"Čita se u jednom dahu, kao bajka", napisat će kritika o novom bestseleru Ju dith Krantz, a on bajka zaista i jest, iako malo izvrnuta. Eve je, kao u bajci, princeza koja čuva nevinost za svog princa, no onda bajka poprima drugi tok. Kad shvaća da nevinost ne čuva ona, nego drugi u njezino ime, bježi s putujućim glumcem, da bi, živeći živeći s njim u grijehu, i sama stupila na daske, ali kao pjevačica. Pjevačica u kojoj, osim grijeha, zacijelo ima i nešto božansko,. jer njezin pjev diže ljude sa smrtne postelje. I, nakon svega, pribavlja joj muža diplomata i nasljednika nasljednika šampanjske šampanjske tvrtke – njezina njezina pravog princa. princa. No to nije kraj bajke, nego tek početak priče. Jer osim pastorka, koji, nakon sramotnog života doživljava sramotan kraj, Eve rađa i dvije kćeri, Freddy i Delphine, koje ako ništa drugo, dokazuju da u njima teče majčina krv.«
Glava 13 Paul de Lancel nije bio čovjek kojega je oblikovao bijes. b ijes. Njegovo izrastanje u Champagni bilo je obilježeno svakodnevnim utjecajem mirnoće što se uzdizala poput maglice s blagih blagih padina toga plodnog krajolika. Dozreo je mirnim godinama prije svjetskog rata. Bijaše dobro uvježban u kompromisnim vještinama diplomacije, dok je u radosti živio sa ženom koju je obožavao zamalo puna, dva desetljeća. No sada, nakon Freddyna Freddyna prkosnog čina, počeo ga je obuzimati obuzimati bijes, nezaustavljiv nezaustavljiv i neobuzdan bijes. Bio je to apsolutan apsolutan bijes, utoliko neshvatljiviji jer dosad nije imao prilike naučiti se kako je i najbezobzirnijem čovjeku nekorisno ustrajali na vrhuncima bijesa dulje vrijeme. Bijes ga je toliko preobrazio da Eve više nije mogla s njim raspravljati – ne bi joj dopustio ni da samo spomene Freddyno ime. Ukopao se u svoj bijes slijepom odlučnošću zatočenika koji kopa podzemni prolaz radi bijega. Poput kakva zatočenika, nije imao drugog načina da izbjegne i zbjegne stvarnost. Mora joj dati lekciju. Lekciju koju nikad neće zaboraviti. zaborav iti. Netko ga napokon mora slušati! U tim se riječima nalazio sav njegov bijes, kao da nije bio razuman pripadnik jedne pragmatične profesije nego trećerazredni krotitelj lavova. Dalje od toga nije htio razmišljati. Freddy je zapravo plaćala svu onu potisnutu i nezadovoljenu ljutnju koju je Paul osjećao spram Bruna, sina koji je za nj pokazivao tek uljuđenost kakva dolikuje nekom strancu, sina koji ga je zapravo odbacio zbog razloga u koje bi bilo bolje ne ulaziti. Freddy je plaćala i za svu gorčinu i razoč aranost koju je Paul odnedavna osjećao zbog Delphine, kćeri čije je ponašanje bilo tako dvosmisleno i dvojbeno, kćeri koja mu je uskratila bilo kakvu kakvu mogućnost da da promijeni fait accompli načinjen ugovorom s Gaumontom. Nemoć koju je osjećao kao otac zbog tr oje oje potomaka toliko ga je obuzela da više nije mogao svjesno razmišljati. Bilo mu je jednostavnije potpuno izbaciti Freddy iz svoga života, odbaciti je jednom zauvijek. Izjavila je kako može živjeti bez svoje obitelji, zar nije? Pa dobro, neka bude tako. Netko ga mora slušati! Freddy kao da je postala žarište svih njegovih neizrecivih frustracija zbog Bruna i Delphine. Freddyn postupak – pobuna koja joj se nije mogla oprostiti – bio je onaj konačni ustanak kojemu će se oduprijeti svim snagama, koliko god ga to stajalo. U tjednima nakon Freddyna odlaska Eve je jedva mogla prepoznati svoga supruga. Počeo se dizati tako rano da bi često otišao u konzulat i prije nego što bi se ona spustila na doručak, ostavljajući za nju tek neku poruku kod kuharice Sophie. Kad bi Kad bi se vratio kući, ostajao bi ukopan u novine sve do večere. A za večerom bi sebi lijevao triput više vina nego dotad, i zadržavao se na beznačajnoj konverzaciji o rutinskim dnevnim događajima. Nakon večere odlazio je u usamljeničku šetnju, nakon koje bi joj dospio reći tek to da je prošle noći slabo spavao, pa će odmah u krevet. Otkako je Freddy otišla nije se ni jednom glasno nasmijao, a Evu bi poljubio kao da mu je to dužnost. dužnost. Je li možda bio ljutit i na nju, pitala se Eve. Učinilo joj se da jest, premda premd a to sebi ne bi nikad priznala. Naposljetku, ona ga je nagovorila da Freddy dopusti nastavak pohađanja letačkog tečaja nakon prvog samostalnog leta, ona je kćeri dala na uporabu svoj automobil. Paul je dakle nije mogao držati nevinom, no budući da on nije nij e dopuštao da se o Freddy progovori riječ, Eve nije mogla na sebe preuzeti svoj dio krivnje za događaje koji su doveli do kćerina anarhičnog čina. Nije se usuđivala ni obavijestiti supruga što se događa s kćeri. Freddy ju je redovito nazivala jedanput tjedno, u doba kad je Paul bio na poslu... Freddy ju Freddy ju nije upućivala u pojedinosti, nije joj rekla rekla ni gdje stanuje, ali je uvjeravala zabrinutu majku da joj je dobro i da je sigurna. Po njezinu glasu bila je očito sretna. Eve je pokušavala priopćiti priopćiti novosti Paulu, no on bi je zaustavio zaustavio čim bi shvatio što mu hoće reći. reći. – Ne – Ne tiče me se, rekao bi joj on, i to s takvim bijesom u glasu da bi bez riječi izlazila iz sobe, prvi put u životu prestravljena čovjekom za kojega se udala. Eve je trpjela takav bijedni život zamalo zama lo do Božića 1936. godine. Da je htio, Paul je mogao bilo kada doznati gdje mu kći radi, potraživši telefonom nekog od svojih znanaca u studijima. No shvatila je da on to nikad neće učiniti. Nakon što su tako prohujala tri mjeseca, zanemarila je njegov pon os i sama nazvala. Čeznula je da vidi kćer, htjela je zagrliti svoje dijete. Dan kasnije već je dobila odgovor, pa je krenula automobilom do neke farme blizu Oxnarda gdje je bila utaborena filmska ekipa. – Da, gospođo? – gospođo? – upita je čuvar uz vrata žičane ograde podignute oko poljana na kojima se snimalo. Među mjesnim stanovništvom bilo je mnogo radoznalaca. – Očekuju me, odvrati Eve kratko, a čuvar je ne pitajući više otvorio prolaz. Ostavila je automobil među šatorima gdje su bili parkirani i ostali automobili, automobil i, i uputila se čvrstim korakom prema najvećem šatoru. Nije osjećala nikakvu suzdržanost zato što je upala na mjesto snimanja. Netko tko je bio zvijezda Olvmpije nije mogao zadrhtati na ulazu u spectacle, inače nepristupačan nepristupačan za javnost. Prostor iza kulisa odavna joj je pripadao, danas danas jednako kao i u danima vladavine vladavine Jacquesa Jacquesa Charlesa.
– Je li Freddy de Lancel tu negdje? negdje? – upita prvu osobu koja joj se učinila sposobnom za odgovor. – Freddy? Freddy? Morat ćete upitali tamo prijeko. Nije mi poznat raspored izvedbe vratolomija, odgovori čovjek i zaputi se do šatora u kojemu je bio producentov ured. – Raspored vratolomija, ponovi Eve uspjevši prikriti iznenađenost u glasu. – Tako je. – A što je s preciznim preciznim letenjem? Ne bih bih li se trebala raspitati za to? – To vam dođe na isto, gospođo. – Nešto tako... akrobacije? akrobacije? Ekshibicijsko Ekshibicijsko letenje? – Vratolomije – ekshibicije... ekshibicije... malo jedno, jedno, malo drugo. – Hvala vam. – Okrene se šatoru što ga je bio pokazao. Ne bi htjela o tome dalje razmišljati prije nego što dozna nešto više, pomisli ona zapanjeno. Tehnička terminologija o onome čime se Freddy bavila bila je toliko neuredna da je jedna stvar mogla značiti drugu, treću ili četvrtu. U producentovu uredu uputili su je do građevine udaljene nekoliko stotina jarda. Ona krene onamo dok joj j oj j e vjetar sjeverac zanosio zgodnu tamnozelenu haljinu i zamalo joj odnio šešir. Nebesa su bila daleko, bezizražajna, intenzivno plava i bez oblaka – posljedica vjetra koji je u Kaliforniji bio ono što je mistral za jug Francuske. Tlo kojim je hodala bilo je žuto i nabrano tlo kalifornijske zime, u očekivanju siječanjskih kiša koje će najaviti proljeće. Dok je hodala, vitka i elegantna u četrdesetim kao što je bila i u dvadesetim, s tamnosivim očima koje su još uvijek fascinirale i kosom koja je i dalje bila romantične boje jagode, Eve je privlačila pohvalne i radoznale poglede zaposlenih tehničara, ljudi koji su uvijek umjeli pronaći slobodan trenutak da promotre zgodnu ženu. Eve pogleda unutrašnjost hangara koji se učinio mračan nakon jarkog sunčanog svjetla . Nekoliko ljudi bilo je okupljeno oko zrakoplova koji joj se pričinio moderan i snažan kao i bilo koji s novinskih fotografija prilikom nedavnih zračnih utrka. Približivši im se, prepoznala je Alke Faye u košulji krem boje, s toliko mnogo džepova i džepića kao da je bila dio vojne odore. Košulja je bila uvučena u najpripijenije hlače koje je Eve ikad vidjela. Oko uskog struka bio je zategnut svijetli kožni remen, bijeli svileni šal bio joj je nemarno omotan oko vrata, a ispod svijetle kožne kacige izvirivala izviriva la je dobro poznata platinasta kosa. Kovrče su bile povučene postrance od kacige, pa se otkrivalo cijelo lice, s poznatim crnim obrvama i velikim očima koje su bile zaokružene pretjerano tamnim trepavicama. Bujne usnice s jarkim crvenilom činile su pravi kontrapunkt napadno plavoj kosi. Dva čovjeka bila su nagnuta nad njom u otvorenoj kabini zrakoplova, od kojih je jedan j edan bio podebeo, zamalo sredovječan, a u drugome je Eve prepoznala Spencera Tracvja. Bijaše viši nego što ga je zamišljala. No potom, kad se još uvijek neprimijećena približavala, zaključila je da to nije Tracy nego neki glumac nalik njemu. Dvojica su živahno razgovarala o tome kakav bi sigurnosni pojas trebalo dati pilotu da ostane čvrsto vezan uz sjedalo trkaćeg zrakoplova. Mlađi čovjek, očito, očito , nešto nije odobravao. – Swede, ne dajem ni prebijene pare za tvrdnju da je ovo najbolja moguća oprema na svijetu. Daj načiniti novu. Ili će sigurnosni pojasovi biti triput jači, ili Freddy neće letjeti, inzistirao je dok im se Eve približavala. – Izgubit ćemo cijeli dan, pobunio se Castelli. – Castelli. – Možda i dva. – Swede, čuo si što ti kaže čovjek, javila se Alke Faye. – U svakom slučaju, danas je odviše vjetrovito za letenje. Zrakoplov s kamerom počeo bi skakati. – Freddy, Freddy, začu se Eve. Alke Faye se okrenula. – Majko! Oh, bože, kako mi je drago što te vidim! Majko, majko, kako si? Poljubi me. Kako je tata? A Delphine? Pričaj mi o svemu! Kako si me uspjela pronaći? Poljubi me još jednom. Oh... ovo je Swede Castelli, a ovo Mac, Terence McGuire. Momci, ovo je moja dugo izgubljena majka. Niste ni mislili da je imam, zar ne, Swede? Majko, cijelu sam te namazala crvenilom. Dopusti da ga obrišem. Daj mi svoj rupčić, na ovom glupom mjestu ima prostora samo za mene. Freddy je od radosti počela plesati oko Eve, tapšući je. Zatim se od nje odmakla da je bolje pogleda, pa je opet počela tapšati. Dijete sigurno nije gladovalo, pomisli začuđeno Eve – ne samo što je izgledalo da je porasla nego se i popunila, pa je njezina još nedavno visoka i mršava figura sada dobila obline filmske zvijezde. Freddy shvati majčinu iznenađenost. – To je podstava, to nisam ja. Ispod kostima ja sam i dalje tvoja mala djevojčica. – Dovela si me u zabunu, reče Eve bez daha. daha. – – Nisam te prepoznala, pomislila sam da si Alice Faye. – Upravo tako, gospođo de Lancel, upade Swede Castelli, zračeći od radosti. – Trebali ste je vidjeti u ulozi Connie Bennett, ista ona.
– Swede, pozovimo pozovimo moju majku na na šalicu kave. Ovdje smo ionako ionako završili, zar ne? ne? – upita Freddy. Freddy. – Morat ću poći da naručim sigurnosne pojasove, Freddy. Moram još razgovarati i s Royom Del Ruthom. Pođite ti i Mac. Vidjet ćemo se ovdje sutra ujutro, pa makar ih morao i sam napraviti. – Kamo se žuriš, Swede? Valjda imaš vremena za jednu kavu? – Freddy je bila uporna, pa se svih četvero zaputilo do privremene kantine izvan hangara. – Morat ću ipak poći. Drago mi je što sam vas upoznao, gospođo de Lancel. Doviđenja, nadam se. – On pođe užurbano, kako bi porazgovarao s redateljem prije nego što načne problem sigurnosne opreme. Budući da je Mac ravnao svim svi m djevojčinim letovima, Castelli je vjerovao da su već čitavi dani izgubljeni na udovoljavanje sigurnosnim zahtjevima i mjerama opreza. U drugu ruku, otkako je Freddy počela letjeli, uštedjeli su više vremena nego što su ga izgubili. Nikad u povijesti svoj e struke nije letačke vratolomije pratio s manje zabrinutosti, zabrinutosti, niti je u povijesti filma bilo uvjerljivijih letačkih prizora s jednom ženom. ženom. Dok je ispijala kavu i jela kolačiće na kojima je Freddy inzi -stirala, Eve se borila s mnoštvom dojmova koji su je zbunjivali. Nije samo napadna kozmetika i platinasta vlasulja bila razlogom što joj je Freddy odjednom postala strana. Bilo je nešto... nije mogla reći što... ali na njoj se vidjela neka promjena. Glas joj je bio isti, osjećajna pažnja spram majke bila je ista, ali nešto bitno se promijenilo. Nije bilo posrijedi samo to što je postala odrasla, što je počela počela sama sebe izdržavati izdržavati i voditi vlastiti život – život – doduše, obje su prešutno odbijale o tome progovoriti -nego i nešto što Eve nije mogla shvatiti. Nešto novo. Eve se odvažila postaviti nekoliko pitanja McGuireu ne bi li tako došla do nekog zaključka o promjenama svoje kćeri, no njegovi su odgovori bili onakvi kakve je mogla i očekivati od čovjeka koji je kćer podučavao letenju – odmjereni, smireni i razumni. Objasnio joj je mehaniku nekoliko vratolomnih akrobacija, tako da je ona mogla to razumjeti. Djelovao je iznimno uvjerljivo, pomisli ona dok ga je slušala. Da ga je prije srela bila bi sigurna kako kako je Freddy u pouzdanim pouzdanim rukama rukama tijekom letačke obuke. obuke. Pokušat Pokuša t će navratiti drugi dan, pomisli, kada Freddy bude sama i kad ne bude nosila kozmetičke namaze koji su na njoj djelovali kao kakva krinka. No već je bila sigurna u jednu bitnu činjenicu – da je Freddy dobro. Možda bi mogla izmisliti neki način da u isto u vjeri i Paula. Pa i kad joj to ne bi uspjelo, barem su ona i Freddy sad opet bile jedna uz drugu. Eve je pomno pazila da se prema kćeri ne odnosi odviše majčinski. Ne samo što su prošla već tri mjeseca otkako je Freddy jasno obznanila svoju neovisnost, ne go je njihovu razgovoru bio nazočan i jedan stranac, gospodin McGuire. O obiteljskim stvarima moći će razgovarati samo kad njih dvije budu same. Nije upitala Freddy gdje živi, tko joj kuha ili kako pere rublje, što kani činiti kad film bude završen. Bila j e zadovoljna što može uz nju sjediti, unatoč neodređenoj ali očitoj zbunjenosti, i pustiti da se sreća njezine kćeri prelijeva i na nju. Freddy je radila ono što je voljela, a kako je ustvrdio i gospodin McGuire, radila je to izvanredno. Za danas joj je ta spoznaja bila dostatna, pomisli dok se vozila kući. Na povratku iz Oxnarda kretala se obalnom cestom, pozorno upravljajući automobilom. Još je bila malo potresena emocijama nakon ponovnog ponovnog sjedinjenja s kćeri, ali se počela odlučno oslobađati tih misli, ka ko bi tijekom vožnje stekla uobičajen izgled i pojavila se smirena pred Faulom – ne objašnjavajući mu gdje je provela cijeli dan. Pjevuckala je odlomke pjesama koje je gotovo već zaboravila i razmišljala o ljudima iz varijetea koji su ih učinili slavnima. Eve je odjednom nestala i ponovno se pojavila Maddy. Sjetila se Chevaliera i jednog od njegovih prvih hitova – Je n'peux pas vivre sans amour. Maddy je dalje pjevala – J'en reve la nuit et lejour. Uspomene, stare gotovo dvadeset pet godina, izronile su i p ovlačile jedna drugu. Eve naglo skrenu kola u stranu i zaškripi kočnicama. Sjedila je nepomično u svome malom coupeu, dok joj je srce udaralo, obrazi se zarumenjeli a ruke drhtale. Bože, kako je bila glupa! Sad joj je to bilo tako jasno kao da su joj otvoreno najavili. Jasno koliko i upadljivo crvenilo na Fre-ddvnim usnicama. To dvoje bili su ludo zaljubljeni. Ljubavnici. Oh, o tome nije moglo biti dvojbe. Jasno. Jasno... unatoč pogledima koje nisu razmijenili, rukama koje se nisu dodirivale, riječima koje nisu izgovorili. Kako je mogla ne primijetiti tako očitu strast? Tako... čvrstu. Nedotjeranu. Neporecivu. Nije li je možda zaslijepila krinka Alice Faye na kćerkinu licu? Ui ^ato što je u njoj još vidjela tek malu djevojčicu? No Freddy je bila već duboko u tome, već tako duboko, tako zanesena, daleko sve do krajeva u kojima je njezina majka nije mogla slijediti. A on, jadnik, nikad se neće oporaviti od Freddy. To je bila njegova sudbina. sudbina. Eve napokon ponovno pokrenu kola, s uzdahom koji je podjednako bio znak rezignacije koliko i neke nove pomirenosti. Kako se sve to dogodilo, dogodilo, nije bilo važno. A što će se dogoditi, to ni ona ni itko drugi neće moći moći predvidjeti. Freddy je bila zaslijepljena svojom srećom. A ona sama... da, morala je priznati da ju je taknula
zavist. Morala je sve priznati... pa i zavist zbog ludosti prve strasti doživljene jedanput u životu... priznati samoj sebi, dok je još bila nijema od udarca spoznaje, sasvim pojmljivu žensku zavist zbog posjedovanja onog čovjeka. Onoga silno privlačnog muškarca, s njegovim tihim ali moćnim šarmom, sa snažnim i mišićavim tijelom... iznimno poželjnog muškarca. Njezina je kći dobro odabrala. Dok je ležala još napola usnula u krevetu, Delphine pomisli u nekom nejasnom zadovoljstvu kako la matinee grasse, – debelo – jutro – jutro nipošto nije isključivo isključivo francuski izum, izum, iako su mu Francuzi Francuzi dali naziv i neku neku vrstu službenog statusa. Bijaše to ono jutro koje nije namijenjeno ničemu drugom osim ljenčarenju, dangubljenju bez riječi. U svakom slučaju, ona je zaslužila matinee grasse, nakon što je mjesecima snimala filmove, jedan za drugim. Dala je uputu osobnoj sluškinji Anabelli da će jutro provesti u spavaonici te da ne želi ni od koga biti smetana pa ni od donositelja cijelog stabla orhideja, ako takvoga bude. Toga 10. travnja travnja 1938. kišilo je, no u dvije godine pariškog života Delphine se već navikla na kišu koja je više nije smetala. Nije zbog nje bivala potištena, zato što je na nju bila ravnodušna. Vozač ju je svugdje vozio njezinim golubljesivim Delahayem, većinu svojih dana provodila je u studiju gdje ionako nije bilo nužnog vremena, kuća joj je redovito bila ispunjena poklonjenim cvijećem. I, različito od većine francuskih domova, njezina je kuća redovito bila ugodna i topla. Nakon golemog uspjeha uspjeha s Majerlingom, dok je njezin agent pregovarao s Gaumontom Gaumontom o mnogo povoljnijem ugovoru od prvotnoga, Delphine je krenula u potragu za obitavalištem. Nedaleko od Avenue Foch, u šesnaestom arondismanu koji je najbogatiji na desnoj obali Seine, podignut je oko sredine prošlog stolj eća niz malo poznatih i izrazito šarmantnih ulica bez izlaza, poznatih kao – vile. Zgrade u tim posve nefrancuskim ulicama nalikuju zapravo engleskim – malene su, ugodne, sa zajamčenom privatnošću i stražnjim vrtom. Delphine je pronašla jednu koja se iznajmljivala u Villi Mozart, a koja ju je podsjetila na viktori- janske janske kuće lutaka. Bila je podignuta od ružičaste i bijelo oma-Ijane oma -Ijane cigle, dok je vanjska drvena građa vila obojena tirkizno. Ukrasna loza penjala se po prednjem pročelju, zasjenjujući prozore, dok je stražnji vrt obilovao grmljem, a u njemu je rasla i jedna žalosna vrba. Sunce, kad ga je bilo, obasjavalo je dopodne pročelje, a popodne stražnji dio zgrade. Na svakom od gornjih katova bile su po dvije sobe s kupaonicom, dok su na prvom katu bili soba s oba za objedovanje, salon i kuhinja. Ispod kuće postojao je omanji ali dobro izoliran podrum. Uređaj za zagrijavanje bio je nov i djelotvoran. Delphine je kupila kuću s prvim zarađenim novcem. Neka druga osamnaestogodišnjakinja osamnaestogodišnjakinja koja bi se probudila kao zvijezda, makar s tek jednim snimljenim filmom, jamačno bi potrošila novac na krzna, dragulje i nova kola, ili bi, naprotiv, odbila potrošiti ga na bilo što. Jedino za čim je Delphine čeznula bio je osjećaj sigurnosti, tvrđava po njezinu ukusu i mjeri. Uvijek je živjela po kućama kojima je upravljao netko stariji, tko se držao mjerodavnim da određuje što će ona činiti. Kuća u Villi Mozart bila je jamstvo da će sve većim zahtjevima svog djela moći udovoljavati u potpunoj privatnosti. Na ulazu u zgradu nije bilo radoznalog kućepazitelja, kakav je po zakonu morao postojati u svim pariškim stambenim zgradama, a koji bi motrio na dolaske i odlaske njezinih posjetitelja. Na prostoru Ville Mozart živjeli su samo vrtlar i njegova žena, Louis i Claudine, a njihovo prebivalište je uz to bilo na samom ulasku u naselje, više stotina koraka daleko od Delphinine kuće. Od njihova pogleda odvajala ju je i jedna ulična okuka. Delphine ih je obavještavala o svakom svom posjetu, a čim bi se gost pojavio oni bi dizali brklju na ula zu u naselje, ne postavljajući nikakva pitanja. Davala im je napojnice često i obilato. Premda se nisu nalazili neposredno pod njezinim očima, Delphine je bila dovoljno dugo Parižanka, pa je znala koliko joj je potrebna njihova dobronamjernost. dobronamjernost. Unajmila je služničad, ali je zahtijevala da ne žive kod nje. Vozač Robert, njezina osobna sluškinja, kuharica i femme de chambre dolazili su na posao rano ujutro i odlazili kad bi ga dovršili. Dobro ih je plaćala – mnogo više nego da im je uz plaću davala stan i hra nu – ali to joj se isplatilo. Kad god bi netko od njih vidio neki znak da Delphine nije noć provela sama, oni su bili odviše zadovoljni dobro plaćenim poslom da bi izlagali opasnosti njezinu privatnost do koje joj je bilo toliko stalo. Inače, mogli su uzajamno mnogo toga priopćavati o gospodinu Niču Ambertu i njegovoj ljubavnici odnosno njihovoj gazdarici. Vrtlar Louis je zadivljeno obavijestio svoju ženu da je Ambert proveo prošlog tjedna pet noći u kući. Štoviše, dobio je i ključ od ulaznih vrata. Čim bi na ulazu u naselje dobila nove obavijesti od Claudine, osobna sluškinja Annabelle odmah ih je priopćavala kuharici Heleni. Claudine je dovela svoju sestru Violet kao femmme de chambre, a budući da je ona pospremila cijelu kuću, znala je i sve pojedinosti u vezi s Delphininim krevetom, kad je morala promijeniti posteljinu – i zašto. Taj Nico Ambert mora biti
neki grubijan, priopćavala je ostalima u kućanstvu uz zavidan izraz lica. Nije ga bilo lako zadovoljiti, a pritom je jamačno bio bio grub kao lučki radnik, radnik, što se lako moglo naslutiti. Uostalom, bio je mlad. U tvrđavi Ville Mozart Delphine je bila u središtu mreže obavijesti, čak i više nego da je živjela u stražnjem dvorištu tračerske novinarke Hedde Hopper. Ipak, da bi to shvatila, još nije bila dovoljno Pa rižanka, a jamačno to neće ni postati. Nico Ambert trajao je j e šest mjeseci, dok nije završen Mayer-ling, a zatim je Delphine potpisala ugovor kao zvijezda zajedno s Claudeom Dauphinom u filmu Rendez-vous d'amour. Ambert ju je podučio i više nego što je namj eravao. Tek što bi izišla iz njegova zagrljaja, Delphine bi, došavši u studio, počela polagano šetati scenom kao da razmišlja o sljedećem prizoru, a zapravo pitajući se kolikim se sve scenskim radnicima ukrutilo udo dok bi je promatrali. Kad bi se povremeno susrela s nekim mlađim asistentom, počela bi iskusnim pogledom procjenjivati njegov obujam ispod proreza hlača, dok bi tobože nešto ispitivala o njegovu radu. Dok bi joj on odgovarao ona bi razmišljajući r azmišljajući grizla usnicu, no čim bi se on od požude vidljivo zacrvenio, ona bi ponovno spustila pogled na hlače da vidi koliko je narastao. A onda bi ga otpravila uz ljubazan smiješak, zamišljajući ono golemo udo koje bi tako rado izvukla iz njegova skrovišta, ono kruto i prokrvljeno tkivo koje bi tako rado prihvatila, pripravna da ga usadi duboko u svoje tijelo. Ali nije to sebi nikad dopustila. Silno je uživala u pohoti osoblja, zapaljujući ih a da im pritom nije davala nikakva stvarnog povoda. Delphine je postala rob seksualne želje. Obožavala je blaženi, opojni i čulni bol rastuće napetosti, ludo maštanje, provodeći cijele sate u neizdržljivoj želji, mokra i požudna, dok se napokon svjeda ne bi upalila i redatelj je pozvao. Tek u tom trenutku dopustila bi sebi orgazam koji je tako dobro prikrivala. Redatelj filma Rendez vous d'amour odmijenio je Amberta. On je tek oklijevajući pristao vratiti ključ ulaznih vrata, pa tu pogrešku više nije ponovila. Kad je započela novi film, Affaire de coeur s Charlesom Boverom, bacila se u producentov zagrljaj, budući da redatelj n ije izazivao kušnju. Na glumce nije obraćala pozornost, jer su oni bili odviše usmjereni na sebe. Što su bolje izgledali, to su je manje privlačili. Njezini scenski poljupci nikad nisu imali senzualnu realnost pogleda na ručetine kakva električara na poslu. poslu . Strast koju je kamera hvatala pri najdirljivijim romantičnim prizorima bila je nadahnuta spoznajom kako bi se osoblje najradije izredalo nad njom, kad bi za to imalo priliku. Uživajući i dalje u krevetu, ona željno pomisli da bi na to bila spremna. I više nego spremna. Ali oni nisu smjeli imati pristupa. Hvalisali bi se. Jedna zabuna, jedan pogrešan korak i svi bi znali. Za jednu zvijezdu, prihvatljivi ljubavni partneri bili su redatelji, producenti, skladatelji, scenografi i pisci, no ona se nije mogla izložiti i zložiti opasnosti ogovaranja među radnicima, koliko god ju je njihova sirova i gruba muževnost tjerala na unutarnje drhtaje. Margie je o tome doznala tek nešto malo. Prijateljica joj je došla u božični posjet i Delphine je zamišljala, prije nego što je Margie doputovala, doputovala, da bi staroj prijateljici mogla povjeriti nešto o svome svome novom životu. Ali Ali odmah shvati da bi to bilo vrlo loše. Margie Hali je bila toliko vidljivo impresionirana Delphininim usponom među zvijezde, da više nije bila sposobna za neposredno d rugarstvo koje bi Delphine i dalje dopuštala i željela. Još gore, Margie je u dvadesetoj godini, koliko je imala i Delphine, i dalje bila djevica, nastavljajući živjeti prema strogim propisima djevojaštva kojima su obje bile vjerne u koledžu. Margie je bila bil a pred završetkom studija, no već je bila zaručena za nekog izglednog doktora iz Pasadene. Kako se činilo Delphini, bila je već duboko uzbuđena prizorom vjenčanja zakazanog za lipanj. Nakon što je jedan ili dva puta posjetila studio, priznala je kako bi u Parizu radije provodila vrijeme naručujući ručno rađeno rublje za svoj miraz, kupujući rukavice i parfeme, naručujući stolni platneni pribor za buduću blagovaonicu. Njezinu blagovaonicu, blagovaonicu, pomisli Delphine u nevjerici. Da, Margie Hali će već za nekoliko mjeseci mjes eci postati matrona u Pasadeni. Jednog dana, za malo godina, ona će otkriti prve sive vlasi u svojim žutim kovr -čama i to je čak neće mnogo zasmetati. I ne bi moralo, u Pasadeni. Kako je mogla izrasti tako bezvezno, pitala se Delphine. Ljubav je za Margie bila potpuna nepoznanica. Ljubav. Hoće li se ona ikad zaljubiti? Vjerovala je da neće. Ljubav je mijenjala ljude, a Margie u svom životu nije htjela ništa promijeniti. Ona je s Delphinom sada imala tako malo zajedničkoga, kao i oni ljudi pred kinematografskim blagajnama koji su išli gledati njezine filmove. Nakon Mayerlinga snimila je još sedam filmova, i svi su bili uspješni. U očima francuske publike ravne su joj bile samo Michele Morgan i Danielle Darrieux. Te dvije glumice bile su i razlogom zašto je odbijala ponude koje je primala iz Hollywooda. Obje su u Francuskoj snimale filmove tempom ravnim njezinu. Bile su starije od nje, obje zanosne i ambiciozne kao i
ona. Ako bi se makar nakratko odvojila od svoje trijumfalne karijere, kako bi nešto snimila u Kaliforniji, jedna od njih zauzela bi Delphinino mjesto u nekoj ulozi. Bila je duboko uzbuđena kad je M. Morgan dobila ulogu za kojom je toliko težila, zajedno s Gabinom u Quai des Brumes. Taj film Marcela Carnea bio je pred premijerom i svatko do koga joj je bilo stalo govorio govorio je o njemu već već mjesecima, rabeći rabeći pritom riječ koja ju je uzrujavala – remek-djelo. Delphine uze primjerak dnevnika Le Figaro što joj ga je An- nabelle ostavila na pladnju za doručak, i otvori stranicu s Car-neovim Car-neovim intervjuom koji je prethodno već pročitala od vrha do dna. Dosad još nije radila ni s Carneom ni s Gabinom, i dok to ne postigne neće biti zadovoljna. Svrnu pogled s intervjua namrštivši se. Da bi prestala misliti na nj, okrenu prvu stranicu novina. Devedeset devet zarez sedam postotaka Austrijanaca izjasnilo se za Anschluss s Hitlero- vom Njemačkom. Ta brojka Ta brojka je zaista luda, pomisli ona. Zapazi vijest da Otto von Habsburg nije mogao glasovati jer je prethodno zatvoren kao osumnjičeni veleizdajnik, nakon što je zatražio da europske velesile istupe protiv Njemačke. Habsburzi nisu pokazali osobitu ljubaznost ljubaznos t spram male Marije Vetsere, zar ne? U Francuskoj je s čela vlade odstupio Leon Blum a došao je Daladier – no tko bi ih mogao razlikovati? Kakve je razlike bilo medu njima? I komu je do toga bilo stalo? U Francuskoj je politika bila još konfuznija nego drugdje u svijetu, no ona je držala da ipak mora biti upoznata s prilikama, budući da su ljudi o tome naveliko pričali. Ne bi imalo smisla biti potpuna neznalica. U Tunisu su izbili neki neredi... ali zar nisu ondje oduvijek izbijali neredi? Otvorila se nova mogućnost putovanja – putovanja – William Boeing sagradio je golemi zrakoplov, model 314. Bijaše to zapravo jedina zanimljiva vijest u novinama. Kako je pisalo, putnici će se unutarnjim stubištem moći spustiti do bara... što je navede da se upita čime se sada bavi Fre ddy. Otišla je pogledati Strmoglavce repom i u filmu nigdje nije prepoznala sestru, koliko god se trudila. Iz majčinih pisama znala je da Fre -ddy snima jedan film za drugim, otprilike kao i ona. Ali Freddy ipak nije bila zvijezda. Delphine baci dosadne novine na pod. Uz matinee grasse nikako ne idu novine, morat će na to upozoriti Annabellu. Danas ima večeru s Brunom, sjeti se Delphine, i njezina se trenutačna nestašnost izgubi. Bilo je sjajno imati brata u kojega se može pouzdati. Njihov je međusobni odnos bio različit od odnosa s bilo kojim drugim muškarcem. On nikada nije čačkao, nikad se nije raspitivao o njezinu privatnom životu, nikad je nije prosuđivao niti se pokušavao ponašati kao da je ovlašten motriti na nju. Mogla je od njega zatražiti bilo kakav savjet i biti sigurna da će joj dati nepristrano mišljenje. Bruno je razumijevao suptilne nijanse francuskog života, kako ih ona nikad neće shvatiti. Znao je koje privlačne pozive ne smije nikad prihvatiti, ni u kom slučaju, kojemu bi krojaču trebala dati dat i prednost, gdje naručiti papir za dopisivanje i kako na nj dati ugravirati svoje ime, zašto je za njezinu karijeru bilo važno prisustvovati dodjeli nagrada Prix de L'Arc de Triomphe i Prix Diane te zašto je važno ne odlaziti u Monte Carlo. Brinuo se o njezinu njezinu vinskom podrumu, preporučio najboljeg postolara u Parizu, inzistirao je da odbaci svu svoju američku garderobu i odabrao automobil koji najbolje odgovara njezinu položaju. Del phine je znala da je on za nju pravi blagoslov te da su svi, od njezina agenta, njezinih producenata do posluge znali da je ona pod zaštitom svoga brata, vikonta de Saint-Fraycourta de Lancela. Sam Bog zna koliko su Francuzi opsjednuti titulama. Zauzvrat, ona je Brunu igrala ulogu domaćice kad god bi je on za to zamolio. – Cherie, – običavao bi je on nazvati, – možeš li mi učiniti uslugu i biti stoloravnateljica sljedećeg tjedna? Dolazi mi na večeru jedan stariji gospodin kojega ću ti postaviti zdesna – zdesna – ima silno mnogo novca o čijoj se namjeni još nije odlučio. I ona bi obukla najzavodljiviju naj zavodljiviju haljinu i šarmirala čak samu sebe igrajući u uzbudljivoj ravnoteži dvostruku ulogu za Brunovim stolom, gdje su se odvijale njegove očaravajuće male večere; ulogu filmske zvijezde Delphine de Lancel i ulogu gospođice de Lancel, potomka stare ar istokracije ar istokracije iz Champagne, koja je u potpunosti ovisila o savjetima svog brata. Samo bi je njezini povremeni pogledi na Bruna uvjerili koliko je on uživao u njezinoj ulozi. No i on je bio sjajan partner. Bili su dobro usklađen par, pomisli Delphine, a možda najbolji dokaz toga bio je s koliko je on odobravanja prihvaćao njezin način ljubavnog života. Bila je to krajnje nekorisna, neudobna emocija, tako ju je on ocrtavao, koju je izmislio netko odviše dosjetljiv i bez drugog posla. Neki nezaposleni malograđanski malograđan ski trubadur. Najkasnije tjedan dana nakon takve večeri, a nerijetko i prije, primila prije, primila bi kakav prekrasan Cartierov nakit s porukom od Bruna da je stari gospodin – vrlo inteligentno uostalom – odlučio kako će plasirati svoj novac. Bilo je zabavno imati Bruna s kojim je mogla voditi takve igre, razmišljala je Delphine, a to što su pripadali istoj obitelji činilo je njihove interese uzajamnima. Naposljetku, ona, Bruno i Freddy posjedovat će jednog dana tvrtku Lancel. Na sreću, on je znao kako valja upravljati vinogradima, budući da ni ona ni njezina sestra ne bi mogle preuzeti takvu odgovornost. Premda, u drugu ruku, ne bi bilo loše posjedovati vlastiti dvorac. Ni Michele Morgan ni Danielle Darrieux nisu bile
vlasnice dvorca, pa i kad bi ga neka od njih dvije kupila, to ne bi bilo isto što i naslijediti ga. Valmont je doduše odviše dosadan, zaključi Delphine nakon što je izišla iz kreveta i protegnula se. Njezina mala kuća bila joj je draža od svega, svega, pa ju je napuštala napuštala samo samo radi kratkih odmora odmora između snimanja. snimanja. Pozvonila je djevojci shvativši da je njezinu lijenom jutru došao kraj. Popodne ima prvi sastanak s redateljem novog filma Jour et nuit. Zvao se Armand Sadowski i svatko u filmskom svijetu pričao je o njemu i o njegova tri filma. Sjajni su, objašnjavao bi netko, teški, govorili su drugi, on je genij, on je nemoguć, isticali bi treći i četvrti. Ali kako izgleda, pitala se Delphine dok je čekala Annabellu. Hoće li ga poželjeti u krevetu? Kakav bi bio pritom? pritom? O tome nije mogla pitati svog agenta. Uobičajeno je bilo je bilo da se Delphine upozna s novim redateljem u nekom restoranu, po izboru njezina agenta Jeana Abela. Abel je rado držao svoj biznis pod okom, koliko god je to moguće, a čovjek koji je odabirao restoran, naručivao vino i na kraju sve plaćao, mogao je to s ebi priuštili uz pretpostavku da je sve to obavljao dobro. Pregovori o Delphininu sudjelovanju u filmu Jour et nuit bili su već odavno dovršeni. Dakako, nije bilo potrebe za audicijom. Ugovori su potpisani, no pri snimanju svakog filma postojala je mogućnost izbijanja sukoba, pa je stoga Abel htio biti na sigurnom što se tiče Sadowskog. No budući da je redatelj bio vrlo zauzet dovršavanjem dovršavanjem prethodnog filma, nije htio hti o pristati da napusti studio zbog ručka. Umjesto toga, zakazao je Delphini sastanak potkraj popod-neva u svom uredu u Billancourtu. Na to je Abel morao pristati iako uz veliko oklijevanje, budući da je između prethodnog filma Sadowskoga i novoga, s Delphinom, bila predviđena stanka samo za vikend. Abel je namjeravao otpratiti Delphinu na taj odviš e poslovni sastanak, bez jela i pila, ali ona je to odbila. Više je voljela da bude dovezena vlastitim kolima do studija, odakle će potom krenuti na dugo odgađanu probu kod krojača donjeg rublja. Abel je može pričekati u Billancourtu. Delphine se pažljivo obukla za susret sa Sadowskim. U filmu Jour et nuit trebala je glumiti vjetropirastu bogatu djevojku, osumnjičenu osumnjičenu za ubojstvo, koja se zaljubljuje u policijskog inspektora. Već je doznala doznala da su kostimi koje je izradio Pierre Goulard bili inspirirani Schiaparellijevim Schiap arellijevim nadrealističkim, dosjetljivim, često i posve šašavim kreacijama. Inspirirani? Ona zaključi kako bi bilo ispravnije reći da su njihova kopija. Ti kostimi, kreštavi i upadljivo agresivni, odgovarali su prirodi lika iz filma, ali ona nije htjela da je neki nepoznati redatelj zapamti po tome. Delphine je postala majstor u vještini prikrivanja neupadlji-vošću. neupadlji- vošću. Kako je njezina slava rasla, tako je ta vještina dobivala na važnosti u njezinim odnosima. Svatko je očekivao da filmska zvijezda izgleda kao filmska zvijezda. Ali to je bio lagan i odviše ortodoksan pristup. Očigledan. Nekome Očigledan. Nekome se mogla mogla oprostiti ortodoksnost, ali ne i očiglednost. Filmska zvijezda odjevena u najnoviju opravu Jeana Patoua, s Pauletinim najekstravagantnijim šeširom i srebrnom lisicom u ruci – ne, to nikad. To je možda bilo dobro za javne nastupe, ali ne za početak neizvjesnog okršaja u kojemu će morati upotrijebiti sve svoje naoružanje. Zašto pobuditi redateljeve obrambene mehanizme tako rano? Naposljetku, moglo bi se dogoditi da ga zamrzi. Što se i dogodilo. Odabrala je sasvim jednostavnu maju od tanke vune u neodređenom i neupadljivom tonu sivoga, tako neupadljivu da je naglašavala bjelinu njezine puti više nego da je odjenula nešto crno. Tomu je dodala vrlo jednostavnu ali sjajno sjajno skrojenu suknju od sivog tvida, nešto tamniju od maje, blijedosive svilene čarape, obične crne cipele s niskom petom i klasični engleski kišni ogrtač s opasačem. Male naušnice od crnog jantara i crna baršunasta beretka, beretka, poput onih što su ih nosile studentice, studentice, upotpunjavale upotpunjavale su taj ansambl. Mogla je izgledati anonimno, mogla mogla je biti nitko ili bilo tko – no taj bi površni dojam nestao čim bi se shvatilo da je jedna od najljepših žena na svijetu, pomisli be-strasno Delphine. Delphine. Bila je vrijedna truda. Njezin izgled valjalo je procjenjivati i odmjeravati odmjeravati hladnokrvno, kao kao da je to četverogodišnji četverogodišnji izvještaj koje koje velike kompanije. Neki rezač dijamanata iz Amsterdama s podjednakom bi pozornošću promatrao kamen, kao što je Delphine ocjenjivala nagib svog nosa, savršenu krivulju gornje usnice i sjene ispod jagodica. Zadovoljna, zategnu opasač na kišnom ogrtaču i privuče beretku kako je po njezinu čelu ne bi odmah prepoznali. Došavši u studio krenula je prema redateljskom odjelu. Abel ju je trebao čekati na parkiralištu, ali je zakasnio, vjerojatno zato što je kiša poremetila promet. Prošla je mimo brojnih poznatih lica koja je površno poznavala, ali nitko od od tih ljudi nije ju prepoznao, prepoznao, osim onih kojima bi kimnula i nasmiješila nasmiješila se. Kišni ogrtač učinio ju je neprepoznatljivom, neprepoznatljivom, pomisli zadovoljno. Povratak u studio dobro je na nju djelovao. Ovdje je nije bilo dva tjedna, otkako je dovršila prethodni film. Trebalo joj je vremena da se pobrine o svim pojedinostima svoje zamršene osobne garderobe. Ta dva slobodna tjedna podsjećala su na povlačenje u kakav preparfimirani i prezagrijani svjetovni samostan, pomisli ona, svijet lakoumnih, brbljavih i uzbuđenih žena, koje su u glavi imale samo jednu misao. Sada je, hvala Gospodinu, ponovno bila u svijetu muškaraca.
Delphine je zastala pred otvorenim vratima scene koja je upravo bila postavljena. Mogla je omirisati znakovit metalni vonj svjetiljki koje su se hladile. Promotrila je električare i radnike na kulisama, koji su obavljali svoj posao, dok joj se dah ubrzao kad je vidjela s koliko su snage podizali, gurali i vukli predmete, i ne primijetivši je pritom, jer su se žurili da što prije obave posao i krenu kući. Povukla se s vrata u hodnik kako je ne bi očešala neka golema kulisa koju su nosili. No, ipak, nije sve izbjegla: šakom ju je slučajno udario neki prolaznik koji je živo gestikulirao u skupini s još trojicom ljudi. – Hej! To boli, viknu ona nepažljivom prolazniku, koji se i dalje brzo kretao i već je bio nekoliko koraka daleko. On se na njezin povik osvrnu i zaprijeti joj prstom. – Zao mi je, ali vi se vrlo glupo motate ovuda, reče joj i ponovno se okrene, nastavljajući živahni razgovor. razgovor. – Bit će da si pijan, reče Delphine glasno na engleskom. Ogledavala se ljutilo za nekim kome bi se mogla potužiti na toliku grubost, ali hodnik hodnik je već bio prazan. Abelu neće oprostiti njegovu nemarnost, pomisli, sad već nezadovoljna Što je uspjela sebe učiniti nepoznatom. Uputi se niz predvorje, pronađe napokon redateljski odjel, gurnu vrata bez imalo obzira i nađe se pred tajnicom. – Gospodina Sadowskog, Sadowskog, molim. molim. – Ne – Ne može biti ometan. ometan. O čemu se radi? – On me očekuje, reče ozlojeđena Delphine. – Vaše ime, molim? molim? – Gospođica de Lancel, uzvrati Delphine hladno. Tajnica žmirnu. – Oprostite, gospođice, ali nisam vas prepoznala. Odmah ću ga obavijestiti. Hoćete li l i sjesti? – Ne, hvala. – Delphine poče lupkati nogama od nestrpljenja. Nije htjela sjesti, kako ne bi izgledalo da nema drugog posla doli čekati Sadowskog pored vratara. Trebala ju je odmah uvesti u njegov ured. Abel bi to već izveo, vrag ga odnio. – Gospođica de Lancel je ovdje, gospodine Sadowski, reče tajnica u kućni telefon. – Da, razumijem. Okrenu se Delphini. – Primit će vas čim završi sastanak, gospođice. Delphine ju bijesno pogleda. Vidje na svojoj uri da je kasnila. Da je došla na vrije me, morala bi ga čekati već deset minuta. Izgledala je glupo, pomisli, kao netko tko moli milost. Sjede u neudobnu stolicu i poče se osvrtati po hodniku, vjerujući da će se Abel pojaviti svaki čas uz tisuću isprika. Prošlo je još pet dugih minuta, dok je tajnica tajnica nešto čitala. Delphine ustade jer nije htjela više čekati ni sekunde. Ovo je doista prešlo sve granice. Nekoliko ljudi iziđe iz ureda razgovarajući, i ne pogledavši je pritom. – Sad će vas primiti, gospođice, reče tajnica. – Ma nemojte, uzvrati Delphine. Tajnica je bila zbunjena, ali je uvela Delphinu u omanji ured i zatvorila za sobom vrata. U sobi je sjedio muškarac okrenut leđima Delphini, držeći prema prozoru dugu filmsku vrpcu koju je pozorno proučavao. Pro-kune Pro -kune uz nekoliko dosjetljivih prostota, dok je Delphine stajala ispred njegova stola. Bio je to čovjek koji ju je udario u predvorju. Jedva je čekala da se okrene, kako bi mu pokazala kako se ne smije ponašati spram jedne zvijezde. Već se odlučila i njezinu odluku ništa neće promijeniti. Gleda jući i dalje filmsku vrpcu, dobaci joj preko ramena ramena nekoliko riječi. – riječi. – Delphine, curo, sjedi. Pričekaj još časak. Sreća što te nisam jače udario – trebala si biti opreznija. Inače, žene udaram samo kad za to imam razloga... – Glas mu se gubio dok je promatrao film. – Dovraga! Neka je proklet taj snimatelj – kreten, neandertalac! Smoždit ću ga kad ga vidim. Ne, to što je napravio zbilja nije moguće, jednostavno nemoguće nemoguće i, naravno, nepopravljivo. Morat ćemo iznova snimiti cijeli prizor. Izgubit ćemo na to vikend. vi kend. Sranje! On odloži film, okrene stolicu i nasmije se. Redatelj se napola dignu, nagnu se preko stola i pruži ruku. Sadowski se na brzinu rukovao. – Prljav je to zanat, zar ne, curo? Bio je vrlo visok, primijeti Delphine, s glavom koja ju je iznenadila. Gomila crne i smiješno duge kose letjela je u svim smjerovima. Bio je mlad, ne više od dvadeset pet, a lice mu je podsjećalo na sokola, s očima i nosom koji su odavali energiju. Iz njega je izbijalo toliko snage kao da je upravo sudjelovao u nekom dvoboju. dvoboj u. Goleme naočale s rožnatim okvirom upravo je j e odložio i protrljao nažuljano mjesto na nosu. – Abel još nije došao? Dobro, ionako mi nije potreban, ali je sam inzistirao. – Govorio je brzo i silovito. Delphine je ostala bez riječi. Taj redatelj joj je od prve počeo govoriti – ti – i oslovljavati je imenom. To se moglo dopustiti između redatelja i nekog starijeg pripadnika ekipe s kojim je bio jako dobar, ali inače ne. Nipošto između redatelja redatelja i jedne zvijezde, zvijezde, osim ako bi bi bili davnašnji prijatelji. Što on sebi umišlja? Sadowski je sjedio i bez riječi promatrao kroz naočale njezino lice, složivši ruke u trokut koje su mu tako djelomice zakrile lice." Ponašao se kao netko tko je upravo kupio sliku za koju još uvijek nije siguran dopada li mu se. – Skini svoju beretku svoju beretku i kišni ogrtač, ogrtač, reče napokon. napokon. – Mislim da neću, odvrati Delphine ukočeno.
– Jesi li prehlađena? – Sigurno ne. – Onda skini kapu i ogrtač, reče nestrpljivo. – nestrpljivo. – Da vidimo kakva si. – Niste li vidjeli moje filmove? fil move? – Ona je j e upadljivo dala do znanja da mu se obraća s – s – vi, ali on to nije ni primijetio. – Svakako da jesam, inače te ne bih unajmio. Htio bih sada vidjeti kako izgledaš meni, a ne drugim redateljima. Hajde, curo, požuri se. Nemam na raspolaganju r aspolaganju cijeli dan. I dalje sjedeći, Delphine skinu kapu i smaknu ogrtač koji joj je pao do struka. Očekivala je da se u njegovim očima pojavi pojavi znak divljenja. Ali nepovjerljivi, sumnjičavi i mrzovoljni izraz Sa-dowskoga Sa -dowskoga nije se promijenio. Uzdahnu. Uzdahnu. Ona je čekala, čekala, nepokretno. – Ustani i okreni se, naredi joj od jednom. Kad nije imao naočale, vidjelo se da su mu oči crne, s golemim šarenicama i malim zjenicama, kao da je j e hipnotičar. – Kako se usuđujete! Ja nisam šougerla! – Očekuješ li da kleknem i počnem te moliti? – moliti? – Pogleda je ravno u lice. – U tom slučaju bio bih bih prihvatljiv, zar ne? Ah, te glumice! Zaboravi, curo, došla si na pogrešno mjesto. Ja radim filmove a ne držim govore. Nemaš grudnjak? grudnjak? – Nikad ga ne nosim, nosim, šlaga Delphine. Delphine. – O tome ću ja odlučiti. – odlučiti. – Ponovno joj pokaza rukom da ustane. Delphine se podrugl jivo podrugl jivo nagnu i odluči ipak dignuti se, uvjerena da će njezina ljepota biti konačan argument protiv njegova grubog postupka. Okretala se pomalo, dajući mu vremena da postane skromniji. Kad ga je ponovno pogledala, nije sebi dopustila trijumfalan izraz, nije štoviše ni maknula obrve. Raz-maknuo je trokut sastavljen od ruku i naslonio se na jednu šaku, kimajući kimajući mrzovoljno. – mrzovoljno. – Ne Ne znam, zbilja ne znam, znam, možda da, a možda i ne... vrijedi pokušati, pokušati, čini mi se. – Što to pričate? – Pričam o tvojoj glumi, sa suknjom i majom u stilu Shirley Temple. Moglo bi ići. Nije tako glupo kako izgleda, možda imaš nešto... Uzet ćeš kostim predviđen za Chloe, našminkat ćeš se, pa ćemo vidjeti. – Molim? On pucnu prstom. – Probudi se, Delphine! Chloe je lik koji ćeš glumiti, bogata kurva . Nisi li zbog toga došla? Shvatila si valjda da bi se Chloe mogla svući kako bi zavela policijskog inspektora nakon zločina. To je zamisao. Zgodna. Zgodna. Djetinjasta, priznajem, priznajem, pa bi je mogao prokužiti prokužiti svatko s malo mozga, mozga, ali dobro, zgodna je. Izgledat ćeš kao kao pravo nevinašce. Volim glumice koje daju kreativan doprinos. Ne odviše često, naravno. Nemoj se zanijeti, srce. srce. – Ja ću... – Dobro, obavili smo posao. Možeš otići. otići. – On se ponovno okrene u stolici i nastavi razgledati film, pokazavši joj ponovno ponovno leđa. – Trebali biste se ošišati, ošišati, siknu Delphine. Delphine. – Znam, čuo sam već. Šišanje će pričekati dok ne napravim ovaj jebeni film. Donesi škare i učini taj posao, ako te moj izgled toliko smeta. Budi moj gost. – Seronja, procijedi Delphine Delphine engleski. engleski. Sadowski se okrenu na mjestu i u njegovu pogledu ukaza se iskrica istinskog zadovoljstva. – Tako je! To je ono pravo! Zaboravio sam da si Amerikanka. Imam rođake u Pittsburghu – Pittsburghu – jesi li ti možda odande? 'Seronja' – u francuskom nema prave riječi za to, zar ne? – ne? – On joj domahnu. – Vidimo se u ponedjeljak. Ustani rano i budi bistra. Kad kažem rano, curo, doista mislim rano. Nemoj prespavati, upozorio sam te. I to je bilo posljednje upozorenje upozorenje koje si dobila. dobila. – A ako slučajno ipak zaspim? – zaspim? – upita Delphine, dahćući od bijesa. – Ne Ne brini se, nećeš. Ti mi nećeš stvarati probleme, curo, jer znaš da od toga ne bi bilo koristi. U redu? A sad, idi. Zar ne vidiš koliko sam zauzet?
Glava 14 Freddy provjeri Freddy provjeri je li joj kaciga čvrsto pritegnuta. Tamne kovrče kovrče vlasulje koja je trebala podsjećati podsjećati na Brendu Marshall vijorile su joj oko lica, škakljale je po nosu i ulazile u oči dok je sjedila u modificiranom otvorenom pilotskom prostoru starog zrakoplova Gee Bee. Nakon dvije godine vratolomnog letenja dobro je
znala – ali u to je uzalud pokušavala uvjeriti kostimografa – kako nema te žene pilota koja bi bila spremna letjeti dok joj kosa ispada ispod kacige i dotiče dotiče ramena. Ali ona kradljivica dragulja sa zlatnim srcem i čeličnim živcima koja je s mjesta zločina redovito bježala zrakoplovom, a koj u je Freddy imala utjeloviti u filmu Lady u opasnosti, bila je sposobna za sve pa i za let u večernjoj haljini, , kako je to Freddy učinila upravo prethodnog tjedna. Provjeri visinu. Bila je točno na četiri tisuće stopa, kao što je i naumila. Maknu ruke s poluge. Prethodno je pažljivo pregledala zrakoplov. Tog ranog kolovoskog dana 1938. nije bilo turbulencije u zraku i zrakoplov je letio mirno i ravno. Mogao bi tako produžiti još dugo vremena. Na unutarnju stranu rukava bilo joj je ušiveno ogledalo, kako bi mogla provjeriti rumenilo na usnicama. Sve je bilo u redu, kao i onda kad je bila kod kozme-tičarke kozme-tičarke prije jedan sat. Spremna za snimanje, osvrnula se za četiri zrakoplova s kamerama, od kojih je jedan bio blizu s lijeve strane, a ostali ispod nje, na različitim raz ličitim visinama. Letjeli su blizu jedan drugome, kako bi mogli u cijelosti snimiti njezin skok. Mahnu krilima upozoravajući ih tako da je spremna, i još jedanput promotri promotri sva četiri zrakoplova. zrakoplova. Ovo je vratolomija vratolomija koju nije bilo moguće moguće još jednom snimiti. snimiti. Sva četiri zrakoplova s kamerama odgovorila su znakom da je snimanje započelo. O.K., Brenda, trenutak je za pokret, reče Freddy sebi i poče glumiti zaprepaštenu osobu koja je brzo donijela spasonosnu odluku. Pograbi baršunsku torbu punu dragulja, gurnu je u letačku bluzu, povuče brzo patentni zatvarač i pomaknu se zajedno s padobranom u stranu. – Doviđenja, momci i djevojke, ništa me neće omesti! – omesti! – Freddy je doviknula tu rečenicu iz scenarija, koja je po njezinu mišljenju bila podjednako neuvjerljiva kao i sam zaplet. Mogla je vidjeti kameru u avionu sa strane kako snima pokrete njezinih usana koje će kasnije u studiju ponoviti Brenda Marshall. Pritisnu upadljivi crveni gumb postrance u pilotskom prostoru, koji bi za petnaest sekundi trebao aktivirati dinamit, nakon što bude već dovoljno daleko da je ne mogu zahvatiti krhotine uništenog aviona. Čim je pritisnula gumb iskoči iz aviona, vješto se izmaizma-knuvši, i poče padati. Kad izbroji do deset otvorit će padobran. – Jedan... dva... tri... – poče ona brojiti, uhvativši se za potezač. Iznad nje, avion je eksplodirao dvanaest sekundi prerano i preblizu. Udarni val preuranjene eksplozije zanesvijestio ju je. Zapaljeni gazolin i krhotine zrakoplova letjeli su u svim smjerovima, pa i oko njezina tijela koje je ponira lo. Izbačeni teški stroj promašio ju je na korak korak udaljenosti, udaljenosti, a zapaljeno krilo proletjele proletjele je još bliže. Padala je kao komad ukočenog mesa u letačkom odijelu i jurila ka zemlji. Kad je došla k sebi, nije bila svjesna koliko je već padala. Prvo što joj je došlo na um bilo je da povuče prsten po -tezača. Čim se za nekoliko trenutaka iznad nje otvorio padobran, padanje se usporilo. Nije ga zahvatila vatra, pomisli ona uz olakšanje. Gazolin u plamenu nije ga još dotaknuo. Ljuljajući se s jedne strane na drugu, u spjela je pogledom obuhvatiti svih 360 stupnjeva oko sebe, kako bi vidjela lete li krhotine odviše blizu. Zrak oko nje bio je ispunjen komadima koji su padali, ali srećom na prihvatljivoj udaljenosti. Učinilo joj se da tri zrakoplova s kamerama i dalje obavljaju svoj posao. Ovaj su put dobili više nego što su platili, pomisli Freddy, dižući pogled da vidi površinu blaženog padobrana koji se otvorio tako brzo. Ali zapaljene mrlje, koje je na platnu izazvao gorući gorući gazolin, brzo su se širile i izjedale svilu k oja oja joj je značila život. Pogleda prema dolje, i procijeni kako do zemlje ima još kojih dvije tisuće stopa. No do tada bi padobran već izgorio, jer je jaka struja zraka pospješivala plamen. plamen. Čak i kad ne bi posve izgorio, takav joj padobran ne bi omogućio sigurno s igurno spuštanje. Otvaranje padobrana lagan je posao, ali zatvaranje usred zračne struje bilo je gotovo nemoguće. Freddy je to to iskusila očajnički pokušavajući privući objema rukama konopce kako bi smanjila prostor za širenje plamena i tako sebi spasila život. živ ot. Nakon mnogo muke uspjela je ipak pritegnuti konope i spriječiti da zrak ulazi pod padobran. Padala je j e sve brže i brže. Sada je njezin pad usporavao tek vršak svilene površine pod kojom se zadržalo nešto zraka. Svim svojim osjetilima pokušala je utvrditi pravi trenutak za popustiti konope i tako otvoriti padobran na vrijeme – i prije nego što izgori. – Sada! – vrisnu ona iznad zaokružene površine odakle su je snimale zemaljske kamere. Vidjela je Maca kako trči prema mjestu gdje će se spustiti. Raširi ruk e i tako otpusti sve konope. Uz trzaj, svila se ponovno počela puniti zrakom, ali tlo se približavalo smrtonosno opasnom brzinom. Prizemljila se vrlo loše, što je osjetila na cijelom tijelu. Slomila se lijeva ruka i desni gležanj, gotovo u isti čas, no zdr avom zdr avom rukom uspjela je zadržati padobran da je ne povuče po tlu. U trenutku kad joj se vratila svijest Mac svijest Mac se bacio na nju kako bi je spasio od povlačenja, a kamere su i dalje zujale. Čula je još kako redatelj viče: – viče: – Snimajte dalje, unijet ćemo to naknadno u naknadno u scenarij! – Obećaj da mi sapunica neće ulaziti u oči, reče Freddy prestrašeno Macu, dok je, gola do pojasa, klečala na podu kupaonice. kupaonice. Gležanj i ruka još su bili u gipsu. Kad je napuštala napuštala bolnicu prije nekoliko nekoliko dana, upozorili upozorili su je da se gips ne smije vlažiti pri pranju. Mac je zaključio da će joj moći oprati kosu samo ako bude nadnijela
glavu nad kadu, oslanjajući se na koljena i prislonivši ramena uz kadu. – Zašto bih ti stavljao šampon u oči? – Slučajno... koliko god ljudi pokušavali nekome bezbolno oprati kosu, šampon se uvijek nađe u očima. Ništa ne mrzim više od toga, priznade priznade ona. – Voliš skakati iz aviona, a ne voliš kad ti peru kosu? Drži glavu nad kadom, stisni oči i ne brini se. – Stani, viknu mu. mu. – Nije opasnost u šamponiranju, nego nego u ispiran ju. Kako ćeš to učiniti? – Ovim kuhinjskim loncem. Napunit ću ga toplom i hladnom vodom i sasuti je na glavu. Isuse! – Nađi – Nađi neki vrč s kljunom, kljunom, naredi mu ona. ona. – – Samo bi muškarcu moglo pasti na um da se posluži loncem. – A da uzmem kantu za zalijevanje? zalijevanje? Malo vode amo, malo onamo, onamo, tako bih mogao mogao najbolje isprati kosu. kosu. – Sjajno. Ali ne, trajalo bi predugo. Uzmi ipak vrč. vratiti. – On otrča niza stepenice do kuhinje i pronađe vrč. Uzalud je – Ostani ovdje, Freddy. Odmah ću se vratiti. – pokušavao da se spram nje ne odnos odnosii odviše majčinski, ali je bio toliko sretan što se nakon nesreće ipak vratila u jednom komadu, da je bio pripravan oprati joj kosu i četkicom za zube, ako bi to zaželjela. Uz teške gipsane kalupe još više su do izražaja dolazile njezine duge noge i zglobovi. Skakutao je oko nje u strahu da ne padne 34 DO PONOVNOG SUSRETA i slomi još nešto. Bila je hrabra, srčana i nepobjediva, ta njegova dragocjena djevojka – pomisli on dok se vraćao jureći uza stepenice, preskačući po tri odjednom. Kad je oprao kosu, Mac ju je, unatoč njezinim prosvjedima, podigao u zrak i odnio do kreveta, a zatim počeo brisati vlasi ručnikom. Imao je teškoća s buntovničkim pramenovima, iako je Freddy, srećom, dala skratiti kosu prije nego što je započela vratolomne letove. Kad je napola osušio kosu, počeo ju je iščeš Ijavati, postupajući nježno sa svakom kovrčom. Ona ga pogleda velikim i sanjivim očima, napola žena a napola još dijete, poput da Vincijeva anđela u prizoru Navještenja. – Kad si naučio tu tehniku? – tehniku? – upita ga ona. – Kad sam bio dijete dijete imao sam velikog, velikog, vonjavog i kudravog kudravog psa. – Nisi – Nisi mi to još rekao, reče reče mu ona prijekorno. prijekorno. – Pobjegao je. – To je vrlo tužna priča, jeknu ona i brižnu u plač. Zapanjen, jer bio se samo našalio, Mac je pokuša zaustaviti. No što ju je više tetošio i dokazivao joj kako se to zapravo nije dogodilo, to više je plakala. Napokon se primiri uz nekoliko jecaja i štucajući. – Jadni, jadni psić, žalila je, dok se napokon nije smirila, ležeći nepokretno nepokretno u njegovu njegovu zagrljaju. – Otkuda sve to? to? – upita on kad su jecaji prestali. – Ne – Ne znam, reče ona ona prigušeno, i dalje u njegovu zagrljaju. – Mislim da je to bila zakašnjela zakašnjela reakcija reakcija na incident. Ona ustade, nasmiješi mu se krajičkom svoga starog osmijeha i zatrese glavom. – Ne, nije to. Promislila sam temeljito o incidentu, inc identu, pokuša ga ona razuvjeriti, kao što je to već činila toliko puta tijekom jednotjednog jednotjednog boravka u bolnici. – Stručnjaci koji su slagali dinamit jamačno su krivo izračunali dužinu fitilja, iako to nikad neće priznati. To je jedini mogući uzrok. Sve ost alo teklo je savršeno. – Shvatiti nešto to je jedna stvar, Freddy, ali uhvatili se u koštac emotivno, prihvatiti da se to tebi stvarno dogodilo, to je nešto drugo. Doživjela si strašan šok, koliko god odbijala da to prihvatiš. – Nisam r ekla ekla da nije bio šok, uostalom, uništila sam svoj najbolji padobran. Ali imala sam već i drugih incidenata, već sam bila slomila pokoju kost. – kost. – I dalje se junačila. – Ne – Ne mislim na incidente te vrste, upade upade Mac mračno. – mračno. – Fre-ddy, Fre-ddy, kad ćeš prestati s vratolomnim vratolomnim letovima? – – Kad ćeš se vjenčati sa mnom? Zavlada, tišina. Još od svog osamnaestog rođendana, prije više od pola godine, mnogo je puta spominjala brak, ali neizravno, neobvezno, u hipu, što je McGireu ipak i pak davalo priliku da prijeđe pri jeđe preko toga usiljenim usiljeni m podizanjem obrva, da to shvati kao jednu od njezinih drskih šala i prijeđe na drugu temu razgovora. A sada je to upitala otvoreno i bez ustručavanja, pa je i odgovor bio neizbježan. Plašio se tog trenutka. Već je mjesecima bio neizbježan. On je ipak nastavio nast avio oklijevati, i zatresavši napokon glavom poče riječima: – Slušaj, Freddy, ja... – Ne – Ne volim odgovore koji tako počinju. Kada, Mac? – Mac? – – Freddy, ljubavi, ja... – – Pogledaj me. Kada, Mac, kada? – – Ne – Ne mogu to, reče on potišteno. – potišteno. – Ne mogu. – – Nisi oženjen, oženje n, pa što to znači 'Ne mogu'? Naravno da možeš, ništa ne bi bilo jednostavnije. Mogli bismo odletjeti do Las Ve- gasa i već prije zalaska sunca biti u braku. Htio si reći da nećeš, zar ne?
– Neću, – Neću, doista. Ne bi to bilo u redu, Freddy. Freddy. Bilo bi zapravo neoprostivo. neoprostivo. Tebi je samo osamnaest, a meni su četrdeset dvije godine. Pripadamo različitim generacijama, za tebe sam jednostavno prestar! – Tebi je jasno da mi je to potpuno nevažno, odgovori odgovori ona vatreno. – Osim tebe, nisam voljela nikoga. Neću se vjenčati ni sa kim osim s tobom. Prisežem da neću. Koliko god bio star, nećeš nećeš me se nikad osloboditi. I ti to znaš. Mac, opsjedat ću te kad ti bude sto a meni osamdeset. Što stariji budemo, razlika će biti to manja. – Freddy, to je najsmješniji razlog, to je čista glupost. Time preskačeš sve godine između osamnaeste i osamdesete. Ti si još uvijek dijete – znam, znam, ali to je istina – sa životom mlade žene koji je još ispred tebe, a ja sam sredovječan muškarac koji je svoje najbolje godine već proživio. To je stvarnost. stvarnost. – Nisi pošten, usprotivi usprotivi se ona strastveno, strastveno, svjesna nepravde. – Dovraga, zar misliš da to ne znam! Nije bilo pošteno kad sam s tobom prvi put spavao. Da sam se tada navrijeme zaustavio, ne bi se ništa dogodilo. Proklinjem sebe dan za danom zbog te svoje slabosti, ali nije bilo pomoći, već sam te volio predugo da bih ti se mogao oduprijeti. Kao što ti se ni sad ne mogu oduprijeti... osim ovoga. Neću se s tobom vjenčati, Freddy, jer ne bi bilo pošteno. – Ne – Ne čudi me što ti je pas pas pob jegao, odvrati mu posprdno Freddy. Freddy. – Ali sad se ni ja ne želim vjenčati. Mislila sam da bi mogao biti pošten čovjek, ali ti si samo moralističko staro zanovijetalo. Predomislila Predomislila sam se. – Znao sam da ćeš uvidjeti, reče Mac, lažući jednako lako kao i ona. Z ar je ona zamišljala da tijekom svih tih godina nije proniknuo u nju? Freddy je bila djevojka koja nikad, nikad u životu nije odustala od onog što je htjela. Zar bi on mogao mogao i pomisliti da bi ona ona okolišala oko braka? – Hoćeš li da te operem spužvom? – Neću. – Neću. Čista sam od jučer. Ako ne ne vjeruješ, možeš me pregledati. Samo Samo naprijed, nisam nisam škakljiva. – Delphine me jutros upitala nešto vrlo čudno, obavijesti Anette de Lancel svoga supruga i odmah ušuti. Vikont Jean-Luc de Lancel uzdahnu uz zadovoljnu rezignaciju kakvu omogućuje tek vrlo dugi brak. Što god čudno Delphine izjavila., Delphine izjavila., znao je da će o tome čuti svaku pojedinost, i to s uresima spekulacija i komentara o ljudskim naravima. Sve bi to bilo jednako nevažno, kao što je nevažno jedno jedino slovo na dugačkom srednjovjekovnom rukopisu. No to će doznati tek ako se pokaže dostojan tako važnih podataka, usrdno ih izmolivši od svoje žene. On se baci na tu t u domaću zadaću, olakšanu tek dobro ohlađenim šampanjcem što su ga uživali kao večernje osvježenje te iznimno tople noći u kolovozu 1938. U manje vremena nego što je bilo uobičajeno, on je postigao što je htio. – Željela je doznati, samo hipotetički, naravno, jesam li čula za neki siguran način da čovjek prestane biti zaljubljen. Anette de Lancel otkrila ot krila je tu tajnu riječima koje su bile mješavina oduševljenja oduševljenja i zabrinutosti. – I, što si joj odgovorila? odgovorila? – upita on, privučen temom unatoč svojim uvjerenjima. – Jean-Luc, Jean-Luc, nisi ništa shvatio. Očito, ako želi prestati biti zaljubljena, to znači da je sada zaljubljena u nekoga neprikladnog. A to što je mene upitala za savjet, znači da je iscrpla svoju dosjetljivost. Netko tko je nezavisan kao što je Delphine, ne bi ni u kojem drugom slučaju pitao baku za savjet. – Nisam mislio da je u stanju zaljubiti se, reče reče JeanJean-Luc, blago iznenađen. – Jean-Luc! – Anette je bila prestrašena. prestrašena. – Nisam vidio djevojku koja bi manje manje od nje mogla biti ponesena emocijama, emocijama, pogotovo ne onim neželjenim. neželjenim. Već se dovoljno pravila važna time što se sama pozvala u posjet. Mislim da to im a neke veze s njezinom kazališnom karijerom. – Ne kazališnom, kazališnom, dragi, filmskom. – Sve je to isto, gomila gluposti. Još očekujem da čujem što si joj savjetovala. – Rekla sam joj neka zamisli kako je netko, neka hipotetična osoba, zaljubljena u nekoga a ne bi to htjela. Neka samo zamisli kako je muškarac o kojemu je riječ prepun krajnje odvratnih osobina, koje će se otkriti tek kad bude prekasno. Odmah mi je odgovorila kako je to dobra zamisao iako je sama nikad ne bi pokušala primijeniti. I ja se slažem da je to bio dobar savjet, ne misliš li i ti? Zahvalila mi je na svoj umiljato žalosni način, i odmah se zaputila na dugu vožnju automobilom jadnog Guillau-mea. Guillau -mea. – Hmmm. Jean-Luc Jean-Luc uze Anettu za ruku. Njihov stariji sin, čvrst do kraja, umro je od raka prije samo tri mjeseca. Nisu ga ožalili ni žena ni djeca, jer ih nije ni imao, ali su za njim bili neutješni roditelji, a žalili su ga i radnici h vinograda koji su ga poštivali iako ga nisu jako voljeli. reče. – Za djevojke njezine dobi ljubav nije ozbiljna stvar. Delphine – Nemoj – Nemoj se zbog nje uzrujavati, draga, reče. – će ga već preboljeti, tko god to bio. – Dvadeset joj je, JeanJean-Luc, Luc, a ne četrnaest. To je sasvim dovoljno... za bilo što. Ne mogu izbjeći zabrinutost. – Nemoj se u to upletati, Anette, molim te. Posljednji put kad smo se umiješali u njezin problem priredili smo za nju večeru, a vidiš do čega je to dovelo, upozori je on i poče se pripremati da se popne u visoki stari krevet koji su dijelili gotovo šezdeset godina.
Delphine je sjedila uz prozor svoje sobe gledajući gledajuć i puni kolovoski Mjesec, a onda prokune. Nešto takvo nije joj se smjelo dogoditi. Bilo je to protivno svim njezinim čvrstim uvjerenjima kako treba živjeti svoj život uz maksimum užitaka; protivno godinama uvježbavanja u postizanju i održavanju vlasti nad muškarcima; protivno svim lukavštinama koje je stekla počevši od koledža i zatim usavršavala sve dok nije postala svjetska žena u Parizu pod Brunovim vodstvom; protivno svemu što je naučila o svom tijelu i o tome kako ga zadovoljiti uz pomoć priličnog broja broja ljubavnika. Bilo je protivno njezinoj volji, za koju je bila tako sigurna da joj može poslužiti radi zadovoljavanja njezinih interesa. Najgore od svega, bilo je protivno njezinim najdubljim nagonima samozaštite. Nije moguće zaljubiti se u čovjeka poput Ar manda manda Sadow-skog! Sadow-skog! Ona poče udarati šakama po stolici uz prozor, sve dok je nisu zaboljele. Čovjeka kao što je Armand Sadowski ne može se ni voljeti. A ona se ipak zaljubila. Da, zaljubila se! Kad se dogodilo to čudo? Možda nakon prvih nekoliko tjedana snim anja filma, kad je uvidjela da joj je to dotad najbolje odglumljena uloga te da ta gluma nije bila posljedak bujanja nesputane seksualnosti tijekom glume, na što se oslanjala još od prvog pokusa za Majerling s Nicom Ambertom. Možda je povod bila upravo ta spoznaja – da uistinu može glumiti, da nije bila, kako se katkad plašila ne usuđujući se to sebi priznati, tek narcisoidna djevojka koju su uzbuđivali muškarci iz ekipe i reflektori. Je li neko značenje njezinoj glumi davala tek t ek spolna uzbuđenost? Ovaj put, put, već od prvog dana zajedničkog rada, Delphine je potpuno zaboravila ostale u ekipi. Oni su tu bili zato da izvrše naredbe koje su im davali drugi. Reflektori su se palili samo radi osvjetljenja, kamere su se okretale zato što je to bio način da se snimi film. Otkako je počela raditi na tom filmu, u nje nije više bilo uobičajenih uzbuđenja. Možda su ti osjećaji bili tek izraz profesionalnosti, sasvim shvatljivog divljenja spram čovjeka koji je njom ravnao kao nitko dotad. Neka vrsta klasičnog divljenja Galateje Gala teje spram Pigma-liona? Ne bi se dogodilo prvi put da je to divljenje pogrešno shvaćeno kao ljubav. Čula je neke glumce da taj fenomen nazivaju emotivnom transferencijom. Svakom je jasno da glumica mora biti malo zaljubljena u svog redatelja. Redatelji su morali biti vrlo zavodničke osobe, na ovaj ili onaj način, inače ne bi dobili taj posao. Bio je to dio one igre koja se naziva snimanjem filma. Malo zaljubljena, pomisli, samo malo zaljubljena. To bi bilo prihvatljivo. Da je bila samo malo malo zaljubljena, to je trebalo prestali prestali kad je film bio završen, u lipnju, još prije nekoliko mjeseci. mjeseci. Danas bi već imala novog ljubavnika i izliječila bi se od toga, kad bi bila samo malo zaljubljena. Možda su se njezini osjećaji razbujali kad je shvatila da je Ar -mand Ar -mand Sadowski njome najmanje impresioniran od svih muškaraca koje je dotad upoznala. Najmanje nije prava riječ, pomisli i ispravi se. On nije bio njome manje impresioniran, nije bio uopće impresioniran. Nije li u ljudskoj prirodi da osobu koja je navikla izazivati l jubav jubav sada upravo mazohistički privuče muškarac kojega je, kako je to Margie Hali običavala govoriti, bilo teško dobiti? Bit će da je to posrijedi. Da je pokazao i najmanji znak zaljubljenosti, poput onih koje je tako dobro poznavala, njezina bi takozvana ljubav već nestala. Hoće li? Nije to mogla odgonetnuti. Delphine je koji časak zamišljala Armanda SadowSadow -skog kako pokazuje za nju romantično zanimanje, i ta ju je pomisao tako opila da se Mjesec nad njom počeo ljuljati, kao dječji zmaj na užetu nekog vjetrovitog dana. Sve je to započelo nekog nepoznatog nepoznatog trenutka tijekom snimanja filma, fi lma, kao posljedak njegove manipulirajuće osobnosti, zaključi ona svrćući brzo pogled s Mjeseca. Kako ga drukčije označiti ako ne manipulirajućim? Točno je znao koje psihološke konce treba povući, kojim se riječima i postupcima poslužiti da bi nekoga pridobio za se. Promatrala Promatrala ga je kao i ostali ostali pripadnici ekipe. On ih je zastrašivao, razveseljavao, razveseljavao, nagovarao nagovarao i usmjeravao, služeći se svojom drskom energijom da postigne ono što želi . Ali zašto se onda druge glumice iz ekipe nisu u nj zaljubile? Provodila je sate brbljajući najmerno s njima o svakakvim tračevima, iskazujući ljubaznosti na koje nisu bile navikle. Svaka je otvoreno govorila o Sadowskom. On ih je sve privlačio, ali samo kao redatelj, ni više ni manje. Bile su prilično sigurne da nije oženjen, nisu mogle zamisliti da ima neku prijateljicu, znale su da su njegovi preci došli davno iz Poljske u Francusku i pretpostavljale su da je Židov, ali tko bi to mogao znati s tim Poljacima? Nije im davao povoda za tračeve, ni za jednu nije pokazivao neku posebnu naklonost i time je njihovo zanimanje za njega prestajalo, što je u Delphine izazvalo ljutnju koju je ona ipak dobro prikrivala. Možda je Židov, možda nevezan, svakako poljskog podrijetla. Sve u svemu, nije mnogo. Pokušaj jedanput u životu biti poštena, priprijeti ona sebi. Počelo je onda kad je skinuo naočale i pogledao te. Ali i ta je sitnica bila dovoljna da se u nj zaljubiš. Okrenuo se u svojoj stolici i pogledao te. Slaba žena. Obična slaba žena, to si ti. Što ćeš sad učiniti?
Potkraj kolovoza gipsani zavoji bijahu skinuti s ruke i gležnja, pa je bilo očito da će se Freddy uskoro oporaviti do pune snage. Unajmila je nekoga gimnastičara koji je radio s njom cio dan, čovjeka iz akrobatske skupine koji ju je već naučio mnogim trikovima za održavanje ravnoteže. Sada, kad se mogla kretati bez straha da će pasti, Mac ju je mogao ostaviti kod kuće i vratiti se uobičajenim poslovima, davanja lekcija, održavanja oldtajmerskih zrakoplova zrakoplov a i vođenja letačkih vratolomija za Univerzalovu jutarnju subotnju seriju As Drummond, nadahnutu pustolovinama pustolovinama Eddieja Rickenbackera. Rickenbackera. Posljednjeg dana rujna 1938. Freddy je opet mogla poletjeti. Prvim većim novcem što ga je bila zaradila uplatila je početni obrok za ekstravagantni trkaći zrakoplov Rider, nesposobna da odoli lijepo zamišljenom novom zrakoplovu, jednom od prvih potpuno aerodinamičkih, sa strojem Twin Wasp Junior tvrtke Pratt and Whitney od 450 konjskih snaga. Bio je bijelo obojen, s nisko ugr ađenim ugr ađenim krilima i postoljem koje se uvlačilo. Iz svoga pilotskog prostora Freddy je imala bolju vidljivost nego iz bilo kojeg aviona kojim je dotad letjela. Njime je osvojila prve trofeje na Međunarodnom akrobatskom natjecanju u St. Louisu, u svibnju 1937. Hrabro se borila tijekom utrke Istres – Damask – Pariz u kolovozu 1937., ali je stigla tek treća, zbog neočekivane oluje nad Alpama. U studenom 1937. preletjela je utrku od Vancouvera do Agua Caliente u Meksiku za pet sati i osam minuta, četrnaest minuta iza i za Franka W. Fullera. Zbog tog se vremena nije trebala stidjeti, ali je ipak trebalo petnaest minuta za pobjedu. Tako je ipak osvojila trofej drugog mjesta, a prva je mjesta osvojila u brojnim manjim utrkama na početku 1938. Ali već od ranog proljeća imala je toliko vratolomnih filmskih letova, da nije dospjela sudjelovati na natjecanjima. Sada, dok je letjela duž obale prema Santa Cruzu, razmišljala je bi li bilo pametno odustati od nekih filmskih fi lmskih vratolomija i početi se pripremati za nove trkačke rekorde. rekorde. Zbog svoje nezgode morala je odustati od Nacionalnih zrakoplovnih utrka, ali sad je više nije bilo briga. Vrlo važno ako je Cochrane osvojio Bendbd Letenje je bilo dovoljno i samo po sebi. Nisu joj bile potrebne potvrde te vrste, pomisli dok je nadlijetala polja s tratinčicama nad kojima su se izmjenjivali oblaci. Nije joj više bilo žao one jedne minute zakašnjenja, nije brinula izračunava li presporo svoju navigaciju dok je lijeno letjela nad Tihim oceanom, ovog jutra obojenog tonom lavande, i prepuštajući prepuštajuć i mu se potpuno, bez obzira na zemljovide. To je bila ista ona radost koju su osjećali piloti napuštajući hangar uz riječi – Sad odlazim letjeti. U tim riječima nikad nije manjkalo oduševljenja. Freddy je bila iznenađena koliko joj je to zadovoljstvo bilo potrebno. Kad ne bi bila u fizičkom fi zičkom kontaktu sa svojim avionom, on bi joj manjkao i više nego što je to bila u stanju pojmiti: manjkao joj je ustrajni zvuk stroja – to nije bilo ni grmljenje ni rezanje ni drndanje ni lupanje, nego nešto neusporedivo s bilo čime, zvuk stroja jednog pouzdanog zrakoplova. Manjkao joj je i miris njezina kožnog sjedala, opip sigurnosnog remena na tijelu, manjkali su joj priklopac, poluga i papučice. Manjkao Manjkao joj je cijeli njezin stroj. Sve do danas nije potpuno shvatila razliku između i zmeđu letenja i letenja. Mogla je ispuniti cijele stranice lirskim opisima neba i beskrajno podrobnim otkrićima izgleda zemlje promatrane odozgo, ali bez njezina osobnog kontakta s letjelicom to bi bilo isto što doživljava i bilo koji putnik u zrakoplovu. Mogla je biti slobodna samo ako je imala upravljače u rukama. Eto, to je bilo tako jednostavno. To je bila jedina stvarna sloboda koju je dosad upoznala, i stoga je se nije mogla zadugo lišavati. Neko vrijeme letjela je ne razmišljajući, automatski se povjeravajući kontrolnim uređajima, prepuštajući se refleksima dok je tonula u bezimenu i primitivnu emociju koja ju je vezivala uz njezin brod. Napokon osjeti da je ogladnjela i osvrnu se za zemljovidom kako bi pronašla najbližu zračnu luku gdje bi mogla ručali. ručali. Za manje od pola sata bila bi u Santa Cruzu. Bijeli Rider mogao je letjeti dvjesto pedeset milja na sat, a kantina u Santa Cruzu bila je dobra. Usmjerila je zrakoplov prema malom obalnom gradu, zažalivši što nije ponijela sendvič. Na dan poput današnje g taj kratki let bio je suvišan, ali bolje i to negoli ostati gladan. Kako je bila sretna! U tim mislima Freddy se poče pripremati za spust. Nije to bilo samo zato što je mogla letjeti. Bilo je i zato što je imala Maca. A što ako ga ne bi bilo? Prošle noći, nakon večere, odjednom je skočio u kola da donese kući sladoleda, jer ga je iznenada poželjela, i kad se vratio donijevši ga više nego što su mogli pojesti, ona je dometnula, u šali i bez nekih osobitih aluzija, da bi bio izvrstan otac. Nije se ni namrštio, namrštio, nije se uzrujao i počeo prosvjedovati kako je za to odviše star ili kako to ne bi bilo pošteno – nije pribjegao ni jednoj od svojih smiješnih ograda. Samo je jednom rekao: – Pored tebe, nije mi potrebno drugo dijete. Ali nešto mu se pokazalo u očima i ona je shvatila da ga je pogodila u živac, vjerojatno je umirao od želje da dobije dijete, ali nije to htio sebi priznati. Napokon se uvjerila, upravo u tom času, da će ga uspjeti navesti na brak jednog dana, pa makar radi toga morala i zatrudnjeti. Jednog dana, uskoro. Posljednjeg dana rujna 1938. Paul de Lancel pročitao je vrlo pozorno večernje novine. Cijeli protekli mjesec bio je usmjeren samo na krizu u Europi, krizu koju je većina ljudi u Kaliforniji držala tek previranjem u
nekim dalekim zemljama, čije su beskonačne zadjevice bili odlučni ignorirati koliko je god to moguće. Tri puta tijekom mjeseca ukazale su se ratne prijetnje. Na početku rujna Hitler je napokon zatražio pripojenje čehoslovačkih čehoslovačkih Sudeta Njemačkoj, odbacivši ranije tvrdnje kako zahtijeva zahtij eva samo zaštitu prava njemačke manjine koja je živjela u području tako bogatom rudama, industrijom i utvrdama. Triput je britanski premijer Neville Chamberlain letio u Njemačku da primiri prijetećeg diktatora. Česi su se htjeli boriti za svoju zemlju, ali oni su bili jedini u Europi koji se nisu ustručavali od bitke, izuzev Staljina koji je bio ignoriran. Saveznice Ce-hoslovačke, Ce- hoslovačke, Britanija i Francuska, nisu pokazivale ni traga borbenog duha samo dvadeset godina nakon što su milijuni njihovih ljudi izginuli nizašto u prethodnom velikom ratu. Tridesetog rujna Hitler i Chamberlain potpisali su Miinchenski sporazum uz suglasnost francuskog premijera Daladiera. Ovaj Ovaj put dakle neće neće biti rata, govorilo se, se, zdrav razum je pobijedio. – Hvala Bogu, reče Paul Evi. – Zar zbilja misliš da se više ne moramo moramo uznemiravati? – Naravno da ne mislim. Ima mnogo toga što navodi na brigu... ali taj komad papira pokazuje barem neku dobru volju. Poslušaj što kažu, reče on i pročita naglas iz novina. – 'Sporazum potpisan prošle noći i anglonjemački pomorski sporazum držimo simboličnim znakom želje naših dvaju naroda da više nikad ne krenu u rat jedan protiv drugoga.' Htio bih reći, premda sam diplomatski cinik, da to zvuči kao korak u pravom smjeru. – A što će biti s Česima? – Francuska Francuska i Britanija obvezne su braniti svoju cjelovitost. Česi su uvijek bili problem, ali ne takav da bi zbog njega trebalo otpočeti novi rat. Dobro, sad se barem možemo pozabaviti svojim namjerama. Što misliš, draga, bismo li se odlučili za put u Francusku potkraj p otkraj listopada ili bi bilo bolje pomaknuti to za rano proljeće? – Koliki dopust možeš možeš uzeti? – Dijelom sam ga već koristio ove godine. Ako bismo pričekali do proljeća mogao bih dobiti više mjeseci, ali ako odemo već sljedećeg mjeseca moglo bi biti malo k asno asno za najbolje godišnje doba u Champagni. – Žalim što nismo mogli otići kad je umro Guillaume, reče Eve zamišljeno. – I ja. Ali iz očevih pisama proizlaze sasvim jasno njegovi osjećaji. Ne želi ni čuti da napustim diplomaciju kako bih mu pomogao u vođenju poslova. Čini se da osjeća kako bih mu bio od veće štete nego koristi. – Paul je to rekao ožalošćenim glasom. – glasom. – Istina je da ne znam mnogo o proizvodnji šampanjca ili o njegovoj prodaji, ali nikad nije prekasno da čovjek počne učiti. On tvrdi da predradnici mogu bez teškoća odmijeniti Guillaumea. Njihovi su očevi radili za njega, a njihovi djedovi za njegova oca, i tako u prošlost dokle sjećanje seže. Isti je slučaj s trojicom podrumara Martina u koje se potpuno pouzdaje. Otac je još odviše čio da bi odustao odustao od vođenja poslova na svoj način, u svakom slučaju odviše je u to uvjeren. – Zar misliš da bi se s pedeset tri godine ti mogao početi baviti poljoprivredom, upita Eve sumnjičavo. – U mjestu koje može potkraj listopada biti neugodno hladno, a proljeće je j e pet dugih mjeseci daleko? – Hoćeš li reći da me Kalifornija pokvarila? – I najboljima se to može dogoditi, pa i Francuzima. Kad živiš ovdje dulje, događaju se neke kemijske promjene u krvi, kao da su ovo tropi. Jednog dana – u svakom slučaju prerano – kuća kuća Lancel i Valmont pripast će tebi, htio ti to ili ne. Ili voljela ja to ili ne, kad kad je već o tome tome riječ. – Pošteno govoreći, bojim se toga. Zašto dakle požurivati? Mislim da bismo s posjetom trebali pričekati do pro'jeća. Mogli bismo bismo provesti jedan mjesec mjesec u Parizu s Delphincm i lipanj u Champagni s mojim roditeljima, kad ću moći točno doznati kako to t o pčele vode ljubav s pupovima vinove loze, zaključi on brzo. Eve pomisli kako mu je još jednom uspjelo obaviti razgovor o svemu i svačemu osim, možda, o Kini i Japanu, a da nije primijetio kako ima još jednu kćer koja živi, možda, samo nekoliko milja daleko. Ona mu nije mogla ništa priopćiti, jer on doista nije o tome htio ni čuti. Morala je biti zadovoljna već time što je Paula dobila natrag, nakon što se oporavio od okrutnih emocija koje su ga bile obuzele u prvim mjesecima nakon što je Fre-ddy otišla, zadovoljna što se toliko oporavio da ponovno može voljeti svoju ženu kao što ju je volio prije. Freddy je kao tema bila nalik nekakvu neizgovorenom neizgovorenom i nenapisanom Miinchen-skom sporazumu – odlučili su da zbog toga t oga neće međusobno ratovati. Na početku rujna Delphine je započela snimati novi film, ovaj put zajedno sa Jean-Pierreom Jean -Pierreom Aumontom. Nadala se pritom da će se dogoditi nešto što bi moglo promijeniti promijeniti njezinu ops jednutost. ops jednutost. Shvatila je da to nije ljubav nego opsjednutost. No već prije kraja mjeseca došla je do zaključka da je u još većim teškoćama nego što je to znala. Doduše, mogla je i dalje glumiti. Mogla se osloniti na svoju prirodnu nadarenost i tehniku koju je stekla tijekom dvogodišnjega, gotovo neprekidnog rada, pa je mogla uspješno ploviti od jednog prizora do drugog. Koliko
god prizor bio zamršen, ona je uvijek spremno hvatala loptu koju bi joj dobacio partnerski glumac. Umjela je dobro slušati, što je bilo bilo već pola dobivene bitke. Kamera je i dalje na njoj otkrivala mnogo više emocija nego što ih je stvarno osjećala. I novi redatelj bio je njome zadovoljan, a ona je našla da je njegovo redateljstvo zadovoljava, iako ne oduševljava. Abel je pripremao film s Gabinom i budućnost joj se smiješila. Ali ono što je smrdjelo bila je sadašnjost. Zbog toga što je stalno mislila na Sadowskog odlazila je u krevet prekasno i teško bi zaspala. A budila bi se pak prerano, izlazeći naglo iz podsvjesnog stanja, opterećenog Sadowskim. Danju, kad ne bi bila zaposlena snimanjem, snimanjem, mislila je samo na Sadowskog. Tako ne može dalje. Bio je tek jedan način da se nekog čovjeka istjera iz svog duha: suprotstaviti mu se. Njezina opsjednutost ne bi mogla podnijeti sukob sa stvarnošću, al i da bi je se riješila morala ju je najprije iznijeti na danje svjetlo, na iscjeljujuće danje svjetlo. Bit će to nešto neugodno, ponižavajuće i nemoguće, bit će nešto što proturječi svim njezinim načelima, ali kad mu bude jednostavno objasnila kako se osjeća, on će sigurno biti tako neosjetljiv i nepristupačan da će se ona konačno osloboditi svoga neprirodnog stanja. U najboljem slučaju, mogao bi je požaliti. Bit će, naravno, dovoljno nizak da joj to ne da do znanja. Šteta! To bi djelovalo. Telefonirala mu je mu je i objasnila da želi želi njegov savjet savjet o svome novom filmu. Teškoće s redateljem. redateljem. – Slušaj, curo, imam paklenski mnogo posla, ali ako imaš neki problem pokušat ću pronaći vremena za tebe. Srest ćemo se kod Lippa u pola devet navečer – ne, bit će bolje da nešto neš to pojedem u studiju, jer presnimavamo nešto komplicirano. Dođi k meni u deset navečer. Ako me tada ne bude kod kuće, bit će to zato što sam ubio nekog glumca. Znaš li gdje stanujem? Dobro, vidimo se kasnije. Zna li gdje stanuje? Znala je to već šest mjeseci, prošla je onuda barem deset puta, nadajući se da će naletjeti na njega. Onamo može stići autobusom, metroom ili pješice. Bila bi voljna i doplivati, preko cijelog Pariza. Delphine je ipak naručila taksi; nije htjela da njezin vozač nagađa kamo to odlazi u deset navecer i vraća se već nakon pola sata, poput nekog drugorazrednog filmskog junaka koji nije uspio. Bilo je nepotrebno razmišljati kako se obući. Njemu to ionako ne bi ništa značilo. U drugu ruku, za ritual istjerivanja duha bila bi prikladna samo sam o crna haljina. Nešto nalik svećeniku, strogo i ozbiljno. Njezin novi Chanel, s jednostrukom bisernom ogrlicom. S onim vrlo dobrim biserima koje je kupila prošle godine na Brunov savjet. Ili one druge, lošiji biseri stajali bi joj sasvim dobro, no tad bi bila više... opet radiš isto, ti nepodnošljiva glupačo! Delphine se prekori, dok su joj zubi cvokotali iako je soba bila topla. Pokušavaš odjećom šarmirati čovjeka kojega se ne može šarmirati. Ali novi Chanel pomogao bi njezinu vlastitom moralu, poče ona sebi dokazivati dok je navlačila crnu koktel haljinu koja je bila hit jesenske revije. Časnici su pred prijeki sud izlazili u svojim najboljim odorama. Čak je i Mata Hari nastojala izgledati lijepo u trenutku svoga smaknuća, pomisli ona dok je nanosila kozmetiku drhćućim ali vještim rukama i dotjerivala frizuru. Sad je izgledala kao da ima manje od dvadeset i bila je ljepša nego ikad – zato što su joj oči bile tako t ako prestrašene a srcoliko srcoliko lice tako tužno. tužno. Umotala se u Chanelin mečtusezonski ogrtač i odlučila ne staviti šešir, jer je već bilo dovoljno kasno. Nakon što je sjela u taksi koji je prešao Seinu prema lijevoj obali, ona zažali što nema nekakav scenarij za tu prigodu. Postupak istjerivanja duha zahtijevao je scenarij, i to onaj koji je s vremenom već posvećen, a ona nije imala ništa osim vjere da se mora osloboditi svoje opsjednutosti – ili će joj se dogoditi nešto zlo. Armand Sadowski stanovao je odmah iznad Lippova restorana, u nekoj staroj i oronuloj zgradi koja kao da se naslanjala na Boulevard Saint-Germain. Delphine je tužno pogledala gomilu na terasi kavane Flore preko puta, sretne ljude koji su pili, dozivali konobare, čavrljali i bili naizgled puni vedrih vijesti dok su uživali u posljednjoj toploj jesenskoj noći. Okrenula je glavu je glavu od toga ugodnog ugodno g i čudesno običnog prizora i prisilila se da zazvoni na vanjskim vratima. Upitala je kućepazitelja gdje on stanuje i potom se uputila stubištem do vrha zgrade. Čim je pozvonila na njegovim vratima, Armand Sadowski ih je otvorio naizgled čudnovato uzbuđen. Bio je u košulji zavrnutih rukava, bez kravate i očito mu je bilo potrebno brijanje. Nije zapravo zapamtila da je toliko visok, pomisli ona zbunjena naglim ulaskom sa stepeništa u stan. – Što misliš o ovome, upita je on odmah, bez pozdrava, držeći u ruci večernje novine. – Nisam – Nisam imala vremena vremena pročitati ih. – Čini se da će biti mira. Nijemcima je stalo do rata jednako kao i nama. Hitler je napokon potpisao sporazum. – Možda se nije nije usudio napasti napasti Liniju Maginot. – Čak i ti znaš za Liniju Maginot! Čudno. – Čudno. – On se nasmiješi i pokaza joj put do sobe. – Cijeli svijet zna za Liniju Maginot. Francuzi Francuzi samo o tome tome govore. Ah, zašto zašto sam došla? došla? – Radi savjeta. Rekla si da imaš teškoća sa svojim novim redateljem.
– Nije baš to. – I ja sam posumnjao. Bit će da imaš teškoće sa samom sobom. Piće? – Dina, samo ga nalij u čašu. – Ti Amerikanci, reče on zatresavši glavom. – glavom. – Samo Amerikanci piju din bez ikakva dodatka. – I Englezi, odgovori odgovori ona umorno. umorno. Iz nje kao da je nestala sva pronicavost. pronicavost. – Hej, curo, sjedi ovamo. Zaboravio sam na pristojnost. – On joj pruži čašu i pokaza veliki kožnati naslonjač. Nije se ni osvrnula po velikoj i neurednoj prostoriji. Potonu u naslonjač i ispi gutljaj. – Zašto si dakle došla? U čemu je problem? – Volim te. – Bilo joj je to lakše l akše reći nego što je očekivala. Govorila je francuski, a s pomoću tog jezika, kao i svih ostalih osim engleskoga, mogla se navući krinka. Te iste riječi bile bi na engleskome nepodnošljive. Isprazni čašu i zagleda se u prazno dno. Sadowski je odložio naočale i promatrao je nekoliko časaka zamišljeno. – I izgledaš tako, prozbori on napokon, potvrđujući svojim izrazom ono u što je j e sebe tako polako uspjela uvjeriti. – Zar nisi ni iznenađen? Moj Bože, kakav je to ego! – Delphine je to izrekla uz neočekivan, ali dobrodošao bijes. – Trebalo ti je dugo vremena da se na to natjeraš, reče on kao da je uopće nije čuo, kao da je nastavio neku drugu konverzaciju. Možda, štoviše, s nekim drugim? – Jesi li to govorio o meni? – upita ona sumnjičavo. – sumnjičavo. – A zašto bih? – Svejedno. Sada Sada barem znaš. Imaš li mi što reći? – reći? – – Ti si neizrecivo pokvarena. – Svjesna sam toga. Još nešto? – upita Delphine odsječno. Time što joj je rekao da je pokvarena neće joj pomoći da iz sebe istjera njegov duh, koliko god bila ljutila. Da se samo na nju sa-žalio! sa -žalio! Dovraga, zašto je skinuo naočale! Sad je zaželjela pomilovati njihov slabi trag na njegovu nosu, među onim značajnim očima, kratkovidnim, dalekovidnim ili bilo što. Zaželjela je očešati lice o njegovu ružnu, jedan dan dugu bradu, zaželjela je napuniti ruke njegovom neurednom i odviše dugom kosom, privući ga k sebi i pritisnuli ga svojim usnama. – Ti si zastrašujuće povlaštena žena. Ništa nisi učinila da tu sreću zaslužiš, osim što si izazovno upadljiva. Uvijek si bila takva i uvijek ćeš biti, vazda se koristeći time. – – To nije moja pogreška. Ne mogu ništa protiv toga. – – Nisam Nisam ni rekao da jest, jest, ali sam rekao da da to zastrašuje. – On ušuti razmišljajući. – Kakve to ima veze s mojom ljubavi? – Delphine se prisilila da ponovno da ponovno upotrijebi tu riječ. rij eč. Kao da je prvi prv i put nije posebno zapazio? – Kao prvo, dočuo sam da si mnogim muškarcima učinila nešto nažao. – Što ja mogu ako se ljudi zaljube u mene? Ne mogu ih zavoljeti po zapovijesti. – Delphine se pokušala obraniti. Što je Što je on zapravo dočuo? dočuo? Koliko loš dojam je ostavila ostavila na njega? – Koliko shvaćam, ti si, kad je seks posrijedi, vrlo opasna. Čim si na slobodi, curo, moralo bi se pred tobom svirati na uzbunu. – – Dosad uopće nisam bila zaljubljena, reče Delphine, nadajući se da će to biti shvaćeno kao isprika. – Ali to nije isprika. i sprika. – – Podsjećaš me na moju majku. – Pa što onda? Koliko čujem, specijalizirala si se za redatelje, uz nekog producenta kao dessert. – To zvuči ogavno. – Ali je istina. Rekao sam to. Ne želim postati predmetom tvojih fantazija, još jedan redatelj kojemu si ukazala čast. – Nikad nisam to od tebe zatražila! Dok smo radili zajedno, nisam ti se ni pokušala približiti. Bilo bi mi drago kad bi to bila samo fantazija. Ti nisi više moj redatelj. Zar me ne razumiješ? Ja te volim! – Razumijem to jako dobr o, o, curo. U tebi ima nešto demonsko. Iskreno govoreći, prestravljuješ me. – Ti si mekušac, to je to. Odlazim. – Delphine se diže. Nije rekao dovoljno da bi pomogao pomogao istjerivanju duha, a ona nije mogla više ništa poduzeti. Boljelo je biti ovdje a ne moći dota knuti ga, iako je govorio o njoj. To je ipak bilo bolje nego nego da ju je ignorirao. ignorirao. – Sjedi, još nisam gotov s tobom. Zar se ne pitaš otkud otkud znam da me me voliš? – Nije – Nije me briga. To je tipično za tebe, da pokušavaš sve analizirati, primijeti ona gorko. To je upravo upra vo tvoj posao, da odgonetaš kako se ljudi osjećaju. Ja sam se vjerojatno predala barem deset puta. Kakve tu ima razlike? Hoćemo li sada održati seminar o emocijama neželjene ljubavi, kako ih vidi jedan vrsni redatelj, Armande Sadowski? – Ušuti, Delphine. Previše Previše pričaš. – pričaš. – Kao da je potražio spas u nekoj tajnoj dosjetki. – Ti si odviše zadovoljan sobom, od toga me boli glava. Žao mi je što sam uopće došla ovamo, ali morala sam to znati i prije. – I ja tebe volim, izgovori izgovori on polagano. polagano. Dosjetka se izgubila. izgubila. – Volim te više nego nego što sam od tebe zastrašen.
Otuda znam da mi govoriš istinu. – Ti? Voliš me? – zabrza Delphine u očitoj nevjerici. – nevjerici. – Ne voliš me. Kad bi me volio, rekao bi mi to. Ne bih morala zbog tebe dolaziti ovamo... i... baciti ti se pod noge. – Ak o me voliš, mislio sam, reći ćeš mi to t o onda kada sama odlučiš. – Ako? – Gdje se izgubio poriv za istjerivanjem duhova? Zašto su uopće razgovarali, cjepidlačeći oko ljubavi koja nije postojala i koje nije moglo biti – da je bilo, zar bi je mogao prikriti? Zašto se više nije uzrujavala? Zašto ga je uopće slušala, kao da joj j oj o tome ovisi život? – Zar sam mogao biti siguran dok sam ti bio redatelj? Mogao je to biti samo dio tvoga dobro poznatog ponašanja. – Oh. – Upravo tako. Sjedili su sučeljeni, gledajući u pod, zaneseni, postiđeni pa ipak oholi, zavezanih jezika, s izbrisanom prošlošću i nepoznatom nepoznatom budućnošću, budućnošću, dok se svijet oko njih okretao okretao tako da se se sve oko njih njih izmijenilo. – Kada? – upita upita napokon Delphine. Delphine. – Kad si se u mene zaljubio? – Nije važno. – Moraš mi reći. – Preglupo je. – Kada? – Bila je nepopustljiva, dugovao dugovao joj je odgovor. odgovor. – Kad sam se u svom uredu uredu okrenuo i prvi put te ugledao, onoga onoga prvog dana – nisam nisam dotad o tebi ništa znao. Ni Holly-wood se ne bi odvažio na tako jednostavan jednostavan preokret. – Ja bih, ušla bih bih u to. Ali zašto? Zašto Zašto si se zaljubio? zaljubio? – Tko sada pokušava pokušava sve analizirati? – Imam na to pravo, reče ona, žarko uvjerena u to svoje pravo. – pravo. – Zašto? – Osvojila si me, curo, ne znam kako. Nije bilo nekog posebnog razloga, samo ljubav na prvi pogled. Bog mi pomogao, vjeruj mi, došlo je samo od sebe. Dođi ovamo. – Što me na to potiče? – potiče? – Ako bi ga mogla pomilovati, pomisli, opsjednutost bi nestala. Sad je to bila obična, jednostavna, dragocjena dragocjena i savršena savršena ljubav. Nešto Nešto čarobno. – Te glumice! – On ustade, ustade, snažno zakorači naprijed i podiže je. Zagrli je oko vrata i otkopča ogrlicu. – Stavi je negdje, biseri su predragocjeni da se izgube u ovoj gužvi. – Zar me ne kaniš kaniš poljubiti? – Sve u pravi čas. Najprije ću te razodjenuli. Gumb za gumbom. Moram biti oprezan s tvojom haljinom, ona je baš prava. – Prava za što? što? – Za prizor u kojem cura kaže momku da ga voli, naravno. To je pametna haljina, tako stroga, tako bespoštedna. Netko neiskusan neiskusan ne bi tu nikad imao izgleda. Freddy je otišla na počinak neuobičajeno neuobičajen o rano, nakon što je uz-letjela svojim Riderom prvi put nakon nezgode. Mac je sjedio za kuhinjskim stolom, ispred lista papira, dok je novine koje je upravo pročitao odgurnuo umorno neraspoložen. Tukao se u zraku s odviše neustrašivih i odvažnih njemačkih pilota da bi mogao pomislili kako će se oni ikad predati. Posljednjih dvadeset godina bilo je tek jedno tek jedno dugo, nelagodno poluprimirje, a Miinchen još jedna bitka koju koju su oni dobili. Gdje će napasti sljedeći put? I kako brzo? Tempo se ubrzavao počevši još od 1933. kad je prvi put jasno čuo zvuk kanonada. Više se nije radilo o tome hoće li, sada kad su Sudeti bili, žrtvovani, nego samo kada. Svatko, pomisli umorno, tko je doživio kako granice nestaju kad se pokušaju pronaći iz zraka, znao je da izolacionizam neće neće moći potrajati. Za godinu dana? Možda i manje? Novost iz Miinchena samo je učvrstila odluku koju je donio još jučer, kad mu je Freddy počela Freddy počela govoriti kako bi mogao biti dobar otac. Te su riječi došle kao upozorenje i gurnule ga preko ruba one crte duž koje je oklijevao proteklih nekoliko tjedana, slomljena srca i mrzeći sam sebe. Freddy nije bila trudna, znao je to. Još nije bila, ali kao i budući rat, to je bilo samo pitanje vremena. Uze pero i poče pisati, tražeći s mukom svaku riječ koju je bio osuđen osuđe n napisati, izostavivši napokon sve osim onoga bitnoga. Draga Freddy! Moram te ostaviti, to činim zbog nas. Znam da se želiš udati. Znam, također, da shvaćaš kako bih se s tobom vjenčao kad bi zatrudnjela. Stoga odlazim, kako bih ti omogućio da živiš svoj život onako kako bi trebalo. Ti ga zapravo još nisi ni započela živjeti. Ne smijem podrezati tvoja krila. Znaš što mislim o vjenčanju. Koliko god sam bio nepošten prema tebi, bilo bi još mnogo gore ako bih ti oduzeo te izglede. Već sam ti to rekao, najizravnije što sam mogao, i ponovit ću ti još bezbroj puta, ali od
toga neće biti koristi. Nikad ne bi povjerovala da zbilja mislim tako. l nikad ne bi sa mnom raskinula osim ako te ostavim. Sve što posjedujem tvoje je, kuća, zrakoplovi, posao. Vodi ga i dalje ili prodaj, kako hoćeš. Nikad ne bi smjela pomisliti da te nisam dovoljno volio. Da sam mladi, već bih se tobom oženio. Ostavljam te zato sto te t e tako mnogo volim. Ja nisam tvoja budućnost, moja draga djevojko. Mac Pročitao je još jednom pismo, odložio pero, pero , uzeo papir, pre-savio ga i s vanjske strane napisao njezino ime. Pritisnu zatim jedan kraj vrčem s divljim cvijećem što ga je ona redovito držala na stolu i ode do ormara da uzme torbu koju je pripremio dok je ona letjela. Da je bilo nekog boljeg izlaza, pomisli Mac, on bi ga dosad već našao. Ali nije ga bilo. Ona će se već oporaviti od boli, a on ne bi. Kad je prošlo mnogo sati, on shvati kamo ide dok je jurio automobilom prema sjeveru. Već stotinama milja njegova je jedina namjera bila da se što više udalji prije nego što se predomisli, a njegovo jedino odredište – neko mjesto bez uspomena. Smirio se tek kad je granula zora. Ona će uskoro pročitati njegovo pismo. Mogao se poslužiti i jednim od svojih zrakoplova, pomisli. Zaposlit će se u Vancouveru, s dr uge dr uge strane granice. Ondje bi morala postojati baza Kanadskih zračnih snaga. Ili ako ne ondje, onda u Torontu. Instruktori su im bili prijeko potrebni, i pritom se nisu mnogo raspitivali o njihovoj životnoj dobi. Rijetko tko je želio taj posao počevši od časa kad bi sam naučio letjeti. Mogao bi im barem pomoći, u najmanju ruku ostalo je nešto vrijedno što bi mogao učiniti snagom koja mu je još preostala u životu. Glava 15 Freddy je jurila letnom stazom Dry Springsa, vozeći automobil najvećom mogućom brzinom. Pritisnuvši kočnice, naglo se zaustavi dva koraka od svoga zrakoplova. Iskoči iz vozila, odveza avion, gurnu nogom podmetače pod kotačima, pope se u kabinu, pritisnu gumb za paljenje, krenu i odletje za nekoliko sekunda. Prvi i dosad jedini put u životu nije provjerila sklopove letjelice niti je , ispitala ispravnost rada stroja prije uzleta. Prije manje od pola sata našla je Macovo pismo. Odmah je shvatila kako će se oduprijeti boli jedino ako se vine u visine. Nije bilo drugog načina. Ne bi mogla izdržati uništavajući pad u nepodnošljivo trpljenje. Ili će odmah odletjeti ili će poludjeti. Usmjerila je avion uvis koliko se mogao uspinjati, i dala mu najveću moguću brzinu – brzinu – sve više prema natmurenom i oblačnom nebu, dok ju je alarmni uređaj upozoravao kako se uspinje prenaglo i da mora smanjiti uspon ako ne želi da se avion strmoglavi. Teško je dahtala, poput životinje, jureći prema sivilu koje je bilo obasjano nekim bijelim sjajem. Zaboravila je uzeti zaštitne naočale, imala je na sebi samo levisice, košulju košulj u i vestu u kojoj se spustila na doručak. Ubrzo je počela drhtati od visinske hladnoće, no i dalje se uspinjala jer su joj visine bile jedini cilj. Odjednom se probi kroz oblake i nađe se iznad njih. Plavo nebo bio je znak prema kojemu je jurila poput trkača koji se nastoji domoći završne crte utrke. Sva joj je snaga iščiljela i ona ispusti polugu. Rider je bez nadzora ubrzo zauzeo poziciju za koju je bio i predviđen – Freddy je letjela vodoravno, nekoliko stotina stopa iznad bijelog beskraja. Sunce ju je zagrijalo, zagrijalo, pa je nakon nekog vremena prestala drhtati. Podiže glavu i poče ponovno upravljati zrakoplovom. Ispod nje ukazivale su se rupe u oblacima i ona zaroni kroz jednu, poput dupina, uspe se preko leđa oblaka, pa nekoliko puta zaroni i ponovno se uspe, pri čemu joj je jedina namjera bilo kretanje bez nekog osobitog smisla. Primijeti oblak neobična oblika pa poče oko njega kružiti, jednim krilom u oblaku a drugim izvan njega. Pronalazila je uske, vijugave i jarko osvijetljene plave prolaze između bijelih nakupina što su se uzdizale i slijedila ih kamo god je vodili, ulazila je u oblake i ostajala u njima skrivena, s vidljivošću manjom od pedeset stopa u bilo kojem smjeru, dok odjednom nije izronila ogledajući se oko sebe. Freddy se igrala oblacima koliko god je mogla, prolazeći kroz njih, omeđujući im rubove, sijekući ih prema dolje i poprečno, katkad se probijajući kroz njih kao kroz mjehure od sapunice, katkad ih jedva dotičući kao da su načinjeni od stare čipke, ne gledajući nikad dolje. Kad je napokon provjerila instrumente, ustanovila ustanovila je da joj je gorivo na izmaku. Nije imala pojma koliko je letjela. Sada, pronašavši u svojim postupcima opet neki smisao, spusti se ispod razine oblaka da utvrdi gdje se nalazi. Ispod nje protezala se u svim smjerovima pustinja. Nije bilo cesta, stabala, ni bilo kakvih zemaljskih obilježja. Piloti koji poznaju dolinu San Fernando znaju da samo nekoliko minuta dalje počinje golema pustinja koju čovjek još nije istražio. Freddy je nad njom bila izgubljena kao da se našla nad oceanom, tisuću milja daleko, no ipak je imala pri ruci kompas. Pridržavajući se Pridržavajući se starog zakona koji moraju uvažavati svi koji su željni pustolovine, ali pritom ipak žele preživjeti, ona usmjeri Rider prema zapadu i pronađe Dry Springs samo nekoliko minuta prije nego što bi joj nestalo goriva.
Na tlu potjera avion do kraja staze i onda ga zaustavi. Ugasi stroj, ali se nije mogla primorati da iziđe iz kabine. Dok je bila u letjelici, pomislila je, osjećala se sigurnom. Dok je u pilotskom prostoru, ništa se neće dogoditi. Ali čim joj je to došlo na um, ona shvati da se vratila u stvarnost. Čim je shvatila da joj je avion utočište, on je to prestao biti. Lagano, kao da je duh, ona dotaknu sve uređaje zahvalivši im. Danas su joj sve oprostili, danas joj nisu naplatili naplatili ludi let. Potištena slutnjama što joj se sve moglo dogoditi, ona pođe s Riderom do crpke za gorivo, a potom ga doveze do parkirališta i pričvrsti ga ne baš temeljito. A što sada, pomisli kad je svaki čvor bio dvostruko zavezan. Što sada? Stala je uz letjelicu i počela doticati njezino vitko obličje, nemajući pojma što joj je sad činiti. Prekriži ruke i osloni se na karoseriju Ridera, promatrajući prljavštinu na na cipelama. – Freddy, gdje je Mac? – Što? – Ona podiže podiže pogled i vidje vidje ispred sebe Gavina Gavina Lud-wiga, Lud-wiga, jednog od Macovih pomoćnika. – Ne – Ne znam što želi da učinim sa Štukom koju sam dotjerao, reče Gavin. – Gavin. – Da pozovem Swedea i kažem mu da je gotova, ili da pričekam dok je Mac pregleda? – Jesi li zadovoljan zadovoljan njome? – Bolja je nego kad kad je bila nova, rekao bih. – Onda nazovi Swedea i pitaj ga kamo ćeš je otpremiti. – Ipak, bolje da pričekam. Mac je zaljubljen u svoje avione. – Mac će biti odsutan neko vrijeme. Dok se ne vrati, prepustio je posao meni. Samo nazovi Swedea. – Dobro, Freddy... Freddy... kad ti kažeš. Kad će se Mac vratiti? Nije mi spominjao da kani otputovati. – Za tjedan ili dva. Obiteljske stvari, znaš znaš kako je to. – Tko ne bi znao? Ti ćeš dakle voditi posao? – Svim silama, Gavine, Gavine, svim silama i svaki svaki dan. – Na njegovu stolu je mnogo poruka koje su stigle jutros. Možda mogu pričekati do sutra, ali kad si već ovdje... – Kamo bih mogla otići, Gavine? – Već si letjela. – Tako je. – Nije – Nije bio baš povoljan povoljan dan, reče on, on, gledajući u natmureno natmureno nebo. – Nije bilo loše, uzvrati uzvrati Freddy. – Baš je bilo dobro što sam sam letjela, sigurno. Na putu od zračne luke do kuće, kasno popodne, Freddy je navratila u trgovinu i kupila sve potrebno za Macov najkompliciraniji recept, pirjanu govedinu sa sedam vrsta povrća i crnim vinom. PriPri -segnula je da će naučiti kako se to pripravlja prije p rije nego što se on vrati. Zašto bi on trebao biti jedini koji to zna pripraviti? Zašto bi se i dalje trebala t rebala zadovoljavati jednostavnim jednostavnim jelima koja joj je on prepuštao, kao što su hamburgeri i prženi pilići? Zastala je pred mesarovom tezgom. Da zatraži kosti ko sti za juhu, kosti s moždinom i raskoljenu teleću koljenicu, od čega bi mogla napraviti juhu? To je bio još jedan od Macovih specijaliteta, koji joj on nikad nije prepuštao. Da, pomisli ona dok je razgovarala s mesarom, ovo je bila sjajna prilika da nadoknadi sve propušteno u kuhinji. Kad je dospjela do kuće, Freddy istovari u kuhinji sve vrećice s kupljenim namirnicama. Macovo pismo ležalo je i dalje presavijeno na stolu. Ona ga uze, upali plinski plamenik i zapali pismo, ne pogledavši ga ponovno. Zatim se brzo pope u spavaonicu da da uredi krevet koji koji je ujutro ostavila nepospremljen. nepospremljen. Kad je spavaonica bila savršeno uređena, ode u kupaonicu. Jedna kanta bila je puna Macovih košulja. Stavi ih u vrećicu praonice, kamo će ih odnijeti sutra. Kad se on vrati, zateći će sve košulje uredno poslagane na policama. Otvori garderobu, kako bi se uvjerila da su sve cipele u ravnoj crti, a onih nekoliko njegovih kaputa uredno obješeni. Ponovno je složila veste i pokupila njegove čarape i donje rublje koje će kasnije oprati. Kad je sve to dovršila, već se spustio mrak. Zapali sva svjetla u spavaonici a onda i u dnevnom boravku, zapazivši da bi trebalo srediti knjige. Mac nikad nije shvaćao da knjige moraju biti uredno poslagane po policama. Ovo je bila bila prilika da i to dovede u red. Mogla bi napraviti napraviti i nekoliko novih polica za višak knjiga. Ni za ono što je j e već posjedovao nije bilo dovoljno prostora, a kad u budućnosti nabavi još j oš knjiga ležale bi valjda po podu. Bio je krajnji čas da učini nešto, dok je on odsutan. Ulije sebi malo viskija i zatim ode u kuhinju i počne priređivati povrće. Freddy je bila stručnjak za guljenje, rezanje i sjeckanje. Tome ju je podučio Mac čim se kod njega smjestila. Dok je brzo strugala mrkve pitala se koliko će dugo on biti odsutan. Sigurno tjednima, ako uopće može prosuditi. Manje od dva tjedna ne bi bilo dovoljno za njegovu neodlučnost. Osobito ne nakon takvoga, nepotrebno dramatičnog pisma. Ako bi se vratio za manje od dva tjedna samo bi se učinio smiješnim, i to su oboje znali, bez obzira na to koliko bi to
jedno pred drugim prikrivali. Mjesec? Možda. Čak vjerojatno, sada kad je o tome promislila/-Bio promislila/ -Bio je tvrdoglavi klipan koji bi dopustio da ta šašava situacija potraje i mjesec dana ili čak više, ali ne mnogo više. Ne bi mogao dulje dulje izdržati. Dokk je Ijuštila grašak, a govedina dobivala lijepu smeđu boju u velikoj posudi, zaključila je da bi se mogao Do vratiti tek nakon Svih svetih. Prošle godine napravili su divlji oganj ispred ulaza, na radost okolne djece. Neće ih smjeti zaboraviti zaboraviti ni ove godine, godine, da se djeca ne bi razočarala. Baci se zatim oštrim nožem na celer i brzo ga dogotovi. Kuhinja bi svakako trebala biti svježe obojena, pomisli Freddy dok se bavila krumpirima. Zapravo bi cijelu kuću trebalo t rebalo prebojati, iznutra i znutra i izvana. To je jedna od onih stvari koje bi Mac najradije ostavio za kasnije, ako bi ovisilo o njemu. Trebat će to učiniti za njegove odsutnosti. Kad se vrati, morat će priznati da je sada sve mnogo bolje. Dok je o tom razmišljala, učini joj se da bi trebala nabaviti neku tkaninu i pr omijeniti pr omijeniti zavjese u spavaonici, možda i napraviti nove presvlake u dnevnom dnevnom boravku. Tako bi izgledalo mnogo ljepše ljepše nego što je sada. Kad Kad bi ta soba bila zgodnija provodili bi i više vremena u njoj, umjesto da se samo sele iz i z kuhinje u spavaonicu i natrag. Bilo je toliko toga za napraviti prije njegova povratka, da nije bila sigurna hoće li sve dospjeti. Ali to nije bilo važno. Kad jednom krene s tim poslovima, on je neće moće zaustavili ni kad se vrati kući. Mrzio je promjene. Taj je čovjek zbilja bio rob navika. n avika. Otkako ga pozna nije pomaknuo ni jedan komad pokućstva u svome neudobnom uredu, osim što je dodao kutiju za zemljovide koju je za njega načinila u školskoj radionici. Kad bi joj to pošlo za rukom, dotjerala bi i njegov ured. Nikakve zavjese od cica, to bi bilo previše, ali jedan sag i nekoliko pristojnih stolica ne bi bilo na odmet. Tako bi joj mogao udobnije objašnjavati sve u vezi s poslom. Naučio bi se da joj ne prepušta sve na volju kad je u lošem raspoloženju, kao što je sada, jer što bi se drugo drug o moglo reći o časnom čovjeku Macu koji se tako iznebuha iskrao iz kuće usred noći? Netko bi za njegove odsutnosti trebao privremeno preuzeti njegove učenike, inače će ih izgubiti. Mogla bi uostalom i sama do konca tjedna nabaviti dozvolu za podučavanje. Trebalo T rebalo se samo dogovorili o potrebnom ispitu. Nije mogla shvatiti zašto nije već prije na to pomislila. Morat će obavijestiti učenike da pričekaju dok ih ne bude mogla preuzeti. Dođe dok ne preuzme neki posao na sebe, mogla bi obavljati i pripreme za vratolomije u subotnjoj filmskoj seriji. Sve u svemu, za nju bi bilo bolje da ovdje vodi posao, nego da preuzima nešto vani. Željela je j e da Mac prizna, kad se jednom j ednom vrati nakon što je tako bezglavo pobjegao, da ga je u odsutnosti dobro zamjenjivala. Freddy stavi stavi sve povrće u visoki lonac od lijevanog željeza, dodade slasne narezane rajčice, meso koje je već dobilo boju, tri lovorova lista i malo domaće juhe koju je Mac čuvao u zamr zamr -zivaču. Podbočivši se rukama, pogleda sadržaj lonca. Vino i začine dodat će kasnije. Čini se da joj nije preostalo drugo nego da pričeka dok se sve skuha. Pogleda uru. Devet sati. Kud prije? pri je? Kad je čovjek u poslu, vrijeme leti. Večera će dakle biti gotova... u ponoć. Za recept s pirjanim mesom bila su potrebna tri sata kuhanja. Štoviše , po Macovu mišljenju nije ga trebalo jesti kad je svježe priređeno. Jelo je trebalo tr ebalo pričekati dan ili, još bolje, dva, i onda ga podgrijali kako bi se iz njega izmamili svi mirisi. No dobro, ona će ga pojesti još ove večeri, neka mirisi idu do-vraga. Sad će imati vremena da se pozabavi knjigama u dnevnom boravku. Nalije sebi još malo viskija a onda se baci na police s knjigama. Dok se Delphine zabavljala s nizom ljubavnika u svojoj maloj pariškoj kući, žene koje su radile za nju ustanovile su kako je Delphi-nino Delphi- nino opušteno ponašanje za njih izvorište vrlo ugodnog zanimanja i nesebične zabave. Uostalom, nešto manje nisu ni očekivale od jedne filmske zvijezde. Imala je doduše mnogo ljubavnih veza, ali je to obavljala pristojno, pod vlastitim krovom, i, koliko je bilo do njihovih komentara, nisu imale nikakva razloga za moralnu kritiku. kriti ku. Otkako je Delphine počela provoditi noći izvan kuće, pri čemu nisu imale pojma gdje im se gazdarica nalazi, Delphine im se pričinjala gorom i od obične djevojčure. Čistačica AnnaAnna- belle belle nagađala je prijezirno s koliko se muškaraca ona spetljala. Claudine, žena pazikuće, pitala se u kakvim je sve prljavim obi tavalištima boravila, otpuhujući pritom bijesno. Tko zna s kim je sve ljubakala. Delphinina osobna djevojka Violet sumnjala je da je Delphine već podlegla svakojakim opačinama, jednoj težoj od druge. Delphine, priopćavale su jedna drugoj u časnoj indignaciji, bijaše kriva za grijeh koji se u njihovu govoru označavao kao decoucher, što je u doslovnom prijevodu značilo značilo – spavati negdje drugdje a ne u svome domu, ali s jasnim nemoralnim prizvukom. Te, 1939., godine za decoucher bijahu optuživane samo one Francuskinje kojima nije ni najmanje bilo stalo do njihova seksualnog ugleda. Naime, taj je glagol u prenesenom značenju ukazivao na grješnicu koja se seljakala iz jednog kreveta u drugi i imao je izričito pogrdan smisao. smisao. Te tri žene, kao i kuharica Helene bijahu jednodušne u svome novom stajalištu spram Delphine. Bile su i
osobno uvrijeđene što je Delphine izmakla njihovu nadzoru, št o više nisu posjednice podataka koji su im dugo davali osjećaj nadmoći nad njom, a time su bile i duboko pogođene. Još gore, postojala je opasnost da se nova Delphinina sloboda osjeti i na debljini njihovih novčanika. I tako, Delphine nije boravila u vlastitoj vlast itoj kući, a one su gubile novac. Dakako, i dalje ih je plaćala, ali mnogih dodatnih nagrada više nije bilo otkako joj je postalo nevažno da se kuća održava u onako raskošnom redu kao dotad. Izgubile su i dodatni novac do kojega su dolazile zakidanjem na k ućnim k ućnim izdacima, o čemu Delphine, u svome američkom prostodušju, nije vodila računa. Osim toga, običavala je često davati im darove i napojnice, odnoseći se spram navodnih čuvara njezine privatnosti bezbrižno i naivno plemenito. A i to je nestalo otkako se odselila, jer je zamalo nikad nije bilo kod kuće. Prirodna zavist četiriju žena, koju su one neizbježno morale osjećati spram nekoga tko je bio tako bogat, tako mlad, tako lijep i tako slobodan kao što je bila Delphine, postajala je sve većom kako su mjeseci prolazili, a ona provodila noći u nepoznatim krevetima. Nitko na svijetu ne zna gdje se nalazimo, pomisli Delphine obuzeta srećom koja je morala ostati trajna, srećom koja je bila tako potpuna da je nije mogla prisiliti na bilo kakvu praznovjernu popust ljivost. Prvi put u njezinu životu sreća je bila potpuna, tako potpuna tako potpuna da nije mogla ni sanjati o njoj – reče Delphine sebi dok je udobno ležala pod toplim pokrivačem u dnevnoj sobi apartmana na Boulevardu Saint-Germain, Saint -Germain, promatrajući Armanda kako čita scenarij scenarij svoga novog filma, najkompliciranijeg u karijeri. Više se nije bavila kalkulacijama, nije ju bilo briga za ambicije, nije više morala stalno motriti na druge, što je sve bilo dio nje otkako zna za sebe. – O čemu razmišljaš? – upita je on ne dižući pogled pog led sa stranice. – Ni o čemu, odgovori. – Apsolutno ni o čemu. – čemu. – Dobro je. Samo nastavi tako, odvrati on i produži čitati. Koliko god se udubljivao u svoj posao, nije više mogao izdržati ni četvrt sata a da na neki način ne dođe s njom u doticaj. Ako je bila blizu njega ispružio bi ruku i letimice je dotaknuo, ako je bila na drugoj strani sobe rekao bi nešto i svaki njezin odgovor zadovoljio bi ga. Delphine se pitala sluša li je on zapravo, ili mu je bilo tek do toga da čuje njezin glas. Nije ga to pitala, jer pitala, jer joj nije bilo važno. Što se nje tiče, bilo je dovoljno da je ona tu i da je on tu. Dok se bavio svojim čitanjem mogli su proteći i sati, a da ona ne osjeti potrebu da se pozabavi ičim drugim osim da bude zajedno s njime i da, možda, održava vatru u kam inu. Kad bi on otišao u studio ona bi zapravo dangubila, sanjareći vrlo mnogo i čisteći prašinu vrlo malo, u napetom iščekivanju kad će se on vratiti. Jedino što joj je manjkalo iz prethodnog života bio je uređaj zahvaljujući kojemu je njezina kuća bila ta ko topla. Toplina koju su širili radijatori u Armandovu stanu bila je takva da bi se osjetila tek kad bi čovjek stao korak do njih. Delphine je iznosila nekakvu teoriju prema kojoj su stanari s nižih katova uzimali svu toplinu, sprečavajući je da dospije do d o njih. Armand je naprotiv tvrdio da se toplina uvijek širi prema gore i da oni stoga najbolje prolaze. No to je bila jedina tema u kojoj se nisu slagali, a kako je već bio konac ožujka, kućepazitelj je prekinuo grijanje pa se izgubio i zgubio i povod za razgovor. – Čim se vjenčamo pronaći ćemo stan s boljim zagrijavanjem, običavao je on govoriti tijekom zime, ali Delphine je u sebi odlučila kako bi se radije smrzavala nego da napusti ovaj stan, u koji je za petogodišnjeg boravka Armand utisnuo svoju ličnost. Po zidovima su bile obješene brojne avangardističke slikarije koje je kupio od trgovaca u susjedstvu, ondje je bio veliki glasovir za kojim je s podjednakim oduševljenjem svirao, sa živim nadahnućem ragtimea i (sasvim loše) Chopina, svuda je bilo izlizano ali udobno pokućstvo što ga je bio našao kod antikvara antikvara i sagovi koje koje su mu poklonili roditelji kad je opremao stan. Tu je bila soba u kojoj je rekao da je voli, kao i spavaonica u kojoj su spavali i vodili ljubav. Ne, nema toga doma koji bi joj u budućnosti mogao mogao značiti nešto više. više. Ona ustade i stavi još jedan panj na vatru. Ubrzo će se oboje spustiti i nešto pojesti u malom susjednom restoranu, što su činili gotovo svake večeri. Ni ona ni on nisu kuhali. Kad ne bi objedovali vani, jeli su salate, sireve i kobasice kobas ice iz nekog od brojnih delikatesnih dućana u blizini i napravili neku vrstu piknika pred vatrom u kaminu, koja je bila bil a potrebna gotovo svaki dan još od početka listopada. Svako jutro Armand bi joj donosio žemlju dok se još gnijezdila u krevetu, uz šalicu cafe au lati koju je nekako uspio pripraviti. Bio je to, pomisli Delphine, život u kojem joj više nisu bile potrebne haljine koje je nekad nabavila, život u kojem joj nije trebao ni krojač ni postolar. Činilo joj se da će haljine što ih je bila malo-pomalo malo -pomalo donijela iz Ville Mozart potrajati do kraja života; vrijeme je uglavnom provodila u starim Chanelinim mornarskim hlačama i Armandovim puloverima, često noseći dva ili tri odjednom. Kad bi navratila na nekoliko sati u Villu Mozart, da plati osoblje i uvjer i se da je kuća još na svome mjestu, stavila bi na se pristojnu haljinu i šešir, ali nikad se nije poslužila svojim autom i vozačem da je prebaci od vile do Boulevarda Saint -Germain. Nije prodala kuću i auto samo zato što je znala da je potrebno zadržati ih kao neku vrstu fasade. Delphine je vjerovala da je svoj život s Armandom Sadowskim zaštitila od očiju svijeta. Kad joj je rekao
koliko mu je odbojno što je postao tek jedan među tolikim njezinim ljubavnicima, zaključila je kako njihova veza mora ostati tajnom sve dok ne bude spremna za brak. Nakon prve noći što su je proveli zajedno odbijala je sve ponuđene filmove, dajući svom agentu jednu domišljatu ispriku za drugom. Abelu nije mogla reći istinu: da je odviše emotivno vezana uz svoju ljubav da bi mogla smoći snage za glumu, za učenje uloge i sve one napetosti što ih nameće život glumca. Odbila je snimiti i film s Armandom, znajući kako bi svoje osjećaje neizbježno pokazala pred cijelim studijem. Takve igre skrivača nisu je više privlačile. A nije ju pr ivlačila ivlačila ni stvarnost. Nakon što je Franco osvojio Španjolsku priznale su ga Francuska i Engleska, ali Delphine je uspijevala o tome ne čitati u novinama, kao što nije čitala ni o uspjehu filma Marcela Pagnola Pekarova žena. Uspjeh Katharine Hepburn u Odgoju djeteta bio joj je podjednako nezanimljiv kao i razlozi zašto je Enrico Fermi dobio Nobelovu nagradu za otkriće atomske reakcije. Nije o tome htjela znati ništa. Čak bi i vjenčanje bilo događaj zbog kojega bi se morala suočiti s javnošću. Kad god bi joj Armand predložio da se vjenčaju, ona bi uspjela otkloniti razgovor. Sve Delphinine percepcijske sposobnosti bijahu usmjerene na to da se odaleči od svijeta, da ostane nedodirljiva u toj špilji prave ljubavi koju su ona i Armand bili stvorili, i u kojoj je jedina njezina briga bila opskrba gorivom, odnosno davanje napojnice momku iz obližnje prodavaonice gorivom da donese cjepanice na kat. Čak bi prešla preko ulice samo da ne mora proći pored novinske trafike, nije zagledala plakate izlijepljene po zidovima, zidovima, odabirala je samo one restorane u kojima se nije mogao čuti razgovor ljudi za susjednim stolom, nikad nije popila nešto u kavanama, inače punima ljudi koji su razgovarali o politici, nije slušala radijske vijesti, a Armand je znao da ne smije donijeti kući ku ći novine. Tijekom te sudbonosne zime i turobnog proljeća 1939. Del -phine se uspjela održati izvan svijeta, proživljavajući svoju životnu radost s Armandom Sadowskim, koji ju je dovoljno volio da bi shvatio njeno ponašanje; koji ju je, zapravo, volio i odv odviše iše da bi tu građevinu njezinih iluzija ugrozio makar jednom riječju. – Gospođice de Lancel, reče joj Violet tjedan dana kasnije, kad je došla posjetiti Villu Mozart. – Gospodin vikont telefonirao vam je dvaput prošlog tjedna. Rekla sam mu da niste kod kuće i obećala mu da ću vam predati poruku o njegovu pozivu. Što ću mu reći kad ponovno nazove? Bio je uzbuđen što ništa ne čuje o vama. – Sve je u redu, Violet, nazvat ću ga sama, reče Delphine oklijevajući. Uspijevala je izbjeći Bruna još od rujna, pronalazeći pronalazeći za nj druge ali jednako domišljate izgovore, poput onih kad je odbijala snimati filmove. Ali Bruno je bio uporniji od Abela i, za razliku od Abela, njegovi zahtjevi da je vidi bili su osobne a ne profesionalne prirode. Znala je da ga neće moći dulje iz bjegavati, iz bjegavati, iako su joj najdublji porivi govorili kako ne bi smjela nikome, pa ni Brunu, dopustiti da prodre u čvrsto sagrađenu idilu njezine egzistencije. Ali u njegovu slučaju razum joj je govorio kako bi trebala pristati. Možda na ručku, pomisli dok ga je j e nazivala u banku. – Delphine, moram te vidjeti, reče joj. – joj. – Prošli su već mjeseci. – Bijedno se osjećam što sam te zanemarila, Bruno, anđele moj, ali ova mi je zima zbilja protekla ludo. Poslovi bez kraja, pa konferencije, producenti, svi oni žele nešto. Nisam imala ni sekunde za sebe, osjećam se kao zatočenik. Ah, taj film! Ali nene -dostaješ mi. Možemo li negdje ručati? Večere ne dolaze u obzir. – Kako bi bilo prekosutra? prekosutra? – Izvrsno. Gdje ćemo se vidjeti? – Što misliš da to bude kod mene? Nisi još vidjela moj stan, a imam izvrsnog kuhara. Ne volim ručati u restoranima – to moram tako često činiti zbog poslova. – Ti stanuješ u Rue Rue de Lille, zar ne? ne? Imam adresu. – Znači, u jedan. Doviđenja do srijede. Odlažući slušalicu Delphine teško uzdahnu i uputi se do garderobe da vidi što će odjenuti za Brana. Još nije kupila ništa proljetno, ali u garderobi su bili poslagani deseci lanjskih haljina, u savršenu redu. Ona uze mornarskoplavu Molyneuxovu haljinu i bluzu od bijelo-plave tiskane svile koja je pristajala liniji kaputa. Ovratnik je prianjao uz tijelo, široka suknja dopirala je upravo ispod koljena, a malo pretjerano upadljiva ramena još su bila u modi. Molyneux nije mogao izići iz mode, pomisli ona, a bijelo i plavo oduvijek su značili proljeće. Violet uze Re-bouxov Re -bouxov slamnati šešir sa širokim obodom, s repom od svile od koje je bila načinjena i bluza, cipele s visokim petama, rukavice i čarape koje su nabavljene da pristaju uz haljinu. – Hoćete li mi sve ovo složiti, Violet, i pozvati taksi? – Nemate li potrebe za drugim haljinama, gospođice? Samo ovo? Ništa za večer, na primjer? – upita je Violet.
– Ne danas, odgovori odgovori Delphine glasom glasom koji je ušutkao ušutkao nova pitanja. pitanja. Kad se dva dana kasnije našla u Rue de Lille, iznenadila se vidjevši da Bruno stanuje u cijeloj, popril ično velikoj zgradi. Na zvono se javio batler u fraku koji ju je pripustio u predvorje, s podom od crnog i bijelog mramora. Oklopi i tapiserije s prizorima bitaka bili su jedina dekoracija u ovom izrazito muškom prostoru, nalik muzeju. Delphini se pričinilo pričinilo kao da je ušla u srednjovjekovni dvorac. Povedena je uza široke stube u sredini predvorja do veličanstvene knjižnice u crvenilu i zlatu, gdje ju je Bruno već čekao. – Napokon, – Napokon, reče on, ljubeći je u oba oba obraza. – obraza. – Elegantnija nego ikad. – Hvala ti Bruno, anđele, anđele, tako sam sretna što te vidim. To je ta tvoja 'kućica', ti šaljivče?! Mora biti da ti ide dobro. – Ide mi uistinu dobro, iako to ne zahvaljujem tebi, zločestoćo jedna. – Kad si počeo skupljati oklope? – Pripadali su precima Saint-Fraycourt. Kad je djed djed umro, ostavio mi je sve. Ovdje sam im konačno našao prikladan dom. – Ah, zaboravila sam Saint-Fraycourtove. Saint-Fraycourtove. Žao mi je što nisam nisam upoznala tvoga djeda i baku. baku. – Kad bi samo znala koliko su bili staromodni! Nikako nisu mogli svladati ono što su osjećali sp ram tvoje majke. – Bilo je to možda na njihovu štetu, odvrati odvrati bezbrižno Del- phine, Del- phine, ne pristajući da bude pogođena pogođena apsurdnom apsurdnom snobovšti-nom ljudi do kojih joj nije bilo stalo. Što je to t o učinila njezina majka, a da nije učinila i ona, i to deset puta više? Zaželjela Zaželjela je to jednog dana priopćiti Evi u nekom od pisama što ih je slala kući, ali time bi se možda odviše razotkrila. – Bilo je sigurno na njihovu štetu, dometnu Bruno pružajući joj čašu sa šampanjcem. – Da nazdravimo zajedničkim djedovima? Lancelima! – Baki i djedu, prihvati Delphine osjećajući se krivom. Zapustila ih je zbog svoje ljubavi, kao i sve ostale. Protekle zime katkad bi im telefonirala, ali u Valmontu nije bila još otkako je ondje pokušala svladati osjećaje za Sadowskog. Kao je da to bio neki potpuno drugi život, iako se zbilo tek prošlog kolovoza, prije osam mjeseci. Mnogo, u njihovoj životnoj dobi to je bilo premnogo, pomisli ona i prisegnu da će uskoro tamo otputovati, makar na jedan dan. Delphine je bez apetita jela ručak r učak koji se sastojao od pet jela što su ih servirala dva poslužitelja. Bruno joj je u međuvremenu pričao o najnovijim nabavkama konja, o svojoj novoj strasti za squash, svojim putovanjima za banku Duvivier Freres. Jamačno je želio da ona za nj nešto učini, bilo joj je jasno, jer otkud inače žurba da se s njom vidi? No dok još nije došlo do toga da je upita, ona je zadovoljno sjedila u svojoj zanosnoj toaleti i odgovarala mu ushićujućim smiješkom, pitajući se usput zašto je jedan neoženjen čovjek odlučio živjeti tako zamršeno. – Ti si velika ljepotica, Delphine, reče joj on odjednom, dok su nasamo pili kavu u knjižnici. – Ima ljudi koji tako misle, odvrati ona. Bila je dakle u pravu, pomisli. Trebao je njezinu pomoć, morala bi nešto učiniti s muškarcem kojega je htio pobijediti. – Velika ljepota i nadarenost. Uz to, ti si i velika šarmerica, što je rjeđe od ljepote a podjednako vrijedno kao nadarenost. Štoviše ti si Lancel, aristokratkinja iz jedne od najstarijih obitelji provincijskog plemstva. Imaš sve što jednoj ženi treba. Nema Nema tog muškarca kojega ne bi mogla potčiniti. – Bruno, pokušavaš pokušavaš li me to nekome nekome prodati? – Delphine se morala nasmijati njegovoj ukočenosti. – Ne smiješ se više više upropaštavati, upropaštavati, Delphine. To je zločin. – O čemu to govoriš? – govoriš? – upita ga ona, zbunjeno. Je li možda mož da doznao da već mjesecima nije ništa snimila? – Govorim o tvom odnosu s Armandom Armandom Sadowskim. – Ali to se tebe ne tiče, Bruno! Kako se usuđuješ? Otišao si predaleko! – Delphine spusti bučno šalicu za kavu. – Ne, Delphine, moraš me poslušati! To je za tvoje dobro. Svatko u Parizu zna da s njim živiš. Čuo sam o tome od različitih ljudi. – Kako bi oni to mogli mogli znati? – Upitala je to iznenađena, iznenađena, zabo-ravivši zabo-ravivši na bijes. – Ne možeš se se sakriti ni od koga u susjedstvu. Živiš Živiš samo nekoliko ulica odavde – vaš apartman, koji vam se pričinja boem-skim, boem-skim, nalazi se u šestom arondismanu. Hranite se u obližnjim gostionicama i niste jedini gosti u njima, uvjeravam te. Kupujete hranu u trgovinama gdje zalaze i drugi kuhari, živite u apartmanu koji je u neposrednoj blizini restor ana ana Lipp, gdje će, prije ili kasnije, navratiti svatko tko se bavi filmom, kazalištem ili politikom. – Pa što onda, onda, Bruno? Gube li oni oni vrijeme na to da gledaju gledaju prolaznike? prolaznike? Zar nemaju pametnijeg pametnijeg posla?
– Ljudi te moraju prepoznati, prepoznati, Delphine, zar to ne shvaćaš? Imaš tako slavno lice, pa ne možeš proći ulicom a da ne izazoveš pozornost. Bez obzira na to kako si odjevena, oni će te prepoznati čim te ugledaju, a kad iziđeš iz dućana gdje si kupila jaja ili sir, reći će 'Jeste li vidjeli filmsku zvijezdu Delphine de Lancel? Spetljala se s redateljem Sadowskim, bili su ovdje neki dan, ponašajući se kao dvoje zaljubljenih golubova'. Vlasnik dućana reći će to vojvotkinjinom kuharu, kuhar će reći njezinoj osobnoj djevojci, a već sljedećeg tjedna o tome će me obavijestiti vojvotkinja. To je vrlo jednostavno. Kad je riječ o svijetu filma, Guy Marchant je za to doznao još prije nekoliko mjeseci. Čuo je to od trojice ljudi, koji se hrane kod Lippa. On mi je to prvi kazao. – Neka – Neka se uguše u svojim tračevima! Sve te vojvotkinje vojvotkinje koje spominje Bottin Mondain i svi Marchanti iz filmskog svijeta. Uguše! A što se toga tiče, i ti! – Dovraga, poslušaj poslušaj me! Kad bi to bila samo samo neka ljubavna ljubavna pustolovina ne bih bih te pokušavao pokušavao privesti razumu, ali taj Sadow-ski je Židov, Delphine – kako si to mogla? Obuzeo ju je hladni prijezir. Bila je pogođena kao da joj je neka vucibatina bacila smeće u lice. Ne, Bruno nije mogao misliti ono što je rekao. – Taj Židov? Nisi valjda valjda tako mislio, Bruno? Bruno? – Da, mislio sam tako. On je Židov, poljski poljski Židov, ne možeš možeš to poreći. – Što bih tu imala poricati? Naravno, on je Židov. Pa što onda? A što se njegova poljaštva tiče, roditelji su mu rođeni u Francuskoj i on se osjeća Francuzom više nego ja. On je Francuz koliko si to i ti Bruno. – Delphine se tresla od bijesa. – Tek prije dvije generacije oni su izišli iz nekog poljskog geta. Ali sve da su njegovi preci ovdje živjeli stoljećima, ne bi bio manje Židov! – Prema tome, protiv njega je uperen samo tvoj antisemitizam? Bruno, zar te nije stid? Kako možeš podnijeti da se tako ponašaš? – Znao sam da ćeš me krivo shvatiti. Nisam veći protivnik židovstva od bilo koga s ulice. Ako mi oni ne smetaju, neću ni ja njima. Ali moja je dužnost da te zaštitim, ti si moja sestra... polusestra, ali od moje krvi. Ako se spetljaš s nekim n ekim Židovom, to će samo tebi štetiti. Sigurno si čitala što je Hitler učinio protiv njemačkih Židova. Valjda si dočula da dolaze u Francusku iz svih europskih zemalja, ne samo iz Njemačke, pokušavajući naći za sebe sigurno mjesto. Neki medu njima, oni najdosjetljinaj dosjetlji-viji, viji, uspijevaju otići u Ameriku ili Švicarsku. Misliš li da je tvoj Sadowski manje Židov zato što je Francuz? Misliš li da će Nijemci s njim drukčije postupati zato što je rođen ovdje? – Nijemci će s njim drukčije postupati? Kakve on veze ima s Nijemcima? – Delphine je to izrekla glasom u kojemu su se miješali strah i bijes. – Bože, Delhpina, ne mogu shvatiti da si tolika neznalica! Morat ćemo se tući s Nijemcima i izgubit ćemo. – Ti si lud. Odlazim kući. – kući. – Delphine se podiže i uze svoju torbicu. – Sjedi i poslušaj me. – Bruno stavi obje ruke na njezina ramena i gurnu je natrag u stolac. – Ostani ovdje. Budući da si... u nekim odnosima s jednim Židovom, dužna si ga upoznati s onim što se priprema. Prošlog mjeseca Chamberlain je zajamčio da će Engleska ući u rat za Poljsku. Daladier se pridružio Chamberlainovu obećanju. To znači da će i Francuska ući u rat za Poljsku. Rat, Delphina, rat – – Zašto za Poljsku? Zašto bismo se morali boriti za Poljsku? – Delphine kriknu, dok su joj oči bile pune jeze. – Sam Bog zna. zna. Prije šest godina mogli mogli smo zaustaviti zaustaviti Hitlera. Sad je prekasno. prekasno. – Ne – Ne možeš tako govoriti, Bruno. Ti si defetist, nasjeo si glasinama. Imamo Liniju Maginot i najjaču vojsku u Europi. – Del-phinin glas bio je divlji, jer se morala natjerati da d a razgovara o nečemu o čemu tako uporno nije htjela ni misliti. – Linija Maginot neće ga zaustaviti. – zaustaviti. – Bruno prijezirno zatrese glavom. – Belgija je neutralna. Luksemburg je neutralan, Rusija je neutralna. Amerikanci su uvjereni da rat dolazi, ali oni neće ući u nj. Vaš Charles Lindbergh, koji o zrakoplovstvu zna više od bilo koga u Francuskoj, obišao je Njemačku i vidio njihovu Luftvvaffe. On tvrdi kako je Njemačka toliko jaka da je nitko neće moći potući – potući – – Ali, Munchenski Munchenski sporazumi? – Delphine, poštedi me Miinchena. – Brunov prijezir spram njezinih riječi djelovao je poput kiseline. – Miinchenom je Fli-tleru samo dopušteno da krene naprijed. Rata će biti, i mi ćemo ga izgubiti i zgubiti – – – Jesi li ti vojnički genij – genij – ili možda pogađaš sudbinu? – sudbinu? – Kao da je na nj ispljuvala te riječi. – A kad izgubimo rat, moja draga Delphine, spram tvoga židovskog prijatelja odnosit će se kao i spram Zidova u Njemačkoj. Neće imati posla, mjesta gdje bi živjeli, državljanstva, čak ni vozačke dozvole. Morat će bježati iz Francuske ako bude imao sredstava za to. Želiš li s njim podijeliti takvu sudbinu? A to će ti se
dogoditi ako ostaneš s njim, upozoravam te. – Lažeš! To se neće dogoditi. Bude li rata, Francuska i Engleska pobijedit će Fiitlera. Ti si prljavi i odvratni kukavelj, Bruno, stidim se što smo u srodstvu. – Delphine se diže i pođe k vratima. – vratima. – Zašto ne siđeš dolje i ne uvučeš se u neki oklop svojih hrabrih svojih hrabrih predaka? Možda bi te to ohrabrilo. U drugu ruku, ako te Hitler ikad i kad potraži, u oklopu bi se mogao dobro dobro skriti. – Ideš li u New York na svjetsku izložbu, Freddy? – U svibnju 1939. Gavin Ludwig došao je u ured u Dry Springsu da popije kokakolu ko kakolu i zatekao ondje Freddy dok je plaćala račune. – Nemam novca za gorivo, odgovori mu Freddy. On je zamalo pukao od smijeha, jer je samo Freddy znala koliko su njezine riječi istinite. Bila je prisiljena unajmiti tri muška pilota da daju lekcije iz letenja. Amerikanci su više nego ikad bili zainteresirani da nauče letjeti, ali nitko od njih, doslovce nitko, nije bio pripravan prihvatiti ženu kao nastavnika. Freddy je mogla zadržati Macove učenike tek kad im je obećala da će ih podučavati muškarac. U proteklih osam mjeseci otkako je on otišao unajmila je još dvojicu nastavnika i kupila za gotovinu još jedan zrakoplov, Waco N&C s Jacobsovim strojem i udobnim stražnjim sjedalom, pa je mogao služiti kako za nastavu tako i za specijalnu vrstu leta kojoj se dosjetila – – ekspres za vjenčanje – do Las Vegasa i natrag iste noći. Mrzila je dosadu u svom poslu, pa i u ovome, ali morala je postati zračni taksist za vjenčanja ako je htjela jesti. Zašto su ljudi imali povjerenja da ih prevozi do crkve, pitala se Freddy, a nisu htjeli da im bude nastavnik letenja? Bila je jedna od rijetkih žena u Sjedinjenim Državama, jedna od njih sedamdeset tri koje su imale pravo na komercijalne letove, no ipak je svaki muškarac, bez obzira na to kad je dobio letačku dozvolu, ulijevao vise povjerenja kandidatima nego žena koja bi načinila i stotinu manevara pri kojima bi se njezin suparnik jednostavno stropoštao. Jesu li ti ljudi mislili da se leti s pomoću one stvari između nogu? Trojici nastavnika koji su u teoriji radili za nju trebalo je platiti svaki sat, avione je valjalo održavati, mehaničar je morao dobiti svoju plaću svakog tjedna, osiguranje je stajalo cijelo bogatstvo, cijelo bogatstvo, a najamnina za hangar i ured prispijevala je mjesečno, gorivo nije bilo jeftino – jeftino – Freddy je zaključila da njezina letačka l etačka škola samo podmiruje troškove i, možda, izdatke za njezina Ri-dera. Povremeni svadbeni letovi u Las Vegas osiguravali su joj j oj hranu i otplatne obroke za novi avion Waco. Inače bi morala zatvoriti školu. Ona se nemirno dignu od stola i uputi se do hangara gdje je bila zbirka oldtajmera – svi izglačani i blistavi, bez trunke prašine ili hrđe, svježe oličeni kao da su posve novi: Curtis Pusher iz 1910., Fokker D.VII, dva Nieuporta 28, Thomas Morse Scout, Garland Lincoln LF-1 LF- 1 i Štuke. Zar ne bi bilo probitačnije držati konje i kočije, pomisli ona mrzovoljno i udari nogom kotač jednog Nieuporta. Ili možda jednoroge ili čak jednokolica? jednokolica? Sve bi bilo korisnije od ovih starih ptičurina, za kojima tvorci filmova nisu u posljednjih godinu dana osjećali nikakvu potrebu. Kako se bližila sjena novog rata, tržištu više nisu trebali filmovi iz prošlog rata. Sav posao oko održavanja tih krntija obavljala je sama Freddy, jer nije bila u stanju platiti nekoga da ih održava. No ipak joj je i to bilo draže nego da ih baci u otpad. Krila mornarice, film koji je stajao milijun milij un dolara, počeo se prikazivati prošlog siječnja, a za nj su producenti Warner Brothers unajmili od vojske četiri stotine pedeset lovačkih i školskih aviona, kao i pedeset golemih hidroaviona Catalina PBY-1. PBY-1. Ne, ovi njezini stari pačići očito nisu nikom trebali. Ta prastara eska-drila eska -drila nekad slavnih aviona bila je potrebna producentima jednako koliko i glumci iz ere nijemog filma. A ona je imala onoliko veze s mornaričkim pilotima koji su nad Pensacolom izvodili akrobacije za Krila mornarice koliko bi je imala i nijema glumica Lilian Gish. Mogla bi možda poslužiti kao kaskaderska zamjena za Oliviju de Havilland koja je u filmu glumila zaljubljenu ljepoticu, ali vojne vlasti nikad ne bi dale svoj avion u ruke jednoj ženi. Stvari su krenule šugavo i nije bilo nade u boljitak. Uza sve to, još je mogla uživati u letenju, koliko god je to skupo stajalo. Ali trebalo joj je to, i te kako trebalo. Kad god bi je svladala ljutnja, uskočila bi u svoj Rider i uzle -tjela prema plavom obzorju, kružeći nebesima dok se ljutnja ne bi toliko slegla da je ponovno mogla stupiti na čvrsto tlo. Nekako joj je uspjelo izdržati prvih nekoliko mjeseci Macova izbivanja jer je vjerovala da će se vratiti svaki dan, ali kad je shvatila da od toga nema ništa, ni sada niti možda još dugo vremena, obuzeo bi je bijes kojega se pokušavala osloboditi radeći mahnito bilo što. što . Bio je to bijes iz dubine utrobe, prejak da bi se mogao opisati riječima. Kako mi je to mogao učiniti? – bile su jedine riječi što su joj padale na um i ona bi ih neprekidno ponavljala, poput svećenica nekog istočnjačkog kulta koje su od takva ponavljanja nakon nekog vremena izgubile razum. Samo tih šest riječi, po-navljanih po-navljanih u emocionalnom rasponu od dubokog samosažaljenja do ubilačke mržnje protiv čovjeka koji ju je ostavio, odbacio je i prisilio je da se bori za život bez ikoga na koga bi se mogla osloniti. Kako mi je to mogao učiniti?
Odgovor na to pitanje Freddy nije mogla potražiti ni od koga, jer jednostavno nije smjela priznati da je on otišao. Rekao joj je kako je toliko voli da je mora napustiti... Što god to značilo, nije ju naravno moglo umiriti, mišljaše ona sva usplamtjela od bijesa koji nikako nije prestajao niti se smanjivao. Što god to značilo njoj nije bilo dobro, i sad je jedino željela da joj se on vrati na koljenima – kako bi mu mogla reći koliko ju je ranio, koliko obmanuo, koliko ga sad mrzi... i da ga onda ostavi jednom zauvijek. Kad bi uvečer Freddy bila kod kuće, našla bi nakon večere neku utjehu pijuckajući viski i čitajući novine, pogotovo časopise o zrakoplovstvu, sve do kojih je mogla doći, dok se ne bi tako uljuljala u san. Odviše Odvi še često je pomišljala kako bi u nekom od tih magazina mogla naići na Macovo ime. Nije doduše naišla na njegovo ime, ali je stekla široke spoznaje o svjetskim zbivanjima. Sad je zrakoplovstvo dobilo svjetsku važnost i ona je oduševljeno pratila vijesti o ubrzanom razvitku zrakoplovstva u europskim zemljama kao i u Sjedinjenim Državama. Vrativši se s putovanja po svijetu, urednik časopisa Aviation Magazine svrstao je Njemačku i Rusiju kao prve po broju vojnih zrakoplova, za njima je bila Italija, pa Velika Britanija Britanija i Sjedinjene Države; na samom dnu popisa bila je Francuska. Gledajući samo kvalitetu, Njemačka i Sjedinjene Države bile su prve, dok je brojem proizvedenih ratnih zrakoplova opet prednjačila Njemačka. Njemačka. Dan nakon Miinchenskog sporazuma Englezi su od lučili osnovati Civilnu zrakoplovnu gardu i počeli su za pilote uvježbavati i žene i muškarce, primajući svakoga između osamnaeste i pedesete ukoliko je prošao medicinski pregled. Freddy je to sa zanimanjem pratila, osobito nakon što se u tisku digla bura o novačenju žena za pilote. One su trebale služiti svugdje osim u borbenim postrojbama RAF-a, što je izazvalo glasne i ljutite primjedbe. C. C. Grey, urednik britanskog časopisa The Aeroplane napisao je komentar koji je razljutio Freddy, ali to je bila ljutnja ljutnja sasvim različita od one u vezi s Macom. Opasnost je u ženi koja misli da bi mogla upravljati bombarderom velike brzine premda nema dovoljno inteligencije ni da opere pod u bolnici, ili u onoj koja zabija nos u Službu za uzbune iako ne zna mužu skuhati ručak. Što bi učinile one dvije stotine Engleskinja koje su već pripadale Civilnoj zrakoplovnoj gardi i kojima je podtajnik za zrakoplovstvo Balfour rekao kako će u slučaju potrebe prevoziti ratne zrakoplove, kad bi se mogle dočepati gospodina Greya? Problematična Problematična stajališta C. C. Greya potaknula su je na razgovor s majkom, tijekom ručka prošle veljače uz devetnaesti rođendan. Posljednjih mjeseci nastojala je što manje viđati majku, zabrinuta da bi Eve mogla početi postavljati pit?nja o Macu na koja ona ne bi ne bi mogla odgovoriti, ali konverzacija s majkom bila je na sreću laka i neobvezna. Svaki put kad bi se srele, majka se zapravo suzdržavala da kopka po njezinu privatnom životu, na čemu joj je Freddy bila zahvalna. Nije joj dakako mogla reći bilo što o svojoj svoj oj tuzi i bijesu – majka bi vjerojatno umrla od uzbuđenja kad bi doznala da joj kći više nije djevica, a da se i ne govori o zajedničkom životu s muškarcem. No mrzila je i pomisao da joj mora lagati onako kako je lagala kad bi joj telefonirao ili je posjetio posjetio Swede Castelli, malo odviše često za njezin ukus. Očinski se raspitivao kako joj idu poslovi s letačkom školom, a bio je ili odviše tup ili odviše zabrinut prihvaćajući Freddyne Freddyne priče o Ma-covu Ma-covu produljenom boravku na istočnoj obali. Freddy je dobro znala znala da Mac nigdje nema obitelji, ali ona je izmislila priču o ostarjelim roditeljima negdje u Maineu, a blaženi Swede vjerovao je svakoj riječi koju bi čuo. Swede Castelli bio je jedini čovjek s kojim je Freddy mogla razgovarati opušteno. Morala je dati otka z mnogim letačkim instruktorima koji su počeli pokazivati preveliku prisnost, što je izazvalo problem njihove zamjene. Kad je Mac otišao prestala se gledati u ogledalo, ali emocije koje su je mučile iznutra očito nisu ostavile traga na njezinu izgledu: samo sam o nekoliko čvrsto ože-njenih ože -njenih muškaraca, od onih koji su radili za nju u posljednjih osam mjeseci, nije pokušalo na brzinu približiti joj se. Što bi morala učiniti – učiniti – da stavi papirnatu vreću preko glave? Freddy je i dalje lutala hangarom, nalazeći neku malu utjehu malu utjehu u tim prekrasnim aristokratskim avionima koje je voljela zamalo kao i Mac, kad začu zvuk automobila koji se zaustavio ispred i spred njezina ureda. Ona iziđe, žmirkajući pod blistavim proljetnim suncem, i zakloni oči rukom. Swede Castelli teško se izvlačio iz svoga starog Sedana, pa Freddy zaključi kako se i odviše udebljao za nekoga tko je još nedavno bio vratolomni pilot. No, dobro, bit će barem sretan kad vidi da su sva tri nastavnika na poslu. Kad bi slučajno zatekao nekoga kako gubi vrijeme čekajući učenika, uč enika, odmah bi pomislio da poslovi idu i du loše. Iziđe mu u susret s dobrodošlicom, dobrodošlicom, dok joj je vjetar tako rastjerivao kosu da joj je zamalo pokrio oči. Ona se
nagnu da ga poljubi u obraz. – Zdravo, Freddy, Freddy, reče joj obgrlivši je. – je. – Sama si ovdje? Mjesto je strašno tiho. – On se zagleda po letalištu kojim su vrvjeli ljudi i avioni, a zatim po praznoj školi. – Nemoj – Nemoj biti tako mračan, Swede. Moji su nastavnici na poslu, zarađuju dolare. Pričekaj malo pa ćeš vidjeti neki užasan početnički spust, obećavam ti. – Ne bi li sa mnom popila šalicu kave? kave? – upita je. – Zar je letačka škola moguća bez nje? – odvrati Freddy, kojoj se učinilo da Swede želi nešto jače od kave. Taj teški oćelavjeli čovjek izgledao je tako masno da se zabrinula za nj. Izgledao je godinama stariji nakon posljednjeg posjeta prije samo tjedan dana. Možda je j e bolestan – u svakom slučaju nije bilo ni traga njegova uobičajenog vedrog izraza. – Pođimo u moj prekrasni ured, reče mu Freddy, pokušavajući ga razvedriti. – Isprobaj neku od novih stolica. Ona pruži pruži Swedeu veliki vrč kave koju je imala stalno na raspolaganju. Studenti su drhtavim glasom tražili malo kave uoči leta, a pogotovo nakon njega, redovito oduševljeni onim što su naučili. Freddy je ocijenila da je na učenike, nastavnike i Gavina trošila više kave nego što je svojedobno zarađivala zarađivala na kolačima kod Van de Kampa. Morala bi je početi naplaćivati, što bi malo povećalo zaradu škole umjesto da bude izvor izdataka. Freddy se smjesti u jednu od jeftinih ali udobnih stolica koje je nabavila kako bi učinila u činila mjesto ugodnijim. Zagleda se u neobično tihog čovjeka koji je ispijao kavu iz vrča. Nije prestajao sve dok ga nije ispraznio, a zatim ga odloži na stol, obzirno, kao da je posrijedi porculan. – Slušaj, Freddy, morao morao bih s tobom razgovarati. – On On uze maramicu i obrisa čelo. – čelo. – O Macu. – Ne – Ne bi li s time pričekao, Swede? – Freddy mu je to rekla ulagujući se, pokušavajući zatajiti osjećaj nestrpljenja. Nije bila baš raspoložena za tko zna već koju priču o Macovim sinovskim obvezama u Maineu. Swede Castelli Castelli kao da nije čuo što ga je upitala. – upitala. – Riječ je o Macu, ponovi on teško. – teško. – Bio sam s njim u vezi, Freddy. – Nije – Nije moguće! – moguće! – Riječi su joj izletjele nasumce. – Mac mi se javljao telefonom svakog tjedna... još otkako je otišao. Želio je... doznati kako si... htio se uvjeriti da si dobro. – Ti si znao za nj a nisi mi htio reći! – reći! – Ona skoči i stade pred njega, dok su joj se u očima zrcalile optužbe ali i osjećaj da je izdana. – Mac je zahtijevao da mu obećam kako ću šutjeti. I prisegnuo sam na to. Nisam ga mogao iznevjeriti, Freddy. Mi smo stari prijatelji – shvatit ćeš što to znači. Ovisio je o tome hoću li održati obećanje, i zato sam ga održao. Nije to bilo lako, vjeruj mi. Bilo mi je odvratno što sam se morao pretvarati da ne znam istinu – Isuse, bilo mi je nepodnošljivo nepodnošljivo što sam morao slušati one tvoje priče, ali morao sam izdržati. Kad bi me Mac nazvao, umirao je od želje da sazna jesi li dobro. Oh, Freddy... – Pa što onda? – Freddy je to rekla izvan sebe, ne znajući zašto je baš to rekla. Nadnijela se prijeteći nad Swedea. – Čekaj, Freddy, dopusti mi da ti kažem svojim riječima... Mac... Freddy, Mac je u Kanadi. – Gdje u Kanadi? – uzviknu ona. Morala bi krenuti do njega, biti s njim već sutra. Ako bi odmah poletjela punom brzinom, mogla mogla bi ga zateći zateći već za nekoliko nekoliko sati. – Blizu Ottawe, u letačkoj školi Kanadskog ratnog zrakoplovstva, odgovori Swede. Freddy krenu prema vratima, ali je Swede zaustavi rukom. – Ne, – Ne, Freddy, saslušaj saslušaj me. Moram ti još nešto nešto reći. – Još nešto? – ponovi ona, dok dok ju je obuzimala obuzimala panika zbog načina na koji joj je to rekao. – Mac je mrtav, Freddy, izusti on bolno, dok mu se suze uka-zaše uka- zaše u očima. očima. – Dogodio se sudar i on se srušio... bilo je gotovo u sekundi. Jutros sam dobio pismo od njegova zapovjednika. Mac nije imao nikoga od rodbine, pa rodbine, pa im je dao moje ime, za svaki slučaj. Kaže da se dogodilo dok je podučavao nekog momka koji se preplašio i izgubio nadzor nad strojem. Oni barem misle da je bilo tako. Ili to, ili se nešto pokvarilo na zrakoplovu. Još nisu sigurni. General kaže da možda nikad neće ni doznati. Pokop... je bio jučer. Vojnički pokop... za obojicu. obojicu. – Pokop, ponovi Freddy. – Pokop? Mac! Mac! Moj Mac? La-žeš mi, zar ne? Molim, reci mi da lažeš. Swede, molim te! – Glas joj se slomio u trenutku kad se šok pretvorio u razumijevanje. Swede Castelli nespretno je zagrli, kao da bi je to moglo zaštititi od njegovih riječi. – Kriste, da je barem bila laž, začu ga ona. – ona. – Mac mi je zapravo bio kao brat. – Oh, Swede, jeknu ona gotovo bezglasno među teškim jecajima. – Kako mogu živjeti ako je Mac mrtav? Kako, Swede, kako? I zašto bih željela živjeti? – Oh, Freddy, tako tako mi je strašno žao. žao. Bilo je lijepo vidjeti... vas vas dvoje zajedno. zajedno.
– Nisi – Nisi me smio ostaviti, Mac, Mac, nisi smio otići. – Bio je uvjeren da mora otići, Freddy. Objašnjavao mi je kako je uvjeren da čini pravu stvar. Strašno te volio i bio je zbog toga kao razapet. Oboje podigoše glave kad se izvan ureda začuo glas nastavnika koji je nešto govorio svom učeniku. Mora biti da se u meduvremenu meduvremenu spustio zrakoplov. zrakoplov. Freddy Freddy žurno zaključa vrata svog s vog ureda. – Ne bi li se možda vratila svojoj obitelji, Freddy? – Swede joj je to rekao prestrašeno, jer je njezin plač postajao sve teži. teži. – Sjećaš li se da sam upoznao tvoju majku? Bilo bi za tebe dobro da budeš s njima. – Swede... kako bih mogla napustiti napustiti ovu našu kuću? kuću? – Iako joj se srce lomilo, pokušavala je uzvratiti njegovim naporima da je utješi. – Poznaješ našu kuću, zar ne... našu slatku malu kuću... kako bih je mogla napustiti? To je sve što mi je ostalo od njega. reče. – Ali kad budeš – Shvaćam te, reče. – budeš u stanju... obećaj mi da ćeš o tome razmisliti. – Kad ću to biti? Nikad neću biti u stanju otići odavde, Swede, nikad do kraja života. – Molim te, Freddy, Freddy, hoćeš li mi dopustiti da učinim nešto za tebe? – Bi li... htio doći sutra navečer i ispričati mi sve što ti je Mac govorio? Sve što se s njim događalo u Kanadi? Hoćeš li doći i još jednom mi ispričati... koliko me volio? Te večeri, nakon što je zatamnjelo, Freddy se vratila u hangar gdje su bili poredani stari zrakoplovi. Jednoga za drugim, izgurala je te krhke, veličanstvene i ljubljene brodove na travnjak, s druge strane letne staze. I danas se još svakim od njih moglo letjeti, svaki je mogao ponijeti muškarca – ili ženu – daleko put plavog obzorja. Kad su svi bili na gomili, ona najlakše od njih nekako gurnu na one teže. Freddy zatim donese kantu s gazolinom i naštrca njime pažljivo zrakoplove i okolo njih. Obišla ih je polagano, pomilovavši pomilovavši posljednji put njihova krila i njihove trupove, za-krenu još jednom svaki propeler i ponovi glasno njihova legendarna imena, koja je Mac tako rado izgovarao. Nad svakim od tih brodova proveo je stotine sati vračajući ih njihovu nekadašnjem sjaju. Naposljetku, oklijevajući ali i odlučno, ona zapali žigicu i dotaknu njome najbliži zrakoplov. Kad se plamen proširio, a plemenito a plemenito jato zamalo zamalo u njemu nestalo, nestalo, ona reče samo samo tri riječi prije nego što što se okrenula. – Dobar let, Mac. Glava 16. Jane, daješ li ti svojim ozeblinama ime ili samo brojeve? – Freddy je to upitala svoju cimericu dok su se izvlačile ispod hladnih pokrivača kako pokrivača kako bi se našle u još ledenijoj sobi. Bilo je jutro 6. siječnja 1941. Freddy pogleda kroz razmaknute razmaknute zavjese zavjese tamno, smrznuto smrznuto britansko praskozorje, praskozorje, i odmah ih . namaknu. – Imena, imena od milja, imena momaka, naravno, i to samo onih koji su mi predložili ljubav. – Plemenita Jane Longbridge zijevnu, nastojeći dobiti na vedrini dok se spotičući približavala umivaoniku. – Brojke bi bile depresivne. Zar je zbilja važno znati koliko ih čovjek čovjek ima? – Ali na njih se nikad nisi tužila, reče Freddy pospano i ne-raspoloženo. Ozebline, ta bolna upaljena mjesta, crvena, vrela na dodir i probadajuća, stvarale su se zbog studenog vremena i izgledom bile nešto između žulja i bradavice. Izbijale su na prstima ruku i nogu, iako je nosila par vunenih čarapa ispod letačkih čizama, a rukavice nije skidala kad bi bila vani. – Tužila sam se u školi. Gadno sam se tužila, ali nije bilo koristi. Nadzornica je na njih obraćala pažnju tek kad bi se pretvorile u čireve. Izgledale su prljavo, ali sam dobila nekoliko tjedana pošte de od obveznih igara. Zamalo se isplatilo, jer sam mrzila te igre. – Smeđokosa Jane umi se na brzinu, opra zube i dobaci sebi odobravajući pogled u ogledalu, diveći se kao i obično svojoj ravnoj kosi, ravnim zubima i ravnom nosu, što je, zajedno s njezinim nemirnim i velikim smeđim očima pridonijelo dojmu -kako je zadovoljno ali prilično točno dometnula – dometnula – da je jedna od najzgodnijih djevojaka u cijeloj Britaniji. – To me bolesno podsjeća na Dickensa, dometnu nevoljko Freddy kad je na nju došao red kod umiva onika. – Sto, ozebline? – Ne, – Ne, nego kad se djecu šalje u školu gdje ih i h dobivaju. Kakve koristi od toga t oga što si plemićka kći? Zar nisi rekla svojoj majci? – Nije ju bilo briga. Bio bi to gubitak vremena. Majka voli igre, njoj su ozebline vjerojatno bile dio njezina ponosa. – Jane otrese svoju pidžamu, jednu polovicu za drugom, i poče se hitro uvlačiti u dragocjeno predratno vuneno donje rublje. Freddy je spavala u svom vunenom rublju, što joj je bio jedini poznat način da zadrži tjelesnu temperaturu na podnošl jivoj jivoj razini u jedva zagrijavanoj spavaonici njihova zajedničkog stambenog prostora. Bila je to jedna od najtežih zapamćenih zima. Proteklog mjeseca čak je i njemačka
Luftwaffe morala privremeno odgoditi svoje – bliceve. Ciča zima nad Britanijom zaustavila zaustavila je masovne noćne bombaške napade, koje su Nijemci započeli kad im nije uspjelo pobijediti RAF u bici za Britaniju, prethodnog ljeta. Freddy je bila u Britaniji blizu godinu i pol dana, od kraja lipnja 1939. kad je otišla iz Kalifornije. Nakon Macove smrti nije više bilo razloga da drži letačku školu. Kad se upitala što joj je činiti, nametao se kao moguć tek jedan odgovor: učiniti nešto za stvar za koju je on umro. Sjedinjene Države bile su još neutralne, u svakom slučaju u američkim oružanim snagama nije bilo nije bilo mjesta za ženu. Ali postojala je britanska britanska Civilna zrakoplovna garda, s četiri tisuće unovačenih osoba koje su željele letjeti. Oporukom koju je predao Castelliju, Mac je zavještao Freddy sve što je posjedovao. Prodala je njihovu kuću i sve školske avione, pa i dragi bijeli Rider koji joj je bio toliko srcu prirastao. Prije nego što se zaputila kao dobrovoljka u Britaniju, oprostila se s Evom i Paulom, pomirivši se napokon s ocem. U programu za obučavanje pilota, Freddy je smjesta primljena kao nastavnica. Tri mjeseca kasnije, u rujnu 1939. Hitler je napao Poljsku, a nakon dva dana Engleska i Francuska objavile su rat Njemačkoj, povukavši tako potez s kojim su kasnile već godinama. Prvoga siječnja 1940. odabrana je mala grupa iskusnih žena pilota koje s u, poput Freddy, bile nastavnice u Civilnoj zrakoplovnoj gardi. One su potpisale ugovor s Pomoćnom službom zračnog prijevoza (ATA), organizacijom u kojoj su dotad radili samo muškarci. ATA je prema zapovijedima Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF) prebacivala prebacivala zrakoplove iz tvornica gdje su proizvedeni do zračnih luka u kojima su ih nestrpljivo iščekivali. Sada, godinu dana kasnije, ATA je raspolagala većim brojem ženskih pilota koje su tako omogućivale muškarcima odlazak u borbu. Te su žene dokazale da mogu uspješno djelovati u podjednako teškim uvjetima kao i muškarci, radeći zaredom trinaest dana prije nego što bi dobile dva dana odmora. One su radile i po vremenu koje je bilo tako loše da se lovački avioni nisu mogli dignuti radi zaštite u zrak; upravljale upravljale su povjerenim zrakoplovima bez radija i bilo kakve navigacijske opreme osim kompasa, leteći krajolikom nad kojim su bili razapeti deseci tisuća barabara -žnih balona čija je čelična užad bila jednako pogibeljna za neprijateljske kao i za vlastite zrakoplove. Nad britanskim otokom vrijeme je teško predvidljivo, pa se moglo promijeniti i u nekoliko sekundi; k tome, postojalo je mnoštvo RAF-ovih RAF- ovih zračnih luka zaštićenih protuzrakoplovnim topovima čije su posade ponekad pucale i prije nego što bi se raspitale tko to leti. Neprijatelj je bio tako blizu da su žene piloti često vidjele neprijateljske Messerschmitte neprijateljske Messerschmitte kako napadaju zračnu luku prema kojoj su upravo letjele. Zimi se sunce dizalo u devet a zalazilo u pet pa je, kako bi se što bolje iskoristila prirodna vidljivost, u Britaniji cijelo vrijeme rata vrijedilo – dvostruko britansko ljetno vrijeme. U vrijeme kad su Freddy i Jane dolazile starim Janeinim automobilom do njihove baze u Hatfieldu, još je bilo mračno. Danas je bila prva godišnjica otkako su žene piloti pilo ti počele raditi za ATA-u, ATA -u, pa je njihova zapovjednica Pauline Gower odredila da se navečer održi proslava. Dan prije vrijeme je bilo užasno – naizmjenično zaleđeno, snjegovito, maglovito, kišno i oblačno, pa su u Hatfieldu ubrzo nakon podneva svi letovi obustavljeni. Freddy i Jane provele su popodne u toj iznenada poklonjenoj ugodi, kuhajući čaj, dremuckajući i sanjareći. U nekim drugim bazama ipak su odlučili letjeti, pa je tako poletjela i Amy Johnson – sada razvedena od Jima Mollisona – koja je pristupila ATA-i nedugo nakon Fre-ddy. Fre-ddy. Ta slavna letačica, koja je godinama bila Freddyna junakinja, poletjela je iz Blackpoola na lancashireskoj obali upravljajući dvomotornim školskim zrakoplovom tipa Oxford, onim modelom kojim su često letjele Freddy i Jane. Predviđeno mjesto slijetanja nije bilo daleko: Kidlington, baza ratnog zrakoplovstva na obali Somerseta. Freddy i Jane smjestile su se u razmjerno toploj dvorani za operativne poslove, gdje su se upoznale s nalozima koje bi avione trebale preuzeti ako se vrijeme popravi. Pregledavši naloge, smjestile su se u drvenoj baraci kantine, gdje se moglo čavrljati, piti čaj i kavu, bacati sulice na ploču, igrati biljar i čitati novine. Neki piloti donijeli su čak ploče za igranje šaha i dame, a govorkalo se i o pokreta nju škole bridža u časničkoj sobi, no Jane i Freddy unaprijed su odbile da joj se pridruže. Jane se odlučila za sulice, dok je Freddy slagala karte, što je po njezinu mišljenju zahtijevalo mnogo koordinacije i vještine. Kad je bila dežurna nije se zapravo mogla koncentrirati na neku složeniju igru. i gru. – Nešto – Nešto se dogodilo, reče Jane uskoro. Piloti su se naglo okupili, ostavivši kavu, i počeli o nečemu tiho razgovarati, dok im se na licima očitovao šok. – Što se dogodilo? – upita Freddy Helen Jones. – Amy Johnson Johnso n srušila se jučer u ušće Temze. – Temze. – – Bože, ne! – kriknu Freddy. – Jučer je već jako kasnila, objasni joj j oj Helen. – Helen. – Mora biti da se izgubila i zgubila u oblacima i da joj je nestalo goriva,
jer je pala stotinjak milja od Kidlingtona. Sad je i službeno potvrđeno – potvrđeno – izvukli izvukli su iz vode njezinu letačku vreću. Dignula se iznad oblaka a zatim se spustila u vodu. Zamalo su je spasili – iz broda u ophodnji vidjeli su kako njezin Oxford tone i pokušali je izvući, ali je potonula upravo pod krmom. Freddy se okrenu od ostalih i ode do prozora. Našla se u dubokom šoku. Amy Johnson, koja je preživjela pješčane oluje i monsune, nebrojena prisilna slijetanja, prva žena koja je sama letjela do Australije, neustrašiva žena kojoj su milijuni pjevali – Amy, čudesna Amy, ludo odvažna Amy či ja ja upornost nije poznavala granice kad je ostvarila rekordni let lakim zrakoplovom zrakoplovom od Londona do Tokija, smiona Amy koja je postigla rekord na putu od Pariza, do Cape Towna i natrag, odjevena u Schiaparel-lijevu haljinu i odgovarajući ogrtač – ogrtač – bilo je nemoguće nemoguće da je ta Amy Johnson, njezina Amy, najiskusnija engleska letačica, morala umrijeti prva. je. – Kad mi je bilo devet godina, ona je preletjela do Australije – Shvaćam te, Freddy, reče joj Jane zagrlivši je. – u starome malom Mothu. Ja sam sad blizu dvadeset prvoj godini, a ona je poginula pokušavajući prebaciti obični dvomotorac od Blackpoola do Kidlingtona. Tek joj je trideset osam. Ne mogu shvatiti kako se to dogodilo. – Možda nećemo nikad doznati, Freddy. Dođi, idemo slagati karte, pobjednik plaća ručak, p rekinu je Jane. – Da se nije našla našla nad vodom, vodom, da nije bilo tako hladno... hladno... – Nemoj – Nemoj nagađati, lutko. Amy je jučer jučer sama odlučila može li letjeti. Mogla je i ostati ostati u Blackpoolu. Kad god letimo, odluka je zapravo na nama. Možemo se spustiti kad nam se čini da je vrijeme loše i pričekati dok se ne razbistri. To znaš ti, kao što je znala i ona. Jučer je ona odlučila da će letjeti, iako bi to rijetko tko učinio. Taj je pravac iznad kopna – letjele smo i same mnogo puta. Ona se digla iznad oblaka, Freddy, i izgubila se. Da je bilo drukčije, ne bi se našla nad vodom. Od nas se obično ne očekuje da se penjemo iznad oblaka. Bila je to stvar njezina karaktera karaktera kao i lošeg lošeg vremena. – Da, karaktera, ponovi ponovi Freddy zamišljeno. zamišljeno. – Ne leti li svaka od nas sukladno sukladno svom karakteru? karakteru? Freddy se zagleda po prostoriji u kojoj se okupilo mnogo žena pilota. Tu je bila Winifred Crossley, koja je nekoć izvodila zrakoplovne vratolomije, pa Rosemary Rees, baletna plesačica i istraživačica novih zračnih ruta, Gabrielle Patterson, udana i majk a, a, koja je još 1935. bila nastavnica letenja, Joan Hughes Hughes koja je počela letjeti kad joj je bilo tek petnaest a sad nije bila starija od Jane i Freddy, Margie Fainveather, kći lorda Runci-mana Runci-mana čiji je brat bio glavni ravnatelj Britanske zrakoplovne korporacije korporacije BOAC, a suprug također pilot ATA-e. ATA-e. Sve su one tvorile sjajnu i časnu družinu žena pilota kojoj nije bilo ravne na svijetu; no svaka od njih uistinu je imala vlastiti karakter letača, koji se ogledao u tome s koliko je hrabrosti a koliko pak opreza kr etala etala na let, s koliko natjecateljskog duha a koliko pridržavajući se letačkih propisa, s koliko preciznosti i koliko oslanjanja na slučaj. Koja bi od njih poletjela jučer iz Blackpoola? Jamačno ni jedna, ili ipak jedna ili dvije... Nemoguće je reći, nemoguće čak i nagađati. – Jane, počinjem shvaćati zašto si bila prva u razredu. – Hoćemo li slagati karte ili ćeš mi se i dalje ulagivati? – ulagivati? – – Prijeđimo na karte. Zaključujući po jutru, danas nećemo letjeti. Jesam li ti ikad pričala kako se sunce diže u Kaliforniji? Kalifo rniji? Vidi se svakog dana u zoru, vjerovala ili ne, pa i zimi. Jesi li znala da je Engleska na istoj geografskoj širini kao i Labrador? Čudno mjesto za život. – – Još jednu riječ, i potražit ću drugu cimericu. Predviđena proslava godišnjice ATA-e ATA -e otkazana je. otkazana je. Freddy, Jane i još nekoliko letačica okupile okupile su u mjesnoj krčmi u Hatfieldu, ispile po jednu čašu u znak uspomene na Amy Johnson i zatim se kroz zamračeni grad uputile do svojih spavaonica. Devetog i desetog siječnja 1941. Freddy i Jane imale su dva s lobodna dana. Prvi put otkako su se upoznale Freddy je mogla prihvatiti Janein stalni poziv da posjeti njezinu obitelj na plemićkom dobru u Kentu. Longbridge Grange bio je dom Janeina oca, lorda Geralda Henryja Wilmota, četrnaestog baruna Long bridgea, i n jezine majke, lady lady Penelope Juliet Juliet Longbridge, rođene rođene Fortescue. Pod teškim mornaričkim ogrtačima nosile su dobro skrojene ali strogo muške odore: mornaričke hlače i tuniku s po dva džepa na grudima i dva ispod opasača koji je imao bakrenu kopču. Iznad des noga grudnog džepa nalazio se letački znak -par zlatnih krila koja su zlatnim resama bila našivena na tuniku. Na ramenima su imale dvije zlatne vrpce mlađeg časnika, jednu širu i drugu užu. Freddy je na rukavu nosila crveno -bijelo plavi znak za Amerikance. Pod tunikama obje su djevojke imale RAF-ove plave košulje i crne muške kravate. Zbog hladnoće, obje su putovale u hlačama i letačkim čizmama, koje su inače bile predviđene samo za uzletište. Ali su u torbama nosile mornaričku suknju s odgovarajućim crnim cipelama i čarapama službenu odoru kad nije bilo predviđeno letenje. Njihov izgled izgle d dopunjavale su mornaričke kape koje su vragolasto nakrivile na čelo.
Uspjele su se ugurati u čvrsti Anson, jedan od onih zrakoplovnih taksija koji je prevozio pilote ATA -e na zadatak i vraćao ih u bazu sa zadatka. I Freddy i Jane već su upravljale tim Ansonima, dovoljno velikima da prime do petnaest pilota s opremom i padobranima. Kako bi gubitak jednog Ansona bio prava katastrofa za vojnu logistiku, njima su pilotirali samo najiskusniji letači. Izišle su iz aviona u nekoj zračnoj luci u Kentu, gdje ih je s automobilom već čekala Janeina majka, uspjevši uspjevši prikupiti dovoljno bonova racioniranog benzina u čast toga dugo najavljivanog posjeta. Lady Penelope potapše kćer i pruži pruži ruku ruku Freddy, ali se zatim predomisli pa potapše i nju. – Tako mi je drago što vas napokon vidim, draga moja. Jane mi je j e o vama neprekidno pisala. Mislim da je konačno našla nekoga tko na nju dobro utječe. – Zgodna žena kestenjaste kose rekla je to zagledajuć i s ponosom svoju svoju kćer. – Zapravo, Jane utječe pozitivno na mene, usprotivi se Fre -ddy, nasmijavši se. – Besmisao. Nemoguće. Poznajemo našu Jane, ona je nepopravljiva... iako ponekad može biti umiljata. A sad, ulazite u kola prije nego što se smrznete. Ne smijemo zakasniti na ručak. Vozila je brzo i vješto, pokazujući mjesta na zasnježenim poljima gdje su za najgorih trenutaka Blitza pale njemačke bombe. – bombe. – Sigurna sam da zapravo nisu ciljali nas – mi uostalom nismo opasni – ali kuća je zamalo ispod letnih pravaca pravaca između Londona i luka u Kanalu. Zbilja nezgodno... nakon jedne eksplozije otpala nam je žbuka u sobi za primanje. Naravno, tenisko igralište stradalo je prošle jeseni od zapaljive bombe, a na putu do sela još j oš uvijek leži jedna neeksplodirana bomba. Nadam se da će je netko onesposobiti prije nego što se otopi snijeg. Zbilja glupo. Ipak, to me podsjetilo kako vas moram upozoriti na potpuno zamračenje kuće. – Tko nadzire zamračenje, majko? – majko? – upita je Jane. – Ja, naravno. Ne bih se ni na koga drugog mogla osloniti. Koliko god to pokušavao, tvoj jadni otac ne vidi u mraku. Novi vrtlar Small – sad mu je barem sedamdeset pet – doduše je sasvim dobar. U slobodno vrijeme pravi Molotovljeve koktele, za slučaj invazije. Imamo ih već cijelu gomilu. Pokušala sam m u objasniti da je prijetnja invazije prošla – zar ne, Jane? – ali on je gluh, pa niti čuje niti sluša. Ona se osvrnu prema Freddy. – Jane nam je pisala da su vaši vaši roditelji u Londonu. Londonu. Kako im je bilo? – Prilično neudobno i zastrašujuće, ali ništa gore od t oga. Obišla sam ih u Londonu prilikom posljednjeg dopusta; jedna kuća na kraju ulice pogođena je bombom, ali inače su dobro. – Kako sam čula, vaš je otac došao da se pridruži generalu de Gaulleu? – Krenuo je iz Los Angelesa na prvi de Gaulleov poziv iz Londona, u lipnju 1940. i pridružio se ovdje Slobodnim Francuzima. Radi s Gustavom Moutetom i skupinom novinara koji su pokrenuli dnevni list France. Moja majka radi kao vozačica ambulantnih kola... upravo je ovog vikenda na dužnosti. – Sigurno se pritom dobr o osjeća, dometnu lady Penelope, pazeći da ne zapita ništa o Delphini, o kojoj nisu čuli od dana kad je Pariz okupiran. Kola su brzo prošla kroz seoce i usporila pred velikim ulaznim vratima. – vratima. – Dobro došle, drage moje, stigle smo. Lady Penelope prošla je k olima olima duž pristupnog puta obrubljenog hrastovima i stade pred kućom koja kao da je izronila iz snježnih zapuha – toliko se dobro bila uklopila među sada gola ali lijepa stabla i zimzelene grmove tise kojima je bila okružena. Kuća je bila građena na kanat, s jakim hrastovim gredama i žućkastom ciglom, uklapajući se tako u krajolik s kredastim dom i šumom pokrivenom brežuljcima. Jedva da je ikad netko pokušao izbrojiti različite krovne plohe Longbridge Grangea, zabate pokrivene crijepom i pravo mnoštvo dosjetljivo dosjetljivo građenih dimnjaka. Mnogobrojni asimetrični prozori bili su pokriveni malim plohama od stakla, već toliko starog da je dobilo boju lavande. Zadnji put kad je lady Penelope dala nešto preurediti u jednoj ostavi, pronađena su dva kovana novčića iz 1460. Vrijeme je u Grangeu bilo vrlo ćudljivo, čuvajući samo ono što je ugodno oku. Zgrada Longbridge Grange imala je pet krila podignutih tijekom vremena u različitim slogovima i odražavajući uspone i padove obiteljskog blagostanja. Unatoč svojoj veličini, ništa na toj sjajnoj građevini nije bilo ukočeno klasično. Ona je od davnine bila tek ladanjski posjed, središte oko kojeg su bile okupljene farme Longbridgeovih, pogon za proizvodnju jabukovače, velika štala, kolnica, golubarnik te više štagljeva i ostalih seoskih seoskih zdanja. Kad je Freddy ušla u Grange osjećala se kao da stupa u neku prijaznu i mirisnu šumu. Borove grane ukrašavale su vrata i kamine, a božićna imela još je visjela u predvorju. Mnogobrojni psi lajali su od radosti pozdravljajući goste. Jane Longbridge Longbridge bila je druga po dobi između i zmeđu sedmero djece. Dva njezina mlađa brata školovala su se izvan mjesta, ali troje mlađe djece, sve djevojčice – blizanke od devet i najmlađa kći od sedam godina – još su pohađale školu u obližnjem selu. selu. U čast dolaska gošća danas su imale slobodan dan. Stidljivo su se rukovale s Freddy, a zatim se baciše na Jane, zamalo je obo-rivši na tlo.
– A sad pođite svi, ručak je u kuhinji. – Lady Penelope prekinula je pozdravljanje, gledajući svoje potomstvo i pse s dra-gošću, dra-gošću, kao da nije n ije mogla zamisliti otkud svi odjednom ovdje. – U kuhinji? – upita iznenađeno Jane. – To je najtoplija prostorija, draga. Veći dio kuće sad je zatvoren, pa će biti velikog skidanja prašine kad dobijemo rat. Ali o tom ću misliti kasnije. Jane i Freddy provele provele su veći dio popodneva igrajući se s djevojčicama, uživajući u njihovim zadivljenim pogledima. Freddy se naposljetku uputi u svoju sobu da malo otpočine prije večere, navu navu-kavši -kavši najprije tamne zavjese radi zamračenja. Čvrsto je odspavala jedan sat, a pri je pri je nego što je usnula zahvalno je pomislila kako je prostorija prostorija ipak topla, iako ne odviše. Pet Pet punih sati ugode... ugode... možda i pet pet i pol? Probudilo ju je kucanje na vratima. Ušla je Jane noseći ogrtač za kupaonicu, debele sokne i papuče za glasom. – Kupku? spavaonicu. – Pripremila Pripremila sam ti kupku, reče ona tihim urotničkim glasom. – – Toplu kupku. Pravu kupku. Onu predratnu. Strogo nezakonitu. Računam na tebe da nećeš nikom reći ni riječi. To mora ostati naša tajna. – tajna. – – Hoćeš reći... – U kadi ima više od tri i pol inča vode, najavi svečano Jane. – Jane. – Oh, Jane, kako si uspjela? – kriknu Freddy. – Znaš da to nisi smjela. To je protiv svih propisa. – Ne – Ne postavljaj glupa pitanja. Kreni za mnom. Tiho... ostali su zauzeti drugdje po kući. Ne želim čuti ni šapat. Ona stavi prst na usta ust a i pruživši Freddy ručnike povede je niz hodnik do vrata iza kojih je bila velika kupaonica s viktorijan-skom viktorijan-skom kadom na mjedenim lavljim šapama. Freddy dođe na vr -šcima vr -šcima prstiju do kade i uzdahnu. Unutra je bilo valjda i petnaest inča tople vode koja se isparavala. isp aravala. Još otkako je objavljen rat nije vidjela kadu s toliko vode. U njihovu vojničkom boravištu mrzovoljna gazdarica im je dopuštala mlaku kupku jedanput tjedno s propisanom visinom vode od tri i pol inča. Sva ostala pranja odvijala su se djelomično, pred pred umivaonikom u sobi. Ovo je bila prava raskoš! Freddy se razodjenula i brzo se spustila u vodu, utvrdivši da joj dopire točno iznad struka. Uze komad sapuna koji joj je pražila Jane, nasapuna kosu i ispere je prije nego što se počela trljati golemom spu žvom koja ju je čekala na klupi pored kade. – Bože, kako je ovo dobro! Izvrsno! Ostat ću u kadi dok se voda ne ohladi. Dok se ne smrzne. Ništa me neće istjerati! – Zar se voda već hladi? – hladi? – upita je Jane zabrinuto. – Da, zapravo, ali malo. Ne, Jane, što god se dogodilo, nemoj odvrnuti slavinu. Ne bi bilo pošteno prema drugima, osjećam se ionako dovoljno krivom. Kako mogu pogledati u oči tvojoj majci? – Mokra kosa cijedila joj se niz lice obuzeto zadovoljstvom. Koža joj je bila ružičasta od trljanja. – Nemoj biti smiješna. smiješna. Mama ima još cijelo brdo drva. – Jane Jane odjednom krenu krenu prema vratima i otvori otvori ih. – Sretan rođendan! – rođendan! – začu se cijeli zbor glasova. Uđoše tri JaJa -neine sestrice, svaka s kotlićem kipuće vode. Iza njih ušla je i lady Penelope, široko nasmiješena , također s kotlićem iz kojega je izbijala para. One zaokružiše Freddy i uz rođendansku pjesmu počeše lijevati vodu u kadu. Kad se posljednji srok pjesme počeo stišavati, pridruži se i jedan muški glas. Svih petoro LongLong- bridgeovih bridgeovih ispustiše kotliće, zaboraviše zaboraviše svoju gošću. – Tony! – počeše – počeše klicali uglas. uglas. Bio je to njihov najstariji najstariji brat. Skrivši se pod vodom, zamalo zgrbljena, Freddy je promatrala prizor u kojem su odzvanjali glasovi. Je li Jane i ovo isplanirala? Zar bi moglo biti slučajno nešto toliko tipično za nju? – Tony, uđi i pozdravi se, zapovjedi Jane. – Mlađa časnice Marie-Frederique Marie-Frederique de Lancel, smijem li vam predstaviti svoga brata, zrakoplovnog bojnika, plemenitog Antonvja Wilmota Ali-staira Longbridgea? Freddy, ovo je Tony. – Sigurna si? – Freddy Freddy upita sumnjičavo prijateljicu, dok je rukama pokrivala grudi. – Sasvim, dobro ga poznajem, odvrati Jane. – Dobra večer, bojniče Longbridge. – Longbridge. – Freddy pokuša ljubazno kimnuti, ali ipak nije podigla glavu. – Dobra večer, mlađa časnice. Koliko vidim, bez odor e. e. – Na dopustu, gospodine. gospodine. – Svi to kažu. – Gospodine, uvjeravam uvjeravam vas da je istina. – Možete li to dokazati? dokazati? – Ne. – Onda vas držim za riječ. – Zahvaljujem gospodine. gospodine.
– Nemojte pretjerivati. Možete Možete biti voljno. – Antony, da si smjesta smjesta izišao iz kupaonice, kupaonice, javi se se lady Pene-lope. – Pusti Freddy da da se okupa na na miru. – Ali danas je njezin rođendan, mama, zar ne shvaćaš da joj je potrebno društvo? Sjest ću ovdje i pričali s njom. Jane, možeš nas ostaviti. Djeco, donesite mlađoj časnici još tople vode. – Antony, nemoj nemoj iskušavati moje strpljenje, strpljenje, upozori ga majka. majka. – Dobro, mama, ako već zahtijevaš, reče on oklijevajući, ali ne odmičući se od kade. – Ti znaš da je rat, zar ne? Stari običaji moraju ustupiti pred novima, tako je to. Dobro, majko, ne moraš me štipati. Odlazim. Mrmljajući nešto u sebi, Jane je prekapala po svom ormaru, razgledajući red predratnih večernjih haljina. – Nisam – Nisam mislila da se ljudi još presvlače za za večeru, reče Fre-ddy Fre -ddy koja ju je promatrala. – Zar misliš da bi ti se dopustilo pojaviti se na r ođendanskoj ođendanskoj večeri u odori? – Nakon – Nakon javnog izlaganja prilikom kupke, ne znam više što misliti... ili očekivati, Freddy je četkala kosu pokušavajući je ukrotiti, ali danas je, jamačno zbog hladnog vremena, bila još manje ukrotiva nego inače. Imala je doduše ATA-inu propisanu dužinu, tako da se ovratnik odore mogao vidjeti, ali ono što je ostalo nije se dalo natjerali u red. – Baš lijepo što se se Tony pojavio, zahihota se Jane. Jane. – Mislim da si si mu se dopala. – Uz onoliko vodene vodene pare jedva jedva me mogao vidjeti. vidjeti. U svak om om slučaju, ja ga se nisam usuđivala pogledati. – Jesu li svi Amerikanci Amerikanci tako suzdržani? suzdržani? – A jesu li svi Britanci tako tako poduzetni? – Tony? On je apsolutno bezopasan, odvrati Jane preko ramena, ali s izrazom i zrazom poštovanja mlađe sestre spram dvadesetpe-togodišnjeg brata. – Nije bio nasrtljiv, zar ne? Možda je odviše poduzetan, nepristojan ili čak sirov – možda je pokazao da se ne zna uljuđeno ponašati. No ipak, samo se želio s tobom sprijateljiti. Naš Tony je društven momak, dobroćudan. Neće ti dosađivati, lutko. Osim lutko. Osim ako ti ne bude do toga stalo. Dakako, bila bi druga priča da si njemački pilot u Messerschmittu ili Jun Jun--kersu 8, tad bi ga se doista morala čuvati. Ah! Evo je, pitala sam se gdje je. Jane izvuče iz ormara vješalicu na kojoj je visjela haljina od srebrnaste sreb rnaste tkanine, bez naramenica, zabljesnuvši odjednom cijelu prostoriju. Suknja je bila tako bogata da je izgledalo kao da bi sama mogla otplesati valcer. Struk je bio naglašen širokom vrpcom od crnog baršuna, s čvorom na jednoj strani, odakle su baršunske vrpce dopirale gotovo do poda. Na drugoj vješalici bio je crni baršunski plašt u obliku široko drapiranog luka, obrubljen srebrom. – Prilično svečano, rekla bih, dometnu Jane držeći vješalice. – Plašt će poslužiti bude li ti hladno. Probaj kako ti stoji. – Stajat će mi izvrsno! Ništa me neće spriječiti da obučem tu haljinu. – haljinu. – Freddy je bila bez daha, s osjećajem neshvatljiva užitka. Sve što se dogodilo otkako je nogom stupila u Longbridge Grange nalikovalo je nekakvu prekrasnom pikniku na travi, zanosu trenutka koji je bio u potpunom neskladu s Engleskom u doba rata. Bila je obuzeta nekom vrtoglavicom, nepristojno uzbuđena i nedopustivo zadovoljna sobom. Nisu je više smetale ni ozebline. – Cipele! – Jane se lupi po glavi i poče prekapati po garderobi, izvukavši garderobi, izvukavši par srebrnih cipela i rublje od tankog platna. – Jesam li što zaboravila? – Imaš li tijaru? – Nije – Nije baš nužna za večeru. Iako... Iako... uzme li se u obzir... – Šalila sam se. – Negdje su zametnute. Zasad nema tijare. Šteta, ali... vrijeme je da se odjenemo. T ata je vjerojatno već došao, a ako ne dobije svoje piće prije večere, mogao bi se namrgoditi. Zovi me ako za -trebaš pomoć. Vidimo se u prizemlju za pola sata, u redu? – Naravno. Hvala Hvala ti što si pronašla haljinu, haljinu, Jane. – U njoj sam bila zaprošena već pet puta... pu ta... to je sretna haljina... ali ne za momke, naravno. Žalim ih. – Za njih je to bila slaba sreća, usprotivi se Freddy, okrećući se zanosno s haljinom i promatrajući uzbibanu tkaninu. – Treba ih šarafiti, Jane. – Jesam, lutko. Kad je Freddy uspjela navući na sebe nepoznatu odjeću, staviti rumenilo na usne i, neuspješno doduše, srediti jarkocrvenu kosu, odrasli Longbridgeovi već su se okupili u knjižnici, ispred širokog kamina, razgovarajući uglas a ponekad i istovremeno, dok je lord Gerald u srebrnom šejke ru pravio martini za društvo. Freddy je zastala neodlučno pred vratima, osjećajući se zbrkano. Svi nazočni su obitelj, samo je ona stranac – ali ovdje su je dočekali kao nitko prije. Bilo joj je jasno da poznaje Jane bolje i od vlastite sestre, ali još
nikad nije vidjela Janeina oca, a Tonyja je vidjela tek izdaleka u odori RAF- a. Bez sumnje, osjećala se stidljivo – što joj se nije dogodilo već godinama – godinama – ali ne i bojažljivo, jer je znala da joj ova izazovna haljina izvrsno pristaje. Ovo je bio njezin dvadeset dvade set prvi rođendan. Bila je počasni gost i, dragi Bože, svi su je već iščekivali. Uz tu pomisao odvažila se na dugi i poletni korak koji ju je uveo u sobu. Janein otac tresao je džin s vermutom, i po zvuku što je dopirao iz šejkera mogla je zaključiti da će piće ubrzo biti spremno. Ona zastade jer ju je stidljivost ponovno svladala: svih četvoro nazočnih u sobi prestalo je razgovarati i okrenulo se prema njoj. Zavlada tišina koja je bila dokaz divljenja, ali Freddy to nije shvatila. Lord Longbridge odloži šejker i pristupi joj. – Sretan rođendan, gospođice de Lancel, reče, uzevši je za obje ruke i zagledavši se u pobjedonosno plavetnilo njezinih neukrotivih neukrotivih očiju. – očiju. – Sin mi kaže da sam propustio događaj dana, štoviše godine. To zbilja nije bilo u redu. Nakon takva t akva mog postupka, ne znam hoćete li mi što još uzeti za dobro. Morat ću za vas učiniti iznimku ili, još bolje, kako bi bilo da ponovite predstavu sutra? Ali upozorite me na vrijeme, da je ne propustim. Pitam se pijete li martini. – Sa zadovoljstvom. Zovite Zovit e me Freddy, molim vas, nasmiješi se ona dok joj je stidljivost potpuno iščezla u susretu s tim sjedokosim i zgodnim šarmerom čije su oči bile vragolaste kao i Janeine. – Dobro, Freddy, odgovori on i ponudi joj ruku. – A sada, dođite do vatre. – vatre. – On je povede kroz prostranu, polumračnu i visoku prostoriju do Jane, nimalo skromno odjevene u haljini od skrletnog satena, i do lady Penelope, veličanstvenoj u smesme -đem baršunu s čipkama boje stare slonovače. Neprimijećen od žena, Tony se provukao do ukrašenog božičnog drvca u uglu, pretvarajući se kao da nešto na njemu dotjerava, a zapravo s namjerom da može bolje promotriti Freddy prije nego što je pozdravi. Kad je ušla u prostoriju, učinilo mu se kao da plovi na nekom svijetlom nimbusu. Bilo je nečega zamalo nebeskog nebeskog u njezinoj tihoj i srebrnastoj pojavi; ona ga je podsjetila na pojavu zvijezde Večernice. Je li moguće da je to ona ista šaljiva pojava iz kade u kupaonici? Zar je metamorfoza bila tako laka? Hoće li se prije kraja večere pretvoriti pretvoriti u nešto nalik cvjet cvjetnom nom stablu? – Tony, pomozi pomozi mi, zamoli ga otac. – Dodaj Freddy njezin njezin marini. Dok je prinosio čašu s ledom do kamina, bojnik Antony Longbridge zamalo se spotaknuo o sag koji je tu stajao već pet generacija prije nego što se on rodio. Freddy ga pogleda. – Do bra večer, bojniče, reče. – reče. – Sada bez odore, koliko vidim. – – Ah, ovo. – On pogleda svoje večernje odijelo. odijelo. – Mislio sam... u ovom posebnom slučaju... a moja bi odora ionako morala biti izglačana. i zglačana. Ovo mi se čini udobnijim... napokon, na dopustu sam... – Oni Oni uvijek nađu neku izliku, zar ne Jane? – Jane? – Freddy zatrese glavom ne odobravajući. – Ovo je šokantno. Tipovi iz RAF-a kao da nemaju nikakva morala. Za njih, svatko bi drugi morao biti uglačan. Vjerojatno se nije ni obrijao prije večere, suglasi se Jane. Freddy Freddy se suzdrži da ne ispita rukom prijateljičinu tvrdnju. Freddy je znala da je Tony pravi Englez, u što bi bila sigurna i da ga je samo samo na sekundu sekundu ugledala na Sumatri Sumatri ili Antarktiku. Imao je onu nedvosmislenu, nedvosmislenu, čistu strukturu lica, uvjerljive pokrete tijela, tijel a, poput noža oštru odlučnost koja nije ostavljala mogućnost dvojbe. Čelo mu je bilo visoko, a glatka smeđa kosa s razdjeljkom spuštala se prema zatiljku u jednom lakom valu. Oči su mu bile blijedoplave pod svijetlim obrvama, nos zašiljen i izrazit kao da je od nekoga križarskog viteza, usta čvrsta, široka i tanka, obrazi ravni i rumeni, uši velike i priljubljene uz glavu. Nije bilo ničega ni opuštenog ni taštog na njegovu mršavom i upečatljivom licu. Tony je bio snažno građen, no unatoč tome, zahvaljujući svojoj visini stvarao je dojam vitkosti. Bio mu je prirođen autoritet i zapovjednički odnos. U njegovim britanskim svojstvima nije bilo ničeg pretjeranog, zaključi Freddy i nasmiješi mu se kao što nije još nikom u posljednje posljednje tri godine. – Uspio sam se obri jati, jati, reče Tony odbijajući insinuaciju svoje sestre, – sestre, – iako voda nije bila topla koliko je trebala biti. – Vjerujem vam na riječ, odvrati Freddy nestašno i, ponesena potrebom za flertom kakvu još nije osjetila u životu, okrenu se lady Penelope da je upita nešto o podrijetlu njezine čipke. U prostoriji zagrijanoj dvama velikim kaminima, večeru je servirala jedna postarija žena uz pomoć dečka od četrnaest godina, oboje iz susjednog sela. Njih dvoje su i dalje bili na raspolaganju kuharu u iznimnim prilikama, a ta je čudna kombinacija domaće ispomoći bila – bila – uz radosnu i vedru večeru – večeru – jedini znak da je Engleska u ratu. Svatko za stolom blagoslovio je teški mraz koji je zaustavio neprijateljstva – ali nitko za večerom nije spominjao vrijeme, kao da su se svi bojali boj ali uroka. Konverzacija što se uz svijećama osvijetljeni stol odvijala među tim ljudima ne bi bila različita ni da se braća Wright nisu rodila, da su potomci Georgea III. još uvijek vladali Amerikom a oni Louisa XIV.
Francuskom. Da se šampanjac nije više proizvodio u Champagni, da Mozart ili Gershwin nisu nikad živjeli, da konji nisu više bili uzgajani, da Bloomsbury nije više cvao ili da Fred Astaire nikad nije plesao – oni bi morali naći neke druge teme razgovora. Kad se ugodna večera počela bližiti kraju, kraju , lord Longbridge nestade u kuhinji iz koje se vratio s golemom buteljom Dom Perignona. Perignona. Koliko se Freddy mogla sjetiti, otvorio je bocu jednako stručno kao i njezin djed, a zatim poslužio sve uz Tony jevu pomoć. – Ovo je sasvim posebna zdravica, reče on. – Danas gospođica Marie-Frederique Marie -Frederique de Lancel – Freddy za prijatelje – počinje – počinje vrlo zanimljivo životno razdoblje. Alexander Pope pisao je o – žustrom mladuncu – koji – čezne za dvadeset prvim rođendanom, Samuel Johnson o – rastućem samopouzdanju u dvadeset prvoj... p rvoj... Thackeray je spominjao – divne dane kad mi je bila dvadeset i jedna. Svi ostali u prostoriji već su preživjeli taj čarobni trenutak, Jane tek prije nekoliko mjeseci, a ja prije mnogo godina, ali svejedno. Važno je da Freddy neće više morati žudjeti za žudjeti za dvadeset prvom – ona je već doživjela taj divni dan i zaslužuje da mu se raduje. Neka ta radost raste sa svakom sljedećom godinom. Živjela! Freddy se zacrvenjela u trenutku kad su svi ispijali čašu u njezinu čast. Rumenilo se još pojačalo kad je lady Penelope zazvonila i iz kuhinje se pojavio dječak koji je očito čekao iza vrata, noseći više šarenih omota koje je stavio ispred Freddy. – Ne, ne! – počela – počela je prosvjedovati. prosvjedovati. – – Već ste bili tako dobri sa mnom. Ona fantastična kupka bila je poklon. – Glupost, draga moja. Ovo su samo improvizacije – nismo mogli dospjeti do trgovina, ali za tako važnu prigodu moraš dobiti dobiti darove. – Lady Penelope bila je neumoljiva. – Hajde Freddy, otvori ih, javi se Jane. Jane. Dar lady Penelope bio. je debeli i mekani, nebeskoplavi pulover, a jedina je Jane znala da ga je darodavka isplela zapravo za nju. Lord Longbridge donio je srebrnu bočicu s monogramom koju je redovito nosio u lov te uz nju i bocu skupocjenog viskija od slada. – Nosi je uvijek sobom, sobom, objasni joj on, on, – u slučaju brodoloma brodoloma ili ako na te nasrne pobjesnjeli slon. Jane je iz svog čudesnog ormara izvukla noćni ogrtač od crnog sifona s čipkama, za koji je odlučila da ga ne treba nositi osim u specijalnim prilikama, koje joj se dosad neobjašnjivo nisu ukazale. – Vjerovala ili ne, draga moja, zatrebat će ti sad kad si dovoljno ostarjela, prišapnu ona Freddy. Freddy. Freddy je bila dovoljno mudra da se ne pokušava dosjetiti kad je posljednji put bila tako sretna. Bila je već odavno prošla ponoć kad se Freddy napokon našla u krevetu. Formalno gledano, njezin rođendan već je bio prošao, ali oduševljenje je još uvijek poput vina kolalo njezinom krvlju, tako da nije mogla zaspati. A nije to ni željela. Ovo emotivno slavlje bilo joj je odviše dobrodošlo da bi mu dopustila da se samo tako istopi u snatrenjima. Ležala je Ležala je pod pokrivačem otvorenih očiju, odjevena u noćnoj tmini u ogrtač od crnog sifona s plavim puloverom preko njega i u debelim vunenim čarapama, smiješeći se prema stropu koji nije mogla vidjeti. Netko lagano pokuca na vrata. Freddy F reddy pomisli da to dolazi Jane na mali trač nakon svečanosti, ali kad ju je pozvala da uđe pojavio se – se – Tony, sa svijećom u ruci. Pod njezinim treperavim svjetlom vidjela je da je još u hlačama i košulji, ali platneni prsluk zamijenio je kaputom. Ostao je stajati na vratima, ne ulazeći u sobu. – Donio sam vam rođendanski poklon, reče on. – on. – Nisam Nisam znao da vam je rođendan, a nisam znao ni da ćete biti ovdje, pa ga nisam nisam mogao pripremiti pripremiti za večeru... možda možda će vam se svidjeti? – Ne – Ne bismo li s tim pričekali pričekali do jutra? jutra? – predloži Freddy. – Ovo je poklon upravo za noć, objasni on držeći nekakav duguljasti predmet, dobrim dijelom pokriven ukrasima s božičnog drvca, tako da se nije moglo razaznati što je posrijedi. – Ujutro od njega ne bi bilo koristi. – Onda bih ga ipak ipak mogla prihvatiti sada. sada. – To sam i ja pomišljao... najbolje odmah. odmah. – Priđe njezinu krevetu i pruži joj tajanstveni predmet. Bio je vrlo topao i migoljio se u rukama. – Bože... – uzviknu uzviknu ona. – Sto...? Sto...? – To je moja krevetna grijalica, objasni joj on, razgaljen razgaljen njezinom zapanjenošću. – zapanjenošću. – Napunio sam je prije nekoliko minuta, ali mi je zamatanje oduzelo vremena. – Oh, Tony... nije nije valjda vaša vlastita vlastita krevetna grijalica? Ne mogu vam je oduzeti. – Za nju sam snažno sentimentalno vezan, ali sad mora pripasti vama. Provela je sa mnom mnoge hladne noći, ali pronaći ću neku drugu i pripitomiti je... to valjda neće biti odviše teško. Čim zazviždite, obično se odmah pojave. Molim vas, zadržite je. – Ako ste sigurni – bilo bi mi vrlo drago. I mislit ću na vas svake noći kad je napunite vodom. A sad idem spavati. Laku noć, Tony.
– Laku noć, Freddy, Freddy, reče on, ali pritom ipak primakne stolac uz njezin krevet, odloži svijećnjak na pod i sjedne pored nje. – Još samo nešto... budući da još niste zaspali, htio bih s vama izmijeniti koju riječ. – Samo jednu riječ, reče ona, skidajući nespretno načinjen omot s grijalice. Stavila ju je pored sebe pod pokrivačem, koji je privukla sve do brade. – Vidite, upravo sam premješten i postavljen za zapovjednika jednoga novog jata, gomile momaka koje dosad uopće nisam vidio. Hm, pomislio sam da biste me mogli uputiti kako postupati s momcima. – Objasniti časniku RAFRAF-a što da radi sa svojim pilotima? Ha! Laku noć, Tony. – To su Amerikanci iz Orlovog jata. Oni su ovdje još od prošlog rujna, ali nisu mnogi sudjelovali u akcijama. Dok je trajala bitka za Britaniju nije se za njih mogao izdvojiti nastavnik... otkako se vrijeme pogoršalo ostali su po strani, a sad se i njihov zapovjednik razbolio... evo, ti klipani sad su moje novo jato, pa sam pomislio, pomislio, budući da ste više ili manje Amerikanka, da biste me mogli posa -vjetovati kako s njima postupati. Zbunjen Zbunjen sam što mi je činiti, činiti, to mi je prilično nejasno, nejasno, pa ćete shvatiti shvatiti što vas molim za za pomoć. – Nemojte ih zvati 'klipani' 'klipani' nego 'momci', i to bi bi bilo dovoljno. Laku noć, Tony. – 'Momci', to mi se čini odviše nježno. Jeste li sigurni, Freddy? – Da – 'momci' ili 'dječaci', to bi bilo sve što se tiče lingvističke strane. Što se svega ostalog tiče, pridržavajte se slanga RAF-a ili prihvatite njihov. Laku noć, Tony. – Zahvaljujem, Freddy. Učinili ste me mnogo sigurnijim. – sigurnijim. – On ustade sa stolca i sjede na rub kreveta. – Lijepo je od vas što ste mi posvetili ovih nekoliko trenutaka, Freddy. – Uvijek sam spremna pomoći. Laku noć, Tony. – Laku noć, Freddy, Freddy, reče on, reče on, nagnu se preko kreveta i poljubi je u njezina puna, nasmiješena usta. – Oh, Freddy, draga i lijepa Freddy, mogli bismo pokušati još jednom, mrmljao je on prinoseći je k sebi i ljubeći je neprekidno. Oboje je zapravo žeđalo za međusobnom bliskosti, oboje je bilo obuzeto porivom da se dotiču, drže i grle – što je postalo neizbježno još onog trenutka kad je prethodne večeri Freddy ušla u knjižnicu. Bili su zapanjeni dugo odgađanom eksplozijom poljubaca, koja je bila neizbježna, krajnjeg čeznuća odgađanog sve do boli. Tony je glasno uzdisao, ponesen srećom, dok je ležao na pokrivaču i grlio je, pritišćući je uz grudi. Za dugih i nježnih trenutaka što su slijedili predavali su se uzajamnim otkrićima ljubljenja bez riječi, još uvijek razdvojeni s više slojeva vune, promatrajući se međusobno uz slabašno svjetlo svijeće na podu. – Tony... osjećaš li se udobno? – udobno? – prošapta ona napokon. – Ne baš osobito... osobito... – Mogao bi... skinuli skinuli cipele. – Već jesam. – I prsluk... košulju... hlače... – Tada bih se smrznuo. – Ja ću te grijati. te grijati. – Jesi li sigurna? Ne bih mogao... mogao... ne bih smio... oh, oh, draga, ako uđem u tvoj krevet... – krevet... – . – Jesi li ti zbilja pilot? – upita ga ona dosjetljivo, shvaćajući kako je odviše džentlmen da bi je pokušao obljubiti pod vlastitim krovom, a da prije toga ne dobije nedvosmislen poticaj. – Sasvim sigurno. sigurno. – Onda se prestani ponašati kao kakav kukac, reče ona, upotrijebivši podrugljiv izraz u RAF -u za neletačko osoblje. Prije nego što je to izgovorila, svijeća na podu ugasila se, ostavljajući ih u potpunoj t mini. – Prokletstvo, promrmlja Tony dok je tražio svijeću po podu, no pokret mu je bio tako nagao da je svijeću i nehotice odgurnuo do udaljenog kuta sobe. Pokušao je pronaći drugu svijeću na noćnom ormariću – ali jedina posljedica bila je da je svjetiljka glasno pala na pod i razbila se u komadiće. komadiće. – Oh, dovraga, jeknu on i podiže se skidajući sa sebe odjeću što je brže mogao, razbacujući r azbacujući je po podu. Gol, skoči u njezin krevet i pokuša je obujmiti. obujmiti. – Ah! – jauknu – jauknu ona kad kad su im se čela čela glasno sudarila. sudarila. – Boli li te? – upita on zabrinuto. – I te kako, a što je s tobom? – Kao da sam slomio nos. Evo, popipaj ga, ne, dovraga, dovraga, to je moje moje uho. – Bolje da ne tražim tražim tvoj nos, jer bih ti mogla mogla iskopati oko, pobuni pobuni se Freddy. Freddy. – Zar imaš tako lošu noćnu vidljivost, prigovori on, pokušavajući joj skinuti pulover. – Dereš mi noćnu košulju! Pazi! Oh, grubijane, makni se! Raskinuo si mi jednu naramenicu. I miči to
koljeno s moga trbuha! – Mislim da je to moj lakat. lakat. – Kud si se to spustio. Dođi odmah gore! Previše si visok... visok.. . – Zar nemaš negdje žigicu? – zavapi Tony, čiji se vrat zaglavio ispod njezina pazuha. Ona se počela savijati od smijeha. – Tony! Ne miči se! Barem ja znam gdje sam! Skinut ću odjeću i, ako.se ne budeš micao, već ću te pronaći. – U redu. – On je ležao nep nepokretno okretno dok je Freddy svlačila pulover, skidala noćnu košulju i sokne, osluškujući kako padaju na pod. A zatim se predade njezinim željnim i slavodobitnim rukama, dišući uzbuđeno u skrovištu ispod njezinih pokrivača. – Bože, bojniče, što je ovo? Oh, to je grijalica – malo sam se zabrinula – a što je j e ovo? – Nemoj to dirati – još ne. ne. – Zašto ne? – upita Freddy prostodušno. prostodušno. – Izgleda Izgleda tako... prijateljski. – Ne diraj ga, preklinjao preklinjao ju je on. – Zašto? Zar ne znaš da smo u ratu? Pravilo je da se ne smije gubiti vrijeme. – Ona stavi jednu svoju dugu nogu preko njegova bedra, u darežljivom i neodoljivom pokretu. – Je li ti sve jasno? – šapnu Freddy. – Imam jedno mjesto za njega. Te duboke zimske noći Freddy i Tony samo su isprekidano spavali. Budili bi se iznova, uvijek s nov om, razbuđenom željom. Na svojim tijelima pronalazili su najtoplija i najskrovitija mjesta, poput strpljivih ali ustrajnih istraživača koji tragaju vršcima prstiju, jezicima, i nosnicama, umjesto očiju što su ostale zarobljene mrakom. Prošaptali bi jedno drugome drugome riječ zahvalnosti i zadovoljstva, a zatim bi opet usnuli, budili se potom ne snalazeći se, dok ne bi pronašli nove granice koje će prijeći i nova pravila koja će prekršiti. Posljednji san učinio se Tonyju predugim, pa se prisilio da ustane i malo razmakne ra zmakne tamne zavjese za zamračenje. Odskoči od prozora i sakri se pod pokrivač. – Dovraga! – Što je? – upita ga zbunjena Freddy. Freddy. – Djeca... već su sva vani... upravo su dovršili snjegovića pod tvojim prozorom, jer ga još jučer nije bilo ovdje. Sam Bog zna koliko je sati. – Pogledaj uru, dragi. dragi. – Ostala je u mojoj mojoj sobi. – Dobro, zaključit će da smo otišli oti šli kasno spavati. uvjereno. – Neće, – Neće, Jane, reče on uvjereno. – Nije me briga, izjavi izjavi Jane. – Poljubi me, ti šašavče. – Želim da doznaju! Reći ću svima! – svima! – reče on u nastu pu nastu pu zanosa. – Ne! Da se nisi usudio! usudio! – Koja je adresa tvojih roditelja u Londonu*, Londonu*, uoka Tony. Tony. – Što kaniš učiniti – nazvati ih i kazati im da si proveo noć sa mnom? – Freddy se odjednom uplaši, jer je izgledao sposoban za sve. – Bit ću u Londonu sljedećeg t jedna. jedna. Želim vidjeti tvog tvog oca. – Zašto, za ime ime božje...? – Želim ga upoznati sa svojim namjerama, naravno. Želim dobiti njegov pristanak. – Tony je to izrekao s toliko dostojanstva koliko je dopuštao njegov trenutačni skromni izgled. – Bože, prošapta prošapta Freddy, Freddy, zamišljajući prizor. – prizor. – Mislim da to nije dobra zamisao, mogao bi ga... prestrašiti. – Ali želim se s tobom vjenčati, mislim da si toga svjesna. Prema tome, moram s njim razgovarati. – Zar ne bi prije toga trebao razgovarati razgovarati sa mnom? – I hoću, ali sve u svoje vrijeme. Prije svega, moram mu se predstaviti. Hoće li mi prigovoriti što baš ne govorim osobito francuski? – Neće, – Neće, nasmija se Freddy. – Freddy. – Ne vjerujem. Ti zbilja kaniš... zatražiti od njega dopuštenje da smiješ... ah... hodali sa mnom? – Svakako. Ako Ako nemaš ništa protiv. protiv. – Ne izrazito, ne bih bih to mogla. – Prema tome, otići ću ga vidjeti. U redu? r edu? – Zapravo, kad promislim... nakon toliko godina on zaslužuje jedno ugodno iznenađenje. – Što hoćeš time reći, draga? – Možda ću ti objasniti jednog dana. A možda i neću. – Jednog dana reći ćeš mi baš sve, uzvrati on samopouzdano.
– Tek nakon dugotrajnog i ustrajnog udvaranja. udvaranja. A možda ni tada. Pribojavam se da su te posljednja posljednja zbivanja uvjerila kako sam već tvoja. – Oh, Freddy, ja te obožavam – potpuno i zauvijek. zauvijek. Voliš li me? – Malo. – Ništa više od toga? toga? – Mnogo više od od toga. – Koliko mnogo? – upita on željno. – Rekla bih ti... ali iz grijalice curi voda. Glava 17 Delphine je kao omamljena stajala na vratima stana u Boulevard Saint- Germain, osluškujući Armandove korake koji su se gubili silaskom niza stube. Još prije jednog trenutka grlio ju je, štiteći je svojim rukama i bedemom svoje ljubavi, iako se stvarnost odlaska uvukla u njezino srce. A sad je već bila potpuno sama – u trenutku odlaska on se pretvorio u jedinku jedinku među više milijuna Francuza koji su napuštali domove na neodređeno razdoblje, odazivajući se općoj mobilizaciji 2. rujna 1939. Odviše tužna da bi mogla plakati, lutala je nekoliko očajničkih sati sobama stana, prebirući melodije na glasoviru i pokušavajući zatim, umotavši se u ogrtač, zamišljati kako bi on svakog trenutka mogao ponovno uzaći uza stube, okrenuti ključ u vratima i pojavili se pred njom. U trenutku kad je Armand otišao, izgubila se i Delphinina sposobnost da se suprotstavlja stvarnosti. Ta ju je sposobnost mjesecima jačala, omogućujući joj da održava ravnotežu poput hodača na žici. Ali ta je ravnoteža ovisila o njegovoj nazočnosti; zahvaljujući toj ravnoteži uspijevala je iz misli udaljiti izvjesnost trenutka za koji je znala da će doći. Pritekao joj je u pomoć tek osjećaj samoodržanja: Delphine je shvatila je shvatila kako joj je prijeko potrebno vratiti se u svoju malu tvrđavu, Villu Mozart, pribrali se u novim okolnostima, okružena svim onim oružjem što ga je oko sebe bila prikupila u vrijeme dok još j oš nije susrela jedinog čovjeka kojega je ljubila. Nakon što se zaključala zaključala u spavaonici spavaonici svoje ružičaste i tirkizne viktorijanske kuće, kuće, pristupila je pisaćem pisaćem stolu, otključala ladicu i izvukla iz nje stolnu blagajnu. U njoj se među ostalim dokumentima i bar šunastim bar šunastim kutijicama s nakitom nalazila njezina plava, francuska, i zelena, američka, putovnica. Prije više godina, kad je Paul de Lancel shvatio da će njihov boravak u Los Angelesu potrajati dulje, odlučio je j e objema kćerima osigurati dvojno, francusko i američko, am eričko, državljanstvo. Iako su obje bile rođene Francuskinje i od francuskih roditelja, od najranijeg djetinjstva živjele su izvan Francuske, a de Lancel je kao diplomat dobro znao vrijednost američke putovnice. Mora se odlučiti, shvati Delphine dok je u dlanovima d lanovima vagala obje putovnice. Mogla bi napustiti Europu, što je već načinila većina Amerikanaca u Parizu, i otići kući u neutralnu Ameriku. Ubrzo, možda već za dva tjedna našla bi se ponovno u Los Angelesu. Odsjela bi u hotelu Beverly Hills – mogla bi ih nazvati i rezervirati sobu već ovog trenutka. Bavila se tom zamisli nekoliko trenutaka, već zamišljajući kako naručuje naručuje salatu kod Brown Derbvja, kako ruča s nekim filmskim agentom i raspravlja s njim o predloženim scenarijima. Ništa u toj sceni nije bilo nemoguće, nije bilo tek proizvod njezinih želja. Naprotiv, sve je to bilo iz-vedivo iz-vedivo i dostižno, a za početak je trebala samo nabaviti putnu kartu. Ipak, odbila je tu viziju svoje budućnosti svim porivima svoje osjećajnosti. osjećajnosti. Kakva je bila druga mogućnost, ako ne rezervira sebi mjesto na prekooceanskom brodu? Već na dan mobilizacije francuska filmska industrija gotovo je prekinula poslovanje, kao i glavnina ostalih civilnih djelatnosti. Poput Armanda, i ostali glumci, tehničari i pomoćno osoblje otišli su u v ojsku. Obustavljen je rad na dvadeset filmova. Nije imala posla niti je itko ovisio o njoj, u zemlji koja je u ratu nije mogla raditi ništa korisno. Pa ipak, jednostavno nije mogla otići. Armand Sadowski bio je tu negdje, u njezinoj blizini, na istom francuskom francuskom tlu kao i ona, udisao isti zrak. U ovom trenutku nije se moglo doznati točno boraviše bilo kojeg vojnika, ali jamačno će sve uskoro postati jasnije. Možda će joj moći telefonirati iz vojarne, pretpostavljajući da je u vojarni a ne u rovu. Možda će za dvaza dva-tri tri mjeseca dobiti dopust, budući da, barem zasada, nigdje nije bilo velikih bitaka. Svaki dan nadala se Armandovu Ar mandovu prvom pismu, obećao joj je da će se javljati koliko god bude mogao. Dotle, dok je boravila ovdje, u Parizu, bili su na neki način povezani i imali zajedničku budućnost. Zar Zar bi ikad mogla otputovati otputovati od njega šest šest tisuća milja daleko? daleko? Delphine s olakšanjem vrati putovnice u blagajnu. Nije se imalo zapravo o čemu odlučiti. Tijekom zime 1940. dok je trajao drole de guerre odnosno smiješni rat kako su ga Francuzi nazivali, dok su
armije bile nepokretne a čak je i RAF bacao samo letke, Armand Sadowski bio je u svojoj postrojbi na sjeverozapadu Linije Maginot. Ali u travnju su Nijemci zauzeli Norvešku i Švedsku, a – smiješni rat – Hitler je prekinuo prekinuo napavši nezaraćenu Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, navijestivši tako pohod za osvajanje Francuske. Demoralizirana francuska francuska vojska, koja se raspadala, odstupala je zajedno s Englezima pred nadirućim neprijateljem. Ali već za dva tjedna obje savezničk e vojske našle su se pred plažama Dunkerquea. Dunkerquea. Čudesna evakuacija iz tamošnjih luka tijekom svibnja, kojom su se britanske snage spasile za neke buduće bitke, ostavila je poražene Francuze Francuze na obalama svoje domovine, domovine, odsječene, bez ikakve ikakve mogućnosti daljnjeg povlačenja pred vodama Kanala koji se pred njih bio ispriječio. Armand Sadowski, zajedno sa stotinama tisuća Francuza, bio je zarobljen. Već za nekoliko dana poslan je na prisilni rad u neku njemačku tvornicu oružja. Dok je trajala bitka za Dunkerque, Del phine Del phine je ostala u Parizu, čekajući novosti. Nastavila je čekati i kad su Nijemci ušli u Pariz, čekala je i onog dana u lipnju kad je između Francuske i Njemačke potpisano primirje, a ostatak francuske vojske bio demobiliziran. Čekala je tvrdoglavo i ustrajno tijekom kaotičnog srpnja i kolovoza. Tek potkraj rujna bila je nagrađena: stigla je dopisnica iz Njemačke kojom je Armand javljao da je živ i da ima što jesti. Sada, kad Nijemci više nisu bili u ratu s Francuskom, bilo im je važno izbjeći napetosti i ne rede u okupiranom dijelu Francuske. Stoga je ratnim zarobljenicima dopušteno da se javljaju kući svaka dva tjedna. Poput ostalih francuskih građana koji su primali te dopisnice, i Delphine ih je shvaćala tek kao dokaz da je ratni zarobljenik još živ i da može m ože držati olovku u rukama. Brojili su dane između pojedinih dopisnica, koje su stizale sve neredovitije. U jesen 1941. Delphine je na svom stolu imala već devetnaest tih dragocjenih dopisnica. Četiri mjeseca ranije, u lipnju 1941. zamrla francuska filmska industrija ponovno se pokrenula. Za manje od četiri mjeseca počelo se raditi na trideset pet novih filmova, fi lmova, pod vodstvom organizacije COIC, a djelovala je uz potporu industrije koja je surađivala kako s vladom u Vichvju tako i s njemačkim okupatorima. Del phine phine je sasvim jasno vidjela da na filmovima više ne radi ni jedan Židov, no buđenje filmske fil mske industrije poklopilo se s puštanjem velikog broja ljudi iz ratnog zarobljeništva. Iako Armand ne bi mogao raditi kao redatelj dok Njemačka ne bude poražena, postojala je mogućnost njegova povratka u Francu -sku.Ta joj je nada omogućivala da se održi. Najjača, najaktivnija i najbolje financirana u filmskoj proizvodnji bila je nova kompanija Continental. S Continentalom su potpisali ugovore najugledniji redatelji kao Marcel Carne, George Lacombe, Henri Decon Dar -rieux, Jeani Christian-Jaque, Christian-Jaque, kao i najslavniji glumci među kojima su bili Pierre Fresnay, Danielle Dar -rieux, Louis Barrault, Louis Jourdan, Fernandel, Michel Si-mone i Edwige Feuillere. Potpisala je i Delphine de Lancel, Lancel, koja je kao i ostali bila nepolitična i neupoznata s činjenicama. Niti su znali niti su se brinuli što je Continental bio u potpunosti pod njemačkim nadzorom, a njegov je šef, autokratični Alfred Greven raportirao izravno Goebbelsu i bio prisni osobni Gorin-gov prijatelj. Lakrdije, priglupe misterije i napuhane komedije bijahu Con-tinentalov Con- tinentalov omiljeni izbor, načinjen s namjerom da se nadomjeste američki filmovi koji su bili tako uspješni prije nego što su zabranjeni. Continental je snimao i krimiće koje je je Georges Sime-non pisao o svome besmrtnom inspektoru Maigretu, kao i priredbe klasičnih djela Zole i Balzaca. Prema filmskoj tradiciji kakva je postojala svugdje, Continental je proizvodio onakve filmove kakve je publika željela vidjeti. Bio je to ratni ekvivalent onog Hollywooda koji je snimao popularne filmove o bogatašima tijekom najveće gospodarske krize. U Continentalovim filmovima nije bilo propagande za Nijemce: rata kao da nije ni bilo, svatko je imao jela u obilju, duhan nije bio racionaliziran, alkohol a lkohol se točio po želji, svima je bilo toplo i nigdje se nije čula njemačka riječ. Vremenski okvir tih filmova bile su idealizirane tridesete, a u Francuskoj su živjeli samo Francuzi. Delphine je bila sretna što je mogla ponovno raditi; rad joj je oduzimao toliko vremena da je malo kad stigla razmišljati. Snimala je vrlo popularnu seriju u kojoj je glumila Milu-Malou, djevojku inspektora Wensa kojega je igrao veliki glumac Pierre Fresnay. Delphine, koja nikad nije osjetila zavist spram drugih žena, sad je odjednom postala zavidna lakoumnoj, šaljivoj i vedroj Mili-Malou. Mili- Malou. Ta ju je luda djevojka podsjećala na nju prije tri godine. Kad je Brunov elitni oklopni zbor, koji nije sudjelovao ni u jednoj bitki nakon primirja demobiliziran, on se vratio u Pariz što je prije mogao. Nije ga tješilo to što je dobro naslutio ishod rata -problem je sad bio kako učiniti što ugodnijom svoju budućnost, za koju je bio uvjeren da će je proživjeti pod tisućgodišnjim Reichom. Da je bio pametan smjestio bi se u Švicarskoj još prije nekoliko godina, ali sad nije bilo koristi od jadikovanja za propuštenom prilikom. Banka Duvivier Freres nije nakon primirja otvorila svoja vrata, a u
velikoj konfuziji kakva je vladala neposredno nakon primirja Bruno nije mogao predvidjeti budućnost bi lo koje banke. Što bi, pitao se, morao jedan razuman Francuz raditi u takvim okolnostima? Koje bi bilo najbolje mjesto po ukusu bilo kojeg Francuza ili Francuskinje dok se oko njih ruši politički poredak? Gdje je prirodno utočište kamo se valja skloniti dok se život ne vrati svakodnevici? Gdje se to uvijek moglo nešto pojesti i nešto prodati? Na obiteljskom dvorcu ako je takav postojao. Zemlja. Zemlja je naposljetku bila jedina važna, domišljao se on dok je putovao u Champagnu. U vrijeme kad je Bruno prispio prispi o u Valmont, okupacijske snage već su imenovale vođu oblasti: bio je to Herr Klabisch, pripadnik ugledne vinarske obitelji iz Porajnja. Kad je vikont Jean- Luc de Lancel priopćio svome unuku kako su Nijemci naredili da se iz Champagne svakog tjedna mora njemačkim nje mačkim oružanim snagama isporučiti tri do četiri stotine tisuća boca šampanjca, on je samo slegnuo ramenima. To se moglo i očekivati, pomisli on, no to je ujedno ukazivalo da je Nijemcima bilo veoma stalo zadržati stanovnike Champagne u proizvodnji, a vlasnike vlasnike vinograda u punom pogonu. Odlučio je naučiti sve što je mogao o poslu koji ga dotad uopće nije zanimao. Ratna je sudbina takva, razmišljao je on dok se odlučivao steći sva potrebna znanja o novom poslu, da nakon loših stvari slijede dobre. Imajući neprekidno na umu da je Wehrmacht njegova najveća mušterija, Bruno je za samo godinu dana uspio steći veliko znanje o proizvodnji šampanjca. Obilazio je pozorno vinograde Lancela jašući vrsnog konja kojemu nikad nije manjkalo hrane. A ni sam nije nikad gladovao. gladov ao. Sjećajući se prethodnog svjetskog rata, Anette de Lancel je još prije njemačke svibanjske ofenzive naredila da se njezin ružičnjak s plodnim dom pretvori u po-vrtnjak, po-vrtnjak, dok je nekoliko starijih slugu vodilo brigu o pilićima, kunićima, svinjama, jednom biku biku i nekoliko krava koji su bili smješteni u krišom podignutim drvenjarama na čistinama šumarka što je pripadao dvorcu. Ukućani Valmonta prihvatili su se tih zadataka s voljom, uvjereni da pritom ni oni neće ostati gladni, premda se nisu mogli nadati gozbama gozb ama kakvih je bilo prije rata. Tri Jean-Lucova Jean-Lucova podrumara, rođaci Martin, bili su odviše stari da bi ih zahvatila mobilizacija. Budući da su bili važni za taj osobiti posao, dopušteno im je ostati kod kuće. Nijemci su dvaput godišnje na određeno razdoblje puštali puštali ljude iz zarobljeništva, kako bi u ožujku obavili podrezivanje a u rujnu berbu. Unatoč tome, Lanceli, kao i svi ostali proizvođači šampanjca, ovisili su u doba rata o prorijeđenoj radnoj snazi koja se uglavnom sastojala od žena, djece i staraca. Pod budnim Brunovim okom ti t i su seljaci, potaknuti odanošću kući Lancel, uspjeli održati vinograde. Nakon početka rata stari vikont naglo je oslabio, pa su vinogradari prirodno prihvatili Bruna kao kao autoritet. Dok je jahao obilazeći imanje, Bruno je došao do zaključka kako bi bilo odviše glupo pretpostaviti da je njemački karakter monolitan. Ljudska je narav sa svim svojim inačicama postojala jednako među njemačkim pobjednicima kao i u krugovima pariških bogataša koji su se bavili bankarstvom. Istina, njegova je osobna valuta izgubila vrijednost; njegova titula i podrijetlo nisu više izazivati, trenutačno poštovanje niti je njegov dolazak na neki poziv bio dovoljan da mu osigura prednosti koje bi mogao iskoristiti u poslovne svrhe. Ipak, nije li i među ovim osvajačima bilo ljudi koji bi se smekšali kad se čovjek prema njima ne bi odnosio s pritajenim neprijateljstvom kao ostalo pučanstvo? Oni bi, dakako, postali sumnjičavi kad bi se jedan Lancel ili bilo koji Francuz počeo prema njima ponašati izrazito prijateljsk i... i... ali neka vrsta uljudnosti, samo uljudnosti, mogla bi otvoriti put kakvoj prilici. Neka prilika je morala postojati, uvjeravao je sebe, prilika koju se još nije moglo sasvim jasno razabrati. Onome tko je bio pozoran uvijek su se ukazivale prilike, u miru kao i u ratu, a sada, u ovom dvosmislenom i nejasnom razdoblju nakon primirja, prilika je moralo biti više nego ikad. Francuska je izgubila rat, ali Bruno nije kanio izgubiti primirje. Njemački vođa u Champagni redovito je slao svoje nadzornike, u blistavim crnim Citroenima i sjajno ulaštenim čizmama, da provjere obavljaju li vinarske tvrtke sve potrebno kako bi udovoljile svojim kvotama. Zrakoplovstvo i mornarica imali su prioritet pri isporuci šampanjca – a jamačno i veliku žeđu -pa je bilo neizbježno držati pod nadzorom nepouzdane vinogradare. Zapravo, njemački su nadzornici nerijetko i sami potjecali iz vinarske struke, pa je bilo nemoguće nemoguće obični obični bućkuriš podvaliti podvaliti im kao Pinot Meunie Meunier. r. Bruno se pitao kako bi bilo moguće iskazati uljudnost spram osvajača a da se pritom ne padne u servilnost. Bilo bi nemoguće pozvati ih na čašicu nekog posebnog vina, kad im je ono ionako pripadalo. Sama uglađenost malo je vrijedila, jer se bez uglađenog ophođenja mogao izgubiti život. No ne bi li bilo moguće, a da se pritom ne potakne sumnjičavost, zatražiti savjet od tih ljudi, koji su bili iskusni vinogradari, pogotovo ako savjet traži netko tko nije podrijetlom iz Cham- pagne? Cham- pagne? Tražeći savjet moglo se stvoriti stvoriti dojam da se čovjek povjerava nekomu tko je bio – bio – ne doduše prijatelj, to možda nikada – ali svakako netko ravnopravan. Dok se promatrao u ogledalu brijući se, Bruno je sam sebe uvjerio kako ima
vrlo malo ljudi koji ne bi uživali pružiti nekom savjet. Koliko je Nijemaca koji ne bi uživali da ih kao ravnopravne tretira jedan aristokrat, makar i pobijeđeni aristokrat? Za kratko vrijeme predstavnici njemačkog vođe iz Reimsa doznali su da se mladi Lancel iz Valmonta razmjerno slabo razumije u uzgoj vinove loze. Bruno im je objašnjavao, dok ih je pratio u njihovim nadzorničkim obilascima, da obavlja taj posao samo zbog osjećaja odgovornosti spram onemoćalog djeda koji više nije mogao na konju obilaziti vinograde. Zaključili su da je taj bankar ovdje u nepr ilici nepr ilici – nisu ga dakako žalili, jer su i sami bili u neprilici našavši se u Champagni – no on nije bio tako težak u ophođenju kao što su bili ostali s kojima su imali posla. Štoviše, Lancel je bio toliko uljudan da traži od njih savjet kad ga je trebao, što mu se često događalo, a pritom se nije ponašao kao da će ih zaboraviti čim njihov savjet iskoristi. Kad bi se više Francuza ponašalo kao što se ponaša Lancel, njihov bi posao bio znatno lakši. Ruku na srce, i ugodniji. Nije im bilo nimalo ugodno boraviti tako daleko od obitelji i doma, nije im se dopadalo nepodnošljivo dosadno dopisivanje s Berlinom ni udovoljavanje zahtijevanim kvotama, jedva su podnosili otvoreni prijezir što su ga spram njih pokazivali uglavnom svi žitelji Reimsa i Epernava. Bruno de Lancel nije se pred tim nadzornicima ponašao kao da su okupatori, nitko od njih nije mogao zapaziti njegovu urođenu ali dobro skrivenu nadmenost i aroganciju. Ipak, nitko od Francuza u susjedstvu nije mogao prozreli Brunove namjere. One su se mogle zapaziti tek u ponekoj nijansi ponašanja, u ugodno nepristranom držanju, u urođeno ugodnom glasu, u spremnosti da ih i h pogleda ravno u oči, da izmijeni s njima kakvu malu i bezopasnu šalu, u stvaranju dojma kako svi oni napokon pripadaju istom čovječanstvu, sve to zaglađeno zaglađeno otmjenim držanjem koje mu je nekad pomagalo i u bankarskim pothvatima. Samo nekoliko mjeseci nakon dolaska u Valmont, Bruno je uspio dobiti njemački Ausiueis, papir koji mu je dopuštao putovanje do Pariza i natrag. Nije mu bilo teško dobiti tu dozvolu, jer je djelovao vrlo uvjerljivo s objašnjenjem da mora obilaziti svoju kuću. Kad se približio ulaznim vratima pariške kuće, ugledao je pred njima njemačkog stražara. V rata je otvorio njegov stari batler batler Georges, uskliknuvši pritom od iznenađenja i sreće. – sreće. – Gospodin vikont, hvala budi Bogu. – Kako ste se uspjeli vratiti, Georges, upita ga on, nakon što su se smjestili u sobici uz kuhinju. – Kad sam nakon primirja prolazio kroz Pariz, kuća je još bila prazna. – Svi smo pobjegli iz Pariza, objasni mu Georges. – Kad smo se uspjeli vratiti, doznali smo da ste otišli u dvorac. Shvatili smo i zašto – na vama je ležala odgovornost za vinograde. – Tko sada živi ovdje, upita Bruno, primijetivši brzim pogledom da Bruno upravo glača njegov najbolji miri s pečenog mesa. srebrni pribor. Iz kuhinje je dopirao miris – Kuću je rekvirirao general von Stern. On radi u uredu zapovjednika Pariza, generala von Cholitza, u odjelu za kulturne odnose i govori izvrsno francuski. Sretni smo, gospodine vikonte, što je general zadržao svu poslugu, čak i vašeg sobara Borisa, koji je uvjeren da general von Stern nikad prije nije imao sobara. General je, hvala Bogu, vrlo miran čovjek koji se zanima za antikvitete i veoma mu se dopadaju vaša knjižnica i zbirka oružja. Gospodine, kuća je onakva kakvu onakva kakvu ste je vi ostavili, ništa se u njoj nije promijenilo. – Nema ni žene ni djece? – Sumnjam. Nema takvih fotografija, a to je po mom iskustvu siguran znak. Često dovodi kući neku uličarku, ali je nikad ne zadržava preko zadržava preko noći. – Prima li goste? – Katkad neke časnike, koji su mirni ljudi kao i on. Ne razgovaraju o ratu, nego o slikarstvu i arhitekturi. – Georges je slegnuo ramenima. – Večere im nisu bogzna što, gospodine, ali jedu od srca i uživaju u najboljim buteljama iz vašeg vašeg podruma. – Mala je to cijena, Georges. Vi me ohrabrujete. Možda bi za sve vas bilo dobro kad bih generalu osobno zahvalio što se brine o mojim zbirkama. – To je privremena briga, htjeli ste reći, gospodine vikonte? – vikonte? – U Georgesovu glasu bilo je neke nade. – Naravno, samo privremena, zar uopće možete postavljati takva pitanja? – pitanja? – Bruno pruži svoju posjetnicu batleru. – Odnesite ovo von Sternu. Pitajte ga bih li mogao doći da mu zahvalim, u sat koji njemu odgovara. Htio bih se osobno uvjeriti kakav je to čovjek koji spava u mom krevetu. – Shvaćam vas, gospodine vikonte. Imate li kakvih novosti o gospođici de Lancel? I o njezinu djedu i baki, ako smijem pitati? – Loše vijesti, Georges, loše. Gospođica Delphine zaključala se pred svima... čak ni ja nemam nikakvih vijesti o njoj. Moj djed napokon napokon počinje osjećati svoje godine. Nešto od starog dobrog raspoloženja sačuvala je još samo moja baka. – Svi računamo na vas, gospodine vikonte. Vi ste u našim mislima.
– Hvala, Georges. Georges. Ostavite mi poruku vašega generala generala u hotelu. – Nikad 'moga generala', generala', gospodine gospodine vikonte, pobuni pobuni se Georges dok je pratio Bruna do do izlaza. – Šalim se, Georges. Georges. Moramo se i malo nasmijati, zar ne? ne? Bruno je za nekoliko časaka uzeo mjeru generalu von Sternu. Bio je sitni pruski aristokrat, procijenio je, iz odavno osiromašene osiromašene obitelji, čovjek koji je zasluživao čin generala podjednako malo koliko i Bruno, učenjak u srednjim godinama kojega je, zahvaljujući njegovu osobitom znanju, Goring odabrao s nekolicinom stručnjaka koji su imali zadatak pronalaziti velika umjetnička djela djel a u Francuskoj, namijenjena maršalovoj osobnoj zbirci. Umjeren čovjek, zaključio je Bruno, ne neprivlačan i dovoljno dobro odgojen da bi se osjećao nelagodno pred Brunom jer je znao – bio osvajač ili ne – da nema pravo na tu veličanstvenu rezidenciju u Rue de Lille. Bruno se požurio da mu smiri nelagodu. – Čuo sam strašne priče o pojedinim palačama, generale, povijesnim palačama koje su pretvorene u vojarne – možete sad i sami zamisliti koliko se olakšano osjećam videći da cijenite i razumijete ovu ljepotu. – Bruno je to rekao razgledajući knjižnicu kao savršen gost koji tu nema nikakvih vlasničkih osjećaja, ali se ipak osjećao ponukanim da se divi onome što je zasluživalo divljenje. – Ovo je jedna od najljepših zgrada u najljepšem od svih gradova, vikonte, reče von Stern s prikrivenim zadovoljstvom koje se ipak zrcalilo iz njegovih očiju. – Podignuta je za mladosti Louisa XV. Držim da je sretnicima koji žive u njoj namijenjeno da 1 se o njoj i brinu, kao da su kustosi u kakvu kakvu muzeju. – Vi posjećujete muzeje, vikonte? – Bila je to moja strast, smisao mog života. Prije rata provodio sam svaki slobodni trenutak u muzejima, svaki odmor bio je namijenjen putovanjima – u Firenzu, Rim, London, Berlin, Miin-chen, Madrid, Amsterdam. Ah, to su bili sretni dani, zar ne generale? Von Stern uzdahnu. – Uistinu. Ali vratit će se, uvjeren sam. Uskoro će, pod Fuhrerovim vodstvom, cijela Europa uživati u miru. – Nadajmo – Nadajmo se da će mir posvuda zavladati, generale, jer će inače sva ljepota ovog svijeta biti razorena. Mislim da se u tome možemo u potpunosti složiti. – Da ispijemo čašu u slavu mira, vikonte? – Vrlo rado, generale, vrlo rado, prihvati Bruno. Pravila o zabrani bratimljenja s neprijateljem ticala su se njemačkih vojnika I francuskih kurvi, ne i gospode koji su mogli jedan drugom ponuditi nešto od zajedničkog interesa. Von Stern ruje bio čovjek koji bi podnosio usamljenost, u to se uvjerio dok se opuštao u naslonjaču, očekujući poziv na večeru za koji je bio uvjeren da će uskoro stići. Volim te, volim te, pomisli Freddy u nastupu n astupu oduševljenja. Volim svakog od tisuću dvjesto pedeset tvojih vatrenih i snažnih konja, volim tvoj gotovo nevidljivi zaklopac, volim tvoja krila zaobljena u obliku elipse, tvoj bučni ispuh i zgodni, tijesni pilotski prostor, volim bezbrojne instrumente na pilotskoj ploči, volim čak i odviše dug pokrov tvoga sjajnog Merlina, stroja koji mi ometa vidik pri uzlijetanju i spuštanju, tvoj odviše teški prednji dio zbog kojega te moram kočiti kao da su dječja kolica, volim te deset puta više od bilo kojeg, inače inače pouzdanog Hawker Hurricanea, dala bih sve da se mogu s tobom razmahati po nebesima, da mogu s tobom krenuti u bitku pod punim gasom uz dvije tisuće osamsto pedeset okretaja u minuti i zatim s tobom zaroniti do potpunog zajedničkog užitka, napokon, za dessert, letjeti četiri stotine šezdeset milja na sat. Znam da bi to mogao, kao što to svatko zna – ti bi to mogao čim se odlijepiš od da. Mačkica! Ti si jednostavno jedna jedna ljupka mačkica, mačkica, Mark 5 Spitfire, jer govorim govorim o tebi. Što imaš na to reći? – Prokletstvo, Prokletstvo, reče glasno kad je ugledala šaroliki krajolik Engleske ispod sebe, što ju je podsjetilo da ona tek rutinski isporučuje jednog Spitfirea iz tvornice Vickers Supermarine u East -leighu do vojnog uzletišta Lee-on-Solent. Lee-on-Solent. S visine na kojoj se trenutačno nalazila nal azila mogla je ugledati preko Kanala zelena polja Francuske, odakle su Nijemci kretali u svakodnevne napade na Englesku. Danas, toga rujanskog dana 1941. vrijeme kao da je bilo stvoreno za letenje. Nad Engleskom nije bilo ni magle ni izmaglice, tek nekoliko velikih raspršenih oblaka s druge strane vode. Kasno popodnevno sunce, pod oštrim kutom i neobično toplo, grijalo joj je vrat na uskom potezu između kacige i ovratnika. Toga tako rijetkog dana, nakon dva prethodna leta, Freddy je za svoj ukus uživala prekratko, pre kratko, leteći tek pola sata. Što je još gore, prema naredbi koju je dobila ATA njezini su letači mogli u Spitfireima letjeti l etjeti samo standardnom brzinom od dvjesto dvjesto milja na sat, što je Freddy jako Freddy jako uzrujavalo iako iako se na tu naredbu naredbu već bila navikla. navikla. Sada je letjela letjela Spitfireima svaki dan. Ona i Jane bile su privremeno dodijeljene bazi ATA u Hambleu, čiji je zadatak bio iz Vickersove tvornice prebacivati te vitke i profinjene zrakoplove koji su, iz mjeseca u mjesec, bili proizvedeni u sve većem većem broju. Bilo je opasno opasno držati dovršene zrakoplove na uzletištu uz tvornicu, jer su mogli poslužiti kao dobar cilj njemačkim jurišnim bombarderima.
Nakon što je Freddy isporučila novi Spitfire budućim korisnicima, zrakoplov je dobio identifikacijski broj, bio je naoružan, možda i opremljen dodatnim spremnicima goriva za duge letove ili kamerama ako su mu bile namijenjene špijunske misije, na nj je stavljena oznaka nacionalnosti pilota, a ako je posrijedi bio vođa jata, ili skupine jata, i njegovi inicijali na repu. Tako bi zrakoplov postao vlasništvo pilota, njegov najdraži posjed koji je mogao biti predan na upotrebu nekom drugom tek ako dotadašnji korisnik oboli ili pogine. Zrakoplov je pripadao Freddy samo ovih kratkih pola sata. Tek što je pogledala ulijevo da procijeni udaljenost uda ljenost od obale, vidjela je dvije točkice iza novog, uglačanog zaklopca. Privukle su odmah njezinu pozornost i ona napregnu vid da ih promotri što bolje. Čak i na tolikoj udaljenosti shvatila je da se ondje zbiva nešto nenormalno. Kao većina Engleza, i ona se već bila navikla na promatranje zračnih bitaka s tla, pa je odmah zaključila da da jedan zrakoplov zrakoplov progoni drugi. drugi. Trebala bi letjeti niže i maknuti se, reče sama sebi, ali se ipak podignu da bolje promotri prizor. Sunce joj je udaralo u leđa, pa leđa, pa je za one pilote bila nevidljiva. Zrakoplovi su se brzo približili, možda samo milju daleko, pa ih je mogla prepoznati. Prvi stroj, čiji se pilot borio za život, bio je još jedan Spitfire kojemu je jedno krilo bilo nagnuto, što je bio siguran znak da mu je pogođeno poprečno kormilo. Drugi avion, Messerschmitt Messerschmitt 109F koji je svojim sposobnostima bio usporediv sa svakim Spitfi-reom, približavao se engleskom avionu iza leđa. Spitfire je snažno krivudao nastojeći izbjeći njemačke metke koje je Freddy dobro vidjela, buduć i : da je to već bilo streljivo koje je ostavljalo dimni trag, s namjerom da upozori pilota kako mu je streljivo pri kraju. – Ne! – zavapi Freddy u trenutku kad je pogođeno Spitfireovo spremište goriva, pa su plamenovi počeli lizati od stroja prema pilotu. Zaklopac pilotske kabine odjednom se podiže i pilot iskoči iz gorućeg zrakoplova. Freddy je zadržavala dah, čekajući da se otvori padobran. Pobjednički Messerschmitt, s vidljivim njemačkim križem na trupu i svastikom na repu, kružio je okolo. Hoće se uvjer iti uvjer iti da je uspio, pomisli Freddy. Ali umjesto da krene kući kad je Spitfire pao u more, more, nastavio je, ne otvarajući otvarajući vatru, kružiti u silaznim spiralama nad pilotom koji se spuštao. Ta ga hulja kani ustrijeliti dok je još u zraku, pomisli ona, shvativši da se Nijemac, kojemu je streljivo već bilo na izmaku, namješta kako bi mu pogodak bio što sigurniji. Freddy pritisne priklopac do kraja i njezin avion počne smjesta hvatati maksimalnu brzinu. U tom trenutku, sve što je od Maca doznala o zračnim bitkama, sve što ju je Tony naučio o tome kako se bori RAF i sve njezine vještine u vratolomnim letovima stopilo se u jednu odluku: jedina je nada u čeonom napadu. Svojim nenaoružanim zrakoplovom, imala je samo jednu mogućnost da otjera Messerschmit. Morala je naletjeti punom naletjeti punom brzinom ravno pred njegove cijevi. Morala ga je uvjeriti da mu se približava čekajući do posljednje sekunde sekunde da otvori vatru. vatru. Zapazio je da mu se ona približava, jer je prestao kružiti i prislonio glavu uz vjetrobran ne bi li što bolje vidio. Bili su međusobno udaljeni tek kojih tri stotine jarda, procijeni Freddy automatski. Za precizan pogodak trebalo se približiti na dvije stotine pedeset jarda. Ona se nastavila bezobzirno približavati, sve dok Nijemac nije u posljednjem posljednjem trenutku skrenuo skrenuo i počeo se udaljavati prema istoku. – Sredila sam te, jebivjetru, sredila sam te! – uzviknu ona, nastavivši progoniti Nijemca. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što se sabrala i shvatila da se ponaša kao manijak. Bilo joj je snažno tuklo i adrenalin se jamačno pop popeo eo na višu razinu nego ikad, pa ona nevoljko posluša glas razuma i okrenu se natrag prema zapadu, ugledavši pilota kako se upravo spušta u vodu. Opremljen pojasom za spašavanje, on se iskobeljao iz padobrana. Dok je letjela zaštitnički nad njim, uključio je uređaj za napuhavanje sićušnoga gumenog čamčića koji je spasio život već tolikim savezničkim letačima. Pilot joj je domahnuo svojim dvostrukim veslom, ali ona je nastavila kružiti sve dok nije ugledala kako se brod za spašavanje odvaja od obale. Nije mogla odoljeti da ne smanji brzinu Spitfirea do najniže moguće granice, samo šezdeset milja na sat. Ona gurnu zaklopac i pokuša domahnuti spašenom pilotu, osjetivši odjednom snažnu struju zraka. No vidljivo joj je bilo tek njegovo ozareno lice. Freddy je shvatila shvatila da joj on pokušava nešto doviknuti, ali ga naravno nije mogla čuti. Gurnu natrag kacigu kako bi joj se otkrile uši, ali je i dalje bila prebrza da bi shvatila njegove riječi. Spasilački brod već mu se zamalo približio, pa nije imala izlike za oklijevanje, oklijeva nje, zaključi ona ožalošćeno. Freddy ponovno navuče kacigu i poveća brzinu, krećući predviđenim smjerom koji joj j oj je bio toliko poznat da je zamalo znala svakog farmera koji je kosio sijeno. – Freddy, je li ti što o tome t ome poznato? – upita je Lydia James, zapovjednica zapovjednica ženske letačke skupine. Držala je u ruci novine na kojima je bio vidljiv glavni naslov MISTERIOZNI SPITFTRE SPASIO PILOTA RAF-A. Reportažu je napisao novinar koji se zatekao u spasilačkoj postaji na obali kad je onamo prebačen spašeni pilot, sav mokar ali neozlijeđen.
– Ništa – Ništa ne shvaćam, shvaćam, Lydia. – Pitali su me o tom incidentu, tom 'misterioznom Spitfireu'. Ti si jučer letjela nad tim područjem, jesi li zapazila išta neobično? – Ne, Lydia, ništa. – Čudno, ne mogu pronaći svjedoka događaja. Spašeni pilot p ilot izjavio je da nije vidio identifikacijske znakove na avionu koji mu je spasio život, ali tvrdi da je njegov pilot imao crvenu kosu. Misli se da bi to mogla biti neka od naših. – To je malo vjerojatno, da nenaoružani nenaoružani zrakoplov napadne Messerschmitt. Tk o bi načinio tu ludost... osim ako nije bio neki muškarac? Zašto su te uopće pitali? Na jednu ženu dolaze tri muška pilota, da i ne govorimo kako bi to bilo protivno propisima ATA-e. Spašeni pilot bio je vjerojatno u šoku. – To sam im i ja rekla, reče časnica James držeći se ukočeno kako i dolikuje. – Dobro, Freddy, mnogo sreće sutra. Nije li ovo pravi trenutak da to zaželim skorašnjoj nevjesti? – Sasvim prikladno, prikladno, Lydia. Zahvaljujem Zahvaljujem na dobrim željama željama i na izvanrednom izvanrednom dopustu. – U ovim okolnostima, okolnostima, on je sasvim normalan, normalan, zar ne? – Normalan, – Normalan, ali čudesan, čudesan, odvrati Freddy Freddy krenuvši iz ureda ureda zapovjednice. zapovjednice. – Oh, Freddy, samo samo još nešto. – Da? – Ako želite ostati u ATA-i... – Da, Lydia? – Nemojte to ponoviti. ponoviti. Pod lijenim rujanskim suncem Freddyna vjenčanog dana Long -bridge Grange drijemao je prekriven mirisima kasnih žutih ruža penjačica. Eve i Paul de Lancel kao i Nigel i Andrew, dva Tonyjeva mlada brata doputovali su već prethodne večeri. Svi su Longbridgei nestrpljivo iščekivali kad će kolima prispjeli Freddy i Jane, Jane, vozeći se benzinom što ga je Freddy dobila kao vjenčani dar od svojih letačkih kolegica. Kao što je Freddy već prethodno bila upozorila Tony ja, razdoblje udvaranja potrajalo je, budući da ona nije htjela ući u brak a da prethodno dobro ne promisli o svim mogućim posljedicama. Nije bila inficirana onim čestim osjećajem da je njezina dužnost učiniti nekog borca sretnim, što se događalo mnogim ženama u civilu, budući da je bila među rijetkim ženama koje su bile prijeko potrebne ratnom naporu. Iako se dva dana dopusta koje je Freddy imala nakon trinaest dana na dužnosti rijetko poklopilo s kojim Tony jevim slobodnim danom, mogli mogli su katkad provesti noć zajedno. zajedno. Napokon je kapitulirala pred njegovom njegovom odlučnošću i strasti. Zaljubila se tek oklijevajući, s mnogo u nutarnjih pitanja i mnogo potajnih misli, što je po Tony jevu mišljenju bilo tek privlačno oklijevanje. oklijevanje. Iz automobila se jedva izvukla ususret pozdravima i poljupcima, zarobljena rukama djevojčica što su joj se plele oko nogu. – Gdje je moj Antonv, Antonv, upita ona ona njegovu majku, začuđena što ga ne vidi. – Na – Na putu je, telefonirao je upravo prije deset minuta... čudno je to, draga moja, ali čini se da će ti kum morati biti netko koga jedva poznaješ. Patrick je dobio zaušnjake, i to upravo danas! – Bolje danas nego nego sutra, odvrati odvrati Jane. – Koga Tony dovodi uza uza se? – Nekog momka iz svog jata. Mislim... Mislim... da su imali loše veze, veze, pa se sad moraju žuriti. Freddy se okrenu da poljubi Evu i Paula, koji su se osjećali sasvim ugodno okruženi sitnom djecom. Prethodno su već mnogo već mnogo puta puta posjetili Longbridge Grange, dolazeći vlakom iz Londona tijekom proljeća i ljeta 1941. Bili su uzvanici lady Pe-nelope, Pe- nelope, pa se među dvama starijim bračnim parovima razvilo toplo prijateljstvo. Jedni drugima svidjeli su se, a svih četvero četvero gajilo je nadu da će Freddy i Tony napokon sklopiti brak, što se sad sad i ostvarilo. – Smije li nevjesta biti gladna? – upita Freddy, ne usmjerivši pitanje nikom posebno. Paul je zagrli i poljubi u čelo. Valja zahvaliti Bogu na ovom djetetu, pomisli on i izmijeni brz pogled s pogled s Evom. Što se događa s Delphinom? Oni izmijeniše poglede uz misao koja ih je mučila tako dugo vremena. Razgovarali su o njoj što su manje mogli, jer Delphine je u okupiranoj Francuskoj bila nedostižna kao da je na drugoj strani Mjeseca. Ipak, to pitanje ih je stalno oblijetale. Eve se okrenu, pokušavajući se usmjeriti na Freddy. – Morat ćeš biti jaka da sve to izdržiš, posavjetova ona kćerku. Eve je bila u tijeku svih priprema, počevši od obreda vjenčanja u seoskoj crkvi, na koji su bili pozvani svi iz ok olice, ok olice, do primanja u Longbridge Grangeu, na kojemu se zbog ratnih zbivanja očekivala samo obitelj obitelj – sve u svemu šezdesetak ljudi. Freddy je pomišljala da je i to strahovito strahovito mnogo. Freddy i Jane bacile su se na sendivče uz učešće djevojčica, najmlađe Sophie kao i blizanki Šarah i Kate. Uživale su u sobici do kuhinje, jer se nisu smjele ni približiti kuhinji u kojoj su lady Penelope i Eve davale
završne upute o svečanoj večeri. Vjenčanja su se tradicionalno održavala u podne, no budući da ni mlada ni mladožen ja mladožen ja nisu mogli prispjeli do tog sata, dogovoreno je da se vjenčaju u tri popodne, kako bi se sve moglo obaviti za danjeg svjetla i svi gosti mogli stići prije mraka i zamračenja. – Mislim da to nije bila najbolja zamisao, promrmlja Freddy dovršavajući posljednji sendvič. – Što nije u redu... zabolio te želudac? Jela si prebrzo. Odviše si uzbuđena, to je sve. – Uzbuđena? Koješta, u panici sam. Prestravljena sam. Ne mogu na to pristati, Jane. To je bila pogreška. Jedva poznajem Antonvja. Nisam smjela dopustiti da me nagovoriš na to. – Ja? – Jane se razljutila. – Nikad ti nisam rekla ni riječi. Zar misliš da te ja zbilja želim za šogoricu, ti obična Amerikanko? Moj brat mogao bi imati za ženu i vojvodinu kćerku...a sad je spao na jedno lice koje je samo zgodno. U mirno vrijeme ne bi imala s njim ni najmanjih izgleda. Što je još gore, ti si zapravo Francuskinja, a naša obitelj nikad nije smetnula s uma što je načinio Vilim Osvajač. Mogao je ostati na svojoj strani Kanala i prepustiti Britaniju Anglosasima. Gledaj, ako to zbilja želiš, reći ću majci neka obustavi sve. Već smo izgubili djevera, pa zašto ne bismo i mladu? Ženidbeni darovi ionako nisu bogzna što...mogli bismo ih vratiti u trgovine. Ljudi bi razumjeli, otkako je izbio rat r at svi smo se naučili fleksibilnos fl eksibilnosti. ti. Da mi Antony nije brat mogla bih se za nj i udati, tek da ne razočaramo uzvanike. uzvanike. Reci još samo jednu riječ i vratit ćemo se u Hamble i prije nego što primijete da smo otišle. Još bolje, mogle bismo se odvesti u London i pokupiti ondje par punokrvnih i seksa gladnih vojnika. Zbilja bismo se dobro provele. – Dobro, dobro, pristajem na sve, reče Freddy sumračno. Odjenula se u Janeinoj spavaonici, dok su nad njom bdjele Eve i lady Penelope. Potkrovlje kuće bilo je pretraženo u potrazi za vjenčanicama, ali je Freddy bila previsoka za sve što su ostavile ranije generacije Longbridgeovih. Zbog ratnih ograničenja i pomanjkanja kupona za tekstil kupnja nove vjenčanice bila je nemoguća, ali lady Penelope nije popuštala u odlučnosti da nevjesta njezina najstarijeg sina bude doista odjevena kao nevjesta. Uslijed rata njezina se vještina u goblenskom vezu razvijala gotovo do profesionalnog profesionalnog savršenstva. Za gornji dio haljine lady Penelope je iskoristila neku kasnoviktorijansku opravu s niskim i širokim ovratnikom, obr ubljenim ubljenim vrpcama, i nabranim rukavima koji će otkrivati Freddyna gola ramena. Bez imalo obzira žrtvovala je dvije haljine iz vremena Georgea III., od kojih je jedna imala plisiranu satensku suknju, pridržavanu na struku širokim pojasom. Nije za Freddy bila dovoljno duga da dosegne pod, ali je dobro poslužila ispod čipkaste nadsuknje, nadsuknje, iza koje se vukla četiri stope duga povlaka. Sophie, Šarah i Kate provele su cijelo jutro praveći girlandu bijelih ružinih pupoljaka koja je pridržavala veo dug do ispod ramena , obiteljsko naslijeđe koje je bilo čuvano dulje od tri stotine godina, još od vremena Charlesa II. Freddy, koja je mirno podnosila svoju preobrazbu promatrajući se u ogledalu, pomisli kako će joj vjenčanje biti lakše uz toliko ekstravagancije ekstravagancije stoljetnog sjaja; što je manje sebe prepozna-vala u tom izdanju bez odore, to joj se zamisao o vjenčanju činila prihvatljivijom. Jedino što je još prepoznavala u ogledalu bila je njezina crvena kosa koja se kao vatromet izdizala iznad sve te odjeće u boji stare slonovače. Pa što, toliko se žena vjenčava, govorila je sebi. Udala se njezina majka, udala se i lady Penelope koju će odsad zvati samo Penelope, ali nikad Penny... poznavala je stotine udanih žena koje svoj položaj nisu držale ni neobičnim ni teškim. Zašto joj se dakle vjenčanje tog ljupkog popodneva pričinjalo toliko čudnim? U drugu ruku, to je bilo pravo vrijeme za let... – Je li i Antony tako dotjeran? Odora izglačana i sve ostalo? – ostalo? – Upitala je Freddy Jane iz puke radoznalosti. – Antony? – Jane Jane ju se odsutno odsutno pogledala, odviše odviše zauzeta svojom blijedozelenom blijedozelenom haljinom. – Tvoj brat Antony. Mladoženja, kako mi je rečeno. – Oh, moj Bože! – uskliknu Jane i pojuri da provjeri. Nakon nekoliko minuta vratila se, gotovo histerična. – Od njega nema ni traga. Nitko ne zna ništa! – Što si ono maloprije pričala o vojnicima u Londonu? – Jane, smiri se, upadne Eve utješno. – Telefonirao Telefonirao je da je na putu, putu, zar ne? – Prije nekoliko sati! – Možda se predomislio? predomislio? – upita Freddy Freddy zagonetno. zagonetno. – To se događa i u najboljim obiteljima. – Razgovarala sam sam s njim, dometnu dometnu šestogodišnja šestogodišnja Sophie. – Kada, ti mali vraže? vraže? – upita je majka. majka. – Prije nekoliko minuta. minuta. Bila sam uz telefon telefon baš kad je zazvonio zazvonio i javio se se Antonv. Dao mi mi je poruku. – Zašto nam nisi rekla? rekla? upita lady Penelope Penelope gotovo gotovo šaptom, kako bi se prisilila da ne zavrisne. – Jednostavno, dao mi je poruku. Nije kazao da je ikome priopćim, odgovori Sophie važnim glasom. – Probušila mu se guma, pa će zakasniti. Rekao je da ga čekamo pred crkvom.
Lady Penelope pogleda uru. – Sophie, Kate i Šarah, Šara h, obucite se u odjeće djeveruša. Krećemo odavde točno za dvadeset minuta. – A što ako budemo morale čekati pred crkvom? – crkvom? – upita Sophie važnim glasom. – Sophie Harriet Helena Longbridge... vi... iskušavate moju strpljivost! – Na te odlučne riječi tri djevojčice nestadoše uz ciku i vrisku. Svadbena povorka, u kojoj su bile kočije a zatim i cijelo selo pa i poznanici iz grofovije, stigla je pred crkvu upravo kad se ondje pojavio mladoženja. Tony i njegov djever izišli su iz kola i požurili se u stražnji dio crkve malo prije nego što su na tornju izbila tri sata. Kad se zaputila niz crkveni brod prema oltaru, s Paulom ispod ruke, Freddy je nalikovala nekoj figuri iz goblena. Kretala se uz zvuke poznate plemenite koračnice, no ni ona ni ostali u crkvi nisu prito m prestali misliti da bi mogli začuti i prijeteći zvuk bombardera. – To je dakle tvoja tvoja djevojka, uzdahnu uzdahnu djever Jock Jock Hampton kad je ugledao visoku i veličanstvenu figuru pod velom koja se približava. – Sad razumijem čemu tolika žurba. – Zaveži, prišapnu mu Tony krajičkom usana, ne želeći da se bilo čiji glas ispriječi između njega i pogleda na Freddy koja je pod velom bila zapravo neprepoznatljiva. Koliko god bio visok i uspravan, Tony je za dobra dva inča bio niži od te vitke crvenokose Kalifornjanke, koja koja se našla u Orlovu jatu još od samog početka postojanja te postrojbe, mjesecima prije nego što je Tony postao zapovjednikom. zapovjednikom. Dva mlada čovjeka u plavim odorama RAFRAF -a čekala su bez riječi da Paul dovede Freddy pred oltar i stavi njezinu ruku u Tonyjevu. Jock Jock Hampton zaostao je korak iza njih i slušao ih kako ponavljaju prisege vjernosti. U polumračnoj crkvi jedva je mogao razaznati razaznati Freddyno Freddyno lice pod velom. Starodrevna čipka bila je tako gusta da je j e prekrivala boju njezine kose, pa tek kad je zabacila veo u stranu kako bi poljubila Tonyja, mogao ju je pravo pogledati. Jedva se uspio sabrali, ne samo zato što je bila tako lijepa, nego i zato što ju je već jedanput vidio, znajući tog trenutka da je nikad neće zaboraviti. Bilo je to prije samo dvadeset četiri sat a, kad je smaknula svoju kacigu da mu domahne, nakon što mu je bila spasila život. U čast vjenčanja otvorena je najveća dvorana u najstarijem krilu zgrade. Freddy je otplesala sa svakim od svojih novih srodnika prije nego što je na red došao Jock Hampton. – Htio sam vam reći hvala, reče on kad ju je obujmio. Freddy je već bila skinula veo, pa joj je sjajna kosa sad lebdjela oko lica, nakon toliko otplesanih plesova s muškarcima od dvadesete do osamdesete godine, od kojih je svaki tvrdio da joj je sad bliski rođak. Djever je bio posljednja osoba osoba za kojega kojega bi mogla pomisliti pomisliti da će joj praviti neke komplikacije. komplikacije. No njegove su je riječi zbunile, pa ga pogleda u oči. Odmah je pomislila da Jock Hampton mora biti iz Kalifornije. S tipovima kakav je on išla je u srednju školu – bili su to junaci ragbijaških stadiona, viši od bilo koga u blizini, atletičari i zlatni momci, ne mnogo mlađi od ovoga ovdje, čija je opaljena plava kosa lebdjela po čelu, što nije bilo samo protupropisno nego i suprotno dnevnoj modi koja je od muškarca zahtijevala da uz pomoć neke navlake drže kosu pripijenu uz glavu. Bio je naizgled čvrst, pomisli ona zaključivši istovremeno s olakšanjem da pleše izvrsno, jak i neukrotiv, dok su mu se svijetloplave oči na neki čudan način lako smiju-Ijile, smiju-Ijile, okružene suncem opaljenim borama, tako dubokim da ih je mogao imati samo netko tko je pilot. Taj vikinški vitez, koji se neočekivano pojavio na njezinu vjenčanju, nije se mogao ni ukrotiti ni pokoriti. Freddy je u to bila sigurna. Sve crte njegova lica oda-vale su neku vrstu neotesanosti, kao da je bio sav ćoškast. Zapravo je grubijan, pomisli Freddy. Gdje ga je Tony pronašao? Ona ga pogleda upitno. O čemu je to govorio? – Bilo je to neki dan, objasni objasni on. – Htio sam vam vam zahvaliti što ste mi spasili spasili život... sjećate se onog momka u čamčiću... zar me ne pamtite? Činite li to svaki dan? – To ste vi? – Da. Bio je to vraški vraški let, gospodo Longbridge. – Što? Vi, nitkove! Brbljavče! Kretenu! Zbog vašeg jezika zamalo su me izbacili iz ATA-e. Zar niste mogli držati jezik za zubima? Ne, otandrkali ste sve nekom novinaru... glupane... – Ona u hipu prestade plesati i zamalo se sruši, zaprepaštena tim otkrićem. – Imate odličan dar izražavanja, reče Jock pridržavajući je da vrati ravnotežu. – Sretan sam što danas niste naoružani. – Nisam bila naoružana naoružana ni neki dan, dan, mi letimo bez streljiva, mudrijašu. – Blefirali ste Messerschmitt? Messerschmitt? – Nisam o tom dospjela dospjela promisliti, da kažem kažem istinu. – Ah, gospođo Longbridge. Nisam siguran moram li zavidjeti bojniku. Zna li on s kakvom se luđaki njom
vjenčao? – Zavežite, pametnjakoviću! Morala sam za promjenu sebi priuštiti malo veselja. Vi, muškarci, prisvojili ste sebi svaku mogućnost akcije, i ostavili ženama da plaze isporučujući im avione. Što biste rekli da ste na to prisiljeni? Uostalom, ka kako se uopće zovete? – Jock Hampton, gospođo. – Dobro, Hamptone, da se niste usudili ikad reći mom mužu što sam učinila. Da se niste usudili to spomenuti bilo kome na kugli zemaljskoj, jeste li me čuli? Ili ću vas udesiti, i to dobro. Kad ja nekog udesim, on je gotov! – Obećajem vam. Strah me je na to i pomisliti. – Pomisliti... na što? – upita ona dok su joj se oči sumnjičavo stiskale. – Pomisliti na ono što što sam ionako posve posve zaboravio. zaboravio. – Možda niste toliko glupi koliko mi se učinilo. – Vrijeme je razrežete tortu, gospođo Longbridge. – Ne pokušavajte pokušavajte promijeniti temu. – Ne, – Ne, ne pokušavam, pokušavam, čekaju vas da to učinite. Ali, mogu li vam nešto objasniti, objasniti, nešto u smislu olakšavajućih olakšavajućih okolnosti i tako dalje? I nakon toga ću ušutjeti zauvijek. – Dobro, da čujem. – Nisam rekao novinaru da je to bila žena. Spomenuo sam jedino crvenu kosu, iako mi je j e bilo jasno da tako dugu kosu ne može imati muškarac. Freddy se zamisli. – Bit će da doista niste rekli novinaru, progovori ona polagano. polagano. – – Znači li to da vam se moram ispričati i spričati zbog zbog svega onoga što sam rekla? – Nevjesta – Nevjesta se nikad ne mora ispričavati. ispričavati. – Ipak, učinit ću to. Nisam vam smjela reći da ste nitkov. Ne na dan svog vjenčanja. Oh, kako želim tu djevojku, pomisli Jock Hampton. Morala bi biti moja. Glava 18 Na plakatu što je početkom je početkom 1943. bio izlijep ljen širom Francuske vidio se jedan mišićavi i mišićavi i dobro uhranjeni mladi Francuz, odjeven u radnički kombinezon, ponosita držanja pod naranča stim naranča stim nebom i ispred gomile alata. U udaljenosti mogao se vidjeti sitni Eiffelov toranj, a proglas crvenim, bijelim i plavim slovima objavljivao je: RADOM U NJEMAČKOJ U NJEMAČKOJ TI TI PREDSTAVLJAŠ . FRANCUSKU VRIJEDNOST. . Francuska vrijednost, razmišljao je Bruno dok je prolazio ispod plakata, uvijek će biti poželjna roba u bilo kojem obliku... premda je sam sebi čestitao što nije bio prisiljen zastupati francusku vrijednost prisilnim radom u Njemačkoj, što ga je plakat tako žarko propagirao. Zahvaljujući Valmontu bio je izuzet od takve obveze. Kad je njegov djed Jean-Luc Jean- Luc de Lancel 1942. umro od upale pluća, Bruno je postao gospodar kuće Lancel, dvorca Valmonta i svih vinograda. Nakon smrti svoga supruga, ojađena Anette de Lancel povukla se u svoje prostorije i nije više pokazivala nikakvo zanimanje za upravljanje imovinom. Usprkos razmjerno dobrim odnosima ko je je Bruno održavao s njemačkim njemačkim vođom u Champagni, Champagni, nije mogao promijeniti temeljnu činjenicu da je njegov šampanjac zapravo njemački ratni ratni plijen. Istina, Nijemci su naposljetku dopustili uzgajivačima da prodaju gotovo četvrtinu svoje godišnje proizvodnje civilnim kupcima u Francuskoj, Belgiji, Finskoj i Švedskoj, ali ta je popustljivost omogućavala tek održavanje proizvodnje, i ništa više. Šampanjac više nije bio unosan posao, razmišljao je Bruno Iju- tito nakon pokopa djeda, promatrajući vinograde što su se unedogled širili po valovitim dolinama ispod dvorca. Bila je to francuska vrijednost, to nije poricao, ali jednako tako mogao je to biti i neki mesar koji stoji pred svojom tezgom s iznutricama – tripicama, jetricama, mozgovima i gušteračama – gušteračama – bez obzira na estetski užitak što mu ga je pružao pogled iz zamka. Nakon dvije godine provedene u Valmontu znao je sve što je bilo potrebno za uzgoj vinove loze, u svakom slučaju daleko više nego što je ikad mislio da će mu trebati. Nije imao ni najmanju namjeru ostati nakon svršetka rata u ovom ovom neizmjerno dosadnom dosadnom kutku Francuske – a rat će, kad se sve zemlje iscrpe, naposljetku morati prestati. No tko bi mogao znati kad će se dogoditi? Tko bi mogao znati gdje će se nalaziti buduća središta moći? U Parizu su ljudi malo znali o razvitku ratnih događaja, ovdje u Champagni, daleko od ratišta, još manje. Poput milijuna drugih ljudi i on je zamišljao da Francuska naposljetku neće biti smatrana za poraženog neprijatelja, nego će kao podređeni partner biti na neki način priključena Njemačkoj. Bruno popipa ključ golemih podruma sa skrivenim šampanjcem, što je ležao netaknut još otkako je rat
počeo, budući da o tom skrovištu Nijemci nisu imali pojma. Tajna je bila u posjedu njega i trojice podrumara Martina, koji su posljednji put unijeli u podrume berbu iz 1939. godine. Djed mu je tek t ek dan prije smrti dao u ruke taj dragocjeni ključ. Bruno se sjećao da mu je djed, kad su prvi put zajednički obišli te podrume 1933. godine, rekao kako će Lanceli u slučaju rata moći nakon svršetka neprijateljstava obnoviti vinograde zahvaljujući tim golemim zalihama šampanjca. Međutim, što se njega tiče – tiče – razmišljao je Bruno – dvorac bi se mogao pretvoriti u ruševinu, a na plemenitim tlima oko njega mogao bi se uzgajati i kupus. Nije mu bilo ni najmanje stalo da se bavi vinogradima i nadzire berbu. Neka Neka ide dovraga ta francuska vrijednost! vrijednost! Bi li više volio ovo do kad bi mu jednog dana pripalo u cijelosti, kad ne bi bio prisiljen dijeliti vlasništvo sa svojim polusestrama? Ne, zaključi on, ni u tom slučaju. Bio bi dakako sretan zbog vlasništva, ali nikad ne bi mogao cijeniti tu zemlju kao takvu, zemlju koja je zahtijevala toliko truda. U zemlji treba uživati, ne služiti joj. Dvorac bi valjalo cijeniti zbog obilja divljači oko njega, zbog konja i odlazaka u lov, zbog veličajnosti umjetnina i same građevine, zbog uspomena na davno umrle kraljeve i sjaj prošlih stoljeća – što su sve bili dvorci Saint-Fraycourtovih Saint-Fraycourtovih prije nego što su izgubljeni. Valmont, međutim, nije bio dovoljno sjajan, njegovo umjetničko bogatstvo sastojalo se od obiteljskih portreta i dobrog, ali nipošto osobitog pokućstva. A ovo do u Champagni bilo je isključivo poljoprivredno, bez obzira na plemenitost loza što su ovdje rasle. Kad bi bio isključivi vlasnik, namjestio bi nekog upravitelja koji bi iz svakog hektara iscijedio najveći mogući profit, a u Valmont bi svraćao samo da provjeri varaju li ga. Kakve je koristi imao kao aristokrat, kad je u Valmontu morao raditi kao bilo koji seljak, jedan od onih malih posjednika patuljastih vinograda? Ali ono brdo šampanjca u podrumu – to je bilo nešto posve drugo. To je bilo bogatstvo, danas dragocjenije i od zlata, i ono mu mora poslužiti. Nakon djedove smrti mogao bi sve to prodati. Morat će se požuriti jer je rat – svakim danom dok su ondje ležale zaspale zelene boce sa svojim blistavim etiketama -bio za jedan dan bliži svome kraju. Bez obzira na to hoće li Nijemci postati neupitni gospodari Europe, s primirjem će nastupiti razdoblje neizvjesnosti, kako se to dogodilo i nakon pada Francuske. Ali Ali ovaj će se put bolje pripremiti, obećao je sebi Bruno. Šampanjac će dotad biti pretvoren u sigurnu valutu koja će biti sklonjena u sigurnoj zemlji, pa će moći uhvatiti prvu zgodnu priliku koju mu mir bude pružio. Imao je već dvadeset osam godina, od koji h je tri upropastio u Champagni. Doista, i to mi je neka francuska vrijednost! Bruno je krenuo u posjet generalu von Sternu, koji se u Rue de Lille već osjećao kao u vlastitom domu. Bruno ga je posjećivao što je češće mogao, pa im nije trebalo mnogo da pos tignu džentlmenski dogovor o sudbini onih stotina tisuća boca, uskladištenih u gomilama visokim po dvadeset stopa, koje su imale značiti snagu kuće Lancel i njezinu budućnost. Tijekom svojih potraga za umjetničkim djelima general je stekao daleko veće spoz naje o tome što tko u okupiranoj Francuskoj prodaje nego što mu je, strogo uzevši, bilo potrebno za njegovu misiju. Odmah je shvatio u čemu je Brunov problem, pa je uz nekoliko telefonskih dogovora podijelio s njim plijen na obostrano zadovoljstvo. Sporazumjeli su se da konvoj teretnjaka, koji je bio na generalovu raspolaganju, povremeno neupadljivo navraća u Valmont. Uredni njemački vojnici prenosili su boce šampanjca u rukama od podruma do pristiglih teretnjaka, s istim onim poštovanjem spram plijena što su ga pokazivali i za slike ili kipove. Ništa nije bilo razbijeno, nije bilo ni pljačke ni vandalstva, ništa što bi moglo privući pozornost nekoga iz dvorca. O dogovoru nisu imali pojma ni njemački časnici iz Reimsa, koji nisu običavali navraćati u podrume preko noći. Mjesec za mjesecom, skriveno blago Valmonta postupno je nestajalo, sve dok se bogatstvo kuće Lancel nije zauvijek izgubilo na crnom tržištu, a Bruno, zahvaljujući svojim vezama u Švicarskoj, uspostavio ondje osnovu svoga bogatstva. Nitko nije bio pogođen, osim trojice podrumara iz obitelji Martin čija je nesreća bila to što su znali o postojanju tajnog skladišta. Bruno je zaključio kako bi bilo prijeko potrebno osloboditi se tih neugodnih ljudi. Oni ne smiju ugledati prazan Tresor. Kad je jedan časnik iz Reimsa navratio sljedeći put u inspekciju vinograda, zatekao je Bruna duboko uznemirenog. Trebao mu je savjet, kao i često prije toga. – Držim svojom dužnošću upoznati vas s činjenicom da su tri moja najpovjerljivija čovjeka pristupila pokretu otpora, otpora, reče mu Bruno. – Bruno. – Ne Ne znam što mi je činiti, budući da su ti ljudi bili dragi mom djedu, ali ne mogu ih, po svojoj savjesti, štititi jer bi to značilo da im se pridružujem. – Vikonte, vaša odluka je razborita i domoljubna. Dajte mi njihova imena i ne mislite više na njih. Obavijestit ću Gestapo u Reimsu. Nedostajat će mi njihovo njihovo iskustvo, pomislio je Bruno Bruno kad je dočuo da su tri Martina ubijena. Ipak, priznao priznao je
sebi, i Gestapo može nečemu koristiti. Dala bih sve kad bih ponovno mogla čuti Caryja Granta kako se ironično smije, vidjeti Freda Astairea kako skakuće plešući uza stepenice ili Mirnu Loy kako od nekog muškarca pravi budalu, pomisli Delphine dok je sjedila kod vlasuljarke. Namještala joj je periku koja će joj prikriti kosu i pretvoriti je u filmsku fil msku caricu Josephinu. Ali američki su filmovi bili tek nostalgična uspomena, jer je njihovo prikazivanje zabranjeno 1940., odmah nakon okupacije. Sad se pripremala da nastupi u tko zna već kojoj raskošnoj povijesnoj drami, kakve su posljednjih godina stek le le toliku popularnost među proizvođačima francuskih filmova. – Prestiž – i – visoka umjetnost – bile su im riječi vodilje, pa su producenti gubili vrijeme u kantinama procjenjujući veliča li neki novi scenarij dovoljno francusku kulturu i tradiciju. Okupir ana ana Francuska bila je doduše odvojena od ostalog svijeta, ali je stekla priliku da uživa u vlastitoj slavnoj prošlosti. Kinematografija se okrenula natrag, prema ponositom nacionalizmu prošlosti, prema vizijama nekadašnje slave. Mnogi su producenti tvrdili kako su tim epovima uzdizali nadu i nadahnuće među Francuzima Francuzima nakon poraza, nakon poraza, ostali pak, koji su otvoreno prihvatili novi režim, priznavali su da im je bijeg u povijest dobrodošlo utočište. Mitovi i legende bijahu neizbježni, tvrdili su, jer tragičnu stvar nost nost današnjice ionako nitko ne smije prikazati na platnu. Osvajač je bio dovoljno lukav da zna kako predstava mora ići dalje, osobito za ljude jednog poraženog poraženog naroda koji su hrlili u kinematografe više nego ikad ranije. Delphine je nosila stilske perike i haljine duge do poda u svih pet svojih posljednjih filmova. Svi su snimani u dvorcima koje su Nijemci prepustili filmašima, ili na pažljivo uređenim prostorima za zvučno snimanje. Scenariji su bili prepuni uznositih literarnih izraza, a filmska akcija odvijala se uz strogost forme i sklonosti perfekciji sentimenta, što je bio povratak klasicizmu klasicizmu koji nije ostavljao prostora spontanosti spontanosti kakva je vladala u prvim Continen-talovim filmovima. Delphine je profesionalno okrutno ispitivala svoje lice u ogledalu garderobe. Da, još je mogla izdržati istraživačku strogost krupnog plana, iako se pitala kako je to uopće moguće, budući da od Armanda nije primila dopisnicu zamalo već četiri mjeseca. Kad bi se našla sama kod kuće, bez šminke, primjećivala je bore oko očiju koje su bile posljedica dugih noći provedenih u plaču, očaju i besanici. Ako ona vidi bore danas, kamera će ih vidjeti već sutra, pomisli zabrinuto zabrinuto – a nije si smjela dopustiti da ostane bez posla. Morala je potražiti savjet, razgovarati s nekim, zaključi zaključ i ona dok su joj na periku stavljali tijaru s lažnim dijamantima i smaragdima. Ne uspije li pronaći utjehu, slomit će se pod rastućim teretom straha za Armanda. Ali kome bi se mogla obratiti? Još od 1940. neprekidno se dopisivala s bakom u Valmontu i to otvaranje srca staroj ženi pružalo joj je utjehu, kao da je vodila kakav dnevnik. Odgovori na ta njezina pisma pristizali su sve rjeđe – rjeđe – kao da ih je nasumce slala zatvorene u boci – ali ta korespondencija ipak joj je davala neki osjećaj obiteljske prisnosti prisnosti i topline, poput onih malih grijalica što su ih u mufovima nosile dame viktorijanskog doba. Dakako, osamdesetogodišnja Anette de Lancel nije više mogla pružati utjehu svojoj unuci, kao što je to činila nekad, kad je bila priredila ljetnu večeru prije seda m – ili sedam stotina – godina i tako promijenila tijek njezina života. Oklijevajući, Delphine shvati kako je nastupio trenutak da potraži Bruna. Pokazalo se da je bio u pravu kad je govorio o ratu i o progonima francuskih Zidova nakon okupacije, pa je zažalila što nije bila dovoljno razborita da ga posluša. Sada, promatrajući unatrag, shvatila je koliko su ona i Armand bili ludi što su nastavili živjeti kao da se oko njih ništa ne događa. Bili su uostalom nerazumni kao i golema većina ostalih – izuzev nekoliko nekoliko opreznih pesimista među kojima i Robert Siodmak, Max Ophuls, Boris Kaufman i Jean Pierre Aumont, koji su navrijeme napustili Francusku. Kad je Delphine potražila Bruna telefonom u Valmontu, rečeno joj je da on upravo provodi nekoliko dana u Parizu. Potražila Potražila ga je u njegovu hotelu, iznenađena što je njegov glas tako ugodan, kao da se posljednji susret među njima nikad nije zbio. – Naravno – Naravno da imam vremena vidjeti te, guščice, zar je moguće da to ne učinim? – učinim? – uskliknu on, i oni smjesta ugovoriše susret, sutradan u Villi Mozart. Delphine se obukla i dotjerala, i kad je bila gotova s pripremama zaključi da se nije mnogo promijenila u usporedbi s djevojkom koju je on posljednji put vidio prije zamalo četiri godine. Ne smije pred njim pokazati da ju je uhvatila uhvati la panika: svi instinkti uvjeravali su je da joj slabost ne bi bila dobar saveznik. Elegantna je kao uvijek, pomisli Bruno kad se s njom pozdravljao. Delphini je bilo već dvadeset pet godina, i svojim se izgledom razvila iz djevojke u ženu. Opčinjavajući š arm njezina srcolikog lica, njezine velike ukošene oči – sva se ta magična ljepota s vremenom samo uvećala. Što bi je osim neke nevolje ili suzdržavanja moglo lišiti snage koju je prije posjedovala, pitao se on prodirući u njezine maglovite sive oči.
Odmah shvati da je zbog nečega prestrašena. Pružila mu je aperitiv, pa su zatim počeli čavrljati o nevažnim stvarima. Delphine odmah zaključi da je Bruno bez predrasuda kao što je bio i prije, da je lak za razgovor kao što je bio nekad, dok su bili prisni i činili jedno drugome usluge ne pitajući se o njihovim razlozima. – Zabrinuta sam, Bruno, upade ona odjednom. – Armand je zarobljen kod Dunkerquea i poslan u Njemačku na prisilni rad u tvornicu. Do prije četiri mjeseca javljao mi se dopisnicama da je dobro... no otada od njega ni riječi. – Što si poduzela da doznaš gdje se nalazi? – upita je Bruno poslovno. Tako dakle, pomisli on, i dalje je posrijedi onaj prokleti Židov. Židov. Bilo je to nesretno nesretno i glupo s njezine njezine strane. Potpuno Potpuno nepotrebno. – Što mogu učiniti, Bruno? Ne znam otkuda početi. – Pa sigurno imaš imaš neke prijatelje... ljude ljude koji bi imali interesa... – Imam prijatelje u studiju, i više nego dobre prijatelje, ali kako mi oni mogu pomoći? – Ne mislim na njih, cherie, ali pretpostavljam da dobivaš pozive za salone salo ne njemačkog ambasadora Obetza i gospodina Ep-tinga Ep-tinga iz Njemačkog instituta... – Naravno da ih dobivam, ali da odem odem onamo? Nikad Nikad nisam na to ni pomislila. – Pogriješila si, guščice, ako mi dopuštaš taj izraz. Odsjekla si se od mogućih prijatelja, važnih kon takata, ljudi koji bi ti mogli pomoći. – Nijemaca? – A koga drugog? drugog? Oni upravljaju Europom, Europom, tko bi to mogao mogao biti ako ne Nijemci? Nijemci? – Zašto bi mi neki neki Nijemac pomogao pomogao u potrazi za nekim nekim Židovom? – Ah, Delphine, ti sve vidiš crno-bijelo, kao nekad. Bila je to šarmantna osobina u doba mira, ali je vrlo prostodušna u trenutačnim okolnostima. Godinama si dobivala vijesti od SadowSadow-skog, što znači da su ga uzeli kao Francuza poljskog podrijetla, kao i bilo kojega ratnog zarobljenika. Je li on obrezan? Nije? Znači da je da je imao sreće. Bilo bi sasvim nerazumno u ovim danima tražiti obavijesti o nekom Židovu koji se zove Sadowski, ali o francuskom građaninu koji je k tome dobro poznati filmski redatelj Sadowski, zašto ne? Svatko bi shvatio kad bi upotrijebila svoj utjecaj u potrazi za njim. – Moj utjecaj? Kakav Kakav utjecaj? – Delphine, danas si slavnija nego što si ikad bila, shvaćaš li to? A slava znači utjecaj, ako se pravilno iskoristi. Ne iskoristiti taj utjecaj bilo bi isto kao i spaliti svoj novac, draga djevojko. On ne traje t raje vječito, kao zlatne poluge u bankovnim podzemljima. – Ne – Ne znam kako bih počela. – Jesi li me zato zvala? zvala? – Htjela sam... čuti tvoj savjet. – Prepusti se u moje moje ruke, Delphine. Delphine. – Oh, Bruno, vjeruješ vjeruješ li zbilja da ima neke neke nade? – Delphine Delphine zaplaka, zaplaka, nesposobna nesposobna prikriti svoje emocije. emocije. – Naravno – Naravno da ima nade, reče on ohrabrujući je. – Još ću razmisliti odakle bi bilo najbolje krenuti, ali ako budeš sa mnom surađivala i slijedila moje savjete, učinit ćeš najviše što se u današnje vrijeme može učiniti za Sadowskog. – Naravno, – Naravno, Bruno, naravno. naravno. Učinit ću sve što kažeš! kažeš! Dok je brzo koračao prema svome hotelu na lijevoj obali, Bruno je zadovoljno pjevuckao. Kad je Delphine izišla iz njegova života, ostao je bez važne potpore. Takva sestra bila je dragocjena u prošlosti, a sad bi mogla biti još dragocjenija. Očito mora ostati u uvjerenju da je Židov još živ. To je šteta – bila bi mnogo korisnija kad bi uvidjela kako bi bilo bolje da je mrtav. Ali ako bude lišena te nade, postat će bezvrijedna. Dobro, on će joj već dati neke nade – nada je besplatna – ali što bi ona mogla učiniti za njega? Nisu mu bile potrebne usluge njemačkog ambasadora u Parizu ili predstavnika njemačke kulture i umjetnosti, razmišljao je Bruno prelazeći Seinu. Nije bilo važno što Delphine nije njegova la veze s Obetzom, ili Eptingom, pa ni s Grevenom, svojim šefom u Continentalu, premda je to mogla učiniti vrlo lako. S druge strane, njegov general von Stem... da, von Stern bio je nešto sasvim drugo. Taj čovjek pokazao se vrlo umješnim kad je posrijedi bio šampanjac. Zašto ne bi s njim uglavio još koji posao? Hodajući pariškim pločnikom Bruno je razmišljao o novostima, točnije o glasinama, budući da tisak gotovo nije objavljivao novosti, o posljedicama poraza goleme njemačke vojne sile prije nekoliko mjes eci kod Staljingrada, na početku 1943. godine. Pitao se je li to znak mogućnosti da Nijemci ipak neće preostati jedina velesila u Europi, ili je to bio tek pogrešan potez u nizu pobjeda? Naposljetku, ni Napokon nije uspio pobijediti rusku zimu. zimu.
Uostalom i nije bilo važno što nije mogao odgonetnuti kakve će biti posljedice Staljingrada – Staljingrada – što god taj događaj sobom nosio, zaključi on, bio je pravi trenutak da sada, prije svršetka rata, počne graditi svoje bogatstvo. Von Stern je bio odviše tan-koćudan tan-koćudan čovjek da da se s tim ne bi složio. Obojici je bilo potrebno isto: bogatstvo u budućnosti. budućnosti. Ali von Sternu je bilo potrebno još nešto, čemu su stremili svi osvajači velikih i sjajnih gradova: priznanje. Njegova moć i položaj porasli su, pa mu večere nisu više bile ograničene na uzak krug šutljivih časničkih prijatelja. Već je počeo pozivati i neke Francuze, kao što su to činili ambasador i predsjednik Instituta, a neki – iako ne svi – odazivali su mu se i dolazili na večere u Rue de Lille. On je već više puta natuknuo Brunu kako bi volio da mu bude učinjena čast time što će biti predstavljen Delphini. Bruno je morao izmišljati izlike, neugodne u svoje vrijeme, no sad su postale nepotrebne. Mnogo je bolje što će sad moći predstaviti Delphinu, nakon tolikih von Sternovih iščekivanja, umjesto da je to učinio dok su podrumi Valmonta još bili puni. Da, Delphinom se moglo upravljati iskorištavajući njezine nade. Ona će sigurno staviti na sebe najblistavije dragulje i najljepšu haljinu. Kad bude sjela uz von Sterna, on će joj kazati nekoliko riječi koje će podgrijali njezine nade. Svako od njih dvoje dobit će ono što je željelo... ništa više... ali to će im biti dragocjeno kao što je njemu bio Tresor, sada zaključan i zaboravljen, kao da ga nikad nije ni bilo. Voljela je Freddy sve više i više, pomisli lady Penelope dok je u svojoj kamenom popločanoj kuhinji jedne vruće nedjelje na početku svibnja 1944. pripremala piknik za svoju obitelj. Ali nije li ipak usput previše razmišljala o golemim bombarderima koji su neprekidno letjeli iznad nje? Već prije godinu dana Freddy i Jane kvalificirale su se za upravljanje tim četveromotornim nemanima do odredišta u Marston Mporu, a ti su letovi po mišljenju lady Penelope bili malo... neprikladni za žene. Nelagodno se osjećala dok je pomišljal a kako te dvije djevojke upravljaju same bombarderima, iako bi im katkad prilikom leta bio dodan inženjer ili čak kopilot. Bila je sjajna stvar kad su te žene upravljale jednosjednim Spitfireima od tvornice do uzletišta, isporučujući ih borbenim pilotima, kao što je bilo lijepo zamisliti nekog momka iz štale koji u laganom galopu dovodi konja do džokeja koji će ga voditi u trci. Ali ovo – ovo – priznat priznat će to doduše doduše samo šaptom dragom dragom Ge-raldu Ge-raldu – nije bilo nimalo podobno za žene. Upravljati tim golemim Sterlinzima i Halifaxima, pa Lancasterima, da se i ne govori o divovskim Letećim tvrđavama Boeing B-17 B -17 koje su od prošlog ljeta tutnjale nad Engleskom! Nije mogla ni zamisliti da će morati uz doručak slušati kćerku i snahu kako razglabaju nerazumljive tehničke pojedinosti pojedinosti o elektroničkom turbo-super-kompresoru turbo-super-kompresoru – što god da su značile značile – dok su gutale kajganu napravljenu od jaja u prahu što ih je jučer, za vikend, bio donio Jock Hampton na poklon. Nalikovale su dvama starim mehaničarima u kakvoj garaži. Vrlo bi rado doznala što Freddy kani radili nakon rata, kad se bude morala posvetiti normalnom životu. Sudeći po napetim licima Tonyja i Jocka, Freddy i Jane, invazija na kontinent nije bila daleka. Prošla je cijela vječnost otkako ih je vidjela sve četvero zajedno, shvati Penelope Longbridge, dok je rezala rijetku i bajoslovno dragocjenu dragocjenu usoljenu govedinu iz konzerve. konzerve. I to je bio poklon poklon Jocka Hamptona. Hamptona. A zašto se brine o Freddynoj Freddynoj budućnosti, dok je budućnost vlastite kćeri ostavlja ravnodušnom? Možda zato što će se Fre-dd Fre -ddyy morati suočiti s drukčijim životom u novoj sredini, dok će se Jane vratiti u uobičajenu kolotečinu? U drugu ruku, nije vjerovala da će se Freddy preko noći prilagoditi engleskom načinu života i pretvoriti se u uzornu Engleskinju. Sa svojom vatrenom kosom, kosom , Ijuljajućim hodom i živahnim gestama više je nalikovala gusaru, pa je bilo teško zamisliti da će se tek tako preobraziti u gospodaricu posjeda. Pa ipak... jednog dana ona će postati vlasnica Longbridge Grangea, kao žena petnaestog baruna u plemićkom nizu , i osoba od koje se u tom dijelu Kenta očekuje da utvrđuje pravila ponašanja. Ne bi se moglo ustvrditi kako Freddy nema ključ za obavljanje onoga onoga što se bude od nje očekivalo – očekivalo – iako su joj, dakako, bile tek dvadeset četiri godine. Freddy će se jednostavno j ednostavno morati prilagoditi i početi pokazivati više zanimanja za crkvene proslave, za lovačke balove, za Žensku gildu i bolnice, za vrtne svečanosti, mjesnu izložbu konja i plesove po grofoviji – oh, nakon svršetka rata bit će toliko stvari koje će trebati ponovno ponovno oživjeti! Je li Freddy uopće znala kako treba rasporediti vrijeme i poslove prilikom priprema za neku svečanu večeru? Zna li sastaviti popis nabavki? Je li pripravna naučiti bridž? Morat će shvatiti da je bridž presudno važan kad bude jednom živjela s Tonyjem, ovdje na ladanju. Penelope Longbridge uzdahnu a da to nije ni primijetila. Što se tiče Jane, ona je bila tako neobuzdana da je njezina majka mogla samo prekrižiti ruke – inače bi poludjela. Ne bi bilo nikakve koristi da se čovjek šokira – šokira – oh, ona je sve znala o Jane i muškarcima, ali s time nije htjela uznemirivati dobroga Geralda. Iz svake dobre obitelji pokatkad izbija kakva legendarna Jane – ta zločesta, zločesta djevojka ipak će se jednog dana udati, nema bojazni, i to vrlo dobro. Imat će i pola
tuceta sretne djece – da, Jane je fenomenalna i za nju se ne treba brinuti, kao za Freddy. Bit će još dosta vremena da o tom razmišlja kad rat bude gotov, prekrati svoja razmišljanja Penelope Longbridge. Kolačići za desert, boca viskija za piće prije ručka, mnogo sendviča od usoljene govedine na tankim odrescima ratnog kruha, oplemenjenog namazima maslaca iz konzerve, salata od hladnoga kuhanog krumpira, prokulice i luka u vlastitom umaku, u kojem je nedostatak ulja nadoknađen obilatom količinom papra; osim kruha i salate sav je objed priređen zahvaljujući Jockovoj darežljivosti. Sada, kad je Orlovo jato bilo uključeno u američku Osmu zrakoplovnu armiju, nikad ne bi došao u Longbridge bez pune kante hrane koju mu je spremio narednik iz kantine, čineći sve što št o je mogao za zapovjednika svoga jata, dopukovnika Hamptona. Dragi Jock, pomisli Penelope Longbridge, kako bi izišli na kraj bez njega? Ludo voli Freddy, pomisli bojnik, plemeniti Antonv Longbridge dok je za piknik slagao od moljaca izjedene pokrivače pod rascvje-talim rascvje-talim kruškama uz golubarnik, ali ona je sad ipak različita od djevojke kojom se nedavno oženio. Ili, zapravo, nije li se promijenio on otkako ga je počeo mučiti taj sinus? To ga nije uznemirivalo osim kad bi se uspinjao do dvadeset tisuća stopa il i kad bi ronio s te visine prema zemlji; u svakom slučaju, nije više bio sposoban za aktivnu borbu, privezan je za stol odakle je zapovijedao jatom od trideset šest lovačkih zrakoplova. Ako čovjek nije mogao letjeti, nije zapravo bio koristan. Sinus! Kakva je to glupa predstava! Kad bi čovjek htio biti fer, sasvim fer ili čak odviše fer, nije li upravo ta razlika između njega kao ovozemaljca i letačice Freddy prouzročila Freddy prouzročila razliku u njegovim osjećajima osjećajima prema njoj? U čemu je bila ta razlika, zapravo? Sigurno, ona nekad nije posjedovala auru... zapovjedništva, čega li?... koju ima sada. Izgledala je tako smiono, na vrhu svijeta, u odori koju je on osobno namjeravao spaliti one sekunde kad rat bude gotov. Spalio bi njezinu odoru, napunio njezine crne cipele kamenjem i bacio ih u rijeku, isjeckao njezinu službenu kapu u milijun komadića, uzeo njezina službena krilca i krio ih tisuću godina, a zatim bi pustio da joj kosa raste do koljena, odjenuo bi joj haljinu ispod koje bi se vidjele njezine bradavice, što god ljudi rekli o tome, i napokon, dobro dobro bi je istukao po stražnjici da se vidi tko je gospodar – kako je bio nestrpljiv! Nije valjda oduvijek bila toliko opčarana onim što je radila; kad bi napokon uspjeli uskladiti svoja dva dana dopusta, ona bi neprekidno lupetala o svojim bombarderima, sve dok ne bi pao u kušnju da joj kaže neka zaveže! Ponosio se njome, dakako – tko se ne bi ponosio tako hrabrom ženom? – ali jedan bombarder ipak je samo običan autobus s krilima, kako to ne shvaća? Zar nije mogla razumjeti da Nordenov uređaj za ciljanje bombi nije bogomdano otkriće? Zar ne bi mogla biti... taktičnija... umjesto što se neprekidno hvališe svojim poslom, dok je on od svoga morao odustati, premda to nije želio? U biti, pomisli Tony dok je sjedio na pokrivaču prekriživši prekri živši ruke preko koljena, zar ne bi bilo normalno da je ona odustala od letenja kad je prije dvije godine rodila Annie? ATA je civilna organizacija i nitko joj ne bi mogao prigovoriti što je otišla. Ali ne – nastavila je letjeti sve do šestog mjeseca trudn oće, kad se više nije mogla uvući u letački kombinezon, koliko god popuštala na njemu vrpce za zatezanje. Tek tad je odlučila ostati u Grangeu, tjerajući njegovu jadnu majku u ludilo kao što je otjerala i njega. Istina, priznao je, nisu planirali dijete usred usred rata, ali u braku se takve stvari događaju. Što je Što je očekivala od njega, da joj se ispriča? ispriča? A onda je donijela dijete na svijet već u osmom mjesecu, kao da nije htjela čekati ni sekundu dulje nego što je bilo prijeko potrebno, i već nakon tri t ri mjeseca vratila se u postrojbu, živahnija i jača nego ikad, prepuštajući jadnu malu Annie njegovoj majci, Evi i njegovim trima malim sestrama. Jadna mala Annie, zamišljala je vjerojatno da ima šest ili sedam majki. Pomisao na Annie izvuče mu na lice smiješak: bila je radoznala je radoznala mala nestašnica koja nikad nije hodala ako je mogla trčati. Poznavala je već sve vrste povrća u priručnom prir učnom vrtu uz kuhinju, svako stablo i svaki grm tise oko kuće, svaku ružu, svakog psa i svakog konja kojega bi ugledala u blizini. Za sve živo ok o ok o sebe pokazivala je ozbiljan, reklo bi se preuranjen interes, i živa bića su je privlačila mnogo više od igračaka. Osjećala se tako sigurno na svojim nogicama, graciozna kao vitko stabalce i hirovita kao mače, takva je njegova mala Annie. Nije ju zanimalo letenje, čak ni baloni, i što se njega tiče i neće. Ne, izrast će ozbiljna i nježna kakva je i sada, duboko u tom zelenom i miroljubivom krajoliku, učit će jahati i plesti kao i njezina baka, a naučit će i francuski, naravno, kojim je već počela razgovarati s Evom, koja je navraćala u Longbridge Grange da je vidi kad god je to mogla. Ah, njegova Annie bit će prava engleska plemenitaška. Čim završi rat, iste minute učinit će da Freddy ponovno zatrudni, i tako će nastaviti rađati djecu, pa će se početi pitati na što je gubila vrijeme vrij eme u ratu. Bombarderi? Lovci? Što je to bilo, čudit će se. Zar bi strojevi uopće mogli zanimati majku tolike djece... pogotovu što će joj njezin suprug biti na prvome mjestu, kao svakoj dobroj ženi. Voli Freddy, zaista je voli, pomisli Jane dok je pomagala majci iznijeti hranu za piknik. Ali što ju je dulje poznavala to više je uviđala kako Freddy ima nešto što je priječi da postane dijelom jedne jedinstvene obitelji, u pravom smislu riječi. Ponekad bi se site nana - pričale pričale o svemu što može dvije žene zanimati,
pogotovo kad su šo-gorice i piloti u istoj postrojbi, a onda bi Freddy odjednom nekamo odlutala s pogledom kakav Jane još nikad nije vidjela, kao da je razmišljala o nečemu što Jane nikad neće pojmiti. Nikad nije upitala Freddy što je posrijedi, no znala je da u njezinoj prošlosti mora postojati neka tajna – u vezi s nekim muškarcem, jamačno, što bi drugo moglo biti? Ta joj je tajna morala značiti toliko mnogo da je nikad nije htjela otkriti. Ono uvijek iznenađujuće plavetnilo FreFre -ddynih očiju zamutilo bi se, a brzi, sportski smiješak od kojeg bi joj se nabrao nos nestao bi – odjednom bi izgledala kao da nije ona stara Freddy. Što god ta tajna bila, njom se objašnjavalo zašto je letenje Fre- ddy značilo toliko mnogo, mnogo više nego što će njoj ikada. Na neki način zavidjela je Freddy na toj njezinoj neprekidnoj strastvenosti, onako kao što bi udana žena kojoj vlastiti suprug nije odveć dosadan, zavidjela prvoj divljoj mladoj ljubavi. Jane nije mogla ni zamisliti da bi nakon svršetka rata ikad pogledala neki zrakoplov. Uskoro će biti pet punih godina otkako se bavi njima – bilo je uzbudljivo i izazovno obavljati taj posao, pogotovo otkako je postao nešto složeniji; bez sumnje, to je za jednu djevojku bio najizravniji način pomoći nekom muškarcu da ode u borbu. Katkad bi to bila i dobra zabava, osobito kad je prebacivala bombardere. Freddy je bila potpuno u krivu kad je govorila o Minnespolis-Honeywellovu superkompresoru – to je doista bio najpouzdaniji mehanizam, ali tko bi s njom mogao izići na izići na kraj s tim teorijskim argumentima? Možda se s njom prepi-rala samo zato da podrži međusobnu društvenost? Jane odloži pladanj sa sendvičima od usoljene govedine i brižno ga pokri da ga sačuva od kukaca. Okrene se prema To-nyju, koji je sjedio izgu bljen u mislima, i pomisli da se on sigurno osjeća upravo onako kako i izgleda. Snuždila se kad se sjetila Margie Fairweather, s kojom je zajedno letjela još od prvih dana, a koja je poginula kad se na Proctoru kojim je letjela pokvario stroj. Uspjela se spustiti na poljanu, ali je stroj eksplodirao prije nego što ga je dospjela ugasiti. ATA je bilježila i druge smrti, mnogo pogibija, ali Margie ju je najviše ražalostila jer je iza nje ostalo malo dijete. Njezin muž Douglas, također ATA-in ATA -in pilot, poginuo je u dobrovoljačkoj misiji po lošem vremenu nad Irskim morem, četiri mjeseca ranije. Je li Freddy ikad pomislila na Annie kad je sjedala za upravljače najtežih zrakoplova koji su ikad letjeli u ovom ratu? Nije ju to mogla pitati, jednako kao što nije mogla pitati p itati Jocka zašto i dalje leti u svojem jatu kad je već imao dovoljno letova da se časno povuče za pisaći stol – i deset puta više nego što bi bilo potrebno. Valjalo je prihvatiti činjenicu da je Freddy spremna za rizike, imala dijete ili ne. Gdje bi mogao biti mogao biti Jock, upita se. Ovog rijetkog dana kad su se svi mogli okupiti u Grangeu, on je jamačno pričao s Freddy -o čemu drugom ako ne o bombardiranju Njemačke, koje će otvoriti put za skoru invaziju. Kad ju je promatrala odozgo, cijela je Engleska nalikovala radionici za bitku koja će doći. Ljudi i tvorivo bili su na tlu i u lukama naslagani tako gusto da je bilo pravo čudo da otok nije potonuo pod njihovom težinom. A nakon invazije, nakon pobjede u koju su svi bili uvjereni, što će Jock sa sobom? Bez sumnje, Tony i Freddy smjestit će se ovdje na imanju, vodeći isti život kao i petnaest generacija posjedničkih i džentlmenskih džentlmenskih predaka prije njih. Ona sama sama otići će u London i doživjeti bezbroj bezbroj pustolovina, jednu uzbudljiviju od druge, dok konačno konačno ne pronađe pronađe muškarca s kojim će se smiriti, smiriti, onako kako je to majka majka od nje očekivala. Ali Jock? Jane Longbridge smjesti se na pokrivaču okrenuvši bratu leđa, kako ne bi pomislio da ga želi ometati u mislima, i poče razmišljati o Jocku Hamptonu. Možda je ipak sretna što ih Freddy nije uspjela u svojim lukavim i domišljatim pokušajima približiti. Što bi se dogodilo da se zaljubio u nju, kako je to Freddy smjerala? Sad bi se morala brinuti o tome kako će joj biti u Kaliforniji s mužem Amerikancem, kako će se prilagoditi novoj zemlji i novim običajima. Bila bi još jedna j edna ratna nevjesta. Ne, sreća što se to nije dogodilo. Još malo pa neće više biti zaljubljena u njega – njega – Jane se molila da se to što prije dogodi. Kad bi joj itko najavio da će učiniti takvu djevojačku glupost i zaljubiti se u čovjeka koji je ne voli, bacila bi mu u glavu bocu... no, nažalost, još ga je voljela, i to apsurdno strasno i bolno intenzivno, premda to nitko nije znao, znao, pa ni Freddy. Freddy. Ljekarija za koju koju se odlučila bila je ponižavajuća ali pouzdana. Trebalo je samo pogledati Freddy i Jocka zajedno, pa shvatiti da je taj kalifornijski šašavac – čije je lice posljednji put dotaknula prilikom bratova vjenčanja, a tako je to željela – željela – još uvijek zaljubljen u njezinu šogoricu, iako ona o tome nije imala pojma. Ta je ljekarija djelovala na nju. Još malo, još vrlo malo vremena, i pomisli na Hamptonove oči i usne, njegovo vikinško lice, neće više burkati njezine noći i uznemirivati njezine dane. Što se Freddy tiče, Jane je mogla sebi čestitati da nikad nije bila ljubomorna na neku djevojku, pa neće ni ubuduće. Jadni Jock... kad rat završi on će sigurno otići iz Engleske, pa iako je postao počasni član njihove obitelji, nitko ne bi mogao reći hoće li se ikad vratiti. A ako se to i dogodi, pa ugleda Freddy u ozbiljnoj odjeći odjeći gospođe s gomilom djece oko sebe i kućom koja joj je povjerena na upravljanje, tko zna hoće li i tada biti u nju zaljubljen? Freddy Freddy će dotad već već malo okrupnjati, bez bez sumnje, a i kosa kosa će joj se malo smiriti, smiriti, možda
će i posijedjeti; bit će sva obuzeta novim novim djetetom ili bolesnim psom ili kuharom koji je nešto pokvario – da, takva će biti Freddy za nekoliko godina. Izrast će iz svojih neozbiljnih godina, Engleska će ju svu obuzeti. S druge strane, pomisli Jane odobravajući, sama će još uvelike uživati u lud orijama. Deset godina ludorija bit će tek mala nadoknada za lišavanje tijekom mnogo puta ponovljenih trinaest dana na dužnosti i samo dva dana bez obveza. Koliko će vremena morati proteći nakon rata, pomisli ona, da se u prodaji pojave pristojne čarape? Još Još volim Freddy, pomisli Jock Hampton oslanjajući se na doprodopro -zornik svoje sobe i promatrajući Jane i Tonyja kako u ugodnoj šutnji sjede na pokrivaču pod rascvalom kruškom. Dovraga, zašto Fre -ddy ne prestaje pjevati njegovu njegovu kumčetu – kumčetu – Do ponovnog susreta? Dok je Orlovo jato bilo još u punom broju, godinu dana nakon svog vjenčanja, Freddy i Tony pridruživali su im se u omiljenoj krčmi zrakoplovaca kad god su bili slobodni. Svake noći, dok su ispijali i pušili, pokušavajući ne misliti na one koji se nisu vratili vratil i sa svoga posljednjeg zadatka, Freddy im je satima pjevala, kako one današnje, tako i skladbe iz doba Prvoga svjetskog rata što ih je bila naučila od Eve. Večer nije mogla biti zaključena dok Freddy ne bi otpjevala posljednji srok – Do ponovnog susreta, r iječi iječi za koje je Jock bio uvjeren, svakoj logici usprkos, da se tiču njega i nje. Ona o tome nije znala ništa, ali znao je on – i to je za nj bilo važno. Do njegove sobe bila je Annina soba, pa je i kroz debele zidove mogao čuti pjevuckavi Freddyn glas koj a je plesala s malom. Freddy nije mogla razumjeti da mu se ona melodija vrti u glavi i da zbog nje ludi već mjesecima. Zašto ne pjeva neku drugu, glupu pjesmicu? Mogao bi je naravno zamoliti neka prestane, ali kako se može reći jednoj majci neka prestane p jevati p jevati svome djetetu, zato što to nekomu smeta? Zar bi joj mogao objasniti da mu se po glavi vrti ta stara melodija, dok bi se zapravo trebao prisjećati brojnih zgodnih radodajki u Londonu? Ona pilotska značka s krilima bila je u dosjetkama poznata kao – širite-Ijica nogu... i to s razlogom. Najprivlačniji su im bili potporučpotporuč -nici, ali i viši činovi imali su svoje prednosti. Mogao bi ovaj čas otići i sjesti s Jane i Tony jem, ili pomoći lady l ady Penelope u kuhinji – kuhinji – stara kuharica nije više mogla učiniti tko zna što zna što – ali nešto ga je sprečavalo da se pomakne sa svoje promatračnice. Valjda je krivo bilo vrijeme. Svi u Engleskoj tvrdili su da je to najvrući svibanj otkako se zna; dakako, doma u Kaliforniji, u San Juan Capistranu, to bi bio tek ugodan dan kad se ne biste mogli odlučiti hoćete li daskati ili igrali tenis, pa biste se naposljetku odlučili za oboje. To je bio upravo onakav dan kad se iz ljubavi za brzinom, opasnostima, uzbuđenjima i letovima odlučio kupiti voznu kartu do Kanade, steći ondje potrebna znanja znanja i priključiti se Orlovu jatu u Engleskoj. Upravo takvog dana, prije četiri godine, rekao je zbogom obitelji i otisnuo se – možda je sada zbog toga tako nemiran. Ne samo nemiran, nego i zadovoljan. Osjećao se kao da je pokisao, što je bilo prilično glup o, jer mu je u nekoliko mjeseci to bila prva prilika da se pojavi u Grangeu, pa bi već zato morao uživati u svakoj sekundi boravka na posjedu. Nije li to bila odšteta za letove njegova jata kroz nebo zasuto protuzrakoplovnim mecima, mecima, sve dok ne biste ugledali obalu ispod sebe pa ste se još jedino morali brinuti da vas ne obore nad vodom, koja je bila samo mokra i hladna? Nikad dok je bio na zadatku nije se osjećao tako pokislim kao sada. Mogao se osjećati mučno, mogao je biti prestrašen, bijesan ili pun pobjedničkih ushita, ali kad je posrijedi Mustang P-51, P- 51, taj sjajni leteći stroj, zapravo leteća platforma s ubojitim oružjem, njegov pilot nikad nije mogao biti pokisao. Biti pokisao značilo je imati neku tihu groznicu, srdžbu, uzbuđenje, svrbež koji niste mogli mogli iščešati, žeđu koju niste mogli utoliti koliko god pili. Jedan od razloga zašto je i dalje letio bio je u spoznaji da bi u nekom stožeru bio neprekidno pokisao, umjesto samo ponekad. Iz stožera skupine često je dobivao nalog da ostane na zemlji, uz obja šnjenje kako mu je prijeko potreban odmor, ali ne bi ga mogli dugo zadržati. Ako ste željeli letjeti i niste bili ni bolestni ni ludi, morali su vas pustiti da obavljate svoj posao, s činom do-pukovnika do-pukovnika ili bez njega. Kad se priključio Orlovu jatu bio je tek jedan od onih divljačkih ali neiskusnih školaraca, ludih za nebesima, koji nisu htjeli propustiti priliku. Sad su mu bile dvadeset četiri, iskoristio je priliku i rat više nije bio ono što je doživio prilikom svoje prve misije, ali bio je duboko zadovoljan što je došao na pravo mjesto, makar pogrešnim povodom. Do trenutka kad je Orlovo jato uključeno u Američki zrakoplovni korpus, njegovi su pripadnici oborili ukupno šest njemačkih jata, dakle do 1942. godine – godine – što je moglo biti i prije dva stoljeća. Nije loše, pogotovo pogotovo što tada još nisu nisu imali Mustange. Dovraga, zašto ovdje sjedi i gubi vrijeme na filozofiranje, umjesto da pomogne u kuhinji? Naravno, Freddy nije bila u kuhinji, ona jamačno nije znala ni kako se pravi pristojan sendvič sa šunkom. Kao Tonyjeva žena, bit će nakon rata beznadan slučaj – slučaj – bilo mu je tužno i pomisliti na to. Taj sjajni momak Tony zasluživao je nešto bolje. Njemu bi dolikovala djevojka koja bi znala biti ljupka, djevojka s nekim tradicijama tr adicijama u krvi, koja bi uronila u mirnodopske užitke už itke s jedinom željom da ga učini sretnim. Njegov najbolji prijatelj – prijatelj – najbolji prijatelj kojeg je ikad imao – imao je pravo na ženu koja će mu u svemu davati prvenstvo. A jedino takvom
bi se i on oženio, oženio, sasvim sigurno. sigurno. Jadnom Tony ju ona se već popela navrh glave, jer je najgore derište kakvo se uopće moglo zamisliti. Sve s njom u vezi bilo je naopako. Odviše tvrdoglava, samovoljna i agresivna, odviše usmjerena samo na ono što je ona htjela, ma što to bilo. Pa što ako mu je spasila život? I to je uostalom bio dokaz koliko je j e nerazumna. Kako su samo jadna Eve i Paul izlazili s njom na kraj tolike godine, dok se učila letenju, nije mogao pojmiti. Bilo bi im bolje da su imali dječaka umjesto muškarače Freddy, koja nije znala što znači biti majka, još manje supruga. Jock svrnu pogled na travnjak i ugleda Freddy i Annie kako se veselo utrkuju. Odjenula ju je u nekakav plavi kombinezon -nije li to bilo tipično za nju, nije li i od njegova kumčeta htjela napraviti muškaraču kakva je ona bila? Zar jedna muškaraca nije dovoljna jadnoj obitelji Longbridge? Pogledaj samo što ona radi u toj haljini za plažu, kao da je na nekakvoj jebenoj francuskoj rivijeri? Dovraga, ima na sebi i sandale s visokom potpeticom -mora -mora biti da je opet poharala šogoričin ormar. No, dobro, ovo ovo je bila barem neka promjena u usporedbi s tamnoplavom odorom u kojoj se šepurila praveći se važna. važna. I sad kao da je očekivala da je on prvi pozdravi, smiješeći se od uha do uha i sva ozarena, što ga je moglo samo razbjesniti. I ne shvativši što je učinio, Jock se podiže sa svoje promatračpromatrač -nice uz doprozornik i poče slijediti Freddy. Nije joj se mogao oduprijeti, kao ni njezinu njezinu glasu dok je pjevala kćeri. Freddy se ispružila punom dužinom na starom pokrivaču – bila je vitkija verzija onih bujnih riđokosih Renoirovih Renoirovih ljepotica, u haljini koja kao da je bila posuđena od Matissea. Obnaženim rukama pokrila je oči kako bi se zaštitila od sunčeva svjetla na koje nije bila navikla, zatim je odbacila i sandale kako bi golim nogama mogla uživati u toplom danu. Viski s usoljenom govedinom i kolačićima bio je vrlo zadovoljavajuća kombinacija, zaključi ona; sve je to i svako za sebe bilo nešto izvrsno, ali zajedno su činili cjelinu koja se nije mogja objasniti zbirom sastavnih dijelova. Je li tako duboko zadovoljstvo osjećala osje ćala zato što su se našli na okupu svi oni koje je toliko voljela? Za nekoliko sati stići će vlakom iz Londona i njezini roditelji, i onda će društvo zaista biti potpuno... osim Delphine. Čim je pomislila na nju raspoloženje joj je splasnulo, što joj se dogadalo do gadalo svaki put kad bi se sjetila koliko dugo od nje nisu dobili nikakvih vijesti. A Francuska je bila tako blizu! Rijetko je kad prošao i dan a da iz zrakoplova nije vidjela njezinu obalu, no između nje i Francuske kao da je bio podignut visoki betonski zid, dosežući do oblaka, zatvorski zid kroz koji se nije moglo prodrijeti i vidjeti što se ondje događa. Da se nešto ozbiljno dogodilo Del -phini, njezin bi otac svakako bio obaviješten preko glavnog stožera Slobodnih Francuza u Londonu, koji je održavao radijsku radijsku vezu s pokretom otpora u domovini. Ali od nje nije dobio nikakve vijesti već godinama. Međusobno su se uvjeravali kako Delphine ipak izlazi na kraj s teškoćama, ali pomanjkanje bilo kakva kontakta bilo je ipak bolno. Delphinini roditelji razgovarali su o tome isključivo međusobno, budući da ne bi bilo pravedno opterećivati time i Longbridgeove, koji su imali dovoljno djece da se brinu o njima, a da se o maloj Annie i ne govori. Draga mala Annie, pomisli Freddy dok je slušala Jocka, To-nyja i Geralda koji su je pokušavali privući u svoj razgovor, stvarala je svojoj okolici manje teškoća nego ikoje dijete ikad rođeno. Pomalo je nalikovala Delphini; imala je istu malu bradu i usne zavijene na uglovima prema gore, čak i kad se nije smijala. Dobila je ime po Anetti de Lancel, na veliko zadovoljstvo njezina pradjeda, ali Freddy je to ime kao i svakoga u ATA-i ATA- i uvijek podsjećalo na vjerne Ansone, kojima su se prebacivali do tvornica gdje su preuzimali nove ratne ratne zrakoplove i zatim zatim njima preletjeli gotovo četrdeset milijuna milja milja otkako je rat počeo. počeo. Jock je ležao pored nje, namrštena pogleda prema nebu. Što se to događa s Jockom, upita se ona na trenutak. Kad samo ne bi bio toliko zaposlen, on i Jane mogli bi biti krasan par, kako je to ona zamišljala. Onda bi svi bili kao jedna sretna obitelj. I ona je legla na leđa i zatvorila oči, pomišljajući kako neki ljudi -među kojima je vjerojatno bio i Jock – ne odobravaju njezinu odluku da se tako brzo nakon poroda vrati letenju, ostavljajući Annie u Longbridgeu svojoj svekrvi svojoj svekrvi i gomilici tetaka koje tek što nisu ušle u pubertet. Ali u Englesku je došla 1939. da obavi jedan posao – nije bilo važno zašto je ovamo došla, izvršavajući ono što je htio učiniti Mac, a što, zapravo, nije imalo veze s njezinim namjerama – i taj posao taj posao neće biti završen prije pobjede u ratu. Zar je mogla, kao jedna od tek trinaest žena koje su se osposobile za upravljanje četveromotornim zrakoplovima, napustiti ratne zadatke i posvetiti sve svoje vrijeme djetetu, kad je Pe nelope, sa svojom praksom i iskustvom već bila tako ljubazna da se brine za nju. Kad god je imala dva slobodna dana dolazila je vidjeti kćerku, a činila je to i kad bi je preko noći neki ATA in pilot mogao prebaciti do nedavno podignutog malog uzletišta u blizini Gran-gea, uz sigurnu pretpostavku da će se sutra ujutro moći javiti na dužnost u White Walthamu. Ima li još koja zemlja na svijetu u kojoj su zračne luke tako gusto poredane, kao da su postaje podzemne željeznice? Na svakih desetak milja nalazila se po jedna, mnoge prilago đene, na livadama uz velike
posjedničke kuće, na igralištima za kriket, polo ili nogomet, mnoge tek dovršene tako da nisu bile ni unijete u priručne zemljovide. Kao svaki pilot ATA-e, ATA -e, i ona je provodila mnogo vremena u uredu za zemljovide i veze, pamteći pozicije najnovijih zračnih luka duž pravaca kojima bi se obično kretala, kao i karakteristična obilježja na zemljištu uz njih. Stirlinge je prebacivala u Keevil, Spitfire u Brize Norton, Warwicke u Kemble, Mosquite u Shawbury, Halifaxe u York-shire... tako su joj prolazili dani, pomišljala je sneno. Jedini zrakoplov za čije prebacivanje nije bila osposobljena bio je Flying Boat, ali mogla bi se okladiti da bi joj i to pošlo za rukom kad bi zatrebalo. Ležeći zatvorenih očiju, Freddy je zamišljala engleski otok ot ok kao golemi zamršeni zemljovid, ispresijecan putovima koji su joj bili duboko urezani u pamćenje, željezničkim prugama, cestama, šumama, tvornicama, rijekama, dvorcima i ladanjskim boravištima, tijesnim koridorima što su ih tvorile tisuće zaprečnih balon a koji su štitili velike gradove, crkvenim tornjevima pa čak i tragovima prastarih rimskih cesta koje su se još mogle vidjeti iz zraka. Hoće li se ta Engleska za nju ikad pretvoriti u nešto trodimenzionalno, nešto više od ovog doma s mnogo bogatog zemljišta zemljišt a omeđenog živicama i zidovima, ili će zauvijek ostati dvodimendvodimen zionalna? Čemu takva pitanja? Što god se nakon rata dogodilo nije bilo vrijedno brige, jer sad je jedino važno bilo pobijediti. Kada? Kad će započeti invazija? Izležavati se ovako lijeno na su ncu bilo je isto što i baviti se budalaštinama, premda joj se umor posljednjih trinaest dana nakupio duboko u kostima, pa je znala da ovu priliku mora što više iskoristiti za odmor. I Jane je bila jednako umorna... ili se ona možda nije mogla umoriti? Bila je Bila je vrlo raspoložena raspoložena za doručkom. doručkom. Nije li joj manjkalo još jedino to da je netko netko povali? Kad bi samo Tony izgledao sretnije. Onaj umorni, napeti, gotovo ljutiti pogled na njegovu mršavom i izboranom licu kao da je svaki put bivao sve teži, nakon dugih međusobnih među sobnih rastanaka nametnutih njihovim zadacima. Bit će da mu je uzrok težina odgovornosti što leži na njemu. Kako je to bilo slati trideset šest aviona svake noći u borbu, nakon cijelog dana provedenog u planiranju s časnicima odgovornima za streljivo, gorivo gorivo i održavanje? Čemu je slijedio tek kratki isprekidani san kad bi avioni odletjeli – odletjeli – zar je neki zapovjednik mogao mirno spavati dok mu ljudi lete nad Europom? Prije predviđenog povratka već je bio na nogama, znojeći se u iščekivanju dolaska aviona rano sljedećeg jutra. Freddy ga je pokušavala razonoditi razgovorima kad god je to mogla – njezin je posao bio tako jednostavan u usporedbi s njegovim, ali ni to nije mnogo pomagalo. Hvala Bogu da imaju Grange gdje su se katkad mogli opustiti. Ona, Jane i još nekoliko djevojaka živjele su u iznajmljenoj kolibi nedaleko od White Walthama, dok je Tony prebivao u bazi. Bio je to vrlo bijedan način bračnog života, ali i rat je bio bijedan način za cijeli svijet, pa će se svi morati strpjeti dok ne svrši. – svrši. – Annie, pr ogovori ogovori ona napola otvorivši oči. – oči. – Misliš li da bi mogla napustiti tu ljubaznu gospodu i doći na trenutak poljubiti svoju majku? Glava 19 Mercedes parkiran na uskoj potaracanoj ulici odjednom je zastala – nešto ju je odbijalo da ne uđe u automobil što ga je general von Stern bio poslao po nju. Nosila je crni šifonski ogrtač, obrubljen ogrtač, obrubljen krznom od srebrne lisice. Prebacila ga je hitro preko ramena i čvrsto prihvatila objema rukama, kao da je , je , taj tanki komad odjeće može zaštititi. – Izvolite, gospođice, reče joj uljudno vozač u nacističkoj odori, otvarajući vrata. Tek ju je taj uobičajeni uljudni izraz oslobodio napetosti, pa se mogla prisiliti da zakorači u kola. Tijekom vožnje do kuće u Rue de Lille sjedila je ukočeno, pripijena uz naslon kako ne bi bila viđena izvana, osjećajući pritom nevoljko tkaninu sjedala stranog automobila. Disala je plitko, pogled joj je bio ukočen i uperen na kacige što su ih nosili vozač i njegov pratitelj sa strane. Morala je pristati da general pošalje po nju svoja kola. Od po četka okupacije Delphina nije imala ni automobila ni vozača; tada, u proljeće 1943. nije više bilo ni goriva za taksije, pa se prijevoz odvijao jedino pješice, biciklom ili podzemnom željeznicom. Kako bi drukčije, u večernjoj haljini s otkrivenim ramenima i dijamantima koje je na sebe stavila na Brunov savjet, mogla doći na tu formalnu večeru? Bruno joj je obećao da će dobro odgojeni i iznenađujuće uljudni general, koji je rekvirirao njegovu kuću, saslušati njezine bojazni i pokrenuti potragu za Armandom. Uvjerio je Delphinu kako ne smije biti napeta, jer ona je počasna gošća gošća i naći će se se uostalom među među ljudima iz svoga svijeta. svijeta. Premda je sve bilo uređeno da se osjeća kao kod kuće, Del - phine phine je zanijemjela i osjetila odvratnost čim je ušla u zgradu. Nije se osjetila nespretno zbog nervoze, nego zbog odbojnosti. Kad ju je Georges, Brunov
batler kojega je tako dobro poznavala iz ranijih dana, toplo pozdravio i uzeo joj ogrtač, nije ga mogla pogledati u oči, a ogrtač je predala tek oklijevajući. oklijevajući. Bruno, zadovoljan zadovoljan zbog uspjeha svog nauma, dočekao ju je nasmiješen u predvorju i ponudio joj ruku da je povede na kat do salona, ali njezina perolaka šifonska oprava pričinila joj se odjednom teška kao lanac. General von Stern pozdravio ju je staromodnom udvornošću, sagnuvši se propisno nad njezinom rukom, ali usne su joj ostale bez riječi, a usiljeni smiješak imala je zahvaliti stručnoj uvježbanosti. uvježbanosti. Za večerom je Delphine sjedila ukočeno uspravna kao kakva edwardijanska princeza, u stolici koju je već prije toliko puta k oristila. oristila. Pogled joj je bio tmuran i duboko zapanjen. Pitala se može li išta osim čistog kanibalizma poremetiti mondenu ugla-denost ugla- denost jedne pariške formalne večere. Arletty, šarmantna tamnokosa glumica neprekidno je na svoj neusiljen i vedar način zabavljala društvo dosjetkama o pripremama za snimanje svoga sljedećeg filma, Les enfants du Paradis, koje je trebalo početi za nekoliko mjeseci u Nici. S druge strane bio je Sacha Guitrv, redatelj Delphinina napoleonskog filma Le Đestin Fabuleux de Desiree Clary. Uzalud je pokušavao skrenuti razgovor na sebe dok su Albert Prejean, Junie Astor i Viviane Romance, koja je upravo trebala biti zvijezdom s Jeanom Maraisom u filmskoj inačici Carmen, pozorno slušali Arlettvne opise nacrta za najskuplji film koji je dotad snimljen u francuskoj kinematografiji. Mogla bi to biti i 1937. godina, pomisli Delphine ispijajući iz vinske čaše čiji su joj težina i oblik bili tako dobro poznati, sve bi bilo kao i prije šest godina da pored nje nije sjedio mladi časnik u nacističkoj odo ri, za kojega su svi u Parizu znali da je Ar-lettvn Ar- lettvn ljubavnik. Mogla bi to biti tek vedra večera s nekoliko kolega, da Junie, Albert i Viviane nisu kao Continentalove zvijezde otišli prošle godine u Berlin i ondje se sastali s Goebbelsom u znak francusko-n jemačkog francusko-n jemačkog jedinstva. Samo pomisao na Ar -manda spriječila ju je da se ne digne sa stolice i odjuri iz kuće u kojoj su – su – ljudi iz njezina svijeta, kako joj je j e to Bruno obećao, bili zapravo najgori kolaboracionisti iz francuskog fr ancuskog filmskog društva. Nakon večere Bruno ju je poveo u knjižnicu gdje je general von Stern, sjedeći zasebno, ispijao konjak. Kad se Delphine pojavila pridržavajući skute svoje haljine, digao se i ponudio joj stolicu pored sebe. – Veoma se divim vašoj umjetnosti, gospođice, reče joj poletno i nagnuvši se naprijed da joj ponudi cigaretu. – Hvala, generale, generale, pušim samo u filmovima, kad to od od mene zahtijeva scenarij. – Čini mi se da imate ugovor s Continentalom. Izvrsno, gospođice. – Omjeri vrške njezinih grudi, tako brzo da je zamalo propustila njegov pogled. – Da, generale, radim za Continental, Continental, odvrati ona suho. suho. – Greven je moj dobar prijatelj. Učinio je prava čuda, zar ne? – upita on udvorno, dotaknuvši lako njezinu obnaženu nadlakticu. – Mislim da su filmovi onoliko dobri koliko se to od njih može očekivati, odvrati Delphine, nagnuvši se ljupko prema udaljenijem kraju svoje stolice i držeći ruke u krilu. – Generale, poče ona odjednom, nesposobna da podnosi i dalje sitnu konverzaciju. – Moj brat rekao mi je je – – Razjasnio sam generalu tvoje brige, prekide je Bruno. – On potpuno razumije razumije tvoj položaj. – Kao što vam je poznato, gospođice, mi smo uvijek poticali filmske talente, reče joj general von Stern raširivši ruke. Nasmiješio joj se ravno u oči. – Generale, možete U mi pomoći da pronađem Armanda Arma nda Sadotv-skog? – Glas joj je bio odviše glasan, zamalo je to uzviknula, pitanje je bilo odviše otvoreno i nastup prenagao. Sve se to uvelike razlikovalo od delikatne transakcije kako ju je Bruno bio zamislio. – Vrlo bih vas rado razvedrio, gospođice, kad bi to bilo u mojoj moći, reče general, čiji je smiješak, međutim, i dalje ostao onaj isti. – Moja je sestra htjela reći kako bi vam bila duboko zahvalna na svakoj obavijesti koja bi potaknula njezine nade, generale. – Bruno je upao u razgovor, prihvativši Delphinu za rame. – Razumjet ćete da je takvu informaciju, koja bi... potaknula nade... obično nemoguće nemoguće dobiti, reče general. – Čak i meni. – Moja sestra je svjesna problema, generale. Ona zna koliko bi vam bila bil a obvezna, odgovori Bruno. – Ona shvaća da je ono za što vas moli vrlo neobično, čak neredovito. – Hoćete li ipak pokušati utvrditi gdje se nalazi, upade naglo Delphine, odmaknuvši nestrpljivo Brunovu upozoravajuću ruku. – ruku. – Mogu li se nadati? General von Stem skupi usne zamišljeno, dok je otvoreno odmjeravao Delphinu od glave do pete. Sa zadovoljstvom je utvrdio dubinu njezina očaja. Dopustio je sebi da vrijeme prolazi bez riječi, držeći se neobvezno kao da je trgovac koji ispituje neki primjerak antiknog srebra, procjenjujući njegove žigove i
pokušava jući odlučiti bi li to za nj nj – uz određenu cijenu, naravno – naravno – bila zanimljiva nabavka. – Naravno, – Naravno, ništa nije sasvim nemoguće, nemoguće, prihvati general naposljetku, a i smiješak mu se potpuno povratio. – povratio. – To je pitanje vremena...temeljitih potraga... nešto što zahtijeva zahtij eva takt... tankoćutnost...moju tankoćutnost...moju osobnu pozornost. Morao bih moliti za usluge... važne usluge... usluge koje bi morale biti uzvraćene. Nažalost, u ovim danima nada se teško stvara. Ali vi ste svjetska žena, zar ne? Moj prijatelj a vaš brat sigurno vam je sve to t o razjasnio. U međuvremenu, vrlo bih vas rado viđao ovdje što češće, gospođice de Lancel. Vrlo često, štoviše. Vi obasjavate svaku prostoriju u koju ulazite, ukrašavate moj dom. – Hvala vam, generale, ali ako je j e riječ o gospodinu Sadow-skom Sadow-skom – – Neću – Neću zaboraviti ono ono o čemu smo smo razgovarali. On joj ponovno dotaknu ruku, milostivo, zapovjednički zapovjednički i milujući je u isti čas. – Popijte malo konjaka. Niste još ni dotakli svoju čašu. Je li vam vaš brat napomenuo da sam pogledao sve vaše filmove? Nije? Dobro, propustio propustio je to. Ja sam vaš silni obožavatelj. Možda ću...tko zna?...ubrzo dobiti za vas neke vijesti...ako sve bude išlo onako kako treba. A sada, gospođice de Lancel, što biste rekli ako bih vas sljedeće nedjelje pozvao u kazalište? U Comedie frangaise Raimu bit će premijera Građanina plemića. Imam izvrsna mjesta – nadam se da prihvaćate? Delphine kimnu glavom u znak lažnog pristanka. Ne, pomisli ona, ne možete računati na mene, generale, kao što ni ja ne mogu računati na vas. Bruno je predložio Delphini da je otprati do kuće. Vozili su se duž Seine bez riječi. Rekao je vozaču neka pričeka dok se ne uvjeri da je sigurna sigurna u kući. – Samo trenutak, Bruno, reče mu Delphine, okrenuvši se prema njemu kod ulaznih vrata kuće. – Morao bih krenuti. Ne volim biti vani nakon nakon redarstvenog sata. – Neću – Neću te dugo zadržati. Kakav si to glupi i prljavi posao uglavio s generalom, Bruno? – Kako se usuđuješ! Ja nemam s njim nikakva posla. – Ponašao se spram mene kao da sam na prodaju. Odnosno ne, kao da sam već prodana, pa sad očekuje isporuku. – General von Stern ponašao se savršeno pristojno. Kako to misliš – da je ozlijedio tvoju preosjetljivu narav? – Bruno, vidio si i čuo si. Nemoj se pretvarati kao da ne znaš što on očekuje od mene. – Zar zamišljaš da bi se gnjavio s tvojim Židovom potpuno besplatno? Zar si tako prostodušna? Misliš li da si nešto toliko specijalno da je on obvezan dati ti nadu? Naravno, moraš mu dati nešto zauzvrat. – Jesi li na to mislio kad si govorio kako treba iskoristiti iskoristiti moj utjecaj? – upita ga ona tako gorko prijezirno prijezirno da se Bruno razbjesnio. – Ne – Ne zaslužuješ moju pomoć. Zar misliš da možeš sebi dopustiti oholost u ovakvim vremenima? Dobro, nešto ću ti reći, ti glupa kučko, oholost pripada pobjednicima a ne pobijeđenima. Misliš li da je tvoja stražnjica tako dragocjena da je ne bi mogla upotrijebiti upotrijebi ti radi onoga do čega ti je stalo? Molila si me da ti pomognem, preklinjala si me – 'Pomozi mi Bruno, pomozi mi, ima i ma li nade, Bruno, ima li nade?' I sad, kad sam ti pružio priliku kakvu više nikad nećeš imati, nikad, ti je odbacuješ. Htio bih ti nešto reći, reći , Delphine – ako od nekoga očekuješ pomoć, budi spremna to i platiti! Ako ti je potrebna nada, prodaj se dok imaš dobru mušteriju! – Njegova je cijena previsoka. – Te riječi Delphine mu dobaci u lice. – lice. – Snaći ću se i bez njega. Ali tebi ni jedna cijena nije previsoka, zar ne, Bruno? Još mi nisi rekao kakvim se to prljavim poslom vas dvojica bavite. Nisi valjda samo njegov svodnik. Čime te tako dobro plaća da si spreman poslati mu u krevet i svoju sestru? – Ti si luda! Neću ti više pružili priliku. – To je jedina j edina dobra vijest koju sam čula dugo vremena. – Del-phine pogleda njegovo zgodno, zlobno lice i nasmija mu se izazovno prije nego što ga je gurnula natrag, da je zamalo pao, i zalupila vrata. Prkos kojim se oduprla Brunu držao ju je nekoliko dana u zanosu , ali uskoro ju je počela progoniti vlastita hrabrost. Rekla je kako će moći izdržati bez nade, čak je povjerovala u to, ali nada nije mogla biti odbačena kao kakva neprikladna haljina. Sad joj je nada postala mukom i morala ju je trpjeti kao kakvu groznicu, neku trajnu i hirovitu groznicu koja se dizala i padala bez upozorenja, nerazumnu i iscrpljujuću groznicu, na koju nije mogao utjecati nikakav lijek. Naglo bi se budila usred noći, kao da ju je netko pozvao imenom, i menom, i osjetila neželjenu zarazu nadom koju je odbacila, toliko grozničava da su joj kapi znoja curile niz vrat i čelo. Sutradan, na pokusu u kostimu, osjetila je kako ta t a slabašna, tvrdoglava i luda nada curi iz nje kao krv, kao da je kostimografkinja s pri- badačama pri- badačama u ustima odjednom dobila moć da je da je osudi na smrt. Neka pjesma – Chevalier, koji je j e na radiju živahno pjevao
– Simfoniju Si mfoniju drvenih potplata – što je pričala o tome kako više nema kože za potplate – potplate – mogla je potaknuli proplamsaj nade, tako snažan da je osjetila kako bi mogla poput iskre poletjeti pole tjeti kroz prozor i izdići se nad Parizom. Ipak, iste noći, slušajući melodičnu tužbalicu Charlesa Trenta – Što je ostalo od naše ljubavi, srce joj je zahvatio val golemog, neočekivanog i potpunog očaja, straha kakav nikad prije nije upoznala, pa bi tada deseterostruko platila svaki časak nerazumne i neočekivane nade koju je prethodno doživjela. Događalo bi se da su joj praskozorje ili puni Mjesec potaknuli bolnu i bezrazložnu nadu, a zatim bi u svakom mrtvom cvijetu, u pijuku ptice i u prašini na stubištu osjetila dah očaja. Bespomoćno je lebdjela između nerazumnog bujanja nade, za koju je prisegla da će je se lišiti, i svakodnevice beznađa, tihoga kao grob, što ga je prihvaćala premda ga nije mogla u sebi održati. Delphine je postala praznovjerna kao nikad prije; prestala je čitati novine, i u trenutku kad su se Amerikanci iskrcali kod An An-zija -zija a Rusi probili blokadu Lenjingrada, ona se savjetovala s desetak gatalica. Kad su Nijemci zaposjeli Madžarsku a Luftwaffe izgubila četiristo pedeset zrakoplova samo u jednom u jednom tjednu u veljači 1944., Delphine Delphine je tražila savjete astrologa. Kad je general de Gaulle imenovan vrhovnim zapovjednikom vojske Slobodnih Francuza u travnju iste godine, ona je lutala Parizom u potrazi za čitačima iz dlana i vidovnjacima. Jedina nad a u koju se mogla pouzdati bila je ona za koju je znala da je potpuno umjetna. Samo su lažni proroci mogli olakšati muke neodoljive nade njezina izmučenog srca. Bila je sve mršavija i sve ljepša. Bila je na rubu ludila. U dugoj povijesti Pariza, nikakva kuga, ku ga, svečanost krunidbe, revolucija, pučki ushit ili vladavina terora nisu se mogli usporediti s masovnom histerijom koja je zahvatila grad sredinom kolovoza 1944. Ulicama su poput pobjesnjelih pasa mogle kružiti samo divlje glasine i neobuzdane neobuzdane neizvjesnosti, koje su se kao elektricitet širile pod vrelim ljetnim suncem. Nijemci su zabarikadirali mostove pa je kretanje bilo nemoguće. Ipak, ljudi su vrvjeli posvuda iako nisu znali zašto, nestajući jednako brzo kao što su se pojavljivali. Na svim licima osjećali su se iščekivanje, strah i smetenost. Oslobođenje se bliži! Više od dva mjeseca nakon što su se Amerikanci, Britanci, Kanađani i Slobodni Francuzi iskrcali na normandijskim plažama, sloboda se napokon približila Parizu. Ali čuli su se i glasovi kako od oslobođenja neće biti ništa. EiEi -senhower će zaobići grad, kaneći prije svega prognati Nijemce do Rajne! Ništa ne može spriječiti oslobođenje! General Leclerc neće poslušati Eisenhowera i krenut će na Pariz! Tako su se glasine širile od usta do usta; vjerovalo vjerov alo se u sve i u ništa, no ipak, oduševljenje i konfuzni počeci ustanka bili su posvuda vidljivi. Željezničari su počeli štrajk. I radnici podzemne željeznice stupili su u štrajk. Policajci su osvojili svoju središnjicu upravo u trenutku kad je tisuću zatočenika otpremano u njemački koncentracijski logor. Nedorasli Francuzi, koji su se tek domogli oružja, bili su masakrirani na ulicama. Paljba se čula s krovova, s prozora i ulica, a da nitko nije znao pucaju li to Nijemci ili Francuzi. Na pločnicima i uglovima uglovima ulica vidjele su se mrlje krvi. Ljetnim zrakom širio se nezaustavljiv delirij. Zar je it ko znao što se događa? Dvadesetog kolovoza general Dietrich von Cholitz dogovorio je predaju, obećavajući da neće razoriti Pariz, što je Hitler od njega zahtijevao, u zamjenu za slobodan odstup svojih ljudi. Ali ustanak se počeo širiti. Neuvježbani ustanici napadali su izolirane njemačke postrojbe. Novine pokreta otpora, koje su se godinama tiskale ilegalno, sad su se usred bijela dana prodavale na ulici, dok su se t isuću koraka dalje borci pokreta otpora nastojali domoći gradske vijećnice. Već devetnaestog kolovoza Comite de Liberation du Cinema Frangais preuzeo je Continental i obustavio svaku proizvodnju. Delphine, koja je živjela nedaleko od gestapovskog stožera na Avenue Foch, gdje se vodila žestoka bitka, držala se kuće gdje je bila potpuno sama. Violet, Helene i Annabelle, odviše oprezne da bi izložile opasnosti svoje živote na ulici, napustile su posao, a susjedi – koji su o događajima znali jednako malo kao i Delphine – povukli – povukli su se iza zatvorenih prozorskih prozorskih kapaka. Gledajući Gledajući kroz prozor nije na praznoj ulici mogla zapaziti zapaziti nikakav znak života. Do dvadeset drugoga u kući nije više bilo ni mrvice hrane, a sačuvalo se tek nekoliko boca vina. Nije bilo ni pljesnivog kruha. Sutradan je Delphine već toliko ogladnjela da je odlučila izići do obližnje tržnice i potražiti nešto za jelo. Već godinama nije kupovala hranu, čak nije znala gdje se nalazi pekarnica. Odjenula se u najmanje upadljivu haljinu – pronašla je zaboravljenu predratnu suknju od plavog pamuka, crveni pojas i staru bijelu bluzu bez rukava. Oprez u podsvijesti govorio joj je da ne smije biti prepoznata; nije se stoga našminkala, a kosu je začešljala tako da joj je djelomice pokrivala lice. Dok je prolazila prolazila pored prazne i neobjašnjivo zatvorene čuvarove kuće, a zatim skrenula u prometnicu, osjećala se kao da je izložena i ugrožena od nenaravne, nadrealističke tišine što ju je okruživala. Zar su doista svi pobjegli iz grada, pitala se, ili su se samo skrili po skrili po kućama očekujući očekujući što će se dogoditi? I njima je
jamačno već ponestalo ponestalo hrane, ili su bili toliko oprezni da stvore neke zalihe, zalihe, ma kako oskudne? U trgovačkoj ulici bila su otvorena samo dva dućana, pa je Delphine, opremljena knjižicom za racioniranje, uspjela kupiti dvije osušene bijele repe, jednu glavicu luka i tri tvrda kruščića. Dok je jurila kući jednoga je na brzinu sažvakala, držeći se uza zgrade i hodajući što je mogla brže a da to ne nalikuje trčanju. Kad se našla u razmjerno zaštićenoj Villi Mozart, potrčala je kući. Sva zadihana, izvukla je iz džepa ključ ulaznih vrata i baš kad ga je gurnula u bravu odjednom su se iz pristranka pojavila dva čovjeka. Prenerazi se od straha, jer to su bile neke skitnice, u krpama, bradati i očajni. – Ne, molim vas, prošapta ona, previše preplašena da bi vikala, tražeći pogledom pomoć koje niotkuda nije bilo. Ispružila je prema njima torbicu s oskudnom nabavkom, u nadi da bi ih mogla potkupiti hranom. No oni su se i dalje približavali, pa je već osjećala njihov zadah. za dah. – Sve je u redu, javi se promuklim promuklim glasom jedan skitnica. skitnica. – Sto? – Delphine ustuknu, ali je znala da su morali vidjeti ključ u njezinim rukama. Bilo je prekasno. – Tvoja odjeća, dometnu skitnica skršenim glasom. glasom. – Tako jednostavna, domoljubna – to je ono pravo, curo... – Armand! – ... u čemu se dočekuje jedan vojnik... na povratku kuci... – On joj pade u zagrljaj. Dvadeset petog kolovoza general Omar Bradley naredio je dvjema skupinama da uđu u Pariz: 2. francuskoj diviziji pod generalom Leclercom i 12. 12 . pukovniji američke 4. divizije koja je bila ojačana 102. motoriziranom skupinom. Plačući od oduševljenja i kličući, građani Pariza u ekstazi su izjurili iz kuća na ulice. S crkvenih tornjeva odjekivala su zvona; kad su u Gradskoj vijećnici od njega zatra žili da proglasi republiku, general de Gaulle je odgovorio: – Republika Republika nije ni prestala prestala postojati. Pukovnik Paul de Lancel bio je u skupini koja je pratila de Gaullea. Pomogao je ostvariti nadahnutu zamisao Gustava Mou-teta da se za invazijske operacije iskoriste i skoriste Michelinovi automobilistički zemljovidi iz 1939. godine, koji su savezničkim snagama pružili neizmjerno korisne podatke. Paul nije mogao doprijeti do Champagne telefonom, jer je još bila okupirana od Nijemaca. Ali tri dana kasnije, čim je doznao d a je Pattonova Treća armija oslobodila Epernay, posudio je američki džip i krenuo vidjeti roditelje. S Delphinom je uspio provesti tek nekoliko sati. Kad je otvorila vrata na neočekivani zvuk zvonca, pala mu je u zagrljaj takvom silinom da ga je zamalo oborila s nogu. Njezine su emocije bile potpune ali ponešto suzdržane, no kad ga je povela do prvog kata da upozna Armanda Sadowskog, uzrok njezine sreće Paulu više nije bio nepoznat. Delphine je bila lagana i krhka kao labuđe paperje, no Paul se mogao uvjeriti uvjeri ti kako ipak neumorno njeguje svog vojničkog povratnika i njegova prijatelja, Normandijca po imenu Jules. Svaki čas slala je u susjedstvo svoju poslugu da odnekud pribavi sastojke za juhu kojom je, žlicu po žlicu, hranila -dsokog, strahovito mršavog i umor nog nog čovjeka koji je ležao u njezinoj spavaonici, i kojemu nije dopuštala ništa drugo doli da jede i odmara se. – Zar se uvijek ponašala tako, kao gospodarica? – Armand Sa- dowski upitao je Paula želeći ga uvjeriti kao muškarac muškarca da je ipak u stanju sam se obrijati. – Da, uvijek je bila takva, takva, odgovori mu Paul, Paul, – ali njezine namjere namjere pritom ipak su redovito redovito plemenite. – Brzo je sklopio prisan odnos s tim čovjekom o kojem sve do sada nije imao ni pojma. Delphine je željela da Armand ispriča Paulu pojedinosti svog bijega iz njemačkog zarobljeništva, ali jedino što je dospio reći prije nego što je pao u san bilo je – Imali smo vrašku sreću. Kasnije je Delphine upoznala Paula s mršavim pojedinostima što ih je doznala od Armanda o njegovu bijegu iz goleme tvornice ku-gličnih ku- gličnih ležaja u Schvveinfurtu, gdje je godinama radio, a sačuvao je život zahvaljujući njemačkim potrebama za robovskim radom. Nakon jednog od uzastopnih američkih zračnih napada na tvornicu, Sadowski i njegov drug Jules uspjeli su pobjeći preodjepreodj e-nuvši nuvši se usput u odore poginulih njemačkih čuvara. Kako su nešto natucali njemački, uspjeli su se probiti pješačeći kroz Njemačku i Francusku. Uslijed ratne konfuzije i gužve koju su stvarali milijuni bjegunaca iz gradova srušenih savezničkim bombardiranjem nitko ih nije primijetio. Tek kad su se našli na francuskom tlu pomogli su im seljaci i pripadnici pokreta otpora otpora koji su im dali građansku građansku odjeću. odjeću. Idući od jedne točke pokreta do druge, mučno su se probijali put Pariza, krijući se od njemačkih ophodnj i koje bi mogle od njih zatražiti dokumente. – Nije – Nije to bila sreća, oče, nego pravo čudo – čudo – – Delphine mu je^ to rekla u zanosu svoje ljubavi lj ubavi za Armanda. Paul je shvatio da je ta, t a, nekoć izvještačena, lakoumna I svojeglava djevojka postala zrela žena od dvadeset dvade set šest godina čiju će snagu morati tek odmjeriti. Paul je uspio poslati kratku poruku Evi u London, priopćivši joj kako je Delphine dobro, a onda je rano
ujutro krenuo prema Champagni. Put je potrajao dulje nego što je pretpostavljao, jer su u svakom selu njegov džip zaustavljali oduševljeni mještani, kao da je neki bajoslovni junak koji jaše zmaja. Tek popodne Paul je ugledao ulazna vrata dvorca Valmont. Pričekao je časak, sjetivši se u tom t om trenutku razgovora s Evom 1938. godine, nakon Miinchena, kad je glupo ustvrdio kako će posjetiti Francusku sljedećeg proljeća. Zbog diplomatskih obveza morao je odgoditi taj posjet nekoliko mjeseci, a onda je zemlja uronila u dugu i strašnu noć okupacije. Bilo je proteklo već deset godina otkako je posljednji put stupao stupa o dom Champagne. Paul je odmah pomislio da nešto nije u redu s Valmontom, jer se provezao pored pustih vinograda na kojima nigdje nije bilo radnika. Ulazna vrata okrenuše se na svojim snažnim šarkama, ali nitko mu nije došao u susret. Paul stupi preko praga doma svoga djetinjstva i uputi se prema kuhinji, samom srcu zgrade, ali ni u njoj nije našao nikoga. Pohitao je kroz salone za primanje i napokon spavaonice, ali podjedanko bez uspjeha. Dvorac je bio tih i prazan, zapravo netaknut i nepromijenjen, pa se činilo da ga je netko začarao iako je sve govorilo da tu ljudi i dalje žive. Očito je da ga nisu bili zaposjeli Nijemci. On se vrati do ulaznih vrata i ostade ondje neko vrijeme, kad napokon ugleda povorku ljudi odjevenih u crno koji su polagano pješačili. Neka starica izdvoji se iz gomile i potrča mu u susret. – Gospodine Paul, jeste li to vi? – Stade preda nj sa svojim izboranim licem, kao da se nadala da je to ipak netko drugi. – Jeste li to zbilja vi? – On prepoznade u joj Jeanne, kućepaziteljicu koja je j e bila punašna mlada djevojka dok je on još bio dječak, prije više od četrdeset godina. – Jeanne, draga draga Jeanne, naravno naravno da sam to ja 1 Što se događa, zašto je dvorac prazan? Gdje su moji roditelji? – Vraćamo se s groblja, gdje smo pokopali vašu majku, gospodine Paul, reče ona i brižnu u plač. – A moj otac, Jeanne, Jeanne, gdje je on? on? – upita je, iako je iz njezinih očiju već slutio odgovor. – Već su dvije godine otkako je otišao od nas, neka mu Bog da miran počinak. Paul se okrenu. Pusti vinogradi, prazan dvorac – to t o mu je već bio dovoljan povod da shvati istinu. Tako se uvijek događalo kad su suseljani Valmonta pokapali nekoga od svojih. Do maloprije se nadao da to ipak i pak nije netko od njegovih roditelja. Jeanne mu se osloni na ruku. – Gospodine Paul, Paul, živ je barem gos gos podin podin Bruno, reče ona, ona, pokušavajući pokušavajući ga utješiti. – Bruno... – On se okrenu i poče pretraživati pogledom mnoštvo, čija se bol počela miješati s iznenađenjem kad su ugledali francuskog časnika u odori. – odori. – Da, Bruno, zašto ga nema ovdje? – Otišao je odmah nako nakonn pokopa. Rekao je da ima posla u Parizu, ali će se vratiti večeras. On je dobro, gospodine Paul, živio je ovdje sasvim sigurno još od primirja. Bila su to okrutna vremena, najgora koliko se sjećam... jedva vjerujem da su prošla. Dođite unutra, gospodine Paul, naći ću vam nešto za jelo. Sigurno ste gladni. – Kasnije, Jeanne, hvala vam. Najprije... moram otići na groblje. Nakon što je cijeli sat stajao uz grobove svojih roditelja, Paul se provezao uz vinograde, zastajući čim bi ugledao radnike koji su ga pozdravljali. U pedeset devetoj godini, u odori koju je nosio još otkako se pridružio de Gaulleu 1940. godine, Paul de Lancel imao je već sijedu kosu, ali držanje mu je bilo uspravno, njegovo tijelo snažno kao i uvijek, a pogled u isti mah odlučan i skeptičan. skeptičan . Izgledao je lijepo i smireno zapovjednički. Mnogi radnici koje je sad zatekao u vinogradima nisu ga dosad ni vidjeli. Izuzev nekoliko kratkih boravaka, Paul nije bio u Champagni još od početka Prvoga svjetskog rata, prije trideset godina. Stariji radnici upamtili su ga kao mladića. Pozdravljali su ga kao junaka, kao Lancela koji se vraća kući. Nitko od njih nije radio ni za koga osim za Lancele, kao kao i njihovi očevi i očevi njihovih očeva. očeva. Razgovarajući s ljudima u vinogradima Paul je prikupio podatke o minulim događajima. Na početku 1944. Nijemci su potpuno preuzeli vođenje kuća Moet et Chandon i Piper Heidsieck, proteklih godina mnoge je namještenike kao i šefove ostalih kuća zatočio Gestapo pod optužbama za protunjemačku djelatnost; više stotina pripadnika pripadnika pokreta otpora ubijeno je ili odvedeno; snažnim savezničkim bombaškim napadima na Mailly uništena je cijela von Stauffenova divizija koja se ondje koncentrirala uoči invazije na Normandiju; saveznici su iz zraka napali i tunel kod Rillva, ispod Reimske planine, gdje su Nijemci bili us-kladištili rakete V-2. V-2. Tek prije deset dana iz Reimsa je otišao za Njemačku posljednji vlak nakrcan šampanjcem. U cijeloj Champagni osjećala se nestašica šampanjskih boca; no radnici su obavijestili Paula da su protekle tri godine inače bile iznimne po kakvoći vina. Uglas su mu potvrdili kako su vinogradi teško trpjeli tijekom rata, nije sađena ni nova loza – loza – ali pogledajte, gospodine Paul, grožđe koje dozrijeva, zar ne izgleda izvrsno? U godini oslobođenja, berba će očito biti b iti dobra. Tako je, pomisli Paul, Champagna je preživjela još jedan rat, zahvaljujući tome što je njezin puk bio neukrotiv. Oči su mu se ispunile, suzama dok je promatrao radnike kako rukom plijeve osjetljive podloge loza, što je bio tek jedan od obveznih dvadeset sedam svakogodišnjih poslova što su osiguravali berbu. Tek
jučer su bili oslobođeni, jutros su pokopali njegovu majku, a već sada, popodne, njegovanje loze bilo je važnije od svega. Samo njima uspjelo je održati lozu tako daleko na sjeveru Francuske, zahvaljujući njihovoj ustrajnosti, upornosti i hrabrosti. Bez njihove odanosti Champagni, vino poznato kao šampanjac već odavno bi prestalo postojati. Paul je večerao s Jeanneom u kuhinji, a zatim je satima lutao dvorcem nad kojim je odgovornost, sada, smrću Anette de Lan-cel, Lan-cel, prešla na njega. Nije mogao ni sanjati da će u međuvremenu sve ovisiti o Brunu. Bio je jamačno pouzdan i hrabar kad je bio u stanju preuzeti djedovu ulogu, koju je on držao tako dugo, te održati vinograde, dvorac i kuću Lancel kro z sve teškoće proteklih četiri godine. Svom sinu duguje tako mnogo, pomisli on obuzet srećom. Zar je smio podcijeniti ga toliko? Je li moguće da će se on i Bruno napokon sjediniti kao otac i sin, radeći na obnovi vinograda, što je bila pred njima? Bili su jedina dva preostala muškarca u kući Lancel. Poduzeti sve da uspiju u tom naporu bila je njihova dužnost, koja im je pripala u naslijeđe, pa će morati ujediniti napore na korist obitelji, kuće Lancel, kao i svih onih odanih radnika u vinogradima. Paul je bio svjestan da su pred njima naporne godine obnove, no držao je kako ima dovoljno energije i osjećaja obveze. Morao je pritom još mnogo naučiti – sve, zapravo – ali proizvodnja šampanjca nije bila nekakav misterij, valjalo je tek udovoljiti strogim pravilima što ih je utvrdio Dom Perignon još otkako je 1668. u Hautvilliersu postao podrumarem. Paulov chef de cave, i predradnici u vinogradima vinogradima bili su svi živi, živi, spremni da ga poduče poduče svemu svemu što je morao naučiti. naučiti. Koračao je gore i dolje kroz dugi salon, svakim trenutkom tre nutkom sve oduševljeniji. Bože dragi, pred njim je novi život, nakon toliko godina provedenih na službi u inozemstvu! Od svega srca mu se radovao, životu što će od njega zahtijevati energiju kojom je još raspolagao u obilju, kao i svu inteligenciju. On će se s Evom u Champagni ponovno pomladiti! Ona će biti sjajna gospodarica dvorca. U četiri godine, koliko je vozila ambulantna kola u bombardiranom Londonu dokazala se kao žena koja je u stanju sve svladali. Uz Bruna, započet će novi život u milosti i dostojanstvu, kakav je bio svojstven Lancelima kroz stoljeća. Paul je tek sad shvatio da mu je predviđanje bilo dosad tuđa osobina. Zauzet svojim poslovima, daleko od Francuske desetljećima, nije razmišljao o tome što ga čeka. Uopće nije zamišljao da će jednoga dana postati isključivi vlasnik stare kuće Lancel, vinograda što su se prostirali dokle je sezao pogled, dragoga mu dvorca i svega što ga je okruživalo, gospodar šuma, štala i svega ostalog, do posljednjeg jaja što ga je upravo snijela neka od koka kojima se Jeanne toliko ponosila. Otišao je iz Champagne odviše mlad i nedozreo da bi mogao sanjali o budućnosti koja se sada pred njim ukazala kao nevjesta. Iz minute u minutu njegovo je oduševljenje raslo. Vođenje kuće Lancel dat će smisao ostatku njegova života. I on je uostalom rođen u Champagni, pa duga odsutnost s rodnog tla nije smjela značili da se prekasno vratio kući. Paul je odlučio da se svim silama prihvati izazova što je bio pred njim. A s takvim raspoloženjem, kako kako to već biva s ljudima iz Champagne, rodila se i žeđa, pa se on poče osvrtati za najboljom buteljom. Bruno se vratio u Valmont iz Pariza usred noći, tek jedan sat prije ranog kolovoskog praskozorja. Krenuo je na put da pogleda kako stoje stvari u Rue de Lille. General von Stern ostavio je iza sebe kuću u onakvom stanju u kakvom ju je zatekao; sve je bilo u najboljem redu, pa je Georges, njegov stari batler, već dao osoblju upute kako da dočeka gospodara. General je trenutačno bio u rukama vlasti koje su prihvatile predaju njemačkoga garnizona u Parizu, ali Bruno se nije plašio za njegovu budućnost. Taj čovjek bio je podjednako snalažljiv koliko i filozofski nastrojen; tijekom protekle godine on i Bruno ujedinjenim su naporima i vezama stjecali bogatstvo na crnom tržištu. Neuspjeh s Delphinom nije omeo von Sternove želje za profitom, pa je sad njegov novac bio na sigurnom u Švicarskoj, kao i Brunov. Dok je ulazio u dvorac u kojemu je proveo ratne godine, Bruno je pomišljao kako se radije ne bi u nj vratio, pa pa ni samo na koji tjedan, ali prilike u Parizu su trenutačno odviše eksplozivne. Različite skupine pokreta počele su se međusobno gložiti, ozračje je bilo ispunjeno optužbama i protuoptužbama, protuoptužbama, njemački kolaboracionisti odvođeni su u zatvor, ulicama su lutali luta li ljudi usijanih glava koji su obavljali prijeke presude i, najgore od svega, neprekidno su denuncirani oni za koje je postojala ikakva sumnja da su bili odviše skloni bivšim osvajačima. Četiri godine straha i bijesa izazvale su sada erupcije u Parizu. Na dnevnom redu su bili les reglements de comptes, svođenje računa za ono što je netko radio u vrijeme rata. Bruno se nije morao plašiti, budući da su on i von Stern bili vrlo diskretni – diskretni – ali je li čovjek mogao biti potpuno siguran? Ljudi su imali neugodnu osobinu o sobinu da znaju i više nego što bi se moglo očekivati. Obični ljudi bili su zavidni onima koji su prolazili bolje, tako je bilo oduvijek, a denuncijacije su bile način osvete. Bruno se pitao zašto bi se izložio i najmanjoj opasnosti kad mu je razum govorio govorio kako je poželjan oprez. Ne, još nije bilo sigurno
smjestiti se u svoje lijepo pariško boravište, još nije bio čas da se iziđe iz zakloništa u pokrajini. Kako je samo čeznuo za trenutkom kad će sve ponovno biti potpuno normalno! Još samo nekoliko kratkih t jedana jedana i pred njim će biti sjajna budućnost. Pariz će ponovno postati ono što je bio u prošlosti, i on će doživjeti taj trenutak. On, vikont Bruno de Saint-Fraycourt Saint- Fraycourt de Lancel opet će zauzeti svoje mjesto u svijetu u kojemu je i za koji je bilo jedino vrijedno vrij edno živjeti. Neće više morati tražiti posao niti biti obvezan raditi išta drugo osim dopustiti svom novcu da stvara novi novac i uživa u džentlmenskoj lagodi, zabavi i sjaju, krećući se onako kako mu kako mu se bude dopadalo, od salona do salona na Boulevard Saint- Germain, zabavljajući se u svojoj lijepoj kući, uživajući u novim ženama – ponovno Parižankama, nakon ograničenog ali nipošto nezanimljivog posta s provincijalkama – nabavljajući slavne slike, sjajno pokućstvo i dragocjene predmete od glupih novih siromaha siromaha koje je rat bacio u bijedu. Kupit će za sebe neki bivši dvorac Saint -Fraycourtovih i živjeti u njemu, kao da se povijest nakon Francuske revolucije nije dogodila. Tako je, pomisli Bruno dok se hitro uspinjao do svoje sobe u Valmontu. Uzevši sve u obzir, on je imao vrlo uspješan rat, i za samo nekoliko tjedana, samo nekoliko tjedana, vratit će se kao kraljević na dan svoje krunidbe u svijet aristokracije koji je, nakon što je bilo sve razmotreno r azmotreno i kazano, ipak bio jedina ljubav njegova života. On uđe u svoju sobu, upali svjetlo i istog trenutka se skameni. – Sto, dovraga! – uskliknuo je i nehotice. Faulova visoka spodoba diže se sa stolca, u kojemu je iščekivao sina. – Moj Bože! – Jesam li te preplašio, preplašio, Bruno? – Ali, to je nemoguće... kako si mogao... kada... kada ... otkuda? – Bruno je mucao na mičući se. – se. – Stigao sam jutros. – Vrlo dobro, štoviše izvrsno, to je veliko iznenađenje, došao si zamalo jednako brzo kao Patton – Patton – sigurno si vidio Jeanne? Nadam se da ti je dala dobru večeru. – Bruno je bio odviše sna-lažljiv da bi zadugo ostao preneražen. Sabrao Sabrao se pred ocem ocem kojega nije vidio, vidio, niti je želio vidjeti, jedanaest jedanaest godina. godina. – Večera je bila izvrsna. Ne bi li me ponudio čašom šampanjca, Bruno? – Hoćeš reći da Jeanne nije otvorila jednu bocu? Kasno je za šampanjac, već je zamalo jutro... ali naravno, u čast tvoga povratka, zašto ne? Kao svi ostali, i mi smo morali prodati Nijemcima gotovo sve što smo proizveli – siguran sam sam da ti je Jeanne Jeanne to rekla – ali pronaći ću ipak nešto vrijedno. – Zašto ne ružičasti šampanjac, Bruno, ružičasti šampanjac iz neke dobre godine, kakvim se tvoj djed toliko ponosio? Mogao Mogao bi me ponuditi najboljim najboljim Lancelom. – Izgledaš čudno, oče, kao da nisi pri sebi. Razumijem... šok zbog bakine smrti... tako tužan povratak... morao sam to i sam već shvatiti. Pokušaj se malo odmoriti. Paul izvuče iz džepa ključ sa zlatnim lancem. – Moj otac dao mi ga je kad sam odlazio u rat 1914. kako bi me sjećao na Valmont gdje god bio. Poslužio sam se njim večeras da otvorim Le Tresor. Bruno i nehotice ustuknu korak natrag. – Ne, odvrati Bruno hladno. – Nemoj Nemoj se naprezati. – Ondje je nekad nekad bilo pola milijuna butelja, butelja, Bruno. – Iskoristio sam ih kao što bi ih iskoristio svaki inteligentan čovjek. Dok si ti vodio iz Londona svoj udobni rat, daleko od zemlje, slijedeći svoga hrabrog i govorljivog generala, daleko od Nijemaca, ja sam učinio ono što sam morao učiniti. – Za koga si to učinio? – učinio? – Paulov suhi glas bio je bez emocija, kao da je tek t ek radoznao. – Za sebe. – Čak niti za Nijemce? – Ponavljam, za sebe. Nemam namjere naprezati se laganjem. – Onaj davni prijezir u Brunovu glasu ponovno je ošinuo ošinuo kao bič po nezaštićenom mesu. – Naravno, na crnom crnom tržištu. – Ako želiš. Tržište Tržište je tržište – pitanje je jedino jedino tko prodaje i tko tko kupuje. – A novac koji koji si dobio? – Na sigurnom je sigurnom je mjestu. Nikad ga ga nećeš pronaći. pronaći. – Kako to misliš, da bi ga mogao sakriti? – Kako mislim? Već sam to učinio. Gotovo je, oče. One boce ne možeš dobiti natrag, je li jasno? A ne možeš niti bilo što dokazati. Nitko na ovom svijetu osim nas dvojice ne zna za ono skladište? – Znači – Znači – tvoja riječ protiv moje? – Upravo tako. – Napusti Champagnu, Champagnu, zapovjedi zapovjedi mu Paul. – Vrlo rado. – Napusti Francusku. Francusku.
– Nikad! To je moja moja zemlja. – Ti više nemaš svoje zemlje. Ako ne odeš iz Francuske, optu-žit optu- žit ću te i meni će se vjer ovati. vjer ovati. Obećavam ti gubitak časti kakav ne možeš ni zamisliti. Obeščastio si svoje ime, obeščastio si svoju obitelj, svoju tradiciju, svoje mrtve. Tebe će u Francuskoj pamtiti samo s užasom. Mi imamo dugo pamćenje. Tvoja zemlja je za te izgubljena. – Nećeš – Nećeš nikoga moći uvjeriti u to. – to. – Bruno se i dalje podsmjehivao. – Bolje da se ne izlažes toj opasnosti. opasnosti. Čovjek koji je mogao prodati ono najvrednije u Valmontu, jamačno se nije zaustavio na tome. Kakve si još zločine učinio tijekom rata? Svi zločinci ostavljaj u iza sebe neki trag, pogotovo ako nisu djelovali sami. Zar misliš da bi Vlada slobodne Francuske mogla propustiti uzeti te na odgovornost? Ne dajem ti mogućnost izbora. Bruno se okrenu i pohita do pisaćeg stola, u kojemu je čuvao revolver. Zavuče ruku u l adicu ali ondje ga više nije bilo – Paul je pretražio sobu dok je j e očekivao sinov povratak. – Je li moguće da bi i to učinio? – Paul uze palicu za jahanje s Brunova noćnog stolića i s nadnaravom snagom čovjeka koji uništava opaku i smrtonosnu zmiju, udari B runa po gornjoj usni iz koje je procurila krv. – Gubi se! – reče on, stišavajući glas koliko god je to mogao. Paul ga poče udarati palicom sve dok Bruno nije počeo bježati niza stepenice. Paul ga je slijedio, spreman uništiti podlog izdajnika ako ne ode iz zemlje koju je obeščastio. Glava 20 Ono što radim izvrsno – i u tom se svatko slaže – jest prodavanje kolača, reče Freddy Delphini, dok joj se smiješak širio od oduševljenja. – Stekla sam vrlo vrijedna iskustva u Van de Kampovoj pekarnici u Los Angelesu, a stečeni smisao za prodavanje slastica ne gubi se nikad. To je j e moju svekrvu razveselilo – kaže da ne pamti tako uspješnu prodaju kolača na zimskim crkvenim sajmovima. Na stolu nije preostao ni jedan škotski kolačić, a prvi su otišli kolači od jabuka koje sam koje sam sama pravila. t Za doktora Bamarda zaradile smo dvadeset pet funti. – j Delphine se lijeno izležavala na jastučićima sofe u salonu prostranoga novog stana koji su ona i Armand, napokon vjenčani, iznajmili u Rue Guvnemer, nadomak Luxemburškog vrta. Fre -ddy i Tony Longbridge proveli su s njima nekoliko dana prije nego što su krenuli u posjet Evi i Paulu u Valmont. Bilo je to njihovo prvo putovanje izvan izvan Engleske od od svršetka rata prije prije godinu dana. – Tko je doktor Barnardo? Barnardo? – upita Delphine, Delphine, tek iz lijene radoznalosti. – On upravlja sirotištima – novac je namijenjen božićnim darovima za djecu. Imala sam posla i na sajmu održanom u korist podizanja novog krova na seoskoj crkvi. Dok sjedimo u crkvi za nedjeljnih jutara i pjevamo himne što tiše možemo, samo čekamo kad će nam krov pasti na glavu. Neka uzbudljivija misa sigurno bi prouzročila nesreću. – Bila bi to strašna str ašna smrt, nakon toliko godina što ti nijedna bomba nije pala na glavu, promrmlja Delphine nehajno se slažući sa sestrom. – Upravo tako! Zato sam sam se i javila kao dobrovoljka za prodaju, prodaju, izusti Freddy vatreno. vatreno. – Budući da još nema benzina, čak i kad raspolažeš kuponima, kuponima, unajmila sam malu konjsku zapregu zapregu i prošla s njom gotovo svuda – svuda – nemaš pojma što su mi sve ljudi darovali za sajam! Prevrnuli su sve po svojim potkrovljima – bilo je u njima svakakvih tričarija, starih knjiga, porculana koje nisu ni pamtili, starih haljina, ne mogu se ni sjetiti čega ne. Nisam odbila nijedan dar – nikad ne možeš znati što će se dopasti ljudima – i gotovo sve smo prodali. Čudesno je što sve čovjek može izvući iz i z neke stare kuće... Tony se ponosi mnome. – A i trebao bi, plemenita plemenita Freddy, Freddy, zaključi Delphine dobrohotno. – U lipnju će ljetna crkvena svečanost biti održana na vikaro -voj livadi. Svi mi govore da je to sjajan događaj, dog ađaj, reče Freddy, Freddy, puna iščekivanja. i ščekivanja. – – Plesat će se oko svibanjskog stupa, jahat će se na ponijima i održat će se izložba kućnih ljubimaca, ali najveće atrakcije bit će natjecanja za najljepše cvijeće i najbolje povrće. Kako čujem, ta su natjecanja obično vrlo žestoka. Posrijedi je ugled! Još nisam odlučila hoću li se baciti na božure ili rajčice, ali pitam se zašto ne bih na oboje. Moram se odlučiti i početi raditi čim se vratimo u Englesku. To je nešto više od običnog izazova, zar ne, ako se ne specijaliz iraš samo za jedno? – Svakako, potpuno potpuno se slažem. slažem. Osobno, ja bih bih najradije plesala oko oko svibanjskog svibanjskog stupa. – Ah, Delphine! To je nešto za djecu, djecu, a ne za starije udane dame dame kao što smo smo mi. – Pripazi koga nazivaš starijom udanom damom, pobuni se Delphine mlak o, o, tapšući sa zadovoljstvom svoj trbuh.
– Stara, udana – i trudna dama. – Izbaci ono 'stara' i s ostalim ću se složiti. – Uvijek si bila tako umišljena... ali priznajem priznajem da zaslužuješ taj popust. Dvadeset Dvadeset osam godina godina nije previše. – Nije ni dvadeset dvadeset šest, zaključi Delphine. – Delphine. – Pogotovo kad već imaš malu Annie. – Oh, ja nikad ne pomišljam na godine, dometnu Freddy vedro. – Na Longbridge Grangeu ima toliko poslova. Već sam imala lekcije iz bridža, a sad kad kad se nešto osoblja vratilo na posao, Penelope Penelope me poduča va o svim finesama svečanih večera. Učim se vezu, kako bih mogla vesti podloške za tanjure, pa i pletenju da mogu napraviti pokrove za čajnike i meko kuhana jaja za sljedeći sajam – kolači od jabuka i nisu neki veliki posao. N^aravno, N^aravno, imam i nedjeljnu školu. školu. – Ti održavaš nedjeljnu školu? – upita Delphine, pokazujući onoliko iznenađenja koliko joj je to njezin ležeći položaj dopuštao. – Svakako. To je tradicija Longbridgea – za za djecu do desete desete godine života. Nakon Nakon škole odlaze odlaze u vikarijat da se pripreme za krizmu. Vodim evidencijske knjige – ako dijete dođe u školu šest tjedana zaredom dobit će lijepi pečat, ali ako propusti makar jednu nedjelju, mora sve početi iznova, od samog početka. Inače od pečata nema ništa. ništa. – To mi se čini prilično grubo, prigovori Delphine. – Ako je nešto zaredom, onda mora biti zaredom, ustrajala je Freddy ponosito. – To je dobra vježba za jačanje značaja. Penelope svira na glasoviru himne, djeca pjevaju, potom im čitam biblijske biblij ske priče. Prilično sam dobra u tome. – Nikad nisam pomišljala da bi ti bila neki religiozni stvor... ali ljudi se mijenjaju, zar ne? Uostalom, nismo se vidjele tako dugo... ti u međuvremenu postaješ savršena engleska plemenitaška. plemenitaška. – Nadam – Nadam se da je tako... uostalom, udala sam se za ladanjskog plemića. Oh, skoro skoro sam zaboravila obavijestiti te o onom najvažnijem – pripremam vlastiti potpourri! Penelope ima svoj tajni recept koji se u obitelji čuva već stotinama godina, pa sam se odlučila za nešto vlastito. Počela sam s lavandom i ružama, dakako, a zatim kao da sam poludjela: peteljke nevena, različci, vrijesak, žalfija, ševina mamuza, klinčići, sporiš, majčina dušica, rumencvijet, lišće od paprene metvice, slatka lazarkinja, muškat, cvijeće kamilice, prah korijena od perunike – ali samo dašak - pa ljubičice, lišće iglice, dašak praha malajskog oraha – da vidim, jesam li nešto zaboravila u toj mješavini suhoga mirisnog bilja? Nebesa! Štapići od cimeta! Nemoj ni pokušati učiniti potpourri bez štapića od cimeta. Naravno, tajna je u pravom trenutku branja cvijeća za sušenje, sušenje, to treba činiti samo ujutro nakon što rosa ispari i samo onda kad je cvijeće savršeno. Zatim ih izmiješaš, vrlo oprezno, i na kraju dodaješ uljne esencije. Cijeli je proces mnogo kompliciraniji nego što se pričinja. Moj će potpourri će potpourri biti savršen kada dovoljno dovoljno odstoji. Zasad mu je miris malo... nedovršen... nedovršen... ali moja svekrva nada se najboljemu. Kad budem zadovoljna njime poslat ću ti malo. Delphine... Del -phine?... Zar si zaspala? Sat kasnije, kad se Armand vratio sa šetnje s Tonyjem, zatekao je Delphinu kako četka kosu prije večere, sasvim osvježenu popodnevnim snom. – Jesi li imala ugodan, ugodan, prisan i sestrinski sestrinski razgovor s Freddy? Freddy? – upita je on. on. – Sjajan. A ti s Tonyjem? Tonyjem? – Vrlo informativan. Doznao sam i više nego što sam htio o glupostima laburističke vla de, o nestašicama, pomanjkanju sredstava, nadzoru cijena, niskoj proizvodnosti, visokim porezima i, sveukupno, o nemogućnosti da se u Engleskoj išta učini. Zažalio sam što nisam bio s vama dvjema, osluškujući tihi i seksi razgovor. – Nemoj se osjetiti napuštenim, napuštenim, nisi izgubio izgubio mnogo, osim osim što si mogao uživati uživati u jednoj vrlo lošoj lošoj glumici. – Kojoj lošoj glumici? Delphine zijevnu. – Riječ je o mojoj sestrici, bedače jedan. Ja sam bila sjajna pretvarajući se da joj vjerujem. – Sjajna kao obično? – Možeš se u to okladiti, Sadowski. Nakon svega, ostavit ću te na cjedilu. Freddy diže pogled sa svog okvira za vez i ugleda Tonyja kako trga pismo zračne pošte i baca ga u neveliku vatru kamina koja je jedva što zagrijala u njihovoj spavaonici u Longbridge Grangeu. Bili su smrznuti do kostiju toga kišovitog travanjskog popodneva 1946. Pupoljci su se tek otvorili, ali je zato procvjetale novo racio-niranje. – Nije li bilo od Jocka? Jocka? – pobuni se ona. – Rado bih ga i sama pročitala. – Nisam htio da gubiš gubiš vrijeme, odvrati odvrati Tony, Tony, očito razljućen prijateljevim pismom. – Nove vijesti o njegovu ljubavnom životu? Uživam u tim ti m njegovim ogavnim opisima. Uz Troloppea, to je
ipak neka promjena. – Nije ni to posrijedi, draga, nego još jedna njegova luda zamisao. Sada kani unajmiti nekoliko zrakoplova preostalih u ratnim viškovima viškovima i početi njima prevoziti teret. – Drugim riječima, Jock još nema posla, reče Freddy zamišljeno. – Što on misli, koliko će mu potrajati novac koji je dobio na pokeru? – Neće – Neće još dugo, ako nastavi ovako. Sasvim je p ošašavio s tim naumom – kaže kako može unajmiti Douglase DC-3 DC-3 po četiri tisuće dolara po avionu na godinu. To je poseban popust za veterane, zamisli što kaže – 'samo četiri tisuće'. On štoviše predlaže da pokidamo naše korijene ovdje i postanemo njegovi partneri u Los Angelesu. Mi! Upravo tako! Kaže kako ondje ima sva sila demobiliziranih demobiliziranih pilota i zemaljskih posada, oni bi, navodno, radili praktički nizašto, samo da dobiju posao u zrakoplovstvu. Tvrdi kako bismo uhvatili početnu prednost u jednom potpuno novom poslu. Kažem ti, on je običan popišanac. – On se zbilja ne mijenja, složi se Freddy. – Je li rekao, rekao, kakav bi bi to teret bio? – Znaš već Jocka Jocka – misli na svježe proizvode. Možeš li zamisliti jedan DC-3 DC- 3 pun povrća? Jock tvrdi da avion može ponijeti tri i pol p ol tone tereta. To je zbilja smiješno... nešto kao leteći piljar. – Prilično neobično, zaista, reče Freddy zamišljeno. – zamišljeno. – Kao da mir se upalila svjetiljka. – Što hoćeš reći? – reći? – upita Tony, iznenađen neobičnom zamišljezamišlje -nošću njezina glasa. – Na zapadnoj zapadnoj obali uzgaja se mnogo povrća upravo onda kad na istoku i stoku nije sezona, ali ono ne može izdržati dugi put vlakom. Pa ipak, moglo bi se izvrsno prodavati. – Freddy je odložila svoj okvir za vezenje i zagledala se u vatru očima sanjara i vizionara, kojima je vidjela upravo onu zemlju o kojoj Tony Longbridge nije imao pojma. – Stani malo, draga. Kao prvo, drugo i treće, kad bi to doista bio tako siguran naum i kad bismo se za nj odlučili, što nismo i nećemo, iz ove zemlje ne bismo mogli iznijeti novac za partnerstvo, pa p a ni s Jockom, tim šašavim klipanom. Pamtiš li da je promet valutama zabranjen? Ne bismo mogli otići ni u Pariz da nas nije ugostio Sadowski. – Ali ti savršeno dobro znaš da u Los Angelesu imam petnaest tisuća dolara, koji skupljaju kamate još od 1939. godine. – To je tvoj privatni posjed. posjed. – To je moj miraz, moj bračni udio..,, nisi se oženio mladom praznih ruku. – Nisam to nikad prihvatio. prihvatio. To je tvoj novac novac – i nema veze sa mnom. mnom. Freddy nije obraćala pozornost na te obiteljske prosvjede. – Ako, reče ona, – ona, – i ja samo kažem 'ako'. Tony, govorim samo primjera radi i zato nemoj odmah skočiti na mene, ako bismo, na primjer, iskoristili taj novac, mogli bismo unajmiti nekoliko tih aviona i još bi nam ostalo dovoljno za životne izdatke prije nego što bismo mogli očekivati očekivati dobit. Ako bi Jock unajmio još dva, možda i tri aviona, samo na primjer, imali bismo zajedno pet aviona – – Nastavi! – Dopusti da završim misao – pitam – pitam se što je Jock mislio kad je rekao da bi momci radili praktički nizašto. Koliko bi to 'ništa' uistinu iznosilo? – Freddy! O kakvim to t o glupostima sanjariš? Flota od pet teretnih aviona! Ne misliš to valjda ozbiljno, zar ne? – Hmmm... samo preokrećem neke činjenice u glavi, samo iz veselja, puštam ih lagano kuhati... – Doista? – Koliko je to bolno zamišljati, Tony, samo zamišljati onih pet Douglasa, krcatih do vrha, koji lete za New York, Boston ili Chicago... Naravno, to su samo šale, jer ne bismo mogli napustiti Grange. – Mislim, doista ne bismo. bismo. – Proživio si ovdje cijeli život. Kako bi sad najednom mogao pokupiti svoje krpice i odseliti se u čudno mjesto gdje sunce zajamčeno šija svaki dan ili ti vraćaju novac? – Freddy ode do prozora i poče promatrati sumornu kišu koja je neprekidno padala tjednima, i to tijekom engleskog proljeća. – Pitam ste kakvo li je vrijeme tamo gore? – promrmlja ona. – Postoji li još zvijezda Ve-černica? Ve-černica? – O čemu je riječ, draga? – draga? – „ – Ništa, ništa. – Ona mu se ljubazno nasmiješi. – Ako se kani baviti teretnim zrakoplovima, Jocku ionako nismo potrebni. Kao što je rekao, Kalifornija je puna pilota. A naš je život ovdje – ti se moraš baviti zemljom, ja imam Annie, moje sajmove, lekcije iz bridža i nedjeljnu školu. Ipak... ako ne bismo za sebe zahtijevali nikakvu plaću... ne, nije važno. – Nije važno – dvije riječi koje me najviše najviš e smetaju u engleskom jeziku, kao što dobro znaš. Ako ne bismo zahtijevali plaću, što onda?
– Samo sam razmišljala o... dobro... o dobiti. Neko vrijeme sigurno je ne bi bilo. Ne bi to bila nikakva poslastica. Najprije, morali bismo onamo otputovati, pronaći pronaći mjesto gdje bismo živjeli, pa kupiti auto, unajmiti ured, pronaći hangar, platiti uredsko osoblje, razgovarati s mogućim pilotima i posadom... a i samo gorivo za DC-3 DC-3 stajalo bi poprilično. – Glas joj se počeo stišavati dok je kroz prozor promatrala grml je grml je s kojega se cijedila voda. Kao da nije bila u ovoj sobi s kaminom – njezina čežnja bila je tako snažna da se osjećala u zraku. – Pet Douglasa? Zar su ti oni zbilja tako tako realni? – Tony je to upitao uz zagonetan zagonetan ton u svome glasu. – Sjećam se samo svih onih financijskih fi nancijskih nevolja što sam ih imala s letačkom školom. – Bilo je gadno, zar zar ne? – Da. Zaista gadno. – Dok se okretala da odgovori na Tony jev Tony jev upit, u njezinim se očima pojavi strasno i neukrotivo dijete puno nade. Trajalo je to samo sekundu, prije nego što je spustila očne kapke, ali prekasno da ga Tony ne bi vidio. – Je li bilo teže od prodaje kolača? – Nije to bila ista stvar. stvar. – Gadnije? – Prilično. – Ali ipak si uspjela, uspjela, zar ne? – Uspjela sam. – ' – Je li bilo tako napeto napeto kao sada, sada, kad si radila potpourri? potpourri? – Prestani se izrugivati, Tony. To je kao kad bi htio usporediti... letenje sa... oh, s njime se ništa ne može usporediti, zar ne? – Uz odlučan izraz što joj se vidio na usnama, Freddy zakopča vunenu vestu, sjede i uze ponovno u ruke okvir s vezivom. vezivom. – Draga, koga to t o obmanjuješ? Umireš od želje da se baciš na taj posao. Zar misliš da ne vidim kako, svaki put kad neki zrakoplov zrakoplov proleti iznad tebe, tebe, prestaješ sa sa svime što si dotad dotad radila i pažljivo osluškuješ? osluškuješ? – Običaj, samo običaj, reče Freddy, ali se od ljutnje l jutnje zacrveni, – Glupost! Kad bi ušima mogla lepršati kao krilima, već bi to učinila. – Pa dobro, i da me Jockova zamisao toliko uzbudila, kako bismo se mogli odlučiti na tako golem korak? To bi značilo odseliti se od tvoje obitelji, bila bi to potpuna promjena tvog načina života. Zamrzio bi me, Tony, sigurna sam da bi. Nemojmo o tome više razgovarati. – Ali ti umireš od želje da da pokušaš, zar ne? Ne pokušavaj pokušavaj me uvjeravati uvjeravati kako to nije istina. istina. – Tebi ne znam lagati. Ali vremena su se promijenila. Rat je završen, Tony. Ja sam se... smirila na ovom kraljevskom otoku... tome drugom edenu... otoku koji je napola rajski. – Gluposti, ljubavi. Zaboravila si neke njegove osobine, tako to neće ići. Ti si doista učinila nešto veliko, priznajem ti, ali kakve je veze rat imao s onim što osjećaš kad letiš? Moje jadno prizemljeno djetešce, reducirano na jednu bijednu konjsku snagu i jednu dosadnu farmu. – Nikad – Nikad se nisam žalila, prigovori Freddy jedva čujno. – Ne, i u tome je nevolja. Ne nalikuje ti biti smirena – to smeta i mene. Slušaj me, Freddy, ja doista ne bih imao ništa protiv neke promjene. Ja ne mogu slijediti očeve običaje. On je mnogo manje nestrpljiv nego ja kad je riječ o birokraciji, i uz to je mnogo iskusniji. Kad bi me on zaista trebao ovdje, ne bih se mogao opirati, doista ne bih mogao, ti to znaš, ali ne treba da ostanem zauvijek – zašto, dovraga? Stari Jock nije lud, ima u sebi poduzetničkog duha. A kad spiskamo sav novac i vratimo se podvučenih repova – repova – – Bit će to moj novac, uskliknu Freddy, još mu ne vjerujući. Tony kimnu supruzi. – Huraaa! – Freddy skoči sa stolca tako visoko da je prstima očešala grede na stropu. Začu se tiho kucanje na vratima i pojavi se Annie, odjevena za spavanje u dugu, cvjetićima ukrašenu, flanelsku košulju. – Zašto vičeš huraaa? huraaa? – upita je. – Znaš što, mala mala Annie, odlazimo svi u posjet našem našem prijatelju Jocku, u mjesto gdje je mama odrasla – ona ga je obično zvala Grad anđela, objasni joj Tony. •» Tony. •» školu? – upita Annie, oprezna ali spremna za zabavu. – Bit će to kao odlazak u nedjeljnu školu? – – Ništa – Ništa nalik tome. Bit će to nalik velikom, toplom ljetnom danu, taj put do morske obale, i znaš li što je najbolje u svemu? Tvoj tata neće više morati igrati bridž s tvojom jadnom mamom zato što – što – ali nemoj joj to reći – reći – još uvijek ne razlikuje razlikuj e adute od pikova, i vjerojatno nikad i neće. – Kako ćemo je konačno prozvati? – upita Jock ulijevajući sebi pivo u stražnjem dvorištu kućice koju su Freddy i Tony jedva uspjeli pronaći i unajmiti blizu zračne luke Burbank.
– Treba biti nešto što ulijeva povjerenje, odvrati Tony. – Što mislite o 'Nacionalnoj ekspresnoj ekspresnoj kompaniji za prijevoz zračnih tereta? tereta? – Malo napuhano, napuhano, stari prijatelju, ako ne ne zamjeraš. – Ti imaš sigurno bolji bolji prijedlog, stari prijatelju? – Nešto kao 'Brza 'Brza dostava tereta'. – Jock se ponosito ponosito nasmiješi svojoj svojoj dosjetljivosti. – Ne – Ne bih povjerila posao poduzeću s takvim imenom, pobuni se Freddy. – Zvuči kao nogometni klub u srednjoj školi... drugorazrednoj srednjoj školi. – Zašto, Freddy? Ja, naprotiv, mislim da je Jockovo ime upravo bajoslovno, usprotivi se Brenda, najnovija Jockova djevojka i dobrovoljna tajnica poduzeća u osnutku. – osnutku. – Čak biste mogli kompaniju nazvati Tabulozno brza dostava tereta'. tereta'. – Brenda, ti nemaš nemaš pravo glasa, prekide prekide je Jock. Freddy promotri pozorno Brendu. Njezina tamna kosa bila je duga i sjajna, pa je izgledala kao perika koja joj pada do ramena. Bradavice na grudima odavale su punu žensku zrelost, no Fre-ddy se upitala je li po godinama mogla završiti srednju školu? Gdje Jock pronalazi takve cure? Prisegnuo je da može tipkati na stroju, ispisivati diktate, odgovarati na telefonske pozive i bilježiti ih, no ipak, izgledala je kao da još nikad nije sama uredila svoje duge tamnocrvene nokte. I zašto je imala južnjački izgovor, kad je ustvrdila da potječe iz San Francisca Francisca?? – Draga, imaš li kakvu kakvu ideju, Tony upita Freddy. – Orlovi, Freddy izusti naprečac. – Orlovi? Kakvo je to ime, odmah prigovori Jock. Još je bio pod dojmom činjenice da je Freddy potrošila nekoliko dana obučavajući njega i Tonyja upravljanju onim velikim i nepoznatim dvomotorcima, nakon što je za vlastitu obuku trebala samo pola sata. Šest godina letjela je Spitfireima i sad on mora od nje uzimati lekcije, kao da je kakav dječak. – Gledajte, Freddy ih i h pokuša strpljivo uvjeriti. – Vi ste obojica veliki junaci, a to ste postali kao pripadnici Orlova jata. Ima stoga nekog smisla da se na to podsjetimo. Orlovi – to je kratko, pogađa bit stvari, lako se pamti i nema zbunjujućih zbunjujućih inicijala. – To ima i sentimentalnu vrijednost, suglasi se Tony. – Šaljite svoju cvjetaču cvjet aču na tržište Orlovima – Orlovima – doista se može upamtiti. – Jock? – upita ga Freddy. Freddy. – Što ti misliš? – – U svakom slučaju, vi ste većina. Dobro, Orlovi, to je sasvim u redu. – – Jock, što je to bilo Orlovo jato? – upita Brenda otežući. – Gdje se jutros izgubila naša majka zaštitnica, upita Jock Tonyja dok su sjedili u uredu pretrpanom stvarima, listajući žute stranice losangeleskog telefonskog imenika u potrazi za potencijalnim klijentima. Dotle je, u prostoriji za primanje stranaka, Brenda bezuspješno pokušavala osloboditi se brojnih posjetitelja uz objašnjenja da još ne unajmljuju personal. – Izgubila se. – Izgleda. Sada, kad ste pronašli pouzdanu djevojku da čuva Annie, vjerojatno je odlutala u kupnju. Freddy bi doista mogla sebi kupiti neku novu odjeću, jesi l i to zapazio? Možda je kod frizera ili ima doručak s prijateljicama... možda je j e na nekakvoj matineji ili se zakartala... žene mogu učiniti manje i usput potrošiti više nego što se to uopće može zamisliti. Hoće li doći popodne? – Otputovala je na nekoliko dana, dana, procijedi Tony. – Je li moguće? Kamo? – Iskreno rečeno, ne znam. Pogledaj ovu ceduljicu koju mi je ostavila. ostavila. – On pruži komad papira i Jock pročita naglas. – 'Dragi, molim te nadziri kako Annie večera i ostani u međuvremenu sjedili s njom. Večeru će p ripremiti Helga. Okupaj Annie svaku večer, čitaj joj iz crvene knjige na noćnom ormariću, ali ne dulje od dvadeset minuta, stavi je u krevet, može ostati upaljena noćna svjetiljka ako ona to želi. Do pola osam navečer Helga će ti pripremiti večeru. Molim te pogledaj Annie više puta tijekom večeri, ostavi otvorena vrata svoje sobe ako se slučajno probudi. Ujutro provjeri je li Annie pojela cijeli doručak. Helga će je odvesti u vrtić i vratiti odande. Prije nego što odeš u ured, reci Helgi što želiš za večeru . Nemoj se uznemiravati zbog mene, vidimo se za nekoliko dana. Annie će shvatili. Volim te, ljubavi. Odoh letjeti. Freddy'. – Našao sam to jutros, kad sam se probudio, objasni objasni Tony bijesno. bijesno. – To mi je nekakvo nekakvo milo za drago. drago. – Jesi li zapazio da je dvaput napisala napisala 'molim'? Vraški pristojno od nje. Što to znači – znači – 'odoh letjeti'? – Kad bih znao, znao, rado bih ti rekao. – Kako je otputovala? otputovala? – Nijednim od naših aviona, to sam odmah provjerio. Možda je nekoga nagovorila da joj posudi svoj
zrakoplov, odgovori Tony mračno. mra čno. – Ili ga je ukrala, uzvrati uzvrati zamišljeno Jock. Jock. – Kod kuće, u Engleskoj, to nikad ne bi učinila... nikad u milijun godina. Ne mogu ni zamisliti da bi ondje samo tako kid-nula. Mora biti da je krivo ovo prokleto mjesto! Otkako je ponovno stupila nogom u K aliforniju, aliforniju, nije više ona ista. Ne bih mogao to pobliže objasniti, ali ona je jednostavno... različita. Kao da je cijeli taj ludi svijet njezin. Dragi Bože, tako bih je j e rado izmlatio! – Brenda se ne brine za nju. Kaže da se osjećala inferiornom. – Hajde, Tony, ona je takva kakva kakva jest. Brzim trkaćim zrakoplovom što ga je unajmila, Freddy se nekoliko puta digla i spustila u dolini Imperial u pustinji Colorado, najjužnijem dijelu poljoprivrednog dijela Kalifornije, a zatim se uputila prema sjeveru do vlažnog područja područja u delti, gdje su šparoge i rajčice davale rod tijekom deset mjeseci u godini. Odatle je krenula u Sa-linas, Sa-linas, sa stotinama tisuća jutara plodne zemlje, pa natrag u Fresno, krcat smokvama i vinogradima, da bi se zatim mnogo puta približila tlu u općinama općin ama Imperial, Kern i Tulare, vrhunskima u cijeloj zemlji po svojim farmerskim proizvodima. Gdje god je prolazila, zapažala je nepregledne farme i voćnjake koji su se uvelike proširili otkako je zadnji put obišla taj predio. Slijedila je hiroviti plan leta koji je ovisio isključivo o ćudi I raspoloženju. Lutala je, obilazila, skakutala, verala i stropoštavala se, naganjala vlastiti rep i plesala avionom od jednoga kraja države do drugog. Dok ima goriva nije brinula za proračune; njezina je navigacija ovisila o instinktu i memoriji, o mašti koja ju je nagonila da krivuda i luta do mile volje. Bijaše slobodna od hirova ali i slobodna za sve što je bilo hirovito, pjevala je samoj sebi, dok se gubila u deliriju ponovnog letenja, letenja bez pravila i propisa, letenja u zanosu slobode koje se odrekla prije sedam godina, ponovno slobodna da uroni u pustolovinu nalik starim dobrim vremenima – zajedno s vjetrovima, nebesima, oblacima i prostorima. Prostor! Bože, koliko joj je prostor nedostajao u Engleskoj! Rute koje je koje je odredila ATA bile su tako ograničene da joj se činilo kao da plazi kroz travu kako bi isporučila zrakoplov. Kalifornija je pak bila ekstaza sjajnog, beskonačnog beskonačnog i otvorenog prostora, prostora koji je pripadao samo njoj. Pitala se kako je mogla živjeti tako dugo bez dodira s horizontom. Kako je samo mogla izdržati, kako je sebe zaluđivala vjerovanjem da išta može nadomjestili uzvišenu nepredvidljivost nebesa? Čim bi ugledala glavnu građevinu nekoga velikog poljoprivrednog imanja, načinila bi nekoliko spek takularnih takularnih petlji dodala Immelmannove zaokrete i zapanjujuće svijeće. Kad bi tako najavila svoj dolazak, spustila bi se elegantno na neko napola popunjeno parkiralište ili makar na poljanu, što je bio smiješno lagan pothvat za svakoga tko je prošao ATA-inu školu. Nakon ulaska u ured pokazivala bi, osvrćući se za gazdom, bilježnicu službenog izgleda i novo novcato Parkerovo nalivpero s debelim zlatnim vrškom. Nosila je odoru po vlastitoj mjeri, koja se sastojala od ATAine suknje i RAF-ove plave bluze, bez k ravate ravate i raskopčane zamalo do grudnjaka, sa četiri inča širokim letačkim znakom našivenim iznad desnog džepa. Zapaljiva kosa bila joj je poslovno zabačena unatrag i pričvršćena lažno ozbiljno oko ovratnika, ispod kojega je zatim letjela na sve strane. sve strane. Suknju je skratila za četiri vrlo upadljiva inča, a oko struka stavila opasač od lažne crvene kože, stegnut tako žestoko da bi je zbog toga mogli pozvati na zakonsku odgovornost. ATA- ine stroge cipele sa žnirancima i crnim čarapama zamijenila je najlonskim čarapama i crvenim cipelama s najvišom petom koju je mogla pronaći u Los Angelesu. Ako gazde slučajno ne bi bilo u njegovu uredu, brzo bi došao čim bi se do njega proširio glas o neobičnoj posjetiteljici. Za četiri dana Freddy je uspjela sklopiti topla i zadivljujuća prijateljstva s najvećim isporučiteljima farmerskih proizvoda u najvećem uzgajateljskom području na svijetu. Postigla je to najavivši im, uz obzirno ali istovremeno i drsko odstupanje od istine, kako se osniva velika kompanija za zračni prijevoz t ereta. Pritom se više puta pronicavo pozvala na veliku skupinu pilota koji su nekad pripadali američkom Orlovu jatu, koji su svi zajedno i svaki za sebe, nekad bili među onima – onima – rijetkima kojima su mnogi dugovali toliko mnogo – – kako se to nekad govorilo. Novi Orlovi mogli bi prevesti sve što farmeri proizvedu, objašnjavala je ona zainteresiranima, dok se ozbiljno naginjala prema njima te su joj grudi napinjale tkaninu bluze, sa svojom ponudom gotovo u njihovim zagrljajima. I tako se njezina bilježnica ispunila potencijalnim narudžbama, korisnim činjenicama i podacima o najkrupnijim veletrgovinama po velikim gradovima diljem zemlje, koji su čeznuli za kalifornijskim voćem, povrćem i cvijećem. Sve to oni bi mogli prodavati po najpovoljnijim cijenama, uz pret postavku postavku da cijena zračnog prijevoza ne bude bude previsoka. Nezajažljivo newyorško tržište cvijeća, koje je ovisilo o staklenicima, moglo bi samo progutati brojne tone svježeg rezanog cvijeća svakog tjedna, ukoliko bi postojale dobre veze s Kalifor -nijom. Kalifor -nijom. Freddy je to zaključila dok je sjedila u aerodromskoj kavani Santa Paule, razmišljajući nad dva komada svježeg kolača
od jabuka, trenutak prije nego što će napokon krenuti kući. Koliko bi tona svježih bresaka mogli prodati u Chicagu? Ako bi, recimo, Van de Kam p Kam p pretvorio te breskve u kolače, koliko bi im usred zime plaćale za to pekarnice na istočnoj obali? Ali kako prevoziti kolače od bresaka a da se ne polome? Mani se pekarskih proizvoda, glupačo! Kad ćeš se opametiti? A kako prevoziti i breskve a da se ne oštete? oš tete? Kako ćeš prevoziti grožđe, jagode, nježnu salatu iz Bibba i svježe losose iz Monterey Baya? Kako ćeš prevesti orhideje? Orlovi bi mogli promijeniti ljudske običaje. Sve je to ipak drugorazredan problem, reče ona sebi vedro, dok je od vlasnika kavane pokušavala doznati recept za kolač. Neka se o sitnicama brinu Tony i Jock. Oni će se tako uzbuditi kad čuju sve njezine zamisli – ali pritom je bilo bitno da sama o tome odlučuje. Njezin je suprug, dakako, letio tijekom cijele bitke za Britaniju, ali plemeniti Antony Wilmont Alistair Long-bridge ipak nije bio nikakav Jenki. Jock je, doduše, stopostotni Amerikanac, ali on opet nije letio tijekom bitke za Britaniju. Njezinu stilu ne bi odgovaralo kad bi moćna pilotska skupina nekadašnjih Orlova bila predstavl jena jena ljudima koji su joj sada samo poslušnici... ne, oslobodi Bože. – Gdje je nova Brenda? – Jock je to urliknuo i istovremeno pritisnuo obje telefonske slušalice na prsa, kako tu njegovu upadicu ne bi čula dva uzgajivača grožđa s kojima je razgovarao isto vremeno. – Potrebna mi je pomoć, i to hitno! Freddy, zaglavljena iza svoga pisaćeg stola dok je objašnjavala trojici bivših bombarderskih pilota kako je dvjesto pedeset dolara mjesečno najviše što im Orlovi mogu zasad ponuditi, pro-dera pro -dera se preko njihovih glava. – Otišla je jučer, a novu još nisam pronašla. – pronašla. – Zašto ona mora tražiti nove Brende, upita se bijesno? U protekla dva tjedna promijenjene su četiri žene kao uredske tajnice, otkako je otišla prvotna Brenda nakon što je slomila i posljednji obojeni nokat na ruci. Brende se nisu mogle oprijeti histeriji, Brende nisu mogle svladati paniku, a za vrijeme Fre-ddvna Fre- ddvna zračnog putovanja nahrupila nahrupila je lavina mušterija s kojima ne bi mogli izići na kraj ni uz pomoć pet ili il i šest uredskih tajnica. – Tko odgovara na telefonske pozive u sobi za razgovore? Ovo nalikuje nekoj newyorškoj novogodišnjoj terevenki, ispali Jock bijesno. – Mogao bih se zakleti da sam čuo i Annie. – Guli ste je, dopukovniče. Telefonima se bavi Helga, a Annie je uz nju. – Gdje je Tony, za ime božje? – ponovno vrisnu Jock. – Bojnik se upravo vraća iz Newarka, gdje je isporučio tri i pol tone karanfila. Pukovnici Levine i Carlutti prevezli su jagode jagode i rajčice u Detroit i Chicago Chicago – – i oni se uskoro vraćaju. – Je li bilo veselo? – upita Jock, posluživši posluživš i se riječima kojima su piloti RAF-a RAF-a pitali jedan drugoga jesu li oborili neprijateljski avion. – Ništa, – Ništa, objasni Freddy, a to je značilo da ni jedan od pilota nije uspio pribaviti nikakav teret na povratnom letu, što je bio neizbježan preduvjet bilo kakva profita. Tri zrakoplova vraćala su se u L. A. kao kao – – mrtvaci, što je bio najpogrdniji izraz uz – ruševine. – Momci, biste li pričekali koji čas vani? – vani? – zamoli Jock pilote koji su sa zanimanjem pratili razgovor. – Moram se hitno posa-vjetovati s partnerom. – Ovako više ne ide, reče on gnjevno Freddy kad se soba ispraznila. – Kako ćemo obavljati posao ako istovremeno gubimo novac? Kako? Što misliš, koliko dugo možemo ovako još nastaviti? Koliko? Sad smo ukopani ovdje pod tonama birokratskog papira, iako je prv otno bilo zamišljeno da ćemo nas troje letjeti bez plaće. Ove tvoje Brende nestaju preko noći, još nemamo dovoljno mehaničara, pun teret bresaka čeka na prijevoz iz Bakers-fielda – možeš li zamisliti kako brzo one propadaju? Osim To-nyja, Levinea i Carluttija nemam drugih pilota, a danas sam dobio tri nove narudžbe za sutra – dovraga! Ja i moje glupe zamisli! Za nekoliko tjedana nećemo moći dati ljudima ni plaće. Past ćemo u dug! Freddy zabaci stolac tako da je u njemu zamalo ležala, položi svoje prekrasne noge na stol, podigne suknju nekoliko inča iznad koljena i prekriži noge u špicastim crvenim cipelama. Dok je Jock žestoko bubnjao po stolu očekujući od nje neki odgovor, ona kao da se u tišini savjetovala sa stropom. Zavuče ruku u torbicu, u potrazi za toaletnim toaletnim priborom, i oprezno nanese na usne svježi sloj svijetlocrvenog rumenila, promatrajući sa zadovoljstvom svoju sliku. Onda položi noge na pod, ustade i uputi se lako, gipko i obijesno prema vratima. – Ne možeš me ovdje ostaviti samoga! Kamo sad odlaziš, do-vraga. do- vraga. Opet bi letjela? To će nam sigurno biti kraj! – Dopukovniče Hamptone, zausti Freddy uz namješten, neprikladan i nepravično groteskan osmijeh. – Pokušajte se primiriti. Mrzim vas vidjeti u takvu stanju, dobit ćete čir na želucu. Udahnite dubok o. o. Mislite o lijepim stvarima... čak i vaš um mora biti sposoban misliti ponekad o lijepim stvarima. Zasad ne izgledate tko zna kako, što vam se čini? čini? – Ona ga pogladi po kosi i štipnu mu uši. – Jeste li jeli kako treba, dopukovniče? Uzeli dovoljno vitamina? Evo, pojedite doručak namijenjen An -nie... ham, ham, pojedite
lijepo sve. Ja ću je odvesti nekamo i nahraniti. – Ti zbilja odlaziš, poče on u nevjerici opterećenoj bijesom. – bijesom. – U to jednostavno ne mogu povjerovati. povjerovati. – Helga će bdjeti nad vama. Ja odlazim k upiti upiti – ogrtač od krzna kune zlatice. – Kujo, kujo, kujo! – poče – poče se derati Jock dok su njegova dva i Freddyna dva telefona odjednom zazvonila. – Sad znam zašto me nisi ostavila umrijeti kad si za to imala priliku. Poštedjela si me da bi me mogla sama ubiti! – Ne – Ne postajete li malo paranoični? Nisam tada znala ni tko ste vi, reče ona slađahno i zatvori obzirno vrata za sobom. Jock pusti telefone da zvone, ne odgovarajući. Tresao je žestoko glavom, što je bio izraz zaprepaštenja kojim je obuzdavao ono što je u njemu bilo neukrotivo. Zašto se odjednom osjetio tako očajnički napušten? – Paranoja? Kad bi barem to bio odgovor, molio bi za osamljenim? Zašto mu se pričinjalo da je napušten? – nj. Pristao bi biti samo paranoičan, ma kada kada to bilo. Ured Swedea Castellija bio je kao ka o i uvijek nakrcan fotografijama, modelima aviona i letačkim l etačkim uspomenama, uspomenama, ali Swede je, tako se Fre-ddy Fre- ddy učinilo, bio sada manje vedar nego što ga je bila upamtila. Radosno ju je pozdravio prilikom iznenadnog posjeta, ali pod izrazom zadovoljstva njegovo je lice i dalje bilo izgubljeno. Digao je Annie u zrak i promatrao zadivljeno njezina mala savršenstva, tresući pritom glavom pomišljajući na protok vremena. – A sada, mala gospođice, sjedi ovamo, reče joj on spuštajući je pažljivo. – Ja nisam gospođica, primijeti Annie razočarano. – razočarano. – Moja baka Penelope je barunica, a druga baka Eve je vikontesa, moja teta Jane udat će se za markiza što znači da će jednog dana biti vojvotkinja, ali ja sam samo obična mala Annie. – Jadno dijete, to je zbilja sramota! Ali možda će te jednog dana sresti neki kraljević. – Kakav kraljević? – kraljević? – upita Annie zainteresirano. – Annie, ne bi li se malo poigrala ovim avionskim modelima? modelima? – upade Freddy Freddy užurbano. užurbano. – Radije bih razgovarala razgovarala s gospodinom gospodinom Castellijem, mama. mama. – Kasnije, Annie. – Freddy je maknu maknu u stranu. – Pitao sam se kad ćeš me napokon posjetiti, Freddy. Freddy. Ovdje si već tjednima. tjednima. – Swede je to rekao blago prigovarajući. – Sve je isprva bilo bilo tako komplicirano, komplicirano, Swede, ne mogu mogu ti to ni opisati. – Ne – Ne brini, mogu to zamisliti. Svaki je početak težak, kakav god bio posao. Sjećaš Sjećaš li se onih godina kad sam planirao toliko zrakoplovnih zrakoplovnih vratolomija da sam zamalo morao morao noćiti u uredu? Pamtiš li kad si snimala film za filmom, bez slobodnog vikenda kao i svi ostali? Je li ti ostala u uspomeni ona velika mala organizacija koju sam vodio? Svemu je došao kraj, Freddy. Nitko više ne snima filmove s vratolomijama. U vrijeme rata imao sam posla preko glave s filmovima o ratnom zrakoplovstvu -a sada? Zaboravi sve to. Sad je doba ljubavi u cvijetnjaku, ladanjskih ladanj skih kuća u ružičnjacima i nitko, nit ko, doslovce rečeno ni jedan jedini studio ne želi se više baviti vratolomijama u dalekom plavetnilu. plavetnilu. Sjedim ovdje, zurim u zidove i čekam da netko nazove. Ali mjesecima se ne javlja nitko. Možda ću odustati od svega. – Zar je tako loše, loše, Swede. Žao mi je, doista. – Zapravo, i nije tako loše. Nikad nisam pomišljao da ću imati toliko mnogo novca uz toliko malo veselja. Nešto nije u redu. – On potonu malodušno malodušno u svoj svoj uredski stolac. – Toliko mnogo novca? Bez rada? Kako je to t o moguće? moguć e? – Vidi se da si dugo bila odsutna! Dok je trajao rat svatko je zarađivao, a neki su i sačuvali novac. Kao ja. Sve u što sam uložio pretvaralo se u zlato. Ja sam bogat, dijete, zaista bogat. Kao da imam neki dar za stjecanje dolara. Volio bih kad bi se našlo i nešto sitniša, ali ne mogu se potužiti. Dobro me to t o obradovalo. – Znači da sam došla u pravi čas, dometnu Freddy. Freddy. – – Imam posao za tebe! On podiže obrve. – Gdje? Ne valjda u tvom prijevozu tereta? Freddy, znaš li koliko je malih kompanija poput tvoje počelo tvoje počelo raditi u Los Angelesu i ubrzo potom propalo? Stotine. Stotine. – Poznato mi je. Kako stoje stvari, Jock Hampton nije bio jedini veteran kome je palo na um prevoziti teret. t eret. Ali malo će tih kompanija preživjeti. To je neizbježno. Orlovi će biti jedna od kompanija koja će se održati i ojačati. – Zašto si tako sigurna? sigurna? – Zato što ja tako kažem. – Ona ga presretne svojim osmijehom i sigurnim plavetnilom očiju. – Ista si stara Freddy. Ponašaš Ponašaš se kao gazda, gazda, tvrdoglava si I uporna, vladaš vladaš svojom okolinom – kad ne bi bila i toliko zgodna, bila bi zaista nemoguća. – Swede uzdahnu sjećajući se. – se. – Ponešto ostaje ipak isto, hvala Bogu. – Potreban si nam, nam, Swede.
– Za što? Ne kanim se baviti teretima, čak i ako dobiješ neku narudžbu. Za to sam odviše star i bogat, dijete. Vjerojatno i predebeo. – Želim da upravljaš Orlovima, da da budeš operativni šef. Naš je problem problem u tome što imamo previše posla koji koji bismo morali obaviti dovoljno brzo. Naših šest telefona zvoni cijeli dan bez prestanka. Da ti voda pode na usta! Oh, Swede, to bi to bi tebi bilo zabavno, to bi bilo nešto na što si navikao. Silno će te veseliti da uvodiš red u tu gužvu – gotovo ti zavidim. Najprije ćeš morati odlučiti koliko ćemo novih aviona morati unajmiti i koliko pilota uposliti – ako sad ne preuzmemo poslove koje nam nude, preuzet će ih netko drugi. Morat ćeš zatim i riješiti problem održavanja – time si se također nekad bavio – bavio – morat ćeš pronaći nekog momka koji će se baviti tehnikom, pa drugoga koji će se baviti ugovorima. Morat ćeš smjesta uposliti ljude u uredu , nadzirati rasporede letova do pojedinih gradova – – I to je sve? – S njegova okruglog lica nestao je mračni pogled i on ustade. – To je tek početak. Mogao bi u slobodnim trenucima odgovarati na telefonske pozive, ali nećeš ih imati. – Otkuda novac? novac? – Ostalo Ostalo mi je još nešto dolara. Naravno, kao predsjednik našeg upravnog odbora morat ćeš se pozabaviti i proširenjem djelatnosti djelatnosti jer, rekao si, sve što dotakneš pretvara pretvara se u zlato. Lijepih izgleda nam nam ne manjka. Castelli pogleda oštro Freddy. Ta cura kao da ima na sebi čizme od sedam milja. Bila je toliko samopouzdana da bi sada, možda, mogla skočiti iz aviona bez padobrana i letjeti vlastitim snagama – nije sumnjao da bi to učinila. Dovraga, nikad nije bio u stanju oduprijeti joj se, a ona mu je, uostalom, u svoje doba zaradila i mnogo novca. Što bi mu se najgore moglo dogoditi? Mogao bi izgubiti nešto dolara, u kojima ionako nije uživao. Za posao dizanja telefonskih slušalica riskirao bi i više. – Dobro, dovraga... računaj na mene. Trebat će mi nekoliko dana da dana da sredim stvari ovdje. Freddy ga snažno potapše po ramenima i izljubi u oba obraza. – Nećeš – Nećeš požaliti, obećavam. obećavam. Oh, Swede ti ćeš zavoljeti taj posao. Jedino što imamo to su problemi! – Ona uze sa stola karton na kojemu je pisalo – Vraćam se za pet minuta – minuta – i reče zamišljeno: – zamišljeno: – Parkirala sam se dolje u drugom redu. Hajde Swede, moramo se požuriti! Stavit ću ovaj natpis na vrata automobila. Ne želiš da platim prometnu kaznu, zar ne? Osim toga, za jedan sat moram otpremiti do New Yorka teret bresaka. Kad se vratimo, pomoći ću ti da se odlučiš. Iznenađen, bivši vratolomni pilot ispratio je Freddy iz ureda, dok joj se Annie motala uz noge. Već su bili došli na pola puta do Burbanka kad je shvatio da Freddy nije mogla zaraditi prometnu kaznu na parkiralištu studija, ali bio je i odviše oduševljen da sad o tome razmišlja. Najgora je osobina Diorova New Looka bila to što je krio noge gotovo do gležanj a – pomislila je Freddy dok je graciozno izlazila iz Buicka. S druge strane, taj novi modni stil naglašavao je usko ću struka kao i obujam bokova i grudi. Ali noge, gospodine Dior, muškarci su najprije zapažali noge! Ipak, kad bi žena već legla u krevet, kakve veze imaju noge s ljubavlju? Mogli biste njima obujmiti momka, ali ako nije fetišist koljena ili napola peder, čemu noge? Koračala je polagano, svjesna sve one podgradnje ispod njezine pomodne odjeće, koja se sastojala od kaputića s gumbima, načinjenog od prirodnog šantunga, i goleme crne suknje, također od šantunga. Najprije je tu bio korzet od tula koji je ujedno ujedno služio i kao grudnjak grudnjak bez naramenica, naramenica, varavo lagani komad komad koji kao da se ponašao po svojoj volji, zahvaljujući desecima uskih rebara što su ležala skrivena u tulu. Zbog tog korzeta Freddy se osjećala kao da je u željeznom oklopu od grudi do bokova. Zatim su tu bile krinoline različitih debljina, kojih je zadatak bio držati suknju u pravim dimenzijama, suknju koja je i sama bila načinjena od tri sloja što je nisu smjeli grepsti po čarapama. Pitala se je li njezina baka ikad nosila nešto što ju je tako zarobljavalo? Kad bi dublje uzdahnula, pomisli Freddy, sigurno bi se otkinulo nekoliko gumba. Nije mogla ni pomisliti da digne ruke iznad glave. Morala je biti zahvalna što je još uvijek mogla saviti ruke u laktu. Ne, u toj opravi mogla je samo lelujati i prenema-gati se, ali ne i šepiriti se ili praviti ludorije. To je bila cijena elegancije 1949. godine. Freddy je shvatila zašto su Diora, kad je prvi put došao obići Sjedinjene Države, opsjedale ljutite žene s natpisima – Diore idi kući – ili čak – Spalite Diora. Kad je shvatila da je New Look trenutačno neizbježna moda, nevoljko ju je prihvatila, ali je odbila staviti na glavu šešir. Nije nosila šešir još otkako je skinula vojnu odoru i nije se sad kanila predomisliti. Kosu joj je podrezao, počešljao i uobličio jedan skupi frizer, ali već sutradan oduprla se bilo kakvu pokušaju dotjerivanja, ustrajući na nepredvidljivom izgledu koji je bio nekakva čudna kombinacija valova, kovrča i općenito zbrke kakvu je već dugo poznavala. Ona prijekorno zatrese kosu koja se o pirala o pirala zahtjevima mode i koja je trenutačno više nalikovala kakvoj golemoj i sjajnoj daliji bakrenaste boje. – Gospođo Longbridge? Ovdje su glavna ulazna vrata, gospođo Longbridge, reče joj Hal Lane, prodavalac nekretnina, pokušavajući je nagovoriti da se pomakne. Već drugi dan je s njom obilazio kuće na prodaju, pitajući se kani li ona doista nešto kupiti. Ipak, važna je bila čvrsta namjera gospođe Longbridge, što ju je
razlikovalo od onih neodlučnih mušterija s kojima je samo gubio vrijeme. Ona se jednost avno morala iseliti iz one bijedne kuće koju je sa svojim suprugom unajmila prije tri godine. Ta kuća nije više odgovarala ugledu dvaju glavnih partnera u najvećem poduzeću za zračni prijevoz tepeta u cijeloj zemlji. Ostavljajući po strani njihov osobni komfor, komfor, u toj zapuštenoj i prenapučenoj četvrti nisu više mogli primati goste. Nije se moglo ni zamisliti da pozivaju na večeru u toj jeftinoj kuće-rini. kuće -rini. Obitelj Longbridge se po njegovu mišljenju već odavna morala smjestiti u zgradu koja će vjerno odražavati odražavat i njezin društveni položaj. Nije mogao shvatiti zašto su čekali tako dugo. – Ovo je vjerojatno jedan od najljepših objekata u Hancock Parku, najavi Hal Lane dok su ulazili u kuću. – Na svoj. osobit osobit način on podsjeća podsjeća na kvalitete starog svijeta. Freddy se trgnu trgnu iz razmišljanja i zaslade na pločniku. – Gospodine Lane, rekla sam vam jučer kako imam samo dva dana na raspolaganju da pronađem kuću i upozorila vas pritom da lažni engleski stil uopće ne dolazi u obzir. Zašto mi onda trošite vrijeme? – Ali... ovo nije lažni engleski engleski stil, gospodo gospodo Longbridge, to je... je... ah... stvarno u stilu stilu kraljice Elizabete. Strpite se samo da vam pokažem unutrašnjost, iznimna je. Kupaonica je tako divna da biste za nju umrli. – Zasad vidim drvenariju koja nema nikakva smisla, odurne male crvene opeke i pločice na prozorima koje samo ometaju prolaz svjetla. Zao mi je, ali nema smisla da ulazimo, gospodine Lane. – Ona pogleda uru. – Imamo još šest sati. Tako dakle! pomisli on dok ju je uvodio u svoj novi Buick. Možda bi joj se dopala n eka kuća dobroćudnog izgleda?' Čemu tolika hitnja? On pregleda svoje popise i odustade pritom od pola objekata – gospoda Longbridge očito nije bila dovoljno profinjena da bi shvatila kako u Los Angelesu engleska kuća, po mogućnosti u tudorskom slogu, odmah izaziva odmah izaziva poštovanje i pruža dojam društvenog statusa. On pokrenu kola. Freddy je sjedila otraga, i ne primjećujući ulice s redovima stabala i blistavim cvijećem usred zime, što se toga dana u studenom isticalo na travnjacima. Imala je pomiješane osjećaje u pogledu selidbe iz one zgodne male kuće u Burbanku, u kojoj se toliko toga dogodilo. Nikad neće zaboraviti one lude dane s dvadesetosatnim radnim vremenom, kad je Swede Castelli napokon preuzeo vodstvo u uredu, kad su usred najteže poslijeratne stambene k rize rize unajmili petnaest novih pilota. Između dvaju letova ti su momci tražili okolo stambene prikolice ili motele u koje bi mogli smjestiti obitelji, kako ne bi morali noćiti u njezinoj vlastitoj dnevnoj sobi, s iznimkom srećkovića koji je uspio dijeliti krevet s Helgom. Freddy im je priređivala gulaš za večeru, svake noći kada nije i sama letjela. Annie se brinula za mlijeko, kolačiće i papirnate salvete, Tony je vodio bar, dok je Jock brinuo o partijama pokera. To su bili oni davni dani kad su po svaku cijenu nastojali dobiti terete za povratne letove: dogodila se tada tragedija triju aviona do vrha napunjenih jastozima iz Mainea koji su uginuli od šoka izazvanog letom kroz oluju; bila su to uzbuđenja prijevoza stotina tereta haljina i ženskih bluza koje su od Sedme avenije do odredišta prebačene bez ijednog nabora zahvaljujući vješalicama što su na brzinu postavljene u trupu t rupu aviona; pa svako-tjedne svako-tjedne isporuke časopisa Life i Time kojima su se s vremenom priključili i drugi izdavački klijenti; bijahu tu i – dragi ljubljeni, kako su Orlovi nazivali mrtva tijela što su prebacivana u nekadašnja boravišta kako bi ondje dobili pogrebničke usluge i potom pristojan ukop; trkaći konji kojima je let zrakoplovom prijao mnogo više nego dugo drmusanje vlakom ili kamionom, na koje su se piloti Orlova običavali kladiti potrošivši na to i cijelu plaću; napokon napokon i najvažnije od svega, čarterski čarterski letovi. Ali bez ljudi – dakako živih ljudi – oni nikad ne bi uspjeli, Freddy je to dobro znala. Bili su to čarteri zahvaljujući kojima su preživjeli prve dane; čarteri s nogometnim momčadima, sudionicima raznih konvencija, crkvenim zborovima koji su sudjelovali na natjecanjima, vojnicima na dopustu, studentskim skupinama, cirkusima koji su tražili posao, zajedno sa životinjama, čarteri s b endovima, opaticama i medicinskim sestrama; svi oni koji nisu mogli čekati da se nekako riješi gužva u poslijeratnom prijevozu. Freddy i njezini Orlovi zamijenili su u tu svrhu DC-3 DC-3 za četveromotorne DC-4, DC-4, otkrili su preklopna sjedala i vrećice sa suhom hr anom, anom, prodavali karte za devedeset devet devet dolara po osobi za let širom zemlje, svima koji su mogli podnijeti oskudni let uz pretpostavku da je taj let jeftin i siguran. Hal Lane zastade pred kućom s bijelo obojenim stupovima. – Gospođo Longbridge, nadam se da će ova sjajna rezidencija biti vrijedna vaše pozornosti. – Neka – Neka mi se Gospodin Gospodin smiluje, reče Freddy. Freddy. – – Kao da je iz filma 'Zameo ih vjetar'. – Tara iz filma 'Zameo 'Zameo ih vjetar' kopirana je prema ovoj rezidenciji. rezidenciji. – Pogledat ću je, reče ona vedro koliko je mogla, budući da je kuća bila unutar kruga koji je Laneu naznačila na zemljovidu, a koji je pokazivao udaljenost od zračne luke unutar koje nije htjela živjeti. Dok je hodala kroz mnoge velike i prazne sobe, blokirajući pritom bilo kakav Laneov komentar k ao ao da je bio zagušen
tutnjavom avionskih strojeva, Freddy se pitala bi li se uopće mogla priviknuti da živi u ovom beskraju četvornih stopa. Odselila se iz svoje spavaonice u roditeljskoj kući u Macovu kućicu, pa iz nje u ATA -inu spavaću sobu i dnevni boravak bora vak što su njoj i Tonyju bili dodijeljeni u Longbridge Grangeu, i napokon u neveliku kuću u Burbanku. Zar bi se ovdje mogla osjećati udobnije nego što se ikad osjećala u svojih dvadeset devet godina? Je li Jane, pitala se, imala sličnih problema s prilagođ ivanjem kad se udala za svoga markiza, obožavanog Humphreya, i preselila u divni tudorski zamak u Norfolku, taj feudalni simbol? Ne, za Jane se nije trebalo bojati. Ona je jamačno polovicu prostorija dvorca pretvorila u garderobe, i sad, kad je osigurala nasljednika n asljednika vojvodskog naslova – na divljenje cijele Engleske – i onda ponovno zatrudnjela, vjerojatno je zaposjela cijelo jedno krilo dvorca za dječje prostorije, za dadilje i pobožne čuvare svih vrsta. Jane je zapravo bila rođena da se skrasi u dvorcu; Gr ange ange je bio tek lansirna rampa. – Gospođo Longbridge, smijem li privući vašu pozornost na toaletnu prostoriju? Sjajne armature, zar ne? Sigurno ste svjesni kako se jedna domaćica ocjenjuje podjednako po svojoj toaletnoj prostoriji kao i po popisu svojih uzvanika. uzvanika. – Zašto ne bismo razgledali razgledali malo podrum? – predloži – predloži Freddy. On je oklijevajući oklijevajući povede niz neudobne neudobne stube. Pozorno je promotrila peć za centralno grijanje, stručno je udarila po njoj nekoliko puta, a zatim istražila cijevi koje su vodile gore. – Sustav Sus tav za grijanje je truo, reče napokon Freddy. – Ne zanima me. Žao mi je, gospodine Lane. Koja je sljedeća kuća na vašem popisu? – Imam jednu vrlo pomodnu suvremenu zgradu. Nešto me uvjerava da ćete je zavoljeti. Ta moderna zgrada bila je hladna i uštogljena, uštogljen a, unatoč obilju sunčane svjetlosti koja je dopirala iz krovnih prozora. Freddy je do tog zaključka došla razgledavajući jedinu udobnu prostoriju u kući, prostoriju za garderobu obloženu cedrovinom. No prostora je bilo napretek. Nije li to bio uzrok nevolja s Tonyjem, to što nije imao dovoljno životnog prostora? Je li u tome makar dio objašnjenja zašto je postao tako... udaljen? Kad je zapravo prvi put primijetila tu njegovu odsutnost, upitala se. Je li to počelo, a da ona tome nije posvetila osobitu pozornost, tijekom dvogodišnje traume nemilosrdnog rata s kompanijom American Airlines? Bili su time opsjednuti pokušavajući se održati na površini dok su gubili novac mjesec za mjesecom, pa nitko nije dospio brinuti se o sitnicama u osobnim odnosima, pomislila je sad Freddy kajući se. Uz golemi izdatak za plaće kojemu je valjalo udovoljiti svakog petka, za obitelj je bilo malo vremena. Swede je unio svu svoju snalažljivost u Orlove, ali pravi razlog njihova opstanka u prve dvije godine bio je sretni ugovor sa Za povjedništvom Za povjedništvom zračnog prijevoza, kojim su Orlovi dobili mogućnost da prebacuju vojno osoblje iz Kalifornije na Havaje, Guam i Honolulu. Kad je Uprava civilnog zrakoplovstva, djelujući ubitačno sporo, napokon okončala tarifni rat u travnju 1948. Orlovi su b ili jedna od rijetkih neovisnih kompanija koje su ostale u poslu, od dvije tisuće njih kojima su veterani krenuli u tu pustolovinu odmah nakon rata. Freddy žmirne, iziđe iz garderobe pokrivene cedrovinom i uputi se ulaznim vratima. – Idemo dalje, gospodine Lane, idemo dalje, reče ona glasom punim strpljivosti. Sljedeća zgrada bila je ugodno zdanje u kolonijalnom slogu i nimalo nametljiva. Hodala je njom s onoliko pozornosti koliko je mogla iz sebe izvući, pokušavajući se dosjetiti točnog trenutka kad je shv shvatila atila kako Tony ne samo što vodi bar za pilote, nego odlazi i sam do njega svake noći, i kad nije bilo gostiju, završavajući nerijetko ispod pulta. Između 1946. i 1949. odvijala se bitka poznata kao – slučaj zračnog prijevoza, tijekom koje su Orlovi pokušavali pokušavali od Uprave civilnog zrakoplovstva dobiti isključivo pravo na pojedine rute. To je bila posljednja i najvažnija bitka u koju je kompanija ušla. Bitka je dobivena tek prije tri mjeseca, u kolovozu 1949. Od trinaest kompanija koje su 1946. zatražile to pravo, do dana pobjede nisu, uz Orlove, bankrotirale još samo četiri kompanije. Kada, pitala Kada, pitala se Freddy, kada je tijekom tih dugih i napetih godina, kad nisu imali ni novčića profita unatoč teškom radu i milijunima koji su bili predviđeni ugovorima, kad je točno, tijekom godina u kojima su radili iz petnih žila, često iznajmljujući čar -terske letove drugim uhodanim kompanijama, započela Tony-jeva Tony -jeva ozbiljna alkoholičarska ovisnost? Tako ozbiljna i tako očajna da ju jednostavno nije mogla razumjeti? Sve do prije tri mjeseca noktima su se borili za održanje. Nije se točno mogla sjetiti trenutka kad je shvatila da se Tony može primiriti i obuzdati svoj bijes na Upravu civilnog zrakoplovstva samo brojnim ispijenim čašama. Kad je ono prvi put ostao kod kuće, odviše mamuran da bi mogao letjeti ili barem otići u ured? Prije dvije godine? Njegova urođena pristojnost nije se promijenila, ali sad se iz njegovih očiju iskrila teška optužba, danju i noću, iz očiju čiji je pogled lutao prikrivajući njegovu dobru narav, finoću džentlmena i smisao za humor. Najgore od svega je bilo to što je upravo sada, kad su počeli ubirati plodove borbe i zahvaljujući prodaji
dionica postali milijunaši, Tony i dalje pio jednako mnogo kao i prije – ili sada, možda i više? – Prestani, Freddy, prestani – – to bi bilo sve što bi joj on rekao kad bi pokušala s njim razgovarati. Nešto u njegovim mutnim očima, koje su bile odviše nagrizene uspomenama, uspomenama, smjesta bi je ušutkalo. – Dobro, gospođo Longbridge, što mislite o ovoj zgradi? – Freddy svuče svoj kaputić i tutnu mu ga u ruke, raskopča bluzu, otvori prozor građevine u kolonijalnom slogu, zavrnu suknju iznad koljena, pope se na radijator, nagnu se naprijed i ispruži ruku. Casak kasnije skočila je natrag u sobu, držeći u ruci od -lomljeni komad metalnog oluka. – Cijeli krov je truo, reče ona, – ona, – da i ne govorimo o hrđi koja je nevidljiva. Krenimo dalje, gospodine Lane. – Uze mu kaputić iz ruke i uputi se izvan kuće, pokušavajući dotjerati bluzu koja se izvuka iz suknje. Nakon kratke vožnje Buick opet stade. – Ograđen posjed, gospođo Longbridge, nedavno obnovljen od vrha do dna. Posjed iz snova. – Nadajmo – Nadajmo se, reče Freddy zadihano, krećući brzo naprijed. Zgrada nije nalikovala engleskima, toliko se moglo priznati, ali je bila nekako odviše francuska. Istini za volju, nije trgovcu rekla neka joj ne pokazuje ništa nalik francuskom, prisjeti se dok je ulazila u kuću. Lažnom francuskom nije prigovarala onoliko koliko je Tony prigovarao lažnom engleskom. engleskom. – Regardez ovo prekrasno stubište, reče Lane. – Lane. – Vi imate kćerku, zar ne gospođo Longbridge? Zamislite je dok bude silazila niz te stepenice kao nevjesta. Ova iznimna rezidencija kao da je bila zamišljena za vjenčanja. – Annie ima tek sedam sedam godina, odbrusi odbrusi mu Freddy. – Ah. U tom slučaju, da krenemo do obiteljskih prostorija obiteljskih prostorija i bara? – Bar u Malom Trianonu? Trianonu? Što ima još, gospodine gospodine Lane? Lane? – Ovo je ipak Kalifornija, gospođo Longbridge Longbridge – bar, obiteljske sobe, prostorija za toaletu, gospodareva soba s garderobom velikom kao soba, njegova i njezina kupaonica – za to smo kao stvoreni, zar nismo? – Ako vi tako kažete, gospodine Lane. Gdje je kuhinja? – Fre-ddy Fre- ddy zavuče glavu u pećnicu, promotri hladnjak i ocijeni kako voda otječe kroz slivnik. – slivnik. – Hmm. Pustit ću vodu u toaletima. Ne morate se truditi sa mnom. – Ona se vrati nakon nekoliko minuta. – Vodovodne instalacije moraju biti u potpunosti obnovljene, gospodine Lane. Bilo bi im bolje da su to učinili prije nego što su naručili onu zidnu sliku u gostinskoj sobi. Bojim se da nam nije nij e preostalo mnogo vremena. – Da pogledamo dogr ađene ađene dijelove, gospođo Longbridge, promuca on. on. – Na njima sigurno nema nekih građevinskih nedostataka. – Ne vjerujem. Poslijeratne Poslijeratne gradnje lošije su su od predratnih. Sada Sada štede gdje gdje god mogu. Freddy je zatim razgledala lažnu bavarsku lovačku kuću, pa palladijansku pallad ijansku vilu i nekakvu maursku fantaziju, metodično pronalazeći sve nedostatke, dok je Hal Lane bez riječi držao u ruci njezin zaboravljeni kaputić. Dok se penjala gore-dolje po mjestima za koje nije mogao ni zamisliti da bi ih žene istraživale za- dižući bez dižući bez predrasuda svoju suknju, dok je lupkala, zagledala, podizala, kuckala, gurala prste i preokretala predmete, Freddy zaključi kako u ni jednoj od tih kuća ona ne bi mogla živjeti s Tonyjem, s Annie, s Helgom i još nekim zasad nepoznatim kućnim pomoćnicama. pomoćnicam a. Ipak, morala se odlučiti danas. Ostatak tjedna bit će posvećen novinaru i fotoreporteru iz Lifea koji su doputovali iz New Yorka da načine veliku reportažu o Orlovima. Dok su se borili za preživljavanje imali su mnogo publiciteta – koji im je redovito dobro dolazio, jer je donosio nove poslove. Reporteri su se željeli usmjeriti na Freddy, zato što je bila žena u muškom svijetu, zato što je nekad osvajala trkačke trofeje, bila slavna kao hollywoodska vratolomna letačica i podrijetlom Lancel. Je li Tonyja možda zasmetalo toliko publiciteta oko nje, upita se Freddy ali i odmah zaboravi što je pomislila. Takva sitničavost ne bi mu nalikovala. Je li ga možda smetalo to što je sad vrijedio milijune, a ipak vlastitom odlukom nije mogao uložiti ni novčića? Smeta li ga ta tehnička pojedinost? Zbog svoga ponosa nije se mogao pomiriti s takvom situacijom, no ona ipak nije mogla povjerovati da bi to bio razlog njegove odanosti piću. Kad su konačno pobijedili u višegodišnjem natezanju, Jock je nestao i spiskao deset tisuća dolara u jednoj jedinoj partiji pokera, Swede je odletio u Tijuanu odakle ga nije bilo tjedan t jedan dana, ona je otišla kod Bullocka gdje je naručila desetak novih haljina i dvadeset pari cipela... Ali Tony nije učinio ništa drugo osim što se boce viskija. Tako je uporno ispijao čaše, da ga ni Annie nije mogla mogla privući. povukao i iska pio veći dio boce Freddy je Freddy je izišla, nalila sebi neko piće i sjela u ležaljku pored Tony ja, promatrajući ga kradomice s vremena na vrijeme, no on je nije uopće primjećivao jer je utonuo u duboku tugu gledajući dugi zalazak sunca te vruće kolovoske večeri. Fina i duguljasta struktura njegove glave bila je jednako plemenita kao i nekad, na njegovo svojstveno britanstvo nije utjecala kalifornijska opuštenost, ali u njemu se promijenilo nešto dublje. Kad je Freddy prvi put vidjela Tony ja, Tony ja, on je bio neosporni sudionik toga ključnog trenutka u povijesti
svijeta. Da nije bilo RAF-a RAF-a i lovačkih pilota kakav je bio Tony, Hitler bi bez sumnje bio dobio rat. U tim godinama nitko od njih nije mislio povijesno, jer su odviše bili zauzeti borbom za opstanak, no Tony je pritom ipak bio oličenje izvjesnosti, nosio je u sebi bit čiste hrabrosti, njemu je pripadala radost vještog ratnika i neustrašivoga gospodara nebesa, on je s voljom ostvarivao velike i pogibeljne zadatke. Ali sada? Nešto vitalno iz njega se izgubilo, nestao je smisao odlučnosti i ništa ga nije nadomjestilo. Bio je borac koji više nije vidio suparnika, gladijator bez oružja, zapovjednik bez onih koje je vodio. Je li ipak bila samo romantična, romantična, pitala se Freddy, Freddy, ili se još mogao prisjećati onih slavnih dana kad je vodio svoje eska -drile u bitku? Je li išta u njegovu životu podsjećalo na onu veličanstvenu opčinjenost tih herojskih godina? Nikad nije razgovarao o njima, čak ni s Jockom, različito različi to od desetaka ratnih pilota koje je poznavala, a koji ništa nisu toliko voljeli koliko podsjećati se onih zračnih bitaka u razgovoru sa suborcima. Je li osjećao nostalgiju za obitelji koju je ostavio u Kentu? Gak ni 1949. Engleska se još nije toliko opora vila da bi mogla omogućiti svojim podanicima put u inozemstvo, izuzev u poslovne svrhe, pa Tony nije vidio svoje roditelje, braću i sestre više od tri godine. Je li bilo moguće da je fantazirao o djeci koju nisu imali? Freddy se nelagodno meškoljila dok je promatrala njegovo bezizražajno lice, njegove mutne oči, njegov potonuo pogled, letargičan ugođaj njegovih finih usana. Nije mogla naslutiti o čemu je sad razmišljao, a kako je i odviše pio nije se moglo pokušati to od njega dokučiti. Sad joj je trideset godina, podsjeti se Freddy, a s osiguranom budućnošću Orlova mogli bi pokušati stvoriti obitelj kakvu je, to znala, on želio. Sad bi napokon sebi mogla dopustiti još jedno dijete – pa i više djece. Prvi put otkako je donijela odluku da sačuva Macovu letačk u školu do njegova povratka, nije bila prijeko potrebna na ovom ili onom poslu. Sad bi se mogla pretvoriti u nešto što je njoj doduše bilo potpuno strano – u damu koja samo uživa. Delphine i Armand imali su uz dva sina blizanca već i trećeg sina, ali to ni je ni je omelo Delphinu da postane vodeća filmska glumica u Francuskoj. Djeca joj nisu značila kraj karijere. No, da bi se zatrudnjelo, valjalo je prethodno voditi ljubav, a Freddy nije spavala s Tony jem Tony jem već mjesecima. Proteklo je već toliko mjeseci da se nije usuđivala prebrojiti ih. Bi li selidba u novu kuću što promijenila? Nije li prevelika prisnost njihove male i nagurane spavaonice spavaonice navodila Tonyja da padne u san prije nego što bi je dospio i poljubiti, a što bi možda dovelo još do nečega? Ili je to ipak bio samo bio samo alkohol? A možda je i upoznao neku drugu ženu dok je zrakoplovom prebacivao ovamo i onamo? Nikako nije mogla doći do odgovora. Tony je jednostavno bio odsutan, ali ne na taj način da bi pomislila kako se usmjerio na neku drugu. Ili je bila samo prostodušna? Nije li mu, a da to nije shvatila, postala nepopravljivo neprivlačna? Tony nije ni sada propuštao zapaziti njezine nove haljine, toliko ženstvene i romantične u svojoj kompliciranoj privlačnosti, komentirao je njihov izgled diveći im se nekako blag o, odsutno i nježno -no -no to je nju nagonilo tek na plač ili je u njoj stvaralo želju da ga udari, toliko je u tom njegovu divljenju bilo znakova neke spore i nenasilne dezintegracije života. Pomanjkanje njegova interesa nije mogla pripisati pomodnim zvonolikim suknjama koje su joj dopirale sve do gležnjeva – problem je bio stariji od pojave New Looka. Ako je bilo i najmanjeg izgleda da bi ih nova kuća ponovno zbližila, morala ga je iskoristiti. – Stanite ovdje! – Freddy reče uzbuđeno prodavaču nekretnina. – nekretnina. – Pored ovog znaka 'Za prodaju'. On se približi ogradi. – Nemam tu zgradu na svom popisu, pobuni se on. – Bojim se da nećemo moći ući. To je tek... jedna kuća, gospođo Longbridge, nije imanje, rezidencija ili važan posjed, tek obična... dobro, kuća... možda i velika, dopustit ću to, ali nipošto iznimna. Vrt je doduše lijep, ali kao što i sami možete vidjeti, zapušten. Ovu okolicu ne bih vam preporučio za investiciju. Položaj je dobar, ali ipak nije dovoljno na zapadu. Siguran sam da vam mogu pokazati nešto mnogo prikladnije, nešto reprezentativnije, ono što više odgovara vašem položaju u društvu. Ova kuća sagrađena je tako davno, da vjerojatno nema ni bar. Freddy je zastala i promatrala kuću nekoliko minuta, ne po-maknuvši po -maknuvši se da provjeri u kakvu je stanju. – K upujem upujem je, reče. – reče. – Javite mi sutra cijenu. Dat ću protuponudu, naravno, ali namjeravam je kupiti. – Gospođo Longbridge, niste ni ušli unutra. – Poznajem je dobro dobro – odvrati Freddy. Freddy. – Odrasla sam sam u njoj. Glava 21 Potražite telefonom agenciju za zapošljavanje, gospođice Kelly, reče Bruno tajnici čim je je ušao u svoj impozantni ured u Beecham Mercantile Trustu, moćnoj privatnoj moćnoj privatnoj investicijskoj banci koja je već više od stotinu godina bila čvrsto, ukorijenjena čvrsto, ukorijenjena u newyorškom Citvju. – Da gospodine. gospodine. Ovo su poruke poruke za vas, a vaša je pošta već na stolu.
Bruno joj dade svoj ogrtač da ga objesi u ormar. Taj dan na početku prosinca 1949. bio je na Manhattanu vjetrovit i hladan, ali on se već navikao dolaziti pješice od svoje kuće u Sutton Pla -ceu po svakom vremenu osim po najvećoj kiši. Sad su mu bile trideset četiri godine, a zbog svoga važnog položaja u banci često je morao odustati od svakodnevne sportske zabave zbog nekog poslovnog ručka. Hodanje od 57. ulice na East Riveru do Wall Streeta omogućavalo mu je barem minimum minimu m gimnastike. – Na telefonu je gospoda gospoda Mclver, gospodine. gospodine. – Dobro jutro, vikonte de Lancel. Što mogu za vas učiniti? – učiniti? – upita vlasnica najveće manhattanske agencije za kućnu poslugu, dakako optimističkim tonom. – Gospođo Mclver, pošaljite mi više ljudi na r azgovor azgovor – batlere, šefove kuhinja i sobare. – Gospodine, već sam vam poslala najbolje ljude kojima sam raspolagala, i to prije samo dva tjedna. Zar vam nitko od njih nije odgovarao? – Nitko – Nitko od njih ne bi mogao mogao dobiti posao posao u Parizu. Morat ćete ćete mi poslati bolje, bolje, gospodo Mclver. – Vikonte de Lancel, uvjeravam vas da sam osobno namjestila te ljude u službe u kojima su zatim ostali godinama. Svakoga od njih rado bih uposlila u vlastitom domu. – Što se mene tiče, nisu dovoljno dobri. Pokušajte ponovno. – Učinit ću sve što budem mogla, gospodine. Kao što znate, to nije lako. Pozabavit ću se odmah time, a zatim ću s gospođicom Kelly dogovoriti razgovore.»Molim vas. – Bruno spusti brzo slušalicu. S druge strane veze Nancy Mclver imala je zadovoljno lice. Kad bi svima njezinim klijentima bilo tako teško udovoljiti kao ovom Francuzu, zlatni rudnik njezina ureda počeo bi proizvoditi čistu platinu. Svaki put kad bi on imao neki problem s poslugom, ona bi dobivala nalog za zamjenu – a nitko od tih ljudi l judi nije trajao kod Lancela dulje od dva mjeseca, u pune tri godine otkako je s njim bila u poslovnom odnosu. On je ipak ovisio o njezinoj agenciji, jer nitko drugi u New Yorku nije raspolagao s tako ekskluzivnom radnom snagom, najboljom što se mogla pronaći, počevši od peračica peračic a na ruku, koje su pristajale prati samo staro fino platno, do majordoma koji ne bi držali vrijednim posao ako njime ne bi bio obuhvaćen posjed od barem tri potpuno opremljena doma. Imena ljudi koje je ona namještala, kao i imena ljudi kod kojih im je nalazila zaposlenje bila su njezin dragocjen posjed koji je pokrivao područje od nekoliko nekoliko ekskluzivnih četvrti na Manhattanu do Sea Islanda, Palm Beacha, Saratoge i Southamptona, ovisno o godišnjoj sezoni. – Lancel je opet podivljao, Genny, reče ona vedro svojoj pomoćnici. – Što se to s njim događa? On je najteži klijent u gradu. Nijedna ćudljiva usidjelica s popisa naših mušterija ne zadaje nam toliko briga koliko taj momak. – Tko zna što je tome razlog. Ali upamti, Genny, kad se radna snaga ne bi mijenjala, mi ne bismo zarađivali novac. Molim te, dodaj mi njegov karton. – Ali kod njega su se izmijenjali zamalo svi kojima raspolažemo. Što se njega tiče, došli smo do dna, reče Genny nevoljko dok je pružala nabubreli omot. – Čak i kad bih mu poslala ljude lj ude kojima je kojima je već dao otkaz, on ne bi primijetio. Njegova je kuća kuća prometna kao podzemna željeznica. Ako klijent ne može zadržati nekoga tko je dobra radna snaga, to je bez iznimke njegov problem, ne naš. To je zlatno pravilo u našem poslu i nikad ga ne zaboravi. – Pitam se našto je nalik? – Uvjeravam te da te to ne bi trebalo zanimati, reče Nancy Mclver prijezirno. – prijezirno. – Pravo je pitanje – što on zamišlja tko je? – Bruno de Lancel? Marjorie, to je smiješan prijedlog, reče Cvnthia Beaumont svojoj osobnoj tajnici. – Pomislila Pomislila sam kako bi vrijedilo pokušati s njim, nakon što je Larry Bell u posljednji čas otkazao poziv na večeru, odvrati Marjorie Stickley. – Dovraga i Larry Bell! Grlobolja nije nikakva nikakva izlika. Zar se ne može može malo napregnuti? Kako Kako on to zamišlja, da bih mogla pronaći zamjenu u tako kratkom roku? Nitko ne bi primijetio njegovu navodnu bolest – u svakom slučaju ne namjeravam pregledati njegovo grlo stetoskopom. – Možda misli da bi bio zarazan, odvaži se na primjedbu Marjorie, dok je njezina poslodavka Cvnthia Beaumont Beaumont i dalje bjesnjela u svom salonu, pomišljajući na pokvareni raspored za večeru u svečanoj odjeći, koju je bila tako brižno isplanirala. – Sigurno to ne misli! Zarazio bi ljude i gubom, kad bi samo bio siguran da će ostati neotkriven. On se samo brine za svoje dragocjeno zdravlje, sebičnjak jedan. Baš njega briga za moju večeru! – Gospođo Beaumont, vi znate da će to t o biti najvažniji društveni događaj sezone, reče Marjorie pokušavajući pokušavajući je utješiti. Nakon što je već godinama bila društvena tajnica nekih n ajuglednijih stanovnica New Yorka, znala je da ništa ne može toliko uzrujati jednu profinjenu i inače u sebe sigurnu ženu, kao otkaz nekog važnog čovjeka u posljednji čas. Ni jedna od njih nije se mogla suočiti s užasnom situacijom da se za stolom
nađu jedna jedna pored druge dvije žene, premda su privatno bile uvjerene da muškarci malo doprinose dobrom raspoloženju za stolom, očekujući da ih netko drugi zabavi, dok bi neka živahna prekobrojna žena mogla uz večeru barem nešto otpjevati. – Što nam je raditi, Marjorie? Što? Ovo je prava katastrofa! Preostalo nam je još samo nekoliko sati. Misliš li da bi Tim Black mogao – ne, on je upravo najavio svoje zaruke. Briši ga potpuno s mog popisa uzvanika, ionako mi nikad nije bio drag. Što o... ni govora, prisegnula sam da d a ga više nikad neću pozvati, nakon što se na zadnjoj večeri onako nacugao i učinio nepristojnu primjedbu gospođi Astor. Ah, zašto uopće pokušavam prirediti večeru u prosincu? Morala bih znati kako između Dana zahvalnosti i Nove godine ne postoji ni jedan upola prihvatljiv muškarac koji bi bio slobodan za večeru. – Ali ovo je ipak i proslava rođendana gospodina Beaumonta, usprotivi se društvena tajnica. – Čak i uz tolike zauzete Newyor-čane, Newyor-čane, to je svečana prilika. – Dogodine ćemo promijeniti nadnevak, to je je sve. Ne želim još jedanput isti pakao. A sada, Marjorie, stvorite nešto. – Otići ću u ured i telefonirati svakome s vašeg popisa za izvanredne okolnosti. – Pokušajte i s našim liječnicima, pa i sa zubarom. Možda je netko od njih neoženjen ili se upravo ra zvodi. Sama ću nazvati Jamesa mlađega u Princetonu. – On upravo ima završne ispite, gospođo Beaumont. – Zar se ne bi mogao malo žrtvovati sa svoju majku? Glupo je imati pet sinova, od kojih su se četvorica oženila čim su završili koledž. Zašto sam se mučila rađajući te klipane? Samo pomisli, da se nisu poženili, imala bih sad na raspolaganju četvoricu izvrsnih mogućih uzvanika – a uskoro i petoricu, kad James mlađi diplomira. Ali ne, ni jedan od njih nije pokazao zanimanje za moje probleme. Nezahvalnici! Jedino na što misle, to je njihova osobna sreća. Danas mladi ljudi nemaju osjećaja dužnosti, tradicije, obitelji. Sretni ste što nemate djece, Marjorie. Prištedjeli ste sebi mnoge boli. – Možda bih mogla pronaći neku djevojku, gospođo Beaumont. – Još jednu ženu? ženu? Bože oslobodi! Pokušat ću se obući dok budete telefonirali. – Ipak bih rado pokušala pokušala s Brunom Brunom de Lancelom. Lancelom. – Marjorie! Ne mogu ga pozvati u posljednji čas – uostalom, naumila sam da se cijela večera vrti oko tog čovjeka. Reći ću samo nešto o Brunu de Lancelu: on nikad ne bi otkazao u posljednji čas, osim ako bi bio na samrtničkoj postelji. Odviše je dobro odgojen za takvo t akvo što. Njegove su manire iznimne. – Rekli ste mi da stvorim nešto, gospođo Beaumont. – Rekla sam da budete kreativni na razuman način. Nisam očekivala od vas popis božičnih uzvanika. U svakom slučaju, de Lancel bi se uvrijedio da bude te iste večeri pozvan umjesto nekoga tko je otpao. – Ovdje je bio tako često da bi sigurno razumio. Kao svaki dobar prijatelj. Bilo bi to sasvim u redu. – On nije takva vrsta prijatelja. Da je Amerikanac, pristala bih, on bi vrlo rado pomogao, ali vi i sami znate koliko je on... hladan. Mislila sam da sam ga potpuno upoznala već kad sam se prvi put s njim srela, pa ipak stavljala sam ga sa svoje desne strane češće nego što bih se mogla sjetiti. Među njegove iznimno dobre običaje spada i to da ne govori o sebi. Ne može se poreći da izgleda apsolutno božanstveno, da je vrlo, vrlo bogat i k tome t ome neoženjen – uz to ide i plemićki naslov, naravno – naravno – prema tome, što se mene tiče, mogao bi biti nekomunikativan nekomunikativan kao sfinga, nepristupačan kao papa kad nema audijenciju, formalističan kao engleska kraljica... čekajte malo... malo. .. papa... možda kardinal Spellman? Što mislite o njemu, Marjorie? – Kao čovjek koji se ubacuje za stol sto l u posljednji trenutak – ne, mislim da to ne bi išlo, gospođo Beaumont. Beaumont. – Mislim da ste u pravu. – Cvnthia Beaumont uzdahnu u neprilici, ali upravo te njezine male nijanse Marjorie Stickley izvrsno je razumijevala. Isplatilo se imati najbolju društvenu ta jnicu ta jnicu u gradu, čak i ako je plaćena dvostruko više od bilo koje. Čak i kad bi kardinal bio slobodan, a mogla bi se okladiti da jest, to ne bi bilo prilično. Kad je Cvnthia Beaumont izišla iz kupaonice i počela na sebe stavljati tek toliko kozmetike da se suoči s cvjećarom koji je došao ukrasiti kuću, pojavi se Marjorie trijumfalnog izgleda. izgleda. – Dobila sam Bruna de Lancela. Kazao mi je da će vrlo rado doći. – Fantastično! Vi ste pravo blago! Spasili ste mi večeru. Što ste mu rekli? Kako ste mu to objasnili? – To je moja mala tajna, gospođo Beaumont. A sad moram otići reći cvjećaru da ćete se pojaviti za nekoliko minuta, kako ne bi dobio živčani slom. Dok je odlazila hodnikom prema blagovaonici, društvena je tajnica pomislila na vlastito zlatno pravilo: najgore što netko može reći jest – Ne, hvala vam. Stvorila je sebi dugu i zadovoljavajuću zadovoljavajuću karijeru obavljajući telefonske razgovore za svoje poslodavce, koji su bili odviše suzdržljivi da ih pokušaju obaviti sami. Te žene iz visokog društva – ponekad ih je morala žaliti. Ali ne često. Što se tiče Bruna de Lancela,
zbog reputacije krutog i odbojnog čovjeka postao je pravi strah i trepet onih koje bi ga inače tako rado pozvale. Stoga su izgledi da će večeras večeras prihvatiti poziv prihvatiti poziv bili jedan protiv jedan. Nikoga nije smetalo što se on ponašao snobovski, to bi visoko društvo razumjelo, ali mu nisu htjeli oprostiti što se tako ponašao prema onima koji su mu bili ravni. Što on sebi umišlja, pitali su se. Bruno je izišao iz svog ureda u banci tog petka prilično rano popodne, jer je morao otići na već četvrtu probu svoga kratkog kratkog jahačkog kaputa, što da je kod krojača Kiddera naručio još prije nekoliko mjeseci. mjeseci. – Vikonte de Lancel, ići ćete dakle loviti u Main Line? – Line? – To ga je upitao Allensby, glavni krojač za probe. Bruno je umjesto umjesto odgovora promrmljao nešto nerazumljivo. Nije mogao shvatiti kako se to jedan krojač usuđuje raspitivati o tome kako on kani otići u lov. – Radimo za mnogu gospodu koja love u Main Lineu, nastavi krojač. – Od davnine. Kažu mi da je to dobar lovni teren. Bruno otpuhnu prijezirno. To su mogli držati dobrim lovištem samo ti dosadni i nabusiti brokeri, pravnici i biznismeni, koji zapravo nisu imali pojma o tom plemenitom sportu i nikad nisu proveli cio dan loveći l oveći na vlastitoj zemlji. Ipak, Main Line je bio najbolji lovni teren u široj okolici New Yorka – Fairfield doista nije bio vrijedan spomena spomena – a život bez bez lova Bruno nije mogao zamisliti. – AUensby, ovratnik ovratnik opet nije dobro dobro skrojen. – Nemojte tako, gospodine, ponovno sam ga skrojio nakon prethodne probe. To je novi komad sukna. Pogledajte kako vam lijepo stoji uz vrat. Bruno poče micati vrat naprijed i natrag, pa zatim s jedne strane na drugu, sve dok se oko ovratnika nije ukazao otvor širok barem inč. – inč. – Ne, to ne ide. Jednostavno ne ide. Odrežite ovaj ovr atnik atnik i načinite novi. – novi. – On svuče kaput i baci ga na stolac. – stolac. – Javite mojoj tajnici kad budete spremni za novu probu. – Da, gospodine, reče Allensby pokorno. Dok je uzimao kaput, on pomisli na svoje zlatno pravilo: samo određena vrsta ljudi iskaljuje svoj bijes na krojaču, a ti ljudi ne zaslužuju poštovanje. Taj Francuz, koji je mislio da njegov plemićki naslov ovdje nešto znači, mogao je imati onoliko proba koliko je htio -sve je to unaprijed uračunato u cijenu. Stara krojačka tvrtka preživjela je generaci je generaci je teških mušterija, ali nijedan do sada nije imao tako lijep torzo. Bio bi užitak odjenuti ga, pomisli AJlensby prijezirno, kad ne bi bio takva ništarija. Što on sebi umišlja, tko je? Odlazeći od krojača, Bruno pogleda na uru. Imao je još gotovo dva sata vremena prije nego što bi se morao početi oblačiti za večeru. Nedaleko odavde živjela je žena koja ga je očekivala, izgledom nalik kakvoj rijetkoj i skupocjenoj mački ispred kamina. U sobi će se čuti tiha glazba, a na njezinim podatnim, punim ustima, koja su privlačila pogled kao da su neki barbarski ornament, mogla se naslutiti nestrpljivost. Bila je opušteno bujna, s čudesno bogatom puti, tamnosmeđim bradavicama na dojkama velikima poput kovanice od četvrt dolara, usnama koje bi radije sisale nego pričale , i s punašnom stražnjicom koja kao da je zazivala tjelesnu kaznu koju je Bruno tako stručno izvodio. Imala je ruke koje su odavale požudu, zloću i dosjetljivost, ta žena koja je bila jedna od velikih dama ovoga grada, s nepunih četrdeset godina i neizmjer no neizmjer no bogata. Pripadala mu je već tri mjeseca. mjeseca. Bruno je znap da je ona već pripravna za njega, željna da mu dopusti raditi s njom što ga bude volja, jer joj je ranije već bio telefonirao i objasnio joj do sitnih pojedinosti kako treba da se sama uzbudi prije nego što on dođe. Zamišljao ju je raširenih bokova, kako bi se mogla lako draškati, vlažnim i znalačkim prstima koje je potom lizala. Znao Znao je da se već već nemirno uvija i grize vlastite usne ne bi bi li izbjegla prerani orgazam. orgazam. Kad bi legao na njezin krevet rekavši da je umoran, pa ne želi ništa više nego da ona nadnese nada nj glavu i polagano ga zadovolji zadovolji svojim širokim, širokim, iščekujućim ustima, ustima, ona bi i to učinila. Kad bi legao na njezin krevet ne dotičući je, očekujući da ga ukruti svojim znalačkim prstima, a zat im joj rekao neka se raskreči ra skreči i uzme ga u svoje tijelo, kad bi joj potom strogo naredio da se diže i spušta dok ga ne olakša, a radi čega je k njoj i došao, pokorila bi mu se bez riječi. Kad bi joj rekao neka legne na sag, zadigne suknju i raširi noge, kad ka d bi on ušao u nju i uzeo je brzo i sebično kao školski dječarac, ona bi mu također bila zahvalna. Kad bi joj rekao neka sjedne dok bi se on uspravio pred njom, raskopčao hlače i gurnuo sebe u njezina usta, ona bi mu pružila i to tanahno zadovoljstvo ne bu neći se. Pa i kad bi sjeo pored nje kao puki gledatelj i rekao joj neka se draška sve dok se ne počne grčiti od vlastitog zadovoljstva, ona bi mu se pokorila. Bila je takva žena. Imala je upravo onoliko godina koliko je njemu odgovaralo. Znala je što zapra vo hoće, a to je bilo da se prema njoj odnosi kao prema kurvi. Nitko drugi u New Yorku nije se usuđivao s njom činiti ono što je činio on, a dosad joj je tek počeo nanositi ona poniženja za kojima je hlepila. Ona je bila njegov proizvod. U tome i jest problem, problem, pomisli Bruno okrenuvši se od puta do mirisne sobe gdje ga je j e žena čekala. Uputio se
kući. Mogao je predvidjeti svaku njezinu tajnu, one mu nisu bile nove. Već je zamalo dosegao dob onih iskusnih žena koje su mu se oduvijek dopadale, i kako su godine prolazile, tako je bivalo sve teže pronaći ženu čije najtajnije zabranjene fantazije, nisu bile stara priča. Danas ga je rijetko mogla dulje uzbuditi bilo koja nova žena, osobito ona iz visokog društva u New Yorku, čija su stajališta spram seksa bila stidl jiva stidl jiva i plitka, bez onih zavjera, zavjera, bez tamnih tamnih i zabranjenih scenarija scenarija koje je valjalo otkriti među Parižankama. Parižankama. Da, ljutio se na njih, na te bogate i blistave Amerikanke s čistim i razočaravajuće higijenskim imaginacijama, jer ga one nisu mogle uzbuditi. Nije Nij e doživljavao nikakvo unutarnje uzbuđenje misleći na ženu koja ga je maloprije čekala, željna, zavidna i vlažna. Zavidio joj je na njezinu uzbuđenju. U najmanju ruku večeras, kad shvati da on neće doći na dogovoreni susret, naći će načina da sama zadovolji požudu koja je u njoj bujala još od njegova jutrošnjeg telefonskog poziva. Bila je sretna jer je uživala cijele sate u požudnom uzbuđenju, sate koji su za nj bili jednako jalovi kao i cio ostatak dana, kao i predvidljiva večera koja je još bila pred njim. Čemu bi se još mogao nadati u ovom gradu, pitao se dok je slijepo prolazio uzbudljivim ulicama New Yorka uoči Božića, gdje su se, svakom drugom čovjeku, ukazivali deseci obećanja u zraku, gdje su se, za svakoga drugoga, sjajno osvijetljeni izlozi natjecali natjecal i u privlačenju pogleda, gdje je, za svakoga drugoga, valjalo otkrivati nepregledne količine energije i vitalnosti u svakoj ulici. New York. Ružan, ružan grad, bez šarma, bez prisnosti, bez povijesti. Građevine u njemu bile su ili previsoke ili premale ili, ili, u svim slučajevima, previše nove. Sve su njihove proporcije bile pogrešne, neprivlačne, nespretne. Ulice su bile odviše uske, odviše ravne, čista dosada. U njima nije bilo drveća – čak i onaj nadomjestak parka bio je zatvoren u strogi četverokut – nije bilo bilo skrovitih dvorišta, neočekivanih slijepih ulica, ni jednog mjesta gdje bi se moglo dogoditi da budete, skrenuvši iza ugla, prisiljeni zaustaviti korak iznenađeni divotom prizora. Nije bilo nijedne nepotrebne riječne obale koja bi vijugala kroz grad, be z koje je svaki gradski predio tek napola živ. Ljudi koji su se držali elegantnima bijahu zadovoljni što mogu živjeti u iznajmljenim kućerinama duž mračne i preširoke ulice koja se zvala Park Avenue, gdje ih je svatko mogao promatrati kroz prozore jer nije bilo zaštitne ograde. Newyorško društvo bilo je savršen odraz takvoga grada – preglasno, kričavo i napirlitano, bez šarma i povijesti, otvoreno svakome tko je mogao platiti pristupnu ulaznicu. Društvo koje nije sposobno razumjeti i odati pažnju zahtjevima obitelji i naslijeđa. Društvo koje se nikako nije moglo povezati s pojmom aristokracije. Bila je to tek izvještačena dosjetka koja je željela biti shvaćena ozbiljno. Pitao se ima li ijedna od njegovih prenapetih domaćica i najmanjeg pojma što on o njima misli. Jamačno ne -bile su preglupe da bi mogle shvatiti kako od njega mogu očekivati samo prijezir, a njegovo ponašanje prema njima bilo je i odviše automatsko da bi ih potaklo na neku slutnju. Pa ipak, ti su ljudi Brunu bili jedini na raspolaganju. Francuska kolonija u New Yorku sastojala se od frizera i glavnih konobara. Jedina iskupljujuća osobina New Yorka bila je upravo to da nije europski grad. Ne bi mogao podnijeti život u nekoj samodovoljnoj i provincijskoj Europi, kao u Rimu ili u Madridu, dok bi Pariz bio dalek samo nekoliko sati, a njemu ipak zabranjen. U ovom potpuno jalovim izgnanstvu ovdje, jedina je valjana osobina grada bila novac. Novac koji ga, različito od seksa, nikad neće prestati privlačiti, nikad postati dosadno predvidljiv i pljesniv; potreba za novcem nikad ne bi mogla prestati biti predmetom njegova interesa. Skupljajući ga sve više i više, nikad se nije pitao o njegovoj namjeni čak i kad za nj nije mogao dobiti niti pristojnog sobara. Novac Novac je za nj nj bio vrijednost po sebi. sebi. Približujući Približujući se svojoj kući u koju nikad nije pozivao, a koju je dekorirao točno onako kako je izgledala kuća u Rue de Lille, pitao se hoće li ga čekati Jeanneino pismo. Kućepaziteljica iz Valmonta ostala mu je lojalna. Pisala mu je redovito iz svog umirovljeničkog boravišta u Epernavu, kako bi mu priopćila vijesti o obitelji, a on joj je redovito odgovarao jer mu je pružala jedinu mogućnost mogućnost da dozna što se zbiva u Cham pagni. Cham pagni. Paul de Lancel imao je tek šezdeset četiri godine, a Lan-celi Lan -celi su bili dugovječni. Njegovi djed i baka od loze Lancela doživjeli su više od osamdeset godina. Ali i ljudima s tako dobrim genima svakodnevno se mogla dogoditi kakva nesreća, infekcija, nezgodan pad u kupaonici. Bolest je obično dolazila bez upozorenja, a i njegov stric Guillaume umr o je razmjerno mlad. Da, znao je da će skoro – ako već ne danas, u svakom slučaju skoro, jer bi inače poludio – primiti žalosnu vijest od Jeanne koja će ga povratiti u život. Jednog petka popodne u ožujku 1950. Freddy se nagnu nad Tonyjev radni stol gleda jući gleda jući ga s puno nade. – Tony, pođimo se pro-vozati. pro-vozati. Jock i Swede prikovani su uz svoje radne stolove, a nema razloga da baš sve gazde budu istovremeno na poslu. Dan je tako lijep. Tony diže pogled s praznog omota za spise nad kojim se mrštio kad je ušla u njegov ured. – Provozati se? Kamo? Kakvi te to čudesni krajolici privlače? Zadivljujući pogled na Hollywood? Na žuti
pijesak Santa Mo-nike? Mo-nike? Izlet do neke neke nove prilike za zaradu? Ili misliš na zrakoplov, a ne ne na automobil? – Ne, mislim na vožnju automobilom, reče Freddy strpljivo. Je li opet popio odviše viskija uz ručak ili je samo zlovoljan? U ovo doba dana to je još bilo nemoguće pogoditi. – Daj, spustit ću krov na automobilu. Umirem od želje da načas napustimo ovo mjesto. Sve ide glatko i posao teče, pa s am izgubila užitak. Pođimo, dragi. Tony uzdahnu oklijevajući, ali ipak se digao i pošao za njom do parkirališta njihova novog ureda uz aerodrom Burbank. Sjedio je uz nju bezvoljno dok je izlazila iz doline San Fernando i uputila se u okolicu Los Feliza. Fr eddy eddy krenu niz ulicu koju kao da je odabrala nasumce i zaustavi kola pred kućom na vrhu brežuljka, tipičnom kalifornijkalifornij-skom verzijom španjolske hacijende, razvedenom starom građevinom s balkonima i dvama dvorištima. Kupila ju je prošlog studenoga, prije jedva pet mjeseci. Inzistirala je na kratkom kupoprodajnom roku, i dan nakon što je on istekao već je u kući bio poduzetnik s dvije ekipe radnika koji su radili i prekovremeno samo da bi kuća bila što prije u savršenom redu. Istovremeno je dekorater namješta o kuću. Niz starih naranči duž pristupnog puta bio je u punom cvatu, a pejzažni arhitekt dotjerivao je svako stablo i vraćao vrtu obličje kojega se Freddy tako dobro sjećala, prekapajući i gnojeći zapušteno zemljište i sadeći široke lijehe engleskih jagorčevina i sitnih grimiznih ljubičica. Posvuda su se mogle vidjeti maćuhice čije su se žute, bijele i tamnocrvene boje miješale s plavim točkicama upadljivih nezabo -ravaka. Za mjesec dana procvjetat će grmovi ružičnjaka u kojemu su pupovi već bujali, a tratin e se zelenjele nedavno zasijanom travom. Kuća je bila ponovno oličena, dok su crvene opeke na krovu dovedene u savršen red. Ona isključi stroj. – Mislio sam da se želiš provozati, reče Tony. – Tony. – Nismo bili na cesti niti petnaest minuta. – Dopada li ti se ova ova kuća? – Doista. Kaliforniji pristaju jedino takve građevine. Uvijek sam to tvrdio, kao što dobro znaš. – Potrebna nam je nova kuća, zar ne? – Ne – Ne bih mogao to poreći. poreći. – Nešto poput ove? ove? – upita ona željno. – Koliko mogu zaključiti već si je kupila, zar ne? – ne? – Tony promotri njezino lice. Oči su joj bile oborene kako bi prikrila izraz, ali odgovor je već mogao naslutiti po uspaljenoj boji i namještenom bezizražajnom izgledu njezina uvijek čitljiva lica. lica. – Vrlo je zgodna i mislim da je dotjerana, nastavi on ne očekujući njezin odgovor. – Dotjerana od vrha do temelja. Sve je u njoj uređeno, sve provjereno, pa mislim da se možemo useliti. – Kao da uopće nisi iznenađen. – Freddy oćuti da joj je uzbuđenje splasnulo. Svaki dan, dok su građevni i vrtni radnici dotjerivali dotjerivali kuću, ona je uspijevala iskrasti se iz ureda i nadgledati napredak radova, gurajući ih i potičući, ponekad prijeteći ili čak nesuzdržano zavodeći, sve dok novi dom nije bio dotjeran točno po njezinim željama i prije nego što bi to itko očekivao. Pet-šest Pet -šest puta dnevno nazivala je dekoratera i svaki je tjedan osobno donosila konačne odluke, a da nitko među Orlovima nije primjećivao čime se bavi. Njezina ju je čudesna tajna bila potpuno obuzela. obuzela. – A kako bih mogao biti iznenađen? – iznenađen? – odgovori Tony. – Sad kad smo upravo ogavno bogati, nova kuća bila bil a je samo pitanje vremena. vremena. Ti voliš kad je sve u redu, zar ne, Freddy? Freddy? – Rekao je to toliko nježno nježno da je to u nje stvorilo nelagodan dojam, kao neprikladna nota u dobro poznatoj skladbi. Takvu vrstu nježnosti još nije primijetila kod toga, u biti bi ti nježnog čovjeka. Ali tu se ću-tilo ću -tilo nešto novo, nešto usiljeno, kao da je nježnost prikrivala neki drugi osjećaj osjećaj koji nije mogla mogla odgonetnuti. – Pa čak i ako nisi iznenađen, reče mu ona, prikrivajući raz -očaranost što je on njezin njezin pothvat prihvatio kao sam po sebi razumljiv, – ne umireš li od želje vidjeti kako izgleda unutra? – Siguran sam da je savršeno privlačna. Znam da će to biti velik doživljaj, prema tome krenimo. krenimo. – Tony iziđe iz kola i krene prema ulaznim vratima. Freddy je dotad neprekidno zamišljala prizor Tony jeva Tony jeva reagiranja na novu kuću, zamišljajući njegovo oduševljenje izgledima novog života i mogućnostima što su se nudile. Nije joj bila ni na kraj pameti ovakva mlaka, gotovo rezignirana reakcija, kao da je preda nj stavljen tanjur s jelom koje mora pojesti iako nije pri teku. Možda je opet mamuran, pomisli ona dok ga je slijedila, tražeći u torbici t orbici ključ od ulaznih vrata. Možda i nije mogao biti ljubazniji s takvom glavoboljom i suhim ustima. Bilo je teško naslutiti njegovo raspoloženje, alkohol u njemu bio je dobro prikriven. Svojim ju je pijanstvom zavaravao, pa bi primijetila koliko je pijan tek kad bi ga mamurluk prošao. Freddy je provela Tonyja kroz sve glavne prostorije u zgradi. Posvuda su se vidjele košare s palmama i cvjetnim biljkama, podovi su bili pokriveni velikim pločama meksičke terakote na koju su bili položeni
sagovi nježnih tonova, lijepo ali jednostavno pokućstvo bilo je oličenje smisla za ugodu, s tekstilnim presvlakama od blago obojenog obojenog platna, s jednostavnim i rukom nanesenim nanesenim ornamentima. U svakoj prostoriji bilo je toliko prozora da se moglo provesti sate mirno promatrajući promjene osvjetljenja. Kuća je bila namjerno načinjena bez neke veličajnoveličajno -sti, unatoč prostranosti soba i visini stropova, bez veličajnosti upravo zato da bi se čovjek u njoj mogao osjećati ugodno. Kako su prolazili iz sobe u sobu, Tony je ponavljao primjedbu – Šarmantno, vrlo šarmantno, sve dok ona nije dobila volju da ga udari. Ponašao se kao kakav uljudni posjetitelj, a ne k ao k ao čovjek koji prvi put uživa u vlastitom domu. Nije pogledao nijedan ormar niti otvorio nijednu ladicu, pokazujući manje radoznalosti za pojedinosti nego što bi je imao gost u hotelskoj sobi. – Šarmantno. – No ona nije kupila tu kuću i namjestila je da bi ga šarmirala. Učinila je to da bi on bio sretan. Ili, u najmanju ruku, nešto sretniji, – Gdje je bar, upita Tony kad su naposljetku sjeli u dnevnom boravku, u kojemu se šest prozora visokih od poda do stropa otvaralo na tri strane prema vrtu. – Tamo. – Freddy mu pokaza dug i privlačan stol na kojemu su bile poslagane čaše svih veličina i oblika, kao i šarena zbirka boca i uz njih soda, pivo od đumbira, posude s oraščićima i maslinama kao i srebrna zdjela s limunima. – Kako ćemo s ledom? – ledom? – upita Tony lijeva jući lijeva jući sebi viski. – Treba ga donijeti iz hladnjaka u kuhinji, odgovori Freddy pokušavajući se nasmiješiti. Bilo je to prvo pitanje koje je postavio. – Ali ti obično ne uzimaš led, dragi, pa će nam trebati samo kad budemo imali goste, dodade ona, osjećajući se kao prodavačica koja pokušava nametnuti neki proizvod kupcu koji oklijeva. Tony ispi viski naiskap i nasu sebi još jednu čašu. – čašu. – Bi li gutl jajčić? – jajčić? – upita je. – Molim te. Jednako Jednako kao tebi. – U zdravlje, reče ona kad joj je pružio čašu. Sjela je s druge strane stolića. Nikad još, pomisli ona, nije to izgovorila u tako čudnoj prilici. Ta je riječ... rij eč... iskušavala... premda premda je on znao da je kuća konačno njihova, ma koliko mu pritom manjkao entuzijazam što ga je ona očekivala. On podiže svoju čašu u znak nejasnog nejasn og i suzdržanog pozdrava, ali nakon što ju je ispio nije rekao baš ništa. Zavlada šutnja. Freddy je promatrala sadržaj svoje čaše, kao da bi u njoj mogli biti tko zna kakvi podaci. Ona je nervozno ispi do kraja. Mora biti da ipak osjeća nešto u vezi s kućo m, pokuša sebe uvjeriti, možda mu taj osjećaj tek ulazi pod kožu. Možda je bio i više iznenađen nego što je to izgledalo, pa nije znao što bi točno trebao reći. – Ne misliš valjda da je prevelika, Tony? – upita ga ona preki-nuvši muk. – Kad budemo imali više djece, kad budemo ugošćavali uzvanike, pa kasnije kada djeca počnu dovoditi kući svoje prijatelje, kuća neće biti ni izdaleka tako velika kao što se čini sada, kad u njoj sjedimo samo nas dvoje. – Znači, sve si to već isplanirala? Ti si pravo čudo, Freddy. Nikad te ne bih smio podcijeniti. Znam da nisi mogla sama začeti dijete, ali siguran sam da si već odaslala pozive u čast useljenja, zar ne? Freddy se naježi. Što to nije s njim u redu? Čemu ta odbojnost? Što mu smeta kod nje? – Ne, nisam poslala pozive, poziv e, naravno, reče ona što je mogla prirodnije, kao da ne zapaža njegovo ponašanje. – Kuća je dovršena tek jučer, boje su se jedva osušile. Ipak, što ima u tom loše ako sanjarim o budućnosti? Hoćeš li još jedno piće? – Ne, hvala. – Što? – upita ona ona ne vjerujući. vjerujući. – Moram biti trijezan u ovom slučaju, reče Tony, a Freddyna se krv zaledi. Glas mu se kretao rubom oštrice, kao da je svladavao neki bijes. – Trijezan? – upita upita ona. – Trijezan kao kamen. Često nisam trijezan, što si sigurno zapazila. Nadao sam se da ću ovo moći podnijeti ako se napijem, ali sad shvaćani da mi ta vrsta hrabrosti ne pomaže. Posebno ne u ovom slučaju. – U ovom slučaju? Zar ti se ne dopada kuća? Pokušavaš Pokušavaš li mi reći kako ne želiš u njoj živjeti? – Kuća je vrlo lijepa. Ali ti činiš upravo ono ono što ja ne mogu podnijeti. Evo kuće, Tony, spremna je za useljenje! Evo tvoje budućnosti, Tony, bit će tu gostiju, bit će velika obitelj, ti ćeš se silno radovati. Evo i posla za tebe, Tony, možeš možeš dobiti imenovanje imenovanje za potpredsjednika kompanije, kompanije, tu su milijuni dolara, Tony, Tony, cio tvoj život, Tony, na srebrnom pladnju! Freddy ti sve to daje! – On uze svoju čašu i baci je na kameni okvir kamina. – Isuse, Freddy, tvoji snovi su sutrašnje činjenice! Kad ti t i nešto zaželiš, ništa te ne može spriječiti da to dobiješ. dobiješ. Za sebe. Ja sam tu posve slučajan, ja sam tvoj jebeni suprug! Mi ne idemo zajedno, Freddj. To sam ti morao reći još davno, vrlo davno. Morao sam sada ostati trijezan kako bih mogao iz -bljuvati tu činjenicu. Mi nikako ne idemo zajedno, želim svršiti s tim brakom. tim brakom. Želim razvod. Ne mogu više biti tvoj
muž. Grubost tih riječi porazila ju je kao i same riječi. Izgledao je prestravljen i odlučan kao zvijer koja odgriza vlastitu šapu da bi se oslobodila stupice. – Poludio si! Ti si pijan! Nije pijan! Nije me briga hoćeš li reći da nisi. Vjerojatno si pio još otkako si se probudio, ti huljo! – Freddy je čula svoj glas iz daljine, iako je bila skočila i vrištala mu u lice. – Da si se mogao čuti, zastidio bi se. – Ja se zaista stidim, već godinama. Zamalo sam se navikao, ali ne sasvim, ne sasvim, hvala Bogu. Freddy, slušaj me, moraš me čuti. Nije važno jesam li za tebe pijan ili trijezan. t rijezan. Nije to posrijedi. Činjenica je da si uzela u svoje ruke život nas dvoje, od trenutka kad smo se ovamo doselili prije pet godina. Sve se vrtjelo oko tebe. Ti si bila nepobjediva, nitko te nije mogao poraziti. A ja nisam imao ključ za to. Da nije bilo tebe, izgubili bismo izglede i vratili bismo se u Englesku u roku od nekoliko mjeseci. Ti si osposobila Orlove, bez tebe bismo Jock i ja propali. Zatrebao ti je Swede, ali mene nitko nije trebao. Ja nisam učinio ništa osim što sam prevozio terete – a to je mogao učiniti i svaki drugi pilot. Ja sam bio prekomjerno opterećenje od samog početka, a ti – ti – – Tony, prestani! Kako možeš biti tako užasno nepravičan? Ja ne bih izdržala sve ove godine bez tebe, nikad nisam imala dovoljno hrabrosti niti bih mogla izdržati kad je stvarno bilo gusto – – Gluposti. Mogla si i htjela si. Nikad nisi nešto prekidala, uvijek si našla izlaz. i zlaz. I ja sam sebi prodavao tu istu laž, uvjeravao uvjeravao sam se kako sam ti potreban. I da me Annie treba. tr eba. To je bio jedini način da se ne suočim s istinom... to, i piće, dakako. Sad kad smo silno uspješno poduzeće, nema više mjesta izlikama i samoobmanama. Velika 'bitka' završena je. Nemoj me pokušavati uvjerili u vjerili da ćeš ikad prekinuti sa svojom predstavom. Nisi ti takva. Ja se se ne mogu natjecati i ne želim više više ovako živjeti. To me ubija, ubija, Freddy. U meni nije ostalo ni trunke samopoštovanja. Shvaćaš li što to znači? – Gledaj, Tony. Vratit ćemo se u Englesku, ja ću prestati raditi, možemo ponovno početi onako kako je bilo nekad, samo što ćemo sad imati novaca – upamti, dolazak ovamo bio je samo pokus, nitko nije rekao da mora vječito potrajati. – potrajati. – Freddy je govorila pribrano koliko god je mogla. Sigurno nije ozbiljno mislio sve ono što je rekao. Ostane li mirna, ako se ne uzbudi, ako bude s njim razumna... – Jadna mala Freddy. Freddy. Ti doista misliš da sve možeš srediti, je li tako? Čak i promijeniti svoju najdublju narav? Misliš li zaista da bi da bi mogla ponovno početi igrati ulogu supruge veleposjednika? Onda si se osjećala tako bijedno – iako si se iznimno hrabro držala dok nismo imali nikakvih izgleda, tako hrabro da nisam mogao dokučiti što se zapravo s tobom zbiva. Ali danas – bila bi to smiješna šarada, kao kad bi se nekog sjajnog trkaćeg konja na vrhuncu njegovih sposobnosti natjeralo da vuče kola seoskim putovima. Ne pamtiš li što si upravo rekla – da je 'dolazak ovamo bio samo pokus'. Ne, tvoj dom je upravo ovdje, u Kali-forniji, kao što je moj dom Longbridge Grange. On mi silno nedostaje, Freddy. Nedostaje mi kiša i sve ostalo u njemu i oko njega. Ne treba nas grditi. Ni ti ni ja nismo sazdani da bismo mogli biti sretni iseljenici. Ti si i odviše Amerikanka, ja sam odviše Britanac. Nikad to nije moglo funkcionirati. Da se nismo preselili u Kaliforniju, ti ne bi mogla ostati živjeti u Engleskoj a da pritom ne izbrišeš iz sebe sve što te sačinjavalo... upravo onu djevojku koju sam zavolio. – Ali što to – što to nije bilo u redu? – upita Freddy. Tony je bio trijezan, zapazi ona zabrinuto, pa ni sada, u trenutku velike boli, nije mogla poreći da su one godine što ih je provela kao ladanjska gospodarica bile zbilja loše. Valjalo je pronaći riječi da bi se to objasnilo, riječi koje bi ih odvele natrag do samog početka, riječi riječi koje bi prekinule tu noćnu moru, učinile je nepostojećom. nepostojećom. – Reci mi, molim te, t e, reci mi, Tony. – Kad smo se vjenčali poznavali smo se samo djelomice. Zar se ne sjećaš kako je jedini predmet našeg razgovora, kad nismo vodili ljubav, bilo letenje i zračna borba? zračna borba? Bili smo u istoj igri, ti i ja, imali smo iste strasti. Volio sam tog borca u tebi, t ebi, ali zar sam mogao i pomisliti da ćeš ti čeznuti za bitkama i kad rat završi? Nisam shvaćao kakva si ti žena, zapravo, sve dok nismo počeli posao s Orlovima. Divim t i se, Freddy, uvijek sam ti se divio, ali ti nisi žena koja bi mi mogla biti suprugom. Nemamo zapravo ništa zajedničko osim Annie i dana stare slave. A to nije dovoljno. Žao mi je, ali to nije dovoljno. Freddy ga oštro pogleda. Izgledao je deset godina mlađi mla đi nego što je bio kad su maločas ušli u kuću. Olakšanje na njegovu licu bilo je i odviše upadljivo da ne bi povjerovala njegovim riječima. – Imaš neku djevojku, djevojku, zar ne Tony? Tony? – upita ona gotovo sigurna u to što govori. – Da. Mislio sam da ćeš to razumjeti. Što razumjeti. Što si zamišljala da sam radio kad te mjesecima nisam ni dotaknuo? – Ne znam. Ne to. Tko je ona? ona? – Jednostavno, Jednostavno, žena. Tiha, podatna, ugodna, ugodna, žena koja koja me odmara i kakvu kakvu bi mogla za mene zamisliti. – Hoćeš li se s njom vjenčati? – Oslobodi bože, bože, ne. Ne želim želim se vjenčati, samo želim otići odavde, Freddy. Otići. Želim otići kući.
Delphine pročita Freddyno pismo i pruži ga preko stola Ar-mandu. On ga preleti na brzinu, zatim nešto pozornije, i napokon ga poče pažljivo proučavati, dok je Delphine motrila njegovo lice. Čim ga je odložio, ona ga zapita. – Jesi li iznenađen? – Zbunjen sam. Tko bi to očekivao? Nakon osam godina braka bez napetosti, barem ne onih za koje bismo mi mogli doznati, i sad odjednom ovo, niotkud – gotovo je s tim, završeno, i ona pritom još tvrdi kako za to nitko nije kriv? Kada dvije pristojne osobe ostanu vjenčane osam godina, kad imaju dijete, zajednički život, kako je moguće da se razvedu r azvedu bez razloga, bez ičije krivnje? Je li to opet neka sjajna američka dosjetka? – Ne, to je Freddyn stenografski stenografski način izražavanja, kojim nam kaže kako o tome ne kani nikad raspravljati u budućnosti i ne želi da joj budu postavljana pitanja. To je oblik njezina ponosa, dijete moje. Paklenski je suzdržana kad je posrijedi odavanje svojih emocija. Nije to neka taština, ne mislim to, to je nešto drugo – potreba za skrovitošću koja je gotovo divlja. Sjećaš li se kad su nas prvi put posjetili, dok su još živjeli u Engleskoj? Nije dala ni najmanje naslutiti koliko je nesretna, pokušala me zapravo uvjeriti kako je njezin život sjajan. Ako nije mogla svoje teškoće odati vlastitoj sestri, kome bi mogla? Nikad nije naučila kako bi mogla dopustiti da joj drugi pomognu. Ukočena i tvrdoglava. – Zar si ti toliko t oliko različita, curo? – Ne, i ja sam nepopustljiva nepopustljiva – osim s tobom. – Delphine je te riječi izgovorila polako. S trideset dvije godine imala je pred sobom još barem tri ljeta prije nego što široka francuska publika zaključi da je došla u kritično razdoblje. Uživala je u svakom trenutku svoje preostale mladosti. – Zato i razumijem Freddy. Ustanovio si da sam po tvojoj mjeri onog trenutka kad smo se upoznali. Od tebe ništa nisam uspjela prikriti, i jednog dana neću više to ni pokušavati. Freddy nikad nije bila po Tony jevoj mjeri, zar to ne shvaćaš? – Moj uskoro bivši šogor bio mi je oduvijek tajna... ima nešto u petnaest generacija pripadnosti britanskoj aristokraciji što nikad neću shvatiti, koliko god je moje poznavanje ljudskih naravi široko. To je jedan od razloga zašto nikad nisam pokušao snimiti film o Anglosasima dok sudjeluju u nekoj utakmici ili dok se vole – jednostavno ne razumijem njihove igre. – Ne znam zašto, zašto, ali to me nagoni nagoni da se sjetim jedne jedne Freddyne ljubavi ljubavi dok je još bila curica. curica. – O čemu govoriš? – Prošlog ljeta, dok smo bili u Valmontu s djecom, razgovarala sam otvoreno s majkom i ona mi je ispripovjedila kako se Freddy u šesnaestoj godini ludo zaljubila u svoga nastavnika letenja. Pobjegla je od kuće i živjela s njim godinama. Ostali to nisu ni slutili, ali majka ih je jednom prilikom slučajno vidjela zajedno i ona je znala. Objasnila mi je kako je to bila velika strast za oboje... ali kad je nakon rata jednom upitala Freddy što se dogodilo s tim čovjekom, Freddy je rekla tek toliko da se nije vidjela s njim već godinama, i potom promijenila temu. Nikad u to ne bih povjerovala, da majka nije bila sasvim uvjerena. – O tome dakle pričaju majke i kćeri kad se r.fđu nasamo? – – Prirodno. Osim kad se ne tužimo na svoje muževe. Moraš još mnogo toga naučiti o ženama, Sadowski. Mala, nevina muškaraca Freddy, koja živi u grijehu grijehu s jednim j ednim četrdesetogodišnjakom... četrdesetogodišnjakom... dok sam mislila da jedino ja izazivam skandale u obitelji. Meni je jasno što se dogodilo. Zasitila se Tony ja i britanske suzdržanosti. Zasitila preko glave. Konačno je to shvatila i odbacila ga. Mogla bih se okladiti kako Freddy već ima drugoga u pričuvi, ali o njemu ćemo doznati tek kad ona to zaželi. To je podsmisao ovog pisma. Ipak, žalim je... osam godina nije bilo lako. Žalim i Annie. Ali posebno žalim Tonyja, toga jadnog momka. Loša je stvar imati razvod a da pritom ne shvatiš da si odbačen. To je kao udarac u zube. U Valmont je pošta prispijevala tek oko podneva. Eve je odložila kćerino pismo kako bi ga kasnije pročitala bez žurbe, budući da je upravo pripremala ručak za skupinu kupaca. kupaca. Obišla je dugi, o valni stol za jelo sjajne površine i s teškim, čipkama urešenim urešenim podlošcima za posude posude ispred svake stolice. Postavljala je kartončiće kartončiće s imenima uzvanika, jer je to bio posao koji nikad nije prepuštala drugome. Ovdje je predvidjela kupca vina za sve veći lanac lan ac britanskih hotela, ondje je bilo mjesto za predstavnika hotela Waldorf Astoria iz New Yorka i njegovu ženu, a desno od sebe, na počasno mjesto, smjesti Ritzova čovjeka iz Pariza. Njegova će pak žena sjediti s Faulove lijeve strane. Kupac iz male Belgije, koja je kupovala više šampanjca po stanovniku nego ijedna zemlja na svijetu, sjedit će joj slijeva, njegova žena Paulu zdesna, a uza nj bit će chefde cave, nadzornik podruma koji im je redovito činio društvo. Hvala Bogu, pomisli Eve, što je toliko godina diplomatova žena, pa je te delikatne odluke mogla donositi gotovo automatski – u njezinu radnom tjednu redala su se najmanje četiri takva ručka i skoro isto toliko večera. Gostoljubivost, oduvijek značajka života u Champagni, značila je nešto više od trad icije jer je bila najbolja prodajna metoda tamošnjih vinogradara. vinogradara. Eve je dostigla dostigla savršenstvo u toj vještini. Godine 1949. vinogradari iz Champagne prodali su jednako mnogo butelja kao i godine u prvom desetljeću stoljeća, što je bilo najprobitačnije razdoblje u njihovoj povijesti. A sada, 1950., bili su očito na putu da
potuku i taj rekord. – Djevojke, dođite, reče Eve dvjema engleskim studenticama koje su čekale da ona dovrši raspored gostiju. Obje su živjele u dvorcu tijekom sezone kako bi se upoznale s vinogradarskom predajom, a pomagale su Evi i oko cvijeća. Kao i inače, kad je Eve poslagala kartone s imenima, one su donijele male vaze s kratko podrezanim cvijećem, cvijećem, onako kako ih je Eve naučila. naučila. Nikad nije mogla shvatiti zašto neke neke domaćice stavljaju visoko visoko cvijeće nasred stola, što je smetalo ljudima da se vide međusobno, a sprečavalo je i konverzaciju. Dala je uresili sredinu stola malim stručcima cvijeća koje je tako stvorilo liliputansku cvjetnu lijehu nasred stola, dok su postrance, uz stolice, bile stavljene više vaze s po četiri cvijeta. Za manje od jednog sata gosti će se naći za stolom, i budući da je šampanjac bio jedini njihov zajednički interes, razgovor će biti živahan kao da je popis uzvanika pripremala tjednima. Možda ih je tako živahnim učinio obilazak imanja prije ručka; najprije ritualni posjet crkvi u Hautvillersu gdje je pokopan Dom Perignon, a zatim, dok je Paul odgovarao na njihova pitanja, pogled na podrume. U predvorju podruma otvorio je jednu butelju i napunio njihove čaše koje će ispijati vraćajući se ka dvorcu puteljcima duž kojih je vinova loza sada, u svibnju, već imala vidljive pupove. Kad je stol bio priređen, Eve je krenula u sobu da se presvuče za ručak. Dotjerala je stručno izgled svog lica, i ne misleći na to, do časa dok je neki nejasan proljetni miris u zraku nije prenuo i naveo je da se pogleda u ogledalu. Zar je ona doista vikontesa de Lancel, gospodarica dvorca Valmont, pitala se zatežući bradu kako se ne bi vidjele prve bore na vratu. Prisjetila se jedne druge svibanj ske noći, 1917. godine, kad je imala tek dvadeset jednu dvadeset jednu godinu a ne pedeset četiri kao sada. Tada je bila skinula sa sebe svu šminku u jednoj drugoj garderobi, iza kulisa varijetea Casino de Pariš, a jedan galantni časnik došao je u posjet djevojci s kosom boje jagode, razdijeljenom po sredini, sredini, jednoj nesuzdržljivo slobodnoj slobodnoj djevojci koja se zvala Maddy i koja je, doduše, imala mnoge tajne, ali nije znala rasporediti kartone s imenima duž stola, nije znala kako učiniti da se stranci za stolom odjednom osjete kao prijatelji, nije znala voditi dvorac s dvanae-stero sluga i mnogim gostinskim sobama, u koje je tijekom sezone od sedam mjeseci smještala bezbrojne kupce koji su dolazili iz mnogih gradova širom svijeta. Eve uzdahnu filozofski, prisjećajući se panike svoje panike svoje dobronamjerne tetke Marie-France koja je bila uvjerena da Eve nikad neće ući u poštovanja vrijedan brak samo zato što je pjevala u varijeteu. Pa ipak, sad je postala i više nego poštovana supruga, postala je – istaknuta, kako su o njoj pisali vinski stručnjaci nakon što bi posjetili Valmont. Njezine su obrve i dalje bile uko-šene uko- šene prema gore, oči nisu bile ništa manje sive, nisu se ništa teže palile nego prije, i dalje je pjevuckala stare, dobro poznate skladbe dok bi obilazila dvorac, i dalje impulse – ali morala je priznati kako je je prezirala prezirala životne konverzacije kad bi one htjele ograničiti njezine impulse – lice što ga je sad ugledala u ogledalu više priličilo dvorcu nego nekadašnjoj pozornici. Bi li ikad postupila drukčije? Ne, nikad. U trideset tri godine godine braka nije ni jednom požalila svoj izbor, što je bilo znatno duže od razdoblja kad obično nastupa propitkivanje smisla bračnog života, kakvo mora proživjeti svaka žena uzimajući u obzir sve osobine muškarca kao mužjaka. Od Dijona do Pariza, pa zatim Canberra, Cape Town, Los Angeles, London – i sad Epernay. Bila je to zamalo savršena kružnica: nestašna kćerka bjegunica doktora Couderta sada je bila svega stotinjak milja daleko od mjesta svog rođenja. Kao što je primijetila sada osamdesetogodišnja Vivianne de Biron kad joj je prošle godine došla u posjet, kakva je to bila sreća što se Eve nije svojedobno udala za kakvoga kraljevića muštarde u Dijonu. No ipak nije htjela u potpunosti odobriti način kako je njezina nekadašnja štićenica svojedobno odustala od velike v elike karijere koja joj se nuđala. Eve stavi na sebe jednu od Balenciaginih haljina, načinjenu od tanke vune u kreatorovu španjolskom ugođaju, crnu kao habit časne majke glavarice i dvostruko finiju od bilo čega iz Diorove kolekcije. Eve je j e te kreacije nazivala – svjetlosnom odjećom, izabranom zbog efekta kao što su teatarski kostimi velikih torea dora. Ako je Eve trebala djelovati istaknuto a ne opčinjavajuće, te su kreacije bile vrijedne novca što je za njih dano. Pet minuta prije nego što su se uzvanici imali pojaviti, ona promotri kroz prozor slikovit prizor okolnih vinograda i u sebi zahvali za čaroban preporod kuće Lancel. Kad joj je Paul rekao da Tresor ne krije više nijednu butelju, da je Bruno sve to blago prodao na crnom tržištu pa se u podrumima nalaze samo berbe ratnih godina, srce joj je j e gotovo prepuklo od boli zbog njegova poniženja i sramote. Oporavak kao da je bio nemoguć, ne samo u Valmontu nego i širom Champagne. No ona nije znala koliko je velika odlučnost tamošnjih ljudi, kao ni to da su r atne atne berbe svoju oskudnost nadoknadile izvrsnom kakvoćom. Svi ratni zarobljenici već su se 1945. vratili kućama, a radnici iz vinograda – koji su većinom i sami posjedovali male vinograde – prihvatili su novog vlasnika i prodali mu svoje zalihe vina, koje su lukavošću bile sačuvane tijekom okupacije. Ipak, protekle godine bile su razdoblje teških napora, kad se
svaki zarađeni novčić ponovno ulagao u zemlju, u obnovu najstarijih loza i izgradnju. Sve do lani nije bilo novih haljina, niti su bili mogući posjeti posje ti vlasuljaru Alexandreu u Parizu. Štoviše, iako nijedna izlizana kaserola u dvorcu nije bila zamijenjena novom, Eve je uspjela primati goste čim su se ponovno pojavili prvi kupci. I dalje su bili visoko zaduženi kod banaka u Reimsu – možda se nikad neće osloboditi o sloboditi tih dugova -ali kuća Lancel, kao i ostale Grandes Marques napokon su trijumfirale.Te poslijeratne godine uzele su težak danak. Paul je na početku svojih šezdesetih ostvario više nego što je Eve mogla i zamisliti. Natčovječji rad iscrpljivao ga je, pa kad bi sebi dopustio rijetke trenutke opuštanja nakon sati provedenih nad spisima i računima, Eve je vidjela njegovo lice iscrpljeno gorčinom i tugom. Ali nikad više nije ni spomenuo Brunovo ime. Eve pogleda uru. Vrijeme je da siđe niza stubište. Ost avila je Freddyno pismo – razočaravajuće tanko – tanko – na stoliću, ne našavši slobodnog vremena da ga otvori sve do nekog trenutka nakon večere, kad su se ona i Paul napokon mogli povući u svoje prostorije nakon što su gostima zaželjeli laku noć. Paul je upravo oblačio pidžamu kad se ,ona pojavila na vratima garderobe s otvorenim pismom u ruci. – Freddy i Tony se razvode, jeknu Eve u nevjerici, sa suzama u očima. – Daj da pogledam, reče joj Paul uzimajući pismo. Kad ga je pročitao obujmi čvrsto Evu i poljubi je u kosu. – 'Nemoj plakati. Znam kako se osjećaš, ali moglo se dogoditi i nešto gore. – Jednostavno to ne razumijem! Što hoće reći tvrdnjom kako nitko nije kriv? To je smiješno! Znaš i sam da to ne može biti istina. – Naravno – Naravno da ne može, i ja to shvaćam, shvaćam, reče Paul reče Paul polagano. – Što hoćeš reći? – Prošle zime, kad sam obilazio obilazio kupce u Kaliforniji, proveo sam mnogo mnogo vremena s Tonyjem. Bio je ne samo pijanac nego i teški ovisnik ovisnik o alkoholu. Znaci Znaci su mi bili jasni, iako ih je on dobro dobro prikrivao. Mislim da je sve to za počelo još u ratu – Britanci su sposobni popiti zapanjujuće količine viskija, pa ipak boriti se sutradan kao lavovi. Različito od nas, jetra su im jamačno načinjena od čvrstog metala. Nisam ti o tome govorio jer nisi ni-Šta slutila, a Freddy je iz svih sila sil a nastojala da ništa ne primijetim. Vjerovao sam da će se izvući iz tog ponora, ali, pošteno govoreći, nisam imao odviše nade. Sad ju je njegovo pijančevanje očito prisililo na odluku. Ne vjerujem da će ikad to priznati, ali jasno mi je da ga je morala ost aviti, kako radi sebe tako i radi Annie. – Slatka moja Freddy, Freddy, prošapta Eve. Eve. – Ipak, bolje je da se izvuče iz tih teško podnošljivih okolnosti nego da dopusti totalnu degeneraciju. Freddy je jaka, ja zapravo sažalijevam Tonyja. Netko tko se tako odvažno borio i preživio... da sad završi kao odbačeni suprug. Glava 22 Među nama govoreći, Swede, misliš li da mi mi znamo baš sve što je potrebno znati o ženama? – Jock Hampton upitao je to svoga prijatelja dok su zajedno ručali negdje u veljači 1951. veljači 1951. – Ne misliš li da bismo mogli u svemu uspjeti pod jednim jedinim uvjetom – da su nam glave . zajedno? – , – To me zapravo upozorava kako nikad ne bismo trebali tr ebali ići zajedno, promumlja Swede. – Koliko si djevojaka djevojaka imao? Desetke? Desetke? Stotine? – U svakom slučaju previše da bih se bih se mogao sjetiti koliko. – I ja također. Ali ti si stariji, iskusniji i poznaješ je dulje. Reci mi, dakle, koji je vrag ušao u Freddy? – Mislio sam da govoriš općenito. Govoreći općenito, znam o njima ponešto. Ali kad je riječ o Freddy – ne bih pokušavao. pokušavao. – Gledaj, znam da je ona nešto posebno. Nisam totalni bezvez-njak, vjeruj mi kad ti kažem da znam razliku između običnih cura i Freddy. Ali ona je ipak žena. Mora biti da je ipak više slična ostalim ženama nego što se od njih razlikuje. Je li tako? – Možda. A možda možda i nije. – Znaš, Castelli, stvarno mi je drago što o tome t ome razgovaramo. Ti si mi velika pomoć. Za Krista, ona ipak nije prečista djevica nego djevica nego je žena od krvi i mesa. I nedostaje mi! Želim je natrag, onakvu kakva je bila prije razvoda. Sjećaš li je se? je se? – Možeš mi povjerovati. povjerovati. – Uvijek nas je ostavljala bez daha, zar ne? Dovraga, Swede, zar nismo uživali kad nas je bacala iz ravnoteže, kad nas je iznenađivala, uvijek ispred ostalih, tako da smo morali dahtali ne bismo li je dostigli. I onda nam se smijala sm ijala dok bismo pokušavali! Zahvaljujući njoj svaki dan nalikovao je nacionalnom prazniku,
jedan prasak vatrometa za drugim. Bože, volim takve teške ženske. Svaka dobra cura s kojom sam se upoznao bila je teška – ali nakon Freddy sve su one nalikovale sveticama. Što se s njom dogodilo, Swede? – Postala je – dama. dama. To je najbliže onome što bih ja mogao opisati. – Poznavao sam mnogo razvedenih žena i one obično nisu postajale dame. Obično se one raspuste, počinju odlaziti na spojeve, kupuju sebi seksi haljine, nagovaraju prijateljice da ih upoznaju s momcima – možda ne baš odmah, ali ipak. Freddy i Tony raskinuli su prije godinu dana, njezin je razvod praktički konačan, a ona još uvijek sjedi kod kuće svake večeri s Annie. Vrhunac Freddyna društvenog života je pomoć jednoj osmogo-dišnjakinji osmogo- dišnjakinji da napiše domaće zadaće. To mi je poznato jer tu i tamo navratim kod nje, kako bih vidio svoje kumče, i redovito je tako. Nemoj mi reći da je to normalno. – Ona želi imati takav takav privatni život, Jock. Jock. Nije na nama da se miješamo. miješamo. – Slažem se. Ne prigovaram. Ali ona je ipak i naš partner. Izgubit ćemo hrpu novca ako se Freddy brzo ne oporavi. Kad se posljednji put dogodilo da se pojavila s novom, debelom narudžbom, vičući pritom i skačući možda previše, ali je ipak bila neodoljiva. Ja se ne razumijem u pridobivanje ljudi kao ni ti, pa gubimo poslove u utakmici s Letećim tigrovima samo zato što se ona ponaša tako damski da ne želi više ni mrdnuti trepavicama! Više i ne korača onako kako je to nekad činila. Kad se posljednji put d ogodilo da je dobila napad neodoljivosti, natjeravši nas da učinimo i ono što nikad nismo namjeravali – i zaradivši pritom gomilu novca? Naravno, pokazuje se u uredu, sjedi i radi ondje cijeli dan, ali nam ne znači ono što je prije značila. Ne bavi se više ni letenjem, a upravo tada dobiva dobiva svoje najbolje ideje. To To je kao da mislimo kako smo kupili neku cestovnu krstaricu, a vrativši se kući vidimo da su to dječja kolica. To nije fer i mislim da bi ti morao ozbiljno porazgovarati s njom. – Kako to da sam sam ja odabran? – Zato što si je znao dok je još bila dijete. Poslušat će te. Preda mnom bi se samo izmotavala. – Ne, – Ne, hvala. Ako želiš da nešto bude bude učinjeno, učini učini to sam, Jock. Jock. – Šališ se? – Možeš misliti. – Bilo bi prikladnije da se ti pozabaviš njome, Swede, ali budući da se tako držiš, prihvatit ću se sam tog posla. Što bi mi se najgore moglo dogoditi? Da se počne izmotavati? U najmanju ruku, natjerat ću je da počne misliti. Nitko nema nema pravo oplakivati oplakivati svoj razvod do do kraja života. – Baš ćeš joj tako reći? – Ne, Ne, bit ću uviđavniji. Najprije je moram izvući iz kuće i ureda. bude kod vlasuljara. To je jedina jedina prilika kad nije na jednom ili drugom mjestu, nasmija – Nađi – Nađi se s njom kad bude se Swede Ca-stelli. Ca-stelli. Nije lud da se počne miješati u njezin privatni život. Odviše j u je dobro poznavao. Tko osim njega zna kakve je loše sreće bila s dvojicom muškaraca koji su joj ikad nešto značili? Ako se želi zaštitili od svijeta, tko bi joj mogao prigovoriti? Ipak, Jock Hampton je bio pun zanosa i briga. Što se njega samoga tiče, a barem a barem bi on morao morao znati kako stoje stvari, poslovi idu izvrsno. – Pozvat ću je na sastanak Orlova jata. To je ono pravo. Neće moći odbiti – jedina je djevojka koja je u to upućena, jedina koja zaslužuje da se nađe ondje. – Misliš li da će doći? – Ako ne dođe dođe svojom voljom, svezat ću je i ubaciti u svoja kola. Kidnapirat ću je. – Kao da bi uživao uživao u tome, zar zar ne? – Ti si perverzan, Swede. Ti si odvratan prljavi starac, morat ćeš platiti ovaj ručak. Freddy se mrštila, uzrujana preko svake mjere što je bila natjerana na tjerana sudjelovati na toj večeri. Od prvog trenutka kad je Jock spomenuo sastanak Orlova jata, znala je kako za nju nema gore prigode od te. Od svih Jockovih ideja, ova je bila najgora. Bilo je to nešto tako besmisleno, tako nevjerojatno netaktično, da ona ona jednostavno nije mogla povjerovati svojim ušima kad joj je predložio da pođu zajedno. Kako se uopće usudio? Zar nije imao ni toliko suosjećajnosti da shvati kako će je ti ljudi iz Orlova jata podsjetiti na nešto što joj je nekad značilo tako mnogo, a sad je bilo izgubljeno? Bili su to dani slave, kako ih je Tony nazvao u svojem posljednjem, užasnom govoru, iz kojega nije zaboravila ni jednu riječ. Dani kad je voljela svoj posao i voljela Tonyja, te je napokon izgledalo kao da su se dvije ljubavi stopile u jednu. Bila je ispunjena osjećajem misije što ju je nekad uzdigao do visina kojih se sad mogla sjećati tek s tugom. Jock ju je zamolio da krenu na taj skup, nimalo ne shvaćajući zašto nema volje ući u prostoriju punu ljudi koji su bili dijelom njezine sada sada mrtve sreće. Dok je pred njim iznosio svoju patetičnu priču, ostala je zapanjena, otvorenih usta. – Jednostavno ne mogu tamo otići ako ne ideš i ti, rekao joj je, sav kukavan. – Svaki od tih ljudi ima ženu i barem dvoje djece. Ne bi povjerovala što su mi sve napričali na posljednjem sastanku posljednjem sastanku – jadni stari Jock,
kako to da nisi mogao pronaći ženu koja bi pristala ići s tobom, mora biti da je u tebi nešto duboko pogrešno, možda si odviše vezan uz majku, mogao bih se okladiti da se nikad nećeš oženiti, svršit ćeš kao osamljeni neženja koji pokušava nekako ispuniti svoj prazni život i – najgore od svega – svaki je od njih našao za mene djevojku! Svaki me pokušavao nekako spojiti sa svojom sestrom. Volim te prijatelje, Freddy, ali ne bih više otišao na sastanak s njima bez ženske pratnje. Ne mogu povesti ni jednu od djevojaka koje poznajem, ostale bi osamljene i očajno bi se osjećale. Zašto mi ne bi pomogla i provela sa mnom jednu večer? Mogla bi me zaštititi, kao da si krilni lovac, pa kad me počnu napadati – osobito žene – promijeni temu i skini mi ih s repa. U ovoj zemlji kao da je zločin protiv američkog načina života ostati neoženjen u trideset prvoj godini. Ja bih isto učinio za tebe čim bi zatrebala moju pratnju, znaš da bi mogla računati na mene. – I tako je nastavio kukati. Bila je svjesna da će uskoro iscrpsti sve svoje razloge, jer jedan jedini koji bi ga odvratio od te namjere nije mogla spomenuti: otkako je Tony pobjegao, nalazeći spas u tome da bude što dalje od nje, ona je bila u ratu sa samom sobom, sobom, nesposobna išta učiniti. S jedne strane, bila je silno postiđena onim što joj je Tony bio rekao, beskrajno pogođena njegovim optužbama, koje je morala prihvatiti kao stvarnu sliku njezinih postupaka prema njemu. Uništavao ju je osjećaj krivnje. S druge s trane, bila je više ljutila nego ikad u životu. Kakav je to beskičmenjak, koji je sav teret svoje propasti prebacio na svoju dotadašnju ženu? Ali, čim bi je bijes malo utješio, sjećanje joj je govorilo kako je on bio u pravu: u Engleskoj je s njim sve bilo u redu, počeo se strmoglavljivati tek kad su došli u Kaliforniju. Noć za noći Freddy je Freddy je sjedila ophrvana mislima čim bi spremila kćer u krevet. Izvodila je sebe pred sud, i kao tužitelj i kao branitelj, kao sudac i kao porota, optužujući se i opravdavajući se, razmatrajući uvijek iznova posljednjih petnaest godina svog života. Mac nikad ne bi pobjegao od nje da nije njim tako očito manipulirala. Da je mogao povjerovati kako će ona poslušati glas razuma, nikad ne bi otišao u Kanadu i ne bi ondje poginuo. Što Što se tiče Tonyja, zašto nije mogla zadovoljno živjeti u Longbridge Grangeu? Mnogim bi ženama takav život bio silno drag. Zašto nije bila prilagodljivija? Ženstvenija? Više nalik onim najbližima kao što su Penelope, Jane i Delphine, pa i njezina majka? Njima su njihovi muževi bili po svemu prvi, njihova djeca nisu patila zbog razvoda, same su vodile lijep, potpun i zadovoljavajući zadovoljavajući život. Ali, dovraga, zar nije i sama imala neka prava? Zar nisu nešto vrijedili njezini snovi i strasti? Što je bilo neispravno ako ako je nešto željela i bila spremna za to se potruditi? Iscrpljujuća primirja u kojima su ravnotežu držali sram i bijes bila su joj dostupna samo unutar zidova njezine kuće. Nitko iz vanjskog svijeta nije mogao naslutiti uzroke njezina razvoda i neugodnu istinu o tome kako ju je Tony odbacio, istinu o njegovoj ljubavnici o kojoj ona nije mogla ni sanjati. Izgubila je svu vjeru u sebe, sve svoje samopouzdanje. Ipak, Freddy je to shvaćala, ništa od svega toga nije moglo poslužiti kao izlika da ne ode na jednu veselicu. A zatim, tu je bila i Annie. Onaj pokvareni lukavac Jock rekao joj je – Annie, zar ne bi voljela da mama malo iziđe i zabavi se? Zar ne bi bilo za mamino dobro kad bi se lijepo odjenula i izišla sa mnom jednu večer? večer? – Kako je samo obmanuo jednu osmogo-dišnjakinju da postane željna i gladna nade kao Oliver Twist! Je li je on možda naučio riječima – Mama, moraš poći na zabavu! Mogu sama načiniti domaću zadaću i volim jesti u kuhinji zajedno s Helgom. Nisi se zabavila već tako dugo vremena! – Pritom je boja glasa djevojčice bila takva da je Freddy uvidjela kako zbilja nije dobro ako joj majka postaje predmet sažaljenja. Ne, zaključi Freddy sumračno, ona je na to jednostavno jednostavno natjerana. Jock Hampton pobrinuo se se za to. Pogleda se u ogledalu -sve je bilo u redu. Pomno odabrana haljina od crne svile, s visokim ovratnikom i dugim rukavima, visjela je na njoj gotovo mlohavo, kao i sva njezina garderoba. Nakon Tonyjeva odlaska izgubila je apetit, pa se mogla mogla samo prisiljavati prisiljavati da pojede pristojnu večeru, kako bi bi kćeri dala dobar dobar primjer. Freddy dodade široki crni pojas koji je prikupio skupu svilu oko struka. Odjeća je bila prikladna: neupadljiva, nimalo agresivna na bilo koji način, vrsta odjeće s kojom je žena mogla ići među svijet. Samo se cijenom ta haljina razlikovala od onih što su ih nosile druge žene. Dotjerala je kosu tog popodneva pa je izgledala prilično disciplinirano. Hvala nebesima, ovaj put ju je htjela poslušati. Stavila je na usnice malo rumenila, ali je odustala od maškare i sjenila za oči. Žene bivših pilota jamačno su bile poslovne i sretne duše, koje su energiju trošile na rađanje sretne dječice i vođenje domova kako bi bila sretna obi -tavališta sretnih supruga – više je nego vjerojatno da se ne služe sjenilima za oči, ma koliko ih američki mo dni časopisi oglašavali obveznima i za prosječnu ženu. Očito nije željela izgledati odviše hollywoodski. Par malih naušnica i cipele od lakirane kože upotpunili su njezinu garderobu. Kad je Jock prispio, Freddy je bila odjevena već punih pola sata. Ipak, nije se mogla natjerati da iziđe iz svoje sobe. Motala se ovamo-onamo, ovamo- onamo, namještajući stvari i provjeravajući sadržaj svoje torbice već peti put, dok su Jock i Annie bili u živahnu razgovoru. Mogla ih je čuti sve do gornjeg kata. Zašto nije pozvao i
Annie na taj glupi skup? Sad je doduše bilo prekasno da mu se predloži tako nešto. Napokon se prisili da siđe niza stube, slušajući ih kako se smiju. Kad je ušla u dnevni boravak, glasovi su se odjednom utišali. – Mamice! – zavapi zavapi Annie. – Freddy, ne idemo na sprovod, sprovod, reče Jock. – Jock. – 'Što si to stavila na sebe? Smjesta promijeni tu haljinu. Ionako ćemo zakasniti, nekoliko minuta neće utjecati. – Oh, mamice izgledaš izgledaš strašno, zavapi zavapi Annie. – Crno je j e uvijek prikladno, uvijek šik – što vas dvoje znate o garderobi? Ovo je uostalom model Jacquesa Faitha. – Nije – Nije me briga čiji je to model. model. Stavi na sebe sebe nešto zgodno, zgodno, i neka ne bude bude crno, doviknu doviknu joj Jock. – Izgledaš kao udovica! – dodade dodade Annie, dok dok se njezino ljupko ljupko lice smrknulo. – Dobro, dobro. – Freddy dobaci ljutit pogled Jocku. Sa svim onim njegovim Brendama, mogla je zamisliti na kakve je jeftine, neukusne i seksi haljine bio navikao. I taj joj napirlitani paun nije rekao da će se pojaviti u odori. Bila je to muška sebičnost! Ona pojuri u svoju sobu i pregleda haljine, slažući ih ljutilo po vješalicama. – Nešto zgodno – – taj šašavac. Zgodno. To samo pokazuje što on misli o ženama. Zgodno – tu je riječ ona oduvijek mrzila. Glupa riječ koja je nalikovala igrački, od koje je gora bila jedino riječ dražesna. Barem joj nitko dosad nije rekao kako je dražesna. Pograbi jednu vješalicu iz ormara i stavi haljinu ispred sebe. Bila joj je odviše tijesna kad ju je donijela kući, malo vremena prije nego što ju je Tony napustio, haljina namijenjena za kućno zagrijavanje koje se nikad nije nij e bilo dogodilo. Nije se potrudila odnijeti je u salon kako bi je uredili po mjeri. Ali to je bila jedina u ormaru koja nije bila crna, a sad bi joj možda mogla biti po mjeri. Ona svuče sa sebe crnu svilu i navuče novu haljinu. Stajala joj je izvrsno. No m orala je uzeti prikladne cipele, drugu torbicu i drukčije, svjetlije i veće naušnice. naušnice. A morala je staviti na sebe i više šminke, kako haljina ne bi djelovala odviše nametljivo. Valjalo je promijeniti i frizuru koja je bila odviše stroga i odviše školnička. Sranje! školnička. Sranje! Žureći se, Freddy je promijenila šminku brzinom na koju je već zaboravila. Počela je zatim žestoko četkati kosu sve dok nije dobila potpuno nov izgled koji je odgovarao novoizabranoj haljini, od svijetlocrvenog sifona bez naramenica, s tijesnim, jedva primjetnim gornjim dijelom i drsko punom suknjom – haljini koja je bila načinjena za ples do zore, za zavođenje. Zaustavi se pred ogledalom, ogledalom, potpuno izmijenjena. Nije bila baš zgodna, ali izgledala je... bolje, to bi možda bila prava riječ. Ali nešto je nešto je još manjkalo. Freddy otvori kutiju s nakitom i izvuče iz nje ATA-ina ATA -ina zlatna krila. Ako se Jock pojavio u odori, sa svim pukovničkim pu kovničkim uresima i ukrasima koje je imao, i ona se mogla pojaviti s tim krilima. Na sreću, gornji dio haljine bio je dovoljno krut, krut, pa je krila neće povući dolje, razgolićujući joj grudi. Da, taj crni i zlatni ukras, ta dva široka krila načinjena od teškog zlata i uokvirena u crno, s insignijama ATA na sredini, dala su haljini upravo onu završnu notu koja joj je j e nedostajala. Freddy se spusti niza stube, onoliko Ijutito koliko bi to bila svaka žena u sandalama s visokim petama. – Nadam se da da ste vas dvoje zadovoljni, najavi najavi ona ratoborno. Jock i Annie poskočiše sa stolica i kliknuše. – Za tu priliku dobro je, preduhitri ih Freddy. Freddy. – Oh, Isuse, Freddy! Freddy! – Tako si... lijepa, uzdahnu Annie. Annie. – Hvala ti, Annie. Vratit ću se rano, ali obećaj mi da ćeš otići u krevet na vrijeme. Sutradan ću ti sve ispričati i spričati kako je bilo. – Mama, kad bi samo znala kako krasno izgledaš! Koliko će još proteći god ina prije nego što se budem i ja mogla tako obući? – Mnogo godina, godina, Annie. – Morat ćeš imati trideset jednu godinu, kao tvoja mama, do-metnu do -metnu Jock. – Znači, bit ćeš još vrlo, vrlo mlada. Pođimo, prekrasna damo, kako ne bismo došli baš posljednji. – Jock, nemoj nemoj me više nazivati prekrasnom, ili se ne mičem iz kuće. Ja nisam tvoja djevojka, ja sam postrani lovac, i treba da me tako shvatiš. – Tako je, gospodine, gospodine, odvrati joj on službeno. – Ispričavam se, gospodine. Veoma mi je žao, gospodine. – Tako zvuči bolje, zaključi Freddy. Jock je ogrnu njezinim novim krznenim kaputom i pruži joj ruku. Ona se namršti na tu nepotrebnu gestu. – Znam i sama hodati, zahvaljujem, reče izlazeći i zlazeći kroz kućna vrata, ljuljajući se malo. Freddy je zastala kao začarana, nesposobna da st avi nogu pred nogu, našavši se pred dvoranom iz koje su dopirali zvuči – zvuči – Bijelih stijena Dovera.
– Jock, prošapta ona preklinjući, preklinjući, – ta glazba... – Silno zadovoljan sobom, Jock je nije ni čuo. On sam upriličio je cijeli skup, preslušao orkestar, dao glazbenicima popis skladbi koje je želio čuti, unajmio malu plesnu dvoranu u Beverly Wilt-shireu, Wilt- shireu, sastavio jelovnik za večeru i pronašao sve pilote nekadašnjeg Orlova jata. Onima koji nisu živjeli u Los Angelesu, zajedno s njihovim ženama organizirao je zračni prijevoz, zahvaljujući ljubaznosti Orlova, i svaki je par dovezen do Beverly Wiltshirea, opet zahvaljujući ljubaznosti Orlova. Jock je odlučio da moraju odjenuti odore. Pretpostavljao je kako je šest tjedana od obavijesti bilo dovoljno svima da skinu suvišne naslage sala dobivene nakon rata... iako se sam nije nij e nimalo udebljao. Sam je sebi čestitao što je sve predvidio kako Freddy ne bi mogla odbiti poziv. Koliko god to bilo smiješno, nije našao nikakva drugog načina da je izvede u društvo. Tko zna zašto, a li kroz sve te godine on i Freddy nisu postali tako bliski da bi je mogao jednostavno pozvati na večeru, bez ikakva posebnog povoda. Među njima postojala je neka brana, čije uzroke on nije mogao razumjeti, a koja mu je priječila da se uz nju osjeća slobodno i opušteno. Kad ne bi postojala Annie kao izlika, nikad se ne bi usudio povremeno joj banuti u kuću, pri čemu je ipak pazio da se najavi telefonom. Kad ne bi imao drugog objašnjenja, gotovo bi morao pomisliti da je pred njom pomalo stidljiv. Zar je mogao djelovati kontraproduktivno netko koga je poznavao tako dobro? – Ta glazba, ponovi ponovi Freddy, – ona je tako – – Sjajna, zar ne?, upita je Jock sjajući od zadovoljstva. – Užasna! – uzviknu uzviknu Freddy. – Mrzim manipuliranu nostalgiju. nostalgiju. – Što ja mogu kad to momci žele? – upita Jock, uzimajući je za ruku i vodeći je odlučno unutra. – U pravu si, to je otužno. Ali ne možemo sad ostati ovdje. Ti si hrabra, Freddy, to sam oduvijek cijenio. Upamti, kad počnu pričati o svojim sestrama, reci im, Jod ima zbilja zgodnu djevojku, ali večeras v ečeras nije mogla s njim izići. – Nemoguće – Nemoguće je da se na to prisilim. – Onda se nasmij, počni zbijati šale, sve će biti u redu ako samo to prozboriš. I ne zaboravi naglasiti ono 'zbilja'. – Orkestar je zasvirao – Waltzing Matilda, skladbu koja je bila i odviše glasna da bi mogla biti sentimentalna. Svladana glasnoćom Freddy je dopustila Jocku da je ugura u plesnjak, gdje su ih smjesta okružili ljudi u odori, lupkajući Jocka i tapšući Freddy, Freddy, a zatim opet tapšući Freddy i lupkajući Jocka. Kao da je tulum počeo već jučer, pomisli Freddy. Freddy. Sve je bilo bučno, nagurano, konfuzno i u dobru raspoloženju, i sve su žene bile upadljivo odjevene kao i ona sama. Možda i neće biti tako loše kako je pomišljala. Kad ju je Jock zgrabio zgrabio i povukao na plesni plesni podij, uz orkestar koji je svirao – Davno Davno i daleko, ona se već toliko raspoložila da se nije ni upitala kad je posljednji put plesala s Tonyjem uz istu skladbu, ili uz onu sljedeću – sljedeću – Ove godine će proljeće zakasniti. Shvati da je već zaboravila koliko je Jock bio dobar plesač. Kao da se počela dobro zabavljati. Orkestar je počeo svirati – svirati – Bit će lijepo ako pođeš sa mnom kući. – Hoćeš li prestati pjevati mi u uho, psiknu mu ona. – Znam napamet sve riječi, pokuša se on opravdati. – To nije isprika. Nisi Nisi Bing Crosbv. Na Na svu sreću, stari prijatelji su je počeli moliti za ples, pa je sljedeći sat Freddy provela mijenjajući jedan zagrljaj drugim, a da joj se Jock nije mogao približiti dulje od nekoliko koraka. Možda to i nije bila idealna prilika za mali razgovor s njom o njezinu lošem ponašanju, shvati on dok mu je samodopadnost samodopadnost osjetno oslabila. Ona je bila ljepotica ovog bala, sama đavolica, lakog koraka, u odjeći u kojoj je nije smio pustiti iz kuće, jamačno skorašnji uzrok gadnih prepirki između muževa i žena kad ples bude okončan. I tko joj je uopće rekao da smije staviti na sebe krilni znak? Zbog toga su sve ostale žene izgledale tako... beznačajne. Večera je protekla u bučnom izmjenjivanju zdravica i šala kao i mjesta za stolovima, pa u hvalisavim pričama o stvarima koje su se zbilja dogodile, a onda je ples počeo iznova. Slušajući glazbu već satima, Freddy je izgubila osjećaj uspomena, i sad su joj te skladbe bile tek zvučna pozadina. Više je nije mogla vratiti u prošlost ni – Kad se svjetla ponovno upale. Osjećala se s e kao na bilo kojoj veselici, ne osobito napetoj, u isti mah i vedrijoj nego što je mogla pomišljati, a i vino koje se stalno točilo imalo je svog učinka. Šef orkestra približio se Jocku i nešto mu prišapnuo. Jock je načas zastao, ali je onda odobravajući kimnuo glavom. Jock se pope na podij i kad je truba utišala gomilu, poče sa svojom najavom. – Momci – sjećate li se kako smo nekad pili toplo pivo i pjevali dok ne bismo popadali, ne bismo li smogli snage da sutra počnemo iznova? Sjećate li se kako je ponekad među nama bila djevojka koja je pjevala nešto još iz Prvoga svjetskog rata i učila nas tim pjesmama? Okupimo se sada oko nje i poslu -šajmo je ponovno. Freddy, Freddy, gdje si? Dođite ovamo, časnice Lan-cel! Lan-cel! Freddy začu gomilu glasova koji je prizivaju, i shvati kako mora prihvatiti. Nije više bilo ni riječi o upoznavanju Jocka s nečijom sestrom; od nje se očekivalo da nastupi iako joj Jock to nije najavio. Ona ga probode najubitačnijim pogledom, no on ju je i dalje prizivao na podij, gdje je orkestar upravo poč počeo eo
izvoditi – Halo, centrala! Dajte mi ničiju zemlju! – Tu skladbu očito nisu imali u svom redovitom repertoaru. Ponašaj se ljubazno, reče Freddy sebi i provuče se do orkestra gdje ju je prihvatio Jock. – Dražesno, reče mu ona. – Znao sam da ćeš to učiniti za učiniti za momke. Ona se okrenu šefu orkestra. – Od gospodina Hamptona dobili smo sve skladbe unaprijed. Danima smo ih uvježbavali. Vi samo pjevate, mi ćemo vas slijediti. Freddy kimnu – bila – bila je uhvaćena. Jock je na podij čak stavio barsku stolicu namijenjenu njo j. njo j. Sjede na nju i kad je ugledala punu dvoranu ljudi koji su čekali, u sjećanje joj se vrati – vrati – Tipperary. Glas je prvih nekoliko trenutaka bio hrapav, dok ga nije uskladila s orkestrom. Odjednom Freddy shvati kako se dvoranom šire emocije koje su bile različite raz ličite od onih što su ih poticale skladbe iz prethodnog rata. To su bile stare vojničke pjesme, a ne romantične balade uz koje se plesalo tijekom četrdesetih godina. – godina. – Tipperary – je bila skladba koju su prestravljeni ali hrabri ljudi pjevali po rovovima dvadeset godina ranije. Piloti Orlova jata koji su s njom pjevušili tu koračnicu susreli su se tako s glazbom prethodne ratničke generacije, njihovom braćom po oružju. Kad je dovršila – Tipperarv – započela je – je – Spakiraj svoje brige u stari ruksak. Premda neškolovan, Freddyn Freddyn alt podsjećao je na Evin. Bio je taman i neodoljiv, sladak poput prženog šećera šećera u visokim tonovima, a nešto malo oporosti u srednjim registrima i s poticajnim bogatstvom tona ispod donje oktave. Izgubila se u toj glazbi, osjećajući kako iz sroka u srok dobiva na jačini. Slijedili su – Čuvaj kućno ognjište – ognjište – pa – Valcer plavog horizonta, – Zbogom Zbogom Broadwayu, Broadwayu, zdravo Francuskoj! Francuskoj! – prethodilo je poletnoj skladbi skladbi – Uvijek lovim dugu. Zabačene glave, njezine pjesme kao da su bile ljubavni poklon i okupljenima. Postala je druga Maddy, u jednoj drugoj crvenoj haljini, kao da je ponovno uz mjesečinu pjevala francuskim ranjenicima i jednom njihovu časniku, u onoj noći koja je za Evu bila sudbinska. Ponovno je to bila i Freddy, samo deset godina mlada, koja je nekad pjevala ljudima što su znali – ali ih to nije zanimalo – da će sutra neki od njih biti mrtvi. Ali večeras su svi htjeli čuti pjesmu. Freddy kao da je sjajila nekim unutarnjim sjajem; nije joj bio potreban reflektor. Pjevala Pjevala je ono što je kao dijete naučila od Eve, ali tako svježe kao da je čula jučer. I tako je Freddy došla do samoga kraja slavnih starih pjesama. Slušateljstvo je bilo očarano, i mogla bi im pjevati još satima. Ona skliznu s barske stolice i dade znak šefu orkestra neka zasvira nešto drugo dok se spusti s podija. Jock, koji je bio u njezinoj blizini, poče pjevati nešto što nije željela čuti, jer joj je ta pjesma značila tako mnogo. Svi u dvorani prihvatili su Jockov glas. Pjesma ju je odjednom svu obuzela, tako da nije mogla pomaknuti usne. Nasmiješi se malo kad kažeš mi zbogom, Kad oblaci zaplove opet ću bit s tobom. t obom. Nebesa će tad još jednom bit plava, U Ljubavničkoj Ljubavničkoj uličici ti bit ćeš mi mi draga... – Daj, Freddy, zapjevaj! – poticao ju je Jock. – Nikad nisi prestala prije nego što si nam otpjevala i ovu. – Neki momci iz Orlova jata popeli su se na podij i ona osjeti osjeti njihove ruke oko oko struka dok su mumljali riječi. Zvona vjenčanja vedro će zvoniti, Suze rastanka zauvijek će uminuti. Svake noći molit ćeš i čekati, Do ponovnog susreta. susreta. Počeli su ponovno pjevati pjesmu od početka i Freddy, nesposobna da ih zaustavi, osjeti kako joj suze teku niz lice. Ne! Ne mogu to više podnijeti, pomisli ona, i izvuče se iz ruku koje su je grlile. Brzo se progura kroz gomilu pilota koji su pjevali i njihovih žena, zatim izjuri iz dvorane na Wilshire Boule-vard, gdje je pozvala taksi. – Čekaj! Zaboravila si svoj ogrtač! – ogrtač! – Jock dojuri do nje i zaustavi je, stavljajući joj krzno oko ramena. Uze maramicu i nestručno joj obrisa suze s lica. – lica. – Kriste – žao ini je što si se uzbudila... nisam mislio...»Mislio si valjda na sve drugo, prekori ga ona. – Te stare pjesme i koračnice... otkud si samo izvukao tu glazbu? – Hajde, Freddy, Freddy, nemoj se prenemagati! prenemagati! Zar ti nije drago što si nastupila? – Moram priznali... ni je je bilo tako strašno kako sam se pribojavala. Nisam imala pojma da se sjećam svih tih riječi, reče ona, opraštajući mu pogledom. Vratar je dovezao Jockov Cadillac i on je u tišini odveze do kuće. Odjeci besmrtnih skladbi još su ispunjali prostor, pa nije bilo b ilo prilike za riječi. Bilo je kasno, ceste su opustjele. On je vozio oslanjajući se na duboko usađene reflekse, s pilotskim prijezirom prema pravilima i propisima, unatoč alkoholu što se nataložio u njemu. Uz škripu pijeska pod kotačima zaustavi kola na pristupnom p ristupnom putu do Freddyne Freddyne kuće. – Tako dakle, sastanak je gotov. Na sljedeći, nadam se nećemo morati čekati deset godina, promrmlja Jock. Kao da je žalio za nečim, pomisli ona, iako nije bilo razloga. – Možda to ne bi smio više ponoviti, predloži mu Freddy. – Možda je to t o bilo samo za ovu priliku, a onda... nikad više. – Ali onda te više nikad ne bih čuo pjevati... i to bi mi jako manjkalo, Freddy. Jer večeras si bila onakva
kakvu te pamtim... – Sve se mijenja, Jock, ništa ništa ne ostaje kao što je bilo, ponekad ponekad ne najbolje. – Freddy mu je to kazala s tonom tonom konačnosti u glasu, uzimajući torbicu s rukavicama i pripremajući se izići iz kola. – Ne. – Ne. Pričekaj. Ostani Ostani ovdje časak, časak, zar ne bismo mogli mogli popričati? Nikad nismo pričali, osim o poslovima. – Popričati? – Popričati? – Freddy je bila zbunjena. – Da... o onome o čemu ljudi obično razgovaraju kad se poznaju deset godina, ali ipak se ne poznaju sasvim dobro – kao što bi trebali. – Doista? – Obuzelo ju je zanimanje. U svim tim godinama koliko ga je poznavala, još nije vidjela Jocka pod utjecajem alkohola, alkohola, a njemu nikad nije padalo ni na kraj pameti da otpočne otpočne bezvezne razgovore. razgovore. Niste li malo odviše popili, dopukovniče? dopukovniče? – Naravno, – Naravno, dotučen sam. In vino veritas, ma što to značilo. – Ne – Ne misliš li da bi trebao otići kući i ispavati se? Razgovarati možemo i kasnije, reče ona, suzdržavajući smijeh. Izgledao je tako ozbiljno, sasvim različito od uobičajenog Jocka. – Moj Bože, Freddy – viknu on ljutilo, – ti ne znaš ni ono osnovno o meni, zar ne? Čak ne želiš to ni doznati. – Jock, ukori ga ona, kao da ima posla s nekim Anneinim vršnjakom koji pokazuje istu sklonost za pretjeranim tvrdnjama. – Bio si najbolji Tony jev prijatelj, u Longbridgeu te drže članom obitelji, poslovni smo partneri već pet godina, kum si moje kćeri, bio si čak djever na mom vjenčanju – za ime božje – naravno da te poznajem. – Vraga me poznaješ. Tebi Tebi sam uvijek bio tek pripadnik jata -upravo -upravo tako se ponašaš. Zar Zar ne misliš da imam i vlastitu egzistenciju, svoj život – pun – pun nada, snova i osjećaja koji nemaju ništa zajedničko zajedničko s Longbridgeom ili Orlovim jatom? – Pijan ili ne, pomisli Freddy, ovo je bio izraz njegove osjećajnosti, a bijes što je iz njega dopirao ušutkao ju je. Bilo je istine u onome što je rekao. On joj se okrenu, i izgled njegove glave i ramena odjednom joj se se učini stran. – Jock... – Ona mu dotaknu ruku htijući se ispričati. No on je njezinu gestu shvatio drukčije, odjednom je privuče sebi. – sebi. – Do-vraga, Freddy, Freddy , jesi li i na časak pomislila kako sam toliko zaljubljen u tebe da to više ne mogu podnijeti? – Jock. Iznenađena, ne vjerujući mu i nasmijavši se ona ga od -gurnu. – Daj! Iz tebe govori alkohol – kao i večerašnja uzbuđenja, stari prijatelji, glazba, uspomene na slavne dane... nije to ljubav. Sjeti se samo svih onih žena u svome životu. – Kad je pomislila na njih, nije mogla suzdržati smijeh. – Možeš li uopće reći da si ikad bio zaljubljen? – Dovraga, hoćeš li me poslušati! Prestani se ismijavati na tako odbojan i podrugljiv način. Bio sam loše sreće što sam se samo jednom zaljubio – zaljubio – u onoj engleskoj crkvi, pet crkvi, pet sekundi nakon što si se vjenčala, kad si maknula vjenčani veo i kad sam ti ugledao lice. Kako sam glup – glup – temeljito sam se zatreskao i zatim sam godinama pokušavao osloboditi se toga, nastojeći učiniti sve da ta ljubav nestane, promijeni se, izblijedi, ali nije htjela. Ja ne želim biti zaljubljen u tebe! Misliš li da je to sitnica biti zaljubljen u nekoga tko te zapaža koliko i zidnu tapetu, u nekoga tko misli da si se slučajno pojavio na njegovu vjenčanju? – Ali... ali... – Freddy je zanijemjela. Još ni je je čula Jocka tako nezaustavljivo intenzivnog. Njegovo hladno i odmjereno držanje potpuno je iščezlo. – Nemoj – Nemoj mi govoriti 'ali', sve to znam već napamet. U tvoj sam život dospio prekasno, kad si već pripadala nekome, kad je tvoja ljubav već bila negdje drugdje. dru gdje. Ja sam ti tek prijatelj, dio tvoje povijesti koju nitko ne može ponovno ispisati. Prekasno je o meni promišljati na neki novi način, nemoguće je sad govoriti 'ali', jer to sam čuo barem već tisuću puta. Slušaj me, Freddy, ono što je bilo, bilo je, al i mi bismo mogli ponovno ispisati budućnost. ispisati budućnost. Znaš li koliko sam puta ponovno ispisivao prošlost -što bi bilo da smo se našli onda kad smo se zbilja trebali naći? Ne pokušavaj me zaustaviti. Sad sam se malo pokrio flasterima – jedino tako mogao sam prikupiti snage da ti to kažem, i zato me moraš saslušati! Oh, Freddy, kako bi to bilo da smo išli zajedno u srednju školu ili koledž, a to se moglo lako dogoditi, živjeli smo tek stotinjak milja daleko jedno od drugoga, rođeni smo iste godine, čak istog mjeseca! Ja bih te pogledao i zamolio da odeš sa mnom na razrednu zabavu. Ne bismo razgovarali ni o čemu drugom osim o avionima, zaboravili bismo na ples, i kad bih te odvezao kući, kući, ti bi već znala da sam stvoren za tebe. Možda Možda bi mi čak dopustila da te poljubim poljubim za laku za laku noć, i do kraja naših života ne bismo vidjeli nikoga drugoga osim nas. Mimoišli smo jedno drugo za nekoliko inča. Freddy! Dovraga, možeš li zamisliti kakva je sreća bila pred nama? – Mislim da to... doista ne bi bilo sasvim nemoguće... ako vjeruješ u putovanje kroz vrijeme, priznade ona, nesposobna zaustaviti zaustaviti tijek njegova razmišljanja. Um joj nije razmišljao onako logično kao obično. – Htio sam te upitati nešto zbilja glupo, reče Jock, dok mu je srce zakucalo kad je zapazio neodlučnost u
njezinu glasu. – Što si me htio upitati? upitati? – Uostalom, samo budala pita djevojku za dozvolu, reče. – Sjećaš li se toga iz škole? – škole? – On se sagnu prema njoj i zagrli je. j e. Prije nego što je mogla bilo kako prosvjedovati, poljubi je u usta, ozbiljno, nježno i slatko, ali uz nedvojbenu nedvojbenu sigurnost čovjeka koji zna da njegov poljubac neće biti odbijen. – Prestani, vrisnu zapanjena Freddy. Prošlo je već toliko vremena otkako je zadnji put poljubljena, da se sva ukrutila. – Zagrli me, Freddy, Freddy, reče joj. – joj. – Ček aj, aj, samo pokušaj, ako ti se s e ne dopadne, prestat ću. – Što to radiš, dovraga? dovraga? – Ljubim te. Samo te ljubim, to je sve, odgovori odgovori on i poljubi je još jednom. – Rekao si da želiš sa mnom razgovarati, usprotivi se ona žestoko, krajnje zbunjena toplinom i potpunošću njegovih cjelova, nježnom njež nom ugodom koju je počela ćutjeti nakon njegova čvrstog i sigurnog zagrljaja. Bio je tako golem, tako je ugodno mirisao na pržene kestene, ruke su mu djelovale tako sigurno. Tko bi ikad pomislio da ima tako ugodne usne? usne? – Razgovarat ćemo kasnije. Sad me poljubi, po ljubi, Freddy, molim te, pokušaj mi uzvratiti poljubac kad te poljubim. Tako, sad je bolje, mnogo bolje, nemoj biti stidljiva, ti si tako lijepa, volim te, oduvijek sam te volio, ne moraš mi odmah uzvratiti ljubavlju ali dopusti da te ja volim, prošlo je toliko vremena otkako čeznem za tobom – tobom – čeznuo sam za tobom cijelog života – života – uvijek sam se pitao kako bi to bilo poljubiti te, ali nisam imao pojma koliko je lijepo. – Zagnjuri lice u njezinu kosu i oba njihova zbunjena srca počeše udarati dok su prianjali jedno uz drugo, tražeći ravnotežu u svijetu u kojemu je jedini smisao imalo neprekidno doticanje njihovih usana. Jock uze Freddyno Freddy no lice medu ruke i poče ga ljubiti polaganim, istraživačkim poljupcima duž ruba vlasi, pa zatim preko njezinih uzavrelih obraza do donjeg vrška njezina uha, i onda dalje, meku kožu njezina vrata, gurnuvši u stranu krzneni ovratnik. Freddy je ustuknula, premda je drhtala od zadovoljstva i nježnosti njegovih zahtjevnih usana, obuzeta željom da se ipak smjesti unutar čudesne sigurnos ti što su joj je pružale njegove ruke. Ona pokuša pogledati pogledati njegove oči, ali prikrila ih je tama u kolima. – Jock, pričekaj! Previše si brz, ne mogu shvatiti kako se osjećam, daj mi priliku pri liku da se priberem, pretvaraj se kao da se ljubimo nakon školskog plesa. Polagano, Jock. – Freddy no povrijeđeno samopouzdanje, ozlijeđeno i gorko, upozoravalo ju je na njezinu ranjivost. Morat će se pridržavati one stvarnosti do koje je došla za dugih noći u kojima je preispitivala samu sebe; ne dopustiti da je ophrva konfuz ija posve neočekivanih emocija što su ih u njoj pobudile njegove riječi i poljupci. On popusti zagrljaj i položi njezinu glavu na grudi, na svoju odoru. Jednom rukom ju je pridržavao, a drugom gladio kosu kao da je dijete. – Da, Freddy, kao da je školski ples; jedino što želim jest da budeš dugo, dugo uza me. Ne mogu povjerovati koliko sam sretan. Ne mogu povjerovati da se uza me nalazi lijepa, crvenokosa i plavooka djevojka koja želi letjeti jednako j ednako koliko i ja. Pitam se hoće li se ukazati prilika da jednog dana poletimo zajedno. Dotle dopire moja imaginacija, jer mi je tek šesnaest godina. – On se vedro nasmija. – Toliko sam mlad jer ne mogu ni zamisliti da bih radio išta drugo s tako savršenom djevojkom. Freddy se pored njega opustila, želeći ga i dalje slušati, kao da ju je svaka njegova riječca uvjeravala da je pred njom još cijeli jedan netaknuti život, kao da će je njegove riječi na neki način uvjeriti da je zbilja tako. Jock je bio tako neočekivano sladak, pomisli ona sneno, tako ozbiljan u svojoj nes pretnosti, nes pretnosti, nepatvoren kao mali dečko. Pomisli da joj se pričinio viteškim Vikingom kad ga je prvi put ugledala... i možda nije bila u krivu. U njegovu glasu osjećala se neka ogoljena čežnja – ako ju je oduvijek volio, time bi se možda moglo objasniti zašto se ponekad pričinjao kao da je na nju ljutit. Ta ga je ljutnja sprečavala da joj iskaže ljubav. Ako je voli. Ali odjednom svaka sumnja nestade. Prepoznala je u njemu glas ljubavi, nakon što ga toliko godina nije bila čula. Freddy ispruži ruke i obgrli ih oko Jocka, podigavši se kako bi svoje voljne usne mogla stisnuti uz njegove, dajući mu prvi poljubac svojom voljom, plah i strastven poljubac od svega srca u kojemu, prvi put, nije bilo nikakve suzdržanosti. – Isuse! – jeknu Jock. Jock. – Kako je netko mogao mogao biti toliko lud da te ostavi? ostavi? Rekao sam Tonyju Tonyju da nije pri sebi! Svaki put kad sam ga ugledao s onom ženom upozoravao sam ga da je lud – ali na svu sreću, nije me poslušao. Nešto ju je žestoko žestoko zaboljele. – Ti Ti si... viđao Tonjja s njom -rekao si mu! – Ruke joj se ukočiše. – Pa... znaš kako je to... momci, momci, prijatelji... naravno, oni razgovaraju i o tome. tome. – Bože! Vas ste dvojica, znači, razgovarali o meni! – Freddy se zagrcnu od užasa. Konspirirao si s njime – sjedio si s mojim suprugom i njegovom ljubavnicom, i dok ste se međusobno do-šaptavali, do -šaptavali, on ti je, zar ne,
povjerio i sve privatne detalje o tome što se događalo između mene i njega. Znao si sve cijelo to vrijeme, a ja nisam ni slutila. – Ona žestoko otvori otvori vrata automobila. Prije nego što se se Jock mogao i pomaknuti, pomaknuti, Freddy je izjurila iz kola, otključala ulazna vrata i nestala za njima zalupivši ih – ih – lupa vrata bila je takva da se u konačnost njezine odluke nije moglo sumnjati. Preostale sate te noći Freddy je provela na ležaljci u svojoj spavaonici, obuzeta bijesom b ijesom i mržnjom. U jednom trenutku osjetila je hladnoću pa je skinula haljinu i navukla na sebe noćni ogrtač i sokne. Samo još jednom se pomakla – kad je odjurila u kupaonicu da povrati sve što je imala u želucu, u kojem nije ostalo ništa osim žuči. Opsesivno Opsesivno je ponavljala svaku riječ razgovora s Jockom u kolima. Neprekidno je sebi ponavljala da ju je on, očito, shvatio kao lak plijen. Kao onesposobljen zrakoplov, bez streljiva, odvojen od svojih sudrugova, prepušten sebi nad neprijateljskim područjem, s pilotom koji se moli da stigne kući prije nego što bude primijećen i oboren – bespomoćan i neobranjiv lak' plijen, ulov kojim se ni najzeleniji početnik ne bi hvastao, cilj koji bi mogao pogoditi i oboriti svaki momak na tlu s puškom u ruci. Ništa bolje od toga. Ništa lakše. Kako je sebi mogla dopustiti da mu povjeruje makar na časak? Freddy je toliko bjesnjela zbog poniženja da je čak i napade mučnine smatrala olakšanjem. Nije se mogla obmanjivati: ona mu je povjerovala. Zaista Zaista mu je vjerovala kad kad joj je is pričao is pričao onu obmanu obmanu kako je voli i to joj se – se – Bože, kako jedna žena može biti glupa – čak jako dopalo. Da, to joj se toliko dopalo da se sad nije mogla prestati mrziti. Da, poznavala je Jocka Jocka Hamptona, tu hulju čija su usta bila usta bila puna slatkih obmana, onu vrstu žena s kojima je išao, vidjela ih je toliko koje su dolazile i odlazile, još od prvih dana braka s Tonyjem. Britanske Brende i američke Brende, sve su one bile kao jedna, ali dostajala je minuta njegovih slatkih riječi – pijanih slatkih riječi – riječi – da se i ona svrsta među njih. Bila je valjda tako očajna da se to moralo očitavati i na njezinu čelu. – Molim vas, gospodine, jebite me – – to je valjda na njoj očitavao svaki muškarac, čim ju je pogledao. I sam jedan zagrljaj bio je dovoljan da se pred njim rastopi. r astopi. Jedan pišljivi zagrljaj. On je bio jedini na svijetu, uz Tonyja, koji je znao da nije vodila ljubav mnogo duže od godine dana. Znao je koliko je ranjiva, i okoristio se time prvog časa kad je to mogao. Ili – čekaj malo – malo – je li Jock bio jedini koji je znao? Je li Tony možda kazao i Swedeu? Ili bilo kome? Možda su svi znali! Možda je to bio sveopći trač, Tony Longbridge i njegova ljubavnica, Tony koji ju je odbacio, Tony kome je ona bila toliko nepotrebna da ju nije htio ni dotaknuti. Za cijele proslave nitko joj nije prozborio ni riječ o Tony ju. Bila je ondje uparađena kao luđakinja, hvastajući se s krilnim znakom, ni manje ni više, i – što je bilo najčudnije od svega -svatko je bio toliko uviđavan da nije pokazao ni najmanje radoznalosti ili zabrinutost i. Pa ipak, svi su morali znati za razvod budući da se u malom svijetu Orlova jata takva vijest morala brzo proširiti, pogotovo što su svi oni bili u žarištu zanimanja. Očito, svatko – svatko – ili barem svaki muškarac – bio je siguran da je ona Jockova djevojka. Inače bi joj pokazali neki znak simpatije, barem neku gestu. Tony je otputovao u Englesku čim su potpisali papire o razvodu... bilo bi stoga prirodno da je barem netko natuknuo o tome, ali nije baš nitko. Jockova djevojka. Oh, Bože, svi su jamačno bili uvjereni uvje reni kako je bez predomišljanja uletjela u Jockov krevet... krevet koji je još bio topao od prethodne djevojke. Za nj je to bila laka žetva. Kad će zora? Kada? I u Kaliforniji je zimi ona dolazila kasno. Još prije nego što se sunce pojavilo, Freddy je bila odjevena u najtopliju letačku odjeću. Za Annie i Helgu ostavila je poruku u kuhinji, a kad se sunce diglo bila je već u Burbanku, gdje je izvukla iz hangara svoju Bonanzu. Rijetko je njom letjela još od onoga dana kad je Tony ju Tony ju pokazala novu kuću. Zrakoplov Zrakoplov je bio najsuvremeniji, zamišljala je kako će u njemu letjeti zajedno s Tonyjem i Annie... bio je to obiteljski zrakoplov, ali obitelji više nije bilo. Tijekom godine Freddy je Freddy je učinila više pokušaja da se razgali i olakša bijedno raspoloženje nakon razvo da. Polazila bi Bonan-zom Bonan-zom na popodnevni let, ali, na njezino razočaranje, ti letovi više nisu imali onaj ozdravljujući učinak. Sve češće je tražila privremeni tražila privremeni zaborav uranjajući u posao u svom uredu, gdje su joj j oj usamljenost ublažavali tek suradnici i neprekidan niz problema koje je valjalo riješiti. Bio joj je potreban zvuk ljudskih glasova, kontakt s tajnicama, računovođama i ostalim suradnicima kojima se bavila tijekom dana, kako bi pronašla ravnotežu sve većoj osami večeri, nakon što bi Annie pala u san. Ali ovog zimskog jutra jednostavno nije mogla otići u ured, riskirajući susret s Jockom i Swedeom. Jock joj je oduzeo i Orlove, pomisli ona dok je provjeravala zrakoplov. Mogla bi prodati svoje dionice i izići iz dosadašnjeg posla. Ne bi valjda mogla ostati Jockov partner, to je bilo nezamislivo. Ali o postupcima kako bi se riješila Orlova razmišljat će kasnije, kad se vrati vrati s leta. Ako joj je ikad bio potreban potreban trenutak da se opije opije osamom nebesa, bilo je to danas. Freddy pogleda iznad sebe. Vidljivost je bila b ila zamalo ravna nuli. Niski, magličasti zimski oblaci kišne sezone u Kaliforniji malo su se stanjivali na kraju letne staze, ali pri tlu je bilo mračno, vlažno i ogavno. Onaj tko
nije pilot pomislio bi kako dan nije nimalo privlačan za let. Ali kad se jednom nađe iznad oblaka, kad se probije prema sunčevu sunčevu svjetlu, dan će biti dobar dobar kao i ostali, osim što tada neće neće moći vidjeti zemlju. A i to je sasvim u redu, pomisli Freddy dok je pozorno obilazila letjelicu, bolje da ne misli na čovječanstvo ispod sebe dok dok bude letjela. Bijahu joj potrebna nebesa i horizonti. I najvažnije, oblaci s kojima će se igrati. Čeznula je za njima. Bonanzu je održavao jedan od najiskusnijih Orlovih mehaničara, ali Freddy je Freddy je obavljala vizualnu i fizičku inspekciju zrakoplova krajnje pažljivo, krajnje pažljivo, budući da ga već nekoliko mjeseci nije osobno pregledala. Natjerala se na osobitu pozornost upravo zato što je toliko željela poletjeti. U ovim ranim satima uzletište je bilo tiho, a zbog lošeg vremena nijedan privatni pilot nije se dizao ili sp uštao. Ona se odveze do početka uzletišne staze, dok joj je srce udaralo u želji za bijegom. Brzo je provjerila sve što je valjalo provjeriti prije leta i, uvjerivši se da nijedna igla na instru-mentnoj instru- mentnoj ploči ne pokazuje crveno, oslobodi se stege i baci u zaborav među elemente. Našavši se iznad oblaka, ona ustanovi da je dan zapravo sjajan. Oblačni pokrov bio je tako ravan da je nalikovao poklopcu nad nekom kantom bez kraja. Nije bilo zavodljivih oblaka kojima se Freddy nadala. Svi su oblaci bili stisnuti u onaj poklopac, iznad kojega se prostiralo jasno i nedvojbeno plavetnilo jutra, plavetnilo bez tajni i raznolikosti. Dosadno plavetnilo zapravo, zaključi Freddy razočarano, plavetnilo u kojemu nije bilo ničega zahvaljujući čemu bi mogla razbistriti misli i stišati i stišati bijes, plavetnilo kroz koje bi pilot najradije nestrpljivo proletio proletio stremeći nekamo nekamo drugamo. Usmjerila se prema sjeveru, nadajući se kakvoj oblačnoj nakupini koja će se možda izdvojiti iz one mase ispod nje, makar i sasvim malom oblaku s kojim bi se mogla poigrati i zaplesati. Kad bi samo mogla naletjeti na neki olujni oblak, onakav kakav svaki razuman pilot obilazi, neki obični i očigledno olujni oblak, nakićen prijetnjama, s prizvukom opasnosti koja viri iz njegove turbulencije i njegovih munja, kad bi mogla naletjeti na oluju koja bi je potresala u pilotskoj kabini i zahtijevala od nje i posljednji djelić sposobnosti i iskustva. Ali ne, odavde pa zamalo do Chicaga kao da nigdje nije bilo bil o kike, pomisli ona neraspoloženo. Tog dana nudila se tek vidljivost ravna nuli i nikakva akcija. Freddy se ogleda po prostranoj i udobnoj kabini osjetivši iznenada prijezir. Zrakoplov bez značaja! Kožne presvlake bijahu besprijekorne, ploča s instrumentima sjajila se, metal pedala, na kojemu još nije bilo tragova l judskih judskih cipela bio je tako nov i netaknut da se zamalo razbjesnjela. Već je letjela u tisućama novih zrakoplova, ravno od njihove tvornice pa do aerodroma – na što se svodio posao u ATA-i – ali još nikad nije prezrela neki avion zato što je bio nov, nov, kao što je sad prezrela Bonanzu. Bonanzu. Ne samo što je bio odviše nov, nego je taj zrakoplov bio i previše nezanimljiv, zaključi Freddy neraspoloženo pitajući se zašto ga je uopće kupila. Model se pojavio na tržištu tek prije nekoliko godina i bio je prvi avion s jednim jednim strojem koji je bio predviđen za četiri putnika uz prosječnu brzinu od stotinu sedamdeset pet milja na sat. U svim pojedinostima bio je izrađen s velikom pozornošću, pozornošću, pa je općenito držan strojem bez premca. No ljutila Freddy sad ga je zvala letećom kravom koja je u stanju ponijeti bračni par s dvoje djece, košaru za piknik, vreće za spavanje kao i jedan par glupih pasa – upitala se zašto ne i priručni nužnik. Skakutala je Bonanzom kroz prazna nebesa izvodeći usput i pokoju akrobaciju, zapazivši pritom bez voljno da krava može i to podnijeti. Zašto ne? Platila je sasvim dovoljno za tu zračnu limuzinu, pomisli Freddy prijezirno, ispunjena željom da poleti nekom časnom starinom, nekom starodrevnom igračkom prepunom povijesnih uspomena na svojim platnenim krilima, krilima, zrakoplovom s individualnošću i vrijednošću što bi bila dio njegove opreme. U svoje doba zaljubljivala se u mnogo različitih zrakoplova i ni jedan je nije nikad izdao, ni jedan je nije prevario niti joj se narugao. Ni jedan od tih zrakoplova nije iskor istio iskor istio činjenicu činjenicu što je ona žena, sa ženskim slabostima, i upotrijebio ih da je izrabi, iskoristi kao žrtvu koju će biti lako prevariti i nadmudriti. U zračnom pokrivaču ukazala se s desne strane mala rupa i ona poleti onamo da vidi kamo je odlutala. Bilo joj joj je jasno kako zapravo nema pojma gdje se nalazi, a na uri je vidjela da su zamalo prošla već dva sata otkako je uzletjela iz Burbanka. Našla se daleko nad oceanom, nad sivim oceanom iznad kojega je nebosklon bio tek nešto manje siv. Prema Santa Monici valjala v aljala se gusta magla. Miljama daleko jamačno su sve zračne luke zatvorene za svaki drugi let osim instrumentalnog, ili su čak potpuno zatvorene. Mogla bi to biti i Laponija, zaključi Freddy, gorko zatresavši glavom, sjetivši se dana kad je prvi put letjela nad Pacifikom, kad je bila toliko luda za nebesima da bi slijedila jedrenjake i dalje od vidokruga da je Mac nije zaustavio. Bila je tako mlada, tako neukrotiva... tako sretna. Tog dana prvi put je letjela samostalno. Devetog siječnja 1936. – 1936. – za nekoliko dana bit će tome već šesnaest godina. Polovica njezina života. Ne osvrći se za sobom, sobom, reče Freddy sebi, ne osvrći se za sobom. Pomisli Pomisli kako bi već morala biti gladna. gladna. Nije
doručkovala, povratila je večeru, pa iako zapravo nije osjećala glad, jamačno joj j e bila potrebna hrana. Najbliže mjesto gdje bi mogla nešto pojesti bio je aerodrom na visoravni otoka Cataline. Bila je ondje već mnogo puta, na toj maloj zapuštenoj stazi koja nije imala ni nadzornog tornja. U široj okolici to je trenutačno bilo jedino mjesto mjesto za prizemljenje; nalazilo se na vrhu stjenovitog i pustog otoka na visini od petnaest stotina stopa. Otok je imao romantično ime i luku koja je u tridesetim godinama stoljeća bila kockarski raj. Na uzletištu je danonoćno bila otvorena kavana, budući d a je Catalina po lijepom vremenu bila za dnevne letače popularno i privlačno izletište. Danas će u toj kavani jamačno biti sama, što je odgovaralo njezinu raspoloženju, pomisli Fre-ddy dok se usmjeravala prema poznatom otoku sa zaravnjenim vrškom daleko na oceanu. Kako su to voljeli naglašavati prodavači nekretnina, po jasnom danu Catalina se mogla vidjeti s kopna. Ali ne danas, pomisli Freddy, upravo u trenutku kad je otok počeo nestajali u oblacima. Ona se osvrnu za kompasom i usmjeri Bonanzu ravno prema otoku. Kad se približila Catalini, ispred vjetrobrana ukazala se gusta maglena zavjesa, koja joj je onemogućila orijentaciju jer se kretala znatno brže nego što je to mogla pretpostaviti. Nos aviona i krila nestadoše u magli. Kao da je letjela u nekoj začaranoj začaranoj kabini. Pa što onda, pomisli Freddy Ijutito, što onda. Kalifornijska magla ipak nije ništa strašno. Uvijek se mogla usmjeriti prema gore, ka sunčanom svjetlu – ali ona je htjela stići do zračne luke, htjela je popiti kavu. Ova nebesa kao da su bila njezino osobno vlasništvo, stečeno još dok je bila dijete, svaki put osvajano i ponovno osvajano, pa neće valjda dopustiti nekakvoj magli da je odavde otjera. Bila je jedino živo stvorenje na nebesima, a pristup Catalini bio joj je tako poznat da bi mogla onamo doletjeti i zavezanih očiju. Provjeri visinomjer. Imala je još dovoljno visine, a u trenutku tr enutku spuštanja to je bilo jedino važno. važno. Krećući se vješto, upravljajući potpuno samopouzdano zrakoplovom uz koordinaciju leta na koju nisu utjecale ni njezine emocije emoc ije ni magla, Freddy je letjela kroz potpuno nevidljiv pravokutnik nakon kojega će već za minutu sletjeti na stazu pri vrhu pošljunčane stijene na kojoj nije bilo nijednog stabla. Smanjila je brzinu Bonanze do one predviđene predviđene za slijetanje, izvukla kotače, kotače, spustila zaklopce. Prenisko, bila Prenisko, bila je jedina riječ koju je u sebi Freddy uspjela izgovoriti u trenutku kad se pred njom ukazala Catalina, kao grom bez zvuka, stijena koja se neizbježivo približava iz magle. Još joj je preostala sekunda da se oštro usmjeri uvis – kad je naletjela na stijenu, zrakoplov nije udario okomito nego pod kutom. Razbijena Bonanza još je koji časak puzala uza stijenu a onda je poskočila i survala se u provaliju gdje se raspala. Zavlada tišina. Glava 23 Po svemu sudeći, Marie de La Rochfoucauld Roc hfoucauld mogla je biti mlada ruska carica ili španjolska infanta – pomišljao je Bruno. A ipak, bila je tako čudesno Francuskinja. Nije mogao zamisliti da bi itko u tom barbarskom cirkusu Manhattana mogao biti s toliko besprijekornog i savršeno francuskog duha, usađenog u svaku pojedinost njezina držanja, izgleda i govora, sa svim onim bitnim što odlikuje Francuskinju visoka roda, a što se, poput miomi risa zraka oko nje, s njom kretalo onako kako se kretala i ona sama. Sobom je donosila Francusku – onu staru Francusku – čim bi ušla u prostoriju, tako tako nenametljivo da bi jedva poremetila ozračje, a ipak s toliko mirnom nazočnošću, s toliko blagog i potpunog dostojanstva potpunog dostojanstva da su se sve glave osvrtale za njom, pogledi njom, pogledi se susretali i ljudi međusobno međusobno propitkivali – propitkivali – već zavidni, već željni. Htjeli su svakako doznati tko je, tko je, ti tvrdi građani ovoga tvrdog kamenog grada, jer ona jer ona je bila upravo ono čemu se oni za sebe nikad nisu mogli nadati. Kad bi samo ustanovili tko je ona, , već to bi im podarilo neku otmjenost. Bruno Bruno je bio među prvim Newyorčanima koji su sreli Marie de La Rochefoucauld, jednu od brojnih kćeri najplodnije plemenite obitelji u cijeloj Francuskoj povijesti, obitelji čiji su pripadnici zauzimali više od stranice u aristokratskoj bibliji Bottin Mondain. Bila je to obitelj u čijim su se isprepletenim ograncima nalazile i tri vojvode, obitelj tako široka da je tijekom stoljeća pokoji La Rochefoucauld oženio pokoju La Rochefoucauld, obitelj srodnički povezana sa svim velikim imenima Francuske, obitelj čije s e podrijetlo – kako bi to običavao primjećivati Debrett's Peerage o nekom engleskom vojvodi – – gubilo u vremenu. Bruno je iz školskih dana poznavao jednoga njezina brata i njegovim je posredstvom upoznao Marie ubrzo nakon što je došla postići akademsku titulu na institutu za orijentalnu umjetnost Sveučilišta Columbia u New Yorku. Zašto joj je bilo stalo do toga – moglo se protumačiti tek kao jedan od misterija njezine iznimno samozadovoljne osobnosti. Zar je mogao vjerovati da se jednog dana ipak neće zalj ubiti? Kako je mogao biti toliko siguran da se razlikuje od ostalih muškaraca, pitao se Bruno. Pa ipak, da je znao ili da je samo slutio čemu je ljubav nalik,
zar bi mogao izdržati tolike t olike godine čekanja dok nije upoznao Marie? Toga proljeća, 1951., bio je sav obuzet iznenađujućim emocijama koje su se širile dijelovima njegova tijela, sve dok sebe nije počeo zamišljati kao neku vrstu cirkula-tornog sustava u kojemu je svaka arterija i vena, svaka žila tek prometnica kojom juri prva ljubav, utoliko bolnija bolnija jer je njemu bilo bilo trideset šest godina, godina, a Marie je imala tek dvadeset dvije. dvije. No Marie se nije prema njemu odnosila kao da je on za nju odviše star, razmišljao je Bruno dok je, ukočen ljubavlju, nepomično sjedio u svom bankovnom uredu. Ona naravno još nije znala kakvi su njegovi osjećaji. Odnosila se prema njemu jednostavno ali suzdržano prijateljski, jednako – morao je to priznati -kao što se odnosila i prema ostalima koje je poznavala. Marie je stanovala u golemom gradskom domu Johna Allena. Alleni su godinama bili prijatelji s Marijinim roditeljima – dva bračna para spojila je zajednička strast za kineskom keramikom koju su skupljali uz dobrohotno pomanjkanje interesa njihovih poznanika. Alleni su pozvali Mariju da živi kod njih tijekom dviju godina studija, davši joj na raspolaganje više soba. Imala je i salon u koji je povremeno pozivala svoje nove američke prijatelje na čaj ili seri, iako joj je obuzetost studijem na Columbiji rijetko kad dopuštala slobodno vrijeme za to. Briljantno sazdana kao krunski dragulj, Marie je bila majušna i vitka. Imala je dugu, ravnu i sjajnu kosu koja joj je dopirala gotovo do struka, začešljanu unazad od njezina bezbrižnog bijelog čela i povezana pri kraju svilenom vrpcom. Oči su joj bile sive pod tankim crnini obrvama, tako l jupke jupke kao da ih je nacrtao Leonardo, Leonardo, a njezin fino oblikovani nos imao je delikatan luk. Usta su joj bila ljupka, izvanredno oblikovana i netaknuta netaknuta rumenilom. Na njezinu profinjenom licu bilo je malo boje, što je činilo kontrast s crnilom njezine kose, bjelilom bjelilom nježne kože i iznimno sjajnim sivilom njezinih očiju. Marie se odijevala gotovo nevino, zamalo kao dijete, u jednostavne veste, bluze i suknje, što je bilo neizvještačeno dopunjeno kakvim šalom, puloverom ili ogrtačem, u čemu je djelovala čarobno sta romodno, upravo u gradu u kojemu je konfekcija bila pravilo. Ono što je nosila mogla je pronaći i u potkrovlju nekog od svojih dvoraca, pomišljao je Bruno, dok se čeznutljivo nadao kako če joj jednog dana kupiti raskošne haljine i prekrasne dragulje. Uoči njezina rođendana uputio se do najboljeg trgovca orijentalnim antikvitetima u gradu i kupio joj ondje zdjelu od čingčing -tečen bijelog porculana iz doba dinastije Sung, nedostižnu jednostavnim oblikom i neukrašenim emajlom. Ona ju je zapanjeno pogledala i odbila primiti na dar, upravo zato što je znala vrijednost toga sedam stotina godina starog umjetničkog djela. Da je prihvatila tu zdjelu bilo bi to po njezinu mišljenju jednako kao da je prihvatila na dar krzneni ogrtač. Bruno je odbijenu keramiku stavio na kamin u spavaonici, kako bi se podsjetio da se prema Marie de La Rochefoucauld ne može ponašati kao kakav nouveau riche. Bila je tako čista da je od toga ludio. Marie to t o nikad nije spomenula, ali Bruno, koji je kao i svaki zaljubljeni čovjek postao i nehotičnim otkrivačem, znao je da ona svakog jutra ide na ranu misu. Jednog dana, kad je prispio na čaj nekoliko minuta prije ostalih uzvanika, pogledao je iz salona kroz poluotvorena vrata njezine spavaonice i ugledao ondje istrošeno klecalo pred raspelom. Nije se usudio odškrinuti dalje vrata, pa je prizor njezina kreveta kreveta ostao za nj poput poput kakva svetog svetog misterija. Znao je kako nije dostojan dostojan na to pomišljati. Probudivši se usred noći, što mu se u posljednje vrijeme sve češće događalo, Bruno se pitao kako je bilo moguće da se tako potpuno i nenadano zaljubi u neiskusnu, pobožnu, umnu i kreposnu djevojku, čiji je mladi život mirno pretjecao u samostanima, predavaonicama i muzejima, kojoj nije bilo stalo do društvenih ogovaranja, do položaja ili posjeda, čija je želja želj a bila -ako -ako je to mogao ispravno zaključiti – zaključiti – da provede život u stjecanju znanja i čistoj radosti učenja, djevojku koja je u senzualnom smislu bila neispisana stranica, koja je bez nestrpljenja iščekivala iščekivala svoju sudbinu što će joj donijeti, a možda možda i neće donijeti, supruga i djecu. Nije li ga samo obuzela želja za idealiziranom djevicom nakon što je proveo toliko godina živeći obuzet najskrovitijim i najbesramnijim fantazijama zrelih svjetskih žena? Je li to bila nekakva aberacija izazvana seksualnom zasićenošću? Ili je opsjednutost njezinim francuskim kvalitetama navela njega, izgnanika željnog domovine, da povjeruje kako će ga Marie, i samo Marie, spasiti od pustoši njegova života? Ali ta racionalna objašnjenja potrajala bi tek toliko koliko je Brunu bilo potrebno da ih izrazi. Nestajala su čim bi ugledao Marie kako se osvrće svojom imperijalnom glavicom prema njemu, smije se njegovim šalama ili mu dopušta da je povede na večeru ili u kino. Obožavala je američke filmove koji su joj bili to bolji što su bili bedastiji, kao što je uživala i u New Yorku, te bi se zajedno s njim vozila podzemnom željeznicom, pa zatim autobusom od Pete avenije sve tamo dolje do Washington Square Parka. Promatrali bi šahiste u parku, a zatim bi se zaputili Bleecker Streetom do neke jeftine studentske kavane gdje je ona voljela sjediti i uživati u boemskom životu koji je promicao pored nje. U toj je sreći mogao uživati samo ponekad vikendom, vikendom, jer je u r adne adne dane Marie večerala s Allenima i potom učila sve do odlaska u krevet. Bilo je i drugih muškaraca oko Marie. Alleni su je bili predstavili nekim od najpoželjnijih još neoženjenih
mladića u New Yorku, no svojim pozornim i ljubomornim okom Bruno je mogao ocijeniti da ne ukazuje nikom od njih neku posebnu prednost. Što je najvažnije, nitko od tih ljudi nije bio Francuz, nije niti govorio pristojno francuski, a Bruno Bruno je bio potpuno siguran kako Marie ne kani provesti provesti ostatak života u Sjedinjenim Sjedinjenim Državama. Koliko god ju je zabavljao New York, koliko god je voljela svoj studij, povjerila mu je kako joj silno nedostaje njezina velika kuća. Bruno je poznavao Marie de La Rochefoucauld od Božića 1950., a sada, u kasno proljeće 1951. ona je željno iščekivala ljeto koje će provesti u Francuskoj. – Istog dana kad završe predavanja odlazim brodom Ile de France i neću se vraćati do početka jesenskog semestra – puna – puna tri mjeseca, reče mu ona sva sretna. – sretna. – Doći ćeš u Francusku na ljetne ferije, zar ne, Bruno? Čak i newyorški bankari moraju imati i mati nekoliko slobodnih tjedana. – Naravno, odvrati on, jer nije mogao zamisliti da bi ijedan Francuz odustao od posjeta domu tijekom ferija. Bilo je to nešto toliko tradicionalno, toliko neizbježno, da bi najava bilo kakve druge namjere zazvučala čudno. Francuzi su odlazili iz vlastite domovine samo ako to nisu nikako mogli izbjeći. Marie ga je pozvala da je posjeti u dvorcu kod Toursa gdje je njezina obitelj provodila svako ljeto. Obećao joj je doći, premda je znao da će biti odvojen od nje cijelo dugo ljeto, a ljetni dani nosili su mogućnost da se Marie u nekoga zaljubi. z aljubi. Ponajviše se plašio da se Marie možda uopće ne vrati u New York radi završetka studija – činilo mu se nemogućim da bi joj srce moglo ostali slobodno tijekom tih vedrih, zadovoljstvima ispunjenih i gostoljubivih dana i noći dok traje ljeto. Ali on se se nije usuđivao vratiti u Francusku, pa ni na kratak posjet Mariji. Dvorac La Rochefoucauldovih bio je daleko od Valmonta, ali bubnjevi francuske aristokracije počeli bi smjesta dojavljivati kako se Bruno de Lancel vratio u zemlju nakon duge i značajne odsutnosti. Njegov otac bi jamačno doznao da se on vratio, a Bruno je znao da se Faulova zabrana i Faulove prijetnje nisu mogle promijeniti ni u šest godina. Učinio bi ono što je najavio da će učiniti. Bruno je opipao ožiljak što ga je još uvijek osjećao na gornjoj g ornjoj usnici. Zar je ne bi mogao zamoliti za brak sada, prije nego što otputuje, pitao se Bruno već tisućiti put i odgovor je bio vazda isti. Marie nije bila u nj zaljubljena pa bi ga odbila, jednako ljubazno i uvjereno kao što je j e odbila prihvatiti na dar zdjelu od čing-tečing-te-čen čen porculana. A onda je ne bi više mogao tako često viđati, ne bi mogao s njom provoditi večeri i ne bi mogao zadobiti njezinu ljubav. Pravila po kojima je Marie živjela, i koja je on poštovao jer j er su bila dio njihova zajedničkog svijeta, spriječila bi je da u njemu potiče neutemeljene nade. Ona bi počela strogo izbjegavati susrete s njim čim bi doznala njegove osjećaje. Ona bi ga najljubaznije ali i najodlučnije udaljila iz svog života, jer Bruno de Lancel nije bio netko koga bi se moglo svesti na ulogu pukog prijatelja. Morao se dakle izložiti opasnosti da je izgubi ovog ljeta, jer je alternativa tome bila da je izgubi odmah i to zauvijek. Jeanne je i dalje slala svoja pisma. S njegovom obitelji bilo je sve u redu, ona ga je sretno izvještavala. – Da, gospodine Bruno, sa zadovoljstvom ćete čuti da je u Valmontu sve u najboljem redu. r edu. – Gospodine Hampton, nema smisla da ovdje ostanete. – Doktor David Wietz rekao je to Jocku koji već osamnaest sati nije napuštao hodnik pred Freddynom sobom u bolnici Libanonski cedrovi, još otkako je bila dovezena na kolicima, kao groteskna mumija u bijelom gipsu, iz kojega su kao znak raspoznavanja stršali tek pramenovi njezine crvene kose. – Telefonirat ću vam čim se ukaže i najmanja promjena kod gospođe Longbridge, Longbridge, obećavam vam to. – Bit ću ovdje, u blizini, ponovi Jock tvrdoglavo, barem već deseti put. – Ne – Ne možemo predvidjeti kad će izići iz kome. Možda će to potrajati danima, možda tjednima pa i mjesecima, gospodine Hampton. Ne ponašate se razumno. r azumno. – Znam. – Jock se okrenu, jer ga je obuzeo još jedan val snažne i potpuno besmislene netrpeljivosti prema doktoru Weitzu. Taj čovjek je premlad, uvjeravao je Jock sam sebe, da bi mogao od» govarati za bilo što. Telefonirao je Swedeu i rekao mu neka provjeri podatke o doktoru. Weitzu su dakle bile četrdeset dvije godine, uživao je silno poštovanje i bio je najmlađi šef neurologije koji je ikad bio imenovan u toj velikoj bolnici. Nije bilo nijednog nijednog većeg autoriteta u Libanonskim Libanonskim cedrovima cedrovima koji bi ukazao na potrebu z a nekim starijim, mudrijim i iskusnijim liječnikom. Svi liječnici s kojima je Swede razgovarao potvrdili su kako im je drago što upravo Weitz nadzire liječenje Freddy. Informacija je samo privremeno smirila Jocka. Taj momak od četrdeset dvije godine izdava o je naredbe cijeloj gomili uposlenih, pozivao specijaliste koje je držao potrebnima, donosio desetke odluka što su potom prenošene bolničarkama bolničarkama koje su bez prekida skrbile nad Freddy, a nitko od njih nije imao vremena objasniti Jocku išta potanje osim onog ono g tipičnog stenograf -skog liječničkog govora namijenjenog civilima. U međuvremenu, Freddy je ležala ondje gdje je Jock nije mogao vidjeti, sva izrazbijana, izranjavana na sve moguće načine koje načine koje on nije mogao razumjeti, koje možda ni oni nisu razumjeli jer bi inače bili određeniji o
njezinu stanju. Sad se pojavio taj neznanac koji je odjednom postao najvažnija osoba na svijetu, jer je o njemu ovisilo što će se događati s Freddy, o njemu je ovisilo kako će se ona osjećati, iako je zapravo uopće nije poznavao, poznavao, nikad je nije sreo niti čuo ili vidio kako govori, smije se ili hoda. On nije mogao imati pojma koliko je... bitna... koliko je potrebna Freddy bila. Njezin je život ležao u rukama tog t og čovjeka, što znači da je j e Jock bio potpuno ovisan o Weitzu, i stoga ga je do krajnosti mrzio. Najradije bi toga visokog mladog doktora zgrabio za ramena i protresao protr esao ga, sve dok onaj samopouzdani, kontrolirani i intenzivni izraz ne bi nestao s njegova lica, dok mu naočale ne bi pale i razbile se. Htio je zaurlikati na njega k ako ako bi ga upozorio da je njegova dužnost paziti na Freddy, učiniti da se izvrsno osjeća... htio je toj hulji uliti strah božji, dati mu do znanja što je sve na kocki – da će Weitza, ne bude li obavio svoj svoj posao, ubiti svojim svojim golim rukama... ali u isti mah nije se usuđivao uvrijediti ga. Jock je hodao gore-dolje gore- dolje po hodniku, pomišljajući bijesno na medicinsku sestru koja ga je pokušala uvjeriti kako je pravo čudo što je Freddy nakon ove nesreće uopće ostala živa. Što je ta žena uopće znala o tome? Naravno da će ostati živa. Uopće nije imala nesreću, za ime Krista, kako su ti ljudi mogli samo tako upotrijebiti tu riječ? Ona se samo loše spustila, imala je grubo prizemljenje jer je letjela prebrzo. Ljudi ne umiru od lošeg prizemljenja; malo se protresu, slome nogu no gu ili ključnu kost, pa možda i više kostiju, ali kosti naposljetku zacijele i nitko od toga ne umire. Što je Weitz mislio kad je govorio o – unutarnjoj ozljedi glave? Ako joj je pukla kost lubanje, što onda? U hodniku je bilo nekoliko stolica i Jock se pokušao po kušao smjestiti na časak. Prohodao je toliko milja da je noge jedva podizao, ali sjediti je bilo još teže; dok se kretao imao je osjećaj da nešto nešto obavlja, a ne samo bespomoćno sjedi. Ispružio se u naslonjaču, u onom istom i stom položaju lažnog odmaranja kao kad je njegovo jato očekivalo nalog nalog za uzlijetanje i polazak u bitku. Neka vrag odnese one nesposobne nesposobne i zločinačke zločinačke idiote na zračnom tornju u Burbanku koji jučer nisu zatvorili aerodrom za promet. Nikome nije smjelo biti dopušteno da leti po onakvom vremenu. Neka vrag odnese i one dobronamjerne ali nespretne idiote iz kavane u zračnoj luci na Catalini, koji su je spasili. Sam Bog zna koliko su novih šteta načinili noseći je uzbrdo kao vreću krumpira, dopuštajući da se udara dok su je prevozili vijugavom cestom dolje prema luci l uci i zatim na plovidbi barkom do kopna. Kriste, kako je to bilo užasno mjesto za prizemljenje po onakvoj magli! Neka vrag za sva vremena odnese aerodrom na Catalini zato što je uopće postojao. Na visini od petnaest stotina milja, bez nadzorno g tornja i radijske komunikacije – trebalo bi ga razoriti u komadiće, kako više nikom ne bi palo na um da se kao Freddy pokuša spustiti uz vidljivost ravnu nuli. Očito se našla izvan pravog smjera, izgubljena u naglom naletu magle – to je bilo jedino objašnjenje objašnjenje zašto se našla sučelice onoj izdajničkoj i ubitačnoj stijeni. Freddy je bila pažljiv pilot, za šest godina službe u ATA-i nije slomila ni travku, da se o zrakoplovima i ne govori. Ali što ju je natjeralo da poleti jučer u zoru? Kakva je to šašava ideja morala biti, Jock se pitao u očaju, pomišljajući na sve ono što je obećao sebi da će kazati Freddy, što joj je naumio reći u onoj besanoj noći nakon veselice Orlova jata. Naumio je otići joj kući još u vrijeme doručka i prisiliti je da ga sasluša, da g a razumije i oprosti mu. I ona bi to sigurno učinila, bio je siguran, jer nitko ga nije mogao razuvjeriti da ga Freddy napokon ne bi zavoljela, kao što je on oduvijek volio nju. Ne može se odustati od... prave ljubavi, netom što ste je pronašli. Zar ne? U svjetiljci na stropu ležala je mrtva muha, učini se Freddy, Freddy, nejasno svjesnoj da je to isto pomislila već ranije, dok su nad njom kružili kovitlaci vremena koji nisu imali ni početka ni kraja. Možda je upravo to bio pakao: ležati zauvijek nepokretno, nepokretno, potpuno sama, sama, nesposobna nesposobna oglasiti se, na samome dnu neke neke bijele posude ispunjene do ruba tamnim, pogibeljnim vodama i promatrati mrlju mrtve muhe u svjetiljci koja kao da je neprekidno upaljena. Je li možda gledala u ogledalo? Nije li možda ona sama bila ona tamna mrlja zarobljena u staklenoj lopti? U njezinim sljepoočnicama počeše odbijati udari panike kakvu još nikad nije upoznala; shvatila je kako nikad neće moći pozvati u pomoć. Oči joj se otvoriše, ali usta bijahu pokrivena a ruke zarobljene, nesposobne za pokret. Bila je živa zakopana. – Probudili ste se, – reče joj neki muški glas, – dobra djevojko. Neka ruka prihvati joj ručni zglob i palac čvrsto pritisnu mjesto gdje je udaralo bilo. Bio je to spas. Nije bila u paklu. Nije bila osuđena na propast. – Ne pokušavajte pokušavajte me ništa pitati, reče joj muški glas kad se drugi put probudila. – Vilica vam je slomljena i spojena žicom, kako bi mogla zarasti. Zato ne možete govoriti. Reći ću vam sve što biste željeli doznati. Ne zlorabite svoju snagu, trebat ćete je svu. Opora-vit Opora-vit ćete se i bit ćete kao nova, obećavam vam to, ali zasad ste još vrlo slabi i znam da vas sve boli. Dajemo Dajemo vam onoliko sredstava sredstava protiv bolova koliko uopće smijemo, smijemo, ali bol se ne može potpuno ukloniti. Ja sam doktor David Weitz. Vi ste Freddy Longbridge. Nalazite se u bolnici Libanonski cedrovi. cedrovi. Vaša je majka doputovala doputovala iz Francuske i ona se se brine za vašu malu kćerku. kćerku. Obje su dobro. Na vama je jedini zadatak da se oporavljate. Zasad ne možete imati posjete. Pokušajte ne brinuti ni
o čemu. Svijet će se već o sebi brinuti, jamčim vam to. Samo se opustite i spavajte. Dok budete spavali, oporavljat ćete se. Kad god se probudite sestra će me potražiti ma gdje bio, i doći ću do vas čim budem mogao. Imate njegovateljice koje se brinu samo o vama, pa nikad nećete biti ostavljeni sami, ni časak. Ne brinite, ozdravit ćete. Spavajte sada, gospođo Longbridge, samo zatvorite oči i otplovite nekamo. Nemojte se ni o čemu brinuti, ja sam uz vas. Freddy mu pokuša zahvaliti makar očima. On je pogleda i nasmiješi se, p a ona shvati da ju je razumio. Zatvori oči i usne. – Danas biste mogli pokušati malo govoriti, predloži joj David Weitz. Tijekom tri tjedna u komi hranjena je intravenski, a zatim na slamku, sve dok joj vilica nije zacijeljela. Jučer su bile izvučene žice, ali još se plašila da progovori. progovori. – Annie? – upita ona ne mičući usnice, slabašnim glasom koji je dolazio iz same dubine grla. – Ona je izvrsno. Upravo je u školi. Vaša majka doći će uskoro. Kako se osjećate? – Bolje. – Tako i izgledate. izgledate. Mnogo, mnogo mnogo bolje. – Koliko... dugo? – Koliko dugo ste ovdje? Više od jednog mjeseca, ali to nije važno. Sada, kad možete govoriti, neće vam se više činiti tako dugo. – Koliko... još? – Ne – Ne mogu vam sigurno reći. Udarili ste glavom o stijenu kad ste ispali iz aviona. To je uzrokovalo ono što mi nazivamo unutarnjom ozljedom glave – to je ozljeda kad nema loma kosti lubanje, ali je udarom ozlijeđen mozak – – kao neko teško nagnje-čenje nagnje- čenje – zbog čega dolazi do akumulacije fluida. Zato ste i bili u komi, od trenutka kad ste udarili o stijenu. Ipak, koma je bila razmjerno kratka. Kad fluid definitivno nestane, možete se nadati potpunom oporavku, iako ćete, možda, imati neki gubitak memorije. Zasad još ne znamo koliko će sve to potrajati. Vaš će oporavak biti spor, i ne možemo ga ubrzati. U međuvremenu, još mnogo toga na vama mora zarasti. Obje slomljene noge, jedna nadlaktica, jedan ručni zglob, slomljen nos i jabučna kost jabučna kost – na sreću, nije vam ozlijeđena kralježnica i nema lomova zdjelične kosti. Oporavljate se vrlo dobro. David Weitz nagnu se nad nju, promatrajući je pozorno kroz naočale, pa su joj se njegove tamne oči koje su žmirkale odjednom učinile prevelike. Pokušavala je shvatiti sve što joj je upravo kazao. – Nemojte razmišljati o svojim ranama, reče joj kao da joj je pročitao m isao. – Ponosim se vama – dobro ćete se oporaviti. Htio bih vam reći kako ima mnogo toga o čemu moramo razmišljati, ali ništa nije izvan našeg nadzora. Jeste li u stanju vidjeti svoju majku? Da? U redu, ali upozorit ću je neka ostane samo nekoliko minuta. Vratit ću se kasnije. Bila je tako sretna kad je ugledala majku. Freddy zaklopi oči jer se osjećala iscrpljenom i nakon kratkog posjeta. Nije imala snage snage govoriti, osim pred doktorom. doktorom. Sve do danas kretala kretala se samim rubom života, i to joj je bilo jedino pitanje kao i odgovor. – Svijet će se već o sebi pobrinuti, rekao joj je David Weitz, i kroz bol, konfuziju u glavi, tijekom strašnih noći i dana ispunjenih strahom, sva u zavojima, sa sašivenom vilicom, s udovima u gipsu, s jednom cijelom rukom, držala se životne živ otne vrijednosti njegovih riječi. Neprekidno ih je u sebi ponavljala, u njima je postojala neka čarolija i dio njegove snage prešao je i na nju. Odustala je od svoje volje, maknula ju je u stranu i činila ono što joj je on govorio, jer se potpuno pouzdaval a u Davida Weitza. Njegova je naklonost bila apstraktna, usmjerena tek na ozdravljenje, ali i osobna, jer je ona bila njegov pacijent. Sada, dolaskom Eve, stvarni svijet ušao je u njezinu bolničku sobu, svijet koji joj nije bio dobrodošao. Bila je još odviše krhka, slomljena, odviše slaba da bi se njime bavila. Nije željela razmišljati o ljudima niti razgovarati s njima. Njoj je bio prevelik zahtjev i samo to da pokuša nekako uobličiti usta u osmijeh. Reći će sestrama kako je još prerano za posjete, odluči Freddy. Pitala se samo jedno – kad će se ponovno vratiti David Weitz da je pregleda. – Sestre mi kažu da niste zahtijevali ogledalo, reče joj David Weitz. – Ne. – Vaše lice nije tako loše kako se možda pribojavate. Uz pomoć plastične kirurgije možete se nadati da ćete izgledati onako kako ste izgledali i ranije. Na sreću, Kalifornija je svjetsko stjecište plastičnih kirurga. Ostat će možda nekoliko ožiljaka od raz-derotina raz -derotina koje ste pretrpjeli – to će ovisiti o tome koliko će vam zacijeljeti koža, ali uglavnom uglavnom ćete ih moći pokriti kosom. Ali kad je posrijedi sviranje na violončelu – violončelu – – Tko vam je rekao da sam svirala čelo? Nikad ga nisam ni dotakla. – To je dosjetka. U svakom slučaju, tu funkciju ne bismo mogli obnoviti.
Freddy se nasmija\prvi put nakon nesreće. nesre će. – – Je li to doktorska dosjetka? – Da, ona klasična. – A što bi bilo da ste je izrekli pred nekim čelistom? – Ne – Ne bih to učinio. Upitao Upitao sam Annie za za svaki slučaj. – Zahvaljujem vam što ste je upozorili kako izgledam. Zabrinjavala sam se da će se prestraši ti kad me ugleda. Rekla mi je da ste joj crtežima pokazali kako izgledaju svi moji zavoji i gipsani kalupi. – Ona je sjajno dijete. dijete. – Imate li vi djece? – Ne. Razveo sam se prije mnogo mnogo vremena, a prethodno nisam imao sredstava za za njih. – I ja sam razvedena. razvedena. – Rekla mi je Annie. Annie. – To je bio lijep razgovor među vama! O čemu ste još pričali? – O njezinu ocu, o školi, o namjerama da nauči letjeti. – Hoću li izići odavde prije nego što počnu njezine ljetne ferije? – Ne vjerujem. Još ne možete napustiti ni krevet. krevet. A kad to učinite, mišići će vam biti jako slabi od duga ležanja. Bit će vam potrebno mnogo fizikalne fi zikalne terapije. – Poslat ću je u Englesku. Može provesti ljeto u Longbridge Grangeu s djedom i bakom. I njezin je otac vjerojatno ondje. – Jest, ondje je. Razgovarao Razgovarao sam s njim mnogo puta telefonom. Ali ne toliko često koliko s gospodinom Hamptonom. – Dosađuje li vam? – Ne – Ne češće od dva puta dnevno. Dobro, ponekad i tri puta. On ne može shvatiti da ne želite posjete. Jeste li zaista sigurni da ga ne želite vidjeti? – Apsolutno. Ali vidjet ću Swedea Castellija i s njim urediti da vas Jock prestane nazivati, reče Freddy odlučno. – Imate li neke predstave o tome koliko vam se stanje poboljšava, gospođo gospođo Longbridge? – Svakako, zahvaljujući vama, doktore Weitz. – Glupost. Vi ste veliki veliki borac. Oni prvi tjedni... tjedni... bio sam uistinu zabrinut. zabrinut. – Ja se nisam zabrinjavala. Rekli ste mi da se ne brinem, pa nisam. Kako ste mi rekli, vi ste ovdje zbog mene. – Sjećate se toga, gospođo Longbridge? – Freddy. Hoćete li me zvati Freddy? – Naravno. Ja sam David. – To već znam. – Moram poći. Navratit ću kasnije da vas ponovno pogledam, prije nego što odem iz ureda. – Hvala, Davide. – Isuse, Freddy, zar si zamišljala da si još uvijek kaskader za zračne akrobacije? Kako to izgledaš? – – Znam, Swede. Ovdje su mi rekli da izgledam gore nego što zapravo jesam. Nisam još pregledala na sebi svu štetu. Ali opo-ravit opo-ravit ću se... samo je pitanje vremena i strpljenja. Ne brini se. Što ima nova kod Orlova? – Posao ide izvrsno. Svi avioni lete, natovareni u oba smjera, i naši su dioničari vrlo zadovoljni. Ipak, moral u glavnom uredu prilično je nizak. – Što to znači? – Nedostaješ – Nedostaješ nam. nam. Tvoje vedro lice, način kako hodaš hodaš i tvoje spretne dosjetke da nas nas održavaš u formi. – Bolje da se navikneš, navikneš, Swede. Swede. Ja se ne vraćam. – Nisi sad u okolnostima okolnostima da bi mogla mogla donositi odluke. Jednostavno, Jednostavno, ne vjerujem ti. – Kako hoćeš, nije me briga. Gledaj, Swede, trebao bi nagovoriti Jocka da prestane nazivati doktora Weitza. On je vrlo zaposlen čovjek i nema vremena za nepotrebne r azgovore. azgovore. – To će biti jako teško, jer je Jock u lošoj formi. Goroj od tebe, ako se ne uzmu u obzir tvoji gipsani kalupi i zavoji. – Nije – Nije me briga u kakvoj je on formi. Jednostavno, ne želim ga vidjeti. Ali on ne smije dosađivati doktoru Weitzu. Hoćeš li mu mu to utuviti u glavu? – Mogu pokušati, pokušati, ali znaš kakav kakav je Jock. – Nažalost, znam. znam. Odviše dobro. – Dovraga, Freddy, Freddy, nisam znao da možeš biti toliko zlovoljna. zlovoljna. – Bilo je već vrijeme da se počnem brinuti za sebe, Swede.
– Što to znači? – Swede, stari prijatelju, prijatelju, nemam u sebi još dovoljno snage. Hvala ti što si došao, računam na tebe u vezi s Jockom. – Svakako, Freddy. Pripazi na sebe. Jock nije jedini čiji je moral nizak. – Poljubi me, Swede. Swede. – Gips na tvojim nožnim prstima čini mi se osobito privlačnim. Eve je nagovorila Freddy da uzme Annie iz škole što prije, kako bi mogla odletjeti u Europu sa svojom bakom. Ostavit će je kod Tonyja u Londonu, prije nego što proslijedi za Pariz. Evu su hitno trebali u Champagni, gdje uobičajena gostoprimstva ne bi mogla početi bez nje. Već je ionako bila odviše dugo odsutna iz Valmonta. Jock ih je odvezao do zračne luke gdje će se ukrcati u zrakoplov za New York. Dok su čekali na ukrcaj, Annie je pogledom istraživala aerodrom, a Jock je j e mrzovoljno sjedio uz Evu, očekujući da o de. – Dovraga, Eva. Doista ćeš mi manjkati, reče joj on, zgrabivši je za ruku i stišćući je. – Dragi Jock. Sve te večere, odlasci u kino, vožnje vikendom -što bismo Annie i ja bez tebe? Nisi nam dopustio da se osjećamo same ni časak. Ti si najdivniji prijatelj. prija telj. Imaš stalni poziv da nas posjetiš u Champagni i ostaneš ondje koliko god i kad god želiš. – Možda jednog dana. Eva, poslušaj poslušaj me, o Freddy Freddy – – Pokušavala sam, Jock, znaš da sam pokušavala nekoliko puta, ali ona te jednostavno ne želi vidjeti. Pomislila Pomislila sam... možda čeka dok joj se popravi izgled. Možda je to samo taština. – Zar Freddy pati od taštine? Daj, Eva, i sama znaš kako to nema veze. – Jockove nesređene crte lica pretvorile su se u krinku beznađa. beznađa. – Vjerojatno si u pravu, uzdahnu Eve. – Ali ona on a o tome ne želi govoriti. Nisam mogla iz nje izvući nijedno objašnjenje. Fre-ddy Fre-ddy mi doduše ne govori o mnogim stvarima, takav je naš međusobni odnos oduvijek... obje moje kćeri znale su preda mnom čuvati svoje tajne. Pa i ja sam... i ja sam imala svoje ta jne. ta jne. Mi smo takva obitelj. S Delphinom je ipak nešto različito – različito – mnogo se povjeravamo jedna drugoj, ali Freddy – – Eve slegnu ramenima. Čak ni ovako ranjena i slaba, Freddy nije bila voljna povjeriti se majci. – Ona hulja Weitz, sigurno sigurn o se pokušava s njom zabavljati, reče Jock obuzet mračnom sumnjom. I njegova zlatna kosa koja mu je padala na čelo kao da je potamnjela u očaju. – Ali, Jock! Ne dopuštaš li svojoj mašti odviše slobode? Jadna Freddy trenutačno jedva može biti predmet želja. z anijeti... njezinim duhom. – Ti si njezina majka majka i ne možeš možeš shvatiti Freddy. On će se zanijeti... – Freddy je pacijent doktora Weitza. Njega zanima jedino to da se ona oporavi. Doktori se ne 'zabavljaju' sa svakom ženom koja je njihov pacijent. – Ona je različita od bilo koje žene. Uvijek je bila različita. Nijedna joj nije ni blizu. – Neću – Neću se s tobom prepirati, Jock. Gledaj, kad ona jednom napusti bolnicu, kad budeš mogao s njom porazgovarati, odnos među vama dvoma može se promijeniti. Što god bio problem, sad ne možeš ništa učiniti. Prepusti to vremenu. – Imam li izbora? – upita upita on, oslonivši se se glavom na ruke. Ne, pomisli Eve, nema izbora. Sigurno si je strašno uvrijedio, Jock, ti zaljubljeni, plemeniti, nejasni i zvrndavi muški stvore, i ne znajući što si učinio. Freddy učinio. Freddy poklanja svoju ljubav tako potpuno, tako slijepo, predano i rijetko – ali ako ako te jednom odbaci odbaci iz svog života, nema više nade. nade. Pogledaj što se dogodilo Tonyju. Tonyju. Nikad nije o njemu prozborila ni riječi. Jednako je bilo i s McGuireom – McGuireom – kao da su obojica za nju prestala postojati... kao da nikad nisu ni postojali. Eve promotri Jocka koji je sjedio uz nju bijedno skvrčen, skvrčen, i pomisli kako njezina ljubljena, nepokorna i tvrdoglava kći MarieMarie -Frederique mora biti klinički luda. Kad bi neki toliko ljubazan i pristojan pristojan čovjek kao što je Jock bio zaljubljen u nju toliko dugo vremena koliko je sumnjala da je zaljubljen u Freddy, ona bi mu svakako pružila neku mogućnost, bez obzira na to što on učinio. U najmanju ruku jednu sitnu i oskudnu priliku. Što bi mogla pritom izgubiti? *** Nije bilo dvojbe da sad izgleda sasvim dobro, priznade sebi Freddy dok je držala u ruci ogledalo, jednog popodneva potkraj kolovoza. Osim dugog i tankog bijelog ožiljka koji je tekao od uha gotovo do brade, ožiljka koji nikad neće moći biti prikriven kozmetikom, preplanulošću od sunca ili vještim češljanjem – ona priznade sebi da je ista kao prije. Na fizikalnu terapiju u bolnici trošila je najveći dio vremena. Mogla je sad hodati ne hramljući, mišići su joj dobili nekadašnju snagu. snagu. Zašto je i dalje bila u bolnici? Nije imala prava zauzimati krevet koji bi mogao biti potreban nekom drugom. Ali pomisao na povratak kući, u onu golemu i praznu kuću, u kojoj nije bilo nikoga osim Helge i kućne
pomoćnice, činila joj se strašnom. Roditelji su j e pozvali na jesensku berbu u Valmont, Delphine ju je pozvala u St. Tropez, Tropez, gdje su ona ona i Armand kupili kupili vilu u kojoj će boraviti boraviti do listopada. Ali ni ti je pozivi nisu oraspoložili. Ne bi se usudila niti otići od svoje sobe do bolničkog predvorja, pa kako da onda putuje u Europu? Annie bi možda mogla ostati u Engleskoj do kraja školske godine. Jedna godina školovanja u Engleskoj sigurno bi joj dobro došla, pogotovo što je bila potpuno sretna s Pene-lopom, Geraldom i Tony jem. Freddy pomisli pomisli kako u tom slučaju slučaju ne bi trebala napustiti napustiti bolnicu, izići iz svoje sobe. Osjećala se sigurnom u Cedrovima. Na svijetu je bilo tako malo sigurnih mjesta. Zar Delphine i majka nisu to mogle shvatiti? Nisu li bile svjesne opasnosti koja joj je prijetila? Kako su mogle očekiva ti da ih posjeti, kao da su živjeli iza prvog ugla? Zar nisu shvaćali da je osoba u njezinu stanju morala imati na raspolaganju neki mali ali poznati prostor, siguran prostor u kojemu nije morala osjećati odgovornost, donositi odluke, podnositi brige, patiti patiti pred strahovima, opasnostima, iznenađenjima? Jedva se mogla natjerati da prevaljuje put od svoje sobe do fizikalne terapije, i samo joj je izvjesnost povratka povratka u njezinu sigurnu sobu davala snage snage da prođe kroz ono dugo i bučno predvorje, niza stube pa op et uza stube. Nije se služila dizalom... nije ga željela upotrijebiti i nikad to neće, bez obzira koliko ju je kretanje stubama umaralo. Dizalo je za nju bilo loše i opasno mjesto. – Kako se danas osjećate, gospođo Longbridge? – upita je glavna sestra na katu ušavši u sobu. – Pa vi izgledate sjajno! – Osjećam se očajno, odvrati joj Freddy. – Kao da me sve boli, ne znam, zapravo, zašto se osjećam tako loše. Gospođo Hill, danas neću uzeti večeru, jednostavno nemam snage za to. – Koliko čujem, imaš loš dan, reče joj tiho David Weitz. Nećeš ni večeru? – Sve me boli, promrmlja Freddy, skvrčena u krevetu s plahtom navučenom do brade. – Baš sve? Od glave do pete? pete? – Da. – Dat ću ti dva aspirina i malo se s tobom provozati. To je jedini lijek kad boli baš sve. – Ne! – Ne želiš napustiti napustiti bolnicu, zar ne, Freddy?' – Ne budi smiješan! smiješan! – Aha! To je siguran znak da je pacijentu bolje. Onoga časa kad kažeš svom doktoru da je smiješan, spremna si za odlazak odavde. Nema tog doktora koji je smiješan u bolnici, to se protivi p ravilima. Dat ću ti pet minuta da se obučeš. Odvest Odvest ćemo se na obalu da pogledamo pogledamo zalaz sunca. sunca. Neću. Ne bih uostalom mogla na sebe navući odjeću. Osjećam se za za to odviše loše. loše. – Ne – Ne mogu. Neću. – Pet minuta. Ili ćeš poći u spavaćici i kućnom ogrtaču. – Zar ti ne pada na um ništa drugo osim da me kinjiš? kinjiš? – Trenutačno ništa. – Govno! – Ne – Ne treba ti ni aspirin. Pet Pet minuta, počinjem s odbrojavanjem. – Gospođa želi ledenu pileću juhu, a ja ću uzeti martini s vot -kom, reče David konobaru kod Jacka na obali, dok su se smještali u barske stolice okrenute zalazu sunca. – Bolje dva martinija, martinija, usprotivi se Freddy. – Meni dvostruki. – Moja majka je uvijek preporučivala pileću juhu, pobuni se David. – Ali njezin sin misli kako sam dovoljno dobro da mogu napustiti bolnicu. Je li tvoja majka išla u školu za medicinske sestre? – Sve Židovke razumiju se u medicinu, čak i kad im sinovi nisu doktori. Pa i onda kad imaju samo kćeri. – Smijem piti alkohol, zar zar ne – Ne – Ne škodi mi, je li tako? Želim čuti tvoje mišljenje, mišljenje, ne tvoje majke. majke. – Naravno. Naravno. Možeš sve što si mogla prije nesreće. – Imala sam tada vrašku sreću, zar ne? – ne? – upita ona ozbiljno. – Vrašku. – Još uvijek se ne mogu sjetiti što se se dogodilo. – To je tipično. Gubitak memorije kritičnog događaja često je povezan s unutarnjom ozljedom glave. Memorija se može vratiti, ali i ne mora. Ne možeš na to utjecati. Freddy je ušutjela, gledajući kroz prozor, golem poput izloga, dok su vani dva čovjeka spuštala zavjesu od tanke sive plastike kako bi ublažila učinak sunčanih zraka sunca na zalazu, što su činili svakog predvečerja u tom glasovitom ribljem restoranu na molu. Lijevo od restorana, u daljini, prostirao se zabavni park s nekim starim karambolskim trkalištem. Shvati kako može jasno razlikovati ljude koji su sjedili u vozilima na trkalištu. Vid joj više nije bio oslabljen. Spusti brzo pogled. To, što može vidjeti tako daleko i tako oštro,
izazvalo je u njoj žestoku nervozu. Freddy se osvrnu prema Davidu Weitzu i poče ga promatrati onako pozorno kako je j e on nju promatrao svih proteklih mjeseci. To je od nje zahtijevala pristojnost. Tamne kose, dobro podšišane, s jednim ili dva siva pramena, duboke brazde sa svake strane usta, dugo i istaknuto lice s nečim što je podsjećalo na tužnog klauna, ali što je smjesta nestalo čim bi se nasmiješio, širo ke i pune usne, profesorske naočale naočale s rožnatim okvirom. okvirom. Još ga nije nije vidjela bez tih naočala. naočala. – Nosiš li ih uvijek? – upita. – Samo kad želim dobro vidjeti. Koliko se sjećam, skidam ih pod tušem čim pronađem sapun. – Ne – Ne znam ništa o tebi, osim što te bolnič bolničarke arke drže bogom. – Obično pretjeruju... barem malo. – A što radi bog kad kad ne radi? – Nepredvidljiv – Nepredvidljiv sam, zamršen, usukan i tajanstveno proturječan. Zapravo, sasvim fascinantan. Bivši sam igrač ragbija – s najviše dobivenih glasova kao obrambeni igrač u Ivy ligi. Također sam šahovski majstor. Hobi mi je polo i nekoliko mojih konja upravo provodi ljeto u Argentini. Moja odijela rade se po mjeri u londonskom Savile Rowu i posjedujem priličnu zbirku najboljih burgundskih vina u mome zračno kondicioniranom vinskom podrumu. Obilazim ih povremeno kako se ne bi stvorio dojam da ih zapuštam. Prije odlaska na spavanje redovito pročitam po tri stranice Sartrea na francuskom i mogu po sjećanju citirati iz djela Tolstoja, Jane Austen i Henrvja Millera kao i Kama Sutru. – Hmmrn. – Zapravo, igrao sam šah... u srednjoj školi. Ipak, I pak, pamte me kao dobrog igrača ping -ponga. – Što si radio tijekom rata? – Medicinski korpus. korpus. Nikad nisam bio preko oceana. oceana. – Što radiš u slobodno slobodno vrijeme? – Imam kuću u Brentvvoodu i obično ostajem u njoj kad mi se pruži prilika. Pomalo čitam, pomalo slušam glazbu, ponekad, vikendom, izvezem se i šetam duž obale. Vidim se s nekoliko starih prijatelja. Obilazim neka mjesta – restorane, kina – ali uglavnom radim. – Ako si pokušao pokušao djelovati dosadno, dosadno, nisi uspio. – U usporedbi s onim što sam čuo o tvom životu, moj život je bez pustolovina i napetosti, kako se to već događa – događa – ali ipak, medicina nikad nije dosadna, i to je ono čime se bavim. – Spašavajući po jednog pacijenta svaki dan? – Ne baš tako, tako, ali ima i takvih takvih trenutaka. Što ti još mogu reći? – Rekao si sve. Umirem od gladi. gladi. – Freddy se pokušala malo razmetati, znajući da je u svojoj suknji visokog struka boje lavande te seljačkoj bluzi od bijelog pamuka, što joj je Eve stavila u ormar prije nego što je otputovala, izgledala bolje nego ikad u prethodnih nekoliko mjeseci. – Ovdašnji specijalitet je pompano pržen u nauljenom papiru, ali ja sam više raspoložen za jastoga kuhanog na pari. Da zatražim jelovnik? – I ja ću jastoga, molim, reče Freddy, osjećajući se s e vrlo zadovoljnom. Doktori uvijek znaju sve o vama, ali vi nikad ne znate ništa o njima, pa su oni redovito u prednosti. Napokon je doznala nešto o Davidu Weitzu, pomisli. Uostalom, već je znala mnogo važnih stvari, da je ljubazan, strpljiv, toliko uviđavan uviđavan prema pacijentima da je to graničilo i s nekom izvanosjetilnom percepcijom, strasno obuzet svojim poslom. Sad bi ga još mogla zamislili u sjenovitoj i udobnoj kući u Brentwoodu kako čita neku knjigu ili hoda po pijesku uz valove, dakako bos, sa zavrnutim zavrnuti m hlačama. I s naočalama, naravno, kako se ne bi izgubio ili nagazio na morsku zvijezdu. Kad su jastozi bili pripremljeni sjeli su za stol, a konobar ih je umotao u golemi podbradač što ga je dobivao svatko tko je naručio jastoga, tražio ga ili ne. Golemi jastozi iz Mainea – koji su prevezeni s jednog kraja zemlje na drugi jamačno uslugom Orlova – Orlova – obuzeli su im svu pažnju. Nemoguće je jesti jastoga u društvu s nekom osobom ako se uz nju ne osjećate ugodno; ako nema međusobne ugode, bit ćete prisiljeni ograničiti se na sredinu, a zanemariti kliješta, noge i ostale djeliće koji su zapravo najslasniji. Za Freddy je to bio prvi jastog u zamalo godinu dana i ona se baci na njega s dužnom pozornošću, služeći se krckalicom i dugom zašiljenom vilicom, a kad ne bi pomogao po mogao ni taj alat, prstima i zubima. Dvaput je zatražila još topljenog maslaca, a jedino što je još pritom rekla bilo je – Dodaj mi limun. Kad su jastozi pojedeni, Freddy zadovoljno odahnu i poče se dotjerivati uz pomoć ubrusa i velike zdjele s toplom vodom vodom i narezanim limunima, koja je već prethodno bila servirana pred svako od njih dvoje. Nakon što je zadovoljno ustanovila da je oprala lice i ruke koliko je to bilo moguće, ona razveza podbra -dač pa joj se ukaza lice koje je podsjećalo na zadovoljno dijete nakon kupke. – Kolač od sira? – sira? – upita glasno. – Ili sladoled?
– Oboje, zaključi David, nasloni se prema njoj i poljubi je u usta. Freddy zinu iznenađeno. – Volim ženu koja zna iz jastoga izvući ono najbolje, objasni on. – Toliko je voliš da je moraš poljubiti? – Takoreći. – Takoreći. – On je ponovno poljubi, a naočale mu udariše u njezin nos. – nos. – Oprosti, reče joj. – Skini naočale, predloži mu ona. – Onda te ne bih bih mogao vidjeti. – Savršeno dobro dobro znaš kako izgledam. – Ne ovakvu, kad si sretna. Sretna Sretna si, Freddy, zar zar ne? – Da, odvrati ona polagano. – Jesam. – Ali ne sasvim? – Ne... – Ne... ne sasvim, odvrati Freddy, pokušavajući ostati poštena spram svojih emocija koje nije posve razumjela. O kojima se nije mogla, nije htjela prisiliti da misli. – Tu mi nitko ne može pomoći – pomoći – čini čini mi se da sam... malo potištena negdje ispod kože... zbog mnogih razloga.... to je komplicirano... ali nadam se da će prestati samo od sebe. Vjerojatno je to pitanje pit anje vremena. Davide, sretna sam u ovom trenutku, zapravo sam sretna otkako smo ovamo došli, i to je više sreće nego što sam je ukupno imala u jako mnogo vremena. Ono drugo... što nije sreća, to nije tvoj problem. – Ipak, jest. – Zašto? Rekao si mi da sam spremna za odlazak kući. Izvukao si me iz moga gnijezda. Nakon ovog jastoga, ne mogu više tvrditi tvrditi kako sam preslaba. Trebam li još uvijek liječničku pomoć? – Tehnički gledano ne. Ali ja bih se želio i dalje brinuti o tebi. – Kako? – Htio bih se... oženiti tobom. Nemoj reći ne! Nemoj reći ništa! Nemoj me početi uvjeravati kako ne znam što govorim i kako je nemoguće predložiti nekom brak nakon jednog spoja i dvaju poljubaca. Moguće je – je – ja sam to upravo učinio iako inače u životu nisam donosio nagle odluke. Poznajem te bolje nego što možeš i zamisliti. I ja znam kako je sve to prebrzo, kako nisam trebao trebao ništa reći – reći – ali nisam mogao. Želim da znaš što osjećam prema tebi. Ja ću i dalje tako osjećati, a ti možeš pričekati i reći mi što si odlučila... kad odlučiš. To je dovoljno, ne moramo moramo više trošiti riječi. – Bože, zavapi zavapi Freddy. – O čemu ćemo razgovarati na sljedećem spoju? Glava 24 Newyorčani su se vazda voljeli voljeli hvastati svojim gradom, svojim gradom, a Bruno de Lancel bio je s njima savršeno suglasan. Zar Manhattan nije bio kultiviraniji i intelektualniji od Londona? Bogatiji i imperijalniji od Rima? Dramatičniji, čak i romantičniji od romantičniji od Pariza? Da, sve to i još ponešto. Što god su dobroga pripisivali svome gradu on im je to priznavao, makar i nerado, dok ga je taksi vozio na večeru koju je . John Allen upriličio na početku listopada 1951. Marie de La Rochefoucauld vratila se s ljetovanja u dolini Loire slobodna i netaknuta kao što je bila i prošlog lipnja, kad ju je ispratio na Ile de France u luci. Otkako se vratila, Bruno je uspijevao s njom provesti dio vremena gotovo svakog vikenda, premda je i dalje odbijala sve pozive izuzev popodnevne ekskurzije i tihe večere u malim restoranima. Objasnila mu je koliko je njezina obitelj bila razočarana što cijelog ljeta nije mogao doputovati u Francusku. – Majka mi je rekla kako bi te voljela upoznati, nakon svega što sam joj o tebi ispričala, a moja braća računala su s tobom za tenis... ukratko, nedostajao si nam, Bruno. Br uno. Ne smiješ nas još jedanput razočarati, reče mu Marie blago i napola se šaleći, ali uz stidljivo prodoran pogled što ga je Bruno, koji je umio zabilježiti svaku promjenu u stupnju njezine prisnosti, ocijenio kao najtopliji znak koji mu je ikad dotad uputila. Večera kod Allenovih bila je namijenjena proslavi Marijina rođendana. Bruno je tjednima tražio neki dar koji bi ona prihvatila ne držeći ga odviše važnim, a koji bi pritom ipak bio dostojan te suverene djevojke. Naposljetku se odlučio za prvo izdanje Alice u zemlji čudesa, knjigu koju je ona voljela a da on nikako nije mogao shvatiti zašto, premda ju je pročitao s pozornošću zaljubljena čovjeka, u nadi da će m u knjiga dati neki ključ njezina karaktera. Stajala je pravu gomilu novca, što je bila činjenica za koju se on nadao da je Marie neće primijetiti. Uostalom, knjiga kao dar uvijek se mogla prihvatiti. Bruno je sjedio u salonu Allenovih vrlo uzbuđen, ali i dobro prikrivajući svoju ljubomoru iščekivanja, jer je znao da je popis uzvanika odredila Marie, a ne gospođa Allen. Kad je prispio, pozdravila ga je Šarah Allen uz objašnjenje da se Marie još oblači. – oblači. – Zapela je u gužvi vozeći se podzemnom željeznicom od C olumbije, i to upravo večeras... štoviše, ovo je formalna večera a ona je uz vas pozvala još samo dvanaest prijatelja,
potužila se ona. – Voljela Voljela bih da je Marie pristala na ples... ples... ona ima toliko prijatelja... ali nije htjela prihvatiti prihvatiti nikakvu gužvu. Bit će ih dakle još dvanaestoro uz njega, razmišljao je Bruno dok su gosti dolazili. Četvero su bili najdraži Marijini profesori sa svojim ženama, jedan par činili su Allenova kći Joan i njezin zaručnik, još dva para bijahu oženjeni prijatelji prijatelji među studentskim studentskim kolegama. Uz Bruna bio je još jedan neoženjen uzvanik, ali on je doveo i djevojku, Marijinu prijateljicu, s kojom je očito imao neki odnos. Sve njih Bruno je već prethodno upoznao. Bio je dakle jedini neoženjeni i nevezani muškarac u društvu, zaključi on gotovo ne povjerovavši u to. Odabrala je dakle njega... ili mu je pružila priliku da on odabere nju? Ili je – a poznavajući Marie on pomisli kako je to potpuno moguće moguće – ona samo pro-stodušno odabrala ljude s kojima se u New Yorku najbolje osjećala? Možda poziv upućen njemu nije upućivao ni na što drugo osim na činjenicu da je on samo još jedan prijatelj, prijatelj na istoj razini kao i ostali gosti? Shvati da to ne može doznati, i možda neće nikad. Bruno je stajao u jednom kutu mršteći se, s tamnim lukom obrva koje su se širile ispod čela, iznad njegova kukastog i istaknutog nosa, njegovih malih, punih usana na kojima se vidio bijes zbog činjenice što je toliko zbunjen. Marie je ušla u prostoriju odjevena u usku haljinu od teške bijele svile bez naramenica koja se pružala do poda. Njezina duga crna kosa bila je spletena u vijenac oko neprispodobive neprispodobive glave, koji je još više naglašavao ponositi i vitki oblik njezina vrata. Na ušima je imala duge naušnice, s ružoliko rezanim dijamantima i velikim rubinima u sredini, dok je nasred grudi stavila golemi broš, upravo na mjestu gdje se koža ramena, boje slonovače, pojavljivala iz haljine. Marijini dragulji bijahu tako veličanstveni, da se samo nasljedstvom moglo opravdati što ih nosi tako mlada osoba, ali ona ih je nosila jednako neusiljeno kao što je nosila neupadljive zlatne naušnice i uru sa zlatnim lancem, a to je bio jedini nakit što ga je Bruno dosad vidio na njoj. On se ugrize za usnu, nemoćno uzbuđen. Koliko god bio zaljubljen, razbjesnio se vidjevši kako Marie neočekivano i neusiljeno nosi na sebi obiteljsko blago koje nema nikakve veze s njim. Ne bi smjela nositi ništa, pa ni par cipela, osim onoga što bi joj on dao, ne bi ga smjela iznenaditi pojavivši se u inkarnaciji kakvu nije očekivao i nije mogao nadzira ti, bez obzira koliko bila lijepa. Kad bi bila njegova, već bi je naučio reda! Večera, duga i komplicirana, bila je prava tortura za Bruna koji se našao na drugom kraju stola od Marie. Sjedila je između Johna Allena i jednog od svojih profesora, izgledajući sretnijom i uzbuđenijom nego što ju ju je ikad vidio. Sa šesnaestero ljudi za stolom zajednička konverzacija bila je nemoguća, nemoguća, pa se Bruno prisiljavao posvetiti susjedima. Pokušavao je neprekidno motrili Marie, a da pritom ne bude grub spram dama slijeva i zdesna. Nije ga rasporedila uza se, iako joj je očito bio povjeren raspored uzvanika, kao i njihov odabir. Nije ga ni pokušala uhvatiti pogledom, reče on mračno sam sebi dok su dovršavali rođendansku tortu. Ni najosjedjivija kaćiperka na svijetu ne bi se p rema njemu mogla ponijeti tako prepredeno kao navodno pro-stodušna Marie de La Rochefoucauld. Kad bi bio njezin gospodar, već bi je podučio da se tako ne poigrava s njime! Nakon večere, večere, dok su u salonu salonu bili služeni kava i brendi, Bruno je pokušao pokušao zauzeti zauzeti s tolicu pored Marie, ali je naslonjač pored nje već zaposjeo mlađi od dvojice profesora, onaj koji nije sjedio pored nje za večerom. Tom čovjeku nema više od trideset pet, pomisli Bruno balansirajući u ruci sa svojom demitasse i bijesno proučavajući tog profesora koji je od kineske keramike učinio svoj životni poziv. Nije izgledao ni zbunjeno niti se činilo da je sav prašnjav, kako je Bruno zamišljao profesore. Bio je očito dobro odgojen i sudeći po eleganciji njegove žene mora biti da je raspolagao priličnim prilični m privatnim dohotkom. Plavokosi profesor zasmijavao je Marie pošalicama na račun diplomanata, sve dok se Bruno nije osjetio prisiljen okrenuti kako bi prikrio grimasu osvetoljubive osvetoljubive ljubomore koja koja ga je obuzela. obuzela. Je li moguće da je to razlog što se ljetos l jetos vratila iz Francuske ne prihvativši nekog udvarača? Je li moguće da je bila u ljubavi s tim profesorom koji je dijelio njezine najdublje interese? Nije li ga večeras pozvala s njegovom ženom kako bi rastjerala sumnju? Koliko su bezbroj prilika imali da se svakodnevno sastaju, pomisli Bruno, pamteći koliko je njegovim ljubavnicama lj ubavnicama bilo lako obmanjivati vlastite supruge. Nije li se njih dvoje potajice sastajalo među gomilama knjiga u knjižnici, u radionicama s krhotinama keramike, nisu li zajedno ručali, a nakon ručka... Ne! Kad bi Marie njemu pripadala, ne bi raspolagala tolikom slobodom! Raspolagao bi svakom njezinom minutom, pobrinuo bi se da nema prisnih prijatelja, nikakvih interesa osim onih što bi ih on nalazio za nju prikladnima, ne bi joj dopustio ništa u njezinu životu što bi njega isključivalo. Uspostavio bi nadzor nad njezinim noćima i danima, polagano, trenutak za trenutkom, tako dosjetljivo da ona nikad ne bi pomislila da je zapravo dresira, sve dok joj ne bi bilo prekasno oduprijeti se tome. Vikontesi de Saint-Fraycourt de Lancel nikad ne bi bilo dopušteno sjediti u salonu i hihotati se poput kakve školarke. Ona će već shvatiti što
joj on dopušta pa ne bi ni pokušala pokušala učiniti ništa mimo njegova odobrenja. odobrenja. – Još malo kave, Bruno? – To ga je upitala Marie de La Ro-chefoucauld, Ro-chefoucauld, trgnuvši ga iz misli zbog kojih nije ni vidio da mu se približava. Kad je spustio pogled na nju sijevnuše zelene točkice u njegovim smeđim očima. – Hvala, Marie, ne bih. Sviđa mi se kako si isplela kosu oko glave. Kao da si tek petnaestogodišnjakinja. pe tnaestogodišnjakinja. – Mislim da inače izgledam odviše kruto. Ne pokušavaj mi laskati, naredi mu ona, tako mirno i samosvjesno, pa ipak tako ljupko da mu je srce zaigralo. Ali njegov izgled, snažan, siguran, s nekim nevidljivim oklopom kao uvijek, nije odavao ništa. – Zahvaljujem na Alici, proslijedi ona. – To je najčarobniji dar što sam ga ikad dobila... kako si je pronašao? – To je tajna. – Bruno, reci mi, inzistirala je ona. – To nije knjiga kakvu možeš pronaći u bilo kojoj knjižari. A ja ne volim tajne, kao ni ti, zar ne? – Čini se da ipak imaš neke tajne s tim tvojim profesorom, dometnu Bruno, pokazujući rukom neodređeno prema plavokosom plavokosom školniku. – Joe? Zar ne da je zabavan? Obožavam ga, kao i svi ostali. A njegova supruga Ellen jedna je od najšarmantnijih žena koje sam ikad upoznala – jesi – jesi li bio u prilici s njom razgovarati? razgovarati? Ne? Šteta. Vjenčani Vjenčani su tek godinu dana, upravo mi je kazala da očekuje dijete. Divno je vidjeti dvoje ljudi tako sretnih. Možda... – Možda – što? što? – Joe i Ellen priređuju prijam za studente sljedećeg tjedna. Bi li volio doći sa mnom? Ali upozoravam te, svi ostali uzvanici bit će iz odjela orijentalne umjetnosti. Ipak, mislim da bi ti se dopali... kao i ti njima. – Zašto to misliš? – upita je Bruno. – Ne bih mogao sudjelovati sudjelovati u onome onome što njih zanima. zanima. – Bruno, ponekad si tako... tako tvrdoglav! Voljeli bi te jer si ono što jesi i... – Ona zastade i Brunu se učini kako je odlučila ne reći ono što joj je upravo palo na um. – I, pokuša on. on. – I što još? – Za ime božje, Bruno, oni su... čuli o tebi, reče Marie smeteno. – Mislim da su... radoznali. Neki možda misle kako ti i ne postojiš, kako sam te ja izmislila. – Znači, ti razgovaraš o meni sa svojim kolegama? Marie uspravi pogled da ga pogleda ravno u oči svojim iskrenim načinom, dok joj je samosvijest nestala u nastupu iskrenosti. Riječi su joj bile ozbiljne i žarke, kako to kod nje još nije doživio. – Nema – Nema pomoći, Bruno. Bruno. Kako bih te mogla mogla prikriti? – Nisam – Nisam još vidjela vozača koji se toliko pridržava propisa, reče Freddy Davidu dok ju je vozio niz gotovo puste ulice Sunset Bou-levarda Bou-levarda tamnoplavim Cadillacom, svojim gradskim kolima. Duge i česte okuke na cesti kao da su pozivale vozača da ih presijeku. – presijeku. – Jesi li ikad prekoračio propisanu brzinu? – Vjerojatno, dok sam još bio u koledžu, ali ne namjerno. Kad vidiš onoliko posljedica prometnih nesreća u hitnoj pomoći, prestaje ti želja da nekamo dospiješ minutu prije, zaobilazeći druga kola s desne strane. – To mogu sigurno razumjeti, suglasi se ona. Kad se prvi put vozila s Davidom do Jackova restorana na obali, prije dva mjeseca, pomislila je kako se on točno pridržava svih prometnih propisa zato što misli da se ona osjeća nelagodno izvan bolnice. Pomislila je da se posebno brine zbog nje, znajući da doživljava šok vrtoglavice i fobičnog straha, straha, zato što se pred njom otvorio svijet nakon mjeseci provedenih unutar zaštitničkih zidova. Pomislila je kako se on prisiljava voziti svojim snažnim kolima unutar dopuštene brzine, što inače ne običavaju stanovnici Kalifor -nije. -nije. Sada, nakon dva mjeseca i pošto je viđala Davida barem tri puta tjedno, shvatila shvatila je da ta suzdržljivost suzdržljivost pripada njegovoj njegovoj osobnosti. Freddy se nasmiješi, opraštajući sebi tu zabludu. On je tako organiziran čovjek. Bi li ijedna žena mogla zamisliti kako je taj čovjek, koji je izveo toliko smionih pothvata na živčanim sustavima svojih pacijenata, također i zaljubljeni amaterski kuhar koji se svakog recepta pridržava do posljednje pojedinosti, ne uzimajući kod priprave jela ni žličicu više ili manje od onoga koliko je propisano? Koji bi njegov pacijent, upitala se, nad kojim je toliko inovativno i imaginativno primjenjivao svoja medicinska znanja, mogao i pomisliti da je David u svojoj kući slagao knjige u police ne prema autorima, nego abecednim redoslijedom naslova, i da knjigu prilikom priliko m čitanja nikad ni na časak ne ostavlja otvorenom, jer to šteti uvezu? Ako bi u knjižari vidio nekoga da otvara knjigu toliko nemarno da bi joj oštetio hrbat, trebalo ga je svim silama spriječiti da glasno ne prosvjeduje. Bio je divno djetinjast u svojoj čežnji č ežnji za savršenstvom. savršenstvom. A njegove gramofonske ploče! Naučio je Freddy da ih prihvaća samo za rubove i to dlanovima ruku, kako otisci prstiju ne bi ostavili traga na njihovim crnim, utorenim površinama; objasnio joj je zašto ih valja staviti u zaštitni omot od prozirnog papira prije nego što se spreme u albumske korice, i to tek nakon što su bile očišćene specijalnom tkaninom koja je s njih skidala svako zrnce prašine. Među njima je izbila
razmirica oko toga mora li se ploču pustiti da odsvira do kraja. Ponek ad ad bi Freddy poželjela prekinuti glazbu nasred ploče, zbog bilo kojeg razloga, ali David je inzistirao da ručka njegova Magna r /oxa digne iglu automatski na kraju svirke. – Ne – Ne možeš hiti sigurna neće li igla oštetiti ploču ako je digneš rukom, objasnio joj je on, i ona shvati da je u pravu, posramljeno se sjećajući kako su ona i Jane izmjenjivale ploče na njihovu malom mehaničkom gramofonu kao da su igračke. David ju je zaista oblikovao, pomislila je Freddy dok se on zaustavljao pred crvenim svjetlom, pri čemu če mu je Cadillac kočio tako neprimjetno da se to nije moglo ni osjetiti. U njezinoj je spavaonici vazda bilo nekog nereda, postojalo je jedno – štakorske gnijezdo – kamo bi ona bacala časopise, pulovere, pisma i istrgnute novinske članke, račune koje joj se nije dalo platiti, cipele kojima je bio potreban obućar i snimke koje je kanila jednog dana pospremiti u album, sve to strahovito izmiješano, da je bilo tek karikatura bilo kakve spremnice. Kad god Freddy ne bi nešto mogla pronaći na mjestu koje je bilo po dobno, zavukla bi ruku u – štakorske gnijezdo – i ondje smjesta pronašla zagubljenu stvar. Ali kad je pokušala stvoriti – štakorske gnijezdo – u Davidovoj spavaonici, budući da je kod njega često boravila, on je nastupio zadivljujuće čvrsto. – To je tek mali mali nedostatak, draga, reče joj on. – on. – Bilo bi isto tako jednostavno odmah spremiti predmete tamo gdje spadaju ili ih staviti na vješalicu kad nešto skineš. Znam da je to dosadno. Znam da sam čudovište urednosti – zato što u dvorani za operacije treba iste sekunde znati gdje se što nalazi. – Može ga savršeno razumjeti, pomisli Freddy, Freddy, štoviše, i nije bilo tako teško držati predmete u redu kad je to jednom odlučila. Kod svoje kuće i dalje je imala – imala – štakorsko gnijezdo, ali sad je već počela zbog toga osjećati krivnju. Ubrzo će se osloboditi te navike, odluči ona čvrsto. Zapravo, ako se vjenčaju, pomisli i pritom joj se nabora nos, bilo bi najbolje da s time krene odmah i počne navikavati redu I Annie, koja je naslijedila potrebu za – štakorskim gnijezdom. Nema li to neke veze s genetikom? Kad je izišla iz bolnice Freddy je ipak shvatila kako nema smisla ostaviti Annie u Engleskoj cijelu školsku godinu. Previše bi joj nedostajala. Kći joj se vratila kući već na početak školske godine, premda je bilo teško voditi romancu uz pozornu devetogo-dišnjakinju devetogo-dišnjakinju koja uz to očekuje svoj doručak svako jutro. Freddy nije ni jednom provela cijelu noć s Davidom; nisu se zapravo nikad probudili u istom krevetu, jer ju je David vraćao njezinoj kući još u pristojan večernji sat. Uostalom, i sam je morao biti u Cedrovima već rano ujutro. On je bio najuviđavniji ljubavnik o kakvom bi jedna žena mogla samo sanjati, pomišljala je ona sretno dok je on usmjeravao pažnju na cestu ispred sebe. Nježan, ugodan, ljubazan, usmjeren na njezina zadovoljstva jednako kao i na vlastita... ili čak i više? Imala I mala je još samo dva ljubavnika s kojima je j e mogla uspoređivati Davida, ali nije se mogla sjetiti da su oni, ni Tony a ni Mac, bili toliko usmjereni na njezinu sreću kao što je bio David. Je li David možda posjedovao neku ugrađenu i jedinstvenu osjetljivost za žene, ili mu je pomagalo poznavanje ženskih neuroloških reakcija? Nije li uostalom bilo malo neukusno razmišljati na taj način, kad je bila do kraja zadovoljna nakon svake ljubavi s njim? Hoće li je li je David jednom odbaciti kao smušenu, svojeglavu, neprilagođenu iako i ugodnu poslasticu, hoće li mu postati teško sudjelovati u seksu cijelu večer, pitala se Freddy, Freddy, ili to ne bi bilo njemu nalik? Možda će to i učiniti jednom kad prođe vrijeme udvaranja, udvaranja, ako se vjenčaju – ili je samo bilo pitanje kad će se to dogoditi? David se držao svoje riječi. Nije više govorio o braku, upravo kao što je obećao. Nije ju ni najmanje prisiljavao na odluku. Zašto joj se onda pričinjalo kao da postoji neka nevidljiva snaga snag a koja je priklanja potvrdnom odgovoru tom čovjeku, koji je bio bio tako dobar prema njoj, koji se predivno brinuo o njoj i iskazivao svoju ljubav na toliko načina? Vjerojatno zato, uvjeravala je Fre -ddy sebe, što je on očigledno muškarac za koga bi bila ludost ne udati se. Ali današnja večera ipak ju je činila živčanom. Večera s Davi -dovom majkom. Već dvaput je izbjegla taj poziv, da bi sad napokon morala pristati. Večera s nečijom majkom nije morala značiti formalnu najavu braka, podsjećala se Freddy. To je j ednostavno bio kompliment, i ništa više. Najmanje neki pritisak. Naposljetku, on je nije upoznao sa svojim sestrama, premda su te sestre vjerojatno bile razlog što je on bio tako ljubazan s Annie. Uvjeravao ju je kako se večeras neće dogoditi ništa iznimno, bit će to uobičajena večera koju je on sa svojom majkom imao jedanput tjedno već godinama. – godinama. – Ja sam onaj smiješni stvor kojega nazivaju dobrim sinom, reče joj, dok su njegove tamne oči pokazivale da se sa sobom izruguje. – Nije uostalom moja krivnja što je što je ona dobra majčica. I ona ima dobru majku, podsjeti ga Freddy, što je uostalom on dobro znao. znao. Da Eve ne živi šest tisuća milja daleko, njih bi dvije bile jednako međusobno međusobno odane kao što su bile Eve i Delphine. Sušan Griinvvald Weitz, udovica već tri godine, godi ne, živjela je u jednoj od onih zelenih privatnih ulica raskošno povučenog Bel Aira, istočno od nedalekog Brentwooda. Skrenuli su sa Sunset Boulevarda i ubrzo se našli
pred njezinom kućom, lijepo odmjerenim bijelim zdanjem u elegantnom virginijskom slogu, dobro skrivenom iza visokih pristupnih vrata. – Flmmm, promrmlja Freddy, impresionirana i prilično iznenađena. Davidova kuća bila je veličine prikladne jednom neženji. neženji. – Mislila sam da je i tvoj otac bio liječnik. – Njegov hobi bile su investicije – u naftu i nekretnine. Uvijek Uvijek je uspijevao uskladiti svoje interese. interese. – Kako lijep vrt, primijeti Freddy zaostajući za Davidom, kao da je oklijevala prepustiti se susretu s njegovom majkom, ma koliko ona bila dobra. – To je opet majčin hobi. Dođi draga, ona te zbilja neće pojesti. – On pozdravi djevojku koja je otvorila vrata. Kad su ušli u dnevni boravak Freddy je smjesta dobila dojam bogatstva slika-rija, kipova i vaza kao i cvijeća posvuda po sobi. Tek tad je vidjela da se u sobi ne nalazi samo dobra mala majčic a nego i neki drugi ljudi. Sušan Weitz, visoka zamalo kao i njezin sin, digla se sabrano i ljubazno, da ih pozdravi. U njezinoj pepeljastoj svijetloj kosi jedva da je bio koji sijedi čuperak, njezini su biseri bili najbolji koje je Freddy ikad vidjela, njezina plava oprava jednostavnija i skuplja – Freddy je jednim pogledom mogla to zaključiti -nego što su je inače nosile žene u Los Angelesu. Freddy odmah pomisli da je tu opravu jamačno naručila u Parizu. Druga joj je pomisao bila kako je Sušan Weitz vjerojatno bila pokojnikova druga žena, jer je izgledala premlada da bi mogla mogla biti Davidova majka. majka. Kad je predstavljena trima ostalim ženama, Davidovim uda-nim sestrama u svojim tridesetim godinama, Freddy je zaključila da sve one nalikuju Sušan Weitz, kao i Dav idu. S trima muževima svi oni tvorili su skupinu visokih, vitkih i privlačnih ljudi, možda nešto odviše srdačnih. Nisu promatrali Freddy potajice ili znakovito – bila je to jednostavno jednosta vno obiteljska večera, reče Freddy sebi, zauzevši uobičajenu ljubaznu pozu gospode Longbridge. Svi su nekako bdjeli nad njom, pa se osjećala prilično nespretno. – Majko, nisi mi najavila da će doći i djevojke, javi se iznenađeni David. – Pa, tvoje su sestre slobodne i bile su vrlo željne da dođu. Znaš da im ne mogu odoljeti. – Govorio sam ti o svojim sestricama, zar zar ne? – došapnu došapnu on Freddy. Freddy. – Žao mi je. – Čini se da su one sad već ipak odrasle. – Pa, ja sam od svih njih mnogo stariji, cijelu svjetlosnu godinu. Majka me je rodila kad joj je bilo osamnaest. Za mene će one uvijek ostati djeca, reče on dodajući joj piće. Weitzove – kako ih je Freddy odmah okrstila jer nije zapamtila bračna prezimena triju sestara – bijahu ljubazna čeljad, pripri-vukavši u svoj razgovor odmah i Freddy, tako da se ona ubrzo počela osjećati posve uobičajeno. uobičajeno. A kad su sjedile, nisu izgledale tako visoke. Nakon ugodne i razgovorima popraćene večere svi su se vratili u sobu za dnevni boravak. Ondje joj se odmah obratila Barbara, najavivši da je najmlađa od triju sestara. – Vi imate samo jednu jednu sestru, zar ne? ne? – upita ona Freddy, iskazujući smiješkom svu svoju ljubaznost. – Da, i ona živi na moju žalost vrlo daleko. – Pogled na veliku i srdačnu obitelj Weitzovih pobudio je u njoj tugu za vlastitom obitelji. – Vidjela sam mnogo njezinih filmova. Ona je jednostavno božanstvena jednostavno božanstvena.. David mi kaže kako joj je vaša kći Annie vrlo nalik. – Da, začudno. Ali inače se jako razlikuju. Ne vjerujem da će Annie ikad postati glumica. – David kaže da Annie želi postati pilot. Čini li vas to sretnom? Kad bih ja bila majka, moram priznati priz nati kako me ne bi oduševljavale takve ambicije, pa vjerojatno ni vas, pogotovo otkako ste prestali letjeti. Jednoj maloj djevojčici sigurno bi bilo teško da ne bude... ženstvena, ako shvaćate što sam htjela reći. Ali vjerujem da ćete je moći od toga odgovoriti. David se nada da ćete moći, ali to vam je vjerojatno i sam kazao. Usmjerite je nježno u nekom drugom pravcu – kao što je golf, na primjer. Ili tenis. To su tako korisni sportovi. U njima niste prisiljeni sve obavljati sami, kao pri letenju. Ja sam luda za golfom. Igrate li i vi golf, Freddy? Ne? Baš sramota! Ako se ikad odlučite 23 to, mogu vas odvesti do najboljeg trenera u gradu. S vašim osjećajem za koordinaciju, ili što je već to čime piloti moraju raspolagati, golf bi vam apsolutno pristajao! Palo mi je sad na um – zašto ne biste ručali u klubu, a zatim bih vas mogla upoznali s trenerom? Možda ćete poželjeti da se dogovorite o poduči. U svakom slučaju, nazvat ću vas za koji dan. – To bi bilo vrlo ljubazno, reče Freddy, iscijedivši iz sebe smiješak. smiješa k. Ona nije odabrala hoće li letjeti ili ne, u što i nije nikad ulazila, no to u svakom slučaju nije značilo da je – prestala letjeti. I kako to Barbara zamišlja da bi se nekoga moglo odgovoriti od želje za letenjem, ako to zbilja želi? Zar su nju mogli uvjeriti ikakvi razlozi ili nagovaranja, bili oni ljubazni ili nasilni? Kad osjećate potrebu za tim, čežnju za usponom put nebesa i vlastitim podvizima na njima, protiv toga nijedna majka ne bi mogla ništa. A i ne bi trebala učiniti
bilo što. Ipak, Barbara Barbara je bila ljubazna i dobronamjerna. – Makni se, Bab, reče joj Dianne, druga sestra koja je bez mnogo suzdržavanja zauzela Barbarino mjesto. – Je li vam već počela pričati o treneru za golf? Ne obraćajte pažnju. Ona se doduše uspela visoko, tri godine zaredom klupski je prvak. Ja ipak mislim da je golf užasno dosadan, a i nemam vremena za nj, uz petero djece i s još jednim na putu. Da, znam, još se ne vidi, ali na meni se to obično ne primjećuje prije šestog mjeseca... što me dakako čini sretnom. Kako sam čula vi imate samo jedno dijete? Šteta. – Annie je rođena usred rata. Bila sam u službi... – Freddy začu sebe kako ponavlja odavno poznata objašnjenja. – Šteta! Ipak, još ste mladi, samo trideset jednu godinu, kaže David. Možete ih i h imati još cijelo tuce, samo ako zaželite. Nebesa, vama se to sigurno učinilo kao strašno težak posao. Trebali ste vidjeti svoje lice! Naravno, Freddy, samo sam se šalila. Naravno, David umire od želje za djecom. Prvi njegov brak nije potrajao toliko da bi ih mogao imati, sigurno vam je je o tome pričao. Vi ste prestali radili, kako čujem. Imam neke prijatelje s djecom koji i dalje ustraju u svojoj karijeri, no ja ih zapravo žalim... To je uvijek natezanje u dva smjera – ne mogu se podjednako zadovoljiti i djeca i poslovi, koliko god to netko pokušavao. Naravno, većina ih želi raditi, to poštujem, ali ne mogu odustati od pretpostavke da su učinili pogrešnu odluku, zbog koje će kasnije žaliti. Što vi mislite? – Nikad o tome nisam razmišljala, odgovori Freddy. – Annie je bila odgojena od majke koja je radila i, koliko vidim, nije zbog toga patila. Barem do sada. – Oh, ne, naravno! – vrisnu Dianne. – Napokon, – Napokon, bio je rat i sve ostalo. Zatim ste morali započeti svoj posao. Niste sebi mogli pomoći. Ali vaša kći sigurno je vrlo sretna što ste sad s njom u kući. A kad postane tinejdžerica, veoma ćete joj biti potrebni. Zapravo, vaša vas djeca uvijek trebaju, čak i kad odrastu. Jeste li uživali u trudnoći? Ja sam tada tako sretna – sretna – pitam se zašto, zapravo? Vjerojatno je u nama nešto primitivno i atavistično. atavistično. Sada kad ne radite, nadam se kako ćete naći vremena za jedan ručak? Nazvat ću vas sljedećeg tjedna i dogovoriti se s vama. Tako bi mi bilo drago da ručate s nama u kući i upoznate moju djecu. Dovraga, otkuda Dianni dojam da više neće raditi, upitala upital a se Freddy, uspjevši joj ipak uzvratiti prijateljskim i toplim pogledom. Još nije donijela odluku o Orlovima. U trenutku fizičke slabosti rekla je Swedeu kako se ne kani vratiti na posao, i još se nije predomislila, ali sve je mogućnosti i dalje držala ot vorenima. Orlovi su ipak bili... njezino čedo. Da, Dianne je naravno entuzijast. Sigurno je izvrsna majka i tako je dobronamjerna. – Dolazim vas spasiti, reče Bob, jedan od Dianninih šogora, podigavši Diannu iz stolca i smjestivši se sam u nj. – Je li vam već počela pričati o radosti trudnoće, o ekstazi trudova? Nije? Sretni ste. – ste. – On blago lupnu Diannu po stražnjici i posla je da se zabavlja drugdje. Zatim se okrenu Freddy. – Ja sam Elainin suprug – srednje sestre – i ona me poslala ovamo kad vas je ugleda la u Dianninim majčinskim pandžama. Znam već što mislite: ova je obitelj doista jako brojna – to sam i ja pomislio kad sam prvi put bio predstavljen Weitzovima. Nisam ih uopće mogao razlikovati... osim toga, kako oni samo idoliziraju Davida! On je sjajan momak, nemojte me krivo shvatiti, ali nije svemogući Bog. Ipak, nemojte to nipošto ponoviti njegovim sestrama i njegovoj majci! Uostalom, nadam se kako se nećete osjetiti obveznom spram ovih žena, njihovih interesa ili stajališta. Uzmite nas dvoje za primjer – Elaine i ja imamo samo dvoje djece i ne kanimo ih imati više, ne igramo ni golf ni tenis – samo ponekad plivamo kako bismo ostali u formi. U ovoj obitelji mi smo umjerenjaci. Volimo komornu glazbu, ali je ne namećemo drugima. Ako su vam dragi koncerti, pomažite simfonijskom orkestru. Ako je balet vaša strast, sasvim dobro, a ako mrzite balet, ima mnogo drugih djelatnosti kojima su potrebni pokrovitelji – muzeji, sveučilišta, bolnice, što god vam se dopada. Bitno je uklopiti se u neki zajednički projekt, slažete projekt, slažete li se? Ako imate dovoljno vremena i novca, važno je uklopiti se u zajednicu, ne samo uzimati nego i davati. – Svakako, prihvati Freddy, žmirkajući pred tim dinamičnim muškarcem. – muškarcem. – Apsolutno. – Elaine i ja zamišljali smo vas tako, uzvrati zadovoljno Bob. – Nadamo se da ćete nam vi i David doći na večeru sljedećeg tjedna. Imat ćemo zanimljive ljude koji vole glazbu, neke umjetnike – svi oni vas svakako žele upoznati. Elaine će vam telefonirati sutra i upoznati vas s pojedinostima. Naći ćete se u vrlo privlačnom krugu, prije nego što to i naslutite. I zapamtite što sam vam rekao o Weitzovima – premda izgledamo slični, zapravo smo vrlo različiti. Oh, ne, reče u sebi Freddy kad je Boba zamijenio drugi šogor, Jimmy. Vi ste, naprotiv vrlo slični – dobri, ljubazni, topli, odani jedni drugima, sretni, radišni, gostoljubivi, sigurni u sebe i u ono što želite u životu. Takvoj obiteljskoj tvrđavi doista valja pozavidjeti. – Jimmy, svi ste se već izredali razgovarajući s Freddy, osim mene, reče Davidova majka dok se dok se Jimmy digao da joj ustupi mjesto. – Nije došla vama u posjet nego meni – nisam smjela dopustiti da se svi pozovete ovamo na večeru.
Kad se Jlmmy povukao, Sušan Weitz pogleda Freddy ravno u oči, pogledom u kojemu se osjećalo divljenje. – Oni su svi kao mala djeca s novom lutkom, reče. – reče. – Pravo čudo da nisu skočili na vas i počeli gladiti i lizati vaše lijepo lice. No toliko ih je uzbudilo što vide Davida sretnog, da im ne možete zamjeriti. – Po mišljenju Davidovih Davidovih sestara, sunce sunce se diže i spušta spušta kako on on naredi, odvaži se se primijetiti Freddy. – Donekle to i ja zapažam, prihvati Davidova majka uz smijeh. – Moj suprug običavao mi je reći kako sam krajnje nepravična. Ali kad imate tri kćeri i samo jednog sina, teško je ostati nepristran. Pogotovo ako je taj sin David. – Da, suglasi se Freddy. – Pogotovo Pogotovo David. – Godinama sam se pitala kad će se ponovno zaljubiti. Običavao je na to t o odgovoriti kako je odviše zaposlen – kakva glupost! Znala sam da će već naći vremena kad naiđe na pravu djevojku. Nikad nije bio uvje reni neženja. Dobro! Ne želim da se crvenite više nego što ste se upravo zacrvenjeli. Ali sljedećeg tjedna ponovno ćete navratiti, zar ne, Freddy? Obećavam da neće biti triju sestara – samo nas troje, kako bismo se mogli bolje upoznati. Obećajte! – Pokušat ću, odvrati Freddy. – Freddy. – Imate tako lijepe slike, gospođo Weitz, reče ona osvrćući se. – Zahvaljujem na pohvali, Freddy. Moj suprug i ja počeli smo stvarati zbirku, a kad je on umro nastavila sam kupovati umjetnička djela – djela – to me drži zauzetom. Freddy podiže srebrnu zdjelu koja je ležala na stoliću uz nju, prinese nju, prinese je nosnicama i pomiriše. – Jeste li ono sami napravili? – upita. – Freddy, kako ste to pogodili! – uzvrati Sušan Weitz oduševljeno. – Imam svoj način kako pravim potpourri. To je zapravo tajni recept recept moje majke. Ali ljudi l judi to većinom ne shvaćaju – shvaćaju – misle da sam ga kupila. Ako vam je do toga stalo, bit će mi drago da vas s tim upoznam. Potrebno je uložiti mnogo vremena, ali isplati se. – Znam to već, dometnu Freddy. Loze šampanjca snivaju tijekom zime i bude se tek potkraj veljače, kad se počne cijediti bijeli sok iz starih ožiljaka, nastalih rezanjem prethodnog ožujka. Te suze vinove loze kao da daju znak trubom diljem Champagne – to je znak da počinje uzgojna sezona. Nezaustavljiva pojava čistog i ljepljivog soka potiče stvaranje pupova na golim granama loze. Do kraja ožujka svi pupovi koji će se pretvoriti u grozdove već su otvoreni. Od pojave soka do berbe, šest ili sedam mjeseci kasnije, razdoblje je kad ni jedan uzgajatelj šampanjca – od seljaka s nekoliko hektara vinograda do vlasnika neke Grande Marque kao što je bio Paul de Lancel, ne spava mirno, u stalnoj bojazni od mnogih prirodnih nepogoda koje mogu utjecati na berbu. Potkraj listopada 1951. Paul i Eve de Lancel mogli su napokon odahnuti. Paul je bez prekida nadzirao djelatnost poduzeća, dok je Eve upravljala dvorcem i trudila se oko gostiju koji su navirali u Valmont redovitošću plime. Berba je diljem Champagne bila završena; vojska od desetak tisuća berača, većinom rudara i tvorničkih radnik a iz drugih krajeva Francuske, ali i Cigana kao i putujućih poljoprivrednih radnika, napustila je vinograde – iscrpljena ali zadovoljna i dobrohotna, nakon desetak dana teškog rada tijekom kojih su ti ljudi noćili u improviziranim spavaonicama, podignutim usred vinograda. Svaki dan bi pojeli po pet golemih obroka, a kad bi ožednjeli ožed njeli mogli su do volje piti iz vrčeva s crnim vinom. Svake večeri pjevali večeri pjevali su i plesali ili obilazili brojne sajmove u pokrajini. A kad nisu jeli, spavali, pili ili družili se, snažn i berači čvrstih kralježnica radili su bez prekida od zore do sumraka, neprekidno bolno sagnuti, klečući, čučeći ili čak ležeći na du kako bi ubrali osjetljivi urod loza niskog uzrasta, nikad ne propuštajući pripaziti da ne ogrebu kožicu jednoga jedinog grozda, što bi izazvalo izazvalo preuranjenu preuranjenu fermentaciju. – Osjećam se kao školarka koja je položila sve ispite i sad nema brige sljedećih pet mjeseci, reče Eve Paulu za doručkom. – Doista neobično... i dalje sam obuzeta razmišljanjem o jelovniku za još koji tjedan unaprijed. – Izgledaš doista kao školarka, ali prilično umorna. Trebala bi duže spavati. Vrijeme je da se malo pokvariš. – On je uze za ruku i poljubi poljubi je. Volio je promatrati Evu ujutro, ujutro, dok se još nije dotjerala i uredila uredila kosu. Paulu se činilo da ona s pedeset pet godina izgleda petnaest godina mlađa, kad bi se dotjerala i bila spremna za pojavu pred vanjskim vanjskim svijetom. – Nezgoda je ranog dizanja dizanja što se ono pretvara u naviku – nije mi potrebna ni budilica. A što se toga tiče, ne brini se da se neću pokvariti. pokvariti. Imam planove za oboje. Nakon Dana zahvalnosti s Freddy u Kaliforniji, pa zatim Božića i Nove godine s DelphiDelphi -nom i Armandom na Barbadosu, vratit ćemo se u Pariz da naručim novu garderobu kod Balenciage – već sam rezervirala veliki i skupi apartman kod R itza, itza, sa sobama koje gledaju na Place Vendome... pa onda kazališta, muzeji, restorani... namjeravam potrošiti sav ovogodišnji profit, i ne želim do proljeća proljeća ispiti ni kapljicu šampanjca. šampanjca. Tek tada bit ću savršeno savršeno sretna.
– Ljudi koji zbilja cijene šampanjac tvrde kako je najbolji prije ručka – ručka – posebno posebno uz doručak s prasetinom. prasetinom. – To nalikuje liječenju mamurluka. – mamurluka. – Eve slegnu ramenima i nasu sebi još jednu šalicu čaja. – Služi protiv mamurluka samo ako ga pomiješaš u jednakim dijelovima s jakim pivom... ili, kako ka ko sam čuo, s trećinom narančina soka, trećinom konjaka i nekoliko kapi Cointreaua i grena-dina. grena -dina. – Bolje da ne istražujemo, istražujemo, predloži Eve. Eve. – Slažem se. – Paul se osjećao potpuno sretno, pa se zavali u stolcu i poče razgledati vinograde Lancela, sve do vidokruga. – Nije li divno što posjedujemo Valmont samo za sebe? – upita Eve. – Kad je kao posljednji otišao onaj engleski stručnjak za vina, zaželjela sam poljubiti ga, toliko sam bila željna da ode. Dogovorila sam se da se iznova oboje sve gostinjske sobe dok budemo odsutni, a već sam odabrala tkanine za nove krevetne presvlake i zavjese. zavjese. Sagovi će izdržati još koju godinu. godinu. – Ne bi li jutros pošla sa mnom na jahanje? Vrijeme je prekrasno, prekrasno, upita je Paul. Paul. – Ne, – Ne, već odavno odavno sam odlučila zaštititi zaštititi korijene ruža. – Zar to ne bi mogao načiniti neki vrtlar? – Mogao bi svatko, pa i dijete, ali volim to učiniti sama. Zašto prepuštati sav užitak vrtlarima? – I moja je majka to redovito sama obavljala, prisjeti se Paul. – Govorila je kako se neće morati brinuti preko zime ako zagrne ruže i dobro ih prihrani u jesen. Nije imala povjerenja da to učini itko osim nje. – I bila je u pravu – kao uvijek ili gotovo uvijek. Idem se obući za vrt. Ne razmišljam više o Balenciagi! – Ona ga poljubi u vrh glave, gdje mu je kosa još više plava negoli siva. – Želim ti dobro jahanje. Vidimo se za ručkom, dragi. Nakon tri i pol sata, kad je dio ružičnjaka već bio zagrnut a Eve u kupaonici čistila nokte pred ručak, na njezina vrata snažno pokuca kućepaziteljica. Kao da joj se silno žurilo. – Gospođo! Gospođo! Gospođo! Dođite u štalu, odmah! – Lucie! Što se dogodilo? dogodilo? – upita je Eve dok je jurila niza stepenice. – Ne – Ne znam, gospođo. gospođo. Momak iz štale štale rekao mi je neka neka vas odmah odmah dozovem. Eve požuri koliko je god mogla. Pao je, pomisli, sigurno je pao. Čak i tako dobar jahač kao Paul mogao se spotaknuti. Paul je ležao ispred otvorenih italskih vrata s glavom na konjskom pokrivaču. Pet ili šest ljudi stajalo je oko njega. Nisu se usudili poći joj ususret, kao da su imali osjećaj krivnje. – Jeste li telefonirali li ječniku? – ječniku? – doviknu ona i prije nego što se približila. Ljudi su stajali preneraženi i bez riječi, s kapama u rukama. Nitko nije kimnuo u znak prihvaćanja naredbe. – Jeste li izgubili razum? Brzo, požurite u kuću i telefonirajte! Nitko joj ne odgovori. Nitko se nije ni makao. – Paul? Paul? – Eve obujmi njegovu glavu. Pogleda najstarijeg radnika u štali. – Emile, za ime božje! Kako je pao? – Gospodin Paul, gospođo... evo, jahao je a onda zastao rekavši kako ga boli glava. Kako reče, zaboljela ga je kad je izjahao iz šume. Pokazao je mjesto na stražnjoj strani glave. Izvukao je jednu nogu iz stremena, prihvatio uzde, i prije nego što sam mu mogao priskočiti skliznuo je s konja i pao na zemlju... evo, ovako. Mogao sam ga jedino položiti na pokrivač. – Bože, zašto ste ga pomicali? Sigurno Sigurno ste ga ozlijedili! ozlijedili! – Ne, – Ne, gospođo, ne bih ga micao micao da nisam znao... znao... on je već... već... – Već? Sto? Jeste li poludjeli, Emile? Zovite doktora! – Već bih ga pozvao, gospođo, već bih ga pozvao, ali doktor ne može pomoći... gospođo, on je u mro. – Umro? – Da, moja jadna gospođo. Napustio nas je. *** Jedina odluka koju je Eve bila u stanju donijeti u satima zbunjenosti nakon Paulove smrti, ispunjenima takvom nevjericom da još nije pravo mogla početi tugovati, bila je da se pokop može obaviti tek kad se sva njegova djeca okupe u Valmontu. Delphine je pohitala i već za nekoliko sati prispjela iz Pariza. Ona je na sebe preuzela zadatak da telefonira bratu i sestri. Eve je bila nijema od udarca, hodajući od jedne prostorije dvorca do druge, suhih očiju i bez riječi, promatrajući krajolike s jednog prozora, pa s drugog, kao da ih sad prvi put vidi, dodirujući okvire slika hladnim prstima, razgledavajući vezove na jastucima, kao da bi nekako mogla odgonetnuti tajnu i pronaći objašnjenje objašnjenje onoga što jo j se dogodilo. Freddy je imala dug let. Poletjela je zrakoplovom TWA iz Los Angelesa za New York, a u New Yorku će presjesti u zrakoplov Air France koji će je preko sjevernog sjevernog pola i sa stajalištima u Ganderu i Shannonu dovesti do Pariza. U Parizu dočekat će je Armand koji će je kolima odvesti u Champagnu.
Swede Castelli poveo je Freddy do aerodroma. Kad je čula vijest, Freddy je u svom bolu shvatila kako joj je Swede najbliži u Los Angelesu... pouzdana konstanta u svijetu koji se toliko promijenio u petnaest godina koliko su se poznavali. – Slušaj me, Freddy, pokušaj malo zaspati u avionu. Izgledaš očajno, govorio joj je on dok su se približavali prolazu za ukrcaj. Freddy pogleda kroz prozor, onamo gdje je na stajanci čekao golemi, četveromotorni Lockheed Constellation. Iz kamiona s prtljagom polako su predavali teret posadi zrakoplova. – Swede, postoji postoji li tu neki bar? – upita upita ona odjednom. odjednom. – Na aerodromima uvijek ima barova. barova. Da ga potražimo? potražimo? – Molim te. Freddy i Swede isprazniše čašu viskija u tišini. – tišini. – Još jednu? – upita Swede. Freddy prihvati pokretom glave. – Zašto su pića u baru tako nedjelotvorna? Kao da su voda, prigovori ona dovršavajući drugu čašu. – Prije svega, tu je možda polovica vode, a zatim dodaju i kockice leda. U ovoj čaši dobila si možda četvrtinu normalne porcije. Naručit ću još jednu, pa ćeš barem biti sigurna da ćeš za vrijeme leta usnuti. – Dobra zamisao. zamisao. Swede još nikad nije vidio Freddy F reddy kako ispija tri čaše zaredom, zare dom, pogotovo ne u baru, i nikad prije jedanaest ujutro, što se sada dogodilo. dogodilo. Pomislio je kako je to njezin način smirivanja napetosti. Freddy je pila brzo i zamračena lica. Bit će to dug, iscrpljujući put, na kojemu će joj biti nuđeno više pića i jela nego što bi to željela, ali je osjetila neuobičajenu neuobičajenu potrebu za za viskijem – viskijem – odmah. Kad samo ne bi putovala sama. Da je mogao naprečac ostaviti svoje pacijente, David bi bio čvrst oslonac na putu, ali je izgubila tu priliku nakon što mu je rekla da se nikad neće za nj udati, koliko god joj on ostavljao vremena za razmišljanje. Učinilo mu se da je na njezinu odluku utjecao sudar s obitelji koja je taj brak držala već dogovorenim i koja je očekivala da se ona uklopi u njihove dobro organizirane organizirane živote. – Zar ti nije jasno da bi mogla činiti što god hoćeš? Zar ne shvaćaš da im ne bih d opustio nikakvo upletanje? – Upitao ju je, silno pogođen. Nije to bilo posrijedi, objasnila mu je, jer bi se s Weitzovima mogla nositi i da ih je bilo još više, nakon iskustva stečenih kao šesnaesta barunica Longbridge. Kad je shvatila da se njezina budućnost poima kao već utvrđena, uvidjela je kako Davida ne voli d'amour. Aimer d'amour, – ljubiti zbog ljubavi – kako glasi francuska uzrečica koja je imala označiti romantičnu ljubav, nije bila ljubav lj ubav kako je ona voljela Davida. Pa ipak, ona ga je zaista volj ela i uvijek će ga voljeti. Voljela ga je kao dobrog čovjeka, kao velikog liječnika, kao dragog prijatelja -ali ne i romantično. On bi bio čudesan suprug – zaključila je to racionalno – ali njezini porivi govorili su joj kako to nije dovoljno. Ipak, bilo joj je žao što sada nije s njom. Možda bi joj mogao objasniti kako se moglo dogoditi da njezin otac umre naizgled u savršenu zdravlju, i to od nečega što se zove cerebralna aneurizma – kako su to francuski liječnici objasnili, slabe točke na točke na nekoj mozgovnoj arteriji, što se obično događa bez ikakvih prethodnih simptoma. – Morat ćemo krenuti, reče joj Swede. – Swede. – Vjerojatno je već počeo ukrcaj. Freddy pogleda na sat. – Čemu žurba? Imamo još deset minuta, odgovori ona mrzovoljno. – mrzovoljno. – Zar misliš da bi otputovali bez mene? – Koliko je vremena prošlo otkako si posljednji put letjela komercijalnim zrakoplovom? – pokuša je on blago upitati. – Godine. Čak se i ne sjećam. – Ako žele letjeti prema rasporedu, mogli bi krenuti i bez tebe. Dođi, mala gospođice, vrijeme je za p olazak. – Mala gospođice? – Slučajno sam to izvalio, gospođo. Neće se više ponoviti. – Dobro. Ne ljutim se. se. – Uze jedan orašac iz tanjurića pred sobom i poče ga zamišljeno grickati. – Freddy, Freddy, hoćeš li se dignuti? I krenuti? – Sve u svoje vrijeme. – Brižljivo Brižljivo uze ogrtač i ručnu torbicu, potraži u njoj voznu kartu kao da je nije imala u ruci prije pet minuta i napokon ga poče slijediti. Swede pomisli da se ponaša kao dijete koje prvi put odlazi u školu. Ipak, nije ga naljutila. Čak i da je putovala iz zadovol jstva, zadovol jstva, bilo je to vraški teško putovanje, a još mnogo teže jer je to bio odlazak na očev pokop. Na ulaznim vratima za ukrcaj on je čvrsto potapše i bi pritom iznenađen koliko ga je ona čvrsto prihvatila. Swede joj dodade putnu torbu koju joj je pomogao nos iti i doslovce je izgura pored stjuardese prema stajanci. Krenula je polagano prema Lockheedu, osamljena figura na jakom vjetru, krećući se polagano kao da ima na raspolaganju obilje vremena – iako se ukrcala posljednja. Freddy je Freddy je sjela ukočeno u sjedalo p ored prozora, u prednjem dijelu zrakoplova, odbivši stjuardesi dati svoj
ogrtač. Bila je smrznuta do kostiju. Zapravo, tresla se od hladnoće, koliko god koliko god joj je bilo jasno da u kabini zapravo ne može biti tako hladno. Oko sebe primijeti ostale putnike, uglavnom ugla vnom muškarce koji su raskapčali kapute, razvezivali kravate i zavaljivali se duboko u naslonjače očekujući početak leta. Freddy vidje da pored sebe ima još jedno slobodno mjesto. Zavuče ruku u torbu i potraži knjigu koju je ponijela da je pročita tijekom beskonačnog putovanja. Učvrsti pojas, otvori prvu stranicu knjige i pročita nekoliko redaka. Nisu imali nikakva smisla. Ona ih ponovno pažljivo pročita. Riječi i rečenice bijahu u redu, r edu, ali njezin um uskraćivao je prevesti ih u početak priče. Freddy zaklopi zaklopi oči i posluša zvuk strojeva koji su bili pokrenuti. Sve je u redu s njima, reče sebi. Okrenu se malo unatrag i poče gledati kroz prozor. Krila su bila daleko iza nje, tako da nije mogla vidjeti elise. Mora shvatiti da je sve u najboljem redu, reče sama sebi, da su mehaničari koji su pregledali zrakoplov bili precizni i pozorni te da nisu preskočili neku pojedinost koja im se možda nije učinila vrijednom provjere. Mora shvatiti da su pilot, kopilot i avionski inženjer zaredom iskusni i sposobni ljudi koji se razumiju u svoj posao i obavljaju ga savjesno, da su svjesni kako su odgovorni i za svoju sigurnost, a ne samo za sigurnost putnika. Ona jednostavno zna previše o letenju, prekori sebe Freddy u trenutku kad joj je knjiga neprimjetno pala na pod. Kad ne bi ne bi znala koliko toga možda nije u redu, r edu, ne bi se toliko zabrinjavala. Zbog toga se i ne predviđa da doktori operiraju pripadnike vlastitih obitelji. Zbog toga odvjetnici ne zastupaju sami sebe u sudskim parnicama. Bože, Bože, kako joj je potrebno potrebno jedno piće. piće. Freddy Freddy otvori oči i vidje da su stjuardese vezane za svoja sjedala. Zrakoplov je još bio na tlu, na samom početku uzletišne staze, dok je u pilotskoj kabini posada provjeravala sve potrebno uoči leta. Ona ih je u mislima slijedila, korak po korak. Kad je velika veli ka letjelica počela hvatati brzinu na stazi, ona pomisli prebrzo, prebrzo! Nisu potrošili dovoljno dovoljno vremena za provjeru, bila provjeru, bila je u to sigurna, ali to nikome nikome nije mogla reći. Kad bi samo mogla zavrištati iz petnih žila, zavrištati na tu glupu i nemarnu posadu, na putnike koji ne znaju u kakvoj se pogibelji nalaze, vrištati dok se let ne odgodi i dok provjera ne bude ponovno obavljena. Prebrzo! Ali već su poletjeli. Ispod njih zemlja se već počela gubiti i avion poče kružiti hvatajući visinu. Kut uspona bio je preoštar. Nedopustivo preoštar, preoštar, pogibeljno preoštar. Uz takav kut avion avion bi mogao lako posrnuli, zar to ne zna kauboj koji upravlja zrakoplovom? Avion Avio n se zatim ispravi i poče se us pinjati us pinjati do visine krstarenja. Uspon je bio prebrz, nepotrebno prebrz, čemu tolika žurba, zar ne zna da je taj napadni kut previsok, razmišljala je Freddy grčevito. Kakvi to ljudi upravljaju zrakoplovima? Gdje su se školovali? Vjerojatno ih je vodio neki mlađi napuhanac – napuhanac – Freddy je negdje čula da su svi stariji piloti umirovljeni – umirovljeni – neki mladac koji nije bio u ratu i nije proveo dovoljno sati školovanja na ovom zrakoplovu da bi shvatio što čini. Svjetlosno upozorenje iznad sjedala ugasilo se i ona pozva stjuardesu. – Možete li mi, molim, donijeti dvostruki viski bez leda? – Naravno, gospođo Longbridge. Mogu li vam još što donijeti? Magazine, novine? Čast nam je što ste s nama u zrakoplovu. Uskoro ćemo služiti ručak. S pićem ću vam donijeti i jelovnik. – Hvala, molim vas samo piće. – Sranje! Ta glupača je znala tko je ona, pomisli Freddy, Freddy, pokušavajući opustiti stisnute prste na naslonima sjedala. Znoj joj je curio niz bluzu, korijeni vlasi bili su vlažni, ali i dalje joj je bilo prehladno da skine skine ogrtač. Srce joj je žestoko žestoko lupalo, nije mogla duboko duboko udahnuti udahnuti i osjećala se kao da će pr vi vi put u životu dobiti morsku bolest. Ovdje nema zraka! U tome je nevolja. Dovraga, nema zraka. Nije čudo da jedva diše. Veliki zrakoplov bio je potpuno izoliran od vanjskog svijeta, bez kisika osim one bijedne strujice što je zviždala kroz ventilacijske o tvore iznad sjedala. Kako mogu očekivati da će ljudi satima sjediti bez svježeg zraka? Bože, dala bi sve na svijetu da može gurnuti šaku kroz odušnik i pustiti malo svježeg zraka u ovu zapečaćenu kutiju s ogavnom unutrašnjošću, preveliku da bi bila zrakopl ov kojim se uistinu može letjeti a premalu da ponese sav taj teret ljudskih tijela. Avion se teško probijao nebom; četiri stroja zvrndala su dajući naslutiti da nešto strahovito s njima nije u redu. Nešto ne valja u jednom od stotina vitalnih dijelova, koje je redom mogla sebi predstaviti i navesti njihov naziv. Nešto ne valja i to se mora smjesta popraviti, inače su osuđeni na propast. Freddy još jednom pozva stjuardesu. – Da, gospođo Longbridge? – Moram razgovarati razgovarati sa zapovjednikom. zapovjednikom. Hitno je. Hitno. – Ne znam može li odmah doći, ali otići ću i reći mu. Kao da su godine prolazile dok je Freddy osluškivala zvuk pokvarenog stroja, zaklopljenih očiju kako bi mogla čuti bolje. Evo što je – je – jedan jedan priklopac, on dašće i štuca, nešto što bi svaki pilot odmah zapazio, zapazi o, osim ovoga koji ne zna što mu valja osluhnuti. – Gospođo Longbridge?
Freddy ugleda ispred sebe par uglačanih crnih cipela i iznad njih hlače plave odore. – Zapovjednik? – Da, gospođo, što vam se čini da nije u redu? – Jedan stroj s lijeve lijeve strane nije u redu. Zar ne čujete? – Ne, – Ne, gospođo Longbridge. Longbridge. Svi su su u izvrsnom stanju, stanju, upravo sam ih provjerio. Zar je gluh koliko je glup, upita se Freddy gnjevno i strogo ga pogleda. Čovjek u ranim srednjim godinama, bez sumnje iskusan pilot, bez sumnje kompetentan, odmjeren, siguran. Jedan brzi pogled bio joj je dovoljan da se u to uvjeri. Takvog bi čovjeka odmah svugdje prepoznala. – Oprostite, zapovjednice. zapovjednice. Vjerojatno sam čula čula nešto pogrešno. – Ona se prisili na smiješak. Ne smije pogoditi što je posrijedi, posrijedi, ne smije, pomisli pomisli ona. Bilo bi to sramno. sramno. – Nema – Nema problema, gospodo Longbridge. Bilo bi nam drago da nas posjetite u kabini, nakon ručka, ako vam zaspati. – – Samo recite stjuardesi ako se predomislite. – se to svidi. – – Hvala, zapovjednice. Vjerojatno ću zaspati. – Kad je serviran serviran ručak, Freddy ga otkloni zamolivši za pokrivač, jastuk i još jedno piće. Mora se pokušati odmoriti, reče onoj životinjici koja joj je kopkala po glavi, životinjici koja je rovala i bušila, pobjegavši tisućama prijetnji u košmarskoj panici. Ali bit će još gore ako zatvori oči. Dok su joj oči otvorene može promatrati ljude kako s užitkom jedu jedu ručak, a dok se može može na njih usmjeriti dođe ni zrakoplov zrakoplov neće pasti, jer kako bi mogli jesti ako moraju poginuti? Freddy naglo uzdahnu u strahu. Zrakoplov je bez upozorenja ušao u oblak. Opasnost, pred nama je opasnost! Odjednom, dok je zrakoplov uranjao dublje u prljavu bjelinu, vrati joj se sjećanje na posljednje trenutke prije njezine nesreće. Pogledala je visino-mjer visino -mjer i uvjerila se kako ima dovoljnu visinu za prizemljenje na Catalini. Ali Ali nije se javila najbližoj radijskoj radijskoj postaji na nekom obližnjem aerodromu, kako bi provjerila nije li bilo promjene zračnog zračnog đaka nakon nakon što je uzletjela iz Burbanka. Burbanka. Svaki pilotski novak novak znao bi da to mora svakako učiniti, o obzir om om na proteklo vrijeme nakon uzleta i promjene visine tijekom leta. Svaki pilot, baš svaki, izuzev nekoga tako obijesnog, Ijutitog i sitog svijeta kao što je tog trenutka bila ona – pa je zaboravila i na tu osnovnu obvezu. Ako je mogla zaboraviti nešto tak o tak o početničke, mogao je zaboravili i onaj dobrohotni zapovjednik s kojim je upravo razgovarala, mogao je zaboraviti i bilo koji iskusni pilot bilo koje zrakoplovne kompanije na svijetu – ako je dan bio pogrešan i on u lošem raspoloženju. Ništa nije sigurno. Ali ne smije vriskati! Glava 25 crkve vratilo se u Nakon pokopa Paula de Lancela stotine ljudi koji su koračali za kovčegom do seoske crkve Valmont izraziti sućut udovici i djeci. i djeci. Do sredine popodneva otišao je napokon i posljednji od njih. Eve je sjela zajedno zajedno sa svojim kćerima, iscrpljena obvezom da odgovori na toliko izraza sućuti, ljudi ožalošćenih lica. Sad je osjetila silnu potrebu za utjehom s djecom. Bruno je bio uz njih tijekom tog teškog dana, oborenih očiju, dok je njegovo zapovjed ničke orlovske lice lice bilo ozbiljno i neodgonetljivo; kao muški predstavnik obitelji stiskao je pružene pružene ruke i odgovarao na na izraze sućuti točno onoliko onoliko dostojanstveno koliko dostojanstveno koliko bi to od njega očekivali očekivali Faulovi prijatelji i susjedi. susjedi. S Delphinom se pozdravio kratko i odsutna duha, kao da su bili tek neki daleki rođaci. Njihov posljednji razgovor, one noći kad je general von Stern upriličio večeru, ostao im je u živom sjećanju, no Delphine je bila savršena glumica a Bruno uglađen obmanjivač, pa su mogli međusobno stvoriti dojam kao da je taj susret zaboravljen – iako se neke stvari ne mogu nikad zaboraviti, čega su bili potpuno svjesni. Neće se zaboraviti, neće se oprostiti, , ali neće se o njima ni raspravljati. Evi kao da je Bruno bio nevidljiv. Kad je j e prispio nije mu pružila ruku niti ga je pogledala. Nije ga ignorirala, jer bi to značilo da priznaje njegovu njegovu nazočnost. nazočnost. Jednostavno ga ga nije primjećivala, a činila je to tako vješto da nitko osim Bruna nije ništa primijetio. Sada kad su formalnosti bile okončane, Bruno je otišao iz dvorca dv orca na šetnju šumom. Armand Sadowski odvezao je Tonyja Longbridgea i njegove roditelje, Penelopu i Geralda u Reims, gdje su nakanili uhvatiti vlak za Pariz. Jane, koja će ostati preko noći, uputila se u svoju sobu da malo predahne. – Jesi li već promislila... čime ćeš se baviti? – baviti? – Delphine se napokon odvažila upitati Evu. Sve dok joj se majka ne odluči o svojoj budućnosti neće je moći ostaviti samu, ali za tjedan dana morala je početi rad na novom Armandovu filmu. – Jesam, odgovori Eve, glasom koji je bio vrlo odlučan. Freddy i Delphine razmijenile su iznenađene poglede. Sve dosad Eve je bila zahvaćena svojom boli, kao da je to bio neki ogrtač koji ju je dovodio u osamu. Nije se slomila niti je plakala onoliko koliko su njih dvije očekivale; udaljivši se o d njihova društva provela je vrijeme u svom ružičnjaku, dovršivši zagrtanje koje je otpočela upravo uoči Faulove Faulove smrti.
– Ostvarit ću planove koje smo vaš otac i ja stvorili za ovu zimu, reče Eve mirno. – Da sam ja umrla, očekujem kako bi to isto i on učinio. Odletjet ću u Kaliforniju s tobom, Freddy, Freddy, i ostat ću ondje kao što smo bili zajednički naumili dok se ne pridružim Delphini i Armandu na Barbadosu. Nakon Božića vratit ću se u Pariz i obaviti sve što sam već odlučila. Jedina će promjena biti u Ritzu – uzet ću manji apartman. U rano proljeće vratit ću se naravno ovamo, gdje ću biti potrebna. Dok loze spavaju mogu putovati, ali kad se one probude moje je mjesto mjesto ovdje. – Ipak... možeš li sama voditi posao? posao? – upita je Delphine. Delphine. – Neću – Neću biti sama, draga. Većina Već ina ljudi koji su nam se pridružili kad smo se ovamo vratili nakon rata i sad još rade u dobrom zdravlju. Neki koji su odvedeni u Njemačku nisu se vratili, neke, kao podrumare Martin ubio je Gestapo, ali njih su odmijenili pripadnici njihovih obitelji. obitelji. Nijedan Nijedan čovjek u kući Lancel nije nezamjenjiv, pa ni chef de cave. cave. Svi oni zajedno doprinose uzgoju loze i proizvodnji vina. Morat ću pronaći nekoga tko će ih organizirati i nadzirati, nekoga tko će voditi kuću onako kako je to činio vaš otac. Pronaći ću najb oljega mogućeg čovjeka u Champagni, pa makar morala oteti konkurenciji. Nemojte smetnuti s uma da sam u proteklih šest godina mnogo naučila o ovom poslu – bio je to ubrzani tečaj kako za mene, tako i za vašeg oca. Ako bi ikoja grande marque potpuno ovisila o nekom pojedincu, što mislite koliko bi dugo opstala? Od šampanjca udovice postaju jake, Delphine. – Majko! Kako možeš možeš tako govoriti? govoriti? – To su činjenice. Pročitaj nešto o prošlosti vinarstva, pa ćeš shvatiti. Ta prošlost podučava nas da budemo realistični. A sljedećeg ljeta, nadam se, doći ćete mi u goste i dovesti djecu – djecu – Val-mont sada pripada i vama, a ne samo meni. – Iako hrapav od plača, Evin glas bio je snažan i odlučan. Sada ogoljele loze oko Valmonta počet će od proljeća nositi plod, kao što su već stoljećima. Ta elementarna i nepromjenjiva činjenica davala joj je snage da gleda gleda naprijed u budućnost budućnost bez Paula. Kad ne bi imala vinograde bila bi izgubljena. – Što se mene tiče, reče Freddy, – Valmont mi ne pripada. Ne mogu ga zamisliti svojim. – Ipak, pripada. p ripada. A nakon tebe vlasnica će postati Annie, Kad nam bilježnik bude sutra pročitao oporuku, u njoj neće biti iznenađenja. Jedna trećina pripast će meni, a dvije trećine t rećine prema slovu zakona tebi, Delphini... i Brunu. Kad ja umrem, cijelo vlasništvo kuće Lancel dijelit ćete vas troje na jednake dijelove, a kad vi umrete, vaša djeca. Ako se nitko od vas ili od njih ne bude htio baviti tim t im poslom, ili ako se ne budete mogli suglasiti oko toga kako njime upravljati, upamtite da se uvijek može prodati. Za zemlju u Champagni nikad ne nedostaje kupaca. – Majko, nemoj biti morbidna! – reče Delphine prosvjedujući, prosvjedujući, nada se i ostane u neizvjesnosti, dok je on ulagao sav svoj promišljeni i snažni šarm kako bi je natjerao da se još više zaljubi u 'nj. Posljednjeg tjedna njezini su pogledi počeli odavati stanje njezina duha. S njezinih jasnosivih očiju otimao bi se upitan pogled, u trenucima kad joj se činilo da je on ne promatra. Kad bi htio ispitati stanje njezinih bojazni, dobrih pola sata ostajao bi udaljen i površno ljubazan, dovoljno dugo da je zbuni i zabrine, ali ne toliko dugo da bi se ona ohrabrila upitati ga što to nije u redu. Već prije Faulove smrti Marijin svijet postao je ovisan o Brunovoj ćudi. Imao je na raspolaganju obilje vremena, dokazivao je sebi trijumfalno, triju mfalno, da je dovede, samo ako to zaželi, do živčanog sloma – sloma – ali sad kad je to očito postalo moguće, nije još bilo potrebno stavljati na kušnju njegove moći. Odlučio je pripremiti njihove zaruke čim se vrati u New York, budući da mu sad ništa nije sprečav alo povratak u Francusku. Za nekoliko tjedana poletjet će zajedno do Pariza, kako bi mogao biti predstavljen njezinim roditeljima. Njezina majka jamačno željno iščekuje kad će moći početi planirati veliko vjenčanje, kojemu će prisustvovati svi plemeniti klanovi kl anovi kojima su pripadali. Zamišljao je da se ceremonija obavi u proljeće – proljeće – prilično brzo, jer je j e htio da Marie u najljepšim trenucima postane nedostižna vikontesa de Saint Fraycourt de Lancel. Smisao njezina postojanja bit će njegovo zadovoljstvo, a zajedno osnovat će pravu dinastiju. Ali ne ovdje u Champagni. Nije više želio vidjeti Valmont. Samo ga je pokop – tako dugo očekivan i toliko dugo odgađan – mogao vratiti u ovu provinciju tek na jedan dan. Tko želi neka živi ovdje, opterećen seljačkim brigama. Dok bude primao svoj dio profita kuće de Lancel, bilo tko može živjeti u Valmontu. Možda je već vrijeme da se vrati u dvorac, pomisli Bruno, dok je neka nevoljkost zamračila njegovu trenutačnu sreću. Bila mu je mrska pomisao da se sad mora dignuti i prekin uti razmišljanje, upravo u trenutku kad mu je sve bilo nadohvat. Ali u šumi se osjećala vlažna hladnoća. – hladnoća. – Ovo je najbolje što mi se moglo dogoditi, ponovi on u sebi, siguran da će se ovaj trenutak uvijek iznova vraćati u njegov život. Digao se povjetarac i lišće iza njega počelo je šuškati. Golema i gruba šaka sklopila se nad njegovim ustima, zaba-civši zaba- civši mu glavu. Jedna mišićava ruka grubo mu je slegnula vrat. Netko drugi zgrabio ga je za ruke, izvio ih iza njegovih leđa i zavezao ih. Uspravljen na
noge, ne prekidno guran, Bruno je mogao odabrati hoće li koračati ili il i će pasti. Oni koji su ga uhitili koračali su iza njega, tako blizu da je na šiji mogao osjetiti njihov dah. – Nisi se smio vratiti, promrmlja neki glas koji Bruno nije mogao prepoznati. prepoznati. – Nikad se se ne vraćaj na mjesto zločina -zar ti to nije poznato? – Sjećaš li se trojice Martinovih? Sjećaš li se ljudi koje si potkapotka -zao Gestapu? Mi smo njihova mlađa braća, došapnuo mu je drugi glas, jedva čujan uz krš lišća pod njihovim nogama. Sad je progovorio i treći čovjek, također jedva čujno. – čujno. – Tražili smo te već onog dana kad se tvoj otac vratio iz rata, ali si nestao. – Mi ćemo te podučiti, priprijeti prvi glas. – glas. – Miči se! Dok ga je hvatala strava, Bruno je mogao jedino shvatiti da ga vode put podruma. Dok se spuštao jesenski mrak, nigdje se nije moglo vidjeti nikoga. Šaka koja je neprekidno pritiskala njegova usta učinila ga je nijemim, pritišćući mu usnice bolno uza zube. – Mislio si da si pobjegao, pobjegao, zar ne? Mislio si da si uništio sve koji su znali znali za Tresor, je li? Bruno se grčevito pokuša osloboditi. – Nemoj – Nemoj poricati. Znamo Znamo da si to bio ti, promumlja promumlja mu treći glas na uho. – Postoji još jedan ključ, reče drugi glas prijetećim šaptom. – Čuvao ga je moj brat, Jacques, najstariji od Martinovih. Tvoj djed jednako im je vjerovao. Ti si, uz svog oca imao još jedini preostali ključ. U povijesti Valmonta, Tresor nikad nije imao više od tri ključa. – Jacques je jedne noći ugledao njemački konvoj, blizu podruma. Slijedio ga je i vidio kako vojnici utovaruju šampanjac u teretnjake. Sutradan je otišao u Tresor i ustanovio da je prazan. Shvatio je kako si samo ti mogao prodati Nijemcima tajnu Valmonta, ali se pobojaa kako bi netko mogao okriviti njega ili njegove rođake. Ispričao nam je sve i dao nam ključ na čuvanje. – Kad je Gestapo odveo našu braću, nastavi se prijeteći šapat, – razumjeli smo da si ti odveo našu braću u smrt. Nismo mogli odmah s tobom obračunati jer su te štitili tvoji nacistički prijatelji. Nakon rata, tvoj otac nikom nije spominjao Tresor. Znao je tko je kradljivac, i mi smo razumjeli njegov stid. Razumjeli smo i njegovu bol. Ali znali smo da ćeš se jednog dana vratiti, a jamačno je znao i on. Ušli su u goleme i sada ponovno pune podrume, u kojima u ovo doba dana nije bilo radnika, a zatim se zaputili do stražnjeg zida gdje je bio skriveni ulaz u Tresor. Bruno se pokušao obraniti snagom luđaka, ali je bio bespomoćan kao komad mesa u ruci mesara. Jedan čovjek pritisnu površinu i zid se pomaknu. Brava skrovitih vrata zablistala je kao onog davnog dana ka d je djed povjerio Brunu tajnu Valmonta. Ključ je gurnut u bravu i vrata Tresora otvoriše se. Jedan od Martinovih uključi svjetla a zatim zatvori vrata. Trojica ljudi vukli su Bruna kroz golemi i prazni podrum. Noge su mu strugale po tlu. Zanesvijestio se ali su mu oči ipak bile otvorene, još je znao za sebe u trenutku kad su ga osovili uza stražnji zid. Pod jarkim svjetlom pomaknuli su se unatrag. Skinuše puške s ramena r amena i usmjeriše ih prema cilju. cil ju. Odjeknuše tri pucnja. Martinovi se polagano približiše tijelu što je ležalo na cementnom podu. Jedan od njih okrenu nogom Bruna, pogleda oči koje više nisu vidjele i usta otvorena na krik. Bio je mrtav i prije nego što je dotaknuo do. Drugi uze komadić papira i na nj napisa Reglement de comptes. – Račun je u potpunosti naplaćen, reče on polagano i stavi papir na Brunove grudi. Okrenuše se i pođoše, s puškama ponovno ponovno na ramenima. ramenima. Kad su za sobom zatvorili vrata Tresora, jedan Martin reče ostaloj dvojici: – Sutra moramo poslati ključ i urediti da policija dozna gdje se on nalazi. Neće biti daljnje istrage... nakon što pročitaju ceduljicu na tijelu. Kad bismo postupili drukčije, to ne bi bilo pošteno prema gospođi de Lancel. Istraga bi bila beskonačna, a on ipak nikad ne bi bio pronađen. – Njegove – Njegove kosti ne smiju smiju počivati počivati u Valmontu, jer bi ga obeš-častile, obeš-častile, reče drugi Martin. – Slažem se, zaključi treći. – treći. – Ali ne bi bilo dobro ni da ljudi misle kako računi mogu ostati nenaplaćeni. Taj čovjek živio je odviše dugo. Delphine i Armand nagovorili su Evu da se malo odmori prije prij e večere pa su se uputili s njom na gornji kat, dok je Freddy ostala u prizemnom malom salonu s Jane, koja se probudila. Pokušavale su pohvatati konce svojih života što su bili prekinuti kad su Freddy i Tony prije pet godina otišli u Los Angeles. – Bilo mi je strašno žao kad ste otputovali, prigovori Jane. – Kakve koristi od tebe kao šogorice ako živite tako daleko? – Pa, dobila si Tony ja natrag, reče Freddy, Freddy, – i vjeruj mi da je danas izgledao bolje nego kad sam ga posljednji put vidjela. To što se ponovno može ponašati kao plemić uvelike utječe na njega. Uz to, ona zgodna djevojka s kojom će se, kaže, vjenčati... i oslobođenje od alkohola... doista sam sretna zbog njega.
– Kad bih barem i ja imala mogućnost izbora. Radije bih željela tebe – imam već dovoljno braće. Ah, draga moja, vas dvoje ste doista posve zabrljavili. Ratni brakovi – pitam se mogu li oni uopće opstati? Tako mi je drago što sam pričekala. – pričekala. – Jane se samozadovoljno nasmiješi, nasmiješi, kao žena koja je j e potpuno uspjela u životu. – Zamisli, Freddy, moglo se dogoditi da nikad ne upoznam dragog Humphreva, da nikad ne rodim svoju dječicu, da nikad ne postanem markiza – markiza – što je najljepše od svega, premda se to tek pred rijetkima može priznati. Važno je ne uzrujavati se zbog nasljednih poreza. Naposljetku, ne mogu ti uzeti baš sve. Kako je sjajno što i ja nisam postala ratnom nevjestom. Sve se dogodilo na najbolji mogući način. – Nikad – Nikad nisi bila ni blizu toga da postaneš ratna nevjesta, Jane, kao što se vrlo dobro sjećam, pobuni se Freddy. – Kako možeš tako bolećivo bole ćivo uživati nad samom sobom, kad si izbjegla nešto što ti nije ni prijetilo? – Da me Jock zaprosio, otprve bih se udala, a onda bih bila odvučena u divlje kalifornijske pustinje, kao jadni Tony. – Daj, Jane! Nikad Nikad nisi imala romancu s Jockom! – Nemoj previše previše njuškati, reče Jane upozoravajućim glasom. Zahvaljujući novom statusu oči joj više nisu bile tako vragolaste, vragolaste, ali je udaja za plemenitaša plemenitaša inače nije mnogo izmijenila. izmijenila. – O čemu to pričaš, upita Freddy zbunjeno. Jane se doista nije trebala baviti fantazi jama fantazi jama kad je imala toliko realnih prednosti. – Nikad nisi naslutila? naslutila? Ne, vidim da nisi. Ali nije mi bilo ni stalo da to netko netko nasluti, ni ti niti itko drugi. Bilo je dovoljno strašno već to što sam voljela nekog tko nije znao koliko sam živahna, da nisam predmet općeg sažaljenja. – Ti si voljela Jocka Jocka Hamptona? – Godinama. Ne bi trebala biti toliko sumnjičava... to bi značilo kako imaš neku primjedbu na moj ukus, a on je izvrstan, gospođo Longbridge! Voljela sam tog zgodnog čovjeka dulje nego što bih to htje la priznati. Nisam mogla zaboraviti Jocka, u pravom smislu riječi, r iječi, sve s ve dok se nisam upoznala s Humphrevem. Hump hrevem. Čini mi se da ću zauvijek ostati pomalo zaljubljena u toga lijepog plavokosog Tarzana. – U tog groznog neotesanca? Tog kauboja s druge strane svijeta? Toga zaostalog glupana? – Freddy je bila krajnje zbunjena pa i ponešto bijesna. – Ne, – Ne, Jane, reci reci da je to nemoguće. nemoguće. – Bilo je moguće, i te kako! Dvojim da si ikad temeljitije pogledala Jocka. Uostalom svejedno svejedno – to je pitanje ukusa. Ali Fre-ddy, zar se ne n e slažeš da prva ljubav ostaje vječito u čovjeku, ma koliko se puta kasnije zaljubio? – Ne – Ne želim to poricati, prihvati Freddy, u čijem se glasu osjetila nostalgija gorko-slatkih gorko-slatkih uspomena na vrijeme koje se nikad neće vratiti. vratiti. – Ali zašto nisi odigrala svoju igru s Jockom... nikad nisi s njim flertovala... ti, najbesramnija namigušo u Britanskom imperiju? Što te zaustavilo? – Ti, reče Jane. – Ja? – prigovori Freddy bijesno. – To je nešto najnepoštenije što sam ikad čula! Kako sam te ja mogla zaustaviti? I zašto bih te t e zaustavljala, za ime božje? – Ne – Ne ti osobno, glupačo – htjela sam reći kako je Jock bio toliko beznadno zaljubljen u tebe da nije bilo moguće privući ga, a još manje flertovati s njim. Vukao se okolo pokušavajući te vidjeti – još gore, pokušavajući pokušavajući te ne gledati – gledati – tako neupitno da sam odmah sve shvatila. Bože, kako je bilo tužno promatrati ga! Morala sam se očito držati svog ponosa, jer mi je to jedino preostalo. Našla sam se u krajnje teškom položaju motreći ga kako ludi za tobom, dok sam ja ludila ludi la za njim – a čitavo vrijeme dvoje sretnih zaljubljenika Freddy i Tony nisu primjećivali baš ništa. Ah, ljubav! Ali, kao što već rekoh, sve je svršilo najbolje – barem za mene. Sigurno ti je jasno koliko sam žalila, i žalim još uvijek, što s tobom i Tonyjem nije bilo istog uspjeha. Kad je već o Jocku riječ, kako je on? – Jock?... Oh, Oh, ti znaš Jocka... Jocka... dobro je... sve sve bolje. – Jadni Jock, koji još drži baklju za tobom, nalik Kipu slobode, zar ne? Tony mi je kazao kako se n?c'ao godinama. Ali... kad netko nije nij e nečiji tip, tu nema prisile, zar ne? – Da? – Rekoh... ne, nije važno. Dakako, ti razmišljaš o drugim stvarima. Hoćeš li neko piće, lutko? l utko? – Sto? – Piće. Želiš li ga? Freddy? Freddy? Koliko sam prstiju ispružila? – Molim? – Donijet ću piće. Samo ostani sjediti, dan je bio dug. Drago mi je što sam odspavala... bit će potreban netko da se brine o tebi. *** Sutradan popodne nakon pokopa Paula de Lancela u Val-montu Val- montu su se pojavila četiri policajca iz Epernava.
Rekli su kuće-paziteljici kuće-paziteljici kako ne bi htjeli ometati gospodu de Lancel u njezinoj boli, ali moraju obaviti istragu povodom pisma što su ga primili, a tiče se vinskog podruma. – Idite, obavite svoju dužnost, reče im Lucie zapovjednički. – Gospođa de Lancel rekla bi vam isto, ali ne kanim joj sad time dosađivati. dosađivati. Policajci su krenuli prema podrumima, s ključem i nacrtom koji im je pokazivao kako će pronaći tajni ulaz u Tresor. U njihovu postaju dostavio ih je netko nepoznat ranije tijekom dana. Petnaest minuta kasnije već su sa strahopoštovanjem ugledali kako se vrata Tresora otvaraju i pred njima se ukazuje tama. Jedan od njih popipa i pronađe svjetlosni prekidač. Pred njima se ukaza jarko osvijetljen golemi prostor, potpuno prazan, ali na udaljenom kraju prostora vidjelo se tijelo uza zid. Brzo mu se pribl ižiše. Već dok su mu se približavali, trojica od četvorice policajaca koji su proveli cijeli rat u Epernavu prepoznaše Bruna. Dvojica od njih tiho prokleše, ali bez iznenađenja. Dok su zastali pred tijelom, načas oklijevajući, činom najviši sagnu se i uze ceduljicu ostavljenu na Brunovim grudima. On je pročita u pola glasa i potom dodade čovjeku pored sebe. Svi su je zatim pročitali u tišini, a trojica koji su poznavali Bruna pogledaše se s razumijevanjem. – Što ćemo sada, satnice, upita najmlađi. – Prenijet Prenijet ćemo tijelo do dvorca i javit ćemo stožeru o nesretnom slučaju, momče. – Nesretnom – Nesretnom slučaju, satnice? – Nisi – Nisi bio ovdje u doba doba rata, Henri. Mnogi su željeli smrt ovog čovjeka. čovjeka. Zar bismo danas danas mogli otkriti tko su oni? I koliko ih je bilo ovdje? Tko bi se bavio tom nepotrebnom neugodneugod- nošću? Ništa se ne bi moglo učiniti. Ništa se ne bi smjelo učiniti. Drži me za riječ, Henri, pa ćeš naučiti nešto korisno. To je bio nesretan slučaj koji se morao dogoditi. – Ako vi tako kažete, kažete, satnice. – Kažem ti, Henri. I mi mi ostali. – Ne mogu razumjeti zašto u policijskom izvješću o Brunovoj smrti stoji kako je to bio nesretan slučaj, reče Freddy. – Još sam u šoku. Zar nisu morali shvatiti kako je posrijedi umorstvo – pronašavši ga nakon anonimne dojave? Što bi drugo moglo biti? bit i? Pa ipak, uopće ne kane obaviti istragu. Ne osjećam neku posebnu žalost za Brunom, ali što se tu događa? Zar nema još nekoga tko misli kako je ovo upravo nevjerojatno? Freddy, Eve, Delphine i Armand tek što su se vratili s formalnosti Brunova pokopa, obavljenog na brzinu, sjeli su na kamenu terasu Valmonta, još toplu od ljeta. – Nije – Nije to bio ni nesretan slučaj ni umorstvo, reče Eve obuhvativši Freddyna ramena. – To je bilo izvršenje presude. – Što? Izvršenje presude? presude? Što to znači? I otkad su privatna smaknuća legalna u Francuskoj? Kako to da nitko od vas nije... kako bih to rekla?... više iznenađen? Da, tr je posrijedi! Kad su donijeli Brunovo tijelo u kuću mislim da jam ja jedina bila stvarno zapanjena. Ostali, pa i vi, kao da su to prihvatili – kao da ste svi očekivali nešto slično. Ali niste mogli! Kakve imate razloge za pretpostavku da je Bruno mogao biti pronađen mrtav nakon nakon što je odšetao odšetao u šumu? šumu? – Draga, vidjela si si spomenik u središtu središtu Epernava, zar zar ne? – upita je Eve. – Da, ali što to ima s tim? – To nije običan spomenik mrtvim vojnicima, Freddy. Na njemu su uklesana imena dvjesto osam muškaraca i žena iz ovog malog područja koji su umrli za pokret otpora, neki u rukama Gestapa, drugi u koncentracijskim logorima. Mnogi među njima radili su u Valmontu. Policajci su shvatili da je Brunova smrt u nekoj vezi s tim pogibijama. On je bio kolaboracionist. – Ti si to znala? – Delphine se okrenu okrenu zapanjeno zapanjeno prema majci, s rukama na ustima. – Tvoj mi je otac rekao, ali samo meni. Nije želio da itko drugi dozna – bilo bi lo je to obeščašćenje obiteljskog imena za koje je bio kriv upravo njegov sin. Valjalo ga je stoga prikriti, pa i od tebe. Ipak, oboma nam je bilo jasno da znamo tek t ek dio te povijesti. Tko zna kakva je sve zla Bruno ovdje učinio tijekom okupacije? Nakon smr ti ti tvoga djeda on je ostao sam u Valmontu, tri pune mračne godine. Jamačno je mnogo ljudi imalo razloga privesti ga pravdi. – Ali rat je svršio još prije šest godina, usprotivi usprotivi se Freddy. – Lako je zaključiti da nisi živjela u okupiranoj zemlji, Freddy, reče reče joj Armand. – Armand. – Šest godina nije ništa. Da se ovamo vratio i nakon deset ili dvadeset godina, izvršitelji presude nad Brunom – tko god oni bili – još bi ga čekali. Možda su to bili i sami policajci, ili ljudi koje su oni poznavali, njihovi rođaci i prijat elji. Policija ima svojih razloga što ne želi istražiti tu smrt. – Delphine, jesi li ti sumnjala u nešto? – upita je j e Freddy. – Više ili manje bila si u vezi s Brunom tijekom
rata – možeš li pretpostaviti što je tome razlog? – Ne, ni najmanje. Bruno je bio redovito... korektan... prema meni, odgovori Delphine smireno, uzevši Armanda za ruku. Neke je stvari bolje ostaviti pokopanima. Večera kod generala von Sterna nikad se nije dogodila. Nikad nije molila Bruna za pomoć. Nikad nije pristala staviti na se dijamante i otići moliti za uslugu generala u Rue de Lille. Što god bio povod Brunovoj smrti, ona je bila uvjerena da ju je zaslužio. Nitko, ni Freddy ni njezina majka pa čak ni Armand neće moći potpuno shvatiti na što je okupacija bila nalik. Ako ste bili toliko sretni da ste preživjeli, bilo je bolje zaboraviti. Nebesima valja zahvaliti na praktičnosti francuske francuske policije. – Zbilja jedva čekam da otputujem, reče Eve dan kasnije, nakon što je bilježnik otišao, i raširi ruke. – Čeznem za kalifornijskim suncem, nakon svih ovih legalnih začkoljica. – Pomislila sam, majko, majko, da bismo možda možda uživale ako bismo bismo se vratile brodom, brodom, predloži Freddy. – Još Još otkako sam bila malo dijete nisam putovala brodom, a vrijeme je još lijepo. Što misliš? – To je najgora zamisao zamisao koju sam ikad čula! Ponajprije, već si tjednima tj ednima daleko od Annie – Annie – doista previše – a ja je jedva čekam vidjeti. I drugo, ne mogu zamisliti ništa deprimantnije od promatranja oceana punih pet dana, i to okružena neznancima. Ti bi poludjela zbog te sporosti, Freddy, a i meni je to posljednje što bih trebala. – Pomislila sam kako bi to bilo... oh, znaš već, prikladno za naš odmor, tiho, mirno, raskošno. Neka vrsta lijeka. – Putovanje oceanom dosadno dosadno je, traje cijelu vječnost i svatko jede previše. Lijepo je od tebe što si pomislila da bih to željela, draga moja, ali ne mogu zamisliti drugi put osim zrakom. Pitanje je tek kad bismo mogli krenuti. Praktički sam se spakirala, spakirala, razgovarala sam s kućepaziteljicom, vrtlarima, šefom prodaje, u razgovoru je sudjelovao i chef de cave. Mogla bih otputovati već danas ili barem sutra. – Telefonirat ću u Pariz i rezervirati karte za vas, ponudi se Armand i krenu prema telefonu. – Otmjeno, promrmlja Freddy. Freddy. – Je li uvijek tako spreman pomoći, Delphine? – Svakako se moramo vratiti u Pariz, pa je ovakva odluka u redu. Koliko god bilo teško dobiti rezervacije u posljednji čas, kladim kladim se da će uspjeti uspjeti dobiti karte za sutra. – Jedva čekam, promrmlja Freddy. Ako Eve uzme sjedalo uz prozor i ako je bude mogla držati za ruku, možda i neće biti tako loše. Ali neće je moči držati za ruku sve do Los Angelesa. Mogla bi položiti glavu u majčino krilo i tako ležati sklopljenih očiju. Ipak, ne cijelim putem do Los Angelesa. Mogla bi izmisliti morsku bolest, ali ipak ne sve do Los Angelesa. Ne bi se mogla ni napiti do besvijesti, uz majku pored sebe. Izmišljen je neki novi lijek protiv tjeskobe. Što kad bi... – Delphine, jesi li ikad čula za nešto što se zove Miltown? – upita Freddy naglas. – Miltown? Ne, nikad. nikad. – Što je Miltown, Freddy? Freddy? – upita Eve. – Neki Neki američki izum... ništa važno. – Nisam – Nisam vas očekivala tako brzo! – brzo! – uzviknu Helga dok su Freddy i Eve izlazile iz taksija kojim su došle s aerodroma. – Imali smo vjetar u rep, rep, Helga, objasni objasni joj Freddy. – Zrakoplov Zrakoplov je uranio. – Ovamo, gospođo de Lancel, dopustite mi da vam pomognem s kovčezima, reče očito zbunjena Helga. – Lijepo je vratiti se, reče Eve, – Eve, – ali umorna sam do kostiju. Freddy, idem gore prileći. pri leći. Nemam pojma koji je dan u tjednu, a još manje koliko je sati. – Kad se probudiš, probudiš, potraži me, koji god bio sat. Vjerujem da ću svakako biti budna. – Nadam – Nadam se, nakon što si cijeli put provela spavajući pod pokrivačem. Još nikog nisam vidjela spavati tako dugo. Vidimo se kasnije, draga. – Helga, gdje je Annie? Annie? – upita Freddy Freddy,, čim je Eve otišla uza stube. – Upravo ste se mimoišle, gospođo Longbridge. Bit će neko vrijeme odsutna. – Vani? Kamo je otišla? Kad će se vratiti? – vratiti? – Freddy je bila nestrpljiva. – Sigurna sam, do mraka. Još samo nekoliko sati, reče Helga i uputi se prema kuhinji. – Helga! Zar je Annie sama izišla? – upita je Freddy strogo. – Što to znači 'do mraka'? Dobro znate kako ne volim da negdje luta ako ne znam s kim. – Nije – Nije sama, gospođo gospođo Longbridge, odgovori Helga hitajući. hitajući. – – S njom je gospodin Hampton. – Je li rekao kamo će krenuti? – Ne baš. – Helga! Vi nešto krijete! krijete! Što se to događa? – Oh, uzvrati Helga s izrazom krivnje na licu. – Trebalo je to biti iznenađenje. Morala sam obećati da neću
reći. Annie je tvrdila kako ćete biti silno ponosni kad se vratite kući, ona je toliko za tim čeznula, a gospodin Hampton kazao mi je kako je Annie dovoljno odrasla i pametna, oh, gospođo Longbridge, nagovorili su me na to, oboje, nisam imala srca reći ne kad su oboje navalili na mene. Gospodin Hampton... daje joj prve lekcije... provodio je s njom cijela popodneva još otkako ste otputovali... zaista sam povjerovala da se ne biste usprotivili, čula sam sve ono što ste pričali Annie kako ste bili mladi kad ste imali prve lekcije... morala sam ih zaustaviti, sad to shvaćam, ali gospodin je tako iskusan letač, n apokon on je i njezin kum. Annie je bila tako pogođena kad ste otputovali i kad je čula za smrt svoga djeda – oh, gospodo Longbridge... – Za ime božje, u redu, u redu. Helga, prestanite objašnjavati, razumijem razumijem što se dogodilo... prestanite plakati i pokušajte misliti. Kamo su otišli? – U neko mjesto koje se zove zove Santa Paula. Gospodin Hamp-ton Hamp-ton kazao je kako je to zgodno zgodno mjesto za obuku, ne odviše napučeno niti preveliko. – Dobro. – Freddy pohita do svoje sobe preskačući odjednom po dvije stube i skine putnu odjeću. Za nekoliko minuta, još vlažna od tuširanja na brzinu, s kosom s koje se cijedila voda, ali sada barem čista nakon dugog putovanja u ustajalom zraku, ona skoči u traperice, jednu staru, izblijedjelu plavu košulju i mekane cipele. Jurila je automobilom kroz naselja doline San Fernando prema Santa Pauli. Mora hitno vratiti dijete koje taj lažac hoće pokvariti, reče Freddy sebi. Za ime božje, Freddy bi pričekala s nastavom letenja dok maloj ne bude petnaest godina, a sada joj lekcije daje Jock – čovjek koji koji nikad u životu nije letio školskim avionom, djetetu koje nije navršilo ni deset godina! Koji bi to luđak načinio, bez obzira koliko ga Annie za to preklinjala? Na poznatom malom malom aerodromu ona pohita u šefovu šefovu baraku nadomak nadomak glavne zgrade. zgrade. – Jeste li vidjeli vidjeli visokog plavokosog čovjeka s jednom tamnom djevojčicom? – Naravno. – Naravno. Upravo su poletjeli Piper Gubom. Već su se jednom spustili da nešto pojedu, a onda su ponovno uzletjeli. – Jesu li rekli kad će se vratiti? – Nisam s njima razgovarao. razgovarao. Pokušajte pitati djevojku djevojku za bifeom, možda ona ona zna. – Freddy pojuri iz njegova njegova ureda u susjednu drvenu građevinu. – Mislite na Jocka i Annie? Pojeli su uobičajeni čokoladni kolač s mlijekom, i ponovno odletjeli, reče konobarica. – Annie je pametno dijete. Još je mlada za obuku, pomislila sam kad sam ih prvi put ugledala, ali ovdašnja djeca... svake godine počinju sve mlađa, čini mi se. Što biste vi uzeli? – Ništa! – Ništa! Samo ću ih čekati. čekati. Freddy je koračala ispred zgrade i nestrpljivo promatrala plavo nebo. S druge strane jedi ne letne staze pretjecala je duboka, gotovo presušena rijeka, a iza rijeke bio je dobro upamćeni gaj sivozelenog drveća – eukaliptusa, borova i hrastova, sve domaćih kalifornijskih biljaka koje su sad pjevale pod vjetrom. Ta su stabla držala stražu i onog dana kad je preletjela prvi kros s Macom i prvi put ugledala Pacifik iz zraka. Tog dana imala je prvi samostalan let. Baci se na suhu travu uz rub letne staze i osjeti povjetarac s daškom gazolina. Pripremi se za čekanje. Pola sata sjedila je prekriženih nogu n ogu pod suncem ranoga studenoga. Sad se već brzo mračilo, Freddy primijeti. Grizla ju je nestrpljivost. Za manje od dva mjeseca bit će najkraći dan u godini. A zatim će, nakon dubina zimskog solsticija dani ponovno početi dužiti, minutu po minutu, sve do l jetnog l jetnog solsticija – ako ste raspoloženi za optimističko viđenje. Uzevši u obzir da je veći dio protekla dva dana provela drijemajući pod pokrivačem, uz sretnu okolnost okolnost što je uz nju bila majka zahvaljujući zahvaljujući kojoj se nije raspala od strepnje, strepnje, Freddy trenutačno nije bila raspoložena za optimističko viđenje. Pogotovo jer joj je dijete u jednom Pi -per Gubu zajedno s onim manijakom. Začu tiho zvrndanje malog aviona i pogledavši gore, očima priviklima na nebesa, ugleda žuti Piper Cub, daleko, daleko, kako leti ravno rav no održavajući stalnu visinu. Prolazi li ili će se prizemljiti? Promotri ga pozornije i zaključi kako ulazi u putanju za spuštanje. Zatrese glavom ne odobravajući. Kut spuštanja bio je uobičajen, ništa što ne biste mogli vidjeti svaki dan nad bilo kojim aerodromom, ali nije bio uobičajen za Jocka. Zrakoplov se malo zanjiše, uslijedi ispravak koji je bio malo pretjeran, pa zatim još jedan ispravak, ali ovaj put s odviše jakim kutom u drugom smjeru. Jock je djelovao površno, a to nikad nije bio. Mnogo površan letač nikad nije nije bio. Nikad. toga mu je mu je manjkalo, ali površan Zapravo je Annie upravljala avionom! Freddy skoči na noge i stade bespomoćno, prikovana na mjestu nenadanom i užasnom spoznajom da se za polugama zrakoplova nalazi njezina kći. Nije mogla ni mahnuti niti niti bi ičim mogla što dojaviti, nije mogla upozoriti Jocka neka prestane s tim ludim pokusom. Odjednom avion prestade teturati i poče glatko kliziti u savršenom spustu. Sljedeće minute Cub je izgubio brzinu i dotakao tlo kao kakav žuti leptir koji se spušta na cvijet.
Freddy ga je nepomično promatrala, sve dok avion nije došao do stajanke i stroj bio ugašen. Vrata se otvoriše i Annie oprezno iziđe, dok ju je Jock pridržavao pazeći da sigurno stane na tlo. – Ovamo, Annie! – povika – povika Freddy i visoka djevojčica djevojčica potrča joj preko trave u zagrija). – Jesi li me vidjela, majčice? Jesi li? Jesi li? – li? – zavrisnu ona, izvan sebe od oduševljenja, ljubeći mnogo puta majčino lice. – Vidjela sam te, Annie Annie – dobro si letjela. letjela. – Oh, majčice, nisam! Dospjela sam do uzletišta, tak o mi je Jock kazao. I svaki put mi ide sve bolje. Ali još mi ne dopušta slijetanje. – To je... shvatljivo. shvatljivo. – Kaže kako moram još mnogo toga naučiti, Annie uzvrati ozbiljno. – Jesi li jako iznenađena, majčice? Htjela sam učiniti za tebe nešto lijepo, jer sam sam znala koliko si žalosna zbog djedice. To je bila moja zamisao! – Annie se okrene prema zrakoplovu koji je bio parkiran upravo uz rub staze. – Vjerojatno Jock misli da ćeš se razljutiti zato što sam ga nagovorila da me podučava. Kao da nikad neće izići iz zrakoplova. – Annie, pođi i pričekaj me u restoranu. Želim se pozdraviti s Jockom. Možda ćemo ostati malo dulje. Naruči sebi što god god želiš. Freddy dođe do Piper Guba, pope se na krilo i gurnu glavu u kabinu. Jock je sjedio na desnoj strani dvostrukih palica, palica, prekriženih ruku, zureći ukočeno u daljinu. Vilica je odavala izgled tvrdoglavog čovjeka koji zna da je u krivu, ali neće to priznati. – Izlazi odavde! – naredi mu ona. ona. – Zašto bih? – Želim ti reći što mislim o tebi! – To je za mene privlačno, ali ne bih, b ih, hvala. Svladavši strah, Freddy koraknu naprijed i nagnu se nad sjedalom čvrstoga malog Pipera. – Kako si to mogao učiniti, Jock, kako si mogao biti toliko bezobziran s Annie? Najradije bih te rastrgnula vlastitim rukama. – Nisam bio bezobziran. Bio sam silno pažljiv, vjeruj mi. Slušaj, Freddy, dobro znam da sam ti morao telefonirati u Francusku i zatražiti dopuštenje. Kad si ti otputovala jednom sam joj pravio društvo došavši s njom do kuće, i nekako se dogodilo da sam pristao jedanput uzletjeti s njom, i onda je jedna stvar vodila drugoj... ona je tako prirodna, Freddy, bio sam uvučen u to usprkos svojim boljim namjerama. – Jedno dijete uspjelo te nagovoriti da učiniš nešto što nisi želio? Misliš li da ću to progutati? letenju. – Jock se okrene. – Annie je uvjerljivija i od tebe iako sam, čini mi se, u svojoj nutrini htio naučiti je letenju. – – Žao mi je, Freddy, žao mi je što si se naljutila, ali i sama znaš da je ne bih nikad doveo doveo u neku opasnost ili nešto još gore, zar ne? Hoćeš li mi oprostiti? Freddy ga promotri, promotri, razmišljajući. Nije ga vidjela već godinu dana pa je zamalo i zaboravila koliko je golem. Uz njega se kabina Piper Guba pričinila patuljasto. Molio ju je za samilost, takvoga ga još nije vidjela. Zar se može ljutiti kad je bio toliko dobar prema njezinoj majci i Annie u posljednjoj godini dana? – Dobro, Jock, oprostit ću ti. Ali više nema lekcija dok ne postane starija. Ja ću joj već objasniti. – Kako god ti kažeš, reče Jock, duboko odahnuvši s olakšanjem. – Reci, zašto ne bismo malo zajedno poletjeli, Freddy? Oduvijek sam želio letjeti s tobom – ti si tako dobar pilot. – Kako bi joj mogao objasniti da ga je njezina blizina samo navela na još veće želje – kao da je uhvatio svjetlaca, jedinog na svijetu, i ako ga sad ispusti, nikad ga više neće dobiti? – Ne. – Freddy je Freddy je ustuknula na njegove njegove riječi, ali se pokušala držati držati normalno. – Samo nekoliko minuta? Gledaj, ovo je najbolje doba dana. Daj, priključimo se zalazu sunca. – sunca. – On se sagnu naprijed i zalupi vrata aviona koja je Freddy ostavila otvorena kad je ušla u kabinu. – Ne! Jock, prestani! prestani! – Zašto ne bismo? Annie će r azumjeti azumjeti kad nas vidi da smo uzletjeli. – Ne mogu, prekrati prekrati ona. – Ne – Ne shvaćam, reče on vidjevši kako je poblijedjela, s očajničkim izrazom, licem na kojemu su se ocrtavali bol i strah. – Dovraga, Jock, izgubila sam živce, jeknu j eknu Freddy. – Još od one nesreće izbjegavala sam ući u zrakoplov – obmanjivala sam sebe kako mi jednostavno nije stalo, da nisam spremna. Ali onda kad sam morala letjeti u Francusku shvatila sam da je to zapravo mora. Bila sam tada u potpunoj panici, luda od straha koji nije prestao cijelo vrijeme leta. Znojenje, klaustrofobija, iščekivanje nesreće svakog trena – nikad više neću poletjeti, nikad. To samo ti znaš. Ne bih mogla drugima priznati – ne bi me razumjeli. Molim te, t e, šuti... ne želim da to itko dozna.
– Freddy, ti ne smiješ smiješ izgubiti živce. Letenje Letenje ti je odviše važno. važno. Moraš se ponovno dići – kao i zbačeni jahač koji se opet penje na konja. – Spretnim pokretom ruke on uključi stroj. – Jock! Stani! Isključi motor. Oh Kriste, nemoj ga isključivati, ti huljo! – huljo! – Freddy je vrištala dok je on brzo okrenuo zrakoplov i potjerao ga prema početku uzletne staze. – Sjedi i šuti! Let je u mojim rukama, ne moraš činiti ništa! – doviknu joj on nadjačavajući zvuk stroja. – Zaveži pojas! Freddy se pokori. Nije mogla iskočiti iz zrakoplova koji se kretao, a kad bi ushtjela odmaknuti mu ruke od palica jamačno bi ubila oboje. Dok je Piper ubrzavao stazom, ona snažno sklopi oči, stisnu šake, pritisnu ruke prekrižene iznad grudi, gurnu bradu u vrat i diže ramena gotovo do ušiju – bila je sleđena, zgrčena i slijepa, sa svakim mišićem napetim za uzlet. No kad je osjetila da se avion odvojio od zemlje, stisnu se još više, sa srcem koje tek što nije eksplodiralo. – Diši! Poplavjela si! – doviknu joj Jock dok je Piper hvatao visinu. Freddy izdahnu zrak što ga je držala u sebi i udahnu pune grudi svježeg zraka koji je prodirao u kabinu. – Je li bolje? – upita upita je. – Spusti se! – Tek kad otvoriš oči. – Jock, molim te, nemoj mi to činiti! – Ne mogu ti dopustiti takvo ponašanje. Otvori te glupe oči i prestani se držati kao da si pod narkozom! Freddy otvori malo očne kapke. Ako nije htio prizemljiti se prije nego što otvori oči, morala je postupiti po njegovoj volji. Proviri kroz trepavice u koljena, pa onda prema upravljaču, prema ploči za instrumente i napokon ugleda Jockove ruke za upravljačem. – Otvorila sam ih. A sad se spuštaj, spuštaj, dovraga! – Otvorila si ih? Ja to ne zovem otvorenim. Oči će ti biti otvorene kad budeš mogla gledati van. Kad pogledaš oko sebe, kad ugledaš zemlju i shvatiš da si kao ptica na nebu – i da svijet ipak nije propao. Kad časnik Marie-Frederique Marie-Frederique de Lancel shvati da se zakoni aerodinamike nisu promijenili zbog njezina, hira, tek tad ću zaključiti da su njezine oči, na moje zadovoljstvo, zadovolj stvo, otvorene. – Dopada ti se to, huljo, zar ne? Godinama uživaš u tome da me mučiš. Zašto sam ti ikad išta priznala, ti samozadovoljni, napuhani, napuhani, gnjili i prefrigani jebaču? Zašto sam ti popuštala? – Hej, otvorila si oči! Imam teoriju po kojoj čovjek ne može biti bijesan ako drži zatvorene oči. U tom slučaju ne može njima sijevati. Teorija ima smisla, zar ne? – Čuvaj teorije za zemlju. Nešto si mi obećao, inzistirala je Freddy. – Rekao sam 'kad pogledaš oko sebe, kad ugledaš zemlju', a dosad si gledala sa mo u ploču s instrumentima. Tako bi mogla biti i u automobilu. Stisnuvši zube, Freddy oprezno prijeđe pogledom s jedne strane na drugu, i dalje ukočene glave. A zatim, ne pomičući tijelo, sagnu glavu postrance nekoliko inča i pogleda dolje. No odmah se isp ravi i uperi pogled na vjetrobransko staklo. – Jesi li vidjela što zanimljivo? zanimljivo? – Vrlo je zabavno. zabavno. – Ma nemoj? Što si vidjela? – Ti, seronjo, vidjela sam ono što sam uvijek viđala. Što si očekivao da ću vidjeti, slonove? – Nikad se ne zna. Krajolik je prilično prili čno divlji, upravo na rubu pustinje – pustinje – mogla bi se nad njim izgubiti a da to i ne primijetiš. – Misliš li da to ne znam? znam? – Poznat ti je ovaj ovaj krajolik, zar ne? – Dobro znaš da sam nad ovim područjem učila letenje, da sam imala prvi samostalni let pošavši upr avo upr avo s jednog malog aerodroma aerodroma ovdje u blizini. – Nisam to znao. znao. Otkud bih? Misliš li da poznajem svaku svaku sitnicu iz tvoje prošlosti? – Očito ne. – Freddy se sve to učini smiješnim. Naravno da nije znao. Iskusni piloti ne pričaju jedan drugome gdje su letjeli kao početnici, osim ako to slučajno nije tema razgovora. – Kladim se da ne ne znaš gdje sam sam prvi put samostalno samostalno letio? – upita Jock. Jock. – Ne, i nije mi stalo. Želim Želim samo dolje, na zemlju. – izusti Fre-ddy Fre-ddy mrzovoljno. – U redu, za minutu, ali dopusti da ti to ispričam. ispričam. Bio mi je šesnaesti rođendan i moji su nastavnici znali kako umirem od želje za samostalnim letom. Imao sam već devet sati leta i pomišljao sam kako je za to već krajnji čas. Bila je to mala zračna luka blizu San Juan Capistrana, nakon škole, bilo je već dosta kasno, i ja
pomislih – sad ili nikad. Moj me nastavnik cijeli sat, koliko je trajala lekcija, podučavao zadanim figurama i približavanju sletnoj stazi, ali bez spuštanja. spuštanja. Jedva me pritom pritom pogledao. A onda, kad je taj sat istekao, a vani vani je već bilo tamno, taj momak – Bože, neću to nikad zaboraviti – reče mi: 'Slušaj, Jock, odvezi avion do parkirališta'. Kad smo došli onamo, onamo, on iziđe iz kabine kao obično obično i reče mi: 'Dobro, dijete, idem popiti kavu. Ti si još premlad za kavu, pa uzleti još jedanput i ponovi figure još nekoliko puta – vidimo se kasnije.' Zatim je otišao ne rekavši više ništa. Nije se ni osvrnuo. Što, pomislih, misli li on zbilja da poletim sam samcat? Krenuh odmah vrisnuvši od oduševljenja... znaš i sama kako se čovjek pritom osjeća, to je neopisivo. Ako to nisi doživjela, nisi doživjela. Ako jesi, onda jesi. U tome je stvar. Nikako mi se nije dalo spustiti. Letio bih okolo cijele noći, sve dok mi ne bi ponestalo goriva, ali onda sam ugledao zvijezdu Večernicu koja me upozorila. Odjednom Odjednom sam shvatio kako je već zbilja mračno, pa sam se brzo spustio, ne posrćući nego održavajući potrebnu brzinu... i tako je sve bilo gotovo. Hej – bilo – bilo je to u siječnju 1936. Ali s tim nikad nije posve gotovo, hvala Bogu. Ponekad ponovno misliš na to, čini ti se da je uzbuđenje prošlo i da si se već naviknuo na sva ta čuda, ali onda se sve ponovno vrati. Uvijek se vraća. Kao i danas, dok sam promatrao Annie kako stavlja svoje ručice na upravljač – mislio sam na tebe, poželio da i ti budeš nazočna i vidiš njezino lice. Dobro – bilo – bilo kako bilo. To je priča mog života. Prilično neobična, zar ne? Kao da nitko drugi nije doživio nešto slično. Bio je to jedinstven doživljaj, nepoznat u analima avijacije. – Jock zijevnu. – Uh, pospan sam, tako pospan... bilo je odv odviše iše uzbuđenja u jednom danu... mislim da starim. Freddy, preuzmi zrakoplov. On se protegnu s rukama iznad glave, dotaknuvši prstima vrh kabine. Freddy automatski preuzme upravljač, noge joj automatski dotaknuše pedale kao što je automatski provjerila stanj e na ploči, zatim automatski nastavi let. Dobro je, Jock, vrlo dobro, uvukao si me u to, natjerao na to, baš zgodno. Nisam ni pomislila da bi se to moglo dogoditi. dogoditi. Ona ga na brzinu pogleda. Dobro je glumio čovjeka koji spava. Oči su mu bile čvrsto zatvorene, zatvoren e, bez sumnje, udisaji su mu bili ravnomjerni i kao da su postajali sve dublji. Sunačno svjetlo obasjalo je plavkaste dlačice na njegovim nagim, mišićavim podlakticama. Dugo i vitko tijelo opustilo se na sjedalu. Sad će jamačno početi i hrkati, pomisli ona, ona, i isključi ga iz svojih svojih misli. Freddy je bila obuzeta Piperom, nakon što cijele godine nije letjela. Vrlo oprezno načini nekoliko zaokreta. Zrakoplov je bio lagan iako je imao mnogo konjskih snaga. Već je letjela takvima i znala je njihove kapacitete. Njime se rukovalo tako lako da bi i dijete moglo letjeti. Uostalom, dijete je već letjela, podsjeti letjela, podsjeti se. Usmjeri se strmije, prešavši iz jednog oštrog zaokreta u drugi, onim uzvišenim vezom što toliko zadivljuje početnike, plahovitim i opojnim plesom što ga može izvesti samo onaj tko ima osjećaj za ravnotežu, pa makar i ne znao što avion drži u zraku ili il i kamo leti. Freddy se poče osvrtati na sve strane. Na vidiku nije bilo nikoga. Usmjeri zrakoplov u visine, sve dok nije dosegnula četiri tisuće stopa. To je već bilo nešto. Bilo je – izvrsno. Čudesno! U očima joj se pojaviše suze i ona shvati kako u njoj nema više ni trunke straha. Poče razmišljati o svemu što ju je pratilo na putu do Pariza i natrag. Suočila se s tim doživljajem, pokušala ga je oživjeti, ali mogla mogla ga se samo sjetiti. Znala je da se više nikad neće tako osjećati. Bila je izgubila živce, zaista. Sad je opet u redu. Uostalom, to bi se moglo dogoditi bilo kome. Freddy potraži oblak kojim bi se mogla poigrati, ali dan je bio bez oblaka. Sunce je već bilo nisko nad vidokrugom i Annie ju je čekala, strpljivo, nadala se, tamo dolje na aerodromu. Jock nije baš hrkao, ali zamalo i jest. Uspe se Piperom još pet stotina stopa, pogleda još jedanput oko sebe i ne upozorivši Jocka strmoglavi se u dubinu. Neobuzdani Neobuz dani Piper spuštao se urlajući prema tlu, kao da je od nje iščekivao neki zanimljiv potez. Fre-ddy Fre-ddy pogleda iglu na instrumentu koja je galopirala, začarana tom strašću, sve dok nije dobila dovoljnu brzinu da otpočne petlju. Poče gurati priklopac nježno naprijed, izlazeći iz poniranja i krećući u okomiti uspon, počinjući tako obilaziti kružnicu koja će je odvesti iznad vidokruga, na vrh svijeta. Dok se penjala pogleda načas Jocka. Još se pretvarao da spava, dišući lako i odmoreno, kao da se – da – kao da se osmjehuje. Hulja! Nezaustavljivo se uspinjala sve više više i više, cijelim svojim tijelom pripravna za magični ushit – ushit – više i više – i preko svega! Preko vrhunca, pa onda naglavačke, smijući se, zujeći, slobodna u svome letu. Slobodna, božanstveno slobodna, gospodarica go spodarica nebesa, kraljica horizonta, čuvarica oblaka, sestra vjetrova, izbav -Ijena iz ponižavajuće stvarnosti sile teže, sva u elementu koji je, jedini, davao čovječanstvu mogućnost takva izbora. Freddy dođe sebi nakon dovršene petlje i maknu ruke s upravljača. – Vrati ga, Jock, reče. – reče. – Ako si budan. Jock se spustio u Santa Paulu i potom polagano dovezao avion do stajanke. Nikome od njih dvoje nije se
žurilo van. – Hvala ti, Jock, reče Freddy. – Prijatelj si. – Nema – Nema na čemu. čemu. – Ima, i te kako. – Dobro... bilo je kako je bilo. – Nasmiješi joj se, očaran i zanijemio. Bila je tako beznadno lijepa, bez ikakve šminke, sa svojom šašavom kosom koja se nalazila posvuda i pogledom pogledom kakav već dugo nije vidio. vidio. – Moram ti priznati, izliječio si me. – me. – Freddy zatrese glavom iskreno zadivljena. – Možda bi – možda bi mi mogao pomoći u još jednoj nevolji koju osjećam dulje vrijeme, dodade ona zamišljeno. – Posrijedi je isto – u mojoj glavi. – Pokušat ću, reče on željno. – Patim od svojevrsne amnezije. Doktor mi je rekao kako j e to uobičajeno nakon nesreće. Možda mi se to sjećanje nikad neće vratiti – vratiti – važni trenuci mog života sasvim su izvan mene! To je za poludjeti. Posljednje čega se sjećam jest da sam pjevala stare pjesme na glazbenom podiju hotela. Točno se sjećam zadnje pjesme, 'U potrazi za dugom' – a nakon toga sam se probudila probudila u bolnici, što je bilo tjednima kasnije, kako se utvrdilo. Očito sam se zabila u planinu, kako su mi objasnili, ali ne sjećam se ničega nakon nastupa na podiju. – Ničega? – Ničega? Baš ničega? ničega? – Ničega. – Ničega. Ne sjećam se što sam radila nakon što sam prestala pjevati. U najmanju ruku, pretpostavljam da sam morala prekinuti pjevanje, inače se ne bih mogla naći u avionu. Vidiš li što sve moram u sebi obnavljati! To je nevjerojatno. Kao da sam ovdje nazočna tek svojom polovicom. svojom polovicom. – Bi li ti riječi 'Do ponovnog susreta osvježile pamćenje? – pamćenje? – Riskirao je to pitanje, dok mu se plava kosa zanosila po čelu, a oči oprezno žmirkale. – Hajde, Jock, to je pjesma za koju nam je majka vazda govorila da donosi sreću, iako nikad nije objasnila kako i zašto. Pjevala sam vam to kod Plavog labuda jer sam vjerovala u... čaroliju... u njoj – ponadala sam se da ćete se jednog dana sigurno vratiti kući. Nisam ti kazala da sam zaboravila sve što sam proživjela, nego samo dio. – Ne – Ne sjećaš se dakle dakle ničeg nakon nakon 'Duge' – 'Duge' – ne sjećaš se kako si te noći došla kući, ne sjećaš se... baš ničega? – Koliko ti puta moram ponoviti da se tu nalazi nalazi tek jedna praznina? praznina? – Hmmm. U tome je problem. problem. – To će mi pomoći. Barem si siguran da postoji problem. Pomalo napr edujemo. napr edujemo. Vrlo polagano, dakako. Ali mislim da ćeš i ti to smatrati napretkom. – Imam ideju, ako mi se ne budeš smijala. – – Slušam te. – Živahni osmijeh kao da je j e pripadao nekomu tko još uvijek ima u ušima ušima uzvike odobravanja, odobravanja, zaslužene zaslužene uzvike odobravanja. odobravanja. – Trebali bismo – obnoviti – događaje one noći. Ne mislim da bi ponovno trebalo sazvati Orlovo jato, jer se toga sjećaš, ali ima još ponešto. Mogla bi, na primjer, odjenuti istu haljinu, onu divlju crvenu haljinu ako je još imaš, pa one upadljive crvene cipele, mogla bi ponovno na sebe staviti amblem ATA-e. Mogli bismo tako otići u restoran gdje bismo večerali upravo onako kao nekad, plesali kao nekad. Ja bih mogao platiti šefu orkestra da odsvira neku od onih starih pjesama... i tako. Nešto bi moralo oživjeti tvoju memoriju. – To zvuči prilično dosjetljivo – dosjetljivo – samo da ne moram pjevati. Kad bismo mogli pokušati? – Kad god hoćeš. Bit ću ti pri ruci. Ne putujem nikamo. – – Možda večeras? Bi li to bilo prerano? – prerano? – – To bi bilo divno, nemam nikakva drugog posla. A ti? – – Ne, Jock, ništa bolje bolje od toga. Freddy na brzinu pomilova Jocka po obrazu i krenu iz aviona. Kad bi na njezino sjećanje moglo utjecati išta više nego to što 350sjedi tako blizu njega, pala bi mu u zagrljaj i izvela sasvim neprikladan, neženstven i neskroman spektakl, baš ovdje u kabini Pi- per Pi- per Guba. Morat će se pomučiti da joj vrati sjećanje. Da! Za izlječenje od zaborava bit će potrebno mnogo ljubavi, sva sila poljubaca, prava oluja zagrljaja, bezbroj zagrljaja, bezbroj riječi, sva ljubav koju je Jock posjedovao i čuvao je tolike godine za nju. Čeznula je da joj to ponovi. I još jedanput j edanput ponovi. – Freddy – – Jock se nagnu prema njoj tako strastveno, s toliko emocija koje su mu sijevale iz očiju, da je zamalo ispala iz aviona. Što ako bude mogla pročitati što joj piše u sjećanju? Ne tako brzo! Još je imala amneziju. Freddy se uhvati za svoje misli kao da je htjela progledati. Samo žmirnu. – Da? – upita ona ona prostodušno. – Volim te, Freddy, dovraga, toliko te volim volim da više ne mogu mogu izdržati! – Čekaj! Ponovi to! to! – zapovjedi mu Freddy. Pribere se, nimalo ranjiva, bez ikakvih potreba, spremna osluhnuti svoje srce. – Zašto, zar bi se htjela mnome ponovno naslađivati, kao obično? – On se nasmiješi, odjednom siguran u
sebe. Prvi put ga je čula. – Ne – htjela sam čuti samo ono što si s i maloprije kazao – kao da mi se sjećanje pomalo vraća... nešto nalik... bi li to mogao biti... školski ples? Pa onda neko zajedničko letenje? Hmmm... ne čini li ti se da smo negdje već zajedno letjeli? – Nemoj – Nemoj me iskušavati. iskušavati. Možeš mi to činiti do kraja života, života, ali sada dopusti da te poljubim. – Kao da želite previše, dopukovniče? – Draga, ne previše previše nego sve. sve. Sve. Počevši od poljupca. Molim te, Freddy. – Sjećam se kako je netko rekao... da... sad se sjećam jasno... 'Samo budala pita djevojku za dopuštenje' . – Freddy je to izrekla zapanjeno, istovremeno ga obgrlivši, šireći ruke pokretom koji je bio napola predaja, ali istodobno i predano obećanje. obećanje .
