujem od dadilje, ne pravi nikakvih problema. Jede sve povrće a to nije činio čak ni Zachary. Nadam se da će i tvoje drugo dijete biti tako dobro. —Drugo dijete će biti Tobiasov drug u igri. Za dijete nije dobro da bude jedinac, zato se i gnjavim s tim da tako brzo rodim drugo. Inače bi mi bilo dovoljno da jednostavno gledam kako moj sin raste. Šarah Amberville nije rekla ništa na to. Još se nije bila navikla na Lily, a nikada ni neće. Zapravo prilično se bojala svoje snahe jer je znala da ako pristupi Lily na krivi način neće često viđati unuka, a tako ni sina. Minnie
je bila mjesecima prognana nakon što se usudila primijetiti da je nepotrebno naručivati dječju odjeću čak iz Londona kad se u Sjedinjenim Državama može nabaviti isto tako dobra, posebno s obzirom na to da Toby tako brzo sve preraste. —Gledaj, dolazi. Sigurno je spreman za ručak —obratila se ona Lily. —Vidjet ćeš vrtlarevu reakciju kad sutra dođe —nasmijala se Lily s užitkom. —Zar će biti začuđen? —Tobias je upravo iskopao sve tulipane. Trebali su procvasti slijedeći tjedan. Vrtlar je prošle jeseni posadio četiri stotine lukovica. —Bože moj — promrmlja Šarah Amberville. Nije joj bilo jasno da je Lily cijelo vrijeme znala da Toby iskapa tulipane u pupu. Da je to znala posljednja dva sata provela bi sjedeći ko' na iglama, grizući usne i moleći boga da joj da snage da ništa ne kaže. Pa, možda je na Manhattanu lako naći dobrog vrtlara. U Andoveru taj problem nije ni postojao. Biti baka nekako nije bilo baš tako veselo kao što je očekivala. Ali što uostalom jest! Maxime Emma Amberville bila je upravo toliko ružna beba koliko je to Lily očekivala: izgledala je kao očerupano pile, uopće nije imala kose, bila je krivono-ga, a već prvog dana dobila je osip od vrućine. Imala je kolike, urlala kad je bila gladna isto kao i onda kad to nije bila. Bila je najproblematičnije dijete u rodilištu, kako joj je povjerila glavna sestra. —Nadam se da si rekla toj sestri da se tornja dođavola — prasnuo je Zacharv kad mu je Lily prenijela tu primjedbu. —Zacharv! Naravno da to nisam učinila. Sirota žena, bila je na izmaku snaga. Samo sam joj rekla da dijete sutra vodimo kući. Ono što me stvarno brine je dadilja. Što ako nas napusti? Ona se navikla na Tobiasa. —Dadilja premalo radi za previsoku plaću. —Nazvala sam agenciju i uzela još jednu dadilju. Imali su jednu ženu s dobrim preporukama, izvjesnu gospođicu Hemmings koja je stručnjak za problematične slučajeve. Doći će čim napustim bolnicu i odmah preuzeti brigu o maloj. Na sreću Maximina soba nije odmah pokraj Tobvjeve tako da ga neće buditi. —Za boga miloga, Lily, dijete ima uobičajene kolike a ne gubu. Ako smijem izraziti svoje mišljenje, ta beba ima vraški mnogo duha i meni se sviđa kako izgleda. Nalik je meni, dođavola. —Dragi, zbilja si smiješan. Znaš dobro da si silno privlačan. —Nikada nisi vidjela moje fotografije kad sam bio mala beba — rekao je keseći se —Lily je odsutno promrmljala
—Pretpostavljam da će se s vremenom popraviti. Ne može izgledati gore nego sada. Maximini grčevi i osip nestali su istovremeno. Za šest mjeseci dovoljno se udebljala da su njezine mršave nožice dobile ljupke jamice i izvravnale se, a kosa kad je počela rasti, bijaše ravna i gusta te na Zacharijevo slatko, slavodobitno oduševljenje, pokazivaše jedan bijeli pramen na istom mjestu na kojem je bio i njegov. Što se pak duha tiče, njoj je za dvadeset dva mjeseca uspjelo slomiti duševni mir dadilje koja je bila specijalist za problematične slučajeve. —Gospođo — rekla je gospođica Hemmings na rubu plača — imala sam bolesnu djecu, djecu koja su bila tako mirna da je čovjeku odmah postajalo jasno da nešto nije u redu; imala sam hiperaktivnu djecu koja su se zavlačila svakamo, čak i u kanalizaciju; imala sam djecu koja su se mogla penjati na drvo još prije nego što su navršila godinu dana i to su činila; djecu koja se nisu mogla naučiti na kahlicu do četvrte godine, imala sam djecu svih mogućih vrsta, ali Maxi... moram otići na odmor, gospođo, ili ću dobiti slom živaca. —Ah, ne! Nemojte to učiniti, gospođice Hemmings. Molim vas, molim vas, nemojte otići — molila ju je Lily. —Moram, gospođo. Previše volim Maxi. Tako je dražesna, a tako zločesta. Ne mogu se natjerati da je kaznim, a to je loše za dijete. —Mislila sam da ste vi u stanju riješiti taj problem— uzvratila je Lily hladno. Žena je očito definitivno odlučila otići. — Bojim se da je Maxi potpuno razmažena. Ona želi ono što želi i to onda kad ona hoće... trebalo vam je poći za rukom da učinite nešto u vezi s tim. —Pokušala sam, gospođo, ali. . . —Ali niste uspjeli; stvar je vrlo jednostavna, zar ne? —Ako je želite tako tumačiti, onda jest. — Glas gospođice Hemmings odavao je da se ne želi upuštati u raspravu i Lily se iznervirala. —Smatram vas potpuno odgovornom za Maxinu nedisciplinu, gospođice Hemmings, i bojim se da vam neću moći dati preporuku. —Kako god želite, gospodo. Ali sumnjam u to da ćete moći riješiti Maxin problem naprosto time što ćete naći drugu odgojiteljicu. —To ćemo vidjeti! Sigurna sam da će netko drugi znati s njom — rekla je Lily bijesno. —Nerado kudim roditelje — reče gospođica Hemmings čiji je odgojiteljski ponos bio povrijeđen — ali nijedna odgojiteljica neće moći učiniti mnogo više. Sada, ako mi dopustite, gospodo...
—Čekajte tren. Na što ste mislili kad ste spomenuli krivicu roditelja, gospođice Hemmings? —Maxi je razmažena zato što joj njezin otac daje sve što poželi a vi svo svoje slobodno vrijeme provodite s Tobvjem. Ona svom silom nastoji privući pažnju svoje majke i, budući da ste tražili da vam to kažem, koristi oca kao nadomjestak. — Prije nego što je Lily mogla odgovoriti gospođica Hemmings je napustila prostoriju i pošla gore da se spakira. Tokom svoje dugogodišnje i poštovanja dostojne karijere nikada nije tako otvoreno izrekla ono što misli i koliko god da se osjećala jadno zbog toga što ostavlja Maxi bila je prilično zadovoljna samom sobom. Tobvjeva odgojiteljica Engleskinja, gospođa Browne, bila je sazdana od čvršće građe nego gospođica Hemmings. Preuzela je brigu o Maxi nazivajući je »našom dvogodišnjom malom« na način koji je otklanjao svaku nedoumicu. Lily koja je i protiv svoje volje bila pogođena opaskom gospođice Hemmings, sada se potrudila da djevojčici gotovo svake večeri čita prije večere, a također je dopuštala Maxi da se igra njezinim nakitom, po pola sata nedjeljom ujutro, što je činila sjedeći nasred Lilyna starinskog, čipkama ukrašenog kreveta u obliku svadbenog kolača. Nitko me nikada neće moći optužiti da nisam dobra majka, mislila je Lily, bjesneći u sebi od mučne dosade dok je naglas čitala. Nedugo nakon svog četvrtog rođendana Tobias je počeo padati iz kreveta. Tokom dvije godine on bi se povremeno budio usred noći i odlazio na zahod pažljivo tapkajući poznatim putem tako da nikoga ne probudi. —Može li u mojoj sobi gorili noćna svjetiljka, majko? — upitao je Lily jednog dana. —Ah, dušo, pa nemaš je još od onog vremena kad si bio sasvim mala beba. Da li si nešto ružno sanjao? Radi li se o tome? —Ne, ali kad se probudim ništa ne vidim. Ne mogu otkriti na kojem se dijelu kreveta nalazim osim kad pipam uokolo, a ako sam blizu ruba, padnem. U mraku ne mogu naći svjetiljku koja je pored kreveta. To mi se već nekoliko puta dogodilo, a kad padnem to boli. —Možda je u tvojoj sobi suviše mračno. —Nikada prije nije bilo premračno. Uvijek je sa ulice dopiralo dovoljno svjetla da mogu vidjeti... ali, ne znam, čini se da više ne vidim u mraku. —Sigurna sam da to nije ništa zabrinjavajuće —rekla je Lily dok joj je srce ubrzano lupalo — ipak, odvest ću te na pregled kod doktora Stevensona. Vjerojatno bi morao jesti više mrkvice, zlato moje. Pedijatar je detaljno pregledao Tobyja. —On je zdrav momčić, gospođo Amberville. Što se tiče padanja s kreveta,
siguran sam da to nije ništa ozbiljno ali da budete mirni bilo bi najbolje da ode pregledati oči. —Ali vi ste upravo pregledali oči — zavapila je Liiy. —Bolje da ih pogleda i specijalist. Jednostavno zato da budemo sigurni. —Da budemo sigurni? —Molim vas, nemojte brinuti. Djeca imaju raznorazne prolazne simptome, posebno kad rastu tako brzo kao ovaj mladić; ipak nije loše obratiti pažnju na njih čak i ako se to pokaže pretjeranim oprezom. Poznati okulist, doktor David Ribin kome je doktor Stevenson poslao Tobvja, pomno mu je pregledao oči. Lily je sjedila u čekaonici pokušavajući utuci vrijeme čitanjem časopisa. Iznenada je podigla pogled i ugledala Zacharvja koji je stajao pored njezine stolice. —Ne! — vrisnula je. Istog trena kad je ugledala svog muža znala je da ga je liječnik telefonski pozvao. —Lily, Lily. — Zachary ju je uhvatio u naručaj. —Što god da mu je, današnja medicina ima lijeka za to. S očima izvode čuda, to je najrazvijenije područje, Lily, ja ću se pobrinuti za to, ne brini. Hajde, doktor nas čeka da porazgovaramo. Medicinska sestra se bavi Tobyjem da mu zaokupi pažnju, vidio sam ih ulazeći ovamo. —Silno mi je žao što vam moram ovo reći — kazao je doktor Ribin kad su sjeli — ali Toby ima retinitis pigmentosu. Nisu nam poznati uzroci te bolesti. Noćno sljepilo često je prvi simptom. —Bolest... kakva je to, vrsta bolesti? — upitao je Zachary uzevši Lily za ruku. —Gospodine Amberville, moram vam najprije objasniti da je mrežnica tanka unutrašnja ovojnica oka. Ona je građena od stanica u obliku štapića i čunjića koje su osjetljive na svjetlost. Štapići su receptori koji omogućavaju da oko reagira na prigušenu svjetlost i upravo zbog toga se promjene u njihovoj funkciji, što je slučaj kod Tobvja, prvo očituje noćnim sljepilom. —Doktore Ribin, kakva se terapija primjenjuje kod takvog oboljenja? — upitala je Lily izluđena dužinom liječnikova objašnjenja. —Ne postoji terapija, gospodo Amberville. Živčane stanice mrežnice nemoguće je zamijeniti ako su oštećene. —Nema terapije? Hoćete reći da nema lijeka? —Bojim se da je tako. —Onda kirurški zahvat? Da li će morati na operaciju? — povikala je Lily. —Ne postoji kirurški zahvat koji bi pomogao u slučaju retinitis
pigmentose — ozbiljno je odgovorio doktor Ribin. —To nije moguće! Ne želim to vjerovati! Svakog se može izliječiti! Njemu su samo četiri godine, on je još malen dječak — rekla je Lily silovito; njezino je odbijanje da prihvati istinu još uvijek bilo snažnije od boli. —Šta će biti s Tobyjem? — upitao je Zachary držeći je tako čvrsto za ruku da ju je to boljelo. —To je progresivna bolest, gospodine Amberville. U početku su obično pogođeni rubni krajevi mrežnice te iako Tobvjev središnji vid može još godinama ostati nepomućen, kako odrasta tako će dolaziti do progresivnog sužavanja njegovog vidnog polja. Naposljetku, ne mogu točno predvidjeti kada, njegova će vidna sposobnost biti minimalna. Međutim, mogu proći godine prije nego što se to desi. Nadam se da mu do tada predstoji još mnogo vremena ali vam ne mogu sa sigurnošću reći koliko. —Oprostite, doktore, ali ne bi li to moglo biti nešto drugo? — upitao je Zachary iako je iz liječnikova izraza mogao naslutiti odgovor. —Volio bih da jest. Da biste bili sasvim sigurni savjetujem vam da zatražite mišljenje još jednog specijaliste iako se nažalost ta bolest, mada rijetka, ne može pobrkati s nekom drugom i dijagnoza se brzo postavlja. Po cijeloj se mrežnici vide nakupine pigmenta, a krvne žile su sužene. Ne volim biti siguran u dijagnozu. Volio bih da mogu vjerovati kako nemam pravo, gospodine Amberville. —Ali kako je to mogao dobiti? — u očajanju je povikala Lily. — Kako, recite mi, kako se to dogodilo? —Kad djeca imaju retinitis pigmentosu to, za razliku od slučajeva koji se javljaju kod staraca, može biti samo nasljedno, gospodo Amberville. 6. Cutter Amberville je zamalo pao u napast da nakon diplome ostane u Kaliforniji. Na Stanfordu je stekao mnogo utjecajnih prijatelja i potpuno prihvatio lokalnu predrasudu daje po kvaliteti Harvard tek na drugom mestu iza Stanforda. Šarah Amberville je svoje drugo dijete posjećivala nekoliko puta godišnje ali je Cutter ljetne praznike provodio na Zapadnoj obali. Nastavio je školovanje na odjelu ekonomije sveučilišta Stanford i nakon što je diplomirao nekoliko godina je radio u bankarskoj tvrtki Rooker, Smity i Jameston u San Franciscu, čiji je predsjednik bio otac
Jumba Boo-kera, momka s kojim je dijelio sobu, vitak, nizak čovjek u dobroj kondiciji, strastven igrač tenisa koji je dobio nekoliko partija u meču s mladim Ambervilleom. Međutim, početkom 1958, kad su mu bile dvadeset četiri godine, Cutter se odlučio preseliti na Manhattan. Otkrio je da ga čak i u Kaliforniji svi ljudi koje upozna pitaju za njegova brata. Možda bi, razmišljao je Cutter, mogao izbjeći to neizostavno pitanje jedino da se preseli u Kinu, ali inače nije mogao spriječiti da ga neprestano povezuju s njim. Budući da je to povezivanje imena bilo neizbježno, zašto ga ne iskoristiti s obzirom na to da je New York City sjedište bankarstva a to što je Amberville nije nikako moglo škoditi njegovoj karijeri. Namjeravao je zaraditi mnogo novca. Zacharv ne smije biti jedini bogati Amberville. Cutter je bio navikao na tradiciju Stanforda i San Francisca koja se odražavala u načinu ponašanja i kulturi i nekom aristokratskom pristupu stvarima koji se protezao i na poslovni život. Bilo mu je teško prilagoditi se kolektivnoj mahnitosti Manhattana. Tko su svi ti ljudi? Zašto trče umjesto da hodaju? Zašto ne mogu voditi razgovor u civiliziranim decibelima? Zar je zaista svega bilo tako malo da se za tim moralo trčati ili su se oni samo ponašali kao da je svega malo? Nakon tjedan dana odlučio je jednostavno ignorirati taj grad, ni ne pokušavati da ga razumije u svim njegovim neugodnim manifestacijama. Otkrio je da u nekim ulicama ipak žive ljudi njegova kova a njegovi su mu prijatelji iz Andovera, Stanforda i San Francisca omogućili da odmah uđe u domove onih malobrojnih ljudi na Manhattanu s kojima se osjećao kao kod kuće. Cutter Amberville je doista bio više nego dobrodošao kamo god bi pošao. Bio je visok sto osamdeset pet centimetara, tijela oblikovanog sportovima koji stvaraju izdužene, elegantne mišiće od kakvih krojačima rastu zazubice. Osoben izgled kojim se svuda isticao dok je još bio mladić sada ja sazrio i Cutter je bio neubičajeno naočit muškarac. Uvijek je bio preplanuo, kose poplav-jele na suncu kalifornijskih ljeta. Nos mu je bio krupan i savršeno uobličen, smješten između očiju plavih kao more oko Sicilije i hladnih kao voda fjorda, a imao je asketska usta oštrih obrisa koja nijedna žena nije mogla zanemariti. Nije bio ljudina ali je bio snažan i kad bi Cutter ušao u prostoriju nametala se pomisao na nešto što je Byron nazvao »gipkonogost matadora«. I pored toga što je bio izrazito plavokos posjedovao je nemilo držanje toreadora a u njemu je bilo neke mračne riješe-nosti. Kretao se s tako utjelovljenom sigurnošću i samo-poštovanjem da nitko nikada ne bi povjerovao da je on takvo držanje istrenirao s istom onom upornošću kojom se izvježbao da mu osmijeh djeluje toplo i iskreno.
Njegov neosporan šarm, sada konačno definiran, postao je dijelom njegove srži, njegove prirode; taj ugodan, laskav, neophodan šarm zavidnog čovjeka koji je posvetio svoj život stjecanju pažnje i naklonosti za koje je vjerovao da su mu tako nepravedno uskraćene u djetinjstvu. Počelo mu se činiti da njega i Zacharvja dijeli više od samo jedanaest godina razlike. Premda ga ništa ne bi moglo navesti na to da odustane od duboke, izjeda-jufe mržnje koju je osjećao prema bratu zbog toga što je zasjenio njegovu mladost; iako nijedan njegov osobni uspjeh nije mogao nadoknaditi nenadoknadiv gubitak onoga za što je smatrao da mu je s pravom pripadalo; bio je toliko navikao na tu mržnju da je s vremena na vrijeme gotovo dozvoljavao onom crvu u svom srcu da usne. Premda je Zacharvja i njegov golemi uspjeh, uspjeh za uspjehom — baš kao da im je svrha bila da muče Cuttera — mogao privremeno zaboraviti, nije ih nikako mogao uzeti kao nešto što se samo po sebi razumije, nije se mogao pomiriti s tim da je mlađi brat Zacharvja Ambervillea. Cutter se nije mogao prisiliti na to da u dubini svoje duše ne osjeća kako Zacharvjev uspjeh upravo njegovom životu oduzima nešto bitno. On je zauvijek bio umanjen, nepravedno umanjen, a to nije mogla biti ničija krivnja doli Zacharvjeva. I pored sve svojejzvanredne privlačnosti, naočitosti koja se gotovo mogla nazvati ljepotom, Cutter je bio čovjek u kojeg se uvukla oku nevidljiva gorčina baš tako trajna kao da je utetovirana u njegovo srce. Podržavao je i njegovao svoju mržnju; da je nestala morao bi iznova graditi svoj svijet, objasniti ga na neki drugi način. Ali to se nije moglo dogoditi jer izdanja kompanije Amberville svakog su se tjedna i mjeseca pojavljivala na novinskim kioscima, njihove sjajne, nove naslovne stranice privlačile su pogled, postajala su iz mjeseca u mjesec sve deblja od reklama koje su oglašivači dobro plaćali, a tu je bio i TV tjedan kojeg su odmah nakon što se pojavio svakog tjedna kupovali milijuni Amerikanaca, a mogao se vidjeti pokraj televizora u svakoj radnoj sobi u koju bi Cutter kročio. Upravo kad je Cutter stigao u New York bila je prošla godina dana od postavljanja Tobiasove dijagnoze, ali s izuzetkom noćnog sljepila činilo se da on vidi isto tako dobro kao i prije, barem koliko je Lily mogla zaključiti. Ona i Zacharv nisu nikom, čak ni dadilji, rekli ništa o svome posjetu doktoru Ribinu. Zatražili su mišljenje još jednog specijaliste koje je potvrdilo dijagnozu, ali budući da se u vezi toga nije moglo ništa učiniti, šutjeli su. Ne bi mogli podnijeti nikakvu diskusiju o Tobiasovoj budućnosti, čak ni između sebe. Posebno ne između sebe. — Nasljedno. — Složila su se oba liječnika. Nije bilo sljepila u obiteljskoj
povijesti Ambervilleovih, niti u onoj Andersonovih, Daleovih i Cutterovih. Ali je postojao jedan slijepi markiz, djed Lilvne majke i slijepi ujak, također s majčine strane obitelji. Ne, nisu mogli razgovarati o Tobyju jer su jedine riječi koje su im se oboma vrzmale po glavi bile riječi koje nijedno od njih nikada ne bi izgovorilo. Njezini geni, mislio je Zacharv. Moja krivica, mislila je Lily. Nepravedno, krajnje i potpuno nepravedno. Oboje su znali da je nepravedno razmišljati na taj način ali nisu se mogli othrvati tome. Ta sveobuhvatna tišina, praznina koju je ona stvorila, uvukla se u njihov odnos i bili su isto tako svjesni onih neizrečenih riječi kao da su posvuda ispisane — glečer koji je neumoljivo prijetio njihovoj oduvijek krhkoj intimnosti. Lily je već do svoje dvadesetčetvrte godine otkrivena kao najzanimljivija žena koja se u posljednjih nekoliko generacija pojavila u mondenim krugovima New Vorka. Žene koje su bile trideset godina starije od nje, žene bogate, rafinirane, golemog ugleda, svim silama su se trudile da je upoznaju jer ne samo da je ona bila kći vikonta i vikontese Adamsfield već i supruga Zacharyja Ambervillea, čovjeka koji je upravo dao milijun dolara Metropolitan muzeju za zbirku američkih slika i prilog od dva milijuna dolara sveučilištu Columbia za stipendijski fond. Bili su to pokloni koje je dao u Lilyno ime. Lily je priređivala tako nenapadne a ipak tako raskošne večere trošeći hrpe novca s tako istančanim ukusom da nikada nije dospjela u novine, ali kad bi otišla iz New Yorka na put u London ili u Francusku, njujorško je društvo to osjećalo kao gubitak, kao da je pomućen sjaj Manhattana. Kad bi se vratila svaki poznati cvjećar u gradu dobivao je na tucete narudžbi da joj pošalje košare s cvijećem dobrodošlice, počast koja joj je s pravom pripadala, a društveni život grada ponovno je poprimao onaj ubrzani ritam koji je kod širokog kruga njezinih znanaca stvarao osjećaj da su stvari opet na svom mjestu, da je započela gala sezona. Lily je bila velikodušna patronesa svakog baletnog ansambla, a svakog je jutra, bez iznimke, provodila jedan sat uz prečku. Prednjačila je na svim nepropustivim kulturnim događajima koji okupljaju Njujorčane određene klase ali je rijetko bila član bilo kojeg odbora; već sama njezina pojava na nekoj dobrotvornoj priredbi ili gala otvorenju, tako nenametljivo dominirajuća kao uzlazeći mjesec, uvijek u kreacijama Mainbochera, kose podignute od lica u čvrsto stisnutu punđu, bila je dovoljna da večer bude smatrana značajnom. Energični Njujorčani, brzog govora, hitri u određivanju društvenog značaja
i ranga, cijenili su Lilvnu početnu plahost i razumjeli, svojom prepredenom prirođenom sposobnošću zapažanja, da je ona bila odraz neke vrste superiornosti koju su joj rado, čak sa zadovoljstvom, priznavali. Njezina je superiornost samo isticala njihovu vlastitu. Već sama ta činjenica što je odlučila da nikada ne koristi svoju titulu »plemenita« pružala im je užitak da mogu reći neupućenima da je ona kći jednog vikonta, devetnaestog baroneta. Ubrzo je izostavljanje njezine titule postalo pitanje časti među onima koji su je poznavali — mislili da je poznaju — najbolje od svih. Dugo prije nego što je Toby počeo pokazivati ikakve znake oboljenja, Lily je napustila uvjerenje da postoji fizička strast koju bi ona mogla iskusiti. Vjerovala je da je nju priroda stvorila takvom da joj nije potreban taj seks bez kojeg neke žene gotovo ne bi mogle živjeti. Ta naposljetku, nije sve za svakoga i neke žene žive za čokoladu, a druge za martini. Lily se nije osjećala prikraćenom zbog svog pomanjkanja seksualne želje jer život se sastojao od toliko ugodnih stvari do kojih je bilo lako doći a njezin apetit za njima bio je nezasitan bez obzira na to koliko obilno bila obasipana njima. Što se Zacharvja tiče, on je počeo misliti da je Lilvna hladnoća nepopravljiva. Nikada nije izgubio svoju nježnu strpljivost, ali činilo se da ništa ne može u njoj pobuditi putenost. Nikada ga nije odbila, ali se njegova strast smanjila kad je shvatio da mu je ona ne može uzvratiti. Međutim njegova je ljubav postala još dublja zbog sažaljenja prema toj svojoj začudnoj djevojci koja se nikada nije žalila. —Ovaj — rekla je Maxi pokazujući neko ime na listiću za utrke. Četiri muškarca koja su sjedila s njom u pregratku u Belmont parku, upitno pogledaše djevojčicu. —Dakle, mala zna čitati, Zack? — upitao je Barney Shore, zabavljen. —Znaš li čitati, Maxi? — zapita je njezin otac. Sve je moguće s trogodišnjacima. Možda je sama naučila. —Ovaj — ponovila je. —Maxi, zašto baš taj? — htio je znati Nat Landauer. —Taj mi se sviđa, striče Nat — uzvrati Maxi. —Zašto ti se taj sviđa, mlada damo? — tihim je glasom zapitao Joe Shore. Sva četiri muškarca zamuknuše, čekajući odgovor. —Jednostavno mi se sviđa, striče Joe — reče Maxi, nepokolebana. — Ovaj. —Kako se zove, Maxi. . . možeš li stricu Joeu reći njegovo ime? — nije popuštao on.
—Ne, ali taj mi se sviđa. —Mlada dama ne zna čitati — znalački je objavio Joe Shore. — Ali možda zna odabrati konja. . . možda je ona. . . znate ono... idiot-genij, poput onih momaka koji vam mogu reći kad će biti četvrtak za tisuću godina — uzbuđeno reče Barnev Shore. —Molim te, malo poštovanja za mladu damu —naredio je njegov otac. — Kakav je to rječnik pred djetetom? —Oprosti, tata. Maxi, da li ti se koji drugi sviđa? —Ne, striče Barnev, samo taj. —Hoće li biti prvi, drugi ili treći? — i dalje je zapitkivao Barnev. —Daj, Barnev, nisi to valjda ozbiljno shvatio? —malodušno se usprotivio Zacharv. —Ne može nam naškoditi da poslušamo Maxi. Nas četvero zajedno ne možemo nikada ništa pogoditi, možda nam je potrebno mišljenje nekog novog. Ženska intuicija, Zack. Ti si bar uvijek vjerovao u to. —Što nas to može koštati? — dodao je Nat Landauer. — Dva dolara po glavi, to nije velik gubitak... prošle sam godine izgubio oko deset tisuća. —Dva dolara po svakom od nas, za pobjedu, ja častim — predložio je Zacharv. Naposljetku, on je bio odgovoran za Maxi. —Ja ću poći kupiti listiće — ponudio se Barnev. —Mogu li dobiti hot dog, molim te, tata? — zapita Alaxi. Zacharv ju je pogledao kako mirno sjedi na sjedištu pomalo nalik japanskoj lutki s tim svojim ravnim, crnim šiškama i gustom kosom uredno podrezanom u polukrug na stražnjem dijelu vrata. Na sebi je imala žutu haljinu s bijelim ovratnikom i »žabicama« na prsima i na rubu kratkih rukava, bijele kratke čarapice i kožne lakaste cipelice. Simpatična dražest njezinog lica uvijek bi ga iznova začudila bez obzira na to koliko je gledao. — Tata? Molim te, može hot dog? Ako sazna, dadilja će ga ubiti. —Ne, dušo. Žao mi je, ali ovdje hot dog nije dobar za male djevojčice. —Jako dobro miriši. — Uputila mu je molećiv osmijeh. —Nije tako ukusan kao što miriši. —Tolika druga djeca ga jedu. — Maxin je osmijeh postao još umilniji i blago patetičan, bio je to osmijeh nekoga tko shvaća zbog čega ne može dobiti čašu vode kad umire od žeđi, osmijeh nekoga tko oprašta onome tko mu to brani. —Maxi, opasno je jesti hot dog na trkalištu — opravdavao se Zachary. Maxi uhvati njegovu ruku i privinu se uza nj. —U redu, tata. Da sam barem... da sam barem...
—Što, dušo? —Da sam barem više pojela za ručak — rekla je sa tugom punom strpljenja. —Zar si gladna? —Da, ali nije važno, tata, ne smeta mi. — Pogledala je Zacharvja a u oba oka nazirale su joj se suze. —Zaista mi to uopće ne smeta. —Ne mogu ovo podnijeti — oglasio se Nat Landauer. — Ne mogu to podnijeti, ti nečovječni, bezdušni, nepatriotski vraže. Stric Nat će ti donijeti hot dog, Maxi. —Ne, hvala, striče Nat. Tata kaže da nije dobro da ga jedem. Zavladala je tišina. Joe Shore je izgledao kao da je na mukama i ispusti dubok uzdah. Zachary Ambervil-le ljutilo pogleda svog šurjaka. Nat Landauer mu uzvrati bijesan pogled. Maxi je gledala čas jednog čas drgog, suspregavši dah. Niz oba joj se obraza skotrljala po suza. —U redu, u redu! Ali bez senfa! — Povikao je Zacharv. —Senf je ono što je najbolje u hot dogu, ti čudovište. — Nat je od bijesa zaškrgutao zubima. —Mlada damo, voliš li senf? — upitao je Joe Shore s osmijehom koji mu se vratio na lice. —Ja volim hot dog s kečapom. —Kečap je odličan — brzo reče Zachary. Neka djeca samo jedu kečap, čak ga je i dadilja odobravala. Podigao je Maxi tako da može promatrati utrke. Slasno je jela hot dog dok je njezin konj pobjeđivao. Barney Shore je pošao podići novac za listiće koje su uplatili na kladionici. Vratio se sav ozaren i iz džepa izvukao golemu svotu novca. —Kladio sam se na sto dolara za svakog od nas i na još sto za Maxi. Vi, momci, ste obične škrtice. Netko bi bar mogao reći »hvala ti, Barnev«. —Hvala ti, striče Barnev — rekla je Maxi. Ta joj se igra zaista svidjela. Odlučila je poljubiti strica Barneyja da ga nagradi za to što je bio tako drag. —A vas dvoje, naravno, ne moram upoznati —rekla je Pepper Delafield ostavljajući Lily i Cuttera da bi otišla pozdraviti novodošlu grupu gostiju. —Izgledalo bi neobično da se rukujemo — reče Cutter uzevši Lilynu ruku i zadržavši je u svojoj. — Trebao bih vas poljubiti u obraz, ali to bi bilo još neobičnije ponašanje za dva neznanca. —Najneobičnije od svega je to što se nikada prije nismo sreli. Svaki put kad smo Zachary i ja bili u San Franciscu vi ste bili negdje izvan grada.
Nikada niste dolazili u New York... — Lilyn je glas zamro i ona izvuče svoju ruku iz njegove. Nije mogla znati da je Cutter kad god bi vidio njezinu fotografiju u Vogueu ili u časopisu Town & Country brzo i Ijutito okretao stranicu ne obraćajući pažnju na nju i s prezirom misleći o njoj kao o tipično umiljatom engleskom curetku s kojim se njegov brat vjenčao vjerojatno zbog titule, baš kao što netko kupi tortu samo zato što one na vrhu ima trešnju za ukras. Zacharyja je, naravno, viđao, jer njegov mu je brat plaćao sve račune prije nego što je sam počeo zarađivati, ali nije imao nikakve namjere izigravati mladog šurjaka plemenitoj Lily. —Sada sam ovdje — rekao je — zauvijek. — Svuda uokolo njih veliko je društvo počelo stvarati onaj zvuk koji smiruje svaku domaćicu bez obzira na to koliko iskusna bila, bio je tu zvuk živahnog, smijehom isprekidanog, ležernog razgovora, što je tekao glatko i neprekidno poput krčkanja jela na pravoj vatri, zvuk koji je ispunio neugodnu šutnju što je zavladala između Lily i Cuttera. Ona ga je zaprepastila, ta žena koju nije mogao zanijekati baš kao ni zakon gravitacije. Do tog trenutka poznavao je samo američke djevojke, mlade pripadnice otmjenih krugova na Istočnoj i Zapadnoj obali, djevojke koje su se, istog trena mu je to postalo jasno, svjesno ili nesvjesno povodile za jednim te istim idealom, idealom koji je bila Lily. Kako lije bila divna! Njezin je izgled bio savršen u svojoj izuzetnosti: svaka pojedinost na njemu bila je upadljiva, kao da gleda uvećanu fotografiju, a cjelina je ipak bila jednostavna, kao što to samo najčišća ljepota može biti. Potrebna. Ta sjajna žena bila je potrebna njemu, a baš je ona, od svih žena na svijetu, bila supruga njegovog brata. Sigurno nije voljela Zacharyja. To mu je odmah bilo jasno, nije nimalo sumnjao, jer da je voljela njegovog brata ne bi mogla njega gledati na takav način, s tom neobuzdanom znatiželjom, sa strahom, strahom od kojeg je osjetio kako mu srce slavodobitno udara, sa strahom koji je vidio kako podrhtava na njezinim usnama, zatomljuje njen kurtoazni osmijeh, tjera je da obori pogled, da se ukruti kako ne bi zadrhtala. Mogao je postojati samo jedan razlog za taj strah, razlog koji je Cutter savršeno dobro shvaćao, jer i on ga je osjetio. Bio je to strah osobe čiji se život u djeliću sekunde zauvijek promijenio. — Cuttere, zaboga, Cuttere! Svuda sam te tražio. Pepper mi je rekla da si ovdje. Dođavola, Cuttere, baš mi je drago što te vidim! — Zachary ga je zagrlio hitrim, zbunjenim pokretom kojeg nije mogao suspregnuti. Već odavno je bio povrijeđen hladnim, suzdržanim držanjem svoga brata, ali nije mogao zatomiti svoju ljubav prema njemu, koliko god se trudio. U njihovom je odnosu uvijek bilo neke zategnutosti koju nikada nije uspio
razumjeti. Napokon, ne mogavši naći drugo objašnjenje, pripisao je to desetljeću koje ih razdvaja, kli-šeu jaza među generacijama. Ali bio je oduševljen što yidi tog momka. Ne, ispravio je samoga sebe, čovjeka, jer Cutter je sada nedvojbeno postao čovjek, star dvadeset četiri godine i, po svemu osim po svojoj dobi, naj-dominantnija osoba u toj prostoriji. —I meni je drago da tebe vidim, Zack — reče Cutter automatski se osmjehnuvši. Kako se usudio, otkuda mu čudovišna drskost da se oženi tom djevojkom? Nije imao prava na nju, zar mu to nije bilo jasno? Može ju cijelu obložiti dijamantima i safirima i nazivati je kako mu drago, ali ona mu nikada nije pripadala. Odmjerio je Zacharvja otkrivši nekoliko suvišnih kilograma oko njegova pasa, tim očitijih što već nekoliko godina nije imao vremena da si dade izraditi nov smoking, vidjevši sijede vlasi koje su se počele obilno pojavljivati u njegovoj tamnoj kosi. Na Zacharvjevom su se licu nalazile bore, bore koje Cutter prije nije vidio, bore koje su se pojavile u toku posljednje godine, tokom onih dugih noći koje je prestajao pred Tobvjevom sobom u kojoj je sada uvijek gorjela svjetiljka. —Izgledaš sjajno, Cuttere! Ne izgleda li sjajno, draga? Čuj, jesi li već našao stan? Ako nisi, možeš kod nas odsjesti dok ga budeš tražio. —Danas sam ga unajmio, Zack, u Istočnoj šezdesetsedmoj ulici, samo nekoliko blokova od vaše kuće. To je namješten stan, uzeo sam ga privremeno dok ne nađem prostor u koji ću se za stalno smjestiti, ali sasvim je pristojan. —Odlično, to znači da nas moraš posjetiti... Lily, kako bi bilo da to bude sutra... hoćemo li sutra večerati kod kuće? —Da. —Da li ti to odgovara, Cuttere? —Vrlo rado ću doći. —Dođi rano tako da možeš vidjeti djecu. Večerat ćemo u osam, ali uspiješ li stići k nama do pola sedam moći ćeš ih oboje vidjeti prije nego što ih odgojiteljica spraši u krevet. —Izvrsno. Dogovoreno. —Nije lijepo od vas što razgovarate samo u krugu obitelji — reče Pepper Delafield prišavši im i zatim ih strateški rasporedila među ostale goste, onako kako je to samo ona znala. Lily te noći uopće nije spavala i napokon, u pet, digla se i stala lutati golemom kućom dodirujući politi-rano drvo. podižući teške srebrne kutije i ponovno ih spuštajući, gužvajući baršunom presvučene jastuke. Kada se zatekla kako metodično uništava buket cvijeća trgajući s ruža laticu za
laticom, valjajući ih među dlanovima dok ne bi omlitavile i pustile sok a zatim ih bijesno odbacujući na stol, odlučila je poći u plesnu dvoranu koja je pretvorena u njezin plesni studio i vježbati uz prečku. Bio je to siguran lijek protiv razmišljanja, usklađen ritam tijela i duha koji je nikada nije iznevjerio. Međutim, s odlaskom noći nestalo je i njezine plesačke discipline i prvi put u životu nije završila vježbe uz prečku, niti joj je bilo krivo zbog toga. Čekala je u tihoj kući, osluškivala da se nešto dogodi, nešto što ne bi znala imenovati i bi joj jasno da neće moći podnijeti dogovore zakazane za taj dan. Sve će ih otkazati i ostati kod kuće. Jutro je provela obnevidjela, listajući hrpu časopisa u svojoj dnevnoj sobi. Već dvije godine ona i Zacha-ry imali su odvojene sobe a posluga je bila navikla na to da ona povremeno uzima slobodan dan od svog iscrpljujućeg društvenog programa i da, kao toga dana, naručuje ručak u sobu. Lily je sjedila promatrajući po-služavnik s hranom koju nije ni dotakla, brojeći sate do pola sedam. Svakih nekoliko minuta ustajala bi da se pogleda u zrcalu i svaki put nije vidjela ništa osim čudno prestravljenih očiju i zažarenih obraza. Pokušala je obaviti nekoliko telefonskih poziva ali već je u toku biranja brojeva odustala jer nije imala pojma o čemu bi razgovarala s bilo kojom od svojih prijateljica. Ništa joj se nije činilo važnim, više ništa nije imalo značaja. Kao da nije imala ni prošlosti ni budućnosti. Prislonila je ruku na vrat i osjetila kako joj puls žestoko nabija. Neprekidno je hodala amo-tamo sobom ponavljajući onih nekoliko riječi koje su ona i Cutter izmijenili pri čemu im je jedina utjeha bila njegova tvrdnja da sada zauvijek ostaje u New Vorku. Naravno, vidjela je njegove fotografije, obiteljske fotografije koje joj je pokazala svekrva, ali ništa na tim slikama plavokosog momka krutih, pravilnih crta lica nije je pripremilo na pojavu tog izvanrednog čovjeka koji ju je potresao do srži nijemom, iskonskom čežnjom, bespomoćnom, drhtavom i suludom u svom nemiru; zbunio je slutnjom o nepoznatim horizontima koji su se pred njom otvorili nagovještavajući burna, neizbježna neba. Stalno je iznova pogledavala na sat. Još pet i pol sati. Začu kucanje na vratima i u sobu uđe poslužitelj. — Gospodo, gospodin Amberville — objavio je i prešao na drugi kraj sobe da uzme poslužavnik s ručkom. Cutter je nepomično stajao u vratima. Samo jednom ga se usudila okrznuti pogledom ali nije mogla navesti samu sebe da se susretne s njegovim očima ili da ustane s kauča na kojem je sjedila. Oboje su bili nepomični dok poslužitelj nije otišao zatvarajući vrata za sobom. Tada je Cutter prišao kauču i s lakoćom je podigao tako daje sada stajala pred njim, drhtava, bez riječi ali nimalo začuđena,
zapanjujuće nezačudena. Položio je dlanove na oba njezina vrela obraza i vrlo sporo i ozbiljno joj poljubio usne, ljubio ih ponovno i ponovno dok oboje ne klonuše na koljena jer više nisu imali snage da stoje. Nisu prozborili ni riječi no ubrzo su bili goli, u tišini strgnuvši jedno drugom odjeću, te legli na sag, užurbano dašćući. Imao je erekciju i u mislima samo jedan cilj. Na njezinu licu nije bilo osmijeha. Njezin je cilj bio isti. Put do puti, uzdišući, zadihani, stopili su se u jedno. Nisu izmijenjali ni pozdrave ni obećanja, ali su jedno u drugo pretočili svoju samotnost, nerealizirani dio svoje ličnosti, svoje usamljene, čeznutljive duše. Nakon toga, gotovo odmah, on ju je ponovno uzeo i ovaj put, sada kad se svijet izmijenio za nju, Lily je otkrila onu tajnu ljudske strasti koju nikada prije nije upoznala, otkrila svoj vlastiti ritam, ritam koji je čekao skriven u njezinu tijelu sve do ovog časa. Što bi bilo, oh, što, da on ne postoji? Kako li je toliko dugo izdržala bez njega? —Ne znam što da učinim — napokon je rekla, ali zapravo ne mareći za to, jedva sposobna uobličiti riječi. —Sada te moram ostaviti, voljena. Već je kasno i netko će te sigurno tražiti. Hoćeš li me ispričati večeras? Ne bih mogao podnijeti da te gledam uz njega... razumiješ me, zar ne? Vratit ću se sutra u isto vrijeme ako ti tako želiš. Voliš li me, Lily? Voliš li me? —Bože moj, da! Cutter je prodro prstom duboko u nju. Ponovno je bila spremna za nj; nije se zatvorila niti stisla kao što to žene znaju kad im je dosta. — Sutra — ponovio je i otišao. Pojedinih sati toga popodneva, nakon što je Cutter otišao, Lilv se kasnije uopće nije mogla sjetiti. Samo je nagađala da se vjerojatno okupala, da je čitala djeci i pravila im društvo dok su večerala i objasnila zbog čega Cutter nije došao. Ali nekih trenutaka toga prvoga dana sjećala se cijelog svog života; mirisa na svojim rukama nakon što je otišao; razderane odjeće koju je sakrila na dno ormara; toga kako je otvorila prozore dnevne sobe da se u zraku ne bi osjećao vonj njihove požude; kreme koju je polagano, sanjarskim pokretima utrljala u obraze na mjestu gdje ih je njegova brada izgrebala; dodira saga pod svojim rastvorenim nogama; onog sata koji je provela zaključana u svojoj kupaonici ne mogavši zaustaviti jecaje, suze silne radosti što su u potocima tekle; zvukova nalik glasanju tek rođenog čovjeka koji su navirali na njezina usta. Nakon večere, znajući da neće moći normalno funkcionirati kad u blizini nema ni djece ni posluge, rekla je Zacharvju da osjeća potrebu za žustrom
šetnjom. Kimnuo je zadubljen u misli i ona ga je ostavila u radnoj sobi nad papirima koje je donio iz ureda. Obišla je blok dva-tri puta pitajući se hoće li biti u stanju progurati večer a da ne ode na Cutterova vrata. Napokon je shvatila da je ta borba uzaludna i gotovo pretrčala ona tri bloka do njegova stana. Pozvonila je. Ako ga nema, šta da radi? Suspregla je dah dok se u vratima nije začulo klik i ona ih otvori te posrćući prijeđe dva kata do njegova stana ne znajući što će mu reći. Stajao je na vratima odjeven samo u kupaći ogrtač. —Snaga moje želje dovela te ovamo. Ni o čem drugom nisam razmišljao otkad sam otišao od tebe —reče. Ušla je u sobu ne primjećujući da je namještena najbezličnijim mogućim pokućstvom — izlizana koža i žutosmede stolice. Zaustavio ju je prije nego što je učinila više od tri koraka. — Da li si to ikada prije činila? S bilo kim na svijetu? — ozbiljno je upitao. —Naravno da nisam — zapanjeno je odgovorila lica zajapurenog od vjetra, rumenog od smionosti. —Mislio sam da je tako, znao sam da ćeš tako odgovoriti — rekao je otkopčavajući joj kaput i vodeći je u malenu spavaonicu gdje ju je čekao otvoren krevet. Zadigao joj je suknju do struka i povukao male gaćice. Na sebi je imala haltere i čarape, a između gornjeg ruba gaćica i donjeg ruba haltera pokazao se busen njezinih stidnih dlačica. Sagnuo se prema njemu, isplazio jezik i počeo je polagano lizati između nježno stisnutih usnica. Vrisnula je. — Umukni, draga — prošaptao je i nastavio je lizati ovaj put zadirući dublje tako da su se usnice rastvorile a njegov jezik oćutio vlagu. Nesmiljeno, njegov je jezik klizio naprijed-natrag prelazeći preko klitorisa. Noge joj se raširiše koliko god su to gaćice pod njezinim koljenima dopuštale, leda se izviše, usta su bila otvorena i šuplje je disala, potpuno usredotočena na pokrete njegovog jezika, znajući, u deliriju strasti, da ga ništa na svijetu ne bi moglo zaustaviti. Podigla je bokove od kreveta da bi mu se još otvorenije ponudila, gurnula svoj busen u njegovo lice kružno se trljajući o nj, ali on joj to nije dopustio. Ovdje je on određivao pravila igre, on je bio gazda i stoga je uhvati laktovima tako da je ostala nepomična povukavši jezik dok nije zacviIjela, molila ga, preklinjala, preklinjala ga glasno. Potom je zabio jezik koliko god je mogao ući u nju, sve d" korijena, unutra-van, svaki put udarajući njime klitoris a kad je stala urlati on je nastavio, sve dok se napokon nije smirila. —Pripadaš li meni? — zahtijevao je odgovor.
—Pripadam tebi. —Moraš pripadati, nije li tako, zauvijek? To ništa ne može izmijeniti, nije li tako? —Nikada. Ništa. Nitko. —Dodirni me — naredio je. Položila je ruku na njegov penis. Bio je isto tako tvrd kao kad ju je prvi put razodjenuo u njezinoj sobi, toga popodneva. —Sinoć, kad sam te prvi put vidio — prošaptao je hrapavim glasom — istog časa mi se digao. Cijelo vrijeme dok smo uljudno razgovarali na toj zabavi imao sam erekciju. Noćas sam svršio u snu, a jutros kad sam se probudio misleći na tebe, morao sam ponovno svršiti u svoju ruku jer mi je tako nabrekao da me to boljelo. Sada ti želim svršiti u usta. —Da — rekla je. — Da. Oh, da. Upuštali su se u rizike kojima bi se samo luđak izlagao. Stajali bi, potpuno odjeveni, u telefonskoj govornici u L'Aiglonu a on bi rukom držao vrata zatvorenima, dok su Zachary i Cutterova djevojka pili još po jedno piće prije večere, i trljao je o svoj penis, tvrd poput stijene pod hlačama, sve dok ne bi svršila grizući usne da ne počne urlati. Odlazila bi u njegov ured kad je počeo raditi u Wall Streetu i dok bi njegova sekretarica bila na ručku, on bi kleknuo na sag a ona sjela na kauč zabacivši glavu i zatvorivši oči, a onda bi je on polagano prstima navlaženim njezinim vlastitim sokovima naveo na drhtav orgazam, cijelo vrijeme motreći njezino lice. Često, vrlo često, kad nisu bili u njegovu stanu, on joj nije dopuštao da ga dodirne bez obzira na to koliko ga molila. Pružalo mu je silovitu radost da sam sebi priječi užitak, da stvara situacije u kojima će ona svršiti ali on ne. Lily je prestala nositi gaćice. Nikada nije unaprijed znala kada će joj dopustiti da primi u se njegov penis, a on joj to nikada nije govorio. Nemarno bi je uhvatio za lakat na zabavi punoj ljudi i poveo je s namjernom sporošću u kupaonicu, zaključao vrata i rekao joj da legne na prostirku. Potpuno odjeven on bi zadigao njezine široke suknje do struka i nesmiljeno je stao sisati dok ne bi svršila, a zatim je odmah ostavio. Iduće večeri, na drugoj zabavi, poveo bi je od ostalih uzvanika i kad bi stigli u kupaonicu raskopčao šlic, izvukao svoj goli penis i gurnuo ga u nju posve zaokupljen svojom željom, brzo svršio i izvukao ga namjerno ne sačekavši da ona doživi orgazam. On bi prvi napustio kupaonicu i tokom ostatka večeri promatrao je kako se kreće prostorijom, mokra od njegove sperme pod dugom haljinom, mokra od svoje vlastite želje, ali uspješno hineći smirenost i izbjegavajući njegov pogled. Za vrijeme pauze na brodvejskim mjuziklima, dok bi Zachary čekao u repu
da kupi limunadu, oni bi stali u kut ne gledajući jedno drugo. — Želim te sisati — šapnuo joj je jednom takvom prilikom navlaživši palac i gurnuvši joj ga u dlan. — ŽelinPte sisati polako da ti ne dozvolim da svršiš. — Po-segaojepod njezin večernji ogrtač, izvukao joj dojku iz duboko izrezanog dekoltea i obuhvatio je, vlažnim palcem trljajući bradavicu. Svršila je, stojeći tamo, svršila u brzom, praznom grču od kojeg su njezine oči postale blistavije nego prije, svršila samo napola, kao što je znao da će biti, tako da je cijeli drugi čin provela čeznući za još, ali ne mogavši ga dotaknuti. Lily je prestala stavljati ruž za usne rekavši da je postala alergična na nj; u torbici je uvijek nosila malu Četku za kosu, bočicu parfema i pažljivo smotane papirne rupčiće. U istoj je torbi držala malu putnu četkicu za zube i pastu koju su oboje koristili kad god su mogli, a kad nisu bili u blizini kupaonice popili bi malo konjaka čim bi se pridružili ostalima. Oboje bijahu ludi od strasti, ali ne toliko ludi da ne bi znali da sigurno vonjaju na seks. Lily je postala ovisna o odgođenim užicima; uživala je u tome što nikad nije znala što će joj on učiniti. Nije se htjela prepustiti samozadovoljenju ma koliko je on izluđivao, tako da se rastapala, treptala od želje u svakom satu dana, posebno dok bi se oblačila za neku od mnogih zabava na koje su svi bili pozivani budući da je Cutter brzo postao članom istog društva koje su Amber-villeovi viđali gotovo svake večeri tokom te njujorške proljetne sezone. Kad god bi prekrižila noge doživljavala bi brzo, kratko orgazmičko grčenje. Lily je uz neodređen izgovor napustila gotovo sve odbore kojih je bila član i odbijala sve pozive na ručak tako da može uvijek biti spremna da se nade s Cutte-rom u njegovu stanu ako je on nazove. On bi podzemnom željeznicom odlazio iz Wall Streeta i isto tako se vraćao a pritom još uvijek imao dovoljno vremena da usred dana provede dugih pola sata s njom i to su postali jedini trenuci kada su posve goli zajedno ležali u krevetu. Ipak, on im je bez potrebe zakidao taj užitak govoreći da mora na poslovne ručkove, zato što je više volio rizik kojem su se izlagali na javnim mjestima nego sigurnost svog kreveta; više je volio onu vlast koju je imao nad njom već pri samom dodiru njezina lakta nakon čega bi je odveo iz grupe ljudi u kojoj je stajala a osobito je uživao kad je Zachary bio dio te grupe. Ponekad je Cutter stajao do Lily koja je bila obložena svilom kao kraljica, Lily s njezinim divnim nakitom i slapom kose što joj se slijevao niz leđa — jer sada je nije htjela nositi nikako drugačije — i razgovarao o poslu sa Zacharyjem po tri četvrt sata znajući da ona čeka da joj dade
znak. Zatim bi otišao jedva se ispričavši i stao razgovarati s nekim drugim. To su mu bili najdraži trenuci, te večeri kada ih je oboje zanemarivao a njoj tek ovlaš usnama dodirnuo obraze na rastanku znajući da je u bilo kojem trenutku tokom tih proteklih sati mogao vidjeti suprugu svoga brata kako kleči pred njegovim nogama, usana rastvorenih da ga prime. 7. Kad se Maxi rodila Ambervilleovi su kupili ljetnikovac, veliku sindrom pokrivenu kuću s pogledom na Atlantik na uzvisini iznad southamptonskih dina. Lily je uživala u tim dokonim ljetima. Bilo je nečeg gotovo engleskog u toj potpunoj opuštenosti, pijenju čaja, rezanju ruža, igranju kriketa, svakodnevnim posjetima klubu Maidstone radi partije tenisa u atmosferi zaštićenos-ti, prigušenih glasova i uglađenosti, daleko od njujorške gomile. Za vrijeme ljeta nalazila je više vremena za djecu a tokom onih večeri kada bi Zachary bio na poslovnoj večeri, ona bi često odlučila da neće nikamo poći već jes* sama. Nakon večere ponekad bi sama šetala plažom ćuteći još topao pijesak pod svojim stopalima, ne razmišljajući ni o čemu i tada bi se osjetila gotovo sretna. Sada, pred ljeto 1958, srpanj i kolovoz koji će je rastaviti od Cuttera u toku svih dana osim vikenda, Lily je mahnito pokušavala pronaći neki razlog da ostane u gradu. Ali jednostavno ga nije bilo: teško da bi mogla poslati Tobvja, Maxi i poslugu same na obalu a da ona pritom ćubi u gradu s ono malo preostalog osoblja pod izlikom da ne želi ostaviti Zacharvja samog... svi bi to smatrali neobičnim i nepotrebnim, nadasve Zachary. Bila je tek sredina lipnja ali ona nije ni o čem razmišljala doli o nepodnošljivom ljetu koje je čeka. Obavljala je svakodnevne radnje ne dopuštajući da njezin? briga postane vidna kao što je nekoć plesala zakrvavljenih stopala sa savršeno namještenim smiješkom, sve dok se jedne proljetne noći nije probudila uspaničena ružnim snom kojeg se nije mogla sjetiti već onog trena kad je otvorila oči. Srce joj je tako žestoko tuklo da je pritisla ruke o grudi kao da će time ugušiti strah, nesposobna da sredi misli. Dok se pokušavala prisjetiti sna udari srca utihnuše. Što li ju je moglo tako užasnuti? Ležala je mirno, prekapajući po mislima, dlanova spuštenih na grudi, duboko udišući kad je iznenada njezina put primila poruku i srce joj ponovno zalupa divljim ritmom. Samo dvaput ranije u životu grudi joj bijahu ovakve: osjetljive, toplije nego obično, s nagovještajem buduće punoće. Nije bilo dvojbe čije je to dijete. U toku posljednjih mjeseci samo rijetko je
dopuštala Zacharvju da vodi ljubav s njom, tek toliko da spriječi bilo kakvu mogućnost suočenja, a svaki je put preuzela pomne mjere opreza da ne ostane trudna. S Cutterom je zaboravljala što je to oprez baš kao što je u svojoj lakoumnosti zaboravljala sve ostalo. Obuzela ju je radost, radost koja je odbijala svaku pomisao na stvarne probleme. Straha koji se bješe javio posve nestade dok je Lily, tako sretna kako nikada nije ni pomišljala da može biti, ponavljala samoj sebi — Cutterovo dijete, naše dijete. — Bila je previše uzbuđena da bi ostala u krevetu mada još nije svanulo. Prišla je prozoru i zagledala se u grad koji je na nekoliko trenutaka bio toliko blizu tišini i toliko blizu tami koliko je to uopće mogao biti u toku bilo koja dvadeset četiri sata, a koji za nju više nije bio strana, samotnička utvrda krutih blještavih tornjeva nego grad prožet bojama njezine jedine ljubavi, njezine prve i vječne ljubavi. Ovdje je upoznala Cuttera, ovdje začela njegovo dijete, ovdje je postala žena. * Cutter je sjedio na rubu kreveta i ruku pažljivo, zaštitnički ovio oko njezinih golih ramena. Lily je bila poput nedetonirane bombe koja svakog trena može eksplodirati i poslati cio njegov život u zrak. Od trenutka kada mu je saopćila da je u drugom stanju zgrabio ga je takav grč panike da je jedva bio u stanju reagirati. Ne mogavši naći prave riječi pustio ju je da blebeće u njezinoj bezumnoj radosti, premećući po mislima, razmatrajući težinu njezine novosti. Čim ju je čuo povukao se duboko u se shvativši iznenada, ali potpuno, da on i ona razmišljaju i osjećaju na zasebnim valnim dužinama koje se ne mogu sresti. Cutter je volio Lily onoliko koliko će uopće ikada moći voljeti ijednu ženu. Posjedovala je sve kvalitete kojima se on divio i prirođen osjećaj aristokratske superiornosti koji je laskao njegovoj zahtjevnoj prirodi. Kao da je bila stvorena upravo za njegov osobni užitak. Ona je bila božanstveno putena avantura i njegova strast za nju nije proizlazila samo iz činjenice da mu je omogućavala da se potajno, zlurado osveti Zacharvju. Ali javno, ona bijaše tabu. Lily je bila njegova šurjakinja, udata žena s dvoje djece i činjenica da je ona sada trudna s njim bila je dovoljna da mu iz misli izbriše posljednje mjesece us-hić|ne strasti. Jedino što je osjećao u tom trenu bio je posvemašnji strah i odlučnost da se izvuče iz te situacije ma što morao poduzeti. —Draga, što namjeravaš učiniti? — upitao je blago. —»Namjeravam«... Nemam nikakvih namjera. Mislila sam da ti... da ćemo mi zajedno... —Da ćemo se nekako vjenčati i zauvijek živjeti sretno? — Njegove riječi
bijahu nježne ali je dlanove stisnuo u pesnice. —Da, pretpostavljam da sam baš tako nekako mislila. Oh, Cuttere, ne mogu misliti... previše sam sretna da bih mislila. Suviše te volim da bih uopće pokušala. —Slušaj, draga, jedno od nas mora biti razumno. Želim dijete s tobom, Lily, želim mnogo djece — ali što će biti s Tobyjem i Maxi? Da li si razmišljala o njima? — Toby i Maxime? Ta, naravno, oni će biti sa mnom. Svi ćemo biti zajedno... oni neće patiti, Zachary ih nikada neće napustiti i s vremenom će se stvari srediti kao što to biva u ovoj zemlji. — Lily nemarno slegnu ramenima. Cutter ju je gledao dok je u njemu bujao strah. Ta suluda romantična infantilna luđakinja mogla bi ga uništiti ukoliko je ne uspije zadržati pod kontrolom. I dalje je kontrolirao svoj glas. — Zachary kojeg ti poznaješ je zaljubljen, popustljiv suprug više od deset godina stariji od tebe koji ti pruža sve što želiš, draga moja. Međutim ne možeš predvidjeti kako će reagirati kad sazna što se odvijalo iza njegovih leđa. Da sam je na njegovom mjestu mislim da bih te pokušao ubiti. U svakom bih ti slučaju nastojao oduzeti djecu. Zar misliš daje dospio dovde tako što je dopuštao ljudima da mu oduzimaju ono što je njegovo? Zar vjeruješ da on dopušta da svatko pravi budalu od njega? Ti doista ne poznaješ svoga supruga, voljena, ali ja ga poznajem... poznajem tog lakomog gada od svog rođenja. Možda će ti na kraju dati rastavu kad shvati da nema načina da te zadrži, ali za to će trebati mnogo vremena i mnogo napora. Lily je silovito zavrtjela glavom. Ništa od onoga što je Cutter izgovorio nije bilo točno. Nitko nju nije mogao spriječiti da dobije ono što želi. Cutter nije shvaćao Zacharyja tako dobro kao ona... nije znao da Zacharyju nije uspjelo da ga ona zavoli. Sve je to bila Zacharyjeva greška... sve te silne godine bez ljubavi, sve te bezuspješne, puste noći bez strasti. Bila je tako strpljiva, tako nevina. Dala je Zacharyju dovoljno sebe, ogorčeno je razmišljala, a sada je svršeno s tim. — Lily, saslušaj me. Postoje samo dva načina na koja možemo srediti stvari. Ili ćeš morati sačekati da dobiješ rastavu, što će biti tek nakon što se dijete rodi ili ćeš morati pobaciti... ne, prestani s tim, Lily, prestani i slušaj! Možeš poći u dobru, savršeno legalnu kliniku u Portoriku ili u Švedskoj, ili kod nekog od mnoštva liječnika na Park aveniji kamo odlaze tvoje prijateljice.
Sam Bog mi je svjedok, mila, da ne mogu podnijeti pomisao da ćeš se podvrgnuti pobačaju, ali nema drugog rješenja. —Neću pobaciti — objavila je Lily a na licu joj se jasno očitavalo gađenje i prkos. —Razumijem zbog čega tako osjećaš ali... —Ne, ne razumiješ. Da razumiješ ne bi mi to mogao predložiti. To uopće ne dolazi u obzir. Nitko me ne može prisiliti. Rodit ću naše dijete. Cutter je naglo ustao, prešao sobu i pogledao na sat. Bude li je slušao još koju minutu kako insistira na svojoj odluci tako samouvjerena u svojoj sebičnoj, kratkovidnoj, djetinjoj gluposti, udarit će je. Čovjek nije mogao predvidjeti na što je spremna, kakav bi skandal mogla pokrenuti, ali jedna stvar u koju je sada bio siguran bijaše ta da je ona u stanju uništiti njegovu karijeru a da ne bude ni svjesna što čini. Bit će izbačen na ulicu za pet minuta ako u njegovoj firmi saznaju za ovo, osramoćen u cijelom svom svijetu, svi koje poznaje smijat će mu se iza leda, bit će uhvaćen u stupicu odgovornosti za udatu ženu i njezino derište u dobi od dvadeset četiri godine kad njegov život tek počinje, zato što ta prokleta kuja nije imala toliko zdravog razuma da koristi dijafragmu. —Draga — rekao je — već kasnim na posao. Moram juriti. Pođi kući, odmori se i prepusti to meni. Naći ću neki način da budemo zajedno. I meni je to isto tako važno kao i tebi. Sada se obuci... imam pet minuta da se obrijem i istuširam. —Kad ću te vidjeti? —Večeras imam poslovnu večeru o kojoj sam ti govorio a sutra sastanak moje studentske grupe u klubu sveučilišta. Dovraga... sve to nije moglo pasti u gori čas, ali mene su odredili da održim govor. Slušaj, otići ću s tog sastanka čim budem mogao i naći se ovdje s tobom. Zachary je još uvijek u Chicagu pa možemo cijelu noć provesti zajedno. Uđi pomoću svog ključa i čekaj me. Smješkajući se, Lily spuznu s kreveta. Nije joj bilo krivo zbog tog prisilnog rastanka. Lijepo je što može ostati malo sama da uživa u svojoj sreći. Muškarci su tako zaokupljeni detaljima. Kad je sljedeće večeri stigla, na pokrivaču Cutterove postelje dočekalo ju je pismo. Moja draga, Da te toliko ne volim mogao bih razoriti tvoj živoi samo zato da budemo zajedno, ali ovako, ja ti to ne mogu učiniti. Bila si zaštićena na način koji još ni sama nisi shvatila. Iz kuće svoga oca prešla si odmah u kuću svoga
muža a da nikada nisi nikoga razočarala i nitko nije razočarao tebe. Živjela si život u kojem nikada nije bilo blamaže, skandala a osobito ne sramote i ja te ne mogu dovesti u položaj da ih doživiš zbog svoje ljubavi za mene. Ja bih mogao ostati ponosan pred sramotom što sam se zaljubio u ženu svoga brata jer mi je poznata duboka istinitost onoga što osjećamo jedno za drugo. Ali u očima svijeta, u očima svih tvojih prijatelja u New Yorku, ti ćeš biti ta koju treba kriviti. Za tebe će se smatrati da si uzela sve što ti je tvoj suprug pružao a onda se okrenula od njega i izdala ga. Posebno će biti povrijeđeni tvoji roditelji. U ovakvim stvarima krivica uvijek pada na ženu osim ako je muškarac općepoznati gad — to nije pošteno ali znaš i sama da je tako. Muškarac dobiva epitet sretnog lupeža a žena biva proglašena kurvom. Ne mogu dozvoliti da budeš okaljana govorkanjima, a u tom će slučaju to biti gore od govorkanja — bit će to naslovne stranice novina ovdje i u Engleskoj. Otkad smo se rastali cijelo vrijeme sam razmišljao samo o našem položaju. Tobvju će uvijek biti potrebno posebno, skupo obrazovanje koje mu jedino Zacharv može omogućiti. I sama znaš koliko je Toby privržen ocu. Kako mogu od tebe tražiti da dijete koje gubi vid odvučeš od obiteljskog života, njegove kuće, njegova oca ? Maxi se može prilagoditi gotovo svemu, ali Toby je poseban slučaj i ja si ne mogu dopustiti da ga ranim zbog naše ljubavi. Znam da tebi ne bi bilo teško živjeti od onoga što ja zarađujem, znam da ne mariš za kuće i poslugu i sve ono što ti Zachary pruža, ali bilo bi mi očajno teško da te gledam kako si svedena na to da sastavljaš kraj s krajem, brineš za troje djece, radiš po kući i razmišljaš o novcu. Nikada nismo razgovarali o mom ekonomskom položaju, ali ja sam tek na početku karijere. Jednog dana, a znam da će to biti uskoro, zaradivat ću dovoljno da te mogu uzdržavati, ali sada bi to bilo nemoguće s troje djece osim uz Zacharyjevu pomoć što bi stvorilo bolesnu ovisnost koja bi nas razdirala. Voljena moja, draga Lily, ti si jedina žena koju ću ikada voljeti, ali da li ti je ikada palo na um da su meni tek dvadeset Četiri godine? Bože, dao bih sve da sam stariji, situiran, da te mogu odvesti od njega i pružiti ti sve, ne bi mi J)ilo važno što ljudi govore. Ali mi moramo čekati. ^Ako imaš hrabrosti da čekaš moći ćemo provesti ostatak života zajedno. Moraš sama odlučiti o djetetu. Štogod učiniš bit će dobro, jedino pravo rješenje. Ja se vraćam u San Francisco. Kad ovo budeš čitala već ću biti u avionu. Prevelika sam kukavica da bih ti sve ovo rekao u lice, previše se stidim što
nisam znao naći drugo rješenje, pronaći način da budemo zajedno. Molim te, voljena, nemoj me mrziti. Ja sam sebe dovoljno mrzim za nas oboje. Uvijek ću te voljeti i jednog ćemo dana biti zajedno ako budeš mogla biti strpljiva, snažna i ako mi možeš oprostiti. I ako možeš čekati, čekati. Cutter Lily je jednom pročitala pismo. Presavinula ga je i stavila u torbicu te uzdignute glave izišla iz prazne sobe. Koliko li ju je Cutter morao voljeti, razmišljala je, kad je mislio samo na to kako će dijete izmijeniti njezin život. Da je bar ovdje da mu može reći kako nema razloga da se stidi. Da ga mrzi? Kako bi ga mogla mrziti? Svaka riječ u njegovom pismu govorila joj je koliko mu ona znači. Zar ne shvaća da je njihovo dijete jamstvo da će zauvijek biti vezani? A ona je itekako dobro znala čekati. Svake srijede navečer održavao se sastanak ljudi na koje se Zacharv oslanjao u vođenju svojih časopisa. Ta grupa nije imala nikakav formalan naziv budući da tu, kao kod mnogih privatnih kompanija koje nemaju dioničare, nije postojalo vijeće direktora, ali Zacharv je posvećivao mnogo pažnje tome koga će pozvati. Samo po sebi se podrazumijevalo da će svatko tko je pozvan na jedan od tih sastanaka biti pozivan i na iduće. U izdavaštvu gdje vrhunski urednici nerijetko dobivaju ponude konkurentskih kuća, a sadržaj časopisa se planira po pet mjeseci unaprijed, vrlo je važno buduće planove sačuvati u tajnosti. Zacharv je dugo čekao prije nego što bi nekog svog namještenika pozvao da prisustvuje grupi za donošenje plana rada, srijedom navečer. Zelda Powers, glavna urednica Stila, imala je pod sobom osamdesetak ljudi od kojih je nekolicina snosila potpunu odgovornost za točno određena područja djelatnosti, a ta su bila: moda, ljepota, modni pribor, cipele — božanstvene cipele koje su njihovi proizvođači veličanstveno reklamirali — i događanja. Događanja su sačinjavala većinu glavnih članaka Stila i prve stranice s rubrikom »Jeste li čuli?« koja je izvještavala o svemu što je novo u svijetu filma, umjetnosti, televizije, glazbe i knjiga. Dobiti posao u rubrici »Jeste li čuli?«, posao za koji je plaća bila manja od plaće bilo koje poštovanja vrijedne prodavačice u robnoj kući, bila je jednaka čast kao ona ukazana Jeanu Lannesu, vojvodi od Montebela ili jednom jedinom od dvanaestorice Napoleonovih Marechala koji se smio caru obraćati neslužbeno, samo sa »vi«. Nijedna siromašna djevojka nije si mogla priuštiti da radi za »Jeste li čuli?«, niti je svaka bogata djevojka ako nije bila izuzetno pametna imala šansu da dobije taj posao. Morala je biti i dovoljno imućna da se može
uzdržavati nekim drugim prihodima i izvanredno bistra jer konkurencija za mjesto jedne od tri pomoćnice urednika te rubrike počinjala je rano, već na nekom od elitnih ženskih sveučilišta. Mlade je urednice birao glavni urednik zadužen za »događanja«, John Hemingsway, koji je svim svojim bićem uživao u vlasti koju je imao jer on je bio taj koji je određivao koje će ličnosti dospjeti u glavne članke časopisa; koji Amerikanac ili Amerikanka su zaslužili kolorreportažu od tri tisuće riječi; on je odlučivao na koga ne treba trošiti više od tisuću riječi i jedne crno-bijele fotografije ili zaključivao da je neka određena tema iznenada postala vrijedna zanimanja Stila pa joj treba posvetiti članak. Za svoje tri asistentice za rubriku »Jeste li čuli?« Hemingsway je birao samo neudate žene; samo one koji su se dobro oblačile; samo one koje su bile niže od njega; samo one ispod tridesete; jer ako su imale više od trideset, a još uvijek bile neudate, moglo se očekivati da će biti previše neurotične da bi dobro radile; i samo one koje su bile spremne raditi navečer, jer ako su imale prevelik broj momaka znao je da ih više zanima brak nego »Jeste li čuli?«. Bez obzira na to koliko bile marljive, uzimao je samo one djevojke koje nisu bile dovoljno ambiciozne da bi poželjele njegovo mjesto, jer on u principu nije uopće vjerovao ženama. Popriličan broj djevojaka uspio je ući u užu konkurenciju za ta tri namještenja u Stilu. Dvije koje su dobile posao bile su točno po Hemingswayevu kalupu, a treća, koja je bila potajno ambiciozna i najpametnija od svih, uspijevala je raditi do kasno navečer a pritom i dalje držati znatan broj mladića u svojoj mreži. Na sreću, Nini Stern bilo je potrebno vrlo malo sna i radila je brzo. Nina Stern imala je dvadeset pet godina i od svih lijepih, bogatih, neudatih židovskih djevojaka koje su 1958. bile poznate u gradu, bila je svakako najstarija. Ljudi su čak prestali doticati taj problem u razgovoru s njezinom majkom. Medu mnogobrojnim prijateljima obitelji Stern uvriježilo se mišljenje da s Ninom svakako nešto nije u redu iako se to ne vidi. Čak i nagovještaj tog problema bio bi okrutan i, što je još gore, beskoristan. Ta sirotica nije imala za sobom čak ni razvrgnutih zaruka što bi joj govorilo u prilog. Čemu se uplitati ako se ne može pomoći? Mnogo je korisnije uplitati se tamo gdje je još moguće nešto učiniti. Brak, po mišljenju Nine Stern, bijaše kraj svega. Vjerojatno je koketirala s liječnikom koji je prisustvovao njezinu rođenju, kao što je to činila sa svim drugim živim bićima koja je nakon toga srela. Jedini oblik komunikacije koji je Nina poznavala bio je ovaj ili onaj oblik koketerije; ali da ju je netko optužio da flertuje ona najiskrenije ne bi razumjela o čemu je riječ.
Koketirala je s djecom, s tinejdžerima, s odraslim ljudima oba spola, s homoseksualcima bilo kojeg uvjerenja i sa svakom životinjom na koju bi naišla. Nikada nije koketirala s nekom stijenom ali jest s mnogim stablima i cvijećem. Njezino koketiranje nije imalo neku određenu namjeru, ništa seksualno ili romantično, bio je to naprosto instinktivan pristup bilo kojoj situaciji u kojoj bi se našla, općenita, stalna, nepromjenljiva sklonost uvlačenju pod kožu. Nije to bilo flertovanje u francuskom smislu te riječi, u njemu je bilo veličine, čak plemenitosti. Ono je u svojoj suštini bilo također i bezazleno što je objašnjavalo zašto će, poput nekih poslova na koje ne djeluju ekonomske krize, Nina Stern u svakoj životnoj dobi biti pošteđena gubitka muškog društva. Baš kao što je znala da se zove Nina tako je znala i to da će za nju uvijek biti muškaraca, a previše je voljela raznolikost da bi se skrasila samo s jednim čovjekom. Rado je odlazila na ručkove sa svojim kolegicama sa sveučilišta i divila se fotografijama njihovih obitelji što su brzo rasle; kada bi joj mnogo mlade sestre tih kolegica pokazivale svoje zaručničke prstenje osjećala je samo iskreno divljenje, ali ručnici s monogramima podsjećali su je na bolnicu, a nove plahte na mrtvački pokrov. Jedina trgovina u New Yorku koju nije mogla podnijeti bio je drugi kat Tiffanyja gdje je često bila prisiljena kupovati novi u nizu mnogih poklona za tek rođenu djecu. Tamo je dekoraterima bilo pušteno na volju da upotrijebe golem asortiman dućana kako god žele te su se natjecali jedni s drugima u aranžiranju porculana, kristala i srebra uredujući stolove na najneobičnije načine. Kada bi Nina ugledala te blistave, fantastične stolove, po izlasku iz sivim baršunom obloženog dizala, jedino na što su je oni asocirali bila je slika žena koje stoje u repu u mesnici, slika zakrčenih kuhinja i prljavog posuda. Inače nije imala vremena za grozovita maštanja osim ako je morala izvijestiti o nekom filmu strave za Stil. Na prvi pogled ona je bila utjelovljenje zlatne sredine iako ništa na njoj nije bilo prosječno. Njezina kosa što je dopirala do ramena bila je svijetlosmeđa ali u onom neodoljivom i neopisivom tonu koji se naziva mafron glace, boje kestena u čokoladi. Imala je sto šezdeset četiri centimetra, što je na neki tajanstven način bila upravo prava visina za svaki posao osim za profesionalni rukomet. Lice joj nije bilo izrazito okruglo, niti ovalno, ni u obliku srca, ali njegov je oblik bio ugodan za svako oko. Bilo je to jednostavno ono pravo lice a njegove su crte isto bile baš onakve kakve trebaju biti i njezino je tijelo bilo pravo tijelo, i glas joj je bio onaj pravi glas u smislu da bi svaka promjena na njima bila promjena nagore. Sedam punih stranica Oxford English Dictionaryja
ispunjeno je definicijama engleske riječi right — pravo, ali dostajao je samo jedan pogled na Ninu pa da čovjek uživo shvati što ta riječ znači. Ta velika koketa, sa svim svojim pravilnostima koje su se opirale definiciji, ponekad je morala raditi subotom kad joj je tjedan bio ispunjen odbijanjem svih onih muškaraca koji su se htjeli oženiti njome na takav način da ih pritom ne otjera zauvijek. Jedne subote, lipnja 1958, kada je jedina moguća aktivnost za Njujorčanina koji drži do sebe bila da ode otvoriti ljetnu kuću ili da liči kapke na prozorima u Fairfield Countvju, na dan na koji si nijedan stanovnik Manhattana ne bi smio dopustiti da bude uhvaćen na Manhattanu, Nina Stern je morala poći u ured da dovrši posljednji stupac za »Jeste li čuli?« Pošla je novim, automatskim liftom na petnaesti kat. Negdje između desetog i jedanaestog kata lift se zaustavio s onim osobitim škripavim zvukom. Što sada? — upitala je Nina muškarca kojeg nije poznavala a koji je bio jedini drugi putnik u liftu. Postoji telefon... pozvat ću pomoć — uzvratio je Zachary Amberville. Tko god da je trebao primiti taj telefonski poziv očito je bio na ručku. Dok je Zacharv uporno pokušavao dobiti odgovor jedino što se čulo bio je alarm. — Ne bi mi sve ovo toliko smetalo — rekla je Nina proučavajući ga — da nema tog zvuka. Smrt od alarma. Pronaći će nas ovdje u ponedjeljak ujutro, potpuno šenule, kako pjevamo šaljive pjesmice koje ćemo pjevati do kraja života. — Volite li raženi kruh? — upitao je Zachary. — Običan ili s kimom? — Običan. Svratio sam do Reubena i uzeo sendvič prije nego što sam došao u ured. — Odmotao je golem, hruskav, ovalan sendvič koso izrezan na tri dijela, punjen debelim slojevima sušene govedine, švicarskog sira, soljene govedine, ribanog kupusa s majonezom, s dodatkom senfa koji prave kod Reubena. — Imate čak i kiseli krastavac — zadivila se Nina. — On je izvrstan za mozak — rekao je Zacharv znalački. — Bolji od ribe. Zašto ne sjednemo — Kad bismo samo nekako mogli isključiti taj alarm. — Ima načina. Morate se popeti meni na ramena i gurnuti onaj mali prekidač, lijevo iznad vrata. Nina je promotrila neznanca. Nije mogao biti manijak jer dosad bi je već silovao. Očito je bio dobra srca kad je htio s njom podijeliti svoj izvrstan
sendvič iako će možda još proći dan i pol prije nego što ih oslobode. Usprkos svemu onome na što su je upozoravali u djetinjstvu nije se uplašila da se on bavi trgovinom bijelim robljem. Njezina je majka nikada nije puštala u kino subotom popodne osim u Trans-Lux u Osamdesetpetoj ulici gdje je čuvar patrolirao između redova s baterijom u ruci jer svima je bilo dobro znano da će svaka zgodna djevojka u New Yorku, ako se nade sama u kinu, doživjeti ubod iglom od čovjeka koji sjedne pored nje, onesvijestiti se i, tjedan dana kasnije, probuditi se kao bijelo roblje u Tangeru. Nina je smatrala da bi prilično lijepo postupali s njom u Tangeru, kad bi već došlo do toga, a uostalom — taj čovjek nije bio takav tip. Na sebi je imao skupu tvid jaknu, mada ne baš sasvim po njegovoj mjeri. Imao je vrlo čistu crnu kosu, iako bi joj dobro došlo šišanje. Njegova meka osebujna usta bila su nekako blaga, tamne oči blistave stoga što ga je ova situacija zabavljala, a njegove cipele rukom rađene. Kimnula mu je u znak da se slaže i on se povi te ona izu cipele i skoči mu na ramena. —Dižite se vrlo polako. Nikad prije nisam to činila —4naredila je. Zacharv se dizao centimetar po centimetar dok ga je Nina držala za kosu. Isključila je alarm brzim povlačenjem prekidača i on ju je pažljivo spustio na pod dizala. Oboje sjedoše. Bilo je to čisto dizalo i uostalom, jedino koje su imali. —Ovo mi je otvorilo apetit — reče Nina. —Uzmite srednji dio — velikodušno joj ponudi Zacharv raširivši staniol. Srednji dio Reubenovih sendviča uvijek je bio najslasniji. — Hvala — reče Nina. Cijelog njezinog života muškarci su joj davali najbolji dio, baš kao što je uvijek dobivala bijelo meso od bilo kojeg pileta, najhruskaviji dio pržene slanine i ženku jastoga u kojoj je ukusna crvena ikra, ali premda je uvijek bila zahvalna nije se začudila više nego što bi se začudila slavna Morgan Le Fay. Osmjehnula se Zacharvju. Od svih do krajnosti pravih stvari u vezi Nine Stern, njezin je osmijeh bio najpraviji. Od svih koketnih postupaka Nine Stern, njezin je osmijeh bio najkoketniji. Kako simpatična djevojka, pomislio je Zacharv. —Gdje radite? — upitao je. —U Stilu, u rubrici »Jeste li čuli?« A vi? —Prodaja — rekao je slegnuvši ramenima. —Nimalo uzbudljivo? Užasno dosadno? Prava gnjavaža? — suosjećajno je upitala. —Nužno — stoički reče Zachary. — Ali ništa što bi vas zanimalo. Upravo sam proveo tri dana u Chicagu na kongresu službenika prodaje a što je
previše, previše je—Ah, pričajte, dosadujte mi. Pričajte mi o sumornom odjelu prodaje, sve o sivom, zagušljivom starom odjelu prodaje, sve o toj zamornoj, monotonoj, nažalost nužnoj trgovini. Prestanite tek kad padnem u komu. —Nikada namjerno ne dosađujem jednoj dami —nasmijao se. — Pričajte mi o rubrici »Jeste li čuli?« —Ako vi ne želite dosađivati meni, ne želim ni ja vama... moj se posao sastoji od mnogo čavrljanja, ništa doista značajno. Uostalom, ne biste li radije jeli nego razgovarali? — Nini je njezin posao bio previše važan da bi o njemu pričala s mnogobrojnim muškarcima u svom životu a bila je upravo shvatila da će ovaj neznanac nedvojbeno postati jedan od muškaraca u njenom životu. Obično joj nije bilo potrebno više od jedne sekunde da donese takvu odluku, ali budući da se oduvijek bojala da će biti zarobljena u pokvarenom dizalu danas su njezini refleksi bili sporiji nego inače. —Možemo činiti i jedno i drugo — uzvratio je Zachary — istovremeno. —Da li da se potrudimo da nam ti sendviči što duže potraju za slučaj da nas ne izvuku tako brzo, ili da jednostavno. .. ? — glasno je razmišljala Nina. —Veliki zalogaji. Nemoguće je istovremeno uživati u sendviču i pokušavati ga sačuvati. —Zapamtit ću to. . . vi ste vrlo mudri.Zaista pametna djevojka, pomisli Zachary. Izuzetno pametna. Mogao bih je pozvati na sljedeći sastanak srijedom. Njezin bi nam način razmišljanja mogao koristiti. A osim toga, ima nečeg simpatičnog u njoj, ne bih mogao točno odrediti što je to. Upravo dok su jeli zadnje ostatke sendviča, lift krenu. Nina je izišla na svom katu. Ispružila je ruku i ponovno mu se osmjehnula. —Nina Stern — reče. —Zachary Amberville. —To nije bilo fer! — nasmijala se dok su se vrata zatvarala. Kad je otvorila vrata svog ureda još uvijek se smijala. Nina, reče samoj sebi, upravo si propustila najveću šansu svog života. Premda je bila pametna ponekad je znala biti vrlo glupava. — Ovaj veliki grad divna je priča — pjevušio je Zachary naglas dok se toga dana vraćao kući nakon obavljena posla, kasnije no obično. — Baš ko' stvoren za djevojku i mladića. — Kao i uvijek, riječ »mladić« otpjevao je u krivom tonu. Spretno je prešao Madison aven|ju ne obazirući se na semafore i zebre, pjevušeći posljednje strofe svoje pjesmice. — Učinit
ćemo Manhattan otokom sreće. — Odjednom postade svjestan da se već odavna nije ovako osjećao. Već mjesecima, godinama nije pjevušio svoju pjesmu. Kako se stvarno osjećao? upita sama sebe usporivši korak. Da li to može zahvaliti živahnoj, blago vjetrovitoj proljetnoj večeri u čijem se zraku slutilo obećanje nekog primamljivog uzbuđenja koje samo Njujorčani osjećaju kad dani postaju duži? Da li je razlog tome bilo poslijepodne ispunjeno zadovoljstvom zbog rada na novom časopisu o kojem još nitko nije ništa znao? Da li je to bilo jednostavno stoga što se nalazio u New Vorku, tom opčinjavajućem središtu galaksije, gdje su se rodile i ostvarile njegove ambicije? Dobro. Osjećao se dobro. Zašto se dođavola ne bi osjećao dobro? Koji se čovjek ne bi osjećao dobro da je vlasnik tolikih milijuna da im ni sam ne zna broja jer nije stigao pregledati najnovije stanje svog bankovnog računa, koji se čovjek ne bi osjećao dobro da posjeduje vlast koju ima on, da se može šaliti na račun te vlasti... »prodaja« prisjetio se i glasno nasmijao. Prodaja, božanstvena prodaja! Koliko bi Nina Stern mogla imati godina? Kvragu, baš se osjećao mladim! Bilo mu je trideset pet godina a osjećao se kao onda kad mu je bilo šesnaest na sveučilištu Columbia, kad je radio kao konobar da bi namaknuo novac za podzemnu željeznicu i hot dog... nije to bilo tako davno, od tog ga je vremena dijelio jedan rat, jedan brak, ali ipak — bilo je to samo prije devetnaest godina. A od tih devetnaest samo ih je šest proveo u braku. Namrštio se, njegovo dobro raspoloženje splas-nu kao probušen balon. Ako se osjeća tako mladim kako to da već posljednjih nekoliko tjedana nije uopće vodio ljubav s Lily? Kad malo ozbiljnije razmisli o tome, kako to da njih dvoje tako rijetko vode ljubav? Nat, njegov šurjak, imao je običaj reći — ta tko to broji? On broji, eto tko. Lily nikad nije bila strastvena i on ju je prihvatio takvu... bila je jednostavno takva... ali uvijek je bila spremna za nj. Ljupka, nježna i poslušna. Morao se privići da mu to bude dovoljno mada je mnoge noći proveo čeznući za ženom čija bi ljubavna glad bila jednaka njegovoj. Ali tokom tih šest godina nikad nije šarao uokolo. To švrljanje izvan braka bilo je čudna stvar: toliki muškarci su to činili, čak i kad su voljeli svoje žene, čak i kad su njihove žene bile, pretpostavljao je to, uvijek slobodne za njih na način na koji Lili' —- tko zna zbog čega — više nije bila osim za sve rjeđih trenutaka. Shvatio je da se Lily u posljednje vrijeme duhovno, ako već ne fizički, udaljavala od njega svaki put kad bi došao u njezinu sobu, dajući mu na znanje finim, taktičnim načinom bez riječi da ga doista ne želi, ne te večeri, ne baš u tom trenu. Da li se u njezinu životu odvijala
neka unutrašnja drama koju on nije prepoznao? Slobodne. U ovom je gradu bilo toliko slobodnih žena. Ali nisu sve bile slobodne. Na primjer djevojka poput Nine Stern to sigurno nije bila. Vjerojatno je bila udata ili zaručena ili je imala podugačku listu potencijalnih momaka. Djevojke poput Nine, simpatične i pametne, do takvih djevojaka nije bilo lako doći, to se samo po sebi razumjelo. A imala je i zdrav apetit što je kod žena uvijek privlačno. — Poći ćemo u Coney gdje se jedu makaroni i šetat Central Parkom, da da da dam. —Netko se okrenuo za njim i pogledao ga i on shvati da ponovno pjeva naglas. Ne smije zaboraviti reći Hemingswayu da je dovede na sljedeći sastanak srijedom. Djevojci će koristiti da vidi i drugu stranu rada na časopisima, različitu od one u »Jeste li čuli?« Ili, još bolje, osobno će joj poslati poziv. Na to ga je, naravno, ponukalo njezino zanimanje za prodaju. — To nije bilo fer —rekla je... i doista nije bilo. Morat će se iskupiti za to. Smješkajući se on otvori ulazna vrata i ude u kuću od sivog mramora upravo u trenutku kad je batler prelazio hodnikom. Na tren gotovo nije povjerovao svojim očima... zar je moguće da je to njegova kuća, da zaista njemu pripada? Ponovno se osjećao tako mlad, isto onakav kakav je bio kad je odlazio s Columbije da bi lutao gradom, šetao njegovim ulicama uopće ne razmišljajući što se krije iza vrata takovih kuća, tako veličanstvenih da ih se njegova mašta nikada nije doticala. Prošao je pored batlera vedro ga pozdravivši i popeo se stubama do svoje knjižnice u kojoj je volio raditi mnogo više nego u velikoj knjižnici u prizemlju. —Lily? — reče, zapanjen. Stajala je kod prozora gledajući u vrt i kad je ušao nestrpljivo se okrenula. —Već dugo te čekam, dragi. Zaista bih voljela da subotom ne moraš raditi kad te ionako cijelog tjedna nema kod kuće — rekla je onim svojim srebrnastim glasom punim ljubavi. —Morao sam o nečem ozbiljno porazmisliti, a u uredu bolje mislim. Osim toga, radni stol mi je bio krcat stvarima za koje neću imati vremena u ponedjeljak. Ali, drago mi je da sam te zatekao ovdje. Što je to? Šampanjac? Zar sam nešto zaboravio? Nije naša godišnjica, nije ničiji rođendan, što to slavimo? — Otvorio je bocu i vješto natočio piće u čaše oblika tulipana koje je ona na srebrnom poslužavniku stavila na njegov radni stol. —Nazdravljamo, dragi — rekla je kad su se rubovi njihovih čaša dotakli — za najljepšu moguću vijest... za novu bebu.
—Ponovno beba! Znao sam da će se dogoditi nešto divno! — sretno je uzviknuo i uzeo je u naručaj zaboravivši na sve ostalo. Lily se prepustila njegovu zagrljaju očiju punih suza. Treba imati hrabrosti, rekao je Cutter, odvažnosti. Ono najteže je prošlo. Sada otpočinje čekanje. Jedino su otupjelost zbog golemog šoka i duboko usađena, već automatska pravila lijepog ponašanja omogućila Maxi i Tobvju da čestitaju Lily i Cutteru na njihovu vjenčanju. Izgovorili su riječi koje se pristoje, izmijenjali kimanja glavom ali nijedno od njih nije se čak ni potrudilo da namjesti osmijeh. Sve je izgledalo tako kao da njih četvero nastoji dostojanstveno pokopati žrtvu automobilske nesreće nakon što je vozač pobjegao, razmišljaše Maxi, žrtvu koja se zvala Zacharv Amberville. Konsternacija i iznenađenje koje su još uvijek ispunjavale dvoranu za sastanke bile su im zapravo dobrodošle jer su omogućile bratu i sestri da se brzo povuku stišćući jedno drugom ruku i izgubivši se u ekspresnom dizalu dok su Lily i Cutter još bili zaokupljeni čestitanjem onih članova izdavačkog savjeta koje nije pogodilo ukidanje četiri časopisa i koji su mogli svoje dobre želje izraziti s iskrenošću kakva ne bi pošla za rukom ni Maxi ni Tobvju. Elie ih je odvezao u Tobvjevu gradsku kuću u mirnoj ulici u bloku East Seventies. Bez riječi, Toby se zaputi prema baru pokraj bazena koji je dao napraviti od cijelog prvog kata i vrta uske, ali u dubinu građene starinske kamene kuće, te im oboma natoči po žestoko piće. — Što je to? — upita Maxi. —Konjak. Nikad ga ne pijem ali ako postoji pravi trenutak... —Ja jednostavno ne mogu vjerovati... jednostavno ne shvaćam... započe Maxi ali ju je Toby prekinuo. —Ne govori, popij i otplivaj jedan krug. Još nije vrijeme da govorimo o tome. — Svukao se i zaronio, hitro, spretno skočivši baš kao višestruki plivački šampion što je i bio. Maxi mu se pridružila zadržavši na sebi samo crni biser i oni su otplivali nekoliko krugova sve dok nije osjetila kako se ona gruda emocija što se skupila u njoj polako rastapa u običan umor. Prestala je plivati i smjestila se na rub bazena dok se Toby nije napokon pomolio na površini i s lakoćom popeo do nje. Imao je čvrste mišiće i ramena, a u struku je bio gotovo krhak, kao mnogi veliki plivači. —Osjećaš li se bolje? — upitao je. —Onoliko bolje koliko mogu biti. A to nije baš mnogo. Osjećam se kao da me pogodila ručna granata i raznijela na komadiće. —Pitam se nismo li oboje mnogo toga previdjeli u vezi to dvoje, nije li
naše čuđenje naivno. —Želiš reći da je majka sasvim razumljivo bila usamljena nakon... oh, bože, nakon tatine smrti... i stoga se okrenula Cutteru a njih su dvoje iste dobi i bez obzira na to koliko ga ja ne voljela ili bila podozriva prema njemu, ne može se poreći da je on nevjerojatno zgodan muškarac, a osim toga život i seks ne prestaju na pragu pedesete? I da je prirodno što je njoj neugodno da se udala za svog šurjaka pa je zbog toga to izvela u tajnosti ne rekavši nam? Uostalom, Toby, nije nimalo slučajno što nam je to saopćila pred drugim ljudima... Ono što ne mogu shvatiti je to da su odlučili vjenčati se tako naprasno i tajno. Ta nisu oni Romeo i Julija. —Da, ali postoji još nešto što sam primijetio ali čemu nisam obratio dovoljno pažnje... — reče Toby —to je neko saučesništvo među njima... ono je na izvjestan način oduvijek postojalo sve otkad se Cutter vratio iz Engleske. A kad je tata prošle godine tako nenadano otišao, ono je postalo još čvršće. —Saučesništvo? Što time misliš reći.... da su zajedno sudjelovali u nekom zločinu? Ne, to je duboka veza, snažno zanimanje za potrebe i želje onog drugog koje je stvorilo sponu među njima koja je čvršća i trajnija od puke činjenice da je on privlačan ili da je njoj potreban muškarac u životu ili od bilo koje takve same po sebi razumljive stvari. —Kako to da se ti tako dobro razumiješ u te stvari? — izazivački upita Maxi. —Ja ih čujem. Znaš da u glasu čujem prizvuke koji drugima promaknu. Čujem to iz načina na koji se oni pomiču kad su zajedno. Kad si slijep, Zlatokosa, čuješ da se ljudi miču na stotine različitih načina, a svaki od njih odaje nešto drugo. Njih su dvoje u dubokom saučesništvu. Ja to čujem i, tako mi boga, osjećam vonj tog saučesništva... pod svim sapunima, parfemima i losionima na ovom svijetu ja mogu osjetiti taj miris na njima. Maxi se stade vrpoljiti ne shvaćajući o čemu on govori i zbog toga osjećajući otpor prema njegovim riječima. —Zašto me uporno zoveš Zlatokosa? — upita, pokušavajući promijeniti temu razgovora. —Zato što mi se ta riječ sviđa. Čak i da ti je kosa potpuno bijela ja bih vidio samo njene djeliće, i to povremeno, pa te zato mogu zvati kako god želim. Samo nemoj oćelaviti. No da se vratimo majci i Cutteru. On ju je učinio upravo onakvom kakva mu odgovara. Nikada prije nisam je vidio tako podređenu i ovisnu. Dok je tata bio živ osjećao sam neke stvari medu
njima; potpuno drugačiji odnos. Bili su ljubazni jedno prema drugom. .. mislim da su se uspjeli prilagoditi. Bili su prijatelji, ili barem nisu bili neprijatelji, ali nije tu bilo saučesništva. —To što govoriš odvratno je. On se nasmija i lupnu je po golom bedru. —Lijepo i svježe — reče procjenjivački. — Bit ćeš dobar komad još narednih desetak, petnaestak godina prije nego što počneš gubiti tu osebujnu elastičnost mišića. —Skidaj ruke s mene, pokvarenjače jedan. —Voliš li me, Zlatokosa? —Volim te, šašavče. — Bio je to njihov ritual. Tobvjeva najranija sjećanja bila su vezana za bebu Maxi čije je obraze dodirivao, a njezina za njegove ruke koje je dižu pošto se poskliznula na zaleđenoj ulici. —Ah, da si samo mogao vidjeti te jadnike na sastanku, Toby. Neki od njih izgledali su kao da im je upravo dosuđena smrt vješanjem. —Čuo sam ih. To mi je bilo dovoljno. —Ipak, kako prihvatiti tu drskost da nam se obraćao u njezino ime? Znaš i sam da majka ne bi mogla sama donijeti takvu odluku, ona nije nikada sudjelovala u upravljanju kompanijom. Ona uopće ne razmišlja o profitima, za boga miloga! Sve je to Cutterovo maslo, tko će znati zašto. Ali ne možemo mu dozvoliti da uništi četiri časopisa istovremeno. Ne smijemo mu to dopustiti! Našem ocu ne bi tako nešto nikada palo na um, ni u kom slučaju, osim da je pred potpunim bankrotom. Toby, Toby! Sjeti se tare .'To nije eutanazija, to je otvoreno umorstvo! — Sa svakom je riječi Maxin glas postajao sve jači. —Ali što mi možemo poduzeti, malena? Majka ima moć da sprovede svoju odluku, bez obzira na to pod čijim je utjecajem. Što god željela učiniti s kompanijom, ima na to potpuno zakonsko pravo. —Moralna obaveza — polako izusti Maxi, glasom koji je djelomično izražavao pitanje a djelomično ideju koja joj je upravo sinula. —Moralna obaveza? Očito si predugo izbivala sa svojih rodnih obala. Ovo je New York, mala moja, a riječ moralna obaveza može se naći još samo u novinskim raspravama u Timesu. —Posebna vrsta moralne obaveze, Toby. U stilu Manhattana. Ako mi daš ručak smoći ću snage da posjetim našeg strica u njegovom uredu. —Neka me vrag nosi ako mi je jasno što smjeraš. —Ni meni samoj nije to baš sasvim jasno... Ipak, po toj stvari valja malo pročeprkati... — s užitkom se smijuckala.
— Za bolji New York — dodao je on upotrijebivši rečenicu kojom su se oboje služili kad su željeli riješiti nešto što im je smetalo u gradu koji je za njih bio središte svijeta. —To ne bi bilo nimalo mudro, Maxi, i ne bi te nikamo dovelo — rekao je Cutter sjedeći za svojim radnim stolom u uredu u Wall Streetu. — Što god da ti i Toby osjećate a, vjeruj mi, iskreno shvaćam vaša čuvstva i suosjećam s njima... —Ispusti taj dio sa srcima i cvijećem — obrecnu se Maxi. — Prijeđimo odmah na završni stih jer to je, čini mi se, dio pjesme u kojem se ti najbolje snalaziš. —Otkad je stigla u New York nije imala vremena poći kući da se presvuče ali je plivanje kod Tobvja i izvanredan ručak koji je spremio povratilo njezin nepokolebljiv duh i vozeći se prema centru grada ona je smislila što će reći i kako napasti. — Nije važno da li je Amberville privatna kompanija ili ne, na njeno poslovanje ipak može utjecati javno mnijenje. Kad Toby i ja kao suvlasnici manjeg dijela firme damo izjavu za štampu, što namjeravamo učiniti, stavit ćemo svima na znanje da smo uvjereni kako si nedopustivo utjecao na našu majku, odnedavna tvoju mladenku, i ukinuo četiri časopisa a da se prije toga nisi posavjetovao s Tobvjem, Justinom i sa mnom, koji smo suvlasnici tih časopisa i zbog toga vrlo zainteresirane strane. — Maxi je ispružila noge obuvene u čizme i utonula u naslonjač, po svemu sudeći puna samopouzdanja i opuštena. — Možda si ti toliki debelokožac da te se ne tiče mišljenje javnosti, ali da li si razmišljao o svojim kupcima? — nastavila je. — Što će reći tvoji pomno odabrani partneri umjerenih nazora? Da li si mislio na ostale izdavače, na vlasnike kuće Newhouse, na Hearstove, na Annenbergove i druge? Kakav će stav oni zauzeti, što će reći o tebi, Cuttere. Svi oni znaju da je tebi izdavački posao stran, da nikada nisi bio jedan od njih, da to nikada nećeš biti. Bit će to jedna sočna, velika, gadna priča za masmedije... četiri časopisa istovremeno likvidirana, stotine ljudi izbačeno s posla, sve to na osnovu suda nekoga tko u životu nije proveo ni pet minuta radeći u izdavaštvu, nekoga kome je njegovo sićušno mjesto u tom poslu dopalo samo zahvaljujući ženi s kojom se vjenčao. Cutter je preokrenuo nož za rezanje papira, poravnao tintarnicu, namjestio sat na stolu. Prije nego što je Maxi nastavila zavladala je kratkotrajna tišina jer on očito nije imao namjere bilo što reći. —Ne bih ti željela biti u koži kad mi održimo konferenciju za štampu, Cuttere. Sigurna sam u to da će nam se Pavka pridružiti. Istina, on nije suvlasnik kompanije ali masmediji ga obožavaju, smatraju ga genijem, što
on jest, i velikim čovjekom. Sjećaš li se koliki su bili repovi za ulaz na njegovu retrospektivu u Muzeju grafičke umjetnosti? On je institucija, a moj mu je otac pružio prvu šansu, da ni ne spominjem to da je Valna dužina bila Pavkina osobna zamisao. Zachary Amberville vjerovao je u budućnost tih časopisa, a ljudi su vjerovali u njega; čini se da si ti upravo to zaboravio. Moj otac je bio legenda. On to još uvijek jest. —Ti me pokušavaš ucijeniti, Maxi, a to neće ići. Ti časopisi su od jutros prestali izlaziti. Tvoja majka je imala pravo donijeti odluku o tome i ona ju je donijela. —Ti — polako je rekla Maxi — ti si odvratni, gadni, podli lažac. Majka nije donijela nikakvu odluku. Ti si je donio. Još ne znam zašto, ali sve je to tvoje djelo, Cuttere. — Kako se usuđuješ tako govoriti sa mnom ? Maxi nikada prije nije vidjela Cuttera doista Ijutitog. Nasmijala mu se ravno u oči koje su bile ledene i nemilosrdne od bijesa. Da je to u bilo kojoj mjeri bila odluka njezine majke on si nikada ne bi dopustio da mu pobjegne takav prijekor, ne Cutter koji je uvijek bio pod tako savršenom, strogom samokontrolom, uvijek tako civiliziran. —Ne dopuštam da me optužuješ za ucjenu — rekla je Maxi još šire se osmjehnuvši, drska poput mačka na svom vlastitom terenu. — Zar ti čak nisi u stanju prepoznati kad se od tebe traži da ispuniš svoju moralnu obavezu? —Moralna obaveza... kad tako nešto čujem od tebe to nije smiješno, to je apsurdno. U redu, što točno želiš, Maxi? —Časopis. Želim jedan od ona četiri časopisa i da me godinu dana ostaviš na miru da učinim s njim što god želim. Nikakvog sputavanja, nikakvog virkanja preko ramena, nikakvog ograničavanja budžeta. Posebno ne ograničavanja budžeta. —Očito misliš da si naslijedila dar svoga oca. Dakle, ti ćeš sama spasiti cijeli jedan časopis? Ta ti si jedva tjedan dana u životu provela pošteno zarađujući, jedini put kad si radila bilo je jednog ljeta dok si još bila tinejdžerka. Ali, prestanimo se prepirati — rekao je povrativši svoju pribranost — to nikamo ne vodi. Ako se Lily složi s tim da ti povjeri časopis, jer ona je ta koja to mora odobriti, ti i tvoja braća morate nam garantirati da nećete uplitati masmedije u obiteljske stvari. —U tom slučaju s ostala tri časopisa možete raditi što hoćete — reče Maxi, iznenada sumorna. — Nije mi potrebno tvoje odobrenje da bismo s njima učinili što hoćemo. Ne slažem se s tim da čovjek popusti ucjenjivanju, bez obzira kako ti to
nazivala, i ne vjerujem da bi itko ozbiljno uzeo konferenciju za štampu koju bi održala jedna svima dobro poznata avantu-ristica i čovjek koji zbog svog nesretnog hendikepa ne može čak ni pregledati prijelom časopisa. Ali da bih sačuvao obiteljsku harmoniju, a i zato što ti neosporno imaš sposobnost da izazoveš neprilike, ako se Lily složi s tim. . . koji časopis ćeš izabrati za svoj zadivljujući pokušaj oživljavanja? — Odjevne ukrase — spremno uzvrati Maxi. Nije ni najmanje sumnjala u to da bi, da je živ, njezin otac bio najviše zainteresiran upravo za tu svoju prvu publikaciju, za taj svoj talisman. —Učinit ću sve da nagovorim tvoju majku, Maxi, ali ništa ti ne mogu obećati dok ne razgovaram s njom. —Sranje — brzo uzvrati Maxi i krenu prema vratima. — Od ovog se trenutka smatram glavnom urednicom Odjevnih ukrasa — reče napuštajući njegov ured. — Ne, nemoj se truditi da me otpratiš do lifta. Umorna, ali s osjećajem trijumfa koji joj je kolao žilama, Maxi je stigla u svoj stan na šesdesettrećem katu Trump Towera. Nije bila potpuno sigurna u to da će moći slomiti Cuttera koji je imao reputaciju nepogrešivog iako ne baš osobito uspješnog investicionog bankara, zbog čega se moglo dogoditi da se nimalo ne da smesti napadom na svoj profesionalni sud. U posljednjih desetak godina mnogo je časopisa propalo, za njima se kratko žalilo a zatim su zaboravljeni. Dok je okretala ključ u bravi Maxi je razmišljala o tome da njezine prijetnje konferencijom za štampu ne bi mogle proći da je Cutter ikada bio član vijeća urednika izdavačke kuće Amberville. Kako se uopće saziva konferencija za štampu, pitala se. — Juuuhu! Maxi se srušila na tlo pod težinom visokog i mršavog, bosonogog stvora što je vrištao opterećen naprtnja-čom u kojoj su bila tri teniska reketa, stvora koji je galamio i grlio je sve dok nije zavapila za milost. — Mama, moja mala, moja vlastita sitna mamica — radosno je izvikivalo to biće. — Stigla si kući! I ja sam upravo došla i zavirila u frižider. U ovoj kući nema apsolutno ništa za jelo, ali znam da ti nećeš dopustiti da umrem od gladi, mala moja mamice. —Angelica, srce, molim te, prestani mi lomiti kosti — zavapila je Maxi. Njezina jedanaestogodišnja kći bila je dobrano narasla za vrijeme svog boravka u teniskoj koloniji. — Kako to da si stigla? Trebala si se vratiti tek sljedeći tjedan. —Otišla sam iz kolonije kad su me eliminirali u osmini finala. Stvarno je gadno biti eliminiran u osmini... stvar je O. K, ako ne dospiješ dotle ili ako
te eliminiraju u polufinalu, ali da me maknu u osmini, to je već previše. — Angelica, kako si se vratila iz Ohia? Nisi...bože moj, nisi valjda išla autostopom? — upita Maxi užasnuta. —Zvala sam tatu da mi pošalje lovu. Išla sam avionom, naravno, i on me dočekao na aerodromu. Ali nije imao vremena da me nahrani... to jest, nije me dovoljno nahranio, samo nekoliko hamburgera i par čokoladnih frapea... jesi li primijetila koliko sam narasla? Nije li to sjajno? Neću biti bezvezna osoba srednje visine kao ti. Možda bih mogla postati manekenka. Što misliš, bi li mi trebala operacija nosa, svi u koloniji razmišljaju o tome da odu na platičnu operaciju nosa, kamo ćemo na večeru, da li te tata nazvao u Evropu da ti javi da dolazim? Dali su mi nadimak, odsad me zovi Chip, a ja ću tebe zvati Maxi, to zvuči odraslije. —Zovi me kako god želiš — proštenja Maxi dok se Angelica puna ljubavi naslonila na nju — ali ne očekuj od mene da ću te zvati Chip. Netko ipak mora odrediti granicu. — Maxi joj položi ruke na ramena, malo je odgurnu i pomno osmotri. Koja li je kombinacija gena, razmišljala je, stvorila ovakvu zaprepašćujuću, klasičnu ljepotu? Ambervilleovi, Adamsfieldovi, Andersenovi, Daleovi i Cutterovi pridonijeli su toj začudno poetičnoj, romantičnoj mješavini koja se zvala Angelica Amberville Cipriani, a one dominantne crte djevojčina lica bijahu nasljeđe njezina oca, Rocca Ciprianija; veličanstvenog Rocca, renesansnog Rocca, uvijek fascinantno zamišljenog, tajanstveno privlačnog Rocca čiji su preci napustili Veneciju — vjerojatno jedini Venecijanci koji su ikada dobrovoljno otišli iz tog grada — da bi se nastanili u Sjedinjenim Državama, prije manje od sto godina. — Imaš li u planu i nadimak za svog oca? — upitala je nastojeći kao uvijek ležerno i uljudno govoriti o svom prvom bivšem mužu s kojim je dijelila brigu o Angelici. —Oh, Maxi, ti me stvarno zapanjuješ. Kako se oca može zvati nadimkom? Ponekad se pitam što je s tobom. —Vidim da još uvijek prevladavaju dvolična mjerila — rezignirano promrmlja Maxi. — I nemoj me pitati što to znači jer ćeš uskoro sama otkriti. —A sada da se dogovorimo o večeri... — reče Angelica razbacujući po sobi sadržaj svoje naprtnjače. — Mislila sam da ne bi bilo loše da pođemo u Sijamski restoran ili na sushi*. Hrana u teniskoj koloniji bila je spravljana isključivo po ukusu onih koji ne žive u gradu, znaš što to znači... ogavno gnjecav bijeli kruh,
narančaste šnite plastičnog sira, ružičaste kobasice... dva mjeseca nisam okusila pošteno jelo. —Angelica, odmah ćemo se vratiti na probleme tvog želuca, ali kako bi bilo da me zapitaš kako sam ja? —Kako si, mama? — prijatno upita Anelica pokušavajući naći par čistih čarapa. —Ja sam nova glavna urednica Odjevnih ukrasa. —Daj, molim te... reci mi kako si? Da li si upoznala neko divno muško biće? Već dugo nisam imala očuha. —Nikada više nećeš imati očuha, Angelica. To sam ti već tisuću puta rekla. Ovo s Odjevnim ukrasima mislim najozbiljnije, preuzela sam vodstvo tog časopisa. —Mjesečnik za prodaju dugmadi i vrpca ? — Angelica je prekinula svoju uzaludnu potragu, zaprepaštena Maxinim riječima. — Što namjeravaš sa sirotim, drevnim Mjesečnikom za prodaju dugmadi? —O čemu ti to govoriš? — O odjevnim ukrasima ... Djed mi je uvijek govorio da je njihov pravi naziv Mjesečnik za prodaju dugmadi i vrpca ... to piše i na naslovnoj strani, sitnim slovima. Odjevni ukrasi je ime koji je neki urednik u očajanju smislio nastojeći svemu tome dati malo otmjeniji prizvuk. Ali to baš nije mnogo pomoglo. Djed je rekao da nastavlja izdavati taj časopis samo zato što mu je žao ljudi koji su u njemu toliko dugo radili... smatrao je da oni ne bi mogli naći drugi posao, a velik broj njih proveo je tamo cijeli svoj radni vijek, no on se već odavna prestao zanimati za nj. Ozbiljno, mama, kad si posljednji put vidjela primjerak tog časopisa? Mislim da je on već gotovo postao antikvarski raritet. Naklada mu je oko dvjesto deset primjeraka. Dosadno. —Kako ti sve to znaš, Angelica? —Djed i ja često smo razgovarali o njegovu poslu. .. govorio je da sam ja jedina od cijele obitelji koja ima dara za izdavaštvo. Imaš li čiste čarape koje bi mi mogla posuditi, Maxi?... Hej, mama, zar ti je slabo? Čudno izgledaš. U mlažnjaku se nisi mogla umoriti ili si možda letjela običnim avionom? Možda si gladna kao i ja. Čuj, mama, kad krećemo u Veneciju? —... U Veneciju? — odsutno upita Maxi. —Mama, rekla si da ćemo provesti dva tjedna u Veneciji, znaš, onoj u Italiji, prije nego što mi počne škola — strpljivo i sporo je objašnjavala Angelica kao da govori nekoj starici. — Nemoj mi govoriti »U Veneciju?« kao da nemaš karte i rezervacije, jer sve smo to
isplanirale još prije nekoliko mjeseci. - Ne možemo poći. —Ali, obećala si! —Ne možemo u Veneciju. Žao mi je. Nadoknadit ću ti to. Moram početi raditi. U Mjesečniku za prodaju dugmadi i vrpca. —Bože! Pa ti to ozbiljno misliš. Zar smo potpuno ostale bez para? —Ja sam napravila budalu od sebe. —Je li to gore ili bolje? —Gore, mnogo gore, neusporedivo gore. Oh, dođavola! —Mama, nemoj biti tužna — Angelica je privinu u zagrljaj od kojeg su pucale kosti. — Možemo večerati u Parioli Romanissimo, vrlo važno što neću vidjeti svoju pra-postojbinu, restoran je gotovo isto što i Venecija samo bez kanala... golubova... Piazze San Marco... palače Gritti. . . — glas joj je otplovio, ljutit i pun žaljenja. —Večeras ne mogu čak ni poći s tobom na večeru, Angelica. Nazvat ću Tobvja i on će te povesti kamo god želiš — reče Maxi mrzeći samu sebe. —Imaš spoj? — razvedrila se Angeiica. —Dala sam obećanje koje ne smijem prekršiti. Nazovimo to dugom čije je vraćanje pitanje časti. Točno u osam moram biti kod P. J. Clarkea. — Maxi se zavalila u naslonjač i skutrila u žalobnu grudu. —Angelica, da li možda voliš crne bisere? Ako ih voliš, jedan sam ti kupila u Evropi. —Daj prestani, Maxi... otkači se od tog osjećaja krivnje. To nije nimalo u tvom stilu — prijateljski uzvrati Angelica. Taj carinik doista zna kako se postupa sa ženskim tijelom, veselo je razmišljala Maxi dok se sljedećeg jutra pokušavala razbuditi. Postoji li bilo koji muškarac na svijetu koji zna voditi ljubav poput pravog Irca u naponu snage? A O'Cassey je bio u punom naponu svojih snaga. Njezin drugi muž bio je Australijanac ali njegovi su preci došli iz Irske. Slatki Dennis Brady, drag momak kako bi to rekli u Staroj domovini, ali s nezgodnom navikom da miješa ledenu tekilu i votku Buffalo Grass u jednakim omjerima te da ispija po nekoliko čaša te mješavine, što je jednom učinio upravo prije pokušaja da bez kapetanove pomoći usidri svoj brod u luci Monte Carla. Možda bi njihov brak uspio da on inače nije bio prava lijenčina ili da taj brod nije bila jahta od osamdeset metara s vlastitim helikopterom, građena za oceanske plovidbe. Da je helikopter bio privezan kako valja možda sudar — ili brodolom? — ne bi bio tako sramotan. Maxi se iskrcala s tog broda luđaka nakon šest mjeseci, prisjeti se ona pospano, tužnija, ali
nimalo mudrija zbog toga. MUDRIJA! Ta joj riječ odjeknu mislima i u panici je izvuče iz kreveta. Mudrija? Tko je bio mudriji? Koliko je sati? Odmah mora na posao. Namještenici u Odjevnim ukrasima sigurno su već čuli za jučerašnji sastanak i sad jamačno sjede u svom uredu, očajni i zdvojni, čekajući službeni otkaz. Ona mora otići tamo, bez obzira gdje se to nalazilo, smiriti ih i preuzeti upravu i početi raditi... raditi... što je potrebno. Da, raditi, poduzeti akciju, donijeti odluke, naručiti materijale, preuzeti stvar, učiniti nešto, učiniti bilo što. Tapkala je uokolo pokušavajući odmaknuti zavjese tako da može pronaći sat, ali bila je dezorijentirana ne znajući kako se te teške zavjese dižu ni gdje su prekidači za svjetlo. Maxi još nije spavala u svom novom stanu. Kad je prije dva mjeseca otputovala u Evropu on, kao ni većina stanova u Trump Toweru, još nije bio završen. Maxi ga je kupila prije nekoliko godina od svog prijatelja. Donalda Trumpa, izabravši ga na osnovu nacrta dok taj stan još nije bio ništa drugo doli Donaldova vizija kako bi trebalo iskoristiti taj sve samo ne jeftin dio njujor-škog zračnog prostora. Napokon je napipala prave konopce i razmaknuta teške, dvostruko podstavljene svilene zavjese u boji marelice. Maxi zastade pred prozorima paralizirana od iznenađenja. Da li je to bio Manhattan, dobro poznati grad koji j^voljela i mrzila ili je, dok je spavala, netko nježno spustio njezin novi stan na neku drugu planetu? Sunce koje je upravo izranjalo na istoku, iza njenih leđa, bacalo je zrake duž Central Parka koji je još bio djelomično uronio u tamu i osvjetljavalo vrhove i tornjeve grada sve dokle je oko dopirale; sjeverno do Harlema; zapadno, preko rijeke Hudson do New Jersevja; južno, dolje iza Trgovačkog centra sve do otvorenog Atlantika. Bože moj, pomislila je, to jest Manhattan i ja sam kupila cijeli taj ludi grad! Ispunila ju je radost, od one vrste koja se obično smatra bezbožnom. Manhattan je pripadao njoj! Bit će da je ona jedina osoba koja je u ovoj rani sat budna, jedina osoba koja ima takav pogled isklesan na pozadini neba. Dolje je vjerojatno bilo taksija, autobusa, vatrogasnih kola ali na šesdesettrećem katu Maxi ih nije mogla čuti. Lebdjela je, ali ne besciljno, bila je usidrena u gnijezdu koje ju je stajalo četiri milijuna dolara, u gnijezdu koje je bilo gotovo isto tako visoko kao i paperjasti bijeli oblaci, nalik onima sa Fragonardovih slika, nad parkom oblivenim rumenilom. Dok je promatrala taj prizor sunce se izdiglo na nebu a njegovi su zraci plamtjeli na prozorima koji su joj jedan po jedan slali poruku o tome da je svanuo nov dan, slali joj vijesti o novom jutru i Maxi shvati koliko je sretna što
posjeduje taj pogled koji mijenja raspoloženje duha. — Osvojit ću Manhatan — zapjevala je — Bronx i Staten Island također. — I ona zaplesa u ritmu pjesme kojeg ju je naučio njezin otac. —Angelica, nemam nikakvu odjeću koja bi odgovarala ženi izdavaču — reče Maxi u toku doručka. —Ja sam mislila da si ti nova glavna urednica, mama. Zar si već dobila unapređenje? —Usred noći sam se probudila i iznenada shvatila da Odjevni ukrasi vjerojatno već imaju svog glavnog urednika i da se ljudima ne bi nimalo svidjelo da došetam unutra i preuzmem nečiji posao, zato sam sebe proglasila izdavačem. Otkad je tvoj djed umro naši časopisi nemaju nikoga tko bi se nazivao izdavačem. —Kako izdavač mora biti odjeven? — upita Angelica jedući četiri pržena jaja obilno zalivena maslacem, direktno iz tave, kako ih je najviše voljela. —Kao netko tko posjeduje autoritet, kao vođa, netko tko daje podstrek ostalima, netko čiji je sud nedvojben, nepogrešiv, neosporan. —Znači da ti ne dolaziš u obzir za to mjesto — Angelica je znalački poprskala jaja obilnom količinom tabaska. Točno. Ali oni to ne znaju, a ako se obučem kao dinamična osoba oni će steći dojam da to zaista i jesam, bar tako su me učili. Međutim čini se da moja garderoba počinje tek od ručka, imam »šik« stvari za ručak kod Le Cirguea, za ručak u Ćore Basque, ali ništa za ozbiljno poslovno jutro jednog izdavača. Zatim, imam i previše odjeće za koktele, večere, balove, izlete na jahti, u ljetnikovcima ili na plažama. Plus čizme i hlače u kojima putujem. —To mi zvuči kao neka vrsta testa ličnosti. Pogledaš li u moj ormar znat ćeš tko sam — primijeti njezina kći. —Voljela bih da nisi tako iskrena, Angelica. Ne bi li mogla biti malo taktičnija? —Sama si potakla taj razgovor. Ali, što je s onim Saint Laurentovim crnim odijelom na dvoredno kopčanje koje si kupila prošle godine i nikad ga više nisi obukla jer je na tebi izgledalo grozno? —Nije se promijenilo — sumorno reče Maxi. — U njemu izgledam kao nizak, zdepast muškarac-travestit. Uopće se ne vidi da imam struk, a o nogama da ni ne govorim. Ja ipak imam, to moraš priznati, najbolje noge u New Yorku. —To svi znamo, mama. Obučeš li Saint Laurentovo odijelo i cipele s visokom potpeticom izgledat ćeš kao travestit srednje visine. A ona široka ramena stvarno ulijevaju strahopoštovanje.
—Možda s nekom ludom bluzom? — reče Maxi razvedrivši se. — Stroga bluza i macho šal nemarno prebačen preko jednog ramena. Viva Zapata. —Mrzim tu vrstu izgleda, a osim toga šal uvijek spada. —Nemaš drugog izbora — zamišljeno reče Angelica. — Slušaj mama, da li si ikada bila ozbiljno zaljubljena? — Na takva pitanja ne odgovaram ovako rano ujutro. —Ako ga ikad upoznam, misliš li da bi Woody Allen bio prestar za mene? —Ne bi. Ali ne vjerujem da bi se on bio spreman vezati. —Nitko nije spreman na to — tužno reče Angelica. — To je boljka našeg vremena. Što god to značilo— objasnila je Maxi. —Što god to značilo — složila se Angelica. Gotovo je znala što to znači. — Dakle, ti jutros zaista ideš u ured? Jezivo. Pa, sretno, Maxi. —Hvala draga. Što ćeš ti raditi danas, poći u kupovinu? —Da, prije nego što počne škola. Prvo ću pogledati Armanija, Kriziju, Rvkiela, Versacea, Normu Kamali i završiti s tim da ću kupiti... pogodi što? —Da sam barem tako visoka kao ti — uzdahnu Maxi. —Mislim da si ti dražesna baš takva kakva si. Volim imati malenu mamu. To mi daje osjećaj da sam odrasla. —Nisam znala da ga inače nemaš — promrmlja Maxi. 9. Uredi časopisa Odjevni ukrasi još, uvijek su se nalazili u Četrdesetšestoj ulici, između Šeste i Sedme avenije, gdje je Zacharv Amberville iznajmio prostor za svoju prvu kancelariju. Kad je časopis osnovan zgrada je bila malo oronula, ali ništa više od susjednih, a nalazila se u blizini sjedišta mnogih tvornica odjevnih dodataka. Ništa se nije promijenilo osim što je zgrada postala još derutnija. Maxi nije zamijetila ništa od toga kad je našla sjedište časopisa i najavila se službenici na recepciji. - Ja sam gospođica Amberville. Hoćete li, molim vas, reći glavnom uredniku da sam ovdje? —Da li vas on očekuje? —Samo mu recite, Maxime Amberville. Nekoliko sekundi kasnije Robert Frederick Fink stigao je u malu prostoriju za primanje posjetilaca. Bio je obao i ružičast u krepkoj dobi između šezdeset pete i sedamdesete, vrlo dotjeran i oduševljen što je vidi. — Maxi! — uzviknuo je. — Poljubi svog strica Boba! Kladio bih se da nikada nisi zaboravila onaj dan kad si zaradila dvanaest tisuća dolara
na Exacti? Dođi u moju sobu da čujem što je s tobom... toliko je godina prošlo. — Dvadesetak — nagađala je Maxi nestavši u njegovu zagrljaju. Nije se sjećala strica Boba, ali još uvijek se sjećala te trke. — Čini mi se kao da je bilo jučer. Pripazi na ova vrata, ne mogu se sasvim otvoriti. Maxi se provukla u urednikovu radnu sobu i naglo zastala. U nevelikoj sobi nalazilo se osam radnih stolova a na svakom hrpa svih mogućih papira što su se poput tornjeva dizali uvis, tako pažljivo složeni da su te gomile na neki način stajale na kupu iako nisu imale oslonca. Bilo je upravo toliko mjesta da se između tih zidina od papira čovjek provuče do devetog stola za kojim je radio Bob Fink a na kojem su papiri bili naslagani samo do visine od dvadesetak centimetara. Pažljivo ju je smjestio u jedinu stolicu za posjetioce koja se nalazila u sobi a potom se provukao do svog mjesta i udobno sjeo. —Ja ne volim ormare za kartoteku, nikada ih nisam volio, Maxi. Staviš nešto unutra i zaboraviš da je tamo i tu stvar nikad više ne možeš naći. Baš kao da si je spalio. Zatraži od mene bilo koji dokument. —Hmm? — Maxi je objema rukama uhvatila krajeve svog golemog šala i prekrižila ih na grudima. Kihne li, pomislila je, trebat će tjedan dana da je izvuku odatle. —Reci što želiš da ti pronađem... neki račun ili vaučer ili izvještaj o troškovima ili bilo što drugo. —Primjerak Odjevnih ukrasa iz... recimo iz 1954. —Ah. Prejednostavno. —Izvještaj o plaćenim računima za časopis... od lipnja 1961. Bob Fink je ustao, dvije minute koncentrirano motrio svoje blago, probio se do jednog od stolova i, s krajnjom pažnjom, izvukao nekoliko papira iz jednog od svojih minareta. —Evo! Pogledaj ga samo! Šezdesetprve papir je bio mnogo jeftiniji. —Nevjerojatno — reče Maxi gledajući ga ozareno. — Da li bih mogla vidjeti posljednji primjerak Odjevnih ukrasa? Lice Boba Finka se oneraspoložilo. - Ovdje je, ali nisam nimalo ponosan na nj. Sve je drukčije nakon što je tržište preuzeo »Blouson Noir«. - Tko? —John Fairchild. Francuski modni kreatori prozvali su ga »Blouson Noir« prema crnim kožnim jaknama s kapuljačom kakve su nosili motoristi...
zato što je bio lud za njima. Ah, koliko je on povećao nakladu Ženske mode! Napravio je pravo čudo, draga moja. A kad su to vidjeli ljudi koji su svoje oglase davali nama odlučili su, razumljivo, sav svoj novac uložiti u Žensku modu a da stvar bude još gora, Fairchild je počeo izdavati tjednik Moderna obuća pa smo izgubili još i oglašivače kopči i remenja. I tako jedno s drugim... eto, preostala nam je još nekolicina pretplatnika za nekoliko idućih godina, to su sitni oglašivači koji vole vidjeti svoju fotografiju na naslovnoj strani; ali, Maxi, moramo se suočiti s tim... Odjevni ukrasi su... pa ako kažem samo to da su u neprilici, malo sam rekao. Ako si u neprilici još si živ, Odjevni ukrasi nalaze se u šok-sobi a bolnica se upravo zatvara. —Mogu li ipak vidjeti jedan broj? — zamolila je Maxi nimalo obeshrabrena. Pružio joj je tanak časopis s odvažno crvenom na-slovaom stranicom. Na njoj je bila fotografija Johna Robmsona, vlasnika Robinson kompanije za proizvodnju vrpca a veći dio teksta govorio je o karijeri gospodina Robinsona. Nekoliko je stranica bilo posvećeno novostima u proizvodnji vrpca i odjevnih ukrasa a bio je tu i jedan članak o primjeni dugmadi na Adolfo odijelima ilustriran crtežom manšete s tri dugmeta i još nekoliko manjih oglasa. Dva najveća medu njima bijahu oglasi kompanije Robinson i kompanije koja je Adolfu prodavala dugmeta. —Striče Bob, da li si čuo za jučerašnji sastanak?— upita Maxi presavinuvši dirljivo beznačajan časopis i posesivno ga gurnuvši u svoju torbicu. —Čuo sam glasine, naravno. Bilo je oko desetak telefonskih poziva. Možda dvadesetak. Mislim da je vrlo lijepo od tebe što si osobno došla ovamo da mi to saopćiš. Tvoj otac, neka mu je laka zemlja, učinio bi to isto. Znao sam da se to mora dogoditi. —Ali to se neće dogoditi. Bobe! Ja sam postavljena za novog izdavača Odjevnih ukrasa i zajedno ćemo ponovno učiniti taj časopis uspješnim, onako kako bi to uradio moj otac! — Uzbuđeno ustavši Maxi sije zamalo sručila tonu papira na glavu. —Ako je to druga nagrada, draga moja, ne bih želio pobijediti u tom natjecanju. Sjedni, za boga miloga! —Ne šalim se. Govorim ozbiljno! Dovraga, Bobe, tko nam može postaviti granice? U stanju samo učiniti sve ono što Fairchild može. Ovo ćemo mjesto preokrenuti naglavačke... ne vaš ured, naravno, nego... —Maxi — blago je prekinu Bob Fink — industrija odjevnih predmeta ne treba više od jednog časopisa, a ono što joj je potrebno to su dnevne
novine poput Ženske mode a ne mjesečnik. Nemaš namjeru početi izdavati još jedan dnevnik, zar ne? —Pa, ne, nemam. Ali što nama znači Ženska moda ? Možemo napraviti isto takav časopis, samo još boIji-Problem je u tome što oni prilikom jednog snimanja naprave fotografije i za Žensku modu i za Suvremenu obuću, ponekad u različitim brojevima ta dva časopisa upotrebljavaju čak iste fotografije... tako da se u banci skuplja novac za Fairchilda, a imaju samo deset tisuća pretplatnika. Najveći dio Ženske mode zauzimaju oglasi, goleme lijepe fotografije — uzdahnuo je. —Bit će da starim... nimalo mi se ne sviđaju te prekrasne cure u muškom donjem rublju. Što li se zbilo sa ženskim gaćicama? Maxi se promeškolji u svojim muškim sportskim gaćama od Calvina Kleina. One su njezinom seksualnom životu dale novu dimenziju. Da li je bila nastrana, zar je poznavala samo nastrane tipove, ili je Bob Fink bio staromodan? — Kako Ženska moda može imati samo deset tisuća pretplatnika? Svi koje poznajem čitaju te novine —usprotivila se —U tome i jest stvar... svaki primjerak dospije u ruke velikom broju ljudi, većina njih ima visoke prihode, čini mi se da upravo to objašnjava otkud im tako brojni, skupi oglasi. Maxi, ne možeš konkurirati Fairchildu. Oni su svoju kompaniju osnovali 1881. i specijalizirali se za trgovinu prije nego što je tvoj tata uopće rođen, gotovo prije nego što je moj tata rođen. A zašto bi to, dođavola, i pokušavala? Ta ti si jedna od Ambervilleovih. —Bobe, čujem ono što mi govorite ali sam uvjerena da mogu izmijeniti sudbinu Odjevnih ukrasa. Naravno, uz vašu pomoć. — Kako bi, razmišljala je, mogla otpustiti tako dragog starčića? Samo kad ne bi bio tako pesimističan. —Uz moju pomoć? Maxi, ja već odavno želim poći u mirovinu. Ostao sam ovdje samo zato što to dugujem uspomeni na tvoga oca, ali nasreću u pravo sam vrijeme uložio novac u unosne nekretnine. Većina bivših predsjednika Sjedinjenih Država izgradila je svoje kuće na zemljištu koje sam im ja prodao u Palm Springsu. Jedini veliki komad koji sam želio, a nisam ga mogao dobiti, pripada Annenbergovima zajedno s terenima za golf i svim ostalim. Taj mi je komad izmakao, ali čovjek ne može imati sve. — Mirovina? Vi želite u mirovinu? —Da, a onda odlazim na Zapad da gledam kako rastu moje palme. Možda naučim jahati. —Ali. . . svi vaši radni stolovi? — Maxi pažljivo pomaknu ruku prema
njima. —Spali ih. Bit će prilično skupo sve to izvući odavde, ali na tvom mjestu ja bih upravo to učinio i sve spalio. —Što će biti s ostalim namještenicima? — usplahireno upita Maxi. — Sa svim tim ljudima koje moj otac nije želio otpustiti? —Da vidimo. . . tu je Joe koji smišlja kako će izgledati časopis i piše članke, Linda koja naručuje umjetničke fotografije i crteže, radi prijelom i organizira tiskanje; ja sam radim na prodaji oglasa. Recepcionerka radi kao telefonistica i daktilografkinja kad je potrebno. Ja sam omogućio Joeu i Lindi da zajedno sa mnom ulože u zemljišta, a recepcionerka može uvijek naći posao. To je vrlo spretna mlada žena, ovo joj je mjesto dozlogrdilo. Moramo joj plaćati više nego što je uobičajeno da bismo je zadržali. —Tri čovjeka? Samo troje? Kako je to moguće? — Osjetila je da joj se vrti u glavi ali nije si smjela dopustiti da se onesvijesti. —Pa, osim toga postoji i jedan momak koji nam honorarno prazni košare za otpatke i povremeno čisti prostorije. U prizemlju je fotokopirnica, ako moramo nešto kopirati, a njezin nam vlasnik kad je potrebno ustupi svog momka da pretplatničke brojeve odnese na poštu; ali inače, da vidim... da, troje ljudi. I još uvijek smo na gubitku. Najamnina, plaće, materijal, sve to košta. Naravno, tu je i ručak; svi moraju dobiti ručak. —Kompanija plaća ručak? — zapiskutala je Maxi s nevjericom. —To je uveo tvoj otac u ona dobra stara vremena. Insistirao je da bude tako. Naravno, u to je vrijeme još bio otvoren restoran Kod Lindy. Otkad se on zatvorio ručkovi više nisu isti. —Kada — upitala je slabašnim glasom — namjeravate otići? Ne bih htjela da pomislite kako vas požurujem ali... —Što je danas? Četvrtak. Svi možemo izići do petka. Ipak, bilo bi mi žao da ti ostavim ovaj nered. Uredit ću da dođe onaj momak što čisti i da sve to pokupi, ne brini, on nema ništa protiv prekovremenog tako da će uredi do ponedjeljka, možda utorka, biti više-manje čisti. —Jeste li sigurni u to da ne želite ostati? — Preostala joj je još jedino uljudnost, pomisli Maxi. —Dušo moja, ja se već vidim u avionu. I čuj me, nemoj mi zamjeriti, ali to je mišljenje tvog starog obožavaoca... odijelo koje imaš na sebi... možda bi nešto više. . . ah.. . manje zastrašujuće bilo zgodnije? Uplašio bih se da te sretnem u kakvoj mračnoj ulici, Maxi. Čuj, ako želiš, mogu te povesti u prave trgovine.. . Možda kod Beeneja ili Ralph Laurena. S tobom je sve u redu, trebala bi samo malo promijeniti image.
—Vi imate obraza tu grudu brašnaste kaše nazvati zlatni delišes? — zaurlao je Toby. — Zagrizite je, lupežu, i recite mi prije koliko mjeseci je ubrana i stavljena u hladnu prostoriju. — Jednom je rukom pograbio trgovca odostraga za košulju a drugom gurnuo jabuku pred njega. — Hajde, zagrizite! —Prevarili su me, gospodine — branio se čovjek. — Upravo sam kupio dvadeset gajbi od farmera koji mi se kleo da su ovog tjedna ubrane, svježe s drveta. Toby je s gnušanjem pustio čovjeka. — Naravno! Tako mi i treba kad eksperimentiram s novim prodavačima. Zar vam nije jasno da o ovom voću znam sve? Dovoljno mi je da dodirnem kožu pa da osjetim da je to prošlogodišnja jabuka, ne miriše kao svježa, da je probam povratio bih. Hajde, probajte je prodati D'Agostinu. Okrenuo se i obratio Maxi. —Većina ovih momaka već me poznaje i ne pokušavaju mi podvaliti; od njega još nisam kupovao, mislio sam da bih mogao probati. —Ovo će mu biti posljednji put da pokušava prevariti slijepog čovjeka — zaključi Maxi. — No barem jedan od nas nije dao da ga ovog tjedna nasamare. —Molim te, izvuci taj svoj podvijeni repić i prestani se žaliti — naredio je Tobias krenuvši između štandova s voćem. Kao i uvijek na opasno pretrpanoj tržnici Hunt's Point Toby je koristio svoj laserski štap. Tri nevidljive zrake infracrvenog svjetla izazivale su vibracije vrha štapa koji su podražavale njegov kažiprst tako da je mogao zaključiti da li se točno pred njim nalazi nešto, da li mu je što iznad glave te ima li otpadaka pod njegovim nogama. Sve je to vješto zaobilazio, u luku, koristeći se umijećem upotrebe tog sljepačkog štapa koje je savladao prije mnogo godina. Toby je stao sistematski birati jabuke iz različitih sandučića, dodirujući ih, njuškajući, znalački ih prevrćući svojim dugim prstima kao da svaka od njih ima poslužiti kao model za sliku mrtve prirode, a sve je to činio zaprepašćujuće brzo. —Ne žalim se — gorko reče Maxi. — Samo sam užasno bijesna na sebe. Ivana Orleanska spašava čovjeka koji je vlasnik Fantastičnog ranca... da ni ne spominjem trideset godina besplatnih ručkova. Cutter zaista ima razloga da mi se od srca smije. —Slušaj, još uvijek imaš časopis, ured i punih godinu dana da sa svim tim učiniš što god želiš. Povrijeđen je samo tvoj ponos, Zlatokosa. —To uopće nije časopis, to je puko glasilo taštine. Ured... ah, čak i ti bi ga trebao vidjeti da povjeruješ što je to. Tvoj bi se
štap raspao. Koliko to jabuka kupuješ, za boga miloga? —Ovo je sezona za Tarte Tatin, srce, što znači na tisuće. —Zašto, dodavola, nisam bila bar toliko pametna da se posavjetujem s Pavkom ili s Ninom Stern prije nego što sam odabrala časopis? Mogla sam uzeti bilo koji od ta četiri! Zašto li sam tako brzopleto uletjela u sve to? —Ah, to je misterij ljudske ličnosti. Da si imalo oprezna ti ne bi bila Maxi, a da ti nisi Maxi cijeli bi svijet bio sumornije mjesto. —Ali mudrije. — Možda. Ali mudrost nije jedino što se traži. Mudrost je poput celibata... odgodi je dok god možeš. — Tobias je naručio jabuke i krenuo prema izlazu golemog, ružnog zdanja koje je snabdijevalo hranom barem polovicu Manhattana. On više nije osobno obavljaodnevne nabavke već je to prepustio svojim pomoćnicima ali je s vremena na vrijeme odlazio na Hunt's Point da vidi što se novo može naći za njegova tri njujorška restorana. Bio je vlasnik još dva restorana u Chicagu i četiri na Zapadnoj obali, a svi su jednako uspješno poslovali. * Tobias je otkrio kuhinju malo prije nego što je navršio osmu godinu. Za njega je to bio zabranjen teritorij mada je po danu još uvijek relativno dobro vidio. Lily je spopadao iracionalan strah pri samoj pomisli da bi se on mogao naći u blizini bilo kakvog izvora vatre što je samo uvećavalo njegovu odluku da istraži tu tajanstvenu prostoriju. Jedne je noći čekao da svi u kući zaspu a onda se odšuljao stepenicama, kroz poznate hodnike, i ušao u taj veliki prostor koji ga je mamio. Uključio je svjetlo i počeo istraživati, centimetar po centimetar, počevši od niskih ormara i ladica, svaki predmet podvrgavajući procjeni svojih pet čula. U to je vrijeme njegov vid već bio toliko oslabio da se pri dodiru s novim predmetima služio svim svojim osjetilima. Svaki kuhinjski predmet, svaki prazni lonac i tava, mesarski panjevi, noževi, vilice i žlice, sve je to prinio nosu i opipao prstima. Omirisao je noževe, dotakao ih vrškom jezika, liznuo njihov tupi kraj, lagano dlanom prešao preko pštrice, pritisnuo ih na obraze. Svaku je stvar protresao, oslušnuo kakav zvuk stvara, usporedio težinu i oblik različitih predmeta i, kad bi upoznao svaki od njih, vraćao bi ga na njegovo mjesto. Naredne je noći napredovao u svom istraživanju otišao do frižidera i tamo, tokom dugih tihih noćnih sati, taj se od svega pretjerano zaštićen mali dječak zaljubio. Za Tobiasa je jaje bilo svijet, artičoka galaksija, a pile cijeli svemir.
Iz noći u noć provodio je sate u kuhinji sve dok mu svaki kutić nije postao potpuno poznat, sve dok nije preostao čak ni uvenuli listić peršina kojeg on nije okusio, iako, poštujući majčinu zabranu, nikad nije upalio štednjak već ga samo cijelog pregledao, iznutra i izvana tako da je ostao usječen u njegovo pamćenje. Jedne noći nije mogao obuzdati samoga sebe da u zdjelu pažljivo ne razbije jedno jaje. Dok je izvana jaje bilo fascinantno, iznutra bijaše sasvim neodoljivo. Za prvim je slijedilo drugo, pa još jedno, sve dok se u velikoj zemljanoj posudi nije skupilo tucet razbijenih jaja čije su ljuske položene jedna u drugu stajale uredno odložene uz rub kuhinjskog stola. Sad bi ta jaja valjalo umutiti viljuškom, pomislio je Toby. Tek što je završio, muteći ih pažljivo, sistematično i žustro, kuhinjska vrata se otvoriše i kuhar otkri njegovu djelatnost. Njegov prvi kulinarski pokušaj dokazao je samo to da se jaja ne mogu mutiti u tišini. Zachary je uporno zahtijevao da se Tobiasa nauči kuhati pa su angažirali šefa kuhinje iz škole Cordon Bleu da svakog popodneva nakon nastave radi s njim. Ubrzo je Tobias bio u stanju procijeniti da li maslinovo ulje teče pravilnim ritmom u majonezu koju je pravio, jednostavno na osnovu zvuka što ga kapi tvore pri padu. Po zvuku je mogao odrediti pravi trenutak kad omlet treba izvrnuti iz tave, njuhom ocijeniti kad je luk dovoljno požutio, nije mu bio potreban sat da skuha jaje na meko ni bilo što drugo do oštar nož da bi povrće ili voće narezao na tanke komadiće. Međutim, zašavši u tinejdžersku dob Toby je počeo imati sve više problema s vidom. Usprkos prirođenoj okretnosti počeo je djelovati smeteno i nespretno jer se neprestano sudarao s ljudima i predmetima za koje se očekivalo da ih jasno vidi. Lily koja je još uvijek odbijala prihvatiti činjenicu da će jednog dana Toby biti gotovo, ako ne i potpuno slijep, na neki je način uspijevala zanemariti te nezgode, ali Zacharyju koji je subotom često vodio djecu u kino postalo je jasno da je u zamračenoj filmskoj dvorani Toby bespomoćan sve dok ne dođe kući gdje gore sva svjetla. Uskoro je postalo očito da ne može sudjelovati u timskim sportovima, da zbog svoje slabe mogućnosti da gleda postrance ne može slijediti putanju lopte pri odbojci, ni hokejskog paka. Usprkos Lilynoj odluci da ne upozorava Tobyja na ono što ga čeka u budućnosti — čemu ga opterećivati prije nego što to bude neizbježno, govorila je — Zachary je zaključio da mora pripremiti svog sina. Šesdesetih godina o retinitis pigmentosi nije se znalo gotovo ništa i dr Eliot Berson s Harvardskog medicinskog fakulteta, kome je Zachary odveo
Tobyja na pregled i mjerenje snage signala što ih emitiraju živčane stanice njegove mrežnice, nije mogao reći ništa o tome kakvi su izgledi osim da će Toby, bude li imao sreće, još uvijek biti u stanju nešto vidjeti i kad se približi tridesetoj. Čak ni Zacharv nije mogao prisiliti sama sebe da te riječi prenese Tobvju već se potrudio da mu što je bolje umio objasni zašto se mora usredotočiti na sportove kao što su plivanje i gimnastika, radije izabravši da govori o sportovima nego o životu, spremniji pričati o štapićima i mrežnici nego o tunelskom vidu. —Da li ću oslijepiti, tata? — upitao je Toby nakon dvije minute šutnje koja je uslijedila po Zacharvjevu zbunjenom izlaganju. —Ne! Ne, Toby! Nećeš potpuno, nikada potpuno, i to još jako dugo. — Zacharvju se slamalo srce dok je to izgovarao sa što je manje emocija mogao. —Ipak bi bilo dobro da naučim Brailleovo pismo, zar ne? — upitao je Toby nakon što je još nekoliko minuta šutio. Zachary nije mogao odgovoriti, nije mogao reći ne. — Brailleovo pismo i tipkanje na dodir, znači— zaključio je Toby, ustao i pošao u svoju sobu. Što je tamo propatio to nitko nikada nije saznao, ali je izišao odlučan da od života izvuče najviše što može iako nije u stanju pobijediti svoju sudbinu. Brailleovo pismo koje mu još nije bilo potrebno, najlakše se uči dok je čovjek mlad i on je ubrzo krenuo na poduku iz Braillea. S istom energijom s kojom je i dalje slijedio satove kuhanja učio je plivanje s privatnim instruktorom u natkrivenom bazenu koji je za njega izgrađen u vrtu kuće Ambervilleovih. Toby je živio kao da ima dva života, jedan u kojem vidi i drugi u tami, a prošlo je desetak godina da se bolest, kao što je čest slučaj, nije vidno pogoršala. Do trenutka kad je diplomirao pri Hotelskoj školi na Cornellu proveo je osam ljetnih sezona kao naučnik velikih kuhara u Francuskoj, Italiji i Hong Kongu i bio spreman za otvaranje svog prvog restorana. Godinama je, poput viteza koji oštri oružje i ulji oklop iščekujući neku još daleku bitku, istraživao sva moguća kuhinjska pomagala za ljude oštećena vida i kad god bi pronašao nekog s kojim je bio zadovoljan on bi ga kupio mada mu još nije bilo potrebno. Kuhinja njegova prvog restorana po svojoj je besprijekornoj organizaciji bila jedinstvena. Nijedna opsesivno uredna kućanica ne bi mogla postići onu strogost s kojom je Toby, povodeći se za zdravom logikom rasporedio svoja pomagala. Medu njegove pouzdane bojne konje spadale su dvije vage za pekare tvrtke Acme Scale Company od kojih je jedna imala elektronski mjerač kojim je mogao vagali mirodije
od nula do šesnaest unca, a drugom se moglo izvagati i do petsto kila svih ostalih namirnica, a obje su iskazivale težinu brojkama u brailleu. Dio njegova oklopa bile su rukavice duge četrdeset dva centimetra koje su njegove ruke, dlanove i prste prilikom pečenja štitile od vrućine; njegovi mačevi bijahu drvene kuhače koje ne sprovode toplinu, dvostruke spatule, specijalni vrčevi za mjerenje tekućine koje je mogao opipati prstima da sazna omjer. Njegova viteška motka bile su posude s ugrađenim baterijama koje su zvukom oglašavale smanjenje razine tekućine prilikom kuhanja, a njegove kacige — zdjele za miješanje tvrtke Dansk & Copco koje su s donje strane imale gumene kolutove da bi bile stabilne. Kad je zašao u kasne dvadesete i već imao dva restorana koja su uspješno radila, Toby je shvatio da sve slabije vidi svijet oko sebe. Ljudi i stvari zbunjujuće su uplovljavali u njegovo vidno polje i iznenada opet isplovljavali iz njega u slabašnim, bezbojnim fragmentima. Bio je izvježbao samoga sebe da svoj problem učini što je moguće manje upadljivim ali sada je otkrio da mu je potrebna stručna pomoć. Četiri je mjeseca proveo na obuci u rehabilitacio-nom centru St. Paul u Newtownu, u državi Massachu-setts. Tamo je svim studentima bez obzira na to u kojoj im je mjeri vid bio oštećen, stavljan povez na oči i tako su podvrgavani poduči u najsvakodnevnijim stvarima kao što je ponašanje za stolom i brojenje novca, do onih složenijih zadataka kao što je umijeće rukovanja sljepačkim štapom. Pohađao je satove mačevanja koji su mu pomogli da nauči locirati zvuk, i videosatove na kojima su učenici stjecali sposobnost orijentacije u prostoru i kretanja na osnovu procjene brzine vjetra, topline sunca na licu, grade tla koje im je pod nogama i osluškivanja zvukova prirode, ljudi i vozila. Vratio se u New York i nastavio eksperimentirati s mnogobrojnim sistemima smišljenim za sljepce koji rade u kuhinji. Svaki put kad bi otvorio nov restoran u njemu je dao izraditi kuhinju koja je bila točna kopija one prve. Svoje mnogobrojne vrsne kuhare, koji su vidjeli, poučio je da kuhaju na njegov način, služeći se njegovim pomagalima tako da su ubrzo, da je zatrebalo, svi bili u stanju kuhati u mraku. S vremena na vrijeme Toby je još uvijek kuhao u svom prvom restoranu i smišljao nova jela, ali ostale su vodili njegovi kuhari koje je nenajavljen posjećivao kad bi došao u Chicago ili Los Angeles. Bilo mu je dovoljno samo dvadeset minuta obilaska da zaključi da li je makar i najbezazlenija zdjelica za kompot stavljena na krivo mjesto. Jao kuharu zaduženom za sosove koji je škdlrio na pečurkama; jao onom tko bi krivo procijenio zrelost briea*; jao kuharu specijaliziranom za pečenja koji ne bi zalijevao
pile tako da i vršak krila bude stalno vlažan; jao onome tko bi stavio koje zrnce soli preko mjere. Jao, jao šefu sale ako stolnjaci nisu bili pravilno uškrobljeni, ako kristal nije bio poput satena kad bi ga dodirnuo, ako su svijeće bile za centimetar prekratke ili cvijeće jedan sat prestaro. »Tobias strašni« zvali su ga nakon njegovih racija, ali nakon toga pripadnici njegova tima bili su mu još odaniji nego prije. Toby gurnu laktom Maxi koja je utonula u misli. — Više bih se zabavio da sam Angelicu pratio u kupovinu — reče. — Slušaj, uprskala si stvar, ali to nije kraj svijeta. Saberi se i digni glavu. Ne možeš njome kroz zid. Zaboravi cijelu tu stvar. Očito je da ne možeš spasiti Odjevne ukrase baš kao što ne bi mogla vratiti u modu visoko kopčane cipele, a nema nikakva smisla da gubiš vrijeme uzaludno se boreći protiv Cuttera. On je pobijedio i trebala bi to prihvatiti. Odbaci tu priču, prestani se držati kao da nosiš natpis »pogledaj me, ja sam budala« i počni ponovno biti Maxi. —Zvučiš kao kakva plašljiva baba — Ijutito uzvrati Maxi. —Ja sam uspješan biznismen, svakodnevno sam suočen sa stvarnošću, volio bih da pokažeš malo poštovanja prema meni jer ja sam vjerojatno najpoželjniji neženja u New Yorku, ali teško me je upecati jer ne dajem ni pare na to kako cura izgleda a još nisam našao srodnu dušu s kojom bih želio proveti ostatak svog života. —Tašt, netaktičan, škrt stari momak koji nije čak ni toliko pažljiv da mi ponudi piće u trenutku kad mi je ono najpotrebnije — tužno reče Maxi. —Čini mi se da je trenutak pogodniji za doručak, dušo, ili to možda nisi primijetila? —Tvoj problem, Tobiase, je u tome što nemaš mašte, ono što ti tvoja majka nikada ne želi reći — Ijutito uzvrati Maxi. —Uz doručak ide i piće, nije li tako? —Ako ti tako misliš, zašto ne? India West zlovoljno se pogledala u zrcalu na svom toaletnom stoliću u spavaćoj sobi na Beverlv HilIsu. Bilo joj je dovoljno da se samo malo koncentrira pa da njezine oči koje su posjedovale ono osebujno blistavo plavetnilo rijetkog perzijskog tirkiza, postanu zamišljene ili blještavo ozarene već prema njezinoj želji. Izuzetno delikatnim pomicanjem mišića lica umjela je postići izražaje koji su bili dovoljno dobri da se njima ispuni i po nekoliko stranica časopisa Les Cahiers du Ci-nema. Ona stade za samu sebe glumiti stanje duboke zaljubljenosti, tihe depresije, užasa pred nečim nevidljivim što je plaši, postala je radosna, izmijenila se od po-
hotnice u opaticu i zasjala u iščekivanju ekstaze, Svi sistemi, turobno je zaključila, i dalje funkcioniraju po njezinoj volji usprkos jezivu mamurluku koji ju je mučio. Dok se promatrala, nimalo impresionirana svojim odrazom, nedirnuta tim skladom izvanrednih crta lica koje nisu bile dosadne nikom osim samoj Indiji, zaključila je da ima nečeg suštinski, duboko glupavog u tome što je smatraju najljepšom filmskom glumicom svijeta. Kakvo li je to zanimanje za odraslu osobu? Može li itko pojmiti kakva je to varka? Samoj sebi najviše je nalikovala na jedan od filmova Grete Garbo u kojem je to božansko lice jedva izražavalo ikakvu promjenu izraza, a publika je kao po nekom kolektivnom dogovoru na njemu nalazila golem raspon emocija. Da li je Greta Garbo ikad o samoj sebi mislila ono isto što i ona? India je vjerovala da jest i da se povukla prije nego što je to bilo tko drugi uspio uočiti. — Ti nisi Meryl Streep, ludo šašava — glasno reče svom prekrasnom odrazu — ali možeš izvesti ono što nazivaju glumom. — Na potiljku je svezala rasute valove svoje jantarnoplave kose i s gađanjem pogledala Bloody Mary na stolu. India West gotovo nikad nije pila ali sinoćnja je večer bila grozan izuzetak i postojao je samo jedan način da svoju jetru navede da razmotri mogućnost povratka u stanje normalnog funkcioniranja. Jednim je gutljajem ispila piće, boginja koja rezignirano prihvaća trenutak u kojem mora biti smrtnik, stresla se i odgegala natrag u krevet. Svu snagu je iscrpila na to da otvori limenku sa sokom od rajčice i pronađe tabasko jer nedjeljom je bila sama. U toj golemoj kući nije bilo posluge, ni sekretarice, ni kuharice, a telefoni su šutjeli budući da su svi velikani filmske industrije spavali ili razmišljali o večeri dok su na televiziji gledali kako igraju nogomet ljudi prisiljeni da žive u drugim krajevima zemlje. Ipak, razmišljala je India, da nije nedjelja morala bi poći na svoje redovne vježbe s instruktorom gimnastike, arbitrom njezinog života, Mikeom Abrumsom. Kad bi taj čovjek samo posumnjao u to da je mamurna, a sam Bog joj je svjedok da se od njega ne može ništa sakriti, natjerao bi je da to ozbiljno zažali. Mogao bi joj čak zabraniti da ubuduće dolazi k njemu. Usprkos osnovanim glasinama da taj čovjek posjeduje — negdje — zlatno srce, Mike Abrums vodio je svoje učenike s nesmiljenom disciplinom koju je usavršio tokom godina provedenih u marincima gdje je podučavao vojnike kako da golim rukama ubiju druge. Sada je održavao pedantno probrana i idolopoklonički poslušna holivudska tijela u stanju savršenstva i imao liste čekanja sa stotinama predbilježenih. Mike joj je zabranio da jede
svo meso osim bijelog pilećeg i ribljeg, šećer, sol, masnoće i alkohol u bilo kojoj količini i obliku. Sinoć, u nastupu bunta, India je smazala obilne količine svakog od jela s te liste zabranjene hrane. — Da nisam tako lijepa svakog bih dana mogla jesti hamburger — patetično reče obraćajući se stropu. — Da nisam poznata glumica ne bih morala biti savršena. Da nisam bogata ne bih si mogla priuštiti da šest puta tjedno odlazim tom veličanstvenom diktatoru, da nisam poznata nitko ne bi mario za to. Ozbiljno bolujem od problema na koje ljudi obično frkću nosom i kažu da bi ih voljeli imati, ali to što bi svi voljeli imati moje probleme na znači da i ja moram uživati u njima. To nije prelazna bolest. Banalna pomisao, pretpostavljam, ali u stanju u kojem se nalazim ne mogu se izdići iznad nje. Indijin glas, premda se obraćala samo stropu, bijaše nalik vinu, u svom beskrajnom rasponu tonova i boja, od tamnog, jakog burgundca do ledenog, blistavog šampanjca; od toplog, zrelog bordeauxa do nezemaljske slatkoće sauternesa. Nakon šest godina koje je provela kao holivudska zvijezda Indiju više nije čudilo kad bi glasno razgovarala sa samom sobom. Jedan od manje poznatih problema filmskih zvijezda je taj da na svijetu postoji vrlo malo ljudi s kojima mogu otvoreno razgovarati. Iskušenje da se urese slavom zbog toga što su njezini intimni prijatelji za većinu je ljudi bilo neodolji-vo i kad bi se povjerila bilo kome osim malobrojnim pouzdanicima najvjerojatnije bi to već sutra pročitala u novinama— Da je bar moj strop malo zanimljiviji — primije ti ona. Mamurluk joj je ozbiljno ograničavao mogućnost izbora. Ne bi mogla podnijeti buku glazbe, ne bi imala snage da se koncentrira na sliku, a najgore od svega bijaše to što nije bilo nikoga s kim bi željela porazgovarati preko telefona. Pri toj pomisli osjetila je kako joj se u očima skupljaju suze. S bolom se podiže iz kreveta, omota kućni ogrtač oko sebe i polako krenu prema bazenu. Sve je bolje nego ležati tu i žaliti samu sebe. India se uputila puteljkom svog stražnjeg vrta. Trebao je djelovati tropski i nakon što je na nj potrošila dvjesto tisuća dolara dekorater je uspio postići nestvaran krajolik nalik onom s Rousseauovih slika — goleme egzotične biljke koje su se Indiji u njezinom sadašnjem raspoloženju činile prijeteće i groteskne. S nelagodom je pomislila na tigrove, usnule cigane i zmije. Iznenada je proradio niz podzemnih prskalica postavljenih po cijelom vrtu, stvarajući prijeteći tutanj. Bile su podešene da rade samo noću. Dok je stajala tamo a po njoj bubnjala voda iz mnoštva štrcaljki, iz golemih su paprati divlje lajući iskočila tri ogromna njemačka ovčara i gotovo je
srušila. — Sjednite! Sjednite, vi ogavne zvijeri! — vrisnu ona pokušavajući zvučati autoritativno. Gledali su je, a niz gubice im se cijedila slina i ona nije imala pojma što smjeraju. — Bonnie-Lou! Sally-Ann! Debbie-Jane! Sjedni, rekla sam! — Sve su to bili mužjaci ali bilo joj je lakše kad se pretvarala da su ženke. Užasavala se tih velikih životinja ali nakon razgovora s policijom Beverlv Hillsa njezin menadžer i agent bili su uvjereni da ih mora držati. Navodno ni ograde, ni elektronski kontrolirana vrata, televizijske kamere kod ulaza ni komplicirana elektronska oka i zrake instalirani po cijeloj kući, nisu pružali takvu zaštitu kao samo jedan jedini njemački ovčar. Drhtureći, India je nastavila tapkati prema bazenu, mokre kose, dok joj se haljina cijedila a balavi mokri psi gacali joj po nogama ližući joj ruke, iz naklonosti, kako se nadala. Oh, bože! Da li su nahranjeni? Bila je sve nesigurnija u ishod tog nedjeljnog dana. Napokon se probila kroz tu kišnu prašumu i zastala uzviknuvši od nevjerice i bijesa. Preko noći površinu bazena prekrio je gust, zelen pokrov. Psi ubojice, ubojite štrcaljke, a sada još i ubojite alge. To je bilo previše. Otrčala je u kuću i navukla pokrivače preko glave pro-klinjući nadzornika bazena koji toga dana nije došao. - Beverly Hills nije za ljude - zavapi India pod svojim sada mokrim plahtama. - To je mjesto obična pustinja koja cvjeta samo zahvaljujući vodi koju su bešćutni utemeljitelji Los Angelesa ukrali poštenim farmerima. U očima Boga to je bez sumnje bilo zlodjelo. Pokajte se, vi grešnici. Izvukla je glavu ispod porkivača i razmotrila mogućnost da popije još jedan Bloody Mary. Ne. Ni u kom slučaju. Jedno piće očito liječi, ali dva? Bolje da umjesto toga izbroji sve darove božje koje posjeduje, onako kako ju je naučila njezina majka. Kao uvijek, prvo zdravlje, jedini dar koji je zaista važan. Mamurluci se ne računaju u bolest jer su prolazni. Drugo, njezine plahte, najmekši mogući čisti pamuk tvrtke Pratasi, rubova izvezenih u sitnim caknama, šesto dolara par. Imala ih je pun ormar, te plahte su bile njen ponos i njezina radost — može li čovjek biti ovisnik o plahtama? Ipak, to je sasvim sigurno bezopasno zadovoljstvo s obzirom na to da se plahte ne mogu ni pojesti ni popiti. Ili su one možda ono što se u psihijatriji naziva prijelaznim objektom? U toku posljednje godine bila se oslobodila svoje ovisnosti o doktorici Florence Florsheim, psihoanalitičarki filmskih zvijezda, i čini se da je sada za prijelazni objekt svoje ljubavi izabrala ormar s posteljinom. Može li se
to nazvati napretkom? Morat će to pitati doktoricu Florsheim, mada sumnja da je tako. Koji su njezini ostali darovi? Lijepa, bogata, poznata i talentirana. Čak se i John Simon slagao s tim da ona ima talenta, a bilo je to jedino mišljenje koje ju je moglo razuvjeriti kad bi je obuzela sumnja u samu sebe. Ali sve te darove prirode već je znala napamet i nisu je nimalo utješili. No u svakom slučaju, bilo ih je šest. Ljubavnici? Trenutno nije imala nijednog a onaj posljednji bio je, bez pretjerivanja, takvo pomanjkanje ukusa s njene strane da je pri pomisli na to pocrvenjela. To što nije imala ljubavnika vjerojatno je bio prikriveni dar božji. Moglo bi se uračunati kao polovica dara, dakle šest i pol, što nije loše za nekoga koga je spopao životno opasan mamurluk. Mladost? Bilo joj je tek dvadeset sedam godina. Da, to je mladost, ako čovjek ne pomišlja na to da je trideseta udaljena samo tri godine. Tri godine — to je jako mnogo. Više od tisuću dana. Tisuću dana nije ništa! Ne smije misliti na to. Bože, nije nimalo jednostavno biti najljepša filmska glumica na svijetu, to je strahovit stres, čak i doktorica Florsheim mora to priznati. India pomisli na odgovor koji je dao veliki plesač Nižinskv kad ga je jedan obožavalac upitao nije li teško lebdjeti u zraku, kako se doslovno činilo da on to radi. Odgovorio je da nije: »Čovjek se naprosto popne tamo gore i neko vrijeme ondje ostane.« Najbolji opis karijere filmskog glumca koji je ikada čula, mozgala je India, a siroti Nižinskv umro je poremećena uma. Ipak, što bi ona drugo mogla raditi? Htjela je uspjeti, naporno je radila da to postigne i sada jednostavno mora ostati tamo gore prkoseći gravitaciji. Indiju West ponovo obuze samosažaljenje. Upravo u trenutku kad se spremala ustati iz kreveta da se utješi svojim lijepim jastučnicama, zazvonio je telefon. — Gospođice West, ovdje Jane Smith iz »Šezdeset minuta«. Odlučili smo ispitati sindrom Indije West i ja bih sljedećeg tjedna s ekipom došla k vama da oko mjesec dana pratimo vaš život. Posebno sam zainteresirana za probleme zvijezda i, naravno, željela bih započeti seriju s izvještajem o prištiću na vašem dupetu. . . —MAXI! Anđele, mila moja... kako si mogla otići na toliko dugo... otkuda zoveš?... Dolaziš li ovamo? Sama sam i užasno usamljena. —Ne, u New Yorku sam i ne idem nikamo, vjerojatno do kraja života. Muči me takav mamurluk da ne znam da li ću preživjeti. Nazvala sam te da se zauvijek oprostimo. —I ti imaš isti problem? Ja svoj mamurluk liječim pomoću Bloody Mary. Idi napravi si jedan, ostat ću na liniji.
—Grozan prijedlog... povratit ću. —Čuj, kemijski gledano, sok od rajčica sadrži dijelom sol, dijelom kalij. Ta kombinacija nadomješta eritrocite brže nego transfuzija, a votku ne možeš osjetiti ako staviš dovoljno tabaska. To mi je savjetovao naj bolji internist na Beverlv Hillsu, ozbiljno. — U redu... ali nemoj otići. Požurit ću. Čekajući uz telefon India se osjetila preporođenom. Sad kad se Maxi vratila i kad su na istom kontinentu, izgledalo je da čak i zlokobna nedjelja na Beverlv Hillsu nešto obećava. Maxi nije mogla doći u prostoriju a da oko sebe ne pobudi dobro raspoloženje. Uz zveckanje kockica leda Maxi se vratila telefonu. —Znam zašto sam se ja napila, ali zašto si to ti učinila? —Sinoć sam bila na zabavi. Otišla sam sama a nije bilo nikoga s kim bih imala volju porazgovarati. Zatim je ušao jedan silno privlačan momak i ja sam pokušala privući njegovu pažnju sve dok nije prišao dovoljno blizu da sam mogla vidjeti što mu piše na majici. —India, upozorila sam te da nikad ne treba čitati natpise na majicama. To je puka agresija. Što je pisalo? — upita Maxi ostavši bez daha od znatiželje. —»Život je sranje a potom umiremo.« —Moraš otići s tog mjesta! Kad te majice počnu navoditi na to da se napiješ... —I na to da jedem — reče India turobnim glasom. — Počela sam jesti sve što sam ugledala. Razmotri to s druge strane — posavjetova je Maxi. — To što si jednu večer jela neće se vidjeti na tvojim bedrima, ako te ne uhvati slabost i sve to ne priznaš Mikeu Abrumsu on neće moći pročitati tvoje misli, a ti sve te užasne stvari koje si počinila možeš povjeriti doktorici Florsheim jer ona ionako nikad ne donosi nikakve sudove. —Oh, Maxi, u pravu si! Kad te nema, nemam nikoga da mi objektivno predoči stvari osim mene same, a ja još nisam vješta tome. —Za objektivnost je potrebno dvoje. —Možda bi upravo to mogao biti naslov mog romana — uzbuđeno reče India. —Pišeš roman? —Počet ću čim nađem odgovarajući naslov. Imam osjećaj daje to ono što bih trebala raditi. Oduvijek sam željela pisati a polovica ljudi u ovom gradu objavljuje romane, pa zašto ne bih i ja?
—Umjesto da budeš najljepša filmska glumica na svijetu? —Da. Što misliš o ovome: Ako su drugi ljudi pakao, onda je dimljena riba raj? —India! — Maxi je od smijeha jedva zadržala piće »ustima. — Nemoj dok pijem. —Znači, sviđa ti se? —Božanstveno, ali malo previše ezoterično. Imaš li nešto za široku čitalačku publiku? —Što kažeš na znanstvenu fantastiku? Sviđa mi se Chateau Margaux 2001. —Nemoj, India, nemoj. —Ili, Oženjeni muškarci nemaju vlažne snove. —To je teško dokazati. ' —A što misliš o raspravi Hamlet je bio jedinac? —Što to znači? —Mislim da se to samo po sebi razumije — dostojanstveno uzvrati India. —Slušaj, India, ozbiljno sam zabrinuta za tebe. Ideš sama na zabave, opijaš se, smišljaš naslove za roman, bojim se da ćeš uskoro ponovno početi brojati svoje plahte. A ti dobro znaš što to znači. Nije zdravo za tebe da budeš sama u toj čudovišnoj kući. Što se dogodilo s onom divnom kućepaziteljicom s kojom si slagala tarot karte? —Doktorica Florsheim mi je rekla da se moram prestati oslanjati na prijateljstva koja plaćam što znači da nitko od posluge ne smije živjeti sa mnom. —Jesi li sigurna u to da si do te mjere neurotična da moraš podnositi takvo lišavanje? — tjeskobno upita —Ako to nisam bila kad sam počela odlaziti k njoj, sada jesam. — Mislim da bi od doktorice Florsheim trebala zatražiti bolovanje i doći mi u posjet. Silno si mi potrebna. —Istog trena bih to učinila, ali nalazim se usred snimanja filma. —Bojala sam se da je tako — reče Maxi tonom koji je izražavao krajnji očaj. —Radi li se o muškarcu? —Deset puta gore od najgoreg muškarca kojeg sam ikad upoznala, čak gore od svih mojih brakova. Gore i od Laddija Kirkgordona. —Ništa ne može biti tako loše... nisi bolesna.-zar ne? — upitala je India. —Ne, osim ako se glupost može nazvati neizlječivom bolešću. A uz to i arogancija, donošenje krivog suda, neinformiranost, idiotsko ponašanje i
sklonost da se s najvišeg ruba skoči u prazan bazen. —AH to mi zvuči točno onako kao što se ponašaš kad si zaljubljena. Znala sam da se radi o muškarcu —bila je uporna India koju je prošao mamurluk dok je slušala zvuk Maxina glasa i koja je osjećala onu već poznatu radost što joj je Maxi spremna povjeriti svoje malo vjerojatne probleme. —Ostani na liniji dok si napravim još jedan Bloody Marv — rezignirano reče Maxi. — Ispričat ću ti cijelu tu groznu priču. —Divno! — povikala je India i udobno se smjestila spremna na ugodno, dugo čavrljanje. 10. Povratak Cuttera Ambervillea u San Francisco nakon relativno kratkog boravka u New Vorku nije nikoga začudilo. Njegove prijatelje rođene i odgojene u San Franciscu to je obradovalo, ponovno ih uvjerivši u vrijednost vlastite sredine. Predvidjeli su, već prije nego što je otišao, da mu na Istoku neće biti tako lijepo kao u njihovu gradu, a njegov odlazak s Manhattana samo im je potvrdio da su imali pravo. Premda su neki San Francisco uporno nazivali Wall Streetom zapada, a drugi ga proglašavali Parizom Sjedinjenih Država, po njihovu je mišljenju to bio tako jedinstven grad da ga nije trebalo uspoređivati ni sa kojim drugim mjestom na svijetu. Dostajao je puki građanski ponos pa da se San Francisco smatra nečim posebnim jer to je mirno španjolsko naselje 1848. kad je kod Sutter's Milla pronađeno zlato preraslo u bogato međunarodno središte. Od tog vremena stalan priliv bogatstva naplavio je milijunima, zapravo bilijunima, džepove onih sretnika koji su upravljali gradom a njihov je novostečeni novac za manje od jednog stoljeća dostojanstveno sazrio. Nitko od Cutterovih prijatelja, a bili su to Bohlin-govi, ChatfieldTavlorovi, Thieriotovi, De Guignesovi i Blvthovi, nije nikada saznao da je on pobjegao iz New Yorka zbog Lily. Dočekali su ga s takvom dobrodošlicom kao da je jednorog, popularna mitska životinja za čiji se rog smatra da posjeduje magične moći, jer nije li pristao i situiran neženja gotovo isto tako rijedak kao i jednorog? Mjeseci provedeni na Manhattanu učinili su Cuttera još privlačnijim; produbio se kontrast između njegove plave kose i mračno ponositog, odlučnog držanja. Djelovao je stariji od svoje dvadeset četiri godine i opasniji; bila je to neka tajanstvena opasnost još zavodIjivija zbog njegove savršene uglađenosti i neočekivano toplog osmijeha kojeg nije bilo lako izmamiti a koji je potpuno mijenjao njegov izraz i tog uzdržanog čovjeka činio Ijudskijim. Potjecao je iz dobre obitelji, stekao znatno poštovanje
kod veterana bankarskog svijeta ali, po općoj ocjeni žena Bay Citvja, nije imao sklonosti za brak. Cutter Amberville ostao je neobjašnjivo težajk plijen, očaravajuće. Nijedna od žena koje su šaputale o njemu nije moglo posumnjati u to da je razlog što izbjegava vezu s bilo kojom od elegantnih, neudatih djevojaka San Francisca samo pitanje trijezne politike: kakve bi mu neprilike mogla prouzročiti Lily da sazna za neku njegovu novu ljubav? Cutter je bio savršeno naoružan protiv čak i najIjupkije djevojke ako je postojala opasnost da mu ona zakomplicira život. Ali usprkos zavidnom stupnju emotivne samokontrole koju mnogi muškarci ne mogu postići ni u jednoj životnoj dobi, on je bio potpuno nesposoban da ovlada svojom pohlepnom, brutalnom potrebom za seksom. Morao je imati žene i morao ih je imati često, a sada, nakon Lily, želio je da to bude u riskantnim uvjetima. Njega nije zanimalo lako, relativno sigurno zavođenje žena s kojima je radio ili onih koje je mogao upoznati, na primjer u baru. Vrlo brzo je shvatio da unutar njegovog društvenog kruga postoje žene koje su isto tako nemirne kao i on, koje žive s neutaženom željom kakva je i njegova, žene koje je mogao posjedovati čim bi to poželio. Ali da bi ga privukle morale su to biti žene koje su imale suviše mnogo izgubiti da bi mogle postati prijetnja njegovu javnom životu. Nikada nije udvarao ženi koja bi mogla početi polagati pravo na nj, nikada nije prišao ni jednoj koja bi mu mogla naškoditi, a ako bi u nekoj ženi naslutio nešto od onog ludog, vratolomnog, »stavimo sve na kocku« Lilvnog životnog stava, nikad joj nije prilazio. Ali postojale su tolike druge! Za čovjeka koji je imao oči zato da njima gleda i bio okružen bračnim parovima, posvuda je bilo mogućih pobjeda. Tajnih, brzih pobjeda koje je postizao bez ritualnog udvaranja, pobjeda koje su bile neka vrsta uzajamnog prepoznavanja u želji za strašću bez komplikacija. Cutter je bio najprepredeniji od svih ljubavnika. Znao je kako da opasnost iskoristi sebi u prilog, kako da zgrabi neočekivanu priliku, kako da nanjuši ženu koja je pod svim prikladnim kićenostima njihova svijeta bila isto tako divlja i vrela kao on. Bio mu je dovoljan samo jedan pogled da razluči običan flert od uspaljene žene i da učini pravi potez a da ne privuče ničiju pažnju. Cutterova reputacija najneuhvatljivijeg neženje u gradu sa svakom je godinom sve više rasla. Izlazio je gotovo svake večeri: kod Ernieja oba brata Gatti znala su da on najradije započinje večeru rakom pripremljenim na najjednostavniji način; kod Kana, Johnnv Kan osobno je odlazio na telefon kad bi Cutter nazvao da rezervira stol; kod Trader Vica on je uvijek
imao stol u Kapetanovoj kabini; inače su ga pozivali u privatne domove, ne u restorane. Cutter je shvatio da je najbrži način da čovjek uđe u visoke krugove San Francisca — glazba. Odlazio je na barem dvadesetak od dvadeset šest opernih predstava u sezoni, a koncerte je posjećivao kako za »mondenih« tako i za slušačkih večeri. Nakon nekoliko godina ponuđeno mu je da se priključi Boemskom klubu, instituciji utemeljenoj 1872. s ciljem da pomaže umjetnost. Do 1900-te taj je klub postao stjecište najmoćnijih ljudi grada a na njegovo godišnje logorovanje uz rijeku pozivani su najznačajniji ljudi Amerike. Uskoro je Cutter upoznao vodeće bankare kao što su Richard P. Coolev, predsjednik WeHs Fargo banke', George Christopher, predsjednik upravnog odbora banke Commonwealth Nationali Rudolph A. Peterson, predsjednik Bank of America. Pazio je na to da ne zapusti ni svoje njujorške bankovne kontakte. Mjeseci provedeni na Manhattanu dali su mu onu vrstu patine kakvu mladoj djevojci iz srednje velikog američkog grada daje godina dana najboljih švicarskih škola. Nije naučio ništa što bi mu donijelo neku zaradu ali je bio duboko uplovio u ocean najvećih američkih financijskih pothvata. Po povratku, Cutter se zaposlio u svojoj nekadašnjoj firmi Booker, Smity i Jameston, ali je ubrzo prešao u drugu, veću. U tridesetoj je već bio dovoljno iskusan da postane mlađi partner tvrtke Standings i Alexander, jedne od najutjecajnijih u gradu. Predsjednik Cutterove nove tvrtke, James Standing III, pripadao je već petoj generaciji ljudi rođenih u San Franciscu. Svojim je rođenjem stekao upravo toliko kraljevskog značaja koliko ga može imati građanin republike a bio je potpuno zadovoljan Cutterom. Pozivao ga je na partije golfa u Hillsborough Country klub, zvao ga na lov u Woodsideu, na jedrenje svojom četrdesetosammetarskom jahtom iz luke Sausa-lito i predložio ga za člana svog kluba Union League na Nob Hillu, jer James Standings, poput gospodina Bennetta u romanu Gordost i predrasuda, imao je kćeri za udaju. Ne njih pet, kako je često zahvaljivao nebesima, već samo dvije, a njegova prvorođena kći, Candice, iako mu je bilo teško priznati, bila je sve samo ne lijepa. Osim divnim pogledom na zaljev, šarmantnom atmosferom, kulturom i restoranima San Francisco se s pravom ponosi i ljepotom svojih žena. Takve djevojke kao Patsy McGinnis, Penny Bunn, Mielle Vietor, Frances Bovves, Mariana Keean i Patricia Walcott, iako vrlo ljupke, početkom
šezdesetih nisu bile nikakav izuzetak, one su bile pravilo. Uspoređena s bilo kojom gradskom ljepoticom Candice Standings bila je, čak i u očima oca koji ju je obožavao, tek. . . prosječna. Nije bila očajno neupadljiva, ah to ne, ali, ipak je morao priznati, koliko god da ju je volio, nije bila čak ni zgodna. Nikome nikada nije palo na um da je zove Candy. On i njegova žena Sally, također peta generacija rođenih u San Franciscu, bijahu također prosječni, ali su na neki način smatrali da je njihova starija kći, šesta generacija rođenih u San Franciscu, morala ispasti lijepa usprkos svim zakonima genetike. Ta napokon, njihova mlađa kći, Na-nette, pokazivala je očite znake ljupkosti mada joj je bila tek četrnaesta. Candice je ipak imala savršene zube što je postignuto dugogodišnjim nošenjem aparata, i sjajnu kosu. Mišići ruku i nogu bili su joj dobro razvijeni jer se bavila pravim sportovima, ali, nažalost, tijelo joj je bilo muškobanjasto; diplomirala je na izvrsnom koledžu gospođica Hamlin i Finch, biseri koje je nosila bijahu najbolji što su se mogli dobiti kod Gumpa — ali potpuno joj je nedostajala ona izvjesna kvaliteta koju posjeduju čak i djevojke iz tako nedostojanstvenog mjesta kao što je Los Angeles, onaj nažalost neophodan fluid seksepila koji privlači muškarce. James Standings III bio je silno bogat i postajao sve bogatiji. Iako Sally Standings nije slala svoju odjeću na kemijsko čišćenje u Pariz avionom kao gospođa W. W. Crocker, iako nije imala kuharicu Kineskinju sa trideset sedam godina prakse kao gospođa Cameron, živjeli su, kad nisu putovali ili bili na odmoru, u vili Ramble, zdanju od trideset pet soba u aristokratskom kraju, Hillsboroughu, tridesetak kilometara južno od grada. Ramble kojeg je Sally Standings naslijedila od svojih roditelja imao je terase i velike vrtove koji su bili gotovo isto tako impresivni kao Brežuljak jagoda gospode Charlesa Blytha, ali — jao za Candice jer Hillsborough je bio prepun isto tako golemih vila u kojima su živjeli jednako bogati očevi daleko prevelikog broja drugih djevojaka koje nisu bile tako bezlične, da, bile su neusporedivo manje bezlične od Candice, a sve su se one trebale udati da bi proizvele sedmu generaciju rođenih u San Franciscu. Ako je James Standings III ikada shvatio što je to nelojalna konkurencija onda je to bilo za onih mnogobrojnih večeri kad su on i Sally večerali sa svojom dvadesetpetogodišnjom kćeri Candice iščekujući, isto tako tjeskobno kao i ona, da zazvoni telefon. Kad bi zazvonio, što se sve češće događalo, uvijek je to bio poziv za Nanette. Cutter je imao trideset jednu godinu. Nikada kasnije nije iskusio ona osjećanja koja je ćutio za Lily i sad je na to razdoblje svog života gledao
kao na oblik čistog ludila. Ipak, on je Lily dao obećanje. Napisao je ono pismo u uvjerenju da će je jedino tako nagnati na šutnju. Otada joj je napisao i druga pisma, pomno sročena tako da ga ne mogu kompromitirati, ne tako brojna da bi netko u New Yorku mogao primijetiti njihovu učestalost, mnogo, mnogo manje pisama nego što ih je ona napisala njemu, a sva su bila tako mudro smišljena da je spriječe da poduzme bilo kakvu brzopletu akciju jer Lily je sada više nego ikad bila riješena da je došao trenutak da počnu živjeti zajedno. Čekali su sedam godi-. fla/Zachary ima ljubavnicu, pisala je — svi su to znali, bila je to neka žena što radi za Stil, izvjesna Nina Stern — stoga nema opasnosti da bi mogao zadržati djecu. Lily je bila neobuzdano nestrpljiva. Mrzila je Cutterova nejasna pisma i smatrala da je neurotično oprezan. Cutter je iz svakog njezina pisma osjećao da se u njoj skuplja sve veća ljutnja jer ona ga je pitala što on još uopće čeka da nikako ne dolazi po nju. Cutter nije imao baš nikakve namjere da oženi Lily i da živi s njom i njezinom djecom te da se probija korak po korak kao bilo kakav običan čovjek. Znao je svoju pravu vrijednost i želio je na njoj stvoriti kapital. Odlučio je vjenčati se s djevojkom koja će mu najviše koristiti. IH točnije, namjeravao se oženiti s Candice Standings, kćeri svog predsjednika. Želio je unosnu, laku zaradu koja će mu biti omogućena kada postane njezin muž. Bila je prilično bezlična, ali ne tako izrazito ružna da bi ljudi mogli reći da pritom dvaput ne promisle, da se vjenčao njome zbog njezina novca. Činilo se da ima dobru narav, jednako dobro je jahala, skijala, igrala tenis i bridž i moglo se očekivati da će biti odlična supruga. Candice će mu uvijek biti izuzetno zahvalna. Njihov će brak biti još samo jedna u nizu veza naočitog muškarca i manje privlačne žene, kakve se već stoljećima prihvaćaju .kao normalne. Candice je imala lijep osmijeh i nadao se, sudeći po njezinoj majci, da neće postati debela. Njegov jedini problem bila je Lily. Što je sve ona u stanju izvesti ako sazna za njegove zaruke s Candice Standings, društveni događaj koji ne može zadržati u tajnosti? Istina, ona zavrzlama s Lily sad je već bila stara priča, bez obzira na to koliko neumjesna, i nije joj davala nikakva prava na njega. Ali taj dječak? Justin. Njegov sin. Čak i James Standings III, kako god neprivlačna njegova kći bila, dvaput bi razmislio prije nego što bi mu dao njezinu ruku da mu Lily, u svom bijesu, ispriča za Justina. Sve od trena kad je čuo da se to dijete rodilo Cutter je pokušavao ne misliti na nj. Nikada nije vidio tog dječaka kojeg je Lily, prokleta bila, ro-diU iz puke drskosti, taštine i sebičnosti. Justin je bio iskljnčivo njezina odgovornost
bez obzira na to što je ona mislila da zahvaljujući njemu polaže pravo na Cuttera. Diskretno, Cutter je počeo udvarati Candice Standings; tako diskretno da se viđao s njom uglavnom samo onda kada su u blizini bili njezini prijatelji ili obitelj, ali obasipao ju je onom osobitom toplinom koja je bila upravo takva daje svi primijete, a da ipak ne postane predmet govorkanja. Znao je da je Candice zaljubljena u njega bojažljivom, krotkom ljubavlju koja ju je potpuno stavljala na njegovu milost. Njegova jedina šansa, mozgao je, bila je da suoči Lily s gotovim činom, da jednog vikenda pobjegne s Candice u Vegas a zatim pusti da se dogodi ono što se ima dogoditi. Kad postane zet Jamesa Standingsa i njegov očiti nasljednik nitko ga neće moći lišiti tog položaja. Lilyno jedino stvarno oružje bilo je to jedno pismo. Čak i da bude dovoljno luda da se posluži njime bijahu to riječi mladića koji je on davno prestao biti... Nije postojao nikakav drugi dokaz. Standingsovi su skijali u dolini Squaw i u Klostersu u Švicarskoj a nedavno su kupili planinsku kuću u Aspenu. Svi su bili dovoljno spretni skijaši da mogu bez teškoća svladati strme, otvorene livade i uske šumske staze. James i Sally Standings voljeli su skijati u sunčana popodneva, ali Cutter i Candice uvijek su bili prvi na planini ne obazirući se na studen i opasnost od ozeblina, jer htjeli su uživati u prvom jutarnjem spustu. Od jevena u skijašku odjeću i sa zaštitnim naočalama na licu Candice je izgledala isto tako dobro kao i bilo koja druga žena, razmišljao je Cutter, a bila je bolja skijašica od većine njih. Mogla ga je slijediti kamo god je poveo i nije morao brinuti o tome da li će znati podesiti pravu brzinu za prolaz uskim stazama kroz gustu šumu. Ljubav prema skijanju bila je vjerojatno najsnažnija Cutterova emocija — nakon mržnje koju je osjećao prema bratu. Bio je to jedini sport koji je činio da se osjeća potpuno slobodno, nesputan u toku tih nekoliko minuta spusta onim što ljudi misle o njemu, svojom prošlošću, svojom budućnošću, i samim sobom, posebno nesputan samim sobom. U tim je trenucima živio isključivo u čistoj, jasnoj sadašnjosti. Izrana jednog jutra dok je skijao po ledenoj pokorici tek napadalog snijega uživajući u nedirnutoj površini pred sobom, iznenada je shvatio da iza sebe ne čuje zvuk Candicinih skija. Zastao je i okrenuo se. Nije je vidio. Psujući, Cutter se stao penjati natrag stazom koja je bila tako uska da je jedva imao mjesta za »štancanje« uz planinu. Zazvao ju je ali nije dobio odgovora. Nije bilo ni jednog drugog skijaša. Nakon nekoliko minuta on otkri njezino tijelo pored staze kako nepomično visi zakačeno o grane dva blizu izrasla bora, tridesetak centimetara od zemlje, kao da ju je netko
spustio odozgo, Bit će izgubila ravnotežu i uletjela među stabla, pomislio je, koristeći se svom svojom umješnošću da se probije kroz gustu šumu. U brzini uletjela medu stabla. Stresao se na tu pomisao. Pri takvoj je nezgodi mogla biti gadno slomljena. Napokon je stigao do nje. Cutter je tokom mnogih godina provedenih po skijalištima vidio dovoljno nesreća da je već po neprirodnom položaju njezina tijela mogao pretpostaviti da je vjerojatno slomila kičmu. Skinuo joj je rukavicu da opipa puls. Bila je živa, jedino u to je bio siguran, ali u nesvijesti i nije je smio pomaći. Ostavio ju je tamo, okrenutu nauznak, među granama s čijih je ledenica kapalo, i pojurio u dolinu da obavijesti ski-patrolu. Naravno, to nije bila njegova krivica. Nitko ga nije mogao kriviti. Skijaške su nezgode bile česta pojava. Svi su znali da je Candice dobra skijašica. Hladno jutro, strma, uska staza. Ne, nitko, čak ni njezini roditelji nisu mogli kriviti njega. Međutim on se mogao svojevoljno proglasiti krivim. Mogao je reći da se osjeća odgovornim, daje to njegova greška, daje trebao znati kako je staza suviše zaleđena, preopasna. Mogao ju je spriječiti da ide, trebao ju je spriječiti. Da, on može preuzeti krivicu na sebe. I može se oženiti njome ako ostane ži^a. Tako će dobiti sve ono što mu Candice Stan-dings može donijeti, a čak mu ni Lily neće moći predbaciti što se oženio djevojkom bogaljem, nastradalom njegovom krivicom. Nini Stern trebalo je duže nego što je uopće mogla pretpostaviti da zavede Zacharvja. Nakon teškog poroda s Justinom, trećim i posljednjim djetetom Ambervil-leovih, Lily je bila mjesecima bolesna. Maxi koja je otkrila da se od svih članova obitelji njoj posvećuje najmanje pažnje, nastavila si je davati oduška u nevjerojatno maštovitim ispadima zločestoće. Čak ni Mary Po-ppins ne bi mogla izići na kraj s njom, često je mrmljao Zachary sebi u bradu, dok mu se srce topilo na njezine iskreno pokajničke suze kad bi napokon bila uhvaćena i kažnjena. Hvala bogu da su izmislili televiziju. Zabraniti joj da gleda svoje omiljene emisije bila je jedina kazna koju je mogao primijeniti na Maxi. Nikad se nije uspio prisiliti na to da je udari ili zaključa u njezinu sobu. Kako su ljudi zavodili disciplinu kod svoje djece kad još nije postojala televizija? Zachary je bio previše zaokupljen problemima kod kuće i na poslu da bi prilikom sastanaka srijedom obraćao pažnju na Ninu Stern. Bilo je to razdoblje kad je za svaki od njegovih časopisa trebalo donijeti odluku da li će izrasti u nešto još veće ili prestati izlaziti. Ali naposljetku, kao što je to ona cijelo vrijeme znala, stigao je i onaj presudni trenutak: neočekivan
poziv na večeru, izgovoren nemarnim glasom kad su u uredu ostali samo njih dvoje nakon dugog, napornog ali zadovoljavajućeg dana. Nina nije provela svoj život vježbajući za taj trenutak zato da bi sad propustila priliku i navedenog jutra kad se Zachary probudio u njezinu krevetu napokon mu je bilo jasno zašto drugi muškarci švrljaju izvan braka — shvatio je to razorno jasno i znao da ga ništa ne može spriječiti da bude s njom. U toku prvih mjeseci njihove veze bio je suviše opsjednut Ninom da bi se osjećao krivim zbog Lily i djece. Međutim ubrzo je shvatio da nikad neće moći zatražiti rastavu od Lily, jednostavno ne bi to mogao učiniti profinjenoj, odvažnoj, talentiranoj djevojci koju je zaokupio za samo mjesec dana kad je još bila tinejdžerka i koja je zbog njega napustila svoju izvjesnu i divnu budućnost primabalerine, koja nije znala za drugi život osim ovaj u koji ju je on uveo, koja mu je dala troje djece; Lily koja je bila tako divna majka Tobyju i malom Justinu i čak imala strpljenja i sa Maxi. Lily Amberville postala je prva dama društvenog života New Yorka i on joj nije smio oduzeti taj položaj. Jedna od posljedica Li-lyne bolesti bila je da više gotovo uopće nisu vodili ljubav, ne zato što se bojala da će ponovo ostati u drugom stanju već zato što je treći porod, kako se činilo, prouzročio duboke psihičke promjene kod nje. Još jedan razlog više zbog kojeg je ne bi mogao napustiti. S tjeskobom je sve to objasnio Nini znajući da ona neće htjeti nastaviti s čovjekom koji joj ne može ponuditi nikakvu budućnost. —Dakle, ako sam dobro shvatila, ti misliš da ja zamišljam budućnost tako što očekujem da se ti rastaneš i oženiš sa mnom? — upita ona nakon što je slušala kako se bori da joj razjasni svoj položaj. —Pa ... Ah, da. Shvaćam što želiš reći. To jest, ne shvaćam što želiš reći! Nije li to više manje upravo ono što bi djevojka poput tebe trebala očekivati... hoću reći, nije li to upravo to? Zaboga, Nina, zar ne želiš ... ne bi li željela ... ti si zgodna djevojka ... tvoji roditelji...svaka druga djevojka ... kvragu, pretpostavljam da sam previše toga uzeo zdravo za gotovo. Mislio sam, pa činilo mi se, oh, sranje! —Ne radi se o tom da te ja ne volim — rekla je trudeći se da ne prasne u smijeh što joj je jedva uspijevalo. —Ako me voliš — reče zgrabivši je, zaprepašten time kakvo je olakšanje osjetio — kako to da se ne želiš udati za mene? —Ja sam čudan slučaj. Ne volim brak, za mene je on nešto suviše očito, svi se nalaze u njemu i onda se ljubav pretvara u nešto što moraš činiti
svakog dana, poput pranja zuba. Meni se sviđa ovo što mi činimo: voditi ljubav i sretati se na sastancima u uredu znajući da mislimo jedno na drugo, skrivati se iza ugla, pobjeći preko vikenda i ponovno voditi ljubav kad svi ostali misle da smo na nekom drugom mjestu; svi ti divni, šašavi, potajni sastanci. Volim razgovarati s tobom, ali to ne mora biti svake večeri. —Jesi li sigurna u to da si Židovka? —Kao da slušam svoju majku. Bolje da odmah počnemo ponovno voditi ljubav i to što brže da zaboravim što si rekao — reče ona prijetećim tonom dok su joj na oči navirale suze od smijeha zbog njegova šoka. Nina Stern je voljela svoju slobodu kao i sve veću moć koju je uživala u Stilu, a pritom je znala da svi moraju priznati kako je tu moć stekla vlastitim zaslugama a ne zbog tog što spava s gazdom. Obožavala je naporno raditi na poslu koji je izvrsno obavljala, uživala je u tome da može raditi noću neopterećena brigom za obitelj i bila odlučna u tome da ne želi ispunjavati ničije želje doli svoje. Svakog je dana primala toliko poziva koliko bi bilo previše čak i za tri žene; bila je jedna od desetak neudatih žena New Vorka koje su bile isto tako poželjne gošće na zabavama kao i kakav izuzetno privlačan neženja. Od dvadesete do tridesete za njezinu su se naklonost natjecali muškarci različite dobi, a sada kad je zašla u tridesete bila je čak tajanstvenija, nedvojbeno poželjnija nego kad je bila mlada, a još uvijek isto onako koketna. Vjernost Zacharvju činila je njezino zavodljivo ponašanje zagonetnim jer ta zavodljivost nije imala nekog određenog cilja i stoga je predstavljala izazov kojemu je malo koji muškarac mogao odoljeti; sve to okruživalo ju je nimbusom voljene, uspješne, istinski sretne žene čiji je privatni život skriven od svih. Kad bi joj majka prigovarala što nema muža i djecu Nina bi se tek toliko potrudila da joj odgovori da svoj život smatra zanimljivijim od života bilo koje žene koju poznaje, primjedba koju je gospođa Stern ocjenjivala kao neozbiljnu i potpuno beznačajnu, ali koja je Ninu potpuno zadovoljavala. Cutter i Candice Standings vjenčali su se odmah nakon što su liječnici bili sigurni da je ona izvan opasnosti. Još uvijek se nije znalo do koje će se mjere ona uspjeti oporaviti ali nakon dvije godine intenzivne fizikalne terapije gotovo se sasvim oporavila od nesreće. Leđa joj nisu bila slomljena mada će u budućnosti uvijek imati neprilike s njima i osjećati bol. Nikada više neće se moći baviti sportom, ali hodala je normalno. U toku te dvije godine Cutter ne samo da je uživao blagodati zahvalnosti svoga tasta, zahvalnosti koja je gotovo bila obojena nevjericom, već se i Candicina ljubav prema njemu pretvorila u osjećaj koji je graničio s
idolopoklonstvom. Taj osjećaj je bio tako sramotno snažan, ona se do te mjere nalazila pod njegovom vlašću da je morala prikrivati svoje emocije iz straha da ne ispadne smiješna. Kako su godine prolazile tako je njezina zaokupljenost Cutterom prerasla u opsesiju koja je poprimila oblik tiranizirajuće, grozničave ljubomore jer u dubini svoje duše ona nikada nije povjerovala u to da je Cutter zaista voli. Zar je to bio dokaz ljubavi što se vjenčao njome kad je još postojala vjerojatnost da će cijelog života ostati ubogaljena? Ili se radilo samo o osjećaju krivnje? Kleo joj se da se on doista osjeća krivim za nesreću ali da ga sam osjećaj krivnje, bez obzira na to kako snažan bio, ne bi naveo na to da se bez ljubavi oženi njome, ponavljao joj je to stotine puta sve dok jednog dana nije shvatila da mora početi hiniti kako više ne sumnja u njega jer se njegovo strpljenje istrošilo. Ovladala je samom sobom, snagom koju nitko nije slutio da posjeduje, i svima oko sebe, pa čak i Cutteru, djelovala je kao jedna od mnogih mladih udatih žena s kojima se družila, žena koje su se ponašale tako kao da privrženost svojih muževa smatraju nečim što se samo po sebi razumije. Ali čak ni pola sata u bilo kojem danu nije Candice bila oslobođena one nesigurnosti koja se nakupila u njoj zbog dugih godina muške nezainteresiranosti za nju. Ljubomora koju je nemilosrdno potisnula u pozadinu tim više ju je obuzela što je bila neiskaza-na. Cutter je postao jedini smisao Candicinog života i kad bi sudjelovali u ceremonijama društvenog života San Francisca na koje je ona svojim rođenjem i položajem bila prisiljena, njezine su ga oči neprestano potajno pratile provjeravajući razgovara li s kakvom zgodnom ženom. Riječi ljubomore koje nije smjela izustiti kao da su se pretvorile u neko iskrivljeno staklo, u prljav, mutan filter umrljan neizrecivim kalom kroz koji je svoj privilegirani svijet vidjela samo kao mjesto jada. Candice Amberville počela je piti, svakog dana sve ranije, tako da bi do onog trenutka kad se morala obući za zabavu ili odlazak u operu mogla biti dovoljno opuštena da se pogleda u zrcalu a da se pritom ne uspoređuje sa svakom drugom ženom u gradu, ali ni to nije pomoglo. Na odjeću je trošila pravo bogatstvo i postala jedna od najbolje odjevenih žena u gradu, ali ni to joj nije pomoglo. Svaki drugi dan je odlazila k frizeru tako da je njezina lijepa kosa uvijek bila savršena, ali ni to nije pomoglo. Svoju je kuharicu plaćala dvostruko više nego drugi i davala najbolje, najveličanstvenije organizirane večere, ali ni to nije pomoglo. Njezina je bolest bila takva da je ništa nije moglo izliječiti. Kad je Cutter ležao među njenim nogama, čak i onda kad je osjećala kako pulsira u njoj, zamišljala ga je kako isto to radi
nekoj drugoj ženi i kad bi teškom mukom postigla orgazam čak ni to kratkotrajno opuštanje nije joj pomoglo. Ljubomora je uništavala Candice Amberville, te čak da joj je Cutter i bio vjeran njoj to ne bi pomoglo. Bila je tako okaljana ljubomorom da se osjećala kao da ima neku groznu kožnu bolest koja izbija iz svake njezine pore, samoj sebi Candice se činila prljavom, kužnom, prekrivenom ranama i krastama koje kao daje stalno, češala sve dok iz njih ne bi potekla nevidljiva krv i gnoj. Izbezumljeno pokušavajući ispuniti život nečim drugim osim opsjedajućim mislima kupila je par zlatnih retrivera. Oni su joj pružali mogućnost predaha, kratkotrajno olakšanje, jer u njihove je uši mogla sasuti sve svoje sumnje, svoje riječi mržnje prema suparnicama koje su prilikom večera sjedile pored Cuttera, smijale se s njim, pozivale ga da im bude partner u tenis-meču parova ili da upravlja njihovom jedrilicom prilikom neke od mnogih klupskih regata. Ne odajući svoje muke ona ga je nukala da ide, da uživa u svim onim sportovima kojih se sama morala kloniti. Pravila se da jedva čeka da odu na skijanje govoreći da se raduje promjeni, šetnjama po snijegu i tome da će imati dovoljno vremena za čitanje dok on bude skijao. Da je bilo po njenom Cutter bi igrao jedino polo jer tamo ga je mogla stalno držati na oku i biti sigurna u to da za vrijeme dugih sati igre ne pripada nikom drugom. Ali kad Cutter nije igrao polo ona je izmišljala cijele scenarije: Cutter s kojeg se cijedi znoj nakon partije tenisa pronalazi praznu sobu u klubu, skida odjeću i već ima erekciju te uranja u svoju partnericu koja ga više nego spremno čeka; Cutter u kabini zaustavljene jedrilice leži gol na uskom krevetu, njegov dug, debeli penis već je nabubrio a pred njim kleči neka žena i slijedi njegove šture, precizne naredbe; Cutter se rano ujutro vraća s planine i neprimijećen ulazi u spavaonicu jedne od žena koje skijaju s njim, gleda je kako se skida dok joj točno određuje što mu mora raditi, točno opisuje ono što će on učiniti njoj i pri svakoj riječi organ mu postaje sve tvrđi. Candice je dala sagraditi prostrane nastambe za pse, kupila nove šampionske zlatne retrivere i počela se baviti njihovim uzgojem. Sada je još više pila, držala boce s pićem u štenari tako da je imala kamo poći, imala je svoje tajno mjesto na kojem je mogla piti a da ju nitko ne vidi i tu je mogla svojim psima govoriti sve ono što nije mogla reći ljudima jer bi je smatrali ludom. Jer Candice nije mogla prihvatiti svoj položaj, nije mogla utonuti u rezignaciju, nije mogla sklopiti primirje. Njezin suhoparan, na mukama sazdan osjećaj vrijednosti sastojao se isključivo od toga da se ponaša kao da ne zna, da živi tako kao da je u njezinom braku sve u najboljem redu, u tome da se pojavljuje savršeno dotjerana, izvanredno
odjevena, samouvjereno nasmijana pred svijetom u kojem je vjerovala da svi znaju da joj je muž nevjeran. Zapravo je Candice Amberville bila u krivu. Premda su neki slutili mnogobrojne Cutterove avanture, većini su one bile sasvim nepoznate. On je mudro birao svoje partnerice; one su bile odmetnici baš kao i on i u njihovom je vlastitom interesu bilo da ne ostave nikakvih tragova koje bi njihovi supruzi mogli prepoznati; bile su to žene koje pripadaju podzemlju kakvo postoji u svakom gradu svijeta. Candicin otac koji je svake godine davao Cutteru sve više ovlasti u poslu nije mogao ni sanjati da se supruga jednog od partnera tvrtke Standings i Alexander dvaput tjedno nalazi s Cutterom u hotelskoj sobi. Candicina bi majka proglasila lašcem svakog tko bi joj rekao daše njezin zet vida s drugim ženama, s mnoštvom njih. Samo je jedan član obitelji Standings znao kakav je Cutter zapravo: Nanette, koja je imala petnaest godina kad su se Cutter i Candice vjenčali i kojoj su sada bile dvadeset četiri — ružičasta Nanette napućenih usana koja je izrasla u beskrupuloznu, amoralnu, na sve spremnu djevojku; Nanette koja je s jednako drskom znatiželjom upotrebljavala druge žene kao i kokain. Čemu ne probati kad to postoji? Život je tako dosadan, San Francis-co takva provincija, a brak — jer Nanette je bila udata — takav predvidiv davež da se isplatilo sve bar jednom probati. Sva podzemlja, čak i ona najskrovitija, imaju pukotine kroz koje je moguće zaviriti u njih, a podzemlje seksualnih sloboda nije nikakav izuzetak. Napokon je Nanette čula dovoljno o Cutterovim aktivnostima da stvori novu sliku o tom plavokosom čovjeku tako nepokolebljivo hladnom i tako mračno suzdržanom, o tom čovjeku koji se prema njoj uvijek odnosio kao da je smatra samo Candicinom malom sestrom. Kako li ju je samo uspio uvjeriti u to da nije primijetio njezinu senzualnost? Ta ona je onoj vrsti muškaraca kojoj je sada znala da i on pripada bila upravo tako očita kao da je ispisana po njezinu čelu. Zar ju je smatrao neprivlačnom? pitala se duboko povrijeđena. A koliko je od onoga što je čula o njemu istinito? Čovjek kojeg nije trebalo uzbuđivati, čovjek koji je uvijek bio spreman, čovjek koji je uspijevao zadovoljiti svaku želju ali zadovoljstvom koje je vapilo za još — pravi seksualni gusar. Da li je Cutter mogao biti sve to? Da li je njezina antipatična sestra, tako smirena i sabrana, tako superiorna, snobovski nastrojena i puna neodobravanja prema svemu, tako zaokupljena svojim psima što svuda dobivaju nagrade i svojim slavnim večerama — da li je Candice bila tako samozadovoljna zato što je od tog čovjeka dobivala sve što joj treba? Nanette si je
postavljala sva ta pitanja hirovito razdražena tom zagonetkom. Cutter je odolijevao Nanettinim čarima dokle god je mogao. Previše je blizu, govorio je samom sebi, ne hoteći si priznati da je upravo to dio njene privlačnosti. Godinama ju je želio, od onog vremena kad se iz male tinejdžerke pretvorila u zamašnu ženu koja je svim svojim bićem odavala putenost, koja je posjedovala tako razuzdan animalni instinkt da bi svaki put kad bi je vidio na obiteljskim skupovima postajao sav zapaljen, usprkos samom sebi i svom zdravom razumu, ne želeći ništa drugo već da je istog trena posjeduje, da je uzme bez osmijeha i bez riječi, da je uzme onako kako je znao da ona želi biti uzeta, brutalno i divlje. Kolike li se noći u skijaškoj kući u Aspenu duboko zarivao u neprimamIjivo, popustljivo, čeznutljivo tijelo svoje žene misleći na slasnu Nanette, mračnu, sočnu, vatrenu, čija je spavaća soba bila samo dvoja vrata udaljena od njihove? Prikradali su se jedno drugom poput zvijeri u džungli, svako od njih bilo je lovac i plijen, sve do onog dana kad je preostalo još samo jedno pitanje: kada? Brzo, moralo je to biti brzo. A kad su se napokon pograbili, jedino je pitanje bilo kada ponovno ? Nanette je bila neumorna i posjedovala vještinu kurtizane kakvu nije upoznao ni kod jedne druge žene. Bila je pohlepna poput vučice i dvostruko opasna. Lukavo Je uputila Cuttera u jedino iskustvo koje dotada nije imao sa ženama — u vrtoglavu, zabranjenu ekstazu istovremenog odnosa s dvije žene; mudra Nanette koja je shvaćala da je to jedini način da zadrži Cuttera onoliko dugo koliko ga bude željela; Nanette koja nije imala ništa protiv toga da ga dijeli sa ženom koje se sama već zasitila; Nanette koju je osobito, silno uzbuđivalo da mu pokaže kako je to kad jedna žena uzima drugu dok on gleda, gleda i čeka da mu ona dozvoli da uzme nju, uzme onu drugu, uzme ih obje. Nije bilo važno kojim slijedom. Ali ona tajna koja je poznata trojici sigurna je samo ako su dvoje od njih mrtvi. A ova je tajna bila prezanimljiva da bi ostala zatvorena u uskom krugu; taje tajna bila suviše sočna da je ne bi poželio okusiti i prevrtati po jeziku velik broj ljudi za koje je razvrat bio suosjećanje. Stalno će joj biti pred očima — čista agonija. U njezinu je sobu ušao pakao i uništio svaku sumnju, a bez sumnje nije bilo nade. Candice je obukla prekrasno odijelo, očešljala svoju sjajnu kosu, našminkala se, pošla u hotel na udaljenom kraju Union Squarea, uzela sobu na šesnaestom katu, ispila pola boce viskija i skočila kroz prozor koji je gledao na pustu uličicu sa stražnje strane hotela. Ta bi nesreća bila proglašena iznenadnim nastupom ludila, sklonošću
suicidalnoj depresiji, tako dobro prikrivenoj da je čak ni njezina majka nije naslutila. Ali dok je ispijala alkohol koji joj je bio potreban da smogne snage da otvori prozor, Candice se sjetila svojih pasa i nažvrljala pismo s uputama o tome kako ih treba njegovati, nesuvislo pismo u kojem je želja da kazni sestru nadvladala odluku da do kraja glumi kako nije znala kakav je Cutter suprug, tako da je tim pismom optužila Nanette. Detektiv koji je pronašao pismo uručio ga je Jamesu Standingsu III. On nije imao drugog izbora nego da uvjeri samog sebe da je Candice krivo optužila Nanette, jer preostala mu je samo jedna kći. Sva njegova osvetoljubivost usmjerila se na Cuttera koji je sada bio stariji potpredsjednik tvrtke. Kako bi izbjegao da se ono što je James Standings III još uvijek uspijevao nazvati tragedijom pretvori u javni skandal jedino što je mogao učiniti bilo je to da izbaci Cuttera iz svoje tvrtke i prisegne samom sebi kako će ga svojim vezama onemogućiti da nađe posao u bilo kojoj bankovnoj kompaniji San Francisca. James Standings III to nije mogao znati, ali njegova je osveta bila isto toliko efikasna kao da ju je proveo puškom jer Cutteru je oduzeo sigurnu budućnost predsjednika tvrtke Standings i Alexander, prema kojoj se svjesno kretao koristeći se raznim sredstvima još od onog dana kad je prvi put sreo Candice. Aimbo Booker nikada nije odustao od one posuđene slave koju je uživao kao Cutterov najbolji prijatelj. Zatvoren u uskom krugu svog udobnog braka Jumbo je s užitkom nagađao kakav to grešno uzbudljiv život Cutter vodi — jer Cutter se nikada nije hvalisao — i to mu je davalo iluziju da sudjeluje u takvom životu a da pritom nije imao onih problema koje bi mu stvarno sudjelovanje nametalo. Sada, kad je Cutter tako naglo i neobjašnjivo ostao bez posla Jumbo je upotrijebio sav svoj utjecaj da nađe nešto za prijatelja uživajući u tom dobrodošlom znaku da je on u boljem položaju iako nije takva, svuda rado viđena ličnost. Jumbo je imao veze u Nixonovoj administraciji i tako je našao Cutteru mjesto u Belgiji unutar zamršenog birokratskog aparata Službe za međunarodni razvoj. Bruxulles, gostoljubiv mada sumoran u gotovo nepreslanoj magli, odgovarao je tadašnjem Cutterovu raspoloženju i on se brzo uklopio u složen diplomatski život vrlo dinamičnog glavnog grada. Napokon je Jumbo uhvatio priliku da ga smjesti u jednu investicionu banku u Londonu, a nakon nekoliko godina provedenih tamo vjerni ga je Jumbo uspio vratiti u New York našavši mu posao kod Bookera, Smityja i Jamestona. Bila je godina 1981. i Cutter je procijenio daje vrijeme da se vrati kući. Ni dobrodošlica koju su mu ukazale supruge pripadnika NATO-
a, ni prijateljsko držanje Britanaca nisu mogli nadoknaditi one prednosti kojima se kao jedan od Ambervilleovih još uvijek nadao na rodnom tlu. 1969, dvanaest godina prije nego što se Cutter vratio na Manhattan, Nina Stern navršila je trideset petu. Njezina idila sa Zacharvjem odvijala se tako diskretno da je postala sastavnim dijelom mozaika društvenog života Manhattana, oni koji su znali za nju prihvaćali su je kao nešto što se samo po sebi razumije, a oni koji nisu ne bi mogli ni u snu naslutiti njezino postojanje. Kako god golemi bili valovi ogovaranja prije desetak godina, a nedvojbeno ih je bilo, oni su se pretvorili tek u neznatne valiće budući da se brak Lily i Zacharvja nedramatično nastavio. Nina i Zacharv bili su poput kakve manje, slabo poznate institucije, nekog neuglednog društva za proučavanje povijesti smještenog u sporednoj ulici koje ne dobiva dotacije za velike pothvate i nema slavne znanstvenike. Samo su njih dvoje znali za blago skriveno iza fasade koju su podigli, a što se Zacharvja tiče on nije tražio veću sreću. Ali tridesetpetogodišnja Nina Stern nije bila onaj isti slobodarski duh kao Nina Stern od dvadeset pet godina. I dalje je bila jednako voljena, svakog dana sve uspješnija, sigurna da će naslijediti Zeldu Powers na mjestu glavne urednice Stila, ali njezina odbojnost prema svemu vezanom za kućno ognjište nije se mogla oduprijeti hormonalnom nasljeđu. Stupila je u onu dob u kojoj se neudata žena posvećena svojoj karijeri mora suočiti s klasičnom, neizbježnom spoznajom: sad ili nikad. Uoči svog tridesetpetog rođendana Nina je napravila zbir svog života i upitala se gdje će biti za deset godina a odgovor joj se nije nimalo svidio: upravo tamo gdje je sada, još uvijek uspješna, još uvijek sa Zacharv-jem, ali četrdeset pet godina stara. Pedeseta će biti vrlo blizu. U njezinim mislima oglasio se atavistički zov. Sad ili nikad. Da li se mogla pomiriti s onim nikad? Mora li promijeniti svoj životni stav samo zbog toga što pijesak vremena neprestano ističe? Nina Stern se dugo, pošteno zagledala u sebe. Ne zanoseći se iluzijama shvatila je daje, ah nažalost, i ona poput drugih žena. Željela je ono sada — nije mogla pristati na nikada. Čak ako je brak i djeca ipak ne učine sretnom to mora sama otkriti. Bila je razočarana shvativši da je tek obično ljudsko biće, ali istovremeno je osjetila i olakšanje... možda će se pokazati da je to zanimljiv eksperiment. Prekinula je sa Zacharvjem upravo onako brzo, onako taktično i nježno kako je to samo ona umjela i ubrzo se udala za najpoželjnijeg od mnogih muškaraca koji su je godinama uporno salijetali. Samo je njezina kći Nina, slavodobitno je govorila gospoda Stern svojim prijateljicama, u stanju dobiti dva blizanca i uspješno nastaviti karijeru u
prvoj godini braka, samo je Nina, razmišljao je Zacharv, bila u stanju prekinuti s takvom finoćom i takvom iskrenošću da je mogao poći na njeno vjenčanje i gotovo se radovati zbog nje. Samo je Nina, razmišljala je Nina, u stanju i dalje osjećati duboku naklonost za Zacharvja a istovremeno pružati svome suprugu ljubav okrenutu samo njemu — gotovo samo njemu — kakvu je zaslužio. Ipak je bilo moguće uzeti ono najbolje iz oba svijeta. . . radilo se samo o tome da čovjek učini pravu stvar u pravo vrijeme. Lily Amberville naslutila je pravu priliku i nije propustila da se okoristi njome. Po pozivnici za vjenčanje bila bi zaključila da je Zacharv prekinuo sa svojom ljubavnicom čak i da to nije vidjela iz dirljive samoće u njegovim očima. Otkad se Cutter oženio, prije šest godina ona je živjela u pozlaćenoj, bogato ukrašenoj, raskošno kićenoj samoći. Sada je Zachary bio isto tako usamljen kao ona i njih su se dvoje postepeno zbližili, sklopili mir, tihi mir - jer nikad ni nije bilo formalnog prekida koji bi trebalo ispraviti - mir koji je iz godine u godinu bivao sve čvršći, mir koji ih je ispunio trpkim, rezigniranim ali ugodnim zadovoljstvom. Svako od njih proživjele je veliku ljubav. Sada su imali jedno drugo i svoju djecu a to je bilo bolje, toliko bolje od samoće. 11. Jednog proljetnog dana 1972. Zachary Amberville i Nina Stern Heller ručali su zajedno našavši se u jednom od restorana u koje su često zalazili u toku svoje ljubavne veze. To nije bilo pomodno mjesto na kojem bi ih netko mogao prepoznati. Tokom godina provedenih zajedno otkrili su da postoji mnogo takvih mjesta na Manhattanu, mjesta u susjedstvu, ugodnih i toplih sa sasvim dobrom hranom. Sada nisu imali razloga da izbjegavaju pažnju javnosti, ali ni razloga da se odreknu restorana koji su oboje voljeli. Ako su ti ručkovi glavne urednice Stila i vlasnika Amberville Publicationsa i »ili obojeni s malo nostalgije, pokojim trenutkom sjećanja na bol i sjećanja na sreću, to je samo pridonosilo osebujnom, slatkastogorkom okusu takvih sastanaka. —Moraš priznati — rekla je Nina pažljivo birajući riječi — da Maxi ima potencijal. —Imali su ga i Bonnie i Clyde. —Hajde, Zacharv, nemoj biti prestrog prema njoj. Mislim da ju je potrebno motivirati, usmjeriti prema nečemu, tako da može iskoristiti sve ono što je u njoj. Naposljetku, kad je neki predmet u školi zanima bez
problema dobije odličan... —A ako je ne zanima ne pada joj na um da ga uči što se svodi na to da u prosjeku ima samo dvojke. Koji će je fakultet primiti s takvim ocjenama? — zabrinuto se zapitao Zacharv. Nina je razmišljala o Maxi i uzdahnula. Krajnje zakučasta, zbunjujuća mješavina, u osnovi osoba koja izaziva duboku naklonost ali neprekidno upada u neke neprilike uspijevajući čak i u ovako tolerantnom društvu biti izbačena iz svih škola i ljetnih kampova; ne zbog novca, krade ili prevare već zbog organiziranja svojih vršnjaka u grupice koje izvode smišljene, djelotvorne psine. —Uvijek je biraju za predsjednicu razreda — vedro ga podsjeti Nina. —To je obično malo prije nego što je izbace. Jedina budućnost koju vidim za nju je ta da bude izabrana za Miss Simpatičnosti ali takve tipove kao što je ona ne primaju na natjecanje za Miss Amerike. — Kad bi barem... — zaustila je Nina a onda ušutjela. — Da. — Oboje su znali da ne žele ponovno raspravljati o poteškoćama u odnosu Maxi i Lily zbog čega je gotovo sva briga za kćer padala na Zacharvja. Otkad je saznala za Tobvjevu neizlječivu bolest Lily se prestala baviti svojom neukrotivom kćeri i potpuno se posvetila dječaku kojem je bila potrebna. Maxi je tada imala tek tri godine i dok su prolazili mjeseci i godine nije prestajala čeznuti za majčinom nedostupnom ljubavlju. Lily je obasipala Tobyja posesivnom, brižnom, gorljivom ljubavlju i bila sva ustreptala nad njim dok god je bio budan. Nakon što se rodio Justin i on je postao objektom njezine obožavajuće, pretjerane strasti. Zaokupljena sa svoja dva sina koji su poput ljubavnika mijenjali boje njezina svijeta i od nje zahtijevali nevjerstvo, Lily se više nije ni trudila da nade vremena da čita svojoj nametljivoj djevojčici ili da joj dopusti da se igra s njenim nakitom. Maxi ima svog oca potpuno na raspolaganju, opravdavala se Lily pred samom sobom kad bi djevojčica pokušavala privući njezinu pažnju. Da se morala natezati s Maxi bilo bi to previše za njeno mentalno zdravlje. To je dijete neuništivo, uvjeravala je samu sebe dok bi davala kratke, odlučne, beskorisne upute novoj u procesiji dadilja koje je uzela za svoju kćer, a nakon toga se brzo vraćala Tobvjevu učenju i Justinovu zdravlju jer on je rođen prije vremena i još dugo nakon rođenja bio je krhkog zdravlja. Ni u jednom trenutku tokom svog djetinjstva nije Maxi prestala žudjeti i osjećati potrebu za Lilvnom ljubavlju. Naprezala se da privuče majčinu
pažnju pomoću svih mogućih nepodopština koje je mogla smisliti, ali jedino je uspijevala navući na sebe očevu kaznu premda je on to činio protiv vlastite volje, što je ona dobro znala. Nikad nije ni pokušala biti »dobra djevojčica« jer znala je da će što bude bolja imati manje šanse da bude zamijećena. Ipak, Maxi je imala urođen osjećaj za pravila fer-pleja. »Poštenje« je za nju bilo nešto gotovo opipljivo, nešto krajnje i neizbrisivo dragocjeno i kako je odrastala tako je pokušavala uvjeriti samu sebe da je »pošteno« da Toby i Justin toliko zaokupljaju majku. Silno se trudila da samu sebe uvjeri u to iako nikada nije sasvim uspjela i već se u prilično ranoj fazi svog života prestala nadati da će zadobiti Lilvnu ljubav. Nikada nije dokraja odustala od toga ali njezina je nada iz go-(Mne u godinu postajala sve manja sve dok je nije tako duboko zakopala da ju je nedostatak majčine ljubavi gotovo prestao boljeti. Nina je prestala jesti svoj osso buco* i okrenula se prema Zacharvju. —Postoji nešto što nikada nisi pokušao. Svakog ljeta šalješ Maxi nekamo izvan grada... u tenisku koloniju, kazališnu koloniju, u izviđače, u jahačku koloniju... i svake ti je godine vraćaju poštom. Kako bi bilo da joj ponudiš pravi izazov? Kladim se da bi je to motiviralo. —Ono što kod tebe volim, između bilijuna drugih stvari, to je tvoj optimizam. — Zacharv joj se osmjehnu. Krasna, topla, divna žena, neka ide dođavola taj njen muž. —Posao, ljetni posao — uzbuđeno je nastavila Nina. — Svu tu svoju energiju mogla bi utrošiti u nešto što bi je zaokupilo, nešto što bi joj dalo osjećaj ispunjenosti. —Tko bi je uzeo? — upita Zacharv. Nije mogao zamisliti da bi itko svojevoljno dodao Maxi bilo kojem poslovnom pothvatu. —Ti, Zacharv, ti. —Oh, ne! Ne ja! Ne Maxi! —Dobro znaš da kod nas uvijek ima ljetnih poslova za klince s vezom, klince velikih oglašivača. To se samo po sebi razumije. Ja sama ih imam nekoliko ovog ljeta, Miss Boljeg oblačenja, Miss Kratkih hlačica, i još četiri slične klinke od kojih nijedna nije tako pametna kao Maxi. —Veza je jedno, a nepotizam nešto sasvim drugo. —Izvlačiš se. Razgovarat ću s Pavkom i zajedno ćemo naći nešto za nju. Treba probati... nemaš što izgubiti. —Nemam što izgubiti? — upitao je Zacharv zabavljen ludošću svoje odvažne djevojke. —Koja je najgora stvar koja se može dogoditi? —
zapita Nina. —Zajebat će stvar — uzvratio je. —Ali vrijedi pokušati, zar ne? — Nina je bila uporna, gledajući ga s onom posebnom ljubavlju koju njezin muž nije nikada vidio, nikada neće vidjeti, u njezinim očima. —Da li ti to mene pitaš ili naređuješ? —Naređujem ti. —Onda vrijedi pokušati. Amberville Publications sada su uključivale još tri uspješna časopisa. Savoir Vivre, časopis posvećen umijeću življenja koji je iz mjeseca u mjesec kultivirao sve veću profinjenost stanica okusa; Sports Week koji je vrlo brzo postao nenadomjestivo štivo svakog muškarca, žene ili djeteta koji su ikada u životu iznosili par tenisica, i Indoors, veličanstven mjesečnik za dobrostojeće mazohiste koji su ga kupovali i, bez obzira na to koliko bogati bili, zaključivali da žive ko' stoka kao i za mnogobrojne poklonike koji su svakog mjeseca povećalom proučavali fotografije da ne bi propustili ni jedan jedini poražavajući detalj u domovima drugih ljudi. Pavka Mayer koji je kao umjetnički direktor bio na čelu svih časopisa, sjedio je u svom uredu i s uživanjem promatrao Ninu. Čak ni ova njezina posljednja ideja nije ga nimalo začudila. Ninu je smatrao sposobnom za bilo kakav pothvat. —Sve se svodi na to da Maxi treba smjestiti tamo gdje može izazvati najmanje neprilika — zamišljeno je rekao. —Stil ne dolazi u obzir jer to je moda, a moda znači fotografe, a fotografi vode ka seksu — glasno je mozgala Nina. —Na TV tjednu je ne možemo sakriti — oni razbojnici je ne bi tolerirali. Moglo bi se dogoditi da je iz vica pošalju da intervjuira Warrena Beattvja — dodao je Pavka. — U Sedam dana upoznala bi previše svojih vršnjaka. Nema smisla da potičemo ionako poznate sklonosti naše drage šefice bandi, a svi urednici Sportskog tjedna su sportaši, bivši sportaši ili nesuđeni sportaši i ne mislim da je preporučljivo izlagati Maxi tolikim starijim muškarcima istovremeno. —Ne misliš valjda da je još uvijek djevica — upitao je Pavka, šokiran. —Ne znam. Pazila sam da nikad ne pitam. To se mene ne tiče, Pavka. Ništa nije nemoguće kako god nevjerojatno bilo — odgovorila je Nina. —Dakle, preostaju samo Savoir Vivrei Indoors —zaključio je Pavka. — Ti odluči. —Ne, odluči ti. Ne želim biti potpuno odgovorna.
—Ni ja — tvrdoglavo uzvrati Pavka. Pritisnuo je dugme i obratio se svojoj sekretarici. — Gospođice Williams, da li biste radije radili u Savoir Vivreu ili u Indoorsu ? Nastupila je duga stanka i onda je napokon njegova sekretarica izlanula: —Zar sam učinila nešto krivo, gospodine Mayer? —Ne, samo mi odgovorite. Molim vas, budite ljubazni. —Znači li to da sam otpuštena? — glas joj je zadrhtao. —Oh, bože. Ne, radi se samo o okladi. —Da li ste vi dobili ili izgubili? —Gospođice Williams, molim vas! Bacite novčić ako o tome nemate neko mišljenje. —Radije bih radila u Savoir Vivreu jer više volim gledati fotografije pečenog praseta nego nečije blagovaonice. —Hvala vam, gospođice Williams. Vrlo dobro ste to obavili. —Oh, nema na čemu, gospodine Mayer. I drugi put. Pavka je ozareno pogledao Ninu. — Što mogu kad me žene obožavaju? Maxi je bila u sedmom nebu. Dosad su je svakog ljeta tjerali u izgnanstvo izvan grada. Planine, jezera, drveće, svjež zrak i timski sportovi, sve su to njezini roditelji smatrali apsolutno neophodnim za zdravlje. Što se nje same ticalo, kratak odlazak u Central Park bio je više nego dovoljan dodir s prirodom. Za onih rijetkih ljeta koja je provodila u New Yor-ku vrlo brzo je otkrila da Manhattan u to doba postaje sasvim drugačiji, da se pretvara u vreo tropski otok na kojem se sve kreće različitim ritmom, u grad koji zbog te transformacije postaje trom, tajanstven, uzbudljiviji nego ikad. Premda je isti broj ljudi ulazio u uredske zgrade i izlazio iz njih, njihovo je držanje bilo nekako drugačije. Drukčije su se oblačili i više smješkali. Slutnja praznika i neke buduće zabave vladali su poslovnom četvrti, a u stambenim dijelovima osjećala se lijena pustoš jer su lijepo obučene kućanice, lijepo obučena djeca i njihove lijepo obučene odgojiteljice nestali iz grada, baš kao da je u njemu zavladala kuga. Sada će taj primamljiv, pulsirajući Manhattan u svoj svojoj ljetnoj metamorfozi biti njen, osim preko vikenda kad će se ona i otac pridružiti obitelji u Southam-ptonu. Ujutro će s ocem ići na posao a onda će se — oh divne li zavjere — bez pozdrava odvojiti od njega i poći drugim dizalom u prostorije Savoir Vivrea gdje će je poznavati kao Maxi Adams. I Pavka i Nina smatrali su da je neophodno da nitko ne sazna njezin identitet osim Carla Kocha, glavnog urednika časopisa. Kad bi njezine kolege saznale da
je ona kći Zacharyja Ambervillea u najboljem bi slučaju mislili da je razmažena bogata guska koja se po obiteljskoj liniji gura u rad na časopisima, a u najgorem da je »cinkaroš« kojeg je rukovodstvo postavilo da ih kontrolira i o tome izvještava svog oca. Budući da je Savoir Vivre izlazio tek nešto više od dvije godine nitko u redakciji nije poznavao Maxi i oni je odlučiše smjestiti u likovni odjel da pomaže pri izradi »špigla« časopisa. —Ona će izvoditi čuda s ljepilom, selotejpom i ravnalom — uvjeravala je Nina Pavku. —Maxi i ljepilo? Neće joj potrajati ni dva dana — pron^-mljao je Pavka. — Ali bolje i to nego da sudjeluje pri testiranju kuhinja ili, sačuvaj bože, u vinskom odjelu. Ljepilo se može lako očistiti. Osim toga, uvijek možeš uzeti drugo. Prvog ponedjeljka mjeseca srpnja Maxi se probudila rano i počela spremati za ulazak u svijet velikih poslovnih odgovornosti. Bila je očarana mišlju o poslu, poslu za odrasle. Odlučila je dodati Maxi Adams još dvije neophodne godine i svima reći da joj je devetnaest. Pretraživala je svoj najveći ormar tražeći najstarije traperice koje je imala, one poprskane bojom koje su svjedočile o ozbiljnom radu. Te je traperice imala na sebi kada je slikala krajolik u svojoj pretposljednjoj školi i činilo joj se da joj one daju aureol umjetnice jer — nije li imala raditi u likovnom odjelu? Uz njih je obukla čistu, blijedoplavu, isto tako iznošenu traper košulju koja kao da je govorila da u životu nije provela nijedan neproduktivan trenutak, košulju koju je smatrala trezvenom, prizemljenom, odraslom, iznad svega odraslom. Silno je željela ostaviti dobar dojam na kolege. Oko uskog struka Maxi je čvrsto stegla širok pojas arizonskih Indijanaca sa srebrnim i tirkiznim ukrasima. Najzad, u svakom likovnom odjelu sigurno očekuju da čak i njihov najskromniji namještenik ima smisla za dekoraciju. Cipele? Ne. Navući će jedne od svojih mnogobrojnih, omiljenih kaubojskih čizama koje je plaćala po četiristo pedeset dolara, isporuka poštom od Tonvja Lame, čizme za koje je bila uvjerena da je čine deset centimetara višom. Zadovoljna tijelom, bacila se na uređivanje lica i kose. 1972. nijedna žena nije smatrala da ima dovoljno kose. Maxi je svoju pustila preko ramena i rado je zabacivala uokolo, a često joj je dodavala poneki od mnogih pramenova umjetne kose koje je u toku posljednjih nekoliko godina nakupila. Ali toga se dana zahtijevala ozbiljnost i dostojanstvo. Svu je kosu začešljala od lica tako daje najistaknutiji bio njezin bijeli pramen.
Šminka? Maxi je imala isto toliko iskustva sa šminkanjem koliko i svaka šminkerica na kozmetičkom odjelu robne kuće Bloomingdale. Toga je dana željela izgledati staro. Što je manje šminke koristila to mlade je djelovala, stoga se dala na to da vješto nanese bazu, puder, rumenilo, maskaru, olovku za oči, ruž i sjenilo, sve to mirnom rukom koju je stekla tokom sati samotne vježbe. Dodala je krupne naušnice od tirkiza i u zrcalu proučila svoj finalni proizvod. Olovkom za obrve zatamnila je mladež iznad gornje usne. Ne, još uvijek nije dovoljno stara, zaključila je Ma-xi i zaronila u ormar odakle je izvukla velike naočale s rožnatim okvirima koje je stavljala kad je igrala poker. Nisu imale dioptrije već su bile od običnog stakla ali koristile su joj kao neka vrsta makar i providne maske pri varanju. Nešto još uvijek nedostaje, užurbano je zaključila, ogledavajući se u trostrukom zrcalu. To je zbog te silne kose, naravno. Kakva korist od toga što joj sijedi pramen strši naprijed kad oni ostali vise po leđima? Stoga je skupila svu kosu u urednu pundu koju je učvrstila kopčom. Savršeno, zaključi. Portret umjetnice kao gotovo sredovječne žene. Za doručkom, Zachary je dočekao njezin izgled što je ravnodušnije mogao. Možda, razmišljao je pun nade, ona ne izgleda nimalo drukčije od bilo-koje djevojke njezine dobi... nije išao uokolo zureći u njih pa nije mogao znati. Ali nije li bilo nečeg gotovo ... izopačenog. .. u načinu na koji su joj traperice i košulja prianjali uz tijelo? Zar Maxi ne shvaća da u tim prokletim trapericama izgleda seksepilnije nego da cupka uokolo u gaćicama od crne čipke?... Ne bi li djevojka tako uzana struka i s tako ... dobro razvijenim ... grudima, kad već nema nekog boljeg načina na koji bi to roditelj mogao izraziti, ne bi li takva djevojka trebala nositi široku traper košulju koja bi na neki način prikrivala njezino pupajuće tijelo? A te naočale? Otkad to ona nosi naočale? One je čine samo još... što god to bilo to ga uznefniruje. A što li je učinila s licem? I s kosom? Nije mogao točno otkriti što je to izvela, ali njegova je kći toga jutra bila nekako drugačija. Da li je on pošašavio ili ona to izgleda gotovo . .. odraslo? Ne, ne Maxi. Ne odraslo, to je nemoguće. Dozrelo. Bože moj, dozrelo! —Maxi, djeluješ nekako zrelo, dođavola. —Hvala, tata — uzvratila je stidljivo. —Ne misliš li da bi trebala obući haljinu... možda? —Tata, više nitko ne nosi haljine — rekla je blago ga koreći. Ima pravo, shvatio je Zachary. Nina je nosila hlače, njegova je sekretarica nosila hlače, sve urednice su se odijevale u hlače. Posljednja žena koju je
vidio u haljini bila je Lily a i njezine su bile u toj novoj dužini, do pola lista. Uzdahnuo je nadajući se da će haljine ubrzo ponovno doći u modu, i vratio se svojim jajima. — Ovo je Maxi Adams, ona će ljetos biti kod vas na praksi — rekao je Čari Koch, glavni urednik Savoir Vivrea svojoj pametnoj, sposobnoj likovnoj urednici, Lindi Lafferty. — Radite s njom što god želite. — Hitro je nestao i to s priličnim olakšanjem, prepuštajući Lindi koja je bila visoka gotovo sto osamdeset centimetara a ipak je uspijevala biti zdepasta, prepuštajući dakle njoj da se snalazi s novom praktikanticom. Čari Koch imao je dobre instinkte i odmah mu je bilo jasno da Maxi predstavlja problem. Jedino nije bio siguran u to koliko velik problem. Ti ljetni klinci uvijek su bili prava gnjavaža. Ali Pavka mu je dao sasvim određena naređenja koja nije smio dovoditi u pitanje i tako je Savoir Vivre bio prisiljen preko ljeta trpjeti tu malu. No sad je ona bila problem Linde Lafferty. Linda je proučavala Maxi sa sve većim čuđenjem. Ta mlada osoba izgledala joj je kao tek propupala intelektualka koja je silom prilika postala prostitutka u Santa Feu, ili možda kao učenica Simone de Beauvoir koja je nekim slučajem skrenula s puta. —Bok, mala — napokon je rekla. —Dobar dan, gospođice Lafferty. —Otkuda si? —S istoka — odgovorila je Maxi vješto izbjegavajući odgovor koji bi mogao nešto otkriti. —S istoka? — bila je uporna Linda. — S Dalekog istoka ili s Bliskog istoka? —Iz Istočne sedamdesete — reče Maxi. —Ah, tako. Jesi li što završila? —Samo školu i kolonije. —Kolonije? — Ljetne kolonije — promrmlja Maxi odjednom ne mogavši naći neki drugi izraz koji bi manje otkrivao njeno bogataško porijeklo. Zašto baš ja, razmišljala je Linda Lafferty. Zašto baš ja? Ništa što je radila u životu, zaključila je Maxi nakon tjedan dana provedenih na poslu nije se po užitku moglo usporediti s uredom. U likovnom odjelu Savoir Vivrea čovjek se mogao daleko bolje zabaviti nego
što je uopće mogla sanjati. Kako to da joj nikad nije sinulo da ljudi odlaze na posao zato da bi stajali u krugu i jedni drugima pričali mnogo bolje prostačke viceve nego što ih je ikad ćula u školi — zaista dobre viceve — i da bi se ludirali i sklapali prijateljstva, ljenčarili i u zahodu potajno pušili travu te kao ludi pričali o seksu? Činilo se da se svi oni seksaju jedni s drugima. Provoditi cijeli dan na takav način i još za to dobivati novac to je ona tajna koju odrasli nikad ne otkrivaju kad onako ozbiljno govore o onom što nazivaju poslom. Posao je zapravo najbolja moguća zafrkancija. Svi njezini prijatelji radili su na »špiglima« što ju je podsjećalo na dječiji vrtić kad je pravila kolaže. Uživala je u tome da im pomaže, da im virka preko ramena i poravnava krajeve fotografija, da ih nasmijava kad bi se uzrujali zbog neke fotografije koja se nije odmah uklapala u stranicu. Pokazala im je stvari koje im nikad prije nisu pale na um — na primjer uz napis o pašteti od gušćih jetri imali su sedamnaest fotografija različito aranžiranih pašteta snimljenih u raznim francuskim restoranima, a ona ih je složila tako da nakon toga nitko nije znao koji dio slike predstavlja gornju, a koji donju stranu jela. Najdraže joj je bilo kad su na njihov odjel stizala kolica s uštipcima i kad su se svi prestajali pretvarati da su zaposleni i okupljali se oko njih, poput nomada koji se žele nahraniti prije pohoda kroz pustinju. Zbog dolaska tih kolica u tri sata poslije podne ona se čak počela vraćati ranije s ručka. Dotad je ionako nitko nije stvarno trebao. Ručak je bio takva gala izmišljotina! Tri slobodna sata da se ode u kupovinu. Bila je na dijeti pa nije odlazila jesti. Umjesto toga, sistematski je pročešljavala dućane, butike i robne kuće. Maxi je već godinama sama birala svoju odjeću ali dotad je uvijek morala čekati rujan. A grad je već sada bio pun odjeće za ranu jesen i nije bilo nijedne stvari koju ona nije isprobala. Kad bi napokon završila svoju dnevnu rundu skupljanja plijena, prebacivši sve troškove na Lilyne račune, donosila je hrpe paketa u onu sjajno osvijetljenu sobicu i izvlačila odjeću iz kutija te je oblačila pred kolegama koji su imali tako istančan smisao za boje i oblike i od kojih je naučila mnogo o tome što treba nositi. Prestala je koristiti naočale i izvoditi gluposti s kosom kad su je definitivno prihvatili kao devetnaestogodišnjakinju koja će uskoro navršiti dvadesetu i kad je postala stalan član društva. Pomisao na to da u rujnu mora poći u završni razred bila joj je toliko mrska da ju je stalno odbacivala. Maxi je odlučila da se umjesto toga upiše u neku umjetničku školu i svi su joj nudili savjete koju da izabere. Bili su do te mjere divni da su stalno svraćali u njenu sobu i tu sjedili pričajući joj
o svojim danima u umjetničkoj školi i o tome kako su se ludo provodili. Bio joj je mrzak kraj dana kad je morala odbiti sve ponude da pode na piće u neki od obližnjih barova i otići kući, mada joj je ponekad polazilo za rukom da nagovori oca da je izvede na večeru. Linda Laffertv kiptjela je od bijesa. Otkad se pojavila Maxi produktivnost u njezinu odjelu — njezinu odjelu! — rapidno je opala. Svi njeni namještenici, koji nikad nisu bili onako pouzdani kako bi to ona željela, pretvorili su se u raskalašene majmune koji su najveći dio vremena provodili smišljajući načine kako da odu na još jedan od dugih razgovora s onom. . . onom. . . nije mogla pronaći pravu riječ za nju. Maxi je bila nešto što je nadilazilo njezina dotadašnja iskustva i nijedna od riječi koje je znala nije mogla zadovoljavajuće okarakterizirati tu seksi. zabavnu, apsolutno razuzdanu, po disciplinu razornu djevojku koja je na neki način, ipak, usprkos svemu bila simpatična — budi iskrena, Linda, i ti voliš razgovarati s njom, priznala je samoj sebi s odbojnošću. Ta mala je dnevna bakantkinja. Mora biti kći nekog budže iz Seagrama ili iz tvrtke General Foods ili iz Coca-Cole kad joj dopuštaju da stvara takvu zbrku, jer Čari Koch nije želio saslušati njene pritužbe na novu praktikanticu. Međutim, Linda Laffertv bila je odgovorna za taj odjel koji je uvijek bio najopterećeniji od svih. Najveći dio časopisa sastojao se od fotografija a ostatak tog debelog izdanja popunjavali su oglasi za luksuzne proizvode. Čitaoci Savoir Vivrea bili su bogati ljudi i od tog časopisa tiskanog na sjajnom, debelom, kvalitetnom papiru očekivalo se da ih zasipa vizualnim raskošima pri pogledu na koje će se osjećati još bogatijima. Sva odgovornost za kvalitetu i originalnost tog mjesečnog izvještaja o izobilju ležala je isključivo na plećima likovnog odjela. Tekst jedva da je bio važan iako su sve članke o hrani i vinu pisala velika književna imena koja su za to, u odnosu na ostale autorske honorare u časopisima, dobivala goleme sume novaca. Potreban joj je nov asistent, u očajanju je zaključila Linda Laffertv, netko brz i dobar i dovoljno energičan da ubrza stvari. Nekoliko oštrih udaraca nogom u stražnjicu učinio bi čuda u smislu uništavanja Maxi-pohotni-e, pomislila je, ali budući da je bila tako visoka nije baš bilo preporučljivo da zadaje takve udarce. Nije bila sigurna da li je to stoga što želi da je vole ili zato što se bojala da nekog ne ubije, ali bila je barem toliko pametna da zna kad joj je potrebna pomoć. Kad je svoj zahtjev postavila Carlu Kochu bila je iznenađena kako se brzo složio s tim da ona uzme novog pomoćnika iz redova-vrhunskih mladih grafičara, lako je Savoir Vivre neosporno bio stroj za stvaranje novca,
Koch, kao ni većina urednika, nije volio uzimati nove namještenike ako je to ikako mogao izbjeći. Tamo gdje je bila prije namještena Linda je radila s mladićem koji je bio ne samo potpuno odan poslu već i briljantan u njemu. Već ga je dugo željela pridobiti a sada joj je Maxi Adams, kraljica ljepila, Lorelei selotejpa, vračara ravnala, omogućila da Roccu Ciprianiju ponudi plaću kakvoj neće moći odoljeti, jer uvijek je govorio da ga samo novac može odvući od Conde Nasta. Maxi Adams poslužit će svrsi, koristit će nečemu, usprkos svemu. Linda Laffertv uputi ozbiljan pogled Roccu Ciprianiju. —Ja odlazim na odmor. Otkad sam došla u Savoir Vivre nisam imala ni minute predaha. Sutra, kad počneš, mene neće biti. Ne želim da mi dolaze ljudi i tuže se na tebe. Ti ćeš biti zadužen za cijeli odjel. O tome su svi pismeno obaviješteni. —Ti dakle želiš novu metlu s dodatkom kapetana Queega i pokojim bičevanjem? —Upravo to. Nijedna od ovih mojih protuha ne radi cijeli dan. Imam velikih problema s disciplinom. Očekujem od tebe da ih ponovo dovedeš u red dok se ja budem prepuštala tom tridesetdnevnom živčanom slomu na koji je Čari rekao da imam pravo, a kad se vratim želim da bude gotov već i sljedeći broj... jer inače ... — Odlučila je ne isticati Maxi kao glavni izvor problema. Neka to sam otkrije. U toku službe najbolje se uči. —Vraški si slatka, Linda, kad ovako prijetiš. —Zbog toga sam te uzela, zbog toga smo proveli cijeli vikend pregledavajući onu gomilu neobavljenih poslova. Ti ćeš mi spasiti glavu jer ti uopće nisi sladak. —A mislio sam da sam ti simpatičan. — Nisi ti loš za klinca — rekla je s hinjenom ravnodušnošću proklinjući svoju stalno budnu irsku putenost koja nije bila toliko razumna da prestane žudjeti Pri pogledu na mladog, potpuno nedodirljivog Rocca Ciprianija. Pomno ga je osmotrila pokušavajući zaključiti kako tako prekrasnom muškarcu ipak polazi za rukom da ljudima izazove toliko poštovanja. Na glavi je imao nepriličan kaos crnih kovrča, gustim obrvama nadsvodene oči koje su istovremeno bile i sanjarske i blistavo otvorene u svojoj prodornosti, a uz to nos kakvog princa iz obitelji Medici. Na njegovim vrlo izražajnim crtama, kako god da je njezino oko bilo
izoštreno, nije mogla pronaći ni jedne jedine greške. Usne mu se nije čak ni usudila pogledati. Toliko je samokontrole ipak imala. Sve na Roccu stapalo se u nesmiljeno, snažno, nepokolebljivo držanje. Nije bilo lako odvratiti pogled od njega. Zaključila je da je on poput modela za remekdjelo kakvog velikog renesansnog slikara, kao vizija ponosnog svetog Sebastijana. Jedino što je nedostajalo bijahu strijele koje su se zabile u njegovo tijelo na zanimljivo ranjivim mjestima. Gledajući Rocca Ciprianija čovjek je mogao isto toliko saznati o slavnom razdoblju talijanske umjetnosti kao da je bio u Metropolitan muzeju. Međutim, u dobi od jedva dvadeset tri godine, on je tako dobro radio u Conde Nastu da je trebalo još samo nekoliko godina, još samo malo sazrijevanja pa da postane glavni likovni urednik nekog časopisa. Ona je salvim dobro znala da on neće ostati u Amberville Pub-licationsu. Bio je to jedan od onih odrješitih, strateških, zaobilaznih poteza koje su neki od najboljih i najambicioznijih likovnih urednika također izveli da bi napredovali brže nego što bi im to pošlo za rukom da su u toku cijele svoje karijere ostali vezani za jednu kuću ... i ona je učinila to isto. To je čovjeka činilo više cijenjenim nego da je ostao potpuno lojalan, a bilo je riskantno samo ako čovjek nije bio vrlo, vrlo, vrlo dobar. Roc-co nije imao zbog čega brinuti. Na Manhattanu postoje raznovrsni likovni urednici kao što postoje raznovrsna izdanja, agencije i komercijalni pothvati. Rocco je pripadao vrlo osebujnoj vrsti, onoj koja ne pristaje raditi ni na čemu drugom doli na časopisima. Nije nimalo čeznuo za tim da radi u reklamnim tvrtkama usprkos golemim svotama koje su tamo zarađivali jadnici koji su sebe nazivali »kreativnim radnicima«. Oni su bili ograničeni zahtjevima svojih klijenata a on nije bio ograničen ničim do svojom vlastitom inventivnošću. Za Rocca su najveću radost u životu predstavljale stranice i stranice praznog časopisa, čistog, veličanstveno bijelog praznog prostora, beskrajnog prostora koji se svakog mjeseca obnavljao zahvaljujući umješnosti odjela za prodaju oglasnih mjesta, i čekao da ga on ispuni na način koji nikada prije nije nikome pao na um, da upotrijebi kombinacije slova koja još od početka tipografije nitko nikada nije stavio zajedno, da dade grafička rješenja koja će ući u povijest — dotada neviđene fotografije rezane na način na koji ih nitko nije rezao, crteže naručene od umjetnika čije ime ljudi povezuju samo s galerijama i muzejima. Za njega je svaka stranica časopisa u nastajanju bila isto ono što je za slikara prazno platno: nova prilika da nametne svoju zamisao o torne što se može učiniti i, baš kao ni slikar, ni on nikada nije bio potpuno zadovoljan.
Rocco je bio još nezasićeni Aleksandar Veliki izdavačkog svijeta, u njemu je još uvijek bjesnjela osvajačka energija, ne nemirnih vojski već ubojica talenta. Radio je najmanje deset sati dnevno a zatim odlazio kući da isprazni poštanski sandučić krcat časopisima iz cijeloga svijeta. Svaki od njih naprosto je gutao, stranicu po stranicu, bijesno psujući kad bi ugledao novu ideju koja njemu nije pala na pamet, kidao stranice koje je želio proučiti te ih lijepio po zidovima svog velikog potkrovlja u Sohou tako da su bili prekriveni od poda do visine pogleda, a postepeno su preko tih stranica lijepljene nove pa je soba sličila kolažu najboljeg svjetskog grafičkog dizajna. Postojala su samo dva čovjeka na svijetu kojima je Rocco Cipriani zavidio: Alexander Liberman, genijalan umjetnički direktor Conde Nasta, i Pavka Mayer. Bio je siguran u to da će jednog dana naslijediti nekog od njih ali je znao i to da još uvijek ima mnogo naučiti, zbog toga je posao koji mu je ponudila Linda Laffertv posjedovao dodatnu draž: prvi će put raditi za Pavku, istina ne izravno, ali ipak je postojala mogućnost da pokupi nešto od načina razmišljanja tog velikog čovjeka. Rocco je počeo raditi u Savoir Vivreu u ponedjeljak sredinom srpnja. Linda nije mogla izdržati duže od petka i popustila je želji da mu telefonira i sazna kako se odvijaju stvari. — Raščistili smo glavninu neobavljenog posla i u ponedjeljak krećemo na studenački broj — rekao je. — Zar već? Ozbiljno govoriš? —Pa, nitko nije bio baš oduševljen time da radi svakog dana do ponoći, ali ipak su radili. —A što je s problemom Maxi? —»S problemom Maxi«? Misliš na moju praktikanticu? —Ako je želiš tako opisati, da. — Zaboga, Linda, ona uopće nije problem. Ne mogu vjerovati koliko mi ta mala pomaže. Ne odlazi čak ni na ručak, samo proguta tvrdo kuhano jaje iz papirnate vrećice i vraća se čišćenju prostorije, odstranjuje mrvice od gumice, brine o tome da svi na stolu nađu sve što im treba kad se vrate s ručka. Djeluje vrlo zrelo za devetnaestogodišnjakinju. Svakog jutra stiže na vrijeme, navečer posljednja odlazi, ne gubi vrijeme tokom pauze za uštipke, donosi kavu malo prije nego što svi počnu čeznuli za njom, stavlja moje markere baš na pravo mjesto, zapravo stol mi nikad nigdje nije bio u takvom redu. Ne puši, oblači pristojne male haljine, ne upušta se u dokone razgovore i čini se da čak ne uzima ni toliko slobodnog vremena da ode na zahod. Možda je mormon? Uvijek je prisutna upravo kad mi treba . . . ipak
nikad nije nametljiva. Dobra damica. Čak ni ne izgleda loše, kad malo bolje razmislim o tome ... zapravo ... uopće ne izgleda loše ... - Ah, SRANJE. — Na što misliš? —Ništa, zaboravi. Naprosto zaboravi. Nastavi, Rocco. Ja se vraćam na plažu i idem u more da se utopim. —Ako namjeravaš raditi cijeli vikend, Rocco, možda bih ti ja mogla pomoći? — nemarno je predložila Maxi suspregavši dah. Umrla bi za njega, ne samo da bi hodala po užarenom ugljevlju zbog njega već bi se i posula njime i ležala mirno pod njim dok se sve to ne okonča. Nije bilo ni jedne stvari u leksikonu ljudskog ponašanja koju ona ne bi učinila za Rocca Ciprianija, počevši od toga da bi otišla od kuće i propješačila sve kontinente i gladovala u divljini. Bilo bi dovoljno samo da on to zatraži od nje. —Ne želim ometati tvoje planove za vikend — uzvratio je. —Zapravo, ja ih nemam. A dok brinem o tvom priboru mogu mnogo toga naučiti. Znaš kako ti se »špigli« zagube jedan ispod drugog kad mnogo radiš. A... mogla bih i otići po pizzu — dodala je, prijedlog koji je izrastao iz svakog djelića mudrosti koju je upila u toku svog života. — Dobra ideja. Obično zaboravim jesti. U susjedstvu postoji pizzerija, ali dok oni donesu pizzu sir se uvijek ohladi. OK, dođi u subotu ujutro oko devet. Dat ću ti adresu. Uzela je papirić i stavila ga u torbicu da ga zauvijek sačuva. Ali već je znala gdje on stanuje, znala je njegov broj telefona, sve o njegovoj velikoj obitelji u Hartfordu, o stipendiji koju je dobio za umjetničku školu, o njegovim nagradama, unapređenjima. Pojava Rocca potakla je niz nagađanja u Savoir Vivreu a Maxi je pažljivo slušala, ne govoreći ništa i pamtila svaku pojedinost, odbacivala detalje koji su bili pretjerani ili se nisu uklapali, stvorivši napokon sliku koja je uglavnom odgovarala istini. Znala je da je imao mnogo djevojaka ali nijednu stalnu, znala za njegove neprijatelje, znala upravo toliko o tom strancu kojeg je upoznala prije pet dana koliko je bilo moguće saznati i naslutiti. Maxino intuitivno poimanje Rocca bilo je nešto mnogo više o razmišljanja o njemu, prepoznavanja ili razumijevanja. Ono je zadiralo dublje od filozofske definicije da je intuicija duševna percepcija, izravno shvaćanje koje se može pripisati anđeoskim ili spiritualnim bićima. Njezina je intuicija ponirala dublje od toga i bila kraćega dometa. Odgovarala bi joj definicija po Hawthor-neu: »Čudesna intuicija o tome što treba učiniti baš u pravom trenutku za
akciju.« Prva subota i nedjelja koje je Maxi provela u Roc-covu potkrovlju bile su vrlo radne. Kad god bi vidjela da se Rocco zadubio u misli sjedeći pred svojim crtaćim stolom ona bi se tako tiho kretala sobom da je on nije mogao čuti i otkrivala gdje on drži hranu i kućne potrepštine. Promijenila mu je posteljinu a svo njegovo prljavo rublje i košulje smotala u zavežljaj namjeravajući ga odnijeti u praonicu-samoposlugu gdje se ubacivanjem novčića stavljao u pogon neki od strojeva za rublje. Iako joj je to bilo prvi put u životu bila je sigurna u to fla će pronaći praonicu i biti u stanju rukovati strojem. Isto je tako prvi put u životu oprala pun sudoper suda koje je zatim pospremila; pregledala je njegovu ostavu i sačinila popis osnovnih namirnica koje su nedostajale; međutim nije imala vremena da prione na njegove ladice i ormare. Dok se sagnuta posvećivala tim božanstvenim zadacima neprestano ga je držala na oku i kad god bi on podigao pogled jer bi mu nešto zatreba-lo ona je to već imala spremno za njega poput medicinske sestre koja asistira kirurgu. Progutao je pizzu i sendviče koje mu je donijela i, naravno, podijelio ih s njom ali u tišini jer je razmišljao o tome kako da riješi neke dizajnerske probleme. Sada kad su zaostali poslovi bili obavljeni, Rocco je želio Savoir Vivreu nametnuti svoj vlastiti stil prije nego što se Linda Laffertv vrati s odmora. Bio je zaokupljen problemima što ih nameće časopis specijaliziran za hranu i vina. Tako dugo je radio s manekenima i odjećom da je uživao u izazovu da predstavi objekte čiji je glavni smisao bio u tome da čitaocu natjeraju slinu na usta. Zbog tog je izazova zaboravio na sve ostalo. —Jedno zrnce, samo jedno zrnce — mrmljao je dok je Maxi u nedjelju navečer rezala novu pizzu. —Nisi gladan? — upitala je zabrinuta. —Jedno jedino zrnce zlatnog kavijara na elegantnom, obilno nabranom stolnjaku. Jasno je da bi to mogao fotografirati Penn, ali Penn znači Conde Nast osim toga ja nikad ne činim ono što se očekuje. Laserska fotografija? Fotomikrografija? Kavijar se ne može nacrtati, ili može? Možda, da, možda... zlatni list preko obje stranice i da mi Andrevv Wyeth nacrta kavijar. .. možda... jesu li to feferoni? —Tražila sam miješanu. — Dobro. — Ponovno je zapao u šutnju i ubrzo potom, vidjevši da će on uskoro prestati raditi, Maxi je otišla, tako tiho da on to nije ni primijetio. U toku sljedećeg tjedna svatko tko bi ušao u likovni odjel Savoir Vivrea mogao je pomisliti da se našao u prostoriji za prepisivanje učenih spisa
kakvog srednjovjekovnog samostana budući da su crtači marljivo radili, pognuti nad svoje stolove, isprobavajući svaku ideju koju bi im Rocco nabacio u svojoj stalnoj potrazi za novim, još uzbudljivijim rješenjima. Zacharv je bio oduševljen kad mu je Maxi ispričala o svom skromnom ali neophodnom udjelu u tom poslu još sretniji kad mu je postavila pitanja koja su ukazivala na to koliko je pomno pratila cijeli proces nastajanja časopisa. Ipak bio je pomalo zabrinut intenzitetom njezina zanimanja... ako je toliko zaokupljena time, neće li sve završiti isto tako brzo kao što je i počelo? Nije imao povjerenja u Maxin entuzijazam. S olakšanjem je prihvatio daje bar jedan vikend provela kod svoje školske kolegice Indije West u Connecticutu i da će iduće subote ponovno otići k njoj. U nedjelju u noći Rocco je odložio svoj alat, zijev-nuo i protegao se. —To je to! To mora biti to —- pobjednički je saopćio Maxi koja je upravo završila njegove oprane, osušene i u klupko smotane čarape vojnički uredno slagati u ladicu u kojoj nije mogao da ih ne nađe. Potkrovlje je bilo upravo toliko besprijekorno koliko je to mogla postići a da ne pomakne nijedan časopis, knjigu ili grafičku mapu. —Vrijeme za pizzu? — upitala je. —Ne ponovno. Ne još jednu. Ne bih to mogao podnijeti. — Mangupski joj se osmjehnu. Najbolja asistentica koju je ikad imao. A mogao bi se zakleti da je izvela nešto, ne bi točno znao odrediti što, zbog čega se ujutro mnogo lakše oblačio. —Mogla bih prirediti odrezak, napraviti salatu i staviti krumpir u pećnicu — predloži Maxi. —Gdje ćeš sve to pronaći u nedjelju u noći? - Ovdje — odgovori Maxi otvorivši frižider koji je dan ranije napunila. U izviđačima je savladala osnove kuhanja. —Sjajno. Predajem se. Mislim da ću malo odspavati dok se krumpir peče. Probudi me na vrijeme za večeru, OK? —Naravno. Rocco je gotovo istog trena utonuo u dubok san. Dan je bio već toliko odmakao da je sunce na zalazu tek toliko ulazilo u potkrovlje da ocrta zrnca prašine u zraku, ali ljetna je svjetlost još uvijek ispunjavala sobu. Maxi se prikrala Roccovu krevetu i tiho kleknula. Morala je stisnuti pesnice da obuzda samu sebe da ne pruži ruku i ne dodirne mu kosu. Što ako se probudi isto tako naglo kao što je usnuo? Nikada prije nije imala prilike promatrati ga duže od svega nekoliko sekundi osim kad bi razgovarao s nekim u uredu a i tada je znala da će, digne li on oči i uhvati njezin pogled, sramotno pocrvenjeti. Tokom dva vikenda provedena
u potkrovlju bila je osobito oprezna znajući da će je, ukoliko ga bude ometala, izbaciti. Maxi je bila toliko zaljubljena i puna strahopoštovanja prema Roccu da su njezine normalne reakcije bile kao paralizirane. Bila je svjesna toga da nije nalik samoj sebi još od trenutka kad ga je prvi put ugledala ali nije znala kako da ponovno bude ono što jest s tim čovjekom kojeg sasvim očito nije privukla na način na koji je dotad privlačila sve ostale muškarce i momke. Ljubav je dovela Maxi u takvo stanje da je svaki i najobičniji Roccov postupak bio zaogrnut neodoljivim šarmom. Ako se počešao po glavi ona bi bila očarana. Kada bi pjevušio sebi pod bradu ona bi se našla u sedmom nebu. Maxin je pogled slijedio savršene obrise njegovih usana s mješavinom obožavanja i očajničke čežnje. Srce ju je vuklo k njemu, ali je ostajala nepomična u svojoj silovitoj žudnji, žestokoj žudnji kakvu, znala je to, nikada više neće osjetiti ni za jednog drugog muškarca, dok god živi. Obuzela ju je ona neizreciva smućenost i fanatična strast prve ljubavi. Kad bi samo mogla odići jedan meki crni uvojak s njegova čela i dodirnuti, samo dodirnuti kožu pod njim. Kad bi samo mogla prijeći dlanom preko njegova obraza. Ali nije se usudila. Rizik je bio prevelik. Dok je klečala tamo, paralizirana čežnjom, odjednom joj sinu značenje Roccovih riječi. — Pa, to bi moralo biti konačno rješenje —- rekao je i prestao raditi. Poznavala ga je dovoljno dobro da shvati da je završio s brojem za studeni. Naravno, sljedećeg će tjedna prijeći na prosinački broj ali sada više ne mora tražiti nov grafički stil što ga je tjeralo da radi svih sedam dana u tjednu. Nikad prije nije razmišljala o tom trenutku. Nekako je dopustila sebi da povjeruje kako će ti vikendi potrajati... ali ona na tom ljetnom poslu ima ostati još samo pet tjedana. Maxi obuze panika. Sutra će se vratiti na posao i biti samo jedna u mnoštvu ljudi na odjelu, pomagat će, dodavati i donositi kavu, a onaj pravi trenutak koji dosad nije uspjela jasno zamisliti, taj se trenutak nikad neće pojaviti — taj toliko važan trenutak u kojem će je Rocco napokon ugledati. Obuzeta panikom Maxi je ponovno postala Maxi. Opčinjenost koja ju je učinila neefikasnom, inertnom prošla je, nestalo je čini. Njezin moto, otkriven na satovima francuskog, bijahu Dantonove riječi: »Smionost, ponovno smionost i uvijek samo smionost«. Neko je vrijeme tiho koračala potkrovljem a zatim, prošaptavši »Smionost!« bešumnim ali odlučnim pokretima svukla majicu, traperice i donje rublje. Odvezala je špagerice i zastala naga, ružičasta i zamamna kao žena s Boucherovih slika, punih, lijepo razmaknutih grudi koje su bile tako mlade da su usprkos svojoj
težini stršale uvis na uzanom torzu. Pod tankim, čvrstim strukom gdje joj je na bijeloj koži ostao trag od pojasa kojeg je upravo odbacila na pod, njezina su se bedra sočno izdizala u savršenom, a ipak nekako neumjerenom luku. Za Maxi golotinja je bila isto tako prirodna kao i za Evu. Imala je tako savršene proporcije da je bez odjeće djelovala viša nego kad je bila odjevena. Prstima je prošl^kroz dugu kosu, lagano trznuvši glavom, na tren se ne mogavši pomaći. Smionost, pomislila je, smionost! Na vršcima prstiju prišla je krevetu i nadvila se nad Rocca osjetivši olakšanje što on i dalje spava dubokim snom. Pažljivo, lagano poput latice što pada na tratinu, ona je legla pored njega pronašavši mjesto na koje će ugnijezditi svoje nježno, a ipak obilno tijelo. Odigla se tako da mu je bila nagnuta nad licem. Smionost, molila se u sebi počevši ga buditi poljupcima, tako meko, tako slatko, tako nježno da je prošlo dosta vremena prije nego što se stao meškoljiti i mrmljajući buditi. Otkopčala mu je dugmad na košulji i ljubila mu grudi i vrat sve dok nije uplovio u javu, a kad je vidjela da otvara oči napokon ga je poljubila u usta, jednom, a zatim mu nastavila cjelivati usne, pomaknuvši se nagore tako da su sada njezine dojke ležale na njegovim golim prsima, a ona mu lagano pritiskala ramena o krevet sve dok se nije potpuno razbudio i pokušao sjesti. — Maxi? Maxi — zaprepašteno je rekao. Ona se prevrnu natrag na leda i pogleda ga kroz zamršenu kosu, pogleda ga ravno u njegove zapanjene oči. Nasmijala se svojim snažnim, dubokim, slobodnim smijehom punim životne radosti koji on nikad prije nije čuo. — Nadam se da nisi očekivao nekog drugog — odgovorila je, a on se nagnu prema njoj i žudno je povuče k sebi. 12. —Kako bi to rekli piloti, malo si ga zatjerala s kursa, Maxi — zamišljeno je primijetila India West. —I što to znači? — tjeskobno je upitala Maxi. India West nikada, nikada nije griješila. Bilo joj je samo petnaest godina, dvije manje nego Maxi, ali od trenutka kad su se njih dvije upoznale u školi pokušavajući kao obično markirati sat tjelesnog, postale su najbolje prijateljice, spojene trenutačnim uzajamnim poštovanjem koje je između ostalog počivalo i na tome što su obje pokazivale sklonost prema uzvišenoj verziji istine. Ljudi su ih ponekad nazivali lažljivicama, kao što je Maxi jednom objasnila Indiji, ali
one su samo uljepšavale životne činjenice da bi svima bilo zanimljivije, nešto poput javne uslužne djelatnosti. —To znači da si smrskala svoj avion — reče India odsutno se promatrajući u zrcalu. — Postajem prilično. .. pa, lijepa. Što ti misliš? —Dobro znaš da si lijepa. Kad uopće nisi bila božanstveno lijepa? Nemoj pokušavati promijeniti temu. Razgovarale smo o meni. India se bila upravo vratila iz Saratoge gdje je provela ljeto sa svojom obitelji. Lily Amberville, dječaci i posluga trebali su se vratiti iz Southamptona krajem kolovoza. Maxi je napokon imala s kim porazgovarati o Roccu. Rocco je bio opijen, zaluđen, očaran, potpuno njezin. Od one prve noći u srpnju bili su zajedno svakog trenutka u toku ljeta, na poslu i nakon njega. On je bio zaljubljen u nju, iskreno zaljubljen, ozbiljno zaljubljen. To joj je rekao, a Rocco za razliku od Maxi nikada nije govorio ništa doli istinu. Sva u zanosu, Maxi nije mogla shvatiti zašto India, obično tako bezbrižna, u njezinoj savršenoj ljubavi vidi probleme. — Sedamnaest nije devetnaest. Amberville nije Adams — reče India. —Sutra mi je rođendan, napunit ću osamnaestu, a bez obzira na to kako se zovem ja sam ona ista osoba u koju se on zaljubio — usprotivi se Maxi. —Ne zapravo. —Hoćeš reći da misliš da me neće voljeti kad otkrije? India! Pa to je smiješno. —Ne, mislim na nešto drugo, a ti savršeno dobro znaš na što ja mislim. To što obje idemo u školu koja se uljudno zove »alternativni oblik obrazovanja« ipak ne znači da je ijedna od nas idiot — oštro reče India. —Dakle, dobro, moj otac je bogataš... —Ha! —Jedan od najbogatijih ljudi Amerike, u redu! A ja se neću upisati na Vassar jer sam još u srednjoj školi. Zar ću se zbog bijedne dvije godine i oca koji ima gomilu novca odjednom pretvoriti u gubavicu? —Lagala si mu. —Ja svima lažem. —I ja... ali ti si mi rekla da Rocco uvijek govori istinu. To znači da ti više neće vjerovati. Kako mladi čovjek koji drži do sebe, naporno radi i potječe iz konzervativne talijanske obitelji, a pritom je silno svjestan svojih vrijednosti, može nastaviti zahuktalu avanturu s malodobnom gospođicom Amberville koja je kći njegovog poslodavca? U
što ga to pretvara? On tebe smatra svojom praktikanticom. Kako će to utjecati na njegovu karijeru? Po svemu sudeći tom je čovjeku vrlo stalo do njegova rada. Kako će ponovno steći povjerenje u tebe? Sasvim si ga prešla, sirotog blesana, a da se to zbilo samo godinu dana ranije još bi mogao završiti u zatvoru. Sam bog zna kakve će biti posljedice kad to saznaju tata i mama Amberville. India se koristila svojim glasom isto tako efektno kao što vješt zvonar upravlja zvonom, postižući takav raspon tonova da je nitko, ma koje dobi bio, nije mogao ignorirati dok bi govorila. Uspijevala je čak obuzdati Maxi mada je ona bila naviknuta na fenomen zvan India. —Nimalo mi se ne sviđa to što mi govoriš — reče Maxi uhvativši svoj bijeli pramen, uvrćući ga palcem i kažiprstom i povlačeći sve dok nije zaboljele. Usprkos svojem razmetanju bila je svjesna toga da se, istina, i ranije dovodila u bezizlazne situacije, ali ova je bila daleko bezizlaznija od dosadašnjih. —India, potrebna si mi — reče nervozno. —Imam jedan strašan, sasvim praktičan problem. Moji se vraćaju za tjedan dana a tada je gotovo s mojom slobodom. Govorim Roccu da su oni još uvijek u Evropi. Ako mu kažem da su se vratili očekivat će da ga predstavim. .. on je užasno staromodan kad se radi o roditeljima. —Ah, tako — ravnodušno reče India. —Škola počinje tek za tri tjedna — nastavila je Maxi. — Sve do tada bih mu mogla govoriti da su moji još uvijek na putu ako me ti budeš pokrivala. Njima bih govorila da sam kod tebe kad sam s Roccom, a onih večeri kad bih se naprosto morala pojaviti kod kuće rekla bih Roccu da sam kod tebe. Ne zvuči li to razumno? —Ako je on tako staromodan neće li očekivati da ga upoznaš sa svojom najboljom prijateljicom? —Reći ću mu da ti... da patiš od fobije. Bojiš se izići iz kuće. Agorafobija, poznata bolest. —Zašto me on ne bi došao posjetiti? Rekla si da ima puno razumijevanja za druge. —Ti se bojiš nepoznatih ljudi. To je još jedna od tvojih fobija. Može porazgovarati s tobom telefonom. Da te umiri. —Njega smo dakle sredile. Što je s tatom i mamom? Kako im objasniti da smo odjednom tako nerazdvojne? —Reći ću im da ti pomažem učiti tako da možeš preskočiti godinu i
upisati se u moj razred. —Ti meni pomažeš učiti? —Naravno. Oni znaju da ja to mogu kad želim. Bit će to dobro djelo. A ako te nazovu da me čuju ti ćeš se javiti i smisliti neki izgovor zašto me nema. — India je bila mnogo inventivnija i uvjerljivija lažljivica nego što se Maxi mogla nadati da će ikada postati. —Što znači da ću sljedeća tri tjedna provesti viseći na telefonu — progunđa India. — A što će biti kad škola doista počne? I kad budeš doista imala domaće zadaće? Nećeš moći tako lako izići iz kuće. —Daj mi samo ta tri tjedna da budem s njim... dotad ću već nešto smisliti. —Uvijek ti preostaje istina. — India, molim te — stade ju zaklinjati Maxi, užasnuta. — Čini mi se da ne shvaćaš. Ovo je najvažnija stvar koja mi se ikad dogodila. Više mi se nikad neće desiti ništa slično... Moram učiniti sve da to uspije. Istina. .. molim te nemoj ni pomišljati na tu riječ. Prekasno je za... znaš za što. —- Najčasniji sporazum koji možemo sklopiti sa svojim bližnjima jest »Nek' med' nama dvoma istina zauvijek vlada« — teatralno reče India. —Zašto me mučiš? —To je Ralph Waldo Emerson. Upravo ga čitam. Jesam li ja kriva što odmah zapamtim ono što pročitam? —Hoćeš li, molim te, pokušati zapamtiti nešto što se odnosi na tebe? —On je također rekao: »Ne uznemiruj se, za sto godina sve će to biti nevažno.« —Vrlo utješno djeluješ na mene, India, zaista. Zašto li sam izabrala starmalo derište za najbolju prijateljicu? »Dok kližemo tankim ledom naša je sigurnost u našoj brzini.« —Ponovno Emerson? —Da li ti je on dosadan? —Ne, od njega me spopada nervoza. — Maxine zelene oči boje zada, raširene od uznemirenosti, kao da su upile svu svjetlost prostorije u svoje izazovne dubine. —Čuj Maxi, da li je zbilja tko zabavno ludirati se uokolo? — upita India s iznenadnom plahošću. —Ludirati se — uzvrati Maxi — to je najveća zabava. —Kvragu, bojala sam se da ćeš to reći. Maxi je uspijevala izigravati istinu sve do početka listopada. Uložila je toliko mentalne energije na vožnju slaloma između laži koje su ona i India govorile sve većem broju ljudi da je zanemarila oprez koji bi se normalno očekivao od žene koja tako čestč vodi ljubav. Već je najmanje mjesec
dana, možda dva, čekala bebu, kako se India obzirno izrazila kad su zajedno izbrojale koliko je tjedana prošlo od Maxine posljednje mjesečnice. Nekoliko su se trenutaka gledale u ozbiljnoj, užas-nutojlišini punoj strahopoštovanja. Prvi put otkad su se upoznale nijedna od njih nije pokušala upasti u riječ drugoj. Iznenada, nagovještaj osmijeha koji je uvijek titrao na Maxinoj donjoj usni pretvorio se u širok, mangupski smiješak a njezino nježno, vragoljasto, pametno lice ozarilo se prostodušnim oduševljenjem. —Zabava — izrekla je u jednom dahu — kakva božanstvena, luda, čudesna zabava. Nevjerojatna zabava. Oh, KAKVA ZABAVA! - Skočila je, podigla Indiju koja je već bila nekoliko centimetara viša od nje i u svojoj je razdraganosti zavrtjela po sobi. —Zabava? — gnjevno zacvilje India. — Spusti me, ti ludo šašava. Zabava? —Beba. Slatka mala beba. Dječačić koji potpuno sliči Roccu. Ružičasto-bijeli bambino, bucmast, s crnim kovrčicama. Oh, jedva čekam! Naučit ću plesati, ići ću na vježbe za prirodni porod, kad bi, se barem mogao već sutra roditi... nisam li ti rekla da će se nešto desiti i da će sve biti u redu? A povrh toga još tolika zabava... ne mogu vjerovati koliko sam sretna! —Smiluj se gospode! — India se sruči u stolicu ne vjerujući svojim ušima. —Zar je to sve što imaš reći? S tobom nešto nije u redu. — Izjavila je Maxi. — Mislila sam da se znaš zabavljati. —Možda ja imam drugačije pojmove o zabavi od tebe — reče India nemoćno. — A osim toga, gospojice Scarlett, ja ne znati ništa o bebama i rađanju. —To je moja krivica — reče Nina. — Ja sam ta koja je mislila da joj treba naći posao. —Krivnja je na meni — uporno je tvrdio Zacharv— ja sam pristao na to. —Ja sam kriv — tvrdio je Pavka. — Ja sam je smjestio u likovni odjel. A Linda Lafferty kaže da je to u cijelosti njezina krivica. —Zapravo, Pavka — reče Nina — za sve je kriva ona tvoja sekretarica koja te obožava. Ona je izabrala Savoir Vivre. — Slušajte, vas dvoje, nije to ničija krivica, već samo Maxina. Sasvim je jasno da se Rocca ne može optužiti. .. taj jadnik nije imao nikakve šanse nakon što je Maxi donijela odluku — reče Zacharv. —Što kaže Lily? — zapita Pavka Zacharvja. —Ona je suviše zaokupljena pripremama za svadbu da bi imala vremena bilo što reći. Što se nje tiče nepunih osamnaest godina je dobra dob za
udaju ako žena nema što drugo činiti u životu. Ni ona nije bila mnogo starija kad smo se mi vjenčali. Ali ne želi odustati od velikog vjenčanja u engleskom stilu sa svim nepotrebnim dodacima: djeveruše, djevojčice što sipaju ružine latice, paževi u baršunastim hlačicama, kuća okrenuta naglavačke radi prijema. Jedini problem je vrijeme, moraju se vjenčati što je prije moguće. Već bi se uzeli da nema Lilvnih planova. Ali Maxi je to sasvim svejedno ... ona se previše dobro »zabavlja« da bi brinula zbog preuranjenog rođenja djeteta ... počinje mi se pričinjati da je vidim kako korača prema oltaru drže u naručju bebu umjesto cvijeća. —A Rocco? — znatiželjno upita Pavka. —Što je s njim? Linda Laffertv kaže da ste se vi dvoje složili da on odlično obavlja svoj posao — reče Zacharv, pomalo obrambenim tonom. -— Nisam mislio na njegov posao ... što je s njegovom obitelji? — Oni misle daje sve ono što on učini savršeno — uzvrati Zacharv, — Napokon smo se svi našli na zajedničkoj večeri i bilo je sasvim dobro, kao pri svakom prvom susretu buduće svojte, možda čak bolje. Joe Cipriani bio je pripadnik zrakoplovnih snaga u Koreji pa smo pričali o ratu, Anna, Roccova majka, i Lily razgovarale su o srebru, porculanu i vjenčanicama, Maxi je sjedila držeći se kao da je izvela čudo i upravo dobila Nobelovu nagradu za reprodukciju, a Rocco nije ništa govorio. Izgledao je kao da gaje netko mlatnuo štapom po glavi ili kao da ga je pregazio vlak, ili možda oboje. —Zašto onda pobogu — začudila se Nina — nas troje sjedimo ovdje i brinemo zbog nečega što svi ostali smatraju savršeno dobrim rješenjem. —Zato što svi mi poznamo Maxi — sumorno je odgovorio Zacharv. Angelica Amberville Cipriani došla je na ovaj veleban svijet u travnju 1973, nešto više od šest mjeseci nakon što su se Maxi i Rocco vjenčali što se smatra sasvim pristojnom preuranjenošću u svakom, visokom i »niskom«, društvu sve otkad je čovječanstvo naučilo brojiti na prste. Kad je vjenčanje napokon obavljeno Rocco se izvukao iz svog stanja duhovne smetenosti a Maxi se spremno odrekla posljednje godine srednje škole da bi mogla pripremiti Roccovo potkrovlje za dolazak bebe. Lily i Zacharv uporno su tvrdili da nakon bolnice dijete mora doći u udoban stan gdje bi Maxi mogla imati dadilju da joj pomogne, te nekoga da skuha i počisti. Smatrali su sasvim razumljivim da će oni kupiti i namjestiti taj stan i osigurati plaću posluzi, ali Rocco je odlučno odbio da primi od njih bilo što drugo osim tradicionalnog vjenčanog poklona — srebrnog pribora za jelo. Zarađivao je trideset pet tisuća dolara godišnje i
navika da se osjeća financijski nezavisnim bila je duboko ukorijenjena u nj. Od dana kad je dobio prvu stipendiju za umjetničku školu njegovi ga roditelji više nisu uzdržavali stoga je bio uvjeren da će moći zaraditi dovoljno da uzdržava ženu i dijete. Maxi je sada bilo osamnaest godina a mnoge druge djevojke u svijetu u kojem je on odrastao u toj su dobi već bile sposobne majke, spretne u vođenju svojih skromnih domaćinstava. Maxi je gledala na budućnost puna blažene energije. Pohađala je nekoliko različitih škola kuhanja tako da može ponuditi Roccu izbor francuskih, talijanskih i kineskih jela; išla je na vježbe iz dvije različite metode poroda za slučaj da se negdje u pola tog događaja predomisli ; kupovala je kod Saksa i u Bloomingdale te se čak otputila do Macyja da bi kupila kompletnu opremu za novorođenče. Na desetke sanduka s vjenčanim poklonima razborito je smjestila u skladište, a zadržala samo lonce i tave, zemljano posuđe, pribor za jelo od ne-rđajućeg čelika i jeftine čaše. Nasreću, Roccovo je potkrovlje bilo dovoljno prostrano da se uz pomoć dva stolara iz susjedstva moglo podijeliti u tri zasebna dijela: kutak za bebu, kuhinju i prostor za kućne potrepštine te dio u kojem će živjeti, jesti, spavati i gdje će se nalaziti Roccov radni stol. Rocco je predložio da se taj treći dio podijeli na dvije prostorije tako da on ima zasebnu radnu sobu ali Maxi je izjavila da će mu i dalje pomagati kad god to bude želio pa je to nepotrebno. Bit će to savršena harmonija kao i prošlog ljeta, razmišljala je, uz dodatnu radost — bambina koji će spavati udobno smješten u svom malom carstvu. Maxi je sjedila na tvrdoj klupi u malom obližnjem parku s dva suhonjava stabalca, ljuljajući engleska kolica upadljiva zbog svoje veličine, sjajnoplavog laka, visokih elegantnih kotača i resica na platnu koje je oči male Angelice štitilo od sunca. Bio je kolovoz, vruć i vlažan kakav kolovoz na Manhattanu jedino može biti; grad je ležao ovijen groznom, zagušljivom, smradnom sivo-žutom masom koja se mogla nazvati zrakom ali bi pobila većinu indijanaca s Amazone. Maxi je na sebi imala kratke hlačice, gornji dio nalik korzetu i sandale ravnih potplata. Iako je kosu učvrstila na tjemenu da oslobodi vrat, pojedini su se pramenovi iskradali i visjeli vlažni od znoja. Uzaludno se hladila primjerkom Rol-ling Stonea boreći se protiv poriva da.počne bacati pjenu na usta, zavijati poput psa i zahtijevati još jedno odbrojavanje da bi mogla doći k sebi. Razmišljat ću o zabavnim stvarima, strogo reče samoj sebi. Rocco je zabavan kad ne radi na tom dvostrukom božićnom broju. Angelica je zabavna kad ne vrišti i ne drži nas budnima. Biti u braku je zabavno kad Angelica spava a Rocco ne radi. Kuhanje je zabavno kad ... ne, kuhanje
zaista nije nešto što bi se moglo nazvati zabavom. Ne, kad čovjek nakon toga mora prati posude. To je sveukupno oko jedan sat zabave na svaka dvadeset četiri sata. Barem jedan sat koji bi mogao biti zabavan da nije tako vruće i vlažno. NIŠTA nije zabavno u New Yorku u kolovozu, surovo je pomislila, osim ako radi jebeni air-condition. Njihova dva neadekvatna air-conditiona istovremeno su se raspala od starosti kad je prije tri tjedna započeo toplotni val a nabaviti nove, usred najtoplijeg ljeta za posljednjih nekoliko godina, pokazalo se nemogućim. Dan za danom Maxi je čekala da ih isporuče kako su obećali i dan za danom morala prihvaćati činjenicu da ipak neće stići. Svakog jutra Zacharv ju je zvao i preklinjao da s malom dođe u Southampton, svake ju je noći Rocco uvjeravao da je prava ludost to što ostaje u gradu, da će se sam sasvim dobro snaći tokom tjedna i obećavao joj da će dolaziti svakog vikenda, ali Maxi, tvrdoglava kao što nikada u životu nije bila, odlučna da će se stvari odvijati onako kako je ona zamislila, odbijala je da se makne iz grada. Prvo ljeto, govorila je sebi, bilo je vrijeme testiranja, ispit koji svi očekuju da ona padne. Ali ona će izdržati u gradu; neće pobjeći k svojim roditeljima poput djeteta ostavljajući muža koji tako naporno radi bez žene, kćeri i nježne brige. Ona ne želi da on bude jedan od onih vikendočeva i da ne vidi kako njegova beba raste upravo u toku tih nekoliko neponovljivih mjeseci. Podviti rep i pobjeći prema svježem povjetarcu, oceanu i posluzi koja neprestano donosi čaše hladnog, upravo iscijeđenog soka od naranče ... Ne! Izvukla je vlažnu papirnu maramicu i otrla potočić znoja koji joj je klizio niz vrat. Zašto ne može prestati razmišljati o bijelom? Bijela posteljina, bijeli pijesak, grumenčići bijelih oblaka na plavom nebu iznad plavog mora, djevičanski bijele papirne pelenice, bijele tenisice, djevojke u bijelim pregačama, velike, bijele drvene kuće, bijelo obojeni pleteni stolovi prekriveni uškrobljenim čipkastim bijelim stolnjacima na kojima je bijeli porcelan iz Limogesa. Manhattan joj, tog kolovoza posebno, nije mogao pružiti ništa bijelo osim prljavih, nekoć bijelih papira koji su joj se motali pod nogama. Angelica se probudila urlajući. Maxi ju je podigla i štala mahnito hladiti novinama. Usprkos neprekidnom brisanju i osvježavajućim kupkama mala je dobila osip od vrućine ili svrab od vrućine ili neku drugu vrstu kožne iritacije na gotovo svim pregibima svog bucmastog, četveromjesečnog tijela. Bila je lijepa beba osim kad joj je lice bilo svorano od muke kao tog ljeta.
— Jadno djetešce — tepala joj je Maxi i osjetila kako se i njezine oči pune suzama. — Jadno, jadno malo djetešce. Tako te žalim, zbilja te žalim — jecala je Angelici u vrat — oh, jadna, nesretna, hrabra mala beba, kako si ti dobra curica, a nitko ti to ne priznaje, ne nitko, ne nitko, ne nitko! — Angelica je prestala plakati, otvorila oči, povukla zalutali pramen Maxine kose i nasmiješila joj se. — Oh — Ugledavši taj osmijeh Maxi je još jače zaplakala. Jadno malo biće! Skočila je s klupe i trčeći odgurala kolica k izlazu iz parka. Zamijetivši njezino mahnito mahanje zaustavio se jedan mali taksi i Maxi je bez razmišljanja ostavila na uglu uvezena kolica koja su stajala petsto dolara, uhvatila Angelicu u naručje i uskočila u taksi. — Hotel Saint Regis — rekla je vozaču. — Požurite, hitno je. Amberville Publications imao je stalno iznajmljen apartman u St. Regisu za potrebe mušterija iz drugih gradova i na recepciji su odmah prepoznali Maxi. Otpratili su je do apartmana s pet soba s upravo toliko brižnosti i pažnje kao da su je izvukli iz čamca za spašavanje zahvaćenog golemim valovima. Maxi se bacila na jedan od kreveta, stišćući uza se bebu i neko joj vrijeme ništa nije bilo važno osim prohladnog zraka u sobi. Čim je osjetila da joj se vraća energija napunila je kadu mlakom vodom, skinula sve sa sebe i Angelice, raspustila kosu i pažljivo zakoračila u vodu držeći bebu u rukama. Legla je u veliku kadu i pustila da Anelica pluta iznad njenih grudi pridržavajući je ispod pazuha i draškajući je po nosiću. Tiho joj je pjevušila, lagano je gurkajući naprijed-natrag po vodi nalik sireni što se igra sa svojim mladunčetom. Ubrzo, pribravši svu svoju djelotvornost. Maxi je omotala sebe i dijete velikim ručnicima i dala se na telefoniranje. Prvo je nazvala robnu kuću Saks l naručila benkice, pelene, kolijevku, nova kolica, dječju posteljinu i stolicu za ljuljanje. Potom je nazvala Bonwiti zatražila asortiman kućnih haljina, kratkih svilenih pidžama, pamučnih majica i kratkih hlačica za sebe. Zatim je nazvala hotelsku cvjećarnu i zamolila da joj pošalju tucet bijelih vaza s bijelim cvijećem. Hotelsku ljekarnu je zamolila da joj donesu dječje ulje, talk, papirne pelenice i šampon. Nakon toga nazvala je F. A. O, Schwarz naručila mobil koji će visjeti nad kolijevkom i duplikate svih svojih omiljenih igračaka medu Angelicinim krpenim životinjama. Nazvala je recepciju i odaslala beliboyse u svim pravcima da odmah podignu njezine narudžbe, a zatim nazvala sobni servis i naručila ručak. Da, mogu napraviti pire od mrkve i bijelog pilećeg mesa, rekli su. Naposljetku je Maxi nazvala Rocca u ured. — Dragi — uzbuđeno je rekla — upravo sam otkrila fantastično mjesto na
kojem možemo provesti ljeto, a nalazi se samo nekoliko blokova od tvog ureda. Toplotni valovi u kolovozu normalna su pojava u New Vorku, ali kao što svaki stanovnik tog grada dobro zna, oni mogu biti isto tako neugodni i u rujnu. »Jesen u New Vorku« je pjesma koja bi se očito mogla odnositi na listopad, baš kao što bi pjesma »Travanj u Parizu« trebala spominjati da je neophodno ponijeti kišobrane, toplo podstavljene kišne kapute i gumene čizme. Rocco i Angelica još su narednih pet tjedana bili zaštićeni prijateljskom udobnošću St. Regisa. Iako Rocco nije mogao a da ne misli o tome da samo računi za sobni servis iznose više od njegove tjedne plaće, prisilio se da ne protestira. Bez obzira na to kako se on osjećao, razmišljao je, nije mogao tražiti da beba podnosi vrućinu u potkrovlju. Imat će dovoljno vremena da budu kod kuće kad ponovno zahladi. —Mislim da bismo se večeras mogli preseliti kući— reče mu Maxi jednog jutra krajem rujna kad je odlazio na posao. —Mislio sam da ćeš pokušati ostati ovdje do prvih snjegova — uzvrati Rocco smješkajući se njezinom zažarenom, radosnom licu i grickajući vršak njenog drsko prćastog nosa. —Dosadile su mi hotelske usluge — promrmlja ona liznuvši ga po grudima sve dokle je mogla doprijeti unutar ovratnika košulje, ispod kravate, manevar za koji je postala stručnjak držeći pritom u naručju bebu. —Pokušat ću se vratiti kući čim budem mogao da ti pomognem pakirati. —Ne brini, mili, imam cijeli dan na raspolaganju a u hotelu su mi obećali da će njihovo osoblje obaviti najveći dio posla... samo dođi pokupiti nas dvije. Kad je te večeri stigao u hotel zatekao je Maxi i Angelicu u predvorju kako ga čekaju. —Sve je spremno — reče Maxi slavodobitno. Ušli su u taksi a vratar je vozaču dao neku adresu te im mahnuo na pozdrav. —Zašto ide u centar? — upita Rocco. —Htjela sam da usput svratimo k mojima i pozdravimo ih — radosno odgovori Maxi. —Zašto je onda prošao pored kuće tvojih roditelja? — Strpljivo je pitao Rocco shvaćajući da je Maxi smislila jedno od onih svojih iznenađenja koja je toliko voljela: kao na primjer kad je naučila praviti tortelline, ili kad je svojim nevještim rukama uokvirila njegove crteže, ili kad je jednom za Angelicu pronašla starinsku
haljinicu u nekoj jeftinoj trgovini i dječja kolica ukrasila kaskadama viktorijanskih čipki. —Zato što su oni u posjetu Tobvju — reče ona neodređeno. —A Toby je u posjetu nekom prijatelju? —Tako je. Vrlo si pametan. Znaš li da sam se udala za tebe zbog tvoje nevjerojatne inteligencije a ne samo zbog te tvoje nemoguće, kontemplativne ljepote? - mislio da sam se oženio tobom zato što sam ti napravio klinca. To je višemanje opće prihvaćeno mišljenje — reče Rocco ushićen nestašnim pogledom u njezinim očima. Prepustio se njoj kao što bi se prepustio nekoj djevojci u najnevjerojatnijem, sretnom snu. Ponekad, kao na primjer večeras, njegova je mlada supruga bila utjelovljenje luckaste neslane šale. —Ovo je naš dom. »Iznenađenje!« Nisi tako pametan kao što sam mislila — zadirkivala ga je. —Znaš što sam rekao o tome da ne želim primati ništa od tvojih roditelja.. . kako si to mogla učiniti, Maxi? — tiho upita Rocco. —Poštujem ono što si rekao. Moji roditelji nemaju ništa s ovim — uzvratila je blistajući od zadovoljstva. —Kako si onda došla do takvog stana? —Ja sam ga kupila. Moj poklon tebi, moj poklon sebi, moj poklon Angelici. —Kako to misliš »tvoj«? — Novac iz mog vlastitog fonda. Onog koji mi je otac poklonio kad sam se rodila. Stekla sam pravo raspolaganja njime kad sam napunila osamnaestu. Pravo na drugi dio novca steći ću kad napunim dvadesetprvu, a na treći nakon dvadesetpetog rođendana... I Justin i Toby, naravno, imaju iste takve vlastite fondove. To je način da osiguraš nešto za svoju djecu dok si još živ tako da kad umreš sve to ne pripadne državi — objasni Maxi koja nije bila baš sasvim upućena u točne detalje. — Tvoj ti je otac poznavajući tebe dao na raspolaganje veliku svotu novca? — reče Rocco s očitom nevjericom u glasu. —Ah, kad je to jednom odredio poslije više nije mogao mijenjati odluku. Pretpostavljam da mi inače ne bi povjerio toliko svotu. Ali vidiš da bi bio u krivu, zar ne? Nisam izvela ništa nepromišljeno, s obzirom na okolnosti. —S obzirom na kakve okolnosti? —Na to da raspolažem s pet milijuna dolara.
—Pet milijuna dolara! —Najiskrenije ti kažem, Rocco, uključujući i cijenu stana nisam potrošila čak ni tričetvrt milijuna. —Tričetvrt milijuna. —Pa, to nije velik stan. .. upravo dovoljan za nas troje — strpljivo je objašnjavala Maxi. Rocco te večeri nije djelovao baš sklon zaključivanju. — Kad budemo imali drugo dijete, preselit ćemo se. —Čekaš drugo dijete? — upita Rocco trudeći se da mu glas zvuči bezizražajno. — Je li to još jedno večerašnje iznenađenje? —Još ne, za boga miloga! —Idemo. —Idemo kamo? —Natrag u Soho. Ako ne želim uzeti ništa od tvojih roditelja, kako si mogla misliti da bih primio ovaj.,.ovaj stan... od tebe? — zapita blijed od potisnuta bijesa, uvrijeđen do srži. —Ali to nema nikakve veze s mojim roditeljima. To je nešto sasvim drugo. Kupila sam i namjestila ovaj stan svojim vlastitim novcem. Ja imam pravo potrošiti svoj vlastiti novac, nije li tako, Rocco? Napokon, to je za nas, za nas troje. —Ne mogu pristati na to, žao mi je, Maxi, ali nema načina da pristanem na nešto takvog. To se protivi svim mojim uvjerenjima. —Ponašaš se kao tvrdoglav, staromodan Talijan i uz to tipično muški — reče Maxi čije se strpljenje istrošilo. —Ponašam se onako kakav sam. Trebala si znati kakav sam kad smo se vjenčali. Nisam se promijenio. —Ni ja — dobaci mu Maxi razbješnjena. —U tome i jest problem — uzvrati Rocco. — Jedno od nas morat će se promijeniti. — Dlanovi mu bijahu stisnuti u pesnice. Trebao je znati. Stizalo mu je jedno upozorenje za drugim, ali on ih je, mekana budala kakva je bio, sva ignorirao ne želeći vjerovati da je tako silno razmažena, tako lakomisleno kapriciozna. —Nemoj mene gledati, Rocco Cipriani — povika Maxi. —Zbogom, Maxi — rekao je kratko, plašeći se da bi svaka daljnja riječ mogla biti nepopravljivo okrutna, čak okrutnija od završetka njihova braka. Od početka se bojao tog trenutka ali je pokušavao ušutkati nelagodnu intuiciju u pogledu Maxine prave naravi. — Poslat ću po svoje stvari. Ratvorenih usta Maxi je zurila u praznu sobu. Čula je kako se tiho
zatvaraju ulazna vrata, čekala nekoliko minuta da zazovni zvono, a onda odnijela Angelicu u lijepo namještenu dnevnu sobu i sjela na jednu od velikih, crvenkastosmeđih, baršunom presvučenih sofa. — Vratit će se on, Angelica — rekla je bebi. — Jednostavno mora shvatiti da mi ne može naređivati. Što on misli, tko je? Sa mnom nitko neće tako razgovarati, čuješ li me, nitko! — a na to brižnu u strašan plač jer već je unaprijed znala da se nijedno od njih neće promijeniti. On to nije mogao čak ni pokušati zbog svog apsurdnog, nepotrebnog ponosa, taj tvrdoglavi mamlaz, a ona se neće mijenjati, apsolutno — neće! Ta napokon, ona je Maxi Amberville. Stoga, zašto bi se dođavola trebala mijenjati? 13. Maxi nije provela čak ni jednu noć u stanu koji je uređivala s toliko poletne radosti. Organizirala je da Roccov radni stol i stvari već sutradan budu poslani k njemu i rekla svom posredniku za nekretnine da sve proda, uključujući i posljednju bakrenu tavicu, što brže može, po prvoj cijeni koju postigne. Vješti pravnici obitelji Amberville obavili su rastavu brzo i taktično, bez publiciteta. Nakon što su mu osigurana jednaka prava pri odlučivanju o Angelicinom odgoju kao i Maxi, Rocco je pristao na to da beba stalno živi s njom. Vratio se na posao u Conde Nast. Jedina alternativa koju je imao bila je da uzme dadilju koja će brinuti o Angelici dok je on u uredu što je bilo besmisleno s obzirom na to da je dijete irnalo savršeno dobru majku. Međutim, kad god je mogao koristio se svojim pravom da uzima dijete preko vikenda i pridruživao se mnoštvu rastavljenih očeva u obližnjem parku, a jedina razlika između njih i njega bila je u tome što je on imao najmlađe dijete od svih. Maxi je nastojala prebroditi razdoblje nakon rastave na taj način što se potom usredotočila na bavljenje svojom kćeri. Postala je stručnjak u samozatajivanju; nije razmišljala, nije se sjećala, nije si postavljala pitanja, nije si govorila »što bi bilo da« dok je sa šest različitih, strpljivih trgovaca u Madison aveniji raspravljala o kvaliteti njihova soka od naranče i porijeklu pilećih prsa koja su prodavali. Ipak, u samom središtu njezina bića vibrirala je poput glazbene viljuške grozna, kažnjavajuća bol koja bi minula samo kad je komunicirala s Angelicom, ali ta je zdrava beba najveći dio svoje prve godine provela spavajući. Maxi je te surove muke podnosila šuteći jer je znala da nema drugog izbora. U međuvremenu je
kupala i hranila Angelicu, vodila je dolje da se poigra s Lily i Zacharvjem. One noći kad je Rocco izišao iz stana bila se vratila roditeljima tražeći najsigurnije sklonište za koje je znala, Razdoblje tugovanja trajalo je od jeseni 1973. do zime 1974. Bilo je već kasno proljeće njezine devetnaeste godine kad je napokon svanuo dan kad se Maxi osjetila spremnom da svede račune. Pripremila se za to naslagavši na krevet gomilu jastuka i legavši na njih držeći na grudima toplo, mirišljavo tijelo usnule Angelice, poput melema od gorušice. Djevojčica je sada imala preko godinu dana i bila dovoljno velika da pruži osjećaj zaštićenosti jednoj odrasloj osobi koja je bila dovoljno nesretna da se osjeti ponukanom da preispita svoje mentalno stanje. Kakav je njezin položaj u životu? pitala se Maxi. Kako da sebe definira? Imala je kćer, bila je rastavljena i za nekoliko mjeseci napunit će dvadesetu. Više nije bila dijete, nikada neće biti mlada djevojka koja tek ulazi u visoko društvo, nije bila studentica niti neudata majka. S druge strane, nije bila ni zaposlena žena koja pred sobom ima karijeru. Činilo se da joj preostaje samo jedna kategorija u koju se može svrstati. . . zanimljive, ne, neka to bude očaravajuće mlade raspuštenice. Ako se ta riječ još uvijek upotrebljava. Kakve se dakle mogućnosti nude toj mladoj ras-: pušte'iici koja posjeduje milijune od prve isplate svog fonda? U suštini, svijet je vjerojatno prepun nebrojenih mogućnosti za nekoga tko ima toliko novaca i toliko vremena. Očito bi mogla ostati u ovoj velikoj sivoj kući, zaštićena, sigurna i zbrinuta, a ipak slobodna da iziđe i vrati se kad god želi jer sada više nije imala status učenice već odrasle osobe. Koristeći se roditeljskim domom kao bazom mogla bi okušati sreću u... u. .. u čemu? Mogla bi se — i to će vjerojatno učiniti — upisati u koledž na Manhattanu, mozgala je Maxi, ali dodavola, najprije bi morala završiti srednju školu. Godine provlačenja sporednim puteljcima obrazovnog sistema poučile su je u tome da će se uvijek naći neka srednja škola koja bi bila spremna primiti je na onu posljednju godinu koju je propustila. Stoga je koledž bio sasvim otvorena mogućnost. Ali, je li ona zaista spremna na to da se optereti učenjem? Nije li sada na neki način bilo prekasno a istovremeno i prerano da se vrati fakultetu? Briši koledž. Naravno, ostaje joj mogućnost putovanja. Mogla bi uzeti Angelicu i unajmiti dadilju te provesti šest mjeseci ili godinu dana u Engleskoj gdje bi je njezini djed i baka predstavili visokom društvu. Maxi je zamalo zatvorila oči zamišljajući sebe kako osvaja London. Kupit će najluđe haljine koje je Zandra Rhodes ikad kreirala, iznajmit će velik stan na Eaton
Squareu, imat će rolls — ne, bentley — ne, daimler, onaj automobil kojim se uvijek služi kraljica a koji je preširok za američke ceste, i uronit će u sve divote londonskog društvenog života za koje njezina majka nikada nije marila, sve to uz pomoć ugleda devetnaestog baroneta i drugog vikonta Adam-sfielda. Ah, da bar još traju šezdesete! Ipak, bit će da se one još uvijek osjećaju u zraku iako više nema onog ludovanja. Da... London... Maxi se osmjehnu malom baldahinu iznad svog kreveta ali odjednom se njene oči razrogačiše kad se začuđeno i srdito suočila s realnošću. Rocco, taj nemogući, izbezumljeni talijanski papa nikada joj neće dopustiti da odvede Angelicu na šest mjeseci. Nikada. Dakle, putovanja otpadaju, osim na tjedan, dva najduže. Briši putovanja^ Posao? Spremnost da obavlja najniže poslove u likovnom odjelu dovela ju je u položaj u kojem se sada nalazi. Možda posao nije za nju? Kako god bilo, ona ima dijete o kojem se mora brinuti. Briši posao. Čini se da je zapela upravo ovdje gdje se nalazi, na svom krevetu u roditeljskom domu. A to ne dolazi u obzir. Ne dolazi! Nije mogla tako nastaviti bez obzira na očitu želju njenih roditelja da ostane s njima. Maxi nježno puhnu u Angelicinu kosu i usnama uhvati jedan tamni uvojak. Njeni roditelji nisu imali povjerenja u to da bi ona mogla živjeti sama. Vidjela je to u njihovim očima premda su pazili da ne kažu ništa što bi dalo naslutiti da oni trenutno stanje stvari ne smatraju samo privremenim. Ali ona je pogađala što se vrzma njihovim uznemirenim mislima. Voljeli bi da ostane u kući dok ne nađe drugog muškarca, nekog prikladnijeg koji bi je vratio obiteljskom životu kakav Maxi više nije imala namjere iskušavati. Proces eliminacije ostavio joj je samo jednu mogućnost. Mora imati svoj vlastiti stan na Manhattanu. Mora odseliti! Ako ne odseli uljuljat će se u udobnu, poznatu, ali definitivno zastarjelu ulogu kćeri svojih roditelja. Maxi se žacnula potpuno pojmivši svoj položaj. Nikad nije živjela sama. Iz očeve je kuće prešla ravno u muževu, a iz njegove natrag u očevu. Još jedan razlog više, razmišljala je Maxi odlučno skupivši usne, da prekine s tim. Već sutra će početi tražiti star* Željela je kuću u gradu, budući da ne može otići u London, zgodnu malu kuću u kojoj će moći primati prijatelje. Kakve prijatelje? Od onog dana — oh, dijaboličnog dana — kad je stupila u likovni odjel Savo/r Vivrea, prije dvije godine, bila je toliko zaokupljena dramom svog vlastitog života da je izgubila kontakt sa svim svojim vršnjacima koje je poznavala, osim Indije koja je tako sebično otišla u koledž. Ipak, nekoga bi još uvijek morala poznavati. Nije li neka poznata domaćica jednom rekla da sve što čovjek mora učiniti da bi privukao goste jest da otvori konzervu sardina i proširi vijest
o tome? Kupit će otvarač za konzerve, odlučila je Maxi, sardine. Ako ju je život ičemu poučio onda je to bilo da u životu jedna stvar vodi drugoj. Ako je bilo još nečeg što je mogla naučiti, ona to nije primijetila. * Kad je Maxi donijela odluku da napusti zaštitu roditeljskog doma brzo je našla savršenu malu kuću u gradu i otkrila dva dekoratera, Ludwiga i Bizeta, koji su joj pomogli pretvoriti taj stan u prostor koji nije imao ničeg zajedničkog s njezinom poviješću. Nije to bio dom impulzivne djevojke već smirene nasljednice koja je pokazivala sklonost ka eklektičkim interijerima u kojima su maštoviti suvremeni predmeti oduzimali strogu ozbiljnost namještaju u stilu Luja XV, a cjelokupnoj kombinaciji davali mekoću cvjetni engleski uzorci na zavjesama, svjetiljkama i jastucima. Nakon što se Maxi jednom plaho upustila u razmatranja o samoj sebi počela je često i dugo razmišljati o svojoj budućnosti. Kategoriju mlade raspuštenice odbacila je gotovo isto tako brzo kao što ju je prihvatila. Na Manhattanu je bilo mnogo drugih rastavljenih žena koje su sačinjavale golem, neorganiziran klub kojem se ona nije željela priključiti. S daleko više umješnosti i samodiscipline nego što ju je pokazala onog prvog dana odlaska na posao, počela je pažljivo stvarati novu Ma-xime Emmu Amberville Cipriani u kojoj će svatko odmah moći prepoznati udovicu. Udovištvo — rano, okrutno, nesretno i tajanstveno udovištvo — bilo je najpoželjniji status od svih koji su joj stajali na raspolaganju. Taj će joj položaj osigurati izvjesnu žalobnu, elegantnu osebujnost i aureol — poetičnosti? — da, poetičnosti, samo ako to dobro izvede, razmišljala je dok joj je na usnama poigravao potisnut osmijeh. Maxi se potrudila da djeluje kao udovica na taj način što je podesila svoj osmijeh tako da djeluje tugaljivo; iznenadnim, drhtavim šutnjama u koje bi neočekivano zapala; odmjerenim, hrabrim dostojanstvom kojim se zaodjenula. Smirila je onu energiju koja je uvijek vibrirala oko nje i usmjerila je prema unutra tako da je bilo očito — ali nikada potpuno i neugodno očito — da je muči neka neiskazana tuga kojom ne želi nikoga opterećivati. Sada se stalno oblačila u crno: mirne, ozbiljne, skupocjene haljine koje su joj nepristojno dobro stajale. Jedini nakit koji je stavljala bio je vjenčani poklon njezinih roditelja, prekrasni dvostruki niz burmanskih bisera od dvanaest do devetnaest milimetara promjera čija je svaka savršeno zaobljena kuglica blistala sjajem kojem nije bilo premca, i naravno — neizbježan ukras svake udovice, skroman, jednostavan
vjenčani prsten koji bi bila najradije bacila u smeće. Čim bi se Maxi našla sama kod kuće presvlačila se u stare traperice i iznošenu majicu »ali nikada nije izlazila iz kuće dok ne bi bila dostojanstveno uvijena u crno od glave do pete, čak ako je išla na selo odijevala se u crne hlače i crnu svilenu bluzu. Maxi se koristila svojom vještinom šminkanja da postigne nježno bljedilo, odbacila je zbirku rumenila za obraze i ruževe i pozabavila se smjernim zatamljivanjem kapaka i podočnjaka sivkastim i Ijubičastosmeđim sjenilima. Da je barem India ovdje da joj oda priznanje za njene napore, čeznutljivo je razmišljala pripremajući svoje scenske efekte. Baš kao što si je zabranila da se smije svojim grlenim smijehom tako si je Maxi dala u zadatak da nikada ne govori o sebi. Umjesto toga razvila je sposobnost da navede ljude na njihovu vječno najdražu temu — razgovor o njima samima. Naučila se spretno zaobići sva pitanja o svom privatnom životu i automatski odbijala dva od tri poziva koje je učestalo dobivala — jer sardine su se pokazale izvrsnim potezom — da bi mogla ostati kod kuće s Angelicom. Mada je osjećala snažan, neprekidan poriv da to učini, nikad nije otišla tako daleko da bilo kome kaže da je Rocco Cipriani mrtav — mrtav kao kamen — ali nikad nije činila nikakve opaske o bivšem mužu ili prijašnjem braku. Budući da na Manhattanu zaokupljenost ljudi tuđim privatnim životom zavisi o tome koliko se ulja baca na vatru, Maxi je za godinu dana — do svog dvadeset prvog rođendana — u društvu stekla status udovice. Ne bi se moglo reći da je to bilo udovištvo koje nije imalo svojih trenutaka zaborava. S krajnjom si je diskrecijom priuštila trinaestak ljubavnika, ali ne u prebrzom slijedu; svaki od njih bio je besprijekoran, poželjan, spreman oženiti se njome i lišen predrasuda u pogledu toga da ona ima pravo trošiti svoj novac kako želi. Ipak nijedan od njih nije joj se činio dovoljno nužnim da bi ostala s njim duže od nekoliko mjeseci. Maxi ' je postala uvjerena da se nikada više neće zaljubiti i mada ju je ta misao ispunjavala melankolijom istovremeno joj je davala osjećaj slobode. Pretvorila se, laskala je sama sebi, u suvremenu verziju junakinja Henrvja Jamesa, u ženu o čijoj se prošlosti tek nešto naslućuje, čije je prisustvo obavljeno privlačnim tajanstvom privatnog života a ipak obasjano bljeskom njezine nezavisnosti, njezine obitelji, njezina bogatstva, i — zašto to ne reći otvoreno — njezina lica; u ženu čija budućnost obiluje neizmjernim obećanjima. Jednog mirisnog kolovoza 1978. Maxi je polako hodala prema ulazu u Casino u Monte Carlu. Šetkala je sama u tami osjećajući se sigurnom zbog saznanja o tome da u Kneževini na svakih pet posjetilaca dolazi po jedan policajac i da svaka žena može mirno
nositi na sebi sav svoj nakit i u najmračnijoj uličici tog gradića. Imala je osjećaj da će te noći imati sreće za stolom chemin de fer* ali nije joj se žurilo da stupi u akciju. Bila je to prva Maxina večer u Monte Carlu i doslovno prvi put u njezinu životu da je potpuno slobodna da iziđe i vrati se kad želi, prepuštena sama sebi, da ne mora odgovarati na pitanja, nikome ništa objašnjavati i da nitko ništa ne mora objašnjavati njoj. Njezini su roditelji bili u Southamptonu. Rocco je napokon uspio tako organizirati poslove u časopisu da je imao slobodan kolovoz pa je odveo Angelicu u posjet svojim roditeljima u selo pokraj Hartforda. Maxi je odbila brojne prijedloge da bude gošća u kući prijatelja ili da se pridruži prijateljima koji idu na putovanje, već je u tišini rezervirala apartman za sebe u Hotelu de Pariš u Monte Carlu, apartman na uglu zgrade, veličanstvenih proporcija, s golemim polukružnim balkonom ispred dnevne sobe s kojeg je te večeri promatrala zalazak sunca. U daljini je mogla vidjeti krcatu luku Monte Carla; iza nje na izbečenom, stjenovitom rtu uzdizala se palača, a iza palače izuzetno nebo koje se sastajalo s izuzetnim morem po kojem se mnoštvo luksuznih brodica vraćalo u luku. Maxi iz svog apartmana nije mogla vidjeti da se ovdje svakog tjedna ruši neka u nizu dražesnih edvardijanskih vila koje su tako dugo davale čar tom kraju i da se na njezinu mjestu gradi još jedna nova stambena katnica u stilu Miamija; pogled iz Maxina apartmana nije ničem davao naslutiti da se svaki kvadratni centimetar zemljišta Grimaldijevih iskorištava s takvom nesentimentalnom temeljitošću koja više podsjeća na Švicarsku nego na Mediteran. Kolovoz, bez obzira na to kako vruć bio, pravo je godišnje doba za Monte Carlo, mjesec balova i vatrometa, baleta i okupljanja one osobite — često i osebujne — svite bogatih obožavalaca prinčeva i princeza koji stižu iz cijelog svijeta u svoju redovnu godišnju posjetu Monaku. Kolovoz je mjesec visokog zgoditka za porezne bjegunce iz devedeset devet zemalja kojima su njihovi odvjetnici i financijski savjetnici naredili da postanu građani Monaka, jer oni tada iznajmljuju svoja skupa prebivališta i time zarade dovoljno da ih mogu uzdržavaj ostalih jedanaest mjeseci; mjesec u kojem su sidrišta jahti pretrpana, mjesecu u kojem se mit o Monte Carlu svake godine ponovno rađa. Maxi se i sama osjećala ponovno rođenom i to ju je opijalo. Pred put je nabavila novu garderobu koja je ispunila sedam kovčega, garderobu u kojoj nije bilo nijednog crnog komada; naoružala se kreditnim pismom na golemu svotu, naslovljenim na lokalnu banku i upravo tog popodneva zamijenila toliko dolara u franke da je njezina večernja torbica bila sva nabrekla.
Partije pokera uz visoke uloge u izvjesnom Beekman Placeu u New Vorku, gdje su se takvi skupovi odvijali svake noći, povremeno su oživljavale Maxino rano udovištvo ali ona je oduvijek imala poriv da posjeti neki pravi kasino koji neće biti nalik Las Vegasu. Kockanje je pomalo slično kupovanju, razmišljala je, to se ne može obaviti na pravi način udvoje. Kako god ga nazvali — pitanjem vještine, sreće ili jednostavno nagađanjem brojeva — kockanje se svodi na pravi izbor, a izbor nije stvar suradnje ni dogovora, da bi čovjek učinio pravi izbor nije baš preporučljivo da mu netko viri iza ramena i daje sugestije. Činit će joj dobro, kreposne je razmišljala Maxi, da malo kuša sreću. Udovištvo je tako ograničavajuće. Ona zaslužuje da joj se sreća osmjehne, a očito su se svi u gomili koja se gurala ka ulazu u kasino osjećali isto tako raspoloženi za provod. Prve prostrane prostorije bogato uređene zgrade bile su razočaravajuće ispunjene nemarno odjevenim turistima koji su igrali flipere, visoki oslikani stropovi kao da su s bolom gledali na tako neplemenita zbivanja. Ali kad je prošla pored mrkih muškaraca koji su čuvali ulaz u privatne odaje, Maxi je otkrila da legenda o Casinu Monte Carla još uvijek živi beskompromisno autentična, čvrsto vezana za povijest kao da je kakav jedrenjak s četiri jarbola koji je nekako doplovio iz prošlosti. Edvardijanska raskoš, neumjerena i bestidna, blještala je prostorijom u pozlaćenom sjaju; vrijeme valcera ugušilo je ludi džez tempo prednjih prostorija, blistavo roza nadomjestilo je treptava svjetla flipera. Ljudi tiha glasa, elegantno odjeveni, usredotočeni, kretali su se u atmosferi koja je bila nabijena gotovo neizdrživom uzbudljivošću, uzbuđenje kakvo se može osjetiti samo na mjestu koje je posvećeno kartanju, klađenju, igranju na sreću — ukratko, kockanju. Nitko nije bio imun na čar takvog mjesta, ponajmanje Maxi Amberville. Obuzdavši svoj hitar njujorški korak Maxi je stupila u Casino odmjerena držanja, sa samouvjerenošću koju je nemoguće hiniti a kakvu posjeduje lijepa žena koja se osjeća savršeno neusiljeno bez pratnje. Na sebi je imala dugu haljinu od sifona, bez naramenica, za nijansu svijetliju od boje njezinih očiju, prozirnu do te mjere da je to bilo okrutno. Crnu kosu, koju je u New Vorku nosila strogo začešljanu od lica, pustila je da slobodno pada po ramenima. Svoj dvostruki niz perli pretvorila je u jedan dugi niz koji je sada visio niz njena obnažena bijela leđa, a među grudi je utakla grančicu malih bijelih orhideja. Ništa na njoj nije ukazivalo na udovištvo... ni na djevojaštvo. Djelovala je upravo onako izbirljivo bahato kao što se i osjećala; lijepa žena mačjih pokreta koja je izišla u grad da se provede.
Zaključila je da je još prerano za baccarat ili chemin de fer. Okušat ću se na ruletu da se zagrije i stekne orijentaciju. Nikada prije nije ga igrala ali djelovao joj je poput jednostavne dječje igre koja nije zahtijevala nikakvu vještinu. Maxi je pošla do blagajne i kupila žetona za deset tisuća dolara primivši u zamjenu za novac sto velikih crnih žetona od kojih je svaki vrijedio petsto franaka. Ako i izgubi tu svoticu neće si mnogo nauditi, razmišljala je Maxi smjestivši se u stolici za najbližim rulet stolom. Odlučila je igrati na svoje godine i zamolila krupjea da stavi deset žetona na dvadeset tri, crno. Kolo se zavrtjelo, stalo, i Maxi je bila siromašnija za tisuću dolara. Možda njezin sljedeći rođendan? Dvadeset četiri, crno, nije joj donijelo ništa. Ipak, razmišljala je, da se okrenulo ono na što je uložila zaradila bi trideset pet tisuća dolara jer svi su se brojevi isplaćivali sa trideset pet na jedan. Gdje je ona početnička sreća na koju je imala pravo? S druge strane, rulet se ne može smatrati investicijom, razlagala je u sebi zadubljena u to koji broj da sada izabere. Neki čovjek koji je stajao do nje obratio se krupjeu. — Deset na nulu — rekao je naglaskom koji Maxi ne bi znala odrediti. Ona ga znatiželjno pogleda. Bio je naslonjen na lakat kao da ga još drži samo ta kost i odjeven u najbjedniji, izlizan smoking, koji je ikada vidjela. Njegovoj tamnoj kosi dobro bi došlo šišanje, njegovim upalim obrazima brijanje, a njegovim očima da ih netko rastvori jer su mu kapci bili tako spušteni a trepavice toliko duge da je bilo teško pretpostaviti da uopće išta vidi. Izgledao je poput strašila, strašila kojem je dosadno a uz to je elegantno na neki čudan način, kao da su ga ostavili u polju sve dok ga ptice nisu iskljucale gotovo na komadiće. Malo se odmakla. Očito je to bila neka protuha kojoj je neoprezan pokušaj da dobije na ruletu bio posljednja epizoda u jednoj, raskalašenoj životnoj povijesti. Nije li bilo nečeg dekadentnog u njegovu lijepo oblikovanom profilu? Imao je najljepše ruke koje je ikad vidjela, s besprijekorno uređenim noktima. Profesionalna varalica na kartama? Najvjerojatnije ne, jer koja bi si varalica mogla dopustiti da izgleda tako pohabano, tako patetično zapušteno? Odsutna, Maxi je izgubila još sedamdeset žetona jer je nastavila razmišljati o čovjeku koji ju je jedva okrznuo pogledom. Mogao bi imati oko trideset godina, zaključi, i vjerojatno je Irac jer tko osim Iraca može imati tako svijetlu kožu i tako crnu kosu? Ako su mu oči plave, to bi bio konačan dokaz, ali one i dalje bijahu zaklonjene. Izgubio je deset žetona od po petsto franaka i lijeno stavio novih žetona u iznosu od tisuću dolara, ponovno na nulu. Izraz mu se nije promijenio i činilo se da ga nimalo ne zanima obijestan
ples kuglice po kolu što se vrtjelo, prvo brz, a zatim sve sporiji dok se nije zaustavila. Maxi je opet izgubila dok je očarano otkrivala da taj čovjek ima na sebi prastare tenisice i bijele čarape što vise i da je smoking navukao preko bijele majice na koju je objesio neizbježnu kravatu tako nemarno kao daje komad užeta. To vjerojatno jest bio komad užeta, i to raščehanog. Maxi shvati da joj je preostalo još samo deset žetona. Kimnula je poslužitelju koji se vrzmao oko stola i dala mu novac da joj kupi novih pedeset. Na zvuk njezina glasa susjed podiže pogled. —Za mene deset, molim — nemarno reče ne ponudivši novac za to. Očito se nada da će od Casina dobiti kredit, zaključi Maxi. —Žalim, gospodine — uzvratio je poslužitelj odbivši njegovu molbu. —Nema više? —Bojim se da ne, gospodine. —Ovo nije moja noć. — Prokomentirao je potpuno bezizražajno. — Nije, gospodine — složi se poslužitelj pošavši po Maxine žetone. Dakle, Irac je, pomisli ona. Tokom razgovora nije mogao prikriti klasično tamno plavetnilo svojih očiju. Irski brodski štakor, vjerojatno netko od posade sjedne od jahti u luci, koji je došao u Casino u posuđenom smokingu i izgubio svoje posljednje franke ili cente ili penije ili što je već imao kad je ušao. Ipak, u njegovu glasu nije bilo irskog pjevušenja već neki drugi naglasak — engleski ali ne britanski, što god to značilo, smeteno je razmišljala. Posegnuo je u čarape i iz svake izvukao po pet crnih žetona s krajnje ravnodušnim pogledom po čemu je Maxi zaključila da ih je čuvao baš za taj trenutak. Bi joj žao tog nemoćnog bića. Bilo je nečeg viteškog i dirljivog u načinu na koji je odbijao da pokaže svoje očajanje. Očito je iscrpio sve što je imao. Tko zna kakva ga kob čeka nakon što izgubi svoje zadnje žetone? Vjerojatno je posudio novac s kojim igra. Ili ga ukrao. Ipak, ponovno je stavio svih deset velikih žetona na nulu ne zadržavši čak ni jedan da si ostavi mogućnost da pokuša još jednom. Zaustavila je dah dok se kolo zaustavljalo i kuglica se napokon smirila. Na nuli. Maxi u svom oduševljenju glasno zapljeska. Trideset pet tisuća dolara... to će ga spriječiti da se ustrijeli. Osmjehnula mu se u znak čestitanja i s nevjericom otkrila da nije čak ni podigao kapke. Da ga gurne? Zar nije vidio? Začu se uzbuđen žamor dok je krupje skupljao sljedeće oklade ali čovjek pokraj Maxi nije se ni pomakao. Napokon krupje reče:
—Opet na nulu gospodine? —Daa. Izgubit će sav novac, s užasom shvati Maxi. Bilo je nemoguće pretpostaviti da će nula pasti dvaput zaredom. Je li lud, pijan, drogiran ili ne shvaća igru? Maxi se zaboravila kladiti boreći se da ništa ne kaže kad krupje viknu — Rsin ne va plus — i ona otkri da je prekasno da dade bilo kakav savjet. Uzdahnula je i čekala ono neizbježno dok se kolo vrtjelo, kuglica poskakivala i preskakala, a zatim se kolo zaustavilo a kuglica pala. Na nulu. Gomili koja je stajala oko stola ote se uzdah. Strašilo je zaradilo trideset pet puta po sto sedamdeset pet tisuća franaka. Čak je i Maxina zarđala tablica množenja govorila da je to preko milijun američkih dolara. Prilično preko milijuna. To bi ga moralo natjerati da otvori oči, natjerati ga da djeluje manje bespomoćno, razmišljala je okrenuvši se prema njemu i na tren susrevši njegov pogled. Da li je to bio osmijeh na njegovim usnama? Je li on to podigao kapke? Jesu li mu se obrazi zarumenjeli? Ne, Nikako. Još uvijek je bio naslonjen na lakat, nije posegao za žetonima, nije djelovao ništa manje dalek i odsutan nego kad mu je poslužitelj odbio donijeti žetone. Jamačno psihijatrijski slučaj. — Uzimajte te žetone s ploče — naredila je tihim glasom. —Zašto? — blago upita on. —Jer ćete u protivnom sve izgubiti, ludi čovječe. Ne prepirite se sa mnom. To vam je životna šansa — bijesno prosikta Maxi. — I da igram na sigurno? — upitao je zvučeći gotovo kao da se zabavlja. Zaustavljena je sva djelatnost oko stola dok je krupje čekao službenika Casina da mu odobri prihvaćanje nove oklade. Službenik je stigao, pogledao strašilo s nekim neodređenim izrazom i nevoljno kimnuo krupjeu da nastavi. Dok se velika gomila uz žamor okupljala oko stola Maxi je, uzbuđena, ponovno zaboravila staviti ulog na svoj broj. Taj je čovjek bio očito lud. Neoprostivo lud. Zakon vjerojatnosti nije promijenjen zbog njega i nije postojala mogućnost da se kuglica i po treći put zaustavi na nuli. U Casinu su to znali isto tako dobro kao i ona jer inače ne bi dopustila da se igra nastavi. Koliko je ljudi imalo stvarnu priliku odnijeti banku Monte Carla? Krupje je bio zaposlen oko drugih igrača i tek kad su oni smjestili svoje žetone ponovno je pogledao strašilo. — Hoćete li ostati na nuli, gospodine? — Zašto ne? — upita ovaj uz nagovještaj zijevanja. Maxi je srdito gledala kako krupje pokreće kolo. Iz gomile nije dopirao ni glasak.
Krupje rastvori usne da izreče riječi — Rein ne va plus — i u djeliću sekunde Maxi se divljački baci na hrpicu žetona na nuli. Sve ih je povukla sa stola i razbacala oko čovjeka do sebe prije nego što oklada bude prihvaćena i žetoni zauvijek izgubljeni. Iz gomile se izdigao uzvik skandalizirane nevjerice. Njezino kršenje pravila ponašanja u Casinu bilo je tako nepojmljivo da se njihova pažnja sa kola usredotočila na Maxi. Ogorčena, ona je bijesno gledala promatrače. Barbari, gnjevila se u sebi, samo čekaju da netko bude bačen lavovima. E pa danas to nećete doživjeti, vi podlaci, čak i ako vam ja djelujem ludo. Zurila je u tu klepetavu gomilu s pravednim uvjerenjem da je dobro postupila kad odjednom shvati da strašilo i dalje gleda u kolo i da nije dodirnulo nijedan od žetona koje je spasila za nj. Obli je ledeni znoj. Upravo se sjetila još nečeg u vezi zakona vjerojatnosti. Svako okretanje kola nov je početak koji nema nikakve veze s onim prijašnjim. Oh, ne, molila je u sebi, ne, molim vas. U iznenadnoj posvemašnjoj tišini u Casinu moglo se čuti samo okretanje gkola. Maxi zatvori oči. Promatrači su ispustili neobuzdan uzvik nevjerice. Nula, Ponovno. Maxi je sjedila kao sleđena, čekajući da umre. Zaslužila je to. Ubojstvo bi bilo predobro za nju. Neka ruka se pruži prema njoj i stisnu joj dlan. Slomit će ga. Da, kost po kost, svaku kost u njezinom tijelu. Ima potpuno pravo na to. Ona se neće braniti. — Vas nitko ne može nazvati jeftinom djevojkom— blago je prokomentiralo strašilo dižući se sa svog sjedišta i povukavši nju za sobom, ostavljajući žetone koje je Maxi povukla sa stola da ih pokupi poslužitelj. Maxi je otvorila oči i briznula u plač. Ostat će na životu. Bio je još ludi nego što je mislila, ali ne zločinački lud. — Ne volim kad žena plače —- primijetio je uljudno. Maxi odmah prestade. Nije se usudila da mu proturječi. Dao joj je začuđujuće čist rupčić pa je otrla nos i obrisala suze. — Ta to je samo novac — reče on prvi put se osmjehnuvši. — Samo novac. Preko četrdeset milijuna dolara! Slegnuo je ramenima. — I tako bi ih koji drugi dan izgubio. Ne mislite valjda da bi mi dopustili da se i dalje kladim da nisu sigurni u to, zar ne? Da vi kojim slučajem ne radite za Casino ? Ne, ne vjerujem. Ali ipak vam duguju besplatno piće. Dođite, sjednite ovdje i ja ću naručiti. Šampanjac? —Nešto jače — zamoli Maxi.
—Dobra djevojčica. Onda tekilu, Buffalo Grass tekilu. — Mahnuo je konobaru. — Meni kao i obično, Jean-Jacques, i jednu za damu. Duplu. — Zla sreća, gospodine Brady — reče konobar s razumijevanjem. Strašilo je pobliže promotrilo Maxi. —Ne bih rekao, Jean-Jacques, ne bih rekao. —Okrenuo se k Maxi. — Popijte pa ću vas otpratiti kući. —Oh, ne, ne morate — usprotivila se. — Ali mogu. Napokon, ja vas sada posjedujem. Stajali ste me četrdeset milijuna dolara. - Oh, —Slažete se? — ljubazno je upitao. —Da. Naravno. To je... pošteno. — A osim toga, razmišljala je Maxi, mogla ju je zadesiti i gora sudbina. Daleko, daleko gora. Ali apsolutno će morati izvesti nešto u vezi njegove odjeće. Dennis Brady bio je prvi čovjek kojeg je Australija u obliku novčane pošiljke poslala natrag u staru domovinu. Stoljeće ranije njegov predak Black Dan Brady emigrirao je iz Dublina u Australiju i obogatio se pro-našavši golemo nalazište srebra u Wasted Vallevju u New South Wales Outbacku. Tokom sljedećih desetljeća njegova kompanija Wasted Valley Proprietary otkrila je ogromna nalazišta željezne rudače, ugljena i mangana. Do 1972. osim rudnika njezina je imovina uključivala velike čeličane i rafinerije nafte što je sačinjavalo tri posto australijskog bruto-proizvoda i donosilo prihod od gotovo bilijun dolara godišnje. Najveći problem te kompanije bio je njezin buntovni vlasnik, siroče bez roditelja i jedini nasljednik bogatstva Bradvjevih, Bad Dennis Brady koji je bio sit, sit, sit Melbournea; sit, sit, sit toga da je najbogatiji čovjek u Australiji; sit, sit, sit diskusija o tome kako je potrebno bušiti da bi se pronašla nafta u blizini kineskih obala, kako bi se mogao naći bakar u Čileu ili zlato u Južnoj Africi. Dennisa Bradvja nije ni najmanje zanimalo da izvuče još koju uncu ili gram ili kapljicu bilo čega na ovom planetu. S druge pak strane, on je silno volio oklade. Ali u Australiji kocka nije dopuštena a najbliži kasino u Tasmaniji izgubio je toliko novca na njegovim okladama da su mu zauvijek zabranili da igra kod njih. Ne mogu ga nazvati crnom ovcom, kako je rekao vijeću direktora Wasted Valleyja koje je sam sazvao, jer crna ovca ne plaća svoje dugove. Nisu ga mogli nazvati ni raspikućom jer je često dobivao i, u konačnici, možda stalno bio na istom, premda je savršeno dobro
znao da kasino uvijek ima veće šanse. Ali nitko ga nije mogao proglasiti ni sastavnim dijelom tvrtke. I nema potrebe da se o tome glasa, gospodo, ne, mnogo vam hvala zaista. Pokušavao je, sam bog mu je svjedok da je pokušavao, dvadeset devet nesretnih godina, da bude dostojan dinastije Brady, ali to jednostavno ne ide. Previše dosadno, dođavola. Neće li biti bolje za sve da se on čisti, vrati tamo odakle Bradvjevi potiču i pusti njih da nastave obiteljski posao? Svi koji se slažu s tim neka kažu da — ne, pustimo sad formalnosti — ali upravo tada se sjetio da on posjeduje najveći dio dionica i da je njegov glas odlučujući. Koga može ponuditi pićem za rastanak? — Što se zatim dogodilo? — upitala je Maxi, očarana njegovom pričom. —Rekli su da je još prerano za piće ali slagali su se s tim da imam pravo i svi su se počeli rukovati. Dobri momci. Bez sumnje i dalje buše, tale i kuju i traže nove kompanije koje će kupiti. Tako su marljivi kao hrpa pomagača Djeda Mraza... imaju motivaciju, po slovni su, patriotski nastrojeni, dobri sinovi svojih majki. .. korisno, ali sve tako grozno dosadno, —Jesi li se vratio u Irsku? —Zaboga, ne. Nikada nisam mario za trke ili uzgoj te živine... alergičan sam na konje i ne podnosim kišu. Došao sam ravno ovamo i kupio ovu lijepu jahtu i otada sam stalno ovdje. Nije baš najveća u luci ali nije ni neka koje bi se čovjek stidio a to je najveselija brodica u pristaništu. —Ali čime se baviš, Dennise? —Bavim? Pa... jednostavno... živim, znaš. Malo tu, malo tamo. Skijanje na vodi, malo pića, puno pića, slušam glazbu, jedrim, letim helikopterom — ponekad čak i isplovimo brodom, na dan-dva. Pun život. Ima dana kad sam toliko zaposlen da ne stignem u Casino prije ponoći. Dogovorio sam se s njima da mi izdaju žetone samo do jedne određene svote... inače bi moglo postati dosadno. —Više se nikada ne dosađuješ? —Recimo da se sada ne dosađujem. Nikada prije nisam posjedovao djevojku koja vrijedi četrdeset milijuna dolara. Pitam se što da prvo počnem s tobom? —Kako bi bilo da me prihvatiš kao običnu djevojku ... — promrmlja Maxi pokušavajući nazreti obris njegova lica u mraku na palubi. Većina jahti u luci ugasila je sva svjetla osim signalnog dok su oni razgovarali i Bad Dennis Brady je gotovo nestao u noći bez mjesečine. To što ne može promatrati njegovo polutragično, polueterično lice, nedostajalo joj je čak više nego što je očekivala.
— Ali da si samo »obična djevojka« ne bih ti sve ovo ispričao — usprotivio se. — O čemu razgovaraš s djevojkama koje ne posjeduješ? —Gotovo ni o čemu — rekao je sjetno. —Ti si sramežljiv — postavila je Maxi dijagnozu. —Ne baš. Samo Australijanac. Australijanci pretpostavljaju akciju razgovoru, kad se radi o ženama. To je barem opći stav. —Ali po onome što sam čula od tebe, nitko nije netipičniji Australijanac od tebe. —Pa, nisam baš tipičan, ne? Nemam dobru koordinaciju pogleda i pokreta, znaš. Nikad nisam bio dobar sportaš, posebno ne nogometaš. Moji su me staratelji, kad su roditelji umrli, poslali u Englesku na duže vrijeme, pa čak ni ne zvučim kao Australijanac. Polovičan Australijanac i potpun izrod bojim se. — Patetično je uzdahnuo u tami i uhvatio Maxinu ruku u svoju. Onog trenutka kad je osjetila njegov dodir znala je da postoji barem jedan sport u kojem Dennis Brady zaslužuje visoke ocjene. Nesnalažljiv, mušičav, očito sposoban samo za dokoličarenje, ali nikako ne i bezopasan. Međutim sva su se alarmna zvona u njezinu sistemu isključila. —Ah, siroti Bad Dennis, to je stvarno tužna priča— govorila je umiljato. — Ali koliko god mi bola zadavalo to što te moram podsjetiti, mjerač otkucava. —Mjerač? Oh, naravno ... gotovo sam zaboravio. Koliko? —Milijun dolara. —Na tjedan? — upitao je pun nade. —Ne, Dennise — reče ona strpljivo. —Na dan? — pokušao je izraziti nevjericu. —Na sat... a dva si sata potrošio pričajući. —Bože moj! Mislim da je to malo prebrz mjerač. A ipak, vrti se sporije od ruleta. Ili bi se trebao vrtjeti sporije ako se s njim pravilno postupa. Pa, ako si sigurna da je tako ... —Jesam — odrješito odgovori Maxi. —U tom slučaju, možda ne bi imala ništa protiv toga... da pođeš dolje? — rekao je skočivši na noge. —Na vašu zapovijed — uzvrati Maxi. — Ova mi se igra sviđa — sretno je objavio Dennis Brady. — I pored toga što se čovjek
ne može kladiti. — Da li bi se udala za nekoga poput mene, Maxi? — skrušeno je upitao Dennis Brady. Trgnuvši se, Maxi se okrenu prema njemu koji je ležao dugačak, vitak i neočekivano snažan pokraj nje na krevetu u glavnoj kabini jahte. Bez one svoje bijedne odjeće bio je izvanredno građen muškarac, a sva ona energija koju nije imao volje usmjeriti na mineraloške pothvate bila je očito sačuvana samo za nju, sudeći po proteklom danu i pol. — Za nekoga poput tebe? ... ne postoji nitko poput tebe, Dennise, ili bi svijet bio drugačiji, bez agresije, ambicija, samo seks i kasini... možda raj izgleda tako. — Bolio ju je svaki mišić tijela, a um joj je bio tako blaženo odlebdio da joj je gotovo bilo nemoguće govoriti a kamoli misliti. —Pa, zapravo, da budem otvoren, mislio sam konkretno na sebe, da, samo na sebe, Maxi. —Da li bih se ja udala za tebe? —Da, to sam htio reći, da. -Koliko je sati, Dennise - promrmlja Maxi prisjećajući se. -Deset ujutro. —Koliko dugo smo na brodu? — upita zijevajući. —Točno trideset četiri sata. Oh, Maxi, dušo, daj, odgovori mi — molio ju je. Maxi je učinila napor da razmisli o tome. Pretpostavljala je da je to važno. — Da vidimo. Trideset četiri sata plus ona dva sata koja si proveo pričajući to je trideset šest sati, dakle ostaju ti još četiri sata ... dakle ... ako to možeš organizirati prije nego što tvoje vrijeme istekne smijem li se ja uopće protiviti? — Nadao sam se da ćeš sagledati stvari iz tog ugla— radosno reče Dennis Brady omotavši se ručnikomoko pasa i zgrabivši telefon pored kreveta. — Kapetane, koliko vam treba da stignete u međunarodne vode? - Što? Ne, fućka mi se za lučku kapetaniju. Koliko je članova posade na obali? Pa, neka vam to bude dovoljno, neka vam to bude dovoljno. Usput, vi ste pravi kapetan, zar ne? Znam, znam, naravno da sam vidio vašu diplomu. Jeste li ikad ikoga vjenčali? Izveli ste samo pogreb na moru? Pa ako ste to mogli, moći ćete i ovo. Izvucite svoju Bibliju, kapetane, i krečimo. — Nemam što obući — automatski reče Maxi, gušeći se od smijeha. Gospođa Bad Dennis Brady. Što li će ljudi reći? Zar je to važno? Baš je drag. Kako će se divno zabavljati! Uostalom, nitko ne može nju proglasiti odgovornom za sve ovo. Čovjek mora platiti dug časti ili gubi svoj dobar glas.
14. koliko mu se divim. Mislim da zbog svog oca neću nikada moći stvarno voljeti nijednog čovjeka ako on barem ne pokušava učiniti nešto, bez obzira što to bilo. A osim toga, slati sirotu Angelicu i dadilju Grey svakog mjeseca iz Monte Carla za Manhattan postalo je vrlo nezgodno. Onaj gad, Rocco, jednostavno nije, ni pod kojim uvjetima, pristajao na to da ona bude sa mnom duže od pola mjeseca. Uzeo je mnogo veći stan s dovoljno prostora za Angelicu i dadilju, a budući da je dijete pripalo njemu isto toliko koliko i meni, što sam mogla poduzeti? Osim toga, postojala je opasnost da se Angelica razmazi uz dvadeset članova posade koji su svi ludovali za njom. —Da li je voditi ljubav također postalo dosadno? —Ne — uzdahnu Maxi. — Da bar jest. Ali čovjek ne može cijelu svoju budućnost bazirati na seksualnoj privlačnosti. —Ne može?— sumnjičavo zapita India. Ne, iznad određene granice, a ja nisam željela doživjeti taj dan pa sam otišla prije nego što se to desilo. —Jesi li sigurna u to da nisi još uvijek pomalo zaljubljena u njega? — zdvojno upita India. —Ne vjerujem da sam ikada bila »zaljubljena« u njega ... ali mi je bio drag ... tako nemoćan i izgubljen i... snažan. Voljela sam Australijanca u njemu. Samo da nije bio tako nepokolebljiv u tome da bude nesnalažIjiv. — Maxi duboko uzdahnu. — Bilo mi je stalo do njega, ali ne dovoljno, India, ne dovoljno. — Ljutito je pogledala svog lososa na žaru i požalila što i sama nije uzela pizzu. Maxi je doletjela u Los Angeles u posjet Indiji koja je imala slobodan vikend između snimanja dva filma. India je postala filmska zvijezda s istom iritantnom lakoćom s kojom je tokom cijelog školovanja dobivala petice i Maxi je bila ljubomorna na zahtjevnu filmsku industriju koja njezinu prijateljicu drži tako daleko od New Vorka ili je šalje na snimanje na nemoguća mjesta; ljubomorna na zabavan život koji India sigurno vodi usprkos svojim pritužbama da je snimanje filmova mukotrpno kulučenje i da se položaj glumca u najboljem slučaju može usporediti s položajem privilegiranog zatvorenika u nešto slabije čuvanom zatvoru. —Dakle, zaboravi Dennisa Bradvja — savjetova joj India lativši se velikog tanjura tijesta sa sosom od japanskih gljiva i guščje kobasice.
—Zaboravila sam ga, već odavna. Ti si ponovno započela razgovor o njemu. —Ja sam samo pitala ima li u tvom životu kakvih novih muškaraca a ti se rekla da nema nijednog koji bi se mogao uporediti s Bad Dennisom. —India, kako to da si počela odlaziti glavoderki a ipak još uvijek ti meni daješ savjete? — oštro upita Maxi. — Kakve veze ima moja neuroza s mojom sposobnošću da pomognem drugome? — zapita India, povrijeđena. Ljudi ne razumiju što je to psihoanaliza, čak ni Maxi. — Ne shvaćam zašto si sebe počela smatrati neurotičnom — uzvrati Maxi. — Koliko ja vidim nisi drugačija nego što si bila, pretjerano zrela, kritična, odveć prelijepa i pomalo čudna. Ali, sada si slavna. — Ja sam neurotična kao trometarski električni stup, ne dopuštam nijednom muškarcu da mi se emocionalno približi sve dok ne sretnem nekog koji je neurotičan kao dvometarski stup i koji na glavi nosi zataknutu metlicu — sumorno reče India. — Slava čini stvar još samo gorom. — Što će ta doktorica Florence Florsheim učiniti s tobom? — Učiniti? Od nje se ne očekuje da bilo što učini. Ja sam ta koja se mora mijenjati. Ono što je najbolje kod nje jest to da mi pruža mogućnost. — Hoćeš reći, pruža ti podršku, vjeruje u tebe? — uzbuđeno upita Maxi. — Ne, Maxi, pruža mi mogućnost da svoju parkirališnu karticu koristim na parkiralištu pokraj njene ordinacije — strpljivo je objasnila India. — Ti mi pružaš podršku, ti vjeruješ u mene jer ti si mi prijateljica i ne možeš drugačije. Ona je moja glavoderka a ne moja frendica. Ona sluša i ne donosi sudove, tek svaka dva tjedna možda postavi poneko pitanje. Osim toga, njoj se živo fućka za to kako ja izgledam što je božanstveno olakšanje. Nema smisla lagati joj jer ona nije u stanju čitati moje misli, a ako lažern to me košta i vremena i novaca. Ja zapravo moram reći istinu jer mi ona inače ne može pomoći. Mogu joj reći što god želim jer znam da se nikada neće šokirati budući da ne postoji nijedna stvar koju već nije čula. Kažem li bilo što važno ona će to sasvim sigurno zapamtiti. —Jesi li sasvim sigurna u to? —Ne. To je pitanje povjerenja. Čovjek mora imati povjerenje u svog glavodera, Maxi, a ako počneš sumnjati u njega moraš mu to reći, a to ti oduzima sljedećih godinu dana. Mislim da je najvažnije to što je ona moj saveznik. Istina, ja joj plaćam za to ali ipak mi je potrebno da svakog dana imam pouzdanpg saveznika, posebno u ovom gradu.
—Da li ti je rekla da je na tvojoj strani? Kako znaš da je ona tvoj saveznik? —Osjećam to... i prestani tražiti garancije jer ona ihtne izdaje. Možemo li sada prestati s pokušajima da objasnimo neobjašnjivo i popričati o tome što namjeravaš učiniti sa svojim životom koji si do sada potpuno rasprčkala osim što si donijela na svijet Angelicu? —blago je upita India. —Sljedeći tjedan odlazim u London. Već godinama želim otići tamo a Angelica će ove godine cijeli srpanj biti s Roccom. —Gdje ćeš odsjesti? —Kod moje bake i djeda, naravno. Silno bi se uvrijedili da ne odsjednem kod njih. Sad su u sedamdesetoj i čiliji no ikad. Isplanirali su masu stvari za mene uključujući veseo provod i upoznavanje novih ljudi i rođaka u drugom, trećem i četvrtom koljenu. —To zvuči... zanimljivo — reče India. —Hoćeš reći da to zvuči apsolutno grozno. —I to također — vedro se složila India. —Uzaludno je pokušavati učiniti bilo što u vezi s tim — rekla je vikontesa Adamsfield svom mužu potištenim glasom koji je bio u opreci s njenim skromnim pokušajima da na cijelu stvar gleda filozofski. —Ali od svih muškaraca koje je mogla izabrati, od svih mogućih Škota, a bog mi je svjedok da Škote volim gotovo više od svih drugih ljudi na svijetu, tvoja je unuka morala izabrati baš jednog Kirkgordona! Laddija Kirkgordona, ni više ni manje, i to nakon što ga je poznavala manje od dva mjeseca. Njegova je obitelj izgubila gotovo sve što je imala na Flodden Fieldu prije više od četiristo godina i otada im sve ide nizbrdo — gunđao je njezin suprug. —Ona je i tvoja unuka a on je ipak Oswald Charles Walter Angus, grof od Kirkgordona, bez obzira na to što je njegova obitelj financijski propala. —Osvvald! Nikakvo čudo da ga zovu Laddie —gnjevio se Evelin Gilbert Basil Adamsfield. On je imao sreću da iz svoga imena izvuče makar bijedno »Bertie« i to nakon dvadesetak tuča u školi. —Oswald je bio kralj Northumbrije od 635. do 642. To je ime očito dio njihove obiteljske tradicije —tužno je rekla lady Adamsfield. — Bio je kralj samo se dam godina, nažalost, ali bit će da je to bio vrlo svet čovjek kad je odaslao tolike misionare da preobrate pagane. —Ne znam ništa o tome. I ne marim za to. Zašto Oswald ne gleda svoja posla?
Pretpostavljam da te Maxi poučila svemu tome? Da li ta djevojka ovaj put ima ambicija da postane svetica? —Zaljubljena je, Bertie. Sama ti je to rekla. Mislim da tvoj stav o toj stvari nije nimalo lijep. —Ne namjeravam se pretvarati da mi se taj aranžman sviđa, Maxime, i to je tako. Imao sam savršenog muža za nju i ti to znaš. —Maxi je izjavila da je on davež. —Nijedan markiz nije davež, a posebno ne onaj koji se praktički može smatrati vojvodom. Njegov otac neće poživjeti ni godinu dana. Možda nije baš najbistriji ali nije davež. Što je još važnije, njegova je obitelj uvijek bila lojalna kruni a ti divlji, budalasti Kirkgordoni još su uvijek odani kući Stuart. Po njima bi na prijestolju trebali biti nasljednici Mary, kraljice Škota. Nikakvo čudo da su propali: idealisti, nerealni, grozno ekscentrični. .. to je luda, tvrdoglava bratija. A njezin je Laddie najgori od svih. —Usudila bih se reći da je upravo to ono što se Maxi sviđa kod njega. Rekla je da on posjeduje snažan osjećaj za zadatke koje je čovjeku odredila sudbina, da zna za što živi i za što se bori, da u svemu što čini postoji dubok smisao, strastvena težnja... —Poštedi me, draga moja Maxime. I ja sam prisustvovao vjenčanju i sasvim je očito što Maxi nalazi u njemu. —Moraš priznati da je prilično neodoljiv — sanjarski reče Lady Adamsfield. — Zapravo, već vrlo dugo nisam vidjela ljepšeg muškarca... taj plemenit oblik glave, te plave, plave oči, ta divna, svježa put, ta kosa boje pijeska, gotovo zlaćana, zaista kad čovjek bolje razmisli o tome, taj visok stas, ta ramena... —Taj ruševan dvorac, tolika neplodna zemlja... —Te povijesne debele zidine, taj zanosan pogled. .. —On nema ni prebijenog šilinga a ona je mogla postati vojvotkinja... —Ona je sama dovoljno bogata, mili, osim toga sada jest grofica a on je jednostavno obožava. —Maxime — reče Vikont Adamsfield — ti si beznadan romantik. A ja sam uvijek mislio da si razborita žena. — Pa, samo se nadam da će se ovaj put zauvijek smiriti. —Maxi? Smiriti se s jednim Kirkgordonom ? Jako sumnjam u to, draga moja. Smiriti se, no da mi je to vidjeti! —Što je ovo za boga miloga? — upitao je Milton Bizet ustuknuvši.
— Na što ti liči? — uzvrati njegov partner, Leon Ludwig. — Na telegram veličine telefonskog imenika. To može biti samo od Maxi. Daj mi ga. —Ako si znao što je, Miltone, zašto si me pitao? —Da bih ti pokazao koliko sam prestravljen, znatiželjan i grozničavo ushićen. Zapravo se već neko vrijeme pitam zašto nam se ne javlja nakon obavijesti da se udala za onog apsolutno božanstvenog Kirgordona. Naša Maxi i njezin prekrasan macho grof dosad su već nedvojbeno kupili kuću u Londonu, rekoh sebi, a ona nam sigurno neće biti nevjerna i dopustiti nekakvim engleskim dekoraterima da umiješaju svoje nespretne prste u preuređivanje. Gdje se nalazi? Naravno, na Mavfairu, ali gdje na Mavfairu? Daj mi taj telegram. — Radi se o dvorcu — objavi Ludwig, predajući mu stranice. — Treba imati povjerenja u Maxi. Mi smo je naučili da ide samo na veliko. — Dvorac je u Škotskoj — zlokobno je dodao Ludvvig. —Joj, ne. —Joj, da. Negdje između Kelsa i Ettrick Foresta, tako bar ona kaže, kao da bismo mi trebali znati gdje je to, uopće nema grijanja osim nekoliko kamina koji su dovoljno veliki da se u njima ispeče cijela ovca, nema trubadurskih galerija, nikakve lakomislene raskoši, nema skupocjenih oplata po zidovima, tradicionalnih obiteljskih predmeta, tapiserija, slika, gotovo nema ni kupaonica, prozori su majušni tako da se dvorac može braniti od nadirućih rojalističkih trupa, tko će znati što to znači, a bog zna kad je to uopće bilo. Cijelo to šašavo zdanje već se najmanje tisuću godina raspada a čak i kad je bilo na vrhuncu svojih slavnih dana nije baš bilo udobno... nije to plemićka kuća, Milton, ah, ne, to je tvrđava. Ona je naziva »Dvorac strave«. Maxi želi da dođemo tamo što prije, ako je moguće već sutra, da bismo ga učinili ugodnim. Po svemu sudeći ima problema s pokućstvom i zidovima koji trunu, dobro znaš kamo nas to može dovesti. Piše da ovu dekoraciju čini oko stotinjak jelenjih glava i gomila jezivih punjenih riba koje vise po zidovima i da nema čak nijednog komada pristojnog obiteljskog srebra osim nekakvog posvećenog kaleža ili tako nečeg. Jadna Maxi. — Ludvvigovo je raspoloženje splasnulo i on ispusti uzdah. —Zašto »jadna Maxi« kad novac nije problem?- upitao je Milton Bizet. — Sjećam se kad smo morali doletjeti u Monaco da preuredimo jahtu Blaženog Dennisa... njemu je bilo sasvim svejedno koliko ćemo potrošiti. U tom sam poslu zaista uživao. Dennis mi je za pravo bio prilično drag, a tebi? Izgledao je baš kao Petter O'Toole u Lawrenceu od
Arabije. —Samo ne tako dobro obučen — istakao je Leon Ludwig s blagim, nostalgičnim osmijehom. —A može li čovjek ikad zaboraviti posao koji smo obavili na Maxinoj drugoj kući, nakon što smo je nagovorili da se riješi one prve, male? — nastavio je Bizet. — S tim je prostorom zaista napravila efektan potez. Pretpostavljam da će zadržati novi stan koji je kupila u Trump Toweru kao neku vrstu pied a terre* da joj posluži kad se umori od lova na jelene ili čime se već namjerava baviti u Škotskoj, što ti misliš? —Jedino u što sam ja siguran jest to da novac ne predstavlja problem. S Maxi to nikad nije u pitanju. Mi imamo problem... morat ćemo provesti mjesece i mjesece u Škotskoj. Na što ti pomisliš kad se spomene Škotska, Miltone? Osim lova na jelene? * pied a terre (franc.) — privremeno boravište —Na pulovere od kašmira, goleme karirane ogrtače, na viski... na šetland veste, škotske suknje, ah... na ha'ggis*, gajde, pastrve... kiltove! Leone, je li to nekakav kviz? —Na kišu, studen, maglu, vjetar, neudobnost, pusta tresetišta, baskervillske pse — ako Dvorac strave nema centralno grijanje i kupaonice, tko će ih u okolici imati? — Leone, ti nemaš mašte. Prebrzo te hvata panika. Negdje u blizini mora postojati hotel, a ako ga nema smjestit ćemo se u Claridge i skočiti u Škotsku kad to bude apsolutno neizbježno. Ipak, volio bih da Claridge ima bolje osvjetljenje u kupaonicama. Nikad ne vidim dovoljno dobro da se mogu pošteno obrijati, ali gdje drugdje odsjesti? — Nigdje — uzdahnu Leon Ludwig. — Kad bismo odsjeli negdje drugdje ljudi bi mogli pomisliti da kloša-rimo, a to u Londonu više nije šik. — Reći ću svojoj sekretarici da odmah načini rezervacije. Maxi zvuči očajnički. Piše da mora imati centralno grijanje do sljedećeg tjedna a čini se da iz nekog razloga ne može navesti lokalnog građevinskog poduzetnika da to shvati. To je prava kriza, Leone. Potrebni smo joj. — Miltone, kad nas Maxi nije trebala? Mi smo njoj jednostavno prijeko potrebni. —No, nadam se da će se ovaj put definitivno smiriti. —Tko, Maxi?! Doista, Miltone, tebe napušta tvoj zdravi razum. Smiriti se, eh, da mi je to vidjeti! Angelica je jela hamburger djelujući, razmišljao je Rocco, mnogo zamišljenije nego što
priliči sedmogodišnjakinji. —Nešto nije u redu, srce? — upitao je. —Dennis je bio tako zabavan ali Laddie zna svirati gitaru sa dvanaest žica i pjevati stare pjesme; Dennis me naučio plivati ali Laddie će mi kupiti šetlandskog ponija i naučiti me jahati; Dennis je imao velik, divan čamac ali Laddie ima ogroman dvorac; Dennis me naučio igrati »čovječe ne ljuti se« i uvijek puštao da ga pobijedim ali Laddie mi je dao mali crveni ribički štap i kad bude sezona pastrva on će mi pokazati kako... —Čini mi se da su obojica jednostavno savršeni, dva divna momka — prekinu je Rocco. — Jesi li za još jedan hamburger, Angelica? —Da, molim, tata. To je ono što ne znaju praviti ni u Monte Carlu ni u Škotskoj. Nedostaju mi hamburgeri. —Zaista. —Da, i nedostaju mi sendviči s tunom i puretina s brusnicama — nujno reče. Angelica. —Je li to jedino što ti nedostaje, Angelica? —Pa, mislim da mi Dennis još uvijek pomalo nedostaje, Još ne poznam dovoljno Laddija da bih prestala žaliti za Dennisom, premda je Laddie tako silno visok i tako jako, jako zgodan. —Shvaćam. —Nije to ništa, tata — ozbiljno ga je razuvjeravala. — Možda ljudima uvijek nedostaju ljudi koji su im bili dragi, čak i kad upoznaju nove ljude koji su im dragi—Možda. —Molim te, dodaj mi kečap, tata. Sjećaš se kad je mama bila udata za Dennisa? Sjećaš se kako smo dadilja i ja svakog mjeseca letjele helikopterom iz Monte Carla za Niču a zatim malim avionom iz Nice pa onda concordeom iz Pariza za New York zato da bih se našla s tobom? Ali tada sam bila tek mala klinka i nisam morala ništa učiti. Sad sam u drugom razredu i ne mogu svakog mjeseca mijenjati školu. —Znam, zlato. —Zato kad krenem u školu u Škotskoj, neću te moći posjetiti sve dok ne budemo imali dovoljno duge praznike da mogu doći u New York — objašnjavala je Angelica zabrinuta izraza. —Ja to razumijem, dušo. Mama i ja smo o tome dugo raspravljali i morao sam se složiti s njom da ti ne smijem prekidati školovanje.
—Ali ja sam zabrinuta za tebe, tata. —Zašto, Angelica? —Jer ću ti ja nedostajati. —Mnogo, dođavola! Vraški mnogo. Ali imat ćeš svoju mamu i Laddija, kako se ono preziva, i ponija i dvorac i vjerojatno gomilu lijepih malih škotskih suknjica koje ćeš oblačiti za školu, pa ćeš biti previše zaokupljena svim tim da bih ti ja nedostajao, dušo. —Nedostaješ mi cijelo vrijeme kad nisam s tobom, tata — rekla je s predbacivanjem. —Više nego Dennis? —Ne budi smiješan. To nije isto. Dennis mi je drag. Tebe volim. — Samo sam se šalio. — Ne mislim da je to smiješno. Nimalo! Povuci to, istog trena — ljutilo reče Angelica. —Povlačim — promumlja Rocco. —O. K. Mogu li dobiti čokoladnu kremu, molim te? —Naravno. Možeš dobiti što god želiš. —Nadam se samo da će se mama sada smiriti s Laddijem. Ne želim da mi i on jednom nedostaje. —Smiriti? Tvoja majka? Ha. —Što znači to »ha«, tata? —Nakašljao sam se, Angelica. Samo kašalj. —Zachary, saslušaj ovo pismo moje majke — reče Lily usplahirenim glasom odloživši svoj komad tosta s maslacem. — Što je muči? — Zachary je strpljivo jeo svoje jaje. — Radi se o Maxi. —Znam da se radi o Maxi. Tvoja je majka očito odviše razborita osoba da bi se uznemiravala zbog neke sitnice. Što je Maxi ovaj put izvela? Pretpostavljam da su susjedi preživjeli šok zbog toga što je u podzemnoj tamnici dala izgraditi zatvoren bazen i što je insistirala na tome da svaka spavaonica ima kupaonicu iako je taj dvorac povijesni spomenik. —Ništa tako neznatno. Majka piše da cijeli London priča o Maxi, a to nije baš jednostavno postići kad ona živi u susjednoj zemlji. Čini se da daje kućne zabave koje traju tjednima.
—A zašto doda vola ne bi? — Zachary je prestao jesti, hitro se postavivši u obranu kćeri. — Trebala joj je gotovo godina dana da tu staru baraku modernizira i uredi i to ju je sigurno stajalo milijune. Sasvim je razumljivo da to želi amortizirati, a ima li boljeg načina da to uradi nego da se okruži prijateljima? — Možda si u pravu, Zacharv, ali čini se da su njezine kućne zabave došle na loš glas. Priča se da Maxi u stakleniku uzgaja marihuanu i da u kaležu Kirkgordonovih koji je nadbiskup od Glasgowa poklonio obitelji u petnaestom stoljeću nudi nepresušnu gomilu kod kuće tavijenih cigareta, bože moj, majka piše »s travom«, nisam imala pojma da ona zna taj izraz, i da Maxi organizira partije pokera uz visoke uloge, svakog dana uključujući nedjelju, u sobi trofeja pokojnog grofa... za boga miloga, dragi, odloži taj nož za maslac... i da pali goleme buktinje na vrhu tornja dvorca na dan svetog Patricka, na Kolumbov dan, na Košciuszkov dan i na dan kad slavi to što je ona Amerikanka, te na svaki američki praznik, a lokalni je vatrogasci ne mogu nagovoriti da prestane s tim. I dalje uporno vozi svoj ferrari krivom stranom ceste i, Zacharv, ono što je najgore od svega, kad je bila pozvana u posjetu svojim susjedima, vojvodi i vojvotkinji od Buccleucha u Bowhiil Houseu, rekla je kako nije baš uvjerena u to da je njihov Leonardo autentičan! To je zaista neoprostivo, Zacharv, i osim toga, netočno, a ona mora da je to znala. — Lily ogorčeno odbaci pismo. —Ona je nesretna, Lily. Taj brak nije uspio. Sve ovo ukazuje na to i ja nisam nimalo začuđen. Uvijek sam smatrao da je taj divljak, Kirkgordon, puno prelijep. Nemam povjerenja u muškarce koji tako izgledaju i sad se ona osjeća bijedno zbog njega. Priznajem da se Maxi povremeno ponaša malo razmaženo, ali nikad nije bila autodestruktivna — rekao je Zacharv odsutno skinuvši naočale i zabrinuto zavrtjevši glavom. — Jedini dio tog pisma koji me ozbiljno brine jest to da vozi krivom stranom ceste. Telefonirat ću joj da čujem što se događa. Nadao sam se, doista sam se nadao, da će se ovaj put Maxi konačno smiriti. —Znam da si ti otac pun obožavanja ali i tvoje zavaravanje samog sebe trebalo bi imati bar neke granice. »Smiriti se«? Tvoja kći? Maxi? Odista, Zacharv. —Reci mi određeno, što to ovaj put nije bilo u redu, Maxi? — upitala je India zabezeknuto. — Reci mi sve, od početka. —Da si ikada našla vremena da nas posjetiš ne bi morala pitati. Ali ti si bila prezaposlena čak i da skokneš preko vikenda — optužujući reče Maxi. — No, evo me tu, ponovno na
Obali, samo zato da tebe vidim. —To nije nikakav odgovor. Nisam imala vremena za toliki put i ti to vrlo dobro znaš. Ti nisi živjela u San Franciscu. Hajde, prestani izvrdavati. —Osnovni problem bio je dreich. —Naravno — reče India utješno. — Kakav je on, taj dreich? —To je škotska riječ, India, a znači vrlo, vrlo vlažno, vrlo mračno, vrlo, vrlo mutno, vrlo, vrlo hladno. Vrijeme, India vrijeme je bilo jebeno dreich. — Maxi ispruži ruku i čupne malo pizze s Indijinog tanjura. Sad je bila dovoljno mršava da si smije sve priuštiti, a pizza kod Spagoa bijaše neodoljiva. — Znači rastala si se po treći put i to zbog vremena? Zanimljivo. Prvi put čujem nešto takvo. Naravno, ako čovjek vidi dovoljan broj Bergmanovih filmova počinje shvaćati da je sumorno vrijeme u stanju izazvati morbidna raspoloženja i melankoliju, ali za manje od dvije godine? Maxi, ostavi moj tanjur na miru. Ne bi li bilo zgodno da naručiš pizzu za sebe? A što je s onim tonama cijevi centralnog grijanja koje si tamo instalirala? —India, kako bi bilo da budeš toliko velikodušna i podijeliš sa mnom svoju pizzu? Ja sam tebi dala pola svojih špageta »anđeoske vlasi«, nisam li? Što ako ti kažem da ja u pogledu muškaraca imam najlošiji ukus na svijetu, da me ne bi trebalo puštati van samu, bez pratilje? —Bila bih ti prisiljena proturječiti. Rocco je, kao što se dobro sjećam, bio klasičan genij, Bad Dennis Brady bio je, na svoj osobni način, izuzetno sladak, a sudeći po tvojim pismima Laddie Kirkgordon bio je pravo božansko biće. Citiram: »Ima sve najbolje karakteristike kralja Arthura, Tarzana i Warrena Beattvja«. Zar već to što je grof nije nešto? — Pokušaj se probuditi usred noći i reći samoj sebi da si grofica pa ćeš vidjeti da li ti to što pomaže — obrecnu se Maxi. —A zašto si se ti budila usred noći i razgovarala sa samom sobom? —U redu, India, u redu. Predajem se. Vidim da si preuzela sistem doktorice Florence Florsheim da treba zaci u suštinu problema, nije li tako? —Više-manje — uzvrati India namjerno ravnodušnim glasom. —Laddie je definitivno luđak — rekla je Maxi i zamukla. —Pa što? Samo to? Većina muškaraca su luđaci, Maxi. Krajnji, mahniti luđaci. Ali to ne znači da se trebaš rastati od njih nego samo naučiti kako živjeti s njima. Možda je upravo
to razlog zbog kojeg se nikada nisam udala. Već unaprijed mi je previše toga jasno. Samo, Laddie nije bio tvoja vrsta luđaka. —Vraški točno, nije. Mislim da je on bio moja pretjerana reakcija na sirotog Dennisa, ali u početku me zaista sve to zanijelo: ta slavna tradicija koja se prenosi s generacije na generaciju; određena svrha u životu; smislenost toga što je netko Škot; štovanje predaka, obitelji Stuart; patriotizam, na sve to sam pala. Ali čim smo se dovoljno dugo zadržali izvan kreveta da sam ga imala vremena pomnije saslušati, a bilo je to tek nakon godinu dana, shvatila sam da sam ja mnogo više Amerikanka nego što sam toga bila svjesna. Laddie mi je počeo zvučati opsjednutim i napokon sam spoznala da je on potpuno lud, šenuo, da živi u drugom stoljeću. Nije želio imati nikakve veze sa stvarnošću izuzevši jedne stvari: da osvoji Srebrnu strijelu u Selkirku, mislim da je to jedino za što mari. —Aaa? —To je trofej u tradicionalnom natjecanju lukom i strijelom, pod pokroviteljstvom Kraljice. Svakih sedam godina strijelci se natječu da osvoje Strijelu. Laddie je provodio bar šest sati dnevno vježbajući gađanje lukom i nemoj mi reći da mu je to bio samo hobi, za njega je to cio život, mada kraljica, za koju on to čini nije Elizabeta II. Da je tamo vrijeme bolje, vježbao bi i duže, ali sa svim tim dreichom i ostalim ... —Zašto se nisi već prije izvukla? Između vlage i streljačkih vježbi ne razumijem zašto si toliko dugo ostala tamo. — Bilo me jednostavno previše stid priznati da sam ponovno pogriješila. Nijednog od mojih muževa nisam poznavala duže od mjesec-dva, prije nego što sam se udala za njih. Jednog, slatkog Bad Dennisa, poznavala sam samo trideset čudnih, vrlo čudnih, sati, India. Što ti to govori o meni? Nemoj se truditi da mi odgovoriš. Ne reci ni jednu jedinu riječ, to uopće nije bilo pitanje. —Što je Angelica mislila o njemu? —Ah, ona se predobro zabavljala da bi primijetila da je naš vlastelin pomalo ćaknut. Obožavala je zatvoreni bazen, obožavala lokalnu školu, a zaista je bila postala prilično dobra u gađanju lukom i strijelom. Laddie ju je poučavao, to mu moram priznati. Srećom, na vrijeme sam je izvukla prije nego što je počela zamišljati da će iz magle dojahati Bonnie Prince Charlie na bijelom konju i povesti je sa sobom. Mislim da bi Angelica mogla živjeti i pod vodom. Ja sam ta koja je neprilagodljiva. —Ti si samo impulzivna — reče India s ljubavlju. —Misliš li da bi ja trebala ići k doktorici Florence Florsheim? — upitala je Maxi s
beznadnim pogledom. — Nije dovoljno reći da živim ubrzanim tempom, moje ubrzanje je takvo da malo nedostaje pa da samu sebe lansiram u svemir. —Taj ti savjet ne mogu dati. Od ljudi koji idu na psihoanalizu ne očekuje se da hodaju uokolo govoreći svojim prijateljima kako bi i oni trebali ići na psihoanalizu. Kako god bilo, doktorica Florsheim te ne bi uzela jer ti si previše toga čula o njoj a ona previše toga zna o tebi, da ni ne spominjem to da smo ti i ja najbolje prijateljice. To bi se sasvim protivilo pravilima igre. —Pričaš joj o rneni? — upitala je Maxi ushićena izraza lica. — Nisam to znala! Što joj kažeš? — Kad pokušavam izbjeći razgovor o nečemu što ne želim spominjati doista pokazujem sklonost da pričam o tebi, tako je. Ali budući da ti nisi jedan od mojih problema to je samo gubljenje vremena i sada već znam, čim te spomenem, da je to stoga što izbjegavam nešto stvarno grozno. -Oh. — Ne pokušavaj shvatiti. — Neću, India. Iskreno ti obećajem da neću. —Što sada namjeravaš, Maxi? —Prije svega, dat ću ti svečanu i neopozivu zakletvu, India. Zaklet ću ti se i ti ćeš mi biti svjedok da se nikada više neću udati. Nikada više nijedan muškarac, India, čuješ li? - Ali ti ja ne vjerujem. To što se ne namjeravaš udati ne znači da nećeš. Premlada si za takve kletve.
