Dr M I L A N K R E C savjetnik u Republičkom sekretarijatu za pravosudne poslove SR Hrvatske
ĐURO PAVIC javni pravobranilac općine Centar u Zagrebu
KOMENTAR ZAKONA O NASLJEĐIVANJU (SA SUDSKOM PRAKSOM)
NARODNE NOVINE ZAGREB 1964
PREDGOVOR Vrijeme od gotovo devet godina koje je proteklo od stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju još je uvijek prekratko razdoblje da bi se mogao napisati komentar koji bi s teoretske i praktične strane obuhvatio i u potpunosti osvijetlio sva pitanja koja su se pojavila u dosadašnjoj primjeni tog zakona, Ovim našim radom nastojali smo, međutim, da izradom relativno opsežnijih objašnjenja uz pojedine odredbe zakona olakšamo pravnicima praktičarima njegovu svakodnevnu primjenu. Naš je zadatak bio posebno težak zbog toga što je zakonodavac u zakonskom tekstu često dao samo osnovna pravila za reguliranje pojedinih nasljednopravnih odnosa, prepustivši sudu da u konkretnom slučaju nađe rješenje koje će najviše odgovarati svim utvrđenim okolnostima. U takvoj situaciji sudska praksa imade izvanredno važnu ulogu koja izlazi iz okvira stroge interpretacije zakonskog teksta. S obzirom na istaknutu zakonodavnu tehniku otvorene su, doduše, sudskoj praksi šire mogućnosti u interpretiranju pojedinih odredaba, ali je odatle za nju proizašla i obaveza na ulaganje većih napora u pronalaženju takvih rješenja koja će što potpunije odgovarati principima zacrtanim u zakonu i dinamičkim potrebama života. Bit ćemo zadovoljni ako našim, objašnjenjima bude sudskoj praksi olakšan rad u izgrađivanju jedinstvenih pogleda i stavova u primjeni pojedinih instituta našeg nasljednopravnog sistema. Zahvalni smo dru Franji Stankovicu, sucu Vrhovnog suda Hrvatske, što se prihvatio recenzije našeg rada, pruživši nam pri tom dragocjenu pomoć u zauzimanju stavova i njihovom formuliranju. Objašnjenja uz članove 1-4, 6-8, 39-63, 91-104, 128-153, 173-187, 193-217 i 227-238 napisao je Đ. Pavić, a ona uz članove 5, 9-38, 64-90, 105-107, 108-127, 154-172, 188-192, 218-226 i 239-247 napisao je M. Kreč. U Zagrebu, mjeseca lipnja 1964.
M. Kreč Đ. Pavić
SADRŽAJ Predgovor
•
V
ZAKON O NASLJEĐIVANJU DIO PRVI NASLJEDNO PRAVO Glava prva
—
Glava druga —
Opće odredbe (čl. 1-8)
1
Nasljeđivanje na temelju zakona (čl. 9-63)
29
I. Zakonski nasljednici 1. Nasljedni redovi a) Prvi nasljedni red •b) Drugi nasljedni red c) Treći nasljedni red d) Četvrti nasljedni red e) Ostali nasljedni redovi
29
•
•
•
_•
2. Posebne odredbe za neke nasljednike a) Vanbračna djeca b) Pozakonjena djeca c) Usvoj enici d) Bračni drug e) Roditelji ,.., II. Nužni nasljednici
29 34 39 44 • • • 46 48 •
• •
:
48 48 56 58 60 68 70
1. Nužni nasljednici i nužni i raspoloživi dio ostavine •••• 70 2. Izračunavanje nužnog i raspoloživog dijela, umanjenje raspolaganja oporukom i vraćanje darova 85 a) Izračunavanje nužnog i raspoloživog dijela 85 b) Imovina koja se izdvaja iz ostavine 96 c) Umanjenje raspolaganja oporukom i vraćanje darova zbog povrede nužnog dijela • • 108 3. Isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva i lišenje nužnog dijela u korist potomaka 133 a) Isključenje nužnih nasljednika • • • 133 b) Lišenje nužnog dijela u korist potomaka 146 III. Uračunavanje darova i zapisa u nasljedni dio 149
Glava treća — Nasljeđivanje na temelju oporuke (čl. 64-107) I. Uvjeti za pravovaljanost oporuke II. Oblici oporuke III. Sadržaj oporuke IV. Zapisi (legati) V. Izvršioci oporuke VI. Opoziv oporuke
183 183 202 233 270 314 321
Glava četvrta — Nasljednopravni ugovori (čl. 108-127) 326 I. Ugovor o nasljeđivanju i o budućem nasljedstvu ili zapisu 326 II. Ustupanje i raspodjela imovine za života 330 III. Ugovor o doživotnom uzdržavanju 364 Glava peta — Prelazak ostavine na nasljednike (čl. 128-152) I. Otvaranje nasljedstva II. Stjecanje ostavine i odricanje od nasljedstva III. Odgovornost nasljednika za dugove ostaviočeve IV. Dioba nasljedstva
408 408 437 496 508
Glava šesta — Posebne odredbe o nasljeđivanju (čl. 153-154) I. Nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta II. Nasljeđivanje ostavine člana porodične zadruge
529 529 535
Glava sedma — Sukob zakona (čl. 155-160)
•
540
DIO D R U G I POSTUPAK U NASLJEDNIM STVARIMA Glava prva
—
Sastavljanje sudske oporuke, čuvanje i opoziv oporuke (čl. 161-172) •
559
Glava druga — Postupak za ostavinsku raspravu (čl. 173-241) 574 I. Opće odredbe 574 II. Nadležnost 612 III. Prethodne radnje 656 IV. Postupak s oporukom 681 V. Postupak ostavinskog suda po primitku smrtovnice 693 VI. Ostavinska rasprava 701 VII. Rješenje o nasljeđivanju i o zapisu 728 VIII. Nasljednopravni zahtjevi nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju 747 IX. Postupak kad je za ostavinsku raspravu nadležan inozemni""' organ 756 Prelazne i završne odredbe (čl. 242-247) LITERATURA
STVARNO KAZALO SKRAĆENICE
.- • 768
•••••
779 •
•
781 809
ZAKON O NASLJEĐIVANJU* DIO PRVI
NASLJEDNO PRAVO GLAVA
PRVA
OPĆE ODREDBE Jedinstvo
nasljednog
prava
Član 1. Nasljedno pravo> u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji jedinstveno je i ostvaruje se po odredbama ovog zakona. l^Nasljeđivanje je^rijelaz o s t a v i n e, tj.
Član 1. nasljeđivanja (čl. 155. ZN), primjenjuju odredbe ovog zakona i drugih propisa koji se odnose na nasljeđivanje. Isključena je mogućnost primjene^ regionalnih propisa ili pravila o nasljeđivanju. ~™~ " J t l r a v n o p r a v n o s t i u nasljeđivanju utvrđeno j e odredbom (vidi objašnjenja uz taj član). 2. Zakon o nasljeđivanju nije definirao pojam nasljednog prava i nasljedstva, a niti pobliže odredio njihov sadržaj. Zato se kod određivanja ovih i ostalih nasljednopravnih pojmova treba poslužiti tekovinama nauke 0 nasljednom pravu. Pod pojmom o s t a v i n e , ostavštine ili zaostavštine razumijeva se Cjnijovina koja je predmet nasljeđivanja, tj. skup imovinskih prava umrlog, 1 ona neimovimka prava koja prelaze na njegove" nasljednike (autorska moralna prava). Hrjjelaz^ ostavine, tj. stvari y prava umrlog na njegove nasljednike naziva s e n a s l j e đ i v a n j e m.(Pravo nasljedstva ili nasljeđivanja, koje pripada određenoj osobi, naziva se nasljednim pravom u subjektivnom smislu, ili nasljednopravnim ovlaštenjem. Skup normi, propisa, kojima je regulirano nasljeđivanje, naziva se nasljednim pravom u objektivnom smislu. 3. Zakon o nasljeđivanju ima s a v e z n i karakter. Njegovo donošenje spada u isključivu nadležnost Savezne narodne skupštine (čl. 15. tač. 5. Ustavnog zakona o osnovama društvenog i političkog uređenja FNRJ i saveznim organima vlasti). Njime je na j e d i n s t v e n način regulirano nasljeđivanje na cijelom području FNRJ. Izuzetak od ovoga predstavlja ovlaštenje dano narodnim republikama (u čl. 154. st. 2 ZN), da mogu donositi posebne odredbe o nasljeđivanju u porodičnim zadrugama. Ovi propisi se mogu kretati »u okviru osnovnih načela ovog zakona«. 4. Zakon o nasljeđivanju donesen je 23. IV 1955, a objavljen je 11. V 1955. (SI. list FNRJ br. 20/55). Prema odredbi čl. 247, zakon ima i r e t r o a k t i v n o djelovanje u slučajevima predviđenim u čl. 242. ZN. (Vidi tamo dana objašnjenja.) 5. Do stupanja na snagu novog Zakona o nasljeđivanju, na području FNRJ imali smo (historijski uzeto) dva režima. Jedan do 6. IV 1941, koji je bio zasnovan na partikularnim propisima koji su vrijedili na području pojedinih pokrajina, i drugi koji se u toku rata, a naročito poslije Oslobođenja, razvio sudskom praksom na osnovu novog društvenog i političkog uređenja. P r i j e 6. IV 1941. na današnjem području FNRJ vrijedili su slijedeći propisi: a) Općeg (austrijskog) građanskog zakonika (Ogz) od 1. VI 1811., koji je stupio na snagu u pojedinim krajevima slijedećim redom: 1. I 1812. na području biv. Vojne krajine, osim područja Karlovačke i tzv. Banske krajine; 1. VII 1814. na području biv. Karlovačke i Banske krajine; 1. V 1815. na području biv. okruga Postojna, Ljubljana i Novo Mesto; 1. X 1815. na području Istre i Rijeke. Godine 1822. važenje Ogz bilo je stavljeno izvan snage na području grada i kotara Rijeke, kad je to područje bilo priključeno Hrvatskoj time, da je na tome području
Član 1. Ogz ponovo stupio na snagu 1. I 1853. kad i na području Hrvatske i Slavonije; 1. I 1816. na području Dalmacije; 1. X 1816. na otocima Korčula, Vis, Lopud, Sipan, Mljet i Lastovo; 1. I 1820. na području biv. okruga Karlovac, koji je za vrijeme francuske okupacije bio priključen biv. kraljevini Iliriji, s tim što je već 1822. god. ponovo ukinuto važenje Ogz. kad je i taj okrug bio inkorporiran biv. banskoj Hrvatskoj; Na temelju patenta od 29. XI 1852. Ogz je bio protegnut na područje biv. Hrvatske i Slavonije, Srijema i dijela bivše Vojvodine Srpske, obuhvaćene vojnom granicom i dijela tamiškog Banata (područje biv. kotara Bela Crkva, Alibunar i Pančevo), s važnošću od 1. I 1853. Od 1879. god. Ogz je naredbom biv. austrougarskog ministarstva za Bosnu, i Hercegovinu od 29. XII 1878. uveden i na području Bosne i Hercegovine. Novelama od 12. X 1914, 22. VII 1915. i 19. III 1916. izvršene su izmjene i dopune Ogz-a prema njemačkom građanskom zakoniku od 1896. Novele su imale obaveznu snagu na području Slovenije, Dalmacije i otocima, te Istre (do 1928. god. kad je na tom području i u gradu Zadru uvedeno važenje talijanskog grad. zakonika). Nenovelirani Ogz ostao je i dalje na snazi na području Hrvatske, Slavonije, Srijema, tamiškog Banata, i Bosne i Hercegovine.(3) b) Građanskog zakonika za biv. kraljevinu Srbiju od 11. III 1344. koji je važio na području biv. uže Srbije, a čija je važnost poslije balkanskih ratova (1912—1913.) bila protegnuta i na područje današnje NR Makedonije; c) Šerijatskog nasljednog prava, koje je važilo na području današnje NR Bosne i Hercegovine, te na današnjem području NR Makedonije i Kosovsko-Metohijske oblasti kao nasljedno pravo za vjerske pripadnike Islama; d) Općeg imovinskog zakonika za Crnu Goru od 23. III 1888. (redaktor dr Baltazar Bogišić), koji je važio na području biv. Crne Gore; e) na području Vojvodine, Međimurja i Prekomurja, s izuzetkom područja koje je potpadalo pod biv. vojnu granicu, vrijedilo je do 1848. god. ugarsko običajno pravo, zabilježeno u djelu Verbecijevog Tripartdta od 1514. god. (»-Opus tripartitum iuris consuetudinarii inclvti regni Hungariae« — Corpus iuris hungarici). Ovo običajno pravo, kao izrazito klasno pravo, bilo je u stvari plemićka pravo koje se zasnivalo na donadonalnom sistemu dobara koja su pripadala plemićkim obiteljima sve dok postoji i posljednji član, te na načelu ataviciteta (neotuđivosti djedinstva), sa sistemom porodičnih fideikomisa. Odnosi seljaka i vlastelina zasnivali su se na urbarijalnom sistemu. Zakonodavstvo iz 1848. god. ukinulo je donacionalni sistem i princip ataviciteta (Zak. članak IV iz 1848) i urbarijalne odnose, te doprinijelo oslobođenju seljaka (Zak. čl. IX, X I I i XIII iz 1848). Međutim, ovo je bilo provedeno u život tek u vrijeme apsolutizma (1849—61). Tada se pristupilo i razrješenju urbarijalnih posjedovnih odnosa (1853). Patentom od 1852. god. 3 Vidi dr M. V u k o v i ć , Opći dio građanskog prava, knjiga I, Zagreb 1959, str. 150—153.
Član 1. protegnuto je važenje austrijskog Općeg građanskog zakonika (Ogz) na cijelo područje tadašnje Ugarske, tj. u isto vrijeme kad i na području biv. Hrvatske, Slavonije, Srijema i tamiškog Banata, Ukidanje apsolurtizma god. 1861. dovelo je do vraćanja na snagu starog ugarskog običajnog prava i do stavljanja izvan snage austrijskih zakona na tadašnjem području Ugarske. Tada je ponovo uspostavljena važnost Tripartita, ali s time, što je tamo zabilježeno običajno pravo nadopunjeno zaključcima Državne pravne komisije od 5. XI 1861. (Judex kurijalne konferencije). Ovi zaključci u buduće važe kao privremena pravosudna pravila, ali je ipak održano na snazi ukidanje donacionalnog sistema i ataviciteta, kao i razrješenje urbarijalnih odnosa kao tekovina revolucije od 1848. godine. Na onom području Ugarske, koje je potpadalo pod biv. Vojnu krajinu (granicu): jugoistočni dio Bačke (tj. na području predratnih sreskih sudova u Titelu i Žablju), te na području južnog dijela tzv. tamiškog Banata (tj. biv. područje predratnog Okružnog suda u Pančevu te sreskih sudova u Beloj Crkvi, Kovinu i Alibunaru), i nadalje, pa i nakon ukidanja granice, ostalo je u važnosti pravo austrijskog Općeg građanskog zakonika (Ogz). Nakon ukidanja vojne granice, na ovom području vrijede još i neki kasnije doneseni mađarski zakoni koji su inače vrijedili na području Ugarske, Međimurja i Prekomurja, kao što su Zakon o ostavinskom postupku (Zak. čl. XVI—1894) i Zakon o formalnim zahtjevima (potrepštinama) oporuka, nasljednih ugovora i darovanja za slučaj smrti (Zak. čl. XVI—1876).(4) f) Zakonom o sudskom vanparničnom postupku od 24. VII 1934. bila su na jedinstven način regulirana samo pitanja nadležnosti i p o s t u p a n j a ostavinskog suda (§ 23. Vp). Primjena m a t e r i j a l n o g nasljednog prava regulirana je odredbom čl. 26. Uvodnog zakona za Zakon 0 sudskom vanparničnom postupku od 26. VII 1934. (SI. novine br. 178. XLVII. od 4. VIII 1934) (5). Poslije Oslobođenja, odlukom AVNOJ-a od 3. II 1945. odnosno odredbama Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. IV 1941^ 1 za vrijgfne*~neprijateljske okupacije (Si. list FNRJ broj 86/46^. ukinuti "SU svi pravni propisi koji se dotle važili, pa s njima i propisi koji su se odnosili na nasljedno pravo. Kako je po čl. 4. navedenog zakona uvjetno priznata važnost pravnih -pravila iz' ukinutih propisa, ukoliko nisu u _ 4 Vidi o tome u knjizi dr G 1. B o g d a n f i — dr N. N i k o 1 i ć, Opšte privatno pravo koje važi u Vojvodini, sv. I, Pančevo 1925, str. 8. i 15. i u knjizi dr Zvonimir P i š k u l i ć — dr Imre Đ e r đ : Osnovi privatnog prava u Vojvodini, Beograd, 1924, str. 6—8. . • 5 Prema ovoj odredbi trebalo se kod raspravljanja ostavine primjenjivati materijalno pravo mjesta u kome je ostavilac imao prebivalište u vrijeme smrti, odnosno u posljednje dvije godine prije toga. U pogledu ograničenja raspolaganja nekretninama za slučaj smrti (mortis causa), vrijedili su propisi mjesta, gdje su se nekretnine nalazile, a za izjave posljednje volje i ugovore o nasljeđivanju vrijedilo je pravo pod koje je ostavilac potpadao u vrijeme kad je sastavio izjavu posljednje volje, odnosno ugovor o nasljeđivanju. Ovim kolizionim normama htjelo se izbjeći istovremeno vođenje ostavinskog postupka od strane više sudova u pogledu ostavinske imovine istog ostavioca.
Član 1. suprotnosti s novim ustavnim i društvenim uređenjem, na području ^nasljednog prava ostao je tek ledan dio pravnih pravila iz ukinutih propisa, koji su se mogli primijeniti. Zato se nasljedno pravo u tom periodu razvijalo putem sudske prakse, koja se temeljila na tekovinama narodne revolucije izraženim u odredbama Ustava FNRJ od 30. I 1946, u kome su već bila sadržana neka osnovna nasljednop ravna načela: princip nasljeđivanja privatnog vlasništva; izjednačenje svih građana bez obzira na spol, rasu, vjeru i narodnost; utvrđivanje jednakih prava i obaveza roditelja prema bračnoj i vanbračnoj djeci (čl. 18, 21, 24. i 26. Ustava FNRJ). Time su isključene sve privilegije po rođenju (pravo nasljeđivanja po principu primogeniture), zatim primjena svih onih pravnih instituta i pravila o nasljeđivanju, koji su se temeljili na nejednakom položaju pojedinih nasljednika s obzirom na spol (prednost muških pred ženskim nasljednicima), ili rođenje (isključenje odnosno ograničenje prava nasljeđivanja za djecu rođenu izvan braka). Propisima nekih zakona koji su doneseni nakon Oslobođenja, a prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, regulirana su neka pitanja nasljednog prava. Tako je Osnovni zakon o braku od 3. IV 1946. (SI. list FNRJ broj 29/46 i br. 36/48) normirao učinak razvoda braka na nasljedno pravo bračnih drugova (čl. 65. i 71. OZB). Zakon o zaštiti autorskog prava od 25. V 1946. (SI. list FNRJ br. 45/46 i br. 4/51) u članu 9, 10. i 11. utvrđivao je krug osoba kojima je bilo priznato pravo nasljeđivanja autorskog prava. Ovaj zakon prestao je važiti 28. XI 1957, kad je stupio na snagu novi Zakon O' autorskom pravu (SI. list FNRJ broj 36/57 od 28. VIII 1957), u kome su sadržani neki propisi koji se odnose na reguliranje nasljeđivanja imovinskih i moralnih autorskih prava (čl. 45). Zakonom o postupanju s imovinom koju su vlasnici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koju im je oduzeo okupator i njihovi pomagači od 2. VIII 1946. (SI. list FNRJ broj 64/46, 65/46, 105/46) određen je krug osoba kojima se ostavina mogla predati na upravu radi čuvanja imovine i pokretanja ostavinskog postupka. U čl. 7. cit. zakona određeno je da imovina prisilno odvedenih osoba prelazi na državu ako nema nasljednika. Uredbom o obaveznom osiguranju putnika na željeznicama protiv nesretnog slučaja od 18. III 1947. (SI. list FNRJ broj 25/47) određen je krug osoba, kojima se priznaje pravo na odštetu zbog smrtnog slučaja (čl. 10.). Ovamo još ispada i odredba člana 10. Uredbe o obaveznom osiguranju putnika na pomorskim brodovima protiv nesretnog slučaja (SI. list FNRJ broj 27/48), zatim odredba čl. 10. Naredbe o uvođenju obaveznog osiguranja putnika na riječnim i kanalskim plovilima (unutrašnja plovidba) u državnoj eksploataciji (SI. list FNRJ broj 71/47); te čl. 9. Uredbe o obaveznom osiguranju putnika u javnom autosaobraćaju protiv nesretnog slučaja (SI. list FNRJ broj 25/48). Zakon o usvojenju od 1. IV 1947. (SI. list FNRJ broj 30/47 i br. 24/52) u čl. 19. regulirao je pravo nasljeđivanja između usvojitelja i usvojenika. Osnovni Zakon o zemljoradničkim zadrugama cd 6. VI 1949. (SI. list FNRJ broj 49/49) regulirao je nasljeđivanje imovine osobe koja je umrla kao član seljačke radne zadruge.
-
) / I y
Član 1 — 2. Zakon o prometu zemljišta i zgrada od 15. VI 1954. (SI. list FNRJ broj 26/54) regulirao je u cl. 8. nasljeđivanje zemljišta i zgrada od strane stranih državljana na teritoriju FNRJ. U izgradnji sudske prakse značajnu su ulogu imale i t e z e za pretprojekt Zakona o nasljeđivanju, objavljene u Arhivu za pravne i društvene nauke (broj 3/47), kao i Uputstvo o pravilima zakonskog nasljeđivanja;, Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine iz 1946. godine, te Uputstvo o pitanju sudske prakse u ostavinskim predmetima, Vrhovnog suda FNRJ od 23. IX 1947. (Su 627/47). 6. Odredbom čl. 1. ZN usvojeno je načelo i s k l j u č i v e važnosti novog zakona, njegovih materijalnih i procesnih odredaba. Izuzetak postoji samo u pogledu nasljeđivanja ostavine s t r a n i h državljana ili osoba bez državljanstva, kad se i pored toga što se ostavina raspravlja pred našim sudom trebaju primijeniti propisi države čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme svoje smrti (čl. 156. stav 1 ZN), odnosno propisi države u kojoj je osoba bez državljanstva ili nepoznata državljanstva imala posljednje prebivalište ili boravište (čl. 157. ZN). Ovo, međutim, vrijedi samo u slučaju postojanja reciprociteta. Ako nema reciprociteta, dolazi do primjene odredba čl. 156. stav 2 ZN, po kojoj se u tom slučaju ostavina raspravlja po propisima našeg zakona. Međutim, u nekim odredbama ZN (čl. 246) odstupa se od načela isključivog važenja ovog zakona, ukoliko je nasljednopravna materija regulirana s p e c i j a l n i m propisima, kao što su propisi o nasljeđivanju zemljišta koje je podijeljeno kolonistima i agrarnim interesentima; propisi o nasljeđivanju autorskog prava (čl. 45, 46. i 47. Zak. o autorskom pravu); propisi o nasljeđivanju sume osiguranja u slučaju smrti putnika kod nesretnog slučaja u javnom saobraćaju (čl. 246. ZN); zatim propisi o nasljeđivanju najamne zgrade ili posebnog dijela zgrade (čl. 6. i čl. 24) Zak. o nacionalizaciji najamnih ograda i građevinskog zemljišta (SI. list br. 52/58). Predmet
nasljeđivanja
Član 2. Nasljeđivati mogu se stvari i prava koja pripadaju pojedincima. 1. P r e d m e t nasljeđivanja je o s t a v i n a , pod kojom se razumijevaju stvari i prava umrlog, koja prelaze na njegove nasljednike^1) 1
Ovako određen pojam ostavine ne poklapa se s pojmom imovine umrlog. Ranije se oba pojma često identificiralo te uzimalo da se pod ostavinom razumije imovina kojeg pokojnika (tako dr Zv. P i š k u l i ć — - d r i . Đ e r đ , Osnovi privatnog prava u Vojvodini, Beograd 1924, str. 260). Imovinu, naime, sačinjavaju stvari i prava, koja pripadaju nekoj osobi, koje imaju materijalnu vrijednost koja se može izraziti ili utvrditi u novcu. Kako su predmetom nasljeđivanja i takve stvari i prava koje nemaju ovog svojstva, nemaju materijalne vrijednosti, a mogu biti predmetom zadovoljenja kakvog nematerijalnog interesa, kao što je to slučaj s predmetima porodičnih i ličnih uspomena, zatim kod moralnih autorskih prava i si., očito je da je ostavina š i r i pojam i da pored imovine u materijalnom smislu obuhvaća i neimovinska p.rava umrlog.
Član 2. Ostavina je skupni pojam (čl. 7. ZN) za one s t v a r i i p r a v a koje nakon smrti neke osobe p r e l a z e na njezine nasljednike. One ostaviočeve stvari i prava koja su predmet i z d v a j a n j a (po čl. 37. ZN), 1 ili koja su obuhvaćena sporazumom o~ u s 1 u"p a n j u i r a s p o d j e l i imovine za života nisu predmet nasljeđivanja i ne spadaju u osla vinu (u smislu čl. 111—114. ZN) ako taj sporazum nije izvršen do momenta smrti ostaviočeve, kao i ona imovina*koja je predmet ugovora; o d o ž i v o t n o m u z d r ž a v a n j u (čl. L22. ZN). Međutim, u ostavinu ulaze i stvarfTprava kojima je ostavilac besplatno raspolagao za života, ako se trebaju u r a č u n a t i u. nasljedni dio zak. nasljednika (čl. 51. ZN), ili ako je uslijed povrede nužnog dijela potrebno vraćanje darova u ostavinu, da bi se nužni dio nadopunio (čl. 40, 42. ZN). _-Predmet nasljeđivanja nisu o s o b n a ^ prava, ni ona imovinska prava koja su isključivo o s o b n e naravi, [vezana^ uFjičnost^ostavioc^ koja se gase njegovom smrću i ne prelaze na njegove nasljednike, ica'o'" nprosobne služnosti (prav, pravila iz 5 529. OGZ, § 338. SGZ); obećanje^ "besplatne rente (prav, prav. iz § 955. OGZ); punomoć (prav. pravila iz' § 1022. OGZ, § 624. SGZ); pravo nazadne kupnje (§ 1070. OGZ, §. 661 SGZ); pravo nazadne prodaje (§ 1071. OGZ, § 664 SGZ); pravo prekupa (§ 1074. OGZ, § 665. SGZH prava iz ortakluka (§ 1206. OGZ, § 752. SGZ). Sva ova prava, i ako su imovinska, u t r n j u j u smrću njihovog nosioca (prav. pravila iz § 1448. OGZ, jj 913. SGZ). 2. Pod s t v a r i m a koje mogu biti predmet nasljeđivanja treba podrazumijevati one predmete (objekte) u fizičkom svijetu, koji imaju materijalnu egzistenciju,(2) koje su pripadale ostaviocu i koje njegovom smrću p r e l a z e u vlasništvo njegovih nasljednika. Nije bitno da stvar ima i materijalnu vrijednost koja se može procijeniti u novcu. I neprocjenjive stvari, pod uvjetom da imaju fizičku egzistenciju, mogu biti predmet nasljeđivanja. Stvari koje mogu biti predmet nasljeđivanja, mogu biti p o k r e t n e ili n e p o k r e t n e . O sastavu ostavine ovisi hoće li se ona raspravljati po službenoj dužnosti ili samo na zahtjev nasljednika. Ostavina se neće raspravljati ako uopće nema imovine (stvari i prava koja imaju novčanu vrijednost) i neimovinskih nasljednih prava (čl. 216. st. 1 ZN). stavina, koja se sastoji sa?mr» nd n o k r e t n i h stvari. raspra^it_gg. se samo na • z a h t j e v zainteresiranih nasljednika^ (čl. 216. st. 2 i čl. ffitavS^nanepokretne njeno. raspravljanje je oba.vez_n_o.. b bez obzira b d da lili tto nasljednici lj zahtijevaju IHne^čl. 216. st. 1 i I ZN, i čl. 235. st. 2 IAISI;. ,_ 3. Predmeli nasljeđivanja su i p r a v a koja su pripadala ostaviocu. Nasljeđivanje je stupanje u sve p r a v n e o d n o s e umrlog, osim onih koji su vezani uz njegovu ličnost. Nasljednik je preuzimalac, sukcesor tih J
U socijalističkom pravu pojam s t v a r i postavlja se samo u m a t e r i j a l n o m smislu. Na taj se način pojam stvari odvaja od subjektivnog prava (vidi kod dr M. V u k o v i ć, Osnovi stvarnog prava, Zagreb, 1950., str. 15, tač. 81, slično i dr Slavko S t o j k o v i ć , Osnovi građanskog prava, Beograd, 1948, str. 90). Po prav. pravilima biv. Ogz (§ 298) i biv. Sgz (§ 190), pod pojmom stvari pogrešno su se shvaćala i p r a v a , tj. svaki objekt prava uopće (vidi dr M. V u k o v i ć , Opći grad. zakonik, Zagreb, 1955, str. 31).
Član 2. odnosa. Koncepcija o produženju ličnosti ostavioca nasljeđivanjem, koja se očitovala u pravnoj konstrukciji »ležeee ostavine« u"ranijim" pravnim sistemima, odbačena je u našem nasljednom pravu. Na nasljedstvo zvane osobe dobivaju svojstvo naisljednika u času ostavj^č
prava (apsolutna ili relativna)., koja imaju i m o v i n s k u vrijednost, tj. vrijednost čiji se ekvivalent može izraziti u n o v c u . To su apsolutna (stvarna) prava, kao pravo vlasništva, zaloga, služnosti, građenja, korištenja^ 4 ) zatim r e l a t i v n a (obligaciona) prava, kao potraživanja s bilo kog pravnog naslova (zajma, naknade štete, osiguranja i si.), autorska imovinska prava, sva druga tražbena prava čiia se vrijednost može izraziti u novcu. Predmet nasljeđivanja ne mora uvijek imati imovinsku (novčanu) vrijednost. Nasljeđivati se mogu i spadaju u ostavinu n e i m o v i n s k a prava, čija se vrijednost ne može izraziti u novčanom ekvivalentu. To su tzv. m o r a l n a prava koja se sastoje u zadovoljenju nekog pravnog interesa. Ovamo spada nasljeđivanje ^M^rck^LJS^rc^^jLJ^f^ 2 - (čl. 45. Zak. o autorskom pravu) koja tra.jy \ T^jjpfl^Ts^gff^gnTnrgki'h imovinskih prava i nisu vremenski ograničena (čl. 49. Zak. o autorskom pravu). 3 Dr Andrija G a m s : Uvod u građansko pravo, opšti deo, III izd. Beograd, 1959, str. 154. 4 Među prava korištenja spadaju: — pravo korištenja zemljišta iz društvene svojine dano privatnim osobama po čl. 43. i 45. Zak. o prometu zemljišta i zgrada (SI. list FNRJ, br. 26/54); — pravo trajnog i besplatnog korištenja građevinske parcele na -kojoj je podignuta stambena zgrada radnika i službenika (čl. 5. st. 2 Uredbe o izgradnji stambenih zgrada radnika i službenika, SI. list FNRJ br. 23/51); — pravo besplatnog korištenja građevinskog zemljišta koje se nalazi na užem građevinskom rajonu, na kome je podignuta stambena zgrada koja nije predmet nacionalizacije (čl. 37. Zak. o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, SI. list FNRJ br. 52/58); — pravo privremenog korištenja nacionaliziranog građevinskog neizgrađenog zemljišta koje se ostavlja prijašnjem vlasniku na besplatno korištenje do predaje u posjed narodnom odboru općine (čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji i Obavezno tumačenje čl. 39. st. 1 istog zakona, SI. list FNRJ br. 24/59); — pravo ranijeg vlasnika nacionaliziranog građevinskog neizgrađenog zemljišta da mu se zemljište dodijeli na trajno besplatno korištenje u svrhu podizanja porodične stambene zgrade (čl. 40. Zak. o nacionalizaciji).
8
Član 2. 4. U zakonu se ne spominju posebno o b a v e z e os'taviočeve kao predmet nasljeđivanja, kako je to bilo ranije u prav. pravilu iz § 531. OGZ i § 394. SGZ, što je rezultat modernijeg shvaćanja, da se pod i m o v i n o m koja spada u ostavinu podrazumijeva samo skup stvari 5 i potraživanja,( ) a ne i obaveze ostaviočeve. Po starijem gledištu pod ostavinom smatrala su se potraživanja (kao aktivna stavka) i obaveze (kao pasiva). Po tome shvaćanju obaveze, pa tako i dugovi smatraju se s a m o s t a l n i m (negativnim) sastojkom imovine (ostavine), time da su mogle postojati i biti predmet nasljeđivanja i onda ako nema potraživanja i druge imovine, iz -koje bi se mogli namiriti (aktive). Uslijed toga se smatralo da se ostavina može sastojati i od samih dugova, što je bilo rezultat shvaćanja da svaki čovjek mora imati neku imovinu, pa makar ona bila i »pasivna«, i da bez imovine nema ljudskog bića. Odatle je izvirala neograničena odgovornost za ostaviočeve dugove osim ako je nasljednik izričito prihvatio nasljedstvo pod uvjetom popisa i procjene (cura beneficio inventaru). Uslijed toga nasljednik je odgovarao za ostaviočeve dugove svom svojom imovinom. Ako nije imao imovine u času delatije, odgovarao je i onom imovinom koju bi kasnije za svoga života stekao. Po novijem gledištu imovinu predstavlja samo aktiva. Dugovi predstavljaju t e r e t koji opterećuje neku imovinu a ne osobu odakle slijedi da svaki čovjek ne mora imati imovinu.(6) Nasljeđuje se samo aktiva, a nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine, bez obzira na vlastitu imovinu koju ima u času smrti ostaviočeve i bez obzira da li će kasnije steći kakvu imovinu (čl. 145. ZN). Stoga obaveze ostaviočeve nisu predmet samostalnog nasljeđivanja budući da ne predstavljaju za nasljednika ni stvari, a niti prava, nego samo dužnosti. Obaveze ne spadaju u pojam imovine, pod kojim se razumijeva skup imovinskih p r a v a koja pripadaju jednoj osobi. Obaveze predstavljaju t e r e t na toj imovini, tako da se imovina u odnosu na obaveze smatra objektom koji služi za namirenje tih obaveza.(7) Ako nema imovine iz koje bi se trebale ispuniti, obaveze se gase. Ovo shvaćanje usvaja i naš ZN.(8) Odgovornost nasljednika za dugove gstavioea posebno Je ustanovljena odredbama čl. 145. i čl. 146. ZNQ~ Nasljednici "uvi j e k o d g o v a r a ju svojom imovinom z.a sve dugove o s t ? " vioce^e^alisanioa»o^visinevrijednosti naslijeđene imovine, bez obzira 5
Dr M. V u k o v i ć, Osnovi stvarnog prava, str. 18. i 19, tač. 105—107. e Vidi dr M. V u k o v i ć , op. cit. str. 20, tač. 112. 7 Tako dr M. V u k o v i ć , Opći dio grad. prava, Zagreb, 1960, str. 167. i 168, tač. 899, A g a r k o v - B r a t u s, Sovjetsko građansko pravo, Knj. "I, Beograd 1948. (prijevod), str. 110, 111. 8 Vidi dr M. V u k o v i ć , Opći dio grad. prava, str. 160. 9 Tako dr Z. Z a n i n o v i ć , Zakon o nasljeđivanju (prikaz), »Odvjetnik« broj 7—8/55, str. 3, i M. P e d e r i n, Zak. o nasljeđivanju (prikaz), »Odvjetnik« br. 9/55, str. 12. Suprotno stanovište zastupaju: Dr F. S t a n k o v i ć, u članku »Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva«, u časopisu »Naša zakonitost«, br. 3—4/57, str. 119, kad ističe da su dugovi ostaviočevi dio ostavine, jer da nasljednik prema čl. 145. ZN odgovara za dugove ostaviočeve, iz čega izvodi zaključak da se dugovi nasljeđuju. Slično i dr B. B l a g o j e v i ć , Nasljedno pravo FNRJ, Beograd, 1956, str. 23, 25. i 408.
Član 2. da li je ostavina popisana i procijenjena ili nije. To vrijedi ne samo u pogledu dugova nego također i u pogledu ostvarenja ostalih _zahtj« koje je neka osoba imala prema ostavioou, koji su imovinskog karaklera, tj. koji se mogu izraziti u novčanom ekvivalentu vrijednosti. Uslijed toga nasljednik niie dužan ispuniti o:s/t:aYjo^pypjnihavp7.p ako njitvova vri•jpj^p p ^yj j nije_jy>krivena vrijednošću onih stvari i prava koje su ušle u ostavinu i pripale tome nasljedniku. 5. Propisi Zakona o nasljeđivanju odnose se na nasljeđivanje stvari i prava, koja su pripadala p o i e d i ' n c i m a , dakle, f i z i č k i m oso"5ama. Likvidacija imovinskih odnosa p r a v n i h osoba koje su prestale postojati, kao i likvidacija odnosa imovinskih zajednica koje nisu imale svojstvo pravne osobe, ali su imale izvjesnu samostalnost u odnosu na ostale pravne subjekte (građanski ortakluk i si.), vrši se po posebnim propisima, a ne po propisima. Zak. o nasljeđivanju. 6. U pogledu nasljeđivanja članova seljačke radne zadruge vrijede posebne odredbe iz Zak. o nasljeđivanju. Iza umrlog člana seljačke radne zadruge, koji je svoju imovinu unio u zadrugu, provest će se rasprava ostavine i utvrditi tko su njegovi nasljednici. Nasljednik koji nije član seljačke radne zadruge nasljeđuje ostavioca, člana radne zadruge, u svim pravima prema SRZ, koja je imao sam ostavilac (pravo na kamate, zakupninu i sl.).(10) 7. U pogledu nasljeđivanja p o l j o p r i v r e d n o g zemljišta koje je dodijeljeno agrarnim interesentima na osnovu Zak. o agrarnoj reformi i kolonizaciji, vrijede propisi Zak. o nasljeđivanju, time da su nasljednici vezani onim ograničenjima u raspolaganju i opterećenju toga zemljišta, koja su predviđena u Zak. o agrarnoj reformi i kolonizaciji (vidi o tome više uz čl. 246. ZN). Izmjenama i dopunama cit. zakona od 15. III 1956. (SI. list FNRJ br. 21/56) dozvoljeno je članovima kolonističkog domaćinstva da mogu svoj pripadajući dio zemljišta otuđiti drugim članovima domaćinstva i određenim organizacijama (čl. 24. si. b). Time je ustanovljen s u v l a s n i č k i karakter imovinske zajednice među članovima kolonističkog domaćinstva. Odatle proizlazi i dopustivost nasljeđivanja dodijeljenog zemljišta na temelju zakona i oporuke. ( n ) Kod toga treba imati u vidu da s obzirom na odredbu čl. 24. Zak. o agrar, reformi i kolonizaciji, za nasljednika vrijede ista ograničenja koja su vezala ostavioca, jer nasljednik ne može imati više prava nego što ih je ostavilac imao.(12) 8. U pogledu nasljeđivanja imovine člana k u ć n e z a d r u g e treba razlikovati imovinu člana zadruge, koju on ima u vlasništvu neovisno c zadruzi (tzv. »osebujak«, »osebina«), od članskog udjela u zadruzi, «> Rješ. Vrh. suda APV Gzz 111/51 od 31. I 1952. u Zbirci odluka vrhovnih sudova, Beograd, 1952, I pod br. 157, str. 170. (Gajić). 11 Vidi dr Srečko G o 1 j a r, u članku Novi zakon o dedovanju v sodni rabi, Pravnik br. 1—2/58, str. 34. 12 Vidi stanovište Savez, vrhovnog suda, zauzeto na proširenoj općoj sjednici od januara 1957. u članku dr J. B r n č i ć a, Neka sporna pitanja sudske prakse, NZ 1957, str. 26.
10
Član 2. kao posebnoj porodičnoj i radnoj zajednici, za koju su vrijedili, partikularni propisi (Zak. o kućnim zadrugama od 1889.) U pogledu nasljeđivanja p o s e b n e imovine člana zadruge, koju on ima neovisno o članstvu u zadruzi (osebujak), vrijede u cijelosti propisi Zak. o nasljeđivanju. U pogledu nasljeđivanja članskog u d j e l a na imovini biv. kućne zadruge, koji pripada ostaviocu pored propisa Zak. o nasljeđivanju, vrijede još i propisi republičkih zakona, koji budu doneseni u skladu s odredbom čl. 154. ZN. (Vidi o tome u objašnjenjima uz čl. 154. ZN.) 9. G r a đ e v i n s k o zemljište može biti predmet nasljeđivanja samo ako nije nacionalizirano, tj. ako se nalazi i z v a n užeg gradskog građevinskog "rajona i naselja gradskog karaktera (čl. 34. i 35. Zak. o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta). U određenim slučajevima nacionalizirana građevinska zemljišta ostavljaju se prijašnjim vlasnicima na besplatno trajno ili privremeno korištenje. Ovo p~r a v o k o r i š t e n j a ] R n a s l j p r i i ^ o a prelazi na zakonske nasljednike ranijeg vlasnika. Pravo besplatnog korištenja može biti predmet n>poručnog raspolaganja, kako u pogledu zemljišta na kome je sagrađena poroolčna stambena zgrada koja nije obuhvaćena nacionalizacijom (čl. 37. Zak. o nacionalizaciji), tako i u pogledu neizgrađenog građevinskog zemljišta ako je ostaviocu pripadalo pravo na korištenje u smislu čl. 38, 39. st. 1 i čl. 40. Zakona o nacionalizaciji. (l())U pogledu nasljeđivanja stambenih z g r a d a vrijedi odredba čl. gTŽakona o nacionalizaciji. po_ kojoj su zgrade, posebni dijelovi (etaže) i zemljišta, koja nisu nacionalizirana, u slobodnom prometu i mogu se nasljeđivati. Koje se zgrade ne nacionaliziraju predviđeno je u čl. 2. Zakona p nacionalizaciji,. To su porodične stambene zgrade s ukupno najviše dva stana ili "tri manja stana, ili najviše dva stana kao posebni (etažni) dijelovi zgrade, ili dvije porodične stambene zgrade s najviše dva stana i trećim manjim stanom, ili jedna porodična stambena zgrada i jedan stan kao poseban (etažni) dio zgrade. Izuzetno se ranijem vlasniku nacionalizirane zgrade može, u okviru stambenog maksimuma, ostaviti u vlasništvu pored dva stana ili tri manja stana (u smislu čl. 2. cit. zakona) još i jedan sporedni stan koji po svojoj namjeni ili po svojoj strukturi, položaju u zgradi ili udobnosti predstavlja" sporedni dio zgrade (čl. 13. st. 1 Zak. o nacionalizaciji) ^ s t o tako se, pored -jednog--stana iij dv-a mafija. mogu ranijem vlasniku ostaviti u vlasništvu i p o s l o v n e prostorije koje nemaju više od sedamdeset kvadratnih metara (čl. 13. st. 2 Zak. o "nacionalizaciji). ~~ ' "• Ranijem vlasniku nacionalizirane zgrade mogu se ostaviti p o s l o v n e p r o s t or i j e koje služe njegovoj dozvoljenoj djelatnosti lc\. FT. *i cl. 14. st. 1 Zak. o nacionalizaciji). O v e s e prostorije ne računaju u dozvoljeni stambeni maksimum, Tako ostavljene prostorije m o g u b i f ,-J predmetFrTaslj e d i v a n j a na" temelju z a k o n a ^ pod uvjetom da će zakonskim nasljednicima (ili jednome od njih) služiti za obavljanja rfp"zvoljene poslovne djelatnosti (čl. 14. st. 3 Zak. o nacionalizaciji). Kad te 11
Član 2 — 3.
'
prostorije prestanu služiti za obavljanje poslovne djelatnosti njihovog vlasnika, postaju društveno vlasništvo (čl. 14. st. 4). Slično vrijedi i u pogledu nasljeđivanja p o s l o v n i h p r o s t o r i j a u nacionaliziranoj zgradi, koje su ostavljene u vlasništvu prijašnjeg, vlasnika (čl. 29. st. 1). I ove prostorije mogu biti p r e d m e t n a s l j e đ i v a n j a , i to samo na temelju z a k o n s k o g nasljeđivanja pod uvjetom da će služiti obavljanju dozvoljene poslovne djelatnosti zakonskih nasljednika (čl. 29. st. 3 Zak. o nacionalizaciji). Predmet nasljeđivanja mogu biti g o s p o d a r s k e (ekonomske) z g r a d e koje služe poljoprivrednoj djelatnosti zemljoradnika (čl. 30. st. 1 Zak. o nacionalizaciji), zatim mali magazini i mali podrumi koji nisu značajni za obavljanje privredne djelatnosti (čl. 31), garaže za smještaj najviše dva automobila (čl. 31. st. 1), te sporedne prostorije koje služe za potrebe stanara, kao što su praonice, sušionice, podrumi i si. (čl. 32. st. 2 Zak. o nacionalizaciji). Predmet nasljeđivanja su i one stambene i poslovne prostorije koje su u nacionaliziranim zgradama i z u z e t e (kao poseban dio zgrade) od nacionalizacije i ostavljene prijašnjim vlasnicima, u smislu odredbe čl. 17, 18. i čl. 27. Zak. o nacionalizaciji. S ud sk a p r ak s a Sve što je umrli u času svoje smrti imao kao svoju imovinu prelazi u njegovu ostavinu i predmet je ostavinske rasprave. Prema tome, i udio člana kućne zadruge u zadružnoj imovini jest njegova imovina koja je predmet nasljeđivanja (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske, Gzz 100/56 od 18. XII 1956, Naša zakonitost br. 12/56, str. 529). Nasljeđivanje
poljoprivrednog
zemljišta
Član 3. Nasljeđivanjem ne može se prekoračiti zakonom određena veličina poljoprivrednog zemljišta kojvp pojedinci mogu imati u vlasništvu. 1. Odredba ovog člana predstavlja o g r a n i č e n j e v l a s n i š t v a određenih stvari (poljoprivrednog zemljišta) koje su nasljeđivanjem prešle na nasljednike. Ovo ograničenje je posljedica načela, da na području FNRJ nijedan građanin ne m o ž e i m a t i ni po kom pravnom osnovu, pa ni na osnovu nasljeđivanja, više poljoprivrednog zemljišta nego što je zakonom određeno (čl. 15. Zak. o' prometu zemljišta i zgrada, SI. list FNRJ broj 26/54; čl. 6. Zak. o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine i o dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim •organizacijama, SI. list FNRJ broj 22/53; čl. 153. st. li čl. 160. st. 2 i 3 ZN). Ovo ograničenje, međutim, ne predstavlja ograničenje n a s l j e đ i v a n j a budući da u času smrti ostaviočeve cjelokupna ostavina p r e l a z i po sili zakona ,na njegove nasljednike. Tim momentom nasljednici postaju novi subjekti, stječu vlasništvo cijelog poljoprivrednog zemljišta ostaviočevog (ol. 135. ZN). 12
Član 3. Višak poljoprivrednog zemljišta, koji prelazi dozvoljeni maksimum, stečen nasljeđivanjem oduzima se nasljedniku i postaje društvena imovina, a za oduzetijvišak daje se_ n a k n a d a Vel. 16. st. 4 Zakona o proinetu zemljišta" i zgrada). Prema tome, nasljednik u stvari nasljeđuje i taj višak, on ulazi u njegov nasljedni dio, ali ga ne može zadržati u vlasništvu, nego umjesto njega prima naknadu koja se određuje u posebnom postupku. (') 2. Veličina p o l j o p r i v r e d n o g zemljišta u vlasništvu pojedinaca, tj. agrarni maksimum određen je propisima Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (SI. list FNRJ br. 22/46, 10:1/47, 105/48 i 4/51) i odgovarajućim propisima republičkih zakona i Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine i o dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama (SI. list FNRJ broj 22/53). Višak poljoprivrednog zemljišta, koji prelazi dozvoljeni maksimum, e k s p r o p r i r a se i postaje društveno vlasništvo te ulazi u poljoprivredni zemljišni fond općenarodne imovine (čl. 3. tač. g) i d) Zak. o agrarnoj reformi i čl. 1. ZOPZF te čl. 16. st. 1 Zakona o prometu zemljišta i zgrade). Dozvoljeni maksimum poljoprivrednog obradivog zemljišta, koje pojedinac z e m l j o r a d n i k ili zemljoradničko d o m a ć i n s t v o (čl. 21. st. 2 ZOPZF) može imati u vlasništvu ili posjedu, iznosi 10 hektara (čl. 3. i 6. ZOPZF). Dozvoljeni agrarni maksimum za ne z e m l j o r a d n i k e , tj. osobe kojima zemljoradnja nije glavno zanimanje i koji ga ne obrađuju sami sa svojom porodicom, već putem zakupa ili najamnim radom, iznosi 3—5 hektara obradive površine (čl. 3. si. d) Zak. o agrarnoj reformi i kolonizaciji). Pod o b r a d i v i m poljoprivrednim zemljištem smatraju se oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade i pašnjaci podignuti na obradivom zemljištu, bilo prema stanju katastra ili stvarnom stanju (čl. 19. st. 2 ZOPZF). Međutim, prilikom oduzimanja viška poljoprivrednog zemljišta, prema odredbi čl. 6. st. 2 Zak. o agrarnoj reforma i kolonizaciji, u oduzetom višku mora biti srazmjeran dio oranica. Voćnjake i vinograde vlasnik može po ovoj odredbi, zadržati do određenog maksimuma. Živi i mrtvi inventar koji se nalazi na oduzetom višku poljoprivrednog zemljišta ne potpada pod zakonsku eksproprijaciju. U pogledu nasljeđivanja zgrada i građevinskog zemljišta vidi objašnjenja uz čl. 2. ZN. 3. Nasljednik koji je nasljeđivanjem stekao poljoprivredno zemljište može z a d r ž a t i samo onoliko zemljišta koliko mu, zajedno sa zemljil D r B. B l a g o j e v i ć , op. cit. u III izd. na str. 18, 251. zauzima stanovište da nasljednik koji već ima poljoprivredno zemljište u površini dozvoljenog maksimuma ne može naslijediti zemljište, nego samo n a k n a d u za višak koji bi mu pripao nasljeđivanjem. Iz ovoga bi izlazilo kao da se ostaviocu odn. njegovoj ostavini oduzima zemljište, dok se ono u stvari oduzima nasljedniku. Oduzimanjem viška poljoprivrednog zemljišta iznad dozvoljenog maksimuma, kao i davanje naknade za oduzeti višak nisu instituti nasljednog prava, nego posebnih propisa, pa se stoga visina naknade ne utvrđuje u ostavinskom, nego u posebnom postupku po propisima Zak. o poljoprivrednom zemljišnom fondu (čl. 227. st. 5 ZN).
13
Član 3. štem koje već posjeduje, n e d o s t a j e do poljoprivrednog maksimuma (čl. 153. st. 1 ZN). Sav ostali dio koji prelazi taj maksimum, oduzima se i unosi u poljoprivredni zemljišni fond te postaje društveno vlasništvo (čl. 153. st. 3 ZN). Za višak poljoprivrednog zemljišta, koji se zakonskom eksproprijacijom oduzima, nasljedniku pripada n a k n a d a po postojećim propisima (čl. 153. st. 3 ZN; čl. 16. st. 4 Zak. o prometu zemljišta i zgrada, čl. 5. ZOPZF), koja se utvrđuje u posebnom postupku pred nadležnom komisijom (čl. 19—27. ZOPZF). Visina naknade, način utvrđivanja i isplate regulirani su propisima čl. 23. i 24. ZOPZF, zatim propisima Odluke o visini naknade za zemljište koje je postalo općenarodna imovina (SI. list FNRJ br. 26/53), Uredbe o izdavanju obveznica za naknadu imovine izdvojene u poljoprivredni zemljišni fond općenarodne imovine (SI. list FNRJ broj 20/54) i Uredbe o dopuni Uredbe o izdavanju obveznica za naknadu imovine izdvojene u poljoprivredni zemljišni fond općenarodne imovine (SI. list FNRJ br. 54/55). U svrhu utvrđivanja naknade, rješenje o nasljeđivanju dostavlja s e ' nadležnom narodnom odboru radi provođenja postupka po Zak. o polj. zemlj. fondu (čl. 227. st. 5 ZN). 4. Nasljedniku pripada p r a v o i z b o r a zemljišnih parcela koje će zadržati, a koje će predati u zemljišni fond. Pravo izbora proteže se ne samo na one zemljišne čestice koje je stekao nasljeđivanjem negO' i na one koje nasljednik ima od ranije u svom posjedu (čl. 227. st. 2 ZN). Prilikom izbora nasljednici mogu sklopiti s p o r a z u m te u okviru agrarnog maksimuma izvršiti međusobnu razmjenu parcela i odlučiti, koje će parcele između svojih i naslijeđenih ustupiti zemljišnom fondu, a koje će zadržati (agr. iz čl. 227. st. 4 ZN), tako da svaki od njih dosegne agrarni maksimum. U ZN nije riješeno pitanje da li se sporazumom nasljednika može jednom ili nekolicini sunasljednika prepustiti veći dio poljoprivrednog zemljišta u zamjenu za koje drugo dobro iz ostavine. Budući da se ovdje radi u stvari o sporazumu o diobi nasljedstva, takav bi sporazum bio moguć i dopustiv pod uvjetom iz čl. 228. st. 3 ZN, tj. ako bi nasljednik ovim sporazumom primio vrijednost koja odgovara njegovom dijelu, dok bi se kod prekoračenja te vrijednosti u pogledu viška radilo o darovanju. Izjava o izboru parcela može se dati do svršetka ostavinskog postupka, odnoisno do završenja rasprave ostavine. Ova izjava u stvari predstavlja neke vrsti pozitivne nasljedničke izjave (o prihvatu nasljed2 stva) u smislu odredbe čl. 138. st. 1 ZN.( ) Iz ovoga proizlazi da izjavu o izboru parcela može dati samo onaj nasljednik koji se nije odrekao nasljedstva (u smislu čl. 136. ZN). Nasljednik, čiji nasljedni dio u poljoprivrednom zemljištu, zajedno s njegovim poljoprivrednim zemljištem, prelazi agrarni maksimum, može u cjelini ili jedan dio svog nasljednog dijela u poljoprivrednom zemljištu u s t u p i t i kojem sunasljedniku, u smislu čl. 139. st. 2 ZN. Ne može ga, međutim, ustupiti trećoj osobi koja nije sunasljednik. » Vidi B. B1 a g o j e v i ć, op. eit. str. 387. 14
Č l a n 3 % — 4.
5. Svaka osoba, koja je bilo po kom pravnom osnovu stekla više poljoprivrednog zemljišta nego što ga po 2akonu može imati, dužna je taj višak p r i j a v i t i nadležnom narodnom odboru (općini) u roku od t r i d e s e t dana od časa kad je s a z n a l a da njezin posjed prelazi dozvoljeni maksimum (čl. 15. Zak. o prometu zemljišta i zgrada). Ova dužnost prijavljivanja postoji i u slučaju ako je višak poljoprivrednog zemljišta stečen nasljeđivanjem.(3) To, međutim, ne sprečava nasljednika, da višak poljoprivrednog zemljišta zadrži u posjedu i koristi do predaje u poljoprivredni zemljišni fond time da za ovo korištenje nije dužan plaćati naknadu. Odluka o poljoprivrednom zemljištu, koje prelazi propisana maksimum pojedinog nasljednika odnosno legatara (čl. 228. st. 2 tač. 6. ZN) obavezno ulazi u dispozitiv rješenja o nasljeđivanju. Ovamo ulaze i odredbe o izboru odnosno zamjeni parcela ustanovljene sporazumom nasljednika (čl. 227. st. 2 i 6 ZN). Sudska
praksa
Prilikom utvrđivanja koliko nasljedniku nedostaje poljoprivrednog zemljišta do propisanog maksimuma i prilikom odlučivanja koji dio poljoprivrednog zemljišta iz ostavine postaje općenarodna imovina, odlučno je poljoprivredno zemljište samog nasljednika, a ne poljoprivredno zemljište cijelog domaćinstva u kome on živi (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije Rev, 55/57 od 9. V 1958, Zb, III/2-1958, br. 261).
3
Tako B. R a d o v a n o v i ć i d r P o z n i ć , u komentaru Zak. o prometu zemljišta i zgrada, u izd. Nove administracije, Beograd, 1955, str. 22. 1 Protivno B l a g o j e v i ć , op. cit. str. 50, 258, kad tvrdi da se država može pojaviti kao zakonski nasljednik u slučaju predaje ostavine bez nasljednika nadležnom narodnom odboru (čl. 8. i 233. ZN). 15
Član 4.
2 Takvo stanovište zauzeto je u rješ. Vrh. suda NRH. Gzz/51 od 5. VII 1951. objavljeno u Zbirci odluka Vrh. sudova, Beograd, 1952, I pod br. 158 na str. 171. (Gajić).
16
Član 4 — 5. Sudska
praksa
Načelo da su muška i ženska djeca ravnopravna u nasljeđivanju primjenjuje se u granicama predviđenim u 61. 242. Zakona o nasljeđivanju i na nasljedstvo otvoreno prije ovog zakona, pa i ona otvorena prije 6. IV 1941. bez obzira na ondašnje pravne propise da muški potomci ostavioca isključuju iz nasljedstva njegove ženske potomke (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 20/59 od 4. IV 1959, Zb. IV/1-1959, br. 23).
Nasljedna prava stranaca Član 5. Strani državljani imaju u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji pod uvjetima primjene načela reciprociteta ista nasljedna prava kao 1 domaći državljani. 1. Pitanje državljanstva FNRJ prosuđuje se po odredbama Zakona o državljanstvu (SI. list FNRJ br. 54/46, 104/47, 88/48, 105/48, a sporove o tome rješava u prvom stepenu republički organ za unutrašnje poslove. U načelu bi svaka osoba mogla biti državljanin samo jedne jedine države. Međutim, zbog različitih sistema stjecanja ili gubitka državljanstva, ima ljudi koji nemaju uopće državljanstva ( a p a t r i d i ili a p o liti) ili su državljani dviju ili više država (osobe s dvojnim državljanstvom — b i p a t r i d i , odnosno osobe s višestrukim državljanstvom — p o l i p a t r i d i ) . Prema odredbi čl. 2. t. 1 cit. zakona, državljanstvo FNRJ isključuje istovremeno državljanstvo svake druge države. Iz ovog proizlazi da se jugoslavenski državljanin pred jugoslavenskim organima ne može pozivati na državljanstvo* neke strane države niti zbog eventualnog stranog državljanstva može biti drugačije tretiran od ostalih jugoslavenskih državljana. Ovo načelo ne važi samo onda ako je to pitanje drugačije regulirano nekim međunarodnim sporazumom. U praksi će biti dosta slučajeva, da će se kao nasljednici pojavljivati osobe koje po narodnosti pripadaju jednom od naroda Jugoslavije, ali koje su za vrijeme dužeg boravka u inozemstvu stekle strano državljanstvo. Neće, međutim, biti uvijek slučaj, da su ove osobe izgubile naše državljanrstvo. Do takve situacije, na primjer, može doći uslijed okolnosti, što po našim propisima o državljanstvu, osoba koja stalno boravi izvan područja FNRJ, pa za 15 godina nakon navršenih 18 godina života ne ispunjava nikakve javne obaveze prema FNRJ, a propustila je za posljednjih 5 godina da se evidentira pri našem predstavništvu u inozemstvu ili da se pismeno prijavi saveznom organu za unutrašnje poslove —• gubi, doduše, uslijed odsutnosti naše državljanstvo, ali je ipak za gubitak državljanstva po ovom temelju (odsutnost) potrebno rješenje koje donosi Državni sekretarijat za unutrašnje poslove FNRJ (čl. 15. cit. zakona). Kako prema tome, ne dolazi do automatskog gubitka državljanstva uslijed odsutnosti, smatraju se navedene osobe našim državljanima tako dugo dok nadležni organ ne donese rješenje o gubitku državljanstva. Osobe koje su izgubile naše državljanstvo uslijed odsutnosti prema § 28. Zakona o državljanstvu od 21. X 1928. (po ovom je propisu gubio državljanstvo jugoslavenski državljanin koji je bio trajno nastanjen u ino2 Zakon o nasljeđivanju s komentarom
-
17
Član 5.
iako se kod priznavanja nasljednih prava strancima, uvjetovanog formalnim reciprocitetom, ne traži da nasljednopravni instituti međusobno odgovaraju, moguće je da strani državljanin u našoj državi uživa veća nasljednopravna ovlaštenja nego što bi imao po pravu svoje zemlje (na primjer u pogledu nasljednog prava bračnog druga ili vanbračne djece). 1
18
Vidi E i s n e r , Međunarodno privatno pravo I, Zagreb, 1953, str. 119.
član 5, 3. Naša zemlja ima s nizom država ugovoreni reciprocitet o priznavanju nasljednih prava. Većina tih ugovora potječe još iz vremena stare J u 2 goslavije. ( ) Odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju sadrže slijedeći međunarodni (bilateralni) ugovori koje je zaključila masa država: 1) Konvencija s A l b a n i j o m o> nastanjivanju i konzularnoj službi od 22. VI 1926, ratificirana zakonom od 20. IV 1929. (Služb. nov. br. 117-L od 21. V 1929), sadrži odredbe o reciprocitetu u članu 2., koji glasi: »Državljani svake od strana Ugovornica imaće uzajamno na teritoriju druge Strane isto pravo kao i domorotci ili državljani najpovlašćenijeg naroda, da pribavljaju pokretna i nepokretna dobra. Oni će ta dobra moći isto tako otuđivati ili ustupati prodajom, razmenom, poklonom, brakom, zaveštanjem ili ma kojim bilo drugim aktom, kao i domorotci ili državljani najpovlašćenijeg naroda. Međutim, ukoliko se to tiče sticanja nepokretnosti zadržavaju se izuzeća i ograničenja koja su propisana zakonodavstvima Država TTgovornica s pogledom na strance uopšte. Isto tako ovde pomenuta izuzeća i ograničenja neće pogađati nepokretnosti nasljeđene ab intestato a ni one nepokretnosti kad ih ex testamente nasleđuju lica, koja bi ih eventualno mogla naslediti ab intestato. Oni neće biti, u napred navedenim slučajevima, podvrgnuti drugojačijim ili većim taksama, porezima ili nametima, ma kakav bio njihov naziv ili ma koje bile vlasti u korist kojih se oni naplaćuju — od onih kojima su podvrgnuti domorotci ili državljani najpovlašćenijeg naroda. Isto tako oni će moći slobodno da izvoze svoje lične stvari ili druge, a da ne budu podvrgnuti drugoj ačij im ili većim ograničenjima ili nametima od onih, kojima su podvrgnuti domorotci ili državljani najpovlašćenijeg naroda.« 2) Ugovor s A u s t r i j o m o uzajamnom pravnom saobraćaju od 6. XII 1954, ratificiran uredbom od 15. VI 1955. (Službeni list FNRJ, Dodatak »Međunarodni ugovori i drugi sporazumi« od 1. IX 1955, br. 8), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju u čl. 29, koji glasi: »(1) Državljani jedne Države Ugovornice mogu, prema pravu te države ili prema pravu druge Države Ugovornice, izjavom poslednje . volje ili darovanjem za slučaj smrti raspolagati celokupnom svojom imovinom koja se nalazi na teritoriji druge Države Ugovornice. (2) Državljani jedne Države Ugovornice mogu, na osnovu zakonskog nasljednog prava ili prava na nužni deo, ili na osnovu izjave poslednje volje ili darovanja za slučaj smrti, sticati u drugoj Državi Ugovornici imovinska prava pod istim uslovima i u jednakom obimu kao i državljani te države.« 3) Ugovor s B e l g i j s k o - L u k s e m b u r š k o m C a r i n s k o m U n i j o m o trgovini i plovidbi od 16. XII 1926, ratificiran zakonom od 2 Međunarodni ugovori koje je sklopila stara Jugoslavija vrijede i danas s obzirom na Deklaraciju o sporazumu između Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i bivše Kraljevske jugoslovenske vlade od 1. XI 1944. (Službeni list DFJ br. 11 od 5. III 1945.), kojom je priznat državni kontinuitet Jugoslavije s međunarodnog gledišta, ukoliko se ne radi o ugovorima s državama koje su stupile u rat s narodima Jugoslavije (vidi E i s n e r , cit. djelo, str. 42.). -
19
Član 5. 7. II 1928. (Služb. nov. br. 44-XI od 25. II 1928), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju u čl. 4, koji glasi: »Državljani svake od Strana Ugovornica imaće, na teritoriji druge Strane, pravo sticanja i posedovanja svake vrste pokretne i nepokretne sopstvenosti, za koju zemaljski zakoni i uredbe dopuštaju ili će dopustiti državljanima svakog drugog stranog naroda, da je mogu sticati i posedovati. Oni će moći njom raspolagati putem prodaje, razmene, poklona, bračnog ugovora, testamentom ili kojim drugim načinom, kao i sticati je putem nasljeđa, pod istim pogodbama, koje su, ili koje će biti ustanovljene u pogledu podanika svakog drugog stranog naroda, u čemu neće, ni u kome od pomenutih slučajeva, biti podvrgnuti ni većim ni drugim taksama, porezima ili nametima ma pod kojim nazivom to bilo, od onih koji jesu ili koji će biti ustanovljeni za domorotce. Tako isto, oni će moći, upravljajući se po zakonima, slobodno da odnose iznos od prodaje svoje sopstvenosti i da izvoze svoju imovinu uopšte, u čemu neće biti podvrgnuti, kao stranci, drugim ili većim dažbinama nego što su one, koje bi domorotci imali da plaćaju u istim prilikama.« 4) Ugovor s B u g a r s k o m o- uzajamnoj pravnoj pomoći od 23. III 1956, ratificiran uredbom od 25. IX 1956. (Služb. list FNRJ, Dodatak »Međunarodni ugovori i drugi sporazumi« od 10. I 1957. br. 1), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju u čl. 19. koji glasi: »(1) Državljani jedne Države Ugovornice mogu, saglasno odredbama ovog Ugovora, izjavom poslednje volje (testamentom-zaveštanjem), raspolagati svojom imovinom koja se nalazi na teritoriji druge Države Ugovornice. 2) Državljani jedne Države Ugovornice mogu sticati u drugoj Državi Ugovornici imovinska uprava na osnovu zakonskog ili testamentalnog nasleđivanja pod istim uslovima i u jednakom obimu kao i državljani te Države.« 5) Ugovor sa C e h o s l o v a č k o m o uređenju uzajamnih pravnih odnosa od 17. III 1923., ratificiran zakonom od 27. V 1924. (Služb. nov. br. 181-XXXVIII od 9. VIII 1924), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju u čl. 18. koji glasi: »Državljani svake ugovorne strane mogu testamentom, kodicilom, ugovorom o nasleđivanju, poklonom u slučaju smrti ili na drugi način raspolagati ćelom imovinom, koju imaju u oblasti druge ugovorne države. Isto tako mogu državljani obe ugovorne strane i u svakoj oblasti druge ugovorne države, isto kao i sopstveni državljani, pribavljati imovinska prava putem nasleđa. Kao pravni osnovi pribavljanja u smislu prethodne alineje razumeju se: nasleđivanje po zakonu, pravo na zakoniti deo (rezervu), testament, kodicil, ugovor o nasleđivanju,, poklon u slučaju smrti i pribavljanje državi nasleđa bez naslednika. Propisi, koji važe u ugovornim državama o pribavljanju i posedovanju nepokretnina, naročito propisi o agrarnoj reformi, time se ni u koliko ne vređaju.«
6) Konvencija konzularna i o nastanjivanju s F r a n c u s k o m od 30. I 1929,, Ratificirana zakonom od 20. IV 1929. (Služb. nov. br. 112-XLVII od 15. V 1929), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju u čl. 4. koji glasi: 20
•
Član 5. »Državljani svake od Visokih Strana Ugovornica imaće potpunu slobodu da imaju ili da uzimaju pod najam pokretna ili nepokretna dobra na teritoriji druge, i da pribavljaju ova dobra, kupovinom, poklonom, nasledstvom, testamentalnom odredbom ili na svaki drugi način, pod istim pogodbama kao što su one koje su predviđene, zakonima zemlje u kojoj se dobra nalaze, za državljane ma koje treće Države. Oni će moći njima da raspolažu pod istim pogodbama kao i ovi poslednji. Društva predviđena u članu 2 moći će da stiču ili da uzimaju pod najam sva dobra pokretna i nepokretna potrebna za njihovo dobro delanje. Prema odredbama prethodne alineje može biti izuzetaka samo za zone ili mesta zadržana u interesu državne bezbednosti.« 7) Ugovor s G r č k o p o trgovini i plovidbi od 2. XI 1927, ratificiran zakonom od 8. X 1928. (Služb. nov. br. 254-LXXXIV od 1. XI 1928), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasleđivanju u čl. 1. koji glasi: »Državljani svake od Visokih Strana Ugovornica imaće prava, u granicama zakona i propisa koji su sada ili će biti na snazi u odnosnim zemljama i pod istim uslovima kao i državljani Najpovlašćenijeg naroda, da mogu slobodno odlaziti na teritoriju druge Strane Ugovornice, tamo se nastanjivati, odavati se trgovini, industriji i svakoj drugoj profesiji. Oni će imati prava da tu stiču pokretna i nepokretna dobra putem nasledstva, darovanja, legata, kupovine, razmene ili svakim drugim zakonitim putem, a tako isto i da poseduju, da drže i otuđuju svoja dobra, pod rezervom izuzetaka i ograničenja ustanovljenih, u pogledu na strance, odnosnim zakonodavstvom obeju Visokih Strana Ugovornica o sticanju, posedovanju i uživanju nepokretnih dobara.« 8) Ugovor s H o l a n d i j o m o trgovini i plovidbi od 28. V 1930, r a tificiran zakonom od 30. VIII 1930. (Služb. nov. br. 85-XXXVI od 13. IV 1932), sadrži implicrte o d r e d b u o reciprocitetu u nasljeđivanju u čl. 1, koji glasi: »1) Sa državljanima svake od Visokih Strana Ugovornica postupaće se na teritoriji one druge Strane, u svemu što se tiče nastanjivanja i obavljanja trgovine, industrije i plovidbe, isto tako povoljno kao i sa državljanima najpovlašćenijeg naroda. 2) Tako isto, oni će imati prava da stiču, da poseduju i da otuđuju pokretna i nepokretna dobra na isti način kao i državljani najpovlašćenijeg naroda.« 9) Ugovor s J a p a n o m o trgovini i plovidbi od 28. II 1959, ratificiran uredbom od 28. IV 1959. (SI. list FNRJ, Dodatak »Međunarodni ugovori i drugi sporazumi« od 21. VII 1959, br. 7), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju (na bazi klauzule najvećeg povlašćenja) u stavu 2 člana 2, koji glasi: »Sva preimućstva, olakšice, privilegije ili povlastice koje daje ili će ubuduće dati, Visoka strana ugovornica državljanima neke treće zemlje u pogledu sticanja imovine, poslovanja i drugih delatnosti, biće date i državljanima druge Visoke strane ugovornice. Međutim, ni jedna Visoka strana ugovornica neće biti obavezna da državljanima druge Visoke strane ugovornice daje povoljniji postupak u pogledu sticanja nepokretnosti i prava zaposlenja u rudarstvu od onih koji ova poslednja Visoka strana ugovornica daje državljanima prve Visoke strane ugovornice.«
21
Član 5. 10) Ugovor & M a đ a r s k o m o uzajamnom pravnom saobraćaju od 7. V 1960, ratificiran uredbom od 24. X 1960. (SI. list FNRJ, Dodatak »Međunarodni ugovori i drugi sporazumi« od 15. XII 1960, br. 13), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju čl. 29. koji glasi: »1) Državljani jedne strane ugovornice mogu sticati imovinska prava na teritoriji druge strane ugovornice na osnovu zakonskog ili testamentalnog nasljeđivanja pod istim uslovima i u istom obimu kao i državljani te strane ugovornice. 2) Državljani jedne strane ugovornice mogu izjavom posljednje volje (testamentom) raspolagati svojom imovinom koja se nalazi na teritoriji druge strane ugovornice.« 11) Konvencija s P o l j s k o m o pravnim odnosima od 4. V 1923, ratificirana zakonom od 8. X 1928.' (Služb. nov. br. 302-XCIX od 27. XII 1928), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju u čl. 23. koji glasi: »Državljani svake Strane Ugovornice primaće pod istim uslovima kao i državljani dotične zemlje i pribaviće svojinu nad dobrima, koja bi im pripala na teritoriji druge Strane Ugovornice, na osnovu zakona ili raspolaganja poslednje volje.« 12) Ugovor s R u m u n j s k o m o pravnoj pomoći od 18. X 1960.. ratificiran uredbom od 12. V 1960. (SI. list FNRJ, Dodatak »Međunarodni ugovori i drugi sporazumi« od 26. VIII 1961, br. 8), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju u čl. 34. koji glasi:
1
»1) Državljani jedne strane ugovornice mogu sticati dobra i prava na teritoriji druge strane ugovornice na osnovu zakonskog ili testamentalnog nasljeđivanja pod istim uslovima i u istom obimu kao domaci državljani. 2) Državljani jedne strane ugovornice mogu testamentom raspolagati svojim pokretnim i nepokretnim dobrima koja se nalaze na teritoriji druge strane ugovornice.«
13) Ugovor o trgovini i plovidbi između Srbije i S A D od 14. X 1881. (zakon od 3. XI 1882) (3) sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju u čl. II, koji glasi: »St. 1. U svemu što se tiče prava pribavljanja, posedovanja, ili raspolaganja ma kakve svojine, kretne ili nekretne, podanici Srbije u Ujedinjenim Državama i građani Ujedinjenih Država u Srbiji, uživaće prava koja zakoni daju ili budu dali, u ovim dvema državama, podanicima najpovlašćenijeg naroda. St. 2. U ovjm granicama, i pod istim uslovima koje imaju podanici najpovlašćenijeg naroda, biće im slobodno da pribavljaju imanja i raspolažu njima bilo kupovinom, prodajom, poklonom, razmenom, ženidbom, ugovorom, testamentom, nasleđem ili ma kojim drugim načinom, a da ne budu podložni taksama porezima, ili ma kakvim teretima, drugim ili višim od onih, koji su udareni na zemaljske građane ili na podanike najpovlašćenije države.« 3 Ovaj ugovor važi za Jugoslaviju na osnovu čl. 12. Senžernienskog ugovora. Vidi i čl. 5. Sporazuma između vlada Sjedinjenih Američkih Država i FNRJ o novčanim potraživanjima SAD i njihovih državljana od 19. VII 1948. (SI. vjesnik Prezidijuma NS br. 25/51) te Obavezno tumačenje čl. II Ugovora o trgovini i plovidbi između Srbije i Ujedinjenih Država Američkih od 14. X 1881. i čl. 5. cit. Sporazuma (SI. list FNRJ br. 31/53).
22
Član, 5. 14) Ugovor sa S S S R i o trgovini i plovidbi od 11. V 1940, ratificiran uredbom od 23~. V 19io. (Služb. nov. br. 118-XLIII od 25. V 1940), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju (na bazi klauzule najvećeg povlašćemja) u čl. XIII koji glasi: »Pravna lica koja imaju domicil na teritoriji jedne od Ugovornih Strana bit će također priznata na teritoriji druge. Ova lica kao i građani svake od Ugovornih strana imat će pravo da se obraćaju sudovima kako radi traženja tako i radi zaštite svojih prava. U svakom slučaju oni će se koristiti istim režimom kao i državljani i pravna lica najviše povlašćene države.« 15) Ugovor s V e 1. B r i t a n i j o m i I r s k o m o trgovini i plovidbi od 12. V 1927, ratificiran zakonom od 7. II 1928. (Služb. nov. br. 46-XII od 28. II 1928), sadrži odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju u čl. 5. koji glasi: »Državljani svake od Ugovornih Strana imaće punu slobodu na teritorijama druge strane da pribavljaju i poseduju svaku vrstu pokretne i nepokretne svojine, čije je sticanje i posedovanje po zakonu druge Ugovorne Strane dozvoljeno ili će biti dozvoljeno državljanima odnosno građanima ma koje druge zemlje. Oni će njome moći raspolagati putem prodaje, razmene, poklona, bračnog ugovora, testamenta, zaveštaja ili ma kojim drugim načinom, ili je mogu sticati putem nasleđa, — pod istim uslovima koji su propisani ili će biti propisani za vlastite državljane odnosno građane najvećma povlašćene države. Oni neće biti podvrgnuti, za sve slučajeve pomenute u gornjem stavu, nikakvim porezima, taksama, niti dažbinama ma kakvog naziva, koje bi bile drukčije ili više nego one, koje se primenjuju ili će se primenjivati na državljane druge Ugovorne Strane, ili na državljane odnosno građane najpovlašćenije strane zemlje. Njima će također biti dopušteno da slobodno izvezu svoju imovinu i svoju robu uopšte a neće u tim stvarima biti podvrgnuti nikakvim drugim ograničenjima niti ikakvim drugim ili višim dažbinama, nego što su one, kojima bi u sličnim okolnostima bili podvrgnuti sopstveni državljani ili državljani odnosno građani bilo koje druge strane zemlje.«
4. Konvencija s T t a. 1 i j o m, o nastanjivanju i o konzularnoj službi od 21. VIII 1924, koja je u svom članu 4. sadržavala odredbe o reciprocitetu u nasljeđivanju, nije od strane naše države prema čl. 44. Ugovora o miru s Italijom od 10. II 1947. zadržana u važnosti. Budući da konvencija o pravnoj i sudskoj zaštiti "odnosnih* državljana od 6. IV 1922. (ratificirana zakonom od 11. III 1930. — Služb. nov. br. 42-XI od 24. II 1931), koju je naša država zadržala u važnosti svojom notom od 25. II 1948. upućenom Italiji u smislu citirane odredbe Ugovora o miru s Italijom, ne tretira pitanje prava nasljeđivanja između naših i talijanskih državljana, to danas prema izloženom', ne postoji između naše države\i Italije ugovoreni reci-* procitet u nasljeđivanju. Ako, međutim, talijanski građanski zakonik (Codice civile, čl. 16) dozvoljava stranim državljanima uživanje građanskih prava pod pretpostavkom faktičkog reciprociteta i s obzirom da talijanski sudovi priznavaju nasljedna prava našim državljanima, treba pitanje nasljednih prava talijanskih državljana kod nas riješiti na bazi f a k t i č kog reciprociteta. Iz navedenog, prema tome, proizlazi da t a l i j a n s k i državljani uživaju u našoj državi ista nasljedna prava kao i naši državljani. 23
Član 5 — 6 . 5. O s o b a m a b e z d r ž a v l j a n s t v a (apatridima) priznaje se u našoj državi pravo da raspolažu imovinom za slučaj smrti i pravo na budu nasljednici kao opće pravo. Uvjetovati priznanje nasljednih prava apatrida postojanjem reciprociteta predstavljalo bi za njih — s obzirom na pomanjkanje državljanske veze s nekom državom — lišenje mogućnosti da se koriste ovim pravima. Naša je država jedna od potpisnica Konvencije o pravnom položaju lica bez državljanstva koja je usvojena na konferenciji održanoj u sjedištu Organizacije ujedinjenih naroda od 13. do 23. IX 1954, a ratificirala ju je uredbom Saveznog izvršnog vijeća od 28. I 1959. (SI. list FNRJ, Dodatak »Međunarodni ugovori i drugi sporazumi« od 1. IX 1959. br. 9). Odredba o tretmanu apatrida u pitanju nasljednih prava sadržana je implicite u članu 13. ove konvencije. (4) 6. Iako se može uzeti da između naše države i svih ostalih država u principu postoji reciprocitet u nasljeđivanju, ipak treba da sudovi u slučaju sumnje, ako ne postoji međunarodnim ugovorom odnosno izjavom vlada utvrđeni reciprocitet, zatraže posredstvom republičkog organa za pravosudnu upravu o tome o b j a š n j e n j e Sekretarijata za pravosudne poslove Saveznog izvršnog vijeća, koje je za njih obavezno. O sukobu zakona vidi čl. 155—160. ZN, o nadležnosti za raspravljanje ostavine stranog državljanina i osobe bez državljanstva ili nepoznatog državljanstva, vidi čl. 189—191. ZN, a o postupku kad je za raspravljanje ostavine nadležan inozemni organ, vidi čl. 239.—241. ZN. Vidi i objašnje^nja uz navedene članove. Temelji
pozivanja
na
nasljedstvo
Član 6.
4
Tekst člana 13. glasi: U pogledu stjecanja pokretne i nepokretne imovine i drugih uz to vezanih prava, kao i u pogledu zakupa i drugih ugovora koji se odnose na pokretnu i nepokretnu imovinu, države ugovornice tretirat će svaku osobu bez državljanstva na što je moguće povoljniji način, a u svakom slučaju na način koji neće biti nepovoljniji od onog koji je pod istim okolnostima predviđen za strance uopće. ?4
Član 6.
25
Član 6 — 7.
Raspolaganje
oporukom
Član 7. Oporučitelj može oporukom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu. ""
26
27
Član 8. Ostavina
bez
nasljednika
Član 8. J Ostavina bez nasljednika postaje općenaj»dfia imovini.
1
Protivno tome B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 304, kad smatra da je u ZN usvojeno načelo prelaska ostavine na državu (općenarodnu imovinu) na osnovu državljanske veze odnosno veze domicila. Odatle izvodi zaključak da narodni odbor ima u svemu položaj nasljednika: on odgovara za obaveze ostavioca na isti način kao svaki drugi nasljednik, a dužan je da ispuni sve terete koji su bili naređeni u oporuci. Ćini se da se iz ovoga ipak ne bi mogao izvesti zaključak da narodni odbor ima svojstvo nasljednika. Naime, obaveze i dužnosti nar. odbora prema vjerovnicima ostaviočevim i legatarima ne temelje se na nasljednopravnim odnosima, već su obligacionopravne naravi i posljedica preuzimanja imovine, do čega dolazi po sili zakona. 2 Vidi: Objašnjenja uz Zak. o nasljeđivanju, str. 96. 23
Član 8 — 9. Odgovornost narodnog odbora za d u g o v e ostaviočeve. ispunjenje Jegata i drugih obaveza, prosuđuje sepopravilima imovinskog prava^ane po odredbama o odgovornosti nasljednika za dugove ostavioceve (a. 14S. 2N). Naredni odbor odgovara kao pošteni posjednik samo onom imovinom koja mu je predana, i to prema stanju i vrijednosti koju je ta imovina imala u času predaje. Sudska
praksa
Ostavina bez nasljednika ustanovljuje se kao općenarodna imovina rješenjem ostavinskog suda i predaje se organu koji upravlja tom imovinom (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 121/57 od 5. XII 1957, Naša zakonitost br. 5—6/58, str. 276.
GLAVA D R U G A
1 Izrazi »nasljeđivanje na temelju zakona«, »zakonsko nasljeđivanje« i »zakonski nasljednik« ne čine se u prvi mah kao najpodesniji za označavanje pojmova na koje se odnose. Izvan sumnje je da se i oporučno nasljeđivanje temelji na zakonu^ jer je predviđeno i regulirano zakonskim propisima. S druge je strane i kod zakonskog nasljeđivanja potrebno uvijek postojanje neke konkretne činjenice (srodstvo, bračna veza), čijim posredstvom izvjesna osoba postaje nasljednik. Međutim, kraj svih prigovora, koji se mogu staviti ovim izrazima, pravna teorija nije dosad našla podesnijih naziva za navedene pojmove. Kako su ti izrazi već toliko ustaljeni u većini zakonodavstava da su u istom značenju prihvaćeni i u običnom govoru, nema razloga da se ne prihvate i u teoriji nasljednog prava.
29
Član 9. b) ako je oporuka uništena, izgubljena, sakrivena ili zametooita, a_ne dođe do utvrđenja njenog postojanja, oblika i sadržaja (cl. 83. ZN); c) ako ostavilac oporukom nije raspoložio čitavom svojom imovinom (u ovom se slučaju zakonsko nasljeđivanje odnosi samo na dio imovine, koji nije obuhvaćen oporukom); d) ako oporukom postavljeni nasljednik um^e pri je ostavi oca ijLzbjjg nedosto|nosti ne može naslijediti ili se odrekne nasljedstva, a__oštiaviTac za. ove slučajeve nije nasljedniku odredio zamjenika. 2. Zakonsko nasljeđivanje ne proizlazi neposredno iz zakona. Da„.ono nasjupi, potrebno je postojanje određene činjenice, posredstvom koje nastaje pravo neke osobe, da se u konkretnom slučaiu~Tx>javi kaon zakonski nasljednik. Ta činjenica proizlazi ili iz (kjrvnog srodstva ili građanskog srodstva (usvojenja) ili. bračne veze (bračnog odnosa). Krug zakonskih nasljednika, prema tome, sačinjavaju ostaviočevi krvni srodnici (bračni i vanbračni) i njegov bračni drug. Taj je krug zakonskih nasljednika ZN ograničio utoliko, što potomci ostaviočevih pradjedova i prababa (četvrti nasljedni red) i njegovih daljih predaka (peti i dalji nasljedni redovi) ne j mogu biti ni u kojem slučaju pozvani na nasljedstvo na temelju zakona. J II. 1. Postoje razni sistemi kojima se određuje red pozivanja krvnih srodnika na nasljedstvo u slučaju nasljeđivanja na temelju zakona. Jedan od najpoznatijih sistema zakonskog nasljeđivanja, koji se danas u raznim varijantama i kombinacijama primjenjuje u većini pozitivnih zakonodavstava, jest p a r e n t e l a r n i s i s t e m . Dvije su bitne karakteristike parentelarnog sistema: svrstavanje krvnih srodnika u srodničke skupine, parentele, i načelo isključivosti, koje vlada između pojedinih srodničkih skupina u pozivanju na nasljedstvo. Pod p a r e n t e l o m (koljenom) podrazumijeva se skupina srodnika kojima j e neka osoba neposredno n a j b l i ž i z a j e d n i č k i p r e d a k (predstavnik, prednik, rodonačelnik), uključujući i tu osobu u istu parentelu. Ne uzimajući u obzir ostavioeeve potomke, može se parentela označiti kao skupina srodnika koji s ostavioeem imaju kao najbliže zajedničke pretke osobe koje su po stepenu srodstva( 2 ) jednako od njega udaljene. P r v u (ili ostaviočevu) parentelu sačinjavaju osobe kojima je ostavilac najbliži zajednički predak. Ova parentela obuhvaća, prema tome, ostaviočeve potomke. U d r u g u parentelu dolaze ostaviočevi roditelji i njihovi potomci. Potomci ostaviočevih roditelja su njegovi pobočni srodnici, tj. njegova braća i sestre i njihovo potomstvo. 2
S t e p e n (stupanj, grad) s r o d s t v a je veza između dviju osoba, koja nastaje rođenjem; kod srodnika u prvoj liniji računa se po broju rođenja koja su poslije rođenja pretka dovela do rođenja potomka, dok se kod pobočnih srodnika računa po broju rođenja koja su nakon rođenja zajedničkog pretka dovela do rođenja pobočnih srodnika (vidi P i s k o u Klangovu komentaru, str. 347.). I u jednom i u drugom slučaju vrijedi pravilo rimskog prava: quot generationes, tot gradus. 30
Član 9. T r e ć u parentelu sačinjavaju ostaviočevd djedovi i babe (dva bračna para, četiri predstavnika, rodonačelnika) i njihovi potomci. Ovi posljednji su također pobočni srodnici ostaviočevi (s njime imaju njegove djedove i babe kao najbliže zajedničke pretke). Č e t v r t a parentela obuhvaća ostaviočeve pradjedove i prababe (četiri bračna para osam predstavnika, rodonačelnika te parentele) i njihove potomke. Ovdje treba, međutim, napomenuti da potomci pradjedova i prababa i potomci daljih predaka ostaviočevih, tj. ostaviočevi pobočni srodnici, koji pripadaju četvrtoj i daljim parentelama, po ZN ne dolaze u obzir kao njegovi zakonski nasljednici. P e t a i d a l j e parentele obuhvaćaju dalje pretke ostaviočeve kao predstavnike parentele i potomke ovih predaka. Kako se iz dosad izloženog vidi, navedene srodničke skupine formiraju se prema blizini srodstva njihovih predstavnika (rodonačelnika) s ostaviocem. Prema tome se i od ostaviočevih pobočnih srodnika u bližu parentelu stvrstavaju oni koji su s njim povezani preko bližeg pretka. Budući da između pojedinih parentela, kao što je već naprijed istaknuto, vlada načelo isključivosti, ne mogu srodnici dalje parentele biti pozvani na nasljedstvo, dok god postoji makar i jedan ostaviočev srodnik koja pripada bližoj parenteli (ukoliko, naravno, taj srodnik može i hoće naslijediti). ZN je prihvatio parentelami sistem kao bazu za formiranje nasljednih redova, ali je pri tom, pored krvnih srodnika, u prva dva nasljedna reda uveo i bračnog druga. Srodniri se svrstavaju u nasljedne redove, prema tome, na isti način ka«1 i kod formiranja parentele, s modifikacijom koja je vezana uz bračnog druga kao zakonskog nasljednika. U stavu 3 ovog člana istaknuto je već spomenuto načelo parentelarnog sistema, preJBaJiojem-srodnici bližeg-nasljednog-.reda.isključuju iz nasljedstva sro3m^"' ke daljeg nasljednog reda. 2. Spomenute dvije karakteristike parentelarnog sistema, koje u potpunosti vrijede i za režim zakonskog nasljeđivanja po ZN (svrstavanje zakonskih nasljednika u nasljedne redove i načelo isključivosti između nasljednih redova u pozivanju na nasljedstvo) ne daju, međutim, odgovor na pitanje, kako se vrši raspoređivanje nasljedstva među srodnike koji pripadaju istoj parenteli. ZN je to pitanje riješio na način koji uglavnom (ali ne do kraja — vidi objašnjenje uz čl. 20.—21. ZN pod 11 odgovara pa. rentelamo-lineamom sistemu koji predstavlja jednu varijantu parentelar. nog režima zakonskog nasljeđivanja. P a r e n t e l a r n o - l i n e a r n i s i s t e m karakteriziraju dvije njegove osobine: neograničena primjena prava predstavljanja i podjela parentele (nasljednih redova) na linije (odatle i naziv tog sistema), čiji su nosioci predstavnici (rodonačelnici) parentele, odnosno ostaviočevi prvostepeni potomci, ukoliko se radi o prvoj parenteli. O ^ / P r a v o p r e d s t a v l j a n j a , pravo reprezentacije (ius representationis) sastoji se u pravu potomka da umjesto svog pretka, koji je umro prije ostavioca ili je iz druginTazloga otpao kao njegov nasli'ednik. naslijedi dio k o j i b i tome pretku pripao kao srodniku ostaviočevom na temelju zakonskog nasljeđivanja (vidi čl. 11, 49, 132. st. 1 i 143. ZN). Potomci koji nasljeđuju uz primjenu prava predstavljanja dobivaju zajedno dio ostavine, koji bi pripao njihovom pretku koga predstavljaju, 31
Član 9. da taj nije otpao kao nasljednik. Dok ostaviočevi potomci prvog stepena, kada sami nasljeđuju, dijele ostavinu na jednake dijelove odnosno po glavama (per capita), po stepenu srodstva, udaljeniji ostaviočevi potomci, bez obzira na to da li se zajedno pojavljuju potomci istog ili raznih stepena srodstva, nasljeđuju po stablima (per stirpes), a unutar stabala na jednake dijelove (po glavama). Pri svakoj daljnjoj primjeni prava predstavljanja u okviru iste linije nastaje dioba stabala na daljnja stabla (podstabla), unutar kojih se opet dio ostavine, koji otpada na pojedino stablo odnosno podstabla, dijeli po glavama. Ako je, na primjer, ostavilac imao troje djece, od kojih je jedno prije njega umrlo i ostavilo dvoje djece (ostaviočevi unuci), a jedan od tih unuka je također umro prije ostavioca ostavivši dvoje djece (ostaviočevi praunuci), onda se ostavina treba podijeliti na tri stabla (tri prvostepena potomka) tako da na svako od njih otpada po jedna trećina ostavine. Stablo umrlog djeteta dijeli se zatim na dva podstabla: na svako otpada po jedna šestina ostavine. Unuku, koji je ostavioca preživio, ostaje šestina ostavine koja otpada na njegovo podstablo, a praunuci dijele na jednake dijelove šestinu ostavine koja otpada na njihovo podstablo, tako da svaki od njih dobiva dvanaestinu ostavine. Praunuci su ovdje reprezentanti umrlog unuka (svog roditelja) i zato zajedno dobivaju dio koji bi njemu pripao da je ostavioca preživio. Prema istini načelima vrši se dioba ostavine između nasljednika u ostalim nasljednim redovima kada se radi o srodnicima koji nasljeđuju po pravu predstavljanja (to su pobočni srodnici ostaviočevi). Prema tome, ostaviočeva braća dijele ostavinu po glavama, a njihovi potomci po stablima. Izložena načela o diobi ostavine po stablima (per stirpes) dolaze do izražaja i kod primjene p r a v a p r i r a š t a j a kod zakonskog nasljeđivanja. ^Priraštaj (akrescencija. ius accrescendi) nastaje kad dio jednog ili— više sunasljednika iz bilo koieg razloga (na primjer uslijed nedostojnosti ili odreknućai postane slohodan. a u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni prava prea^tavIjanjaTTTrtom slučaju slobodni diojpripada (»prir'ascuje«) oKfaljrnjH;nasVjednjcima prema razmjeru njihovih nasljednih diieLova.(3) ^freba, međutim, uzeti u obzir da pravo predstavljanja djeluje "ocfozgo prema dolje, dok se pravo priraštaja kreće unutar iste 'linije, i to najprije unutar i stop s^epena srodstva iste linije, a ako nema drugih nasljednika istog stepena srodstva, prirašćuje nasljednicima višeg stepena srodstva~iste linije. Istom onda ako nema nijednog nasljednika dotične linije, priraštaj nastaje u korist ostalih sunasljednika. Ako, na primjer, nasljeđuju dva sina te jedan unuk i dva praunuka kao potomci trećeg sina koji je otpao, pa se jedan praunuk odrekne nasljedstva, njegov dio prirašćuje drugom praunuku, a ako se i ovaj odrekne, prirašćuje cijeli njihov dio unuku, tako da se tek onda ako se i unuk odrekne, mogu oba sina koristiti priraštajem. O priraštaju u slučaju odreknuća oporučnog nasljednika vidi objašnjenje uz čl. 142. ZN, a u slučaju odreknuća zakonskog nasljednika, uz čl. 143. ZN. J
32
F i n ž g a r , op. cit., str. 36.
Član 9. 4. Izraz l i n i j a ima više značenja. Pod tim se izrazom podrazumijeva niz srodnika (dva ili više njih) koji potječu jedan od drugoga. To je tzv. p r a v a l i n i j a koja može biti silazna ili uzlazna, tako da potomci sačinjavaju silaznu, a preci uzlaznu liniju. Pod izrazom linija smatra se, nadalje, skup srodnika koji proizlaze, doduše, od zajedničkog pretka, ali ne proizlaze jedan od drugoga. Ta se linija naziva p o b o č n o m ili s p o r e d n o m l i n i j o m , a srodnici koji pripadaju toj liniji nazivaju se pobočnim srodnicima (kolateralima) koji mogu biti puno rodni (punokrvni) ili polurodni (polukrvni), već prema to*me, da li imaju zajednička oba pretka ili im je zajednički samo jedan od njih.C) Međutim, kad se govori o podjeli srodnika unutar nasljednog reda (parentele) na linije, onda se pod tim pojmom podrazumijeva skup srodnika koji svi zajedno potječu cd pretka nosioca linije. Prema tome su nosioci linija u svakom pojedinom redu predstavnici (rodonačelnici) nasljednog reda, osim u prvom nasljednom redu, gdje se nosiocima linija smatraju prvostepeni ostaviočevi potomci. ^ Ova podjela srodnika na linije važna je naročito zbog toga što unutar ) svake linije djeluje pravo predstavljanja (to po ZN vrijedi samo za prva / tri nasljedna reda), tako da u slučaju ako koji nosilac linije (predstavnik, A° rodonaeelnik) iz bilo kojih razloga otpadne kao nasljednik, na njegovo \ mjesto dolaze kao nasljednici njegova djeca, a umjesto otpalog djeteta dalji \ potomci i tako sve dotle dok je moguća primjena prava predstavljanja u J okviru iste linij e.(5) "^^ 5. Dok je po prijašnjem pravu koje je važilo na području noveliranog OGZ r e c i p r o c i t e t u očekivanju na nasljedstvo općenito vrijedio kao jedno od načela zakonskog nasljeđivanja (izuzetak je postojao samo kod adopcionog odnosa), po ZN postoji reciprocitet u nasljeđivanju samo u prva tri nasljedna reda (ali je i ovdje kod adopcionog odnosa isključen — čl. 25. st. 1 i 3 ZN). Od četvrtog nasljednog reda dalje postoji reciprocitet samo između srodnika u pravoj liniji, a ne i između pobočnih srodnika, jer je primjena prava predstavljanja u ovim nasljednim redovima isključena (zato prasinovac ili pranećak nasljeđuje svog prastrica odnosno praujaka, ali ne i obrnuto). Reciprocitet u zakonskom nasljeđivanju postoji po ZN i između vanhračnih srodnika (čl. 23. ZN). 4 Rođena braća i sestre nazivaju se prema rimskom pravu g e r m a ni, braća i sestre samo po ocu c o n s a n g u i n e i , a braća i sestre samo po majci uterini. 5 U p a r e n t e l a r n o - g r a d u e l n o m s i s t e m u , koji predstavlja drugu varijantu čistog parentelarnog sistema, ne dolazi do izražaja pravo predstavljanja, već se na nasljedstvo poziva uvijek onaj srodnik najbliže parentele, koji je po stepenu srodstva najbliži ostaviocu, a ako unutar te parentele imade više srodnika istog stepena, onda se nasljedstvo između njih dijeli na jednake dijelove. Prema tome, dok kod zakonskog nasljeđivanja koje se temelji na parentelarno-linearnom sistemu, ostaviočevi preci (nosioci linija) nasljeđuju zajedno s potomcima umrlih predaka, u zakonskom nasljednom režimu s parentelarno-graduelnim sistemom potomci umrlih predaka ne mogu biti pozvani na nasljedstvo, dok postoji ma i jedan predak koji je nosilac linije.
•i
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
33
Član 9 — 1 0 . Sudska praksa Srodstvo na temelju koga se očekuje nasljedstvo nije razlog da budući nasljednik već za života osobe, od koje očekuje nasljedstvo, pobija ugovor ili drugi pravni posao te osobe (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 1373/60 od 27. X 1960, Zb. V/3-1960, br. 313). a) P r v i n a s l j e d n i red P o t o m c i i bračni drug umrloga Član 10. Ostavinu umrloga nasljeđuju prije sviju njegova djeca i njegov bračni drug. Oni nasljeđuju na jednake dijelove. 1. Riječi »prije sviju« odnose se samo na slučaj kada su sva djeca ostaviočeva na~zivotu, te su sposobna za nasljeđivanje (čL 47. i 13TrZN£_L hoćejnasJjjedi ti, "flikada prije umrlo dijete između više djece ostaviočev e odnosno ono, koje je nesposobno za-nasljeđivanje ili koje se odrekjg"~nasljedstva (čl. 136. st. 4 ZN), nije ostavilo svojih potomaka. ^,, y U okviru prvog nasljednog reda nasljeđuju zajedno s djecom (bračnom, vanbračnom i pozakonjenom), odnosno njihovim potomcima i bračnim drugom još i ostaviočevi usvojeni ci i njihovi potomci, ukoliko ugovorom o usvojenju nisu na«1jprfr),f) prava usvojenika ograničena ili sasvim isključena (čl. 25. ZN i čl. 19. Zakona o usvojenju). ; 2. Bračni se drug može pojaviti kao nasljednik prvog ili drugog nasljednog reda. U prvom nasljednom redu nasljeđuje samo u konkurenciji s ostaviočevim potomcima odnosno s njegovim usvojenicima i njihovim potomcima. Dok god se kao nasljednik pojavljuje makar i jedan potomak ostaviočev, bez obzira na stepen srodstva s njime, i]i_jnj£gov^usvjoj£rrik odnosno usvojenikov potomak, dotle ostaviočev b'račni drug može naslijediti samo u okviru prvog nasljednog reda. Ako ne postoji nijedan ostaviočev srodnik koji bi se mogao pojaviti kao nasljednik prvog nasljednog reda, onda ostaviočev bračni drug nasljeđuje kao nasljednik drugog nasljednog reda, u kojem na nasljedstvo konkurira s ostaviočevim roditejima, njegovom braćom i sestrama i njihovim potomcima^ 1 ) n Ako su na nasljedstvo pozvani bračni drug i djeca odnosno dfl]j ,ji IstavTocevi potomci, pa se svi odreknu nasljedstva osim bračnog druga, iraćni drug ostaje nasljednik prvog nasljednog reda i sam nasljeđuje cijelu ostavinu* (čl. 136. st. 5 ZJNI). Vidi objašnjenje uz čl. 13. ZN pod tač. 1. 3. Na jednake dijelove, tj. po glavama, nasljeđuju pri međusobnom konkuriranju na nasljedstvo samo potomci prvog stupnja, usvojenici i bračni drug, dok po stupnju srodstva udaljeniji ostaviočevi potomci, kao i potomci usvojenikovi dijele nasljedstvo najprije po stablima>(in stirpes), a zatim, unutar stabala, po glavama (vidi objašnjenje uz čl. 9. ZN, pod 11-3). O gubitku prava bračnog druga na nasljedstvo vidi čl. 27. ZN, a o mogućnostima smanjenja njegovog nasljednog dijela u okviru prvog nasljednog reda (vidi čl. 12. ZN). 1 B l a g o j e v i ć govori ovdje o »prebacivanju« bračnog druga iz prvog nasljednog reda u drugi nasljedni red (op. cii, str. 175.).
34
Član 11. Pravo
predstavljanja
Član 11. 3> Dio ostavine koji bi pripao prije umrlom djetetu da je preživjelo ostavioca nasljeđuju njegova djeca, unuci ostaviočevi, na jednake dijelove, a ako je neki od unuka umro prije ostavioca, onda dio koji bi njemu pripao da je bio živ u času smrti ostaviočeve nasljeđuju njegova djeca, giJM ostavi oče^i. na jednake dijelove, i tako redom sve d o k l e i m a potomaka \tstaviocevih. 1. ZN je određeno i jasno riješio pitanje pravne naravi ovog nasljednopravnog instituta koji je jedan od temelja zakonskog nasljeđivanja s parentelarno-linearnim sistemom. Dok je kod nas ranije, naročito na području na kojem je važio OGZ, bilo sporno da li pravo reprezentacije znači samo stupanje u nasljedni dio pretka umrlog prije ostavioca ili i u njegovo nasljedno pravo, odnosno drugim riječima, da li potomci koji do nasljeđivanja dolaze putem prava predstavljanja, nasljeđuju ostavitelja po svom vlastitom pravu (iure proprio) ili samo na temelju prava svog pretka, čiji nasljedni dio dobivaju, sada se iz pojedinih odredaba ZN može lako zaključiti da i oni nasljednici, koji nasljeđuju po pravu predstavljanja, nasljeđuju po svom v l a s t i t o m p r a v u . To je vidljivo u prvom redu iz odredbe stava 1 čl. 132. ZN, prema kojoj nedostojnost ne smeta potomcima nedostojnog, makar on preživio ostavioca, jer oni nasljeđuju k a o da je njihov nedostojni predak umro prije njega.(*) Vidljivo je to i iz odredbe čl. 49. ZN, iz koje proizlazi ne samo da isključenjem nužnog nasljednika iz nasljedstva njegovi potomci stječu pravo na nužni dio, ukoliko, naravno, s obzirom na određen krug nužnih nasljednika, može u konkretnom slučaju doći do primjene prava predstavljanja, nego da oni uslijed isključenja svog pretka mogu ostavioca naslijediti na temelju zakona.(2) Dok kod nedostojnosti i isključenja iz nasljedstva pravo predstavljanja dolazi automatski do primjene, kod odricanja od nasljedstva potomci nasljednika, koji se nasljedstva odrekao, mogu putem predstavljanja jedino onda naslijediti ostavioca na temelju zakona ako se njihov predak nasljedstva odrekao samo u svoje Ime (čl. 136. st. 2 ZN). ^ Iz navedenih odredaba proizlazi da u našem nasljednom pravu pravo predstavljanja nema isto značenje koje je ta ustanova imala u vrijeme važenja OGZ, kada je vrijedio princip, da su okolnosti od kojih je zavisilo nasljedno pravo pretka, mjerodavne i za njegovog potomka koji je po pravu predstavljanja došao u obzir kao ostaviočev zakonski nasljednik. Od tog su principa postojale samo iznimke spomenute u bilješkama pod 1 i 2. 1
Prema pravnom pravilu iz § 541. biv. OGZ potomci nedostojnog nisu bili isključeni od prava nasljedstva samo ako je nedostojni u m r o p r i j e ostavioca. Ova nepravednost bila je otklonjena III novelom, kojom se omogućilo potomcima nedostojnog da umjesto njega naslijede, makar on ostavioca i preživio. 2 Prema pravnom pravilu iz § 780. OGZ imali su potomci iznašlijeđenog djeteta pravo samo na nužni dio; razlika između noveliranog i nenoveliranog OGZ u odnosu na ovaj propis bila je u tome, što je III novelom to pravo potomcima dano i u slučaju, kada je iznaslijeđeni preživio ostavioca, dok prije ove novele potomci u tom slučaju nisu imali pravo ni na nužni dio. 35
Član 11. Po ZN se, naprotiv, okolnosti koje utječu na nasljedno pravo potomaka, koji primjenom prava predstavljanja dolaze u obzir kao zakonski nasljednici, prosuđuju neovisno od okolnosti koje postoje na strani njihovog pretka kojeg predstavljaju. U slučaju kada se zakonski nasljednik nije odrekao nasljedstva samo u svoje ime, kada, dakle, odricanje važi i za njegove potomke (čl. 136, st. 2 ZN) radi se, istina, o okolnosti koja je proizvela djelovanje ne samo na strani nasljednika koji se odrekao nego i kod onih koji su mpgli postati nasljednici koristeći se pravom predstavljanja, da nije bilo odreknuća. Ovo je, međutim, jedina iznimka od istaknutog načela o neovisnosti nasljednog prava potomaka od nasljednog prava pretka, koga predstavljaju, dok je po ranijem pravu, koje je važilo na području nenoveliranog OGZ, odnos pravila i iznimke u tom pogledu bio sadržajno obrnut. 2. Iz naprijed izloženog se vidi da kod zakonskog nasljeđivanja neki srodnici nasljeđuju ostavioca izravno, ili tačnije rečeno, bez primjene prava predstavljanja, dok ga drugi mogu naslijediti samo uz primjenu te ustanove. Među prve spadaju samo djeca ostaviočeva (prvi descedenti) i svi njegovi preci (ascedenti), dok ga svi ostali njegova srodnici (to su njegovi unuci i dalji potomci te njegovi pobočni srodnici) nasljeđuju putem prava predstavljanja. Nema, međutim, kvalitativno razlike između nasljednog prava jedne i druge grupe srodnika. Svi oni nasljeđuju po svom vlastitom pravu, jer im zakon to omogućuje pozivajući ih u danom slučaju na nasljedstvo. 3. Pravom predstavljanja mogu se koristiti samo potomci prema svom neposrednom pretku koji je umro prije ostavioca ili je iz drugog razloga otpao kao njegov nasljednik. Ono se primjenju i na vanbračne srodnike ostaviočeve, ukoliko za to postoje pretpostavke iz čl. 23. ZN, kao i na usvojenikove potomke ako pri usvojenju njihova nasljedna prava prema usvojiocu nisu ograničena ili sasvim isključena (čl. 25. st. 1 ZN i čl. 19. Zakona o usvojenju). . 4. Do primjene prava predstavljanja može doći samo u okviru prva tri nasljedna reda, dok je u daljnjim nasljednim redovima njegova primjena isključena (čl. 21. st. 5 ZN). Njima se u konkretnom slučaju mogu koristiti samo srodnici istog nasljednog reda, jer između nasljednih redova vrijedi princip isključivosti (čl. 9. st. 3 ZN). Uslijed primjene prava predstavljanja mogu se u prva tri nasljedna reda kao nasljednici istovremeno pojaviti bliži i udaljeniji srodnici ostaviočevi, na primjer, ostaviočev stric (srodnik 3. stepena) i ostaviočev bratučed — sin ostaviočevog drugog' strica (srodnik 4. stepena), oba srodnici trećeg nasljednog reda.
praksa
Unuk nema nasljednog prava iza djeda i bake ako su oni umrli prije sina, iza kojega je nasljedstvo oporukom dosuđeno drugim osobama (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 208/59 od 2. IV 1959, Odvjetnik, br. 9/59, str. 207).
36
Član 12. Umanjenje
dijela
bračnog
druga
Član 12.
evih, a imovina njegovog SaopxU2°4y£l na ^flnj^e^djjjfi^oj/e. onda svakom ostaviočevom oTetemTnSez" je braka, pripada dramut^gcldio nego 1. Ratio ove ustanove jest da se poboljša ekonomski položaj djece iz prijašnjeg ostaviočevog braka (a može se raditi i o više djece iz više prijašnjih brakova) naprema preživjelom bračnom drugu, čija vlastita imovina iznosi više od nasljednog dijela koji bi mu pripao iza ostavioca prema odredbi člana 10. ZN. Ovom se ustanovom mogu koristiti i ostaviočeva djeca keja potječu iz braka s preživjelim bračnim drugom, ali samo ako s njima konkuriraju na nasljedstvo djeca iz prijašnjeg ostaviočevog braka. Ekonomski položaj sve ove djece i njihov odnos prema preživjelom bračnom drugu nije, međutim, isti, jer dok se pretpostavlja da djeca iz prijašnjeg ostaviočevog braka redovito neće živjeti u zajednici s preživjelim bračnim drugom, vjerojatno je da će to biti slučaj s ostaviočevom djecom iz njegovog posljednjeg braka. jDvasuuvjeta za primjenu ove ustanove: da bračni drug konkurira na nasljedstvo s ostaviočevom djecom iz prijašnjih brakova i da njegova imovina iznosi više od dijela koji bi mu pripao pri podjeli ostavine na jednake dijelove. Premda se može lako pretpostaviti da se djeca iz prijašnjeg ostaviočevog braka mogu nalaziti u povoljnijoj ekonomskoj situaciji od preživjelog bračnog druga, ipak će sud toj djeci, na njihov zahtjev, morati da odredi dvaput veći dio nego preživjelom bračnom drugu, jer ZN ne predviđa za ovakve slučajeve mogućnost drugačijeg postupanja. Do umanjenja dijela bračnog druga, ukoliko postoji prvi uvjet, doći će i onda ako vrijednost njegove imovine makar i za neznatni iznos premašuje vrijednost neumanjenog dijela. U obzir dolazi samo imovina koju je bračni drug imao u vrijeme ostaviočeve smrti (monienat delacije). a ne i ona koju je kasnije stekao. Za kompariranje vrijednosti vlastite imovine bračnog druga s xvrijednošću njegovog neumanjenog nasljednog dijela odlučan je također momenat delacije. Od vlastite imovine bračnog druga i od njegovog neumanjenog nasljednog diiela treba odbiti dugove, tako da za kompariranje služi čista vlastita imovina i čista vrijednost neumanjenog dijela ostavine. 3. Pod. »djecom« iz prijašnjih brakova treba, po našem mišljenju, podrazumijevati i ostale potomke potekle iz prijašnjih ostaviočevih brakova, koji po pravu predstavljanja (čl. 11. ZN) nasljeđuju dio koji bi pripao njihovom neposrednom, prije umrlom pretku, da je preživio ostavioca.(*) Dru1 Protivno B l a g o j e vi ć, koji smatra da ustanova sadržana u čl. 12. ZN predstavlja izuzetak od pravila iz. st. 2 čl. 10. ZN, kojim se mogu koristiti samo prvostepeni potomci ostaviočevi iz njegovih prijašnjih brakova (op. cit, str. 155.).
37
Član 12. gačije tumačenje ne bi bilo u skladu sa svrhom koja se hoće postići ovom ustanovom, jer isto tako kao što ne treba dopustiti da prvostepeni ostaviočevi potomci budu u gorem materijalnom položaju od ostaviočevog bračnog druga s kojim, u pravilu, ne ostaju u životnoj zajednici, tako ne treba to dopustiti ni u pogledu daljnjih potomaka koji se zbog maloljetnosti mogu nalaziti u težoj ekonomskoj situaciji od prvostepenih potomaka. Praktična konsekvencija protivnog stanovišta bila bi ta, da bi ostaviočev unuk iz prvog braka, kada nasljeđuje zajedno s djetetom iz prvog braka i s ostaviočevim bračnim drugom i njihovim djetetom, dobio za polovicu manji dio od onog koji bi pripao jednom i drugom djetetu. 4. Isključena je primjena ove ustanove ako s bračnim drugom konkuriraju na nasljedstvo ostaci or-p-va v fl TI bj^a_ejtva i l i u s v o j e n a djera. Vanbračna i usvojena djeca imaiu, doduseTnaostavinu svojin rodIT;'erjaa' odnosno usvojilaca ista nasljedna prava kao i bračna djeca (čl. 23. i 25. ZN), ali ovo načelo rte, vrijedj_ju_situacijama, za koje zaKon propisuje izvi esne"učinkqf samo za bračnu djeetu|Kak"o~se odredbom ovog člana predviđa mogućnost umanjenja dijela bračnog druga samo za slučaj ako se s bračnim drugom pojavljuju kao zakonski nasljednica djeca iz prijašnjih ostavi očevih brakova, nema temelja za drugi zaključak, nego da se ovom ustanovom mogu koristiti samo bračna djeca i njihovi potomci. Na p o z a ' k o n j e n u se djecu, međutim, može primijeniti ova odredba, jer se po samom zakonu smatra da su ta djeca rođena u braku.^ pa su, prema tome, u potpunosti izjednačena s djecom rođenom u braku (vidi objašnjenje uz čl. 24. ZN).(2) 5. Do umanjenja dijela hrpm^a Hj-iig.a Hrtla^i R amo ^ n a z ^ ^ t j e v ovlaštene osobe, a ne po služihpnoj dužnosti /3) Sud reaovito~nema~zn,anja ni podataka o tome, da li BračnTdrug ostaviočev ima imovine i koja joj je vrijednost. U pravilu će podatke koji su za to potrebni dati sudu nasljednik koji je stavio zahtjev za umanjenje. Sud je, međutim, dužan nakon što mu je stavljen zahtjev za umanjenje dijela bračnog druga odnosno za uvećanje dijela ostaviočeve djece, da u smislu čl. 176. st. 1 i čl. 178. st. 1 ZN učim sve što je potrebno, da se što prije i potpunije utvrdi da li postoje uvjeti za primjenu ove odredbe, a naročito da se pribave podaci o imovini bračnog druga i utvrdi njena vrijednost. Ako su nasljednici osobe koje su pod nar.očitom zaštitom zakona, kao što su maloljetnici ili druge osobe koje nisu sposobne da se same brinu za svoja prava i interese, onda je dužnost suda, da njihove zakonske 2
Isto stanovište zauzima B a z a l a u članku »Nasljedno pravo bračnog druga« br. 10—12/55 »Naše zakonitosti«, str. 433. B l a g o j e v i ć naprotiv smatra (op. cit., str. 155) da do umanjenja nasljednog dijela bračnog druga može doći i u slučaju kada se pored bračnog druga pojavljuju kao nasljednici ostaviočeva vanbračna djeca ako su ta djeca rođena prije zaključenja braka između ostavioca i bračnog druga, koji se pojavljuje kao nasljednik. 3 Protivno Z a n i n o v i ć (vidi diskusiju o nekim problemima iz ZN objavljenu u »Našoj zakonitosti« br. 3/56 str. 138). On smatra da sud po službenoj dužnosti mora utvrđivati postojanje i vrijednost imovine bračnog druga i umanjiti njegov nasljedni dio, čim ustanovi da su za to ispunjeni zakonski uvjeti. 38
/
Član 12 — 13i
(
i
i zastupnike u smislu člana 177. ZN upozori na prava koja za te osobe proizlaze iz člana 12. ZN i da im o tome dade potrebne upute. 6. Kada postoje okolnosti zbog kojih se za slučaj nasljeđivanja na temelju zakona nasljedni dio utvrđuje po odredbi ovog člana, onda tako utvrđeni zakonski nasljedni dio služi i kao osnovica za izračunavanje nužnog dijela. Odredba Čl. 10. st. 2 ZN, koja je inače mjerodavna za određivanje nasljedničkih kvota između ostaviočeve djece i ostaviočevog bračnog druga, ne dolazi u ovom slučaju u obzir. Ovo proizlazi iz odredbe čl. 31. st. 2 ZN, prema kojoj se kao osnovica za određivanje nužnog dijela treba uzeti onaj dio ostavine koji bi s v a k o m p o j e d i n o m nužnom nasljedniku pripao po zakonskom redu nasljeđivanja. Kako je po zakonskom redu nasljeđivanja, za situaciju predviđenu ovim članom, u pogledu veličine nasljednog dijela mjerodavna odredba ovog člana, to se o-v a odredba, kod istih okolnosti, treba uzeti u obzir i kod određivanja nužnog dijela.(4) Vidi i objašnjenje pod tač. 2. uz čl. 31. ZN. 7. Najjednostavniji način izračunavanja alikvotnih dijelova nasljednika u slučajevima kad postoje uvjeti za umanjenje nasljednog dijela bračnog druga jest taj da se kao nazivnik razlomka uzme ukupan broj svih nasljednika (bračnog druga i djece), uvećan za broj djece, dok je brojnik razlomka za bračnog druga uvijek 1, a za svako dijete 2. Na primjer, ako je iza ostavioca ostao bračni drug i dvoje djece iz ostaviočevog prijašnjeg braka, onda je nazivnik razlomka 5 (1+2 + 2), brojnik za bračnog druga 1, a za svako dijete 2. Prema tome, bračni drug u ovom slučaju dobiva 1/5, a svako dijete 2/5. ( ' 8. O stavljenom zahtjevu raspravlja se i odlučuje u ostavinskom postupku, ukoliko među nasljednicima nema spora o postojanju imovine I bračnog druga i njenoj veličini. Ako su sporne ove činjenice, onda će sud nasljednike uputiti na parnicu (čl. 223. st. 2 tač. 3. ZN). b)
Drugi
Roditelji
i
nasljedni
bračni
drug
red umrloga
Član 13. Ostavinu umrloga koji nngostavjioDotomke nasljeđuju njegovi roditelji i njegov bračni drug. Roditelji umrloga nasljeđuju jednu polovinu ostavine na jednake dijelove, a drugu polovinu ostavine nasljeđuje bračni drug umrloga. Ako poslije umrloga nije ostao bračni drug, roditelji umrloga nasljeđuju cijelu ostavinu na jednake dijelove. 1. Dok god postoji malkar i jedan ostaviočev potomak, bračni drug nasljeduje kao nasljednik prvog nasljednog reda. To isto vrijedi i u slučaju" Rada je ostavilac pored bračnog druga ostavio usvojenika ili kad je njegov 4
Isto s t a n o v i š t e z a u z i m a j u B l a g o j n o v i ć ( s p o m e n u t a d i s k u s i j a u »Našoj (»Nujni delež«, P r a v n i k b r . 1—2/56), B a zakonitost br. 3—4/57} i d r A . S m o l e br. 3—4/58).
e v i ć (op. c i t , str. 156), Z a n i z a k o n i t o s t i « b r . 3/56), F i n ž g a r z a l a (»Nužno n a s l j e d s t v o « , N a š a ( » P r a v o n u j n i h dedičev«, P r a v n i k '
39
Član 13 — 1 4 . usvojenik (koji je umro prije ostavioca) ostavio svojih potomaka,4>sim3iko pTrusvojenju nasljedna prava usvojenikova nisu ograničena ili isključena (cl. 25. st. 1 ZN). Bračni drug nasljeđuje u okviru prvog nasljednog reda i onda ako se sva ostavioćeva djeca i drugi njegovi potomci 1 nasljedstva. To proizlazi i iz odredbe pjm na riiflžnig^^'H " jt ^5 .ZN. prema kojoj se u slučaju <5ćJreknuća od nasljedstva ^^ konj pripadaju najbližem, riagl-JArlnorn rprln u nasu na nasljedstvo pozivaju nasljednici slijedećeg nasljednog reda. 'rema tome bračni će drug u takvom slučaju sam naslijediti cijelu ostavinu. 2. Dok je veličina nasljednog dijela bračnog druga kao nasljednika prvog nasljednog reda ovisna o broju ostaviočeve djece i ostaviočevih usvojenika i zbog toga u raznim slučajevima različita, bračnom drugu kao nasljedniku drugog nasljednog reda pripada, u načelu (čl. 28. i 29. ZN), unaprijed određeni dio ostavine, koji iznosi jednu polovinu. Uz koje uvjete može doći do povećanja nasljednog dijela bračnog druga na račun nasljednog dijela roditelja, navedeno je u članu 28. ZN, dok su uvjeti, uz koje se može povećati nasljedni dio roditelja na račun nasljednog dijela bračnog druga, dakle, obrnut slučaj, sadržani u članu 29. st. 1 ZN. 3. Bračni drug dobiva cijelu ostavinu tek onda ako su oba ostaviočeva roditelja umrla prije ostavioca, a nisu ostavili nijednog potomka, ili ako se oba roditelja odnosno njihovi potomci odreknu nasljedstva ili su isključeni iz nasljedstva ili su nedostojni za nasljeđivanje (čl. 16. ZN). Braća i sestre umrloga i njihovi potomci Član 14. Ako je jedan roditelj ostaviočev umro prije ostavioca, dio ostavine koji bi mu pripao da je preživio ostavioca nasljeđuju njegova djeca (braća i sestre ostaviočevi), njegovi unuci i praunuci i njegovi daljnji potomci, po pravilima koja vrijede za slučaj kad umrloga nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci. Ako su oba roditelja ostaviočeva umrla prije ostavioea, dio ostavine koji bi svakome od njih pripao da je preživio ostavioca nasjjejduju..,potomci, kako_je izloženo u prethodnomjrtavu. " U svim slučajevima ostaviočeva braća i sestre samo po ocu nasljeđuju na jednake dijelove očev dio ostavine, braća i sestre samo po majci nasljeđuju na jednake dijelove majčin dio, a rođena braća i sestre nasljeđuju na jednake dijelove sa braćom i sestrama po ocu očev dio, a sa braćom i sestrama po majci majčin dio. 1. Roditelji su nosioci linija drugog nasljednog reda. Ako su oboje živi i ako s njima konkurira na nasljedstvo ostaviočev bračni drug, svakom roditelju pripada, u pravilu, jedna četvrtina, a ako bračnog druga nema, onda svakome od njih pripada jedna polovina ostavine (čl. 13. ZN). Ako je jedan od roditelja umro ili se odrekao nasljedstva samo u svoje ime ili je nedostojan za nasljeđivanje, a ima svojih potomaka, dolazi do 40
Član 14. primjene prava predstavljanja (čl. 11. ZN). U tom će slučaju dio, koji bi njemu pripao, naslijediti njegova djeca, a ako su ona otpala, onda daljnji njegovi potomci, tj. njegovi unuci, praunuci i ostali potomci, bez obzira na stupanj srodstva s ostaviocem. Sve su to pobočni srodnici ostaviočevi, koji se kao nasljednici mogu pojaviti tek u drugom nasljednom redu. Prema tome, u ovom nasljednom redu, ako je jedan roditelj otpao, mogu na nasljedstvo biti pozvana ostaviočeva braća i sestre, njegovi sinovci i šino viče, nećaci i nećakinje, bratanci (bratanići), bratične (bratanice), sestrići i ostali potomci ostaviočeve braće i sestara. 2. S obzirom na djelovanje prava predstavljanja, ostaviočeva braća i sestre dijele cstavinu na jednake dijelove (in capita), dok ostali pobočni srodnici dijele ostavinu po stablima (in stirpes), a unutar stabala — uko>liko se radi o srodnicima istog stupnja — opet na jednake dijelove (vidi objašnjenje uz čl. 9. ZN, pod II-3.). Ako je samo jedan ostaviočev roditelj umro ili je iz drugog razloga otpac kao nasljednik, onda umjesto njega nasljeđuju, po pravu predstavljanja, njegovi potomci, kod čega je posve irelevantno, da li se tu radi o rođenoj ili polurodnoj braći i sestrama ostaviočevim. Iz ovog proizlazi da braća i sestre samo po ocu ili samo po majci ne dobivaju ništa ako njihovo srodstvo s ostaviocem ne proizlazi od prije umrlog roditelja. Drugačije je, međutim, ako su oba roditelja umrla prije ostavioca ili iz drugog razloga otpala kao njegovi nasljednici. Budući da se ostavina odnosno njen dio koji pripada roditeljima dijeli na dva jednaka dijela, a ti se dijelovi, ako su oba roditelja umrla prije ostavioca, raspoređuju među njihove potomke neovisno jedan od drugoga, ti dijelovi pripast će u ovom slučaju njihovoj djeci odnosno daljnjim potomcima po pravu predstavljanja, bez obzira na to da li su njihovi potomci u srodstvu s ostaviocem sa. mo s jedne ili s obiju strana. Dok, međutim, u ovom slučaju (ako su oba roditelja umrla prije ostavioca) između ostaviočeve braće (sestara) i polubraće (polusestara) odnosno njihovog potomstva nema razlike u redu nasljeđivanja, postoji ovdje razlika u veličini njihovog nasljednog dijela. Na ostaviočevu rođenu braću i sestre raspodjeljuje se, naime, dio i jednog i drugog roditelja, jer su im oba roditelja zajednička s ostaviocem, dok po(lubraća i polusestre dobivaju dio samo onog roditelja, koji im je s ostaviocem zajednički.(') "~ 1 Maćeha (maćuha) i očuh nisu zakonski nasljednici svoje pastorčadi, jer između njih postoji samo tazbinski odnos. U vrijeme važenja nasljednog prava koje je poznavalo institut »ležeće ostavine«, moglo se govoriti o tome da očuh ili maćeha mogu ostavinu svog pastorka ili pastorke steći transmisijom. Takav je slučaj, na primjer, mogao nastupiti ako je ostavilac od krvnih srodnika ostavio samo polubrata, s kojim je imao zajedničku majku. Ako je polubrat umro prije nego je dao nasljedničku izjavu, transmitirao je svoje pravo nasljedstva na svog oca (koji je očuh ostaviocu) ako nije imao svojih potomaka. Očuh je u ovom slučaju transmisijom stekao ostavinu svog pastorka. Ova konstrukcija danas nije potrebna, jer ostavina umrle osobe po sili zakona prelazi na njene nasljednike u času njene smrti (čl. 135. ZN). U navedenom bi slučaju, prema tome, ostaviočev polubrat u smislu ZN u času smrti ostaviočeve postao vlasnik njegove ostavine, dok bi ostaviočev očuh kao zakonski nasljednik svog sina (polubrata ostaviočevog). naslijedio istu imovinu nakon smrti svog sina kao njegovu ostavinu.
41
Član 14 — 1 5 . 3. Ako se radi o vanbračnom srodstvu, onda treba razlikovati, da li se kao zakonski nasljednici pojavljuju ostaviočevi vanbračni roditelji ili ostaviočevi pobočni srodnici (njegova braća i sestre, njegovi sinovci, sinovice, nećaci i nećakinje itd.). Ako se kao zakonski nasljednici pojavljuju r o d i t e l j i v a n b r a č n o g d j e t e t a , onda oni nasljeđuju prema odredbama člana 13. ZN, jer : otac i majka imaju na ostavinu djece rođene izvan braka ista nasljedna prava kao i na ostavinu bračne djece i njihovih potomaka (čl. 23. st. 2 ZN). Kada se radi o p o b o č n i m s r o d n i c i m a kao nasljednicima drugog nasljednog reda, treba najprije naglasiti da nije bitno da li vanbračnost postoji na strani ostavioca ili pobočnih srodnika, već je mjerodavno,, u prvom redu, da li je vanbračno srodstvo između ostavioca i pobočnih srodnika nastalo posredstvom majke ili oca. U prvom slučaju, tj. kada je vanbračno srodstvo između ostavioca i pobočnih srodnika utemeljeno preko majke, pobočni srodnici imaju na njegovu ostavinu ista nasljedna prava kao i bračni srodnici (čl. 23. st. 1 i 2 ZN). U drugom slučaju mogu pobočni srodnici naslijediti ostavioca samo uz postojanje pretpostavki predviđenih u članu 23. st. 3 ZN. Sudska praksa Ostaviočeva braća i sestre samo po ocu ili samo po majci nasljeduju onaj dio ostavine, koji bi njihovom roditelju pripao da je ostavioca preživio (Rješenje Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine Gzz 126/56 od 25. X 1956. Zb. 1/3-1956, br. 662). Ako je jedan r o d i t e l j
umro
bez
potomstva
Član 15. Ako je jedan roditelj ostavioćev umro prije ostavioca a nije ostavio nijednog potomka, dio ostavine koji bi mu pripao da je preživio ostavioca nasljeđuje drugi roaTEelj, a ako je i ovaj umro prije ostavioca, njegovi potomci nasljeduju ono što bi pripalo i jednom i drugom roditelju, kako je rečeno u prethodnom članu. S obzirom na činjenicu da između nasljednih redova djeluje načelo isključivosti, ne može srodnik daljnjeg nasljednog reda biti pozvan na nasljedstvo, dok god postoji koji srodnik bližeg nasljednog reda, koji hoće i može naslijediti, pa makar bi taj srodnik po stupnju srodstva bio udalje. niji od srodnika slijedećeg nasljednog reda. Isto tako ne može doći do primjene prava priraštaja između srodničfeih linija istog nasljednog reda alco postoji mogućnost za primjenu prava predstavljanja (čl. 11. ZN). Zbog to- w ga će roditelju, koji je preživio ostavioca, pripasti dio ostavine prije umrlog roditelja tek onda ako umrli roditelj nije ostavio nijednog potomka. To je slučaj iz prve rečenice ovog člana, koja sadrži pravilo o uvjetima priraštaja između srodničkih linija drugog nasljednog reda (očeva i majčina linija). Druga rečenica ovog člana odnosi se na slučaj, kada roditelji nisu ostavili nijedno dijete ili daljnjeg potomka, koji im je zajednički (rođena djeca i njihovi potomci), nego je jedan od njih (bilo otac ili majka) ostavio
42
Član 15 — 16i samo svojih potomaka, tj. polubraću odnosno polusestre ostavioca ili njihove potomke. Prema tome, ako nema bračnog druga (cl. 13. st. 3 ZN), može čitava ostavina na temelju prava predstavljanja, koje u potpunosti djeluje i u korist ostaviočevih polurodnih srodnika, pripasti jedinom polubratu ili polusestri odnosno njihovim potomcima. Sudska
praksa
Ostavinu osobe umrle bez potomaka ili bračnog druga nasljeduju njeni roditelji na jednake dijelove. Ako su roditelji umrli prije ostavioca, njihovi potomci nasljeduju dio ostavine koji bi svakom roditelju pripao da je preživio ostavioca. Ako su oba roditelja umrla prije ostavioca, a samo je jedan od njih ostavio potomke, oni će naslijediti ono što bi pripalo i jednom i drugom roditelju (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Gz 104/55 od 2. XII 1955, Zbirka III br. 202).
Ne obazirući se na slučajeve kad se nasljedni dio bračnog druga može zbog posebnih, zakonom predviđenih okolnosti smanjiti ili povećati, odnosno kada može i sasvim otpasti, nasljednopravni položaj preživjelog bračnog druga kao zakonskog nasljednika dade se svesti na ova tri pravila^ ya)jkada se pored bračnog druga kao nasljednici pojavljuju ostaviočeva djeca (Erama, vanbračna, pozakonjena i usvojena') ili njihovi potomci. onda bračni drug nasljeđuje Kao nasljednik prvog nasljednog reda i pripada mu jednaki nasljedni dio kao svakom ostaviočevom djetetu (čl. 10. ZN) odnosno daljnjem potomku ili skupini potomaka, koji predstavljaju dijete^urnrlo prije ostavioca (čl. 11. ZN); TOukada se pored bračnog druga kao zakonski nasljednici pojavljuju ostaviočevi roditelji ili njihovi potomci, bračni drug nasljeđuje kao nasljednik drugog nasljednog reda i u tom slučaju dobiva polovinu ostavine . st. 2 ZN); ^ p o ostavilac nije ostavio nijednog potomka, ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog potomka, a nema ni usvojenika ni njegovih potomaka ili nijedna od ovih osoba ne može (zbog nedostojnosti) ili neće naslijediti, bračni drug isključuje iz nasljedstva sve ostale srodnike ostaviočeve i dobiva sam cijelu ostavinu kao nasljednik drugog nasljednog reda; ovo je slučaj, na koji se odnosi odredba ovog člana. Dok se nasljedni dio bračnog druga, kada on konkurira na nasljedstvo s ostaviočevim srodnicima prvog ili drugog nasljednog reda, može uz određene uvjete i u određenim slučajevima smanjiti, povećati ih ukinuti, ova mogućnost bez izuzetaka otpada kada su iza ostavioca pored bračnog druga ostali samo još njegovi djedovi i babe ili njihovi potomci i njegovi dalji preci (čiji potomci ni ne ulaze u krug zakonskih nasljednika), jer sve ove ostaviočeve srodnike bračni drug u potpunosti isključuje iz nasljedstva. 43
Član 17 —19. c)
Treći
nasljedni
red
Djedovi
i babe umrloga Član 17. Ostavinu umrloga koji nije ostavio ni potomke, ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog potomka, ni bračnog druga, nasljeđuju njegovi djedovi i babe. Jednu polovinu ostavine nasljeđuju djed i baba sa očeve strane, a drugu polovinu djed i baba sa majčine strane. Vidi objašnjenje uz član 19.
Prava djeda i
babe iste loze
Član 18. Djed i baba iste loze nasljeđuju na jednake dijelove. Ako je neki od ovih predaka jedne loze umro prije ostavioca, dio ostavine koji bi mu pripao da je preživio ostavioca nasljeđuju njegova djeca, njegovi unuci i njegovi daljnji potomci, po pravilima koja vrijede za slučaj kad umrloga nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci. U svemu ostalom za nasljedno pravo djeda i babe jedne loze i njihovih potomaka vrijede pravila po kojima nasljeđuju roditelji ostaviočevi i njihovi potomci. Vidi objašnjenje uz član 19. Ako
su
djed
i
baba
jedne
loze
umrli
bez
potomstva
Član 19. Ako su djed i baba jedne loze umrli prije ostavioca a nisu ostavili nijednog potomka, dio ostavine koji bi im pripao da su preživjeli ostavioca nasljeđuju djed i baba druge loze, njihova djeca, njihovi unuci i njihovi daljnji potomci, kako je rečeno u prethodnom članu. „ 1. Srodnici trećeg nasljednog reda pozivaju se na nasljedstvo ako ostavilac nije ostavio nijednog krvnog srodnika koji nasljeđuje u prvom ili drugom nasljednom redu, niti je ostavio bračnog druga, ni usvojenike, niti su ovi ostavili potomke, ili ako nijedna od ovih osoba zbog nedostojnosti ili isključenja iz nasljedstva ne može naslijediti ili ako neće naslijediti. Dok se u prva dva nasljedna reda pored krvnih srodnika kao zakonski nasljednici pojavljuju i osobe koje s ostaviocem nisu u krvnoj vezi (usvojenik i njegovi potomci u prvom, a bračni drug u prvom i drugom nasljednom redu), u ovom nasljednom redu mogu ostavioca naslijediti samo njegovi krvni srodnici. To su njegovi djedovi i babe i njihovi potomci. Potomci djedova i baba ostaviooevi su pobočni srodnici koji zajedno s djedovima i babama formiraju treću parentelu. Prema tome se od pstavi-
44
Član 19. očevih pobočnih srodnika u okviru trećeg nasljednog reda kao nasljednici mogu pojaviti njegovi istričevi, ujaci i tetke, zatim njegovi bratučedi (stričevići, rođaci, bratići) i bratučede (rođake), ujčevići i ostali potomci ostaviočevih stričeva, ujaka i tetaka. Svi ovi pobočni srodnici ostaviočevi, kada su pozvani na nasljedstvo, nasljeđuju po pravu reprezentacije, koje još samo u ovom nasljednom redu može doći do primjene, dok je u daljnjim redovima njegova primjena isključena. 2. Isto tako kao što se u drugom nasljednom redu ostavina dijeli na dvije polovine od kojih jedna pripada liniji ostaviočevog oca, a druga liniji ostaviočeve majke, vrši se i u trećem nasljednom redu dioba ostavine najprije na dvije polovine, samo što ovdje ovakva dioba ima poseban značaj s obzirom na pravo priraštaja do kojeg dolazi između pojedinih linija. Dioba ostavine u ovom nasljednom redu, a to vrijedi i za daljnje redove, dijeli se, naime, prvenstveno po lozama, tako da jednu polovinu ostavine nasljeđuje djed i baba s očeve strane, a drugu djed i baba s majčine strane. S obzirom na pravila parentelarno-linearnog sistema, dolazi zatim, unutar jedne i druge loze do diobe po linijama, što znači da djed i baba iste loze nasljeđuju na jednake dijelove. Prema tome se ostavina u trećem nasljednom redu dijeli na toliko jednakih dijelova, koliko u tom redu ima predaka odnosno nosilaca linija (predstavnika, rodonačelnika nasljednog reda), iz čega proizlazi da se ostavina u trećem nasljednom redu dijeli u stvari na četiri jednaka dijela, tako da svakom djedu i babi pripada jedna četvrtina. Dio koji pripada jednoj liniji, dakle četvrtina ostavine, ostaje vezan uz tu liniju, dok god postoji mogućnost da se u njenom okviru primijeni pravo predstavljanja. Prema tome, ako iz bilo kojih razloga koji od predaka (nosilac linije) otpadne kao nasljednik (jer je umro ili je nedostojan za nasljeđivanje ili je od nasljedstva isključen ili se odrekao nasljedstva samo u svoje ime), njegov dio po pravu predstavljanja nasljeđuju njegova djeca odnosno njegovi daljnji potomci kao pobočni srodnici ostaviočevi. Raispodjela tog dijela ostavine unutar linije vrši se prema pravilima koja važe kad ostavioca nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci (čl. 10. i 11. ZN). Ako, međutim, predak koji je otpao nije ostavio potomke ili su njegovi potomci iz bilo kojeg razloga otpali kao nasljednici, njegov dio (četvrtina ostavine) prirašćuje nasljednom dijelu onog pretka (nosioca linije) koji pripada istoj lozi, a to je njegov bračni drug. Ako i taj predak otpadne kao nasljednik, onda i jednu i drugu četvrtinu ostavine po pravu predstavljanja nasljeđuju njegovi potomci. Raspodjela ostavine unutar iste loze vrši se, prema tome, prema pravilima po kojima nasljeđuju roditelji ostaviočevi i njihovi potomci (čl. 13—15. ZN). To znači, između ostalog, da se na nasljedno pravo stričeva, tetaka i ujaka, koji su s ostaviocem u srodstvu samo s jedne strane svog oca ili samo sa strane svoje majke, kao i na nasljedno pravo njihovih potomaka (polurodni pobočni srodnici) shodno primjenjuje pravilo koje važi za nasljedno pravo ostaviočeve po^lurodne braće i sestara (čl. 15. st. 3 ZN). U slučaju, da nema više na životu nijednog pretka (nosioca linije) jedne loze niti njegovih potomaka, odnosno da nijedna od ovih osoba zbog 45
Član 19 — 21.
-
nedostojnosti ili isključenja iz nasljedstva ne može naslijediti ili se sve ove osobe odreknu nasljedstva, dio ostavlne koji otpada na tu lozu (polovina ostavine) prirašeuje drugoj lozi, tako da cijelu ostavinu nasljeđuju djed i baba te druge loze odnosno njihovi potomci istim redom i na isti način kako je naprijed izloženo. 3. Vanbračni srodnici imaju u okviru trećeg nasljednog reda ista nasljedna prava kao i bračni srodnici ako se radi o srodničkoni odnosu koji je nastao posredstvom vanbračne majke (čl. 23. st. 1 i 2 ZN), dok je nasljedno pravo ostalih vanbračnih srodnika ovisno o postojanju pretpostavki iz čl. 23. st. 3 i 4 ZN. d)
Četvrti
Pradjedovi
n a s l j e d n i red i
prababe
Član 20. Ostavinu umrloga koji nije ostavio ni potomke ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog potomka, ni bračnog druga, ni djeda i babu, niti su ovi ostavili nekog potomka, nasljeđuju njegovi pradjedovi i prababe. Jednu polovinu nasljeđuju pradjedovi i prababe sa očeve strane, a drugu polovinu nasljeđuju pradjedovi i prababe sa majčine strane. Vidi objašnjenja uz čl. 21. Član 21. Od dijela koji pripada pradjedovima i prababama umrloga sa očeve strane, jednu polovinu nasljeđuju na jednake dijelove roditelji njegovog djeda po ocu, a drugu polovinu roditelji njegove babe po ocu. I pradjedovi i prababe sa majčine strane nasljeđuju na način izložen u prednjem stavu dio koji im pripada. Ako nema koga od ovih predaka, dio koji bi mu pripao da je u životu nasljeđuje predak koji mu je bio bračni drug. Ako nema jednog para ovih predaka, dijelove koji bi im pripali da su u životu nasljeđuje drugi par iste loze. Ako nema pradjedova i prababa jedne loze, dio ostavine koji bi im pripao da su u životu nasljeđuju pradjedovi i prababe druge loze. 1. Naprijed (vidi objašnjenje uz čl. 9-^ZN) je izloženo da se zakonsko nasljeđivanje krvnih srodnika prema Zakonu o nasljeđivanju temelji na principima parentelarno-linearnog nasljednog sistema (svrstavanje srodnika u srodničke skupine, nasljedne redove, odnos isključivosti između nasljednih redova, raspodjela ostavine unutar pojedinih redova na linije, loze i grane loza, uz neograničenu primjenu prava predstavljanja). Međutim, ovaj sistem je u potpunosti ij ZN proveden samo u prva tri nasljedna reda. Počevši od četvrtog nasljednog reda, pa dalje, dolazi do izvjesne modifikacije u sistemu zakonskog nasljeđivanja koje se očituje u tome, što se potomci umrlih pradjedova i prababa i daljih predaka ostaviočevih, tj. 46
Član 21. njegovi pobočni srodnica četvrtog i daljih nasljednih redova, ne pozivaju na nasljedstvo na temelju zakona. Prema tome, počevši od četvrtog nasljednog reda, isključeno je pravo predstavljanja koje je inače jedna od bitnih značajki nasljednog režima s parentelarno-lineamim sistemom. 2. Do pozivanja ostaviočevih pradjedova i prababa na nasljedstvo dolazi onda ako ne postoji nijedan krvni srodnik koji nasljeđuje kao nasljednik prvih triju nasljednih redova, a nema ni bračnog druga, ni usvojenika ni njihovih potomaka, odnosno ako nijedna od ovih osoba ne može naslijediti ili se ne posluži svojini nasljednim pravom. Već je istaknuto da se u četvrtom nasljednom redu pozivaju na nasljedstvo isamo preci kojih ima ukupno osam, a svrstani su u četiri bračna para. Oni su predstavnici (rodonačelnici) ovog nasljednog reda i nosioci linija, ali dioba na linije, s obzirom na isključenje prava predstavljanja, nema ovdje onaj značaj kao u prethodnim nasljednim redovima. Dioba na linije važna je u ovom i u daljim nasljednim redovima tek utoliko, što pri raspodjeli ostavine na bračne parove nosiocu svake linije pripada jednaki dio. Inače se i u ovom nasljednom redu ostavina dijeli najprije po lozama, tako da polovina ostavine pripada pradjedovima i prababama s očeve strane, a druga pradjedovima i prababama s majčine strane (čl. 20. st. 2 ZN), kako se to vrši i u trećem nasljednom redu između ostaviočevih djedova i baba. Međutim, u četvrtom nasljednom redu prije raspodjele ostavine na nosioce linija dolazi unutar jedne i druge loze do diobe ostavine grane loza, tako da svaki bračni par koji predstavlja jednu granu loze (dva bračna para u jednoj lozi) dobiva četvrtinu ostavine koju zatim bračni par dijeli na jednake dijelove (čl. 21. st. 1 ZN). Prema tome, na svakog nosioca linije, tj. na svakog pradjeda i prababu otpada jedna osmina ostavine. Ovakva raspodjela ostavine na loze, grane loza i linije ima poseban značaj kod primjene prava priraštaja, jer je ovdje isključeno pravo predstavljanja, koje inače pred pravom priraštaja ima prednost. Pravo priraštaja vrši se tako da u slučaju, ako koji predak iz bilo kojih razloga otpadne, njegov dio dobiva onaj predak koji mu je bio bračni drug (čl. 21. st. 3 ZN), a ako otpadne jedan par predaka, njihov dio nasljeđuje drugi par iste loze (čl. 21. st. 4 ZN). Otpadnu li oba para jedne loze, njihov dio pripada drugoj lozi (čl. 2,1. st. 5 ZN). Ako je od svih osam predaka ostao na životu samo jedan, on nasljeđuje cijelu ostavinu. 3. Ako između kojeg pradjeda ili prababe i ostavioca postoji vanbračni odnos, onda treba razlikovati da li je vanbračni odnos potekao od pradjeda odnosno prababe ili je ostavilac vanbračno dijete ih' vanbračnost postoji na strani ostaviočevog oca ili majke. U prvom slučaju ima vanbračni pradjed odnosno prababa (vanbračni u odnosu na ostavioca) puno nasljedno pravo, jer se radi o nasljeđivanju potomka rođenog izvan braka (čl. 23. st. 2 ZN). U drugom slučaju ima samo onaj ostaviočev pradjed odnosno prafoaba nasljedno pravo naprema ostaviocu (svom vanbračnom praunuku) koji je predak njegove vanbračne majke (čl. 23. st. 2 ZN). Ako je ostaviočev pradjed odnosno prababa predak ostavi očevom vanbračnom ocu, onda može ostavioca naslijediti na temelju zakona samo uz pretpostavke iz čl. 23. st. 3 ZN. 47
Član 21 — 23. U trećem slučaju pradjed odnosno prababa imat će nasljedno pravo naprema ostaviocu ako vanbračnost postoji na strani ostaviočeve majke, a ako je ostaviočev otac vanbračno dijete, onda je nasljedno pravo pradjeda odnosno prababe ovisno o postojanja pretpostavki iz čl. 23. st. 3 ZN. e) Ostali nasljedni redovi Ostali preci Član 22. Poslije pradjedova i prababa, ostavinu umrloga nasljeđuju daljnji njegovi preci, redom, shodno pravilima po kojima nasljeđuju njegovi pradjedovi i njegove prababe. U petom nasljednom redu pozivaju se na nasljedstvo ostavi očevi čukundjedovi (šukundjedovi) i čukunbabe (šukunbabe). S obzirom na okolnost da je pravo predstavljanja isključeno u četvrtom i u daljim nasljednim redovima, ne mogu se pobočni srodnici ni u ovom nasljednom redu pojaviti kao zakonski nasljednici. Raspodjela ostavine u petom nasljednom redu vrši se na sličan način kao i u prethodnom, samo što se počevši od petog nasljednog reda dalje, sa svakim nasljednim redom udvostručuje račvanje loza, tako da se nakon diobe loza na grane, svaka grana dijeli dalje na podgrane, a podgrane na ogranke. Prema tome se u petom nasljednom redu ostavina dijeli najprije na dvije loze (svaka sa četiri bračna para), zatim u svakoj lozi na dvije grane (po dva bračna para), a u svakoj grani na dvije podgrane (u svakoj podgrani je jedan bračni par). Unutar podgrane vrši se dioba na jednake dijelove, tako da bi u slučaju kad bi bili na životu svi predstavnici (nosioci linija) petog nasljednog reda (njih šesnaest), svaki od njih naslijenio jednu šesnaestinu ostavine. Pravo priraštaja, ako nema kojeg od čukundjedova ili čukunbaba, ili ako manjka koji par ovih predaka ili jedna njihova grana ili loza, vrši se prema istim načelima kao i u četvrtom nasljednom redu. Raspodjela ostavine u ostalim nasljednim redovima, u kojima se pozivaju na nasljedstvo dalji preci, vrši se istim redom i na isti način kako je ovdje izloženo. 2. Posebne odredbe za neke nasljednike a) V a n b r a č n a Član 23.
djeca ^
Djeca rođena izvan braka i njihovi potomci imaju na ostavinu oca, svoje maike i njezinih srodnika ista nasljedna prava kao i bračna djeca.' ~~ Otac, majka i njeziii^srodjii^i_imaju na ostavinu djece rođene izvan braka i niiEovTE potomaka ista nasljedna prava fcao i n; djece i njihovih potomaka. 48
J. „
Član 23.
1. Prema načelu sadržanom u čl. 26. Ustava FNRJ (i odgovarajućim ustavnim odredbama narodnih republika) roditelji imaju prema djeci rođenoj izvan braka iste dužnosti i obaveze kao i prema djeci rođenoj u braku. Ovo ustavno načelo došlo je do izražaja i u osnovnoj odredbi iz čl. 3. OZORD,- kojom se određuje da roditelji prema svojoj vanbračnoj djeci i vanbračna djeca prema svojim roditeljima imaju ista prava i dužnosti koja imaju roditelji prema svojoj bračnoj djeci, odnosno bračna djeca prema svojim roditeljima. Prema tome, u smislu spomenutog ustavnog načela odnosno odredaba porodičnog prava, zagarantirana je jednakost bračne i vanbračne djece samo u odnosu prema roditeljima, a ne i prema njihovim srodnicima.^) Određivanjem nasljednopravnog položaja vanbračne djece pošlo se korak dalje u pravcu potpunog izjednačenja pravnog položaja bračne i vanbračne djece. Dok su po Osnovnom zakonu o odnosima roditelja i djece vanbračna djeca izjednačena s bračnom samo u odnosu prema roditeljima, prema Zakonu o nasljeđivanju vanbračna djeca su zakonski nasljednici ne samo vanbračne majke i vanbraonog oca nego ona na temelju zakona nasljeđuju i srodnike vanbračne majke, a uz izvjesne uvjete i srodnike vanbračnog oca. 2. Kod razmatranja nasljednih prava vanbračne djece prema njihovim krvnim srodnicima, s obzirom na preduvjete, čije se poistojanje po zakonu pretpostavlja za mogućnost ostvarenja tih prava u pogledu pojedinih kategorija srodnika, treba razlikovati da li se vanbračno dijete pojavljuje kao nasljednik vanbračne majke i njenih srodnika ili kao nasljednik vanbračnog oca ili kao nasljednik srodnika vanbračnog oca. a) Vanbračno dijete kao zakonski nasljednik v a n b r a č n e m a j k e i n j e n i h s r o d n i k a potpuno je izjednačeno s bračnom djecom. Ovdje dolazi do izražaja načelo »mater semper certa est«. pa stoga ostvarenje 1
Prema § 754. nenoveliranog OGZ mogla su vanbračna djeca na osnovu zakona naslijediti samo vanbračnu majku; na ostavinu vanbračnog oca ni njegovih srodnika, kao ni na ostavinu materinih srodnika nije vanbračnoj djeci pripadalo nasljedno pravo. Poslije I djelomične novele, kojom je izmijenjen § 754. OGZ poboljšan je nasljednopravni položaj vanbračne djece utoliko, što je njihovo nasljedno pravo prošireno i na srodnike vanbračne majke. Sudska praksa poslije Oslobođenja, nakon izvjesnog kolebanja, priznavala je vanbračnoj djeci nasljedno pravo na ostavinu vanbračnih roditelja i srodnika vanbračne majke. Kod toga se očito polazilo od načela iz čl. 3. st. 2 OZORD o jednakosti bračne i vanbračne djece u odnosu prema roditeljima a u pogledu priznavanja nasljednog prava vanbračne djece prema materinim srodnicima bila su prihvaćena pravna pravila noveliranog OGZ, Zakon o nasljeđivanju s komentarom
49
Član 23. nasljednog prava vanbračne djece prema svojoj majci i njenim srodnicima nije vezano uz druge pretpostavke osim onih koje se općenito traže. Q>pizjednačenje između bračne i vanbračne djece postoji i u pogledu njihovog nasljednog prava prema ocu, ali je za nasljedno pravo vanbračnog djeteta prema vanbračnom o c u potrebno da je vanbračno o č i n u s t v o t v r ^ g I j j 3 na jedan od načina predviđenih u čl. 24. s f . ' T i : 2 f ^ ^ ^ ć n o m presudom ili {priznanjem koje je vanbračnl otac dao pred maticarem ftli u javnoj ispravi ili oporuci. Kako se tužba radi utvrđenja očinstva ne može podići poslije isteka prekluzivnog roka od pet godina po navršenoj punoljetnosti djeteta (čl. 25. OZORD prema Zakonu o Izmjenama i dopunama od ii. x i i 1956. — Službeni list FNRJ br. 53/56), vanbračno dijete ni njegovi potomci neće moći na osnovu zakona naslijediti vanbračnog oca ako je propušten rok za podnošenje ove tužbe, a ostavilac nije za života priznao dijete za svoje na jedan od načina, predviđenih u čl. 24. st. 2 cit. zakona. U slučaju kada vanbračno očinstvo za života vanbračnog oca nije bilo utvrđeno, ali u vrijeme vođenja ostavinske rasprave n i j e j o š p r o t e k a o r o k iz čl. 25. OZORD, sud treba dajDrekine ostavinski postup_ak i vanbračno dijete koje se pojavljuje kao zakonski nasrjecknK uputi usrnislu čl. 223. st. 2 t. 1. ZN na parnicu radi utvrđenja vanbračnog očinstva, jer odluka o nasljednom pravu vanbračnog djeteta zavisi ovdje od utvrđenja odnosa između nasljednika i ostavioca na temelju kojeg se po zakonu nasljeđuje. Ovako treba postupiti i u ovom slučaju ako ostali nasljednici ne osporavaju činjenice od kojih zavisi utvrđenje vanbračnog očinstva, jer se taj odnos, nakon što je zbog smrti vanbračnog oca otpala mogućnost utvrđivanja očevim priznanjem, može utvrditi samo ioš pravomoćnom presu: dom (čl. 24. st. 1 UZOKU1. ' ~""" Ako je r o k iz čl. 25. OZORD v e ć p r o t e k a o , za vanbračno dijete ne postoji više mogućnost utvrđivanja očinstva kao pretpostavke za ostvarenje nasljednog prava. Ono neće u ovom slučaju moći da to postigne ni parnicom o nasljedstvu, u kojoj bi se vanbračno očinstvo utvrdilo samo kao prejudicijelno (prethodno) pitanje za nasljednopravne svrhe. To neće moći u prvom redu zbog toga, što sud ne može o nekom spornom pitanju rješavati kao prejudicijelnom u toku neke parnice, ako se o tom istom pitanju zbog pomanjkanja materijalnopravnih pretpostavki, na primjer, zbog proteka prekluzivnog roka, ne može pokretati samostalna parnica. Osim toga, u sporovima statusnih odnosa, među koje spadaju i sporovi o utvrđivanju vanbračnog očinstva, ne može se rješavati kao o prejudicijelnim pitanjima u toku neke druge parnice, već samo u samostalnoj parnici u kojoj se o tim pitanjima rješava kao u glavnoj stvari. (2) Ovo, između ostalog, i zbog toga što odluke o statusnim parnicama proizvode, u pravilu, prošireno subjektivno djelovanje materijalne pravomoćnosti budući da djeluju ne samo među strankama (inter partes) nego i prema trećim osobama (erga omnes). /<>™rasljednopravni položaj vanbrapp<->p djeteta u odnosu na s r o d n i-_ k e v a TI b i a čTT*o~g o c a ovisi o načinu na koji je utvrđeno njegovo vanbracno očinstvo. Ako je otac vanbračno dijete p r i z n a o za svoje pred ma2
str. 35.
50
Vidi
Zuglia-Triva,
Komentar zakona o parničnom postupku,
Član 23. tičarem ili u javnoj ispravi ili u oporuci (čl. 24. st. 2 OZORD), onda je ono u svom nasljednom pravu prehia očevim srodnicima potpuno Izjednačeno s bračnim djetetom. Ako je vanbračno očinstvo utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom, vanbračno dijete može naslijediti očeve~sroaniiće samo u sTuča]u~ako ga je otac naknadno priznao za svoje pred nadležnim organom (vidi niže pod tač. 3), ili ako to priznanje proizlazi iz konkludentnih čina~vanbračnog oca (prećutno priznanje), bez obzira da li je do njih došlo priJtVRTpuslije donošenja sudske presude. U trećem stavu ovog člana spomenut je samo Jedan primjeFlakvog prećutnog priznanja vanbračnog očinstva (»ako ga je doveo da s njim živi«), doik je predviđena mogućnost, da se prećutno priznanje očinstva izvede i iz drugih okolnosti koje upućuju na zaključak da je otac vanbračno dijete priznao za svoje. Da li će se u konkretnom slučaju uzeti da izvjesni postupci i vladanje osobe, koja je pravomoćnom presudom utvrđena kao otac djeteta rođenog izvan braka, imaju karakter prećutnog priznanja očinstva, treba da ocijeni sud na temelju svih utvrđenih okolnosti, S druge strane, međutim, ako vanbračno očinstvo prethodno nije utvrđeno na način predviđen u čl. 24. OZORD, za ostvarenje nasljednog prava vanbračnog djeteta prema očevim srodnicima nije dovoljno da je ispunjena koja od pretpostavki iz trećeg stava, osim ukoliko ta pretpostavka ne predstavlja ujedno jedan od načina utvrđenja očinstva prema odredbama citiranog zakona. Protivno stanovište dovelo bi do situacije, da bi vanbračno dijete koje je otac doveo u kuću da s njim živi, ili u pogledu kojeg je na drugi prećutan način pokazao da ga priznaje za svoje, moglo na temelju zakona naslijediti očeve srodnike, makar vanbračno očinstvo nije prethodno utvrđeno u smislu čl. 24. OZORD, ali, s obzirom na odredbu prvog stava, ne bi bez prethodnog utvrđenja očinstva moglo naslijediti vanbračnog oca. I sama stilizacija odredbe trećeg stava govori u prilog prvog stanovišta, jer se ova odredba ne odnosi na neku određenu osobu, nego na oca vanbračnog djeteta, koji je izričito ili na prećutan način to dijete priznao za svoje, što znači da vanbračno očinstvo u svakom slučaju mora biti utvrđeno na način predviđen u čl. 24. OZORD.(3) 3
Isporedi dr B. B a z a l a , Nasljedno pravo djece rođene izvan braka. Naša zakonitost br. 5/55, str. 217. E i s n e r, naprotiv, smatra (vidi njegov članak »Nekoliko pitanja nasljednog prava- i postupka u ostavinskim stvarima s obzirom na Zakon o nasljeđivanju« objavljen u »Zborniku Pravnog fakulteta u Zagrebu« br. 3—4/55, str. 185) da je za ostvarenje nasljednog prava vanbraćne djece na ostavinu očevih srodnika i obratno dovoljno da je otac vanbračno dijete priznao svojim na način predviđen u st. 3 čl. 23. ZN, makar prethodno nije očinstvo utvrđeno prema propisima OZORD. Protivno stanovište, prema njegovom mišljenju, dovelo bi do toga da bi otac morao dvaput davati priznanje o očinstvu djeteta: najprije po formalnostima čl. 24. OZORD, a zatim po odredbi st. 3 čl. 23. ZN. Ovaj prigovor ne čini nam se, međutim, opravdanim, jer će izrično ili prećutno priznanje u smislu st. 3 biti potrebno samo onda ako je vanbračno očinstvo bilo ranije utvrđeno sudskom presudom, dok u slučaju kada je vanbračno očinstvo bilo utvrđeno priznanjem koje je dano prema odredbama st. 2—5 čl. 24. OZORD, ne treba još i ponovnog priznanja u smislu odredbe st. 3 čl. 23. ZN. Ova posljednja odredba je, naime, u pogledu načina priznanja očinstva šire koncipirana od odredbe st. 2 čl. 24. OZORD, tako da involvira i one oblike priznanja koji su predviđeni po propisima OZORD. 51
Član 23. Odredba stava 3 ovog člana odraz je okolnosti što sudske presude o utvrđenju očinstva nemaju onu sigurnost utvrđenja materijalne istine koju se smatralo nužnom za priznanje zakonskog nasljednog prava prema srodnicima vanbračnog oca. S obzirom na tu okolnost, nasljedna prava bračne i van'bračne djece u odnosu na njihove roditelje i majčine srodnike u svakom su slučaju potpuno izjednačena, dok je izjednačenje u odnosu na očeve srodnike uvjetovano postojanjemjtakvih-^okolnosti iz-kojih-se-mož©.. sa sigurnošću utvrditi da je i sam o^^_yjmbj:a£m^dyjej^_sniatrao_ svojim, 3. Pod » n a d l e ž n i m o r g a n o m « iz stava 3 podrazumijeva se u prvom redu matičar, pred kojim otac može vanbračno dijete priznati za svoje prema odredbi čl. 24. st. 2 OZORD. To je onaj r n a t i P a r koji vodi matičnu knjigu rođenih, u koju je upisano rođenje vanbračnog djeteta (čl. 13. Zakona o državnim matičnim knjigama). Nadležan organ pred kojim se može dati izjava o priznanju očinstva u smislu stava 3 ovog člana jest i (s u~đ, l)red kojim se vodi parnica radi utvrđenja očinstva. Priznanje očinstva"dano pred sudom u toku parnice ima, istina, za tu parnicu samo procesnopravni značaj, tako da sud i u tom slučaju donosi presudu kojom se utvrđuje vanbračno očinstvo, ali nema razloga da se i ta izjava o priznanju očinstva ne bi mogla smatrati priznanjem pred nadležnim organom u smislu stava 3. Priznanjem očinstva pred nadležnim organom treba smatrati i ono koje je dano pred kotarskim sudom u njegovoj funkciji vanpamične djelatnosti. Nadležan organ u smislu stava 3 jest i o r g a n kj^a r a t e l j s t v a , u čiju nadležnost spada nadzor nad podizanjem vanbračne djece. Kako, međutim, i sudXorgan jstarateljstva o izjavi priznanja vanbračnog očinstva sastavljaju zapisnik^ to se ovdje zapravo radi o priznanju očinstva u obliku jjivne isprtprefeL to je opet jedan od načina na koji se u smislu odredbe stava 2 čl. 24. OZORD utvrđuje vanbračno očinstvo, uz pretpostavku da je s priznanjem očinstva suglasna majka odnosno staralac djeteta (čl. 24. st. 3 i 5 OZORD). V_^ ^ - / 4. Ista nasljedna prava kao i vambračna djeca imaju i njihovi potomci, bez obzira na to da li se radi o nasljeđivanju roditelja vanbračne djece ili roditeljevih srodnika. Prema tome, b r a č n o dijete vanbračnog ostaviočevog sina, umrlog prijek ostavloča, naslje'Suje po~načelu~lreprezentacije * ostavioca preinSTođredbi st. 1 ovog člana7^to~^načlTHa^Je~ža ostvarenje hje""govog nasljednog prav^đovoljnčTda ^e vanbračno očinstvo između ostavioc^Tlijl^'v'ogjyanj?račnog_^inaJLitvrđeno na bilo koji ori načina iz.-čL-24. st. 1 i 2 OZORD. Naprotiv, v a n b r a č n o dijete ostavioeevog vanbračnog sina, umrlog prije oStavioca, može ostavioca naslijediti samo a"5o"su~u.^ogledu., njega ispunjene pretpostavke iz st. 3 čl. 23. ZN, jer se u ovom slučaju radi o nasljednom pravu vanbračnog djeteta prema srodniku vanbračnog oca (vaiTBracnog unuTča~^r^na_diediiyr"ove' pretpostavke ne moraju postojati i u pogledu vanbračnog ostaviočevog sina, jer za njegov odnos prema osta"vioču"'vnjeoT75cTfečTBa~šTrT(*)TXffettutim,'ako se kao zakonski naslj ednik po4 Drugačije B l a g o j e v i ć (op. cit, str. 136), koji smatra da u prvom slučaju pretpostavke iz st. 3 moraju biti ispunjene na strani vanbračnog sina ostaviočevog, a u drugom i na strani vanbračnog unuka i na strani vanbračnog sina.
52
Član 23. javljuje ostaviočev unuk koji je v a n b r a č n o dijete ostaviočevog b r a p "nog sina, onda za ostvarenje njegovog nasljednog prava_j)rejaa O/stavipcu " (njegovom dJeHu)~Txeba da tTpogledu njega budu ispunjene pretpostavke iz stava 3. Ovdje še,"naime,~~ža razliku od prvog slučaja, opgt_ radi _ o nasljednbpravnom"odnosu između vanbracnog djeteta i srodnika vanbraičnog 'oca. Načelo iz stava 1, prema kojem vanbračna djeca i njihovi potomci' imaju na ostavinu materinih srodnika ista nasljedna prava kao i bračna, vrijedi u potpunosti samo onda ako vanbračna majka i njeni srodnici potječu iz b r a č n o g odnosa. Zbog toga za ostvarenje nasljednog prava vanbracnog djeteta ostaviočeve v a n b r a č n e kćeri prema ostaviocu (djedu tog djeteta) nije dovoljno da je vanbračno očinstvo ostaviočeve kćeri utvrđeno sudskom presudom. U ovom slučaju kao i onda ako bi se radilo o nasljednom pravu istog djeteta prema daljim srodnicima njegove vanbračne majke po ocu (na primjer o nasljednom pravu tog vanbracnog djeteta prema djedu njegove majke s očeve strane), za ostvarenje njegovog nasljednog prava moraju u pogledu vanbračne majke naprema njenom vanbračnom ocu biti ispunjene pretpostavke iz stava 3. Djeca rođena izvan braka, kojima su i otac i majka zajednički (punorodna braća), mogu jedno drugoga našli jediti na temelju zakona i bez obzira na to na koji je način utvrđeno njihovo vanbračno očinstvo, ako su oba roditelja prije umrla, jer je vanbračno dijete u svakom slučaju reprezentant svoje majke (čl. 15. i 23. 1 i 2 ZN). Ako je samo vanbračni otac prije umro, onda će preživjelom bratu pripasti po pravu reprezentacije cčev dio (čl. 14. st. 1 ZN) samo u slučaju ako su u pogledu braće ispunjene pretpostavke iz st. 3. Ako ih vanbračni otac za života nije priznao za svoje u smislu st. 3, onda se preživjeli brat ne može naprema vanbračnom ocu koristiti pravom reprezentacije, tako da u tom slučaju čitava ostavina umrlog brata pripada vanbračnoj majci. Međutim, ako je vanbračna majka prije umrla, a vanbračni otac je još na životu, dio ostavine, koji bi majci pripao da je preživjela umrlo vanbračno dijete, naslijedit će s obzirom na odredbu st, 1 drugo vanbračno dijete, tj. vanbračni brat umrlog (čl. 14. st. 1 ZN). 5. Za nasljednopravni odnos vanbračne djece i njihovih potomaka prema srodnicima roditelja, kao i roditelja i njihovih srodnika prema vanbračnoj djeci i njihovim potomcima vrijedi n a č e l o r e c i p r o c i t e t a . Prema tome, vanbračnu djecu i njihove potomke na temelju zakona nasljeđuju roditelji i majčini srodnici jednako kao što nasljeđuju bračnu djecu i njihove potomke (st. 2), dok očevi srodnici mogu naslijediti vanbračnu djecu i njihove potomke samo ako je otac vanbračno dijete izričito ili na prećutan način priznao za svoje (st. 4). Drugim riječima, kao zakonski nasljednici vanbračne djece i njihovih potomaka mogu doći u obzir samo one osobe koje na osnovu zakona mogu naslijediti vanbračna djeca i njihovi potomci. Kada je ostavilac vanbračno dijete, a kao nasljednik se pojavljuje očev srodnik koji je također osoba rođena izvan braka, onda je ostvarenje nasljednog prava ovog srodnika prema umrlom vanbračnom djetetu potrebno da su, kako na strani ostavioca (umrlog vanbracnog djeteta), tako 53
Član 23, i na strani nasljednika (srodnika ostaviočevog vanbračnog oca) ispunjene pretpostavke iz st. 3. 6. Ako je vanbračno očinstvo utvrđeno sudskom presudom i na njoj se osniva nasljedno pravo, vambračna djeca i njihovi potomci mogu naslijediti svog oca i otac vanbračnu djecu i njihove potomke samo ako su presudu donijeli sudovi Federativne Narodne Republike Jugoslavije (čl. 244. ZN). Prema tome, presuda o utvrđenju očinstva koju su donijeli sudovi stare Jugoslavije ili za vrijeme okupacije ili inozemni sud, ne može služiti kao temelj za ostvarenje nasljednog prava vanbračne djece i njihovih potomaka na ostavinu vanbračnog oca, odnosno vanbračnog oca na ostavinu vanbračne djece i njihovih potomaka. To isto vrijedi i za slučaj kada se radi o nasljednom pravu vanbračne djece i njihovih potomaka na ostavinu očevih srodnika i obratno.( 5 ) U vezi s ovom odredbom treba razmotriti koje pravne mogućnosti, s obzirom na nasljedno pravo, ima vanbračno dijete u pogledu kojeg već postoji presuda o utvrđenju očinstva, ali koju nisu donijeli sudovi FNRJ. Ako se kao nasljednik pojavljuje vanbračno dijete za koje je očinstvo utvrđeno presudom koju nisu donijeli sudovi FNRJ, a rok iz čl. 25. OZORD još nije protekao, onda bi vanbračno dijete moglo ponovno pokrenuti spor o utvrđenju očinstva radi ishođenja presude u smislu čl. 244. ZN. U ovom slučaju ne bi bilo mjesta prigovoru da je stvar pravomoćno presuđena (čl. 290. i 322. ZPP), jer taj prigovor otpada s obzirom na odredbu čl. 244. ZN iz koje proizlazi da ranija presuda o utvrđenju očinstva ne važi za nasljednopravne odnose. To, drugim riječima, znači da upravo ta odredba omogućuje da se očinstvo, koje je ranijom presudom bilo utvrđeno samo radi uzdržavanja i podizanja djeteta, sada utvrdi i s obzirom na njegov nasljednopravni odnos prema vanbračnom ocu. Međutim, i u slučaju kada je prošlo 23 godine od rođenja djeteta, kada je, dakle, već protekao prekluzivni rok iz čl. 25. OZORD, ne bi bilo smetnje za pokretanje istog spora, jer kao što u gornjem slučaju zbog odredbe čl. 244. ZN nema mjesta prigovoru pravomoćno presuđene stvari, tako ni ovdje ne može rok iz čl. 25. OZORD spriječiti donošenje druge pre*sude koja pitanje očinstva rješava samo u vezi s nasljednopravnim odnosom. Ovdje, prema tome, ne dolazi u obzir rok iz ČL 25. OZORD, negoi rok iz čl. 144. ZN koji se odnosi na zahtjeve za ostvarivanje nasljedstva.(8) 5
Vidi B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 139. 6 - Dr B. B. smatra (vidi njegov članak »Prelazne i završne odredbe Zakona o nasljeđivanju«, Odvjetnik br. 8—9/55, str. 14.) da bi u slučaju ako zakonski nasljednici umrlog neće vanbračnom djetetu priznati pravo na ostavinu osobe, čije je očinstvo utvrđeno presudom koju nisu donijeli sudovi FNRJ, trebalo zainteresirane osobe uputiti na parnicu u smislu čl. 223. st. 1 tač. 1. ZN, jer između nasljednika postoji spor o činjenicama od kojih zavisi pravo vanbračnog djeteta na nasljedstvo. Autor u tom članku zastupa, međutim, i mišljenje da bi zakonski nasljednici mogli u ostavinskom postupku priznati da se umrli treba smatrati ocem vanbračnog djeteta, čime bi u ime umrlog dali priznanje u smislu čl. 24. st. 1 OZORD. Ovo se mišljenje ne bi moglo prihvatiti, jer je priznanje očinstva u smislu cit. odredbe osobne prirode, pa ga može dati samo otac. Ovlast za davanje ovog priznanja ne prelazi, prema tome, na njegove nasljednike. Oni bi mogli jedino u parnici za utvrđenje očinstva priznati činjenice, na temelju kojih se očinstvo utvrđuje. 54
Član 23. Kako ova presuda proizvodi ograničeno djelovanje, jer vrijedi samo za nasljednopravni odnos, ne bi, po našem mišljenju, bilo procesne smetnje da se utvrđenje očinstva u ovom slučaju (kad postoji presuda o utvrđenju očinstva koju nisu donijeli sudovi FNRJ) riješi kao prejudicijelno pitanje, bilo u parnici pokrenutoj u smislu čl. 223. st. 2 t. 1. ZN, bilo u parnici pokrenutoj tužbom o nasljedstvu (petitio hereditatis; vidi objašnjenje uz čl. 144. ZN). U navedenim se slučajevima ne radi, dakle, o tome da se sudskom odlukom utvrdi status zainteresirane osobe kao vanbračnog djeteta, već se radi isključivo o utvrđenju njenog rodbinskog odnosa prema ostaviocu kao pretpostavci za njezino zakonsko nasljedno pravo (vidi rješenje Vrh. suda NRH od 15. V 1958, Rev. 179/58). Savezni vrhovni sud zauzima, međutim, u ovom pitanju suprotno stanovište od onog koje je naprijed izloženo, te smatra da se u slučaju kada je protekao rok od pet godina nakon mavršenja punoljetnosti djeteta (čl. 25. OZORD), pitanje očinstva ne može više rješavati ni kao pitanje rodbinskog odnosa u vezi s pravom nasljeđivanja pa niti u slučaju ako je vanbračno očinstvo već utvrđeno presudom koju nisu donijeli sudovi FNRJ. Vidi i objašnjene uz čl. 244. ZN. Sudska
praksa
1. Za nasljedno pravo vanbračnog djeteta na ostavinu očevih srodnika potrebno je osim utvrđenja očinstva u presudi o utvrđenju očinstva još i utvrđenje činjenica iz stava 3 čl. 23. Zakona o nasljeđivanju (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 212/56 od 22. II 1956, Jug. adv. bf. 1—2/57, str. 63). 2. Vanbračno dijete koje otac nije priznao za svoje pred nadležnim organom, niti ga je doveo da s njim živi, ima'na ostavinu očevih srodnika nasljedno pravo samo onda ako je otac svojim ponašanjem pokazao da dijete priznaje za svoje. Za zaključak, da je otac pokazao da priznaje dijete za svoje, ne bi bilo dovoljno da je nakon toga, pošto je njegovo očinstvo u parnici bilo utvrđeno, pred raznim ljudima priznavao da je stvarno otac. Otac bi morao određenim ponašanjem pokazati da priznaje dijete za svoje, a takvo bi ponašanje postojalo kada bi se prema djetetu odnosio na takav način koji hi bio toliko značajan kao u slučaju kad bi ga doveo da s njim živi. To proizlazi iz riječi »na drugi način pokazao« (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 651/56 od 29. XII 1956, Smole, Civilna pravna praksa II br. 1085). 3. U ostavinskom kao vanparničnom postupku očinstvo se ne može ni pobijati ni utvrđivati (Vrhovni sud AP Vojvodine R 7/57, Glasnik br. 7/57, str. 28). 4. Da bi vanbračno dijete moglo biti pozvano na nasljedstvo po zakonu, potrebno je da je utvrđeno očinstvo (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž S92/57, Glasnik br. 3/58, str. 25). 5. Odredbom stava 3 čl. 23. ZN ne određuje se dodatni način za utvrđenje vanbračnog očinstva, nego se određuju samo uvjeti pod kojima vanbračna djeca imaju nasljedno pravo na ostavinu očevih srodnika. Vanbračno očinstvo mora, prema tome, biti utvrđeno po čl. 24. OZORD-a, a za nasljedno pravo potrebne su još daljnje pretpostavke, tj. priznanje očinstva pred nadležnim organom Ud. (Vrhovni sud NR Slovenije Gž 315/58, Pravosodni bilten br. 3—4/1959, str. 33). 6. Presuda o utvrđivanju očinstva, koju nisu donijeli sudovi FNRJ, nije propisom čl. 244. ZN izgubila pravnu važnost kao statusna odluka, već joj je samo oduzeto pravno djelovanje kao osnov za nasljeđivanje na teme55
Član 23 — 24. Iju zakona. Zato nema zapreke da se u parnici u kojoj osoba, koja je takvom, presudom utvrđena za vanbračno dijete ostavioca, traži zakonsko nasljedno pravo iza oca, rodbinski odnos te osobe prema ostaviocu riješi kao prethodno pitanje (cl. 11 ZPP) i nakon proteka roka iz čl. 25. OZORD (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 179/58 od 15. V 1958, Naša zakonitost br. 3—4/59, str. 165). 7. Vanbračno dijete može i nakon smrti navodnog vanbračnog oca dići tužbu na utvrđenje vanbračnog očinstva protiv njegova nasljednika, jer za tu tužbu dijete ima, osim statusnog, i nasljednopravni interes (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 179/58 od 15. V 1958, Naša zakonitost br. 8. Ako otac nije priznao vanbračno dijete za svoje na način propisan u čl. 24. OZORD, te ako su za podnošenje tužbe radi utvrđenja očinstva protekli rokovi iz čl. 25. istog zakona, vanbračno dijete nema zakonsko nasljedno pravo na ostavinu svog oca ni njegovih srodnika (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1894/57 od 12. II 1958, potvrđena presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 394/58 od 25. X 1958, Naša zakonitost br. 3—4/59, str. 160). 9. Vanbračno dijete, u pogledu kojega je očinstvo ustanovljeno na način iz čl. 24. OZORD, može ostvarivati nužni dio po odredbama ZN iako je u ostavinskom postupku koji je bio završen rješenjem o nasljeđivanju prije stupanja na snagu ZN njegov zahtjev za nužni dio pravomoćno odbijen. Takvo rješenje o nasljeđivanju nije materijalno pravomoćna odluka o nasljeđivanju (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 834/58 od 17. II 1959, Pravnik br. 3—4/1960, str. 212). 10. Članom 23. stav 3 ZN nije član 24. OZORD izmijenjen ili dopunjen u tom smislu da bi se vanbračnim ocem mogao smatrati i onaj koji očinstvo nije priznao pred nadležnim organom, ali ga je priznavao u raznim prilikama pred drugim osobama i tako se ponašao kao da je otac djeteta (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 872/59 od 28. XI 1959, Poročilo 1959/2, br. 1). 11. Ponašanje određene osobe koje bi se prema okolnostima moglo shvatiti kao potvrda i priznanje da je ta osoba otac djeteta rođenog izvan braka, ne može se uvažiti kao priznanje posredstvom koga se utvrđuje očinstvo u smislu čl. 24. st. 2 Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece. Član 23. stav 3 Zakona o nasljeđivanju pretpostavlja da je vanbračno očinstvo već utvrđeno (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 82/60 od 14. VII 1960, Zb. V/2—1960, br. 150). 12. Član 23. stav 3 ZN o pravu vanbračne djece i njihovih srodnika na ostavinu očevih srodnika primjenjljiv je i u slučaju kada je vanbračni otac pokazao_dajpriznais_jza_svo2e_dijete jcoje je isfdmTzaceTo, o-~<^č:in^vo^je^Vitc)~ utvrđeno presudom suda FNRJ poslije očeve šm/rfi {Rješenje" Vrhovnog~ "luda TVR Slovenije Gs r~ev. 10T/60~od~97Vl 1960,"Pofdčilo I9WJ27~br. 10). 13. Nasljedstvo na temelju vanbračnog srodstva ne može se tražiti kad to srodstvo nije utvrđeno na način predviđen u čl. 24. Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece, a ne može se više ni utvrditi u parnici za utvrđenje očinstva uslijed proteka roka iz člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 649/61 od 26. V 1961, Pravni život br. 6/61, str. 83). b) Pozakonjena djeca Član 24. Djeca rođena izvan braka koja se po zakonu smatraju kao da su rođena u braku izjednačuju se u pogledu nasljedstva sa djecom rođenom u braku.
je): 56
1. P r e m a čl. 23. OZORD postoje dvije v r s t e pozakonjenja (legitimacip o z a k o n j e n j e n a k n a d n i m b r a k o m r o d i t e l j a (legi-
Član 24. timatio per subsequens matrimonium — st. 1) p o z a k o nj e n i e s u d s k o m o d l u k om donesenom u vanparničnom postupku. Do pozakonjenja sudskom odlukom, tj. oglašenja djeteta bračnim može doći u slučaju ako su njegovi roditelji imali namjeru sklopiti brak, pa su u tome bili spriječeni smrću jednog od njih (st. 2, prva reč.) ili u slučaju ako su roditelji u namjeri sklapanja braka bili spriječeni nekom bračnom smetnjom, nastalom poslije začeća djeteta (st. 2, druga reč.). Djeca rođena izvan braka, čiji roditelji međusobno zaključe nepostojeći brak ili ništav brak, postaju bračnom u smislu čl. 23. st. 1 GZORD i zadržavaju isti status i nakon utvrđenja braka nepostojećim odnosno poništenja braka. (*) 2. Odredba ovog člana odnosi se i na onu djecu, koja su stekla legitimaciju po propisima, koji su se primjenjivali prije stupanja na snagu Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece i Osnovnog zakona o braku. Tako je OGZ pored pozakonjenja do kojeg je dolazilo naknadnim brakom roditelja (§ 161), a zatim u slučaju uklanjanja ženidbenih zapreka ili u slučaju putativnog braka (§ 160), poznavao i pozakonjenje milošću vladaoca (per rescriptum principis •— § 162). Iako je kod ove posljednje vrste pozakonjenja opseg izjednačenja s bračnom djecom ovisio o molbi roditelja i sadržaju akta (rješenja) o pozakonjenju, te s obzirom na pravno pravilo iz § 753. OGZ, ove osobe nisu imale nasljednih prava na imovinu očevih srodnika, trebalo bi, po našem mišljenju, na ovaj način pozakonjenu djecu u pogledu nasljednih prava smatrati izjednačenom s bračnom djecom ako je do pozakonjenja došlo na traženje oca. 3. Djeca iz n e p o s t o j e ć e g braka (čl. 38. st. 4 OZB) i djeca iz p on i š t e n o g braka (čl. 52. st. 1 OZB) po samom su zakonu bračna djeca sa svim posljedicama takvog njihovog statusnog odnosa. Prema tome, djeca iz nepostojećeg braka i djeca iz braka koji je poništen imaju zakonsko nasljedno pravo kao i sva druga bračna djeca i bez obzira na odredbu ovog člana o izjednačenju pozakonjene djece i djece rođene u braku u pogledu nasljednih prava. 4. Budući, da učinci pozakonjenja nastupaju od dana sklapanja braka vanbračnih roditelja odnosno od dana pravomoćnosti sudske odluke,(2) to pozakonjena djeca bez postojanja pretpostavki iz čl. 23. st. 3 ZN nemaju zakonsko pravo nasljeđivanja iza očevih srodnika u slučajevima kada se po zakonu smatra da je zakonski nasljednik umro prije ostavioca (čl. 49, 132. i 143. ZN). 5. Pozakonjenjem nastaje uzajamno pravo nasljeđivanja između bračnih i pozakonjenih potomaka pozakonjenog djeteta i ostalih njegovih srodnika. (3) Ako vanbračnO' dijete umre prije nego što njegovi varabračni roditelji sklope brak i ostavi potomke, pozakonjenje djeluje neposredno na njih te im naprema srodnicima umrlog vanbračnog djeteta pripada zakonsko pravo nasljeđivanja. 1
A. P r o k o p , Komentar Osnovnom zakonu o braku, str. 119 i 132. Vidi E i s n e r, Porodično pravo, str. 158. 3 A. P r o k o p , Odnosi roditelja i djece po zakonodavstvu FNRJ, str. 56. 2
57
1 2
58
B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 144. E i s n e r, Porodično pravo, Zagreb, 1950, str. 171.
Član 25 — 26, — koja je sadržana i u cl. 19. st. 3 Zakona o usvojenju — hoće spriječiti sklapanje usvojenja iz materijalnih interesa koji bi se na strani usvojioca mogli pojaviti u slučaju kada usvojenik ima vlastite imovine. Upravo iz: razloga što usvojenje treba da bude u interesu i u korist usvojenika, tako da se na taj način poboljša njegov pravni položaj, ostaje i nakon usvojenja netaknuto pravo nasljeđivanja između usvojenika i njegovih srodnika. To je opet u skladu s odredbom čl. 17. st. 4 cit. zakona, prema kojoj usvojenje ne utječe na prava usvojenika prema njegovim roditeljima, kao ni njegove dužnosti prema njima. 5. Ako usvojenik umre prije usvojioca ili se nasljedstva odrekne samo u svoje ime (čl. 132. :st. 4 ZN) ili postane nedostojan da ga naslijedi (čl. 131. ZN), njegovi potomci nasljeđuju usvojioca po pravu predstavljanja (čl. 11. ZN) kao što ga nasljeđuju i potomci njegove rođene djece, ukoliko, naravno, nasljedna prava usvojenika i njegovih potomaka nisu pri usvojenju ograničena ili isključena (vidi gore pod 2). Na nasljedno pravo vanbračnih usvojenikovih potomaka na ostavinu usvojioca treba shodno primijeniti odredbe čl. 23. st. 1 i 3 ZN. Prema tome, vanbračna djeca usvojene ženske osobe imaju u smislu odredbe čl. 23. st. 1 ZN na ostavinu usvojioca ista nasljedna prava kao i bračna, dok vanbračna djeca usvojene muške osobe mogu usvojioca naslijediti samo uz pretpostavku iz čl. 23. st. 3 ZN. S obzirom na odredbu st. 2 čl. 25. ZN, usvojena usvojenikova djeca nisu zakonski nasljednici njegovog usvojioca.(3) 6. Usvojenici i njihovi potomci nužni su nasljednici usvojioca, ukoliko ugovorom o usvojenju njihova nasljedna prava prema njemu nisu isključena (čl. 30. u vezi sa čl. 25. st. 1 ZN).
O načinu prestanka usvojenja vidi čl. 20—22. Zakona o usvojenju i čl. 24. st. 4 OZB. 1. Postojanje usvojenja u momentu smrti usvojioca je pretpostavka za ostvarenje nasljednog prava usvojenika i njegovih potomaka prema usvojiocu. Ako usvojenje u momentu smrti ostavioca nije više postojalo, usvojenik i njegovi potomci ne mogu naslijediti usvojioca na temelju zakona, bez obzira na razlog prestanka usvojenja. Kako zahtjev za prestanak usvojenja može podnijeti i usvojilac (čl. 22. cit. zakona), a postoji mogućnost da postupak, koji se u povodu tog zahtjeva vodi pred organom starateljstva, ne bude za njegova života dovršen, ovom se odredbom predviđa da usvojenik i njegovi potomci gube nasljedno pravo prema usvojiocu, ako organ strateljstva poslije smrti usvojiočeve usvoji njegov zahtjev za prestanak usvojenja. 3
Protivno B1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 144. 59
Član 26 — 27. 2. Ako su bračni drugovi zajedno usvojili, a jedan je od njih umro, preživjeli bračni drug može podnijeti zahtjev za prestanak usvojenja.^) U tom slučaju, ako organ starateljstva uvaži zahtjev, odnos usvojenja prestaje samo između preživjelog bračnog druga i usvojenika, tako da usvojenikova nasljedna prava prema umrlom usvojiocu ostaju netaknuta.
SL*
1
E i s n e r, Porodično pravo, Zagreb, 1950, str. 173. Isporedi dr B. M a t i ć, Prestanak zakonskog prava nasljeđivanja bračnih drugova, Glasnik br. 8/55, str. 10. 1
60
Član 27. moći na osnovu zakona naslijediti ostavioca iako je njihov brak u momentu smrti ostaviočeve formalno još postojao. Izuzetak naveden pod tač. 1. odnosi se na slučaj kada su nasljednici poslije smrti bračnog druga, koji je podnio tužbu za razvod braka,jp_r_o- ^ d u ž i l i v e ć z a p o č e t i p o s t u p a k radi dokazivanja osnovanosti * tužbe (čl. 71. st. 1 OZB). Postojanje pravnog interesa na strani nasljednika nije uvjet za produženje započetog postupka. Štoviše, nasljednici ne mogu biti ni pozvani da navedu pravni interes za nastavak postupka, jer je taj njihov interes već sadržan u zakonskom ovlaštenju, na temelju kojeg mog u nastaviti postupak. Nasljednici, m e đ u t i m ! n e m o g u p o k r e n u t i postupak za razvod braka, makar bi za to i imali pravni interes, jer pravo tražiti razvod ne samo da je strogo osobno pravo bračnih drugova nego se i ne može razvoditi brak koji je već prestao smrću jednog bračnog druga (čl. 55. OZB). Ako se u produženom postupku utvrdi opravdanost tužbe za razvod braka, koju je podnio ostavilac, preživjeli bračni drug gubi pravo da ga naslijedi, bez obzira na to, čijom je krivnjom ostvaren brakorazvodni razlog. 3. Za razliku od slučaja kada je brak razveden ili poništen za života ostavioca (st. 1), odnosno kada je poslije njegove smrti utvrđeno da je tužba za razvod bila opravdana (st. 2 tač. 1), u slučajevima iz tač. 2. st. 2 preživjeli bračni drug gubi pravo da naslijedi ostavioca samo onda ako je z n a o za p o s t o j a.n is r a z l o g a, zbog kojih je njihov brak poslije smrti ostaviočeve utvrđen kao nenostoipr-i. odnosno zbog kojih je poništen.(2) Prema tome, preživjelom će bračnom drugu, koji je u vrijeme za"EJučenja braka postupao b o n a f i d e , ostati zakonsko nasljedno pravo na ostavinu umrlog bračnog druga ako do poništenja braka ili utvrđenja braka nepostojećim dođe poslije smrti ostaviočeve, ali neće ni u kojem slučaju imati to pravo ako njihov brak bude poništen ili utvrđen kao nepostojeći za života ostavioca. Pravo na podizanje tužbe za proglašenje braka nepostojećim (čl. 38. st. 1 OZB) i tužbe na poništenje braka iz razloga navedenih u čl. 40, 41, 42, 43. i 46 u vezi sa čl. 47. st. 1 OZB (tzv. razlozi apsolutne ništavosti) imaju ne samo bračni drugovi nego i javni tužilac i svatko tko ima neposredni pravni interes da se brak proglasi iiepostojećim ili da. se poništi. Tužba se u ovim slučajevima može podići i poslije prestanka braka (čl. 47. st. 3 OZB). Pravo na p o d i z a n j e tužbe radi utvrđenja da je brak nepostojeći i tužbe na poništenje braka ne p r e l a z i na nasljednike, ali nasljednici tužitelja m o g u p r o d u ž i ti već započeti postupak (čl. 50. OZB). 4. Odredba tač. 3. saarzi slučajeve koji su najizrazitiji primjer odstupanja od načela, da preživjelom bračnom drugu, koji se u momentu smrti ostavioca nalazi s njime u pravovaljanom braku, pripada pravo nasljedstva na njegovu ostavinu. Preživjeli bračni drug, ako se ostvare pretpostavke iz ove tačke, neće moći naslijediti ostavioca, makar je si2 Prema odredbi čl. 407. st. 2 ZPP, sud je dužan u izreci presude, kojom se brak proglašava nepostojećim ili se poništava, utvrditi da li je koja strana znala za okolnosti koje brak čine nepostojećim ili ništavim.
61
J
Član 27. gumo, da se on s njime u momentu smrti nalazio u pravovaljanom braku koji se zbog smrti ostaviočeve više ne može razvesti, a ne može se ni poništiti ili utvrditi da je nepostojeći ako za to ne postoje zakonom predviđene pretpostavke. Zakon, međutim, u ovom slučaju smatra da je stvarno stanje bračnih odnosa važnije i mjerodavnije od formalne pravovaljanosti braka. Ipak je pri tom određeno, da samo onaj t r a j n i prestanak životne zajednice bračnih drugova ima kao posljedicu gubitak prava na nasljedstvo, do kojeg je došlo uslijed k r i v n j e p r e ž i v j e l o g b r a č n o g d r u g a i l i u s p o r a z u m u s ostaviocem. Jedan i drugi način prestanka životne zajednice predstavlja samostalni razlog gubitka prava na nasljedstvo. Prema tome, za gubitak tog prava dovoljno je da je zajednica života bračnih drugova prestala na temelju njihovog sporazuma, makar na strani preživjelog bračnog druga nema nikakve krivnje za poremećaj bračnih odnosa. S druge pak strane, trajni prestanak zajednice života, koji (preživjeli bračni drug nije skrivio, ako do odvojenog života nije došlo uslijed sporazuma bračnih drugova, ne dovodi do gubitka njegovog prava na nasljedstvo na ostavinu umrlog bračnog druga.( 3 ) Trajni prestanak zajednice života uslijed o b o s t r a n e k r i v n j e bračnih drugova ama za preživjelog bračnog druga iste posljedice u pogledu prava nasljeđivanja kao i u slučaju kada je do prestanka zajednice došlo isključivo njegovom krivnjom. 5. Član 27. ZN odnosi se s a m o na nasljeđivanje na t e m e l j u z a k o n a , a ne i na ono na temelju oporuke. Na ovaj zaključak upućuje okolnost što se čl. 27. nalazi među odradbama glave druge Zakona o nasljeđivanju, koja se odnosi na nasljeđivanje na temelju zakona, i okolthost, što' se u tom članu ne samo uopće ne govori o oporuci ni o oporučnom" nasljeđivanju nego se pojedine njegove odredbe ne bi u potpunosti ni mogle primjeniti na oporučno nasljeđivanje. Tako, na primjer, ako bi se uzelo da je ovim članom uz iste pretpostavke regulirano i pitanje gubitka prava nasljeđivanja između bračnih drugova na temelju oporuke, moralo bi se zaključiti da preživjeli bračni drug gubi pravo na naljedstvo i na temelju oporuke koja je napravljena poslije razvoda odnosno poništenje braka, a to bi bilo očito neprihvatljivo. Prema tome se ni s obzirom na mjesto na kojem se čl. 27. nalazi u sistematici Zakona o nasljeđivanju ni s obzirom na njegov sadržaj ne bi moglo uzeti da se taj član odnosi i na nasljeđivanje između bračnih drugova na temelju oporuke. Osnovni zakon o braku u svojim članovima 65. i 71. st. 2 sadrži odredbe koje se odnose na pitanje nasljednih prava između bračnih drugova za slučaj razvoda braka, odnosno za slučaj da nasljednici tužitelja dokažu osnovanost tužbe za razvod braka, kojom je umrli bračni drug za svog života pokrenuo postupak za razvod. Prema odredbi stava 1 čl. 65. OZB pravo nasljeđivanja koje zakon priznaje bračnim drugovima prestaje razvodom braka, a prema odredbi stava 2 istog člana razvedeni bračni drug gubi također pravo tražiti koristi predviđene za njega u oporuci ili kom drugom raspolaganju za slučaj smrti, napravljenim prije ra3
G2
Jednako i d r B. M a t i ć u svom članku, citiranom u noti 1.
Član 27. zvoda braka od drugog bračinog druga. Iste pravne posljedice prema čl. 71. st. 2 OZB za preživjelog bračnog druga nastupaju i u slučaju ako nasljednici umrlog bračnog druga produže .postupak za razvod braka, koji je umrli bračni drug svojom tužbom pokrenuo, pa u produženom postupku dokažu osnovanost tužbe. Jednake nasljednopravne posljedice kao u slučaju razvoda braka nastupaju s obzirom na čl. 53. i 38. st. 2 i 3 OZB i za slučaj poništenja braka iM utvrđenja braka nepostojećim. Navedeni propisi Osnovnog zakona o braku po svom su sadržaju nasljednopravnog karaktera. Izvan sumnje je da je odredba stava 1 čl. 65. OZB prestala važiti nakon objave Zakona o nasljeđivanju između bračnih drugova, koje je u cijelosti regulirano članom 27. ZN. Isto je tako iz istog razloga prestala važiti i odredba čl. 71. st. 2 OZB, ukoliko se odnosi na nasljeđivanje na temelju, zakona. U Zakonu o nasljeđivanju nema nikakvih odredaba u pogledu oporučnog nasljeđivanja između bračnih drugova za slučaj razvoda ili poništenja braka. Postavlja se sada pitanje da li su odredba čl. 65. st. 2 OZB i odredba čl. 71. st. 2 OZB, ukoliko se odnosi na oporučno nasljeđivanje, također prestale važiti objavom Zakona o nasljeđivanju ili su te odredbe i dalje ostale na snazi, makar u taj zakon nisu preuzete. Prema odredbi čl. 1. ZN usvojeno je načelo j e d i n s t v e n o s t i n a s l j e d n o g p r a v a , kao i načelo isključive primjene odredaba Zakona o (nasljeđivanju pri ostvarivanju tog prava. Izuzetak od ovih načela predviđen je samo odredbom čl. 246. ZN, prema kojoj ostaju i dalje na snazi samo posebni propisi o nasljeđivanju u tom članu navedenih ostavinskih masa kao predmeta nasljeđivanja. Kako se prema odredbi čl. 242. ZN propisi Zakona o nasljeđivanju trebaju primjenjivati na sva nasljedstva koja do dana objave tog zakona nisu definitivno uređena, a čl. 246. ZN ne predviđa nikakvih odstupanja od odredaba Zakona o nasljeđivanju u pogledu osobe ostavioca ili nasljednika, to se nameće zaključak da su i odredba čl. 65. st. 2 OZB i odredba čl. 71. st. 2 OZB kao raniji propisi nasljednopravnog karaktera u c i j e l o s t i p r e s t a l e v a ž i t i danom objave Zakona o nasljeđivanju. S obzirom na izloženo, preostaje još samo zaključak da razvedeni bračni drug nakon objave Zakona o nasljeđivanju n e g u b i p r a v o d a i n a t e m e l j u o p o r u k e , n a pravljene prije razvoda braka, naslijedi drugog bračnog d r u g a ili dobije druge koristi predviđene za njega u oporuci, ukoliko oporučitelj opozivom ili izmjenom oporuke (čl. 105 — 107. ZN) drugačije ne izrazi svoju volju.(4) Ovo, mutatis mutandis, vrijedi i za slučaj poništenja braka, odnosno za slučaj utvrđenja da je brak nepostojeći. 4 Dr B. M a t i ć u svom članku citiranom u noti 1 zauzima stanovište da su odredbe čl. 65. i 71. st. 2 OZB prestale važiti, ali smatra da je članom 27. ZN u cjelini' obuhvaćena materija koja je bila regulirana navedenim odredbama OZB, što bi značilo da se čl. 27. ZN odnosi i na nasljeđivanje na temelju oporuke. A. P r o k o p u II izdanju Komentara Osnovnom zakonu o braku (Knjiga II, Zgb., 1960.) zastupa mišljenje da su odredba čl. 65. st. 2 i odredba čl. 71. st. 2, ukoliko se odnosi na oporučno nasljeđivanje ostale na snazi. B a z a 1 a u svom prikazu navedene knjige A. Prokop (Odvjetnik, br. 3—4/61, str. 93) zastupa u tom pitanju stanovište koje se podudara sa stanovištem u tekstu.
63
Član 27. 6. Zakon nije predvidio da li sud po službenoj dužnosti treba da pazi na postojanje razloga zbog kojih preživjeli bračni ,drug gubi pravo da naslijedi umrlog bračnog druga ili ove razloge treba da uzima u obzir samo u povodu stavljanja zahtjeva. Kod razmatranja ovog pitanja treba najprije uzeti u obzir da sud mora po službenoj dužnosti utvrditi osobe koje po zakonu imaju nasljedno pravo na ostavinu (čl. 173. i 176. ZN). O njihovim pravima sud odlučuje bez obzira da li su oni postavili odgovarajući zahtjev ili ne (čl. 220. ZN). Sud je isto tako dužan po službenoj dužnosti ispitati da li osoba, koja kao zakonski nasljednik polaže pravo na određenu ostavinu, doista ima sva svojstva koja su in concreto potrebna, da ta osoba bude zakonski nasljednik. Sud je, prema tome, dužan ispitati, da li je određena osoba u određenom rodbinskom odnosu s ostaviocem, tako da ona po zakonu može biti njegov zakonski nasljednik. Iz ovog proizlazi da sud mora po službenoj dužnosti ispitati da li je između određene osobe i ostavioca postojala bračna veza kao temelj nasljeđivanja, ako ta osoba polaže pravo n,a nasljedstvo kao bračni drug ostaviočev. Ako je određena osoba prestala biti bračni drug ostaviočev ili nikada nije ni bila njegov bračni drug uslijed nepostojećeg braka, onda ta osoba nije s ostaviocem ni u kakvom odnosu koji bi joj davao pravo na zakonsko nasljeđivanje. Kako pak sud mora po službenoj dužnosti paziti da li između određene osobe i ostavioca postoji odnos iz kojeg ta osoba izvodi zakonsko pravo nasljeđivanja, to sud treba po službenoj dužnosti ispitivati činjenice navedene u ovom članu. (3) . S udska
pr aksa
1. Bračni drug nema pravo nasljedstva kad je njegova zajednica života s ostaviocem bila trajno prestala u sporazumu s ostaviocem, bez obzira na to tko je skrivio taj prestanak (Presuda Vrhovnog suda AP Vojvodine Gž 757/56 od 19. IV 1957, Zb. U/1—1957, br. 54). 2. Bračni drug ima pravo naslijediti na temelju oporuke iako je njegova zajednica života s ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivnjom (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 421/59 od 25. VI 1959, Zb. IV/2—1959, br. 213). 3. Medu uzrocima koji po čl. 27. ZN dovode do gubitka prava nasljedstva bračnog druga predviđen je slučaj kad je zajednica života s ostaviocem osobi koja kao bračni drug zahtijeva nasljedstvo bila trajno prestala njezinom krivnjom ili u sporazumu s ostaviocem. V sumnji se uzima da nije nastao gubitak tog prava. Prestanak zajednice života u sporazumu s ostaviocem pretpostavlja sporazumnu odluku jednog i drugog bračnog druga da njihova zajednica života trajno prestane, o kojoj se sudi na osnovu dokazanih činjenica ponašanja kojim se ispoljava i potvrđuje sporazumna odluka. Kao krivnja u smislu čl. 27. ZN ocjenjuje se ponašanje bračnog druga, koje je nedopušteno s obzirom na uzajamna prava i dužnosti bračnih drugova, a bračni drug je prema okolnostima mogao i morao biti svjestan da to nedopušteno ponašanje vodi trajnom prestanku zajednice života brač5 B l a g o j e v i ć stoji na stanovištu (op. cit., str. 172), da ovdje treba analogno primijeniti pravila koja su u ovom pitanju predviđena kod nedostojnosti za nasljeđivanje (61. 132. st. 3), tako da sud o slučajevima iz st. 1 i st. 2 tač. 1. i 2. 61. 27. ZN treba voditi računa po službenoj dužnosti, a o slučajevima iz st. 2 tač. 3. 61. 27. ZN samo na zahtjev zainteresiranih osoba.
64
t f
: • ]
Član 27 — 28. nih drugova (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 287/61 od 5. IX 1961, Zb. VI/3—1961, br. 235). 4. Pravo zakonskog nasljeđivanja između bračnih drugova prestaje i presudom o rastavi od stola i postelje donesenom od nadležnog suda prije stupanja na snagu Osnovnog zakona o braku (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 2443/60 od 23. XII 1960, potvrđena bez posebnog obrazloženja presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 1150/61 od 15. VI 1961, Naša zakonitost br. 7—8/61, str. 357).
Pri odlučivanju sud će uzeti u obzir .sve okolnosti slučaja, a naročito imovinske prilike i sposobnost za privređivanje bračnog druga, imovinske prilike ostalih nasljednika i njihovu sposobnost za privređivanje i vrijednost ostavine. '. ~~ ———1. Bračni drug se pojavljuje kao nasljednik drugog nasljednog reda ako ostavilac nije ostavio1 nijednog potomka ni usvojenika, niti je usvojenik ostavio svojih potomaka (čl. 13. i 25. ZN). U tom nasljednom redu bračni drug konkurira na nasljedstvo s ostaviočevim roditeljima, njegovom braćom i sestrama i s potomcima ostaviočeve braće i sestara (čl. 13 — 14. ZN). Dok do umanjenja nasljednog dijela bračnog druga može doći kako u slučaju kada se on pojavljuje kao nasljednik prvog nasljednog reda (čl. 12. ZN), tako i u slučaju kada nasljeđuje u drugom nasljednom redu (čl. 29. ZN), njegov se nasljedni dio može povećati .samo onda kada je on pozvan na nasljedstvo s nasljednicima drugog nasljednog reda. 2. Nasljedni dio bračnog druga može se povećati na teret ostalih nasljednika drugog nasljednog reda samo ako je bračni drug b e z n u ž n i h s r e d s t a v a za život. Kako pri zahtjevu pri odlučivanju o zahtjevu za povećanje treba u smislu odredbe drugog stava ispitati i uzeti u obzir imovinske prilike i sposobnost za privređivanje ne samo na strani bračnog druga nego i na strani ostalih nasljednika, sud može i pored činjenice da je bračni drug bez nužnih sredstava za život odbiti njegov zahtjev za povećanje nasljednog dijela ako su i ostali nasljednici u istoj imovinskoj situaciji. Ovo vrijedi posebno u slučaju k a d a s bračnim drugom konkuriraju na nasljedstvo ostaviočevi roditelji (ili jedan od roditelja), jer po čl. 29. ZN oni mogu prema bračnom drugu ostavioca postaviti isti zahtjev. 3. Zakonom nije određeno, u kojem će se opsegu izvršiti povećanje nasljednog dijela bračnog druga, odnosno smanjenje nasljednih dijelova ostalih nasljednika ako se utvrdi osnovanost stavljenog zahtjeva, već je ostavljeno sudu da o tome odluči prema svim okolnostima slučaja. 5
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
.
65
Član 28. Nije potrebno da se povećanje nasljednog dijela bračnog druga vrši jedino na način na koji, u prvi mah, upućuje marginalna rubrika uz ovaj član i formulacija prvog stava, tj. da se nasljedni dio bračnog druga razmjerno (u alikvotnom dijelu) poveća odnosno da se u istom, omjeru dio ostalih nasljednika smanji. Povećanje dijela bračnog druga može se i tako postići, da se bračnom drugu dodijeli najprije jedna ili više određenih stvari iz ostavine, a preostali dio ostavine da se zatim podijeli između bračnog druga i ostalih nasljednika.^) Ovaj bi način povećanja nasljednog, dijela bio u skladu s karakterom ovog instituta kojemu je svrha da se omogući individualizacija pri raspodjeli ostavine između srodnika drugog nasljednog reda i bračnog druga (što vrijedi i u slučajevima iz čl. 29. ZN). 4. S obzirom na okolnost da imovinske prilike i sposobnost za privređivanje ne moraju kod svih osoba koje se zajedno s bračnim drugom pojavljuju kao nasljednici biti jednake i istovrsne, može se zahtjev za povećanje nasljednog dijela bračnog druga prema pojedinim nasljednicima različito riješiti. Pri tom se može povećanje odrediti samo prema nekim nasljednicima, uslijed čega će se samo njihov nasljedni dio umanjiti u korist bračnog druga, a i opseg umanjenja pojedinih nasljednika može biti različit.(2) 5. Za dodjelu cijele ostavine bračnom drugu nije dovoljna samo okolnost da je on bez nužnih sredstava za život. Odluku u tom smislu može sud donijeti samo onda ako zbog male vrijednosti ostavine nužno uzdržavanje bračnog druga ne bi bilo osigurano ni povećanjem njegovog nasljednog dijela. Do ovakvo'g slučaja maže doći naročito kod zemljoradničkih porodica ako je jedinu imovinu umrlog bračnog druga predstavljalo poljoprivredno zemljište male površine, tako da bi preživjeli bračni drug, koji nema vlastite imovine ni drugih sredstava za život, podjelom tog zemljišta zapao u oskudicu. Naravno da se ni u ovom slučaju neće moći usvojiti zahtjev bračnog druga za dodjelu cijele imovine ako se uz bračnog druga kao nasljednici pojavljuju ostaviočevi roditelji ili pobočni srodnici koji su također bez nužnih sredstava za život. 6. Do povećanja nasljednog dijela bračnog druga može doći samo ako u tom pravcu bude stavljen z a h t j e v od strane preživjelog bračnog druga. Zahtjev mora biti stavljen u ostavinskom postupku prije nego što rješenje o nasljeđivanju postane pravomoćno. Prema tome, sud mora o tom zahtjevu raspravljati i odlučiti i u slučaju ako bude postavljen u toku žalbenog postupka u žalbi protiv rješenja o nasljeđivanju, jer u protivnom slučaju preživjeli bračni drug, s obzirom na odredbu čl. 234. ZN ne bi više imao mogućnosti da ga ostvari. Ostvarenje zahtjeva za povećanje svog nasljednog dijela mogao bi preživjeli bračni drug tražiti. naknadno jedino u slučaju ako nije učestvovao u postupku za ostavinsku raspravu (čl. 237. ZN) ili ako postoje uvjeti za ponavljanje postupka u smislu čl. 238. ZN. 1 Vidi B 1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 163, gdje se za primjer ovakvog načina povećanja nasljednog dijela bračnog druga uzima dodjela jedne krave muzare bračnom drugu. 2 isporedi B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 161.
Član 28. Ako između bračnog druga i ostalih nasljednika nastane spor o činjenicama koje se odnose na okolnosti iz st. 2 ovog člana, sud treba da ih u smislu čl. 223. st. 2 tač. 3. ZN uputi na parnicu, jer u tom slučaju među njima postoji spor o činjenicama, od kojih zavisi veličina nasljednog dijela. 7. Kad postoje pretpostavke za povećanje nasljednog dijela bračnog druga u smislu ovog člana, onda tako utvrđeni zakonski nasljedni dio služi kao baza za određivanje nužnog dijela. Vidi o tome čl. 31. st. 2 ZN i objašnjenja pod tač. 2. uz taj član.
Sudska
prak s a
1. Povećanje nasljednog dijela bračnog druga može uslijediti samo na zahtjev bračnog druga postavljen u tom pravcu, kao i nakon obavljene rasprave među strankama o odlučnim okolnostima za ocjenu tog zahtjeva, ako nema spornih činjenica za čije je utvrđivanje potrebno uputiti stranke na parnicu (Rješenje Okružnog suda, Zagreb Gž 5462/55 od 29. XII 1955, Naša zakonitost br. 8—9/56, str. 380). 2. Udova ostavioca (pozvana na nasljedstvo s njegovim sinovicama), stara 12 godine i nesposobna za privređivanje, zapala bi u oskudicu podjelom ostavine koja se sastoji od 3 katastralna jutra zemljišta (Rješenje Vrhovnog suda AP Vojvodine G rev. 4/56 od 26. VI 1956, Zb. 1/2—1956, br. 329). 3. Povećanje nasljednog dijela bračnog druga, predviđeno u čl. 28. ZN, može uslijediti jedino u slučaju zakonskog, a ne i oporučnog nasljeđivanja (Rješenje Okružnog suda Split, Gž 1397/56 od 28. XII 1956). 4. Sud može odlučiti da cijelu ostavinu naslijedi bračni drug ostavioca koji je pozvan na nasljeđivanje s nasljednicima drugog nasljednog reda ako je ostavina tako male vrijednosti, da bi njenom podjelom bračni drug ostavioca zapao u oskudicu iako ni drugi nasljednik nema nužnih sredstava za život (Rješenje Vrhovnog suda AP Vojvodine Rev. 256/58 od 6. II 19J>9, Zb. IVII—1953, ~br. 21). 5. Ako se zahtijeva primjena čl. 28. ZN, postoji mogućnost da se o tome odluči u ostavinskom postupku bez upućivanja na parnicu, ukoliko nisu sporne činjenice (Vrhovni sud AP Vojvodine Rev. 233/58, Glasnik br. 5/59, str. 30). 6. Pri odlučivanju o povećanju nasljednog dijela bračnog druga sud treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito imovinske prilike i sposobnost za privređivanje bračnog druga i ostalih nasljednika (Vrhovni sud AP Vojvodine, Gž 872/1960, Glasnik br. 8/61). 7. Činjenica da je žena ostaviočeva vlasnica polovice idealnog dijela kuće i gospodarskih zgrada i da u toj kući stanuje u položaju nosioca stanarskog prava, da uživa porodičnu mirovinu u iznosu od 3.040 dinara mjesečno i da stalno privređuje prodajom mlijeka od svoje krave te da je 5O°/o nesposobna za rad, isključuje mogućnost primjene čl. 28. ZN (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 1371/60 od 19. I 1961, Odvjetnik br. 11/61, str. 276). 8. Odredbe čl. 28. ZN o povećanju nasljednog dijela bračnog druga dolazi do primjene samo u slučaju nasljeđivanja na temelju zakona, a ne i u slučaju nasljeđivanja na temelju oporuke (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 769/60 od 26. VII 1960, Naša zakonitost br. 1—2/61, str. 83). 67
Član 29.
; e) Povećanje
Roditelji
nasljednog
dijela
roditelja
Član 29. Kad su roditelji koji nemaju nužnih sredstava za život pozvani na nasljedstvo sa bračnim drugom ostaviočevim, sud može na njihov zahtjev odlučiti ga naslijede i jedan dio onog dijela ostavine koji bi po zakonu trebao naslijediti bračni drug, a može odlučiti da roditelji naslijede cijelu ostavinu, ako je ona tako male vrijednosti da bi njezinom podjelom roditelji zapali u oskudicu. Ako je između roditelja ostaviočevih zajednica života trajno prestala, a samo jedan roditelj nema nužnih sredstava za život, on može zahtijevati povećanje nasljednog dijela kako prema bračnom drugu tako i prema drugom roditelju ostaviočevom. Ako je jedan roditelj ostaviočev umro prije ostavioca, preživjeli roditelj koji nema nužnih sredstava za život može zahtijevati povećanje sy.og nasljednoga dijela i prema nasljednicima umrlog ostaviočevog roditelja. Pri odlučivanju sud će uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito imovinske prilike i sposobnost za privređivanje roditelja, imovinske prilike bračnog druga odnosno nasljednika umrlog roditelja i njihovu sposobnost za privređivanje i vrijednost ostavine. 1. Dok se nasljedni dio preživjelog bračnog druga, uz uvjete iz prethodnog člana, može p o v e ć a t i na račun nasljednog dijela svih ostalih nasljednika drugog nasljednog reda, do u m a n j e n j a njegovog nasljednog dijela može prema odredbama ovog člana doći samo na zahtjev i u korist oistaviočevih roditelja kao nosilaca linije tog nasljednog reda. Nasljedni dio pobočnih ostaviočevih srodnika, tj. potomaka ostaviočevih roditelja, ne može se povećati na račun nasljednog dijela preživjelog bračnog druga. 2. Uz iste pretpostavke, uz koje se na zahtjev bračnog druga može povećati njegov nasljedni dio na teret ostalih srodnika drugog nasljednog reda, može doći i do povećanja nasljednog dijela roditelja (ali ne i njihovih potomaka) na teret nasljednog dijela bračnog druga. Prema tome je i ovdje pomanjkanje nužnih sredstava za život osnovna pretpostavka za usvojenje zahtjeva za povećanje nasljednog dijela. Kada se oba roditelja pojavljuju kao nasljednici, a z a j e d n i c a živ o t a između njih p o s t o j i , njihov zahtjev za povećanje nasljednog dijela može biti upravljen samo prema preživjelom bračnom drugu, jer drugi srodnici u tom slučaju ni ne dolaze u obzir kao zakonski nasljednici (čl. 13. st. 1 ZN). Roditelji se u ovom slučaju tretiraju kao jedna zajednica, jedna cjelina (što je u skladu s načelom iz čl. 1. OZB), tako da se ne može smatrati da je kod njih ispunjena pretpostavka pomanjkanja 68
Član 29. nužnih sredstava za život, ako ta sredstva postoje makar kod jednog od njih. (i) 3. Kada se oba roditelja pojavljuju kao nasljednici, a između njih je z a j e d n i c a ž i v o t a t r a j n o p r e s t a l a , onda samo onaj roditelj može zahtijevati povećanje svog nasljednog dijela, koji nema nužnih sredstava za život, ali svoj zahtjev može tada upraviti ne samo prema ostaviočevom bračnom drugu nego i prema drugom roditelju. Ako su oba roditelja bez nužnih sredstava za život, situacija je ista kao i u slučaju kada između njih postoji zajednica života, što znači da oba roditelja mogu tražiti da se njihov nasljedni dio povećava na teret nasljednog dijela bračnog druga. 4. Do umanjenja nasljednog dijela pobočnih srodnika ostaviočevih može doći u slučaju ako je jedan ostavi očev roditelj umro prije ostavioca, a preživjeli roditelj nema nužnih sfedstava za život. U tom se slučaju nasljedni dio preživjelog roditelja, na njegov zahtjev, može povećati ne samo na teret ostaviočevog bračnog druga nego i na teret potomaka umrlog roditelja. To mogu biti, kako zajednički potomci obaju roditelja, tako i potomci samo umrlog roditelja ako je on imao djece iz drugog braka ili vanbračne djece. Formulacija trećeg stava ovog člana, u dijelu gdje se govori o zahtjevu preživjelog roditelja prema »nasljednicima umrlog ostaviočevog roditelja«, nije posve ispravna. Potomci umrlog roditelja jesu, doduše, zakonski nasljednici tog roditelja, ali oni se u ovom slučaju ne po^ javljuju kao njegovi nasljednici, nego su kao njegovi reprezentanti nasljednici ostavioca. Osim toga, zahtjev za povećanje može preživjeli _roditelj upraviti samo prema p o t o m c i m a umrlog roditelja, a ne i prema drugim njegovim srodnicima koji ga inače mogu naslijediti kao njegovi zakonski nasljednici. Bilo bi stoga i ispravnije i preciznije, da je u cit. dijelu odredbe trećeg stava umjesto riječi »nasljednicima« upotrijebljena riječ »potomcima«. 5. Nije isključena mogućnost da zahtjev za povećanje nasljednog dijela bude opravdano istaknut i od strane preživjelog bračnog druga po čl. 28. ZN i od strane jednog od ostaviočevih roditelja po čl. 29. ZN. Do ove. situacije može doći ako se uz bračnog druga kao zakonski nasljednici pojave ili oba ostaviočeva roditelja, čija je zajednica života trajno prestala (st. 2 ovog člana), ili jedan roditelj i potomci umrlog roditelja (st. 3 ovog člana). Uz pretpostavku da su i bračni drug i jedan od ostaviočevih roditelja bez nužnih sredstava za život, može na zahtjev jednog i drugog doći do povećanja njihovih nasljednih dijelova na račun nasljednog dijela drugog roditelja (u slučaju iz st. 2) odnosno na račun nasljednog dijela potomaka umrlog roditelja (u slučaju iz st. 3).(2) 6. I kod rješavanja zahtjeva za povećanje nasljednog dijela roditelja postoji ista mogućnost individualnog tretiranja pojedinih nasljednika, kako je to izloženo uz prethodni član pod tač. 4. Prema tome, sud može i u slučajevima na koje se odnose stav 2 i 3 ovog člana diferencirati na1 B l a g o j e v i ć (op. cit., str. 165.) ističe da to vrijedi i u slučaju ako se jedan roditelj odrekne nasljedstva ili ako zbog nedostojnosti ne može naslijediti, jer bi se inače mogle vršiti zloupotrebe davanjem izjave o odricanju2 nasljedstva. Vidi B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 180.
69
Član 29—30. sljednike prema okolnostima navedenim u st. 4 i nakon toga odlučiti da li će se u povodu zahtjeva jednog od ostaviočevih roditelja za povećanje njegovog nasljednog dijela umanjiti nasljedni dijelovi svih ostalih nasljednika koji s njime konkuriraju na nasljedstvo, ili će se umanjiti nasljedni dijelovi samo nekih nasljednika, u kojem opsegu će se umanjiti dio pojedinog nasljednika i na koji način. Objašnjenja dana uz prethodni član pod tač. 5, 6. i 7. vrijede mutatis mutandis i za ovaj član.
1
70
Vidi F i n ž g a r, op. cit., str. 66.
Član 30.
Član 30. sredstava za život su pretpostavke koje moraju k_u_m u 1 a t i y_n o po^ stojati na strani srodnika_iz st. 2, koji traže nužni dio. Prema tome, ako je koji od tih "šl-odnika^(relatlvinih~ nužnih nasljednika) nesposoban za rad, ali ima imovinu iz koje se može uzdržavati ili ima drugi stalni prihod (npr. mirovinu, rentu i si.) koji mu daje nužna sredstva za život, onda taj srodnik nema pravo na nužni dio, makar bi po zakonskom redu nasljeđivanja bio pozvan na nasljedstvo. Isto tako ne pripada pravo na nužni dio srodniku iz st. 2, koji, doduše, nema nužnih sredstava za život, ali koji je sposoban za rad. Sposobnost za rad i pomanjkanje jiužnih sredstava _zaj|ivota su stanja koja sud" treba da utvrdi prema svim okolnostima pojedinog slučaja. Ne mora kod tih osoba postojati potpuna radna nesposobnost niti svako pomanjkanje nužnih sredstava za život, već je dovoljno da se srodnik koji traži nužni dio svojim radom u danim uvjetima ne može uzdržavati, odnosno da mu imovina kojom raspolaže ili prihod koji ima, ne mogu služiti kao izvor nužnog uzdržavanja. 4. Za nužno nasljedno pravo v a n b r a č n i h srodnika vrijede iste pretpostavke kao i kod bračnih srodnika, samo što ovdje treba uzeti u obzir posebne odredbe koje se odnose na nasljeđivanje vanbračne djece (čl. 23. ZN). Prema tome, za ostvarenje prava na nužni dio vanbračnog djeteta na ostavinu njegovog djeda po ocu potr6bno~Je"poštOjaTrJB"-pret-" *~postavla~iz cl. 23.~sT.~3 ZJN. To isto vrijedTTu slučaju kada se kao nužni" "nasljednik pojavljuje ostaviočev polubrat koji je rođen izvan braka, a s ostaviocem ima zajedničkog oca (vidi objašnjenje uz čl. 23. ZN pod tad 4.). 5. Kod nužnog nasljednog prava ne vrijedi u potpunosti načelo reciprociteta ni u okviru prva tri nasljedna reda (vidi objašnjenje uz čl. 9. ZN pod tač. II—5). To proizlazi odatle što su potomci uvijek nužni nasljednici svojih predaka, kada su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvani na nasljedstvo, dok su od predaka samo roditelji apsolutni nužni nasljednici (vidi notu br. 3), jer za ostvarenje prava na nužni dio ostalih predaka vrijedi odredba stava 2. Odredbe ovog člana o krugu osoba kojima pripada pravo na nužni dio podudaraju se, uglavnom, s odredbama čl. 32. OZORD, kojima je određen krug srodnika između kojih postoji dužnost uzdržavanja; razlika postoji u pogledu vanbračnih srodnika, jer je po Osnovnom zakonu o odnosima roditelja i djece dužnost uzdržavanja između vanbračnih srodnika ograničena na roditelje i djecu, dok je pravo na nužni dio po Zakonu o nasljeđivanju, uz pretpostavke iz ovog člana, priznato u načelu (čl. 23. ZN) i ostalim vanbračnim srodnicima. (4) Sudska
praksa
1. U slučaju, kad sestra ostaviteljice stara 68 godina, inače nesposobna za rad, ispomaže u kućanstvu kćeri i imade godišnji prikod 10.000 dinara, a njena kći nije u mogućnosti da je uzdržava, postoje uvjeti za priznanje nužnog nasljednog prava (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 15/58 od 23. I 1958, Odvjetnik br. 10—11/58, str. 261). 4
72
Isporedi F i n ž g a r, Nujni delež, »Pravnik« br. 1—2/56, str. 4.
1. Između nužnog dijela i nasljeđivanja na temelju zakona postoji uska veza koja se očituje u dva pravca: prvo, osobama kojima se po zakonu priznaje svojstvo nužnih nasljednika (čl. 30. st. 1 i 2 ZN) pripada pravo na nužni dio samo onda kada su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvane na nasljedstvo (čl. 30. "st. 3 ZN), i drugo, veličina nužnog dijela određuje se prema zakonskom nasljednom dijelu (st. 2 ovog člana). Prema zakonskoj definiciji n u ž n o g i r a s p o l o ž i v o g dijela izgledalo bi da nužni dio predstavlja g l o b a l n u količinu ostavine koja se uvijek određuje prema ostavini kao cjelini, i s kojom ostavilac ni u kojem slučaju ne može raspolagati. Iz toga bi se, u prvi mah, moglo zaključiti da se nužni dio uvijek treba uzeti globalno, a ne u dijelovima pojedinih nužnih nasljednika iako su ti njihovi dijelovi obuhvaćeni globalnom količinom. Ne smije se, međutim, zaboraviti da se nužni i raspoloživi dio mogu utvrditi istom poslije' smrti ostavioca, jer se prema momentu njegove smrti ocjenjuje tko su njegovi nužni nasljednici i koliki su njihovi nužni dijelovi. Treba, prema tome, najprije utvrditi, koje osobe dolaze u konkretnom slučaju u obzir kao zakonski nasljednici, zatim koji su od tih zakonskih nasljednika nužni nasljednici^) i koji bi dio nasljedstva nužnim nasljednicima pripao po zakonskom redu nasljeđivanja, nakon čega se prema tom zakonskom nasljednom dijelu u 1
Kada su po zakonskom nasljednom redu na nasljedstvo pozvani nasljednici prvog nasljednog reda, onda su svi zakonski nasljednici ujedno i nužni nasljednici; u drugom nasljednom redu mogle bi uz nužne nasljednike postojati i osobe koje su zajedno s nužnim nasljednicima pozvane na nasljedstvo po zakonskom redu nasljeđivanja, ali im ne pripada pravo na nužni dio (na primjer u slučaju kada bi po zakonskom redu nasljeđivanja na nasljedstvo bio pozvan jedan ostaviočev roditelj i ostaviočevi sinovci). Slična situacija može nastati i u okviru trećeg nasljednog reda. Kako je od četvrtog nasljednog,reda dalje isključena primjena prava predstavljanja, mogli bi se u tim nasljednim redovima kao zakonski nasljednici pojaviti samo preci, od kojih bi pravo na nužni dio imali samo oni koji su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život. 73
74
Član 31. druga predstavlja jednu polovinu nasljednog dijela, izračunatog prema formuli navedenoj pod tač. 7. objašnjenja uz čl. 12. ZN. P r i m j e r : Obračunska vrijednost ostavine (čl. 33. ZN) iznosi 60.000 dinara, a iza ostavioca je ostao bračni drugi i dvoje djece iz ostaviočevog ranijeg braka. Ostavilac je svoju imovinu oporukom, ostavio trećoj osobi koja nije njegov zakonski nasljednik. Uz pretpostavku da postoje svi uvjeti za umanjenje nasljednog dijela bračnog druga, njegov bi zakonski nasljedni dio iznosio 12.000 dinara, a za svako dijete 24.000 dinara, dok nužni dio bračnog druga iznosi 6.000 dinara, a za svako dijete 12.000 dinara. Kada se radi o određivanju nužnog dijela nasljednika drugog nasljednog reda,a postoje pretpostavke za povećanje nasljednog dijela bračnog druga odnosno roditelja u smislu čl. 28. i 29. ZN, t r e b a uzeti u obzir da prema odredbi st. 1 čl. 28. ZN, odnosno odredbi st. 1 čl. 29. ZN sud može odrediti da bračni drug, odnosno roditelji naslijede cijelu ostavinu ako je ona tako male vrijednosti, da bi njenom podjelom bračni drug, odnosno roditelji zapali u oskudicu. Ako sud utvrdi da postoje okolnosti zbog kojih bi po zakonskom redu nasljeđivanja bračnom drugu na teret roćlTteT]a7~59rTosBo roditerjirna"TTa Teret bračnog druga trebala pripasti "cijela _' ostavina, onda še~riužnT~ dio privilegiranog nužnog nasljednika (bračnog druga odnosno roditelja) određuje tako da se najprije" izračuna nužni dio svakog od tih nužnih nasljednika. Zbroj tako izračunatih nužnih dijelova sačinjava nužni dio privilegiranog nužnog nasljednika. Očita je, naime, misao zakona da privilegirani nasljednik u navedenoj situaciji treba uz svoj dio da dobije ono što bi po zakonu dobio onaj nasljednik, na čiji se račun povećava dio privilegiranog nasljednika. Ako bi se zauzelo stanovište da se u slučaju primjene čl. 28. odnosno čl. 29. ZN, a u situaciji u kojoj bi bračnom drugu odnosno roditeljima trebala pripasti cijela ostavina, nužni dio izračunava na bazi vrijednosti cijele ostavine, onda bi nužni dio bračnog druga, ako na njegovoj strani postoje pretpostavke za povećanje nasljednog dijela, iznosio više od zbroja njegovog nužnog dijela i nužnog dijela roditelja (skupnog nužnog dijela), dok bi nužni dio roditelja, kada bi iste pretpostavke postojale na njihovoj strani, iznosio manje od zbroja jednog i drugog nužnog dijela. Ovakav se način izračunavanja nužnog dijela u ovoj situaciji ne bi mogao prihvatiti, jer bi oporučni nasljednici u jednom slučaju bili nepravedno oštećeni, dok bi se u drugom slučaju neopravdano okoristili, odnosno, u jednom bi slučaju bračni drug neopravdano stekao veću korist, a u drugom bi slučaju roditelji bili neopravdano oštećeni. P r i m j e r : Obračunska vrijednost ostavine (čl. 33. ZN) iznosi 60,000 dinara, a nužni- su nasljednici bračni drug i roditelji. Zakonski nasljedni dio bračnog druga, a isto tako i roditelja, iznosio bi 30.000 dinara, dok bi nužni dio bračnog druga iznosio 15.000 dinara, a nužni dio roditelja zajedno 10.000 dinara. P r e m a t o m e bi skupni nužni dio u ovom. slučaju iznosio 25.000 dinara. Ako se, međutim, utvrdi da na strani bračnog druga postoje pretpostavke koje bi u slučaju zakonskog nasljeđivanja dovele do povećanja njegovog nasljednog dijela, pa sud n a đ e da postoje i razlozi, zbog kojih bi trebalo da bračni drug kao zakonski nasljednik naslijedi cijelu ostavinu, onda bi njegov nužni dio iznosio 25.000 dinara, 75
Član 31. tj. zbroj jedinog i drugog nužnog dijela. Ako bi iste okolnosti i razlozi postojali na strani roditelja, njihov bi nužni dio iznosio također 25.000 dinara, dakle, opet zbroj obaju nužnih dijelova. Ako bi se, međutim, prihvatilo drugo stanovište, nužni dio bračnog druga, ukoliko bi navedene pretpostavke postojale na njegovoj strani, iznosio bi 30.000 dinara, a ukoliko bi ove pretpostavke postojale na strani roditelja, njihov bi nužni dio iznosio 20.000 dinara. Prema tome bi po ovom stanovištu u navedenim situacijama nužni dio bračnog druga bio veći, a nužni dio roditelja manji od skupnog nužnog dijela, iako bi pod istim uvjetima u slučaju zakonskog nasljeđivanja jedna ili druga strana naslijedila cijelu ostavinu. 3. Ako se n u ž n i nasljednik, koji imade potomaka sa svojstvom nužnih nasljednika (čl. 30. st. 1 i 2 ZN), o d r e k n e p r a v a na nužni dio samo u svoje ime (čl. 136. st. 4 ZN), pravo na nužni dio po pravu predstavljanja pripada njegovim potomcima. Ovi će potomci u ime nužnog dijela zajedno dobiti onaj dio ostavine koji bi kao nužni dio pripao njihovom pretku, da se prava na nužni dio nije odrekao. Ako se nužni nasljednik odrekne prava na nužni dio ne samo u svoje ime nego i za svoje potomke (čl. 136. st. 2 ZN), odnosno ako nužni nasljednik, koji se odrekao, nema potomaka, nužni dio ostalih nužnih nasljednika određuje se kao da nasljednik koji se odrekao odnosno njegovi potomci ni ne postoje (čl. 136. st. 4 ZN). U slučaju i s k l j u č e n j a nužnog nasljednika iz nasljedstva (čl. 47. ZN) ili njegove n e d o s t o j n o s t i za nasljeđivanje (čl. 131. ZN) dolaze umjesto isključenog, odnosno nedostojnog nužnog nasljednika do prava na nužni dio njegovi potomci (čl. 49. i čl. 132. st. 1 ZN), ukoliko im zakon priznaje svojstvo nužnih nasljednika. Ako isključeni, odnosno nedostojni nužni nasljednik nema potomaka, nužni dio ostalih nužnih nasljednika određuje se i u ovom slučaju kao da isključeni ili nedostojni nužni nasljednik ni ne postoji. Potomcima nužnog nasljednika koji se nužnog dijela odrekao samo u svoje ime, odnosno^ onog koji je isključen iz nasljedstva ili je nedostojan za nasljeđivanje, ne pripada, istina, pravo na nužni dio ako nemaju svojstvo nužnih nasljednika, ali i te potomke treba uzeti u obzir pri određivanju veličine nužnog dijela ostalih nužnih nasljednika, ukoliko bi po zakonskom redu nasljeđivanja bih' pozvani na nasljedstvo. Ako se, na primjer, u slučaju kada pravo na nužni dio pripada ostaviočevim roditeljima, jedan od roditelja odrekne prava na nužni dio samo u svoje ime, a njegovi su potomci (braća i sestre ostaviočevi) sposobni za rad ili imaju nužnih sredstava za život, nužni dio drugog roditelja iznosit će samo jednu šestinu ostavine iako u ovom slučaju ostaviočeva braća i sestre nemaju pravo na nužni dio. Ako bi se jedan roditelj odrekao prava na nužni dio ne samo u svoje ime nego i u ime svojih potomaka, nužni dio drugog roditelja iznosio bi jednu trećinu ostavine. Sve ovo zbog toga, što bi u prvom slučaju po zakonskom redu nasljeđivanja, drugi roditelj nasljeđivao zajedno s ostaviočevom braćom i sestrama (u kojem bi mu slučaju prema tome, pripala polovina ostavine, od čega bi njegov nužni dio iznosio jednu trećinu, što opet predstavlja jednu šestinu čitave osta76
Član 31. vine), dok bi se u drugom slučaju, po zakonskom redu nasljeđivanja, nasljedni dio drugog roditelja određivao kao da su roditelj, koji se odrekao, i njegovi potomci umrli prije ostavioća (u kojem bi slučaju drugom roditelju kao zakonski nasljedni dio pripadala čitava ostavina, od čega bi nužni dio iznosio jednu trećinu).( 4 ) 4. Nužni dio se ne određuje po službenoj dužnosti, već samo n a z a h t j e v nužnog nasljednika (vidi čl. 45. i 46. ZN i objašnjenje uz te člamvej". Nužni nasljednik može, prema tome, tražiti nužni dio te staviti zahtjev u tom pravcu, a može se prava na nužni dio i odreći. Ako se tog prava o d r e k n e , a osim njega imade i drugih nužnih nasljednika, njihovi će se dijelovi odrediti kao da nužni nasljednik koji se odrekao nije nikad ni bio nasljednik (vidi objašnjenje 'pod tač. 3.). U tom slučaju dio koji bi mu pripao nasljeđuju ostaviočevi zakonski nasljednici, pa tako njegov dio može pripasti ne samo ostalim nužnim nasljednicima nego i oporučnim, ukoliko bi oni po zakonskom redu nasljeđivanja bili pozvani na nasljedstvo (čl. 142. i 143. ZN). Zbog odricanja nužnog nasljednika od nasljedstva (nužnog dijela) može doći i do povećanja raspoloživog dijela ostavine. To će nastati, na primjer, u slučaju kada se odreknu nasljedstva svi nužni nasljednici prvog nasljednog reda, tako da će pravo na nužni dio pripasti ostaviočevim roditeljima, čiji nužni dio iznosi samo jednu trećinu zakonskog dijela, dok nužni dio nasljednika prvog nasljednog reda iznosi jednu polovinu zakonskog dijela. Isto tako može doći do povećanja raspoloživog dijela ostavine i u slučaju kada usprkos odreknuću nužnog nasljednika od prava na nužni dio ne dolazi do priraštaja njegovog dijela ostalim nužnim nasljednicima iz razloga, što kod određivanja nužnog dijela treba uzeti u obzir i zakonske nasljednike koji nemaju pravo na nužni dio, ukoliko bi ti zakonski nasljednici po zakonskom redu nasljeđivanja bili pozvani na nasljedstvo. Do povećanja raspoloživog dijela ostavine došlo bi na taj način u već naprijed (pod 3) spomenutom slučaju, kada se jedan od roditelja samo u svoje ime odrekne prava na nužni dio, a potomci tog roditelja nemaju svojstvo nužnih nasljednika. Nužni dio drugog roditelja ostaje u tom slučaju nepromijenjen, ali se raspoloživi dio povećava za iznos nužnog dijela onog roditelja koji se nasljedstva odrekao samo u svoje ime. Kako se iz ovih primjera vidi, omjer raspoloživog i nužnog dijela ostavine ne mora ostati isti, već se zbog odricanja jednog ili više nužnih nasljednika od nasljedstva može i promijeniti. 5. Određujući ročište za ostavinsku raspravu, sud je dužan na ročište pozvati zakonske nasljednike i u onom slučaju kada je ostavilac oporukom raspoložio svojom imovinom (čl. 218. st. 4 Z-N). Već uz poziv na ročište sud treba sve zainteresirane osobe obavijestiti o postojanju oporuke, kako bi zakonski nasljednici, a među njima nužni, mogli odrediti svoj stav prema oporuci i ostaviočevim oporučnim raspolaganjima. Ako se nužni nasljednik ne o d a z o v e pozivu na ostavinsku raspravu, niti se pismenim putem, podnošenjem pismene izjave u smislu 4
Isporedi S t a n k o v i ć , Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva, »Naša zakonitost« br. 5—8/57, str. 247. i B a z a 1 a, 1. c. 77
Član 31. čl. 221. ZN, do donošenja odluke ne i z j a s n i da li traži nužni dio ili se odriče nasljedstva odnosno prava na nužni dio, sud mu neće po službenoj dužnosti odrediti nužni dio, niti će išta poduzeti u tom pravcu. Raspoloživi dio ostavine povećava se u tom slučaju za iznos dijela nužnog nasljednika, ukoliko je ostavilac oporukom raspoložio čitavom svojom imovinom i pri tom nužnom nasljedniku nije ništa ostavio. Ako oporučnim raspolaganjima nužni dio nije u cijelosti uskraćen, nego je samo o k r n j e n , sud će, prema podacima kojima raspolaže (čl. 220. st. 3 ZN), nužnom nasljedniku dosuditi ono što mu je oporukom ostavljeno, a od onog dijela ostavine, koji je ostao izvan oporučnih raspolaganja, još i dio koji mu od tog dijela ostavine pripada kao zakonskom nasljedniku, bez obzira na njegova prava kao nužnog nasljednika. Za onoliko za koliko je nužni dio povrijeđen, raste opet raspoloživi dio. Prema izloženom, treba drugačije prosuđivati slučaj kada se nužni nasljednik ne izjasni o svom pravu na nužni dio od slučaja kada se nužni nasljednik odrekne tog prava. U prvom slučaju mora se pri izračunavanju nužnog dijela uzeti u obzir i nasljednik koji se nije izjasnio,, koji dakle, nužni dio nije zatražio niti ga se odrekao, dok se u slučaju odricanja nužnog nasljednika od nasljedstva, nužni dio ostalih nužnih nasljednika određuje kao da je nužni nasljednik koji se odrekao, umro prije ostavioca. Sve to proizlazi iz naprijed istaknutog pravila, prema kojem kao baza za izračunavanje nužnog dijela služi uvijek onaj dio ostavine koji bi u k o n k r e t n o m s l u č a j u pripao nužnom nasljedniku po zakonskom redu nasljeđivanja. Pretpostavimo li da obračunska vrijednost ostavine (čl. 33. ZN) iznosi 600.000 dinara, onda u primjerima, koje ovdje navodimo, dobivamo slijedeće rezultate: P r v i p r i m j e r : Ako je iza ostavioca ostala žena i troje djece, a ostavilac je svoju imovinu ostavio trećim osobama, dio koji bi svakom od njih pripao na temelju zakona iznosi 150.000 dinara, a nužni dio 75.000 dinara, odrekne li se jedno dijete, koje nema potomaka, prava na nužni dio, njegov će dio pripasti ostalim maznim nasljednicima (čl. 136. st. 4 ZN), tako da će sada nužni dio svakog od njih iznositi 100.000 dinara (to je jedna polovina zakonskog dijela, koji bi u tom slučaju iznosio 200.000 dinara). Isti bi rezultat bio i u. slučaju kada bi jedan od ovih četvero nužnih nasljednika bio oporučni nasljednik, jer bi i njega kao zakonskog nasljednika trebalo uzeti u obzir pri izračunavanju dijelova nužnih nasljednika; odreknuće jednog od njih od nasljedstva (prava na nužni dio) išlo bi, prema tome, u ovom slučaju u korist ostalih nužnih nasljednika i u korist oporučnog nasljednika, jer bi se za iznos od 25.000 dinara povećao raspoloživi dio ostavine. D r u g i p r i m j e r : Ako jedan od nužnih nasljednika navedenih u prvom primjeru ne dođe na ročište za ostavinsku raspravu niti se pismenom izjavom ne izjasni o svom pravu na nužni dio, a ostali nužni nasljednici svoj nužni dio zatraže, iznosit će nužni dio svakog pojedinog nužnog nasljednika 75.000 dinara, jer i u ovom slučaju pri izračunavanju dijelova nužnih nasljednika treba nužnog nasljednika, koji se nije izjasnio (pa, prema tome, ni odrekao nasljedstva), uzeti u obzir kao zakon78
Član 31.
skog nasljednika. Za iznos nužnog dijela nasljednika, koji se nije izjasnio, povećava se raspoloživi dio, što ide u korist" oporučnog nasljednika, dok. je u prethodnom primjeru odreknuće nužnog nasljednika išlo u korist ostalih nužnih nasljednika, odnosno i oporučnog, ukoliko, je on ujedno i zakonski nasljednik. T r e ć i p r i m j e r : Ostaviočevi zakonski nasljednici su majka, brat i sinovac (dijete drugog ostaviočevog brata, umrlog prije ostavioca). Ostavilac je svoju imovinu oporukom ostavio trećim osobama,. Brat je trajno nesposoban za rad i nema nužnih sredstava za život. Ntfžni nasljednici su, prema tome, ostaviočeva majka i brat. Majčin nužni dio iznosi 100.000 dinara (jedna trećina zakonskog nasljednog dijela, koji bi iznosio 300.000 dinara), a bratov 50.000 dinara (njegov bi zakonski nasljedni dio iznosio 150.000 dinara, jer bi po zakonskom redu nasljeđivanja konkurirao na nasljedstvo s ostaviočevim sinovcem, čiji bi nasljedni dio također iznosio 150.000 dinara). Raspoloživi dio ostavine iznosi 450.000 dinara. Ako, se majka odrekne nasljedstva, i to samo u svoje ime, povećat će se nužni dio ostaviočevog brata, ali samo za 50.000 dinara, tako da će iznositi 100.000 dinara. I u ovom, naime, slučaju, treba ostaviočevog sinovca uzeti u obzir kod određivanja zakonskih nasljednih dijelova koji služe kao temelj za određivanje nužnog dijela. Raspoloživi dio ostavine povećat će se, prema tome, na iznos od 500.000 d: nara. Ako bi odreknuće ostaviočeve majke važilo i za potomke, nužni dio ostaviočevog brata ostao bi na iznosu od 50.000 dinara, a raspoloživi bi se dio povećao na iznos od 550.000 dinara (ostaviočev sinovac se' opet mora uzeti u obzir kod utvrđivanja temelja za određivanje kvote nužnoj, dijela). Zbog toga, što bi ostaviočev sinovac po zakonskom redu nasljeđivanja došao u obzir kao zakonski nasljednik, ne bi se nužni dio ostaviočev i majke povećao, makar bi se ostaviočev brat odrekao nasljedstva. Zbog njegovog odreknuća povećao bi se za iznos njegovog nužnog dijela jedia.o raspoloživi dio ostavine. Kako se iz gornjih primjera vidi, ne mora odreknuće jednog cd nužnih nasljednika od nasljedstva ići uvijek u korist s a m o nužnih nasljednika, a. ne mora ići ni u korist s v i h nužnih nasljednika'. Štaviše, ima situacija kada to odreknuće ne ide uopće u korist nužnih nasljednika, nego djeluje jedino u pravcu povećanja raspoloživog dijela. Zbog toga se i pitanje priraštaja dijela nužnog nasljednika koji se odrekao nasljedstva^5) može riješiti samo u okviru odredbe drugog stava ovog čliina, iz koje proizlazi da je nužni dio u v i j ek samo dio zakonskog dijela, koji bi, i u k o l i k o bi nužnom nasljedniku pripao po zakonskom redu nasljeđivanja. Nužni dio kao korelat raspoloživog dijela nije, prema tome, 5 Diskusiju o tom pitanju u našim pravnim časopisima potakla je presuda Vrhovnog suda NR Srbije od 8. XII 1955, broj G2. 794/55 (Zbirka I/l b •. 107), u kojoj je zauzeto stanovište da dio nužnog nasljednika u slučaju njegovog odreknuća od nasljedstva pripada ostalim nužnim nasljednicima. Na netačnost ovog stanovišta upozorili su B a z a l a i S t a n k o v i ć u svojim člancima, citiranim u noti br. 3 i 4. Vidi o tome i prikaz dra Srećka G o 1 j a r a pod naslovom Novi zakon o dedovanju v sadni rabi, »Pravnik« br. 1—2/58, str. 39.
79
Član 31. određen u globalnom iznosu već u momentu smrti ostaviočeve, tako da kasniji događaji ne mogu utjecati na njegovu veličinu, nego on predstavlja onaj dio ostavine, utvrđene prema odredbama čl. 33. ZN (obračunska vrijednost ostavine), koji se dobiva kada se zbroje nužni dijelovi svih nužnih nasljednika koji su u konkretnom slučaju p o s t a v i l i z a h t j e v radi određivanja nužnog dijela koji svakom pojedinom od njih po zakonu pripada.^) T a j d i o ostavine sačinjava nužni dio u smislu odredbe prvog stava i taj je dio rezerviran za nužne nasljednike te njime ostavilac ne može raspolagati. Raspoloživi dio je pak onaj dio ostavine, koji se dobiva kada se od obračunske vrijednosti ostavine odbije nužni dio ustanovljea na naprijed navedeni način. 6. Nije rijedak slučaj da nužni nasljednik odricanjem od nasljedstva želi zapravo svoj dio ostavine, koji mu kao nužni dio po zakonu pripada, prepustiti oporučnom nasljedniku. Takav efekt postigao bi nužni nasljednik odricanjem od nasljedstva samo onda ako osim njega nema drugih nužnih nasljednika. Ako, međutim, on nije jedini nužni nasljednik, onda nije za to dovoljna njegova izjava o odricanju od nasljedstva, jer bi u tom slučaju njegov dio pripao ostalim nužnim nasljednicima, dok bi oporučni nasljednik sudjelovao u toj koristi samo u slučaju ako je on ujedno i ostaviočev zakonski nasljednik (čl. 142. ZN). Potrebno je stoga da izjava nužnog nasljednika bude tako formulirana, da se iz nje može sa sigurnošću ustanoviti njegova prava volja. Već je rečeno (vidi objašnjenje pod tač. 5.) da nužni nasljednik samim time što ne daje nikakvu izjavu o svom pravu na nužni dio postizava da se za vrijednost njegovog dijela povećava raspoloživi dio, što znači da njegov dio ostaje oporučnom nasljedniku u opsegu oporučnih raspolaganja. Međutim, nužni nasljednik može svoj dio i izričitom izjavom ustupiti oporučnom nasljedniku u smislu odredbe čl. 136. st. 2 ZN, čime bi, prema istoj odredbi, bila izjednačena i izjava kojom se nužni nasljednik odriče prava na nužni dio u korist oporučnog nasljednika.O O određivanju nužnog dijela, kada se nužni nasljednik koji je za života ostavioca primio dar odrekne nasljedstva, vidi objašnjenje uz čl. 33. ZN pod tač. 8. O utvrđivanju vrijednosti ostavine te izračunavanju nužnog i raspoloživog dijela, vidi čl. 33—38. ZN i tamo dana objašnjenja. Sudska
praksa
1. Dio nužnog nasljednika koji se odrekao nasljedstva pripada ostalim nužnim nasljednicima (Presuda Vrhovnog suda NR Srbije Gž 749/55 od 8. XII 1955, Zb. 1/1—1956, br. 107). Vidi, međutim, objašnjenje pod tač. 5. i notu 5 uz ovaj član. 2. Oporučitelj, u pravilu, ne može nikakvim raspolaganjem okrnjiti nužni dio koji pripada nužnim nasljednicima ako ne postoje osnovani razlozi za isključenje nužnog nasljednika iz nasljedstva ili za lišenje nužnog dijela u korist njegovih potomaka, u kojem slučaju oporučitelj mora to izraziti u oporuci na nesumnjiv način. Oporučitelj ne može okrnjiti nužni dio ni odredbom o kreiranju zabrane otuđenja i opterećenja u korist drugih osoba (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 434/59, Glasnik br. 26/60, str. 24). 6 7
80
Vidi S t a n k o v i ć , cit. članak, str. 250. i 251. Isporedi S t a n k o v i ć , cit. članak, str. 251, nota 10.
Član 32. Pravo
na
nužni
dio
je
nasljedno
pravo
Član 32. Nužnom nasljedniku pripada određeni dio svake stvari i prava koji sačinjavaju ostavinu, ali oporuatelj_niože odrediti da nužni nasljednik primi_svo2_dio_i u određenim stvarima, pravima ili u novcu. 1. Prema sistemu nasljednog prava koje je važilo na području Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Slovenije, Bosne i Hercegovine te Vojvodine, pravo na nužni dio značilo je samo pravo na dio vrijednosti zakonskog nasljednog dijela, a ne i na dio nasljedstva. Nužnom nasljedniku pripadala je protiv oporučnog nasljednika novčana tražbina u iznosu koji je odgovarao veličini nužnog dijela. Između njih je, prema tome, postojao samo obligatorni odnos, tako da nužni nasljednik, po tom sistemu, i nije bio pravi nasljednik, već samo vjerovnik oporučnog nasljednika, s pravom na novčani iznos na teret vrijednosti ostavine. Po Zakonu o nasljeđivanju pravo na nužni dio je nasljedno pravo — što je istaknuto i u marginalnoj rubrici uz ovaj član — a nužni nasljednik je nasljednik u pravom smislu. On je ostaviočev u n i v e r z a l n i s u k c e s o r u razmjeru koji odgovara veličini njegovog nužnog dijela te mu u tom razmjeru pripada, u pravilu, i a l i k v o t n i d i o ostavine. To će biti uvijek slučaj kada je ostavilac oporukom obuhvatio ne samo raspoloživi nego i nužni dio ostavine ako je pri tom mimoišao nužnog nasljednika ili ga je neopravdano isključio iz nasljedstva, ili kada je ostavilac oporukom raspolagao samo raspoloživim dijelom ostavine, dok je nužni dio ostavio netaknut. Nužnom nasljedniku pripada alikvotni dio ostavine i u slučaju, kada mu je ostavilac oporukom ostavio dio ostavine u visini nužnog dijela. Ostavilac, međutim, može nužnom nasljedniku ostaviti nužni dio i na taj način da oporukom odredi, da nužni nasljednik svoj dio treba primiti u određenim stvarima, pravima ili u novcu. Iako bi takva odredba oporuke u prvi mah upućivala na određivanje zapisa (čl. 91. ZN), nužni nasljednik, kome je na taj način nužni dio ostavljen, zadržava karakter i položaj nasljednika. Posluživši se zakonskim ovlaštenjem da nužni dio ovako konkretizira, ostavilac nije time nasljedno pravo nužnog nasljednika pretvorio u obligatorni zahtjev na izručenje određenih stvari ili iistup prava, odnosno na isplatu novčanog iznosa kao što je to slučaj kod zapisa (legata), već je samo unaprijed odredio način^diobe nasljedstva između nužnog nasljednika i ostalih nasljednika.(*) Dok se prema odredbi trećeg člana stava člana 84. ZN smatra nasljednikom osoba kojoj su opo1 Vidi Z a n i n o v i ć , op. cit, str. 8; F i n ž g a r, članak cit. u noti 3 uz prethodni član, str. 6. A. S m o l e smatra da konkretizacija nužnog dijela na određene stvari ili prava ima taj učinak, da stvari odnosno prava dodijeljena nužnom nasljedniku ne ulaze u nasljedničku zajednicu (vidi njegov članak, cit. u noti 2 uz čl. 31, str. 86).
g Zakon o nasljeđivanju s komentarom
81
Član 32. rukom ostavljeni jedna ili više određenih stvari, ako se utvrdi da je to bila volja oporučiteljeva, u ovom se slučaju, kada je ostavilac nužnom nasljedniku kao njegov dio ostavio individualno određene ostavinske predmete, nužni nasljednik treba po samom zakonu smatrati ostaviočevim nasljednikom, a ne legatarom. Iz toga P^i^lazi. da je nužni nasljednik u. času smrti ostaviočevejjostao vTasnlR ~ostavinskfh_stvari koje n i u j ^ osta\ vilac odredio (čl. 135 ZN)p) te se, j^ n^njega ^ ne odnosi odredba cL_100. ZN o_gggtarjj'gXanJu zaJ2i?a> / ~ ~nin i stvari koje sul mu T l ostavljene T I J S pored nužnog [ 2^)Ako je ostavilac nužnom nasljedniku u ime nasljednog dijela za života dao izvjesnu svotu u novcu ili mu je izvjesnu svotu u novcu namijenio oporučno, onda__nužni •nasljeo!nik",""ža'"'siučaj d a . primljenFocEnosno cporu^om ostavljeni j£THJ?jieJ]^^^wg_yjjjednost nužnog dijela, njegovu ^* tražiti samo u novcu.(3) To vrijedi, međutim, samo onda ako se premaTJteotftosRma^'ojedinog slučaja utvrdi da ovakav način nadopune nužnog dijela odgovara volji ostaviočevoi. 3. Kad nužni nasljednik, prema odredbi ostavioca, svoj dio treba primiti u novcu, a u oporuci nije označen iznos koji mu se ostavlja, sud treba da u ostavinskom postupku prethodno utvrdi obračunsku vrijednost ostavine (čl. 33. ZN) i nakon toga, na temelju tako utvrđene vrijednosti ostavine, rješenjem o nasljeđivanju odredi iznos koji pripada nužnom 'lasljedniku kao nužni dio. Ne bi, prema tome, bilo pravilno kada bi sud nužni dio odredio u alikvotnom dijelu ostavine, kao polovinu odnosno trećinu zakonskog dijela, uz odredbu da se vrijednost na taj način utvrđenog nužnog dijela treba isplatiti u novcu. 4. S obzirom na istaknuto načelo da je pravo na nužni dio nasljedno pravo, a nužni nasljednik da je nasljednik u pravom smislu, mora se zaključiti da se i na nužne nasljednike odnose odredbe zakona o općim uvjetima nasljeđivanja, o stjecanju nasljedstva i o odgovornosti za dugove ostavioca ukoliko u tom pogledu nije za njih nešto drugo određeno. Prema tome je i za stjecanje prava na nužni dio potrebno da nužni nasljednik preživi ostavioca (čl. 128. i 130. ZN; pretpostavka »nasciturus pro iam nato habetur« odnosi se i na nužne nasljednike) i da je dostojan za nasljeđivanje (čl. 131. ZN). Međutim, i .pored postojanja ovih općih pretpostavki za nasljeđivanje, nužni nasljednik nema pravo na nužni dio ako je opravdano isključen iz nasljedstva (čl. 47. ZN), ili ako se za života ostavioca odrekao nasljedstva, kada je takvo odricanje po zakonu dopušteno (čl. l'4O. st. 2 ZN). 5. Nužni nasljednik s t j e č e n a s l j e d s t v o u č a s u o s t a v i o č e v e s m r t i (čl. 135. ZN). Međutim, u slučaju kada je on ostaviočevim oporučnim raspolaganjima ili darovima učinjenim za života prikraćen u svom nasljednom pravu, to je stjecanje ovisno o njegovoj izjavi kojom 2 Vidi dr A. S m o l e , cit. članak, str. 87. P e d e r i n, međutim, smatra (vidi njegov prikaz Zakona o nasljeđivanju u »Odvjetniku« br. 9/55) da je nužni dio nasljedno pravo samo u slučaju ako ga oporučitelj svojom odredbom kojom nužnom nasljedniku ostavlja individualno određene stvari, prava ili novac, nije pretvorio u tražbinu. 3 S t a n k o v i ć, članak cit. u noti 4 uz čl. 31. ZN. »Naša zakonitost« Yr. 3—4/57. str. 130.
82
Član 32. traži nužni dio. Sud ne može nužnom nasljedniku, čiji je nužni dio povrijeđen, priznati pravo na nužni dio i po službenoj dužnosti izvršiti umanjenje oporučnih raspolaganja, odnosno narediti povrat darova kojima je povrijeđen nužni dio ako nužni nasljednik nije stavio zahtjev u tom prav4 cu (čl. 45. ZN).( ) Ako, međutim, ostavilac oporukom nije raspoložio čitavom svojom imovinom, onda će nužni nasljednik koji se nije odazvao . pozivu na ročište za ostavinsku raspravu, niti je dao nasljedničku izjavu do svršetka postupka, od dijela ostavine, koji je ostao izvan ostaviočevih oporučnih raspolaganja, dobiti samo dio koji mu pripada kao zakonskom nasljedniku, bez obzira na to da li je time povrijeđen njegov nužni dio (a. 218. st. 3 i 220. st. 3 ZN). 6. Nužni nasljednik kao ostavioeev univerzalni sukcesor o d g o v a r a prema odredbi čl. 145. ZN solidarno s ostalim nasljednicima za o s t a v i o č e v e d u g o v e , i to do visine svog nasljednog dijela. U internom odnosu naprema ostalim nasljednicima, nužni nasljednik odgovara samo razmjerno svom nasljednom dijelu. Ako je, dakle, nasljedni dio nužnog nasljednika određen u alikvotnom dijelu ostavine, onda on u istom razmjeru odgovara i za dugove. I u slučaju kada svoj dio treba primiti u određenim stvarima, pravima ili u novcu, nužni nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove, i to u onoj kvoti, u kojoj prema vrijednosti primljenih stvari participira u ostavini. Kod toga se, međutim, pretpostavlja da je ostavilac ostavio nužnom nasljedniku u određenim stvarima, pravima ili novcu toliku vrijednost, koja odgovara nužnom dijelu izračunatom prema odredbi čl. 33. ZN i iznosu pasive koji otpada na tako izračunat nužni dio. Ako je nužni nasljednik u stvarima koje mu je ostavilac dodijelio primio samo vrijednost nužnog dijela, u kojoj nema pokrića za odgovarajući dio pasive, izdatke za plaćanje dugova dužni su snositi ostali nasljednici.(5) 7. Nužni se dio izračunava iz č i s t e ostavine, uvećane za vrijednost darova (čl. 33. st. 2—4 ZN), Na taj način utvrđeni nužni dio treba ostati nužnom nasljedniku čist te se ne smije ograničavati uvjetima, rakovima ili nalozima, ni opterećivati drugim teretima. U protivnom slučaju nužni nasljednik može tražiti ukidanje svih ograničenja i tereta osim onih koji se odnose na dio što prelazi vrijednost alikvotnog dijela ostavine koji po zakonu pripada nužnom nasljedniku. Postoji, međutim, mogućnost da ostavilac nužnom nasljedniku oporukom ostavi veći dio ostavine nego što iznosi vrijednost nužnog dijela 4 Drugačije B a z a 1 a, Nužno nasljedstvo, »Naša zakonitost« br. 3—4/57, str. 144, koji smatra da o pravu nužnog nasljednika sud odlučuje prema podacima kojima raspolaže bez obzira na to da li je nužni nasljednik do svršetka ostavinskog postupka dao izjavu o primanju nužnog nasljedstva ili ne. Nužni nasljednik, prema mišljenju ovog autora, prestat će biti nužnim nasljednikom samo ako se odrekao nužnog nasljedstva izjavom sudu do svršetka ostavinske rasprave. Prema ovoj koncepciji morao bi ostavinski sud po službenoj dužnosti paziti da se nužnim nasljednicima osigura odgovarajući nužni dio, iako oni to nisu zatražili, uz pretpostavku da se prava na nužni dio pred sudom nisu odrekli. 5 F i n ž g a r , Nujni delež, »Pravnik« br. 1—2/56, str. 7..
83
Član 32.
po zakonu, ali uz odredbu da nužnom nasljedniku pripada nasljedstvo samo onda ako prihvati ograničenja ili terete ne samo u pogledu viška ostavljenog nasljednog dijela nego i u pogledu samog nužnog dijela (cautela Socini, socinistička kautela). U ovom slučaju zavisi od nužnog nasljednika, hoće li tražiti samo nužni dio bez ograničenja odnosno tereta ili će prihvatiti oporukom ostavljeni veći dio zajedno s ograničenjem i ten.tima i u pogledu nužnog dijela.(6) Sudska
praksa
1. Premda nužni nasljednik koji je upućen na parnicu radi pobijanja oporuke nije parnicu pokrenuo u danom roku, treba o njegovom pravu na nužni dio kao o nasljednom pravu u ostavinskom postupku donijeti rješenje (Rješenje Okružnog suda Zagreb Gž 5420/55 od 29. XII 1955, Odvjetnik br. 5—6/56, str. 16). 2. O pravu koje pripada nužnom nasljedniku iz ostavine, tj. o njegovom nasljednom pravu, treba rasvravlmti u ostavinskoj rasvravi i odlučiti rješenjem o nasljeđivanju. (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1522/55 od 4. X 1955, Zbirka III, br. 206). 3. Ako je nužnom nasljedniku oporukom određen nasljedni dio u novcu, onda on može tražiti nadopunu svog nužnog dijela samo u novcu (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 634/55 od 17. I 1956, Zb. 1/1—1956, br. 106). 4. Pravo na nužni dio, po pravilu je stvarnopravnog, a ne obveznopravnog karaktera (Rješenje Vrhovnog suda NR Makedonije Gž 225/56 od 24. VIII 1956, Zb. 1/2—1956, br. 330). 5. Može se dozvoliti zabilježba tužbe kada se njom na temelju nužnog nasljednog dijela traži nekretnina, odnosno dio nekretnine koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasništvo tuženog (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 131/57 od 28, III 1957, Zb. U/1—1957, br. 64). 6. O zahtjevima nužnih nasljednika odlučuje se u ostavinskom postupku i onda kada nema imovine za provođenje ostavinske rasprave (Okružni sud Bjelovar Gž 1767/56 od 24. XI 1956). 7. Ako A vinu, kako stoji sumnje, da je naravi (Vrhovni br. 40).
treba prema oporuci primiti cjelokupnu oporučiteljevu imoi leži, uz dužnost da B-a isplati (bez označenja iznosa), nema oporučitelj isključio B-a od bilo kakvog dijela ostavine u sud NR Slovenije Gs rev. 160/58, Pravosodni bilten 3—4/59,
8. Kad je oporučitelj nužnim nasljednicima oporukom ostavio vrijednost u gotovom, onda je izrazio želju da i nužni dio trebaju primiti u gotovom (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 2111/58 od 23. X 1958, Odvjetnik br. 7—S/59, str. 174). 9. Nužni nasljednici imaju pravo tražiti dopunu nužnog dijela u naravi i onda kada je oporukom određeni novčani iznos znatno manji od vrijednosti nužnog dijela koji im pripada po zakonu (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 514/58 od 15. I 1959). 10. O nužnom dijelu mora ostavinski sud raspravljati vinskom postupku_ iako je ostavilac svojom cjelokupnom ložio već među živima ugovorom o darovanju u korist (Rješenje Okružnog suda Murska Sobota Gž 155/60 od 10. 1960/2, br. 14).
i odlučiti u ostaimovinom rasponeke svoje djece X 1960, Poročilo
6 Isporedi B l a g o j e v i ć , op. rit, str. 235. i dr A. S m o l e , cit. članak, str. 87..
84
Član 33.
Član 33. Nužni (rezervirani) dio — koji predstavlja zbroj nužnih dijelova svih nužnih nasljednika in concrete — je povrijeđen, kada ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i darova premašuje raspoloživi dio (čl. 39. st. 2 ZN). U tom slučaju dolazi do umanjenja oporučnih raspolaganja, a ukoliko nužni dio time ne bi bio podmiren^onda i do vraćanja darova (čl. 39. st. 1 i čl. 40. ZN). Ako se, međutim, utvrdi da se(nužni dio svakog pojedinog nužnog nasljednika, izračunat na temelju obračunske Vrijednosti ostavine, može podmiriti iz ostavinske imovine koja je ostala izvan ostaviočevih oporučnih raspolaganja, ili drugim riječima, ako se utvrdi da oporučna raspolaganja i darovi ne premašuju raspoloživi dio, onda utvrđivanje obračunske vrijednosti ostavine neće dovesti ni do kakvih promjena \\ ni u pogledu (Oporučnih raspolaganja ni u pogledu besplatnih raspola- jj) ganja koja je ošTavilac izvršio za života. -^ 2. Kako se vidi iz naprijed rečenog, prva faza računske operacije koja dovodi do utvrđivanja obračunske vrijednosti ostavine jest ustanovljivanje o s t a v i n s k e a k t i v e , tj. svih imovinskih objekata, iz kojih se sastoji ostavina. U tu svrhu vrši se najprije popis i procjena imovine koju je ostavilac imao u času smrti. Postojanje nužnog nasljednika samo po sebi nije razlog za popis i procjenu imovine umrlog ako nužni nasljednik nije stavio zahtjev za ostvarenje svog prava na nužni dio. Inače se popis i procjena vrši samo u slučajevima koji su navedeni u članu 197. ZN. Prema odredbama čl. 198. ZN popis obuhvaća cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu koja je bila u posjedu ostavioca u času njegove smrti, ubrajajući u tu imovinu i njegova potraživanja, zatim njegovu imovinu koja se nalazi kod drugih osoba kao i imovinu koju je ostavilac držao, a za koju se tvrdi da nije njegovo vlasništvo. Za način vršenja popisa mjerodavne su odredbe čl. 199. i 201. ZN. Dok se, međutim, popisom u smislu čl. 198. ZN obuhvaća sva ostaviočeva imovina, pa i oni imovinski predmeti za koje se tvrdi da nisu vlasništvo ostavioca iako su se kod njega nalazili, prilikom utvrđivanja obračunske vrijednosti ostavine uzima se u obzir samo ona imovina za koju je neosporno da je u času smrti pripadala ostaviocu. Postoji li o tome spor među nasljednicima, bez obzira na to da li se radi o sporu o činjenicama^ ili o primjeni prava .treba prekinuti ostavinsku raspravu i stranke uputiti na pokretanje parnice ili postupka pred (upravnim organom/ U obračunsku vrijednost ne u l a z i imovina koja se i z d v a j a iz ostavine u korist potomaka, koji su privređivali s ostaviocem (čl. 37. ZN), kao ni predmeti domaćinstva koji se izdvajaju iz ostavine u korist preživjelog bračnog druga i potomaka ostaviočevih, koji su s njime živjeli u istom domaćinstvu (čl. 38. ZN), iako popis obuhvaća i tu imovinu. Isto se tako, neovisno od izvršenog popisa, neće pri utvrđivanju obračunske vrijednosti ostavine uzeti u obzir o č i t o nenaplativa potraživanja, iz čega, međutim, proizlazi da će se uračunati i vrijednost ostavine prava i potraživanja, čija je naplativost samo dvojbena, uzimajući pri tom u obzir stepen vjerojatnosti njihove naplativosti. Kod prava i potraživanja koja su ovisna o suspenzivnom ili rezolutivnom uvjetu treba prepustiti ocjeni svakog konkretnog slučaja da se utvrdi da li je uvjet s obzirom na mogućnost svog ostvarenja takav, da on sam čini pravo odnosno potraživanje očito nenaplativim. Ako to nije slučaj, treba i uvjetovana prava i potraživanja
86
.
'
.
Član 33. uračunati u vrijednost ostavine prema stepenu vjerojatnosti njihove na1 plativosti.C ) Kako su u dobrima, koja je ostavilac imao u času smrti, sadržana i ona kojima je raspolagao oporukom, nije bilo potrebno posebno određivati 2 da i ta dobra treba obuhvatiti popisom i procjenom. ( ) Potraživanje koje ostavilac ima prema nasljedniku predstavlja viče versa,(clug nasljednikov ostaviocu. Taj nasljednikov dug ulazi u popis kao dio ostavinske aktive, pa ne samo da se nasljedniku uračunava u njegov nasljedni dio (čl. 62. ZN) nego u slučaju ako premašuje njegov nasljedni dio, dužan je nasljednik vratiti višak. Dug što ga je ostavilac nasljedniku oprostio tretira se kao dar (čl. 34. ZN). Istovremeno s popisom izvršuje se i procjena popisanih ostavinskih dobara (čl. 200. i 201. ZN). Procjena se vrši po grometnoj vrijednosti stvari u vrijeme ostaviočeve smrti. Ako među nasljednicima nema spora o tome da li neka imovina ulazi u ostavinu, već prigovaraju samo popisu ili procjeni imovine, sud može narediti da sudski službenik ponovno izvrši popis ili procjenu. 3. Drugu fazu u postupku utvrđivanja obračunske vrijednosti ostavine predstavlja ustanovljivanje o s t a v i n s k e p a s i v e koju sačinjavaju: a) ostaviočevi dugovi, b) troškovi popisa i procjene ostavine, c) troškovi sahrane ostavioca (pogrebni troškovi). U i z n o s d u g o v a uključuju se i nenamirene porezne obaveze (čl. 198. st. 3 ZN) i obaveze koje proizlaze iz propisa o socijalnom, zdravstvenom ili drugom osiguranju. Među dugove uračunavaju se i nedospjele obaveze koje su nastale za života ostaviočeva. Ovamo spadaju i nepodmireni alimentacioni dugovi, nastali do momenta smrti ostavioca. U t r o š k o v e p o p i s a i p r o c j e n e ulaze i troškovi koji su nastali uslijed poduzimanja privremenih mjera za osiguranje ostavine (čl. 204. st. 1 i 2 ZN), kao što su depozitne takse i manipulativni troškovi banke za čuvanje predmeta za čije držanje, čuvanje i prijavljivanje postoje posebni propisi (čl. 203. ZN). Takvi propisi postoje u pogledu predaje deviza i strane valute na obavezni otkup Narodnoj banci, zatim obavezno polaganje i depozit zlata, platine i predmeta izrađenih od plemenitih metala.(3) U ove troškove spadaju i troškovi čuvanja pologa koji se sastoje iz gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti, uložnih knjižica i drugih važnih isprava. Isto tako u ove troškove ulaze i troškovi čuvanja ostavine u smislu čl. 204. st. 1 ZN. U t r o š k o v e s a h r a A e mogu se ubrojiti samo s t v a r n i pogrebni troškovi, pored toga još izdaci potrebni za obavezno uređenje groba nakon pogreba uključivši ovamo i stavljanje uobičajene nadgrobne oznake (za koju je trošak redovno uračunat u pogrebne troškove). Trošak za podizanje nadgrobnog spomenika ne može se smatrati sastavnim dije1
S m o l e , Pravo nujnih dedičev, »Pravnik« br. 3—4/58, str. 95. Vidi B a z a 1 a, Nužno nasljedstvo, »Naša zakonitost« br. 3—4/57, str. 145. 3 Vidi Naredbu ministra financija FNRJ broj 17953 od 8. VII 1947. (SI. list FNRJ br. 60/47). 2
87
Član 33. lom troškova sahrane, jer je to izdatak koji je nastao kasnije, obično po4 slije izvjesnog, relativno dužeg vremena, nakon sahrane.( ) Troškovi izvršioca oporuke i iznosi upotrijebljeni za nagradu za njegov trud ne uzimaju se u obzir kao odbitne stavke. Ti se troškovi, po odluci ostavinskog suda, mogu isplatiti na teret raspoloživog dijela ostavine (čl. 103. st. 2 ZN). Isto načelo vrijedi i u pogledu naknade troškova i nagrade za trud privremenog upravitelja nasljedstva (čl. 148. ZN) kao i u pogledu troškova staraoca ostavine (čl. 134. i 146. ZN). 4. Odbijanje ostavinske pasive od utvrđene vrijednosti ostavinskih dobara (ostavinske aktive) jest treća faza računske operacije za utvrđivanje obračunske vrijednosti ostavine. Razlika između aktive i pasive jest č i s t a v r i j e d n o s t o s t a v i n e (čista ostavina, neto vrijednost ostavine), čista vrijednost ostavine je osnovni element obračunske vrijednosti ostavine. 5. Kako je već istaknuto pod tač. 1.-, četvrta faza naprijed spomenute računske operacije sastoji se u tome da se čistoj vrijednosti ostavine dodaje v r i j e d n o s t d a r o v a koje je ostaviiac bilo kada i ma na koji način darovao nekom zakonskom nasljedniku, kao i darova koje je u posljednoj godini svog života darovao drugim osobama, osim uobičajenih manjih darova. Rezultat koji se dobiva zbrajanjem ovih dviju vrijednosti (vrijednost čiste ostavine + vrijednost darova) predstavlja obračunsku vrijednost ostavine. Uzimanje u obzir darovanja koja je ostaviiac izvršio za života i priračunavanje (pribrojavanje) njihove vrijednosti čistoj ostavini ima ovdje samo o b r a č u n s k i z n a č a j . T o j e tzv. i d e a l n a k o l a c i j a ( 5 ) kojoj je svrha da se utvrdi koja su se ostaviočeva besplatna raspolaganja kretala u granicama raspoloživog dijela, odnosno koja su zadirala u nužni (rezervirani) dio, i da se dobije osnovica za izračunavanje nužnog dijela pojedinog nužnog nasljednika. Ovo priračunavanje vrijednosti darova čistoj ostavini bitno se, prema tome, razlikuje od uračunavanja darova i zapisa u nasljedni dio u smislu čl. 51. i si. ZN, koje se vrši na taj način, da ostali nasljednici dobivaju iz ostavine odgovarajuću vrijednost, nakon čega se ostatak ostavine dijeli među sve nasljednike (čl. 53. st. 1 ZN). U austrijskom grad. zakoniku pojmu priračunavanja darova čistoj ostavini odgovara izraz Hinzurechnung (§ 785. st. 1 nov.), a pojmu uračunavanja darova i zapisa u nasljedni dio odgovara izraz Anrechnung (§ 789. nov. i § 793.).« ' 6. Za priračunavanje dara u smislu stava 4 potrebno je da je daroprimac osoba koja je po zakonskom redu nasljeđivanja pozvana na nasljedstvo. Ovdje se, prema tome, radi o zakonskom nasljedniku in c o n c r e t o . ( ' ) Daroprimac koji je u vrijeme darovanja imao kvalifikaciju Zakonskog nasljednika (in abstracto) smatra se trećom osobom ako u času ostaviočeve smrti nije bio pozvan na nasljedstvo. Stoga se na dar što ga 4
Tako i B a z a l a u cit. članku, str. 145. B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 399. 6 Vidi K1 a n g, Komentar, svezak II/l, str. 713. 7 Tako i » O b j a š n j e n j a « strana 16; Protivno S m o l e, cit. članak, str. 98. 5
Član 33. je ostavilac darovao svom bratu u vrijeme dok mu je ovaj bio najbliži srodnik, ne odnosi pri računa van je
,,/„.. 89
Član 33. zaklade); ovi darovi imaju p r i v i l e g i r a n i položaj, pa se njihova vrijednost ne priračunava čistoj ostavini, bez obzira na vrijeme kada su darovani. Svakako se mora raditi o darovima koje je ostavilac darovao za života, jer ih u slučaju ako su dani u obliku zapisa, treba obuhvatiti pbpisom i procjenom kao dobra koja je ostavilac imao u času 9 smrti i kojima je raspolagao oporukom.( ) 8. S obzirom na okolnost da se prema odredbi stava 4 čistoj ostavini priračunava vrijednost dara darovanog zakonskom (nužnom) nasljedniku koji se odrekao nasljedstva, treba i tog nasljednika uzeti u obzir pri izračunavanju nužnih dijelova ostalih nužnih nasljednika iako ništa ne dobiva iz ostavine. Ovo vrijedi u slučaju kada se nasljednik koji je primio dar odrekao nasljedstva poslije smrti ostaviočeve (čl. 136. ZN), i onda kada je do odricanja od nasljedstva došlo za života ostaviočevog, sporazumom između ostavioca i njegovog potomka (čl. 140. st. 2 ZN) ako je odricanje uslijedilo uz naknadu.(10) Protivno postupanje dovelo bi do nerealnih rezultata, jer nužni nasljednik, koji se odrekao nasljedstva, zadržava dar u granicama raspoloživog dijela (čl. 55. st. 1 ZN), a vrijednost tog dara sadržana je u obračunskoj vrijednosti ostavine, prema kojoj se izračunavaju dijelovi ostalih nužnih nasljednika. Kako nužni nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne dobiva nužni dio, iako je uzet u obzir pri izračunavanju nužnih dijelova ostalih nužnih nasljednika, to se u ovom slučaju rezervirani dio ostavine (skupni nužni dio) sastoji iz zbroja nužnih dijelova ostalih nužnih nasljednika.(u) P r i m j e r : Iza ostavioca ostalo je dvoje djece: dijete A i dijete B. Čista vrijednost ostavine iznosi 440.000 dinara. Dijete B odreklo se nasljedstva već za života ostavioca, ali je istovremeno kao naknadu za to odricanje primilo iznos od 160.000 dinara. Ostavilac je oporukom svoju imovinu ostavio trećoj osobi. Obračunska vrijednost ostavine iznosi, prema tome, 600.000 dinara (440.000 + 160.000). Budući da pri izračunavanju nužnog dijela treba u ovom slučaju uzeti u obzir i dijete B, koje se odreklo nasljedstva, iznosi nužni dio djeteta A 150.000 dinara. Kako dijete B ne dobiva ništa iz ostavine, rezervirani dio jednak je u ovom slučaju nužnom dijelu djeteta A, dok raspoloživi dio iznosi 450.000 dinara (600.000 — 150.000). Dok dijete A kao nužni nasljednik dobiva iz ostavine vrijednost od 150.000 dinara, dijete B zadržava dar (naknadu za odreknuće od nasljedstva) od 160.000 dinara, jer vrijednost tog dara kreće u granicama raspoloživog dijela (čl. 55. st. 1 ZN). 9
B a z a 1 a, cit. članak, str. 146. F i n ž g a r, Nujni -delež, »Pravnik« br. 1—2/56, str. 14 i S t a n k o v i ć na str. 251, članka cit. u noti 4 uz čl. 31. ZN. S m o l e smatra, naprotiv (cit. članak, str. 103), da se zakonskog nasljednika koji se odrekao nasljedstva ni u kojem slučaju ne može uzeti u obzir kod izračunavanja nužnog dijela, bez obzira na to da li je od ostavioca dobio kakvu naknadu ili ne, jer zakonski nasljednik s odrekrmćem gubi zakonsko nasljedno pravo koje je podloga prava na nužni dio. Iako se ovdje misli na slučaj odricanja od nasljedstva za života ostavioca u smislu čl. 140. st. 2 ZN, očito je da autor isto stanovište zauzima i u pogledu odricanja koje je uslijedilo poslije smrti ostaviočeve. 11 F i n ž g a r , 1. c. 10
90
Član 33. Kad se, međutim, pri izračunavanju nužnog dijela ne bi uzelo u obzir dijete B koje se odreklo nasljedstva, iznosio bi nužni dio djeteta A 300.000 dinara. To bi bila ujedno i visina rezerviranog dijela, dok bi raspoloživi dio u ovom slučaju iznosio 300.000 dinara. Kako je naprijed izloženo, ovaj rezultat ne bi bio realan, jer je nužni dio djeteta A određen prema obračunskoj vrijednosti ostavine, u kojoj je sadržana i vrijednost naknade od 160.000 dinara, koju je dijete B stvarno primilo i zadržalo iz ostaviočeve imovine koja je ušla u račun.pri izračunavanju nužnog dijela. Sudska
praksa
1. Kod izračunavanja nužnog dijela, od utvrđene vrijednosti dobara, zatečenih u času smrti ostavioca, mora se odbiti i u korist oporučnog nasljednika uračunati vrijednost imovine koju je isti oporučni nasljednik, inače član porodice koji s ostaviocem živi u zajednici, dao ostaviocu da isplati dugove i tako sačuva prezaduženo imanje. Ovo pravo oporučnog nasljednika nije obična novčana tražbina, pa se i ne obračunava prema razmjeru koji važi za predratne novčane obaveze, nego po vrijednosti stvarnog doprinosa u sačuvanju imovine (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Gz 34/55 od 6. V 1955, Zbirka III, br. 205). 2. Povreda nužnog dijela utvrđuje se na temelju vrijednosti ostavine prema procjeni u smislu čl. 33—35. ZN, a ne na temelju razlike površine nekretnina koje ulaze u ostavinu i onih koje je nužni nasljednik za života od ostavioca dobio (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 38/57 od 30. IV 1957, Zb. U/1—1957, br. 55). 3. Nužnom se nasljedniku ne smanjuje njegov alikvotni nasljedni dio uslijed ostavinskog duga, nego se taj uračunava kod utvrđenja vrijednosti iste ostavinske imovine po čl. 33. st. 3 ZN za slučaj vraćanja darova zbog povrede nužnog dijela (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 45/57 od 13. IV 1957). 4. I vrijednost vanknjižnih nekretnina uračunava se kod utvrđivanja vrijednosti ostavine (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 321/57, Glasnik br. 6/57, str. 35). 5. O načinu izračunavanja nužnog dijela, ako se on ne protivi kogentnim zakonskim propisima i ne dira u prava trećih osoba, može se sklopiti nagodba (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1487/57 od 2. X 1957, Odvjetnik, 10—11/58, str. 263). 6. Propadanje ostavinske imovine (izgorjela kuća) nakon smrti ostavioca, ali prije donošenja rješenja o nasljeđivanju odnosno diobe ostavine, ide na štetu ne samo oporučnog nego i nužnog nasljednika. Osigurnina isplaćena oporučnom nasljedniku za propalu imovinu ubraja se u vrijednost ostavine (Vrhovni sud NR Slovenije Gž 59/58, Pravosodni bilten br. 3—4/59, br. 42). 7. Ako je ostavilac pred više od godinu dana prije smrti ugovorom o doživotnom uzdržavanju, koji se djelomično treba smatrati ugovorom o darovanju, predao svoju imovinu sinu i njegovoj ženi (svojoj snasi), svakom u idealnoj polovici, za izračunavanje nužnog dijela nasljednika koji je navedenim ugovorom prikraćen, uzima se u obzir samo sinu namijenjena polovica dara, a ne i druga polovica koja je namijenjena snasi (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 15/58 od 6. II 1958, Pravnik br. 9—10/58, civilne odluke, str. 133). 8. Troškovi popisa i procjene ostavinske imovine nastali u parnici radi utvrđenja nužnog dijela ne spadaju u pasivu ostavine (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 2111/58 od 23. X 1958, Odvjetnik br. 7—8/59, str. 174). 9. Dopuna nužnog dijela ne može se izračunavati samo za nekretnine, a poslije posebno za pokretnine (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 666/59, Glasnik br. 2/61, str. 26). 10. Vidi odluku pod br. 5 uz čl. 39. ZN. 91
Član 34. Što se smatra darom Član 34. Kao dar u smislu ovog zakona smatra se i odricanje od prava, oproštaj duga, ono što je ostavilac za vrijeme svog života dao nasljedniku na ime nasljednog dijela, ili radi osnivanja ili proširenja kućanstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje bez naknade. 1. Pojam dara u Zakonu o nasljeđivanju vrlo je široko koncipiran. Pod darom se u smislu ovog zakona treba podrazumijevati svako ostaviočevo raspolaganje imovinom bez naknade u korist drugoga, što će biti uvijek slučaj kada je ostavilac na teret svoje imovine zakonskom nasljedniku bilo kada, a drugoj osobi u posljednjoj godini svog života, učinio neku imovinsku korist za koju u njegovu imovinu nije ušla niti je trebala ući odgovarajuća vrijednost. Ovako shvaćeni pojam dara podudara se uglavnom sa sadržajem darovne pogodbe u smislu pravnog pravila iz § 938. OGZ, prema kojoj je darovanje pogodba kojoj je svrha besplatno pribavljanje imovinske koristi^ 1 ) Nesumnjivo je da se i u onom slučaju radi o darovanju u smislu ovog člana kada su ostavilac i zakonski nasljednik, odnosno ostavilac i treća osoba prividno sklopili neki drugi pravni posao (simulirani roravni posao), ako se tim pravnim poslom prikriva drugi, koji se po svojoj pravnoj naravi treba smatrati darovanjem, (disimulirani pravni posao).(2) 2. Pod darom treba smatrati i sve ono, što je dano više nego što iznosi obaveza ili potreba uzdržavanja (vidi objašnjenje uz čl. 59, tač. 1.). Ako je ostavilac zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju (čl. 122. st. 1 ZN) u korist zakonskog nasljednika, kojeg je po zakonu dužan uzdržavati, kao dar smatrat će se sve ono što primalac uzdržavanja na osnovu ugovora dobiva iznad obaveze ili potrebe uzdržavanja. Ako je korisnik uzdržavanja zakonski nasljednik, kojeg ostavilac nije dužan po zakonu uzdržavati, kao dar smatra se vrijednost onoga što je primalac uzdržavanja primio u ime uzdržavanja za života ostaviočeva, ukoliko je vrijednost uzdržavanja za to vrijeme manja od vrijednosti imovine koju je od ostavioca primio davalac uzdržavanja. Ako je vrijednost uzdržavanja veća od vrijednosti te imovine, kao dar će se smatrati njena vrijednost (analogna primjena čl. 36. ZN). Kad je ostavilac ovaj ugovor zaključio u korist osobe koja nije zakonski nasljednik, kao dar se smatra ili vrijednost onoga što je ta osoba primila u ime uzdržavanja u posljednjoj godini 1
Ipak je po bivšem građanskom zakoniku postojala razlika između tzv. prethodnih primitaka i darova. Pod p r e t h o d n i m p r i m i c i m a (§ 788. OGZ) podrazumijeva se miraz dan kćeri ili unuci, oprema dana sinu ili unuku, zatim ono što je ostavilac dao sinu odnosno unuku za stupanje u službu ili otvaranje obrta ili što je dao za plaćanje dugova punoljetnog djeteta. I darovi i prethodni primici pribrajali su se čistoj ostavini u svrhu izračunavanja nužnog dijela, ali kad je daroprimac u smislu pravnog pravila iz § 951. nov. OGZ bio dužan vratiti dar, ukoliko je njime bio povrijeđen nužni dio, prethodne primitke ni u tom slučaju nije trebalo vraćati (vidi K l a n g o v komentar, sv. II/l, str. 713). Prema Zakonu o nasljeđivanju prethodni primici tretiraju se kao dar 2 Pravno pravilo iz § 916. OC*Z;tnegotia dicis causa.
9?
Član 34 — 35. ostaviočeva života ili vrijednost imovine koju je primio davalac uzdržavanja, već prema tome koja je vrijednost manja. Ukoliko se i uz koje pretpostavke ugovor o doživotnom uzdržavanju može djelomično smatrati darovnim ugovorom, vidi uz čl. 122. ZN. 3. Imovina koju su od ostavioca dobili njegovi potomci ili njegov bračni drug na temelju sporazuma o ustupanju i raspodjeli u smislu čl. 112. i 177. st. 1 ZN ne smatra se darom, te se ne uzima ni u kakav račun pri izračunavanju nužnog dijela (čl. 33. st. 6 i čl. 114. st. 2 ZN). Ako se, međutim, s ustupanjem i raspodjelom imovine nije suglasio koji zakonski nasljednik, ustupljena dobra smatrat će se darom (čl. 115. st. 1 ZN). Isto tako će se ustupljena dobra smatrati darom ako se ustupiocu poslije ustupanja i raspodjele koja je izvršena sporazumno sa svim nasljednicima rodi dijete ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen umrlim (čl. 115. st. 2 ZN). Potomak koji je zbog opoziva (čl. 120. ZN) morao vratiti ustupiocu ono što je od njega primio na temelju sporazuma o ustupanju i raspodjeli ima pravo na nužni dio (čl. 121. st. 1 ZN). U tom slučaju dijelovi imovine koja je ustupljena ostalim nasljednicima smatrat će se darom (čl. 121. st. 2 ZN). 4. Darom se smatraju i izdaci koje je ostavilac imao za daljnje školovanje zakonskog nasljednika i njegovo osposobljavanje za samostalni život ako je sud prethodno odlučio da se ovi izdaci uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio (čl. 59. st. 2 ZN). U tom će se slučaju ti izdaci smatrati darom u onoj mjeri u kojoj se, prema odluci suda, trebaju uračunavati u nasljedni dio. 5. Vrijednost dara utvrđuje se prema odredbama čl. 35, 36, 57. i 58. ZN. Sudska
praksa
Davanjem svatova dan je dar u smislu čl. 34. Zakona o nasljeđivanju (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 2190/57 od 19. XI 1957). Određivanje
vrijednosti
dara
Član 35. Pri procjenjivanju dara uzima se vrijednost darovane stvari u času smrti ostaviočeve, a prema njezinom stanju u vrijeme, dara. 1. Određivanje vrijednosti ostavinskih dobara u svrhu izračunavanja nužnog dijela vrši se procjenom prema stanju u kojem su se ta dobra nalazila u času smrti ostavioca (čl. 33. st. 2 ZN), uzimajući u obzir njihovu prometnu vrijednost u to vrijeme. Kod procjenjivanja darova, čija se vrijednost u smislu odredaba čl. 33. st. 4 i 5 ZN treba dodati čistoj ostavini, mjerodavna je također prometna vrijednost darovanih stvari u vrijeme ostaviočeve smrti, ali se pri tom uzima u obzir stanje u kojem su se te stvari nalazile u vrijeme darovanja. Za utvrđivanje vremena kada je dar poklonjen mjerodavan je dan predaje darovane stvari ne samo u slučaju kada je darovanje izvršeno ne93
Član 35. formalno (što danas — s obzirom na odredbu čl. 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada — može biti jedino kod pokretnih stvari) nego i onda kada je ugovor o darovanju zaključen u propisanoj formi.^) 2. Kako se ovom odredbom ne pravi razlika između darova danih u novcu i darova danih u stvarima ili pravima, treba zaključiti da se načelo, prema kojem je za određivanje vrijednosti dara mjerodavno stanje darovane stvari u vrijeme darovanja, treba primijeniti i u slučaju kada je darovanje izvršeno u novcu predratne Jugoslavije ili u okupacijskim novčanicama. Iz ovog proizlazi da se vrijednost dara, danog u novcu prije rata i za vrijeme okupacije, određuje prema stvarnoj ekonomskoj vrijednosti (kupovnoj moći) novca u vrijeme darovanja, uzimajući pri tom u obzir i vrijednost koju bi imale stvari određene vrste u času smrti ostaviočeve, da su bile nabavljane darovanim novcem u vrijeme darovanja.(2) Rezultat koji se na taj način dobiva treba dopuniti i korigirati i drugim značajnijim momentima kao što je odnos vrijednosti novčanog dara i cjelokupne ostaviočeve imovine u vrijeme darovanja, ispoređenje veličine i vrste ostaviočeve imovine u vrijeme darovanja s veličinom i vrstom njegove imovine u vrijeme delacije, prijašnje i sadašnje gospodarske prilike i drugi slični momenti.(3) Kod utvrđivanja vrijednosti novčanih darova, primljenih prije rata ili za vrijeme okupacije, treba se rukovoditi načelom o jednakosti zakonskih nasljednika u njihovom pravu na nužni dio, odnosno pri uračunavanju u nasljedni dio, a ta jednakost se može postići samo onda ako se vrijednost svih darova, bez obzira na njihov imovinski oblik, utvrđuje po istom kriteriju. Vrijednost darova primljenih u novcu stare Jugoslavije ili u okupacijskim novčanicama ne utvrđuje se, prema tome, po odredbama Zakona o reguliranju predratnih obaveza (»SI. list FNRJ« br. 66/46) odnosno po propisima o tečajevima za povlačenje okupacijskih novčanica i o reguliranju obaveza na području pojedinih narodnih republika. Odredbom st. 2 čl. 4. cit. zakona određeno je, doduše, da se neizmirene obaveze između nasljednika, nastale do 18. IV 1941. iz osnova nasljedstva, trebaju regulirati kao da su određene u dinarima FNRJ, ali se ta odredba ne može odnositi na utvrđivanje vrijednosti darova primljenih u predratnim jugoslavenskim dinarima budući da se ovdje ne radi o neizmirenim predratnim obavezama iz osnova nasljedstva, nego o idealnoj kolaciji u smislu čl. 33. st. 4 ZN u svrhu izračunavanja nužnog dijela.(4) Isti kriterij po kojem se određuje vrijednost darova primljenih u predratnim dinarima ili u okupacijskim novčanicama u svrhu izraču1
Drugačije B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 404. Vidi članak dr J. B r n č i ć a pod naslovom Neka sporna pitanja sudske prakse (»Naša zakonitost« br. 1—2/57, str. 23, pod tač. XIV), u kojem su izloženi neki problemi o kojima se raspravljalo na općoj proširenoj sjednici Saveznog vrhovnog suda, održanoj 10—12. I 1957. god. 3 S m o l e , na str. 101, članka cit. u noti 1 uz čl. 33. ZN. 4 D r A. Z a d o r u članku »Uračunavanje u nužni deo poklona u novcu« (Glasnik AKAPV br. 2/56 str. 5) zastupa stanovište da se odredba čl. 4. st. 2 cit. zakona ne odnosi na slučajeve u kojima je delacija nastala poslije 18. IV 1941. godine, a ako je nasljedstvo ranije otvoreno, onda bi, prema autorovom mišljenju, do primjene ove odredbe moglo doći jedino u sporovima koji su nastali u vezi s ostavinama koje su u smislu čl. 242. ZN konačno uređene prije objavljivanja Zakona o nasljeđivanju. 2
Član 35 — 36. navanja nužnog dijela treba primijeniti i pri uračunavanju takvih novčanih darova nasljedniku u njegov nasljedni dio u smislu cl. 57. ZN. 3. Ako se dar sastoji iz novca FNKJ, izračunavanje nužnog dijela odnosno uračunavanje dara u nasljedni dio izvršit će se prema nominalnoj vrijednosti novca, jer je vrijednost naše valute zakonom određena. Povećanje ili Umanjenje stvarne vrijednosti (kupovne moći) novca od vremena darovanja do vremena delacije u ovom se slučaju, prema tome, ne uzima u obzir. (5) Kad je dar primljen u stranoj valuti, vrijednost dara se određuje prema službenom tečaju valute na dan izvršenog darovanja. Ako je dar u stranoj valuti primljen za vrijeme stare Jugoslavije, vrijednost tog dara treba odrediti prema istom kriteriju, po kojem se određuje vrijednost dara danog u predratnim dinarima, samo što će se strana valuta prethodno pretvoriti u dinarsku vrijednost prema tadašnjem službenom tečaju, a zatim će se odrediti vrijednost dara prema ekonomskoj vrijednosti novca u vrijeme darovanja. (6) S udska
pr aks a
1. Vrijednost dara koji je ostavilac dao prije 1941. godine zakonskom, nasljedniku u novcu, uzima se prema kupovnoj moći novca u vrijeme dara, a ne prema Zakonu o reguliranju predratnih obaveza "(Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 634/55 od 17. I 1956, Zb. 1/1—1956, br. 106). 2. Pri procjenjivanju dara koji je ostavilac dao zakonskom nasljedniku u novcu prije 6. IV 1941, računa se nominalni iznos u novcu primljenog dara (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 6/56 od 29. III 1956, Zb. 1/1—1956, br. 105). 3. Ako se primalac imovine, koju mu je već za života predao ostavilac, ugovorom o predaji obvezao da će predavuoca imovine do smrti uzdržavati, pri ustanovljenju vrijednosti dara treba uzeti u obzir vrijednost doživotnog uzdržavanja prema stvarnom trajanju tog uzdržavanja (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 671/56 od 14. II 1957, Pravnik br. 9—10/1957, civilne odluke, str. 94). 4. Vrijednost ostavine za utvrđenje nužnog dijela treba odrediti prema današnjoj vrijednosti ako bi procjena prema vrijednosti u času smrti oporučitelja bila očito na štetu nužnog dijela i bila nepravedna (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 2111/58 od 23. X 1958, Odvjetnik br. 7—8/59, str. 174). 5. Smisao cl. 35. ZN jest da se vrijednost dara utvrđuje prema času ostaviočeve smrti i u slučaju kada se radi o daru u novcu (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gs rev 313/60 od 12. I 1961, Poročilo 1960/2, br. 13).
Kad
sedar
sastoji
u
osiguranju
Član 36. Kad se dar sastoji u osiguranju u korist daroprimca, kao vrijednost dara uzet će se zbroj premija koje je uplatio ostavilac, ako je taj zbroj s B a z a l a , Nužno nasljedstvo, »Naša zakonitost« br. 3—4/57, str. 147; S m o l e , cit. članak, str. 101. 6 U pogledu predratnih obaveza u stranoj valuti u obaveze u starim jugoslavenskim dinarima — vidi presudu Vrhovnog suda NRH br. GŽ. — 246/54—2 od 22. III 1954. (Naša zakonitost br. 10—11/54, str. 510.).
95
Član 36 — 37. manji od osigurane svote; a ako je zbroj premija veći od osigurane svote, kao vrijednost dara uzet će se iznos osigurane svote. Kako se pod darom u smislu Zakona o nasljeđivanju podrazumijeva svako ostaviočevo raspolaganje imovinom bez. naknade (čl. 34. ZN), to se darom treba smatrati i osiguranje, o kojem je ostavilac sklopio ugovor ' u korist zakonskog nasljednika ili treće osobe. Uplaćivanjem premija umanjuje se osiguranikova imovina do vremena, dok ne nastupi osigurani slučaj. Budući da kod ugovora o osiguranju u korist zakonskog nasljednika ili treće osobe neće u ostaviočevu imovinu za uplaćene premije ući nikakva protuvrijednost, kod utvrđivanja vrijednosti dara, koji se sastoji u osiguranju, trebalo bi kao vrijednost dara uvijek uzeti zbroj uplaćenih premija. Tako se, međutim, postupa jedino onda ako je zbroj premija, koje je ostavilac uplatio, jednak osiguranoj svoti ili je od nje manji, dok se u slučaju kada je zbroj premija veći od osigurane svote, uzima u obzir samo ta svota. Višak uplaćenih premija ne može se smatrati darom iako je ostaviočeva imovina za taj iznos umanjena, jer se osobi u čiju je korist osiguranje ugovoreno, isplaćuje u svakom slučaju samo osigurana svota, dok višak uplaćenih premija ostaje osiguraču (ustanovi koja vrši osiguranje). U slučaju kada je osiguranje ugovoreno u korist treće osobe (koja nije zakonski nasljednik), kao vrijednost dara uzima se zbroj premija koje je ostavilac uplatio u posljednjoj godini svog života (čl. 33. st. 5 ZN), ili osigurana svota ako je manja od zbroja premija uplaćenih u navedenom razdoblju. Odredba ovog člana potpuno je jednaka odredbi čl. 58. ZN, koja se odnosi na određivanje vrijednosti dara pri uračunavanju u nasljedni dio kad se dar sastoji u osiguranju. Vidi i objašnjenje uz taj član. b)
Imovina
Izdvajanje
u
koja
se
izdvaja
iz
korist potomaka koji saostaviocem
ostavine su
privređivali
Član 37, Potomci ostaviočevi koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem i svojim trudom, zaradom ili inače pomagali mu u privređivanju, imaju pravo zahtijevati da im se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. Tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu te se ne uzima u račun pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio. 1. Kao što je ustanova bračne tekovine iz čl. 10. OZB izraz socijalističnog gledanja na bračnu zajednicu kao na zajednicu radnih ljudi^1) tako je i ustanova izdvajanja imovine iz ostavine u korist potomaka, koji su privređivali s ostaviocem, izraz socijalističnog shvaćanja da imovina 1
96
Dr A. P r o k o p , Komentar Osnovnom zakonu o braku, str. 43.
Član 37. 2
pripada onome, tko je stvara svojim radom.( ) Dio imovine koji odgovara doprinosu ostaviočevih potomaka u povećanju njegove imovine i nije u stvari ostaviočeva imovina iako se u času smrti ostavioca našla u njegovom posjedu, već je taj dio imovine, kako je bio stvaran radom i doprinosom potomaka, predstavljao njihovo vlasništvo. Opravdanost ove ustanove očituje se upravo u mogućnosti potomaka da nakon smrti svog pretka s kojini su zajedno privređivali, traže izdvajanje imovine koja je rezultat njihovog rada i doprinosa, jer bi inače ostali nasljednici 3 prisvojili plodove njihova rada.( ) 2. Pravo zahtijevati izdvajanje imovine pripada samo ostaviočevim p o t o m c i m a . Nije, međutim, potrebno da' to U konkretnom slučaju budu istovremeno i njegovi zakonski nasljednici, jer pravo na izdvajanje pripada i onim ostaviočevim potomcima koji po zakonskom redu nasljeđivanja nisu pozvani na nasljedstvo. Pravo na izdvajanje pripada, štaviše, i onim potomcima koji su se odrekli nasljedstva ili su nedostojni za nasljeđivanje ili su isključeni iz nasljedstva, jer se ovdje i ne radi o na- • sljednopravnom odnosu, već o posebnom pravnom odnosu koji je između ostaviočevih potomaka i ostavioca nastao već za ostaviočeva života, a koji je utemeljen radom i doprinosom potomaka u ostavioeevom gospodarstvu. Zbog toga pravo ovih potomaka da traže izdvajanje dijela imovine, koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine, ostaje netaknuto i u onom slučaju kada im po pravilima nasljednog prava ne pripada pravo na nasljedstvo. Iako to u ovom propisu nije izričito određeno^, treba uzeti da pravo izdvajanja imovine pripada i ostaviočevim usvojenicima i njihovim potomcima. Za to govore svi razlozi koji opravdavaju ovaj institut, kao i okolnost da Zakon o nasljeđivanju i inače usvojenike i njihove potomke izjednačuje s krvnim potomcima ostaviočevim. 3. Za izdvajanje imovine u smislu ovog člana potrebno je postojanje slijedećih pretpostavki: a) da su ostaviočevi potomci ž i v j e l i u z a j e d n i c i s ostaviocem; b) da ;su oni ostaviocu svojim t r u d o m , z a r a d o m ili na d r u g i n a č i n p o m a g a l i u privređivanju; c) da je njihovo zajedničko privređivanje s ostaviocem imalo kao rezultat p o v e ć a n j e v r i j e d n o s t i o s t a v i o č e v e imovine. Za ostvarenje prve pretpostavke nije potrebno da su potomci s ostaviocem živjeli u zajedničkom kućanstvu. Življenje u zajednici predstavlja svakako širi oblik zajedničkog života od življenja u zajedničkom kućanstvu.^) Da li je u konkretnom slučaju postojala zajednica u smislu ovog člana, utvrdit će za slučaj spora sud uz uvaženje svih okolnosti. Kod toga treba uzeti u obzir ne samo prilike i shvaćanje sredine u kojoj je ostavilac živio nego i zanimanje ostavioca i njegovih potomaka, kao i posebne prilike uz koje su oni živjeli i radili. Tako se, na primjer, može uzeti da zajednica, o kojoj je ovdje riječ, postoji između pretka i onih njegovih po3
S m o 1 e, na str. 96. članka cit. u noti 1 uz 61. 33. ZN. Dr K. D j e t v a i , Razmatranja o članu 37. Zakona o nasljeđivanju »Glasnik Advokatske komore za AP Vojvodinu«, br. 5/56, str. 18). 4 B a z a 1 a, na str. 148 članka cit. u noti 5 uz čl. 35. ZN. 3
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
97
Član 37. tomaka koji su kao pomorci najveći dio vremena odsutni od kuće, ako oni pretku stalno pomažu u privređivanju svojom zaradom ili na sličan način. Primjena ove odredbe moguća je i u slučaju kada zajednica, koja je postojala između ostavioca i njegovih potomaka, nije trajala od konca ostaviočeva života, već je prestala izvjesno vrijeme prije njegove smrti, ako su ostvarene ostale pretpostavke koje se traže za izdvajanje imovine u korist potomaka. Pomaganje u privređivanju može imati razne oblike. Ono se može sastojati u radu u ostaviočevom gospodarstvu ili izvan njega, ako se taj rad može obilježiti zajedničkim privređivanjem, zatim u ulaganju zarade u ostaviočevo gospodarstvo, bez obzira na to da li ta zarada potječe iz stalnog radnog odnosa ili iz pojedinačnih poslova ili je stečena u samostalnom zanimanju, kao i u svakom drugom doprinosu kojim se povećava vrijednost ostaviočeve imovine, ukoliko su svi ovi oblici pomaganja u privređivanju vršeni za vrijeme postojanja zajednice između ostavioca i potomaka. Pravo na izdvajanje pripada i za onaj doprinos koji se odnosi na vrijeme kada je potomak bio maloljetan, ako su ispunjene i ostale pretpostavke. - Bitno je da je povećana v r i j e d n o s t ostaviočeve imovine, a ne i njen opseg. Vrijednost imovine može se, prema tome, povećati ne samo pribavljanjem novih dobara nego i investicijama u postojeća dobra. Investicijama se može ili poboljšati kvalitet pojedinih imovinskih dobara ili spriječiti njihovo propadanje, do kojeg bi inače došlo. Sam rad potomaka u ostaviočevom gospodarstvu, koji nije izražen u povećanju vrijednosti imovine u navedenom smislu, predstavlja prostu reprodukciju,( 5 ) pa se ne može ovdje uzeti u obzir. 4. Prije nego što odluči o načinu i obliku izdvajanja sud mora ustanoviti : a) opseg i način pomaganja potomaka u privređivanju s ostaviocem; b) veličinu (novčanu vrijednost) njihovog doprinosa kojim je povećana vrijednost ostaviočeve imovine; c) koji dio ostaviočeve imovine odgovara vrijednosti ovqg doprinosa. Pri utvrđivanju opsega i načina pomaganja i vrijednosti doprinosa treba uzeti u obzir odnose koji postoje u porodici uopće, i posebne odnose i prilike koje su vladale u ostaviočevoj porodici. Sigurno je da su za svaku porodičnu zajednicu važna uzajamna prava i dužnosti između njenih članova, tako da porodično imanje i njihov rad služi kao baza za podizanje, 5 uzdržavanje i privrednu djelatnost svakog pojedinog člana. ( ) Kada se, prema tome, kao nasljednici pojavljuju samo oni ostaviočevi potomci koji su s njime živjeli i privređivali (pitanje udjela preživjelog bračnog druga u imovini, koju je zajedno s ostaviocem stekao radom u toku braka, rješava se prema propisu čl. 10. OZB), onda se zahtjev za izdvajanje što ga jedni potomci ističu prema drugima, može smatrati opravdanim jedino u slučaju ako su potomci, koji traže izdvajanje, dali izrazito veći doprinos u privređivanju s ostaviocem i u povećanju ostaviočeve imovine 5 Mišljenje sa sastanka sudaca Saveznog vrhovnog suda i predsjednika vrhovnih sudova narodnih republika i AP Vojvodine, održanog u Beogradu na dane 13—15. VI 1955.
98
•
p«™JŽ?f1jeS5n"os'tavioSev potomak" stalno ulagao u ostavioeevo imanje znatne iznose od svojih posebnih prihoda (od samostalnog zanimanja ili iz radnog odnosa), a uz to je s ostalim članovima porodice sudjelovao u obrađivanju ostaviočevog imanja. Ako su, međutim, samo neki od potomaka živjeli i privređivali s ostaviocem, dok su drugi osnovali svoje vlastito gospodarstvo ili su stupili u radni odnos, a svoj su odnos s ostaviocem i ostalim članovima njegovog kućanstva sveli na održavanje rodbinske veze, onda činjenica povećanja vrijednosti ostaviočeve imovine, nastalog doprinosom potomaka koji su privređivali s ostaviocem, opravdava njihov zahtjev za izdvajanje naprema ostalim potomcima. Nakon što se odredi i u novcu izrazi vrijednost doprinosa potomaka u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine, ostaje još da se utvrdi u kojem se razmjeru nalazi vrijednost doprinosa naprema vrijednosti ostaviočeve imovine. To je čisto računska operacija i njen rezultat pokazuje koji alikvotni dio treba izdvojiti iz ostavine u korist potomaka koji su privređivali s ostaviocem. Kako pravo na izdvajanje nije pravo na određenu stvar ili određene grupe stvari, nego na d i o ostavine, čija vrijednost mora biti razmjerna povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine nastalog uloženim doprinosom, to se izdvajanje, u načelu, mora vršiti u a l i k v o t n o m d i j e l u ostavine. Nasljednici i ostale zainteresirane osobe mogu se, naravno, prilikom diobe sporazumjeti, na koji će se način i u kojem obliku ovlaštenoj osobi predati izdvojeni dio ostavine. Ako do sporazuma ne dođe, odlučit će o tome sud u diobnom postupku. Međutim, sud može na z a h t j e v o v l a š t e n e o s o b e analognom primjenom čl. 150. ZN odlučiti da se toj osobi umjesto alikvotnog dijela ostavine o s t a v e p o j e d i n e s t v a r i , p o k r e t n e i l i n e p o k r e t ne, i l i g r u p e s t v a r i ako za to postoji opravdana potreba. Analogna primjena čl. 150. ZN opravdana je, jer »razlozi koji su u osnovi tog zakonskog propisa i zbog kojih zakon određuje potomku, koji je istovremeno nasljednik, da mu se kao njegov dio ostave određene stvari ili grupe stvari, mogu postojati i na strani potomka koji nije nasljednik, a koji pozivom na svoje pravo po čl. 37. zahtijeva izdvajanje dijela ostavine« (načelno mišljenje proširene opće sjednica Sav. vrh. suda od 4. IV 1960. br. 2/60). Sud inače, prema upravo cit. načelnom mišljenju, može s obzirom na okolnosti pojedinog slučaja, na zahtjev zainteresiranih osoba odlučiti da se potomku, koji zahtijeva izdvajanje u smislu ovog člana, pripadajući dio isplati u novcu. 5. Zahtjev za izdvajanje dijela ostavine ovlaštene osobe ostvarivat će u ostavinskom postupku. To vrijedi kako za one potomke koji u tom postupku sudjeluju kao nasljednici, tako i za potomke koji nisu ostaviočevi nasljednici (vidi načelno mišljenje cit. pod tač. 4.). Ako među zainteresiranim osobama nema spora o činjenicama na kojima se temelji zahtjev za izdvajanje (opseg i način pomaganja ostaviocu u privređivanju od strane potomaka, vrijednost njihovog doprinosa, iznos povećanja vrijednosti ostaviočeve imovine i druge činjenice) ni o primjeni prava, ostavinski će sud provesti raspravu o zahtjevu za iz99
Član 37.
dvajanje i odluku o tome unijet će u rješenje o nasljeđivanju. Ako se između zainteresiranih osoba pojavi spor bilo o činjeničnom, bilo o pravnom pitanju, podrazumijevajući pod ovim pitanjem i spor o obliku izdvajanja, sud će prekinuti ostavinsku raspravu i uputit će učesnike da povedu parnicu radi rješenja spornih pitanja (čl. 225. tač. 2. ZN). Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju kojim je odlučeno i o pravu ostaviočevih potomaka na izdvajanje dijela ostavine, predstavlja konačno rješenje ovog pitanja i ono u smislu čl. 234. ZN veže nasljednike i ostale učesnike koji su sudjelovali u ostavinskom postupku. Poslije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju mogu ove osobe svoje pravo na izdvajanje dijela ostavine ostvarivati u parnici, ali to samo onda ako za pokretanje parnice postoje pretpostavke iz čl. 226. st. 4 i 5 ZN ili ako postoje uvjeti za ponavljanje postupka (čl. 238. ZN). 6. Ostaviočevi se potornd u pogledu izdvojenog dijela ostavinske imovine ne smatraju nasljednidma i zato se taj dio imovine ne uzima u obzir kada se postavlja pitanje opsega njihove odgovornosti za ostaviočeve dugove u smislu čl. 145. st. 1 ZN. 7. Od samog početka stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju pojavilo se u sudskoj praksi pitanje, da li se institut izdvajanja imovine u korist potomaka može primijeniti ne samo u povodu smrti pretka nego i za njegova života. U pravnoj je literaturi izraženo stanovište da se odredba o izdvajanju imovine u korist potomaka može primijeniti i za života pretka, jer se radi o pravilima koja »za ovu vrstu imovinskih odnosa izražavaju opća pravila našeg društvenog života«, a u Zakonu o nasljeđivanju sadržana su samo zbog toga, što naše imovinsko pravo još nije u cjelini kodicifirano.( 6 ) Imade, međutim, i protivnih stanovišta. (7) U sudskoj praksi imade rješidaba u kojima je došlo do izražaja prvo stanovište. Uporište za ovo stanovište nalaze te rješidbe u odredbi drugojg stava ovog člana, prema kojoj izdvojeni dio imovine ne spada u ostavinu, iz čega se izvodi zaključak da je pravo na izdvajanje nastalo već za života ostaviočeva te se stoga za njegova života može realizirati. (8) Ako se, međutim, uzme u obzir da je pravo potomaka na izdvajanje imovine statuirano Zakonom o nasljeđivanju i da je predviđeno za slučaj smrti pretka, onda je teško odatle izvesti zaključak da potomd m a to pravo pripada već za života ostavioca. Taj se zaključak ne može izvesti ni iz odredbe drugog stava ovog člana, jer ova odredba, u odnosu na temeljnu odredbu sadržanu u prvom stavu, predstavlja zapravo interpretadono pravilo za utvrđivanje nasljednih dijelova na ostavim koja preostane nakon izvršenog izdvajanja. Zajedničkim privređivanjem s ostaviocem osiguravaju si potomd već za njegova života udio u njegovoj imo6 B l a g o j e v i ć , op. rit., str. 28; isti autor smatra da se ovaj institut može primijeniti (inter vivos ili mortis causa) i za slučaj analognih odnosa i između drugih srodnika, na primjer, između braće i sestara (1. c). 7 Dr A. S m o l e , cit. članak, str. 97. 8 Vidi rješenje Vrhovnog suda NRH od 30. I 1958. broj Rev. 24/58 i rješenje istog suda od 26. III 1959. broj Rev. 167/59.
100
Član 37. vini prema svom doprinosu u povećanju vrijednosti te imovine, ali je tek ostaviočeva smrt moment, kada potomci mogu realizirati svoja prava koja im zakon priznaje na toj imovini. Ovo stanovište, prema kojem pravo p o t o m a k a na i z d v a j a n j e dijela os t a v i ne nastaje u č a s u s m r t i o s t a v i o c a , došlo je do izražaja i u načelnom mišljenju proširene sjednice iSav. vrh. suda br. 2/60 od 4. IV 1960. U tom je načelnom mišljenju istaknuto da se o pravima i dužnostima, koje za života određene osobe nastaju iz odnosa s nekim od njenih potomaka koji s tom osobom živi u zajednici i njoj svojim trudom, žara- dom ili na drugi način pomaže u privređivanju, treba suditi po drugom pravnom temelju, a ne na temelju čl. 37. Zakona o nasljeđivanju. Sudska
praksa
1. a) Pravo na dio ostavine predviđeno u čl. 37. Zakona o nasljeđivanju ima potomak ostavioca, koji je živio u zajednici s ostaviocem, svojim trudom, zaradom ili inače pomagao mu u privređivanju i tako dao svoj doprinos u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. Ovo pravo nastaje u času smrti ostavioca. b) Pod povećanom vrijednosti ostaviočeve imovine razumije se kako novostečeno dobro i isplaćeni dug ostavioca, tako i poboljšanje koje povećava vrijednost imovine. c) Pravo zahtijevati dio na tem.elju čl. 37. Zakona o nasljeđivanju nije pravo na određenu stvar ili grupe stvari. Na temelju diobe s nasljednicima ustanovljuje se kojim se stvarima iz ostavine isplaćuje taj dio. Kao u slučaju predviđenom u članu 150. Zakona o nasljeđivanju, sud može na zahtjev ovlaštene osobe odlučiti da joj se kao dio ostave određene stvari ili grupe stvari kad to iziskuju opravdani razlozi. Sud može, prema okolnostima pojedinog slučaja, odlučiti da se ovaj dio isplati U novcu. d) Ako nasljednik ostavioca u postuvku za raspravljanje ostavine traži dio po čl. 37. Zakona o nasljeđivanju, sud je dužan da i u pogledu tog traženja provede postupak i odluči. U rješenju o nasljeđivanju (čl. 228. Zakona o nasljeđivanju) sud će ustanoviti dio koji učesniku u postupku pripada po čl. 37. i označiti ga odvojeno od njegovog nasljednog dijela. U rješenje se unosi i postignuti sporazum o diobi i o načinu diobe u pogledu dijela koji učesniku pripada po čl. 37, kao i odluka suda o načinu isplate tog dijela. Potomak koji nije nasljednik može svoj zahtjev za izdvajanje dijela ostavine po čl. 37. Zakona o nasljeđivanju ostvarivati u postupku raspravljanja ostavine. V povodu takvog zahtjeva sud će provesti postupak i odlučiti kao i o zahtjevu nasljednika (Načelno mišljenje Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda br. 2/60 od 4. IV 1960, Zb. V/l—1960, str. 9). 2. Potomci oporučitelja imaju pravo zahtijevati da se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 1044/55, Glasnik br. 4/56, str. 26). 3. Pravo nasljednika da na temelju čl. 37. ZN izdvoji dio iz ostavine može se ostvarivati ne samo tužbom i prigovorom u sporu pokrenutom radi diobe nasljedstva (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije Gž 1697/57 od 7. VI 1957, Zb. 11/2—1957, br. 353). 4. Zahtjev iz čl. 37. ZN ne može Se staviti u onim ostavinama koje su pravomoćno dovršene prije objavljivanja Zakona o nasljeđivanju (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 815/57 od 8. V 1957, Odvjetnik br. 11/57, str. 305). 5. Potomak ostavioca ima prema čl. 37. ZN pravo zahtijevati da se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njegovom doprinosu u povećanju vrijed- • nosti ostaviočeve imovine, nezavisno od toga da li je ovaj njegov doprinos nastao u vrijeme dok je bio maloljetan ili poslije navršene punoljetnosti.
101
Član 37 — 38. JVe važi pravno pravilo da maloljetno dijete stječe za oca (Presuda Vrhovnog suda NR Srbije Gž 3678/56 od 15. I 1958, Zb. III/1—1958, str. 37). 6. Bračni drug nema pravo zahtijevati izdvajanje imovine u smislu čl. 37. ZN; za nj važi odredba SI. 10. Osnovnog zakona o braku (Vrhovni sud NR Slovenije Gs rev 60/58, Pravosodni bilten br. 3—4/59, str. 34). 7. Za primjenu SI. 37. ZN nije nužno da su stranke živjele u zajedničkom kućanstvu, već je dovoljno da su radile u zajednici. Ako zakon propisuje »da izdvojeni dio ne spada u ostavinu«, proizlazi zaključak da je pravo na izdvajanje nastalo već za života ostavioca i da se još za njegova života može realizirati u veličini dijela koji odgovara doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 24/58 od 30. I 1958, Naša zakonitost br. 9—10/58, str. 478). 8. Ostaviočev potomak koji po SI. 37. ZN ima pravo zahtijevati da se iz ostavine izdvoji dio odgovarajući njegovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine, to svoje pravo može prema nasljednicima ostvarivati i poslije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, pa i u sporu o diobi nasljedstva (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 167/59 od 26. III 1959, ZB. IV/1—1959, br. 20). 9. Zahtjev za izdvajanje imovine u smislu čl. 37. ZN može se isticati i prigovorom i nakon pravomoćno završene ostavinske rasprave (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 461/59 od 19. III 1959, Naša zakonitost br. 5—6/59, str. 262). 10. Pravo iz čl. 37. ZN ne nastaje već silom zakona, nego kad u povodu postavljenog zahtjeva sud donese svoju odluku koja ima stoga konstitutivni karakter (Presuda Okružnog suda u Bjelovaru Gž 629/59 od 30. VI 1959). 11. Zahtjev za izdvajanje dijela ostavine po čl. 37. ZN ne može se više ostvarivati ako je ostavina bila između nasljednika sporazumno razdijeljena (Rješenje Okružnog suda Novo Mesto Gž 244/60 od 21. X 1969, Poročilo 1960/2 br. 15). 12. Pravo potomka da mu se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njegovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine ne prestaje, ako potomak umre prije ostavioca, već poslije smrti ostavioca taj dio još postoji i prelazi na potomkove nasljednike. Pravo iz čl. 37. ZN ne prestaje radi nedostojnosti za nasljeđivanje (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije, Pž 626/62 od 13. XII 1962, Poročilo 1962/2, br. 10). Izdvajanje
predmeta
kućanstva
član 38. Preživjelom bračnom drugu i potomcima ostaviočevim koji su živjeli sa ostaviocem u istom kućanstvu pripadaju predmeti kućanstva koji služe za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba, kao što su pokućtvo, namještaj, posteljina i slično, ali ne i ako su ovi predmeti znatnije vrijednosti. Tako izdvojeni predmeti ne uzimaju se u račun pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio. 1. Na području Slovenije i Dalmacije postojao je već otprije institut koji je po svojoj svrsi i pravnoj naravi odgovarao institutu sadržanom u ovom članu. To je bio institut p r e t h o d n o g z a p i s a (prelegat) pokretnih stvari koje ulaze u bračno kućanstvo, preuzet §-om 69. austrijske naredbe od 12. X 1914. (§ 758. nov. OGZ) iz njemačkog prava (§ 1932. njem. grad. zakonika). Razlika između jednog i drugog instituta 102
Clau 38. je u tome, što je prethodni zapis predmeta bračnog kućanstva prema § 1 758. nov. OGZ statuiran u korist preživjelog bračnog druga^ ) dok predmeti kućanstva u smislu ovog člana pripadaju ne samo preživjelom bračnom drugu nego i ostaviočevim potomcima koji su živjeli s ostaviocem u istom kućanstvu. 2. Do primjene ovog instituta može doći samo u okviru prvog ili dru- i gog nasljednog reda, a u drugom nasljednom redu samo u korist preživ- v jelog bračnog druga. Dok je, međutim, preživjeli bračni drug, u čiju se korist izdvajaju predmeti kućanstva, uvijek i ostaviočev zakonski nasljednik, ostaviočevi potomci koji su živjeli s ostaviocem u istom kućanstvu ne moraju u konkretnom slučaju biti njegovi zakonski nasljednici. Pravo na predmete kućanstva u smislu ove odredbe imaju, prema tome, i ostaviočevi unuci, čiji je otac na životu, kao i njegovi dalji potomci, koji su s njime ž i v j e l i u i s t o m k u ć a n s t v u . Stepen srodstva nije ovdje važan. Postoji mišljenje da pravo na izdvajanje predmeta kućanstva imaju i ostaviočevi usvojenici i njihovi potomci ako su živjeli s njime u istom kućanstvu.(2) Takav se zaključak, međutim, ne može izvesti iz ovog propisa koji predstavlja izvjestan privilegij za tačno određene osobe, čiji se krug ne može proširivati. Spomenuto se mišljenje ne može s uspjehom braniti ni pozivanjem na odredbu čl. 25. st. 1 ZN, jer se tom odredbom "samo konkretiziraju nasljedna prava usvojenika kao zakonskih nasljednika s obzirom za odredbu čl. 9. st. 1 ZN, kojom su i usvojenici uključeni u krug zakonskih nasljednika. Usvojeniku i njegovim potomcima, koji su živjeli s ostaviocem u istom kućanstvu, ostaje, prema tome, pravo da u smislu čl. 151. ZN prilikom diobe nasljedstva stave zahtjev da im se ostave predmeti kućanstva koji služe za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba, u kojem će im se slučaju vrijednost ostavljenih predmeta uračunati u nasljedni dio.) 3. Osobe "Kojima pripada pravo na predmete kućanstva nisu u pogledu tih predmeta ostaviočevi univerzalni sukcesori. Njima ovi predmeti pripadaju iz ostavine po sili zakona kao legat (zakonski legat), pa se one u pogledu tih predmeta trebaju smatrati z a Sfo~n s k i m l e g a t a r i m a . U slučaju kada su ove osobe ujedno i ostaviočevi nasljednici, bilo zakonski, bilo oporučni, pripadaju im izdvojeni predmeti kućanstva kao zak o n s k i p r e l e g a t , tako da te osobe imadu položaj z a k o n s k i h p r e l e g a t a r a . Prema tome, preživjelog bračnog druga treba u pogledu tih predmeta smatrati zakonskim prelegatarom (jer u slučaju, ako 1
Austrijski građanski zakonik je u tom pogledu povoljniji za bračnog druga od njemačkog, jer ovaj posljednji priznaje to pravo preživjelom bračnom drugu, samo za slučaj kada bračni drug nasljeđuje pored srodnika drugog nasljednog reda ili pored djedova i baba, a ne i onda kada nasljeđuje zajedno s ostaviočevom djecom. 2 Na tom stanovištu stoji i B l a g o j e v i ć (op. cit., str. 186), koji smatra da usvojenicima i njihovim potomcima pripada ovo pravo i u slučaju kada su njihova nasljedna prava prema ostaviocu prilikom usvojenja isključena (čl. 19. Zakona o usvojen ju). Vidi, međutim, članak M. M i t i ć a pod naslovom »Nekoliko napomena u vezi sa Zakonom o nasljeđivanju« u časopisu »Pravni život« br. 3/56, str. 13, u kojem se osporava osnovanost Blagojevićevog stanovišta. 103
Član 38. je izgubio nasljedno pravo ili je isključen iz nasljedstva ili je nedostojan za nasljeđivanje, nema pravo ni n a ove predmete — vidi niže pod tač. 7.), dok su ostavioeevi potomci u pogledu ovih predmeta ili zakonski prelegatari (ako su ujedno i nasljednici — bilo zakonski bilo oporučni), ih zakonski legatari (ako se u konkretnom slučaju ne pojavljuju kao 3 nasljednici.( ) / Ako imade više osoba koje su korisnici ovog zakonskog legata, one se u pogledu izdvojenih predmeta kućanstva trebaju smatrati sulegatarima (collegatari), jer svakoj pripada jednaki dio od tih predmeta; veličina njihovog nasljednog dijela (nasljednička kvota) nije ovdje važna. 4. Iako preživjeli bračni drug i ostaviočevi potomci koji su živjeli s ostaviocem u istom kućanstvu, nisu u pogledu navedenih predmeta ostaviočevi univerzalni sukcesori, ipak oni te predmete stječu kao njegovi n e p o s r e d n i sukcesori. Za stjecanje prava vlasništva na ovim predmetima nije potreban poseban akt stjecanja kao kod ostalih legata (cl. 92. i 100. ZN), tako da navedene osobe stječu pravo vlasništva na tim predmetima po sili zakona, u momentu smrti ostavioca. U tom pogledu ovaj zakonskTTSgat (prelegat) ima sve karakteristike v i n d i k a c i o n o g l e g a t a rimskog prava (legatum per vindicationem), kod kojeg je vlasništvo legirane stvari ili drugo stvarno pravo prelazilo na legatara ipso iure, čim je nasljednik nastupio nasljedstvo.(4) S obzirom na neposredni prijelaz vlasništva na predmetima kućanstva s ostavioca, u momentu njegove smrti, na preživjelog bračnog druga i njegove potomke, njihov je položaj sličan položaju nasljednika. Međutim, dok nasljednici u svakom slučaju solidarno odgovaraju za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine (čl. 145. ZN), kod ovih zakonskih legatara postoji ta odgovornost samo u slučaju ako su oni ujedno i ostaviočevi zakonski ili oporučni nasljednici. Ako to nisu, na njih n e p r e l a z i o d g o v o r i f o s t z a o s t a v i o č e v e dugove (čl. 98. st. 1 ZN). Ostaviočevi vjerovnici imaju, doduše, pravo da se naplate i iz predmeta kućanstva, koji sačinjavaju zakonski legat, ako se nisu mogli namiriti iz imovine nasljednika (čl. 93. ZN), ali se ovdje radi o s t v a r n o j odgovornosti zakonskih legatara, a ne o sukcesiji u odgovornosti za ostaviočeve dugove. 5. I s t o k u ć a n s t v o , u smislu odredbe prvog stava, postoji ne samo onda kad su navedene osobe neprekidno zajedno živjele i stanovale nego i u raznim drugim situacijama koje su uvjetovane životnim potrebama radnog čovjeka. Tako se može smatrati da su živjeli u istom 3
B l a g o j e v i ć smatra (op. cit, str. 186) da izdvajanje predmeta kućanstva u korist bračnog druga i potomaka, s obzirom na formiranje posebne imovinske mase i njenu raspodjelu i namjenu, nije institut nasljednog prava, nego institut do čije primjene dolazi u povodu nasljeđivanja i u vezi s nasljeđivanjem, tako da se' na taj institut djelomice primjenjuju pravila nasljednog prava iako nema u pravom smislu nasljedno pravni karakter. Ipak stoji na stanovištu da su navedene osobe u pogledu izdvojenih predmeta kućanstva univerzalni sukcesori ostavioca (tako i Objašnjenje, str. 119), što, međutim, nije posve u skladu s ostalim autorovim izlaganjima o pravnoj prirodi tog instituta. 4 H o r v a t, Rimsko pravo II, str. 162. 104
Član 38. kućanstvu s ostaviocem njegovi potomci i bračni drug koji su odilazili svake godine kroz duže vrijeme na r a d u drugi kraj ili koji su kao pomorci provodili najveći dio vremena na plovidbi, ako su stalno održavali vezu s ostaviocem, ulagali od svoje zarade u njegovo kućanstvo i nakon završenog posla ili putovanja nastavljali zajednički život s ostaviocem. 6. Pod režim izdvajanja potpadaju samo oni p r e d m e t i k u ć a n s t v a , koji služe z a z a d o v o l j a v a n j e s v a k o d n e v n i h p o t r e b a osoba u čiju se korist vrši izdvajanje, uz pretpostavku da ti predmeti nisu znatnije vrijednosti. Nabrajanje predmeta kućanstva u zakonu je ekzemplifikativno, pa je stvar suda, da u svakom konkretnom slučaju o tome donese potrebnu odluku. Svakako će se tu raditi u prvom redu o onim pokretnim stvarima kućanstva, koje se redovito i stalno upotrebljavaju. Izraz »svakodnevni« ne treba, međutim, ovdje uzeti doslovno i davati mu neko samostalno značenje, jer objektom instituta izdvajanja mogu biti i one stvari kućanstva, koje se s obzirom na svoju namjenu rjeđe upotrebljavaju, ukoliko njihova upotreba ulazi u okvir redovitih potreba koje se od vremena na vrijeme ponavljaju u toku života osoba, u čiju se korist vrši izdvajanje (među takve predmete spadaju na primjer, ukrasi za novogodišnje drvce, koji se upotrebljavaju samo kroz nekoliko dana u godini, ali ipak redovito svake godine). Oni pak predmeti kućanstva koji se upotrebljavaju samo u određenim prilikama, koje se u odnosu na članove kućanstva ne mogu smatrati redovitima niti su odraz n j i h o v i h neposrednih potreba, nisu objektom izdvajanja. Tako, na primjer, korisnicima ovog instituta pripada kao zakonski legat pribor za jelo koji se u kućanstvu ostavioca svakodnevno upotrebljava, ali ne i poseban pribor koji se u tom kućanstvu upotrebljava samo izuzetno, u naročitim prilikama.( 5 ) Izrazi »pokućstvo« (pokućstvo, pokućanstvo) i »namještaj« imadu u običnom govoru isto značenje, a kao sinonimi su označeni i u svim rječnicima našeg jezika.(6) Čini se, međutim, da je u zakonu izrazu »pokućstvo« dano šire značenje od izraza namještaj. Pod p o k u ć s t v o m (lat. supellex, njem. Hausrat, Haus-Einrichtung, tal. mobile di časa) treba u smislu odredbe stava 1 podrazumijevati stvari koje su potrebne za vođenje kućanstva, što znači da ovamo spada ne samo drvenina smještena po sobama i kuhinji nego i pribor za čuvanje i pripremanje hrane, pribor za jelo i drugi predmeti koji se upotrebljavaju u kućanstvu, dok n a m j e š t a j (njem. Mobilien, Mobel) sačinjavaju samo stvari koje su smještene po stanu i služe za njegovu upotrebu, kao što su ormari, kre7 veti, stolovi itd.( ) I p o t r o š n e stvari mogu biti objektom izdvajanja, ukoliko su ispunjene opće pretpostavke koje se ovdje traže, a naročito, da su te stvari za života ostavioca služile za zadovoljavanje svakodnevnih potreba ostavioca i korisnika izdvajanja. To se u prvom redu odnosi na živežne namir5
B 1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 188. O značenju ovih izraza vidi, na primjer, Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika u izdanju Jugoslavenske akademije u Zagrebu. 7 U §-u 674. OGZ (prema službenom prijevodu na hrvatski jezik) imadu izrazi pokućstvo i namještaj obrnuto značenje. 6
105
Član 38. niče, ogrjev i slične potrošne stvari. Opseg izdvajanja ovih stvari treba odrediti prema mogućnostima njihove reprodukcije ili ponovne nabave, tako da od pojedine vrste potrošnih stvari ne bi trebalo izdvojiti više od količine koja dostaje za jednu gospodarsku godinu. Stvari koje ne služe nova njegova kućanstva, gospodarstva kao što su dobra (fundus instructus predmete kućanstva, pa člana.
neposredno za osobnu upotrebu ostavioca i članego za obrađivanje nekretnina i uzdržavanje konji, kola, plug i drugi mrtvi i živi inventar — pravno pravilo iz § 296. OGZ) ne spadaju u ne mogu biti ni objekt izdvajanja u smislu ovog
Pojam z n a t n i j e v r i j e d n o s t i nije u zakonu pobliže određen. Takva konkretizacija nije, međutim, ovdje moguća, a nije ni potrebna, jer apstraktna i generalna norma ne može uvijek vrijediti za sve slučajeve i situacije koje se mogu pojaviti u životu. Sudu je zbog toga dana mogućnost da kod primjene ove odredbe uzme u obzir specifičnost svakog konkretnog slučaja. Pojam znatnije vrijednosti predstavlja ovdje tzv. p r a v n i s t a n d a r d (vidi objašnjenje uz cl. 223. ZN), u okviru kojeg sud na osnovu svih. okolnosti treba za svaki pojedini slučaj utvrditi, da li neki određeni predmet kućanstva, u pogledu kojeg se donosi odluka o izdvajanju potpada ili ne potpada pod taj pojam. 7. Budući da se osobe kojima pripada pravo na predmete kućanstva, u pogledu tih predmeta smatraju zakonskim legatarima odnosno prelegatarima (vidi naprijed pod tač. 3.), moraju one ispunjavati sve uvjete koji se traže za legatare. Prema tome, navedene osobe gube pravo na predmete kućanstva ako su nedostojne za nasljeđivanje (čl. 96. st. 1 i čl. 131. ZN), ako su opravdano ftiđjučene iz nasljedstva (čl. 47. ZN) ili lišene prava na nužni dio u korist potomaka (čl. 50. ZN), ili ako su se~nasljedstva odrekle (čl. 135. i 140. ZN). Preživjeli bračni drug gubi ovo pravo i u slučajevima kada mu je u smislu čl. 27. ZN prestalo pravo da naslijedi umrlog bračnog druga. Osoba kojoj pripada pravo na predmete kućanstva može se odreći nasljedstva ako je ujedno i ostaviočev nasljednik, i zadržati pravo na ove predmete, kao i obratno.( 8 ) Takvi se slučajevi u praksi mogu lako pojaviti, naročito kada bračni drug nasljeđuje zajedno s djecom koju je imao s ostaviocem, jer se tada često dešava da bračni drug, pogotovo ako je opskrbljen, zadržava samo predmete kućanstva, dok se ostalog nasljedstva u interesu djece odriče. U slučaju da se koja od ovlaštenih osoba odrekne svog prava na predmete kućanstva, njen će dio na tim predmetima pripasti ostalim osobama, u korist kojih se vrši izdvajanje. Ako se sve ovlaštene osobe odreknu tog prava, ili ako nijednoj od navedenih osoba to pravo ne pripada zbog nedostojnosti ili isključenja iz nasljedstva, pripast će ti predmeti. ostalim nasljednicima u okviru njihovog nasljednog dijela. 8. Prema stilizaciji odredbe stava 1 treba sud po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i brinuti se za primjenu ovog instituta. To, međutim, ne znači da 8
106
B 1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 189,
Član 38. sud treba u svakom pojedinom slučaju ex offo prikupljati potrebne podatke, već je dovoljno da zainteresirane osobe upozori na prava koja im pripadaju na temelju ovog propisa i da im dade upute za ostvarenje njihovih prava. Razumljivo je da će u slučaju kada raspolaže sa svim potrebnim podacima, sud i bez posebnog zahtjeva odlučiti o izdvajanju predmeta kućanstva u korist ovlaštenih osoba. Budući da sud i bez zahtjeva stranaka razmatra mogućnost primjene ovog propisa, nesumnjivo je da preživjeli bračni drug i ostaviočevi potomci mogu izdvajanje predmeta kućanstva tražiti ne samo u toku prvostepenog postupka nego i u žalbenom postupku, ukoliko se prava na te predmete nisu izričito odrekli. Navedene osobe mogu, štaviše, putem.parnice, u granicama zastarnog "roka, postaviti zahtjev za izdvajamjp predmeta kućanstva i poslije završenog ostaviniskog postupka ako se u. ftjm—pTOttrpfcn nije raspravlj'alo i odlučivalo o njihovom pravy ina tp jFejmete. ISTO iako zainteresirane osobe mogu putem parnice ostvari- _ vati svoje p'ravo na predmete kućanstva ako je ostavinski postupak bio : oi!)Uiij|,avljeii iz z'azloga, sto je ostaviiac ostavio samo pok '(cl. 216. st. 4 ZN). Za slučaj s p o r a o č i n j e n i ca ma, od kojih zavisi opravdanost zahtjeva za izdvajanje predmeta kućanstva, predviđen je po zako'nu isti postupak koji vfijedi_zajrjdsavanje_.sporova između nasljedirtlja^ tako da će sud u tom slučaju prekinuti ostavinsku raspravu i stranke uputiti na parnicu ili postupak pred upravnim organom (čl. 223. st. 1 i 2 tač. 2). Ovdje ne dolazi, prema tome, do primjene odredbe čl. 224. ZN, koja važi za ostale legate, prema kojoj se ne prekida ostavinska rasprava ni u slučaju kada su sporne činjenice, od kojih zavisi pravo'na legat. 9. Pravo koje pripada preživjelom bračnom drugu i potomcima ostaviočevim u smislu ovog člana z a s t a r u j e u r o k o v i m a k o j i v a ž e za zastaru prava z a h t i j e v a t i o s t a v i n u kao n a s l j e d n i k ostavioca (čl. 144. ZN), a ne u roku, u kojem zastaruje pravo tražiti izvršenje legata (čl. 100. ZN). Na ovaj zaključak upućuje okolnost da korisnici ovog instituta, premda u pogledu izdvojenih predmeta kućanstva nisu nasljednici već zakonski prelegatari, stječu ove predmete bez posebnog akta stjecanja, kao neposredni sukcesori ostavioca, što znači da naprema ostalim nasljednicima nisu samo obavezno — pravni ovlaštenici na izvršenje legata, kao što je to slučaj kod ostalih legatara. 10. Ostaviiac ne može svojim oporučnim raspolaganjima otkloniti primjenu odredaba sadržanih u ovom članu. I u tome se naš institut razlikuje od svog austrijskog prethodnika ^ 758. nov. OGZ) koji nije sprečavao ranije umrlog bračnog druga, da svojim oporučnim raspolaganjima preživjelog bračnog druga liši mogućnosti primanja pokretnih stvari 9 koje ulaze u bračno kućanstvo.( ) Kako se, međutim, po našem nasljednom pravu predmeti kućanstva izdvajaju u posebnu ostavinsku masu, koja je po samom zakonu namijenjena preživjelom bračnom drugu i ostaviočevim potomcima koji su s ostaviocem živjeli u istom kućanstvu, vezan je i ostaviiac ovom odredbom budući da on svojom imovinom može oporučno raspolagati samo na W e i s s u Klangovu Komentaru, str. 607. 107
Član 38 — 39. način i u granicama, koji su određeni u zakonu (čl. 7. ZN). Za to govori i okolnost, što je institut izdvajanja predmeta kućanstva uvršten u,odjeljak zakona koji sadrži odredbe o nužnim nasljednicima. Ako ostavilac ipak oporukom raspoloži i s predmetima kućanstva, koji potpadaju pod režim predviđen u ovom članu, njegova oporučna raspolaganja koja su protivna ovoj odredbi, mogu ostati na snazi samo uz izričiti pristanak osoba koje su tim raspolaganjima prikraćene. U tom se slučaju, međutim, oporukom ostavljeni predmeti kućanstva trebaju uzeti u obzir pri izračunavanju nužnog dijela (čl. 33. st. 2), dok za isti slučaj u pogledu uračunavanja tih predmeta u nasljedni dio, vrijede odredbe čl. 52—55. ZN. 11. Objekt izdvajanja su oni predmeti kućanstva koji su bili vlasništvo ostavioca u času njegove smrti. Ako se radi o predmetima kućanstva, koji predstavljaju zajedničku imovinu bračnih drugova stečenu radom u toku braka, u pogledu koje još nije utvrđen udio svakog bračnog druga (čl. 10. OZB), treba prethodno utvrditi njihove dijelove na toj imovini. U ovom se slučaju izdvajanje odnosi isamo na onaj dio pojedinih predmeta kućanstva koji predstavlja suvlasništvo ostavioca. 12. Kada sud ustanovi da postoje uvjeti za izdvajanje predmeta kućanstva u korist osoba spomenutih u stavu 1, potrebno je da to konstatira u dispozitivnom dijelu rješenja o nasljeđivanju, kod čega treba navesti, kako predmete koji se izdvajaju, tako i osobe u čiju su korist izdvojeni^10) Ako se radi o osobama koje su u konkretnom slučaju ujedno i zakonski ili oporučni nasljednici, korisno je, radi jasnoće, istaći da im . se izdvojeni predmeti kućanstva ne uračunavaju u njihov nasljedni dio. Sudska
praksa
1. O mogućnosti primjene čl. 38. ZN odlučuje sud po službenoj dužnosti. Što treba smatrati predmetom kućanstva, odlučuje sud s obzirom na svaki konkretan slučaj (Rješenje Okružnog suda, Zagreb. Gž 6394/55 od 23. II 1956, Odvjetnik br. 3—4/56, str. 12). 2. Preživjeli bračni drug ostaviočev može i u žalbi protiv rješenja o nasljeđivanju postaviti zahtjev za izdvajanje predmeta kućanstva po čl. 38. ZN, ukoliko se tog zahtjeva u ostavinskom postupku nije izričito odrekao (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije G rev. 14/56 od 18. V 1956, Zb. 1/2—1956, br. 328). 3. Odredba čl. 38. ZN odnosi se samo na predmete kućanstva među koje ne spada poljoprivredni inventar (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 936/57, Glasnik br. 2/58, str. 42).
108
Član 39. Pri utvrđivanju ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova uzimaju se u račun i oni darovi i raspolaganja oporukom za koja je ostavilac naredio da se ne uračunavaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio. - Od ovih darova i oporučnih raspolaganja koji se uračunavaju nužnom 1 nasljedniku u njegov nasljedni dio uzima se u račun pri utvrfl'.vaPJ' ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova samo onoliko ?a koliko oni premašuju njegov nužni dio. 1) Iz odredbe čl. 31. ZN proizlazi da ostavilac ne može raspolagati s dijelom ostavine koji mora ostati rezerviran za nužne" nasljedmEe, tj" p u ž n i m dijetonT~(čTr~3~T. st. 1 i 2 ZI^."^štavlIaFlnože~ilobodno raspolagati preostalim dijelom ostavine koji se naziva r a s p o l o ž i v i m dijelom (čl. 31. st. 3 ZN). Ostavilac može na dvojaki način p o v r i j e d i t i nužni dio, tj. umanjiti vrijednost onog dijela ostavine koji mora ostati nužnim nasljednicima, i na taj način prekoračiti raspoloživi dio ostavine. To može učiniti o p o r u č n i m raspolaganjima (određivanjem nasljednika ili namjenom legata) ili b e s p l a t n i m r a s p o l a g a n j i m a izvršenim u korist zakonskih nasljednika ili drugih osoba. ^Time što je nekim raspolaganjima ostavilac povrijedio nužni dio svojih nužnuT^naslJediBIca^ ova raspola"i ^ l ^ i g ostžijirniriiia5~ive~dok n a zahtjev nužnihjiasljednika, čiji je dio povrijeđen""ne budu reducirana! "" Zakon je nužnim nasljednicima, u svrhu osiguranja i ostvarenja njihovog prava na nužni dio, dao određena sredstva kojima mogu svesti ostaviočeva raspolaganja u granice u kojima je mogao raspolagati (član 31. stav 3 ZN). Budući da nužni dio može biti povrijeđen o p o r u č n i m raspolaganjima (određivanjem nasljedstva i legata) ili b e s p l a t n i m raspolaganjima za života, nužnim nasljednicima priznato je pravo da z a h t i j e v a j u razmjerno u m a n j e n j e ili u k i d a n j e svih o p o r u č n i h raspolaganja, kao i vraćanje d a r o v a u opsegu koji je potreban da bi se povrijeđeni nužni dio dopunio. Zakon je utvrdio i r e d o s l i j e d sredstava koje nužni nasljednici mogu upotrijebiti u svrhu ostvarenja svog prava. Na prvom mjestu mogu tražiti razmjerno umanjenje odnosno ukidanje oporučnih raspolaganja. Samo ako to ne bi bilo dovoljno, mogu zahtijevati vraćanje darova, i to onih koji su po vremenu, kad su učinjeni, najbliži danu smrti ostavioceve. O p s e g umanjenja oporučnih raspolaganja i vraćanja darova također je određen. O p o r u č n a raspolaganja umanjuju Se samo u dijelu koji je potreban da bi se dopunio nužni dio. Ako se umanjenjem oporučnih raspolaganja može dopuniti odnosno namiriti nužni dio, neće doći do vraćanja darova. Ako je, međutim, potrebno da se darovi vrate, vratit će se u opsegu koji je potreban da bi se dopunio nužni dio. Međutimž_kod_ ' umanjenja oporučnih raspolaganja obuhvata ju se, u pravilu, s v a opo- r ručna raspolaganja (osim ako oporučitelj nije što drugo odredio) koja \ "seTumanjuju razmjerno svojoj veličini (čl. 41. stav 1 ZN). "J 109
Član 39. Kod vraćanja d a r o v a postupa se na drugi način. Svaki dar smatra se samostalnim raspolaganjem, pa se uzima u obzir prema vremenu kada je učinjen (čl. 43. ZN). Na prvo mjesto dolaze u obzir darovi koji su darovani u p o s l j e d n j o j godini života ostaviočeva, bez obzira da li su darovani zakonskim nasljednicima ili drugim osobama (čl. 33. stav 5 ZN). Zatim dolaze u obzir darovi koji su r a n i j e darovani z a k o n s k i m n a s l j e d n i c i m a , pri čemu ostale osobe (koje nisu zakonski nasljednici) izlaze iz obaveze za vraćanje. U svakom slučaju darovi se vraćaju po redu kad su darovani idući obrnutim redom davanja, od kasnijeg ka ranijem. 2) Pravo nužnih nasljednika da im se osigura njihov nužni dio p r e če je od prava svih ostalih oporučnih i zakonskih nasljednika i legatara. Osobe koje nisu nužni nasljednici mogu polagati pravo na ostavinu, nakon što prava nužnih nasljednika budu osigurana. Prava ostalih nasljednika (oporučnih i zakonskih) i legatara moraju ustupiti svoje mjesto pravu nužnih nasljednika. To vrijedi i za daroprimce koji, u stvari, primaju dar pod prećutnim zakonskim uvjetom — da se darom koji im je darovan ne vrijeđa nužni dio. (') Osobe u čiju su korist namijenjena oporučna raspolaganja ili dani darovi moraju na zahtjev nužnih nasljednika trpjeti odgovarajuća ograničenja, umanjenje pa čak i gubitak nekog prava koje im je pripalo, u opsegu koji je potreban da se osigura ostvarenje prava nužnih nasljednika u granicama koje im je zakon garantirao (čl. 30. i 31. ZN). U međusobnom odnosu pojedinih ovlaštenika koji treba da trpe ograničenje zakon na prvo mjesto postavlja o p o r u č n a raspolaganja. Ona su prva pogođena jer se smatraju »posljednjim« darovanjem u nizu besplatnih ostaviočevih raspolaganja, budući da se sva ostvaruju u času njegove smrti, dakle, iza darovanja učinjenih za života. Ako njihovim umanjenjem, odnosno potpunim ukidanjem, nužni dio ne bi mogao biti namiren u cijelosti, pristupa se vraćanju darova. Kod toga se sva, oporučna raspolaganja tretiraju kao jedna cjelina (čl. 40. i 41. ZN). Darovi se vraćaju odvojeno, svaki za sebe, prema vremenu kad su darovani. Ovaj redoslijed ima osnova u shvatanju da je ostavilac tek kasnijim raspolaganjima, koja su učinjena bliže času njegove smrti, mogao povrediti nužni dio, pa se pretpostavlja-da se ranija raspolaganja kreću u granicama raspoloživog dijela. 3) Veličina i vrijednost nužnog dijela utvrđuje se posebnom računskom operacijom (čl. 33. ZN) kojom se ujedno utvrđuje i obračunska vrijednost ostavine. U ovoj su sadržana sva dobra ostavine (aktiva) umanjena za vrijednost pasive (dakle, čista ostavina) kojoj je dodana vrijednost darova. Na bazi vrijednosti ove mase, uzete kao apstraktne veličine, koja u stvari predstavlja svu čistu imovinu koju je ostavilac imao na raspolaganju za svoga života, izračunava se vrijednost onog dijela imovine s kojom ostavilac nije mogao ni smio besplatno raspolagati, koju je morao ostaviti za svoje nužne nasljednike. Ona predstavlja masu, nužni dio, koja je kao cjelina trebala ostati nužnim nasljednicima (čl. 31. stav 1 ZN). Ova masa utvrđuje se na podlozi utvrđene vrijednosti 1
110
B l a g o j e v i ć , op. rit, str. 402.
Član 39. što je imaju pojedini dijelovi zakonskih nasljednika kao nužnih nasljednika (zbroj vrijednosti njihovih nasljedničkih kvota). Ovoj masi suprotstavlja se preostala imovina ostaviočeva koja u stvari predstavlja V2 ili 2/3 obračunske vrijednosti ostavine, kojom je ostavilac mogao slobodno raspolagati i koja se naziva r a s p o l o ž i v i m dijelom (čl. 31. st. 3 ZN).(2) Ovisno o tome, da li se ostaviočeva raspolaganja izvršena oporukom ili učinjena darovanjima, uzeto kao cjelina, kreću u granicama koju predstavlja vrijednost raspoloživog dijela ili ih prekoračuju, ocjenjuje se da li je.nužni dio povrijeđen ili nije. Sve dok se ukupna vrijednost oporučnih raspolaganja i darova (zbroj vrijednosti ovih raspolaganja) kreće u granicama vrijednosti koju ima raspoloživi dio, nema povrede nužnog dijela, pa ni mjesta umanjenju oporučnih raspolaganja i vraćanju darova. To ujedno znači da se u tom slučaju nužni dio može podmiriti iz čiste ostavine. , Daljnja računska operacija koja se sastoji u utvrđivanju pojedinačne i ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova, pokazat će koliko od raspoloživog dijela otpada na ova raspolaganja, a koliko preostaje dobara u ostavini s kojima ostavilac nije uopće raspoložio. U slučaju kad je ostavilac svojim raspolaganjima prekoračio raspoloživi dio, što znači da dobra koja su ostala u ostavini i ona kojima je raspolagao u korist nužnih nasljednika nisu dovoljna da pokriju vrijednost imovine koja je trebala ostati nužnim nasljednicima, uračunavajući sve ono što im se u nužni dio treba uračunati (čl. 51. st. 1 i čl. 52. ZN), smatra se da je nužni dio p o v r i j e đ e n . Ova računska operacija, pored toga, treba da pokaže k o l i k o je koji nasljednik primio na teret raspoloživog dijela ostavine, odnosno za koliko, ono što mu je ostavljeno ili što je primio kao dar, p r e m a š u je nužni dio. To je potrebno da bi se moglo utvrditi k o j a o p o r u č na r a s p o l a g a n j a treba umanjiti i k o j e d a r o v e treba vratiti, odnosno koje su o s o b e i u kome opsegu dužne trpjeti redukciju, odnosno restituciju raspolaganja izvršenih u njihovu korist. (i)iPri izračunavanju nužnog dijela uzimaju se u__obzir__syi _oni, k_ojff*s k i nasIjednicLkoji su m_concreto pozvani na nasljedstvo. Svij3e_ £muzimaju__u_obzir i ako nisu_nužni nasljednici. Tko od zakonskih nasljeđnOčaiz posebnih razloga ne nasljeđuje, to se kod izračunavanja nužnog dijela uzima u obzir. Nasljednika koji je isključen od nasljeđivanja (čl. 47. ZN), koji je nedostojan za nasljeđivanje (čl. 131. ZN) ili koji se odrekao nasljedstva, prema odredbama ZN treba smatrati kao da .je u m r o prije ostavioca (čl. 49, 132. st. 1, čl. 136. ZN). Na fikciju da su ove osobe umrle prije ostavioca nadovezuje se učinak, da ne mogu nasljeđivati. Uslijed toga te osobe potpuno i s p a d a j u iz r a č u n a kad se nasljednicima utvrđuje zakonski odnosno njihov nužni dio. Međutim, kad u naprijed navedenim slučajevima ima mjesta reprezentaciji (u smislu čl. 11. ZN), tada p o t o m c i ovih osoba stupaju na njihovo mjesto u zakonski nasljedni dio, odnosno nužni dio. Potomcima 2 Dr A. S m o l e , u članku: Pravo nujnih dedičev, Pravnik br. 3—4/58, str. 104, 105.
111
f
Član 39.
.
pripada s k u p n o nužni dio njihovog pretka. Svi potomci jednog pretka računaju se kao j e d n a o s o b a , pa se de facto broj nužnih nasljednika ne povećava a niti smanjuje. Ako predak nema potomstva, ili ako se odrekao nasljedstva i u njihovo ime, onda on potpuno o t p a d a kao zakonski i kao nužni nasljednik. (3) Kao osnovicu za određivanje nužnog dijela treba uzeti onaj dio ostavine, koji bi svakom pojedinom nužnom nasljedniku pripao po zakonskom redu nasljeđivanja. To znači da se treba uzeti u obzir i odredba čl. 12. ZN, i prema tamo utvrđenoj osnovici u pogledu veličine nasljednog dijela k o n k r e t n o g nužnog nasljednika, koga bi dobio kod primjene čl. 12. ZN, utvrditi veličinu njegovog nužnog dijela. (Vidi objašnjenja u tač. 6. uz čl. 12. ZN). 5) Ostavilac može u pogledu nekog nužnog nasljednika odrediti da mu se ono što je ovaj ranije od njega primio na temelju besplatnih raspolaganja ne u r a č u n a v a u nasljedni dio, dakle, da mu to treba ostati nedirnuto (čl. 51. st. 3 ZN, čl. 54. ZN) ili da primi legat pored svog nasljednog dijela (čl. 52. ZN). Ovu ostaviočevu odredbu treba ispuniti tako, što će se za tog nužnog nasljednika utvrditi vrijednost njegovog nasljednog dijela na način da p o v r h vrijednosti nužnog dijela primi ili zadrži ono što mu je ostavilac dao na dar ili namijenio iz ostavine kao legat. U tom slučaju ima mjesta redukciji oporučnih raspolaganja, odnosno vraćanju darova izvršenih u korist drugih nasljednika i osoba, kako bi se nužnom nasljedniku osiguralo njegovo pravo na nužni dio budući da mu se u taj dio ne može uračunati ono što je opo~ ručilac izričito odredio da mu se ne uračunava (čl. 54. st. 1 ZN). Ako, međutim, s nužnim nasljednikom koji je primio dar ili legat, koji mu se ne uračunavaju (čl. 54. st. 1 ZN), konkurira još koji nužni nasljednik (čl. 54. st. 2 ZN), tada nužni nasljednik koji je primio dar ili kome je namijenjen legat (koji mu se ne uračunava) može primiti legat odnoisno zadržati dar samo u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela (čl. 54. st. 2 ZN). To znači da će takav nužni nasljednik primiti svoj nužni dio bez uračunavanja (čist). Ono što mu je ostavljeno ili što je već primio p o v r h vrijednosti nužnog dijela, moći će zadržati samo u dijelu čija se vrijednost nalazi u granicama raspoloživog dijela. Taj nasljednik mora, međutim, vratiti u ostavinu sve ono što predstavlja viš a k , jer se upravo tim viškom prekoračuje raspoloživi dio i vrijeđa nužni dio drugog nužnog nasljednika. Slična je situacija onog nužnog nasljednika kome se legat ili dar u r a č u n a v a j u u nasljedni dio. Ovaj nasljednik primit će svoj nužni dio pored primljenog dara ili namijenjenog legata, osim ako koji sunasljednik ne bi stavio zahtjev da se nužnom nasljedniku u nasljedni dio uračuna ono što je primio na dar ili što mu je namijenjeno kao legat budući da se uračunavanje* uvijek vrši samo na z a h t j e v ovlaštene osobe (čl. 63. ZN). U tome slučaju, tj. kad je stavljen zahtjev za uračunavanje, nužnom nasljedniku uračunat će se u nužni dio vrijednost oporučnih raspolaganja i darova izvršenih u njegovu korist. Višak darova, 3 Dr A. Smole, op. cit., str. 102, 103. 112
Član 39 — 40. odnosno oporučnih raspolaganja kojim se p r e k o r a č u j e vrijednost njegovog nužnog dijela, nasljednik će moći zadržati samo u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela. Sve što mu je namijenjeno ili što je već primio preko toga, dužan je vratiti u ostavinu budući da taj višak predstavlja povredu nužnog dijela ostalih nužnih nasljednika. Da bi se mogla utvrditi v r i j e d n o s t oporučnih raspolaganja i darova, u stavu 3 i 4 ovog člana sadržana su odgovarajuća interpretativna pravila. Po tim pravilima prilikom izračunavanja i utvrđenja vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova u z i m a se u obzir vrijednost oporučnih raspolaganja i primljenog dara u dijelu koji p r e m a š u j e vrijednost n u ž n o g dijela, bez obzira da li se radi o oporučnim raspolaganjima i darovima za koje je oporučitelj odredio da se ne u r a č u n a v a j u u njegov nasljedni dio. U oba slučaju, bilo da se oporučna raspolaganja i darovi uračunavaju ili neuračunavaju nužnom nasljedniku u nasljedni dio, u račun se uzima samo ona vrijednost koja p r e m a š u j e vrijednost njegovog nužnog dijela. To znači da prilikom izračunavanja nužni dio mora uvijek ostati čist. Sudska
praksa
1. Nužni nasljednik ne može tražiti da se, radi dopune povrijeđenog nužnog dijela, vrati imovina koju je ostavilac otuđio ugovorom o doživotnom uzdržavanju (Presuda Vrhovnog suda NR Srbije Gž 1991/54 od 6. III 1956, Zb. 1/1—1956, br. 104). 2. U parnicama u vezi s povredom nužnog dijela tužbeni se zahtjev treba postaviti radi ispunjenja, a ne samo na ustanovljenje prava na nužni dio (Vrhovni sud'AP Vojvodine Gž 1081/55, Glasnik br. 6/56, str. 30). 3. Kod izračunavanja nužnog dijela ima nužni nasljednik pored dobivenog alikvotnog dijela nasljedstva, u koji treba uračunati i legat, zadržati i taj legat ako ga je primio (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 1227/56 od 6. X 1956). 4. I univerzalni nasljednik obdarenikov dužan je vratiti dar ako je to potrebno radi dopune nužnog dijela (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenija Gi 445/58 od 6. XI 1958, potvrđeno rješenjem Saveznog vrhovnog suda Rev. 73/59 od 16. V 1959, Poročilo 1959/1, br. 6). 5. Ne može se suditi o zahtjevu za namirenje nužnog dijela prije nego što se utvrdi pravni osnov i način otuđenja imovine pretka, iz koje se tužbom traži namirenje nužnog dijela (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 73/59 od 16. V 1959, Pravni život 1—2/60, str. 54). Red umanjenja i vraćanja Član 40. Kad je povrijeđen nužni dio, najprije se umanjuju raspolaganja oporukom, pa ukoliko nužni dio time ne bi bio namiren, onda se vraćaju darovi. as. " 1) Način umanjenja raspolaganja izvršenih o p o r u k o m , koje može zahtijevati nužni nasljednik ičiji je nužni dio povrijeđen, propisan je i određen. Oporučitelj ne može svojom odredbom isključiti važnost ove odredbe zakona, a niti ih na bilo koji način mimoići. Ako je nužni nasljednik stavio z a h t j e v (čl. 45. ZN) da mu se povrijeđeni nužni dio namiri, sva o p o r u č n a raspolaganja u m a n j u j u Zalvon o nasljeđivanju s komentarom
113
Član 40.
f
se u istom omjeru bez obzira na opseg i njihovu narav, i bez obzira da li su sadržana u jednoj ili više oporuka. Ovo radi toga što sva ta raspolaganja predstavljaju jednu cjelinu u vrijeme njihove realizacije. (*) Pod o p o r u č n i m raspolaganjima razumijevaju se odredbe o određivanju n a s l j e d n i k a njihovih dijelova, kao i odredbe o l e g a t i m a i drugim koristima koje se trebaju izvršiti neposredno iz ostavine (čl. 91. st. 1 ZN). Nužni nasljednik, međutim, ne može tražiti da se, radi nadopune nužnog dijela vrati ona imovina koju je ostavilac otuđio 2 ugovorom o doživotnom uzdržavanju (čl. 122. ZN). ( ) Ako je više oporučnih raspolaganja u korist jednog ili više oporučnih nasljednika, sva se ta raspolaganja umanjuju p r o p o r c i o n a l n o , prema svojoj vrijednosti. C\ Ovo umanjenje može biti i d j e l o m i č n o . U tome slučaju s v i . oporučni nasljednici trpe razmjernu redukciju vrijednosti svog nasljednog j dijela. Ako to nije dovoljno, moraju sva oporučna raspolaganja o t p a | s t i.(3) U ovom slučaju radi se u stvari o anulaciji, u k i d a n j u svih opo/ ručnih, raspolaganja istovremeno, tako da nakon toga ne preostaje više / oporučnih nasljednika ni legatara. Oni u stvari gube svojstvo oporučnih I nasljednika (odnosno legatara), a ako nisu istovremeno i zakonski na\ sljednici, gube svojstvo nasljednika uopće. Ostavilac može u oporuci odrediti r e d o s l i j e d (čl. 41. st. 1 ZN) po kojem će se umanjivati oporučna raspolaganja, ali ne može odrediti da se određena oporučna raspolaganja neće uopće umanjivati radi nadopune nužnoga dijela, ako je ovim raspolaganjima došlo do povrede nužnog dijela. (4) 2) Ako i pored umanjenja oporučnih raspolaganja, odnosno njihovog ukidanja, ne bude namiren nužni dio kojeg nužnog nasljednika, pristupit će se vraćanju d a r o v a (čl. 43. ZN) ako to nužni nagljednik zahtijeva. Neće se pristupiti vraćanju darova'sve dotledok~~še umanjenjem oporučnih raspolaganja može podmiriti nužni dio odnosno dio koji nedostaje da se namiri povrijeđeni nužni dio. Ovo pravilo o redu podmirenja primjenjuje se i u slučaju kad se u jednoj osobi stječu oporučni nasljednik i daroprimac. (5) Kod vraćanja darova u stvari se posiže za imovinom koje više nema u ostavini, jer ju je ostavilac za života otuđio. Uslijed toga se redukcijsk.i proces bitno mijenja i pretvara u restitucioni, .u^zahtj^v nužnih nasljednika prema daroprimcima za vraćanje darova u svrhu namiren ja . nužnog dijela. Time se idealna koladja pretvara u r e a l n u , koja racta" _ konkretnom dužnošću određenog daroprimca da vrati predmet člara m natura. Ovim procesom restitucije uspostavlja se prijašnje stanje imo1
B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 402. Pres. Vrh. suda NR Srbije, Gž. 1991/54 od 6. III 1956, Zbirka 1956. knjiga3 I, sv. 1. pod br. 104, Tako dr Finžgar, u članku Nujni delež, Pravnik br. 1—2/56, str. 9. i S m4 o l e , .u članku Pravo nujnih dedičev, Pravnik br. 3—4/58, str. 105. Tako dr B a z a 1 a, u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost br. 3—4/57, str. 153. 5 Rieš. Sav. vrh. suda, Gž. 101/56 od 14. XII 1956., Zbirka 1956, Knj. I, sv. 3, br. 666. 2
114
•
-
.
Član 40 — 41. vine ostavioca vraćanjem dara. Njime mogu biti obuhvaćeni samo oni ,darovi koji se p r i b r a j a j u vrijednosti iste ostavine, dakle, ko]i se~* uključuju u obračunsku vrijednost ostavine. Ud kolacrje~su dakle, izuzeti oni darovi KOJI ne mogu biti' predmel zahtjeva za vraćanje (čl. 33. 6 st. 6 ZN).( ) 3) U zakonu propisani način namirenja povrijeđenog nužnog dijela — da najprije treba pristupiti umanjenju oporučnih raspolaganja, a tek nakon toga, ukoliko to ne bi bilo dovoljno, vraćanju darova po određenom redu — ne može se mijenjati. Ovim se pravilima u stvari osigurava načelo o neopozivosti darova koji ostaju na snazi u opsegu kojim nije povrijeđen nužni dio, tj. dok se kreću u granicama raspoloživog dijela. *" Sudska
praksa
Nužni nasljednik može tražiti da se njegov nužni dio podmiri iz one imovine kojom je ostavilac raspolagao oporukom, a tek ukoliko se nužni dio ne bi mogao podmiriti iz ove imovine, on može tražiti vraćanje dara. Ovo pravilo o redu podmirenja primjenjuje se i u slučaju kada se u jednoj osobi stječu oporučni nasljednik i daroprimac (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Gz 101/56 od 14. XII 1956. Zb. 1/3—1956, br. 666).
Razmjerno
umanjenje raspolaganja oporukom. P r i v i l e g i r a n i z a p i s (legat)
Član 41. Raspolaganja oporukom umanjuju se u istom omjeru, bez obzira na njihovu prirodu i na njihov opseg, i bez obzira da li se nalaze u jednoj ili više oporuka, ako iz oporuke ne proizlazi što drugo. Ako je oporučitelj ostavio više zapisa i naredio da se neki zapis isplati prije ostalih, taj će se zapis umanjiti samo ukoliko vrijednost ostalih zapisa ne dostiže da se namiri nužni dio. 1. Sva raspolaganja izvršena jednom o p o r u k o m , ili s više važećih oporuka, tretiraju se kao j e d n o raspolaganje, kao cjelina, bez obzira u čiju su korist učinjena i bez obzira na vrijeme kada su nastala i način kako je raspolaganje izvršeno. Nužnom nasljedniku za povrijeđeni nužni dio odgovaraju srazmjemo s v i oporučni nasljednici. (*) Sva o p o r u č n a raspolaganja, u slučaju povrede nužnog dijela, umanjuju se r a z m j e r n o vrijednosti izvršenog raspolaganja, i to u odnosu na odredbe o nasljednim dijelovima oporučnih nasljednika i na raspolaganja izvršena l e g a t i m a ili određivanjem neke koristi iz ostavine. Ako je oporučni nasljednik ujedno i daroprimac i legatar, najprije će mu se razmjerno umanjiti nasljedni dio po oporuci i legat zajedno, a ako to ne bi bilo dovoljno za podmirenje nužnog dijela, doći će pored toga još i do vraćanja dara, ako je nužni nasljednik takav zahtjev stavio. 6
S m o l e , cit. članak str. 106. Rješ. Vrh. suda NR Srbije, Gž. 595/56 od 23. XI 1956., Zbirka 1956. knjiga I, sv. 3, pod br. 665. 1
115
Član 41. 2. Umanjenje oporučnih raspolaganja obuhvata i direktne l e g a t e 2 (čl. 41. stav 2 i čl. 91. stav 1 ZN). ( ) Direktni legati se umanjuju u istom omjeru kao i nasljedni dio oporučnih nasljednika i zajedno 's ovima, osim ako oporučitelj nije što drugo odredio. Ako je više direktnih legata, oni će se s v i umanjiti u istom "•omjeru kao i ostala oporučna raspolaganja. Jedino ako je oporučitelj odredio da se jedan direktni legat izvrši prije ostalih, do njegovog umanjenja može doći samo ako se umanjenjem ostalih legata, s obzirom na njihovu vrijednost, neće moći namiriti povrijeđeni nužni dio. 3. Redukcija se, u pravilu, vrši u razmjeru s cijelom vrijednošću svih pojedinačnih oporučnih raspolaganja. Kod oporučnih raspolaganja izvršenih u korist n u ž n i h nasljednika, kad im se ona trebaju u r a č u n a t i u nužni dio, postupa se drukčije. U tome slučaju redukcija se neće vršiti u razmjeru s cjelokupnom vrijednoišću oporučnih raspolaganja, nego u razmjeru s v i š k o m koji prelazi vrijednost nužnog dijela. (3) Ovo stoga što nužnom nasljedniku mora ostati netaknuta vrijednost nužnog dijela. Ako se redukcija treba primijeniti prema nužnom nasljedniku kome se vrijednost onoga što mu je oporučnim raspolaganjem namijenjeno ne u r a č u n a v a u njegov nužni dio (čl. 51. st. 3 i 52. ZN), mora mu se osigurati ne samo netaknuti nužni dio nego i vrijednost oporučnog raspolaganja koje se nalazi u g r a n i c a m a - r a s p o l o ž i v o g dijela. To znači da će redukcijski proces zhvatiti samo dio oporučnog raspolaganja, i to samo v i š a k kojim je prekoračen r a s p o l o ž i v i dio (čl. 54. st. 2 ZN). Vidi objašnjenja uz čl. 39. ZN. 4. Oporučitelj može o d s t u p i t i od načela razmjernog umanjenja oporučnih raspolaganja. On može odrediti kojim će se redom, sukcesivno, vršiti umanjenje oporučnih raspolaganja.(4) Oporučitelj, naime, može odrediti da se neka oporučna raspolaganja uopće i z u z m u iz procesa redukcije, pod pretpostavkom da se redukcijom ostalih oporučnih raspolaganja može osigurati namirenje nužnog dijela bez zahvata u darove. On može odrediti da se oporučna raspolaganja prilikom redukcije r a z l i č i t o tretiraju, da se neka umanje u većem ili manjem opsegu nego 5 ostala. ( ) Ovu svoju odredbu oporučitelj može izraziti izričito ili prećutno. Slučaj p r e ć u t n o g određivanja postoji ako je ostavilac, ostavljajući više legata, odredio da se neki legat izvrši p r i j e ostalih. Taj će legat, u tom slučaju, imati prvenstvo pred ostalim legatima ne samo u 2
Budući da se direktni legati izvršuju neposredno iz ostavine, a ne na teret nasljednih dijelova pojedinih nasljednika. Odredba o umanjenju oporučnih raspolaganja ne odnosi se na one legate koje su dužni izvršiti određeni nasljednici na teret svojih nasljedničkih dijelova. Ovi nasljednici mogu zahtijevati i razmjerno umanjenje naloženih im legata (čl. 42. st. 1 i čl. 94. st. 1 i 3 ZN) ako bi im njihov nasljedni dio morao biti umanjen. 3 Tako i dr A. S m o l e , u članku Pravo nujnih dedičev, Pravnik br. 3—4/58, str. 106. 4 Vidi dr B. B 1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 403. i dr B. B a z a 1 a, u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost br. 3—4/57, str. 153. 5 Tako dr A. S m o l e , op. cit., str. 108. 116
Član 41 — 42. pogledu ispunjenja nego i u pogledu svoga postojanja. Stoga se naziva i privilegiranim legatom. Posljedica toga je da za taj legat ne vrijedi pravilo o razmjernom umanjenju oporučnih raspolaganja. (6) S ud ska
pr ak s a
1. Nužnom nasljedniku za okrnjeni nužni dio odgovaraju razmjerno svi oporučni nasljednici (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije Gž 595/56 od 23. XI 1956, Zb. 1/3—1956, br. 665). 2. Oporučni nasljednici za isplatu nužnog dijela ne odgovaraju solidarno, nego razmjerno svom nasljednom dijelu (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 2111/58 od 23. X 1958, Odvjetnik br. 7—8/59, str. 174).
Razmjerno u m a n j e n j e zapisa n a l o ž e n i h oporučnom n a s l j e d n i k u ili z a p i s o v n i k u (legataru) Član 42. Oporučni nasljednik čiji bi nasljedni dio morao biti umanjen da bi se dopunio nužni dio, može tražiti razmjerno umanjenje zapisa koje on treba isplatiti, ako iz oporuke ne proizlazi što drugo. Isto vrijedi i za zapisovnika kome je oporucitelj naložio da iz svoga zapisa nešto isplati. 1. Pravo z a h t i j e v a t i razmjerno u m a n j e n j e l e g a t a pripada onom o p o r u č n o m nasljedniku, kome je naloženo izvršenje legata na teret njegovog nasljednog dijela, ili l e g a t a r u na teret ostavljenog mu legata (sublegat), samo u slučaju kad bi uslijed ostvarivanja zahtjeva nužnog nasljednika za umanjenje oporučnog raspolaganja u svrhu nadopune nužnog dijela, došao u situaciju da bi morao trpjeti u m a n j e n j e svog nasljednog dijela ili ostavljenog legata. Oporučni nasljednik, odnosno legatar ne može tražiti umanjenje legata ako nužni nasljednik nije stavio z a h t j e v za umanjenje oporučnog raspolaganja, ili ako zahtjev bude odbijen, ili ako je zahtjev za umanjenje oporučnih raspolaganja ostvarivan prema nekom drugom oporučnom nasljedniku odnosno legataru. 2. Ostavilac može oporukom odrediti (izričito ili na drugi način) da ovlaštene osobe, koje su dužne izvršiti legate, ne m o g u tražiti umanjenje legata, podlegata, naloga i drugih tereta koji su im nametnuti oporukom, pa su ih u tom slučaju dužni u cijelosti ispuniti. (1) Ovo ograničenje, međutim, vrijedi samo do visine vrijednosti naslijeđenog dijela imovine kojom je oporucitelj mogao slobodno raspolagati (čl. 94. st. 1 i 2 ZN). Oporucitelj može također odrediti da se o d s t u p i od načela razmjernog umanjenja legata. On može odrediti da se legati srazmjerno ne 6
Vidi dr A. F i n ž g a r, u članku Nujni delež, Pravnik br. 1—2/56, str. 10. i dr B1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 403. 1 Vidi B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 403. •
•
117
Član 42 — 43. umanje, da se umanje sukcesivno i red kojim se njihovo umanjenje treba izvršiti. Ako je nasljednik na teret ostavljenog mu nasljednog dijela i s p u n i o l e g a t u cjelini, a nakon toga dođe do u m a n j e n j a njegovog nasljednog dijela uslijed zahtjeva nužnog nasljednika za nadopunom povrijeđenog nužnog dijela, za koju povredu nasljednik koji je ispunio legat nije znao —• takav oporučni nasljednik ima pravo da naknadno zahtijeva umanjenje legata i vraćanje onog dijela vrijednosti ispunjenog legata koji odgovara opsegu umanjenja njegovog nasljednog dijela. Ako nije moguće vraćanje dijela legirane stvari in natura, umanjenje vrijednosti legata izvršit će se u n o v c u . 3. Pravo na razmjerno umanjenje legata pripada i n u ž n o m nasljedniku koji u svojstvu legatara prima neku stvar ili korist iz ostavine. I on ima pravo tražiti razmjerno umanjenje, legata koga bi trebao izvršiti u korist treće osobe (sublegat) na teret oporučnog raspolaganja, koje mu je namijenjeno, ako uslijed zahtjeva drugog nužnog nasljednika bude potrebno umanjiti ova oporučna raspolaganja učinjena u njegovu korist. Ovakvi zahtjevi mogu nastati u pogledu nužnog nasljednika kome se oporučna raspolaganja u r a č u n a v a j u u njegov nužni dio, i onog za koga je određeno da mu se oporučna raspolaganja ne u r a č u n a v a j u u nasljedni dio (čl. 51. st. 3 i čl. 52. ZN). U oba slučaja, umanjenje legata; može se izvršiti samo u dijelu kojim se prekoračuje r a s p o l o ž i v i dio (čl. 54. 2 ZN). Nužni nasljednik može, dakle, zahtijevati razmjerno umanjenje legata koga je dužan izvršiti iz onoga što mu je oporučnim raspolaganjem ostavljeno. Red v r a ć a n j a d a r o v a Član 43. Vraćanje darova vrši se počev od posljednjeg dara i ide dalje obratno redu kojim su darovi učinjeni. Darovi učinjeni istodobno vraćaju se razmjerno. 1. Nužnom nasljedniku pripada pravo da zahtijeva v r a ć a n j e d a r o v a ako se umanjenjem ili ukidanjem oporučnih raspolaganja ne može postići nadopuna povrijeđenog nužnog dijela. Kod vraćanja dara primjenjuje se načelo p o j e d i n a č n o g vraćanja svakog dara napose, redom koji je obrnut redu kojim je darovan. Prvo se vraća dar darovan neposredno pred smrt ostavioca, a zatim ostali idući redom ka onom koji je najprije darovan. To odgovara koncepciji da je ostavilac tek posljednjim, mlađim darovima mogao prekoračiti raspoloživi dio, a da se stariji darovi kreću u granicama raspoloživog dijela. (*) Nužni nasljednik može tražiti vraćanje ranije darovanog dara samo ako vraćanjem kasnijeg dara ne bi bio podmiren njegov nužni dio, kao 1
Tako S m o Le, u članku Pravo nujnih dedičev, Pravnik br. 3—4/58, str. 107. 118
Član 43. i kad ne može s uspjehom o s t v a r i t i svoj zahtjev za vraćanje dara pre^ma primaocu kasnijeg dara. (2) Ako je nužni nasljednik p r o p u s t i o da zahtijeva vraćanje k a s n i j e učinjenog dara u vrijeme kroz koje je m o g a o o s t v a r i t i svoj zahtjev za vraćanje tog dara, ne m o ž e zahtijevati vraćanje r a n i j e darovanog dara u vrijednosti onog dara čiji je povratak propustio, nego samo u pogledu v i s ka kojim inače ne bi bio podmiren da ja ostvario vraćanje kasnije darovanog dara, čije je vraćanje propustio. Nužni nasljednik u tom slučaju gubi pravo da se namiri za vrijednost onog dara čije je vraćanje propustio, a ostaje mu pravo da zahtijeva vraćanje ranije darovanog dara samo u dijelu u kome bi inače bio ovlašten tražiti njegovo vraćanje, da je uspio sa zahtjevom za vraćanje dara od kasnijeg daroprimca. 2. Vrijeme kad je izvršeno darovanje procjenjuje se prema času kada je predmet dara p r e d a n (izvršena predaja darovane stvari u smislu pravnih pravila građanskog prava). (3) Ako je darovano više stvari i s t o v r e m e n o , vraćanje darova vrši se na isti način kao kod umanjenja oporučnih raspolaganja, tj. razmjerno u smislu stava 2 ovoga člana. Vraćanje dara vrši se redom i na način propisan u zakonu. Oporučitelj nije ovlašten da bilo sam ih" u sporazumu s daroprimcima odnosno nasljednicima ugovori i mijenja ovaj utvrđeni red i način vraćanja dara. (4) Vraćanje dara vrši se u n a r a v i , (5) prema stanju u kome se darovana stvar nala2i u času saznanja daroprimca za zahtjev za vraćanje dara (čl. 44. ZN). Po tome momentu procjenjuje se i savjesnost (poštenje) držaoca. Daroprimac, u pravilu, ne bi mogao umjesto predmeta dara naknaditi vrijednost, a zadržati dar. (6) 2 Vidi F i n ž g a r , u članku Nujni delež, Pravnik br. 1—2/56. str. 11. Protivno stanovište zastupa S m o l e , op. eit, str. 109, kad smatra da se u slučajevima kad iz objektivnih (nestanak ili uništenje stvari) ili iz subjektivnih razloga (insolventnost daroprimca) nije moguće dar vratiti, ne može pristupiti vraćanju starijeg dara. Vraćanju dara, po mišljenju ovog autora, ima mjesta samo ako je ovim darom povrijeđen nužni dio. Svi darovi koji se kreću u okvirima raspoloživog dijela moraju ostati netaknuti. Ovi darovi ne mogu postati predmetom restitucionog zahtjeva ako više nije moguće vraćanje mlađeg dara. Tim više što daroprimac po čl. 44. ZN ima položaj poštenog posjednika, pa nužni nasljednik ne može zahtijevati vraćanje 3 starijeg dara ako sa zahtjevom za vraćanje mlađeg dara nije uspio. B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 404. smatra da to vrijedi samo kod neformalnih darovnih ugovora. Kod pismenih darovnih ugovora, smatra da je za4 stjecanje dara mjerodavan moment potpisa ugovora. B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 105. 5 Vidi u tom smislu odluku Vrh. suda LR Slovenije od 15. VIII 1957. u Izvještaju toga suda o sudskoj praksi za razdoblje od 1. V do 31. VIII 1957. Citirano prema S. G o 1 j a r, u članku Novi zakon 'o dedovanju v sodni rabi, Pravnik br. 1—2/58, str. 44. Tako i S m o l e , cit. članak, str. 107, 108. 6 To je, međutim, bilo moguće po odredbi § 951. st. 1 Ogz (novela III), koja je sadržavala ovlaštenje po kome daroprimac može otkloniti vraćanje, plaćanjem manjka.
119
Član 43. 3. Prilikom vraćanja dara postoje razlike u pogledu o s o b a kojima je' dar darovan. Zakonski nasljednici vraćaju darove bez obzira na vrijeme kad su im darovani. Treće osobe, koje nisu zakonski nasljednici, dužne su vratiti samo one darove koje su primili u posljednjoj godini života ostaviočeva (čl. 33. st. 5 ZN). Zakonski nasljednici, koji nisu nasljednici in concreto, • u pogledu obaveze na vraćanje dara izjednačuju se s ostalim osobama (u smislu odredbe čl. 33. st. 5 ZN). Oni će, dakle, vratiti samo one darove koje su primili u posljednjoj godini ostaviočeva života. To vrijedi i za oporučne nasljednike. 4. Odredbe o načinu vraćanja dara (in natura), (čl. 40, 43, 44, 45. i 46. ZN) primjenjuju se i u slučajevima kad je darovanjima učinjenim u korist nužnog nasljednika p o v r i j e đ e n n u ž n i d i o kojeg drugog nužnog nasljednika. Ovo bez obzira da li se primljeni dar uračunava ili neuračunava u nasljedni dio nužnom nasljedniku. Ovaj će, naime, trpjeti restituciju na zahtjev drugog nužnog nasljednika, samo u dijelu u kome vrijednost njemu darovane stvari prelazi vrijednost r a s p o l o ž i v o g dijela (čl. 54. st. 2 ZN). 5. Institut v r a ć a n j a darova zbog povrede nužnog dijela treba strogo razlikovati od instituta o p o z i v a n j a (revokacije) darovanja. Prvi je institut nasljednog prava i njegova primjena je neovisna o držanju i odnosima daroprimca prema darodavcu. Ovim institutom mogu se poslužiti samo n u ž n i n a s l j e d n i c i u slučajevima kada je njihovo pravo na nužni dio p o v r i j e đ e n o raspolaganjima ostaviočevim, kojima je prekoračen raspoloživi dio ostavine. Kod vraćanja darova bitno je da ugovor o darovanju zadržava svoju pravnu valjanost, i sve ono što je daroprimac darovanjem stekao i potrošio u dobroj vjeri nije dužan vratiti budući da se smatra poštenim posjednikom. Institut o p o z i v a n j a (revokacije) darova je imovinskog?ravnog karaktera. Njegova je primjena, u pravilu, ovisna o odnosima i ponašanju daroprimca prema darodavcu. U slučaju pravnog opoziva, p o n i š t a v a se pravni posao. U pravilu, darovne pogodbe ne mogu se opozvati (prav. pravilo iz § 946. OGZ i § 566. Srp. g. z.). Opozivost darovnog ugovora, zbog n e z a h v a l n o s t i (neharnosti — ob ingratitudinem) predviđena je izuzetno u pravnom pravilu iz § 948. i 949. OGZ i § 567. si. b. Srp. grad. zak. U ostalim slučajevima, predviđenim u OGZ, odnosno Srp. g. z. ne radi se u stvari o opozivanju ugovora, nego o zahtjevu za v r a ć a n j e dara odnosno njegovog viška: zbog povrede nužnog dijela (ob laesionem legitimae § 951. OGZ i § 565. st. 2 Srp. g. z.), zbog oštećenja vjerovnika (§ 953. OGZ i § 565. st. 2 Srp. g. z.), zbog oskudnosti (exeptio ob aegestatem § 947. OGZ i § 565. st. 2 Srp. g. z.), zbog dužnosti uzdržavanja (ob diminutionem sustentationis § 950. OGZ i § 565. st. 2 Srp. g. z.) i zbog rođenja djeteta (ob supernascentiam liberorum § 954. OGZ), pri čemu pravni posao darovanja ostaje na snazi.
120
Član 44. Položaj
daroprimca
koji
v r a ć a
dar
Član 44. U pogledu darovane stvari koju je dužan vratiti daroprimac se smatra kao savjestan držalac do dana kad je saznao za zahtjev za vraćanje dara. 1. Darovana stvar vraća se u n a r a v i , u stanju u kome je zatečena u momentu kad je daroprimac saznao za z a h t j e v za vraćanje -dara. Vraćanjem dara treba da se uspostavi stanje ostavine kaikvo bi bilo da 1 dar nije darovan. Ovo stoga što nužni nasljednik ima po članu 32. ZN pravo na određeni dio svake stvari i prava, što vrijedi i kod dopune nužnog dijela. Daroprimac se ne može osloboditi ove dužnosti davanjem naknade u novcu'za vrijednost darovane stvari, osim ako na to pristane nužni nasljednik, ili ako je oporučitelj odredio da nužni nasljednik svoj nužni dio treba primiti u novcu (čl. 32. ZN). 2. Daroprimac se do momenta kad je s a z n a o za zahtjev za vraćanje dara smatra p o š t e n i m posjednikom (savjesni držalac), bez obzira da li se zahtjev za vraćanje dara ostvaruje samostalno ili zajedno sa zahtjevom za umanjenje oporučnih raspolaganja. Daroprimac ne odgovara za nastalo pogoršanje, • uništenje ili propast stvari (prav. pravilo iz § 329. OZ i § 204. Srp. grad. zak.), do kojih je došlo do momenta s a z n a n j a o zahtjevu za vraćanje. Od daroprimca se ne može tražiti ni naknada za štetu što je vrijednost dara oštećenjem umanjena ili što je darovana stvar uništenjem propala, U ovakvim slučajevima daroprimac je dužan vratiti stvar u stanju u kome se zatekla u trenutku kad je saznao za zahtjev, ili je uopće nije dužan vratiti ako je individualno određena stvar do toga časa propala.^) Ovamo spadaju i slučajevi kad je daroprimac izgubio vlasništvo stvari uslijed izvršenih raspolaganja. Daroprimac kao pošten posjednik ovlašten je raspolagati sa stvari poput vlasnika sve dok se smatra poštenim, i ne odgovara za stvar. On nije dužan naknaditi protuvrijednost stvari.(2) Daroprimac kao pošten posjednik ima pravo, do časa dok se smatra poštenim posjednikom, na sve p l o d o v e i koristi od stvari koje je imao. On nije dužan za te stvari dati naknadu. Njemu pripadaju i svi sabrani plodovi makar i nisu utrošeni. Od civilnih plodova zadržava sve dospjele i ubrane plodove. Plodove koji nisu ubrani (naplaćeni) ne može v tražiti ni zadržati i pored toga što su dospjeli.(3) Pošteni daroprimac, koji je v r a t i o stvar, ima pravo na naknadu za t r o š k o v e koje je oko stvari imao, i to: na naknadu k o r i s n i h troškova (impensae utiles) ako je stvar objektivno dobila na vrijednosti; zatim pravo na naknadu n u ž n i h troškova (impensae necessariae) ako je trošak bio učinjen za održanje stvari i stvar stvarno održana. Kod luksuznih troškova (impensae voluptariae) pošteni posjednik ima pravo 1 Vidi dr B. B a z a 1 a, u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost Dr. 3—4/57, str. 154. 3 Vidi dr Č. R a j a č i ć, u djelu Stvarno pravo I dio, Zagreb, 1956. (litogral), str. 15. 3 R a j a č i ć, op. cit, str. 17.
121
Član 44. na ius tollendi, tj. da odnese odnosno skine sa stvari sve što je nabavio ako je to moguće. U tome ima pravo izbora, pa se i ne mora koristiti ovim pravom. Ako je time stvar dobila na vrijednosti, može tražiti na4 knadu kao u slučaju kad se radi o korisnim troškovima. ( ) Pošteni daroiprimac ima pravo na naknadu korisnih i nužnih troškova toliko i u mjeri, u kojoj odnosne koristi p o s t o j e u času vraćanja dara, ali nikako preko onoga što je stvarno potrošio. Aiko su predmeti dara donosili kakve prihode koje je daroprimac upotrijebio za podmirenje nužnih i korisnih troškova, on ne bi imao pravo da zahtijeva naknađivanje ovih troškova u dijelu u kome su ti troškovi podmireni redovnim prihodima (npr. daroprimac je popravio kuću prihodima od te kuće), nego samo u onom dijelu koje je naknadio iz svoje imovine ako prihodi od stvari nisu bili dovoljni da se ovi troškovi pokriju. Ako se radi o zahtjevu za vraćanje stvari koja je u naravi d j e l j i v a , ili koja je g e n e r i č n o određena, daroprimac je dužan vratiti dio stvari, ili istu vrst stvari ako ima takvu vrst stvari. Ako se radi o dužnosti vraćanja samo dijela n e d j e l j i v e stvari, daroprimac je dužan u ime nadopune nužnog dijela prepustiti nužnom nasljedniku odgovarajući idealni dio te stvari ili platiti nužnom nasljedniku vrijednost darovane stvari u razmjeru dijela, u kojem je darom povrijeđen nužni dio. Između daroprimca i nužnog nasljednika može se, dakle, zasnovati s u v l a s n i č k i odnos u pogledu darovane stvari. Ovaj suvlasnički odnos razrješava se na način i po pravilima građanskog prava, koja se odnose na diobu zajedničke stvari.(5) U tome slučaju može doći do c i v i 1n e d i o b e stvari budući da i daroprimac i nužni nasljednik imaju u tom slučaju pravo na istu stvar. Takva će se stvar prodati i kupovnina razdijeliti. (e) Ako je daroprimac o t u đ i o dar i protuvrijednost u p o t r i j e b i o za nabavu druge stvari koju ima u času kad je saznao za zahtjev za vraćanje dara, dužan je tu stvar dati, odnosno upotrijebiti za namirenje nužnog dijela (prema načelu pretium succedit in loco rei et res succedit in looo pretio). 3. Daroprimac se smatra n e p o š t e n i m posjednikom od momenta kad je s a z n a o za zahtjev za vraćanje dara (prav. pravilo iz § 338. OGZ i § 207. Srp. g. z.). N e p o š t e n i daroprimac odgovara za k r i v n j u od trenutka kad se smatra nepoštenim (§ 335. OGZ i § 204. i 205. Srp. grad. zak.). Pored stvari mora v r a t i t i p l o d o v e i k o r i s t i koje je imao, odnosno koje je mogao imati po normalnom toku stvari. Međutim, nužni nasljednik koji zahtijeva vraćanje dara dužan je i nepoštenom daroprimcu naknaditi sve potrebne i korisne izdatke koje je ovaj imao oko stvari. Ova obaveza tereti nužnog nasljednika u dijelu kojim se okoristio u razmjeru 4
H a j a 6 i ć, op. cit., str. 15, 16. Tako S m o l e , u članku Pravo nujnih dedičev, Pravnik br. 3—4/58., str. 107, 108. 6 Tako dr F i n ž g a r , u članku Nujni delež, Pravnik br. 1—2/56, str. 10. i 11. 5
122
Član 44. vrijednosti svog nužnog dijela. Pitanje koristi koje je nužni nasljednik imao ili stekao prosuđuje se prema subjektivnim momentima na strani nužnog .nasljednika.(7) Za nepredviđeni slučaj (nenadani slučaj) koji ne bi zadesio stvar da je bila kod nasljednika, daroprimac odgovara samo ako je zadržao povratak stvari vodeći objesno parnicu (prav. pravilo iz § 338. OGZ). Daroprimac odgovara za darovnu stvar ili njenu vrijednost i onda ako ju je »nepoštenim načinom pustio iz posjeda« (prav. oravilo iz S 952. biv. OGZ). 4. Ako je zahtjev za vraćanje dara uslijedio nakon što je nužni nasljednik bezuspješno pokušao da umanjenjem oporučnih raspolaganja postigne nadopunu nužnog dijela, daroprimac će se smatrati p o š t e n i m posjednikom (savjesnim držaocem) sve do momenta kad je saznao za stavljanje zahtjeva za vraćanje d a r a , pa i onda ako je za zahtjev za umanjenje oporučnih raspolaganja saznao ranije. Samo saznanje da je darom povrijeđen nužni dio, ne čini daroprimca nepoštenim posjednikom^8) Ako je daroprimac z n a o da ostavilac darovanjem namjerava izigrati pravo nužnih nasljednika, smatrat će se nesavjesnim (nepoštenim) od trenutka p r i m i t k a d a r a , odnosno od momenta zaključenja darovnog ugovora. (9) Daroprimac se treba smatrati nepoštenim posjednikom i u onom slučaju kada bi mu se to d o k az alo.( 1 0 ) 5. Nužni nasljednik može zahtijevati vraćanje r a n i j e darovanog dara samo ako vraćanjem kasnijeg dara n i j e n a m i r e n . Sporno je da li može tražiti vraćanje ranijeg dara i onda ako je zahtjev za vraćanje kasnijeg dara ostao b e z u s p j e h a . ( n ) Čini se da to ne bi bilo moguće ako se ima u vidu da zakon daroprimca u izvjesnom smislu favorizira u odnosu prema nužnom nasljedniku dajući mu položaj poštenog (savjesnog) posjednika. Iz toga izlazi zaključak da nužni nasljednik ne može tražiti vraćanje starijeg dara ako se mlađi dar nije mogao vratiti, bilo iz objektivnih (što darovana stvar ne postoji), ili iz subjektivnih razloga (zbog insolventnosti daroprimca). (12)
' S m o l e , op. cit, str. 107. " S m o l e , 1. c. 9 Vidi B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 405. 16 Tako B a z a 1 a, u cit. članku, str. 154., kad opravdano smatra da je ovdje trebalo odrediti isto kao što je to učinjeno u slućaju kad zakonski nasljednik vraća darovanu stvar u ostavinu (čl. 56. st. 2 ZN). Tada se on smatra savjesnim držaocem (poštenim posjednikom), sve dok se njegova nesavjesnost ne bi dokazala. " F i n ž g a r , cit. članak, str. 11, smatra da i u posljednjem slučaju nužni nasljednik može tražiti vraćanje dara od onog daroprimca kome je dar radovan. 12 S m o l e , cit. članak, str. 109, smatra da je za ocjenu da li je dar podložan restitucionoj dužnosti odlučno samo da li je njime povrijeđen nužni dio. Dar koji se kreće u granicama- raspoloživog dijela, a to je dokle god ima mlađih darova, ne može biti predmetom restitucionog zahtjeva (vidi i notu br. 2 uz čl, 43). 123
A, T
Član 45.
Tko
može tražiti oporukom
umanjenje raspolaganja i vraćanje dara Član 45.
Umanjenje raspolaganja oporukom i vraćanje dara kojima je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici. *-•
1. Umanjenje oporučnih raspolaganja ili vraćanje darova vrši se samo na z a h t j e v ovlaštenih osoba, nužnih nasljednika^ 1 ) O pravu na nužni dio ne može se odlučivati po službenoj dužnosti. Sud ne može u ostavinskom postupku raspravljati o tom pitanju bez prijedloga nužnih nasljednika kao jedinih po zakonu ovlaštenih osoba.(2) Nužnom nasljedniku, koji nije stavio zahtjev za umanjenje oporučnih raspolaganja ili vraćanje dara, ne može se iz ostavine dati više nego što iznosi njegov zakonski dio, prema stvarnom stanju i vrijednosti ostavine koju ona ima u času smrti ostaviočeve. Nasljedniku, koji se n i j e o d a z v a o pozivu na ostavinsku raspravu (čl. 220. st. 3 ZN), ne može se priznati više nego što iznosi njegov z a k o n s k i dio u ostavim koja je preostala zakonskim nasljednicima. (3) Ako nužni nasljednica, nisu stavili zahtjev u ostavinskom postupku, ostavinski sud neće ni pristupiti utvrđivanju vrijednosti ostavine (čl. 33. ZN). Provođenju ovog postupka i računskih operacija ima mjesta samo ako postoji zahtjev nužnih nasljednika. Budući da se samo pomoću ove operacije može utvrditi obračunska vrijednost ostavine koja služi kao baza ne samo za utvrđivanje vrijednosti nužnog i raspoloživog dijela nego i za ocjenu da li je nužni dio konkretnog nasljednika uopće povrijeđen, u kome opsegu postoji povreda, i tko se time okoristio, odnosno prema kome će nužni nasljednik moći ostvarivati svoj zahtjev za redukciju ili restituciju. 2. Pravo na ostvarivanje zahtjeva za umanjenje raspolaganja izvršenih oporukom i vraćanje dara pripada samo onim n u ž n i m nasljednicima kojima je nužm_dj£_j^_v - a^jij^_^yjjjeđen. Ovaj zahtjev ne mogu * ostvarivati ostale osobe koje nisu nužni nasljednici in concreto. Ovaj zahtjev ne mogu ostvarivati ni oni nužni nasljednici, kojima nužni dio nije povrijeđen, nakon što im se uračuna ono što su primili na dar od ostavioca za njegova života bilo u kom obliku. 3. Nužnom nasljedniku za nužni dio o d g o v a r a j u svi oporučni i oni zakonski nasljednici, uključujući i ostale nužne nasljednike, koji su od ostavioca primili neku imovinu na dar za njegova života ako je tim darom prekoračena vrijednost raspoloživog dijela. 1 Vidi stanovište Saveznog vrh. suda izraženo na proširenoj općoj sjednici od 10, 11. i 12. I 1957. u izlaganjima dr J. B r n č i ć a , u članku: Neka sporna pitanja sudske prakse, Naša zakonitost, br. 1—2/57, str. 1. i pass. 2 S t a n k o v i ć , u članku Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva, Naša zakonitost br. 3—4/57, str. 121. 3 Protivno tome B a z a 1 a, u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost br. 3—4/57, str. 141, kad tvrdi da se o pravu na nužni dio pojedinog nasljednika treba voditi računa po službenoj dužnosti.
124
Član 45. O p o r u č n i nasljednici odgovaraju cjelokupnom imovinom koja im je oporukom ostavljena (nasljednim dijelom i direktnim legatima), i darovima koje im je ostavilac dao u posljednjoj godini života (osim ako oporučni nasljednici nisu ujedno i zakonski). Oporučni nasljednici / odgovaraju r e a l n o , onim stvarima i pravima koje su iz__ostavine__gri- ( mili, a ne njihovom vrijedno!ŠguJ__. ~ Odgovornost oporučnih nasljednika kreće se u granicama u kojima je nužni dio povrijeđen, i razmjerno veličini nasljednog dijela (čl. 41. st. 1 ZN), odnosno prema vremenu ili vrijednosti dara koji im je darovan (čl. 33. st 5 i 43. ZN). U slučaju da u povodu zahtjeva nužnog nasljednika budu obavezni na izručenje dijela ostavine, koji im je na temelju oporuke pripao, u korist nužnih nasljednika v ne mogu.se_QslQ,baditLove. dužm^jnakiia^ivaniem,vrijednosti iz svoje imovine,_Oni,jnoraju„x.LilJ i t i upravo iHiQvinu,_oJ3Jek_te_i Ovo stoga što J^ _ J J _ _ prava_ p _ koje j su,j?,rimiIL , ~ll d određeni d đ i dio di nužnim nasljednicima, kaopravim~nlisljednicima, pripada s v a k e s t v a r i i p r a v a (čl. 32. ZN). ex tune, tj. od časa ostaviočeve smrti, jer je na njih u tome času prešlo i vlasništvo na predmetima ostavine. Oporučni nasljednici, prema tome, na stvarima i pravima 'boje moraju vratiti u ostavinu odnosno nužnim nasljednicima, nisu stekli vlasništvo u času ostaviočeve smrti. Njihova odgovornost za stvari iz ostavine prosuđuje se prema mornentu s a z n a n j a za z a h t j e v nužnih_jiasljednika za umanjenja oporučnin" ragEo^anja time, da do diobe "nasljedstva odgovaraju kao čuvari stvari, upravitelji nasljedstva (čl. 148. st. 2 i 3 ZN). Nakon izvršene diobe odgovaraju kao pošteni posjednici (savjesni držaoci), sve do momenta kad su saznali da je podnesen zahtjev za umanjenje oporučnih raspolaganja. Z a k o n s k i n a s l j e d n i c i odgovaraju za nužni dio onom imovinom koja im je ostavljena oporučnim raspolaganjem (u obliku direktnog legata) i darovima koje su primili za života ostaviočeva. Ovim se nasljednicima u njihov zakonski nasljedni dio, u pravilu, uračunavaju namijenjeni legati i primljeni darovi, ali oporučitelj može i drukčije odrediti, tj. da zakonski nasljednik primi legat povrh svog zakonskog nasljednog dijela (čl. 52. ZN), odnosno da mu se dar ne uračuna u nasljedni dio (čl. 51. st. 3 ZN). Ako se oporučna raspolaganja i darovi u r a č u n a v a j u u nasljedni dio zakonskim nasljednicima, oni odgovaraju za nužni dio nužnom nasljedniku onom imovinom koju su primili, bilo na temelju oporučnih raspolaganja, ili na dar do visine vrijednosti ove imovine. Ovi nasljednici, naime, imaju pravo da p o v r h svog zakonskog dijela iz ostavine dobiju još i ono što im je oporučnim raspolaganjem kao legat namijenjeno, i da zadrže darove koje su od ostavioca primili ako ne bi bio stavljen zahtjev za uračunavanje. Ako je, međutim, netko od sunasljednika stavio z a h t j e v da se zakonskim nasljednicima vrijednost legata i dara u r a č u n a u nasljedni dio, ovo uračunavanje izvršit će še po odredbama čl. 53. st. 2 ZN. Zakonski će nasljednici u tom slučaju moći zadržati v i š a k koji prelazi vrijednost nasljednih dijelova, zapisa i darova danih u korist ostalih zakonskih nasljednika utvrđen na način ..određen u čl. 53. st. 2 ZN. 125
Član 45. Međutim, ako takvim raspolaganjima bude p o v r i j e đ e n n u ž n i d i o , svi ovi zakonski nasljednici morat će trpjeti da im se oporučna raspolaganja, koja su im namijenjena (legati), umanje na kvotu koju ima njihov zakonski dio, odnosno da zadrže vrijednost legata i dara u granicama svog zakonskog dijela. Ako je odredbom oporučitelja određeno da se vrijednost dara n e u r a č u n a v a zakonskim nasljednicima u nasljedni dio (čl. 51. st. 3 ZN), odnosno ako je određeno da dobiju legat p o r e d svog nasljednog dijela (čl. 52. ZN). zakonski će nasljednici moći zadržati dar, odnosno primiti legat povrh svog nasljednog dijela, dakle, participirati u podjeli ostavine kao da dar nisu uopće primili (čl. 54. st. 1 ZN). To isto vrijedi ako nije s t a v l j e n z a h t j e v za uračunavanje, u pogledu onih zakonskih nasljednika kojima se dar i zapis inače uračunavaju u zakonski nasljedni dio. Ako je n u ž n i d i o p o v r i j e đ e n , ovi će nasljednici moći zadržati dar, odnosno primiti legat samo u granicama r a s p o l o ž i v o g dij e l a (čl. 54. st. 2 ZN). Ako zakonski nasljednik, kome se vrijednost legata i dara uračunava u nasljedni dio, ima istovremeno položaj n u ž n o g nasljednika, takav će nasljednik odgovarati d r u g o m n u ž n o m nasljedniku samo sa dijelom imovine, kojim je prekoračen njegov nužni dio tj. v i š k o m oporučnih raspolaganja (legata) i darova koji su mu dani preko vrijednosti raspoloživog dijela. Svi oporučni i oni zakonski nasljednici, koji nisu ujedno i nužni nasljednici, odgovaraju za nužni dio u razmjeru c i j e l i h svojih nasljednih dijelova i vrijednošću legata. Nužni nasljednici, za nužni dio ostalim nužnim nasljednicima, odgovaraju samo s viškom koji prelazi raspoloživi dio (čl. 54. st. 2 ZN). 4. Pravo na nužni dio treba se, u pravilu, ostvarivati u o s t a v i n s k o m postupku. Ovo prvenstveno vrijedi za sve u č e s n i k e ostavinskog postupka budući da ih veže pravomoćno rješenje o nasljeđivanju (čl. 234. ZN). Kao učesnici ostavinskog postupka, oni ne bi mogli to svoje pravo naknadno ostvarivati u parnici, osim u slučajevima u kojima je inače dopušteno učesnicima ostavinskog postupka, da svoja prava ostvaruju u parnici nakon dovršenog ostavinskog postupka (čl. 234. ZN). To će biti u slučajevima kad ostavinski sud u toku ostavinske rasprave uputi stranke na p a r n i c u koju one nisu pokrenule prije dovršenja ostavinskog postupka i donošenja rješenja o nasljeđivanju (čl. 226. st. 4 ZN), ili ako je sud propustio da stranke uputi na parnicu (čl. 226. st. 5 ZN), ili kad postoje uvjeti za ponavljanje ostavinskog postupka (čl. 238. ZN). Osobe koje nisu sudjelovale u ostavinskom postupku, tj. koje sud n i j e o b a v i j e s t i o o pokretanju toga postupka niti p o z i v a o na raspravu, nisu vezane pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. Ove osobe mogu svoja prava iz ostavine, pa, dakle, i pravo na nužni dio, ostvarivati naknadno nakon dovršenog ostavinskog postupka, u posebnoj parnici (čl. 237. ZN). Ako nužni nasljednik, unatoč valjanom pozivu, nije sudjelovao u raspravi ostavine, a niti je do svršetka rasprave dostavio ostavinskom 126
Član 45. sudu svoju nasljedničku izjavu ih zahtjev za ostvarenje prava na nužni dio, ne gubi pravo da svoj zahtjev za nadopunu povrijeđenog nužnog dijela ostvaruje t u ž b o m u posebnoj p a r n i c i nakon dovršenja ostavinskog postupka, u roku koji ne može biti duži od tri godine od proglašenja oporuke ako se zahtijeva umanjenje oporučnih raspolaganja, a kod zahtjeva za vraćanje darova u roku od tri godine od dana smrti ostaviočeve, odnosno pravomoćnosti rješenja o proglašenju ,nestalog ostavioca za umrlog (čl. 46. ZN). U ostavinskom postupku tome nužnom nasljedniku utvrdit će se po službenoj dužnosti samo njegov z a k o n s k i dio u smislu čl. 220. st. 3 ZN', prema stanju ostavine s kojom ostavilac nije raspoložio. Pravo na nužni dio, veličina i postojanje eventualne povrede toga dijela utvrđuju se samo na izričiti z a h t j e v n u ž n o g n a s l j e d n i k a . 5. Zahtjev za u m a n j e n j e o p o r u č n i h raspolaganja učesnici ostavinskog postupka ostvaruju u toku r a s p r a v e o s t a v i n e na način da nasljedničkom izjavom zatraže ostvarenje svog prava na nužni dio (čl. 221. st. 3 ZN). Takva nasljednička izjava dovoljna je da sud može pristupiti provođenju postupka u kome će izvršiti izračunavanje nužnog i raspoloživog dijela i utvrditi veličinu nužnog dijela pojedinog nužnog nasljednika. Nasljednik koji je nasljedničkom izjavom zahtijevao nužni aio ne bi niora^j;i_ošFavinsko^p[)stupku postavi]atiTTconkretneT zahtjeve fzafi2ev~zauman j en j e oporučnih raspolagahja"iir**vraćanje darova), da 6i došaodo~svog~prava na~nužni 9j6rTSTaTemeTju njegovog zahtjeva ostavinski sučTJe đužanHTfvrdlfrEoffljo iznosi nužni dio ostavine i konkretnog nasljednika, a u "vezi s time ustanoviti da li postoji povreda nujaiog_dijela ili ne. ' " ~~ "~* Prilikom izračunavanja nužnog dijela po članu 33. ZN, nužnom nasljedniku, u pravilu, u z i m a se u r a č u n sve što je za života ostaviočeva od njega primio besplatnim raspolaganjem (čl. 34. ZN). Ako sud tom prilikom ustanovi da je nužni dio o s i g u r a n , nužni nasljeddnik može iz ostavine primiti i više nego što iznosi njegov nužni dio i u granicama raspoloživog dijela zadržati dar odnosno primiti oporučna raspolaganja (legate). Ako se prilikom izračunavanja ustanovi da je nužni nasljednik sa svim onim što je za života ostaviočeva od njega primio na dar, odnosno s onim što mu se treba uračunati u nasljedni dio, p o v r i j e đ e n u svom pravu na nužni dio, pristupit će se umanjenju oporučnih raspolaganja i bez posebnog prijedloga. U tom će se slučaju nasljednička izjava smatrati kao zahtjev za umanjenje oporučnih raspolaganja, odnosno kao zahtjev da se zakonskim nasljednicima izvrši uračunavanje legata i besplatnih raspolaganja izvršenih za života ostaviočeva (čl. 51. i 63. ZN). 6. Ako se pokaže da se umanjenjem oporučnih raspolaganja i uračunavanjem zakonskim nasljednicima onoga što su besplatno primili od ostavioca ne bi mogao namiriti povrijeđeni nužni dio iz sredstava ostavine, nužnom nasljedniku pripada pravo da traži v r a ć a n j e dara. Ovaj svoj zahtjev nužni nasljednik u ostavinskom postupku može ostvariti samo protiv s u n a s l j e d n i k a , i to ako pristanu da d o b r o v o rj n o stvar vrate. U protivnom, kao i protiv svih ostalih osoba, 127
Član 45. . z a h t j e v za v r a ć a n j e d a r a može se ostvariti samo u posebnoj parnici. Početak toka rokova u kojima z a s t a r u j e pravo zahtijevati nado4 punu nužnog dijela( ) računa se različito. Kod umanjenja o p o r u č n i h raspolaganja, rok počinje teći od časa proglašenja oporuke. Kod zahtjeva za v r a ć a n j e dara početak roka računa se od dana smrti ostaviočeve. Uslijed toga moguće je da se pravo na nužni dio ostvaruje istovremeno na dva kolosijeka: u o s t a v i n s k o j raspravi, po zahtjevu za umanjenje oporučnih raspolaganja, i u p a r n i c i , po zahtjevu za vraćanje darova. 7. Ako se iz podataka sadržanih u smrtovnici ustanovi da ostavilac u času smrti n i j e i m a o nikakve imovine, pa uslijed toga dođe do donošenja rješenja o n e r a s p r a v l j a n j u ostavine (čl. 216. st. 1 ZN), a postoji jedan ili više nužnih nasljednika koji bi svoje pravo na nužni dio mogli ostvarivati samo vraćanjem dara koji je ostavilac dao konkretnim zakonskim nasljednicima za života (61. 34, 115, 117. st. 2 i 3 i 121. ZN), ovo svoje pravo nužni nasljednici mogu ostvarivati samo u posebnoj p a r n i c i . 8. Karakter tužbe kojom se ostvaruje zahtjev za umanjenje oporučnih raspolaganja i vraćanje darova proizlazi iz samog sadržaja zahtjeva. Svrha tužbe odnosno tužbenog zahtjeva jest da se umanjenjem ili ukidanjem oporučnih raspolaganja odnosno vraćanjem darova, kojima je povrijeđen nužni dio, omogući ispravljanje ove povrede odnosno namirenja nužnog dijela. Tužbom se u stvari traži p r o m j e n a oporučnih raspolaganja ili njihovo anuliranje, a u pogledu darova uspostava onog pravnog stanja koje je bilo prije povrede nužnog dijela. Tužbeni zahtjev, prema tome, ima kondemnatorni karakter( 5 ), a presuda sadrži č i n i d b u koju je tuženi dužan izvršiti ili trpjeti. Kad se zahtjev za ostvarenje prava na nužni dio ostvaruje u p a r n i c i , tužbeni zahtjev treba postaviti radi i z v r š e n j a . Shodno tome tužitelj u tužbi treba da postavi određeni zahtjev na bazi konkretizira-' , nih elemenata, tj. da određeno navede i postavi u čemu se sastoji po) vreda njegovog nužnog dijela, koliki je dio kojim je njegov nužni dio povrijeđen i da traži da sud obaveže tuženika na izvršenje, dopunu odnosno izručenje njegovog nužnog dijela iz ostavinskih dobara, ili njihovu protuvrijednost. Bez određenog tužbenog zahtjeva, konkretiziranog na ovakav način, sud ne može raspravljati i" odlučivati o pravu na nužni dio. Tužbeni zahtjev koji bi bio .usmjeren samo na ustanovljenje prava 4 Iz marginalne rubrike uz čl. 46. ZN izlazilo bi kao da se radi o zastari t u ž b e . Međutim, budući da se zahtjevi za ostvarenje prava na nužni dio mogu realizirati ne samo u parnici, nego i u ostavinskom postupku, treba uzeti da se ovdje radi o zastari z a h t j e v a , dakle, p r a v a , a ne tužbe, što proizlazi i iz sadržaja odredbe čl. 46. ZN budući da se početak rokova zastare računa neovisno o toku i dovršenju rasprave ostavine. Vidi slično i B a z 5a 1 a, u cit. članku, str. 154. Tako i S m o l e , u članku Pravo nujnih dedičev, Pravnik br. 3—4/58, na str. 111.
128
Član 45. na nužni dio treba odbaciti. Prije odbačaja tužbe sud je dužan pozvati 6 tužioca da ispravi i nadopuni tužibu u određenom roku (či. 98. ZPP).( ) U parnici je pasivno legitimiran onaj u čiju je k o r i s t izvršeno raspolaganje oporukom, odnosno daroprimac. Zahtjevom za umanjenje oporučnih raspolaganja ili vraćanje dara t r a ž i se da se oporučno raspolaganje ili dar umanji ili ukine i postigne izručenje određene imovine 7 ' ovlašteniku. ( ) U slučaju kad nasljednik u toku ostavinskog postupka t r a ž i n u ž n i d i o , a drugi nasljednici mu o s p o r a v a j u to pravo tvrdeći da je nužni nasljednik ranije namiren za svoj nužni dio, na parnicu (čl. 223. st. 2 tač. 3. ZN) treba uputiti onog nasljednika koji osporava pravo nužnog nasljednika, tj. koji tvrdi da je nužni nasljednik namiren u svom nužnom dijelu. Ovdje se, dakle, postupa analogno odredbi čl. 48. st. 3 ZN. Međutim, kad se zahtjev za nadopunu nužnog dijela ostvaruje u s a m o s t a l n o j p a r n i c i , izvan ostavinskog postupka, tada je uvijek n u ž r i i n a s l j e d n i k taj kome pripada aktivna legitimacija na tužbu. 9. Kad nužni nasljednik svoje pravo na nužni dio ostvaruje u p a rn i c i , zahtjev za umanjenje oporučnih raspolaganja ili vraćanje dara može ostvarivati i individualno, prema pojedinim nasljednicima i daroprimcima. On ne mora zahtjev tužbe usmjeriti istovremeno protiv svih nasljednika i daroprimaca. Nužni nasljednik može tražiti od svakog tuženika nadopunu onoga što bi pojedinačno taj tuženik (nasljednik ili daroprimac) trebao trpjeti ili dati na teret svog nasljednog dijela, odnosno iz svoje imovine. Nužni nasljednik može ostvarivati umanjenje o p o r u č n o g raspolaganja protiv jednog nasljednika samo u opsegu koji tog nasljednika tereti, razmjerno veličini njegovog nasljednog dijela. Ovo vrijedi ako oporucitelj nije odredio drukčiji način i red umanjenja oporučnih raspolaganja. Budući da svaki nužni nasljednik ima svoj p o s e b n i z a h t j e v , protiv oporučnog nasljednika ne može više nužnih nasljednika postaviti skupni zahtjev, da im se preda stanovita imovina iz koje bi se oni njezinom podjelom trebali podmiri ti. (8) Ovo stoga što se može desiti da su neki od njih, darovima primljenim za života ostaviočeva, već podmireni, a da drugi nisu. Uslijed toga, ako je više nužnih nasljednika koji zajedničkom tužbom ostvaruju svoje zahtjeve za nadopunu nužnog dijela, potrebno je za s v a k o g a od njih utvrditi vrijednost primljenih darova i onoga što mu je namijenjeno oporukom, pa prema utvrđenoj visini nužnog dijela utvrditi da li je pojedinačno svaki dobio odgovarajuću vrijednost. Nužni nasljednik također može tražiti vraćanje dara od p o j e d i nog d a r o p r i m c a protivno redu po kome se vrši vraćanje (čl. 43. ZN), ali samo u opsegu u kome bi taj daroprimac trebao vratiti dar, redoslijedom propisanim za vraćanje dara. Tako bi, na primjer, nužni na6
Rješ. Vrh. suda APV, Gž. 1081/55, Glasnik AK APV br. 6/58, str. 30. Tidi F i n ž g a r , u članku Nujni delež, Pravnik br. 1—2/56, str. 11. Vidi rješ. Vrh. suda NRH Gž. 783/53, od 10. VIII 1953. u Izvještaju o sudskoj praksi, za razdoblje 1. VII do 30. IX 1953. 7
8
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
i
129
Član 45 — 4 6 . sljednik, koji ima pravo tražiti da mu daropriinci A, B i C vrate ukupno 80.000 dinara, i to A — 10.000 dinara, B — 20.000 dinara, a C — 50.000 dinara (računajući kronološkim redom kojim su darovi dani), mogao zahtijevati od daroprimca B iznos od 20.000 dinara, preskačući daroprimca C, u cijelosti ili djelomice/Međutim, ne bi mogao od daroprimca B, tražiti veći iznos nego što bi inače mogao tražiti (pojedinačno) od svakog od njih. 10. Budući da je nužni nasljednik p r a v i nasljednik kome pripada određeni dio s v a k e s t v a r i i p r a v a koja sačinjavaju ostavinu (čl. 32. ZN), ima pravo da svoj nužni dio dobije u n a r a v i . On se može zadovoljiti i naknadom vrijednosti za stvari i prava. Ako je nužnom nasljedniku sam ostavilac odredio da svoj nužni dio primi u n o v c u ili odr e đ e n i m stvarima i pravima (čl. 32. ZN), nužni nasljednik ne može zahtijevati da mu se umjesto novca dadu neke određene stvari ili dio ostavine in natura, odnosno novac umjesto određenih stvari. Onaj koji je obavezan dati ili dopuniti tako određeni nužni dio mora tome udovoljiti. Ne može se, bez suglasnosti nužnog nasljednika, osloboditi ove dužnosti davanjem stvari umjesto novca, ili novca ili druge stvari umjesto određene stvari. (9) Sudska
praksa
Postupak zbog povrede nužnog dijela provodi ostavinski sud, ali samo na zahtjev nužnog nasljednika, a takvim zahtjevom smatra se i osporavanje oporuke i prihvat nasljedstva na temelju zakona od strane nužnog nasljednika (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 171/56 od 26. V 1956). i
Zastara tužbe Član 46. Umanjenje raspolaganja oporukom može se tražiti u roku od tri godine od proglašenja oporuke, a_vraćanjedara u roku ^od tri godine od smrti ostaviočeve, odnosno^^d^danaTtad^jgT^es^je^ o njegovom progla"šenju^žiFuniflogrodnosno rješenje kpjim_ "pravomoćna ~ —— 1. Umanjenje 'oporučnih raspolaganja može se ostvarivati stavljanjem z a h t j e v a u toku rasprave o s t a v i n e ili samostalnom t u ž b o m izvan ostavinskog postupka. Umanjenje o p o r u č n i h raspolaganja ostvaruje se, u pravilu, stavljanjem zahtjeva u toku postupka za r a s p r a v u o s t a v i n e i na samoj raspravi. Ostvarivanje zahtjeva samostalnom t u ž b o m dolazi u obzir ako postupak za raspravljanje ostavine n i j e p o k r e n u t , a prijeti opasnost da će pravo na ostvarivanje zahtjeva zastarjeti. Ovo naročito dolazi u obzir ako nužni nasljednik ne zna da li je, i kada, oporuka proglašena. Naime, prema odredbi čl. 207. st. 4 ZN oporuku može. proglasiti svaki kotarski sud kome oporuka bude podnesena, pa i onda aito je za ras9
130
F i n ž g a r , loc. cit.
koje nisu zakonski nasljednici (čl. 33. st. 5 ZN), ^^ treba se ostvarivati isključivo u samQstalnQ4-4X^o^aijci_Jmdući--da- ove druge osobe —- daroprimci, nisu ni nasljednici ni zapisovnici, a niti ostvaruju kakvo pravo iz ostavine, uslijed čega one ne mogu biti ni stranke, učesnici u ostavinskom postupku (čl. 187. ZN). Dosljedno tome, u ostavinskom postupku ne može se ni staviti zahtjev protiv tih osoba. 3. Rok za podnošenje samostalne tužbe ili zahtjeva u postupku za raspravu ostavine iznosi t r i g o d i n e , bez obzira u kome se postupku^ ovi zahtjevi ostvaruju. Kod zahtjeva za umanjenje op~o~ru č n i h~raspo^" laganja ovaj rok počinje teći od trenutka p r o g l a š e n j a oporuke (ČL 218. st. 4, 209. st. 2, 210. st. 1 ZN). Kod ostvarivanja zahtjeva za vraćanje d a r a , rok za ostvarivanje toga zahtjeva počinje teći od momenta s m r t i ostavioca, odnosno od dana kada je rješenje o proglašenju neke osobe za umrlu, ili kojim se utvrđuje njezina smrt, postalo pravomoćno. Ovi rokovi su o b i e k \ j v n n g karaktera. S u b j e k t i v n i momenti (moment saznanja za oporuku odnosno za svoje pravo) ne d o l a z e u obzir.(') Početak toka rokova za ostvarivanje naprijed spomenutih zahtjeva je različit. On je obratan redu po kome se vrši umanjenje oporučnih raspo1
B1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 412. 131
2
S t a n k o v i ć , u članku Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva,, Naša zakonitost br. 3—4/57, str. 121. 3 Tako i B a z a l a , u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost, br. 3—4/57, str. 152, 154. 4 B a z a l a , cit. članak, str. 154, i B 1 a g o j e v i ć, op. cit, str, 412. 5 Rješ. Vrh. suda LR Slovenije od 20. VI 1957, u Izvještaju toga suda 0 sudskoj praksi za razdoblje od 1. V do 31. VIII 1957, str. 31, cit. prema S. G o 1 j a r, u članku Novi zakon o dedovanju v sodni rabi, Pravnik br. 1—2/58, str. 45. 6 Tako G o l j a r , loc. cit., isporedi: B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 236. 1 412. 132
Član 46 — 47.
Sudska
praksa
1. Činjenica da nužni nasljednik nije prema rješenju suda, kojim je upućen na parnicu pokrenuo parnicu u određenom roku nema učinak odricanja od prava na nasljedstvo (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije Gž 3105/55 od 20. I 1956, Zb. 1/1—1956, br. 109). 2. Zastarijevanje prava tražiti smanjenje raspolaganja oporukom prekinuto je podnošenjem tužbe, kojom nužni nasljednik traži da se ustanovi nevaljanost oporuke, a prije toga je, u postupku za raspravljanje ostavim, tražio za sebe nasljedstvo na temelju zakona (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 254/57 od 20. VI 1957, Zb. 11/2—1957, br. 357). 3. Ako je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju_jaMŽ2wm_aS^§MSŠS^iL priznatn prmin Wn mii npnrnrni nasljednik isvlati nužni dio, ovo potraživanje nužnog nasljednika ne podleži zastari nj po čl. 46. ZN ni po čl. 144. ZN, već se zastara mora ocjenjivati prema odredbatna Zakona o zastari potraživanja i to po čl. 23. tog zakona. Zastarni rok za ovo potraživanje iznosi, prema tome, deset godina od donošenja rješenja o nasljeđivanju (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 784/62 od 12. VII 1962, potvrđeno bez posebnog obrazloženja rješenjem Saveznog vrhovnog suda Rev 3013/62 od 1. II 1963, Naša zakonitost, br. 3—4/63, str. 168). 3. Isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva i lišen je nužnog dijela u korist potomaka a)
Isključenje Uzroci
nužnih
nasljednika
isključenja
Član 47. Oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužnir dio: (jj 1 ako se on povredom neke zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu; (2% ako je sa umišljajem učinio neko teže krivično djelo prema njemu ili njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju; P3j) ako je učinio krivično djelo upravljeno na potkopavanje narodne, vlasu, nezavisnosti zemlje, njezine obrambene snage ili socijalističke izgradnje; (4$ ako se odao neradu i nepoštenom životu. Isključenje iz nasljedstva može biti potpuno ili djelomično. 1. I s k l j u č e n j e iz nasljedstva( 1 ) predstavlja posebnu ustanovu nasljednog prava po kojoj oporučitelj može spriječiti ili onemogućiti nasljeđivanje onih osoba kojima je zakon garantirao pravo na n u ž n i d i o , 1 Za pojam i s k l j u č e n j a od nasljedstva (exheredatio nota causa) i lišenja nužnog dijela u korist potomaka (exheredatio bona mente), starije je pravo upotrebljavalo zajednički izraz i z n a s l j e đ e n j e .
133
Član 47. ako su se prema njemu ili njemu bliskim osobama ponijele na način kojim su povrijedile njihovu ličnost ili njihova prava, ili koje su svojim asocijalnim ponašanjem u društvu, koje se očitovalo u izvršenju krivičnog djela na štetu zajednice ili u nemoralnom životu, pokazale da ne zaslužuju da budu n j e g o v i nasljednici, i da im zajednica osigurava pravo na nužni dio — koga bi inače imali. U sistemu ZN postoje dvije vrste isključenja: i s k l j u č e n j e u pravom smislu (exheredatio ob iusta causa) predviđeno u čl. 47. do 49, i isključenje u obliku l i š e n j a nužnog "dijela u korist potomaka (exheredatio bona mente), čl. 50. ZN. U prvom slučaju primjena instituta isključenja ima za svrhu sprečavanje određene osobe, koja ima ili može imati svojstvo nužnog nasljednika, da postane nužni nasljednik, bez obzira tko će doći na njezino mjesto. Potrebno je postojanje određenog temelja isključenja, zahtijeva se k r i v n j a nasljednika (prema kome se ovaj institut primjenjuje) za određeno n e d o p u š t e n o ponašanje prema oporučitelju, njegovim srodnicima, bračnom drugu i zajednici. Stoga ustanova isključenja nužnog nasljednika od nasljedstva ima karakter g r a đ a n s k e k a z n e za njegovo ponašanje. Naprotiv, kod instituta l i š e n ja nasljednog dijela u k o r i s t p o t o m a k a (čl. 50. ZN) svrha je da se oduzimanjem prava na nužni dio, koje pripada određenom nasljedniku, ovo pravo p r e n e s e neposredno na one osobe (njegove potomke) o kojima se nužni nasljednik dužan brinuti. Stoga je za primjenu ovog instituta dovoljno da se i m o v i n s k e prilike nužnog nasljednika, prema (kome se primjenjuje ovaj institut, nalaze objektivno u takvom stanju da ugrožavaju uzdržavanje onih njegovih potomaka koji nisu sposobni za rad i privređivanje, o kojima se taj nasljednik kao njihov predak treba brinuti, ili da je nužni nasljednik osoba koja je sklona rasipništvu, zbog čega može doći u opasnost uzdržavanje ovih osoba. Ovdje, dakle, postoji o p a s n o s t da bi naslijeđeni nužni dio mogao postati plijen nasljednikovih vjerovnika uslijed p r e z a d u ž e n o s t i nužnog nasljednika, ili što bi ga sam nužni nasljednik l a k o u m n o potrošio na štetu svoju ili svoje porodice. Do ovakvog imovinskog stanja maže doći iz subjektivnih razloga, uslijed nemarnosti i nebrige nužnog nasljednika (rasipništvo), ili iz objektivnih razloga, uslijed njegove prezaduženosti koja ne mora rezultirati iz njegove krivnje. Stoga ustanova lišenja nužnog dijela u korist potomaka ima prvenstveno z a š t i t n i karakter imovinskih interesa p o t o m a k a nužnog nasljednika, a nema karakter kazne. 2. Od ustanove i s k l j u č e n j a od nasljedstva (čl. 47. ZN) i ustanove l i š e n j a nužnog dijela u korist potomaka (čl. 50. ZN) treba razlikovati slučajeve kad oporučitelj u svojoj oporuci m i m o i đ e odnosno propusti da svome nužnom nasljedniku ostavi nužni dio koji mu po zakonu pripada. Budući da u našem pravu nema prećutnog iznasljeđenja, ne smatra se da je samim aktom mimoilaženja nužni nasljednik isključen od nasljedstva ih' lišen svog nasljednog dijela.(2) Ovaj nasljednik unatoč tome može 2 Po prav. pravilu iz § 776—779. OGZ, dijete koje je oporučitelj sasvim mimoišao ima u svakom slučaju pravo na nužni dio (vidi i R u š n o v - P o s i 1 o v i ć op. cit., str. 179, 180.). Po vojvođanskom pravu samo mimoila134
Član 47. naslijediti, ako su ispunjene pretpostavke koje se po zakonu inače traže za ostvarivanje prava na nužni dio, tj. ukoliko nužni nasljednik nije za života ostaviočevog od njega primio besplatnim raspolaganjima onoliku vrijednost koliko iznosi vrijednost njegovog nužnog dijela. Kod isključenja od nasljedstva, kao i kod lišenja nasljednog dijela u korist potomaka, radi se uvijek o g u b i t k u p r a v a na nasljedstvo, potpunom ili djelomičnom, kao s a n k c i j i , kojom se o s t a v i l a c može poslužiti protiv određenog nužnog nasljednika. Budući da je nužni dio određeni dio zakonskog dijela, to je nasljednik, prema kojem je ostavilac primijenio mjeru isključenja od nužnog dijela, istovremeno ovim isključenjem isključen i o d p r a v a na z a k o n s k i d i o . Gubitak prava na nužni dio uslijed isključenja izaziva gubitak zakonskog .nasljednog prava. Isključeni nužni nasljednik ne m o ž e b i t i z a k o n s k i nas l j e d n i k o s t a v i o č e v. (3) Isključenj em naslj ednik gubi nasljedna prava u mjeri u kojoj je isključen (čl. 49. ZN). Odredbu o isključenju ostavilac mora izraziti u svojoj odredbi posljednje volje na n e s u m n j i v način (čl. 48. st. 1 ZN). Kod mimoilaženja kojeg nužnog nasljednika radi se .samo o .nemotiviranom ili nesvjesnom propustu ostaviočevu, koji ne povlači gubitak prava na nužni dio, pa, prema tome, ni gubitak prava na zakonski dio odnosno prava naslj edstva.(4) Od ustanove isključenja od nasljedstva i lišenja nasljednog dijela u korist potomaka, koji nastaju uvijek v o l j o m ostavioca i njegovom i z r i č i t o m i z j a v o m u tom pravcu, danoj u formi oporuke, treba razlikovati ustanovu n e d o s t o j n o s t i za nasljeđivanje. Ona nastupa po s i l i z a k o n a i, u pravilu, bez volje ostavioca. Na nedostojnost sud pazi po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i , osim u iznimnim slučajevima, predviđenim u čl. 131. t. 4. ZN, u vezi s čl. 132. st. 3 ZN, kad je potreban z a h t j e v zainteresiranih nasljednika. (Vidi objašnjenja uz čl. 131. i 61. 132. ZN). ženje u oporuci ne smatra se isključenjem budući da je ostavilac morao izričito i na nesumnjiv način izraziti svoju volju o isključenju, štaviše, bio je dužan da to i obrazloži (vidi P i š k u l i ć - Đ e r đ , op. cit.,. str. 269). Po mišljenju L. M a r k o v i ć a (op. cit., str. 300, 301.), i ako u Sgz nema o tome posebnog propisa, trebalo se uzeti da ostavilac time što je mimoišao (»obišao«) nužnog nasljednika nije ga isključio od nasljedstva, i da je za isključenje potrebna određena ostaviočeva izjava u tom pravcu. 3 B a z a l a , u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost, br. 3—4/57, str. 136. izražava istu misao, ali i pored toga smatra da zakonske nasljednike, koji nisu i nužni nasljednici, ostavilac isključuje iz nasljedstva već time što je odredio drugačije nasljeđivanje. Prema tome, zakonski nasljednici (koji nisu nužni) bili bi isključeni iz nasljedstva već i time što im ostavilac nije ništa ostavio. Kraj odredbe čl. 48. ZN ovo stanovište se teško može prihvatiti. Oporučitelj, naime, može raspolagati cijelom svojom ostavinom i mimoići zak. nasljednike iako nema nikakvih razloga za isključenje. Time ipak ostavilac ne lišava ove osobe »prava nasljedstva«, jer se zak. nasljednici pozivaju na nasljedstvo samo ako ima ostavine kojom ostavilac nije raspoložio mortis causa. Dosljedno tome ove osobe zadržavaju svoje potencijalno pravo nasljedstva, koje će doći do izražaja ako se koji oporučni nasljednik odrekne nasljedstva (čl. 142. ZN), ili ako se naknadno utvrdi da ima imovine kojom ostavilac nije raspolagao (čl. 235. ZN), ili ako se utvrdi da je oporučni nasljednik nedostojan za nasljeđivanje (čl. 131. ZN). 4 S m o l e , u članku Pravo nujnih dedičev, Pravnik br. 3—4/58, str. 113. 135
Član 47. 3. Oporučitelj može svoju odredbu o isključenju o p o z v a t i na način i u obliku predviđenom za opozivanje oporuke (čl. 105, 106, 107, 170. i 171. ZN). Isključenje se mora i z r a z i t i u o p o r u c i na n e s u m n j i v način (čl. 48. st. 1 ZN). Nije dovoljno da je ostavilac neformalno 5 oprostio razlog isključenja.( ) Ostavilac mora uvijek koristiti oblik oporuke, tj. oblik koji je propisan za sastav oporuke, i u njemu izraziti isključenje nužnog dijela. Ovo i onda ako svojom imovinom nije raspoložio oporukom. Za valjanost isključenja odnosno lišenja nužnog dijela, oporučitelj ne mora u konkretnom slučaju biti stvarni oporučitelj. Ostavilac, prema tome, može izvršiti isključenje i u pismenom sastavku koji nema karakter oporuke, tj. ako u tome sastavku nije imenovao nasljednika.( 6 ) 4. R a z l o z i za i s k l j u č e n j e nasljednika od nasljedstva taksativno su navedeni i u zakonu, pa samo iz tih razloga nasljednik može biti isključen. Isključena je, dakle, primjena analogije(7) ili iz drugih razloga koji nisu navedeni u tač. 1—4. čl. 47. ZN. Među razlozima za isključenje iz nasljedstva nalaze se i oni koji predstavljaju povredu neke zakonske ili moralne obaveze prema ostaviocu (tač. 1), zatim koji predstavljaju krivična djela učinjena prema ostaviocu, njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju (tač. 2), ili krivično djelo protiv narodne vlasti, nezavisnosti zemlje, njene obrambene snage ili socijalističke izgradnje (tač. 3), kao i slučajevi ako se isključeni nasljednik odao neradu i nepoštenom životu (tač. 4). Isključenje zbog povrede neke z a k o n s k e ili m o r a l n e obaveze mora da predstavlja t e ž e o g r e š e n j e prema ostaviocu, koje ne mora predstavljati krivično djelo (ili prekršaj). Pod z a k o n s k i m ' obavezama (st. 1 tač 1. ovog člana) treba razumjeti ne samo one obaveze koje su kao takve izričito predviđene zakonom nego i ostale obaveze i dužnosti koje rezultiraju iz porodično pravnih odnosa. Ovamo bi ispadalo: dužnost roditelja da uzdržavaju djecu i da se staraju o njihovu životu i zdravlju (čl. 6. st. 1 OZORD-a), da ih odgajaju i spremaju za korisne članove društva (čl. 6. st. 2 OZORD-a), da se staraju o školovanju i stručnoj naobrazbi (čl. 6. st. 3 OZORD-a), da upravljaju imovinom djece (čl. 9. st. 2 OZORD-a), da ih zastupaju u njihovim pravnim i imovinskim interesima (čl. 8. st. 1 OZORD-a). Zatim, također i uzajamna dužnost djece prema roditeljima, precima, braći i sestrama te svojim potomcima da pružaju uzdržavanje (čl. 32—37. OZORD-a).(8) 5 Tako S m o l e , cit. članak, str. 114., a slično i B l a g o j e v i ć , op. cit., 6str. 225. Vidi dr Z. Z a n i n o v i ć , u prikazu Zakon o nasljeđivanju, u Odvjetniku br. 7/55, str. 9. Slično i B l a g o j e v i ć , (op. cit., str. 238), kad smatra da se oporukom treba smatrati svaka izjava posljednje volje dana u propisanoj formi koja ima svrhu da odredi drukčiji raspored imovine i red nasljeđivanja nego što ga propisuje zakon, pa nije nužno da sadrži postavljanje nasljednika. ' B a z a l a , cit. članak, str. 137, B l a g o j e v i ć , op. cit, str. 223, F i n ž g a r , u članku Nujni delež Pravnik br. 1—2/56, str. 15, S m o l e , cit. članak, str. 112. 8 B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 221. Ima, međutim, mišljenja da se takve obaveze mogu prije svrstati među moralne, a ne među zakonske (tako B a z a l a , cit. članak, str. 137). Međutim, s obzirom da je odredbama čl. 8. i čl. 13. OZB ustanovljena z a k o n s k a dužnost bračnih drugova da
136
Član 47. Ako se radi o težoj povredi obaveze u z d r ž a v a n j a prema o s t av i o c u , koju je nužni nasljednik imao kao svoju z a k o n s k u obavezu (prema odredbama čl. 32—37. OZORD-a), povreda takve dužnosti rađa n e d o s t o j n o ! ć u za n a s l j e đ i v a n j e toga nasljednika (čl. 131. tač. 4. ZNj o kojoj, međutim, sud ne vodi računa po službenoj dužnosti, nego samo na prijedlog sunasljednika, odnosno zainteresiranih osoba (čl. 132. st. 3 ZN). Ovaj razlog nedostojnosti ostavilac može i oprostiti (čl. 132. st. 2 ZN), što može uslijediti i neformalno te se izvoditi iz konkludentnog ponašanja ostavioca. Međutim, ako je oporučitelj u oporuci naveo kao razlog isključenja od nužnog dijela teže ogrešenje nužnog nasljednika o obavezu uzdržavanja, koju je ovaj imao prema ostaviocu, tada se takva odredba treba uzeti kao i s k 1 j u č e n j e od nasljedstva, o kome sud vodi računa po službenoj dužnosti, ukoliko postupa po oporuci, a ne kao nedostojnost za nasljeđivanje (čl. 131. tač. 4. ZN). Ovo stoga što o nedostojnosti zbog ogrešenja o obavezu uzdržavanja i zbog neukazivanja nužne pomoći ostaviocu, sud vodi računa samo na z a h t j e v sunasljednika, odnosno drugih zainteresiranih osoba (čl. 132. st. 3 ZN). Naprotiv kcd isključenja nasljednika od nužnog dijela vodi sud računa po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i , ukoliko postupa po odredbama oporuke budući da isključenjem izraženim u valjanoj oporuci (čl. 48. st. 1 ZN) isključeni nasljednik g u b i n a s l j e d n a p r a v a u mjeri u kojoj je isključen (čl. 49. ZN). Pojam moralne obaveze je znatno širi. On obuhvaća opće ponašanje koje se sastoji u iskazivanju pažnje, poštovanja, uljudnog ponašanja i ophođenja, posjećivanja, podvorbe u bolesti, pružanja povremene pomoći i slično. Razliku između zakonskih i moralnih obaveza treba tražiti u tome što se moralne obaveze ne mogu ostvarivati tužbom. Povreda zakonske ili moralne obaveze, da bi se mogla smatrati opravdanim razlogom za isključenje od nasljedstva, mora biti teža, a također i utvrđena. Da li se radi o t e ž o j povredi koje od ovih dužnosti ovisi o ocjeni suda koji kod toga uzima u obzir sve okolnosti slučaja. Nije dovoljno utvrditi p o s t o j a n j e povrede zakonske ili moralne obaveze nužnog nasljednika prema ostaviocu, nego i da je ta povreda po svome karakteru objektivno t e ž a tako da difamira nasljednika u očima javnosti, odnosno u užem krugu u kome su ostavilac i nasljednik živjeli, ali također ona mora s u b j e k t i v n o predstavljati teže ogrešenje prema ostaviocu. Pretpostavlja se da je nužni nasljednik tu obavezu mogao izvršiti, a da je nije namjerno izvršio, pa se time t e ž e o g r i j e š i o prema ostaviocu.(9) U slučaju spora parnični sud utvrđuje da li postoji povreda zakonske ili moralne obaveze, dakle, činjenice o kojima ovisi osnovanost isključenja (čl. doprinose uzdržavanju porodice prema svojim mogućnostima, kao i da jedan od drugoga traže uzdržavanje, radit će se prije o zakonskoj, a ne samo o moralnoj obavezi koja postoji uz zakonsku obavezu. To također proizlazi i iz odredaba čl. 6. i čl. 32. OZORD-a, po kojima su roditelji d u ž n i davati svojoj djeci uzdržavanje i odgoj, pa se ove obaveze mogu, kao ius cogens ostvarivati tužbom (tako dr B. E i s n e r, u knjizi Porodično pravo, Zagreb, 1950, str. 72—75.). 9 B a z a 1 a, cit. članak, str. 137. 137
Član 47.
223. st. 2 tač. 4. ZN). Da li se u takvom ponašanju nalaze elementi težeg ogrešenja prema ostaviocu, stvar je p r a v n e ocjene ostavinskog suda. (lu) 5. K r i v i č n o d j e l o zbog koga nužni nasljednik može biti isključen od nasljedstva u smislu propisa Krivičnog zakonika, uzimajući u obzir sve subjektivne i objektivne elemente konkretnog krivičnog djela; pojam težeg krivičnog djela ne treba procjenjivati isključivo u objektivnom smislu, budući da naš KZ ne postavlja granicu između težih i lakših krivičnih djela na osnovu normativističkog kriterija (kao u biv. jug. KZ u kome je postojala dioba krivičnog djela po objektivnom kriteriju na prijestupe i zločine). Da li se radi o težem ili lakšem krivičnom djelu, u smislu tač. 2. ovoga člana, ovisi o o s o b n i m o d n o s i m a učinioca krivičnog djela i povređenoga, kao i o okolnostima konkretnog slučaja.(u) Primjena instituta isključenja ovisna je isključivo o v o l j i oporučitelja. Nasljednici se ne mogu pozivati na ovaj razlog ni onda ako postoji osuda za teže krivično djelo, ako oporučitelj nije sam na nesumnjiv način izrazio isključenje, osim u slučaju ako taj razlog ne bi ujedno predstavljao i razlog zbog koga nastupa nedostojnost za nasljeđivanje (čl. 131. ZN). Pravomoćna krivična presuda v e ž e ostavinski i parnični sud. Ako postupak zbog izvršenog težeg krivičnog djela predviđenog u tač. 2. ovog člana n i j e dovršen ili nije poikrenut, ili ako se ne može sprovesti, pokrenuti ili nastaviti (zbog zastare krivičnog gonjenja, amnestije ili pomilc*vanja, ili kad postoje druge okolnosti koje isključuju gonjenje zbog izvršenog krivičnog djela), pitanje da li se radi o krivičnom djelu izvršenom prema ostaviocu, njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju ocijenit će g r a đ a n s k i (parnični) sud na temelju ovlaštenja iz čl. 11. stav 1 ZPP(12). Krivično djelo zbog koga se nužni nasljednik može isključiti od nasljedstva koje je učinjeno prema ostaviocu, njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju, da bi moglo biti osnov isključenja treba da je izvršeno s u m i š l j a j e m . Za ocjenu pitanja da li se radi o umišljaju, mjerodavni su uvijek propisi Krivičnog zakona. Pod b r a č n i m drugom oporučitelja treba smatrati osobu s kojom je oporučitelj u vrijeme isključenja bio u braku, ma da je brak kasnije razveden ili prestao. Ovo bez obzira da li se bračni drug nalazi u odnosu srodstva prema isključenom nasljedniku ili prema osobi koja polaže pravo na ostavinu.(13) Ako bi naknadno brak bio razveden ili prestao, oporučitelj može svoju odredbu o isključenju nužnog nasljednika opozvati na način i u obliku u kome je isključenje dano, tj. u obliku propisanom za sastav oporuke. 10
Tako dr B. P o z n i ć, u članku Raspravljanje zaostavštine, Anali br. 3/55, str. 263. 11 B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 222. w Tako B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 222. B a z a 1 a, cit. članak str. 137, P o z n i ć , cit. članak, str. 263. " B l a g o j e v i ć , loc. cit.
138
Član 47. Pod d j e c o m ostavioca treba smatrati b r a č n u i v a n b r a č n u djecu i u s v o j e n i ke oporučitelja, osim ako ugovorom o usvojenju nije 14 drukčije određeno. ( ) 6. Krivična djela navedena u tač. 3. ZN, koja mogu biti razlogom za isključenje nužnog nasljednika od nasljedstva, obuhvaćaju krivična djela protiv naroda i države iz glave X KZ (čl. 100—123. KZ), kao najteža, zatim sva ona koja su uperena protiv narodne vlasti, socijalističke izgradnje, javnog poretka i socijalističkog društvenog uređenja. Kod ovih krivičnih djela ne traži se da je izvršeno djelo teže naravi . ili da je izvršeno s umišljajem. Već samo izvršenje takvog krivičnog djela, pa i u pokušaju (ako je pokušaj kažnjiv), makar iz nehata, predstavlja opravdan razlog na temelju koga oporučitelj može izreći isključenje nužnog nasljednika od nasljeđivanja. Za pojam u č i n j e n o g krivičnog djela ne traži se da je to djelo utvrđeno pravomoćnom p r e s u d o m niti to da ta presuda postoji u času otvaranja nasljedstva ili u momentu sastava akta isključenja. Krivično djelo postoji kad je ono izvršeno bez obzira da li je krivični postupak započet ili dovršen. Ako postupak ne bi bio započet, ili pokrenut, građanski sud će biti nadležan za ocjenu da li postoje svi potrebni elementi krivičnog djela koje može biti razlogom isključenja.(15) Dovoljno je da je krivično djelo učinjeno p r i j e nego što je isključenje uslijedilo budući da je presuda krivičnog suda samo pravna posljedica izvršenog krivičnog djela. Osnov isključenju nalazi se u postojanju krivičnoga djela, a ne u postojanju presude, sudskog akta kojim se nasljednik osuđuje za to djelo. U slučaju ako je okrivljeni nasljednik oslobođen optužbe za krivično djelo koje je navedeno kao razlog isključenja, treba smatrati da krivično djelo ne postoji i da, prema tome, nema ni valjanog osnova za isključenje. 7. Pod pojmom ne r a d a odnosno odavanja neradu, kao razlogu za isključenje iz nasljedstva, u smislu odredbe tač. 4. ovog člana razumije se t r a j n o i n e o p r a v d a n o izbjegavanje ili napuštanje rada. Ovamo ne spada privremena nezaposlenost, makar trajala i duže vrijeme, ako do nje nije došlo krivnjom nasljednika. Traži se da se u ponašanju isključenog nasljednika manifestirala volja da svjesno i namjerno ne ulaže pc*trebne napore za pribavljanje sredstava za svoje uzdržavanje redovnim radom, nego da živi na tuđi račun i teret, bilo na teret ostavioca i njegovih srodnika, drugih osoba ili zajednice. Ovamo bi spadalo i pribavljanje sredstava za život vršenjem nedopuštenih i zabranjenih poslova, kao što su kocka, krijumčarenje i si.; jednom riječju i sve ono što se uglavnom podrazumijeva pod pojmom »huliganstva«. O volji ostavioca ovisi da li će u konkretnom slučaju primijeniti mjeru isključenja. Da li pojedine određene činjenice koje predstavljaju osnov isključenja objektivno doista predstavljaju u zakonu navedeni razlog za isključenje, ne ovisi o ocjeni ostavioca.
I
14 B a z a 1 a, cit. članak, str. 138, protivno B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 222. 15 Tako i B l a g o j e v i ć , op. cit, str. 222.
139
Član 47 — 48. U ZN nije pobliže određen sadržaj pojma n e p o š t e n o g života koji je predviđen kao razlog za isključenje u tač. 4. ovog člana. U osnovnom Zakonu o braku (čl. 59.) upotrebljava se za isti pojam termin »nečastan život«. Pod ovim pojmom nepoštenog ili nečasnog života treba razumjeti vođenje takvog načina života od strane nužnog nasljednika, koji se sastoji od čitavog niza radnji, ponašanja i djela koje se društveno smatraju nečasnim i nepoštenim. To nisu samo djela i radnje koje se po pozitivnim propisima smatraju kažnjivim djelima (krivična djela, privredni prestupi, prekršaji i si.), nego takva djela, i ponašanja koja su protivna opće usvojenom društvenom, etičkom i moralnom, shvatanju. Da li je neko djelo nečasno, nepošteno, mora se prosuđivati prema općim, prilikama, ponašanju i držanju neke osobe prema takvom shvatanju koje u jednoj zajednici vlada.( le ) 8. Oporučitelj može svog nužnog nasljednika isključiti iz nasljedstva u c j e l i n i , tako da mu uopće ne može ništa pripasti iz ostavine, ili može mjeru isključenja ograničiti na određeni dio prava na nužni dio. Djelomično isključenje (spomenuto u st. 2 ovog člana) može biti izraženo tako da oporučitelj dio ostavine ostavi nužnom nasljedniku, a da u pogledu preostalog dijela, na koji bi taj nužni nasljednik imao pravo,, odredi njegovo isključenje iz nasljedstva. Isključenje se može odnositi i na onaj dio nužnog dijela za koji je nužni nasljednik prikraćen, bilo oporučnim ili besplatnim raspolaganjima inter vivos, za koje bi inače (da nema isključenja) nužni nasljednik imao pravo zahtijevati umanjenje oporučnih raspolaganja ili vraćanje darova, odnosno koji se, kad bi postojali, računaju nužnom nasljedniku u njegov nužni dio. 0 učinku djelomičnog i potpunog isključenja od nasljedstva vidi čl. 49. ZN i objašnjenja uz taj član. Sudska praksa 1 dijete može isključiti svog oca iz nasljedstva ako je ovaj zanemario njegov odgoj ili ako se odao nepoštenom životu. Pri ocjeni pitanja, da li je ostavilac oporukom osnovano isključio iz nasljedstva svog nužnog nasljednika, sud se može upustiti u utvrđivanje samo onih činjenica i ocjenu samo onih temelja koji su u oporuci navedeni kao razlozi isključenja iz nasljedstva (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Gz 54/55 od 24. IV 1955, Pravni život, br. 11/55, str. 25). Uvjeti
za
pravovaljanost
isključenja
Član 48. Oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to izraditi u oporuci na nesumnjiv način, a korisno je da navede i temelj za isklju'cenje. Temelj za isključenje mora postojati u vrijeme sastavljanja oporuke. U slučaju spora o opravdanosti isključenja~dužnost dokazivanja dlTje isključenje opravdano leži na onome tko se na isključenje poziva. 1. Odredbu o isključenju nužnog nasljednika od nasljedstva oporučitelj, u pravilu, izražava u o p o r u c i . Međutim, oporučitelj može 16
Pres. Vrh. suda NRH Gž. 635/56. od 25. IV 1956, Zbirka 1956, knj. I, sv. 1, br. 85. 140
Član 48. ovu svoju volju izraziti i u kome drugom aktu koji ima sve potrepštine koje se traže za valjanost oporuke, a koji ne sadrži postavljanje nasljednika. 2. Isključenje ne mora biti izraženo riječima, expressis verbis. Dovoljno je da je namjera isključenja o č i g l e d n a , izvršena na n e s u ran n j i v način. To će najčešće biti slučaj kod djelomičnog isključenja ( pr. kad bi oporučitelj svoju izjavu formulirao: »nasljedniku X. Y. ostavljam samo određeni dio, a više mu ne ostavljam, jer me nije uzdržavao« i si.). x Neki smatraju da je moguće i prećutno isključenje. ( ) Međutim, po našem pravu isključenje se ne pretpostavlja, pa mora biti i z r a ž e n o na n e s u m n j i v način u jednom od zakonskih oblika propisanih za sastav oporuke, a nikako prećutno.( 2 ) Činjenica što je oporučitelj mimx>išao nužnog nasljednika i raspolagao cijelom svojom imovinom, ne znači da je time isključio nužnog nasljednika od nasljedstva, budući da se isključenje, da bi bilo valjano, mora izraziti na n e s u m n j i v način. 3. Oporučitelj nije dužan navesti r a z l o g isključenja, premda navođenje razloga može biti korisno. On može imati interesa da se razlog isključenja ne sazna u široj javnosti, bilo iz obzira prema nasljedniku ili prema sebi lično. Uslijed toga, ostavilac može na neki drugi, posredan način dati da se nasluti razlog isključenja. Glavno je da se iz njegove odredbe može utvrditi da je njegova volja bila da nasljednika i s k l j u č i od nasljedstva, i da za ovo isključenje postoji u zakonu predviđeni razlog (čl. 47. tač. 1—4). Pri ocjeni pitanja da li je ostavilac oporukom osnovano isključio iz nasljedstva svog nužnog nasljednika, sud se može upustiti u utvrđivanje i ocjenu ne samo onih činjenica i temelja koji su u oporuci navedeni kao razlog isključenja od nasljeđstva( 3 ) nego iz bilo kojeg drugog razloga, koga oporučitelj nije izrekom naveo, ako se može pretpostaviti i utvrditi da je oporučitelj imao u vidu taj određeni razlog. 4. Razlog za isključenje mora p o s t o j a t i u v r i j e m e kad ostavilac sastavlja a k t o isključenju, koji može, ali ne mora biti u istom aktu u kome je sadržana i oporuka, a niti dan u isto vrijeme. Oporučitelj može i kasnije iza sastava oporuke, kad nastanu razlozi za isključenje ili kad nađe za shodno, sastaviti akt o isključenju. Oporučitelj može donošenje akta o isključenju o d g o d i t i u očekivanju da će se nasljednik popraviti i slično iako su već ranije u vrijeme sastava oporuke postojali razlozi za isključenje. Ako je razlog za isključenje nastao k a s n i j e , oporučitelj može izrariti isključenje n a k n a d n i m aktom. Ovaj mora biti sastavljen uz pridržavanje svih formaliteta predviđenih za sastav ili opozivanje oporuke 1 Vidi tako dr M. P e d e r in, u članku Zak. o nasljeđivanju (prikaz), u Odvjetniku br. 9/55, str. 14. 2 B l a g o j e v i ć , *op. cit., str. 226, tako i B a z a l a , u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost br. 3—4/57, str. 138, i rješ. Vrh. suda APV. Gž. 325/59, vidi Glasnik AK APV br. 11/59, str. 25. 3 Vidi rješ. Sav. vrh.- suda Gzz 54/55. od 24. IV 1955, Pravni život, br. 11/55, koje je, međutim, u protuslovlju s odredbom st. 1. ovog člana, po kome oporučitelj nije dužan navesti razlog isključenja.
141
Član 48.
(SI. 105. st. 1 ZN). U tom će se slučaju akt isključenja smatrati n o v o m o p o r u k o m (u smislu čl. 106, st. 1 ZN). Oporučitelj može isključenje, izraženo u oporuci ili posebnom aktu, o p o z v a t i na način koji je propisan za opozivanje oporuke (čl. 105. ZN). Oporučitelj može opozvati isključenje bez obzira da li su otpali razlozi isključenja. Isključenje ostaje na snazi dok ga oporučitelj ne opozove. Ono ostaje i onda ako je oporučitelj propustio opozvati isključenje, kad su razlozi na kojima se temeljilo isključenje naknadno p r e s t a l i , pa i onda ako je ostavilac, ali samo neformalno, oprostio razlog isključenja. Isključenje ne prestaje prestankom razloga ili oproštajem, nego samo v o l j o m oporučitelj a izraženom na nesumnjiv način. (4) Bitno je da razlozi za isključenje p o s t o j e u m o m e n t u isk l j u č e n j a , a ni je potrebno da postoje i u momentu smrti ostavioca (delacije). Međutim, ima mišljenja da bi razlog za isključenje morao postojati i v. vrijeme s m r t i ostavioca, u slučaju kad je u pitanju isključenje iz razloga navedenog u čl. 47. st. 1 tač. 4. ZN — odavanje neradu i nepoštenom životu. Ako je taj razlog otpao zbog toga što se nužni nasljednik popravio, smatra se da je time prestao i razlog isključenja.(5) 5. U slučaju s p o r a o opravdanosti isključenja, sud će prekinuti o s t a v i n s k u r a s p r a v u i stranke uputiti na pokretanje parnice u smislu odredbe čl. 223. st. 2 tač. 4. ZN. Položaj tužioca u ovoj parnici je unaprijed određen. U ovom slučaju, izuzetno, položaj tužioca ne pripada stranci (nasljedniku), čije pravo sud smatra manje vjerojatnim (u smislu čl. 226. st. 1 ZN), nego uvijek nasljedniku odnosno osobi koja se na i s k l j u č e n j e p o z i v a (čl. 48. st. 3 ZN), osobi koja tvrdi da post oj i isključenje i da je ono valjano. 6. Nužni nasljednik može osporavati osnovanost isključenja kako u pogledu opstojnosti razloga, tako i u pogledu opravdanosti primjene samog instituta isključenja u konkretnom slučaju. Na parnicu će se uputiti oporučni ili zakonski nasljednik koji bi dobio onaj dio ostavine, koji bi inače pripao isključenom nasljedniku, kad ne bi bilo isključenja. Prema tome, dovoljno je da isključeni nužni nasljednik o s p o r i isključenje. Samim tim prisiHt će zainteresirane osobe da pokrenu parnicu i da u njoj dokazuju osnovanost isključenja. Ovo se ne pretpostavlja, već se mora d o k a z a t i . Tužilac, dakle, mora navesti i dokazati razlog isključenja i okolnost da je temelj isključenja p o s t o j a o u trenutku sastavljanja oporuke, odnosno akta o isključenju. Tužilac mora navesti razlog isključenja i onda ako ga ostavilac nije izričito naveo. Ako su s v i n a s l j e d n i c i s l o ž n i u tome da ne p o s t o j i r a z l o g i s k l j u č e n j a na temelju koga je oporučitelj isključio nužnog nasljednika od nasljedstva, a nitko ne ospori opravdanost prigovora isključenog nužnog nasljednika protiv isključenja, smatrat će se da ne postoji isključenje, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti i dokazani razlozi za Vidi B a z a 1 a, cit. članak, str. 139. B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 224, smatra da bi isključenje u ovom slučaju predstavljalo neku vrst neopravdane kazne; slično i dr S m o l e , u članku Pravo nujnih dedičev, Pravnik br. 3—4/58, str. 113. 4 5
142
Član 48 — 49.
pravovaljanost isključenja. To isto vrijedi ako je nasljednik, koji se poziva na isključenje bio upućen na parnicu po čl. 223. st. 2 tač. 4 ZN, p r o p u s t i o da parnicu pokrene do svršetka ostavinske rasprave (čl. 226. st. 4 ZN). Takav nasljednik može i nakon dovršenja ostavinskog postupka pokrenuti parnicu u smislu odredbe čl. 226. st. 5 ZN. Tužbeni zahtjev će, u takvim slučajevima, sadržavati zahtjev za predaju ostavine koja je pripala nužnom nasljedniku u pogledu koga se tvrdi da je osnovano isključen od nasljedstva. U toj parnici, kao prethodno pitanje, trebalo bi se raspraviti pitanje opravdanosti isključenja. Rok u kome bi se takav zahtjev mogao ostvarivati tužbom određen je u čl. 144. ZN. Ako nužni nasljednik ne p r i g o v o r i osnovanosti isključenja, smatra se da se s njim suglasio i priznao osnovanost isključenja. U tom slučaju nije ni potrebno dokazivati opstojnost razloga za isključenje. Sudska
praksa
1. Temelj za isključenje iz nasljedstva može, ali ne mora biti naveden u oporuci (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 640/55, Glasnik br. 7/56, str. 25). 2. Isključenje iz nasljedstva mora biti izraženo u oporuci na nesumnjiv način (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 325/59, Glasnik br. 11/59, str. 25). 3. Iako opravdanost isključenja iz nasljedstva mora dokazati onaj koji se na isključenje poziva, ipak je onaj koji tvrdi da ima nasljedno pravo, aktivno legitimiran na tužbu, a to tim više ako je rješenjem ostavinskog suda upućen na parnicu (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 299/60 od 9. VI 1960, Poročilo 1960/2, br. 16). Posljedice
isključenja
Član 49. Isključenjem nasljednik gubi nasljedna prava u mjeri u kojoj je
isključen, a prava ostalih osoba koje mogu naslijediti ostavioca određuju se kao da je isključeni umro prije ostavioca.
1. Isključeni nužni nasljednik, koji nije osporavao osnovanost isključenja (čl. 48. st. 3 ZN), smatra se da je konačno isključen, odnosno da je u m r o prije ostavioca. Ovo vrijedi i onda ako se u parnici koja bude pokrenuta zbog spora o osnovanosti isključenja utvrdi da je isključenje opravdano. Ako je od nasljedstva isključena osoba u međuvremenu ipak raspolagala ostavinom, nastaje njena odgovornost prema nasljednicima, prema pravnim pravilima imovinskog prava (iz odnosa koji nastaje uslijed poslovodstva bez razloga), a ne po propisima nasljednog prava. 2. Nužni nasljednik može biti isključen od svog nasljednog dijela potpuno (u cjelini) ili djelomično. D j e l o m i č n o isključenje postoji kad je oporučitelj nužnom nasljedniku ostavio m a n j e nego što iznosi nužni dio koji mu je po zakonu trebao ostati, pod pretpostavkom da je ostavilac na n e s u m n j i v način izrazio da u pogledu ostalog dijela i s k l j u č u j e od nasljedstva nužnog nasljednika.(l) Ako oporučitelj ne bi tako postupio, moralo bi se uzeti da je nužni nasljednik p r i k r a ć e n 1
Tako B1 a g o j e v i ć, op. rit, str. 226.
,
.
, 143
Član 49. za svoj nužni dio. On bi u tom slučaju imao pravo zahtijevati da mu se taj dio nadopuni. Ovo stoga što se u našem pravu ne pretpostavlja isklju2 čenje nasljednika,( ) već ono mora biti i z r a ž e n o na nesumnjiv način <čl. 48. si. 1 ZN). Učinak što ga ima potpuno isključenje nužnog nasljednika od nužnog dijela, tj. da se smatra kao da je isključeni nužni nasljednik u m r o prije ostavioca, vrijedi i kod djelomičnog isključenja u mjeri u kojoj je isključenje uslijedilo. Dio koji ostane slobodan uslijed potpunog ili djelomičnog isključenja jednog nužnog nasljednika pripada ostalim nužnim nasljednicima koji po pravu predstavljanja imaju pravo na nužni dio u razmjeru svojih nasljednih dijelova (kvota), kao nužni nasljednici u jednoj polovici ili u jednoj trećini njihovog zakonskog dijela (čl. 143. ZN). 3. Posljedica isključenja nužnog nasljednika iz nasljedstva jest, što kod potpunog isključenja isključeni nužni nasljednik g u b i s v o j s t v o n a s l j e d n i k a kao da je u m r o prije ostavioca, odnosno kao da mu nikada nije pripalo pravo na nužni dio. Isključenje pogađa samo o s o b u nužnog nasljednika. Uslijed isključenja nužni.nasljednik gubi pravo koje mu daje zakon, da u slučaju kad mu je povrijeđen nužni dio, može zahtijevati radukciju oporučnih raspolaganja i vraćanje darova. Ovo pravo prelazi po sili zakona na one osobe koje po odredbama zakona postaju nužni nasljednici ostaviočevi, kao da isključeni nužni nasljednik uopće nije postojao. U pogledu o s o b e isključenog nužnog nasljednika nastupaju određene posljedice, što ovisi o opsegu isključenja. Isključeni nasljednik ne m o ž e osobno n i š t a p r i m i t i iz ostavine ni kao zakonski ni kao oporučni nasljednik. Ako je isključenoj osobi namijenjen l e g a t , ili je korisnik n a 1 o g a, treba prethodno ustanoviti pravu volju ostavioca. Ako se o sudbini legata oporučitelj nije izričito i na nesumnjiv način izrazio, bit će potrebno na drugi posredan način ustanoviti volju oporučitelja. Kod toga treba uzeti u obzir opseg isključenja i vrijeme kad je legat namijenjen. Ako se radi o d j e l o m i č n o m isključenju treba pretpostaviti da je oporučiteljeva volja bila da legat odnosno nalog o s t a n u isključenoj osobi. Ako je oporučitelj isključenoj osobi namijenio legat p r i j e isklju3 čenja, treba uzeti da se odredba o isključenju odnosi i na legat i nalog,( ) osim ako oporučitelj nije što drugo odredio. Razumije se da kasnije namijenjeni legat, unatoč postojanju odredbe o isključenju, ne sprečava isključenu osobu da namijenjenu stvar ili pravo primi iz ostavine. Na isti način treba prosuđivati sudbinu legata namijenjenih isključenoj osobi na indirektan, posredan način, tj. kad određeni nasljednik treba da ispuni legat iz one imovine koju je naslijedio, u korist osobe koja je isključena iz nasljedstva. Legatom opterećeni nasljednik nije dužan da ispuni legat namijenjen osobi koja je potpuno isključena iz nasljedstva, ako je ovo isključenje uslijedilo n a k o n određivanja legata i kad ono ima karakter ukidanja svih oporučnih raspolaganja namijenjenih u ko~ 2 3
144
B l a g o j e v i ć , loc. cit. Vidi » O b j a š n j e n j a « str. 20.
Član 49. rist određene osobe. Kod djelomičnog isključenja, kao i kod naknadnog određivanja legata (nakon akta isključenja), legatom opterećena osoba dužna je da ispuni legat. Osobe koje su potpuno i s k l j u č e n e od nasljedstva ne u z i m a j u se u o b z i r prilikom izračunavanja nasljednih dijelova, bez obzira da li se ovo izračunavanje vrši u svrhu ustanovljenja zakonskog dijela, ili u svrhu utvrđivanja nužnog i raspoloživog dijela (čl. 33. ZN). Smatra se da isključeni nužni nasljednik nije bio nasljednik u dijelu u kome je isključen. To znači da će se kao zakonski odnosno nužni nasljednici smatrati one osobe koje bi inače po zakonskom redu nasljeđivanja došle u obzir kao zakonski nužni nasljednici ostaviočevi, kao da je isključena osoba umrla prije ostavioca. O tome da li je isključena osoba imala potomstva (bračnog, vanbračnog ili usvojenike kojima pripada pravo nasljeđivanja njihovog usvojioca), ovisi da li će na nasljedstvo biti pozvane druge osobe, njegovi potomci po pravu predstavljanja, ili će se nekim nasljednicima njihov nužni dio povećati. Darovi darovani isključenom nužnom nasljedniku umjesto koga dolazi na nasljedstvo drugi nasljednik, ne u r a č u n a v a j u se ovom nasljedniku u nasljedni dio (čl. 61. st. 1 ZN), a isključena ih osoba z a d r ž a v a u granicama raspoloživog dijela. Ostavilac nije ovlašten raspolagati dijelom nasljedstva koji bi trebao pripasti isključenom nužnom nasljedniku. On mora taj dio ostavine ostaviti rezerviran za one nužne nasljednike koji dolaze na nasljedstvo na mjesto isključenog ili djelomično isključenog nasljednika. To može učiniti i tako što će im oporučnim raspolaganjem ostaviti upravo onaj dio ostavine, na koji bi inače isključeni nužni nasljednik imao pravo. Ako isključeni nužni nasljednik nema potomstva kome pripada pravo na nužni dio, ostavilac bi mogao slobodno raspolagati i tim dijelom ostavine u korist drugih osoba, pod pretpostavkom da uopće nema nasljednika koji ostvaruju pravo na nužni dio, tj. da tim osobama, ukoliko postoje, nedostaju uvjeti iz čl. 30. st. 2 ZN. Pod »ostalim« osobama koje mogu naslijediti ostavioca treba razumjeti one zakonske nasljednike ostaviočeve, kojima pripada pravo na nužni dio. Na njih prelazi pravo da zahtijevaju ostvarenje svog nužnog dijela u kvoti koja im pripada kao nužnim nasljednicima. Oni, dakle, ne nasljeđuju dio nasljedstva, koji bi trebao pripasti isključenom nužnom nasljedniku, nego onaj dio ostavine na koji oni osobno imaju pravo kao neposredni nasljednici ostavioca (u kvoti od jedne polovine ili jedne trećine njihovog nasljednog dijela, čl. 31. st. 2 ZN). Oni nasljeđuju po vlarstitom pravu, pa moraju ispunjavati sve uvjete koji se traže za nužne na-" sljednike (čl. 30'. ZN). Pravo reprezentacije dolazi u obzir ako je isključeni nužni nasljednik imao potomke u času smrti ostaviočeve. Bračni drug isključenog nasljednika ne može naslijediti primjenom prava reprezentacije. U slučaju kad isključeni nužni nasljednik i m a potomstva, na njegovo mjesto dolaze njegovi potomci po pravu reprezentacije (čl. 11. ZN). Ostali zakonski nasljednici ostavioca, uslijed primjene prava reprezen10 Zakon o nasljeđivanju s komentarom
145
Član 49 — 50. taeije, neće dobiti ništa na račun dijela koji bi inače trebao pripasti isključenom nužnom nasljedniku kad isključenja ne bi bilo, jer slobodan dio ostavine u cijelosti apsorbiraju potomci isključenog nužnog nasljednika. Ako isključeni nužni nasljednik n e m a potomaka, na slobodni dio nasljedstva imaju pravo oni zakonski nasljednici ostaviočevi, kojima in concreto pripada pravo na nužni dio. Na njih prelazi pravo da zahtijevaju umanjenje oporučnih raspolaganja odnosno vraćanje darova, ukoliko bi im pravo na nužni dio bilo povrijeđeno. Budući da ovi nužni nasljednici nasljeđuju po vlastitom pravu, pripada im pravo na nužni dio 6amo u kvoti na. koju osobno imaju pravo, bez obzira na kvotu osobe, koja je isključena, pod pretpostavkom da ispunjavaju uvjete iz čl. 30. ZN. To znači da će im se nužni dio uvećati za dio ostavine, koji je trebao biti osiguran isključenom nužnom nasljedniku, i to samo u dijelu koji otpada na njihovu nasljedničku kvotu koja se treba nanovo utvrditi uzimajući u račun cijelu ostavinu, a ne uzimajući u obzir nužnog nasljednika koji je isključen.
i B l a g o j e v i ć , op. cit., III izd., str. 209.
146
Član 50. osobe, koja se može sastojati od nekretnina, pokretnina, potraživanja i drugih prava, koja se mogu procijeniti i odvojiti od ličnosti dotičnog dužnika, nego pored imovine treba uzeti još u obzir i dužnikovu radnu i stručnu sposobnost, poduzetnost, okretnost, kojima bi dužnik mogao pribaviti potrebna materijalna sredstva za udovoljavanje svojim obavezama i tako popraviti svoju prividnu (formalnu) prezaduženost.(2) Pojam prezaduženosti treba uzeti u š i ' r e m smislu, tj. kad je, gledajući i na o s o b n a s v o j s t v a dužnika, tj. nužnog nasljednika, očigledno da njegovi dugovi prelaze njegovu imovinu i m o g u ć n o s t p r i v r e đ i v a n j a ako nema i z g l e d a da će dužnik pasivno stanje svoje imovine moći u dogledno vrijeme sanirati ili popraviti. Stanje prezaduženosti, da bi moglo biti razlogom lišenja prava na nužni dio, treba da predstavlja t r a j n o stanje. Smatra se da prezaduženost postoji ako p a s i v a prelazi aktivu u z n a t n o j mjeri, i to najmanje četvrtinu njene vrijednosti. (3) 3. Pod r a s i p n i š t v o m treba smatrati takav način gospodarenja kod koga se i z d a c i ne nalaze u skladu i razmjeru s prihodima, nego ih znatno p r e m a š u j u . Rasipništvo ili rastrošnost treba da se očituje u n e r a z b o r i t o m trošenju imovine na n e p o t r e b n e , nekorisne pa i luksuzne stvari ili na sklapanje štetnih poslova, u propuštanju pribavljanja potrebnih sredstava za svoj život i život svoje porodice redovnim radom (npr. zapuštanje obrađivanja zemljišta i sl.).(4) Za pojam rasipnika OGZ (§§ 21, 568 i 1210) upotrebljava stariji izraz »razmetnik«. Pod ovim se razumiju samo one osobe koje je sud takvim p r o g l a s i o (prav. pravilo iz § 21. OGZ), i zbog čega je takvim osobama zabranjeno raspolaganje svojom imovinom. Prema pravnim pravilima biv. Uvodnog zakona za vanparnični postupak (čl. 16. UVP), rasipništvo je bilo razlogom za djelomično oduzimanje svojevlasti samo u pogledu punoljetnih osoba koje rasipništvom »izlažu sebe ili svoju porodicu opasnosti bijede« (čl. 16. st. 1 tač. 2. biv. UVP). Praksa je priznavala da se iz istog razloga (zbog rasipništva) moglo izreći ograničenje p o s l o v n e s p o s o b n o s t i i po odredbama Osnovnog zakona o starateljstvu. Ovaj zakon među razlozima za izricanje ove mjere predviđa i postojanje tjelesnih i duševnih mana v (čl. 42. st. 1 OZB), među koje svakako spadaju rasipništvo i pijanstvo, premda se , expressis verbis ne navode. Ovakvo ponašanje ovih osoba čini ih nesposobnim da se »same staraju o svojoj osobi, pravima i interesima« (čl. 1. st. 1 OZOiS). (5) Po ZN ne traži se da je nasljedniku, koji se smatra rasipnikom, o d u zeta ili o g r a n i č e n a poslovna sposobnost. Ukoliko postoji takva odluka suda, kao i činjenica što je dotičnom nasljedniku iz tog razloga 2
Vidi V e r o n a , - Z u g l i a , u knjizi Komentar Stečajnog zakona, Zagreb, 1930, str. 221, 222. 3 B1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 229. 4 Vidi Ž i l i ć - Š a n t e k , u knjizi Komentar uz Zakon o sudskom vanparničnom postupku, Zagreb, 1934, str. 50, uz čl. 16. biv. UVP. 5 Vidi tako i dr S. Z u g 1 i a, Vanparnični postupak, Zagreb, 1956, str. 91, 92. 147
Član 50. postavljen staratelj, dovoljna je. U takvom slučaju nije potrebno još i posebno dokazivanje i utvrđivanje rasipništva. Oporučitelj može lišiti nušiog dijela u korist njegovih potomaka i onog nasljednika kome n i j e o d u z e t a ili ograničena poslovna sposobnost, ako se taj nužni nasljednik ponaša na način koji se može karakterizirati kao rasipništvo. Ovo osobito ako postoji opasnost da bi zbog toga bilo otežano ili osujećeno njegovo u z d r ž a v a n j e , kao i uzdržavanje njegove porodice ili drugih osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Stanje rasipništva ili prezaduženosti treba da postoji u momentu s as t a v a oporuke odnosno izjave o l i š e n ju nužnog dijela u korist potomaka. Ovo stanje svakako treba da postoji i u trenutku s m r t i ostavioca.(6) Stanje rasipništva ili prezaduženosti koje nastane i prestane u međuvremenu, između ta dva momenta, irelevantno je za primjenu ovog instituta. 4. Za primjenu instituta lišenja nužnog dijela u korist potomaka dovoljno je da je ostavilac samo o d r e d i o lišen je svog potomka prava na nužni dio iz razloga prezaduženosti ili zbog rasipnosti.(7) Nije potrebno da je ostavilac na mjesto Ušenog nasljednika oporukom odredio za nasljednike n j e g o v e p o t o m k e , tj. potomke nasljednika koji je lišen nužnog dijela.(8) Potomci nužnog nasljednika prema kome je primijenjen institut lišenja, da bi se mogli koristiti ovim institutom, moraju biti s p o s o b n i za nasljeđivanje. Ako iz bilo kog razloga oni ne bi mogli naslijediti (zbog isključenja iz prava na nužni dio, ili zbog nedostojnosti), smatra se da ne ispunjavaju uvjet za primjenu instituta lišenja nužnog dijela. U tom slučaju lišen nasljednik mogao bi naslijediti ostavioca unatoč izrečenom lišenju nužnog dijela u korist potomaka. Ovo zato što se svrha ovog instituta sastoji u osiguranju nužnog nasljednog dijela za određene pot o m k e lišenog nužnog, nasljednika.(B) Dosljedno tome, kod primjene ovog instituta ostavilac ne može umjesto svog potomka, nužnog nasljednika, koga je lišio nužnog dijela, postaviti nekog drugog za nasljednika izvan određenog kruga njegovih potomaka, a svojih nužnih nasljednika. Razlog tome jest taj što se ustanova lišenja nužnog dijela u korist potomaka nužnog nasljednika sastoji u tome što se ostavilac, budući da i onako ne može raspolagati dijelom ostavine koji mora ostati njegovim nužnim 6
B 1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 230. Tako B a z a 1 a, u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost, br. 3—4/57, str. 140. 3 B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 232, smatra da ostavilac mora odrediti potomka u ćiju korist lišava nužnog nasljednika njegovog prava na nužni dio. Protiv usvajanja ovog stanovišta govori baš zaštitni karakter ovog instituta, naime, da se njime zaštite s v i oni potomci nasljednika koji je lišen nužnog dijela koji su maloljetni ili punoljetni, a nesposobni su za rad i privređivanje, a ne samo neki od njih. U protivnom, sam institut kraj slobode raspolaganja u korist samo nekih od tih osoba ne bi imao opravdanja. Držimo, da i ovdje vrijedi načelo da ostavilac ne može oporukom raspolagati i određivati kome će pripasti nasljedni dio isključenog nasljednika, jer se radi o n u ž n o m dijelu, u pogledu koga je uopće isključena svaka drugačija oporučna raspoložba od one koju određuje sam zakon. 9 B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 231. 7
148
, j ' j j
Član 50 — 51. nasljednicima (čl. 31. st. 1 ZN), ovlašćuje da u izuzetnim slučajevima (kod rasipništva ili prezaduženosti) može u oporuci i z r e ć i da tog nužnog nasljednika l i š a v a n u ž n o g d i j e l a u korist njegovih (nasljednikovih) potomaka. Ovakva odredba vrijedi samo ako nužni nasljednik u času ostaviočeve smrti ima maloljetnih i za privređivanje nesposobnih potomaka. Ako takvih potomaka nema (bilo što ih uopće nije bilo u času ovakve oporučne odredbe, bilo što su umrli prije ostavioca, postali nedostojni ili su isključeni od nasljedstva), ostavilac ne može nužnog nasljednika lišiti nužnog dijela, jer nema osoba u čiju se korist ovaj institut može primijeniti. Ostavilac mora i z r e ć i da l i š a v a nužnog nasljednika nužnog dijela u korist njegovih potomaka (ne mora reći kojih) na nesumnjiv način (čl. 48. st. 1 ZN). Stoga ostavilac ne m o ž e r a s p o l a g a t i nužnim di^ jelom u korist potomaka nužnog nasljednika, makar ovi bili maloljetni ili nesposobni za privređivanje, ako ujedno nije izrekao da nužnog nasljednika lišava njegovog prava na nužni dio. Ovakva raspodjela ne bi bila valjana ako nužnom nasljedniku iz osta vine ili darovima, koje je primio za života, nije osiguran nužni dio, pa bi nužni nasljednik takvu oporučnu raspodjelu mogao pobijati. Budući da se ustanova lišenja nužnog dijela u korist potomaka nužnog nasljednika može sastojati u lišenju prava na nužni dio u c j e l i n i ili d j e l o m i č n o , nužni nasljednik, prema kome je primijenjena ova ostaviočeva mjera, g u b i p r a v a n u ž n o g n a s l j e d n i k a u mjeri u kojoj je lišen prava na nužni dio. I ovdje vrijedi odredba čl. 49. ZN, da se smatra da je nužni nasljednik, koji je Ešen nužnog dijela u korist svojih potomaka, umro prije ostavioca. Umjesto isključenog nužnog nasljednika, nasljeđuju potomci nužnog nasljednika po vlastitom pravu, tj. u dijelu u kome im, kao nužnim nasljednicima ostaviočevim, pripada pravo na nužni dio (čl. 31. st. 2 ZN). III. URAČUNAVANJE DAROVA I ZAPISA U NASLJEDNI DIO Uračunavanje
darova
zakonskom
nasljedniku
Član 51.
149
Član 51. Zakonski ostaviočevi nasljednici su njegovi srodnici ili bračni drug. Kako nasljeđivanje predstavlja također oblik stjecanja imovine besplatnim načinom(1), ne bi bilo pravedno kad bi oni zakonski nasljednici, koji su za života ostaviočeva primili od njega neku imovinu, nenaplatnim pravnim poslom participirali u podjeli ostavine jednako kao oni nasljednici istog nasljednog reda koji od ostavioca nisu ništa primili. Da se to izbjegne i postigne jednakost među zakonskim nasljednicima, imovina koju je ostavilac za života b e s p l a t n o razdijelio zakonskim nasljednicima i ona koja mu je ostala u momentu smrti tretira se kao jedna c j e l i n a . Iz ove cjeline svaka osoba koja nasljeđuje kao zakonski nasljednik treba da dobije j e d n a k i d i o . Zato se onim zakonskim nasljednicima koji su od ostavioca za njegova života primili neku imovinu na temelju besplatnog raspolaganja treba njezinu vrijednost uračunati u nasljedni dio. Kod toga se pretpostavlja da ostavilac, ukoliko nije imao razloga da drukčije postupi, nije imao namjeru da unosi nejednakost među svoje zakonske nasljednike. Stoga pri podjeli imovine, koja ostaje iza njegove smrti, svaki zakonski nasljednik treba da primi jednaki dio, odnosno dio (vrijednost) koji odgovara stepenu srodstva i nasljednom redu kome pojedini nasljednik pripada.(2) Ako ostavilac želi da nekog zakonskog nasljednika iz bilo kog razloga ipak p r e f e r i r a , on to može učiniti na način što će dotičnog •zakonskog nasljednika postaviti za oporučnog nasljednika, ili mu ostaviti legat pored nasljednog dijela (čl. 52. ZN), ili odrediti da se ne uračuna tome nasljedniku u nasljedni dio vrijednost dara što mu ga je dao 2a svoga života (čl. 51. st. 3 ZN). Uračunavanje darova i zapisa u nasljedni dio zakonskim nasljednicima predstavlja z a k o n s k u ustanovu našeg nasljednog prava.(3) Uračunavanje se vrši ex lege kod zakonskog nasljeđivanja, osim ako opo-
i B l a g o j e v i ć , op. cit, str. 387. Uračunavanje dolazi u obzir ne samo kod prvog nego i kod svih ostalih nasljednih redova. Vidi dr A. F i n ž g a r , u članku Vračunavanje daril in volil v dedni delež, Pravnik br. 1—2/61, str. 14. 3 B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 388. i F i n ž g a r . loc. cit, 4 Tako i po vojvođanskom pravu (vidi P i š k u l i ć - Đ e r đ , op. cit., str. 263). Po prav. pravilu iz § 790. Ogz, oporučitelj je mogao odrediti uračunavanje samo ako se kao oporučni nasljednici pojavljuju njegova, tj. oporučiteljeva djeca (vidi R u š n o v - P o s i l o v i ć , op. cit., str. 193, 194). 2
150
Član 51. 2. Institut u r a č u n a v a n j a dara i zapisa u nasljedni dio odnosi se na sve z a k o n s k e nasljednike, tj. na sve potomke i pretke (descedente i ascedente), kao i na bračnog druga ostaviočevog.(5) Uračunavanje se primjenjuje i na n u ž n e nasljednike, jer se nužni dio smatra zakonskim nasljednim dijelom (čl. 31. i 32. ZN). Nužni nasljednici su, naime, privilegirani zakonski nasljednici kojima je zakonom osiguran minimalan dio iz ostavine. _Kod oporučnog nasljeđivanja uračunavanje može doći u obzir samo ako "ga je oporučitelj izričito odredio. (") Uračunavanjesevrši_ onim zakonskim nasljednicima koji su postali _stvarji"r nastjgjfrnci. To su Ofni nasljednici koji su dali izjavu o primanju nasljedstva, ili su raspolagali ostavinom (čl. 138. st. 1 ZN), ili koji se do svršetka ostavinske rasprave nisu odrekli nasljedstva. Uračunavanje može zahtijevat^ samo sunasljednik prema__drugim sunasljednicima. Stoga je uračunavanje međusobna — uzajamna dužnost stvarnih nasljednika-(7) 3. Uračunavanje darova i zapisa u nasljedni dio ima o s o b n i karakter. Odnosi se, u pravilu, na ona besplatna raspolaganja i legate koji su neposredno učinjeni samom stvarnom nasljedniku. Ako je dar dan osobi koja nije naslijedila, uračunavanje vrijednosti toga dara, osobi koja nasljeđuje umjesto nje, ovisi o razlogu zbog koga na nasljedstvo pozvani zakonski nasljednik nije naslijedio. Osobi koja nasljeđuje_umjesto svog prednika koji je otpao zbog n e d o s t o j n o s t i za nasljeđivanje (član 131. u vezi s članom 132. ZN), ili i s k l j u č e n j a od nasljedstva (čl. 47. ZN), ili z^o^j2j_ejy_a_jnj&iogdijela u korist potomaka (čl. 50. st. 1 ZN), — ne ur a čujL.ajv.iL se u nasljedni djo_ono štojejojezinjgrednik,, umjestojkoga__iiasljeđuje (nedostojni, isključeni ili lišeni nasljednik), primio od ostavioca na temelju besplatnih raspolaganja„(čl. 61. st. 1 ZN). Nasljedniku koji nasljeđuje umjesto otpalog prednika uračunava se u nasljedni dio ono što je o s o b n o neposredno primio od ostavioca. Ako zakonski nasljednik ne naslijedi uslijed s m r t i ili o d r i c a nja od nasljedstva, tada se u nasljedni dio osobe, koja umjesto njega nasljeđuje (stvarnom nasljedniku), u r a č u n a v a sve ono što je njezin 5 Prije stupanja na snagu ZN, imali smo različit način uračunavanja. Po propisima biv. Ogz uračunavanje se odnosilo samo na descendente (§ 790). To je vrijedilo i na području važenja biv. vojvođanskog prava. Po propisima Sgz uračunavanje se moglo primjenjivati samo na djecu ostaviočevu. Dok se po Ogz i vojvođanskom pravu uračunavanje moglo primijeniti samo u pogledu nekih određenih davanja (miraz kćeri ili unuci, ono što je ostavilac dao sinu ili unuku da se namjesti ili neposredno da stupi u koju službu, da započne vršiti obrt, ili da plati dugove punoljetnog djeteta •— § 788. Ogz), u srpskom pravu se smatralo da se zak. nasljedniku uračunava s v e što je besplatnim načinom primio od ostavioca za njegova života (vidi M a rković, op. cit, str. 380, 381). U vojvođanskom pravu uračunavanje se moglo primijeniti i na oporučne nasljednike ako su im nasljedni dijelovi određeni alikvotno (vidi B o g d a n f i - N i k o l i ć , op. cit., str. 288). U njemačkom, austrijskom i talijanskom pravu uračunavanje dolazi u obzir samo kod ostaviočevih potomaka (descendenata). U francuskom, švicarskom i našem pravu uračunavanje se vrši svakom zak. nasljedniku, bio on descendent ili ascendent, osim ako ostavilac nije isključio uračunavanje. 'T Vidi F i n ž g a r, op. cit., str. 12. F i n ž g a r, loc. cit.
151
Član 51. prednik primio na dar od ostavioca (čl. 61- st. 2 ZN). Stvarnom nasljedniku uračunavaju se u nasljedni dio ne samo darovi ikoje je osobno primio od ostavioca nego i oni darovi koje je primio njegov prednik, tj. 8 osoba umjesto koje nasljeđuje.( ) 4. Od pravila da se zakonskom nasljedniku uračunava u nasljedni 1 dio sve što 'je primio na dar postoje u zakonu određeni izuzeci. Tako se zakonskom nasljedniku ne u r a č u n a v a j u u nasljedni dio: (^f-,troškjoyj_ u z d r ž a v a n j a i obavezno_g__školgvanja (čl. 59. st. 1 ZN). Troškovi daljnjeg školovanja "uračunavaju se samo ako sud takojodredi (čl. 59. st. 2 ZN); neuobičajeni m a n j i d a r o v i (čl. 60. ZN); (^pdarovi darovani osobi koja gubi pravo nasljedstva zbog n e d o s t o j n o s t i za nasljeđivanje ili zbog i s k l j u č e n j a iz nasljedstva, ili zbog lišenja nužnog dijela u korist potomaka (čl. 61. st- 1 ZN) budući da ta osoba zadržava pravo na ove darove; (dV vrijednost dara koga je daroprimac — nasljednik v r a t i o u ostavtnu. (čl. 56. st. 2 ZN i čl. 121. st. 1 ZN). ' "~~~~5. Propisi o uračunavanju su dispozitivne naravi. Ostavilac može osloboditi dužnosti uračunavanja. Tako može odrediti da se pojedini dar ili zapis, ili svi darovi ili zapisi dani jednom nasljedniku ne u r a č u n a v a j u u nasljedni dio (čl. 51. st. 3 ZN). Isključenje primjene instituta uračunavanja, da bi imalo pravnog učinka, mora biti i z r a ž e n o na način iz koga je vidljivo da je ostaviočeva volja bila da se vrijednost dara ne uračunava u nasljedni dio određenog nasljednika. Ovu svoju volju ostavilac može izraziti u vrijeme dara, tj- u času kad daruje neki predmet zakonskom nasljedniku, ili kasnije, sve do svoje smrti. Kod toga se ostavilac, u pravilu, nije dužan pridržavati određenog postupka, a niti svoju izjavu davati u nekom propisanom obliku. Njegova izjava o neuračunavanju dara u nasljedni dio može biti učinjena pismeno ili usmeno i na svaki drugi način (neformalno) iz koga se može razabrati ostaviočeva volja o deliberaciji. Na isti način ona može biti i opozvana. Ako je dar uslijedio pismenom izjavom, oslobođenje od uračunavanja može uslijediti i usmeno, kao i obratno; glavno je da se postojanje izjave o oslobođenju od uračunavanja može dokazati. Ako je oslobođenje od uračunavanja uslijedilo u oporuci, ostavilac može dano oslobođenje povući ne samo u obliku propisanom za sastav oporuke nego i na bilo koji drugi način ako se iz okolnosti slučaj a može zaključiti da je to bila volja oporučiterja (čl. 51. st. 3 ZN — in fine). _ Ako postoji nužni nasljednik koji je stavio zahtjev da mu se osigura pravo na njegov nužni dio, tada će zakonski nasljednici (uključiv i nužne) morati trpjeti uračunavanje, odnosno vraćanje dara u dijelu i opsegu kojim je povrijeđen nužni dio, tj. u dijelu kojim je prekoračen r a s p o l o ž i v i d i o ostavine. To vrijedi i onda ako je oporučitelj odredio da se ovim zakonskim (i nužnim) nasljednicima ne uračuna vrijednostj dara u nasljedni dio. Pri tome, ne može biti povrijeđen nužni dio (čl. st. 4 ZN, 53. st. 3 i čl- 54. st. 2 ZN). ^ 8
152
Finžgar, loc. cit.
Član 51. 6. Što se smatra d a r o m određeno je u članu 34. ZN. Ovamo spada. odricanje od prava, oproštaj duga, ono što je ostavilac za života dao nasljedniku u ime nasljednog dijela, ili radi osnivanja ili proširenja kućanstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje b e z n a k n a d e , svaki akt otuđenja za koji u ostaviočevu imovinu nije ušla odgovarajuća protuvrijednost.^) Ovamo spadaju pogodbe kojima se kakva stvar prepušta nekome bez naknade (prav. pravilo iz § 938. Ogz i § 561. Sgz), kao i tzv. nagradno darovanje (donatio remuneratoria), ukoliko darodavac nije bio obavezan da ga učini (prav. pravilo iz § 940. Ogz). U posljednjem slučaju u nasljedni dio uračunava se samo vrijednost koja premašuje iznos remuneracije, a ne i sama remuneracija.(10) Darom se smatra i uračunava u nasljedni dio i ona imovina koja je bila u s t u p l j e n a nasljednicima za života ostaviočeva na osnovu sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine za života (cl. 111. ZN) ako se s ustupanjem ne suglasi koji nasljednik (čl- 115. st. 1 ZN), ili ako se ustupiocu poslije ustupanja rodi dijete, ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen umrlim (čl. 115. st. 2 ZN). Darom se smatra i ona imovina koja je bila ustupljena nasljednicima, ukoliko se bračni drug ustupioca ne suglasi sa sporazumom o ustupanju (čl. 117. st. 1 ZN), ili ako bračni drug uopće ne bude obuhvaćen sporazumom o ustupanju i raspodjeli (čl. 117. st. 2 i 3 ZN). To isto vrijedi i u slučaju ako bi koji potomak morao vratiti ustupiocu ono što je primio na temelju sporazuma o ustupanju u slučajevima predviđenim u članu 120. ZN, pa bi zahtijevao svoj nužni dio (čl. 121. st. 1 ZN). 7. U nasljedni dio uračunava se v r i j e d n o s t darovane stvari prema stanju dara u vrijeme kad je d a r o v a n , a prema njegovoj vrijednosti u času ostaviočeve s m r t i (cl- 35. ZN). P l o d o v i i k o r i s t i koje je nasljednik imao od darovane stvari do momenta s m r t i ostavioca ne uračunavaju se u njegov nasljedni dio (čl. 51. st. 2 ZN). Ekonomski razlozi govore za to da nasljednik treba da uživa i koristi sve plodove od darovane stvari od časa primitka dara do momenta ostaviočeve smrti. Obaveza na vraćanje plodova predstavljala bi ponekad teret za nasljednika koji bi mogao premašiti vrijednost dara. Stoga ostavilac ni posebnom odredbom ne može naložiti nasljedniku uračunavanje plodova i drugih koristi. ( u ) 8. Ako je besplatnim raspolaganjem učinjenim za života ili legatima p o v r i j e đ e n nužni dio, nužni nasljednik može zahtijevati da se zakonskim nasljednicima uračuna u nasljedni dio dar ili zapis (legat) po članu 53. stav 3 ZN i čl. 54. st. 2 ZN. U tom slučaju odredba ostavioca, da se određeni dar ili zapis, ili svi darovi ili zapisi dani u korist jednog zakonskog nasljednika ne uračunavaju u njegov nasljedni dio (čl. 51. st. 3 i čl. 52- ZN), vrijedi samo u dijelu kojim se ne v r i j e đ a nužna dio nužnog nasljednika, tj. kad se vrijednost darova i zapisa kreće u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela utvrđenog na način predviđen u 9
Vidi » O b j a š n j e n j a « na str. 118. Dr S. G o 1 j a r, u članku Novi zakon o dedovanju v sodni rabi, Pravnik br. 1—2/58, str. 44, 45. 11 F i n ž g a r, op. cit., str. 18. 10
153
Član 51 — 52. čl. 33. i 39. ZN. Ako je ova granica prekoračena i nužni dio povrijeđen, pristupa se reparaciji na način određen u članu 39. stav 1 i članu 40. ZN, i to tako što se najprije umanjuju sva oporučna raspolaganja, uključiv i legate namijenjene zakonskim (i nužnim) nasljednicima (čl. 41. ZN). Ako ni to ne bi bilo dovoljno, pristupa se v r a ć a n j u darova. Vraćanje darova vrši se na način što se zakonskim nasljednicima vrijednost primljenog dara obračunskim putem u r a č u n a v a u nasljedni dio (čl. 53. ZN). Vraćanje u naravi (realna kolacija) predstavlja izuzetak i dolazi u obzir kad treba vratiti v i š a k d a r a koji prelazi vrijednost zakonskog dijela kojim je p r e k o r a č e n r a s p o l o ž i v i dio ostaviine (čl. 54. st. 2 ZN). Vraćanje darova dolazi u obzir ne samo kod darova danih zakonskim nasljednicima (i ostalim nužnim nasljednicima) nego i kod darova koji su dani i drugim, osobama (oporučnim nasljednicima) i ostalim daroprimcima koji nisu zakonski nasljednici. Zakonski nasljednici odgovaraju za nužni dio bez obzira kada su primili dar. Naprotiv, ostali daroprimci (koji nisu zakonski nasljednici) odgovaraju vrijednošću onih darova koje su primili u p o s l j e d n j o j godini ostaviočeva života (čl. 33. st. 5 ZN). Sudska
praksa
1. V nasljedni dio uračunava se sve što je nasljednik primio iz imovine ostavioca prije njegove smrti, bez obzira na to da U je u tom davanju sam ostavilac neposredno sudjelovao ili su dijelove njegove imovine nasljedniku dali drugi budući sunasljednid (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Gz 102/55 od 2. XII 1955, Zbirka III, br. 203). 2. Što Je_ostavilac za. života daqkćeri_ najme miraza.opremg iudomlje•nja, to"šesmafra""jčao đ'ažF i Jcao Ifar "se uračimava jl nasljedni' dio kćeri (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Gz 43/55 od 13. V~l§53, Aoifka ili, br. 204). 3. Djevojačka oprema pribavljena iz prihoda ostavine ne može se smatrati kao dar koji se uračunava u nasljedni dio (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije Gž 3254/55 od 26. IX 1956). 4. Svakom zakonskom nasljedniku uračunava se u nasljedni dio sve što je dobio na dar od ostavioca ma na koji način. — Darovan je iznos kupovne cijene, a ne kuća ako je otac isplatio vrijednost kuće koja je u zemljišnu knjigu upisana kao vlasništvo sina (Vrhovni sud AP Vojvodine Gzz 16/58, Glasnik br. 4/59, str. 34). 5. Darovi dobiveni od ostavioca uračunavaju se u nasljedni dio zakonskim nasljednicima, osim ako je volja ostavioca bila da se to uračunavanje ne vrši (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 1637/62 od 19. VI 1962, Zb. VII/2—1962, br. US).
Uračunavanje
zapisa
zakonskim
nasljednicima
Član 52. Zapis ostavljen zakonskom nasljedniku uračunava se u njegov nasljedni dio, osim ako iz oporuke proizlazi da je oporučitelj htio da nasljednik dobije zapis uz svoj dio. 1. Uračunavanje z a p i s a (legata) u nasljedni dio z a k o n s k o m nasljedniku vrši se ex lege, ako neki od sunasljedn&ka to zatraži (61. 63. ZN). Uračunavanje legata ne dolazi u obzir ako iz oporuke proizlazi da 154
Član 5Sje oporučatelj htio da zakonski nasljednik dobije legat p o r e d svog nasljednog dijela. U tom slučaju tako ostavljeni legat ima svojstvo p r eleg at a,^) jer se izvršuje iz ostavine prije ostalih legata, uslijed čega se na zakonske nasljednike raspodjeljuje preostali dio ostavine. Ako se legat t r e b a u r a č u n a t i u nasljedni dio zakonskog nasljednika, a to će biti uvijek kad oporučitelj nije odredio da se legat ne uračunava, tj. da zakonski nasljednik dobije legat pored svog nasljednog dijela — tada se vrijednost primljenog legata u r a č u n a v a u nasljedni dio tako, što će se prilikom diobe ostavine zakonskom nasljedniku uzeti u račun vrijednost onoga što mu je ostavljeno odredbom o legatu. U tome se slučaju zakonski nasljednik može odreći nasljedstva, a zadovoljiti se legatom. Kako se ovdje radi o raspolaganju koje se s obzirom na uračunavanje izjednačuje s besplatnim raspolaganjima ostaviočevim učinjenim za života, to se kod uračunavanja legata primjenjuju ista pravila. (2) 2. Kod uračunavanja legata u nasljedni dio postupa se po istim načelima (čl. 53. i 54. ZN), bez obzira da li se radi o uračunavanju darova ili o uračunavanju legata. Ipak postoje izvjesne razlike u načinu na koji se postiže izjednačenje među nasljednicima u navedenim slučajevima. Kod uračunavanja d a r o v a vrijednost darova pojavljuje se kao prividno u v e ć a n j e vrijednosti ostavine, koje utječe na to da se vrijednost realnog dijela zakonskog nasljednika uvećava. Kod uračunavanja l e g a t a ne dolazi do ovog uvećanja, jer se radi samo o raspodjeli vrijednosti unutar dobara ostavine budući da se legati izvršuju u okvirima vrijednosti ostavine. Legati ne predstavljaju zasebnu imovinsku masu koja bi se pribrajala ostavini, kao što je to slučaj kod darova koje je ostavilac darovao za života. Pored ove razlike, u pogledu uračunavanja vrijednosti darova i vrijednosti legata, postoji također izvjesna razlika kod uračunavanja 1 eg a t a što ovisi o tome da li se radi o uračunavanju legata koji se sastoji od i n d i v i d u a l n o određene stvari (direktni legat), koji se izvršava neposredno iz ostavine ili na teret nasljedničkih dijelova s v i h zakonskih nasljednika (čl. 92. st. 3 ZN), ili se radi o legatu koji se izvršuje na teret nasljednog dijela o d r e đ e n o g nasljednika (čl. 92. st. 1 i 2 ZN). Rezultati do kojih se dolazi kod uračunavanja nisu isti. Oni su drukčiji kad se radi o direktnom legatu, nego što je kod uračunavanja indirektnog (posrednog) legata. I postupak uračunavanja, premda se vrši prema istim načelima iz čl. 53. i 54. ZN, nešto je drugačiji, što je rezultat karaktera ovih vrsta legata. a) Ako se radi o d i r e k t n o m legatu, tj. legatu koji se sastoji od individualno određene stvari, najprije će se utvrditi vrijednost ostavine uključujući i vrijednost legirane stvari ili prava. Zatim se utvrđuje veličina i vrijednost nasljednog dijela pojedinog nasljednika prema ukupnoj vrijednosti ostavine. Sada se od vrijednosti ostavine najprije odbija vrijednost legata, pa se svakom nasljedniku (kome legat nije ostavljen) 1
Vidi F i n ž g a r , u članku Vračunavanje daril in volil v dedni delež, Pravnik br. 1—2/61, str. 13. 2 Ibid. 155
Član 52. iz preostalog dijela ostavine (nakon odbitka vrijednosti legata) namiruje onolika (jednaka) vrijednost što je ima legat. Ako u ostavini nakon izvršenog izjednačenja i uračunavanja na izloženi način ostane izvjestan višak, ovaj se dijeli na s v e zakonske nasljednike (uključujući i onoga kome je namijenjen legat), razmjerno veličini njihovih nasljedničkih dijelova (kvota). Ako npr. ukupna vrijednost ostavine iznosi 300.000 dinara (uključiv vrijednost legata od 50.000 dinara koji je namijenjen nasljedniku A), tada će se najprije iz ostavine izdvojiti vrijednost legata od 50.000 dinara. Time će se vrijednost ostavine smanjiti na 250.000 dinara. Iz ove vrijednosti treba se najprije nasljednicima B i C, koji nasljeđuju ostavioca zajedno s nasljednikom A na jednake dijelove (u jednoj trećini), izdvojiti iz ostavine vrijednost od 100.000 dinara, tj. za svakog nasljednika (B i C) po 50.000 dinara da bi se tako ovi nasljednici izjednačili s nasljednikom A koji prima legat u istoj vrijednosti. Preostatak ostavine od 150.000 dinara dijeli se sada na s v e nasljednike na jednake dijelove, tj. svakom po jedna trećina (50.000 dinara). Prema tome svaki će nasljednik primiti u ime svog nasljednog dijela po 100.000 dinara time, što će se nasljedniku A u njegov nasljedni dio uračunati vrijednost legata od 50.000 dinara. Ako bi, međutim, u ovom slučaju vrijednost legata ostavljenog nasljedniku A iznosila 150.000 dinara, a budući da se iz sredstava ostavine ne bi moglo postići potpuno izjednačenje ostalih nasljednika (B i C) kojima nije ostavljen legat, tada će nasljednici B i C podijeliti preostali dio ostavine i primiti svaki po 75.000 dinara. U ovom slučaju nasljednici B i C primit će iz ostavine za 25.000 dinara manju vrijednost nego što iznosi vrijednost njihovog nasljednog dijela, dok će nasljednik A kome je ostavljen legat primiti-iz ostavine vrijednost koja je za 50.000 dinara veća od vrijednosti njegove nasljedničke kvote, odnosno za 75.000 dinara više nego što primaju ostali sunasljednici. U naprijed navedenom slučaju, za ostaviočeve dugove odgovaraju svi nasljednici, svaki u dijelu (kvoti) koji odgovara njegovom nasljednom dijelu, tj. u konkretnom slučaju svaki u dijelu od jedne trećine uzimajući u obzir vrijednost cijele ostavine (od 300.000 dinara). Međutim, nasljednici B i C neće smjeti ispuniti legat u dijelu kojim je premašena vrijednost nasljedničke kvote nasljednika A, tj. za 50.000 dinara prije nego što se namire ostaviočevi vjerovnici budući da oni imaju prednost u namirenju ispred legatara (čl. 93. ZN). Prema tome, nasljednik A odgovarat će za ostaviočeve dugove iznosom od 100.000 dinara, koliko iznosi vrijednost njegovog nasljednog dijela. Nasljednici B i C odgovarat će također do visine vrijednosti svojih nasljedničkih dijelova, tj. svaki u Vs (od ostavine koja vrijedi 300.000), dakle, sa po 10.0.000 dinara, ali će imati pravo da ne ispune legat prije nego što se namire ostaviočevi vjerovnici, odnosno da ispune legat u vrijednosti koja je umanjena za vrijednost ostaviočevih dugova. b) Ako se legat^treba ispuniti na teret nasljednog dijela o d r e d e legatu, tada će se najprije utvrditi veličina i vrijednost nasljedničkih dijelova pojedinih nasljednika. Zatim će se nasljedniku kome je namijenjen legat uračunati vrijednost legata u nasljedni dio. Vrijednost ovog 156
Član 52. legata stavit će se, međutim, na teret nasljednog dijela onog nasljednika koji je po odredbi oporueitelja dužan ispuniti legat iz onoga što mu je •ostavilac ostavio (čl. 92. st. 1 ZN). Tako će se u ostavini pojaviti v i š a k za vrijednost uračunatog legata. Ova vrijednost (višak) podijelit će se na sve nasljednike razmjerno veličini njihovih nasljedničkih dijelova. Npr. ako ukupna vrijednost ostavine iznosi 300.000 dinara, koju nasljeđuju A, B i C na jednake dijelove (jedna trećina), time da se nasljedniku C treba na teret nasljednog dijela nasljednika B dati legat u vrijednosti od 50.000 dinara (koji mu se uračunava u nasljedni dio), tada će se najprije utvrditi da vrijednost nasljednog dijela svakog nasljednika (jedna trećina) iznosi 100.000 dinara. Ako nasljednik C treba da primi legat u vrijednosti od 50.000 dinara na teret nasljednog dijela nasljednika B, ovaj iznos od 50.000 dinara pojavit će se kao »višak« u ostavini, koji se dijeli na sve zakonske nasljednike prema veličini njihovih nasljednih dijelova (po kvotama), tj. svakome po 16.666 dinara (50.000 :3). Tako će iz ostavine primiti nasljednik A 116.666 dinara (100.000 + 16.666), nasljednik B vrijednost od 66.666 dinara (100.000 — 50.000 + 16.666) i nasljednik C vrijednost od 116.666 (50.000 + 50.000 + 16.666). U pogledu odgovornosti za ostaviočeve dugove ovdje se nije ništa bitno izmijenilo: svaki nasljednik odgovara prema veličini svog nasljednog dijela (po 100.000 dinara), stim da nasljednik koji je dužan ispuniti legat (B) neće izvršiti legat prije nego što namiri ostaviočeve vjerovnike, odnosno ima pravo da ne izvrši legat u dijelu koji prelazi vrijednost njegovog nasljednog dijela (čl. 94. st. 1 ZN). 3. Oporučitelj može' u vrijeme dara, ili u oporuci, ili k a s n i j e odrediti da se pojedini dar ili zapis ili svi darovi i zapisi dani jednom zakonskom nasljedniku ne u r a č u n a v a j u u njegov nasljedni dio (čl. 51. st. 3 ZN). U tom slučaju taj nasljednik zadržava pravo na legat, a povrh toga, zajedno s ostalim nasljednicima, ima pravo da sudjeluje u podjeli ostavine kao da dara ili zapisa nije bilo (čl. 54. st. 1 ZN). Ako prema volji ostavioca legat ne t r e b a uračunati u nasljedni dio nekom zakonskom nasljedniku, tada će, ako ima n u ž n i h nasljednika koji su stavili zahtjev za ostvarenje svog prava na nužni dio (čl. 45. ZN), taj nasljednik (legatar) moći zadržati vrijednost legata u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela (čl. 54. st. 2 ZN). 4. Uračunavanje zapisa u nasljedni dio odnosi se također i na n u ž nog nasljednika,, jer on uvijek spada u krug zakonskih nasljednika (čl. 30. st. 3 ZN). Nužni nasljednik kome se vrijednost legata u r a č u n a v a u nasljedni dio ima,pravo primiti legat u granicama svog nužnog dijela, a višak preko ove vrijednosti, na teret raspoloživog dijela. Ako se nužnom nasljedniku legat ne u r a č u n a v a u nužni dio, tada nužni nasljednik ima pravo da dobije legat p o r e d svog nužnog dijela, ah' i to također samo u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela ostavine (čl. 54. st. 2 ZN).
157
Član 53. Kako se vrši u r a č u n a v a n j e
darova i zapisa
Član 53. Uračunavanje vrši se tako da ostali nasljednici dobivaju iz ostavine odgovarajuću vrijednost, pa se tek nakon toga ostatak ostavine dijeli među svim nasljednicima. Ako dobra koja je ostavilac imao u času smrti nisu dovoljna da ostali nasljednici dobiju odgovarajuću vrijednost, nasljednik kome se vrši uračunavanje nije dužan vratiti im nešto od onoga što je on dobio. Pri tome ostaju u važnosti odredbe o nužnom dijelu. 1. Uračunavanje darova i zapisa (legata) u nasljedni dio zakonskim i nužnim nasljednicima vrši se na z a h t j e v sunasljednika (čl. 63. ZN). Uračunavanje neće doći u obzir ako sunasljedniei nisu stavili takav zahtjev, ili ako je oporučitelj izričito odredio da se namijenjeni legat ili primljeni dar ne u r a č u n a v a u nasljedni dio (čl. 51. st. 3 i čl. 52. ZN), ili ako se dar ili legat po z a k o n u ne uračunavaju (čl. 59. i čl. 60. ZN). Zahtjevi sunasljenika za uračunavanjem, u posljednjim slučajevima, nemaju nikakvog značaja. Kad nastupi slučaj da treba u r a č u n a t i dar i legat u nasljedni dio, irračiinavanjfi se vrši na način što se zakonskom nasljedniku u nasljedni dio uračunava v r i j ed nos.t darovane^stvarT ili "legataT Nasljednik može ovo uračunavanje' izbjeći ako darovanu stvar v r a t i u ostavinu (čl. 56. st. 1 ZN). U tom slučaju darovana stvar neće se uračunati u njegov nasljedni dio. Ako korištenjem prava izbora nasljednik z a d r ž i darovanu stvar, mora trpjeti uračunavanje njezine vrijednosti u svoj nasljedni dio. U tom slučaju, primit će iz ostavine onoliko koliko mu nakon uračunavanja dara treba pripasti p o v r h vrijednosti dara ili legata na račun nasljednog dijela. Uračunavanje vrijednosti primljenog dara dolazi u obzir ako nasljednik nije u mogućnosti koristiti se pravom izbora i vratiti dar u ostavinu. U tom slučaju n^ljednik^se^rie^jnože osloboditi uračunavanja .") ij ni onda ako biju_ ostavinu položio vrijednost darovane stvari i zahtijevao rw R- /'' 3a~mu se prizna pravo na sudjelovanje u podjeli ostavine. Ako je nasljednik u mogućnosti da samo djelomično vrati neke od darovanih stvari, priznat će mu se pravo na sudjelovanje u podjeli ostavine, tako što će nju se nevraćena vrijednost dara uračunati u nasljedni dio. V r i j e d n o s t dara utvrđuje se prema s t a n j u u kojem se darovana stvar nalazila u vrijeme kad je d a r o v a n a , a prema vrijednosti (tržnoj cijeni) koju je imala u času s m r t i ostavioca (čl. 57. i čl. 35. ZN). 2. Uračunavanje se vrši na način da se prethodno utvrđuje koliko ima zakonskih nasljednika i koji su, i vrijednost koju je svaki od njih primio od ostavioca na dar. Zatim se za svakog pojedinog nasljednika izračunava koliku bi vrijednost trebao primiti iz ostavine da bi bio izjednačen s onim nasljednicima koji su primili dar. Pod » o s t a l i m« nasljednicima, u smislu odredbe st. 1 ovog člana smatraju se oni zakonski nasljednici koji od ostavioca za njegova života nisu n i š t a p r i m i l i na temelju besplatnog raspolaganja (čl. 34. ZN), kao i svi oni koji su primili dar koji im se, bilo po odredbi samog osta158
Član 53.
1
B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 393. B a z a 1 a, u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost, br. 3—4/57, str. 152. 2
159
Član 53. sljednici, uključiv i one koji su primili darove i legate, koji su im na izloženi način uračunati u nasljedni dio, razmjerno veličini njihovog nasljednog dijela (kvote). Način uračunavanja i izjednačenja sunasljednika, kad u ostavim i m a dovoljno imovine da se može izvršiti izjednačenje svih nasljednika, tj. pokriti vrijednost svih darova, vidi se iz niže navedenih primjera: a) ako ostavinu čija je ukupna vrijednost 30.000 dinara nasljeđuju 1 A, B i C u j e d n a k i m dijelovima (svaki u / 8 ), a vrijednost primljenih darova iznosi: za nasljednika B—4.000 dinara, za nasljednika C—2.000 — izvršit će se međusobno izjednačenje nasljednika tako da će nasljednik A primiti 4.000 dinara, a nasljednik C 2.000 dinara. Ostatak ostavine od 24.000 dinara (po odbitku iznosa od 4.000 + 2.000 dinara) dijeli se na sve nasljednike u razmjeru njihovih nasljedničkih dijelova, tj. svakome, u Vs, po 8.000 dinara. Stoga će A primiti iz ostavine 12.000 dinara (4.000 + 8.000), nasljednik B 8.000 dinara, i nasljednik C 10.000 dinara (2.000 + 8.000), što ukupno iznosi 30.000 dinara. b) ako nasljednički dijelovi n i s u j e d n a k i a ostavioea nasljeđuju sin A u Vs i unuci B i C, svaki u 1 / 4 dijela, od kojih su primili dar nasljednik B 10.000 dinara, a nasljednik C 2.000 dinara, tada će se najprije izvršiti izjednačenje. Tako će nasljednik A primiti u ime izjednačenja 20.000 dinara, a nasljednik C 8.000 dinara. Preostatak ostavine od 12.000 dinara (40.000—28.000) razdijelit će se među sve sunasljednike u omjeru 1 :2. Stoga će iz ostavine nasljednik A primiti vrijednost 26.000 dinara (20.000 + 6.000), nasljednik B 3.000 dinara, i nasljednik C vrijednost od 11.000 dinara (8.000 +3.000). Ako u ostavini nema dovoljno imovine da bi se moglo izvršiti izjednačenje svih nasljednika u visini vrijednosti dara koji ima najveću vrijednost, odnosno u visini vrijednosti svih darova danih jednom nasljedniku koji je najviše primio, neće se moći postići potpuno izjednačenje svih zakonskih nasljednika. Nasljednici koji uopće nisu primili dar ili legat, ili su primili dar (legat) koji im se ne uračunava u nasljedni dio, ili su primili dar ili legat čija je vrijednost niža, primit će iz ostavine samo onu vrijednost koja »odgovara« vrijednosti svih darova i legata danih onom zakonskom nasljedniku, koja je n e p o s r e d n o n a j v i š a , tj. do koje je prema sredstvima ostavine moguće izvršiti izjednačenje. Nasljednik koji je primio v i š e nego ostali nasljednici, tj.čija_je vrijednosti dara i legata v e ć a od vrijednostlTgjpivine koja^se, dijeli z_a_d ^ _ j __ r ž a v a darovanu stvar u trajno vlasništvo, i On nije dužan vratiti u ostavinu visak, odnosno""bnaj dio vrijednosti darovane stvari, koji premašuje vrijednost njegovog zakonskog dijela. Stoga ovaj nasljednik neće primiti ništa iz ostavine, jer je u cijelosti podmiren vrijednošću svog dara. Ovaj nasljednik ima ipak položaj stvarnog nasljednika,(3) iako iz ostavine neće ništa primiti i u njezinoj podjeli de facto ne sudjeluje. On se utvrđuje nasljednikom u dijelu ostavine, koji odgovara njegovoj nasljedničkoj kvoti, s kojim odgovara za dugove 3 B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 395, smatra da takav nasljednik ima položaj t i t u l a r n o g nasljednika, što ne stoji s obzirom na njegovu odgovornost za dugove.
160
Član 53. ostaviočeve (dl. 145. st. 1 ZN), bez obzira što vrijednost njegovog dara premašuje vrijednost njegovog nasljednog dijela (nasljedničke kvote). Ako bi se naknadno pronašla nova ostavinska imovina (čl. 235. ZN), takav će nasljednik, prilikom njezinog raspoređivanja, participirati u njenoj podjeli nakon što ostali nasljednici dobiju vrijednost koja odgo>vara vrijednosti dara toga nasljednika. Način jednačenja i uračunavanja, kad u ostavini n e m a dovoljno imovine za potpuno izjednačenje svih sunasljednika, vidi se jasnije iz slijedećih primjera: a) Ako nasljednici nasljeđuju na j e d n a k e dijelove, ako npr. postoji ostavina u vrijednosti od 30.000 dinara, koju nasljeđuju A, B i C, svaki u V3, od kojih je A primio dar od 18.000 dinara, a nasljednik B u vrijednosti od 42.000 dinara, izvršit će se izjednačenje u pogledu nasljednika A i C, pa će se za nasljednika C izdvojiti iz ostavine vrijednost od 18.000 dinara. Ostatak od 12.000 dinara (30.000—18.000) podijelit će se razmjerno veličini njihovih nasljedničkih dijelova, svakome u 1/2. Tako će iz ostavine primiti nasljednik A vrijednost od 6.000 dinara, nasljednik C vrijednost cd 24.000 dinara (18.000 + 6.000), dok nasljednik B neće primiti, ništa, jer je sa svojim nasljednim dijelom podmiren budući da je vrijednost koju bi trebao primiti iz ostavine primio još za života ostaviočeva. b) Ako nasljednički dijelovi n i s u j e d n a k i , a vrijednost ostavine koju nasljeđuju A u V2, a B i C svaki u V4, iznosi npr. 38.000 dinara, pri čemu je nasljednik B primio dar u vrijednosti od 10.000 dinara, a nasljednik C u vrijednosti od 30.000 dinara, tada će se radi izjednačenja nasljednika A ovom izdvojiti iz ostavine vrijednost od 20.000 dinara, tj. dvostruko više nego što je nasljednik B primio na dar, budući da je nasljedni dio nasljednika A dvostruko veći (2:1). Nakon toga će se preostali dio ostavine od 18.000 dinara (28.000—20.000) razdijeliti nasljednicima A i B u razmjeri 2:1, pa će A primiti iz ostavine vrijednost od 32.000 dinara (20.000 + 12.000), nasljednik B vrijednost od 6.000 dinara, dok nasljednik C neće dobiti ništa, jer je sa svojim nasljednim dijelom već podmiren uračunavanjem vrijednosti dara. Iz ovog proizlazi da institut uračunavanja darova i zapisa u nasljedni dio ne može biti na š t e t u zakonskom nasljedniku koji je dar primio. Institut uračunavanja predstavlja sredstvo pomoću koga se vrši međusobno i z j e d n a č e n j e zakonskih nasljednika namirenjem vrijednosti darova i legata, koje su neki zakonski nasljednici primili od ostavioca, onim nasljednicima koji ih nisu primili. Ovo namirenje može se ostvariti u cijelosti, ili samo u dijelu koji omogućava ukupna Vrijednost ostavine. Ako nema dovoljno imovine, nasljednici koji nisu primili dar moraju se zadovoljiti razmjernom podjelom one imovine koja je ostala u času smrti ostaviočeve. Prema tome, institut uračunavanja predstavlja mjeru kojom se sprečava da u podjeli ostavine sudjeluju oni nasljednici koji su od ostavioca za njegova života primili darove čija vrijednost odgovara nji| novom zakonskom, nasljednom dijelu ili ga premašuje, prije nego što v se isto tolika vrijednost namiri iz ostavine onim nasljednicima koji nisu primili dar ili legat. Zakon o nasljeđivanju s komentarom
161
Član 53. 4. Prilikom uračunavanja darova i zapisa u nasljedni dio zakonskim nasljednicima uzima se u obzir v r i j e d n o s t ostavinske imovine, dakle, a k t i v e koja je zatečena u momentu s m r t i ostavioca. Kod ustanovljenja vrijednosti ostavine u svrhu uračunavanja ne primjenjuju se način obračunavanja predviđen u članu 33. ZN, koji dolazi u obzir samo kad postoji zahtjev n u ž n i h nasljednika za realizaciju njihovog prava na nužni dio. Prema tome, prilikom uračunavanja darova i zapisa u nasljedni dio, darovi se ne pribrajaju vrijednosti čiste ostavine (kao u slučaju iz čl. 33. st. 4 i 5. ZN). Veličina nasljednog dijela koja pripada pojedinom zakonskom nasljedniku, u koji se uračunavaju darovi i zapisi, utvrđuje se prema vrijednosti ostavinske aktive, tj. cjelokupne imovine koja je u času smrti pripadala ostaviocu. Ovaj način obračunavanja primjenjuje se ako nema nužnih nasljednika, dakle, kod podjele ostavine na zakonske nasljednike koji ne ostvaruju pravo na nužni dio. 5. Ako ima n u ž n i h nasljednika koji su stavili zahtjev za ostvarenje prava na nužni dio, u r a č u n a v a t će se dar zakonskim nasljednicima samo ako to nužni nasljednik z a h t i j e v a (čl. 63. ZN), ako umanjenjem o p o r u č n i h raspolaganja ne bi bio namiren za svoj nužni dio. Ovo uračunavanje darova u nasljedni dio zakonskim nasljednicima izvršit će se bez obzira na vrijeme kad je dar darovan. Kao osnovica za utvrđivanje vrijednosti ostavine, u ovom slučaju, uzima se o b r a č u n s k a vrijednost ostavine utvrđena po čl. 33. i 39. ZN. Ovo vrijedi dok se vrijednost besplatnih raspolaganja, koja se uračunavaju u nasljedni dio, kreće u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela ostavine. Ako uračunavanjem dara u nasljedni dio nije moguće podmiriti nužni dio u cijelosti uslijed toga što je darovima danim u korist zakonskih nasljednika p r e k o r a č e n r a s p o l o ž i v i d i o , pristupit ć e s e v r a ć a n j u darova in natura redoslijedom propisanim u čl. 43. ZN (vidi objašnjenja uz čl. 41, 43. i 44. ZN). Ako zakonski nasljednici ne bi htjeli nužnom nasljedniku u ostavinskom postupku vratiti darove koji prekoračuju raspoloživi dio, nužni nasljednik morat će isvoj zahtjev za vraćanje ostvarivati u posebnoj parnici. Zakonski nasljednici, kojima vrijednost primljenog dara prekoračuje vrijednost njihovog nasljednog dijela, neće ništa primiti iz ostavine. jer je njihov nasljedni dio, uslijed uračunavanja vrijednosti dara, u cijelosti podmiren. Ovi nasljednici ipak odgovaraju nužnom nasljedniku za nužni dio bez obzira na vrijeme kad im je dar darovan (čl. 33. st. 5 ZN), do visine vrijednosti kojom je ostavilac prekoračio raspoloživi dio ostavine u njihovu korist. Ako se među zakonskim nasljednicima, koji su za života ostavioca primili dar nalaze i n u ž n i nasljednici, vrijednost dara koji je pojedini nužni nasljednik primio, u r a č u n a t će se u nužni dio ako se inače dar u r a č u n a v a tom nasljedniku, ako je takav zahtjev postavljen od strane sunasljednika (čl. 63. ZN). Vrijednost ovih darova i zapisa uzima se u obzir samo kod izračunavanja i utvrđenja obračunske vrijednosti ostavine (čl. 33. ZN). 162
Član 53, Ako vrijednost dara koji se uračunava nužnom nasljedniku u smislu čl. 51/st. 1 ZN prelazi veličinu njegovog nužnog dijela, nužni nasljednik koji je takav dar primio morat će vratiti u ostavinu v i š a k , ako je ovim raspolaganjem ostaviočevim p o v r i j e đ e n nužni dio kojeg drugog nužnog nasljednika, tj. kad je prekoračen r a s p o l o ž i v i dio ostavine. Nužni nasljednik zadržava višak dara, koji prelazi visinu vrijednosti njego^ vog nužnog dijela samo u granicama raspoloživog dijela. 6. Uračunavanje vrijednosti primljenog dara ili legata ne utječe na veličinu n a s l j e d n o g d i j e l a (nasljedničku kvotu) zakonskog nasljednika.^) Međutim, uračunavanje utječe na utvrđivanje onog dijela ostavinske imovine koji u povodu izvršenog uračunavanja ima realno pripasti pojedinom zakonskom nasljedniku. I pored toga što zakonski nasljednici istog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove (npr. svaki u 7 4 ), uslijed uračunavanja vrijednosti ranije primljenog dara ili legata u nasljedni dio, nasljednik kome se vrši uračunavanje, neće iz ostavine primiti jednaku vrijednost kao ostali nasljednici. On će primiti iz ostavine po vrijednosti manji dio, tj. koliko iznosi vrijednost njegovog dara ili legata, dok će ostali sunasljedniei primiti razmjerno veći dio ostavine. Stoga u rješenju o nasljeđivanju, u slučaju izvršenog uračunavanja, pored utvrđenja sastava i vrijednosti ostavine i veličine nasljeđničkih dijelova (kvota) pojedinih nasljednika, treba navesti još i vrijednost, odnosno veličinu r e a l n o g dijela ostavine koju pojedini nasljednik treba da primi iz dobara ostavine nakon izvršenog uračunavanja. Ovaj realni dio može biti izražen vrijednosno ili u obliku alikvotnog dijela koji dotični nasljednik treba da stvarno dobije iz ostavine nakon izvršenog uračunavanja. Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju naknadno pronađe još imovine koja spada u ostavinu (čl. 235. ZN), ova će se imovina rasporediti među nasljednike prema rješenju o nasljeđivanju. Ovom prilikom moraju- se uzeti u obzir odredbe člana 53. st. 1 i 2 ZN o načinu uračunavanja. Ako je uračunavanje darova ili legata bilo primijenjeno prilikom utvrđivanja nasljeđničkih kvota, naknadno pronađena imovina raspodijelit će se među zakonske nasljednike, prema tome da li je već rješenjem o nasljeđivanju postignuto izjednačenje nasljednika ili nije. U prvom slučaju naknadno pronađena imovina rasporedit će se prema veličini nasljeđničkih dijelova. U drugom slučaju realne kvote u podjeli ostavine u pogledu naknadno pronađene imovine, utvrdit će se prema onome što pojedini nasljednik s t v a r n o treba još da dobije iz ovog preostalog dijela ostavine, odnosno od naknadno pronađene imovine, vodeći računa o izjednačavanju zakonskih nasljednika (čl. 53. st. 1 ZN). 7. Uračunavanje vrijednosti dara ili legata u nasljedni dio važno je za u n u t r a š n j e odnose i obračun među nasljednicima. Prema t r e ć i m osobama uračunavanje nema utjecaja. Za ostaviočeve d u g o v e nasljednici odgovaraju u visini vrijednosti svojih nasljeđničkih dijelova (po kvotama). To vrijedi i onda ako uslijed izvršenog uračunavanja darova ne bi ništa primili iz ostavine (jer su za života ostaviočeva već primili jednaku i Dr A. F i n ž g a r, u članku Vračunavanje daril in volil v dedni delež, Pravnik br. 1—2/61, str. 22.
163
Član 53 — 54. ili veću vrijednost) ili ako su primili više nego što bi iznosila vrijednost njihove nasljedničke kvote. Ovo stoga što je u pogledu odgovornosti za ostaviočeve dugove neodlučno da li je ostavina već podijeljena ili nije (čl. 145. st. 3 ZN). Nasljednici odgovaraju ostaviočevim vjerovnicima z a j e d n i č k i do visine vrijednosti ostavine ne uzimajući u obzir vrijednost darova. Za odnos nasljednika prema vjerovniku mjerodavna je samo veličina nasljednog dijela (nasljedničke kvote).(5) Nasljednik odgovara vrijednošću svog nasljednog dijela (kvote) bez obzira da li je vrijednost kvote pokrivena vrijednošću darova ili odgovarajućim dijelom ostavine. U međusobnom odnosu, u snošenju ostaviočevih dugova participirat će i oni zakonski nasljednici koji uslijed uračunavanja realno nisu dobili ništa iz ostavine, jer su od ostavioca primili dar ili neku imovinu na račun svog nasljednog dijela. Oni nasljednici koji su iz ostavine realno primili veću vrijednost nego što iznosi vrijednost njihovog nasljednog dijela (kvote) odgovaraju ostaviočevim vjerovnicima samo do visine vrijednosti svog nasljednog dijela (svoje nasljedničke kvote). Ovo stoga što ovi nasljednici realno primaju više ostavine uslijed uračunavanja vrijednosti darova koje su primili drugi sunasljednici. Povećanje njihovog realnog dijela ide na teret sunasljednika prema kojima je primijenjeno uračunavanje, pa je, prema tome, vrijednost ostavine samo prividno »uvećana«. Vrijednost ostavine u stvari je ostala ista, samo je uslijed izvršenog uračunavanja došlo do izvjesnog rebalansa u korist onih nasljednika koji od ostavioca za njegova života nisu ništa primili na račun svog nasljednog dijela. Ostaviočevi vjerovnici imaju pravo da se namiruju samo u opsegu vrijednosti ostavine budući da im nasljednici odgovaraju samo vrijednošću svojih nasljednih dijelova (po kvotama). Za ostaviočeve dugove ne odgovaraju legatari (čl. 98. st. 1 ZN) i ostali daroprimci (arg. a contr. iz čl. 145. ZN). Ostaviočevim vjerovnicima, međutim, ostaje pravo da tužbom pobijaju ostaviočeva raspolaganja, koja su učinjena u namjeri oštećenja ili osujećenja naplate njihovih potraživanja, po prav. pravilima Zakona o pobijanju pravnih djela izvan stečaja (od 22. I 1931). Sudska
praksa
Rješenje o nasljeđivanju, u koje je unesen sporazum zakonskih nasljednika o diobi nasljedstva ne može se pobijati iz razloga da nije uzet u obzir dar koji je ostavilac učinio nasljedniku (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Rev. 225/61 od 28. XII 1961, Zb. VI/3—1961, br. 238). P r a v o
n a s l j e d n i k a
k o m e
se
dar
ili
zapis
ne
u r a č u n a v a
Član 54. Kad prema volji ostaviočevoj dar ili zapis ne treba uračunati nasljedniku u njegov nasljedni dio, takav nasljednik zadržava dar odnosno zapis i učestvuje sa ostalim nasljednicima u diobi ostavine kao da dara odnosno zapisa nije ni bilo. s F i n ž g a r, op. cit., str. 393. 164
Član 54 — 55. Kad ima nužnih nasljednika, a prema volji ostaviočevoj dar ili zapis ne treba uračunati nekom nasljedniku u njegov nasljedni dio, taj nasljednik moći će zadržati dar odnosno zapis u granicama raspoloživog dijela. 1. Nasljednik kome se vrijednost dara ne u r a č u n a v a u nasljedni dio sudjeluje u podjeli ostavine na isti način kao i svi oni zakonski nasljednici koji od ostavioca za njegova života nisu ništa primili na temelju besplatnih i s njima izjednačenih raspolaganja, kao i oni zakonski nasljednici koji su primili dar, ali koji im se po odredbi oporučitelja ili po odredbi zakona ne uračunava u nasljedni dio (član 59. stav 1, član 60. i član 61. stav 1 ZN). U ovakvim slučajevima ne primjenjuju se odredbe čl. 53. ZN, pa će se ostavina raspodijeliti među sve nasljednike prema njihovim nasljednim dijelovima (kvotama) koji budu utvrđeni b e z o b z i r a na primljeni dar, odnosno prema sadržaju oporuke (u pogledu legata). 2. Pravo zakonskog nasljednika da z a d r ž i dar ili primi legat, koji m u s e n e u r a č u n a v a u nasljedni dio, i da zajedno s ostalim nasljednicima sudjeluje u podjeli cijele ostavine nije neograničeno. Ako postoje n u ž n i nasljednici, koji su istakli z a h t j e v za ostvarenje svog prava na nužni dio, nasljednik-
Član 55. Nasljednik koji se odrekao nasljedstva zadržava dar u granicama raspoloživog dijela. On ima pravo zahtijevati ispunjenje zapisa samo u granicama raspoloživog dijela. 1. Nasljednik koji se o d r e k a o nasljedstva nije nasljednik, jer se odricanje od nasljedstva smatra odricanjem od p r a v a na nasljedstvo i svih ovlaštenja koja su jednom nasljedniku na temelju nasljeđivanja 165
Član 55. pripadala. Takva osoba smatra se da nikada nije bila nasljednik (čl. 136. stav 4 ZN). Ovo vrijedi bez obzira da li se radi o odricanju od nasljedstva samo u vlastito ime (čl. 136. stav 4 ZN) ili i u ime svog potomstva (61. 136. stav 2 ZN). Osoba koja se odrekla nasljedstva ima pravo zadržati dar. Ovo njeno pravo izjednačeno je s pravom svakog drugog daroprimca koji nije zakonski nasljednik. Ove osobe imaju pravo zadržati dar ako njime nije povri-_ jeden nužni dio, tj. ako se vrijednost dara kreće u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela ostavine. Takve osobe mogu zadržati dar ako se namire-, nje povrijeđenog.nužnog dijela može postići umanjenjem oporučnog raspolaganja (čl. 41. ZN), ili vraćanjem darova koji su kasnije darovani (čl. 43. ZN). Daroprimci koji nisu zakonski nasljednici dužni su vratiti samo one darove koji su im darovani u posljednjoj godini ostaviočeva života (čl. 33. stav 5 ZN). Naprotiv, zakonski nasljednik koji se odrekao nasljedstva dužan je vratiti sve one darove koji prelaze raspoloživi dio, bez obzira na vrijeme kad su mu darovi dani. Posljednje dolazi u obzir ako se vraćanjem darova koji su darovani u posljednjoj godini života ostaviočeva ne bi mogao namiriti povrijeđeni nužni dio, pa bi se moralo pristupiti vraćanju dara koji je ranije darovan zakonskom, nasljedniku, koji se nasljedstva odrekao. . 2 . Zakonski nasljednik koji se odrekao nasljedstva u korist kojeg s u n a s l j e d n i k a smatra se i dalje nasljednikom, jer se ovakvo odricanje smatra u s t u p a n j e m svog nasljednog dijela (čl. 139. stav 2 ZN). Takvom se nasljedniku u nasljedni dio treba uračunati sve što je besplatnim raspolaganjem primio za života. Ustupanjem svog nasljednog dijela ne gubi nasljedničko svojstvo i smatra se nasljednikom, pa stoga i odgovara za dugove ostaviočeve. Ovaj se nasljednik može o s l o b o d i t i uračunavanja ako v r a t i u ostavinu ono što je od ostavioca primio kao dar (čl. 56. st. 1 ZN). U tom slučaju ima pravo sudjelovati u raspodjeli ostavine zajedno s ostalim na- • sljednicima. Ako zakonski nasljednik, koji je svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku, odluči da z a d r ž i dar, bit će dužan v r a t i t i u ostavinu vrijednost dara u slučaju ako zbog povrede n u ž n o g d i j e l a kojeg nužnog nasljednika bude stavljen zahtjev u tom pravcu. Opseg vraćanja dara, međutim, ovisi o tome da li se prema odredbi ostavioca treba tome nasljedniku uračunati dar u nasljedni dio ili ne. Ako se dar koga je takav nasljednik (koji se odrekao nasljedstva u korist sunasljednika) primio za života ostavioca uračunava u njegov nasljedni dio, postupit će se po odredbama člana 53. stav 2 i 3. To znači da će u slučaju ako je povrijeđen nužni dio kojeg nužnog nasljednika i stavljen zahtjev za vraćanje darova, ovaj nasljednik morati vratiti dar. koji je primio (izuzev plodova i koristi koje je imao od darovane stvari čl. 51. stav 2 ZN), u dijelu koji je potreban da se namiri povrijeđeni nužni dio. Međutim, ako se po odredbi ostavioca dar darovan nasljedniku n e u r a č u n a v a u nasljedni dio (po članu 51. st. 3 ZN), takav će nasljednik, u slučaju zahtjeva nužnog nasljednika za vraćanje dara morati vratiti 166
Član 55 — 56. dar u dijelu kojim su prekoračene granice raspoloživog dijela, a zadržati dar u granicama raspoloživog dijela (čl. 54. st. 2 ZN). Na isti način postupa se i kod uračunavanja darova i legata nasljedniku koji je r a s p o l a g a o s cijelom ostavinom ili njenim, dijelom (čl. 138. st. 1 ZN) budući da se takvo raspolaganje smatra prećutnom izjavom 0 primanju nasljedstva. Takav se nasljednik ne može više odreći nasljedstva. 3. Darom se smatra i o p r o š t a j d u g a (čl. 34. ZN), što ga je nasljednik dugovao ostaviocu. Da bi se dug mogao smatrati darom, potrebno je da postoji odgovarajuća odredba ostaviočeva o o p r o š t a j u toga duga. Ako nema odredbe o oproštaju, dug se neće smatrati darom, nego će se uračunati u nasljedni dio nasljedniku — (dužniku) tako da će uslijed toga primiti manje iz ostavine. Na dugove koji izričitom odredbom oporučite^lja nisu oprošteni ne mogu se primijeniti propisi koji se odnose na darove, tj. imovinu koju su nasljednici dobili od. ostavioca na temelju besplatnih 1 s njima izjednačenih raspolaganja. Uračunavanje onoga što je zakonski nasljednik dugovao ostaviocu u njegov nasljedni dio, ima kod utvrđivanja nasljednog dijela obračunski karakter. Ako je ostavilac oprostio dug, tada će se vrijednost oproštenog duga smatrati darom, po će se samo u odnosu na tu vrijednost primijeniti propisi koji se odnose na uračunavanje dara.O 4. Kad nasljedniku koji se o d r e k a o nasljedstva treba isplatiti legat, tada će se direktni legat, koji je ostavljen neposredno iz ostavine, ispuniti u granicama raspoloživog dijela. Ako zapis namijenjen zakonskom nasljedniku koji se odrekao nasljedstva tereti kojeg drugog nasljednika ili kojeg legatara (sublegat), ovi mogu zahtijevati razmjerno umanjenje legata u onom omjeru u kojem je smanjen njihov nasljedni dio, (čl. 42. st. 1 ZN) odnosno legat (čl. 94. ZN). To pravo pripada i legataru koji se odrekao nasljedstva a zadržao pravo na legat ako iz vrijednosti svog legata treba da ispuni legat (sublegat). Pravo vraćanja
darova
Član 56.
Nasljednik ima pravo darovanu mu stvar vratiti ostavini. U tom slučaju ne će mu se njezina vrijednost uračunati u nasljedni dio, a u pogledu troškova koje je učinio za stvar i u pogledu oštećenja koje je ona pretrpjela on će se smatrati kao savjestan držalac, dok se njegova nesavjesnost ne bi dokazala. 1. Prilikom uračunavanja dara u nasljedni dio zakonskim nasljednicima, nasljednik — daroprimac i legatar, nisu, u pravilu, dužni da in natura (fizički) vrate u ostavinu predmete ili pojedine stvari koje su primili na dar od ostavioca, osim u slučajevima ako je takvim darom povrijeđen nužni dio. Redovan način uračunavanja predstavlja tzv. v r i j e d n o s n o k a z a l a , u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost, br. 3;—4/57, str. 150. 167
Član 56. 1
uračunavanje darova i legata^ ) Nasljednicima koji nisu primili dar daje se iz ostavine prvo vrijednost darova što su ih pojedini nasljednici primili za života ostaviočevog, pa se tek ostatak ostavine dijeli među sve nasljednike, uključujući ovamo nasljednike koji su primili dar manje vrijednosti (čl. 53. st. 1 ZN). Nasljednik — daroprimac ima pravo i z b o r a . On može darovanu stvar vratiti u ostavinu ili je z a d r ž a t i . U posljednjem slučaju vrijednost darovane stvari u r a č u n a t će mu se u'njegov nasljedni dio. Nasljednik može darovanu stvar v r a t i t i u ostavinu. U tom slučaju takav se nasljednik izjednačuje u potpunosti ili djelomice (ako vrati samo neke stvari) s ostalim nasljednicima. Vraćanjem dara u ostavinu stječe pravo da sudjeluje u podjeli ostavine zajedno s ostalim nasljednicima. Samo ako je povrijeđen nužni dio, postoji obaveza nasljednika da vrati stvar in natura, u dijelu koji je potreban da bi se dopunio povrijeđeni nužni dio. 2. Pod pojmom s a v j e s n o g držaoca stvari treba smatrati p o š t e n o g posjednika.(2) U pogledu prava i obaveza poštenog posjednika vidi pravna pravila iz §-a 329, 330 do 332 GG'Z odnosno §. 203. i 204. SGZ. Nasljednik — daroprimac smatra se savjesnim držaocem (poštenim posjednikom) sve do časa saznanja za zahtjev za uračunavanje (čl. 63), ukoliko se njegova ranija nesavjesnost ne bi dokazala.( s ) Zakonskom nasljedniku trebaju se nadoknaditi svi p o t r e b n i troškovi (inpensae necessariae) koje je učinio da se sačuva darovana stvar, a bez kojih bi ova stvar propala li bi se njena vrijednost pogoršala. Isto tako pripada mu pravo na naknadu k o r i s n i h troškova (inpensae utiles) koje je učinio da se umnože (povećaju) koristi od darovane stvari (§. 331 OGZ). Izuzetno, nasljedniku će se naknaditi i troškovi koje je učinio radi p o l j e p š a n j a (i poboljšanja) stvari (inpensae voluptuariae), koje ne donose uvećanu korist od stvari ako su utjecale da se vrijednost stvari povećala (§. 332. biv. OGZ). Zakonskom nasljedniku mora se dopustiti da o d n e s e odnosno skine sa stvari sve ono što je dao za njeno poljepšanje ako se time ne oštećuje ili ne dira u samu stvar. 3. Savjesni držalac (pošteni posjednik) može po volji upotrijebiti, potrošiti i uništiti darovanu stvar, a,da za to nikome ne odgovara (prav. pravilo iz § 329. OGZ § 204. SGZ). Odatle proizlazi da zakonski nasljednik, ako vrati dar u ostavinu, ne o d g o v a r a za ona oštećenja koja je darovana stvar pretrpjela do momenta saznanja za zahtjev, ukoliko se, naravno, ne bi dokazala njegova nesavjesnost (nepoštenje). Ako je darovana stvar potrošena ili uništena tako da zakonski nasljednik nije više u mogućnosti vratiti je u ostavinu, vrijednost darovane stvari uračunat će mu se u nasljedni dio. (4) 1
B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 395. i dr A.- F i n ž g a r, u članku Vračunavanje daril in volil v dedni delež, Pravnik br. 1—3/61, str. 13. 2 M. P e d e r i n , u članku Zakon o nasljeđivanju (prikaz), Odvjetnik, br. 9/55, str. 14. 3 A. F i n ž g a r, cit. članak, str. 22. Od kad se smatra da je nasljednik nepošten je questio facti. Svakako nije pošten onaj nasljednik koji je računajući da će stvar vratiti u ostavinu, u n a m j e r i da ošteti sunasljednike, 4 postupio na način da je stvar oštetio ili prouzročio nepotrebne izdatke. B a z a l a , u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost, br. 3—4/57, Str. 151. 168
Član 56 — 57. Ako je do oštećenja vraćene stvari došlo uslijed k r i v n j e nasijednikove, tako da nije u mogućnosti da vrati stvar u stanju u kojem ju je primio (iza saznanja za zahtjev), postupat će se prema njemu kao prema nepoštenom nasljedniku (nesavjesnom držaocu).(6) Ako je vrijednost vraćene stvari umanjena u odnosu na stanje u kakvom se nalazila u času d a r o v a n j a , ostali nasljednici imaju pravo tražiti da se ova razlika u vrijednosti (koju predstavlja umanjenje) uračuna u nasljedni dio tog zakonskog nasljednika. (6) 4. P l o d o v i i druge koristi koje je nasljednik imao od darovane stvari do m o m e n t a s m r t i ostaviočeve ne uračunavaju se zakonskom nasljedniku u nasljedni dio (čl. 51. st. 2 ZN). U slučaju v r a ć a n j a darovane stvari u ostavinu, zakonski će nasljednik zajedno sa stvarima morati vratiti i sve plodove i koristi koje je od stvari imao od momenta 'smrti ostaviočeve do momenta vraćanja dara, pa mu se plodovi i koristi koje je imao nakon smrti ostaviočeve uračunavaju u nasljedni dio. Prema tome, nasljednik se izjednačuje s poštenim ili nepoštenim posjednikom samo u pogledu troškova i oštećenja (čl. 56. st. 2 ZN), dok se u pogledu zadržavanja plodova i koristi primjenjuju odredbe čl. 51. st. 2 ZN. Određivanje vrijednosti darova pri uračunavanju
Član 57. Pri uračunavanju darova nasljedniku u nasljedni dio uzima se vrijednost darovane stvari u času smrti ostaviočeve, a prema njezinom stanju u vrijeme dara. 1. Zakonskom nasljedniku koji ne vrati darovanu stvar u ostavinu uračunava se v r i j e d n o s t darovane stvari u njegov nasljedni dio. Vrijednost dara utvrđuje se s obzirom na stanje darovane stvari u vrijeme kad je dar darovan, a prema v r i j e d n o s t i koju je imala u času smrti ostavioca. Ovo načelo primjenjuje se i kod određivanja vrijednosti dara u svrhu izračunavanja nužnog dijela (čl. 35. ZN). Prilikom utvrđivanja vrijednosti dara potrebno je prethodno utvrditi s t a n j e dara, odnosno darovane stvari (objekta), u kome se nalazila u vrijeme kad je darovanje i z v r š e n o . Kasnije promjene nemaju utjecaja. Ako je došlo do kakvih promjena nakon što je darovanje izvršeno, treba prethodno utvrditi u kakvom je stanju bila darovana stvar u času darovanja. Ako je u međuvremenu došlo do p o b o l j š a n j a ili povećanja vrijednosti (npr. uslijed izvršenih melioracija, podizanja nasada na zemljištu i tome si.), ovo poboljšanje odnosno povećanje vrijednosti n e uzima se u obzir prilikom procjene. Povećana vrijednost, u pravilu, pripada uvijek onome tko je pridonio svojim radom i sredstvima da se vrijednost stvari povećala. Ovaj ima pravo zahtijevati da mu se naknadi sve ono što je uložio za poboljšanje, ali samo pod pretpostavkom da je bio savjestan držalac (pošteni posjednik) u smislu odredbe člana 56. st. 2 ZN. F i n ž g a r, cit. članak, str. 21. Blagojević, loc. cit. 169
Član 57. 2. Vrijednost darovane stvari utvrđuje se procjenom, i to prema p r o m e t n o j (tržišnoj) vrijednosti koju je stvar imala u času s m r t i ostavioca. Pogoršanja i poboljšanja ne uzimaju se u obzir prilikom procjene, kao da na darovanoj stvari nisu nastale nikakve promjene. Prilikom procjene treba utvrditi objekt procjene s obzirom, na s t a n j e u kakvom se nalazio u vrijeme darovanja, a zatim odrediti njegova v r i j e d n o s t po prometnim (tržišnim) cijenama, koju bi stvar imala na dan s m r t i ostavioca da je ostala u stanju u kakvom je bila darovana.^) 3. Nasljednik ima pravo v r a t i t i darovanu stvar u ostavinu, U tom slučaju vrijednosti vraćene stvari n e ć e se uračunati u nasljedni dio ako je stvar vraćena u stanju u kome je darovana. Međutim, ako je od dana primitka dara do časa vraćanja došlo do p o g o r š a n j a stvari, odgovornost za ovo pogoršanje prosuđuje se prema pravilima koja vrijede za p o š t e n o g posjednika. Nasljednik će odgovarati za nastalo pogoršanje ako se dokaže njegova nesavjesnost — nepošten je. Ako je do pogoršanja stvari došlo uslijed k r i v n j e nasljednika, zbog čega nije u mogućnosti vratiti stvar u stanju u kome ju je primio, nasljedniku će se u nasljedni dio uračunati r a z l i k a u vrijednosti vraćene stvari, tj. razlika koja rezultira iz promjene stanja (između vrijednosti stvari prema stanju u kome se nalazila u času primanja i vrijednosti prema stanju u kome se nalazi u času vraćanja). Ako je do promjene stanja (pogoršanja) došlo b e z k r i v n j e nasljednika, on će moći vratiti stvar u ostavinu u stanju u kakvom se nalazi, a da za to, kao pošteni posjednik (savjesni držalac), ne o d g o v a r a (čl. 56. st. 2 ZN). Razlika vrijednosti koja proizlazi iž promijenjenog stanja neće mu se uračunati u njegov nasljedni dio. U tom slučaju u ostavinu će stvarno biti vraćena stvar koja zbog promijenjenog stanja ima manju vrijednost nego što ju je imala u času kad je bila darovana. Ako prilikom diobe ova ista stvar ponovno pripadne nasljedniku koji ju je vratio, tada će se ta stvar uračunati u nasljedni dio prema stanju i vrijednosti koju je imala u času ostaviočeve smrti. (2) Promjena stanja stvari uslijed pogoršanja, do koga je došlo od momenta s a z n a n j a za zahtjev za uračunavanje pa do časa kad ju je nasljednik vratio u ostavinu, ide uvijek na teret nasljednika (daroprimca). Ovo stoga što se daroprimac smatra poštenim posjednikom sve do časa saznanja za zahtjev za uračunavanje. Plodovi i ostale koristi koje je stvar donijela do momenta smrti ostaviočeve (čl. 51. st. 2 ZN) ne uzimaju se pri tome u obzir i o s t a j u nasljedniku bez obzira da li je pošten ih ne. 4. Ako među nasljednicima dođe do s p o r a o činjenici u kome se s t a n j u nalazila stvar u momentu kad ju je nasljednik primio od ostavioca na dar, sud će prekinuti ostavinsku raspravu i uputiti na pokretanje parnice prema odredbama čl. 223. st. 2 tač. 3. ZN i čl. 226. st. 1 ZN budući 1
Vidi i objašnjenje uz čl. 35. ZN, pod tač. 1. B a z a l a , u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost br. 3—4/57, str. 152. 2
170
Član 57 — 58. da o ovoj činjenici ovisi utvrđenje vrijednosti dara, dakle i opseg uraču3 navanja u nasljedni dio.( ) 0 određivanju vrijednosti dara koji se sastoji u novcu, vidi objašnjenje uz čl. 35. ZN pod tač. 2. i 3. S ud ska
pr ak s a
Prilikom izračunavanja nužnog dijela, vrijednost onoga što je ostavilac dao nasljed7iiku u dinarima prije 6. IV 1941. na ime njegovog nasljednog dijela, utvrđuje se na način predviđen u čl. 57. Zakona o nasljeđivanju (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Rev. 313/60 od 12. I 1961, Zb. VI/1—1961, br. 12). Kad
se
dar
s a s t o j i
u
osiguranju
Član 58. Kad se dar sastoji u osiguranju u korist daroprimca, kao vrijednost dara Uzet će se zbroj premija koje je uplatio ostavilac, ako je taj zbroj manji od osigurane svote; a ako je zbroj premija veći od osigurane svote, kao vrijednost dara uzet će se iznos osigurane svote. 1. Dar koji je zakonski nasljednik primio od ostavioca može se sastojati i od iznosa o s i g u r a n j a namijenjenog u korist toga nasljednika, tj. kad se iznos osiguranja ostavioca treba isplatiti određenom zakonskom nasljedniku, što je ostavilac ugovorio prilikom sklapanja ugovora o osiguranju ili naknadnom odredbom. Opseg uračunavanja takvog dara ovisi o tome da li zbroj uplaćenih p r e m i j a premašuje ili ne premašuje visinu osiguranja. Ako zbroj ukupno uplaćenih premija premašuje visinu osiguranja, daroprimcu (zakonskom nasljedniku) će se uračunati u nasljedni dio (kao dar) samo iznos o s i g u r a n j a bez izvršene pretplate. Ovo s razloga što osiguravajući zavod nije dužan osiguraniku isplatiti više.nego što iznosi iznos osiguranja. Višak uplaćenih premija ostaje uvijek zavodu za osiguranje. Tim viškom uplaćenih premija, iako su one isplaćene iz ostaviočeve imovine, nije se okoristio nasljednik, pa mu se taj višak ne može uračunati u njegov nasljedni dio. Ako je zbroj uplaćenih premija m a n j i , tj. ne dosiže visinu svote osiguranja, uzet će se u obzir kao dar samo zbroj u p l a ć e n i h premija, jer su to sredstva koja su iz ostaviočeve imovine bila izdvojena i predstavljaju stvarno umanjenje ostavine. Ono što nije bilo uplaćeno do punog iznosa svote osiguranja, ne može se smatrati da je darovano nasljedniku od strane ostavioca, premda će zavod za osiguranje biti dužan da isplati pun iznos osiguranja. Ovo stoga što se darom može smatrati samo ono što je iz ostaviočeve imovine ušlo u imovinu nasljednika — daroprimca što je utjecalo na umanjenje ostaviočeve imovine. 3 B 1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 394, smatra da u tom slučaju ima mjesta upućivanju na parnicu na temelju odredbe čl. 224. ZN; dakle, bez prekidanja ostavinske rasprave.
171
Član 58 — 59. Isplata punog iznosa osiguranja od strane osiguravajućeg zavoda (i pored manje uplaćenih premija od strane ostavioca) predstavlja k o r i s t od darovane stvari koju je ostavilac namijenio nasljedniku. Razlika između vrijednosti manje uplaćenih premija do punog iznosa isplaćene vrijednosti osiguranja ne potječe iz ostaviočeve imovine, nego iz sredstava zavoda za osiguranje. Ova razlika ne može se stoga smatrati darom koji je ostavilac dao na štetu ostalih zakonskih nasljednika, odnosno takvim raspolaganjem imovinom koje bi utjecalo na umanjenje ostavine. 2. Utvrđivanje vrijednosti dara koji se sastoji u osiguranju regulirano je na potpuno isti način kao i kod izračunavanja nužnog i raspoloživog dijela (član 36. ZN — vidi objašnjenja uz taj član). To znači da će se pri uračunavanju dara u nasljedni dio, koji se sastoji od vrijednosti osiguranja, primijeniti ista pravila koja vrijede za izračunavanje nužnog dijela. Troškovi
uzdržavanja
nasljednika
Član 59. Ono što je potrošeno na uzdržavanje nasljednika i na njegovo obavezno školovanje ne će se uračunati u njegov nasljedni dio. Da li će se izdaci koje je ostavilac učinio za daljnje školovanje sljednika uračunati u njegov nasljedni dio i u kojoj mjeri, odlučit će prema okolnostima, uzimajući u obzir naročito vrijednost ostavine i škova školovanja i osposobljavanja za samostalan život ostalih sljednika.
nasud trona-
1. Svakom zakonskom nasljedniku, prema odredbi čl. 51. st. 1 ZN, u r a č u n a v a se u nasljedni dio sve ono što je na ma koji način primio na d a r od ostavioca, osim ako sam ostavilac nije odredio da se dar neće uračunati u nasljedni dio (čl. 51. st. 3 ZN). U čl. 59. i 60. predviđeni su izuzeci od ovog pravila, prema kojima se neće uračunati nasljedniku u nasljedni dio ono što je primio od ostavioca u ime uzdržavanja i školovanja, kao i vrijednost uobičajenih manjih darova. Prema odredbi čl. 59. st. 1 ZN zakonskom nasljedniku neće se uračunati u nasljedni dio ona vrijednost koju je primio od ostavioca s naslova svog u z d r ž a v a n j a i o b a v e z n o g š k o l o v a n j a . 2. Pod pojmom u z d r ž a v a n j a treba razumjeti troškove učinjene u vezi sa staranjem za život i zdravlje nasljednika, koji se sastoje od izdataka za prehranu, stanovanje, odijevanje i podmirenje ostalih životnih potreba predviđenih u čl. 6. i čl. 36. Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece. Dužnost uzdržavanja postoji između roditelja i djece uzajamno kao i između ostalih bračnih srodnika u pravoj ushodnoj i nizhodnoj liniji, kao i između braće i sestara u pogledu uzdržavanja njihove maloljetne braće i sestara (čl. 32. OZORD-a). Obaveza uzdržavanja tereti sve ove osobe onim redom, kojim dolaze na nasljedstvo (čl. 33. st. 1 OZORD-a), a ako je više osoba zajedno obavezno na uzdržavanje, ova se obaveza dijeli među njima prema njihovim mogućnostima (čl. 33. st. 2 OZORD-a). 172
Član 59. Troškovi učinjeni za uzdržavanje zakonskog nasljednika neće mu se uračunati u nasljedni dio ako se po svojoj vrijednosti kreću u granicama stvarnih potreba. Pretpostavlja se da se radi o uzdržavanju takve osobe kojoj je to uzdržavanje p o t r e b n o , koja nema ili nema dovoljno vlastitih sredstava da se sama uzdržava,^) i koja je nesposobna za rad (čl. 36. OZORD-a). Nesposobnost za rad može biti uzrokovana bolešću, starošću, invaliditetom, a može biti potpuna ili djelomična. Nema dovoljno sredstava za život onaj koji uopće nema nikakve imovine niti prihoda, ili ima nešto, ali mu to nije dovoljno za najnužnije potrebe.(2) Prema tome, uzdržavanje koje bi bilo davano osobi koja ima dovoljno sredstava za uzdržavanje i sposobna je za rad, ne bi se moglo obuhvatiti pod pojmom potrebnog uzdržavanja koje imaju u vidu odredbe čl. 6. i 36. OZORD-a, koje obavezu uzdržavanja na strani uzdržavane osobe statuiraju i kao njezino pravo. Uzdržavanje osoba koje imaju dovoljno vlastitih sredstava za život predstavlja njihovo pogodovanje na račun ostalih nasljednika, dakle, d a r o v a n j e u pravom smislu, jer je za vrijednost uzdržavanja umanjena imovina ostaviočeva, a uzdržavanje davano preko stvarnih potreba. Na naprijed navedeni način treba prosuđivati i doprinose za uzdržavanje koje je ostavilac davao za uzdržavanje onog zakonskog nasljednika koga je uzdržavala druga osoba, a ne sam ostavilac. Doprinos koji je ostavilac davao, a bio je potreban da se dopuni ono što je nedostajalo za uzdržavanje i život nasljednika (iz nasljednikovih sredstava ili sredstava koje je davala koja druga osoba), smatrat će se potrebnim uzdržavanjem i u smislu odredbe ćl. 59. st. 1 ZN. Ova se sredstva neće smatrati darom u smislu propisa čl. 34. i čl. 51. st. 1 ZN, pa se stoga neće ni uračunati tome nasljedniku u njegov nasljedni dio. Ako je ostavilac uzdržavao kojeg zakonskog nasljednika koga ni po kome temelju nije bio dužan uzdržavati, ono što mu je davao u ime uzdržavanja neće se smatrati darovanjem ako se kretalo u granicama stvarnih potreba uzdržavane osobe, pa se tome zakonskom nasljedniku vrijednost primljenog uzdržavanja neće uračunati u njegov nasljedni dio. V i š a k sredstava što ih je ostavilac davao za uzdržavanje zakonskog nasljednika preko vrijednosti i mjere koja je bila potrebna da se dopune njegova ili tuđa sredstva potrebna za nasljednikovo uzdržavanje, treba, međutim, smatrati darovanjem. Taj višak treba u r a č u n a t i u nasljedni dio, osim ako sam ostavilac nije drukčije odredio (čl. 51. st. 3 ZN). Na isti način postupa se i u pogledu uračunavanja vrijednosti što ju je ostavilac dao za uzdržavanje drugih osoba koje je zakonski nasljednik, koji nema dovoljno sredstava za svoje uzdržavanje, bio dužan uzdržavati. Ovo bez obzira na to da li se uzdržavanje temelji na zakonu ili proističe iz moralne obaveze i dužnosti (npr. uzdržavanje nasljednikovih potomaka, bračnog druga i t. si. ). Pojam nepotrebnog uzdržavanja nasljednika uzima se u ovom slučaju u širem smislu. 1
»Objašnjenja«, str. 124. Dr Ana P r o k o p , u knjizi Odnosi roditelja i djece po zakonodavstvu FNRJ, Zagreb, 1954, str. 100. 2
173
Član 59. U krug zakonskih nasljednika ulaze osobe koje su u bližoj porodičnoj •vezi s ostaviocem, kao njegovi potomci, preci ili bračni drug. Iz ovih odnosa rezultiraju određene zakonske, moralne i društvene obaveze uzdržavanja i pomaganja. Tako dužnost uzdržavanja postoji ne samo između roditelja i djece nego i između predaka (ascendenata) i potomaka (descendenata), kao i između pobočnih srodnika. Ono što je ostavilac učinio ili dao u izvršavanju ove svoje dužnosti ne može se samo po sebi uzeti kao dar, kao nešto što je učinjeno donandi causa, osim ako postoji namjera 3 pogodovanja ili darovanja,( ) što će biti ako vrijednost onoga što je dano prelazi opseg stvarnih potreba. Kod utvrđivanja vrijednosti što ju je ostavilac dao nasljedniku u svrhu uzdržavanja, primjenjuju se : odredbe ZN o uračunavanju darova zakonskom nasljedniku u njegov nasljedni dio. To znači da će se, osim u slučaju kad je ostavilac odredio da se dar ne uračunava u nasljedni dio (čl. 51. st. 3 ZN), ili kad je po zakonu propisano da se dar ne uračunava (čl. 59, 60. i 61. st. 1 ZN), sve drugo smatrati darom i u r a č u n a t i zakonskom nasljedniku u njegov nasljedni dio. Ostavilac, međutim, može posebnom odredbom o neuračunavanju spriječiti uračunavanje u nasljedni dio vrijednosti što ju je dao nasljedniku, koja prelazi vrijednost uzdržavanja ili obaveznog školovanja što je bio dužan dati. Ostavilac, međutim, ne može odrediti da se nasljedniku uračuna u nasljedni dio i ono što mu se po odredbama zakona ne uračunava (čl. 59. st. 1 čl. 60. i čl. 61. st. 1 ZN). Takva ostaviočeva odredba treba se smatrati nedopuštenom i, prema tome, nepostojećom. 3. Na potpuno isti način tretira se i sve ono što je iz ostaviočeve imovine utrošeno n a o b a v e z n o š k o l o v a n j e zakonskog nasljednika. Sto se smatra obaveznim školovanjem, određeno je u posebnim propisima, pa su ti propisi mjerodavni za prosuđivanje što ono obuhvaća, kako dugo traje i tome slično. Troškovi obaveznog školovanja ne u r a č u n a v a j u se nasljedniku u njegov nasljedni dio, pa se ni ne utvrđuju u ostavinskom postupku. 4. U pogledu izdataka koje je ostavilac imao za d a l j n j e školovanje i osposobljavanje za samostalan život zakonskog nasljednika, situacija je nešto drukčija. Ovi se troškovi, u pravilu, u r a č u n a v a j u u nasljedni dio. Međutim, od ocjene suda ovisit će da li će se u konkretnom slučaju njihova vrijednost uopće uračunati i u kom opsegu. Ostavilac može odrediti da se ovi troškovi ne uračunaju nekom zakonskom nasljedniku u njegov nasljedni dio. O uračunavanju i njegovu opsegu odlučuje ostavinski sud prema okolnostima pojedinog slučaja. Kod toga se uzimaju u obzir vrijednost ostavine, visina troškova potrebnih za daljnje školovanje i osposobljavanje za samostalan život i ostalih zakonskih nasljednika, imajući u vidu njihove osobne sklonosti i sposobnosti. Ostali zakonski nasljednici, u pravilu, ne mogu tražiti da im se prizna pravo na odgovarajući ili veći dio ostavine, koji bi odgovarao troškovima učinjenim za daljnje školovanje kojeg drugog nasljednika. 3
174
P r o k o p , loc. cit.
I
Član 59. Svaki nasljednik treba da se osposobljava za život i samostalno privređivanje troškovima koji su r a z m j e r n i vrijednosti ostavine i sposobnostima samog nasljednika. Prema tome, smatrat će se darom sve ono što je pojedini zakonski nasljednik primio u v e ć o j vrijednosti nego što je bilo potrebno za njegovo osposobljavanje za samostalan život. Darom će se također smatrati i uračunati u nasljedni dio oni izdaci koji su bili n e r a z m j e r n i vrijednosti ostavine, sposobnostima i potrebama pojedinog nasljednika, u odnosu prema izdacima učinjenim za školovanje i osposobljavanje ostalih nasljednika. Izdaci koji se pokažu kao neopravdano p o g o d o v a n j e pojedinog nasljednika, koji predstavljaju v i š a k iznad stvarnih potreba, smatrat će se d a r o m, pa će se uračunati u nasljedni dio toga zakonskog nasljednika. Troškovi učinjeni za daljnje školovanje, usavršavanje ili osposobljavanje za samostalan život n e ć e se uračunati u nasljedni dio ako po vrijednosti odgovaraju onome što je utrošeno za školovanje ili osposobljavanje za samostalan život o s t a l i h zakonskih nasljednika. Do neuračunavanja tih troškova može doći iako ne postoji jednakost u odnosu na ono što je potrošeno za ostale nasljednike ako takva nejednakost ne predstavlja očiglednu n e p r a v i č n o s t u odnosu na pojedine nasljednike.(4) Sud odlučuje o tome da li će se troškovi daljnjeg školovanja uračunati zakonskom nasljedniku -u njegov nasljedni dio prema okolnostima pojedinog slučaja. (5) Ostavilac može odrediti da se ono što je potrošeno za daljnje školovanje i osposobljavanje određenog nasljednika, a što bi se inače trebalo smatrati darom i trebalo uračunati u nasljedni dio, ne u r a č u n a v a u nasljedni dio tome nasljedniku (čl. 51. st. 3 ZN). Ako ima n u ž n i h nasljednika, ova ostaviočeva odredba vrijedi ako ovakvim darovanjem nije povrijeđen nužni dio. To će biti ako se vrijednost dara kreće u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela (čl. 31. st. 3 ZN). 5. Ako među_ nasljedni cima dođe do s p o r a o č i n j e n i c a m a o kojima o~viši uračunavanje u nasljedni dio, ostavinski sud prekinut će raspravu (čl. 223. st. 2 tač. 3. ZN) i uputiti na parnicu onog nasljednika za k*bga drzTda ispunjava uvjfT^ i7 ^ ?^ s t . 1 ZN. Ako među nasljednicima nema spora o činjenicama, nego o primjeni prava, ostavinski sud će sam odlučiti o zahtjevu 2a uračunavanje. ————— -~_ N u ž n i n a s l j e d n i k može zahtijevati da se troškovi za daljnje i više školovanje (stav 2 ovog člana) uzmu u račun prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavinske imovine u svrhu izračunavanja vrijednosti ostavine i veličine nužnog dijela. I to samo onda ako je sud već prethodno odlučio da se ovi troškovi u r a č u n a j u nasljedniku u njegov nasljedni 6 dio.( ) Tada će se ovi troškovi smatrati darom, pa će nužni nasljednik moći zahtijevati da zakonski nasljednik, koga je ostavilac školovao, ove troškove vrati u ostavinu, ukoliko prelaze granice raspoloživog dijela (čl. 54. st. 2 ZN). 4
B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 392. B a z a 1 a, u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost br. 3—4/57, str. 151. Tako i F i n ž g a r , u članku Vračunavanje daril in volil v dedni delež,6 Pravnik 1—2/61, str. 18. » O b j a š n j e n i a«, str. 22. 5
175
Član 59 — 60. Ako je ostavinski sud odlučio da se troškovi za daljnje i više školovanje ne u r a č u n a v a j u zakonskom nasljedniku u nasljedni dio, nužni nasljednik neće moći zahtijevati da se ovi troškovi uzmu u obzir kod utvrđivanja vrijednosti ostavine, veličine i vrijednosti nužnog dijela, i dosljedno tome, neće moći ni zahtijevati da ih nasljednik, koga je ostavilac uputio na daljnje ili više školovanje i usavršavanje, vrati u ostavinu. Uobičajeni manji darovi Član 60. Uobičajeni manji darovi ne uračunavaju se u nasljedni dio. 1. Zakonskom nasljedniku, u pravilu, uračunava se u nasljedni dio sve što je u bilo kom vidu primio od ostavioca za njegova života na temelju besplatnih i s njima izjednačenih raspolaganja (čl. 34. ZN). Odredba po kojoj se zakonskom nasljedniku ne uračunava u nasljedni dio vrijednost uobičajenih manjih darova predstavlja u stvari i z u z e t a k . Bez posebne odredbe ostaviočeve o neuračunavanju dara u nasljedni dio (čl. 51. st. 3 ZN), ovakvi darovi n e ć e se uračunati u nasljedni dio. Primjenom ove odredbe o neuračunavanju uobičajenog manjeg dara u nasljedni dio zakonskom nasljedniku, ostavilac ne bi mogao spriječiti svojom suprotnom odredbom ako se vrijednost darovane stvari kreće u granicama uobičajenog manjeg dara. Takva ostaviočeva odredba bila bi ništava u dijelu i opsegu za koji sud utvrdi da se nalazi u granicama vrijednosti uobičajenog manjeg dara. 2. Za primjenu odredbe o neuračunavanju dara u nasljedni dio traži se da budu ispunjeni u zakonu posebno određeni uvjeti. Prvo, da se radi o daru koji je u o b i č a j e n , i drugo, da je ovaj dar m a n j e vrijednosti. Pod u o b i č a j e n i m darom smatraju se svi oni darovi koji se u određenoj sredim, području ili mjestu daju prigodice prema mjesnim običajima i navikama (npr. prigodom rođendana, Nove godine, raznih svetkovina, uspjeha u školi i si.). Ovamo spadaju i darovi koji se uobičajeno daju u povodu neke učinjene u s l u g e (tzv. remuneracioni darovi), pod uvjetom da su manje vrijednosti i da njihovo davanje odgovara običajima i shvaćanjima sredine u kojoj je ostavilac živio, (*) Darovi koji se u nekim krajevima daju ženskim osobama prigodom njihove udaje (miraz) ili djevojačka oprema, iako za određenu sredinu imaju karakter uobičajenog dara, ne smatraju se takvim darom, nego darom kojemu je svrha osnivanje kućanstva (u smislu čl. 34. ZN), odnosno osposobljavanje za samostalan život (čl. 59. st. 2 ZN). Takav dar treba se, u pravilu, uračunati u nasljedni dio pod uvjetima iz čl. 59. st. 2 ZN. • B a z a l a , u članku Nužno nasljedstvo, Naša zakonitost br. 3—4/57, str. 146. dr A. F i n ž g a r, u članku Vraćunavanje daril in volil v dedni delež, Pravnik br. 1—2/61, str. 16, smatra da su remuneracioni darovi, darovi sub modo ili mješoviti pravni poslovi (negotium mixtum cum donatione), i da se uračunavaju u dijelu kojim premašuju vrijednost remuneracije ili naknade za učinjenu uslugu. 176
Član 60 — 61. Naprotiv darovi kojima se daruju bračni drugovi prilikom sklapanja braka (svadbeni darovi) imaju karakter Uobičajenih manjih darova u smislu odredbe čl. 60. ZN. Darovana stvar treba da ima m a n j u vrijednost. Za ocjenu ove činjenice u pogledu vrijednosti dara u ZN nema posebne odredbe. Ovisit će, dakle, o objektivnim i subjektivnim okolnostima pojedinog slučaja da li će se darovana stvar s obzirom na njezinu vrijednost smatrati darom manje ili veće vrijednosti. Kod toga dolazi u obzir i odnos prema vrijednosti ostaviočeve imovine, njegovih imovinskih obaveza, povoda i prilika u kojima se dar daje, zatim običaja mjesta i t. si. 3. U slučaju s p o r a među nasljednicima o tome, da li će se darovana stvar uračunati ili ne u nasljedni dio odlučuje ostavinski sud (čl. 223. st. 3 ZN), koji ocjenjuje karakter dara. Međutim, ako dođe do spora o činjenici da li se radi uopće o daru, ili je među nasljednicima sporna činjenica sama odredba ostaviočeva u pogledu uračunavanja i t. si., ostavinski sud bit će dužan prekinuti ostavinsku raspravu i uputiti nasljednike na pokretanje parnice (čl. 223. st. 2 tač. 3. ZN). Uloga tužioca u ovom sporu može biti dodijeljena nasljedniku koji osporava karakter dara, odnosno tvrdi da se radi o uobičajenom daru koji se uračunava u nasljedni dio, i onom nasljedniku koji u slučaju odredbe ostaviočeve o uračunavanju dara u nasljedni dio tvrdi da se radi o uobičajenom manjem daru. Ovo stoga, što se, s obzirom na odredbu čl. 60. ZN, pretpostavlja da se radi o uobičajenom manjem daru. U slučaju da se ipak utvrdi da vrijednost darovane stvari prelazi granice manjeg dara, ili da darovana stvar po svojoj naravi, načinu i vremenu kad je dar darovan, ne predstavlja »uobičajeni dar«, nasljednik (daroprimac) ima mogućnost da se brani od protivnog zahtjeva isticanjem prigovora, da je volja ostaviočeva bila da mu se ovaj dar ne uračunava u nasljedni dio, ako o tome nema protivne odredbe ostaviočeve (agr. a contr. iz čl. 51. st. 3 ZN u vezi sa čl. 60. ZN). Ova mogućnost postoji i zbog toga što se po ZN-u ne traži da opor učiteljeva odredba o uračunavanju dara u nasljedni dio mora biti učinjena izričito, nego je dovoljno da se to iz okolnosti slučaja može zaključiti (čl. 51. st. 3 ZN). Odatle proizlazi da se može, u slučaju predviđenom u čl. 60. ZN i obratno zaključiti, tj. da je volja ostaviočeva bila da se dar ne uračunava ako oporučitelj nije pre + ivno odredio. Ovo posljednje dolazi u obzir ako je ostavilac smatrao da darovani dar nema karakter uobičajenog manjeg dara. Darovi
učinjeni
osobi na
mjesto koje nasljedstvo
nasljednik
dolazi
Član 61. Darovi učinjeni osobi mjesto koje nasljednik dolazi na nasljedstvo zbog nedostojnosti te osobe, ili zbog njezinog isključenja iz nasljedstva, ili zbog lišenja nužnog dijela, ne uračunavaju se nasljedniku u nasljedni dio. Darovi učinjeni osobi mjesto koje nasljednik dolazi na nasljedstvo (e osobe, ili zbog njezinog isključenja iz nasljedstva, ili zbog lišenja ili zbog lišenja nužnog dijela, ne uračunavaju se nasljedniku u nasljedni dio. ]2
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
177
Član 61. 1. Primjena instituta uračunavanja u nasljedni dio moguća je samo u pogledu onih osoba koje su p o s t a l e stvarni nasljednici ostavioca. To su osobe koje su primile nasljedstvo bilo izričitom izjavom o primanju nasljedstva, ili raspolaganjem ostavinom ili njenim dijelom (čl. 138. st. 1 ZN), ili koje se do svršetka ostavinske rasprave nisu odrekle nasljedstva (čl. 218. st. 3 ZN). Primjena instituta uračunavanja vrijednosti dara ili legata nije moguća u ostavinskom postupku u pogledu darova danih u korist osoba koje nisu postale nasljednici, i pored toga što su na temelju zakonskog nasljeđivanja inače pozvane na nasljedstvo. Uslijed gubitka nasljedničkog svojstva ove osobe nisu nasljednici, pa ni ne dolaze u situaciju da im se nešto uračuna u nasljedni dio. Uslijed toga ove osobe z a d r ž a v a j u sve ono što su osobno za života ostaviočeva od njega primile na dar, tj. na temelju besplatnih ili s njima izjednačenih raspolaganja. Ako je ovim raspolaganjima p o v r i j e đ e n nužni dio, oni će biti dužni da kao ostali daroprimci vrate dar u ostavinu u cijelosti ili u dijelu koji je potreban da se namiri nužni dio (čl. 43. ZN), Njihovo pravo da zadrže vrijednost dara kreće se u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela (čl. 39. st. 2, čl. 55. st. 1 ZN). 2. Na mjesto osoba koje nisu naslijedile, na nasljedstvo se pozivaju d r u g e osobe. Ako do stjecanja nasljedstva neke osobe nije došlo uslijed n e d o s t o j n os ti za nasljeđivanje (čl. 131. ZN), ili zbog i s k l j u č e n j a od nasljedstva (čl. 47. ZN), ili zbog l i š e n ja nužnog dijela u korist potomaka (čl. 50. ZN), na nasljedstvo se pozivaju drugi s r o d n i c i ostaviočevi, kao da je osoba pozvana na nasljedstvo u m r l a prije ostavioca (čl. 132, 49, i 50. ZN). Ako je do pozivanja na nasljedstvo druge osobe došlo uslijed o d r i c a n j a zakonskog nasljednika od nasljedstva samo u svoje ime (čl. 136. ZN), ili uslijed ranije smrti osobe pozvane na nasljedstvo, tada se na nasljedstvo pozivaju nasljednikovi p o t o m c i koji nasljeđuju ostavioca po pravu predstavljanja (čl. 143. i čl. 11. ZN). Ako se radi o odricanju i u ime potomstva, nema mjesta reprezentaciji, nego nasljeđivanju od strane zakonskih nasljednika ostaviočevih upravo tako kao da ta osoba nikada nije naslijedila, odnosno kao da nije ni postojala (čl. 134. st. 4 ZN). 3. Primjena instituta uračunavanja u nasljedni dio nasljednicima koji nasljeđuju umjesto osobe koja nije naslijedila, ovisna je o razlogu zbog koga je došlo do pozivanja na nasljedstvo drugih osoba. Tako je određeno da osobe koje nisu naslijedile zbog nedostojnosti za nasljeđivanje, ili zbog isključenja od nasljedstva voljom ostavioca, ili zbqg lišen ja nasljednog dijela u korist svojih potomaka, z a d r ž a v a j u primljeni dar. Uslijed toga se nasljednicima koji dolaze na njihovo mjesto ne uračunava u nasljedni dio ono što su te osobe kao daroprimci primile od ostavioca. Naprotiv, ako do nasljeđivanja nije došlo uslijed toga što je osoba kojoj je darovan dar umrla prije ostavioca, ili što se o d r e k l a nasljedstva, određeno je da se sve.ono što su te osobe primile na dar od ostavioca za njegova života, treba uračunati u nasljedni dio nasljednicima koji dolaze na njihovo mjesto (čl. 61. st. 2 ZN). U prvom slučaju nasljedniku, koji nasljeđuje umjesto osobe koja je nedostojna, isključena od nasljedstva ili je lišena nasljednog dijela, 178
Cian 61 — 62. uračunat će se osobno primio dio ono što je osoba zadržava
u nasljedni dio samo vrijednost dara koju je taj nasljednik od ostavioca, a neće mu se uračunati u njegov nasljedni primila osoba umjesto koje nasljeđuje, radi toga što ta dar.
U drugom slučaju, nasljedniku koji nasljeđuje umjesto osobe koja je umrla ili se odrekla nasljedstva, uračunava se u nasljedni dio ne samo ono što je sam nasljednik primio osobno od ostavioca nego i ono što je od ostavioca primila osoba umjesto koje nasljeđuje budući da je vrijednost dara danog njegovom predniku prešla preko njegove ostavine na stvarnog nasljednika. (*) Uračunavanje
n a s l j e d n i k ovog
duga
ostaviocu
Član 62. Nasljedniku uračunava se u njegov dio ono što je dugovao ostaviocu. 1. Načelo izjednačenja svih zakonskih nasljednika istog nasljednog reda u njihovim pravima, koje je provedeno kod uračunavanja u nasljedni dio svega onoga što su primili na dar od ostavioca za njegova života (čl. 34. i 51. st. 3 ZN), odnosi se i na d u g o v e koje je taj nasljednik imao prema ostaviocu. Ovi dugovi, kao ostaviočevo p o t r a ž i v a n j e , predstavljaju ostavinsku imovinu. Uslijed toga se uzimaju u.obzir kao aktiva kod" utvrđivanja vrijednosti ostavine u svrhu izračunavanja nužnog i raspoloživog dijela ostavine (čl. 33. st. 2 ZN). Ako je nasljednik bio ostaviočev dužnik, iznos (vrijednost) njegovog duga u r a č u n a t će mu se u njegov nasljedni dio. Nasljednik (ostaviočev dužnik) zadržava sve ono što je od ostavioca primio uključujući i vrijednost svoga dugovanja do visine svog nasljednog dijela. Višak duga, koji prelazi njegov nasljedni dio, dužan je vratiti u ostavinu.(') Uračunavanje duga u nasljedni dio vrši se. po odredbama člana 53. st. 1 ZN. Prema tome, ostali nasljednici dobit će iz ostavine prvo odgovarajuću vrijednost koja odgovara vrijednosti duga kojeg nasljednika, ostaviočevog dužnika (čl. 53. st 2 ZN). Nasljednik — dužnik, participirat će u podjeli preostale ostavine zajedno s ostalim nasljednicama, samo ako postoji v i š a k ostavine, koji preostaje kad se ostalim nasljednicima podmiri dio koji odgovara vrijednosti duga pojedinog nasljednika ostavioca (čl. 53. st. 1 ZN). Nasljednik (dužnik) može vratiti u ostavinu cjelokupni iznos duga (čl. 56. st. 1 ZN). Tada sudjeluje u podjeli ostavine kao da duga nije bilo, tj. izbjeći će uračunavanju i dobiti svoj nasljedni dio u cjelini. Ako u ostavini n e m a viška koji prelazi vrijednost duga, nasljednik (ostaviočev dužnik) neće iz ostavine primiti ništa. Tome nasljedniku utvrdit će se rješenjem o nasljeđivanju kao njegov nasljedni dio (kvota) vrijednost njegovog (nepodmirenog) duga ostaviocu. Ovo samo u visini koja odgovara vrijednosti njegovog nasljednog dijela (kvote). U 1 Vidi tako i dr A. F i n ž g a r, u članku Vračunavanje dariJ in volil v dedni delež, Pravnik br. 1—2/61, str. 15. 1 »Objašnjenja«, str. 23.
179
Član 62. rješenju o nasljeđivanju utvrdit će se također i iznos duga koji prelazi vrijednost nasljednog dijela, kako bi se u slučaju naknadno pronađene imovine (član 235. st. 1 i 2 ZN), mogao nasljedniku uračunati i taj višak u nasljedni dio. 2. Nasljednik, ostaviočev dužnik, kome se u nasljedni dio uračunava vrijednost njegovog duga ostaviocu, odgovara također i za dugove ostaviočeve svojom vlastitom imovinom, po odredbama člana 145. stav 1, 3 14 ZN. Ova odgovornost kreće se u granicama vrijednosti njegovog nasljednog dijela. Taj nasljednik, međutim, ne odgovara za dugove ostavioca u dijelu koji prelazi vrijednost njegovog nasljednog dijela (kvote). Ovo stoga što svaki nasljednik odgovara samo do visine vrijednosti imovine koju je naslijedio, a ne i preko toga (čl. 145. st. 1 ZN). Ostaviočevi vjerovnici ne mogu tražiti od nasljednika (ostaviočevog dužnika) da ostavini podmiri svoje dugovanje, kako bi se posrednim putem mogli namiriti. To pravo da zahtijevaju uračunavanje duga u nasljedni dio pripada samo sunasljednicima (čl. 63. ZN). Ostaviočevim vjerovnicima pripada pravo -da zahtijevaju naplatu svojih potraživanja od toga nasljednika (ostaviočevog dužnika), da visine vrijednosti njegovog nasljednog dijela (čl. 145. st. 1 ZN). 3. Nasljednik, ostaviočev dužnik, odgovara i za izvršenje z a p i s a (legata). On se može osloboditi ove dužnosti ako se odrekne nasljedstva. U tome slučaju ne odgovara ni za ostaviočeve dugove (član 145. st. 2 ZN) ni za legate. Za ove posljednje, naime, odgovara samo onaj nasljednik koji je postao stvarni nasljednik (član 42. ZN). Ako se nasljednik, ostaviočev dužnik, o d r e k n e nasljedstva, prestaje biti nasljednik i tretira se kao obični ostaviočev dužnik. Kao takav on će biti dužan vratiti u ostavinu odnosno nasljednicima svoj dug, tj. podmiriti sve ono što je dugovao ostaviocu upravo onako, kako je to dužan učiniti svaki dužnik koji nije nasljednik. Ako je ostavilac o p r o s t i o dug osobi koja se odrekla nasljedstva, okolnost što ta osoba nije postala stvarni nasljednik nema utjecaja na raniji oproštaj duga. Ta će osoba z a d r ž a t i vrijednost duga kao d a r (član 34. ZN). 4. Ako iznos (vrijednost) nasljednikova duga ostaviocu iznosi v i š e nego što iznosi vrijednost njegovog nasljednog dijela, taj nasljednik bit će dužan v r a t i t i u ostavinu ili ostalim nasljednicima dio dugovanja koji p r e l a z i vrijednost njegovog nasljednog dijela.(2) U tome dijelu nasljednik se tretira kao dužnik ostavine, odnosno kao dužnik nasljednika. O volji nasljednika ovisit će da li će zatražiti da taj nasljednik vrati razliku u ostavinu, ili će mu dug (višak) oprostiti (čl. 53. ZN). Nasljednik — dužnik u pogledu ovog viška nema položaj daroprimca, pa se na njega ne mogu primijeniti odredbe člana 53. stav 2 ZN. Nasljednik, ostaviočev dužnik, može z a d r ž a t i višak dugovanja samo u slučaju ako mu je ostavilac o p r o s t i o dug. Oproštaj duga sma2 B l a g o j e v i ć , op. cit, str. 392, smatra da se dug nasljednika ostaviocu treba tretirati kao dar. To, međutim, vrijedi samo ako se iznos duga kreće i s p o d vrijednosti nasljednog dijela toga nasljednika, a ne i kad ga premašuje.
180
Član 62 — 63.
tra se d a r o m (čl. 34. ZN), a zakonski nasljednik kome je dug oprošten smatra se za vrijednost oproštenog duga daroprimcem. Ovo vrijedi ako oproštajem duga nije povrijeđen n u ž n i dio, tj. ako se vrijednost oproštenog duga kreće u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela ostavine (čl. 53. st. 3 i čl. 39. st. 4 ZN). 5. Naprijed rečeno vrijedi u cijelosti i u pogledu osobe koja nije postala nasljednik uslijed i s k l j u č e n j a iz nasljedstva (čl. 47. ZN), lišen ja nužnog dijela u korist potomaka (čl. 50. ZN), ili uslijed n e d o s t o j n o s t i za nasljeđivanje (čl. 131. ZN). Ove osobe dužne su v r a t i t i u ostavinu, odnosno nasljednicima, ono što su dugovali ostaviocu, osim ako im ostavilac nije dug oprostio. Nasljednicima koji dolaze na mjesto osoba koje nisu postale nasljednici, ne u r a č u n a v a se u nasljedni dio ono što je ostaviočev dužnik, umjesto koga nasljeđuju, dugovao ostaviocu. 6. Ako je nasljednik — ostaviočev dužnik u m r o prije ostavioca, njegov dug prema ostaviocu, odnosno prema njegovim nasljednicima, tereti one osobe koje dolaze na njegovo mjesto. Stoga im se mora u r a č u n a t i u nasljedni dio sve ono što je ostaviočev dužnik, umjesto koga nasljeđuju, dugovao ostaviocu. Tko
može
zahtijevati uračunavanje
Član 63. Pravo zahtijevati da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračunaju darovi i zapisi, pripada samo njegovim sunasljednicima. I. Uračunavanje darova i zapisa u nasljedni dio vrši se samo na zahtjev ovlaštenih osoba. Sud ne može po službenoj dužnosti vršiti uračunavanja. Pravo na stavljanje zahtjeva za uračunavanje darova i zapisa u nasljedni dio priznato je samo s u n a s l j e d n i c i m a , osobama koje su postale s t v a r n i nasljednici. To pravo ne p r i p a d a onima koji su se odrekli nasljedstva (član 136. ZN), koji su postali n e d o s t o j n i (čl. 131. ZN), koji su i s k l j u č e n i iz nasljedstva (član 47. ZN), ili koji su lišeni nužnog dijela u korist svojih potomaka (član 50. ZN). Sunasljednici imaju pravni interes da se uračunavanjem zakonskom nasljedniku u nasljedni dio onoga što je za života ostaviočevog od njega primio na dar oslobodi veći dio ostavine za podjelu među zakonske nasljednike. Pod sunasljednicima razumiju se ne samo oni nasljednici koji nasljeđuju na temelju z a k o n a nego i oni koji nasljeđuju na temelju o p o ruke, kao i oni koji nasljeđuju po oba osnova pozivanja na nasljedstvo. Ostaviočevi v j e r o v n i c i n i s u o v l a š t e n i da traže uračunavanje u nasljedni dio one imovine koju je nasljednik za života primio od ostavioca besplatnim raspolaganjem. Nasljednici odgovaraju ostaviočevim vjerovnicima samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine, tj. one imovine koju su nasljeđivanjem iz ostavine stekli od ostavioca (čl. 145. st. 1 ZN). Budući da institut uračunavanja darova u nasljedni 181
Član 63. dio postoji u interesu zakonskih nasljednika, u svrhu njihovog izjednačavanja, a ne u svrhu zaštite interesa vjerovnika, to se vrijednost darova koji se nekom zakonskom nasljedniku uračunavaju u njegov nasljedni dio, ne uključuje u njegovu nasljedničku kvotu koja se.utvrđuje samo prema onome što nasljednik stvarno p r i m a iz ostavine (vidi tač. 4. Objašnjenja iz čl. 55 ZN i čl. 145. st. 1 ZN). 2. O p o r u č n i nasljednici imaju interes da zahtijevaju uračunavanje darova i zapisa u nasljedni dio zakonskim i nužnim nasljednicima ako je njihov oporučni nasljedni dio određen u idealnom dijelu (kvoti), kad nije ograničen na određene stvari ili prava. U tome slučaju njihov se interes za uračunavanjem sastoji u tome da za sebe osiguraju što veći dio ostavine koja ostaje za podjelu među nasljednike nakon uračunavanja darova i legata zakonskim nasljednicima u njihov nasljedni dio. Z a k o n s k i nasljednici imaju interes da zahtijevaju uračunavanje darova i legata n u ž n i m nasljednicima ako se ovi pojave sa zahtjevom za ostvarenja prava na nužni dio. Taj interes postoji ako su ostali zakonski nasljednici primili dar ili legat, a sami za života ostaviočeva nisu primili dar ili im nije ostavljen legat, ili ako su primili legat ili dar manje vrijednosti. Sve ovo dolazi u obzir ako se radi o darovima i legatima koje treba u r a č u n a t i . Nužni nasljednici također imaju interes da zahtijevaju uračunavanje dara ili zapisa u nasljedni dio zakonskim i ostalim nužnim nasljednicima, kako bi time vrijednost darova i zapisa, koji se uračunavaju, sveli u granice r a s p o l o ž i v o g dijela ostavine, što treba da im osigura realizaciju njihovog prava na nužni dio. Nužni nasljednici moraju zahtijevati uračunavanje (realnu kolaeiju), jer se inače uračunavanje neće izvršiti bez njihovog posebnog zahtjeva prilikom idealne kolacije, tj. utvrđivanja obračunske vrijednosti ostavine i nužnog i raspoloživog dijela (po čl. 33. ZN). Ako se radi o darovima i zapisima koji se ne u r a č u n a v a j u zakonskim nasljednicima u njihov nasljedni dio, zakonski nasljednici imaju također interes da zahtijevaju utvrđenje vrijednosti raspoloživog dijela ostavine, kako bi na taj način utvrdili kojim je darom, odnosno oporučnim raspolaganjem povrijeđen nužni dio. Ovdje se u stvari i ne radi o. uračunavanju (realnoj kolaciji) nego samo o obračunavanju vrijednosti, koje se vrši po odredbama čl. 33. i 39. ZN radi utvrđenja nužnog i raspoloživog dijela u svrhu utvrđenja da li je i u kome opsegu povrijeđen nužni dio. 3. O zahtjevima sunasljednika, da se zakonskom nasljedniku uračunaju u nasljedni dio darovi i legati, kao i njegovi dugovi ostaviocu (čl. 62. ZN), raspravlja se i odlučuje u postupku za raspravljanje o s t a v i n e. Prilikom raspravljanja ostavine ostavinski sud ustanovit će koji nasljednici zahtijevaju uračunavanje i koji se darovi trebaju, prema njihovim zahtjevima, uračunati ostalim sunasljednicima u nasljedni dio, kao i iz kojih se razloga osporava dužnost uračunavanja. Ako među strankama nastane s p o r o činjenicama o kojima ovisi uračunavanje, ostavinski sud će prekinuti raspravu u smislu člana 223. stav 2 tač. 3. ZN, a stranke 182
Član 63 — 64. uputiti na parnicu. Kod toga će, u smislu cl. 226. st. 1 ZN odrediti koji će nasljednik u parnici imati ulogu tužioca odnosno tuženika. (*) Kako se o uračunavanim dara ili lesata u nasliedni dio odlučuje u ostavinskom postupku, ostavinski sud je dužan da u rješenju o nasljeđivanju, pored utvrđenja veličine nasljednog dijela svakog nasljednika (nasljedničke kvote), utvrdi i navede opseg izvršenog uračunavanja na teret nasljednog dijela pojedinog nasljednika, kao i dio (kvotu) za svakog sunasljednika u kome će (realno) sudjelovati u podjeli, ostavine na2 kon izvršenog procesa uračunavanja (čl. 228. st. 2. tač. 3. ZN).( ) 4. U ZN nije određen r o k u kome se može tražiti uračunavanje. Nema sumnje da se uračunavanje može tražiti za vrijeme trajanja ostavinskog postupka, dakle, sve do donošenja meritornog rješenja o na: sljeđivanju. • ~—~ " Nakon dovršenog ostavinskog postupka uračunavanje se može tražiti prilikom naknadnog ostvarivanja prava nasljedstva (po čl. 144. u vezi sa čl. 236, 237. i 238. ZN). Tu se zahtjev za uračunavanje može pojaviti i u obliku prigovora koji bi bio istaknut nasuprot zahtjevu osobe koja potražuje pravo nasljedstva, ili u obliku samostalnog zahtjeva osobe koja ostvaruje svoje pravo na nužni dio, kako bi se isticanjem zahtjeva za. uračunavanje darova i legata u nasljedni dio postigla redukcija oporučnih raspolaganja, odnosno restitucija (vraćanje) darova u svrhu nadopune povrijeđenog nužnog dijela. Prema tome, treba uzeti da pravo na stavljanje zahtjeva za uračunavanje zastarijeva u istim rokovima koji su propisani za zastarjelost prava zahtijevati ostavinu (ćl. 144. ZN).
GLAVA TREĆA NASLJEĐIVANJE NA TEMELJU OPORUKE 1. UVJETI ZA PRAVOVALJANOST OPORUKE Sposobnost za s a s t a v l j a n j e oporuke Član 64. Oporuku može sastaviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila šesnaest godina života. 1
Ako. među nasljednicima ima osoba koje nisu sposobne nikako ili nisu sposobne potpuno da se same staraju o svojim poslovima (čl. 177. ZN), sud je dužan poduzeti mjere radi zaštite njihovih interesa. Tako i B1 agojevie, op. cit., str. 396. 2 Vidi A. F i n ž g a r , u članku Vračunavanje daril in volil v dedni delež, Pravnik br. 1—2/61, str. 22. 183
Član 64. Oporuka je ništava ako u vrijeme njezinog sastavljanja oporučitelj nije imao šesnaest godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje. Gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je oporuka sastavljena ne utječe na njezinu pravovaljanost. 1. Poznata je dioba pravnih poslova na one m e đ u ž i v i m a (negotia inter vivos) i na one za s l u č a j s m r t i (negotia mortis causa). Pravni posao među živima proizvodi svoje djelovanje već za života disponentova, pa se, prema tome, tiče imovine živih. Pravni posao za slučaj smrti proizvodi svoje djelovanje nakon smrti disponenta i sadrži raspoložbu ostavinom.^) Za pravne poslove za slučaj smrti karakteristično je da je pravni učin (skup činjenica, Tatbestand), na temelju kojeg nastaju, mijenjaju se ili prestaju prava, dovršen istom smrću disponenta. Kod ove vrste pravnih poslova smrt disponenta nije samo vremenski moment do kojeg je zbog uvjeta ili roka odgođen pravni učinak perfektnog pravnog posla, kao što je to moguće kod pravnih poslova među živima, nego je smrt disponenta dio činjeničnog stanja, tj. pravna činjenica, bez koje pravni posao nije potpun.(2) Pravni poslovi za slučaj smrti, jednako kao i pravni poslovi među živima, mogu biti j e d n o s t r a n i (unilateralni) ili d v o s t r a n i (bilateralni), prema tome da li se radi o očitovanju volje'jedne ili više osoba. Među jednostrane pravne poslove za slučaj smrti spadaju oporuka i kodicil, a među dvostrane, u zakonodavstvima u kojima je dopušten, ugovor o nasljeđivanju (nasljedna pogodba). Kodicil kao poseban oblik naredbe posljednje volje nije predviđen u našem nasljednom pravu (vidi niže pod tač. 2. si. e), dok je ugovor o nasljeđivanju isključen kao temelj pozivanja na nasljedstvo, uz sankciju ništavosti (čl. 6. i 108. ZN). U pravnoj nauci je sporno, da li darovanje za slučaj smrti (donatio mortis causa) spada u pravne poslove za slučaj smrti ili u pravne poslove među živima. S obzirom na spomenute karakteristike pravnih poslova za slučaj smrti treba zaključiti da je darovanje za slučaj smrti, usprkos svome nazivu, pravni posao među živima, čiji je učinak odgođen do časa smrti darovaoca. 2 . O p o r u k a (testamentum) j e j e d n o s t r a n a , o p o z i v a , u p r o p i s a n o j f o r m i d a n a i z j a v a p o s l j e d n j e v o l j e , kojom n e k a o s o b a r a s p o l a ž e s v o j o m i m o v i n o m , i l i jedd n i m n j e n i m d i j e l o m , z a s l u č a j s m r t i . I z ove definicije oporuke proizlaze slijedeće njene karakteristike: a) Oporuka je jednostrana izjava volje i, prema tome, j e d n o s t r a ni p r a v n i a k t . Za valjanost tog pravnog akta nije potrebna suglasna izjava volje druge neke osobe, pa niti one u čiju. korist je oporuka sastavljena; ta se osoba, međutim, može poslije smrti ostavioca odreći nasljedstva koje joj je na temelju oporuke pripalo. b) Jednostranost izjave volje upućuje na njenu o p o z i v o s t stojeći s njom u uskoj vezi. U tom se oporuka i razlikuje od ugovora o nasljeđivanju (u pravnim sistemima u kojima je dopušten) koji se kao dvo1 2
184
M a u r o v i ć, Nacrt 1/2, str. 72, S p a i ć, op. cit., str. 244. H a n d l , u Klangovom Komentaru, II/I svezak, str. 115.
Član 64. strani pravni posao za slučaj smrti ne može jednostrano opozvati. Oporučitelj može u svako vrijeme, sve do svoje smrti, u cjelini ili djelomično opozvati svoju oporuku i napraviti novu (čl. 105. ZN). Načelo opozivosti oporuke prihvaćeno je općenito u svim zakonodavstima. Zbog toga je ništav ugovor kojim se netko obavezuje da unese neku odredbu u svoju oporuku ili da je ne unese, odnosno da opozove neku odredbu iz svoje oporuke ili da je ne opozove (čl. 110. ZN). c) Oporuka je izjava p o s l j e d n j e v o l j e , što znači da se volja koja je izražena u neopozvanoj oporuci smatra posljednjom voljom osta3 viočevom.( ) d) Oporuka je s t r o g o f or m a I n i p r a v n i a k t . Pridržavanje zakonom propisane forme kod sastavljanja oporuke jedan je od uvjeta njene pravovaljanosti (čl. 67. ZN). O pojedinim oblicima oporuke vidi čl. 68—83. ZN i objašnjenja uz te članove. e) Oporukom se vrši r:a^jg=o=|=oj_bja_ijnro^vxnom za slučaj smrti. Za pojam oporuke nije vise bitno da se njom određuje jedan ili više univerzalnih nasljednika, kao što je to bio slučaj u rimskom pravu i u kasnijim zakonodavstvima koja su se i na području nasljednog prava oslanjala na rimsko i opće pravo. Za razliku od oporuke, pod kodicilom (codirillus) razumijeva se opoziva izjava posljednje volje, kojom se ne postavlja nasljednik, nego se vrše druge raspoložbe imovinom za slučaj smrti. Međutim, stvarna razlika između oporuke i kodicila postepeno je sve više nestajala u toku vremena, dok se konačno u modernim pravima nije gotovo posve izgubila. (4) f) Oporuka proizvodi pravno djelovanje tek u času smrti ostavioca, kojim časom njegova ostavina po sili zakona prelazi na njegove nasljednike (čl. 135. ZN). Upravo zbog toga što je pravni učinak oporuke neposredno vezan za činjenicu smrti ostavioca, ona je p r a v n i p o s a o za slučaj smrti. g) Oporuka je s t r o g o o s o b n i a k t ; oporučitelj ne može drugu osobu ovlastiti da u njegovo ime odredi nasljednika ili nasljedne dijelove pojedinih nasljednika. Prema tome, ne postoji mogućnost ni zakonskog zastupanja u pravljenju oporuke. 3. Za p r a v o v a l j a n o s t oporuke kao jednostranog pravnog akta za slučaj smrti potrebno je da budu ispunjene određene materijalnopravne i formalnopravne pretpostavke. Materijalnopravne pretpostavke z a pravovaljanost oporuke (unutarnje potrepštine oporuke) jesu: a) sposobnost oporučitelja (o kojoj se govori u ovom članu), 3
str. 47.
Maurović,
Nacrt V knjiga, str. 18,
Finžgar,
Dedno pravo,
4
Prema austrijskom grad. zakoniku (§ 553) postoji još uvijek razlika između oporuke i kodicila, ali ova razlika imade neki praktični .značaj samo u pogledu djelovanja kasnije oporuke na raniju s jedne strane i kasnijeg kodicila na ranije kodicile ili oporučne zapise (legate) s druge strane (§§ 713. i 714). 185
Član 64. b) slobodno i svjesno izjavljena volja (sklad, suglasnost između volje i njenog očitovanja — čl. 65. ZN) koja mora odgovarati pravoj volji 5 oporučitelj evoj. ( ) F o r m a l n o p r a v n e p r e t p o s t a v k e za pravovaljanost oporuke (vanjske potrepštine oporuke) su ispunjene •—• ako je oporuk,a sastavljena u obliku utvrđenom u zakonu i uz druge uvjete predviđene zakonom, koji se odnose na pojedine oblike oporuke (čl. 67. ZN). S p o s o b n o s t z a s a s t a v l j a n j e o p o r u k e (sposobnost z a testiranje, testamenti factio activa) odgovara općoj poslovnoj (djelatnoj) sposobnosti za sklapanje pravnih poslova. U načelu je svaka osoba koja imade potpunu poslovnu sposobnost sposobna i za testiranje (vidi, međutim, niže, u pogledu maloljetne osobe ispod 16 godina starosti, koja je stupila u brak), ali ne i obratno. Sposobnost za sastavljanje oporuke ima svaka osoba koja je: a) navršila šesnaest godina života b) sposobna za rasuđivanje. D o b o d n a v r š e n i h š e s n a e s t g o d i n a ž i v o t a jedan j e o d uvjeta za sposobnost testiranja, koji predstavlja objektivni kriterij u određivanju ove sposobnosti. Postavlja se, međutim, pitanje da li je maloljetna osoba ispod 16 godina starosti, koja je stupila u brak i time stekla potpunu poslovnu sposobnost (čl. 16. st. 2 OZB), sposobna i za sastavljanje oporuke. Mislimo da na ovo treba odgovoriti negativno, jer su odredbe stava 1 i 2 ovog člana u pogledu početne starosne granice za sposobnost testiranja kategorične, a sposobnost za testiranje je neovisna o općoj poslovnoj sposobnosti iako s njom spada u isti red pravnih pojmova. (6) S p o s o b n o s t za r a s u đ i v a n j e predstavlja subjektivan kriterij u određivanju sposobnosti za sastavljanje oporuke. U naše pozitivno pravo uveden je pojam sposobnosti odnosno nesposobnosti za rasuđivanje već odredbom čl. 19. OZB. Prema toj odredbi ne može stupiti u brak umobolna osoba ni osoba nesposobna za rasuđivanje. Za razliku od cit. odredbe Osnovnog zakona o braku u Zakonu o nasljeđivanju upotrebljava se samo pojam »sposobnost za rasuđivanje«. Očito je da »nesposobnost za rasuđivanje« prema ovom zakonu obuhvaća i duševno stanje koje je u Osnovnom zakonu o braku određeno izrazom »umobolnost« (duševna bolest). Sposobnost za rasuđivanje je pojam vrlo širokog značenja; njime se može označiti ono duševno stanje kod oporueitelja u kojem je on spo7 soban shvatiti prirodu i pravni značaj svojih postupaka.( ) Da li u konkretnom slučaju postoji sposobnost za rasuđivanje, to je quaestio facti. 5 Da izjava posljednje volje mora biti dana p r o m i š l j e n o i ozb i l j n o razumljivo je samo po sebi, jer je to opći uvjet za valjanost svakog pravnog posla. 6 Protivno stanovište ima G o 1 j a r (op. cit., str. 188) koji smatra da se iz okolnosti, što oporučna sposobnost u pogledu starosne granice nastupa prije potpune poslovne sposobnosti, može izvesti zaključak da se stjecanjem ove posljednje stječe i oporučna sposobnost, za koju se traži niža starost. 7 » O b j a š n j e n j a « , str. 127. ;
186
Član 64. Nesposobnost za rasuđivanje može nastati uslijed trajnih ili privremenih psihičkih defekata koji imaju različite uzroke i koji dovode do smetnje u duševnom djelovanju. Ova stanja nastaju uslijed raznih duševnih bolesti (razne vrste demencije i psihoze) ili su uvjetovana nedovoljnom duševnom (umnom) razvij enošću (idiotizam, imbecilnost, debilnost). Nesposobnost za rasuđivanje može, međutim, postojati i u slučajevima takvih smetnja (poremećaja) svijesti, do kojih je došlo uslijed uživanja alkohola, upotrebe živčanih otrova (morfija, opijuma, kokaina, etera i drugih narkotičnih sredstava) ili uslijed intoksikacije drugim otrovima. Da li je zbog duševne bolesti ili umne nerazvijenosti ili zbog smetnja svijesti u konkretnom slučaju bila isključena sposobnost za rasuđivanje, to treba sud da utvrdi na osnovu svih okolnosti, uzimajući pri tom u obzir i mišljenje liječničkih vještaka. Vrlo je lako moguće da je, na primjer, osoba koja po svom stepenu umnog razvoja spada među tzv. debilne (najlakši stepen umne nerazvijenosti) u stanju shvatiti stvarni i pravni značaj oporučivanja i, prema tome, valjano izjaviti svoju posljednju volju. Isto je tako moguće, da se nekoj osobi koja boluje od duševne bolesti kao što je shizophrenija od vremena na vrijeme poboljša njezino duševno stanje u tolikoj mjeri, da je kroz to vrijeme sposobna za rasuđivanje. I kod ostalih duševnih oboljenja može bolesnik imati s v i j e t l i h m o m e n a t a (lucida intervalla), u kojima ima sposobnost rasuđivanja, pa, prema tome, i sposobnost za sastavljanje oporuke. Dok se pretpostavlja da je oporučitelj koji je u vrijeme sastavljanja oporuke imao navršenih šesnaest godina života bio sposoban za rasuđivanje, ako nije bio lišen poslovne sposobnosti, okolnost da je oporučitelj sudskom odlukom bio lišen poslovne sposobnosti daje presumpciju njegove nesposobnosti za rasuđivanje i u vrijeme sastavljanja oporuke.( 8 ) I jedna i druga pretpostavka mogu se oboriti, samo što teret dokazivanja pada na onoga, tko tvrdi protivno pretpostavci. 4. Sposobnost za oporučivanje potrebna je ne samo za sastavljanje oporuke nego i za druge akte koji se na nju odnose kao što su izmjena, dopuna i opoziv oporuke. Ova sposobnost mora postojati u času sastavljanja oporuke, kao i u času svakog kasnijeg akta posebno. (9) Ako oporučitelj u vrijeme kada je sastavljao oporuku nije bio sposoban za rasuđivanje, njegova oporuka ne postaje valjanom samim time, što je on kasnije stekao tu sposobnost, već je potrebno da poslije nastupa sposobnosti za rasuđivanje sastavi novu oporuku (quod ab initio vitiosum est, tractu temporis oonvalescere nequit). Ako je gubitak sposobnosti za rasuđivanje nastupio nakon sastavljanja oporuke, oporuka ostaje valjanom, ah' je oporučitelju zbog gubitka ove sposobnosti oduzeta mogućnost da svoju oporuku izmijeni, dopuni ili opozove, uko&ko naknadno ne postane opet sposoban za rasuđivanje (čl. 105. ,ZN). 8
Isp. E i s n e r, Sposobnost za oporučivanje, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 3—4/55, str. 185. 9 B l a g o j e v i ć , op. cit., str 243. 187
Član 64. 5. Kod sastavljanja sudske oporuke mora sud po službenoj dužnosti paziti na okolnosti koje bi mogle biti važne za pravovaljanost oporuke, a naročito na one, po kojima se prosuđuje oporučiteljeva sposobnost za sastavljanje oporuke (čl. 162. st. 3 ZN). 6. Sposobnost stranog državljanina za sastavljanje oporuke prosuđuje se po zakonu zemlje, čiji je on državljanin ili po zakonu na koji taj zakon upućuje. Vidi o tome čl. 159. ZN i tamo dana objašnjenja. 7. Uvjeti za sposobnost oporučivanja prema prijašnjim propisima bili su različiti na pojedinim pravnim područjima naše države. To naročito vrijedi u pogledu dobi koja se za tu sposobnost tražila. Prema pravnom pravilu iz § 427. Srbijanskog građanskog zakonika maloljetnici su stjecali punu sposobnost testiranja već sa navršenih 15 godina starosti, dok se prema pravnom pravilu iz §-a 569. OGZ maloljetnici od 14 do 18 godina starosti mogli praviti samo usmenu oporuku pred sudom. Prema jednom dijelu sudske prakse poslije oslobođenja, priznavala se oporučna sposobnost punoljetnim osobama. Postojala su osim toga i izvjesna druga ograničenja oporučne sposobnosti, kojih danas više nema. Tako su, na primjer, na području bivšeg OGZ-a osobe koje su bile djelomično lišene poslovne sposobnosti zbog rasipništva mogle oporučno raspolagati samo polovinom svoje imovine, dok je na srbijanskom pravnom području njihova nesposobnost za oporučivanje bila čak potpuna. Međutim, sada se s obzirom na odredbu čl. 242. i 243. st. 2 ZN sposobnost oporučitelja za sastavljanje oporuke prosuđuje po odredbama Zakona 0 nasljeđivanju i u pogledu onih oporuka, koje su sastavljene za vrijeme važenja prijašnjih propisa, ukoliko se inače, s obzirom na oblik 1 ostale uvjete smatraju valjanima. 8. Kao što svaki pravni posao, tako i oporuka može biti nevaljana ako pri njenom sastavljanju nisu ispunjeni svi zakonski uvjeti koji se traže za njenu valjanost (pravovaljanost). O p o r u k a je n e v a l j a n a ako sadrži nedostatke koji se odnose na njene materijalnopravne ili formalnopravne potrepštine (vidi naprijed pod tač. 3). Do nevaljanosti oporuke može, prema tome, doći zbog pomanjkanja oporučiteljeve sposobnosti za sastavljanje oporuke (st. 2 ovog člana), zbog nedostatka u volji oporučitelja (čl. 65. ZN) i zbog nedostatka oblika oporuke (čl. 67. ZN). Prema terminologiji Zakona o nasljeđivanju oporuka, u pogledu koje su ispunjeni svi uvjeti predviđeni zakonom, jest p r a v o v a l j a n a (punovažna) o p o r u k a , a oporuka kojoj manjka koji od zakonskih uvjeta jest n i š t a v a o p o r u k a . U pravnoj teoriji postoje različita mišljenja u pogledu klasifikacije nevaljanih (nevažećih, nepravovaljanih) pravnih poslova i u terminološkim pitanjima koja se na to odnose. Isto tako postoji razlika u tom pogledu i između pojedinih^zakonodavstava. Međutim, gotovo svim današnjim pozitivnim pravima poznata je podjela nevaljanih pravnih poslova na one, kod kojih nevaljanost nastupa po samom zakonu i na one, kod kojih se nevaljanost efektuira samo na zahtjev zainteresirane stranke. Nevaljani pravni poslovi prve grupe općenito se označuju kao a p s o l u t n o n i š t a v i , a oni druge grupe kao 188
Član 64 — 65. 10
relativno ništavi pravni poslovi. ( ) Ako se još istakne da se u pojedinim zakonodavstvima, a među njima i u našem, kao posebna kategorija ne^ valjanih (nevažećih) pravnih poslova diferenciraju n e p o s t o j e ć i p r a v n i p o s l o v i , tj. takvi koji uopće nisu nastali, jer ne ispunjavaju n ni najosnovnije elemente koji su potrebni za njihovo postojanje,( ) onda se nevaljani (nevažeći) pravni poslovi mogu podijeliti na nepostojeće pravne poslove, apsolutno ništave pravne poslove i relativno ništave pravne poslove. Ovu podjelu, a posebno razlikovanje između apsolutno i relativno ništavih pravnih poslova, možemo prihvatiti i za naše nasljedno pravo. Okolnost da oporučitelj u vrijeme sastavljanja oporuke nije imao šesnaest godina života ili da nije bio sposoban za oporučivanje (st. 2 ovog člana) dovodi do relativne ništavosti oporuke. Vidi o tome čl. 66. ZN i objašnjenje uz taj član. Sudska
praksa
1. Osoba psihopatičnog karaktera nije nesposobna testirati (Vrhovni, sud AP Vojvodine Gž 1020/56, Glasnik br. 6/57, str. 32). 2. Ništava je oporuka sastavljena od osobe koja je lišena poslovne sposobnosti zbog nesposobnosti rasuđivanja (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 963/58,. Glasnik br. 5/59, str. 26). Ništavo s t o p o r u k e
zbog n e d o s t a t k a
u
volji
opor učitelja
Član 65. Ništava je oporuka ako je oporučitelj bio natjeran prijetnjom ili silom da je sastavi, ili se odlučio da je sastavi uslijed toga što je bio prevaren, ili što se nalazio u zabludi. Prijetnja, sila ili prevara povlači ništavost oporuke i kad potječe od treće osobe. Raspolaganja oporukom ništava su i kad jp_ostoji zabluda o činjenicama koje su pobudile oporučitelja da učini ta raspolaganja. Ako su samo neke odredbe oporuke učinjene pod prijetnjom ili silom, uslijed prevare, ili u zabludi, onda su samo one ništave. 1. U ovom-se članu, jednako kao i u prethodnom, radi o materijatno. pravnim nedostacima valjanosti (pravovaljanosti) oporuke. Dok je, međutim, u prethodnom članu riječ o takvim nedostacima koji utječu na samu sposobnost volje, koja se zbog nedozrele dobi ili zbog trajnih ili 10 U pravnoj teoriji poznata je još i klasifikacija nevaljanih pravnih poslova na ništave i o b o r i v e (pobitne, rušljive), a ništavi pravni poslovi se zatim dijele na aspolutno i relativno ništave. Oborivi i relativno ništavi pravni poslovi slični su u tome što je i za obaranje oborivih i poništenje relativno ništavih pravnih poslova potreban zahtjev ovlaštene osobe. Razlikuju se pak po tome, što oborivi pravni posao proizvodi pravni učinak sve dotle dok se ne obori, dok kod relativno ništavog posla ovisi o volji ovlaštene osobe hoće li uopće nastati pravni učinak (do kojeg će i doći ako u određenom roku ne bude zatraženo poništenje). Oborivost djeluje, prema tome, ex nunc, a relativna ništavost ex tune. 11 S p a i ć, op. cit, str. 295.
189
Član 65. privremenih psihičkih defekata ne može smatrati pravno relevantnom, ovdje se radi o nesuglasnosti, neskladu između volje i očitovanja. Tamo manjka sposobnost za formiranje valjane volje, ovdje postoji ta sposobnost, ali nema p r a v e volje. 2. Do nesuglasnosti između oporučiteljeve volje i njezinog očitovanja može doći sa znanjem oporučitelja (svjesna nesuglasnost) ili bez njegovog znanja (nesvjesna nesuglasnost). U tom pogledu situacija je ista kao i kod drugih pravnih poslova. S v j e s n a n e s u g l a s n o s t između volje i očitovanja postoji ako je oporuka sastavljena pod utjecajem prijetnje ili sile, a n e s v j e s n a n e s u g l a s n o s t ako je oporuka sastavljena uslijed prijevare ili u zabludi. U svim ovim slučajevima nesuglasnost između volje i očitovanja ima kao posljedicu ništavost oporuke. 3. P r i j e t n j a predstavlja takvo djelovanje na volju oporučitelja, kojim mu se stavlja u izgled nastupanje nekog ozbiljnog zla ako ne sastavi oporuku ili je ne sastavi s određenim sadržajem.^) Prijetnja mora biti ozbiljna, tj. takve prirode, da kod oporueitelja izazove s t r a h , pod utjecajem kojeg se odlučio na sastavljanje oporuke.(2) Kod prosuđivanja, da li je prijetnja mogla izazvati pravno relevantni strah, treba uzeti u obzir ' sve objektivne i subjektivne momente, kao što su intenzitet prijetnje, prilike pod kojima je učinjena, osobine oporučiteljeve ličnosti i druge slične momente. 4. S i l a (prinuda) može biti psihička (vis compulsiva) ili fizička (vis absoluta). Imade teoretičara koji pod psihičkom silom smatraju isto, što i pod prijetnjom,(3) tako da bi sila u pravom smislu bila samo fizička sila (sila u užem smislu). Ta bi postojala i onda ako bi netko pri potpisivanju isprave ili predaji stvari mehanički upravljao rukom druge osobe, uz njeno opiranje. Pojam sile u ovom članu treba, međutim, razlikovati ne samo od pojma prijetnje nego i od naprijed označene čiste mehaničke sile. Između prijetnje i sile u smislu ovog člana razlika je u tome, što se kod prijetnje oporučitelju stavlja u izgled nastupanje nekog zla, dok se kod sile zlo primjenjuje već u momentu kada se djeluje na oporučitelja da sastavi oporuku određenog sadržaja. Ovdje, prema tome, ne dolazi u obzir čista mehanička sila, koja bi postojala ako je neka osoba upotrebom snage upravljala rukom ©stavioca uz njegovo opiranje, i na taj ga način prisilila na sastavljanje odnosno potpisivanje oporuke. Kod ovakve se, naime, mehaničke sile ne radi o nesuglasnosti između volje i očitovanja kao što je to slučaj kod prijetnje i sile o kojoj se govori u ovom članu, već tu nema ni volje ni očitovanja, iz čega proizlazi da u ovom slučaju oporuka u stvari i ne postoji. Slučaj je ovdje isti kao kod krivotvorene (lažne) oporuke (vidi uz čl. 82. ZN pod tač. 3.). 1
S p a i ć, op. cit., str. 253; dr Andrija G a m s, Uvod u građansko pravo. Opći dio, III izđ., str. 212. 2 L. M a r k o v i ć , op. cit., str. 216. 3 Vidi, na primjer, P i s k o u Klangovu Komentaru II/2. str. 95. a od domaćih autora: M a u r o v i ć , Nacrt 1/2, str. 78; R a s t o v c a n, Temeljna načela, str. 133; P r o k o p , Komentar Osn. zak. o braku, str. 74; F i n ž g a r, op. cit., str. 50; S p a i ć, op. cit., str. 253. 190
član 65. Pod silom se u teoriji podrazumijeva i primjena hipnoze (isp. čl. 99. st. 10 Krivičnog zakonika). Ako je, međutim, oporučitelj pri sastavljanju oporuke bio pod hipnozom, onda je oporuka ništava već iz razloga što oporučitelj u momentu sastavljanja oporuke nije bio sposoban za rasuđivanje (čl. 64. st. 2 ZN). Ne postoji prijetnja ni sila u smislu ovog člana niti se radi o nedopuštenom djelovanju na slobodu oporučivanja ako je oporučni nasljednik ili druga osoba nagovorila oporučitelja na sastavljanje oporuke s određenim sadržajem ili ako je do pojedinih oporučnih odredaba došlo na želju ili pod utjecajem tih osoba, ukoliko oporučitelj nije time doveden u zabludu o kojoj okolnosti, koja je bila važna za njegovo odlučivanje. 5. Z a b l u d a (bludnja, error) je pomanjkanje ispravne predodžbe o nekoj okolnosti, uslijed čega dolazi do nesuglasnosti između predodžbe o toj okolnosti i stvarnog stanja.(4) Neispravna se predodžba može odnositi na pravno pravilo (pravo u objektivnom smislu) ili na činjenice. U prvom slučaju postoji z a b l u d a o p r a v u (error iuris), a u drugom slučaju postoji z a b l u d a o č i n j e n i c a m a (error facti). U pravnoj se teoriji razlikuje b i t n a zabluda od n e b i t n e zablude. Bitna se zabluda odnosi na bitne okolnosti pravnog posla. Takva zabluda postoji onda kada stranka koja je u zabludi ne bi pravni posao zaključila, da je znala za zabludu. U ovu vrst zablude ubraja se zabluda u pogledu i d e n t i t e t a s t v a r i (objekta činidbe; error in corpore), zabluda u pogledu b i t n o g s v o j s t v a s t v a r i (error in substantia), zabluda u pogledu p r i r o d e p r a v n o g p o s l a (error in negotio), a kod besteretnih i nekih teretnih pravnih poslova i zabluda u pogledu o s o b e (error in persona). Nebitna zabluda je ona koja se odnosi na sporedne okolnosti očitovanja, tj. na takve okolnosti o kojima ne ovisi sama egzistencija pravnog posla. Od nebitne zablude treba razlikovati zabludu~u pobudama (zabluda u motivu; vidi niže, pod tač. 7). Zakon o nasljeđivanju ne određuje pobliže kakva mora biti zabluda da bi utjecala na pravovaljanost oporuke. Iz stilizacije ovog člana dade se, međutim, izvesti rukovodna misao za njegovu primjenu. To je misao da svaki oblik i stepen zablude, ma kakav bio, ima za posljedicu ništavost oporuke u cjelini ili u pojedinim njezinim dijelovima ako bez te zablude do oporuke ne bi uopće došlo odnosno ako oporuka ne bi bila sastavljena onako kako je sastavljena, bilo u cjelini, bilo u pojedinim njezinim dijelovima. U nasljednom pravu može, prema tome, i pravna zabluda utjecati na valjanost oporuke. Ako je, na primjer, ostavilac pogrešno smatrao da braća imaju u svakom slučaju položaj nužnih nasljednika i jedino im zbog toga, pored živih potomaka, oporukom, ostavio dio svoje imovine, ova se oporučna raspolaganja zbog pravne zablude u kojoj se nalazio ostavilac, na zahtjev potomaka kao zakonskih nasljednika, mogu poništiti. 6. P r i j e v a r a je svjesno izazivanje ili održavanje zablude kod oporučitelja od strane druge osobe. Pod pojam prijevare spada i prešući• M a u r o v i ć , Nacrt 1/2, str. 74; S p a i ć, op. cit., str. 257; P i s k o u Klangovu Komentaru II/2. str. 96. 191
Član 65. vanje važnih okolnosti, zbog kojih oporučitelj, da su mu bile poznate, ne bi sastavio oporuku ili bi joj dao drugi sadržaj. Izjava posljednje volje sadržana u oporuci i prijevara moraju biti u uzročnoj vezi iz čega proizlazi da je oporuka pravovaljana ako je prijevara ostala bez utjecaja na ostavi5 oca ili ako bi on sastavio oporuku i bez obzira na prijevaru. ( ) 7. Dok motiv u obaveznom pravu, u pravilu, nema utjecaja na valjanost pravnih poslova, pa, prema tome, zabluda u motivu ssmo iznimno dovodi do nevaljanosti ugovora (pravno pravilo iz § 901. OGZ), z a b l u da u m o t i v u (pobudama) u nasljednom pravu u načelu prouzrokuje ništavost oporuke. Motiv je onaj unutarnji razlog, zbog kojeg se oporučitelj odlučio da sastavi oporuku odnosno da je sastavi sa sadržajem koji joj je dao. Dok u slučaju bitne zablude i prijevare postoji nesklad između volje i očitovanja, kod zablude u motivu volja se formalno slaže s očitovanjem, ali je izazvana pogrešnim (krivim) motivom (falsa causa). Kod bitne zablude oporučitelj sastavlja oporuku s određenim sadržajem iako s t v a r no n e ć e ono što je izjavio kao svoju posljednju volju, j e r je u zab l u d i ; kod zablude u motivu oporučitelj s t v a r n o h o ć e ono što je izjavio, j e r je u z a b l u d i . Bitna zabluda postoji, na primjer, u slučaju kada oporučitelj ostavlja svoj klavir kao legat osobi A, jer je pogrešno smatra za osobu B, a zabluda u motivu -— ako svoj klavir ostavlja kao legat nekom srodniku, jer pogrešno smatra da je taj srodnik klavirista. U pojedinim je slučajevima teško odrediti granicu između bitne zablude i zablude u motivu. To, međutim, u našem nasljednom pravu nije ni odlučno, jer ništavost oporuke u slučaju zablude koja se odnosi na sadržaj oporuke nije ograničena samo na bitnu zabludu, dok je kod zablude u motivu za ništavost oporučnih raspolaganja dovoljno da je onoručitelj bio u zabludi o okolnostima koje su ga pobudile da ih učini. I jedna i druga vrst zablude u pogledu djelovanja na pravovaljanost oporučnih raspolaganja ima, prema tome, isti učinak. U vezi s utjecajem zablude na valjanost oporuke, mogli bismo stoga i za naše nasljedno pravo uzeti da su oporučna raspolaganja ništava ako ih oporučitelj kod poznavanja stvarnog stanja stvari i pri razumnoj ocjeni situacije ne bi učinio, da je bio svjestan zablude.(6) 8. Odredbom stava 2 raščišćeno je za naše nasljedno pravo pitanje koje je sporno u teoriji, a raznoliko je riješeno i u pojedinim zakonodavstvima, tj. pitanje utjecaja prijetnje, sile i prijevare na pravni posao, kada potječu od strane treće osobe. U teoriji prevladava stanovište da su pravni poslovi bez naknade u ovom slučaju nevaljani (bilo apsolutno bilo relativno ništavi), dok. se u istom slučaju pravni poslovi uz naknadu smatraju relativno ništavim, ukoliko je sukontrahent kod sklapanja posla postupio mala fide. Slično stanovište proizlazi i iz OGZ-a (i noveliranog). Po Zakonu o nasljeđivanju oporuka, koja je sastavljena pod utjecajem prijetnje, sile ili prijevare, ništava je, bez obzira na to od koga prijetnja, sila ili prijevara potječe. 5 6
192
L. M a r k o v i ć, op. cit., str 220. § 119. Njem. grad. zakonika.
Član 65 — 66. O zabludi se u stavu 2 posebno govori, jer ,u slučaju kada je treća osoba ostavioca krivim prikazivanjem dovela u zabludu, onda se i ovdje radi o prijevari, a ako treća osoba pri tom nije postupila dolozno, onda je to slučaj zablude na koju se odnosi odredba stava 1. Ako je pak ostavilac od strane treće osobe bio doveden u zabludu o činjenicama koje su ga pobudile da učini izvjesna oporučna raspolaganja, onda dolazi do primjene odredba stava 3. Osoba koja je ostaviooa silom ili prijetnjom natjerala ili prijevarom navela da sastavi oporuku, odnosno da je sastavi sa sadržajem, koji ne odgovara njegovoj volji, n e d o s t o j n a je da ga naslijedi (čl, 131. tad 1. ZN). 9. Ništavost do tkoje dolazi zbog nedostatka volje može se odnositi na čitav pravni posao — p o t p u n a n i š t a v o s t ili samo na onaj njegov dio, što ga pogađa nedostatak — d j e l o m i č n a n i š t a v o s t . Na području obaveznog prava vrijedi pravilo da se učinak ništavosti proteže samo na onaj dio pravnog posla, na koji se odnosi razlog ništavosti (utile per inutile non vitiatur), ukoliko iz zakona što drugo ne proizlazi. Ovo načelo vrijedi pogotovo u nasljednom pravu, gdje treba nastojati da se odredbe posljednje volje uzdrže na snazi, koliko god je to moguće (favor testamenti). Odredbom stava 4 provedeno je spomenuto načelo u potpunosti za slučaj kada se prijetnja, sila, prijevara ili zabluda odnose samo na one pojedine oporučne odredbe. Ako se, međutim, razlog ništavosti sastoji u pomanjkanju sposobnosti za rasuđivanje ili u nedozreloj dobi (čl. 64. st. 2 ZN), onda je, po naravi stvari, oporuka ništava u potpunosti.(7) 10. Uzroci ništavosti oporuke, koja je sastavljena prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, prosuđuju se po odredbama o v o g zakona (čl. 343. st. 2 ZN). Sudska praksa Prijetnja da se napravi oporuka određenog sadržaja, uslijed koje je ta oporuka ništava, mora biti izražena nakanom da se druga osoba primora na određeno očitovanje volje i mora kod oporučitelja prouzrokovati takav strah od nastupa zla, da je samo uslijed straha došlo do izjave posljednje volje određenog sadržaja (Presuda Okružnog suda Osijek Gž 566/57, Odvjetnik br. U/57, str. 306). Foništaj oporuke zbog oporućiteljeve nesposobnosti i zbog nedostatka u njegovoj volji član 66. Poništenje oporuke zbog oporućiteljeve nesposobnosti za rasuđivanje ili zbog toga što oporučitelj nije imao šesnaest godina, kao i poništenje oporuke ili pojedinih njezinih odredaba zbog prijetnje ili sile, prevare ili zablude, može tražiti samo osoba koja ima pravni interes, i to u rokuj od godinu dana otkada je doznala za postojanje uzroka nišitajvosti, a naj-J ""Kasnije za deset godina od proglašenja oporuke; 7
G o 1 j a r, op. cit, str. 191.
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
193
Član 66. Rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke. Poništenje oporuke prema nesavjesnoj osobi može se tražiti za dvadeset godina od proglašenja oporuke. 1. Razlozi (uzroci) za poništenje oporuke mogu biti materijalnopravne ili formalnopravne prirode. U ovom se članu govori o poništenju oporuke iz materi jainopravnih razloga, dok se o poništenju oporuke iz formalnopravnih razloga govori u čl. 82. ZN. Materijalnopravni razlozi (uzroci) poništenja oporuke odnose se na njene unutarnje potrepštine, pa stoga proizlaze ili iz nedostataka oporučdteljeve sposobnosti za sastavljanje oporuke (nedozrela dob i nesposobnost za rasuđivanje — čl. 64. ZN) ili iz nedostatka u volji oporučitelja (zbog prijetnje, sile, prijevare ili zablude — čl. 65. ZN). Zbog navedenih razloga ništavosti može se poništiti ne samo oporuka kao takva nego i svi ostali akti oporučitelja, koji se daju u obliku propisanom za oporuku i koji se na nju odnose kao što je opoziv oporuke ili njena izmjena i dopuna.(') Prema tome će oporuka koja je opozvana ništavom izjavom oporučitelja ostati na snazi kao pravovaljana. 2. Oporuka u pogledu koje postoje navedeni razlozi ništavosti je rel a t i v n o n i š t a v a (vidi objašnjenje uz čl. 64. pod tač. 8.). Sud neće po službenoj dužnosti paziti na razloge ništavosti niti će ih po službenoj dužnosti uzimati u obzir. (2) Aktivno su legitimirane u pravcu traženja poništenja oporuke zbog razloga ništavosti samo one oisobe koje imaju na tome p r a v n i i n t e r e s koji može biti pozitivan ili negativan.(3) Pozitivan interes na poništenju oporuke ima osoba kojoj bi u cijelosti ili djelomično pripalo ono, što je tom oporukom namijenjeno oporučnom nasljedniku ili drugoj osobi kojoj je ostavljena neka korist. Negativan interes ima pak ona osoba koja bi poništenjem oporuke bila oslobođena nekog tereta ili dužnosti koja joj je naređena oporukom, kao što je, na primjer, dužnosti da izvrši legat. Pravni interes da traži poništenje oporuke ima u prvom redu osoba koja bi po zakonskom redu nasljeđivanja bila pozvana na nasljedstvo, kada ne bi bilo oporuke, -ubrajajući ovamo i osobu koja je isključena iz nasljedstva odnosno lišena nužnog dijela (čl. 47. i 50. ZN), kao i osoba na koju se odnosi tzv. negativna oporuka (vidi uz čl. 84. ZN), zatim osoba koja je postavljena za nasljednika ili kojoj je ostavljena neka druga korist u nekoj ranijoj oporuci, kao i svaka druga osoba koja učini vjerojatnim,(4) da bi joj uslijed poništenja oporuke iz n a s l j e d n o p r a v n o g t e m e l j a pripala neka korist iz ostavine. Prema tome, ni vjerovnici ni dužnici ostavioca, kao ni vjerovnici zainteresiranih nasljednika nisu ovlašteni tražiti poništenje oporuke. 1
B l a g o j e v i ć , op. cit, str. 296. Ako sud, međutim, ustanovi da bi poništenje oporuke zbog opaženih razloga ništavosti išlo u prilog osobama koje se zbog malorjetnosti, duševne bolesti ili drugih okolnosti ne mogu same brinuti za svoje poslove (čl. 177. ZN), upozorit će na ovo zakonske zastupnike navedenih osoba. 3 E s c h e r, op. cit., str. 406. 4 B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 297. 2
194
Član 66.
Pravni interes na utvrđivanju ništavosti oporuke može imati i narodni odbor općine na području koje se nalazi ostavina koja bi u slučaju poništenja oporuke u cijelosti ili djelomično postala općenarodnom imovinom (čl 8. i 133. ZN). Do' toga može doći u slučaju ako ne postoji nijedan zakonski nasljednik koji bi ostavioca mogao naslijediti, kada bi oporuka bila poništena. Pravni interes na poništenju oporuke mogu, međutim, imati i druge poh'tičko-teritorijalne jedinice, ako bi poništenjem te oporuke ostala u važnosti ranija oporuka kojom je ostavilac određenoj političko-teritori jalnoj jedinici ostavio neku imovinsku- korist. U svim ovim slučajevima poništenje oporuke u ime političko-teritorijalne jedinice može tražiti onaj javni pravobranilac koji po zakonu zastupa odnosnu političko-teritori jalnu jedinicu u pogledu njenih imovinskih prava i obaveza, a može to tražiti i nadležni javni tužilac uz uvjet iz čl. 9. Zakona o javnom tužilaštvu (SI. list FNRJ br. 51/54). To sve vrijedi i' u slučaju kada pravni interes na utvrđenju ništavosti oporuke imaju druge javnopravne osobe koje po zakonu zastupa javni pravobranilac. Kako se. u smislu odredbe čl. 130. st. 3 ZN i druge javnopravne i privatnopravne osobe mogu pojaviti kao oporučni nasljednici, to i njima pripada pravo da preko svojih organa traže poništenje oporuke kada na tome imaju pravni interes. 3. Za traženje poništenja oporuke zbog materijalnopravnih nedostataka postoje t r i z a s t a r n a r o k a od godinu dana, od deset godina i od dvadeset godina. Za početak roka od g o d i n u d a n a (subjektivni rok) mjerodavan je najprije o b j e k t i v n i moment, a taj je dan proglašenja oporuke (čl. 207. ZN). Drugi moment je s u b j e k t i v n e prirode ijodnogi se na saznanje postojanja uzroka ništavosti. Subjektivni moment je vezem uz objektivni, jer rok od godinu dana od kada je osoba koj'a ima pravni interes doznala za postojanje uzroka ništavosti, ne može početi teći prije proglašenja oporuke. Rokovi od d e s e t g o d i n a i d v a d e s e t g o d i n a su objektivni rokovi koji počinju teći od dana proglašenja oporuke. ,_Rok od godinu dana i rok od deset godina dolaze u obzir kada se_ radi o poništenju oporuk*e~prema**savjesnoj osobi, a odnos tih rokova je Jaj, da subjektivni rok od godinu dana ne može početi teći prije proglajenja oporuke i da mora završiti najjcasmje s ~"~ ' od deset godina. Rok od dvadeset godina primjenjuje se prema nesavjesnoj osobi, računajući od proglašenja oporuke, "ali bez"obzira na vrijeme kada je osoba _s pravnim interesom saznala za postoj anjejuzr oka ništavosti.(5) _ Navedeni rokovi su zastarni rokovi, pa, premaTome, na njih djeluju uzroci sprečavanja i prekida zastari jevan ja. (6) Sud neće po službenoj dužnosti paziti na njihovo održavanje, nego samo na prigovor protivne stranke. (7)
š
5 Drugačije BI a g o j e v i ć (op. cit., str. 300) koji stoji na stanovištu i da i za poništenje oporuke prema nesavjesnoj osobi vrijedi subjektivni rok | od godinu dana. ""*" ' ' "~ "~ s r »To b j a š n j e n j a«, str. 128. ' B1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 299.
195
Član Pod s a v j e s n o m (poštenom) osobom razumijeva se osoba koja se nalazi ili postupa u dobroj vjeri (bona fide), a pod n e s a v j e s n o m (nepoštenom) ona ikoja se nalazi ili postupa u zloj vjeri (mala fide). U tom je smislu nesavjesna ne samo ona osoba (nasljednik, legatar) koja je opo^ ručitelja na način naveden u čl. 65. ZN natjerala, odnosno navela da sastavi oporuku ili koja jejznala^ za_ postojanje nedostataka u volji oporučrtelja odnosno za njegovu nesposolmošt za"oporučivanje nego i osoba koja je u konkretnoj situaciji, uz normalnu pažnji^jgiorala znati za oye 8 okolnosti.j ) Ako, međutim, zla vjera na strani oporučnog nasljednika ili legatara nije postojala od početka, nego je nastupila naknadno (mala fides superveniens), onda zastarni rok od dvadeset godina može doći u obzir samo u slučaju ako je zla vjera nastupila prije proteka subjektivnog roka od godinu dana, odnosno najkasnije za deset godina od dana proglašenja oporuke. Prema tome, ako je oporučni nasljednik odnosno legatar bio savjestan u pogledu uzroka ništavosti kroz vrijeme od godinu dana od kada je zakonski nasljednik doznao za uzroke ništavosti, računajući taj rok najranije od proglašenja oporuke, onda ne može više doći do primjene zastarni rok od dvadeset godina, makar je na strani oporučnog nasljednika odnosno legatara naknadno nastupila mala fides. (8) Za očuvanje roka nije potrebno da je poništenje oporuke zatraženo formalnom tužbom, već je dovoljno da je to učinjeno u ostavinskom postupku, na primjer, prilikom davanja izjave o primanju nasljedstva. Time je u najmanju ruku došlo do prekida zastarnog roka. U, protivnom slučaju, ako bi se.za očuvanje roka za poništenje oporuke tražila formalna tužba, moglo bi se lako desiti da stranka bez svoje krivnje izgubi rok od godinu dana, čekajući da je sud, zbog spora o činjenicama od > kojih zavisi pravovaljanost oporuke (čl. 223. st. 2 tač. 1 ZN) uputi na parnicu. Ako su, međutim, nesporne činjenice koje čine razlog ništavosti, o poništenju oporuke, koje je zatraženo u ostavinskom postupku, odlučit će sud u okviru tog postupka (čl. 223. st. 3 ZN). 4. Ako se među strankama u vezi s unutarnjim potrepštinama oporuke pojavi s p o r o njenoj pravovaljanosti, bit će to redovito zbog spora o činjenicama u smislu čl. 223. st. 1 ZN. Do spora o primjeni prava, uz nesporno činjenično stanje, doći će samo izuzetno, na primjer, u slučaju ako je među strankama nesporno da oporučitelj u vrijeme sastavljanja oporuke nije navršio šesnaest godina života, ali postoji među njima spor o utjecaju ove okolnosti na pravovaljanost oporuke. U slučaju kada između stranaka postoji spor o činjenicama koje se odnose na oporučite" E s c h e r , op. cit., str. 413; G o l j a r , op. cit, str. 191. 9 Isto se stanovište može izvesti i iz B l a g o j e v i ć e v a izlaganja (op. cit., 1. c.) iako se on posebno ne izjašnjava o slučaju kada nesavjesnost nastupi nakon proteka zastarnog roka od jedne godine. Isti autor na citiranom mjestu ističe, međutim, da se u slučaju kada nesavjesnost nastupi prije proteka općeg zastarnog roka od deset godina, taj rok produžava na dvadeset godina, a ako nastupi poslije roka od deset godina, rok od dvadeset godina treba smatrati konzumiranim protekom roka od deset godina. Isp. i E s c h e r, 1. c. 196
Član 66. Ijevu sposobnost za sastavljanje oporuke (cl. 64. ZN) ili na pitanje slobodno i svjesno izjavljene volje (čl. 65. ZN), treba prekinuti ostavinsku raspravu i stranke uputiti na parnicu, jer se tu radi o sporu o činjenicama od kojih zavisi pravovaljanost oporuke, pa prema tome, i pravo na nasljedstvo /čl. 223. st J7 tsč 5. Tužba kojom se traži poništenje oporuke spada u kategoriju p r e j u d i c i j e l n i h (deklaratornih) tužbi ( t u ž b a o n a s l j e d n o m p r a vu, Erbrechtsklage), a presuda koju sud u povodu te tužbe donosi jest čista p r e j u d i c i j e l n a p r e s u d a . Ako s e pitanje pravovaljanosti oporuke postavlja istom u tužbi o nasljedstvu (hereditatis petitio, Erfoschaftsklage — čl. 144. ZN), sud će u toj parnici o pravovaljanosti oporuke odlučiti kao u prethodnom pitanju (ali ako je već protekao rok u kojem se može tražiti poništenje oporuke, oporuka će se zbog konvalidacije smatrati pravovaljanom). Nakon. dovršenog ostavinskog postupka nije više dopuštena samostalna tužba na poništenje oporuke kao ni druga tužba o nasljednom pravu, jer se nasljednik za ostvarenje svog prava može poslužiti tužbom o nasljedstvu (nema, prema tome, ni pravni interes za podnošenje prejudicijelne tužbe). Na podnošenje tužbe sud upućuje onu stranku, čije pravo smatra manje vjerojatnim (čl. 226. st. 1 ZN). To će, po naravi stvari, u najvećem broju slučajeva biti zakonski nasljednik, mada nije isključeno da će u pojedinom slučaju, prema danim okolnostima, manje vjerojatnim izgledati činjenično tvrđenje oporučnog nasljednika, koga u tom slučaju treba uputiti na parnicu radi utvrđenja da je oporuka pravovaljana.( 10 ) U slučaju kad se ništavost odnosi na oporuku kao cjelinu, tj. na sve njene odredbe, bilo bi normalno, da se tužba upravi protiv svih oporučnih nasljednika odnosno uopće protiv svih osoba kojima iz oporuke n epos r e d n o pripada neka imovinska korist (npr. direktni legat). Ipak se - ovdje ne radi o nužnom, već samo o j e d i n s t v e n o m s u p a r n i c a rs t v u (čl. 189. ZPP), tako da se spor o pravovaljanosti oporuke može riješiti samo na jedinstven način prema svim oporučnim nasljednicima protiv kojih je tužba upravljena. Ako se ništavost ne odnosi na čitavu oporuku kao pravni akt, nego samo na pojedine njene odredbe, onda, naravno, tužbu treba upraviti samo prema onoj osobi, na koju se odnosi ništava odredba. . 6. Presuda kojom se utvrđuje da oporuka zbog ništavosti nije pravovaljana imade a p s o l u t n i u č i n a k . ( u ) Isti učinak, barem u pogledu razloga na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev, imade i presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev za poništenje oporuke. Treba, međutim, istaći da je ovo pitanje sporno ikako u teoriji, tako i u judikaturi. Od naših 10
Drugačije je bilo prema pravnim pravilima biv. Vanparničnog postupka (§ 99), po kojima je u slučaju suprotnih nasljedničkih izjava, osoba, koja je svoje nasljedno pravo temeljila na zakonskom redu nasljeđivanja, morala uvijek podići tužbu protiv nasljednika koji je zahtijevao nasljedstvo na temelju izjave posljednje volje koja je odgovarala propisanim formalnostima i čija istinitost nije bila obrazloženo osporena. 11 B l a g o j e v i ć , op. cit, str. 301. 197
Član 66.
autora za djelovanje ove presude inter partes izjasnili su se F i n ž g a r(12) i Goljar.( 1 3 ) Interesantno je napomenuti da švicarska teorija i judikatura imaju međusobno suprotna shvaćanja o djelovanju presude kojom se utvrđuje nevaljanošt oporuke. Tako npr. E s c h e r ( w ) i T u o r(16) smatraju da takva presuda djeluje protiv svih oporučnih interesenata iz iste oporuke, bez obzira na to da li su sudjelovali u parnici ili ne, te da se na tako utvrđenu nevaljanost oporuke mogu pozivati i oni zakonski nasljednici i drugi interesenti koji nisu u parnici sudjelovali kao tužitelji. Švicarski Savezni sud usvojio je, međutim, stanovište da presuda kojom se izriče nevaljanost oporuke ide u prilog samo onim zakonskim nasljednicima koji su u parnici sudjelovali kao tužitelji, kao što djeluje samo protiv onih oporučnih interesenata, protiv kojih je tužba bila upravljena. Teorija i praksa u Švicarskoj ipak su suglasne u tome, da tužbu kojom se traži utvrđenje nevaljanosti oporuke nije potrebno podići protiv svih osoba koje su u takvom sporu pasivno legitimirane. Treba još primijetiti da švicarski građanski zakonik u pogledu pravovaljanosti oporuke sadrži u biti iste odredbe (Art. 467—469. i 519—521.) kao i naš zakon. Apsolutno djelovanje sudskom odlukom utvrđene ništavosti, barem kada se radi o izjavama posljednje volje, više odgovara našem pravu, a i pravnoj svijesti naroda, nego li stanovište o djelovanju inter partes. Opravdana je primjedba Blagojevića da jedan pravni akt ne može u isto vrijeme biti i pravovaljan i ništav.(ie) Iz okolnosti što se ništavost utvrđuje samo na zahtjev osobe s pravnim interesom ne slijedi nužno zaključak o ograničenom (relativnom) djelovanju sudske presude o utvrđenju ništavosti. Kod toga treba uzeti u obzir i činjenicu da uzroci ništavosti oporuke redovito nisu uočljivi (što djelomice vrijedi i za formalne nedostatke), tako da se ništavost kraj pasivnog učesnika ne bi ni mogla utvrđivati. 7. Protekom rokova u kojima se može tražiti poništenje oporuke z a s t a r u je s a m o t u ž b a , a l i ne i p r i g o v o r . (17) Ovo je važno u slučajevima kada se zakonski nasljednik nagazi u posjedu ostavine ili njenog dijela, a oporučni se nasljednik poziva na nevaljanu oporuku nakon preteka roka za traženje poništenja. Isto se tako prigovorom može poslužiti. oporučni nasljednik koji posjeduje ostavinu, a poziva se na raniju oporuku, naprema oporučnom nasljedniku koji traži nasljedstvo na temelju kasnije, ali nevaljane oporuke. Po švicarskom pravu može se prema izričitoj odredbi zakona nevaljanost oporuke u svako vrijeme ostvarivati prigovorom (Art. 521/III švic. grad. zakonika). ' 2 1 Op. cit., str. 48. 13 Op. cit., str. 191. . • • w Op. cit., str. 407. 15 Op. cit., str. 307; Kommentar zum Schweizerischen Zivilgesetzbuch u izdanju Gmura, III sv., str. 1073. 16 B 1 a g o j e v i ć, 1. c. ' " K l a n g , Komentar, IV sv., str. 646; E s c h e r , op. cit, str. 414; F i n ž g a r, op. cit., str. 48.
198
Član 66— 67. Nasljednik, protiv koga je upravljen zahtjev za isplatu indirektnog legata, ne mora tražiti poništenje oporuke, već može u svako vrijeme protiv tog zahtjeva istaći prigovor nevaljanosti oporuke odnosno određene oporučne odredbe. (18) . Sudska
praksa
Protek roka za poništenje oporuke, bez obzira da li se radi o ništavosti zbog nedostatka u volji oporučitelja (čl. 65. ZN) ili Zbog nedostatka I
oblika (čl. 82. ZN), sud ne ispituje po službenoj dužnosti, već šarao na pri- i govor stranaka (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 346/61, Glasnik ~Wr~T2j6TT'
Oblik o p o r u k e
kao
uvjet za njezinu
pravovaljanost
Član 67. Pravovaljana je ona oporuka koja je sastavljena u obliku utvrđenom u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom. 1. Dok se u čl. 64. i 65. ZN govori o materijalnopravnim, unutarnjim potrepštinama oporuke, u ovom je članu istaknut još jedan bitni uvjet njene pravovaljanosti: oporuka mora biti sastavljena u p r o p i s a nom o b l i k u . Oblik oporuke zajedno s ostalim uvjetima koji su vezani uz pojedine vrste oporuke, sačinjavaju formalnopravne (vanjske) potrepštine oporuke. Propisi o obliku opotruke nisu izraz formalizma, nego potrebe da se ostaviocu i ostavinskim interesentima pruži sigurnost i zaštita za ostvarivanje,prave volje ostaviočeve u pogledu raspoložbe imovinom za slučaj smrti. Zakonom predviđeni formaliteti daju ujedno oistaviocu sigurnost da se neće bilo koja ni bilo kakva njegova izjava u pogledu imovine smatrati njegovom odredbom o imovini za slučaj smrti, već samo ona izjava iz koje se s obzirom na održanu formu i ostale uvjete predviđene zakonom može zaključiti da je dana c u m a n i m o te š t a n d i. Propisani formaliteti imaju i izvjesnu dokaznu funkciju, jer im je, između ostalog, i svrha da se osigura autentičnost izjave posljednje volje. Zbog svih ovih razloga forma je bitan element oporuke "kao jednostranog pravnog akta te se nedostaci oblika ne mogu otkloniti dokazivanjem autentičnosti oporuke ili tumačenjem njenog sadržaja. 2. Prema Zakonu o nasljeđivanju mogu se oporuke ,s obzirom na njihov oblik, po jednom kriteriju podijeliti na privatne i javne oporuke, a po drugom kriteriju na redovne i izvanredne oporuke. P r i v a t n e o p o r u k e su one koje su sastavljene bez sudjelovanja, državnih o^ganjL U ovu vrsFopbruke spadaju slijedeće: ~ra) vlastoručna oporuka (testamentum holographum) — čl. 68. ZN, (Vfr p7imena~oporuka pred svjedocima (testamentum allographum) — čl. 69. ZN, ' ( c | usmena oporuka (testamentum nuncupativum) —• čl. 78. ZN. Finžgar, 1. c. 199
Član 67.
J a v n e o p o r u k e su one, kod čijeg sastavljanja je potrebno sudjelovanje državnog (javnog) organa. Ovamo spadaju slijedeće oporuke: (a)) sudska oporuka (testamentum iudiciale), kod koje treba razlikovati oporuku osobe koja z n a čitati (čl. 70. ZN) i oporuku osobe koja n e značitati (čl. 71. ZN); (b) oporuka sastavljena pred konzularnim ili diplomatskim predstavnikom u inozemstvu (konzularna oporuka) — čl. 75. ZN; ( c | oporuka sastavljena na jugoslavenskom brodu (testament na brodu) — čl. 76. ZN; Qđ)! oporuka sastavljena za vrijeme mobilizacije ili rata (vojnički testament) — čl. 77. ZN. R e d o v n e o p o r u k e mogu se sastavljati u svako vrijeme i u svim okolnostima. I z v a n r e d n e o p o r u k e mogu se sastavljati samo u iznimnim prilikama i pod okolnostima, uz koje zakon dopušta upotrebu ovog oblika oporuke. Izvanredne oporuke razlikuju se od redovnih još i u tome, što su formaliteti kod izvanrednih oporuka blaži nego kod redovnih i što je važenje izvanrednih oporuka vremenski ograničeno, dok redovne oporuke važe neograničeno vrijeme. Među redovne oporuke spadaju vlastoručna oporuka, pismena oporuka pred svjedocima, sudska oporuka i oporuka sastavljena pred konzularnim ili diplomatskim predstavnikom, a među izvanredne oporuke — oporuka na brodu, vojnička oporuka i usmena oporuka. Iz navedenog proizlazi da redovne i izvanredne oporuke mogu istovremeno biti privatne ili javne i obratno. 3. Kao speci jalna vrst oporuke postoji u nekim zakonodavstvima tzv. z a j e d n i č k a o p o r u k a (testamentum simultaneum). Ova vrst oporuke bila je'poznata i na području bivšeg OGZ-a (§ 583. i 1248), po prijašnjem srbijanskom nasljednom pravu (§ 779. Grad. zakonika), kao i po vojvođanskom pravu. Na taj način mogli su kod nas izjaviti, svoju posljednju volju samo bračni drugovi, bilo da su nezavisno jedan od drugoga raspolagali svojom imovinom (testamentum mere simultaneum), bilo da su se uzajamno imenovali za~nasljednike ( z a m j e n i t a o p o r u k a, testamentum redprocum), bilo da su raspolaganja jednog bračnog druga učinjena ovisnim o raspolaganjima drugog (testamentum oorrespectivum). Zakon o nasljeđivanju nema odredaba o zajedničkoj oporuci. Niti ih predviđa niti zabranjuje. Iz toga neki autori izvode da se zajednička oporuka mora kod nas smatrati nedopuštenim oblikom oporučivanja^1) dok drugl(2) stoje na stanovištu da je takav način oporučivanja danas dopušten ne samo z,a bračne drugove nego i za ostale osobe. Prvo je stanovište (Zaninovićevo) po našem mišljenju prihvatljivije, jer se zaista u zakonu nigdje ne govori o mogućnosti zajedničkog oporučivanja (jednim aktom), dok je s druge strane teško pretpostaviti da bi zakonodavac pro1 2
200
Z a n i n o v i ć , op. cit., str. 5. P e d e r i n, Zak: o nasljeđivanju, »Odvjetnik« br. 9/55, str. 15.
Član 67. pustio izričito statuirata ovu vrst oporuke ako ju je htio dopustiti (čl. 7 i 67. ZN).(3) 4. Ako kod sastavljanja) oporuke nisu ispunjeni svi uvjeti koji se traže za određeni oblik oporuke, ona ipak može btiti pravovaljana, ukoliko odgovara uvjetima ikoji su predviđeni za dragi, oblik oporuke (konverzija pravnog posla). Tako, na primjer, oporuka koju je oporučatelju treća osoba napisala po njegovom kazivanju u prisutnosti dvaju svjedodoka, ne vrijedi kao alografska oporuka (čl. 69. ZN) ako je oporučitelj nije vlastoručno potpisao, ali može vrijediti kao usmena oporuka ako su u vrijeme sastavljanja oporuke postojale iznimne prilike, a oporučitelj je umro prije izmaka roka od trideset dana nakon prestanka iznimnih prilika (čl. 78. ZN). 5. Oporuka jugoslavenskog državljanina, sastavljana u inozemstvu, pravovaljana je u pogledu oblika ne samo ako odgovara propisima Zakona o nasljeđivanju nego i onda ako je sastavljena po propisima inozemnog zakona. Oporuka stranog državljanina pravovaljana je u pogledu oblika, bilo da je sastavljena po propisima nacionalnog zakona ostavioca, bilo po propisima koji važe u mjestu sastavljanja, bilo po propisima Zakona o nasljeđivanju (čl. 158. ZN).
Sudska
praksa'
1. Oporuka nije izgubila pravnu valjanost ako sadrži raspoložbu o fizičkim dijelovima suvlasničkih nekretnina ostavioca, dakle neizvršiva je, već ostavinski sud treba neizvršivu raspoložbu pretvoriti u izvršivu na način da se u najvećoj mogućoj mjeri približi volji oporučitelja (Okružni sud Bjelovar Gž 531/56 od 23. VI 1956). 2. Očitovanje prema kojem vlasnik imovine svom nećaku (tuženom), koji ga već 15 godina u gospodarstvu pomaže i u slučaju bolesti njeguje, ostavlja u nasljedstvo pod istim uvjetom svoju imovinu ako ga preživi, a isti nećak to očitovanje prihvaća, može biti valjana oporuka (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1769/56 od 11. X 1956, Jug. adv. br. 1—-2/57, str. 61). 3. Nedostajanje datuma nije bitna formalnost za pravovaljanost oporuke (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 605/57, Glasnik br. 11/57, str. 28). 4. Oporuka bračnih drugova da jedan drugog naslijede, po svojem je sadržaju u suštini zajednička oporuka. Oblik zajedničke oporuke nije predviđen u Zakonu o nasljeđivanju, pa takva oporuka sastavljena poslije stupanja na snagu ovog zakona ne može biti temelj nasljeđivanja, već se ostavina treba raspraviti po zakonskom redu nasljeđivanja. Ukoliko bi to bio ugovor o nasljeđivanju, takav ugovor ne bi važio (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 778/62, Glasnik br. 2/63, str. 24). 5. Vidi odluku pod br. 2 uz član 69. ZN. 3
Vidi G o l j a r , op. cit., str. 194; ovaj se autor priklanja Zaninovićevom stanovištu, ističući da u prilog tom stanovištu govori i okolnost, što se zajednička oporuka približuje ugovoru o nasljeđivanju, koji je kod nas ništav. 201
Član 68. II. OBLICI OPORUKE Vlastoručna oporuka Član 68. Oporuka je pravovaljana ako ju je oponičitelj napisao svojom rukom i ako ju je potpisao. Za pravovaljanost vlastoručne oporuke nije nužno da je u njoj naznačen datum kada je sastavljena, ali je korisno da datum bude naznačen. 1. V l a s t o r u č n a o p o r u k a (testamentum holographum) jest onaj oblik oporuke, kod kojeg je oporučitelj oporuku s v o j o m r u k o m n a p i s a o i s v o j o m r u k o m p o t p i s a o . Nije potrebno da pismeni sastav o izjavi posljednje volje sadrži i naslov s izričitom oznakom »oporuka« iM »izjava posljednje volje« ili tome sličnu oznaku. Dovoljno je da se iz konteksa isprave može sa sigurnošću zaključiti da se radi o oporuci. 2. Oporuka ne mora biti napisana na službenom jeziku, već je oporučitelj ovlašten da je napdše na bilo kojem od naših jezika ili na stranom jeziku ako ga on razumije. Nije isključena ni upotreba kojeg od neživih jezika, kao što su latinski ili stari grčki jezik. 3. Vrst pisma (abeceda) je irelevantna. Nedopuštena je, međutim, upotreba šifri i drugih tajnih znakova koji su poznati jedino ostaviocu i osobama u korist kojih su izvršena oporučna raspolaganja. Stenografski pisana i potpisana oporuka je valjana,(') ukoliko je kod toga upotrijebljena koja od usvojenih stenografskih metoda, jer stenogram predstavlja rukopis osobe koja se njime služi i kao rukopis nosi lično oblilježje autora.(2) Naprotiv, pisanje i potpisivanje oporuke pisaćom mašinom ili upotrebom štambilja i sličnih mehaničkih sredstava oduzima oporuci značaj vlastoručnosti (rukopisa), pa bi na taj način pisana ili potpisana oporuka bila nevaljana. Vrst sredstva kojim je oporuka pisana, kao i sredstvo na kojem je pisana nisu važni. Oporuka se, prema tome, može pisati crnilom, olovkom, kredom ili sličnim sredstvom, a može biti napisana na papiru, platnu, drvu ili na drugom materijalu. Zahtjev vlastoiručnosti (pisanje svojom rukom) ne treba shvatiti u doslovnom smislu. Tom je zahtjevu udovoljeno i onda ako je oporučitelj, koji nema ruku ili prstiju, pisao oporuku vještačkom rukom (protezom) ili vještačkim prstima, štaviše, i onda ako je pod sličnim okolnostima oporuka pisana nogom ili ustima.(3) Međutim, dopuštenost i opravdanost odstupanja od uobičajenih sredstava pisanja, upotrebe materijala na kojem je oporuka pisana ili od načina pisanja, treba uvijek cijeniti prema svim okolnostima konkretnog slučaja. 1 Tako R a š k o v i ć , Oblici oporuka po Zakonu o nasljeđivanju, Naša zakonitost br. 8—9/56, str. 343; H a n d l u Klangovu Komentaru, sv. 11/1, str. 178, dopušta upotrebu stenografije kod pisanja oporuke, ali ne i za potpis. 2 L . M a r k o v i ć, op. cit., str. 194; R a š k o v i ć , 1. c.; B l a g o j ev i ć, op. cit., str. 263. 3 H a n d l , op. cit., str. 176; E s c h e r , op. cit., str. 334.
202
*
član 68.
4. Za osobu koja sastavlja vlastoručnu oporuku pretpostavlja se da znade i p i s a t i i č i t a t i , iako se po zakonu traži samo da je oporuoitelj oporuku vlastoručno pisao i potpisao. Postoji, međutim, mogućnost da je oporučitelj potpuno pismen, tj. da znade i pisati i čitati, ali u vrijeme pisanja oporuke da nije u stanju pročitati ono što je napisao. Takav slučaj može nastupiti kod osobe koja je oslijepila poslije stečene pismenosti. Kako je ta osoba u mogućnosti da vlastoručno napiše i potpiše oporuku i time ispuni uvjete koji se po zakonu u pogledu oblika traže za vlastoručnu oporuku, nema razloga da se ova oporuka, usprkos tome što oporučitelj nije bio u stanju da je pročita, ne smatra valjanom.(4) 5. Potpis je bitan sastavni dio oporuke i, prema tome, uvjet njene valjanosti. Bez potpisa se oporuka kao isprava o izjavi posljednje volje ne može smatrati dovršenom. .Drugo je, međutim, pitanje, što potpis treba da sadrži. Prema čl. 24. Zakona o ličnim imenima (SI. list FNRJ br. 105/47) treba na ispravama —> a među te spada i oporuka — označavati puno lično ime, koje se prema čl. 1. istog zakona sastoji od prezimena (porodičnog imena) i imena (rođenog imena). Ovakav način potpisivanja oporuke pruža najveću sigurnost u određivanju osobe oporučitelja. Ako se iz sadržaja oporuke može sa sigurnošću odrediti osoba oporučitelja, na primjer, ako je oporučitelj već u uvodu oporuke označio svoje ime i p r e z i m e , ne bi se oporuci mogla osporiti valjanost jedino^ zbog toga, što se oporučitelj na oporuci potpisao samo svojim p r e z i m e n o m. Postoji mišljenje da je uvjet potpisivanja ispunjen ako se oporučitelj potpisao samo svojim (rođenim) i m e n o m ili se označio r o d tonskim odnosom prema drugim osobama navedenim u oporuci ukoliko sadržaj oporuke ne ostavlja nikakve sumnje o osobi oporučitelja. (5) Općenito se prihvaća da se kao potpis treba smatrati i ispisivanje poznatog p s e u d o n i m a kojim se oporučitelj služio kao svojim umje^ tničkim imenom, ili ispisivanje općepoznatog n a d i m k a . ) 6 ) Potpis treba biti stavljen na kraju oporuke, jer oporučitelj na taj način potvrđuje da je sve ono što je iznad potpisa napisano njegova posljednja volja. Ovom je uvjetu, međutim, udovoljeno i onda ako se potpis nalazi u istoj ravnini s posljednjom rečenicom teksta oporuke. R u k o z n a k , bez obzira na vrstu, ne može zamijeniti potpis na vlastoručnoj oporuci. Č i t l j i v o s t p o t p i s a nije uvjet valjanosti oporuke.(7) Nije potrebno da čitava oporuka bude napisana na jednom listu ili arku papira. Ako se oporuka sastoji iz v i š e l i s t o v a i l i a r a ka, bilo bi korisno da je svaki list odnosno arak na kraju potpisan iako to nije zakonom propisano. Nije li tako učinjeno, onda se oporuka može smatrati valjanom samo ako između pojedinih listova odnosno araka postoji 4
Isp. N e d e l j k o v i ć , Testament nepismenih, Glasnik AK za APV br. 8/57, str. 14, nota 1; G o l j a r naginje protivnom stanovištu (op. cit., str. 192). 5 L . M a r k o v i ć, op. cit., str. 196; B 1 a g o j e v i ć, 1. c; R a š k ović, 61. c. Vidi kod autora spomenutih u prethodnoj noti, zatim kod H a n d 1 a, str. 179. i E s c h e r a , str. 336. 7 G o 1 j a r, op. cit., str. 194. 203
Član 68 — 69. sadržajna povezanost (povezanost teksta). Svakako je korisno da oporučitelj stranice oporuke koja se sastoji iz više listova, označi brojevima. 6. Valjana je oporuka koju je oporučitelj u i z v o r n i k u kao konačni sastav napisao i potpisao, makar je nacrt te oporuke oporučitelju pisala druga osoba, a oporučitelj ga prepisao. Pretpostavlja se, naravno, kod toga, da konačni sastav oporuke izražava slobodno i svjesno izjavljenu volju oporučitelja. 7. Označenje d a t u m a na oporuci može biti od velike koristi u slučaju kada postoji više oporuka, jer se na taj način dade bez poteškoća utvrditi, koja je od dviju ili više oporuka novija, pa, prema tome, i važeća, ukoliko su oporuke međusobno u suprotnosti (čl. 106. st. 1 ZN). Datum je važan i u slučajevima kada se oporučitelju osporava sposobnost za sastavljanje oporuke, naročito u slučaju kada se tvrdi da je oporučna nesposobnost bila privremene prirode. Zbog toga se u mnogim zakonodavstvima kao bitan element vlastoručne oporuke traži i njeno datiranje, izvršeno rukom oporučitelja. Takav je propis postojao u Srbijanskom građanskom zakoniku (§ 430, nakon izmjene iz 1911.) i u vojvođanskom nasljednom pravu, ali se prema ovom posljednjem oporuka nije smatrala nevaljanom ako je datum na holografskoj oporuci označila druga osoba.(8) Prema pravu koje je važilo na području bivše Hrvatske i Slavonije, kao i uopće na području austrijskog grad. zakonika (§ 578.) datiranje oporuke nije bilo obavezno. Po našem zakonu datiranje također nije obavezno. Međutim, da bi se otklonile sumnje koje su u tom pogledu postojale u ranijoj sudskoj praksi, naročito poslije Oslobođenja, neobaveznost datiranja je posebno istaknuta. / Ako je datum ipak označen, ali je neistinit, oporuka nije zbog toga nevaljana, ukoliko neistinitost datuma ne ukazuje na koji od razloga ništavosti (npr. na oporučnu nesposobnost). Sudska praksa Kada je posljednja volja izražena u pismenu napisanom rukom testatorke s potpisom na kraju: »vaša mama«, onda takvo pismeno predstavlja punovažni testament iako u potpisu nema porodičnog ni rođenog imena, niti je ono nazvano »testament« (Presuda Vrhovnog suda NR Srbije Gž 2108/59 od 31. III 1960, potvrđena presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 1881/60 od 27. XII 1960, Pravni život br. 1/61, str. 83). P i s m e n a oporuka pred s v j e d o c i m a Član 69. Oporučitelj koji zna čitati i pisati može sastaviti oporuku na taj način da će ispravu koju ma je netko drugi napisao vlastoručno potpisati u prisutnosti dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka. Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je naznačiti njihovo svojstvo svjedoka. 1 . P i s m e n a o p o r u k a p r e d s v j e d o c i m a (testamentum allographum), kao i vlastoručna oporuka jedan je od dvaju predviđenih 8
204 .
Vidi B o g d a n f i - N i k o l i . ć , op. cit, sv. II, str. 223.
Član 69.
*
•
oblika redovne privatne oporuke. Za valjanost ovog oblika oporuke traži se: vlastoručni potpis oporučitelja pred svjedocima na već gotovom pismenom sastavu, njegova izjava pred svjedocima kojom potvrđuje da je to njegova oporuka i potpis svjedoka na samoj oporuci. Ovim oblikom oporuke može se koristiti samo.Osoba koja z n a č i t a t i i p i s a t i . Potrebno je osnovno znanje i za čitanje i za pisanje. Osoba koja znade samo pisati, ili čak samo potpisati se, nije u mogućnosti da pregleda i ustanovi ono što je napisano. Štaviše, nije dovoljno da oporučitelj z n a d e čitati i pisati, već se traži da on bude u s t a n j u služiti se ovim svojim znanjem. Zbog toga osoba koja je stekla potrebno znanje iz pisanja, ali uslijed fizičkih nedostataka koji su kasnije nastupili nije u mogućnosti potpisati se, može izjaviti svoju posljednju volju samo u obliku sudske oporuke (čl. 70 •— 71. ZN). Oporučitelj koji je potpuno pismen, ali je u nemogućnosti da zbog fizičkih nedostataka (npr. zbog sljepoće) pročita oporuku, dok je inače u stanju da je napiše, može sastaviti vlastoručnu oporuku (vidi uz čl. 68, pod tač. 4.) ili se služiti sudskom oporukom, ali ne i pismenom oporukom pred svjedocima. 2 . Svoj p o t p i s mora oporučitelj staviti - i s p o d t e k s t a o p o r u ke, dok se oporučni svjedoci mogu potpisati na bilo kojem mjestu izvan teksta, ali uvijek na samoj ispravi. Potpisivanje oporučitelja i svjedoka treba izvršiti uz oznaku imena i prezimena (čl. 68. tač. 5) ili bar uz oznaku prezimena i početnog slova imena. Rukoznak nije dovoljan, što se posebno odnosi na oporučitelja koji se ne bi ni mogao koristiti pismenom oporukom pred svjedocima ako nije pismen. Oporučitelj bi se, međutim, umjesto imenom i prezimenom mogao potpisati svojim poznatim pseudonimom ako se inače njime služi u pravnom i društvenom saobraćaju^1) Uvjetu vlastoručnasti kod potpisivanja udovoljeno je i u slučaju kada se oporučitelj zbog fizičkih nedostataka umjesto vlastitom rukom služi vještačkom rukom ili vještačkim prstima, ustima ili nogom (vidi i objašnjenje uz čl. 68. pod tač. 3). 3. I z j a v a oporučitelja, kojom potvrđuje da pismeni sastav što ga potpisuje sadrži njegovu oporuku (nuncupatio), mora biti i z r i č i t a i j a s n a . Usmenost, tj. izražavanje riječima, svakako je poželjna i korisna, ali nije uvjet za valjanost održavanja forme. Usmena i izričita izjava postoji i u slučaju kada oporučitelj na pitanje da li pismeni sastav sadrži njegovu oporuku odgovara usmenim izrazima potvrde, kao na primjer, riječju »da«. Oporučitelj koji zbog bolesti govornih organa nije u stanju govoriti može svoju izjavu o potvrdi oporuke pred oporučnim svjedocima izraziti i pisanim riječima, ali u tom slučaju treba da oba svjedoka istovremeno pročitaju ono što je napisano. Za nijeme i gluhonijeme dovoljno je da izjavu o potvrdi oporuke dadu odgovarajućim znacima.^ i 3 ) 1
B1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 265. R a š k o v i ć, (na str. 345. članka cit. u noti 1 uz prethodni član) dopušta izražavanje znacima samo za nijeme i gluhonijeme, a za ostale slučajeve3 traži, u pravilu, usmenu izjavu. Interesantno je da noviji austrijski pisci, i nakon što je § 579. austrijskog grad. zakonika (koji se odnosi na pismenu oporuku pred svjedocima) 2
205
član 69. K o n k l u d e n t n i č i n i (koji bi postojali, na primjer, u slučaju ako bi oporučitelj umjesto davanja izjave tražio pero da potpiše oporuku) ne mogu nadomjestiti izjavu koja se ovdje traži. 4. P i s a c oporuke može biti bilo koja osoba kojoj to povjeri opo^ ručitelj ili netko drugi na traženje oporučitelja. Nisu od toga isključeni ni oporučni svjedoci, ni nasljednici odnosno osobe kojima treba pripasti na temelju iste oporuke neka druga korist iz ostavine, ni srodnici oporučitelja ili nasljednici. Oporuka treba da bude sastavljena uz formalitete predviđene odredbom ovog člana i u slučaju kada ju je napisao sam opo-., ručitelj, ali ne vlastoručno, nego na pisaćoj mašini. 5. Potpisivanje oporuke od strane oporučitelja, njegova izjava kojom potvrđuje da je isprava koju potpisuje njegova oporuka i potpisivanje svjedoka predstavlja j e d n u p r a v n u r a d n j u (unitas actus). Prva dva elementa ove pravne radnje, koji se odnose na oporučitelja, vremenski i prostorno povezana, moraju biti izvršena u prisutnosti obaju svjedoka, nakon čega oba svjedoka, jedan za drugim, u završnoj fazi ove jedinstvene pravne radnje moraju potpisati oporuku. Svjedocima ne mora biti poznat sadržaj oporuke, jer se njihova svjedočka uloga u ovom solemnitetnom aktu odnosi samo na autentičnost oporueiteljevog potpisa i njegovu izjavu da isprava koju potpisuje predstavlja njegovu oporuku.(4) Za razliku od svjedoka pri sastavljanju sudske oporuke, ovi svjedoci ne moraju razumjeti jezik na kome je oporuka sastavljena (čl. 73. st. 1 ZN). Prema odredbi stava 2 ovog člana nije potrebno da oporučni svjedoci prilikom potpisivanja naznače svoje svojstvo svjedoka,, već se to smatra samo korisnim. Ova odredba, jednako kao i ona iz stava 2 prethodnog člana ima, prema tome, u tom pogledu samo konzultativni karakter, pa izostavljanje spomenute oznake nema utjecaja na valjanost oporuke. 6. Pri sastavljanju pismene oporuke pred svjedocima ne mogu-sudjelovati kao oporučni svjedoci oporučiteljevi potomci, oporučiteljevi usvojenici i njihovi potomci, oporučiteljevi preci i usvojioci, oporučiteljevi srodnici u pobočnoj liniji do uključivo četvrtog stupnja, kao ni bračni drugovi svih ovih osoba, ni bračni drug oporučitelja. Vidi o tome uz čl. 73. ZN. 7. Ovaj oblik oporuke razlikuje se u pogledu potrebnih formaliteta kao i u pogledu uvjeta dopustivosti od pismenih oporuka pred svjedocima, koje su bile predviđene propisima koji su se prije donošenja Zakou na o nasljeđivanju kao pravna pravila primjenjivali na pojedinim pravnim područjima naše države. izmijenjen III novelom, tako da je riječ »potvrditi« (»bestatigen«) zamijenjena riječima »izričito izjaviti« (»ausdriicklich erklaren«), smatraju da se ova izrična izjava može dati ne samo usmeno, riječima, nego i opće usvojenim znacima koji ne ostavljaju nikakve sumnje. Kod toga se upiru i na § 863. OGZ, prema kojem izričito očitovanje obuhvaća i očitovanje znacima. Svakako je značajna primjedba Ehrenzweiga da bi suviše uska interpretacija navedene odredbe dovela do toga da bi bile oborive i one oporuke, kod kojih se postupalo s punim oprezom i pažnjom (Isp. E h r e n z w e i g , op. cit, str. 400. i H a n d 1 u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 181). 4 B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 266. 206
,
.
• .
Član 69.
Prema pravnim pravilima OGZ-a (§ 579—581) mogle su se služiti oblikom pismene oporuke pred svjedocima i osobe koje nisu znale ili nisu mogle čitati ili pisati., Bile su predviđene tri varijante ove oporučne forme, kojima su se rješavale tri različite situacije uz određene modalitete u formi za svaku od njih. Na području bivše Vojvodine vrijedila je prema Zak. čl. XVI. iz 1876. god. alografska oporuka kojom su se mogle koristiti pismene i nepismene osobe, ali uz strože formalitete od onih koji su bili za iste situacije predviđeni u OGZ-u. Srbijanski građanski zakonik poznavao je izvorno (§ 432—435.) također oblik privatne pismene oporuke pred svjedocima (alografsku oporuku), ali je taj oblik oporuke nakon izmjene grad. zakonika iz 1911. god. prestao važiti. Sudska
praksa
1. Pisac oporuke iz čl. 69. ZN može biti njezin svjedok (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1239/55 od 11. VIII 1955, Zbirka III, br. 200). 2. Zamjenita oporuka važi u pogledu odredaba oporučitelja koji ju je vlastoručno napisao i potpisao (čl. 68.- ZN), a ne važi u pogledu odredaba drugog oporučitelja koji ju je (bez formalnosti iz čl. 69, ZN) samo vlastoručno potpisao (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 144/55 od 29. VII 1955, Naša zakonitost br. 3/56, str. 135). 3. Pismena oporuka ne mora biti napisana u prisutnosti oporučiteljice niti pisac oporuke mora prisustvovati samom oporučivanju (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 1020/56, Glasnik br. 6/57, str. 32). 4. Jedan od bitnih uvjeta za pravovaljanost oporuke koju je oporučitelj napravio na taj način što je svojeručno potpisao ispravu koju mu je drugi sastavio, jest činjenica da je oporučitelj u vrijeme pravljenja takve oporuke znao čitati i pisati, i to na onom jeziku na kojem je isprava sastavljena (Presuda Vrhovnog suda. NR Makedonije Gzz 31/57 od 11. VI 1957, Zb. 11/2—1957, br. 354). 5. Pred svjedocima učinjena izjava posljednje volje oporučitelja, koju je drugi sastavio, a on stavio otisak prsta umjesto potpisa, i koja s obzirom no odredbe čl. 68—71. ZN nema vrijednost pravovaljane pismene oporuke, važi kao usmena oporuka, ukoliko postoje uvjeti potrebni za pravovaljanost takve oporuke predviđeni u članu 78. ZN (Rješenje Vrhovnog Suda NR Bosne i Hercegovine Gzz 75/57 od 5. XI 1957, Zb. 11/3—1957, br. 613). 6. Nije valjan testament napisan za testatora od treće osobe ako ga testator nije potpisao u p r i s u t n o s t i dvaju svjedoka (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 814/57, Glasnik br. 2/59, str. 46). 7. Nevaljana je pismena oporuka pred svjedocima ako oporučitelj, koji inače znade čitati i pisati, ne može pročitati sastav oporuke radi oslabjenosti vida ili iz nekog drugog razloga (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gs rev. 14/59 od 18. IV 1959, Poročilo 1959/1, br. 7). 8. Oporuka, koju je pisala druga osoba, na koju je oporuku oporučitelj stavio svoj ručni znak, nije valjana pismena oporuka po čl. 69. ZN. Ako je tjelesna oslabljenost bila zaprekom za potpis, sud je dužan ispitati, •nije li oporuka valjana kao usmena, tj. da li je tjelesna oslabljenost bila trajno ili izvanredno stanje koje je nastupilo upravo prije sastavljanja oporuke (Vrhovni sud NR Slovenije Gs rev. 103/58, Pravosodni bilten br. 3-4/59, str. 34). S. Na pravovaljanost oporuke, što se tiče bitne forme, ne utiče okolnost da je neka osoba ostaviocu prilikom potpisa oporuke pridržavala ruku (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Rev. 155/59 od 9. X 1959, Zb. IV/3—1959, br. 392).
207
Član 69 — 70. 10. Prema članu 69. ZN oporučitelj može oporuku potpisati i samo svojim rođenim imenom (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gs rev. 80/60 od 17. VI 1960, Poročilo 1960/1, br. 10). 11. Alografska oporuka je pravovaljana samo ako je napisana na jeziku koji oporučitelj zna (Vrhovni sud AP Vojvodine Rev. 117/60, Glasnik, br. 12/60, str. 38). . ' 12. Nije pravovaljana pismena oporuka pred svjedocima kad je oporučitelj, koji je inače znao čitati i pisati, zbog nekog tjelesnog nedostatka na pismenu stavio rukoznak umjesto svojeručnog potpisa (Rješenje Vrhovnog suda AP Vojvodine Gž 797/60 od 27. II 1961, Zb. VI/1—1961, br. 13). 13. Oporuka je strogo ličan akt koji se sastavlja na osnovu kazivanja oporučitelja lično. Prema tome je ništava oporuka koju je sastavio svjedok ne po kazivanju oporučitelja, već na osnovu kazivanja oporučiteljeve žene, nakon čega ju je bolesni oporučitelj 'naknadno pročitao i potpisao, izjavivši da je prihvaća (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 346/61, Glasnik br. 12/61, str. 24). ' • 14. Pismenu oporuku pred svjedocima po čl. 69. ZN može napraviti samo onaj, tko zna čitati i pisati. Za pravovaljanost oporuke nije, međutim, bitno da oporučitelj oporuku i pročita (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Pž 185/62 od 27. IV 1962, Poročilo 1962/1, br. 10). 15. Ne postoji pismena oporuka pred svjedocima u smislu čl. 69. ZN ako oporučitelj zbog oštećenja vida nije bio u stanju da čita i piše (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 769/62 od 19. VI 1962, Zb. VII/2—1962, br. 149). 16. Potpisivanje oporuke od strane ostavioca mora biti popraćeno istovremenom izjavom da je to njegova oporuka (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev 3719/62 od 11. XII 1962, Odvjetnik, br. 3—4/63, str. 85).
r ; i V ] ' '• \ '• i '. '•' :
[.
~
'
'
• ' Sudska oporuka Član 70.
'• -
i
'
'
Oporuku može oporučitelju sastaviti po njegovom kazivanju sudac kotarskog suda, koji će prethodno utvrditi identitet oporučitelja. Pošto oporučitelj takvu oporuku pročita i potpiše, sudac će potvrditi na samoj oporuci da ju je oporučitelj u njegovoj prisutnosti pročitao i potpisao. 1. S u d s k a o p o r u k a (testamentom iudiciale) je oblik javne redovne oporuke koju oporučitelju po njegovom kazivanju sastavlja sudac kotarskog suda. Po našem nasljednom pravu može se sudska oporuka kod suda praviti samo usmeno, na sudski zapisnik (testamentom apud acta conditum). Pismeni oblik sudske oporuke (testamentum iudici oblatum), kod kojeg oporučitelj sudu predaje gotov pismeni sastav s vlastoručhim potpisom —• nije preuzet u Zakon o nasljeđivanju. Postoje dvije varijante sudske oporuke, svaka s posebnim formalitetirna: a) sudska oporuka osobe koja z n a i m o ž e č i t a t i i p i s a t i ; a t o j se varijanti govori u ovom članu; b) sudska oporuka osobe koja n i j e u s t a n j u oporuku pročitati; na ovu se varijantu odnosi idući član. U obliku sudske oporuke može, prema tome, izjaviti svoju posljednju volju svaka osoba koja ima oporučnu sposobnost, bez obzira na to da li je pismena ili nepismena. Nepismene su osobe, međutim, u svakom shičaju upućene na sastavljanje sudske oporuke, ukoliko nema uvjeta za sastavljanje oporuke u kojem od izvanrednih oblika.
208
r
I i [•
| | V } !
: :
r
\ '. '
[ •
I
Član 70. Sudske oporuke kao javne isprave imaju jaču dokaznu snagu od privatnih oporuka, jer se kod javnih isprava presumira njihova a u t e n t i č n o s t . Izjavljivanje posljednje volje u obliku sudske oporuke ima, osim toga; u pogledu sigurnosti i de facto većih prednosti nego u obliku privatnih oporuka. To vrijedi u prvom redu za održavanje formalnih potrepština oporuke. Isto je tako ovim oblikom oporuke u najvećoj mjeri Osigurano izražavanje prave volje opoiručitelja i time otklonjena opasnost poništenja oporuke zbog materijalnopravnih nedostataka. Kraj svega toga, međutim, sudska oporuka nema jaču pravnu snagu od privatne oporuke u pogledu međusobnog odnosa, jer će obje ostati na snazi, ukoliko nisu međusobno u suprotnosti, niti je ranija opozvana kasnijom, a ako su u suprotnosti, vrijedit će ona koja je novija (cl. 106. st. 1 ZN). Za sastavljanje sudske oporuke nadležan je s v a k i k o t a r s k i s u d , bez obzira na prebivalište ili boravište oporučitelja. Ove poslove vrši sudac pojedinac. Kako se prema odredbama čl. 161—172. ZN o svim radnjama u vezi sa sastavljanjem sudske oporuke, te opozivanjem i čuvanjem oporuke mora sastaviti sudski zapisnik u kojem se utvrđuje i tekst oporuke, potrebno je, da kod tih radnja sudjeluje z a p i s n i č a r . Sudjelovanje zapisničara nema, međutim, značaj bitnog uvjeta za pravovaljanost oporuke. 2. Sudsku oporuku b e z s v j e d o k a (tj. oporučnih, koje treba razlikovati od svjedoka identiteta) mogu praviti samo osobe koje su u stanju čitati i pisati. Onaj kome manjka bilo jedan ili drugi od ovih dvaju elemenata pismenosti, ili koji nije u stanju njima se služiti, mora pred sudom, praviti oporuku uz sudjelovanje dvaju svjedoka. Sudac sastavlja oporuku po k a z i v a n j u opoiručitelja. Pod izrazom »kazivanje« treba razumjeti usmeno saopćavanje.^) Dopušteno je da se oporučitelj pri tom služi svojim pismenim bilješkama ili nacrtom oporuke, ali ne na taj način da on sam diktira u zapisnik svoj koncept. Bilo bi pogotovo nepravilno kada bi sudac od oporučitelja primio gotov »zapisnik« s tekstom oporuke koja je napravljena izvan suda (npr. od advokata ili druge osobe) i nakon potpisivanja od strane oporučitelja i sudskih službenika priložio ga spisu ili ga predao oporučitelju (čl. 165. st. 4. ZN) kao da se radi o oporuci sastavljenoj pred sudom. Isključivo pismenim načinom saopćavan ja volje ne može se služiti ni oporučitelj koji je nijem, već je u takvom slučaju potreban t u m a č i dva svjedoka koji se mogu s oporučiteljem sporazumjeti (čl. 166. st. 2 ZN). Kod sastavljanja sudske oporuke važno je da sudac ne samo pazi na okolnosti koje bi mogle biti važne za pravovaljanost oporuke (ČU. 162. st. 3 ZN) nego da nastoji, da u oporuci dođe do izražaja stvarna volja oporučitelja, objašnjavajući mu pri tom propise koji ga ograničavaju u raspolaganju oporukom (čl. 162. st. 4. ZN). 1 U Art. 500. Švicarskog grad. zakonika upotrijebljen je za isti slučaj neutralan izraz »saopćiti« (mitteilen) iz čega proizlazi da je u švicarskom nasljednom pravu kod sastavljanja sudske oporuke dopušteno da oporučitelj ovlaštenom sudskom službeniku saopći svoju volju bilo usmeno, bilo pismeno (vidi kod E s c h e r a, op. cit., str. 313).
Zakon o nasljeđivanju s korr.entarom
209
Član 70. 3. Prije nego što prijeđe na utvrđivanje teksta oporuke, sudac mora u t v r d i t i i d e n t i t e t oporučitelja. Ako ga pozna o s o b n o i p o i m e nu, nisu potrebna druga ispitivanja u tom pravcu. Ako ga ne pozna uopće ili ga pozna samo osobno, a ne i po imenu, ili samo po imenu, a ne i osobno, potrebno je njegov indetitet utvrditi izjavom dvaju p u n o l j e t n i h svjedoka koje sudac pozna osobno ili čiji je identitet utvrdio ispravama izdanim od nadležnih organa (čl. 163. st. 1 ZN). Za utvrđivanje identiteta oporučitelja dovoljan je jedan svjedok ako oporučitelj predoči ispravu izdanu od nadležnog organa, snabdjevenu fotografijom i potpisom (čl. 163. st; 2 ZN). Zadatak svjedoka identiteta sastoji se samo u potvrđivanju da je oporučitelj osoba za koju se izdaje, uz njihovu dužnost da potpišu zapisnik o sastavljanju oporuke odnosno da na nj stave svoj rukoznak. Njihova prisutnost u ostalim fazama sastavljanja oporuke nije potrebna. O uvjetima koje moraju ispunjavati ovi svjedoci, vidi uz čl. 163. ZN, pod tač. 2. 4. Oporučitelju koji ne zna službeni jezik mora sudac sastaviti oporuku uz sudjelovanje zakletog tumača i u prisutnosti dvaju svjedoka koji uz službeni jezik poznaju i jezik oporučitelja (čl. 166. st. 1 ZN). Ovi svjedoci imaju svojstvo oporučnih svjedoka (kvalificirani oporučni svjedoci). Vidi i objašnjenje uz čl. 166. ZN. 5. Nakon što sudac prema kazivanju oporučitelja, formulira tekst oporuke po mogućnosti riječima samog oporueitelja (čl. 162. st. 2 ZN), preostaju još tri radnje kojima se završava akt sastavljanja sudske oporuke: čitanje oporuke od strane oporučitelja, potpisivanje oporuke s njegove strane i potvrda suca na oporuci da su ove radnje u njegovoj prisutnosti izvršene. Oporučitelj mora oporuku s t v a r n o p r o č i t a t i , i to u cijelosti, bez obzira na to što je sudac tekst oporuke glasno diktirao u zapisnik. Svoj potpis treba oporučitelj izvesti ispisavanjem imena i prezimena, jer se ovdje radi o javnoj ispravi (čl. 1. i 24. Zakona o ličnim imenima — SI. list FNRJ br. 105/47). Sudac koji sastavlja oporuku mora na ovo paziti po službenoj dužnosti, Ako se, međutim, uzme u obzir da se kod vlastoručne oporuke kao potpis može smatrati i ispisivanje poznatog pseudonima ili nadimka (vidi objašnjenje uz čl. 63. ZN pod tač. 5), onda se sudska oporuka, kod koje su ostale garancije tnstinitosti neuporedivo jače nego kod privatne oporuke, ne bi mogla smatrati nevaljanom samo zbog toga što se oporučitelj umjesto potpisa imenom i prezimenom potpisao svojim pseudonimom. (2) Rukoznak ne može zamijeniti potpis ni u onom slučaju kada je oporuičitelj pismen (znade čitati i pisati), ali zbog fizičkih smetnja n i j e u s t a n j u potpisati oporuku. U ovom slučaju mora se sudska oporuka sastaviti uz formalnosti navedene u čl. 71'. ZN.(3) 23 Vidi E s c h e r , op. cit., str. 315. Protivno N e d e l j k o v i ć (u članku cit. u noti 4 uz čl. 68. ZN) koji smatra da izraz »potpiše« u gornjem slučaju obuhvaća i stavljanje rukoznaka. 210
Član 70 — 71. Potpis oporučitelja stavlja se ispod teksta oporuke (zapisnika); potpisivanje treba uslijediti neposredno nakon toga kako je oporučitelj pročitao oporuku, tako da čitanje i potpisivanje oporuke od strane oporučitelja predstavlja dvije međusobno povezane radnje. Ako se zapisnik, na kojem je pisana oporuka sastoji od više listova, oporučitelj mora posebno potpisati s v a k i l i s t (čl. 164. st. 2 ZN). 6, P o t v r d a od s t r a n e s u c a da su radnje, predviđene u stavu 2 izvršene, jest završni akt u sastavljanju sudske oporuke. Potvrda suca je integralni dio ove oporuke i bez te potvrde oporuka ne bi bila1 valjana (čl. 67. ZN). Potvrda sadrži konstataciju da je oporučitelj u prisutnosti suca pročitao i potpisao oporuku. Pismeni sastav oporuke postaje javnom ispravom istom onda kada sudac potpiše zapisnik na kojem je oporuka sastavljena. Zapisnik potpisuju osim suca zapisničar i svjedoci identiteta, ako ih je bilo (čl. 162. st. 6 ZN). Sudska o p o r u k a
a k o
o p o r u č i t e l j n i j e u
s t a n j u
da je p r o č i t a
Član 71. U slučaju da oporučitelj nije u stanju da pročita oporuku koju mu je sastavio sudac, ovaj će je pročitati oporučitelju u prisutnosti dva svjedoka, pa će onda oporučitelj u prisutnosti istih svjedoka oporuku potpisati, ili staviti na nju svoj rukoznak, pošto izjavi da je to njegova oporuka. Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci. Sudac će na oporuci potvrditi da su sve ove radnje izvršene. 1. Na oporučivanje u obliku s u d s k e o p o r u k e uz s u d j e l o v a n j e s v j e d o k a upućene su osobe: a) koje ne znaju ili nisu u stanju čitati ni pisati, b) koje znaju i mogu pisati, ili znaju i čitati, ali n i s u u s t a n j u čitati, •' c) koje znaju i mogu čitati; ali n e z n a j u p i s a t i , ^!))koje znaju pisati i čitati, ali n i s u u s t a n j u p i s a t i , e) koje ne znaju službeni jezik (čl. 166. st. 1 ZN), (f|)koje su nijeme (čl. 166. st. 2 ZN). Svjedoci koji u navedenim slučajevima sudjeluju kod sastavljanja sudske oporuke nazivaju se oporačnim svjedocima, za razliku od tzv. svjedoka identiteta, čija se funkcija iscrpljuje u utvrđivanju identiteta ^oporučitelja. O p o r u č n i s v j e d o c i nisu obični dokazni svjedoci, već njihova uloga prilikom sastavljanja oporuke ima određeni solemnitetni karakter, pa se ti svjedoci nazivaju i s o l e m n i t e t n i m (solenitetnim) svjedocima. Oporučni svjedoci mogu, ali ne moraju prisustvovati utvrđivanju teksta oporuke. Njihova je uloga u tome da prisustvuju č i t a n j u oporuke oporučitelju od strane suca i izjavi oporučitelja, kojom p o t v r đ u j e da je pismeni sastav koji je pročitao sudac njegova oporuka, zatim da prisustvuju p o t p i s i v a n j u oporuke odnosno stavljanju rukoznaka na oporuku od strane oporučitelja i konačno da se potpišu na samoj oporuci (čl. 166. st. 3 ZN). Samo onda ako oporučitelj ne zna službeni jezik ili ako 211
Član 71.
je nijem, moraju oporučni svjedoci prisustvovati čitavom, toku sastavljanja sudske oporuke, jer je njihova uloga u ovom slučaju nešto šira: njihovom prisutnošću pojačava se garancija da je izjava posljednje volje oporučitelja, koji ne zna službeni jezik ili onog koji je nijem, vjerno unesena u sudski zapisnik. Oporučni svjedoči, ako nisu ujedno i svjedoci identiteta, ne moraju oporučitelja poznavati. Oni ne treba ni da budu formalno pozvani na vršenje ove funkcije kao svjedoci oporuke (testes rogati), ali ih se ipak mora upozoriti na razlog i svrhu njihove prisutnosti kod sastavljanja oporuke. 2. Nakon što sudac oporučitelju u prisutnosti obaju svjedoka pročita opoiTuku, oporučitelj mora p r i j e p o t p i s i v a n j a oporuke pred oba i s t o v r e m e n o p r i s u t n a svjedoka izjaviti da je to njegova oporuka. Ova izjava nije vezana na neku određenu formu, ali svakako mora biti jasna, tako da u tom pogledu ne bude nikakve sumnje. Dovoljno . jejdjg._. oporučitelj na pitanje koje mu je u tom pravcu postavljeno dade potvrdan odgovor^1) 3. Oporučitelj koji znade i može pisati stavlja na oporuku svoj p otpi s, a onaj koji ne zna ili nije u stanju pisati — svoj r u k o z n a k . Svoj rukoznak na oporuku mjesto potpisa može staviti i oporučitelj koji znade i može pisati, jer je za valjanost oporuke bitno da se održe formalnosti koje su propisane za ovaj oblik oporuEe". Postavlja se, međutim, pitanje kako treba postupati kada oporučitelj zbog fizičkih smetnji nije u stanju da na oporuku stavi ni svoj rukoznak. Mislimo da je u ovom slučaju dovoljno da sudac na samoj opo>ruci konstatira ovu okolnost. (2) 4. P o t p i s s v j e d o k a na oporuci ne može se zamijeniti njihovim rukoznakom, jer kao oporučni svjedoci mogu fungirati samo osobe koje znadu čitati i pisati (čl. 73. st. 1 ZN). To ne vrijedi za svjedoke identiteta, koji mogu na zapisnik staviti svoj rukoznak ako ne znaju pisati (čl. 162. st. 7 ZN). Potvrda suca na oporuci da su sve predviđene radnje izvršene jest integralni dio sudske oporuke. Bez ove potvrde oporuka ne bi bila valjana (čl. 67. ZN). Sudska
praksa
}•
Svjedoci kod sudske oporuke ne moraju biti prisutni i tada kad ostavilac izjavljuje svoju volju, odnosno kad sudac sastavlja oporuku. Sudska oporuka nije nevaljana zato što je sudac, koji je osiavioca osobno poznavao, propustio u zapisnik unijeti konstataciju o oporučiteljevoj istovetnosti (Presuda Okružnog suda Novo Mesto Gž 148/61 od 5. X 1961, Poročilo 1962/1, br. 9). 1
E s c h er, op. cit., str. 318. N e d e l j k o v i ć , u članku cit. u noti 4. uz čl. 68. ZN str. 13; G o1 j a r, op. cit, str. 197. 2
212
Član 72. Predavanje
oporuke
sudu
Član 72. Oporučitelj može vlastoručnu oporuku, pismenu oporuku pred svjedocima i sudsku oporuku povjeriti na čuvanje kotarskom sudu u otvorenom ili zatvorenom omotu, o čemu će sud sastaviti zapisnik, oporuku staviti u poseban omot, koji će zapečatiti i čuvati u sudu. 1. Na pravovaljanost oporuke nema nikakvog utjecaja okolnost, na kojem je mjestu oporuka pohranjena ili u čijim je rukama u vrijeme otvaranja nasljedstva zatečena. Prednosti koje u tom pogledu mogu postojati s obzirom na ovaj ili onaj način čuvanja oporuke nisu pravne nego f a k t i č n e prirode. Uvaženjem ovih iaktičnih prednosti koje su spojene čuvanjem oporuke na mjestu osiguranom od tuđeg utjecaja, zakonom se daje oporučitelju mogućnost da svoju oporuku povjeri na čuvanje sudu. Povjeravanjem oporuke sudu na čuvanje osigurava se oporuka od slučajnog ili namjernog uništenja ili od neovlaštenog ispravljanja, a uz to se u znatnoj mjeri otežava mogućnost podmetanja lažne oporuke. Osim toga oporučitelj na taj način postizava da druge osobe prije proglašenja oporuke, do kojeg dolazi istom poslije njegove smrti, ne mogu doznati za njegova oporučna raspolaganja, što za njega u izvjesnim situacijama može biti od velike važnosti. P o v j e r a v a n j e (predaja) o p o r u k e s u d u n a č u v a n j e treba razlikovati od oblika pismenog izjavljivanja posljednje volje pred sudom (testamentum iudici oblatum). Taj oblik sudske oporuke bio je predviđen pravnim pravilima OGZ-a (§ 587.) i Srbijanskog grad. zakonika (§ 432). Ova varijanta sudske oporuke nije preuzeta u Zakon o nasljeđivanju. Razlika između pismenog oblika sudske oporuke i predaje oporuke sudu na čuvanje jest u tome, što u prvom slučaju, sud zapisnički ovjerava autentičnost oporuke, čime oporuka koju je napisao oporučitelj ili treća osoba po njegovom kazivanju postaje javnom oporukom, dok u drugom slučaju sud potvrđuje samo činjenicu predaje odnosno prijema oporuke na čuvanje. U prvom slučaju radi se o pravljenju sudske oporuke, u drugom o pohranjivanju već gotove (perfektne) oporuke.(*) Predajom oporuke sudu na čuvanje ne mijenja se oblik ni karakter oporuke; zbog toga vlastoručna oporuka odnosno pismena oporuka pred svjedocima ostaje privatnom oporukom i nakon predaje sudu. 2. Sudu se mogu predati na čuvanje samo r e d o v n e oporuke. Prema odredbi ovog člana od redovnih oporuka mogu se predati na čuvanje sudu samo vlastoručna oporuka (čl. 68. ZN), pismena oporuka pred svjedocima (čl. 69. ZN) i sudska oporuka (čl. 70. i 71. ZN). Međutim, redovna je oporuka i ona koja je sastavljena pred našim konzularnim ili diplomatskim predstavnikom u inozemstvu (konzularna oporuka — čl. 75. ZN). Držimo da oporučitelj može i konzularnu oporuku koja je samo jedna 1
F i n ž g a r, op. cit., str. 52. 213
Član 72 — 73. varijanta sudske oporuke povjeriti sudu na ouvanje, u kojem slučaju sud treba postupiti prema odredbama čl. 167. ZN. No oporučitelj, kome je oporuku sastavio naš konzularni odnosno diplomatski predstavnik, može ovu oporuku na način predviđen članom 165. ZN ostaviti na čuvanje i odnosnom diplomatskom konzularnom predstavniku. 3. »Predavanje oporuke sudu« (marginalna rubrika uz ovaj član) obuhvaća kako slučaj o s t a v l j a n j a na čuvanje sudske oporuke neposredno nakon njenog sastavljanja od strane suda (čl. 165. ZN), tako i slučajeve p r e d a j e na čuvanje oporuke koja nije sastavljena u sudu (čl. 167. ZN). Ovamo spada i slučaj kada oporučitelj naknadno predaje istom ili drugom sudu na ouvanje sudsku oporuku koja mu je nakon sastavljanja na njegov zahtjev bila predana (čl. 165. st. 4 ZN). U prvom se slučaju oporuka stavlja u poseban omot i zapečaćuje, a oporučitelju se na njegov zahtjev izdaje potvrda da je oporuka sastavljena i ostavljena sudu na čuvanje. U ovom slučaju otpada potreba sastavljanja posebnog zapisnika o činjenici povjeravanja oporuke sudu na čuvanje (poseban je zapisnik, naprotiv potreban, kada oporučitelj traži, da mu se izruči zapisnik o sastavu sudske oporuke — čl. 165. st. 4. ZN). U ostalim slučajevima povjeravanje oporuke sudu na čuvanje, ubrajajući ovamo i slučaj kada oporučitelj naknadno predaje sudu na čuvanje sudsku oporuku koju je nakon sastavljanja preuzeo (čl. 165. st. 4. ZN), mora se sastaviti z a p i s n i k o činjenici predaje. Oporučitelj može predati oporuku sudu na čuvanje otvorenu ili u zatvorenom omotu. Otvorenu oporuku sud stavlja u poseban omot i zapečaćuje, a isto tako zapečaćuje i omot, u kojem je oporučitelj predao oporuku. Oporuku mora sudu predati na čuvanje oporučitelj o s o b n o . Zbog toga je potrebno u zapisniku o predaji oporuke navesti i način, na koji je sud utvrdio identitet oporučitelja (čl. 167. st. 2 ZN). O predaji oporuke na čuvanje zapovjedniku broda vidi objašnjenje uz čl. 76. ZN, pod tač. 2. ' • " O vraćanju oporuke oporučitelju vidi čl. 168. ZN. O čuvanju isprave o usmenoj - oporuci vidi čl. 169. ZN.
214
Član 73. 1. U ovom. se članu govori najprije o sposobnosti odnosno nesposobnosti da netko bude svjedokom pri sastavljanju pismene oporuke pred svjedocima i sudske oporuke, a zatim i o razlogu za isključenje suca kao službene osobe od sudjelovanja pri sastavljanju sudske oporuke u svojstvu suca. Ovdje se radi o sposobnosti za s o l e n i t e t n o svjedočenje^ kod sastavljanja oporuke. (^ O sposobnosti svjedoka identiteta govori se u čl. 2 163. st. 1 ZN; za ove se svjedoke traži samo da budu punoljetni.( ) Sposobnost da netko bude oporučnim svjedokom odnosi se na formalne (vanjske) potrepštine oporuke, što znači da je postojanje ove sposobnosti jedan od elemenata oblika oporuke i prema tome uvjet njene valjanosti. 2. Nesposobnost za oporučno svjedočenje može biti a p s o l u t n a ili r e l a t i v n a , prema tome, da li je razlog isključenja svjedoka takav, da djeluje uopće, u svakom slučaju, ili takav da važi samo za konkretni slučaj. A p s o l u t n o s u n e s p o s o b n i k a o o p o r u č n i s v j e d o c i maloljetne osobe i o s o b e koje su p o t p u n o i l i d j e l o m i č n o l i š e n e p o s l o v n e s p o s o b n os ti.( s ) Maloljetnike koji su stupili u brak i time stekli potpunu poslovnu sposobnost (čl. 16. st. 2 OZORD) treba, po našem mišljenju, smatrati sposobnim za oporučno svjedo^ čenje.(4) U grupu apsolutno nesposobnih oporučnih svjedoka spadaju i osobe koje su nesposobne za oporučno svjedočenje s o b z i r o m na o d r e đ e n o b l i k o p o r u k e . To su: a) kod p i s m e n e o p o r u k e pred svjedocima osobe koje ne znaju čitati ili pisati; za nesposobnost svjedočenja je dovoljno nepoznavanje bilo kojeg od ova dva elementa pismenosti. b) kod s u d s k e o p o r'u k e osobe koje ne znaju čitati ili pisati (bilo jedno, bilo drugo) i koje ne razumiju jezik,—na kome je oporuka sastavljena (službeni jezik); ako oporučitelj ne zna službeni jezik, onda su kao oporučni svjedoci nesposobne osobe koje ne znaju jezik oporučitelja, iako razumiju službeni jezik (čl. 166. st. 1 ZN), a ako je oporučitelj nijem, onda i osobe koje se ne mogu s njime sporazumjeti (čl. 166. st. 2 ZN); c) kod u s m e n e o p o r u k e osobe koje ne razumiju jezik na kome je oporuka1 .sastavljena (cl. 79. ZN). R e l a t i v n o su n e s p o s o b n i kao oporučni svjedoci osobe koje su s oporu'čiteljem u odnosu srodstva (krvnog ili građanskog) ili tazbine, i to: 1
M a u r o v i ć , Nacrt V, str. 22. B l a g o j e v i ć , (op. cit., str. 269) smatra da svjedoci identiteta treba da budu i poslovno sposobni. Čini nam se prihvatljivijim G o l j a r o v o mišljenje da je za ove svjedoke, osim da budu punoljetni, potrebno još samo da umno i fizički budu u mogućnosti potvrditi oporučitelj ev identitet (vidi Gol jar, op. cit., str. 202). 3 B l a g o j e v i ć , (op. cit., str. 282) priznanje sposobnost za oporučno svjedočanstvo i osobama koje su samo djelomično lišene poslovne sposobnosti. 4 Tako i B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 282. 2
215
Član 73 — 74. a) potomci oporučitelja (bračni i vanbračni), bez obzira na stepen srodstva; b) usvojeni ci oporučitelja i njihovi potomci; c) preci oporučitelja, bez obzira na stepen sredstva; d) usvojioci oporučitelja; e) pobočni srodnici oporučitelja do četvrtog stepena zaključno; f) bračni drugovi srodnika (i građanskih) navedenih pod a—«; g) bračni drug oporučitelja. 3. S obzirom na odredbu da se konzularna oporuka, oporuka na brodu i vojnička oporuka sastavlja prema odredbama koje važe za sudsku oporuku (čl. 75, 76. st. 1, 77. st. 1 ZN), moraju i svjedoci koji sudjeluju pri sastavljanju ovih oporuka ispunjavati iste uvjete, koji se traže za svjedoke sudske oporuke. 4. I za s u c a koji kao službena osoba sudjeluje kod sastavljanja sudske oporuke traži se da bude nezainteresiran u ostavini oporučitelja. Zbog toga se odredbom stava 2 predviđa da ne može u svojstvu suca kod sastavljanja sudske oporuke sudjelovati osoba koja se s oporučiteljem nalazi u odnosu srodstva one vrste i stepena, zbog kojeg nekoj osobi u konkretnom slučaju manjka sposobnost za oporučnog svjedoka. Isti razlozi koji isključuju suca od sudjelovanja pri sastavljanju sudske oporuke vrijede i za isključenje službenih osoba koje su u smislu čl. 75—77. ZN ovlaštene za sastavljanje tamo navedenih oporuka. O uvjetima sposobnosti svjedoka pri sastavljanju usmene oporuke vidi čl. 79. ZN. Sudska
praksa
1. Kao sastavljač oporuke isključen je kod sastava sudske oporuke samo sudac koji je prema oporučitelju u odnosu navedenom u čl. 73. ZN, a ne i sastavljač pismene oporuke pred svjedocima koji je u istom takvom odnosu s oporučiteljem (Rješenje Okružnog suda Zagreb Gž 5367/55 od 8. XII 1955, Naša zakonitost 8—9/56, str. 379). 2. Predsjednik i tajnik općinskog narodnog odbora valjani su svjedoci oporuke, u kojoj je za nasljednika postavljen općinski narodni odbor (Vrhovni sud NR Slovenije Gž 518/57, Pravosodni bilten br. 3—i/59, str. 35). 3. U oblik oporuke spadaju svojstva koja moraju imati oporučni svjedoci, tako da će pri postojanju pretpostavki iz člana 243.' st. 1 ZN vrijediti oporuka pri čijem su sastavljanju bili svjedoci osobe koje su to mogle biti prije stupanja na snagu ZN, makar po propisima ovog zakona one ne mogu biti oporučni svjedoci (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 196/60 od 27. IV 1960, Naša zakonitost br. 7—8/60, str. 405). R a s p o l a g a n j a u k o r i s t s u * a, s v j e d o k a i n j i h o v i h b l i ž i h srodnika Član 74. Ništave su odredbe oporuke kojima se ostavlja nešto sucu koji je oporuku sastavio, svjedocima pri njezinom sastavljanju, kao i precima, potomcima, braći i sestrama i bračnim drugovima ovih osoba. 1. Prema pravnim pravilima OGZ-a (§ 594) odnos srodstva i tazbinska veza neke osobe s nasljednikom ili legatarom bili su razlogom nesposobnosti te osobe za oporučnog svjedoka. Po Zakonu o nasljeđivanju o d216
Č l a n 74 — 75. nossrodstva i t a z b i n s k a
veza
i z m e đ u s v j e d o k a
i
o s o b e
kojoj j e n e š t o o p o r u k o m o s t a v l j e n o j e s t r a z l o g o m ništavosti odnosno oporučne odredbe, dok razlog nesposobnosti za oporučno svjedočenje leži u odnosu srodstva i tazbinskoj vezi između neke osobe i oporučitelja. Isto je tako ništava i oporučna odredba kojom se nešto ostavlja s u c u koji je oporuku sastavio ili oporučnim sv j e d o cima. • Odredba ovog člana o ništavosti oporučnih raspolaganja u korist suca, svjedoka i njihovih bližih srodnika odnosi se mutatis mutandis i na službene osobe i svjedoke koji sudjeluju pri sastavljanju diplomatske oporuke, oporuke na brodu i vojničke oporuke (čl. 75—77. ZN). Nije ništava odredba oporuke kojom se nešto ostavlja z a p i s n i č a ru kod sudske oporuke, što se dade opravdati okolnošću, da i pisac alografske oporuke može biti ne samo srodnik oporueiteljev ili nasljednikov nego i osoba kojoj je oporukom nešto ostavljeno, dakle, i sam nasljednik (vidi objašnjenje uz čl. 69. ZN, pod tač. 4.).(1) 2. Oporuka je i u ovom slučaju ništava samo u onom dijelu na koji se odnosi razlog ništavosti. Prema tome su ništave samo one odredbe kojima je nešto ostavljeno osobama navedenim u ovom članu, dok ostali sadržaj oporuke ostaje na snazi. Raspolaganja u korist suca, svjedoka i njihovih bližih srodnika predstavljaju nedostatke u obliku oporuke. Jednako kako su ništava raspolaganja u korist suca, svjedoka i njihovih bližih srodnika učinjena u alografskoj i sudskoj oporuci (i ovoj izjednačenim oporukama) ništava su i raspolaganja u korist svjedoka i njihovih bližih srodnika sadržana u usmenoj oporuci, samo što je kod ove posljednje ništavost oporučnih raspolaganja proširena i na pobočne srodnike trećeg i četvrtog stepena (čl. 81. ZN). Oporuka s a s t a v l j e n a p r e d d i p l o m a t s k i m i l i k o n z u l a r n i m predstavnikom u inozemstvu Član 75. Oporuku može sastaviti državljaninu Federativne Narodne Republike Jugoslavije u inozemstvu po odredbama koje vrijede za sastavljanje sudske oporuke konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik Federativne Narodne Republike Jugoslavije koji vrši konzularne poslove. 1. K o n z u l a r n a o p o r u k a je oblik redovne javne oporuke koju našim državljanima u inozemstvu po odredbama, koje važe za sastavljanje sudske oporuke, sastavlja naš konzularni predstavnik ili naš diplomatski predstavnik koji vrši konzularne poslove. 1
Prema pravnom pravilu iz § 595. OGZ nije bila valjana oporučna odredba kojom je bilo nešto ostavljeno piscu oporuke ili njegovim bliskim srodnicima odnosno osobama koje su s njime u tazbinskoj vezi, ukoliko oporučitelj takvu odredbu nije vlastoručno napisao ili je nisu specijalno potvrdila tri svjedoka, različita od pisca oporuke; to je isto vrijedilo i za slučaj kada je oporučitelj nešto ostavio sudskim osobama koje su sudjelovale kod pravljenja sudske oporuke. 217
Član 75. Sastavljanje oporuke našim državljanima u inozemstvu jedna je od redovnih dužnosti konzula, koja proizlazi iz načela da su konzuli, u od- . nosu na naše državljane u inozemstvu, nadležni, između ostalog i za vršenje izvjesnih poslova koje u zemlji obavlja vanparnični sud. Oporuku našim državljanima u inozemstvu može .sastaviti pored šefa konzulata samo onaj s l u ž b e n i k k o n z u l a r n o g r a n g a ^ 1 ) koga je šef konzulata izričito ovlastio na izdavanje javnih isprava. Konzularne funkcije vrše, međutim, u izvjesnim slučajevima i k o n z u l a r n i o d j e l i ambasada i poslanstava. Do ovog spajanja diplomatske i konzularne djelatnosti dolazi obično onda ako u glavnom gradu neke države nema konzulata, pa njegove funkcije vrši diplomatsko predstavništvo. (2) U konzularnom, odjelu diplomatskog predstavništva pravo na izdavanje javnih isprava pripada šefu predstavništva ili, na temelju njegovog ovlaštenja, šefu konzularnog odjela. Ako šef konzularnog odjela ima svoj vlastiti patent, on javne isprave izdaje u svoje ime. Iako je status počasnih konzula načelno identičan sa statusom karijernih konzula, ipak p o č a s n i k o n z u l i mogu sastavljati oporuke i druge javne isprave samo ako im je to pravo dano od strane Državnog sekretarijata za vanjske poslove prilikom određivanja njihovih konzularnih funkcija ih naknadno pismenom odlukom. 2. S obzirom na odredbu čl. 158. st. 1 ZN, prema kojoj je oporuka državljanina FNRJ, sastavljena u inozemstvu, u pogledu oblika pravovaljana ako je sastavljena i po propisima tamošnjeg zakona, može naš državljanin koji se nađe(3) u inozemstvu izjaviti svoju posljednju volju kako u obliku koji propisuje zakon mjesta, gdje je napravljena, tako i u obliku koji propisuje naš zakon. On se može, prema tome, koristiti i holografskim ili alografskim oblikom oporuke koji predviđa naš zakon ili oblicima privatnih oporuka predviđenih tamošnjim propisima. Međutim, oporuka koju našem državljaninu u inozemstvu sastavi naš konzularni odnosno diplomatski predstavnik neće se smatrati oporukom sastavljenom u inozemstvu, jer se naše predstavništvo u stranoj državi smatra dijelom jugoslavenskog područja.(4) Teritorijalna nadležnost konzulata (konzularno područje) koja se utvrđuje patentnim pismom države koja je konzula imenovala i egzekvaturom teritorijalne države nije od važnosti za primanje izjave posljednje volje naših državljana od strane naših diplomatsko-konzularnih predstavnika u inozemstvu. Analogno odredbi čl. 161. ZN o nadležnosti svakog kotarskog suda za sastavljanje sudske oporuke mogu i naši državljani u inozemstvu izjaviti svoju posljednju volju p r e d s v a k i m naš i m k o n z u l a r n i m p r e d s t a v n i š t v o m odnosno diplomatskim predstavništvom koje vrši konzularne poslove, bez obzira na boravište 5 oporučitelja ili dužinu boravka u inozemstvu. ( ) 1
Službenici konzulata konzularnog ranga jesu: generalni konzul, konzul, vicekonzul i konzularni agent. 2 Vidi A n d r a s s y , Međunarodno pravo, Zagreb, 1958, str. 162. 3 Vidi B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 273. 4 » O b j a š n j e n j a « , str. 156. 5 B l a g o j e v i ć , 1. c; R a š k o v i ć , Oblici oporuka po Zakonu o nasljeđivanju, Naša zakonitost br. 8—9/56, str. 346. 218
') i |
f
Član 75 — 76. 3. Konzularna oporuka se sastavlja po odredbama koje važe za sastavljanje sudske oporuke uzimajući kod toga u obzir ne samo odredbe o obliku sudske oporuke (čl. 70, 71. i 73. ZN) nego i one o postupku suda kod sastavljanja te oporuke (čl. 162, 163. i 166. ZN). Oporučitelj može oporuku koju mu je sastavio naš konzularni odnosno diplomatski predstavnik povjeriti na čuvanje odnosnom predstavništvu, a može tražiti i da mu se preda (analogno odredbi čl. 165. ZN). Bilo bi korisno, iako to nije izričito predviđeno, da konzularni odnosno diplomatski predstavnik o sastavljenoj oporuci u smislu čl. 172. ZN odmah obavijesti onaj jugoslavenski kotarski sud, na području kojeg oporučitelj ima prebivalište. Ako se oporučitelj evo prebivalište nalazi u inozemstvu, onda konzularni odnosno diplomatski predstavnik u pogledu obavještavanja o sastavljenoj oporuci treba da uzme u obzir i zakonodavstvo zemlje oporučiteljevog prebivališta.(6)
Oporuka s a s t a v l j e n a n a j u g o s l a v e n s k o m b r o d u Član 76. Na jugoslavenskom brodu oporuku može sastaviti zapovjednik broda, po odredbama koje vrijede za sastavljanje sudske oporuke. Oporuka koja je sastavljena na brodu prestaje vrijediti po isteku trideset dana po povratku oporučitelja u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. 1. Oporuka s a s t a v l j e n a na j u g o s l a v e n s k o m b r o d u (testamentum in navigationibus conditum) je oblik izvanredne javne oporuke, koju po odredbama koje važe za sudsku oporuku sastavlja zapovjednik broda. U ovom se članu radi o oporuci koju je našem ili stranom državlja^ninu sastavio zapovjednik j u g o s l a v e n s k o g broda, što s obzirom na načelo »locus regit actum« iz čl. 158. ZN ne isključuje mogućnost da naš sud primi kao pravovaljanu oporuku koju je našem ili stranom državljaninu sastavio zapovjednik broda strane državne pripadnosti. Oporuka ovog oblika može se praviti kako na p o m o r s k i m b r o dovima, tako i na b r o d o v i m a u n u t r a š n j e p l o v i d b e (riječni, jezerski i kanalski brodovi). Nisu isključeni ni tzv. j a v n i (specijalni) brodovi, tj. takvi koji su isključivo u službi s javnim ciljem i obavljaju trgovačko poslovanje (državne jahte, carinski brodovi, brodovi za znanstvena istraživanja i drugi slični brodovi). Za određivanje p o j m a b r o d a mjerodavni su posebni propisi o klasifikaciji prijevoznih sredstava na vodama. Tako se, na primjer, pod brodom trgovačke mornacire FNRJ smatra onaj brod koji je upisan u neki od upisnika brodova trgovačke mornarice FNRJ i koji je po izvršenom upisu dobio tzv. Upisni list (čl. 1. i 6. Uredbe o upisu pomorskih brodova i čamaca FNRJ — SI. list FNRJ br. 25/51). U upisnik brodova 6
Isp. B1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 274. 219
Član 76. može se, međutim, upisati samo onaj plovni objekat koji ima preko 10 Brt, ukoliko ima palubu (čl. 4. cit. uredbe). Ova se oporuka može praviti ne samo za vrijeme plovidbe broda na otvorenom moru ili u stranim teritorijalnim vodama, odnosno za vrijeme zadržavanja broda u stranim lukama nego i za vrijeme plovidbe u našim teritorijalnim vodama, pa i onda kada se brod još nalazi u našoj luci ako 1 je spreman za plovidbu^ ) 2. Oporuka na brodu sastavlja se po odredbama koje važe za sastavljanje sudske oporuke, a sastavlja je zapovjednik broda. Sastavljenu oporuku može oporučitelj povjeriti na čuvanje zapovjedniku broda. Zapovjedniku broda može, međutim, oporučitelj povjeriti na čuvanje i oporuku koju je on sam, svojom rukom napisao i potpisao za vrijeme plovidbe, kao i oporuku koja je napravljena prije dolaska na brod. Ako osoba koja se nalazi na brodu za vrijeme putovanja želi da preda na čuvanje pismenu izjavu posljednje volje, zapovjednik broda je dužan primiti na čuvanje takvu pismenu izjavu i o tome izdati potvrdu. Na zahtjev izjavioca posljednje volje zapovjednik broda vratit će mu izjavu posljednje volje, uz povraćaj potvrde. Ako izjavilac posljednje volje umre za vrijeme putovanja broda ili do završetka putovanja ne zatraži da mu se vrati izjava posljednje volje, zapovjednik broda ju je dužan predati našem konzularnom predstavniku ako je prva luka pristajanja broda u inozemstvu. Ako u prvoj luci pristajanja broda u inozemstvu ne postoji naše konzularno predstavništvo, zapovjednik broda predat će izjavu posljednje volje našem konzularnom predstavniku u prvoj narednoj luci pristajanja broda u inozemstvu, u kojoj on postoji, a ukoliko ni u jednoj luci pristajanja broda u inozemstvu nema konzularnog predstavništva ili ako je prva luka pristajanja broda u FNRJ — lučkoj kapetaniji prve luke pristajanja broda u FNRJ. Primanje izjave posljednje volje na čuvanje, njeno vraćanje izjaviocu, kao i predaja izjave posljednje volje nadležnom organu zabilježit će se u brodski dnevnik (čl. 11. Pravilnika o prijavljivanju rođenja i smrti, o primanju izjava posljednje volje i o postupku s imovinom umrlih osoba na 2 brodovima trgovačke mornarice — SI. list FNRJ, br. 109/49).( ) 3. Rok od trideset dana, nakon čijeg isteka prestaje vrijediti oporuka sastavljena na brodu, računa se od dana povratka oporučitelja u FNRJ. Ako je putovanje brodom izvršeno u teritorijalnim vodama FNRJ, onda se rok od trideset dana računa od dana završetka oporučiteljevog puto1
B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 274; R a š k o v i ć , str. 274; R a š k o v i ć, na str. 346. članka cit. u noti 5 uz prethodni član; G o 1 j a r, op. cit., str. 199. 2 Odredbe čl. 11. cit. Pravilnika ostale su na snazi i nakon donošenja Uredbe o usklađivanju odredaba o upravnom postupku iz propisa bivše Vlade FNRJ, Saveznog izvršnog vijeća i saveznih organa uprave sa Zakonom o općem upravnom postupku (SI. list FNRJ, br. 52/57), jer se tu ne radi o odredbama upravnog postupka, niti su te odredbe u suprotnosti s odredbama Zakona o nasljeđivanju ili drugim propisima koji su kasnije doneseni. 220
Član 76 — 77. vanja brodom. Oporuka će vrijediti samo u slučaju ako oporučitelj umre još za vrijeme putovanja brodom ili prije isteka roka od trideset dana po povratku u FNRJ. Na ovaj rok pazi sud po službenoj dužnosti, što znači da oporuku sastavljenu na brodu neće uzeti u obzir ako je iz same oporuke vidljivo da je rok od trideset dana istekao već za života oporučitelja ili ako tu okolnost kao nespornu iznesu svi učesnici. Ako o toj okolnosti postoji spor između stranaka, a sud ne može ovaj spor riješiti u ostavinskom postupku kao pravno pitanje, uputit će jednu od stranaka na parnicu radi rješenja spora o čdnjenicima, od kojih zavisi pravovaljanost oporuke (čl. 223. st. 2 tač. 1. ZN). O p o r u k a
s a s t a v l j e n a
z a
v r i j e m e
m o b i l i z a c i j e
ili
r a t a -
Član 77. Za vrijeme mobilizacije ili rata može, po odredbama koje vrijede za sastavljanje sudske oporuke, sastaviti oporuku osobi na vojnoj dužnosti komandir čete ili drugi koji starješina njegovog ili višeg ranga, ili koja druga osoba u prisutnosti "kojeg od ovih starješina, kao i svaki starješina odvojenog odreda. Ovako sastavljena oporuka prestaje vrijediti po isteku šezdeset dana po završetku rata, a ako je oporučitelj prije ili kasnije demobiliziran po isteku trideset dana po demobilizaciji. 1. O p o r u k a s a s t a v l j e n a za v r i j e m e m o b i l i z a c i j e i l i r a t a je oblik izvanredne javne oporuke naziva se obično v o j n i č k o m o p o r u k o m (testamentum militare), koji naziv nije posve .adekvatan za ovaj oblik oporuke, jer se njime mogu koristiti ne samo vojnici kako bi to proizlazilo iz etimološkog značenja riječi »vojnička«, nego i sve druge osobe koje se za vrijeme mobilizacije ili rata nađu na vojnoj dužnosti, dakle, i oficiri, podoficiri i druge vojne osobe.(1) Sastavljanje vojne oporuke dolazi u obzir samo za vrijeme mobilizacije ili rata, a njom se može koristiti jedino osoba koja se za vrijeme tih stanja nalazi na vojnoj dužnosti. Sporedno je da li je mobilizacija opća ili djelomična. U pripravnom stanju ne može se ova oporuka 2 sastavljati.( ) > Vojnička se oporuka sastavlja uz formalitete koji su predviđeni za sudsku oporuku. 2. Položaj i rang vojnog starješine koji je ovlašten na sastavljanje, vojničke oporuke određen je propisima o organizacionoj podjeli JNA na jedinice i njihove dijelove. Prema tim propisima čin ne označava samo starješinski odnos i mjesto koje njegov nosilac zauzima u hijerarhijskom redu vojnih jedinica nego i stručnu sposobnost za vršenje funkcija za 1
B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 275. B l a g o j e v i ć , međutim, smatra da se vojnička oporuka može praviti i za vrijeme većih vojnih manevara ili vježbi koje imaju mobilizacioni režim (op. cit., str. 275). 2
•
221
Član 77 — 78. koje je pojedini čin vezan. Položaju komandira čete odgovara čin kapetana i kapetana I klase. Kako se može desiti da za vrijeme mobilnog ili ratnog stanja treba primiti izjavu posljednje volje od osobe koja je na vojnoj dužnosti u sastavu odvojenog odreda, to je predviđeno da u takvom slučaju vojničku oporuku može sastaviti svaki starješina odvojenog odreda, makar i nema rang koji se traži za komandira čete. 3. Za prestanak važnosti vojničke oporuke postoje dva roka: o p ć i od šezdeset dana i p o s e b n i (individualni) od trideset dana. Opći rok dolazi u obzir onda ako je osoba koja je izjavila svoju posljednju volju u obliku vojničke oporuke demobilizirana danom završetka ratnog stanja. Ako je ta osoba demobilizirana za vrijeme ratnog stanja ili posla je. prestanka tog stanja, za trajanje važnosti oporuke mjerodavan je posebni rok od trideset dana, koji se računa od dana demobilizacije te osobe. Objašnjenje uz prethodni član pod tač. 3. o djelovanju roka na važnost oporuke na brodu vrijedi — mutatis mutandis — i za vojničku oporuku. Usmena
oporuta
Član 78.
•'
Oporučitelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako uslijed iznimnih prilika nije u mogućnosti da sastavi pismenu oporuku. Usmena oporuka prestaje vrijediti kad proteče trideset dana od prestanka iznimnih prilika u kojima je sastavljena. 1. U s m en a o p o r uk a (testamentom nuncupativum extraiudiciale) je jedini oblik"Tz v a n r e d n ejjrivatne oporuke. Izvanredna je zato jer se može praviti samo u iznimnim prilikama, pa joj je zbog toga i vrijeme važenja ograničeno. O pitanju usmene oporuke bile su, de lege ferenda, već u staroj Jugoslaviji vođene opsežne diskusije. Većina učesnika u tim diskusijama iz~ jasnila se za ukidanje te vrste oporuke ili bar da se ona uvede samo kao izuzetan oblik. Privatna usmena oporuka kao redovni oblik oporuke bila je predviđena pravnim pravilima OGZ-a (§ 585) na području ranije Hrvatske i Slavonije, Dalmacije i Slovenije, zatim na temelju zakona od 1. I 1912, na području Bosne i Hercegovine, a na temelju običajnog prava i na području Crne Gore. Srbijanski grad. zakonik poznavao je izvorno sve vrste oporuke, kao i OGZ, pa je, prema tome, dopuštao i usmenu oporuku kao redovnu, ali je zakonom od 24. V 1911. ukinuta alografska oporuka, a usmena je ostavljena samo kao izvanredni oblik oporuke, koji se mogao koristiti jedino u slučaju rata, poplave, brodoloma i velike epidemije. Prema pravnim pravilima mađ. zak. članka XVI. 1876. (§ 15—20. i 27—32.) bile su na području Vojvodine predviđene dvije vrste usmene privatne oporuke: obična usmena oporuka pred četiri svjedoka, koja je vrijedila samo onda ako je ostavilac umro prije isteka tri mjeseca cd dana oporuke, i privilegirana usmena oporuka pred dva svjedoka, koja
222
I | j i
.
| f• 1 | |" *• ; i ; i f f t.
I
r
Član 78. se mogla praviti samo u određenim iznimnim prilikama (za vrijeme kuge ili druge zarazne epidemije, na moru i za vrijeme rata), a vrijedila je samo za slučaj da ostavilac umre za tri mjeseca, računajući od prestanka iznimnih prilika. Zakonom o nasljeđivanju riješeno je pitanje opstanka usmene oporuke u neku ruku na kompromisan način: odbačena je ta vrst oporuke kao redovni oblik, ali je zadržana kao izvanredni oblik oporuavanja. 2. Usmena oporuka kao oblik izvanredne oporuke ima — za razliku od oporuke na brodu i vojničke oporuke koje također spadaju u kategoriju izvanrednih oporuka — i izvjesne z n a č a j k e p o v l a š t e n o s t i Dok se kod sastavljanja oporuke na brodu i vojničke oporuke moraju ispuniti svi formalni uvjeti kao i kod sudske oporuke, a izvanrednost se odnosi samo na mjesto odnosno vrijeme sastavljanja, dotle se kod usmene oporuke traži manje formaliteta nego kod redovnih oporuka. Otpada, naime, pismeni sastav koji je bitan element ne samo kod redovnih nego i kod ostalih izvanrednih oporuka. Povlaštenost se, prema tome, odnosi samo na f o r m a l n e potrepštine oporuke, dok materijalne potrepštine (dob od navršenih šesnaest godina, sposobnost za rasuđivanje, slobodno i savjesno izražena volja) moraju biti u potpunosti ispunjene. 3. Dopustivost usmene oporuke kao izvanrednog oblika oporučivanja vezana je uz postojanje i z n i m n i h p r i l i k a . Da li su, međutim, u konkretnom slučaju postojale iznimne prilike — to je q u a e s t i o f a c ti. Naš zakonodavac nije
R a d o v a n o v i ć , Pravni značaj Glasnik AK za APV br. 3/57, str. 18.
i
priroda
usmenog
testamenfaL 223
Član 78. pogledu ići suviše daleko. Usmena oporuka predstavlja izuzetni oblik oporučdvanja, a pojam izuzetnosti isključuje ekstenzivnu primjenu. Inače bi se moglo desiti, kako opravdano primjećuje Rašković, da se »kroz širinu izraza provuče« »na druga vrata« usmena oporuka kao stvarno redovni 2 oblik testiranja.( ) Da li je spor o postojanju iznimnih prilika činjenične ili pravne prirode, vidi uz čl. 223. ZN. 4. Za valjanost usmene oporuke potrebno je da posljednja volja bude izražena p r e d d v a s v j e d o k a . Ne traži se da oba svjedoka budu istovremeno prisutna iako bi, u pravilu, trebalo tako da bude. Međutim, s obzirom na posebne okolnosti nekog slučaja, može se dopustiti i odstupanje od tog pravila. Čini se da je takva mogućnost predviđena i samim zakonom, kada se u stavu 1 ovog člana upotrebljava izraz »pred« dva svjedoka, a ne »u prisutnosti« dvaju svjedoka kao kod pismene oporuke pred svjedocima (čl. 69. st. 1 ZN). Oporučitelj treba svoju posljednju volju pred svjedocima izjaviti u s m e n o . & obzirom na određenost ovog izraza koji je sadržan i u samom nazivu oporuke ne bi ovdje došao u obzir drugi način izjavljivanja volje. Naročito ne bi došlo u obzir pismeno saopćenje posljednje volje, jer u slučaju ako je oporučitelj u stanju pisati, onda je u mogućnosti da napravi pismenu oporuku, bilo holografsku, bilo alografsku. Za svjedoke se traže isti uvjeti kao i kod sudske oporuke, samo što nije potrebno da znaju čitati i pisati (čl. 79. ZN). " O dužnosti svjedoka usmene oporuke vidi uz čl. 80. ZN. 5. V r i j e m e v a ž e n j a usmene oporuke je ograničeno. To je i razumljivo, s obzirom na provizornu prirodu ove oporuke. Kako rok važenja iznosi trideset dana računajući od prestanka iznimnih prilika, usmena će oporuka ostati na snazi, samo ako oporučitelj, nakon što je oporuku napravio, umre za vrijeme trajanja iznimnih prilika ili prije isteka roka od trideset dana od prestanka iznimnih prilika. Može se, međutim, dogoditi da za vrijeme dok još traju iznimne prilike, zbog kojih je oporučitelj bio upućen da izjavi svoju posljednju volju u obliku usmene oporuke nastupe druge smetnje koje sačinjavaju nove iznimne prilike, a koje opet isključuju mogućnost pravljenja pismene oporuke. U takvom se slu3 čaju rok od trideset dana računa od prestanka novih iznimnih prilika. ( ) Postavlja se pitanje da li usmena oporuka vrijedi ako je oporučitelj prije isteka roka od trideset dana zbog gubitka sposobnosti za rasuđivanje postao nesposoban za sastavljanje oporuke. Odredba stava 3 člana 64. ZN ne daje nam odgovor na ovo pitanje, niti je ovdje primjenljiva. Držimo da bi i u ovom slučaju oporuka trebala ostati na snazi, jednako kao i kad oporučitelj umre prije isteka tog roka, jer je u oba slučaja ratio ista. Istekom roka od trideset dana od prestanka iznimnih prilika gubi usmena oporuka i p s a 1 e g.e svoju vrijednost, ukoliko oporučitelj prije isteka roka nije umro ih nije postao nesposoban za sastavljanje oporuke (vidi naprijed pod tač. 3, in fine). Ako su među strankama, s obzirom na 2 3
224
R a š k o v i ć , na str. 342. članka cit. u noti 5 uz čl. 75. ZN. E s c h e r , op. cit., str. 351; B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 281.
Član 78 — 79. dan smrti ostavioca, sporne okolnosti koje se odnose na moment prestanka iznimnih prilika odnosno na početak roka od trideset dana, treba ih uputiti na parnicu zbog rješenja spora o činjenicama, od kojih zavisi pravo na nasljedstvo (čl. 223. st. 2 tač. 1 ZN). Ako je među strankama nesporno da je ostavilac umro poslije isteka roka od trideset dana od prestanka iznimnih prilika, nije potrebno (ni dopušteno) tužbom utvrđivati nevažnost oporuke, već će sud njenu nevažnost konstatirati u ostavinskom postupku. Sudska
praksa
1. Za odluku da li postoje »iznimne prilike« u smislu čl. 78. ZN može. biti odlučno da je ostaviteljica uslijed starosti i bolesti i s obzirom na godišnje doba i teške vremenske neprilike, jf.«fi i s rib?,irom na udaljenost Jbtto nesposobna doći do suda radi "pravljenja oporuke- (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 106/56 od-30. VIII 1956', Jug. adv. 1—2/57, str. 67). 2. Bolest oporučitelja sama po sebi ne može se smatrati kao izuzetna prilika za sastav usmene oporuke u smislu člana 78. ZN (Rješenje Vrhovnog suda NR Makedonije Gžz 14/57 od 27. III 1957, Zb. II/1—1957, br. 57). 3. Izuzetnim prilikama po čl. 78. ZN smatra se, i slučaj kad oporučitelj uslijed naglo, nastupile nemoći nije u stanju potpisati pismenu opo'ruku, a za trajanja sposobnosti za testiranje nije se mogao pozvati sudac radi sastava sudske oporuke, jer je to bilo van uredovnog vremena suda (Presuda Okružnog suda Bjelovar Gž 1312/57 od 2. XI 1957). 4. Izraz »izuzetne prilike« iz člana 78. ZN obuhvaća sve okolnosti kako objektivne, tako i subjektivne prirode uslijed kojih oporučitelj nije bio u mogućnosti da napravi redovnu, pismenu oporuku. Da li su postojale izuzetne prilike u istaknutom smislu, pa, prema tome, da li će se tako izjavljena posljednja volja priznati pravovaljanom oporukom, ocjenjuju sudovi prema okolnostima svakog slučaja (Vrhovni sud NR Bosne i Hercegovine Gzz 75/57 od 5. XI 1957, Pravni život br. 3—4/58, str. 50). 5. Pod iznimnim prilikama koje su preduvjet valjanosti usmene oporuke razumijevaju se vremenske nepogode i teški događaji uslijed kojih ostavilac nije mogao sastaviti pismenu (holografsku ili alografsku) oporuku (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 124/57 od 31. X 1957, Naša zakonitost 7—8/58, str. 374). 6. Vrijeme, kad je oporučitelj usmeno izjavio posljednju volju, mjerodavno je za ocjenu da li uslijed iznimnih prilika nije on bio u mogućnosti da~sastavi pismenu oporuku (Presuda Vrhovnog suda NK Hrvatske Rev. 86/5
đ 18. II 1959, Naša zakonitost br. 5—6/59, str. 257). (^ Izuzetne prilike za valjanost usmene oporuke treba shvaćati u najširem smislu (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 76/60, Glasnik br. 4/61, str. 29). 8. Svjedoci usmene oporuke ne moraju biti posebno baš za to pozvani, nego je dovoljno da je u njihovoj prisutnosti oporučitelj jasno i određeno očitovao svoju posljednju volju (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 583/60 od 14. X 1960, Naša zakonitost br. 1—2/61, str. 82). 9. Vidi odluku pod br. 5. uz član 69. ZN. Tko
m o ž e
biti
s v j e d o k
p r i Član
s a s t a v l j a n j u
u s m e n e
o p o r u k e
79.
Pri sastavljanju usmene oporuke mogu biti svjedoci samo osobe koje mogu biti svjedoci pri sastavljanju sudske oporuke, ali ne moraju znati čitati i pisati. Kao oporučni svjedoci kod usmene oporuke mogu biti osobe koje su punoljetne (i one koje su punoljetnost stekle stupanjem u brak iako još jt;
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
225
Član 79 — 80.
nemaju navršenih 18 godina) ukoliko nisu (potpuno ili djelomično) lišene poslovne sposobnosti i koje razumiju jezik, na kome je oporučitelj usmeno izjavio svoju posljednju volju. S obzirom na okolnost da oporučitelj kod usmene oporuke treba da pred svjedocima izjavi svoju posljednju volju usmeno, ne mogu kod ove oporuke kao svjedoci nastupati osobe koje su g l u h e . ! 1 ) Osobe koje ne ispunjavaju navedene uvjete su a p s o l u t n o n e s p o s o b n i s v j e d o c i pri sastavljanju oporuke. R e l a t i v n o su n e s p o s o b n i kao oporučni svjedoci osobe koje se s oporučiteljem nalaze u odnosu srodstva ili tazbine, navedenom u čl. 73. st. 2 ZN. Vidi i objašnjenje uz taj član, pod tač. 2. Dok se kod oporuka sastavljenih u pismenom obliku traži da oporučni svjedoci znaju čitati i pisati, kod usmene oporuke ovaj uvjet otpada, jer je ovdje dovoljno da svjedoci čuju izjavu posljednje volje, koju je oporučitelj pred njima usmeno izrazio, a svojoj dužnosti da naknadno reproduciraju tu izjavu u pismenom obliku (čl. 80. ZN), mogu oni udovoljiti i na taj način, da je usmeno' ponove pred sudom. Sudska
praksa
Vidi odluku pod br. 3. uz član 73. ZN.
Dužnost
svjedoka usmene oporuke Član 80. Svjedoci pred kojima je oporučitelj usmeno izjavio svoju posljednju volju dužni su bezodvlačno pismeno sastaviti izjavu oporučitelja i što prije predati je sudu, ili je usmeno ponoviti pred sudom, navodeći i kad, gdje i u kojim prilikama je oporučitelj izjavio svoju posljednju volju. Izvršenje ove dužnosti nije uvjet za pravovaljanost usmene oporuke. 1. Odredba iz stava 1 ovog člana sadrži obavezu koju su dužni izvršiti svjedoci usmene oporuke. Ovu dužnost mogu oni izvršiti na dva načina: a) ili da izjavu posljednje volje, koju je oporučitelj pred njima dao p i s m e n o s a s t a v e i zatim da taj pismeni sastav p r e d a j u s u d u ; pismeni sastav treba da učine »bezodvlačno-« (bez odlaganja), tj. čim im to s obzirom na postojeće prilike bude moguće, a sudu treba da ga predaju š t o p r i j e , tj. bez nepotrebnog odgađanja; pismeni sastav moraju oba svjedoka potpisati; b) ili da izjavu oporučitelja u s m e n o p o n o v e pred sudom; i u ovom slučaju trebaju svjedoci postupati bezodvlačno. U oba slučaja treba navesti u koje je vrijeme (datum, a korisno je navesti i sat), u kojem mjestu i u kojim prilikama oporučitelj izjavio svoju posljednju volju. Kad primi izjave svjedoka, kojima oni usmeno ponavljaju njima izjavljenu posljednju volju oporučitelja, sud treba po službenoj dužnosti da 1
B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 283; R a š k o v i ć , 5 uz čl. 75. ZN. 226
članak cit. u noti
Član 80 — 81. ispita okolnosti, od kojih zavisi pravovaljanost usmene oporuke (čl. 169. st. 3 ZN). O primitku pismenog sastava koji su svjedoci sami napravili, kao i o uzimanju njihovih usmenih izjava sud sastavlja zapisnik. Isprave o usmenoj oporuci čuvaju se u sudu odvojeno od ostalih spisa (čl. 169. st. 4 ZN). 2. Svjedocima usmene oporuke ostavljeno je na volju hoće li oporučiteljevu izjavu posljednje volje sudu reproducirati u pismenom sastavu ili usmeno na sudski zapisnik. To znači da i potpuno pismeni svjedoci mogu ovu svoju dužnost izvršiti na taj način, da opor učiteljevu izjavu posljednje volje usmeno ponove pred sudom. Ne bi, međutim, bilo dopušteno da svjedocima usmene oporuke, koji ne znaju pisati, oporučiteljevu izjavu posljednje volje po njihovom kazivanju napiše treća osoba i da zatim oni takav pismeni sastav predaju sudu. Nepismeni svjedoci usmene oporuke upućeni su, prema tome, da se za izvršenje dužnosti, koja im je naređena odredbom stava 1 ovog člana, obrate sudu zbog usmenog ponavljanja oporučiteljeve izjave. Kako, međutim, u slučaju kada se radi o pismenim svjedocima ne mogu oba svjedoka istovremeno pisati jedan pismeni sastav, dovoljno je da jedan od svjedoka pismeno sastavi oporučiteljevu izjavu, naravno, u sporazumu s drugim svjedokom, a zatim da taj pismeni sastav oba svjedoka potpišu.^) 3. Neizvršenje dužnosti, koja je svjedocima naređena odredbom stava 1, nema nikakvog utjecaja na pravovaljanost oporuke. Odredba zakona, kojom se svjedocima nameće ova obaveza nije ipak bez značaja. Ako, naime, zbog povrede ove obaveze nasljedniku ili nekoj drugoj osobi kojoj je usmenom oporukom ostavljena neka korist iz ostavine bude nastala kakva šteta, može taj propust dovesti do odgovornosti svjedoka za naknadu štete. Odredbom stava 2 otklonjena je sumnja koja bi se inače u praksi mogla pojaviti u pogledu pravovaljanosti oporuke, s obzirom na mogućnost povrede obaveze svjedoka statuirane odredbom stava 1. Otklanjanje ove sumnje bilo je potrebno i zbog toga što po nekim zakonodavstvima, kao npr. po švicarskom (Art. 507. šine. grad. zak.), propust svjedoka da o usmenoj oporuci sastave pismenu ispravu i da ovu ispravu podnesu sudu, ima za posljedicu nevaljanost oporuke. . • . " Raspolaganja u s m e n o m o p o r u k o m u korist svjedoka i njegovih bližih s r o d n i k a
Član 81. Ništave su odredbe usmene oporuke kojima se ostavlja nešto svjedocima pri njezinom sastavljanju, njihovim bračnim drugovima, njihovim precima, njihovim potomcima-, njihovim srodnicima u pobočnoj liniji do uključivo četvrtog stupnja, i bračnim drugovima svih ovih osoba. Ova odredba odgovara onoj iz čl. 74. ZN, koja se odnosi na alografsku i sudsku oporuku, kao i na oporuku koje su sa sudskom izjednačene, samo 1 U Art. 507. Švic. grad. zakonika je izričito predviđeno da j e d a n od svjedoka ima o oporučiteljevoj usmenoj izjavi posljednje volje načiniti pismeni sastav koji zatim trebaju potpisati oba svjedoka.
227
Član 81 — 82. što je kod usmene oporuke ništavost oporučnih raspolaganja, učinjenih u korist svjedoka i njihovih bližih srodnika proširena i na raspolaganja učinjena u korist pobočnih srodnika trećeg i četvrtog stepena. Ovdje je primijenjen stroži kriterij, jer se smatra da su svjedoci u situacijama, u kojima dolazi do usmenog oblika oporučivanja, više podvrgnuti sumnji nego kod ostalih oblika oporuke. O opsegu i djelovanju ove ništavosti vidi objašnjenje uz cl. 74. ZN pod tač. 2. P o n i š t e n j e o p o r u k e zbog n e d o s t a t k a o b l i k a Član 82. Poništenje oporuke zbog nedostatka oblika može tražiti nakon otvaranja nasljedstva samo osoba koja ima pravni interes, i to u roku od ffodinu danafotkada je saznala za oporukuj a najkasnije za deset godina od proglašenja oporuke. Rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke. 1. O n e d o s t a c i m a o b l i k a oporuke govorimo kada kod njenog sastavljanja nije ispunjena koja od formalnopravnih pretpostavki njene pravovaljanosti, predviđenih za pojedine oblike oporuke (čl. 67. ZN). Nedostatak oblika postoji i onda ako je kod pismene oporuke pred svjedocima (član 69. ZN) ili sudske oporuke (čl. 71. ZN) odnosno njoj izjednačenih oporuka (čl. 75—77. ZN) ili kod usmene oporuke (čl. 78. ZN) sudjelovala kao svjedok osoba koja u vrijeme sastavljanja oporuke nije imala sposobnost da bude oporučnim svjedokom (čl. 73. i 79. ZN). Isto tako, nedostatak oblika oporuke predstavljaju raspolaganja u korist suca koji je oporuku sastavio, ili u korist svjedoka koji su sudjelovali pri njenom sastavljanju i njihovih bližih srodnika (čl. 74. i 81. ZN). Dok se u ovom članu radi o p o n i š t e n j u o p o r u k e iz f o r m a l n o p r a v n i h r a z l o g a , o njenom poništenju iz materijalnof^avnih razloga govori se u članu 66. ZN. Poništenje oporuke može se tražiti istom poslije otvaranja nasljedstva (čl. 128. ZN), jer prije toga presumptivni nasljednici nemaju nikakvo pravo u pogledu buduće ostavine,^dok oporučitelj može svoju oporuku u svako vrijeme opozvati. Ovo vrijedi i u pogledu poništenja oporuke iz materijalnopravnih razloga ništavosti u smislu člana 66. ZN, iako to nije u tom članu posebno istaknuto. Mogućnost nastupanja ništavosti formalno manjkave oporuke ograničena je u dva pravca: u odnosu na osobe koje su ovlaštene tražiti njeno poništenje i u odnosu na vrijeme kroz koje se poništenje može tražiti. 2. Formalni nedostaci oporuke ne moraju biti vidljivi već na prvi pogled (prima facie), tj. po njenom vanjskom izgledu. Tako npr. pismeni sastav koji sadrži raspoložbu imovinom za slučaj smrti, ako je napisan rukom i ako je na njemu, prema izgledu, istim rukopisom ispisano lično ime ostavioca, daje izgled formalno valjane vlastoručne oporuke (čl. 68. ZN), makar je stvarno taj pismeni sastav pisan tuđom rukom, a samo ga 228
,. '/
Član 82. je ostavilac potpisao. Isto tako ima izgled formalno valjane oporuke pred svjedocima (cl. 69. ZN) pismeni sastav o raspolaganju imovinom za slučaj smrti, koji je napisala treća osoba, ako je ispod teksta tog pismenog sastava ispisano lično ime oporučitelja i još dviju osoba, iako svjedoci kod potpisivanja oporuke od strane ostavioca nisu bili prisutni. Sudski zapisnik u kojem je sadržana izjava posljednje volje ostavioca* ako je potpisan od ostavioca i snabdjeven potvrdom suca, da ga je ostavilac u njegovoj prisutnosti pročitao i potpisao, odgovara po svom vanjskom izgledu formalno valjanoj sudskoj oporuci (čl. 70. ZN), makar ostavilac nije znao službeni jezik i, prema tome, nije bio u stanju pročitati zapisnik o primljenoj izjavi posljednje volje. Ako nasljednici podnesu sudu pismeni sastav kojim je ostavilac rasporedio svoju imovinu za slučaj smrti, a taj pismeni sastav po svom vanjskom izgledu odgovara jednom od oblika oporuke predviđenih zakonom, iako stvarno nisu ispunjene sve formalne pretpostavke koje se traže za odnosni oblik oporuke, sud mora taj pismeni sastav primiti kao podlogu za provođenje ostavinske rasprave, ukoliko nijedan od zakonskih nasljednika ili druga osoba s pravnim interesom s uspjehom ne ospori pravovaljanost takve oporuke zbog nedostatka oblika. Razumljivo , je, s obzirom na prirodu stvari, da u navedenim slučajevima poništenje oporuke zbog nedostatka oblika može tražiti samo ona osoba s pravnim interesom, kojoj su poznate okolnosti pod kojima je oporuka sastavljena. Ne dođe li u ovim slučajevima od strane zainteresiranih osoba do zahtjeva za poništenje oporuke zbog nedostatka oblika, sud će provesti ostavinsku raspravu na temelju predočene oporuke, jer se pretpostavlja da ona sadrži izjavu posljednje volje ostaviočeve. Postavlja se, međutim, pitanje da li sud može po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i o d b i t i da kao temelj nasljeđivanja uzme oporuku koja već po svom vanjskom izgledu ne odgovara obliku utvrđenom u zakonu. U sudskoj praksi o ovom pitanju nije još došlo do izražaja određeno stanovište. Neki pisci, međutim, izražavaju shvaćanje^) da sud ne •srnii e kao temelj nasljeđivanja primiti oporuku koja ima u o č l j i v e f o r m a l n e n e d o s t a t k e , makar nijedna od zainteresiranih osoba u tom pravcu ne stavi zahtjev. Staviše — prema ovom stanqvištu — sud ne bi mogao ovakvu oporuku uzeti u obzir ni u slučaju ako bi sve zainteresirane stranke izričito tražile da se ona uzme kao podloga za ostavinsku raspravu. Ovo se shvaćanje upire na odredbu člana 67.- ZN, prema kojoj je pravovaljana samo ona oporuka koja je sastavljena u obliku utvrđenom u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom.(2) Odredbi člana 67. ZN ne može se, po našem mišljenju, dati ono značenje kakvo proizlazi iz naprijed spomenutog stanovišta. U toj je odredbi, istina, sadržano opće pravilo da je za pravovaljanost oporuke u formalnom pogledu potrebno da ona bude sastavljena uz formalitete predviđene zakonom, ali se to pravilo ne može primjenjivati izolirano ni od odredaba 1
B l a g o j e v i ć . op. cit., str. 298; B a z a 1 a, Poništenje oporuke zbog nedostatka oblika, Naša zakonitost br. 3—4/59, str. 107. — Vidi i F i n ž g a2 r, op. cit., str. 48. B a z a 1 a, cit. članak, str. 109. 229
hi
Član 82. koje se odnose na pojedine oblike oporuke, ni od odredaba o njenom poništenju. Prema tome, dok se odredbom člana 67. ZN postavlja pravilo, po kojem je za pravovaljanost oporuke potrebno da bude sastavljena u jednom od oblika predviđenih zakonom, odredbom stava 1 ovog člana postavljen je djelovanju tog pravila određen okvir: n a s t u p a n j e n i š t a v o s t i f o r m a l n o m a n j k a v e o p o r u k e o v i s i o s t a v u oso' be koja je o v l a š t e n a da t r a ž i njeno p o n i š t e n j e ; ne z a t r a ž i l i o v l a š t e n a o s o b a p o n i š t e n j e o p o r u k e u odr e đ e n o m r o k u d o l a z i d o n j e n e k o n v a l i d a c i j e . (3) Iz izloženog proizlazi da odredba člana 67. ZN, koja u sebi sadrži sankciju ništavosti za nepridržavanje uvjeta o obliku oporuke, nema apsolutni značaj ili drugim riječima: pravna posljedica formalno manjkave oporuke jest njena r e l a t i v n a n i š t a v o st (vidi objašnjenje uz čl. 64. pod tač. 8.). Sve ovo vrijedi, međutim, samo uz pretpostavku da je sudu u konkretnom slučaju u svrhu provođenja ostavinske rasprave predložen pismeni sastav k o j i p o s v o m s a d r ž a j u materijalno predstavlja oporuku, tj. ispravu ostavioca kojom je rasporedio svojom imovinom za slučaj smrti. Na ove osnovne uvjete sud mora, naravno, paziti po službenoj dužnosti. Tako, na primjer, sud ne bi ni u kojem slučaju kod donošenja odluke o nasljedstvu mogao uzeti u obzir pismeni sastav, za koji je neosporno da ga je napisala treća osoba bez znanja ili privole ostavioca, makar bi sve zainteresirane osobe bile suglasne, da se takav sastav primi kao temelj nasljeđivanja. 3. Za traženje poništaja oporuke postoje dva zastarna roka: subjektivni od godinu dana i objektivni od deset godina. S u b j e k t i v n i rok počinje teći danom saznanja za oporuku, ali ne prije njenog proglašenja. O b j e k t i v n i rok počinje teći danom proglašenja oporuke. Dok u slučaju poništenja oporuke iz materijalnopravnih razloga ništavosti (čl. 66. ZN) dužina objektivnog roka ovisi o poštenju (savjesnosti) odnosno nepoštenju (nesavjesnosti) osobe, protiv koje teče rok, u ovom slučaju poštenje odnosno nepoštenje na strani osobe, protiv koje teče rok, nema nikakvog utjecaja na dužinu roka. Ako je pismeni sastav koji je sudu predložen kao oporuka l a ž a n (krivotvoren), onda se ne radi o nedostacima u obliku oporuke, jer oporuke u materijalnom smislu ovdje i nema.(4) Na taj se slučaj ne odnose rokovi iz ovog člana, nego rokovi iz čl. 144. ZN, u kojima zastaruje pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca. , 4. U vezi s formalnom pravovaljanosti oporuke može između stranaka nastati spor o činjenicama ili spor o pravnim pitanjima. Činjenično pita3 Isp. S t a n k o v i ć , Utjecaj forme na pravnu valjanost oporuke, Naša zakonitost br. 7—8/59, str. 315. Švicarska judikatura i teorija nisu ovdje u dilemi iako se propisi švicarskog nasljednog prava u tom pogledu podudaraju s našim zakonom (čl. 520. i 521. Švic. grad. zakonika). Prema jednodušnom stanovištu švicarskih sudova i teoretičara, sud se n i k a d a po službenoj dužnosti ne obazire na formalne nedostatke oporuke. Vidi E s c h e r, op. cit., str. 409. i T u o r, op cit., str. 324. * K l a n g , Komentar IV sv., str. 645.
230
Clan82 —83. nje ticat će se redovito s k r i v e n i h nedostataka u obliku oporuke, kao što je, na primjer, pitanje da li je oporučitelj alografsku oporuku potpisao u prisutnosti dvaju svjedoka. Ako koja od stranaka osporava pravovaljanost oporuke zbog skrivenih nedostataka u obliku oporuke, a među strankama postane s p o r n o m činjenica koja čini oporuku formalno nevaljanom, sud će prekinuti ostavinsku raspravu i stranke uputiti na parnicu, u kojoj će se prema rezultatu "rješenja spornog činjeničnog pitanja riješiti i pitanje pravovaljanosti oporuke (čl. 223. st. 2 tač 1. ZN). Međutim, ako su među strankama n e s p o r n e činjenice koje dovode do formalne nevaljanosti oporuke, ali između njih postoji spor o djelovanju tih činjenica na pravovaljanost oporuke, sud će na traženje zainteresirane osobe pitanje pravovaljanosti oporuke raspraviti i riješiti u ostavinskom postupku kao pravno pitanje (čl. 223. st. 3 ZN). 0 k a r a k t e r u t u ž b e , kojom se traži poništenje oporuke, vidi uz čl. 66. ZN pod tač. 5, a o d j e l o v a n j u presude, kojom, se utvrđuje ni: štavost oporuke, vidi uz isti član pod tač. 6. P r i g o v o r formalne nevaljanosti ©poruke može se istaći i izvan roka u kojem se može tražiti njeno poništenje. Vidi o tome uz čl. 66. ZN pod tačkom 7. Sudska praksa 1. Rok u kome se može tražiti poništenje oporuke zbog nedostatka oblika teče od dana saznanja za oporuku, ali ipak ne prije proglašenja opo ruke, a ne od dana saznanja za nedostatak oblika (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 523/57 od 20. III 1957, Zb. II/1—1957, br. 58). 2. Odluka ostavinskog suda o upućivanju zainteresirane osobe na parnicu radi poništenja oporuke zbog nedostatka oblika, nema nikakvog utjecaja na početak i tok roka u kojem se moSe tražiti poništenje (Rješenje Vrhovnog suda AP Vojvodine Gž 797/60 ođ 27. II 1961, Zb. VI/1—1961,' br. 13). 3. Poništenje oporuke zbog nedostatka oblika treba tražiti žiti u roku od i godine dana od proglašenja ili saznanja. Ovaj je propis materija, iterijalne, a ne I formalne prirode, pa se tužba treba odbiti presudom, a ne odbaciti rješe-f njem (Vrhovni sud AP Vojvodine Rev. 236/60, Glasnik br. 5/61, str. 26). i. Ako se tužbom pobija oporuka zbog nedostatka u volji oporučitelja (čl. 65. ZN), onda se ne može tek u žalbi protiv prvostepene presude pobijati oporuka i zbog nedostatka oblika (čl. 82. ZN), jer je to preinačenje tužbe protivno članu 178. Zakona o parničnom postupku (Presuda Vrhovnog suda AP Vojvodine Gž 137/62 od 9. III 1962, Zb. VIIf 1—1962,. br. 41). (lOKofc za poništenje oporuke zbog nedostatka ^oblika je zastarni, a ne
•I
prMuzmni.JKiPRP.nie Vrhrmnna surl.a.
NR SlmiPn.iiP" g a «
RP./R? nd 4
T> 7qfl?,
Poromo 1962/1, br. U). (ipNevaljanost oporuke zbog nedostatka oblika uzima se u obzir samo ako zainteresirana osoba traži njeno poništenje (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Rev 216/62 od 9. XI 1962, Poročilo 1962/2,. br. 7). 7. Vidi odluku uz čl. 66. ZN. Dokazivanje
uništene, izgubljene, s a k r i v e n e nute oporuke
ili
zamet-
Član 83. Oporuka uništena slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, nakon smrti oporučitelja ili prije njegove smrti 231
Član 83. ali bez njegovog znanja, proizvest će učinke pravovaljane oporuke ako zainteresirana osoba dokaže da je oporuka postojala, da je uništena, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, da je bila sastavljena u obliku propisanom u zakonu i ako dokaže sadržaj onog dijela oporuke na koji se poziva. 1. Ova se odredba odnosi samo na p i s m e n e oporuke, a ne i na usmene. Međutim, ako svjedoci usmene oporuke nisu na vrijeme pismeno sastavili usmenu izjavu posljednje volje, koju je oporučitelj pred njima dao, niti su njegovu izjavu usmeno ponovili pred sudom (čl. 80. ZN), pa zbog smrti svjedoka ili iz drugih razloga nema više mogućnosti za njihovo saslušanje u smislu čl. 209. ZN, zainteresirane osobe mogu poslije smrti oporučitelja postojanje i sadržaj usmene oporuke, kao i okolnosti pod kojima je bila sastavljena dokazivati drugim dokaznim sredstvima. Nema sumnje, da će ovakav dokaz samo rijetko uspjeti, jer će biti teško pružiti podesne dokaze za utvrđivanje sadržaja usmene oporuke i okolnosti od kojih zavisi njena pravovaljanost. Mogućnost dokazivanja usmene oporuke drugim dokazima, a ne solemnitetnim svjedocima, jest, prema tome, više teoretskog značaja nego stvarne prirode. Treba, međutim,, ipak ukazati i na tu mogućnost budući da dokazno pravilo iz § 586. OGZ o dokazivanju sadržaja usmene oporuke suglasnim iskazom o p o r u č n i h (solemnitetnih) svjedoka nije preuzeto u naš zakon. 2. Ako je pismenu oporuku uništio sam oporučitelj ili za njegova života netko drugi po njegovom nalogu dli s njegovim znanjem i odobrenjem, takva se oporuka smatra opozvanom (čl. 105. st. 2 ZN), pa se njen sadržaj ne može dokazivati. Isto tako nema mjesta primjeni ove odredbe ni onda ako je već za života oporučiteljeva oporuka uništena slučajem ili je za života oporučiteljeva izgubljena, sakrivena ili zametnuta, a oporučitelj je za to z n a o . Nasljednik koji se poziva na uništenu, izgubljenu, sakrivenu ili zametnutu oporuku mora osim ovih okolnosti dokazati: a) da je oporuka postojala, b) da je bila sastavljena u obliku predviđenom u zakonu, ; c) sadržaj oporuke. Sadržaj oporuke, kao i druge relevantne okolnosti mogu se dokazivati svim dokaznim sredstvima kojima se po pravilima parničnog postupka • dokazuju sporne činjenice^1) Prema rezultatu provedenih dokaza, sud će rekonstruirati oporuku i utvrditi njen sadržaj. Ako se ne može rekonstruirati čitava oporuka, može se utvrditi sadržaj samo jednog njenog dijela. I prijedlog zainteresirane osobe može se odnositi na dokazivanje sadržaja samo jedne oporučne odredbe ako se ona poziva samo na tu oporučnu odredbu. ' Ako među zainteresiranim osobama nema spora o prijašnjem postojanju uništene odnosno nestale oporuke, o obliku u kome je sastavljena, o načinu nestanka ili uništenja kao i o njenom sadržaju, rekonstrukciju oporuke izvršit će ostavinski sud (čl. 210. st. 1 ZN). Ako su među stranka1
232
F i n ž g a r , op. cit., str. 65.
Član 83 — 84. ma sporne činjenice, koje se odnose na ove momente, dokazivanje uništene odnosno nestale oporuke vrši se u parnici. Nakon što ostavinski sud u ostavinskom postupku izvrši rekonstrukciju nestale odnosno uništene oporuke, proglasit će se rekonstruirana oporuka po odredbama koje vrijede za proglašenje pismene oporuke (čl. 210. st. 1 ZN). Ako se dokazivanje nestale odnosno uništene oporuke zbog spora o činjenicama vrši u parnici, onda će se u parnici riješiti ne samo pitanje postojanja prijašnje oporuke, način njenog nestanka ili uništenja i sadržaja oporuke nego i pitanje njene pravovaljanosti, uslijed čega otpada proglašenje oporuke u ostavinskom postupku. Sudska praksa 1. V presudi koja utvrđuje oporuku u slučaju kad je ova uništena, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, moraju se naročito utvrđivati činjenice važne za pravovaljanost oporuke i za saznanje njezinog sadržaja, a osim, toga i činjenice' da je oporuka nestala načinom i u uvjetima predviđenim u članu 83. Zakona o nasljeđivanju (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 1108/58 od 10. III 1958, Zb. IV/I—1959, br. 25). 2. Dosljedno načelu pravne sigurnosti i općoj odredbi Zakona o nasljeđivanju, da izjava posljednje volje proizvodi pravni učinak oporuke kad je učinjena u obliku i na način u zakonu strogo određen, član 83. tog zakona određuje stroge uvjete potrebne da oporuka, koja nije pronađena i predana sudu, proizvede učinak pravovaljane oporuke. Uvjeti označeni u čl. 83. ZN jesu materijalno-pravne činjenice odlučne za postojanje prava nasljedstva u korist osobe koja se na takvu oporuku poziva (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 151/60 od 17. VIII 1960, Zb. V/2—1960, br. 151). III. SADRŽAJ OPORUKE Određivanje
nasljednika
Član 84. Oporučitelj može oporukom odrediti jednog ili više nasljednika. Nasljednik na temelju oporuke je osoba koju je oporučitelj odredio da naslijedi cjelokupnu njegovu imovinu, ili dio imovine određen prema cijeloj imovini. Nasljednikom smatrat će se i osoba kojoj su oporukom ostavljene jedna ili više određenih stvari ili prava, ako se utvrdi da je volja oporučiteljeva bila da mu ta osoba bude nasljednik. 1. O d r e đ i v a n j e n a s l j e d n i k a (heredis institutio) jest najtipičnija odredba oporuke iako nije bitna za njen pojam kao što je to slučaj u rimskom pravu. Svakako je i po našem nasljednom pravu nasljednik osoba, na koju.prelazi ostaviočeva imovina kao cjelina ili na koju prelazi dio te imovine određen prema cjelini (suecesio per universitatem), "dok osoba kojoj su oporukom ostavljene pojedMe stvari ili prava iz ostavine, a ne njen (ostavine) alikvotni dio, jest samo oporučiteljev singularni sukcesor (legatar — čl. 86. i 91. ZN), ukoliko se ne utvrdi da je bila drugačija volja oporučiteljeva (vidi niže, pod tač. 4.). 233
Član 84. Za oporuku je karakteristično da se njom raspodjeljuje imovina za slučaj smrti (vidi uz čl. 64. ZN, pod tač. 2.). Međutim, osim odredaba o određivanju nasljednika i o s t a v l j a n j u l e g a t a , kojima oporučitelj neposredno i na tačno određen način raspoređuje svoju imovinu može oporuka sadržavati i odredbe kojima se isti cilj (raspored imovine) postizava posrednim putem. Ovamo spadaju, na primjer, odredbe o i s k 1 j uč en j u nužnih (čl. 48. st. 1 ZN) i ostalih zakonskih nasljednika iz nasljedstva, odredbe o o p o z i v u r a n i j e o p o r u k e .(čl. 106. st. 1 ZN), kao i odredbe o o p r o š t a j u i n e d o s t o j n o s t i (čl. 132. st. 2 ZN)., Među oporučne odredbe koje utječu na raspored imovine oporučitelja spadaju i one kojima oporučitelj određuje nasljedniku ili legataru z a m j e n i k a (supstituta — čl. 85. ZN), zatim oderedbe o r a s p o l a g a n j u u d o p u š t e n e s v r h e i o osnivanju z a d u ž b i n e (zaklade — čl. 87. ZN) i odredbe o postavljanju u v j e t a ili r o k o v a i o određivanju t e r e t a (naloga — čl. 88. ZN). Odredbe o isključenju iz nasljedstva, o oposivu ranije oporuke, o oproštaju nedostojnosti, o raspolaganju u dopuštene svrhe ili' o osnivanju zadužbine mogu biti sadržane u oporuci zajedno s odredbama o određivarnju nasljednika ili legatara, ali mogu biti i jedini i samostalni sadržaj oporuke. I u ovom posljednjem slučaju oporučitelj posrednim putem raspoređuje svoju imovinu za slučaj smrti, jer, na primjer, u slučaju ako jedinom odredbom oporuke isključi određene zakonske nasljednike bližeg nasljednog reda iz nasljedstva (negativni testament), na nasljedstvo će se pozvati ostali zakonski nasljednici istog nasljednog reda ili, ako su isključeni svi nasljednici bližeg nasljednog reda, nasljedstvo će pripasti zakonskim nasljednicima daljnjeg nasljednog reda. Oporuka može sadržavati i odredbe o uračunavanju odnosno neuračunavanju darova ili legata u nasljedni dio (čl. 51. i 52. ZN), kao i odredbe o načinu diobe ostavine. Oporučitelj može oporukom odrediti jednu ili više osoba za izvršioce oporuke (čl. 101. st. 1 ZN). Sve naprijed navedene odredbe, koje može oporuka sadržavati, imovinskog su značaja ili se barem odnose na sam institut nasljeđivanja. Oporuka može, međutim, sadržavati odredbe i druge'pravne akte koji nemaju imovinskopravni značaj niti se odnose na nasljeđivanje, nego su relevantni za druge pravne odnose. Među takve oporučne odredbe spada i izjava kojom oporučitelj dijete rođeno izvan braka priznaje za svoje (čl. 24. st. 2 OZORDM1) 1
Izjava o priznanju vanbračnog očinstva nalazi se obično uz odredbe oporuke, koje se odnose na raspored imovinom za slučaj smrti. Izjava o priznanju vanbračnog očinstva, koja bi predstavljala jedini sadržaj oporuke, ne bi se mogla smatrati nevažećom samo zato što oporučitelj nije u istom aktu posebnom odredbom izvršio i raspodjelu imovinom, a isto tako taj pravni akt ne bi zbog toga izgubio karakter oporuke. Treba kod toga uzeti u obzir da oporučitelj svojom izjavom o priznanju vanbračnog očinstva posredno vrši i raspored imovinom za slučaj smrti, jer tim priznanjem oporučitelja vanbračno dijete ulazi u krug njegovih zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda (čl. 23. ZN). 234
f
<•; r
;
Član 84. 2. Nasljednikom mogu biti ne samo fizičke nego i p r a v n e osobe kako društvene (javno-pravne), tako i privatno-pravne. Naslijediti mogu međutim, samo one fizičke osobe koje su u životu u času otvaranja nasljedstva (čl. 130. st. 1 ZN), odnosno one pravne osobe koje u to vrijeme postoje, ukoliko se oporukom ne vrši njihovo osnivanje (čl. 87. st. 2 ZN). Za valjanost odredbe o postavljenju nasljednika nije potrebno da je " nasljednik označen ličnim imenom, već je dovoljno da oporuka sadrži podatke na temelju kojih se može utvrditi o kojoj se osobi radi (čl. 89. ZN). 3. S a d r ž a j o p o r u k e mora biti u skladu sa zakonskim propisima i ne smije, biti protivan normama morala. To vrijedi i za pojedine oporučne odredbe. U švic. grad. zakoniku (Art. 519. st. 1 br. 3.) izričito je predviđeno da se oporuka može poništiti ako je njen sadržaj ili koji od pridodanih uvjeta nemoralan ili protupravan. U našem se zakonu takvi uvjeti ili tereti smatraju nepostojećim (čl. 88. st. 3 ZN), dok se o pitanju nemoralnih ili nedopuštenih ostalih oporučnih odredaba ništa ne određuje. Kako mogu i pojedine oporučne odredbe, Koje nisu uvjeti ili tereti, biti n e m o r a l n o g i l i n e d o p u š t e n o g s a d r ž a j a , trebalo b i i takve odredbe tretirati jednako kao nemoralne ili nedopuštene uvjete i terete, tj. smatrati ih kao da ne p o s t o j e.(2) Dopustivost sadržaja oporuke prosuđuje se po Zakonu o nasljeđivanju i u pogledu oporuka sastavljenih prije stupanja na snagu ovog zakona (čl. 243. st. 1 i 2 ZN). 4. Odredba zadnjeg stava ovog člana u sMadu je s načelom izraženim u čl. 90. st. 1 ZN, prema kojem odredbe oporuke treba tumačiti prema pravoj namjeri oporučitelja. Kod utvrđivanja da li oporučna odredba sadrži određivanje nasljednika ili ostavljanje legata nije mjerodavan izraz koji je oporučitelj upotrijebio, nego smisao oporučne odredbe i oporuke uzete u cjelini. Ako je, na primjer, oporučitelj nekoj osobi ostavio pojedine stvari koje po svojoj vrijednosti sačinjavaju veći dio ostavine, onda ovakav raspored imovine upućuje na zaključak da je oporučitelj htio da mu ta osoba bude nasljednik, ukoliko nešto drugo ne proizlazi iz same oporuke. To isto vrijedi i u slučaju ako su oporukom jednoj osobi ostavljene nekretnine, a drugoj pokretnine ili ako ostavljena stvar predstavlja jedinu imovinu oporučitelja. Iz okolnosti, što je oporučitelj nekoj osobi ostavio jednu ili više stvari iz svoje imovine uz isključenje odgovornosti za dugove, može se svakako zaključiti da se radi o ostavljanju legata, a ne o određivanju nasljednika.(3) Sudska
praksa
1. I izjava volje koja se označuje kao »ugovor-kontrat« može se, s obzirom na sadržaj i okolnosti pod kojima je bila dana, smatrati oporukom (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Rev. 267/61 od 5. I 1962, Porodilo 1962/1, br. 8). 2. Legat uživanja cjelokupne ostavinske imovine može se u smislu čl. 84. stav 3 ZN smatrati nasljedstvom (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Pž 12/62 od 16. II 1962, potvrđena presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 1599/62 od 1. VIII 1962, bez posebnog obrazloženja, Poročilo 1962/1, br. 15). 3. Vidi odluku uz član 89. ZN. 2 3
Isp. F i n ž g a r , op. cit, str. 53. i B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 297. Isp. F i n ž g a r , op. cit., str. 54. 235
Član 85. Supstitucije Član 85. Oporučiteli može odrediti oporukom osobu kojoj će pripasti nasljedstvo ako određeni nasljednik umre prije njega, ili se odrekne nasljedstva, ili bude nedostojan da naslijedi. Isto vrijedi i za zapise. Oporučitelj ne može odrediti nasljednika svome nasljedniku ni zapisovniku. • 1. U našem nasljednom pravu dopuštena je samo jedna vrst supstitucije: o b i č n a s u p s t i t u c i j a (substitutio vulgaris, obična zamjena) pod kojom se razumijeva odred ha posljednje volje, kojom se p o s t a v l j e n o m n a s l j e d n i k u (institutu) određuje z a m j e n i k (supstitut/, za slučaj da ne može ili neće primiti nasljedstvo. Na isti se način i za isti slučaj može zamjenik odrediti i l e g a t a r u . Kod obične supstitucije postavlja se supstitut za nasljednika pod s u sp e n z i v n i m u v j e t o m da institutu ,ne pripadne nasljedstvo. S u ps t i t u c i o n i s l u č a j (događaj, razlog) sastoji se u okolnosti da osoba koja je kao prva određena za nasljednika ili kojoj je u prvom redu namijenjen legat, umre prije oporučitelj a ili postane nedostojna za nasljeđiva nje ili se odrekne nasljedstva odnosno legata. • Ako nastupi koji od navedenih supstitucionih slučajeva, supstitut postaje neposredni oporučiteljev nasljednik. Zbog toga supstitut mora u odnosu na oporučitelja biti dostojan za nasljeđivanje. On mora, osim toga, kao i svaki drugi nasljednik, biti živ u vrijeme otvaranja nasljedstva, što znači da mora preživjeti oporučitelja (čl. 130. ZN). Kako se po našem na-*sljednom pravu naljedstvo stječe ipso iure, časom smrti ostavioca (čl. 135. ZN), ne mora supstitut doživjeti i nastupanje supstitucionog slučaja.(*) Prema tome, ako se prvopostavljeni nasljednik (institut) odrekne nasljedstva (casus noluntatis), supstitut postaje nasljednikom ako je bio živ u času smrti oporučitelja, makar u vrijeme institutovog odreknuća ne bi više bio na životu. Odreknuee, naime, ako je valjano (čl. 138. ZN), djeluje unatrag te se uzima da osoba koja se odrekla nasljedstva, nije nikada ni bila nasljednikom. Ako je supstitut preživio oporučitelja, ali je umro prije institutovog odreknuća, nasljedstvo pripada njegovim (supstitutovim) nasljednicima (zakonskim ili oporučnim), ukoliko se nasljedstva ne odreknu. Ako, međutim, oporučni nasljednik (institut) preživi oporučitelja, ali umre prije nego je dao izjavu da li prima nasljedstvo ili ga se odriče (čl. 137. ZN), dolazi do transmisije njegovog nasljednog prava na njegove (institutove) nasljednike, u kojem slučaju supstitucija otpada. Trans1
U literaturi biv. OGZ-a bilo je ovo pitanje sporno. Iz okolnosti da je vulgarna supstitucija uvjetno honoriranje, izvodila je većina pisaca (vidi M a u r o v i ć , op. cit., str. 30. i kod R a p p a p o r t a u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 213) da u slučaju odbijanja nasljedstva (pravno pravilo iz § 805. OGZ) od strane instituta ako je taj slučaj oporučitelj predvidio kao razlog supstitucije, mora supstitut ne samo biti živ u času smrti oporučitelja nego doživjeti i ostvarenje ovog supstitucionog slučaja. Vidi j F i n ž g a r, op. cit., str. 59. . • , 236
| J i I
| p i | | ["• t { I, i f : i [
Član 85. misari institutovi isključuju, prema tome, po našem nasljednom pravu iz nasljeđivanja supstituta, dok supstitut, ako se ostvari supstitucioni doga2 đaj, isključuje iz nasljedstva oporučiteljeve zakonske nasljednike.( ) 2. Oporučitelj može u oporuci prvopostavljenom nasljedniku odrediti supstituta, a da posebno ne istakne za koji ga, od zakonom predviđenih supstitucionih slučajeva, određuje. U tome će slučaju supstitut postati nasljednikom ako se ostvari bilo koji od zakonom predviđenih razloga supstitucije. Ako oporučitelj, međutim, pozivanje supstituta na nasljedstvo ograniči samo na j e d a n određeni razlog supstitucije, onda supstitut može postati nasljednikom samo ako se taj razlog ostvari, dok su ostali isključeni. Eventualna nejasnoća ili nepreciznost u izražavanju oporučite]ja u vezi s određivanjem supstitucionog slučaja, može se razjasniti utvrđivanjem njegove prave namjere iz. sadržaja i smisla čitave oporuke. 3. Kod određivanja supstituta može oporučitelj postupiti tako: a) da institutu odredi samo jednog supstituta; ako otpadne i institut i supstitut, dolazi do zakonskog nasljeđivanja; b) da institutu odredi dva ili više supstituta koji se za predviđeni supstitucioni slučaj sukcesivno, jedan za drugim, pozivaju na nasljedstvo (prvopostavljenom nasljedniku određuje se A za supstituta, a za slučaj da i A otpadne, nasljednikom postaje B itd.); c) da istog supstituta odredi ne samo jednom institutu nego i dvojici njih ili više (sunasljednicima); kod toga može oporučitelj predvidjeti da supstitut treba doći na mjesto onog sunasljednika koji prvi otpadne ili da supstitut treba postati nasljednikom, nakon što svi postavljeni instituti (sunasljednici) otpadnu; d) da sunasljednike međusobno supstituira (supstitutio reciproca); u ovom slučaju, ako oporučitelj nije drugačije odredio ili ako nešto drugo ne proizlazi iz okolnosti pojedinog slučaja, sunasljednici su jedan drugom supstituti u razmjeru njihovih nasljednih dijelova.( 3 ) Oporučitelj može supstituta odrediti i zakonskom nasljedniku. 4. Odredba zadnjeg stava sadrži z a b r a n u određivanja f i d e i k om i s a r n e s u p s t i t u c i j e (povjerbene zamjene), o kojoj se govori • kada ostavilac dvije osobe (ili više njih) s u k c e s i v n o poziva na nasljedstvo, tako da jedan od njih treba postati nasljednikom u času njegove smrti, a druga u nekom kasnijem momentu, ali svakako nakon prestanka prava osobe koja je prva postala nasljednik. Osoba koja prva dobiva nasljedstvo naziva se f i d u c i a r (prethodni nasljednik, Vorerbe), a ona koja postaje nasljednikom poslije prve osobe, naziva se f i d e i k o m i s a r (naknadni, potonji nasljednik, Nacherbe). Za pojam fideikomisarne~ supstitucije bitno je da je volja oporučiteljeva upravljena na ustanovlje2 U austrijskoj je literaturi sporno i pitanje odnosa transmisije i supstitucije. Većina pisaca stoji na stanovištu da supstitut isključuje institutove transmisare. Ovi se pisci pri tom oslanjaju na pravno pravilo iz § 809. OGZ iz kojeg izvode da na nasljednike instituta, koji je umro prije nego je dao nasljedničku izjavu, samo onda prelazi njegovo nasljedno pravo ako mu •oporučitelj nije odredio supstituta. Vidi kod R a p p a p o r t a u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 211. 3 Vidi E s c h e r , op. cit, str. 246.
237
Član 85. nje d v a j u ili više sukcesivnih nasljeđivanja njegove ostavine, tako da dvije ili više osoba j e d n a za d r u g o m postaju nasljednicima, dok kod obične supstitucije postaje nasljednikom i l i institut i l i supstitut. Kao supstitucioni slučaj kod fideikomisarne supstitucije dolazi u obzir ne samo smrt fiduciara nego, i drugi događaj ili vremenski momenat, sve to prema odredbi oporučitelja. Čini se, međutim, da se odredba zadnjeg stava ovog člana o zabrani fideikomisarne supstitucije odnosi samo na slučaj, kada je fideikomisarno nasljeđivanje vezano za smrt fiduciara. (4) Na opravdanost ovog zaključka upućuje okolnost da je po našem nasljednom pravu izričito dopušteno postavljanje nasljednika (legatara) pod uvjetom ili s rokom (čl. 88. st. 2 ZN). Kako, s jedne strane, fideikomisarna supstitucija po svojoj pravnoj konstrukciji i nije ništa drugo nego jedan oblik postavljanja nasljednika (legatara) pod uvjetom ili s rokom, tako da je fiduciar nasljednik pod rezolutivnim uvjetom ili sa završnim rokom, a fideikomisar pod suspenzivnim uvjetom ili s početnim rokom (vidi niže uz čl. 88. ZN), dok se, s druge strane, postavljanje nasljednika pod uvjetom ili s rokom smatra u pravnoj teoriji prećutnim određivanjem fideikomisarne supstitucije,(5) to odredba zadnjeg stava ne može imati drugo značenje od onog koje proizlazi iz njene formulacije, tj. da isključi primjenu fideikomisarne supstitucije za slučaj kada se kao supstitucioni događaj predviđa smrt fiduciara. Istina, formulacija odredbe o zabrani fideikomisarne supstitucije s teoretske strane nije posve korektna, jer je fideikomisarni supstitut (potonji nasljednik) sukcesor oporučitelja. a ne fiduciara (prethodnog nasljednika), ali je, s druge strane, prednost ove formulacije u tome, što je njom izrečena zabrana dobila na svojoj određenosti. Iako je, međutim, prema odredbi zadnjeg stava zabrana određivanja fideikomisarne supstitucije svedena samo na određeni slučaj (smrt fiduciara), može se ipak uzeti da je fideikomisarna supstitucija kao ustanova n a č e l n o odbačena. Ta se ustanova koja je ranije, a naročito u vrijeme feudalizma, imala za svrhu pogodovanje određenih članova porodice, ne može prihvatiti u našem društvenom uređenju i pravnom poretku, jer predstavlja ograničenje slobodnog raspolaganja imovinom, a time i smetnju za napredno gospodarstvo. Ona u našem nasljednom pravu na neki način samo još utoliko dolazi do izražaja, ukoliko se s obzirom na dopustivost određivanja uvjeta i rokova pri postavljanju nasljednika ili legatara (čl. 88. st. 2 ZN) ne mogu izbjeći pravni odnosi jednaki onima koji postoje između fiduciara i fideikomisara. Iz ovog proizlazi da se mogućnost određivanja uvjeta i rokova u oporuci ne smije iskoristiti za izigravanje odredbe zadnjeg stava ovog člana o zabrani fideikomisarne supstitucije. Izigravanjem ove odredbe moglo bi se, na primjer, smatrati postavljanje nasljednika pod takvim uvjetom ili rokom koji bi proizveo isti pravni učinak kao da je ostavilac izričito odredio »nasljednika svome nasljedniku«. Ne treba, međutim, u tom pogledu ići suviše daleko, pa sma4 Ovo je pitanje iznio S t a n k o v i ć već u svome članku »Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva«, Naša zakonitost, br. 3—4/57, str. 126. 5 M a u r o v i ć , Nacrt V, str. 32; R a p p a p o r t i H a n d l u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 232. i 525; E s c h e r , op. cit., str. 247.
238
Član 85. trati da uvijek postoji izigravanje odredaba o fideikomisarnoj supstituciji, kada neka odredba oporučiteljeva dovodi do učinka koji je sličan onome, što ga stvara fideikomisarna supstitucija. Tako, na primjer, oporučitelj može oporukom jednu osobu odrediti za svog nasljednika, a drugoj ostaviti doživotno uživanje iste ostavinske imovine. U ovom slučaju će između nasljednika i osobe kojoj je ostavljeno doživotno uživanje nastati sličan odnos koji postoji između fiduciara i fideikomisarnog supstituta, jer fiduciar, dok ne nastupi supstitucioni događaj, ima samo ograničeno pravo vlasništva, s pravima i obavezama uživaoca.(6) Ostavljanje doživotnog uživanja je odredba o ostavljanju legata. Takva odredba je dopuštena, jer oporučitelj može određenoj osobi kao legat ostaviti ne samo određenu slvar iz svoje ostavine nego i neko pravo na toj ostavini (čl. 91. st. 1 ZN). Nema razloga da se takva odredba smatra nevaljanom samo zato, što je položaj legatara u ovom slučaju sličan položaju prvog nasljednika (fiduciara) u fideikomisarnoj supstituciji. U sumnji, da li neka odredba oporučiteljeva ne krije u sebi izigravanje zabrane iz zadnjeg stava ovog člana, treba u prvom redu tumačenjem oporuke u cjelini utvrditi pravu volju oporučitelja (čl. 90. st. 1 ZN), a zatim ocijeniti da li se s obzirom na dopustivost uvjeta i rokova u oporuci (čl. 88. st. 2 ZN) može ta odredba smatrati valjanom. 5. Odredba kojom je oporučitelj odredio »-nasljednika svome nasljedniku ili legataru« smatra se nepostojećom u slučaju, kada je sadržana u cporuci koja je sastavljena prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju. Vidi o tome čl. 243. st. 4 ZN i tamo dana objašnjenja. Sudska
praksa
1. Propis člana 243. stav 4 ZN, prema kome se smatra da ne postoji odredba o fideikomisarnoj supstituciji učinjena u oporuci prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, ne dolazi do primjene ako je do dana objavljivanja tog zakona u ostavinskom postupku iza oporučitelja fideikomisarna supstitucija pravomoćno priznata (čl. 242. ZN) — Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1854/55 od 27. II 1956, Zb. 1/1—1956, or. 113. Vidi odluke Saveznog vrhovnog suda pod br. 4. i 5, u kojima je zauzeto suprotno stanovište. 2. Ne može se tražiti brisanje uknjiženog potonjeg nasljeđivanja ako se ne traži i proglašenje oporuke za nevažeću (Vrhovni sud AP Vojvodine Gzz 199/56, Glasnik br. 11/56, str. 29). 3. Nagodba u ostavinskom postupku, prema kojoj jedan od nasljednika preuzima ostavinske nekretnine uz obavezu da nakon svoje smrti preda nekom drugom od tadašnjih nasljednika, nije ugovor o fideikomisarnoj supstituciji. V parnici kojom se nagodba pobija svi su prijašnji nasljednici jedinstveni suparničari, pa samo jedan od njih nije pasivno legitimiran (Vrhovni sud NR Slovenije Gž 632/57, Savezni vrhovni sud Rev. 43/58, Pravosođni bilten hr. 3—4/59. str. 35). 4. Naredba o fideikomisarnoj supstituciji nema učinak ni u slučaju kada je ostavilac umro prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, pa je i ostavina raspravljena pravomoćnim rješenjem prije stupanja na snagu tog zakona (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 503/58 od 23. XII 1958, Zb. 111/3—1958, br. 43.3). 8
Pravno pravilo iz § 613. OGZ; za bivše srbijansko pravno područje vidi L. Markovi ć, op. cit., str. 247, a za vojvođansko B o g d a n f i - N i kolić, op. cit, sv. II, str. 242. 239
,'U I
Član 85 — 86. 5. Iz kategoričkih odredaba člana 85. stav 3 i člana 243. stav 4 ZN proizlazi zaključak da nasljedstvo potonjeg nasljednika nije u smislu odredbe člana 242. ZN konačno uređeno time što je prije stupanja na snagu Zakona 0 nasljeđivanju pravomoćno raspravljena ostavina i odlučeno da se ona preda prvom nasljedniku uz ograničenje određeno naredbom o fideikomisarnoj supstituciji. Nasljedstvo potonjeg nasljednika može se smatrati kao konačno uređeno -u smislu čl. 242. ZN u slučaju kad je prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju nastupio slučaj supstitucije i potonjem nasljedniku kao takvom već •predana ostavina (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 444/58 od 26. II 1959). 6. Udova, koja je na temelju ženidbenog i nasljednog ugovora preuzela ostavinsku imovinu iza muža, uz obavezu da isplati djeci nasljedne dijelove 1 do svoje smrti preda preuzetu imovinu jednom od djece, predajom preuzete imovine jednom od djece ispunila je fideikomisarnu supstituciju, upisanu u korist sve djece. S obzirom na okolnost da je raspolaganje prema sporazumu i tadašnjim propisima bilo valjano, treba smatrati da je ostavina iza umrlog bračnog druga bila konačno uređena, pa supstitut može slobodno odlučivati © svojoj imovini (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 524/58 od 25. XI 1958, Poročilo 1959/2, br. 9). 7. Postavljanje nasljednika svome nasljedniku je tzv. jideikomisarna supstitucija koja ne važi (Vrhovni sud AP Vojvodine Rev. 129/59, Glasnik 2/60, str. 24). 8. Sporazum između nasljednika o preuzimanju ostavine po jednom i kasnije prepuštanje iste ostavine drugom nasljedniku nije nasljedni ugovor. Tako stečena imovina ne spada u ostavinu prvoga ako su nakon njegove smrti ispunjeni uvjeti za preuzimanje imovine po drugome (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gs Rev. 12/60 od 11. II 1960, Pravnik br. 9—10/60, str. 402). 9. Odredba ugovora, kojom darodavac ograničava daroprimca da darovanu imovinu mora sačuvati i ostaviti svojim zakonskim nasljednicima, nema učinka jednako kao ni fideikomisarna supstitucija određena oporukom (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 1708/60 od 22. XII 1960, Zb. V/3—1960, Tor. 314). 10. Odredbe u oporuci o potonjem nasljeđivanju trebaju se smatrati "kao da i ne postoje. U takvom slučaju ne može se analogno primijeniti propis čl. 242. Zakona o nasljeđivanju (Vrhovni sud AP Vojvodine Rev. 62/61, Glasnik 10/61, str. 21). O s t a v l j a n j e
z a p i s a
Član 86. Oporučitelj može oporukom ostaviti jedan ili više zapisa (legata). 1. U rimskom je pravu' imenovanje nasljednika (heredis institutio) bila bitna i nužna odredba oporuke. Ipak je već i rimska oporuka, pored imenovanja jednog ili više nasljednika, na koje je ostaviočeva - imovina prelazila kao skupnost, mogla sadržavati i druge odredbe o raspolaganju imovinom. Među takve odredbe spadala je i odredba o određivanju legata, tj. o namjeni pojedinih imovinskih koristi u prilog trećih osoba, a na teret nasljednika. U kasnijem razvoju rimskog nasljednog prava mogao je ostavilac određivati legate ne samo u oporuci nego i u k o d i c i l u (vidi uz čl. 64. ZN, pod tač. 2. si. e), koji je bio potvrđen oporukom^ 1 ) dok najzad nije Mio dopušteno određivati legate u svakom kodicilu. 240
Član 86. U modernim zakonodavstvima nema razlike između oporuke i kodicila, tako da za pojam oporuke nije više bitno određivanje nasljednika, tj. osobe kojoj oporučitelj ostavlja cjelokupnu svoju imovinu ili njen dio određen prema cjelini. U našem se nasljednom pravu pod oporukom smatra svako opozivo raspolaganje imovinom za slučaj smrti, bez obzira na to, da li se radi o postavljanju nasljednika ili samo o određivanju legata. 2. Pojam l e g a t a (zapisa) dan je u čl. 91. ZN. Nazivom — legat — označava se ne samo odredba oporuke kojom se legat određuje nego i ^am predmet legata, tj. ona stvar, pravo ili korist, koja se njime ostavlja. Za razliku od nasljednika, legatar nije univerzalni sukcesor ostavioca. Ukoliko su mu ostavljene stvari ili prava iz ostavine, on je ostaviočev singularni sukcesor,(2) pa na njega — u načelu — ne prelaze ostaviočeve obaveze (čl. 98. ZN). Dok vlasništvo na stvarima ostavine prelazi neposredno, ipsa lege, od ostavioca na nasljednike u času ostaviočeve smrti, legatari stječu vlasništvo na legiranim stvarima, u pravilu (izuzetak kod zakonskih prelegatara iz čl. 38. ZN), tek p o s r e d n i m putem: prenosi ga na njih nasljednik ili druga osoba kojoj je nešto ostavljeno iz ostavine (onerat). Legatari na osnovu oporuke zadobivaju samo o b a v e z n o p r a v n i zahtjev, potraživanje, prema oneratu na prijenos vlasništva odnosno na predaju ostavljenih imovinskih koristi ili na ispunjenje drugih činidbi koje su predmet legata. Ovaj oblik legata ima isto značenje kao i l e g a t u m p e r d a m n a t i o n e m rimskog prava.( 3 ) U izvjesnim slučajevima (čl. 232. u vezi s čl. 230. ZN) može, doduše, umjesto nasljednika i sud izvršiti predaju ostavinskih pokretnih stvari legataru u vlasništvo, a kada su predmetom legata nepokretne stvari iz ostavine, sud u obliku rješenja'o nasljeđivanju (čl. 228. st. 2 tač. 5 ZN) ili posebnog rješenja o legatu (čl. 232. ZN) izdaje i ispravu, na osnovu koje se u zemljišnoj knjizi prenosi vlasništvo na tim nekretninama neposredno od ostavioca na legatara. Legat nije, međutim, u ovim slučajevima izgubio svoj obaveznopravni karakter, već je na taj način postignuto samo znatno skraćenje u proceduri predaje,stvari i prijenosa vlasništva na legatara. U protivnom bi slučaju sud morao pokretnine koje ima na čuvanju uručiti nasljedni cima i legataru prepustiti da od njih traži izvršenje legata, tj. predaju ovih pokretnina, dok bi legirane ostavinske nekretnine trebalo upisati najprije na nasljednike kojima je izvršenje legata naloženo (odnosno na nasljedničku zajednicu, ako oporučitelj nije odredio, tko je dužan izvršiti legat — čl. 92. 1 Razlikovali su se, naime, testamentarni kodicili koji su postojali uz oporuku i intestatni kodicili koji su postojali bez oporuke. Prvi su mogli biti u oporuci potvrđeni (codicilli testamento confirmati) ili nepotvrđeni (codicilli non confirmati). 2 Vidi M a u r o v i ć , Nacrt V, str. 59. 3 U konačnom razvoju rimskog prava postojala su dva glavna oblika legata: legatum per vindicationem i legatum per damnationem. Prvi je proizvodio stvarnopravni učinak, tako da je legatar predaju posjeda legirane stvari mogao od nasljednika tražiti redovnom vlasničkom tužbom (reivindikacijom). Predmetom tog legata mogle su biti samo one stvari koje su se nalazile u ostavini, odnosno samo ona stvarna prava ili potraživanja koja su pripadala ostaviocu. Legatum per damnationem imao je samo obligatorni učinak, pa je legatar na osnovu takvog legata morao od nasljednika tražiti ispunjenje legata osobnom tužbom.
Jg Zakon o nasljeđivanju s komentarom
241
Član 86. st. 3 ZN), a zatim bi legatar od tih nasljednika, morao tražiti ne samo predaju nekretnina nego i izdavanje isprave za prijenos vlasništva u zemljišnoj knjizi. Razumljivo je da je takva procedura posve nepotrebna. U našem nasljednom pravu ne postoji, prema tome, rimski l e g a 4 t u m p e r v i n d i c a t i o n e m ( ) (vidi, međutim, uz čl. 38., pod tač. 4), koji je sa svojim punim stvarnopravnim učinkom bio poznat i u prijaš5 njem nasljednom pravu vojvođanskog pravnog područja.( ) 3. Izvjesnu sličnost s legatom ima institut d a r o v a n j a za s l u č a j s m r t i (donatio mortis causa) kao posebna vrst darovnog ugovora. Ovaj pravni institut vrijedi i danas na onim pravnim područjima, gdje za nj postoji podloga u pravnim pravilima grad. prava. Darovanje za slučaj smrti i legat međusobno se razlikuju po svojim formalnim i materijalnim pretpostavkama. Prema pravnom pravilu iz § 956. OGZ darovanje za slučaj smrti smatra se u g o v o r o m samo onda ako j e d a r o p r i m a c p r i h v a t i o d a r o v a n j e , ako s e d a r o d a v a c i z r i č i t o o d r e k a o p r a v a da ga p o r e č e i ako je darodavac daroprimcu p r e d a o p i s m e n u i s p r a v u o tom pravnom poslu. Kako se darovanje za slučaj smrti treba ispuniti istom poslije smrti darodavca te se, prema tome, ovdje radi o darovanju »bez prave predaje«, ovaj ugovor mora na pravnom području, ha kome je važio Zakon o javnim bilježnicima od 11. IX 1930, biti sastavljen u obliku sudskog akta (pravilo iz § 52. tač. 4. Zak. o javnim bilježnicima i Odluka AVNOJ-a o ukidanju javnih bilježnika i javno-bilježničkih komora). Ugovor o darovanju za slučaj smrti je pravni posao inter vivos (sporno —• vidi uz čl. 64. ZN, pod tač. 1.) čije je ispunjenje odgođeno do časa smrti darodavca. Prema sudskoj praksi na području, na kojem je važio austrijski grad. zakonik, predmet darovnog ugovora ne ulazi u ostavinu, jer se smatra da je daroprimac već za života darodavca stekao određeno subjektivno pravo, samo što zahtjev za ostvarenje tog prava dospijeva istom u času smrti darodavca.(') U švicarskom se pravu ovaj ugovor smatra pravnim poslom za slučaj smrti, za »koji važe formalne i materijalne pretpostavke kao kod ostalih raspoložbi za slučaj smrti, ai posebno kod ugovora o nasljeđivanju. Zbog toga ovdje (u švic. pravu) predmet darovanja za slučaj smrti ulazi u ostavinu te su obavezu, koja je nastala u osobi ostavioca, dužni izvršiti njegovi nasljednici.(7) Prema pravnom pravilu iz § 568. Srbijanskog grad. zakonika darovanje za slučaj smrti smatra se uvijek legatom, iz čega proizlazi da na prav4
Vidi prethodnu notu. Vidi o tome: B o g d a n f i - N i k o l i ć , op. cit., str. 244. 6 U austrijskoj pravnoj- nauci imade daroprimac kod darovanja za slučaj smrti prema mišljenju većine autora položaj vjerovnika ostavine (K r a s n o p o 1 s k i, op. cit., str. 173; H a n d l i S w o b o d a u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 23. i sv. U/2, str. 654), dok E h r e n z w e i g (op. cit., str. 530) smatra da je položaj daroprimca kod ovog ugovora jednak legatarevom. ' E s c h e r , op. cit., str. 84. 5
242
Član 86 — 87.
i..
nom području tog Grad. zakonika nije poznat institut ugovornog darovanja za slučaj smrti. Na vojvođanskom pravnom području darovanje za slučaj smrti smatralo se jednostranim ugovorom, za koji su se tražile iste formalne pretpostavke, kao i za pismene oporuke i iste materijalne pretpostavke koje su bile potrebne za darovanje i oporuci vanje. U pogledu pravnog učinka darovanja za slučaj smrti primjenjivali su se propisi koji su važili za oporuke i za nasljedne ugovore (ugovore o nasljeđivanju).(8) 4. Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje se traže za valjanost ugovora o darovanju za slučaj smrti (prihvat darovanja, odreknuće od prava na opoziv, sudski akt), darovanje može za slučaj smrti vrijediti kao legat ako su ispunjene formalnosti -.koje su potrebne za oporuku (pravno pravilo iz prve reč. § 956. OGZ). Ova vrst darovanja za slučaj smrti nema u našem pravu neko veće praktično značenje. Nakon što je otpala razlika između oporuke i kodicila, pravovaljana je svaka odredba posljednje volje, koja je izražena u obliku propisanom za oporuku. Zbog toga se i danas darovanje za slučaj smrti, kada se darodavac nije odrekao prava na opoziv darovnog obećanja, može smatrati legatom ako su ispunjene pretpostavke koje se traže za akt oporučivanja. Manjka li koja od ovih pretpostavki, ovaj pravni posao nije valjan ni kao legat. Ako je ostavilac predmet legata odmah predao ovlašteniku, vrijedit će ovaj pravni posao kao darovanje inter vivos. Ovakvo prethodno ispunjenje nadomjestit će, međutim, formalne nedostatke bez izuzetka samo kada se radi o pokretninama, jer za nekretnine vrijedi i u ovom. slučaju odredba čl. 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, što znači da i pored istovremene predaje predmeta darovanja daroprimcu, darodavac i daroprimac moraju potpisati pismenu ispravu o tom darovanju. Sudska praksa Za valjanost darovanja za slučaj smrti (otpust duga) potreban je sudski akt ili izjava volje u jednom od oblika koji su propisani u Zakonu o nasljeđivanju (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Ps Rev. 98/61 od 15. VI 1961, Pravnik br. 12/61, civilne odluke, str. 13). Raspolaganje u d o p u š t e n e s v r h e i o s n i v a n j e z a đ u ž b i n e Član 87. Oporucitelj može oporukom narediti da se neka stvar ili pravo ili dio ostavine ili cijela ostavina upotrebi za postizanje neke dopuštene svrhe. Ako je oporucitelj naredio osnivanje zađužbine i odredio sredstva za postizanje njezine svrhe, zadužbina će postati kad se dobije odobrenje nadležnog državnog organa. 1. U prvom stavu ovog člana riječ je o tzv, n e s a m o s t a l n i m za1 d u ž b i n a m a ( n e s a m o s t a l n i m z a k l a d a m a ) ^ ) pod kojima se podrazumijeva namjena imovine za neku dopuštenu t r a j n u svrhu, bez stvaranja posebnog pravnog subjekta. Ostavilac u takvom slučaju osta8
B o g d a n f i - N i k o 1 i ć, op. cit., str. 263. Na pravnom području OGZ-a upotrebljava se termin »zaklada«, a na onom Srbijanskog grad. zakonika termin »zadužbina«. U gornjim se objaš1
243
Član 87. vlja određenu imovinsku vrijednost nekoj osobi, redovno već postojećoj pravnoj osobi, s nalogom (čl. 88. st. 1 ZN) da tu imovinsku vrijednost upotrijebi za određenu svrhu trajnog karaktera. Nesamostalna zaklada postojala bi, na primjer, u slučaju ako bi ostavilac naložio nasljedniku, da iz prihoda ostavine svake godine podmiruje troškove za školska putovanja određenog broja učenika. Davanja s p r o l a z n o m svrhom (npr. za podi2 zanje spomenika) ne sačinjavaju zadužbinu.( ) Nalog (modus) i nesamostalna zadužbina imaju dodirnih tačaka, što pogotovo vrijedi za slučaj kada nalog, kojim je ostavilac opteretio nasljed3 nika ili legatara, sadrži pretpostavke i obilježja takve zadužbine.( ) Ovdje je, naime, nalog samo forma u koju je ostavilac zaodjeo svoju odredbu o upotrebi ostavine ili njenog dijela u neku dopuštenu trajnu svrhu. Za pojam nesamostalne zadužbine je irelevantno da li nasljednik (le gatar) treba određenu svrhu, prema nalogu oporučitelja, oživotvoriti iz svoje imovine uopće (ubrajajući ovamo i onu, koju je stekao na temelju oporuke) ili samo iz one imovine koju je oporučitelj za tu svrhu namijenio. I u ovom je posljednjem.slučaju ostavina, na koju se nalog odnosi, postala vlasništvom nasljednika (legatara) opterećenog nalogom, samo što je on tada mora odvojeno držati i posebno njom upravljati te na taj način privesti određenoj svrsi. Režimu nesamostalne zadužbine može oporučitelj podvrći cijelu ostavinu ili njen alikvotni dio ili samo pojedinu stvar odnosno pravo iz ostavine. Mogućnost ovakvog raspolaganja osta vinom proizlazila bi za ostavioca već iz odredbe čl. 88. st. 1 ZN, jer se nalogu može dati, vrlo raznolik sadržaj. Da bi se, međutim, otklonila svaka sumnja u dopustivost takve namjene, to je ova mogućnost sada izričito predviđena. Nesamostalna zadužbina naziva se u pravnoj teoriji i f i d u c i j a r n a z a d u ž b i n a (fiduciarius: na vjeru predan, povjeren), što osobito vrijedi'za slučaj kada je takva zadužbina vezana uz pravnu osobu.(4) Ostavilac može i bez ustanovljenja nesamostalne zadužbine postići da se njegova imovina upotrijebi za ostvarenje neke dopuštene svrhe, ako neku pravnu osobu koja već ostvaruje određenu svrhu (npr. socijalnu), postavi za nasljednika ili joj ostavi legat. Tu bi se, međutim, radilo o običnoj namjeni za slučaj smrti jednoj egzistentnoj pravnoj osobi (čl. 130. st. 2 ZN), pa taj slučaj i ne potpada pod ovaj član. 2. Odredbom drugog stava predviđena je mogućnost osnivanja zadužbina kao posebnih pravnih subjekata na temelju naredbi posljednje volje. Z a d u ž b i n a je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu osobnost; za njeno je osnivanje -potrebno da se neka imovinska vrijednost, s odobrenjem nadležnog državnog organa, namijeni određenoj trajnoj svrsi. Kao što je poznato, u pravnoj se teoriji, s obzirom na pravnu konstrukciju, razlikuju dvije kategorije pravnih osoba: korporan.ienjima upotrebljava drugi termin, jer je taj upotrijebljen i u srpskom i hrvatskom tekstu Zakona o nasljeđivanju. 2 M a u r o v i ć , Nacrt V, str. 52. 3 Vidi H a n d l u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 530. 4 E s c h e r, op. cit., str. 214. Ž44
••
Član 87. čije kao jedna kategorija te zavodi i zaklade (zadužbine) kao druga kategorija^5) Dok je za korporacije karakteristično da imaju članstvo s autonomnom organizacijom, tako da se cilj korporacije određuje voljom njenih članova, kod zavoda i zadužbina je supstrat pravnog subjektiviteta imovinska masa koja je namijenjena trajnoj svrsi, a ovu određuje sam osnivač. Za postanak zadužbine potrebne su tri pretpostavke: i z j a v a v o l j e 0 o s n i v a n j u z a d u ž b i n e kao pravno samostalnog subjekta, o značenje s v r h e za koju se zadužbina osniva i o d r e đ e n j e i m o vine koja se namjenjuje za tu svrhu. Izjava volje o osnivanju zadužbine može biti dana među živima ili za slučaj smrti (u oporuci). I u slučaju, kada je dana među živima, izjava o osnivanju zadužbine predstavlja jednostrani pravni posao.(8) Pored navedenih g r a đ a n s k o p r a v n i h p r e t p o s t a v k i potrebna je za postanak zadužbine i jedna a d m i n i s t r a t i v n a p r e t p o s t a v k a . Ta pretpostavka jest odobrenje nadležnog državnog organa. Time je u pogledu osnivanja zadužbine prihvaćen sistem k o n c e s i j e , koji je za ovu kategoriju pravnih osoba važio 1 u starom jugoslavenskom pravu. Detaljnije odredbe o zadužbinama nisu sadržane u Zakonu o nasljeđivanju, već su rezervirane za poseban Zakon kojim će se regulirati pitanja i odnosi koji se mogu pojaviti u toj materiji. Poslije Oslobođenja doneseno je nekoliko pravnih akata općeg značaja, ikojima je bilo dodirnuto i pitanje zadužbina. Tako su Rješenjem Predsjedništva Vlade FNRJ od 25. IX 1946. o ukidanju i likvidaciji državnih fondova (SI. list FNRJ br. 79/46) i Rješenjem od 29. XI 1946. o ukidanju i likvidaciji preostalih državnih fondova (SI. list FNRJ br. 98/46) ukinuti svi fondovi čiji prihodi imaju ili su imali javnopravni značaj, a za čije svrhe država po svojoj funkciji treba da osigura budžetska sredstva, zatim fondovi o kojima nema podataka o osnivanju i namjeni, kao i fondovi osnovani prije 1919. godine, koji su postali bespredmetni. Međutim, prema odredbi tač. II Rješenja od 29. XI 1946. ovim propisima o ukidanju i likvidaciji fondova nisu bile obuhvaćene zadužbine osnovane od privatnih osoba kao ni crkveni i školski fondovi koji su crpli sredstva iz dobrovoljnih uloga đaka i dobrovoljnih priloga. Kako se iz ovog vidi, našem pravnom poretku ni prije donošenja Zakona o nasljeđivanju, nije bio stran institut zadužbina kao posebnih pravnih subjekata te se,, u načelu, prihvaćala mogućnost njihovog postojanja i funkcioniranja. Budući da o organizaciji zadužbina i njihovom djelovanju nema pozitivnih propisa, mogu se pojedina pitanja koja odatle proističu rješavati primjenom pravnih pravila starog jugoslavenskog Zakona o zadužbi5 Nema potrebe da se ovdje posebno ističe razlika između zavoda I zaklada. Dovoljno je reći da u literaturi postoji stanovište da su zaklade samo podvrsta zavoda, kao i stanovište da razlike između njih uopće nema. Spaić ih tretira kao jedan pojam pod nazivom »ustanove« (op. cit., str. 150). 6 Zadužbine se, međutim, mogu osnivati ne samo pravnim poslom negoi zakonskim propisom, kao i aktom državnog organa. To naročito vrijedi za zavode, ukoliko prihvatimo razlikovanje između njih i zadužbina.
245
Član 87. nama od 6. VII 1930. (Službene novine od 11. VII 1930., br. 155—LVIIL), kojim je regulirano osnivanje, organizacija, funkcioniranje i prestanak zadužbina. 3. Članu 87. ZN nije svrha samo da stavi izvan sumnje mogućnost •osnivanja zadužbina naredbom posljednje volje, koja je bila istaknuta u ranijim (predratnim) propisima o zadužbinama, nego taj elan, a posebno odredba stava 2, ima i određeno nasljednopravno značenje. Smisao ove odredbe jest u tome, da se oporučitelju dade mogućnost ne samo da naredbom posljednje volje osnuje zadužbinu nego da tu zad u ž b i n u i s t o v r e m e n o p o s t a v i z a n a s l j e d n i k a odnosno da joj ostavi legat.(7) Bez ove odredbe postavilo bi se pitanje dopustivosti ovakvih oporučnih namjena s obzirom na okolnost da prema čl. 130. st. 1 ZN nasljednik može biti samo osoba koja je u životu u času otvaranja nasljedstva. Prema pravilu iz § 7. predratnog Zakona o zadužbinama smatra se da zadužbina, ako je osnovana naredbom posljednje volje, pravno postoji od dana smrti ostavioca, ukoliko nadležni organ odobri njeno osnivanje. Ovo pravilo treba usvojiti i za naše današnje pravo. Formulacija odredbe stava 2, prema kojoj će zadužbina »postati kad se dobije odobrenje nadležnog državnog organa«, može imati samo to značenje, da bez takvog odobrenja zadužbina ne može steći pravnu osobnost, pa, prema tome, ni postojati, ali kad je odobrenje jednom dano, onda ono ima retroaktivno djelovanje.(8) Ovom se fikcijom ostvaruje bitna pretpostavka sposobnosti za nasljeđivanje (čl. 130. st. 1 ZN), U protivnom bi se slučaju moralo uzeti da zadužbina do časa odobrenja ima položaj fideikomisarnog supstituta, a takva se solucija s obzirom na načelo iz čl. 85. st. 3 ZN sigurno nije imala u vidu. Kako, međutim, od časa smrti ostavioca, pa do momenta dok nadležni organ dade odobrenje za osnivanje zadužbine može proteći duže vrijeme, morat će ostavinski sud u slučaju potrebe poduzeti nužne mjere za osiguranje i čuvanje zadužbinske imovine, u koju svrhu može postaviti i privremenog staraoca ostavine (čl. 134. i 205. ZN). 4. Izjava volje oporučitelja o osnivanju zadužbine i namjena inw>vinskih sredstava ne moraju nužno biti sadržani u jednom pravnom aktu. Gporučitelj može, prema tome, jednom oporukom odrediti osnivanje zadužbine i označiti njenu svrhu, a kasnijom oporukom namijeniti sredstva za postizanje ove svrhe. Jedinstveni akt predstavljat će, međutim, u stvarnosti redoviti slučaj. Imovinska sredstva za postizanje zadužbinske svrhe može oporučitelj namijeniti zadužbini njenim postavljanjem za nasljednika ili ostavljanjem legata ili- u obliku naloga. Zadužbina k a o n a s l j e d n i c a stječe nasljedstvo danom smrti oporučitelja kao i svaki drugi nasljednik. Ona je, prema tome, neposredni pravni nasljednik ostavi očev iako joj se pravna osobnost s danom smrti ostavioca priznaje uz pretpostavku naknadnog odobrenja.(9) ' E s c h e r , op. cit., str. 267. 8 Isp. Vuković, op. cit., knjiga I, str. 286. 9 Vuković, 1. c.
246
Član 87.
i
Zadužbina k a o l e g a t a r stječe danom smrti ostavioca (opet uz pretpostavku da je osnivanje odobreno) potraživanje protiv osoba opte1reoenih legatom na ispunjenje legata (čl. 92. ZN). U slučaju da onerat iz bilo kojeg razloga otpadne od nasljedstva, zadužbina ima pravo tražiti ispunjenje legata od osobe koja dolazi na njegovo mjesto (čl. 95. ZN). Zadužbina k a o k o r i s n i k n a l o g a ne zadobiva nikakav zahtjev prema osobi opterećenoj nalogom (nasljedniku, legataru). Do onog što joj je u obliku naloga namijenjeno, može zadužbina, međutim, doći posrednim putem. Ako je oporučitelj odredio izvršioca oporuke, onda je taj ovlašten tužbom tražiti ispunjenje naloga od osoba koje su njime opterećene ili, za slučaj neispunjenja, tražiti od njih povrat onoga što su iz ostavine primili (čl. 102. ZN). Kako neispunjenje naloga djeluje kao raskidni uvjet (čl. 228. st. 2 tač. 4. i čl. 231. ZN), mogu u tom slučaju i druge zainteresirane osobe tražiti od osoba opterećenih nalogom povrat primljenih koristi iz ostavine. Osim toga, sud neće sve dotle narediti potrebne upise u zemljišnoj knjizi ni predati nasljednicima (legatarima) pokretne stvari, dok se ne dokaže da je nalog u korist zadužbine ispunjen ili da je njegovo ispunjenje barem osigurano (vidi i uz čl. 88. ZN, pod III, tač. 2. i 3.). Ovdje je, naravno, riječ o namjeni koju oporučitelj u obliku naloga određuje zadužbini koju on sam osniva naredbom posljednje volje, a ne o namjeni u korist zadužbina, osnovanih od drugih osoba. Od oba ova slučaja treba, međutim, razlikovati nalog, prema kojem je nasljednik ili legatar dužan osnovati zadužbinu i odrediti sredstva za postizanje određene svrhe. U ovom posljednjem slučaju osnivač zadužbine ne bi bio oporučitelj, nego nasljednik odnosno legatar na temelju izjave volje među • živima. 5. Nužni nasljednici (čl. 30. ZN) mogu tražiti umanjenje oporučnih raspolaganja koja su predviđena za postizanje određene svrhe odnosno namijenjena zadužbini koju osniva oporučitelj, uz iste pretpostavke, uz koje se i inače po Zakonu o nasljeđivanju može tražiti umanjenje oporučnih raspolaganja zbog povrede nužnog dijela (čl. 39—46. ZN). Oni, prema tome, i pored okrnjenja nužnog dijela ne mogu pobijati osnivanje zadužbine, već samo zahtijevati nužni dio odnosno njegovu nadopunu. Pravno pravilo iz § 10. Zakona o zadužbinama od 6. VII 1930. prema kojem je pravo pobijanja bilo ograničeno samo na potomke osnivača zadužbine, devogirano je odredbama Zakona o nasljeđivanju o nužnim nasljednicima. 6. U vezi s odredbom stava 2 o davanju odobrenja za osnivanje zadužbine od strane nadležnog organa postavlja se pitanje, da li sud može dovršiti ostavinski postupak, makar nadležni organ još nije riješio pitanje odobrenja, ili bi bilo svrsishodnije sačekati njegovu odluku. Prema pravilu iz § 3. st. 2 Zakona o zadužbinama od 6. VII 1930. bio bi ostavinski sud dužan da odmah nakon proglašenja oporuke, kojom se određuje osnivanje zadužbine, dostavi ovjereni prijepis oporuke organu nadležnom za davanje odobrenja. Pozitivnim propisima nije određeno, koji bi državni organ danas bio nadležan da daje odobrenje za osnivanje zadužbine i uopće da postupa i odlučuje u upravnim poslovima 247
Član 87 — 88. koji se odnose na zadužbine. Smatramo, međutim, da bi prema našem sistemu državne uprave rješavanje zadužbinskih predmeta spadalo u djelokrug kotarskog organa za opću upravu, na čijem se području nalazi sjedište zadužbine, a ako se poslovanje zadužbine proteže na više kotara ili prelazi područje republike, onda u djelokrug republičkog odnosno saveznog organa za opću upravu. Smatramo, nadalje, da bi ostavinski sud i danas bio dužan da nadležnom državnom organu dostavi ovjeren prijepis oporuke kojom se osniva zadužbina. Bilo bi, štaviše, korisno da se novim propisima o zadužbinama predvidi dužnost suda da istovremeno od nadležnog organa z a t r a ž i odobrenje za osnivanje zadužbine, ukoliko nasljednici ili izvršilac oporuke ne dokažu da su to učinili. Prema izloženom bilo bi, u pravilu, svrsishodno da sud sačeka odluku nadležnog organa o odobrenju osnivanja zadužbine, pa tek pošto primi izvještaj o ispunjenju ove administrativne pretpostavke osnivanja, da donese rješenje o nasljeđivanju. To naročito vrijedi za slučaj, kada je zadužbina postavljena za jedinog nasljednika ili kad joj je ostavljen naj• veći dio ostavinske imovine. Kod protivnog bi se postupanja moglo desiti da se zbog uskrate odobrenja ostavinska rasprava mora iznova provoditi. Sudska
praksa
Po našem pravu za pravovaljanost oporuke nije potrebno određivanje, nasljednika, već je bitno samo raspolaganje o imovini za slučaj smrti (Okružni sud Subotica G£ 246/57 i Vrhovni sud AP Vojvodine Rev. 8/57, Glasnik br. 6/59, str. 32). Tereti
i uvjeti
Član 88.
Oporučitelj može opteretiti nekom dužnošću osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine. On može u pojedinim odredbama oporuke postaviti uvjete ili rokove. Nemogući, nedopušteni i nemoralni uvjeti i tereti, kao i oni koji su nerazumljivi ili protuslovni, smatraju se kao da ne postoje.
1. O uvjetima, rokovima, i nalozima kao nuzgrednim sastojinama oporuke Zakon o nasljeđivanju nema odredaba, kojima bi se detaljnije rješavala pitanja koja se u ovoj materiji pojavljuju. U ovom se članu predviđa samo mogućnost određivanja uvjeta, roka ili naloga pri postavljanju nasljednika ili ostavljanju legata. Međutim, iz odredaba čl. 228. st. 2 tač. 4. i čl. 231. ZN, u kojima se govori o odgodnom i raskidnom uvjetu, početnom i završnom roku i o nalogu koji se treba smatrati kao raskidni uvjet, može se zaključiti da i u našem nasljednom pravu dolaze u obzir pojedine vrste uvjeta i rokova, poznatih iz pravnih pravila imovinskog prava i razrađenih u pravnoj teoriji. Zakonodavac je očigledno imao u vidu buduću kodifikaciju našeg imovinskog (građanskog) prava, pretpostavljajući da će osnovna pitanja iz materije koja se odnosi na uvjete, rokove i naloge, biti regulirana u općem dijelu imovinskog za248
Član 88. konika. Zbog toga Zakon o nasljeđivanju, osim načelne odredbe o dopustivosti uvjeta, rokova i naloga (tereta), kod očitovanja posljednje volje sadrži u tom pogledu još samo odredbu o djelovanju nemogućih, nedopuštenih, nemoralnih, nerazumljivih i protuslovnih uvjeta i naloga. Zbog pomanjkanja pozitivnih propisa u ovoj materiji ostala su otvorena mnoga pitanja na koja će se u praksi pronalaziti odgovor u pravnim pravilima imovinskog prava i u pravnoj nauci, ukoliko, naravno, na taj način dobivena rješenja budu u skladu s našim nasljednopravnim siste^mom. Donošenje odredaba sadržanih u stavu 1 1 2 ovog člana bilo je potrebno i zbog toga, što bi se inače, s obzirom na zabranu ustanovljavanja fideikomisarne supstitucije (čl. 85. st. 3 ZN), kojom se stvaraju slični odnosi kao i kod postavljanja nasljednika pod uvjetom ili sa rokom, mogla pojaviti sumnja o dopustivosti uvjeta, rokova i naloga u izjavama posljednje volje. (*) Sada je ova sumnja otklonjena. Ostavilac može slobodno raspolagati svojom imovinom za slučaj smrti, ukoliko time ne vrijeđa prava nužnih nasljednika. Ovo njegovo pravo slobodnog raspolaganja sadržajno je prošireno mogućnošću određivanja uvjeta, rokova i naloga u pojedinim odredbama oporuke. U austrijskom građanskom zakoniku pravo oporučitelja na određivanje ovih nuzgrednih sastojina oporuke nazvano je »ograničenjem posljednje volje« (marginalna rubrika uz § 695. OGZ). Međutim, ovdje se ne radi o ograničenju volje oporučitelja, već o sužavanju, ograničenju pravnog položaja nasljednika odnosno legatara, dok oporučitelj na taj način dobiva još šire područje raspolaganja imovinom.(2) 2. U v j e t (condicio), sadržan u oporuci, je odredba oporučitelja kojom on učinak oporuke čini zavisnim o nekoj budućoj neizvjesnoj okolnosti. Uvjetom se naziva i okolnost, od koje zavisi učinak oporuke. Načelno uzevši, ova okolnost treba da je buduća, jer u slučaju kada se kao uvjet postavlja okolnost koja se već dogodila u p r o š l o s t i ili se događa u s a d a š n j o s t i (condiciones in praeteritum vel in praesens collatae) objektivno nema neizvjesnosti. Međutim, - iako je u stvarnosti takva okolnost već nastupila ili upravo nastupa, ne mora to biti poznato ostaviocu (ni uvjetno postavljenom nasljedniku), tako da u ovom slučaju može postojati subjektivna neizvjesnost. U pravnoj literaturi postoji stanovište(3) da su uvjeti, postavljeni na prošlost ili sadašnjost, u slučaju subjektivne neizvjesnosti, dopustivi. Treba, međutim, naglasiti da kod postavljenja nasljednika ili ostavljanja legata pod uvjetom nije o uvjetu zavisna sama oporuka odnosno pojedine njene odredbe, na koje se uvjet odnosi, nego je o uvjetu zavisan 1
O tom je pitanju u diskusijama koje su vođene prilikom izrade nacrta ovog zakona bilo različitih, pa i posve oprečnih mišljenja i prijedloga (vidi i Ob j aš n j e n j a, str. 135.). Prema odredbi § 550. Građanskog zakonika Republike Cehoslovačke od 25. X 1950. smatra se nevažećom ne samo odredba oporuke o fideikomisarnoj supstituciji nego i odredba na temelju koje ono što se ostavlja, nasljednik može dobiti samo na određeno vrijeme ili tek poslije izvjesnog vremena od dana ostaviočeve smrti, kao i odredba o uvjetu kojom je ostavilac ograničio pozivanje nekog za nasljednika. 2 H a n d 1 u Klangovu Komentaru, 'sv. II/l, str. 496. 3 Vidi npr. kod H a n dl a u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 501. 249
Član 88. pravni efekt, buduće djelovanje oporuke. Oporuka postoji od momenta čim je sastavljena, iako postaje perfektnim pravnim poslom istom smrću ostavioca. Zbog toga, ako je ostavilac u ranijoj oporuci odredio za svog nasljednika u pogledu cjelokupne imovine jednu osobu, a u kasnijoj oporuci drugu, ali uz neki uvjet, prva se oporuka, premda sadrži bezuvjetno postavljanje nasljednika, treba smatrati .(prećutno) opozvanom kasnijom oporukom (cl. 106. st. 1 ZN), bez obzira na to, što je konačni efekt te oporuke zavisan o ispunjenju odnosno neispunjenju postavljenog uvjeta. 3. Kao što uvjeti u pravnim poslovima uopće, tako i uvjeti koji se postavljaju u oporuci mogu biti: a ) s u s p e n z i v n i (odgodni, odložni), kojima se odgađa pravni učinak oporuke do vremena dok ne nastupi okolnost, koja je postavljena kao uvjet, i r e z o l u t i v n i (raskidni), kojima se raskida pravni učinak oporuke u času nastupanja te okolnosti; b) a f i r m a t i v n i (pozitivni, potvrdni), kojima se traži da se nešto dogodi, tj. da nastupi okolnost postavljenja kao uvjet, i n e g a t i v n i (niječni), kojima se traži da ta okolnost n e nastupi; za razlikovanje ove vrste uvjeta nije odlučan afirmativan ili negativan način izražavanja, nego pitanje, da li bi se ispunjenjem uvjeta mijenjalo ili se ne bi mijenjalo dosadašnje stanje; c) p o t e s t a t i v n i (condiciones potestativae; potestas: mogućnost, moć), čije ispunjenje ovisi o volji uvjetno ovlaštenog, k a z u a l n i (condiciones casuales; casus: slučaj), čije ispunjenje ovisi o slučaju odnosno o nekom prirodnom događaju ili o volji treće osobe i m j e š o v i t i (condiciones mixtae), ako njihovo ispunjenje ovisi i o volji uvjetno ovlaštenog i o nekom događaju izvan njega. Oporučitelj može postavljanje nasljednika (legatara) i z r i č i t o označiti kao uvjetno, što se obično izražava veznikom »ako« ili riječima »pod uvjetom«, »uz uvjet« i tome sličnim načinom izražavanja. Uvjetovanost pojedine oporučne odredbe ne mora, međutim, biti izričito označena, već može proizlaziti i iz sadržaja te odredbe i smisla čitave oporuke. U tom će se slučaju sadržaj uvjeta utvrditi tumačenjem ( p r e ć u t n i uvjeti).(4) S druge strane, treba naglasiti da ne mora uvjet postojati u svakom slučaju, kada je oporučitelj upotrijebio formu izražavanja koja je inače uobičajena za uvjete. Tako npr., stilizacija oporuke: »ako ja za vrijeme svog putovanja u Ameriku umrem, postavljam za nasljednika...«, ne znači uvjetno postavljanje nasljednika, nego označuje samo povod sastava oporuke.(5) 4. Razdoblje koje traje od časa kada je uvjetni pravni posao zaključen, pa do momenta dok se uvjet ne odluči (ispuni odnosno izjalovi, osujeti) naziva se u pravnoj teoriji s t a n j e p e n d e n c i j e (oondicio pendet: uvjet visi; stanje neizvjesnosti, vrijeme iščekivanja). Kod oporuke kao jednostranog pravnog posla za slučaj smrti, ovo stanje počinje časom smrti ostavioca i traje dok se uvjet ne ispuni ili izjalovi. 4
B l a g o j e v i ć , op. cit, str. 253; H a n dl u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 500; E s c h e r , op. cit.,- str. 210. 5 E s c h e r , op. cit., str. 210. 250
Član 88. Osoba koja je postavljena za nasljednika pod s u s p e n z i v n i m uvjetom ili kojoj je pod tim uvjetom ostavljen legat stječe nasljedstvo odnosno legat istom u času ispunjenja uvjeta. Uvjetno postavljeni nasljednik (legatar) mora doživjeti ne samo čas smrti ostavioca nego — ako ostavilac oporukom nije što drugo predvidio — i nastup uvjeta, i u to vrijeme mora biti dostojan za nasljeđivanje. Ako oporučni nasljednik {legatar) umre prije nego uvjet bude odlučen, dolazi do nasljedne transmisije na njegove nasljednike (zakonske ili oporučne) samo u slučaju ako iz oporuke proizlazi takva namjera oporučiteljeva. U protivnom će slučaju nasljedstvo pripasti oporučiteljevim zakonskim nasljednicima. Za iznijeto stanovište postoji oslonac u odredbi čl. 90. i 142. ZN iako zakon ne daje direktan odgovor na ovo pitanje kao što ga je davao bivši OGZ (§ 703). Prema odredbi čl. 90 ZN treba oporuku tumačiti prema pravoj namjeri oporučitelj a, a u slučaju sumnje držati se onoga što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za osobu kojoj je oporukom naložena neka obaveza. U odredbi čl. 142. ZN sadržana je pak pretpostavka da je oporučni nasljednik postavljen za nasljednika samo s obzirom na svoju osobu, ako oporučitelj za slučaj njegovog odreknuća od nasljedstva nije odredio njegove nasljednike kao supstitute ili predvidio priraštaj njegovog dijela ostalim oporučnim nasljednicima, odnosno izrazio kakvu drugu namjeru za takav slučaj. Ako se još uzme u obzir, da oporučitelj često ni ne pozna nasljednike osobe koju je postavio za svog nasljednika, onda sve ovo opravdava naprijed istaknuto stanovište, da u slučaju postavljanja nasljednika (legatara) pod suspenzivnim uvjetom treba u dvojbi uzeti, da nasljednik (legatar) mora doživjeti ispunjenje uvjeta.(6) Isto je. stanovište ušlo u njem. grad. zakonik (§ 2074), a istaknuto je i u švicarskoj literaturi.(7) Na području nasljednog prava ne vrijedi, prema tome, načelo o nasljedivosti uvjetovanih prava (pravno pravilo iz § 900. OGZ), ako iz oporuke ne proizlazi da je to bila volja ostaviočeva. Prema franc. code civil (art. 1040.) i austrijskom grad. zakoniku (§ 703) mora nasljednik (legatar) doživjeti ispunjenje uvjeta i u to vrijeme biti sposoban (dostojan) za nasljeđivanje. Ipak se u austrijskoj pravnoj nauci i judikaturi, nakon što je III novelom nadopunjen § 615. OGZ, općenito zastupa stanovište, da § 703. OGZ ne sadrži kogentnu pravnu normu pa se uzima da u slučaju ako nasljednik (legatar) umre prije ispunjenja uvjeta, na njegovo mjesto dolaze njegovi nasljednici, ukoliko iz oporuke ne proizlazi protivna volja ostavioca.(8) "5. Iako nasljednik (legatar), ikoji je postavljen pod suspenzivnim uvjetom, stječe nasljedstvo (legat) istom nastupom uvjeta, njemu ipak i za vrijeme pendencije (pendente condicione) pripadaju izvjesna ovlaštenja. On je, prije svega, kao zainteresirana osoba ovlašten tražiti od suda da odredi privremene mjere za osiguranje dijela ostavine, koji mu 6 Isp. dr F. S t a n k o v i ć , Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva, Naša zakonitost br. 3—4/57, str. 1124; dr A. Finžga.r, Pogoj, rok in nalog u posijednjevoljnih odredbah, Pravnik br. 11—12/57, str. 488. 7 E s c h e r, op. cit., str. 212. U Švicarskom grad. zakoniku ovo pitanje nije riješeno. 8 Vidi R a p p a p o r t i H a n d l , u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 228. i 520.
251
ClaaSSf je ostavljen (čl. 231. ZN). Ove mjere osiguranja (privremene naredbe) može sud izdati ne samo poslije 2avršenog ostavinskog postupka nego odmah nakon otvaranja nasljedstva, jer uvjetno postavljeni nasljednik (!.egatar) već u čašu smrti ostavioca stupa u izvjesni odnos prema ostavini.(9) Uvjetno postavljeni nasljednik može zahtijevati da sud izvrši popis i procjenu ostaviočeve imovine (čl. 197. st. 2 ZN). Sud je, nadalje, dužan u smislu čl. 228. st. 2 tač. 4. ZN rješenjem o nasljeđivanju utvrditi i nasljedno pravo osobe koja je postavljena za nasljednika pod suspenzivnim uvjetom, uz podatak da je njezino pravo odgođeno zbog neispunjenog uvjeta. Iz ovog proizlazi da se po samom zakonu uzima u obzir pravni položaj, u kojem se nalazi uvjetno postavljeni nasljednik (legatar) prema ostavim u vremenu od otvaranja nasljedstva pa do momenta dok se uvjet ne ispuni odnosno izjalovi. Ovu pravnu situaciju zakon pobliže ne određuje. U austrijskoj su, švicarskoj i njemačkoj pravnoj terminologiji za označavanje pravne situacije nasljednika, čije je pravo odgođeno zbog neispunjenog uvjeta, usvojeni izrazi »Anwartschaft« ( č e k a n j e , očekivanje) i »Warterecht« ( p r a v o č e k a n j a ) , dok se za uvjetno postavljenog nasljednika upotrebljava izraz »Anwarter« ( o č e k i v a l a c , č e k a l a c ) . Izrazom »Warterecht« hoće se pokazati da već za vrijeme pendencije postoji takva pravna situacija, u kojoj »Anwarter« ima izvjesna prava u pogledu ostavine iako se tu ne radi o nekom potpunom subjektivnom pravu, nego samo o jednom p r a v n o m s t a n j u , na koje se nadovezuju izvjesne pravne posljedice. Ovo pravno stanje odgovara onim elementima kasnijeg (kada se uvjet ispuni) potpunog činjeničnog stanja, koji su nastali već u momentu smrti o-staviočeve. U našoj se pravnoj terminologiji dosad nije našao podesniji izraz za označavanje pravnog položaja nasljednika, čije je pravo "odgođeno zbog još neispunjenog uvjeta, od doslovnog prijevoda navedenih njemačkih izraza. Uvjetno postavljeni nasljednik je, prema tome, čekalac (očekivalac), a njegovo pravo u odnosu na ostavinu — pravo čekanja (pravo očekivanja). 6. Kako u našem nasljednom pravu nema instituta »ležeee ostavine«, a pravo nasljednika, postavljenog pod suspenzivnim uvjetom je odgođeno do nastupa uvjeta, treba razmotriti, kome pripada ostavina za vrijeme pendencije, tj. od časa smrti ostavioca, pa do vremena dok se uvjet ne ispuni. Očigledno je da ostavina za to vrijeme može pripadati samo osobi koja bi bila nasljednik da nema oporuke, ukoliko oporucitelj nije i u tom pogledu nešto drugo odredio (ako nije, na primjer, postavio izvršioca oporuke i povjerio mu upravljanje ostavinom do ispunjenja uvjeta). Ostavina će, prema tome, u pomanjkanju druge odredbe oporučitelja, za vrijeme pendencije pripadati oporu čiteljevim zakonskim nasljednicima.(10) Ako je oporučitelj zakonske nasljednike imenovao svojim nasljednicima pod suspenzivnim uvjetom, ostavina će do ispunjenja uvjeta pripadati onim osobama koje bi po zakonskom redu nasljeđivanja bile pozvane na nasljedstvo, kada postavljenih zakonskih nasljednika ne 9
S t a n k o v i ć , cit. članak, str. 123. F i n ž g a r stoji na stanovištu (vidi cit. članak, str. 491) da oporučitelj ne može odrediti neku drugu osobu koja bi bila nasljednik za vrijeme 10
252
'
t ;..
} , ' ;• j
Član 88. bi bilo. U ovakvom je, naime, uvjetnom postavljenju zakonskih nasljednika sadržano istovremeno njihovo isključenje iz nasljedstva za slučaj •da se uvjet izjalovi.(u) Ako su pak između više sunasljednika neki od njih uvjetno postavljeni, a kod ostalih sunasljednika postoje pretpostavke za priraštaj (akrescendju — čl. 142. i 143. ZN), onda će nasljedni dio uvjetno postavljenih nasljednika za vrijeme pendendje pripadati ostalim sunasljednidma.(12) Rješenjem o nasljeđivanju (čl. 228. ZN), u slučaju određivanja nasljednika pod suspenzđvnim uvjetom, treba sud utvrditi kao nasljednika ne samo uvjetno postavljenog nasljednika nego i zakonskog nasljednika ili drugu osobu, kojoj prema odredbi oporučitelja treba pripadati nasljedstvo dok uvjet ne nastupi. Kako se, međutim, u zemljišnoj knjizi kao vlasnik ne može označiti osoba kojoj bi vlasništvo trebalo tek u budućnosti pripasti, nego osoba kojoj vlasništvo nekretnina upravo pripada, to će za vrijeme pendendje kao vlasnik ostavinskih nekretnina biti upisan zakonski nasljednik, odnosno osoba koju je oporučitelj u oporuci odredio, ali uz upis (uknjižbu — vidi niže) ograničenja njegovog vlasničkog prava, zbog odgodnog uvjeta, u korist uvjetno postavljenog nasljednika. Vlasničko pravo zakonskog nasljednika odnosno osobe kojoj prema odredbi oporučitelja pripada nasljedstvo za vrijeme pendendje nije, prema tome, jednako pravu ostalih, definitivnih vlasnika. Ono je vremenski i sadržajno ograničeno pravom uvjetno postavljenog nasljednika. Prema sistemu austrijskog grad. zakonika zakonski nasljednik ima u ovom slučaju položaj prethodnog nasljednika (fidudara — vidi uz čl. 85. ZN pod tač. 4), kome pripada ograničeno pravo vlasništva, s pravima i obavezama uživaoca (§ 613, i 707. OGZ). Ova usporedba pravnog položaja prethodnog nasljednika (fiduciara) s pravnim položajem uživaoca (plodouživaoca, uzufruktuara) vrijedi, međutim, u potpunosti samo u pogledu upravljanja i korištenja (uživanja) stvari. U pogledu prava raspolaganja pravni je položaj prethodnog nasljednika drugačiji od pravnog položaja uživaoca. Dok uživalac ne može otuđiti, a, u pravilu, ni opteretiti dok se ne ispuni suspenzivni uvjet, kao ni za slučaj ispunjenja rezolutivnog uvjeta, jer bi takva odredba stvarala pravu fideikomisarnu supstituciju. Ako se, međutim, uzme u obzir da je samim zakonom zabrana fideikomisarne supstitucije ograničena na slučaj kada je takva supstitucija vezana na smrt fiduciara (čl. 85. st. 2 ZN; vidi i objašnjenja uz taj član pod tač. 5), te da u krajnjoj liniji i postavljenje nasljednika pod uvjetom ili rokom — a ti su dopustivi — stvara iste odnose koji postoje u fideikomisarnoj supstituciji, onda nema razloga da se oporučitelju oduzme mogućnost da za vrijeme pendencije kod suspenzivnog uvjeta ili za slučaj ispunjenja rezolutivnog uvjeta, odredi drugu osobu za nasljednika. U svakom će, naime, slučaju, ako se uvjet ispuni, dvije osobe, jedna za drugom fungirati kao nasljednici iste ostavine. Jedna od tih osoba bit će uvijek uvjetno postavljeni nasljednik, dok će druga osoba biti ili zakonski nasljednik ili ona koju je oporučitelj za taj slučaj odredio izvan kruga zakonskih nasljednika. Odnos koji postoji između fiduciara i fideikomisara ne može se izbjeći ni u jednom ni u drugom slučaju. Oporučitelj, međutim, određujući osobu, koja će biti nasljednik za vrijeme pendencije, nije time odredio »nasljednika svome nasljedniku«. 11 E h r e n z w e i g , op. cit., str. 417, nota 25. 12 F i n ž g a r , cit. članak, str. 489. 253
Član 88. stvar koju ima na uživanju, prethodni nasljednik ima i u tom pogledu određena ovlaštenja. Treba, prije svega, istaći da su pravni poslovi prethodnog nasljednika kao obaveznopravni naslovi (titulusi) koji su upravljeni na otuđenje ili opterećenje ostavinskih stvari dopušteni i valjani. Ako se, dakle, prethodni nasljednik ugovorom obavezao otuđiti neku stvar iz ostavine, pa se uvjet, pod kojim je nasljedstvo ostavljeno oporučnom nasljedniku izjalovi, on će nakon toga biti dužan da u ispunjenju ugovora svome suugovaraču preda otuđenu stvar u posjed i prenese na 13 njega vlasništvo nekretnina u zemljišnoj knjizi.( ) Postavlja se, međutim, pitanje, da li prethodni nasljednik može već za vrijeme pendendje otuđiti ili opteretiti stvari iz ostavinske imovine, tj. da li se već za vrijeme pendencije mogu r e a l i z i r a t i obaveze koje je on u tom pravcu na sebe preuzeo. U a u s t r i j s k o j se literaturi na ovo pitanje različito odgovara. Većina je starijih pisaca( 14 ) zastupala stanovište, da otuđenje ili opterećenje ostavinske imovine za vrijeme pendencije nije moguće, bez obzira na to da li se radi o nekretninama ili pokretnim stvarima, dok E h r e n z w e i g (16) to dopušta kako u pogledu nekretnina, tako i u pogledu pokretnina, ali uz pridržavanje prava uvjetno postavljenog nasljednika. Prema R a p p a p o r t u i H a n d l u ( 1 6 ) prethodni nasljednik može otuđiti i opteretiti ostavinske nekretnine, jer je uslijed upisa prava potonjeg (uvjetno postavljenog) nasljednika u zemljišnim knjigama stjecatelju poznato postojanje supštitucione veze, zbog čega otuđenje ili opterećenje za potonjeg nasljednika ne može biti škodljivo. Ovi autori, međutim, ne dopuštaju otuđenje ni opterećenje pokretnih stvari budući da ovdje, pravo čekaoca nije osigurano kao u slučaju kad se radi o nekretninama. Iako švic. grad. zakonik ne sadrži o tome nikakvih propisa, u š v i c a r s k o j se literaturi zastupa stanovište, (17) da prethodni nasljednik može otuđiti i opteretiti ostavinsku imovinu (nekretnine i pokretnine). N j e m a č k i grad. zakonik je otklonio svaku sumnju u tom pogledu odredbom da prethodni nasljednik u načelu može raspolagati ostavinskom imovinom, s potrebnim ograničenjima u interesu čekaoca (§ 2112. i si.). Za naše se pravo može prihvatiti rješenje prema kojem je prethodni nasljednik za vrijeme pendencije ovlašten na stvarnopravna raspolaganja sa stvarima iz ostavinske imovine (nepokretnim i pokretnim), ako je otuđenje ili opterećenje potrebno radi isplate ostaviočevih dugova ili ako to iziskuju potrebe redovne uprave, (18) kao i u drugim sličnim situacijama. 13
Vidi R a p p a p o r t u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 247. " U n g e r , Das osterr. Erbrecht, IV Aufl., str. 213; P f a f f - H o f m a n n, Kommentar II, str. 244. i si.; K r a s n o p o l s k i , Osterr. Erbrecht, str. 112. S t u b e n r a u c h , Kommentar I, VI Aufl., str. 775. i 857, naprotiv smatra da prethodni nasljednik može otuđiti i opteretiti nekretnine, jer je stvarnopravna raspoložba dopuštena svagdje gdje je znanje treće osobe o pravu potonjeg nasljednika osigurano putem zemljišnih knjiga. is Op. cit., str. 428. !« Klangov Komentar, sv. II/l, str. 244, 247, 525. " E s c h e r , op. cit., str. 269; T u o r , op. cit, str. 440. 11 F i n ž g a r , cit. članak, str. 491. 254
' član 88. Ako, na primjer, zakonski nasljednik, za vrijeme pendencije, zbog podizanja zajma za popravak zgrade iz ostavinske mase u smislu čl. 102. Zakona o stambf nim odnosima osnuje hipoteku na toj zgradi, uvjetno postavljali nasljednik ni nakon ispunjenja uvjeta neće moći s uspjehom osporavati valjanost ovog pravnog posla. Međutim, i bez obzira na ove posebno istaknute slučajeve, prethodnom nasljedniku treba, po našem mišljenju priznati pravo na otuđenje i opterećenje stvari iz ostavinske imovine, uz potrebna ograničenja u interesu uvjetno postavljenog nasljednika. Za očuvanje interesa uvjetno postavljenog nasljednika u pogledu ostavinskih n e k r e t n i n a služi u prvom redu upis ograničenja vlasničkog prava prethodnog nasljednika (koji ima položaj fidudara) na ostavinskim nekretninama u korist uvjetno postavljenog nasljednika (čiji je pravni položaj jednak položaju fideikomisara). Ovaj je upis po svom karakteru uknjižba(19) koja se unosi u vlasnički list. Po svojoj je vanjskoj formi i stilizaciji uknjižba ograničenja vlasničkog prava prethodnog nasljednika slična zabilježbi ograničenja, kojem je vlasnik za svoju osobu podvrgnut u pogledu raspolaganja zemljišnoknjižnim tijelom. Međutim, od te se zabilježbe uknjižba ograničenja vlasničkog prava razlikuje po svom djelovanju, jer ona ne sprečava prethodnog nasljednika u raspolaganju nekretninom na koju se odnosi (kako je to slučaj kod ove vrsti zabilježbe), već ima kao posljedicu, da knjižna prava, koja je treća osoba stekla poslije upisanog ograničenja, ne mogu biti na štetu prava uvjetno postavljenog nasljednika (fideikomisara). Ovaj može, štaviše, nakon ispunjenja uvjeta ishoditi brisanje svih uknjiženih prava koja su u korist trećih osoba upisane poslije upisa ograničenja, ukoliko ta prava ne rezultiraju iz raspolaganja, na koja je prethodni nasljednik bio ovlašten (zbog isplate ostaviočevih dugova ili obaveznih popravaka zgrade i tome si. — vidi naprijed). Uknjižba o g r a n i č e n j a prava prethodnog nasljednika ne može se, međutim, smatrati nekim samostalnim upisom, već ona s uknjižbom p r a v a tog nasljednika sačinjava jednu c j e l i n u . Formulacija ovog upisa bi, prema tome, trebala, otprilike da glasi »•... uknjižuje se pravo vlasništva u korist A (prethodni nasljednik) s ograničenjem tog prava u korist B, čije je nasljedno pravo odgođeno zbog još neispunjenog uvjeta.« 19
I to je sporno. Prema predratnoj praksi naših sudova pravo fideikomisara odnosno uvjetno postavljenog nasljednika evidentiralo se u zemljišnoj knjizi na vlasničkom listu, i to redovito u obliku zabilježbe, premda se u pravnom pravilu iz § 120. VP govorilo o u k n j i ž b i difeikomisarne supstitucije i drugih naredbi posljednje volje, koje su s njom izjednačene po svom učinku (vidi i Ž i l i ć - Š a n t e k , op. cit., str. 442). Takva je bila i praksa austrijskih sudova (uvedena judikatom 214 — GUNF — XVIII — 7349). Austrijski se pisci, međutim, u tom pitanju ne slažu. Dok S t u b e nrauch (op. cit., str. 775, nota 3) i K r a s n o p o l s k i (op. cit., str. 111) traže upis supstitucione veze u teretnom listu uz evidentiranje tog upisa u vlasničkom listu, a P f a f f - H o f m a n n (op. cit., str. 249, nota 38) se zadovoljavaju zabilježbom ograničenja na teretnom listu i njenim evidentiranjem na vlasničkom listu, dotle E h r e n z w e i g (op. cit., str. 427) zahtijeva u k n j i ž b u o g r a n i č e n j a prava prethodnog nasljednika (uknjižbu supstitucione veze) u korist uvjetno postavljenog nasljednika (fideikomisara) — na vlasničkom listu. 255
Član 88. * š t o se pak tiče p o k r e t n i n a , uvjetno postavljenom nasljedniku za očuvanje njegovih interesa stoje na raspolaganju mjere osiguranja (čl. 231. ZN), kojima se mogu spriječiti postupci prethodnog nasljednika, • koji bi išli za povredom tih interesa. Zbog toga nisu ovdje ni potrebna 20 druga zakonska ograničenja.( ) 7. Stanje pendencije (stanje neizvjesnosti) prestaje ispunjenjem odnosno izjalovljenjem (osujećenjem) uvjeta. Ako se suspenzivni uvjet isp u n i (condicio existit), uvjetno postavljeni nasljednik (čekalac) postaje u momentu nastupa uvjeta nasljednikom i p s a l e g e . Od tog mu momenta pripada prema prethodnom nasljedniku s t v a r n o p r a v n i zah t j e v na predaju nasljedstva. Prethodni mu je nasljednik dužan izručiti nasljedstvo u bitno onom stanju, u kojem ga je primio ne uzimajući u obzir promjene do kojih je u toku vremena došlo, ukoliko su te promjene rezultat urednog gospodarenja.( 21 ) Zbog toga uvjetno postavljeni nasljednik ima prema prethodnom nasljedniku i o b a v e z n o p r a v ni z a h t j e v, koji je sličnog karaktera kao i takav zahtjev vlasnika stvari prema uživaocu nakon prestanka uživanja. Budući da pravni učinci ispunjenog uvjeta djeluju ex n u n c, tako da uvjet (u dvojbi) nema retroaktivno djelovanje (vidi niže, pod tač. 12), to i u pogledu prava uvjetno postavljenog nasljednika na koristi (plodove, kamate i druge prihode) vrijede pravila koja su mjerodavna za uređenje odnosa između vlasnika i uživaoca nakon okončanja uživanja (§ 519. OGZ; § 382. Srb. grad. zak.). Prema tome, uvjetno postavljenom nasljedniku nakon ispunjenja uvjeta pripadaju viseći plodovi, a od ostalih koristi one koje su nastale poslije tog vremena. Ubrani plodovi i prihodi koji su dospjeli do nastupa uvjeta pripadaju prethodno nasljedniku. 20 Posve drugačiji stav od onog koji je iznesen o pravnoj sudbini ostavine za vrijeme dok se ne ispuni suspenzivni uvjet zauzima dr A. S m o l e , postavivši u svom članku »Učinak določitve dediča s pogojem ali z rokom na pravno usodo dediščine« (Pravnik br. 5—8/59, str. 212) tezu, da ostavinu za vrijeme pendencije u slučaju određivanja nasljednika pod suspenzivnim uvjetom ili s početnim rokom treba tretirati kao posebnu osamostaljenu imovinu, analogno slučaju odvajanja ostavine od imovine nasljednika (čl. 146. ZN) ili slučaju kada nasljednici nisu poznati (čl. 133. ZN). Ovakvoj osamostaljenoj ostavinskoj imovini može sud u smislu čl. 134. ZN po službenoj dužnosti postaviti privremenog staraoca, ili joj može na prijedlog zainteresiranih osoba na temelju čl. 231. ZN odrediti upravitelja. Prema stanovištu Smolea, ostavina za vrijeme pendencije u slučaju određivanja nasljednika pod suspenzivnim uvjetom ne može pripadati drugoj osobi kao prethodnom nasljedniku, jer bi to značilo da u naše nasljedno pravo uvodimo odnose koji postoje u fideikomisarnoj supstituciji koja je zabranjena. Ovo, bez sumnje, vrlo interesantno i originalno Smoleovo stanovište ne čini nam se, međutim, prihvatljivim, jer bismo zato da pod svaku cijenu izbjegnemo odnose koji su slični onima u fideikomisarnoj supstituciji, za navedene slučajeve uveli u naš nasljednopravni sistem ustanovu ležeće ostavine koja je kod nas isključena. Rješenje koje predlaže Smole ne bi uvijek bilo ni praktično, jer bi i u slučaju kada vrijeme pendencije treba duže trajati, ostavinskom imovinom morao upravljati staralac ili upravitelj. To bi pogotovo bilo nekorisno u slučaju da se uvjet izjalovi,, jer bi tada ostavina ipak konačno pripala zakonskom nasljedniku, premda je on na taj način bio lišen mogućnosti, da ostavinu za to vrijeme koristi i da njome upravlja. 21
256
R a p p a p o r t u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 215.
Član 88. 8. Ako se uvjet i z j a l o v i (condicio deficit), nasljedstvo ostaje prethodnom nasljedniku (zakonskom nasljedniku, odnosno osobi kojo; prema odredbi oporučitelja ima pripadati nasljedstvo za vrijeme pendencije) koji sada postaje definitivnim^ nasljednikom. 9. Sličan odnos koji postoji između prethodnog nasljednika i osobe koja je postavljena za nasljednika pod suspenzivnim uvjetom postoji i između osobe opterećene legatom (onerata; vidi uz čl. 91. i 92. ZN) i osobe kojoj je pod istim uvjetom ostavljen legat. Uvjetno ostavljeni legat za 22 vrijeme pendencije pripada oneratu.( ) Nastupom uvjeta legatar stječe pravo na legat i od tog je momenta, u pravilu, ovlašten tražiti njegovo izvršenje (čl. 100. ZN). Ako se uvjet izjalovi, legat ostaje oneratu. 10. Kod postavljenja nasljednika (legatara) pod r e z o l u t i v n i m uvjetom stječe oporučni nasljednik (legatar) nasljedstvo (legat) odmah, momentom smrti ostavioca, ali ga gubi nastupom uvjeta. U tom slučaju, u času ostvarenja rezolutivnog uvjeta, nasljedstvo prelazi na oporučiteljeve zakonske nasljednike, ukoliko oporučitelj za taj slučaj nije nešto drugo odredio. Između oporučnog i zakonskog nasljednika nastaje ovdje sličan odnos kao i kod postavljanja nasljednika pod suspenzivnim uvjetom (vidi naprijed, pod tač. 6), samo u obrnutom pravcu: nasljednik po*, stavljen pod rezolutivnim uvjetom ima za vrijeme pendencije položaj prethodnog nasljednika (fiduciara), a zakonski nasljednik — položaj potonjeg nasljednika (fideikomisara). Kao zakonski nasljednici kojima ostavina treba pripasti u slučaju ostvarenja rezolutivnog uvjeta dolaze (u slučaju sumnje) u obzir one osobe koje bi bile na temelju zakona pozvane na nasljedstvo u času smrti ostavioca. U prilog ovog stanovišta govori okolnost, da se zakonski, nasljednici određuju uvijek prema času smrti ostavioca te ih oporučni nasljednici u slučaju rezolutivnog uvjeta samo privremeno ili trajno potiskuju, već prema tome, da li će se uvjet ostvariti ili izjaloviti.(23) Protivno stanovište, tj. da se kao zakonski nasljednici u slučaju ostvarenja rezolutivnog uvjeta uzimaju u obzir osobe koje bi bile na temelju zakona pozvane na nasljedstvo, da je ostavilac u tom času umro —• prihvaćeno je u njem. grad. zakoniku (§ 2104), a zastupano je i u austrijskoj literaturi, pozivanjem na §§ 703. i 708. austr. grad. zakonika. (24) Ako se rezolutivni uvjet izjalovi, nasljedstvo (legat) definitivno ostaje prethodnom (u ovom slučaju oporučnom) nasljedniku (legataru). 22 Ostavilac može, međutim, odrediti i drugu osobu kojoj će pripadati legat do vremena dok se uvjet ne ispuni (prethodni legatar). Ovakva odredba nije protivna zabrani iz čl. 85. st. 3 ZN, jer se njom ne određuje nasljednik legataru (vidi i naprijed notu 10). U ovom bi slučaju osoba, kojoj je legat ostavljen pod suspenzivnim uvjetom, nakon ispunjenja uvjeta morala predaju legata tražiti od prethodnog legatara, a ne od nasljednika koji je legatom opterećen. Takvo je rješenje sadržano i u § 2191. njem. grad. zakonika. Vidi i E s c h e r, op. cit., str. 251. 2a Vidi F i n ž g a r, cit. članak, str. 489. i E s c h e r , op. cit., str. 516. S m o l e naprotiv smatra (vidi cit. članak, str. 214) da u slučaju ispunjenja rezolutivnog uvjeta ostavina pripada onim osobama koje u tom času imaju svojstvo zakonskih nasljednika. 24 E h r e n z w e i g, op. cit., str. 418. i H a n d 1 u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 525.
J7 Zakon o nasljeđivanju s komentarom
257
Član 88. ' 11. Budući da Zakon o nasljeđivanju nema odredaba o rješavanju pojedinih pitanja koja se pojavljuju u različitim situacijama u vezi s određivanjem uvjeta, potrebno je i za naše nasljedno pravo prihvatiti izvjesna opće usvojena pravila o uvjetima, i to naročito: a) pravilo da se pravo koje je zavisno od uvjeta može steći samo njegovim t a č n i m i s p u n j e n j e m (§ 699. OGZ); pod ispunjenjem uvjeta koji je dodan oporuci razumijeva se ostvarenje događaja, predviđenog u odnosnoj oporučnoj odredbi, prema načinu, vremenu i mjestu kako je to odredio oporueitelj;(25) afirmativni se uvjet ispunio kada je nastao događaj koji je bio predviđen kao uvjet, a izjalovio se ako događaj koji je trebao nastupiti do određenog vremena nije nastupio ili čim je sigurno, da neće ni nastupiti; negativni se uvjet ispunio, ako uvjetovani događaj nije nastupio, odnosno čim je postalo sigurno da neće ni nastupiti, a izjalovio se ako je događaj nastao, tj. ako se dogodilo ono što se nije smjelo dogoditi; b) pravilo da se n e g a t i v n i s u s p e n z i v n i uvjet kod izjava posljednje volje pretvara u afirmativni rezolutivni (§ 708. OGZ); ovo posebno vrijedi za negativne p o t e s t a t i v n e uvjete ako se uvjet sastoji u tome, da nasljednik (legatar) kroz n e o d r e đ e n o vrijeme ima nešto propustiti;(26) nasljednik odnosno legatar u takvom slučaju dobiva nasljedstvo (legat) odmah, ali ga gubi ako kasnije izvrši radnju protivnu uvjetu; ovakvo tretiranje negativnog suspenzivnog uvjeta potrebno je zbog toga, što nasljednik inače ne bi mogao kroz duže vrijeme dobiti nasljedstvo ili ga uopće ne bi dobio;(27) c) pravilo da se uvjet smatra ispunjenim, ako je osoba kojoj je u interesu da se uvjet ne ispuni, mala fide spriječila njegovo ispunjenje — f i k c i j a i s p u n j e n j a uvjeta — odnosno kod rezolutivnog uvjeta da se uvjet ne* smatra ispunjenim, ako je osoba kojoj je u interesu da se uvjet ispuni, mala fide postupanjem dovela do njegovog ispunjenja; pravilo o fikciji ispunjenja uvjeta sadržano je u švic. zak. o obligacijama (art. 156), njem. grad. zakoniku (§ 162. i 2076), franc. grad. zakoniku (art. 1178. Gode civil), grad. zakoniku RSFSR (čl. 43.) i u anglosaksonskom pravu; austr. grad. zakonik nema tog pravila, ali ono je općenito bilo prihvaćeno 28 od austrijskih autora i u judikaturi;( ) d) pravilo da nasljednik (legatar) u slučajii kada je određeni uvjet nastupio p r i j e o t v a r a n j a n a s l j e d s t v a samo onda mora ponoviti radnju, potrebnu za ispunjenje uvjeta, ako se uvjet sastoji u takvoj radnji koju on može ponoviti (§ 701. OGZ); ovdje se, međutim, radi samo o interpretacionom pravilu koje se primjenjuje u slučaju sumnje kod po; 25
H a n d l u Klangovu Komentaru, str. 509; E h r e n z w e i g , op. cit, str. 414.
26 Prema § 2075. njem. grad. zakonika ovo pravilo vrijedi i za pozitivne potestativne uvjete, ako je pravo na nasljedstvo ili legat uvjetovano time, da nasljednik odnosno legatar vrši neke radnje kroz n e o d r e đ e n o vrijeme. 27 F i n ž g a r , cit. članak, str. 489. 23 E h r e n z w e i g , op. cit, str. 414; H a n dl u Klangovu Komentaru, sv, II/l, str. 512; B o g d a n f i - N i k o l i ć , op. cit., II dio, str. 221; L. M a rk o v i ć, op. cit., str. 222; S p a i ć, op. cit., str. 277; F i n ž g a r , cit. članak, str. 492.
258
Član 88. testativnog uvjeta, dok se inače volja oporučiteljeva u pogledu ponavljanja uvjeta (condicionis repetitio) treba utvrditi tumačenjem oporuke;(29) e) pravilo da je uvjet u nasljednom pravu u slučaju sumnje osobne naravi te se ne proteže na zamjenike nasljednika odnosno legatara bez posebne odredbe oporučitelja (§ 702. OGZ).(80) 12. Za razliku od romanskih zakonodavstava, gdje se ispunjenju uvjeta daje retroaktivno djelovanje (art. 1179. i 1183. Code civil; art. 639. — 642. Codice civile), prema austrijskom i njemačkom pravu i s p u n j e n j e uvjeta n e m a r e t r o a k t i v n u s n a g u . Ako se uzme u obzir da i prema našem nasljednom pravu — jednako kao i u germanskim zakonodavstvima — nasljedstvo do momenta ispunjenja uvjeta uz određena ograničenja pripada jednoj osobi (kod suspenzivnog uvjeta, u pravilu, zakonskom nasljedniku, kod rezolutivnog oporučnom), a nakon ispunjenja uvjeta drugoj osobi (kod suspenzivnog uvjeta oporučnom nasljedniku, kod rezolutivnog, u pravilu, zakonskom — vidi pod tač. 5) te da prethodnom nasljedniku definitivno pripadaju svi ubrani plodovi i prihodi dospjeli do ispunjenja uvjeta, onda je izvan sumnje da se ni u našem nasljednom pravu ne može govoriti o retroaktivnom djelovanju ispunjenog uvjeta. Izuzetak od ovog pravila mogao bi postojati jedino u slučaju kada je oporučitelj u oporuci ne samo izričito odredio da ispunjenje uvjeta ima retroaktivno djelovanje nego ako je ujedno na odgovarajući način regulirao odnos između prethodnog nasljednika i osobe kojoj treba nasljedstvo pripasti nakon ispunjenja uvjeta ili ako je odredio da ostavinom do ispunjenja suspenzivnog uvjeta upravlja izvršilac oporuke. Može se, međutim, opravdano pretpostaviti da će kod nas ovakav način određivanja uvjeta biti vrlo rijedak slučaj. 13. U stavu 3 ovog člana navedeni su tzv. n e p r a v i u v j e t i . Stanovište koje je o nepravim uvjetima zauzeto u Zakonu o nasljeđivanju odgovara stanovištu rimskog prava, a to je stanovište preko općeg pravapreuzeto u romanska zakonodavstva. Isto je stanovište važilo i u srbijanskom pravu (§ 474. Srb. grad. zak.). U austrijskom je pravu, međutim, pitanje djelovanja nepravih uvjeta kod očitovanja posljednje volje riješeno drugačije: nemogući i nedopušteni suspenzivni uvjeti dovode do nevaljanosti oporuke, dok se takvi rezolutivni uvjeti, kao i nerazumljivi uvjeti, bez obzira na vrstu, smatraju kao da nisu priloženi (§ 697. i 698 OGZ). Među neprave uvjete ubrajaju se: nemogući, nužni, nedopušteni, nemoralni, nerazumljivi i protuslovni uvjeti. N e m o g u ć i u v j e t i su oni koji se ne mogu ostvariti, bilo fizički, bilo pravno. Nemogućnost ostvarenja može biti objektivne prirode (ako ispunjenje uvjeta nije ni za koga moguće) i subjektivne prirode (ako uvjet nije u stanju izvršiti ona osoba kojoj je postavljen). Mogućnost i nemogućnost ispunjenja prosuđuje se po objektivnom kriteriju. Nemogućnost može, nadalje, biti apsolutna ili relativna, prema tome, da li ispunjenje ne može postići ni pod kojim okolnostima ili samo u određenoj situaciji, uz posebne prilike. 29
30
H a n d l u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 517; F i n ž g a r , 1. cF i n ž g a r, 1. c. 259
Član 88. Da li je uvjet moguć ili nemoguć, prosuđuje se po vremenu sastava oporuke. Ako je do nemogućnosti ostvarenja uvjeta došlo naknadno, ne radi se o nemogućem nego o izjalovljenom uvjetu, pa u tom slučaju nasljednik (legatar) gubi oporučnu namjenu. Ako je, međutim, nemogućnost ispunjenja uvjeta postojala u vrijeme sastava oporuke, ali je ispunjenje kasnije postalo moguće, potrebno je tumačenjem odredbe na koju se uvjet odnosi i s obzirom na sadržaj uvjeta utvrditi, nije li oporučitelj upravo zbog toga i predvidio takvu okolnost kao uvjet, što je znao da će zapreka za njeno ispunjenje poslije njegove smrti otpasti. I u tom se slučaju radi o pravom uvjetu, na koji se ne odnosi odredba stava 3 ovog člana. U zakonu se ne govori posebno o n u ž n i m u v j e t i m a . To su takvi uvjeti, kod kojih je uvjetovana okolnost, istina buduća, ali nije neizvjesna, jer je unaprijed sigurno da će nastupiti. Pravni poslovi inter vivos, sklopljeni pod suspenzivnim nužnim uvjetom su valjani, jer se tu zapravo radi o bezuvjetnom pravnom poslu. Ako su sklopljeni pod rezolutivnim nužnim uvjetom, ti su pravni poslovi nevaljani, jer je unaprijed sigurno, da se neće održati. Ovo se pravilo, međutim, ne može primijeniti kod izjava posljednje volje. Ako se, naime, uzme u obzir, da se afirmativni nemogući uvjet u negativnoj formulaciji pretvara u nužni uvjet, a afirmativni nužni uvjet, kada se negativno izrazi, da postaje nemoguć uvjet — onda se mora zaključiti da u našem nasljednom pravu treba jednako tretirati jednu i drugu vrstu ovih nepravih uvjeta. Prema tome se i nužni uvjeti kod izjava posljednje volje, bez obzira na to da li su suspenzivni ili rezolutivni, smatraju kao da ne postoje. N e d o p u š t e n i u v j e t i su oni koji su protivni pravnom poretku u cjelini ili posebno nekom određenom pravnom propisu (contra legem). Dopustivost uvjeta prosuđuje se prema vremenu otvaranja nasljedstva, a ne sastavljanja oporuke. Kod utvrđivanja da li je uvjet dopušten ili nedopušten, treba uzeti u obzir ne samo njegov sadržaj nego i sadržaj oporuke u cjelini. N e m o r a l n i u v j e t i protive se dobrim običajima ili pravilima morala (contra bonos mores, condiciones turpes), koji važe u određenoj društvenoj zajednici. Treba, međutim, istaći da je teško odrediti neku oštru granicu između nedopuštenih i nemoralnih uvjeta. I ono što je protiv dobrih običaja ulazi u pojam protupravnosti, pa je, prema tome, nedopušteno. N e r a z u m l j i v i u v j e t i su takvi uvjeti, iz čijeg se sadržaja ne može razabrati što bi uvjetno honorirana osoba trebala izvršiti (ako se radi o potestativnom uvjetu) ili u čemu bi se ispunjenje trebalo sastojati, ni što bi se njime trebalo postići. Uvjet se, međutim, može smatrati nerazumljivim samo onda ako se njegov smisao i značenje ni sredstvima tumačenja ne mogu ispitati. (31) U posebnu kategoriju nerazumljivih uvjeta spadaju b e s m i s l e n i u v j e t i ; to su oni koji nemaju nikakav razuman smisao. Njima se od uvjetno ovlaštene osobe zahtijeva besmisleno ponašanje, uslijed kojeg bi pred drugim osobama ispadala smiješna, neukusna, nedostojna i tsl. (condi31
260
H a n d 1 u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 505.
Član 88. dones derisoriae). Besmisleni se uvjeti zbog toga mogu u određenim situacijama svrstati i pod pojam nedopuštenih ili nemoralnih uvjeta. P r o t u s l o v n i ( p r o t i v r j e č n i ) u v j e t i slični s u nerazumljivim uvjetima u tome, što se ni kod njih ne može razabrati što je oporučitelj htio njihovim određivanjem. Ako je protuslovlje sadržano u samom uvjetu, smatrat će se da uvjet ni ne postoji. Ako je, međutim, protuslovan ne samo sadržaj uvjeta nego protuslovlje postoji između uvjeta i sadržaja oporuke, tako da se uvjetovana odredba i uvjet, stvarajući nesmisao, međusobno isključuju — p e r p l e k s n i u v j e t i (perplexus: prepleten, nerazumljiv) — onda je nevaljana i sama oporuka ili barem njena odredba, na koju se uvjet odnosi.(32) Vjerojatno je, uostalom, da razlog ovakvom načinu oporudvanja treba tražiti u pomanjkanju sposobnosti ostavioca za rasuđivanje (čl. 64. st. 2 ZN). II 1. R o k (dies, terminus) u oporuci je uzgredna odredba oporučitelja, kojom se pravo postavljenog nasljednika ili legatara ograničuje vremenom, tako da to pravo ili nastaje istom od određenog vremena ili traje samo do određenog vremena. U prvom se slučaju radi o početnom (odgodnom(33)) roku — dies a quo — a u drugom o završnom (raskidnom) roku — dies ad quem. Početni je rok sličan po svom djelovanju suspenzivnom, a završni rezolutivnom uvjetu. Rokovi se razlikuju od uvjeta po tome, što uvjeti stvaraju neizvjesnost, jer se ne zna, da li će nastupiti ili se izjaloviti ili drugim riječima — da li će proizvesti pravni učinak oporuke odnosno izazvati prestanak pravnog učinka, dok kod rokova nema neizvjesnosti, jer se zna da će pravni učinak oporuke u određeno vrijeme nastupiti odnosno da će njen pravni učinak u određeno vrijeme prestati. Prema općim načelima građanskog prava treba, međutim, razlikovati č i s t e (proste) rokove od s l o ž e n i h rokova. Čisti rok postoji onda ako je sigurno da će određeni dan (čas, termin) nastupiti, bez obzira na to, da li se zna kada će nastupiti (npr. 1. VII naredne godine; na dan smrti A). Složeni rok je onaj, koji je kombiniran s uvjetom, zbog čega je neizvjesno, da li će uopće nastupiti (npr. na dan, kada se u mjestu sagradi kazališna zgrada; na dan kada B postaje punoljetan); i kod složenog roka dan nastupa može biti poznat ili nepoznat. Sve ove raznolike kombinacije neizvjesnosti kod čistih i složenih rokova izražene su već u teoriji općeg prava shemom: a) dies certus an, certus quando; b). dies certus an, incertus quando; c) dies incertus an, incertus quando; d) dies incertus an, certus quando. 2. Ako je posta vi janje nasljednika ili ostavljanje legata vezano uz početni rok (dies a quo), nasljedniku će pripasti nasljedstvo, a legataru legat tek nastupom roka. Do tog vremena ostavina pripada oporučitelje32 Poznat je primjer iz vrela rimskog prava: »Si Titius heres erit, Seius heres esto; si Seius heres erit, Titius heres esto« (L. 16, D. 28, 7). 33 S p a i ć, op. cit., str. 281
2f. (
Član 88. vim zakonskim nasljednicima odnosno legat oneratu, ukoliko oporučitelj nije nešto drugo odredio. Između zakonskih i oporučnih nasljednika kao između opterećenog nasljednika i legatara nastaje isti pravni odnos, s istan pravama i obavezama, kao i kod postavljanja nasljednika (legatara) pod suspenzivmm uvjetom (vidi naprijed pod tač. 1-6). U slučaju postavljanja nasljednika (legatara) uz završni rok (dies ad quem) nasljedstvo pripada odmah nasljedniku, odnosno legat legataru, ali nastupom roka njihovo pravo prestaje. U pomanjkanju druge odredbe oporučitelia nasljedstvo nakon nastupa završnog roka dobivaju oporučiteljevi zakonski nasljednici, dok se legat vraća nasljedniku koji je njime bio opterećen Pravni odnos između oporučnih nasljednika (legatara) i zakonskih nasljednika (onerata) prosuđuju se u ovom slučaju jednako kao kod rezolutivnog uvjeta (vidi naprijed, pod tač. 1—10). 3. Složeni se rokovi zbog neizvjesnosti svog nastupa prosuđuju kao uvjeti i, prema tome, njihovo je djelovanje na pravni učinak oporuke potpuno jednako kao i kod uvjeta. (S4) 4. Prema austrijskom i njemačkom nasljednom pravu (§ 705. OGZ; § 2074. njem. grad. zak.) u slučaju postavljanja nasljednika (legatara) s početnim (čistim) rokom, nasljednik (legatar) stječe, doduše, nasljedstvo (legat) istom nastupom roka, ali je njegovo nasljedno pravo egzistentno već u momentu otvaranja nasljedstva (već tada ima ius successionis). Zbog toga je dovoljno da nasljednik doživi čas smrti ostavioca i da je u to vrijeme sposoban za nasljeđivanje, a ne mora doživjeti i nastup roka. Ako umre prije nego što određeni rok nastupi, njegovo nasljedno pravo prelazi na njegove nasljednike. Prema mišljenju S t a n k o v i ć a H ovako bi trebalo početni rok tretirati i u našem nasljednom pravu. Čini nam se međutim, da je prihvatljivije stanovište F i n ž g a r a , (»•) da u našem pravu u slučaju postavljanja nasljednika s početnim rokom vrijede ista pravila kao i kod uvjetnog postavljanja (pod suspenzivnim uvjetom), tj. da nasljednik, postavljen s početnim rokom, mora doživjeti ne samo otvaranje nasljedstva nego i nastup određenog roka i u to vrijeme biti dostojan za nasljeđivanje. To proizlazi, kako Finžgar ističe, iz stilizacije čl 228 'i 231 ZN, gdje se jednako tretira slučaj, kad je pravo nasljednika odgođeno zbog neprispjelog vremena ili zbog još neispunjenog uvjeta. Sve ovo vrijedi, dakako, samo onda ako iz oporuke nešto drugo ne proizlazi. U prilog Finzgarovog stanovišta govori odredba čl. 90. st. 2 ZN prema koioi se u slučaju sumnje, treba držati onoga što je najpovoljnije za zakonskog nasljednika. Izloženo je stanovište zastupano i u švicarskoj literaturi.(") Ako je postavljenje nasljednika (legatara) vezano uz rok za koji se zna da ne može nikad nastupiti, radi s e o n e m o g u ć e m r o k u koii se tretira kao nemogući uvjet, pa se s obzirom na odredbu zadnjeg stava ovog d a n a smatra kao da ne postoji 34 35 36
Dies incertus condicionem in testamento facit (1. 75. D., 35. 1) Cit. članak, str. 126. Cit. članak, str. 493.
* Vidi E s c h e r , op. cit., str. 247. i 272. i Art. 492. Švic. grad; zakonika.
262
Član 88. III 1. N a l o g (teret, namet, modus) u oporuci je odredba oporučitelja, kojom se nasljedniku ili legataru nameće dužnost da u određenu svrhu nešto učini, dade ili propusti, a odatle za korisnika ne proistiće potraživanje. Predmet naloga može biti vrlo raznolik. Tu dolazi u obzir svaka činidba (pozitivna ili negativna), koja može sačinjavati sadržaj obligacije, ali nije potrebno da ima imovinsku vrijednost. Međutim, iako je nalog dužnost za stjecatelja-neke imovinske koristi, on nema karakter protučinidbe. Može se, uostalom, odreditf i u interesu osobe kojoj je učinjena namjena — • t o j e m o d u s s i m p l e x . Od toga treba opet razlikovati obični s a v j e t i l i ž e l j u kojom se za nasljednika odnosno legatara ne stvara nikakva pravna dužnost. Da li se u konkretnom slučaju radi o nalogu kojim se osniva pravna dužnost ili samo o savjetu odnosno želji, to treba sud da utvrdi tumačenjem oporuke. Ostavilac može nasljednika ili legatara opteretiti nalogom ne samo u k o r i s t t r e ć i h o s o b a (fizičkih i pravnih) nego i u svom v l a s t i tom i n t e r e s u , koji se, naravno, treba ostvariti poslije njegove smrti. Takav nalog u interesu ostavioca postoji na primjer, u slučaju kada ostavilac naredi nasljedniku (legataru) da mu podigne nadgrobni spomenik ili uzdržava grob, da uništi njegova pisma koja se nađu u osta- • vini ili da objavi njegov rukopis i tome si. Nalog može biti učinjen i u j a v n e s v r h e (na opću korist, u javnom interesu). U javnom je interesu, na primjer, nalog nasljedniku, da studentima omogući korištenje ostaviočeve biblioteke ili da građanstvu u određene dane dopusti razgledanje zbirke umjetnina. Isto tako može ostavilac u formi naloga nasljedniku odrediti, da dio ostavine upotrijebi za postizanje neke dopuštene svrhe (čl. 87. st. 1 ZN). 2. Iako je za pojam naloga karakteristično da nasuprot nasljedniku odnosno legataru, koji je njime opterećen, ne stoji na drugoj strani ovlaštenik koji bi imao pravo tražiti izvršenje naloga u svoju korist, ipak se osobu opterećenu nalogom može na i s p u n j e n j e s i l i t i p o s r e d 8 nim p u t e m . f ) Na to upućuje odredba čl. 228. tač. 4. i čl. 231. ZN, gdje se o nalogu govori kao o raskidnom (rezolutivnom) uvjetu, kao i odredba čl. 230. ZN o izvršenju i osiguranju obaveza naređenih nasljednicima (legatarima) u opću korist ili u korist određenih osoba. Usporedba naloga s rezolutivnim uvjetom potpuno je opravdana samo u slučaju, kada se govori o momentu stjecanja onoga, što je nasljedniku ili legataru namijenjeno, jer se i kod rezolutivnog uvjeta i kod naloga na x sljedstvo odnosno legat stječe o d m a h u času smrti ostavioca. U pogledu djelovanja nalog i rezolutivni uvjet se ne podudaraju. Ispunjenjem rezo38 Prema čl. 482. švic. grad. zakonika može ispunjenje naloga zahtijevati svatko, tko na tome ima interes, što znači da ispunjenje može tražiti i sam ovlaštenik, u korist kojeg je neposredno određen. U tome se švicarsko pravo razlikuje od njemačkog i austrijskog. Korisnik naloga nema, međutim, ni po švicarskom pravu položaj vjerovnika,, pa mu u slučaju da ispunjenje postane nemoguće, ne pripada odštetni zahtjev (Escher, op. cit., str. 216).
233
Član 88.
/
lutivnog uvjeta namjerna se gubi, dok se ispunjenjem naloga zadržava. Prema tome je n e i s p u n j e n j e naloga izjednačeno s n a s t u p o m rezolutivnog uvjeta. Do gubitka namijenjenog dijela ostavine zbog neispunjenja naloga dolazi samo onda ako se iz oporuke vidi da je na to bila upravljena volja ostavioca. U tom se smislu i treba shvatiti usporedba naloga s raskidnim uvjetom. Gubitak namjene ne nastupa ipso iure, već je za to 39 potreban zahtjev ovlaštenih osoba.( ) 3. Povrat onoga što je nasljednik (legatar) primio mogu u slučaju neispunjenja naloga tražiti u prvom redu one osobe kojima za taj slučaj treba da pripadne odnosni dio ostavine (nasljedstvo ili legat). To su zakonski nasljednici, kada su nalogom opterećeni oporučni nasljednici, zakonski ili oporučni nasljednici, kada je nalog naređen legataru, kao i svaka druga osoba kojoj bi nasljedstvo ili legat pripali, da nema osobe opterećene nalogom. To pravo pripada i nadležnom narodnom odboru ako bi ostavina u slučaju neispunjenja naloga od strane nalogom opterećenih osoba postala općenarodnom imovinom (čl. 8. i 233. ZN). Izvršilac oporuke, ukoliko oporučitelj njegova ovlaštenja nije ograničio, ima pravo i dužnost da se stara za tačno izvršenje oporuke, kako to odgovara volji oporučiteljevoj (čl. 102. ZN). Iz ovog proizlazi da je on ovlašten t u ž b o m t r a ž i t i i s p u n j e n j e naloga.( 40 ) Svakako mii pripada i pravo da od nasljednika traži povrat onoga, što su iz ostavine primili, ako ne ispune nalog kojim su bili opterećeni. U tom bi slučaju ostavina pripala osobama, koje bi u konkretnoj situaciji po zakonskom redu nasljeđivanja bile pozvane na nasljedstvo, ukoliko ne bi bilo mjesta supstituciji ili priraštaju ostalim nasljednicima ili ukoliko oporučitelj nije nešto drugo odredio. Zakonom je, međutim, dana mogućnost da se osobe opterećene nalogom u izvjesnim slučajevima na još jedan efikasniji način prisile na ispunjenje naloga. Ako se, naime, radi o nalogu koji je određen u korist osoba koje nisu sposobne da se same staraju o svojim poslovima ili koji ie određen za postizanje neke općekorisne svrhe, sud neće osobama opterećenim nalogom izručiti pokretne stvari niti će u njihovu korist provesti u zemljišnoj knjizi potrebne upise, dok se ne pruže dokazi da su ti nalozi ispunjeni ili da je njihovo ispunjenje barem osigurano (čl. 230. ZN). 4. Izvršilac oporuke i osobe kojima bi u slučaju neispunjenja naloga pripao odnosni dio ostavine mogu prema odredbi čl. 231. ZN tražiti da sud odredi p r i v r e m e n e m j e r e za osiguranje tog dijela ostavine. 3 9
H a n d l u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 534. Postoji mišljenje da bi i druge određene osobe ili organi (nasljednici ukoliko nisu nalogom opterećeni ili pogodovani; javni organi ako je ispunjenje naloga u općem, javnom interesu) u slučaju neispunjenja naloga mogli od osoba opterećenih nalogom tražiti ne samo povrat namijenjenog dijela ostavine nego ih i t u ž i t i na ispunjenje naloga ( E h r e n z w e i g , op. cit., str. 418, H a n d 1, 1. c, F i n ž g a r, cit. članak, str. 496, S m o l e , cit. članak, str. 216). Njem. grad. zakonik to izričito određuje (§ 2194), a to vrijedi i za švicarsko pravo (vidi notu 38). U Zakonu o nasljeđivanju nemamo za to uporišta. 40
264
Član 88. 5. Nalog se r a z l i k u j e od u'v j e t a u prvom redu po tome što je u pojmu naloga sadržana obaveza na ispunjenje, čega kod uvjeta nema. Između naloga i rezolutivnog uvjeta je razlika još i u tome što se ispunjenjem naloga namjena definitivno zadržava, a ispunjenjem rezolutivnog uvjeta gubi. Između naloga i suspenzivnog uvjeta je razlika u tome, što se kod naloga odmah stječe ono što je nasljedniku (legataru) namijenjeno, a kod suspenzivnog uvjeta je stjecanje namjene odgođeno. Izreka: uvjet suspendira, ali ne sili — nalog sili, ali ne isuspendira, ukazuje na razliku između suspenzivnog potestativnog uvjeta i naloga. Oporučitelj može istu dužnost (teret) za nasljednika ili legatara odrediti u obliku naloga ili uvjeta. Ako nastane sumnja, da li je u pitanju nalog ili uvjet, treba smatrati da se radi o nalogu, jer je to za nasljednika (legatara) manji teret od uvjeta.(41) 6. Nalog se r a z l i k u j e od l e g a t a (čl. 91. ZN) po tome što kod legata postoji osoba koja kao vjerovnik ima pravo tražiti njegovo izvršenje u svoju korist, dok kod naloga nema odnosa vjerovnik — dužnik, pa, prema tome, ni osobe koja bi bila ovlaštena za sebe tražiti ispunjenje. Između jednog i drugog instituta postoji izvjesna sličnost, jer oba predstavljaju teret i obavezu za osobu kojoj su nametnuti. Zbog ove sličnosti između naloga i legata mogu se pojedine odredbe koje vrijede za legat analogno primijeniti i na nalog.(42) To se vidi i iz odredbe čl. 94. ZN, gdje se jednako tretiraju legati i nalozi (»tereti«), kada treba izvršiti njihovo umanjenje zbog povrede nužnog dijela ili zbog toga što vrijednost legata ili naloga koje treba izvršiti legatar, premašuje vrijednost njegovog legata. 7. Nalog se mora i s p u n i t i u r o k u koji je odredio oporučitelj, a ako rok u oporuci nije određen, određuje ga sud na traženje ovlaštenih osoba ili po službenoj dužnosti, ukoliko je nalog određen u korist osoba koje su pod naročitom zaštitom zakona, ili u općem interesu. 8. Pitanje je tumačenja oporuke, da li nalog mora ispuniti samo osoba kojoj je neposredno naređen ili on prelazi i na osobe koje dobivaju nasljedstvo (legat) umjesto onoga koji je njime bio prvobitno opterećen. Pravilo je da kao teret ostavine prelazi i na te osobe. (4S) 9. Nemogući, nedopušteni, nemoralni, nerazumljivi i »protuslovni nalozi — jednako kao i isto takvi uvjeti — smatraju se kao da ne postoje. Vidi o teme naprijed, pod tač. 1—13. Sudska
praksa
1. Odredba oporuke kojom se nalaže legataru da upravlja imovinom ma- . loljetnog nasljednika, iako ovaj imade živog oca koji prema čl. 9. OZORD ima pravo i dužnost upravljati imovinom maloljetnog djeteta, jest nedopušten teret (nalog) po čl. 88. ZN i smatra se kao da ne postoji (Okružni sud Bjelovar Gž 969/58 od 23. IX 1958). 2. Oporuku, kojom je oporučnom nasljedniku naloženo ispunjavanje obaveza već 2a života oporučitelja, mogu zakonski nasljednici pobijati ako 41 42
43
F i n ž g a r, cit. članak, str. 495. F i n ž g a r, cit. članak, str. 496.
F i n ž g a r, 1. c.
265
Član 88 — 89. oporučni nasljednik nije ispunjavao obaveze (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Rev. 55/62 od 8. V 1962, Porodilo 1962/1, br. 12). 3. Nalog u oporuci da nasljednik podigne oporučitelju nadgrobni spomenik nije ostaviočev dug, već nasljednikov teret — čl. 88. stav 1 i čl. 228. stav 2. tač. 4 ZN (Presuda Okružnog suda Novo Mesto P 16/59 od 13. X 1961, potvrđena presudom Vrhovnog suda NR Slovenije Pž 716/61 od 15. XII 1961, odnosno presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 623/62 od 16. VI 1962. bez posebnog obrazloženja, Poročilo 1962/1, br. 13). 4. Svaka obaveza naložena oporukom u granicama dozvoljenog i mogućeg djeluje kao uvjet, ako je to bila namjera oporučitelja. Odredba oporuke kojom se nasljedniku nalaže da ostavioca i njegovu ženu čuva i obrađuje imanje važi kao raskidni uvjet (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 1343/62 od 22. VI 1962, Zb. VII/2—1962, br. 150). O d r e đ e n o s t
n a s l j e d n i k a
i
drugih
k o r i s n i k a
Član 89. Nasljednici, zapisovnici i druge osobe kojima su oporukom ostavljene neke koristi, dovoljno su određeni ako oporuka sadrži podatke na temelju kojih se može ustanoviti tko su oni. 1. Načelo o n e d o p u s t i v o s t i z a s t u p a n j a pri sastavljanju oporuke i određivanju njezinog sadržaja vrijedi u potpunosti i u našem nasljednom pravu, iako u Zakonu o nasljeđivanju nema o tome izričite odredbe, kakva je bila sadržana u pravnom pravilu iz § 564. OGZ. Međutim, iz odredbe čl. 89. ZN vidi se da je naš zakonodavac išao u tom pogledu dalje od austrijskog, jer ovo načelo vrijedi ne samo kod postavljanja nasljednika i određivanja nasljednih dijelova nego i u pogledu svih oporučnih namjena uopće. Dok je prema austrijskom grad. zakoniku dopustiv tzv. distributivni legat, kod kojeg treća osoba ili nasljednik određuje osobu legatara iz određenog kruga osoba i predmet legata, po Zakonu o nasljeđivanju takva oporučna odredba ne bi bila valjana. Ovo je u skladu s njem. grad. zakonikom koji u svom §-u 2065. izričito određuje da ostavilac ni određivanje osobe kojoj nešto n a m j e n j u j e (time je obuhvaćeno ne samo postavljanje nasljednika, nego i ostavljanje legata) ni određivanje predmeta namjene ; ne može prepustiti drugoj osobi. 2. Kod postavljanja nasljednika ili određivanja legatara n i j e pot r e b n o p o i m e n i č n o označivanje osobe kojoj se ostavlja neka korist iz ostavine, ali mora biti moguća o b j e k t i v n a odredivost nasljednika, odnosno legatara prema podacima koje je u oporuci označio sam ostavilac^1) Ne bi, prema tome, bila valjana odredba prema kojoj bi netko treći trebao izvršiti izbor nasljednika ili legatara između više osoba, koje je označio ostavilac, jer bi ovdje pored volje ostaviočeve za određivanje nasljednika ili legatara bilo potrebno i sudjelovanje tuđe v o l j e , a to je nedopustivo. Naprotiv, ako bi ostavilac u oporuci označio, elemente, na osnovu kojih bi se između više osoba koje je on imenovao mogao odrediti nasljednik, takva bi odredba bila valjana, jer podatke o 1
266
H a n d 1 u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 142.
Član 89 — 90. osobi nasljednika, ne bi trebalo tražiti izvan oporuke ni izvan ostavio8 čeve volje. ( ) Isto tako bi bilo dopustivo da treća osoba na osnovu obilježja iz oporuke dade podatke o ličnom imenu nasljednika (legatara), koji podaci ostaviocu nisu bili poznati. Ne bi bila protivna propisu ovog člana oporučna odredba kojom bi ostavilac svoju imovinu ostavio onome, tko ga dohrani i sahrani, jer određenost nasljednika u ovom slučaju, makar i okolnosno, proizlazi iz same oporuke (rješenje V. s. NRH Gzz 108/57 od 17. X 1957). Nasljednik (legatar) je dovoljno određen i onda kada je njegovo postavljenje učinjeno ovisnim o nastupu neke neizvjesne okolnosti (uvjeta — čl. 88. st. 2 i 3 ZN), što vrijedi i za slučaj kada je ostavina ostavljena onoj između više imenovanih osoba, koja ispuni uvjet što ga je postavio oporučitelj. . Sudska praksa Nasljednik je u oporuci dovoljno određen riječima: »ostavljam onome tko me dohrani i sahrani« (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 108/57 od 17. X 1957, Zb. U/3—1957, br. 614). Tumačenje oporuke Član 90. Odredbe oporuke valja tumačiti prema pravoj namjeri oporučitelja. U slučaju sumnje treba se držati onoga što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za osobu kojoj je oporukom naložena neka obaveza. 1. Potreba tumačenja, (interpretacije) postoji ne samo kod primjene. pravnih propisa i pravila nego i kod utvrđivanja sadržaja pravnih poslova, Pojedini građanski zakonici sadržavaju redovito i pravila za tumačenje" pravnih poslova, kako onih među živima (naročito dvostrukih pravnih poslova), tako i pravnih poslova za slučaj smrti. I austrijski grad. zakonik imade pravila za tumačenje pravnih poslova. Prije III' Novele postojao je u tom zakoniku s u b j e k t i v i s t i č k i k r i t e r i j za tumačenje svih vrsta pravnih poslova. U pogledu pravnih poslova među živima vrijedilo je pravilo da se pravni poslovi trebaju tumačiti prema značenju riječi i namjeri pojedine stranke (§ 914. u savezu s § 6. OGZ). Nakon III Novele otpalo je kod tumačenja pravnih poslova među živima ovo subjekti vis tičko mjerilo kao jedino načelo tumačenja i od tog je vremena za utvrđivanje sadržaja ovih pravnih poslova mjerodavna poslovna namjera stranaka i zahtjevi prometnog morala ( o b j e k t i v i s t i č k i k r i t e r i j). (') U pogledu oporuke ostala su, međutim, i nakon III Novele u važnosti pravila tumačenja, koja su se osnivala na subjektivističkom kriteriju (teorija volje). Pored ovog osnovnog načela za tumačenje oporuka austrijski grad. zakonik, a prema njemu i grad. zakonik Srbije, sadržava još niz interpretativnih pravila kojima je svrha da omoguće pronalaženje prave volje oporučiteljeve za razne situacije, kada se 1 2
Isp. V u k o v i ć , op. cit., knjiga II, str. 302. B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 243. 267
Član 90. oporučitelj nije dovoljno precizno izrazio. Naravno, da su ovi zakonici na taj način pali u kazuistiku, zbog čega sud pri istraživanju prave volje oporučiteljeve nije imao dovoljno slobode. 2. Odredbom stava 1 ovog člana postavljeno je osnovno pravilo za tumačenje oporuke, kojim je usvojeno subjektivističko načelo tumačenja. Ovo pravilo, koje predstavlja opću normu, daje pri tumačenju oporuke prioritet volji ostavioca; ako se nesumnjivo utvrdi što je ostavilac htio postići nekom oporučnom odredbom, onda tu odredbu treba u potpunosti provesti, ukoliko je ono što se njom određuje moguće i dopustivo. Prioritet volje ostavioca istaknut je na više mjesta u Zakonu o nasljeđivanju. Vidi, na primjer, čl. 51. st. 3, čl. 142. i čl. 145. st. 4 ZN. Tumačiti oporuku prema p r a v o j n a m j e r i oporučitelja znači tražiti smisao i značenje onoga što je oporučitelj izjavio. Nije bitno, kakav je izraz oporučitelj upotrijebio, već što je htio postići. Zato je pri istraživanju prave namjere oporučitelja, naročito kada se pojavi sumnja o značenju i smislu pojedine oporučne odredbe, potrebno ocjenjivati oporuku kao cjelinu. Cesto, naime, sama oporuka sadržava koristan materijal za tumačenje pojedine njene odredbe, tako da se iz sklopa različitih, naoko međusobno neovisnih odredaba, može izvesti misao kojom se rukovodio oporučitelj. (2) Tumačenje se može odnositi samo na ono što je u oporuci sadržano. Oporuka je, prema tome, jedini izvor tumačenja. Korištenje drugim izvorima podataka izvan oporuke dopustivo je samo onda kada iz teksta, formulacije neke oporučne odredbe proizlazi dvojba o onomu, što je oporučitelj htio odrediti. U takvim se dvojbenim slučajevima prava namjera oporučiteljeva može ustanovljivati i indicijelnim putem, tj. iz činjenica koje nisu vidljive iz same oporuke, ali pomoću kojih je moguće stvoriti zaključak o onome, o čemu se oporučitelj na manjkav način izrazio. Tako se može preko ostaviočevih pisama, dnevnika ili usmenih izjava ustanoviti, kakav je bio njegov odnos prema određenim osobama ili njegovo shvaćanje i stav prema izvjesnim pitanjima koja treba razjasniti u vezi s pojedinim oporučnim odredbama. Ako, na primjer, ostavilac ostavi legat »svom sinovcu«, a imade ih dva, onda se iz njegovih izjava koje je izvan oporuke dao 2a svog života ili iz njegovog držanja i odnosa prema jednom i drugom sinovcu može zaključivati o kojem se od njih radi. Ovakvo postupanje ne bi bilo protivno odredbi čl. 89. ZN, jer se tu ne radi o traženju bitnih podataka o osobi legatara izvan oporuke, već samo bitni podaci iz oporuke upućuju na izvjesne okolnosti koje se mogu uzeti u obzir kod tumačenja oporuke. B i t n i s a d r ž a j o p o r u k e n e m o ž e se, međutim, t u m a č e n j e m d o p u n j a v a t i . f ) Ako ostavilac propusti uopće da odredi osobu kojoj ostavlja legat ili ako osobu legatara, doduše, odredi, ali ne označi predmet legata, takva odredba nema nikakvog učinka, jer se ono što ovdje manjka, ne može tumačenjem nadomjestiti. Isto se tako n e mogu t u m a č e n j e m n a d o m j e s t i t i f o r m a l n i n e d o s t a c i 2~]Escher, op. cit, str. 91; H a n d l u Klangovu Komentaru, sv. II/l, str. 122. 3 L. M a r k o v i ć , op. cit., str. 227. 268
Član 90. o p o r u k e ; pretpostavka tumačenja jest postojanje u formalnom i materijalnom pogledu valjane izjave posljednje volje. 3. Većina suvremenih građanskih zakonika preuzela je iz rimskog prava načelo, prema kojem u slučaju kada su moguća različita tumačenja o sadržaju izjave posljednje volje treba, u slučaju sumnje prihvatiti ono tumačenje, kod kojeg se odnosna oporučna odredba može najuspješnije održati na snazi. Taj f a v o r t e s t a m e n t i rimskog prava, s blagonaklonim, dobrostivim tumačenjem oporuke (benigna interpretatio) bio je prihvaćen i u austrijskom građanskom zakoniku (§§ 558. in fine i 655), a donekle i u bivšem srpskom nasljednom pravu (§ 450. Srbij. grad. zakonika). Osnovna je ideja ovog shvaćanja, da će u pravilu, i slobodnija interpretacija oporuke više odgovarati oporučiteljevim intencijama, nego da oporuka ostane bez učinka. (4) U našem nasljednom pravu načelo favoris testamenti dolazi samo djelomično do izražaja. Ono je sadržano najprije u odredbi stava 1 ovog člana, kojom se kod tumačenja oporuke daje prioritet pravoj volji oporuatelja. Favor testamenti proizlazi i iz odredaba Zakona o nasljeđivanju u smislu kojih se pojedine oporučne odredbe načelno smatraju međusobno neovisnima, tako da u slučaju nevaljanosti ili nedjelotvornosti jedne od njih, ostale ostaju na snazi, ukoliko oporučitelj za takav slučaj nije što drugo predvidio (čl. 65. st. 4, čl. 74, 81, 106. st. 1 ZN). Međutim, s obzirom na odredbu stava 2 ovog člana načelo favoris testamenti je znatno oslabljeno, jer se kod tumačenja oporuke u slučaju sumnje prednost daje zakonskim nasljednicima, a ne oporučnim, ako između njih postoji spor o značenju neke oporučne odredbe. Pretpostavlja se, naime, da se ostavilac, kada se nije jasno i određeno izrazio, htio prikloniti onom rješenju, na koje u danoj situaciji upućuju pravila o zakonskom nasljeđivanju. Pravilo tumačenja oporuke iz stava 2 ima prema onome iz stava 1 s u p s i d i j a r n i , značaj.(5) Sud treba, prema tome, u prvom redu tumačenjem ustanoviti pravu namjeru (volju) oporučitelja. Ako, međutim, i nakon brižljive ocjene izjave izražene u oporuci, kao i drugih okolnosti koje mogu objasniti pravu volju oporučitelja, ostane sumnja o tome, što je bila njegova prava volja, onda pitanja koja se u konkretnom slučaju pojavljuju treba riješiti na način povoljniji za zakonskog nasljednika odnosno za osobu kojoj je oporukom naložena neka obaveza (legat, malog). Kada, dakle, postoji mogućnost različitih tumačenja oporuke, sud se, u slučaju spora, ne smije opredijeliti za jedno tumačenje samo zato, što ocjena činjenica daje prevagu u prilog tog tumačenja, ukoliko »činjenice nisu takve da sa sigurnošću upućuju na određeni smisao sadržaja oporuke, već ostavljaju sumnju da bi volja ostavioca mogla imati i drugi smisao« (rješenje S. v. s. Gz. 107/56 od 10. V 1957.). 4. Kad se između nasljednika i drugih učesnika u ostavinskom postupku pojavi s p o r o t u m a č e n j u oporuke, treba razlikovati, da li je među njima s p o r n a s a m o o c j e n a izraza, kojima je formulirana • E s c h e r , op. cit., str. 92. 5 B 1 a g o j e v i ć, op. cif:., str. 248. 269
Član 90 — 91. neka oporučna odredba ili su s p o r n e i o k o l n o s t i , iz kojih se indidjelnim putem nastoji izvesti zaključak o ostaviočevoj pravoj volji. U prvom će slučaju sam ostavinski sud raspraviti i riješiti pitanje tumačenja oporuke kao pravno pitanje (čl. 223. st. 3 ZN), jer će se kod toga služiti samo pravilima o tumačenju oporuke i logičkim zaključivanjem. U drugom slučaju ostavinski sud mora prekinuti ostavinsku raspravu i stranke uputiti na parnicu, jer se tu radi o spornim činjenicama koje se moraju dokazivati (čl. 223. st. 1 ZN). Vidi objašnjenja uz čl. 223. ZN. Sudska praksa 1. Pravno načelo po kome se uzdržavanje ne može tražiti za proteklo vrijeme prije tužbe (nemo pro praeterito alitur) primjenjuje se i u slučaju kad je oporukom određeno da nasljednik uzdržava drugoga (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1559/56 od 1. XI 1956, Zb. 1/3—1956, br. 659). 2. Kod tumačenja oporuke, osim same izjave u oporuci, tj. riječi koje su u izjavi upotrijebljene, treba uzeti u obzir i druge okolnosti pogodne da objasne pravu volju oporučitelja. Pri tom sud, kao uvijek kada utvrđuje činjenice, slobodno ocjenjuje dokaze, ali je dužan imati u vidu pravilo materijalnog prava iz člana 90. ZN, prema kojem se u sumnji treba držati onoga što je povoljnije za zakonske nasljednike (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Gz 107/56 od 10. V 1957. Zb. U/2—1957, br. 355). 3. Vidi i odluku pod br. 3. uz čl. 243. ZN.
IV. ZAPISI (LEGATI) Sadržaj
zapisa
Član 91. Oporučitelj može ostaviti oporukom jednu ili više određenih stvari ili neko pravo određenoj osobi, ili naložiti nasljedniku ili kojoj drugoj osobi kojoj nešto ostavlja da iz onoga što joj je ostavljeno dade neku stvar određenoj osobi, ili da joj isplati svotu novaca, ili da je oslobodi nekog duga, ili da je uzdržava ili uopće da u njezinu korist nešto učini ili da se uzdrži od nečega ili da nešto trpi. Takvom se namjenom u pravilu ne postavlja nasljednik; takva se namjena naziva zapis (legat), a osoba kojoj je namijenjena naziva se zapisovnik (legatar). 1. Z a p i s (legat) je k o r i s t koju je oporučitelj pravovaljanom izjavom posljednje volje namijenio nekoj osobi iz ostavine ili iz onoga, što je ostavio nekom nasljedniku ili legataru ne postavljajući time tu osobu za svoga nasljednika. Legat je, u pravilu, b e s p l a t n a namjena neke stvari ili prava. Element darovanja (animus donandi), iako je osobina legata, nije njegova bitna karakteristika, jer se legat ne mora uvijek sastojati od imovinske koristi. To proizlazi odatle što je legat singularna sukcesija mortis causa, za keju, kao i za nasljeđivanje, vrijedi odredba čl. 2. ZN, tj. da predmetom nasljeđivanja mogu biti stvari i prava. Zakon ne određuje da stvari i prava 270
koja su predmet nasljeđivanja moraju imati imovinsku,(novčanu) vrijednost, jer je moguće nasljeđivanje i neimovinskih prava. (Vidi o tome objašnjenja uz čl. 2. ZN). Osnovno je da se neka korist, pa i samo nioralna, za legatara može pretpostaviti^1) Legat s nasljedstvom ima zajedničko to, što se i on temelji na odredbi p o s l j e d n j e v o l j e , i vrijedi samo kao odredba za s l u č a j s m r t i ostaviočeve.(2) Ako to nije, onda se radi o nekom drugom pravnom poslu. Legat, kao i nasljedstvo, pripada o d r e đ e n o j osobi. Ako ta osoba ne bi bila unaprijed određena, ne bi se radilo o legataru, nego o nalogu , (čl. 88. st. 1 ZN). 0 razlikovanju legata od nasljedstva vidi objašnjenja uz ČL 86. ZN, pod tačkom 2. Svaka singularna sukcesija mortis causa ne mora biti ujedno i legat. Ima sukcesija koje počivaju na zakonu, a ne na volji ostaviočevoj, na primjer, kod izdvajanja predmeta kućanstva po čl. 38. ZN, tzv. »zakonski pr&legat«. Ni svaki legat ne predstavlja istovremeno singularnu sukcesiju, na primjer, kad je legatar pored namijenjene mu koristi dužan nešto učiniti, trpjeti ili propustiti. Legatar u odnosu na predmet legata nije nasljednik. U času smrti ostaviočeve on ne stječe nikakva stvarnopravna ovlaštenja na stvari ili pravu koje mu je ostavljeno, stoga nije ovlašten, da poput vlasnika, vinIćaćionom tužbom od trećih osoba traži izručenje legiranih stvari.(8) Legatar postaje v l a s n i k legiranih stvari na način koji je propisan i sjećanje vlasništva po pravilima imovinskog prava. Vlasništvo pokretnih stvari legatar stječe kad mu budu predane, a vlasništvo na nekretninama stječe, u pravilu, upisom u zemljišne knjige. U pogledu nekretnina koje nisu upisane u zemljišne knjige steći će vlasništvo prijenosom tapije (gdje takav sistem postoji), odnosno polaganjem isprave kod kotarskog suda. 2. S obzirom na sadržaj i način ispunjenja, postoje više vrsti legata: a) I n d i r e k t n i (posredni) legat postoji kad oporučitelj određenoj osobi, jednom nasljedniku ili nekolicini, ili nekome kome je nešto namijenio za slučaj smrti, naloži da iz o n o g a š t o mu je o s t a v l j e n o dade neku stvar ili novac određenoj osobi, ili da uzdržava takvu osobu, ili da učini što u njezinu korist, odnosno da se uzdrži od nečega na što bi imao pravo, ili da nešto trpi, dopusti ili propusti što inače ne bi bio dužan. Odlučno je da se legat odnosi na neku određenu korist.(4) Ta se korist mo^že sastojati i u tome da nasljednici nešto učine ili dadu što bi inače bio 1
L. M a r k o vic, op. cit, str. 258; F i n ž g a r , op. cit., str. 56, tako i »Objašnjenja« na str. 136. Naprotiv B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 256, smatra da legat treba da ima »imovinsku vrijednost«, da predstavlja »imovinsku korist«. Švicarski (art. 484) i njemački (§ 1939) grad. zak izričito određuju da legat treba da ima imovinsku korist. 2 L. M a r k o v i ć, loc. cit. 3 Dr Z. Z a n i n o v i ć, prikaz Zak. o nasljeđivanju u Odvjetniku, br. 9/55, str. 4. Vidi i objašnjenje uz čl. 86. pod tač. 2. 4 Legat ne mora uvijek predstavljati povećanje imovine na strani legatara, čega npr. nema u slučaju legiranja duga (legatum debiti). Vidi Escher, op. cit. str. 228. 271
Član 91.
-
dužan učiniti ili dati sam legatar (na primjer, da umjesto legatara uzdržavaju neku osobu i si.). Dužnost ispunjenja legata kod indirektnog legata tereti osobu određenog nasljednika ili primaoca kakve koristi iz ostavine i pada na teret nasljednog dijela toga nasljednika (čl. 92. st. 1 ZN). Ako je izvršenje legata naloženo nekolicini osoba, a da pri tome nije određeno u kome dijelu svaka od njih treba pridonijeti ovoj dužnosti, svaka odgovara razmjerno dijelu ostavine koji mu pripada (čl. 92. st. 2 ZN). b) D i r e k t n i , neposredni legat postoji kad ostavilac oporukom n e p o s r e d n o iz ostavine ostavi jednu ili više individualno o d r e đ e n i h stvari ili neko pravo određenoj osobi koju nije postavio za svoga nasljednika, a da kod toga nije odredio koji je nasljednik dužan ispuniti legat (čl. 92. st. 3 ZN). Neposredni, direktni legat izvršuje se neposredno iz o s t a v i n e . Kod direktnog legata nasljednici ne odgovaraju pojedinačno za izvršenje legata, nego uvijek kao ej e l i n a , u razmjeru svojih nasljedničkih dije1lova (čl. 92. st. 3 ZN). Ako se predmet direktnog legata nalazi u ostavku, za izvršenje brine se, u pravilu, izvršilac oporuke (čl. 102. ZN) ili onaj nasljednik koji u ime ostalih vrši poslove upravljanja ostavinom (čl. 148. ZN), ili privremeni staralac ostavine (čl. 134. i čl. 146. st. 4 ZN), i to uvijek u ime nasljednika kao cjeline.(3) 3. Legat može biti ostavljen određenom nasljedniku ili suriasljedniku p o r e d nasljednog dijela, tzv. prethodni legat ili p r e l e g a t (čl. 52. ZN). U tom slučaju nasljednik se u pogledu legirane stvari smatra 1 e g a t a r o m . Namijenjeni legat ne u r a č u n a v a mu se u nasljedni dio, a za dugove ostaviočeve odgovara samo u vrijednosti nasljednog dijela ne uzimajući u obzir vrijednost prelegata. Ako se legat prema odredbi oporučitelja treba uračunati u nasljedni dio (čl. 52. ZN), kod utvrđivanja opsega odgovornosti za ostaviočeve dugove, uzima se u obzir i vrijednost legiranih stvari, a predmet se legata smatra sastavnim dijelom nasljednog dijela. U tom se slučaju ova imovina ne tretira kao legat, nego kao nasljedni dio. (Vidi objašnjenja uz čl. 53. ZN). 4. Ostavilac može l e g a t a r u naložiti da iz onoga što mu je ostavio ili namijenio dade nešto drugoj osobi. To je i s u b l e g a t . Ovakav legat tereti legatara, tj. osobu kojoj je legat namijenjen. Oporučitelj može svakog legatara opteretiti nalogom, a može odrediti u v j e t e pod kojima legatar stječe pravo na legat i r o k o v e u kojima se legat treba ispuniti na isti način i pod istim pretpostavkama kako je to određeno u pogledu stjecanja nasljedstva (vidi čl. 88. ZN i tamo dana objašnjenja). 5
I kod direktnog legata radi se o da r a n a c i o n o m legatu, tj. potraživanju koje se može realizirati samo protiv nasljednika, a ne protiv ostavine ili trećih osoba. U našem nasljednom pravu nije prihvaćen institut vinđikacionog legata, koji je ranije postojao na biv. vojvođanskom pravnom području, a prema kome je legatar imao ovlaštenje, da je mogao neposredno vindikacionom (vlasničkom^ tužbom, zahtijevati izručenje predmeta direktnog legata od držaoca stvari. 272
|
Član 91. 5. P r e d m e t o m legata mogu bdti sve stvari i prava koja se nalaze u p r o m e t u i koje imaju neku vrijednost. Ovamo dolaze radnje, propuštanja i tome slično. Jednom riječju, sve ono što za legatara može pretpostavljati neku vrijednost, a što inače može biti predmetom obligacije. Ne može biti predmetom legata ono, što se ne može ispuniti ili učiniti, što je fizički nemoguće ili pravno nedopušteno. Ne vrijedi zapis stvari koja • je izvan prometa ili stvari koje nema (čl. 97. ZN). Predmetom legata mogu biti ne samo stvari i prava iz ostavine nego i stvari koje su vlasništvo n a s l j e d n i k a ili druge zapisom opterećene |; osobe, pa i stvari legatarove (u slučaju sublegata). T u đ e stvari, u pravilu,' ne mogu biti predmetom legata, osim ako ih po oporučiteljevoj odredbi treba pribaviti za legatara, tj. ako je ostavilac odredio da se u korist legatara »nešto učini«, što u stvari predstavlja legat činidbe. Ako se određene stvari ne mogu nabaviti po uobičajenoj f cijeni, korisniku legata pripada vrijednost one stvari koju ona ima u času smrti ostaviočeve. I ostaviočeva p o t r a ž i v a n ] a mogu biti predmetom •legata: a ) potraživanja koja oporučitelj ima p r e m a t r e ć i m o s o b a m a (legatum nominis); nasljednik, odnosno osoba koja je dužna izvršiti legat, dužna je c e d i r a t i , ustupiti legataru dotična potraživanja. Nasljednik, t * međutim, ne odgovara za istinitost ni za naplativost tih potraživanja. Ako su predmetom legata potraživanja bez posebnog označenja, smatra se da I se radi o novčanim tražbinama ili o tražbinama koje se odnose na druge I' zamjenjive stvari, a ne o onima koje proizlaze iz stvarnopravnih odnosa;( 6 ) •b) potraživanja koja l e g a t a r d u g u j e oporučitelju (legatum liberationis). Nasljednik, odnosno osoba koja je dužna izvršiti legat, dužna , • je legatara o s l o b o d i t i plaćanja glavnice i kamata, tj. oprostiti mu dug i s tim u vezi vratiti predmete uzete u zalog, dozvoliti brisanje hipo• teke, vratiti mjenicu, obveznicu i t. si. Ako je legatar ne znajući za oslo|- bođenje od duga određeno legatom ipak platio dug, treba mu se vratiti | sve što je solvendi causa platio. Oprost duga odnosi se na sve dugove koji 1 su postojali u času kad je odredba o legatu učinjena, osim ako je volja f , oporučiteljeva bila, da se legatom oproste i oni dugovi koji su kasnije nastali. U svakom slučaju potrebno je da dug p o s t o j i u času ostaviočeve smrti. Ako je ostavilac sam naplatio dug, smatra se da je odredba o legatu time opozvana, osim ako iz oporučiteljeve izjave ne bi što drugo i*: proizlazilo. Ne smatra se da je oprošten dug ako se legat odnosi samo na ukidanje založnog prava ili danog jamstva. Legatom se može odrediti i o d g a đ a n j e rokova plaćanja legatarevog duga oporučitelju, što u stvari predstavlja prolongaciju kod koje se kamati ipak moraju plaćati. 6. Za v a l j a n o s t legata traži se: a) sposobnost oporučitelja, b) pravovaljana izjava posljednje volje, c) sposobnost (dostojnost) iegatara za !: nasljeđivanje. 6 I. M a u r o v i ć , u Nacrtu, sv. V, str. 62; R a p p a p o r t u Klangovom Komentaru, sv. II/l, str. 455.
|g
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
273
Član 91. a) S p o s o b n o s t oporučiteljeva treba da bude ona koja se traži za pravljenje valjane oporuke. Za ovo je sposobna svaka fizička osoba sposobna za rasuđivanje, koja je navršila 16 godina života (čl. 64. st. 1 ZN). b) Legat može biti namijenjen samo p r a v o v a l j a n o m izjavom p o s l j e d n j e volje. Izjava posljednje volje, kojom je ostavljen ili namijenjen legat, ne smije imati nedostataka u volji oporueitelja (čl. 66. ZN). Ona mora biti sastavljena u obliku propisanom u zakonu, koji se traži za sastav oporuke i pod uvjetima predviđenim zakonom (čl. 67. ZN). Odredba čl. 108. ZN o ništavosti ugovora o nasljeđivanju odnosi se i na legate.(7) Prema tome, legat se može namijeniti samo o p o r u k o m . Oporučitelj ne mora i m e n o v a t i osobu legatara. Dovoljno je da odredba o legatu sadrži podatke na temelju kojih se može ustanoviti kome je legat namijenjen (čl. 89. ZN). Ostavilac može namijeniti legat svojim srodnicima bez bližeg označenja, ili osobama koje se nalaze kod njega zaposlene (tzv. kolektivni legat).(8) Odredbe oporuke o legatu treba t u m a č i t i prema pravilima iz čl. 90. ZN. U slučaju sumnje treba se držati onoga što je povoljnije za onerata (čl. 90. st. 2 ZN). c) Legatar mora biti s p o s o b a n za nasljeđivanje u času s m r t i ostaviočeve jednako kao i svaki nasljednik. Legatar mora biti živ u času delacije (čl. 130. st. 1 ZN), ili bar da je u to vrijeme bio začet, pod uvjetom da se živ rodi (čl. 130. st. 2 ZN). Ako legatar umre i z a ostavioca, šLiggat Prelazi_na_ " Legat može biti namijenjen i pravnoj osobi, jer je pravnim osobama priznato pravo i sposobnost za oporučno nasljeđivanje (čl. 130. st. 3 ZN). Isto tako legat može biti namijenjen postizanju neke dopuštene svrhe (čl. 87. st. 1 ZN) ili osnivanju zadužbine (čl. 87. st. 2 ZN). Vidi o tome uz čl. 87. ZN, pod tač. 1. i 4. Legatar mora biti d o s t o j a n za nasljeđivanje (čl. 131. ZN). Ako razlog nedostojnosti nije oprošten (čl. 131. st. 2 ZN), legat pada (čl. 96. ZN). Kod legata ne dolazi, dakle, do primjene odredba čl. 132. st. 1 ZN. pa potomci nedostojnog legatara ne stječu pravo na legat umjesto njega. Legat pada i u slučaju kad se legatar o d r e k n e legata (čl. 96. ZN). Ovo bez obzira da li se radi o odricanju u svoje ime ili u ime svoga potomstva (čl. 136. st. 2 ZN). Nasljednik koji se odrekao prava nasljedstva može ipak primiti legat, budući da legat može biti namijenjen i osobama koje 7 Međutim, prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, u prijašnjim partikularnim propisima ovo pitanje bilo je riješeno na različite načine. Dok je po propisima OGZ-a bila isključena mogućnost konstituiranja legata na temelju ugovora (pogodbe, § 602), dotle je na području važenja Srp. grad. zakonika bilo moguće zasnivanje legata i na temelju ugovora, jer u taj zakon nije bila preuzeta odredba § 602. OGZ (L. M . a r k o v i ć , op. cit, str. 390). 8 U Zakonu o nasljeđivanju nema u tom pravcu odredaba interpretativne naravi sličnih onima koje je sadržavao OGZ (u prav. pravilima iz § 682. i § 683.). Prema naravi stvari pod s r o d n i c i m a smatraju se zakonski nasljednici najbližeg nasljednog reda; pod z a p o s l e n i m osobama, one koje se u času ostaviočeve smrti zateknu u radnom odnosu s ostaviocem.
274
član SI. nisu nasljednici. Ako bi se nasljednik, kome je namijenjen legat, htio odreći samo prava na legat, mora dati posebnu i z j a v u o odricanju samo cd prava na legat u smislu cl. 221. st. 3 ZN. Odricanje od prava na legat u korist o d r e đ e n o g n a s l j e d n i k a ili legatara nije moguće u ostavinskom postupku. Odredba čl. 139. st. 2 ZN odnosi se samo na odricanje (ustupanje) nasljednog dijela u korist sunasljednika. Legatar, međutim, može ugovorom zasnovati obavezu da predmet legata ustupi drugoj osobi (nasljedniku, kojem legataru ili nekoj trećoj osobi), ali ova njegova obaveza dolazi do izražaja nakon što je ostvario svoje pravo na legat (analogno odredbi čl. 149. st. 3 ZN). 7. Legatar stječe p r a v o na l e g a t , u pravilu, u t r e n u t k u smrt a'ostaviočeve. Tim momentom legatar stječe samo o b l i g a t o r n i zahtjev, p o t r a ž i v a n ] e prema nasljednicima. Stjecanje ovog prava nastaje po samom zakonu. Legatar stječe ovo pravo često i bez svoga znanja, ali ne i protiv svoje volje. Ako se legatar do svršetka ostavinske rasprave n i j e o d r e k a o legata, ili nije dao izjavu o primanju legata, ili nije dao nikakvu izjavu, smatra se da je p r i h v a t i o legat, tj. da je u času smrti ostaviočeve s t e k a o p r a v o na legat. Izjava o primanju legata nije, dakle, obavezna. Ako pravo na legat ne bude osporeno od strane osoba koje su dužne ispuniti legat, ili ako se legatar riije valjanom izjavom odrekao legata, sud će rješenjem o legatu ili rješenjem o nasljeđivanju utvrditi da je legataru pripalo pravo na legat, sadržaj tog legata, kao i osobe koje su ga dužne ispuniti (čl. 228. st. 2 tač. 5. i čl. 232. ZN). Od pravila da legatar stječe pravo na legat već u času otvaranja nasljedstva, tj. u času smrti ostaviočeve, postoje i z u z e c i . Ako je legat ostavljen osobi koja je tek z a č e t a , a nije bila rođena u času otvaranja - nasljedstva, ova osoba stječe pravo na legat tek od momenta svog rođenja. Kod legata koji su u v j e t o v a n i suspenzivnim uvjetom ili vezani uz odgodni r o k , stjecanje prava na legat ovisi o ostvarenju uvjeta odnosno o isteku roka. Osoba kojoj je legat namijenjen može dati izjavu o primanju legata ili o odricanju od prava na legat tek p o s l i j e s m r t i ostaviočeve. Iz, jave dane prije toga ne vrijede. Prijem legata ili odricanje od prava na legat, kao i prijem ili odricanje od nasljedstva ne mogu biti djelomični ni dani pod uvjetom (čl. 139. st. 1 ZN). Izjava se mora odnositi na legat u cjelini, pa ne vrijedi izjava koja bi se odnosila samo na njegov dio.(9) Ako ima više legatara, svaki od njih samostalno odlučuje o primanju • ili odricanju od prava na legat. Ako je oporučitelj tako vezao legate da ," se moraju zajednički primiti, potrebno je da su svi legatari prihvatili legat. Odricanje ma i jednoga od njih ima učinak da legat nije primljen. |u Ako je legat ostavljert nekolicini osoba nepodijeljeno ili svima na ravne (jednake) dijelove, u slučaju ako jedan od legatara ne primi svoj udio u legatu, taj će udio pripasti ostalim kolegatarima.(10) Oporučitelj može ostaviti legat i osobi koja je i s k l j u č e n a od nasljedstva (čl. 47. st. 1 ZN), ili koja je l i š e n a nužnog dijela u korist potomaka (čl. 5Q. st. 1 i 2 ZN). Ovo stoga što isključenje od nasljedstva (čl. 9 10
L. M a r k o v i ć, op. cit, str. 267. L. M a r k o v i ć , op. cit., str. 267. 275
Član 91. 47. st. 2 ZN) i lišenje nužnog dijela (čl. 50. st. 1 ZN) može biti i djelomično. Isključenje od nasljedstva i lišenje nužnog dijela u korist potomaka, u pravilu, ne o d n o s i se na l e g a t e , osim ako je to oporučitelj i z r i č i t o odredio. Kod legata moguće su i dopuštene s u p s t i t u c i j e , na isti način kako je to predviđeno u pogledu nasljednika (čl. 85. st. 1 i 2 ZN). Oporučitelj može odrediti drugu osobu kojoj će pripasti pravo na legat, ako legatar, kome su stvar ili pravo namijenjeni, u m r e prije ostavioca, ili se o d r e k n e p r a v a na legat, ili postane n e d o s t o j a n za nasljeđivanje (čl. 85. st. 2 ZN). Ako oporučitelj nije odredio supstituta za slučaj legatarove ranije smrti, njegove nedostojnosti ili odricanja od prava na legat, legat p a d a (čl. 96. st. 1 ZN). Prema tome, kod legata pravo predstavljanja' (ČL_1L_ZN) ne dolazi u obzir. " Kod "legata moguća je" t r a'HTniTiTJa7~Ova nastaje ako je osoba kojoj je legat namijenjen d o ž i v j e l a čas ostaviočeve smrti, ali je u m r l a prije nego što se izjasnila o primanju ili odricanju od prava na legat (čl. 137. ZN). U tome slučaju pravo prijema ili odricanja od prava na legat p r e l a z i na l e g a t a r o v e n a s l j e d n i k e budući da se pravo na legat smatra imovinskim, nasljedivim pravom. Ako legatar ima više nasljednika, svaki za sebe može samostalno primiti legat ili ga se odreći.(n) U tom slučaju svi se oni smatraju jednom osobom, a legat s k u p n i m (kolektivnim). Odricanjem jednog legatarovog nasljednika ostali (legatarovi) nasljednici ne gube pravo da naslijede legat. Njima p r i r a š ć u j e dio onoga koji se odrekao nasljedstva. U .slučaju ako l e g a t a r um re pj^je ostavioca, o d r e k n e se prava na legat ili jeliS3ogto|an7"predniet legata ostaje osobi koja ga ie bila dužna izvršitLako iz same oporuke što drugo ne proizlazi (čl. 96. st. 2 ZN). Kođ'direktnog legata koji se izvršuje iz ostavine, predmet legata ostaje ostaviočevim z a k o n s k i m nasljednicima, u razmjeru njihovih nasljednih dijelova (analogija iz čl. 142. ZN). Do akrescencije (priraštaja) u korist ostalih legatara može doći izuzetno, npr. ako je isti predmet legata namijenjen nekolicini legatara zajedno (kolegatari), pa jedan od njih otpadne. Oporučitelj može namjenjujući legat određenoj osobi, za njegovog supstituta odrediti jednog od legatara. 8. Za stjecanje v l a s n i š t v a na stvarima, koje su legataru namijenjene legatom, potreban je uvijek poseban akt nasljednika koji je opterećen dužnošću da ispuni legat. Ovim aktom, tj. predajom stvari ili prijenosom odnosno ustupom prava, nasljednik odnosno osoba koja je dužna ispuniti legat, prenosi pravo vlasništva na legatara i time ispunjava svoju dužnost prema legataru. Ovo stoga, jer je po članu 135. ZN u času smrti ostaviočeve ostavina prešla na nasljednika i tako se spojila s njegovom imovinom. Kod posrednog (indirektnog) legata ovaj će akt izvršiti onaj nasljednik iz čijeg se nasljednog dijela ili druge njegove imovine treba ispuniti sadržaj legata. u Vidi i pravno pravilo iz § 689. OGZ i L. M a r k o v i ć , op. cit., str. 267. Protivno Z. Z a n i n o v i ć , u prikazu Zak. o nasljeđivanju u Odvjetniku, br. 9/55. 276
Član 91 — 92. Kod direktnog (neposrednog) legata predaju stvari legataru može ponekad umjesto nasljednika ili izvršioca oporuke izvršiti sam ostavinski sud, na temelju pravomoćnog rješenja o legatu (čl. 232. ZN), odnosno rješenja o nasljeđivanju (čl. 228. tač. 5. ZN). To vrijedi u slučaju ako je predmet legata pohranjen kod suda ili kod čuvara, ili ako se radi o nekretnini (čl. 230. ZN). U posljednjem slučaju rješenje o nasljeđivanju ili legatu treba se po službenoj dužnosti upisati u zemljišnim knjigama. Ovim upisom prenosi se vlasništvo legiranih stvari s ostavioca neposredno na legatara, pri čemu nije potrebno, radi uspostavljanja niza zemljišnoknjižnih prethodnika, izvršiti upis prvo na nasljednike, a iza toga na legatare, jer se pretpostavlja da su nasljednici suglasni s ovim upisom. 9. Odredba o legatu unosi se u izreku (dispozitiv) r j e š e n j a o nas l j e đ i v a n j u (čl. 228. st. 2 tač. 5. ZN). Određivanje legata predstavlja ograničenje, opterećenje nasljedstva, odnosno nasljednog dijela određenih ili svih nasljednika ili osoba koje primaju kakvo pravo ili imovinu iz ostavine (čl. 92. ZN). Nasljednici su dužni ispuniti legat na zahtjev legatara. Ako je oporučitelj ispunjenje legata postavio nasljedniku kao u v j e t za nasljeđivanje (čl. 88. ZN), nasljednik će steći nasljedstvo tek kad ispuni taj legat. Ako je legat ostavljen osobama koje nisu nikako ili koje nisu potpuno s p o s o b n e da se same brinu o svojim poslovima čl. 177. ZN) ili ako je legat namijenjen postizanju neke općekorisne svrhe ili osnivanju zadužbine, nasljednici moraju prethodno pružiti d o k a z o izvršenju ili o osiguranju obaveza koje su im naložene. Bez toga se ne mogu izvršiti upisi u zemljišnoj knjizi (čl. 230. i čl. 232. st. 2 ZN), o čemu ostavinski sud vodi računa po službenoj dužnosti. Odredba o legatu može biti sadržana i u p o s e b n o m r j e š e n j u o 'I legatu (čl. 232. ZN), čije donošenje dolazi u obzir ako prije donošenja V rješenja o nasljeđivanju i dovršenja ostavinske rasprave, nasljednici ne ospore pravo na legat. Ovo rješenje donosi ostavinski sud samo na posebno t r a ž e n j e legatara. Sudska praksa Ako je prema rješenju o nasljeđivanju iz godine 1928, odnosno na temelju presude iz godine 1956, nasljednik dužan platiti legataru vrijednost jednog para volova, novčani se iznos određuje prema vrijednosti stvari u vrijeme dospjelosti, a ne prema vrijednosti u vrijeme plaćanja. Šteta na razlici namiruje se zateznim kamatima (Vrhovni sud NR Slovenije Gs rev. 219/58, Pravosodni bilten br. 3—4/59, str. 34). Tko je đ u z a n iz vrši ti
zapis
Član 92. Na temelju oporuke zapisovnik ima pravo tražiti izvršenje zapisa od osobe kojoj je oporukom naloženo da zapis izvrši. Ako je izvršenje zapisa naloženo nekolicini, svaki odgovara razmjerno dijelu ostavine koji dobiva, osim ako se iz oporuke može zaključiti da je oporučitelj htio da oni odgovaraju na drugi način. 277
Član 92.
;
Ako je oporučitelj propustio odrediti tko je dužan izvršiti zapis, obaveza izvršenja leži na svim zakonskim i oporučnim nasljednicima, razmjerno njihovim nasljedničkim dijelovima. 1. Legat izvršuje ona osoba kojoj je sam oporučitelj to naložio. Kod i n d i r e k t n o g (posrednog) legata to je uvijek ona osoba (nasljednik- ili legatar) kojoj je oporučitelj naložio da iz onoga što joj je ostavljeno dade neku stvar ili ustupi- neko pravo ili izvrši neku činidbu u korist određene osobe. Ova oporučiteljeva odredba može biti izražena na način, da oporučitelj tačno odredi svakom nasljedniku sadržaj legata koji treba ispuniti svaki pojedinačno ili više njih ili svi zajedno (po utvrđenim kvotama). Oporučitelj može također samo općenito odrediti koji su nasljednici dužni na teret svog nasljednog dijela ispuniti određene legate, a da pri tom nije odredio svakom nasljedniku (oneratu) sadržaj njegove dužnosti. U tom slučaju, nasljednici kojima je naloženo ispunjenje takvog legata odgovaraju razmjerno vrijednosti imovine koju dobivaju iz ostavine. Ako je oporučitelj p r o p u s t i o odrediti t k o je dužan ispuniti legate, ova dužnost tereti s v e n a s l j e d n i k e (oporučne i zakonske) koji sudjeluju u podjeli ostavine. Oni odgovaraju za ispunjenje legata r a z m j e r n o vrijednosti svojih nasljednih dijelova (stav 3 ovog člana). Ako l e g a t a r u m r e prije ostavioca, ili se o d r e k n e legata, ili postane n e d o s t o j a n , predmet legata ostaje uvijek onoj osobi koja ga je po odredbi oporučitelja bila dužna ispuniti. Predmet posrednog (indirektnog) legata, koji se treba ispuniti na teret nasljednog dijela (ili legata) određenog nasljednika, ostat će toj osobi. Ako je više takvih osoba, predmet legata ostaje svima njima u razmjeru u kome su ga bile dužne ispuniti, odnosno u razmjeru vrijednosti nasljednih dijelova. Ako oporučitelj nije uopće odredio koje će osobe biti dužne ispuniti legat, predmet legata ostaje s v i m n a s l j e d n i c i m a zajedno (čl. 142. ZN), koji ga između sebe dijele razmjerno vrijednosti svojih nasljednih dijelova. Ako je nasljedni dio oporučnih nasljednika određen na način da svaki od njih nasljeđuje pojedine individualno određene stvari i prava, tada će predmet direktnog legata, koji se također sastoji od individualno određene stvari i prava; koje treba dati neposredno iz ostavine, o s t a t i zakonskim nasljednicima i onim oporučnim nasljednicima kojima je nasljedni dio određen u obliku kvote ili bez ograničenja na pojedine individualno određene stvari i prava. Odredba o legatima može iscrpsti vrijednost cijele ostavine i biti jedini sadržaj oporuke. U tom slučaju, budući da nema oporučnih nasljednika, za ispunjenje legata moraju se brinuti z a k o n s k i ostaviočevi nasljednici^1) Njima, naime, pripada predmet legata već u času smrti ostaviočeve, kad postaje njihovo vlasništvo (u smislu čl. 135. ZN). Oni su dužni ispuniti legate ali samo do visine vrijednosti svog nasljednog dijela. 1
278
L. M a r k o v i ć , op. cit, str. 262.
Član 92. Legatom može biti opterećena svaka osoba koja prima kakvu korist iz os ta v i n e (nasljednik, legatar ili druga koja osoba). Osoba koja bi po zakonskom redu nasljeđivanja imala pravo na nasljedstvo ali je oporukom mimoiđena, a dobila je nešto za života od ostavioca što bi joj se inače trebalo uračunati u nasljedni dio, ne bi mogla biti opterećena legatom ako iz ostavine i na račun ove ne dobiva ništa, Imovina koju je oporučitelj dao za života kojem nasljedniku nije više njegova, pa s njome ne može ni raspolagati. Kako je legat u stvari darovanje naloženo od strane oporučitelja kao teret nasljednika i onih osoba koje nešto primaju iz ostavine, te se ovo darovanje (legat) ne može vršiti na teret tuđe imovine, tj. one koja ne spada u ostavinu. Legat se ne može naložiti na teret imovine koja se izdvaja iz ostavine u korist potomaka koji su privređivali s ostaviocem (čl. 37. st. 1 ZN) budući da tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu (čl..37. st. 2 ZN). isto vrijedi u pogledu imovine koja je predmet sporazuma o u s t u p a n j u i raspodjeli za života ostavioca (čl. 111. i 112. ZN), za koju je izričito određeno da ne ulazi u ostavinu (čl. 114. st. 2 ZN). Predmeti kućanstva koji su izdvojeni u smislu čl. 38. st. 1 ZN, m o g u biti predmetom legata, jer spadaju u ostavinu i sačinjavaju njen dio, samo što se kod izračunavanja nužnog dijela i uračunavanja zak. nasljedniku u nasljedni dio, ne uzimaju u r a č u n (čl. 38. st. 2 ZN). Legat može teretiti i o p ć e n a r o d n u imovinu ako se ostavina, koja je bez nasljednika, preda narodnom odboru (čl. 8. i čl. 233. ZN). Narodni odbor kao organ upravljanja općenarodnom imovinom nema položaj na~ sljedmika, ali je dužan ispuniti legate( 2 ) u visini čiste vrijednosti preuzete imovine, tj. nakon odbitka ostaviočevih dugova (čl. 93. ZN). To isto vrijedi i kad je cijela ostavina namijenjena osnivanju zadužbine, ili u koju općekorisnu svrhu (čl. 87. st. 1 ZN) ako je oporučitelj odredio da se iz ove imovine trebaju izvršiti i određeni legati. Ostavilac može odrediti d a l e g a t a r ispuni d a l j n j i l e g a t (sublegat), tj. da od onog što mu je kao legat neposredno pripalo iz ostavine, ili što je dobio kao legat na teret nasljednog dijela kojeg nasljednika, ili iz svoje vlastite imovine, određenoj osobi dade neku stvar ili ustupi neko pravo, ili da ispuni neku činidbu ili propuštanje. Za ispunjenje sublegata legatar odgovara samo do vrijednosti svoga legata. Legatar nije dužan ispuniti sublegat u dijelu koji premašuje vrijednost ostavljenog mu legata. (3) Ako legatar umre prije ostavioca, ili se odrekne legata, ili je nedostojan za nasljeđivanje, dužnost ispunjenja sublegata, koja mu je bila naložena, prelazi na osobu kojoj ostaje imovina koja je predmet legata, osim ako iz sadržaja oporuke ne proizlazi kakva druga namjera ostaviočeva (čl. 96. ZN). 2
Isporedi B l a g o j e v i ć (op. cit., str. 258). Protivno je bilo po pravnom pravilu iz § 650. OGZ, kad je legatar imao facultatem alternativam, te mogao u cijelosti ispuniti sublegate, pa i onda kad je njihova vrijednost premašila vrijednost legata, ili se mogao odreći prava na legat. Onaj, kome je ostao predmet zapisa, mogao je ili ispuniti sublegat ili prepustiti sublegataru predmet legata. .U posljednjem slučaju sublegatar se morao zadovoljiti vrijednošću prepuštenog legata, a nije mogao tražiti naknadu razlike. Ako je dužnost ispunjenja sublegata 3
279
Član 92. Legatar nema pravo zahtijevati i z d v a j a n j e iz ostavine one imovine koja mu je ostavljena kao legat (separatio bonorum). To pravo pri4 znato je samo ostaviočevim vjerovnicima (čl. 146. ZN).,( ) Legatar, međutim, ima pravo zahtijevati primjenu mjera osiguranja po propisima izvršnog postupka (čl. 231. ZN). 2. Izvršenje d i r e k t n o g (neposrednog) legata (vidi objašnjenja uz čl. 91. pod tač. 2) tereti samu ostavinu, dakle, sve nasljednike kaocjelinu, jer se taj legat sastoji od individualno određene stvari ili prava koje se treba dati ili ispuniti iz dobara ostavine. Legatari treba da se sa svojim zahtjevom za ispunjenje legata obraćaju u prvom redu i z v r š i o c u oporuke, ako ovaj postoji, budući da se on treba brinuti u ime nasljednika o ispunjenju onih legata koji se trebaju izvršiti na teret o s t a v i n e kao cjeline (čl. 102. st. 1 ZN). Ako oporučitelj nije odredio izvršipca oporuke, ispunjenje direktnog legata može se zahtijevati od nasljednika koji u ime ostalih u p r a v l j a nasljedstvom. U slučaju neslaganja nasljednika o upravljanju nasljedstvom, ostavinski sud može na prijedlog nasljednika ili po službenoj dužnosti (pa i na inicijativu legatara) postaviti posebnog upravitelja nasljedstva iz redova nasljednika ili drugih osoba (čl. 148. st. 2 ZN). Ako je ostavim određen staratelj u smislu odredbe čl. 134. st. 1 i 146. st. 4 ZN, tada neposredne legate u ime svih nasljednika izvršava privremeni staratelj ostavine. Upravitelj nasljedstva, odnosno privremeni staralac ostavine (čl. 134. st. 1 i čl. 146. st. 4 ZN), ovlašteni su, da s odobrenjem ostavinskog suda raspolažu stvarima ostavine, a napose da vrše sve poslove izvršioca oporuke (čl. 148. st. 4 ZN). Izvršilac oporuke, pojedini nasljednik ili upravitelj nasljedstva, ne mogu biti osobno tuženi radi ispunjenja direktnog legata. Pasivna legitimacija pripada samo n a s l j e d n i c i m a koji participiraju u podjeli ostavine (čl. 53. ZN), i to svima zajedno1, kao cjelini. S obzirom na to da se vjerovnici ostaviočevi imaju pravo naplatiti prije legatara (čl. 93. ZN), izvršenje direktnog legata nije moguće ,za vrijeme dok traje o d v a j a n j e ostavine u smislu čl. 146. ZN. Uslijed toga stvaralac ostavine (iz čl. 146. st. 4 ZN), u takvom slučaju, ne može izvršiti legat prije nego što bude podmireno ili osigurano namirenje potraživanja ostaviočevih vjerovnika. 3. Za i s p u n j e n j e legata odgovara onaj nasljednik ili osoba kojoj je n a l o ž e n o ispunjenje. Ova odgovornost kreće se do visine č i s t e vrijednosti naslijeđene imovine, nakon odbitka oporučitelj evih dugova (čl. 93. ZN). Ako postoje n u ž n i nasljednici, nasljednik odgovara za legate samo do visine vrijednosti dijela naslijeđene imovine kojom, je oporučitelj mogao slobodno r a s p o l a g a t i (raspoloživi dio, čl. 31. st. 3 ZN), prešla na nasljednika, ovaj je, ako je nasljedstvo prihvatio cum benefićio inventarii, odgovarao za ispunjenje legata (pravno pravilo iz § 802. OGZ) što znači da je tada dolazilo do razmjernog umanjenja legata (pravno pravilo iz § 692. OGZ). Slične odredbe bile su predviđene i u §§ 650. i 687. Predosnove za grad. zakonik, Beograd, 1934. U Srb. grad. zakoniku ne nalazimo sličnih odredaba. 4 Pravo na separaciju priznavala su, međutim, legataru starija prava (vidi, npr, § 812. OGZ). 280
Član 92. pod pretpostavkom da je nasljedni dio faktično i smanjen radi nadopune nužnog dijela. To proizlazi iz odredbe čl. 94. st. 1 ZN, prema kojoj nasljednik nije dužan izvršiti u cjelini legate (zapise) čija vrijednost p r e m a šuje vrijednost onog dijela naslijeđene imovine, kojim je oporučitelj mogao s l o b o d n o r a s p o l a g a t i (raspoloživi dio), odnosno ako vrijednost legata ili tereta koje treba izvršiti na teret legata (sublegati) premašuje vrijednost legata iz koga treba izvršiti daljnje legate (sublegati). Pravo zahtijevati razmjerno umanjenje legata naloženih oporučnom nasljedniku ili legataru pripada onom oporučnom nasljedniku čiji bi nasljedni dio m o r a o biti umanjen da bi se dopunio nužni dio (čl. 42. st. 1 ZN), što također vrijedi i za legatara kome je oporučitelj naložio da iz svoga legata nešto isplati (čl. 42. st. 2 ZN). Sama okolnost, da bi u slučaju stavljanja zahtjeva nužnog nasljednika za nadopunu nužnog dijela nasljedni dio mogao biti smanjen, još ne ovlašćuje nasljednika da zahtijeva umanjenje legata budući da zahtjev nužnog nasljednika ne mora biti uvažen (npr. ako je primanjem darova koji mu se uračunavaju u nasljedni dio, nužni dio namiren). Od opsega faktičnog smanjenja nasljednog dijela, zbog potrebe za nadopunom nužnog dijela, ovisi i opseg smanjenja legata, pa se taj opseg ne može unaprijed utvrditi. Ako legat ne bi bio u cijelosti izvršen od strane osobe koja ga je bila dužna ispuniti (oporučni nasljednik ili legatar), uslijed toga što je ta osoba u m r l a prije oporučitelja, ili se odrekla nasljedstva, ili je postala n e d o s t o j n a , tada obaveza ispunjenja legata (sublegata) prelazi na one osobe koje dolaze umjesto nje (ćl. 95. ZN). Nema prijelaza obaveze za ispunjenje legata ako je radnja koju je trebalo izvršiti takve naravi da je može izvršiti samo određena osoba ili nasljednik (onerat). Ako bi taj nasljednik otpao, samim tim i taj legat postaje neostvarivim, a odredba o legatu smatra se nepostojećom.(5) Ako jedan nasljednik odnosno legatar s a m ispuni legat, koji je bio dužan ispuniti zajedno s drugim nasljednicima ili legatarima, ima pravo na r e g r e s prema ostalim nasljednicima ili legatarima u razmjeru njihovih nasljednih dijelova, odnosno u dijelu s kojim su bili dužni sudjelovati u ispunjenju legata. Ako je oporučitelj odredio da legat ispuni o d r e đ e n i nasljednik ili više njih, nasljednik odnosno nasljednici koji su ispunili legat nemaju pravo na regres prema ostalim nasljednicima koji nisu bili opterećeni ovom dužnošću,(6) ako ovi posljednji nisu sudjelovali u ispunjenju legata. 4. Utvrđivanje prava na legat vrši se u ostavinskom postupku ili u parnici. U o s t a v i n s k o m postupku utvrđuje se p r a v o na l e g a t , dakle, odlučuje o zahtjevu legatarevu za priznanjem prava na legat. Sadržaj ovog zahtjeva sastoji se u utvrđivanju opstojnosti obligaciono-pravnog odnosa između nasljednika, odnosno legatom opterećenih osoba i legatara. Taj zahtjev je d e k l a r a t o r n o g značaja. Ako u toku rasprave ostavine dođe do s p o r a o p r a v u na l e g a t . među zainteresiranim strankama, ostavinski sud nije ovlašten da sam 5 6
L. M a r k o v i ć, op. cit., str. 263. Slično L. M a r k o v i ć, op. cit., str. 262. 281
U
Član 92. riješi ovaj spor. On je dužan uputiti stranke da o osporenom pravu povedu p a r n i c u , ali radi toga nema mjesta prekidanju ostavinske rasprave (čl. 224. ZN). U posebnoj p a r n i c i ostvarivat će se zahtjev na utvrđenje prava na legat i onda ako je ostavinski postupak pravomoćno d o v r š e n , ao pravu na legat u tome postupku n i j e uopće odlučeno (čl. 236, čl. 237. i čl. 238. ZN). Isto vrijedi i u slučaju kad rasprava ostavine nije provedena, jer se sastojala od pokretne imovine, a nasljednici nisu tražili da se ostavina raspravi {čl. 216. st. 2 i 4 ZN). Ako je zahtjev za ispunjenje legata već d o s p i o , legatar (sublegatar) će tužbom tražiti ne samo utvrđenje prava na legat nego i samu č i n i d b u — ispunjenje sadržaja utvrđenog prava na legat. To osobito vrijedi ako je raspravljanje ostavine već završeno ili ako uopće nije vođen postupak raspravljanja ostavine (u smislu čl. 216. st. 2 ZN). 5. Zahtjev za i z v r š e n j e legata, tj. za ispunjenje samog sadržaja legata, ostvaruje se u posebnoj, s a m o s t a l n o j parnici. Izvršenje ie^ gata ne može se zahtijevati u ostavinskom postupku ni onda ako u pogledu dužnosti ispunjenja legata nema spora među strankama, a osoba koja je dužna ispuniti legat neće to dobrovoljno učiniti. Zahtjev za ispunjenje legata kao i odluka, kojom sud rješava taj zahtjev je, naime, k o n d e m n a t o r n e naravi, dok je odluka Ostavinskog suda o pravu na legat, bilo da je sadržana u rješenju o nasljeđivanju ili u rješenju o legatu, uvijek deklaratorna. Zahtjev za utvrđenje prava na legat, kao i zahtjev za i s p u n j e n j e sadržaja legata, koji su po svojoj naravi različitog karaktera, jer je prvi deklaratornog, a drugi kondemnatornog značaja, trebaju se uvijek ostvarivati protiv n a s l j e d n i k a , odnosno protiv osoba koje su opterećene tom dužnošću. Ovo vrijedi i onda ako se predmet legata nalazi kod druge osobe. To leži u naravi legata koji uvijek rađa obligacionopravnim odnosom između nasljednika (ili legatara) s jedne strane, i legatara (ili sublegatara), s druge strane. Stoga se zahtjev za ispunjenje legata mora uvijek ostvarivati protiv nasljednika, odnosno protiv osoba za koje je utvrđeno da su d u ž n e isp u n i t i legat, bez obzira da li su ove osobe u posjedu stvari ili prava koja su namijenjena legatarima. Kod d i r e k t n o g (neposrednog) legata ispunjenje legata mora se zahtijevati od s v i h zakonskih i oporučnih nasljednika, koji odgovaraju za ispunjenje legata kao cjelina, u razmjeru svojih nasljednih dijelova. Kod p o s r e d n o g legata ispunjenje treba zahtijevati uvijek od one osobe (onerata) kojoj je oporučitelj n a l o ž i o ispunjenje legata na teret svog nasljednog dijela, odnosno na teret koristi koju prima iz ostavine. Ovo radi toga, što prema odredbi čl. 135. ZN u času smrti ostaviooeve na nasljednike prelazi v l a s n i š t v o cjelokupne; ostavine, dakle, i onih stvari i prava koja su predmetom legata. U tome času legatari ne stječu vlasništvo legiranih stvari i prava,_nego_teE"pravo, o b l i g a c i o n i zahtjev da od onerata traže ispunjenje legata, da 'ovi na njih prenesu vlasništvo legiranih stvari. Prema tome, ostavinski sud ne može bez pristanka nasljednika odnosno onerata izvršiti neposredni prijenos vlasništva predmeta legata
Član 92. na legatara budući da su nasljednici, u času smrti ostaviočeve, stekli vlasništvo predmeta ostavine, pa su jedino oni i ovlašteni da takav prijenos izvrše. Ovo također vrijedi i kad su u pitanju nekretnine. Odredba čl. 230. i čl. 232. st. 2 ZN o upisima rješenja o nasljeđivanju ili rješenja o legatu u zemljišnoj knjizi pretpostavlja da su prije davanja dozvole za upis pruženi dokazi o izvršenju i osiguranju obaveza koje su nasljedniku naložene oporukom u korist osoba koje nisu sposobne da se same staraju o svojim poslovima, ili za postizanje neke općekorisne svrhe, a o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti (čl. 177. i čl. 230. ZN). Ako su oporukom naložene obaveze u korist drugih osoba, sud će dozvoliti upise na nasljednike i be2 dokaza o izvršenju ili osiguranju ovih obaveza. U oba slučaja vlasništvo nekretnina upisat će se uvijek na nasljednike. Izuzetak predstavlja mogućnost upisa vlasništva nekretnina neposredno na legatare u slučaju n e p o s r e d n o g , direktno ostavljenog legata. Ovaj upis vrši se po oporučnoj odredbi, koja po svome sadržaju treba biti takva da omogućuje neposredni prijenos u zemljišnim knjigama (na primjer, kad je predmetom legata određena zemljišna parcela, ili određeni alikvotni dio određene parcele, ili sve nekretnine, ili određeni alikvotni dio nekretnina upisanih u jednom zemlj. knjižnom ulošku, ili većem broju istih). Neposredni upis izvršit će se na temelju pravomoćnog rješenja o legatu, koje se donosi na zahtjev legatara ako nasljednici ne o s p o r a v a j u legat (čl. 232. st. 1 ZN). To samo po sebi pretpostavlja da su nasljednici s u g l a s n i i s upisom, dakle, i s neposrednim prijenosom nekretnina s ostavioca na legatara. Isto vrijedi i u pogledu provedbe rješenja o nasljeđivanju u zemlj. knjigama, ako nasljednici nisu osporili pravo na legat. Međutim, ako se odredba oporu čiteljeva ne odnosi na određenu zemljišnu parcelu, ili određeni zemlj. knjižni uložak, ili neku drugu određenu nekretninu upisanu u zemljišnim knjigama, ili kad su nasljednici osporili pravo na legat, sud ne može dozvoliti neposredan upis nekretnina na legatara, nego samo na nasljednike. Legatar ne može svoje pravo na predaju predmeta legata ostvarivati neposredno protiv d r u g i h osoba koje drže u svom posjedu predmet legata, pa ni onda kad je pravomoćnim rješenjem o legatu (čl. 232. ZN), ili pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju (čl. 228. st. 2 tač. 5. ZN), odnosno pravomoćnom presudom, kojom je odlučeno o njegovom pravu na legat, to njegovo pravo bilo utvrđeno. Ovo utvrđenje odnosi se samo na utvrđenje njegovog p o t r a ž i v a n j a prema određenom nasljedniku i utvrđenje dužnosti posljednjega da izvrši određeni legat. Stoga se legatar sa svojim zahtjevom za ispunjenje ove dužnosti može obraćati samo nasljedniku, odnosno oneratu. Sve dok mu nije p r e d a n predmet legata od strane osoba koje su ga dužne ispuniti, legatar nije stekao vlasništvo stvari. Stoga mu ne pripada vlasnička tužba ni protiv osoba koje su dužne ispuniti legat, a ni bilo kakav zahtjev protiv drugih osoba koje drže u posjedu predmet legata. Ako je legatom namijenjena nekretnina u zemljišnim knjigama upisana neposredno na legatara, smatra se da je time i z v r š e n p r i j e 283
ii 1 !
Član 92. n o s prava vlasništva, čime je u stvari ispunjen sadržaj legata. Legatar je time postao vlasnik i kao takav postao je ovlašten da neposredno, vlasničkom tužbom ostvaruje svoj zahtjev za f a k t i č n o m p r e d a j o m nekretnina u posjed, kako protiv nasljednika koji bi se skanjivao predati nekretninu u posjed, tako i protiv drugih osoba, koje se nalaze u posjedu predmeta legata. Dok takav upis u zemljišnim knjigama nije uslijedio, legatar ima s a m č T o b l i g a c i o n i zahtjev prema nasljednicima, a nema~~aktivne legitimacije prema drugim osobama koje drže "predmet legata u posjedu. Kod legata koji se sastoji od i n d i v i d u a l n o određene stvari, nasljednik je dužan predati upravo ovu i n d i v i d u a l n o određenu stvar, Ako ova dužnost tereti više nasljednika, s obzirom na svojstvo stvari koja je predmet legata (nezamjenjivost ili nedjeljivost), postoji k o l e k t i v n a odgovornost nasljednika za ispunjenje legata.(7) Kod legata koji se sastoje od g e n e r i č k i određenih stvari, dakle, stvari koje su po svojim svojstvima zamjenljive, kao i kod legata koji se sastoji od d j e l j i v e stvari, legatar će moći zahtijevati ispunjenje legata i od svakog p o j e d i n o g nasljednika, i to u dijelu koji odgovara nasljednikovom udjelu u ispunjenju legata. Kod legata ove vrste svaki nasljednik odgovara s a m o s t a l n o svojim nasljednim dijelom, 6. Nasljednik je dužan predati predmet legata legataru u s t a n j u u kakvom s e z a t e k a o u trenutku kad je legatar stekao pravo na legat (u času smrti ostaviočeve ih' u času ispunjenja uvjeta, ili nastupa roka). Nasljednik nije prodavalac i ne odgovara za eventualne nedostatke koje bi stvar imala ili stekla bez njegove krivnje. Ako je ostaviocu pripadalo pravo na naknadu štete ili pravo na otklanjanje nedostataka, ovo pravo prelazi i na legatara kao ostaviočevog nasljednika.(8) I Legat tjelesne stvari obuhvaća i p r i p a t k e te stvari. Legataru priJ padaju također i p l o d o v i od stvari od dana kada je stekao pravo na / legat, osim ako je oporučitelj što drugo odredio. Pravo na k a m a t e , ( međutim, legatar ima tek od časa kad je zahtijevao ispunjenje legata. Legatar snosi sve t e r e t e kojima je predmet legata opterećen, i to od momenta stjecanja prava na legat. To isto vrijedi i u pogledu nekretnina opterećenih hipotekom. Ako je hipotekom opterećena cijela ostavina, odnosno sve nekretnine koje spadaju u ostavinu, na legatara otpada samo razmjerni dio hipoteke, odnosno duga osiguranog hipotekom prema vrijednosti njegova legata. Ovo posljednje vrijedi ako oporučitelj nije što drugo odredio, tj. da se nekretnina koja je predmet legata treba predati legataru slobodna od tereta. U tome slučaju onerat je dužan prethodno ishoditi brisanje tereta koji na toj nekretnini postoje.
7 B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 258. Solidarnost se kod legata ne pretpostavlja, ona može proizlaziti bilo iz naravi predmeta legata ili iz odredbe oporučitelja. 8 L. M a r k o v i ć , op. cit., str. 271.
284
član 93. Isplata
v j e r o v n i k a
prije
z a p i s o v n i k a
Član 93. Vjerovnici oporučiteljevi imaju pravo naplatiti se prije zapisovnika. 1. Legat je v r i j e d n o s t (korist) koja se namiruje iz č i s t e ostavke, dakle, nakon odbitka ostaviočevih dugova. Ostaviočevim vjerovnicima za njegove dugove odgovaraju uvijek njegovi n a s l j e d n i c i . Ova odgovornost tereti sve one zakonske i oporučne nasljednike koji su postali s t v a r n i nasljednici ostaviočevi. Granice i opseg ove odgovornosti određeni su u čl. 145. ZN. Legatari, u pravilu, ne o d g o v a r a j u za ostaviočeve dugove (čl. 98. st. 1 ZN). Samo ako oporučitelj posebno i izričito odredi i utvrdi opseg ove odgovornosti, određeni legatar može odgovarati za sve ili za pojedine njegove dugove ili dio nekog duga, i to samo u granicama vrijednosti legata (čl. 98. st. 2 ZN). Odredba da se ostaviočevi vjerovnici imaju pravo naplatiti p r i j e legatara predstavlja z a š t i t u ostaviočevih vjerovnika i nasljednika pred zahtjevima legatara za ispunjenje legata. Ona znači da se legatari n e mogu n a m i r i t i prije nego što su namirena ili osigurana potraživanja ostaviočevih' vjerovnika. Legati se namiruju iz č i s t e ostavine. Ovo proizlazi odatle što oporučna raspolaganja među koja spadaju i legati predstavljaju besplatna raspolaganja koja oporučitelj ne može vršiti na štetu svojih vjerovnika (nemo liberalis nisi liberatus). Ostavilac, dakle, može slobodno raspolagati svojom imovinom tek kad je podmirio odnosno osigurao ispunjenje svojih obaveza. Ono, što ostavilac duguje drugima predstavlja pasivnu stavku u njegovoj imovini. Odatle proizlazi da je pravo legatara da zahtijeva ispunjenje legata slabije od prava ostaviočevih vjerovnika^ 1 ) budući da su nasljednici dužni na prvom mjestu podmiriti ili osigurati po-traživanja ostaviočevih v j e r o v n i k a , a nakon toga potraživanja legatara. S druge strane, legatari mogu ostvariti svoja potraživanja, koja im pripadaju na temelju prava na legat, samo u granicama č i s t e vrijednosti ostavine koja preostane nasljednicima nakon podmirenja ili osiguranja ostaviočevih vjerovnika. Nasljednici, dakle, nisu dužni ispuniti legate ako je vrijednost ostaviočevih dugova iscrpila cijelu ostavinu. Ako su dugovi ostaviočevi iscrpli samo d i o ostavine, a vrijednost preostale ostavine nije dovoljna da se namire svi legati, nasljednici odgovaraju za ispunjenje legata samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a svi legatari, bez obzira na vrst legata, trpe umanjenje vri• jednosti svojih legata u i s t o m omjeru (čl. 94. st. 3 ZN), ukoliko to nasljednici zatraže, osim ako oporučitelj nije što drugo odredio. Umanjenje legata provodi se samo na z a h t j e v nasljednika, a ne po službenoj dužnosti. Ako bi nasljednik ispunio legat u cijelosti ne obazirući se na ostaviočeve dugove, ne oslobađa se time svoje odgovornosti za ostaviočeve dugove. Takav će nasljednik morati podmiriti ostaviočev dug koji na 1
B1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 259. 235
Član 93. njega otpada iz vlastite imovine do visine vrijednosti naslijeđene imovine (čl. 145. st. 1 ZN). Međutim, takvom nasljedniku ipak ostaje pravo da od .legatara traži p o v r a t one vrijednosti koju je ovaj neopravdano primio, koja nedostaje da se podmire obaveze prema ostaviočevim vjerovnicima. 2. Ostaviočevim vjerovnicima pripada pravo da se naplate p r i j e 1 eg a t a r a , bez obzira na vrstu legata. Budući da za ostaviočeve dugove odgovaraju samo n a s l j e d n i c i , a ne i legatari, osim ako sam oporučitelj nije što drugo odredio (čl. 98. st. 2 ZN), ostaviočevi vjerovnici sa svojim zahtjevima za plaćanje ostaviočevog duga moraju se obraćati uvijek samo nasljednicima, bez obzira na vrstu legata. Vjerovnicima ne pripada pravo da se sami neposredno naplaćuju iz predmeta legata. Ovo vrijedi i onda kad se predmet legata sastoji od i n d i v i d u a l n o određene stvari. Izuzetak predstavlja slučaj kad su ostaviočevi vjerovnici ishodili o d v a j a n j e ostavine od imovine nasljednika (čl. 146. ZN). Tada će se vjerovnici moći neposredno namiriti iz sredstava ostavine koja je odvojena (čl. 146. st. 3 ZN), pa, dakle, i iz stvari i prava koji su namijenjeni kao legat. Kako se prema odredbi čl. 145. st. 5 ZN dugovi ostaviočevi dijele među nasljednicima — r a z m j e r n o njihovim nasljednim dijelovima, ukoliko oporukom nije drukčije određeno, — odredba čl. 93. ZN o pravu ostaviočevih vjerovnika da se naplate prije legatara — znači da su nasljednici dužni podmiriti ostaviočeve dugove u cjelini, odnosno u dijelu koji odgovara vrijednosti imovine koju su naslijedili (čl. 145. st. 1 ZN), bsz obzira na vrijednost legata koje su dužni ispuniti. Ako nakon podmirenja ostaviočevih dugova nasljedniku p r e o s t a n e izvjesna vrijednost, on će biti dužan ispuniti naložene mu legate iz ove vrijednosti, a do visine vrijednosti koju je, nakon odbitka ostaviočevih dugova, primio iz ostavine. Ako vrijednost čiste ostavine koju je naslijedio (po odbitku dugova ostaviočevih koji na njega otpadaju) n i j e d o v o l j n a da se iz nje namire naloženi mu legati, nasljednik će biti dužan ispuniti legate u dijelu koji mu je preostao iz čiste ostavine. Nasljednik nije dužan ispuniti u cijelosti legate ako imovina koju je naslijedio nije dovoljna za njihovo podmirenje. Ovdje se primjenjuje odredba čl. 145. st. 1 ZN budući da su legati u stvari potraživanja legatara, dakle, dugovi koji terete onerata (nasljednika), k o j i s obzirom na odredbu čl. 93. ZN dolaze "do namirenja u d r u g i red, nakon što budu namirena potraživanja ostaviočevih vjerovnika koja uživaju prvenstvo pred pravima legatara. Ako jedan nasljednik treba da ispuni više legata iz svog nasljednog dijela koji mu je preostao nakon podmirenja ostaviočevih dugova koji na njega otpadaju, do r a z m j e r n o g u m a n j e n j a legata može doći samo ako naslijeđena imovina toga nasljednika ne bi bila dovoljna da se iz nje, namire svi legati u cijelosti (analogno odredbi iz čl. 94. st. 3 ZN). To vrijedi i onda ako ispunjenje legata tereti više nasljednika zajedno. Ako je predmet legata i n d i v i d u a l n o određena stvar (direktni legat), a ukupna vrijednost ostaviočevih dugova p r e m a š u j e vrijeddnost ostavine, legatar će moći dobiti tu stvar samo ako pristane da snosi dio ostaviočevog duga koji prelazi vrijednost ostavine. U protivnom, ako legatar na to ne bi pristao, nasljednici će biti dužni predati 286
Član 93. njega otpada iz vlastite imovine do visine vrijednosti naslijeđene imovine (čl. 145. st. 1 ZN). Međutim, takvom nasljedniku ipak ostaje pravo da od .legatara traži p o v r a t one vrijednosti koju je ovaj neopravdano primio, koja nedostaje da se podmire obaveze prema ostaviočevim vjerovnicima. 2. Ostaviočevim vjerovnicima pripada pravo da se naplate p r i j e 1 eg a t a r a , bez obzira na vrstu legata. Budući da za ostaviočeve dugove odgovaraju samo n a s l j e d n i c i , a ne i legatari, osim ako sam oporučitelj nije što drugo odredio (čl. 98. st. 2 ZN), ostaviočevi vjerovnici sa svojim zahtjevima za plaćanje ostaviočevog duga moraju se obraćati uvijek samo nasljednicima, bez obzira na vrstu legata. Vjerovnicima ne pripada pravo da se sami neposredno naplaćuju iz predmeta legata. Ovo vrijedi i onda kad se predmet legata sastoji od i n d i v i d u a l n o određene stvari. Izuzetak predstavlja slučaj kad su ostaviočevi vjerovnici ishodili o d v a j a n j e ostavine od imovine nasljednika (čl. 146. ZN). Tada će se vjerovnici moći neposredno namiriti iz sredstava ostavine koja je odvojena (čl. 146. st. 3 ZN), pa, dakle, i iz stvari i prava koji su namijenjeni kao legat. Kako se prema odredbi čl. 145. st. 5 ZN dugovi ostaviočevi dijele među nasljednicima — r a z m j e r n o njihovim nasljednim dijelovima, ukoliko oporukom nije drukčije određeno, — odredba čl. 93. ZN o pravu ostaviočevih vjerovnika da se naplate prije legatara — znači da su nasljednici dužni podmiriti ostaviočeve dugove u cjelini, odnosno u dijelu koji odgovara vrijednosti imovine koju su naslijedili (čl. 145. st. 1 ZN), bsz obzira na vrijednost legata koje su dužni ispuniti. Ako nakon podmirenja ostaviočevih dugova nasljedniku p r e o s t a n e izvjesna vrijednost, on će biti dužan ispuniti naložane mu legate.iz ove vrijednosti, a do visine vrijednosti koju je, nakon odbitka ostaviočevih dugova, primio iz ostavine. Ako vrijednost čiste ostavine koju je naslijedio (po odbitku dugova ostaviočevih koji na njega otpadaju) n i j e d o v o l j n a da se iz nje namire naloženi mu legati, nasljednik će biti dužan ispuniti legate u dijelu koji mu je preostao iz čiste ostavine. Nasljednik nije dužan ispuniti u cijelosti legate ako imovina koju je naslijedio nije dovoljna za njihovo podmirenje. Ovdje se primjenjuje odredba čl. 145. st. 1 ZN budući da su legati u stvari potraživanja legatara, dakle, dugovi koji terete onerata (nasljednika), koji.s obzirom na odredbu čl. 93. ZN dolaze *do namirenja u. d r u g i red, nakon što budu namirena potraživanja ostaviočevih vjerovnika koja uživaju prvenstvo pred pravima legatara. Ako jedan nasljednik treba da ispuni više legata iz svog nasljednog dijela koji mu je preostao nakon podmirenja ostaviočevih dugova koji na njega otpadaju, do r a z m j e r n o g u m a n j e n j a legata može doći samo ako naslijeđena imovina toga nasljednika ne bi bila dovoljna da se iz nje, namire svi legati u cijelosti (analogno odredbi iz čl. 94. st. 3 ZN). To vrijedi i onda ako ispunjenje legata tereti više nasljednika zajedno. Ako je predmet legata i n d i v i d u a l n o određena stvar (direktni legat), a ukupna vrijednost ostaviočevih dugova p r e m a š u j e vrijeddnost ostavine, legatar će moći dobiti tu stvar samo ako pristane da snosi dio ostaviočevog duga koji prelazi vrijednost ostavine. U protivnom, ako legatar na to ne bi pristao, nasljednici će biti dužni predati 286
Član 93 — 94. legataru samo višak koji eventualno ostaje od vrijednosti individualno legirane stvari nakon podmirenja ostaviočevih dugova, a ako toga viška ne bi bilo, nasljednici se oslobađaju svoje dužnosti prema legataru. U ovakvim slučajevima treba imati u vidu i odredbu čl. 84. st. 3 ZN, te se s obzirom na vrijednost legirane stvari u odnosu prema vrijednosti cjelokupne ostavine i vrijednosti ostaviočevih dugova, prosuđivati nije li volja ostavioca bila da mu taj legatar, kome je namijenio individualno određenu stvar razmjerno veće vrijednosti, bude nasljednikom. Umanjenje zapisa i tereta Član 94. Nasljednik nije dužan izvršiti u cjelini zapise čija vrijednost premašuje vrijednost onog dijela naslijeđene imovine kojim je oporučitelj mogao slobodno raspolagati. Isto vrijedi za zapisovnika, ako vrijednost zapisa ili tereta koje treba izvršiti premašuje vrijednost njegovog zapisa. U tim slučajevima svi legati i tereti umanjuju se u istom omjeru ako oporučitelj nije naredio što drugo. 1. Legatom se ne može opteretiti osoba koja nije ništa primila od ostavioca. Isto tako ne može se opteretiti legatom ni onaj nužni nasljednik koji je primio samo onoliko koliko mu je ostavilac bio dužan ostaviti i kome nužni dio mora uvijek ostati čist. Ako je nužni nasljednik primio iz ostavine v i š e nego što iznosi njegov nužni dio, morat će ispuniti legat u onom dijelu, u kome vrijednost njegova nasljednog dijela premašuje vrijednost njegovog nužnog dijela. U Zakonu o nasljeđivanju je provedeno načelo, da nitko nije dužan dati u ime zapisa više nego što je od ostavioca primio. Uslijed toga predviđeno je i razmjerno u m a n j e n j e zapisa i tereta (čl. 41. i '42. ZN) u slučaju povrede nužnog dijela. Ako vrijednost legata p r e m a š u j e vrijednost nasljednog dijela, odnosno vrijednost legata na čiji teret pada izvršenje konkretnog legata (sublegata), odnosno onog dijela naslijeđene imovine kojom je oporučitelj mogao s l o b o d n o raspolagati (raspoloživi dio), dolazi do razmjernog umanjenja l e g a t a (stav 3 ovog člana), osim ako oporučitelj nije što drugo odredio. To znači da se legati mogu kretati samo u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela ostavine (čl. 31. st. 3 i čl. 39. ZN). Ostavilac ne može ni legatima niti na bilo koji drugi način povrijediti n u ž n i d i o . Zato je propisima o uračunavanju darova i legata u nasljedni dio (čl. 51. st. 1 i 4, čl. 52, čl. 53. st. 3 i čl. 54. st. 2 ZN), zatim o umanjenju oporučnih raspolaganja (čl. 41. ZN), i o vraćanju darova (čl. 43. ZN), osigurano nužnim nasljednicima da u potpunosti ostvare svoje pravo na nužni dio-, a oporučnim nasljednicima i legatarima s druge strane, priznato pravo da zahtijevaju razmjerno u m a n j e n j e legata koji su im naloženi (čl. 42. st. 1 i 2, a. 94. st. 1 i 3 ZN), ako bi njihov nasljedni dio ili legat morao biti umanjen da bi se dopunio povrijeđeni nužni dio. Povreda nužnog dijela postoji kad ukupna vri287
Član 94. jednost raspolaganja izvršenih oporukom i danih darova premašuje raspoloživi dio ostavine (čl. 39. st. 2 ZN). Ako je povrijeđen nužni dio, u prvom redu umanjuju se raspolaganja izvršena oporukom (čl. 40. i 41. ZN). Raspolaganja koja su izvršena jednom ili više oporuka, umanjuju se u istom omjeru, bez obzira na njihovu prirodu i na njihov opseg (čl. 41. st. 1 ZN). Kako legati spadaju među oporučna raspolaganja, to se odredba o umanjenju oporučnih raspolaganja odnosi i na legate, kako na one koje treba da izvrše određeni nasljednici, tako i na one koje treba da izvrši neka druga osoba (nenasljednik), kojoj je nešto iz ostavine ostavljeno. Uslijed toga je u čl. 42. st. 1 i 2 ZN određeno da nasljednik odnosno legatar, čiji bi nasljedni dio bio umanjen odnosno čija bi vrijednost legata m o r a l a biti umanjena da bi se dopunio nužni dio, može t r a ž i t i razmjerno umanjenje legata. Umanjenje legata može zahtijevati nasljednik čiji je nasljedni dio morao biti umanjen radi nadopune nužnog dijela. Umanjenje sublegata može zahtijevati samo onaj legatar kome je u povodu zahtjeva oporučnog nasljednika umanjen legat (čl. 42. st. 2 ZN), radi toga što je tome nasljedniku morao biti umanjen njegov nasljedni dio. Prema tome, umanjenje nasljednog dijela reflektira se na razmjerno umanjenje legata, a preko ovoga, također razmjerno, i na umanjenje sublegata (npr. nasljedniku A naloženo je da iz svog nasljednog dijela, koji vrijedi 100.000 dinara, dade legataru B stvari u vrijednosti od 50.000 dinara, time da ovaj dade svome sinu C vrijednost od 20.000 dinara. Ako je u povodu zahtjeva nužnog nasljednika, nasljedniku A umanjen njegov nasljedni dio za V2, tada će u istom omjeru ovaj nasljednik, kao onerat, imati pravo da zahtijeva umanjenje legata namijenjenog B '/», tj. na iznos od 25.000 dinara, a ovaj posljednji umanjenje sublegata namijenjenog C, također u istom omjeru, — na V2, tj. na iznos od 10.000 dinara.) 2. Odredba iz stava 2 ovog člana ovlašćuje nasljednika da u s k r a t i izvršenje legata u dijelu čija bi vrijednost premašila vrijednost naslijeđene imovine, kojom je oporucitelj mogao s l o b o d n o raspolagati, a da time ne povrijedi pravo nužnog nasljednika na nužni dio. Nasljednik je, međutim, dužan izvršiti, makar i djelomično, svoju obavezu prema legataru u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela. U tom opsegu izvršit će se umanjenje legata u smislu stava 3 ovog člana. Ako nijedan od nužnih nasljednika (čl. 30. st. 2 i 3 ZN) do svršetka ostavinske rasprave ne stavi zahtjev za ostvarivanje nužnog' dijela, ili ne uspiju sa svojim zahtjevom, smatrat će se da su ostaviočeva raspolaganja izvršena u granicama raspoloživog dijela. U tom slučaju nasljednici i legatari bit će dužni izvršiti u cijelosti legate koji su im naloženi, ukoliko vrijednost naloženih im legata inače ne premašuje vrijednost naslijeđene imovine. 3. U m a n j e n j e l e g a t a vrši se na z a h t j e v osobe koja je dužna ispuniti legat (čl. 42. st. 2 ZN). Međutim, i pored toga ova osoba može ispuniti legat ako ne zahtijeva njegovo umanjenje. Razmjerno umanjenje legata ovisno je o tome da li je legat po svojoj naravi takav da je moguće njegovo d j e l o m i č n o ispunjenje. Ako to nije moguće, legatar neće moći dobiti uvijek iz ostavine namijenjenu 288
Član 94»
određenu stvar ili pravo. Morat će se zadovoljiti naknadnom vrijednosti koju ima preostali dio legata nakon izvršene redukcije. Dužnost ispunjenja tako umanjenog legata, odnosno davanje naknade, tereti one nasljednike i ostale osobe koje su inače dužne izvršiti legat (čl. 92. st. 2 i 3 ZN). 4. Izuzetak predstavljaju p r i o r i t e t n i legati, za koje je oporučitelj i z r i č i t o odredio da se trebaju ispuniti p r i j e svih ostalih legata. Takvi legati, u pravilu, ne p o d l i j e ž u u m a n j e n j u . Kod ovog legata može ipak iznimno doći do umanjenja ako vrijednost ostalih legata ne dosiže da se namiri n u ž n i dio (čl. 41. st. 2 ZN). U tom slučaju ostali neprioritetni legati p a d a j u - pred prioritetnim legatom. Oni se ukidaju kad nastane slučaj da treba posegnuti za prioritetnim legatom i izvršiti njegovo umanjenje. To znači da se prilikom razmjernog umanjenja neprioritetnih legata ne uzima u obzir prioritetni legat. On se izdvaja i i z v r š a v a u nesmanjenom opsegu (čl. 92. st. 2 i st. 3 ovog člana), i to samo do visine vrijednosti nasljednog dijela, odnosno vrijednosti naslijeđene imovine. Ako je radi namirenja n u ž n o g d i j e l a potrebno obuhvatiti i prioritetne legate, prvo će se u k i n u t i . svi neprioritetni legati, pa će se, ako je više prioritetnih legata, izvršiti njihovo r a z m j e r n o u m a n j e n j e , sve dok to bude potrebno da bi se podmirio nužni dio. 5. Z a h t j e v za razmjerno u m a n j e n j e legata pripada oporučnim nasljednicima. Legatarima ili drugim OiSobama koje primaju kakvu korist iz ostavine, pripada pravo da zahtijevaju umanjenje sublegata, ako bi uslijed povrede nužnog dijela moralo doći do umanjenja njihovog nasljednog dijela, odnosno umanjenja vrijednosti legata ili onoga što su primili iz ostavine, iz koje vrijednosti su dužni ispuniti legate ili sublegate. Pravo da traži umanjenje legata dolazi u obzir i kod d i r e k t n o g , neposrednog legata (iako taj legat ne tereti nasljedne dijelove pojedinih nasljednika nego se izvršuje neposredno iz ostavine) ako vrijednost direktno legirane stvari zajedno s vrijednošću ostavine p r e m a š u j e vrijednost raspoloživog dijela, tako da se umanjenjem nasljednih dijelova pojedinih nasljednika ne bi moglo namiriti nužni dio. U tom slučaju vrijednost koju treba namiriti nužnom nasljedniku treba se dati iz vrijednosti direktno (neposredno) legirane stvari u dijelu koji nedostaje da se iz vrijednosti nasljednih dijelova u cijelosti namiri nužni dio. Legatar će u tome slučaju moći iz ostavine primiti samo vrijednost koja preostaje nakon namirenja nužnog dijela. Ako je cijela ostavina iscrpljena direktnim legatima tako da u stvari nema oporučnih nasljednika, a ukupna vrijednost legata premašuje raspoloživi dio ostavine (čl. 39. st. 2 ZN), pravo na stavljanje zahtjeva za umanjenje direktnog legata pripada samo n u ž n i m nasljednicima. U Zakonu o nasljeđivanju nije propisan poseban r o k u kome bi nasljednik (ili legatar) mogao zahtijevati u m a n j e n j e legata ili sublegata zbog nastalog umanjenja njegovog nasljednog dijela radi nadopune nužnog dijela (čl. 42. st. 1 ZN). Rok je, međutim, određen samo n u žnom nasljedniku koji može tražiti umanjenje oporučnih raspolaganja unutar roka od t r i godine računajući od dana p r o g l a š e n j a o p o Zakon o nasljeđivanju s komentarom
289
Član 94 — 95. r u k e (čl. 46. ZiN). To, međutim, ne može sprečavati oporučnog nasljednika (ili legatara) da ispuni svoju dužnost prema legatarima (ili sublegatarima). Ako nužni nasljednik naknadno uspije sa svojim zahtjevom i postigne umanjenje nasljednog dijela (ili legata) iz koga je ispunjen legat (ili sublegat), oporučni nasljednik odnosno legatar, moći će u redovnom zastarnom roku kondikcijom zahtijevati cd legatara (odnosno legatar od sublegatara) vraćanje vrijednosti legata koji je u bludnji ispunio, a nije ga bio dužan ispuniti odnosno ako ga je ispunio u većem opsegu nego što je bio dužan. Budući da je rok u kome l e g a t a r može zahtijevati izvršenje legata određen u čl. 100. ZN, te iznosi g o d i n u d a n a , a računa se od časa kad je legatar s a z n a o za svoje pravo i bio o v l a š t e n da traži njegovo ispunjenje, to će legatar koji hoće da se posluži svojim pravom na legat i da to pravo ostvari, morati u n u t a r spomenutog roka zahtijevati ispunjenje svog prava, tj. izvršenje legata, bilo u ostavinskom postupku, bilo u posebnoj parnici. I to bez obzira kad je nužni nasljednik uspio sa svojim zahtjevom za umanjenje oporučnih raspolaganja. Prema tome, nasljedniku odnosno legataru pripada pravo da zahtijeva umanjenje legata, koga je dužan ispuniti na teret svog nasljednog dijela (odnosno legata), sve dok legat n i j e izvršio. On će to redovito tražiti u ostavinskom postupku ako su nesporne činjenice o kojima ovisi umanjenje legata, kao što može tražiti prigovorom u parnici za ispunjenje legata. Ako je nasljednik ili legatar u bludnji i s p u n i o legat u cijelosti, koji nije bio dužan ispuniti ili u dijelu većem nego li je to bio dužan, može u redovnom zastamom roku zahtijevati kondikcijom vraćanje cijelog legata ili neopravdano ispunjenog viška legata (sublegata). Nasljednik koji je dužan ispuniti legat moći će se legatarevu zahtjevu uspješno suprotstaviti p r i g o v o r o m , koji će moći isticati sve dok postoji pravna mogućnost da nužni nasljednik ostvari umanjenje oporučnih raspolaganja u mjeri koja je potrebna da se povrijeđeni nužni dio nadoknadi. U svom prigovoru onerat će trebati dokazati opseg umanjenja svog nasljednog dijela i zahtijevati da se legat, koji mu je naložen, umanji u dijelu u kome premašuje raspoloživi dio ostavine, kojim je oštavilac mogao slobodno raspolagati u korist tog nasljednika. P r a v o z a p i s o v n i k a kad dužnik z a p i s a ne n a s l i j e d i Član 95. Zapisovnik ima pravo tražiti izvršenje zapisa i kad je osoba koja je po oporuci bila dirana izvršiti zapis umrla prije oporučitelja, ili se od rekla nasljedstva, ili je nedostojna da naslijedi.
1. Legatari ne mogu trpjeti štetu uslijed toga što osobe koje su dužne ispuniti legat n i s u n a s l i j e d i l e ili n i s u p r i m i l e imovinu koja im je ostavljena. U tom slučaju legatari će svoje pravo na ispunjenje legata moći ostvariti prema oisobama koje n a s l j e đ u j u u m j e s t o o s o b a koje nisu postale nasljednici ili legatari, odnosno prema osobama 290
Član 95.
koje su stvarno primile imovinu iz ostavine iz" koje se imaju namiriti legati (čl. 96. st. 2 ZN). Ako je onerat z a k o n s k i nasljednik koji je u m r o prije ostavioca ili postao n e d o s t o j a n za nasljeđivanje (čl. 131. ZN), na njegovo mjesto na nasljedstvo dolaze njegovi (nasljednikovi) p o t o m c i (ako ih. ima) po pravu predstavljanja (čl. 11. ZN). Ako zakonski nasljednik nema p o t o m a k a , na njegovo mjesto dolaze o s t a v i o č e v i zakonski nasljednici (njegovi roditelji i njegova braća i sestre prema zak. redu nasljeđivanja). Ako se zakonski nasljednik koji je bio dužan ispuniti legat o d r e kao nasljedstva, o opsegu njegovog odricanja ovisit će koje će osobe umjesto njega naslijediti. Ako -se zakonski nasljednik odrekao samo u svoje ime, smatra se kao da je u m r o - prije ostavioca (čl. 143. ZN). U tom slučaju ostavioca će umjesto njega naslijediti njegovi (nasljednikovi) potomci (po pravu predstavljanja — čl. 11. ZN). Ako zakonski nasljednik n e m a p o t o m a k a ili se odricanje proteže i na njegove potomke (čl. 136. st. 2 ZN), ostavioca će naslijediti ostaviočevi zakonski nasljednici (roditelji i braća i sestre) prema zakonskom redu nasljeđivanja (čl. 143. ZN) budući da se smatra da nasljednik, koji se odrekao i u ime svoga potomstva, nikada nije bio nasljednik (čl. 143. i čl. 136. st. 4 ZN). Ako dužnost ispunjenja legata tereti o p o r u č n o g nasljednika koji je u m r o prije ostavioca, ili je n e d o s t o j a n , ili se o d r e k a o nasljedstva, umjesto njega, ostavioca nasljeđuju ostaviočevi zakonski nasljednici (čl. 142. ZN) osim ako ostavilac nije.što drugo odredio. Prema tome, dužnost ispunjenja legata tereti one nasljednike koji nasljeđuju umjesto osobe koja nije postala nasljednik. 2. Dužnost ispunjenja s u b l e g a t a , u slučaju ako je legatar umro prije ostavioca ili je postao n e d o s t o j a n, ili se odrekao legata ili namijenjenog prava iz ostavine, tereti one osobe koje su inače dužne ispuniti legat. Ovo stoga, što kod legata nema reprezentacije, pa u slučaju kad legatar otpadne (čl. 96. st. 1 ZN), predmet legata ostaje osobi koja ga je bila dužna izvršiti (čl. 96. st. 2 ZN), osim ako iz odredbe oporučiteljeve što drugo ne proizlazi. 3. Odredbom ovog člana nisu obuhvaćeni slučajevi i s k l j u č e n j a nužnog nasljednika od prava nasljedstva (čl. 47. ZN) i l i š e n j a n u ž nog d i j e l a u korist potomaka (čl. 50. ZN). To je i razumljivo ako se ima u vidu da obje ustanove predstavljaju oduzimanje prava nužnom nasljedniku da traži svoj nužni dio ili njegovu nadopunu, ako je on povrijeđen. Kako se pod nužnim dijelom razumije onaj dio č i s t e ostavine, koji mora biti ostavljen ili osiguran nužnim nasljednicima, očito je da je taj dio slobodan od legata i da nužni nasljednik svojini nužnim dijelom ne o d g o v a r a za l e g a t e . Ovo stoga, što su legati oporučna raspolaganja koja ne mogu biti na štetu nužnih nasljednika (čl. 94. ZN). Ako je u pitanju zakonski nasljednik koji nije ujedno nužni nasljednik ili takav nužni nasljednik kome nužni dio n i j e p o v r i j e đ e n , tako da mu je iz ostavine osigurano v i š e nego što iznosi vrijednost njegovog nužnog dijela, takav će nasljednik biti d u ž a n da ispuni legat u dijelu koji prelazi vrijednost njegovog nužnog dijela. 291
Član 96. Kad pravo z a p i s o v n i k a u t r n j u j e Član 96. Zapis pada ako zapisovnik umre prije oporučitelja, ili se odrekne zapisa, ili je nedostojan. U tim slučajevima predmet zapisa ostaje osobi koja je bila dužna izvršiti ga, ako iz same oporuke ne proizlazi kakva druga namjera oporučiteljeva. 1. Prestanak prava na legat reguliran je odredbama člana 96. i 97. ZN. Odredbama cl. 96. ZN obuhvaćeni su slučajevi prestanka prava na legat iz s u b j e k t i v n i h razloga, tj. koji nastanu u o s o b i l e g a t a r a i koji dovode do g u b i t k a prava na legat. Odredbe čl. 97. ZN odnose se na slučajeve kad je legatar došao u objektivnu, faktičnu nemogućnost da ostvari pravo na legat koji mu je namijenjen, bilo uslijed određenog ponašanja o p o r u č i t e l j a koji je legat namijenio (ako je ovaj potrošio ili otuđio predmet legata, ili je predmet legata prestao postojati za života ostaviočevog) ili neovisno o volji oporučitelja, kad je legat s l u č a j n o p r o p a o poslije smrti ostaviočeve. Da bi legatar mogao steći pravo na legat i mogao zahtijevati njegovo ispunjenje mora: a) preživjeti ostavioca, b) biti dostojan za nasljeđivanje i c) da se nije odrekao prava na legat. Ako nastane ma i jedan od navedenih slučajeva, legat p a d a , tj. smatra se kao da odredba o legatu ne p o s t o j i . Osoba koja je bila dužna izvršiti legat o s l o b a đ a se ove dužnosti s time da' joj ostaje legirana stvar ili pravo. 2. Legatar mora d o ž i v j e t i čas smrti ostaviočeve. Pravo na legat . je osobno i neprenosivo pravo, uslijed čega kod legata nema mjesta reprezentaciji u smislu čl.1 11. ZN. Nasljednici legatara nemaju pravo zahtijevati ispunjenje legata ako je legatar u m r o prije ostavioca, ili je postao nedostojan, ili se odrekao prava na legat. Legat je moguć u korist n a s c i t u r u s a ako je on već bio začet u momentu smrti ostaviočeve pod pretpostavkom da se živ rodi. Ako je legatar d o ž i v i o čas delacije, dakle, preživio ostavioca, a umro prije ispunjenja legata, pravo na legat prelazi na njegove nasljednike budući da je legatar u času smrti ostaviočeve već stekao ovo pravo koje je obligacionog karaktera. Kao takvo ono predstavlja ostavinu koja može biti predmet nasljeđivanja u smislu odredbe čl. 2. ZN. Nasljednici legatara koji je umro iza ostavioca, a prije dovršenja ostavinskog postupka, mogu se na isti način kao i nasljednici o d r e ć i prava na legat, što u stvari predstavlja transmisiju legata, koja je u ovom slučaju i kod legata moguća. (*) 1
Z. Z a n i n o v i ć , prikaz Zak. o nasljeđivanju, u Odvjetniku br. 9/55, str. 4, smatra da transmisiji nema mjesta kod legata, što se, međutim, iz stilizacije čl. 96. ZN ne bi moglo izvesti s obzirom da je predviđeno da zapis pada samo ako je legatar umro prije, a ne p o s l i j e ostavioca. 292
Član 96. 3. Odricanje od prava na legat vrši se na isti način i u istom obliku kao i odricanje od prava nasljedstva (čl. 136. st. 1 i čl. 221. ZN). Međutim, kod odricanja prava na legat nema onih razlika u posljedicama koje za sobom povlači izjava o odricanju od prava nasljedstva. Svako odricanje od prava na legat, bez obzira da li je izraženo u svoje ime ili u ime svoga potomstva (čl. 136. st. 2 ZN), ima isti učinak, tj. da legat p a d a kao da nikad nije bio namijenjen. Osoba koja se odrekla prava nasljedstva može svoju izjavu o odricanju od nasljedstva o g r a n i č i t i samo na nasljedstvo, a pri tome z a d r ž a t i pravo na legat koji joj je namijenjen pored nasljedstva (čl. 52. ZN). Zakonski nasljednik kome je namijenjen legat i pored odricanja od nasljedstva z a d r ž a v a pravo da traži ispunjenje legata koji mu je namijenjen, u granicama r a s p o l o ž i v o g dijela (čl. 55. st. 2 ZN). Legatar može svoje pravo na legat u s t u p i t i drugoj osobi. Pravo na legat može biti ustupljeno sunasljedniku, ili sulegataru, ili bilo kojoj drugoj osobi. Međutim, ustupanje prava na legat biva po pravnim pravilima koja vrijede za imovinsko obligaciono pravo, a ne po odredbama Zakona o nasljeđivanju. Prema tome, na odstupanje prava na legat ne mogu se primjenjivati odredbe čl. 139. st. 2 ZN, a niti odredbe čl. 149. ZN budući da se ove odnose samo na reguliranje odnosa među sunasljednicima kao učesnicima nasljedničke zajednice u koju legatari ne ulaze. 4. Legat pada i u slučaju ako je legatar n e d o s t o j a n za nasljeđivanje, ako je nedostojnost nastupila iza odredbe oporučiteljeve kojom toj osobi namjenjuje legat, Nedostojnost koja je postojala u v r i j e m e s a s t a v a o p o r u k e ili prije toga, u pravilu (osim zbog razloga iz tač. 5. čl. 131. ZN), utječe na stjecanje prava na legat. Smatra se da je oporučitelj ostavljanjem legata osobi koja je u to vrijeme (u času sastava pravovaljane izjave oporučiteljeve) bila nedostojna o p r o s t i o razlog nedostojnosti (čl. 132. st. 2 ZN), osim ako se razlog nedostojnosti temelji na čl. 131. tač. 5. ZN, kad oproštaj vrijedi samo ako se nasljednik (legatar) vrati u zemlju prije smrti ostaviočeve. 5. Ako je oporučitelj naknadno, nakon izjave kojom je namijenio legat, i s k l j u č i o legatara iz nasljedstva (čl. 47. ZN), ili ga l i š i o prava na nužni dio u korist njegovih potomaka (čl. 51. ZN), legat ostaje, ako oporučitelj nije opozvao raniju odredbu o legatu. Ako bi unatoč odredbi o isključenju ili lišenju nekog nasljednika prava na nužni dio oporučitelj kasnije ovome ipak o s t a v i o l e g a t , ne smatra se da je time opozvao svoju odredbu o lišenju prava na nužni dio, odnosno o isključenju iz nasljedstva. Ovo stoga, jer se za stjecanje prava na legat ne traži da osoba legatara bude istovremeno i nasljednik, nego da je inače sposobna i dostojna da naslijedi. Budući da isključenje od nasljedstva (čl. 47. ZN) i lišenje prava na nužni dio u korist potomaka (fl. 50. ZN) može biti i djelomično (čl. 47. st. 2 i čl. 50. st. 1 ZN), to se i onaj nasljednik, koji bi zbog isključenja od nasljedstva ili lišenja prava na nužni dio izgubio u cijelosti svojstvo nasljednika, može pojaviti kao tar. 293
Član 96 — 97. 6. U slučajevima kad prema odredbi čl. 96. st. 1 ZN legat pada, predmet legata o s t a j e nasljedniku odnosno osobi koja ga je bila dužna izvršiti. Ako je izvršenje legata bilo naloženo nekolicini osoba (čl. 92. st. 1 i 2 ZN), legat ostaje onim nasljednicima koji su ga bili dužni izvršiti u razmjeru obaveze kojom su bili opterećeni, bez obzira na veličinu njihovih nasljednih dijelova. Ako oporučitelj n i j e o d r e d i o tko je dužan izvršiti legat u slučaju da legat pada, vrijednost legata ostaje s v i m zakonskim i oporučnim nasljednicima, razmjerno njihovim nasljedničkim dijelovima, s obzirom da u tom* razmjeru odgovaraju za izvršenje legata (čl. 92. st. 3 ZN). U Zakonu o nasljeđivanju nema neposrednog odgovora na pitanje kome će pripasti predmet d i r e k t n o g l e g a t a ako legatar ne stekne pravo na legat (umre prije oporučitelj a, postane nedostojan ili se odrekne prava na legat). Držimo da predmet legata ostaje z a k o n s k i m ostaviočevim nasljednicima u razmjeru njihovih nasljednih dijelova ako je nasljedni dio oporučnih nasljednika određen u r e a l n o m dijelu ostavine, tj. ako se sastoji u određenim stvarima i pravima. Ako je, međutim, nasljedni dio oporučnih nasljednika određen u a l i k v o t n o m dijelu ostavine, predmet direktnog (neposrednog) legata ostaje zakonskim i oporučnim nasljednicima u razmjeru vrijednosti njihovih nasljednih dijelova. Ako je oporučnim raspolaganjima bila iscrpljena cijela ostavina, a nasljedni dijelovi oporučnih nasljednika određeni su u realnim dijelovima, tada će predmet direktnog legata pripasti zakonskim nasljednicima koji će se pozvati na nasljedstvo. U tome slučaju predmet direktnog legata pojavit će se kao neraspoređeni dio ostavine. Ako zakonskih nasljednika ne bi bilo, a dijelovi oporučnih nasljednika određeni su realno (u određenim stvarima i pravima), predmet direktnog legata predstavljat će dio ostavine kojim ostavilac nije raspolagao, pa će se kao ostavina bez nasljednika predati narodnom odboru i postati društvenom imovinom, u smislu čl. 8. i 233. ZN. Član 97. Zapis pada i kad je oporučitelj otuđio ili potrošio predmet zapisa ili je taj predmet inače prestao postojati za života oporučiteljevog, ili j«; slučajno propao nakon njegove smrti. 1. Legat može prestati i iz o b j e k t i v n i h razloga(1) kad se u času smrti ostaviočeve u ostavku ne n a đ u predmeti koji su bili namijenjeni legatarima. Uzrok tome može biti ili u ponašanju samog o p o r u č i t e l j a koji je, unatoč ranije izraženoj volji da određenoj osobi ostavi legat, sam otuđio ili potrošio predmet legata, ili znajući da je predmet legata prestao postojati, nije pribavio drugi ili nije odredio kako će se i da li će se namijenjeni legat izvršiti. U ovim se slučajevima smatra d a j e o p o r u č i t e l j svojom voljom na posredan način (konkludentnim radnjama) izvršio o p o z i v legata (čl. 107. ZN). 1 O s u b j e k t i v n i m razlozima zbog kojih legat pada vidi odredbe čl. 96. ZN, i tamo dana objašnjenja.
294
Član 97. l/vršenje legata može biti osujećeno i p r o t i v n o v o l j i o p o ru č i t e l ja kad je predmet legata s l u č a j n o g ) p r o p a o nakon oporučiteljeve smrti, tako da ga više nema u ostavku ni kod nasljednika ili drugih osoba. U oba slučaja nasljednici i ostale osobe kojima je naloženo ispunjenje legata o s l o b a đ a j u se ove dužnosti. Oni nisu dužni legatarima naknaditi vrijednost legata, bez obzira da li se stvar već nalazila u rukama nasljednika, odnosno osoba koje su bile dužne ispuniti legat, ili u rukama koje druge osobe. Ovo vrijedi samo ako je predmet legata i n d i v i d u a l n o određen, a ne i kad je određen samo po vrsti (genusu). 2. U Zakonu o nasljeđivanju nema bližih (interpretativnih) pravila kojima bi detaljnije bio reguliran način izvršenja pojedinih zapisa s obzirom na njihovu vrstu i kvalitete predmeta koji su namijenjeni legatarima. Međutim, i pored toga imajući u vidu karakter predmeta legata koji se može sastojati od pokretnih i potrošnih stvari, različitih po vrsti, kvaliteti i osobinama, moguće je izvesti izvjesna pravila kako treba postupati u pojedinim slučajevima. a) Ako je predmet legata stvar koja je određena samo po v r s t i (genus, legatum generis), a nije određen i sam predmet, i z b o r stvari pripada ostaviočevu n a s l j e d n i k u koji je dužan ispuniti legat. On mora izabrati takvu stvar kojom se legatar može služiti. Ako je p r a v o i z b o r a pridržano l e g a t a r u , ovaj može izabrati i najbolju stvar dotične vrste. Ako su predmetom legata o d r e đ e n e stvari koje se trebaju dati iz os ta v i n e , pa ih u ostavim nema, zapis p a d a (čl. 97. ZN) osim ako se ne radi o novčanom iznosu koji se mora uvijek isplatiti. Ako je predmet legata stvar za koju nije izričito određeno da se treba dati upravo iz ostavine, tada su nasljednici dužni n a b a v i t i stvar određene vrsti i predati legataru. Ako je legatum generis ponovljen u istoj oporuci ili drugoj oporučitelj evoj odredbi, treba se dati toliko puta koliko je puta namijenjen. b) Ako je namijenjena stvar određena i n d i v i d u a l n o , a ne samo po vrsti i rodu (legatum speciei), pa se tako namijenjena stvar doista nalazi u ostavini, treba se izručiti legataru osim ako je o poručite! j legat izričito ili prećutno opozvao ili ga je otuđio, potrošio ili preinačio, tako da je stvar izgubila svoj raniji oblik, namjenu i ime. Legat pada i onda ako j e z a ž i v o t a ostaviočevog p r e s t a o p o s t o j a t i ili j e s l u čajno p r o p a o nakon s m r t i ostaviočeve. Ako je do propasti stvari došlo za života ostaviočevog p r o t i v n o njegovoj v o l j i i bez njegova znanja ili n a k o n njegove smrti, ali ne zbog slučajne propasti stvari, legatar već bio v l a s n i k namijenjene stvari. Ako je legatar svojim ili rogiranje legata (surogatum). Odredbe o legatu ne vrijede ako je u času izjave posljednje volje legatar već bio v l a s n i k namijenjene stvari. Ako je legatar svojim ili tuđim sredstvima pribavio istu stvar koja mu je namijenjena kao legat, 2
O tome kad postoji s l u č a j vidi prav. pravila grad. prava (§ 1447. OGZ, § 808. Srp. grad. zak.).
295
'9F-
Član 97. treba mu se isplatiti njena vrijednost osim ako je legatar stvar dobio od oporučitelja na temelju besplatnog raspolaganja. Ako je namijenjena stvar vlasništvo osobe koja je dužna ispuniti legat (oneratova), odredba 0 legatu ostaje na snazi. Odredba kojom je legataru namijenjena t u d a stvar (legatum rei alienae) vrijedi ako je volja oporučiteljeva bila da se legataru n a b a v i upravo ta stvar. Ako vlasnik stvari neće da ovu stvar uopće proda ili ne po uobičajenoj cijeni, legataru pripada n a k n a d a za stvar u visini njene uobičajene (prometne) vrijednosti. Ako neka stvar pripada oporučitelju ili oneratu samo djelomično (pro parte), ili samo neko određeno pravo na stvar (uživanje), tada je legat ograničen na dio namijenjene stvari ili samo na ono pravo koje je pripadalo oporučitelju ili oneratu. Ako je stvar opterećena, nekim teretom stvarnopravne naravi (legatum rei onerate), legatar se mora zadovoljiti s legatom opterećenim ovim stvarnim teretom. Legatum speciei 'treba se ispuniti samo j e d a n p u t bez obzira koliko je puta ponovljen, odnosno namijenjen u jednoj ili više oporučlteljevih izjava. 3. Za s l u č a j n u p r o p a s t stvari, tj. za propast bez ičije krivnje nema odgovornosti. Osoba koja je obavezna da ispuni legat o s l o b a đ a se ove dužnosti ako je predmet legata slučajem, bez njene krivnje, propao ili nestao. Ovo se odnosi samo na one legate koji se sastoje od i n d i v i d u a l n o određene stvari ili prava. . . Slučajna propast predmeta koji je određen samo po v r s t i (genusu) ne o s l o b a đ a opterećenu osobu dužnosti da ispuni legat, ukoliko se po odredbi oporučitelja i generično određena stvar nije trebala predati baš iz ostavine. 4. Ako se legat sastoji u davanju u z d r ž a v a n j a, legat se prestaje izvršavati kad prestane mogućnost ili potreba da se određenoj osobi daje uzdržavanje npr. kad ta osoba umre ili odbije da prima uzdržavanje, ili kad zbog izmijenjenih imovinskih prilika uzdržavanje postane bespredmetno. Dužnost uzdržavanja postoji samo ukoliko je osoba koja traži uzdržavanje n e s p o s o b n a za rad i kad nema dovoljno sredstava za život (čl. 36. Zak. o odnosima roditelja i djece). Legat uzdržavanja sastoji se u davanju sredstava za život osobama koje ta sredstva nemaju ili ih nemaju u dovoljnoj mjeri uslijed toga što su nesposobne za rad. O tome ovisi opseg i vrijednost sredstava za život koja je nasljednik (ili legatar) dužan davati legataru (sublegataru). Nasljednik (legatar) je dužan davati cjelokupna sredstva potrebna za život legatara ako ih ovaj uopće nema, a ako ih nema dovoljno, samo u dijelu i vrijednosti koja je potrebna da se sredstva kojima legatar sam raspolaže n a d o p u n e . Dužnost uzdržavanja, kao legat, tereti nasljednika (ili legatara kod sublegata) tako dugo dok traje nesposobnost za rad, ili dok legatar (sublegatar) nije stekao sredstva potrebna za život, ukoliko oporučitelj nije što drugo odredio, a najduže do momenta smrti legatara. Ako bi p r e s t a l a potreba uzdržavanja iz razloga što je legatar stekao sredstva koja su mu potrebna za život, ili postao sposoban za rad 1 privređivanje, orierat.se (nasljednik ili legatar) o s l o b a đ a dužnosti 296
s i • ( f F '
Član 97 — 98. davanja sredstava za uzdržavanje sve dok legatar naknadno ne zapadne u oskudicu. Međutim, ako legatar ponovno zapadne u oskudicu, onerat će biti dužan n a s t a v i t i s uzdržavanjem legatara, tj. davati mu i dalje sredstva potrebna za život. Sredstva koja nasljednik (legatar) treba davati radi uzdržavanja legatara (ili sublegatara) nisu utvrđena u fiksnim iznosima, nego se utvrđuju prema stvarnim potrebama uzdržavanja osobe, pa su, prema tome, podložna promjenama ako ostavilac nije što drugo odredio. Prema tome, legat uzdržavanja postoji kao p o t e n c i j a l n o pravo legatara i za vrijeme dok on ima sredstva za život ili je sposoban za rad i privređivanje, ali se u tome slučaju ne može izvršavati tako dugo dok legatar ne zapadne u oskudicu. Legatar stoga ne može tražiti da mu se, u ovom slučaju, isplati protuvrijednost uzdržavanja budući da je sadržaj legata — dužnost uzdržavanja i davanja koja iz ovoga proizlaze, periodičnog karaktera, pa se obaveza onerata prosuđuje prema potrebama onerata u času dospijevanja pojedinog davanja. Ako je oporučitelj odredio nasljedniku ili legataru izvršenje kakve dužnosti koju ovaj iz o b j e k t i v n i h razloga nije u mogućnosti-izvršiti (npr. legatar ili sublegatar odbije da primi novac koga je nasljednik trebao isplatiti, ili u slučaju oslobođenja duga za koji se ustanovi da ne postoji, ili kad se radi o činidbi koju nije moguće izvršiti, ili je ona nedopuštena), nasljednik ili legatar ima pravo z a d r ž a t i vrijednost legata. Odgovornost
zapisovnika
za
d u g o ve. op o r u ć i t el j a
Član 98. Zapisovnik ne odgovara za dugove oporučitelja. Ali oporučitelj može narediti da zapisovnik odgovara za sve ili pojedine njegove dugove iH dio nekog duga u granicama vrijednosti zapisa. 1. Legatar, u pravilu, ne o d g o v a r a za ostaviočeve dugove. Ova dužnost tereti samo nasljednike (čl. 145. ZN). Legatar ne odgovara ostaviočevim vjerovnicima za njegove dugove ni onda ako vrijednost legata premašuje vrijednost ostavine koja ostaje nasljednicima. Legatar je samo korisnik nekog prava iz ostavine. Ono, što je legataru namijenjeno, osim ako mu nisu naložene određene dužnosti, u pravilu je o s l o b o đ e n o od svih tereta. Legatar ipak može odgovarati za ostaviočeve dugove ako je oporučitelj prilikom određivanja legata i z r i č i t o m odredbom o p t e r e t i o legatara i odgovornošću za njegove dugove. Oporučitelj može odrediti i opseg ove odgovornosti, bilo što će odrediti da legatar odgovara za sve dugove, ili samo za p o j e d i n e dugove, ili samo za d i o n ekog duga. Odgovornost legatara kreće se samo u granicama v r i j e d n o s t i legata budući da i nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine (čl. 145. st. 1 ZN). Legatar odgovara za ostaviočeve dugove v l a s t i t o m imovinom do visine vrij ednosti 297
Član 98 — 99.
primljenog legata. Legatar se može osloboditi odgovornosti za ostaviočeve dugove na isti način kao i nasljednik: o d r i c a n j e m od prava na legat. 2. Postojanje nepodmirenih ostaviočevih dugova i pored toga što legatari ne odgovaraju za te dugove nije bez utjecaja na mogućnost ispunjenja legata. Kako su legati korist koja je ostavljena određenoj osobi iz č i s t e ostavine, legatar neće moći dobiti predmet legata ako vrijednost ostaviočevih dugova pokriva ili p r e m a š u j e vrijednost ostavine. Nasljednici kojima je naloženo ispunjenje legata dužni su na prvom mjestu podmiriti ili osigurati namirenje ostaviočevih v j e r o v n i k a (čl. 93. ZN). Oni su ovlašteni u s k r a t i t i ispunjenje legata ako u ostavini, nakon podmirenja ostaviočevih vjerovnika, nije ostalo imovine iz koje bi se mogli namiriti legati. Legatari će, također morati trpjeti uman j e n j e legata ako vrijednost legata prelazi vrijednost r a s p o l o ž i v o g dijela ostavine (čl. 94. st. 1 i 3 ZN), kojim je ostavilac mogao slobodno raspolagati (čl. 31. st. 2 i 3 i čl. 39. st. 2 ZN). Ako bi unatoč postojanju dugova legat ipak bio u cijelosti ispunjen, legatar neće ni u tom slučaju odgovarati za ostaviočeve dugove, pa ni onda ako se legat sastoji u individualno određenoj stvari, jer za ostaviočeve dugove odgovaraju samo nasljednici, ukoliko ostavilac nije što drugo odredio. Nasljednici mogu zahtijevati od legatara p o v r a t vrijednosti isplaćenih legata, koju su ovi neopravdano primili prilikom ispunjenja legata. Ovo pod pretpostavkom da nasljednici prilikom ispunjenja legata n i s u z n a l i za postojanje dugova, odnosno da njihova visina premašuje vrijednost imovine kojom je oporučitelj mogao slobodno raspolagati (čl. 94. st. 1 ZN). To će osobito biti u slučaju ako nužni nasljednik naknadno ostvari svoj zahtjev za nadopunu nužnog dijela (čl. 45. i čl. 46. ZN), pa oporučni nasljednici ili legatari pretrpe umanjenje svog nasljednog dijela ili legata (čl. 42. st. 1 i 2 ZN). U takvim slučajevima legatari će biti dužni vratiti nasljednicima samo v r i j e d n o s t legata u dijelu koji predstavlja neopravdani višak, a zadržavaju predmet legata, samu stvar ili pravo. Oni, međutim, mogu vratiti in natura predmet legata. U takvim slučajevima smatraju se poštenim (savjesnim) posjednicima. 3. V r i j e d n o s t legata prosuđuje se prema s t a n j u legata odnosno legatom namijenjene stvari, u kome se nalazila u času s m r t i ostaviočeve, a prema prometnoj vrijednosti predmeta legata u vrijeme njegova i s p u n j e n j a . Za slučajnu propast predmeta legata, kao i za plodove od stvari namijenjene legatom, legatar ne odgovara ako je, i dok je pošten (savjestan) posjednik. U takvim slučajevima legatar ima položaj jednak onome što ga ima nasljednik koji je vratio darovanu stvar (čl. 56. st. 2 ZN). Zapis
ostavljen
vjerovniku
Član 99. Kad je oporučitelj ostavio zapis svom vjerovniku, ovaj ima pravo, osim izvršenja zapisa, tražiti i izvršenje svoje tražbine, ako iz oporuke ne proizlazi da je namjera oporučiteljeva bila drukčija. 298
Član 99. 1. Ostavilac može namijeniti legat i svome v j e r o v n i k u , ti. osobi kojoj duguje neku činidbu. Ostaviočev vjerovnik pojavljuje se u tom slučaju u ulozi vjerovnika i u ulozi legatara. Ostaviočev vjerovnik ima pravo zahtijevati i s p u n j e n j e l e g a t a , a pored toga pripada mu pravo da zahtijeva namirenje svog potraživanja s kog drugog naslova.(*) Legatar, ostaviočev vjerovnik, u ovom slučaju ima pravo da predmet legata ne upotrijebi za namirenje svog potraživanja. Njegovo potraživanje ostaje nedirnuto bez obzira na vrijednost ostavljenog legata. Ono što mu je namijenjeno kao legat treba se kao takvo i isplatiti, dati legataru, pa baš da vrijednost namijenjenog legata u cijelosti odgovara vrijednosti ostaviočevog duga. Ovdje u stvari legatar ima prema nasljednicima dva potraživanja: jedno s naslova legata, a drugo s naslova ostaviočevog duga. Oba potraživanja mogu egzistirati jedno pored drugog, ukoliko u ostavini i m a dovoljno imovine iz koje se može postići namirenje legata bez štete po interese vjerovnika. Ako je iznos ostaviočevih dugova jednak ili veći od vrijednosti ostavine, s obzirom na pravo ostaviočevih vjerovnika da se naplate prije legatara (čl. 93. ZN), legatar se neće moći namiriti prije ostaviočevih vjerovnika. Ostaviočev vjerovnik ikome je ostavilac namijenio legat može ostvariti namirenje svog potraživanja s naslova ostaviočevog duga do visine vrijednosti ostavinske imovine. Ispunjenje legata, međutim, bit će ovisno o tome da li je nakon podmirenja ili osiguranja ostaviočevih dugova u ostavini ostalo još imovine iz koje bi se mogli namiriti legati. Ovo vrijedi ne samo ako je ispunjenje legata naloženo neposredno iz ostavine (direktni legati) (2) nego i kad legat tereti nasljedni dio kojeg nasljednika.. Ovaj može uskratiti ispunjenje legata ako je njegov nasljedni dio morao biti upotrijebljen za podmirenje ostaviočevih dugova (čl. 94. ZN), tako da mu nakon toga ništa nije ostalo. Ako je, međutim, preostalo nešto imovine, nasljednik kome je naloženo ispunjenje legata, a kod kolektivnog legata svi nasljednici zajedno, dužni su ispuniti naložene im legate u visini vrijednosti preostalog dijela ostavine koji je ostao nakon podmirenja ostaviočevih dugova. U ovom slučaju može doći i do razmjernog umanjenja legata (čl. 94. st. 3 ZN). Ostaviočev vjerovnik kome je ostavljen legat može ostvariti namirenje svog potraživanja s naslova duga, a da mu pri tome njegovo potraživanje s naslova legata ostane nepodmireno. Obrnute situacije nisu moguće s obzirom na odredbu člana 93. ZN prema kojoj je isključeno namirenje legata prije nego što bude osigurana naplata ostaviočevih vjerovnika. Naprijed rečeno vrijedi ako iz sadržaja oporuke ne bi proizlazila kakva druga namjera oporučiteljeva. , 1 Sadržaju ovog legata odgovara legat predviđen u prav. pravilu iz § 667.2 OGZ. Ako je oporučitelj namijenio svome vjerovniku neku i n d i v i d u alno određenu stvar ili pravo, koju mu inače duguje, tada će takav legatar (ostaviočev vjerovnik), moći tražiti samo izručenje dugovane stvari u ime namirenja svog potraživanja, a neće moći zahtijevati još i plaćanje njezine vrijednosti s naslova legata.
299
.lit
Član 99. 2. U ZN nema propisa o tome kako se treba postupati kod ispunjenja onih legata čiji se sadržaj ne poklapa sa situacijom predviđenom u članu 99. ZN. Ovamo bi spadali slučajevi legata poznatih kao legat duga (legatum debiti), legat potraživanja koje je ostavilac imao prema drugoj osobi (legatum nominis), i legat opraštanja od duga (legatum liberationis). a) Kod legata kome je sadržaj potraživanje što ga legatar ima prema ostaviocu (legatum debiti), tj. dug koji je ostavilac bio dužan platiti tome legataru (prav. prav. iz §-a 665. Ogz), ima za posljedicu da se taj dug mora namiriti prije ostalih legata, a u vrijeme dospjelosti legata, tj. u času kad ostaviočev vjerovnik u svojstvu legatara postaje ovlašten da zahtijeva ispunjenje legata bez obzira što u to vrijeme potraživanje s naslova duga ne bi još dospjelo. Drugim riječima, ostaviočev dug koji je namijenjen kao legat ostaviočevom vjerovniku dospijeva u času ostaviočeve s m r t i , bez obzira na rokove i uvjete ispunjenja predviđene u ugovoru, odnosno sporazumu o zasnivanju potraživanja. Ovdje se radi o potraživanju ikoje ima prednost u pogledu namirenja u smislu čl. 93. ZN. Kod ovog legata potrebno je da je sam ostavilac u oporuci odredio da legataru zapisuje svoj dug koji je on (ostavilac) dužan legataru platiti. Legatar kome je namijenjen određen iznos kao ostaviočev dug ima pravo zahtijevati ispunjenje ovog legata i onda ako mu ostavilac u stvari ne bi ništa dugovao. (3) Tada će se raditi o pravom legatu koji se treba izvršiti nakon podmirenja ostaviočevih vjerovnika iz preostale vrijednosti ostavine (čl. 93. ZN). b) Ako je sadržaj legata potraživanje koje ostavilac ima prema nekoj t r e ć o j osobi (legatum nominis), tj. kad je legataru namijenjeno ostaviočevo potraživanje koje on ima prema trećoj osobi (prav. prav. §-a 664. Ogz), tada će taj legat vrijediti samo ako je u času ostaviočeve smrti ovo potraživanje još p o s t o j a l o . U tom slučaju nasljednici će biti dužni legataru ustupiti odgovarajuće isprave i sredstva osiguranja. Smatra se da je oporučitelj opozvao ovaj legat ako je sam naplatio potraživanje. 'Međutim, ako je dužnik platio dug dobrovoljno, a ostavilac tim povodom ili kasnije nije opozvao odredbu o legatu, budući da je dug plaćen i više ne postoji kao potraživanje prema trećoj osobi, to se ni taj legat ne može više smatrati legatom potraživanja. Uslijed toga smatra se da je oporučitelj time što nije opozvao legat, namijenio legataru onoliki iznos koliko je iznosilo njegovo potraživanje prema trećoj osobi. Ova namjena oporuči4 telj eva mora biti vidljiva. ( ) c) Ako je ostavilac svojom •odredbom o legatu o s l o b o d i o leffa^ara od plaćanja njegova duga ostaviocu ili od ispunjenja kakve druge obaveze (legatum liberationis), takva njegova odredba odnosi se samo na one legatareve dugove koji su p o s t o j a l i u vrijeme o d r e đ i v a n j a legata, a ne odnosi se na one dugove koji su kasnije nastali (prav. prav. iz § 666. Ogz). Nasljednik je dužan, kod legata s ovakvim sadržajem, o s l o b o d i t i legatara dužnosti plaćanja glavnice i kamata, kao i izdati mu potrebnu ispravu o opraštanju duga. Odredba oporučitelj eva o oslo» R u š n o v - P o s i l o v i ć , op. cit., str. 101. R u š n o v - P o s i 1 o v i ć, op. cit., str. 100, 101.
i
300
Član 99 —100. bađanju legatara može biti izražena i na posredan način: nalogom da vrati dužniku (legataru) isprave o dugu (mjenicu ili druge dokazne isprave), ili da mu zabrani naplatu svog potraživanja. Vraćanje založene stvari ne smatra se, međutim, oslobođenjem od plaćanja. Predmetom legata opraštanja duga (legatum liberationis) može biti i dug što ga mora 1 e g a t a r platiti nasljedniku, drugom legataru ili trećoj osobi. U prva dva slučaja nasljednik, odnosno legatar ne može tražiti naplatu svog potraživanja. Ako bi oslobođenje legatara išlo na štetu treće osobe, tj. kad potraživanje radi koga je izrečeno oslobođenje pripada trećoj osobi, 'ovo potraživanje koje je bio dužan ispuniti legatar, bit će dužan namiriti nasljednik.(5) Zastarijevanje zapisa Član 100. Pravo tražiti izvršenje zapisa zastaruje za godinu dana od dana kad je zapisovnik saznao za svoje pravo i bio ovlašten tražiti izvršenje zapisa. 1. Legatar stječe p r a v o na legat (zapis) u času o t v a r a n j a nasljedstva (čl. 128, 129. ZN). Stjecanje prava na legat biva po sili zakona i bez obaveze davanja izjave o primanju (prihvatu) tog prava. (') Za stjecanje prava na legat u pogledu vremena kad to pravo nastaje i sposobnosti osobe kojoj pripada to pravo, vrijede pravila koja se odnose na stjecanje nasljedstva. Legatar se može i o d r e ć i prava na legat (čl. 96. st. 1 ZN). Moment od ikojeg legatar stječe pravo na legat u pravilu je čas smrti oporučitelja. Izuzetak postoji ako je oporučitelj namijenio legat još neodređenom djetetu (nasciturusu) ili ako je stjecanje prava na legat uvjetovao, odnosno o d g o d i o na rok koji se ne z n a da li će doći. U oba slučaja legatar stječe p r a v o na legat samo ako se.ispuni uvjet ili rok, odnosno ako se dijete rodi živo. Do ispunjenja suspenzivnog uvjeta ili roka koji se smatra suspenzivnim uvjetom, legatar nije još stekao pravo nego samo pravnu n a d u . Prije ispunjenja suspenzivnog uvjeta legatar ne može raspolagati s legatom koji mu je namijenjen pod suspenzivnim uvjetom, ali se može odreći tog prava. Ako se uvjet ne ostvari, smatra se da legatar nije stekao pravo na legat, a odredba o legatu smatra se nepostojećom. Ako se uvjet i s p u n i , stjecanje prava ima retroaktivno djelovanje. Smatra se da je legatar pravo na legat stekao još u času s m r t i oporučitelja. To znači da kod legata ostavljenog pod suspen5
R u š n o v - P o s i l o v i ć , op. cit., str. 102. To nije bilo potrebno ni po ranijim prav. propisima o nasljeđivanju. Legatari su iznimno morali davati nasljedničku izjavu samo u slučaju tzv. . đ e s t i t u c i j e oporuke (prav. pravilo iz § 94. st. 2 biv. VP), koja nastaje kad ni oporučni ni zakonski nasljednici ni supstituti, neće ili ne mogu biti nasljednici. Tada su se legatari smatrali kao nasljednici, razmjerno namijenjenim legatima (prav. pravilo iz § 726. OGZ), pa su kao takvi morali davati izjave o primanju nasljedstva. Po ZN u slučaju destitucije ostavina je bez nasljednika i postaje društvenim vlasništvom (čl. 8.(u vezi čl. 233. ZN) 1
301
•P* Član 100.
zivnim uvjetom ili rokom koji ima učinak suspenzivnog uvjeta, legatar ne može tražiti izvršenje sve dok se uvjet ne ispuni. Onerat i njegovi, nasljednica zadržavaju predmet legata do ispunjenja uvjeta. Samo slučajna propast predmeta legata oslobađa ih dužnosti ispunjenja legata (čl. 97. ZN). Obratna je situacija kod legata ostavljenog pod r a s k i d n i m uvjetom, kad legatar stječe pravo na legat u času smrti oporučitelja pa ga može odmah i izvršiti, ali ga g u b i u slučaju da se kasnije ostvari događaj ili prođe vrijeme za koje je oporučitelj vezao gubitak prava na legat. U tom slučaju smatra se da legatar n i j e s t e k a o pravo na legat, pa će biti dužan vratiti oneratu ili njegovim nasljednicima predmet legata. Ako ispunjenje legata nije uvjetovano, nego samo o d g o đ e n o na rok za koji je sigurno da će doći, ovo vrijeme ne smatra se kao uvjet. U tom slučaju legatar stječe pravo na legat odmah u času smrti oporučitelja pa može tim pravom i raspolagati, stim da prije isteka odgodnog roka ne može tražiti ispunjenje, realizaciju legata. Radi osiguranja izvršenja legata, ako je pravo legatara odloženo zbog neprispjelog vremena, ili je ograničeno na izvjesno vrijeme ili je odloženo zbog još neispunjenog uvjeta, ili je ovisno od raskidnog uvjeta odnosno naloga, legataru je priznato pravo da može zahtijevati primjenu mjera o s i g u r a n j a po propisima koji vrijede za izvršni postupak (čl. 231. ZN). 2. P r a v o na 1 e g at je o b a v e z n o pravne naravi: p o t r a ž i v a n j e koje tereti nasljednika ili legatara (kod sublegata). Stjecanjem prava na legat legatar ne stječe pravo vlasništva legiranih stvari, ne postaje ispo iure odmah nosilac prava koje mu je namijenjeno. Legatar, naime, nije neposredni nasljednik oporučitelja, pa nema pravo da neposredno vindicira predmet legata, nego samo pravo da zahtijeva da se izv r š i odredba posljednje volje o legatu. To je o s o b n i zahtjev kome je predmet činidba nasljednika (onerata), a nije mu predmet sama stvar. Svoj zahtjev za ispunjenje ove činidbe legatar može upraviti samo protiv opterećenog, a ne može ga upraviti protiv treće osobe (držaoca stvari). Legatar redovno odmah nakon oporučiteljeve smrti stječe za sebe i svoje nasljednike p r a v o na legat. To njegovo pravo je osobno pravo, tražbina — potraživanje prema nasljedniku (oneratu), dok se prijenos v l a s n i š t v a imovine vrši prema pravilima imovinskog prava. Legirana stvar ili pravo da bi postali stvarno legatarevi moraju biti na njega p r e n e s e n i . Prijenos stvari ili prava, odnosno ispunjenje činidbe što su sadržaj legata predstavlja i z v r š e n j e legata. Moment i z v r š e n j a (ispunjenja) legata ne poklapa se, međutim, s momentom stjecanja p r a v a na legat. Između stjecanja p r a v a stvarnog i s p u n j e n j a legata postoji duže ili kraće razdoblje, što ovisi o pravnoj naravi i sadržaju legata, o vremenu kad legatar postaje ovlašten da može zahtijevati ispunjenje, o času kad onerat stvarno ispuni svoju dužnost prema legataru. S t j e c a n j e prava na legat ovisno je o objektivnim okolnostima: o času smrti oporučitelja, o ispunjenju uvjeta ili isteku roka; i z v r š e n j e (ispunjenje) legata ovisno je pak o subjektivnim momentima: o činidbi ili propuštanju onerata, o zahtjevu legatara 302
Član 100. da se ta činidba ili propuštanje ostvari, što opet ovisi o momentu kad je legatar saznao za svoje pravo i stekao ovlaštenje da zahtijeva ispunjenje. Radi toga se kod z a s t a r e legata uzimaju u obzir oba momenta: kad je legatar s a z n a o za pripalo mu pravo, i čas kad je postao o v l a šten da može zahtijevati ispunjenje tog prava. Rok u kome legatar može ostvariti svoje pravo na legat, zahtijevati njegovo izvršenje (ispunjenje), iznosi j e d n u g o d i n u dana, a računa se od časa kad je legatar saznao za svoje p r a v o i bio o v l a š t e n da može zahtijevati njegovo i s p u n j e n j e . Nakon proteka tog roka legatar g u b i pravo da zahtijeva ispunjenje. Legatar može zahtijevati izvršenje legata najranije od časa kad je saznao 2a svoje pravo na legat i kad je postao o v l a š t e n da može zahtijevati izvršenje (ispunjenje). To je ujedno i moment kad je za legatara » a c t i o n a t a « , tj. od kada legatar može poduzimati mjere za izvršenje svoga prava. Ovo legatarevo pravo na poduzimanje mjera za realizaciju svog prava vezano je na vrlo kratak rok od j e d n e g o d i n e dana. Nije ovlašten da zahtijeva ispunjenje legata onaj koji je to pravo izgubio uslijed nedostojnosti (čl. 96. st. 1 ZN), ili zbog odricanja ili zbog propasti predmeta legata ili zbog toga što je oporučnim raspolaganjima .prekoračen raspoloživi dio ostavine (čl. 94. ZN). Pravo na legat ne pripada ni nasljednicima legatara koji je umro prije oporučitelja (čl. 9.6. ZN). Nema sukcesije prava na legat primjenom prava reprezentacije budući da se to pravo primjenjuje samo kod zakonskog nasljeđivanja (čl. 11. * ZN), dok je legat pravo koje se temelji na oporučnom nasljeđivanju. Nema mjesta ispunjenju legata ako je ono postalo objektivno nemoguće uslijed |. toga što je oporučitelj potrošio predmet legata ili ga otuđio, ili što je prestao postojati nakon oporučiteljeve smrti uslijed slučajne propasti (čl. . 97. ZN). 3. V r i j e m e u kome legatar može ostvarivati svoje pravo da zahtijeva ispunjenje legata ograničeno je na rok od j e d n e g od i n e dana, koji se računa od dana kad je legatar s a z n a o za svoje pravo i kad je .postao o v l a š t e n da može zahtijevati njegovo izvršenje. Traži se da jjbudu ispunjena oba ova uvjeta. Legatar može svoje pravo ostvarivati i unutar spomenutog zastarnog roka. Nakon isteka toga roka legataru F z a s t a r u j e pravo da zahtijeva ispunjenje legata. Zastarom zahtjeva i za izvršenje ne gasi se i samo pravo budući da se radi o zastarnom, a ne \o prekluzivnom roku; ne radi, prema tome, o zastari samog prava već i o zastari t u ž b e.(2) 2 M. L e v a k o v i ć , u članku: U prilog diskusiji o zastari iz čl. 144. ZN, Naša zakonitost br. 7—8/60, str. 350, smatra da se radi o zastari z a h t i j e v a. Dr A. Gams, u knjizi Uvod u građansko pravo, opšti deo, III dopuf njeno izdanje, Beograd, 1959, na str. 242, u pogledu značaja zastare iz čl. 144. ZN, naprotiv smatra da se ovdje ne radi o zastari zahtjeva, nego o m a t e r i j a l n o j p r e k l u z i j i , o kojoj sud mora voditi računa po služ' benoj dužnosti. Ovo stanovište, primijenjeno na zastaru legata, dovodi do zaključka da se izvršenje legata nakon isteka roka od godine dana ne bi moglo zahtijevati, i da se zastarjelo pravo na legat ne pretvara u naturalnu
303
Član 100. U slučaju zastare predmet legata ostaje definitivno oneratu, osobi koja ga je bila dužna ispuniti (čl. 96. ZN), a legataru utrnjuje pravo kao da ga nikada nije stekao. Moment s a z n a n j a za stečeno pravo na legat i čas kad je legatar postao o v l a š t e n da može zahtijevati izvršenje, o kojima ovisi početak zastarijevanja, i ako ne nastaju istovremeno, ipak su međusobno ovisni •budući da zastarijevanje ne može započeti ako nisu ispunjene obje ove zakonske pretpostavke. Ovo se ogleda u tome što je moment saznanja za pripalo pravo na legat mjerodavan ako je već ispunjena prva pretpostavka, tj. ako legatar u času saznanja za svoje pravo već ima ovlaštenje da može zahtijevati izvršenje, pa se početak zastarijevanja računa od časa saznanja za njegovo pravo. Ako u času saznanja legatar nema ovlaštenja da može odmah zahtijevati ispunjenje, mora čekati sa svojim zahtjevom za ispunjenje. Za vrijeme čekanja ne teče zastarijevanje. Okolnost što je legatar objektivno već stekao ovlaštenje da može zahtijevati ispunjenje legata (npr. ako mu je pravo na legat već utvrđeno rješenjem 0 nasljeđivanju), ne može škoditi onom legataru koji za to svoje pravo ne zna i dok za njega ne sazna. Do momenta saznanja za stečeno pravo 1 stjecanja ovlaštenja da zahtijeva izvršenje, ne teče zastarijevanje, već se početak tog roka računa od časa kad je legatar saznao za svoje pravo i postao ovlašten da može zahtijevati njegovo izvršenje. 4. Vrijeme kad legatar s a z n a j e da mu je pripalo p r a v o na legat je questio facti pojedinog slučaja. Kod toga treba imati u vidu da je legat pravo koje se temelji na o p o r u č n o m nasljeđivanju. Stoga je logično da legatar, u pravilu, saznaje za svoje pravo u momentu p r o g l a š e n j a o p o r u k e , ako je tome prisutan. Ako legatar nije prisutan proglašenju, za svoje pravo može saznati u času kad ga sud o b a v i j e s t i o postojanju i sadržaju oporuke (čl. 218. st. 2 i 4, čl. 236. st. 2 ZN), ili kad na neki drugi način legatar sazna za svoje pravo nakon proglašenja oporuke. P r o g l a š e n j e oporuke je kod oporučnog nasljeđivanja ona pravno relevantna činjenica o koju zakon veže određene posljedice. Jedna od tih jgst da zastara prava koja se temelje na oporučnom raspolaganju ne može započeti prije proglašenja oporuke budući da je to s jedne strane akt o kome ovisi saznanje za pripalo pravo, sadržaj tog prava, a s druge strane što se na temelju oporuke koja nije proglašena ne mogu ostvarivati nikakva prava, jer se nikakva izjava ostavioca, dok je sud propisno ne obligaciju. Odatle bi slijedilo da bi nasljednik, koji je ispunio legat nakon isteka roka od godine dana, mogao zahtijevati povrat predmeta legata. M. V u k o v i ć, u knjizi Opći dio građanskog prava, knj. II, Zagreb, 1960, str. 218, 219, pod tač. 966. i 967. ističe da se kod zastare gubi jedino z a h t j e v , na ostvarenje, a samo pravo ostaje. Kod prekluzije, naprotiv, istekom prekluzivnog roka gubi se ne samo zahtjev na ostvarenje nego i samo pravo. Stoga se kod prekluzije ne primjenjuju pravila o zastari (čl. 12. Zak. o zastari potraživanja). U pomanjkanju preciznijeg propisa pravilniie je uzeti da se kod zastare iz čl. 100. ZN, radi o zastari z a h t j e v a , koja se uzima u obzir samo ako se p r i g o v o r i zastari. Nasljednik, koji je ispunio legat nakon isteka roka, ne bi mogao zahtijevati vraćanje predmeta legata. 304
Član 100. proglasi i utvrdi njezin sadržaj, ne može smatrati izjavom posljednje volje (cl. 207. 209. i 210. ZN). Moguće je da legatar sazna za zapisano pravo i p r i j e p r o g l a šenja oporuke. To će najčešće biti ako je odredba o legatu sadržana u usmenoj oporuci o kojoj ne postoji isprava (čl. 219. st. 2 ZN), ili ako je prije proglašenja oporuke nestala pismena oporuka ili isprava o usmenoj oporuci (čl. 210. st. 1 ZN). U ovim slučajevima zastarijevanje počinje teći od časa kad su zapisnici o saslušanju svjedoka bili proglašeni (čl. 209. |st. 2 ZN i čl. 210. st. 1 ZN). Stoga treba uzeti da legatar stječe ovlaštenje da zahtijeva ispunjenje legata u momentu s m r t i ostavioca i da je taj moment odlučan za stjecanje, sadržaj i opseg prava na legat, ali da se početak zastarijevanja tog prava, u pravilu, ne može računati prije nego je oporuka u kojoj je zapisano to pravo valjano proglašena budući da tek tada legatar može s a z n a t i za svoje pravo namijenjeno oporukom. Ovo odgovara i načinu ostvarenja prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik budući da oporučni nasljednik stječe pravo na ostavinu ipso ilire u času smrti ostavioca, ali mu se početak zastarijevanja računa tek cd momenta proglašenja oporuke (čl. 144. ZN), a ne od momenta smrti 'ostavioca kako je to određeno kod zakonskog nasljeđivanja.( 3 ) Prema ' tome, kod oporučnog nasljeđivanja i stjecanja drugih prava na temelju oporuke, vrijeme od smrti ostavioca do proglašenja oporuke ne može se uzimati u obzir ako je u pitanju zastara nekog prava: početak zastarijevanja računa se od momenta proglašenja oporuke. To vrijedi i kod prava koja se temelje na oporuci koja bi bila naknadno pronađena (čl. 236. ZN). 5. U času kad zahtijeva ispunjenje, legatar treba da je o v l a š t e n da može zahtijevati ispunjenje. U zakonu nije posebno propisano kad nastaje taj moment.(4) Nema sumnje da i u pogledu v r e m e n a kad treba ispuniti legat treba respektirati v o l j u o s t a v i o c a . Ostavilac može u času kad zapisuje legat ili kasnije, odrediti vrijeme kad se legat treba ispuniti, kao što određuje i sadržaj i način ispunjenja legata. Isto tako može ispunjenje legata učiniti ovisnim o ispunjenju nekog uvjeta (čl. 88. ZN). Ako oporučitelj u pogledu vremena ispunjenja legata nije ništa odredio, smatra se da je njegova volja bila da legatar dobije legat u isto vrijeme kad nasljednici steknu ostavinu. U tom slučaju legatar je ovlašten da može zahtijevati ispunjenje legata o d m a h nakon što mu je pripalo to pravo. Ako legatar stječe pravo na legat u momentu s m r t i ostavioca, dakle, u isto vrijeme kad i nasljednici ostavinu, budući da legati pred3 U tom postoji razlika u računanju početka roka zastare kod legata i zastare prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik (čl. 144. ZN). Kod zastare prava zahtijevati o s t a v i n u na temelju o p o r u č n o g nasljeđivanja, tok zastare računa se od časa proglašenja oporuke. Ne uzima se vrijeme koje je proteklo prije proglašenja oporuke, makar je oporučni, nasljednik i ranije saznao za svoje pravo. Kod z a k o n s k o g nasljeđivanja početak roka zastarjelosti računa se najdalje od časa s m r t i ostaviočeve (čl. 144. st. 1 ZN). 4 Tako je to bilo po prav. pravilu iz § 685. OGZ.
2{)
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
305
Član 100.
stavljaju teret nasljedstva koje prelazi na nasljednike ipso iure u času smrti ostavioca (čl. 135. ZN), logično je da legatar već od tog'momenta, kao nosilac prava na legat postaje ovlašten da zahtijeva ispunjenje legata osim ako ispunjenje nije uvjetovano ili odgođeno. Ako je pravo legatara da dobije namijenjeni legat u v j e t o v a n o , ili ako je ispunjenje tog prava o d g o đ e n o na određeno vrijeme, legatar g u b i p r a v o da zahtijeva ispunjenje ako se predviđeni (afirmativni) uvjet n i j e i s p u n i o , ili ako se ispunio rezolutivni uvjet. U oba slučaja se smatra da legataru nije pripalo nikakvo pravo, odnosno da mu legat Uopće nije ni bio namijenjen. Ako se predviđeni afirmativni uvjet ispuni , ili se ne ostvari događaj koji je predviđen kao raskidni (poništavajući) uvjet, smatra se da je legatar stekao pravo na legat još u času smrti ostavioca, a n e u času kad je ostvaren afirmativni uvjet, odnosno u času kad je isteklo vrijeme određeno za eventualno ostvarenje raskidnog uvjeta. U času ispunjenja afirmativnog uvjeta odnosno isteka roka, legatar stječe o v l a š t e n j e da zahtijeva ispunjenje legata, budući da je samo pravo na legat stekao još u času smrti oporučitelja. . • '., ' Odatle proizlazi da se kod legata, čije ispunjenje nije uvjetovano ni odloženo, moment s t j e c a n ja p r a v a na legat p o k l a p a s momentom stjecanja ovlaštenja za ispunjenje legata, a ne poklapa se kod onih legata čije je ispunjenje uvjetovano ili odgođeno. Prema tome, kod računanja p o č e t k a zastarijevanja legata treba razlikovati da li se radi o uvjetovanom ili neuvjetovanom legatu. Kod legata koji n i j e u v j e t o v a n , legatar stječe ovlaštenje da zahtijeva ispunjenje legata u času s m r t i ostavioca, što znači da legatar u času saznanja za zapisano pravo već ima ovlaštenje da može zahtijevati ispunjenje legata. Prema tome, kod neuvjetovanog legata početak zastarijevanja računa se od časa s a z n a n j a za zapisano pravo. Kod legata čije je ispunjenje u v j e t o v a n o ili o d g o đ e n o , početak zastarijevanja ovisan je kako o momentu kad je legatar s a z n a o za svoje pravo, tako i o momentu kad je stekao ovlaštenje da može zahtijevati njegovo ispunjenje. Ako je legatar saznao za svoje pravo na legat p r i j e isteka vremena na koje je odgođeno ispunjenje, tada ovo saznanje ne utječe na početak zastarijevanja budući da zastarijevanje u tom slučaju ne može početi teći dok legatar ne stekne ovlaštenje da može zahtijevati ispunjenje legata, tj. do ispunjenja afirmativnog uvjeta odnosno isteka određenog roka. Ako je legatar saznao za svoje pravo na legat p r i j e stjecanja ovlaštenja da može zahtijevati ispunjenje, tada se početak zastarijevanja računa od časa stjecanja o v l a š t e n j a , a ne od časa saznanja za pripalo pravo. Ako je legatar za svoje pravo saznao nak o n što je stekao ovlaštenje da može zahtijevati ispunjenje, tada se početak zastarijevanja računa od časa s a z n a n j a za namijenjeno pravo, a ne od časa stjecanja ovlaštenja. ' Ovakvo rješenje odgovara sistemu ZN izraženom, u čl. 135. ZN, prema kome p r i j e l a z o s t a v i n e na nasljednike (otvaranje nasljedstva) nastaje u času ostaviočeve smrti. U tom času nasljednici postaju nosioci svih prava koja se temelje na nasljeđivanju. Od toga časa, tj. od momenta 306
Član 100. delacije, nasljednici ipso iure preuzimaju na sebe sve dužnosti i obaveze koje ih terete, bilo. na temelju zakona (odgovornost za dugove ostavibčeve), bilo da su određene oporukom (ispunjenje legata i naloga). Uslijed toga ostaviočevi vjerovnici imaju pravo zahtijevati naplatu svojih potraživanja o d m a h iza smrti ostaviočeve neovisno o vremenu kad će biti dovršen ostavinski postupak (čl. 145. i 146. ZN). Isto pravo pripada i legatarima. Svoja potraživanja koja imaju s naslova legata nasuprot nasljednicima, legatari mogu naplatiti, odnosno zahtijevati njihovo izvršenje, već od momenta s m r t i ostaviočeve, time da se ostaviočevi vjerovnici trebaju namiriti prije legatara-(čl. 93. ZN).
i
To napose vrijedi ako je u pitanju izvršenje legata koji se po odredbi oporučitelja treba izvršiti neposredno iz ostavine (čl. 91. st. 1 reč. 1. ZN). Ovaj legat, u pravilu, izvršava izvršilac oporuke (čl. 102. st. 1 ZN), ili privremeni staralac ostavine (član 134. st. 1 ZN) odnosno nasljednik ili druga osoba koja u ime ostalih nasljednika vrši poslove privremenog upravitelja nasljedstva (čl. 148. st. 2 i 4 ZN). Ovamo dolazi i slučaj kad je ostavinski sud odlučio da s e ' n e r a s p r a v l j a ostavina koja se sastoji samo od pokretnina (čl. 216. st. 2 ZN). Tada su nasljednici ovlašteni da vrše sva prava koja im,pripadaju bez provođenja rasprave ostavine (čl. 216. st. .4 ZN), i bez posebnog utvrđenja njihovog prava. Ako je oporučitelj odredio da legatar odgovara za njegove d u g o v e ili dio nekog duga (čl. 98. st. 2 ZN), legatar mora i prije dovršenja ostavinske-rasprave i bez obzira da li je ostavinski postupak pokrenut, udovoljavati svojim obavezama prema ostaviočevim vjerovnicima. Ako to ne želi, mora se odreći prava na legat. Odatle proizlazi da zastarijevanje prava zahtijevati izvršenje legata započinje teći najranije od dana s m r t i ostavioca, kad legatar, u pravilu, stječe pravo na legat.(6) Ovo vrijedi ako je legatar već u momentu smrti ostavioca z n a o za zapisano pravo. Ako je, međutim, legatar za svoje pravo saznao kasnije, početak zastarijevanja prava na izvršenje legata računa se od časa faktičnog saznanja za ovo pravo. Onerat se ne može protiviti izvršenju legata samo s razloga što po-.. stupak za raspravu ostavine nije dovršen, ili što nije doneseno rješenje o nasljeđivanju ili rješenje o legatu. Onerat može odbiti izvršenje legata ako tvrdi da on nije nasljednik, odnosno ako se nasljedstva odrekao. U tom slučaju dužnost izvršenja legata tereti one osobe koje nasljeđuju umjesto osobe koja se nasljedstva odrekla. Onerat može uskratiti izvršenje legata i kad tvrdi da legataru ne p r i p a d a pravo na legat, tj. kad mu o s p o r a v a to pravo. U tom slučaju legatar će morati utvrđivati svoje pravo na legat u o s t a v i n s k o m postupku, u kome se inače utvrđuje njegovo pravo na legat (čl. 220. st. 1 ZN).(6) 5 Prema »Objašnjenju« (str. 136 in fine)., odredba »člana 100 ZN hoće da kaže kako jednogodišnji rok zastarjelosti predviđen tim članom ne može početi da teče prije otvaranja nasljeđa«, •— iz čega proizlazi da legatar postaje ovlašten da' zahtijeva ispunjenje (izvršenje) legata odmah nakon s m r t i oporučiteljeve, kad nastaje delacija (otvaranje) nasljedstva. 6 Vidi i d r 2. Š m a l c e l j , u članku »Tužba o nasljedstvu iz Zakona o nasljeđivanju«, Naša zakonitost, br. 1—2/60, str. 59.
307
Član 100. Ako je u toku postupka za o s t a v i n s k u raspravu legatarevo pravo o s p o r e n o , legataru pripada pravo da u samostalnoj p a r n i c i ishodi utvrđenje i ostvarenje svog prava na legat. Stoga će ga ostavinski sud uputiti da to svoje pravo ostvaruje u parnici. Kako se zbog upućivanja na parnicu ne prekida ostavinska rasprava (čl. 224. ZN), legatar mora voditi računa o tome da unutar roka propisanog za zastaru, tj. roka od godine dana, traži u t v r đ e n j e svog prava. Rok u kome legatar mora pokrenuti parnicu započinje teći od dana kad je rješenje ostavinskog suda o u p u ć i v a n j u na parnicu postalo pravomoćno budući da ostavinski sud ne određuje legataru rok u kome treba da pokrene parnicu na koju je upućen, jer ovome ima mjesta samo ako se prekida ostavinski postupak. Legatar će održati rok ako je pokrenuo parnicu unutar roka od jedne godine dana računajući od časa pravomoćnosti rješenja o upućivanju na parnicu. Ovo također vrijedi ako je ostavinski sud p r o p u s t i o da legatara, čije je pravo osporeno, uputi na parnicu (čl. 226. st. 5 ZN). U ovom slučaju početak zastarijevanja računa se od dana pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ako tim rješenjem nije odlučeno o pravu na legat. Ako je legatar u če st vo v a o (7) u postupku za ostavinsku raspravu, bez obzira da li je bio prisutan na ročištima ili se nije odazvao pozivima koji su mu uredno bili uručivani, a u toku rasprave nije podnio nikakav zahtjev za utvrđenje svog prava na legat, neće naknadno u parnici moći ostvariti svoje pravo na legat i pored toga što rješenjem o nasljeđivanju nije odlučeno o njegovu pravu. Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju v e ž e sve učesnike ostavinskog postupka (čl. 234. ZN) tako da oni nemaju pravo da o svojim zahtjevima naknadno pokreću parnice osim ako im to pravo ne bi bilo posebno pridržano, kao što je to u slučajevima iz čl. 236, 237. i 238. ZN. Legatarima koji su s u d j e l o v a l i u ostavinskoj raspravi pripada pravo da protiv rješenja o nasljeđivanju, kojim nije odlučeno o njihovom pravu ulože ž a l b u i da putem pravnih lijekova ishode utvrđenje svog prava (čl. 183, 184. i 185. ZN). Stoga im je i uskraćeno pravo na naknadno pokretanje parnice o svojim zahtjevima. 6. Izvor i osnov legatareva.prava nalazi se u o p o r u č n o j odredbi ostavioca. Legatar stječe pravo na legat ako oporučiteljeva odredba o legatu bude utvrđena za pravovaljanu, odnosno ako ne bude oglašena za pravno nevažeću. Ako je pravovaljanost oporuke ili oporučne odredbe koja se odnosi na legat bila o s p o r e n a , smatra se da je legatarevo pravo na legat utvrđeno onoga časa kad je odluka o pravovaljanosti oporuke postala pravomoćna. Oporučna odredba o legatu predstavlja p r a v n i osnov (naslov) legatareva prava. Ona, sama po sebi, ne sadrži ovlaštenje da se na osnovu nje može odmah zahtijevati realizacija, ispunjenje tog prava. Ovo stoga ' Pojam u č e s n i k upotrijebljen u čl. 234. ZN obuhvata ne samo one osobe koje su stvarno sudjelovale na ročištima za raspravu ostavine, nego i one koje su uredno bile pozvane na ta ročišta, ali se nisu odazvale, kao i one koje su od strane suda upoznate o pokretanju postupka, ali se do svršetka tog postupka nisu izjasnile o svojim zahtjevima, a niti ih saopćili sudu. 308
Član 100. što legatarevo pravo može biti osporeno, pa i anulirano iz objektivnih ili subjektivnih razloga i pored toga što valjanost oporučne odredbe o legatu ne dolazi u pitanje. Stoga legatarevo pravo, da bi moglo biti izvršeno, treba da bude p r i z n a t o kao pravovaljano od strane onerata, |ne smije, dakle, biti osporeno. Oporuka se smatra za postojeću kad se proglasi na propisan način. Proglašenjem oporuke utvrđuje se njezina opstojnost i sadržaj. Iz neproglašenih, oporuka ne mogu se izvoditi nikakva prava, sve dok se na ^propisan način ne proglase. Način proglašenja i utvrđivanja sadržaja pinene (čl. 207. ZN), usmene (čl. 209. ZN) i izgubljene, nestale ili unijltene oporuke (čl. 83. i 210. ZN), propisan je zakonom, kao što je proIpisana obavežnost proglašenja svake izjave posljednje volje, bez obzira I na njezinu pravovaljanost (čl. 207. st. 2 ZN). Oporuka je p r a v o v a l j a n a ako je napravljena u obliku utvrđenom u zakonu i pod uslovima predviđenim zakonom (čl. 67. ZN) tj. ako nije ništava ili proglašena za ništavu (čl. 64. st. 2, čl. 65, 66. i 82. ZN). Na razloge apsolutne ništavosti, ako su vidljivi, pazi sud po službenoj dužnosti, a zbog razloga relativne ništavosti može se poništiti oporuka na zahtjev interesiranih osoba. Opstojnost, pravovaljanost i sadržaj oporuke utvrđuju se u o s t a v i n s k o m postupku, a samo u slučaju spora o činjenicama o kojima ovisi pravovaljanost i sadržaj oporuke, u posebnoj parnici (čl, 223. st. 2 tač. 1. ZN). Svršetak ostavinske rasprave je onaj pravno relevantan moment do koga je moguće osporavati pravovaljanost oporuke i njezinog sadržaja, kao i utvrđivati koj a će oporuka, između više pravovaljanih, ostati punovažna i primijenjena kod rasprave ostavine. O tome odlučuje ostavinski sud rješenjem o nasljeđivanju. Iako je moguće da se i nakon dovršenja ostavinskog postupka u samostalnoj p a r n i c i osporava pravovaljanost oporuke i njezin sadržaj, mogućnost pobijanja oporuke u samostalnoj parnici svedena je na ograničene slučajeve: ako su razlozi za traženje poništaja postali poznati nakon dovršenja ostavinske rasprave ili ako ih ističe osoba koja nije sudjelovala u ostavinskoj raspravi (čl. 237. ZN)., Kako se legatarevo pravo temelji na oporuci, to je legataru njegovo pravo utvrđeno, u pravilu, onda kad je ostavinski sud u t v r d i o koja je oporuka, od više pravovaljanih, punovažna i koja se treba uzeti u obzir za raspravu ostavine. Prema tome, legatar se, do svršetka ostavinske rasprave, nalazi u neizvjesnosti da li će oporuka na kojoj se temelji njegovo pravo doista biti uzeta u obzir. Stoga legatar, u pravilu, mora čekati na završetak ostavinske rasprave i pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju, da bi pravovaljanost oporuke i njegovo pravo na legat bili utvrđeni. Ovo vrijedi ako se provodi r a s p r a v a ostavine, tj. kad u ostavini ima nepokretne imovine, ili ako se ostavina sastoji samo od pokretne imovine, a nasljednici su zahtijevali da se ostavina raspravi (čL- 216. st. 2 ZN). Legatar neće morati čekati na dovršenje rasprave ostavine ako je oporuka na kojoj se osniva njegovo pravo na legat nesporna i pravovaljana, a drugih pravovaljanih oporuka nema. Tada legatar može zahtijevati da se njegovo pravo na legat utvrdi prije dovršenja ostavinske rasprave, donošenjem r j e š e n j a o l e g a t u (čl. 232. ZN). 309
Član 100. Ako je sud odlučio da se ostavina, koja se sastoji samo od pokretne imovine, ne raspravlja (čl. 216. st. 2 ZN), legatar stječe ovlaštenje da može odmah nakon pravomoćnosti rješenja o neraspravljanju ostavine, zahtijevati ispunjenje legata. Ovo radi toga što su, u tom slučaju, i nasljednici ovlašteni da ostvaruju prava koja im pripadaju kao nasljednicima (čl. 216. st. 4 ZN), bez posebnog utvrđivanja njihovih prava. 7. Kako je legat potraživanje, na njega se u pogledu zastare primjenjuju i propisi Zakona o zastari potraživanja (SI. list FNRJ, br. 40/53). Prema tome, i za zastaru zahtjeva za izvršenje legata vrijedi odredba čl. 1. st. 2 Zakona o zastari potraživanja, prema kojoj zastara n a s t u p a kad p r o t e k n e zakonom određeno vrijeme u kome je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje. To znači da zastarijevanje (vrijeme potrebno za zastaru) p o č i n j e teći p r v o g dana iza dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 2. st. 1 cit. zakona). Kod obaveza čiji je sadržaj da se nešto ne učini, da se propusti ili nešto trpi, zastarijevanje počinje teći prvoga dana i z a dana kad je dužnik postupio protivno obavezi (čl. 2. st. 2 cit. zakona). Kod l e g a t a zastarijevanje počinje teći iza dana kako je osoba ovlaštena da zahtijeva ispunjenje legata (legatar ili njegov nasljednik), s a z n a l a za svoje pravo i postala o v l a š t e n a da može zahtijevati njegovo izvršenje, a z a v r š a v a posljednjeg dana u kome nastupa zastara. Legataru je ostavljena mogućnost da u n u t a r toga roka od jedne godine dana zahtijeva svoje pravo, nakon čega g u b i pravo na realizaciju uslijed zastare. Posljedica zastare jest da zastarom p r e s t a j e p r a v o z a h t i j e v a t i ispunjenje obaveze (čl. 1. st. 1 Zak. o zastari potraživanja), a predmet legata ostaje osobi koja ga je bila dužna ispuniti. Zastarom legatar g u b i p r a v o tražiti i z v r š e n j e legata. Kako se kod zastare potraživanja i kod zastare legata radi o prestanku prava z a h t i j e v a t i i s p u n j e n j e određene obaveze, dakle, 0 zastari z a h t j e v a legatareva (vjerovnikova), to se sud ne može obazirati na zastaru ako se d u ž n i k nije na nju pozvao (čl. 11. Zak. o zastari potraživanja). Dosljedno tome, i za legat kao i za svako drugo potraživanje vrijedi pravilo iz čl. 9. Zak. o zastari potraživanja, prema kome dužnik (onerat) koji je ispunio zastarjelu obavezu nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao ili učinio, pa ni onda ako je znao da je njegova obaveza zastarjela. S druge strane, pismeno priznanje zastarjele obaveze ili davanja osiguranja, smatra se kao o d r i c a n j e od z a s t a r e (čl. 7. Zak. o zastari potraživanja). Vjerovnik čije je potraživanje osig u r a n o zalogom ili hipotekom može se namiriti iz opterećene stvari 1 nakon isteka vremena zastare (čl. 9. Zak. o zastari potraživanja), što vrijedi i za legat ako je sud odredio primjenu mjera osiguranja (čl. 232. Zak. o nasljeđivanju). U pogledu toka i p r e k i d a zastarijevanja vrijede pravila Zakona o zastari potraživanja. Zastarijevanje se p r e k i d a ako dužnik (onerat) p r i z n a svoju obavezu (čl. 31. Zak. o zastari potraživanja), stim da od časa priznanja zastara počinje nanovo teći, a proteklo vrijeme prije pre310
Član 100. kida se ne računa. Ako bi onerat priznao svoju obavezu ili dao osiguranje, makar isteklo vrijeme potrebno za zastaru tako da bi se mogao poslužiti prigovorom zastare, smatra se da se priznanjem zastarjele obaveze ili davanjem osiguranja za takvu obavezu, o d r e k a o od zastare za proteklo vrijeme (čl. 7. Zak. o zastari potraživanja), pa vrijeme potrebno za zastaru teče i z n o v a . Prekid zastarijevanja nastaje i uslijed p o d i z a n j a t u ž b e i svakom d j u g o m r a d n j o m vjerovnikovom (legatarevom) poduzetom protiv dužnika (onerata) pred s u d o m u svrhu utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja (čl. 32. Zak. o zastari potraživanja). Isti učinak ima podnošenje z a h t j e v a ostavinskom sudu za pokretanje ostavinskog postupka, davanje izjave o primanju legata, isticanje zahtjeva za utvrđenje prava na legat. I samo p o k r e t a n j e ostavinskog postupka ima učinak na tok zastarijevanja da se p r e k i d a zastarijevanje u času kad ostavinski sud pokrene postupak i bez stavljanja konkretnog zahtjeva od strane nasljednika ili legatara. Ovo proizlazi iz odredbe čl. 175. ZN, prema kojoj se ostavinski postupak pokreće po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i čim sud sazna za smrt neke osobe, bez obzira da li ima imovine i nasljednika. U ostavinskom postupku sud po službenoj dužnosti utvrđuje tko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava ostavinUj koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim osobama (čl. 173. ZN). Kako se ostavinski postupak može dovršiti na dva načina: bez provođenja rasprave ostavine, donošenjem rješenja o neraspravljanju ostavine (član 216. ZN), ili provođenjem rasprave ostavine i donošenjem rješenja o nasljeđivanju, način dovršenja ostavinskog postupka utječe na tok odnosno na trajanje p r e k i d a zastarijevanja. Ako je sud donio rješenje o neraspravljanju ostavine zbog toga što nema imovine, ili što se ostavina -sastoji samo od pokretne imovine, a nasljednici nisu zahtijevali da se ostavina raspravi (čl. 216. st. 2 ZN), prekid zastarijevanja, do koga je došlo u momentu pokretanja ostavinskog postupka (primanja smrtovnice ili prijave o smrti neke osobe, bilo da je prijavu podnio nadležni matičar ili koja druga osoba, organ ili ustanova), p r e s t a j e u momentu pravomoćnosti rješenja o neraspravljanju ostavine. Od toga časa legataru započinje iznova teći ,vrijeme propisano za zastaru njegova prava da zahtijeva izvršenje legata. Ako je sud nastavio s vođenjem ostavinskog postupka i pristupio raspravi j a n j u ostavine (koja se sastoji od nepokretne imovine, ili ako ima samo pokretne imovine, a nasljednici su zahtijevali da se ostavina raspravi), p r e k i d zastarijevanja, do koga je došlo u času pokretanja ostavinskog postupka, traje za cijelo vrijeme trajanja rasprave ostavine sve do pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju (član 228. ZN), odnosno do pravomoćnosti rješenja o legatu (čl. 232. ZN), ako je takvo rješenje doneseno. Kako se ostavinski postupak pokreće po s l u ž b e n o j dužnosti čim sud na bilo koji način sazna za smrt neke osobe (čl. 175. ZN), dakle, neovisno o prijedlozima stranaka, uslijed toga dolazi i do p r e k i d a zastarijevanja po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i u času pokretanja ostavin• skog postupka. 311
Član 100. Za vrijeme dok traje ostavinski postupak ne t e k u zastarni rokovi, bez obzira da li je legatar stavio zahtjev za utvrđenje svog prava na legat. Razlog tome jest što ostavinski sud mora po službenoj dužnosti u toku cijelog pustupka paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana (čl. 176, 177. ZN), pa se i sam treba brinuti o prikupljanju i izvođenju potrebnih dokaza (čl. 178. ZN). Među pravima stranaka izričito je spomenuto i p r a v o na l e g a t (čl. 223. st. 1 ZN), o kome pravu ostavinski sud mora raspraviti i odlučiti, u pravilu, na osnovu izjava stranaka, a ako takvih izjava nema, sud je dužan donijeti odluku na osnovu podataka kojima raspolaže (čl. 220. st. 3 ZN). Prema tome, legatar nije obavezan da u toku ostavinskog postupka podnosi zahtjev za utvrđenje njegova prava na legat, jer će neovisno o njegovu zahtjevu doći do prekida zastarijevanja u času pokretanja ostavinskog postupka. Legataru štaviše nije ni priznato pravo da može zahtijevati da se r a s p r a v i ostavina koja se sastoji samo od pokretne imovine (čl. 216. st. 2 ZN) budući da je to pravo priznato samo osobama koje su pozvane na nasljedstvo (član 216. st. 2 ZN), nego samo mu pripada micijativa za pokretanje ostavinskog postupka. Legataru zastaru je njegovo pravo da zahtijeva izvršenje legata nakon proteka roka od jedne godine od dana saznanja za namijenjeno pravo od časa kad je postao ovlašten da može zahtijevati njegovo ispunjenje. Legatar mora u n u t a r tog roka od jedne godine zahtijevati ispunjenje. Kako se legataru vrijeme saznanja za njegovo pravo računa od časa stvarnog saznanja, to mora paziti da ostavinski sud unutar zastarnog roka od jedne godine p o k r e n e ostavinski postupak, odnosno da ostavinskom sudu bude u tom roku saopćeno da je ostavilac umro budući da tek od tog časa nastaje dužnost ostavinskog suda da pokrene ostavinski postupak. Iako legatar nema pravo da zahtijeva da se u pokrenutom ostavinskom postupku r a s p r a v i ostavina (čl. 216. st. 2 ZN), on ipak može spriječiti da nastupi zastara njegova prava prije nego što bi ostavinski postupak bio pokrenut (ako bi npr. matičar propustio obavijestiti sud o smrti neke osobe), podnošenjem p r i j a v e o smrti oporučitelia bilo kom kotarskom sudu, jer je i nenadležan sud uvijek dužan dostaviti prijavu i predmet nadležnom ostavinskom sudu ili inozemnom organu (čl. 212. ZN). 8. O pravu na legat odlučuje o s t a v i n s k i sud rješenjem o legatu (čl. 232. ZN), ili rješenjem o nasljeđivanju (čl. 228. st. 2 tač. 5. ZN); a p a r n i č n i sud presudom o pravu na legat (čl. 224. ZN), ili presudom donesenom u povodu naknadno pronađene oporuke (čl. 236. ZN). Rješenja koja donosi o s t a v i n s k i sud (rješenje o nasljeđivanju i rješenje o legatu) predstavljaju d e k l a r a t i v n e akte koji sami po sebi nisu izvršni, nego su samo p r a v n i n a s l o v za stjecanje izvršnog naslova.(8) Stoga legatar, kome je pravo na legat utvrđeno kojom od ovih 8
Odredbe čl. 230. i 232. st. 2 ZN, imaju taj značaj da je nasljednik kod oporučnog nasljeđivanja dužan prije dozvole upisa pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju ili legatu u zemljišnim knjigama, ili prije predaje pokretnih stvari koje se čuvaju kod suda — podnijeti d o k a z ostavinskom sudu da je izvršio ili pružio osiguranje za ispunjenje svojih obaveza koje 312
-
j. < j | I I 'i f L t |
Član 100.
|odluka ostavinskog suda, da bi mogao prinudnim putem (u sudskom /izvršnom postupku) ostvariti svoj zahtjev za izvršenje legata, mora pribaviti kondemnaoionu odluku protiv onerata, koja je ujedno izvršni nai slov. Rok u kome legatar treba pribaviti kondemnaciju iznosi jednu go'dinu dana računajući od dana kad je stekao ovlaštenje da može zahtijevati izvršenje. Tek presuda koja sadrži kondemnaciju, predstavlja i z v r š n i n a s l o v . Za ovu presudu vezan je novi rok zastarijevanja od 10 (deset) godina računajući od njezine pravomoćnosti (čl. 23. st. 1 Zak. i o zastari potraživanja)'. Presude o pravu na legat (po čl. 224. ZN) i o naknadno pronađenoj pporuci (čl. 236. ZN) predstavljaju sudske odluke sa zahtjevom za izTŠenje prava na legat. (9) Stoga su ove presude izvršni naslov u smislu prav. pravila izvršnog postupka. Uslijed njihovog donošenja započinje ; . iznova teći zastarijevanje, u smislu člana 23. Zak. o zastari potraživanja koje se računa od dana pravomoćnosti ovih presuda. Rok za pokretanje parnice u kome će biti ostvarivani zahtjevi za do£ nošenje navedenih presuda, iznosi jednu godinu dana, a računa se: kod presuda o pravu na legat iz čl. 224. ZN — od momenta pravomoćnosti ^rješenja o upućivanju na parnicu (čl. 226. st. 1 ZN); a kod presuda donesenih u povodu naknadno pronađene oporuke (čl. 236. ZN) — od časa ^saopćenja ostavinskog suda o naknadno pronađenoj oporuci i pravu na pokretanje parnice (čl. 236. st. 2 ZN). Rok od jedne godine dana, propisan u članu 100. ZN, jest rok u kome pe može zahtijevati i z v r š e n j e legata, tj. u kome treba zatražiti zvršni naslov na osnovu koga se može voditi izvršenje u sudskom iz* vršnom postupku. To je specijalan kraći rok za koji ne vrijede propisi Zakona o zastari potraživanja o rokovima budući da se taj rok treba smatrati rokom [' (»naročito vrijeme«) za koji je u čl. 41. st. 1 Zak. o zastari potraživanja izričito propisano da se odredbe tog zakona o vremenu potrebnom za staru »-neće primjenjivati u slučajevima u kojima je za zastaru predidđeno naročito vrijeme«.(10) 9. Legataru stoje na raspolaganju dva roka u kojima može ostvarivati svoje pravo na legat, odnosno u kome nastaje zastara njegovog prava. Prvi je rok od j e d n e g o d i n e dana, u kome legatar treba da pribavi takvu sudsku odluku koja će biti sposobna za sudsko i z v r š e nje (izvršni naslov). To su presude koje sadrže kondemnaciju, nalog za su mu naložene oporukom u korist osoba koje nisu sposobne da se same staraju o svojim poslovima, ili ako je legat namijenjen za postizanje neke općekorisne svrhe. Vidi i objašnjenja u djelu Z u g l i a - T r i v a : Komentar Zakona o parničnom postupku, sv. I, str. 411. Ovo bi bilo i u skladu s odredbom čl. 29. st. 1 Zak. o zastari potraživanja, prema kojoj »zastara potraživanja između ostavine i trećih osoba ne može nastupiti dok ne protekne godina dana od kada je nasljedniku uručeno nasljedstvo, ili od kada je ostavini postavljen staralac«. Kako-je legat potraživanje koje legatar ima prema oneratu, to je legatar oneratov vjerovnik i kao takav izjednačen u svojim pravima s ostalim vjerovnicima, pri čemu se može naplatiti i z a ostalih vjerovnika (čl. 93. ZN). 35.3
I
Član 101 —102. U zakonu nema posebne odredbe o tome da li je izvršilac oporuke ovlašten zahtijevati da se raspravi ostavina koja se sastoji samo od p o k r e t n e imovine. Prema odredbama člana 216. st. 2 i 3 ZN ovo pravo pripadalo bi samo nasljednicima. Kako je izvršilac oporuke ujedno i zastupnik nasljednika sui generis, treba mu priznati pravo da u ime naljednika kao i kad je to u interesu pravilnog rasporeda ostavine i utvrđenja prava nasljednika, legatara i drugih učesnika ostavinskog postupka, može zahtijevati od ostavinskog suda da se provede rasprava ostavine. Činjenica što ostavina, koja se sastoji samo od pokretne imovine, nije raspravljena (čl. 216. st. 2 ZN), ipak nema utjecaja na ovlaštenja izvršioca oporuke. Izvršilac oporuke mora vršiti svoju dužnost i ima pravo na naknadu troškova i na naknadu za svoj trud (čl. 103. st. 2 ZN) i u onim slučajevima ako se ostavina ne r a s p r a v l j a . Polaganje računa, u ovom slučaju, dolazi u obzir ako to zatraže nasljednici, ili ako izvršilac oporuke zahtijeva naknadu troškova i nagradu za svoj trud. 4. Ostavinski sud nije ovlašten postaviti d r u g u osobu za izvršioca oporuke ako postavljeni izvršilac o d b i j e da se primi ove dužnosti ili ako sam sud o p o z o v e izvršioca oporuke (čl. 104. ZN). Ostavinski sud, međutim, može ako je to potrebno, postaviti privremenog staraoca ostavine (čl. 134. ZN), ili upravitelja nasljedstva (čl. 148. st. 2 ZN), koji u tom slučaju imaju sva prava i ovlaštenja izvršioca oporuke. Dužnosti izvršioca oporuke Član 102. Ako oporučitelj nije što drugo odredio, dužnost je izvršioca oporuke naročito da se stara o čuvanju ostavine, da njome upravlja, da se stara o isplati dugova i zapisa, i uopće da se stara da oporuka bude izvršena onako kako je to oporučitelj htio. Ako ima više izvršilaca oporuke oni vrše zajedno povjerene im dužnosti, osim ako je oporučitelj drukčije odredio. 1. Izvršioca oporuke određuje sam o s t a v i l a c (čl. 101. ZN). On mu određuje dužnosti i način njihovog izvršenja. Ako oporučitelj nije izričito što posebno odredio, vrijede odredbe stava 1 ovog člana, u kome su navedene neke od dužnosti izvršioca oporuke: čuvanje i upravljanje osta vinom, isplata dugova i zapisa. Ovo ne isključuje mogućnost postojanja i nekih drugih dužnosti koje bi se kretale u okviru staranja da oporuka 'bude izvršena na način kako je oporučitelj odredio ili želio. 2. Jedna od dužnosti izvršioca oporuke jest da se stara o č u v a n j u ostavine. U tu svrhu je ovlašten p r e d l a g a t i ostavinskom sudu poduzimanje potrebnih mjera kojim će se predmeti koji spadaju u ostavinu prikupiti i čuvati. On ima pravo predlagati da sud naredi izvršenje popisa i p r o c j e n e imovine koja spada u ostavinu ako smatra da, je to potrebno (»drugi opravdani slučajevi« — čl. 197. st. 1 ZN); da sam preda sudu na čuvanje gotov novac, vrijednosne papire, dragocjenosti, uložne knjižice i druge važne isprave koje su se našle u ostavini, ili predložiti 316
Član 102. sudu da naredi njihovu predaju radi čuvanja od strane drugih osoba koje ih drže u posjedu (čl. 204. st. 2 i čl. 203. ZN). Isto tako izvršilac oporuke ima pravo da ostavinskom sudu predlaže postavljanje č u v a r a pojedinih stvari koje spadaju u ostavinu (čl. 204. st. 1 in fine ZN). Ovamo spada i dužnost izvršioca oporuke da u p r a v l j a ostavinom do njene predaje nasljednicima, ili da upravlja nasljedstvom do izvršenja diobe među nasljednicima ako se sami nasljednici nisu pobrinuli ili spo^razumjeli o upravljanju nasljedstvom (čl. 148. st. 2 ZN). U poslovima r e d o v n e u p r a v e i u njenim granicama, izvršilac oporuke može i bez posebnog odobrenja ostavinskog suda sklapati pravne poslove koji nužno proizlaze iz redovne uprave (npr. naplata najamnine ili zakupa, plaćanje pristojbi, javnih dažbina i obaveznih doprinosa i si.). Izvršilac oporuke ovlašten je da s odobrenjem ostavinskog suda vrši r a s p o l a g a n j a stvarima iz ostavine ako je to ostavilac odredio, ili aiko je to potrebno radi isplate troškova ili otklanjanja kakve štete (čl. 148. st. 4 ZN). Ovamo naročito spadaju troškovi popisa i procjene ostavine kao i troškovi sahrane ostavioca (čl. 33. st. 3 ZN). Izvršilac oporuke, ako istovremeno nema svojstvo staraoca ostavine (čl. 134. i čl. 205. ZN), nije ovlašten da u p a r n i c i zastupa ni ostavinu kao cjelinu ni nasljednika kao skupnost, a niti pojedinačno. Izvršilac je, međutim, aktivno l e g i t i m i r a n da stavlja procesne p r i j e d l o g e i ulaže pravne lijekove protiv odluka ostavinskog suda koje se odnose na njegov rad i njegova prava (čl. 103. i 104. ZN). On, u pravilu, nema pravo ulaganja pravnih lijekova u pogledu ostalih ostavinskog suda budući da nema svojstvo stranke u postupku (čl. 187 Ako izvršilac oporuke u p r a v l j a nasljedstvom, a to • ^ se nasljednici nisu sporazumjeli o načinu upravljanja (čl. " ^ ^ f ZN). ili kad izvršilac oporuke vrši poslove privremenog starao ^^stavine (čl. 134. i čl. 205. ZN), izvršilac oporuke je z a s t u p n i k nasljeanika, s obzizirom na ostavinu kao cjelinu, prema trećim osobama. Tada je ovlašten ' da u ime nasljednika tuži i da bude tužen, da naplaćuje potraživanja, da izmiruje dugove ostaviočeve, što sve spada u djelokrug njegove dužnosti da se stara o čuvanju ostavine i da njome upravlja.(') 3. Izvršilac oporuke dužan je starati se o isplati d u g o v a , i l e gata. On napose mora voditi računa o tome da se dugovi ostavine, kao i ostaviočevi dugovi namire prije legata (čl. 93. ZN). Ako je ostavinski sud na zahtjev ostaviočevih vjerovnika odredio da se izvrši odvajanje ostavine od imovine nasljednika (čl. 146. ZN.), izvršilac oporuke je dužan brinuti se o odvojenoj ostavini ako ostavinski sud nije odvojenoj ostavini postavio posebnog staraoca. Izvršilac oporuke mora voditi računa da se l e g a t i ispune po odredbi oporučitelja. To naročito vrijedi za legate koji su namijenjeni u korist osoba koje nisu sposobne nikako ili nisu sposobne potpuno brinuti se o svojim poslovima (čl. 177. ZN), ili ako su legati namijenjeni za osnivanje zadužbine ili za postizanje neke dopuštene svrhe (čl. 87. st. 1 ZN). Stara1
Vidi dr B. Z 1 a t a r i ć, Postavljanje staratelja u toku ostavinskog postupka, Naša zakonitost 1956, str. 349. 317
Član 102 —103. nje izvršioca oporuke o izvršenju legata također dolazi do izražaja kod neposrednih (direktnih) legata, kad se stvari koje su namijenjene legatarima nalaze u ostavini, a nisu u posjedu ni nasljednika ni trećih osoba, tj. u slučajevima kad sam izvršilac oporuke može predmet legata predati ne-' posredno legatarima. Kako se zahtjev za ispunjenje legata uvijek ostvaruje protiv n a s l j e d n i k a (vidi objašnjenja, uz čl. 92. i 100. ZN), a ne. protiv ostavine, izvršilac kad ispunjava legate nastupa uvijek u ime i za račun nasljednika. 4. Oporučitelj može odrediti da više osoba istovremeno budu izvršioci njegove oporuke. Isto tako on može odrediti i koje će OiSobe sukcesivno, kojim redom i u kom opsegu vršiti ovu dužnost. Ako oporučitelj nije odredio kako će pojedini od njih i u kom opsegu i kojim redom vršiti ovu dužnost, više izvršilaca vrši ovu dužnost z a j e d n i č k i (čl. 102. st. 2 ZN). Ako jedan ili više postavljenih izvršilaca oporuke p r e s t ane1-vršiti ovu dužnost uslijed smrti, ili poslovne nesposobnosti ili opoziva, preostali izvršioci, koji su s njime određeni, nastavljaju vršenjem ove dužnosti. Ovo vrijedi i'onda ako je oporučitelj odredio da više osoba zajednički vrši ovu dužnost, pa preostane samo jedna osoba kao izvršilac oporuke. Ako iz niza sukcesivno određenih izvršilaca oporuke izostane koji od njih, na njegovo mjesto dolazi" slijedeći, po redu koga je utvrdio oporučitelj. Polaganje
računa i nagrada izvršiocu
Član 103. Izvršilac oporuke dužan je položiti sudu račun o svom radu. On ima pravo na naknadu troškova i na nagradu za svoj trud koje će mu se isplatiti na teret raspoloživog dijela ostavine, a prema odluci suda. 1. Osoba određena za izvršioca oporuke ne mora primiti ovu dužnost (čl. 101.' st. 3 ZN). Onaj koji primi dužnost izvršioca dužan je vršiti ove poslove uredno i savjesno (čl. 102. st. 1 ZN), Izvršilac oporuke dužan je o svome radu p o l a g a t i r a č u n sudu, jer se smatra nekom vrsti sudskog punomoćnika, a njegova aktivnost i djelatnost treba da budu usmjereni na čuvanje i upravljanje imovinom koja spada u ostavinu. Izvršilac oporuke dužan je p o l o ž i t i r a č u n naročito kad p r e s t a n e njegova dužnost, bilo uslijed opozivanja (čl. 104. ZN), ili što je prestala potreba za postojanjem izvršioca. Posljednje će biti ako je rasprava ostavine dovršena, a među nasljednicima nema nesuglasnosti oko upravljanja nasljedstvom. Međutim, ako među nasljednicima dođe do neslaganja 0 upravljanju i raspolaganju nasljedstvom, izvršilac oporuke će, i pored toga što je rasprava ostavine dovršena, biti dužan i dalje vršiti poslove upravljanja, sve dok ne bude izvršena dioba nasljedstva (čl. 148. st. 1 i 2 ZN), ili dok nasljednici sami ne preuzmu upravljanje nasljedstvom, odnosno o tome postignu sporazum. Dok postoji izvršilac oporuke nema mogućnosti da druga osoba vrši poslove privremenog upravljanja nasljedstvom (čl. 148. st. 2 ZN). 318
Član 103.
Izvršilac oporuke može biti p o z v a n na, polaganje računa o svom . radu i na z a h t j e v nasljednika i drugih zainteresiranih osoba. Ovo pravo pripada nasljednicima i drugim zainteresiranim osobama i pored toga što ostavina nije raspravljena ili što se sastoji samo od pokretne imovine (čl. 216. st. 2 ZN). Ako je ostavina raspravljena, polaganje računa vrši se u ostavinskom sudu. Ako ostavina nije bila raspravljena, polaganje računa može se zahtijevati kod suda koji je donio rješenje o neraspravljanju ostavine, u vanparničnom postupku. Ako bi izvršilac oporuke odbio položiti račun, mogao bi se na to prisiliti tužbom. Da bi izvršilac oporuke mogao pravilno obavljati svoju funkciju, po^trebno je da se izvrši p o p i s i p r o c j e n a ostavinske imovine (čl. 197. st. 1 ZN). ' 2. Izvršilac oporuke ima pravo na n a k n a d u troškova, kao i pravo .na posebnu n a g r a d u za svoj trud i staranje. Naknadi van je troškova i visinu nagrade određuje ostavinski sud. On je dužan ocijeniti da li su troškovi, ili pojedini izdaci bili opravdani i potrebni. Budući da izvršilac oporuke djeluje ujedno i kao staralac, dakle, kao bonus pater familias, on je kao takav odgovoran za svu štetu,,koja nastane odatle što je zanemario onu pažnju ikoja se očekuje od naročito brižljivog čovjeka (culpa levis).(') Dužan je po općim propisima građanskog prava naknaditi nasljednicima svu štetu koju bi im prouzročio svojim nesavjesnim i neurednim radom. (2) Troškovi i nagrada izvršioca oporuke padaju na teret r a s p o l o ž i vog dijela ostavine. Oni se namiruju iza ostaviočevih dugova, troškova popisa i procjene ostavine i troškova sahrane ostavioca, koji po članu 331 stav 3 ZN uživaju prioritet, iza troškova nastalih zbog otklanjanja kakve štete na ostavinskoj imovini (čl. 148. st. 4 ZN), dakle, prije izvršenja legata. Kako se troškovi i nagrada, u pravilu, određuju po z a v r š e t k u funkcije izvršioca, nema zapreke da se dio troškova i nagrade odrede i prije u visini do koje su do toga časa nastali. Ako izvršilac oporuke prol'dužava s vršenjem svoje dužnosti i nakon isplate legata, on će moći zahtijevati naknadu troškova od nasljednika, pa se za nepodmireni dio svog potraživanja izvršilac smatra vjerovnikom nasljednika. 3. Odluku o određivanju visine troškova i nagrade donosi, u pravilu, o s t a v i n s k i sud (čl. 103. st. 2 ZN). Ako je u polaganju računa odlučii. vao koji drugi sud u vanparničnom ili parničnom postupku, izvršilac oporuke moći će kod toga" suda ostvarivati i svoj zahtjev za naknadu troškova i nagradu. Ovo pravo pripada izvršiocu oporuke i onda ako nitko . nije zahtijevao polaganje računa. U tom slučaju izvršilac će ipak morati gred sudom, pred kojim ostvaruje zahtjev za naknadu troškova i nagradu, !' položiti račun o svom radu i bez posebnog traženja ili prijedloga ovlašte, nih osoba. Bez odluke suda ne mogu se izvršiocu oporuke vršiti nikakve isplate. Isto tako izvršilac oporuke nije ovlašten da se sam namiruje za svoja potraživanja, za troškove koji su nastali u vezi s upravljanjem, održavanjem i čuvanjem ostavine. 1 Dr Stevan J a k š i ć , Obligaciono pravo, opći dio, Sarajevo, 1953, ' str. 236. 2 B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 365.
319
Član 103 — 104.
4. U zakonu nije određen r o k do koga izvršilac oporuke ima pravo na stavljanje zahtjeva za isplatu odnosno naknadu troškova i nagrade, Držimo da ovdje vrijede rokovi iz Zakona o zastari potraživanja (SI. list, FNRJ br. 40/53), konkretno rok od dvije godine računajući od dana kako je predao upravljanje nasljedstva nasljednicima, odnosno kad je prestala njegova funkcija (analogno odredbi iz člana 21. st. 2 nav. zakona). Ako je.zahtjev za davanje naknade i nagrade stavljen u toku ostavinskog postupka, nema zapreke da se o njemu odluči na raspravi ostavine, odnosno rješenjem o nasljeđivanju. Ako je zahtjev za naknadu troškova i nagrade stavljen iza dovršenja ostavinskog postupka, ostavinski sud će posebnim rješenjem odlučiti o tome zahtjevu, utvrditi visinu nagrade i iznos troškova, kao i osobe koje će biti dužne da te troškove ili nagradu podmire. Rješenje se treba dostaviti svim nasljednicima i osooama koje nešto primaju iz ostavine. Opoziv izvršioca oporuke Član 104. Sud može na prijedlog ili po službenoj dužnosti opozvati izvršioca oporuke, ako njegov rad nije u skladu sa voljom oporučitelja ili sa zakonom. 1. Zadatak izvršioca oporuke sastoji se u č u v a n j u ostavine i prava koja iz nje proizlaze za nasljednike i ostale ovlaštene osobe. Iako je izvršilac oporuke pomoćnik suda u upravljanju ostavinom, i nasljednici imaju interesa da se poslovi upravljanja ostavinom i izvršenja oporuke obave na način kako će njihovi interesi biti najbolje i najsigurnije zaštićeni. Zato se nasljednicima, legatarima i drugim zainteresiranim osobama kojima pripada kakvo pravo iz ostavine priznaje pravo na inicijativu u pogledu o p o z i v a n ja i z v r š i o c a oporuke. Među zainteresirane osobe ubrajaju se i v j e r o v n i c i ostavioca ili vjerovnici ostavine. I sam i z v r š i l a c oporuke može zahtijevati da ga se ove dužnosti oslobodi, pri čemu nije dužan navesti razlog, kao što može, ne navodeći razlog, otkloniti da primi ovu dužnost (čl. 101. st. 3 ZN). •Odluke o svim ovim zahtjevima donosi o s t a v i n s k i sud. Izvršilac oporuke nije ovlašten da bez dozvole suda, prije opoziva odnosno razrješenja dužnosti, p r e s t a n e s vršenjem svoje dužnosti. U protivnom, odgovara za svu štetu koja bi odatle mogla nastati. 2. Ako zahtjev za r a z r j e š e n j e izvršioca oporuke potječe od nasljednika, legatara ili drugih zainteresiranih osoba, kao i kad sud po službenoj dužnosti opozove izvršioca oporuke, mora za to postojati opravd a n , na zakonu osnovan razlog. Taj razlog postoji kad rad i poslovanje izvršioca oporuke n i s u u s k l a d u s v o l j o m oporučitelja izraženom u oporuci, ili su protivni odredbama z a k o n a . Ostavinski sud ne može umjesto izvršioca oporuke, koga je opozvao, postaviti drugog izvršioca. Ako se, međutim, nasljednici ne sporazumiju o.upravljanju nasljedstvom, sud može na njihov prijedlog ili po službenoj 320
Član 104 — 105. dužnosti postaviti privremenog u p r a v i t e l j a nasljedstva (čl. 148. st. 2 3 ZN), koji će ujedno vršiti i sve poslove izvršioca oporuke (čl. 148. stavak 4 ZN). Protiv rješenja o opozivanju izvršioca oporuke dopuštena je žalba, jer u zakonu nema odredbe kojom bi žalba bila isključena (čl. 183. st. 1 ZN). Žalbu može podnijeti izvršilac oporuke, kao i svaki učesnik ostavinskog postupka, koji ima opravdanog interesa (nasljednik, legatar, ostaviočev vjerovnik, kao i svaka osoba koja prima neku korist iz ostavine). VI. OPOZIV OPORUKE Opoziv
oporuke
Član 105. Oporučitelj može uvijek opozvati oporuku u cjelini ili djelomično ; izjavom danom u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka. Oporučitelj može opozvati pismenu oporuku i uništenjem pismena. 1. O p o z i v o s t je bitni element oporuke kao jednostrane izjave ^posljednje volje (vidi uz čl. 64. ZN pod tač. 2/b). Načelo opozivosti istak" nuto je u ovom članu riječju »uvijek«. Po našem zakonu razlikuju ,se tri vrste (načina) opoziva oporuke: a) i z r i č i t i i l i f o r m a l n i opoziv (revocatio expressa), pod kop razumijeva izričito ukidanje naredbe posljednje volje u obliku nove toporuke; o tom načinu opoziva oporuke govori se u stavu 1 ovog člana; b) m u č e u č i n j e n (prećutan) opoziv (revocatio tacita) ili opoziv ^oporuke konkludentnim radnjama, na koji se odnosi odredba st. 2 ovog Ičlana i odredbe čl. 106. ZN; c) p r e d m i j e v a n i opoziv (revocatio p r e s u m p t a ) o k o j e m je riječ |u čl. 107. Z:N, a koji se odnosi na legat i n d i v i d u a l n o o d r e đ e n e s t v a r i .
Izričiti (formalni) opoziv oporuke naziva se još i o p o z i v u u ž e m hmislu,'dok se pod o p o z i v o m u š i r e m s m i s l u podrazumijeva i svaki akt oporučitelja, koji ima kao posljedicu potpuno ili djelomično ukifdanje ili izmjenu oporuke, bez obzira na koji je način taj akt izražen. Kako i opoziv oporuke predstavlja naredbu posljednje volje, akt opo|va mora sadržavati sve potrepštine koje se traže kod sastavljanja opake. Oporučitelj mora, prema tome, u momentu opoziva biti s p o s o b a n iza s a s t a v l j a n j e o p o r u k e (čl. 64. ZN), a opoziv treba da bude odraz s l o b o d n o i s v j e s n o i z j a v l j e n e v o l j e oporučitelja. Opoziv mora, osim toga, biti dan u j e d n o m od o b l i k a u kojem se po zakonu može sastaviti oporuka, ukoliko se ne radi o uništenju oporuč|ne isprave (koje predstavlja posve stvarnu radnju s određenom pravnom 1 posljedicom) ili o raspolaganju namijenjenom stvari pravnim poslom [među živima (čl. 107. ZN). Nije potrebno da se opoziv izvrši u obliku u kojem je sastavljena oporuka. Javna se oporuka može, prema tome, opozvati privatnom, a redovna. Zakon o nasljeđivanju s komentarom
321
Član 105. izvanrednom, ukoliko su ispunjene pretpostavke koje se traže za izvanredni oblik oporučivanja. 2. Opoziv oporuke može biti vezan o neki u v j e t , na primjer, ako se aktom o opozivu opstojnost oporuke učini ovisnom o nastupanju rezolutivnog uvjeta. Isključen je, međutim, uvjetni opoziv u slučaju iz stava 2 ovog člana, jer se tu po prirodi stvari radi o definitivnom aktu.(') Oporučitelj može izričito opozvati i svoj raniji opoziv, što znači da je 2 moguć i o p o z i v o p o z i v a . ( ) Ako je, na primjer, oporučitelj pred sudom opozvao (čl. 170. ZN) svoju raniju vlastoručnu oporuku koja se nalazi u rukama treće osobe, pa nakon toga izjavom danom u obliku vlastoručne oporuke opozove svoju izjavu d opozivu oporuke pred sudom, vlastoručna će oporuka ponovo zadobiti snagu. Ovaj se slučaj, uostalom, u biti ne razlikuje od slučaja predviđenog u čl. 106. st. 2 ZN, samo što se u prvom slučaju radi o formalnom opozivu ranijeg opoziva, a u drugom slučaju o prećutnom. 3. Opoziv se može odnositi na o p o r u k u k a o c j e l i n u ili samo na p o j e d i n e n j e n e o d r e d b e . Akt opoziva može sadržavati samo odredbu kojom se oporuka stavlja izvan snage, a može pored toga sadržavati i odredbe o novoj raspoložbi imovinom. U ovom posljednjem slučaju akt o opozivu je ujedno i nova oporuka u pravom smislu. Ako nova oporuka sadrži samo odredbe o raspoložbi imovinom, koje su u suprotnosti s onima iz ranije oporuke, a nema odredbe o opozivu ranije oporuke, onda se radi o prećutnom opozivu te oporuke (čl. 106. st. 1 ZN). Ranija oporuka prestaje važiti samo u slučaju ako je akt o opozivu pravovaljan. 4. U n i š t e n j e spisa koji sadrži oporuku imat će kao posljedicu opoziv oporuke ako ga je uništio sam oporučitelj ili netko drugi po nalogu oporučitelja za njegova života. Budući da uništenje oporuke, koje je učinjeno u namjeri njenog opoziva (cum animo revooandi),- predstavlja akt posljednje volje, proizvest će ono taj učinak samo ako je oporučitelj u vrijeme uništenja oporučnog spisa bio sposoban za sastavljanje oporuke. Ako je oporučitelj drugoj osobi dao nalog za uništenje oporuke, onda je potrebno da ta osoba oporučiteljev nalog za njegova života i izvrši, jer se inače oporuka ne može smatrati opozvanom. Pod »uništenjem« oporuke treba razumijeti ne samo potpuno materijalno uništenje oporučne isprave (npr. sagorijevanjem) nego i njeno cijepanje, precrtavanje sadržaja ili bitnih sastojina (potpisa oporučitelja ili oporučnih svjedoka), stavljanje oznake na oporuku da više ne važi,(3) kao i slično postupanje oporučitelja, uslijed kojeg je oporučna isprava stavljena u stanje u kojem se više ne može smatrati izražajem njegove posljednje volje. (4) Uništenjem obične k o p i j e oporučne isprave nije oporuka opozvana. Ako, međutim, postoje d v a i l i v i š e j e d n a k i h izvornih 1
W e i s s u Klangovu Komentaru sv. H/1, str. 551; Escher, op. cit, str. 353. 2 E s c h e r, 1. c. 3 B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 292. 4 E s c h e r, op. cit., str. 354.
322
Član 105 —106, p r i m j e r a k a oporuke, pa oporučitelj uništi jednog odnosno neke od njih, onda je quaestio facti da li je oporučitelj tim samo odstranio suvišne primjerke ili je imao volju da uništi i ostale, ali mu to zbog neotklonjivih smetnji nije bilo moguće. Teret dokaza je u tom slučaju na onome, tko tvrdi da postoji opoziv. (5) 0 opozivu oporuke pred sudom vidi čl. 170. ZN. Sudska
praksa
Oporuka kojom je tužilac isključen iz nasljedstva nije prestala važiti. samim tim što se oporučitelj s tužiocem pomirio prije smrti, ako oporuku nije poništio niti ju je opozvao na jedan od načina iz člana 105. ZN (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 659/61, Glasnik br. 3/62, str. 25). Odnos
ranije
i
kasnije
o p o r u k e
Član 106. Ako se kasnijom oporukom izričito ne opozove ranija oporuka, odredbe ranije oporuke ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama kasnije. Ako je oporučitelj uništio kasniju oporuku, ranija oporuka ponovno dobiva snagu, osim ako se dokaže da oporučitelj to nije htio. 1. Odredba stava 1 ovog člana u skladu je s načelom da volju oporučitelja treba poštovati i provesti što je više moguće ispitujući pri tom njegovu pravu namjeru. Ovo je načelo došlo do izražaja na više mjesta našeg; zakona (vidi npr. čl. 84. st. 3 i čl. 90. st. 1 ZN). Predratni propisi o odnosu ranije i kasnije oporuke bili su kruti i formalistički, jer je prema tim propisima kasnija oporuka uništavala raniju i u slučaju ako međusobno nisu bile u suprotnosti, ukoliko oporučitelj u kasnijoj oporuci na nesumnjiv način nije odredio da ranija oporuka u cjelini ili djelomično treba ostati na snazi (pravno pravilo iz § 713. OGZ i § 448. Srbijanskog grad. zakonika). (*) Prema odredbi stava 1 može oporučitelj kasnijom oporukom izričito opozvati raniju oporuku, bez obzira na to da li su i u kojem opsegu ove oporuke međusobno u suprotnosti. U tom je slučaju ranija oporuka u, cijelosti opozvana. Ako oporučitelj kasnijom oporukom nije raniju izričito opozvao, ali su odredbe kasnije oporuke u cijelosti ili djelomično u s u p r o t n o s t i s odredbama ranije oporuke, r a n i j a se oporuka smatra p r e ć u t n o opozvanom u onom opsegu u kojem su njene odredbe u suprotnosti s odredbama kasnije oporuke. 5
E s c h e r, op. cit., str. 355 Jedino je na vojvođanskom području važilo načelo koje odgovara i našem zakonu da se ranija oporuka treba samo u onom dijelu smatrati opozvanom, u kojem je i u koliko je u suprotnosti s kasnijom oporukom, dok inače obje trebaju ostati na snazi (vidi B o g d a n f i - N i k o l i ć , op. cit.,, str. 251.). 1
323J
Član 106 — 107.
.
•
•
PretpOiStavlja se, međutim, da je kasnija oporuka p r a v o v a l j a n a , jer u protivnom slučaju, ako kasnija oporuka bude poništena, ostaju u važnosti odredbe ranije oporuke. 2. U stavu 2 sadržana je odredba koja u biti odgovara pravnom pravilu iz § 723. OGZ. I po ovoj se, naime, odredbi pod uništenjem oporuke razumijeva u n i š t e n j e o p o r u č n e i s p r a v e u smislu čl. 105. st.2 ZN kao i u austrijskom pravu. Ako, dakle, oporučitelj uništi kasniju oporučnu ispravu, a ostavio je netaknutu raniju, oporuka sadržana u ranijoj ispravi zadobiva ponovno snagu. To je pretpostavka, koja se može oboriti ako se dokaže protivna volja oporučitelja. Ovdje se, međutim, misli na slučaj kada su odredbe kasnije (uništene) oporuke bile u s u p r o t n o s t i s odredbama ranije oporuke, jer ako suprotnosti između njih nije bilo, onda je ranija oporuka ostala na snazi već s obzirom na odredbu stava 1, ukoliko nije bila i z r i č i t o opozvana. Postoji, prema tome, u tom pogledu velika razlika između austrijskog prava odnosno pravnih pravila OGZ-a i Zakona o nasljeđivanju. Prema pravnom pravilu iz § 723. OGZ, ranija je oporuka zadobivala ponovno snagu samo onda ako je oporučitelj uništio kasniju oporučnu ispravu, a ne i onda ako je kasniju oporuku formalno (izričito) opozvao. Ovakvo je rješenje bivšeg OGZ-a bilo u skladu s pravnim pravilom iz § 713. OGZ, prema kojem je kasnija oporuka uništavala raniju u svakom slučaju, ukoliko oporučitelj raniju oporuku na nesumnjiv način nije ostavio na snazi. Međutim, po našem je zakonu u tom pogledu mjerodavna odredba stava 1 ovog člana, prema kojoj se ranija oporuka ukida kasnijom samo ako je s njom u suprotnosti. Iz ovog se može izvesti zaključak da po našem nasljednom pravu ranija oporuka dobiva ponovo snagu ne samo u slučaju ako je oporučitelj kasniju oporuku uništio materijalnim uništenjem oporučne isprave (čl. 105. st. 2 ZN) nego i onda ako je kasniju oporuku o p o z v a o i z r i č i t o , formalni m a k t o m , što vrijedi i za slučaj ako su odredbe ranije oporuke bile u suprotnosti s odredbama kasnije, i bez obzira na okolnost da li je kasnijom oporukom ranija bila izričito opozvana ili ne. Sve to vrijedi, naravno, uz pretpostavku da je oporučitelj raniju oporučnu ispravu ostavio netakrutom, jer se u protivnom slučaju ne može ni uzeti da postoji izjava posljednje volje, koja bi mogla služiti kao temelj za nasljeđivanje. Eventualne nejasnoće u izražavanju oporučitelja o pitanju odnosa ranije i kasnije oporuke sud treba otkloniti ocjenjivanjem svih okolnosti iz kojih se može utvrditi prava volja oporučitelja, i tumačenjem pojedinih odredaba oporuke prema njegovoj pravoj namjeri (čl. 90. st. 1 ZN). R a s p o l a g a n j e
n a m i j e n j e n o m
stvari
Član 107. Svako kasnije raspolaganje od strane oporučitelja određenom stvari koju je bio nekome namijenio ima za posljedicu opoziv namjene te stvari.
1. Oporučitelj može za života u svako vrijeme, po svojoj volji, pravnim poslom među živima ili na drugi način, raspolagati svojom imovinom i njenim dijelovima iako je oporukom već izvršio raspored te imovine za 324
Član 107. slučaj smrti. Nasljednici će poslije smrti oporučitelja dobiti od njegove imovine ono što preostane. Kod legata je situacija nešto drugačija zbog toga, što se legatar, u pravilu, ne nalazi u neposrednom odnosu prema ostavini, već on ima pravo od nasljednika zahtijevati predaju stvari, koja mu je namijenjena. Kod toga treba, međutim, razlikovati da li su predmet legata zamjenjive (generične) stvari ili i n d i v i d u a l n o o d r e đ e n a s t v a r (species). U prvom je slučaju nasljednik dužan ispuniti legat bez obzira na to da li se legirana stvar nalazi u ostavini ili ne, osim ako je oporučitelj izričito odredio da se legat treba izvršiti u stvarima iz njegove ostavine. Ako je, međutim, oporučitelj nekoj osobi kao legat namijenio individualno određenu stvar iz svoje ostavine, pokretnu ili nepokretnu, pa kasnije tu stvar otuđi, onda legat pada već na osnovu odredbe čl. 97. ZN. Odredbom čl. 107. ZN nadopunjuje se odredba čl. 97. ZN u određenom pravcu. Njom se statuirana pretpostavka da je oporučitelj u ilučaju kada je predmetom legata bila individualno određena stvar otuđenjem ili drugim raspolaganjem te stvari opozvao legat ( a d e m p t i o l e g a t i , od iat. riječi adimere — oduzimati). Jedna je od pravnih posljedica ove pretpostavke u tome, da osoba kojoj je legat bio namijenjen nema poslije smrti oporučitelja pravo na ovu stvar ni u slučaju ako ju je oporučitelj za života naknadno ponovo stekao.^) Ovdje se, prema tome, radi o< p r e d m i j e vanom o p o z i v u l e g a t a individualno određene stvari. Presumpcija opoziva odnosi se ne samo na slučaj kada oporučitelj uz naknadu ili besplatno o t u đ i predmet legata nego vrijedi i onda ako je stvar sa znanjem i privolom oporučitelja bila p r e r a đ e n a u n o v u (specifikacija). Kao raspolaganje određenom stvari treba smatrati i raspolaganje pravom koje je bilo predmet legata. Ako je, dakle, oporučitelj t r a ž i o i p r i m i o i s p l a t u p o t r a ž i v a n j a koje j e bio nekoj osobi namijenio, ili je dužniku o t p u s t i o d u g iz legiranog potraživanja, važi presumpcija opoziva legata.( 2 ) Presumpcija opoziva ne dolazi u obzir ako se dokaže da je usprkos raspolaganju oporučitelja stvarima ili pravom, koje je bilo predmet legata, njegova volja bila drugačija. Ako je, na primjer, oporučitelj kod prodaje stvari odredio da se legataru za postignutu kupovinu treba nabaviti druga stvar iste vrste, legat ostaje na isnazi. Teret dokaza je u ovom slučaju na legataru. Isto se tako neće smatrati da je legat opozvan ako je do otuđenja legirane stvari došlo mimo ili protiv volje oporučitelja kao, na primjer, u slučaju eksproprijacije ili nacionalizacije nekretnine koja je bila predmetom legata. 2. Ova se odredba odnosi samo na oporučiteljeva raspolaganja učinjena i n t e r v i v o s . Ako oporučitelj određenu stvar, koju je oporukom namijenio nekoj osobi, kasnijom o p o r u k o m namijeni drugoj osobi, 1
Drugačije po pravnom pravilu iz § 724. OGZ, prema kojem je legatar imao pravo na stvar koju je oporučitelj otuđio ako ju je kasnije ponovno stekao, tako da se nalazila u ostavini u času njegove smrti. 2 F i n ž g a r , op. cit., str. 65; G o l j a r , op. cit, str. 202. 325
Član 107 —108.
odredba o legatu ove stvari iz ranije oporuke smatra se prećutno opozvanom u smislu odredbe čl. 106. st. 1 ZN. Međutim, treba s druge strane naglasiti da se presumpcija opoziva u smislu ovog člana odnosi ne samo na legate nego i na slučajeve kada je oporučitelj nekoj osobi oporukom ostavio određenu stvar, htijući da mu ta osoba bude nasljednik (čl. 84. st. 3 ZN).
GLAVA
ČETVRTA
NASLJEDNOPRAVNI UGOVORI I. UGOVOR O NASLJEĐIVANJU I O BUDUĆEM NASLJEDSTVU ILI ZAPISU Ništavost ugovora o nasljeđivanju Član 108. Ništav je ugovor kojim netko ostavlja svoju ostavinu ili njezin dio svome saugovorniku ili trećoj osobi. 1. Iako četvrta glava Zakona o nasljeđivanju nosi naslov »Nasl jedn o p r a v n i u g o v o r i « , u ovoj su glavi ti ugovori spomenuti i određeni samo u negativnom pravcu: proglašeni su za ništave. Među takve ništave nasljednopravne ugovore spada ugovor o nasljeđivanju, o kojem je riječ u ovom članu, i ugovor o sadržaju oporuke (čl. 110. ZN). Ugovor o budućem nasljedstvu ili legatu (čl. 109. ZN), koji je također nedopušten, pa, prema tome, i ništav, nema karakter nasljednopravnog ugovora. Takav karakter nema ni sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za života (čl. 111.—121. ZN) kao ni ugovor o doživotnom uzdržavanju (čl. 122. ZN). Ova dva ugovora samo posredno imaju izvjesno nasljednopravno djelovanje, a u Zakon o nasljeđivanju su unijeti i u njemu razrađeni iz razloga što se smatralo da postoji potreba za reguliranjem ovih pravnih instituta (vidi uz čl. 111. pod tač. 1. i uz čl. 122. pod tač. 1.). Jedini nasljednopravni ugovor u pravom smislu, koji je dopušten u našem nasljednom pravu jest sporazum između poslovno sposobnog potomka i pretka o odricanju potomka od nasljedstva koje bi mu pripalo poslije smrti pretka (čl. 140. st. 2 ZN). O ovom se ugovoru, međutim, ne govori u četvrtoj, već u petoj glavi Zakona o nasljeđivanju. 2. U pojedinim se zakonodavstvima u g o v o r o n a s l j e đ i v a n j u pojavljuje u različitim varijantama i oblicima. Općenito uzevši, ugovorom o nasljeđivanju može se označiti svaki jednostrano neopozivi sporazum koji se odnosi na ostavinu ugovornih stranaka ili jedne od njih. Ovako široko shvaćeni pojam ugovora o nasljeđivanju obuhvaća ne samo dvo326
Član 108. strani pravni posao kojim se određuje univerzalna sukcesija u pogledu buduće ostavine (ugovor o nasljeđivanju u užem smislu) nego i takav sporazum kojim se određuje legat ( u g o v o r o l e g a t u ) . Pod ugovor o nasljeđivanju, u širem smislu, može se svrstati i ugovor o odricanju od budućeg nasljedstva, tj. ugovor kojim se neka osoba odriče od nasljedstva koje bi joj trebalo pripasti po zakonskom redu nasljeđivanja poslije smrti druge ugovorne stranke ili treće osobe ( n e g a t i v n i ili renuncijativni ugovor o nasljeđivanju — za razliku od p o z i t i v n o g kojim se postavlja nasljednik ili određuje legat). Ugovor o nasljeđivanju — prema rješenjima pojedinih zakonodavstava gdje je dopušten — može biti sklopljen ili u korist samo jedne stranke (jednostrani ugovor o nasljeđivanju) ili u korist obiju stranaka (dvostrani, zamijeniti ugovor o nasljeđivanju) ili u korist treće osobe, a i inače može imati različite varijante u pogledu kruga osoba koje mogu u njemu sudjelovati i u pogledu opsega ostavine koja može njime biti obuhvaćena. Prema bivšem OGZ-u, ugovor o nasljeđivanju mogao se sklapati samo između bračnih drugova, dok je prema biv. srpskom nasljednom pravu taj ugovor bio dopušten i između ostalih osoba.P) Ovo je posljednje važilo i u vojvođanskom nasljednom pravu.( 2 ) U srpskom i vojvođanskom nasljednom pravu bio je dopušten i ugovor o legatu, dok je prema biv. OGZ-u mogućnost sklapanja takvog ugovora bila isključena. Osnovna' je karakteristika ugovora o nasljeđivanju njegova neopozivost, jer je ostavilac sve do svoje smrti načelno vezan ugovorenim rasporedom svoje imovine. Zbog toga je ugovor o nasljeđivanju u svim zakonodavstvima gdje je dopušten po intenzitetu najjači temelj pozivanja na nasljedstvo, tako da do oporučnog ili zakonskog nasljeđivanja u konkretnom slučaju može doći samo onda ako nema ugovora o nasljeđivanju odnosno samo u pogledu onog dijela ostavine, koji nije obuhvaćen tim ugovorom. 3. Ugovor o n a s l j e đ i v a n j u n i j e po n a š e m n a s l j e d nom p r a v u t e m e l j p o z i v a n j a n a n a s l j e d s t v o . T o jasno proizlazi iz odredbe čl. 6. ZN, prema kojoj se može naslijediti samo na temelju zakona i na temelju oporuke. Zbog toga je ugovor o nasljeđivanju ovim članom stavljen pod sankciju a p s o l u t n e n i š t a v o s t i . Kako se ovdje radi o pravnom poslu koji je po samom zakonu nedopušten, to zaključivanje ugovora o nasljeđivanju i ne proizvodi nikakav pravni učinak niti zaključeni ugovor ima kakav pravni karakter( 8 ). Zainteresirane osobe ne moraju, prema tome, uopće tražiti poništenje ugovora o nasljeđivanju, niti će ga sud u ostavinskoj raspravi uzeti u obzir. Odredba ovog člana o ništavosti ugovora o nasljeđivanju odnosi se ne samo na ona ugovorna raspolaganja za slučaj smrti, kojima se osniva univerzalna sukcesija, nego, i na ona kojima se određuje legat (ugovor o legatu). 4. U pogledu djelovanja ugovora o nasljeđivanju koji je sklopljen prije stupanja na snagu ZN vidi čl. 243. st. 3 ZN, i tamo dana objašnjenja. 1 2 3
L. M a r k o v i ć , op. cit., str. 306. B o g d a n f i - N i k o l i ć , op. cit., str. 261. V u k o v i ć , op. cit., knj. I, str. 138; G a m s , op. cit., str. 203. 327
Član 108 —109. Sudska
praksa
Valjanu oporuku može sadržavati i isprava o dvostranom pravnom poslu ako su održane formalnosti koje zakon traži za valjanost oporuke. Okolnost da je nasljednik »prihvatio očitovanje« oporučitelja nije odlučno (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1769/56 od 11. X 1956, Zb. 113—1956, br. 661). N i š t a v o s t
u g o v o r a
o
b u d u ć e m
n a s l j e d s t v u
ili
zapisu
Član 109. Ništav je ugovor kojim netko otuđuje nasljedstvo kome se nada, kao i svaki ugovor o nasljedstvu treće osobe koja je još u životu. Ništav je isto tako i ugovor o zapisu ili kojoj drugoj koristi kojima se jedan ugovornik nada iz nasljedstva koje još nije otvoreno. 1. Dok se ništavost iz prethodnog člana odnosi na ugovor o raspoložbi v l a s t i t o m i m o v i n o m , ovim se članom proglašava ništavim ugovor o ostavini t r e ć e o s o b e koja je još u životu. Izraz »nasljedstvo« iz prvog stava upotrijebljen je najprije u značenju budućeg nasljedstva, tj. onog kojem se nada neka osoba kao presumptivni nasljednik, a zatim u značenju imovine koju će treća osoba (koja je još u životu) imati u času svoje smrti. 2. Ovim se propisom onemogućuje raspolaganje tzv. pravnom nadom koja za određenu osobu proizlazi iz činjenice da je ta osoba srodnik s drugom osobom koju bi poslije njene smrti mogla naslijediti na temelju zakona, ili iz činjenice da joj je druga osoha koja je još u životu oporukom namijenila svoju imovinu ili drugu korist iz svoje ostavine. Ni u jednom ni u drugom slučaju nije još nastao nikakav pravni odnos, pa, prema tome, ni nečije subjektivno pravo, jer ni činjenica srodstva ni činjenica izjavljene posljednje volje (oporuke) ne mogu same po sebi proizvesti takav pravni učinak. Za to bi bila potrebna i daljnja činjenica koja, međutim, još nije nastupila, a to je smrt osobe o čijoj se ostavini radi. Dok je ta osoba u životu, navedene činjenice proizvode samo izvjesno pravno stanje iz kojeg, kako je naprijed istaknuto, nije još ni za koga proizašlo neko subjektivno pravo (nasljednopravno ovlaštenje). Ugovori koji bi kao podlogu imali ovo pravno stanje — iščekivanje nasljedstva — ne bi bili u skladu ,s etičkim principima, a s ekonomskog bi gledišta mogli biti štetni za presumptivne nasljednike ako bi druga ugovorna stranka iskorištavala njihovu lakomislenost ili nepovoljno imovinsko stanje. Zbog toga gotovo sva suvremena zakonodavstva, kao i naš Zakon o nasljeđivanju proglasu ju ništavim ugovore kojima bi se raspolagalo s budućim nasljednim pravom odnosno s budućim nasljedstvom, budućim legatom ili kakvorri drugom koristi kojima se neka osoba nada iz nasljedstva koje još nije otvoreno (čl. 128. ZN). 3. Ništavost iz ovog člana odnosi se samo na dvostrane pravne poslove o budućem nasljedstvu ili legatu, a ne i na jednostrane akte kao što je jednostrano odricanje od budućeg nasljedstva. Nedopustivo je, doduše, i takvo jednostrano odricanje, ali to proizlazi iz odredbe člana 140. 328
Član 109 — 110, st. 1 ZN, a ne iz odredaba sadržanih u ovom članu. Ugovor o odricanju od nasljedstva, koji se odnosi na ostavinu treće osobe koja je još u životu, bez obzira na to da li odreknuće ide u korist druge ugovorne stranke ili ne, potpada kako pod ništavost iz ovog člana, tako i pod sankciju 1 iz čl. 140. st. 1 ZN.f ) Ugovor o odricanju od nasljedstva koje još nije otvoreno, ako je sklopljen s budućim ostaviocem, potpada pod sankciju ništavosti iz čl. 140. st. 1 ZN, ukoliko se ne radi o ugovoru između poslovno sposobnog potomka i pretka u smislu odredbe stava 2 istog člana. Po ovom je članu ništav ne samo ugovor o budućem nasljedstvu ili legatu što ga budući nasljednik sklapa s trećom osobom nego i ugovor što ga on u pogledu budućeg nasljedstva ili legata sklapa sa samim budućim ostaviocem.(2) Zbog toga je ništav i ugovor između ostavioca i oporučnog nasljednika kojim se oporučni nasljednik obavezuje da će dio naslijeđene imovine poslije smrti ostavioca ustupiti drugoj osobi. Pod sankciju ništavosti potpada i ugovor kojim nasljednik otuđuje pojedine stvari iz budućeg nasljedstva. Pravno pravilo iz § 366. OGZ-a, reč. druga, ne dolazi ovdje u obzir, jer se u slučaju na koji se to pravilo odnosi pretpostavlja da je došlo do predaje stvari, a ta pretpostavka u 1 ovom slučaju ne postoji. (8) Za ništavost ugovora je irelevantno da li se raspolaganje budućim nasljedstvom odnosno legatom vrši uz naknadu ili bez naknade kao i da li se radi o otuđivanju nasljedstva ili njegovom opterećivanju.( 4 ) Ništav je i ugovor, kojim bi se budući nasljednici sporazumjeli o diobi budućeg nasljedstva (»s v a k i ugovor o nasljedstvu« — stav 1 ovog člana — ), bez obzira na to što bi se takvim ugovorom moglo prikrivati otuđenje. N i š t a v o s t
u g o v o r a
o
s a d r ž a j u
o p o r u k e
Član 110. Ništav je ugovor kojim se netko obavezuje da unese neku odredbu u svoju oporuku, ili da je ne unese, da opozove neku odredbu iz svoje oporuke ili da je ne opozove. S obzirom na slobodu volje oporučitelja u raspolaganju imovinom za slučaj smrti i tim povezano načelo opozivosti oporuke, smatralo se potrebnim da se radi otklanjanja svake sumnje izričito sankcionira i n i štavost u g o v o r a o s a d r ž a j u o p o r u k e . Kao što oporučivanje predstavlja osobno pravo svakog oporučno spobnog pojedinca kojeg se prava on ne može odreći, tako se oporučitelj ne može odreći ni prava 1 Pravna posljedica predviđene sankcije ista je u oba propisa, jer ni ugovori iz čl. 108—110. ZN ne proizvode nikakav pravni učinak kao što ga po čl. 140. st. 1 ZN ne proizvodi ni odricanje od nasljedstva koje još nije otvoreno. 2 B1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 309. 3 G s c h n i t z e r , u Klangovu komentaru, sv. II/2, str. 193. 4 B l a g o j e v i ć , 1. c.
329
Član 110 —111. da potpuno ili djelomično mijenja ili opoziva jednom izjavljenu naredbu posljednje volje. Posve je svejedno da li takvo ograničenje u pogledu slobode oporučivanja proizlazi iz jednostranog akta(') oporučiteljevog, tj. iz same oporuke ili iz dvostranog pravnog posla. Svaka se takva odredba i u jednom i u drugom slučaju smatra ništavom. II. USTUPANJE I RASPODJELA IMOVINE ZA ŽIVOTA Član 111. Predak može poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i svojim potomcima. 1. I prije donošenja Zakona o nasljeđivanju bili su u raznim oblicima i s raznim sadržajem sklapani ugovori kojima su roditelji i ostali preci već za života raspodjeljivali svoju imovinu potomcima. Do takvih je ugovora dolazilo naročito među seoskim stanovništvom. Svrha im je bila dvojaka: s jedne se strane htjelo postići da se predajom određenog dijela imovine unaprijed urede osnovni imovinski odnosi budućih zakonskih nasljednika kako u pogledu visine njihovih nasljednih dijelova, tako i u pogledu raspodjele imovine u naravi, dok je, s druge strane, budući oštavilac istovremeno nastojao sebi osigurati do konca života potporu svojih potomaka. Ovi su se ugovori sadržajno pojavljivali u raznim varijantama, ali po svom pravnom karakteru to su bila ili čista darovanja ili mješoviti ugovori. Čest je bio slučaj da su roditelji na darovanim nekretninama osnivali za sebe služnost doživotnog uživanja ili da je darovanje bilo sklopljeno s nalogom prema kojem je dijete kao daroprimac bilo dužno uzdržavati roditelje kao darodavce do njihove smrti (donatio sub modo). U nekim je krajevima naše zemlje (na primjer u Sloveniji) na selu bilo uobičajeno da otac jednom od sinova preda (daruje) svoje imanje, a ostalima da dade otpremninu u novcu ili u naravi, zadržavši za sebe na predanim nekretninama ili njihovu dijelu doživotno uživanje ili drugu korist. U Sloveniji je za takve i slične ugovore poznat naziv » p r e d a j n i u g o v o r « (izročilna pogodba, njem. Ubergabsvertrag). Zajednička je osobina svih tih ugovora u tome što se nekretnine odmah, tj. za života ustupioca predaju stečniku u vlasnički posjed.0 1 Nenovelirani OGZ sadržavao je u svom §-u 716. pravilo o tzv. der o g a t o r n o j (kasatornoj) k l a u z u l i , prema kojem se pravilu smatrala važećom ranija oporuka iako je oporučitelj kasnije sastavio drugu oporuku, ako je oporučitelj u prvu oporuku unio dodatak da se odriče prava na njen opoziv ili da se opoziv oporuke može vršiti samo uz određene uvjete, a kasnijom oporukom, koja nije odgovarala ovim uvjetima, nije izričito stavio izvan snage taj dodatak. Već je stara austrijska praksa vrlo restrinktivno tumačila i primjenjivala ovo pravilo, smatrajući ga strogom iznimkom od osnovnog načela opozivosti oporuke i slobode testiranja. Trećom novelom je, međutim, izmijenjen § 716. OGZ, tako da danas ni po austrijskom pravu spomenuta derogatorna klauzula nema pravne važnosti. 1 Do predaje imovine pretka potomcima za života pretka dolazilo je ranije u nekim našim krajevima (područje OGZ-a) i putem tzv. nadjel-
330
Član 111. Ugovori kojima je predak prije donošenja Zakona o nasljeđivanju "prenosio svoju imovinu na potomke nisu imali nikakvog nasljednopravnog efekta. U opsegu u kojem su ti ugovori bili besplatni, mogao je svaki zakonski nasljednik tražiti da se njegovom sunasljedniku uračuna u nasljedni dio imovina koju je sunasljednik na taj način dobio od ostavioca za njegova života. Isto je tako nužni nasljednik mogao tražiti da se pri utvrđivanju vrijednosti ostavine radi izračunavanja nužnog dijela uz, mu u obzir darovanja koja je ostavilac putem navedenih ugovora izvršio rza života zakonskim nasljednicima. I darovi koje su na temelju tih ugovora primili nužni nasljednici, uračunavali su im se u njihov nužni dio.(2) 2. Zakonom o nasljeđivanju dan je u g o v o r i m a o u s t u p a n j u i r a s p o d j e l i i m o v i n e z a ž i v o t a o s t a v i o c a , koji s u regulirani u čl. 111—121. ZN efekt, što ga opisani ugovori nisu imali. Pored obveznopravnog djelovanja tih ugovora u pravcu prijenosa vlasništva na ustupljenim dobrima od pretka na potomke imadu sada ti ugovori uz određene pretpostavke i izvjesno n a s l j e d n o p r a v n o d j e l o v a n j e . Ono se sastoji u tome da ustupljeni dijelovi imovine ostaju definitivno potomcima te ne ulaze u ostavinu niti se uzimaju u bilo kakav račun prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavine (čl. 114. ZN). To znači da se ustupljeni dijelovi imovine ne uračunavaju potomcima u njihove nasljedne dijelove niti mogu potomci kao nužni nasljednici pobijati ugovor o ustupanju i raspodjeli radi povrede nužnog dijela (vidi uz čl. 114. ZN pod tač. 1). Zbog toga se stjecanje imovine na temelju ovog ugovora smatra p r e t h o d n i m , a n t i p i c i r a n i m nasljeđivanjem za života ostavioca (succesio anticipata; lat. anticipare: naprijed uzeti).(3) 3. Umjesto izraza »ustupanje« i »ustupiti« bili bi podesniji izrazi »uručenje« odnosno »uručiti« (ili »predaja« i »predati«). Obično se izrazi: ustupanje, ustup, ustupiti, upotrebljavaju u obaveznom pravu, gdje se njima označuje prijenos potraživanja od jedne osobe na drugu (cesija). !Međutim, na temelju ugovora o kojem se ovdje radi, predak u r u č u j e , predaje svoju imovinu svojoj djeci i drugim potomcima, pošto je prethodno, istim ugovorom, tu imovinu uz njihovu suglasnost (čl. 112. ZN) na njih raspodijelio. Karakteristično je da su ovi ugovori u slovenskom tekstu Zakona o nasljeđivanju nazivaju »izročitev i razdelitev imovine«, što je svakako \ ispravnije. 4. Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života jest p r a v n i posao m e đ u ž i v i m a s određenim nasljednopravnim posljedicama (vidi naprijed pod tač. 2). Budući da taj ugovor može za pojedinog pobe, pod kojom se razumijeva pravo djeteta da od svog roditelja za njegova života dobije dio njegove imovine u vlasništvo ili na odvojeno uživanje radi osnivanja samostalnog gospodarstva (vidi R a j a č i ć , op. cit, 1 dio, str. 121). Iako pravo djece na nadjelbu nije bilo predviđeno pravnim pravilima OGZ-a, sudska je praksa ekstenzivnim tumačenjem propisa, uz određene pretpostavke, to pravo djeci priznavala. 2 Vidi npr. § 785. i 787. st. 2 OGZ-a. ' O b j a š n j e n j a , str. 139; B l a g o j e v i ć , op. cit, str. 313. 331
Član 111. tomka imati kao posljedicu i gubitak nasljednog prava, pa i prava na nužni dio, to sporazum između pretka i potomka o ustupanju i raspodjeli imovine može predstavljati i o d r i c a n j e od n a s l j e d s t v a koje bi potomku pripalo poslije smrti pretka (čl. 140. st. 2 ZN). To posebno vrijedi u slučaju kad je ustupanjem i raspodjelom obuhvaćena cjelokupna imovina ustupiočeva, a nekim od potomaka, učesnika sporazuma, nije ' ništa pripalo iz pretkove imovine, niti su za to primili bilo kakvu naknadu. U takvom slučaju ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života ostavioca za neke potomke predstavlja anticipirano nasljeđivanje, dok za druge znači samo odricanje od nasljedstva bez naknade. U svakom pak slučaju ovaj ugovor, kada je pravovaljan (čl. 112. st. 1 ZN) pored sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine sadrži u sebi i odricanje svih potomaka ustupiočevih od bilo kakvih nasljednopravnih zahtjeva u pogledu one imovine koja je ugovorom obuhvaćena.(4) 5. Ovaj ugovor ne mora biti b e s p l a t n i p r a v n i p o s a o iako će se najčešće raditi o takvom pravnom poslu. Ako, međutim, ustupilac prilikom ustupanja i raspodjele za sebe ili svog bračnog druga ili za sebe i svog bračnog druga ili za koju drugu osobu ugovori doživotnu rentu ili doživotno uzdržavanje ili kakvu drugu naknadu (čl. 116. st. 1 ZN), onda će to biti m j e š o v i t i ili čak posve n a p l a t n i (teretni) pravni posao. Ovo je razlikovanje važno u slučajevima kada nastupe okolnosti, zbog kojih se ustupljeni dijelovi imovine poslije smrti ustupioca trebaju smatrati kao dar (čl. 115. ZN), jer će do uračunavanja darova u nasljedni fe dio (čl. 51—63. ZN) odnosno vraćanja darova zbog povrede nužnog dijela r (čl. 39—46. ZN) doći samo u opsegu u kojem se ustupiočeva raspolaganja ( mogu smatrati besplatnim. Vidi uz član 116. ZN tač. 1. tt 6- Pod djecom i potomcima treba podrazumijevati i v a n b r a č n u djecu (čl. 23. st. 1 ZN), p o z a k o n j e n u djecu (čl. 24. ZN) i u s v o j e n u djecu, kao i potomke ove djece. Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine može se zaključiti samo između pretka, s jedne strane, i njegove djece i ostalih potomaka, s druge strane. Ako bi neka osoba za života raspodijelila i predala svoju imovinu drugim srodnicima, a ne onima koji su s njom u srodstvu u izravnoj liniji, sporazum o tome bi važio samo kao čisti obveznopravni ugovor (darovanje), bez ikakvog nasljednopravnog djelovanja. Ustupljeni dijelovi imovine smatrali bi se u tom slučaju kao darovi. 7. Djeca i drugi ustupiočevi potomci, s kojima ustupilac zaključuje ugovor, ne moraju biti osobe koje mogu samostalno raspolagati svojim pravima. U ime m a l o l j e t n o g d j e t e t a ili drugog maloljetnog potomka ugovor zaključuje naročiti staralac (čl. 47. st. 1 Osnovnog zakona o starateljstvu) ili roditelji ako njihovi interesi nisu u opreci s interesima djeteta. Osobu u pogledu koje je produženo roditeljsko pravo ili koja je lišena poslovne sposobnosti zastupaju pri sklapanju ugovora roditelji, odnosno staralac. Za priključenje ovog ugovora potrebno je staraocu odobrenje starateljskog organa (čl. 24. tač. 5. i 6, čl. 47. i čl. 49. cit. zakona). 1
332
B 1 a g o j e v i ć, op. cit., 1. c.
f !
!
Član 111. 8. S obzirom na okolnost da je sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine pravni posao među živima (vidi naprijed pod tač. 4), s t r a n i d r ž a v l j a n i ne mogu na temelju tog pravnog posla stjecati nekretnine, ukoliko međunarodnim ugovorima, koje je Jugoslavija zaključila, nije za državljane pojedinih država predviđena mogućnost stjecanja nekretnina na temelju pravnog posla među živima (čl. 8. st. 1 Zakona o prometu zemljišta i zgrada — SI. list FNRJ, broj 26/54). Takva mogućnost predviđena je, međutim, u slijedećim konvencijama i ugovorima koje je naša država zaključila s drugim državama: 1) s A l b a n i j o m (član 2. Konvencije o nastanjivanju i konzularnoj službi od 22. VI 1926. — SI. novine br. 117-L od 21. V 1929), 2) s B e l g i j o m (član 4. U g o v o r a o t r g o v i n i i plovidbi s belgijsko-luksemburškom Carinskom U n i j o m od 16. X I I 1926 — SI. n o v i n e br. 44—XI od 25. II 1928), 3) s C e h o s l o v a č k o m (član 1. Ugovora o trgovini i plovidbi od 14. XI 1928 — SI. Novine br. 268—CVIII od 14. XI 1929), 4) s F r a n c u s k o m (član 4. Konvencije konzularne i o nastanjivanju od 30. I 1929 — SI. novine br. 112—XLVII od 15. V 1929), 5) s G r č k o m (član 1. Ugovora o trgovini i plovidbi od 2. XI 1927 - SI. novine br. 254—LXXXIV od 1. XI 1928), 6)s H o l a n d i j o m (član 1. Ugovora o trgovini i plovidbi od 28. V 1930 — SI. novine br. 85—XXXVII od 13. IV 1932), 7) s J a p a n o m (član 2. Ugovora o trgovini i plovidbi od 8. II 1959 - SI. list FNRJ, Dodatak br. 7/1959), 8) s L u k s e mk u m l h u m l h u m l h u m h l r d g o r d g o u m l h u m l h h h h h h belgijsko-luksemburškom C a r i n s k o m Unijom od 16. X I I 1926 — SI. novine br. 44—XI od 25. II 1928), 9) s P o l j s k o m (član 2. Ugovora o trgovini i plovidbi od 23. X 1922 — SI. novine br. 162—XXXII od 23. X 1922), 10) s R u m u n j s k o m (član 3. Ugovora o nastanjivanju, trgovini i plovidbi od 13. III 1937 — SI. novine br. 24—VI od 2. II 1939), 11) sa S A D (član II Trgovinskog ugovora od 2/14. X 1881 — Zbornik zakona i uredaba br. 38, str. 116), 12) sa Š p a n j o l s k o m (član 2. Konvencije o trgovini i plovidbi od 27. IX 1929 — SI. novine br. 307—CXXXI od 31. XII 1929), 13) s V e l i k o m B r i t a n i j o m i I r s k o m (član 5 . U g o v o r a o t r govini i plovidbi od 12. V 1927 — SI. n o v i n e br. 4 6 — X I I od 28. II 1928). 0 važenju cit. ugovora (osim o n o g s J a p a n o m ) vidi n o t e br. 2 i 3 uz čl. 5. ZN. 9. Prema članu 3. st. 1 Z a k o n a b porezu na nasljedstva i p o r e z u na darove (SI. list F N R J br. 19/55 i 53/62), o d r e d b e tog z a k o n a o p l a ć a nju p o r e z a na d a r o v e primjenjuju se i na slučajeve kada predak za života razdijeli svoju imovinu među svoje potomke. Međutim, s obzirom na odredbe Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (SI. list FNRJ br. 52/58) o broju zgrada i dijelova zgrada koje građani i građansko-pravne osobe mogu imati u vlasništvu (čl. 2, 3, 24. i 25. cit. zakona), rijetko će se u praksi pojaviti slučajevi, u ko333
Član 111 —112. jima će u pogledu naših državljana doći do ove porezne obaveze ako su predmet ustupanja "i raspodjele z g r a d e , o d n o s n o d i j e l o v i z g r a d a . Ukoliko ova mogućnost nastupi, obaveza plaćanja poreza na darove nastat će samo ako se ostvare pretpostavke predviđene u članu 15. st. 2 tač. 1—4. Zakona o porezu na nasljedstva i porezu na darove. Kada je predmet ustupanja i raspodjele p o l j o p r i v r e d n o zeml j i š t e , potomak mora platiti porez na darove samo u slučaju ako se ne bavi poljoprivredom kao glavnim zanimanjem (čl. 5a Zakona o porezu na nasljedstva i porezu na darove). Obaveza plaćanja poreza na darove u ovom slučaju nastaje u času kad je potomku ustupljeno poljoprivredno zemljište. Potomak kao poreski obveznik dužan je u roku od 15 dana od dana nastanka obaveze plaćanja ovog poreza podnijeti nadležnom financijskom organu prijavu za razrez poreza (čl. 13. Uredbe za izvršenje Zakona o porezu na nasljedstva i porezu na darove — SI. list FNRJ, br. 28/56). Porez se plaća prema stopama određenim u članu 21. cit. zakona. 10. Za u k n j i ž b u ili predbilježbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na nekretninama stečenim na temelju ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života plaća se taksa po drugom stavu tar. broja 27 ZST (l°/o od vrijednosti nekretnina), ukoliko se radi o besplatnom pravnom poslu. Kod mješovitih ugovora taksa za upis određuje-se djelomično po prvom (2l0/o od vrijednosti nekretnina), a djelomično po drugom stavu istog tar. broja, već prema tome u kojem je opsegu ugovor besplatan, a u kojem naplatan pravni posao. Ukoliko, međutim, takav mješoviti ugovor, u dijelu u kojem je naplatan, podliježe porezu na promet nekretnina, za taj se dio ugovora ne plaća taksa za uknjižbu, odnosno predbilježbu. U v j e t i
za
p r a v o v a l j a n o s t
u s t u p a n j a
i
raspodjele
Član 112. Ovo ustupanje i raspodjela imovine pravovaljani su samo ako su se s tim suglasila sva djeca i drugi potomci ustupiočcvi koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu ostavinu. Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine mora biti sastavljen u pisQ Prilikom ovjere sudac će pročitati sporazum i upozoriti ugovornike na posljedice sporazuma. Ako koji potomak nije dao suglasnost, on je može dati naknadno, u istom obliku. " Ustupanje i raspodjela ostaju pravovaljani ako je potomak koji se nije I | suglasio umro prije ostavioca a nije ostavio svojih potomaka; ili se odrekao J /nasljedstva, ili je isključen iz nasljedstva, ili je nedostojan. [ 1. Za p r a v o v a l j a n o s t ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine moraju pored općih potrepština za ugovore biti ispunjene još i specifične materij alnopravne i formalnopravne pretpostavke. Specifične materijalnopravne p r e t p o s t a v k e pravovaljanosti:
334
Član 112. a) Kao u g o v o r n e s t r a n k e mogu fungirati samo predak i njef-gova djeca i drugi potomci, a pored njih još ustupiočev bračni drug (čl. 117. ZN). O značenju izraza »djeca i drugi potomci« vidi uz čl. 111. ZN, pod tač. 6. b) Potrebna je s u g l a s n o s t sve djece i drugih potomaka koji će u momentu otvaranja nasljedstva biti ustupiočevi zakonski nasljednici. •Ako, na primjer, ustupilac imade sinove A, B i C i unuke E i F, koji su I djeca ranije umrlog ustupiočevog sina D, onda se s ustupanjem i raspodjelom imovine, da bi ugovor bio pravovaljan, moraju suglasiti ne samo sinovi A, B i C nego i unuci E i F kao reprezentanti (vidi uz čl. 11. ZN) umrlog sina D, jer će svi oni biti na temelju zakona pozvani da naslijede ustupiočevu ostavinu. Da je, naprotiv, i ustupiočev sin D na životu, onda bi za pravovaljanost ugovora bila potrebna suglasnost svih sinova, ali ne i ustupiočevih unuka E i F. Nema, međutim, zapreke da i ustupiočevi potomci daljnjeg stepena srodstva sudjeluju u ugovoru o ustupanju i raspodjeli imovine pored ustupiočeve žive djece, koja su njihovi preci, već je bitno da se s ustupanjem i raspodjelom suglase sva ona djeca i potomci, koji će in concreto biti ustupiočevi zakonski nasljednici. Drugim riječima, u ovom ugovoru mogu sudjelovati kao stranke i oni potomci, čija suglasnost s ustupanjem i raspodjelom nije potrebna. Specifične f o r m a l n o p r a v n e p r e t p o s t a v k e pravovaljanosti: • a) P i s m e n i o b l i k . Kod pismenog oblika ugovora pretpostavljaju se dva sastojka: tekst (sadržaj) ugovora i potpis ugovomika. Ugovornici treba da se potpišu punim ličnim imenom koje se sastoji od imena i prezimena (rođeno ime i porodično ime), kako je to predviđeno odredbom čl. 24. stav 4 Zakona o ličnim imenima (SI. list FNRJ br. 105/47). Ugovor ipak ne bi bio nevaljan samo zbog toga što je potpisan samim prezimenom ili čak samim imenom ako je to dovoljno za individualiziranje potpisnika.^) Osobe koje ne znaju ili ne mogu pisati, stavljaju na ispravu svoj rukoznak, na primjer, otisak kažiprsta. b ) O v j e r a u g o v o r a , k o j u m o r a i z v r š i t i s u d a c . Nije dovoljna obična ovjera potpisa ugovornika u smislu odredaba Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa, te ovaj ugovor ne bi bio pravovaljan makar bi takvu ovjeru izvršio sudac umjesto sudskog službenika koji je' inače ovlašten da vrši ovjeravanje potpisa. Kod ovjere ovog spo>razuma radi se, naime, o tzv. s o l e n i z a c i j i (potvrđivanju) privatnih isprava koje ovjerom suca dobivaju značaj javne isprave. Radi toga je odredbom stava 3 ovog člana sucu nametnuta dužnost da prilikom ovjere p r o č i t a sporazum i ugovornike u p o z o r i n a p o s l j e d i c e sporazuma. Kako, međutim, ova radnja nije predviđena kao pretpostavka pravovaljanosti, već predstavlja samo dužnost suca, to ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine ne bi bio nevaljan samo zbog toga što je sudac propustio ovu dužnost.(2) Prije nego što pristupi ovjeravanju, sudac mora utvrditi i d e n t i t e t u č e s n i k a sporazuma ako ih osobno ne pozna. 1 V u k o v i ć, op. cit., knj. II, str. 294. Dr Behaudin S a l i h a g i ć , Ugovor »Anali« br. 4/56, str. 389. 2
o
doživotnom uzdržavanju, 335
Član 112. Identitet se utvrđuje legitimacijom izdanom od nadležnog državnog organa ili svjedočenjem dvaju svjedoka koje sudac osobno pozna ili čiji je iden3 titet utvrdio legitimacijom. ( ) U stavu 2 ovog člana pretpostavlja se da će stranke donijeti u sud već gotov tekst isprave o ustupanju i raspodjeli imovine, tj. ugovor koji je izvan suda sastavljen u pismenom obliku. Nema, međutim, zapreke da stranke ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine zaključe u formi sudskog akta. U tom će slučaju sudac usmene izjave stranaka unijeti u sud4 ski zapisnik. ( ) Kako sudski zapisnik predstavlja javnu ispravu, a sudac je kod sastavljanja ugovora u formi sudskog akta dužan ne samo objasniti strankama smisao i posljedice pravnog posla što ga namjeravaju zaključiti nego se uvjeriti i o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, te njihove izjave tako formulirati u zapisniku da njegov sadržaj u svemu odgovara njihovoj volji, to u ovom slučaju ne dolazi u obzir još i neka daljnja ovjera ugovora. Potrebno je, međutim, da sudac strankama pročita odnosni zapisnik i upozori ih na posljedice sporazuma, a na kraju zapisnika treba sve to da se konstatira. Nakon toga će sud strankama predati izvornik zapisnika snabdjeven sudskim pečatom, a u spisu će zadržati njegov prijepis. Vidi i objašnjenje uz član 122. pod tač. 4. 2. P o m a n j k a n j e p r e t p o s t a v k i koje se traže za pravovaljanost sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine dovodi do različitih pravnih posljedica, već prema tome o kojima se pretpostavkama radi. Ako nema suglasnosti kojeg djeteta ili drugog potomka koji se u momentu smrti ustupioca pojavio kao njegov zakonski nasljednik, onda ovaj sporazum ostaje, doduše, bez svog nasljednopravnog djelovanja u smislu čl. 114. st. 2 ZN, ali će vrijediti kao ugovor o darovanju, tako da će se dijelovi imovine ustupljeni ostalim nasljednicima smatrati kao darovi. Vidi o tome uz čl. 115. ZN. Ako, međutim, nisu ispunjene formalnopravne pretpostavke valjanosti, bilo da sporazum o ustupanju i raspodjeli nije sastavljen u pismenom obliku, bilo da jest, doduše, sastavljen u tom obliku, ali nije od suca ovjeren — sporazum je a p s o l u t n o n i š t a v . Ovdje nema mjesta konverziji ugovora kao u slučaju manjka suglasnosti kojeg djeteta ili drugog potomka. Iz ovog se ne smije zaključiti da se sporazum koji je sklopljen između pretka i njegovih potomaka u pogledu pretkove imovine, kada ga sudac nije ovjerio, ne bi ni u kojem slučaju mogao smatrati darovnim ugovorom. Ako se, naime, utvrdi da su predak i njegovi potomci 3
Vidi i član 7. Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa. Nakon što su ukinuta javna bilježništva na svim područjima gdje su ranije postojala (vidi Odluku AVNOJ-a o ukidanju javnih bilježnika i javnobilježničkih komora od 17. XI 1944. — SI. list FNRJ br. 1/45) trebalo bi da sud sastavlja javne isprave o pravnim poslovima među živima. Sud je, doduše, prema pravnom pravilu sadržanom u § 298. VP bio pozvan da sudjeluje pri sastavljanju isprava samo ukoliko je to bilo izričito predviđeno. Ne treba, međutim, zaboraviti da je to pravilo bilo donijeto u vrijeme kada je postojala ustanova javnog bilježništva. Danas, kada javni bilježnici više ne postoje, nema razloga da sud ne preuzme i ove poslove. Ova dužnost suda proizlazi, uostalom, iz odredbe čl. 2. cit. odluke AVNOJ-a, kojom je određeno da sve poslove javnih bilježnika, predviđene Zakonom o javnim bilježnicima, trebaju preuzeti kotarski sudovi. 4
336
Član 112. imali namjeru sklopiti darovni ugovor, i a k o su u k o n k r e t n o m slučaju upotrijebili formulaciju sporazuma o u s t u p a n j u i raspodjeli imovine, njihov će sporazum, usprkos p o m a n j k a n j u ovjere suca, vrijediti k a o d a r o vanje, ukoliko budu ispunjene p r e t p o s t a v k e koje su za t a j u g o v o r p o t r e b ne. Da li će se raditi o takvom slučaju — to je quaestio facti. P r o t i v n o s t a novište — da se u svakom slučaju, k a d a m a n j k a ovjera, s p o r a z u m o u s t u panju i raspodjeli imovine t r e b a t r e t i r a t i k a o d a r o v n i ugovor, ne bi bilo prihvatljivo, jer bi to značilo da se u g o v o r što su ga s t r a n k e n a m j e r a v a l e sklopiti (ustupanje i raspodjela i m o v i n e s n a s l j e d n o p r a v n i m djelovanjem), ali koji zbog pomanjkanja j e d n e od b i t n i h p o t r e p š t i n a (ovjera suca) nije pravovaljan, pretvara u ugovor (darovanje) na koji nije bila u p r a v l j e n a volja stranaka. 3. Iako je od nesumnjive koristi da ovjeri s p o r a z u m a o u s t u p a n j u i raspodjeli imovine istovremeno prisustvuju svi ugovornici, i p a k to nije pretpostavka njegove valjanosti. P r e m a t o m e se s p o r a z u m može ovjeriti najprije za jednu ugovornu s t r a n u , a zatim za drugu, bez obzira na to da li je ovjeren najprije za pretka, a z a t i m za p o t o m k a ili o b r a t n o . Budući da pojedini p o t o m a k p r e m a odredbi stava 4 ovog člana može i naknadno dati suglasnost na sporazum, sud je d u ž a n izvršiti ovjeru i u slučaju kada nisu sva djeca ili d r u g i potomci o b u h v a ć e n i s p o r a z u m o m . 4. Posve je razumljivo da u s p r k o s p o m a n j k a n j u suglasnosti s u s t u p a njem i raspodjelom imovine na s t r a n i kojeg d j e t e t a ili d r u g o g p o t o m k a , neće nastupiti posljedice iz čl. 115. st. 1 ZN, t j . neće doći do konverzije ovog sporazuma u ugovor o d a r o v a n j u a k o dijete ili d r u g i p o t o m a k koji se nije suglasio sa sporazumom, ne može ili n e ć e da b u d e ustupioeev zakonski nasljednik. Zbog toga je u zadnjem stavu ovog člana i s t a k n u t o da sporazum o ustupanju i raspodjeli i m o v i n e ostaje p r a v o v a l j a n a k o potomak koji se nije suglasio: a) umre prije ustupi oca, a ne ostavi p o t o m k e koji m o g u i hoće n a slijediti; b) odrekne se nasljedstva (čl. 135. st. 1 i čl. 140. st. 2 Z N ) ; c) bude isključen iz nasljedstva (čl. 47. Z N ) ; d) postane nedostojan za nasljeđivanje (čl. 131. ZN). Pretpostavka da p o t o m a k koji se nije suglasio nije ostavio svojih potomaka koji mogu i hoće naslijediti (slučaj p o d a ) , vrijedi i za slučajeve navedene pod b), c) i d) (čl. 136. st. 2, čl. 140. st. 5, čl. 49, čl. 132. ZN) iako to u zadnjem stavu nije posebno i s t a k n u t o . Irelevantno je da li su n a v e d e n e okolnosti n a s t u p i l e p r i j e ili poslije nego što je predak s ostalim svojim p o t o m c i m a zaključio u g o v o r o u s t u panju i raspodjeli imovine. 5. Ovjera ovog s p o r a z u m a ne upisuje se u zapisnik za ovjere (II ov.), već u zapisnik za v a n p a r n i č n e p r e d m e t e R (vidi čl. 336. i 337. Sudskog poslovnika koji važi na p o d r u č j u NR Hrvatske). 0 ovoj sudskoj radnji t r e b a sastaviti poseban zapisnik u kojem će se uz opće podatke evidentirati k a k o je u t v r đ e n i d e n t i t e t učesnika i koje su druge radnje izvršene, a naročito da je s p o r a z u m p r e d ugovornicima p r o čitan, uz upozorenje na njegove p r a v n e posljedice. Na izvorniku ugovora 22 Zakon o nasljeđivanju s komentarom
337
Član 112 — 1 1 3 .
koji se vraća strankama treba sudac svojim potpisom i sudskim pečatom potvrditi da su navedene radnje izvršene.(6) 6) Prilikom ovjere ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine plaćaju se slijedeće sudske t a k s e : a) taksa za usmenu ili pismenu molbu kojom se traži ovjera po tar. br. 25. st. 1 ZST u iznosu od 50 dinara; b) taksa za ovjeru po tar. br. 25. st. 7 ZST, prema vrijednosti ugovora. Sudska praksp Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine nije nevaljan zato što se jedan od nasljednika nije suglasio s ustupanjem i raspodjelom (Presuda Okružnog suda Maribor P 163/61 od 22. V 1961, potvrđena presudom Vrhovnog suda NR Slovenije Pž 545/61 od 12. X 1961, odnosno presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 7/62 od 11. V 1962. bez posebnog obrazloženja, PoroHlo 1962/1. br. 14). Predmet
ustupanja
raspodjele
Član 113. Ustupanjem i raspodjelom može biti obuhvaćena samo sadašnja imovina ustupiočeva, cjelokupna ili samo jedan njezin dio. Ništava je odredba kojom bi bilo predviđeno kako će se raspodijeliti dobra koja se budu zatekla u ostavini ustupiočevoj. 1. Pod s a d a š n j o m i m o v i n o m misli se na onu imovinu koju ustupilac imade u momentu zaključivanja sporazuma o ustupanju i raspodjeli. Kako, međutim, predak može u toku svog života sa svojim potomcima zaključiti sukcesivno i više sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine(1), a pojedinim sporazumom može biti obuhvaćena sva imovina koju ustupilac ima u momentu njegova zaključenja, to predmetom ustupanja i raspodjele putem ovakvih sukcesivnih sporazuma može biti obuhvaćena i ona imovina koju predak u vrijeme zaključenja nekog od ranijih sporazuma još nije imao. Na taj se način može desiti da i onaj predak, koji je pojedinim sporazumom ustupio i raspodijelio cjelokupnu svoju imovinu, pa zatim pribavljao nova dobra, u vrijeme svoje smrti ne bude imao nikakve imovine, koja bi mogla sačinjavati njegovu ostavinu (čl. 14. st. 1 ZN). Ustupanjem i raspodjelom može biti obuhvaćen i samo dio ustupiočeve imovine. To ne mora biti alikvotni dio, nego i pojedine stvari iz njegove imovine, kako nepokretne, tako i pokretne. 2. S obzirom na odredbu člana 109. st. 1 ZN ništav je ugovor koji bi budući nasljednici zaključili o diobi nasljedstva kojem se nadaju poslije smrti treće osobe. Ništav bi, prema tome, bio sporazum između ustupiočevih potomaka o diobi dobara koja nisu obuhvaćena sporazumom o ustupanju i raspodjeli ili koja bi ustupilac naknadno stekao. Prema odredbi stava 2 ovog člana ništav je i sporazum između pretka i njegovih potomaka o diobi ostavine pretka, bilo da se radi o onim 5 1
338
Isp. Z u g 1 i a, op. cit, str. 210. B 1 a g o i e v i ć, op. cit., str. 314.
Član 113 —114. dobrima koja su u vrijeme ustupanja i raspodjele sačinjavala njegovu imovinu, ali nisu bila sporazumom o ustupanju i raspodjeli obuhvaćena, bilo da se sporazum o diobi odnosi na imovinu koju bi ustupilac naknadno stekao (buduća imovina ustupiočeva). Ako bi odredba o diobi ustupiočeve ostavine bila unijeta u sporazum ,) ustupanju i raspodjeli sadašnje njegove imovine, onda hi bila ništava amo ta odredba, dok bi sporazum o ustupanju i raspodjeli sadašnje imoAne ostao u važnosti. Ako bi, međutim, sporazum o ustupanju i raspodjeli bio napravljen upravo s obzirom na način diobe ostale ustupiočeve imovine koja nije obuhvaćena sporazumom, ali u pogledu koje je imovine dioba unesena u sporazum, onda bi s obzirom na taj koneksitet odredaba o ustupanju i raspodjeli s odredbom o diobi čitav sporazum bio bez važnosti. Vidi čl. 147. st. 3 ZN. Ustupljena
i m o v i n a ne u l a z i u o s t a v i n u Član 114. Kad predak koji je za života izvršio ustupanje i raspodjelu svoje imovine umre, njegovu ostavinu sačinjavat će samo ona njegova dobra koja nisu bila obuhvaćena ustupanjem i raspodjelom, kao i dobra koja je naknadno stekao. * Trema tome, dobra koja su njegovi potomci prite d,objlf pj j raspodjelom ne ulaze u njegovu ostavinu. te se ne uzimaju ni u kakav r?cun prilikom utvrđivanja vrijednosti njegove ostavine. 1. Pravovaljan sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine (čl. 112. ZN) imade n a s l j e d n o p r a v n o d j e l o v a n j e koje je predviđeno u stavu 2 ovog člana. Ovo nasljednopravno djelovanje proizvodi slijedeće učinke: a) ustupiočevi potomci i njegov bračni drug, ako je i on obuhvaćen sporazumom (čl. 117. st. 1 ZN) ne m o g u u s t u p a n j e i r a s p o djelu p o b i j a t i z b o g p o v r e d e n u ž n o g d i j e l a , a u slučaju kada nije sva ustupiočeva imovina bila obuhvaćena ustupanjem i raspodjelom (čl. 113. st. 1 ZN) ili kada je ustupilac naknadno stekao druga dobra, vrijednost ustupljenih dijelova imovine ne uzima se u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti njegove ostavine (obračunske vrijednosti fostavine — čl. 33. st. 4 ZN) kao podloge za izračunavanje nužnog dijela; b) ustupljeni dijelovi imovine
ne
uračunavaju
se
potom-
cima u n j i h o v e n a s l j e d n e d i j e l o v e kao što je to inače slučaj s darovima koje je zakonski nasljednik dobio od ostavioca za njegova života (čl. 51—63. ZN). Kako ustupljena dobra ni na koji način ne ulaze u ustupiočevu ostavinu, niti se uzimaju u bilo kakav račun prilikom utvrđivanja njene vrijednosti, to ustupiočevi potomci i njegov bračni drug imaju poslije smrti ustupioca — bez obzira na vrijednost dobara koja su primili na osnovu sporazuma o ustupanju i raspodjeli — pravo na zakonski odnosno nužni i dio njegove ostavine, tj. imovine koja nije bila obuhvaćena ustupanjem i i raspodjelom odnosno imovine koju je ustupilac naknadno stekao. 329
Član 114 —115. P r i m j e r : Ostavilac ima tri potomka koji su po zakonu pozvani da naslijede njegovu imovinu. Sporazum o ustupanju i raspodjeli, s kojim su se suglasila sva tri potomka, ustupio je ostavilac za svoga života dvojici od njih dio svoje imovine, svakom u vrijednosti od 600.000 dinara, dakle, ukupno 1,200.000 dinara, dok treći potomak nije primio ništa. Vrijednost ostavine, tj. onog dijela ostaviočeve imovine koji nije bio obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom iznosi 300.000 dinara. Uz pretpostavku da nema oporuke, sva tri potomka nasljeđuju jednaki dio ostavine, što znači da svaki potomak dobiva vrijednost od 100.000 dinara. Kako se pri utvrđivanju obračunske vrijednosti ostavine (čl. 33. ZN) ustupljena dobra ne uzimaju u obzir, nužni dio trećeg potomka nije povrijeđen. Nema mjesta ni zahtjevu za uračunavanje ustupljenih dobara ostalim potomcima u njihov nasljedni dio. Ako bi ostavilac ostavinu (vrijednost 300.000 dinara) oporukom ostavio trećem potomku (koji za života ostavioca nije ništa primio, ali se s ustupanjem i raspodjelom suglasio) ostala dva potomka imala bi pravo na nužni dio koji bi za svakog od njih iznosio 50.000 dinara (jedna šestina ostavine). Kada bi pak ostavilac istu ostavinu oporukom ostavio obim potomcima, koji su već na osnovu ustupanja i raspodjele zajedno dobili vrijednost od 1,200.000 dinara, treći potomak imao bi pravo samo na nužni dio u vrijednosti od 50.000 dinara iako za života ostavioca nije ništa primio. 2. Do ovih nasljednopravnih posljedica neće doći ako se s ustupanjem i raspodjelom nije suglasio koji potomak, koji se pojavljuje kao zakonski nasljednik in concreto (čl. 115. st. 1 ZN) ili ako se ustupiocu poslije ustupanja i raspodjele rodi dijete ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen za umrlog (čl. 115. st. 2 ZN), ali u oba slučaja uz pretpostavku da se potomak nije odrekao nasljedstva ili da nije iz nasljedstva isključen ili da nije nedostojan za nasljeđivanje ili da nije umro prije ostavioca ne ostavivši svojih potomaka (čl. 112. st. 5 ZN). Ako bračni drug nije bio obuhvaćen sporazumom ili ako je potomak zbog opoziva (čl. 120. ZN) morao vratiti ono što je primio prilikom ustupanja i raspodjele, onda bračnom drugu odnosno potomku ostaje pravo na nužni dio, radi čega će se prilikom izračunavanja nužnog dijela dijelovi imovine, koji su ustupljeni ostalim nasljednicima smatrati darovima <čl. 117. st. 3 i čl. 121. ZN). 3. Da ustupljena imovina ne ulazi u ustupiočevu ostavinu, posve je razumljivo, jer dobra koja su predmet ustupanja i raspodjele, prestala su već za života ustupioca sačinjavati njegovu imovinu. Ovo, prema tome, i nije nasljednopravni učinak sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine.
I
Kad
se u s t u p l j e n i d i j e l o v i s m a t r a j u kao dar
Član 115. Ako se sa ustupanjem i raspodjelom nije suglasio koji nasljednik, onda se dijelovi imovine koji su ustupljeni ostalim nasljednicima smatraju kao darovi, i s njima će se poslije smrti pretka postupati kao sa darovima učinjenim nasljednicima. 340
Član 115, Na isti način postupit će se i ako se ustupiocu poslije ustupanja i raspodjele izvršenih sporazumno sa svim nasljednicima rodi dijete, ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen za umrlog. 1. Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine proizvodi svoje puno djelovanje samo u slučaju ako su se s ustupanjem i raspodjelom s u g l a sili s v i p o t o m c i koji se u konkretnom slučaju pojavljuju kao ustupiočevi zakonski nasljednici. Ako se makar samo jedan potomak nije suglasio, sporazum o ustupanju i raspodjeli nema nasljednopravnog djelovanja (čl. 114. st. 2 ZN) ni prema kojem od njih. Ovaj sporazum ne gubi u tom slučaju svaki pravni učinak, već samo nasljednopravni. On će tada vrijediti kao darovni ugovor, tako da će se s ustupljenim dijelovima imovine nakon smrti pretka postupati kao s darovima danim nasljednicima. Ovdje, dakle, na temelju samog zakona dolazi do k o n v e r z i j e sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine u darovni ugovor. 2. U slučaju kad manjka suglasnost kojeg nasljednika, ostaviočevog potomka, sporazum o ustupanju i raspodjeli gubi nasljednopravno djelovanje ne samo prema nasljednicima koji se nisu suglasili s ustupanjem i raspodjelom nego i prema onima koji su u sporazumu sudjelovali. Ako se, međutim, sa sporazumom nije suglasio ostaviočev bračni drug, a ostali su se nasljednici suglasili, sporazum zadržava svoje puno nasljednopravno djelovanje prema svim nasljednicima koji su ostaviočevi potomci, dok bračnom drugu ostaje neokrnjeno pravo na nužni dio (vidi uz čl. 117. tačka 2. ZN). 3. S obzirom na odredbu da se u slučaju pomanjkanja suglasnosti kojeg nasljednika s ustupanjem i raspodjelom ustupljeni dijelovi imovine trebaju smatrati darovima, svaki je nasljednik ovlašten: a) zahtijevati da se ustupljena dobra ostalim nasljednicima uračunaju u njihov nasljedni dio (čl. 51—63. ZN); b) tražiti vraćanje ustupljenih dobara koliko je potrebno da bi se dopunio njegov nužni dio (čl. 39—46. ZN) ako je taj ustupanjem i raspodjelom povrijeđen. U slučaju povrede nužnog dijela vrijednost ustupljenih dobara dodat će se čistoj vrijednosti ostavine kako bi se na taj način dobila baza za izračunavanje nužnog dijela (obračunska vrijednost ostavine; vidi uz čl. 33. ZN pod tač. 1). P r i m j e r : Ostaviočevi su potomci A, B i C. Na osnovu sporazuma o ustupanju i raspodjeli primili su potomci A i B od ostavioca za njegova ; života imovinu svaki u vrijednosti od 600.000 dinara odnosno zajedno '1,200.000 dinara. Potomak C n i j e se suglasio s ustupanjem i raspodjelom niti je išta primio od ostavioca. Cista vrijednost ostavine (čl. 33. st. 3. ZN) iznosi 300.000 dinara. Oporuke nema. Potomak C nasljeđuje na temelju zakona svu ostavinu, tj. dobiva vrijednost od 300.000 dinara, jer se ustupljeni dijelovi imovine u smislu čl. 51. st. 1 i čl. 53. st. 1 ZN uračunavaju ostalim nasljednicima u njihov nasljedni dio. Obračunska vrijednost ostavine radi izračunavanja nužnog dijela (čl. 33. st. 4 ZN) iznosi 1,500.000 dinara (ukupna vrijednost ustup341
ili
Član 115. ljenih dijelova i čiste ostavine). Nužni dio nasljednika C-a (vrijednost 250.000 dinara) nije, prema tome, povrijeđen. Ako se ustupljena dobra prema odredbi ostavioca ne bi trebala potomcima A-u i B-u uračunati u njihove nasljedne dijelove (čl. 51. st. 3 ZN), onda bi potomak C imao pravo samo na nužni dio. U slučaju kada bi čista vrijednost ostavine iznosila svega 100.000 dinara, potomak C bi imao pravo na nužni dio u vrijednosti od 216.666 dinara (obračunska vrijednost ostavine iznosila bi, naime, u tom slučaju 1,300.000 dinara od čega bi C kao nužni nasljednik trebao dobiti jednu šestinu). Njemu bi, prema tome, pripala ne samo ostavinska imovina u vrijednosti od 100.000 dinara nego bi potomci A i B u tom slučaju, radi nadopune nužnog dijela potomka C-a, trebali vratiti dio dobara koja su primili za života ostavioca, i to svaki u vrijednosti od 58.333 dinara (čl. 39. st. 1 ZN). Vidi i primjer uz čl. 117. ZN pod tač. 2.' 4. Do konverzije sporazuma o ustupanju i raspodjeli u darovni ugovor doći će ne samo u slučaju ako se s ustupanjem i raspodjelom nije suglasio neki od ustupiočevih potomaka za koje se u vrijeme zaključenja sporazuma znalo da postoje nego i onda ako se n a k n a d n o p o j a v i p o t o m a k koji dolazi u obzir kao ustupiočev zakonski nasljednik. Takav slučaj može nastupiti: a) ako se ustupiocu r o d i d i j e t e za n j e g o v a ž i v o t a , ali nakon što je s ostalim svojim potomcima zaključio sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine; b ) ako s e ustupiocu r o d i d i j e t e p o s l i j e n j e g o v e s m r t i (čl. 130. st. 2 ZN); c) ako se bilo prije, bilo poslije smrti ustupioca pojavi potomak koji je u času zaključenja sporazuma b i o p r o g l a š e n za u m r l o g . U svim će se ovim slučajevima s dijelovima imovine, koji su ustupljeni ostalim nasljednicima postupati poslije smrti pretka kao s darovima koji su dani zakonskim nasljednicima (vidi naprijed pod tač. 3). Ako se potomak koji je u vrijeme ustupanja i raspodjele bio proglašen umrlim pojavi tek poslije smrti ustupioca, a ostavinska je rasprava u vrijeme kad se on pojavio bila već provedena, ostavinski sud neće ponovno raspravljati ostavinu, nego će tog nasljednika uputiti da svoje pravo ostvari u parnici (čl. 237. ZN). Međutim, sporazum o ustupanju i raspodjeli izgubit će u ovom slučaju svoje nasljednopravno djelovanje ne samo prema tom potomku nego i prema svim ostalim nasljednicima (vidi naprijed, pod tač. 1) koji će također, budu li htjeli da se i prema njima primijeni odredba stava 1 ovog člana, morati da svoja prava, koja za njih proizlaze iz novonastale situacije, ostvaruju u parnici. Odredba stava 2 ovog člana u skladu je s odredbom člana 112. stav 1 iz koje proizlazi da se za pravovaljanost sporazuma o ustupanju i raspodjeli traži suglasnost svih potomaka koji će u času otvaranja nasljedstva biti pozvani da kao zakonski nasljednici naslijede ustupiočevu ostavinu. 5. Ako potomak koji se suglasio s ustupanjem i raspodjelom umre prije ostavioca i ostavi svoje potomke, koji bi po pravu predstavljanja
342
Član 115 — 116w došli na njegovo mjesto kao zakonski nasljednici, sporazum zadržava u potpunosti svoje nasljednopravno djelovanje i prema ovim potomcima. To proizlazi iz okolnosti što sporazum o ustupanju i raspodjeli predstavlja odricanje od bilo kakvih nasljednopravnih zahtjeva u pogledu imovine koja je njime obuhvaćena (vidi uz član 111. ZN pod tač. 4), a takvo odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao (čl. 140. st. 5 ZN). 6. Do primjene odredaba ovog člana ne dolazi po službenoj dužnosti, već samo na zahtjev zainteresiranih osoba, jer se ni uračunavanje ne vrši po službenoj dužnosti, niti se po službenoj dužnosti ne određuje nužni dio. Zadržavanje
raznih prava prilikom ustupanja i raspodjele
Član 116. Prilikom ustupanja i raspodjele ustupilac može za sebe, ili za svog bračnog druga, ili za sebe i za svog bračnog druga, ili za koju drugu osobu, zadržati pravo uživanja na svim ustupljenim dobrima, ili na nekima od njih, ili ugovoriti doživotnu rentu u naravi ili u novcu, ili doživotno uzdržavanje, ili kakvu drugu naknadu. Ako su uživanja ili doživotna renta ugovoreni za ustupioca i njegovog bračnog druga zajedno, u slučaju smrti jednog od njih uživanje ili renta pripada u cjelini drugome do njegove smrti, ako nije što drugo ugovoreno, ili ako što drugo ne proizlazi iz okolnosti slučaja. 1. Ako potomci prilikom zaključenja sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine ne preuzmu nikakve obaveze prema ustupiocu, onda je ovaj sporazum posve b e s p l a t a n (dobročin, lukrativan) pravni posao. Ovim se članom, međutim, predviđa mogućnost da potomci navedenim • sporazumom preuzmu na sebe prema ustupiocu određene obaveze (terete). U tom slučaju ovaj ugovor postaje m j e š o v i t i m p r a v n i m poslom (negotium mixtum cum donatione). Ako bi, pak, davanja na koja su se potomci obavezali po vrijednosti odgovarala ustupljenoj imovini — što će biti rijedak slučaj — onda bi sporazum o ustupanju i raspodjeli bionaplatan (teretan, onerozan) pravni posao. U slučajevima kada se sa sporazumom o ustupanju i raspodjeli nije suglasio koji potomak, a ostali potomci, koji su zaključili taj sporazum, preuzeli su prilikom ustupanja i raspodjele prema ustupiocu određene obaveze, ustupljeni će se dijelovi imovine poslije smrti pretka smatrati darovima (čl. 115. ZN) samo u opsegu u kojem se ustupiočeva raspolaganja mogu smatrati besplatnima, a to znači samo u razlici vrijednosti ustupljene imovine i naknade koju su dali potomci. Ako je na primjer, jedan potomak na temelju sporazuma o ustupanju i raspodjeli primio od ustupioca kuću u vrijednosti od 2,000.000 dinara s godišnjim čistim prihodom od 100.000 dinara, ali se istovremeno obavezao davati ustupiocu doživotnu novčanu rentu u iznosu od 150.000 dinara godišnje, pa mu je tu rentu davao kroz šest godina, onda će se u slučaju primjene čl. 115. ZN kao dar smatrati vrijednost kuće. umanjena za ukupni iznos novčane rente koju je potomak isplatio iznad vrijednosti čistog prihoda kuće. 343
Član 116. Prema tome će vrijednost dara u ovom slučaju iznositi 1,700.000 dinara (2,000.000 — 900.000 + 600.000 = 1,700.000). 2. Među pravima koja ustupilac prilikom ustupanja i raspodjele može osnovati u svoju korist ili u korist koje druge osobe posebno su spomenuta: pravo uživanja (plodouživanja), doživotna renta i doživotno uzdržavanje, ali je predviđeno da ustupilac i potomci (a i bračni drug ako je obuhvaćen ovim sporazumom — čl. 117. st. 1 ZN) mogu 2a ustupljenu imovinu ugovoriti i neku d r u g u n a k n a d u . Takva se naknada može sastojati i iz nekog novčanog iznosa koji se odjednom plaća. Sporazum o ustupanju i raspodjeli, ako postoje sve pretpostavke koje se traže za taj pravni posao, zadržava i u tom slučaju svoj karakter anticipiranog nasljeđivanja sa svim nasljednopravnim posljedicama iz čl. 114. .ZN. Spomenuta prava i druge naknade može ustupilac ugovoriti ne samo u svoju korist nego i u korist svog bračnog druga ili drugih osoba, a može ih ugovoriti istovremeno za sebe i u korist drugih osoba. U tom slučaju sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine djeluje i kao ugov o r u k o r i s t t r e ć e g (pactum in favorem tertii — o kojem vidi uz čl. 122. pod tač. 9). 3. P r a v o u ž i v a n j a (plodouživanje, ususfructus) je osobna služnost koja se sastoji u pravu na upotrebljavanje tuđe stvari uz crpljenje njenih plodova, ali tako da se sačuva suština (supstanca) stvari i ne mijenja njena ekonomska namjena. Kako kod ustupanja i raspodjele imovine ustupilac za sebe ili u korist druge osobe z a d r ž a v a pravo uživanja na ustupljenoj imovini, to ovako nastala služnost prava uživanja — ako se odnosi na nekretnine — ima značaj pridržaja (vidi niže pod tač. 7). Predmetom prava uživanja mogu biti kako nepokretne, tako i pokretne stvari, ali ako se radi o pokretninama, onda to mogu biti samo nepotrošne stvari. Pravo uživanja je vremenski ograničeno i, u pravilu, može trajati najduže do smrti uživaoca (doživotno uživanje). Prema odredbi stava 2 ovog Člana pravo uživanja može, međutim, u cjelini pripasti preživjelom bračnom drugu ako je prilikom ustupanja i raspodjele ugovoreno za ustupioca i njegovog bračnog druga zajedno. Nema sumnje da ustupilac umjesto prava uživanja može za sebe ili za svog bračnog druga iH za nekog drugog na ustupljenoj imovini ili njenom dijelu zadržati pravo porabe ili pravo stana, jer su ta prava samo razni oblici iste kategorije služnosti. P r a v o p o r a b e (upotreba, usus) je osobna služnost na temelju koje se ovlaštenik može koristiti tuđom stvari u opsegu vlastitih potreba ne dirajući njenu suštinu. Razlika između uživanja i porabe je samo kvantitativna, jer i ususfructuar i usuar imaju pravo upotrebljavati tuđu stvar i koristiti se njome (ubirati plodove), samo što prvi može to pravo vršiti neograničeno, a drugi u granicama svojih potreba razumijevajući pod njima i potrebe njegovog domaćinstva. P r a v o s t a n a (stanovanje, habitatio) je osobna služnost na temelju koje ovlaštenik ima pravo služiti se tuđom stambenom zgradom 344
Član 116. Prema tome će vrijednost dara u ovom slučaju iznositi 1,700.000 dinara (2,000.000 — 900.000 + 600.000 = 1,700.000). 2. Među pravima koja ustupilac prilikom ustupanja i raspodjele može osnovati u svoju korist ili u korist koje druge osobe posebno su spomenuta: pravo uživanja (plodouživanja), doživotna renta i doživotno uzdržavanje, ali je predviđeno da ustupilac i potomci (a i bračni drug ako je obuhvaćen ovim sporazumom — čl. 117. st. 1 ZN) mogu za ustupljenu imovinu ugovoriti i neku d r u g u n a k n a d u . Takva se naknada može sastojati i iz nekog novčanog iznosa koji se odjednom plaća. Sporazum o ustupanju i raspodjeli, ako postoje sve pretpostavke koje se traže za taj pravni posao, zadržava i u tom slučaju svoj karakter anticipiranog nasljeđivanja sa svim nasljednopravnim posljedicama iz čl. 114. ZN. Spomenuta prava i druge naknade može ustupilac ugovoriti ne samo u svoju korist nego i u korist svog bračnog druga ili drugih osoba, a može ih ugovoriti istovremeno za sebe i u korist drugih osoba. U tom slučaju sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine djeluje i kao ugov o r u k o r i s t t r e ć e g (pactum in favorem tertii — o kojem vidi uz čl. 122. pod tač. 9). 3. P r a v o u ž i v a n j a (plodouživanje, ususfructus) je osobna služnost koja se sastoji u pravu na upotrebljavanje tuđe stvari uz crpljenje njenih plodova, ali tako da se sačuva suština (supstanca) stvari i ne mijenja njena ekonomska namjena. Kako kod ustupanja i raspodjele imovine ustupilac za sebe ili u korist druge osobe z a d r ž a v a pravo uživanja na ustupljenoj imovini, to ovako nastala služnost prava uživanja — ako se odnosi na nekretnine — ima značaj pridržaja (vidi niže pod tač. 7). Predmetom prava uživanja mogu biti kako nepokretne, tako i pokretne stvari, ali ako se radi o pokretninama, onda to mogu biti samo nepotrošne stvari. Pravo uživanja je vremenski ograničeno i, u pravilu, može trajati najduže do smrti uživaoca (doživotno uživanje). Prema odredbi stava 2 ovog člana pravo uživanja može, međutim, u cjelini pripasti preživjelom bračnom drugu ako je prilikom ustupanja i raspodjele ugovoreno za ustupioca i njegovog bračnog druga zajedno. Nema sumnje da ustupilac umjesto prava uživanja može za sebe ili za svog bračnog druga ili za nekog drugog na ustupljenoj imovini ili njenom dijelu zadržati pravo porabe ili pravo stana, jer su ta prava samo razni oblici iste kategorije služnosti. P r a v o p o r a b e (upotreba, usus) je osobna služnost na temelju koje se ovlaštenik može koristiti tuđom stvari u opsegu vlastitih potreba ne dirajući njenu suštinu. Razlika između uživanja i porabe je samo kvantitativna, jer i ususfructuar i usuar imaju pravo upotrebljavati tuđu stvar i koristiti se njome (ubirati plodove), samo što prvi može to pravo vršiti neograničeno, a drugi u granicama svojih potreba razumijevajući pod njima i potrebe njegovog domaćinstva. P r a v o s t a n a (stanovanje, habitatio) je osobna služnost na temelju koje ovlaštenik ima pravo služiti se tuđom stambenom zgradom 344
- Član 116. ili njenim dijelom za osobne potrebe korisnika ili bez obzira na njegove potrebe. U prvom je slučaju ovo pravo uživanje, a u drugom poraba. Ova se služnost danas može vršiti samo u okviru propisa o stambenim odnosima, a s obzirom na mogućnost osnivanja etažnog vlasništva (vlas• ništva stana) može se očekivati i češće osnivanje ove služnosti. 1 4. D o ž i v o t n a ( ) r e n t a (dosmrtni prihod, nutrigamentum, reditus 2 annuus vitalis) nastaje redovito ugovorom( ) kojim se jedan ugovornik (rentni dužnik) obavezuje da će drugom ugovorniku ili trećoj osobi za određeni iznos novca ili za stvar procjenljivu u novcu vršiti u stalnim vremenskim razmacima izvjesne činidbe u novcu ili u naravi, dok određena osoba (jedan od ugovornika ili druga koja osoba) bude na životu 1284—1286 OGZ, § 796—797 SGZ.) Iako renta po svojoj namjeni služi obično uzdržavanju određene osobe,(3) rentna davanja moraju biti tačno određena, tako da visina pojedinog davanja ne ovisi o potrebama primaoca rente. Ako, međutim, ta davanja nisu unaprijed određena, već su ovisna o promjenljivim potrebama korisnika, onda se ne radi o ugovoru o (doživotnoj) renti, nego o . ugovoru o (doživotnom) uzdržavanju.( 4 ) Ugovor o doživotnoj renti ima aleatorni karakter za obje ugovorne stranke, jer se unaprijed ne zna koliko će dugo vremena živjeti primalac rente, odnosno osoba za života koje se renta treba plaćati, a o toj okolnosti ovisi da li će ukupni iznos rentnih činidbi biti veći ili manji. Kako < je ugovor o doživotnoj renti redovito naplatan pravni posao, to je biv: šim građanskim zakonicima bilo predviđeno da se on ne može pobijati zbog povrede nužnog dijela. Ali ugovor o doživotnoj renti može biti i samo djelomično naplatan pravni posao, a u ostalom dijelu besplatan. U tora se slučaju taj ugovor prema pravnim pravilima bivših zakonika mogao pobijati i zbog povrede nužnog dijela. S obzirom na odredbe čl. 114. , ZN uglavak o doživotnoj renti, utanačen između pretka i potomaka u okvira pravovaljanog (čl. 112. ZN) sporazuma o ustupanju i raspodjeli, neće nijedan od potomaka moći s uspjehom pobijati zbog povrede nužnog dijela ni u onom slučaju ako bi to bio u najvećem dijelu besplatan pravni posao. Ako se, međutim, s ustupanjem i raspodjelom nije suglasio koji potomak, ustupljeni dijelovi imovine smatrat će se u navedenom slučaju darovima u opsegu besplatnosti. Ukoliko bi pak ugovor o doživotnoj renti, sklopljen između pretka i nekog od potomaka, bio u cijelosti naplatan pravni posao, ne bi poslije smrti pretka bilo mjesta pobijanju tog ugovora od strane ostalih potomaka, makar se oni nisu s njim suglasili. Da li je i u kojem stupnju to naplatan ili besplatan pravni posao, treba da sud utvrdi prema svim okolnostima konkretnog slučaja. U svakom slučaju i ovdje vrijedi pravilo građanskog prava da se prividni prav1
Naziv » d o ž i v o t n a renta« odgovara samo za onaj slučaj kada je za neku osobu ugovorena renta do kraja života te osobe. Radi toga je pravilniji naziv »renta«, bez atributa »doživotna« (vidi E i s n e r - P l i v e r i ć , op. cit., str. 517). 2 Renta se može osnovati i oporukom kao legat ili u obliku naloga, s R a j a č i ć, op. cit., str. 373. 4 E h r e n z w e i g, op. cit., sv. II/l str. 564. 345
r i
i
Član 116. ni poslovi (negotia dicis causa) trebaju prosuđivati po svom pravom svojstvu. Renta ne mora biti ugovorena u godišnjim davanjima, ali mora svakako u periodičnim, jer se inače ne bi radilo o ugovoru o renti, već o nekom drugom pravnom poslu. Ako nije ugovoreno u kojim se vremenskim razmacima treba plaćati, renta se daje tri mjeseca unaprijed (pravno pravilo iz § 1285. OGZ). U slučaju kada se renta prema ugovoru treba davati u novcu, izmijenjene prilike o većoj ili manjoj kupovnoj snazi novca ne utječu na visinu rente. N a t u r a l n a d a v a n j a mogu biti određena ne samo u određenom kvantumu namirnica i drugih stvari nego i u alikvotnom dijelu prihoda od zemljišta, na primjer kao jedna trećina uroda pšenice ili krumpira s određenog zemljišta. 5. D o ž i v o t n o u z d r ž a v a n j e o kojem se radi u ovom članu pojmovno je (kao činidba davaoca uzdržavanja) identično s doživotnim uzdržavanjem iz čl. 122. ZN. I u jednom i u drugom slučaju obaveza davaoca uzdržavanja može imati uži i širi opseg, tako da se uzdržavanjem može obuhvatiti smještaj, prehrana, odjeća, obuća, vođenje kućanstva (obrađivanje imanja), dvorba, njega, liječenje u bolesti, pogreb, novčana davanja i si., a može se ugovoriti i u obliku zajednice života, ili imanja, ili — što je najčešći slučaj — tako da primalac uzdržavanja prima navedene koristi, radnje i službe u kućanstvu davaoca uzdržavanja. Pravo na doživotno uzdržavanje nastaje na temelju ugovora (kao na primjer ugovori iz čl. 116. i 122. ZN) ili oporuke u obliku legata (čl. 91. st. 1 ZN). Međutim, ugovor na temelju kojeg nastaje pravo na doživotno uzdržavanje u smislu čl. 116. ZN nije identičan s ugovorom o doživotnom uzdržavanju iz čl. 122. ZN. Osnovna razlika između ta dva ugovora u vezi s osnivanjem doživotnog uzdržavanja jest u tome što se po ugovoru iz čl. 122. ZN p r e d a j a (prijenos) imovine koja je predmet ugovora o d g a đ a d o s m r t i p r i m a o c a u z d r ž a v a n j a (točnije: ugovornika koji otuđuje imovinu), dok se po ugovoru iz čl. 116. ZN imovina o d m a h u s t u p a u v l a s n i š t v o d a v a o c u uzdržavan j a . Osim toga, prema ugovoru iz čl. 122. ZN predmetom činidbe na strani primaoca uzdržavanja moraju biti nekretnine, a pokretnine samo akcesorno (fundus instructus) ili fakultativno uz nekretnine, dok po ugovoru iz čl. 116. ZN načelno nema zapreke da predmet ustupanja i raspodjele budu samo pokretnine i u onom slučaju kada se istovremeno ugovara i doživotno uzdržavanje. Forma je ugovora, doduše, u oba slučaja jednaka: pismeni oblik i sučeva ovjera, ali treba istaći da je kod osnivanja doživotnog uzdržavanja u smislu čl. 116. ZN — za razliku od ugovora o doživotnom uzdržavanju iz čl. 122. ZN — takva forma obavezna samo zbog toga, što ovo pravo nastaje u vezi sa sporazumom o ustupanju i raspodjeli imovine, za koji je propisana ista forma (čl. 112. st. 2 i 3 ZN), kao i za ugovor iz čl. 122. ZN. Inače se za ugovor o doživotnom uzdržavanju, na temelju kojeg primalac uzdržavanja (odnosno ugovomik koji otuđuje imovinu kao naplatu za doživotno izdržavanje) odmah ustupa vlasništvo ugovorom obuhvaćene imovine darovaocu uzdržava346
Član 116. nja, ne traži posebna forma (osim one iz čl. 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada — ako se radi o prijenosu vlasništva nekretnina). Vidi niže pod tač. 6. Iz odredaba čl. 116. ZN proizlazi zaključak da su i nakon stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju dopušteni ugovori o doživotnom uzdržavanju, koji su predviđeni pravnim pravilima bivših građanskih zakonika iako su po svojem sadržaju i formalnim potrepštinama drukčiji od ugovora o doživotnom uzdržavanju iz čl. 122. ZN. To posebno vrijedi za ugovore prema kojima jedan ugovornik već za svog života ustupa svoju imovinu ili jedan njen dio u vlasništvo drugom ugovorniku koji se zato obavezuje da će prvog ugovornika ili treću osobu doživotno uzdržavati. Na odnose i sporove, koji iz tih ugovora nastaju trebaju se u smislu čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa primi jenj i vati pravna pravila sadržana u zakonima i drugim pravnim propisima koji su bili na snazi na dan 6. IV 1941. godine (načelno mišljenje proširene opće sjednice Saveznog vrh. suda od 11. I 1957. br. 8/57, Zb. 11/1—VIII). 0 ugovorima o doživotnom uzdržavanju vidi i uz čl. 122. ZN. 6. Zadržavanjem odnosno ugovaranjem raznih prava prilikom! ustupanja i raspodjele imovine sporazum o ustupanju i raspodjeli postaje s a s t a v l j e n i ( k o m b i n i r a n i ) u g o v o r . On je ipak i u tome slučaju jedinstveni ugovor, samo što pojedini njegovi dijelovi pripadaju raznim elementarnim (jednostavnim) ugovorima.(5) Tako, na primjer, kada je ustupilac prilikom ustupanja i raspodjele ugovorio za sebe doživotnu rentu, onda se tu radi o kombiniranom ugovoru koji je sastavljen iz elemenata sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine i elemenata ugovora o doživotnoj renti. Budući da su u ovakvom ugovoru od jednake važnosti svi bitni elementi pojedinih jednostavnih ugovora iz kojih je sastavljen kombinirani ugovor, to pri njegovom prosuđivanju treba uzeti u obzir i sva pravila koja se odnose na pojedine elemente. Radi toga će se u navedenom slučaju nastali pravni odnos prosuđivati ne samo po pravilima koja vrijede za sporazum o ustupanju i raspodjeli nego i po onima o doživotnoj renti. Kako je, međutim, za sporazum o ustupanju i raspodjeli propisana određena forma (pismeni oblik i sučeva ovjera — čl. 112. st. 2 i 3 ZN), dok se takva forma ne traži za ugovor o doživotnoj renti niti za ostale elementarne ugovore koji se prema stavu 1 ovog člana mogu kombinirati s ustupanjem i raspodjelom, to će se s obzirom na jedinstvenost ovakvog pravnog posla čitav kombinirani ugovor sklopiti u formi koja je predviđena za sporazum o ustupanju i raspodjeli kao jednom od elementarnih ugovora. U slučaju, pak, da je za pojedini od elementarnih ugovora predviđena r a z l i č i t a f o r m a , mora svaka od njih biti održana i u kombiniranom ugovoru. Ako je, međutim, jedna od tih različitih formi blaža (tako je npr. za ugovor o doživotnoj renti s prenosom nekretnina ili za ugovor o doživotnom uzdržavanju kada se nekretnine odmah prenose na davaoca uzdržavanja dovoljna obična pismena forma bez su5 Dr M i h a j l o Vuković, fakulteta« br. 3—4/55, str. 173.
Međuugovorni odnosi, »Zbornik Pravnog 347
r
Član 116.
čeve ovjere), onda važi pravilo da je za čitav kombinirani ugovor dovoljna jedna forma, i to stroža.(e) 7. Član 116. ZN jest jedan od naših pozitivnih propisa kojima se potvrđuje da je i u našem današnjem pravnom poretku moguće postojanje r e a l n i h t e r e t a . Iako je među pravnim pravilima, koja su važila na području stare Jugoslavije, bilo vrlo malo takvih koja su se odnosila na realne terete, nesumnjivo je da su oni u staroj Jugoslaviji bili priznati kao institut stvarnog prava. Opći građanski zakonik i građanski zakonik Srbije sadržavah' su samo po jedan propis koji se tek posredno odnosi na realne terete dopuštajući postojanje stalnih renti, vezanih za nekretninu, tako da za plaćanje rente odgovara svakodobni vlasnik samom nekretninom (§ 530. OGZ i § 393. SGZ). Međutim, u zakonima i drugim pravnim propisima stare Jugoslavije jasno se i izričito priznavalo postojanje realnih tereta i odnosa koji su u vezi s tim institutom nastajali. Tako se u § 9. i 12. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama predviđa upisivanje realnih tereta u zemljišnu knjigu, dok se u § 118, 174. i 178. Izvršnog postupnika rješava pitanje tih tereta u postupku prisilne prodaje nekretnina. O realnim teretima u vezi sa čl. 116. ZN može se, naravno, govoriti samo onda kada su predmet ustupanja i raspodjele n e k r e t n i n e , što će, uostalom, i biti redoviti slučaj. Ako, naime, ustupilac prilikom ustupanja i raspodjele svoje nepokretne imovine ugovori za sebe doživotnu rentu ili doživotno uzdržavanje ili neko drugo pravo koje se sastoji iz periodičkih činidbi, onda ova prava upisom u zemljišne ili druge javne knjige o nekretninama dobivaju značaj realnih tereta, a time i učinak stvarnog prava. U teoriji građanskog prava pod realnim teretom razumijeva se takvo otperećenje nekretnine na temelju kojeg je svakodobni njen vlasnik dužan osobi u korist koje je teret upisan vršiti određene, u pravilu, periodične činidbe za koje odgovara opterećenom nekretninom. Realni teret nastaje, međutim, istom upisom u zemljišnu knjigu, a upisuje se u teretnom listu. Upis ima u ovom slučaju konstitutivni karakter, jednako kao i kod hipoteke. Sam ugovor koji sadrži osnov za postanak realnog tereta daje zahtjev za uknjižbu, ali ne stvara samo pravo koje nastaje tek uknjižbom. Činidbe, na koje je obavezan vlasnik nekretnine, mogu biti samo pozitivne, a sastoje se u novčanim davanjima, davanjima u naravi i u oba>vijanju raznih radnji (službi). Pretpostavku da činidbe moraju biti, u pravilu, periodične, treba uzeti u širem značenju, jer se one ne moraju ponavljati u određenim jednakim vremenskim razmacima, već je dovoljno da se ponavljaju kao što je npr. teret njegovati nekog u bolesti.(7) Nije, međutim, isključeno da predmet realnog tereta bude i jednokratna činidba, pogotovo kada postoji uz glavnu periodičnu činidbu. Takav je slučaj kod pridržaja (vidi niže), gdje se pored činidbi koje se ponavljaju obično ugovara i dužnost uzdržavaoca da primaoca uzdržavanja poslije njegove smrti primjerno pokopa.(8) 6 7 8
348
V u k o v i ć, cit. rasprava, str. 178. R a j a č i ć , op. cit., str. 371. K l a n g, op. cit, sv. 1/2, str. 430; R a j a č i ć , 1. c.
Član 116. Kod realnih tereta treba razlikovati skupni odnos od pojedinih činidbi koje odatle izviru. Stvarnopravno jamstvo vrijedi i za jedno i za drugo, , ali u pogledu pojedinih dospjelih činidbi s vremenskim ograničenjem od 3 godine računajući od dospjelosti pojedine činidbe. Ovo vremensko ograničenje stvarnopravne odgovornosti proizlazi u našem pravu iz pravila o prisilnoj prodaji nekretnina, gdje je predviđeno da pojedina plaćanja iz ; renti, uzdržavanja ili drugih činidbi, koje se ponavljaju, imaju isti red prvenstva kao i upisano pravo, ali samo ukoliko nisu zaostala za duže vri9 jeme od tri godine prije dosude (§179. st. 2 Izvršnog postupnika).( ) S obzirom na dvostruku sliku realnih tereta (pravo ovlaštenika na pojedine činidbe i opterećenje nekretnine ovim pravom), svakodobni vlasnik |.odgovara opterećenom nekretninom i za one činidbe koje su dospjele prije Jnsgo što je on stekao vlasništvo dok za pojedine činidbe, koje su dospjele pa vrijeme trajanja njegovog vlasništva, on odgovara i osobno cjelokupJ-jiom svojom imovinom. Kako, međutim, prema odredbi čl. 15. st. 1 Zakona '•o zastari potraživanja povremena potraživanja zastaruju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, to je ne samo stvarnopravna nego i osobna odgovornost za pojedine činidbe iz realnog tereta ograničena na vrijeme od tri godine od dospjelosti svake pojedine činidbe. Potrebno je još napomenuti da se u pojedinim zakonodavstvima, koja dopuštaju postojanje realnih tereta, predviđa mogućnost da realni teret bude upisan ne samo u korist određene osobe (to su personalni realni tereti, o kojima se govorilo naprijed) nego i u korist svakodobnog vlasnika određene nekretnine (pređijalni realni tereti). U našem pravu mogu se dopustiti realni tereti samo u korist određene osobe, ali ne i u,korist svakodobnog vlasnika druge nekretnine, jer bi se time bez ikakve praktične potrebe proširio ovaj institut koji je ionako u suštini relikt feudalnog prava. (10) Kod nas se realni tereti mogu priznavati samo u onom obliku i opsegu, koliko to zahtijevaju potrebe našeg pravnog, života i dopuštaju pozitivni propisi. Iz odredaba ovog člana proizlazi da se r e a l n i t e r e t i m o g u o s n i v a t i u g o v o r o m . Izvan sumnje je da do osnivanja realnog teret a može doći i n a t e m e l j u o d r e d b e p o s l j e d n j e v o l j e , jer oporučitelj, ostavljajući u smislu čl. 91. st. 1 ZN u korist neke osobe legat uzdržavanja, može odrediti da se to uzdržavanje osigura na ostavinskim nekretninama u obliku realnog tereta. Ako se realni teret osniva ugovorom, onda to može biti učinjeno ne samo samostalnim ugovorom nego i na taj način da se uz ugovor o otuđenju nekretnina posebnim uglavkom odrede koristi i prava koja će otuđivalac umjesto naknade za ustupanje vlasništva ili i pored te naknade pridržati (zadržati) za sebe.( u ) To je tzv. 9 U švicarskom pravu je u samom grad. zakoniku (Art. 791. st. 2) izričito određeno da se pojedina činidba iz realnog tereta poslije tri godine, računajući od dospjelosti, pretvara u običan osobni dug onoga koji je u to vrijeme bio vlasnik nekretnine (T u o r, op. cit, str. 538). 10 G a m s, Osnovi stvarnog prava, III izdanja Beograd, 1961, str. 168. 11 R a j a č i ć, op. cit., str. 375.
349
Član 116. p r i d r ž a j (priuzdržaj), do kojeg dolazi i prilikom ustupanja i raspodjele u smislu čl. 116. ZN. Budući da koristi i prava koja su predmet pridržaja imaju redovito svrhu da služe za uzdržavanje otuđivaoca, to se za pridržaj u takvom slučaju u našoj pravnoj terminologiji, a i u običnom govoru, uobičajio naziv p r e ž i v i t a k . 8. P r e ž i v i t a k , p r e u ž i t a k (slov. p r e ž i v i t e k ili preu ž i t e k, lat. r e s e r v a t u m r u s t i c u m , v i t a l i t i u m , njem. A u sg e d i n g e ) s e u s t a n o v l j u j e u g o v o r o m k o j i m v l a s n i k nek r e t n i n e p r i l i k o m p r i j e n o s a v l a s n i š t v a uglavljuje za s e b e ili t r e ć u o s o b u d o ž i v o t n o ili na neodređeno v r i j e m e i z v j e s n e k o r i s t i ( d a v a n j e u n a r a v i , novčana davanja), r a d n j e ili p r a v a k o j a s l u ž e za uzdržavanje. Pod nazivom preživitak podrazumijeva! se kako pravo na navedene koristi i činidbe, tako i sama korist. Kako je već napomenuto pod tač. 7, preživitak može nastati u okviru ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine. Iako je to značajan izvor preživitka koji je predviđen jednim, našim pozitivnim propisom, nije jedini izvor, jer se ovo pravo može ustanoviti i drugim ugovorima pa i odredbom posljednje volje. Do ustanovljivanja preži vitka dolazi najčešće na selu gdje seljak na taj način želi davanjem zemljišta na obradu mlađim i sposobnim ljudima sačuvati svoje gospodarstvo od djelidbe i zaduživanja, a s druge strane nastoji osigurati sebi za starost pristojno uzdržavanje i postupak. U tu svrhu on predaje svoje imanje jednom od svoje djece, dajući drugima otpremninu, dok za sebe i svog bračnog druga uglavljuje preživitak (tzv. »izročilna pogodba« na području Slovenije). To pravo se, međutim, ugovara ne samo u slučaju kada vlasnik predaje imanje svojim potomcima ili drugim bližim srodnicima nego i onda kada dolazi do otuđivanja imovine osobama koje nisu s otuđivaocem ni u kakvom srodstvu. Preživitak se može osnivati ne samo u vezi s otuđivanjem seljačkog imanja nego i prilikom otuđenja nepokretne imovine u gradu. U zadnje je vrijeme zabilježeno više slučajeva gdje je preživitak ustanovljen ugovorima o otuđenju porodične stambene zgrade ili stana kao etažnog vlasništva. Preživitak može imati na j r a z l i č i t i j i s a d r ž a j . Gotovo je uvijek jedan od njegovih sastavnih dijelova s t a n o v a n j e , bilo u kućanstvu preuzimaoca nekretnine, bilo u drugoj kući. Zatim dolaze redovito ovdje u obzir d a v a n j a u n a r a v i , koja mogu biti ili količinski tačno određena ili određena u alikvotnom dijelu zemljišnog prihoda ili ovisna o svakodnevnim potrebama ovlaštenika; u davanja u naravi spada i davanje odjeće i obuće. Pored davanja u naravi ugovara se često i davanje određenih novčanih iznosa (godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima). Sastavni dio preživitka može biti i pridržaj p o r a b e ili u ž i v a n j a pojedinih dijelova ustupljene imovine. U okviru preživitka predviđa se najzad i v r š e n j e i z v j e s n i h r a d n j a (službi) u korist ovlaštenika kao što je dvorba, obrađivanje vinograda ili drugog zemljišta, koje je ostalo u vlasništvu ovlaštenika, njega u bolesti i slične usluge. Ovamo spada i dužnost preuzimaoca imovine da ovlašteniku poslije njegove smrti dade p r i s t o j a n p o g r e b . 350
Član 116.
Kad je kao sadržaj preživitka ugovoreno doživotno uzdržavanje ovlaštenika u kućanstvu preuzimaoca imovine bez pobližeg označenja dužnosti nastrani davaoca uzdržavanja, onda su u pogledu.opsega i vrste njegovih obaveza mjerodavni mjesni običaji i prilike. Općenito uzevši, preživitak će u takvom slučaju obuhvaćati smještaj, davanje hrane, odjeće i obuće, potrebnu njegu i si. sve to ovisno o promjenljivim potrebama ovlaštenika. Pojedini sastavni dijelovi preživitka, promatrani pojedinačno, po svom sadržaju su predmet osobnih služnosti, realnih tereta, obveznopravnih potraživanja ih' posve osobnih obaveza. (12) Kako su sva ta prava povezana zajedničkom svrhom u jedinstveni institut, to se na pojedina prava iz kojih se preživitak sastoji mogu primjenjivati pravila kojima su regulirana, kao npr. pravila o osobnim služnostima i doživotnoj renti, ali samo utoliko, ukoliko to dopušta priroda jedinstvenog prava preživitka.(13) Da bi preživitak postao realnim teretom i zadobio time učinak stvarnog prava, m o r a se u p i s a t i u z e m l j i š n u k n j i g u . Ako je preživitak uknjižen, svakodobni vlasnik opterećene nekretnine odgovara za činidbe koje su dospjele u vrijeme dok je on bio vlasnik. Uopće, u tom slučaju u pogledu stvamopravnog učinka preživitka važi sve ono što važi za realne terete. Pravo preživitka koje nije upisano u zemljišnu knjigu daje ustupiocu samo obligatoran zahtjev prema preuzimaocu nekretnina na činidbe predviđene ugovorom o ustupanju imovine. Mišljenja smo, međutim, da i u slučaju kada je preživitak uknjižen, treba ustupiocu (odnosno osobi u korist koje je preživitak ustanovljen) ostaviti mogućnost da na temelju obligatornog odnosa od drugog ugovornika (preuzimaoca imovine) traži činidbe predviđene preživitkom, bez obzira na okolnost, što su u međuvremenu nekretnine, opterećene realnim teretom preživitka, otuđene i : prenesene na treću osobu. Naravno, da novi stečnik tih nekretnina odgovara ovlašteniku (korisniku preživitka) za zaostale trogodišnje činidbe stvarnopravno, a za buduće činidbe koje će dospjeti za trajanja njegova vlasništva i osobno i stvarnopravno, ali pored toga treba da ostane netaknutom i osobna odgovornost iz obligatornog odnosa prvog preuzimaoca nekretnina. Ovakva solucija nije možda posvema u skladu s pravnim karakterom realnog tereta, kako je taj institut shvaćen u teoriji stvarnog prava, ah' ona odgovara našim potrebama, jer se time omogućuje da ostane u obavezi onaj koji je kao stranka sudjelovao u nastanku ugovornog odnosa. 9. Odredba stava 2 ima za svrhu da otkloni sumnju o opsegu prava preživjelog bračnog druga ako su uživanje i doživotna renta ugovoreni zajedno za ustupioca i njegovog bračnog druga. U sudskoj je praksi ranije bilo sporno, da li poslije smrti jednog bračnog druga drugome pripadaju navedena prava u cjelini ili samo u odgovarajućem dijelu. U literaturi se uzimalo da u slučaju kada su ta prava ugovorena za oba bračna druga zajedno, preživjelom bračnom drugu, ako nije bilo drugačije ugovoreno, nedjeljiva prava (npr. pravo stana) ostaju netaknuta, a djeljive činidbe se 12 13
K1 a n g, op. cit, sv. 1/2, str. 438. E h r e n z weig, op. cit, sv. II/l, § 387.
351
Član 116 —117. 14
smanjuju na polovicu. ( ) Sada, prema stavu 2 ovog člana, zakonska presumpcija ide u prilog šireg prava preživjelog bračnog druga. Odredba stava 2 ima u vidu samo pravo uživanja i doživotnu rentu. Zbog toga se navedena zakonska presumpcija ne može primijeniti i na slučaj kada doživotno uzdržavanje (preživitak) ugovoreno 2a ustupioca i njevog bračnog druga zajedno. Uzdržavanje je toliko osobno pravo, da se ono ni u kojem vidu ne može prenositi na drugoga, pa ni onda kada se sastoji iz određenih davanja u naravi, npr. u određenim količinama žita, mesa, mlijeka, drva itd. S obzirom na to, za naše se pravo ne bi moglo prihvatiti stanovište da uzdržavanje, koje je ugovoreno za oba bračna druga zajedno, nakon smrti jednog od njih prelazi na preživjelog bračnog druga. Po svemu sudeći postojali su ozbiljni razlozi da se doživotno uzdržavanje u tom pogledu ne izjednačuje s uživanjem i doživotnom rentom. P r a v a u s t u p i o č e v o g bračnog druga Član 117. Ustupilac može ustupanjem i raspodjelom obuhvatiti i svog bračnog druga i tada je potrebno da se ovaj suglasi s time. Ako bračni drug ne bude obuhvaćen, njegovo pravo na nužni dio ostaje neokrnjeno. U tom slučaju ustupanje i raspodjela ostaju pravovaljani, samo se prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavine radi određivanja nužnog dijela preživjelog bračnog druga dijelovi ostaviočeve imovine koji su ustupljeni njegovim potomcima smatraju kao darovi. 1. Da sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine bude pravovaljan, m o r a j u njime biti obuhvaćena sva ustupiočeva djeca i drugi potomci koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu ostavinu. Ako se s ustupanjem i raspodjelom nije suglasio bilo koji od tih potomaka, sporazum nema nasljednopravno djelovanje ni prema kojem od njih, tako da će se ustupljeni dijelovi imovine poslije smrti pretka smatrati darovima (cl. 115. ZN). Za pravovaljanost sporazuma o ustupanju i raspodjeli nije bitno da njime bude obuhvaćen i ustupiočev bračni drug. I bez suglasnosti ustupiočevog bračnog druga sporazum o ustupanju i raspodjeli zadržava svoje nasljednopravno djelovanje između ustupiočevih potomaka, ukoliko su svi sporazumom obuhvaćeni, samo što u tom slučaju ostaje netaknuto pravo ustupiočevog bračnog druga na nužni dio. Međutim, sporazumom o ustupanju i raspodjeli m o ž e biti obuhvaćen i ustupiočev bračni drug. U tom slučaju taj sporazum, ako su se s njim pored bračnog druga suglasili i svi potomci koji će po zakonu biti pozvani da naslijede ustupioca, proizvodi svoje puno nasljednopravno djelovanje u smislu čl. 114. ZN između svih njih. To znači da ustupanje i raspodjela ostaju pravovaljani i onda ako bračnom drugu tim sporazumom nije ostavljen ni nužni dio. " K l a n g , op. cit., sv. 1/2, str. 438. 352
Član 117. 2. Pravo ustupiočevog bračnog druga, koji nije obuhvaćen sporazu.mom o ustupanju-i raspodjeli imovine, po svom je sadržaju uže od prava stupiočevog potomka u identičnoj situaciji. Dok potomak koji se nije sušio s ustupanjem i raspodjelom ima pravo poslije smrti pretka tražiti ' ne samo vraćanje ustupljenih dobara, koliko je potrebno da bi se dopunio njegov nužni dio (čl. 31. ZN), ako je povrijeđen ustupanjem i raspodjelom, ,nego i u r a č u n a v a n j e u s t u p l j e n i h d o b a r a (čl. 51. st. 1 ostalim nasljednicima u njihov nasljedni dio (vidi uz čl. 1.15. tač. 3), e preživjeli bračni drug ima pravo tražiti s a m o . vraćanje ustupljenih fdobara (čl. 39—46. ZN) u slučaju povrede njegovog nužnog dijela, a n e ,.i u r a č u n a v a n j e tih dobara ostalim nasljednicima u njihov nasljedni ^ dio. Ovo proizlazi iz odredbe stava 3 ovog člana, prema kojoj u s t u p a ^ nje i r a s p o d j e l a o s t a j u p r a v o v a l j a n i i u slučaju kada bračni drug time nije bio obuhvaćen, dok se dijelovi ustupljene imovine smatraju darovima samo prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavine radi određivanja njegovog nužnog dijela i u okviru povrede nužnog dijela. Ako, međutim, ustupilac ustupanjem i raspodjelom nije obuhvatio cjelokupnu .svoju imovinu ili ako je poslije ustupanja i raspodjele naknadno stekao drugu imovinu, preživjelom bračnom drugu poslije smrti ustupioca prifepada od te imovine onaj dio na koji ima pravo po zakonskom redu nasljeđivanja, bez prava na uračunavanje ustupljenih dijelova imovine ostalim nasljednicima. P r i m j e r : a) Ostavilac je ostavio dvoje djece i bračnog druga. Sporazumom o ustupanju i raspodjeli, kojim nije bio obuhvaćen bračni drug, • dobila su oba djeteta za života ostavioca cjelokupnu njegovu imovinu u vrijednosti od 1,200.000 dinara, tako da je svako dijete dobilo vrijednost od 600.000 dinara. U času svoje smrti ostavilac nije imao nikakve imovine. Preživjelom bračnom drugu pripada nužni dio u vrijednosti od 200.000 dinara (obračunska vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava nužni dio iznosi 1,200.000 dinara, zakonski dio bračnog druga 400.000 dinara, njegov nužni dio 200.000 dinara). Prema tome su ostaviočeva djeca dužna vratiti dio imovine primljene za života ostavioca, i to svako dijete u vrijednosti od 100.000 dinara. b) Ostavilac je ostavio dvoje djece i bračnog druga. Na temelju sporazuma o ustupanju i raspodjeli, kojim nije bio obuhvaćen bračni drug, primilo je svako dijete za života1 ostavioca vrijednost od 600.000 dinara [odnosno zajedno vrijednost od 1,200.000 dinara. U času svoje smrti imao f je ostavilac imovinu u čistoj vrijednosti (čl. 33. st. 3 ZN) od 300.000 dinara. Oporuke nema. Obračunska vrijednost ostavine radi izračunavanja nužnog dijela (čl. f 33. st. 4 ZN) iznosi 1,500.000 dinara. Preživjeli bračni drug ima pravo samo na nužni dio koji iznosi 250.000 dinara. Ostatak čiste vrijednosti ostavine u iznosi od 50.000 dinara pripada u jednakim dijelovima ostaviočevoj dje. ti, jer bračni drug s obzirom na odredbu stava 3 ovog člana nema pravo tražiti uračunavanje. c) Nasljednici isti k a o u p r i m j e r u pod a) i b), a ista je i vrijednost Idobara ustupljenih djeci. I u o v o m slučaju m a n j k a suglasnost ustupioče23
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
353
Član 117 —118. vog bračnog druga. U času svoje smrti imao je ostavilac u čistoj vrijednosti od 3,600.000 dinara. Oporuke nema. Obračunska vrijednost ostavine radi izračunavanja nužnog dijela iznosi 4,800.000 dinara. Nužni dio preživljelog bračnog druga iznosi 800.000 dinara. Kako, međutim, čista vrijednost ostavine iznosi 3,600.000 dinara, a od te imovine preživjelom bračnom drugu po zakonskom redu nasljeđivanja pripada V3, tj. vrijednost od 1,200.000 dinara, to njemu u ovom slučaju pripada više nego što iznosi njegov nužni dio. Svako dijete primit će također po V3 čiste vrijednosti ostavine, tj. iznos od 1,200.000 dinara iako je na temelju ustupanja i raspodjele već primilo vrijednost od 600.000 dinara, jer preživjeli bračni drug nema pravo zahtijevati uračunavanje ustupljenih dijelova imovine ostalim nasljednicima. Kad bi se u slučajevima pod a), b) i c) mjesto bračnog druga kao nasljednik pojavilo treće ostaviočevo dijete koje nije bilo obuhvaćeno sporazumom o ustupanju i raspodjeli, onda bi to dijete prema odredbi čl. 115. št. 1 ZN u slučaju pod a) dobilo samo nužni dio u vrijednosti od 200.000 dinara (čl. 53. st. 2 i 3 ZN), u slučaju pod b) naslijedilo bi čitav iznos čiste vrijednosti ostavine od 300.000 dinara, a u slučaju pod c) naslijedilo bi vrijednost od 1,600.000 dinara, dok bi svako od ostale dvoje djece pored ustupljene imovine naslijedilo još vrijednost od 1,000.000 dinara. Do ove razlike u pravnim posljedicama između situacije kada se s ustupanjem i raspodjelom nije suglasilo koje od djece i situacije kada se nije suglasio bračni drug dolazi zbog toga, što u prvom slučaju postoji mogućnost kolacije (uračunavanja), a u drugom ne postoji. 3. Ako preživjeli bračni drug, koji nije bio obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom imovine, konkurira na nasljedstvo s ostaviočevom djecom iz prijašnjih brakova, a njegova imovina iznosi više od dijela koji bi mu pripao po kvotama određenim prema odredbi čl. 10. st. 2 ZN, onda se kao osnovica 2a izračunavanje njegovog nužnog dijela i u ovom slučaju uzima zakonski nasljedni dio određen prema odredbi čl. 12. ZN.(J) Drugovi
ustupiočevi
i
pobijanje
ustupanja
Član 118. Potomci između kojih je ustupilac razdijelio svoju imovinu ne odgovaraju za njegove dugove, ako nije što drugo određeno prilikom ustupanja i raspodjele. Vjerovnici ustupiočevi mogu pobijati ustupanje i raspodjelu pod uvjetima predviđenim za pobijanje raspolaganja bez naknade. 1. Do odgovornosti potomaka za ustupiočeve dugove može doći, prije svega, u slučaju kada je ustupljeno dobro opterećeno h i p o t e k a r n i m d u g o m . I bez obzira na posebno utanačenje između ustupioca i potomaka o odgovornosti za taj dug, potomci kao preuzimaoci opterećene nekretnine odgovaraju za nj samom nekretninom, tj. stvarnopravno. Ako i B1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 316. 354
Član 118. e ništa drugo ugovoreno, osobna odgovornost ustupioca, ukoliko on nije 1 samo hipotekarni dužnik, ostaje i daljeg ) Potomci se prilikom ustupanja i raspodjele mogu obavezati da će mjesto ustupioca isplatiti njegovim vjerovnicima njegove dugove. Njihova se obaveza u tom slučaju sastoji u izvršenju činidbe koju duguje ustupilac svojim vjerovnicima. Ustupilac ne prestaje biti dužnikom, niti ustupiočevi vjerovnici stječu kakva prava prema potomcima. Pravni odnos ovdje po~ stoji samo između ustupioca i njegovih potomaka koji su preuzeli obavezu . da isplate njegove dugove. To je tzv. p r e u z i m a n j e i s p u n j e n j a ; duga. Ustupiočevi vjerovnici ne treba da daju svoj pristanak na preuzimanje ispunjenja niti oni na bilo koji način kod toga sudjeluju. Oni su, međutim, dužni primiti isplatu ustupiočevih dugova od potomaka, jer poj.tomci, ispunjavajući ustupiočevu obavezu, postupaju s njime u spora: zumu. Ustupiočevi potomci mogu preuzeti na sebe odgovornost za ustupiočeve dugove i na temelju p r e u z i m a n j a ( p r e u z e ć a ) d u g a . U ovom slučaju ustupilac prestaje biti dužnikom, na njegovo mjesto dolaze potomci kao novi i jedini dužnici. Razumije se da je za takvu pravnu operaciju potrebno sudjelovanje ustupiočevih vjerovnika. Ako se vjerovnici ne suglase s promjenom dužnika, pravni odnos nastaje samo između ustu,. pioca i potomaka, a njihov sporazum u pogledu isplate dugova ima samo fznačaj preuzimanja ispunjenja o kojem se govorilo naprijed. Vjerovnici se mogu, naravno, sporazumjeti s ustupiocem i njegovim potomcima da ovi posljednji preuzmu, doduše, ustupiočeve dugove, ali da ustupilac ostaje i dalje u obavezi pored potomaka. To je tzv. kumulativno preuzimanje duga, za razliku od preuzimanja duga u pravom smislu, gdje se raniji dužnik oslobađa od duga. Za preuzimanje duga nije potrebna naročita forma. Kako se za taj pravni posao traži pristanak vjerovnika, može on sudjelovati kod zaključenja sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine, pa će u tom slučaju za čitav taj kombinirani ugovor (vidi uz cl. 116. ZN, pod tač. 6) biti upotrijebljena ona forma koja se traži za osnovni ugovor, tj. forma predviđena u čl. 112. st. 2 i 3 ZN. Pristanak vjerovnika na preuzimanje duga od strane . ustupiočevih potomaka, ne mora, međutim, biti dan izričito, već se može izraziti i konkludentnim radnjama, npr. tako da vjerovnik ustupiocu vrati zadužnicu (pravno pavilo iz § 1407. OGZ). Dovoljno je, uostalom, da vje• rovnici, nakon što su se ustupilac i potomci o preuzimanju dugova sporazumjeli prilikom ustupanja i raspodjele, svoj pristanak usmeno izjave bilo ustupiocu, bilo ustupiočevim potomcima, dakle, posve neformalno (pravno .pravilo iz § 1405. nov. OGZ). ' 2. Jednako kao potomcima, tako i bračnom drugu može poslom ustupanja i raspodjele biti naređena isplata ustupiočevih dugova, bilo u obliku preuzimanja njihovog ispunjenja, bilo u obliku preuzimanja duga. 3. Na p o b i j a n j e r a s p o l a g a n j a bez naknade mogu se na temelju čl. 4. Zakona o nevaznosti pravnih propisa primijeniti pravna pravila sadržana u Zakonu o pobijanju pravnih djela izvan stečaja od 22. I 1931. 1 Prema noveliranom OGZ-u (§ 1408.), ako stjecalac pri otuđenju nekretnine preuzme hipoteku koja leži na toj nekretnini, smatra se to u dvojbi kao preuzimanje duga. 355
Član 118. Za 'pobijanje raspolaganja bez naknade ne traži se postojanje namjere oštećenja ,na strani dužnika, već je dovoljno da je pobijanim raspolaganjem došlo do objektivnog oštećenja vjerovnika. To znači da je dovoljno utvrditi da je ustupanjem i raspodjelom imovina ustupiočeva tako smanjena, da uslijed toga njegov vjerovnik ne može doći do namirenja. Vjerovnik treba dokazati samo da je raspolaganje učinjeno besplatno, što s obzirom na pravnu narav ovog raspolaganja i s obzirom na bliskost srodstva osoba između kojih se ono vrši, u pravilu, neće biti teško. Rok za tužbu (actio Pauliana) iznosi dvije godine računajući od zaključenja sporazuma o ustupanju i raspodjeli. U stavu 2 ovog člana govori se samo o mogućnosti pobijanja »pod uvjetima predviđenim za pobijanje raspolaganja bez naknade.« Stvarna mogućnost pobijanja je, međutim, prema pravilima spomenutog zakona šira. Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje se traže za pobijanje raspolaganja bez naknade, a naročito, ako je protekao dvogodišnji rok za pobojnu tužbu, vjerovnici ustupiočevi mogu pobijati ustupanje i raspodjelu iz razloga zbog kojih se uopće mogu pobijati sva pravna djela dužnika učinjena u namjeri oštećenja vjerovnika, samo što u toni slučaju moraju, razumije se, biti ispunjene sve pretpostavke potrebne za takvo pobijanje. Vjerovnici kao pobiiači moraju u tom slučaju dokazati kako n a m j e r u o š t e ć e n j a na strani ustupioca, tako i z n a n j e ustupioeevih potomaka odnosno bračnog druga za tu namjeru. Rok za ovu tužbu (pobojna dokazna tužba) iznosi deset godina računajući , od zaključenja sporazuma o ustupanju i raspodjeli. Treba, najzad, spomenuti da možda neće u svakom slučaju objektivnog oštećenja vjerovnika postojati mogućnost pobijanja sporazuma o ustupanju i raspodjeli kao raspolaganja bez naknade zbog toga, što se u konkretnom slučaju neće raditi o pravnom poslu bez naknade, nego o mješovitom pravnom poslu ili čak o posve naplatnom ugovoru (vidi uz čl. lile. ZN pod tač. 5). I u ovom će se slučaju pobijanje vršiti uz pretpostavke koje se traže za pobijanje bilo kojih pravnih djela dužnika učinjenih zbog namjere oštećenja vjerovnika. Kako se posao ustupanja i raspodjele zaključuje uvijek samo između pretka i njegovih potomaka odnosno bračnog druga, to se pobijanje u navedenom slučaju može vršiti i uz pretpostavke predviđene pravnim pravilima pobojnog prava za pobijanje pravnih djela dužnika učinjenih dvije godine prije pobijanja prema brač-'. nom drugu i drugim bliskim rođacima. To znači da vjerovnici ustupioca ni u navedenoj situaciji ne moraju dokazivati da su ustupiočevi potomci odnosno bračni drug znali ili morali znati za ustupiočevu namjeru oštećenja. Pobijanje pravnih djela zbog oštećenja vjerovnika ima relativni značaj, jer djeluje samo prema pobijaču i radi namirenja njegovog potraživanja, dok prema ostalim osobama pravno djelo ostaje na snazi. Ustupiočevi će potomci morati da dopuste ustupiočevim vjerovnicima kao pobijačima da se namire iz ustupljenih dobara, koliko je to potrebno s obzirom na visinu njihovog potraživanja. Potomci se, međutim, mogu osloboditi zahtjeva za pobijanje na taj način, što će namiriti potraživanja koja ustupiočevi vjerovnici imaju prema ustupiocu (§ 17. cit. zakona). 356
Član 119 —120. Obaveza
jamstva
Član 119. Obaveza jamstva koja poslije diobe nastaje između sunasljednika nastaje i između potomaka poslije ustupanja i raspodjele imovine koje im je izvršio njihov predak. S obzirom na okolnost da stjecanje imovine na temelju pravovaljanog sporazuma o ustupanju i raspodjeli predstavlja prethodno (anticipirano) nasljeđivanje, tako da se ustupiočevi potomci (i njegov bračni drug) u odnosu između sebe praktično nalaze u istom položaju kao i simasljednici,^) to je potpuno razumljivo da je na* isti način riješeno pitanje jamstva između ustupiočevih potomaka, odnosno bračnog druga poslije ustupanja i raspodjele, kao i između sunasljednika poslije diobe. Vidi objašnjenje uz čl. 152. ZN. ' Opoziv Član 120. Ustupilac ima pravo zahtijevati da mu potomak vrati ono što je primio ustupanjem i raspodjelom, ako je ovaj pokazao grubu nezahvalnost prema njemu. Isto pravo ima ustupilac ako potomak ne daje njemu ili kome drugome uzdržavanje određeno poslom ustupanja i raspodjele, ili ako ne isplati dugove ustupiočeve čija mu je isplata naložena istim poslom. U drugim slučajevima neizvršenja tereta određenih poslom ustupanja i raspodjele sud će, vodeći računa o važnosti tereta za ustupioca i o ostalim okolnostima slučaja, odlučiti da li ustupilac ima pravo zahtijevati vraćanje danih dobara, ili samo pravo tražiti prisilno izvršenje tereta. 1. Pored općih razloga koji važe za pobijanje pravnih poslova i inherentnih razloga pobijanja predviđenih ovim članom, sporazum o Ustupanju i raspodjeli može se pobijati i iz drugih specijalnih razloga zbog kojih se mogu pobijati pojedini pravni poslovi s kojima je taj sporazum kombiniran u smislu čl. 116. ZN, što posebno vrijedi za slučaj, kada je prilikom ustupanja i raspodjele ugovoreno doživotno uzdržavanje. Vidi o tome pod tačkom 7. Odredbe ovog člana o opozivu vrijede ne samo prema potomcima nego i prema bračnom drugu ako je i on bio obuhvaćen sporazumom o ustupanju i raspodjeli i dobio svoj dio. Smatramo, međutim, da ustupilac u pogledu svog bračnog druga sporazum može opozvati i u slučaju kad je poslije sporazuma nastupila koja činjenica, zbog koje bračni drug gubi pravo zakonskog nasljeđivanja (čl. 27. ZN). U prilog ovog stanovišta govori okolnost, što ustupanje i raspodjela predstavlja anticipirano nasljeđivanje, a ustupilac, ako se ostvare razlozi, zbog kojih bračni drug po zakonu gubi pravo: da naslijedi, nema druge pravne mogućnosti da anulira anticipirano nasljeđivanje na strani svog bračnog druga, osim da traži vraćanje danih dobara. »Objašnjenja«,
str. 141.
357
Član 120.
Pravo zahtijevati vraćanje ustupljenih dobara zbog grube nezahvalnosti potomaka pripada ustupiocu ne samo u slučajevima kada je ustupanje i raspodjela besplatan pravni posao nego i onda kada se radi o mješovitom, odnosno kombiniranom ugovoru u smislu čl. 116. ZN. Ako, dakle, postoje pretpostavke za opoziv iz stava 1 ovog člana, potomak je dužan vratiti primljena dobra u cjelini (tj. ne samo u opsegu besplatnosti), a njemu ostaje pravo tražiti od ustupioca da vrati ono što mu je sa svoje strane dao (za stav 2 i 3 isp. pod tač. 6)." To odgovara zakonskoj dikciji, a u skladu je i s prirodom samog sporazuma o ustupanju i raspodjeli. 2. G r u b a n e z a h v a l n o s t (gruba neblagodarnost) je neodređen pojam, tzv. pravni standard (vidi uz čl. 223. ZN). Da li se postupak potomka prema ustupiocu može okarakterizirati grubom nezahvalnošću, to treba sud u svakom konkretnom slučaju da ocijeni uzevši u obzir sve okolnosti tog slučaja. Uzroci isključenja nužnih nasljednika iz nasljedstva predviđeni u čl. 47. st. 1, tač. 1. i 2. mogu poslužiti i kao jedan od kriterija za određivanje grube nezahvalnosti. Usporedba je na mjestu utoliko, što ustupanje i raspodjela predstavlja prethodno (anticipirano) nasljeđivanje, pa nema razloga da navedeni uzroci isključenja ne bi mogli važiti i za opoziv u smislu odredbe stava 1 ovog člana. Kako, međutim, posao ustupanja i raspodjele sadrži u sebi i elemente darovanja.f) to se kao daljnji kriterij za utvrđivanje grube nezahvalnosti može uzeti i onaj prema kojem se gruba nezahvalnost određuje u slučaju opoziva darovanja. Prema pravnim pravilima o opozivu darovanja (§ 948. OGZ § 567. SGZ i čl. 487. i 488. OIZ), pod grubom se nezahvalnošću razumijeva takva povreda tijela, časti, slobode ili imovine darodavca, koja predstavlja krivično djelo, bez obzira na to da li se za takva djela gonjenje poduzima po službenoj dužnosti ili na prijedlog ili na privatnu tužbu. Prema tome se može uzeti da je pokazao grubu nezahvalnost prema ustupiocu ne samo onaj potomak koji se povredom neke zakonske ili moralne dužnosti teže prema njemu ogriješio ili koji je prema njemu ili njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju s umišljajem učinio neko teže krivično djelo (čl. 47. st. 1 tač. 1. i 2. ZN) nego i onaj koji je prema ustupiocu učinio blaže krivično djelo ako se ono može svrstati u krivična djela protiv tijela, časti, slobode i imovine. Treba, međutim primijetiti da se po crnogorskom građanskom pravu (čl. 488. st. 2 OIZ), kad se radi o opozivu darovanja, nedopušteno djelo koje predstavlja grubu nezahvalnost (krajnju neblagodarnost) ako je učinjeno prema darodavčevom bračnom drugu, darodavčevim roditeljima ili darodavčevoj djeci, smatra da je učinjeno prema samom darodavcu. Za postojanje grube nezahvalnosti u smislu stava 1 ovog člana nije bitno da je krivično djelo prema ustupiocu učinjeno s umišljanjem, kako se to traži za mogućnost isključenja iz nasljedstva. Makar bi djelo bilo učinjeno iz nehata, ako okolnosti pod kojima je učinjeno upućuju na vrlo nemaran odnos potomka prema ustupiocu, može se s obzirom na to djelo utvrditi postojanje grube nezahvalnosti. Ako je npr. potomak svjestan da svojom radnjom može teško tjelesno povrijediti ustupioca, pa ga 1
358
»Objašnjenj a«, str. 141.
Član 120. doista teško i povrijedi, može se uzeti da je time prema njemu pokazao grubu nezahvalnost iako je lakomisleno držao da do povrede neće doći. S druge strane, međutim, ne mora ni svako^ krivično djelo potomka protiv tijela, časti, slobode ili imovine ustupioca predstavljati grubu nezahvalnost iako je učinjeno s umišljanjem. Tako npr. ako je potomak ustupioca uvrijedio (čl. 170. st. 1 KZ) i bio zbog toga osuđen, to još ne mora značiti da je samim tim prema ustupiocu pokazao grubu nezahvalnost. U takvim slučajevima treba uzeti u obzir i ocijeniti i sve druge okolnosti, kao i uopće cjelokupni odnos i postupak potomka prema ustupiocu. Pravo na opoziv zbog grube nezahvalnosti prestaje uslijed o p r o štaja koji ustupilac može izraziti izričito ili konkludentnim radnjama. Tako npr. ako je gruba nezahvalnost od strane potomka prema ustupiocu uslijedila nakon zaključenja sporazuma o raspodjeli i ustupanju, ali prije nego je ustupilac potomku predao dobra koja su predmet sporazuma, ustupilac neće imati pravo na opoziv ako je poslije pokazane grube nezahvalnosti potomku predao dobra. 3. Vrijeme potrebno za z a s t a r u zahtjeva za opoziv ustupanja i raspodjele zbog grube nezahvalnosti nije određeno ni Zakonom o nasljeđivanju ni Zakonom o zastari potraživanja. Kako se u ovom slučaju ne radi o pravu zahtijevati ispunjenje obaveze u smislu čl. 1. st. 1 i čl. 41. st. 1 Zakona o zastari potraživanja, pa se ne može uzeti da bi ovdje važio opći rok za zastaru potraživanja iz čl. 14. tog zakona, to vrijeme zastarijevanja s obzirom na čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa treba odrediti primjenom pravnog pravila o zastarijevanju zahtjeva za opoziv darovanja s kojim je institut ustupanja i raspodjele najsrodniji. Prema pravnom pravilu iz § 1487. OGZ i § 937. SGZ zahtjev za opoziv darovanja zastaru je u roku od tri godine od dana počinjene grube nezahvalnosti. Istina, pravnim pravilom iz čl. 490. st. 1 OIZ predviđen je za zastaru zahtjeva za opoziv darovanja zbog grube nezahvalnosti rok od deset godina. Smatramo, međutim, da za opoziv ustupanja i raspodjele zbog grube nezahvalnosti treba za čitavo područje naše države da važi jednaki zastarni rok i to upravo trogodišnji, jer taj rok prema spomenutim pravnim pravilima o opozivu darovanja važi na najvećem dijelu naše države, dok zastarni rok od deset godina u ovakvim slučajevima ne bi bio u skladu s potrebama sigurnosti pravnog prometa niti bi odgovarao osnovnoj misli Zakona o zastari potraživanja o potrebi što kraćih zastarnih rokova. Prema tome, ustupilac mora podnijeti u roku od tri godine od dana počinjene grube nezahvalnosti zahtjev (tužbu) za vraćanje ustupljenih dobara zbog grube nezahvalnosti potomka. 4. Do dužnosti vraćanja ustupljenih dobara ne dolazi ipso facto tj. uslijed same činjenice pokazane grube nezahvalnosti, već je potrebno da ustupilac stavi z a h t j e v za v r a ć a n j e . Nakon što bude obaviješten o zahtjevu za opoziv, potomak postaje nepoštenim (nesavjesnim) posjednikom ustupljenih dobara. Za utvrđivanje kvaliteta njegovog posjeda nije međutim, nužno da je zahtjev za opoziv podnesen sudskim putem, u obliku tužbe, već je dovoljno, da ustupilac zahtjev za vraćanje ustupljenih dobara uputi neposredno potomku, koji je prema njemu pokazao 359
Član 120. grubu nezahvalnost. Ako se potomak dobrovoljno ne podvrgne ovom zahtjevu, ustupilac mora zahtjev ostvarivati tužbom, naravno u okviru roka zastarijevanja tog zahtjeva (vidi naprijed, pod tač. 3).(2) Prema kvaliteti posjeda određuje se i opseg obaveze potomka prema kome je upravljen zahtjev za vraćanje danih dobara. S obzirom na okolnost da se potomak do primanja zahtjeva za opoziv smatra poštenim * posjednikom, on će biti dužan vratiti ustupiocu primljena dobra u stanju u kojem se budu nalazila u vrijeme opoziva. Ako je potomak u međuvremenu dobra otuđio uz naplatu, bit će obavezan vratiti njihovu vrijednost kojom još u to vrijeme raspolaže. Ukoliko je primljenu imovinu do tog vremena potrošio, neće biti dužan za to dati nikakvu naknadu (§ 329. OGZ; § 204. SGZ). Kao pošten posjednik, potomak zadržava sve plodove koje je od primljenih dobara sabrao do opoziva i ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova (§ 330. i 331. OGZ; § 204 SGZ; 823—825. OIZ). Nakon primljenog opoziva potomak kao nepošteni posjednik odgovara za svako pogoršanje ustupljenih dobara i dužan je ustupiocu naknaditi štetu ako primljena imovina ili neki njen dio njegovom krivnjom propadne ili postane neupotrebljiv. On je dužan vratiti i sve plodove koje je poslije opoziva ubrao i dati naknadu za plodove koji su propali zbog toga što su ostali neubrani. Na naknadu korisnih troškova, koje je učinio poslije opoziva, ima potomak pravo samo utoliko, ukoliko ti troškovi doista predstavljaju korist za ustupioca, dok u pogledu nužnih troškova ima isto pravo kao i u slučaju kada su učinjeni prije opoziva (§ 335. i 336. OGZ; § 204. SGZ). 5. Iz okolnosti da predak za života vrši raspodjelu svoje imovine na svoje potomke, s određenim nasljednopravnim posljedicama (vidi uz čl 114, pod tač. 1), treba zaključiti da je pravo na opoziv zbog grube nezahvalnosti o s o b n o p r a v o u s t u p i o c a , koje, u načelu, ne prelazi na njegove nasljednike. Ustupilac sam treba da odluči, hoće li se poslužiti pravom opoziva ili ne. Ako je on usprkos pokazanoj gruboj nezahvalnosti potomka izvršenu raspodjelu imovine ostavio netaknutom, onda je njegovom smrću pravo opoziva prestalo. Drugačija je, međutim, situacija u slučaju kada ustupilac nije bio u mogućnosti izraziti svoju volju u pogledu korištenja prava na opoziv. Takav slučaj postoji u prvom redu onda ako je potomak ustupioca s umišljajem lišio života. Da nije bilo ustupanja i raspodjele, ovaj potomak zbog nedostojnosti za nasljeđivanje (čl. 131. st. 1 tač. 1. ZN) ne bi mogao naslijediti ostavioca ni na temelju zakona ni na temelju oporuke. Bilo bi 2
Smatramo da nema opravdanog razloga da se za opoziv ustupanja i raspodjele usvoji pravno pravilo iz § 949. OGZ, prema kojem daroprimac ipso facto uslijed grube nezahvalnosti postaje nepoštenim posjednikom. Primjena ovog pravnog pravila dovela bi do toga, da potomak kroz čitavo vrijeme, dok teče trogodišnji rok zastarijevanja, ne bi znao kako da se odnosi prema primljenoj imovini, ako se ustupilac do kraja tog roka ne bi izjasnio, hoće li se poslužiti pravom opoziva. . S druge pak strane — vansudski zahtjev ustupioca, kojim se traži od potomka vraćanje ustupljenih dobara radi grube nezahvalnosti, predstavlja za potomka okolnost iz koje on može dovoljno pouzdano izvesti zaključak o neosnovanosti svog daljnjeg posjeda tih dobara. 360
Član 120. apsurdno ne dopustiti ustupiočevim nasljednicima da u n a v e d e n o m slučaju zahtijevaju od ustupiočevog ubojice v r a ć a n j e c n o g š t o je p r i m i o na temelju ustupanja i raspodjele. Usvojenjem njihovog zahtjeva za v r a ćanje, ustupljena dobra postat će sastavnim dijelom ostavine. Ali ne samo u slučaju ubojstva ustupioca od s t r a n e p o t o m k a n e g o i u drugim slučajevima kada je ustupilac p o s t u p k o m n e z a h v a l n o g p o t o m k a bio spriječen koristiti se p r a v o m na opoziv p r e m a t o m p o t o m k u , t r e b a ustupiočevim nasljednicima priznati to p r a v o . Da li je ustupilac zaista bio doveden u takav položaj — to je quaestio facti, pa je dužnost suda da svestrano ocijeni sve okolnosti k o n k r e t n o g slučaja. 6. Osim u slučaju pokazane g r u b e nezahvalnosti p o t o m k a , u s t u piocu prema odredbi s t a v a 2 p r i p a d a p r a v o na opoziv još u d v a d a l j nja slučaja: a) ako potomak ne daje uzdržavanje o d r e đ e n o poslom u s t u p a n j a i raspodjele (čl. 116. st. 1 ZN); b) ako potomak ne isplati dugove ustupiočeve, ukoliko mu je to bilo naloženo istim poslom (čl. 118. ZN). "• Tražiti od potomka vraćanje ustupljenih d o b a r a u oba je slučaja p r a v o ustupioca, pa je sud dužan njegovom zahtjevu udovoljiti a k o su ispunjene pretpostavke koje se ovdje traže. M e đ u t i m , u s t u p i l a c u o v i m slučajevima umjesto p r a v o m na opoziv može se koristiti p r a v o m da traži ispunjenje obaveze koju je p o t o m a k p r e u z e o poslom u s t u p a n j a i raspodjele. Potomku, koji je na zahtjev ustupioca m o r a o v r a t i t i o n o što je p r i m i o ustupanjem i raspodjelom, p r i p a d a p r a v o da od u s t u p i o c a t r a ž i ' n a k n a d u za činidbe koje je on sa svoje s t r a n e izvršio, ukoliko njegovi izdaci nisu pokriveni prihodima koje je i m a o od u s t u p l j e n i h d o b a r a prije vraćanja. 7. Između odredbe s t a v a 2 ovog člana i o d r e d b e s t a v a 3 člana 125. postoji izvjesna sličnost budući da njihova p r i m j e n a u oba slučaja d o vodi do raskida ugovora. Dok, m e đ u t i m , p r e m a o d r e d b i s t a v a 3 č l a n a 125. može svaka s t r a n a tražiti raskid ugovora, a k o -druga s t r a n a ne izvršava svoje obaveze, p r e m a odredbi stava 2 ovog č l a n a do ovog p r a v n o g efekta moglo bi doći samo na t r a ž e n j e ustupioca. I p a k je m o g u ć e da i u slučaju, kada se radi o s p o r a z u m u o u s t u p a n j u i raspodjeli, do r a s k i d a sporazuma dođe i na t r a ž e n j e p o t o m k a k a o p r i m a o c a imovine. Do o v e mogućnosti doći će u slučaju k a d a je p o t o m a k p r i l i k o m u s t u p a n j a i r a s podjele preuzeo obavezu da doživotno u s v o m ili u zajedničkom k u ć a n ' stvu uzdržava ustupioca, pa se njihovi odnosi t o l i k o p o r e m e t e da zajednički život postane nepodnošljiv. K a k o s p o r a z u m o u s t u p a n j u i raspodjeli u tom slučaju predstavlja t e r e t n i (naplatni) ugovor, u s t u p i l a c k a o p r i malac uzdržavanja i p o t o m a k k a o davalac u z d r ž a v a n j a nalaze se u istoj pravnoj situaciji u kojoj se n a l a z e u g o v o r n e s t r a n k e iz svakog d r u g o g ugovora o doživotnom uzdržavanju, ako one p r e m a u g o v o r u žive zajedno. (8) 3 Razlika je jedino u tome, što u prvom slučaju ugovor imade i određeni nasljeđnopravni učinak (onaj iz čl. 114. st. 2 ZN), kojeg u drugom slučaju nema.
361
Član 120. Ukoliko, dakle, postoje pretpostavke iz stava 2 čl. 125. ZN raskid ugovora mogu tražiti kako ustupilac, tako i potomak (o analognoj primjeni odredbe stava 2 čl. 125. ZN na ugovore o doživotnom uzdržavanju na temelju kojih primalac uzdržavanja već za svog života predaje svoju imovinu davaocu uzdržavanja — vidi uz čl. 125. ZN). 8. I bez obzira na tzv. z a k o n s k u k a s a t o r n u (iritatornu) k 1 au z u l u , koja je sadržana u 'stavu 2 ovog člana, ustupilac i potomci mogu sporazumom o ustupanju i raspodjeli predvidjeti i druge slučajeve i uvjete uz koje ustupilac imade pravo tražiti od potomka vraćanje ustupljenih dobara, tj. pravo tražiti raskid sporazuma (clausula irritatoria). Štaviše, to se pravo sporazumom može predvidjeti ne samo za ustupioca nego i za potomke, što je od važnosti u slučajevima kada je koji od potomaka prilikom ustupanja i raspodjele preuzeo prema ustupiocu određenu obavezu, kao što je npr. obaveza doživotnog uzdržavanja u zajedničkom kućanstvu. 9. Stav 3 sadrži odredbu s alternativnom dispozicijom za sud koji je, međutim, pri odlučivanju koje će od dvaju ovdje predviđenih i mogućih rješenja u konkretnom slučaju usvojiti, dužan utvrditi i razmotriti sve okolnosti koje mogu biti od važnosti za izbor jedne ili druge alternative (vezana ocjena). Ako je npr. ustupilac prilikom ustupanja i raspodjele ugovorio za sebe takvu naknadu (npr. novčanu rentu) koja za njega predstavlja jedini ili barem bitni izvor sredstava za daljnje uzdržavanje poslije predaje imovine potomcima, onda bi bilo opravdano da sud u slučaju neizvršavanja ove obaveze od strane potomaka prizna ustupiocu pravo tražiti vraćanje danih dobara kako bi on mogao na drugi način riješiti pitanje svog uzdržavanja. Naprotiv, ako teret, određen poslom - ustupanja i raspodjele, ni s obzirom na objektivnu situaciju na strani ustupioca ni u subjektivnom pogledu nema za njega naročiti značaj, niti iz okolnosti proizlazi da je ustupanje i razdiobu imovine mislio vezati uz spremnost potomka u ispunjenju tereta, onda je dovoljno da se potomka prisili na izvršenje tereta. S obzirom na alternativnu dispoziciju odredbe stava 3, za ustupioca ne postoji sigurnost da će sud usvojiti njegov zahtjev za vraćanje danih dobara, jer sud može prema okolnostima smatrati za zaštitu ustupiocevih interesa dovoljnim da se potomku naredi prisilno izvršenje tereta. Ustupilac može, međutim, izbjeći odugovlačenje postupka i nepotrebne troškove na taj način što će se pri ostvarivanju svog prava poslužiti mogućnošću predviđenom u stavu 2 čl. 176. Zakona o parničnom postupku, tako da u svojoj tužbi istakne najprije zahtjev za vraćanje danih dobara, a podrednim zahtjevom da traži prisilno izvršenje tereta (supsidijarna objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva). Razumije se da ustupilac u svakom slučaju ima pravo tražiti od potomka ispunjenje obaveze preuzete poslom ustupanja i raspodjele, pa ako se posluži samo tom mogućnošću, onda otpada alternativna dispozicija suda. Sudska
praksa
1. Ako preuzimalac imovine u pretežnoj mjeri ispunjava obaveze iz ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine, a inače svojim ponašanjem pokazuje 362
Član 120 —121. ugoijeni •i na
da želi ostati vjeran ugovoru, nema osnovanog razloga za opoziv ugovora radi grube nezahvalnosti, odnosno nedavanja uzdržavanja (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 15/59 od 23. IV 1959, potvrđena presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 970/59 od 9. I 1960, Porodilo 1959/2, br. 6). 2. Opoziv sporazuma o ustupanju i raspodjeli moguć je i samo protiv jednog od više suugovornika ako samo jedan od njih ne ispunjava preuzete obaveze (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 323/59 od' 1. X 1959, potvrSena presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 2145/59 od 9. III 1960, Porodio 1960/1, br. 12).
voju
tua). ca )d
Prava
potomaka
nakon
opoziva
Član 121. Potomak koji je morao vratiti ustupiocu ono Što je primio prilikom ustupanja i raspodjele moći će zahtijevati svoj nužni dio poslije smrti ustupioca, ako nije isključen iz nasljedstva, niti je nedostojan da naslijedi ustupioca, niti se odrekao nasljedstva. Pri izračunavanju veličine njegovog nužnog dijela dijelovi imovine koje je ostavilac za života ustupio i raspodijelio svojim ostalim potomcima smatrat će se kao dar.
u
i
1. Ako je potomak zbog opoziva (čl. 120. ZN) morao vratiti ustupioru ustupljena dobra, sporazum o ustupanju i raspodjeli gubi prema njemu svoje nasljednopravno djelovanje utoliko, što mu o s t a j e n e o k r njeno p r a v o na n u ž n i d i o , zbog čega će se dobra ustupljena ostalim nasljednicima pri izračunavanju njegovog nužnog dijela smatrati darovima. To znači da će u slučaju, ako ustupilac poslije svoje smrti nije ostavio nikakvu imovinu, ostali nasljednici biti dužni od ustupljenih dobara vratiti toliko, koliko je potrebno da bi potomak koji je bio prisiljen vratiti ustupljena dobra mogao sada primiti nužni dio. Međutim, sporazum o ustupanju i raspodjeli zadržava prema ovom potomku nasljednopravno djelovanje u drugom pravcu: n j e m u ne p r i p a d a pravo t r a ž i t i u r a č u n a v a n j e dobara, koja su ustupljena ostalim nasljednicima, u njihov nasljedni dio. Ovo je važno za slučaj kada ustupilac ustupanjem i raspodjelom nije obuhvatio cjelokupnu svoju imovinu odnosno kada je poslije ustupanja' i raspodjele stekao druga dobra, tako da je poslije svoje smrti ostavio izvjesnu imovinu koja ulazi u njegovu ostavinu (čl. 114. st. 1 ZN). Potomku, koji je uslijed opoziva morao vratiti primljena dobra, pripada od ove ostavine zakonski nasljedni dio, bez prava da traži uračunavanje ustupljenih dijelova imovine ostalim nasljednicima. Ako bi nasljedni zakonski dio ovog potomka iznosio manje od njegovog nužnog dijela izračunatog prema odredbi stava 2 ovog člana, onda mu pripada samo nužni dio. Prema tome se potomak, koji je uslijed opoziva morao vratiti ustupiocu ono što je primio prilikom ustupanja i raspodjele, nalazi poslije smrti ustupioca u istom položaju kao i ustupiočev bračni drug koji ustupanjem i raspodjelom nije bio obuhvaćen. 2. Okolnost da je potomak uslijed opoziva morao vratiti ustupiocu primljena dobra nije ni od kakvog utjecaja na djelovanje sporazuma o ustupanju i raspodjeli prema ostalim potomcima i bračnom drugu, ukoliko je i on bio sporazumom obuhvaćen. Između njih sporazum proizvodi 363
Član 120. Ukoliko, dakle, postoje pretpostavke iz stava 2 čl. 125. ZN raskid ugovora mogu tražiti kako ustupilac, tako i potomak (o analognoj primjeni odredbe stava 2 čl. 125. ZN na ugovore o doživotnom uzdržavanju na temelju kojih primalac uzdržavanja već za svog života predaje svoju imovinu davaocu uzdržavanja — vidi uz čl. 125. ZN). 8. I bez obzira na tzv. z a k o n s k u k a s a t o r n u (iritatornu) k 1 au z u l u , koja je sadržana u stavu 2 ovog člana, ustupilac i potomci mogu sporazumom o ustupanju i raspodjeli predvidjeti i druge slučajeve i uvjete uz koje ustupilac imade pravo tražiti od potomka vraćanje ustupljenih dobara, tj. pravo tražiti raskid sporazuma (clausula irritatoria). Staviše, to se pravo sporazumom može predvidjeti ne samo za • ustupioca nego i za potomke, što je od važnosti u slučajevima kada je koji od potomaka prilikom ustupanja i raspodjele preuzeo prema ustupiocu određenu obavezu, kao što je npr. obaveza doživotnog uzdržavanja u zajedničkom kućanstvu. 9. Stav 3 sadrži odredbu s alternativnom dispozicijom za sud koji je, međutim, pri odlučivanju koje će od dvaju ovdje predviđenih i mogućih rješenja u konkretnom slučaju usvojiti, dužan utvrditi i razmotriti sve okolnosti koje mogu biti od važnosti za izbor jedne ili druge alternative (vezana ocjena). Ako je npr. ustupilac prilikom ustupanja i raspodjele ugovorio za sebe takvu naknadu (npr. novčanu rentu) koja za njega predstavlja jedini ili barem bitni izvor sredstava za daljnje uzdržavanje poslije predaje imovine potomcima, onda bi bilo opravdano da sud u slučaju neizvršavanja ove obaveze od strane potomaka prizna ustupiocu pravo tražiti vraćanje danih dobara kako bi on mogao na drugi način riješiti pitanje svog uzdržavanja. Naprotiv, ako teret, određen poslom ustupanja i raspodjele, ni s obzirom na objektivnu situaciju na strani ustupioca ni u subjektivnom pogledu nema za njega naročiti značaj, niti iz okolnosti proizlazi da je ustupanje i razdiobu imovine mislio vezati uz spremnost potomka u ispunjenju tereta, onda je dovoljno da se potomka prisili na izvršenje tereta. S obzirom na alternativnu dispoziciju odredbe stava 3, za ustupioca ne postoji sigurnost da će sud usvojiti njegov zahtjev za vraćanje danih dobara, jer sud može prema okolnostima smatrati za zaštitu ustupiočevih interesa dovoljnim da se potomku naredi prisilno izvršenje tereta. Ustupilac može, međutim, izbjeći odugovlačenje postupka i nepotrebne troškove na taj način što će se pri ostvarivanju svog prava poslužiti mogućnošću predviđenom u stavu 2 čl. 176. Zakona o parničnom postupku,tako da u svojoj tužbi istakne najprije zahtjev za vraćanje danih dobara, a podrednim zahtjevom da traži prisilno izvršenje tereta (supsidijarna objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva). Razumije se da ustupilac u svakom slučaju ima pravo tražiti od potomka ispunjenje obaveze preuzete poslom ustupanja i raspodjele, pa ako se posluži samo tom mogućnošću, onda otpada alternativna dispozicija suda. Sudska
praksa
1. Ako preuzimalac imovine u pretežnoj mjeri ispunjava obaveze iz ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine, a inače svojim ponašanjem pokazuje 362
Član 120 —121. da želi ostati vjeran ugovoru, nema osnovanog razloga za opoziv ugovora radi grube nezahvalnosti, odnosno nedavanja uzdržavanja (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 15/59 od 23. IV 1959, potvrđena presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 970/59 od 9. I 1960, Poročilo 1959/2, br. 6). 2. Opoziv sporazuma o ustupanju i raspodjeli moguć je i samo protiv jednog od više suugovornika ako samo jedan od njih ne ispunjava preuzete obaveze (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 323/59 od' 1. X 1959, potvrđena presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 2145/59 od 9. III 1960, Porodio 1960/1, br. 12).
Prava
potomaka
nakon
opoziva
Član 121. Potomak koji je morao vratiti ustupiocu ono što je primio prilikom ustupanja i raspodjele moći će zahtijevati svoj nužni dio poslije smrti ustupioca, ako nije isključen iz nasljedstva, niti je nedostojan da naslijedi ustupioca, niti se odrekao nasljedstva. Pri izračunavanju veličine njegovog nužnog dijela dijelovi imovine koje je ostavilac za života ustupio i raspodijelio svojim ostalim potomcima smatrat će se kao dar. 1. Ako je potomak zbog opoziva (čl. 120. ZN) morao vratiti ustupiocu ustupljena dobra, sporazum o ustupanju i raspodjeli gubi prema njemu svoje nasljednopravno djelovanje utoliko, što mu o s t a j e n e o k r njeno p r a v o na n u ž n i d i o , zbog čega će se dobra ustupljena ostalim nasljednicima pri izračunavanju njegovog nužnog dijela smatrati darovima. To znači da će u slučaju, ako ustupilac poslije svoje smrti nije ostavio nikakvu imovinu, ostali nasljednici biti dužni od ustupljenih dobara vratiti toliko, koliko je potrebno da bi potomak koji je bio prisiljen vratiti ustupljena dobra mogao sada primiti nužni dio. Međutim, sporazum o ustupanju i raspodjeli zadržava prema ovom potomku nasljednopravno djelovanje u drugom pravcu: n j e m u ne p r i p a d a pravo t r a ž i t i u r a č u n a v a n j e dobara, koja su ustupljena ostalim nasljednicima, u njihov nasljedni dio. Ovo je važno za slučaj kada ustupilac ustupanjem i raspodjelom nije obuhvatio cjelokupnu svoju imovinu odnosno kada je poslije ustupanja' i raspodjele stekao druga dobra, tako da je poslije svoje smrti ostavio izvjesnu imovinu koja ulazi u njegovu ostavinu (čl. 114. st. 1 ZN). Potomku, koji je uslijed opoziva morao vratiti primljena dobra, pripada od ove ostavine zakonski nasljedni dio, bez prava da traži uračunavanje ustupljenih dijelova imovine ostalim nasljednicima. Ako bi nasljedni zakonski dio ovog potomka iznosio manje od njegovog nužnog dijela izračunatog prema odredbi stava 2 ovog člana, onda mu pripada samo nužni dio. Prema tome se potomak, koji je uslijed opoziva morao vratiti ustupiocu ono što je primio prilikom ustupanja i raspodjele, nalazi poslije smrti ustupioca u istom položaju kao i ustupiočev bračni drug koji ustupanjem i raspodjelom nije bio obuhvaćen. 2. Okolnost da je potomak uslijed opoziva morao vratiti ustupiocu primljena dobra nije ni od kakvog utjecaja na djelovanje sporazuma o ustupanju i raspodjeli prema ostalim potomcima i bračnom drugu, ukoliko je i on bio sporazumom obuhvaćen. Između njih sporazum proizvodi 363
Član 121 —122. puni nasljednopravni učinak (čl. 114. st. 2 ZN). Drugačija je, međutim, situacija kada se sa sporazumom nije suglasio koji ustupiočev potomak. U tom slučaju sporazum gubi svoje nasljednopravno djelovanje ne samo prema potomku koji se nije suglasio nego i prema onim potomcima koji su u sporazumu sudjelovali (čl. 115. st. 1 ZN). III. UGOVOR O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU Uvjeti
za
pravovaljanost ugovora uzdržavanju
o
doživotnom
Član 122.
Ugovor kojim se jedan ugovornik obavezuje da uzdržava doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kome drugi ugovornik izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njezin dio u nasljedstvo nije ugovor o nasljeđivanju, nego ugovor o otuđenju uz naknadu svih nepokretnih stvari koje pripadaju primaocu uzdržavanja u vrijeme zakliiičcnja ugovora, ili određenog dijela tih stvari, čija je predaja davaocu uzdržavanja odgođena do smrti primaoca uzdržavanja (ugovor o doživotnom "uzdržavanju). Pod nepokretnim stvarima razumijevaju se i one pokretne stvari koje služe za upotrebu i iskorišćavanje nepokretnih stvari, kao što su poljoprivredne sprave i alat i stoka. Ovim ugovorom mogu biti obuhvaćene i druge pokretne stvari primaoca uzdržavanja, ali je zato potrebno da u ugovoru budu navedene. Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suca. cm ovjere sudac će pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posljedice ugovora. Kao ugovori o doživotnom uzdržavanju smatraju se i ugovori kojima je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili da će jedan ugovornik čuvati i paziti drugog, imanje mu obrađivati i poslije smrti sahraniti, ili što drugo u istu svrhu. 1. Ugovor o doživotnom uzdržavanju, o kojem se govori u ovom članu, po svom je nazivu i sadržaju bio već otprije poznat u našem pravnom životu iako nije bio posebno reguliran građanskim zakonima koji su važili na pojedinim pravnim područjima naše države. Zbog toga je i pitanje pravne naravi ovog ugovora bilo sporno. Teorija i sudska praksa kolebale su se između stanovišta, prema kojem se ugovor o doživotnom (dosmrtnom) uzdržavanju smatrao samo vrstom ugovora o doživotnoj renti (dosmrtnom prihodu — vidi uz čl. 116. pod tač. 4) i stanovišta da taj ugovor predstavlja kategoriju ugovora o darovanju (donatio sub modo ili donatio mortis causa). O stanovištu koje se zauzimalo u prosuđivanju pravne naravi ugovora o doživotnom uzdržavanju ovisila je u konkretnom slučaju mogućnost njegovog pobijanja zbog povrede nužnog dijela. Najprihvatljivim se, međutim, može smatrati ono mišljenje, prema kojem se ugovor o doživotnom uzdržavanju tretirao kao inominatni kontrakt 364
Član 122. koji se s obzirom na svoj sadržaj i konkretnu činjeničnu situaciju u jednom slučaju može posve približiti ugovoru o doživotnoj renti, dok u drugom slučaju ne mora s tim ugovorom imati gotovo ništa zajedničko, a u jednom i u drugom slučaju može imati više ili manje izražene elemente besplatnosti.f1) Ugovori o doživotnom uzdržavanju, koje su stranke sklopile prije donošenja Zakona o nasljeđivanju imali su raznolik sadržaj. Najčešći je bio slučaj, u kojem je vlasnik nekretnina kao primalac uzdržavanja odmah, za svog života, prenosio vlasništvo nekretnina na davaoca uzdržavanja. Dosta uobičajen bio je i ugovor prema kojem je primalac uzdržavanja odmah predao svoju imovinu na korištenje davaocu uzdržavanja, ali je prijenos vlasništva na davaoca uzdržavanja bio odgođen do smrti primaoca uzdržavanja. U ovom se slučaju ugovor o doživotnom uzdržavanju često zaodijevao u oblik ugovora o darovanju za slučaj smrti (vidi uz čl. 86. pod tač. 3). Svakako je najrjeđi slučaj ugovora o doživotnom uzdržavanju bio onaj, gdje je davalac uzdržavanja iz svojih sredstava trebao uzdržavati primaoca uzdržavanja, a ovaj je kao naknadu za to uzdržavanje prenosio na njega s danom svoje smTti vlasništvo svoje imovine. Zakonom o nasljeđivanju preuzeta je i u čl. 122. regulirana upravo ova, maločas opisana varijanta ugovora o doživotnom uzdržavanju, koja je u našem pravnom životu najmanje dolazila do izražaja. S obzirom da je sada statuiran u zakonu i dobio određen naziv, ugovor o doživotnom uzdržavanju u toj svojoj varijanti ušao je u kategoriju i m e n o v a n i h (nominatnih) u g o v o r a . Međutim, okolnost da je taj ugovor u jednoj svojoj varijanti — i to ne u onoj koja je najtipičnija — reguliran Zakonom o nasljeđivanju, ne znači da se taj ugovor u ostalim varijantama svog vrlo šarolikog_sadržaja_ i nakon stupanja na snagu ovog _zakona ne BrmogacTpojavljivati u pravnom životu (viđTT~načelno mišljenje proši'rene opće sjednice Saveznog vrh. suda od 11. I 1957. br. 8/57, Zb. II/1-VIII). Radi se ponajprije o tome da je za pravovaljanost ugovora iz čl. 122. ZN potrebno _da_ budu ispunjene formalne pretpostavke predviđene u stavu 4 i 5 ovog člana, dok se za pravovaljanosT ugovora o doživotnom uzdržavanju ji__ostalim varijantama ne traži posebna forma, 'pšJETone iz čl. 9. Zakona o prometu zemljišta {""zgrada, ukoliko j>u jjredmet ugovora nekretnine. Ujpogledu prava rdužnosti'koje proizlaze iz ove ciruge vrste_ugovora o doživotnom uzdržavanju primjenjivat će^s¥~u granicama čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa pravna pravila obaveznog prava. T e ž i š t e d i f e r e n c i r a n j a između jedne i druge vrste ugovora postavljeno je ng moment kada prema ugovoru treba izvršiti p r i j e n o s v l a s n i š t v a , a ne~~mnmonTen*t~^aktićrie~predaje~ ReJcretnina u posjed.(2) Pri tom treba istaći da je i za ugovore o doživotnom uzdržavanju koji se zaključuju između pretka i potomka u smislu čl. 116. ZN, iako se imovina koja je predmet ugovora odmah predaje u vlasništvo davaocu uzdržavanja, potrebna ista forma kao i za ugovore ' D r Z l a t k o M a j t i n , O ugovoru dosmrtnog uzdržavanja »'Odvjetnik-« 6r. 9/53, str. 1. 8 Isp. dr M i l a n K r e č , O nekim pitanjima u vezi s ugovorom o doživotnom uzdržavanju, iz čl. 122, Zakona o nasljeđivanju, »Zemljišna knjiga« br. 1-3/56, str. 5. 365
Član 122. iz čl. 122. ZN, gdje je predaja imovine davaocu uzdržavanja odgođena do smrti otuđivaoca imovine. Ova je forma za ugovore iz čl. 116. ZN potrebna, međutim, iz razloga što se ti ugovori zaključuju u okviru sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine, a za taj se sporazum prema čl. 112. st. 2 i 3 ZN traže isti formaliteti koji su potrebni za ugovor iz čl. 122. ZN (vidi uz čl. 116. pod tač. 5 i 6). Prema izloženom, pravo na doživotno uzdržavanje može danas proizlaziti : a) iz ugovora zaključenih prema odredbama čl. 122. i si. ZN; b) iz sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine (čl. 111. i si. ZN) u okviru kojeg je predak s potomkom u smislu čl. 116. ZN ugovorio doživotna uzdržavanj e; QQAZ ugovora zaključenih p o s l i j e stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, ali ne na temelju njegovih odredaba, već po pravnim pravilima, bivših, i) iz ugovora zaključenih p r i j e stupanja na.snagu Zakona o nasljeđivanju, prema pravnim pravilima koja su se dotad primjenjivala na takve ugovore. (3) U slučajevima pod a) i b) potrebna je za pravovaljanost ugovora posebna forma, predviđena u čl. 122. st. 4 i 5 ZN, odnosno u čl. 112. st. 2 i 3 ZN. Za ugovore pod c) traži se samo pismeni oblik, ali i to samo ukoliko su* predmeti ugovora nekretnine. Za ugovore pod d) potrebna je forma koja je bila predviđena po propisima koji su važili u vrijeme zaključenja ugovora,, što znači da je bila potrebna pismena forma ako se radilo o nekretninama, a ugovor je bio zaključen nakon isteka tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o prometu zemljišta i zgrada (s obzirom na odredbu čl. 9. u vezi s čl. 73. tog zakona). Ako se pak pravo na ' doživotno uzdržavanje ustanovljuje u obliku naloga uz ugovor o darovanju, uključujući o v a m o i darovanje za slučaj smrti, _onda_Je_za_jakav ugovor potrebna forma TčojaTse~toži za te ugovore. Treba, Tiajz'aUTTmponTenuti da se pravo na~ ttoživotno uzdržavanje može ustanoviti i oporukojn Iran lppat (č\ 91. ZN). 2. Prema samoj zakonskoj kvalifikaciji u g o v o r o d o ž i v o t n o m u z d r ž a v a n j u nije ugovor o nasljeđivanju, makar bi ugovorne stranke u formulaciji ugovora i upotrijebile izraze koji bi upućivali na »ostavljanje imovine u nasljedstvo« odnosno na nasljeđivanje. Određujući na taj način pojam ugovora o doživotnom uzdržavanju, zakonodavac je htio otkloniti sumnju o dopustivosti ovih ugovora, koja je postojala prije donošenja Zakona o nasljeđivanju na pojedinim područjima naše zemlje, naročito u Srbiji.(4) Kad bi se zbog toga što imovina jednog ugovornika tek poslije njegove smrti prelazi u vlasništvo drugog ugovornika ovaj ugovor trebao smatrati ugovorom o nasljeđivanju, onda on ne bi bio dopušten, jer je ugovor o nasljeđivanju po našem nasljednom pravu ništav (čl. 108. ZN).JJ stavu 1 ovog člana je zato istaknuto da se ovdje radi o u g o v o r u o o t u đ e n j u n e p o k r e t n i h s t v a r i u z n a k ' n a d u , tj. o obaveznopravnom ugovoru. 3 Isp. dr S r e ć k o G o l j a r , Enostransko prilagajanje preživitvenih dajatev zavezančevim možnostim, »Pravnik*, br. 1-2/56, str. 34. * »-Objašnjenja-«, str. 142.
366
Član 122. T i p i č a n o b l i k ugovora o doživotnom uzdržavanju prema stavu I postoji u slučaju kada se jedan ugovornik obavezuje da će uzdržavati doživotno drugog ugovornika ili neku treću osobu, dok se drugi ugovornik obavezuje da kao naknadu za to uzdržavanje ustupa prvom ugovorniku s danom svoje smrti svoju nepokretnu imovinu ili dio te imovine koja mu pripada u vrijeme zaključenja ugovora. " "~~°~~ * ™~~~ Doživotno uzdržavanje može imati širi i uži opseg, što ovisi o sporazumu stranaka. Ako u ugovoru nema o tome posebnih odredaba što će vjerojatno biti rijedak slučaj, treba opseg uzdržavanja prosuđivati prema mjesnim shvaćanjimas običajima i prilikama uzimajući pri tom u obzir ne samo imovinsko stanje ugovornika nego i vrijednost imovine koja je obuhvaćena ugovorom. Redovito će se uzdržavanje sastojati iz smještaja (stanovanja), prehrane, davanja odjeće i obuće, ITvorbe!Tnjege i liječenja 'Sa vrijeme bolesti, a uz to će davalac uzdržavanja biti dužan da primaocu ^uzdržavanja poslije njegove smrti dade pHsTojan pogreb. Najčešći je slučaj da primalac uzdržavanja ova davanja i službe dobiva u kućanstvu ^davaoca uzdržavanja ili da primalaOjZjirža^anja^^aJton^šJc^pjgga^sj^tf .imovinu "davaocu uzdržavanja na ekonomsko iskorištavanje (ne u vlasništvo), pnmiUvogTu~ svoje;lalcanslv'o°g'dj~e od njega prima navedena dag .vanja i sIulbeTTTzdržavanje se,~međutim, ne mora uvijek sastojati samo iz smještaja, prehrane i drugih spomenutih davanja i službi, već ono, prema sporazumu stranaka, pored toga ili umjesto tih davanja i službi može obuhvatiti i druga davanja u naravi, kao i davanja u gotovom novcu. Bitno je da su ova dav1mVa~*~TyvTs'Tr5—o~ p r o m - t e u H r j r m n : pTHTe b a_mjL. primaoca uzdFzavanja, Jer u slučaju kada bi "§va~Jbtla ^unaprijed količinski tačno određena, onda se ne bi_.rarTiTo' g HgolroTu*"~o doživotnom uzdržavanju, nego o ugovoru o doživotnoj renti. Sadržaj doživotnog uzdržavanja može inače po svom opsegu i sastavnim dijelovima biti jednak kod ugovora o ikojima je riječ u ovom članu, kao i kod ugovora o doživotnom uzdržavanju Starog tipa, tj. kod onih gdje se imovina, koja je predmet ugovora, odfnah predaje u vlasništvo davaocu uzdržavanja (vidi uz čl. 116. pod tač. 5. i 8). ~" Međutim, osim navedenog tipičnog oblika ugovora o doživotnom uzdržavanju na koji se odnosi stav 1 ovog člana, u zadnjem stavu je predviđena mogućnost da ugovornici ovom ugovoru dadu i drugačiji sadržaj. U tom stavu opisane varijante ugovora navedene su samo kao primjer. Zajednička karakteristika svih tih varijanti ugovora o doživotnom uzdržavanju jest zbrinjavanje ugovornika kao što je to i Jcarakteristika tog ugovora uopće. Ovo zbrinjavanje može biti uzajamno kao~ItčT y slueaj_Jgg±~zajHMrce~~1?ivota i zajednice imanja, ili može postojati samo na jednoj strani kao u slučaju kada se prema ugovoru samčPjecTan ugovornik obvezao daTTe~TuvaTrT~pazitl~đrugog, imanje mu~obTađIvati i poslije njegove smrti ga sahraniti, što predstavlja osobnu činidbu na strani jednog ugovornika. Z a j e d n i c a ž i v o t a znači takav odnos ugovornih stranaka, u kojem svaki.ugoyofnjlg,"irnačelu; šamoštalno~upravFja i gospodari svojom imovinom^ dok_se plodovi i drugi prihodi koriste zajednički, prema potrebama jednogT*37ugo^ugovorniIEaT Z a j e d n i c a _ilnaTja pretpostavlja l 'obaju ugovornika. Ne~postoji, me3uEim7~ovdje ne6a~osira~gfanića između
367
Član 122. jedne i druge varijante. Nema zapreke da se između ugovornika na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne ^ispostavi istovremeno zajednica života, j jmanja ; n kojem će slučaju između njih postojati puna uzajamnost u pravima i dužnostima pri upravljanju, iskorištavanju i uživanju imovine jedne i druge strane. Jedna od razlika između ugovora iz stava 1 i ugovora iz stava 6 jest i u tome, što se u prvom slučaju ugovor odnosi na imovinu koju primalac uzdržavanja ima u času zaključenja ugovora, dok se ugovor iz stava 6 o d n o s i i na b u d u ć u i m o v i n u . Ovim se ugovorom (iz stava 6) obuhvaća imovina koja pripada jednom ili objema ugovornicima, već prema tome da li na strani samo jednog od njih za života nastaje obaveza kao što je to slučaj kod osobnih činidbi u smislu predzadnje rečenice zadnjeg stava ili takva obaveza postoji uzajamno na strani jednog i drugog ugovornika kao kod zajednice života ili zajednice imanja. U prvom slučaju imovina korisnika osobnih činidbi prelazi nakon njegove smrti u vlasništvo ugovornika koji je bio obavezan na osobne činidbe, a u drugom slučaju preživjeli ugovornik dobiva u vlasništvo ugovorom obuhvaćenu imovinu umrlog ugovornika. (5) 3. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je d v o s t r a n o o b a v e z a n (bilateralan, sinalagmatičan) ugovor, jer njegovim zaključenjem nastaju obaveze (dužnosti) na jednoj i drugoj ugovornoj strani. Obaveza davaoca uzdržavanja sastoji se u činidbama (davanja i činjenja) koje su predviđene ugovorom ili određene prirodom stvari, a obaveza drugog ugovornika (koji ne mora biti primalac uzdržavanja) — da na davaoca uzdržavanja s danom svoje smrti prenese vlasništvo stvari koje su predmet ugovora. Ovaj je ugovor ujedno i n a p l a t a n (teretan, onerozan) ugovor, jer svaka ugovorna strana dobiva naknadu za ono što daje ili čini drugoj strani, odnosno trećoj osobi. Davalac uzdržavanja kao naknadu za svoju činidbu (uzdržavanje) dobiva poslije smrti drugog ugovornika u vlasništvo njegove nekretnine i druge stvari koje su obuhvaćene ugovorom, a ovaj ugovornik kao naknadu za ustupljene nekretnine prima za sebe ili osigurava trećoj osobi od prvog ugovornika (davaoca uzdržavanja) potrebna sredstva za život i usluge predviđene ugovorom. Ugovor o doživotnom uzdržavanju sadrži u sebi i neka o b i l j e ž j a a l e a t o r n o s t i iako ga se ne može svrstati u kategoriju aleatornih 6 ugovora (ugovora na sreću) u tehničkom smislu riječi.( ) Aleatornost kod ugovora o doživotnom uzdržavanju postoji utoliko, što se unaprijed ne zna kako će dugo živjeti primalac uzdržavanja, pa je, prema tome, nepoznat konačni ekonomski efekt tog ugovora, naročito na strani davaoca uzdržavanja. Ako je, međutim, davalac uzdržavanja već za života drugog ugovornika primio njegovu imovinu na ekonomsko iskorištavanje, pa je čisti prihod od te imovine toliko visok da premašuje troškove uzdržava5 U članku »Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju«, (»Glasnik«, br. 12/61, str. 9) K o š t a M. M e s a r o v i ć zastupa stanovište da se u slučaju ugovora o zajednici života imovina ugovornika i ne spominje u ugovoru, već preživjeli ugovornik nasljeđuje ranije umrlog pod općim nasljednim uvjetima. Iz razloga navedenih u tekstu, smatramo da za ovo stanovište nema zaKonskog temelja. « Dr Majtin, 1.c.
S68
Član 122. nja, onda se može govoriti samo o tome, hoće li davalac uzdržavanja iz. ovog pravnog""posla.dobiti_više ili manje, ali mu je dobitak već unaprijed csiguran, U ovakvom slučaju aleatornost u pravnom smislu i ne postoji p "iliWpm njj "' "rt kalrvng 7.nara-ja Naprotiv, U slučaju ^uzdržavanja nije od drugog ugovornika za njegovog života_Braoio_iniovi~nu na ekonomsko iskorištavanje, tako da "primaoca uzdržavanja mora u cijelosti uzdržavati Iž svojih vlastitih, sredstava, jnqžg__se govoriti o aleaTornosn u pravom smislu. Ona se ovdje ogleda u tome što se unaprijed ne zna, koliko će iznositi ukupna vrijednost uzdržavanja koje je obavezan davati davalac uzdržavanja, pa je neizvjesno da li će ta vrijednost biti veća ili manja od vrijednosti imovine koja je predmetom ugovora. S pitanjem aleatornosti ugovora o doživotnom uzdržavanju kao i uopće s pitanjem pravne prirode tog ugovora povezano je i pitanje, da li se i u kojem opsegu imovina, koja je obuhvaćena tim ugovorom, može, na zahtjev nužnog nasljednika, zboff povrede nužnog dijela, jretirati kao 'dar (čl. 33. st. 4 i 5 i čl. 39. ZN). Vidi o tome niže pod tač. 11. 4. Iz stilizacije stava 4 ( » . . . mora biti sastavljen ...«) proizlazi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju s t r o g o f o r m a l a n u g o v o r . gvHje predviđena forma jest pretpostavka nastanka i Pravovaljanosti ugovora. Ona je, prema tome, u ovom slučaju određensL_aTd sjaj 1 e m n it tatgjn, a ne samo u svrhu dokazivanja (ad probationem) kao npr. kod 'ugovora o darovanju bez prave predaje stvari. Formalnopravne pretpostavke pravovaljanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju jesu p i s m e n i o b l i k i o v j e r a k o j u m o r a i z v r šiti sudac. O sastojcima pismenog oblika i načinu ovjere vidi uz čl. 112. pod tač. 1. i 5. Ako bi sudac ovjerio samo potpise ugovornika, a ne sam ugovor, ovaj ne bi bio pravovaljan. Ukoliko bi. međutim,-sudarradnje predviđene_u__s.tavn 5; ali hi uJdauzuli ovjere označio da su ovjerefii samo potpisi ugovornika, trebalo bi smatrati i ugovor pravovaljanim, jer je odlučna stvarno izvršena radnja, a ne pogrešnakonstatacija.( 7 ) 5. Ugovor o doživotnom uzdržavanju proizvodi pravni učinak tek od momenta kad je njegova ovjera izvršena za oba ugovornika. Treba nastojati da kod ovjere (potvrđivanja, solenizacije) ugovora budu prisutne obje ugovorne stranke, ali nema zakonske zapreke da se ovjera izvrši najprije za jednu, a naknadno za drugu stranku, naročito, ako to posebne okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju. Kada se, dakle, ovjera ugovora ne vrši istovremeno za obje stranke, ugovor ne postoji sve dotle dok ovjera nije izvršena za jednu i za drugu stranku. Iz ovog proizlazi da ugovornik u pogledu kojeg je ovjera izvršena, može od ugovora odustati dok ugovor ne bude ovjeren i za drugog ugovornika. A k o j e ^ a n o d u g o vornika umre prije nego što ugovor bude ovjeren za oba ugovornika, jlgovor ne mozg_nastati ni onda ako je za umrlu stranku već bio ovjeren (odluka VrrTsuda NliH od 5. VII 1956. br. Gž. 1037/56). ~ 6. U praksi se već pojavilo pitanje, da li ugovor o doživotnom uzdržavanju može biti zaključen p r e k o p u n o m o ć n i k a . Savezni vr7 Dr B r a n k o B a z a l a , Ugovor o doživotnom uzdržavanju, Zemljišna knjiga« br. 4-6/59, str. 94.
24 Zakon o nasljeđivanju s komentarom
369
Član 122. hovni sud u svom rješenju br. Rev. 475/59 od 17. X 1959. zauzeo je, doduše, stanovište da se. pod pojmom ugovornika iz stava 5 ovog člana trc baju podrazumijevati samo stranke koje za sebe zasnivaju pravni odno zbog čega ugovor o doživotnom uzdržavanju, zaključen preko punomoć nika, treba smatrati ništavim. U konkretnom je slučaju, međutim, pun; moćnik bio ovlašten na zastupanje na temelju punomoći koja je bii ovjerena od službenika narodnog odbora općine. Međutim, u našem pr, vu, kao i u drugim suvremenim pravnim sistemima važi pravilo da > pravni poslovi mogu zaključivati i preko punomoćnika, ukoliko izuzetak od tog pravila nije zakonom izričito predviđen. (8) Kako nijednom odredbom Zakona o nasljeđivanju, koja se odnosi na ugovor o doživotnom uzdržavanju niti drugim propisom nije isključena mogućnost zaključivanja tog ugovora preko punomoćnika, to nema zakonskog temelja da se u ovoii slučaju odstupi od spomenutog općeg pravila. Radi se samo o tome cl ugovor o punovlašću (punomoćstvu), kojim netko ovlašćuje drugu osob da u njegovo ime zaključi ugovor o doživotnom uzdržavanju, treba da bude zaključen uz formalitete predviđene u stavu 4 i 5 ovog člana. Na taj će se način postići svrha forme koja je predviđena za ugovor o kojem se radi u ovom članu, a punomoć izdana uz odgovarajuće formalitete moći će se smatrati »punovažnom zamjenom prisustva ugovornika pri sklapanju ugovora«, kako je to, uostalom, istaknuto u obrazloženju cit. presude. 7. Ako sudac prilikom ovjere ugovora ustanovi da ugovor sadrži nedostatke ?hpg- kojih bi se mogao pobijati ili da su u ugovor unijete '; nejasne ili dvosmislene odredbe koje bi mogle dati povod parnicama, upozorit će na ovo ugovornike i dati im potrebne upute. Ako oni usprkos upozorenju i primljenim uputama ostanu kod predloženog teksta, sudac mora ugovor ovjeriti, ali će u zapisniku o ovjeri konstatirati dana upozorenja i činjenicu da su stranke ostale kod svog zahtjeva da se ugovor ovjeri u neizmijenjenom tekstu.( 9 ) Ako, međutim, ugovor sadrži odredbe koje su u suprotnosti s prinudnim propisima, naročito s onima o upravljanju i raspolaganju društvenom imovinom, ili koje su protivne javnom moralu (čl. 3. st. 3 ZPP). sudac mora uskratiti ovjeravanje ukoliko stranke od tih odredaba ne odustanu ili ih ne usklade s postojećim propisima. Na zahtjev stranaka treba sud o uskrati donijeti formalno rješenje, protiv kojeg se može ulagati žalba prema pravilima vanparničnog postupka. 8. Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu čl. 122. ZN m o r a j u b i t i n e k r e t n i n e . One pokretne stvari koje služe za upotrebu i iskorištavanje nekretnina na koje se odnosi ugovor (tzv. mrtvi i ž i v i i n v e n t a r ; fundus instructus; invecta et illata) smatraju se njime obuhvaćene iako to nije u ugovoru posebno navedeno. Ovamo se ubrajaju sve one pokretne stvari koje su potrebne za uredno nastavljanje gospodarstva na onim nekretninama koje su ugovorom obuhvaćene. Zato se, prema okolnostima konkretnog slučaja, pod pokretnim stvarima koje služe za upotrebu i iskorištavanje nepokretnih stvari smatraju ne samo 8
S l o b o d a n P e r o v i ć , Formalni moćnika, »Anali«- br. 2—3/61, str. 229. 9 Z u g 1 i a, op. cit., str. 208.
370
ugovori
zaključeni preko puno-
I
Član 122. gospodarske sprave, alat i stoka (koje su stvari u stavu 2 navedene samo radi primjera) nego i sjemenje, stočna hrana, potrebna količina drva i si. Odredba stava 2 ne predstavlja, međutim, ius cogens (ius strictum), pa se ugovornici mogu sporazumjeti da predmetom ugovora budu samo nekretnine, a ne i poljoprivredni inventar, što može doći do izražaja naročito onda kada se ugovor odnosi samo na pojedina zemljišta, a ne na imanje u cjelini. Ako ugovornici žele ugovorom obuhvatiti i one pokretne stvari, koje se ne mogu svrstati pod pojam mrtvog ili živog inventara, onda treba da te stvari u ugovoru navedu. Ne budu li u ugovoru izričito navedene, davaocu uzdržavanja neće poslije smrti drugog ugovornika pripasti nr u onom slučaju kada je kao predmet ugovora označena općenito cijela imovina drugog ugovornika. (10) Osim nekretnina i pokretnih t j e l e s n i h stvari predmetom ugovora o doživotnom uzdržavanju mogu biti i p r e n o s i v a i m o v i n ska p r a v a kao što je autorsko pravo, pravo patenta i si. Važno je da ugovorom budu izričito obuhvaćena. ( n ) Predmetom ugovora mogu biti ne samo s v e n e k r e t n i n e otuđivaoca imovine nego i o d r e đ e n i d i o njegovih nekretnina. Pod određenim dijelom nekretnina treba podrazumijevati kako njihov i d e a l n i dio, tako i pojedine i n d i v i d u a l n e ( f i z i č k e ) d i j e l o v e kao što su pojedina zemljišta, zgrade, stanovi (etažno vlasništvo) i si. U svakom se slučaju može raditi samo o onim nepokretnim stvarima koje otuđivaocu (redovno primaocu uzdržavanja) pripadaju u vrijeme zaključenja ugovora, u koliko se ne radi o ugovoru iz stava 6 ovog člana. To isto vrijedi i za pokretne stvari na koje se odnosi stav 3 ovog člana. Međutim, u pogledu pokretnih stvari koje služe za upotrebu i iskorištavanje nekretnina (stav 2) ne bi trebalo uzeti —• ukoliko ugovorom nije nešto drugo predviđeno — da važi odredba stava 1, prema kojoj se ugovor odnosi samo na one nepokretne stvari koje otuđivaocu pripadaju u vrijeme zaključenja ugovora. Za pokretne stvari iz stava 2 ekonomski razlozi zahtijevaju drugačije rješenje. Ovdje je, naime, bitno da davalac uzdržavanja u momentu smrti otuđivaoca imovine primi živi i mrtvi inventar u stanju koje će mu omogućiti daljnju nesmetanu upotrebu i iskorištavanje nekretnina na koje se odnosi ugovor. Kako je moguće da pojedine stvari tog inventara u toku vremena, ali još za života otuđivaoca, postanu neupotrebljive i zamijenjene novima, ili da inventar bude popunjen novim stvarima ili povećan prirodnim putem kao kod stoke i si. to bi bilo opravdano zaključiti da davaocu uzdržavanja, u pomanjkanju posebne odredbe stranaka, pripadaju one stvari mrtvog i živog inventara iz kojih se taj inventar sastoji u momentu smrti otuđi vaoca imovine. Na ovakav zaključak upućuje i svojstvo mrtvog i živog inventara kao pertinencije nekretnina na koje se odnosi ugovor.( i s ) 10
Dr B o g d a n L o z a Posebni dio obligacionog prava, Sarajevo, 1961, str. 274. " K o š t a M. M e s a r o v i ć , cit. članak, str. 10. 12 Dr B e h a u d i n S a l i h a g i ć , u članku citiranom u noti 2 uz čl. 112. ZN. 371
Član 122.
Kako je predaja (prijenos vlasništva) svih stvari koje su predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju odgođena do smrti otuđivaoca, to se ovdje radi o pravnom poslu, kod kojeg je pravo jednog ugovornika (davaoca uzdržavanja) ograničeno o d g o d n i m r o k o m (dies, terminus a quo). 9. Ugovorne stranke iz ugovora o doživotnom uzdržavanju jesu davalac uzdržavanja i osoba koja s danom svoje smrti na davaoca uzdržavanja prenosi vlasništvo svojih nekretnina kao naknadu za uzdržavanje. Otuđivalac nekretnina je redovno i primalac uzdržavanja. Međutim, doživotno uzdržavanje može se ugovoriti ne samo u korist otuđivaoca imovine nego i u korist treće osobe. U tom slučaju ugovor o doživotnom uzdržavanju djeluje kao u g o v o r u k o r i s t t r e ć e g ( p a c t u m in l a v o r e m t e r t i i ) . Ugovorom u korist treće osobe obavezuje se jedan ugovornik ( p r o m i t e n t ) drugom ugovorniku ( p r o m i s a r u , stipulantu) da će činidbu predviđenu ugovorom (davanje stvari, isplate novčanog iznosa, činjenje i druge prestacije) izvršiti trećoj osobi (korisn i k u ) . Treća osoba (korisnik) ni na koji način ne sudjeluje u zaključenju ugovora. Međutim, pravni položaj trećeg prema promitentu može biti ili takav da je promitent obavezan, doduše, njemu izvršiti činidbu, ali njeno ispunjenje može zahtijevati samo promisar, ili takav da je treći ovlašten tražiti ispunjenje činidbe neposredno od promitenta. U prvom se slučaju radi o tzv. n e p o t p u n o m (nepravom) ugovoru u korist trećeg (Vertrag auf Leistung an Dritte), dok u drugom slučaju postoji p o t p u n i (pravi) ugovor u korist trećeg (Vertag zugunsten Dritter).(13) Od predratnih građanskih zakonika koji su važili na području Jugoslavije samo u nekima od njih ima odredaba o ugovoru u korist trećeg. Odredbe u tom ugovoru sadržane su u bivšem Općem grad. zakoniku i crnogorskom Opštem imovinskom zakoniku, dok ih u Srpskom građanskom zakoniku nema. Glavni oslonac za shvaćanje o dopustivosti ugovora u korist trećeg na području OGZ-a prije treće novele bio je § 1019. Pitanje dopustivosti ovog ugovora bilo je, međutim, sporno sve do donošenja treće novele kojom je ovo pitanje bilo definitivno riješeno, barem za područje na kojem se primjenjivao novelirani OGZ. Prema noveliranom §-u 881. OGZ mogu se ugovorne stranke sporazumjeti da dužnik (promitent) treba činidbu izvršiti trećoj osobi. U tom je slučaju vjerovnik (promisar) ovlašten tražiti da dužnik činidbu izvrši trećoj osobi. Da li i u kojem trenutku i treća osoba stječe pravo da neposredno od promitenta traži ispunjenje, zavisi od utanačenja stranaka, te svrhe i prirode ugovora. U sumnji se uzima da treći stječe samostalno pravo ako činidba pretežno ide njemu u korist. Ako pak treći odbije ono što mu je namijenjeno, smatra se da pravo nije ni stekao (§ 882. st. 1 nov. OGZ). Na sličan je način pitanje ugovora u korist trećeg riješeno i u čl. 516. i 517. OIZ, samo što se ovdje dopušta da promisar može odustati od svoje namjene ili tražiti da.se činidba njemu izvrši, sve dok treći nije prihvatio dužnikovo obeća13
Dr Ž e l i m i r S m a l c e l j , Ugovori u korist trećega, Zagreb, 1944, str. 9; G s c h n i t z e r u Klangovu Komentaru, sv. U/2, str. 222. 14 Na u glavnom jednak način kao u noveliranom OGZ-u, reguliran ie
Član 122. Iz odredbe stava 1 ovog člana, kao i iz odredbe čl. 116. st. 1 ZN proizlazi da naše pozitivno pravo priznaje mogućnost zaključivanja ugovora u korist trećeg. Kako, međutim, Zakon o nasljeđivanju nema bližih odredaba o reguliranju pravnog odnosa koji nastaje ugovaranjem doživotnog uzdržavanja u korist trećeg, to treba na taj pravni odnos, pored propisa o ugovoru o doživotnom uzdržavanju kao nominativom kontraktu, u okviru čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa, primjenjivati i pravna pravila građanskog prava koja se odnose na ugovor u korist trećeg. S obzirom na okolnost da je ovaj pravni institut na pojedinim pravnim područjima predratne Jugoslavije bio reguliran različitim propisima, potrebno je danas na nj primjenjivati ona pravna pravila našeg građanskog prava, koja su najbliža našem pravnom poretku i potrebama suvremenog pravnog prometa. Danas se općenito uzima da su to pravila noveliranog OGZ-a, (15) što posebno vrijedi za slučaj kada se radi o tako spornim pitanjima kao što su ona u vezi s institutom ugovora u korist trećeg. Ako se uzme u obzir da doživotno uzdržavanje u korist treće osobe predstavlja činidbu koja je od isključive koristi toj trećoj osobi, onda je nesumnjivo da se ovdje radi o potpunom (pravom) ugovoru u korist trećeg. Treći, prema tome, iz ovog ugovora stječe prema promitentu samostalni zahtjev na izvršenje činidbe. Iz prirode i svrhe ugovora proizlazi da njegovo pravo nastaje odmah u momentu zaključenja ugovora, ukoliko ugovorne stranke nisu drugačije odredile. Od momenta, kada je treći stekao pravo na doživotno uzdržavanje, prestaje za ugovorne stranke mogućnost raskidanja ili izmjene ugovora bez njegovog pristanka. Treća osoba može, razumije se, odbiti prihvaćanje namijenjene koristi (doživotnog uzdržavanja). Prema navedenim pravnim pravilima u tom se slučaju smatra da treća osoba nije ni stekla nikakvo pravo. Njeno odbijanje prava iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, stipuliranog u njenu korist, ima, međutim, u ovom slučaju još jednu posljedicu: prestanak, utrnuće ugovora. Promisar kao otuđivalac imovine nema, naime, pravo u slučaju neprihvaćanja namjene od strane korisnika tražiti od promitenta da ugovorenu činidbu (doživotno uzdržavanje) izvrši njemu (promisaru) niti mu pripada pravo da jednostrano odredi drugog korisnika doživotnog uzdržavanja, jer se tu radi o činidbi koja je vezana uz ličnost korisnika i zavisna o njegovim osobnim i promjenljivim potrebama.( 16 ) Drugačija je, međutim, situacija ako je doživotno uzdržavanje ugovoreno i t a l i j a n s k o m (art. 1411—1413 Codice civile) zakonodavstvu. Po njemačkom i talijanskom zakoniku treći, u pravilu, stječe samostalni zahtjev već zaključenjem ugovora, dok se po švicarskom zakoniku za to pretpostavlja prihvat (izjava dužniku) trećeg. Švicarski autori i judikatura priznaju, međutim, trećem neposredni zahtjev i bez njegovog sudjelovanja, dakle i bez prihvata (S m a 1 c e 1 j, op. cit., str. 160). Prema č e h o s l o v a č k o m građanskom zakoniku iz 1950. godine ispunjenje obaveze iz ugovora u korist treće osobe može tražiti, ukoliko nije ugovoreno drugačije, ne samo druga strana nego i treća osoba (§ 248). M ađarski građanski zakonik iz 1959. u svom §-u 233. određuje da trećoj osobi pripada neposredan zahtjev samo u slučaju kad su to ugovorne strane izričito ugovorile. 15
V u k o vi ć, op. cit., k n j . I, str. 158; S a l i h a g i ć , cit. članak, str. 394. i« S a 1 i h a g i ć, cit. članak, str. 395.
373
Član 122.
za promisara i treću osobu zajedno (U pravilu će to biti promisarov bračni drug). Ako u ovakvom slučaju treća osoba odbije da primi pravo na doživotno uzdržavanje, ugovor prestaje važiti samo u dijelu u kojem je stipulirano doživotno uzdržavanje u korist treće osobe, ukoliko ugovorom za takav slučaj nije nešto drugo predviđeno. O mogućnosti raskidanja ili modifikacije ugovora o doživotnom uzdržavanju u korist trećeg vidi uz čl. 125. pod tač. 9. i uz čl. 126. pod tač. 8. 10. Iz posljednje rečenice stava 1 proizlazilo bi da se predaja imovine na koju se odnosi ugovor o doživotnom uzdržavanju u svakom slučaju odgađa do smrti primaoca uzdržavanja. Primalac uzdržavanja ne mora, međutim, u svakom slučaju biti identična osoba s otuđivaocem imovine, tj. sa sukontrahentom davaoca uzdržavanja, što se kod formulacije odredbe o roku predaje nije uzelo u obzir. Kako, prema tome, primalac uzdržavanja može biti i treća osoba koja ni na koji način ne sudjeluje kod zaključenja ugovora (vidi naprijed pod tač. 9), a sukontrahent• davaoca uzdržavanja prenosi na ovoga vlasništvo svoje imovine s danom s v o j e smrti, to smrt treće osobe kao primaoca uzdržavanja ima kao posljedicu samo prestanak dužnosti davaoca uzdržavanja, ali ne utječe na moment predaje imovine davaocu uzdržavanja, bez obzira na to da li je treća osoba umrla prije otuđivaoca imovine ili ga je preživjela. Iz ovog proizlazi da će smrt primaoca uzdržavanja samo u onom slučaju predstavljati vremenski moment, kada se treba izvršiti prijenos imovine na davaoca uzdržavanja ako je otuđivalac imovine (sukontrahent davaoca uzdržavanja) ujedno i primalac uzdržavanja- Ako je pak primalac uzdržavanja treća osoba, onda je za prijenos imovine na davaoca uzdržavanja odlučan čas smrti sukontrahenta, a ne primaoca uzdržavanja. 11. U vezi s pravnom prirodom ugovora o doživotnom uzdržavanju (vidi naprijed pod tač. 3) postavlja se pitanje, da li i uz koje pretpostavke nužni nasljednici, ako smatraju da im je tim ugovorom povrijeđen nužni dio, mogu poslije smrti otuđivaoca imovine tražiti da se imovina koja je predmet ugovora u cijelosti ili djelimično tretira kao dar (čl. 33. st. 4 i 5 i čl. 39. ZN). Prema zakonskoj kvalifikaciji iz stava 1 ovaj ugovor predstavlja o t u đ e n j e i m o v i n e uz n a k n a d u . Kod određivanja ove zakonske kvalifikacije, očigledno se imalo u vidu da je kod ugovora o doživotnom uzdržavanju svaka ugovorna strana obavezna na izvršenje određenih činidbi: jedna strana na davanja i radnje iz kojih se sastoji uzdržavanje, a druga na ustupanje vlasništva imovine s danom svoje smrti. Kako, prema tome, niti davalac uzdržavanja ne daje uzdržavanje besplatno niti otuđivalac imovine njemu ne ostavlja svoju imovinu kao dar, to se prema ovom interpretativnom pravilu ugovor o doživotnom uzdržavanju treba smatrati naplatnim (teretnim^ ugovorom. Iz ovog bi proizlazilo da se imovina koja je predmet tog ugovora ne uzima u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se davaocu uzdržavanja, ukoliko je on ujedno i zakonski nasljednik, ne uračunava u njegov nasljedni dio.(17) "»Objašnjenja«, str. 37; M i h a j l o M i t i ć , Nekoliko napomena u vezi sa Zakonom o nasljeđivanju, Pravni život, br. 3/56, str. 10; đr Mino M o n i ć, Pobijanje ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog povrede nužnog dijela, Pravni život, br. 1—2/58, str. 46.
374
Iako se, međutim, ugovor o doživotnom uzdržavanju po samom zakonu smatra naplatnim ugovorom, ne smije se isključiti mogućnost da se u konkretnom slučaju, s obzirom na posebne okolnosti, utvrdi mješovit karakter ugovora. Ne misli se ovdje, prema tome, na slučaj simuliranog pravnog posla, tj. na slučaj kada je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen samo prividno, da bi se njime prikrilo darovanje (disimulirani pravni posao), jer je i'zvan sumnje da će se u tom slučaju pravni odnos prosuđivati prema prikrivenom (disimuliranom) pravnom poslu, a ne prema onom što su ga stranke prividno zaključile (§ 916. OGZ; čl. 113. OIZ). Ne uzimajući, međutim, u obzir takav simulirani pravni posao, nego slučaj kada su stranke stvarno a ne sanio prividno zaključile ugovor o doživotnom uzdržavanju, taj ugovor može predstavljati djelomično naplatni JjijeloniKJn£_jlajayi^ velik nerazmjer jzmeđu činidbe otuđivaoca imovine J__protučinidSe~ davaociTiržHržavanja. ~b takvom se mješovitom karakteru ugovora o doživotnom uzdržavanju može govoriti npr. onda kada je već pri zaključenju ugovora očigledno da vrijednost imovine, koja je predmet ugovora, daleko premašuje vrijednost uzdržavanja ili kada je ta imovina vec za života otuđivaoca predana davaocu uzdržavanja na ekonomsko iskorištavanje, a prihodi te imovine prelaze ukupni iznos troškova uzdržavanja. Ne smije se ipak kod toga postupati i'ormalistički, pa prosuđivanje pravne prirode ovog ugovora svesti isključivo na računsku operaciju u kojoj bi se jednim kriterijem smatrala razlika između vrijednosti svih troškova uzdržavanja i vrijednosti primljene imovine zajedno s prihodima koje je od nje imao davalac uzdržavanja.(18) Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju treba, naime, uzeti u obzir, da obaveza davaoca uzdržavanja predstavlja jednu trajnu činidbu, u okviru koje uzdržavanje iziskuje od davaoca uzdržavanja posebnu brigu i pažnju, smanjenu udobnost, lične usluge i slične dužnosti koje nemaju prometnu vrijednost, ali koje, u pravilu, znače velik teret za onoga koji se na njih obavezao.(19) Međutim, ako se i u slučaju, kada se svi ti momenti, kao" i moment aleatornosti uzmu u obzir, pokazuje takav ' nerazmjer između vrijednosti onoga sto -davalac uzdržavanja^da.jej._onoga^ '.što prima, da ugovor o doživotnom uzdržavanju po prirodnom toku, stvari predstavlja sigurnu i nerazmjernu korist za davaoca ^ se mora zaključiti da taj nerazmjerni višak vrijednosti što__ga daje otuđivalac imovine nije dan u svrhu__ostvarenja fjoživotnng u b r z a vanja, nego kao dar kojim se može povrijediti nužni dio.(20) 12. Kad postoje pretpostavke da se ugovor o doživotnom uzdržavanju djelomično treba smatrati ugovorom o darovanju (vidi naprijed pod tač. 11), onda će se imovina koja je predmet ugovora, u povodu zahtjeva nužnog nasljednika da mu se odredi nužni dio, u opsegu besplatnosti dodati čistoj vrijednosti ostavine da bi se dobila Tiuznog dijela (cl. na. sr. 'i i 18 F i l i p C o s i ć , Pobijanja ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog povrede nužnog dijela, Pravni život, br. 8—9/57, str. 18. 19 Višnjić M a r i j a n , O ugovoru o doživotnom uzdržavanju u okviru pravnih pravila OGZ-a i Zakona o nasljeđivanju, Odvjetnik, br. 4/58 i 6—7/58, str. 85 i 122. 20 B a z a 1 a, cit. članak, str. 89.
375
Član 122. Da li će doći do dužnosti davaoca uzdržavanja da vrati u ostavinu stvari koje je stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju (koji se u ovom slučaju u određenom dijelu smatra darovnim ugovorom) zavisi o tome, da li u ostavini ima ili nema druge imovine iz koje bi se mogao podmiriti nužni dio. Ako takve imovine ima u dovoljnoj vrijednosti (čl. 40. ZN), onda davalac uzdržavanja definitivno zadržava primljenu imovinu, koja je u tom slučaju, u opsegu besplatnosti ugovora, pri utvrđivanju vrijednosti ostavine poslužila samo kao baza za izračunavanje nužnog dijela (čl. 33. st. 4 ZN). Ako u ostavini nema imovine iz koje bi se mogao podmiriti nužni dio ili *]e~ nema dovoljn^^jjnda_će-jiav.alac_.uzdržavania Biti dužan ud piiitrijeneTmovine, u Vt'aUli onoliku koliko ig^poireBnb"za podmiren^g-nužnog dijela. Budući da se prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju iz čl. 122. ZN predaja imovine odgađa do smrti primaoca uzdržavanja (otuđivaoca imovine — vidi naprijed pod tač. 10), to se u slučaju kada se taj ugovor djelomično smatra darovnim ugovorom treba uzeti da je i dar učinjen danom smrti primaoca uzdržavanja (otuđivaoca imovine), a ne danom zaključenja ugovora, što znaci da se taj ugovor u opsegu besplatnosti mora smatrati ugovorom o darovanju za slučaj smrti (vidi uz čl. 86. pod tač. 3). llz ovog proizlazi da se i u slučaju kada je davalac uzdržavanja osoba koja nije zakonski nasljednik primaoca uzdržavanja (otuđivaoca imovine) treba uzeti da je primalac uzdržavanja (otuđivalac imovine) idnu, koja se tfefira kao ctar, "cts njoj godini svog života, bez obzira na okolnost, kada ]e ugovor "zaključen / Tcl. M. St. 5 Z i ^ J . l 2 ^ "" " " 13. Ugovor o doživotnom uzdržavanju nema nasljednopravno djelovanje. Imovina koja je predmet ugovora ne u l a z i , doduše, u ostavi n u otuđivaoca imovine, ali to nije nasljednopravni efekt tog ugovora, nego posljedica okolnosti da se ovdje radi o ugovoru obaveznopravnog karaktera, koji je postao perfektan već za života obaju ugovornika, samo što je predaja imovine obuhvaćene ugovorom, davaocu uzdržavanja u vlasništvo odgođena do smrti otuđivaoca imovine. Zbog toga se davalac uzdržavanja ne pojavljuje kao učesnik ostavinskog postupka. Ako mu imovina, koja je predmet ugovora, nije već za života otuđivaoca predana na ekonomsko iskorištavanje, on ima prema njegovim nasljednicima položaj ostaviočevih vjerovnika, pa može od nasljednika zahtijevati predaju imovine na koju se odnosi ugovor. Ni za z e m l j i š n o k n j i ž n i p r i j e n o s vlasništva nekretnina, koje su predmet ugovora, nije davaocu uzdržavanja potrebno rješenje ostavinskog suda. Taj će prijenos davalac uzdržavanja zatražiti od zemljišnoknjižnog odjela suda prijedlogom, kojem treba priložiti ispravu o ugovoru o doživotnom uzdržavanju i izvod iz matične knjige umrlih za otuđivaoca imovine. O upisu prava davaoca uzdržavanja u zemljišnoj i drugoj javnoj knjizi vidi uz čl. 123. ZN. 21 Drugačije B a z a 1 a (cit. članak, str. 90) koji smatra da se u slučaju kada davalac uzdržavanja nije zakonski nasljednik primaoca uzdržavanja, imovina iz ugovora o doživotnom uzdržavanju može samo onda uzimati u obzir pri određivanju nužnog dijela ako je taj ugovor z a k l j u č e n u posljednjoj godini života primaoca uzdržavanja.
376
Član 122. Sudska
praksa
sMAiif^jff da se i po1. I. Propis člana 122. Zakona o nnđ.iiinnMi slije stupanja na snagu ovog zakona može zaključiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, kojim se jedan ugovornik obavezuje da uzdržava doživotno drugog ugovornika ili neku treću osobu, a u kome drugi ugovornik izjavljuje da mu još za sivoga života ustuva u vlasništvo svu svoju imovinu ilj iedan Jgžg. Ukoliko ispunjava druge uvjete za valjanost ugovaraj ukoliko je sastavljen u oouicu kon je~ Titoftisan posebnim zakonorg (član 9 Zakona o p r o Inelu zemljišta i zgrada), ovakav ugovor među strankama važi iako nije ^ovjeren od suca u smislu člana 122. stav 4 i š Zakona o nasljeđivanju. U granicama koje određuje Zakon o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, u pogledu prava i dužnosti koje nastaju iz ovakvih ugovora o doživotnom, uzdržavanju, mogu se primjenjivati pravna pravila sadržana u zakonima i drugim pravnim propisima koji su bili na snazi na dan 6. travnja 1941. godine (član 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa). U. U pogledu ugovora ove vrste primjenjuje se načelo općeg imovinskog prava da ugovor ima učinak i da se obaveze koje se na ugovoru osnivaju izvršuju onako kako to odgovara suglasnoj volji stranaka izraženoj u ugovoru Na odnose i sporove koji nastanu iz ovakvih ugovora mogu se analogijom primjenjivati i odredbe Zakona o nasljeđivanju u niže navedenim pravnim slučajevima: 1) Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju ugovornici žive zajedno, po se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, onda po analognoj primjeni stava 2 člana 125. Zakona o nasljeđivanju svaka stranka može tražiti da sud raskine ugovor. Po analognoj primjeni stava 3 člana 125. Zakona o nasljeđivanju svaka stranka može tražiti raskid ugovora i u slučaju kad druga stranka ne izvršuje svoje obaveze. 2) Ako su se poslije zaključenja ugovora prilike toliko promijenile da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano, sud će, primjenjujući analogijom čkn 126. Zakona o nasljeđivanju, na zahtjev jedne ili druge strane njihove odnose iznova urediti ili ih raskinuti, vodeći računa o svim okolnostima. Također analognom primjenom člana 126. Zakona o nasljeđivanju sud može pravo primaoca uzdržavanja preinačiti u doživotnu novčanu rentu, ako to odgovara i jednoj i drugoj strani. 3) Ako je osoba koja se ugovorom obavezala da daje uzdržavanje umrla prije osobe koja po tom ugovoru ima pravo na doživotno uzdržavanje, onda se u pogledu prava bračnog druga i potomaka umrlog, koji ga nasljeđuju, mogu analogijom primijeniti odredbe člana 127. Zakona o nasljeđivanju
I I
.I
(Načelno mišljenje Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda hroj S/57 od U. I 1957, Zb. 11/1—1957, str. 19). 2. Ugovor o doživotnom uzdržavanju, ako je sklopljen za slučaj smrti, prosuđuje se po Zakonu o nasljeđivanju premda je sklopljen prije stupanja na snagu tog zakona. U tom je slučaju, međutim, valjana i dovoljna /orma propisana pravnim pravilima prije donošenja Zakona o nasljeđivanju (Rješenje Okružnog suda Bjelovar GŽ 1313/55 od 15. X 1955). 3. Za valjani oblik ugovora o doživotnom uzdržavanju iz člana 122. ZJV kao isprave za zemljišnoknjižni upis nije dovoljno da je ovjeren potpis primaoca uzdržavanja kao zemljišnoknjižnog vlasnika, nego je potrebno da je ugovor ovjeren od suca s klauzulom o tome da je kontrahentima pročitan i da su oni upozoreni na posljedice ugovora (Rješenje Okružnog suda Zagreb GZ 16/56 od 22. III 1956, Odvjetnik br. 1-2/56, str. 19). 4. Ugovor o doživotnom uzdržavanju po svojoj je naravi i svrsi takav, da se njegovo izvršenje ne konzumira jednim aktom izvršenja, već je njegovo izvršenje trajnog karaktera, tako da se konzumira sukcesivnim aktima koji se ponavljaju u vremenskom razdoblju predviđenom samim ugovorom. Osnovni cilj ovog ugovora jest da služi zadovoljenju životnih potreba korisnika (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske od 23. VIII 1956, GZ 834/56, Ma zakonitost br. 10156, str. 428).
377
Član 122. 5. Isprava nazvana oporukom kojom je predviđeno da tuženi nakon smrti tužioca mogu sve nekretnine tužiočeve prenijeti na sebe, a tuženi primaju obavezu uzdržavati tužioca i ženu mu do smrti, sadrži ugovor o doživotnom uzdržavanju (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 103/56 od 28. VII 1956, Jug. adv. br. 5-6/56, str. 63). 6. Dužnost plaćanja poreza na promet nekretnina na ugovor o doživotnom uzdržavanju nastaje tek smrću uzdržavane osobe (Presuda Vrhovnog suda AP Vojvodine U 2320/56 od 17. I 1957, Zb II/1-1957, br. 176). 7. Jedan između ciljeva ugovora o doživotnom uzdržavanju jest da se • osigura potrebno uzdržavanje (Vrhovni sud AP Vojvodine GŽ 244/56 Glasnik br. 8/56, str. 38). 8. Imovina koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju i koja na temelju tog ugovora poslije smrti vlasnika prelazi u vlasništvo davaoca uzdržavanja, ne predstavlja ostavinu umrlog ranijeg vlasnika. V postupku raspravljanja ostavine učinjena je jednostrana izjava davaoca uzdržavanja da iz ostavine ne traži ništa i da priznaje drugoj osobi pravo nasljedstva nema učinka u pogledu njegovih prava koja se zasnivaju na ugovoru o doživotnom uzdržavanju (Presuda Saveznog vrhovnog suda Gz 26/57 od 12. IV 13,57, Zb. II/1-I957, br. 60). C&.pl_posliie stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju može se u ugovoru o doživotnom uzdrZavan]u~praVOval]ano ugovonti_jdji^Jpxuualac-Ju£dxzaEaTS![: . mora odmah na davaoca uzdržavanja vrenijeti 'svu ili dio svoje imovine (Vrhovni sud NR Bosne i Hercegovine Gž 295/57 od 11. I3TT957,lPr~avnTIivot'" br. 3—4/58, str. 50). 10. Kad je prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, po međusobnom sporazumu, ostavilac kao jedna strana sastavio pismeno u kome izjavljuje volju da svoju imovinu ostavlja u nasljedstvo drugoj strani, no tako da druga strana njega uzdržava i pazi, o njemu vodi brigu i obraduje mu imanje, pa druga strana ove obaveze usmeno prihvati i izvršuje, onda to pismeno, iako od druge strane nije potpisano, važi kao ugovor o doživotnom uzdržavanju, a ne kao testament (Presuda Vrhovnog suda NR Crne Gore Gž 100/58 od 19. I 1959, ZB IV/1-1959, br. 22). 11. Ništav je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen preko punomoćnika ako punomoć nije izdana pod uvjetima forme iz člana 122. ZN (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 475/59 od 17. X 1959 ZB IV/3-1959, br. 393). 12. Ako je jedna stranka nepismena, za valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju, prema kojem se imovina koja je predmet ugovora već za života primaoca uzdržavanja prenosi u vlasništvo davaoca uzdržavanja, potrebno je da bude sudski ovjeren ili da nepismena stranka na pismeno o ugovoru umjesto potpisa stavi svoj ručni znak u prisustvu dvaju svjedoka od kojih će jedan na ugovoru potpisati ime nepismene stranke — § 886. nov. OGZ, § 541. i 542. SGZ, SI. 499. OIZ (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 1350/1959 od 22. III 1960, Zb V/l-1960, br. 16). 13. Imovina koju jedan bračni drug stekne u suoje ime zaključenim ugovorom o doživotnom uzdržavanju ulazi u račun pri utvrđivanju zajedničke imovine u smislu člana 10. Osnovnog zakona o braku, ali prilikom izračunavanja dijela drugog bračnog druga treba imati u vidu osobit karafcter ugovora o doživotnom, uzdržavanju (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 209160 od 14. V 1960, Zb V/2-1960, br. 148). 14. Ako vlasništvo nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju prelazi na davaoca uzdržavanja s danom smrti predavaoca imouinž, predana imovina ne spada u ostavinu predavaoca. Jdi ukoliko se u takvom ^j£nJ2L_rnM_ri darovanin. odlučuje se prema sfanm uzajamnih đauania ugovornih, stranaka u vrijeme smrti predavgoca imovine o vraćanju dam Sadi određivanja nUžnog dijela, .va se vositrpa po ctanu ni. žnv' (fl/fe^gn^eSaveznog vrhovnog s~ua~a~~R~ev. 395/60 od 15. X 1960,' PoročiloiŠ'60/2, br. 32). 15. U dokumentu ovjere ugovora ili u drugoj ispravi koja čini sastavni dio ugovora sud mora pismeno potvrditi činjenicM da je prilikom ovjere sudac ugovor pročitao strankama i upozorio ih na posljedice ugovora; u
378
Član 122 — 123. protivnom ugovor nema pravne važnosti (Savezni vrhovni sud Rev. 978/60, Zakon o nasljeđivanju, II dopunjeno izdanje »Službenog lista FNRJ« iz 1961, str. 46). 16. Okolnost da je ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren u smislu (lana 122. stav 4 i 5 ZN ne isključuje mogućnost da jedan ugovornik u vrijeme zaključenja ugovora nije bio sposoban za razumno i normalno rasuđivanje uslijed poremećaja duševnih moći, iako to stanje nema karakter trajnog duševnog oboljenja (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 1565/60 od 15. XI 1960, Zb V/3-1960, br. 322). 17. Nema pravnu snagu odredba u ugovoru o doživotnom uzdržavanju o tome, da davaocu uzdržavanja pripadne dio imovine primaoca uzdržavanja u slučaju ako se takav ugovor raskine krivnjom primaoca uzdržavanja (Presuda Vrhovnog suda NR Srbije Gž 1758/61 od 23. I 1962, Zb VII/1-1962, br. 10). 18. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je ugovor s naknadom, ali ima karakter i ugovora na sreću, jer, po pravilu, ono što davalac uzdržavanja prima, tim je ugovorom mnogo određenije od onoga što će on na osnovu tog ugovora sve dati primaocu uzdržavanja. Ugovor o doživotnom uzdržavanju može sadržavati i elemente ugovora o darovanju._pa li je ugovor O doživotnom iiydr¥tiiinn.jii. n. stvari mjeSrmH ugovor,...treba prosuđivati prema tome da U ono što davalac uzdržavanja 'dobiva u vlasništvo tim ugovorom poslije smrti primaoca uzdržavanja stopi iTražmjeru s onim što ?'e davalac uzdržavanja dao i što je bilo vhprn^nlnK da ce 'siie morati dati primaocu uzdržavanja ao njegove smrti. Ako se ugovor o doživotnom uzdržavanju ne bi ovako prosuđivao, postojala bi mogućnost rinjft iv.iarnMi. nužni nasljednici i liše vog svog nužnogg jft ffi nhnifii tn.kvng g ugminrn. g ji JjMpT(Presuda Vrhovnog suda AP Vojvodine Gž ž190/62 od 8. VI 1962, Bilten mdske prakse 1962, str. 11). 19. Kad je ugovor o doživotnom uzdržavanju između primaoca i daoaoca uzdržavanja zaključen ranije, a iza smrti primaoca uzdržavanja ostali su kao njegovi zakonski nasljednici žena i sin, koji nisu postojali u vrijeme zaključenja ugovora, taj ugovor o doživotnom uzdržavanju, ako postoje pottrebne pretpostavke, treba smatrati ugovorom o darovanju trećoj osobi, i \kako taj ugovor ostavilac nije napravio u posljednjoj godini svoga života, _ mnogo godina ranije, to se u smislu člana 33. stav 3 ZN ovaj dar ne | može uzeti u preračunavanje radi osiguranja nužnog dijela tužiocima kao (zakonskim nasljednicima. Isti se ugovor ne može smatrati ni kao ustupanje imovine za života, tjer je tuženi bratić ostavioca, a u smislu člana 111. ZN ovakav se ugovor I može zaključiti samo između ostavioca i njegove djece i potomaka, a ne i i između drugih srodnika, tako da u ovom slučaju nema mjesta ni primjeni \-Bma 115. ZN (Savezni vrhovni sud Rev. 1286/62 od 21. IX 1962.) 20. Pismeni ugovor na temelju kojeg se prenosi zemljište ili zgrada jmoro sadržavati sva utanačenja koja predstavljaju bitni sadržaj pravnog fposla koji se sklapa. Kako su u konkretnom slučaju stranke usmeno sklopile vor o doživotnom, uzdržavanju, ali su ga u pismenoj ispravi prikrile ugoivorom o darovanju, ne može ovaj ugovor proizvesti pravni učinak ni kao ugovor o darovanju, jer ga stranke nisu htjele ni kao ugovor o doživotnom uzdrmavanju, jer nije sastavljen u pismenom obliku. (Presuda Vrhovnog suda NR plrvatske Gž 419162 od 18. IV 1962, potvrđena bez posebnog obrazloženja prefjudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 2396/62 od 21. XII 1962, Naša zakonitost, fbr. 3-4/63, str. 167).
Upis
prava
davaoca
uzdržavanja
Član 123. Davalac uzdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj njizi. 379
Član 123. 1. Pod »javnim knjigama-« misli se na razne tipove zemljišnih knjiga koje se u pogledu nekretnina i stvarnih prava na njima vode na pojedinim područjima naše države. To su: zemljišne knjige na području NR Hrvatske, NR Slovenije, NR Bosne i Hercegovine, AP Vojvodine i jednog (sjevernog) dijela današnje uže Srbije; tapije i tapijske knjige na području južnog dijela Srbije, NR Makedonije i NR Crne Gore; intabulacione knjige na onom području Srbije, na kojem postoje tapijske knjige, i na području NR Makedonije; zastavne knjige na području NR Cme'"Gore; hipotekarne knjige u nekim krajevima Dalmacije. 2- Davaocu uzdržavanja pripada pravo da poslije smrti otuđivaoca imovine (redovno primaoca uzdržavanja — vidi uz čl. 122. pod tač. 10) traži predaju imovine koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju i prijenos vlasništva te imovine u zemljišnoj knjizi u svoju korist. Ovdje se, prema tome, radi o potraživanju koje je vezano uz odgodni (početni) rok, što znači da je zahtjev davaoca uzdržavanja na ostvarenje prava, koje proizlazi iz njegovog potraživanja, sistiran do nastupa roka, tj. do smrti otuđivaoca imovine. Kad se, dakle, u ovom članu govori o upisu prava koje za davaoca uzdržavanja proizlazi iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, onda se tu može raditi o upisu samo onog prava koje postoji u vrijeme traženja upisa. Budući da je zahtjev na ostvarenje prava davaoca uzdržavanja, tj. zahtjev za prijenos vlasništva odgođen do smrti otuđivaoca imovine, to je predmet upisa u zemljišnu knjigu do tog vremena pravo davaoca uzdržavanja koje se sastoji u traženju da se na njega poslije smrti sadašnjeg vlasnika prenese vlasništvo odnosnih nekretnina prema sadašnjem zemljišnoknjižnom stanju. Svrha ovog upisa jest osiguranje davaoca uzdržavanja prema trećim osobama za slučaj ako bi njegov sukontrahent pokušao otuđiti nekretnine obuhvaćene ugovorom ili ako bi poduzeo druge pravne čine koji bi mogli dovesti u pitanje ostvarenje njegovih prava iz ugovora. Postavlja se, međutim, pitanje, o kakvoj se vrsti upisa ovdje radi.(') 1 Na ovo se pitanje u našoj pravnoj literaturi raznoliko odgovara. Zan i n o v i ć (op. cit., Odvjetnik br. 9/55, str. 7) smatra da ovaj upis ima karakter zabilježbe; dr B. M a t i ć Osiguranje prava davaoca izdržavanja iz ugovora o doživotnom izdržavanju, Glasnik br. 7/55, str. 5), naprotiv, misli da taj upis ne može imati oblik zabilježbe, već da se tu radi o upisu terminiranog prava koje se može upisati samo u obliku predbilježbe; Majtin (Zabilježba zabrane otuđenja, Zemljišna knjiga br. 5—6/55) zastupa stanovište da je taj upis zabilježba zabrane otuđenja s djelovanjem prema trećim osobama; dr I s o C e p e l i ć (Odvjetnik br. 5—6/56, str. 6) smatra da se ovdje radi o uknjižbi prava koje za davaoca uzdržavanja proizlazi iz ugovora, pa se to pravo upisuje na običan način, kao i pravo otkupa ili prekupa (upis na teretnom listu uz evidentiranje na vlasničkom listu); M a t e Furlan (Ugovori o doživotnom uzdržavanju. Kako upisati u zemljišne knjige pravo davaoca uzdržavanja, Zemljišna knjiga, br. 1—3/56, str. 21) iznosi stanovište da je taj upis zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja s apsolutnim djelovanjem; prema stanovištu S v e t i š l a v a R a d o v a n o v i ć a (Ugovor o doživotnom uzdržavanju i upis u zemljišne knjige, Zemljišna knjiga, br. 1—3/57, str. 26) ovaj upis predstavlja zabilježbu, ali ne onu s karakterom zabrane otuđenja i opterećenja, nego zabilježbu prava davaoca uzdržavanja koja se upisuje u vlasnički list; M a r i j a n V i š n j i ć (vidi članak naveden u noti 19 uz prethodni član) izražava mišljenje da je taj upis zabilježba
380
Član 123. Uknjižba ne dolazi u obzir, jer davalac uzdržavanja još ne može postaviti zahtjev za prijenos vlasništva nekretnina na koje se odnosi ugovor o doživotnom uzdržavanju. Njegovo »pravo iz ugovora« jest, doduše, potraživanje koje je upravljeno na prijenos vlasništva tih nekretnina, ali je to potraživanje ograničeno odgodnim rokom koji dospijeva istom danom smrti otuđivaoca nekretnina- Sama pak obavezna prava, i onda kada nisu vezana na odgodni rok ili ograničena na drugi način, ne mogu biti predmet upisa u zemljišne knjige, osim izuzetno, kada se radi o obaveznim pravima koja upisom u zemljišnu knjigu dobivaju stvarnopravni značaj (pravo otkupa, prekupa i porabe). Iz istih razloga zbog kojih se upis, o kojem se ovdje radi, ne može smatrati uknjižbom, taj se upis ne može smatrati ni predbilježbom. Predbilježba se može dozvoliti u slučaju kad neka isprava na temelju koje se traži upis, ne odgovara svim posebnim uvjetima za uknjižbu, ali ipak odgovara općim uvjetima za zemljišnoknjižni upis (pravilo iz § 42. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama). Predmet predbilježbe može biti samo ono pravo koje može biti i predmet uknjižbe, a razlika je u tom, što je uknjižba definitivno stjecanje, prijenos, ograničenje ili prestanak nekog knjižnog prava, dok je predbilježba upis čiji je pravni učinak uvjetovan naknadnim opravdanjem. Na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, zaključenog u smislu čl. 122. ZN, ne može se za života otuđivaoca imovine dozvoliti ni uknjižba ni predbilježba, jer s obzirom na odgodni rok, uz koji je vezano pravo davaoca uzdržavanja, nema materijalne pretpostavke za dozvolu prijenosa vlasništva ili drugog knjižnog prava. Ostaje, prema tome, samo mogućnost da se upis, o kojem se govori u ovom članu, smatra z a b i l j e ž b o m . Svrha je zabilježbe evidentiranje osobnih odnosa koji su pravno relevantni za promet knjižnim Pravima ili takvih pravnih činjenica »koje se po izričitim zakonskim propisima mogu zabilježiti u zemljišne knjige i čijim se upisom osnivaju određeni pravni učinci«(2) Upis prava davaoca uzdržavanja u zemljišnu knjigu predstavlja, dakle, zabilježbu pravnih činjenica (tj. da određene nekretnine, na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, poslije smrti vlasnika, treba da postanu vlasništvo davaoca uzdržavanja), koja je predviđena izričitim zakonskim propisom - konkretno odredbom čl. 123. Zakona o nasljeđivanju. Ovim zakonom nije, doduše, normiran njen pravni učinak, ali se iz smisla ove odredbe mora zaključiti da je svrha takve zabilježbe ne samo isključenje dobre vjere na strani treće osobe, na koju bi vlasnik prenio vlasništvo nekretnina poslije zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju, nego i postizanje njenog apsolutnog djelovanja.(3) prava davaoca uzdržavanja, ali dopušta mogućnost da se radi o uknjižbi tog prava; K o š t a M. M e s a r o v i ć (vidj članak naveden u noti 5 uz prethodni član) smatra da se upis prava davaoca uzdržavanja može provesti predbilježbom; B a z a l a je u članku pod naslovom »Neka pitanja iz Zakona o nasljeđivanju« (Odvjetnik, br. 7—8/55, str. 13) zastupao stanovište da bi upis o kojem se ovdje radi mogla biti samo zabilježba, ali je kasnije (vidi njegov članak naveden u noti 7 uz prethodni član) iznio mišljenje da taj upis može biti i uknjižba prava koje za davaoca uzdržavanja proizlazi iz ugovora. 2 R a j a č i ć, op. cit., str. 256. 3 K l a n g , op. cit., sv. 1/2, str. 190. 381
Član 123 —124.
,
To znači da bi davalac uzdržavanja usprkos raspolaganjima knjižnim pravima, koja bi njegov sukontrahent nakon zabilježbe njegovog prava izvršio u pogledu nekretnina obuhvaćenih ugovorom, mogao poslije smrti sukontrahentove ishoditi prijenos vlasništva tih nekretnina u svoju korist. Upis prava davaoca uzdržavanja u zemljišne knjige u smislu ovog člana nije uvjetovan prethodnim pristankom njegovog sukontrahenta, jer ovlast na traženje tog upisa proizlazi iz samog zakona. Odgovornost
za
dugove
Član 124. Davalac uzdržavanje ne odgovara poslije smrti primaoca uzdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti da će on odgovarati za njegove postojeće dugove određenim vjerovnicima. 1. S obzirom na okolnost da imovinu na koju se odnosi ugovor o doživotnom uzdržavanju davalac uzdržavanja ne stječe kao nasljednik svog sukontrahenta, već kao njegov singularni sukcesor, on ne odgovara za njegove dugove ako to nije izričito ugovoreno. Davalac uzdržavanja odgovara, međutim, stvarnopravno, tj- nekretninama obuhvaćenim ugovorom ako su one opterećene hipotekarnim dugom. (*) Odgovornost davaoca uzdržavanja za dugove otuđivaoca imovine može se stipulirati ili kao p r e u z i m a n j e i s p u n j e n j a duga ili kao p r e u z i m a n j e d u g a (vidi uz čl. 118. pod tač. 1). U prvom slučaju otuđivalac imovine ne prestaje biti dužnikom, tako da odgovornost za dugove prelazi na njegove nasljednike (čl. 145. ZN) ako dugovi ne budu isplaćeni za njegova života. U drugom slučaju otuđivalac imovine prestaje biti dužnikom, a davalac uzdržavanja postaje novi i jedini dužnik. »Postojeći dugovi« su oni koji postoje u vrijeme zaključenja ugovora. Prema tome, davalac uzdržavanja ne odgovara- za one dugove koji kasnije nastanu. Njegova odgovornost važi samo prema onim vjerovnicima koji su u ugovoru navedeni. 2. Nezavisno od odgovornosti davaoca uzdržavanja za dugove ustanovljene preuzimanjem ispunjenja duga ili preuzimanjem duga, može on odgovarati za dugove koji se odnose na imovinu obuhvaćenu ugovorom ako je tu imovinu preuzeo na iskorištavanje već za života svog sukontrahenta, ukoliko je u vrijeme preuzimanja znao ili morao znati za njihovo postojanje. To, međutim, vrijedi samo za slučaj preuzimanja imovine (imanja) kao cjeline ili dijela imovine određenog prema cjelini, a ne i onda kada su predmet ugovora samo njeni pojedini fizički dijelovi, npr. pojedine parcele nekretnina otuđivaoca imovine. Otuđivalac imovine odnosno njegovi nasljednici ostaju i dalje odgovorni za dugove, a davalac uzdržavanja u ovom slučaju (za razliku od preuzimanja duga) odgovara za dugove samo do visine vrijednosti preuzete imovine. Ovakva odgovornost davaoca uzdržavanja za dugove koji se odnose na preuzetu imovinu može se izvesti iz općih pravila imovinskog prava Vidi notu 1 uz čl. 118. 382
Član 124 — 125. 2
o odgovornosti za dugove. ( ) Ta je odgovornost u nas bila uvedena §-om 386. III Novele, kojom je izmijenjen § 1409- OGZ. Nema razloga da se ovo pravilo, budući da je u skladu s načelom poštenja i povjerenja u prometu, ne prihvati i za naš pravni poredak. Raskid u g o v o r a o d o ž i v o t n o m
uzdržavanju
Član 125. Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje. Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju ugovornici žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora. Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava. 1. Do raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju može doći na temelju sporazuma ugovornih strana ili na temelju sudske odluke. Sud može donijeti odluku o raskidu ugovora: a) na zahtjev jednog ili drugog ugovornika koji prema ugovoru žive zajedno, ako se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, b) na zahtjev jednog ili drugog ugovornika, ako protivna strana ne izvršava svoje obaveze, c) na zahtjev jednog ili drugog ugovornika, ako su se poslije zaključenja ugovora prilike toliko promijenile, da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano. Ovaj posljednji slučaj predviđen je kao jedna od alternativnih dispozicija odredbe čl. 126. stav 1 ZN. 2 . S p o r a z u m n o r a s k i d a n j e ugovora o doživotnom uzdržavanju predstavlja odraz ugovorne autonomije stranaka.(*) Do raskida na temelju sporazuma može doći prije nego je počelo izvršenje ugovora, a može doći i pošto je počelo njegovo izvršenje. Izvršenje ugovora ne znači samo izvršenje obaveza od strane davaoca uzdržavanja, j e r i njegov sukontrahent može prema ugovoru već za svog života biti dužan izvršiti određene radnje kao što je npr. predaja pojedinih stvari davaocu uzdržavanja radi vođenja zajedničkog gospodarstva ili čak predaja čitavog imanja na obrađivanje i ekonomsko iskorištavanje. Kod onih ugovora o doživotnom uzdržavanju, gdje se vlasništvo ugovorom obuhvaćene imovine prenosi na davaoca uzdržavanja već za života otuđivaoca imovine, ovaj posljednji je redovito ona ugovorna strana koja prva započinje izvršenje ugovora. 2 1
J a k š i ć, Obligaciono pravo, III izdanje, str. 426. Dr S a 1 i h a g i ć, članak citiran u noti 2 uz £1. 112. 383
Član 125Ako nije došlo do prijenosa vlasništva nekretnina na davaoca uzdržavanja, a do toga ne dolazi kod ugovora iz čl. 122. ZN, za sporazumni se raskid ne traži određena forma. U tom se slučaju raskid može postići i usmenim sporazumom stranaka. Pismena je forma s obzirom na čl. 9Zakona o prometu zemljišta i zgrada za raskid ugovora potrebna samo onda, ako se radi o ugovorima na temelju kojih se prijenos vlasništva nekretnina na davaoca uzdržavanja vrši već za života ptuđivaoca. 3. U p r e d r a t n o j s u d s k o j p r a k s i u najvećem se broju slučajeva zauzimalo stanovište, da se ugovori o doživotnom uzdržavanju — kao ni drugi naplatni (teretni) ugovori — ne mogu raskinuti zbog neispunjavanja ugovora od strane jednog ugovornika niti zbog nepodnošljivosti zajedničkog života u slučajevima kada ugovornici prema ugovoru žive zajedno niti zbog promjenjenih prilika, ukoliko ugovorne stranke za ove slučajeve nisu predvidjele mog'ućnost raskida (clausula irritatoria). Uporište za ovo stanovište nalazilo se u načelu »pacta sunt servanda« koje je sadržano u §-u 919. nenoveliranog OGZ-a. Na području na kojem je važio novelirani OGZ situacija je bila nešto drugačija, jer se u noveliranim propisima § 918. i si. za slučajeve neispunjenja ili nevaljanog ispunjenja ugovora uz određene pretpostavke dopušta mogućnost odustanka od ugovora. Ova se mogućnost ipak ni na tom području nije priznavala u slučajevima nepodnošljivosti zajedničkog života ugovornika. Ako je zajednički život postao nemoguć zbog nepodnošljivosti ugovornika koju je skrivio davalac uzdržavanja, onda je primalac uzdržavanja mogao umjesto davanja u naravi tražiti odgovorajuću rentu u svrhu uzdržavanja. Ukoliko su pak ugovorena davanja postala nemoguća zbog nastalog slučaja, primalac uzdržavanja imao je pravo na novčanu naknadu (relutum —• od lat. riječi reluere). Sve je to važilo samo onda, ako stranke za navedene slučajeve, dakle i za slučaj nepodnošljivosti zajedničkog života, nisu nešto drugo ugovorile. Takvi su posebni uglavci bili naročito uobičajeni u ugovorima o doživotnom uzdržavanju koji su se zaključivali na području Slovenije (izročilne pogodbe). Vrlo se teško probijalo shvaćanje prema kojem se u slučaju nepodnošljivosti zajedničkog života — ako stranke prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju treba da žive u kućnoj zajednici — mogao tražiti raskid ugovora i onda kada to ugovorom nije bilo predviđeno. Zahtjev za raskid stavljao je u takvom slučaju redovito primalac uzdržavanja. Malobrojne sudske odluke kojima se usvajao zahtjev za raskid pozivale su se pritom na pravno pravilo iz § 1447. OGZ, uz obrazloženje, da je zbog poremećenih odnosa i nastale nepodnošljivosti između ugovornih stranaka došlo do nemogućnosti ispunjenja ugovora odnosno obaveze na strani davaoca uzdržavanja, zbog čega se ugovor o doživotnom uzdržavanju mora raskinuti. P o s l i j e o s l o b o đ e n j a u sudskoj su se praksi sve češće pojavljivale rješidbe kojima se udovoljavalo zahtjevima za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju kad je utvrđeno da su se odnosi između ugovornih stranaka poremetili do nepodnošljivosti zajedničkog života. I u ovim se rješidbama mogućnost raskida bazirala na pravnom pravilu iz § 1447OGZ. Pravna i faktična nemogućnost ispunjenja nalazila se u okolnosti, 384
Član 125. da je u slučajevima, kada je doživotno uzdržavanje ugovoreno u kućnoj zajednici, međusobno povjerenje ugovornih strana od tolikog značaja, da su u tom slučaju i pravo primaoca uzdržavanja i obaveza davaoca uzdržavanja strogo osobne prirode. Nije, p r e m a tome, ni primaocu uzdržavanja svejedno od koga će p r i m a t i uzdržavanje, n i t i je za davaoca uzdržavanja nevažno kome će uzdržavanje davati. Zbog toga, ako postane nemogućim uzdržavanje davati odnosno primati na način.i uz pretpostavke predviđene ugovorom, onda se ugovor na zahtjev j e d n e ili druge stranke mora raskinuti (presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 7. VI 1952. br. Gž 467/52; presuda Okružnog suda u Zagrebu od 16. IV 1953. br. Gž 669/53). 4. Za r a s k i d ugovora po stavu 2 ovog člana traže se dvije pretpostavke: a) ugovorom ustanovljeno zajedničko življenje, b) poremećenost odnosa među ugovornicima do nepodnožljivosti zajedničkog života. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju može se odrediti da davalac uzdržavanja nevažno kome će uzdržavanje davati. Zbog toga, ako postaraaoca uzdržavanja i u njegovom ga kućanstvu uzdržavati ili da primalac uzdržavanja postaje članom kućanstva davaoca uzdržavanja. Ugovornici mogu predvidjeti da nakon zaključenja ugovora osnuju novo, zajedničko kućanstvo, a mogu'ugovoriti i zajednicu života u smislu stava 6. čl. 122. ZN (vidi uz čl. 122. pod tač. 2.). U svim tim slučajevima postoji ugovorom ustanovljeno zajedničko življenje ugovornika. Druga pretpostavka za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju po stavu 2 jest raskidni razlog koji je po svojoj formulaciji n a p a d n o sličan razvodu braka iz čl. 56. Osnovnog zakona o braku. Razlika je u tome, što su u čl. 56. OZB radi primjera navedeni uzroci koji mogu dovesti do poremećensti odnosa m e đ u bračnim drugovima s posljedicom nepodnoišljivosti zajedničkog života, dok odgovarajući uzroci u članu 125. ZN nisu istaknuti ni primjera radi. To, međutim, ne znači, da u parnici za raskid ugovora po stavu 2 ovog člana ne treba ispitivati činjenice koje su izaI.zvale poremećenosti odnosa ugovornika do nepodnošljivosti zajedničkog fživota. Važno je, naprotiv, da sud ispita te činjenice, j e r su one indikator pa utvrđivanje stepena poremećenosti u odnosima s t r a n a k a i nepodnošlji|vosti njihovog zajedničkog života.. Poremećenost odnosa između davaoca i primaoca uzdržavanja predJstavlja objektivni, a nepodnošljivost zajedničkog života subjektivni eleimenat razloga za raskid ugovora u slučaju iz stava 2. Razumije se, da Jiepodnošljivost zajedničkog života ugovornika k a o razlog za raskid po ivom karakteru i intenzitetu nije takva, kakva se traži u slučaju razvoda raka po čl. 56. OZB. Potrebno je naglasiti da se kod prosuđivanja, da li ; ostvaren razlog za raskid ugovora u smislu stava 2 čl. 125. ZN ne bi sjelo ići suviše u širinu- Nepodnošljivost zajedničkog života treba, osim
o b j e k t i v n e cijeniti i sa s u b j e k t i v n e strane, jer »ugovoroj stranci takva zajednica može biti i te kako tegotna sa njenih ličnih »ledišta« (odluka Vrh. suda NRH od 30. VIII 1956. br. GZZ 107/56). Ne bi, međutim, bilo pravilno kao razlog za raskid uzeti samo subjektivne Zakon o nasljeđivanju s komentarom
385
Član 125momente koji ukazuju na nepodnošljivost, već sud mora ispitati, da li 2 postoji i objektivna manifestacija ove nepodnošljivosti.( ) 5. U sudskoj praksi i literaturi postavilo se p i t a n j e z n a č a j a k r i v n j e z a n a s t a l u p o r e m e ć e n o s t odnosa ugovornika d o nepodnošljivosti zajedničkog života. U zakonu ovo pitanje nije riješeno, barem ne na način kojim bi bila otklonjena svaka sumnja. U praksi sudova sa područja Slovenije, a posebno Vrhovnog suda NR Slovenije od početka se zastupalo stanovište, da ugovornik koji je isključivo kriv za nastalu poremećenost odnosa i nepodnošljivost zajedničkog života ne može zbog ovog razloga s uspjehom tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju. Staviše — u pojedinim je sudskim odlukama dolazilo do izražaja i stanovište, da raskid ugovora po stavu 2 ovog člana može tražiti samo ugovornik koji nije kriv od ugovornika koji je kriv, ili krivi ugovornik od ugovornika koji je također kriv, iz čega bi — prema ovom stanovištu — proizlazilo, da se bez krivnje tužene stranke za poremećenost odnosa do nepodnošljivosti zajedničkog života ne može bez njenog pristanka postići raskid ugovora. P r a k s a S a v e z n o g v r h o v n o g s u d a pošla je, međutim, u pitanju krivnje drugim pravcem. Prema stanovištu tog suda odredba stava 2 ovog člana ima se shvatiti tako, da sama poremećenost odnosa ugovornika do nepodnošljivosti zajedničkog života sačinjava dovoljan razlog, zbog kojeg jedan ili drugi ugovornik može tražiti od suda raskid ugovora, bez obzira na okolnost, koji je od njih kriv za nastalo stanje odnosno da li uopće postoji ili ne postoji krivnja kojega od njih. Ovo posve o b j e k t i v i s t r ' č k o s h v a ć a n j e odredbe stava 2, prema kojem shvaćanju i ona stranka koja je isključivo kriva za nastalu poremećenost može tražiti raskid, obrazlaže se time, da bi prinudno održanje zajednice u kojoj su se razvili nepodnošljivi odnosi između stranaka bilo protivno ne samo njihovoj pravoj volji u vrijeme ugovora nego i principu poštenog vršenja prava i dužnosti utemeljenih tim ugovorom (načelno mišljenje Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda br. 8/57 od 11. I 1957. i rješenje istog suda br. 1537/59 od 15. III 1960). U literaturi koja se odnosi na ugovor o doživotnom uzdržavanju veći3 na autora( ) zastupa stanovište, da ugovorna strana koja je isključivo kriva za poremećenost odnosa do nepodnošljivosti zajedničkog života nema pravo tražiti raskid ugovora. U prilog ovog stanovišta mogu se navesti osnovani razlozi kako pravne tako i ekonomske prirode. Od razloga pravne prirode treba u prvom redu spomenuti načelo građanskog prava prema kojem se naplatni i sinalagmatički ugovori ne mogu jednostrano, bez razloga raskidati, ako je druga strana voljna da ih pošteno izvršava. Ako međutim, jedan ugovornik svojim postupcima namjerno izazivlje i stvara 2
Dr M a j t i n, - O razvrgnuću ugovora o doživotnom uzdržavanju po JI. 125. ZN, Odvjetnik br. 4/58, str. 67. 3 Vidi npr. B a z a 1 a, članak citiran u noti 7 uz čl. 122. ZN, Majtin, naprijed cit. članak, M e s a r o v i ć , O raskidu ugovora o doživotnom izdržavanju i njegovim pravnim posledicama, Glasnik br. 2/62, str. 14. Dr S a l i h a g i ć , u svom članku citiranom u noti 2 uz čl. 112. ZN, izražava o ulozi krivnje kod raskida ugovora po čl. 125. st. 2. isto stanovište kao i Savezni vrhovni sud. 386
Član 125. aremećenost odnosa koja konačno može dovesti do nepodnošljivosti ijedničkog života, iako druga strana nije za to dala nikakvog povoda, uzan je 'mogućnosti tom ugovorniku da traži raskid ugovora iz razloga roje je sam prouzrokovao, bilo bi jednako samovoljnom raskidanju ugo[ora. Istina, odredbom stava 2 ovog člana predviđa se za slučaj postojajja tamo opisane situacije mogućnost jednostranog traženja raskida, ali Z toga nikako ne proizlazi da takvo pravo pripada isključivo krivoj trani. Priznavati isključivo krivoj strani pravo da traži raskid, značilo i ostavljati joj punu mogućnost zloupotrebe prava, što je nedopustivo i našem pravnom poretku u kojem je načelo savjesnog i poštenog koištenja i vršenja prava jedan od osnovnih postulata privrednog i pravprometa. (4) Što se pak tiče ekonomskih razloga, koji govore u prilog ivedenog stanovišta, dovoljno je istaći, da zbog raskida ugovora do kog je došlo na traženje ugovornika koji je isključivo kriv za nastalu )remećenost —• to je ponajviše primalac uzdržavanja koji je kao starija soba podložan utjecajima drugih ljudi — može biti Potpuno materijalno propašten drugi ugovornik, obično davalac uzdržavanja, pogotovo ako : niz godina sa svojom obitelji proveo radeći na imanju i u kući prilaoca uzdržavanja, pa u nadi da će prema ugovoru preuzeti njegovu novinu, nije se na vrijeme pobrinuo za sigurno zaposlenje. U pitanju značaja krivnje za poremećenost odnosa među ugovornima koji prema ugovoru žive zajedno naše se stanovište podudara sa anovištem većine autora: n a d o p u s t i v o s t z a h t j e v a z a r a s i d u g o v o r a z b o g n e p o d n o š l j i v o s t i z a j e d n i č k o g žiota k r i v n j a z a n a s t a l u n e p o d n o š l j i v o s t i m a u t j e c a i samo u t o l i k o , što i s k j u č i v o k r i v a s t r a n k a n e m a ravov t r a ž i t i r a s k i d . 6. Odredba ugovora, kojom bi se stranke odrekle prava tražiti raskid ?ovora, ne bi bila valjana. Prema tome, pravo tražiti raskid ugovora |og nepodnošljivosti zajedničkog života pripada svakoj stranci i u sluiju, kada je to pravo za bilo koju stranku ugovorom isključeno ili kada ugovorom predviđeno, da se raskid ne može tražiti, ako nema krivnje dne od stranaka. Ako je, međutim, ugovorom predviđeno, kako se za slučaj nepodnojivosti zajedničkog života ima n a d o m j e s t i t i u z d r ž a v a n j e z a j e d n i c i , npr. da se umjesto hrane kod zajedničkog stola dade Iređena količina živežnih namirnica ili umjesto uzdržavanja naknada novcu (relutum), onda nema mjesta zahtjevu za raskid ugovora, već se ože zahtijevati samo ono što je ugovorom za takav slučaj predviđeno. imo onda, ako koja od stranaka ne bi izvršavala ove svoje, u smislu [ovora modificirane obaveze, imala bi druga stranka pravo tražiti rasđ ugovora, ali to ne bi bio raskid zbog nepodnošljivosti zajedničkog rata nego raskid po odredbi stava 3 ovog člana. 7. Još više nego odredbom stava 2, načelo »pacta sunt servanda« idi naprijed, pod tač. 3) iz § 919. nenov. OGZ-a probijeno je u pogledu ovora o doživotnom uzdržavanju odredbom stava 3 ovog člana. Ovdje 4
Dr A d a m L a z a r e v i ć , O zloupotrebi prava i njenom pojmu, Arhiv 1—2/60, str. 44. 387
Član 125je ZN otišao još dalje od noveliranog OGZ-a, koji predviđa, doduše, mogućnost odustanka od ugovora, ako druga strana ne ispuni naplatni ugovor u određeno vrijeme ili na određenom mjestu ili na određeni način, ali uz dužnost istovremenog stavljanja prikladnog roka za naknadno 5 ispunjenje.( ) Raskid ugovora iz razloga predviđenog u stavu 3, može se tražiti ne samo u slučajevima kada stranke prema ugovoru žive zajedno, nego i u svim ostalim slučajevima neizvršavanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, bez obzira na okolnost, da li ugovornici žive u kućnoj zajednici ili ne. O s n o v a n o s t z a h t j e v a z a r a s k i d p o s t a v u 3 n e zavisi o d p o s t o j a n j a k r i v n j e n a s t r a n i u g o v o r n i k a koji n e i z v r š a v a s v o j e o b a v e z e . Dovoljno je da se obaveze iz ugovora o b j e k t i v n o ne izvršavaju. Nema, međutim, pravo tražiti raskid onaj ugovornik koji je bez razloga sprečavao drugu stranu u ispunjavanju njenih obaveza, ako je ta strana bila voljna i spremna da ih izvršava. U tom je, naime, slučaju krivnja od važnosti, jer ona postoji na strani onog ugovornika koji bi mogao tražiti raskid, kad ne bi bilo njegove krivnje za neizvršavanje obaveza od strane drugog ugovornika. Ako se krivnja ni u ovom slučaju ne bi uzimala u, obzir, ovisilo bi postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju o volji jedne stranke (odluka Vrh. suda NRH od 23. VIII 1956. br. GZ. 834/56). Iz stilizacije odredbe stava 3 proizlazi, da r a s k i d u g o v o r a z b o g n e i z v r š e n j a o b a v e z a n e m a p r a v o t r a ž i t i o n a stranka k o j a ih ne i z v r š a v a , nego samo druga stranka, bez obzira na to, da li do neizvršavanja dolazi zbog krivnje obavezne stranke ili iz objektivnih razloga. Ako su posrijedi samo objektivni momenti, onda stranka koja svoje obaveze nije u mogućnosti izvršavati može tražiti prilagođavanje ugovora promijenjenim prilikama, a eventualno i njegov raskid u smislu člana 126. ZN, ako za to postoje potrebne pretpostavke. U pravilu će davalac uzdržavanja biti »druga strana« koja ne izvršava svoje obaveze. Primalac uzdržavanja je, u pravilu, (ukoliko se ne radi o ugovoru u korist trećeg — vidi uz čl. 122. pod tač. 9) onaj ugovornik koji danom svoje smrti prenosi na davaoca uzdržavanja vlasništvo imovine obuhvaćene ugovorom ili, koji je vlasništvo te imovine prenio već za života, ako je to ugovorom predviđeno. Ovoj svojoj obavezi on udovoljava jednim aktom, u određeno vrijeme. Moguće je, međutim, da primalac uzdržavanja prema ugovoru imade ipak i drugih obaveza prema davaocu uzdržavanja, npr. da mu poslije zaključenja ugovora preda svoju imovinu na ekonomsko iskorištavanje ili da ga primi u svoje kućanstvo i tome slično. Ako primalac uzdržavanja ne izvršava svoje obaveze, može i davalac uzdržavanja tražiti raskid ugovora u smislu stava 3. Kada se može smatrati da je ostvaren razlog za raskid u smislu stava 3 — to je quaestio facti. Sigurno je, da se ne može smatrati opravdanim razlogom za raskid svako i najmanje kršenje ugovornih obaveza od strane jednog ugovornika, pogotovo ako je izvršenje pojedine dospjele činidbe slučajno izostalo. Drugačija je, međutim, situacija, ako bi npr. 5
388
Vidi § 918. novel. OGZ-a, u koji je ušla materija iz § 919. nenovel. OGZ-a.
Član 125. primalac uzdržavanja bio primoran od davaoca uzdržavanja stalno tražiti ispunjavanje pojedinih činidbi, bitnih za obavezu uzdržavanja ili ako bi ostvarivanje tih činidbi morao zahtijevati putem suda. Iz takvih se okolnosti može zaključiti da davalac uzdržavanja kao jedna ugovorna strana ne izvršava svoje obaveze. Sud treba, prema tome, da postojanje lili nepostojanje ovog raskidnog razloga ocjenjuje prema svim okolnosti' ma konkretnog slučaja. Razumije se samo po sebi, da ugovornik koji je ovlašten tražiti raskid ugovora zbog neizvršavanja obaveza od strane drugog ugovornika, može mjesto raskida zahtijevati ispunjenje svake pojedine obaveze. 8- Zakon o nasljeđivanju ne daje odgovor na pitanje, kakve pravne posljedice nastaju u slučaju n a s i l n e s m r t i primaoca ili davaoca uzdržavanja, kao što to pitanje nije riješeno ni u građanskim zakonicima čija se pravna pravila primjenjuju na pojedinim područjima naše drža|,ve. Predratna pravna praksa nije ni u tom pitanju bila jedinstvena, a |nije bilo jedinstvenog shvaćanja ni u literaturi. Dok su neki autori smaitrali da u slučaju, kada davalac uzdržavanja liši života primaoca uzdržavanja, obveza uzdržavanja prestaje a oštećenoj strani da pripada samo na zahtjev za naknadu štete i eventualno zahtjev zbog neopravdanog stjecanja, drugi su zastupali, stanovište da u takvom slučaju nasljednici oštećenog ugovornika mogu tražiti raskid ugovora. Nasilnu smrt jednog ugovornika može prouzrokovati drugi ugovornik ili treća osoba. Ako d a v a l a c u z d r ž a v a n j a l i š i ž i v o t a primaoca uzdržavanja, onda, po našem mišljenju, nasljednici primaoca uzdržavanja mogu tražiti raskid ugovora.(°) Nesumnjivo je, naime, da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen uz pretpostavku, da obaveza uzdržavanja imade trajati do prirodne smrti primaoca uzdržavanja ili barem do njegove smrti koja nije skrivljena od strane davaoca uzdržavanja. Lišavajući života primaoca uzdržavanja, davalac se uzdržavanja sam doveo u nemogućnost izvršenja obveze uzdržavanja predviđene ugovorom, zbog čega nema pravo na imovinu koja mu je trebala pripasti poslije smrti drugog ugovornika. Ukoliko mu je imovina predana već za života ""primaoca uzdržavanja, nasljednici ovog posljednjeg mogu tražiti njen povraćaj (condictio causa finita). Lišenje života primaoca uzdržavanja od strane davaoca uzdržavanja ne može, međutim, biti opravdanim razlogom za raskid ugovora, ako je davalac uzdržavanja postupao u nužnoj obrani ili u krajnjoj nuždi. Ako p r i m a l a c u z d r ž a v a n j a l i š i ž i v o t a davaoca uzdržavanja, on nema pravo zahtijevati od bračnog druga i potomaka davaoca uzdržavanja da kao njegovi nasljednici preuzmu obavezu uzdržavanja u smislu čl. 127. st. 1 i 2 ZN.(7) Primalac uzdržavanja cftižan je u ovom slučaju nasljednicima davaoca uzdržavanja dati naknadu za primljeno 6 Drugačije B a z a 1 a (vidi članak, citiran u noti 7 uz čl. 122. ZN) koji smatra da zbog osobne prirode prava primaoca uzdržavanja njegovi nasljednici mogu od davaoca uzdržavanja tražiti samo naknadu štete odnosno podnijeti zahtjev s naslova neopravdanog stjecanja. 7 B a z a 1 a, cit. članak, str. 105.
389
Član 125uzdržavanje. Ako je imovina, koja je predmetom ugovora, već predana davaocu uzdržavanja u vlasništvo, primalac uzdržavanja nema pravo tražiti raskid ugovora i povraćaj imovine, u koliko do lišenja života nije došlo u nužnoj obrani ili u krajnjoj nuždi. Ako treća osoba liši života jednu ili drugu ugovornu stranku, onda nastupaju iste pravne posljedice kao i u slučaju njihove prirodne smrti: lišen je života primaoca uzdržavanja ima za posljedicu prestanak obveze davaoca uzdržavanja i predaju imovine, koja je predmetom ugovora, ovome u vlasništv6, dok u slučaju lišenja života davaoca uzdržavanja nastupaju posljedice predviđene odredbama čl. 127. ZN. 9. Kad je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen u k o r i s t t r e ć e o s o b e (vidi uz čl. 122. ZN, tač. 9), o v a o s o b a k a o k o r i s n i k u z d r ž a v a n j a stječe, istina, samostalni zahtjev na izvršenje činidbe na koju se obvezao davalac uzdržavanja (promitent), ali nije o v l a š t e n a t r a ž i t i r a s k i d u g o v o r a . Takvo pravo (tražiti raskid ugovora) nije priznato trećoj osobi ni prema pravnim pravilima noveliranog OGZ-a ni OlZ-a kojima je kod nas reguliran ugovor u korist trećeg niti u stranom zakonodavstvu, a niti u pravnoj teoriji. Ovo je posve razumljivo, jer treća osoba nije stranka niti je na biio koji način sudjelovala pri zaključenju ugovora, dok je ekvivalenat za dužnikovu (promitentovu) činidbu dao promisar (stipulant) iz svoje imovine. U našoj je sudskoj praksi došlo, međutim, do izražaja stanovište, prema kojem s e p r e ž i v j e l o m b r a č n o m d r u g u p o s l i j e s m r t i d r u g o g b r a č n o g d r u g a p r i z n a j e p r a v o tražiti r a s k i d u g o v o r a o doživotnom uzdržavanju, ako je umrli bračni drug ugovorio uzdržavanje ne samo u svoju korist, nego i u korist svog bračnog druga. Isto je tako u sudskoj praksi zastupano stanovište, da u slučaju, kada su bračni drugovi kao jedna ugovorna strana zajedno zaključili ugovor o doživotnom- uzdržavanju s drugom ugovornom stranom preživjeli bračni drug može tražiti raskid ugovora u cjelini, tj. ne sarno^ u pogledu svog dijela imovine na koju se odnosi ugovor, nego i u pogledu cjelokupne imovine obuhvaćene ugovorom. Sve ovo vrijedi kako za slučaj kada se kao razlog za raskid ističe nepodnošljivost zajedničkog života preživjelog bračnog druga s ; drugim ugovornikom (stav 2). tako i za slučaj neizvršavanja obaveza koje je taj ugovornik preuzeo (stav 3).(8) Iako izloženo pravno stanovište naše sudske prakse nije u skladu s teoretskim postavkama o položaju i pravima korisnika ugovora u korist trećeg, treba ga, po našem mišljenju, prihvatiti. Ne može se poreći, da je korisnik uzdržavanja osoba koja je najviše zainteresirana da se ugovor u potpunosti izvršava i uzdržavanje daje na način koji odgovara pravoj volji ugovornih stranaka u vrijeme ugovora. Kad je, dakle, jedan bračni drug ugovorio uzdržavanje u zajedničkom kućanstvu sa davaocem uzdržavanja za sebe i svog bračnog druga zajedno, onda se može zaključiti, da je ugovor sklopljen uz pretpostavku, da će ne samo oba bračna druga primati uzdržavanje u atmosferi snošljivosti i međusobnog povjerenja, 8 Za izložena stanovišta sudske prakse vidi npr. odluku Vrh. suda NR Hrvatske od 3. VII 1957. Gž 1064/57, odluku Vrh. suda NR Crne Gore od 19. I 1959, Gž 100/58 i odluku Sav. vrh. suda od 22. X 1960, Rev. 763/60.
390
Član 125. ugovornih stranaka, nego da će i preživjeli bračni drug primati uzdržavanje pod istim uvjetima. Ako se, međutim, poslije smrti bračnog druga, koji je fungirao kao ugovorna stranka, ovi uvjeti ne ostvare, opravdano je preživjelom bračnom drugu priznati pravo da traži raskid ugovora, kako se to zastupa u našoj sudskoj praksi. Mišljenja smo, međutim, da bi jednako stanovište trebalo primijeniti i u drugim slučajevima, kada je ugovornik, koji je davalac ekvivalenta za uzdržavanje, ovo ugovorio istovremeno za sebe i za osobu, koja je njegov zakonski nasljednik, jer se i u jednom i u drugom slučaju radi o istovrsnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji. • S obzirom na okolnost, da je treća osoba kao korisnik ugovora o doživotnom uzdržavanju nakon zaključenja ugovora stekla samostalni zahtjev (pravo) na ispunjenje, ne mogu ugovorne stranke od tog momenta svojim sporazumom, bez pristanka treće osobe kao korisnika, ugovor raskidati. Do raskida ugovora iz razloga spomenutih u stavu 2 i 3 ovog člana bez pristanka treće osobe (korisnika) može doći samo u slučaju, ako raskid traži promitent kao davalac uzdržavanja. Položaj promitenta prema korisniku je, naime, takav da mu on može stavljati sve prigovore iz ugovora koje bi imao pravo staviti promisaru (stipulantu). Zbog toga korisnik ugovora o doživotnom uzdržavanju ne može spriječiti ni promitentov zahtjev za raskid, ako postoje za to predviđeni razlozi. Kako, međutim, korisniku pripada pravo da na temelju ugovora zaključenog između promisara i promitenta (davaoca uzdržavanja) traži neposredno od ovog posljednjeg ispunjenje činidbe uzdržavanja, to p r o m i s a r nije o v l a š t e n b e z p r i s t a n k a k o r i s n i k a t r a ž i t i r a s k i d ugovora. Razumije se samo po sebi, da korisnik uzdržavanja može dati inicijativu za podnošenje zahtjeva za raskid ugovora iz razloga navedenih u stavu 2 i 3, u kojem je slučaju promisar ovlašten takav zahtjev i podnijeti. 10- Postavlja se pitanje, da li pravo tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju prelazi na nasljednike ugovornih stranaka. Kod odgovora na ovo pitanje treba razlikovati, da li se radi o razlogu za raskid iz stava 2 ovog člana ili onom iz stava 3. Pravo t r a ž i t i da se u g o v o r r a s k i n e zbog n e p o d n o š l j i v o s t i z a j e d n i č k o g ž i v o t a (razlog i z stava 2 ) o s o b n o je p r a v o ugovornih stranaka pa stoga ne prelazi na njihove nasljed. nike. Ovo je posve razumljivo, jer nepodnošljivost je pojam, kojeg su postojanje i intenzitet u najvećoj mjeri vezani uz subjektivno shvaćanje osobe na čijoj se strani pojavljuje. Ako je, međutim, koji od ugovornika za svog života pokrenuo parnicu za raskid ugovora, njegovi je nasljednici mogu nastaviti. Drugačija je stvar kad se radi o razlogu za raskid spomenutom u stavu 3 ovog člana. Ako je koji od ugovornika već za svog života imao pravo tražiti raskid ugovora iz razloga što druga strana ne izvršava svoje obaveze, ovo pravo pripada i njegovim nasljednicima. To je pravo po svom karakteru imovinsko pravo koje n i j e o s o b n e p r i r o d e i z a t o prelazi na n a s l j e d n i k e . 391
Član 125Ako su u slučaju smrti davaoca uzdržavanja njegovi potomci i bračni drug pristali na produženje ugovora (čl. 127. st. 1 ZN) njima pripada i pravo tražiti raskid ugovora zbog nepodnošljivosti zajedničkog života s primaocem uzdržavanja. Ovdje se, međutim, ne radi o prelazu prava na traženje raskida koje je već in concreto pripadalo davaocu uzdržavanja za njegova života, nego o tome, da su na njegove nasljednike produženjem ugovora o doživotnom uzdržavanju prešle ne samo njegove obaveze nego i sva njegova prava iz tog ugovora, pa, prema tome, i pravo tražiti raskid, ako se u odnosu između njih i primaoca uzdržavanja ostvari ovaj razlog za raskid (vidi i uz čl.- 127. ZN pod tač. 2). 11. P r e s u d a kojom se udovoljava tužbenom zahtjevu za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju i m a k o n s t i t u t i v a n k a r a k t e r , jer se njom ne nalaže tuženiku nikakva činidba, već se samo postojeće pravno stanje preinačuje, tako da se razrješava pravni odnos koji je iz ugovora o doživotnom uzdržavanju nastao između davaoca i primaoca uzdržavanjaUgovor je raskinut danom pravomoćnosti presude, što znači da sudska presuda kojom se ugovor o doživotnom uzdržavanju raskida djeluje u tom pogledu ex n u n c , iako su činjenice, koje tvore razlog za raskid mogle nastupiti i mnogo ranije nego što je tužba za raskid podnesena. Međutim, ova presuda ima i određeno retroaktivno djelovanje, budući da izvjesne pravne posljedice raskida, kako će se dalje vidjeti, djeluju unatrag, sve do časa kad je ugovor zaključen (djelovanje ex n u n c ) . Do ovog učinka presude o raskidu dolazi zbog toga, što su ugovorne stranke, jedna od druge ili samo jedna stranka od druge stranke, u toku izvršavanja ugovora primale izvjesne koristi, pa je u prvom slučaju za obje stranke, a u drugom za jednu od njih, nakon raskida ugovora nastupila o b a v e z a n a v r a ć a n j e č i n i d b i p r i m l j e n i h na tem e l j u r a s k i n u t o g u g o v o r a . Za vraćanje onog što je dano ili učinjeno vrijede pravila o n e o p r a v d a n o m s t j e c a n j u (bezrazložnom, neosnovanom obogaćenju). Kao što je poznato, u našem građanskom pravu, za razliku od nekih stranih zakonodavstava, (9) nema pravila o nekoj općoj tužbi zbog neopravdanog stjecanja. Jedino je u Opštem imovinskpm zakoniku Crne Gore pored pojedinih kondikcijskih zahtjeva (čl. 595-600) sadržana i odredb'a prema kojoj je u svakom slučaju onaj, koji je nešto primio iz tuđe imovine bez opravdanog razloga, dužan to vratiti ili nadomjestiti (čl. 601). U ostalim našim građanskim zakonicima predviđene su samo pojedine kondikcije za određene, tipične slučajeve neopravdanog stjecanja (§ 1431-1437. OGZ; § 902. SGZ). Iako, međutim, u ovim građanskim zakonicima nije statuirana opća tužba zbog neopravdanog stjecanja (neosnovanog obogaćenja), iz pojedinih njihovih odredaba izvire pravna zasada da nitko ne može neopravdano povećati svoju imovinu na štetu drugoga (§ 877, 878, novel. 921, 1431, 1435, 1437. i 1447. OGZ).(10) Pod »naknadom« o kojoj se govori u stavu 4 čl. 125. ZN misli se, u prvom redu, na povraćaj onog što su ugovorne stranke jedna drugoj 9 Vidi npr. čl. 62. Švic. zakonika o obligacijama u kojem je predviđena tzv. 10opća tužba zbog obogaćenja bez osnova. S w o b o d a u Klangovu Komentaru,' sv. IV, str. 443. —
392
Član 125. dale ili učinile u izvršavanju ugovora. To je slučaj kondikcije kojom se traži povraćaj činidbe kad je prestao pravni osnov koji je u času stjecanja postojao ( c o n d i c t i o c a u s a f i n i t a ) - . Za o p s e g o d g o v o r n o s t i i način vraćanja dolaze u obzir pravna pravila iz § 1431. i 1437. OGZ o sadržaju zahtjeva iz neopravdanog stjecanja kao i načelo sadržano u § 877, 921. i 1447. OGZ prema kojem svaka stranka u slučaju raskida ugovora mora vratiti ono što je primljeno na temelju raskinutog ugovora, a ako to više nije moguće ili ako se činidba sastojala i z rada, onda t r e b a d a t i n a k n a d u n a t a k a v način, d a n i j e d n a s t r a n a i z š t e t e d r u g e s t r a n e n e i z vuče d o b i t a k . Prema, tome, ako se činidba sastojala iz davanja stvari, vraćanje treba da bude u naravi.( n ) Ako je stjecatelj stvar potrošio ili otuđio, kondikcijom se može tražiti vrijednost koristi koja je dobivena upotrebom ili trošenjem, odnosno protuvrijednost koja je primljena prilikom otuđenja. Što se tiče p l o d o v a i d r u g i h k o r i s t i — svaka' stranka mora ne samo predati plodove i koristi koje još postoje, nego naknaditi i potrošene, ako je time uštedjela vlastiti izdatak.i}2) U tom pogledu postoji, prema tome, razlika između odgovornosti poštenog (savjesnog) posjednika i odgovornosti stjecatelja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer pošten posjednik ne odgovara za ubrane plodove i koristi koje su nastale za vrijeme dok je bona fide posjedovao stvar.(13) Kada se činidba jedne strane sastojala iz rada, druga je strana kao neopravdani stjecatelj dužna protivnoj strani naknaditi ili iznos koji odgovara primljenoj koristi (a ta se korist može sastojati i iz; uštede vlastitih izdataka) ili vrijednost uloženog rada, prema tome, koja je od ovih dviju vrijednosti manja. Ne bi, naime, bilo ispravno smatrati da se ona strana u čiju je korist rad bio obavljen, obogatila na štetu druge strane »onim za koliko korist tog rada prelazi vrijednost tog rada, niti onim za koliko je vrijednost tog rada veća od postignute koristi« (rješenje Vrh. suda NR Hrvatske Gž 841/53 od 24. VIII 1953, Naša zakonitost, br. 12/53, strana 680). Prema formulaciji stava 4 ovog člana »svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu« u slučaju raskida ugovora. Iako će se u praksi sa kondikcijskim zahtjevom pojavljivati obično davalac uzdržavanja, jer je kod ugovora zaključenih u smislu čl. 122. ZN upravo on ona stranka koja je u toku izvršavanja ugovora drugoj strani nešto davala i činila, ipak može nakon raskida ugovora i primalac uzdržavanja prema davaocu uzdržavanja imati zahtjeve s naslova neopravdanog stjecanja. Takva će situacija postojati naročito onda, kada su stranke živjele u kućnoj zajednici, u koju su obje unijele svoje poljoprivredne sprave, alat, stoku i druge imovinske predmete te zajedničkim radom i sredstvima podmirivale svoje životne potrebe- To posebno vrijedi za ugovore o zajednici života i zajednici imanja (čl. 122. st. 6 ZN). Ako se pak radi o onim ugovorima o doživotnom uzdržavanju na temelju kojih je primalac uzdržavanja već za svog života ustupio davaocu uzdržavanja u vlasništvo " V u k o v i ć , Obvezno pravo I, str. 302. 12 M a u r o v i ć , Nacrt III/l, str. 95. 13 P i s k o u Klangovu Komentaru, Sv. IV, str. 574. 393
Član 125-
imovinu koja je predmetom ugovora, onda je očigledno da primalac uzdržavanja u slučaju raskida ugovora (vidi niže, pod tač. 12) ima pravo od davaoca uzdržavanja kondicirati ustupljenu imovinu. Rješavanje imovinskih odnosa između davaoca i primaoca uzdržavanja u vezi sa raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju predstavlja redovito zapravo o b r a č u n m e đ u s o b n i h d a v a n j a (dare e t 14 facere!) jedne i druge strane,( ) iako se njihovi zahtjevi prosuđuju po pravnim pravilima koja se odnose na institut neopravdanog stjecanja. Kako svaka stranka u slučaju raskida ugovora ima pravo tražiti od druge strane da vrati ono što je primila u ispunjenju raskinutog ugovora, sud je, udovoljavajući zahtjevu primaoca uzdržavanja za raskid ugovora c doživotnom uzdržavanju i za povraćaj onog što je davalac uzdržavanja na temelju ugovora primio, dužan istovremeno suditi i o zahtjevu davaoca uzdržavanja da mu tužiteljska stranka (primalac uzdržavanja) naknadi vrijednost koristi koje je od njega imala iz istog ugovora. U presudi treba izreći d a v r a ć a n j e o d n o s n o n a k n a d a j e d n e s t r a n k e zavisi od i s t o v r e m e n o g v r a ć a n j a ili naknade d r u g e s t r a n k e (rješenje Vrh. suda NR Hrvatske Rev. 1076/60 od 6. I 1961). Ovo je od posebne važnosti u slučajevima raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju kojih je davaocu uzdržavanja odmah predana imovina na koju se ugovor Odnosi, jer bi davalac uzdržavanja, koji uslijed raskida ugovora mora protivnoj strani vratiti primljenu imovinu, mogao ostati ekonomski upropašten, ako njegova obaveza na povraćaj ove imovine ne bi bila u povodu njegovog kondikcijskog zahtjeva uvjetovana obavezom primaoca uzdržavanja da davaocu uzdržavanja istovremeno naknadi vrijednost koristi primljenih iz uzdržavanja^ 15 ) U skladu s načelom da svaka strana u slučaju raskida ugovora ima drugoj strani vratiti odnosno naknaditi ono što je primljeno u ispunjavanju raskinutog ugovora, imaju se prilikom rješavanja kondikcijskih zahtjeva stranaka u z e t i u r a č u n i d a r o v a n j a koja su stranke jedna od druge primale' u vezi sa odnosom uzdržavanja koji je prestao (rješenje Vrh. suda NR Hrvatske Gž 1438/57 od 2. X 1957). Nakon raskida ugovora primalac uzdržavanja n e m a p r a v o na n e i s p u n j e n e p e r i o d i č n e č i n i d b e koje s u dospjele prije raskida. Pojedine dospjele periodične činidbe mogu, doduše, biti- predmetom spora za vrijeme trajanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer svaka periodična činidba nakon dospjelosti predstavlja posebno potraživanje odnosno obavezu, ali nijedna od njih »nije toliko samostalna da bi bila nezavisna od ugovora i od uzajamnih obveza ugovornih strana uzetih u cjelini« (presuda Sav. vrh- suda Rev. 127/59 od 19. V 1959). Retroaktivno djelovanje presude o raskidu ovdje je. posve razumljivo zbog toga, što će svaka strana nakon raskida morati drugoj strani vratiti ono što je 14 Dr M a j t i n, Naknada kod razVrgnuća ugovora o doživotnom uzdržavaju, Odvjetnik, br. 11—12/60, str. 218. 15 Dr prof. Nikša Š k a r i c a , O ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, Naša zakonitost, br. 2/55, str. 83.
394
Član 125. primila iz raskinutog ugovora, tako da bi pojedine isplaćene periodične 16 Hnidbe u svakom slučaju tvorile kondikcijski zahtjev protivne stranke.( ) Kondikcijski zahtjevi nisu, međutim, jedini zahtjevi, koje ugovorne strane mogu jedna prema drugoj istaći u vezi s raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naknada o kojoj se govori u stavu 4 ovog člana može se odnositi i na z a h t j e v za n a k n a d u š t e t e , tako da ugovorne stranke mogu u vezi s raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju jedna prema drugoj p o r e d kondikcijskog zahtjeva ili n e o v i s no od tog zahtjeva isticati i odštetni zahtjev z b o g p o v r e d e u g o vorne o b v e z e . Osnovanost zahtjeva za naknadu štete vezana je, razumije se, uz postojanje pretpostavki koje se traže za tu naknadu, a posebno uz postojanje krivnje, za razliku od kondikcijskog zahtjeva, za koji je pitanje krivnje za raskid irelevantno. Osim toga — treba napomenuti da zahtjevi u vezi sa neopravdanim stjecanjem zastaruju u općem zastarnom roku od deset godina (čl. 14. Zakona o zastari potraživanja), dok za odštetne zahtjeve zbog povrede ugovorne obveze — u ovom slučaju zbog povrede ugovora o doživotnom uzdržavanju — vrijede zastarni rokovi predviđeni u čl. 19. u vezi sa čl. 15. i 16. cit. zakona. 12. Prema načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Sav. vrh. suda br. 8/57 od 11. I 1957. o d r e d b e o v o g č l a n a o r a s k i d u u g o vora m o g u . s e a n a l o g i j o m p r i m j e n j i v a t i i n a o n e u g o vore o d o ž i v o t n o m u z d r ž a v a n j u n a t e m e l j u k o j i h o d mah, već z a ž i v o t a p r i m a o c a u z d r ž a v a n j a , d o l a z i d o predaje i m o v i n e (ustupanjem vlasništva) d a v a o c u u z d r ž a vanja. U ovom se načelnom mišljenju ne razlikuje, da li se radi o onim ugovorima koji su zaključeni prije stupanja na sna'gu Zakona o nasljeđivanju ili o onima zaključenim nakon stupanja na snagu tog zakona. Savezni vrhovni sud zauzeo je, međutim, u jednom konkretnom slučaju (rješenje od 15. II 1960. Rev. 1537/59) stanovište da je analogna primjena čl, 125. ZN na navedenu vrstu ugovora moguća u svakom slučaju kada su ispunjene potrebne zakonske pretpostavke za raskid, bez obzira, da li su ti ugovori zaključeni prije ili poslije stupanja na snagu ZN i bez obzira da li ima krivnje za raskid odnosno na čijoj je strani krivnja. Stanovište prema kojem je moguća analogna primjena člana 125. ZN o raskidu i na ugovore »starog tipa« treba svakako prihvatiti. Već su se i u predratnoj sudskoj praksi — i pored važenja načela»- pacta sunt servanda« iz § 919. nenoveliranog OGZ — pojavljivale odluke kojima se dozvoljavao raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, kada su prilike između davaoca i primaoca uzdržavanja bile tako poremećene, da je njihov zajednički život postao nepodnošljiv. Poslije oslobođenja ova jepraksa dolazila još više do izražaja (vidi naprijed pod. tač. 3). Danas, kada je očigledno da prema koncepciji Zakona o nasleđivanju iz same prirode pravnog odnosa zasnovanog na ugovoru o doživotnom uzdržavanju proizlazi da je taj ugovor zaključen uz klauzulu rebus sic stantibus (čl, 126. ZN), ne može se sa uspjehom braniti stanovište o neraskidivosti tih ugovora ni za slučajeve u kojima je davalac uzdržavanja već za života '« Dr Stojan
Cigoj,
O b l i g a c i j s k o p r a v o , str. 174. —
395
Član 125primaoca uzdržavanja postao vlasnik imovine na koju se ugovor odnosi, 17 pa makar je ugovor zaključen prije stupanja na snagu ZN.( ) U pogledu krivnje za nastali poremećaj odnosa među strankama naše je, međutim, mišljenje, da isključivo krivoj strani ne bi trebalo priznati pravo da traži raskid ugovora, jer bi se dopuštanjem raskida u ovom slučaju ne samo omogućavala zloupotreba prava, nego bi, s obzirom na već izvršeni prijenos imovine na koju se ugovor odnosi, i pravne posljedice raskida za nekrivu stranu bile znatno nepovoljnrje nego u slučaju raskida ugovora zaključenih u okviru 61. V22,. ZN (isp. naprijed pod tač. 5). U vezi sa ovom varijantom ugovora o doživotnom uzdržavanju postavlja se pitanje, kakva pravna situacija nastaje u slučaju, kada se ostvare pretpostavke za raskid ugovora u smislu stava 2 i 3 ovog člana, a d a v a l a c u z d r ž a v a n j a j e o t u đ i o n e k r e t n i n e koje s u m u odmah bile ustupljene u vlasništvo. Kod odgovora no ovo pitanje trebalo bi, po našem mišljenju, razlikovati, da li je pravo primaoca uzdržavanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju upisano na ustupljenim nekretninama kao realni teret (Preživitak •— vidi uz čl. 116- ZN pod tač. 8) ili ne. Ako je treća osoba stekla ove nekretnine opterećene realnim teretom .preživitka, onda primalac uzdržavanja (odnosno ugovornik koji je na davaoca uzdržavanja prenio vlasništvo nekretnina — ukoliko se radi o ugovoru u korist trećeg) u slučaju raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju ima pravo od treće osobe kao sadašnjeg vlasnika tražiti povraćaj nekretnina. Treća se osoba koja je nekretnine preuzela s realnim teretom preživitka ne može pozivati na dobru vjeru ni princip pouzdanja u zemljišne knjige, jer iz pravne prirode ove varijante ugovora o doživotnom uzdržavanju proizlazi da je imovina na koju se ugovor odnosi ustupljena davaocu uzdržavanja pod raskidnim uvjetom, da će odnos uzdržavanja trajati do smrti primaoca uzdržavanja. Ako se, međutim, ovaj raskidni uvjet ostvari, pa ugovor bude raskinut, posljedica raskida jest povraćaj u prijašnje stanje sa djelovanjem i prema trećoj osobi koja je nekretnine stekla opterećene realnim teretom preživitka. Ovaj realni teret ima, prema tome, u ovom pogledu karakter zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina. Razumije se, da je s obzirom na ovakve pravne posljedice nakon raskida ugovora potrebno prema pravilima o neopravdanom stjecanju, a eventualno i prema pravilima o naknadi štete (vidi naprijed pod tač. 11), raspraviti ne samo odnos između davaoca i primaoca uzdržavanja nego i između davaoca uzdržavanja i. treće osobe kao daljnjeg preuzimaoca nekretnina na koje se odnosi raskinuti 17
Ovo je stanovište (o neraskidivosti starih ugovora 0 predaji imovine — tzv. izročilnih pogodbi) istaknuto u praksi Vrhovnog suda NR Slovenije. Smatra se, naime, da u pogledu ovakvih ugovora nema mjesta analognoj primjeni čl. 125. ZN o mogućnosti raskida, budući da stranke u vrijeme zaključenja ugovora nisu mogle pretpostaviti ovu mogućnost s obzirom da Zakon o nasljeđivanju tada još nije postojao. Ako, prema tome, stranke nisu u samom ugovoru predvidjele razloge zbog kojih se ugovor može raskinuti, onda se — prema tom stanovištu — sporovi koji nastaju u situaciji nepodnošljivosti zajedničkog života ili zbog neizvršavanja ugovora mogu rješavati samo primjenom pravila građanskog prava o dvostranim ugovorima. 396
Član 125. j'ugovor, pa i odnos između treće osobe i primaoca uzdržavanja, ako je I treća osoba poslije preuzimanja nekretnina nastavila s davanjem uz18 |državanja.( ) Ako, međutim, na otuđenim nekretninama nije postojao ni teret preživitka, a treća je osoba od davaoca uzdržavanja u dobroj jvjeri stekla nekretnine na koje se odnosi ugovor o doživotnom uzdržavanju, onda ona, s obzirom na princip pouzdanja u zemljišne knjige nije .'dužna primaocu uzdržavanja vratiti stečene nekretnine. I u ovom se I slučaju imovinsko pravni zahtjevi između davaoca i primaoca uzdržaIvanja nakon raskida ugovora rješavaju po pravnim pravilima o neopravjdanom stjecanju, što znači da primalac uzdržavanja može od davaoca fuzdržavanja tražiti u pravilu samo vrijednost koju je ovaj posljednji fprimio prilikom otuđenja nekretnina, ukoliko ne postoje i pretpostavke iza naknadu štete. 13. Prema odredbi člana 25. stav 2. tač. 4. ZPP kotarski su sudovi • nadležni da bez obzira na vrijednost predmeta spora sude i »sporove o |doživotnom uzdržavanju«. Ovakva je formulacija prouzrokovala u sudkoj praksi raznoliko tumačenje ove odredbe. Prema jednom stanovištu, pod sporovima o doživotnom uzdržavanju treba podrazumijevati ne samo sporove o pravu na činidbe koje fneposredno proizlaze iz ugovora ili one o postojanju tog ugovora, nego li sporove o njegovom raskidu kao i sporove u kojima se ostvaruje na£knada koja u slučaju raskinutog ili osujećenog odnosa uzdržavanja priada strankama po općim pravilima imovinskog prava. Prema drugom stanovištu u isključivu nadležnost kotarskih sudova u smislu člana 25- stav '2. tačka 4. ZPP spadaju oni sporovi o doživotnom uzdržavanju koji kao |predmet imaju davanje uzdržavanja, dok se stvarna nadležnost suda za orove o raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju kao i o postojanju lili nepostojanju tog ugovora ili naknadama u vezi s raskidom ugovora, |određuje prema vrijednosti spora. Kod razmatranja ovog pitanja treba uzeti, u obzir da sporovi iz ugovora o doživotnom uzdržavanju u daleko najvećem broju slučajeva nastaju među seoskim stanovništvom. Kao tužiteljske stranke u ovim se spolovima pojavljuju obično ili osobe kojima su primanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju jedini izvor uzdržavanja ili osobe koje nakon raskida tog ugovora potražuju od tužene stranke naknadu za činidbe izvršene u toku izvršavanja ugovora. Ovo upućuje na zaključak, da je ratio legis bila, da se svi sporovi koji nastaju iz ugovora o doživotnom uzdržavanju stave u nadležnost kotarskih sudova, kako bi stranke na taj način što. brže i sa što manje troškova mogle ostvariti svoja prava. To vrijedi i za sporove o raskidu ovih ugovora jer je i u tom slučaju za ugovornike od posebne važnosti da svoje međusobne odnose što prije riješe, kako bi mogli pitanje svog daljenjeg uzdržavanja urediti na drugi način. Prema izloženom pod »sporovima o doživotnom uzdržavanju« iz člana 25. stav 2. tačka 4. PZP koji spadaju u isključivu nadležnost kotarskih 10
S obzirom na narav preživitka kao realnog tereta primalac uzdržavanja može od svakodobnog vlasnika (posjednika) nekretnine opterećene tim realnim teretom tražiti podavanja iz kojih se sastoji preživitak. 397
tlan 125. sudova treba • smatrati sve sporove iz u g o v o r a o doživotnom uzdržavanju, a ne samo one koji se odnose na ostvarivanje uzdržavanja iz tog ugovora. 14. O zahtjevu za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu ovog člana kao i o svim zahtjevima za povraćaj izvršenih činidbi i raskinutog ugovora rješava se u parničnom postupku, dok se 0 raskidu odnosa iz tog ugovora zbog utjecaja promijenjenih prilika (član 126. stav 1. ZN) rješava u vanparničnom postupku. Vidi uz čl. 126. ZN. •
Sudska
praksa
1. Vidi načelno ' m i š l j e n j e Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda broj 8/57 od 11. I 1957, navedeno uz čl. 122. ZN pod br. 1. 2. Nepodnošljiv ost zajedničkog života, kao razlog za raskid ugovora o doživotnom, uzdržavanju, u slučaju kada ugovornici žive zajedno, treba cijeniti ne samo s objektivne nego i sa subjektivne strane (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 107/56 od 30. VIII 1956, Zb 112-1956, br. 334). 3. Klauzula da se stranke u ugovoru o doživotnom uzdržavanju odriču prava napadati taj ugovor nevažeća, je (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 82/56, Glasnik br. 7/56, str. 27). 4. I mala svađa može da prouzrokuje trajan razdor, a subjektivna ocjena takve činjenice od bilo koje ugovorne stranke može dovesti do objektivnog postojanja poremećene zajednice, što može učiniti život nepodnošljivim (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 103/56 od 28. VII 1956, Jug. adu. br. 5—6/56, str. 63). 5. Zbog neizvršavanja obaveza sa strane jedne ugovorne stranke ne može druga stranka tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ako je za ovo neizvršenje sama ona kriva. Dok jedna stranka želi i spremna je da izvršava obaveze iz takvog ugovora, dužnost je protivne strane da je bezrazložno u tome ne sprečava i đa prima ona davanja koja joj druga strana prema ugovoru pruža. Bezrazložno onemogućavanje takvog izvršenja od protivne stranke izjednačuje se sa samovoljom (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 834/56 od 23. Vili 1956, Naša zakonitost br. 10/56, str. 428). 5a. Pošto je ugovor o doživotnom uzdržavanju raskinut krivnjom pri-, maoca uzdržavanja, davalac uzdržavanja može tražiti naknadu štete u visini vrijednosti rada i davanja koja je on po ugovoru vršio, iako od toga nije unaprijeđena imovina primaoca uzdržavanja. U pogledu zastarijevanja takve naknade važi pravilo da ona zastarijeva u roku u kome zastarijevaju obaveze iz ugovora, a ne u kraćem roku (Presuda Vrhovnog suda NR Bosne 1 Hercegovine Gž 240/56 od 18. IX 1956. Zb. 113-1956, br. 710). 6. S obzirom na odredbu čl. 125. stav 4 ZN, ne može se nakon raskidanju ugovora o doživotnom uzdržavanju tražiti povraćaj nekretnina ako su stranke za slučaj raskida nešto drugo ugovorile (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1397/56 od 26. VII 1957, Jug. adv. 3—4/57, str. 56). 7. Raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, zaključenog prije stupanja no snagu Zakona o nasljeđivanju, može zahtijevati samo nekrivi ugovornih (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 512156 od 29. XII 1956, Pravnik, br. 5—8/1957, Civilne odluke, str. 81). Vidi odluku Saveznog vrhovnog suda pod br. 24, prema kojoj pitanje krivnje za poremećaj odnosa nije relevantno. 8. Za sve sporove oko doživotnog uzdržavanja, uključujući i one u kojima se traži raskid tog ugovora, nadležan je kotarski sud, bez obzira M vrijednost spora (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 572, Glasnik, br. 11/57, str. 27 i Rev. 273/59, Glasnik, br. 1/60, str. 27). Vidi i odluku pod br. 15. u kojoj je zauzeto suprotno stanovište. 398
Član 125. 9. Raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog nemogućnosti zajedničkog života može tražiti i žena primaoca, uzdržavanja poslije njegove sm/rti, ako je ugovoreno davanje uzdržavanja i u njenu korist (Presuda Vrhovnog sudu NR Hrvatske Gž 1064/57 od 3. VII 1957, Zb. 1112-1957, br. 358). 10. U slučaju raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, prilikom utvrđivanja vrijednosti koju treba naknaditi davaocu uzdržavanja trebaju se uzeti u račun i darovanja koja je primao, bez obzira da li su učinjena za vrijeme trajanja ili nakon prestanka odnosa uzdržavanja, ukoliko vrijednost darovanja prelazi vrijednost usluga uzdržavanja (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1438/57 od 2. X 1957, Zb. 11/3-1957, br. 617). 11. Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju ugovornici žive zajedno, svaka strana može tražiti raskid ugovora kad se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, nezavisno od toga na čijoj je strani krivnja za poremećaj odnosa (Presuda Vrhovnog suda NR Srbije Gž 414/57 od 2. XI 1957, Zb. 11/3-1957, br. 616). 12. Uslijed raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju svaka ugovorna stranka može tražiti da joj druga stranka naknadi vrijednost doprinosa radom>koji je za nju vršila, osim ako je rad vršen s namjerom da se drugoj stranci koristi i da se zato ne traži naknada (Rješenje Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine Gž 171/57 od 5. XI 1957, Zb. U/3-1957, br. 618). 13. Pri odlučivanju o tome, da li su odnosi ugovornika doživotnog uzdržavanja toliko poremećeni da im je zajednički život postao nepodnošljiv, odlučno je ne samo ponašanje neposrednih ugovornika nego i ponašanje njihovih porodica (Vrhovni sud Bosne i Hercegovine Gž 255/57 od 27. XI 1957, Pravni život br. 5—6/58, str. 55). 14. Kotarski sudovi, budući da su nadležni da bez obzira na vrijednost predmeta spora sude sporove o doživotnom uzdržavanju (član 25. stav 2 iač. i. ZPP), nadležni su da sude i sporove o naknadi vrijednosti izvršenih činidbi, kad se ta naknada traži uslijed raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1967157 od 12. XII 1957, Zb. IIJ3-1957, br. 642). Vidi odluke pod br. 15. i 19. u kojima je zauzeto drugačije stanovište. 15. Stvarna nadležnost suda da u prvom stepenu sudi sporove o raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju ustanovljuje se prema vrijednosti spora (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije R U/58 od 20. II 1958, Zb. III/1-1958, br. 69). Vidi prethodnu odluku u kojoj je zauzeto drugačije stanovište. 16. Ugovor o doživotnom uzdržavanju iz 1954. godine, na temelju kojeg je imovina odmah prešla u vlasništvo davaoca uzdržavanja (izročilna pogodba), nije ugovor iz cl. 111. ZN niti onaj iz čl. 122. ZN, pa se može raskinuti samo analognom primjenom člana 125. ZN. Pravo tražiti raskid ima samo ona ugovorna strana koja nije kriva što je zajednički život postao nepodnošljiv; treba stoga dokazati da je tužena stranka s tužiteljskom strankom, s kojom bi trebalo živjeti u složnoj životnoj zajednici, tako postupala da se od ove posljednje ne može zahtijevati da ustraje na ispunjenju ugovora (Vrhovni sud NR Slovenije Gž 325/58, Pravosodni bilten br. 3—4/59, str. 42). Vidi odluku Saveznog vrhovnog suda pod br. 24. 17. Kad je ugovor o doživotnom uzdržavanju raskinut, ne može se tražiti isplata onih periodičnih davanja na koja je davalac uzdržavanja po ugovoru bio obavezan, a koja su dospjela prije raskida ugovora (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 127/59 od 19. V 1959, Zb. IV/2-1959, br. 214). 18. Svaka stranka može tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju kad prema ugovoru ugovornici žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv. Na ovo pravo ne utječe pitanje krivnje za nastali poremećaj (Presuda Vrhovnog suda NR Srbije Gž SOS/58 od 14. V 1959, Zb. IV/2-1959, br. 215). 19. Kao sporovi o doživotnom uzdržavanju, koje su u smislu propisa il. 25. stav 2 tač. 4. ZPP nadležni da sude kotarski sudovi bez obzira na vrijednost predmeta spora, smatraju se jedino oni koji za predmet imaju samo davanje uzdržavanja (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 2496/58 od 25. XII 1958, Naša zakonitost, br. 3—4/59, str. 162). 399
Član 125Vidi odluku istog suda pod br. 14, u kojoj je zauzeto suprotno stanovište. 20. Odredba člana 125. stav 3 ZN o pravu zahtijevati raskid ugovora 0 doživotnom uzdržavanju može se analogno primijeniti i u sliićaju kršenja obaveza iz onih ugovora na temelju kojih, je predaja imovine davaocu uzdržavanja izvršena već za života primaoca uzdržavanja, ali to samo onda ako ugovorna strana stalno i dosljedno ne ispunjava svoje obaveze (Vrhovni sud NR Slovenije Gs rev. 203/58 od 22. I 1959, Poročilo 1959/1, br. 5). 21. Raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju osobno je pravo i ne prelazi na nasljednike. Nasljednici mogu samo nastaviti već započeti parnični postupak (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 43/59, Glasnik, br. 8/59, str. 23). 22. Primalac uzdržavanja ne može zahtijevati raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu člana 125. stav 2 ZN, ako je jedino on prouzročio nepodnošljivost zajedničkog života. Raskid ugovora može se, međutim, zahtijevati ako je zajednički život postao nepodnošljiv krivnjom obaju ugovornika. Raskid ugovora po članu 125. stav 2 ZN ne može se zahtijevati ako je u samom ugovoru određena naknada za uzdržavanje za slučaj, da se odnosi između ugovornika tako poremete da zajednički život postane nepodnošljiv. Sve to vrijedi i za ugovore na temelju kojih je do predaje imovine došlo već za života primaoca uzdržavanja, ako postoje uvjeti da se odredbe člana 125. ZN analogno primijene (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 566/58 od 5. II 1959, potvrđena presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 732/59 od 20. IX 1959, Pravnik, br. 3—4/60, str. 217). 23. Ako je sav prihod utrošen na ishranu članova porodice stranaka, bez ostvarenog viška prihoda kojim bi raspolagao vlasnik imanja, tada načelno ne bi imao1 pravo da traži naknadu ni onaj koji je radio na tom imanju (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 1103/59 od 22. I 1960, Odvjetnik, br. 9—10/1960, str. 209). 24. U sporovima o raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog nepodnošljivosti zajedničkog života pitanje krivnje za poremećaj odnosa nije relevantno budući da zakon sam poremećaj do nepodnošljivosti zajedničkog života smatra dovoljnim razlogom da jedna ili druga strana može tražiti raskid. To vrijedi i u slučaju kad se radi o ugovoru sklopljenom "prije stupanja na snagu ZN, prema kojem je ugovoru imovina već za života primaoca uzdržavanja predana davaocu uzdržavanja (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 1537159 od 15. III 1960). 25. Preživjeli bračni drug ovlašten je tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji su bračni drugovi zajedno sklopili s trećim osobama (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 763/60 od 22. X 1960, Zb. V/3-1960, br. 315). 26. Pravo tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju po čl. 125. st. 3 ZN jest imovinsko pravo koje prelazi na nasljednike. Dosljedno tom pravilu, kad je primalac uzdržavanja još za života imao pravo tražiti raskid ugovora iz razloga što druga strana ne izvršava svoju obavezu, njegovi nasljednici mogu na toj osnovi tražiti raskid ugovora (Rješenje Saveznog vrhonog suda Rev. 2291/60 od 11. II 1961, Zb. VI/1-1961, br. 15). 27. Kad se analognom primjenom člana 125. ZN sudi o raskidu ugovora 1 davalac uzdržavanja obavezuje da vrati ono što je po ugovoru primio, mora se istovremeno suditi i o njegovu zahtjevu da mu se naknadi vrijednost onoga što je on po ugovoru izvršavao (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 1076/60 od 6. I 1961, Zb. VI/1-1961, br. 14). 28. Kod dosuđivanja naknade za uloženi rad, poslije raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, mora se imati u vidu i rizik s kojim su stranke ušle u ugovorni odnos, kao i vrijednost imovine koja je bila predmet ugovora (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 2662/60 od 22. II 1961, Pravni život br. 4/61, str. 80). 29. Ako je do useljenja u stan došlo na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, korištenje stana u slučaju raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti razriješeno samo po odredbama Zakona o stambenim odnosima (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1653/61 od 29. VIII 1961,
400
Član 125 — 126. potvrđena presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 305/62 od 24. V 1962, Odvjetnik, br. 10—11/62, str. 259). 30. Kad postoji ugovor o doživotnom uzdržavanju i uvjeti predviđeni u članu 125. Zakona o nasljeđivanju da svaka stranka može tražiti raskid ugovora, onda se raskid može tražiti i u slučaju kad je ugovorom određeno da primalac uzdržavanja već za života, a ne za slučaj svoje smrti, ustupa imovinu davaocu uzdržavanja kao naknadu za ugovoreno uzdržavanje (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 2078/61 od 21. IX 1961, Zb. VI/3-196, br. 237). 31. Po svom karakteru ugovor o doživotnom uzdržavanju smatra se kao zaključen s klauzulom da važi pod pretpostavkom nepromijenjenih prilika — clausula rebus sic stantibus (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev, 887162 od 26. VI 1962, ZB. V1I/2-1962, br. 178). 32. Vidi odluku pod br. 17. uz član 122. ZN.
Utjecaj
promijenjenih
prilika
Član 126. Ako su se poslije zaključenja ugovora prilike toliko promijenile da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano, sud će na zahtjev jedne ili druge strane njihove odnose iznova urediti ili ih raskinuti, vodeći računa o svim okolnostima.
Sud može pravo primaoca uzdržavanja preinačiti u doživotnu novčanu rentu, ako to odgovara i jednoj i drugoj strani. 1. Kod zaključivanja obaveznopravnih ugovora stranke smjeraju na ostvarenje određenog ekonomskog efekta- One pri tom računaju sa određenom ekonomskom situacijom, okolnostima (prilikama) koje u. vrijeme zaključivanja ugovora i okolnostima koje bi prema razumnom predviđanju mogle nastupiti do dospjelosti ugovornih obaveza ili u toku ispunjavanja ugovora. Računajući sa nepromijenjenim okolnostima (rebus sic stantibus) stranke prilagođuju cilj (causa finalis) i sadržaj ugovora postojećim prilikama, uzimajući pri tom. u obzir i predvidive okolnosti. Ako se, međutim, desi da se zbog izvjesnih događaja kao što su npr. ekonomske krize, radikalne upravne mjere (mjere restrikcije: nacionalizacija, agrarna reforma itd.), političke promjene i si. postojeća i očekivana situacija temeljito izmijeni, tako da jedna stranka ili možda i obje ne mogu iz zaključenog ugovora postići očekivani ekonomski efekt, onda je taj ugovor za jednu ili obje stranke izgubio jedan od svojih bitnih elemenata — svoju kauzu,(x) a ispunjenje ugovora postalo je za jednu stranku znatno otežano ili čak nepodnošljivo. U pravnoj se teoriji za ovakve situacije nastojalo naći rješenje koje bi odgovaralo pravičnosti. Tako je nastala ideja da se zbog izmjene okolnosti pod kojima je ugovor zaključen može postaviti zahtjev za izmjenu ili čak i raskid ugovora, ako se utvrdi da bi ispunjenje ugovora u novoj situaciji za obaveznu stranku bilo u tolikoj mjeri otežano, da bi za nju ugovor, s obzirom na svoju suštinu i svrhu zaključivanja, izgubio svaki značaj, a njegovo ispunjenje predstavljalo pretjerano veliki gubitak. Odatle je u pravnoj nauci proizašla i teza prema kojoj treba smatrati da je Gams, Uvod u građansko pravo, III. izdanje, str. 198. 2(j Zakon o nasljeđivanju s komentarom
401
Član 126. svaki ugovor zaključen pod klauzulom o nepromijenjenim okolnostima (clausula r e b u s sic stantibus). Iako teorija rebus sic stantibus nije u našim građanskim zakonicima prihvaćena u obliku opće odredbe, ipak imade u njima pojedinačnih odredaba u kojima dolazi do izražaja misao o djelovanju klauzule rebus sic stantibus. Tako je npr. ova klauzula sadržana u pravnom pravilu o preliminarnom ugovoru (pactum de contrahendo — § 936. OGZ), zatim kod ortakluka u slučaju obaveze na naknadni prilog (§ 1189. OGZ; § 736. SGZ), u odredbi noveliranog § 1052- OGZ prema kojoj otpada obaveza ispunjenja činidbe, ako je protučinidba ugrožena lošim imovinskim prilikama druge strane, kod ugovora o djelu (čl. 359. OIZ) itdMogućnost izmjene i raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti predviđaju Opće uzance za promet robom (uz. 55-59), gdje je teorija rebus sic stantibus došla do punog izražaja. Odredbama člana 126. ZN statuirana je mogućnost primjene klauzule rebus sic stantibus i na ugovor o doživotnom uzdržavanju. 2. Do p r o m j e n e p r i l i k a , koje prema odredbama ovog člana mogu utjecati na odnose ugovornih strana, može doći na strani jednog ili oba ugovornika. Ove prilike mogu biti i n d i v i d u a l n e , tj. takve koje su se pojavile neposredno u osobnoj ili imovinskoj sferi ugovornika, ili o p ć e n i t e , ako su nastale izvan sfere ugovornih strana te samo posredno djeluju na ispunjavanje njihovih obaveza. Individualna promjena prilika — koja može biti subjektivne ili objektivne prirode — bila bi npr. povećanje ili smanjenje broja članova obvezanikovog kućanstva, duža ili trajna bolest, prestanak zaposlenja, oštećenje ili propast imanja i si. Općenita promjena prilika —• koja je uvijek objektivne prirode — nastaje uslijed raznih događaja kao što su društveno ekonomske mjere (nacionalizacija, agrarna reforma, određivanje agrarnog maksimuma i dr.), neočekivani porast ili pad cijena, nepredviđeni društveni doprinosi i podavanja (prinudni otkup), izmjena gospodarske strukture sela i si. Promijenjene prilike imaju, međutim, samo onda utjecaj na odnose između stranaka, ako je zbog njih i s p u n j e n j e u g o v o r a p o s t a l o z n a t n o o t e ž a n o . Da li je nastala takva situacija, to treba da utvrdi sud uzimajući u obzir sve okolnosti. Kao jedan od kriterija služit će pri tom i načelo socijalne pravičnosti, prema kojem se jednoj ugovornoj strani u situaciji promijenjenih prilika za koje ona nije odgovorna ne smiju nametati obaveze koje bi ugrozile njezinu materijalnu egzistenciju, da bi istovremeno druga ugovorna strana primala nesmanjene koristi iz ugovora koji je zaključen pod posve drugim prilikama. Rješavajući zahtjev da se odnosi iznova urede, sud može donositi odluku o opsegu uzajamnih davanja, o rokovima i načinu ispunjenja i o ostalim modalitetima uzdržavanja. 3- Prema načelnom mišljenju Saveznog vrhovnog suda od 11. I 1957. broj 8/57 odredbe ovog člana o modifikaciji i raskidu ugovora zbog promijenjenih prilika mogu se analogno primijeniti i na one ugovore o doživotnom uzdržavanju na temelju kojih je primalac uzdržavanja već za svog života svoju imovinu ili njen dio ustupio davaocu uzdržavanja u vlasništvo. Ovo se odnosi i na one ugovore u predaji imovine 402
Član 126. koji su zaključeni prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju. Kako među ovim ugovorima imade i takvih koji su zaključeni pred dvadesetak i više godina, dakle u prilikama koje su bile posve različite od današnjih, neće biti neobično, ako se upravo u pogledu tih ugovora pojave zahtjevi za njihovu modifikaciju. Analogna primjena člana 126. ZN na ovakve je ugovore posve umjesna, jer se može pretpostaviti da su stranke pri zaključivanju ugovora računale da će se stvari razvijati onako kako se to može očekivati u redovnom toku događaja. Može se, prema tome, smatrati da su stranke imale u mislima klauzulu rebus sic 2 stantibus.( ) Modifikacija ugovora ovdje će se obično sastojati i u prilagođivanju obveze davaoca uzdržavanja njegovim mogućnostima koje su proizašle iz promijenjenih prilika, tako da će sud smanjiti opseg i vrstu ugovornih davanja. Nije, razumije se, isključeno da će upravo u takvim slučajevima strankama odgovarati da se uzdržavanje u naravi pretvori u doživotnu novčanu rentu u smislu stava 2 ovog člana. 4. Ako je koja od stranaka svojom krivnjom dovela do toga da su se prilike na njenoj strani bitno promijenile te je za nju na taj način ispunjenje ugovora postalo znatno otežano, time još nije isključena mogućnost da ona traži modifikaciju ugovora. U ovakvom,, međutim, slučaju, kriva stranka može drugoj strani odgovarati za štetu koju joj je time nanijela. U svakom pak slučaju treba imati u vidu načelo, da stanja k o j a j e s v o j o m k r i v n j o m , p r o u z r o č i l a j e d n a stranka, n e s m i j u s e t o j s t r a n c i u z i m a t i u k o r i s t . 5. Do modifikacije (revizije) ili raskida ugovora zbog promijenjenih prilika može doći ili na temelju sporazuma stranaka ili po odluci suda, n a z a h t j e v j e d n e i l i d r u g e s t r a n e . Nema, međutim, zapreke da obje stranke podnesu sudu zajednički zahtjev da sud njihove odnose iznova uredi. Ispunjenje ugovora može biti otežano u prvom redu davaocu uzdržavanja, jer je njegova obveza trajne prirode (periodična činidba). Obveza primaoca uzdržavanja je, naprotiv, jednokratna (trenutna) i do njenog ispunjenja dolazi automatski nakon smrti primaoca uzdržavanja, ukoliko prema ugovoru predaja imovine nije izvršena već za njegova života- Postoji ipak mogućnost, koja se u praksi nerijetko ostvaruje, da i primalac uzdržavanja ima interes na modifikaciji ugovora, npr. u pravcu da se obveza uzdržavanja zbog izmijenjenih prilika pretvori u doživotnu novčanu rentu ili da se inače njegov odnos s davaocem uzdržavanja drugačije uredi. Iako odredba stava 1 prema svojoj stilizaciji predstavlja alternativnu dispoziciju za sud, koji bi pri odlučivanju, da li će u povodu zahtjeva jedne ili druge stranke ugovor o doživotnom uzdržavanju modificirati ili će ga raskinuti bio samo dužan ocijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, ipak ne bi bilo mjesta raskidu ugovora, ako je podnesen zahtjev da se odnosi stranaka iznova urede. Staviše — sud bi prešao granice stranačkog zahtjeva, ako bi u takvom slučaju ugovor raskinuo, j e r u z a h t j e v u za modifikaciju s a d r ž a n je i z a h t j e v za n j e g o v o o d r ž a 2
Vidi G o 1 j a r u članku citiranom u noti 3 uz čl. 122. ZN. 403
Član 126. n j e, samo uz drugačije modalitete uzdržavanja. S druge strane, međutim, sud je u povodu zahtjeva jedne stranke da se ugovor raskine zbog promijenjenih prilika ovlašten da umjesto raskidanja ugovora odnose 3 stranaka iznova uredi.( ) 6. U stavu 2 ovog člana predviđa se mogućnost da sud doživotno uzdržavanje zbog promijenjenih prilika preinači u doživotnu novčanu rentu. To je u stvari neka vrst novacije po odluci suda (novatio necessaria). Ovako može sud postupiti ne samo kad jedna ili druga strana izričito predloži preinačen je doživotnog uzdržavanja u doživotnu novčanu rentu, nego i uopće u povodu zahtjeva da se odnosi između stranaka iznova urede. Prema tome, mogućnost uređenja odnosa iz stava 2 predstavlja samo jednu varijantu modifikacije ugovora iz stava 1. Formulacija: » . . . ako to odgovara jednoj ili drugoj strani« ne znači da je pristanak obiju stranaka pretpostavka za ustanovljenje doživotne novčane rente, već se time htjelo samo istaći da je takav način uređenja odnosa između stranaka dopušten i onda ako sud, ocjenjujući sve okolnosti, ustanovi da to objektivno uzevši odgovara njihovim interesima. Ne bi, međutim, bilo podesno da sud, rješavajući zahtjev za uređenje odnosa među strankama, doživotno uzdržavanje preinači u doživotnu novčanu rentu i onda, ako se tome protivi i jedna i druga strana. 7. O uređenju odnosa između davaoca i primaoca uzdržavanja zbog promijenjenih prilika raspravlja se i odlučuje u v a n p a r n i č n o m pos t u p k u (kontenciozni vanparnični postupak), bilo da se ugovor održava na snazi, s izmijenjenim sadržajem," bilo da se raskida. Da je za ostvarivanje zahtjeva iz ovog člana vanparnični postupak podesniji od parničnog, proizlazi iz same prirode ovih sporova, pri čijem rješavanju sud mora v o d i t i r a č u n a o s v i m o k o l n o s t i m a slučaja, a vanparnični postupak, s obzirom na jače izraženo načelo inkvizitornosti, metod raspravljanja i veću slobodu pri provođenju dokaza, daje sudu ovdje šire mogućnosti za pravilno i brzo-uređenje stranačkih odnosa. Ako jedan ugovornik podigne tužbu na raskid ugovora iz razloga predviđenih u članu 125. ZN, a drugi predloži njegovu modifikaciju u smislu čl. 126. ZN vanparnični sud treba zastati( 4 ) s postupkom, dok se pravomoćno ne riješi zahtjev za raskid u parničnom postupku. Ako, naime, zahtjevu za raskid bude udovoljeno, otpada zahtjev za uređenje odnosa po ovom članu. 8. Dok ugovorne stranke u slučaju ugovora o doživotnom uzdržavanju u korist treće osobe ne mogu nakon zaključenja ugovora svojim sporazumom, bez pristanka treće osobe ugovor raskinuti niti je otuđi valac imovine (stipulant) ovlašten bez pristanka korisnika tražiti raskid (vidi uz čl. 125. pod tač. 9), t r e ć a o s o b a k a o - k o r i s n i k uzdrž a v a n j a n e m a p r a v n u m o g u ć n o s t d a s p r i j e č i modif i k a c i j u i l i r a s k i d u g o v o r a zbog promijenjenih prilika n a zahtjev ugovornih s t r a n a k a . Promijenjene prilike kao razlog za modi3
B a z a 1 a, članak citiran u noti 7 uz čl. 122. ZN, str. 106. Formalnom prekidu vanparničnog postupka (čl. 202. st. 1 tač. 1 ZPP u vezi s čl. 174. ZN) nema u ovom slučaju mjesta, jer presuda o raskidu ima konstitutivni, a ne deklaratorni karakter (vidi objašnjenje uz čl. 125. ZN pod tač. 11). 4
404
f
| |
| [ I
* ]
| } !
Član 126 — 127.
i
fikaciju ili raskid ugovora odlučne su, međutim, u ovom slučaju samo ukoliko se odnose na međusobne obaveze ugovornih strana (promitenta i stipulanta). Budući da treća osoba nije ugovorna stranka iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, već samo korisnik uzdržavanja, njoj ne pripada pravo da traži modifikaciju ni raskid ugovora zbog promijenjenih prilika. Sudska praksa 1. Vidi načelno mišljenje Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda br. 8/57 od 11. I 1957, navedeno uz čl. 122. ZN pod br. 1. 2. Ukoliko uzdržavanje u naravi u kućanstvu davaoca uzdržavanja postane nemoguće zbog nesporazuma i stalnih razmirica, sud-može na zahtjev primaoca uzdržavanja uzdržavanje ustanoviti i u mjesečnoj novčanoj svoti (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 864/55, Glasnik, br. 1/56, str. 33). 3. Ugovoru iz 61. 122. ZN sličan je ugovor o predaji imovine za života uz pridržaj dosmrtnog upravljanja i uživanja imovine i uz dužnost preuzimaoca imovine da predavaoca imovine dvori nakon što ovaj postane nesposoban za rad. U ovom se slučaju, prema tome, može analogno primijeniti član 126. ZN. Okolnost, da preuzimalac imovine ne može dvoriti drugu ugovornu stranku, jer stanuje daleko od nje kao i okolnost da se stranke međusobno spore, te da tužilačka stranka radi svoje bolesti ne smije biti u okolini koja je uznemiruje, opravdava određivanje mjesečne rente za troškove dvorbe (Vrhovni sud NR Slovenije Gs rev. 195/58, Pravosodni bilten br. 3—4/59, str. 43). 4. Vidi odluku pod br. 31. uz 61. 125. ZN. Prestanak
ugovora
o
doživotnom
uzdržavanju
Član 127. U slučaju smrti uzdržavaoca njegove obaveze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu. Ako oni ne pristanu na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor se raskida, i oni nemaju pravo tražiti naknadu za prije dano uzdržavanje. Ako bračni drug i potomci uzdržavaoca nisu u stanju da preuzmu ugovorne obaveze, oni imaju pravo tražiti naknadu od primaoca uzdržavanja. Sud će ovu naknadu odrediti po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir imovinske prilike primaoca uzdržavanja i osoba koje su bile ovlaštene na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju. 1. Prema marginalnoj rubrici (naslovu) uz čl. 127. ZN izgledalo bi da je s m r t d a v a o c a u z d r ž a v a n j a , ako njegov bračni drug i njegovi potomci ne pristanu na produženje ugovora, jedini n a č i n p r e s t a nka ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ovaj ugovor prestaje, međutim, i na druge načine na koje prestaju ugovori uopće. Specifičan način prestanka ugovora o doživotnom uzdržavanju predstavlja sporazuman raskid (čl. 125. st. 1 ZN) i jednostran raskid ugovora, na temelju sudske odluke (čl. 125. st. 2 i 3 i čl. 126. st. 1 ZN). Svakako je najnormalniji način prestanka tog ugovora s m r t p r i m a o c a u z d r ž a v a n j a . Ovaj slučaj prestanka ugovora o doživotnom uzdržavanju proizlazi iz same priro405
Član 127.
.
de tog ugovora, jer je pravo (tražbina) primaoca uzdržavanja ograničeno na trajanje njegovog života. S danom njegove smrti na davaoca uzdržavanja prenosi se vlasništvo imovine obuhvaćene ugovorom (ukoliko predaja imovine i prijenos vlasništva nije izvršen već za života primaoca uzdržavanja), a obveza davaoca uzdržavanja, kao korelat prava primaoca uzdržavanja koje je utrnulo, također prestaje. 2. Jedno je od pravila obveznog prava da obvezni odnos ne prestaje smrću ugovornika, ukoliko se ne radi o pravima i obvezama koje su vezane i ograničene na njihovu osobu, odnosno koje su determinirane činidbom ili osobom subjekta prava ili obveze (nenov. § 918. i 1448. OGZ; § 552. i 913. SGZ). Dok je, međutim, smrt primaoca uzdržavanja s obzirom na prirodu ugovora normalan i razumljiv način prestanka ugovora o doživotnom uzdržavanju, taj ugovor ne mora nužno prestati i u slučaju smrti davaoca uzdržavanja- Njegova obveza — načelno uzevši — nije neprenosiva ni nenasljediva što se vidi iz mogućnosti da se pravo uzdržavanja kod ugovora o predaji imovine upiše kao realni teret u zemljišnoj knjizi, u kojem je slučaju svaka osoba koja je pravilnim poslom među živima ili nasljeđivanjem postala vlasnik nekretnine opterećene realnim teretom uzdržavanja dužna davati uzdržavanje osobi u korist koje je realni teret upisan (vidi uz čl. 116. ZN pod tač. 7). U nekim se zakonodavstvima i izričito predviđa da obveza davaoca uzdržavanja, poslije njegove smrti, prelazi na njegove nasljednike. Nasljedivost obveze davaoca uzdržavanja proizlazi i iz čl. 528. švicarskog Zakonika o obligacijama, koji inače u pogledu prestanka ovog ugovora sadrži solucije koje svi veoma slične onima iz Zakona o nasljeđivanju. U našem je zakonu pitanje nasljedivosti obveze davaoca uzdržavanja riješeno nekom vrstom kompromisa. Pošlo se, naime, s gledišta da se ugovor o doživotnom uzdržavanju zasniva na izrazito osobnim o& nosima i svojstvima, kako na strani primaoca tako i na strani davaoca uzdržavanja, što bi bio dovoljan razlog za prestanak ugovora i u slučaju smrti davaoca uzdržavanja.(*) Ovakvo je rješenje prihvaćeno, međutim, samo za slučaj, kada se kao nasljednici davaoca uzdržavanja pojavljuju osobe koje nisu njegov bračni drug ni njegovi potomci. U tome, dakle, slučaju u g o v o r p r e s t a j e . Ako se pak, poslije smrti davaoca uzdržavanja, kao njegovi nasljednici pojavljuju njegov b r a č n i d r u g i njegovi p o t o m c i koji su pozvani n a nasljedstvo, u g o v o r s e p r o d u ž u j e , a k o o n i n a t o pris t a n u . U tom slučaju na njih, kao nasljednike, prelaze obaveze umrlog davaoca uzdržavanja iz tog ugovora. Ugovor se produžuje po samom zakonu čim se bračni drug i potomci koji su pozvani na nasljedstvo očituju (izrijekom ili konkludentnim radnjama) da pristaju na produženje, pa za to nije potreban nikakav daljnji akt primaoca uzdržavanja ni nasljednika (bračnog druga i potomaka) davaoca uzdržavanja. Za produženje ugovora n e t r a ž i s e p r i s t a n a k p r i m a o c a u z d r ž a v a n j a , ali mu, razumije se, ostaje pravo da traži raskid ugovora prema odredbama čl. 125. st. 2 i 3 ZN1
406
»Objašnjenja«,
str. 144.
Član 127.
.
de tog ugovora, jer je pravo (tražbina) primaoca uzdržavanja ograničeno na trajanje njegovog života. S danom njegove smrti na davaoca uzdržavanja prenosi se vlasništvo imovine obuhvaćene ugovorom (ukoliko predaja imovine i prijenos vlasništva nije izvršen već za života primaoca uzdržavanja), a obveza davaoca uzdržavanja, kao korelat prava primaoca uzdržavanja koje je utrnulo, također prestaje. 2. Jedno je od pravila obveznog prava da obvezni odnos ne prestaje smrću ugovornika, ukoliko se ne radi o pravima i obvezama koje su vezane i ograničene na njihovu osobu, odnosno koje su determinirane činidbom ili osobom subjekta prava ili obveze (nenov. § 918. i 1448. OGZ; § 552. i 913. SGZ). Dok je, međutim, smrt primaoca uzdržavanja s obzirom na prirodu ugovora normalan i razumljiv način prestanka ugovora o doživotnom uzdržavanju, taj ugovor ne mora nužno prestati i u slučaju smrti davaoca uzdržavanja- Njegova obveza — načelno uzevši — nije neprenosiva ni nenasljediva što se vidi iz mogućnosti da se pravo uzdržavanja kod ugovora o predaji imovine upiše kao realni teret u zemljišnoj knjizi, u kojem je slučaju svaka osoba koja je pravilnim poslom među živima ili nasljeđivanjem postala vlasnik nekretnine opterećene realnim teretom uzdržavanja dužna davati uzdržavanje osobi u korist koje je realni teret upisan (vidi uz čl. 116. ZN pod tač. 7). U nekim se zakonodavstvima i izričito predviđa da obveza davaoca uzdržavanja, poslije njegove smrti, prelazi na njegove nasljednike. Nasljedivost obveze davaoca uzdržavanja proizlazi i iz čl. 528. švicarskog Zakonika o obligacjjama, koji inače u pogledu prestanka ovog ugovora sadrži solucije koje svi veoma slične onima iz Zakona o nasljeđivanju. U našem je zakonu pitanje nasljedivosti obveze davaoca uzdržavanja riješeno nekom vrstom kompromisa. Pošlo se, naime, s gledišta da se ugovor o doživotnom uzdržavanju zasniva na izrazito osobnim odnosima i svojstvima, kako na strani primaoca tako i na strani davaoca uzdržavanja, što bi bio dovoljan razlog za prestanak ugovora i u slučaju smrti davaoca uzdržavanja.( x ) Ovakvo je rješenje prihvaćeno, međutim, samo za slučaj, kada se kao nasljednici davaoca uzdržavanja pojavljuju osobe koje nisu njegov bračni drug ni njegovi potomci. U tome, dakle, slučaju u g o v o r p r e s t a j e . Ako se pak, poslije smrti davaoca uzdržavanja, kao njegovi nasljednici pojavljuju njegov b r a č n i d r u g i njegovi p o t o m c i koji su pozvani n a nasljedstvo, u g o v o r s e p r o d u ž u j e , a k o o n i n a t o pris t a n u . U tom slučaju na njih, kao nasljednike, prelaze obaveze umrlog davaoca uzdržavanja iz tog ugovora. Ugovor se produžuje po samom zakonu čim se bračni drug i potomci koji su pozvani na nasljedstvo očituju (izrijekom ili konkludentnim radnjama) da pristaju na produženje, pa za to nije potreban nikakav daljnji akt primaoca uzdržavanja ni nasljednika (bračnog druga i potomaka) davaoca uzdržavanja. Za produženje ugovora n e t r a ž i s e p r i s t a n a k p r i m a o c a u z d r ž a v a n j a , ali mu, razumije se, ostaje pravo da traži raskid ugovora prema odredbama čl. 125. st. 2 i 3 ZN1
406
»Objašnjenja«,
str. 144.
Član 127. U slučaju da bračni drug i potomci davaoca uzdržavanja ne pristanu na produženje ugovora, ugovor se raskida (prestaje) u času njihove iz2 jave o tome,( ) pa primalac uzdržavanja ne treba u tom pravcu stavljati nikakav zahtjev. e e rec a a ne ^E2-iSSd- ~ŠŠ _JiS2ll£ŠBifeS.JP.EX2S_.2.§§li§^S£S_ ^ P k i od njih pristanu na produženje ugovora, a drugi ne pristanu7~oEaveze~davaoca ^ a f ^ 3 l ^ ~ 3SET produženje" Ostaii "nasljednici time msta ne gube, jer njima lonaKo™prema određBi stava 2 ovog člana ne pripada nikakva naknada. Ukoliko se pak primalac uzdržavanja protivi produženju ugovora i onemogućuje nasljednicima uzdržavaoca ispunjavanje ugovornih obaveza, a sam ne zatraži raskid ugovora ili sa zahtjevom za raskid ne uspije, nasljednicijizdržavaoca imaju pravo tražiti raskid ugoyora_ u gniislu~od^ redbe člana 125T~stav 3 Z.N. U tom im slučaju nakonraskida ugovora pripaTte~nakna':đa~za pilje dano uzdržavanje kao i naknada štete, ako za tu naknadu postoje potrebne pretpostavke. 3. Ako nasljednici uzdržavaoca koji nisu njegov bračni drug ni njegovi potomci hoće, uz pristanak primaoca uzdržavanja, preuzeti ugovorne obaveze, potrebno je da obje strane z a k l j u č e n o v i u g o v o r , budući da je prvi ugovor po samom zakonu prestao postojati časom smrti davaoca uzdržavanja. 4. Ugovor o doživotnom uzdržavanju prestaje poslije smrti uzdržavaoca i u slučaju kada njegov bračni drug i njegovi potomci n i s u u s t a n j u preuzeti ugovorne obaveze. Prema odredbi stava 3 njima u ovom slučaju pripada naknada za prije dano uzdržavanje. Situacija postaje složenijom ako je iza davaoca uzdržavanja ostalo više nasljednika prvog nasljednog reda, pa su neki od njih u stanju da preuzmu ugovorne obaveze, a drugi nisu. Zakon o nasljeđivanju ne predviđa rješenje za ovu situaciju. Naše je, međutim, mišljenje da se u ovom slučaju ugovor produžuje s onim nasljednicima koji su u stanju ispunjavati ugovorne obaveze, dok oni nasljednici koji to nisu u stanju imaju pravo od ostalih nasljednika na izvjesnu naknadu samo u slučaju, ako sud nađe da bi to bilo pravično s obzirom na dužinu vremena kroz koje je davalac uzdržavanja davao uzdržavanje i s obzirom na vrijeme za koje će predvidivo ugovor još trajati, uzimajući pri tom u obzir i imovinske prilike jednih i drugih nasljednika kao i ostale okolnosti slučaja. 5. Ako nasljednici uzdržavaoca koji nisu njegov bračni drug ni njegovi potomci žele preuzeti ugovorne obaveze (vidi naprijed pod tač. 3), ali se primalac uzdržavanja protivi zaključenju novog ugovora, nasljednici uzdržavaoca imaju pravo na naknadu za prije dano uzdržavanje, jer bi u protivnom slučaju primalac uzdržavanja, nakon prestanka ugovora, bez opravdanog razloga zadržao vrijednost za koju sa svoje strane nije dao nikakvu protuvrijednost. Ovo je od posebne važnosti u slučaju, kada je primalac uzdržavanja primao uzdržavanje dugi niz godina. U slučaju pak da primalac uzdržavanja hoće zaključiti novi ugovor, ali to neće spomenuta kategorija nasljednika uzdržavaoca, ovim, nasljednicima analogno odredbi stava 2 ovog člana ne pripada nikakva naknada. Ovakva je solucija opravdana i zbog toga, što bi inače naDr B o g d a n Loza, op. cit., str. 277. 407
Član 1 2 , 1 — Vi.%. sljednici uzdržavaoca koji nisu njegov bračni drug ni njegovi potomci. otklanjali preuzimanje ugovornih obaveza uvijek, kada bi imali u izgledu primanje naknade za prije dano uzdržavanje u većoj vrijednosti, nego što bi je dobili od koristi koja bi im pripala po samom ugovoru. 6. Prema načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda od 11. I 1957. br. 8/57 mogu se odredbe ovog člana analogijom primijeniti i na one ugovore o doživotnom uzdržavanju na temelju kojih je imovina na koju se odnosi ugovor ustupljena u vlasništvo uzdržavaoca već za života primaoca uzdržavanja. Treba, međutim, primijetiti da će analogna primjena ovih odredaba na spomenute ugovore biti moguća samo u ograničenom opsegu. To posebno vrijedi za slučaj, kada je pravo uzdržavanja upisano kao realni teret na nekretninama na koje se odnosi ugovor (vidi naprijed pod tač. 2). U takvom će slučaju s v a k i n a s l j e d n i k uzdržavaoca, koji je naslijedio njegove nekretnine opterećene realnim teretom uzdržavanja, biti obavezan primaocu uzdržavanja na činidbe iz kojih se sastoji realni teret (preživitak — vidi uz čl. 116. ZN pod tač. 8). 7. Kada je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen u k o r i s t t r e ć e g (vidi uz čl. 122- ZN pod tač. 9), naknadu o kojoj se govori u ovom članu bit će dužan nasljednicima uzdržavaoca dati ugovornik — otuđivalac imovine (stipulant. promisar), jer treća osoba nije stranka već samo korisnik iz ovog ugovora.(3) 8. O sporovima koji se pojavljuju u vezi s prestankom ugovora o doživotnom uzdržavanju raspravlja se i odlučuje u p a r n i č n o m p o s t u pku. Sudska praksa Vidi načelno mišljenje Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda br. 8/57 od U. 1 1957, navedeno uz čl. 122. ZN pod br. 1.
GLAVA
PETA
PRELAZAK OSTAVINE NA NASLJEDNIKE I. OTVARANJE NASLJEDSTVA Smrt i p r o g l a š e n j e
osobe
za u m r l u
Član 128. Smrću osobe otvara se njezino nasljedstvo. Isti učinak ima i proglašenje osobe za umrlu. I. 1. Smrću prestaje e g z i s t e n c i j a fizičke osobe, a samim tim gasi se o s o b n o s t ljudskog bića. Pored fizičkih, smrću prestaju i sva 3
408
Dr S a l i h a g i ć , u članku citiranom, u noti 2 uz čl. 112. ZN.
Član 128. p r a v n a svojstva vezana uz osobu; njezina p r a v n a s p o s o b n o s t . Time iz pravnog odnosa nestaje nosioca prava i obaveza, koji je u tom odnosu stajao prema drugim subjektima i prema objektima tog odnosa. Kao faktična činjenica, ,smrt utječe na pravne odnose time što se oni g a s e na strani jedne osobe (umrlog), a o s n i v a j u na strani drugih (nasljednika). Stoga smrt fizičke osobe Predstavlja b i t n u pretpostavku n a s l j e đ i v a n j a budući da je nasljeđivanje p r i j e l a z ostavine, tj. stvari i prava u m r l o g na njegove nasljednike koji se vrši po propisiJ ma Zakona o nasljeđivanju.( ) Da bi se mogli pravno razriješiti i oni pravni odnosi, u kojima se nalazi osoba za koju se ne zna da li je na životu, osim fizičke smrti za. prestanak pravnih odnosa značajno je i p r o g l a š e n j e osobe za umrlu. U tome se slučaju također o t v a r a nasljedstvo po propisima Zakona o nasljeđivanju. Na postojanje ili nedostatak pretpostavke smrti ili proglašenja umrlim, mora paziti svaki sud po službenoj dužnosti u svakom stadiju postupka, pa i u stadiju pravnih lijekova. 2. Nasljeđivanje nastaje uslijed s m r t i fizičke osobe. Za života ostavioca'nema nasljeđivanja (hereditas viventis non datur). Pravni poslovi ostaviočevi učinjeni za života, koji se odnose na ustupanje imovine svojim potomcima (čl. 111—115- ZN), ili ustupanje imovine na osnovu ugovora o doživotnom uzdržavanju (čl. 122. ZN), makar da se vrše po propisima Zakona o nasljeđivanju, ne predstavljaju nasljeđivanje. Osobe koje o č e k u j u nasljedstvo ne mogu za života ostaviočeva raspolagati pravom nasljedstva kojemu se nadaju. Prije smrti ostavioč'apresumptivni nasljednici nemaju nikakvih ftaalje'đTO'pravnih ovlaštenja ni prema budućoj ostavini ni prema budućem ostaviocu, pa ne mogu sklapati nikakve pravne poslove koji bi se odnosili na b u d u ć e nasljedstvo. Svaki takav posao smatra se ništavim (čl. 1(19. ZN). Dosljedno tome, ne mogu se unaprijed ni odreći nasljedstva koje nije otvoreno (čl. 140. st. 1 ZN). Iznimno, zakon dopušta sklapanje sporazuma o odricanju od budućeg nasljedstva samo između presumptivnog nasljednika i njegovog pretka (čl. 140. st. 2 ZN). 0 s t a v i 1 a c može biti svaka f i z i č k a osoba (2) bez obzira na spol, uzrast, državljansku, nacionalnu, rasnu ili religijsku pripadnost, iza čije je smrti ostala i m o v i n a , ostavina, tj. stvari i prava koja mogu biti predmet nasljeđivanja (čl. 2- ZN). Ako umrla osoba nije ostavila imovine, nema ostavine pa ni nasljeđivanja. 1 U slučaju prestanka p r a v n e osobe (privredne ili društvene organizacije, ustanove, udruženja građana i si.) vrši se l i k v i d a c i j a imovinskih odnosa po posebnim propisima a ne po odredbama Zakona o nasljeđivanju. 2 Pod o s o b o m smatra se l j u d s k o biće koje je živo rođeno. Svojstvo osobe nemaju mrtvorođenčad ni monstrumi (bića koja nemaju svojstva ljudskog bića). Za stjecanje pravne sposobnosti dovoljan je sam fakat rođenja ljudskog živog bića bez obzira na dužinu života. U nekim pravima traži sa da je živo rođeno ljudsko biće bilo sposobno za život, ili da je bilo na životu najmanje 24 sata nakon rođenja. (Vidi: B 1 a g o j e v i ć, nav. djelo, str. 34).
409
Član 128. Nasljeđivanju ima mjesta ako ima n a s l j e d n i k a . Nema nasljeđivanja ako iza umrlog nije ostalo oporučnih ili zakonskih nasljednika. Ostavina b e z n a s l j e d n i k a n e nasljeđuje se, već s e p r e d a j e narodnom odboru općine (čl. 133. st. 2 i čl. 233. ZN), te postaje društvena, općenarodna imovina (čl. 8. ZN). Narodni odbor, u takvom slučaju,; nema položaj i prava nasljednika, jer se osnov stjecanja ostavine bez nasljednika nalazi u javnom, a ne u nasljednom pravu. 3. Nasljeđivanje nastaje u času s m r t i ostavioca. U tom času nastaje o t v a r a n j e nasljedstva (delacija) uz istovremeni p r i j e l a z ostavine na nasljednike. Prema tome, u našem se pravu moment otvaranja nasljedstva i prijelaza ostavine na nasljednika p o k l a p a j u.(3) Donošenje rješenja o nasljeđivanju (čl. 228. ZN) i rješenja o legatu (čl- 232. ZN) predstavlja deklaratorni akt kojim se utvrđuje (»proglašava«) tko je u času ostaviočeve smrti postao nasljednik ili legatar i koja su prava stečena u tome času. Prema tome, tzv. »nastup nasljedstva«, davanje nasljedničke izjave ima retroaktivno djelovanje i vezuje se na moment s m r t i ostavioca. Nasljednik je p o z v a n na nasljedstvo i stječe s v o j s t v o i sva prava nasljednika u času s m r t i ostavioca: nikako ranije, a, u pravilu, niti kasnije. Izuzetak predstavlja slučaj ako je nasljedstvo ostavljeno pod odgodnim (suspenzivnim) u v j e t o m ili r o k o m (čl. 88. st. 2 ZN). No i tada, ako se postavljeni uvjeti ili rok ispune, stjecanje ostavine ima retroaktivni učinak i vezuje se na moment smrti ostavioca. 4. Pod s m r ć u neke osobe smatra se f i z i č k a , faktična smrt. U našem pravu ne postoji ustanova tzv. »građanske« ili »pravne« smrti, pod kojom se razumijevalo trajni gubitak prava biti nosiocem ili imaocem imovinskih prava. (4) U starijim pravima, stupanje u neke samostanske ili monaške redove povlačilo je ustupanje imovine samostanskom redu (tzv. »zavjet siromaštva«). U ovakvim slučajevima, međutim, prema suvremenom pravu ne radi se o nasljeđivanju, nego o povjeravanju svoje imovine na upravu i korištenje samostanskom (monaškom) redu, koje prestaje u slučaju istupa iz reda.( 6 ) Na smrtnu kaznu osuđena osoba ne može se nasljediti dok smrtna kazna ne bude izvršena; što vrijedi i za osobu koja je u odsustvu (in contumatiam) osuđena na smrtnu- kaznu. 5- Za svaku osobu koja je živa rođena pretpostavlja se da je na životu dok se protivno ne dokaže. Ako neka osoba tvrdi za drugu da je umrla, mora to i dokazati. 3
I prema prav. pravilima biv. Ogz delacija je nastupala časom s m r t i ostavioca (§ 536, 545). Međutim, za prelaz ostavine na nasljednike bilo je potrebno još i sudsko u r u č e n j e , predaja nasljedstva nasljednicima. Do toga momenta, tj. od smrti do momenta predaje nasljednicima, ostavina se smatrala posebnom masom koja je imala položaj quasi jurističke osobe i nazivala se »ležećom ostavinom« (hereditas iacens). 4 To je u stvari bila krivičnopravna sankcija koja se sastojala u lišenju osuđenog svojstva pravnog subjekta. Nad imovinom takve osobe, u nekim starijim pravima, otvaralo se zakonsko nasljeđivanje, pa je imovina pripadala njegovim zakonskim nasljednicima, osim ako ne bi bila izrečena kazna k o n f i s k a c i j e , u kom slučaju je imovina osuđenog po posebnim propisima pripadala državi, a ne nasljednicima osuđenog. 5 B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 35, 36. 410
Član 128. Činjenica smrti d o k a z u j e se službenim i z v o d o m iz matičnih knjiga umrlih, koje vode nadležni državni organi po propisima Zakona o državnim matičnim knjigama (SI. list FNRJ br. 29/46). U matične knjige umrlih upisuje se smrt i sudska proglašenja umrlim (čl. 2. st. 2 i čl. 36, 52, 53. Zak. o drž. mat. knjigama), kao i izvještaji suda o izvršenju smrtne kazne (čl. 38. st. 3 cit. zak.). Državne matične" knjige vode posebni državni organi (matičari) narodnih odbora općina (čl. 4. cit. zak.), a za državljane FNRJ, koji prebivaju u inozemstvu, matične knjige vode predstavništva FNRJ (čl. 44. cit. zak.). Izvodi iz matičnih knjiga imaju dokaznu snagu j a v n i h isprava (čl. 3. st. 3 cit- zak.). Činjenice upisane u matičnim knjigama i koje se njima dokazuju smatraju se i s t i n i t i m dok se sudskim putem ne dokaže protivno (čl. 3. st. 2 cit. zak.). Istu dokaznu snagu imaju i izvodi iz matičnih knjiga koje su se vodile na području FNRJ p r i j e stupanja na snagu Zakona o drž. matičnim knjigama (čl. 48. cit. zak.). Činjenica smrti može se dokazivati i d r u g i m dokazima ako o toj činjenici n e m a u p i s a u matičnim knjigama zbog ratnih prilika ili ako su matične knjige za vrijeime rata uništene ili nestale (čl. 54. Zakona o drž. matičnim knjigama). D o k a z i v a n j e (utvrđenje) smrti vrši se u vanparničnom postupku po propisima Zakona o proglašenju nestalih za umrle i o dokazivanju smrti, u slučaju ako se pouzdano zna za smrt neke osobe, pa je potrebno utvrditi v r i j e m e (dan) smrti. 6. Utvrđenje d a n a smrti fizičke osobe odlučno je ne samo za određivanje m o m e n t a otvaranja nasljedstva (delacije), budući da u našem pravu istovremeno s delacijom dolazi do p r i j e l a z a ostavine na nasljednike (čl. 135. ZN), nego i za utvrđenje s t a n j a i s,a s t a v a ostavine, bez obzira na kasnije promjene. Prema času smrti ostavioca utvrđuje se k r u g osoba pozvanih na nasljedstvo. Po tome momentu prosuđuje se s p o s o b n o s t (čl. 130. ZN) ili n e d o s t o j n o s t (čl. 131. ZN) za nasljeđivanje; određuje se v e l i č i n a nasljedničkog d i j e l a i druga prava koja pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim osobama. Od trenutka smrti ostavioca započinju teći r o k o v i propisani za zastaru i ostvarivanje nekih nasljednopravnih ovlaštenja (čl. 144. ZN), određuje se nadležnost ostavinskog suda i si. 7- U ZN nema posebnog propisa po kome bi se određivalo nasljeđivanje osoba koje su izgubile život nalazeći se u zajedničkoj i s t o v r e m e noj životnoj opasnosti. Ako nije moguće utvrditi koja je osoba od njih umrla ranije, treba uzeti da su obje, ili više njih, umrle u i s t i čas, pa između njih nema nasljeđivanja.( 6 ) Ovakvo rješenje temelji se na 6 B 1 a g o j e v i ć, nav. djelo, str. 42, 43. Ovakvo rješenje ovog pitanja ima, po mišljenju autora, ipak samo supsidijarni karakter. Sud u svakom slučaju treba da pokuša, uz pomoć raspoloživih dokaza, utvrditi redoslijed smrti osoba koje su se nalazile u istovremenoj zajedničkoj opasnosti i u toj opasnosti nestale. Istom ako to ne bi bilo moguće treba primijeniti pretpostavku da su sve osobe, koje su se nalazile u istovremenoj zajedničkoj opasnosti, umrle u i s t i čas.
411
Član 128. prav. pravilu iz § 25. biv. Ogz., po kome vrijedi pretpostavka istovrem e n e smrti. (7) Onaj koji tvrdi da je smrt jednoga nastupila prije smrti drugoga mora to dokazati, čime se ujedno određuje osoba kojoj će pripasti uloga tužioca u sporu koji bi o ovoj činjenici nastao (što je u skladu s odredbom čl. 226. st. 1 ZN). II. 1. S činjenicom prirodne, fizičke smrti izjednačuje se, u nasljednopravnom pogledu, sudsko p r o g l a š e n j e neke osobe za u m r l u (čl. 128. st. 2 ZN). Ako neka osoba bude sudskim putem proglašena umrlom, o t v a r a se nasljedstvo na isti način kao kad je utvrđena faktična, fizička smrt te osobe- Osobe koje postanu nasljednici u slučaju proglašenja neke osobe umrlom imaju i s t i položaj kao i nasljednici koji su to postali u povodu prirodne smrti ostavioca.(8) Osoba proglašena umrlom, samim proglašenjem ne gubi ni pravnu ni poslovnu sposobnost. Posljedica je proglašenja samo to da se o imovini proglašenog, koja se nalazi u mjestu njegova ranijeg prebivališta, povede o s t a v i n s k a rasprava. Ostavina u tom slučaju prelazi na oporučne ili zakonske nasljednike proglašenog pod r e z o l u t i v n i m uvjetom, tj. ako se proglašeni ne pojavi živ. Proglašenjem nestalog umrlim ne nastaju sve posljedice prirodne smrti, već samo one koje nastaju upisom u matičnu knjigu umrlih. Uslijed toga ostaju na snazi svi pravni poslovi koje je proglašeni umrlim zaključio kroz to vrijeme, ako je u stvari živ ili ako se kao dan njegove smrti ustanovi koji drugi kasniji dan.(9) 2. Odredbama Zakona o proglašenju nestalih osoba za umrle i o dokazivanju smrti (SI. list FNRJ br. 24/52 i 26/52), propisani su uslovi i po7
Drugačije rješenje izlazi iz prav. pravila § 52. biv. Srp. grad. zak., gdje se smatra »da je onaj prije umro, koji je u ranijoj opasnosti bio; ako su pak u jednovremenoj opasnosti bili, onda se uzima, da je mlađi starijega, i muška glava žensku preživjela; dokle se god protivno ne dokaže.« Prema mišljenju dr B. B l a g o j e v i ć a , u djelu Međunarodno privatno pravo, Beograd, 1950, str. 216, za naše pozitivno pravo treba uzeti da važi pretpostavka i s t o v r e m e n e smrti. Dr P. R a d o m a n , u članku Dve pretpostavke o komorijentima, Glasnik Adv. komore APV, br. 9/58, str. 2—6 pledira, de lege ferenda, za usvajanje pretpostavke n a d ž i v j e l o s t i , po kojoj bi pri nejednakoj starosti komorijenata koji su nestali u istoj životnoj opasnosti važila pretpostavka da je. mlađa osoba nadživjela stariju bez obzira na spol, jer da to odgovara principu nasljeđivanja po nasljednim redovima. 3 B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 36, 37. U nekim inozemnim pravima (francuskom i belgijskom) nema ustanove proglašenja neke osobe za umrlu, nego proglašenje za n e s t a 1 u. Likvidacija pravnih odnosa nestalog vrši se u tom slučaju po propisima zakonskog reda nasljeđivanja s tim da nasljednici imaju položaj s t a r a t e l j a (u rimskom pravu postojao je posebni curator bonorum absentis). To stanje produžava se dok ne nastupi f i z i č k a smrt, odnosno dok se ona ne utvrdi u kome se slučaju pravne posljedice smrti, tj. otvaranja nasljedstva vezuju za činjenicu i momenat faktične smrti. 8 Tako V u k o v i ć u djelu: Opći dio građanskog prava, knjiga I, Zagreb 1959. na str. 264 tač. 504. 412
Član 128. 10
stupak za proglašenje nestalih osoba umrlim i o dokazivanju smrti.( ) Pravomoćne sudske odluke, donesene u tom postupku, imaju d o k a z n u s n a g u jednaku onoj što ga imaju službeni izvodi iz matičnih knjiga, sve dok se suprotno ne dokaže sudskom odlukom. Dokazivanju, u t v r đ e n j u s m r t i neke osobe ima mjesta ako se pouzdano zna da je ta osoba umrla, ali se ne zna dan njezine smrti, ili se ne raspolaže vjerodostojnom dokaznom ispravom o toj činjenici. Postupak dokazivanja smrti reguliran je propisima Zakona o proglašenju nestalih osoba za umrle i o dokazivanju smrti (SI. list FNRJ br. 24/52 i br. 26/52). Rješenje o utvrđenju smrti, koje donosi sud u vanparničnom postupku, predstavlja odluku deklaratornog značaja, koja se može oboriti protudokazom da je osoba umrla kog drugog dana, a ne onog koji je naveden kao dan stvarne smrtiAko se ne z n a da li je neka osoba umrla ili je još negdje na životu, a ne zna se gdje se nalazi, zbog čega se smatra n e s t a l o m — predviđen je poseban postupak da se nestala osoba može pod izvjesnim pretpostavkama p r o g l a s i t i u m r l o m , — po propisima Zakona o proglašenju nestalih umrlima i o dokazivanju smrti. Kod proglašenja nestalog umrlim, smrt se samo p r e d m n i j e v a , tako da onaj koji je proglašen umrlim može ipak stvarno biti živ. Stoga je sudska odluka o proglašenju nestalog umrlim konstitutivnog značaja. Proglašenje neke osobe umrlom može tražiti onaj koji iz činjenice smrti te osobe izvodi za sebe neka prava npr. pravo nasljedstva. Zahtjev može potjecati od privatne osobe ako bi ta osoba bila zakonski ili oporučni nasljednik ili legatar. Zahtjev može podnijeti i javni pravobranilac ili koji drugi državni organ ako to zahtijeva javni interes, ili ako bi imovina osobe koja bude proglašena umrlom pripala kom državnom organu, političko-teritorijalnoj jedinici ili društvenoj osobi. Postupak za proglašenje nestale osobe umrlom i o dokazivanju smrti vodi se o d v o j e n o od ostavinskog postupka, te se ne može spajati s tim postupkom. 3. Dan smrti utvrđen u rješenju suda o proglašenju umrlim mjerodavan je za određivanje momenta o t v a r a n j a nasljedstva (delaciju) i prijelaz ostavine na nasljednike (či. 135. ZN). 10
Tako će sud po čl. 1. s p o m e n u t o g zakona p r o g l a s i t i za umrlu: 1) osobu o čijem životu za posljednjih p e t g o d i n a nije bilo n i k a k v i h vijesti, a od čijeg je rođenja prošlo šezdeset godina; 2) osobu o čijem životu za posljednjih p e t g o d i n a nije bilo nikakvih vijesti, a za koju je vjerojatno da više nije živa; 3) osobu koja je nestala u brodolomu, saobraćajnoj nesreći, požaru, poplavi, potresu ili u kakvoj drugoj neposrednoj s m r t n o j opasnosti, a o čijem životu nije bilo n i k a k v i h vijesti za š e s t m j e s e c i od dana p r e s t a n k a opasnosti; 4) osobu koja je nestala u toku r a t a u vezi s r a t n i m događajima, a o
čijem životu nije bilo nikakvih vijesti za g o d i n u d a n a od dana prestanka neprijateljstva. Rokovi iz tač. 1. i 2. ovog člana računaju se od dana kada je po posljednjim vijestima nestali nesumnjivo bio živ. Ako se taj dan ne može tačno utvrditi, ovi rokovi počinju teći s v r š e t k o m mjeseca, u kojoj je nestali po posljednjim vijestima bio živ.
odnosno
godine
413
Član 1^28. Utvrđeni dan smrti predstavlja z a k o n s k u presumpciju (praesumptio iuris) i može se u svako doba oboriti protudokazom da je nestali umro kojeg drugog dana, ili da je još na životu. Svaka osoba koja ima pravni interes može predložiti sudu koji je donio rješenje o proglašenju nestalog umrlim, da ukine ovo rješenje ako je osoba. proglašena umrlom još na životu, odnosno da preinači rješenje ako se dokaže da je nestala osoba n umrla kojeg drugog dana.( ) Ako se osoba koja je proglašena umrlom o s o b n o pojavi pred sudom i dokaže svoj identitet, sud će bez provođenja daljnjeg postupka u k i n u t i svoju raniju odluku (čl. 9. Zakona o proglašenju nestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti). Prema tome i pored toga što je rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom postalo formalno pravomoćno, ono ne može nikada steći materijalnu pravosnažnost- (12) Sud koji je d&nio rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom ili rješenje o utvrđivanju smrti neke osobe dužan je svaku svoju naknadnu odluku, kojom se u k i d a ili m i j e n j a prvobitna odluka, saopćiti nadležnom matičaru i ostavinskom sudu, koji će ostavinski postupak nastaviti ili obustaviti (ako se utvrdi da je osoba koja je proglašena umrlom još na životu). 4. Ako je ostavinski postupak, koji je pokrenut u povodu proglašenja nestalog umrlim već pravomoćno d o v r š e n , a naknadno se pokrene postupak za i z m j e n u , rješenja o proglašenju nestale osobe umrlom ili za utvrđenje dana smrti, ostavinski sud će narediti da se u zemljišnim knjigama kod nekretnina koje su još upisane na imenu ostavioca, ili koje su već prenesene na nasljednike, upiše z a b i l j e ž b a o pokretanju postupka za preinačenje ili ukidanje rješenja kojim je utvrđena smrt ostaviočeva, odnosno kojom je proglašen umrlim (61. 7. st. 2 navedenog zakona). Ako se utvrdi da je ostavilac umro kojeg d r u g o g d a n a , a ne onog koji je prvobitno smatran kao dan smrti, za stjecanje nasljedstva mjerodavan je onaj dan koji je n a k n a d n o utvrđen kao tačan dan smrti. Pravi nasljednici imaju u tome slučaju pravo zahtijevati ostavinu od onih koji je drže, u rokovima predviđenim u čl. 144. ZN. Isti zahtjev na ostavinu, nasuprot fiktivnim nasljednicima, može ostvarivati i ona osoba koja je bila proglašena umrlom ako se ustanovi da je na životu,(ls) pod pretpostavkom da je prethodno u k i n u t o rješenje kojim je ta osoba proglašena umrlom. 5. U slučaju stavljanja i z v a n snage odluke o proglašenju nestale osobe umrlom, bilo u cjelini ili samo u pogledu utvrđenja drugog dana smrti ostavioca, osobe koje su bile proglašene za nasljednike dužne su v r a t i t i primljenu imovinu osobi koja je bila proglašena umrlom, ili fc_. 11
B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 41, tvrdi da se zahtjev za utvrđivanje da je dan smrti drugi od onoga navedenog u rješenju o proglašenju nestalog umrlim, može ostvarivati putem t u ž b e pred parničnim sudom,1 što nije u skladu s čl. 7. i 8. Zakona o proglašenju nestalih za umrle i o dokazivanju smrti, prema kojima bi se izmjena rješenja trebala vršiti u vanparničnom postupku. 12 Vidi dr S. Z u g l i a , u knjizi: Vanparnični postupak, Zagreb, 1956, str. 88, 89. 13 Vidi za biv. Ogz, dr I. M a u r o vi ć, Nacrt I, Zagreb, 1919, str. 37.' 414
w
Član 1^28. Utvrđeni dan smrti predstavlja z a k o n s k u presumpciju (praesumptio iuris) i može se u svako doba oboriti protudokazom da je nestali umro kojeg drugog dana, ili da je još na životu. Svaka osoba koja ima pravni interes može predložiti sudu koji je donio rješenje o proglašenju nestalog umrlim, da ukine ovo rješenje ako je osoba. proglašena umrlom još na životu, odnosno da preinači rješenje ako se dokaže da je nestala osoba u umrla kojeg drugog dana.( ) Ako se osoba koja je proglašena umrlom o s o b n o pojavi pred sudom i dokaže svoj identitet, sud će bez provođenja daljnjeg postupka u k i n u t i svoju raniju odluku (čl. 9. Zakona o proglašenju nestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti). Prema tome i pored toga što je rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom postalo formalno pravomoćno, ono ne može nikada steći materijalnu pravosnažnost- (12) Sud koji je d&nio rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom ili rješenje o utvrđivanju smrti neke osobe dužan je svaku svoju naknadnu odluku, kojom se u k i d a ili m i j e n j a prvobitna odluka, saopćiti nadležnom matičaru i ostavinskom sudu, koji će ostavinski postupak nastaviti ili obustaviti (ako se utvrdi da je osoba koja je proglašena umrlom još na životu). 4. Ako je ostavinski postupak, koji je pokrenut u povodu proglašenja nestalog umrlim već pravomoćno d o v r š e n , a naknadno se pokrene postupak za i z m j e n u rješenja o proglašenju nestale osobe umrlom ili za utvrđenje dana smrti, ostavinski sud će narediti da se u zemljišnim knjigama kod nekretnina koje su još upisane na imenu ostavioca, ili koje su već prenesene na nasljednike, upiše z a b i l j e ž b a o pokretanju postupka za preinačenje ili ukidanje rješenja kojim je utvrđena smrt ostaviočeva, odnosno kojom je proglašen umrlim (čl. 7. st. 2 navedenog zakona). Ako se utvrdi da je ostavilac umro kojeg d r u g o g d a n a , a ne onog koji je prvobitno smatran kao dan smrti, za stjecanje nasljedstva mjerodavan je onaj dan koji je n a k n a d n o utvrđen kao tačan dan smrti. Pravi nasljednici imaju u tome slučaju pravo zahtijevati ostavinu od onih koji je drže, u rokovima predviđenim u čl. 144. ZN. Isti zahtjev na ostavinu, nasuprot fiktivnim nasljednicima, može ostvarivati i ona osoba koja je bila proglašena umrlom ako se ustanovi da je na životu, ( ls ) pod pretpostavkom da je prethodno u k i n u t o rješenje kojim je ta osoba proglašena umrlom. 5. U slučaju stavljanja i z v a n snage odluke o proglašenju nestale osobe umrlom, bilo u cjelini ili samo u pogledu utvrđenja drugog dana smrti ostavioca, osobe koje su bile proglašene za nasljednike dužne su v r a t i t i primljenu imovinu osobi koja je bila proglašena umrlom, ili 11 B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 41, tvrdi da se zahtjev za utvrđivanje da je dan smrti drugi od onoga navedenog u rješenju o proglašenju nestalog umrlim, može ostvarivati putem t u ž b e pred parničnim sudom,f što nije u skladu s čl. 7. i 8. Zakona o proglašenju nestalih za umrle i o dokazivanju smrti, prema kojima bi se izmjena rješenja trebala vršiti u vanparničnom postupku. 12 Vidi dr S. Z u g l i a , u knjizi: Vanparnični postupak, Zagreb, 1956, str. 88, 89. 13 Vidi za biv. Ogz, dr I. M a u r o v i ć, Nacrt I, Zagreb, 1919, str. 37.'
414
Član 128 — 129. nasljednicima koji dolaze u obzir s obzirom na utvrđenje drugog dana smrti ostavioca. Prilikom vraćanja dobara fiktivni nasljednici tretiraju se kao savjesni (pošteni) ili nesavjesni (nepošteni) posjednici (držaoci), prema općim pravilima građanskog prava, ovisno o tome da li su znali ili morali znati da se odluka o proglašenju nestalog umrlim temelji na netačnim M podacima. ( ) U ZN nema posebnih propisa o tome kako se treba postupati u pogledu v r a ć a n j a i m o v i n e osobi koja je bila proglašena umrlom i osobno se pojavila pred sudom nakon što je ostavinska rasprava pravomoćno d o v r š e n a . U biv. Vanparničnom postupku (po Zak. od 1934, god-) postojalo je pravilo (§ 238. st. 1 Vp) po kome je nadležni ostavinski sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku trebao »vratiti posjed imovine u čiji su posjed došle druge osobe na osnovu proglašenja predlagača za umrlog«. Takva odluka ostavinskog suda imala je svojstvo izvršnog naslova. (15) Za naše pozitivno pravo ovo pitanje treba rješavati analogijom iz čl. 238. ZN, tj. u p a r n i č n o m postupku, slično kao kad su ispunjeni uslovi za ponavljanje postupka, s tim što odluka o ukidanju rješenja o proglašenju nestalog umrlim u stvari predstavlja u k i d a n j e i svih pravnih posljedica osnovanih na ukinutom rješenju; dakle, i ukidanje rješenja o nasljeđivanju bez provođenja posebnog postupka. Prema tome, zahtjev za vraćanje imovine, koji bi se trebao ostvarivati p a r n i č n i m putem, je s a m o s t a l a n zahtjev koji bi se neposredno temeljio na odluci o stavljanju izvan snage rješenja o proglašenju umrlimKađ
se
otvara umrlu
nasljedstvo osobe proglašene i početak toka rokova
za
Član 129. Kao dan otvaranja nasljedstva osobe koja je proglašena za umrlu smatra se dan kad je rješenje o proglašenju osobe za umrlu postalo pravomoćno, ako u samom rješenju nije kao dan smrti određen neki drugi dan. Rokovi koji po ovom zakonu počinju teći od dana otvaranja nasljedstva, počinju teći u slučaju proglašenja osobe za umrlu tek od dana kad je rješenje o tome postalo pravomoćno. 1. U stavu prvom ovog člana sadržana odredba dolazi u obzir ako u rješenju o proglašenju neke osobe u m r l o m n i j e n a v e d e n d a n s m r t i . V r i j e m e s m r t i utvrđuje s e sudskim r j e š e n j e m o proglašenju umrlim.^) Ako se to rješenjem ne može utvrditi, uzima se da je ne14
B l a g o j e v i d , n a v . djelo, str. 37, 38. Vidi tako: Ž i l i ć - S a n t e k , nav. djelo, str. 623. U drugim slučajevima, ako se osoba proglašena umrlom ne bi pojavila osobno pred sudom, zahtjev za vraćanje imovine trebao se ostvarivati t u ž b o m . 1 Prema odredbi tač. 17. Općih uputstava za sastav i vođenje državnih matičnih knjiga (SI. list FNRJ br. 29/46) propisano je da će se u matičnu 15
knjigu Umrlih u r u b r i k u » d a n , m j e s e c i g o d i n a s m r t i « upisati dan koji je u sudskoj odluci u t v r đ e n k a o v j e r o j a t a n d a n s m r t i .
415
Član 129. stali umro p r v o g d a n a poslije proteka rokova iz člana 1. Zakona 0 proglašenju nestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti (pet godina, šest mjeseci, jedna godina). Međutim, za potrebe n a s l j e d n o g p r a v a , u čl- 129. ZN propisano je da se u ovakvim slučajevima, kad sud u rješenju o proglašenju nestalog umrlim n i j e u t v r d i o ili naveo d a n smrti, uzima da je o t v a r a n j e nasljedstva (delacije) nastupilo onog dana kad je rješ e n j e o proglašenju umrlim postalo p r a v o m o ć n o . Time se ustanovio pouzdaniji kriterij za računanje rokova vezanih za o t v a r a n j e nasljedstva nego po Zakonu o proglašenju nestalih umrlima i o dokazivanju smrti.(2) 2. Otvaranjem nasljedstva koje, u pravilu, nastaje u času s m r t i ostavioca, a samo izuzetno u času pravomoćnosti rješenja o proglašenju nestalog umrlim (ako dan smrti nije utvrđen), započinju teći r o k o v i u kojima se mogu ostvarivati nasljednopravna ovlaštenja. Ako je do otvaranja nasljedstva došlo uslijed f i z i č k e smrti ostavioca, tada je dan njegove faktične smrti odlučan za računjanje početka toka rokova, pa se dan fizičke smrti i dan početka računanja rokova poklapaju. Ako je do otvaranja nasljedstva došlo u povodu p r o g l a š e n j a neke osobe umrlom, početak računanja rokova u svakom slučaju ovisi o danu p r a v o m o ć n o s t i rješenja o proglašenju nestalog umrlim i o utvrđivanju smrti, bez obzira da li je dan predmnijevane smrti utvrđen ili nije. Početak računanja rokova u ovom slučaju može se, ali ne mora, poklapati s danom otvaranja nasljedstva, ali se uvijek računa od dana pravomoćnosti rješenja o proglašenju umrlim, a nikako ranije, pa makar je moment otvaranja nasljedstva nastao ranije (ako je npr. dan predmnijevane smrti utvrđen). Tako je u čl. 46. ZN izričito propisano da se trogodišnji rok zastare zahtijeva za smanjenje oporučnih raspolaganja 1 vraćanja darova računa.od dana »kad je rješenje o njegovom (ostaviočevom) proglašenju za u m r l o g odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt, postalo pravomoćno«. Ovo također vrijedi kad se radi o zastari zahtjeva za izvršenje legata (čl. 100. ZN), kao i o zastari prava zahtijevati ostavinu (čl. 144. ZN). Ratio ovakvoj odredbi, sadržanoj u drugom stavu ovog člana, nalazi se u zaštiti prava i interesa onih osoba koje svoje pravo nasljedstva temelje na otvaranju nasljedstva osoba proglašenih umrlima. Budući da se tek od dana p r a v o m o ć n o s t i rješenja o proglašenju umrlim može znati da li su ispunjene zakonske pretpostavke za proglašenje neke osobe umrlom, pa baš da je u postupku koji je prethodio donošenju takvog rješenja i utvrđen dan predmnijevane smrti nestalog. Tim više što se u postupku za proglašenje utvrđuju činjenice koje su se zbile u prošlosti, pred izvjesno duže vrijeme, pa kada bi se rokovi računali od dana predmnijevane smrti većina zahtjeva, koji su inače vezani za dosta kratke rokove, već bi zastarjelo. 2
Tako V u k o v i ć, u djelu: Opći dio građanskog prava, knjiga I, Zagreb, 1959, str. 264. tač. 504. 416
Član 129 — 130. Za vi lom, kao nosti rješei gubitak net je o b j e k \ postupka i Oi na saznanje z
f
»"VT~!
proglašenje nestale osobe umrpostupka, sve do pravomoćkovi za koje je zakon vezao \ toka rokova zastarijevanja ,^-za sve stranke ostavinskog ez obzira na subjektivni moment, .uke o proglašenju nestale osobe umrlom, zainteresirane osobe pribavit će od suda pred U ovim s. ^ kojim se vodio postupak za proglašenje nestale osobe umrlom p o t v r d a o datumu kada je odluka o proglašenju postala p r a v o m o ć n a , ukoliko se postupak nije vodio pred sudom koji treba da odluči o primjeni odnosnog roka.
*,
- S p o s o b n o s t za n a s l j e đ i v a n j e Član 130. Nasljednik može biti samo osoba koja je u životu u času otvaranja nasljedstva. Dijete već^začeto u ča^u_jojtvaran2ajia^ljedstva smatra se kao rođeno ako se rodi živo. Na temelju oporuke mogu naslijediti i pravne osobe ukoliko posebnim propisima nije što drugo određeno.
1. Pod s p o s o b n o š ć u za nasljeđivanje razumije se s v o j s t v o o s o b e (fizičke i pravne) da može nasljeđivanjem steći imovinu, stvari i prava umrle osobe. U pogledu sposobnosti za nasljeđivanje postoji razlika između fizičkih i pravnih osoba. F i z i č k e osobe jsjaosobne su za nasljeđivanje gamo ako su na ž ijv o tu (stav 1 ovog člana) ili su z a č e t e (stav. 2 ovog člana) u času o t v a r a n j a nasljedstva. K^Eo]jnomenJlirtyAra.nja nasljedstva nastaje^ u Jggu_smrti ostavioca (čl. 128. st. 1 ZN), ili u času pravomoćnosti rješenja o proglašenju nestale osobe jamrlom, ako u tom rješenju jnije utvrđen dan smrti (5iTT29. st7~T~ZN),~T;o se za fizičke osobe zahtijeva da su u tom momentu žive ili da su bar~zaceteTTrema tome, dovoljno je da fizička osoba e g z i s t i r a , pa da ima pravnu sposobnost, a ova je dovoljna za postojanje sposobnosti za nasljeđivanje. Prema tome, pravna sposobnost koja se stječe rođenjem, a prestaje smrću, i sposobnost za nasljeđivanje fizičkih osoba p o k l a p a j u se. Za postojanje sposobnosti za nasljeđivanje ne traži se da fizička osoba (nasljednik) ima i p o s l o v n u sposobnost budući da su i poslovno nesposobne osobe s p o s o b n e za nasljeđivanje, s tim što će ih u ostavinskom postupku zastupati njihovi zakonski zastupnici. Sposobnost za nasljeđivanje, odnosno ispunjenje uvjeta potrebnih za stjecanje sposobnosti za nasljeđivanje (fizička egzistencija u času delacije) jednako vrijedi za o p o r u č n o i za z a k o n s k o nasljeđivanje. U pogledu sposobnosti za nasljeđivanje kod fizičkih osoba nema razlike s obzirom na o s n o v pozivanja na nasljedstvo. 2*7
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
417
Član 129 — 130. Za vrijeme dok t r a j e postupak za proglašenje nestale osobe umrlom, kao i vrijeme p r i j e pokretanja tog postupka, sve do pravomoćnosti rješenja, ne m o g u p o č e t i teći rokovi za koje je zakon vezao gubitak nekog prava. Ovo odlaganje početka toka rokova zastarijevanja je o b j e k t i v n o g značaja. Ono vrijedi za sve stranke ostavinskog postupka i ostale zainteresirane osobe, bez obzira na subjektivni moment, na saznanje za pravomoćnost odluke o proglašenju nestale osobe umrlom. U ovim slučajevima zainteresirane osobe pribavit će od suda pred kojim se vodio postupak za proglašenje nestale osobe umrlom p o t v r d a o datumu kada je odluka o proglašenju postala p r a v o m o ć n a , ukoliko se postupak nije vodio pred sudom koji treba da odluči o primjeni odnosnog roka. - S p o s o b n o s t za n a s l j e đ i v a n j e Član 130. Nasljednik može biti samo osoba koja je u životu u času otvaranja nasljedstva. Dijete već začeto učasujotvaranja^nasljedstva smatra jse kao rođeno ako se rodi živo. Na temelju oporuke mogu naslijediti i pravne osobe ukoliko posebnim propisima nije što drugo određeno.
1. Pod s p o s o b n o š ć u za nasljeđivanje razumije se s v o j s t v o o s o b e (fizičke i pravne) da može nasljeđivanjem steći imovinu, stvari i prava umrle osobe. U pogledu sposobnosti za nasljeđivanje postoji razlika između fizičkih i pravnih osoba. Fj^zjJH^ejosjjbj^jpjDsj^^ mo ako su na_j i vj)J_u (stav 1 ovog člana) ili su z a č e t e (stav. 2 ovog člana) u času o t v a r a n j a nasljedstva. KaJEo^noment_otvaranja nasljedstvjT nastaje_u _čjy?u smrti ostavioca (čl. 128. st. 1 ZN), ili u času pravomoćnosti rješenja o proglašenju nestale osob^umrlom, ako^u. tom rjejenju__nije utvrđen dan smrti (cl7 129. st. 1 ZN), to se za fizičke osobe zahtijeva da su u tom momentu žive ili da su bar~zaceteT~Prema tome, dovoljno je da fizička osoba e g z i s t i r a , pa da ima pravnu sposobnost, a ova je dovoljna za postojanje sposobnosti za nasljeđivanje. Prema tome, pravna sposobnost koja se stječe rođenjem, a prestaje smrću, i sposobnost za nasljeđivanje fizičkih osoba p o k l a p a j u se. Za postojanje sposobnosti za nasljeđivanje ne traži se da fizička osoba (nasljednik) ima i p o s l o v n u sposobnost budući da su i poslovno nesposobne osobe s p o s o b n e za nasljeđivanje, s tim što će ih u ostavinskom postupku zastupati njihovi zakonski zastupnici. Sposobnost za nasljeđivanje, odnosno ispunjenje uvjeta potrebnih za stjecanje sposobnosti za nasljeđivanje (fizička egzistencija u času delacije) jednako vrijedi za o p o r u č n o i za z a k o n s k o nasljeđivanje. U pogledu sposobnosti za nasljeđivanje kod fizičkih osoba nema razlike s obzirom na o s n o v pozivanja na nasljedstvo. 27
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
417
Član 130. 2. U pogledu sposobnosti za nasljeđivanje p r a v n i h (jurističkih, moralnih) osoba, međutim, ova je sposobnost o g r a n i č e n a samo na o p o r u č n o nasljeđivanje (stav 3 ovog člana) budući da zakonsko nasljedno pravo pripada samo srodnicima-i bračnom drugu ostavioca (čl. 9. i 10. ZN), pa ga pravne osobe ne mogu imati. Iz ovoga bi proizlazilo, analogno sposobnosti fizičkih osoba, da su pravne osobe uvijek sposobne za oporučno nasljeđivanje čim postoje, dakle, odmah kako su osnovane. Međutim, posebnim propisima može pojedinim pravnim osobama biti ograničena ili oduzeta sposobnost oporuč1 nog nasljeđivanja^ ) što nije slučaj kod fizičkih osoba kojima pripada sposobnost za nasljeđivanje ako su žive (ili začete) u času otvaranja nasljedstva. Sposobnost za nasljeđivanje p r a v n i h osoba može biti proširena i na slučajeve kad se pravnim osobama priznaje sposobnost za stjecanje imovine nasljeđivanjem, dok još nisu o s n o v a n e , ili dok se još nalaze u fazi o s n i v a n j a (ili konstituiranja). Taj slučaj postoji kod nasljeđivanja ostavine koju je ostavilac namijenio za osnivanje neke pravne osobe — zadužbine (čl. 87. st. 2 ZN), s tim što će zadužbina »postati«, tj. steći svojstvo pravne osobe »kad se dobije odobrenje nadležnog državnog organa«. 3. F i z i č k e osobe, međutim, mogu biti r e j a t i v n o n e s p o s o b n e za nasljeđivanje određenog ostavioca i pored toga što imaju opću pravnu sposobnost, dakle, sposobnost za nasljeđivanje. Relativna nesposobnost za nasljectivanj e,~"uT" odnosu na određenog ostavioca, postoji ako je fizička osoba i s k l j u č e n a iz naslj edstva (čl. 47. ZN), ili ako je l i š e n a nužnog dijela u korist potomaka (čl. 50. ZN), za što mora postojati odredba samog oporučitelja (čl. 48, 50. ZN); ili ako je n e d o s t o j n a za nasljeđivanje (čl. 131. ZN), a oporučiterj nije naknadno o p r o s t i o razlog nedostojnosti (čl. 132. ZN). U svim navedenim slučajevima relativna nesposobnost za nasljeđivanje, koja postoji u odnosu prema određenom ostaviocu, ne sprečava nasljednika da može u isto vrijeme naslijediti kog drugog ostavioca, u odnosu na kojeg nisu ispunjene pretpostavke za postojanje relativne nesposobnosti. 4. Za naše nasljedno pravo vrijedi načelo da presumptivni nasljednik, ako je umro prije ostavioca, n i j e s t e k a o nasljedno pravo. Uslijed toga ne može za života ostaviočeva raspolagati budućim nasljedstvom koje bi mu imalo pripasti (čl. 109. i Č1.-140. st- 1 ZN). Izuzetak postoji samo ako se radi o nasljedniku •—• potomku ostavioca. Ovaj nasljednik (potomak) može se odreći nasljedstva po čl. 140. st. 2 ZN pismenim spor a z u m o m sklopljenim s ostaviocem (svojim pretkom), koji je ovjerio sudac (ćl. 140. st. 3 ZN). Ovo odricanje, u pravilu, vrijedi i za potomke nasljednika koji se odrekao nasljedstva na osnovu sporazuma s ostaviocem (čl. 140. st. 5 ZN), osim ako odricanje ne bi bilo ograničeno samo na osobu nasljednika. U slučaju odricanja od nasljedstva po čl. 140. st. ?. ZN nije potrebno da je nasljednik doživio čas delacije- Takav akt o odricanju od nasljedstva veže ne samo nasljednika nego i njegove potomke i ako je do odricanja od nasljedstva došlo prije otvaranja nasljedstva. Vidi S t a n k o v i ć , Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva, Naša zakonitost, 1957, str. 119. 1
418
Član 130. 5. Načelo da nasljednik mora d o ž i v j e t i čas otvaranja nasljedstva, delacije, vrijedi i u slučaju nasljedne t r a n s m i s i j e . Ona nastaje ako nasljednik kojjMe doživio čas delacije, umre prije dovršenja ostavinske rasprave/a prije)nego što je dospio dati izjavu o odricanju od nasljedstva budući da *se ona m o ž e d a t i d o svršetka rasprave ostavine. Nasljednom transmisijom p r e l a z i na nasljednikove potomke pravo da se mogu o d r e ć i nasljedstva ako to njihov predak (nasljednik umjesto koga 2 nasljeđuju) uslijed smrti nije dospio učiniti (čl. 137. ZN).( ) Osoba koja nasljeđuje nasljednika koji je umro prije dovršenja ostavinske rasprave, odnosno prije isteka roka za davanje nasljednicke izjave (čl. 221. ZN), da bi se mogla poslužiti pravom na odricanje od nasljedstva u smislu čl. 137. ZN, mora biti na ž i v o t u u času smrti n a s l j e d n i k a umjesto koga nasljeđuje. Ovdje u stvari imamo dvije delacije: iza smrti ostavioca i iza smrti nasljednika (transmitenta). Budući da po našem pravu prijelaz ostavine na nasljednike nastupa po sili zakona u času smrti ostavioca, pa je u tome času transmitent, koji umre prije davanja nasljednicke izjave, stekao pravo na ostavinu. Uslijed toga u času transmitentove smrti dolazi do prijelaza ostavine na transmitentove nasljednike iza ostavioca i one iza transmitenta. I to ne samo na one koji su doživjeli čas delacije iza ostavioca nego i na one koji su doživjeli samo čas delacije iza nasljednika (transmitenta) na čije mjesto dolaze. Uslijed toga u našem pravu nije potrebno da su transmitentovi nasljednici bili živi u času delacije iza ostavioca. 6- U slučaju s u p s t i t u c i j e (čl. 85. ZN), supstitut mora d o ž i vjeti čas delacije budući da se smatra da je supstitut (pošto je otpao institut) jedini pozvan na nasljedstvo. On je nasljednik kao da instituta nikada nije bilo, pa nasljeđuje po v l a s t i t o m pravu. To, međutim, ne znači da bi supstitut morao biti na životu u momentu nastupanja supstitucionog slučaja. Ako taj moment (čas kad nastaje supstitucija) supstitut nije doživio, dolazi do nasljedne transmisije. Njegovo nasljedno pravo kao »stečeno« subjektivno pravo, prelazi na njegove (supstitutove) nasljednike. Ovi su ovlašteni da daju nasljednicke izjave umjesto supstituta (po pravu predstavljanja) s retroaktivnim djelovanjem, tj. s važnošću od časa otvaranja nasljedstva.(3) 7. Osobe koje su postavljene za nasljednike pod o d l o ž n i m u v j e tom ili odložnim r o k o m moraju doživjeti ne samo čas delacije nego i čas kad će određeni (postavljeni) uvjet ili rok biti i s p u n j e n . Ako dotična osoba ne doživi ispunjenje uvjeta ili roka, smatra se kao da nije ni bila određena za nasljednika. 8, Osobe čije je boravište n e p o z n a t o tretiraju se kao da su na životu u času smrti ostavioca. Njih će u postupku za raspravljanje ostavine zastupati postavljeni staralac (čl. 46. Zakona o starateljstvu). Ako se kasnije nakon dovršene rasprave ostavine i nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju utvrdi da odsutna osoba nije doživjela čas delacije (umrla je prije ostavioca), ostavinski sud će, pošto prethodno utvrdi vrijeme smrti odsutnih nasljednika na temelju pribavljenih podataka od nadležnih matičara, uputiti osobe koje polažu pravo na nasljedstvo 2 3
Za naslj. transmisiju vidi čl. 137. ZN. Vidi B l a g o j e vi ć, nav. djelo, str. 45. 419
Član 130. na p a r n i c u u smislu čl. 238- ZN budući da ZN ne poznaje institut ponavljanja ostavinskog postupka. II V. Od pravila da nasljednik mora doživjeti čas delacije postoji izuzetak u korist z a č e t o g, a još nerođenog djeteta (nasciturus). Za njega postoji presumpcija da je već rođeno u času delacije pod pretpostavkom da se kasnije rodi ž i v o ljudsko biće (nasciturus pro iam nato habetur). Ovo, međutim, vrijedi samo u pogledu njegovih n a s l j e d n i h prava. Ako se nasciturus ne rodi živ ( što vrijedi i za monstruma), smatrat će se da nikada n i j e p o s t o j a o budući da postojanje začetka u času smrti ostavioca samo za sebe, ako nije živ.rođen, ne rađa nikakvim pravima. Nasljedno pravo nasciturusa moglo bi se karakterizirati kao pravo podložno r e z o l u t i v n o m (raskidnom) uvjetu. Ako nasciturus ne bude živ rođen, njegovo pravo pada kao da nasciturusa nikada nije ni bilo. Isključena je svaka sukcesija nasciturusa: reprezentacija ili transmisija. Oporučitelj, međutim, može nasciturusu (začetku) odrediti s u p s t i t u t a za slučaj da se ne rodi živ (čl. 8. ZN). Nasciturus, treba da je ž i v r o đ e n , bez obzira kako bi dugo živio. Ukoliko dijete umre neposredno iza rođenja (jer nije predviđeno koliko dugo treba da je na životu), ono je steklo pravo nasljedstva: ima svojstvo nasljednika, pa će redovito postojati slučaj nasljedničke transmisije u smislu čl. 137. ZN. 2. Presumpcija da je dijete živo rođeno važi ne samo u pogledu ostaviočevih p o t o m a k a , već i u pogledu ostalih s r o d n i k a koji su u konkretnom slučaju pozvani na nasljedstvo (kolaterala). Isto tako ova presumpcija jednako vrijedi za oporučno i za zakonsko nasljedstvo. Oporučitelj može odrediti za svoje nasljednike osobe koje još nisu rođene, pa čak niti bile začete u času sastavljanja oporuke, ali te osobe moraju biti žive ili bar začete u času otvaranja nasljedstva (delacije). 3. Učinak pretpostavke iz čl. 130. st. 2 ZN ima r e t r a k t i v n u snagu. Začetak se smatra da je živ rođen još u č a s u s m r t i ostaviočeve, pa mu već od toga momenta pripadaju sva nasljednopravna ovlaštenja. Od časa delacije nastupa i Prijelaz ostavine na nasciturusa (koga zastupa jedan od roditelja ako organ starateljstva ne odredi drukčije čl. 215. st. 2 ZN), i od toga momenta započinju teći svi zakonski rokovi. 4. U ZN nije propisano u kojem roku iza smrti ostaviočeve treba da uslijedi r o đ e n j e nasciturusa, a što je potrebno kako bi se moglo utvrditi da li je dijete (nasciturus) doista bilo začeto u vrijeme delacije. Smatra se da taj rok odgovara roku koji se uzima kod utvrđivanja zakonitosti rođenja (najviše 300 dana iza smrti ostavioca). 5. U sumnji da li je dijete (nasciturus) živo rođeno, pretpostavlja se da je ž i v o r o đ e n o . Tko tvrdi protivno, mora to dokazati (prav. pravilo iz § 23. biv. OGZ). Sud će, ako dođe do s p o r a o odnosu nasljednika i ostavioca (čl. 223. st- 2 tač. 1. ZN), prekinuti raspravu ostavine i uputiti na parnicu onu stranku koja tvrdi da dijete nije živo rođeno. To je u skladu s odredbom čl. 226. st. 1 ZN budući se pretpostavlja da je pra420
Član 130 — 131. vo nasljednika, koji unatoč presumpciji osporava da je dijete rođeno živo, manje vjerojatno. III 1. P r a v n e o s o b e , pod kojima se razumijeva društvena organi4 zacija kojoj je pozitivnim propisom priznata pravna sposobnost,( ) mogu naslijediti samo na temelju o p o r u k e . Pravne osobe ne mogu biti zakonski nasljednici, jer se zakonsko (intestatsko) nasljeđivanje javlja kad postoji srodstvo ili bračni odnos između ostavioca i nasljednika (čl. 9. i 10. ZN). Država nema položaj zakonskog nasljednika ni u slučaju kad joj pripadne imovina bez nasljednika (čl. 8. ZN). Pripad imovine bez nasljednika biva na osnovu posebnog propisa koji nema nasljednopravni karakter. Prema tome, država nema ex lege nikakvih nasljednopravnih ovlaštenja. Predaja imovine narodnom odboru u smislu čl- 233. ZN nije nasljeđivanje. Ni formalno, predaja ne biva rješenjem o nasljeđivanju, nego posebnim r j e š e n j e m o p r e d a j i ostavine. Zato nije ispravno stanovište da se država može pojaviti i kao zakonski nasljednik.(5) Pravna osoba treba da p o s t o j i u času delacije. To znači da je dovoljno da je akt o osnivanju upisan u registar kada je taj upis potreban, odnosno da postoji o d o b r e n j e za 'njezino osnivanje i ako još nije došlo do konstituiranja. Dok ne dođe do konstituiranja treba postupiti analogno onome što je rečeno o položaju i pravima nasciturusa. Izuzetak postoji u pogledu z a d u ž b i n e (čl. 87. st. 2 ZN), čije je osnivanje ostavilac naredio u svojoj oporuci. U tom slučaju još n e f o r m i r a n a zadužbina ima položaj sličan položaju : n a s c i t u r u s a . Ako osnivanje zadužbine bude odobreno, smatra se da je postojala u času smrti ostavioca. Ako zadužbina ne bude osnovana ili bude uskraćeno davanje dozvole za njezino osnivanje, smatra se da nikada nije postojala. 2. Ostavilac može oporukom namijeniti ostavinu ostvarenju neke d o z v o l j e n e svrhe, ili u svrhu o s n i v a n j a neke p r a v n e o s o be (čl. 87. ZN). U ovim slučajevima pravovaljanost oporučnih odredaba ne ovisi o postojanju i određenosti osoba kojima su namijenjene koristi izoporučiteljeve odredbe, nego je ovisno o određenosti i d o p u š t e n o s t i svrhe koju je ostavilac želio ostvariti. Zašto se zadužbine mogu osni6 vati oporukom- ( ) Neđostojnost
za
nasljeđivanje
Član 131. Nedostojan je da naslijedi, kako na temelju zakona tako i na temelju ke, kao i da dobije ma što na temelju oporuke: onaj koji je sa umišljajem lišio života ostavioca, ili je pokušao da ga liši života; (5/ onaj koji je silom ili prijetnjom natjerao, ili prevarom naveo ostavioca da sastavi ili opozove oporuku ili neku odredbu oporuke, ili ga je spriječio da to učini; ' V u k o v i ć , u djelu Opći dio g r a đ a n s k o g p r a v a , k n j . I, Z a g r e b , str. 267. tač. 509. 5 Takvo stanovište z a s t u p a B l a g o j e v i ć , op. cit. str. 50 i 258. ' » O b j a š n j e n j a « str. 134.
1959,
421
Član 131. 3) onaj koji je uništio ili sakrio oporuku ostaviočevu u namjeri da spriječi ostvarenje posljednje volje ostaviočeve, kao i onaj koji je krivotvorio oporuku ostaviočevu; 4) onaj koji se teže ogriješio o obavezu uzdržavanja prema ostaviocu prema kome je imao zakonsku obavezu uzdržavanja, kao i onaj koji nije htio pružiti ostaviocu nužnu pomoć; 5) građanin Federativne Narodne Republike Jugoslavije koji je prebjegao iz zemlje da bi izbjegao osudi za teže krivično djelo, ili izbjegao obavezi služenja vojske ili vršio neprijateljsku djelatnost protiv Federativne Narodne Republike Jugoslavije, pa se do smrti ostavioca ne vrati u zemlju. I 1. Svaka fizička osoba, koja je na životu u času o t v a r a n j a nasljedstva (čl. 128, 130. ZN), s p o s o b n a je za nasljeđivanje. U našem nasljednom pravu nema propisa po kojima bi neka kategorija građana bila nesposobna za nasljeđivanje, kao što je to bilo u ranijim pravima.O Svaka osoba samim tim što je živa u času otvaranja nasljedstva (kod nasciturusa začeta ako bude živa rođena) sposobna je da naslijedi na temelju oporuke i zakona (čl. 130. st- 1 i 2 ZN). P r a v n i m osobama priznato je pravo nasljeđivanja na temelju o p o r u k e sve dotle dok im se po propisima javnog prava priznaje svojstvo pravne osobe. Ugovori koji bi bili sklopljeni protivno tome gube važnost. Samo izuzetno, kad su u pikanju s t r a n i d r ž a v l j a n i , u slučaju retorzije moglo bi se govoriti o relativnoj nesposobnosti za nasljeđivanje.^) Ova nesposobnost postoji samo dotle dok se ne ustanovi reciprocitet u odnosima sa zemljom čiji su državljani nasljednici, pozvani na nasljedstvo u konkretnom slučaju. U našem nasljednom pravu postoji, međutim, institut n e d o s t o j n o s t i za nasljeđivanje (čl. 131. ZN), koji predstavlja vrst r e l a t i v ne n e s p o s o b n o s t i za nasljeđivanje nekog nasljednika. Osoba nedostojna za nasljeđivanje nesposobna je da naslijedi o d r e d e n u umrlu osobu zbog postojanja određenih okolnosti u ponašanju te osobe^rema umrlom (čl. 131- tač. 1, 2. i 4. ZN), ili prema zaiednici (Cl. IJU. taC sTZN). ili zbog poduzimanja pravno nedopuštenih radnji kojima se ide za sprečavanjem ostvarenja posljednje volje ostavioca (čl. 131. tač. 3. ZN), za koje zakon vezuje g u b i t a k nasljednog prava osobe kod koje su se stekle ove okolnosti. Takva, za nasljeđivanje nedostojna osoba, ne može naslijediti ni na temelju o p o r u k e ni na osnovu z a k o n a , a niti ma što po bilo kom nasljednopravnom osnovu primiti iz ostavine (npr. na temelju legata ili naloga). Nedostojnost rađa r e l a t i v n o m nesposobnošću naslijediti odrede n p g ostavioca. I to sairno onog u pogledu koga su ispunjeni razlozi ne1 Po OGZ nesposobni za nasljeđivanje bili su oni, koji su se odrekli prava da stiču imovinu (redovnici), i oni koji nisu uopće ovlašteni sticati imovinu (§ 538. OGZ), kao i oni koji su neovlašteno napustili svoju domovinu, kao i vojni bjegunci (§ 544. OGZ). 2
D r Z. Z a n i n o v i ć u članku »Zakon o nasljeđivanju«, Odvjetnik br. 7—8/55, str. 4.
422
Član 131. dostojnosti iz čl. 131. tač. 1—4. ZN, a svakog drugog ostavioca samo a k o se razlog nedostojnosti temelji na razlogu iz čl. 131. tač. 5. ZN. Osoba nedostojna za nasljeđivanje određenog ostavioca, m e đ u t i m , sposobna je za nasljeđivanje svakog drugog ostavioca u pogledu koga n i s u i s p u n j e n i razlozi nedostojnosti, ili a k o je d a n qP_£Q_š_t a .i po čl. 132. st. 2 ZN, a J c o ^ j ^ l o ^ a ^ e d ^ t o j n o s t i iz_đL _13L_tač. 5 ZN s a m o p_od_uvjetom da se osoba, na koju se taj razlog nedostojnosti odnosi, v r a t i iz i n o ! zemstva do momenta s m r t i ostavioca koga nasljeđuje. *™ Od ustanove i s k l j u č e n j a od nasljedstva (čl. 47. ZN) i l i š e n j a nužnog dijela u korist p o t o m a k a (čl. 50. ZN), čija p r i m j e n a dolazi u obzir samo v o l j o m ostaviočevom, koja m o r a biti izražena na n e s u m njivi način i u formi određenoj za pravovaljanost oporučnog raspolaganja (čl. 48. st. 1 ZN), institut n e d o s t o j n o s t i za nasljeđivanje razlikuje* se po tome što do njegove primjene dolazi, u pravilu, po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i , kao i po opsegu i težini razloga nedostojnosti. 2. U čl. 131. ZN navedeni razlozi nedostojnosti nisu j e d n a k o g ziteta i ne rađaju uvijek istim posljedicama. T r e b a razlikovati dvije g r u pe razloga nedostojnosti: a) a p s o l u t n a nedostojnost( 3 ) za nasljeđivanje predstavlja smetnju za stjecanje nasljednog p r a v a u o p ć e u jugosl. p r a v n o m poretkuOna postoji samo u slučaju p r e d v i đ e n o m u čl. 131. tač. 5. ZN. Osoba kod koje su se stekli uvjeti za p r i m j e n u čl. 131. tač. 5. ZN nedostojna je u o p ć e za nasljeđivanje svakog ostavioca. Oproštaj d a n po čl. 132. st. 2 ZN vrijedi samo ako bi se prebjegla osoba dobrovoljno v r a t i l a iz inozemstva; b) r e l a t i v n a nedostojnost (nedostojnost u užem smislu, indignitas) predstavlja smetnju za stjecanje nasljednog prava u konkretnom slučaju.(4) Ovdje imamo dvije skupine razloga nedostojnosti: — U p r v u spadaju razlozi o kojima sud vodi računa po s 1 u žb e n o j dužnosti. Ova nedostojnost djeluje ipso iure, ali oporučitelj može dati oproštaj (cl. 132. st- 2 ZN). Ovamo spadaju razlozi navedeni: — u tač. 1. ovog člana: »Onaj koji je sa umišljaj em l i š i o ž i v o t a ostavioca, ili je pokušao da ga liši života« — u tač. 2. ovog člana »Onaj koji je silom ili prijetnjom n a t j e r a o , ili prevarom n a v e o ostavioca da sastavi ili opozove oporuku ili neku drugu odredbu oporuke, ili ga je s p r i j e č i o da to učini«, — u tač. 3. ovog člana: »Onaj, koji je u n i š t i o ili s a k r i o oporuku ostaviočevu u namjeri da spriječi ostvarenje posljednje volje ostaviočeve, kao i onaj koji je k r i v o t v o r i o oporuku ostaviočevu«. U d r u g u skupinu spadaju razlozi d i s p o z i t i v n e naravi. O ovim razlozima sud ne vodi računa po službenoj dužnosti, nego samo po p r i j e d l o g u zainteresiranih osoba (čl. 132. st. 3 ZN). Ovamo spadaju razlozi navedeni u čl. 131. tač. 4. ZN: — ogrešenje o zakonsku obavezu u z d r ž a v a n j a — n e u k a z i v a n j e n u ž n e pomoći-
ostavioca
i
3 Tako dr Ivo P u h ' a n u članku: Nedostojnost nasljednika po novom Zakonu o nasljeđivanju, Naša zakonitost 1955, str. 344, naziva je i o p ć o m n e s1 p o s o b n o š ć u , incapacitas. Vidi P u h a n, cit. članak, str. 344.
423
T" Član 131. 3. Nedostojnost za nasljeđivanje obuhvaća s v e o b l i k e univerzalne i singularne sukcesije: pravo n a s l j e đ i v a n j a na temelju oporuke i zakona, kao i p r a v o na l e g a t ili bilo koje drugo pravo iz ostavine na temelju oporuke (čl. 131. st. 1 ZN). Osoba nedostojna za nasljeđivanje ne može n i š t a primiti iz ostavine. Ono što je primila za ž i v o t a ostaviočeva na temelju besplatnih i s njima izjednačenih raspolaganja (čl- 34. ZN) z a d r ž a v a kao dar i nije dužna vratiti u ostavinu. Samo ako bi ovim raspolaganjem bio povrijeđen n u ž n i d i o , nedostojna osoba morat će na zahtjev nužnih nasljednika v r a t i t i dar u opsegu koji je potreban da se podmiri nužni dio ako umanjenjem oporučnih raspolaganja i vraćanjem kasnijih darova nužni dio ne bi bio namiren (čl. 40, 41. i 43. ZN). Osoba koja je nedostojna za nasljeđivanje, u situaciji kad je dužna vratiti dar, smatra se kao s a v j e s n i držalac (pošteni posjednik), prema odredbama čl. 44. ZN. Nasljedniku koji nasljeđuje mjesto osobe koja je nedostojna za nasljeđivanje (čl. 132. st- 1 ZN) ne u r a č u n a v a se u nasljedni dio vrijednost onoga što je ta osoba (nedostojna za nasljeđivanje) primila od ostavioca (čl. 61. st. 1 ZN). II 1. Nedostojnost za nasljeđivanje zbog postojanja razloga navedenih u tač. 1. ograničena je na slučajeve u m i š l j a j n o g l i š e n j a ž i v o t a ostavioca ili p o k u š a j a lišenja života. Postojanje ovih krivičnih djela treba d a j e u t v r đ e n o pravomoćnom p r e s u d o m nadležnog suda donesenom u k r i v i č n o m postupku, u kome se utvrđuje postojanje krivičnog djela, krivične odgovornosti i stepena odgovornosti izvršioca. Pravomoćna presuda donesena u krivičnom postupku v e ž e ostavinski i parnični sud (čl. 11. st. 3 ZPP). Ako takve presude nema, činjenice o kojima ovisi nedostojnost mogu biti utvrđene u p a r n i č n o m postupku (čl. 11. st. 1 ZPP), pokrenutom u slučaju spora (čl. 223. st. 2 tač. 4. ZN). Na nedostojnost za nasljeđivanje ne u t j e č e okolnost što je osuđeni nasljednik za djelo lišenja života odnosno pokušaja lišenja života bio p o m i l o v a n , ili je bio r e h a b i l i t i r a n . Samo o p r o š t a j od strane ostavioca (čl. 132. st. 2 ZN), u slučajevima kad se on može dati, eliminira nedostojnost. Na nedostojnost ne utječe okolnost što je do osude došlo u toku ostavinske rasprave ili nakon njenog dovršetka, dakle, nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju. Učinak utvrđene nedostojnosti proteže se unatrag i djeluje ex t u n e , tj. od momenta delacije (smrti ostaviočeve). Ako je utvrđena nedostojnost neke osobe, dio osuđenog zakons k o g nasljednika pripast će njegovim potomcima, ako ih ima. Oni nasljeđuju ostavioca umjesto nedostojnog nasljednika, primjenom prava reprezentacije (čl. 11. ZN) budući da se smatra da je nedostojni nasljednik u m r o prije ostavioca (čl. 132. st. 1 ZN); Ako osoba nedostojna za nasljeđivanje n e m a p o t o m s t v a , dio ostavine koji bi joj pripao nasljeđuje se kao da je ta osoba umrla prije ostavioca, odnosno kao da je nikada nije bilo. Na isti način postupa se kod o p o r u č n o g nasljeđivanja. Smatra se da je nedostojni oporučni nasljednik u m r o prije osta424
Član 131. vioca, pa taj dio ostavine nasljeđuju o p o r u č i t e l j e v i z a k o n s k i nasljednici (čl. 142 ZN). 2. Sloboda oporučnog raspolaganja zajamčena je. Odredbom čl. 131. tač. 2. ZN oporučitelju, kao i nasljednicima dana je sigurnost da je oporuka doista rezultat slobodno izražene volje i odluke oporučitelja. Zato ne može naslijediti ostavioca ili ma što dobiti iz ostavine onaj koji je -osobno (neposredno) ili pomoću drugoga (posredno) na- bilo koji način, kojim se može utjecati na slobodu izražavanja volje, silom n a t j e r a o ili s p r i j e č i o ostavioca d a svoju v o l j u s l o b o d n o i z r a z i , bez i obzira da li se radi o davanju, opozivanju ili preinačenju izjave posljednje volje. • Rezultat nedozvoljenog pritiska ili utjecaja (fizičkog ili psihičkog: obećanjima, dovođenjem ili održavanjem u zabludi i si.) treba da je s t v a r n o dovelo ili do takve izjave »posljednje volje« koja je p r o t i v n a s t v a r n o j v o l j i oporučitelja, ili g a s p r i j e č i l o d a slobodno izraženu volju preinači ili opozove. Posve je irelevantno kakva su sredstva kod toga bila upotrijebljena (za izazivanje straha, tjeskobe, nesigurnosti, razni oblici hipnoze i si.). Glavno je da je njihova upotreba d o v e l a ostavioca i održavala u takvom psihičkom stanju koje ga je učinilo n e s p o s o b n i m da slobodno odlučuje i postupa. " Nedostojnost za nasljeđivanje proteže se na i z v r'š i o c a i na s v a k u d r u g u o s o b u koja j e n a bilo koji način p o m o g l a izvršiocu. Sama činjenica vršenja nedozvoljenog utjecaja na ostavioca u pravcu s p r e č a v a n j a slobodnog raspolaganja, čini tu osobu nedostojnom, bez obzira na osnov pozivanja na nasljedstvo. O ovom razlogu za nedostojnost sud vodi računa po s l u ž b e n o j dužnosti- Samo oproštaj dan od strane ostavioca može ukloniti razlog nedostojnosti (čl. 132. st. 2 ZN). 3. Razlog nedostojnosti naveden u tač. 3. čl. 131. ZN odnosi se i na sve one osobe koje su na bilo koji način došle u posjed i s p r a v e koja sadrži izjavu posljednje volje, pa je svjesno i n a m j e r n o na poziv ostavinskog suda n i s u p r e d a l e (čl. 218. st. 2 ZN). Nedostojna za nasljeđivanje je i svaka druga osoba koja je na bilo koji način svjesno sudjelovala u u n i š t a v a n j u , s a k r i v a n j u i k r i v o t v o r e n j u (falsificiranju) o p o r u k e ili druge isprave koja sadrži izjavu posljednje volje (čl. 80: ZN). Ovdje dolazi i slučaj ako određeni nasljednik nije krivotvorio niti osobno sudjelovao kod krivotvorenja posljednje volje, ali je z n a j u ć i da je oporuka • krivotvorena dao naf.sljedničku izjavu na temelju takve oporuke; ili j e . n a g o v a r a o svje' doke da lažno svjedoče da je oporučitelj ostavio usmenu oporuku određenog sadržaja. Slična je situacija nedostojnosti žene koja je dovela svog muža — ostavioca, u zabludu da je poništila njegovu oporuku koju je on htio poništiti, pa se nakon njegove smrti poslužila tom neponištenom oporukom. (5) Pretpostavlja se da u ovim slučajevima postoji n a m j e r a da se o s u j e t i saznanje za sadržaj izjave posljednje volje, kao i namjera da 5 Vidi pres. VS APV Gž 22/59, objavljenu u Glasniku Advokatske komore APV br. 8/59, str. 23. . ' 425
Član 131. se s p r i j e č i da se o s t v a r i volja oporučitelja. I o ovom razlogu za nedostojnost sud vodi računa po s l u ž b e n o j dužnosti. Ostaviočev oproštaj ornogućuje da nedostojni može naslijediti (čl. 132. st. 2 ZN). 4. Nedostojnost zbog postojanja razloga sadržanog u čl. 131. st. 4 ZN predviđena je samo ako su se nasljednici t e ž e o g r i j e š i l i o zakons k u obavezu u z d r ž a v a n j a ostavioca, koga su bili d u ž n i uzdržavati bilo na osnovu u g o v o r a , bilo na temelju z a k o n a (čl. 32—36. Osn. zak. o odnosima roditelja i djece i čl. 13. Osnovnog zakona o braku). Povreda ove d u ž n o s t i prema o s t a v i o c u osobno, rađa nedostojnošću za nasljeđivanje. Pod » z a k o n s k o m« dužnošću treba smatrati onu koja se za slučaj nevršenja može s u d s k i m putem prisilno ostvariti. Propuštanje ili uskrata davanja uzdržavanja d r u g i m o s o b a m a , koje je ostavilac inače bio dužan uzdržavati (bračnom drugu ili njegovoj djeci), ne rađa nedostojnošću za nasljeđivanje, ali može biti razlogom za isključenje nasljednika od prava na nužni dio po čl. 47- st. 1 ZN. Kada postoji slučaj » t e ž e g « ogrešenja o zakonsku obavezu uzdrž a v a n j a , to je questio facti i ovisi o kompleksu subjektivnih i objektivnih okolnosti na strani uzdržavane osobe i davaoca uzdržavanja, odnosno obavezane osobe. Traži se da je nasljednik ne samo b i o d u ž a n po zakonu ili ugovoru uzdržavati ostavioca (vidi čl. 36. OZORD-a) nego da je ovoj svojoj obavezi, prema svojim imovinskim prilikama i okolnostima pod kojima je živio, bio u m o g u ć n o s t i udovoljiti bez opasnosti za uzdržavanje sebe i ostalih osoba koje je po zakonu inače bio dužan uzdržavati (vlastita djeca, bračni drug, unuci i si.). Nedostojan je onaj fcoji svjesno i namjerno i z b j e g a v a da udovolji ovoj svojoj obavezi koju je inače u m o g u ć n o s t i ispuniti.( 6 ) U ZN nije pobliže određeno što se smatra n u ž n o m p o m o ć i (čl. 131. tač. 4. in fine ZN). Sadržaj ovog pojma nalazimo u čl. 147. KZ, po kome se kažnjava kao krivično djelo n e p r u ž a n j a p o m o ć i osobi koja se nalazi u neposrednoj o p a s n o s t i za ž i v o t i ako je to mogao učiniti bez opasnosti za sebe i drugog; kao i u slučaju predviđenom u čl. 146. KZ, kad netko n a p u s t i n e m o ć n u o s o b u koja'mu je povjerena ili o kojoj se dužan starati, ili ako je o s t a v i b e z p o m o ć i u prilikama o p a s n i m za život ili zdravlje. Da bi nastupio ovaj razlog nedostojnosti, potrebno je da je osoba (nasljednik) m o g l a ukazati nužnu pomoć bez opasnosti, odnosno bez ž r t v o v a n j a svog vlastitog dobra.(7) Ovdje nije potrebno postojanje presude donesene u krivičnom postupku, jer se činjenice o kojima ovisi ovaj razlog nedostojnosti mogu dokazivati u ostavinskom postupku, odnosno u slučaju spora u parničnom postupku (čl. 223- st. 1 tač. 4. ZN). Ne traži se da ovakvo ponašanje po 6 Slično stanovište zauzima P u h a n, cit. članak, str. 341. Isti autor pledira da se de lege ferenda unese odredba po kojoj bi, u slučaju kad je ostavilac pao na teret zajednice (socijalnog osiguranja) zbog toga što nije primao uzdržavanje od osoba koje su ga bile dužne uzdržavati, trebalo priznati organu za socijalno staranje prvenstveno pravo nasljedstva. 7 B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 56.
426
Član 131. svome intenzitetu nosi obilježje krivičnog djela (kao što je to kod razloga navedenog u tač. 1. ovog člana). Ovo osobito ako je krivični Postupak bio obustavljen primjenom čl. 4. st. 2 KZ. Činjenica što je nasljednik izdržao kaznu, izrečenu za koje od spomenutih krivičnih djela, ili je uslijed pomilovanja došlo do ukidanja pravnih posljedica osude, ili je nastupila rehabilitacija, sama po sebi n e m a u t j e c a j a : nedostojnost postoji sve dotle dok nije došlo do o p r o š t a j a od strane ostavioca (čl. 132. st. 2 ZN). Postojanje pravomoćne presude donesene u krivičnom postupku veže ostavinski i parnični sud (čl. 11. st. 3 ZPP) da se utvrđene činjenice u krivičnom postupku trebaju smatrati utvrđenim i za potrebe ostavinskog (parničnog) postupka, pa je protivno dokazivanje isključeno — osim ukoliko se ne bi radilo o dokazivanju da je nedostojnost oproštena (čl. 132. ZN). Razlozi nedostojnosti navedeni u čl. 131- tač. 4. ZN su d i s p o z i t i v n e naravi. O nasljednicima i ostalim zainteresiranim osobama ovisi da li će z a h t i j e v a t i da se u t v r d i nedostojnost za nasljeđivanje neke-osobe iz ovih razloga. Prema tome, ovdje sud ne postupa po službenoj dužnosti nego uvijek po zahtjevu (čl. 132. st. 3 ZN). * 5. Za utvrđivanje činjenice da li je građanin p r e b j e g a o radi izbjegavanja o s u d e za teže krivično djelo, ili obaveze s l u ž e n j a vojske, ili u svrhu v r š e n j a n e p r i j a t e l j s k e d j e l a t n o s t i , u smislu čl. 131. tač. 5. ZN, mjerodavni su podaci nadležnih organa (javnog tužilaštva, vojnih organa i si.). Slučajevi izbjegavanja službe u JNA i slučajevi izbjegavanja presude za teža krivična djela moći će se utvrđivati o b j e k t i v n i m putem. Izbjegavanje vojne službe postoji ako je osoba uredno p o z v a n a na odsluženje vojnog roka ili drugu vojnu dužnost, pa je ilegalno ili legalno otišla iz zemlje ili se nije vratila iz inozemstva sa svrhom da izb j e g n e udovoljen ju ovoj svojoj građanskoj dužnosti. I z b j e g a v a n j e o s u d i za teže krivično djelo postoji ako je okrivljeni pobjegao u inozemstvo u povodu p o k r e t a n j a krivičnog postupka zbog izvršenog težeg krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti. Ne traži se da je krivični postupak formalno pokrenut, dovoljno je da u času bjegstva u inozemstvo postoje o s n o v i za njegovo pokretanje zbog izvršenog krivičnog djela koje u času bjegstva ne mora biti već otkriveno. Kod prebjegavanja u inozemstvo ne traži se da je postojala n am j e r a vršenja n e p r i j a t e l j s k e d j e l a t n o s t i protiv FNRJ. Dovoljno je da postoji vršenje akata e f e k t i v n e neprijateljske pro8 pagande i efektivnog ugrožavanja interesa FNRJ( ) koje je moglo naknadno pridoćiOdredba iz tač. 5. čl. 131. ZN odnosi se ne samo na osobe koje su o d b j e g l e u inozemstvo radi vršenja neprijateljske propagande, izbjegavanja osudi ili služenju vojske nego i na osobe koje se već n a l a z e u inozemstvu, a v r š e neprijateljsku djelatnost, ili o d b i j u da se P u h a n, cit. članak, str. 342. 427
Član 131 — 132. v r a t e u zemlju radi služenja vojske, izdržavanja kazne ili vođenja 9 krivičnog postupka zbog izvršenog težeg krivičnog djela.( ) Pojam n e p r i j a t e l j s k e djelatnosti treba prvenstveno tražiti u okvirima krivičnih djela protiv n a r o d a i d r ž a v e (iz glave X KZ), kao i ostalih oblika slične djelatnosti koja se može podvesti pod koje drugo krivično djelo predviđeno u Krivičnom zakoniku. Nedostojnost zbog postojanja razloga iz čl. 131. tač. 5. ZN postoji ako se osoba na koju se ovaj razlog odnosi, u času s m r t i ostavioca još n a l a z i u inozemstvu. Ako se v r a t i u zemlju p r i j e s m r t i ostavioca, n e m a n e d o s t o j n o s t i , unatoč tome što je neka osoba odbjegla u inozemstvo i tamo vršila neprijateljsku djelatnost, pa makar bila zbog toga i osuđena. Osuda za ta djela može biti razlogom za i s k l j u č e n j e iz nasljedstva, u smislu čl. 47. st. 3 ZN. P o v r a t a k nasljednika u domovinu mora biti d o b r o v o l j a n . Prisilno izručenje — ekstradicija, ne dolazi u obzir, jer je ovisna o odluci inozemnog organa gonjenja, a ne o volji prebjeglog nasljednika. Osobe u pogledu kojih su se stekli razlozi nedostojnosti navedene u tač. 5- čl. 131. ZN gube nasljednopravnu sposobnost prema s v a k o m o s t a v i o c u na području FNRJ uopće. O ovoj nedostojnosti vodi računa ostavinski sud po s l u ž b e n o j dužnosti (čl. 132. st. 3 ZN). Ako bi se nakon dovršenog ostavinskog postupka naknadno saznalo da je za nasljednika proglašena osoba koja je nedostojna za nasljeđivanje, zainteresirane osobe mogu zahtijevati ostavinu ili neko pravo iz ostavine u p a r n i c i koju mogu pokrenuti u smislu čl. 238. ZN budući da po ZN nema mogućnosti za ponavljanje postupka. HI Nedostojnost za nasljeđivanje p r e s t a j e uslijed o p r o š t a j a koji može dati o s t a v i l a c na način i pod uvjetima propisanim u čl. 132. st. 2 ZN. Za valjanost oproštaja, zbog razloga nedostojnosti iz čl. 131. tač. 5. ZN, traži se da se osoba kojoj je taj razlog nedostojnosti oprošten' v r ati 1 a u domovinu iz inozemstva p r i j e s m r t i o s t a v i o c a - U protivnom oproštaj n e m a pravne valjanosti. Sudska praksa , 1. Nanošenje tjelesne, povrede ostaviocu ne predstavlja razlog za nedostojnost nasljednika (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije Gž 3503/55 od 16. I 1956, Zb. 1/1-1956, br. 110). 2. Dovođenjem ostavioca u zabludu da je ona poništila njegovu oporuku razlog je da je žena nedostojna za nasljeđivanje (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 22/59, Glasnik, br. 8/59, str. 23). Član 132. Nedostojnost ne smeta potomcima nedostojnog, i oni nasljeđuju kao da je on umro prije ostavioca. 9
P u h a n , cit. članak, str. 342. Autor zastupa mišljenje da bi se ovaj razlog nedostojnosti trebao odnositi i na članove porodice ovakvih osoba, ako se nalaze u inozemstvu, a žive u zajedničkom kućanstvu s nedostojnom osobom, što je čini se ipak preširoko shvaćeno i bez podloge u zakonskom tekstu. 428
Član 132. Nedostojnost prestaje oproštajem ostavioca, ali se oproštaj ne može dati ako je nedostojni nasljednik prebjegao iz zemlje da bi izbjegao osudi za teže krivično djelo, ili izbjegao obavezi služenja vojske ili vršio neprijateljsku djelatnost protiv Federativne Narodne Republike Jugoslavije, pa se do smrti ostavioca ne vrati u zemlju. 0 nedostojnosti sud vodi računa po službenoj dužnosti, osim u slučaju ogrješenja o obavezu uzdržavanja i nepružanja nužne pomoći. 1. Nedostojnost za nasljeđivanje je o s o b n e naravi. Odnosi se samo na onu o s o b u u pogledu koje su se stekli propisani uvjeti za nedostojnost. Nedostojnost za nasljeđivanje neke osobe ne u t j e č e na nasljedna prava njegovih p o t o m a k a . Kako se nasljednik koji je nedostojan za nasljeđivanje smatra da je u m r o prije ostavioca, njegovi potomci, koji su njegovi z a k o n s k i nasljednici, nasljeđuju po v l a s t i t o m pravu primjenom prava reprezentacije (čl. 11. ZN). Zbog toga se njihova sposobnost za nasljeđivanje prosuđuje prema njihovim osobnim svojstvima^1) Ako je za nasljeđivanje nesposoban o p o r u č n i nasljednik, dio koji bi mu trebao pripasti nasljeđuje se kao da je*taj nasljednik u m r o prije ostavioca. Ako ostavilac nije odredio supstituciju ili što drugo, dio ostavine namijenjen nedostojnom nasljedniku postaje s l o b o d a n , pa ga nasljeđuju o p o r u č i t e l j e v i z a k o n s k i nasljednici, ako ih ima. Ako nema oporučiteljevih zakonskih nasljednika, ostavina ili dio ostavine p r e d a j e se narodnom odboru općine kao ostavina bez nasljednika (čl. 8. i 233. ZN). B r a č n i d r u g nasljednika koji je nedostojan za nasljeđivanje ne može naslijediti svog bračnog druga, jer mu ne pripada pravo reprezentacije budući da nije' njegov potomak (čl. 11. ZN). Na njega se, dakle, ne odnosi odredba čl. 132. ZN. 2. Nedostojnost za nasljeđivanje p r e s t a j e uslijed o p r o š t a j a od strane oporučitelja. Ostavilac može izraziti o p r o š t a j samo u obliku koji je propisan a sastav o p o r u k e , analogno odredbi čl. 48. st. 1 ZN, prema kojoj poručitelj, ukoliko želi isključiti nekog iz nasljedstva, mora to izraziti u o p o r u c i na n e s u m n j i v način. Ako je oporučitelj n a k o n donesene presude zbog izvršenog krivičnog djela ili drugog ponašanja nasljednika, koje ga čini nedostojnim za nasljeđivanje, z n a j u ć i za nju, i unatoč tome ipak nešto o s t a v i o oporukom takvom nasljedniku, smatra se da takva oporučna odredba prećutno sadrži o p r o š t a j — iako nije dan na izričit način (expressis verbis). . Ako postoji razlog nedostojnosti iz tač. 5. čl. 131. ZN, za valjanost oproštaja traži se da se nasljednik, koji je nedostojan za nasljeđivanje 1 Sličnu odredbu sadržavao je § 541. biv. OGZ (nov.). Nenovelirani § 541. OGZ sadržavao je odredbu prema kojoj su potomci nasljednika, koji je nedostojan, nasljeđivali samo ako je nedostojni nasljednik umro prije ostavioca. Upravo radi ispravljanja ove nepravde donesena je novela (19. III 1916), po kojoj potomci nasljeđuju bez obzira da li je nedostojni umro prije ostavioca ili je na životu.
429
Član 132. zbog postojanja toga razloga, v r a t i o dobrovoljno u domovinu do momenta s m r t i ostavioca. Ako to nasljednik ne bi učinio, eventualno dani oproštaj nema pravne valjanosti i smatra se da ne postoji. Oporučitelj nije dužan u aktu, kojim daje oproštaj, izričito navesti da se nasljednik mora vratiti u zemlju, jer ova dužnost nasljednika postoji po zakonu. Oporučitelj ne može svojom odredbom o davanju oproštaja produžiti propisano vrijeme povratka u domovinu i odrediti neki duži rok koji bi isticao nakon njegove (ostaviočeve) smrti- Oporučitelj bi samo mogao odrediti k r a ć i rok do koga bi se .nasljednik trebao vratiti u domovinu još za njegova života. Tada bi se radilo o uvjetovanom oproštaju. 3. Kako ostavinski sud vodi računa o nedostojnosti za nasljeđivanje po s l u ž b e n o j dužnosti (osim zbog postojanja razloga iz čl. 131. tač. 4. ZN) — da bi mogao utvrditi da li su u pogledu određenog nasljednika ispunjene pretpostavke predviđene u zakonu — mora sam prikupiti i provjeriti potrebne podatke i dokaze. Odluka o utvrđenju neke osobe za nedostojnu za nasljeđivanje unosi se u dispozitiv rješenja o nasljeđivanju (čl. 228. ZN). 4. Ako se radi 6" nedostojnosti za nasljeđivanje zbog ogrešenja 0 obavezu u z d r ž a v a n j a ili zbog n e p r u ž a n j a n u ž n e pom o ć i (čl. 131. tač. 4. ZN), o ovom razlogu za nedostojnost sud vodi računa samo na z a h t j e v zainteresiranih nasljednika. Za dokazivanje opstojnosti ovog razloga nedostojnosti za nasljeđivanje nije potrebno da postoji osuđujuća p r e s u d a zbog izvršenog k r i v i č n o g djela napuštanja nemoćne osobe (čl- 146. KZ), nepružanja pomoći (čl. 147. KZ), ili neplaćanja uzdržavanja (čl. 197. KZ). Postojanje pravomoćne presude zbog izvršenja ovih krivičnih djela predstavlja dok a z da su ispunjene pretpostavke za postojanje nedostojnosti u smislu odredbe čl. 131. st. 4 ZN, što oslobađa ostavinski sud dužnosti da posebno utvrđuje postojanje razloga ove nedostojnosti, odnosno da stranke upućuje na parnicu ako bi o toj činjenici došlo među njima do spora (čl. 223. st. 1 tač. 4. ZN). Postojanje razloga nedostojnosti za nasljeđivanje može rezultirati 1 iz izvršenja takvih djela i postupaka prema ostaviocu koji n e m a j u obilježje krivičnih djela, ako se radi o djelima neznatne društvene opasnosti (čl. 4. st. 2 KZ), zbog čega se ne pokreće krivično gonjenje. U tom slučaju opstojnost razloga nedostojnosti za nasljeđivanje može se utvrđivati u o s t a v i n s k o m postupku ili u p a r n i c i ako među nasljednicima dođe do spora (čl. 223. st. 1 tač. 4. ZN i čl. 11. st. 1 ZPP).(2) I pored toga što bi pravomoćnom presudom donesenom u krivičnom postupku bilo utvrđeno da je neka osoba izvršila djela koja predstavljaju povredu obaveze u z d r ž a v a n j a ili nepružanja n u ž n e pom o ć i , samo postojanje osude ne ovlašćuje ostavinski sud da proglasi tu osobu za nedostojnu za nasljeđivanje. Potrebno je da su zainteresirane osobe (nasljednici) stavile odgovarajući z a h t j e v za takvo utvrđenje (čl. 132. st. 3 ZN). 2
Vidi i Z u g l i a - T r i v a : Komentar Zakona o parničnom postupku, sv. I, Zagreb, 1957. na str. 36, 37. 430
Član 133. Postupak s a o s t a v i n o m kad s u n a s l j e d n i c i n e p o z n a t i Član 133. Ako nije poznato da li ima nasljednika, sud će oglasom pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Ako se po proteku godine dana od objavljenja oglasa ne pojavi nijedan nasljednik, ostavina se predaje nadležnom narodnom odboru, ali se time nasljednik koji bi se pojavio kasnije ne lišava prava da mu se preda ostavina ili dio koji mu pripada. 1. Prilikom sastavljanja s m r t o v n i c e , nadležni matičar (čl. 193. ZN) ili ostavinski sud (čl. 195. ZN) unose u smrtovnicu podatke o o s o bama koje su ili koje mogu biti ostaviočevi n a s l j e d n i c i , na osnovu podataka dobivenih od srodnika umrlih i drugih osoba (čl. 194. ZN). To su: bračni drug ostavioca i njegova djeca (čl. 196. st. 1 tač. 4 ZN) i ostali srodnici koji bi mogli biti pozvani na nasljedstvo na temelju zakona, kao i one osobe koje su pozvane na nasljedstvo na temelju o p o r u k e (čl. 196- st. 1 tač. 5. ZN). Za sve ove osobe u smrtovnici se navode: njihovo porodično i rođeno ime, datum rođenja, zanimanje, prebivalište odnosno boravište. Moguće su, međutim, situacije kad n e ć e b i t i p o z n a t o da li iza ostavioca uopće i m a n a s l j e d n i k a ; kad smrtovnica ne sadrži podatke o osobama koje bi mogle biti pozvane na nasljedstvo, jer se ne zna da li takve osobe p o s t o j e (npr. ne zna se da li je ostavilac ostavio na životu bračnog druga, djecu ili druge srodnike, ili ako je u oporuci imenovao nasljednika, a ne zna se da li je živ, ili je bio živ u času ostaviočeve smrti i da li ima potomstva). U takvim slučajevima propisana je dužnost ostavinskog suda da oglasom pozove osobe, koje bilo po kom pravnom dSnovu polažu pravo na nasljedstvo, da se p r i j a v e sudu (čl. 133. st. 1 ZN). Svrha ove mjere pozivanja nepoznatih nasljednika oglasom jest da se nepoznati nasljednici o b a v i j e s t e o svom pravu( 1 ) i p o z o v u da se p r i j a v e sudu u roku od jedne godine dana od dana objave oglasa, kako bi se 0 njihovom pravu moglo raspraviti u ostavinskom postupku; Pretpostavka za primjenu ove mjere jest da je ostavilac ostavio neku imovinu, pokretnu ili nepokretnu. Ako iz podataka smrtovnice proizlazi da ostavilac nije ostavio nikakve, ni pokretne ni nepokretne imovine, donijet će se rješenje o neraspravljanju ostavine (čl. 216. st. 1 ZN). 1 ako je i u ovim slučajevima obavezno sastavljanje smrtovnice i dostavljanje ostavinskom sudu (čl. 194. st. 2 ZN), neće se nepoznati nasljednici obavještavati i pozivati oglasom budući da tome ima mjesta samo ako su ispunjeni ušlo vi za raspravu ostavine, tj. kad je ostalo i m o v i n e : koja je predmet nasljeđivanja, bez obzira da li se ostavina sastoji samo od pokretne imovine. Obavještavanje i pozivanje oglasom nepoznatih i' nasljednika ima u ovom slučaju i tu svrhu da im se omogući stavljanje zahtjeva za raspravljanje ostavine ako se ona sastoji samo od pokretne imovine (čl. 216. st. 2 ZN). 1
Vidi » O b j a š n j e n j a « na str. 146. 431
Hi
Član 133. 2. Istovremeno s izdavanjem oglasa, sud će poduzeti i ostale mjere potrebne da se o s i g u r a j u prava nasljednika i s a č u v a ostavina za nasljednike. Tako će sud biti dužan imenovati p r i v r e m e n o g s t a r a t e l j a o s t a v i n e (čl. 134. ZN), narediti đa se izvrši p o p i s i p r o c j e n a imovine umrlog (čl. 197. st. 1 ZN), izdati i objaviti o g l a s na način propisan u čl. 219. st. 2 ZN, pribijanjem na oglasnu ploču suda i objavom u republičkom službenom listu, a po potrebi i na drugi pogodan način. 3. Ostavina koja u cjelini ili jednim dijelom, iz bilo kog razloga, ostane b e z n a s l j e d n i k a , postaje društvena (općenarodna) imovina. U tom slučaju nosilac prava vlasništva i svih drugih ovlaštenja i obaveza koje sačinjavaju ostavinu postaje država (čl. 8, 133. i čl. 233. ZN).(2) Radi toga je u stavu 2 ovog člana određeno da se nakon p r o t ek a roka od j e d n e g o d i n e dana, od objave oglasa, ostavina p r e d a j e nadležnom narodnom odboru ako se u tom roku nasljednici ne prij a v e ostavinskom sudu. R o k od jedne godine dana od objave oglasa iz čl- 133. st. 2 ZN r a č u n a se od dana objave oglasa u r e p u b l i č k o m službenom listu (čl. 219. st. 1 ZN), a ne od dana kada je oglas objavljen pribijanjem na oglasnoj ploči suda. P r e d a j a ostavine bez nasljednika narodnom odboru, u slučaju kad se ne može utvrditi da li ima nasljednika i koji su, vrši se posebnim r j e š e n j e m po čl. 233. ZN, koje ima značaj k o n a č n e sudske odluke kojom se d o v r š a v a ostavinski postupak. 4. Ako se kasnije pojavi nasljednik, nakon što je ostavina predana narodnom odboru, ne može se nastaviti ostavinski postupak, jer je donošenjem rješenja o predaji ostavine narodnom odboru postupak konačno d o v r š e n . Ovaj nasljednik ima pravo tražiti da mu se p r e d a ostavina. Ovo svoje pravo na predaju ostavine, odnosno njegov nasljedni dio, nasljednik može ostvarivati u p a r n i c i po čl. 237. ZN(3) u rokovima određenim u članu 144. ZN. Ostavinu bez nasljednika, koja je predana narodnom odboru, treba tretirati kao općenarodnu (društvenu) imovinu koja je to postala pod 4 r a s k i d n i m uvjetom.( ) Ako se pojavi nasljednik u rokovima predviđenim u čl. 144. ZN i tužbom ostvari izručenje nasljedstva ili svog nasljednog dijela, ostavina koja je bila predana narodnom odboru gubi svojstvo općenarodne (društvene) imovine. Narodni odbor trebao bi nakon presude, donesene u parničnom postupku, p r e d a t i odnosno v r a t i t i nasljednicima onu imovinu koju je primio. Ako to više ne bi bilo moguće, narodni odbor bio bi dužan dati n a k n a d u prema v r i j e d n o s t i koju imovina ima u času ostvarenja zahtjeva nasljednika, a prema stan j u u kome se nalazila u času s m r t i ostavioca, odnosno prema stanju utvrđenom prilikom popisa i procjene ostavine, koji se u tom slučaju obavezno vrše (čl- 197. st. 1 ZN). 2
B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 21, 418. B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 367. Protivno dr Savo S t r u g a r , u članku »Neka pitanja iz nasljednog prava«, Jugosl. advokatura br. 5—6/56, str. 43, kad smatra da bi se ovdje radilo o neodređenom s u s p e n z i v n o m uvjetu. 3
4
432
Član 133 —134. Narodni odbor općine, kome je predana imovina po čl. 233. ZN, ima položaj s a v j e s n o g držaoca, pa se, prema tome, procjenjuju njegove obaveze prilikom vraćanja, što također utječe da je rok zastarijevanja zahtjeva za vraćanje imovine prema njemu kraći. Staratelj
ostavine
\
Član 134. Kad su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, kao i u ostalim slučajevima kad je to potrebno, sud će postaviti privremenog staratelja ostavine koji je ovlašten da u ime nasljednika tuži ili bude tužen, da naplaćuje potraživanja i isplaćuje dugove, i uopće da zastupa nasljednike. 0 postavljenju privremenog staratelja sud će obavijestiti organ starateljstva koji može postaviti drugog staratelja. 1. P r i v r e m e n i s t a r a t e l j o s t a v i n e brine se o skupnim interesima s v i h nasljednika kao cjeline u odnosu na ostavinu, i u odnosu ove, još nerazdijeljene imovine, prema trećim osobama. Privremeni staratelj ostavine brine se o ostavini i nasljedstvu svih nasljednika zajedno i on ih u- tom smislu sve zastupa kao cjelinu, jedinstvenu stranku. Staratelj vrši onu funkciju koju bi inače skupno vršili sami nasljednici u svoje ime. Privremeni staratelj nije zastupnik pojedinog nasljednika. On nije ni mandator nasljednika iako ih sve zajedno zastupa. Staratelj ostavine ne može vršiti ona prava koja individualno pripadaju pojedinom nasljedniku. Zbog toga privremeni staratelj ostavine nije ovlašten za davanje nasljedničkih izjava za pojedinog nasljednika budući da je to individualni akt koji može u ime nasljednika vršiti samo njegov zastupnik ili osobni staratelj postavljen za zaštitu prava i interesa određenog nasljednika. (') U tom je bitna razlika između p r i v r e m e n o g staratelja o s t a i vine, koga postavlja ostavinski sud (čl. 205. st. 1 ZN), kao kolektivnog, [ skupnog zastupnika svih nasljednika zajedno, i r e d o v n o g staraoca ; određene o s o b e (nasljednika), koga postavlja nadležni organ staraj.teljstva kao individualnog zastupnika određene osobe. Privremeni staratelj ostavine ne može stoga u sporovima zastupati •pojedine nasljednike. U sporovima koje on vodi u ime i za račun svih 'nasljednika, kao stranka u postupku smatraju se s v i n a s l j e d n i c i [zajedno, bez obzira da li su poznati ili ne, a ne osobno privremeni sta' ratelj ostavine.(2) . 1 Protivno B l a g o j e v i ć (nav. djelo str. 367), koji smatra da će privreimeni staratelj ostavine biti posebno ovlašten da pod određenim uslbvima |dađe izjave o primanju ili odricanju od nasljedstva (čl. 219. st. 4 ZN). To bi ! bilo moguće samo ako bi privremeni staralac ostavine bio još i posebno postavljen za staratelja određenog nasljednika, pod pretpostavkom da to ne bi bilo u koliziji s interesima drugih nasljednika (npr. ako postoji samo jedan nasljednik). Posljednje stanovište zastupa i F i n ž g a r u članku Pridobitev dediščine. »Pravnik«, br. 5—8/56, str. 152. 2 Tako i đr Borivoje P o z n i ć, U članku »Raspravljanje zaostavštine«, f»Anali«, 1955, str. 257, i F i n ž g a r , u nav. članku str. 152.
28
Zakon o nasljeđivanju^ komentarom
433
Član 134. Uslijed toga se i tužba i tužbeni zahtjev protiv ostavine trebaju podnositi u ime ili protiv s v i h n a s l j e d n i k a zajedno, zastupanih od privremenog staratelja ostavine. Ovo radi toga što ostavina sama za sebe nema ni pravne ni poslovne sposobnosti (ius standi in iudicio). U našem pravu ostavina ne može egzistirati neovisno o nasljednicima budući da ostavina nema položaj »ležeće ostavine« — imovine bez subjektaStoga se ostavina, apstrahirana od nasljednika, ne može pojaviti kao stranka u postupku. To ne znači da se u tužbi moraju pojedinačno imenovati svi nasljednici, nego da se tužba podnosi protiv svih nasljednika kao cjeline zastupanih od staraoca ostavine. Pri tome je dovoljna formulacija »nasljednici iza pok. NN, zastupani od staraoca ostavine NN«. jer se tužbenim zahtjevom trebaju obuhvatiti svi poznati i nepoznati nasljednici, pa i oni za koje se ne zna da li postoje.(3) Razlog tome jest taj što svi nasljednici (poznati i nepoznati) do diobe nasljedstva čine među sobom p r a v n u z a j e d n i c u (nasljednička zajednica, čl. 148. ZN), pa uslijed toga u sporovima, koji proističu iz ove zajednice ili iz istog činjeničnog i pravnog osnova (npr. kod parnice zbog povrede i nadopune dužnog dijela), među njima u postupku postoji s u p a r n i č a r s t v o u smislu čl. 184. st. 1 tač. 1. ZPP (bez obzira dali je aktivno ili pasivno). Ovo suparničarstvo je j e d i n s t v e n o (čl. 179. ZPP), jer se spor zbog prirode pravnog odnosa može riješiti samo na j e d n a k način prema s v i m suparničarima budući da svi suparničari čine j e d n u parničnu s t r a n k u . Uslijed toga ovo je suparničarstvo i n u ž n o radi toga što svi nasljednici (poznati i nepoznati) moraju uzeti učešća u parnici jer bi u protivnom postojala neotklonjiva smetnja za daljnje vođenje parnice.(4) 2. D u ž n o s t privremenog staraoca ostavine jest da se brine o čuva n j u, osiguranju ostavine za nasljednike. Staralac se mora brinuti da se stvari koje spadaju u ostavinu prikupe, popisu i procijene (čl- 197. st. 1 ZN), a po potrebi pohrane ili prijave (čl. 203. ZN), ili predaju na čuvanje pouzdanoj osobi (čl. 204. st. 1 ZN), ili sudu (čl. 204. st. 2 ZN). Privremeni staratelj ostavine ovlašten je da u ime nasljednika t u ž i ili bude t u ž e n u svim spornim odnosima koji bi se pojavili bilo između ostavine, kao skupne imovine svih ^nasljednika prema trećim osobama (npr. vjerovnicima i dužnicima ostaviočevim ili onima ostavine), ili između svih nasljednika zajedno i legatara, odnosno osoba koje polažu kakvo pravo na ostavinu ili iz ostavine. Privremeni staratelj ostavine ovlašten je da n a p l a ć u j e potraživanja i i z m i r u j e dugove. Ako je potrebno vršiti poslove koji prelaze okvire, redovnog poslovanja ili upravljanja ostavinom, staralac mora u tu svrhu imati posebno o d o b r e n j e nadležnog organa starateljstva (čl. 25. st. 1 Osn. zak. o starateljstvu.) 3 Vidi dr B. Z l a t a r i ć , u članku »Postavljanje staratelja u toku ostavinskog postupka«, Naša zakonitost, 1956. str. 350; tako i Sav. vrh. sud u presudi Rev 113/58 od 18. III 1958, Zbirka sud. odluka knj. III st. 1 iz 1958, br. 32. 4 Vidi Borislav R a v a n i ć u članku »Da li se može voditi parnica pre nego što se u ostavinskom postupku utvrdi ko su naslednici«, Glasnik AK za APV, br. 3/60, str. 26.
434
Član 134. Moguće je da u jednom ostavinskom predmetu istovremeno postoje privremeni staratelj o s t a v i n e , koji se brine o ostavini kao cjelini, i posebni o s o b n i staratelj pojedinog nasljednika, koji se brine o interesima dotičnog nasljednika- Samo iznimno ostavinski sud može postaviti i pojedinoj osobi p r i v r e m e n o g z a s t u p n i k a ako bi postavljanje osobnog staratelja određenoj osobi od strane organa starateljstva suviše dugo trajalo uslijed čega bi mogle nastati štetne posljedice za interese 5 staranika (čl. 77. ZPP).( ) Privremeni z a s t u p n i k vrši dužnost samo dok se sama stranka ili njezin punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno dok organ starateljstva ne postavi stalnog staratelja i o tome obavijesti sud (čl. 77. st. 3 ZPP). Privremeni z a s t u p n i k može vršiti samo one poslove koji su n e o d g o d i v i i h i t n i , ako bi uslijed njihovog odlaganja mogle nastati š t e t n e posljedice za prava i interese stranke ili drugih učesnika u postupku. Privremeni zastupnik ne može davati nasljedničke izjave (čl. 219. st. 4 ZN), jer je na to ovlašten samo s t a l n i s t a r a t e l j postavljen od organa starateljstva. 3. Privremeni s t a r a t e l j o s t a v i n e p o s t a v l j a se kad se ne zna da li ostavilac uopće ima kakvog nasljednika (čl. 133. st. 1 ZN), ili ako su nasljednici n e p o z n a t i a postoje, ili ako. se zna za nasljednike, ali se n e z n a gdje b o r a v e . U navedenim slučajevima privremeni staratelj ostavine postavlja se iz razloga što nema nikoga tko bi se brinuo o ostavini, pa je potrebno zaštititi prava i interese svih nasljednika kao cjeline. Privremeni staratelj ostavine može se postaviti i u d r u g i m slučajevima ako je to potrebno radi zaštite skupnih interesa, svih nasljednika, kao npr.: — ako se na nasljedstvo pozvani nasljednici iz bilo kog razloga n e mogu ili n e ć e starati o ostavini; — ako među nasljednicima dođe do s p o r a o tome tko je nasljednik, pa svi imaju razlog da traže da se postavljanjem privremenog staratelja ostavine spriječi da bilo koji od njih vrši poslove upravitelja ostavine (čl. 138. st. 2 Z N ) ; — ako su ostaviočevi v j e r o v n i c i zatražili da se ostavina o dvoji od imovine nasljednika kako bi se sačuvala za namirenje njihovih potraživanja (čl. 146. st. 2 ZN) i tako spriječilo prezaduženim nasljednicima da oštete interese ostaviočevih vjerovnika; — ako treba ispuniti l e g a t e prije dovršenja ostavinske rasprave. Privremenog staratelja ostavine n i j e p o t r e b n o postaviti ako je na koji drugi način o s i g u r a n o u p r a v l j a n j e ostavinom: ako, npr. jedan nasljednik već poduzima mjere tekuće uprave u svrhu očuvanja ostavine (čl. 138. st. 2 ZN); ako postoji i z v r š i l a c o p o r u k e , jer u njegovu dužnost spada i staranje o čuvanju i upravljanju ostavi. nom (čl. 101. i čl. 102. ZN). Ostavinski sud je nadležan da postavi privremenog staratelja ostavine i u onim slučajevima ako ostaviočev vjerovnik, prije dovršenja 5
Đ. P a v i ć, u članku »Privremeni zastupnik stranke u ostavinskom postupku« Glasnik AK — APV br. 10/58, str. 17. ,435
Član 134. Moguće je da u jednom ostavinskom predmetu istovremeno postoje privremeni staratelj o s t a v i n e , koji se brine o ostavini kao cjelini, i posebni o s o b n i staratelj pojedinog nasljednika, koji se brine o interesima dotičnog nasljednika- Samo iznimno ostavinski sud može postaviti i pojedinoj osobi p r i v r e m e n o g z a s t u p n i k a ako bi postavljanje osobnog staratelja određenoj osobi od strane organa starateljstva suviše dugo trajalo uslijed čega bi mogle nastati štetne posljedice za interese 5 staranika (čl. 77. ZPP).( ) Privremeni z a s t u p n i k vrši dužnost samo dok se sama stranka ili njezin punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno dok organ starateljstva ne postavi stalnog staratelja i o tome obavijesti sud (čl. 77. st. 3 ZPP). Privremeni z a s t u p n i k može vršiti samo one poslove koji su n e o d g o d i v i i h i t n i , ako bi uslijed njihovog odlaganja mogle nastati š t e t n e posljedice za prava i interese stranke ili drugih učesnika u postupku. Privremeni zastupnik ne može davati nasljedničke izjave (čl. 219. st. 4 ZN), jer je na to ovlašten samo s t a l n i s t a r a t e l j postavljen od organa starateljstva. 3. Privremeni s t a r a t e l j o s t a v i n e p o s t a v l j a se kad se ne zna da li ostavilac uopće ima kakvog nasljednika (čl. 133. st. 1 ZN), ili ako su nasljednici n e p o z n a t i a postoje, ili ako se zna za nasljednike, ali se ne z n a gdje b o r a v e . U navedenim slučajevima privremeni staratelj ostavine postavlja se iz razloga što nema nikoga tko bi se brinuo o ostavini, pa je potrebno zaštititi prava i interese svih nasljednika kao cjeline. Privremeni staratelj ostavine može se postaviti i u d r u g i m slučajevima ako je to potrebno radi zaštite skupnih interesa svih nasljednika, kao npr.: — ako se na nasljedstvo pozvani nasljednici iz bilo kog razloga n e mogu ili n e ć e starati o ostavini; — ako među nasljednicima dođe do s p o r a o tome tko je nasljednik, pa svi imaju razlog da traže da se postavljanjem privremenog staratelja ostavine spriječi da bilo koji od njih vrši poslove upravitelja ostavine (čl. 138. st. 2 ZN); — ako su ostaviočevi v j e r o v n i c i zatražili da se ostavina o dvoji od imovine nasljednika kako bi se sačuvala za namirenje njihovih potraživanja (čl. 146. st. 2 ZN) i tako spriječilo prezaduženim nasljednicima da oštete interese ostaviočevih vjerovnika; — ako treba ispuniti l e g a t e prije dovršenja ostavinske rasprave. Privremenog staratelja ostavine n i j e p o t r e b n o postaviti ako je na koji drugi način o s i g u r a n o u p r a v l j a n j e ostavinom: ako, npr. jedan nasljednik već poduzima mjere tekuće uprave u svrhu očuvanja ostavine (čl. 138. st. 2 ZN); ako postoji i z v r š i l a c o p o r u k e , jer u njegovu dužnost spada i staranje o čuvanju i upravljanju ostavinom (čl. 101. i čl. 102. ZN). Ostavinski sud je nadležan da postavi privremenog staratelja ostavine i u onim slučajevima ako ostaviočev vjerovnik, prije dovršenja 5
Đ. P a v i ć, u članku »Privremeni zastupnik stranke u ostavinskom postupku«, Glasnik AK — APV br. 10/58, str. 17. .435
Član 134. rasprave ostavine, u parnici ostvaruje protiv nasljednika svoj zahtjev za podmirenje svog potraživanja. U tom slučaju vjerovnik će moći zahtijevati od nadležnog ostavinskog (a ne parničnog) suda postavljanje privremenog staratelja ostavine, s kojim će pred nadležnim parničnim sudom 6 raspravljati.( ) Parnični sud nije nadležan da u ovom slučaju postavi privremenog staratelja ostavine. Na isti način postupa se i u slučaju ako je potrebno osigurati zastupanje interesa nasljednika kad je više osoba dalo nasljedničke izjave o primanju nasljedstva, ali se još ne zna koji će od njih biti utvrđeni za nasljednike. U protivnom, u svakoj pokrenutoj parnici moralo bi se, kao prethodno pitanje, raspraviti pitanje stvarne legitimacije, kakvu daje rješenje o nasljeđivanju. 4. Postavljanje privremenog staratelja ostavine v r š i o s t a v i n s k i s u d (čl- 205. st. 1 ZN). Ostavinski sud je nadležan da postavi staratelja ostavine samo u slučajevima predviđenim u čl. 134. st. 1 ZN i čl. 146. st. 4 ZN. U svim o s t a l i m slučajevima, staratelja postavlja nadležni o r g a n s t a r a t e l j s t v a . Prije nego što donese svoju odluku o postavljenju privremenog staratelja, sud će po mogućnosti zatražiti m i š l j e n j e nasljednika o ličnosti privremenog staratelja. O postavljenju privremenog staratelja ostavine sud je dužan obav i j e s t i t i organ starateljstva budući da je privremeni staratelj u stvari staratelj za posebne slučajeve koji su predviđeni u čl. 46, 48 st. 1 i čl, 49. Osn. zak. o starateljstvu. Organ starateljstva može u svako doba izmij e n i t i privremenog staratelja ostavine koga je postavio ostavinski sud i postaviti drugog staratelja ostavine. Stoga se privremeni staratelj ostavine nalazi pod n a d z o r o m organa s t a r a t e l j s t v a , pa za svoj rad odgovara i polaže račun tome organu, a ne ostavinskom sudu (čl. 51- i čl. 30. do 36. Osn. zak o staratelj stvu). Kad ostavinski sud postavi privremenog staratelja ostavine, postavljeni staratelj preuzima u p r a v l j a n j e ostavinom, a nasljednici gube to pravo bez obzira da li se radi o privremenim ili »definitivnim« nasljednicima (koji su dali nasljedničke izjave o primanju nasljedstva). To proizlazi iz svrhe ovog instituta budući da se privremeni staratelj ostavine postavlja kad nema nikoga tko bi se brinuo o ostavini ili, ako treba spriječiti nekog nasljednika da upravlja ostavinom ako postoji opasnost ili sumnja da bi time bila nanesena šteta ostalim nasljednicima ili drugim zainteresiranim osobama. (7) 5. Funkcija privremenog staratelja ostavine p r e s t a j e kad prestane razlog zbog koga je postavljen. To će, u pravilu, biti kad nas l j e d n i c i p r e u z m u upravljanje ostavine ili ako ovu dužnost vrši postavljeni u p r a v i t e l j n a s l j e d s t v a (čl. 148. st. 2 ZN), kao i kad se ostavina p r e d a n a r o d n o m o d b o r u (čl. 133. st. 2 i čl. 233. ZN). Postavljanje privremenog staratelja ostavine je p r i v r e m e n a mjera koja traje najduže dok se ne donese pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, kad sva ovlaštenja u pogledu upravljanja i raspolaganja 6 7
436
Z 1 a t a r i ć, nav. članak, str. 350. F i n ž g a r, nav. članak, str. 155.
Član 134—135. nasljedstvom prelaze na nasljednike, tako da nakon toga ne može više biti nepoznatih nasljednika ili takvih kojima se ne bi znalo za boravište. Ako je nakon toga potrebno i dalje postojanje staratelja, onda se sta8 ratelj postavlja po čl. 46. Osn- zak. o starateljstvu.( ) Sudska
praksa
1. Postavljanje privremenog staraoca moguće je i u slučaju kad su nasljednici poznati, ali među njima nema suglasnosti o upravljanju ostavinom (Rješenje Okružnog suda Zagreb, Gž 345/56 od 5. IV 1956, Odvjetnik, br. 5—6/56, str. 15). 2. U sudskom postupku radi utvrđivanja očinstva i radi utvrđivanja bračnosti rođenja, zahtjev ne može biti upravljen protiv ostavine osobe koja se označava kao otac djeteta niti protiv staraoca ostavine (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 113/58 od 18. III 1958, Zb. III/1-1958, br. 32). Vidi narednu odluku, kao i odluku pod br. 4. 3. Parnica za utvrđivanje očinstva djeteta rođenog izvan braka može se po tužbi djeteta pokrenuti i poslije smrti osobe za koju se tvrdi da je otac. Ako umrli nema nasljednika ili nema ostavine, onda se tužba upravlja protiv staraoca koga za taj posebni slučaj određuje organ starateljstva po čl. 49. Osnovnog zakona o starateljstvu (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 154/58 od 29. V 1958, Zb. HI/2-1958, br. 258). 4. Ako vanbračni otac umre prije ulaganja tužbe za ustanovljenje van-> bračnog očinstva, umrli je pasivno legitimiran za parnicu. Njega, međutim,, zastupa staralac ako nema nasljednika ni imovine (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 153/58 od 17. IV 1958, Pravnik, br. 1—2/59, Civilne odluke, str. 78). 5. Određeni upravitelj sekvestrirane imovine nije ovlašten da u parnici zastupa odsutne i nepoznate nasljednike, već tim nasljednicima treba postaviti staraoca u smislu člana 134. ZN (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 66/60 od 19. V 1960, Zb. V/2-1960, br. 152). 6. Dosljedno osnovnoj dužnosti da se stara o pravilnom zastupanju stranke i o tome da se stranci omogući sudjelovanje u parnici, sud je dužan ispitati da li je uredno po čl. 134. ZN postavljen privremeni staralac koji se u parnici pojavljuje kao tužilac ili kao tuženi (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 1733/60 od 27. XII 1960, Zb. V/3-1960, br. 318). 7. Vidi i odluku pod br. 5 uz čl. 226. ZN. II. STJECANJE OSTAVINE I ODRICANJE OD NASLJEDSTVA Prelazak
ostavine
na
nasljednike
Član 135. Ostavina umrle osobe 'prelazMjosil^akona na njezine jiasljednike,,^ času njezine smrti. •••••^^^^^^^^•B mm* 1. U ovom članu izraženo je načelo i p s o i u r e _prijelaza_ostavinei na nasljednike u času s m r t i osTaviocaTruncasorn o t v;? r č ^ s e r i a sljedstvir(ćL128^lr7'^n'agaje^c^ a Istovremeno nastaje i p rTJTH a. z ostavine na nasliednik^e (s_t jecanje, akvi^STnasliedstva). Na*7aTnScTn"T"riSCTn"^ravu nema vremenske razlike .:• između otvaranja (delacije) i stjecanja (akvizicije") nasljedstva. Ostavina 8
R a v a n i ć, u nav. članku, str. 26. 437
Član 135. nije ni jednog časa bez subjekta (nasljednika), nije »ležeća« kao u ranijim pravnim sistemima. (') Posljedica toga jest da za stjecanje nasljedstva nije obavezno davanje nasljedničke izjave o primanju (prihvatu) nasljedstva budući da ostavina po s i l i z a k o n a u času s m j r t i ostavioca p r e l a z i na nasliednike7~Kb]i tim istSim časom postaju subjekti prava i obaveza koje su pripadale "ostavioću. Stoga u našem pravu vrijedi pretpostavka o 2 p r i j e m u nasljedstva od strane svih osoba pozvanih na nasljedstvo.( ) Na nasljedstvo pozvane osobe ne m o r a j u ostati nasljednici. Zakon im daje pravo da se mogu o d r e ć i nasljedstva (čl. 136. ZN). Izjava o odricanju od nasljedstva s p r e č a v a s t j e c a n j e nasljednog p r a v a i može se dati do svršetka ostavine rasprave (čl. 221. ZN). U našem pravu ne postoji ustanova prećutnog odricanja koje bi se sastojalo u propuštanju roka za davanje nasljedničke izjave o prihvatu nasljedstva.( s ) Posljedica odricanja od nasljedstva jest da se smatra da 1
Pod pojmom '»1 e ž e ć e o s t a v i n e « označavala se ostavina od časa smrti ostavioca do uručenja nasljednicima. Ležeća ostavina tretirala se kao pravna osoba (quasi juristička osoba) koja može samostalno stjecati i otuđivati imovinska prava. Ležeća ostavina nije pripadala ni ostaviocu ni nasljednicima. To je u stvari bila imovina bez subjekta — pravna fikcija. Sistem ležeće ostavine postojao je u rimskom pravu, gdje između delacije (pozivanja) i akvizicije (sticanja) nasljedstva postoji izvjestan interregnum (viseće stanje), koje se naziva »hereditas iacens« (ležeća ostavina). Romanska prava (francusko, belgijsko i talijanšEoT temelje se na rimsKom nravu. To važi i za sistem Ogz-a, koji polazi od postavke da je nasljedno pravo stvarno pravo (§ 308. Ogz) i da je i u nasljednom, kao i u stvarnom pravu za stjecanje ostavine potreban titulus (naslov) i modus acquirendi (način). Ugovor o nasljeđivanju, oporuka i zakon predstavljaju tek naslov za sticanje ostavine, a za sam prelaz ostavine potrebna je sudska odluka o uručenju (§ 797. Ogz). Istom na osnovu ovog akta o pravnoj predaji u posjed, nasljednik stupa u stvarno-pravni odnos prema ostavini koja je dotle »ležeća«. Nasuprot ovome, iz germanskog prava, formirao se sistem ipso iure prelaza ostavine na nasljednike u času smrti ostavioca, koji je usvojen u mnogim suvremenim pravima (njemačkom, švicarskom, i našem Zak. o nasljeđivanju). Sistem ipso iure stjecanja ostavine važio je na području Jugoslavije u Srpskom grad. zak. i po vojvođanskom običajnom pravu. Poslije Oslobođenja ovaj sistem proširen je putem sudske prakse i na ostalo državno područje, posebno na osnovu Uputstva Vrh. suda FNRJ o postupku u ostavinskim predmetima od 23. IX 1947. Su 627/47, u kome se izričito ističe da se nasljedno pravo stječe u času smrti ostavioca i da nije potrebno čekati da nasljednik dade nasljednicku izjavu. ;' Načelo da ostavina umrlog prelazi na njegove nasljednike u času njegove i smrti primjenjuje se već od 6. IV 1941. budući su raniji propisi stavljeni iz: van snage na osnovu čl. 2. Zakona o nevažnosft pravnih propisa donesenih prije 6. IV 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije, pa se stoga nisu ni mogli primjenjivati poslije 6. IV 1941. (pres. Sav. vrh. suda Gž 5809/57 od 8. :_XI 1957. Zbirka 1957, knj. II, sv. 3, br. 690). 2 B l a g o j e v i ć , nav. djelo str. 379. 3 U § 93. biv. Vp bilo je propisano da će se ostavina raspraviti samo s onima koji su se prijavili na nasljedstvo bez obzira na pravo onih nasljednika koji nisu dali nasljednicku izjavu ili nisu došli na ročište. To je, međutim, vrijedilo samo -za vanparnični ostavinski postupak. Nasljednik koji je propustio dati nasljednicku izjavu mogao je svoje pravo na nasljedstvo ostvarilj tužbom za nasljedstvo, u kom se slučaju nasljednička izjava trebala dati pred parničnim, a ne pred ostavinskim sudom. (Vidi tako Z i l i ć — Šantek nav. djelo, str. 365, 366). 438
Član 135. nije ni jednog časa bez subjekta (nasljednika), nije »ležeća« kao u ranijim pravnim sistemima. O Posljedica toga jest da za stjecanje nasljedstva nije obavezno davanje nasljedničke izjave o primanju (prihvatu) nasljedstva budući da ostavina p o s i l i z a k o n a u času s m r t i ostavioca p r e l a z i n a rTasljednike7~Ko]i tim istim ćasom_ postaj u subjekti prava i obaveza koje su pripadale 'ostavioćTT Stoga u našem pravu vrijedi pretpostavka o 2 p r i j e m u nasljedstva od strane svih osoba pozvanih na nasljedstvo.( ) Na nasljedstvo pozvane osobe ne m o r a j u ostati nasljednici, Zakon im daje pravo da se mogu o d r e ć i nasljedstva (čl. 136. ZN). Izjava o odricanju od nasljedstva s p r e č a v a s t j e c a n j e nasljednog p r a v a i može se dati do svršetka ostavine rasprave (čl. 221. ZN). U našem pravu ne postoji ustanova prećutnog odricanja koje bi se sastojalo u propuštanju roka za davanje nasljedničke izjave o prihvatu nasljedstva.(8) Posljedica odricanja od nasljedstva jest da se smatra da 1
Pod pojmom '»1 e ž e ć e o s t a v i n e « označavala se ostavina od časa smrti ostavioca do uručenja nasljednicima. Ležeća ostavina tretirala se kao pravna osoba (quasi juristička osoba) Koja može samostalno stjecati i otuđivati imovinska prava. Ležeća ostavina nije pripadala ni ostaviocu ni nasljednicima. To je u stvari bila imovina bez subjekta — pravna fikcija. Sistem ležeće ostavine postojao je u rimskom pravu, gdje između delacije (pozivanja) i akvizicije (sticanja) nasljedstva postoji izvjestan interregnum (viseće stanje), koje se naziva »hereditas iacens« (ležeća ostavina). Romanska prava (francusko, belgijsko i tahjansEoT temelje ie~ha rimsKom nravu. To važi i za sistem Ogz-a, koji polazi od postavke da je nasljedno pravo stvarno pravo (§ 308. Ogz) i da je i u nasljednom, kao i u stvarnom pravu za stjecanje ostavine potreban titulus (naslov) i modus acquirendi (način). Ugovor o nasljeđivanju, oporuka i zakon predstavljaju tek naslov za sticanje ostavine, a za sam prelaz ostavine potrebna je sudska odluka o uručenju (§ 797. Ogz). Istom na osnovu ovog akta o pravnoj predaji u posjed, nasljednik stupa u stvarno-pravni odnos prema ostavini koja je dotle »ležeća«. Nasuprot ovome, iz germanskog prava, formirao se sistem ipso iure prelaza ostavine na nasljednike u času smrti ostavioca, koji je usvojen u mnogim suvremenim pravima (njemačkom, švicarskom, i našem Zak. o nasljeđivanju). Sistem ipso iure stjecanja ostavine važio je na području Jugoslavije u Srpskom grad. zak. i po vojvođanskom običajnom pravu. Poslije Oslobođenja ovaj sistem proširen je putem sudske prakse i na ostalo državno područje, posebno na osnovu Uputstva Vrh. suda FNRJ o postupku u ostavinskim predmetima od 23. IX 1947. Su 627/47, u kome se izričito ističe da se nasljedno pravo stječe u času smrti ostavioca i da nije potrebno čekati da nasljednik dade nasljedničku izjavu. : Načelo da ostavina umrlog prelazi na njegove nasljednike u času njegove ! smrti primjenjuje se već od 6. IV 1941. budući su raniji propisi stavljeni izvan snage na osnovu čl. 2. Zakona o rievažnosft pravnih propisa donesenih prije 6. IV 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije, pa se stoga nisu ni mogli primjenjivati poslije 6. IV 1941. (pres. Sav. vrh. suda Gž 5809/57 od 8. XI 1957. Zbirka 1957, knj. II, sv. 3, br. 690). 2 B l a g o j e v i ć , nav. djelo str. 379. 3 U § 93. biv. Vp bilo je propisano da će se ostavina raspraviti samo s onima koji sv se prijavili na nasljedstvo bez obzira na pravo onih nasljednika koji nisu dali nasljedničku izjavu ili nisu došli na ročište. To je, međutim, vrijedilo samo za vanparnični ostavinski postupak. Nasljednik koji je propustio dati nasljedničku izjavu mogao je svoje pravo na nasljedstvo ostvari^
tužbom za nasljedstvo, u kom se slučaju nasljednička izjava trebala dati pred parničnim, a ne pred ostavinskim sudom. (Vidi tako Z i l i ć — S a n t e k , nav. djelo, str. 365, 366).
438
Član 135. nasljednik koji se odrekao u svoje ime nikada nije bio nasljednik (čl. 136. st. 4 ZJNI), a nasljednik koji se .odrekao i u ime svogapotomstva smatra se da nikacf_nr[e ni postojao (čl. 136. st. 5 ZN). ' " Wasliednik koii ie~cTao izjavu o p r i m a n j u nasUed^jva (čl. fcZN)" ta f
4
*ra'si
ne 2. Nasljednik može već o trenutku s m r t i ostavioca vršiti sva" valjana r a s p o l a g a n j a ostavinskom imovinom i prije davanja 4 nasljedničke izjave (čl. 138. st. 1 ZN).( ) Njemu od toga momenta pripada pravo i na posjedovnu zaštitu u slučaju ako bi netko 1 treći, koji nije nasljednik, zadirao u posjed te imovine, makar nasljednik ne bi fizički zauzeo predmete ostavine u posjed.(5) Nasljednik ulazi n e p o s r e d n o u prava ostavioca, pa po sili zakona zadobiva sva ona ovlaštenja što ih je ostavilac imao. Stoga je nasljednik aktivno legitimiran na podnošenje t u ž b_g_ i onda ako ima samo svojstvo privremenog nasljednika, tj. ako još nije dao izjavu o prijemu nasljedstva budući da se poduzimanje ove mjere, —• zahtjev za posjedovnom zaštitom, može supsumirati. pod akte kojima je svrha č u v a n j e ostavine (čl/ 138. st 2 ZN), što ipak ne sprečava nasljednika da se može kasnije i odreći nasljedstva.
3. Nasljednik stječe nasljedstvo kao c j e l i n u , uslijed jedinstvenog akta sukcesije, po sili zakona u času smrti ostavioca. Stoga je svaki nasljednik u_n i v e r z a 1 n i^sukcesor, sljednik ostavioca u s v i m 'njegovim nasljedivim pravima, obavezama i imovini (čl. 2. ZN). Stjecanjem ostavine nasljednik neposredno stupa u sva prava prema naslijeđenoj imovini. Uslijed istovremenog i neposrednog stjecanja p r a v a nasljedstva i prijelaza v l a s n i š t v a na predmetima ostavine na nasljednike po sili zakona, kako u pogledu cijele ostavine, tako i u odnosu na pojedine predmete i prava, nema potrebe za posebnom pr edajom stvari, prijenosom tražbina, prijema duga itd., kao kod singularne sukcesije. Ako je više nasljednika,""onda oni "ivi zajedno, do diobe nasljedstva, preuzimaju imovinu ostavioca kao cjelinu tako da se svaki od njih smatra sljednikom, univerzalnim sukcesorom, u pogledu svake stvari i prava u razmjeru svog nasljednog dijela.(6) r, 4. S i n g u l a r n i sukcesor (legatar ili korisnik naloga) — za [razliku o5 nasljednika — sljednik je ostavioca s a m ^ i ' a V t ^ v i ostavine, 1 ito p o s r e d n i sljednik*. Legatar (korisnik naloga^iicasu smrti ostaohlio-ar'iononr; ri vi H št.en i e.' koje vioca lece samo r> o i r a ž i v a n i p kao a ne pn ostavi
HUMHltti
_ _ ^ ^ _
takvoj, budući da teret izvršenja legata leži na određenim ili svim nasljednicima (ćl. 92. ZJNI), a sastoji se u legatarevu zahtjevu da onerati (nasljednici) j ^ ^ e p r e m a njemu obaveze naložene im oporukom. (r) 4 Tako B. P o z n i ć, u članku »Raspravljanje zaostavštine«, »Anali«, 1955,
str 257 5 Vidi rješ. V. s. NR BiH, Gzz 139/56, od 26. XI 1956, Zbirka 1956, knj. I, sv. 3, br. 669. 1 B1 a g o j e v i ć, nav. djelo str. 4. 7 B1 a g o j e v i ć, nav. djelo, str. 4—5, 410.
439
Član 135. Logična posj^edkanegogtoj^nja^ležeće ostavine« i prijelaza ostavine e na naslj dnikel i p s o i u ^ j ^ ^ a s u ^ i n r t i j ostavioca jest i u tome što u slučajevima, ^boravište, 5. S obzirom na to da se pravo nasli£xlsl3ž2—sti£Č£—u. času s m r t i ostaviočeve, kojim momentom nastaje i p r i j e l a z ostavine na nasljednike, sve p r a v n e p o s l j e d i c e koje zakon vezuje za nasljeđivanje i stjecanje nasljednog prava i nasljedničkog svojstva neke osobe nas t a j u i dobivaju svoj određeni pravni učinak u momentu s m r t i ostavioca. Ovaj moment mjerodavan je za utvrđivanje sadržaja i opsega prava oporučnih i zakonskih (nužnih) nasljednika. Nešto je drukčija situacija u pogledu stjecanja o p o r u č n o g nasljedstva pod o d l o ž n i m (suspenzivnim) ili r a s k i d n i m (rezolutivnim) u v j e t o m , ili ako je stjecanje prava nasljedstva o d g o đ e n o na određeni rok, ili ako je pravo nasljedstva o g r a n i č e n o na određeno vrijeme. Z a k o n s k i nasljednici bez svoje posebne aktivnosti i bez postavljanja zahtjeva stječu nasljedstvo u času smrti ostavioca, pod pretpostavkom da budu doista u t v r đ e n i za stvarne (definitivne) nasljednike, pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju. Za stjecanje nasljedstva nije im potrebno davanje nasljedničke izjave o primanju nasljedstva, a niti to da je nasljednik vršio akte raspolaganja ostavinskom imovinom (čl. 138. st. 1 ZN). Iako se veličina nasljednog dijela utvrđuje u raspravi ostavine (čl. 220. st. 1 ZN), i pored toga što bi zahtjev za uračunavanje darova i legata u nasljedni dio bio podnesen nakon dovršenja ostavinskog postupka. * Sllfi-—^10^ n a s l i e d n o g dijela utvrđuje se prema s t a n j u osta^ ^ ^ ^ T ^ ^ ^ ^ a . Isto vrijedi u pogledu utvrđenja nasljed-
nog prava n u ž n o g nasljednika. Iako se pravo na nužni dio ostvaruje
^3tffBP^ z a h .t.i.e.K" (čl. 45- ZN) koi^nože^Mtiusmiererinasma^ ^ ^ ^ ^ ^ a s p o l a g a n j a i l i n a v ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ w a — do čegarnoze aocii^TOkuraspraveosravine7 lfiKasnijei^poseDnoj parnici — prijelaz ostavine i stjecanje nužnog dijela također djeluje unatrag, od momenta smrti ostavioca i ako bi ovo pravo bilo znatno kasnije ostvareno.(8) O p o r u č n i nasljednici također stječu ostavinu u času smjj^ ostavioca bez obzira da li se u tom času već nalaze u posjedu ostavine i^ da li nasljeđuju dijelom po oporuci, a dijelom pozakonu. To vrijedi i onda ako oporučni nasljednici svoje pravo nasljedstva temelje na oporuci koja bi bila kasnije pronađena iza pravomoćnog dovršenja ostavinske rasprave (čl. 236. ZN)-(9) Osobe koje drže u posjedu ostavinu kao prividni (fiktivni) nasljednici na temelju pravnog naslova koji bi kasnije 8 Tako dr F. S t a n k o v i ć , u članku »Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva«, Naša zakonitost, 1957, str. 120, 121. Isto stanovište zastupa i dr S. S t a n o j e v i ć u članku »(Pravo na mužni deo«, Pravni život br. 3—4/59, str. 32, 33. 9 S t a n k o v i ć , nav. članak str. 121.
440
Član 135. bio utvrđen kao ništav trebaju se smatrati kao da nikada nisu bili nasljednici. Radi toga odgovaraj u__pjavim nasljednicima, bilo kao po10 šteni ili kao nepošteni posjednici,( ) prema stanju ostavine u času smrti : : : ostavioca. * ~~ Oporučitelj može pravo o p o r u č n o g nasljednika učiniti ovisnim o ispunjenju ili neispunjenju nekog u v j e t a ili vezati za određen rok, bilo da o d g o d i stjecanje nasljedstva ili da odredi vrijeme kad će nasljednik i z g u b i t i nasljedstvo. Prema učinku uvjeta ili roka razlikujemo s u s p e n z i v n i ili odložni rok ili uvjet, i r e z o l u t i v n i ili raskidni uvjet ili rok. a) Pod s u s p ejLZJJLOJ-Ja uvjetom smatra se onaj o čijem ispunjenju ovisi nasljednikovo pravo nasljedstva. Suspenzivni uvjet o d g a đ a sijecanje prava nasljedstva do ostvarenja ili neostvarenja određenog događaja.^1) Ako se uvjet i s p u n i , nasljednik stječe pravo nasljedstva časom ispunjenja uvjeta, s tim da ovo stjecanje ima retroaktivni učinak: smatra se da je nasljednik stekao sva prava nasljednika u času s m r t i iv-iavioca, pa od tog časa nastaje i njegova odgovornost za obaveze i dubove ostavioca. Dotadašnji držalac ostavine (zakonski nasljednik) ima položaj fiducijara, pa kao takav odgovara pravom nasljedniku. Isti učinak ima i slučaj ako je pravo nasljedstva o d g o đ e n o do isteka određenog vremena, s tim da nasljednik stječe nasljedstvo kad protekne određeno vrijeme ili se ispuni rok. U času kad se uvjet i s p u n i , nasljednik koji je dotle imao položaj čeka oca postaje definitivni nasljednik. U vrijeme od momenta smrti ostavioca do ispunjenja uvjeta, odnosno dok se uvjet ne o d l u č i (ispuni ili izjalovi), oporučni nasljednik pod suspenzivnim uvjetom ne zadobiva još nasljedstvo, pa nema prava na posjed ni na upravljanje nasljedstvom. Kako je kao čekalac zainteresiran za sudbinu ostavine, odnosno svog budućeg nasljedstva, priznaje mu se pravo na zaštitu njegovih interesa. Ovlašten je da zahtijeva poduzimanje mjera o s i g_u-/11 ran ja (čl. 231- ZN), koje mu se mogu dozvoliti i prije, dovršenja ({ ostavinskog postupka. Oporučni nasljednik, čekalac, mora d o ž i v j e t i ispunjenje uvje- , ta,(12) Ako umre prije toga, g a s i se i njegovo pravo kao da ga nikada nije bilo, a mjesto njega nasljeđuju zakonski nasljednici ostavioca, a ne 10
S t a n k o v i ć , nav. članak, str. 121, 122, kad stoji na stanovištu da i ništava oporuka može služiti kao osnov za nasljeđivanje, samo je situacija nasljednika, koji svoje pravo temelje na tome osnovu, neizvjesna sve do isteka roka za traženie poništaia (čl. 66. i 82. ZN). Tek nakon proteka tog roka11njihovo nasljedno pravo, utvrđeno na tom osnovu, postaje konačno. Vidi dr A. S m o l e , u članku »Ucinek doloeitve dediča s pogojem ali z rokom na pravno usodo dediščine, Pravnik 5—8/59, str. 208, koji smatra da je u času smrti nasljednik već stekao pravo nasljedstva ali je uslijed postojanja suspenzivnog uvjeta ostvarenje prava odloženo, te naglašava da u pravnom odnosu za vrijeme čekanja treba lučiti nasljedno p r a v o od pravnog u č i n k a , koji je kod suspenzivnog uvjeta odgođen do ispunjenja uvjeta. Kod rezolutivnog uvjeta, učinak nastupa odmah nakon smrti ostavioca, ali prestaje zajedno12 s pravom nastupa rezolutivnog slučaja. Tako S t a n k o v i ć , nav. članak, str. 124, i dr A. F i n ž g a r, u članku Pogoj, rok in nalog u posljednjevoljnih odredbah«, Pravnik br. 11—12/57, str. 488. Protivno A. S m o l e , u nav. članku na str. 207. 441
Član 135.
A I *
r
nasljednici čekaoci, budući da se pravo čekaoca ne nasljeđuje osim ako bi to bila volja ostavioca. U tom slučaju dolazi do nasljedne transmisije u korist njegovih (čekaočevih) zakonskih ili oporučnih nasljednika. Do odlučen ja uvjeta, tj. za vrijeme čekanja da se uvjet ispuni, čekalac nema prava ni na posjed ni na upravu ostavine, nego to pravo pripada zak o n s k i m nasljednicima ostaviočevim, koji sve do odlučenja uvjeta imaju položaj privremenih nasljednika (fidućijara).(13) U tom svojstvu ostaviočevi zakonski nasljednici imaju pravo i obaveze u ž i v a o c a , u pogledu upravljanja i korištenja stvari i prava. Pripada im također i pravo r a s p o l a g a n j a , ali samo ako je to potrebno radi vršenja poslova redovne uprave (čl. 138. st. 2 ZN), ili u ispunjenju odredaba oporučiteljevih ili radi otklanjanja kakve štete (čl. 148. st. 4 ZN). Ostaviočevi zakonski nasljednici, koji su do ispunjenja uvjeta imali svojstvo privremenih (prethodnih) nasljednika, u slučaju ako se suspen: zivni uvjet ispuni, g u b e to svojstvo, a oporučni nasljednik postafe definitivni nasljednik. Uslijed toga zakonski nasljednici dužni su predati gstavinu definitivnom nasljedniku. Zakonski nasljednici dužni su sačuvati dobra ostavine za oporučnog, definitivnog nasljednika, ali imaju £ravo da zadrže plodove i koristi od stvari koje su imali. Rješenjem mI o nasljeđivanju utvrđuju se za nasljednike z a k o n s k i nasljednici! 14 oMp o r u č n i nasljednici uz navođenje sadržaja uvjeta ili roka.( ; ""
•I
b) R e z o l u t i v n i ili raskidni uvjet je onaj za čije je ispunjenje ostavilac vezao, odnosno odredio g u b i t a k nasljedstva, p r e s t a n a k nasljedničkog svojstva. Ako se ostvari raskidni uvjet, prestaje nasljednikovo pravo. Isto vrijedi i u slučaju ako je nasljedstvo, odnosno gubitak nasljedstva, vezano za određeno vrijeme ili rok, protekom kojega oporučni nasljednik gubi nasljedstvo a na njegovo mjesto dolaze kao definitivni nasljednici zakonski nasljednici oporučitelja ako nije što drugo odredio. Kod oporučnog nasljeđivanja, gdje je stjecanje nasljednog prava vezano na r o k , treba razlikovati da li je stjecanje prava o d g o đ e n o do nastupa određenog roka (početni rok, dies a quo), ili protekom određenog roka nastaje g u b i t a k prava vezanog za određeni rok (završni rok, dies ad quem). Prvi slučaj odgovara situacijama koje imamo kod suspenzivnog uvjeta, a drugi onim kod rezolutivnog uvjeta. Ovdje, međutim, u pogledu prava č e k a o c a , koji umre iza ostavioca a prije ispunjenja odgodnog roka, nastupa Afca n s mi s i j a njegovog prava na odricanje od nasljedstva na njegove nasljednike (čl. 137. ZN) koji se po sili zakona pozivaju na nasljedstvo. U tom je upravo i razlika u položaju , oporučnog nasljednika postavljenog Pod suspenzivnim uvjetom i onoga čije je nasljedno pravo odgođeno do nastupa odnosno isteka određenog roka.( 15 ) O uvjetima i rokovima vidi detaljnije objašnjenja dana uz odredbe čl. 88. ZN). 13 14 15
442
S t a n k o v i ć, nav. članak, str. 124. Isti, na str. 124, 125. Isti, na str. 126.
Član 135. 6. U času ostaviočeve smrti začeto, a još nerođeno dijete, stječe nasljedstvo u času s m r t i ostavioca, pod uvjetom da se živo rodi (čl. 130. st. 2 ZN). Ovo stoga, jer se pretpostavlja da je začeto dijete živo u času ostaviočeve smrti, tj. da u tom času egzistira i da mu pripada sposobnost za nasljeđivanje. Ako se dijete ne rodi živo, nije ispunjena ova pretpostavka, pa se smatra da dijete nije ni bilo začeto, pa, prema tome, u času ostaviočeve smrti, iako je postojalo kao začetak, nije imalo pravne sposobnosti. Ako se dijete živo rodi pa umre nakon izvjesnog vremena ili odmah nakon rođenja, nastaje nasljeđivanje, prijelaz njegove (djetetove) imovine koju je steklo nasljeđivanjem od ostavioca, na njegove (djetetove) nasljednike- U tom slučaju također imamo nasljednu transmisiju budući da dijete nije do svršetka ostavinske rasprave dalo, a niti moglo dati izjavu o odricanju od nasljedstva. V a n b r a č n o ostaviočevo dijete stječe pravo nasljeđivanja prema svom vanbračnom o c u u času njegove smrti bez obzira kada je očinstvo utvrđeno, budući da je utvrđenje očinstva deklarativan, a ne konstitutivan akt i da djeluje unatrag od momenta r o đ e n j a djeteta. To vrijedi i u pogledu stjecanja nasljednog prava iza očevih s r o d n i k a vanbračnog djeteta, pod pretpostavkom da su ispunjeni uvjeti iz čl. 23. st. 3 ZN.(1C) Razumljivo je da vanbračno dijete stječe nasljedno pravo u odnosu na svoju m a j k u i njezine srodnike također u času njihove smrti. P o z a k o n j e n o dijete stječe svojstvo nasljednika na ostavinu svoje m a j k e , njezinih s r o d n i k a i svog o c a , u času njihove smrti jednako kao i vanbračna djeca. U pogledu nasljeđivanja očevih srodnika traži se da su ispunjene pretpostavke iz čl. 23. st. 3 ZN. Ako ove pretpostavke nisu ispunjene, a do pozakonjenja vanbračnog djeteta je došlo naknadnim s k l a p a n j e m braka između njegovih vanbračnih roditelja ili oglašenjem da je dijete rođeno u braku, pozakonjeno dijete stječe nasljedno pravo na ostavinu očevih s r o d n i k a tek od časa 1 eg i t i m a c i o n o g akta, tj. od časa sklapanja braka ili pravomoćnosti sudske odluke o oglašenju bračnosti rođenja.( 17 ) Sudska
praksa
1. Nasljednik može ostvarivati svoja prava koja mu iz nasljedstva izviru odmah poslije smrti ostaviočeve, a ne treba čekati da mu nasljedstvo bude dosuđeno niti da dade izjavu o primanju nasljedstva. Ako mu tuženik kod, toga osporava nasljedno pravo, to pitanje kao prejudicijelno treba riješiti sam parnični sud (Rješenje Okružnog suda Split, Gž 732/55 od 2. XII 1955). 2. Budući da ostavina prelazi na nasljednike po sili samog zakona u času smrti ostaviočeve, oporučni kao i zakonski nasljednik ovlašten je tužbom tražiti zaštitu posjeda stvari koja mu pripada po pravu nasljedstva, bez obzira na to da li je imao posjed te stvari (Rješenje Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine, Gzz 139/56 od 26. XI 1956, Zb. 1/3-1956. br. 669). 2a. Ostavina nije pravna osoba, pa zato ne može biti parnična stranka u sporu, već to mogu biti samo pojedini ili svi nasljednici kao pravni predstavnici umrlog (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije, Gž 1871/56 od 10. IX 1956, Zb. 113-1956, br. 732). 16
Isti, na str. 127. « Isti, na str. 127.
443
Ili' |
Član 135 — 136. 3. 1 •pored pravnog pravila iz elana 135. Zakona o nasljeđivanju da ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na nasljednike u trenutku njene smrti, zastara potraživanja između ostavine i trećih osoba ne može nastupiti dok ne protekne godina dana od kada je nasljedniku uručeno nasljedstvo ili od kada je ostavini postavljen staralac (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 405/57 od 12. III 1957, Zb. II/1-1957, br. 61). 4. Načelo člana 135. Zakona o nasljeđivanju da ostavina umrle osobe prelazi na nasljednike u času njezine smrti, primjenjuje se već od 6. travnja 1941. godine (Presuda Saveznog vrhovnog suda Vž 5809/57 od 8. XI 1957, Zb. II/3-1957, br. 690). 5. Nasljednik već časom ostaviočeve smrti stječe ovlaštenje da upravlja ostavinom i legitimiran je na sve procesualne radnje u vezi s ostavinom (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske od 26. X 1957, Odvjetnik, br. 10— —U/59, str. 238). 6. Pri utvrđivanju poreskog cenzusa koji ulazi u poresku osnovicu za utvrđivanje dodatka na djecu dolazi u obzir dio poreskog zaduženja od suvlasničkog, odnosno sunasljeđničkog dijela neraspravljene .ostavinske mase, koji po nasljednom pravu pripada toj osobi u momentu smrti ostamoca, pa i u slučaju kad je nasljeđivanje nastupilo na temelju izjave posljednje volje (Presuda Saveznog vrhovnog suda Už 2465/58 od 9. V 1958, Zb. IU/2-1958, br. 298). 7. Po Zakonu o nasljeđivanju ne postoji fiktivna osoba »hereditas iacens« kao nosilac prava i obaveza umrlog. Nasljednici umrlog ulaze u njegova prava i obaveze samom činjenicom njegove smrti, ex lege, dakle i be^ provođenja ostavinske rasprave i prihvata nasljedstva (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1080/58 od 28. V 1958, Naša zakonitost, br. 1—2/59, str. 70). 8. Srodstvo, na temelju kojeg se očekuje nasljedstvo, nije razlog da budući nasljednik već za života osobe od koje očekuje nasljedstvo pobija ugovor te osobe o raspolaganju vlastitom imovinom (Savezni vrhovni sud Rev. 1373/60, Zakon o nasljeđivanju, II dopunjeno izdanje »Službenog lista FNRJ« iz 1961, str. 51). O d r i c a n j e
ođ
n a s l j e d s t v a
i
Član 136. Nasljednik može se odreći nasljedstva izjavom sudu do svršetka ostavinske rasprave. Ovo odricanje vrijedi i za potomke onoga koii se odrekao ako nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime. "~" Ako su potomci maloljetni za ovo odricanje nije potrebno odobre'ija starateljskjjg.jargana. Nasljednik koji se odrekao samo u svoje ime smatra se kao da nikad nije bio nasljednik. Ako se odreknu nasljedstva svi nasljednici koji pripadaju najbližem nasljednom redu u času smrti ostavioca, na nasljedstvo se pozivaju nasljednici slijedećeg nasljednog reda. 1. Izjava o p r i m a n j u nasljedstva u nasljednopravnim režimima koji se zasnivaju na konstrukciji »ležeće ostavine«, koji je važio i u sistemu bivšeg Ogz, predstavlja konstitutivan akt, jer je nasljednik, da bi nasljedstvo mogao uzeti u posjed, morao ne samo d o k a z a t i pravni osnov na kome temelji svoje pravo, nego se, pored toga, još i izričito i z j a s n i t i da prihvaća nasljedstvo (prav. pravilo iz § 799. Ogz i § 94. 444
član 136. st. 1 Zak. o vanparn. postupku). Naprotiv, po ZN izjava o primanju nasljedstva predstavlja samo deklaratorni akt, o kome ne ovisi prijelaz ostavine na nasljednika budući da ostavina po odredbi člana 135. ZN prelazi na nasljednike po s i l i z a k o n a već u momentu smrti ostavitelja. Izjava o p r i m a n j u nasljedstva u sistemu ZN ima, međutim, ipak izvjestan značaj. Ona sadrži u sebi izjavu o tome da se nasljednik dajući izjavu o primanju odriče prava na korištenje instituta odricanja od nasljedstva.C) Ona u stvari predstavlja izjavu nasljednika da se ne želi i neće poslužiti ustanovom odricanja od nasljedstva. Stoga se takva izjava o primanju nasljedstva, kad je jedanput dana, iako je po svome karakteru samo deklaratorne naravi, ne m o ž e o p o z v a t i (čl. 141. st. 1 ZN). P r i m a n j e nasljedstva ne mora uvijek biti dano u obliku nasljedničke izjave. Ono može biti izraženo i na p r e ć u t a n način; ako je nasljednik raspolagao cijelom ili dijelom ostavine (čl. 138. st. 1 ZN). Osoba koja je na bilo koji način izjavom o primanju nasljedstva ili raspolaganjem predmetima ostavine izrazila svoju namjeru da p r i m i -nasljedstvo ne može se kasnije odreći nasljedstva. Takav nasljednik nema mogućnosti da izjavu o primanju nasljedstva stavi izvan snage, osim u slučajevima kad postoje razlozi zbog kojih se može zahtijevati poništaj izjave o primanju nasljedstva, ako bi bila dana protivno pravoj volji nasljednika, pod prinudom ili prijetnjom, ili uslijed prijevare ili u zabludi (čl. 141. st. 2 ZN). 2. Ustanova o d r i c a n j a od nasljedstva u sistemu ZN, uslijed prijelaza ostavine na nasljednike po sili zakona u času njegove smrti (čl- 135. ZN), ima veći značaj nego što ga je imala u ranijim nasljednopravnim sistemima. Po sistemu biv. OGZ, ako osoba koja je bila pozvana na nasljedstvo, n i j e d a l a nasljedničku izjavu o prijemu nasljedstva, ili ako se samo uzdržala od davanja nasljedničke izjave, nije mogla »stupiti u nasljedstvo«. Ovo stoga što je nasljednička izjava imala karakter, a k v i z i c i j e nasljedstva.(2) Nasljednik koji n e ć e d a n a s l i j e d i , koji želi s p r i j e č i t i učinak prijelaza ostavine po sili zakona (čl. 135. ZN), mora dati izjavu o o d r i c a n j u od nasljedstva. U protivnom, njegova šutnja ili neodazivanje pozivu na ostavinsku raspravu ili na ročište određeno za davanje nasljedničke izjave ne sprečava prijelaz ostavine na nasljednike koji nastaje po sili zakona u času smrti ostaviočeve. Osoba pozvana na nasljedstvo, ako ne da takvu izjavu, bit će u t v r đ e n a za nasljednika ako iz podataka kojima ostavinski sud raspolaže proizlazi da joj pripada pravo nasljedstva (čl. 220. st. 3 ZN). 1
Vidi B 1 a g o i e v i ć, nav. djelo, str. 379. Ako na nasljedstvo pozvana osoba ne . bi do časa donošenja odluke o uručeniu zaostavštine dala nasljedničku izjavu, nije se više uzimalo u obzir njezino nasljedno pravo, pa se ostavina trebala raspraviti bez obzira na niezino pravo (§ 93. st. 1 Vp). Uslijed takvog propusta takva osoba ipak nije konačno gubila svoje nasljedno pravo, nego ga je mogla u rokovima zastarjelosti, ostvarivati u parničnom postupku u kome je trebala dati nasljedničku izjavu. (Vidi o tome i Z i l i ć — S a n t e k , Zakon o sudskom vanparničnom postupku, Zagreb, 1934, str. 366). Isto je vrijedilo i u srpskom nasljednom pravu (vidi M a r k o v i ć, Nasledno pravo, Beograd, 1930, str. 346). 2
445
Član 136. 3. I z j a v a o o d r i c a n j u od nasljedstva treba da je saopć e n a ostavinskom sudu. Ovo saopćenje biva takvo što nasljednik može svoju izjavu o odricanju od nasljedstva .dati u s m e n o u z a p i frB-4-k kod ostavinskog ili kojeg j r u g o g suda (čl. 221. st. 4 ZN) koji će je prolili jediti ostavinskom sudu. Ova se izjava može dati za sve vrijeme trajanja ostavinskog postupka, pa i prije njegovog pokretanja, ali svakako nakon ostaviočeve smrti. Odricanje od nasljedstva za ostaviočeva života nije dopušteno i nema pravni učinak (čl. 140. st. 1 ZN). Izjava o odricanju od nasljedstva, sastavljena u p i s m e n o m obliku, saopćuje se ostavinskom sudu p o d n o š e n j e m isprave u kojoj je sadržana izjava o odricanju (čl. 221. st. 2 ZN). Do momenta podnošenja takve isprave sudu, dana izjava smatra se nepostojećom, koju nasljednik može do momenta predaje sudu staviti izvan snage davanjem druge izjave koja će biti s a o p ć e n a sudu. Ovo, međutim, ne vrijedi u pogledu u s m e n e izjave dane u z a p i s n i k kod suda, bez obzira što taj sud nije ujedno i ostavinski sud budući da se usmena izjava o odricanju može dati u zapisnik pred svakim kotarskim sudom (čl. 221. st. 4 ZN). Usmena izjava o odricanju od nasljedstva dana pred sudom obavezuje nasljednika i zadobiva svoju valjanost čim je dana, dakle, i prije nego što je dostavljena ostavinskom sudu. Ako je nasljednik u m r o prije svršetka ostavinske rasprave, a nije se odrekao nasljedstva, pravo odricanja p r e l a z i na njegove nasljednike (nasljedna transmisija, u smislu čl. 137. ZN). Da bi se proizveo određeni pravni učinak, pismeni sporazum između pretka i potomka o odricanju od nasljedstva (po čl. 140. st 2 ZN), mora također biti p o d n e s e n ostavinskom sudu nakon smrti ostavioca.N Ako potomak koji se odrekao nasljedstva s p o r a z u m o m sklopljenim s pretkom o s p o r a v a valjanost odricanja od nasljedstva i ovog sporazuma i zbog toga dođe do s p o r a između njega i ostalih nasljednika, ostavinski sud je dužan prekinuti raspravu ostavine i stranke uputiti na p a r n i c u po čl. 223. st. 1 tač. 5. ZN, i pri tome odrediti kojoj se stranci podjeljuje uloga tužioca (čl. 226. st. 1. ZN). Ako je ostavilac unatoč sklopljenom sporazumu o odricanju ipak ostavio oporukom neku imovinu svom potomku koji se sporazumom odrekao nasljedstva, smatra se da je time učinak sporazuma o odricanju od nasljedstva stavljen izvan snage, pa potomak zadobiva pravo na davanje nasljedničke izjave bez obzira na raniji sporazum o odricanju od nasljedstva. Izjava o odricanju od nasljedstva mora biti d a n a ili s a o p ć e n a (podnesena) ostavinskom sudu do s v r š e t k a r a s p r a v e ostavine (čl. 136. st. 1 ZN), što znači da može biti podnesena sve do svršetka prvos t e p e n o g postupka (čl. 218. st. 3 ZN). (3) Kako se ostavinski postupak dovršava donošenjem rješenja o nasljeđivanju (čl. 228. ZN) za koje nije obavezno da bude proglašeno na ročištu za raspravu ostavine, izjava o odricanju može se praktički podnijeti do trenutka dok sud ne otpravi 3 Tako B. P o z n i ć u članku »Raspravljanje zaostavštine«, Anali, 1955, str. 259, kad smatra da se nasljednička izjava može dati samo do donošenja odluke u p r v o m stepenu, oslanjajući se pri tome na odredbu člana 220. st. 3 ZN. 446
Član 136. rješenje o nasljeđivanju strankama i ostalim učesnicima ostavinskog postupka. 4- Za davanje nasljedničke izjave, napose izjave o o d r i c a n j u od nasljedstva, koja predstavlja akt raspolaganja, traži se da nasljednik koji izjavu daje ima potpunu p o s l o v n u sposobnost, tj. sposobnost za samostalno vršenje akata raspolaganja i obavezivanja. Za osobe koje nisu poslovno sposobne, izjavu daje njihov zakonski zastupnik ili staratelj. Ako je izjavu o odricanju dao zakonski zastupnik ili staratelj, potrebna je suglasnost, odobrenje nadležnog organa starateljstva (čl. 24, 47. i 49. Osn. zak. o starateljstvu od 1. aprila 1947). Za osobe koje se nalaze pod r o d i telj s k o m vlašću, izjave o odricanju od nasljedstva daju r o d i t e l j i djeteta (po čl. 8, 9. st 2 Osn. zak. o odnosima roditelja i djece), koji to pravo vrše sporazumno (čl. 12. st. 1 OZORD). I ovdje je za o d r i c a n j e . od nasljedstva potrebno o d o b r e n j e organa starateljstva (čl. 10. st. 2 OZORD-a) budući da je pravo na davanje nasljedničke izjave imovinskog karaktera, a odricanje od nasljedstva predstavlja akt r a s p o l a g a n j a imovinom koja je nasljedniku pripala po sili zakona u času smrti ostavioca (čl. 135. ZN). Nasljednička izjava može se dati i preko p u n o m o ć n i k a (čl. 221. st. 1 ZN). Punomoć mora biti specijalna, tj. sa specijalnim ovlaštenjem o tome kakvu izjavu po sadržini punomoćnik može dati. Potpis nasljednika na punomoći mora biti ovjeren (čl. 221- st. 2 ZN). Nasljedničku izjavu može dati samo nasljednik koji je p o z v a n na nasljedstvo, tj. koji je živ u času otvaranja nasljedstva. Izuzetno ovo pravo prelazi preko nasljedne transmisije na zakonske nasljednike onog nasljednika koji je umro iza ostavioca, a prije nego što je dao izjavu o odricanju od nasljedstva (čl. 137. ZN). Nasljednik ranije umrlog nasljednika može dati izjavu o odricanju od nasljedstva iza ostavioca do svršetka ostavinske rasprave. Pravo na davanje nasljedničke izjave pripada i supstitutu (čl. 85. ZN) koji se također može koristiti pravom odricanja od nasljedstva do svršetka ostavinske rasprave. 5. Odricanje od nasljedstva ima r e t r o a k t i v n o djelovanje. Učinak odricanja nastupa od momenta s m r t i ostavioca i smatra se odricanjem od p r a v a na nasljedstvo, tj. odricanjem od subjektivnog nasljednopravnog ovlaštenja koje pripada nasljedniku, a ne odricanjem od imovine stečene nasljedstvom.(4) 6. Odricanje od nasljedstva po svome sadržaju i opsegu može biti dvojako. Nasljednik se može jednostavno o d r e ć i nasljedstva, pri čemu se takva njegova izjava o odricanju odnosi i na njegove p o t o m k e (čl. 136. st- 2 ZN).(5) U tom slučaju smatra se da niti on, a niti njegovi potomci n i s u p o s t o j a l i u času smrti ostavioca. Dio ostavine koji je bio ostavljen ili trebao pripasti nasljedniku koji se odrekao nasljedstva (bez ograničenja) pripada ostalim sunasljednicima kod zakonskog 4
Vidi detaljnije u članku Đ. P a v i ć, O odricanju od nasljedstva, »Anali«, 51956, str. 400 i si. Ovo je jednako važilo i po sistemu biv. OGZ (§ 551. i III novela istog §-a). U Srb. grad. zak. nema takve odredbe, ali se i u tom zakoniku odricanju priznaje isti pravni značaj kao po čl. 136. st. 2 i 4 ZN, tj. da izjava o odbijanju »poništava poziv na nasljeđe« (L. M a r k o v i ć, op. cit. str. 347, 348). 447
Član 136. nasljeđivanja (čl. 143. ZN), a kod oporučnog nasljeđivanja pripada ostaviočevim zakonskim nasljednicima (čl. 142. ZN). Ako je nasljednik ograničio izjavu o odricanju od nasljedstva samo na svoju osobu, smatra se da on o s o b n o nikada nije bio nasljednik (čl. 136. st. 4 ZN), premda je postojao. Uslijed toga, ako ovakav nasljednik ima potomstva, tada će se u slučaju z a k o n s k o g nasljeđivanja smatrati da je u m r o prije oporučitelja (čl. 143. ZN), pa će putem reprezentacije na njegovo mjesto doći njegovi p o l o m c i . Akf se radi o o p o r u č n o m nasljeđivanju, nasljedni dio koji je bio namijenjen oporučnom nasljedniku koji se odrekao nasljedstva samo. u svoje ime, u svakom slučaju pripada z a k o n s k i m nasljednicima oporučit e l j a budući da potomci takvog nasljednika ne dolaze u obzir (čl. 142. ZN), ukoliko oporučitelj nije za taj slučaj što drugo u oporuci odredio, 7- Nasljednik se može odreći nasljedstva koje mu pripada bilo na temelju z a k o n a , ili na temelju o p o r u k e , t ili samo na temelju p r a v a na n u ž n i d i o (čl. 221. st. 3 ZN). To ujedno znači da se, unatoč odricanju od nasljedstva po jednom temelju, može naslijediti po drugom temelju pozivanja na nasljedstvo. Iz ovoga proizlazi da se pri postojanju oporuke nasljednik može odreći nasljedstva koje bi mu pripalo samo po oporuci, a primiti nasljedstvo na temelju zakona ili samo nužni dio. Sporno je, da li se nužni nasljednik može odreći prava na zakonski dio, a pridržati pravo na nužni dio. Imajući u vidu da je nužni dio samo dio zakonskog dijela, treba zaključiti da nije moguće odricanje od nasljedstva po zakonu a primanje nužnog dijela, nego samo u kombinaciji: oporučno nasljeđivanje — nužni dio.(fl) Budući da se nužni dio ostvaruje posebnim zahtjevom (čl. 45. ZTST), samo davanje nasljedničke izjave na temelju zakona ne može se uzeti kao istovremeno odricanje od zahtjeva za ostvarivanje prava na nužni dio ili njegovu dopunu. Takav nasljednik može ostvarivati pravo na nužni dio i pored dane izjave o primanju nasljedstva (na temelju oporuke ili zakona). Nasljednik se može u pogledu jednog temelja pozivanja na nasljedstvo odreći nasljedstva samo u svoje ime, a u pogledu drugog temelja i u ime svoga potomstva.( 7 ) Tako se, na primjer, kod oporučnog - nasljeđivanja oporučni nasljednik može odreći nasljedstva samo u svoje ime, a u pogledu zakonskog nasljeđivanja (ukoliko nasljednik ulazi i u krug zakonskih nasljednika ostavioca) i u ime svoga potomstva. U prvom slučaju, kod oporučnog nasljeđivanja takvo odricanje ide, u pravilu, u korist ostaviočevih zakonskih nasljednika (čl. 142. ZN), pa će potomci oporučnog nasljednika doći u obzir za nasljeđivanje samo ako su ujedno i zakonski nasljednici ostavioca. U drugom slučaju, kod zakonskog na1 sljeđivanja, nasljednik koji je dao izjavu o odricanju i u ime svoga potomstva, eliminirao je time iz nasljedstva svoje potomke, ukoliko bi oni došli na nasljedstvo kao zakonski nasljednici ostavioca. Ako se zakonski nasljednik odrekao nasljedstva ili prava na nužni dio s a m o u svoje i m e , omogućuje time da mjesto njega naslijede njegovi potomci. 6 S t a n k o v i ć , Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva, Naša zakonitost, 1957, str. 129 i 130. 7 Tako Z. Z a n i n o v i ć , u članku Zakon o nasljeđivanju, Odvjetnik br. 7—8/55, str. 4.
448
-
Član 136. Ako se nasljednik odrekne zakonskog nasljedstva i u i m e s v o g a p o t o m s t v a , time im je ujedno onemogućio da naslijede nužni dio, jer je pravo na ostvarivanje nužnog dijela zakonsko nasljedno pravo (čl. 30. st. 3 ZN) i dolazi do izražaja samo kad su nužni nasljednici po zakonskom redu nasljeđivanja pozvani na nasljedstvo. 8. I z j a v a o odricanju mora biti tačno i jasno formulirana. S obzirom da vrijedi pretpostavka da se odricanje proteže i na potomstvo, osim ako nasljednik nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime, sud je dužan na tu okolnost posebno u p o z o r i t i nasljednike (čl. 221. st. 3 ZN), Ovo upozorenje mora se unijeti u z a p i s n i k o primanju izjave 0 odricanju. Nasljednik se može odreći nasljedstva u korist s u n a s l j e d n i k a , ali se ovo ne smatra odricanjem nego u s t u p a n j e m svog nasljednog dijela (čl. 139. st. 2 ŽN). Nasljednik koji je ustupio svoj nasljedni dio drugom nasljedniku ostao je i dalje nasljednik- Sunasljednik kome je jedan nasljednik ustupio svoju imovinu, samim tim ne povećava svoju vlastitu nasljedničku kvotu budući da povećanje imovine uslijed ustupanja nije rezultat promjene, proširenja nasljednog prava koje ostaje nepromijenjeno. Ako su nasljednici sklopili nagodbu (poravnanje) o načinu diobe ostavine (čl. 228. st. 3 ZN), a nisu dali posebne izjave o primanju nasljedstva, pretpostavlja se da su tim aktom (poravnanjem) p r i m i l i nasljedstvo. Ovi nasljednici ne mogu se odreći nasljedstva (čl. 141. st. 1 ZN) budući da se sklapanje nagodbe o diobi treba smatrati r a s p o l a g a n j e m svojim nasljednim dijelom. Za poništaj poravnanja, jer ono sadrži prećutnu izjavu o primanju nasljedstva, vrijedi odredba čl. 141. stav 2 ZN. 9. S l o b o d a n d i o ostavine koji je ostao u slučaju neograničenog odricanja od nasljedstva jednog nasljednika pripada, u pravilu, najbližim ostaviočevim z a k o n s k i m nasljednicima. Ako ovih nema, onda onima iz slijedećeg najbližeg nasljednog reda (čl. 136. st. 5 ZN). Potomci koji dolaze na mjesto nasljednika, koji se odrekao samo u svoje ime, nasljeđuju po svome v l a s t i t o m pravu iako se njihovo pozivanje na nasljedstvo temelji na njihovom odnosu prema pretku koji se nasljedstva odrekao. Potomci nasljednika koji se odrekao nasljedstva mogu biti nedostojni za nasljeđivanje samo ako razlozi za n e d o s t o j n o s t postoje u pogledu njihove osobe u odnosu na ostavioca. Ne škodi im nedostojnost za nasljeđivanje, koja bi postojala u odnosu na njihovog pretka — na čije mjesto dolaze. To isto vrijedi i u pogledu razloga za isključenje od nasljedstva (čl. 47. ZN). Isključenje iz nasljedstva vrijedi samo u odnosu na osobu u pogledu koje su se neposredno stekli uvjeti za isključenje (čl. 47. ZN), a ne i u pogledu osoba koje dolaze umjesto nasljednika koji se nasljedstva odrekao samo u svoje ime (čl. 49. ZN). 10. L e g a t a r s e također može o d r e ć i p r a v a n a l e g a t (čl. 96. st. 1 ZN). Odricanje od prava na legat vrši se analogno odricanju od nasljedstva. I ovdje vrijedi sve što je rečeno u pogledu načina davanja 1 saopćenja izjave o odricanju od nasljedstva. 29
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
449
Član 136 —137. Između odricanja od nasljedstva i odricanja od prava na legat postoji ipak razlika koja se sastoji u tome što l e g a t ar ima prema nasljedniku p o t r a ž i v a n j e , koga se može odreći kao svakog prava iz obveznopravnog odnosa, pa legat p a d a čim je dana izjava o odris canju. Posljedica toga jest da predmet legata ostaje osobi koja ga je bila dužna izvršiti, osim ukoliko oporučitelj nije što drugo odredio (čl. 96st. 2 ZN). P o t o m c i legatara ne d o l a z e u obzir da prime legat, a niti imaju bilo kakva prava na osnovu odricanja legatom honorirane osobe, osim ako iz oporuke ne bi što drugo proizlazilo. 11. Smisao odredbe čl. 136. st. 5 ZN je taj, da se spriječi uvlačenje nasljednika slijedećeg nasljednog reda u slučajevima kad bi inače došlo do participiranja nasljednika dvaju nasljednih redova (kao na primjer kod člana 13. ZN5. Sudska
praksa
1. Izjava nasljednika da se odriče nasljedstva u korist svih ostalih nasljednika — braće i sestara, kao i svoje majke, ne može se smatrati izjavom o odricanju od nasljedstva u smislu člana 136. stav 1 ZN. Takva izjava ne mora biti dana pred ostavinskim sudom na samoj ostavinskoj raspravi, već može biti dana za čitavo vrijeme trajanja ostavinskog postupka i pred svakim, drugim kotarskim sudom (Presuda Saveznog vrhovnog suda Vž 6635/57 od 20. XII 1957, Zb. II/3-1957, br. 677). 2. Odricanje od nasljedstva izjavljeno pred javnim bilježnikom 1936. godine, valjano je kao javnobilježnički akt ako je javni bilježnik napravio o tome zapisnik, snabdjevši ga svojim pečatom. Odricanje od nasljedstva valjano je i u slučaju ako ga je javni bilježnik kao sudski povjerenik primio na zapisnik o ostavinskoj raspravi koju je sud u cjelosti odobrio. U ostavinskom postupku, koji se vođi po odredbama ZN, ne može se, prema tome, onome koji se nasljedstva valjano odrekao po prijašnjim propisima priznati pravo na nužni dio (Vrhovni sud NR Slovenije Gs rev. 212/58, Prauosođni bilten, br. 3—4/1959, str. 35). 3. Vidi odluku pod br. 1. uz čl. 220. ZN Član 137. Ako je nasljednik umro priie svrš<»fka ostavinsko, rasprave a nije se odrefiao nasljedstva, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike. 1. Ustanova prijelaza prava na o d r i c a n j e od nasljedstva na nasljednike onog nasljednika koji je umro p r i j e svršetka ostavinske rasprave, a nije se odrP 1 r a r ' ^a^ljedstv^ niti dao izjavu o primanju nasljedstva._poznata je_ pod imenom n a s l j e d n e t r a n s m i s i j e . Nasljedna transmisiiaNje p r i j e l a z našijpdnikovog pray.a na_p_d: r i c a n j e od nasljedstva na njegove nasljednike. Do ovog prijelaza dolazi ako je nasljednik u m r o prije davanja nasljedničke izjave, a za sobom je ostavio potomke koji su bili živi ili začeti u času ostaviočeve smrti. U nasljednopravnim sistemima u kojima ostavina prelazi na nasljednike i p s o i u r e u času smrti ostavioca, transmisija ima određeni efekt u pravu odricanja od nasljedstva. Tako je i u ZN nasljedna transmisija koncipirana kao p r a v o na o d r i c a n j e od nasljedstva osobe koja 450
Član 137. nasljeđuje umjesto nasljednika (svoga prednika) koji je umro prije svršetka ostavinske rasprave, a nije se za svoga života odrekao nasljedstva. Ovo pravo, kao i m o v i n s k o nasljedno pravo prelazi na nasljednika onoga koji je prvotno pozvan na nasljedstvo, a umro je prije nego je dospio dati nasljedničku izjavu. Nasljedna transmisija bila je poznata i u ranijim pravnim sistemima koji su važili na području FNRJ (biv. OGZ, § 537, 809), ali se sastojala u pravu nasljednikovih potomaka da s t e kn u nasljedstvo da1 vanjem nasljedničke izjave o njegovu prihvatu^ ) Pretpostavka za korištenje prava na odricanje od nasljedstva jest da se nasljednik koji je umro prije svršetka ostavinske rasprave n i j e o d r e k a o nasljedstva, ili da n i j e d a o valjanu izjavu o p r i m a n j u nasljedstva, ili da nije raspolagao cijelom ili dijelom ostavine (čl. 138. st. 1 ZN). Transmisiji nema mjesta ako se ona osujeti o d r i c a n j e m delata od nasljedstva, ili ako je n e d o s t o j a n za nasljeđivanje, a pogotovu ako je nasljednik već u vrijeme delacije bio nesposoban za nasljeđivanje. Transmisaru, međutim, ne smeta njegova nedostojnost za nasljeđivanje, koja bi postojala prema prvom ostaviocu, jer je za relativnu nesposobnost za nasljeđivanje mjerodavan odnos ostavioca prema njegovom nasljedniku, a ne prema nasljednikovdm nasljedniku.( 2 ) 2. Izjava o odricanju od nasljedstva, da bi proizvela željeni učinak, treba da bude s a o p ć e n a ostavinskom sudu. Usmena izjava o odricanju od nasljedstva treba da je dana u zapisnik kod ostavinskog suda ili kog drugog kotarskog suda u zemlji (čl. 221. st. 4 ZN), a isprava koja sadrži izjavu o odricanju (čl. 221. st. 2 ZN) treba da je podnesena ostavinskom sudu do svršetka rasprave ostavine. Ako nisu ispunjene navedene pretpostavke, tj- ako izjava o odricanju n i j e p o d n e s e n a ostavinskom sudu do svršetka rasprave ostavine (čl. 136. st. 1 ZN), smatra se da n e p o s t o j i. Ako je u tom me; đuvremenu, a prije svršetka ostavinske rasprave, na nasljedstvo pozvali nasljednik umro, a nije dao nasljedničke izjave, nastupa nasljedna ansmisija, pa njegovi nasljednici mogu primiti nasljedstvo ili ga se dreci. 3. Nasljednik može valjanom p u n o m o ć i ovlastiti određenu osobu • punomoćnika da u njegovo ime dade određenu izjavu o o d r i c a n j u od nasljedstva (čl. .221. t. 2 ZN). Ako nasljednik u m r e prije nego što j punomoćnik dospio dati izjavu o odricanju, a dano ovlaštenje za favanje nasljedničke izjave o odricanju nije opozvao, uslijed smrti p r ejstaje važenje punomoći (prav. pravilo iz § 1022. i 1025. Ogz), pa time ) r e s t a j e i dano ovlaštenje na davanje izjave o odricanju od nasljedstva. Punomoćnik koji je bio ovlašten na davanje izjave a odricanju od nasljedstva, ne može je dati nakon njegove smrti. To pravo na odricanje od nasljedstva, koje je pripadalo nasljedniku, u času njegove |mrti prelazi na njegove (nasljednikove) nasljednike (čl. 137. ŽN). Vidi rješ. Vrh. suda NR Hrvatske Gzz 227/48—2 u Zbirci odluka vrh. udovai I, pod br. 150 i rješ. Vrh. suda Srbije Gzz 340/51 u istoj Zbirci pod br. 2170. . . Vidi R u š n o v — P o s i l o v i ć , nav. djelo str. 8 uz § 53.7. Ogz. 451
p,;-
Clan 137 —138. 4. Ako je nasljednik u m r o prije svršetka ostavinske rasprave, a prije toga je v e ć d a o izjavu o p r i m a n j u nasljedstva ili je vršio akte r a s p o l a g a n j a ostavinom na način predviđen u čl. 138. st. 1 ZN, nasljedna transmisija ne može nastupiti. Njegovi nasljednici mogu se koristiti samo pravom odricanja od nasljedstva koje im pripada po vlastitom pravu iza njihovog neposrednog pretka, a ne i nasljedstva iza ostavioca koji je bio prednik nasljednika na čije mjesto dolaze na nasljedstvo. Ovo zbog toga što izjava o primanju nasljedstva, koju je već dao njihov prednik (ostaviočev neposredni nasljednik), predstavlja gub i t a k ovlaštenja za davanje izjave o o d r i c a n j u od nasljedstva Kako je to pravo prestalo u pogledu prvobitnog nasljednika — transmitenta, očito ja da ga ni njegovi nasljednici ne mogu imati. Odricanje od nasljedstva iza prednika proteže se, dakle, i na ostavinu na koju je prednik imao pravo (tj. prvog ostavioca), ali ne i obratno. Nasljednici određenog nasljednika koji je umro u toku rasprave ostavine ne bi se mogli odreći nasljedstva iza svog neposrednog prednika, a primiti nasljedstvo na koje je taj njihov predak bio pozvan. Mogu se, međutim, odreći prava nasljedstva iza o s t a v i o c a primjenom prava transmisije, a primiti nasljedstvo iza svog neposrednog prednika (ostaviočevog nasljednika).(') 5. Institutom nasljedne transmisije mogu se koristiti samo oni nasljednici nasljednika (svog prednika) koji je umro prije svršetka ostavinske rasprave ako su bili na ž i v o t u u času otvaranja nasljedstva, tj. u času smrti ostavioca (čl. 130. st. 1 ZN), kao i koji su u to vrijeme bili začeti.( 4 ) Osobe koje su r o đ e n e ili z a č e t e p o s l i j e smrti ostav i o c a odnosno n a k o n o t v a r a n j a nasljedstva, makar im pripadalo pravo nasljedstva iza nasljednika koji je umro prije davanja nasljedničke izjave, ne m o g u se koristiti pravom transmisije i davati nasljedničke izjave. U ovakvim slučajevima pretpostavlja se da je nasljednik, koji je umro prije dovršenja ostavinske rasprave, p r i m i o nasljedstvo budući da je u času smrti ostavioca na njega već prešla ostavina (čl. 135. ZN). Transmitentovi nasljednici koji su rođeni p o s l i j e smrti ostavioca, kao i oni koji su začeti nakon njegove smrti, moći će davati nasljedničke izjave samo u pogledu nasljednikove — transmitentove ostavine. Tko s e n e može o d r e ć i n a s l j e d s t v a Član 138. s? pdw>ri nasTjp^sfo^ nasljednik koji je raspolagao cijelom ili jednim dijelom ostavile. 3
Tako dr F. S t a n k o v i ć u raspravi »Sticanje ostavine i odricanje ođ nasljedstva«, Naša zakonitost, 1957, str. 241. 4 Kod transmisije imamo, naime, dvije delacije: jednu koja nastaje smrću ostavioca, i drugu koja nastaje smrću, transmitenta (nasljednika); vidi dr M. Vuković, Opći građanski zakonik, Zagreb, 1955, str. 140, pod tač. 2. objašnjenja uz § 537. OGZ. 452
Član 138. Mjere koje jedan nasljednik poduzme samo radi očuvanja ostavine, kao Omjere tekuće uprave, ne lišavaju ga prava aa se odrekne nasljedstva. 1. Načelo o neposrednom prijelazu ostavine na nasljednike u času smrti ostavioca, izraženo u čl. 135. ZN, vrijedi pod pretpostavkom da osoba pozvana na nasljedstvo doista postane stvarni (definitivni) nasljednik. Samo za takvog nasljednika vrijedi presumpcija stjecanja ostavine u času smrti ostavioca. Nasljednička izjava o p r i m a n j u nasljedstva znači da se nasljednik odlučio da o s t a n e nasljednik, da se izjavom o primanju nasljedstva odrekao svog prava na odricanje od nasljedstva kojim se mogao poslužiti do svršetka ostavinske rasprave (čl. 136. st. 1 ZN). U času smrti ostavioca ne može se znati da li će sve osobe koje su pozvane na nasljedstvo ostati stvarni (definitivni) nasljednici. Ovo stoga što svaka osoba pozvana na nasljedstvo ima pravo da se odrekne nasljedstva do svršetka ostavinske rasprave (čl. 136. i 218. st. 3 ZN). Prema tome, može proći izvjestan duži razmak između otvaranja nasljedstva i primanja nasljedstva. Vremenski razmak u kome se na nasljedstvo pozvana osoba može konačno odlučiti o tome hoće li ostati nasljednik ili će se odreći nasljedstva, naziva se deliberacionim rokom. P r i m a n j e nasljedstva može biti dano izričitom i z j a v o m o primanju nasljedstva (čl. 221. ZN) i p r e ć u t n o —• šutnjom (čl. 220. st3 ZN), tj. nedavanjem izjave o odricanju od nasljedstva do svršetka rasprave ostavine (čl. 136. st. 1 ZN). 2. Položaj svih nasljednika međusobno nije uvijek jednak. Nasljednik koji je dao nasljedničku izjavu o p r i m a n j u nasljedstva, smatra se »definitivnim« nasljednikom u smislu da ne može više raspolagati svojim pravom nasljedstva i da se toga prava ne može odreći. On je definitivni nasljednik pod pretpostavkom da bude i utvrđen za stvarnog nasljednika. Nasljednik pred kojim se još nalazi deliberacioni rok, koji se još nije izjasnio o primanju ili odricanju od nasljedstva, kao i onaj koji je dao izjavu o primanju nasljedstva, a kasnije ne bude utvrđen za pravog nasljednika, smatra se p r i v r e m e n i m nasljednikom. Položaj privremenog nasljednika, njegova prava i ovlaštenja bitno su drukčija od stvarnog (definitivnog) nasljednika, onog koji je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju konačno utvrđen i oglašen za nasljednika. P r i v r e m e n i nasljednik u odnosu na ostavinu ima položaj sličan onom što ga ima privremeni u p r a v i t e l j nasljedstva (čl. 148. st. 2 ZN). On je, doduše, subjekt prava i obaveza koje čine ostavinu, ali akti koje je izvršio u deliberacionom roku i njihova valjanost cijenit će se prema lome da li će taj nasljednik biti oglašen za stvarnog (definitivnog) nasljednika ili će to biti koja druga osoba, odnosno da li se njegovi akti kreću u okvirima poduzimanja mjera za očuvanje ostavine i tekuće uprave, ili prelaze te okvire (čl. 138. st. 2 ZN). Ako je na nasljedstvo pozvana osoba vršila akte r a s p o l a g a n j a ostavinom ili njezinim dijelom u v l a s t i t o i m e i za svoj račun, sma' trat će se da je time prećutno izrazila volju da p r i h v a ć a pripalo joj :„ nasljedstvo (čl. 138. st. 1 ZN). Time sebe lišava prava da se kasnije odrek453
Član 138ne nasljedstva. Takav nasljednik smatra se da je neopozivo (prećutno) izrazio svoju volju da o s t a n e konačnim nasljednikom i da ga za takvog sud i oglasi. Naprotiv, ako nasljednik odnosno osoba koja je pozvana na nasljedstvo vrši samo akte koji predstavljaju mjere potrebne za o č u v a n j e ostavine ili mjere tekuće u p r a v e , zadržava pravo da se može do svršetka ostavinske rasprave odreći nasljedstva, dakle, da ne ostane nasljednik i ako bi se u času ostaviočeve smrti ostavina zatekla u njezinim rukama. 3. Aktom p r e ć u t n o g p r i m a n j a nasljedstva smatraju se rasp o l a g a n j a koja je na nasljedstvo pozvana osoba vršila s cijelom ili Dijelovima ostavine u vlastito ime, tj. na način kako bi postupao vlasn i k stvari (npr. otuđio, opteretio, založio stvari iz ostavine). Za ocjenu ponašanja nasljednika mjerodavni su kako s u b j e k t i v n i momenti sadržani u volji nasljednika, tako i o b j e k t i v n i događaji i radnje, u kojima se njegova volja ispoljava i koji ukazuju na pravu namjeru nasljednika.(') Iz njih treba da je vidljivo ponašanje nasljednika, koje mora sadržavati elemente poslovanja za v l a s t i t i račun.(2) Takvim određenim svjesnim ponašanjem nasljednik je pokazao volju da primi nasljedstvo, da nema namjeru da se odreče tog prava. Nasljednik koji je prećutno, vršenjem akata r a s p o l a g a n j a u svoje ime i za svoj račun p r i m i o. nasljedstvo ne može se odreći nasljedstva. On se, doduše, može odreći nasljedstva u korist kojeg sunasljednika, ali se ovo odricanje, u smislu čl. 139. st. 2 ZN, ne smatra odricanjem od nasljedstva, nego u s t u p a n j e m nasljednog dijela. Davanje izjave o odricanju od nasljedstva u korist sunasljednika, po čl. 139. st. 2 ZN, ili sklapanje pravnog Posla o ustupanju nasljednog dijela (čl. 149. ZN) samo po sebi već predstavlja akt r a s p o l a g a n j a u smislu čl. 138. st. 1 ZN, koji lišava privremenog nasljednika^ prava na odricanje od nasljedstva, i u stvari predstavlja akt p r i m a n j a nasljedstva. Za poništaj nasljedničke izjave o primanju nasljedstva, kakvu predstavlja vršenje akta raspolaganja ostavinom, treba da budu ostvareni . uvjeti iz čl. 141. st. 2 ZN, jer se ovdje radi o poništaju pozitivne na-» sljedničke izjave.(3) 4. Ne s m a t r a se prećutnim p r i m a n j e m nasljedstva ako jedan od nasljednika ili više njih poduzimaju samo neke mjere kojima je svrha o č u v a n j e ostavine ili vršenje poslova tekućeg u p r a v l j a n j a ostavinom. 1
Dr F. S t a n k o vi ć, u članku: Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva, Naša zakonitost, 1957, str. 131, smatra da naš zakon stoji na objekt i v n o m stanovištu, i da u slučaju kad postoji raspolaganje kao objektivni faktor, slijedi gubitak prava na odricanje, te da dotični nasljednik neće moći tvrditi da tim aktom nije imao namjeru primiti nasljedstvo. Isti autor, međutim, napominje da će životne prilike iziskivati da se uzima u obzir i v o l j a nasljednika i njegova svijest o značenju poduzimanih radnji. 2 F i n ž g a r, Pridobitev dedinšeine, Pravnik, 1956, str. 149, smatra da se raspolaganja, spomenuta u stavu 1 člana 138. ZN, prvenstveno moraju odnositi na raspolaganja s u p s t a n c o m , temeljnim sastojcima ostavine. 3 S t a n k o v i ć , cit. članak str. 131. 454
Član 138. Pod poslovima i mjerama kojima je svrha o č u v a n j e ostavine i tekućeg u p r a v l j a n j a ostavinom treba smatrati one koje je sam ostavilac n a r e d i o svojom oporukom ili koji su potrebni radi isplate t r o š k o v a ili otklanjanja kakve š t e t e (čl. 148. st. 4 ZN). Među ove troškove ubrajaju se troškovi popisa i procjene ostavine i troškovi pogreba ostavioca (čl. 33. st. 3 ZN). Ovamo također spadaju i troškovi u p r a v l j a n j a ostavinom, troškovi nastali u vezi s objavljivanjem oglasa u smislu čl. 133. st. 1 i čl. 219. i 220. st. 5 ZN. Nasljednik koji želi sačuvati za sebe ili za svoje nasljednike (za slučaj ako bi umro prije dovršenja ostavinske rasprave) pravo na odricanje od nasljedstva ne smije u svoje ime raspolagati ostavinom ili pojedinim stvarima ili pravima koja sačinjavaju ostavinu. Da bi se poduzetim poslovima raspolaganja priznao karakter mjera tekuće uprave u svrhu očuvanja ostavine, a ne raspolaganjima iz stava 1 ovog člana, bit će potrebno da privremeni nasljednik, koji želi očuvati svoje pravo na odricanje od nasljedstva, pribavi o d o b r e n j e ostavinskog suda (čl. 148. st 4 ZN) za poduzimanje ovih mjera. Ako bi nasljednik propustio pribaviti (prethodno ili naknadno, u hitnim slučajevima) odobrenje ostavinskog suda, morao bi dokazati da su izvršena raspolaganja poduzimana isključivo radi o č u v a n j a ostavine i u granicama t e k u ć e u p r a v e , te da nemaju karakter prećutnog primanja nasljedstva. Nasljednik koji je poduzimao mjere tekuće uprave ili vršio raspolaganja u svrhu očuvanja ostavine, može se o d r e ć i nasljedstva ako njegova djelatnost nema karakter raspolaganja u svoje ime i u vlastitu korist, i pod pretpostavkom da je postupao u ime i za račun svih n as l j e d n i k a i u njihovom zajedničkom interesu. U slučaju o d r i c a n j a od nasljedstva takvog nasljednika o s t a j u na s n a z i sve mjere koje je taj, privremeni nasljednik, poduzimao radi očuvanja ostavine, kao i mjere tekuće uprave budući da su to mjere koje bi inače morao poduzimati svaki nasljednik ili postavljeni privremeni staratelj ostavine. 5. P r i v r e m e n i nasljednik, u pravilu, nije ovlašten da u sporovima ostavine tuži ili da bude tužen. Ako privremeni nasljednik tuži ili se kao tuženik upusti u raspravljanje u s v o j e i m e , smatrat će se da je ovim aktom vršio raspolaganje, tj. primio nasljedstvo, pa će uslijed 4 toga izgubiti pravo na odricanje od nasljedstva.( ). U Zakonu o nasljeđivanju nema propisa o tome da li je privremeni nasljednik ovlašten da t u ž i ili b u d e t u ž e n u ime i za r a č u n o s t a v i n e , u poslovima redovne uprave ili poduzimanju mjera koje je inače ovlašten poduzimati u svrhu o č u v a n j a ostavine. Na ovo treba p o z i t i v n o odgovoriti, naročito ako bi se -radilo o nužnim i neodgodivim poslovima ili ako se aktivnost privremenog nasljednika kreće u pravcu naplate i osiguranja potraživanja, isplate dugova, ispunjenja legata i si. U svakom slučaju privremeni nasljednik ne može nastupati kao samostalna stranka nego samo kao p u n o m o ć n i k svih nasljednika budući da oni mogu biti stranke na pasivnoj ili aktivnoj F i n ž g a r , cit. članak, str. 150; isto i S t a n k o v i ć , cit. članak, str. 131. 455
Član 138strani. Privremeni nasljednik može nastupati u parnici kao punomoćnik ako ima za ovo s u g l a s n o s t sunasljednika ili o d o b r e n j e suda. Nepostojanje formalnog akta o utvrđenju ove suglasnosti ili odobrenja, osim ako bi bilo uskraćeno, ipak ne sprečava privremenog nasljednika da vrši i akte koji spadaju u okvir mjera za o č u v a n j e i tekuće upravljanje ostavinom. 6. Privremeni nasljednik ne o d g o v a r a svojom imovinom za ostaviočeve dugove, a niti se njegovi vjerovnici mogu namiriti iz ostavine. Do vremena dok nije primio nasljedstvo, odnosno dok postoji mogućnost odricanja od nasljedstva, ne može doći do spajanja ostavinske imovine i imovine privremenog nasljednika. Privremeni nasljednik ima u svemu položaj privremenog uprav i t e l j a ostavine (čl. 148. st. 2—-4. ZN). U odnosu prema ostalim nasljednicima tretira se kao poslovođa bez naloga (negotiorum gestor). U pogledu vršenja akata koji se kreću u okvirima o č u v a n j a ostavine i mjera t e k u ć e u p r a v e (čl. 138. st. 2 ZN), privremenom nasljedniku nije potrebno posebno odobrenje ostavinskog suda. Naprotiv, u pogledu akata r a s p o l a g a n j a navedenih u čl. 148. st. 4 ZN potrebno je o d o b r e n j e ostavinskog suda ili suglasnost ostalih nasljednika (u smislu odredbe iz čl. 148. st. 2 ZN). 7. U slučaju s p o r a koji bi nastao među nasljednicima o tome da li je jedan od njih poduzimao kakve mjere iz stava 2 člana 138. ZN činjenično je pitanje, pa bi se spor o ovim pitanjima trebao riješiti u p a r n i c i , na koju bi ostavinski sud trebao uputiti stranke u smislu čl. 223. st. 2 tač. 5. ZN. Naprotiv, sp6r o tome da li se u izjavama i radnjama nasljednika nalaze elementi r a s p o l a g a n j a iz kojih se izvodi p r i m a n j e nasljedstva konkludentnim radnjama je p r a v n o pitanje( 5 ) koje bi trebao raspraviti sam ostavinski sud u smislu čl. 223. st. 3. ZN. Privremeni nasljednik o d g o v a r a pravim (definitivnim) nasljednicima za uredno vođenje poslova tekuće uprave i za poduzimanje mjera za očuvanje ostavine- On se može o s l o b o d i t i ove odgovornosti ako se odrekne nasljedstva i preda upravu ostavine staraocu ostavine (čl. 34. ZN), ili upravitelju nasljedstva (čl. 148. ZN), ili samim nasljednicima. U tom slučaju dužan je položiti r a č u n o svom. radu, pa ima i pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova te korisnih izdataka uči6 njenih za os ta vinu. ( ) 8. Nasljednik koji je raspolaganjem osta vinom u vlastito ime prećutno prihvatio nasljedstvo smatra se d e f i n i t i v n i m nasljednikom, pod pretpostavkom da takvim bude i utvrđen rješenjem o nasljeđivanju. On je legitimiran da t u ž i ili da b u d e t u ž e n u stvarima ostavine. t e ' o d g o v a r a za obaveze ostavioca vlastitom imovinom po čl. 145. ZN. Kako do svršetka ostavinske rasprave, odnosno prije donošenja rješenja o nasljeđivanju, nije još konačno odlučeno da li će neki nasljednik biti proglašen za stvarnog, definitivnog nasljednika, postoji ipak izvjesno ograničenje ovlaštenja takvog nasljednika do donošenja rješenja o nasljeđivanju. 5 Tako i P o z n i ć u članku »Raspravljanje zaostavine«, Anali, 1955, str. 262. • . . 6 Vidi S t a n k o v i ć , cit. članak, str. 133.
456
Član 138 —139. U slučaju pokretanja parnice po zahtjevu nasljednika koji je prećutno prihvatio nasljedstvo vršenjem akata raspolaganja u smislu stava 1 čl. 138. ZN, ili protiv njega, a prije donošenja rješenja o nasljeđivanju, potrebno je prethodno utvrditi njegovu l e g i t i m a c i j u koju mu daje rješenje o nasljeđivanju. Isto vrijedi i u pogledu mogućnosti provođenja i z v r š e n j a na imovini nasljednika za ostaviočeve dugove, ili izvršenja na ostavini, koje bi taj nasljednik tražio za svoja potraživanja prema ostaviocu. Tražilac izvršenja, u tom slučaju, dužan je da u smislu pravnog pravila iz § 14. odnosno § 15. biv. lp d o k a ž e da je na nasljednika p r e š l a ostaviočeva obaveza. A to se dokazuje samo odlukom nadležnog suda, dakle, r j e š e n j e m o n a s l j e đ i v a n j u , a ne samim postojanjem pozitivne nasljedničke izjave budući da samo davanje nasljedničke izjave (izričito ili prećutno) još n i j e d o k a z da osobi koja je tu izjavu dala doista pripada pravo nasljedstva. Davanje pozitivne nasljedničke izjave (o primanju nasljedstva) ima samo taj učinak da osoba koja je tu izjavu dala ne može više, bez poništaja te izjave (čl. 141. st. 2 ZN), davati po sadržaju suprotnu izjavu (o odricanju od nasljedstva). Raspolaganje stvarima i pravima ostavine za vlastiti račun rađa pretpostavkom p r i j e m a nasljedstva. Uslijed toga, iz razloga procesne ekonomije, trebalo bi sačekati donošenje rješenja o nasljeđivanju ili zahtijevati da sud postavi privremenog staraoca ostavine (čl. 134. ZJSl), odnosno — ukoliko se nasljednici ne sporazume o upravljanju nasljedstvom odrediti "upravitelja nasljedstva (čl. 148. ZN). Nasljednik koji u ime ostalih sunasljednika (njihovim sporazumom ili po odluci suda, čl. 148. st. 3 ZN) u p r a v l j a nasljedstvom ovlašten je da tuži i da bude tužen. Ako nasljednik koji je raspolagao ostavinom po čl. 138. st. 1 ZN ne bude proglašen pravim nasljednikom, ili koji nije određen za upravitelja nasljedstva (čl. 148. ZN), njegova raspolaganja koja prelaze okvire čuvanja ostavine i tekućeg upravljanja smatraju se pobojnim (rušivim). Takav nasljednik odgovara ostalim nasljednicima za svu š t e t u koja bi odatle nastala. Dužan im je predati sve što je u ime i za račun nasljedstva primio. Ako je treća osoba stekla stvar u dobroj vjeri, neće biti dužna vratiti stvar pravom nasljedniku (po pravnom pravilu iz § 824.
biv. OGZ).
-
S u dska
;
; : ' P : :fM
p r ak s a
Ne može se prihvatiti stanovište da je tužilac zbog toga što je ranije! živio na ostavini svog umrlog oca — u stvari njome i raspolagao, jer je u v članu 138. ZN propisano da se nasljedstva ne može odreći nasljednik koji je \ raspolagao cijelom ostavinom ili jednim njenim dijelom (Presuda Saveznog vrhovnog suda Vž 2109/59 od 10. IV 1959, Pravni život br. 7—8/59, str. 62). Sadržaj izjave o o d r i c a n j u ođ n a s l j e d s t v a Član 139. Odricanje od nasljedstva ne može biti djelomično ni pod uvjetom. S Odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se kao o'dricanje ođ nasljedstva, nego kao izjava o ustupanju svog nasljednog dijela. 457
Član 139. 1. Nasljeđivanje je u n i v e r z a l n a sukcesija. Nasljednik stupa u času smrti ostavioca u sva prava i obaveze ostavioca, postaje subjektom ostavine. Nasljedničkom izjavom, nasljednik ne može naknadno ograničiti stečeno pravo nasljedstva, a niti ga može uvjetovati ili ga učiniti ovisnim, o kasnijim događajima, odnosima ili rokovima. Nasljednik ne m o ž e uvjetovati svoju izjavu o p r i m a n j u nasljedstva izričito (čl. 221. ZN) ili prećutno (čl. 138. st. 1 ZN). Isto tako nasljednik ne može svoje nasljedničko svojstvo vezati na neki rok. Uvjete i rokove, kao i terete, nasljedniku može postavljati samo oporučitelj svojom oporukom (čl 88. ZN). Nasljednička izjava o odricanju od nasljedstva, koja bi bila dana pod uvjetom koji bi sam nasljednik sebi. odredio ili postavio, treba se smatrati n e v a ž e ć o m . Naprotiv izjava o p r i j e m u nasljedstva dana pod uvjetom, teretom ili roEbm koji bi sam nasljednik sebi postavio sa svrhom da ograniči opseg svog nasljednog prava i nasljednopravnih obaveza i odgovornosti, treba se smatrati valjanim, s tim da se uvjet treba smatrati nepostojećim (čl. 88. st. 3 Z N ) . Po ZN ne postoji davanje nasljedničke izjave pod uvjetom popisa (cum beneficio inventarii) ili bez uvjeta (vidi pravna pravila iz §§ 800, 801, 802. i bv. OGZ). Odgovornost za dugove ostavioca i izvršenje obaveza konstituirana je u ZN u čl. 145. na bitno drugačiji način. Nasljednici o d g o v a r a j u uvijek za dugove ostavioca svojom imovinom, ali samo do v i s i n e v r i j e d n o s t i naslijeđene imovine (čl. 145. st. 1 ZN). Nasljedno pravo i svojstvo nasljednika vezano je za l i č n o s t , tako da svoje nasljedno pravo nasljednik ne m o ž e p r e n o s i t i na drugu osobu.(*) Na nasljedstvo pozvana osoba može se samo o d r e ć i prava nasljedstva ili ga p r i m i t i . Ako ga p r i m i , onda lično postaje nasljednil?, bez mogućnosti da to svoje pravo i nasljedničko svojstvo ustupa drugome. (2) 2. Nasljednik može r a s p o l a g a t i naslijeđenom imovinom, objektima koji spadaju u ostavinu koje je putem nasljeđivanja stekao. To je njegova (nasljednikova) imovina s kojom može raspolagati Već od časa smrti ostavioca, dakle, i prije davanja nasljedničke izjave budući da je u času smrti ostavioca prešla ostavina na nasljednike, ukoliko učinak ovog prijelaza nije uvjetovan (čl. 88. ZN). Kod s u s p e n z i v n o g uvjeta nasljednik može raspolagati imovinom koja spada u njegov nasljedni dio istom od časa kad se suspenzivni u v j e t i s p u n i . Kod stjecanja nasljedstva* pod r e z o l u t i v n i m uvjetom nasljednik je ovlašten da raspolaže nasljedstvom već od časa smrti ostavioca, ali s tim što odgo1
B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 318. Po prav. pravilima OGZ, naročito § 1278, 1279, 1280—1283, nasljednik je mogao raspolagati svojim p r a v o m nasljedstva, pa je kupcu nasljedstva, što mu je pripalo, bio dužan predati sve što mu pripada kao nasljedniku (§ 1279. Ogz), napose dužan mu je predati i plodove i naplaćena potraživanja (§ 1280. Ogz), te je za upravljanje odgovarao kupcu kao svaki poslovođa (§ 1281. Ogzj. Nasljednik je jamčio kupcu za istinitost svoga prava nasljedstva (§ 1283. Ogz). Vjerovnici i legatari, unatoč ustupanju nasljedstva, mogu se namiriti i od nasljednika i od kupca (§ 1282. Ogz). 2
458
Član 139. vara pravim nasljednicima ukoliko rezdlutivni uvjet nastupi, a on izgubi svojstvo nasljednika. Nasljednik može raspolagati naslijeđenom imovinom na svaki način koji je po zakonu dopušten: uz naknadu ili bez nje, u cjelini ili samo s pojedinim dijelovima i objektima, pa i uz određene uvjete. Ovo stoga što već i samo raspolaganje u svoje ime, iako ne postoji formalna nasljednička izjava, predstavlja prećutno p r i m a n j e nasljedstva. Nasljednik koji je na takav način raspolagao ostavinom ne može se odreći nasljedstva (čl. 138. st. 1 ZN). 3. Nasljednik može svoj n a s l j e d n i d i o , tj. imovinu koju je stekao nasljedstvom, u cijelosti ili djelomično u s t u p i t i bilo kojoj osobi. Prema tome, kome se nasljedni dio otuđuje i prema vremenu kad se vrši ustupanje razlikujemo: a) otuđenje izvršeno u korist s u n a s l j e d n i k a prije dovršenja rasprave ostavine i p r i j e d i o b e nasljedstva, naziva se u s t u p a n j e m nasljednog dijela (čl. 139. st. 2 ZN). Ono proizvodi svoj učinak o d m a h čim je pravni posao ustupanja svršen, tj. postao perfektan. To će biti u času kad sunasljednik p r i h v a t i ustupljeni (ponuđeni) dio. Prihvat je potreban radi toga jer je ustupanje d v o s t r a n i pravni posao. Do momenta prihvata od strane sunasljednika izjava o odricanju u korist sunasljednika tretira se kao p o n u d a (»obećanje« u smislu pravnog pravila iz § 861. biv. OGZ). Pošto se o d r i c a n j e od nasljedstva u k o r i s t . o d r e đ e n o g n a s l j ed n i k a (sunasljednika) smatra istovremeno i kao izjava o p r i m a n j u nasljedstva i kao izjava o u s t u p a n j u nasljednog dijela,(3) tj. nasljedstvom stečene imovine, a ne nasljednog prava, to se nasljednikom smatra u s t u p i l a c, a ne sunasljednik kome je nasljedni dio ustupljen. Prema tome, rješenjem o nasljeđivanju (čl. 228. st. 2 ZN) za nasljednika bit će p r o g l a š e n u s t u p i l a c. Ako je ustupanje nasljednog dijela uslijedilo u toku ostavinske rasprave, tada će za veličinu ustupljenog dijela biti povećana kvota sunasljednika u naslj edničkoj zajednici, koja među nasljednicima postoji do diobe nasljednika (čl. 148. st. 1 ZN). O t u đ e n jj e nasljednog dijela u korist osobe koja n i j e s Ur j n a s l j e d n i k ne može se vršiti u postupku za raspravu ostavine, nego Izvan njega i po pravilima koja vrijede za obveznopravne odnose. Ovo radi toga štojmeđu našliednicima_do izvršenja diobe ostavine postoj i n a si j ed'n'ick'a z a j e d n i c a (čl. 148. ZN), u kojoj kao učesnici 'mogu bitHsamo nasljednici; a"ne i strane osobe. Stoga zakon zabranjuje prije diobe nasljedstva i 'raskida nasljednićke "zajednice ustupanje nasljednog dijela kojeg nasljednika u korist neke druge osobe koja nije sunasljednik. Istom kad se izvrši dioba i nasljednička zajednica raskine (razvrgne), mogu se vršiti raspolaganja i otuđivanja imovine ili njezinog dijela. Isto tako nije moguće ustupanje nasljednog dijela u korist potomaka nasljednika — ustupioca budući da njegovi potomci, ukoliko nisu oporučni nasljednici, nemaju svojstvo sunasljednika jer ih iz toga isključuje njihov živi predak. To, međutim, ne sprečava nasljednika da može 1
Vidi »O b j a š n j e n j a«, str. 147.
459
Član 139. prije diobe nasljedstva zaključiti u g o v o r o ustupanju svog nasljednog dijela, odnosno imovine koja spada u njegov nasljedni dio, ili određeni, dio istoga. Ugovor o otuđenju nasljednog dijela u korist osobe koja n i j e s u n a s l j e d n i k samo "obavezuje nasljednika da nakon izvršene diobe nasljedstva preda ustupljeni dio saugovorniku (čl. 149Č. st. 3 ZN). Ugovor o otuđenju nasljednog dijela rađa samo o b l i g a c i o n o p r a v n i m odnosom. Saugovornik nema prava da traži diobu, jer to pravo pripada samo nasljednicima (čl. 147. st. 1 ZN). Ako bi otuđivalac, nasljednik, otezao sa zahtjevom za diobu nasljedstva i s ispunjenjem ugovora, saugovornik ima pravo da traži raskid ugovora i naknadu štete. (4) 4. O d r i c a n j e od nasljedstva u korist s u n a s l j e d n i k a odnosi se samo na onu i m o v i n u koja je u času davanja ove nasljedničke izjave bila p o z n a t a i u sastavu o s t a v i n e . Prema tome, ova izjava ne o d n o s i se na n a k n a d n o pronađenu imovinu. Prilikom rasporeda naknadno pronađene imovine postupa se po odredbama čl. 235. st. 1 ZN, pa će nasljedniku koji je svoj dio nasljedstva ustupio drugom sunasljedniku, od naknadno pronađene imovine pripasti dio koji odgovara njegovoj nasljedničkoj kvoti (dijelu) koja je utvrđena rješenjem o nasljeđivanju. Izjava o odricanju od nasljedstva po čl. 139. st. 2 ZN smatra se izj a v o m o p r i m a n j u nasljedstva, koja ne može biti ni djelomična ni pod uvjetom (čl. 139. st. 1 ZN), a odnosi se na ostavinu kao cjelinu. Uslijed toga se od nasljednika ne može tražiti naknadna nasljednička izjava u pogledu naknadno pronađene imovine.(5) Nasljednik koji je svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku smatra se p r a v i m i faktičnim nasljednikom, pa se kao takav treba u t v r d i t i r j e š e n j e m o nasljeđivanju. Raspored naknadno pronađene imovine vrši se prema ovome prvobitnom rješenju. Ustupanje nasljednog dijela je ustupanje naslijeđene imovine ili njezinog dijela, a nije ustupanje i prijenos nasljednog prava, koje je neprenosivo i vezano za određenu osobu — nasljednika. ~ Sudska
praksa
1 O tvrdnji jednog nasljednika, da mu je drugi ustupio svoj nasljedni dio, treba obaviti raspravu i po potrebi uputiti jednu od stranaka na parnicu (Rješenje Okružnog suda Zagreb, Gž 5137/55 od 31. 1 1956, Odvjetnik, br. 12/56, str. 13). 2. Odricanje našeg građanina od naslijeđene imovine u gotovom novcu u inozemstvu, u korist određene osobe — nasljednika koji Sivi'u inozemstvu, bez odobrenja nadležnog deviznog organa, smatra se kao disponiranje potraživanjem u inozemstvu koje je kažnjivo kao devizni prekršaj (Presuda Saveznog vrhovnog suda U 920/57 od 4. X 1957, Zb. U/3-1957, br. 667). 3. Izjava korisnika dodatka na djecu ili člana njegovog užeg domaćinstva da ne prihvaća nasljedstvo u pogledu poljoprivrednog zemljišta, a 4
B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 319 in fine. B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 385, posredno dopušta i takvu mogućnost, ali samo ako se nasljednik ranije odrekao nasljedstva, a radi se o izmijenjenim okolnostima zbog kojih se može tražiti poništaj nasljedničke izjave o odricanju od nasljedstva. U tom slučaju ostvarenje prava nasljedstva može se tražiti samo putem parnice. 5
460
Član 139—140.^ do prihvaća nasljedstvo u ostalom dijelu, ne predstavlja odricanje od nasljedstva koje ima učinak od dana smrti ostavioca (Presuda Saveznog vrhovnog suda Už 3317/58 od 6. VI 1958, Zb. III/2-1958, br. 299). i. Odredba člana 139. ZN, da odricanje od nasljedstva ne može biti djelomično, razumije se tako da se takvo odricanje neće uzeti u obzir, a ne tako da nasljednik gubi svoje pravo u cjelini ukoliko želi da ga ostvari samo djelomično (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 870/58 od 21. II 1959, Zb. 1VI1-1959, br. 24). 5. Odricanjem od nasljedstva u korist treće osobe odricatelj se ne oslobađa obaveza povezanih sa svojstvom nasljednika (Vrhovni sud AP Vojvodine Gi 805/58, Glasnik br. 5/59, str. 25). 6. Odricanje od nasljedstva u korist određenog nasljednika važi kao izjava o primanju nasljedstva, a pored toga kao izjava volje da se nasljedstvo ustupi drugome, a što se može učiniti teretnim ili besteretnim ugovorom. Kad nasljedstvo čine zemljište ili zgrade, onda ugovor kojim se ustupa, mora biti pismeno sastavljen, tako da se izjava volje obje strane nalazi u pismenoj ispravi o ugovoru (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 1708/61 od 21. X 1961, Zb. VI/3-1961, br. 236). 7. Za odricanje od nasljedstva u korist određene osobe nije, u načelu, potrebna posebna forma. Izjava o odricanju od nasljedstva ne mora biti dana pred sudom, već je dovoljno da je ovjerena (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 789/61 od 24. XI 1961, Odvjetnik, br. 6—7/62, str. 155). 8. Kad se nasljednik odrekne nasljedstva u korist određenog nasljednika, takva izjava u sebi uvijek sadrži izjavu o primanju nasljedstva i ustupanju onoga što se nasljeđuje drugom nasljedniku. U takvim- slučajevima treba razlikovati izjavu o primanju nasljedstva od izjave o ustupanju nasljedstva, po kojoj i drugi nasljednik treba da se izjasni da li prima nasljedstvo koje mu se ustupa. Zakon o nasljeđivanju nije postavio nikakva ograničenja u pogledu izjave o ustupanju nasljedstva, pa se ovakve izjave trebaju prosuđivati po općim pravilima imovinskog prava. Kada se naslijeđena imovina ustupi trećoj osobi, a ne drugom nasljedniku^ onda se ne radi uopće o nasljednopravnom odnosu, pa nema mjesta primjeni onih odredaba iz Zakona o nasljeđivanju, koje reguliraju izjave o odricanju od nasljedstva, odnosno zastarijevanju nasljednopravnih zahtjeva (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 3082/61 od 8. III 1962, Pravni život, br. 2/62, str. 82). Odricanje
od
n a s l j e d s t v a
koje
nije
o t v o r e n o
Član 140. Odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno nema nikakvog pravnog učinka. Iznimno, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se sporazumom s pretkom odreći nasljedstva koje bi mu pripalo poslije smrti pretka. Za pravovaljanost ovog sporazuma potrebno je da bude sastavljen u pismenom oblikui_ovierfin od suca. Prilikom ovjere sudac će pročitati sporazum i upozoriti pretka i potomka na posljedice sporazuma. Ovo odricanje vrijedi i za potomke onoga koji se odrekao, ako sporazumom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije što drugo određeno. 1. Raspolaganje nasljedstvom moguće je i dopušteno samo kad je osoba, koja vrši raspolaganje, nosilac tog prava. Pravo nasljedstva stječe se časom o t v a r a n j a nasljedstva, tj. smrću ostavioca (čl. 128. ZN). 461
Član 140.
Naše nasljedno pravo ne poznaje mogućnost postojanja nasljednopravnog ovlaštenja za života ostavioca, kojim bi njegov nosilac mogao raspolagati- I ovdje vrijedi opće načelo imovinskog prava: da nitko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima. Presumpiivni nasljednik, osim pravne nade, nema za života ostavioca nikakva prava na buduću ostavinu, pa ga nikojim sredstvom ne može ni ostvarivati. Zakon proglašuje n i š t a v i m svaki ugovor kojim netko otuđuje ili vrši r a s p o l a g a n j a s nasljedstvom, legatom ili kojom drugom koristi kojoj se nada iz nasljedstva koje nije otvoreno (čl. 109. ZN). Ništavo je također i jednostrano odricanje od budućeg nasljedstva (čl. 140. st. 1 ZN). Pravni posao sklopljen unatoč ovoj zabrani smatra se nedopuš t e n i m. Ova posljedica nastupa ex lege, čim su se stekli uvjeti, pa nije potrebno posebno utvrđivati nevaljanost takvog pravnog akta. Dovoljno je da se utvrdi objektivna činjenica, da je ostavilac u vrijeme sklapanja tog pravnog posla bio živ, da delacija još n i j e nastup i l a u smislu čl. 128. i 129. ZN. 2. Odredba stava 2 ovog člana, po kojoj se neka osoba može sporazumom zaključenim sa svojim pretkom o d r e ć i budućeg nasljedstva koje bi joj pripalo poslije njegove (pretkove) smrti, predstavlja izuz e t a k od načela istaknutog u stavu 1. Međutim, odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno nije moguće kao jednostrani pravni akt, nego samo kao dvostrani pravni posao, sklopljen u obliku p i s m e n o g sporazuma između pretka i njegovog zakonskog nasljednika-potomka. Za valjanost sporazuma o odricanju od nasljedstva sklopljenog između pretka i potomka, kojim se p o t o m a k odriče nasljedstva koje bi mu na temelju zakonskog nasljeđivanja trebalo pripasti poslije smrti pretka s kojim je sporazum zaključio, pored ispunjenja uvjeta iz stava 3 i 4 ovog člana, traži se da su ispunjene i one pretpostavke koje se inače traže za valjanost svakog dvostranog pravnog posla prema pravilima građanskog prava. To znači da svaka stranka može tražiti poništenje sporazuma (proglašenje ništavim) ako postoje razlozi a p s o l u t n e n i š t a v o s t i , na koje sud inače mora paziti po službenoj dužnosti; npr. ako je sporazum sklopljen između osoba koje se ne nalaze u odnosu pretka i potomka, ili ako bi kojoj od stranaka manjkala poslovna sposobnost, ili ako sporazum nije sklopljen na propisan način (npr. uz sudjelovanje osobe koja nije sudac, ili uz povredu koje druge odredbe iz stava 3 i 4 ovog člana). Poništenje sporazuma zbog postojanja razloga r e l a t i v n e niš t a v o s t i (rušivost, oborivost), sadržanih u čl. 141. st. 2 ZN, radi toga što je odricanje od nasljedstva, tj. sklapanje sporazuma o odricanju izazvano silom ili prijetnjom, ili uslijed prijevare ili u zabludi, može zahtijevati samo p o t o m a k koji se odrekao nasljedstva (čl. 141. st. 2 ZN). Ovo pravo ne pripada pretku s kojim je sporazum zaključen budući da je on uvijek u mogućnosti da i bez obzira na postojeći sporazum ostavi oporukom dio svoje imovine potomku koji se sporazumom odrekao nasljedstva i da time stavi izvan snage učinak sporazuma o odricanju od nasljedstva. 462
Član 140. Sporazum o odricanju od nasljedstva može biti stavljen izvan snage naknadnim sporazumom samih s t r a n a k a . ( ' ) U ZN nema posebne odredbe koja regulira ovakav slučaj, pa treba uzeti da je za valjanost opozivanja sporazuma dovoljno da je učinjeno u p i s m e n o m obliku uz ovjeru potpisa stranaka, ili u s m e n o obostranom izjavom stranaka u sudski zapisnik koji ne mora biti ovjeren od suca. 3. Sporazum o odricanju od nasljedstva može se odnositi samo na buduće nasljedstvo koje bi trebalo pripasti p o t o m k u sukontra2 hentovu po z a k o n s k o m osnovu pozivanja na nasljedstvo.( ) Potomak se sporazumom o odricanju od nasljedstva odriče b u d u ć e g nasljedstva koje bi mu trebalo pripasti na temelju z a k o n s k o g nasljeđivanja. Time se potomak ujedno lišava prava da zahtijeva n u ž n i dio, u slučaju ako bi predak oporučnim raspolaganjem mimoišao svog potomka. nužnog nasljednika. S druge strane, sporazum o odricanju od nasljedstva oslobađa pretka dužnosti da se u svojim oporučnim raspolaganjima ograniči na raspoloživi dio ostavine (čl. 31. st. 3 ZN). Ako potomak koji se odrekao od nasljedstva spada u krug nužnih nasljednika, predak s kojim je sklopljen sporazum o odricanju, može s l o b o d n o raspolagati i s onim dijelom ostavine koji bi morao ostati rezerviran za tog nužnog nasljednika, u smislu odredbe čl. 31. ZN. Sporazum o odricanju od nasljedstva odnosi se i na sve ono što bi potomak trebao naslijediti ili primiti na osnovu o p o r u k e koja je sastavljena prije zaključenja sporazuma o odricanju od nasljedstva ako bi oporučitelj (predak) p r o p u s t i o opozvati (expressis verbis) odredbe oporuke koje se odnose na tog potomka. U tom slučaju sam sporazum treba smatrati kao o p o z i v a n j e oporučne odredbe učinjene u korist potomka, u kom slučaju ako oporučitelj (predak) nije što drugo odredio, na mjesto potomka nasljeđuju oporuciteljevi zakonski nasljednici (čl. 142. ZN). Predak može, unatoč postojanju sporazuma o odricanju, ostaviti svom potomku cijelu ili dio ostavine. Sporazum o odricanju, iako je po svom karakteru dvostrani pravni posao, obavezuje samo potomka da ne može tražiti ni zakonski ni nužni dio, a ne obavezuje pretka da ne smije ništa ostaviti potomku s kojim je zaključio sporazum o odricanju od nasljedstva. Ostavilac može učiniti bezvrijednim sporazum o odricanju od nasljedstva ako svojom kasnijom oporukom ostavi potomku više nego bi iznosio njegov zakonski i nužni dio. Međutim, ako bi oporukom bilo ostavljeno m a n j e nego što iznosi zakonski ili nužni dio, kojega se potomak odrekao, odredba sporazuma o odricanju vrijedit će samo u pogledu onog dijela ostavine koji preostaje nakon odbitka naknadno oporukom ostavljenog dijela. Nasljednik bi, u takvom slučaju, mogao naslijediti samo ono što mu je kasnijom oporukom ostavljeno, bez prava da zahtijeva nadopunu nužnog dijela. 4, U pogledu s a d r ž a j a sporazuma o odricanju od nasljedstva vrijedi odredba čl. 139. st. 1 ZN, da odricanje ne može biti ni d j e l o '! Vidi Đ. P a v i ć, O odricanju od nasljedstva, »Anali« 1956, str. 415. Blagoj e vi ć, nav. djelo, str. 310. 463
Član 140.
m i č n o ni pod u v j e t o m . Sporazum, se odnosi na nasljedno pravo potomka u cjelini i obuhvaća cjelokupno njegovo nasljednopravno ovlaštenje. Odricanje ne može biti ni uvjetovano, ali može biti učinjeno uz n a k n a d u . Predak se može obavezati da potomku preda određenu imovinu ili njen dio, ili da mu da naknadu u novcu ili drugim stvarima. Realizaciju ove obaveze potomak može tražiti o d m a h nakon sklapanja sporazuma o odricanju i ne mora čekati smrt ostavioca, osim ako sporazum o ustupanju imovine ne bi bio sklopljen u obliku darovanja za slučaj smrti (donatio mortis causa), kad se ispunjenje ove pogodbe • ne može tražiti prije smrti ostaviočeve. Potomak može tražiti ispunjenje obaveze sudskim putem kako od samog p r e t k a , tako i od njegovih n a s l j e d n i k a u slučaju pretkove smrti.(3) Dio imovine, koji je kao naknada za odricanje ustupljen nasljedniku za života ostavioca, ne računa se u ostavinu, osim u slučaju utvrđivanja njezine obračunske vrijednosti. U tom slučaju ustupljena imovina uzima se kao d a r , u smislu čl. 34. ZN, koji može biti umanjen ili vraćen (čl. 43. ZN) u slučaju povrede nužnog dijela kojeg nužnog nasljednika. 5. Izuzetnost ustanove odricanja od nasljedstva koje još nije otvoreno ogleda se u načinu i obliku koji zakon propisuje za valjanost sporazuma o odricanju. Sporazum o odricanju mora biti sastavljen u pis m e n o m obliku. Takav sporazum može se sklopiti i usmenim izjavama na z a p i s n i k kod suda. Isto tako stranke mogu podnijeti sudu već napisani ili potpisani pismeni sastav. Bitni element za valjanost sporazuma o odricanju jest ovjera sporazuma od s t r a n e s u c a . Ovu ovjeru ne može vršiti drugi sudski službenik ili službenik narodnog odbora. Predmet ovjere jest utvrđenje a u t e n t i č n o s t i s a d r ž a j a i potpisa stranaka. Sudac potvrđuje da su stranke sklopile sporazum o odricanju od nasljedstva određenog sadržaja i da je taj sporazum potpisan od stranaka čiji je identitet on utvrdio, te da su stranke pred njim izjavile da sadržaj isprave odgovara njihovoj pravoj volji. Sudac je dužan, pošto prethodno utvrdi i d e n t i t e t stranaka, na način kako je to predviđeno kod sastava oporuke (čl. 163. st. 1, 2 i 4 ZN), p r o č i t a t i sporazum a zatim u p o z o r i t i pretka i potomke na pravne p o s l j e d i c e koje iz sporazuma proizlaze. Njegova dužnost ne ide dalje. Tako će sudac biti dužan upozoriti potomka da ne može, bez suglasnosti pretka, opozvati svoju izjavu o odricanju od nasljedstva izraženog u sporazumu, i t. si. Sudac ne može odbiti ovjeru isprave, a niti zahtijevati ili narediti da stranke prethodno izmijene sadržaj sporazuma. On može samo dati savjet, uputu strankama, da odredbe sporazuma prilagode propisima zakona. Međutim, ovaj savjet i upozorenje suca ne obavezuje stranke. 6. U č i n a k odricanja od nasljedstva izvršenog sporazumom između pretka i potomka jednak je izjavi o odricanju od nasljedstva danoj u smislu čl. 136. ZN. Nasljednik koji je sklopio sporazum o odricanju ne u z i m a se u obzir i smatra se kao da nikada nije postojao. Ovo vrijedi kako u pogledu određivanja kruga osoba pozvanih na nasljedstvo, tako
(
3
464
Blagojević, nav. djelo, str. 311.
Član 140 —141. i u pogledu utvrđivanja vrijednosti i veličine nasljedničkih dijelova. Odricanje od nasljedstva učinjeno sporazumom u smislu čl. 140. st. 2 ZN odnosi se i na p o t o m k e nasljednika. U pogledu učinka i opsega odricanja na strani nasljednika moguća su izvjesna ograničenja u tome, što je moguće da se potomak odrekne nasljedstva samo u s v o j e i m e (čl. 136. st. 2 ZN) čime osigurava svojim potomcima pravo da naslijede ostavioca, ukoliko budu na životu ili začeti u vrijeme delacije (čl. 130. st. 1 i 2 ZN). Ovakvo ograničenje važnosti odricanja od nasljedstva mora biti i z r i č i t o sadržano u sporazumu o odricanju ili u naknadnom dodatnom sporazumu. Ovaj naknadni, u stvari dopunski sporazum, mora također biti izražen u pismenom obliku i ovjeren od suca (čl. 140. st. 2 ZN). Sudska
praksa
Da bi odricanje, od nasljedstva bilo valjano, mora biti jasno izraženo (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Pz 591/62 od 15. XI 1962, Poročilo 1962/2, br. 13, str. 52). N e o p o z i v o s t i z j a v e o n a s l j e d s t v a .
o d r i c a n j u ili o N j e z i n p o n i š t a j
p r i m a n j u
Član 141. Izjava o odricanju od nasljedstva ili o primanju nasljedstva Nasljednik koji je dao izjavu 1. Odredba prvog stava ovog člana o zabrani o p o z i v a n ja nasljedničkih izjava, bez obzira da li se radi o primanju ili o odricanju od nasljedstva, proizlaze iz potrebe za sigurnošću pravnih odnosa Iako je nasljednička izjava po svome značaju jednostrani akt njezinog davaoca (nasljednika) i kao takva ne može obavezivati drugoga nego samo onoga koji je tu izjavu dao, i to ne samo zato što je tim načinom izrazio svoju volju nego zato što je kod drugih osoba tom izjavom izazvao neko očekivanje, povjerenje u izvjesnu pravnu situaciju, koje pravni poredak mora štititi. Iz ove zaštite povjerenja prema onome tko je osnovao jednostrani pravni posao (a takav je i davanje nasljedničke izjave) proizlazi da se jednostrani pravni posao ne može opozvati, jer su treći stekli otuda i neka subjektivna prava. (') Odatle i proizlazi da se nasljednička izjava ne može ni p r e i n a č i t i . Svako preinačenje osnova nasljedničke izjave predstavlja davanje n o v e nasljedničke izjave, a to u stvari i pravno predstavlja o p o z i v a n j e ranije dane izjave. Druga nasljednička izjava (drugačijeg sadržaja) može izmijeniti raniju samo ako Tcasnije u toku ostavinskog postupka nastanu n o v e č i n j e n i c e koje mijenjaju pravni značaj nasljedničke izjave i pravni položaj nasljednika. 1 V u k o v i ć, Opći dio građanskog prava, knj. II, Zagreb, 1960, str 245, tač. 1012.
30
Zakon o nasljeđivanju s korrentarom
465
Član 141. Nasljednička izjava može sadržavati i više osnova pozivanja na nasljedstvo, ali ako je jednom dana, ona se n e m o ž e više opozvati ni neposredno ni posredno mijenjanjem pravnih osnova, niti nadopunjavati novim osnovima. Svrha je nasljedničke izjave da konačno utvrdi da li neka osoba hoće da o s t a n e nasljednik ili ne, a ako hoće na koji način, po kojem p r a v n o m o s n o v u , a-ne samo da li se odriče ili prima nasljedstva. Ta je izjava komponenta jednog perfektnog pravnog posla i zato se može pobijati samo u slučajevima iz čl. 141. st. 2 ZN, tj. iz razloga Davanjem nasljedničke izjave (bilo pozitivne ili negativne) prije svršetka ostavinske rasprave, nasljednik o t k l a n j a svaku s u m n j u u pogledu svog svojstva nasljednika, što je važno kako za ostale nasljednike, tako i za ostavinski sud.(3) Kako je nasljednička izjava jednostrani pravni akt inter vivos, da bi mogla proizvesti pravni učinak, mora izražavati p r a v u v o l j u davaoca. Radi toga za njenu ništavost vrijede opća pravila građanskog prava, a ne ona koja se odnose na ništavost oporuke kao pravnog akta. (4) Uslijed toga se može isticati ništavost nasljedničke_ izjave ako je ^izazvana p r i n u d o m ili p r i j e t n j o m, ili s t o j e ČTana uslijed prij e v a r e ili u z a b l u d i (čl. 141. st. 2 ZN).(5) 2
Iz rješenja Vrh. suda NR Hrvatske, od 28. XI 1956, Gzz 150/56 B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 379, 380. B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 380. s Po prav. pravilima Ogz-a (§ 806) postojala je zabrana prema kojoj nasljednik »pošto se je sudno očitovao za nasljednika« (primio nasljedstvo) »ne može više poreći svojeg očitovanja, niti preinačiti očitovanja bezuvjetnog i sebi priuzdržati pravo dobročinstvo popisa«. Nasljednik nije mogao poreći syoje očitovanje, tj. odreći se nasljedstva te nasljedni dio napustiti, niti promijeniti očitovanje iz bezuvjetnog u uvjetno. Zakon, međutim, nije zabranjivao nasljedniku da može promijeniti nasljednu izjavu s obzirom na naslov k pravu nasljedstva. Po Ogz bilo je sporno da li nasljednička izjava ostaje na snazi i onda ako je nasljednik svoje očitovanje dao uslijed »sile, prevare, straha i bludnje«, jer u Ogz nije bilo zakonske ustanove po kojoj bi se nasljednička izjava smatrala beskrijeposnom. Po jednom shvaćanju (Unger i đr.) očitovanje učinjeno uslijed prijevare i bludnje (zablude) ostaje na snazi. Parničnim putem takvo se očitovanje moglo napadati s razloga sile, prijevare ili straha, samo nakon provedenog krivičnog postupka u kome je doista bio proglašen krivim onaj koji je nedozvoljeno utjecao na volju nasljednikovu, tj/ ako je prouzročena sila, strah ili prijetnja bila takva da je nasljednik doista postupao protivno svojoj volji, a bila je rezultat krivičnog djela. (Vidi kod R u š n o v — P o s i l o v i ć , nav. djelo, str. 212). U s r p s k o m pravu izjava o p r i m a n j u nasljedstva je neopoziva. Čim je izjava učinjena u urednoj formi, ona je proizvela pravne posljedice koje ne ovise više o nasljedničkoj volji. Pobijanje izjave o prijemu nasljedstva zbog zablude nije dopušteno. Ovo ne vrijedi za slučaj prijevare, gdje je zabluda izazvana prijevarom kao kažnjivim djelom. Također je i izjava o odbijanju (odricanju) neopoziva. Kad nasljednik odbije da primi nasljedstvo i sudac to primi na znanje, nema više mogućnosti da se to pravno stanje stvoreno izjavom o odbijanju nasljedstva izmijeni. (Vidi: M a r k o vi ć, nav. djelo, ste 346, 347, 348). U f r a n c u s k o m pravu (art. 790. du Code Civil) jedan nasljednik može opozvati svoju izjavu o odbijanju sve dok drugi nasljednik nije primio (prihvatio) nasljedstvo. '•
466
3
4
Član 341. Neopozivost nasljedničke izjave odnosi se ne samo na izjave koje su i z r i č i t o dane (expressis verbis) nego i one koje su dane p r edutno, koje se izvode iz k o n k l u d e n t n i h čina vršenjem akata r a s p o l a g a n j a dobrima ostavine u vlastito ime (čl. 138. st. 1 ZN). Neće se smatrati aktima raspolaganja, a prema tome ni primanjem nasljedstva, vršenje poslova u p r a v l j a n j a ostavinom radi očuvanja i poduzimanja mjera tekuće uprave (čl. 138. st. 2 ZN). 2 . N a s l j e d n i č k a i z j a v a j e j e d n o s t r a n a izjava volje koja proizvodi određeni pravni učinak: u p o z i t i v n o m smislu, kad tom izjavom određena osoba (nasljednik) očituje da se p r i m a nasljedstva na koje ima pravo i to pravo hoće da ostvari; a u n e g a t i v n o m smislu, kad očituje da se bezuvjetno o d r i č e nasljedstva (bilo samo za sebe ili i za svoje potomke) i ne želi da ostvari pravo koje joj je pripalo u času smrti ostavioca. U posljednjem slučaju dolazi, u pravilu, do pozivanja na nasljedstvo d r u g i h osoba umjesto nasljednika koji se odrekao nasljedstva, čime negativna nasljednička izjava (o odricanju od nasljedstva) predstavlja ujedno i pretpostavku za s t j e c a n j e prava nasljedstva od strane drugih osoba, zakonskih nasljednika ostaviočevih istog ili daljeg nasljednog reda (čl. 138. st. 6 ZN). Da bi nasljednička izjava određenog sadržaja mogla ostvariti p r a v ni u č i n a k , potrebno je da je izja-vljena, manifestirana u određenom i zakonom propisanom o b l i k u i na n a č i n kojim će volja nasljednika potpuno doći do izražaja, tako da je i z j a v a (očitovanje), kao vanjska manifestacija, potpuno u s k l a d u s v o l j o m , unutrašnjim raspoloženjem subjekta. 3. Pravni posao, odnosno poslovi (kao skup više radnji) usmjereni na zasnivanje određenog pravnog odnosa mogu biti a p s o l u t n o ništavi iz dva razloga: bilo uslijed pomanjkanja v o l j e , ili uslijed pomanjkanja o č i t o v a n j a . U prvom slučaju n e p o s t o j i v o l j a za zasnivanje pravnog odnosa. Pozitivno pravo danoj izjavi, koja po svom vanjskom obliku izražavanja (manifestacije) ima sve inače potrebne objektivne atribute valjanosti, u s k r a ć u j e priznanje i kvalitet pravne relevantnosti, bilo s obzirom na kvalitet i svojstva s u b j e kta, ili s obzirom na o b j e k a t prema-kome je usmjerena izjava volje. Nepostojanje pravno relevantne volje, s obzirom na s u b j e k t imamo ako je izjava (volje) potekla od osobe kojoj pozitivno pravo n e p r i z n a j e s p o s o b n o s t da može samostalno zasnivati i stupati u pravne odnose- To je slučaj kod subjekata kojima nedostaje p o s l o v n a sposobnost, bilo što te osobe uslijed mentalnih nedostataka nemaju , pravu volju, svjesno, smišljeno, motivirano i k određenom cilju usmjereno h t i j e n j e (npr. kod duševno bolesnih ili nedoraslih osoba), ili što se radi o osobama čijem htijenju pozitivno pravo u s k r a ć u j e pravno relevantan značaj (osobe lišene poslovne sposobnosti ili osobe kojima je zabranjeno vršenje određenih, inače pravno relevantnih poslova i si.). ' Pomanjkanje pravno relevantne v o l j e imamo i onda ako je predmet namjeravanog pravnog posla takav o b j e k t , pravno dobro, koje po pozitivnim propisima ne m o ž e u konkretnom slučaju biti predmet dotičnog pravnog posla. Ovamo spadaju izjave volje s n e d o 467
Član 141. p u š t e n o m s v r h o m , ili koje su objektivno, fizički ili pravno n e m o g u ć e , usmjerene na nepostojeći objekt ili na neostvarljive radnje, kao i one koje su po pozitivnim propisima i društvenom poretku n e d o puštene. Pomanjkanje o č i t o v a n j a (izjave) postoji kad je u vanjskom svijetu izjavljena (manifestacija) volja koja inače u sebi sadrži sve elemente potrebne za njezinu pravnu relevantnost, ali je to učinjeno na n a č i n ili u takvom o b l i k u koji pravni poredak ili pozitivno pravo n e p r i z n a j u , odnosno kad n i j e o d r ž a n a ona forma koju pozitivno pravo kao obvezatnu p r o p i s u j e . Za valjanost pravnog posla zahtijeva se i s t o v r e m e n o postojanje oba elementa: p o s t o j a n j e pravno relevantne v o l j e i valjanog o č i t o v a n j a (izjave) te volje. Kod apsolutno ništavog pravnog posla dovoljno je da postoji ma i j e d a n od spomenutih razloga (uzroka) ništavosti. Prema tome, a p s o l u t n o s u n i š t a v i oni pravni poslovi kod kojih, doduše, nema nedostatka u volji, ali im nedostaje valjano o č i t o v a n j e te volje, kao i kad postoji formalno valjano očitovanje (izjava), ali toj izjavi manjka pravno relevantna v o l j a subjekta koji takvu volju može formirati i izjaviti.(e) Pretpostavlja se da očitovanje, nasljednička izjava dana u propisanom obliku i na određeni način o d g o v a r a nasljednikovoj stvarnoj volji, njegovu htijenju, da je rezultat njegove o d l u k e za zasnivanje određenog jasno pretpostavljenog odnosa. Stoga sud po službenoj dužnosti vodi računa samo o v a n j s k i m nedostacima u pogledu o b l i k a i n a č i n a u kome je očitovanje (izjava) dano, kao i o onim v i d l j i v i m pravnim nedostacima koji se odnose na o s o b u davaoca izjave (nesposobnost za davanje izjave uslijed nedoraslosti ili nesposobnosti za rasuđivanje, čl. 64. ZN), ili koji se odnose na o b j e k t , predmet koji nasljednička izjava ima u vidu (npr. odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno). Ovi nedostaci smatraju se b i t n i m za valjanost očitovanja (izjave), pa je izjava dana uz ove nedostatke a p s o l u t n o n i š t a v a i smatra" se n e p o s t o j e ć o m već od početka, tj. od momenta kad je bila dana (ex tune). Takva ništava, nepostojeća (pravno irelevantna) izjava ne može proizvesti nikakav pravno relevantan učinak. Ona se ne može ni naknadno osnažiti (konvalidirati), a zahtjev za njezin poništaj ne zastaruje. Odluka suda ne poništava pravni posao koji nije ni nastao, nego samo u t v r đ u j e (deklarira) da je dana izjava apsolutno ništava i da nije proizvela nikakav pravni učinak.(7) * 4 . R e l a t i v n a n i š t a v o s t pravnog posla postoji kad n e m a s u g l a s n o s t i između o č i t o v a n j a (izjave) i v o l j e subjekta, kad s a d r ž a j izjave ne odgovara stvarnoj volji. Ovaj slučaj postoji kad očitovalac ima intimno određenu formiranu volju u određenom pravcu i ima namjeru da tu volju manifestira, ali je uslijed postojanja vanjskih ili unutrašnjih smetnji s p r i j e č e n da' tu volju izrazi onako kako ona postoji u njegovoj svijesti. To će biti • 8 7
468
V u k o v i ć, nav. djelo, str. 300, tač. 1117, i str. 301, tač. 1123. V u k o v i ć, nav. djelo, str. 303, tač. 1126, i str. 300, tač. 1117.
Član 141. kad je sam ili posredovanjem drugih osoba doveden u situaciju da kao svoju volju očituje nešto što je protivno njegovoj stvarnoj (pravoj) volji i njegovu htijenju. Ovakav slučaj postoji ako je nasljednik dao nasljedničku izjavu izazvanu s i l o m ili p r i j e t n j o m , ili ako je izjava dana uslijed p r i j e v a r e ili u z a b l u d i (čl. 141. st. 2 ZN). Pod p r i n u d o m se razumije upotreba fizičke, mehaničke sile (vis absoluta) protiv nekoga s namjerom da nešto ličini ili ne učini. Pod p r i n u d o m razumije se izazivanje s t r a h a u cilju da se zastrašena osoba prisili na vršenje određenih činidbi ili propuštanja — pod prijetnjom neposredne upotrebe fizičke sile. Prijetnja postoji ako je izazvana od strane druge osobe, ako je protupravna i ako je ozbiljna, tj. da može izazvati strah od zla kojim se prijeti.( 8 ) P r i j e v a r a postoji kad je netko namjerno lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica naveo drugoga na davanje stanovitog očitovanja. (') Pod z a b l u d o m (bludnjom, error) razumijeva se netačna predodžba o nekoj stvarnosti. Kod zablude nema uopće volje, jer ono što je očitovano nije prava volja,' dok je kod prijevare nastala volja, ali je ona očitovana na neslobodan način. (10) Relativno ništavi pravni, posao, dosljedno tome i nasljednička izjava nije a priori ništav, kao kod apsolutne ništavosti, nego može biti pri ispunjenju određenih pretpostavki, p o n i š t e n n a z a h t j e v ovlaštene osobe, ali nikada po službenoj dužnosti. Uslijed toga o relativnoj "Kistavosti pravnog posla (nasljedničke izjave) sud ne vodi računa. Ovi poslovi (i nasljedničke izjave) smatraju se p r a v n o v a l j a n i m sve dotle dok ne budu pravomoćnom sudskom odlukom p r o g l a š e n i za ništave. Učinak ove odluke djeluje u n a t r a g (ex tune), te se smatra da poništeni pravni posao nije postojao, odnosno da izjava nije bila pravno relevantna te nije imala za posljedicu osnivanje nekog p r a v n o g a odnosa. Poništaj relativno ništavih p r avnih v n i h poslova ovisi ovisi oo zahtjevu \ jtrankj^.~Zahtjev za poništaj nekog pravnog p r a v n o g posla posl zbog relativne niš.taj / vosti i e k o n s t i t u t i v a n i podložan ložan z z a a s s t a r i dok je naprotiv vosti ie k o n s t i t u t i v a n i podložan z a s t a r i , dok je naprotiv
zahtjev za poništaj iz razloga apsoluine mstavosn uvijek samo deklarativan i nezastariv.( u ) Uslijed toga kod relativne ništavosti postoji mogućnost k o n v a l i d i r a n j a , saniranja nedostataka koji očitovanje čine manjkavim što kod apsolutne ništavosti nije nikad moguće. 5. Postojanje razloga za poništaj nasljedničke izjave zbog nedostaJka u v o l i i nasljednika, da bi proizvelo određeni ucmait — ništavost izjave, treba da je u t v r đ e n o od strane s u d a . Nasljednik o čijoj se izjavi radi mora sam staviti z a h t j e v za poništaj dane nasljedničke izjave. Sud nije ovlašten da po službenoj dužnosti ispituje i utvrđuje da li je određena izjava doista izraz prave volje nasljednika budući da se to p r e t p o s t a v l j a . Nasljednik koji tvrdi protivno mora to dokazati kaoikoje su ga činjenice i okolnosti spHjprilp da svoju volju slobodno izrazi u konkretnoj nasljedničkoj izjavi čiji poništaj traži. , . »Vuković, Vuković, Vuković, "Vuković, 9
10
nav. djelo, str. 305—306, tač. 1128. nav. djelo, str. 307, tač. 1131. nav. djelo, str. 314. tač. 1140. nav. djelo, str. 304, tač. 1127. 469
Član 141. Ako među nasljednicima n e m a s p o r a o tome da konkretna nasljednička izjava nije izraz prave volje nasljednika, nije to još dovoljno za poništaj izjave. Moraju biti u t v r đ e n e č i n j e n i c e i z čijeg postojanja proizlazi ništavost nasljedničke izjave. Ne može se ostvariti poništaj samo na osnovu pristanka b e z n a v o đ e n j a konkretnih č i n j e n i c a . Utvrđivanje činjenica zbog čijeg postojanja ima uslova za poništaj nasljedničke izjave, u slučaju ako među nasljednicima nema o tome spora, izvršit će o s t a v i n s k i . s u d , primjenjujući odgovarajuće propise o dokazivanju iz Zakona o parničnom postupku (na osnovu ovlaštenja iz čl. 174. ZN). O poništenju nasljedničke izjave mora se donijeti o d l u k a . (12) U ovoj odluci mora se navesti pravni o s n o v poništaja, kao i č i n j e n i c e koje je sud u t v r d i o kao odlučne za postojanje nedostataka u volji nasljednika, koje njegovu izjavu čine ništavom. Isto vrijedi i u pogledu p r e i n a č e n j a nasljedničke izjave budući da preinačenje predstavlja o p o z i v a n ] e nasljedničke izjave jednog sadržaja i z a m j e n u drugim sadržajem. Preinačenje nasljedničke izjave uz pristanak ostalih nasljednika n i j e dovoljno za pravnu valjanost preinačenja. Takve jednostrane izjave ne mogu proizvesti nikakve pravne posljedice.(13) Dosljedno tome treba prethodno ishoditi Š t a j postoj ećp nafiljprfni?] izjave (u smislu čl. 141. st. 2 ZN) kako bi se ona zamijenila drugom. Otvoreno je pitanje da li se može, bez prethodnog poništenja ranije izjave, p r e i n a č i t i nasljednička izjava ako su nakon davanja te izjave nastupile n o v e č i n j e n i c e , ili ako se saznalo za postojanje činjenica za koje se u času davanja nasljedničke izjave nije znalo, koje mijenjaju pravni položaj davaoca nasljedničke izjave, pod pretpostavkom da svi nasljednici p r i s t a j u na izmjenu, odnosno preinačenje nasljedničke izjave. Ovo je od osobitog značenja ako inače n i s u ispunjene pretpostavke za poništaj nasljedničke izjave po čl. 141. st. 2 ZN. Premda ima i pozitivnih stanovišta u tome pitanj u, (14)-^držimo da bi se preinačenjeizjave moglo dozvoliti samo u prvom slučaju: kad su nastupile ifSve činjenice ili su postale poznate činjenice za koje se nije znalo da postoje u času davanja izjave, koie b i t n o mijenjaju pravni položaj nasljednika, davaoca izjave, pod pretpostavkom da je postojanje ovih činjenica u t v r đ e n o od suda. Ne bi se tako moglo postupiti i u slučaju ako bi postojanje činjenica i izmijenjenih prilika nasljednici jednostavno p r i z n a l i , ili ako bi samo p r i s t a l i na preinačenje kad se zahtjev 15 za preinačenje temelji na novim činjenicama.( ) 12
Tako i d r F. S t a n k o v i ć , u Članku Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva, Naša zakonitost, 1957, str. 128, 129. 13 S t a n k o v i ć , nav. članak, str. 129. M Vidi rješ. Vrh. suda APV od 16. VIII 1955, Gzz 55/55, Pravni život br. 11/55. 15 S t a n k o v i ć , nav. članak, str. 129, smatra da preinačenje mora biti m o t i v i r a n o jednim od razloga iz čl. 141. st. 2 ZN, a pristanak nasljednika mora sadržavati p r i z n a n j e da je izjava dana uslijed prijevare, u zabludi ili da je izazvana prinudom ili prijetnjom. 470
Član 141. Ako medu strankama (učesnicima) ostavinskog postupka dođe do s p o r a o činjenici da li postoji odricanje od nasljedstva, ovaj će spor riješiti p a r n i č n i sud. Ostavinski sud je u tom slučaju dužan p r e k i n u t i ostavinsku raspravu i uputiti stranke na p a r n i c u (čl. 223. st. 2 tač. 5. ZN). 6. Od zahtjeva za poništaj nasljedničke izjave, iz razloga navedenih u stavu drugom ovog člana, treba razlikovati pravo ostaviočevih vjerovnika na p o b i j a n j e učinka nasljedničke izjave o odricanju od nasljedstva, ako je odricanje dano u namjeri o š t e ć e n j a vjerovnika. Vjerovnici nasljednika koji se odrekao nasljedstva mogu pobijati svaku negativnu nasljedničku izjavu ako je ona dana sa svrhom da se vjerovnici toga nasljednika izigraju, da im se onemogući namirenje iz nasljednikove imovine koja bi se uvećala uslijed stjecanja nasljedstva. Pravo na pobijanje imaju svi v j e r o v n i c i ili neki od niih ako dokažu Ha postoji n a m j e r a o š t e ć e n j a na strani nasljednika i činjenicu da je uslijed odricanja od nasljedstva onemogućeno ili otežano* njihovo potpuno namirenje. Zahtjev za pobijanje negativne nasljedničke izjave izvire iz općeg imovinskog prava, a ne iz nasljednog prava, pa se o njemu može odlučivati samo u p a r n i č n o m , a ne u ostavinskom postupku. Za raspravljanje o zahtjevima za pobijanje, odnosno za isključenje ili ograničenje učinka odricanja od nasljedstva kojeg nasljednika (osobe pozvane na nasljedstvo), nadležan je parnični sud*-po mjestu gdje je nasljednička izjava dana, odnosno gdje je nastupilo oštećenje interesa vjerovnika. Ako vjerovnici uspiju sa zahtjevom za pobijanje, smatra se da negativna nasljednička izjava ne postoji, nego da je nasljednik primio nasljedstvo.(16) Ovo važi samo u pogledu onog dijela nasljedstva koje je pripalo (imalo pripasti) nasljedniku, i u opsegu koji je potreban da se namire potraživanja vjerovnika. U tom slučaju, za svoje osiguranje, vjerovnici imaju pravo zahtijevati da se u toku ostavinske rasprave o d v o j i ostavina od imovine nasljednika (čl. 146. ZN). 7. Nasljednička izjava koja je jednom dana vrijedi za cijelu ostavinu, bez obzira na naknadno pronađenu imovinu (čl. 235. ZN), ili na uvećanu vrijednost ili uvećanu nasljedničku kvotu, do čega bi moglo doći uslijed p r i r a š t a j a (čl. 142. i 143. ZN). Ako se nasljednik odrekao nasljedstva, ovo odricanje se proteže i na naknadno pronađenu imovinu, odnonosno i na priraštajem uvećani nasljedni dio. Ovo s razloga što u slučaju naknadno pronađene imovine, u pravilu, nema mjesta ponovnom raspravljanju ostavine, već se ova imovina treba rješenjem r a s p o r e d i t i na temelju ranije donesenog rješenja o nasljeđivanju (čl. 235. st. 1 ZN). Ako ostavina prije n i j e bila raspravljena uslijed primjene odredbe čl. 216. st. 2 ZN o neraspravljanju ostavine, ostavina će se obavezno raspraviti ako se naknadno pronađena imovina sastoji od nekretnina (čl. 235. st. 2 ZN). Ako se naknadno pronađena ostavina sastoji samo od pokretne imovine, takva ostavina raspra vit će se samo ako nasljednici to zatraže (čl. 235. st. 3 ZN). U tom slučaju postoji mogućnost da nasljednici daju nasljedničke izjave koje se odnose na cijelu ostavinu. 16
Vidi B 1 a g o j e v i e, nav. djelo, str. 382. 471
Član 141. Ako je vrijednost ili veličina naknadno pronađene ostavine nesrazmjerno veća nego što je bila u času rasprave ostavine i davanja izjave o odricanju od nasljedstva, moglo bi se pozivanjem na činjenicu da je ranija izjava dana u z a b l u d i u pogledu vrijednosti i opsega ostavine, u parnici tražiti poništaj nasljedničke izjave o odricanju od nasljed17 stva.( ) Ako je koji nasljednik prije donošenja rješenja o neraspravljanju ostavine po čl. 216. st. 2 ZN dao izjavu o primanju nasljedstva (usmenu pred sudom ili pismenu koju je dostavio sudu), ova će izjava vrijediti i za raspravu ostavine do koje bi moglo doći u povodu naknadno pronađene ostavine, ukoliko ne bi nasljednik, o čijoj se izjavi radi, ishodio poništaj nasljedničke izjave iz razloga navedenih u čl. 141. st. 2 ZN. Ako su nasljednici već o s t v a r i l i svoje pravo na ostavinu koja se sastojala samo od pokretne imovine, u slučaju kad ostavina nije raspravljana (čl. 216. st. 2 ZN), pretpostavlja se da su time što su vršili r a s p o l a g a n j a ostavinskom imovinom prećutno p r i m i l i nasljedstvo. Uslijed toga takvi nasljednici ne bi se mogli odreći nasljedstva u raspravi ostavine koja bi bila provedena uslijed naknadno pronađene imovine, i pored toga što ranije, prije donošenja rješenja o neraspravljanju ostavine, nisu dali formalnu izjavu o primanju nasljedstva. 8. Zahtjev za poništaj nasljedničke izjave može se ostvarivati samo do s v r š e t k a ostavinske rasprave. Ovo proizlazi iz odredbe čl. 136. st. 1 ZJN, prema kojoj se samo do toga časa nasljednik može odreći nasljedstva, što znači da samo do toga časa postoji mogućnost davanja nove nasljedničke izjave koja bi nadomjestila onu izjavu koja je poništena. Upravo radi toga u ZN i nema posebnih odredaba o rokovima u kojima se zahtjev za poništaj može ostvarivati. Zahtjev za poništaj nasljedničke izjave treba se iznijeti, u pravilu, u o s t a v i n s k o m postupku, u toku rasprave ostavine. Ako se radi o poništenju nasljedničke izjave iz razloga r e l a t i v n e ništavosti, ukoliko činjenice o kojima ovisi ništavost nisu sporne, tj. budu p r i z n a t e od strane sunasljednika, ostavinski sud može i sam oglasiti nasljedničku izjavu ništavom (čl. 223. st. 3 ZN). Ako među strankama nastane spor o činjenicama o kojima ovisi poništaj izjave o o d r i c a n j u od nasljedstva (čl. 223. st. 2 tač. 5. ZN), odnosno spor o tome da li se nasljednik valjano odrekao nasljedstva, ostavinski sud je dužan uputiti stranke na p a r n i c u i prekinuti raspravu ostavine. Ostavinski sud neće t upućivati stranke na parnicu ako se radi o poništaju nasljedničke izjave o p r i m a n j u nasljedstva, već će o poništaju takve izjave Sam Odlučiti, bUauci aa u Z.ISI nije predviđeno upućivanje ^ parnicu zbog spora o činjenicama o Kojima ovisi valjanost nasljedmćke izjave o p r i m a n j u nasljedstva (agr. a contr. iz čl. 223. st. 1 tač. 5. ZN). ' Ako se radi o poništaju nasljedničke izjave zbog a p s o l u t n e ništavosti, takav zahtjev se može ostvarivati ne samo u toku rasprave ostavine nego i nakon dovršenja ostavinske rasprave i nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, budući da takav zahtjev ne zastaruje. 17
472
Tako i B l a g o j e vi ć, nav. djelo, str. 385.
Član 141. 9. Pravo zahtijevati poništaj nasljedničke izjave zbog postojanja razloga r e l a t i v n e ništavosti, dane u stanju izazvanom s i l o m ili p r ij e t n j o m , ili koju je nasljednik dao uslijed p r i j e v a r e ili u zabludi, pripada samo n a s l j e d n i k u o čijoj se izjavi radi. Ovo pravo ne pripada drugim, zainteresiranim osobama, na čije bi pravo nasljedstva dana izjava mogla utjecati, odnosno osobama koje bi se mogle pojaviti kao nasljednici kad bi se nasljednička izjava poništila. Ovo radi toga što je zbog n e o p o z i v o s t i nasljedničke izjave, koja je statuirana odredbom stava 1 člana 141. ZN, davanjem nasljedničke izjave određenog sadržaja, nasljednik i z g u b i o mogućnost da izmijeni sadržaj svoje nasljedničke izjave. Neopozivost nasljedničke izjave o primanju nasljedstva onemogućuje nasljedniku da se do svršetka ostavinske rasprave odrekne nasljedstva; ili da opozove izjavu o odricanju nasljedstva, ili je zamijeni izjavom o primanju nasljedstva. Nasljednik koji želi izmijeniti jednom danu izjavu mora- prethodno ishoditi p o n i š t a j ranije dane nasljedničke izjave koja se pojavljuje kao zapreka nove ili izmijenjene izjave. Za traženje poništaj a nasljednik mora imati opravdan razlog koji se sastoji u n i š t a v o s t i (apsolutnoj ili relativnoj) ranije izjave. Uslijed toga ne postoji mogućnost da bi netko drugi, a ne sam nasljednik koji'je izjavu dao, mogao zahtijevati poništenje nasljedničke izjavezbog relativne ništavosti. Nasljednička izjava ne može biti poništena bez zahtjeva nasljednika koji je izjavu dao, osim ako se ne bi radilo o zahtjevu za proglašenje a p s o l u t n o n i š t a v o m izjave koja je ex lege ništava zbog postojanja razloga apsolutne ništavosti, o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti. Ovaj zahtjev ne zastaruje, pa se može ostvarivati i nakon dovršenja ostavinskog postupka. U pogledu poništenja p o z i t i v n e nasljedničke izjave, tj. izjave o p r i m a n j u nasljedstva, treba imati u vidu, da na ovom zahtjevu može imati pravni interes samo nasljednik koji je d a o izjavu o primanju nasljedstva. Poništajem nasljedničke izjave o primanju nasljedstva otvara se mogućnost da taj nasljednik može dati novu izjavu o odricanju od nasjedstva budući da i u našem pravu vrijedi načelo da onaj nasljednik koji je dao izjavu o primanju nasljedstva ne može, bez prethodnog poništaja ove izjave, dati izjavu o odricanju od nasljedstva, kako to proizlazi iz izričite odredbe čl. 141. st. 1 ZN. Ostali nasljednici ne bi imali pravni interes na poništaju pozitivne izjave budući da u slučaju kad nema pozitivne izjave, nasljednik inače stječe nasljedstvo po sili zakona i bez davanja nasljedničke izjave (čl. 135. ZN), bilo na temelju oporuke ili zakona. Međutim, potomci nasljednika koji je umro prije dovršenja ostavinskog postupka, ali nakon što je dao nasljedničku izjavu o o d r i c a n j u od nasljedstva, koju nije ograničio samo na svoju osobu (čl. 136. st. 2 ZN), mogu imati pravni interes da se poništi ili proglasi ništavom nasljednička izjava kojom se njihov predak odrekao nasljedstva ako bi poništenjem ove izjave došli u mogućnost da ostvare pravo nasljedstva koje bi im pripalo kao potomcima nasljednika koji se odrekao nasljedstva. Ovo pravo na traženje poništaja nasljedničke izjave o odricanju 473
Član 141. od nasljedstva pripada njegovim potomcima samo ako se radi o razlogu a p s o l u t n e ništavosti. Ako bi nasljednikovi potomci uspjeli sa zahtjevom za poništaj nasljedničke izjave, u tom slučaju imali bi uspostavu ' nasljedne transmisije, pod pretpostavkom da ostavilac nije odredio supstituciju, jer supstitucija po našem pravu isključuje transmisiju (čl. 85. i 137. ZN). Zahtjev za poništaj trebao bi se usmjeriti protiv onih osoba koje se pozivaju na nasljedstvo umjesto osobe koja se odrekla nasljedstva. Kod supstitucije to bi trebao biti supstitut (čl. 85. ZN). Ako ostavilac nije odredio supstituta, zahtjev za poništaj trebao bi se ostvarivati protiv zakonskih ili oporučnih nasljednika čiji se nasljedni dio uvećava uslijed priraštaja ili protiv onih osoba koje dolaze na nasljedstvo kao zakonski nasljednici ostavioca (čl. 142. i 143. ZN). Pravo zahtijevati poništaj nasljedničke izjave nije priznato ni leg a t a r i m a iako su oni singularni sukcesori ostavicčevi. Ovo stoga što je njihovo pravo na legat u svakom slučaju osigurano, pa i onda ako bi se odrekli nasljedstva svi oporučni nasljednici, ili onaj oporučni nasljednik koji je dužan ispuniti legat (onerat). U takvim slučajevima dužnost ispunjenja legata tereti onog ili one nasljednike koji nasljeđuju umjesto nasljednika koji se odrekao nasljedstva, pa makar ovi nasljeđivali na temelju zakona (čl. 142, 143. ZN). U slučaju odricanja svih oporučnih nasljednika ne dolazi do ukidanja prava na legat, nego dužnost ispunjenja, prelazi na ostaviočeve zakonske nasljednike kojima pripada dio oporučnog nasljednika koji se odrekao nasljedstva. Ostaviočevi vj e r o v n i c i također nemaju pravnog intresa na poništaju nasljedničke izjave, jer je njihovo pravo na naplatu njihovih potraživanja osigurano odgovornošću nasljednika vlastitom imovinom do visine vrijednosti naslijeđene imovine (čl. 145. ZN). Vjerovnici, osim toga, imaju mogućnost zahtijevati o d v a j a n j e ostavine od imovine nasljednika (čl. 146. ZN). Međutim, pravo na p o b i j a n j e nasljedničke izjave imaju nasljednikovi vjerovnici samo ako bi uslijed odricanja od nasljedstva njihovog dužnika bili o š t e ć e n i u svom pravu za namirenje svojih izvršnih tražbina (prav. pravilo iz § 7. i 8. Zak. o pobijanju pravnih djela izvan stečaja od 22. I 1931). Ovdje se, međutim, u stvari ne radi o poništaju nasljedničke izjave u smislu čl. 141. st. 2 ZN nego o u k l a n j a n j u onih posljedica koje štete intresima nasljednikovih (dužnikovih) vjerovnika. I to samo u opsegu koji je potreban da se zaštite interesi vjerovnika i postigne namirenje njihovih potraživanja. U preostalom dijelu nasljednička izjava o odricanju od nasljedstva proizvodi svoj učinak budući da kao takva obavezuje njezinog davaoca s time da ne može biti na štetu ostaviočevim vjerovnicima. Sudska
praksa
1. Nasljednika koji je izjavio da traži nasljedstvo na temelju zakona takva izjava veže te ne može kasnije tražiti da naslijedi po oporuci ako je prilikom ranije izjave znao da postoji oporuka (Vrhovni sud NR Srbije Gž 2475/55. Zakon o nasljeđivanju, II dopunjeno izdanje »Službenog lista FNRJ« iz 1961, str. 52). 474
•
Član 141 — 142. 2. Ako nasljednik prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju predloži izmjenu svoje nasljedničke izjave dane u zabludi, treba o prijedlogu u ostavinskom postupku saslušati nasljednike i ako su oni suglasni o opravdanosti izmjene nasljedničke izjave, treba tu izmjenu dozvoliti i primiti, a u slučaju osporavanja uputiti stranke na parnicu (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 1642/55 od 3. XII 1955). 3. Nasljednik koji je dao izjavu o primanju nasljedstva na temelju zakona, iako je znao da postoji oporuka, ne može kasnije tražiti nasljedstvo na temelju oporuke. (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 150/56 od 28. XI 1956, Zb. 1/3-1956, br. 664). f" (t&jNe može se tražiti poništenje dane nasljedničke izjave zbog bludnje u t moEvu (Presuda Okružnog suda Bjelovar Gž 472/57). Ue» 5. Ne može vjerovnik tužbom u redovnoj parnici tražiti poništaj izjave o odricanju nasljedstva dane u cilju osujećenja naplate njegove tražbine (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 1000/58 od 11. IV 1959, IV/1-1959, br. 60). 6. Nasljednik nije ovlašten tražiti nasljedstvo na temelju oporuke ako je izjavio da prima nasljedstvo na temelju zakona, znajući da postoji oporuka kojom je on određen za nasljednika (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 504/62 od 26. IV 1962, Zb. V1I/1-1962, br. 8). 7. Vidi odluku pod br. 4. uz član 234. ZN. Priraštaj Član 142. Dio oporučnog nasljednika koji se odrekao nasljedstva pripada ostaviočevim zakonskun. na^jjgfdpifima.'akn iz same oporuke ne proizlazi kakva druga namjera oporučiteljeva. 1. Zakonsko i oporučno nasljeđivanje po propisima ZN su ravnopravni temelji pozivanja na nasljedstvo. Međutim, oporučno nasljeđivanje ima ipak izvjesnu prednost pred zakonskim. Dok postoji valjana oporuka, isključena je primjena zakonskog nasljeđivanja^ 1 ) osim u slučaju ako oporukom nije obuhvaćena cjelokupna ostavina, kao i u slučaju osiguranja nužnog dijela nužnim nasljednicima, koje se javlja kao zakonski korektiv oporučnog nasljeđivanja, ustanovljen u svrhu zaštite interesa određenog užeg kruga zakonskih, tj. nužnih nasljednika (čl. 30. ZN). Prema tome, volja oporučitelja izražena u oporuci uvijek je mjerodavna u pogledu nasljeđivanja raspoloživog dijela (čl. 31. st. 3 ZN). Kako će se postupiti s dijelom ostavine, koji ostane s l o b o d a n uslijed toga što oporukom postavljeni nasljednik nije naslijedio, određuje sam o p o r u č i t e l j . On to može odrediti na različite načine: bilo tako što će izričito predvidjeti takve slučajeve i postavljenom nasljedniku odrediti jednog ili više zamjenika, primjenom ustanove obične s u p s t i t u cije (po čl. 85. ZN), ili što će svoju ostavinu, prilikom određivanja nasljednika i njihovih dijelova, rasporediti tako da se iz njegovih odredaba može posredno izvesti oporučiteljeva volja. 2. Ako se iz sadržaja odredbe posljednje volje ne može nikako utvrditi namjera oporučiteljeva, dolazi do primjene pravilo zakona sadržano u čl. 142. ZN. Naime, da dio ostavine, koji ostane slobodan uslijed o d r i c a n j a oporučnog nasljednika, nasljeđuju z a k o n s k i na1
B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 62.
475
Član 142. sljednici o p o r u č i t e l j a . Kod oporučnog nasljeđivanja nema mjesta 2 pravu predstavljanja (čl. 11. ZN).( ) Odricanje od nasljedstva, kod oporučnog pozivanja na nasljedstvo, rađa potpuno istim učinkom bez obzira da li se radi o odricanju samo u svoje ime ili i u ime svojih potomaka. Razumljivo je da će primjena zakonskog nasljeđivanja u korist ostaviočevih zakonskih nasljednika i isključenje primjene prava reprezentacije u odnosu na p o t o m k e oporučnog nasljednika, koji se odrekao nasljedstva, doći u obzir samo u slučaju ako se iz oporuke ne bi moglo zaključiti da je volja oporučiteljeva bila da na mjesto nasljednika, koji se nasljedstva odrekao, ne dođu njegovi potomci, i kad oporučni nasljednik, koji se nasljedstva odrekao, ne ulazi istovremeno u krug zakonskih nasljednika oporučitelja. U takvom slučaju redovito se pretpostavlja da je volja oporučitelja bila da umjesto određenog nasljednika, koji istovremeno spada u krug njegovih zakonskih nasljednika, naslijede njegovi (nasljednikovi) potomci, jer su oni, posredstvom takvog nasljednika, potomci ostavioca. Volju oporučitelja treba, dakle, u ovakvim slučajevima izvoditi posredno putem širokog tumačenja ostalih oporučnih odredaba. (3) 3. Osim slučaja kad je oporučitelj svojom izričitom odredbom, sadržanom u oporuci, odredio način nasljeđivanja ostavine ili njenog dijela koji ostane slobodan uslijed o d r i c a n j a od nasljedstva (jednog) oporučnog nasljednika, određivanjem supstituta, iz sadržaja oporuke mogu se posredno izvesti pravila po kojima će se postupiti u određenim. situacijama; a) ako je jednom nasljedniku ostavljena c i j e l a ostavina, u slučaju njegovog odricanja od nasljedstva moguće su dvojake situacije: — ako je univerzalni oporučni nasljednik ujedno p o t o m a k ostavioca koji ima svoje potomstvo, na nasljedstvo će se pozvati p o t o m c i nasljednika primjenom prava reprezentacije (čl. 11. ZN), a ne direktno zakonski nasljednici ostavioca (uz isključenje potomaka nasljednika koji se odrekao samo u svoje ime) budući da u tom slučaju potomci nasljednika po pravu reprezentacije ulaze u krug zakonskih nasljednika. U tom slučaju se, naime, u pogledu cijele ostavine primjenjuje zakonsko nasljeđivanje, a u primjeni ovoga uključeno je pravo reprezentacije; — ako univerzalni oporučni nasljednik n i j e p o t o m a k ostavioca, ali ulazi u krug ostaviočevih z a k o n s k i h nasljednika (kad oporuke ne bi bilo), i u tome slučaju, s obzirom da nastupa zakonsko nasljeđivanje, dolazi do primjene pravo reprezentacije. Ako se takav oporučni nasljednik odrekao-nasljedstva u svoje ime, njegovi potomci nasljeđuju kao da je on umro prije oporučitelja. Takav će nasljednik istovremeno konkurirati s ostalim zakonskim nasljednicima, istoga nasljednog reda, ako od nasljednika bližeg nasljednog reda ne bi bio isključen; 2 B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 249, 250. Međutim, čim dođe do zakonskog nasljeđivanja, dolazi do primjene prava reprezentacije po čl. 11. ZN, jer je ovo pravo jedno od osnovnih pravila nasljeđivanja po zakonskom temelju pozivanja na nasljedstvo. Dosljedno tome, kad se u pogledu slobodnog dijela ostavine (u slučaju iz čl. 142. ZN) primjenjuje zakonsko nasljeđivanje, moguća je primjena prava reprezentacije. 3 » O b j a š n j e n j a « , str. 148.
476 \
Član 142. — ako univerzalni oporučni nasljednik nije ostaviočev zakonski nasljednik, nastupa nasljeđivanje po z a k o n u . U tom slučaju nema mjesta reprezentaciji i potomci takvog oporučnog nasljednika, koji se nasljedstva odrekao, ne dolaze na nasljedstvo, jer ne spadaju u krug zakonskih nasljednika ostavioca. b) ako je za oporučne nasljednike određeno v i š e o s o b a , treba voditi računa o tome da li su njihovi nasljedni dijelovi individualno određeni, ili nisu određeni; — kad nasljedni dijelovi nasljednicima n i s u o d r e đ e n i , svi postavljeni nasljednici nasljeđuju na j e d n a k e d i j e l o v e . U slučaju odricanja od nasljedstva jednog od ovih nasljednika moguće su sve situacije navedene pod a). Tako će potomci nasljednika koji se odrekao u svoje ime, a koji ulazi u krug opor učiteljevih zakonskih nasljednika, naslijediti primjenom prava reprezentacije, dok će dio nasljednika koji ne spada u krug oporučiteljevih zakonskih nasljednika, dakle, koji je otpao, pripasti ostalim oporučnim nasljednicima na jednake dijelove. Osobe koje ulaze u krug zakonskih nasljednika ostavioca (kad oporuke ne bi bilo), kojima oporukom nije ništa ostavljeno, neće ništa naslijediti jer se smatra da je namjera oporučitelja bila da ih oporukom mimoiđe, jer im nije ništa ostavio. Ukoliko tim nasljednicima inače pripada pravo na nužni dio, imaju pravo, ukoliko im je on povrijeđen, zahtijevati samo nadopunu nužnog dijela u smislu čl. 39. i si. ZN; — ako su nasljednički dijelovi u oporuci određeni k v o t o m ili određenim realnim d i j e l o m ostavine, u slučaju odricanja nasljedstva jednog od nasljednika, slobodni dio nasljeđuju z a k o n s k i nasljednici ostavioca. Ako nasljednik koji se nasljedstva odrekao samo u svoje ime, ulazi u krug zakonskih nasljednika ostavioca, na njegovo mjesto dolaze po pravu predstavljanja njegovi potomci, jer se pravo predstavljanja primjenjuje uvijek u odnosu na zakonskog nasljednika. Ako nasljednik ne ulazi u krug zakonskih nasljednika, slobodan dio nasljeđuje se po zakonskom redu nasljeđivanja. To znači da su na nasljedstvo pozvani svi zakonski nasljednici najbližeg nasljednog reda, uključujući i one koji su ujedno i oporučni nasljednici. Ako zakonskih nasljednika nema, slobodan dio ostavine postaje imovina bez nasljednika, koju treba predati narodnom, odboru (čl. 233. ZN), kao općenarodna imovina (čl. 8. ZN). . • 4. Ako netko od o p o r u č n i h nasljednika u m r e prije ostavioca, dio ostavine, koji mu je namijenjen pripada zakonskim nasljednicima ostavioca. Treba smatrati pogrešnim stanovište prema k'ome bi vrijedila zakonska pretpostavka da oporučnog nasljednika, umrlog prije otvaranja nasljedstva (delacije), predstavljaju njegovi zakonski nasljednici kao kod zakonskog nasljeđivanja. Takvo pravno shvatanje ne zasniva se na zakonskim propisima. Imajući u vidu odredbe čl. 90. i čl. 142. ZN u vezi s odredbom čl. 11. ZN, može se izvesti kao jedino ispravno shvatanje da za slučaj ako netko od više oporučnih nasljednika ne doživi čas delacije, ako se iz oporuke ne vidi kome bi trebao pripasti dio namijenjen oporučnom nasljedniku, dio namijenjen umrlom oporučnom nasljedniku pripada neposredno z a k o n s k i m nasljednicima ostavioca.(4) 4
Rješ. Vrh. suda APV Rev. 65/58, od 3. VI 1958, Zbirka 1958, knj. III, sv. 2, pod br. 260.
477
Član 142 — 143.
,
5. Ako oporukom namijenjeni dio ostavine postaje slobodan uslijed n e d o s t o j n o s t i za nasljeđivanje (čl. 131. ZN), na nasljeđivanje ovog slobodnog dijela primjenjuju se odredbe čl. 142. ZN. Uslijed toga taj dio nasljeđuju o s t a v i o č e v i z a k o n s k i nasljednici kao da je oporučni nasljednik u m r o prije ostavioca. ' Sudska
praksa
,
Ako netko od oporučnih nasljednika umre prije ostavioca, dio ostavine koji je njemu namijenjen pripada zakonskim nasljednicima oporučitelja (Rješenje Vrhovnog suda AP Vojvodine Rev. 65/58 od 3. VI 1958, Zb. IU/2-1958, br. 260). V
Član 143.
Dio zakonskog nasljednika koji se odrekao nasljedstva samo u svoje ime nasljeđuje se kao da je taj nasljednik umro prije ostavioca. 1. U slučaju odricanja z a k o n s k o g nasljednika od nasljedstva samo u s v o j e i m e (čl. 136. st. 2 ZN) dolazi do primjene prava r e p r e z e n t a ^ ^ J e (čl. 11. ZN) s obzirom na to da se smatra da je nasljednik, kojTse odrekao nasljedstva, u m r o rjrjjeostavioca_. U konkretnim slučajevima moguće su slijedeće situacije: .
•
*
a) ako se odrekne zakonski nasljednik koji i m a p o t o m s t v o . njegov dio nasljeđuju n j e g o v a d j e c a na jednake dijelove (koja su na životu ili su bila začeta u času delacije). Na mjesto ranije umrlog djeteta nasljeđuju njegova djeca, tj. unuci zakonskog nasljednika koji se odrekao (pod pretpostavkom da su doživjela čas delacije). B r a č n i C d rjog zakonskog nasljednika ,koi_i se nasljedstva odrekao... kao i bračni \ drug ranije umrlog djeteta n e *n a s 1 j e đ u j u jer je u odnosu na bračnog~druga pravo reprezentacije isključeno (čl. 11. ZN); b) ako se nasljedstva odrekne zakonski nasljednik koji nema p o t o m s t v a , dolazi do primjene odredba čl. 14. st. 1 ZN, čl. 15. ZN, odnosno čl. 18. st. 2 i čl. 19. ZN, tj. dio koji bi mu pripao nasljeđuju njegovi roditelji •odnosno braća i sestre, odnosno njihova djeca, a ako ovih nema, djedovi i babe i njihovi potomci; c) ako se zakonski nasljednik kome pripada pravo na n u ž n i dio odrekao nasljedstva na način da se odrekao nužnog dijela, također dolazi do primjene prava reprezentacije, s obzirom,na to da je nužni nasljednik zakonski nasljednik koji pripada užem krugu zakonskih nasljednika (čl. 30. ZN). 2. Kad se zakonski nasljednik odrekne nasljedstva i u i m e svoga p o t o m s t v a (čl. 136. st. 2 ZN), smatrat će se da su on i njegovi potomci u m r l i prije ostavioca. Imat ćemo, dakle, situaciju kao da dotični nasljednik nikada nije postojao. Uslijed toga nema mjesta primjeni prava reprezentacije. Slobodni dio ostavine pripast će ostalim zakonskim nasljednicima ostavioca. 478
Član 1444 Zastara
prava
zahtijevati
ostavinu
Član 144. Pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca zastaruje prema savjesnom držaocu za godinu dana o t k a d a j e nasljednik saznao za svoje I gravo i za držaoca stvari ostavine,*^ najkasnije za deset godina računajllćL ' za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeveJa za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke. » , Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastaruie za dvadeset godina. 1. Ostavina p r e l a z i na nasljednike u času smrti ostavioca (čl. 135. st. 1. ZN), pa nasljednici od toga časa postaju v l a s n i c i stvari ostavine i nosioci imovinskih prava što su pripadala ostaviocu. Za stjecanje nasljedstva nije potrebno davanje nasljednicke izjave o p r i m a n j u nasljedstva, budući da ostavina prelazi na nasljednike po sili z a k o n a . Osoba pozvana na nasljedstvo ne mora ostati nasljednik jer se može do svršetka ostavinske rasprave odreći svog prava na'sljedstva (čl. 136. st. 1. ZN). Prema tome za stjecanje nasljedstva nije potrebno ni sudsko proglašenje za nasljednika, jer se rješenje o nasljeđivanju ne donosi ako ostavina nije bila raspravljena; ako je doneseno rješenje o neraspravljanju ostavine koja se sastoji samo od pokretne imovine, što će uslijediti ako nasljednici nišu zahtijevali da se ovakva ostavina raspravi (čl. 216. st. 2. ZN). Osobe pozvane na nasljedstvo mogu ostvarivati sva prava koja im pripadaju kao nasljednicinia__bez_posebnog sudskog utvrđenja njihovog nasljedničkog svojstva (čl-__216- st. 4. ZN). Bez obzira da li je svojstvo nasljednika utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju i da li je dana izjava o primanju nasljedstva ili nije dana nikakva izjava, ostavina prelazi na nasljednike u času smrti ostavioca. Od toga časa nasljednicima, u pravilu, pripada pravo r a s p o l a g a n j a ojtavmpjn. Oni kao pretpostavljeni nasljednici^) ne moraju čekati da njihovo svojstvo nasljednika i pravo nasljedstva bude utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju. Otuda, a kao posljedica načela ipso • iure prelaza ostavine na nasljednike, sva raspolaganja ostavinom koja •; su izvršili pretpostavljeni nasljednici smatraju se kao prećutna izjava ; o primanju nasljedstva (čl. 138. st. 1. ZN). Nasljednici koji su u svoje Ume raspolagali ostavinom ili njezinim dijelom, ne mogu se odreći na'sljedstva, osim ako ishode poništaj" nasljednicke izjave (čl. 141. st. 2. ZN), odnosno dokažu da su akti koje su poduzimali u pogledu ostavine pretstavljali samo mjere radi očuvanja ostavine i mjere tekuće uprave (čl. 138. st. 2. ZN). Stjecanje stvari ostavine na osnovu raspolaganja koja su |;izvršili pretpostavljeni nasljednici smatraju se pravovaljanima ako se stjecalac nalazio u dobroj vjeri. Pravila o prelazu ostavine na nasljednike po sili zakona u času smrti ostavioca vrijede i ako momenat pozivanja na nasljedstvo nastupi kas1 Pod p r e t p o s t a v l j e n i m (presumptivnim) nasljednicima razumijemo osobe koje svoje pravo nasljedstva temelje na činjenici što spadaju u najbliži krug srodnika ostavioca (kao zakonski nasljednici), ili što u njihovu korist postoji oporuka. Pod p r e t e n d e n t i m a na nasljedstvo razumijemo osobe koje traže da im se utvrdi njihovo pravo nasljedstva.
479
Član 144. nije, uslijed toga što su osobe koje su prvotno bile pozvane na nasljedstvo iz bilo kojih,razloga otpale. Kod odricanja od nasljedstva, utvrđenja nedostojnosti za nasljeđivanje, ispunjenja raskidnog (rezolutivnog) uvjeta ili roka, ili smrti nasljednika, pozivaju se na nasljedstvo druge osobe (čl. 142. i čl. 143. ZN, odn. čl. 132. st. 1 ZN). Naknadno pozvanim osobama pripada pravo nasljedstva od časa s m r t i ostavioca, iako su događaj ili okolnosti, o kojima ovisi njihovo pozivanje na nasljedstvo nastupile kasnije. Isto vrijedi ako je pravo nasljednika ili legatara odlož e no zbog neispunjenja uvjeta ili neprispjelog roka (čl. 88. st. 2 ZN i čl. 231. ZN). Uslijed toga je moguće da se ostavina ili pojedini dijelovi ostavinske imovine nadu u posjedu osoba za koje se kasnije utvrdi da nisu pravi nalšTjecKici, tj. da im ne pripada pravo nasljedstva ili da nisu nasrJednlcT~u" đrjelu u kome posjeduju (drže) ostavinsku imovinu 2. Ako se ostavina ili pojedine stvari ostavine nalaze u posjedu osoba koje smatraju da im pripada jednako ili jače pravo nasljedstva nego što ga imaju držaoci stvari ostavine, pretendenti na nasljedstvo i pravi nasljednici mogu svoje pravo na cijelu ili nedostajući dio ostavine ostvariti putem zahtjeva za utvrđenje prava nasljedstva i predaju ostavine, ili za predaju pojedinih stvari iz ostavine. Ovi zahtjevi mogu se ostvarivati u o s t a v i n s k o m postupku ako se radi samo o utvrđenju p r a v a nasljedstva, ili izvan ostavinskog postupka u p a r n i c i o nasljedstvu (hereditatis petitio), ili u vlasničkoj Parnici (rei vindicatio). U o s t a v i n s k o m postupku može se ostvarivati zahtjev za utvrđ e n j e p r a v a nasljedstva ili opsega toga prava (nasljednički dio i veličina toga dijela), pod pretpostavkom da ostavinska rasprava nije već provedena, odnosno pravomoćno dovršena. Ako je ostavinski postupak obustavljen donošenjem rješenja o neraspravljanju ostavine radi toga što nema nepokretne imovine a nasljednici nisu zahtijevali da se raspravi ostavina koja se sastoji samo od pokretne imovine (čl. 216. st. 2 ZN), osoba koja želi ostvariti svoje pravo na ostavinu (u smislu odredbe čl. 216. st. 4 ZN), može to svoje pravo ostvariti samo u p a r n i c i. (2) Nakon pravomoćnosti rješenja o nerasnravljanju ostavine ne može se zahtijevati da se raspravi ostavina koja nije bila raspravljena. To je, međutim, moguće ako se naknadno pronađe nepokretna imovina za koju se nije znalo u vrijeme vođenja ostavinskog postupka (čl. 235. st. 2. ZN), ili ako se naknadno pronađe samo pokretna imovina a nasljednici zahtijevaju da se raspravi ostavina koja ranije nije bila raspravljena (čl. 235. st. 3. ZN u vezi čl. 216. st. 2. ZN). V l a s n i č k o j tužbi (rei vindicatio) ima mjesta protiv svakog tko drži stvari ostavine u posjedu na osnovu nekog d r u g o g pravnog osnova a ne na temelju nasljednog prava. Ovoj tužbi ima mjesta i protiv nasljednika ako drži stvari ostavine po nekom drugom a ne nasljednopravnom osnovu. Zastara vlasničjc£j;^b^j3rojuđuj£.^g._p.o„pravnim. pravilima građanskog^imovInsTEog)~a ne nasljednog prava. 2 Tako dr S. Z u g 1 i a, u djelu Vanparnični postupak, Zagreb 1956., str. 58. i dr. M. S t e v a n o v, u članku Nasledno pravni zahtev i njegova zastarelost, Naša zakonitost, br. 1—2/63. str. 31.
480
.
Član 144. N a s l j e d n i č k u tužbu, »pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik« (hereditatis petitio), moguća je samo između osoba koje se spore o p r a v u n a s l j e d s t v a od kojih jedna ističe svoje jednako ili jače pravo nasljedstva naspram osobe koja posjed stvari ostavine također temelji na pravu nasljedstva, bez obzira da li joj je to pravo utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivan ju. (3) U pravnoj teoriji razlikuju se dvije vrste tužbi o nasljedstvu. Jedna od njih sastoji se u k o n d e m n a t o r n o m zahtjevu protiv držaoca stvari ostavine na temelju slabijeg materijalnog nasljednog prava i p r e d a j u tih stvari nasljedniku sa jačim nasljednim pravom. Ova tužba ima stvarnopravni karakter a temelji se na nasljednom pravu, bolje reći na pravu na nasljedstvo. Drugu vrst nasljedne tužbe predstavlja tužba o n a s l j e d n o m p r a v u kao takvom. Ona se sastoji u zahtjevu _na_jujt_Vj^đerije da_ određenoj osobi, tužiocu7~p"ripad^~~p~FTv~o~~nasljedstva. PretpostavEa za ovu "tužbu je da je tuzjla£_doista nasljednik" po materiialnom~nasl{ednom* pravu. Za pokretanje ove tužbe potrebno je da tužilac ima pravni interes za utvrđivanje njegovog nasljedničkog svojstva a da mu druge osobe to svojstvo osporavaju pripisujući ga sebi. Tuženi se ni ne mora nalaziti u posjedu stvari ostavine, jer ova vrst tužbi nije niti usmjerena na predaju stvari. Ovu tužbu može podići i osoba koja d r ž i stvari ostavine u posjedu ako ima pravni interes da se utvrdi njeztfro~našrje3nicfcir"svojslje9niku-(4} Za podizanje tužbi kojima je svrha ostvarenje nasljednog prava »zahtijevati ostavinu kao nasljednik«, nisu određeni posebni rokovi, osim što bi pravo na ostvarivanje" ovih zahtjeva moglo z a s t a r j e t i prema . odredbama čl. 144. ZN.(5) 3. Z a s t a r a p r a v a zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca ima taj učinak što se po proteku u zakonu određenih rokova__ne_jnože. više ostvarivati pravo na nasljedstvo sudskim putem^jja~ni _Qnda—kad--bi^slijed p o ^ j a n ^ a ^ ^ l utvrđeno^pravo ^ 3 " bu3e" "pobijeđeno. " i j JJProtekom roka zastarijia formalno jevanja i formalno_j)ravomoćna odluka ostavinskog suda, makar se temdjikria ^abijen^^pravnom osnovu, postaje konačno i materijalno pravomoćnom tako da se nikakvim pravnim sredstvom ne može^mni7~~ ~~~ ~"~""* 3 Borivoj S t a r o v i ć , u članku Hereditatis petitio, Pravni život, br. 4/62, str. 27—29, 30, zauzima stanovište da se nasljednička tužba (hereditatis petitio) može podići od strane pretendenta na nasljedstvo samo p o s l i j e pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, i to protiv osobe čiji je položaj nasljednika utvrđen pravomoćnim rješenjem ostavinskog suda. Ovo stanovište obrazlaže time da se svojstvo nasljednika utvrđuje samo odlukom ostavinskog suda, a da do tog momenta nemamo nasljednika nego samo pretendenta na nasljedstvo. Ukoliko bi došlo do spora o tome tko ima jače pravo na nasljedstvo, ovo pitanje se ima riješiti u ostavinskom postupku, a samo nakon toga u parnici. * M a r k o v i ć, nav. djelo, str. 387. 5 Vidi rješ. Vrh. suda NR Hrv., Gž 588/58, od 18. III 1958.
31 Zakon o nasljeđivanju s komentarom
481
Član 144. Pod z a s t a r o m »zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioča« treba smatrati samo gjaJMj^a.k^pra.va na tuž-b-«—et—ne—i gubitak nasljednog p r a v a.(6) _ Ako je zastara nastupila prije pokretanja ili u toku ostavinskog pos"tupka7~ošT;avinski sud je dužan, na p r i g o v o r ostalih~nasljedmka, "utvrditi činjenicu da je nastupila zastara. ~TČTTma za posljedicu da.se ' nasljednik crje je p r a v o - z a j S S H o — a ^ - ^ ^ i r T u T b z i i kctu Qd i* odrekao nasljedstva i u ime svoga potomstva (čl. 136. st. 2. ZN1. Dio koji bi pripao tome nasljedniku da nema zastare, u slučaju z a k o n s k o g nasljeđivanja prirašćuje ostalim zakonskim nasljednicima, a kod opor u č n o g nasljeđivanja ostavinu nasljeđuju zakonski nasljednici ostaviočevi (čl. 142. i čl. 143. ZN), u razmjeru njihovih nasljedničkih dijelova, a ne prema tome tko od njih drži u posjedu stvari ostavine.(7) Institut zastare iz čl. 144. ZN, odnosi se samo na one držaoce koji drže u posjedu stvari ostavine kao skupnu stvar, kao c j e l i n u , kao svoje n a s 1 j e d s t v o; koji se_]3oriašaiu._kao„nasljeđnM. *Samo~prem"a" r ovim osobama" zastafuje nasljednikovo pravo »zahtijevati ostavinu« u rokovima određenim u čl. 144. ZN. .Zastara prava zahtij.eva±Ljpjx^£d_iinL stvar iz ostavine prema onome tko s bilo kojeg_ d r u g o g naslova drži tu~lštvar7~nastaje~TTTokovIma određenim pravilima građanskog prava.H 4. Pod pojmom »prava z a h t i j e v a t i ostavinu«^ treba razumjeti zahtjev za p r e d a j u ostavine nasljedniku kao cjelokupnost pravnih odnosa ostavioča"š nasIova^pTava ~n~a s l j _ e 7 i T V a (»kao nasljednik ~_ - - _—-— — . — — — _ _ _ „ P ?.'J3. j e ^ a P° jedinih stvari ostavineTOvo radi toga što je- u času smrti ostavioča na nasljed'"riiKa"prešla o s t a v i n a , dakle i pravni posjed ostavine kao cjeline, ft Stoga se nasljedniku već od časa smrti ostavipca„.pxiz.aajg_.pra.va na poTšjedovnu zaštttuT'tDšnvTna i posjed stvari ostavine kao cjeline, pripada "samo pravom nasljedniku. Onaj držalac stvari ostavine koji nije pravi nasljednik ili u čiji nasljednT~3io~ne spadaju određene stvari.ostavine, Tuje pošj'eđriik o s t aTi"n~e~nEaio*~čyeline odnosno njezinog dijela, nego Jnnajsamo posjed sTv~a~rT~^oJe™šp'aHaj*irT3~"ostavinu a koje pripadaju pravom"nasljedniku.( 9 ) •~~~ —————-™ Pod p r a v i m nasljednicima smatraju se osobe pozvane na.nasliedstvo na temeljujvajjanog o s n o v a nasljeđivanja, koje su spos o b n e za nasljeđivanje, i koje se do svršetka ostavinske rasprave n i s u o d r e k 1 e""naiI]e3š:Eva"fak~d" đa se smatra da su prihvatile na,^JledJ^vo~"na~k"oje*""šu""po*ž"Vane. Nasljedničko svojstvo pravog nasljednika ne_mora biti utvrđeno pravomoćnim rješehjem_'o_jia^eđivanju,_bu.dući se pravim nasIJeHnicima smatraju 'Bfok~"še suprotno ne dokaže, i oni pravo nije" formalno utvrđeno ~ak"o~je sud obustavio vođenje ostavinskog 6 Protivno dr Zlatko M a j t i n , u članku: Problemi zastare u Zak. o nasljeđivanju (čl. 144. ZN), Naša zakonitost, br. 11—12, 1958, str. 521, 522. 7 M a j t i n , nav. članak, str. 522 8 M a j t i n , nav. članak, str. 521 9 Mato L e v a k o v i ć , u članku: U prilog diskusiji o zastari iz čl. 144. Zak. o nasljeđivanju, Naša zakonitost, br. 7—8/60. str. 345
482
Član 144.
I
postupka donošenjem rješenja o neraspravljanju ostavine koja se sastoji samo od pokretne imovine (čl. 216. st. 2. ZN). Ove osobe ovlaštene su da mogu vršiti sva prava koja im pripadaju kao- nasljednicima i bez raspravljanja ostavine i donošenja rješenja o nasljeđivanju (čl. 216. stav 4. ZN). Za svakog posjednika stvari ostavine, koji ih drži na temelju svog nasljednog prava (kao zakonski ili kao oporučni nasljednik) vrijedi p r e t p o s t a v k a da je p r a v i nasljednik sve dok se suprotno ne dokaže. Pretpostavljeni nasljednici zadržavaju svojstvo pravog nasljednika sve dok im njihovo pravo nasljedstva od strane drugih nasljednika ne bude pravovaljano o s p o r e n o i pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno za nepostojeće, odnosno da im pripada nasljedstvo u manjem opsegu (sa manjom nasljedničkom kvotom). «. Pravi nasljednik koji se ne n a l a z i u posjedu ostavine ili dijela koji mu pripada, ima pravo z a h t i j e v a t i da mu se to pravo realizira predajom stvari ostavine od osoba koje se nalaze u posjedu ostavine ili pojedinih stvari ostavine. Kod toga su moguće dvije situacije što ovisi o tome da li osoba, koja se nalazi u posjedu stvari ostavine (koje su predr met zahtjeva pravog nasljednika), polaže pravo na posjed stvari ostavine kao n a s l j e d n i k ostavioca, ili svoje pravo na posjed temelji . na nekom drugom a ne nasljednopravnom osnovu. , Ako se radi o zahtjevu n a s l j e d n i k a na predaju stvari ostavine od drugog (pretpostavljenog) nasljednika, koji te stvari drži po svom nasljednom pravu, rokovi zastare zahtjeva određeni su~u*"cl. 144. ZN. U istim rokovima (iz čl. 144. ZN) mogu se (također protiv nasljednikaj bstvaHvati zahtjevi na utvrđenje jačeg prava nasljedstva ili većeg na-, sljednog dijela u slučajevima kad je takvo utvrđivanje dopušteno {čl. 226. st. 4. i 5. ZN, član 236. st. 2, čl. 237. i 238. ZN).
U svim drugim slučajevima, zahtjev za p r e d a j u stvari ostayine__ođ osoba koje n i s u n a s l j e d n i c i , koje svoj posjed stvari ostavine. temelje na nekom d,r u g . o . m a n© M^jedaepj^Knam—osiioKU,—meže se ostvarivati u o p ć i m rokovima ?HRtiPT*ij':w a T v j a i
pravilima građanskog prava. Isto vrijedi ako se takav zahtjev ostvaruje protiv nasljednika koji stvar ostavine drži u posjedu na temelju nekog drugog a ne nasljednopravnog osnova. U svim ovim slučajevima radi se o vindikacionim zahtjevima ti. vlasničkoj tužbi.
Razlikovanje obzirom na pravni o s n o v na kome se temelji p osjed d r ž a o c a stvari ostavine važno je radi toga što osoba koja se nalazi u posjedu stvari ostavine kao pretpostavljeni nasljednik, ostaje rildikjk^ i sa._jačini_riasliedniiB tpraTOmune_bi_(u zastamom roku) ostvarivao svoje pravojna_ostavimi_ili_ njezin jdlo. Pretpostavljenom nasljedniku "Hrzaocu stvari ostavine, za stjecanje vlasništva nije potrebno još da su istekli i rokovi propisani za stjecanje vlasništva putem d o s j e l o s t i , budući da se takva osoba smatra pravim nasljednikom, dakle i pravim vlasnikom stvari ostavine, sve dok se protivno ne "dokaže. Pravi nasljednik je v l a s n i k stvari ostavine od časa smrti ostavioca pod r e z o l u t i v n i m uvjetom, 'iJT" da mu od strane drugog nasljednika, sa jačim nasljednim pravom ili ve-* 483
t \
Q
Član 144. ćim nasljednim dijelom, pravo na posjed stvari ne bi bilo oduzeto, od"jnosno ograničeno na manji dio ostavine^ Dovoljno mu je dakle da se J drugi pretendenti na nasljedstvo ne pojave" sa svojim zahtjevima unutar fj ! jbkova propisanih za zastaru prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca, tj. rokova određenih u čl. 144. ZN. Osobama koje drže stvari ostavine u posjedu po nekom d r u g o m pravnom osnovu a ne na temelju nasljedstva, makar da je ta osoba nasljednik u ostalom dijelu imovine, — za stjecanje vlasništva potrebna je d o s j e l o s t po prav. pravilima građanskog prava. Samo dosjelošću od strane druge osobe (ne nasljednika) držaoca stvari ostavine, nastaje zastara nasljednikovog prava da zahtijeva predaju stvari ostavine u posjed od osobe koja tu stvar drži na temelju nekog d r u g o g a ne nasljednopravnog osnova. Odredbe o rokovima iz čl. 144. ZN ne odnose se na slučajeve zastare zahtijevati stvari ostavine od n e n a s l j e d n i k a, već za to vrijede pravila građanskog prava o dužim rokovima zastarijevanja, odnosno o stjecanju vlasništva putem dosjelosti Ne bi se mogli složiti sa stanovištem prema kojem bi nasljednik, kome je njegovo pravo da zahtijeva ostavinu zastarjelo izgubio to pravo, a onaj pretendent na nasljedstvo koji drži njegov dio ostavine samim t i m još ne bi stekao pravo na taj dio, jer da bi za stjecanje vlasništva držaocu bilo neophodno potrebno još i da je nastupila d o s j el os t. (10) Ovo stanovište je tačno samo ako stvari ostavine drži u posjedu osoba koja si ne prisvaja pravo nasljedstva. Naprotiv, osoba koja posjeduje stvari ostavine kao n a s l j e d n i k stiče nasljedstvo već u času smrti ostavioca (čl. 135. ZN), i za nju vrijedi pretpostavka da ima svojstvo pravog nasljednika, pa je uslijed toga i pretpostavljeni v l a s n i k stvari ostavine ex tune. Institut zastare prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik omogućuje pretpostavljenom nasljedniku da ostane konačni, definitivni nasljednik i vlasnik stvari po proteku zastarnih rokova iz čl. 144. ZN, makar u odnosu na njega još nisu istekli rokovi koji se traže za stjecanje vlasništva putem dosjelosti (održaja). Rokovi zastarijevanja propisani u čl. 144. ZN jesu z a s t a r n i rokovi. O njima sud ne vodi računa po službenoj 'dužnosti nego samo u "povodu p rTg"o"*v"'6"r a pretpostavljenog nasljednika (držaoca stvari osta~virie) da je pretenderitov zahtjev zastario (čl. 11. Zak. o zastari potraživanja). Ovaj prigovor može biti istaknut u toku rasprave o s t a v i n e , ili u p a r n i c i pokrenutoj od strane pretendenta po zahtjevu na nasljedstvo i predaju stvari ostavine od pretpostavljenog nasljednika. Ukol i k o ne bi bilo [Mguvureuo da" je pretencTentovo pravo zastarjelo, sud će odlučiti o pretenlTervEovom zahtjevu ne upuštajući se u prosuđivanje da li je njegovo pravo na nasljedstvo zastarjelo. Sud nije ovlašten da o zastari nečijeg prava vodi računa po službenoj "dužnosti. U čl. 144. ZN govori se o zastarjelosti z a h t j e v a nasljednika, što znači ako zahtjevu ne bi bilo prigovoreno zbog zastare koja je nastupila, sud bi imao zahtjevu udovoljiti, ukoliko su ispunjeni ostali uvjeti.
10
484
M a j t i n, nav. članak, str. 523.
Član 144. 5. Rokovi u kojima za s t a r u je pravo na podizanje nasljedničke t u z l i e jednako vrijedg"laaustvarfvTHTfe~15^^ g
o s t a v i n s k o g postupka tako flžašhije, nakon što je^r jesenje_ojiaslj.en divanju postalo p r a y o m o ć n o . ( ) _ Rok zastare za ostvarivanje prava zahtijevati ostavinu i dužina trajanja toga roka ocjenjuje se prema s a v j e s n o s t i držaoca stvari ostavine. Posjednik ostavine zaštićen je od zahtjeva ovlaštenog nasljednika prema k v a l i t e t i svog posjeda, ovisno o tome da li je njegov posjed savjestan ili nije (pošten ili nepošten). Ako je posjednik nesavjestan, dužina zastarnog roka je znatno veća nego u odnosu na savjesnog (poštenog) posjednika. a) Zahtjev usmjeren protiv s a v j e s n o g (poštenog) držaoca (posjednika) može biti ostvaren u granicama određenim subjektivnim i objektivnim rokom zastarijevanja. S u b j e k t i v n i rok zastarijevanja prava nasljedstva (zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca) iznosi g o d i n u dana, a računa se od momenta kad je n a s l j e d n i k (pretendent na nasljedstvo) s a z n a o za svoje pravo i za osobu (pretpostavljenog nasljednika) koja drži ostavinu ili nasljednikov dio. O b j e k t i v n i rok iznosi d e sj5jb_ godina a računa se kod zakonskog nasljeđivanja od momenta smrti ostavioca a kod oporučnog nasljeđivanja od momenta" proglašenja"oporoiE^r I to' pffflna"pre^M kome pretpostavljeni nasljednik posjeduje stvari~oitavTne. Objektivni rok zastare od deset godina predstavlja krajnju vremensku granicu u kojoj pretendent može ostvarivati svoje pravo prema poštenom držaocu stvari ostavine, koji ih drži kao pretpostavljeni nasljednik. Nasljednik fioji z n a za svoje pravo, može to svoje pravo ostvariti u granicama jednogodišnjeg subjektivnog roka, koji mu se računa ođ momenta kad je s a z n a o za svoje p r a v o i od momenta kad je s a z n a o za o s o b u koja posjeduje ostavinu kao pošten posjednik. Nasljedniku koji zna za svoje pravo ali je za faktičnog posjednika £stavinejiagnaoiza kako mu je istekao jedno^disn.ifToTr7aTunaJucTl>d"dana saznanja za svoje pravo, vrijeme u kome nastupa zastara njegova prava
^ S 3 S 5 S H S I Č i S S i Z i r 3 ^ ^ S saznanja _za _£s_o boji^
drži .ostavinu. Ako je pretendent na nasljedstvo saznao za držaoca stvari ostavine prije nego što je saznao da 'mu je pripalo pravo nasljedstva, — do čega je moglo doći uslijed naknadnog pozivanja na nasljedstvo (bilo zbog odricanja od nasljedstva, ili utvrđene nedostojnosti za nasljeđivanje kojeg nasljednika, ili ostvarenja raskidnog uvjeta, ili proteka vremena na koje je pravo nasljedstva bilo ograničeno), može zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca u roku od jedne godine dana, koji mu se računa od momenta kad je s a z n a o za svoje pravo, tj. od časa kad je saznao da je pozvan na nasljedstvo. Nasljednik može svoje pravo da zahtijeva ostavinu ostvarivati u granicama subjektivnog roka ukoliko mu n i j e i s t e k a o o b j e k t i v n i 11 Dr M. S t e v a n o v, u cit. članku str. 27 i 35 zastupa stanovište da se rokovi zastarijevanja iz čl. 144. ZN mogu odnositi samo na nasljednopravne zahtjeve nakon pravomoćnog dovršenja ostavinskog postupka, jer da prije pokretanja i za vrijeme trajanja ostavinskog postupka ne teče zastarjevanje.
485
Član 144. 5. Rokovi u kojima za s t a r u je pravo na podizanje nasljedničke t u žt) e jednako vrijede 1 TA uyLvarlVSrrje"~praya~'naT"oš^^^m^ os t a v i n s k o g postupka tako lTEasnije, divanju postalo p r a v o m o ć n o . ( u ) ^ Rok zastare za ostvarivanje prava zahtijevati ostavinu i dužina t r a janja toga roka ocjenjuje se prema s a v j e s n o s t i držaoca stvari ostavine. Posjednik ostavine zaštićen je od zahtjeva ovlaštenog nasljednika prema k v a l i t e t i svog posjeda, ovisno o tome da li je njegov posjed savjestan ili nije (pošten ili nepošten). Ako je posjednik nesavjestan, dužina zastarnog roka je znatno veća nego u odnosu na savjesnog (poštenog) posjednika. a) Zahtjev usmjeren protiv s a v j e s n o g (poštenog) držaoca (posjednika) može biti ostvaren u granicama određenim subjektivnim i objektivnim rokom zastarijevanja. S u b j e k t i v n i rok zastarijevanja prava nasljedstva (zahtijevati [ ostavinu kao nasljednik ostavioca) iznosi g o d i n u dana, a računa se od momenta kad je n a s l j e d n i k (pretendent na nasljedstvo) s a znao za svoje pravo i za osobu (pretpostavljenog nasljednika) koja ndrži ostavinu ili nasljednikov dio. O b j e k t i v n i rok iznosi des_ejb_ godina a računa se kod zakonskog nasljeđivanja od momenta smrti ostavioca a kod oporučnog nasljeđivanja od momenta"proglašenja"'opofaiKeT* I to"premajreteiTa^^ po kome pretpostavljeni nasljednik posjeduje stvari~~ostavine7*i5bjektivrri rok zastare od deset godina predstavlja krajnju~"vremenšEu granicu u kojoj pretendent može ostvarivati svoje pravo prema poštenom držaocu stvari ostavine, koji ih drži kao pretpostavljeni nasljednik. Nasljednik Soji z n a za svoje pravo, može to svoje pravo ostvariti u granicama jednogodišnjeg subjektivnog roka, koji mu se računa ođ momenta kad je s a z n a o za svoje p r a v o i od momenta kad je s a z n a o za o s o b u koja posjeduje ostavinu kao pošten posjednik.. Nasljedniku koji zna za svoje pravo ali je za faktičnog posjednikj^£stavine saznao iza feaKo mu je istekao jednogodišn3TToiri^i51^ucT"od dana saznanja za svoje pravo, vrijeme u kome nastupa zastara njegova prava
điIiSS3iiiIŠiSSĆuIlJEi2iHiIIiiro3^m^^nta saznanja_ za o s o_b_u_koja_
drži .ostavinu. Ako je pretendent na nasljedstvo saznao za držaoca stvari ostavine prije nego što je saznao da 'mu je pripalo pravo nasljedstva, — do čega je moglo doći uslijed naknadnog pozivanja na nasljedstvo (bilo zbog odricanja od nasljedstva, ili utvrđene nedostojnosti za nasljeđivanje kojeg nasljednika, ili ostvarenja raskidnog uvjeta, ili proteka vremena na koje je pravo nasljedstva bilo ograničeno), može zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca u roku od jedne godine dana, koji mu se računa od momenta kad je s a z n a o za svoje pravo, tj. od časa kad je saznao da je pozvan na nasljedstvo. Nasljednik može svoje pravo da zahtijeva ostavinu ostvarivati u granicama subjektivnog roka ukoliko mu n i j e i s t e k a o o b j e k t i v n i 11 Dr M. S t e v a n o v , u cit. članku str. 27 i 35 zastupa stanovište da se rokovi zastarijevanja iz čl. 144. ZN mogu odnositi samo na nasljednopravne zahtjeve nakon pravomoćnog dovršenja ostavinskog postupka, jer da prije pokretanja i za vrijeme trajanja ostavinskog postupka ne teče zastarjevanje.
485
;
Član 144. (maksimalni) desetgodišnji rok, u kome može ostvarivati svoje pravo. U ostvarivanju svog zahtjeva na ostavinu pretendent na nasljedstvo ograničen je objektivnim kao krajnjim mogućim rokom. Ako bi za svoje pravo i jđržaoca stvari ostavine saznao p o s 1 i j e protekli oEjektivnoff defjgt.ffnrlišnjVg"jjH pretpostavijeni na¥Ij^anTk~~(posTerir''Bfžalac stvari ostavine) mogao bi s uspjehom istaći prigovor nastupile zastare pretendentovog prava da zahtijeva ostavinu kao nasljednik ostavioca. Dužina subjektivnog roka ograničena je dakle objektivnim kao krajnjim rokom, koji je neproduživ. Ako je nasljednik (pretendent) za svoje pravo i poštenog držaoca stvari ostavine saznao neposredno prije isteka objektivnog roka, može svoje pravo ostvariti samo u granicama preostalog dijela o b j e k t i v n o g r o k a . Ako se svršetak rokova zastarjelosti ne poklapa tako da objektivni rok ističe p r i j e subjektivnog, vrijedi objektivni kao krajnji rok bez obzira što subjektivni rok još nije istekao. U ostvarivanju svog zahtjeva na ostavinu, nasljednik je dakle ograničen ne samo subjektivnim nego i objektivnim kao krajnjim apsolutnim rokom zastare. b) Zastara zahtjeva, koji je upravljen prema n e s a v j e s n o m (nepoštenom) držaocu (posjedniku) ostavine, određen je rokom koji iznosi 20 godina, neovisno o tome kad je nasljednik pretendent s a z n a o za svoje pravo i držaoca ostavine (čl.'144. st. 2. ZN). Pretendent na nasljedstvo može protiv nesavjesnom držaocu tj. pretpostavijenog našliednika. koji z n a da pretendentu pripada jače ili jednako pravo nasljedstva, — ostvarivati svoje pravo unutar roka "od 20 godina, j^od ostvarivanja" zahtjeva za nasljedstvo protiv nesavjesnog nasljednika pitanje subjektivnog roka se ne postavlja, jer" važi~6b j e k t i V~nT~rbfc'bež bbzira'kad j e ' has'ij"e'dnTk~k"ojT' zahtijeva Nasljednik koji z n a za svoje p r a v o i p o s j e d n i k a ostavine mora odmah ustati sa svojim zahtjevom za predaju ostavine ili stvari ostavine koje spadaju u njegov nasljedni dio jer će mu inače prema poštenom posjedniku nastupiti zastara njegovog prava već za godinu dana. Smatra se da je pretendent na nasljedstvo saznao za svoje p r a v o , ako zna da je-ostavilac u m r o i da postoji o p o r u k a u njegovu korist (kod oporučnog nasljeđivanja), ili da je on najbliži z a k o n s k i nasljednik ostavioca (kod zakonskog nasljeđivanja), a ako je bilo nasljednika iz bližeg nasljednog reda, mora znati da su oni otpali. Nije dovoljno da je pretendent bio u mogućnosti da sazna za ove okolnosti^on m o r a_ z n a t i za svoje nasljedno pravo i za držaoca ostavine. Nije, dakle, "dovoljno da bi nasljednik prema subjektivnim ih objektivnim okolnostima slučaja to mogao ili morao znati.( 12 ) U pogledu d r ž a o c a s t v a r i ostavine vrijedi drugi kriterij: za njega je dovoljno da je m o g a o ili samo mo_r a_o_'_zn_a t i za_ okolnostr koje~~T^KTJTcT:ijia~njegovo nasljedno ^ravo^^jp^a^^već na osnovu tdga~može sebe smatrati nepoštenim posjednikom. 12 »Objašnjenja«, str. 150.
486
Član 144. Da nasljedno pravo zastari za jednu ili deset godina, potreban je posjed držaoca ostavine kroz č i t a v o v r i j e m e roka i to poštenim načinom. NeDrekidan_p_osjed, ali bez obzira najDOŠjtenje, J2£t££bjmj^e__i_za dvadesetgodišnji objektivni rolEJpf"""" *™"~ 6. S a v j e s n o s t ili nesavjesnost posjednika ostavine procjenjuje.. se prema pravnim pravilima g r a đ a n s k o g prava. Tamo sadržana načela vrijede i za nasljedno pravo. Moguće je da se savjesnim posjednikom smatra i onaj koji posjeduje ostavinu bez rješenja o nasljeđivanju. Isto tako je moguće da se nesavjesnim smatra i onaj koji ostavinu posjeduje na osnovu pravomoćnog rje^ šenja o nasljeđivanju. Postojanje rješenja o nasljeđivanju nije, dakle uvijek odlučno za ocjenu da li se radi o savjesnom ili nesavjesnom posjedniku. (14) Ovo osobito može doći do izražaja kod nasljednika postavljenih pod suspenzivnim ili rezolutivnim uvjetom, ako se nalaze u posjedu stvari i prava ostavine, unatoč tome što uvjet ili rok nije ispunjen ili je ispunjen s negativnim učinkom. Ako bi n e s a v j e s n o s t držaoca nastupila p r i j e isteka desetgodišnjeg roka, dolazi do promjene roka zastare tako, da nasljednik, može svoje pravo protiv nesavjesnog (nepoštenog) držaoca ostvarivati u roku od dvadeset godina. Međutim, ako bi nesavjesnost držaoca stvari ostavine nastupila n a k o n proteka desetogodišnjeg roka objektivne zastare i savjesnog držanja, nema mjesta promjeni roka zastare.(15) Nije dovoljno da posjednik »iz uzroka vjerojatnih drži da je stvar njegova« (§ 326. OGZ), pa da se može smatrati poštenim (savjesnim) posjednikom, nego mora »iz vjerojatnih uzroka držati da je n a s 1 j e dn i k« i da kao takav drži stvar ostavine. Nije dakle dovoljno postojanje subjektivnog uvjerenja da je posjednik v l a s n i k stvari, nego je potrebno postojanje uvjerenja na osnovu objektivnih činjenica (srodstva ili oporuke) u to da je on n a-i sljednik, i da se ponaša kao nasljednik; da se ne samo koristi imovinom i pravima kao nasljednik, nego da izvršava sve o b a v e z e kojguje nasljednik dužan vršiti (ispunitT"legate, plaćati ostaviočeve dugove. itd») Pored toga potrebno je~3"a"'"6naj koji se ponaša kao nasljednik to svoje ponašanje temelji na nekom p r a v n o m o s n o v u n a s l j e đ i v a n j a : oporuci ili zakonu kao najbliži srodnik ostaviočev.(16) Tko na temelju n e v a l j a n o g pravnog posla drži ostavinsku imovinu ne može biti pošten posjednik ostavine i stvari ostavine u smislu čl. 144. ZN (npr. na temelju ranijeg ugovora o nasljeđivanju koji više ne vrijedi, ili tko drži ostavinu na temelju nevaljanog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju), pa stoga ne može pretendentu ni prigovoriti zastaru njegovog prava u roku predviđenom u čl. 144. st. 1. ZN nego samo u roku iz stava 2. cit. člana. (17) 13 Dr Želimir S m a l c e l j u članku Tužba o nasljedstvu iz Zakona o nasljeđivanju, Naša zakonitost br. 1—2/60, str. 51. i str. 58. 14 »O b j a š n j e n j a«, str. 150 15 Blago j e vi ć, nav. djelo, str. 411. 16 S m a l c e l j , nav. članak, str. 57, 58. 17 Isti, nav. članak, str. 56.
487
član 144.
Kod oporuke sa nedostacima koji n i s u v i d l j i v i (npr. oporuka sa dva svjedoka od kojih se jedan nalazi u odnosu srodstva), radi se o nedostacima unutarnje naravi. Da bi se držalac stvari ostavine mogao smatrati nepoštenim posjednikom, m o r a z n a t i da mu je oporuka p o b o j n a i da je i m a t k o pobijati. Tek ako bi ovo znao, može se reći da predleži takvo činjenično stanje-koje ne daje utisak poštenog posjeda. A za ovo je potrebno da budu utvrđeni nasljednici, odnosno tko 18 je taj koji s pravom pretendira na nasljedstvo.( ) Prigovor zastare ne može međutim osujetiti provođenje ostavinske rasprave. Ako ostavina nije bila raspravljena ona će se raspraviti uvijek kad ima nepokretne imovine (čl. 216. st. 1. i čl. 235. st. 2. ZN), a ako se sastoji samo od pokretne imovine ako bilo koji od pretendenata na nasljedstvo zatraži da se ostavina raspravi (čl. 216. st. 2. i čl. 235. st. 3. ZN). U ovim slučajevima rasprava će se provesti i pored istaknutog prigovora zastare, jer se taj prigovor odnosi samo na pravo o d r e đ e n o g pretendenta na nasljedstvo koji je izgubio pravo zahtijevati nasljedstvo uslijed zastare. Zastaru može prigovoriti samo onaj tko sam ima temelj za nasljeđivanje, koji u slučaju uspjeha prigovora može postati pravi nasljednik. Ovo odgovara našem nasljednom sistemu, gdje nije prepušteno strankama hoće li tražiti svjedodžbu o svom nasljednom pravu ili neće, nego se postupak pokreće, a kod nekretnina i provodi po službenoj dužnosti i vrše upisi u zemljišnim knjigama. Samo iznimno ZN dopušta da se prelaz ostavine izvrši bez ostavinske rasprave. Ako se ostavina sastoji samo od p o k r e t n i h stvari prepušta se nasljednicima na volju hoće li tražiti provođenje ostavinske rasprave.- Sigurnost pravnog prometa u tom slučaju dovoljno je zaštićena propisima o stjecanju pokretnina u dobroj vjeri od nevlasnika (§ 367. OGZ).(19) 7._ U ostavinskom postupku utvrđuje se tko su nasljednici umrloga, koja imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripa~daju h^IJeđnTčImaTTegatarima i dfugim"~ošob~ama (čl. 173. i čl. 220. ZN). U ovim pitanjima raspravlja^TT meritorno" odlučuje o s t a v i n s k i sud "^olFslliKrjomTnateri jalne "pravomoćnosti (čl. 234. ZN), tako da se, osim "1TSu^n1mTlu^a^vima"(čT. 538, 237.1238. ZN, te čl. 226. st. 4. i 5. ZN), ne može pokretati parnica. Kako se inače zahtjev nasljednika na ostavinu može jednakom materijalnom pravnom snagom i jednakim procesnopravnim posljedicama ostvarivati u o s t a v i n s k o m postupku i u p a r n i c i (ukoliko je parnični put kao korektivno sredstvo iznimno dopušten), to se zastara iz čl. 144. ZN, odnosi ne samo na zahtjeve koji se ostvaruj ^ u p a r n i č n o m postupku nego i~na naslj e^Sipl^Tvne^imtjeve *"_ koji se ostvaruju u o s t a v i nlTEToln postupku (člr-22$T~str:r:~rTcT,-240. * st. 1. ZN).P) "^" -^ Ako koji od nasljednika u toku ostavinskog postupka istakne p r i g o v o r da nekoj osobi ne pripada pravo nasljedstva ili da ga je izgubila uslijed z a s t a r e , ovaj se prigovor ima raspraviti u ostavin18 19 20
Isti, nav. članak, str. 58. Isti, nav. članak, str. 59.
L e v a k o v i ć , nav. članak, str. 343, protivno dr S t e v a n o v u cit. članku, str. 27 i 35.
488
Član 144.
11
L e v a k o v i ć , nav. članak, str. 344
489
Član 144. i z j a v e (čl. 220. st. 2. ZN). Osobe koje nisu došle na ročište (na koje su uredno pozvane) a nisu se ni pismeno ili na drugi koji način (usmenom izjavom danom kod nekog drugog a ne ostavinskog suda) izjasnile o svome pravu i istakle svoje zahtjeve, izvrgavaju se opasnosti da ostavinski sud o njihovim pravima odluči samo prema podacima s kojima raspolaže (čl. 220. st. 3. ZN), koji mogu biti manjkavi ili u suprotnosti sa zahtjevima drugih nasljednika tako da ih ostavinski sud ne bi mogao uzeti u obzir. Ako su zainteresirane osobe propustile da u žalbenom postupku ostvaruju svoje zahtjeve, gube_pravo da nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ostvaruju"~š"voje nasljednopravne zamvfeve (čl. 234. ZN)7~buduci se smatra~Ua~ su učestvovale u ostavinsko!""raspravi. Ako su, međutim, u ostavinskom postupku pretendenti na bilo koji način i s t a k l i svoje nasljednopravne zahtjeve o kojima ostavinski sud nije odlučio ili nije stranku uputio na parnicu a trebao je to učiniti, pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju ne spriječava stranku da može 0 svome zahtjevu pokrenuti parnicu i nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju (čl. 226. st. 4. i 5. ZN). Sličnu situaciju imamo ako je ostavinski sud donio rješenje o neraspravljanju ostavine radi toga što nasljednici nisu zahtijevali da se raspravi ostavina koja se sastoji samo od pokretne imovine (čl. 216. st. 2. ZN). U tom slučaju smatra se da su nasljednici sporazumom konačno međusobno uredili i podijelili nasljedstvo. Ukoliko bi kasnije, nakon pravomoćnosti rješenja o neraspravljanju ostavine, među njima došlo do spora o podjeli ostavine ili o predaji pojedinih stvari ostavine, nasljednopravni zahtjevi mogu se ostvarivati samo u samostalnoj parnici. (22) Ako ostavinski postupak nije uopće bio pokrenut, pretendent na nasljedstvo može zahtijevati od ostavinskog suda da se raspravi ostavina. Ostavinski sud će u tom slučaju biti dužan da pokrene ostavinski postupak i provede ostavinsku raspravu, bez obzira na vrijeme koje je proteklo od momenta smrti ostavioca odnosno od momenta proglašenja oporuke. Pretendent na nasljedstvo ne može svoj nasljednopravni zahtjev ostvarivati neposredno u samostalnoj parnici, osim ako u toku i nakon ostavinske rasprave budu ispunjeni uvjeti predviđeni za pokretanje parnice (iz čl. 236, 237 i 238 ZN). Pretendent na nasljedstvo, ako se ne nalazi u posjedu stvari ostavine, može svoje pravo na nasljedstvo 1 svoj nasljedno pravni zahtjev na ostavinu kao nasljednik ostavioca ostvarivati samo putem ostavinske rasprave i to podnošenjem prijedloga da se raspravi ostavina koja nije bila raspravljena. Eio3 iogaTBora voditi računa o rokovima "zastarijevanja, jer se u protivnom izvrgava opasnosti da pretpostavljeni nasljednik (držalac stvari ostavine) u ostavinskom postupku istakne prigovor da je nastupila* zastara pretendentova prava: bilo s razloga što je istekao subjektivni rok od jedne godine dana računajući od časa kad je pretendent saznao za svoje pravo i držaoca stvari ostavine, bilo da je od momenta smrti odnosno proglašenja oporuke prošlo više od deset godina tj. da je istekao objektivni rok zastarijevanja. "^ 22 Vidi Z u g 1 i a, nav. djelo str. 58, tako i dr lil. S t e v a n o v u nav, raspravi, str. 31.
490
Član 144. Ovakvo određivanje rokova temelji se na zakonskoj pretpostavci da je svaki pretendent na nasljedstvo u mogućnosti da u roku od 10 godina sazna za smrt odnosno za oporuku osobe od koje očekuje nasljedstvo: kod zakonskog nasljeđivanja s razloga što spada u krug srodnika ostavioca za koje se pretpostavlja da su po naravi stvari u bližem kontaktu s ostaviocem i da su u mogućnosti da se stalno obavještavaju o životu ostavioca i njegovoj smrti odnosno nestanku. Kod oporučnog nasljeđivanja s razloga što se nakon proglašenja oporuke oporučni nasljednici obavještavaju o oporuci i njezinom proglašenju (čl. 218 i čl. 236. st. 1. ZN). Konačno, ostavinski sud je dužan, u slučaju kad ne zna da li ima nasljednika, o g l a s o m pozvati sve osobe koje bi mogle pretendirati na nasljedstvo da se prijave sudu radi ostvarivanja svojih prava (čl. 219. ZN). Rok za prijavljivanje odnosno isticanje zahtjeva na ostavinu iznosi jednu godinu dana od dana objavljivanja oglasa, nakon čega će sud raspraviti ostavinu s poznatim nasljednicima na osnovu podataka o kojima raspolaže (čl. 219. st. 4. ZN). Ako se u roku od godine dana nije prijavio niti jedan pretendent, — imovina će se kao »ostavina bez nasljednika« predati narodnom odboru općine (čl. 133. st. 2. ZN). Ako ostavinski sud posumnja da li je pretendent koji svoje pravo temelji na zakonskom nasljeđivanju jedini ili najbliži srodnik umrlog, može pozvati oglasom i druge osobe, koje bi mogle imati jednako ili jače pravo nasljedstva, da se u roku od godine dana od objavljivanja oglasa prijave sudu i ostvaruju svoje nasljedno pravo (čl. 220. st. 5. ZN). Prema tome postoji objektivna mogućnost da osobe koje svoje pravo nasljedstva temelje na oporučnom nasljeđivanju, saznaju za proglašenje oporuke i svoje pravo najkasnije za deset godina. Ako pretendent svoj nasljednopravni zahtjev ostvaruje nasuprot držaoca stvari ostavine, i koji z n a da pretendentu pripada jače ili jednako pravo nasljedstva pred kojim bi njegovo pravo na nasljedstvo kao slabije (ili manje po opsegu) moralo ustuknuti, — dakle protiv pretpostavljenog nasljednika čiji je posjed n e p o š t e n , — rok zastare je duži i iznosi d v a d e s e t godina. Početak ovoga roka nije ovisan o momentu saznanja za pretendentove jače pravo, niti o momentu smrti ostavioca ili proglašenja oporuke, — nego se računa od časa kad je nesavjesni držalac d o š a o do p o s j e d a ostavine ili pojedinih stvari iz ostavine. (23) Propisivanje dužeg roka zastarijevanja za ostvarivanje nasljednopravnih zahtjeva prema nesavjesnom držaocu u trajanju od dvadeset godina, ima svog osnova u pravilima o s t j e c a n j u p r a v a vlasništva uslijed d o s j e l o s t i . Ako zakonodavac u propisima imovinskog prava određuje da je za stjecanje vlasništva dovoljan posjed od dvadeset godina, onda je to krajnji i konačni rok kad nečije pravo bez obzira na savjesnost ili nesavjesnost, uslijed nevršenja definitivno prestaje i postaje pravom onoga koji je njegov sadržaj izvršavao kroz čitavo ovo vrijeme. Moguće su međutim i takve situacije u kojima će ostavinski sud provesti i dovršiti ostavinsku raspravu i rješenjem o nasljeđivanju utvr23
Vidi tako u » O b j a š n j e n j i m a « na str. 149. 491
Član 144.
diti pretendentu njegovo pravo nasljedstva ali ga pretendent unatoč tome ipak neće moći realizirati. Takav slučaj može nastati ako držalac stvari ostavine ne bi bio obaviješten o pokretanju ostavinskog postupka i ostavinskoj raspravi, pa u parnici za predaju ostavine koju bi protiv njemu pokrenuo proglašeni nasljednik istakne prigovor zastare. Parnični sud bi, u tom slučaju, morao raspraviti prigovor i odlučiti o mogućnosti odn. dopustivosti ostvarenja nasljednikova prava tj, morao bi prethodno utvrditi, da li je tuženi držalac stvari ostavine pošteni ili nepošteni posjednik, a ovisno o tome, da li je nastupila zastara nasljednikovog prava. U raspravljanju pitanja da li je držalac pošteni ili nepošteni posjednik, parnični sud mora poći od pretpostavke da je držalac pretpostavljeni nasljednik i da tužitelj mora dokazati da je njegove utvrđeno pravo nasljedstva jače ili jednako sa pravom pretpostavljenog nasljednika (držaoca stvari ostavine), — ako o tome pitanju nije već odlučivao ostavinski sud. Drugčija je situacija ako je držalac stvari ostavine s u d j e l o v a o u raspravi ostavine. Ako u toku ostavinskog postupka nije istakao prigovor zastare pretendentovog prava nasljedstva (makar bi takav prigovor da je bio istaknut bio opravdan), — vezan je rješenjem o nasljeđivanju kojim je utvrđeno pretendentovo pravo nasljedstva. Pretpostavljeni nasljednik, posjednik stvari ostavine, ne bi više mogao isticati prigovor zastare pretendentovog prava nasljedstva ni u parnici za predaju stvari ostavine koju bi eventualno protiv njemu pokrenuo proglašeni nasljednik, ako je svojim propustom prouzročio da to pravo bude utvrđeno. U tom slučaju smatra se da se držalac stvari ostavine propuštanjem isticanja prigovora zastare u ostavinskom postupku odrekao tog svog prava. Tada nastaje situacija slična onoj kad u pokrenutoj parnici 0 nasljedno pravnim zahtjevima tuženi ne istakne prigovor zastare tužiteljevog prava, budući da sud o zastari nečijeg prava vodi računa samo ako se takav prigovor istakne. Ako se nakon dovršene ostavinske rasprave pojavi osoba koja tvrdi da joj pripada jednako ili jače nasljedno pravo nego osoba kojoj je pravo nasljedstva utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju, zahtjev tužbe u tom slučaju usmjeren je na utvrđivanje jednakog ili jačeg nasljednog prava i na i z r u č e n j e dijela ili cijele ostavine. Ostvarivanje ovakvog zahtjeva na ostavinu moguće je u samostalnoj parnici samo protiv osobe koja drži ostavinu ili njezin dio kao nasljednik a n i j e sud j e l o v a l a u ostavinskom postupku (čl. 237 ZN). Praktički ovo dolazi u obzir i kod naknadno pronađene oporuke (čl. 236 ZN), ili kad se ostvare uvjeti za ponavljanje postupka, (čl. 238. ZN). Na tužbu za predaju stvari ostavine protiv trećega (posjednika naknadno pronađene ostavine), nasljednici će biti legitimirani na osnovu rješenja kojim će im ta imovina biti naknadno raspoređena (čl. 235. st. 1 ZN), jer u ZN nije predviđena mogućnost da se radi ovakve imovine vodi ostavinski postupak, kao što je to bilo moguće po § 142. st. 2- biv. VP., — osim ako ostavina uopće nije bila raspravljena. Osobe koje su s u d j e l o v a l e u raspravi ostavine, ako u toku te rasprave nisu prigovorile nasljednom pravu drugih nasljednika nisu 492
Član 114. ovlaštene da nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, u parnici ili na bilo koji drugi način dokazuju i utvrđuju svoje jače pravo nasljedstva (čl 234. ZN). U iznimnim slučajevima učesnicima ostavinske rasprave dopušteno je da mogu naknadno u p a r n i c i dokazivati i utvrđivati svoje pravo nasljedstva samo ako su u ostavinskom postupku pravovremeno već i s t a k l e svoj zahtjev za takvim utvrđenjem. Ovo bez obzira da li je sud p r o p u s t i o da takvog nasljednika u p u t i na parnicu u vrijeme trajanja ostavinskog postupka (čl. 226. st. 5. ZN), ili je n a s l j e d nik p r o p u s t i o da do svršetka ostavinskog postupka pokrene parnicu na koju je upućen (čl. 226. st. 4 i 5 ZN). Utvrđivanje jačeg nasljednog prava ili prava na veći nasljedni dio uvijek je dopušteno ako je nastala nova situacija, drukčija od one koja je bila u času donošenja rješenja o nasljeđivanju uslijed naknadno pronađene o p o r u k e (čl. 236. st. 2. ZN), ili pojave novog n a s l j e d n i k a (čl. 237. ZN), ili zbog ispunjenih pretpostavki za p o n a v l j a n j e p o s t u p k a (čl. 238. ZN). Kako se pravo na nasljedstvo ostvaruje po odredbama Zakona o nasljeđivanju (čl. 1 ZN), prema čemu i z v a n ostavinskog postupka nema mjesta ostvarivanju nasljednog prava u drugim postupcima, parnični put je dopušten samo kad ga ZN predviđa. Ako tuženi, koji n i j e s u d j e l o v a o u raspravi ostavine, prigovori nasljednom pravu tužitelja, morat će ovaj svoj prigovor ostvarivati po odredbama ZN, tj. po-stupiti po čl. 236. i 237. Z N t e p r o t u t u ž b o m (čl. 177. ZPP) tražiti da se utvrdi njegovo nasljedno pravo a da se tužba odbije, ili da takav prijedlog stavi u toku parnice.( 24 ) Ukoliko to ne bi učinio, njegov prigovor se ne bi mogao uvažiti. 8. Pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik (hereditatis petitio) ostvaruje se, u pravilu, u o s t a v i n s k o m postupku. Isticanjem zahtjeva u tome postupku nastaje p r e k i d zastarijevanja. Ostvarenje zahtjeva na ostavinu u p a j r n i c i dolazi u obzir n a kjjjj dovršenja ostavinskog postupka, tj. nakon što je rješgnje o nasljeđivanju^ jlij2ešenje_£lie?aspravljanju ostavine TgFjjn^.štTj;, ZN) postalo pravomočno. Do ovakvih zahtjeva može doći u povodu naknadno pronađene "oporufe (čl. 236. st. 2. ZN), ili uslijed pojave n o v o g n a s l j e d n i k a (čl. 237. ZN). Ostvarivanje zahtjeva na ostavinu u posebnoj parnici može doći u obzir ako je ostavinski sud u p u t i o stranke "na parnicu (čl. 225. tač. 1. ZN).jJJjMii_slučaju_stranka može. p.aiiiigu__DQkreJiuti._li toku osta-fe vinskog postupka,vi nakon pravomoćnog dovršenja ostavinskog postup-|J' TS kačTT omjla ako je o'sTavTnški sud propustio da uputi stranku naH parnicu (čl. 226. st. 4. i 5. ZN). " ~ ~~ Ako je nasljednik svoj zahtjev na ostavinu ostvarivao već u ostavinskom postupku i u tome postupku (ili incidentalnoj parnici) bude sa zahtjevom pravomoćno o d b i j e n , nema mogućnosti da nakon dovršenja ostavinskog postupka i nakon pravomoćnosti "rješenja o nasljeđivanjii ostvarujeTsvoj zahtjev još i u posebnoj samostalnoj" parnici. JNjega kao učešnjkk ostavinskog postupka v e ž e pravomoćno rješenje o na-~
sređivanju (čl. 25ZTZNT. 24
372.
"
~~
~
Dr S. Z u g 1 i a, u djelu: Građanski parnični postupak FNRJ, str.
493
Član 144. 9. Osoba koja je uslijed uspješno ostvarenog zahtjeva pravog nasljednika na utvrđenje j a č e g nasljednog prava i zahtjeva za predaju ostavine kao nasljedniku (u smislu čl. 144 ZN), i z g u b i l a nasljedničko svojstvo ili dio nasljedstva, smatra se p r i v i d n i m nasljednikom. Prividni nasljednik o d g o v a r a za ostavinu pravom nasljedniku, pa mu je dužan v r a t i t i o s t a v i n u ili njezin dio koji posjeduje. U pogledu obaveza za vraćanje p l o d o v a i drugih k o r i s t i ili za naknadu t r o š k o v a učinjenih za korist ostavine, — prividni nasljednik odgovara nasljedniku prema općim načelima građanskog prava o odgovornosti savjesnog (poštenog) ili nesavjesnog (nepoštenog) posjednika (držaoca), — (§ 824 reč. prava OGZ). T r e ć e o s o b e , koje su u međuvremenu do pojave pravog nasljednika, stekle u d o b r o j v j e r i (kao savjesni, pošteni posjednici) dobra ostavine od prividnog (privremenog) nasljednika, ne odgovaraju nikome (prav. pravilo iz § 824. reč. druga OGZ).(23) Pravi nasljednik ne može od trećeg s a v j e s n o g stjecaoca tražiti povrat dobara ostavine, budući da s njime ne stoji ni u kakvom pravnom odnosu. Pravom nasljedniku pripada, u tom slučaju, samo pravo da traži n a k n a d u od prividnog (privremenog) nasljednika koji je raspolagao dobrima ostavine. Smatra se da je treća osoba stekla dobra ostavine u d o b r o j vjeri ako se p o u z d a l a u rješenje o nasljeđivanju kojim je prividni nasljednik oglašen za nasljednika, ili ako se pouzdala u z e m l j i š n o k n j i ž n e u p i s e osnovane na tome rješenju, — ako je do tih upisa došlo p r i j e zahtjeva pravog nasljednika za utvrđenje njegovog jačeg prava i za predaju ostavine. Rokovi u kojima pravi nasljednik može ostvarivati zahtjev za utvrđenje svog jačeg prava nasljedstva i predaju ostavine od prividnog (pri25 Ovo stanovište zastupa i Rado je P r i č a , u članku: Sticanje od prividnog naslednika, Glasnik AK APV br. 6/61, str. 4—9. Takvo rješenje ovog pitanja nalazimo i u odredbama čl. 2366—67. njemačkog grad. zak. i talijanskog Codice civile (art. 534. st. 2. i 3.) Suprotno je shvatanje došlo do izražaja u rješ. Sav. vrh. suda (Gz 6/57 od 15. II 1957), gdje se pošlo od načela da kupac ne može pribaviti više prava na kupljenom dobru od prava koja na takvom dobru ima prodavalac (prividni nasljednik), makar ovaj bio dobronamjeran. Neodrživost ovog stanovišta je očigledna ako se ima u vidu da rješenje o nasljeđivanju, jer je konačno, daje legitimaciju svakom proglašenom nasljedniku da je pravi nasljednik i da je u opsegu u kome je njegovo nasljedno pravo utvrđeno i proglašeno, pravi vlasnik, — sve dok se u parnici (koja je dozvoljena samo u izuzetnim slučajevima) ne utvrdi da novi nasljednik ima j a č e nasljedno pravo od prava nasljedstva koje je bilo priznato i utvrđeno držaocu ostavine. A to ujedno znači da se presudom u parnici ne utvrđuje da prividnom nasljedniku ne pripada uopće pravo nasljeđivanja, nego samo to da njegovo ranije utvrđeno pravo mora u s t u k n u t i pred jačim pravom. Odatle slijedi da je do momenta pravomoćnosti presude prividni nasljednik pravi nasljednik i pravi vlasnik, pa da je prema tome svako njegovo raspolaganje ostavinom, vršeno u dobroj vjeri, valjano i u odnosu na kasnije utvrđenog pravog nasljednika, pa se stjecaocu (također dobronamjernom) ne može prigovoriti da je stekao od nevlasnika. Slično i A. F i n ž g a r , u članku Pridobitev dediščine, Pravnik br. 5—8/56, str. 152. Isto i S t a r o v i ć , u nav. članku, str. 30.
494
Član 144. 9. Osoba koja je uslijed uspješno ostvarenog zahtjeva pravog nasljednika na utvrđenje j a č e g nasljednog prava i zahtjeva za predaju ostavine kao nasljedniku (u smislu čl. 144 ZN), i z g u b i l a nasljedničko svojstvo ili dio nasljedstva, smatra se p r i v i d n i m nasljednikom. Prividni nasljednik o d g o v a r a za ostavinu pravom nasljedniku, pa mu je dužan v r a t i t i o s t a v i n u ili njezin dio koji posjeduje. U pogledu obaveza za vraćanje p l o d o v a i drugih k o r i s t i ili za naknadu t r o š k o v a učinjenih za korist ostavine, — prividni nasljednik odgovara nasljedniku prema općim načelima građanskog prava o odgovornosti savjesnog (poštenog) ili nesavjesnog (nepoštenog) posjednika (držaoca), — (§ 824 reč. prava OGZ). T r e ć e o s o b e , koje su u međuvremenu do pojave pravog nasljednika, stekle u d o b r o j v j e r i (kao savjesni, pošteni posjednici) dobra ostavine od prividnog (privremenog) nasljednika, ne odgovaraju nikome (prav. pravilo iz § 824. reč. druga OGZ).(25) Pravi nasljednik ne može od trećeg s a v j e s n o g stjecaoca tražiti povrat dobara ostavine, budući da s njime ne stoji ni u kakvom pravnom odnosu. Pravom nasljedniku pripada, u tom slučaju, samo pravo da traži n a k n a d u od prividnog (privremenog) nasljednika koji je raspolagao dobrima ostavine. Smatra se da je treća osoba stekla dobra ostavine u d o b r o j vjeri ako se p o u z d a l a u rješenje o nasljeđivanju kojim je prividni nasljednik oglašen za nasljednika, ili ako se pouzdala u z e m l j i š n o k n j i ž n e u p i s e osnovane na tome rješenju, — ako je do tih upisa došlo p r i j e zahtjeva pravog nasljednika za utvrđenje njegovog jačeg prava i za predaju ostavine. Rokovi u kojima pravi nasljednik može ostvarivati zahtjev za utvrđenje svog jačeg prava nasljedstva i predaju ostavine od prividnog (pri25 Ovo stanovište zastupa i Rado je P r i č a , u članku: Sticanje od prividnog naslednika, Glasnik AK APV br. 6/61, str. 4—9. Takvo rješenje ovog pitanja nalazimo i u odredbama čl. 2366—67. njemačkog grad. zak. i talijanskog Codice civile (art. 534. st. 2. i 3.) Suprotno je shvatanje došlo do izražaja u rješ. Sav. vrh. suda (Gz 6/57 od 15. II 1957), gdje se pošlo od načela da kupac ne može pribaviti više prava na kupljenom dobru od prava koja na takvom dobru ima prodavalac (prividni nasljednik), makar ovaj bio dobronamjeran. Neodrživost ovog stanovišta je očigledna ako se ima u vidu da rješenje o nasljeđivanju, jer je konačno, daje legitimaciju svakom proglašenom nasljedniku da je pravi nasljednik i da je u opsegu u kome je njegovo nasljedno pravo utvrđeno i proglašeno, pravi vlasnik, — sve dok se u parnici (koja je dozvoljena samo u izuzetnim slučajevima) ne utvrdi da novi nasljednik ima j a č e nasljedno pravo od prava nasljedstva koje je bilo priznato i utvrđeno držaocu ostavine. A to ujedno znači da se presudom u parnici ne utvrđuje da prividnom nasljedniku ne pripada uopće pravo nasljeđivanja, nego samo to da njegovo ranije utvrđeno pravo mora u s t u k n u t i pred jačini pravom. Odatle slijedi da je do momenta pravomoćnosti presude prividni nasljednik pravi nasljednik i pravi vlasnik, pa da je prema tome svako njegovo raspolaganje ostavinom, vršeno u dobroj vjeri, valjano i u odnosu na kasnije utvrđenog pravog nasljednika, pa se stjecaocu (također dobronamjernom) ne može prigovoriti da je stekao od nevlasnika. Slično i A. F i n ž g a r , u članku Pridobitev dediščine, Pravnik br. 5—8/56, str. 152. Isto i S t a r o v i ć , u nav. članku, str. 30.
494
Član 144. vremenog) nasljednika, propisani su u čl. 144. ZN. Tom odredbom ZN regulirao je samo pitanje zastare prava p r a v o g nasljednika da zahtijeva utvrđenje njegovog n a s l j e d n o g p r a v a i p r e d a j u o s t a v i n e od prividnog nasljednika, osobe koja posjed dobara ostavine temelji na n a s l j e d n o m pravu koje je osporeno od strane pravog nasljednika. Prema tome, odredba čl. 144. ZN ne regulira odnose između pravog nasljednika i trećih (savjesnih, poštenih) osoba koje su stekle dobra ostavine od prividnog nasljednika u d o b r o j vjeri. Zastara zahtjeva za ostavinom kojeim je cilj utvrđenjem n a s l j e dnog p r a v a postići utvrđenje i prava vlasništva, koji zastarjeva u rokovima iz čl. 144. ZN., ne predstavlja ujedno zastaru tužbe iz pravno regulirao je samo pitanje zastare prava p r a v n o g nasljednika da zahpretpostavljenog vlasništva (actio Publiciana), odnosno redovne posjedovne tužbe kojoj je cilj samo p o s j e d s t v a r i , a ne pribavljanje prava na ostavinu, prava nasljedstva.( 26 ) Sudska
praksa
1. Vrijeme potrebno za nastupanje zastare prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca počinje i završava se prema odredbama člana 144. ZN. To važi i za slučaj kad je ostavilac umro prije stupanja na snagu tog zakona. U pogledu prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca koji je umro prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju primjenjuje se propis člana 245. stav 2 tog zakona. Prema torrie, vrijeme ove zastare nije moglo početi da teče prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju (Pravno shvaćan j e Odjela za građanske sporove Saveznog vrhovnog suda broj 3161 od 5. VI 1961, Zb. Vl/2-1961, str. 5). 2. Savjestan i dobronamjeran držalac ostavine ne odgovara ni za jednu prodaju naslijeđene nekretnine ni za uživanje plodova i koristi. Štetu koju su tužioci trpjeli zbog pogrešne primjene zakona nije dužna naknaditi tužena stranka (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 1135/56, Glasnik br. 4/57, str. 31). 3. lako postoji pravomoćna presuda kojom se nasljedniku dosuđuje jedan razmjerno određeni dio ostavine, taj nasljednik može novom parnicom tražiti drugi dio kao dopunu do punog iznosa vrijednosti ostavine, koji mu pripada ako ovaj dopunski dio nije bio predmet tužbenog zahtjeva ni predmet presude u ranijoj parnici (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije Gž 1666/57 od 4. IX 1957, Zb. 11/3-1957, br. 612). 4. Osoba koja traži pravo na ostavinu kao nasljednik može svoje pravo ostvarivati u parnici tužbom upravljenom protiv svih kojima je ostavina predana, kao i tužbom samo protiv nekog između njih (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 870/58 od 21. II 1959, Zb. IV/1-1959, br. 24) 5. Odredbe o zastari sadržane u članu 144. ZN primjenjuju se samo kad je predmet parnice spor o pravu nasljedstva ostavine određenog ostavioca ili spor o pravu na posjed te ostavine (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 1024/58 od 25. IV 1959, Zb. IVIl-1959, br. 27). 6. Kćeri ostavioca umrlog 1942. godine na području Srbije tuže 1956. godine za nasljedstvo brata koji je nakon smrti ostavioca, smatrajući sebe isključivim nasljednikom u skladu s ranijim propisima Srpskog građanskog zakonika, uzeo u posjed ostavinu kao nasljednik i prilikom osnivanja zemljišnih knjiga 1947. godine ostvario upis svog prava vlasništva na temelju nasljedstva. Sud uzima da tuženi savjesno posjeduje nasljedstvo i da se o stvari mora suditi primjenom člana 144. ZN (Savezni Vrhovni sud Rev. 1120/58, Zakon o nasljeđivanju, II dopunjeno izdanje »Službenog lista FNRJ« iz 1961, str. 53). Levaković, nav. članak. 495
Član 144 — 1457. Tužbeni zahtjev za predaju naslijeđenih suvlasničkih pokretnina ili naknadu njihove vrijednosti nije predmet tužbe iz člana 144. ZN, već predmet odštetnog zahtjeva, koji zastaruje u roku od tri godine (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 538/60 od 27. IV 1960, Odvjetnik, br. 11—12/60, str. 254). 8. Na pravnom području Srbije prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju nije bio predviđen rok za tužbu o nasljedstvu, pa rokovi iz člana 144. Zakona o nasljeđivanju teku od 11. VII 1955. godine kao dana stupanja na snagu tog zakona (Rješenje Saveznog suda Rev. 2623/60 od 21. II 1961, Pravni život br. 3/61. str. 83). 9. Zastara iz člana 144. ZN vrimieniuiese samo na odnose između nasljednika, i to samo u povodu r>riao'>ipT(t stranke (Rješenje Saveznog vrhovnog "Suda kev. 3082/61 od 8. III 1962, Zb. VII/1-1962, br. 9). 10. Prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju nisu postojali vaieti pravni propisi o zastari ostvarivanja nasljednog prava iz ostavine. Prema tome, rokovi zastare u kojima nasljednik može ostvarivati svoja prava iz ostavine počinju teći od dana stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju (11. VII 1955). Ako je tužilac znao za držaoca ostavine prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, tada subjektivni rok od godine dana prema savjesnom držaocu počinje teći od dana stupanja na snagu spomenutog zakona. Ako je subjektivni rok za ostvarivanje prava na ostavinu protekao u okviru objektivnog roka od deset godina, tada je to pravo zastarjelo, bez obzira na to što objektivni rok za ostvarivanje tog prava nije protekao, s obzirom da i taj rok počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju (Presuda Vrhovnog suda AP Vojvodine Gž 848/61 od 25. I 1962, Bilten sudske prakse 1962, str. 12).
III. ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOČEVE Opseg
nasljeđnikove
odgovornosti
za
dugove
Član 145. Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za dugove ostaviočeve. Kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva. *
1
M a r k o v i ć, nav. djelo, str. 358.
496 \
Član 145. sredstvima do visine vrijednosti svog nasljednog dijela. Ovo radi toga što u času smrti ostavioca nastaje s p a j a n j e imovine nasljednika s onom koju nasljeđuje. Ostaviočevi dugovi, jednako kao i svi drugi dugovi, nemaju samostalne egzistencije. Oni predstavljaju osobni teret dužnika, a namiruju se iz njegove imovine s obzirom na vrijednost ostavinske imovine. Dugovi koji p r e l a z e vrijednost imovine, dugovi »bez pokrića«, ne mogu se realizirati i više ne egzistiraju kao potraživanja, bez obzira na veličinu i vrijednost nasljednikove imovine koju ima u času smrti ostavioca, ili koju bi naknadno stekao. Nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove samo s onolikom vrijednošću koju je u času o s t a v i o č e v e s m r t i imala ona imovina koja mu je pripala u nasljedni dio, s kojom se uvećala njegova (nasljednikova) imovina. Neispravno je shvaćanje da se dugovi »nasljeđuju«. U tom slučaju moglo bi se dogoditi da bi na nasljednike prelazile i same obaveze (dugovi) i onda ako ne bi bilo imovine ili u većem opsegu nego što- iznosi vrijednost naslijeđene imovine. Ovakvo shvaćanje o »nasljeđivanju dugova« (obaveza) moglo je biti prihvatljivo za ranije važeći sistem nasljeđivanja s popisom ili bez popisa kad je, u posljednjem slučaju, nasljednik odgovarao za ostaviočeve dugove i onda ako su premašili vrijednost nasljedstva, pa ih je bio dužan namiriti iz vlastite imovine. Ovakva koncepcija o »nasljeđivanju dugova« ne odgovara institutu ZN o odgovornosti za obaveze ostavioca, koje terete njegove nasljednike. Nasljednici odgovaraju za pasivu samo ako ima p o k r i ć a u vrijednosti nasljednog dijela, a nikada samostalno i neovisno o vrijednosti nasljednog dijela. Upravo radi toga u ZN nisu ni preuzeti instituti sazivanja vjerovnika (§§ 813, 814, 815. OGZ i §§ 106. i 107. Vp), a niti dužnost nasljednika da prethodno ispuni obaveze prije uručenja nasljedstva (§ 819. OGZ). Po pravnim pravilima biv. OGZ-a nasljedniku se uručivala samo preostala imovina (po odbitku pasive). Budući da je po OGZ-u prije uručenja ostavina »ležeća«, ona je kao samostalna imovinska masa s ama o d g o v a r a l a za dugove ostavioca sve do uručenja nasljednicima. Prije uručenja, nasljednici nisu ni mogli odgovarati za dugove. Po sistemu koji je usvojen u ZN, nasljednici odgovaraju odmah n e p o s r e d n o već od časa s m r t i ostavioca. Vjerovnici nisu dužni čekati s naplatom dok se ostavina raspravi, imaju pravo bez čekanja zahtijevati isplatu, namirenje svojih potraživanja od svakog onoga koji ,. se ponaša kao nasljednik. Ako se iz smrtovnice ustanovi da nema nikakve imovine koja bi • mogla sačinjavati ostavinu (čl. 2. ZN), bez obzira na veličinu ostaviočevih dugova, sud je dužan donijeti rješenje o neraspravljanju ostavine (cl. 216. st. 1 ZN). Nema ostavine ni ostavinske rasprave ako postoje samo dugovi (pasiva), jer po ZN ne postoji ni na kome obaveza da ih podmiri ako iz ostavine nije ništa primio. Nepodmireni ostaviočevi dugovi predstavljaju g u b i t a k za vjerovnike koji im nitko ne nadoknađuje. Taj gubitak vjerovnika, po logici stvari, ne može predstavljati kategoriju »vrijednosti« (makar negativne) u ostavini koje nema. 32 Zakon o nasljeđivanju s komentarom
497
Međutim, ako bi se uslijed priraštaja ili naknadno pronađene imovine vrijednost i veličina nasljednog dijela nasljednika naknadno uveć a l a , tako da bi se mogli pokriti nepokriveni i nepodmireni dugovi, nasljednik će ipak biti dužan da i te dugove podmiri ukoliko nije nastupila zastara. Radi toga, da bi sačuvali svoje pravo na namirenje, vjerovnici će biti prisiljeni da zahtijevaju priznanje ili utvrđenje svojih potraživanja, makar ta potraživanja ne bi bila odmah pokrivena vrijednošću ostavine. Time vjerovnici postižu prekid rokova zastarijevanja, odnosno njihovo ponovno računanje (čl. 32. Zakona o zastari potraživanja). 2. Odgovornost nasljednika za dugove ostavioca regulirana je shodno načelu o prijelazu ostavine na nasljednike (čl. 135. ZN). Kod utvrđivanja odgovornosti nasljednika za ostaviočeve dugove, u pravilu, nema odvajanja objekata ostavine od ostale imovine nasljednika, osim u izuzetnom slučaju predviđenom u čl. 146. st. 1 ZN. Nasljednik odgovara za dugove ostavioca ne samo onim predmetima koje je naslijedio već i objektima v l a s t i t e imovine koju je imao prije delacije, dakle, cjelokupnom imovinom. Za dugove ostavioca odgovara samo d e f i n i t i v ni nasljednik, tj. onaj koji je primio nasljedstvo ili koji se nasljedstva nije odrekao do svršetka ostavinske rasprave. 498
Član 145.
2 Tako d r Z . Z a n i n o v i ć , u članku: Zak. o nasljeđivanju, Odvjetnik br. 7—8/55, str. 3. Protivno stanovište zastupa dr F. S t a n k o v i ć , u članku: Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva, Naša zakonitost, 1957, str. 119, kad smatra da ostaviočevi dugovi predstavljaju ostavinsku imovinu (u pasivnom smislu) i da se i oni nasljeđuju. Slično tome i B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 23, 25 i 408.
499
Član 145. Odgovornost nasljednika za ostaviočeve dugove počiva na z a k o n s k o m propisu. Nastaje po s i l i z a k o n a i ne ovisi o volji nasljednika i karakteru njegove nasljedničke izjave. Nasljednik koji je p r i m i o nasljedstvo ne može utjecati na opseg ove odgovornosti, kao što je to ranije po sistemu OGZ-a mogao korištenjem instituta prihvata nasljedstva cum beneficio inventarii (sa popisom) kada je odgovarao samo do visine naslijeđene imovine. Ako se nasljednik nije poslužio tim institutom, odgovarao je neograničeno za ostaviočeve obaveze kako svojom, tako i naslijeđenom imovinom bez obzira što su ostaviočevi dugovi mogli biti veći od naslijeđene imovine. 4. Svi nasljednici o d g o v a r a j u ostaviočevim Vjerovnicima na isti način, bez obzira da li se njihovo nasljedno pravo temelji na oporuci ili zakonskom nasljeđivanju (pravu na nužni dio). Njihova odgovornost "nastaje po s i l i z a k o n a čim su p r i m i l i nasljedstvo, bez obzira na koji je način primanje nasljedstva bilo manifestirano (pozitivnom na•sljedničkom izjavom, raspolaganjem ostavinom ili neizjašnjavanjem do svršetka ostavinske rasprave). Ostaviočevi dugovi ne terete ostavinu, nego osobno n a s l j e d n i k e , postoje kao o s o b n i d u g o v i pojedinog nasljednika( 3 ) u razmjeru s vrijednošću njegovog nasljednog dijela. Opseg ove odgovornosti ograničen je na vrijednost utvrđenog nasljednog dijela, i to samo na onu vrijednost koju su stvari, koje spadaju u nasljedni dio nekog nasljednika, imale u č a s u s m r t i ostavioca. Prema tome, odgovornost za ostaviočeve dugove po ZN ima isti opseg kao što ga je ranije imalo primanje ostavine uz popis (uvjetno, cum beneficio inventarii). Nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti n a s l i j e đ e n e imovine, a ne i one imovine koju je ranije za života ostaviočeva stekao od ostavioca na temelju besplatnih raspolaganja. Odgovornost nasljednika ne proteže se na ovu imovinu ni onda ako bi ona uslijed u r a č u n a v a n j a bila uključena u nasljedni dio (čl. 51. i 52. ZN). Ovo radi toga što se prilikom utvrđivanja veličine nasljedničke kvote, koja se utvrđuje u odnosu na ostavinsku imovinu zakonskog nasljednika, postupa tako što se nasljedni (alikvotni) dio zakonskog nasljednika, uslijed uračunavanja ranije primljenih darova ili njemu namijenjenih legata, u m a n j u j e tako da će taj nasljednik realno iz ostavine primiti za onoliko manje koliko iznosi vrijednost uračunate imovine (čl. 53, 54. ZN). Institut uračunavanja odnosi se na uređenje međusobnih odnosa nasljednika, pa je pravo da zahtijevaju uračunavanje priznato samo nasljednicima, a nije priznato vjerovnicima (čl. 63. ZN), što bi bilo logično ako bi se i uračunata imovina trebala smatrati ostavinom, odnosno »naslijeđenom« imovinom. Imovina koja se uračunava u nasljedni dio zakonskom nasljedniku nije »naslijeđena« jer nije prešla na nasljednika nasljeđivanjem, nego posebnim, drugim pravnim poslom, neovisnim o nasljeđivanju. To je ujedno i razlog što nasljednici koji su se odrekli nasljedstva ne odgovaraju ostaviočevim vjerovnicima za njegove dugo3
500
V i d i S t a n k o v i ć , nav. članak, str. 133.
Član 145. Odgovornost nasljednika za ostaviočeve dugove počiva na z a k o n s k o m , propisu. Nastaje po s i l i z a k o n a i ne ovisi o volji nasljednika i karakteru njegove nasljedničke izjave. Nasljednik koji je p r i m i o nasljedstvo ne može utjecati na opseg ove odgovornosti, kao što je to ranije po sistemu OGZ-a mogao korištenjem instituta prihvata nasljedstva cum beneficio inventarii (sa popisom) kada je odgovarao samo do visine naslijeđene imovine. Ako se nasljednik nije poslužio tim institutom, odgovarao je neograničeno za ostaviočeve obaveze kako svojom, tako i naslijeđenom imovinom bez obzira što su ostaviočevi dugovi mogli biti veći od naslijeđene imovine. 4. Svi nasljednici o d g o v a r a j u ostaviočevim Vjerovnicima na isti način, bez obzira da li se njihovo nasljedno pravo temelji na oporuci ili zakonskom nasljeđivanju (pravu na nužni dio). Njihova odgovornost "nastaje po s i l i z a k o n a čim su p r i m i l i nasljedstvo, bez obzira na koji je način primanje nasljedstva bilo manifestirano (pozitivnom na•sljedničkom izjavom, raspolaganjem ostavinom ili neizjašnjavanjem do svršetka ostavinske rasprave). Ostaviočevi dugovi ne terete ostavinu, nego osobno n a s l j e d n i k e , postoje kao o s o b n i d u g o v i pojedinog nasljednika( 3 ) u razmjeru s vrijednošću njegovog nasljednog dijela. Opseg ove odgovornosti ograničen je na vrijednost utvrđenog nasljednog dijela, i to samo na onu vrijednost koju su stvari, koje spadaju u nasljedni dio nekog nasljednika, imale u č a s u s m r t i ostavioca. Prema tome, odgovornost za ostaviočeve dugove po ZN ima isti opseg kao što ga je ranije imalo primanje ostavine uz popis (uvjetno, cum beneficio inventarii). Nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti n a s l i j e đ e n e imovine, a ne i one imovine koju je ranije za života ostaviočeva stekao od ostavioca na temelju besplatnih raspolaganja. Odgovornost nasljednika ne proteže se na ovu imovinu ni onda ako bi ona uslijed u r a č u n a v a n j a bila uključena u nasljedni dio (čl. 51. i 52. ZN). Ovo radi toga što se prilikom utvrđivanja veličine nasljedničke kvote, koja se utvrđuje u odnosu na ostavinsku imovinu zakonskog nasljednika, postupa tako što se nasljedni (alikvotni) dio zakonskog nasljednika, uslijed uračunavanja ranije primljenih darova ili njemu namijenjenih legata, u m a n j u j e tako da će taj nasljednik realno iz ostavine primiti za onoliko manje koliko iznosi vrijednost uračunate imovine (čl. 53, 54. ZN). Institut uračunavanja odnosi se na uređenje međusobnih odnosa nasljednika, pa je pravo da zahtijevaju uračunavanje priznato samo nasljednicima, a nije priznato vjerovnicima (čl. 63. ZN), što bi bilo logično ako bi se i uračunata imovina trebala smatrati ostavinom, odnosno »naslijeđenom« imovinom. Imovina koja se uračunava u nasljedni dio zakonskom nasljedniku nije »naslijeđena« jer nije prešla na nasljednika nasljeđivanjem, nego posebnim, drugim pravnim poslom, neovisnim o nasljeđivanju. To je ujedno i razlog što nasljednici koji su se odrekli nasljedstva ne odgovaraju ostaviočevim vjerovnicima za njegove dugo3
500
Vidi Stanković, nav. članak, str. 133.
Član 145. ve (čl. 145. st. 2 ZN) i ako zadržavaju svu imovinu koju su primili od ostavioca, razumije se, u granicama raspoloživog dijela (čl. 55. st. 1 ZN). N u ž n i nasljednik odgovara ostaviočevim vjerovnicima za njegove dugove do visine vrijednosti imovine koju je primio u ime svog nužnog nasljednog dijela, bez obzira da li je tu vrijednost dobio neposredno iz ostavine ili uslijed r e p a r a c i j e povrijeđenog nužnog dijela vraćanjem imovine od sunasljednika, koji su od ostavioca primili više nego što iznosi raspoloživi dio ostavine (čl. 31. st. 3 ZN). Nužni nasljednik je p r a v i nasljednik. Na njega, u času smrti ostavioca, jednim aktom i na temelju istog pravnog osnova, p r e l a z i ostavina u određenom omjeru. U tom omjeru (kvoti) prelaze na njega sva imovinska prava, obaveze i imovinski odnosi, osim onih koji gasnu u času smrti ostavioca. Nužni nasljednik kao ostaviočev univerzalni nasljednik odgovara po čl. 145. ZN solidarno s drugim nasljednicima za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, odnosno do visine vrijednosti svog nužnog dijela.(4) Činjenica, da se nužni dio utvrđuje na temelju vrijednosti čiste ostavine, dakle, ostavine nakon odbitka pasive, ne stvara za nužnog nasljednika, u odnosu na ostaviočeve vjerovnike, nikakav izuzetan položaj da bi bio oslobođen odgovornosti za ostaviočeve dugove. Ta činjenica ima određeno značenje samo u međusobnim odnosima i u odnosima prema sunasljednicima. Nužni nasljednik ima pravo na r e g r e s prema ostalim nasljednicima za iznose koje je morao platiti vjerovnicima, budući da mu nužni dio treba ostati čist.(5) 5. Za ostaviočeve dugove odgovaraju samo p r a v i nasljednici. Singularni sukcesori (legatari), u pravilu, ne odgovaraju za ostaviočeve dugove (čl. 98. st. 1 ZN). L e g a t ar može samo izuzetno odgovarati za dugove ostavioca ako je o p o r u č i t e l j tako o d r e d i o . Njegova (legatareva) odgovornost kreće se u granicama vrijednosti legata (čl. 98k st. 2 ZN). S obzirom na karakter svoga prava, legatar je u izvjesnom smislu vjerovnik nasljednika. Njegov zahtjev za ispunjenje legata dolazi u obzir na drugom mjestu, tj. nakon što ostaviočevi dugovi budu podmireni (čl. 93. ZN). O s t a v i o č e v i vjerovnici uživaju zakonski prioritet u naplati svojih potraživanja pred legatom. Naprotiv, zahtjev legatara na ispunjenje legata uživa prioritet pred tražbinama n a s l j e d ni k o v i h vjerovnika. Za ostaviočeve dugove ne odgovaraju ostaviočevi p o t o m c i kojima je ostavilac sporazumom za života razdijelio i u s t u p i o svoju imovinu (čl. 118. st. 1 ZN), osim ako prilikom raspodjele i ustupanja imovine nije što drugo određeno. 4
A. S m o l e u članku: Pravo nujnih dedičev, Pravnik br. 3—4/58, str. 86. Nužni nasljednik bio bi oslobođen odgovornosti za dugove ostavioca samo kad bi se tretirao v j e r o v n i k o m ostavine, a ne pravim nasljednikom, kao po prav. pravilu iz § 784. Ogz, kad mu je pripadalo samo obligacionopravno ovlaštenje na naknadu u novcu za vrijednost njegovog nužnog dijela. Po Ogz nužni nasljednik ne odgovara za ostaviočeve dugove, jer je i sam vjerovnik. Zato mu se kao sigurnost za naplatu priznavalo samo pravo da traži separaciju dobara ostavine. To pravo nužni nasljednik nema po ZN, jer jesam5 nasljednik. (Tako S m o l e , u nav. članku i na str. 115, 116). A. Smole, nav. članak, str. 86. 501
Član 145. Davalac uzdržavanja također ne odgovara za dugove primaoca uzdržavanja kad je među njima sklopljen valjani ugovor o doživotnom 6 uzdržavanju, osim ako to nije posebno ugovoreno (čl. 124. ZN).( ) U ZN nema posebne odredbe o tome od k a d a nasljednik odgovara bstaviočevim vjerovnicima za njegove obaveze i svojom imovinom, odnosno od koga trenutka mogu nasljednikovi vjerovnici posizati za ostavihom radi naplate svojih potraživanja. Kod toga treba imati u vidu da sve dotle dok nasljednik ima mogućnosti odreći se nasljedstva (do svršetka ostavinske rasprave, čl. 136. st. 1. ZN), ne može doći do združenja, sjedinjenja njegove imovine i ostavine. Radi toga p r i v r e m e n i nasljednik ne odgovara svojom imovinom za ostaviočeve dugove. Dotle dok je privremeni nasljednik (u deliberacionom roku), ni n j e g o v i vjerovnici ne mogu se naplaćivati iz ostavine. Ostaviočevi potomci, za čiju je korist iz ostavine i z d v o j e n a imovina po čl. 37. ZN, ne o d g o v a r a j u za ostaviočeve dugove vrijednošću imovine koja im je izdvojena iz cstavine. Ovo stoga što izdvojena imovina ne predstavlja ostaviočevu imovinu, nego imovinu potomaka, koju su svojim radom stekli. To je imovina potomka, koju ne može realizirati dok je ostavilac živ i nije ovisna o tome da li je taj potomak pozvan na nasljedstvo ili nije. Ova se imovina izdvaja iz ostavine kao v l a s n i š t v o potomka, i potomak ovu imovinu ne nasljeđuje niti spada u njegov nasljedni dio.(') U pogledu p r e d m e t a k u ć a n s t v a izdvojenih po čl. 38. ZN vrijedi načelo da nasljednici, u čiju korist su izdvojeni predmeti kućanstva, o d g o v a r a j u za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti izdvojene imovine. Ovo stoga što predmete kućanstva nasljednici nasljeđuju, i što ti predmeti čine sastavni dio njihovog nasljednog dijela, te postaju njihovo vlasništvo s naslova nasljeđivanja.(8) Rješenje o neraspravljanju ostavine i obustavi ostavinskog postupka nije dokaz da zaista ne postoji ostavinska imovina, jer se za nju ne mora još znati. Stoga zahtjev radi isplate ostaviočevih dugova može opstati unatoč rješenju o neprovođenju ostavinske rasprave. To iz razloga što nasljednici ulaze u prava i obaveze ostavitelja samom činjenicom smrti ex lege (čl. 135. ZN), bez prihvata nasljedstva i provođenja ostavinske rasprave. Nema, dakle, zapreke da budu tuženi za dugove ostavitelja, pri čemu nema potrebe da se utvrđuje postojanje kakve ostaviočeve imovine. Nasljednici odgovaraju samo »ad vires hereditatis« (čl. 145. ZN). Stvar je, međutim, izvršnog postupka da li će i kada vjerovnik moći realizirati eventualnu presudu protiv tuženih nasljednika, koja ih osobno obavezuje samo pod uvjetom da su zaista dobili ostaviočevu imovinu, i to samo do visine vrijednosti njegovog nasljednog dijela.(9) 6
Isto B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 410. A. S m o l e , nav. članak, str. 96. . 8 A. S m o l e , nav. članak, str. 97. 9 Iz rješ. Vrh. suda NR Hrvatske Gž 1080/58 od 28. V 1958, Odvjetnik, br. 10—11/58, str. 262. 7
502
Član 145. 6. Odricanjem od nasljedstva, osoba pozvana na nasljedstvo g u b i p r a v o nasljedstva, pa ne o d g o v a r a za ostaviočeve dugove. To vrijedi i u pogledu odgovornosti nasljednika koji se odrekao nasljedstva, a primio je d a r za života ostaviočevog. On ima pravo z a d r ž a t i d a r u granicama raspoloživog dijela ostavine i pored odricanja od nasljedstva (čl. 55. s't. 1 ZN), a da ne odgovara za ostaviočeve dugove; upravo onako kao što ni ostali daroprimci ne odgovaraju za dugove darodavaca. Samo u slučaju ako bi na strani ostavioca postojala namjera da sa znanjem daroprimca o š t e t i svoje vjerovnike besplatnim raspolaganjima i na taj način osujeti njihovo namirenje, vjerovnici bi imali pravo na p o b i j a n j e besplatnih raspolaganja svog dužnika (ostavioca). Ovo pravo vjerovnici mogu ostvariti u roku od dvije godine od kada su ova besplatna raspolaganja učinjena (prav. pravilo iz §-a 2. tač. 3, §-a 3. tač. 1. i §-a 4. biv. Zakona o pobijanju pravnih djela izvan stečaja).(10) U slučaju o d r i c a n j a nasljedstva u korist s u n a s l j e d n i k a (čl. 139. st. 2 ZN), što je u stvari u s t u p a n j e nasljedstva, odnosno nasljedstvom stečene imovine, nasljednik ustupilac, i pored ustupanja o d g o v a r a za dugove ostavioca onako kako bi odgovarao da svoj nasljedni dio nije ustupio. Nasljednik ustupilac odgovara za ostaviočeve dugove njegovim vjerovnicima do visine vrijednosti svog nasljednog dijela (kvote) iako faktički ne drži u posjedu stvari ostavine. Kod postavljanja nasljednika pod s u s p e n z i v n i m uvjetom, ako se uvjet ne ostvari, postavljeni nasljednik ne smatra se nasljednikom. Ukoliko je podmirio ostaviočeve dugove (u svojstvu negotiorum gestora), ima pravo na r e g r e s od stvarnih, definitivnih nasljednika. Isto vrijedi i u slučaju ako je nasljednik postavljen pod r e z o l u t i v n i m uvjetom. Ako taj uvjet nastupi, oporučni nasljednik g u b i s v o j s t v o nasljednika. U ovim situacijama ostaviočevim vjerovnicima odgovaraju one osobe koje postaju d e f i n i t i v n i m nasljednicima. Ta njihova odgovornost proteže se od časa s m r t i ostavioca, tj. djeluje unatrag. Da bi se vjerovnici osigurali, s obzirom na neizvjesnost koja postoji u pogledu osoba koje će biti definitivni nasljednici, potrebno je da traže o diva j a n j e ostavine i postavljanje privremenog staraoca ostavine (čl. 146. ZN). 7. S o l i d a r n a odgovornost više nasljednika predviđena u stavu 3 ovog člana, ograničena je samo do visine v r i j e d n o s t i nasljednog dijela svakog p o j e d i n o g n a s l j e d n i k a . To znači da vjerovnik može tražiti naplatu svog potraživanja od bilo kog nasljednika, ali će moći biti podmiren samo za onaj dio potraživanja koji dosiže vrijednost naslijeđene imovine t o g a nasljednika. Višak Potraživanja, kojim nije podmiren, vjerovnik može realizirati od kojeg drugog nasljednika. Nasljednici između sebe dijele odgovornost za dugove u razmjeru veličine svojih nasljednih dijelova. Nasljednik koji je podmirio kojeg vjerovnika u većem opsegu nego što iznosi kvota kojom .participira u 10
Od 22. I 1931. (Služb. novine od 5. II 1931. br. 26) i objašnjenja dr I. Poli te a, uz taj zakon u izdanju »Tipografije«, Zagreb, 1931, str. 20 i si. 503
Član 145. diobi ostaviočevih dugova, ima pravo na r e g r e s prema ostalim nasljednicima. Ostavilac, međutim, može svojom oporukom odrediti drukčiji razmjer i način kojim će oporučni nasljednik odgovarati za ostaviočeve dugove. Ako je nasljednik istovremeno ostaviočev dužnik ili vjerovnik, ove se obaveze ne g a s e spajanjem (združenjem) nasljednikove imovine i ostavine, odnosno njegovog nasljednog dijela. Nasljednik može svoja potraživanja naplatiti iz ostavine, a isto tako je dužan svoj dug platiti ostavini. To je posljedica okolnosti da je učinak odgovornosti nasljednika za ostaviočeve dugove ograničen i nastaje samo ako je nasljednik p r i m i o nasljedstvo, dok je dug koga je imao prema ostaviocu dužan u svakom slučaju namiriti ostavini, neovisno o svome svojstvu nasljednika.(») 8, Primanje nasljedstva nema još za posljedicu da bi se moglo odmah voditi i z v r š e n j e na nasljednikovoj imovini za dugove ostavioca, a niti pljenidba ostavine zbog njegovih (nasljednikovih) dugova. Ovo izvršenje je moguće i dopustivo samo nakon što je rješenjem o nasljeđivanju u t v r đ e n o tko je nasljednik. Ako bi nasljednikovi vjerovnici htjeli voditi izvršenje na stvarima ostavine, ili ostaviočevi vjerovnici na imovini nasljednika, morali bi, s obzirom na pravno pravilo iz §-a 14. biv. lp, dokazati i s p r a v o m da je na nasljednika prešla ostaviočeva obaveza, ili da se za nasljednikove dugove može voditi izvršenje na predmetima ostavine. Nije dovoljno dokazati da je nasljednik p r i m i o nasljedstvo, nego mora postojati presuda ili druga s u d s k a o d l u k a kojom se utvrđuje da je obaveznik ostaviočev nasljednik, i u kome dijelu i što nasljeđuje od ostaviočeve imovine. Ostaviočevi vjerovnici ne mogu voditi izvršenje na ostavini ako nije dokazano da je njihov dužnik nasljednik, jer nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove svojom imovinom samo do visine vrijednosti ostavine, odnosno imovine koju je u ime nasljednog dijela primio iz ostavine, pa se ostaviočevi vjerovnici mogu naplatiti iz nasljednikove imovine samo ako je on p r a v i nasljednik i kao takav zadrži ostavinu. Ako bi ostaviočevi vjerovnici htjeli utvrditi nasljednikovu odgovornost za ove dugove, morali bi posebno tužiti nasljednika. Isto tako bi i nasljednikovi vjerovnici morali pribaviti za svoju tražbinu dopunski izvršni naslov protiv svog dužnika kao nasljednika. U tim parnicama moralo bi se dokazati da je nasljednik, koji je primio nasljedstvo, pravi nasljednik. Takvim parnicama nema mjesta ako se vodi poseban sudski postupak za utvrđenje nasljednika.( 12 ) 9. Imovina koja se predaje po čl. 133. i 233. ZN, narodnom odboru nije predmet nasljeđivanja, pa narodni odbor nema svojstvo nasljednika.( 13 ) Narodni odbor kao stjecalac imovine dužan je podmiriti dugove ostavioca iz sredstava ostavine; njegova odgovornost je realna. 1;
A. F i n ž g a r , u članku: Pridobitev dediščine, Pravnik br. 5—8/1956, str. 152, i u djelu: Dedno pravo, Ljubljana 1953, str. 84. 12 F i n ž g a r , nav. članak, str. 151, 152. 13 Tako S t a n k o v i ć , nav. članak, str. 135; protivno B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 304.
504
Član 145 —146. Sudska
praksa
1. Solidarna obaveza nasljednika za dugove ostavioca postoji iako nije naložena pravomoćnom presudom (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 410/58 od 7. VI 1958). 2. Za dugove ostavioca nasljednik odgovara do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a kada ima više nasljednika, odgovaraju oni solidarno, i to svaki do visine vrijednosti nasljednog dijela (Rješenje Okružnog suda Zagreb Gž 2946160 od 3. VI 1960, dr Mihajlo Vuković, Pravila građanskih zakonika, str. 620). 3. Vidi odluku uz član 216. ZN.
Odvajanje
ostavine
Član 146.
JE
Vjerovnici ostaviočevi mogu zahtijevati u roku od tri mjeseca od otvaranja nasljedstva da se ostavina odvoji od imovine nasljednika. U tom slučaju nasljednik ne može raspolagati stvarima i pravima ostavine, niti se njegovi vjerovnici mogu iz njih naplatiti, dok se ne naplate vjerovnici koji su tražili odvajanje. Vjerovnici ostaviočevi koji su tražili ovo odvajanje mogu naplatiti svoja potraživanja samo iz sredstava ostavine. Odvojenoj ostavini sud može postaviti staratelja. 1. Prelaskom ostavine na nasljednike dolazi do s p a j a n j a imovine nasljednika s onom naslijeđenom, tako da jedan isti subjekt postaje vlasnik cjelokupne imovine, tj. one koju je imao prije smrti ostavioca i one koju je naslijedio. Ostaviočevi dugovi i njegove obaveze, premda ne ulaze u ostavinu nego neposredno terete nasljednika, predstavljaju pasivu koja u izvjesnim slučajevima može po vrijednosti biti veća od vrijednosti naslijeđene imovine. U slučaju kad postoje nepodmireni ostaviočevi dugovi, bit će ponekad potrebno da se utvrdi v r i j e d n o s t ostavinske imovine i v i s i na ostaviočevih d u g o v a kako bi se moglo utvrditi o p s e g o d g o v o r n o s t i nasljednika. Ovo je važno i radi toga da bi se mogao utvrditi odnos koji postoji između o s t a v i o č e v i h vjerovnika i vjerovnika pojedinih n a s l j e d n i k a koji zajedno konkuriraju kod namirenja budući da za namirenje i jednih i drugih vjerovnika služi ista (spojena) imovina koja se sastoji iz objekata koji su vlasništvo nasljednika od ranije i onih koje je on stekao nasljedstvom,. U slučaju p r e z a d u ž e n o s t i nasljednika ili ostavioca moguće su različite situacije: a) Ako je n a s l j e d n i k prezadužen, njegovim vjerovnicima ide u prilog da za ostavioćeve dugove odgovara ne samo svojom nego i naslijeđenom, tj. cjelokupnom imovinom. Tako dolaze u situaciju da budu ipak namireni, što u, slučaju da je ostavilac živ, zbog njegove prezaduženosti, ne bi imali izgleda. Tada bi vjerovnici n a s l j e d n i k a došli u teži položaj, jer bi kod namirenja svojih tražbina konkurirali s ostaviočevim vjerovnicima, pa bi se moglo dogoditi da ostanu nenamireni ako potraživanja ostaviočevih vjerovnika ranije dospijevaju. 505
Član 146. b) Ako je o s t a v i l a c bio prezadužen, njegovim, vjerovnicima kođer ide u prilog da nasljednik za ostaviočeve dugove odgovara samo naslijeđenom nego i svojom, tj. cjelokupnom imovinom. Tako laže u situaciju da budu ipak namireni, što u slučaju da je ostavilac zbog njegove prezaduženosti, ne bi imali izgleda.
I tane doživ,
i I
Prema odredbama ZN nasljednik odgovara: a) o s t a v i o č e v i m vjerovnicima samo do visine vrijednosti nas l i j e đ e n e imovine, ali svom svojom imovinom, tj. kako onom koju je imao od ranije, tako i naslijeđenom (čl. 145. st. 1 ZN). Takvim, rješenjem potpuno su zaštićeni nasljednikovi vjerovnici i ne postoji opasnost da u konkurenciji s ostaviočevim vjerovnicima budu dovedeni u teži položaj; b) s v o j i m vjerovnicima nasljednik odgovara svojom c j e l o kupn o m imovinom kako onom koju je imao prije smrti ostavioca, tar ko i naslijeđenom imovinom. Prema tome, nasljednikovi vjerovnici, u pravilu, su u boljem položaju, jer ne postoji zakonsko ograničenje odgovornosti nasljednika za njihova potraživanja, kao što je to slučaj kod odgovornosti za o s t a v i o č e v e dugove. Međutim, ZN je ostaviočevim vjerovnicima dao u ruke sredstvo kojim se mogu poslužiti da traže o d v a j a n j e ostavinske imovine od imovine nasljednika.
\ ! : : ;
J |
2. U slučaju o d v a j a n j a ostavinske imovine, ostaviočevim vjerovnicima ostaje pravo da se namire isključivo iz sredstava ostavine. Ako ta sredstva nisu dovoljna za njihovo namirenje, nepodmirena potraživanja se gase, a ostaviočevi vjerovnici ne mogu kasnije ni u kom obliku namirivati preostatak nepodmirenog potraživanja. Odvajanjem ostavinske imovine od imovine nasljednika dolazi do oslobođenja nasljednika od odgovornosti za dugove ostavioca. Nasljednik ne odgovara za te dugove i prima čisti o s t a t a k odvojene ostavinske imovine, nakon što potraživanja ostaviočevih vjerovnika budu podmirena.
,
Imovinski objekti koji sačinjavaju odvojenu ostavinu prvenstveno služe namirenju onih osoba koje su tražili odvajanje, tj. ostaviočevim vjerovnicima. Radi toga se nasljednikovi vjerovnici, budući da nije još došlo do sjedinjenja naslijeđene imovine s onom koju nasljednik ima od ranije, ne mogu namirivati iz sredstava odvojene ostavine sve dok o s t a v i o č e v i vjerovnici ne budu u cijelosti namireni.
! ; 5
Z a h t j e v za odvajanje ostavine od imovine nasljednika može se odnositi samo na odvajanje c j e l o k u p n e o s t a v i n e , a ne pojedinih njenih dijelova. Nema mjesta odvajanju naslijeđenih dijelova samo pojedinih nasljednika. Ako dođe do odvajanja, a do njega mora doći čim odvajanje zatraži samo jedan ostaviočev vjerovnik, ono obuhvata cijelu ostavinu sa svim objektima, koje je sačinjavaju. U slučaju postavljenog zahtjeva za odvajanje obavezno se vrši pop i s i p r o c j e n a ostavinske imovine budući da zahtjev za odvajanje u sebi zadrži i zahtjev za izvršenje popisa i procjene u smislu čl. 197. st. 2 ZN. Bez popisa i procjene ostavinske imovine nije moguće izvršiti odvajanje.
i ; : 1 ;
506
;
;
i
j [
i
Član 146. 3. Odvojena ostavina može imati (a ne mora) i posebnog s t a r a o c a ostavine (čl. 134. ZN). Odvojena ostavina nije pravna osoba, i ne može tužiti ni biti tužena (nema ius standi iudicio). Zastupa je staratelj ostavine, koji nastupa u ime i za račun svih nasljednika zajedno. Umjesto posebnog staraoca ostavine, poslove upravljanja ostavinom, koja je odvojena u posebnu imovinsku masu radi namirenja ostaviočevih vjerovnika, može vršiti jedan od nasljednika (čl. 148. st. 2 i 3 ZN), ili izvršilac oporuke ako je postavljen (čl. 101. i 102. ZN). Za vrijeme dok je ostavina odvojena, nasljednici ne mogu vršiti nikakva r a s p o l a g a n j a stvarima i pravima ostavine. Njihovo stjecanje ostavine slično je onome kad je određen suspenzivni uvjet. Naime, oni postaju stvarni nasljednici tek ako nakon podmirenja ostaviočevih vjerovnika ostane imovine. Ako ne preostane uopće nikakve imovine ili samo ostane pokretna imovina, sud će odlučiti da se ostavina ne raspravlja (čl. 216. st. 1 ZN), ukoliko nasljednici ne zatraže da se ostavina koja se sastoji samo od pokretne imovine, ipak raspravi {čl. 216. st. 2 ZN). Za vrijeme dok je ostavina odvojena, a to će biti dok traje po-j stupak oko naplate potraživanja ostaviočevih vjerovnika, ostaviočevi nasljednici ne stječu nikakva prava. Oni se nalaze u stanju č e k a o c a . Ako p r e o s t a n e imovine, dolazi do njenog stjecanja, i to s pravnim posljedicama ex tune, tj. od momenta smrti ostavioca. Ipak i takav nasljednik ima izvjesna prava. Tako on može poduzimati mjere osiguranja u svrhu zaštite svojih prava (čl. 204. ZN), ukoliko sud propusti da to sam učini, s obzirom na to da je poduzimanje takvih mjera obavezno po ćl. 217. ZN. Ovi nasljednici imaju aktivnu i pasivnu legitimaciju u sporovima o ništavosti oporuke. Oni, međutim, ne mogu vršiti raspolaganja s ostavinskom imovinom ni stvarima iz ostavine, pa niti svojim nasljednim dijelom, pa ni ostavinom kao cjelinom. 4. U slučaju kad je ostavina o d v o j e n a , rješenje o nasljeđivanju može obuhvatiti samo onu imovinu koja je p r e o s t a l a u ostavini nakon podmirenja vjerovnika, s razloga što je jedan dio predmeta ostavine upotrijebljen direktno za namirenje vjerovnika isto onako kao što bi je upotrijebio ostavilac da je živ. Stoga ova imovina nije ni ušla u sastav ostavine, pa nije ni prešla na nasljednike. U pogledu imovine upotrijebljene za namirenje vjerovnika ne vrijedi pretpostavka o neposrednom prijelazu cjelokupne ostavine na nasljednike u času smrti ostavioca, nego u pogledu prijelaza p r e o s t a t k a ostavine, koji ostaje nakon podmirenja vjerovnika. 5. Prodaja pojedinih predmeta ostavine u svrhu namirenja vjerovnika, kao i razdioba kupovnine vrši se shodno načelima vanparničnog postupka, odnosno po pravnim pravilima izvršnog postupka (vidi §§ 220. st. 2 i 3, 222. biv. VP, zatim §§ 113—117, 119, 122, 133—142, 229, 230. te 279—282. i 290. IP). Vjerovnici ostavioca imaju položaj analogan onome tražioca izvršenja, a nasljednici onome izvršenika. Nekretnine opterećene hipotekom prodaju se b e z t e r e t a što 2nači da će se uknjiženi t e r e t i b r i s a t i iako ostaviočevi vjerovnici 507
Član 146 — 147. ne postignu potpuno namirenje svojih potraživanja budući da uslijed odvajanja ostavine vjerovnici gube pravo da se namiruju iz nasljednikove imovine, jer im za naplatu njihovih potraživanja služe isključivo odvojena sredstva ostavine. Sudska
praksa
1. Po Zakonu o nasljeđivanju ne može se ostavina prepustiti vjerovnicima umjesto isplate (uručenje »iure crediti«), već vjerovnici mogu radi svog osiguranja tražiti odvajanje ostavine od imovine nasljednika (Rješenje Okružnog suda Koper, Gž 108/60 od 25. VI 1960, Poročilo 1960/2, br. 18). 2. Stečaj se može otvoriti i u pogledu ostavine kad za to postoje uvjeti i potreba radi srazmjernog namirenja ostaviočevih vjerovnika (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 178/61 od 30. VI 1961, Zb. VI/2-1961, br. 129).
IV. DIOBA NASLJEDSTVA Pravo
na
diobu
Član 147. Diobu nasljedstva može zahtijevati svaki nasljednik u svako doba, samo ne u nevrijeme. Ovo pravo ne može zastarjeti. Ništav je ugovor kojim se nasljednik odriče prava tražiti diobu, kao i odredba u oporuci kojom se dioba zabranjuje ili ograničava. 1. Među nasljednicima istog ostavitelja, ako ih je više, u pravilu, dolazi do z a j e d n i c e d o b a r a uslijed činjenice što nasljednici već u času smrti ostavioca stječu ostavinu. Tako oni postaju suvlasnici ostavinske imovine. Ova zajednica po svom pravnom karakteru predstavlja novost u ZN, koja je prema nazivu marginalne rubrike uz čl. 148. ZN nazvana »n a s 1 j e d n i čk o m« zajednicom. Ova zajednica postoji između svih nasljednika bez obzira na pravni temelj nasljeđivanja (oporučno ili zakonsko nasljeđivanje) i bez obzira na veličinu nasljedničkog dijela. Nasljednička zajednica postoji samo među pravim nasljednicima, a ne postoji između nasljednika i legatara ili među samim legatarima. Ona obuhvata o s t a v i n u kao ej e 1 i n u. 2. Svaki nasljednik ima pravo na d i Q b u nasljedstva, bez obzira na osnov nasljeđivanja i bez obzira na veličinu nasljednog dijela. Dioba nasljedstva može se zahtijevati i provesti samo kad je utvrđen dio svakog nasljednika; to utvrđenje biva rješenjem o nasljeđivanju. Svojim pravom da traži diobu svaki nasljednik može se služiti u vrijeme i na način kad to nađe za shodno. Pravo na diobu zajednice ne može se ostvarivati u n e v r i j e m e . Pod ovim pojmom treba smatrati postojanje takvih objektivnih i subjektivnih zapreka koje privremeno, dok traje određeno stanje, sprečavaju izvršenje diobe u vrijeme kad je zatraženo. Među zapreke objekt i v n e naravi svrstavamo one koje se nalaze izvan utjecaja i domašaja 508
Član 147. nasljednika, a koje su ovisne o prirodnim pojavama ili neotklonjivim događajima (elementarne nepogode, ratno stanje, nedozrelost usjeva i t. si.). Zapreke s u b j e k t i v n e naravi su one koje su posljedica nekog stanja u pogledu neke o s o b e kao: teška bolest, nesretni slučaj, kraća i nepredviđena odsutnost, smrt kojeg nasljednika i t. si). Osobe kojima je nasljednik u s t u p i o svoj nasljedni dio, ako nisu ujedno i sunasljednici ustupioca, ne mogu tražiti diobu ostavine (čl. 149. st. 3 ZN). Mogu zahtijevati od nasljednika da ispuni svoju ugovornu obavezu, da traži diobu i da im nakon toga preda dio ostavine što im se obavezao predati. Ukoliko to nasljednik neće, saugovarači bi imali pravo tražiti r a s k i d a n j e ugovora i naknadu štete( 1 ) ako je ustupanje nasljednog dijela uslijedilo uz naknadu. 3. N u ž n i n a s l j e d n i k konkurira u diobi s ostalim nasljednicima. Ova ga konkurencija povezuje u pravnu zajednicu sa sunasljednicima. Stoga nužni nasljednik ima pravo, kao svaki drugi nasljednik, da se ostavina po čl. 147. ZN podijeli i tako nasljednička zajednica koja među njima postoji likvidira. U diobnom postupku treba se utvrditi što će svaki nasljednik r e a l n o dobiti iz ostavine, a nužnom nasljedniku trebaju se utvrditi, konkretizirati stvari i prava koja spadaju u njegov nužni dio. Konkretizaciju nužnog dijela može odrediti i sam o p o r u č i t e l j , na način da nužni nasljednik dobije svoj nužni dio u određenim stvarima i pravima ili novcu (čl. 32. ZN). Prema tome, oporučitelj može odrediti sastav nužnog dijela. Konkretizacija nužnog dijela ima taj učinak što tako određene stvari i prava nužnog nasljednika ne ulaze u nasljedničku zajednicu, jer ne spadaju među stvari i prava koje treba podijeliti među nasljednicima. Konkretizaciju nužnog dijela, određenu od strane ostavioca, ne treba shvatiti samo kao odredbu o načinu diobe ostavine među nasljednike i načinu raskidanja nasljedničke zajednice. (2) Nužni nasljednik mora poštovati volju ostavioca. Ako se vrijednost konkretno dodijeljenih dijelova ostavine poklapa s vrijednošću nužnog dijela, nužni nasljednik nema nikakva prava prema ostavini s naslova nužnog dijela. Ako njihova vrijednost ne dosiže vrijednost nužnog dijela, nužnom nasljedniku pripada pravo na sve sastojke ostavine u dijelu u kome treba dopuniti njegov nužni dio (čl. 32. ZN). Usprkos konkretizaciji nužnog dijela na individualno određene objekte ostavine, što je vrlo slično legatima, nužnom nasljedniku je sačuvano pravo, svojstvo i položaj nasljednika. Učinak konkretizacije ne znači, kao kod legata, ograničavanje ili pretvaranje nužnog dijela u obligacionopravni zahtjev na izručenje odijeljenih stvari ili prava. Na nužnog nasljednika, jednako kao i na sve ostale nasljednike, ostavina prelazi u času smrti ostavioca, a na temelju nasljeđivanja prelazi i vlasništvo dodijeljenih stvari, odnosno ovlaštenja iz dodijeljenoga prava neposredno na nužnog nasljednika.(3) 1 Vidi dr F. K r m p o t i ć , Otuđenje dijelova nasljedstva po nasljednicima i prijenos u zemljišnim knjigama, Zemlj. knjiga br. 1—3/56, str. 3; tako i Blagoj e vic, nav. djelo, str. 319. a Vidi A. S m o l e , u članku: Pravo nujnih dedičev, Pravnik br. 3—4/58, str. 86. * Vidi A. Smole, nav. članak, str. 86—87.
509
Član 147. 4. Dioba nasljedstva među nasljednicima može se izvršiti njihovim s p o r a z u m o m u toku ostavinske rasprave. U tom slučaju sadržaj sporazuma o diobi u n i j e t će se u rješenje o nasljeđivanju (čl. 228. st. 3 ZN). Do sporazuma o diobi nasljedstva može doći i nakon dovršenog ostavinskog postupka. 5. Diobu nasljedstva može z a h t i j e v a t i svaki n a s l j e d n i k . Odatle proizlazi da diobu može tražiti i onaj nasljednik čije je pravo vezano za ispunjenje r e z o l u t i v n o g uvjeta. Takav nasljednik je pravi nasljednik, pa može dobiti nasljedstvo u posjed. Ako zbog ispunjenja uvjeta i z g u b i pravo nasljedstva, a time i pravo na posjed,, morat će predmete ostavine v r a t i t i kao pošten posjednik. Oporučni nasljednik čije je pravo nasljedstva o d g o đ e n o do ispunjenja s u s p e n z i v n o g uvjeta nije nasljednik, nego č e k a l a c . On ne može dobiti u posjed ostavinu niti ima pravo da traži diobu nasljedstva. Njegovo pravo na eventualno nasljedstvo i dana nasljednička izjava o prijemu nasljedstva nalaze se in suspenso u pogledu učinka koga mogu proizvesti. Ako suspenzivni uvjet nastupi, tim momentom nasljednopravno ovlaštenje zadobiva svoju pravnu snagu, pa će od toga momenta oporučni nasljednik postati o v l a š t e n da traži diobu nasljedstva ukoliko ono već ranije nije podijeljeno. Zakonski nasljednici za vrijeme dok je pravo oporučnog nasljednika — čekalaca in suspenso, imaju položaj p r a v i h nasljednika. Stoga mogu zahtijevati diobu nasljedstva. 6. Prilikom diobe nasljedstva, koju može zahtijevati svaki p r a v i , definitivni nasljednik, i kome ovo pravo ne z a s t a r u j e , treba se respektirati volja, sporazum nasljednika, učesnika diobe. Diobu nasljedstva mogu izvršiti i sami nasljednici bez učešća suda ako su sporazumni o načinu diobe. U tom pravcu nasljednici mogu između sebe sklopiti i s p o r a z u m o diobi, pred sudom ili izvan suda pridržavajući se pravnih pravila koja vrijede za sklapanje ugovora po načelima građanskog prava. Ako je takav sporazum o diobi nastao u toku ostavinskog postupka ili ako su ga nasljednici podnijeli ostavinskom sudu u pismenom obliku, treba se u k l j u č i t i u dispozitiv rješenja o nasljeđivanju (čl. 228. st. zadnji ZN). Ako isprava o sklopljenom sporazumu o diobi nije podnesena ostavinskom sudu prije dovršenja ostavinskog postupka, ne može se naknadno unositi u rješenje o nasljeđivanju, a niti se zbog toga može ponavljati ili preotvarati dovršeni ostavinski postupak. Ako među nasljednicima ne dođe do sporazuma o diobi, diobu može provesti svaki kotarski sud, ali samo na z a h t j e v jednog od nasljednika. Dok traje o s t a v i n s k i p o s t u p a k za provođenje diobe, nadležan je o s t a v i n s k i sud. Prije dovršenja ostavinskog postupka ne može se započeti postupak diobe u kom drugom postupku. Ostavinski sud nije dužan provesti diobu ako bi time došlo do odugovlačenja ostavinskog postupka. Ako se dioba ostavine zatraži nakon dovršenja ostavinskog postupka, za provođenje diobe nadležan je onaj kotarski sud koji je prostorno nadležan prema mjestu gdje se predmeti diobe n a l a z e . , 510
Član 147. Ako se dioba nasljedstva provodi n a k o n dovršenja ostavinskog postupka, mora se respektirati s p o r a z u m nasljednika o diobi ako postoji ili bude podnesen sudu, ili ako bude pred sudom sklopljen. Ako među nasljednicima n e m a s p o r a z u m a o diobi, fizička dioba izvršit će se prema načelima i pravnim pravilima, koja vrijede za vanparnični postupak, a po propisima koji vrijede za diobu nasljedstva i pravnim pravilima koja se odnose na diobu zajednice dobara ostalih oso^ ba. U ovom vanparničnom postupku nasljednici mogu ostvarivati svoje zahtjeve na koje bi imali pravo po čl. 150. i 151. ZN. Obaveza zaštite među nasljednicima nakon diobe, koja je statuirana u čl. 152. ZN, vrijedi i za diobe izvršene izvan ostavinskog postupka. Pravo na diobu nasljedstva je n e z a s t a r i v o , isto kao što je nezastarivo pravo tražiti raskidanje zajednice među suvlasnicima (prav. pravilo iz §§ 831, 832. i 1481. biv. OGZ). 7. Pravo na diobu nasljednik s t j e č e onim momentom kad je s i g u r n o da je on s t v a r n i n a s l j e d n i k , kad je, dakle, primio nasljedstvo davanjem pozitivne nasljedničke izjave ili konkludentnim činima, vršeći raspolaganja ostavinskom imovinom u smislu čl. 138. st. 1 ZN. S realizacijom svoga prava određeni nasljednik morat će sačekati sve dok se ne u t v r d i nasljedno pravo i nasljedni dijelovi ostalih nasljednika. Ako se dioba nasljedstva provodi u ostavinskom postupku nije potrebno sačekati da rješenje o nasljeđivanju bude doneseno ili da postane pravomoćno. Međutim, ako se dioba nasljedstva vrši izvan ostavinskog postupka, pretpostavlja se da postoji pravomoćno rješenje o nasljeđivanju. U toku r a s p r a v e ostavine nasljednici se mogu s p o r a z u m j e t i o načinu kako će izvršiti diobu, kao što se mogu u toku ostavinske rasprave sporazumno i sami fizički podijeliti. Postignuti sporazum o načinu diobe ili izvršena fizička dioba za vrijeme trajanja ostavinske rasprave, o b a v e z u j e učesnike sporazuma. Oni ne mogu kasnije, nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, tražiti izmjenu izvršene diobe odnosno sporazuma o diobi. Međutim, ako su svi nasljednici s ug l a s n i , moguće je da nasljednici postignu n o v i s p o r a z u m o diobi i da time raniji sporazum stave izvan snage u cjelini ili djelomice. Za vrijeme dok traje o s t a v i n s k i postupak ne može se zahtijevati sudska dioba ostavine izvan toga postupka. 8. Kod n a k n a d n o pronađene imovine (čl. 235. ZN) vrijedi slijedeće: ako su sporazumom o diobi nasljedstva utvrđene samo kvote, tj. suvlasnički r a z m j e r i sunasljednika, tako utvrđene kvote vrijedit će i za naknadno pronađenu imovinu ako nasljednici nisu što drugo ugovorili. Ako je sporazumom o diobi utvrđeno da se dioba izvrši po pojedinim objektima (stvarima ili pravima) ostavine, tada taj sporazum ne vrijedi u odnosu na naknadno pronađenu imovinu. Raspored naknadno pronađene imovine izvršit će se prema nasljedničkim dijelovima (kvotama) utvrđenim rješenjem o nasljeđivanju, time da nasljednici mogu u pogledu načina diobe naknadno pronađene imovine sklopiti posebni sporazum. 9. Ostavinski sud je dužan da rješenjem o nasljeđivanju utvrdi veličinu nasljednog dijela (čl. 228. st. 2 tač. 3. ZN) za svakog nasljednika, 511
Član 147 —148. bez obzira što su nasljednici u toku ostavinskog postupka postigli sporazum o diobi nasljedstva. Tek nakon toga ostavinski će sud unijeti u rješenje o nasljeđivanju sadržaj sporazuma, dakle, odredbu o tome na koji se način treba pripalo nasljedstvo podijeliti među nasljednike. Prethodno utvrđenje nasljednog dijela svakog nasljednika potrebno je radi utvrđenja o d g o v o r n o s t i nasljednika za dugove ostaviočeve (čl. 145. ZN), kao i njihove obaveze na ispunjenje- legata (čl. 92. st. 2 i 3 ZN) i druge obaveze koje ih terete kao nasljednike. 10. Nasljednička zajednica je privremenog karaktera. Ona traje samo do i z v r š e n j a d i o b e . Pravo na diobu je nezastarivo i ujedno neotuđivo. Ono pripada osobno nasljedniku, odnosno za slučaj njegove smrti prije izvršene diobe njegovim nasljednicima koji stupaju u nasljedničku zajednicu na mjesto umrlog nasljednika. Svaki eventualni sporazum o tome da se nasljednik odriče prava tražiti diobu, ili odredba u oporuci kojom se pravo na diobu zabranjuje ili ograničava, po zakonu su nevažni, pa se trebaju smatrati nepostojećima. Nedopustivost i ništavost takvog utanačen ja ili ostaviteljeve raspoložbe nije potrebno posebno utvrđivati. Na taj način omogućeno je da se nasljednička zajednica u svako doba likvidira diobom koja se vrši samo na z a h t j e v nasljednika, ali ne protivno njihovoj volji. Nema mjesta diobi nasljedstva po službenoj dužnosti. Nasljednici se ne mogu obavezivati da će određeno vrijeme ostati u zajednici. Takav sporazum, kad bi postojao (kao što je bio dopušten po prav. pravilu iz §§ 831. i 832. biv. OGZ), ne obavezuje nasljednike. Oni unatoč tome mogu uvijek tražiti diobu nasljedstva. 11. N e z a s t a r i v o s t prava na d i o b u nasljedstva proteže se i na pravo na ostvarivanje zahtjeva navedenih u čl. 150. i 151. ZN. Nasljednici koji su živjeli ili privređivali u zajednici s ostaviocem imaju u vrijeme diobe nasljedstva (bez obzira kad se ona izvršava) pravo tražiti da im se u nasljedni dio ostave pojedine stvari koje su im pripale u nasljedni dio zajedno s drugim nasljednicima (čl. 150. st. 1 ZN). Tako npr. nasljednici koji su živjeli u istom kućanstvu s ostaviocem imaju pravo zahtijevati da im se u nasljedni dio ostave predmeti kućanstva, koji služe zadovoljavanju njihovih svakodnevnih potreba (čl. 151. stav 1 ZN). Sudska
praksa
Rješenje o nasljeđivanju može se pobijati žalbom (revizijom) i onda kada je do sporazuma o diobi, koji je podloga rješenju, došlo uslijed zablude u pogledu određenih sastojina ostavine (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Rev 265162 od 27. IX 1962, Porodilo 1962/2, br. 16). Nasljednička
zajednica
Član 148. Do diobe nasljednici upravljaju i raspolažu nasljedstvom zajednički. Ako nema Tžvrsioča oporuke a nasljednici se ne Stoze o upravljanju nasljedstvom, sud će na zahtjev jednog od njih postaviti upravitelja koji će za sve njih upravljati nasljedstvom, ili odrediti svakom nasljedniku dio nasljedstva kojim će on upravljati. 512
Član 148. Za upravitelja sud može postaviti i nekog od nasljednika. Upravitelj može s odobrenjem suda raspolagati stvarima iz ostavine ako je za to ovlašten oporukom ili ako je to potrebno radi isplate troškova ili otklanjanja kakve štete. 1. Nasljednička zajednica je z a j e d n i c a d o b a r a , koja nastaje među nasljednicima na zajednički naslijeđenoj imovini. Nasljednička zajednica obuhvata ona dobra odnosno imovinu koja je prešla na nasljednike. Ova zajednica dobara među nasljednicima traje dok se ne izvrši d i o b a nasljedstva, a obuhvata sve oporučne, zakonske i nužne nasljednike jednog ostavioca. Ostavina je do diobe z a j e d n i č k o vlasništvo nasljednika. Pod zajedničkim (skupnim) vlasništvom razumijevamo vlasništvo u širem fcmislu, skup ovlaštenja koja se odnose na određenu imovinu. Subjekt naslijeđene imovine su s v i n a s l j e d n i c i zajedno kao c j e l i n a . Sunasljednik ne može raspolagati s dijelom imovine na pojedinim stvarima i pravima ostavine, jer takvog prava nema. Pojedini nasljednik ima pravo na nasljedni dio, kao dio cjelokupne ostavine s kojim može "raspolagati u određenim granicama' (čl. 149. ZN). Do diobe među sunasljednicima postoji kolektivna zajednica (skupnost).^) Radi ove kolektivne zajednice, nasljednici (do diobe) samo zajednički raspolažu ostavinom (stav 1 člana 148. ZN). " " — Nasljednička zajednica pretpostavlja zajednicu imovine među određenim osobama. _Pravno ona je s k u p n o v l a s n i š t v o (Gesamteigentum), pa se na nju ne mogu primjenjivati odredbe o običnom su,vlasništvu (Miteigenturn) bivšeg OGZ. Da je u ZN doista preuzet sistem s k u p n o g vlasništva, proizlazi iz sadržaja čl. 148. ZN i naslova uz taj član koji govori o »nasljedničkoj zajednici«. Kod običnog suvlasništva na stvarima, pravo upravljanja pripada svim nasljednicima zajedno (§ 833. OGZ), dok pravo raspolaganja pripada svakom nasljedniku koji može svojini suvlasničkim dijelom u zajednici samostalno raspolagati (prav. pravilo iz § 829. OGZ). Međutim, iz odredbe čl. 148. st. 1 proizlazi da nasljedničkom zajednicom upravljaju i raspolažu s v i n a s l j e d nici zajedno, i da ne postoji mogućnost da sunasljednik samostalno raspolaže svojim nasljednim dijelom, osim u korist kojeg sunasljednika (čl. 149. ZN).(2) Time je zatvoren krug učesnika u nasljedničkoj zajednici i ograničen samo na nasljednike uz isključenje svake druge osobe koja nije nasljednik. 2. Ostavinom kao s k u p n o m i m o v i n o m , prema odredbi čl, 148. st, 1 ZN, upravljaju i raspolažu svi nasljednici z a j e d n o . Ova odredba ima u vidu nasljednike koji su p r i h v a t i l i nasljedstvo (osim onih koji su se odrekli nasljedstva), kao i one koji su već rješenjem o nasljeđivanju u t v r đ e n i za nasljednike. Nasljednici zajednički upravljaju i raspolažu ostavinom. Pod u p r a v o m razumije se poslovanje i zastupanje. Među poslove upravljanja spadaju naroćito~~vršenje pošjeclov1
Dr A. F i n ž g a r , ' u članku: Pridobitev dediščine, Pravnik br. 5—8/56, str. 155, 156. 2 F i n ž g a r , nav. članak, str. 156. 33 Zakon o nasljeđivanju s komentarom
513
Član 148. nih čina na ostavinskim stvarima, pribiranje prihoda i staranje o održavanju supstance nasljedstva. Po5 r a s p o l a g a n j e m "~T;reba razumi jeti otuđenja, opterećenja, Kao i svaki drugi posao koji se neposredno 'odnosi na pravo ili na pravne odnose. Sunasljednicima pripada posjed i uživanje stvari ostavine zajednički. Svaki pojedini nasljednik može upotrebljavati stvar ako time nije osujećeno jednako pravo porab'e drugih sunasljednika. Koristi i tereti dijele se među nasljednike u omjeru njihovih nasljednih dijelova, s tim da se koristi, u pravilu, dijele tek prilikom 8 diobe ostavine. ( ) U pogledu prava nasljednika treba razlikovati da li se radi o nasljednicima koji još nisu primili (prihvatili) nasljedstvo ili onima koji su ga primili. Nasljednici koji su p r i m i l i (prihvatili) nasljedstvo mogu zajednički upravljati ostavinom i njome raspolagati. Kako se tek rješenjem o nasljeđivanju utvrđuju i proglašuju za prave, stalne nasljednike, bit će ponekad potrebno da se do donošenja rješenja o nasljeđivanju ostavini postavi privremeni staralac ostavine (čl. 134. ZN). Prava nasljednika, koje su primili nasljedstvo, dolaze u potpunosti do izražaja tek kad su po sudu utvrđeni i proglašeni kao nasljednici.(4) Nasljednička zajednica postoji i kad nasljednici n i s u p o z n a t i , ili dok nasljednički dijelovi nasljednika nisu utvrđeni i opredijeljeni ili dok nije sigurno da li će sve osobe pozvane na nasljedstvo doista i ostati nasljednici (zbog mogućnosti da se odreknu nasljedstva). 3. Postojanje nasljedničke zajednice i nemogućnost samostalnog raspolaganja pojedinim objektima i udjelima na ovoj imovini od strane pojedinog nasljednika nužno dovodi do toga da nasljednici do diobe z a j e d n i č k i u p r a v l j a j u i r a s p o l a ž u nasljedstvom, nasljedničkom zajednicom kao cjelinom. Za svaki akt raspolaganja i upravljanja traži se da bude izvršen zajednički od svih nasljednika, ili samo od strane jednog nasljednika, a u s p o r a z u m u i uz suglasnost ostalih sunasljednika. Odatle proizlazi da svi nasljednici zajedno, ukoliko su sporazumni, mogu raspolagati cijelom imovinom ili pojedinim njenim dijelovima u nasljednićkoj zajednici, te. je i otuđiti trećim osobama koje nisu sunasljednici. Sunasljednici su ovlašteni samo zajednički upravljati ostavinom i r a s p o l a g a t i stvarima ostavine. Upravu ostavine mogu povjeriti posebnom u p r a v i t e l j u . Upravitelj ostavine (nasljedstva) može biti pojedini nasljednik, više nasljednika ili treća osoba. Opseg njegovih prava i ovlaštenja i odnosi između više upravitelja utvrđuje se prema sadržaju odluke o imenovanju upravitelja. Za postavljenje upravitelja potrebna je suglasnost svih sunasljednika. Svaki sunasljednik može zahtijevati da ostavinski sud postavi upravitelja ako nema izvršioca oporuke, ako se nasljednici ne mogu sporazumjeti o upravljanju ostavinom (čl. 148. st. 2 ZN). Sud može postaviti kojeg nasljednika za upravitelja cijele ostavine ili može svakom nasljedniku odrediti dio ostavine kojim će upravljati, ili će za upravitelja imenovati neku treću ,osobu. 3 4
514
F i n ž g a r , u članku: Sodediči. Pravnik br. 9—10/57, str. 375. F i n ž g a r , u nav. članku: Sodediči, str. 377,
Član 148. U ZN nema propisa o tome da li p o j e d i n i nasljednik može poduzimati potrebne mjere u n u ž n i m slučajevima. To pravo priznaju nasljedniku neka zakonodavstva. U našem pravu također treba priznati ovo pravo pojedinom nasljedniku u smislu prav. pravila § 89.0. OGZ ako se radi o ispunjenju obligacionopravnih zahtjeva (naplata potraživanja za cijelu ostavinu kao skupnost), ili ako se radi o zaštiti ostavine od povreda stvarnih prava koja spadaju u ostavinu. Prema prav. pravilu iz § 837. OGZ, sunasljednik je mogao vršiti poslove uprave bez ovlaštenja preostalih nasljednika ako oni za te poslove ne snose nikakvu odgovornost.^) 4. Nasljedničku zajednicu, kao cjelinu, u odnosu prema trećim osobama, predstavljaju i njome upravljaju svi nasljednici zajednički, bez obzira na veličinu i vrijednost njihovih nasljednih dijelova (kvota). Za sve akte, koje poduzimaju, potrebno im je sporazumno postupanje. Kod oporučnog nasljeđivanja poslove upravljanja u ime nasljednika vrši i z v r š i l a c o p o r u k e , ako ga ima.(6) Ako nema izvršioca oporuke, kao i kod z a k o n s k o g nasljeđivanja, nasljednici mogu zatražiti da sud postavi zajedničkog u p r a v i t e l j a nasljedstva, ili da pojedinim nasljednicima odredi dio nasljedstva, tj- dio nasljedničke zajednice s kojim će privremeno upravljati, ako sami nisu postigli sporazum o tome tko će upravljati nasljedstvom. 5. U p r a v i t e l j nasljedstva, ako ostavinska rasprava nije dovršena, ima položaj i jednaka prava kao izvršilac oporuke (čl. 102, 103. i 104. ZN). Ako je ostavinska rasprava dovršena, upravitelj nasljedstva je punomoćnik n a s l j e d n i k a , bez obzira što ga je imenovao sud. Upravitelj nasljedstva ne može biti tužen niti tužiti u ime nasljedstva. To mogu samo svi n a s l j e d n i c i z a j e d n o . (7) Upravitelj nasljedstva za svoj rad odgovara nasljednicima i njima polaže račun. On je ovlašten, da i bez posebnog pristanka nasljednika vrši sve poslove t e k u ć e u p r a v e (čl. 138. st. 2 ZN i prav. pravilo iz § 1029. OGZ). Za r a s p o l a g a n j e stvarima iz ostavine mora, međutim, imati o d ob r e n j e s u d a , odnosno s u g l a s n o s t svih n a s l j e d n i k a . Ovo odobrenje sud može dati samo ako je namjeravano raspolaganje potrebno radi i s p l a t e t r o š k o v a (npr. troškovi oko popisa i procjene ostavine, sahrane ostavioca, ediktalnog postupka i si.), ili otklanjanja kakve š t e t e , ili ako je naređeno oporukom. Prije davanja odobrenja ostavinski sud s a s l u š a t će mišljenje nasljednika. Odobrenje nije potrebno ako su svi nasljednici obuhvaćeni nasljedničkom zajednicom s p o r a z u m n i s predviđenim aktom raspolaganja. Ako pravni posao ne spada u djelokrug redovnog rada upravitelja ostavine, a niti među ovlaštenja iz člana 148. st. 4. ZN, o sklapanju 5
F i n ž g a r, u nav. članku, str. 378. R a j a č i ć , Stvarno pravo I i II (lit), str. 77. Odredbu stava 1 ovog člana treba dovesti u vezu s odredbom čl. 102. ZN. Ako se radi o oporučnom/ nasljeđivanju, a postoji izvršilac oporuke, on će upravljati nasljedstvom. Kad nema izvršioca oporuke, kao i kod zakonskog nasljeđivanja, upravljanje nasljedstvom pripada samim nasljednicima. ' F i n ž g a r , Pridobitev dediščine, str. 156—157, i u članku: Sodediči* str. 377. 6
515
Član 148. takvog' pravnog posla moraju odlučiti svi sunasljednici (npr. u slučaju poduzimanja izvanrednih mjera uprave, promjene kulture zemljišta ili akata raspolaganja). 6. Nasljednička zajednica se ne upisuje u zemljišnim knjigama kao samostalni nosilac prava, jer to ona i nije budući da nema svojstvo pravne osobe. U zemljišnim knjigama upisuju se samo suvlasnički dijelovi podijeljenog vlasništva. Kod postojanja nasljedničke zajednice mogu se u zemljišnim knjigama vršiti upisi nekretnina koje u tu zajednicu spadaju, ali na ime s v i h s u n a s l j e d n i k a , i bez oznake suvlasničkih dijelova, jer dok traje nasljednička zajednica (tj. do diobe), ne postoje utvrđeni suvlasnički dijelovi, nego samo nasljedničke kvote.. Nasljedničke kvote, udjeli pojedinih sunasljednika u nasljedničkoj zajednici, odnose se na ostavinu kao c j e 1 i n u. (8) Stoga se prilikom upisivanja u zemljišnim knjigama mora izričito o z n a č i t i da nasljednička kvota ne predstavlja suvlasničke dijelove i da među . sunasljednicima postoji nasljednička zajednica. (9) Ovo evidentiranje vrši se upisom z a b i l j e ž b e »nasljednička zajednica« na vlasničkom listu (vlastovnici, list B), pored imena onih osoba koje su obuhvaćene nasljedničkom zajednicom(10) budući se, AX smislu pravnog pravila iz § 20. st. 1 biv. Zakona o zemljišnim knjigama i pravnog pravila iz § 9. st. 1 biv. Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga, evidentiranje osobnih odnosa ovlaštenika upisanih u zemljišnim knjigama vrši z a b i l j e ž b o m , naročito ako se evidentiraju ograničenja u upravljanju imovinom, ili ograničenja u pogledu djelatnosti (poslovne sposobnosti), ili ograničenja prava raspolaganja. Da bi se mogao izvršiti ovakav upis, potrebno je da u rješenju o nasljeđivanju bude u t v r đ e n o među kojim nasljednicima i u pogledu kojih nekretnina postoji nasljednička zajednica. Sud će narediti zabilježbu nasljedničke zajednice, bilo u odvojenom dijelu izreke rješenja o nasljeđivanju ili u posebnoj naredbi za knjiženje (čl. 230. ZN). Posljedica zabilježbe nasljedničke zajednice sastoji se u tome, što se u zemljišnim knjigama, dok traje ova zajednica, tj. dok nije izvršeno brisanje ove zabilježbe, mogu vršiti prijenosi dijelova nasljedničkih kvota pojedinih nasljednika samo na • s un a si j e d n i k e. Zahtjevi za upis otuđenja ili ustupanja nasljednog dijela u korist osobe koja nije sunasljednik, zemljišnoknjižni sud mora odbiti. Stoga, će se od stjecaoca morati tražiti dokaz o tome da mu pripada nasljedničko svojstvo. 7. Nasljednička zajednica p r e s t a j e kad se izvrši d i o b a ili kad svi sunasljednici svoje nasljedne dijelove u s t u p e j e d n o m i z m e đ u s e b e ili kad o t u đ e c j e l o k u p n o n a s l j e d s t v o trećoj osobi koja nije sunasljednik. D i o b o m nasljedničke zajednice određuje se koje će stvari ili prava iz zajedničkog nasljedstva (nasljedničke zajednice) konačno pri3 F i n ž g a r , smatra da bi nasljednike trebalo upisivati kao suvlasnike u neopredijeljenim dijelovima (nav. članak, str. 376). 9 R a j a č i ć , nav. djelo, str. 80; F i n ž g a r , riav. mjesto. 10 Vidi o tome i u članku Đ. P a v i c, Evidentiranje nasljedničke zajednice u zemljišnim knjigama. Zemljišna knjiga br. 7—9/56, str. 91-—94.
516
Član 148 —149. pasti i ostati u v l a s n i š t v u p o j e d i n o g nasljednika. Prilikom diobe nasljednici mogu utvrditi suvlasničke dijelove na pojedinim nepodiljenim stvarima u drugačijem omjeru nego što su udjeli u nasljedničkoj zajednici (naročito u slučaju primjene odredaba člana 150. i 151. ZN). Nasljednička zajednica prestaje i onda ako se promijeni dio zajedu nice, tj. kad se ona'pretvori u s u v l a s n i č k i odnos.( ) U tom slučaju izvršit će se po službenoj dužnosti b r i s a n j e z a b i l j e ž b e nasljedničke zajednice, u smislu prav. pravila iz § 84. st. 1 Zak. o zemljišnim knjigama budući da se i rješenje o nasljeđivanju i zabilježba nasljedničke zajednice trebaju upisati u zemljišnim knjigama po službenoj dužnosti. Odluku o tome donosi zemljišnoknjižni sud kad, ustanovi da je nastupio jedan od događaja uslijed kojih prestaje na-i sljednička zajednica, odnosno kad su ispunjeni uvjeti za brisanje zabilježbe o nasljedničkoj zajednici. S udska
praksa
1. Za odluku o postavljenju upravitelja nasljedstva potrebno je saslušati nasljednike i uvažiti njihov eventualni sporazum te uzeti u obzir sadržaj opobr. 12/56, str. 13). ruke (Rješenje Okružnog suda Zagreb, Gž 4739155 od 24. IX 1955, Odvjetnik, 2. Rješenjem o nasljeđivanju povrijeđena je odredba člana 148. stav 1 ZN, ako se tim rješenjem u pogledu ostavinskih nekretnina određuje uknjižba prava vlasništva u korist nasljednika prema suvlasničkim dijelovuna koji odgovaraju nasljednom, odnosno nužnom dijelu nasljednika, a da prethodno nije bila provedena dioba nasljedstva u smislu člana 148. i si. ZN (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gs rev. 131/59 od 4. IX 1959, Poročilo 1959/1, br. 8). 3. Dok ne dođe do diobe ostavine, nasljednici nemaju suvlasničkih dijelova na pojedinim stvarima, pa se ni u zemljišnoj knjizi ne mogu upisati u određenim nasljednim dijelovima (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gs rev. 32/60 od 27. V 1960, Pravnik, br. 3—4161, Civilne odluke, str. 3). '
381.
Rajačić, nav. djelo, str. 80; F i n ž g a r , nav. članak; Sodediči, str. 517
Član 149. cijelo ili određen dio nasljedstva ili pojedinih stvari ili prava koja predstavljaju jednu cjelinu. Na taj način, u ovom posljednjem slučaju, između sunasljednika i stjecaoca može doći i do osnivanja suvlasničkog odnosa (u smislu prav. pravila imovinskog prava). Među nasljednicima, međutim, ostaje i dalje nasljednička zajednica na dijelu nasljedstva koga su zadržali ili predmetima ostavine koje nisu podijelili. Ovakvo raspolaganje smatra se djelomičnom diobom nasljedničke zajednice, odnosno izdvajanjem iz nje određenog dijela imovine. Ako su svi sunasljednici sporazumno zajednički, bilo istovremeno ili sukcesivno, ustupili u cijelosti svoje nasljedstvo osobi koja nije sunasljednik, tako da se ova osoba pojavljuje kao jedini ovlaštenik u pogledu cjelokupne imovine koja je predstavljala nasljedstvo više osoba, ugovor o ustupanju zadobiva s t v a r n o p r a v n i karakter. Ustupljene nekretnine moći će se prenijeti u zemljišnim knjigama na stjecaoca bez ograničenja, a zabilježba nasljedničke zajednice u zemljišnim knjigama, ako postoji, treba se brisati po službenoj dužnosti. Ako se, dakle, u rukama ]_e d n e o s o b e steknu sva imovinskopravna ovlaštenja u pogledu imovine koja predstavlja nasljedstvo više sunasljednika, tim časom prestaje i nasljednička zajednica među sunasl jedni cima s obzirom da dioba nasljedstva ne dolazi više u obzir. Novi stjecalac, ako nije nasljednik, ne odgovara ostaviočevim vjerovnicima za njegove dugove. U obavezi prema vjerovnicima ostavioca i dalje ostaju nasljednici, ustupioci nasljedstva, osim, naravno, ako ugovorom o ustupanju i pristankom vjerovnika nije izričito ugovoreno da stjecalac imovine odgovara za dugove i u kome opsegu. Poseban sporazum nije potreban ako je pristankom vjerovnika njegovo potraživanje, koje je imao prema ostaviocu, osigurano h i p o t e k o m i tako pretvoreno u realni (hipotekarni) dug odnosno teret. U tome slučaju odgovornost nasljednika za ostaviočeve dugove prestaje biti osobnom odgovornošću. 2. Ako je ustupanje izvršeno u korist j e d n o g sunasljednika, tako da se on javlja kao jedini imovinskopravni ovlaštenik u odnosu na cjelokupno nasljedstvo, nastupa ista posljedica. Taj nasljednik odgovara vjerovnicima ostavioca samo u dijelu u kome se smatra njegovim nasljednikom. Ostali nasljednici, koji su u cijelosti ustupili svoje nasljedne dijelove jednom sunasljedniku, u pravilu, odgovaraju i dalje ostaviočevim vjerovnicima za njegove dugove (čl. 145. ZN), osim ako ne bi bilo što drugo ugovoreno, za što je potreban pristanak vjerovnika. 3. Pojedini nasljednik ne može na t r e ć u o s o b u , koja nije sunasljednik prenijeti svoj nasljedni dio niti određeni dio nasljednog dijela. Na temelju takvog ugovora o ustupanju nije moguć prijenos u zemljišnim knjigama na stjecaoca koji nije sunasljednik. Međutim, nasljednik može u toku ostavinske rasprave, kao i prije izvršene diobe nasljedstva raspolagati određenim stvarima i pravima koja su mu oporukom ostavljeni u nasljedni dio, kao što može raspolagati i idealnim dijelom ovako pojedinačno ostavljene stvari budući da ova imovina ne ulazi u nasljedničku zajednicu. (*) 1 Vidi M a j t i n, u članku »O značenju čl. 144. ZON«, Odvjetnik br. 10/56, str. 13, i notu br. 1 uz čl. 148. ZN.
518
Član 149. 4. Ustupanje nasljednog dijela sunasljednicima moguće je u t o k u o s t a v i n s k e r a s p r a v e u obliku nasljedničke izjave o odricanju od nasljedstva u korist određenog sunasljednika (čl. 139. st. 2 ZN) ili izvan ostavinske rasprave, na temelju posebnog pismenog sporazuma ovjerenog od suda. Da bi izjava o ustupanju bila valjana, potrebno je da ustupanje p r i h v a t i sunasljednik u čiju je korist ustupanje ponuđeno davanjem posebne izjave o prihvatu, u pismenom ili usmenom 2 obliku. ( ) Za valjanost ove izjave o prihvatu ponude o ustupanju nasljednog dijela, ako je izjava o ustupanju dana u obliku nasljedničke izjave o odricanju od nasljedstva, potrebno je da takva izjava bude dana u obliku koji je predviđen za davanje nasljedničkih izjava o primanju nasljedstva. Takva se izjava može dati usmeno na sudski zapisnik, pred sudskim referentom a bez sudjelovanja zapisničara (čl. 180*. st. 2 ZN), ili u pismenom obliku pri čemu potpis sunasljednika na ispravi mora biti ovjeren (čl. 221. st. 2 ZN). Izjava o prijemu nasljednog dijela može se dati do svršetka ostavinske rasprave. ' Izvan ostavinske rasprave ovakav ugovor mora biti pismen i sudski ovjeren. Ustupanjem svog nasljednog dijela sunasljedniku, ne smatra se da je ustupilac time ustupao svoje p r a v o nasljedstva. Ovdje se ne radi 0 sukcesiji u nasljedno pravo, o prijenosu ostavine per universitatem na stjecaoca, sunasljednika. Ustupilac i dalje zadržava svojstvo nasljednika i odgovara za sve obaveze koje ,ga kao nasljednika terete (odgovornost za ostaviočeve dugove, čl. 145. st. 1 i 2 ZN i dužnost ispunjenja legata, čl. 92. ZN).(3) 5. Nakon d o v r š e n e ostavinske rasprave ustupanje (prijenos) nasljednog dijela na sunasljednika moguće je samo na temelju u g o vora. To može biti ugovor svake vrsti kojim se stječe pravo vlasništva (kupoprodaja, darovanje, zamjena, itd.). Za valjanost ugovora o prijenosu nasljednog dijela traži se da bude sudski o v j e r e n . Tako ovjeren ugovor sposoban je i za zemljišnoknjižnu provedbu. Prijenosom nasljednog dijela na kojeg sunasljednika mijenja se samo unutrašnji odnos među sunasljednicima. Nasljednička zajednica u smislu čl. 148. ZN ostaje i dalje među njima sve dok se ne izvrši dioba nasljedstva. Ustupanje nasljednog dijela u korist osoba koje n i s u s u n a sljednici, dok traje nasljednička zajednica, nije moguće. Sve kad bi 1 bio sklopljen formalno valjani ugovor o tome, on ima samo obligacionopravni učinak. 2
Dr F. S t a n k o v i ć, Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva, Naša zakonitost 1957, str. 253. 3 Protivno F i n ž g a r, Sodediči, Pravnik 1957, str. 378, ~379, kad smatra da se kod ustupanja radi o sukcesiji u nasljedno pravo, te da ustupilac time prestaje biti nasljednikom i izlazi iz nasljedničke zajednice. I pored toga autor smatra da takav nasljednik ipak odgovara vjerovnicima ostaviočevim kao da nije bilo ustupanja. Vidi o tome i u članku Đ. P a v i ć, Odricanje od nasljedstva u korist određenog nasljednika, »Anali«, 1958, str. 443, 444. i si. 519
Član 149. \ Za valjanost ugovora o ustupanju i prijenosu nasljednog dijelai dovoljna je redovna sudska ovjera koju vrši određeni sudski službenik prema propisima Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa (SI. list FNRJ br. 105/47). Ne traži se da kod ove ovjere sudjeluje sudac. Nije, međutim, dovoljno da ugovor bude ovjeren od strane kojeg drugog 4 organa koji je inače ovlašten za vršenje ovjere( ) budući da se traži sudska ovjera, ali ne ovjera koju izvrši sudac. 6. Zakon ne zabranjuje sklapanje ugovora o prijenosu nasljednog dijela između nasljednika i t r e ć e o s o b e koja nije sunasljednik. Sklapanje takvih ugovora načelno je moguće i dopušteno. Dok traje nasljednička zajednica među sunasljednicima, tj. dok nasljedstvo nije razdijeljeno, saugovarač ne može ostvarivati nikakvo pravo iz spomenutog ugovora. Taj ugovor do diobe nasljedstva ima samo o b v e z n o p r a v n i karakter. On obavezuje nasljednika da nakon diobe preda svoj nasljedni dio aaugovaraču. Saugovarač time ne stječe pravo da umjesto nasljednika ili u njegovo ime traži diobu nasljedstva budući da ovo pravo pripada samo sunasljednicima (čl. 147. st. 1 ZN). U ugovoru o ustupanju nasljednog dijela može se odrediti rok do koga nasljednik treba da zatraži diobu, kao i da se predvide sankcije za slučaj da nasljednik (ustupilac) ne udovolji svojoj obavezi. Ako nije ugovorena posebna sankcija ili rok, saugovarač bi ipak mogao tražiti naknadu štete ako bi nasljednik izbjegavao da traži diobu i tako onemogućio ispunjenje ugovora. Nakon što dioba nasljedstva bude izvršena, ugovor o prijenosu nasljednog dijela mijenja svoj karakter. On tim momentom prestaje biti ugovor obligacionopravnog karaktera i zadobiva s t v a r n o p r a v n i karakter. Stoga se može bez daljnjeg sudjelovanja nasljednika (ustupioca) provesti u zemljišnim knjigama, pod pretpostavkom da je u njemu sadržana potrebna dozvola upisa (clausula intabulandi). U protivnom saugovarač bi morao prethodno ishoditi potrebni izvršni naslov koji bi mu omogućio upis izvršnim putem, ako mu ustupilac ne bi omogućio prijenos u zemljišnim knjigama. Sudska
prakso
1. Važi ugovor kojim nasljednik prije diobe prenosi svoj dio na osobu koja nije nasljednik, ako je taj ugovor zaključen prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije Gž 1333/56 ođ 14. VI 1956, Zb. 1/2-1956, br. 331). 2. Ugovor o prijenosu nasljednog dijela prije diobe, ako nije sudski ovjeren, nema pravni učinak (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Pž 12/62 ođ 16. II 1962, potvrđena presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 1599/62 ođ 1. VIII 1962, Poročilo 1962/1, br. 15). 3. Ugovor nasljednika s osobom koja nije nasljednik o ustupanju nasljedstva zaključen prije diobe punovažan je pravni posao obveznopraunog karaktera i on obavezuje nasljednika da po izvršenoj diobi pređa svoj dio 4 Vidi dr F. K r m p o t i ć , Oblici privatnih isprava u pravnim poslovima predviđenim Zakonom o nasljeđivanju i upisi u zemljišne knjige, Zemljišna knjiga br. 4—6/56, str. 46—51.
520
Član 149 — sukontrahentu, ali se taj ugovor ne može provesti u zemljišnoj knjizi prijeizvršenja fizičke diobe nasljedstva (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 1043/62, Glasnik, br. U/62, str. 26). 4. Poslije izvršene diobe naslijeđene imovine, bilo fizičkim putem ili sporazumnim određivanjem dijelova svakog od njih bez fizičke diobe, na pravo raspolaganja diobničara ne utječe činjenica da su oni tu imovinu naslijedili,, po stoga nema mjesta ni primjeni člana 149. ZN (Savezni Vrhovni sud Rev. 2905/62 od 4. X 1962). 5. Smisao člana 149. ZN jest da sunasljednik prije diobe ne može svoj nasljedni dio prenijeti na drugu osobu nego samo na sunasljednika. Međutim, ako je ostavinski postupak okončan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju i ako. su sunasljednici postali zemljišnoknjižni vlasnici ostavinskih nekretnina u idealnim dijelovima, smatra se da je izvršena dioba ostavine, jer član 149. ZN ne naređuje da mora uslijediti fizička dioba naslijeđene imovine (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 186/63, Glasnik br. 4/63, str. 29). 6. Pod diobom naslijeđene imovine u smislu cl. 149. ZN podrazumijeva se ne- samo fizička dioba, već isto tako dioba putem utvrđivanja idealnih dijelova nasljednika u određenim stvarima, čime oni postaju suvlasnici (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev 2905/62 od 4. X 1962, Zb. VIII3-1962, br. 293). / * Pravo
nasljednika koji su živjeli ili p r i v r e đ i v a l i u z a j e d n i c i sa o s t a v i o c e m
Član 150. Na zahtjev nasljednika koji je živio ili privređivao u zajednici sa ostaviocem, sud može, kad to iziskuje opravdana potreba, odlučiti da mu se ostave pojedine stvari, pokretne ili nepokretne ili grupe stvari, koje bi pripale u dio ostalih nasljednika, a da im on vrijednost tih stvari isplati u novcu u roku koji sud prema okolnostima odredi. Za tako određeni iznos ovi nasljednici imaju do isplate zakonski zalog na dijelc-vima ostavine dodijeljenim nasljedniku koji je dužan izvršiti im isplatu. Ako im isplata u roku ne bude izvršena, oni imaju pravo tražiti naplatu svog potraživanja ili predaju stvari koje bi im inače pripale na ime nasljednog dijela. 1. U ZN, osim odredbe u čl. 150. i 151. ZN kojima su regulirana neka pitanja, nema posebnih odredaba o n a č i n u d i o b e nasljedstva, odnosno raskidanju nasljedničke zajednice (čl. 147, 148. ZN). Stoga će se kod diobe nasljedstva primjenjivati odgovarajuća pravna pravila koja vrijede za diobe suvlasničke zajednice dobara.O Nasljednici mogu postići s p o r a z u m o diobi i načinu diobe. Temeljna načela na kojima taj sporazum mora počivati bila bi: dioba ne smije biti u suprotnosti s kogentnim propisima zakona; mora počivati na načelu jednakosti, da svaki sudionik dobije jednaki dio odnosno dio koji odgovara vrijednosti njegovog udjela u zajedničkoj imovini. Budući da je ostavina imovina, skup raznih imovinskih objekata,, moguće su raznovrsne kombinacije u njenoj razdiobi, bilo da svaki nasljednik dobije određene stvari ili prava, ili da se u pogledu jedne stvari zasnuje s u v l a s n i č k i o d n o s namjesto skupnog vlasništva. 1
Tako F i n ž g a r , u članku Sodediči, Pravnik 1957, str. 381. 521
150. Ostavina se, u pravilu, dijeli u n a r a v i . Ovo vrijedi kako za pojedine stvari, tako i za potraživanja.^) Moguće je da se kod diobe respektiraju i osobne potrebe pojedinih nasljednika i da im se ostave u nasljedni dio stvari ili prava koje najbolje odgovaraju njihovom zanimanju, dobi, uzrastu i si. Pod c i v i l n o m diobom smatra se takav način diobe, koji se .sastoji u u n o v č e n j u svih ili pojedinih predmeta, u pravilu, po propisima koji vrijede za izvrsni postupak, time da se postignuta kupovnina razdijeli među nasljednike prema veličini odnosno vrijednosti njihovih nasljednih dijelova.(8) Civilna dioba moguća je na način da jedan ili više nasljednika preuzmu u nasljedni dio ostavinu ili pojedine stvari, time da ostalim nasljednicima i s p l a t e vrijednost njihovog nasljednog dijela (npr. čl. 150. st. 1 i čl. 151. st. 2 ZN). Nasljednicima kojima se njihov dio treba isplatiti pripada pravo z a k o n s k o g z a l o g a na dijelovima ostavine pripalom nasljedniku koji je dužan izvršiti isplatu (čl. 150' st. 2 ZN). Ukoliko isplata ne bi bila izvršena u određenom roku, nasljednici imaju pravo tražiti naplatu svog potraživanja ili predaju (u stvari vraćanje) stvari (čl. 150. st. 3 ZN). Sunasljednici, ako su sporazumni, mogu izvršiti d i o b u i uz pomoć drugih izabranih osoba. Ako među sunasljednicima ima m a l o l j e t n i h ili poslovno n e s p o s o b n i h osoba, prilikom Siobe moraju ih zastupati njihovi zakonski zastupnici (roditelji) ili staratelji, time da sporazum o diobi mora biti o d o b r e n od organa starateljstva.(4) Ako se radi o maloljetnicima pod roditeljskim staranjem, odobrenje organa starateljstva je potrebno ako se radi o aktu raspolaganja nekretninama. Sporazum o diobi i načinu diobe, postignut u toku ostavinske rasprave, unosi se u izreku rješenja o nasljeđivanju (čl. 228. st. 3 ZN), na osnovu kojeg se mogu izvršiti i odgovarajuće uknjižbe u zemljišnim knjigama. (5) 2. Ako među nasljednicima n e m a s p o r a z u m a o diobi i načinu diobe, na zahtjev jednog od nasljednika provest će se dioba u v a n p a r n i č n o m p o s t u p k u . Za ovo vrijede prav. pravila vanparničnog postupka (§ 267. biv. VP). Nadležnost suda određuje se prema mjestu gdje se ostavina nalazi. Ako ostavina nije procijenjena, izvršit će se najprije procjena, odnosno ponovna procjena, ako to učesnici diobe traže. Rješenjem (§ 273. biv. VP) se mora obuhvatiti cjelokupna imovina, kojim se mora odlučiti o načinu diobe pojedinih stvari, raspodjeli potraživanja i o preuzimanju dugova. Izvršenje rješenja provodi se u izvršnom postupku (§ 305. Ip).(6) Ako među nasljednicima dođe do spora o predmetu diobe, o veličini ostavine, o tome tko su nasljednici, o veličini njihovih nasljednih dijelova, npr. o uračunavanju darova, — vanparnični sud mora zahtjev za diobom ustupiti nadležnom parničnom sudu koji će odlučiti samo o dopu2 3 4 5 6
522
F i n ž g a r, nav. članak, str. 381. F i n ž g a r , nav. članak, str. 382. F i n ž g a r , nav. mjesto F i n ž g a r , nav. mjesto F i n ž g a r , nav. članak, str. 383.
Član 150, 7
I
slivosti diobe, pri čemu nije potrebno da se odlučuje i o načinu diobe.( ) Ako se ostavina sastoji od samo j e d n e n e k r e t n i n e , potrebno je 8 presudom odlučiti i o načinu diobe.( ) Presuda se izvršuje po prav. pravilu iz § 305. biv. lp. 3. Pravo nasljednika, koji su živjeli ili privređivali u z a j e d n i c i s ostaviocem, da im se prilikom diobe nasljedstva ostave pojedine stvari iz ostavine, može se ostvarivati samo na z a h t j e v , a nikada po službenoj dužnosti. To jednako vrijedi kod d i o b e nasljedstva, koja bi se vršila u ostavinskom postupku, kao i one koja bi se provodila u vanparničnom postupku, nakon .što je ostavinski postupak pravomoćno dovršen? Na stavljanje zahtjeva za ostavljanje pojedinih određenih stvari ovlašten je s v a k i nasljednik koji je živio ili privređivao u zajednici s ostaviocem, pa i onda ako on nije srodnik ostavioca. Ovo ovlaštenje je šire od onoga iz čl. 37. ZN, koje se odnosi samo na ostaviočeve p otomke koji su živjeli u zajednici s ostaviocem, a koje ih ovlašćuje da traže izdvajanje dijela ostavine. Razlika između odredbe iz čl. 37. ZN i ovog člana sastoji se u tome što ostaviočevi potomci mogu zahtijevati izdvajanje dijela imovine iz ostavine, koji odgovara njihovom d o p r i n o s u u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. Izdvojena imovina smatra se njihovom i ne ulazi u ostavinu. Međutim, imovina koja se u smislu čl. 150. ZN može ' ostaviti jednom ili nekolicini nasljednika, koji su privređivali ili živjeli u zajednici s ostaviocem, ne predstavlja njihov doprinos u toj imovini. Ostavljanje ove imovine određenim nasljednicima, koji to traže, ima ekonomskog opravdanja i predstavlja osiguranje ekonomske baze za daljnji život i privređivanje, koja bi bila osjetno narušena ako bi. se ta imovina dijelila i na one nasljednike koji nisu živjeli, i privređivali s ostaviocem, odnosno koji ne namjeravaju nastaviti život i privređivanje u ovoj zajednici. Izdvajanje po čl. 37. ZN vrši se prije ili u toku ostavinskog postupka. Dodjeljivanje odnosno ostavljanje pojedinih stvari iz ostavine u nasljedni dio pojedinom nasljedniku dolazi u obzir samo u postupku d i o b e , bilo da se ona vrši u toku ili izvan ostavinskog postupka. Zahtjev se može odnositi na one pojedine predmete ili više određenih predmeta, koji su služili radu i privređivanju ostavioca i toga nasljednika koji je s ostaviocem ili živio i privređivao u zajednici ili samo zajedno s njim privređivao. 4. 0 zahtjevu i opsegu ostavljanja pojedinih stvari određenom na|. sljedniku u njegov nasljedni dio odlučuje sud, po slobodnoj ocjeni, kad nađe da to iziskuje o p r a v d a n a potreba. U tome sud nije vezan nikakvim drugim pravilima ili ograničenjima. Sud može, kad nađe za shodno, prilikom' diobe ostaviti pojedinim nasljednicima pojedine stvari ili grupe stvari prema njihovim l i č n i m p o t r e b a m a : na primjer stručnu biblioteku ili njene pojedine dijelove nasljednicima (intelektualcima), koji imaju za nju poseban interes, a n e ' n a primjer na'8 F i n ž g a r , nav. mjesto F i n ž g a r, nav. mjesto 523
Član 150. sljedniku zemljoradniku i t. si. Isto tako sud može postupiti i kod diobe pojedinih predmeta iz ostaviočeve imovine, koji su služili zadovoljenju ostaviočevih ličnih potreba ili predstavljaju predmete porodične uspomene i t. si. 5. Kad postoji zahtjev za dodjeljivanje pojedinih stvari iz ostavine jednom ili nekolicini nasljednika u nasljedni dio, potrebno je izvršiti popis i procjenu tih stvari ako to nasljednici zahtijevaju, tj. ako među njima nema suglasnosti o njihovoj vrijednosti. Ovo radi toga da bi se mogla utvrditi njihova vrijednost koju nasljednici, u čiju je korist izvršeno izdvajanje, treba da isplate ostalim nasljednicima. Ovi nasljednici platit će samo v i š a k vrijednosti ustupljenih stvari u dijelu u kome ova prelazi vrijednost nasljednog dijela koji inače tome nasljedniku pripada. Vrijednost stvari utvrđuje se na način kako je predviđeno u čl. 200. ZN, a prema prometnoj vrijednosti stvari u času smrti ostavioca. U rješenju kojim se određuje ostavljanje pojedinih stvari određenom nasljedniku u njegov nasljedni dio, sud će odrediti i r o k u kojem se treba platiti r a z l i k a u vrijednosti odnosno višak koji izdvojene stvari predstavljaju u odnosu na vrijednost nasljednikovog dijela. Sud može dozvoliti i o b r o č n e o t p l a t e ako je to u interesu nasljednika i kad je to prema okolnostima i mogućnostima nasljednika potrebno. Ako je među nasljednicima postignut sporazum ili je sud na zahtjev nasljednika odlučio u toku ostavinskog postupka o načinu diobe, takav sporazum odnosno odluka unijet će se u izreku rješenja o nasljeđivanju (čl. 228. st. 3 ZN). Kad se radi o nekretninama, založno pravo treba da bude osigurano upisom u zemljišnim knjigama. Sudska
praksa
1. Primjenom člana 150: ZN sud može, na zahtjev ovlaštene osobe, odlučiti da joj se kao dio, koji joj pripada po članu 37. ZN, ostavi određena stvar ili grupe stvari kad to iziskuju opravdani razlozi. Primjena člana 150. ZN po analogiji opravdana je, jer razlozi koji su u osnovi tog zakonskog propisa i zbog kojih zakon određuje potomku, koji je istovremeno nasljednik, da mu se kao njegov dio ostave određene stvari odnosno grupe stvari, mogu postojati i na strani potomka koji nije nasljednik, a koji pozivom na svoje pravo po članu 31. ZN zahtijeva izdvajanje dijela ostavine. Sud inače može prema okolnostima pojedinog slučaja odlučiti o zahtjevu zainteresiranih osoba da se potomku, koji se poziva na član 37. ZN, pripadajući dio isplati u novcu ili u stvarima (Načelno mišljenje Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda br. 2/60 od 4. IV 1960, Zb. VI1-1960, str. 9). 2. Zakon nije povrijeđen ako sud drugog stupnja nije uzimao u obzir istom u žalbi istaknut zahtjev preživjelog bračnog druga da preuzima ostavinu po čl. 150. ZN. •— Opravdanost preuzimanja nije iskazana već time da. ostali nasljednici nisu htjeli na razborit način urediti ostavinu koja je malena i u naravi nedjeljiva (Vrhovni sud NR Slovenije Gs rev. 25/58, Pravosodni bilten, br. 3—4/59. str. 35). 3. Na pravo da preuzmu ostavinu po članu 150. ZN mogu se nasljednici •pozvati istom onda kad po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju predlože diobu ostavine. Odredba člana 150. ZN nije uporabiva u samom ostavinskom postupku (Vrhovni sud NR Slovenije Gs rev. 60/58, Pravosodni bilten, br„ 3—4/59, str. 35). 524
'
član 151 —152. Dioba
predmeta
kućanstva
Član 151. Predmeti kućanstva koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba nasljednika koji je živio sa ostaviocem u istom kućanstvu, a koji nije njegov potomak ni njegov bračni drug, ostavit će mu se na njegov zahtjev, a njihova vrijednost uračunat će se u dio tog nasljednika. Ukoliko vrijednost tih predmeta premašuje vrijednost nasljednog dijela, nasljednik kome su ti predmeti ostavljeni isplatit će ovu razliku ostalim nasljednicima u novcu. 1. Ostavljanje predmeta k u ć a n s t v a po odredbama ovog člana razlikuje se od slične ustanove iz čl. 38. ZN u tome što se tamo radi o izdvajanju predmeta Kućanstva (pokućstvo, namještaj i si.) u korist bračnog druga i potomaka ostavioca, na način što se potonjima tako izdvojena imovina ne u r a č u n a v a u nasljedni dio, a niti im se uzima u račun pri izračunavanju nužnog dijela (čl. 38. st. 2 ZN). Bračnom drugu i potomcima ostavioca izdvojeni predmeti kućanstva (čl. 38. ZN) pripadaju po s i i i z a k o n a , kao zakonski prelegat, i ukoliko se ne radi o predmetima znatnije vrijednosti, ne ovisi o ocjeni suda niti o zahtjevu stranke, pa sud ovo izdvajanje vrši po službenoj dužnosti. Naprotiv, kod ostavljanja predmeta k u ć a n s t v a kojem d r u gom nasljedniku koji je živio s ostaviocem u istom kućanstvu, a koji nije ni bračni drug ni potomak ostavioca, radi se uvijek o predmetima čija se vrijednost u r a č u n a v a u nasljedni dio i ovisno je o prijedlogu nasljednika i o ocjeni suda (shodno odredbi iz čl. 150. st. 1 ZN). 2. Predmeti kućanstva, koji su znatnije vrijednosti ne izdvajaju se iz ostavine po čl., 38. ZN, nego na zahtjev bračnog druga ili ostaviočevih potomaka mogu biti ostavljeni u nasljedni dio jednome od njih ili nekolicini. U tome slučaju o ocjeni suda ovisi da li će se i ovi predmeti izdvojiti u korist određenih nasljednika uz dužnost da njihovu vrijednost, odnosno višak koji prelazi vrijednost nasljednog dijela, naknade ostalim nasljednicima. Isplata razlike u vrijednosti ostalim nasljednicima, odnosno višak koji premašuje vrijednost nasljednog dijela, vrši se u rokovima koje odredi sud (analogno odredbi čl. 150. st. 1 ZN). Obaveza
zaštite
među
nasljednicima
nakon
diobe
Član 152. Svakom nasljedniku ostali nasljednici odgovaraju po samom zakonu ako bi mu neka treća osoba, pozivajući se na neko pravo osnovano prije diobe, oduzela stvar koja je stavljena u njegov nasljedni dio, ili inače umanjila njegovo pravo. Oni jamče isto tako da stvari stavljene u njegov dio nemaju skrivenih nedostataka. Nasljednici jamče da potraživanje ostavioca stavljeno u dio jednog nasljednika postoji i da će se moći naplatiti od dužnika do iznosa koji mu je stavljen u dio. 525
Član 152. Obaveza jamstva za postojanje i naplativost potraživanja traje tri godine po završenoj diobi, a za potraživanja koja dospijevaju nakon diobe ona traje tri godine od dospjelosti obaveze. U svim slučajevima jamstva po ovome članu svaki nasljednik jamči i duguje naknadu razmjerno svom nasljednom dijelu. 1. Diobom nasljedstva ne raskidaju se u potpunosti među sunasljednicima sve međusobne veze. Nasljednici ostaju u izvjesnim slučajevima ] i u određenim oblicima i dalje pravno međusobno vezani.( ) Obaveza jamstva među nasljednicima javlja se kao posljedica prestanka n a s j j e d n i č k e z a j e d n i c e . Ona se odnosi na sve slučajeve kasnijeg eventualnog umanjenja nasljednikova dijela, do koga bi moglo doći nakon izvršene diobe uslijed oduzimanja stvari ostavine ili umanjenja kakvog nasljednikova prava uslijed zahtjeva trećih osoba, a na osnovu prava koje su te osobe stekle u vrijeme p r i j e izvršene d i o b e ili uslijed toga što potraživanje koje je stavljeno u dio nasljedniku ne postoji ili je nenaplativo. 2. Obaveza jamstva među nasljednicima, koja nastupa po s i l i z a k o n a i obuhvata "sve nasljednike odnosi se na slijedeće slučajeve: a) kad nasljedniku t r e ć a osoba o d u z m e stvar ili u m a n j i njegovo pravo; b) kada stvari koje su nasljedniku pripale imaju s k r i v e n e nedostatke; c) kada potraživanja pripala nasljedniku ne p o s t o j e ili su nenaplativa. Obaveza jamstva u slučaju navedenom pod a) vezuje nasljednike međusobno ako bi jedan nasljednik u odnosu prema t r e ć o j osobi izvan kruga nasljednika morao prepustiti stvar ili pravo koji su mu pripali u nasljedni dio. Slučajevi jamstva pod b) i c) osiguravaju nasljednike m e đ u s o b n o . Međusobna zaštita nasljednika ne obuhvata samo jamstvo za nak n a d u za izgubljenu vrijednost ili umanjenu vrijednost nasljednog dijela, nego rađa obavezom sunasljednika da se na poziv tuženog nasljednika, čiji je nasljedni dio ugrožen, pojave na sudu i p r i d r u ž e p o s t u p k u radi pružanja pomoći.(2) 3. Kod jamstva navedenog u stavu 1 ovog člana radi se o davanju garancije nasljedniku da su stvari i prava koja su ušla u ostavinu i koja su mu prilikom diobe ostavine stavljena u njegov nasljedni dio (oporučni, zakonski ili nužni) doista pripadala ostaviocu (čl. 2. i 198. ZN), te da će u slučaju da mu te stvari ili prava budu oduzeta ili umanjena ostali nasljednici s njima p o d i j e l i t i g u b i t a k koji bi mu uslijed toga nastao, i to razmjerno svojim nasljednim dijelovima. To znači da ostali nasljednici ne jamče da će nasljedniku, u slučaju oduzimanja stvari ili umanjenja prava, biti u cijelosti nadoknađena vrijednost umanjenog dijela, nego naprotiv da će i ostali nasljednici p a r t i c i p i r a t i u 1
2
526
T u o r, nav. djelo, str. 393. »O b j a š n j e n j a«, str. 154.
•
Član 152diobi nastalog g u b i t k a u razmjeru svojih nasljedničkih dijelova. Ovdje leži obaveza da će se, u slučaju umanjenja dijela jednog nasljednika, gubitak srazmjerno r a z d i j e l i t i na sve nasljednike uključujući i onoga nasljednika od koga je stvar bila oduzeta ili čije je pravo umanjeno. ' . 4. Pod pojmom o d u z i m a n j a stvari misli se na takvo oduzimanje koje se temelji na j a č e m p r a v u treće osobe, pred kojim bi pravo nasljednika moralo ustuknuti. Za postojanje obaveze jamstva nije, dakle, potrebno da je stvar ili pravo od strane treće osobe već evincirano. Dovoljno je da je s potpunom sigurnošću ustanovljeno da pravo ili stvar doista p r i p a d a t r e ć e m u . ( 3 ) Ako je treća osoba ishodila presudu protiv nasljednika, ovaj, da bi ostvario svoje pravo iz obaveze jamstva prema sunasljednicima, ne treba da pored postojanja presude dokazuje postojanje pravnog nedostatka, pod pretpostavkom da su ostali sunasljednici bili o b a v i j e š t e n i o pokretanju parnice u kojoj je nasljednik podlegao. Dovoljno je da su bili u pravnoj mogućnosti da se pridruženjem i učešćem u parnici na strani nasljednika odupru zahtjevu treće, osobe. Međutim, nasljednici kojima n i j e pružena mogućnost da se pridruže postupku, jer nisu bili obaviješteni, mogu se oprijeti zahtjevu za izravnanje ukoliko dokažu da bi ishod parnice uslijed njihovog sudjelovanja i njihovih prigovora bio povoljniji i u mjeri u kojoj bi bio povoljniji. U tom slučaju neizravnani zahtjev koji bi otpao na ove neobaviještene nasljednike ostaje kao gubitak nasljednika koji traži izravnanje. Da bi oduzeće stvari rađalo obavezom jamstva, treba da počiva na v a l j a n o m pravnom n a s l o v u , a ne samo na činjenici oduzimanja koje može biti i protupravno protiv koga se nasljednik mora oduprijeti. Nasljednik se ne može koristiti zaštitom koju mu pruža ustanova jamstva ako bi trpio protupravnost ili stanje stvoreno protupravnim aktom. On je dužan, po potrebi, zatražiti sudsku zaštitu, a ne može pretrpljenu štetu, nastalu oduzimanjem, prevaliti na ostale nasljednike. Ostali nasljednici su dužni prijaviti se sudu i upustiti se u parnicu (pridruženjem nasljedniku ili preuzimanjem parnice) koju bi nasljednik bio prisiljen voditi protiv trećih osoba u svrhu protivljenja oduzimanju i osiguranju svog nasljednog dijela, samo ako je ovo oduzimanje osnovano na pravno valjanom osnovu. Pod pojmom »umanjenja prava« misli se na slučajeve kad neko pravo, koje je ostavljeno u nasljedni dio nasljedniku, nema onu vrijednost ili značaj kakav su mu nasljednici pridavali prilikom diobe. Bilo u smislu da se ustanovi da to pravo ne p o s t o j i uopće, ili da ne postoji u onom opsegu kako se pretpostavljalo, ili da je pravo koje je pripalo nasljedniku o p t e r e ć e n o d r u g i m p r a v o m koje nije uzeto u obzir prilikom diobe zbog čijeg postojanja ili umanjenja dolazi do ograničenja tog prava i nasljednikovih ovlaštenja, odnosno umanjenja njegovog nasljednog dijela. 3
M a u r o v i ć, Nacrt III, prvi dio, str. 51.
527
Obaveza jamstva i rok trajanja određuju se prema pravnim pravilima građanskog prava. Kod n e k r e t n i n a traje tri godine, a kod p o k r e t n e imovine šest mjeseci (pravno pravilo iz § 933. biv. OGZ). Rokovi se računaju od momenta stvarnog o d u z i m a n j a stvari, od momenta kad je stjecalac prava dobio obavijest o nedostatku prava, a kod presude od momenta njene pravomoćnosti. Ovi rokovi smatraju se 4 prekluzivnim. ( ) 5. Obaveza jamstva za s k r i v e n e nedostatke postoji između samih n a s l j e d n i k a . Oni međusobno jedan drugom jamče da stvari, koje su pripale u dio. jednom nasljedniku, n e m a j u skrivenih nedostataka. Šteta koja nastane odatle što stvar nema uobičajene kvalitete ili ne one koje joj se pripisuju, a koje sprečavaju da se ona može upotrijebiti prema svojoj svrsi, pogađa s v e nasljednike u razmjeru njihovih nasljednih dijelova. Ako bi koji nasljednik z n a o u času diobe da stvar ima nedostatke, pa bi to z a t a j i o ostalim nasljednicima, bit će dužan naknaditi štetu koja bi iz toga proizašla za kojeg sunasljednika (prav. pravilo iz § 923. biv. OGZ). Za ocjenu kad postoje s k r i v e n e m a n e (nedostaci) vrijede pravna pravila građanskog prava (§§ 922, 923. OGZ). Ovdje se radi o f i z i č k i m nedostacima, dok je u stavu 1 ovog člana bilo riječi o pravnim nedostacima. Među fizičke skrivene nedostatke ubrajamo one koje potiču odatle što stvar n e m a onih kvaliteta koje su ili izričito među nasljednicima ugovorene, ili koje se uobičajeno pretpostavljaju (npr. da je stoka zdrava i t. si.), ili da se stvari mogu uživati ili upotrebljavati prema svojoj namjeni i naravi posla. Ako se nedostaci ne m o g u u k l o n i t i , a oni su takve naravi da onemogućuju upotrebu stvari u svrhu za koju su namijenjene, nasljednik može tražiti da mu ostali nasljednici, razmjerno vrijednosti svojih nasljednih dijelova, n a k n a d e dio vrijednosti, da se među sve nasljednike r a z d i j e l i šteta, gubitak koji je neopravdano pogodio određenog nasljednika. Ako se radi o nedostacima koji se m o g u o t k l o n i t i i stvar dopuniti, popraviti ili osposobiti za upotrebu, nasljednik ima pravo zahtijevati od ostalih sunasljednika da u razmjeru s veličinom svojih nasljednih dijelova i njihovom vrijednošću p a r t i c i p i r a j u u snošenju t r o š k o v a ili tereta oko uklanjanja nedostataka. 6. Nema mjesta jamstvu ako je nasljedniku bilo p o z n a t o postojanje jačeg prava trećih osoba na stvarima ili pravima (analogno prav. pravilu iz § 928. biv. OGZ), pa ih je z n a j u ć i to ipak primio u svoj nasljedni dio, ili ako je teret ili pravo bilo u p i s a n o u. zemljišnim knjigama. Izuzetak bi predstavljalo postojanje z a b l u d e . U tom slučaju treba dokazati da je nasljednik bio u zabludi u koju je došao bez svoje krivnje, ili da je druga strana (sunasljednici) znala ili bar mogla znati da se nasljednik nalazi u zabludi, pa je to stanje iskoristila. 4
528
Ma u r o v i ć, Nacrt III, prvi dio, str. 52.
Član 152 — 153 7. U" pogledu naslijeđenih ili u nasljedni dio stavljenih p o t r a ž i v a n j a ostavioca postoji jamstvo u pogledu e g z i s t e n c i j e potraživanja (nomen verum esse), kao i za njegovu n a p l a t i v o s t (likvidnost — nomen bonum esse). Nenaplativa potraživanja ostavioca ne uzimaju se u obzir i ne uračunavaju prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavine (čl. 33. st. 2 ZN). 8. Obaveza jamstva, koja postoji između sunasljednika, postoji i između p o t o m a k a ostavioca u slučaju kad je ostavilac (njihov predak) za ž i v o t a izvršio u s t u p a n j e i raspodjelu svoje imovine (u smislu čl. 111—113. i čl. 119. ZN). 9. Obaveza jamstva, predviđena u ovom članu, postoji i u slučaju s u d s k e d i o b e ostavine. Ako je među sunasljednicima sklopljen vansudski sporazum ili nagodba o načinu diobe, nasljednici imaju pravo pobijati valjanost sporazuma bilo zbog prikrate preko polovine vrijednosti (pravno pravilo iz § 934. biv. OGZ), ili radi toga što je nasljednik pristao na diobu pod pritiskom sile, grožnje, zablude ili prijevare, ili ako je sunasljednik iskoristio lakomost, stisku, slaboumnost, neiskusnost ili neuravnoteženost drugoga. (5)
GLAVA
ŠESTA
POSEBNE ODREDBE O NASLJEĐIVANJU I. NASLJEĐIVANJE POLJOPRIVREDNOG ZEMLJIŠTA Član 153. Nitko ne može na teritoriju Federativne Narodne Republike Jugosla;• vije na temelju nasljedstva imati više poljoprivrednog zemljišta nego što može imati po zakonu, odnosno više nego što je potrebno da se dopuni zaonski maksimum. Ako poljoprivredno zemljište koje bi pripalo nasljedniku po općini 'propisima o nasljeđivanju zajedno s njegovim zemljištem prekoračuje za; konski maksimum toga nasljednika, nasljednik ima pravo da u okviru zakonskog maksimuma izabere između svojih i naslijeđenih parcela one arcele koje će zadržati. U tom slučaju višak zemljišta postaje općenarodna imovina i za isti nasljedniku pripada naknada po postojećim propisima. Ukoliko je što drugo propisano međunarodnim ugovorom sa državom f čiji je državljanin nasljednik, u pogledu naknade za višak zemljišta postupit će se po odredbama tog ugovora. 1. Odredba stava 1 ovog člana temelji se na načelu izraženom u Hanu 18. stav 2 Ustava F N R J , p r e m a k o m e se z a j a m č u j e nasljeđif
> Tako F i n ž g a r , u članku »Sodediči«, Pravnik, 1957, str. 384, 385. Zakon o nasljeđivanju s komentarom
. 529
Član 153. vanje privatnog vlasništva, te načela izraženog u članu 19. stav 2, 3 i 4 Ustava FNRJ, prema kojem ne može biti velikih zemljišnih posjeda u privatnim rukama, te da m a k s i m u m privatnog zemljišnog posjeda određuje zakon, kao i načela izraženog u članu 3. ZN, po kome- se nasljeđivanjem ne može prekoračiti zakonom određena veličina poljoprivrednog zemljišta koju pojedinci mogu imati u vlasništvu. Sporno je da li se ovo ograničenje odnosi na vlasništvo ili na posjed »bilo po kom osnovu« s obzirom na propis člana 14, 15. i 16. Zakona o prometu zemljišta i zgrada). Po jednom tumačenju u agrarni maksimum spada i ono zemljište koje zemljoradnik posjeduje na temelju plodouživanja ili kom drugom temelju kojim se stječe pravo na drugu stvar. Po drugom, užem stanovištu, razni oblici faktičke vlasti na osnovu prava na tuđu stvar n i s u o d l u č n i za utvrđivanje maksimuma kad je u pitanju nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta, nego je odlučan samo posjed u pravom smislu, posjed kao s t v a r n o p r a v o (vlasnički posjed).(') Načelo o ograničenju nasljeđivanja poljoprivrednog zemljišta primjenjuje se i onda kad se radi o nasljedniku koji je s t r a n i d r ž a v l j a n i n . Ni on ne niože na teritoriju FNRJ imati više zemljišta nego što to može jugoslavenski državljanin (čl. 160. st. 2 ZN). Ograničenje iz čl. 3. i čl. 153. st. 1 ZN vrijedi ne samo u pogledu f i z i č k i h osoba nego i u pogledu p r a v n i h osoba kad se pojavljuju kao oporučni nasljednici, ako im je posebnim propisom određeno da li i koliko zemljišta mogu imati. 2. Veličina zemljišnog posjeda poljoprivrednog zemljišta, koje poj e d i n a c može imati, utvrđena je propisom člana 3. Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine i o dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama (SI. 1. FNRJ br. 22 od 27. V 1953). Po tom propisu koji se odnosi na poljoprivredni maksimum z e m l j o r a d n i k a pojedinac ne može posjedovati više od d e s e t h e k t a r a poljoprivrednog obradivog zemljišta. Veličina poljoprivrednog zemljišta koje može imati n e z e m l j o r a d n i k propisana je u članu 3. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji. Prema tom propisu nezemljoradnik može imati 3—5 hektara poljoprivrednog obradivog zemljišta. V i š a k preko dozvoljenog maksimuma poljoprivrednog zemljišta postaje o p ć e n a r o d n a i m o v i n a i obavezno se unosi u poljoprivredni zemljišni fond. 3. Propisi o nasljeđivanju poljoprivrednog zemljišta predstavljaju ius cogens o kome ostavinski sud vodi računa po s l u ž b e n o j dužn o s t i . Postupajući na taj način, ostavinski sud će i b e z p r i j e đ i o g a stranaka biti dužan p r i b a v i t i sve podatke potrebne za donošenje odluke o unošenju viška poljoprivrednog zemljišta u poljoprivredni zemljišni fond. Tako je sud prema odredbi člana 227. st. 1 ZN dužan da od nadležnog narodnog odbora pribavi podatke za svakog nasljednika o tome koliko mu poljoprivrednog zemljišta nedostaje do propisanog maksimuma. I to s obzirom na veličinu posjeda d o m a ć i n s t v a u kome dotični nasljednik živi.(2) 1 Vidi u raspisu Saveznog vrhovnog suda od 4. VIII 1955. br. Su 586/55 pod tač. 32. Vidi tač. 1. spomenutog raspisa Saveznog vrhovnog suda od 4. VIII 1955.
530
Član 153. II. 1. Iz načela izraženog u stavu 1 ovog člana i člana 227. st. 1 ZN proizlazi da je za utvrđivanje da li određeni nasljednik može i koliko nasljediti poljoprivrednog zemljišta, mjerodavno koliko p o j e d i n i nasljednik osobno ima o b r a d i v o g poljoprivrednog zemljišta. Na stjecanje poljoprivrednog zemljišta nasljeđivanjem utječe ne samo veličina poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu n a s l j e d n i k a nego i veličina domaćinstva u kome živi.(3) Pojedinac može nasljeđivanjem steći samo onoliko zemljišta koliko iznosi njegov agrarni maksimum, odnosno koliko mu o s o b n o n e dostaje do agrarnog maksimuma, a s obzirom na veličinu zemljišnog posjeda nasljednikova d o m a ć i n s t v a u kome živi, budući da se kod utvrđivanja veličine p o s j e d a , na osnovu koga se ustanovljuje i propisani maksimum, obavezno uzima cjelokupni posjed d o m a ć i n stva i svih njegovih članova. Zakon načelno ne z a b r a n j u j e i ne ograničava nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta. On samo na području uređenja imovinskih odnosa, koji nastaju u povodu nasljeđivanja, dovodi u sklad načela ZN 0 nasljeđivanju s odredbama pozitivnih propisa kojima je regulirano koliko obradivog poljoprivrednog zemljišta netko može imati u vlasništvu 1 posjedu. Ovo potonje samo radi toga da se nasljedniku osigura odgovarajuća vrijednost njegovog nasljednog dijela, bilo time što će nasljednik izvršiti i z b o r objekta koji će z a d r ž a t i , odnosno primiti iz ostavine u ime svog nasljednog dijela, bilo time da će nasljednik primiti n a k n a du (ekvivalent) za dio zemljišta koje ne bi mogao zadržati zbog eventualnog prekoračenja propisanog maksimuma. U posljednjem slučaju nasljednik umjesto zemljišta dobiva naknadu koja odgovara njegovoj vrijednosti i predstavlja sastavni dio njegovog nasljednog dijela. Činjenica što je došlo do unošenja viška poljoprivrednog zemljišta u zemljišni fond ne u t j e č e na o b a v e z e n a s l j e d n i k a koje proizlaze iz nasljeđivanja (odgovornost za dugove ostaviočeve, ispunjenje legata, obaveza jamstva i si.). Ovi nasljednici o d g o v a r a j u kako za cstaviočeve dugove, tako i za obaveze prema legatarima i drugim osobama, u p u n o j v r i j e d n o s t i svog nasljednog dijela (čl. 145. st. 1 i čl. 92. st. 2 i 3 ZN) uključujući i vrijednost koju su primili u ime n a k nade za zemljište koje je zbog prekoračenja propisanog maksimuma uneseno u poljoprivredni zemljišni fond. 2. Nasljednicima pripada pravo i z b o r a p a r c e l a . U okviru agrarnog maksimuma nasljednik može izabrati parcele koje će zadržati time da se u ovaj izbor mogu uključiti, pored parcela koje nasljedniku pripadaju iz ostavine, još i parcele koje je imao od ranije. Prilikom izbora parcela koje će z a d r ž a t i u okviru svoga zemljišnog maksimuma nasljednici mogu postići sporazum o diobi i načinu diobe nasljedstva. Nasljednici koji n e m a j u dovoljno poljoprivrednog zemljišta (do propisanog maksimuma) ovim sporazumom mogu u ime svog nasljednog dijela p r e u z e t i iz ostavine v i š e p o l j o p r i v r e d n o g zemljišta, 3
Vidi protivno u spomenutom raspisu Sav. vrhovnog suda pod tač. 1. 531
Član 153. time da nasljednici koji već imaju propisani maksimum prime svoj nasljedni dio, odnosno odgovarajuću vrijednost, u d r u g i m s t v a r i m a . Moguće je da ovi nasljednici prime od ostalih nasljednika i s p l a t u u novcu, kako u slučajevima predviđenim u čl. 150. i 151. ZN, kao i izvan toga ako je takav sporazum među nasljednicima postignut. Sporazum o diobi i načinu diobe nasljedstva i međusobnom izboru parcela koje će pojedini nasljednici zadržati u vlasništvu uključit će se u rješenje o nasljeđivanju te unijeti u dispozitiv toga rješenja, u smislu čl. 228. st. 3 ZN odnosno čl. 228. st. 2 tač. 6. ZN. 3. Ako nasljednici ne i z v r š e i z b o r parcela koje će zadržati ili se o tome ne izjasne ili ne postignu sporazum o diobi ili načinu diobe nasljedstva, o s t a v i n s k i s u d će utvrditi koji dio zemljišta iz ostavine pripada nasljednicima, odnosno pojedinom nasljedniku, do visine propisanog maksimuma, s tim da višak postaje općenarodna imovina (čl. 227. st. 4 i 5 ZN), a prema podacima kojima bude raspolagao. Ovo utvrđenje sastoji se u određivanju ukupne p o v r š i n e obradivog zemljišta pojedinog nasljednika,(4) a ne u određivanju pojedinih parcela. Izbor odnosno određivanje parcela koje će se unijeti u zemljišni fond izvršit će se u p o s e b n o m upravnom p o s t u p k u koji će se pokrenuti i provesti po propisima Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu, nakon što rješenje o nasljeđivanju postane p r a v o m o ć n o i bude dostavljeno nadležnom narodnom odboru u tu svrhu (čl. 227. st. 5 ZN). Ostavinski sud treba, dakle, prethodno za svakog nasljednika utvrditi koliki je njegov dio (kvota) u ukupnoj ostavini (čl. 228. st. 2 tač. 3. rečenica zadnja ZN), koliko ima poljoprivrednog zemljišta u posjedu, odnosno koliko mu nedostaje zemljišta do propisanog maksimuma (čl. 227. st. 1 ZN), zatim površinu poljoprivrednog zemljišta, koja prelazi propisani maksimum određenog nasljednika a koja treba da bude unesena u zemljišni fond (čl. 228. st. 2 tač. 6. ZN). 4. U posebnom agrarno-upravnom postupku koji će se pokrenuti i provesti po propisima Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu utvrdit će se naknada koja pojedinom nasljedniku pripada za zemljište koje ulazi u zemljišni fond. U ostavinskom postupku ne vrši se procjena b o n i t e t a i v r i j e d n o s t i poljoprivrednog zemljišta koje kao višak ulazi u poljoprivredni zemljišni fond, a niti se u tome postupku može utvrđivati visina naknade za ovo zemljište. Ova pitanja rješavaju se odvojeno od ostavinskog postupka u posebnom agrarno-upravnom postupku koji se mora obavezno provesti ako se ustanovi da bi nasljeđivanjem poljoprivrednog zemljišta neki nasljednik p r e k o r a č i o propisani maksimum (čl. 227. st. 5 ZN), i to nakon d o v r š e n o g ostavinskog postupka. 5. Nasljednik se može o d r e ć i nasljedstva u cijelosti i tako osujetiti da višak poljoprivrednog obradivog zemljišta, koji bi inače trebao naslijediti, postane općenarodna imovina. U tom slučaju, uslijed pri4
532
»O b j a š n j e n j a«, uz čl. 827, na str. 73. •
C
Član 153. raštaja (čl. 142. ili 143. ZN), poljoprivredno zemljište može pripasti kojem drugom nasljedniku koji nema uopće ili nema dovoljno poljoprivrednog zemljišta. Kako ne može biti djelomičnog odricanja od nasljedstva (čl. 139. st. 1 ZN), nema mogućnosti da se nasljednik odrekne samo v i š k a zemljišta, koji bi prelazio njegov propisani maksimum. Odricanje mora obuhvatiti c i j e l o n a s l j e d s t v o budući da se kod odricanja od nasljedstva radi o odricanju od p r a va nasljeđivanja po određenom temelju pozivanja na nasljedstvo. Nasljednik se ne bi mogao odreći nasljedstva poljoprivrednog zemljišta u korist određenog sunasIjednika, jer to odricanje po čl. 139. st. 1 ZN predstavlja u s t u p a n j e svog nasljednog dijela. Dosljedno tome nasljednik ne bi mogao sunasljedniku ustupiti višak poljoprivrednog zemljišta koji bi prelazio dopušteni maksimum s obzirom da bi to predstavljalo akt r a s p o l a g a n j a ovim viškom. III 1. Zakonom o nasljeđivanju utvrđeno je načelo da v i š a k poljoprivrednog zemljišta preko propisanog maksimuma, koje bi inače jedan nasljednik imao pravo naslijediti postaje o p ć e n a r o d n a i m o v i n a za koju nasljedniku pripada n a k n a d a po postojećim propisima. U ZN nije regulirano kako se vrši izdvajanje i unošenje zemljišta u zemljišni fond, a niti kako se utvrđuje vrijednost i određuje naknada za uneseno zemljište. U članu 227. st. 3 ZN propisano je da se p r a v o m o ć n o rješenje o nasljeđivanju mora dostaviti nadležnom organu uprave radi provođenja posebnog agrarno-upravnog postupka po propisima Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine, odnosno organu. koji je nadležan za primjenu propisa Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji. U tome postupku treba se, dakle, k o n a č n o u t v r d i t i da li se radi o poljoprivrednom obradivom zemljištu koje potpada pod udar spomenutih zakona, koje će parcele vlasnici zadržati, a koje će se unijeti u fond, kao i odrediti visinu naknade.
1.1' .jjl
!l
Odluka o poljoprivrednom zemljišnom fondu sadržana u rješenju o nasljeđivanju ima d e k l a r a t o r n i značaj. Odluka koju bude donijela komisija nadležnog narodnog odbora o unošenju pojedinih parcela u zemljišni fond ima, međutim, k o n s t i t u t i v n i značaj. U tome agrarno-upravnom postupku treba odlučivati i o pitanjima da li se uopće radi o zemljištu koje ima k a r a k t e r poljoprivrednog obradivog zemljišta u smislu odredaba čl. 19. 21. do 23. ZOPZF. Protiv rješenja komisije narodnog odbora moguća je tužba po čl. 26. st. 2 ZOPZF, kao i žalba po čl. 26. st. 3 ZOPZF, dok je vođenje upra5 vnog spora isključeno (čl. 26. st. 5 ZOPZF).( ) 5 Prema čl. 82. st. 1 tač. 12. Zakona o nadležnosti općinskih i kotarskih narodnih odbora i njihovih organa, a u vezi sa st. 2 istog člana, rješenje kojim se određuje višak zemljišta koje imaju nezemljoradnici preko određenog maksimuma i o urošenju tog viška kao općenarodne imovine u poljoprivredni zemljišni fond, do si o r g a n u p r a v e nadležan za poslove iz oblasti imovinsko-pravnih odlfosa. To rješenje, kao i svako drugo rješenje upravnog organa može se pobijati samo u upravnom postupku, a ne tužbom kod redovnog suda. (Vrh. sud APV Gž 449/62, Glasnik AK za APV br. 7/62, str. 29).
533
•i
Član 153. 2. Kako se prema članu 21. Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu veličina dozvoljenog agrarnog maksimuma određuje prema ukupnom posjedu d o m a ć i n s t v a , to će u slučaju kad se radi o nasljedniku koji je č l a n d o m a ć i n s t v a koje posjeduje poljoprivredno zemljište i o s t a n e u tome domaćinstvu doći do primjene propisa kojima je veličina agrarnog maksimuma određena za d o m a ć i n s t v a kao cjelinu, uključujući ovamo posjed zemljišta kako starješine, tako i svih članova toga domaćinstva, dakle, i konkretnog nasljednika koji u tome domaćinstvu živi. U takvim slučajevima može se dogoditi da jedan nasljednik, koji osobno nema poljoprivrednog zemljišta, zato što je član domaćinstva koje već posjeduje propisani agrarni maksimum neće nasljeđivanjem dobiti u vlasništvo poljoprivredno zamljište. Takav nasljednik u stvari nasljeđuje samo p r o t u v r i j e d n o s t za zemljište koje mu je nasljedstvom pripalo, a koje je s obzirom na propis člana 21. ZOPZF uneseno u poljoprivredni zemljišni fond. (6) 3. Iz načela izraženog u članu 160. st. 2 ZN da nijedan s t r a n i državljanin ne može imati više poljoprivrednog zemljišta na teritoriju FNRJ nego što ga može imati jugoslavenski državljanin, proizlazi da v i š a k poljoprivrednog zemljišta, koji prekoračuje propisani maksimum stranog državljanina također postaje o p ć e n a r o d n a i m o v i na i ulazi u zemljišni fond. Stranom državljaninu isto tako pripada n ak n a d a za višak zemljišta koje je uneseno u poljoprivredni zemljišni fond (čl. 150. st. 3 ZN). Dok u pogledu naknade državljaninu FNRJ za zemljište koje je uneseno u poljoprivredni zemljišni fond vrijede u svemu propisi člana 24. ZOPZF, dotle u pogledu naknade za zemljište koje je s t r a n i d r ž a v l j a n i n stekao nasljeđivanjem u FNRJ, a koje ulazi u zemljišni fond kao višak preko propisanog agrarnog maksimuma, u pravilu, vrijede odredbe m e đ u n a r o d n o g u g o v o r a sklopljenog s državom čiji je nasljednik državljanin. Ako takvog ugovora nema ili ako razlozi političkog oportuniteta (reciprociteta i si.) ne nalažu što drugo, primijenit će se i na stranog državljanina propisi Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu. Sudska
praksa
1. Naknadu koja pripada nasljedniku za višak zemljišta, koji postoje općenarodna imovina, treba odrediti po propisima člana 5. i 23. Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine i drugim odgovarajućim propisima, bez obzira da li se radi o zemljoradničkom ili nezemljoradničkom višku poljoprivrednog zemljišta (Presuda Saveznog vrhovnog suda Už 7636/58 od 30. XII 1958, Zb. 111/3-1958, br. 574). 2. U rješenju o nasljeđivanju navedena vrijednost viška poljoprivrednog zemljišta, koja se nasljedniku oduzima za poljoprivredni zemljišni fond, ne znači da je takav iznos dosuđen kao odšteta; ova se određuje po posebnim propisima (Vrhovni sud NR Slovenije Gs rev. 135/58, Pravosodni bilten, br. 3—4/59, str. 35). 3. Vidi odluku uz član 227. ZN. 6
534
Tako i B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 20.
Član 154. II. NASLJEĐIVANJE OSTAVINE ČLANA PORODIČNE ZADRUGE Član 154. Ostavinu člana porodične zadruge nasljeđuju njegovi nasljednici po općim pravilima o nasljeđivanju, ako posebnim propisima ne bude što drugo određeno. Zakonima narodnih republika mogu se u okviru osnovnih načela ovog zakona donijeti posebne odredbe o nasljeđivanju u porodičnim zadrugama. 1. Prema pravu predratne Jugoslavije mogu se kod nas razlikovati tri vrste p o r o d i č n i h z a d r u g a . Jedna vrsta porodičnih zadruga postoji na području Hrvatske i Vojvodine (Srijema). Te su zadruge bile uređene Zakonom o zadrugama od 9. V 1889, Novelom tog zakona od 30. IV 1902, provedbenim naredbama uz ove zakone i odredbom § 125. br. 8 Financijskog zakona za 1939/40 godinu ( h r v a t s k e k u ć n e z a d r u g e ) . U pravnoj se teoriji^) kućna zadruga označuje kao imovinska i radna zajednica jedne ili više porodica povezanih na rodbinskoj osnovi, sa zajedničkom nepokretnom i pokretnom imovinom, bez određenih dijelova. Prema pretežnom mišljenju, hrv. kućna zadruga po svojoj pravnoj strukturi vrlo je slična strukturi pravne osobe, ali se ipak od nje razlikuje utoliko, što je kod pravne osobe nosilac prava vlasništva na imovini koja njoj pripada sama ta pravna osoba, dok je imovina zadruge zajedničko skupno vlasništvo njezinih članova koji nisu individualno određeni, tako da je nosilac prava i obaveza zadruge zajednica svagdašnjih članova zadruge(2). Zadruga, međutim, nastupa u pravnom prometu kao cjelina, pod jednim imenom koje se sastoji od porodičnog imena članova zadruge, uz oznaku kućnog broja i mjesta njihovog prebivališta. Jedini osnov za udio u imovinskim pravima na zadružnoj imovini jest članstvo u zadruzi, a ono se stječe rođenjem, ako je dijete rođeno od roditelja članova zadruge, ženidbom ili udajom u zadrugu za člana zadruge i uzadruženjem. Prema odredbi § 5. cit. Zakona o zadrugama pojedini član zadruge ne može pravnim poslovima među živima niti za slučaj smrti raspolagati svojim zadružnim dijelom koji bi mu trebao pripasti iz zadruge za slučaj diobe zadružne imovine. Iz ovog proizlazi da udio pojedinog člana u zadružnoj imovini nije bio nasljediv, što znači da nije postojalo nasljeđivanje unutar kućnih zadruga. Pravo tražiti diobu pripadalo je svakom članu zadruge koji je u zadruzi rođen ili je u nju uzadružen, ako u zadruzi nije imao predstavnika. Način diobe zadružnog posjeda određivao se prema području kojem je pripadala zadruga: na tzv. krajiškom području vršila se po glavama, tako da je svaka diobna grana dobivala toliko dijelova koliko je u njoj bilo članova, dok se na bivšem građanskom području dioba vršila po lozama, tj. po principu parentela u sistemu krvnog srodstva. 1 2
R a j a č i ć, op. cit. str. 56. R a j a č i ć , op. cit. str. 63.
535
Član 154. Srbiji postojalo je nasljeđivanje, samo što su u tom pogledu važila posebna pravila (§ 527. i 529. SGZ), kojima je bio ponešto modificiran opći nasljedni red2. Poslije oslobođenja pojavilo se u sudskoj praksi pitanje, kako da se tretiraju kućne zadruge i po kojim pravilima da se raspravljaju i rješavaju pravni odnosi članova tih zadruga. Vrhovni sud NR Hrvatske zastupao je u početku shvaćanje da su kućne zadruge, na koje se odnosio Zakon o kućnim zadrugama iz 1889. god., imovinske i radne zajednice građanskog prava, a za rješavanje svih predmeta građanskopravne prirode kao što su redovne diobe, provođenje potajnih dioba, pitanje otpremnine, otuđenje i opterećenje zadružnih nekretnina, pitanje članstva u zadruzi, razlaz zadruge itd., da su nadležni redovni sudovi (vidi uputstvo usvojeno na općoj sjednici Vrhovnog suda NRH od 11. II 1947). Postupajući prema ovom uputstvu, sudovi na području Hrvatske počeli su pravne odnose iz članstva zadruge rješavati po općim načelima građanskog prava, dok su pravna pravila iz Zakona o zadrugama primjenjivali samo supsidijarno. Kako je ovakav tretman kućnih zadruga, u kojem je bio zanemaren porodični element koji prevladava u kućnoj zadruzi, izazvao u praksi dosta poteškoća, došlo je uskoro do modifikacije u shvaćanjima o pravnoj naravi kućne zadruge. Kasnija sudska praksa smatrala je kućne zadruge imovinskim zajednicama sui generis s izrazitim porodičnim elementom. U stvarima kućnih zadruga i posebno u diobnom postupku sudovi su tada primjenjivali ona pravna pravila iz predratnog zakonodavstva o kućnim zadrugama kojih su primjenu smatrali mogućom. u smislu čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. IV 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije. Pri tom su postupali s izvjesnim elasticitetom, tako da su odstupali od tih pravila u .slučajevima kad su smatrali da to zahtijeva pravičnost. 3. U prvo vrijeme nakon stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju u sudskoj praksi na području Hrvatske došlo je do izražaja stanovište da se član 154. ZN ne može odnositi na kućne zadruge za koje su važila pravna pravila (hrv.) Zakona o zadrugama iz 1889. godine. Smatralo se, naime, da se ne može govoriti o »ostavini člana porodične zadruge« kod one vrste zadruga, gdje je zadružna imovina u skupnom vlasništvu svih članova zadruge, kao što je to slučaj kod kućnih zadruga na području Hrvatske. Iza umrlog člana takve kućne zadruge nije, prema ovom stanovištu, ostala nikakva imovina o kojoj bi se moglo raspravljati, ukol ; ko umrli član nije imao svoju vlastitu imovinu, odvojenu od zadružne imovine (osebunjak), a u pogledu tog osebunjka dolazi ionako do nasljeđivanja po općim pravilima. Do prijeloma u ovom pitanju došlo je nakon objavljivanja rješenja Vrhovnog suda NR Hrvatske od 18. XII 1956, Gzz 100/56 (vidi odluku tog suda navedenu uz ovaj član pod br. 1). U tom rješenju, kao i u drugim odlukama istog suda,, koje su kasnije uslijedile izraženo je u suštini slijedeće: a) Kućne zadruge su preživjela ustanova kojoj nema mjesta u našem društvenom uređenju; one su prestale pravno postojati stupanjem na snagu Odluke AVNOJ-a o ukidanju pravnih propisa koji su bili na 537
Član 154.
snazi u času neprijateljske okupacije, odnosno Zakona o potvrdi i izmjenama ove Odluke (SI. 1. DFJ br. 4/45 i SI. 1. FNRJ br. 86/46); b) Iza umrlog člana kućne zadruge treba uvijek provesti ostavinsku raspravu, i to u pogledu njegova udjela u zadružnoj imovini; c) Pri provođenju ostavinske rasprave treba primjenjivati odredbe Zakona o nasljeđivanju, dok se pravna pravila Zakona o kućnim zadrugama, a posebno ona koja se odnose na pitanje nasljeđivanja, ne mogu primjenjivati ni na one nasljednopravne odnose koji su nastali prije objavljivanja Zakona o nasljeđivanju, ali poslije 6. IV 1941. (kao dana ukidanja starog pravnog sistema), ukoliko ti nasljednopravni odnosi nisu već u smislu člana 242. ZN riješeni pravomoćnom sudskom odlukom, sporazumom, diobom ili na drugi način. Iz kategorične formulacije člana 154. mora se zaključiti da se pod ostavinom člana porodične zadruge, dakle i kućne zadruge u Hrvatskoj podrazumijeva njegov č l a n s k i u d i o u z a d r u ž n o j i m o v i n i , odnosno ona imovina koja bi mu trebala pripasti u slučaju diobe zadruge ili brisanja zadružnog svojstva. Očigledno je da se ovdje nije mislilo na posebnu imovinu zadružnog člana (osebunjak), jer za nasljeđivanje te imovine ne samo da nisu potrebni posebni propisi nego u republičkim zakonima, o kojima se govori u stavu 2, ne bi bili ni dopustivi. Odredbom stava 1. ovog člana statuirana je, prema tome, n a s l j e d i v o s t člans k o g u d j e l a u zadružnoj imovini, što znači da udio umrlog člana zadruge u zadružnoj imovini predstavlja imovinu koja je predmet nasljeđivanja u smislu člana 2. ZN. Kako pak udio člana zadruge u zadružnoj imovini nije određen (vidi naprijed pod 1)„ to ga treba nakon smrti člana zadruge, prije donošenja rješenja o nasljeđivanju, odrediti, jer u protivnom slučaju to rješenje ne bi bilo podesno za upisivanje u zemljišnu knjigu (čl. 228. st. 2 tač. 2. i čl. 230. ZN). Ostavinski sud, međutim, u pravilu nije u mogućnosti da u okviru ostavinskog postupka utvrdi koji dio zadružne imovine odgovara članskom udjelu umrlog člana zadruge. Razlog tome je taj, što se nasljednopravni interesenti u ostavinskom postupku (presumptivni nasljednici) redovno ne podudaraju s reflektantima na zadružnu imovinu, tj. s potencijalnim učesnicima u postupku za diobu zadružne imovine. Krug učesnika u diobnom postupku je, naime, širi od kruga nasljednika u ostavinskom postupku, jer je ostavina člana zadruge, u pravilu, samo dio zadružne imovine. (6) Kako se, međutim, postupak za ostavinsku raspravu, kada se ostavinska imovina sastoji iz nekretnina (kao što je to slučaj kad se radi o ostavini člana kućne zadruge) provodi po službenoj dužnosti (čl. 175, čl. 216. st. 2 i čl. 235. st. 2 ZN), a sud je dužan u ostavinskoj raspravi utvrditi imovinu umrlog (čl. 173. ZN), to ostavinski sud mora po službenoj dužnosti p r e k i n u t i ostavinsku raspravu iza umrlog člana kućne zadruge i po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i pok r e n u t i p o s t u p a k z a b r i s a n j e z a d r u ž n o g svojstva i d i o b u z a d r u ž n e i m o v i n e . Ovo je u skladu s naprijed spomenutim stanovištem da kućne zadruge stvarno više i ne postoje, zbog čega 6 Dr Petar B r e š k o v i ć , Ostavina člana kućne zadruge, Odvjetnik br. 5—6/57, str. 109.
538
Član 154. je potrebno putem odgovarajućih upisa u zemljišnim knjigama provesti i njihovu formalnu likvidaciju.(7) Nakon što se u postupku za diobu zadružne imovine odredi članski udio umrlog člana zadruge i na taj način utvrdi dio koji na njega otpada od zadružne imovine, nastavit će se ostavinski postupak, pa će se taj dio zadružne imovine smatrati njegovom ostavinom. U postupku diobe zadružne imovine, koji je pokrenut u povodu ostavinskog postupka iza umrlog člana zadruge treba kao zainteresirane stranke tretirati i njegove presumptivne nasljednike, ukoliko ovi i sami nisu članovi iste zadruge, jer u protivnom slučaju njihovi interesi u diobnom postupku ne bi bili zaštićeni. 3. Zakone o kojima se govori u stavu 2 ovog člana nije dosad donijela još nijedna republika. Za nasljeđivanje ostavine umrlog člana porodične zadruge važe, prema tome, u svim našim republikama opća pravila o nasljeđivanju sve dotle dok se zakonima pojedinih republika o tome ne donesu posebne odredbe. Ove odredbe moraju, međutim, biti u skladu s osnovnim načelima Zakona o nasljeđivanju. S u d sk a pr ak s a 1. Stupanjem na snagu Odluke AVNOJ-a o ukidanju pravnih propisa, koji su bili na snazi u času neprijateljske okupacije, odnosno Zakona o potvrdi i izmjenama ove odluke, kućne zadruge prestale su pravno postojati, pa se pravna pravila iz bivšeg Zakona o kućnim zadrugama ne mogu više primjenjivati ni pod kojim vidom, a imovinski odnosi između članova bivše kućne zadruge trebaju se rješavati po načelima i propisima građanskog prava. Prema tome, udio člana kućne zadruge u zadružnoj imovini predstavlja predmet nasljeđivanja i predmet ostavinske rasprave (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 100/56 od 18. XII 1956, Zb. 1/3-1956, br. 677). 2. Zakon o kućnim zadrugama iz 1889. godine prestao je važiti. Zbog toga se u povodu prijedloga za brisanje zadružnog svojstva treba utvrditi zajednički predak svih zainteresiranih osoba i sa zadružnom imovinom postupati kao s imovinom tog zajedničkog pretka, prema odredbama ZN (Vrhovni sud AP Vojvodine Gzz 64/57, Glasnik, br. 4/58, str. 24). 3. Do bi nosioci prava na nekretninama koje su u zemljišnoj knjizi upisane kao vlasništvo kućne zadruge mogli i individualno da ostvaruju svoja prava, mora prethoditi likvidacija kolektivnog vlasništva kućne zadruge bilo u ostavinskom postupku, bilo u vanparničnom ili parničnom, razvrgnućem kolektivnog vlasništva s rezultatima uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na njihovo ime (Savezni vrhovni sud Rev. 232/58 od 29. V 1958, Pravni život, br. 9—10/58, str. 54). 4. Činjenica da je sin do 6. IV 1941. godine bio član kućne zajednice, koju su sačinjavali on, njegov otac i maćeha i da je otac umro poslije toga datuma, ne daje sinu veće nasljedno pravo od prava koje pripada njegovoj maćehi po članu 10. Zakona o nasljeđivanju, bez obzira na to što su sin i otac do 6. IV 1941. godine, na temelju kućne zajednice, imali jednaka vlasnička prava na imovini te zajednice (Presuda Vrhovnog suda NR Crne Gore Gi 168/58 od 14. V 1959, Pravni zbornik, br. 1/60, str. 92). 7 Ne bi, prema tome, bilo pravilno da sud, prekidajući ostavinsku raspravu, upućuje nasljednike na pokretanje postupka za diobu zadruge, jer u tom slučaju ostaje otvoreno pitanje kako da se postupi ako nasljednici taj postupak ne pokrenu.
539
Član 155.
GLAVA
SEDMA
SUKOB ZAKONA P r i m j e n a
z a k o n a
n a
j u g o s l a v e n s k e
d r ž a v l j a n e
Član 155. Odredbe ovog zakona vrijede za nasljeđivanje svih državljana Federativne Narodne Republike Jugoslavije bez obzira gdje je nastupila smrt i gdje se nalazila imovina. 1. U glavi sedmoj Zakona o nasljeđivanju (čl. 155—160) sadržane su tzv. k o l i z i o n e n o r m e za područje nasljednopravnih odnosa. To su odredbe na osnovu kojih se određuje koje će pravo biti mjerodavno za prosuđivanje nasljednopravnog odnosa s e l e m e n t o m i n o z e m n o s t i ( m e đ u n a r o d n e , internacionalne o s t a v i n e ) . Taj element inozemnosti može biti izražen ili u subjektu (ako su ostavilac ili nasljednici strani državljani ili osobe bez državljanstva) ili u objektu, odnosno predmetu nasljeđivanja (ako je ostavilac svoju imovinu ili pojedine dijelove te imovine ostavio u stranoj državi). Pored toga, element inozemnosti pojavljuje se i u slučaju kada je oporuka domaćeg državljanina sastavljena u inozemstvu po propisima tamošnjeg zakona (čl. 158. st. 1 ZN). Pitanje da li, pod kojim uvjetima i u kojem opsegu strani državljanin može naslijediti u određenoj državi (čl. 5. ZN), rješava se propisima o pravnom položaju stranaca, a ne propisima o sukobu zakona.(x) Prema tome, do »sukoba zakona« u smislu Zakona o nasljeđivanju može doći: a) ako naš državljanin umre u inozemstvu i ondje ili u našoj zemlji ostavi imovinu, b) ako naš državljanin umre u našoj zemlji, ali ostavi imovinu u inozemstvu, c) ako je naš državljanin sastavio oporuku u inozemstvu po propisima tamošnjeg zakona, d) ako strani državljanin ili osoba bez državljanstva umre u našoj zemlji i ovdje ostavi imovinu,' e) ako strani državljanin ili osoba bez državljanstva umre u inozemstvu, a u našoj zemlji ostavi imovinu. Na situaciju navedenu pod a) i b) odnosi se čl. 155. ZN, na onu pod c) čl. 158. ZN, a na situaciju pod d) i e) odnosi se čl. 156. i 157. ZN. 2. S obzirom na okolnost da naša država spada među em i g r a cio n e z e m l j e , s vrlo velikim brojem iseljenika, kod donošenja Zakona o nasljeđivanju posvetila se velika pažnja rješenju pitanja vezanih 1 Izraz » s u k o b z a k o n a « upotrebljava se u međunarodnom privatnom pravu u prenesenom smislu. Taj izraz znači da za prosuđivanje nekog životnog odnosa dolaze u isto vrijeme u obzir propisi različitih pravnih poredaka, tako da od izbora propisa ovisi pravna ocjena tog odnosa i rješenje spornog pitanja.
540
Član 1"5. uz nasljednopravne odnose s elementom inozemnosti, odnosno pitanju tzv. međunarodnih ostavina. U tom je pogledu Zakon o nasljeđivanju dao rješenja koja znače korjenitu promjenu u poređenju s kolizijskim pravilima ČGZ-a (§ 300) i bivšeg Vanparničnog postupka (§ 24—27). Dok je u nasljednom pravu predratne Jugoslavije bilo prihvaćeno načelo nizlikovanja između pokretne i nepokretne ostavine, pa je za nasljeđivanje pokretne imovine u načelu bio mjerodavan domovinski zakon 2 ostavioca, a za nekretnine lex rei sitae,( ) Zakon o nasljeđivanju uveo je u naše kolizijsko nasljedno pravo n a č e l o j e d i n s t v a n a s l j e d stva (univerzalnosti ostavine), odredivši da za pitanje nasljeđivanja općenito vrijedi zakon države čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme svoje smrti. Ovo načelno kolizijsko pravilo, prema kojem je kao n as l j e d n i s t a t u t označen d o m o v i n s k i z a k o n ( l e x p a t r i ae, 1 ex n a t i o n a l i s ) o s t a v i o c a , (3) proizlazi iz odredbe ovog člana i odredbe čl. 156. stav 1 ZN uzetih u cjelini. Ove odredbe, prema tome, predstavljaju tzv. p o t p u n e (dvostrane) k o l i z i o n e n o r m e , jer se njima određuje ne samo opseg važenja vlastitog materijalnog prava (kao što je to slučaj kod nepotpunih, jednostranih kolizionih normi) nego one daju odgovor i na pitanje koje je pravo mjerodavno u slučajevima kada je isključena primjena domaćeg prava. 2 Do podjele ostavine na mobilarnu i imobilarnu i njenom podvrgavanju različitim statutima došlo je pod utjecajem kasnije statutarne teorije. Mobilarna ostavina se podvrgava personalnom statutu, tj. legi domicilii ostavioca, a imobilarna legi rei sitae. 3 Na konferencijama za uređenje međunarodnog privatnog prava u Haagu (Haške konferencije) nastojalo se postići sporazum u unifikaciji kolizijskih pravila za područje nasljednog prava, ali pokušaji koji su u tom pravcu učinjeni nisu doveli do konačnog rješenja tog pitanja. Ostalo se dosad samo na nacrtu konvencije, koja je izrađena na šestoj Haškoj konferenciji održanoj 1928. godine. Tim je nacrtom prihvaćeno načelo jedinstva nasljeđivanja a kao mjerodavno nasljedno pravo — lex patriae ostavioca, tj. ista načela na kojima se temelji naš kolizijski sistem u oblasti nasljeđivanja. Ostale zemlje možemo u pogledu kolizijskog nasljednog prava podijeliti na dvije glavne grupe, a svaku od ovih dviju grupa na dvije podgrupe. .Prvu g r u p u sačinjavaju zemlje koje prihvaćaju n a č e l o j e d i n stva n a s l j e đ i v a n j a . U ovoj grupi treba razlikovati zemlje koje na nasljeđivanje primjenjuju d o m o v i n s k o p r a v o o s t a v i o c a (Albanija, Cehoslovačka, Grčka, Italija, Japan, Kina, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Porlugal, Španjolska, Švedska) od zemalja koje primjenjuju p r a v o o s t a v i očevog d o m i c i l a (Argentina, Danska, Nikaragva, Norveška, Paragvaj, a s izvjesnim modifikacijama i Švicarska). D r u g u g r u p u sačinjavaju zemlje koje prihvaćaju s i s t e m podij e l j e n o g n a s l j e d n o g s t a t u t a , tako d a j e z a n e p o k r e t n u o s t a vinu m j e r o d a v a n l e x r e i s i t a e svake pojedine nekretnine, dok u pogledu p o k r e t n e o s t a v i n e neke o d tih zemalja p r i m j e n j u j u d o m o v i n s k o p r a v o ostavioca (Austrija, Bugarska, Madžarska, Rumunjska, Turska), a druge pravo o s t a v i o č e v o g p o s l j e d n j e g d o m i c i l a (Belgija, Engleska, Francuska, SAD). Prema tome, zemlje u kojih je nasljeđivanje jedinstveno primjenjuju na čitavu ostavinu samo jedan statut (to je ili domovinski zakon ostavioca ili zakon njegova domicila), a zemlje u kojih je nasljedni statut podijeljen, u pogledu nekretnina bez razlike primjenjuju lex rei sitae, a u pogledu pokretrina neke primjenjuju domovinski zakon ostavioca, a druge zakon njegova domicila (vidi E i s n e r , op. cit, I sv., str. 345, Š t e m p i h a r, op. cit., str. 185, i K a t i č i ć, op. cit., str. 37).
541
Član 155 — 156.
,
',
3. Ako je ostavilac bio o s o b a s d v a i l i v i š e d r ž a v l j a n s t v a (bipatrid, polipatrid), od kojih je jedno jugoslavensko, smatra se samo našim državljaninom (čl. 2. Zakona o državljanstvu). Prema tome, u takvom slučaju, ukoliko međunarodnim ugovorom nije drugačije predviđeno, za nasljeđivanje vrijede u smislu ovog člana odredbe Zakona o nasljeđivanju. Kako se rješava sukob između dva ili više stranih državljanstava (od kojih nijedno nije jugoslavensko), vidi uz čl. 188. ZN pod tač 4. 4. U slučaju međunarodnih ostavina potrebno je dobro r a z l i k o v a t i p i t a n j e i z b o r a m a t e r i j a l n o g z a k o n a (mjerodavnosti nasljednog prava) o d p i t a n j a m e đ u n a r o d n e n a d l e ž n o s t i (nadležnosti za provođenje ostavinske rasprave). Ova je razlika vidljiva i iz sistematike Zakona o nasljeđivanju u kojem su tzv. materijalna ko lizijska pravila potpuno odvojena od procesnih kolizijskih pravila, odnosno od pravila o međunarodnoj nadležnosti. Prva su sadržana u prvom dijelu zakona, tj. među odredbama o nasljednom pravu, a druga u drugom dijelu koji se odnosi na postupak u nasljednim stvarima.(5) Ali ova je razlika u našem pravu ujedno i suštinske prirode, jer je pitanje mjerodavnog nasljednog prava potpuno neovisno od pitanja sudske nadležnosti (jurisdikcije). Tako se prema članu 156. stav 1 ZN na nasljeđivanje stranca koji je na području naše države ostavio nepokretnu imovinu treba primijeniti supstancijama (materijalno) nasljedno pravo njegove zemlje (ili nasljedno pravo zemlje na koje kolizijska pravila njegove zemlje upućuju), iako je za ostavinsku raspravu s obzirom na odredbu ćl. 189. stav 1 ZNi, isključivo nadležan naš sud. S druge pak strane, prema našim propisima o međunarodnoj nadležnosti (čl. 188. st. 2 ZN) nema smetnje da inozemni organ provede ostavinsku raspravu iza našeg državljanina koji je u inozemstvu ostavio nepokretnu imovinu, već samo očekujemo da će se na tu ostavinu prema odredbi ovog člana primijeniti naše nasljedno pravo. U protivnom slučaju dolazi do retorzije u smislu čl. 156. st. 2 ZN. Od propisa o međunarodnoj nadležnosti treba razlikovati procesualne propise po kojima se vodi ostavinska rasprava. Ovi će se propisi primijeniti bez obzira na to da li je ostavilac naš državljanin ili je stranac, jer za postupak uvijek vrijede domaći propisi kao lex fori.(6) Sudska praksa Vidi odluku pod br. 1. uz član 189. ZN. N a s l j e đ i v a n j e
s t r a n i h
d r ž a v l j a n a
Član 156. Za nasljeđivanje stranih državljana vrijede odredbe zakona zemlje čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme svoje smrti ili odredbe zakona na koji taj zakon upućuje. 4
Vidi E i s n e r, op. cit, I sv. str. 43. S t e m p i h a r , Kolizijska pravila Zakona o nasljeđivanju, Zbornik znanstvenih rasprava XXVI letnik, str. 183. 6 K a t i č i ć , Međunarodno privatno pravo, Posebni dio, II porodični i nasljedni statut (litografija), str. 39. 5
541
Član 156. Ako se u državi umrlog stranog državljanina ostavina jugoslavenskog državljanina raspravlja po njezinim zakonima, ostavina tog stranog državljanina, koja se nalazi na teritoriju Federativne Narodne Republike Jugoslavije, raspravit će se po odredbama ovog zakona. 1. Odredbama čl. 155. i 156. st. 1 ZN određen je o p ć i n a s l j e d ni s t a t u t za pitanja nasljeđivanja: to je domovinski zakon (lex patriae, lex nationalis) ostavioca, tj. z a k o n z e m l j e č i j i j e d r ž a v l j a n i n b i o o s t a v i l a , c u vrijeme svoje smrti. O p s e g v a ž e n j a općeg nasljednog statuta nije izričito određen (u nacrtu Haške konvencije iz 1928. god. nasljedni je statut definiran u čl. 1). Općenito uzevši, može se, međutim, reći da se po općem nasljednom statutu rješavaju sva pitanja iz odnosa nasljeđivanja za koja nisu predviđena posebna kolizijska pravila, kao što je to slučaj u pogledu o b l i k a o p o r u k e (čl. 158. ZN). Za oblik oporuke važi, prema tome, posebanstatut. Po općem nasljednom statutu, tj. po nacionalnom zakonu ostavioca prosuđivat će se pitanje da li je nastupio slučaj nasljeđivanja, pitanje temelja pozivanja na nasljedstvo, kruga zakonskih nasljednika, opsega raspolaganja oporukom, prava na nužni dio, uvjeta za materijalnu pravovaljanost oporuke, dopustivost sadržaja oporuke, kako se stječe nasljedstvo, pitanje ostavine bez nasljednika, međusobnog odnosa nasljednika, njihove odgovornosti za dugove i druga nasljednopravna pitanja za koja ne postoji poseban statut. Pitanje valjanosti braka, valjanosti usvojenja, bračnosti rođenja, vanbračnog očinstva i si. ne prosuđuje se po nasljednom statutu, nego po statutima koji su mjerodavni za te odnose (osobni, odnosno porodični, bračni, adopcioni statut).^) Posebno je pitanje da li u opseg nasljednog statuta ulazi sposobnost nasljeđivanja i sposobnost oporučivanja ili su obje vrste sposobnosti podvrgnute osobnom statutu. Budući da je s p o s o b n o s t n a s l j e đ i v a n j a (čl. 130. ZN) samo posebna vrsta pravne sposobnosti (specijalna pravna sposobnost), za koju važi osobni statut, treba je prosuđivati po osobnom statutu nasljednika, tj. po njegovom domovinskom zakonu.( 2 ) U pogledu s p o s o b n o s t i o p o r u č i v a n j a (testamenti factio activa; čl. 64. ZN) mjerodavan je po našem pravu nasljedni statut, a ne osobni.(') To proizlazi iz odredbe čl. 159. ZN koja se odnosi na materijalnu 1
Eisner, op. cit, I sv., str. 352; K a t i č i ć , op. cit., str. 39. Eisner, op. cit., I sv. str. 353. Drugačije S t e m p i h a r, op. cit., str. 190 i C i g o j, Les regles de conflits de lois du droit Yougoslave en matiere des succesions, Jugoslavenska revija za međunarodno pravo, br. 1/56, str. 146, koji sposobnost nasljeđivanja podvrgavaju nasljednom statutu. 3 Mišljenja o tome u teoriji su podijeljena (vidi E i s n e r , Nekoliko pitanja nasljednog prava i postupka u ostavinskim stvarima s obzirom na Zakon o nasljeđivanju, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 3—4/55, str. 191, i S t e m p i h a r , op. cit., str. 193). Ovo pitanje nije za naše pravo od nekog praktičnog značaja, jer po našem kolizijsko-pravnom sistemu za osobni nasljedni statut vrijedi isti zakon, tj. domovinsko pravo ostavioca. 2
543
Član 156. pravovaljanost oporuke, kod čega treba istaći da je oporučna sposobnost samo jedna od pretpostavki te pravovaljanosti. Vidi uz čl. 159. ZN. 2, Od načela primjene domovinskog prava ostavioca kao općeg nasljednog statuta postoje tri slučaja odstupanja. Prvi slučaj odstupanja sadržan je u ustanovi »renvoi« o kojoj se govori u stavu 1 ovog člana i u čl. 159. ZN. Do odstupanja od navedenog načela dolazi i u slučaju primjene retorzije (odmazde) koja je predviđena u stavu 2 ovog člana. Treći slučaj odstupanja od načela primjene domovinskog prava ostavioca pojavljuje se u situaciji kada su odredbe tog prava u protivnosti s našim javnim poretkom (ordre public). Na taj se slučaj odnose odredbe člana 160. ZN. R e n v o i (upućivanje u širem smislu) je ustanova međunarodnog privatnog prava, o kojoj se govori u slučaju kada strano pravo, koje bi prema kolizionoj normi domaćeg prava (normi legis fori) trebalo biti mjerodavno za rješenje nekog pravnog odnosa s elementom inozemnosti, ne smatra sebe za to mjerodavnim već upućuje na primjenu nekog drugog prava. Strano pravo može pri tom upućivati natrag na domaće pravo (lex fori) — to je onda renvoi u užem smislu ( u z v r a t , v r a ć a n j e n a t r a g , Riickverweisung) ili upućivati na pravo neke treće države ( u p u ć i v a n j e n a d a l j e p r a v o , renvoi d e second degre, Weiterverweisung). Renvoi kao odstupanje od općeg nasljednog statuta ustanovljen je odredbom stava 1 ovog člana, i to riječima ». . . i l i o d r e d b e z a k o n a na k o j i t a j z a k o n u p u ć u j e « kao i odredbom člana 159. ZN (»... i l i p o z a k o n u n a k o j i t a j z a k o n u p u ć u j e«).(4) I z ove se stilizacije može zaključiti da je po našem zakonu prihvaćen »renvoi« u oba svoja oblika: kao uzvrat (vraćanje na naše pravo) i kao upućivanje na pravo treće države. Kao što se, međutim, u teoriji međunarodnog privatnog prava općenito smatra da kolizijsko pravilo, upućujući na strano pravo, upućuje ne samo na njegova supstanci jalna (materijalna) pravila .nego i na kolizijska pravila tog stranog prava (inače ne bi ni moglo doći do »renvoi-a«), tako se, s druge strane, ističe da »renvoi« kao uzvrat znači upućivanje samo na supstancijama'pravila legis fori (a ne i na njegova kolizijska pravila), a »renvoi« kao upućivanje na dalje pravo da vrijedi samo do prvog stupnja, čime se u stvari upućivanje opet ogra5 ničuje na supstanci jalna pravila treće države.( ) To znači da je u slučaju uzvrata definitivno mjerodavan naš zakon, a u slučaju upućivanja na zakon treće države definitivno je mjerodavan zakon te države, a ne i neki daljnji zakon na koji bi zakon treće države upućivao.(6) Ako je npr. danski državljanin, koji je bio domiciliran u našoj državi, na području 4
Stilizacija ovih rečenica (upotreba disjunktivnog veznika »ili«) mogla bi navesti na misao da se ovdje radi o alternativnom statutu, što razumljivo, u ovim slučajevima ne dolazi u obzir. Prema tome, ako domovinski zakon ostavioca u pogledu primjene nasljednog prava upućuje na zakon neke druge zemlje (vraća natrag na naše pravo ili upućuje na treće pravo), primijenit će se isključivo zakon na koji upućuje domovinski zakon ostavioca (vidi Katič i ć, op. cit., str. 44). 5 E i s n e r , op. cit., sv. I, str. 71; K a t i č i ć , op. cit., str. 45; 6 C i g o j, op. cit., str. 148; K a t i č i ć , l c . 544
Član 156. naše države ostavio nekretnine, za ovu njegovu ostavinu bilo bi po našem pravu (kolizijsko pravilo iz čl. 156. st. 1 reč. prva) mjerodavno dansko pravo. Kako pak dansko pravo stoji na stanovištu legis domicilu pa, prema tome, za ovaj slučaj proglašava mjerodavnim naše pravo (upućuje natrag na primjenu našeg prava), naš će sud na ovu ostavinu primijeniti naš zakon. Ako, međutim, pretpostavimo da je taj isti danski državljanin imao domicil u Njemačkoj, koja kao mjerodavno pravo za nasljeđivanje stranih državljana smatra domovinski zakon ostavioca, raspadijelit će naš sud njegovu ostavinu ipak po njemačkom zakonu, i to po supstancijalnim pravilima tog prava, jer je to neposredno daljnji zakon na koji domovinski zakon ostavioca upućuje, a neće uzimati u obzir kolizijsko pravilo njemačkog prava prema kojem bi za nasljeđivanje u ovom slučaju bio mjerodavan domovinski zakon ostavioca, tj. dansko pravo. S obzirom na okolnost da kao nasljedni statut po našem pravu važi domovinsko pravo ostavioca, naš sud može doći u priliku da na nasljeđivanje stranog državljanina primjenjuje pravo u kojem je prihvaćen sistem podijeljenog nasljednog statuta, tako da za nekretnine važi lex rei sitae, a za pokretnine bilo domovinski zakon ostavioca, bilo zakon njegova domicila. Ovakva će situacija za naš sud nastupiti u povodu primjene »renvoi-a«, tj. kada domovinsko pravo ostavioca, sa sistemom podjele mjerodavnog prava prema pokretnoj i nepokretnoj ostavini, proglašava u pogledu jedne ili druge kategorije ostavinske imovine mjerodavnim naše ili neko drugo pravo. U tom će se slučaju pojaviti pitanje po kojem pravu treba utvrditi da li se neka stvar iz ostavine treba smatrati pokretnom ili nepokretnom ( p i t a n j e k v a l i f i k a cije). Budući da naš zakon podvrgava cjelokupnu ostavinu jedinstvenom statutu, bez razlikovanja između pokretnina i nekretnina, izvršit će se kvalifikacija svojstva ostavinskih stvari — s obzirom na pokretnost ili nepokretnost — prema odredbama mjerodavnog stranog prava. Prema rezultatu provedene kvalifikacije odredit će se koje je pravo mjerodavno za nasljeđivanje pokretne, a koje za nasljeđivanje nepokretne imovine. 3. U stavu 2 ovog člana predviđa se p r i m j e n a n a č e l a r e t o r z i j e ( o d m a z d e ) . Retorzija (od lat. riječi retorquere: okrenuti, uzvratiti) je institut pomoću kojeg pojedine države nastoje svoje državljane zaštititi od zapostavljanja u drugim državama. Taj se institut sastoji u određenim,, primjerenim protumjerama koje predviđa neka država kao odgovor na nepovoljan tretman njenih državljana u drugoj državi. Svrha odredbe stava 2 jest ta da se strana država potakne da ostavine naših državljana, koje su u njenoj ostavinskoj jurisdikciji, raspravlja po n a š e m nasljednom pravu, a ne po svojem. Bude li, međutim, strana država ostavine naših državljana ipak raspravljala po svojem nasljednom pravu, to će i naša država ostavine njenih državljana raspravljati po odredbama Zakona o nasljeđivanju. Pod zakonima strane države (» .. . raspravlja po njezinim zakonima«) treba podrazumijevati n e s a m o s u p s t a n c i j a l n a (materijalna) p r a v i l a njenog nasljednog prava n e g o i njena k o l i z i j s k a p r a vila. Prema tome, treba primijeniti retorziju i u slučaju kada strana država na temelju svojih kolizijskih pravila raspravlja ostavine naših Zakon o nasljeđivanju s komentarom
545
Član 156.
državljana po nasljednom pravu, neke druge države.(7) Ako npr. naš državljanin, koji je u vrijeme svoje smrti imao domicil u Francuskoj, umre u Norveškoj i ondje ostavi imovinu, norveški će sud na ovu ostavinu primijeniti francusko pravo, jer je po norveškom pravu za nasljeđivanje mjerodavno pravo posljednjeg domicila ostavioca. Iako norveški sud u ovom slučaju na ostavinu našeg državljanina nije primijenio norveško nasljedno pravo već pravo treće države (Francuske), taj je slučaj razlog za retorziju u smislu odredbe stava 2, jer je bitna pretpostavka za njenu primjenu da strana država na ostavinu našeg državljanina ne primjenjuje naše pravo. Međutim, kod ocjene pitanja da li u određenom slučaju ima mjesta retorziji, sud mora prethodno utvrditi kako bi strana država postupala u konkretno istoj situaciji. Da je npr. naš državljanin, o kome je maločas bila riječ, imao u vrijeme svoje smrti domicil u našoj zemlji, norveški bi sud s obzirom na princip domicila norveškog kolizijskog prava njegovu ostavinu raspravio po našem zakonu, pa ovaj slučaj, prema tome, ne bi bio razlog za retorziju. Zbog toga će i naš sud kad provodi ostavinsku raspravu u pogledu ostavine koju je norveški državljanin s posljednjim domicilom u Norveškoj ostavio na području naše države, provesti po norveškom nasljednom pravu. Retorzija se, kako to proizlazi iz odredbe stava 2, primjenjuje samo u pogledu one imovine stranog državljanina koja se nalazi na području naše države. Prema tome će naš sud, ako bi po bilo kojem osnovu bio nadležan za vođenje ostavinske rasprave u pogledu imovine stranog državljanina, koja se nalazi izvan naše države, na ovu ostavinu primijeniti domovinsko pravo ostavioca, iako se u njegovoj zemlji ostavina našeg državljanina raspravlja po njezinom nasljednom pravu.(8) S druge pak strane, s obzirom na načelo jedinstva nasljeđivanja koje je provedeno u našem zakonu, retorzija će se odnositi na cjelokupnu imovinu stranog državljanina koja se nalazi na našem području, makar država kojoj pripada taj stranac po svojim zakonima raspravlja samo dio ostavine naših državljana, npr. samo nepokretnu ostavinu, kao što je to slučaj u državama sa sistemom podijeljenog nasljednog statuta, uz princip legis patriae za pokretnu ostavinu. Kako u kolizijskim sistemima suvremenih zakonodavstava postoji znatna razlika u pogledu određivanja mjerodavnog nasljednog prava, tako da neke države ne priznaju mjerodavnost domovinskog prava ostavioca uopće, a neke to ne priznaju samo u pogledu nepokretne imovine koja je na njihovom području (vidi notu 2 uz član 155), to neće biti rijedak slučaj da naši sudovi pri raspravljanju ostavina stranih državljana moraju primijeniti retorziju.(') 4. Primjena načela domovinskog zakona ostavioca na nasljeđivanje stranih državljana, kao i primjena odredbe stava 2 ovog člana o retorziji nameće našim sudovima dužnost da u svakom pojedinom slučaju usta7
Vidi S t e m p i h a r, op. cit., str. 187. K a t i č i ć, op. cit., str. 47. Odredbe o retorziji primjenjuje sam sud, ako posebnim propisima nije predviđeno da odluku o tome da li treba vršiti retorziju donosi drugi organ (vidi E i s n e r, op. cit., sv. I, str. 120). 8 9
546
Član 156. novepropise n a s l j e d n o g prava, k o j e v a ž i u o d n o s n o j državi. Ako je to pravo sudu poznato, primijenit će, bez daljnjeg, na konkretnu ostavinu odgovarajuće propise stranog prava (odnosno — ako postoje pretpostavke za retorziju, otklonit će njihovu primjenu, a ostavinu će raspraviti po našem nasljednom pravu), a ako mu nije poznato nasljedno pravo koje važi u stranoj državi, zatražit će prethodno o tome podatke i obavještenja od Saveznog sekretarijata za pravosuđe, (10) ili će se na drugi način pobrinuti da to sazna (čl. 211. ZPP u vezi s čl. 174. ZN).(») 5. Odredba stava 1 ovog člana o mjerodavnom nasljednom pravu primjenjivat će se, razumljivo, samo ukoliko m e đ u n a r o d n i m u g o vorima ne bi u tom pogledu bilo nešto drugo predviđeno. Od međunarodnih ugovora o uzajamnom pravnom saobraćaju, koje je zaključila naša država samo se u ugovoru sa S S S R - om odstupa od principa jedinstva nasljeđivanja i predviđa p o d i j e l j e n i nasljedni s t a t u t za raspravljanje ostavine umrlih pripadnika ugovornih strana. Prema odredbi člana 37. tog ugovora, pravo nasljedstva pokretne imovine regulira se po zakonu one ugovorne strane čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme smrti, dok se pravo nasljedstva nepokretne imovine regulira po zakonu ugovorne strane, na čijem se području imovina nalazi. Prema tome je po ugovoru sa SSSR-om u pogledu primjene prava za nasljeđivanje nepokretne imovine prihvaćen princip l e g i s r e i s i t a e . U ugovorima s " B u g a r s k o m (čl. 20), M a đ a r s k o m (čl. 30) i Poljskom (čl. 36) nasljednopravni odnosi reguliraju se po zakonodavstvu ugovorne strane čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme smrti. Pitanje nasljeđivanja u s l u č a j u k a d u c i t e t a , odnosno postupka s vakantnom (ošasnom) ostavinom riješeno je prema ugovorima s Bugarskom (čl. 20. st. 2) i M a đ a r s k o m (ćl. 31.) tako, da se nasljeđivanje pokretne imovine u tom slučaju vrši po zakonu ugovorne strane, čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme smrti, a nasljeđivanje nepokretne imovine — po zakonu ugovorne strane, na čijem se području imovina nalazi. Prema odredbi člana 46. ugovora s R u m u n j s k o m pokretna vakantna ostavina predaje se ugovornoj strani čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme smrti, a u pogledu nepokretne vakantne ostavine primjenjuje se zakon zemlje na čijem se području ta imovina nalazi. Prema ugovoru sa S S S R - o m (čl. 46), pokretna se vakantna imovina predaje ugovornoj strani čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme smrti, dok nepokretna vakantna imovina pripada ugovornoj strani na području koje se nalazi. 10 Ove podatke treba da sudovi traže posredstvom republičkih organa za pravosuđe. 11 Pojedinim međunarodnim bilateralnim ugovorima o uzajamnom pravnom saobraćaju, koje je zaključila naša država s drugim zemljama predviđeno je uzajamno davanje podataka o tekstu propisa koji su na snazi u odnosnoj državi, kao i uzajamno davanje obavještenja o određenim pravnim pitanjima. Odredba o tome postoje u ugovorima s Austrijom (čl. 47), Belgijom (čl. 5), Bugarskom (čl. 53), Cehoslovačkom (čl. 32), Grčkom (čl. 31), Mađarskom
547
i
Član 156 — 157. U svim navedenim ugovorima, izuzevši ugovor sa SSSR-om, predviđeno je da se pitanje koja se imovina treba smatrati pokretnom, a koja nepokretnom rješava po zakonodavstvu zemlje u kojoj se imovina nalazi. Prema tome se po ovim ugovorima kvalifikacija pojma pokretnosti ili nepokretnosti ostavinskih stvari rješava po lex rei sitae. Pune nazive spomenutih ugovora s podacima o ratifikaciji i stupanju na snagu, kao i tekstove odredaba o ostavinama vidi uz čl 189. ZN. 6. O nasljednim pravima stranaca (pod kojim uvjetima strani državljanin može naslijediti u našoj zemlji) vidi uz čl. 5. ZN. O djelovanju našeg javnog poretka (ordre public-a) na mogućnost primjene stranog zakona vidi uz čl. 160. ZN. Kad je naš sud nadležan za raspravljanje ostavine stranog državljanina, vidi uz čl. 189. ZN. Sudska
praksa
Ako je ostavilac strani državljanin, kod dosuđivanja ostavine primjenjuje se pravo one države, čiji je državljanin bio ostavilac (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 27/60 od 31. III 1960, Pravnik, br. 9—10/60, str. 396). N a s l j e đ i v a n j e
osoba
bez
d r ž a v l j a n s t v a
Član 157. Za nasljeđivanje osobe bez državljanstva vrijede odredbe zakona zemlje njezinog posljednjeg državljanstva, a ako ta osoba nikad nije imala državljanstvo, ili je ono nepoznato, onda zakon zemlje njezinog posljednjeg prebivališta, a u nedostatku ovog zakon zemlje njezinog posljednjeg boravišta. 1. U svim državama koje za određeni statut (personalni, porodični, bračni, nasljedni ili drugi statut) prihvaćaju državljanstvo kao nadoveznu okolnost (odlučnu činjenicu) nameće se pitanje, po kojem će se pravu prosuđivati pravni odnosi osoba bez državljanstva (apatrida, apolita). To je pitanje u pogledu nasljeđivanja kod nas riješeno ovim članom. Kao opći n a s l j e d n i s t a t u t z a o s o b e b e z d r ž a v l j a n s t v a predviđeno je Zakonom o nasljeđivanju p r a v o z e m l j e pos l j e d n j e g d r ž a v l j a n s t v a o s t a v i o c a . Z a slučaj d a ostavilac nije nikad imao državljanstvo ili je ono nepoznato, s u p s i d i j a r n o vrijedi pravo zemlje njegovog p o s l j e d n j e g p r e b i v a l i š t a , a ako nije imao ni to — pravo zemlje njegovog p o s l j e d n j e g b o r a v i š t a . 2. Rješenje koje je za apatride prihvaćeno u našem zakonu (mjerodavnost prava zemlje posljednjeg državljanstva) danas se sve više napušta ne samo u teoriji međunarodnog privatnog prava nego i u pojedinim zakonodavstvima. Smatra se, naime, da je posljednje državljanstvo za apatride vrlo nepodesna nadovezna okolnost, jer prijašnje domovinsko pravo apatrida nema dovoljno veze s njihovim sadašnjim životnim odnosima. Nema, osim toga, nikakvog opravdanog razloga da se osobama koje su same prekinule pravnu vezu s nekom državom i koje ni ta 548
Član 157 —158. država više ne priznaje svojim pripadnicima nameće prijašnje domovin1 sko pravog ) Kako je nasljeđivanje osoba bez državljanstva, u pravilu, najuže povezano s njihovim prebivalištem uz koje je vezan i njihov porodični i ekonomski život, bilo bi posljednje prebivalište svakako prihvatljivija nadovezna okolnost za određivanje mjerodavnog prava za 2 nasljeđivanje apatrida nego njihovo posljednje državljanstvo.( ) Primjećuje se da je već na šestoj Haškoj konferenciji o mođunarodnom privatnom pravu (1928. god.) u pogledu apatrida predloženo usvajanje pojma redovnog boravišta (residence habituelle) za određivanje odgovarajućeg statuta, a taj je pojam došao do izražaja i u svim posljednjim konvencijama usvojenim na Haškim konferencijama. 3. S obzirom na okolnost da su prema odredbi ovog člana osobe koje nikad nisu imale državljanstvo u pogledu određivanja mjerodavnog prava izjednačene s osobama čije državljanstvo nije poznato, morat će nasljedni interesent, kojemu bi bila od koristi mjerodavnost prava posljednjeg državljanstva ostavioca, dokazati da je to državljanstvo postojalo. (3) U pogledu nadležnosti naših sudova za raspravljanje ostavine osoba bez državljanstva i osoba nepoznatog državljanstva vidi uz čl. 190. ZN. Oblik oporuke Član 158. Oporuka državljanina Federativne Narodne Republike Jugoslavije sastavljena u inozemstvu pravovaljana je u pogledu oblika ako je sastavljena i po propisima tamošnjeg zakona. Oporuka stranog državljanina pravovaljana je ako je sastavljena u obliku propisanom u nacionalnom zakonu ostavioca, ili u obliku propisanom u zakonu mjesta sastavljanja, ili u obliku propisanom u ovom zakonu. 1. Pored općeg nasljednog statuta koji važi za sva pitanja iz odnosa nasljeđivanja za koja nisu predviđena posebna kolizijska pravila (vidi uz čl. 156. ZN pod tač. 1), ovim je članom predviđen p o s e b a n s t a t u t za f o r m a l n u p r a v o v a l j a n o s t o p o r u k e (tzv formalni statut). Pri tom je pitanje oblika oporuke regulirano dvjema odredbama: jedna se odnosi na oporuke naših državljana (st. 1), a druga na oporuke stranih državljana (st. 2). Odredba stava 1 nije najuspjelije formulirana, jer bi iz njenog doslovnog teksta (upotreba kopulativnog veznika »-i«) proizlazilo da se za formalnu valjanost oporuke našeg državljanina, ako je sastavljena u inozemstvu, predviđa kumulativno važenje legis patriae i legis loci actus, što se, međutim, sigurno nije htjelo propisati.O I jedan i drugi zakon 1 2
Eisner, op. cit., I sv., str. 49; K a t i č i ć, op. cit., str. 40. 2. Matić, Sukobi zakona u našem nasljednom pravu, Naša zakonitost,
br. 3—4/59, str. 118.
» Katičić. 1. c. 1 Vidi 2. M a t i ć , na strani 121 članka navedenog u noti 2 uz čl. 157. 549
Član 158.
predstavljaju a l t e r n a t i v n e s t a t u t e kao -što su alternativni statuti predviđeni i u stavu 2 ovog člana u pogledu formalne valjanosti oporuke stranog državljanina. Razlog određivanja više alternativnih statuta je » f a v o r t e s t a m e n t i « , koji u sferi »sukoba zakona« znači da postoji želja štititi valjanost svake oporuke koja je sastavljena u obliku predviđenom barem jednim od zakona u pogledu kojih postoji dovoljno istaknuta okolnost za nadovezivanje-(2) 2. Iz odredbe stava 1 proizlazi da se formalna pravovaljanost oporuke n a š e g državljanina sastavljene u inozemstvu prosuđuje alternativno po dva statuta: po našem zakonu kao lex fori i po zakonu mjesta sastavljanja (lex loci actus), dok je za oporuku s t r a n o g državljanina mjerodavan alternativno njegov domovinski zakon (lex patriae), lex loci actus i naša lex fori. Razlika u broju mjerodavnih zakona dolazi odatle što su za naše državljane lex patriae i naša lex fori isti zakon.(3) Lex patriae je ujedno lex causae, tj. mjerodavno pravo za nasljeđivanje u cjelini (opći nasljedni statut). Kad je oporuku našem državljaninu u inozemstvu sastavio naš konzularni predstavnik, odnosno diplomatski predstavnik koji vrši konzularne poslove (čl. 75. ŽN) ili kad je oporuku našem državljaninu - sastavio na jugoslavenskom brodu zapovjednik broda (čl. 76. ZN), smatra se da je takva oporuka sastavljena po našem zakonu. 3. Odredbama ovog člana riješeno je, doduše, pitanje mjerodavnog prava za prosuđivanje formalne pravovaljanosti oporuke, ali su ostala neriješena neka druga pitanja koja se u vezi s oblikom oporuke mogu u praksi pojaviti. Tako npr. nije riješeno pitanje mjerodavnog prava za o b l i k o p o z i v a o p o r u k e (čl. 105—107. ZN), pitanje s u k o b a d r ž a v l j a n s t v a (koje je posebno od važnosti u slučaju kada je oporučitelj između više državljanstava imao i naše, a oporuka, koja je formalno nevaljana po našem zakonu, odgovara formalitetima drugog nacionalnog zakona), pitanje i z m j e n e z a k o n a poslije sastavljanja oporuke po kojem je oporuka bila formalno pravovaljana u času sastavljanja, ali ne bi to bila nakon njegove izmjene, pogotovo ako ne udovoljava uvjetima ostalih alternativnih statuta, zatim pitanje formalne valjanosti oporuke koja nije bila valjana ni po jednom od mjerodavnih zakona u času sastavljanja, ali bi bila valjana nakon kasnije "izmjene jednog od tih zakona (obrnut slučaj od prijašnjeg), kao i pitanje prom j e n e d r ž a v l j a n s t v a nakon sastavljanja oporuke (da li je mjerodavan nacionalni zakon oporučitelj a u času oporučivanja ili u času smrti ?).(4) Izložena bi se pitanja morala, po našem mišljenju, rješavati u skladu s načelom »favor testamenti«, što znači da bi kolizijska pravila o obliku oporuke trebalo tako primjenjivati da se oporuka uzmogne s obzirom na oblik održati na snazi u svakom onom slučaju kada odgovara formali2
2. M a t i ć, l.c. s4 K a t i č i ć, op. cit., str, 41. K a t i č i ć , op. cit., str. 42; 2. M a t i ć , l.c. 550
Član 158. tetima predviđenim u jednom od alternativnih statuta bilo u vrijeme oporučivanja, bilo u vrijeme smrti oporučitelja. Kako su, međutim, sva ova pitanja riješena Konvencijom o sukobima zakona u pogledu oblika testamentarnih odredaba zaključenoj u Hagu 5. X 1961. i potpisanoj cd strane naše države, to se pri njihovom rješavanju s gledišta člana 158. ZN, i bez obzira na okolnost što Konvencija još nije stupila na snagu (vidi niže, pod tač. 7), mogu koristiti u njoj sadržana načela.(5) 4. U pogledu kolizijskih pravila o obliku oporuke po č l a n u 158. ZN nije d o p u š t e n a p r i m j e n a u s t a n o v e »renvoi-a-«. Naš se zakon, doduše, o tome pitanju izričito ne izjašnjava, ali s obzirom na okolnost da su mjerodavna prava za prosuđivanje formalne pravovaljanosti oporuke određena taksativno, a u okviru toga alternativno, zatim iz razloga što se prema shvaćanjima zauzetim u doktrini zakon mora u pogledu ustanove »renvoi« tumačiti restriktivno i, konačno, s obzirom na pravilo da se »renvoi« ne primjenjuje na oblik pravnih čina, odnosno na slučajeve kada je mjerodavno pravo određeno pravilom »locus regit actum«, treba zaključiti da je ta ustanova po našem pravu kod oblika oporuke isključena.(6) Prema tome se pod nacionalnim zakonom u smislu stava 2 ovog člana misli samo na supstancijalne (materijalne) norme domovinskog prava ostavi oca, a ne i na kolizijska pravila tog prava. 5. Onim časom kad stupi na snagu Konvencija o sukobima zakona u pogledu oblika testamentarnih odredaba (vidi niže pod tač. 7), izgubit će odredba stava 1 ovog člana praktički svoj značaj, budući da su lex loci actus i lex patriae kao statuti za oblik oporuke naših državljana uključene u krug alternativnih statuta za oblik oporuke u smislu čl. 1. Konvencije. Od alternativnih statuta predviđenih odredbom stava 2 čl. 158. ZN za oblik oporuke stranih državljana prva dva (lex patriae i lex loci actus) vrijedit će u buduće također kao statuti predviđeni odredbom čl. 1. Konvencije, dok će treći statut iz stava 2 čl. 158. ZN (lex fori) prema odredbi čl. 3. Konvencije vrijediti kod nas samo kao naše unutrašnje pravo. Kako će, međutim, odredbe navedene Konvencije o mjerodavnom pravu u pogledu oblika oporuke, nakon što Konvencija stupi na snagu, vrijediti za sve njezine potpisnice kao j e d i n s t v e n a k o l i z i j s k a p r a v i l a , to će prošireni krug alternativnih statuta za oblik oporuke vrijediti ne samo za strane državljane nego i za naše, kad god u pogledu našeg državljanina postoji određeni element inozemnosti. Tako npr. ako naš državljanin, koji je po službi domiciliran u drugoj državi, sastavi u našoj zemlji oporuku koja je po Zakonu o nasljeđivanju formalno nevaljana, ali je valjana u pogledu oblika u zemlji domicila — naš će sud tu oporuku priznati formalno valjanom, jer ona u pogledu oblika odgovora zakonu oporučiteljevog domicila (prebivališta) u smislu čl. 1. stav 1 pod si. o Konvencije. «6 Katičić, 1. c. Eisner, op. cit, I sv., str. 73; 2. Matić, op. cit., str. 119; K a t i č i ć , op. cit., str. 44. Cigoj, međutim, u članku citiranom u noti 2 uz čl. 156. ZN zauzima o tom pitanju suprotno stanovište, smatrajući da je »renvoi« dopušten i za oblik oporuke.
Član 158. 6. Naša je država zaključila niz b i l a t e r a l n i h u g o v o r a o uzajamnom pravnom saobraćaju s drugim državama, u kojima imade i. kolizijskih odredaba o mjerodavnom pravu za prosuđivanje formalne valjanosti oporuke (podatke o tim ugovorima s odgovarajućim tekstovima vidi uz ČL 189. ZN). Kako je prema čl. 6. Konvencije isključena svaka uzajamnost (reciprocitet) u pogledu primjene pravila o sukobima zakona koja su Konvencijom ustanovljena, to okolnost, što pojedinim bilateralnim ugovorima nije za oblik oporuke ustanovljen statut koji sa predviđa Konvencijom nije zapreka da naša država prizna formalno valjanom i onu oporuku koja u pogledu oblika ne odgovara nijednom zakonu predviđenom odnosnim bilateralnim ugovorom, ako je formalno valjana po kolizijskim pravilima Konvencije. Iako se, na primjer, prema odredbi čl. 22. Ugovora o uzajamnoj pravnoj pomoći ,s Bugarskom za prosuđivanje formalne valjanosti oporuke predviđaju samo dva alternativna statuta, i to lex patriae oporučitelja i lex loci actus, ovaj posljednji ukoliko je mjesto sastavljanja oporuke na području jedne od ugovornih strana, ipak će se pred našim sudom priznati kao formalno valjana i ona oporuka bugarskog državljanina, koja u pogledu oblika odgovara bilo kojem od alternativnih statuta predviđenih odredbama čl. 1. Konvencije. 7. H a š k a K o n v e n c i j a o s u k o b i m a z a k o n a u pogledu o b l i k a t e s t a m e n t a r n i h o d r e d a b a unijet će, nakon svog stupanja na snagu, u kolizijski sistem Zakona o nasljeđivanju izvjesne izmjene i dopune (vidi naprijed pod tač. 5). Spomenuta Konvencija prihvaćena je na IX zasjedanju Haške konferencije. Tom su zasjedanju prisustvovale i potpisale su Konvenciju slijedeće države: Austrija, Danska, Francuska, Grčka, Jugoslavija, Norveška, Njemačka i Švedska. Kako se tu radi o konvenciji otvorenog tipa, mogu joj, bez posebne privole država ugovornica, naknadno pristupiti i države koje nisu sudjelovale na zasjedanju. Prema članu 15, Konvencija stupa na snagu šesdesetog dana poslije predaje treće isprave o ratifikaciji. Do danas (1. III 1963) je Konvenciju, ratificirala samo naša država pa, prema tome, ona još nije stupila na snagu. Konvencija je ratificirana Uredbom Saveznog izvršnog vijeća od 21. V 1962, a objavljena je u »Službenom list FNRJ« .— Dodatak: Međunarodni ugovori i drugi sporazumi, br. 10 od 27. X 1962. Kad stupi na snagu, sudovi će njene odredbe neposredno primjenjivati (čl. 153. Ustava SFRJ). Prema odredbi člana 1. Konvencije vrijedi kao mjerodavno pravo za oblik oporuke: a) zakon mjesta sastavljanja (lex loci actus), b) domovinski zakon oporučitelja (lex patriae), c) zakon oporučiteljeva prebivališta (lex domicilii), d) zakon oporučiteljeva redovnog boravišta (residence habituelle), e) samo u pogledu nekretnina, zakon mjesta gdje se one nalaze (lex rei sitae). Pored toga, kao daljnji statut za oblik oporuke, vrijedit će kao naše unutrašnje pravo naša lex fori, što znači da će naši sudovi priznavati i one oporuke stranih državljana, koje po obliku odgovaraju samo propisima Zakona o nasljeđivanju, makar su sastavljene izvan našeg državnog 552
Član 158. područja. P r e m a t o m e c e i n a k o n s t u p a n j a n a s n a g u K o n v e n c i j e o s t a t i a k t u e l n a o d r e d b a č l a n a 158. st. 2 , z a d nja r e č e n i c a , k o j o m s e k a o j e d a n o d m j e r o d a v n i h zakona p r e d v i đ a n a š a l e x f o r i . Konvencijom su riješena pojedina pitanja koja su u pojedinim zakonodavstvima, pa i u našem Zakonu o nasljeđivanju, bila dosad otvorena. Tako su pojedinim odredbama Konvencije riješena sva ona pitanja koja su istaknuta naprijed, pod tač. 3. objašnjenja uz ovaj član. Pitanje s u k o b a d r ž a v l j a n s t v a riješeno je tako da se priznaje oporuka u pogledu oblika ako odgovara zakonu j e d n o g (bilo kojeg) od d r ž a v l j a n s t a v a (d'une nationalite —• član 1- st. 1. si. b)(7) koje je oporučitelj imao. Iz ovoga proizlazi da za pitanje oblika oporuke više ne važi načelo prema kojem domaće državljanstvo isključuje svako drugo državljanstvo koje konkurira s domaćim, niti pravilo o prednosti tzv. efektivnog državljanstva.(8) Osim toga, prema odredbi člana 1. stav 1 Konvencije oporuka će biti formalno valjana ako odgovara oporučiteljevu domovinskom zakonu, zakonu njegova prebivališta ili zakonu njegova redovnog boravišta b i l o u č a s u o p o r u č i v a n j a , b i l o u času o p o r u č i t e l j e v e S m r t i , pa je na taj način riješeno pitanje promjene oporučiteljeva državljanstva, kao i pitanje izmjene zakona nakon ostavljanja oporuke. (9) Prema članu 2. Konvencije, zakoni koji su mjerodavni za oporučlvanje, mjerodavni su i za o p o z i v o p o r u k e . Pored toga, opozivanje će biti pravovaljano i u slučaju ako po obliku odgovara bilo kojem od zakona po kojemu je opozvana oporuka bila pravovaljana. Budući da se u članu 1. Konvencije govori o » u n u t r a š n j e m zakonu« (»loi interne«), dakle o supstancijalnim (materijalnim), a ne o kolizijskim odredbama, i s k l j u č e n j e p r i l i k o m n j e n e p r i mjene » r e n v o k
I
Jedna je od važnih odredaba Konvencije sadržana u čl. 6, prema kojem n j e z i n a p r i m j e n a n e z a v i s i o d r e c i p r o c i t e t a . Štaviše, Konvencija će vrijediti čak i u slučaju kada državljanstvo interesiranih osoba nije državljanstvo nijedne države ugovornice ili kad zakon koji treba primijeniti nije zakon nijedne od njih. To znači da će naš sud priznati, što se tiče oblika, pravovaljanom oporuku, koju je npr. državljanin Argentine, domiciliran u Gani, sastavio u Indiji, makar bi ta oporuka po obliku udovoljavala uvjetima predviđenim jedino zakonom Indije po načelu lex loci actus. Naša je država prilikom ratifikacije (član 18) stavila rezerve na član 9, 10, 11. i 12. Konvencije. Potpuni tekst Konvencije glasi: 7 Prijevod ove odrebdbe nije precizan. Prema završnoj odredbi čl. 20. Konvencije mjerodavan je, međutim, francuski tekst. 8 Vidi 2. M a t i ć, Neki problemi sukoba zakona kod oblika oporuke i Prednacrt konvencije predložen IX konferenciji za međunarodno privatno pravo u Hagu, Naša zakonitost br. 9—10/60, str. 488. • K a t i č i ć, op. cit, str. 55.
553
Član 158. KONVENCIJA O SUKOBIMA ZAKONA U POGLEDU OBLIKA TESTAMENTARNIH ODREDABA Države potpisnice ove konvencije, u želji da donesu zajednička pravila za rešenje sukoba zakona u pogledu oblika testamentarnih odredaba, odlučile su da zaključe konvenciju u tom cilju i složile su se u sledećem: Član 1. Testamentarna odredba važi u pogledu oblika ako ovaj odgovara unutrašnjem zakonu: a) mesta gde je zaveštalac izvršio raspolaganje, ili b) državljanstva koja je zaveštalac imao bilo u trenutku kad je izvršio raspolaganje bilo u trenutku smrti, ili c) mesta u kome je zaveštalac imao svoje prebivalište bilo u trenutku kad je izvršio raspolaganje bilo u trenutku smrti, ili đ) mesta u kome je zaveštalac imao svoje stalno boravište bilo u trenutku kad je izvršio raspolaganje bilo u trenutku smrti, ili e) za nepokretnosti, mesta gde se one nalaze. U smislu ove konvencije, ako se nacionalni zakon sastoji od neunificiranog sistema, zakon koji će se primenjivati određuje se pravilima na snazi u tom sistemu, a ako takvih pravila nema, najcelishodnijom vezom koju je zaveštalac imao s jednim od zakonodavstava koja sačinjavaju taj sistem. Pitanje da li je zaveštalac imao prebivalište u nekom određenom mestu rešava se zakonom tog mesta. Član 2. Član prvi primenjuje se na testamentarne odredbe kojima se opoziva neka ranija testamentarna odredba. Opozivanje je također punovažno po obliku ako odgovara nekom od zakona na osnovu kojeg je, shodno članu 1. opozvana testamentarna odredba bila punovažna. Član 3. Ova konvencija ne dira u sadašnja ili buduća pravila država ugovornica koje priznaju testamentarne odredbe sačinjene u obliku propisanom zakonom koji nije predviđen u prethodnim članovima. Član 4. Ova konvencija se, također, primenjuje na oblike testamentarnih odredaba koje su sačinila u jednom istom aktu dva ili više lica. Član 5. U smislu ove konvencije, smatra se da propisi kojima se ograničavaju priznati oblici testamentarnih odredaba, a koji se odnose na uzrast, državljanstvo ili druga lična svojstva zaveštaoca pripadaju oblasti forme. Isto važi za svojstva koja treba da imaju svedoci koji su potrebni za punovažnost neke testamentarne odredbe. Član 6. Primena pravila o sukobima, koja su ustanovljena ovom konvencijom, nezavisna je od svakog uslova reciprociteta. Konvencija se primenjuje čak i ako državljanstvo zainteresiranih ili zakon koji treba da se primenjuje na osnovu prethodnih članova nisu državljanstvo i zakon neke od država ugovornica. Član 7. Primena nekog od zakona, koji su ovom konvencijom proglašeni za nadležne, može se ne usvojiti samo ako je očigledno u neskladu s javnim poretkom. . , < , i • i _ i.; J 554
Član 158. Član 8. Ova konvencija primjenjuje se na sve slučajeve kad je zaveštalac umro posle njenog stupanja na snagu. Član 9. Svaka država ugovornica može odstupajući od člana 1. stav 3, pridržati sebi pravo da po zakonu o sudskoj nadležnosti odredi mesto u kome je zaveštalac imao prebivalište. Član 10. Svaka država ugovornica može sebi pridržati pravo da ne priznaje testamentarne odredbe koje neki njen državljanin koji nema nikakvo drugo državljanstvo sačini u usmenoj formi, a da za to nisu postojale izvanredne okolnosti. Član 11. Svaka država ugovornica može sebi pridržati pravo da ne priznaje, na osnovu svojih zakonskih propisa o tome, neke oblike testamentarnih odredaba sačinjenih u inostranstvu, ako su ispunjeni sledeći uslovi: a) ako je; testamentarna odredba punovažna po obliku samo prema zakonu koji je nadležan jedino po mestu u kome je zaveštalac izvršio raspolaganje; b) ako je zaveštalac imao državljanstvo države koja je sebi pridržala to pravo; c) ako je zaveštalac imao svoje prebivj*lište u toj državi ili je u njoj imao svoje stalno boravište; i d) ako je zaveštalac umro u nekoj drugoj državi a ne u onoj gde je izvršio raspolaganje. Ova rezerva ima dejstvo samo za onu imovinu koja se nalazi u državi koja stavlja rezervu. Član 12. Svaka država ugovornica može sebi pridržati pravo da isključi primenu ove konvencije na testamentarne odredbe koje nisu, prema njenom pravu, nasledno-pravne prirode. Član 13. Svaka država ugovornica može sebi pridržati pravo, odstupajući od člana 8, da ovu konvenciju primenjuje samo na testamentarne odredbe sačinjene posle njenog stupanja na snagu. Član 14. Ova konvencija otvorena je za potpisivanje državama zastupljenim na IX zasedanju Haške konferencije za međunarodno privatno pravo. Ona će biti ratifikovana, a ratifikacioni instrumenti deponovani kcd Ministarstva inostranih poslova Holandije. Član 15. Ova konvencija će stupiti na snagu šezdesetog dana posle deponovanja trećeg ratifikacionog instrumenta predviđenog članom 14. stav 2. Konvencija će stupiti na snagu, za svaku državu potpisnicu koja je kasnije ratifikuje, šezdesetog dana posle deponovanja njenog ratifikacionog instrumenta. Član 16. Svaka država koja nije bila predstavljena na IX zasedanju HaSke konferencije za međunarodno privatno pravo moći će pristupiti ovoj konvenciji posle njenog stupanja na snagu na osnovu člana 15. stav 1. Instrument o pristupanju biće deponovan kod Ministarstva inostranih poslova Holandije. Konvencija će stupiti na snagu za državu koja joj je pristupila' šezdesetog dana posle deponovanja instrumenta o pristupanju.
55*
Član 158. Član 17. Svaka država može u trenutku potpisivanja, ratifikacije ili pristupanja izjaviti da će se ova konvencija proširiti na sve teritorije koje ona predstavlja na međunarodnom planu ili na jednu ili više njih. Ta izjava počeće da proizvodi dejstvo u trenutku stupanja konvencije na snagu za tu državu. Posle toga, svako proširenje te vrste biće notifikovano u Ministarstvu inostranih poslova Holandije. Konvencija će stupiti na snagu za teritorije na koje se odnosi proširenje šezdesetog dana po notifikaciji pomenutoj u prethodnom stavu. Član 18. Svaka država može, najdocnije u trenutku ratifikacije ili pristupanja staviti jednu ili više rezervi predviđenih u članovima 9, 10, 11, 12. i 13. ove konvencije. Nikakva druga rezerva neće biti dozvoljena. Svaka država može, isto tako, prilikom obaveštenja o proširenju konvencije shodno članu 17. staviti jednu ili više tih rezervi s ograničenim dejstvom za sve ili neke teritorije na koje se proširenje odnosi. Svaka država ugovornica može, u svako vreme, povući rezervu koju je stavila. O tom povlačenju biće obavešteno Ministarstvo inostranih poslova Holandije. Dejstvo rezerve prestaće šezdesetog dana posle obaveštenja iz prethodnog stava. Član 19. Ova konvencija važiće pet godina počev od dana njenog stupanja na snagu shodno članu 15, stav 1, čak i za one države koje je docnije budu ratifikovale ili joj budu pristupile. Konvencija će prećutno biti produžavana svakih pet godina, osim u slučaju otkaza. O otkazu biće obavešteno, najdocnije šest meseci pre isteka perioda od pet godina, Ministarstvo inostranih poslova Holandije. Otkaz se može ograničiti samo na neke od teritorija na koje se konvencija primenjuje. Otkaz će imati dejstvo samo prema državi koja ga bude ratifikovala. Konvencija će ostati na snazi za ostale države ugovornice. Član 20. Ministarstvo inostranih poslova Holandije obavestiće države o kojima je reč u članu 14, kao i države koje budu pristupile shodno odredbama člana 16: a) o potpisivanjima i ratifikacijama pomenutim u članu 14; b) o danu stupanju na snagu ove konvencije shodno odredbama člana 15. stav 1; . c) o pristupanjima pomenutim u članu 16. i o danu od kojeg ona proizvode dejstvo; d) o proširenjima pomenutim u članu 17. i o danu od kojeg ona proizvode dej stvo; e) o stavljanju i povlačenju rezervi pomenutih u članu 18; f) o otkazima pomenutim u članu 19. stav 3. U potvrdu čega su dole potpisani, propisno ovlašteni, potpisali ovu konvenciju. Sačinjeno u Hagu, 5. oktobra 1961. godine na francuskom i engleskom, s tim da u slučaju razlike u tekstovima francuski tekst bude verodostojan, u jednom jedinom primerku, koji će biti deponovan u Arhivi Vlade Holandije i čija će po jedna overena kopija biti predata, diplomatskim putem, svakoj državi predstavljenoj na IX zasedanju Haške konferencije za međunarodno privatno pravo. 556
Član 159. Oporuka
stranog
državljanina
Član 159. Uvjeti za pravovaljanost oporuke stranog državljanina procjenjuju se po zakonu zemlje čiji je on državljanin ili po zakonu na koji taj zakon upućuje. 1. Dok su članom 158. ZN dana kolizijska pravila za ustanovljenje mjerodavnog prava za prosuđivanje formalne pravovaljanosti oporuke našeg državljanina sastavljene u inozemstvu i oporuke stranog državljanina bez obzira gdje je sastavljena, u ovom je članu sadržano kolizijsko pravilo kojim se određuje mjerodavno pravo za prosuđivanje m a t e r i jalne p r a v o v a l j a n o s t i oporuke stranog državljan i n a (uvjeti za materijalnu pravovaljanost oporuke našeg državljanina ocjenjuju se po čl. 64. i 65. ZN kao i po čl. 84—90. ZN, što je istaknuto i u čl. 155. ZN). Pretpostavke materijalne pravovaljanosti oporuke (unutarnje potrepštine oporuke) s u s p o s o b n o s t z a s a s t a v l j a n j e o p o r u k e (sposobnost oporučivanja; testamenti factio activa — čl. 64. ZN) i s l o bodno i s a v j e s n o i z j a v l j e n a v o l j a (čl. 65. ZN), a to su one pretpostavke koje su normirane u članu 64—65. ZN pod naslovom »Uvjeti za pravovaljanost oporuke«.^) Među uvjete za pravovaljanost oporuke spada i pitanje d o p u s t i vosti o p o r u č i v a n j a kao i pitanja koja se odnose na s a d r ž a j o p o r u k e (dopustivost sadržaja oporuke; čl. 84—90. ZN). Pitanje dopustivosti oporučivanja rijetko će se pojaviti jer je mogućnost raspolaganja imovinom odredbom posljednje volje danas priznata u svim suvremenim zakonodavstvima. (2) Pitanja vezana uz materijalnu pravovaljanost oporuke stranog državljanina prosuđuju se po njegovom domovinskom pravu, što znači da je za ta pitanja mjerodavna l e x c a u s a e , dakle opći nasljedni statut. Budući da je, prema izloženom, i sposobnost oporučivanja jedan od uvjeta materijalne pravovaljanosti oporuke, to je i za tu sposobnost prema odredbi ovog člana mjerodavan nasljedni statut a ne osobni. Za slučaj da oporučitelj p r o m i j e n i d r ž a v l j a n s t v o nakon sastavljanja oporuke, ostaje i dalje za prosuđivanje njene materijalne 3 valjanosti mjerodavna lex patriae u času oporučivanja.( ) 2. Od načela mjerodavnosti domovinskog zakona oporučitelja za prosuđivanje uvjeta za materijalnu pravovaljanost, oporuke postoji odstupanje u slučaju primjene ustanove » r e n v o k O toj ustanovi vidi uz čl. 156. ZN pod tač. 2. 1
K a t i č i ć, op. cit, str. 43. Eisner, op. cit., I sv., str. 362. Eisner, na strani 191 članka citiranog u noti 3 uz čl. 156. ZN; Z. Mat i ć, na strani 122 članka citiranog u noti 2 uz čl. 157. ZN. Postoji, međutim, i mišljenje da je u slučaju promjene državljanstva nakon sastavljanja oporuke kumulativno mjerodavan zakon države čiji je državljanin bio oporučitelj u vrijeme oporučivanja i zakon države čiji je državljanin bio u vrijeme smrti (vidi objašnjenje uz čl. 159. Zakona o nasljeđivanju u izdanju Saveza udruženja pravnika Jugoslavije). 2 3
557
Član 159 — 160. 3. Ako je oporučitelj o s o b a b e z d r ž a v l j a n s t v a (apatrid, apolita), mjerodavni se zakon za prosuđivanje materijalne pravovaljanosti oporuke određuje na način određen u čl. 157. ZN. 4. Prema ugovorima o uzajamnom pravnom saobraćaju s B u g a r s k o m (čl. 21), M a đ a r s k o m (čl. 32. st. 1), P o l j s k o m (čl. 37) i R u m u n j s k o m (čl. 35. st. 1) sposobnost za sastavljanje ili opozivanje oporuke kao i pravne posljedice nedostataka u volji oporučitelja (prinuda, prevara, zabluda i dr.) prosuđuju se po zakonu države ugovornice čiji je državljanin bio oporučitelj u vrijeme sastavljanja odnosno opozivanja oporuke. Prema tome je i po bilateralnim međunarodnim ugovorima za ocjenjivanje uvjeta materi jalne' pravovaljanosti oporuke mjerodavna lex patriae oporučitelja u v r i j e m e o p o r u č i v a n j a , što govori u prilog našeg stanovišta da u slučaju promjene državljanstva oporučitelja ostaje mjerodavan njegov domovinski zakon u času oporučivanja (vidi naprijed pod tač. 1 in fine). Podatke o navedenim "Ugovorima s odgovarajućim tekstovima vidi uz čl. 189. ZN. , O g r a n i č e n j e
p r i m j e n e
s t r a n o g
z a k o n a
Član 160. Odredbe zakona strane zemlje ne će se primijeniti ukoliko su u suprotnosti s javnim poretkom Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Strani državljanin ne može na temelju nasljedstva imati više poljoprivrednog zemljišta u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji nego što to može jugoslavenski državljanin. Stranom državljaninu za poljoprivredno zemljište koje ne može posjedovati pripada novčana naknada. 1. J a v n i p o r e d a k (ordre public) je izraz za osnovna načela društvenog i političkog poretka zbog kojih država odbija primjenu odredaba stranog prava, protivnih tim načelima, i u onom slučaju kad njena vlastita kolizijska pravila upućuju na to strano pravo. Protivnost javnom poretku je jedan od slučajeva odstupanja od inače načelne primjene statuta mjerodavnog za konkretnu situaciju. I bez izričite rezerve javnog poretka bila bi i u nasljednopravnim odnosima, s obzirom na općenito usvojena načela međunarodnog privatnog prava, isključena primjena stranog prava koje je protivno našem javnom poretku. U zakonodavstvima se javni poredak pobliže ne određuje, jer se i ne bi mogao unaprijed potpuno i iscrpno utvrditi, već se u pojedinim zakonima i međunarodnim sporazumima samo ističe rezerva javnog poretka. Zbog toga sudovi i drugi državni organi u svakom konkretnom slučaju kada se postavlja pitanje primjene stranog prava treba da utvrde što je protivno našem javnom poretku. 2. Dok se u stavu 1 ovog člana postavlja načelo zaštite našeg javnog poretka i općenito statuira zabrana primjene odredaba stranog prava koje je protivno tom javnom poretku, u stavu 2 se ističe samo jedan slučaj javnog poretka. Taj slučaj ne iziskuje potpuno isključenje odredaba 558
Član 160 — 161. stranog prava, već samo sužava njihovo djelovanje u okviru kogentnih propisa našeg prava o maksimumu dozvoljenog posjedovanja poljoprivrednog zemljišta (čl. 3. i 4. Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama — SI. list FNRJ, br. 22/53 — i čl. 3 tač., d Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji — SI. list FNRJ, br. 24/46). (*) Primjeri odredaba Zakona o nasljeđivanju, koje se mogu smatrati dijelom našeg javnog poretka i zbog kojih bi bila isključena primjena stranog prava bili bi: ravnopravnost muških i ženskih osoba u nasljeđivanju (čl. 4. ZN), ugovori o budućem nasljedstvu (čl. 109. ZN) ili određeni razlozi nedostojnosti za nasljeđivanje kao što su lišenje života ostavioca ili krivotvorenje oporuke (čl. 131. ZN).(2) Kao primjeri odredaba stranih zakona, koje bi bile protivne našem javnom poretku mogu se navesti slučajevi kada strano pravo isključuje ili ograničuje nasljeđivanje zbog određenog zanimanja ili zbog vjerske, državne, klasne ili staleške pripadnosti ili zbog porodičnog. statusa nasljednika i sl.(') 0 mogućnosti korištenja rezerve javnog poretka u vezi s haškom Konvencijom o sukobima zakona u pogledu oblika testamentarnih odredaba vidi čl. 7. te konvencije čiji je tekst naveden uz čl. 158. ZN.
DIO DRUGI POSTUPAK U NASLJEDNIM STVARIMA GLAVA
PRVA
SASTAVLJANJE SUDSKE OPORUKE, ČUVANJE I OPOZIV OPORUKE Nadležnost Član 161. Za sastavljanje sudske oporuke, čuvanje oporuke u sudu i za opoziv oporuke pred sudom nadležan je svaki kotarski sud. Poslove oko sastavljanja, uzimanja na čuvanje i opoziva oporuke vrši sudac pojedinac. 1. Dok prvi dio Zakona o nasljeđivanju (čl. 160) sačinjavaju m a t e r i j a l n e odredbe (nasljedno pravo), njegov drugi dio sadrži odredbe o postupku u nasljednim stvarima. Taj se dio sastoji iz dviju glava: 1
2. Matić, na str. 116 članka citiranog u noti 2 uz čl. 157. ZN. K a t i č i ć, op. cit, str. 46. » K a t i č i ć , 1. c. . • 2
559
Član 161. odredbama prve glave (čl. 161—172) regulira se postupak suda pri sas t a v l j a n j u sudske oporuke te č u v a n j u i o p o z i v u oporuke, a odredbe druge glave (čl. 173—241) odnose se na postupak za ostavinsku raspravu. Procesne odredbe o sastavljanju oporuke odnose se samo na sudsku oporuku (čl. 70. i 71. ZN), a one o čuvanju oporuke vrijede za sve oblike oporuke. Procesne odredbe o opozivu oporuke vrijede, doduše, samo za sudski opoziv oporuke, ali se pred sudom može opozvati svaka oporuka, bez obzira u kom je obliku sastavljena. Materijalne i procesne odredbe o sastavljanju sudske oporuke, odnosno o opozivu oporuke pred sudom nalaze se međusobno u uskoj vezi i sačinjavaju jednu cjelinu. One prve, iako su dio nasljednog prava, ipak imaju izvjestan formalni značaj kao i procesne odredbe. Razlika je, međutim, između jednih i drugih u tome što su prve formalnopravne pretpostavke pravne valjanosti oporuke (vidi uz čl. 67. pod tač. 1), dok druge to nisu. 2. Za sastavljanje sudske oporuke, čuvanje oporuke u sudu i za opoziv oporuke pred sudom s t v a r n o je nadležan k o t a r s k i sud u sastavu suca pojedinca. Za navedene je poslove m j e s n o nadležan s v a k i kotarski sud, bez obzira na prebivalište osobe koja izjavljuje, odnosno opoziva svoju posljednju volju ili koja povjerava svoju oporuku sudu na čuvanje. To vrijedi i u slučaju kada je potrebno da sud sastavi oporuku ili primi izjavu o opozivu oporuke izvan sudske zgrade (čl. 171. ZN). Sud je pri tom ograničen jedino na svoje područje, tako da se ne bi moglo udovoljiti zahtjevu koji bi išao za tim da sud sastavi oporuku ili primi izjavu o opozivu oporuke izvan granica svog područja. Kako je za ostavinsku raspravu, u pravilu, mjesno nadležan onaj kotarski sud, na čijem je području ostavilac u vrijeme smrti imao svoje prebivalište ili boravište (čl. 191. st. 1 ZN), to je sud, pred kojim je oporuka sastavljena, odnosno opozvana ili kome je predana na čuvanje, dužan o tome odmah obavijestiti sud oporučiteljeva prebivališta, akc se ono nalazi na području drugog siida (čl. 172. ZN). 3. U navedenim članovima (čl. 162—172.) sadržane su posebne odredbe koje vrijede za sastavljanje isprava pred sudom, koje se odnose na izjave posljednje volje. Iako je tim odredbama dan prilično detaljiziran pregled radnji, koje sud mora obaviti kad sastavlja isprave o izjavama posljednje volje, ipak nisu njime iscrpljena sva pitanja koja se ovdje pojavljuju. Manjkaju, naime, odredbe o općim pravilima, kojih bi trebalo da se sud drži kod sastavljanja tih isprava, kao što su na primjer, pravila o njihovom vanjskom obliku. Takva su opća pravila u predratnom zakonodavstvu bila sadržana u Zakonu o javnim bilježnicima od 11. IX 1930. (§ 41—48). Odlukom AVNOJ-a od 17.' XI 1944. o ukidanju javnih bilježnika i javnobilježničkih komora (SI. list FNRJ br 1/45) ukinuta je, .doduše, ustanova javnih bilježnika i njihovih komora, ali ne i pravna pravila sadržana u tom zakonu. Staviše, istom odlukom preneseni su poslovi javnih bilježnika na sudove. Iz ovog se može zaključiti da se pravna pravila iz Zakona o javnim bilježnicima, u granicama čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa itd. mogu i danas primijeniti u radu sudova, kada 560
Član 161 —162. 1
vrše poslove koje su prije obavljali javni bilježnici^ ) Prema tome bi sudovi kod sastavljanja oporuke i primanja izjava o opozivu oporuke mogli shodno primjenjivati opća pravila iz navedenog zakona, koja se odnose na vanjski oblik isprava, ukoliko o tome nema odredaba u Zakonu o nasljeđivanju. Ml
Sastavljanje
sudske
oporuke
Član 162. Kad se oporuka sastavlja u sudu po kazivanju oporučitelja, sudac će prethodno utvrditi identitet opomčitelja. Nakon toga sudac će saslušati kazivanje oporučitelja koje će vjerno zabilježiti u zapisnik, po mogućnosti riječima samog oporučitelja, pazeći pri tome da volja oporučitelja bude jasno izražena. U zapisnik unijet će se i sve okolnosti koje bi mogle biti važne za pravovaljanost oporuke. Kad je to potrebno, sudac će oporučitelju objasniti propise koji ograničavaju oporučitelja u raspolaganju oporukom. Pošto oporučitelj sam pročita zapisnik ili mu sudac pročita, ako ne zna čitati, i oporučitelj izjavi da je njegova posljednja volja u svemu vjerno zabilježena, sudac će sve to potvrditi u samom zapisniku i ovjeriti svojim potpisom. Zapisnik potpisuju osim suca zapisničar, oporučitelj, svjedoci identiteta i svjedoci oporuke. Ako oporučitelj i svjedoci identiteta ne znaju pisati, stavit će na zapisnik svoj rukoznak. 1. Postoje dvije varijante sudske oporuke: jedna za slučaj kada oporučitelj zna i može čitati i pisati (čl. 70. ZN) i druga za slučaj kada oporučitelj nije u stanju oporuku pročitati (čl. 71. ZN). Sastavljanje sudske oporuke u prvom slučaju sastoji se iz slijedećih radnja: a ) u t v r đ i v a n j e i d e n t i t e t a oporučitelja prema odredbama čl. 193. ZN; način utvrđivanja identiteta unosi se u sudski zapisnik (čl 163. st. 4 ZN); b ) i z j a v l j i v a n j e (kazivanje) p o s l j e d n j e v o l j e o d strane oporučitelja pred sucem i zapisničarom; c) p i s m e n o f i k s i r a n j e izjavljene posljednje volje oporučitelja u zapisnik od strane suca; d) č i t a n j e zapisnika od strane o p o r u č i t e l j a u prisutnosti suca i zapisničara; e) p o t p i s i v a n j e zapisnika od strane oporučitelja u prisutnosti suca i zapisničara; f) p o t v r d a suca na zapisniku da je oporučitelj u njegovoj prisutnosti oporuku pročitao i potpisao; g) p o t p i s i v a n j e z a p i s n i k a od strane suca, zapisničara i svjedoka identiteta, ako ih je bilo. 1
Z u g 1 i a, Vanparnični postupak, Zagreb, 1956. str. 205.
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
661
:t
član 162. Sastavljanje sudske oporuke u slučaju kad oporučitelj nije u stanju pročitati oporuku, sastoji se iz slijedećih radnja: a) u t v r đ i v a n j e i d e n t i t e t a oporučitelja i svjedoka oporuke prema odredbama čl. 163. ZN; način utvrđivanja identiteta unosi se u sudski zapisnik (čl. 163. st. 4 ZN); b ) i z j a v l j i v a n j e - p o s l j e d n j e v o l j e o d strane oporučitelja pred sucem i zapisničarom; c) p i s m e n o f i k s i r a n j e izjavljene posljednje volje oporučitelja u zapisnik od strane suca; d) č i t a n j e zapisnika oporučitelju od strane s u c a u prisutnosti oporučnih svjedoka i zapisničara; e) i z j a v a oporučitelja u prisutnosti oporučnih svjedoka, suca i zapisničara da pročitani zapisnik sadrži njegovu oporuku; f) p o t p i s i v a n j e zapisnika ili stavljanje rukoznaka na zapisnik od strane o p o r u č i t e l j a u prisutnosti oporučnih svjedoka, suca i zapisničara ; g) p o tp is i v a nj e zapisnika od strane oporučnih s v j e d o k a ; h) p o t v r d a suca na zapisniku da su izvršene radnje opisane pod d), e ) , f ) i g ) ; i) p o t p i s i v a n j e z a p i s n i k a od strane suca, zapisničara i svjedoka identiteta, ako ih je bilo. i Oporučitelj mora zapisnik potpisati, odnosno na nj staviti svoj rukoznak p r i j e p o t v r đ i v a n j a i potpisivanja od strane suca, jer potvrda suca sadrži konstataciju da su navedene radnje (čitanje i potpisivanje zapisnika od strane oporučitelja, odnosno čitanje zapisnika oporučitelju u prisutnosti svjedoka i izjava oporučitelja u njihovoj prisutnosti da je to njegova oporuka) u njegovoj prisutnosti v e ć i z v r š e n e . Iz istog razloga i oporučni svjedoci trebaju zapisnik potpisati prije nego sudac stavi na nj svoju potvrdu i potpis. , Sudski zapisnik je javna isprava, u kojoj sud bilježi sadržaj radnja koje su pred njim obavljene. Kad se radi o sastavljanju oporuke pred sudom, sudski zapisnik je ujedno javna isprava koja sadrži oporuku. Zbog toga taj zapisnik, osim teksta oporuke i p o s e b n i h p o d a t a k a predviđenih u ovom članu i u iduća dva člana, treba sadržavati i o p ć e pod a t k e koji se traže za svaki zapisnik (čl. 113. ZPP u vezi sa čl. 174. ZN). U svakom je slučaju p.otrebno da sud prilikom sastavljanja sudske oporuke unese u zapisnik i podatke o okolnostima koje su važne za prav o v a l j a n o s t o p o r u k e . To se u prvom redu odnosi na sposobnost oporučitelja za sastavljanje oporuke (čl. 64. ZN). Ako se pojavi sumnja u pogledu dobi osobe koja želi pred sudom izjaviti posljednju volju, sud treba na podesan način utvrditi starost te osobe i to zabilježiti u zapisnik. Isto je tako važno da se sud, prije nego što pristupi sastavljanju oporuke, uvjeri da li je oporučitelj sposoban za rasuđivanje. Iako sudac ne raspolaže u tom pogledu nekim stručnim znanjem, kakvo ima liječnik ili psiholog, on će ipak redovito biti u mogućnosti da s obzirom na vladanje oporučitelja pred sudom kao i iz njegovih odgovora na pitanja koja mu u tu svrhu može na podesan način postaviti, stvori o njegovoj mentalnoj sposobnosti dovoljno određenu sliku. Zapažanja do kojih na taj način dođe, treba sud zabilježiti u zapisnik. Samo ako je očigledno da se radi 562
Član 162. Sastavljanje sudske oporuke u slučaju kad oporučitelj nije u stanju pročitati oporuku, sastoji se iz slijedećih radnja: a) u t v r đ i v a n j e i d e n t i t e t a oporučitelja i svjedoka oporuke prema odredbama čl. 163. ZN; način utvrđivanja identiteta unosi se u sudski zapisnik (čl. 163. st. 4 ZN); b ) i z j a v l j i v a n j e - p o s l j e d n j e v o l j e o d strane oporučitelja pred sucem i zapisničarom; c) p i s m e n o f i k s i r a n j e izjavljene posljednje volje oporučitelja u zapisnik od strane suca; d) č i t a n j e zapisnika oporučitelj u od strane s u c a u prisutnosti oporučnih svjedoka i zapisničara; e) i z j a v a oporučitelja u prisutnosti oporučnih svjedoka, suca i zapisničara da pročitani zapisnik sadrži njegovu oporuku; f) p o t p i s i v a n j e zapisnika ili stavljanje rukoznaka na zapisnik od strane o p o r u č i t e l j a u prisutnosti oporučnih svjedoka, suca i zapisničara ; g) p o tp i s i v a nj e zapisnika od strane oporučnih s v j e d o k a ; h) p o t v r d a suca na zapisniku da su izvršene radnje opisane pod d), e ) , f ) i g ) ; i) p o t p i s i v a n j e z a p i s n i k a od strane suca, zapisničara i svjedoka identiteta, ako ih je bilo. i Oporučitelj mora zapisnik potpisati, odnosno na nj staviti svoj rukoznak p r i j e p o t v r đ i v a n j a i potpisivanja od strane suca, jer potvrda suca sadrži konstataciju da su navedene radnje (čitan,je i potpisivanje zapisnika od strane oporučitelja, odnosno čitanje zapisnika oporučitelj u u prisutnosti svjedoka i izjava oporučitelja u njihovoj prisutnosti da je to njegova oporuka) u njegovoj prisutnosti v e ć i z v r š e n e . Iz istog razloga i oporučni svjedoci trebaju zapisnik potpisati prije npgo sudac stavi na nj svoju potvrdu i potpis. Sudski zapisnik je javna isprava, u kojoj sud bilježi sadržaj radnja v koje su pred njim obavljene. Kad se radi o sastavljanju oporuke pred sudom, sudski zapisnik je ujedno javna isprava koja sadrži oporuku. Zbog toga taj zapisnik, osim teksta oporuke i p o s e b n i h p o d a t a k a predviđenih u ovom članu i u iduća dva člana, treba sadržavati i o p ć e pod a t k e koji se traže za svaki zapisnik (čl. 113. ZPP u vezi sa čl. 174. ZN). U svakom je slučaju potrebno da sud prilikom sastavljanja sudske oporuke unese u zapisnik i podatke o okolnostima koje su važne za prav o v a l j a n o s t o p o r u k e . To se u prvom redu odnosi na sposobnost oporučitelja za sastavljanje oporuke (čl. 64. ZN). Ako se pojavi sumnja u pogledu dobi osobe koja želi pred sudom izjaviti posljednju volju, sud treba na podesan način utvrditi starost te osobe i to zabilježiti u zapisnik. Isto je tako važno da se sud, prije nego što pristupi sastavljanju oporuke, uvjeri da li je oporučitelj sposoban za rasuđivanje. Iako sudac ne raspolaže u tom pogledu nekim stručnim znanjem, kakvo ima liječnik ili psiholog, on će ipak redovito biti u mogućnosti da s obzirom na vladanje oporučitelja pred sudom kao i iz njegovih odgovora na pitanja koja mu u tu svrhu može na podesan način po;staviti, stvori o njegovoj mentalnoj sposobnosti dovoljno određenu sliku. Zapažanja do kojih na taj način dođe, treba sud zabilježiti u zapisnik. Samo ako je očigledno da se radi 562
; j , [ f ; j j • i i !
Član 162 —163. o duševno bolesnoj osobi ili o osobi koja zbog umne nerazvijenosti nije u stanju shvatiti stvarni i pravi značaj testiranja, može sud odbiti stranku s njenim zahtjevom da joj sastavi oporuku. U tom je slučaju potrebno da sud stranci na njen zahtjev izda obrazloženo rješenje, protiv kojeg je dopuštena žalba (čl. 183 st. 1 ZN). Sud treba, međutim, da kod sastavljanja sudske oporuke pazi i na ostale materijalnopravne potrepštine oporuke, tj. treba u granicama koje dopuštaju okolnosti konkretnog slučaja ispitati da li je izjava poslednje volje dana slobodno i svjesno (čl. 65. ZN), a rezultate tog ispitivanja treba unijeti u zapisnik. Ako ustanovi da oporučiteljeva raspolaganja oporukom nisu u s k l a du sa z a k o n o m , sud je dužan oporučitelja na to upozoriti. Ukoliko oporučitelj i pored toga upozorenja ostane kod danih izjava, sud mora oporuku sastaviti prema njegovom kazivanju. 4. Svjedoci oporuke moraju zapisnik vlastoručno p o t p i s a t i ; njihov rukoznak nije dovoljan. Zbog toga je jedan od uvjeta sposobnosti za svjedoke sudske oporuke da znadu čitati i pisati (čl. 73. st. 1 ZN). Svjedoci identiteta, međutim, ne moraju biti pismeni i zato oni,- ako ne znaju pisati, mogu umjesto potpisa staviti na zapisnik svoj rukoznak. Utvrđivanje
identiteta oporučitelja i svjedoka Član 163. Ako sudac ne poznaje oporučitelja osobno i po imenu, identitet oporučitelja utvrđuje se izjavama dvaju punoljetnih svjedoka koje sudac osobno poznaje ili čiji je identitet utvrdio ispravama izdanim od nadležnog organa. Ako oporučitelj ima od nadležnog organa izdanu ispravu sa fotografijom i potpisom, dovoljno je da njegov identitet posvjedoči samo jedan svjedok. Identitet svjedoka oporuke, ako ih sudac osobno ne poznaje, utvrdit ee se ispravom izdanom od nadležnog organa. U zapisniku navest će se način na koji je utvrđen identitet oporučitelja i svjedoka identiteta odnosno svjedoka oporuke. 1. Prema odredbama ovog člana utvrđuje se i d e n t i t e t : a) oporučitelja b) svjedoka identiteta c) svjedoka oporuke Identitet o p o r u č i t e l j a je dovoljno utvrđen ako sudac pozna oporučitelja o s o b n o i po i m e n u . Ako ga ne pozna uopće, ili ga pozna samo osobno, a ne i po imenu, odnosno samo po imenu, a ne i osobno, potrebno je njegov identitet utvrditi izjavama dvaju punoljetnih svjedoka, odnosno izjavom samo jednog svjedoka ako oporučitelj predoči sudu i s p r a v u ' s f o t o g r a f i j o m i potpisom, izdanu od nadležnog organa. Identitet s v j e d o k a i d e n t i t e t a i s v j e d o k a o p o r u k e dovoljno je utvrđen ako ih sudac o s o b n o pozna (ne traži se da ih poxna i po imenu). Ako ih sudac ne pozna osobno, njihov se identitet utvr563
Član 163 —164. đuje na temelju i s p r a v e izdane od nadležnog organa. Ova isprava ne mora biti snabdjevena fotografijom. 2. Kao svjedok identiteta može kod sastavljanja sudske oporuke sudjelovati svaka p u n o l j e t n a osoba, koja je umno i fizički sposobna^) potvrditi da je oporučitelj osoba za koju se izdaje. Ovi svjedoci ne moraju biti pismeni. Njihova uloga pri sastavljanju oporuke iscrpljuje se u potvrđivanju identiteta oporučitelja, pa zato njihova prisutnost nije potrebna u ostalim fazama sastavljanja oporuke, osim što treba da potpišu sudski zapisnik. Svjedoci oporuke moraju ispunjavati uvjete predviđene u čl. 73. tj. moraju biti punoljetni, poslovno sposobni i pismeni, moraju razumjeti jezik na kojem je oporuka sastavljena i ne smiju biti zainteresirani. 3. Ako su kao svjedoci identiteta kod sastavljanja sudske oporuke sudjelovale osobe koje ispunjavaju uvjete za oporučne svjedoke, onda svjedoci identiteta mogu fungirati i kao oporučni svjedoci. Sudska
praksa
Vidi odluku uz čl. 71. ZN. O p.o r u k a
;
sastavljena
od
više
listova
Član 164. Ako se zapisnik o sastavljanju oporuke sastoji od više listova, svi će se prositi jemstvenikom i oba kraja jemstvenika zapečatiti sudskim pečatom. Svaki list oporučitelj će posebno potpisati odnosno na njemu staviti svoj rukoznak. Na kraju zapisnika naznačit će se od koliko se listova sastoji oporuka. 1. Ako se zapisnik o sastavljanju oporuke sastoji iz jednog c i j e l o g a r k a (tabaka), tj. od dva nerazdvojena lista, onda nije potrebno da ti listovi budu proliveni. U takvom je slučaju dovoljno da oporučitelj stavi svoj potpis odnosno rukoznak samo na posljednjoj strani zapisnika, tj. ispod teksta oporuke. 2. Za p e č a ć e n j e se upotrebljava ž i g od kovine (s udubljenim tekstom) i pečatni vosak. Pečaćenje se obično vrši tako da se oba kraja jemstvenika, kojim je prošiven zapisnik o sastavu oporuke, pričvrste na zadnjoj strani zapisnika pečatnim voskom, u koji se utiskuje žig. Nije dovoljno da se — kako se to ponekad čini — umjesto pečaćenja krajevi jemstvenika zalijepe na otisak sudskog pečata (od gume) koji služi za ovjeru sudskih odluka i drugih otpravaka. U ovom se članu govori, doduše, o pečaćenju »sudskim pečatom«, ali je taj izraz, po svemu sudeći, upotrijebljen u značenju koje je imao prema odredbi § 69. biv. Sudskog poslovnika, a ne u onom, koje mu daje Zakon o izradi štambilja, pečata i žigova (SI. list FNRJ br. 55/46). 1
G o l j a r , op. cit. str. 202; B l a g o j e v i ć smatra da svjedoci identiteta moraju imati poslovnu sposobnost (op. cit., str. 269).
$64
Član Čuvanje
sudske
oporuke
i
predaja
165.
oporučitelju
Član 165. Oporuku sastavljenu u sudu oporučitelj može ostaviti na čuvanje sudu, a može zahtijevati da mu se preda. Ako oporučitelj ostavi sudsku oporuku na čuvanje sudu, sudac će narediti da se oporuka stavi u poseban omot i zapečati, a oporučitelju ie se na njegov zahtjev izdati potvrda da je oporuka sastavljena i ostavljena sudu na čuvanje. Oporuka se u sudu čuva odvojeno od ostalih spisa. Kad oporučitelj traži da mu se preda sudska oporuka, sudac će mu predati zapisnik o sastavu te oporuke, a u posebnom zapisniku, koji potpisuje oporučitelj, utvrdit će se da je oporuka sastavljena u sudu i predana oporučitelju. 1.0 č u v a n j u oporuke kod suda u o p ć e postoji propis u prvom dijelu Zakona o nasljeđivanju, tj. među njegovim materijalnim odredbama, pod marginalnom rubrikom »predavanje oporuke sudu« (čl. 72. ZN). Pod tim se razumijeva kako slučaj o s t a v l j a n j a sudske oporuke na čuvanje sudu neposredno nakon što ju je sud sastavio, odnosno slučaj njene n a k n a d n e predaje na čuvanje istom ili drugom sudu, ako ju je oporučitelj nakon sastavljanja preuzeo, tako i slučajevi p r e d a j e na čuvanje oporuke koja nije sastavljena u sudu (čl. 167. ZN). 2. Nakon što oporučitelj izjavi svoju posljednju volju pred sudom u zapisnik, mora se odlučiti hoće li oporuku ostaviti na čuvanje sudu ili tražiti da mu se preda. Ako oporuku ostavi sudu na čuvanje, sud će zapisnik o sastavljanju oporuke staviti u poseban omot, zapečatiti i pohraniti odvojeno od ostalih spisa, po mogućnosti u sudskoj blagajni, a ako to nije moguće, onda na drugom s i g u r n o m mjestu. U ovom slučaju nije potrebno o prijemu oporuke na čuvanje sastavljati poseban zapisnik, već sud oporučitelju treba o tome na njegov zahtjev izdati p o t v r d u u kojoj se navodi da je oporuka sastavljena i ostavljena sudu na čuvanje. Naređenje za stavljanje oporuke u omot i pečaćenje izdaje sudac, a on izdaje (potpisuje) i potvrdu o sastavljanju oporuke i njenom primanju na čuvanjeZa p e č a ć e n j e o m o t a , u koji je stavljen zapisnik o sastavu oporuke, upotrebljava se žig od kovine i pečatni vosak. Vidi i objašnjenje uz čl. 164. ZN, pod toč. 2. P r e d a j a sudske oporuke oporučitelju vrši se tako da mu s u d a c predaje zapisnik o sastavu oporuke, a činjenicu predaje u sudu sastavljene oporuke utvrđuje u posebnom zapisniku. Ovaj zapisnik, osim službenih osoba, potpisuje i oporučitelj. Predajom zapisnika o sastavu oporuke oporučitelju ne gubi ta oporuka snagu sudske oporuke, tj, javne isprave. Drugačije je bilo prema pravnim pravilima predratnog Vanparničnog postupka koji nije uopće dopuštao izdavanje sudskih zapisnika o usmenim izjavama posljednje volje, dok se sudska pismena oporuka mogla vratiti oporučitelju, ali je u tom slučaju dalje važila samo kao vansuđska (privatna) izjava posljednje volje, ukoliko je imala za to zakonske uvjete (§ 305. VP). 565
Član 166. S a s t a v l j a n j e o p o r u k e o p o r u č i t e l j u koji s l u ž b e n i jezik ili je n i j e m
n e m a
Član 166. Ako oporučitelj ne zna službeni jezik, pozvat će se zakleti tumač i još dva svjedoka koji uz službeni jezik znaju i jezik oporučitelja, pa će se oporuka pred njima napisati onako kako je tumač prevede na službeni jezik. Ako je oporučitelj nijem, pozvat će se zakleti tumač i dva svje-s doka koji se sa oporučiteljem mogu sporazumjeti. Zapisnik o sastavljanju oporuke u slučajevima iz prethodnih stavova potpisuju i tumač i svjedoci. 1. Oporučitelji koji ne z n a j u s l u ž b e n i j e z i k ili su n i j e m i (gluhonijemi) tretiraju se kao osobe koje nisu u stanju pročitati oporuku (čl. 71. ZN). Zbog toga se u takvom slučaju kod sastavljanja sudske oporuke traži pored zakletog tumača još i sudjelovanje dvaju svjedoka. Ovi svjedoci imaju značaj solemnitetnih svjedoka, ali je njihova uloga ovdje šira nego uloga ostalih oporučnih svjedoka. Za razliku od oporučnih svjedoka u drugim slučajevima, ovi svjedoci moraju prisustvovati i utvrđivanju teksta oporuke, jer se njihovom prisutnošću pojačava garancija da je kazivanje oporučitelja, koji ne zna službeni jezik odnosno onog koji je nijem, vjerno uneseno u sudski zapisnik. S obzirom na njihovu ulogu, kod sastavljanja oporuke moraju ovi svjedoci, pored uvjeta koji se traže za ostale svjedoke sudske oporuke (čl. 73. ZN), ispunjavati još jedan uvjet: ako oporučitelj ne zna službeni jezik, moraju uz službeni jezik znati i jezik oporučitelja, a ako je oporučitelj nijem (gluhonijem), treba da se znaju s njim sporazumjeti (kvalificirani oporučni svjedoci). Po zakonu se jednako tretira nijem oporučitelj koji je u stanju čitati i pisati kao i onaj koji to nije u stanju, iako nema razloga za ovakvu soluciju. Kod sastavljanja oporuke pred sudom nijemom oporučitelju, koji je u stanju čitati i pisati, dovoljno bi bilo sudjelovanje zakletog tumača (iako ni taj u ovom slučaju ne bi bio bezuvjetno potreban), jer on može kao i svaki drugi pismeni oporučitelj pročitati zapisnik o sastavu oporuke i potpisati ga. Odredbe o sastavljanju oporuke pred sudom oporučitelju koji ne zna službeni jezik ili je nijem bitno se razlikuju od pravnih pravila Vanparničnog postupka (§ 302), koja su vrijedila za iste situacije. Prema tim pravnim pravilima, kad oporučitelj nije znao službeni jezik, zakleti tumač i svjedok s poznavanjem jezika oporučitelja bili su potrebni samo onda ako sudac i zapisničar nisu znali jezik oporučitelja. Ako je oporučitelj bio nijem, zakleti tumač i svjedoci bili su potrebni jedino u slučaju ako oporučitelj nije znao pisati i čitati, te se mogao samo znacima sporazumjevati. Po našem je zakonu, međutim, u slučajevima, o kojima je riječi u ovom članu, potrebno sudjelovanje zakletog tumača i prisutnost dvaju kvalificiranih svjedoka i onda kada sudac i zapisničar znaju jezik oporučitelja, odnosno kada se sa nijemim oporučiteljem mogu sporazumjeti. 566
Član 1(6. U ovom članu predviđeni postupak kod sastavljanja oporuke oporučitelju, koji ne zna službeni jezik, u skladu je s odredbom čl. 71. ZN prema kojoj je kod sastavljanja sudske oporuke potrebna prisutnost dvaju svjedoka, ako oporučitelj nije u stanju pročitati oporuku. Ni onaj, naime, oporučitelj, koji ne zna službeni jezik, nije u stanju s razumijevanjem — a ono se baš traži — pročitati oporuku koja mora uvijek biti napisana na službenom jeziku.^) 2. S l u ž b e n i j e z i k — to je jedan od jezika naroda Jugoslavije, na kojem se vrši službeni saobraćaj sa strankama u sudu kod kojeg se u konkretnom slučaju sastavlja oporuka. Postupak predviđen ovim članom kod sastavljanja sudske oporuke oporučitelju, koji ne zna službeni jezik, dolazi, prema tome, u obzir ne samo u slučaju kada oporučitelj znade samo koji od jezika narodnih manjina ili drugi strani jezik, nego i onda kada oporučitelj znade jedan od jezika naroda Jugoslavije, ali ne onaj kojim se govori na području suda kod kojeg se sastavlja oporuka (oporučitelj, na primjer, znade samo makedonski jezik, a želi izjaviti posljednju volju pred sudom kod kojeg se postupak vodi na slovenskom kao službenom jeziku). (2) 1 Treba, međutim, napomenuti da su i pravna pravila Vanparničnog postupka bila u tom pogledu u skladu s materijalnim odredbama o sastavljanju oporuke pred sudom, barem ukoliko se to odnosilo na područje biv. OGZ-a; budući da prema pravnom pravilu iz § 589. OGZ (§ 299. VJP) kod primanja usmene oporuke pred sudom nije bilo potrebno sudjelovanje svjedoka ni u slučaju ako je oporučitelj bio nepismen, razumljivo je da se nije tražila prisutnost svjedoka ni sudjelovanje tumača ni u slučaju kada oporučitelj nije /nao službeni jezik, ukoliko su sudac i zapisničar znali jezik oporučitelja. 2 Na području koje je Jugoslaviji pripalo na temelju Sporazuma sadržanog u Memorandumu o suglasnosti između Vlade FNRJ, Republike Italije, SAD i Ujedinjene Kraljevine o Slobodnoj Teritoriji Trsta (Dodatak SI. listu FNRJ br. 6/54) vrijedi u pogledu upotrebe talijanskog jezika pred sudovima i drugim državnim organima režim predviđen odredbama tač. 5. Specijalnog statuta iz Priloga II cit. Memoranduma. Prema ovim odredbama mogu se pripadnici talijanske etničke skupine na području pod jugoslavenskom upravom slobodno služiti svojim jezikom u ličnim i službenim odnosima s upravnim i sudskim organima. Slobodna upotreba jezika obuhvaća zatim njihovo pravo da od sudova i drugih državnih organa primaju odgovore na svom jeziku, i to kod usmenih odgovora neposredno ili preko tumača, dok im u pismenom saobraćaju mora biti osiguran bar prijevod odgovora. Što se tiče javnih isprava, uključujući ovamo i sudske presude, to je pitanje riješeno tako da se te isprave trebaju snabdjeti prijevodom na talijanskom jeziku. Sudski se z a p i s n i c i , međutim, trebaju uvijek pisati na službenom jeziku (na području Kotarskog suda u Bujama na hrvatskom, a na području Kotarskog suda u Kopru na slovenskom jeziku). Kako se izjave posljednje volje pred sudom uzimaju na sudski zapisnik (čl. 162. ZN), to i za sastavljanje sudskih oporuka pripadnicima talijanske etničke skupine, koji ne znaju službeni jezik, vrijede odredbe čl. 166. ZN o sudjelovanju zakletog tumača i dvaju svjedoka k*oji uz službeni jezik znaju i jezik oporučitelja, bez obzira na to da li sudac i zapisničar znaju talijanski jezik. Međutim, kada oporučitelj traži da mu se sudska oporuka preda (čl. 165. st. 4 ZN), sud je dužan oporučitelju uz zapisnik o sastavu oporuke predati i ovjeren prijevod tog zapisnika na talijanskom jeziku.
507
Član 167. Povjeravanje
oporuke
sudu
Član 167. Kad se predaje na čuvanje oporuka koja nije sastavljena u sudu, oporučitelj je predaje osobno sucu, otvorenu ili u zatvorenom omotu. O predaji oporuke sastavit će se zapisnik u kome se mora navesti kako je utvrđen identitet oporučitelja. Otvorena oporuka stavit će se u poseban omot i zapečatiti, a opofučitelju će se na njegov zahtjev izdati potvrda da je oporuka povjerena na čuvanje sudu. Ako je na čuvanje predana otvorena oporuka, sudac će oporučitelja upozoriti na nedostatke zbog kojih oporuka ne bi bila pravovaljana. 1. Od oporuka koje nisu sastavljene u sudu dolaze ovdje u obzir samo v l a s t o r u č n a o p o r u k a (čl. 68. ZN) i p i s m e n a o p o r u k a p r e d s v j e d o c i m a (čl. 69. ZN). Ostavljanje sudske oporuke sudu na čuvanje vrši se prema odredbama čl. 165. ZN. Međutim, ako je oporučitelju na njegov zahtjev bila predana sudska oporuka odmah kako je sastavljena (čl. 165. st. 4 ZN), ili mu je kasnije, na njegov zahtjev, bila vraćena (čl. 168. ZN), može oporučitelj naknadno, odnosno ponovno sudsku oporuku povjeriti istom ili drugom sudu na čuvanje, ali u tom slučaju i za predaju ove oporuke sudu na čuvanje vrijede odredbe ovog člana. Iako su u čl. 72- ZN samo holografska, alografska i sudska oporuka spomenute kao oblici oporuke koji se mogu povjeriti sudu na čuvanje, smatramo da to vrijedi i za k o n z u l a r n u o p o r u k u (čl. 75. ZN) koja je samo jedna varijanta sudske oporuke. Konzularnu oporuku može oporučitelj, međutim, ostaviti na čuvanje i konzularnom, odnosno diplomatskom predstavniku koji ju je sastavio, u kojem slučaju treba postupati na način, predviđen u čl. 165. ZN. Isto tako može oporučitelj uz uvjete i na način predviđen ovim članom predati na čuvanje našem konzularnom, odnosno diplomatskom predstavniku koji vrši konzularne poslove i holografsku ili alografsku oporuku, kao i sudsku oporuku koja mu je na njegov zahtjev bila predana neposredno nakon sastavljanja ili naknadno vraćena.O O predaji pismene izjave posljednje volje na čuvanje zapovjedniku broda vidi uz čl. 76. ZN pod tač. 2. 2. Za uzimanje oporuke na čuvanje nadležan je svaki kotarski sud (čl. 161. st. 2 ZN). Oporuku treba oporučitelj predati o s o b n o . Zbog toga sud mora prethodno utvrditi i d e n t i t e t oporučitelja. Utvrđivanje identiteta vrši se prema odredbama čl. 163. st. 1 i 2 ZN, a način na koji je utvrđen, mora biti naveden u zapisniku o predaji oporuke. Poslove oko uzimanja oporuke na čuvanje, vrši s u d a c pojedinac uz sudjelovanje zapisničara. : i#! Oporuka se predaje na čuvanje otvorena ili u zatvorenom omotu. Prema odredbi stava 3 izgledalo bi da se samo otvorena oporuka stavlja u poseban omot i zapečaćuje, a ne i ona koja je predana u zatvorenom omotu. Smatramo, međutim, da razlozi sigurnosti traže da se u oba slučaja 1
568
B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 287.
Član 167 — 168, primijeni jednaki postupak. Potrebno je, prema tome, i onu oporuku, koja se sudu predaje u zatvorenom omotu, staviti u poseban omot i zapečatiti^2) Na omotu treba u svakom slučaju naznačiti čija je oporuka u njemu sadržana. Oporuke, povjerene sudu na čuvanje, treba pohraniti odvojeno od ostalih spisa i čuvati ih u sudskoj blagajni ili u posebnom, za tu svrhu određenom ormaru, koji mora biti zaključan. Ako je na čuvanje predana otvorena oporuka, sudac, koji oporuku prima na čuvanje, dužan ju je pročitati kako bi mogao utvrditi da li imade nedostataka zbog kojih ne bi bila pravovaljana. To se u prvom redu odnosi na nedostatke u obliku oporuke (vanjske potrepštine oporuke) od kojih se neki mogu uočiti već po vanjskim znacima (čl. 68, 69. i 73. ZN). Kako, međutim, oporučitelj predaje oporuku" na čuvanje osobno, ima sudac mogućnost da na podesan način ispita i postojanje materijalnopravnih pretpostavki njene valjanosti, ako s obzirom na okolnost konkretnog slučaja posumnja u sposobnost oporučitelja za sastavljanje oporuke ili da je njegova volja slobodno i svjesno izjavljena. Ukoliko oporučitelj usprkos danom upozorenju ostane kod svojeg zahtjeva da se oporuka bez izmjene primi na čuvanje, mora sud udovoljiti njegovom traženju. U tom slučaju treba sud u zapisniku evidentirati dano upozorenje i stav oporučitelja. 3. Ako je oporuka predana na čuvanje sudu na čijem području oporučitelj nema prebivalište, dužan je taj sud o tome o d m a h obavijestiti sud oporučiteljeva prebivališta (čl. 172. ZN). Isto je tako sud dužan, čim sazna za smrt oporučioca ili da je oporučilac proglašen umrlim, iako ne bi bio nadležan za ost'avinsku raspravu, proglasiti oporuku, koju je imao na čuvanju (čl. 207. i 208 ZN) i nakon toga zapisnik o proglašenju oporuke s izvornom oporukom dostaviti o s t a v i n s k o m s u d u (čl. 211. ZN). Vraćanje
oporuke
oporučitelj u
Član 168. Oporuka koja se nalazi na čuvanja kod suda vratit će se oporučitelju •a njegov zahtjev. Oporuka će se vratiti i oporučiteljevom punomoćniku koji ima ovjerenu punomoć za taj posao. O vraćanju oporuke sastavit će se zapisnik u kome će se navesti način na koji je utvrđen identitet osobe kojoj se vraća oporuka. Ako se oporuka vraća punomoćniku, punomoć priložit će se zapisniku i zadržati u sudu. 1. Irelevantno je, koji je oblik pismene oporuke bio povjeren sudu na čuvanje. Pod »vraćanjem« oporuke razumijeva se i predaja sudske oporuke oporučitelju koji ju je neposredno nakon sastavljanja ostavio sudu na čuvanje, pa je naknadno zatražio njeno izručenje (čl. 165. st. 4 ZN). Predajom oporučitelju sudska oporuka zadržava karakter javne oporuke. Zahtjev oporučitelja da mu se vrati oporuka, koju je bio povjerio sudu na čuvanje, ne proizvodi pretpostavku njenog opoziva.(*) 1 1
Tako je bilo predviđeno i pravnim pravilom iz § 301. VP. Gol jar, op. cif., str. 198. 56S
Član 168 — 169. 2. Dok predaja oporuke sudu na čuvanje predstavlja osobni akt oporučitelja, u kojem nema mjesta zastupanju (čl. 167. st. 1 ZN), vraćanje oporuke oporučitelju može se izvršiti i preko njegovog punomoćnika. Za ovo zastupanje potrebna je s p e c i j a l n a o v j e r e n a punomoć oporučitelja, kojom se punomoćnik izričito ovlašćuje da u njegovo ime traži povraćaj oporuke i da je preuzme. Ovjeru punomoći u ovom slučaju ne mora izvršiti sud, već je dovoljna i ovjera narodnog odbora u smislu Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa (SI. list FNRJ br. 105/47 i 50/49). I d e n t i t e t osobe, kojoj se vraća oporuka, mora sud utvrditi bez obzira na to da li se uručuje neposredno oporučitelju ili njegovom punomoćniku. Identitet se utvrđuje na način predviđen u čl. 163'. st. 1 i 2 ZN, 3. Zakonom nije određeno da o vraćanju oporuke oporučitelju, koji nema prebivalište na području suda kome je oporuka bila povjerena na čuvanje, treba obavijestiti sud oporučitelj evog prebivališta, kako je to predviđeno kada se radi o sastavljanju oporuke, o predaji oporuke na čuvanje i o njenom opozivu. Razlozi shodnosti upućuju, međutim, na isti postupak i u ovom slučaju.(2) Čuvanje
isprava
o
usmenoj
oporuci
Član 169. Ako su svjedoci usmene oporuke podnijeli sudu pismeno koje sadržava volju oporučitelja, sud će primitak ovakvog pismena zapisnički utvrditi, staviti u poseban omot i zapečatiti. Ovako će sud postupiti i kad svjedoci usmene oporuke dođu u sud da usmeno ponove izjavu oporučitelja. Prilikom uzimanja izjava svjedoka sud će nastojati utvrditi izjavu volje oporučitelja, a osim toga ispitat će i okolnosti od kojih zavisi pravovaljanost usmene oporuke. Isprave o usmenoj oporuci Čuvat će se u sudu odvojeno od ostalih spisa. 1. Dužnost je svjedoka usmene oporuke da bezodvlačno pismeno sastave izjavu posljednje volje oporučitelja i da je što prije predaju sudu ili da je usmeno ponove pred sudom, uz navođenje, kada je, gdje i u kojim prilikama oporučitelj pred njima dao izjavu posljednje volje (čl. 80. ZN). Svjedoci usmene oporuke mogu svoj pismeni sastav ili usmeno saopćenje o sadržaju oporučiteljeve izjave posljednje volje podnijeti svakom kotarskom sudu. S obzirom, na potrebu da to učine bez odlaganja, normalno je da se svjedoci za to obrate sudu svojeg prebivališta ako je na području tog suda oporučitelj pred njima izjavio svoju posljednju volju. Ako, međutim, oporučni svjedoci svoj pismeni sastav ili usmeno saopćenje o usmenoj oporuci podnesu sudu, na čijem području oporučitelj nema prebivalište, treba taj sud o tome obavijestiti sud oporu2
570
B 1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 289.
Član 169.
čiteljeva prebivališta, premda taj slučaj obavještavanja nije izričito predviđen u čl JZ? JZ¥.
ostavinski sud (čl. 191- st. 1 ZN) ne bude na vrijeme obaviješten o postojanju usmene oporuke. 2. Oporučni svjedoci treba, u pravilu, da sudu predaju j e d a n p i s m e n i s a s t a v koji su zajednički sastavili, tako da ga ili jedan od njih, u sporazumu s drugim, vlastoručno napiše, a oba potpišu ili da ga izrade na pisaćem stroju i potpišu. Nije, međutim, nedopušteno da svaki svjedok preda sudu poseban pismeni sastav, što se može lako desiti u slučaju kada im je različito prebivalište odnosno boravište. 0 primitku pismenog sastava (pismena) mora sud sastaviti zapisnik, nakon čega će pismeni sastav staviti u poseban omot, a omot zapečatiti. 3. Usmeno ponavljanje oporučiteljeve izjave posljednje volje utvrđuje sud u zapisniku. Kod uzimanja usmenih izjava oporučnih svjedoka ima sud prema izričitoj odredbi zakona dvije dužnosti: a) da nastoji utvrditi izjavu volje oporučitelja, tj. stvarni sadržaj njegove posljednje volje iz kojeg će se moći ustanoviti njegova prava namjera (čl. 90. st. 1 ZN), b) da ispita okolnosti od kojih zavisi pravovaljanost usmene oporuke, što se u prvom redu odnosi na postojanje iznimnih prilika pod kojima se taj oblik oporuke može koristiti (čl. 78. ZN). Iako to nije izričito propisano kao kod proglašenja usmene oporuke, kad nema vlastoručno potpisane isprave oporučnih svjedoka (čl. 209. st. 2 ZN), potrebno je da sud i kod uzimanja njihove usmene izjave u smislu ovog člana, svjedoke o d v o j e n o sasluša o oporučiteljevoj izjavi posljednje volje, kako bi na taj način mogao što pouzdanije utvrditi njen stvarni sadržaj. Osim zapisnika o saslušanju svjedoka usmene oporuke, u kojem se utvrđuju njihova usmena saopćenja o izjavi posljednje volje oporučitelja, mora sud sastaviti još i p o s e b a n z a p i s n i k kojim se ustanovljuje da su svjedoci pred sudom usmeno ponovili oporučiteljevu izjavu.(2) Zapisnik o saslušanju oporučnih svjedoka mora sud staviti u poseban omot, a omot zapečatiti. 4. Prije nego što utvrdi primitak pismenog sastava oporučnih svjedoka ili primi njihove usmene izjave, sud treba utvrditi njihov i d e n t i tet. Iako o tome nema izričite odredbe u ovom članu, izvan sumnje je da utvrđivanje identiteta svjedoka usmene oporuke, kada podnose pismeni sastav o usmenoj oporuci ili daju o tome usmene izjave, nije ništa manje potrebno nego kada se radi o svjedocima koji sudjeluju kod sastavljanja sudske oporuke. Zbog toga treba identitet svjedoka usmene oporuke utvrditi barem na način na koji se utvrđuje identitet svjedoka sudske oporuke (čl. 163. st. 3 ZN).
'2 B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 290. R a d o v a n o v i ć , Pravni značaj i priroda usmenog testamenta, Glasnik AK za APV br. 3/57, str. 20; U sudskoj je praksi došlo, međutim, do izražaja i stanovište da u slučaju kad svjedoci pred sudom usmeno ponavljaju izjavu oporučitelja ne treba praviti još i poseban zapisnik kojim se to ustanovljuje. Smatra se, naime, da se odredbom drugog stava upućuje samo na sastavljanje zapisnika o izjavama svjedoka i da nema praktične potrebe za sastavljanje dva zapisnika. 571
Član 169 — 170. Podnošenje sudu pismenog sastava o usmenoj oporuci, odnosno davanje usmenih izjava o toj oporuci na sudski zapisnik moraju oporučni svjedoci obaviti o s o b n o . Isprave o usmenoj oporuci, koje se nalaže na čuvanju kod suda, ne mogu se oporučnim svjedocima više vratiti. Za pečaćenje omota, u koji je stavljen pismeni sastav oporučnih svjedoka o usmenoj oporuci, odnosno zapisnik o njihovom saslušanju, upotrebljava se žig od kovine i pečatni vosak. Vidi i objašnjenje uz čl. 164. ZN pod tač. 2. . O proglašenju usmene oporuke vidi član 209. ZN i tamo dana objašnjenja. Opoziv
oporuke
pred
sudom
Član 170. Oporučitelj može pred sudom opozvati svoju oporuku. Na opoziv oporuke pred sudom shodno će se primjenjivati odredbe : ovog zakona koje vrijede za sastavljanje sudske oporuke. Kad oporučitelj opozove oporuku, opoziv će se zabilježiti na oporuci koja se čuva u sudu. 1. Oporučitelj može svoju oporuku opozvati na formalan način (izričito) u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može sastavljati oporuka (čl. 105. st. 1 ZN). Oporučitelj može, međutim, oporuku opozvati i na prećutan način bilo da uništi oporučnu ispravu (čl. 105. st. 2. ZN), bilo da sastavi novu oporuku s drugačijim raspolaganjima od onih koja sadrži ranija oporuka (čl. 106. st. 1 ZN). Pred sudom se može opozvati svaka oporuka, bez obzira na oblik u kojem je sastavljena, a isto se tako sudska oporuka može opozvati izjavom danom u drugom obliku oporuke. 2. Za sudski opoziv oporuke nadležan je svaki kotarski sud, a poslove oko opoziva oporuke vrši sudac pojedinac (čl. 161. ZN). Opoziv oporuke pred sudom vrši se, kao i sastavljanje sudske oporuke, u formi zapisnika. Kako se i u ostalom na opoziv oporuke pred sudom shodno primjenjuju odredbe koje vrijede za sastavljanje sudske oporuke, to sud mora prije uzimanja izjave o opozivu utvrditi i d e n t i t e t oporučitelja (čl. 161. st. 1 i čl. 163. st. 1 i 2 ZN), zatim ga treba saslušati, njegovu izjavu o opozivu zabilježiti u zapisnik koji oporučitelj mora nakon toga pročitati i potpisati, dok će sudac u samom zapisniku potvrditi da su ove radnje izvršene (čl. 70. i 161. st. 2 do 5 ZN). Ako oporučitelj nije u stanju pročitati zapisnik, potrebno je da mu ga sudac pročita u prisutnosti dvaju svjedoka, pred kojima će oporučitelj izjaviti da zapisnik sadržava opoziv njegove oporuke i nakon toga ga u prisutnosti svjedoka potpisati ili staviti na njega svoj rukoznak. Sudac treba potvrditi u samom zapisniku da su sve ove radnje izvršene (čl. 71. ZN). U slučajevima kada oporučitelj ne zna službeni jezik ili je nijem, na opoziv oporuke pred sudom shodno se primjenjuju i odredbe čl. 1.66. ZN. •78
Član 170—171. Zapisnik o opozivu oporuke treba da osim oporučitelja, suca i zapisničara potpišu i svjedoci koji su sudjelovali kod spomenutih radnja, kao i svjedoci identiteta, ako ih je bilo. Budući da je opoziv oporuke naredba posljednje volje, mora oporučitelj u momentu opoziva imati oporučnu sposobnost (čl. 64. ZN), a izjava 0 opozivu ne smije biti dana uslijed prijetnje, sile, prevare ili zablude (čl. 65. ZN). Zbog toga je dužnost suda da i kod uzimanja izjave o opozivu oporuke ispita okolnosti koje su važne za pravovaljanost opoziva 1 da potrebne podatke o tome unese u zapisnik. Kako akt o opozivu oporuke može sadržavati ne samo odredbu kojom se oporuka stavlja izvan snage nego i odredbe o novoj raspoložbi, može oporučitelj i pred sudom na isti zapisnik dati izjavu o opozivu ranije oporuke i novu izjavu posljednje volje. 3- Sud, pred kojim je oporučitelj opozvao oporuku, mora opoziv z ab i l j e ž i t i na o p o r u c i koja je tom sudu povjerena na čuvanje. To se odnosi kako na sudsku oporuku koja je na istom sudu sastavljena i zatim ostavljena na čuvanje (čl. 165. st. 2 ZN), tako i na oporuku koja je tom sudu predana na čuvanje u smislu čl. 167. ZN. Opoziv se mora zabilježiti na samoj oporuci, a ne samo na omotu, u koji je stavljena, kad je preuzeta na čuvanje od oporučitelja. Ako je izjava o opozivu oporuke dana pred sudom na čijem području oporučitelj nema prebivalište, dužan je taj sud o opozivu odmah obavijestiti sud oporučiteljeva prebivališta (čl. 172, ZN).
i
Sastavljanje i opoziv oporuke izvan sudske zgrade Član 171. U slučaju potrebe sud će sastaviti oporuku i primiti izjavu o opozivu oporuke i izvan sudske zgrade. P o t r e b a da sud odredi službeni izlazak radi sastavljanja oporuke ili primanja opoziva izvan sudske zgrade ukazat će se, na primjer, u slučaju kada zbog bolesti oporučitelja postoji opasnost u odlaganju davanja izjave ili kada oporučitelj zbog fizičkih nedostataka nije u stanju doći u sud i u sličnim slučajevima. Sud bi, prema tome, mogao odbiti prijedlog stranke kojim se traži određivanje sudskog izlaska radi sastavljanja ili opoziva oporuke izvan sudske zgrade, ako već iz navoda same stranke očigledno proizlazi da je takvo traženje neosnovano iz razloga, što oporučitelj s obzirom na svoje zdravstveno stanje i druge prilike može bez poteškoća doći u sudsku zgradu. Kako je, međutim, zbog naravi ovih poslova potrebna ovdje najveća obazrivost na strani suda, a s druge strane, s obzirom na razmjerno visoke taksene pristojbe i druge troškove za ove sudske radnje^1) ne postoji opasnost da bi stranke neopravdano iskorištavale mogućnost uredovanja suda izvan sudske zgrade, to nema razloga da sud u tom pogledu zauzme kruti stav. 1
Prema tar. broju 9 Zakona o sudskim taksama za sastavljanje sudske oporuke plaća se 2.000 dinara (st. 1), za čuvanje oporuke u sudu 800 dinara (st. 2), za opozivanje oporuke pred sudom 500 dinara (st. 3). Prilikom sastavljanja ili opozivanja oporuke izvan sudske zgrade plaća 4e, međutim, još posebna naknada prema propisima o naknadama za sudske izlaske na zahtjev stranke.
Član 172 — 173. O b a v j e š t a v a n j e
suda
o p o r u č i t e l j e v o g
p r e b i v a l i š t a
Član 172. Ako je oporuka sastavljena u sudu na čijem području oporučitelj nema prebivalište, ili ako je oporuka takvom sudu predana na čuvanje, ili ako je oporuka pred takvim sudom opozvana, dužan je taj sud o tome odmah obavijestiti sud na čijem području oporučitelj ima prebivalište. Obavještavanje suda oporučiteljeva prebivališta o sastavljanju sudske oporuke, o predaji oporuke na čuvanje i opozivu oporuke potrebno je zbog toga što je taj sud mjesno nadležan za ostavinsku raspravu (ostavinski sud — čl. 191. st. 1 ZN), pa treba na vrijeme raspolagati podacima, o kojima zavisi tok postupka i rezultat raspravljanja. Iako to nije izričito predviđeno, bilo bi iz navedenog razloga korisno da sud oporučiteljeva prebivališta bude obaviješten i o vraćanju oporuke oporučitelju (čl. 168. ZN), kao i o podnošenju pismenog sastava, odnosno davanja usmenog saopćenja o usmenoj oporuci od strane svjedoka usmene oporuke sudu, na čijem području oporučitelj nema prebivalište (čl. 169. ZN). Vidi i objašnjenje uz čl. 168. ZN pod tač. 3. te uz čl. 169. ZN pod tač. 1.
GLAVA
DRUGA
POSTUPAK ZA OSTAVINSKU RASPRAVU I. OPĆE ODREDBE P r e d m e t
p o s t u p a k a za.
o s t a v i n s k u
r a s p r a v u
Član 173. U postupku za ostavinsku raspravu sud utvrđuje tko su nasljednici umrlog, koja iz ostavine j imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja^grgva^ ^gg
pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama.
1. Postupak za ostavinsku raspravu (za raspravljanje ostavine), za koji postoji uobičajeni naziv o s t a v i n s k i p o s t u p a k , širi je pojam od same o s t a v i n s k e r a s p r a v e koja pojmovno i procesualno predstavlja dio, određenu fazu cjelovitog ostavinskog postupka. Ostavinski postupak obuhvaća osim rasprave ostavine, koja predstavlja njegov najbitniji, centralni dio, još i čitav niz radnji kojima je svrha da se pripremi i omogući ostavinska rasprava (sastavljanje smrtovnice, popis i procjena imovine, proglašenje oporuke i t. si.). Kad zakon govori,,j3J2Os£ujDkujza ostavinsku raspravu (ostavinski postupak), onda pod tim_pojmom_treba uzeti c j e l o k u p n u djelatnost ostavinskog suda koju on obavlja u "svrhu" da se ostavina umrle osobe raspravi, kao i sve one radnje koje sud poduzima u toku postupka i poslije njegovog dovršenja, kojima je svrha da se donesene odluke provedu u život (upis rješenja o nasljeđivanju u zemljišne knjige, predaja ostavine bez nasljednika narodnom odboru i si.). 574
Član 173. 2. Svrha ostavinskog postupka navedena u ovom članu ostvaruje se ostavinskom - r a s p r a v o m . Da bi se provela ostavinska rasprava, potrebno je utvrditi da li su ostvarene p r e t p o s t a v k e o kojima ovisi nasljeđivanje: da je utvrđena s m r t neke osobe, da je umrli ostavio i m o v i n u , i da postoje za nasljeđivanje sposobni i ovlašteni n a s l j e d n i c i . Pomanjkanje ma i jednog od spomenutih uvjeta sprečava raspravljanje ostavine. Ostavinska _ r a s p r a v a provest će se kao posebna faza ostavinskog postupka ako seTuivrdi da su ispunjene sve naprijed spomenute pretpostavke. Ako se ostavina sastoji iz p o k r e t n e imovine, potrebno je da su nasljednici z a h t i j e v a l i njeno raspravljanje (čl. 216. st. 2 ZN), jer su u protivnom takva ostavina neće raspravljati. Osobe koje su pozvane na nasljedstvo mogu, u tom slučaju, ostvarivati sva prava koja im pripadaju kao nasljednicima (čl. 216. st. 4 ZN). Ostavinski postupak u kome nije dgšlo jio^rasjDra^ bilo uslijed toga što n e m a uopće i m o v i n e ili što se ostavina sastoji samo od p o k r e t n e imovine, a nasljednici nisu zahtijevali da se takva ostavina raspravi, obustavlja, se donošenjem [rješenja o nerasTJravljanju ostavine po čl. 216. st. 1 i 2 ZN. Ako nema n a s l j e d n i k a , ostavinski postupak se dovršava donošenjem rješenja o predaji ostavine narodnom odboru (čl. 233. ZN). Rješenje o nasljeđivanju i rješenje o predaji ostavine ili njenog dijela narodnom odboru, smatraju se k o n a č n i m odlukama kojima se završava ostavinska rasprava, odnosno i sam ostavinski ^gostupak. 3. Ostavinski postupak koji je obustavljen donošenjem rješenja o n e r a s p r a v l j a n j u ostavine po čl. 216. st. 1 i 2 ZN radi toga što u času donošenja toga rješenja nije bilo nikakve imovine, ili je bilo samo pokretne imovine, može se nastaviti, odnosno ponovno pokrenuti ako se n a k n a d n o p r o n a đ e n e p o k r e t n a imovina. Ako s e naknadno pronađe pokretna imovina (čl. 235. st. 2 ZN) ostavina se može raspraviti samo na zahtjev nasljednika pod pretpostavkom da ostavina ranije nije bila raspravljena (čl. 235. st. 3 ZN). U nastavljenom ostavinskom postupku provest će se rasprava ostavine i dovršiti donošenjem rješenja o nasljeđivanju. Radnje koje je sud proveo u ranijem postupku, koji je obustavljen rješenjem o neraspravljanju ostavine (čl. 216. st. 1 i 2 ZN), ostaju u cijelosti na snazi (sastavljanje smrtovnice, nasljedničke izjave i si.) i ne mogu se ponoviti. Ako je potrebno, smrtovnica se može dopuniti potrebnim podacima. Ako se, međutim, pojave razlozi za poništenje ranije danih nasljeđničkih izjava (čl. 141. ZN), nove izjave ne mogu se dati sve dok ranije izjave ne budu proglašene za ništave. Naknadno pronađena ostavinska imovina može biti razlogom za poništaj nasliednićke izjavg ako se utvrdi da je dana u zabludi o veličini i vrijednosti ostavinske imovine. Ovo zato što naknadno pronađen a "ostavinska imovina može predstavljati novu činjenicu koja mijenja pravni položaj ranije nasljedničke izjave.(J) 1
Vidi rješ. Vrh. suda NRH. Gzz. 150/56 od 28. 11. 1956. 575
K
Član 173. Ako se nakon predaje ostavine bez nasljednika narodnom odboru pojavi jedan ili više nasljednika, za koje se nije znalo da postoje, ovi nasljednici ne lišavaju se prava da im se preda ostavina ili dio koji im pripada (čl. 133. st. 2 ZN). Ovo svoje pravo nasljednici koji nisu sudjelovali u ostavinskoj raspravi moći će ostvarivati u samostalnoj p a r n i c i koju mogu pokrenuti protiv narodnog odbora u smislu odredaba iz čl. 237. ZN koje se odnose na ostvarivanje nasljednopravnih zahtjeva nakon dovršenog ostavinskog postupka zbog pojave novih nasljednika, unutar rokova 2 zastare propisanih u čl. 144. ZN.( ) 4. Za utvrđivanje prava na nasljedstvo i sastava ostavine odlučan je čas d e l a c i j e , pozivanja na nasljedstvo, koja nastaje u času s m r t i ostavioca (čl. 128. i 135. ZN), odnosno u času pravomoćnosti rješenja o proglašenju nestalog umrlim (čl. 129. st. 1 ZN). Djelatnost suda u toku ostavinskog postupka i na samoj ostavinskoj raspravi sastoji se u utvrđivanju s t a n j a i č i n j e n i c a kakve su bile u času d e l a c i j e . Po tome momentu procjenjuje se sposobnost nasljednika i dostojnost za nasljeđivanje (čl. 130. i 131. ZN); stanje i vrijednost ostavinske imovine (čl. 198. st. 1 ZN); visina ostaviočevih dugova, kao i nasljednikova odgovornost za njih (čl. 145- st. 1 ZN). Moment delacije mjerodavan je kako za p r i j e l a z ostavine na nasljednike (čl. 135. ZN) tako i za pravne p os l j e d i c e o d r i c a n j a od nasljedstva (čl. 136. ZN), za primjenu prava priraštaja (čl. 142. i 143. ZN), koje sve nastupaju ex tune, tj. od časa smrti ostavioca. Djelatnost ostavinskog suda kreće se stoga u granicama utvrđenja činjenica iz prošlosti, jer je i samo rješenje o nasljeđivanju po svome karakteru d e k l a r a t o r n o g značaja. Njime se utvrđuje koju je imovinu određeni nasljednik naslijedio u času s m r t i ostavioca (čl. 135. i 228. st. 1 ZN), kao i opseg njegovih prava nastalih u tom času. 5. U postupku za raspravljanje ostavine (ostavinskom postupku) ostavinski sud postupa po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i (čl. 175. ZN). On je dužan poduzimati sve mjere koje su potrebne da prava nasljednika, legatara i osoba kojima pripada neko pravo iz ostavine budu što prije utvrđena i osigurana (čl. 176. ZN). Ostavinski sud je dužan uzeti u obzir ne samo sve prijedloge i zahtjeve zainteresiranih stranaka (čl. 176. st. 2 ZN), nego je, i mimo prijedloga stranaka, dužan sam poduzimati sve što nađe za potrebno. Tako je dužan da se naročito brine o ostvarenju prava koja pripadaju osobama koje n i s u s p o s o b n e ili nisu potpuno sposobne da se same brinu o svojim poslovima (čl. 177. ZN). Ostavinski sud po službenoj dužnosti utvrđuje prava s v i h s t r a n a k a prema stanju i podacima utvrđenim u ostavinskom postupku i bez obzira što se event. nisu odazvale pozivu na raspravu ili ročište a niti su se na bilo koji drugi način izjasnile o svojim pravima (čl. 220. st. 3 ZN).(3) I o pravu koje pri2 D r F . S t a n k o v i ć u članku »Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva-«, Naša zakonitost br. 3—4/57. str. 135, smatra da se tužbeno pravo temelji na analogiji iz čl. 236, 237. i 233. ZN. Slično Vrh. sud APV u rješ. Gzz 15/57, vidi Glasnik Adv. komore za APV br. 5/58 str. 31. 3 U Zakonu o nasljeđivanju nije usvojeno pravno pravilo iz § 93. biv. V,P, po kome se, u slučaju ako nasljednik ili njegov punomoćnik nisu došli na ročište ili nisu dali nasljedničku izjavu, ostavina trebala raspraviti (bez obzira na njihovo pravo) samo s onima, koji su se prijavili na nasljedstvo.
576
Član 173 —174. pada n u ž n o m nasljedniku iz ostavine, tj. njegovom nasljednom pravu (čl. 32. ZN), treba se raspravljati u ostavinskoj raspravi i odlučiti rješe4 njem o nasljeđivanju. ( ) Ako ostavinski sud posumnja da li je osoba, koja se izdaje za zakonskog nasljednika doista jedini ili najbliži srodnik ostaviočev, dužan je p r o v j e r i t i i utvrđivati ima li osoba koje imaju jače ili jednako pravo nasljedstva, pa će, ako je to potrebno, i o g l a s o m pozvati te osobe da se jave sudu i ostvaruju svoja prava (čl. 220. st. 5 ZN). Sudska praksa 1. O pitanju, da li se dar koji je ostavilac za života darovao nasljedniku uračunava u nasljedni dio, raspravlja se i sudi u postupku za raspravljanje ostavine, a ukoliko postoji spor o činjenicama, postupa se po članu 223. stav 2 tai. 3. ZN (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gzz 7/56 od 23. II 1956, Pravnik, br. 9—10/56, Civilne odluke, str. 51). 2. Dok traje ostavinski postupak ne može se nasljedno pravo ostvarivati kondemnatornom tužbom (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije P& 455/62 od 13. X 1962, Poročilo 1962/2, br. 11). Primjena pravila parničnog postupka
- — S~$~Q~i
Član 174. "~ _U postupku za ostavinsku raspravu primjenjuju se pravila parničnog postupka, ukoliko ovim zakononT13^~HruEčiJe~6afeđentn 1. Primjena pravila parničnog postupka, tj. propisa Zakona o parničnom postupku (SI. 1. FNRJ br, 4/57 od 23. I 1957) je s u b s i d i j a r n e naravi. Ona dolazi u obzir samo ako za rješenje određenog p r o c e s n o g pitanja nema odredbe u Zakonu o nasljeđivanju. Procesni propisi sadržani uZNsu p r i m a r n i , a pravila iz ZPP primjenjivat će se u ostavinskom postupku samo kad u ZN nema odgovarajućih propisa. I to samo ako se njihova primjena ne protivi propisima, načelima i ciljevima ostavinskog postupka.(') Ostavinski postupak vodi se po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i . Načelo oficijelnosti u postupanju predstavlja osnov na kome stranke ostvaruju svoja prava. Odredbe dispozitivnog karaktera predstavljaju u ostavinskom postupku izuzetak od načela oficijelnosti. Parnični postupak, naprotiv, počiva na načelu dispozicije stranaka i kontradiktornosti, pa odredbe oficijelnog karaktera imaju u pogledu prava stranaka dopunski karakter. Otuda i značajne razlike koje postoje između jednog i drugog postupka. Za ostavinski postupak od osobitog su značaja odredba čl. 175. ZN, po kojoj se postupak pokreće i vodi po službenoj dužnosti; — čl. 176. st. 2 ZN, po kojoj^jf n^^ringir^^ij^j^nžann^ptijiijTij^p11 PVft prijedloge zainteiih t k " T :ojoj se~sam sud brine da do svojih Osobama koje nisu svoje pravo ostvarivale u ostavinskom postupku preostajala je mogućnost da svoje pravo ostvaruju izvan ostavinskog postupka, u parnici tužbom o nasljedstvu (po pravnom pravilu iz § 823. biv. OGZ;, u rokovima predviđenim u pravnim pravilima grad. prava što se odnose na institut zastare. Vidi Z i l i ć - S a n t e k , Vanparnični postupak, Zagreb, 1934. str. 366. 4 Vidi rješ. Vrh. suda NE Hrvatske Gž. (Rev) 1522/55 od 4. X 1955. 1 Zuglia, u knjizi: Vanparnični postupak, Zagreb, 1956, str. 13. 37
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
577
Član 174.
prava dođu osobe koje nisu sposobne, ili nisu potpuno sposobne da se same brinu o svojim poslovima; — čl. 180. st. 2 ZN, po kome se neke radnje u ostavinskom postupku mogu obavljati pred sudskim referentom, dok se sve radnje u parničnom postupku moraju izvoditi samo pred sucem; — čl. 182.st. 2 ZN, po kome se o manje važnim izjavama stranaka ili o obavještenjima koje prikuplja sud, umjesto zapisnika mogu sastavljati samo bilješke; — čl. 184. st. 1 i 3 ZN, po kome ostavinski sud u povodu podnijete žalbe može svoje rješenje opozvati ili preinačiti, kao što se mogu uzeti u postupak i žalbe koje nisu pravodobno podnesene i t. si. 2. Ostavinski postupak po svim svojim karakterističnim osobinama je v a n p a r n i č n i postupak, i to poseban dio vanparničnog postupka. Pozivanjem na odredbe ZN, kao i na subsidijarnu primjenu pravnih pravila parničnog postupka naglašen je vanparnični karakter ostavinskog postupka. S druge strane i s k l j u č e n a je primjena pravnih pravila bivšeg vanparničnog postupka. Kodifikacijom pravila o ostavinskom postupku izvršenom u Zak. o nasljeđivanju prestala je važnost pravnih pravila iz ranijeg Zakona o sudskom vanparničnom postupku (od 24. jula 1934), i Uvodnog zakona za Zakon o sudskom vanparničnom postupku (od 26. jula 1934), koja su mogla biti primjenjivana do stupanja na snagu Zak. o nasljeđivanju pod uvjetima iz člana 4- Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. IV 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije. U pomanjkanju pozitivnih propisa za vanparnični postupak u ostalim vanparničnim stvarima mogu se sada primjenjivati pravna pravila ZN, umjesto pravnih pravila iz ranijih (ukinutih) zakona.(2) 3. N a s l j e d n o p r a v n i o d n o s i koji su predmet ostavinskog postupka raspravljaju se u pravilu po načelima i propisima vanparničnog ostavinskog postupanja, a u određenim slučajevima i po načelima i propisima koji vrijede za parnični postupak. Vanparnični karakter ostavinskog postupka izvire iz n e s p o r n o s t i činjeničnog stanja koje se u njemu utvrđuje, a s kojim su, u pravilu s u g l a s n e sve zainteresirane osobe.(3) U ostavinskom postupku načelo kontradiktornosti nema isključivi karakter (čl. 220. st. 4 ZN), ni onda ako među strankama dođe do spora o primjeni p r a v a (čl. 223. st. 3 ZN). Ako u toku ostavinskog postupka dođe do spora o činjenicama (čl. 223. st. 2 ZN), ili do spora o pravu na zapis ili o drugom pravu na ostavinu čl. 224. ZN), ili do spora o imovini koja spada u ostavinu (čl. 225. ZN), o kojima je potrebno odlučiti u k o n t r a d i k t o r n o m postupku, obavezno je upućivanje na p a r n i c u . Parnični postupak javlja se kao d o p u n s k i ostavinski postupak. U parnici rješavaju se tačno određena nasljednopravna pitanja i sporovi(4) pri čemu je nadležnost ostavinskog postupka za rješavanje ovih sporova isključena.(5) Stoga je u određenim slučajevima propisano da se zbog upućivanja stranaka da o spornom pitanju pokrenu parnicu ili postupak pred nadležnim organom uprave ostavinska rasprava ima p r e k i n u t i (čl. 223. 2
Z u g 1 i a, nav. djelo, str. 14. B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 323. B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 323. s Z u g 1 i a, nav. djelo, str. 36.
3
4
578
Član 174 —175. st. 1 i 2 ZN, čl. 225. ZN). Tada će ostavinski sud odrediti r o k u kome treba pokrenuti parnicu odnosno postupak pred upravnim organom (čl. 226. st. 2 ZN). Prekinuta ostavinska rasprava može se nastaviti samo nakon bezuspješno isteklog roka. Ako je parnica ipak pokrenuta nakon proteka roka ali prije svršetka nastavljene ostavinske rasprave, ostavinski sud (ako je o tome obaviješten) mora sačekati sa dovršenjem ostavinskog postupka do pravomoćnog dovršenja pokrenutog parničnog ili upravnog postupka (čl. 226. st. 3 ZN). Pravomoćna presuda odnosno meritorna odluka parničnog suda o spornom zahtjevu odnosno odluka upravnog organa o b a v e z n a je za ostavinski sud. Nastavljajući prekinutu raspravu ostavine, ostavinski sud je v e z a n odlukom parničnog suda odnosno upravnog organa. O pitanju koje je za vrijeme ostavinskog postupka pravomoćno raspravljeno u parnici ili upravnom postupku (u smislu čl. 226. ZN), ne m o ž e se ni kasnije nakon dovršenog ostavinskog postupka voditi posebna parnica odnosno upravni postupak (čl. 234. ZN). Ako stranka upućena na parnicu odnosno upravni postupak n i j e u određenom roku ili do završetka ostavinskog postupka p o k r e n u l a , odnosno nastavila parnicu i o tome nije pružila dokaz, ostavinski sud je ovlašten da nastavi i dovrši prekinutu ostavinsku raspravu bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je stranka upućena na parnicu odnosno na postupak pred upravnim organom (čl. 226. st. 4 ZN). Sudska
praksa
1. U ostavinskom postupku zainteresirana osoba, koja je inače ovlaštena ta žalbu, ne može se pravovaljano odreći žalbe izjavom učinjenom prije nego što je rješenje o nasljeđivanju saopćeno objavljivanjem ili dostavljanjem. Ovakva izjava o odricanju ne važi ni u slučaju kad rješenje o nasljeđivanju odgovara nasljedničkoj izjavi te osobe kao i sporazumu o nasljedstvu koji je postignut međw nasljednicima (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gi m/57 od U. V 19C7, Zb. II/2-1957, br. 356). 2. Vidi odluku pod br. 3. uz čl. 183. ZN i odluku uz čl. 218. ZN. Pokretanje
postupka
Član 175. j dužnosti čim sud sazna da je neka Postupak #soba umrla ili da je proglašena za umrlu. 1. Ostavinski sud je dužan da pokrene i započne vođenje ostavinskog postupka čim na b i l o k o j i način s a z n a za s m r t neke osobe. Za ovo mu nije potrebna inicijativa službenih organa (matičara), ovlaštenih stranaka (nasljednika, legatara) ili prijedloga trećih osoba. P o k r e t a nje ostavinskog postupka je o b a v e z n o čim sud sazna za smrt neke osobe i nije ovisno o tome da li je ostavilac ostavio kakve imovine, da li ima nasljednika i si. Da li će se ostavinski postupak do kraja provesti, odnosno da li će u toku postupka doći do r a s p r a v l j a n j a ostavine, ovisi o tome da li je iza umrlog ostalo imovine, i da li ima nasljednika. 579
Član 175.
R_a_sprava ostavine provest će se po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i ako u ostavini ima n e p o k r e t n e imovine (čl. 216. st. 1 ZN). Ako se ostavina sastoji samo iz p o k r e t n e imovine, daljnje vođenje ostavinskog postupka, odnosno raspravljanje ostavine, ovisno je o tome da li nasljednici z a h t i j e v a j u da se ostavina raspravi (čl. 216. st. 2 ZN). Rasprava ostavine se neće provesti ako nema nikakve imovine (čl. 216. st. 1 ZN); ako se ostavina sastoji samo od pokretne imovine, a nema zahtjeva za raspravljanje ostavine; kao i kad ima imovine, ali nema nasljednika ili se za njih ne zna, jer će se ostavina kao imovina bez nasljednika predati narodnom odboru (čl. 233. ZN). 2. Osnovni smisao i značaj n a č e l a o f i c i o z n o s t i , usvojenog u ZN u pogledu pokretanja i vođenja postupka za raspravu ostavine izvire iz jednog v i š e g i n t e r e s a , jedne opće društvene potrebe^1) Pokretanje ostavinskog postupka nije stvar pojedinaca i ako se pretežno i, po pravilu, uglavnom radi o njihovim interesima i pravima. Stoga se ostavinski postupak p o k r e ć e uvijek po službenoj dužnosti, da bi se utvrdilo da li su ispunjene pretpostavke za vođenje rasprave ostavine (postojanje imovine i nasljednika). U pogledu raspravljanja ostavine načelo oficijelnog postupanja dolazi u obzir ako u ostavini ima nepokretne imovine. Ako se ostavina sastoji samo od pokretne imovine prepušteno je dispoziciji stranaka da zahtijevaju provođenje rasprave. I onda kad je inicijativa potekla od strane nasljednika, ostavinski_siid zadržava aktivnu ulogu u prikupljanju potrebnih podataka i dokaza u svrnunutvrđeirja prava stranaka (čl. 176. ZN) i rješenja svih pitanja koja se odnose na ostavinu (čl. 220. st. 1 ZN). 7 "^ Uloga s t r a n a k a u ostavinskom postupku nije sasvim pasivna. Stranke su dužne, u vlastitom interesu, da ostavinskom sudu pružaju potrebne dokaze, da ističu i ostvaruju svoje zahtjeve. Neiznošenje zahtjeva ili dokaza može stranku lišiti nekog njezinog prava i pored toga što sud u ostavinskom postupku, u pravilu, odlučuje po načelu koncentracije, s težnjom da obuhvati sve potrebne dokaze, uzimajući u obzir one koje je sam pribavio i one koje su stranke iznijele (čl. 178. ZN). Ostavinski sud odlučuje na osnovu dokaza s k o j i m a r a s p o l a ž e u momentu donošenja rješenja (čl. 218. st. 3 ZN), što vrijedi i onda ako se stranke ne odazovu pozivu na ročište ili ne podnesu nasljedničke izjave, ili ne pruže 2 dokaze i podatke o svojim pravima iz ostavine.( ) ^ 3. Saznanje za smrt neke osobe ostavinski sud, u pravilu, crpi iz s m r t o v n i c e koju sastavljaju nadležni organi za vođenje matičnih knjiga umrlih pri narodnom odboru općine (matičari), i obavezno dostavljaju sudu u roku od 30 dana nakon izvršenog upisa smrti u matične knjige (čl. 193. i 194. ZN). Podaci iz i z v o d a iz matične knjige umrlih također mogu poslužiti kao povod i osnov za s a s t a v l j a n j e smrtovnice koju može sastaviti i sam s u d (čl. 195. ZN). Isto tako j a v n a i s p r a v a , kojom se dokazuje smrt neke osobe, služi kao izvor saznanja o smrti i za sastavljanje 1 Dr Savo S t r u g a r , u članku: Neka pitanja iz nasljednog prava, Jugoslavenska advokatura br. 3—4/56, str. 1. ' S t r u g a r , nav. mjesto.
580
Član 175.
unrtovnice i pokretanje ostavinskog postupka. Ovamo spadaju: pravomoćna rješenja o proglašenju nestalih osoba za umrle i rješenja o utvrđivanju smrti donesena od strane nadležnih sudova. Sud koji je donio jedno od spomenutih rješenja dužan je, čim utvrdi njegovu pravomoćnost, po službenoj dužnosti pokrenuti ostavinski postupak. On će zatražiti od nadležnog matičara sastavljanje smrtovnice (čl. 193. ZN), ili će takvu sam sastaviti (čl. 195. ZN). Sud može saznati za smrt neke osobe iz i z j a v e i podataka koje mu pruže z a i n t e r e s i r a n e o s o b e (nasljednici, legatari, osobe koje imaju pravo na uzdržavanje, vjerovnici ostavioca i si.), kao i od ostalih građana. Pokretanje ostavinskog postupka može se tražiti, i ostavinski postupak se mora pokrenuti i onda ako je ostavilac umro prije stupanja na snagu ZN ako ostavina ni je r a s p r a v l j e n a ili nasljedstvo nije diobom, sporazumom ili na neki drugi način konačno uređeno (čl. 242. ZN). Ostavinska se rasprava treba provesti, odnosno pokrenuti ostavinski postupak, bez obzira na protek rokova zastarjelosti ostvarivanja nekog prava koje se osniva na nasljeđivanju. Zastaru, naime, sud uzima u obzir tamo ako je istaknut prigovor zastarjelosti. 4. Ako inicijativa za pokretanje ostavinskog postupka potekne od strane zainteresiranih osoba, sud će odmah zatražiti dostavljanje smrtovnice po čl. 193. ZN. Ako nadležni matičar ne raspolaže podacima i dokazima o smrti odnosne osobe, sud neće pristupiti sastavljanju smrtovnice prije nego što na nesumnjiv način u t v r d i da je osoba iza kcje se predlaže pokretanje ostavinskog postupka d o i s t a u m r l a . Stoga će sud, po službenoj dužnosti, prethodno zatražiti od nadležnog organa dostavljanje potrebne javne isprave kojom se dokazuje smrt neke osobe. On može narediti i strankama, predlagaču, da takvu ispravu pribave, odnosno itave prijedlog za pokretanje postupka za proglašenje nestale osobe umrlom, odnosno za utvrđivanje smrti. Nema m j e s t a vođenju ostavinskog postupka, dok nije na netumnjiv način utvrđena s m r t neke osobe. Za m o m e n t smrti uzima se čas koji je o z n a č e n u smrtovnici, izvodu iz matične knjige umrlih ili u rješenju o proglašenju umrlim ili rješenju o dokazivanju smrti. Ako u rješenju za proglašenje umrlim nije označen dan smrti, kao dan (čas) smrti uzima se dan kad je rješenje o proglašenju osobe umrlom postalo p r a v o m o ć n o (čl. 129. st. 1 ZN). Sudska
praksa
Radi rasprave ostavine sud po službenoj dužnosti pokreće postupak i po ilužbenoj se dužnosti stara da se utvrde, osiguraju i zaštite prava svih zainteresiranih subjekata. Kada se u postupku raspravljanja ostavine prijavi imovina koja je na upravi države, sud o tome po potrebi treba obavijestiti javnog pravobranioca radi eventualne zaštite interesa države u pogledu takve ostavine (Savezni vrhovni sud Gz 77/57 od 18. I 1958, Pravni život, br. 3—4/58, str. 57).
581
Član 175. »mrtovnice i pokretanje ostavinskog postupka. Ovamo spadaju: pravomoćna rješenja o proglašenju nestalih osoba za umrle i rješenja o utvrđivanju smrti donesena od strane nadležnih sudova. Sud koji je donio jedno od spomenutih rješenja dužan je, čim utvrdi njegovu pravomoćnost, po službenoj dužnosti pokrenuti ostavinski postupak. On će zatražiti od nadležnog matičara sastavljanje smrtovnice (čl. 193. ZN), ili će takvu sam sastaviti (čl. 195. ZN). Sud može saznati za smrt neke osobe iz i z j a v e i podataka koje mu pruže z a i n t e r e s i r a n e o s o b e (nasljednici, legatari, osobe koje imaju pravo na uzdržavanje, vjerovnici ostavioca i si.), kao i od ostalih g r a đ a n a . Pokretanje ostavinskog postupka može se tražiti, i ostavinski postupak se mora pokrenuti i onda ako je ostavilac umro prije stupanja na snagu ZN ako ostavina n i j e r a s p r a v l j e n a ili nasljedstvo nije diobom, sporazumom ili na neki drugi način konačno uređeno (čl. 242. ZN). Ostavinska se rasprava treba provesti, odnosno pokrenuti ostavinski postupak, bez obzira na protek rokova zastarjelosti ostvarivanja nekog prava koje se osniva na nasljeđivanju. Zastaru, naime, sud uzima u obzir samo ako je istaknut prigovor zastarjelosti. 4. Ako inicijativa za pokretanje ostavinskog postupka potekne od strane zainteresiranih osoba, sud će odmah zatražiti dostavljanje smrtovnice po čl. 193. ZN. Ako nadležni matičar ne raspolaže podacima i dokazima o smrti odnosne osobe, sud neće pristupiti sastavljanju smrtovnice prije nego što na nesumnjiv način u t v r d i da je osoba iza kcje se predlaže pokretanje ostavinskog postupka d o i s t a u m r l a . Stoga će sud, po službenoj dužnosti, prethodno zatražiti od nadležnog organa dostavljanje potrebne javne isprave kojom se dokazuje smrt neke osobe. On može narediti i strankama, predlagaču, da takvu ispravu pribave, odnosno »tave prijedlog za pokretanje postupka za proglašenje nestale osobe umrlom, odnosno za utvrđivanje smrti. Nema m j e s t a vođenju ostavinskog postupka, dok nije na nesumnjiv način utvrđena s m r t neke osobe. Za m o m e n t smrti uzima se čas koji je o z n a č e n u smrtovnici, izvodu iz matične knjige umrlih ili u rješenju o proglašenju umrlim ili rješenju o dokazivanju smrti. Ako u rješenju za proglašenje umrlim nije označen dan smrti, kao dan (čas) smrti uzima se dan kad je rješenje o proglašenju osobe umrlom postalo p r a v o m o ć n o (čl. 129. st. 1 ZN). Sudska
praksa
Radi rasprave ostavine sud po službenoj dužnosti pokreće postupak i po tlužbenoj se dužnosti stara da se utvrde, osiguraju i zaštite prava svih zainteresiranih subjekata. Kada se u postupku raspravljanja ostavine prijavi imovina koja je na upravi države, sud o tome po potrebi treba obavijestiti javnog prauobranioca radi eventualne zaštite interesa države u pogledu takve ostavine (Savezni vrhovni sud Gz 77/57 od 18. I 1958, Pravni život, br. 3—4/58, str. 57).
581
I
Član 175.
unrtovnice i pokretanje ostavinskog postupka. Ovamo spadaju: pravomoćna rješenja o proglašenju nestalih osoba za umrle i rješenja o utvrđivanju smrti donesena od strane nadležnih sudova. Sud koji je donio jedno od spomenutih rješenja dužan je, čim utvrdi njegovu pravomoćnost, po službenoj dužnosti pokrenuti ostavinski postupak. On će zatražiti od nadležnog matičara sastavljanje smrtovnice (čl. 193. ZN), ili će takvu sam sastaviti (čl. 195. ZN). Sud može saznati za smrt neke osobe iz i z j a v e i podataka koje mu pruže z a i n t e r e s i r a n e o s o b e (nasljednici, legatari, osobe koje imaju pravo na uzdržavanje, vjerovnici ostavioca i si.), kao i od ostalih g r a đ a n a . Pokretanje ostavinskog postupka može se tražiti, i ostavinski postupak se mora pokrenuti i onda ako je ostavilac umro prije stupanja na snagu ZN ako ostavina n i j e r a s p r a v l j e n a ili nasljedstvo nije diobom, sporazumom ili na neki drugi način konačno uređeno (čl. 242. ZN). Ostavinska se rasprava treba provesti, odnosno pokrenuti ostavinski postupak, bez obzira na protek rokova zastarjelosti ostvarivanja nekog prava koje se osniva na nasljeđivanju. Zastaru, naime, sud uzima u obzir samo ako je istaknut prigovor zastarjelosti. 4. Ako inicijativa za pokretanje ostavinskog postupka potekne od strane zainteresiranih osoba, sud će odmah zatražiti dostavljanje smrtovnice po čl. 193. ZN. Ako nadležni matičar ne raspolaže podacima i dokazima o smrti odnosne osobe, sud neće pristupiti sastavljanju smrtovnice prije nego što na nesumnjiv način u t v r d i da je osoba iza kcje se predlaže pokretanje ostavinskog postupka d o i s t a u m r l a . Stoga će sud, po službenoj dužnosti, prethodno zatražiti od nadležnog organa dostavljanje potrebne javne isprave kojom se dokazuje smrt neke osobe. On može narediti i strankama, predlagaču, da takvu ispravu pribave, odnosno ttave prijedlog za pokretanje postupka za proglašenje nestale osobe umrlom, odnosno za utvrđivanje smrti. Nema m j e s t a vođenju ostavinskog postupka, dok nije na nesumnjiv način utvrđena s m r t neke osobe. Za m o m e n t smrti uzima se čas koji je o z n a č e n u smrtovnici, izvodu iz matične knjige umrlih ili u rješenju o proglašenju umrlim ili rješenju o dokazivanju smrti. Ako u rješenju za proglašenje umrlim nije označen dan smrti, kao dan (čas) smrti uzima se dan kad je rješenje o proglašenju osobe umrlom postalo p r a v o m o ć n o (čl. 129. st. 1 Sudska
praksa
Radi rasprave ostavine sud po službenoj dužnosti pokreće postupak i po iluibenoj se dužnosti stara da se utvrde, osiguraju i zaštite prava svih zainteresiranih subjekata. Kada se u postupku raspravljanja ostavine prijavi imovina koja je na upravi države, sud o tome po potrebi treba obavijestiti javnog pravobranioca radi eventualne zaštite interesa države u pogledu takve ostavine (Savezni vrhovni sud Gz 77/57 od 18. I 1958, Pravni život, br. 3—4/58, str. 57).
581
Č l a n 176. D u ž n o s t
suda
đa
što
prije
u t v r d i
p r a v a
s t r a n a k a
Član 176. U toku cijelog postupka sud će paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana. Sud će uzeti u ocjenu sve prijedloge zainteresiranih osoba koji su : podneseni pismeno ili usmeno. " ~ ~ — \y Ostavinski postupak pokreće i vodi ostavinski sud po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i (čl. 175. ZN). Stoga ostavinski sud mora u toku cijelog postupka paziti »da prava stanaka budu što prije utvrđena i osigurana«. Zakonom o parničnom postupku propisano je da je sud uvijek dužan »da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku« (čl. 9. ZPP). Ovo pravilo ZPP, koje u sebi sadrži načelo p r o c e s n e e k o n o m i j e i načelo zabrane z l o u p o t r e b e procesnih prava stranaka, u cijelosti vrijedi i za ostavinski postupak. Ono se proteže i na p r i p r e m n e radnje koje po službenoj dužnosti ili po zahtjevu ostavinskog suda obavljaju drugi organi (matičar, narodni odbor, kotarski sud), ili koje poduzima i sam ostavinski sud. Svrha pripremnih radnji jest pripremanje ostavinskog postupka i osiguranje prava nasljednika (sastavljanje smrtovnice i podnošenje ostavinskom sudu u propisanom roku — čl. 193. ZN, popis i procjena ostavine i dostavljanje popisa ostavinskom sudu — čl. 201. i 202. ZN, mjere za privremeno čuvanje i osiguranje ostavine — čl. 204. ZN, dostavljanje oporuke ostavinskom sudu — čl. 206. ZN). Ostavinski sud je ovlašten da od drugih organa zahtijeva da u izvršenju pripremnih radnji postupaju s primjernom hitnošću, bez odugovlačenja, a po potrebi da im daje potrebne upute o načinu izvršenja pojedinih radnja. U izvršenju ovog zadatka ostavinski sud mora paziti da se sve pripremne radnje obave ne samo hitno nego i p o t p u n o . Tako je sud dužan da odmah po primitku smrtovnice provjeri potpunost njenog sadržaja, da poduzima mjere da se nepotpuna smrtovnica dopuni, i da se pribave ostali potrebni podaci (o ostaviočevoj imovini, o veličini poljoprivrednog zemljišta nasljednika u smislu čl. 227. st. 1 ZN i si.). Ostavinski sud mora potrebnom hitnošću odlučiti o izvršenju popisa i procjene ostavine (čl. 197. st. 1 ZN), o poduzimanju mjera da se ostavina sačuva (čl. 204. st. 1 i 2 ZN), o postavljanju privremenog staratelja ostavine (čl. 205. ZN), u slučajevima predviđenim u čl. 133, 134. i 146. st. 4 ZN. Na osnovu podataka iz smrtovnice ostavinski sud treba odlučiti o tome da li ima mjesta r a s p r a v l j a n j u ostavine i potrebi da se dalje vodi ostavinski postupak (čl. 216. st. 1 ZN). Ostavinski sud ne bi smio ovakvu odluku donijeti samo na osnovu izvoda iz matične knjige ili nepotpune smrtovnice, ili samo na osnovu bilješke, odnosno izvještaja da ostavilac nije bio upisan kao vlasnik nekretnina u zemljišnim knjigama. Rasprava ostavine provodi se i onda ako je ostavilac bio korisnik nekog prava na nekretninama (prava korištenja) koje prelazi na njegove nasljednike, bez obzira da li je u p i s a n o u zemljišnim knjigama. U t o k u ostavinskog postupka sud mora voditi računa o tome da i z j a v e s t r a n a k a o kojima ovisi utvrđenje njihovih prava budu 582
Član 176.
izražene na način i u obliku propisanom u zakonu. Ovo se osobito odnosi na oblik i sadržaj nasljedničkih izjava, (čl. 136, 139, 141. st. 2, 221. i 180. ZN)- Sud je dužan da stranke u p o z o r a v a na značaj i pravne posljedice njihovih izjava (čl. 221. st. 5 ZN); na prava koja im u postupku pripadaju (npr. pravo izbora parcele koje će zadržati, čl. 153. st. 2 i čl. 227. st. 2 ZN). Ostavinski sud je također dužan da u p o z o r i stranku, koje p r o c e s n e F a d nj e može poduzeti ako se ona Iz neznanja ne koristi pravima koja joj pripadaju (čl. 10. ZPP). Ova dužnost postoji samo u pogledu n e u k e stranke ili zastupnika, a ne i u pogledu osoba opunomoćenika sa stručnom spremom (advokat, javni tužilac, javni pravobranilac i si.). •Sporno je da li je sud dužan upućivati stranke i na m a t e r i j a l n a prava koja im pripadaju. S obzirom da je sud dužan da u postupku za ostavinsku raspravu raspravi s v a p i t a nj a koja se odnose na ostavinu, a naročito o pravu na nasljedstvo, o veličini nasljednog dijela i o pravu na zapis (čl. 220. st. 1 ZN), moglo bi se uzeti, analogno odredbi iz čl. 6. st. 1 i čl. 287. ZPP, da je ostavinski sud dužan da upozorava stranke i na njihova m a t e r i j a l n o p r a v n a ovlaštenja koja mogu ostvarivati u ostavinskom postupku. To osobito vrijedi u slučaju upućivanja stranke na parnicu (čl. 226. ZN); zatim u pogledu prava stranke da može zahtijevati raspravljanje ostavine koja se sastoji samo od pokretne imovine (čl. 216. st. 2 ZN); o pravu da može zahtijevati umanjenje oporučnog raspolaganja i vraćanje dara ako joj je povrijeđen nužni dio; o pravu da može zahtijevati izdvajanje dijela ostavine (čl. 37. ZN) ili predmeta kućanstva (čl. 38. ZN); o pravu nasljednika da može tražiti povećanje nasljednog dijela (čl. 28. ZN, ako se radi o bračnom drugu, ili po čl. 29 kad je u pitanju roditelj ostavioca koji nema nužnih sredstava za život); 0 pravu nasljednika da traži umanjenje dijela bračnog druga ostaviočeva (čl. 12. ZN); o posljedicama odricanja od nasljedstva (čl. 136. u vezi sa čl. 142. i 143. ZN); o posljedicama isključenja iz nasljedstva (čl. 47, 48. i 49. ZN) ili lišenja nužnog dijela u korist potomaka (čl. 50 ZN); o razlozima 1 posljedicama nedostojnosti za nasljeđivanje (čl. 131. i 132. ZN); o uračunavanju darova i zapisa u nasljedni dio i način tog uračunavanja (čl. 51, 52, 53, 54, 59, 60, i 61. ZN), kao i pravima kojima se nasljednik može poslužiti (čl. 53. st. 1, 54. st. 2, 55, 56. i 64. ZN). Isto tako je sud dužan da upozorava stranke o uvjetima koji se po zakonu traže za v a l j a nost o p o r u k e , kao i o značaju i domašaju pojedinih odredaba sadržanih u oporuci (npr. u pogledu supstitucije po čl. 85. ZN, zapisa po čl. 86., 91., 92. i 94. ZN, uvjeta, naloga i tereta po čl. 88. ZN). Ovamo spada i dužnost upućivanja nasljednika u pogledu opsega i značaja njihove odgovornosti za ostaviočeve dugove (čl. 145. ZN), o pravima vjerovnika (čl. 93. i 146. ZN); kao i pravima koja nasljednici mogu ostvarivati prilikom diobe nasljedstva (čl. 150. i 151. ZN). Ostavinski sud je dalje dužan voditi računa o tome da p r e k i d p o s t u p k a što ga je izazvalo upućivanje na parnicu (čl. 223. i 225. ZN) traje što kraće i da se odmah po proteku određenog roka za pokretanje parnice ili po dovršenju parnice (upravnog postupka), prekinuta rasprava ostavine što prije n a s t a v i i dovrši (čl. 226. st. 3 i 4 ZN). Q Uz načelo oficijelnosti, ostavinski postupak počiva i na načelu i n k v i z i t o r n o s t i . Ono se sastoji u tome što sud ne samo da može 583
Član 176.
nego i mora sam poduzimati sve potrebno da se prava stranaka u toku ostavinskog postupka što prije utvrde i osiguraju. Tako je ostavinski sud dužan, i mimo prijedloga stranaka, narediti pribavljanje potrebnih dokaza i podataka, pa ih i sam pribavljati od pojedinaca i nadležnih organa ili narediti njihovo podnošenje i dostavljanje sudu. 3. Načela neposrednosti, usmenosti i kontradiktornosti, koja dominiraju u parničnom postupku, u ostavinskom postupku ustupaju mjesto načelima oficioznosti i inkvizitornosti. Iako sud, u pravilu, određuje predmet dokazivanja i dokazna sredstva pomoću kojih će se dokazivanje provesti, on je dužan da prilikom raspravljanja ostavine uzme u obzir i ocjenu s v e prijedloge zainteresiranih osoba, bez obzira da li su podneseni usmeno na raspravi ostavine ili van nje. Ove izjave mogu biti konetatirane zapisnički ili bilješkom (čl. 181. ZN), a mogu biti sudu saopćene i u pismenom obliku. Ostavinski sud donosi svoje odluke ne samo na osnovu prijedloga i dokaza predloženih od stranaka i drugih zainteresiranih osoba nego na temelju rezultata c j e l o k u p n e r a s p r a v e , pa i onih dokaza koje je s a m pribavio (čl. 178. st. 1 ZN), bez obzira da li su izvedeni pred sucem koji donosi odluku u ostavinskom postupku, ili pred kojim drugim sucem (čl. 178. st. 1 i 2 ZN). Ostavinski sud, u pravilu, nije ovlašten da u slučaju s p o r a o čin j e n i c a m a , o kojima ovisi neko pravo, sam rješava prejudicijelna pitanja, onako kako je to ovlašten parnični sud (čl. 11. st. 1 i 2 ZPP). On je dužan, u slučaju spora među strankama o činjenicama o kojima ovisi neko njihovo pravo, p r e k i n u t i ostavinsku raspravu i uputiti stranke da povedu p a r n i c u ili postupak pred upravnim organom (čl. 223. st. 1 i 2, čl. 225. ZN, osim u slučaju iz čl. 224. ZN, kad upućivanje na parnicu ne rađa prekidom ostavinske rasprave). Ako stranke ne" povedu parnicu, ostavinski sud nije ovlašten da sam riješi spor koji je nastao, nego je dužan, ne upuštajući se u njihovo rješavanje, da dovrši ostavinski postupak bez obzira na one zahtjeve u pogledu kojih je stranka bila upućena na parnicu (čl. 226. st. 4 ZN). Uzet će se kao da zahtjev nije uopće stavljen. Ako je neko prejudicijelno ili incidentalno pitanje r i j e š e n o u kom drugom postupku pravomoćnom odlukom, takva odluka o b a v e z u j e ostavinski sud. Ovamo u prvom redu spadaju presude donesene u krivičnom postupku o postojanju krivičnog djela i odgovornosti za izvršenje tog djela (čl. 11. st. 3 ZPP), presude donesene u parničnom postupku, ili odluke donesene u kom drugom postupku na koji je ostavinski sud uputio stranke (čl. 223. st. 2 i 225. ZN). 4. Ostavinski sud sam rješava o svim zahtjevima koji su n e s p o r n i među strankama, a o onima koji su o s p o r e n i , samo ako postoji spor o p r i m j e n i p r a v a (čl. 223. st. 3 ZN). U ovim slučajevima dokazni postupak i dokazivanje ograničeni su na prikupljanje onih dokaza koji su važni za primjenu prava. Izvođenje dokaza i njihova ocjena vrši se po propisima Zakona o parničnom postupku (čl. 208. do 260- ZPP), s obzirom da ZN o tome nema izričitih propisa, pa se moraju primijeniti pravila parničnog postupka (čl. 174. ZN). Ne treba dokazivati činjenice čije postojanje zakon p r e t p o s t a v l j a , kao i činjenice koje su opće poznate (čl. 210. st. 3 i 4 ZPP). O dokaznoj snazi javnih i privatnih isprava vrijede propisi člana 219. i 220. ZPP. 684
I
Član 177. Dužnost s u d a u p o g l cd u os o b a k o j e se ne m o g u s t a r a t i o svojini p o s l o v i m a Član 177. Sud je dužan naročito paziti da dođu do svojih prava osobe koje uslijed maloljetnosti, duševne bolesti ili drugih okolnosti nisu sposobne nikako ili nisu sposobne potpuno da se same staraju o svojim poslovima. 1. Sud je dužan postupati s naročitom pažnjom čim ustanovi da se u postupku pojavljuju ili da su tangirane osobe spomenute u ovom članu. Ova dužnost suda ne prestaje ni onda kad su ove osobe pravilno z a s t u pane od svojih zakonskih zastupnika, staratelja ili punomoćnika, pa i onda kad bi ovi bili vješti pravu. Staranje suda o pravima osoba spomenutim u ovom članu sastoji se u tome da pazi da se na v r i j e m e poduzmu sve potrebne mjere za osiguranje ostavine (čl. 204. ZN), ili prava nasljednika (čl. 230. i 231. ZN); da izjave o nasljedstvu (nasljedničke izjave), koje u ime ovih nasljednika daju njihovi zakonski zastupnici, staratelji i punomoćnici, budu dane na v a l j a n . n a č i ' n i u obliku propisanom zakonom. Isto tako sud mora paziti da zakonski zastupnici, staratelji ili punomoćnici osoba koje se nalaze pod naročitom zaštitom zakona, poduzimaju sve potrebno kako bi osigurali prava koja pripadaju njihovim staranidma, kao i da stavljaju određene zahtjeve za čije ostvarenje postoje uvjeti: npr. da zahtijevaju ostvarenje prava na nužni dio; da traže izdvajanje imovine (po čl. 37. ili 38. ZN); odnosno da zahtijevaju ostavljanje nekih predmeta ostavine u nasljedni dio (čl. 150. i 151. ZN); da podnose tužbe na koje su upućeni (čl. 223, 224. i 225. ZN). U tu svrhu ostavinski sud je dužan da staraoce, odnosno zakonske zastupnike ovih osoba u p o zori na prava koja za te osobe proizlaze iz čl. 12. ZN i da inf o tome dade potrebne upute.(x) 2. Osim davanja u p u t a kako će se i kojim putem koji zahtjev ili pravo ostvarivati, ostavinski sud nije ovlašten da sam poduzima procesne radnje u ime i za račun osoba spomenutih u članu 177. ZN. Sud treba da skrene pažnju zakonskom zastupniku, staratelju ili opunomoćeniku napravo nasljednika da traži poništaj nasljedničke izjave (čl. 141. st. 2 ZN) ili na mogućnost poništaj a oporuke i si. Međutim, sud ne može sam bez prijedloga ovlaštenih osoba, koje zastupaju nasljednika, poduzimati one procesne radnje koje ovi nisu predložili (npr. nisu stavili zahtjev za izdvajanje imovine, za nužni dio itd.). Sud je u takvim slučajevima ovlašten da može u p o z o r i t i nadležni o r g a n s t a r a t e l j s t v a na propuste staratelja koji bi išli na štetu staranika. Kad ostavinski sud odluči da se ostavina ne raspravlja, a među nasljednicima ima osoba koje nisu sposobne da se same staraju o svojim poslovima, a nemaju roditelje, dužan je obavijestiti o tome nadležan organ starateljstva (61- 216. st. 3 ZN). 1
Vidi naprijed naša objašnjenja uz čl. 12. ZN pod tač. 5. 585
f
Član 177 — 178. Sudska
praksa
1. V postupku za raspravljanje ostavine sud po službenoj dužnosti vodi računa o tome, da U je nadležni organ starateljstva odobrio odricanje od nužnog dijela koje učini staralac nestalog nasljednika (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije G rev. 14/56 od 18. V 1956, Zb. 1/2-1956, br. 328). 2. Ako je netko od nasljednika maloljetan, a u njegovo je ime zaključen sporazum o nasljedstvu, za valjanost sporazuma potrebno je da bude odobren od nadležnog starateljskog organa. Prije toga sud ne smije donijeti rješenje 0 nasljeđivanju (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 130/57 od 11. V 1957, Zb. 11/2-1957, br. 356). 3. Dioba ostavine između osoba koje su oglašene za nasljednike na jednake dijelove, ne važi bez odobrenja nadležnog starateljskog organa ni prema maloljetnom nasljedniku koga zastupa roditelj, kad je diobom određen nejednak 1 manji dio maloljetnom nasljedniku (Rješenje Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine Gzz 85/57 od 22. XI 1957, Zb. 11/3-1957, br. 615). N a
t e m e l j u
k o j i h
s e
d o k a z a
d o n o s i
o d l u k a
Član 178. Sud donosi odluku na temelju rezultata cjelokupne rasprave, uzimajući u obzir kako dokaze koje su stranke podnijele tako i dokaze koje je sud pribavio. Odluka može se osnivati i na dokazima koji nisu izvedeni pred sucem koji donosi odluku. (l)Pravo i dužnost ostavinskog suda da poduzima sve što nađe za potrebno da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana (čl. 176. st. 1 ZN) ima za svrhu ne samo u b r z a n j e postupka za raspravu ostavine nego i da se prava stranaka, njihovi zahtjevi i prijedlozi što sves t r a n i ] e, tačnije i potpunije ispitaju i u t v r d e . Stoga je sud dužan da uzme u obzir s v e prijedloge i dokaze s t r a n a k a , koji mu budu podneseni (čl. 176. st. 2 ZN), bez obzira na oblik i način kako su mu saopćeni. Iz načela o f i c i j e l n o s t i ostavinskog postupka proizlazi dužnost ostavinskog suda da i s a m prikuplja potrebne podatke i dokaze. On je ovlašten naređivati strankama i ostalim učesnicima u postupku te drugim osobama (pravnim i fizičkim) d a m u dostave potrebna obavještenja, podatke i dokaze kojima raspolažu. ~~\2JKbd u p u ć i v a n j a na p a r n i c u , odnosno postupak pred upravnim organom, ostavinski sud mora odlučiti o tome kojoj će stranci pripasti uloga tužioca. To će biti ona čije pravo ostavinski sud smatra za manje vjerojatno (čl. 226. st. 1 ZN). Ovo pitanje ostavinski sud rješava na osnovu rezultata svih provedenih dokaza i podataka kojima u tom času raspolaže. U slučaju kad parnični ili upravni postupak ne bi bili pokrenuti, ostavinski će sud nastaviti postupak i dovršiti raspravu ostavine ne u z i m a j u ć i u obzir zahtjeve u pogledu kojih je stranka bila upućena na parnicu, odnosno na put upravnog postupka (čl. 226. st. 4 ZN). To znači da rezultati koji proizlaze iz već prikupljenih podataka i provedenih dokaza u ostavinskom postupku, treba da u tom času omogućuju ostavin586
Član 178. skom sudu donošenje odluke o upućivanju na parnicu one stranke i s onim zahtjevima za koje drži da su m a n j e vjerojatni (čl. 226. st. 1 ZN). Q Svi dokazi relevantni za n a s l j e d n a p r a v a i z a h t j e v e moraju biti izvedeni i dani pred s u c e m i z a p i s n i č a r e m kotarskog sudu. Ukoliko taj sud nije nadležan za ostavinsku raspravu, dužan je takve izjave i dokaze dostaviti odmah nadležnom ostavinskom sudu na postupak (čl. 212. st. 1 ZN). A ako za raspravu ostavine nije nadležan nijedan domaći sud, nego određeni organ strane države, domaći sud se mora proglasiti nenadležnim (čl. 212. st. 2 ZN).(') Utvrđivanje izvjesnih činjenica, od kojih mogu zavisiti pojedina nasljedna prava ili zahtjevi, može se provoditi i pred sudom, odnosno sucem k o j i n i j e inače n a d l e ž a n da n konkretnom slučaju postupa kao ostavinsiojsucl.^) Prema tome, nije nužno i obavezno da se pred nadležnim ostavinskim sucem (koji za to mora biti unaprijed određen, čl. 179. ZN) izvedu svi oni dokazi na kojima se zasniva njegova odluka (čl. 178. st. 2 ZN). Sve o s t a l e i z j a v e , pa i izjave pojedinih nasljednika o p r i m a nju nasljedstva i prijedloga stranaka u postupku, mogu uzimati na zapisnik i za to određeni s u d s k i r e f e r e n t i (čl. 182. st. 2 ZN).
I
4. Ostavinski sud je dužan da prilikom donošenja svojih odluka, kako procesnih, tako i meritornih, koristi sav dokazni materijal i podatke koji su prikupljeni u toku ostavinskog postupka i u povodu njega — bez obzira da li je njihovo izvođenje ostavinski sud tražio. Tu dolaze radnje koje je obavio bilo koji drugi sud, u prvom redu svaki kotarski sud (po čl. 221. st. 4 ZN i čl. 140. st. 2 ZN i si.), kao i svaki drugi sud rješavajući o pitanjima koja mogu biti od izvjesnog utjecaja i značaja za donošenje meritorne odluke ostavinskog suda. Tako_će ostavinski suri, nonsggv u kome mu ie potrebno radi šenja meritorne odluke, koristitidokazni materijal koji je prikupljen u kom drugom postupku ili parnici koja ima prpjiiriipiiplni značai. Tako na primjer kad bračni drug gubi pravo da naslijedi (u smislu čl. 27. ZN), dcK kazni materijal iz parnice, u kojoj je odlučeno o razvodu ili poništaju braka, može biti od odlučne važnosti za ocjenu pitanja da li je preživjeli bračni drug, u vrijeme zaključenja braka, znao za postojanje uzroka zbog kojih je kasnije brak proglašen nepostojećim ili je poništen (čl. 27. st. 2 tač. 2. ZN). To isto vrijedi i za ocjenu pitanja nedostojnosti za nasljeđivanje (naročito u slučajevima iz tač. 1. i 4. člana 131. ZN). Dokazni materijal i podaci drugih sudova ili organa koji su prikupJieni neovisno o vođenju ostavinskog postupka i prije njega mogu biti također važni za donošenje konačne odluke (npr. za pitanje nedostojnosti iz čl. 131. tač. 5. ZN i si.). 1 Dr Savo S t r u g a r , Neka pitanja iz nasljednog prava, Jugoslavenska advokatura br. 3—4/56, str. 2. 2 Pod ovim se ne misli na z a m o l j e n o g suca koji postupa po zamolbi ostavinskog suda, nego na slučajeve kad sudac kotarskog sucla bez zamolbe ostavinskog suda provodi dokaze.
687
Član 179; N a d l e ž n o s t
i
sastav
suda
Član 179. Za ostavinsku raspravu nadležan je kotarski sud. Sve odluke u toku postupka donosi sudac pojedinac.
.
1- U st. 1 ovog člana određena je s t v a r n a - nadležnost suda, utvrđen sudski organ nadležan za provođenje rasprave ostavine i, prema tome, sud koji je nadležan za vođenje ostavinskog postupka. To je o s t a v i n s k i sud, — kotarski kao prvostepeni sud. Za ocjenu s t v a r n e n a d l e ž n o s t i ostavinskog suda važno je da li se radi o ostavinama jugoslavenskog ili stranog državljanina. Ako se radi o ostavini j u g o s l a v e n s k o g državljanina, za raspravu negove ostavine nadležan je jugoslavenski sud (čl. 188. st. 1 ZN) ako se radi o n e p o k r e t n o j imovini koja leži u SFRJ ili o p o k r e t n o j imovini bez obzira gdje se ona nalazila. Izuzetno jugoslavenski sud može biti nadležan i za raspravljanje nekretnina koje leže u inozemstvu ako po zakonima države u kojoj se ta imovina nalazi nije nadležan inozemni organ (čl. 188. st. 2 ZN). Ako se radi o s t r a n o m državljaninu, jugoslavenski sud nadležan je samo za raspravu n e p o k r e t n e i m o v i n e koja leži na području SFRJ (čl. 189. st. 1 ZN), a u pogledu pokretne imovine samo ako je međunarodnim ugovorima tako određeno (čl. 189. st. 2 tač. 2. ZN); ako ne postoji reciprocitet (čl. 189. st. 2 tač. 2. ZN), ako je po inozemnom zakonu nadležan za raspravu ostavine naš sud, ili ako strani organ izjavi da neće raspraviti ostavinu (čl. 189. st. 2 tač. 3. ZN); kao i kad se nasljednici u inozemstvu ne protive da naš sud provede raspravu (čl. 189. st. 2 tač. 4. ZN). Prema tome, naš sud je nadležan za raspravu ostavine: a) za svu n e p o k r e t n u imovinu koja leži na t e r i t o r i j u SFRJ, bez obzira na državljanstvo umrloga (čl. 188. st. 1, 189. st. 1, 190. st. 1 ZN); b ) z a n e p o k r e t n u imovinu našeg državljanina u i n o z e m s t v u , ako inozemni organ nije nadležan ili neće da je raspravi (čl. 188. st. 2 ZN); c) za svu p o k r e t n u imovinu državljana SFRJ bez obzira gdje se ona nalazi (čl. 189. st. 1 ZN); d) za svu pokretnu imovinu stranih državljana pod uvjetima iz čl. 389. st. 2 tač. 1—4. ZN; e) za svu pokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriju SFRJ osoba bez državljanstva ili nepoznatog državljanstva (čl. 190. st. 2 ZN), ako su te osobe u vrijeme svoje smrti imale prebivalište odnosno boravište u SFRJ. 2. Za određivanje m j e s n e (teritorijalne) nadležnosti mjerodavno je područje nadležnosti ostavinskog suda na kome je ostavilac imao p r e b i v a l i š t e , odnosno b o r a v i š t e (čl. 191. st. 1 ZN). Ako ostavilac nije imao ni boravište ni prebivalište u SFRJ, nadležan je sud područja na kome l e ž i p r e t e ž n i d i o o s t a v i n e (lex rei sitae — čl. 191. st. 2 ZN). ; i I ! 3. Za provođenje rasprave ostavine nadležan je ' o s t a v i n s k i sud. Iako se sve radnje u ostavinskom postupku, u pravilu, odvijaju pred 588
Član 179. ostavinskim sudom, postoji mogućnost da stranke daju valjane izjave i pred d r u g i m sudom, s obzirom da princip neposrednosti u vanpar— ničnom postupku trpi šire izuzetke. Uslijed toga radnje koje je proveo koji drugi sud imaju j e d n a k u v a ž n o s t kao da ih je proveo ostavinski sud. Tako je s v a k i k o t a r s k i s u d ovlašten: — da primjenjuje mjere za o s i g u r a n j e ostavine (čl. 204. st. 2 ZN) ako se ostavina ili neki njeni dijelovi nalaze na području njegove teritorijalne nadležnosti; — da p r o g l a s u je o p o r u k e : sve pismene oporuke koje mu budu podnesene (čl. 207. st. 5 i 236. st. 1 ZN), čim za njih sazna; — da prima i z j a v e n a s l j e d n i k a , bez obzira da li se radi o izjavi o odricanju ili primanju nasljedstva (čl. 221. st. 4 ZN); — da pruža p r a v n u p o m o ć ostavinskom sudu (po čl. 25. st. 4 i čl. 27. st. 3 ZPP te čl. 168. ZPP). 4. U ostavinskim stvarima sud raspravlja po s u c u p o j e d i n c u . On je nadležan kako za provođenje rasprave ostavine, tako i. za donošenje procesnih (čl. 216. i 226. ZN) i svih meritornih odluka (čl. 228., 232, 233. i 235. ZN). Sudjelovanje s u c a i z a p i s n i č a r a obavezno je samo kod i z v o đ e n j a d o k a z a , uzimanja izjava o o d r i c a n j u od nasljedstva (čl. 180. st. 1 ZN), i kod p r o g l a š e n j a o p o r u k a (čl. 208. st.' 3 ZN, 209. st. 2 i 210. st. 1 ZN). S u d a c sudjeluje i kod ovjere s p o r a z u m a o o d r i c a n j u od nasljedstva (čl. 140. st. 3 ZN), kod ovjere ugovora o d o ž i v o t n o m , u z d r ž a v a n j u (čl 122. st. 4 ZN), kod ovjere sporazuma o u s t u p a n j u 1 r a s p o d j e l i imovine za života (čl. 112. st. 2 ZN). Kod sklapanja nagodbe ili sporazuma o d i o b i n a s l j e d s t v a potrebno je sudjelovanje suca s obzirom na to da sadržaj sporazuma ulazi u izreku rješenja o nasljeđivanju kao njegov sastavni dio (čl. 228. st. 3 ZN), a predstavlja diobu, raskidanje nasljedničke zajednice i utvrđivanje vlasničkih, odnosno suvlasničkih odnosa na nekretninama i ostalim stvarima. Sudjelovanje suca također je potrebno kad nasljednik vrši izbor zemljišnih parcela koje želi zadržati (čl. 153. st. 2 i čl. 227. st. 2 ZN), ili stambene zgrade, odnosno izbor stanova u njoj (čl. 6. i čl. 24. st. 1 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta), jer se odredbe u pogledu prekoračenja dozvoljenog maksimuma poljoprivrednog zemljišta, odnosno stambene zgrade ili stanova i poslovnih prostorija, moraju unijeti u rješenje o nasljeđivanju, pa u neku ruku predstavljaju i prethodno odlučivanje o ovom predmetu (čl. 228. st. 2 tač. 6. ZN). Sve o s t a l e r a d n j e u postupku, izjave i prijedloge stranaka, uključujući sastav ili dopunu smrtovnice (čl. 195. ZN), popis i procjenu ostavine (čl. 201. st. 2 ZN), uzimanje nasljedničkih izjava o primanju nasljedstva, o ustupanju svog nasljednog dijela sunasljedniku (čl. 139. st. 2 ZN), mogu vršiti s u d s k i r e f e r e n t i bez sudjelovanja zapisničara (čl. 180. st. 2 ZN). Neke od tih radnji kao: popis i procjenu ostavine (čl. 201. st. 2 ZN), sastav smrtovnica (čl. 195. st. 1 ZN), mogu vršiti ovlašteni sudski s l u ž b e n i c i kao i službenici općinskog organa uprave (čl. 193, 195, st. 1, 201. st. 1 i 2 ZN). 580
Član 180. Tko p o d u z i m a r a d n j e u
postupku
Član 180. Izvođenje dokaza i uzimanje izjave o odricanju od nasljedstva vrši sudac sa zapisničarom. Ostale izjave i prijedloge stranaka mogu uzimati na zapisnik i sudski referenti. 1. Prema odredbi člana 179. st. 2 ZN sve odluke donesene u toku postupka za raspravu ostavine donosi s u d a c . Ovo se odnosi na m e r i t o r n e odluke (rješenja o nasljeđivanju — čl. 228. ZN, rješenje o legatu — čl. 232. ZN, o rasporedu naknadno pronađene imovine — čl. 235. ZN, o predaji ostavine narodnom odboru — čl. 233. ZN), kao i na p r o c e s n e odluke: o upućivanju na parnicu (čl. 223. i 225. ZN), 0 neraspravljanju ostavine o odvajanju ostavine od imovine nasljednika (čl- 146. ZN), o raspolaganjima stvarima iz ostavine (čl. 148. st. 4 ZN), o ostavljanju pojedinih stvari (čl. 150. ZN) ili predmeta kućanstva (čl. 151. ZN) u dio pojedinom nasljedniku prilikom diobe nasljedstva; o izdvajanju imovine iz ostavine (čl. 37. ZN); ili o izdvajanju predmeta domaćinstva (čl. 38. ZN) u korist potomaka ili preživjelog bračnog druga. Ovamo spadaju i odluke o popisu i procjeni ostavine (čl. 97. ZN), o poduzimanju privremenih mjera za osiguranje ostavine (čl. 204. i 231. ZN), o postavljanju privremenog staraoca ostavine (čl. 134. i 205. ZN), o postavljanju privremenog upravitelja nasljedstva (čl- 148. st. 2 i 3 ZN), o pozivanju nasljednika oglasom (čl. 133, 219. st. 1 i 3 i 220. st. 5 ZN). U toku postupka za raspravljanje ostavine sudjelovanje s u c a je obavezno u svim slučajevima kad na raspravi ili ročištu treba donijeti koju naprijed spomenutu odluku, zatim prilikom obavljanja nekih procesnih radnji kao kod izvođenja dokaza, kod raspravljanja i odlučivanja u sporu o primjeni prava (čl 223. st. 3 ZN); o saslušanju svjedoka usmene oporuke (čl. 209. ZN); o saslušanju stranaka o postojanju i sadržaju izgubljene ili uništene oporuke, ako među nasljednicima nema spora (ćl. 210. st. 1 i 2 ZN), te konačno kod uzimanja i z j a v a za koje je obavezno sudjelovanje suca: izjava o odricanju od nasljedstva (čl. 136. ZN), kod ovjere sporazuma o odricanju od nasljedstva (čl. 140. st- 2 i 3 ZN), kod ovjere sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine za života ostaviočeva (čl. 111, 112. st. 2 i 4 ZN). 2. S u d s k i r e f e r e n t i nisu ovlašteni donositi nikakve odluke u ostavinskom postupku. Oni, međutim, mogu po ovlaštenju suca izdavati n a r e d b e za izvršenje pojedinih procesnih radnji kojima se priprema rasprava ostavine, ali ne i onih naredaba koje se odnose na upravljanje postupkom. Sudski referent ovlašten je da uzima na zapisnik sve o s t a l e izjave 1 prijedloge stranaka za koje nije propisano sudjelovanje suca. Tako on može uzimati izjave o primanju nasljedstva kao i izjavu o odricanju od nasljedstva u korist sunasljednika (čl. 139. st. 2 ZN), jer se ovakva nasljednička izjava ne smatra izjavom o odricanju od nasljedstva. Može mu biti povjereno sastavljanje smrtovnice ili njeno dopunjavanje (čl. 194. i 195. ZN), kao i popis i procjena ostavinske imovine (čl. 201. st. 2 ZN). 590
Sudski referent može primiti na zapisnik i one izjave stranaka koje sadržavaju prijedloge i zahtjeve o kojima treba da odluči sudac (čl. 179. st. 2 ZN), kao i druge podneske stranaka izjavljene usmeno na zapisnik kao što su žalbe protiv meritornih i procesnih odluka po kojima je samostalna žalba dopuštena (čl. 183. st. 1 ZN), kao i uzimanje izjave o reviziji u povodu odluke drugostepenog suda (čl. 185. ZN) i uzimanje prijedloga za donošenje dopunske odluke. 3. Sudjelovanje zapisničara u ostavinskom postupku obavezno je kod izvođenja dokaza, kao i kod uzimanja izjave o odricanju od nasljedstva, zatim kod proglašenja oporuke (čl. 208. st. 3 ZN). Propust suda koji bi se sastojao u tome što u ovim radnjama nije sudjelovao zapisničar ne izaziva ništavost izvršene radnje. U ostalim slučajevima sudjelovanje zapisničara nije obavezno. Sudjelovanje zapisničara u ostavinskom postupku nije obavezno ni kod onih procesnih radnji koje je ovlašten da poduzima sudski referent. Zapisnik
i
bilješke
Član 181. 0 radnjama izvršenim u postupku u pravilu se sastavlja zapisnik. 0 manje važnim izjavama stranaka i obavještenjima koje sud prikuplja može se umjesto zapisnika staviti samo bilješka na spisu. Zapisnik potpisuju stranke ako su prisustvovale radnji u postupku, sudac i zapisničar odnosno referent koji je sastavio zapisnik. Bilješku na spisu potpisuje njezin sastavljač. 1. Sastavljanje z a p i s n i k a obavezno je u ostavinskom postupku kad se njime konstatiraju izjave i prijedlozi stranaka od m a t e r i j a l n o ^ pravnog z n a č a j a , o kojima ovisi primjena, odnosno utvrđenje prava, kao i kad se radi o izjavama i prijedlozima od p r o c e s n o g značaja. Slično kao u parničnom postupku, u ostavinskom postupku zapisnik se sastavlja o radnjama poduzetim na r o č i š t u (čl. 112. st. 1 ZPP), zatim i o svim važnijim izjavama ili saopćenjima koje stranke ili drugi učesnici daju i z v a n r o č i š t a (čl. 112. st. 2 ZPP). Tako će se zapisnik sastavljati uvijek u slijedećim slučajevima: — kod p r o g l a š e n j a o p o r u k e (čl. 208, 209, 210. ZN), bez obzira da li se vrši od strane ostavinskog suda u toku ostavinskog postupka ili izvan njega (čl. 208. i 236. st. 1 ZN) ili od strane kojeg drugog kotarskog suda (čl. 207. st. 5 ZN); — kod davanja usmene n a s l j e d n i č k e i z j a v e (čl. 221. st. 4 ZN), bilo da se radi o primanju ili o odricanju od nasljedstva (čl. 180.. st. 1 ZN); — kod sklapanja sporazuma o d i o b i n a s l j e d s t v a (čl. 228. st. 3 ZN); — kod davanja izjave o i z b o r u poljoprivrednog zemljišta ili zgrade, posebnog dijela stambene zgrade, koje nasljednik želi zadržati (čl. 153. st. 2 i čl. 227. st. 2 te čl. 24. st. 1 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta); 591
Član 181. — kod uzimanja prijedloga koji sadrže z a h t j e v za priznanje ili utvrđenje nekog prava (npr. prava na nužni dio, na izdvajanje imovine po čl. 37, 38, 150. i 151. ZN); — kod davanja izjava kojima se o s p o r a v a j u neke činjenice uslijed kojih je potrebno odlučiti o upućivanju na parnicu (čl. 223. i 225. ZN), ili odlučiti o primjeni prava (čl. 223. st. 3 i 224. ZN); — kod i z v o đ e n j a d o k a z a saslušanjem svjedoka ili stranaka; — kod o v j e r e s p o r a z u m a o raspodjeli imovine za života (čl. 112. st. 2 ZN); — kod o v j e r e u g o v o r a o dosmrtnom uzdržavanju po čl. 122. st. 4 ZN); — kod o v j e r e s p o r a z u m a o o d r i c a n j u od nasljedstva koje nije otvoreno (čl. 140. st. 3 ZN). 2. U svim drugim slučajevima kad se radi o »manje važnim« izjavama i obavještenjima koje sud prikuplja, umjesto zapisnika sastavit će se b i l j e š k a . To se odnosi na one izjave i s a o p ć e n j a stranaka sudu i obratno (npr. saopćenje imena i adresa svjedoka, podataka o imovini, o boravištu nasljednika, o tome da li ima oporuke i gdje se nalazi, itd.), kcjima stranka ne raspolaže svojim procesnim i materijalnopravnim ovlaštenjima u postupku^1) 3. U pogledu s a d r ž a j a , o b l i k a i načina sastavljanja zapisnika primjenjuju se odgovarajući propisi Zakona o parničnom postupku (čl. 113—116. ZPP). 4. Zapisnik p o t p i s u j u sve one osobe koje su sudjelovale u izvođenju sudske radnje. To su u prvom redu stranke i službene sudske osobe. Ovamo spadaju nasljednici, legatari i druge osobe koje ostvaruju neko pravo iz ostavine (čl. 187. ZN), kao i njihovi zakonski zastupnici, punomoćnici i tumači, te sudac i zapisničar, kad je njihovo sudjelovanje obavezno (čl. 180. st. 1 ZN, čl. 208, 209. i 210 ZN), odnosno sudski referent koji je sastavio zapisnik (čl. 180. st. 2 ZN). Za radnje predviđene u čl. 180. st. 1 ZN (izvođenje dokaza i uzimanje izjava o odricanju od nasljedstva) obavezno je sudjelovanje suca i zapisničara. Nepismene osobe ili osobe koje se ne mogu potpisati, stavljaju umjesto potpisa otisak kažiprsta, koji ovjerovljuje zapisničar (čl. 116. st. 3 ZPP), odnosno službena osoba koja sastavlja zapisnik. Ako stranka koja je sudjelovala u radnji odbije da potpiše zapisnik, ova će se okolnost konstatirati u zapisniku uz navođenje razloga, ako ga je stranka iznijela (čl. 116. st. 4 ZPP). Prije potpisivanja zapisnika stranke imaju pravo da pregledaju i pročitaju zapisnik ili da zahtijevaju da im se on pročita. Stranke imaju pravo da stavljaju primjedbe (prigovore) na sadržaj zapisnika (čl. 115. st. 2 ZPP). Ostale osobe koje nemaju položaj stranke imaju isto pravo, ali samo u pogledu onog dijela zapisnika, koji se odnosi na njihove izjave (čl. 115. st. 3 ZPP). 5. Zapisnik mora biti uredno i čitljivo n a p i s a n . U tekstu zapisnika ne smije se ništa brisati, dodavati ili mijenjati. Pogrešno unesena mjesta moraju se precrtati, ali tako da ostanu čitljiva (čl. 114. ZPP). Ako 1
Vidi Z u g l i a - T r i v a , u komentaru Zak. o parničnom postupku, sv. I., Zagreb 1957. str. 276.
592
Član 181 —182. u povodu prigovora stranaka ili učesnika, ili po službenoj dužnosti treba izvršiti ispravke ili dodatke u pogledu sadržaja zapisnika, ovo će se učiniti na k r a j u zapisnika. Na isti će se način konstatirati oni prigovori koje sud nije uvažio (čl. 115. st. 4 ZPP). Dodatak tekstu zapisnika potpisuju sve osobe koje inače potpisuju zapisnik. Ako su stranke na kojem ročištu postigle s p o r a z u m o nekim pitanjima i sklopile nagodbu, imaju pravo da im se na njihov trošak izradi i dostavi ovjerovljeni p r i j e p i s zapisnika odnosnog dijela koji sadrži sporazum, odnosno poravnanje (nagodbu). 6- U pogledu sadržaja i oblika b i l j e š k e u ZN nema posebnih propisa. Iz bilješke treba da je vidljivo tko ju je i u povodu čega, kada i gdje sastavio, predmet na koji se bilješka odnosi i sadržaj, konstataciju koja se bilješkom utvrđuje. Bilješka se stavlja u s p i s u , i to ili na postojećim pismenima ili zapisnicima ili na odvojenom pismenu (listu), koji se ulaže u spis i čini njegov sastavni dio. Bilješku može sastaviti ne samo sudac ili sudski referent već i svaki drugi sudski službenik kad vrši poslove iz svoje nadležnosti.^) Bilješku ne potpisuju stranke, nego samo njezin sastavljač, sudac, sudski referent ili sudski službenik (čl. 181. st. 4 ZN). Oblik
odluka
Član 182. Odluke donose se u obliku rješenja. Rješenja protiv kojih je dopuštena samostalna žalba i rješenja drugostepenog suda moraju biti obrazložena. 1. Ostavinski sud donosi sve svoje odluke u obliku r j e š e n j a . To jednako vrijedi za meritorne odluke kojima se odlučuje o samoj stvari (rješenje o nasljeđivanju, čl. 228. ZN; o legatu, čl. 232. ZN), tako i o nekom manje važnom pitanju koje se tiče v o đ e n j a postupka, njegove d o p u n e ili u p r a v l j a n j a postupkom. S obzirom na sadržaj, rješenja se dijele na ona kojima se m e r i t o r n o odlučuje o Stvari, kao što su rješenje o nasljeđivanju (čl. 228. ZN), rješenje o legatu (čl. 232. ZN), rješenje o rasporedu naknadno pronađene imovine među nasljednike (čl. 235. st. 1 ZN), rješenje o predaji ostavine narodnom odboru (čl. 233. ZN), i p r o c e s n a rješenja koja se odnose na vođenje, dopunu i upravljanje postupkom npr. rješenje o zakazivanju ročišta za raspravu ostavine, čl. 218. ZN; rješenje o neraspravljanju ostavine, čl. 216. ZN; rješenje o upućivanju na parnicu, čl. 226. ZN; rješenje kojim se naređuje poduzimanje mjera za osiguranje ostavine, čl. 213. ZN; rješenje kojim se naređuje popis i procjena ostavine, čl. 197. st- 1 ZN; kao i odluka o odobrenju, izmijeni ili ukidanju već poduzetih mjera osiguranja, čl. 204. st. 1 i 231. ZN; rješenje kojim se postevlja_pjiyj^meni staratelj ostavin.Pi ^i 134, 146. st. 4 f l ! 0 i r i i i r T T J N 7 ^ j e j ^ upravitelj nasljedstva, čl. 148. st. 3 ZN, i t. si. 2
jg
Z u g l i a - T r i v a , nav. djelo na istom mjestu.
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
593
Član 182. 2. U pogledu s a d r ž a j a i oblika pojedinih odluka, vrijedi slijedeće: Na m e r i t o r n a rješenja, koja se po svom značaju izjednačuju s presudama i meritornim odlukama u parničnom postupku, primjenjuju se shodno propisi Zakona o parničnom postupku (čl. 314. st. 1 i 2, 324. st. 3, 4 i 5, čl. 325. st. 1, 2 i 4, čl. 326. ZPP). Sadržaj rješenja o nasljeđivanju (dispozitiv) propisan je odredbama čl. 228. ZN. Pored obaveznih odredaba navedenih u stavu 2 i 3 člana 228. ZN, rješenje o nasljeđivanju može sadržavati i druge odredbe, npr. 0 utvrđenju kojem je sunasljedniku neki nasljednik ustupio svoj nasljedni dio (čl. 139. st. 2 ZN), ili o odbijanju zahtjeva pojedinih učesnika ostavinskog postupka i si. Na rješenja o nasljeđivanju, rješenje o legatu, kao i rješenje o predaji ostavine narodnom odboru i si. ne primjenjuju se odredbe čl. 324. st. 1 ZPP, pa te odluke nemaju navođenje da su donesene »u ime naroda« budući da se samo presude donose i objavljuju u ime naroda. P r o c e s n a r j e š e n j a koja sud donosi u svrhu upravljanja postupkom, sadrže samo uvod i dispozitiv. Obrazloženje dolazi u obzir samo ako je protiv rješenja dozvoljena s a m o s t a l n a ž a l b a . Tako npr. rješenje o upućivanju na parnicu mora sadržavati, pored ostalog, koja se stranka upućuje na parnicu (na postupak pred upravnim organom), s kojim zahtjevom, rok u kome se parnica (upravni postupak) treba pokrenuti i si. (čl. 226. st. 1 i 2 ZN). 3. U pogledu o b r a z l o ž e n j a vrijedi načelo da svaka odluka u ostavinskom postupku protiv koje je dozvoljena s a m o s t a l n a žalb a mora biti obrazložena (čl. 182. st. 2 ZN). To će biti, u pravilu, svako meritorno rješenje kojim se djelomično ili u cijelosti odlučuje o samoj stvari (npr. rješenje o nasljeđivanju, rješenje o legatu, rješenje o predaji ostavine narodnom odboru). D r u g o s t e p e n a rješenja također moraju biti obrazložena, jer se njima odlučuje o meritumu stvari i onim procesnopravnim pitanjima koja utječu na tok i način vođenja ostavinskog postupka, što posredno utječe na ostvarivanje prava učesnika ostavinskog postupka. Rješenje koje donosi vrhovni sud u povodu r e v i z i j e ne mora biti obrazloženo ako vrhovni sud nađe da ne postoji povreda procesnog zakona. Isto tako kad o d b i j e reviziju iz kog drugog razloga, vrhovni sud se može umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge prvostepenog ili drugostepenog meritornog rješenja (čl. 377. ZPP). Međutim, ako u v a ž i reviziju, Vrhovni sud m'ora svoju odluku obrazložiti, shodno odredbama čl. 361. ZPP. Odluke drugostepenog i revizionog suda o b a v e z n e su,za prvostepeni, ostavinski sud, koji je dužan raspraviti sva pitanja na koja je ukazao viši sud u svom rješenju (čl. 363. ZPP). U novoj raspravi stranke mogu iznositi n o v e č i n j e n i c e i predlagati nove dokaze (čl. 363. st. 2 ZPP), ali ne mogu mijenjati dane nasljedničke izjave s obzirom na to da su one u smislu čl. 141. st. 1 ZN neopozive i vrijede za cijeli ostavinski postupak. ,•
594
I i s
iju 24.
na la
Član 182 — Obrazložiti se moraju i ona p r o c e s n a rješenja o kojima ovisi tok daljnjeg postupka, odnosno njegovo nastavljanje, a protiv kojih je dozvoljena samostalna žalba (čl. 182. st. 2 ZN), npr. rješenja o neraspravijanju ostavine (čl. 216. st. 1 i 2 ZN), rješenja o upućivanju na parnicu ili prekidanju rasprave ostavine (čl. 223, 224, 225. i 226. ZN). Ovo stoga što ova rješenja utječji na ostvarivanje prava nasljednika i ostalih učesnika; kao što je odvajanje ostavine po čl. 146. ZN; odobrenje rada upravitelja ostavine po čl. 148. st. 4 ZN; izvršioca oporuke po čl. 103. st. 1 ZN, itd. Ostala rješenja, budući da protiv njih nema mjesta posebnoj žalbi, ne moraju imati obrazloženje. Protiv ovakvih rješenja n i j e d o p u š t e na s a m o s t a l n a ž a l b a . Takva će se rješenja moći pobijati u žalbi protiv meritornih rješenja kojim je odlučeno o samoj stvari i postupku, ako stranka smatra da bi se drukčijim rješenjem, a protiv koga nije mogla ustati samostalnom žalbom, stvar mogla za nju povoljno riješiti.^) 3. Izvornik rješenja potpisuje s u d a c (čl. 326. st.. 2 ZPP). To isto vrijedi i za sve drugostepene odluke i revizije, čije izvornike potpisuje predsjednik drugostepenog vijeća ili vijeća vrhovnog suda, koje je odlučivalo o reviziji. Žalba
protiv
rješenja
Član 183. Protiv rješenja kotarskog suda dopuštena je žalba, ukoliko ovim zakonom nije drukčije određeno. Žalba se podnosi u roku od petnaest dana od dostave. Žalba zadržava izvršenje rješenja, ako sud drukčije ne odluči. Sud Ć3 odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje rješenja naročito u slučajevima ako su rješenjem određene mjere za osiguranje ostavine, a uslijed odgode postoji opasnost da se izvršenje ovih mjera osujeti. I 1. Protiv rješenja kotarskog suda donesenog u ostavinskom postupku, u pravilu, dopuštena je uvijek žalba. Izuzetak predstavljaju slučajevi kad je u zakonu i z r i č i t o propisano da nema mjesta žalbi ili da nema mjesta samostalnoj žalbi. U posljednjem slučaju ako protiv neke odluke nije dopuštena samostalna žalba, nezadovoljna stranka može takvu odluku ili mjeru ostavinskog suda pobijati žalbom koja je usmjerena protiv meritornog ili takvog procesnog rješenja protiv koga je dopuštena samostalna žalba, ako je ona u vezi s konkretnom odlukom koju stranka pobija. Žalbom se može pobijati odluka ostavinskog suda, kao i odluka svakog drugog kotarskog suda koji je u toku ili u povodu pokrenutog ostavinskog postupka ili prije pokretanja tog postupka poduzimao kakve radnje ili donosio odluke (u vezi s proglašenjem oporuke poduzimao privremene mjere za osiguranje ostavine, primao nasljedničke izjave i si.). 1 Dr S. S t r u g a r , u članku: Neka pitanja iz nasljednog prava u časopisu Jugosl. advokatura br. 3—4/56, str. 2.
595
Član 183. Žalbom, se može pobijati, u pravilu, samo ona odluka koja nije postala pravomoćna, tj. unutar roka od 15 dana od dostavljeni a (uručenja) strankama. Formalna pravomoćnost donesene odluke ipak ne veže potpuno sud i stranke kao što je to u parničnom postupku budući da se i nakon proteka roka za ulaganje žalbe od 15 dana, može ne samo ulož i t i n e g o i u v a ž i t i nepravodobno podnesena žalba (čl. 184. st. 2 i 3 ZN). U Zakonu o nasljeđivanju nije na__decidiran način kada neka odluka postaje k o n a č n o pravomoćna. U pravilu, to je svaka ona odluka protiv koje nema više mjesta pravnom, lijeku. Aj4_|ud može uzeti u postupak i žalbe koje su nepravodobno podnesene (cl. 184. st. 3 ZN) te o njima odlučiti ako sgii&vimjiegejjigm ne vjciifcđajti prava drugih osoba, koja se osnivaju na pobijanoin_rje|enju. Može se uze|i kap pravilo da nema mjesta uvažen ju žalbi uloženih protiv pravomoćnih odluka kod kojih se formalna i materijalna pravomoćnost poklapaju. A to bi bile: odluke koje su već dobrovoljno i z v r š e n e , jer su njima druge osobe već stekle izvjesna prava; odluke o kojima je konačno o d l u č i o d r u g o s t e p e n i sud kad protiv njegove odluke nije podnesena revizija u smislu odredbe čl. 185. st. 2 ZN u roTču od 15 đana.(') 2. j^aihrirn so mogu pobijati, u pravilu, s v e o d l u k e ostavinskog suda, i" to sva m e r i t o r n a riesema, i ki I sva^gretooclna l i kjsio I pripremna t f j ukoliko pmtj samoa isključena. Pored žalbi protiv konačne odluke k č d l k (rješenje ( j š j o • nasljeđivanju po čl. 228. ZN, rješenje o legatu po čl. 232. ZN, rješenje o predaji imovine narodnom odboru po čl. 133. st. 2 i 233. ZN, rješenje o I rasporedu naknadno pronađene imovine po čl. 235. st. 1 ZN) ima mjesta (žalbi i protiv nekih p r o c e s n i h rješenja kao što su: o neraspravljanju .ostavine (čl. 216. ZN), o upućivanju na parnicu (čl. 223, 224. i 225. ZN), o postavljanju privremenog staratelja ostavine (čl. 134, 146. st. 4 i 205. ZN), o postavljanju upravitelja nasljedstva (čl. 148. st. 2 ZN), o opozivanju izvršioca oporuke (čl. 104. ZN), o odvajanju ostavine od imovine nasljednika (čl. 146. st. 1 ZN) i t. si. 2 I pored ovako vrlo široko koncipiranog prava na žalbu, ( ) ojvo gravo treba svesti u gFanice određene pravnim~~propisima parničnog postupka (ZPP), po kojima inače _ni je d o p u š j t e n a samostalna žalba jorotiv ydluka kojima se naređuju ili odbacuju d'.'okajzi (kao npr. po ćl 209. st. 2, 210, 211, 213. st. 1 i 5, 221, 222, 228, 229, naročito stav 2, čl. 243. st. 5, 251, 252. i 253. ZPP); kojima se određuju, produžuju ili odgađaju rokovi ili ročišta (kao npr. po čl. 10j3, 105, 301. st. 1, 303. st. 2, zatim čl. 100. st. 1, 2 i 4 ZPP); kojima se odlučuje o prijedlozima za izuzeće suca, sudskog referenta i zapisničara (čl. 68. naročito st. 4, čl. 70. ZPP) itd.., s obzirom da se prema odredbi čl. 174- ZN u postupku za ostavinsku raspravu primjenjuju pravila parničnog postupka. Isto tako n e m a m j e s t a pos e b n e ž a l b e protiv p r i p r e m n i h naredaba suda, kojima sud naređuje "podnošenje isprava i dokaza (čl. 218. st. 2 ZN), zakazuje ročišta 1
Vidi Z u g 1 i a, Variparnični postupak, str. 43. i 44. Za koju Z u g l i a (nav. djelo. str. 39) smatra da je preširoka i neprovediva bez velike štete za brzinu postupka. 2
596
Član 183L (čl. 218. st. 1 ZN), određuje sastavljanje ili dopunjavanje smrtovnice (čl. 195. ZN), naređuje Jggpjs. i_ procjenuostavjjie, (gj. 197. sk^JSSl*^, Dopuštena je, međutim, žalba o načinu izvršenja popisa i procjene (čl. lS?, 200, 201. st. 3 i 4, 2oX"ZN); u pogledu pravilnosti postupka oko proglašenja oporuke (čl. 207, 208, 209, 210. i 211. ZN), kao i o primanju" nasljedničkih Izjavi (čl. 221. ZN) budući da u ZN mogućnost za ulaganje žalbi protiv ovih mjera_i_odluka nije isključena. Protiv rješenja drugostepenog suda, koje se odnosi na rješenja o n a s 1 j e đ i v a n j u ili rješenja o l e g a t u , ako je takvim drugostepenim rješenjem p o v r i j e đ e n z a k o n , može se~po3nT]et vrhovnom sudu po čl. 185. ZN. (3.J Žalba se može uložiti iz istih r a z l o g a koji su predviđeni u Zai g n u o ^ ^ odredaba postupka (čl. 342. st. l t a č ^ ^ Z P P ) ; pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 342. st. 1 tač. 2 ZPP); te pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 342. st. 1 tač- 3. ZPP), — budući da propisi ZPP dolaze ovdje u obzir na osnovu odredbe čl 174. ZN. 4. Pravo na ulaganje žalbe imaju s t r a n k e , tj. n a s l j e d n i c i , kao i druge osobe koje ostvaruju n e k o s v o j e p r a v o iz ostavine (čl. 187. ZN). Ovamo spadaju i sve osobe koje polažu pravo na ostavinu kao nasljednici ili legatari iako im to svojstvo ne pripada (8) odnosno ako je sporno'da li im ta prava pripadaju. Pod strankarga razumiju se i osobe koje polažu pravo na p l o d o u ž i v a n j e ili u z d r ž a vanje, ili kojima pripada neka k"o7T"s"T IZ ostavine (ćl. UH. i 228. st. 2 tać. 4. Z1N). ^^^^^=i Pravo na žalbu pripada i d r u g i m osobama u čija prava, odnosno interese osnovane na zakonu, z a d i r e pobijano rješenje. Ako -sg ovim osobama ne dostavlja primjerak rješenja, tada se rok za ulaganje žalbe računa prema roku koji vrijedi za stranku, odnosno glavnog učesnika koji zastupa i s t i i n t e r e s i kome je rješenje dostavljenog 4 ) I u pogledu žalbe podnesene od strane drugih osoba vrijede propisi koji važe za žalbe stranaka i učesnika u ostavinskom postupku, naročito oni iz čl. 184. st. 2 i 3 ZN. II 1. Rok za podnošenje žalbe iznosi 15 dana od dana u r u č e n j a odluke koja se pobija žalbom. Rješenje o nasljeđivanju i ostala meritorna rješenja dostavljaju se svim nasljednicima, legatarima, bez obzira da li su sudjelovali na ročištima, ako je sud odlučio o njihovom pravu (čl. 220. st. 3 ZN), kao i svim osobama koje su u toku ostavinskog postupka istakle kakav nasljednopravni zahtjev, shodno pravilima koja vrijede u parničnom postupku za dostavljanje presude (čl. 131. ZPP). Sve ove osobe imaju, naime, pravo žalbe protiv rješenja. Rok od 15 dana jednako vrijedi kad se žalbom pobija meritorna odluka kao i kad je u pitanju žalba protiv nekog procesnog rješenja, 3 4
» O b j a š n j e n j a«, str. 165. Tako Z u g 1 i a, nav. djelo, str. 39.
507
Član 183. ukoliko je protiv tog rješenja dopuštena samostalna žalba (u smislu čl. 183. st. 1 ZN). ' Rok za podnošenje žalbe računa se od dana d o s t a v l j a n j a rješenja, koje se vrši po pravilima parničnog postupka (čl. 122—134, 137. ZPP). Ako je odluka usmeno proglašena, n a j a v a ž a l b e , odnosno izjava stranke da će se protiv odluke žaliti, ne u t j e č e na rok budući da se rok za ulaganje žalbe računa od dana u r u č e n j a odluke koja se pobija. Ovo stoga što svako rješenje protiv koga je dopuštena samostalna žalba mora biti obrazloženo, što znači da mora biti pismeno izrađeno i d o s t av 1 j e n o strankama i učesnicima u postupku. Međutim, stranka ili učesnik mogu prilikom usmenog objavljivanja odluke dati izjavu da se o dr i č u prava na žalbu (čl. 338. st. 1. ZPP). Kako se odricanje ili odustanak od žalbe mogu opozvati (čl. 338. st. 3 ZPP), moment objavljivanja odluke može biti važan za nastupanje pravomoćnosti konkretne odluke. U takvom slučaju u odnosu na stranke, koje su izjavile da se odriču prava na žalbu ili da odustaju od žalbe, nastaje pravomoćnost odluke u momentu davanja izjave o odricanju ili odustaji, dakle prije isteka roka određenog za ulaganje žalbe. 2. Rok od 15 dana u kome je dozvoljeno podnošenje žalbe nije strogi, prekluzivni rok kao što je u parničnom postupku, gdje se žalba mora podnijeti u roku određenom zakonom (jer se u protivnom, kad je podnesena poslije istek/i zakonskog roka, mora odbaciti kao nepravodobna po čl. 355. st. 1 ZPP). U ostavinskom postupku, naprotiv, propuštanjem roka za ulaganje žalbe ne nastupa prekluzija.(5) III
.
U ostavinskom postupku, jednako kao i u parničnom postupku, vrijedi načelo da se m e r i t o r n e odluke (presude odnosno rješenja) i z v r š u j u nakon što postanu pravomoćne. Nepravomoćne se odluke, a to su sve one protiv kojih je uložena pravodobna žalba (čl. 337. ZPP), ili one kod kojih još nije istekao rok za žalbu, u pravilu, ne mogu izvršiti. U parničnom postupku predviđen je samo jedan izuzetak, kad je moguće izvršenje nepravomoćne meritorne odluke: u postupku zbog smetanja posjeda (čl. 423. st. 4 ZPP), U pogledu p r o c e s n i h rješenja u parničnom postupku vrijedi pravilo da izjavljena žalba z a d r ž a v a i z v r š e n j e rješenja (čl. 356. . t- 1 ZPP), a da se odmah može izvršiti svako ono rješenje protiv koga nije dopuštena posebna žalba (čl. 365. st. 2 ZPP). Iako u ZN nema detaljnih odredaba o tome, a niti postoji razlika u ulaganju pravnih lijekova u pogledu meritornih i procesnih rješnja, drzimo da se unatoč načelnoj odredbi iz čl. 183. st. 3 ZN po kojoj žalba, 5 Ovakvo rješenje ZN podvrgao je kritici dr S. S t r u g a r u članku: Neka pitanja iz nasljednog prava, u časopisu Jugosl. advokatura, Beograd, br. 3— 4/56, str. 7 kad smatra, da je i u ostavinskom postupku rok za ulaganje žalbe trebalo učiniti prekluzivriim, i pravni učinak žalbe vezati samo uz pravodobno podnesenu žalbu. Prvostepenom sudu trebalo je dati ovlaštenje da nepravodobnu žalbu može odbaciti. Poslije proteka roŠa za žalbu trebala bi, po njegovu mišljenju, nastupiti pravomoćnost odluke ex lege.
598
Član 183. ukoliko je protiv tog rješenja dopuštena samostalna žalba (u smislu čl. 183. st. 1 ZN). Rok za podnošenje žalbe računa se od dana d o s t a v l j a n j a rješenja, koje se vrši po pravilima parničnog postupka (čl. 122—134, 137. ZPP). Ako je odluka usmeno proglašena, n a j a v a ž a l b e , odnosno izjava stranke da će se protiv odluke žaliti, ne u t j e č e na rok budući da se rok za ulaganje žalbe računa od dana u r u č e n j a odluke koja se pobija. Ovo stoga što svako rješenje protiv koga je dopuštena samostalna žalba mora biti obrazloženo, što znači da mora biti pismeno izrađeno i d o s t a v l j e n o strankama i učesnicima u postupku. Međutim, stranka ili učesnik mogu prilikom usmenog objavljivanja odluke dati izjavu da se odr i č u prava na žalbu (čl. 338. st. 1. ZPP). Kako se odricanje ili odustanak od žalbe mogu opozvati (čl. 338. st. 3 ZPP), moment objavljivanja odluke može biti važan za nastupanje pravomoćnosti konkretne odluke. U takvom slučaju u odnosu na stranke, koje su izjavile da se odriču prava na žalbu ili da odustaju od žalbe, nastaje pravomoćnost odluke u momentu davanja izjave o odricanju ili odustaji, dakle prije isteka roka određenog za ulaganje žalbe. 2. Rok od 15 dana u kome je dozvoljeno podnošenje žalbe nije strogi, prekluzivni rok kao što je u parničnom postupku, gdje se žalba mora podnijeti u roku određenom zakonom (jer se u protivnom, kad je podnesena poslije istek/i zakonskog roka, mora odbaciti kao nepravodobna po čl. 355. st. 1 ZPP). U ostavinskom postupku, naprotiv, propuštanjem roka za ulaganje žalbe ne nastupa prekluzija.(5) III U ostavinskom postupku, jednako kao i u parničnom postupku, vrijedi načelo da se m e r i t o r n e odluke (presude odnosno rješenja) i z v r š u j u nakon što postanu pravomoćne. Nepravomoćne se odluke, a to su sve one protiv kojih je uložena pravodobna žalba (čl. 337. ZPP), ili one kod kojih još nije istekao rok za žalbu, u pravilu, ne mogu izvršiti. U parničnom postupku predviđen je samo jedan izuzetak, kad je moguće izvršenje nepravomoćne meritorne odluke: u postupku zbog smetanja posjeda (čl. 423. st. 4 ZPP), U pogledu p r o c e s n i h rješenja, u parničnom postupku vrijedi pravilo da izjavljena žalba z a d r ž a v a i z v r š e n j e rješenja (čl. 356. . t- 1 ZPP), a da se odmah može izvršiti svako ono rješenje protiv koga nije dopuštena posebna žalba (čl. 365. st. 2 ZPP). Iako u ZN nema detaljnih odredaba o tome, a niti postoji razlika u ulaganju pravnih lijekova u pogledu meritornih i procesnih rješnja, držimo da se unatoč načelnoj odredbi iz čl. 183. st. 3 ZN po kojoj žalba. 5 Ovakvo rješenje ZN podvrgao je kritici dr S. S t r u g a r u članku: Neka pitanja iz nasljednog prava, u časopisu Jugosl. advokatura, Beograd, br. 3— 4/56, str. 7 kad smatra, da je i u ostavinskom postupku rok za ulaganje žalbe trebalo učiniti prekluzivnim, i pravni učinak žalbe vezati samo uz pravodobno podnesenu žalbu. Prvostepenom sudu trebalo je dati ovlaštenje da nepravodobnu žalbu može odbaciti. Poslije proteka roka za žalbu trebala bi, po njegovu mišljenju, nastupiti pravomoćnost odluke ex lege.
598
Član 183 — 1841 u pravilu, z a d r ž a v a izvršenje rješenja ako sud drukčije ne odluči, možemo u konkretnim slučajevima poslužiti odgovarajućim pravilima ZPP, na osnovu čl. 174. ZN, i izvesti slijedeće: a) Žalba podnesena protiv m e r i t o r n i h rješenja (rješenje o nasljeđivanju, rješenje o legatu, rješenje o predaji imovine narodnom odboru, rješenje o rasporedu naknadno pronađene imovine) ima učinak da se te odluke trebaju smatrati n e i z v r š i v i m . Prije pravomoćnosti ovih odluka sud bi mogao narediti izvršenje samo odluke o predaji imovine narodnom odboru po čl. 233. ZN. S obzirom na to da sud može uzeti u postupak i nepravodobnu žalbu, treba uzeti da i žalba koja je uložena poslije proteka roka od 15 dana z a d r ž a v a izvršenje rješenja. b) U pogledu p r o c e s n i h rješenja vrijedi načelo da je svako rješenje o d m a h i z v r š i v o , odnosno izvršivo u roku koji je određen samim rješenjem, ako protiv njega n i j e d o p u š t e n a samostalna žalba. Sud može iznimno odlučiti i drukčije, pa dozvoliti, odnosno narediti da se i z v r š e i takva rješenja, kod kojih je dopuštena samostalna žalba (čl. 183. st. 3 ZN). U stavu 4 člana 183. ZN naveden je samo jedan slučaj kad će sud odlučiti da žalba ne z a d r ž a v a i z v r š e n j e rješenja. To su pripremna rješenja kojima se poduzimaju mjere za o s i g u r a n j e ostavine i prava nasljednika (čl. 134, 204, 205, 213, 215, zatim 104, 146, 217. i 231. ZN).(') Sudska praksa 1. Protiv rješenja suda, kojim se određuje popis i procjena ostavinske imovine, odnosno dopuna popisa i procjene, nije dopuštena posebna žalba (Rješenje Okružnog suda Zagreb Gž 1806/56 od 5. IV 1956, Odvjetnik, br. 5—6/56, str. 15). 2. U žalbi protiv rješenja prvostepenog suda u ostavinskom postupku mogu se iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi (Vrhovni sud AP Vojvodina Rev. 126/58, Glasnik, br. 8/59, str. 24). TPOdricanje od žalbe protiv rješenja o nasljeđivanju je valjano iako je izjavljeno nakon što je na raspfavT pročitana i tt}gytTen~nr~sirmcr izreka Vrhovnog ~šuđa NR Slovenije t>f. m/61" od " ZB7 X 0)61," ^ ^ Z J i^ j Toročilo 1961/2, br. 10). Postupak
po
žalbi
Član 184. Žalba se podnosi kotarskom sudu, koji može povodom žalbe sam, noyiin_rješeniem preinačiti svoje prijašnje rješenje ili ga opozyati ako se time ne vrijeđajuprava drugih osoba osnovana na tom rješenju. " Ako prvostepeni sud ne preinači odnosno ne opozove svoje rješenje, dostavit će žalbu okružnom sudu bez obzira da li je žalba podnesena u roku koji zakon određuje. 6 S t r u g a r , nav. članak, 'str. 3, smatra da stilizacija stava 4 čl. 183. ZN nije najsretnija, jer da bi uslijed upotrijebljene riječi »naročito« izlazilo da ovi slučajevi nezadržavanja od izvršenja nisu ograničeni. Međutim, ipak drži da sud može odrediti izvrsnost rješenja samo u konkretno navedenim slučajevima, a da riječ »naročito«, koja je upotrijebljena u tekstu zakona, znači samo naglašavanje ovih slučajeva. . .- • . . • •
599
Član 184. Okružni sud rješava u pravilu samo o žalbama koje su pravodobno podnesene, ali može uzeti u obzir i žalbu koja je nepravodobno podnesena ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba koja se osnivaju na rješenju. 1. Žalba koja se podnosi protiv odluka suda u p a r n i č n o m po-1 stupku uvijek je devolutivne naravi i ona se u meritumu rješava samo kod instanciono višeg suda kao drugostepenog. Žalba protiv odluke kotarskog suda u o s t a v i n s k o m p o s t u p k u upućuje se tome sudu i koji je ovlašten da u povodu žalbe sam svoju odluku u, m, e r vt u m u, a tek k ako k žalbi lb ne bbi udovoljio, dužan ju ie dostaviti [| đrugoštepenom (okružnom) sudu. 2. Ovlaštenja suca (predsjednika vijeća) prvostepenog suda u parn i č n o m postupku su znatno uža. On je ovlašten da ispituje samo p r a v o d o b n o s t podnsene žalbe (čl. 355. st. 1 ZPP) i njezinu dopuš t e n o s * (čl. 355. st. 2 ZPP) time da je dužan nepravodobnu ili nedopuštenu žalbu o d b a c i t i . Ni u kom slučaju nije ovlašten da se upušta u ocjenu merituma stvari. Naprotiv, kotarski sud, kad postupa u ostavinskim stvarima u povodu podnesene žalbe, ovlašten je da rješenjem o d b a c i samo zalihu protiv rješenja protrvkojegpo za^foojju,, n i i e. uopće d o p u š t e n a , ili nije dopuštena samostalna, žalba, u smislu čl. 182. Rt. 9 i čl 183. at. 1 ZN (vidi objašnjenje uz čl. 183. st. 1 ZN). Međutim, ostavinski sud ne može pri ha-" riti žalbu kao n e p r a v o d o b n u , nego m o r a uzeti u p o s t u p a k ' svaku žalbu koja mu je podnesena, bez obzira što je prekoračen rok pro-1 pisan za ulaganje žalbe iz člana 183. st. 2 ZN. [Ostavinski sud m o ž e u povodu podnesene žalbe p r e i n a č i t i svoflTprvo'bitno rješenje, ili ga o p o z v a t i . Tim pravom ostavinski s"ud se može poslužiti^-SHj^io—slto—s^ time ne v r i j e d a j n Ttrav^ ririipiJTOR^]^^ koja se osnivaju. .kf*n n sud nije ovlašten da o db i i e ž Ako neuaovaTiizant.ievu žalbe1 dakle, ako naoe cia n e m a preinacenju ni opozivanju pobijanog rješenja, ipak je dužan dostaviti. žalbu na rješavanje o k r u ž n o m kao đrugoštepenom sudu (čl. 184. st. 2 ZN). Pravo ostavinskog suda da upovodužalbe-^ p o n o v n o pdlučuje o meritumu stvari kreće se u okvirima cimemenog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku. Odluka ostavinskog (kotarskog) suda, koja je donesena u povodu žalbe, kojom se preinačuje ili opoziva prvobitno rješenje može se p o b i j a t i žalbom. Protiv odluke o k r u ž n o g kao drugostepenog suda, kojom je preinačena odluka ostavinskog suda, i m a mjes t a r e v i z i j i , ako su ispunjeni uvjeti iz čl. 185. ZN. To praktički može dovesti do toga da su protiv rješenja kojima je kotarski sud, u vlastitoj nadležnosti, u povodu žalbe prvobitno rješenje sam preinačio, mogući daljnji pravni lijekovi: žalba i revizija. Ako kotarski sud nije tako postupio, nego je žalbu dostavio na rješavanje okružnom sudu, protiv odluke okružnog suda nema drugog pravnog lijeka osim revizije^1) 1
Vidi dr S. S t r u g a r , u članku: Neka pitanja iz nasljednog prava, u časopisu Jugoslavenska ađvokatura br. 3—4/56, str. 4. 600
Član 184. Pravo na pobijanje odluke ostavinskog suda donesene u smislu čl. 184. st. 1 ZN pripada svim u č e s n i c i m a ostavinskog postupka koji su nezadovoljni s novim rješenjem. /l^^rvostepeni (ostavinski) sud m o ž e u povodu žalbe preinačiti ili opozvaTT svoje rješenje, a drugostepeni (okružni) sud može uzeti u razmatranje i n e p r a v o d T b b n u žalbu samcTIko se~time ne v r i je đ*aju praya_drugih osoba o s n o v a n a na tom rješenju." •> Po3~>>3rugim osobama« treba razumjeti sve druge osobe različite od žalioca, čija bi prava, koja su osnovana odnosno utvrđena na pobijanom rješenju, bila povrijeđena time što bi se pravna situacija žalioca poboljšala zahvaljujući uvaženju njegove nepravodobne žalbe. Stoga se ne može uzeti u obzir nepravodobna žalba ako bi time bila povrijeđena prava ostalih nasljednika,(2) legatara i drugih osoba kojima pripada neko pravo iz ostavine utvrđeno rješenjem koje se pobija nepravodobnom žalbom. Povreda prava drugih osoba postoji u prvom redu onda kad su njihova prava osnovana na pobijanom rješenju već o s t v a r e n a , realizirana. Prvostepeni sud ni u kom slučaju ne može preinačiti ili opozvati vec i z v r š e n o rješenje bez obzira da li je ono postalo formalno pravomoćno. (3) Povreda prava drugih osoba dalje nostoii ako bi se novim rješenjem diralo"u prava drugih osoba (različitih od osobe žalioca), utvrđena p r a v o m o ć n o m odlukom ostavinskog suda iako ta prava n i s u još ost v a r e n a . Time što su istekli propisani rokovi za ulaganje žalbe protiv odluke ostavinskog suda, stranke su na osnovu te pravomoćne odluke stekle određena materijalna i procesna prava. Među njima i pravo da mogu poduzimati mjere za ostvarenje, realizaciju priznatih im prava, bilo dobrovoljnim ispunjenjem ili pokretanjem odgovarajućih postupaka za pribavljanje potrebnih izvršnih naslova kao i za provođenje prinudnih izvršenja u sudskom izvršnom postupku. Izmjenom ili opozivanjem pravomoćne prvostepene odluke dovodi se u pitanje pravo stranke ustanovljeno tom odlukom. I pod pretpostavkom jednakog rješenja u materi jalnopravnom smislu nekog pitanja koje bi eventualno moglo uslijediti, također postoji povreda prava stranke, jer uslijed uvaženja nepravodobne žalbe i opozivanja ranije odluke stranka mora čekati na donošenje drugog novog rješenja, čime bi bila izvrgnuta daljoj neizvjesnosti' u pogledu svog prava. Povreda prava drugih osoba (različitih od osobe žalioca) može postojati i onda ako rješenje kojim su ta prava stranaka bila priznata, odnosno utvrđena (osnovana), n i j e j o š p o s t a l o p r a v o m o ć n o . Ovo radi toga što su rješenja o nasljeđivanju i o legatu po svome karakteru d e k l a r a t o r n e naravi, kojima se prava i odnosi stranaka utvrđuju prema stanju kakvo je bilo u času smrti ostavioca, kad je došlo do prijelaza ostavine na nasljednike i stjecanja određenih prava iz ostavine. Stoga je prvostepenom (ostavinskom) sudu dozvoljeno da može u povodu p r a v o d o b n o izjavljene žalbe sam izmijeniti ili opozvati svoje rješenje 2 tako i Vrh. sud APV u rješ. Rev. 33/59. objavljenom u Glasniku Adv. komore za APV br. 10/59 na str. 28. 3 » O b j a š n j e n j a « str. 165.
601
Član 184. samo ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba osnovana (utvrđena, utemeljena) na tome rješenju (čl. 184. st. 1 ZN). U protivnom, ostavinski sud je dužan da uloženu žalbu proslijedi drugostepenom sudu, koji je ovlašten da može u povodu p r a v o d o b n o izjavljene žalbe preinačiti ili opozvati pobijanu odluku i onda ako bi to bilo na š t e t u ostalih osoba. Iz ovoga slijedi da p r a v o m o ć n o s t ostavinskog rješenja vež e ne samo stranke (čl. 234. ZN) nego i ostavinski i drugostepeni sud, tako da ga ne mogu mijenjati ni u kom pravcu ako bi nova odluka bila na štetu i v r i j e đ a l a već utvrđena prava stranaka. Ostavinski sud niie ^ovlašten o d b a c i t i nepravodobno podnesenu žalbu nego m o r a i nepravodobnu žalbu d o s t a v i t i okružnom kao drugostepenom sudu. 5. Prava o k r u ž n o g kao drugostepenog suda šire su koncipirana. Drugostepeni sud, u pravilu, razmatra samo žalbe koje su p r a v o d o b n o podnesene, tj. unutar roka od 15 dana od dana dostave rješenja {čl. 183. st. 2 ZN). N e p r a v o d o b n o podnesenu žalbu okružni sud može uzeti u obzir samo ako se time ne v r i j e đ a j u prava drugih osoba koja se osnivaju na pobijanom rješenju (čl. 184. st. 3 ZN). Ukoliko okružni sud ne uvaži nepravodobno podnesenu žalbu, može je o d b a c i t i (čl. 355. st. 1 ZPP i čl. 366. st. 1 ZPP), ne upuštajući se u ocjenu merituma stvari, ili je može i o d b i t i (čl. 356. ZPP). Sam pojam uzimanja žalbe »u obzir« ovlašćuje sud da donese bilo koju od meritornih odluka.(4) Uzimanje u obzir žalbi koje su n e p r a v o d o b n o podnesene, ako se time ne v r i j e đ a j u prava drugih osoba osnovana na tom rješenju, predviđeno je kao i z u z e t a k od pravila da drugostepeni sud uzima u obzir samo pravodobno podnesene žalbe. U ZN nije propisano da li za primjenu ovog izuzetka treba da postoje neki posebno određeni razlozi. Postoji mišljenje da žalitelj treba da navede o p r a v d a n e razloge ili bar da učini vjerojatnim razloge kojim opravdava prekoračenje roka za ulaganje žalbe. (5) Okružni kao drugostepeni sud prilikom ispitivanja prvostepene odluke ima ista ovlaštenja kao što ih ima u parničnom postupku. On, naime, ne ispituje pobijanu odluku ostavinskog suda samo u dijelu u kome se pobija žalbom odnosno u granicama koje su određene za ispitivanje pre4
Protivno S t r u g a r , nav. članak, str. 6, • kad smatra da okružni sud nema to pravo, nega samo da može u v a ž i t i žalbu, tj. donijeti pozitivnu odluku. Ako ne uvaži žalbu okružni sud je ne može odbiti, jer mu nije dano pravo donošenja negativnog rješenja. Po ovom mišljenju okružni sud, ako žalbu »ne uzme u obzir«, tj. ne donose pozitivno rješenje (stav 3. ovog člana), može samo jednostavnim s a o p ć e n j e m o tome obavijestiti stranku bez donošenja rješenja. Smatramo da ovome nema mjesta i da bi, kad nema izričitog propisa u ZN, trebalo primijeniti propise ZPP, što znači da bi sud, kad nepravodobnu žalbu ne uzme u obzir s razloga što bi se njenim uvaženjem vrijeđala prava drugih osoba, trebao donijeti rješenje o odbačaju žalbe, a o o d b i j a n j u žalbe ako je ona neosnovana. Protiv ovih rješenja dozvoljena je revizija po čl. 380. ZPP'ako su ispunjeni uslovi iz čl. 185. ZN. 5 Slično stanovište zauzeto je u » O b j a š n j e n j i m a « , str. 165, tj. da se nepravodobna žalba može uzeti u obzir pod uvjetima koji su potrebni za po' vraćaj u prijašnje stanje (čl. 106. st. 1 ZPP), pri čemu se rokovi ne uzimaj strogo. Smatramo da bi tada trebalo primjenjivati rok od t r i mjeseca kao krajnji rok za podnošenje žalbe, analogno odredbi čl. 107. st. 3. ZPP. 602
Član 184. sude (čl. 353. ZPP), nego je po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i nhavpgnn Ha ispituje odluku i u pogledu bitnih p o v r e d a odredaba p o s t u p k a (shodno odredbama čl. 343. st. 2 ZPP i 221., 220, 208, 209, 210. i 219. ZPP), kao i u pogledu pravilne p r i m j e n e m a t e r i j a l n o g p r a v a (čl. : 139, 140, 142. i 143. ZN te 131. ZN itd.). " '. ~~ I okružni sud jednako kao i ostavinski sud mora, držeći se načela iz čl. 176. st. 1 ZN i onoga iz čl. 177. ZN, po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana kao i da osobe koje uslijed maloljetnosti, duševne bolesti ili drugih okolnosti nisu sposobne nikako ili nisu potpuno sposobne da se staraju o svojim pravima, dođu do svojih prava. Ako se radi o ispitivanju žalbe koja je p r a v o d o b n o podnesena, drugostepeni okružni sud može odlučiti i n a š . t e t u ostalih osoba čija se prava temelje na pobijanoj' oporuci. Međutim, kada odlučuje o žalbi, koja je n e p r a v o d o b n o podnesena, drugostepeni sud je vezan tako da! ne m o ž e ni u kojem slučaju p o v r i j e d i t i prava drugih osoba, koja1 se osnivaju na tom pobijanom rješenju. 6. Po čl. 341. st. 1 ZPP u žalbi se mogu iznositi n o v e č i n j e n i c e \ i predlagati n o v i d o k a z i . Budući da po čl. 184. ZiN' U pogledu iznošenja novih činjenica i novih dokaza u žalbi protiv odluka suda donesenih u postupku za raspravljanje ostavine nije drukčije određeno, to se nove činjenice i dokazi m o g u i z n o s i t i u žalbi protiv prvostepenog rješenja donijetog u ostavinskom postupku. Ako su u žalbi iznijete nove činjenice ili novi dokazi, tada drugostepeni sud u svojoj odluci treba da u obrazloženju iznese i ocijeni sve te u žalbi iznijete žalbene navode, ako su oni od odlučnog značaja za pravilnost ocjene odluke prvostepenog suda donijete u ostavinskom postupku. (6) 7. Ako je prvostepena odluka u k i n u t a od strane drugostepenog suda, prvostepeni ostavinski sud ie dužan izvršiti sve one procespe radnje i raspraviti sva ona pitanja na koja je u svoioi odluci ukazao drugoste£eru__sud_4čl. 363. st. 1 ZPP). U nastavljenom ostavinskom postupku ne mogu se davati nove nasljedničke izjave, ali se stranke mogu poslužiti novim dokazima, kao što mogu i iznositi nove činjenice (čl. 363. st. 2 ZPP). Ako je u povodu žalbe drugostepeni sud p o t v r d i o ili p r e i n a čio odluku ostavinskog (prvostepenog) suda, a po proteku roka od 15 dana nije podnesena revizija u smislu odredbe čl. 185. ZN., ukoliko se radi o rješenju protiv koga je dopušteno podnošenje revizije (rješenje o nasljeđivanju i rješenje o legatu po čl. 185- st. 1 ZN), rješenje postaje p r a v o m o ć n o . Protiv njega se ne može više upotrijebiti nikakav redovni pravni lijek bez obzira na osobu koja bi ga htjela uložiti. Eventualno podneseni pravni lijek prvostepeni (ostavinski) sud će o d b a c i t i kao nedopušten. Osoba koja polaže kakvo pravo na ostavinu može to svoje pravo ostvarivati u posebnoj p a r n i c i samo ako n i j e s u d j e l o v a l a u postupku za raspravu ostavine (čl. 234. ZN), ili kad postoje uvjeti za pokretanje parnice (čl. 226. st. 4 i 5 ZN, te čl. 236, 237. i 238. ZN). Iz rješ. Vrh. suda APV Rev. 126/58, Glasnik AK za APV br. 8/59 str. 24.
603
Član 184 — 185. Sudska
praksa
1. Nepravodobno podnesena žalba u ostavinskom postupku ne može seuzeti u obzir ako se time vrijeđaju prava drugih osoba, koja se osnivaju na pobijanom rješenju. Ukoliko se pri tome radi o uvjetima za ponavljanje postupka, mogu se prava stranke, koja se žali, ostvariti u parnici. Osoba koja nije učestvovala u ostavinskom postupku može po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju također svoje pravo ostvariti u parnici (Rješenje Okružnog suda Zagreb Gž 3856/55 od 28. VII 1955, Naša zakonitost, br. 10—12/55, str. 201). 2. Nepravodobna žalba ne može se uzeti u obzir, čim je pobijanim rješenjem drugom nasljedniku priznato kakvo pravo (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 51/56 od 14. I 1956). 3. Ne može se uzeti u obzir nepravodobna žalba protiv rješenja o nasljeđivanju, koje je provedeno u zemljišnim knjigama, pa je, prema tome, već izvršeno, jer bi time bila povrijeđena prava ostalih nasljednika zasnovana na pobijanom rješenju, (Vrhovni sud AP Vojvodine Rev. 33/59, Glasnik, br. 10/59, str. 28). Hcvizija
ne.
Član 185. Ako je rješenjem okružnog suda koje je^dt5neseno povodom žalbe protiv rješenja o nasljeđivanju ili rješejjja'o zapisu povrijeđen zakon, stranke mogu podnijeti reviziju rgjKfDiičkom vrhovnom sudu odnosno Vrhovnom sudu Autonomne_^PoErajine Vojvodine. Revizija se podnosip*vostepenom sudu u roku od petnaest dana od dostave rješenja drugtfštepenog suda. Nepravodobnu reviziju odbacit će prvostepeni sud rješenjem. 1. Pravni lijek revizije spada među r e d o v n a pravna sredstva keja se mogu upotrijebiti protiv odluka okružnog kao d r u g o s t e p e n o g suda. Revizija, u stvari, predstavlja pravni lijek trećestepenog karaktera, jer je za njeno rješavanje nadležan" instanciono viši sud od okružnog kao drugostepenog suda, •—• vrhovni sud. Odredbe Zakona o parničnom postupku u reviziji protiv presuda primjenjuju se i na reviziju protiv rješenja o nasljeđivanju ili legatu donesenih u postupku ostavinskih rasprava, bez obzira na vrijednost ostavine^ 1 ) 2. Revizija je dopuštena samo protiv m e r i t o r n i h odluka drugostepenog (okružnog) suda donesenih u povodu ž a l b e protiv rješenja o n a s l j e đ i v a n j u (čl. 228. ZN), ili rješenja o l e g a t u (čl. 232. ZN), bez obzira da li se drugostepenom odlukom p o t v r đ u j e , ili p r e i n ač u j e , ili u k i d a prvostepeno rješenje, ili kojima se žalba podnesena protiv odluke prvostepenog, ostavinskog suda, koja se odnosi na rješenje o nasljeđivanju ili legatu, o d b i j a ili o d b a c u j e . N i j e d o p u š t e n a revizija protiv suglasnih rješenja nižestepenih sudova (ostavinskog i okružnog), kojima je određena o b u s t a v a ostavinskog postupka zbog pomanjkanja imovine budući da u tom slučaju ne postoji rješenje o nasljeđivanju ili legatu.( 2 ) 1
Čl. 14. st. 1 Uvodnog zakona za Zakon o parničnom postupku (SI. list FNRJ2 br. 4/57). Rješ. Vrh. suda NR Hrv., Gž 581/56, od 17. IV 1956.
604
Član 185. Revizija n i j e d o p u š t e n a protiv svih o s t a l i h odluka drugostepenog (okružnog) suda, tj. onih koje se ne odnose na žalbe podnesene protiv rješenja o nasljeđivanju ili rješenja o legatu. Nema mjesta reviziji protiv drugostepenog rješenja o upućivanju na 3 parnicu. ( ) 3. Revizijom se može pobijati meritorna odluka drugostepenog suda samo ako je tom odlukom p o v r i j e đ e n z a k o n Povreda zakona postoji kad je u pitanju povreda m a t e r i j a l n o g prava, tj. kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava, koju je trebalo primijeniti, ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 345. ZPP). Povreda zakona postoji također i kad je povrijeđena koja b i t n a odredba formalnog, p r o c e s n o g prava. Pod takvom povredom treba smatrati povredu koja je spriječila da se donese pravilno i na zakonu osnovano rješenje. Takve povrede predviđene su u čl. 343. st. 1 i 2 ZPP od kojih, za potrebu ostavinskog postupka, dolaze povrede postupka slične onima predviđenim odredbama iz t. 2, 3, 6, 8, 9, 11. člana 343. st. 2 ZPP, npr. ako bi izjavu o odricanju od nasljedstva uzeo na zapisnik sudski referent, a ne sudac sa zapisničarom (čl. 180. st. 1 i 2 ZN) i t. si. U stavu 1 člana 343. ZPP predviđeni razlozi b i t n e povrede postupka nazivaju se r e l a t i v n o bitnim povredama, koje postoje samo onda ako formalno postoji povreda nekog procesnog pravila, koja je od ut j ec a j a na donošenje pobijane odluke. Povreda se neće smatrati bitnom ako bi i bez njenog postojanja sud jednako odlučio kao što je odlučio u napadanoj odluci. (4) Među relativno bitne povrede propisa postupka spadaju naročito povrede propisa o dopuštanju i odbijanju ponuđenih dokaza i pravila o~ izvođenju dokaza. Bitne povrede postupka navedene u stavu 2 čl. 343. ZPP predstavljaju a p s o l u t n o bitne povrede, poznate pod nazivom razloga n i š t a v o s t i . Kod apsolutno bitnih povreda ne ispituje se da li su te povrede mogle utjecati na sadržaj napadnute odluke. One se smatraju uvijek apsolutno bitnima, jer uvijek dovode do ukidanja (poništaja) odluke i onog dijela postupka koji je zahvaćen takvom povredom, bez obzira da li je 3 ta povreda mogla djelovati na izreku odluke ili ne.( ) N e b i t n e povrede postupka, s obzirom na to da su bez odlučujućeg utjecaja na pravilno donošenje odluke, ne mogu biti razlogom za pobijanje odluke revizijom. Ovo načelo parničnog postupka vrijedi i za ostavinski postupak. 4. O tome da li se radi o bitnoj ili nebitnoj povredi propisa postupka, kao i o tome da li se radi o povredi materijalnog prava uopće odlučuje r e v i z i j s k i (vrhovni) sud. Prvostepeni sud cijeni pravovremenost i d o p u s t i v o s t revizije protiv odluke drugostepenog suda. Ovlašten je o d b a c i t i nedopuštenu ili nepravodobno podnesenu reviziju (čl. 373. ZPP). 3
Rješ. Vrh. suda APV, Rev. 1/55, Glasnik AK APV br. 1/56, str. 32. Tako Z u g l i a - T r i v a , u djelu Komentar Zak. o parničnom postupku, Zagreb, 1957, sv. II, str. 201. 5 Isti, nav. djelo, str. 201, 202. 4
605
Član 185.
Nema mjesta reviziji zbog pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja budući da je revizija ograničena samo na bitne povrede p o s t u p k a (st. 1 čl. 370. ZPP), i zbog pogrešne primjene m a t e r i j a l n o g prava (st. 2 čl. 370. ZPP).(6) Protiv rješenja drugostepenog suda, kojim se ukida rješenje o nasljeđivanju i predmet vraća na ponovno raspravljanje, dopuštena je revizija uz uvjete iz čl. 380. st. 1 tač. 2. ZPP. (7) 5. Revizija po svom karakteru predstavlja d e v o l u t i v n i pravni lijek, s obzirom na to da o njemu odlučuje sud kome je upućen, sud trećeg stepena. Rok za podnošenje od 15 dana je strogi, p r e k l u z i v n i . Njegovo propuštanje ovlašćuje prvostepeni sud da nepravodobno podnesenu reviziju o d b a c i (čl. 185. st. 3 ZN). Ako bi kotarski sud propustio to učiniti, reviziju je dužan odbaciti drugostepeni sud preko koga se revizija dostavlja sudu trećeg stepena, ili sam sud trećeg stepena (čl. 366. tač. 2- ZPP u vezi s čl. 379. ZPP). 6. Na postupak za reviziju primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, na osnovu odredbe čl. 14. st. 1 Uvodnog zakona za Zakon c parničnom postupku (SI. list FNRJ br. 5/57 od 23. I 1957). Pravodobnu i dopuštenu reviziju prvostepeni sud dostavlja sa svim spisima revizijskom sudu preko drugostepenog suda (čl. 374. ZPP). Pravodobno podnesena revizija i sam rok za reviziju z a d r ž a v a izvršenje napadane odluke. Revizijsko pismeno u ostavinskom postupku ne podnosi se na odgovor, kao što se ne podnose na odgovor ni ostali pravni lijekovi — žalbe protiv rješenja, s obzirom da je institut odgovora na žalbu predviđen samo ako se žalbom pobija presuda (čl. 367. ZPP). Okružni kao drugostepeni sud revizijskom pismenu i spisu prvostepenog suda prilaže i svoj drugostepeni spis i proslijeđuje predmet revizijskom sudu, ukoliko sam ne odbaci reviziju kao nedopuštenu ili nepravodobnu (čl. 373. ZPP) ako je to propustio učiniti prvostepeni (ostavinski) sud, na osnovu ovlaštenja iz čl. 379. ZPP u vezi s čl. 366. tač. 2. ZPP.(8) Za postupak i ovlaštenja revizijskog suda vrijede u svemu odgovarajuća pravila Zakona o parničnom postupku (čl. 373, 372, 375—379. ZPP). Revizijski sud nije ovlašten uzeti u obzir nepravodobno podnesenu reviziju, jer je primjena odredaba iz čl. 184. st. 3 ZN u odnosu na reviziju nedopuštena. Ni prvostepeni, a ni drugostepeni sud nisu ovlašteni da sami odlučuju u povodu podnesene revizije i u njoj sadržanom zahtjevu. Ovlaštenje koje ima prvostepeni, ostavinski sud u pogledu žalbe (iz čl. 184. st. 1 ZN) ne vrijedi kad je u pitanju revizija. 6 Vidi: » O b j a š n j e n j a « , na str. 165, i Z u g l i a - T r i v a , nav. djelo, str. 201, 202. 7 Rješ. Vrh. suda NR Hrv., Rev. 8/57, od 25. VII 1957, Odvjetnik br. 1—2/58, str. 21—22. 8 Vidi: Z u g l i a - T r i v a , nav. djelo, str. 266.
606
Član 1857. Nakon stupanja na snagu ZN z a h t j e v za z a š t i t u z a k o n i t o s t i nije se mogao podizati protiv odluka donesenih u ostavinskom postupku. S obzirom na izričitu odredbu čl. 14. st. 2 Uvodnog zakona za ZPP, taj zahtjev može podizati samo j a v n i t u ž i l a c po odredbama. 9 čl. 389. do 397. ZPP.( ) S udska
prak sa
'
_
1. Nema mjesta reviziji protiv drugostepenog rješenja o upućivanju na parnicu (Vrhovni sud AP Vojvodine Rev. 1/55, Glasnik, br, 1/56, str. 32). 2. Nedopuštena je revizija protiv suglasnih rješenja nižestepenih sudova, kojima je određena obustava ostavinskog postupka zbog pomanjkanja imovine (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 581/56 od 17. IV 1956, Zb, 1/1-1956, br. 159). J. Kad je rješenjem donijetim u postupku raspravljanja ostavine, pored rješenja o nasljeđivanju, odlučeno još i o drugom pitanju, nema mjesta reviziji u pogledu dijela odluke, koji se ne tiče nasljeđivanja (Rješenje Vrhovnog suda AP Vojvodine Rev. 7/56 od 4. III 1957, Zb. 11/1-1957, br. 63). 4. S obzirom na odredbu člana 185. ZN da stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostepenog rješenja okružnog suda, kojim je odlučeno o nasljeđivanju ili o legatu, nije dopuštena revizija kad je rješenjem postupak obustavljen zato što je ranije pravomoćnim, rješenjem ostavina već raspravljena (Rješenjem Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine Rev. 1/57 od 14. XII 1957, Zb. U/3-1957, br. 619). 5. Protiv rješenja okružnog suda, kojim je ukinuo rješenje kotarskog suda o nasljeđivanju i predmet vratio kotarskom sudu na ponovno suđenje, nije dopuštena revizija ako okružni sud nije odlučio da se postupak pred kotarskim sudom nastavi tek pošto rješenje okružnog suda postane pravomoćno (Rješenje Vrhovnog suda AP Vojvodine rev. 11/57 od 15. XI 1957, Zb. 11/3-1957, br. 655). 6. Revizija po članu 185. ZN dopuštena je protiv ukidnog rješenja žalbenog suda samo uz pretpostavke iz člana 380. stav 1 tač. 2. ZPP (Vrhovni sud' NR Slovenije Gž 69/57 od 15. III 1957, Pravnik, br. 9—10/57, Civilne odluke, str. 96). 7. Jednako Vrhovni sud NR Hrvatske u svom rješenju Rev. 8/57 od 25. VII 1957, Odvjetnik, br. 1—2/58, str. 21). S. Jednako Vrhovni sud AP Vojvodine u Rev. 4/59, Glasnik, br. 8/60, str. 23). 9. Protiv drugostepenog rješenja kojim se ukida rješenje prvostepenog suda o nasljeđivanju dopuštena je revizija onda ako se drugostepenim rješenjem odluči da se postupak pred prvostepenim sudom nastavi tek pošto to drugostepeno rješenje postane pravomoćno (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 20/57 od 1. VII 1957, Odvjetnik, br. 1—2/59, str. 29). 10. Rješenje kojim prvostepeni sud obustavlja postupak ostavinske rasprave u smislu člana 216. ZN ne može se smatrati ni rješenjem o nasljeđivanju ni rješenjem o legatu, pa, prema tome, nema pretpostavke iz člana 185. ZN za dopustivost revizije (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 2026/62 od 18. XII 1962). 9
Nije stoga tačna tvrdnja A. Z a d o r a , u članku: »Zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažnih odluka u ostavinskom postupku posle stupanja na snagu ZN«, Pravni život br. 3/56, str. 7—9, — da nema više mjesta zahtjevu za zaštitu zakonitosti u ostavinskom postupku, s obzirom da je nakon objave tog članka stupio na snagu Uvodni zakon za Zak. o parničnom postupku (SI. list FNRJ br. 4/57), koji je u čl. 14. st. 2 izričito ovlastio javnog tužioca da može podizati zahtjev za zaštitu zakonitosti i protiv pravomoćnih odluka ostavinskog suda, koje pravo mu je doista jedno vrijeme bilo uskraćeno uslijed ukidanja instituta zahtjeva za zaštitu zakonitosti u ostavinskom postupku poći. 120. st. 1 Zak. o sudovima i čl. 41. st. 2 novog Zak. o javnom tužioštvu. Tako i Z u g 1 i a - T r i v a, nav. djelo, str. 513.
6or
Član 186. Troškovi postupka Član 186. Svaka stranka snosi troškove koje je imala tokom ili povodom postupka. Ako je bilo zajedničkih troškova, odredit će sud u kojem će omjeru stranke snositi te troškove. Na prijedlog jedne stranke sud može odlučiti da druga stranka naknadi troškove koje joj je prouzrokovala očito nesavjesnim postupkom. 1. U ostavinskom postupku, koji se vodi u interesu svih stranaka, ne vrijedi načelo parničnog postupka o naknadivanju troškova postupka prema uspjehu stranaka u pogledu zahtjeva koji se u tome postupku ostvaruju. S v a k a s t r a n k a snosi s v o j e t r o š k o v e konačno bez prava da joj budu naknađeni. Među ove troškove spadaju troškovi koje je stranka imala oko dolaženja u sud na ročište, troškove zastupanja, i ostali izdaci koje je imala u toku ili u povodu ostavinskog postupka (nagrada za rad advokata, punomoćnika i si.). I za ostavinski postupak vrijedi pravilo da je stranka koja je predl o ž i l a izvođenje nekih dokaza dužna da prethodno po nalogu suda položi (predujmi) iznos potreban za namirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza (čl. 142. st. 1 ZPP). Troškove koji nastanu u vezi s vođenjem p a r n i c e , na koju su stranke bile upućene, snosi ona stranka koja je prema odluci p a r n i č n o g suda obavezna da naknadi parnične troškove. Slično vrijedi i u pogledu troškova izazvanih u vezi s poduzimanjem mjera za o s i g u r a n j e estavine u slučaju iz čl. 231. ZN. Ove troškove prethodno snosi stranka u čijem se interesu poduzimaju mjere osiguranja. 2. Pod z a j e d n i č k i m t r o š k o v i m a razumiju se troškovi koji nastanu zbog izvođenja dokaza u toku rasprave ostavine koje su sve stranke zajedno ili suglasno predložile, tako i oni koji nastanu uslijed radnji koje je sud poduzeo po službenoj dužnosti (npr. popis i procjena ostavine po čl. 197. st. 1 ZN, troškovi oglasa po čl. 219. ZN i si.). Ovamo spadaju i izdaci za sudske takse, kao i troškovi (i takse) koji su isplaćeni iz proračunskih sredstava u slučaju oslobođenja stranke od snošenja troškova postupka (čl. 166. ZPP).(') Omjer po kome će stranke snositi zajedničke troškove, ukoliko se stranke same ne sporazumiju o njihovom snošenju, određuje sud po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o veličini i vrijednosti nasljednih dijelova pojedinih nasljednika, vrijednosti legata ili drugih prava koja pripadaju pojedinom učesniku u postupku, kao i o tome da li su te troškove i u kome omjeru izazvale same stranke. 3. U pogledu sadržaja z a h t j e v a za naknadu troškova spomenutih u st. 3 ovog člana i načinu kako se o tome zahtjevu odlučuje vrijede propisi iz čl. 153. ZPP, te čl. 155. i 156. ZPP. Što se smatra »nesavjesnim po1
U pogledu oslobođenja stranke od snošenja troškova postupka vrijede odredbe ZPP (čl. 161, 164. i 166. ZP,P). Nakon dovršenog ostavinskog postupka troškovi, koji su isplaćeni iz budžeta, naplatit će se od stranke koja je bila oslobođena, ako je proglašena za nasljednika. f&08
Član 186 —187. stupkom« ocjenjuje prvostepeni sud. Ovdje, u prvom redu, dolaze u obzir troškovi koji su nastali uslijed nepotrebnog dolaženja stranke u sud izazvane z l o n a m j e r n i m postupkom druge stranke (npr. odricanje u korist sunasljednika po čl. 139. st. 2 ZN, koje bi na ročištu na koje je sunasljednik došao u svrhu prihvata bilo povučeno i si.), ili očitom g r u 2 bom n ep a žn j om.( ) 4. Odluku o troškovima sud će, u pravilu, donijeti istovremeno s konačnim meritornim rješenjem — u rješenju o nasljeđivanju — i unijeti u d i s p o z i t i v spomenutog r j e š e n j a . Ukoliko ne dođe do donošenja meritorne odluke, sud će o troškovima odlučiti u rješenju kojim se postupak o b u s t a v l j a (čl. 216. st. 1 i 2 ZN), ili rješenju o upućivanju na parnicu (čl- 226. ZN i si.), kao i u naknadnom p o s e b n o m rješenju ako je zahtjev za naknadu troškova naknadno podnesen; O troškovima koji su naknadno nastali (u vezi s naknadno pronađenom imovinom čl. 235. ZN i si.) odlučit će se posebnim rješenjem ili odlukom kojom se rješava o nekom naknadnom pitanju ili odnosu. Tko
se smatra
strankom
Član 187. Strankom u smislu ovog zakona smatraju se nasljednici i zapisovnici, kao i druge osobe koje ostvaruju neko pravo iz ostavine. 1. U ostavinskom postupku pored suda sudjeluje, u pravilu, veći broj osoba koje vršeći različite radnje ostvaruju svoje raznovrsne interese i prava ili koje svojim učešćem posredno omogućuju da se utvrde i osiguraju prava drugih osoba, odakle i za njih osobno također izviru neka ovlaštenja (npr. na naknadu troškova i si.). -Za sve osobe, različite od suda, koje na bilo koji način s u d j e l u j u u ostavinskom postupku, uobičajen je naziv u č e s n i k a . Pod ovim općim pojmom učesnika obuhvaćene su s t r a n k e , i s v e d r u g e od stranaka i suda različite osobe.(*) 2. U ZN definiran je pojam s t r a n k e kao osobe koja pripada u ž e m krugu učesnika u postupku, u koji ulaze nasljednici, legatari i druge osobe koje ostvaruju n e k o s v o j e p r a v o iz ostavine. Pod pojmom d r u g i h o s o b a treba u prvom redu smatrati one osobe koje 2
Tako Z u g 1 i a, Vanparnični postupak, str. 45. U § 5. biv. VP bio je definiran pojam u č e s n i k a , pod kojim se smatrao »svaki onaj koga se odluka suda neposredno tiče ili onaj koji ostvaruje svoj pravni interes time što traži da sud donese izvjesnu odluku«. Iz ove definicije neki pravni pisci izvodili su zaključak da u oficioznom postupku (kao što je ostavinski) nema stranaka, nego samo učesnika, zainteresiranih osoba, a da se samo kod kontencioznog postupka može govoriti o strankama (tako 2 i 1 i ć Š a n t e k , op. cit, str. 182, 183. i dr S. Z u g l i a : Građansko procesno pravo, Beograd, 1938, sv. II, str. 608, te u svome cit. djelu Vanparnični postupak, str. 24 i 25). Drugi su, naprotiv, smatrali da vanparnični postupak poznaje i stranku i učesnika; da se pod pojmom stranke u užem smislu treba podrazumijevati osoba koja sudjeluje u postupku na osnovu svog prava ili svog zakonom zaštićenog interesa i da pojam učesnika, kako je definiran u § 5. "VP, predstavlja antitezu pojma stranke, u stvari je širi pojam stranke (tako dr F. G o r š i ć, Komentar Vanparničnog postupka, Beograd, 1935, str. 200, 201). 1
3g
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
609
Član 187. (u smislu odredbe čl. 88. ZN, kao oporučni nasljednici određeni pod suspenzivnim uvjetom ili s odgodnim rokom), imaju položaj č e k a l a c a ; zatim osobe koje su u toku postupka i s t a k l e z a h t j e v za nasljedstvo makar im to pravo nije priznato i utvrđeno (čl. 229. st. 1 ZN); kao i osobe kojima je pripalo p l o d o u ž i v a n j e ili koje d r u g o p r a v o iz osta2 vine (čl. 228. st. 2 tač. 5. ZN).( ) S t r a n k o m se smatra ne samo osoba koja je aktivno s u d j e l o v a l a u ostavinskom postupku, već i ona koja n i j e s u d j e l o v a l a u postupku, ako je uredno bila pozvana ili obavještena o pokretanju postupka (čl. 218. i čl. 220. st. 3 ZN), kao i svaka druga osoba kojoj pripada neko p r a v o iz ostavine i onda ako je sud propustio da joj uputi poziv na raspravu i sl.(3) 3. U ZN nije definiran pojam u č e s n i k a u postupku. Nasuprot širem pojmu, kojim su obuhvaćene i stranke (u užem smislu), tj. osobe koje sudjeluju u postupku na temelju svog prava (na nasljedstvo, na legat ili na koje drugo pravo ili korist iz ostavine) i kojih se donesene odluke neposredno tiču, postavlja se u ž i pojam u č e s n i k a , tj. osoba koje su različite od suda i stranaka, a koje*u postupku ostvaruju neki svoj p r a v ni i n t e r e s sa zahtjevom da sud u njihovu korist, u povodu njihovog sudjelovanja u postupku, donese neku određenu odluku. To bi bile u stvari tzv. t r e ć e posredno zainteresirane osobe kojima zbog postojanja nekog određenog interesa pripada pravo žalbe protiv onih odluka koje se na njih odnose. Ovamo bi spadale osobe koje se ne smatraju strankom u ostavinskom postupku iako u njemu sudjeluju; kao npr. staratelj ostavine (čl. 134, 205. ZN), izvršilac oporuke (čl. 101. i si. ZN); upravitelj nasljedstva (čl. 148. st. 2 i 3 ZN); ostaviočevi vjerovnici (čl. 145. i 146. ZN); čuvari stvari koje spadaju u ostavinu (čl. 204. ZN), i si. Ove osobe nemaju položaj stranaka u ostavinskom postupku budući da ne ostvaruju nikakvo pravo na o s t a v i n u kao takvu jer ga nemaju nego neka svoja prava i zahtjeve prema nasljednicima kao cjelini, koji su nastali u povodu pokretanja i vođenja ostavinskog postupka te sudjelovanja ovih osoba u nekim radnjama obavljenih u toku ostavinskog postupka. Osoba s kojom je ostavilac živio u v a n b r a č n o j zajednici, ukoliko nije oporučni nasljednik, legatar ili korisnik nekog drugog prava iz ostavine, n i j e s t r a n k a u ostavinskom postupku jer ne spada u krug ostaviočevih zakonskih nasljednika (čl. 9. st. 1 ZN). O pravima ove osobe ne može se raspravljati i odlučivati u ostavinskom postupku, već u posebnom parničnom postupku. Za pokretanje parnice u ovim slučajevima ne vrijede odredbe čl. 226. ZN. 4. Razlikovanje stranaka od učesnika (u užem smisu) ima praktični značaj s obzirom na p r a v n e l i j e k o v e . S t r a n k a m a pripada ne samo pravo na ulaganje pravnih lijekova protiv s v i h p r o c e s n i h i m e r i t o r n i h o d l u k a ostavinskog suda, već one u određenim slučajevima imaju pravo da i nakon pravca 2
Tako O b j a š n j e n j a , str. 165. Dr S. S t r u g a r , Neka pitanja iz nasljednog prava, Jugosl. advokatura br. 5—6/56, str. 37. 3
610
Član 187. moćnosti rješenja o nasljeđivanju ostvaruju svoje nasljednopravne zahtjeve u p a r n i č n o m postupku (čl. 236, 237, 238, te čl. 226. st. 4 i 5 ZN). Ovdje, međutim, treba razlikovati n a s l j e d n i k e od k o r i s nika drugih prava (legatara i ostalih osoba). N a s l j e d n i c i m a pripada pravo na ulaganje pravnih lijekova protiv s v i h odluka ostavinskog suda (meritornih i procesnih). Nasljednici su, naime, u n i v e r z a l n i sukcesori ostavioca, pa su kao takvi zainteresirani za tok i ishod cjelokupnog ostavinskog postupka i rezultat ostavinske rasprave u kojoj se uređuju svi nasljednopravni odnosi. Korisnicima d r u g i h p r a v a iz ostavine priznaje se pravo na pravne lijekove samo u pogledu onih meritornih odluka koje se odnose na n j i h o v a prava iz ostavine (legat ili koje drugo pravo). U pogledu pobijanja procesnih odluka priznaje im se pravo na pravne lijekove samo u pogledu onih koje utječu na ostvarivanje njihovih prava. Ovo stoga što su ove osobe kao singularni sukcesori zainteresirani za pravilno rješenje onih zahtjeva i odnosa koji se tiču samo n j i h o v o g prava i njihove osobe. U č e s n i c i m a u užem smislu, tj. osobama koje nemaju svojstvo stranke, pripada pravo na žalbu samo u pogledu onih sudskih odluka u kojima se meritorno odlučuje o n j i h o v o m z a h t j e v u ili koje se tiču njihovih prava ili interesa. Oni nemaju pravo žalbe protiv procesnih rješenja kojima se upravlja postupkom (npr. o upućivanju na parnicu i si.) ako se ona ne odnose i na njihova prava, zahtjeve ili ako ne diraju u njihov interes. Isto tako učesnici, koji nemaju položaj stranke, n e maju pravo na ulaganje revizije (čl. 185. ZN) koja je dopuštena samo protiv odluka drugostepenog suda u pogledu meritornih odluka (rješenja o nasljeđivanju ili rješenja o legatu), budući da se revizija može ulagati samo protiv dijela rješenja koje materijalno sadrži odluku o meritumu stvari, a ne protiv meritornog rješenja kao formalnog akta i u pogledu ostalih, nebitnih odredaba (kao što je npr. odluka o troškovima postupka i si.). Učesnici, koji nemaju ujedno svojstvo stranke, n e m a j u pravo na ostvarivanje svojih zahtjeva u posebnoj p a r n i c i , budući da se u parnici mogu ostvarivati samo o d r e đ e n i zahtjevi s t r a n a k a (čl. 223. st. 2, 225. ZN), koji se odnose na neko njihovo p r a v o iz ostavine na temelju univerzalne ili singularne sukcesije. Odatle slijedi da sve odluke ostavinskog suda, koje se odnose na učesnike (u užem smislu), postaju, u pravilu materijalno pravomoćnim čim nastupi njihova formalna pravomoćnost budući da se odredba čl. 234. ZN odnosi samo na s t r a n k e , a ne i na učesnike. (4) Zahtjevi koje u ostavinskom postupku ostvaruju učesnici koji nemaju položaj stranke, u pravilu, su samostalnog karaktera i ne zadiru u prava i interese stranaka i ostalih učesnika (npr. zahtjev izvršioca oporuke, ili čuvara stvari ostavine, ili privremenog upravitelja nasljedstva na 4 Prema biv. VP pravna snaga sudskih odluka nastupala je samo prema učesnicima u postupku, osim ako im nije posebnim zakonskim propisima bio pridržan put parnice (prav. pravilo iz § 18. biv. VjP), što nije vrijedilo za stranke, jer su one mogle uvijek, i kad nisu sudjelovale u postupku, ostvarivati svoje pravo parnicom (tako TJ o r š i ć, op. cit., str. 201).
611
Član 187 — 188. naknadu troškova ili nagradu za obavljeni rad i usluge). Ostavinski sud je stoga u mogućnosti da uzme u razmatranje pravodobno uloženu žalbu učesnika i da pobijanu odluku preinači ili opozove (čl. 184. st. 1 ZN), odnosno ako je u pitanju nepravodobno podnesena žalba, da tako postupi drugostepeni sud (čl. 184. st. 3 ZN). Ovo stoga što se izmjenom ili opozivanjem, odnosno ukidanjem ili preinačenjem pobijane odluke, u pravilu, ne vrijeđaju prava drugih osoba koja su zasnovana na tome rješenju. Sudska
praksa
Ostvarioca koji ostvaruje određeno nasljedno pravo kao zakonski nasljednik neke osobe na određene imovinske predmete, koji sada spadaju u ostavinu treće osobe, treba smatrati strankom u ostavinskom postupku ove treće osobe (Vrhovni sud AP Vojvodine Rev. 16/57, Glasnik, br. 3/58, str. 27).
II. NADLEŽNOST Nadležnost
za
raspra vu o s t a v i ne državljanina
jugoslavenskog
Član 188. Za raspravu ostavine državljanina Federativne Narodne Republike Jugoslavije isključivo je nadležan jugoslavenski sud u pogledu njegove nepokretne imovine koja se nalazi u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, a u pogledu njegove pokretne imovine bez obzira gdje se nalazi. Ako se njegova nepokretna imovina nalazi u inozemstvu, jugoslavenski sud bit će nadležan samo ako po zakonima države u kojoj se nalazi imovina nije nadležan inozemni organ. 1. U članovima 188—190. ZN sadržane su norme o m e đ u n a r o d n o j n a d l e ž n o s t i (međunarodnoj sudbenosti) za raspravljanje ostavine. Tačnije rečeno, ove nam norme daju odgovor na pitanje u kojim su slučajevima za vođenje ostavinske rasprave u pogledu ostavina s elementom inozemnosti (vidi uz čl. 155. ZN pod tač. 1) nadležni naši sudovi. Ovo razgraničenje ostavinske jurisdikcije između naših i stranih sudova provedeno je tako da su određemi jedino kriteriji za određivanje nadležnosti naših sudova, do se nadležnost inozemnih organa može iz ovih odredaba izvesti samo posredno. Ako je, naime, određeno da je naš sud isključivo nadležan za raspravu nepokretne ostavine koja se nalazi u našoj državi, bez obzira da li se radi o našem (član 188. st. 1 reč. prva) ili o stranom državljaninu (čl. 189. stav 1), kao i da je isključivo nadležan u pogledu pokretne ostavine našeg državljanina bez obzira gdje se ta imovina nalazi (čl. 188. st. 1 reč. druga), onda odatle proizlazi procesno kolizijsko pravilo, prema kojem u pogledu nadležnosti za raspravu nepokretne ostavine važi f o r u m r e i s i t a e (nadležnost suda zemlje u kojoj se nekretnine nalaze), a za raspravu pokretne ostavine f o r u m 612
Član 188. pa t r i a e ostavioca (nadležnost suda zemlje koje je ostavilac bio državljanin; princip personaliteta).^) Prema izloženom, Zakonom o nasljeđivanju usvojen je tzv. m j e š o v i t i s i s t e m razgraničenja ostavinske jurisdikcije kao kompromis između dva suprotna sistema: t e r i t o r i j a l n o g , po kojem je za vođenje ostavinske rasprave nadležan određeni organ svake one države na području koje se nalazi ostavinska imovina, bilo pokretna, bilo nepokretna, i u n i v e r z a l n o g , po kojem ostavinskim postupkom kod jednog organa neke države (određene po principu nacionalnosti ili po principu domicila) treba obuhvatiti cjelokupnu ostaviočevu imovinu, bez razlikovanja između nekretnina i pokretnina. Karakteristika mješovitog i teritorijalnog sistema jest p l u r a l i t e t o s t a v i n s k i h r a s prava, i to u prvom slučaju onda kada se nepokretna imovina ili jedan njen dio nalazi u inozemstvu, dok u drugom slučaju imade toliko ostavinskih rasprava, u koliko se država nalazi ostaviočeva imovina. Karakteristika je univerzalnog sistema jedinstvo ostavinske rasprave. Razumije se da mješoviti sistem u smislu čl. 188. stav 1 ZN dolazi u obzir samo u slučaju kada je ostavilac naš državljanin, jer u slučaju ako se radi o stranom državljaninu, naš će sud provesti ostavinsku raspravu u pogledu njegove nepokretne imovine koja se nalazi u našoj državi (čl. 189. stav 1 ZN), a u pogledu njegove pokretne ostavine samo izuzetno — ukoliko za to postoje pretpostavke iz člana 189. stav 2 ZN. 2. Od pitanja međunarodne nadležnosti za ostavinski postupak treba razlikovati pitanje inozemne nadležnosti in concreto. Pravila o međunarodnoj nadležnosti u ostavinskim stvarima (razgraničenje ostavinske jurisdikcije) daju odgovor na pitanje da li će za vođenje ostavinskog postupka biti nadležan domaći ili inozemni sud odnosno drugi organ. Koji će, međutim, inozemni sud ili drugi organ biti in concreto nadležan za ostavinski postupak u pogledu nekog otvorenog nasljedstva rješava se po propisima zakonodavstva odnosne države o mjesnoj i stvarnoj nadležnosti za postupak u ostavinskim stvarima kao što .se konkretna mjesna i stvarna nadležnost za ostavinski postupak, kad je utvrđena ostavinska jurisdikcija naših sudova, određuje po pravilima naših procesnih propisa (čl. 179. stav 1 i čl. 191. ZN. Tako npr. Sjedinjene Američke Države, pridržavajući se teritorijalnih principa u određivanju ostavinske jurisdikcije, podvrgavaju svu ostavinsku imovinu koja se nalazi na njihovom području svojoj jurisdikciji, dok se konkretna mjesna nadležnost za nepokretnu imovinu daje sudu rei sitae, a za pokretnu ostavinu sudu ostaviočevog domicila. Od pitanja međunarodne nadležnosti za ostavinski postupak treba razlikovati i pitanje mjerodavnosti nasljednog prava (čl. 155—160. ZN). Vidi uz čl. 155. ZN pod tač. 4. U pogledu mjerodavnog prava za ostavinski postupak \važi lex fori, što znači da ostavinski sud ili drugi organ u djelokrug kojeg spada vođenje ostavinske rasprave, treba uvijek primjenjivati propise zakono>davstva svoje države o ostavinskom postupku.( 2 ) Vidi i uz član 155. ZN pod tač. 4. in fine. 1 2
K a t i č i ć, op. cit, str. 48. E i s n e r, op. cit., sv. I, str. 372. 613
Član 188. 3. Odredbom stava 2 ovog člana, kao i odredbom člana 189. stav 2 tač. 3. ZN predviđen je » r e n v o i « (o tom pojmu vidi uz čl. 156. ZN pod tač. 2) i u oblasti našeg međunarodnog građanskog procesnog prava, i to u pitanju ostavinske jurisdikcije. Iako je, naime, našim zakonom postavljeno kolizijsko procesno pravilo prema kojem se ostavinska jurisdikcija u pogledu nepokretne imovine načelno priznaje državi na području koje se ta imovina nalazi (forum rei sitae — vidi naprijed pod tač. 1), odredbom stava 2 ovog člana predviđa se mogućnost da naš sud bude nadležan i za raspravu nepokretne imovine našeg državljanina koja se nalazi u inozemstvu, ako po zakonima države rei sitae nije nadležan inozemni organ. Iz stilizacije ove odredbe proizlazi da je »renvoi« u pogledu ostavinske jurisdikcije za nekretnine prihvaćen i kao uzvrat na naš sud i kao upućivanje na sud neke treće države. To znači da se pod »inozemnim organom« iz stava 2 ovog člana podrazumijeva ne samo organ države u kojoj se nalazi nepokretna ostavina našeg državljanina nego i organ države kojoj država rei sitae prepušta u pogledu ove imovine ostavinsku jurisdikciju. Praktički smisao ove odredbe vidi se iz slijedećeg primjera. Ako naš državljanin, s prebivalištem u našoj državi, ostavi poslije svoje smrti nekretnine u Italiji, za raspravu ove imovine bit će nadležan naš sud, budući da je prema talijanskom zakonodavstvu (čl. 456. Codice civile i čl. 22. i 747. Codice di procedura civile) za raspravu cjelokupne ostavine nadležan sud zadnjeg ostaviočevog prebivališta, bez obzira da li se radi o nekretninama ili pokretninama i bez razlikovanja između vlastitih državljana i inozemaca.(3) Da je, međutim, taj naš državljanin imao zadnje prebivalište u Italiji, za raspravu njegove nepokretne imovine u Italiji ne bi, s obzirom na navedena talijanska kolizijska pravila o nadležnosti, bio nadležan naš sud nego sud njegovog prebivališta u Italiji. Naš sud ne bi bio nadležan za raspravu nepokretne imovine koju je naš državljanin ostavio u Italiji ni u slučaju da je on imao zadnje prebivalište npr. u švicarskoj iako u tom slučaju ne bi bio nadležan talijanski nego švicarski sud, tj. inozemni organ određen kolizijskim procesnim pravilima države rei sitae, koja pravila ovdje upućuju na sud treće države. (4) Kako se iz izloženog vidi, pod »zakonima države u kojoj se nalazi imovina« treba podrazumijevati u prvom redu k o ' l i z i j s k a p r a v i l a t e države o o s t a v i n s k o j j u r i s d i k c i j i . ' Praktički značaj odredbe stava 2 ovog člana je taj da se u pogledu naših državljana tom odredbom i s k l j u č u j e m o g u ć n o s t negat i v n o g s u k o b a n a d l e ž n o s t i u međunarodnim ostavinama. 3
Vidi kod E i s n e r a, op. cit., I. sv. str. 349. Treba, međutim, napomenuti da i švicarsko zakonodavstvo stojeći na principu univerzaliteta ostavine i prihvaćajući univerzalni sistem za razgraničenje ostavinske nadležnosti, daje nadležnost za raspravu cjelokupne ostavine sudu zadnjeg ostaviočevog prebivališta (čl. 23. i 32. Federalnog zakona o privatnopravnim odnosima građana koji su nastanjeni ili prebivaju u Švicarskoj od 25. VI 1891). Iz ovog proizlazi da bi švicarski sud proveo raspravu ostavine našeg državljanina i u pogledu nekretnina koje se nalaze na području naše države, ako bi naš državljanin u vrijeme svoje smrti imao prebivalište u Švicarskoj. Razumije se da se u tom slučaju odluka švicarskog suda s obzirom na isključivu nadležnost našeg suda u smislu st. 1 čl. 188. ZN ne bi kod nas mogla priznati ni provesti. 4
614
Član 188. 4. Naš je sud nadležan za raspravu ostavine u smislu stava 1 ovog člana i u slučaju kada je ostavilac imao d v a i l i v i š e d r ž a v l j a n s t v a (bipatrid, polipatrid) od kojih je jedno bilo naše, jer državljanstvo Jugoslavije prema članu 2. stav 1 Zakona o državljanstvu isključuje istodobno državljanstvo svake druge države. Ako, međutim, postoji sukob samo između v i š e s t r a n i h d r ž a v l j a n s t a v a , treba dati prednost tzv. e f e k t i v n o m d r ža v 1 j a n5 stvu, a to je ono kojim se ostavilac stvarno služio.( ) Prema čl. 5. Haške konvencije o nekim pitanjima sukoba zakona o državljanstvu iz 1930. god. uzima se u obzir državljanstvo one države u kojoj osoba o kojoj se radi ima redovno i glavno boravište, a ako ga nema, onda tu osobu treba smatrati državljaninom one države s kojom ima najužu vezu. Iako tu konvenciju nismo još prihvatili, možemo u pomanjkanju drugih kriterija uzimati u obzir njena rješenja jer su najrealnija i najbliža stanovištima teorije i međunarodne judikature. 5. U primijeni odredbe stava 1 čl. 188. ZN treba postupati obazrivo i s dovoljno elasticiteta. Ako bi, naime, naši sudovi ovu odredbu primjenjivali u njenom doslovnom značenju, ne bi smjeli respektirati nijednu odluku stranog suda, kojom se rješava pitanje nasljeđivanja pokretne imovine naših državljana u inozemstvu, ukoliko o tome ne postoji neki ugovor ili drugi sporazum s odnosnom državom. Kad bi takva imovina došla u našu zemlju radi uručenja nasljednicima ili legatarima utvrđenim od stranog suda, naš bi sud u pogledu te imovine morao provesti ostavinsku raspravu i predati'je onim osobama koje on utvrdi kao nasljednike, odnosno legatare po našem nasljednom pravu. Takva bi praksa, međutim, mogla dovesti do vrlo nezgodnih posljedica i reperkusija u pogledu nasljedstava koja su u inozemstvu pripala našim građanima, jer bi sudovi odnosne strane države mogli uskraćivati transfer ostavina u našu zemlju ako bi spoznali da se njihove odluke kod nas ne respektiraju.^) Da bi se izbjegle neželjene posljedice, a naročito zadržavanje pokretnih ostavina naših državljana u inozemstvu, trebalo bi odredbu stava 1 ovog člana o isključivoj nadležnosti naših sudova za raspravljanje pokretne ostavine naših državljana primjenjivati s izvjesnim elasticitetom, imajući pri tom u vidu i naš interes da se iz ostavina u inozemstvu ostvari što je moguće veći priliv deviza. Naše je stoga mišljenje da bi pri razmatranju ovog problema trebalo razlikovati da li se pokretne ostavine naših državljana nalaze u zemljama koje u pogledu ostavinske nadležnosti (jurisdikcije) za ovu kategoriju ostavinske imovine prihvaćaju princip nacionalnosti (kao što je to npr. slučaj s Njemačkom) ili u zemljama koje za određivanje nadležnosti smatraju mjerodavnim zadnji domocil ostavioca (npr. Norveška, Švicarska ili Danska) ili pak u zemljama koje u pogledu razgraničenja ostavinske nadležnosti usvajaju čisti teritorijalni sistem (kao npr. većina država Južne Amerike). 5
E i s n e r, op. cit, I. sv., str. 50. U našoj se praksi — kako onoj prije 1941. god., tako i poslije oslobođenja — već nekoliko puta dogodilo da su se inozemni sudovi i drugi organi sustezali da već raspravljene pokretne ostavine predaju našim sudovima nakon što su ustanovili da je bilo slučajeva u kojima su primljene ostavine bile kod nas podvrgnute ponovnom raspravljanju. 6
615
Član 188. U prvom slučaju, tj. kada se pokretna ostavina nalazi u zemljama koje u pogledu nadležnosti za raspravu pokretne ostavine prihvaćaju p r i n c i p n a c i o n a l n o s t i , nema razloga da se u potpunosti i bez ograničenja ne primijeni odredba stava 1 čl. 188. ZN, jer ove zemlje u načelu prepuštaju vođenje ostavinske rasprave u pogledu te imovine našim sudovima i izručuju tu imovinu našim organima. U slučaju kad je ostavilac imao dvojno državljanstvo od kojih je jedno bilo jugoslavensko, njegovu pokretnu ostavinu koja se nalazi u stranoj zemlji imalo bi smisla podvrgavati našoj nadležnosti samo ukoliko je ostavilac u vrijeme svoje smrti imao prebivalište u našoj državi. Ako je pak njegovo zadnje prebivalište bilo u zemlji njegovog drugog državljanstva, onda bi naš sud u pogledu navedene imovine provodio ostavinsku raspravu ukoliko o toj imovini nije odlučio sud te zemlje. U drugom slučaju, tj. kada se radi o zemljama koje u pogledu određivanja nadležnosti za raspravljanje pokretne ostavine smatraju odlučnim z a d n j i d o m i c i l o s t a v i o c a , bilo b i prihvatljivo rješenje da naš sud vodi ostavinsku raspravu u pogledu pokretne ostavine našeg državljanina, koja se nalazi u jednoj od tih zemalja samo ako je ostavilac imao u vrijeme svoje smrti prebivalište u našoj zemlji, a ako je imao zadnje prebivalište u stranoj zemlji, onda samo ukoliko u pogledu te imovine nije proveo ostavinsku raspravu organ te zemlje. U trećem slučaju, tj. kada su u pitanju države koje ostavinsku nadležnost temelje na p r i n c i p u t e r i t o r i j a l n o s t i , nadležnost naših sudova za provođenje ostavinske rasprave u pogledu pokretne ostavine naših državljana u tim zemljama mogla bi se smatrati prihvatljivom samo onda ako o toj ostavini nije odlučio organ te strane države. 6. Što se posebno tiče pokretnih ostavina naših državljana u Sjedinjenim Američkim Državama (a upravo su te ostavine najbrojnije i najvrijednije među našim tzv. međunarodnim ostavinama), smatramo da se pitanje razgraničenja ostavinske nadležnosti za ovu imovinu može i mora riješiti u okviru Konvencije o pravima, imunitetima i privilegij ama konzularnih agenata od 2/14 X 1881 (Konzularna konvencija).(7) Između naše zemlje i SAD već se u više navrata poticalo pitanje razgraničenja nadležnosti za raspravljanje pokretnih ostavina koje su državljani jedne zemlje poslije svoje smrti ostavili na području druge zemlje. U stvari, prigovori su u tom pogledu od strane SAD bili upućivani našoj zemlji čiji su sudovi u nekim slučajevima podvrgavali ponovnoj ostavinskoj raspravi ostavine naših državljana u SAD, koje su ondje već bile raspravljene i dostavljene u našu zemlju radi uručenja nasljednicima i legatarima prema odluci američkih sudova. Poznata je diplomatska nota vlade SAD od 27. VII 1927, (8) u kojoj je naglašeno da su za raspravu pokretne ostavine nadležni sudovi države u kojoj se te stvari nalaze zbog čega nema mjesta ponovnom vođenju ostavinske rasprave o toj imovini koja je u našu zemlju poslana samo radi uručenja nasljeđ7
Ova konvencija koju je sa SAD zaključila bivša Kraljevina Srbija ostala je na snazi na temelju čl. 12. Saint-Germainskog mirovnog ugovora. 8 Ova je diplomatska nota djelomično reproducirana kod 2 i 1 i ć — S a nt e k a, op. cit, str. 274. , ; 616
Član 188. nitima i drugim interesentima prema odluci američkih sudova. O tom su pitanju u našoj predratnoj literaturi mišljenja bila podvojena. Dok 9 su Z i l i ć — S a n t e k ( ) smatrali da o imovini koja je dostavljena od strane američkog suda našem sudu radi uručenja osobama koje je američki sud utvrdio kao nasljednike treba naš sud provesti ostavinsku 10 raspravu ne uzimajući u obzir odluku američkog suda, G o r š i ć( ) je isticao da se ovdje ne radi o predaji ostavine radi vođenja ostavinske rasprave nego o dostavljanju novca adresatima iz već raspravljene i realizirane ostavine u SAD zbog čega nema mjesta ponovnoj ostavinskoj raspravi već samo primjeni retorzione nadležnosti u pogledu američkih pokretnih ostavina kod nas. Rješenje pitanja o razgraničenju ostavinske nadležnosti za pokretne ostavine između naše države i SAD sadržano je, međutim, implicite u članu XI spomenute Konzularne konvencije, posebno u njegovom drugom stavu, koji glasi: »Generalni konsuli, konsuli, vice-konsuli i agenti konsularni imaće pravo da, lično ili preko zamenika, zastupaju u svemu naslednike ili poverioce koji nisu tu ili koji su maloletni, dokle ovi ne budu kao što treba zastupljeni.« Ako razmotrimo značenje teksta ove odredbe kojom se očigledno daje pravo konzularnim funkcionerima da pred nadležnim organima (sudovima) d r ž a v e r e z i d e n c i j e zastupaju odsutne ili maloljetne nasljednike i druge interesente u ostavinama koje su ovdje ostavili pripadnici njihove države, i ako uzmemo u obzir okolnost da SAD kao i sve države članice ove Unije kroz čitavo vrijeme u pogledu ostavinske nadležnosti stoje na principu teritorij aliteta te da je u vrijeme zaključivanja konvencije i u bivšoj Srbiji kao drugoj ugovornoj strani bio na snazi isti sistem (čl. 21. Pravila o postupanju u nespornim delima od 23. XII 1827), onda je potpuno osnovan i opravdan zaključak S t e m p i h a r a da su obje države ugovornice citiranom odredbom p r i z n a l e f o r u m u r e i s i t a e n a d l e ž n o s t z a vođenje o s t a v i n s k e r as p r a v e. ( n ) Iz izloženog proizlazi da su s obzirom na čl. XI cit. Konzularne konvencije za raspravu kako nepokretne, tako i pokretne ostavine državljanina SAD i Jugoslavije nadležni sudovi one države ugovornice na području koje se ostavina nalazi. Ne dolazi ovdje, prema tome, u obzir retorziona nadležnost nego nadležnost predviđena važećim međunarodnim ugovorom (čl. 189. st. 2 tač. 1. ZN). Međutim, neovisno od toga, naši sudovi treba da pri raspravljanju pokretnih ostavina američkih građana domiciliranih kod nas, koje se ostavine nalaze na našem području, primijene retorziju predviđenu odredbom čl. 156. st. 2 ZN, budući da sudovi 9
Op. cit, str. 272. Op. cit., str. 333. 11 Š t e m p i h a r , op. cit., str. 197. Isto stanovište o značenju čl. XI Konzularne konvencije sa SAD ima i Katičić, op. cit., str. 48. To stanovište zastupa i C i g o j u članku Les regles de conflits de lois du droit Yougoslave en matiere des successions, »Jugoslavenska revija«, br. 1/56, str. 138. 10
617
Član 188 — 189. 12
SAD pokretne ostavine naših državljana ondje domiciliranih( ) raspra13 vljaju po svojem nasljednom pravu.( ) 7. U pogledu s t v a r n e nadležnosti vidi čl. 179. st. 1 ZN, a u pogledu m j e s n e nadležnosti vidi čl. 191. ZN. Nadležnost za raspravu ostavine stranog državljanina '
Član 189. Za raspravu ostavine stranog državljanina u pogledu njegove nepokretne imovine koja se nalazi u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji isključivo je nadležan jugoslavenski sud.. Za raspravu ostavine stranog državljanina/U pogledu njegove pokretne imovine koja se nalazi u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji nadležan je jugoslavenski sud: /' 1) ako je to međunarodnim ugovor-oin određeno; 2) ako ne postoji uzajamnost sa/državom kojoj je umrli pripadao; 3) ako je po zakonima države/kojoj je umrli pripadao jugoslavenski sud nadležan za ostavinsku raspravu ili ako inozemna država izjavi da ne će raspravljati ostavinu; / 4) ako svi nasljednici /koji se nalaze u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji predlo/že da ostavinsku raspravu provede jugoslavenski sud, a nasljednici i zapisovnici koji se nalaze u inozemstvu ne stave u roku od šest mje/eci od poziva suda prigovor nenadležnosti jugoslavenskog suda. / Ako sud posumnja u postojanje uzajamnosti obratit će se Saveznom izvršnom vijeću za objašnjenje koje je za sud obavezno. Kad jugoslavenski sud nije nadležan za raspravu ostavine stranog državljanka, ipak je nadležan da izdaje naredbe za osiguranje ostavine i za zaštitu prava koja prema ostavini imaju osobe koje se nalaze u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. 1. Dok su u članu 188. ZN sadržana pravila o tome kada su naši sudovi nadležni za raspravu ostavine naših državljana, kod čega je usvojen mješovit sistem (vidi uz taj član pod tač. 1) određivanja nadležnosti, u ovom se članu određuje u kojim su slučajevima naši sudovi nadležni za raspravu ostavine s t r a n i h d r ž a v l j a n a . Pri tom je u pogledu n e p o k r e t n e o s t a v i n e usvojen t e r i t o r i j a l n i p r i n c i p tako da su naši sudovi i s k l j u č i v o nadležni za raspravu ostavine stranih državljana u pogledu njihove nepokretne imovine koja se nalazi na području naše države (forum rei sitae), dok su u pogledu njihove pokretne ostavine, koja se nalazi u našoj državi, naši sudovi nadležni samo uz pretpostavke predviđene u stavu 2 ovog člana. 12 U državama I l l i n o i s i M i s s i s s i p i u pogledu primjene materijalnog nasljednog prava važi, međutim, lex rei sitae i za pokretne ostavine. 13 Razumije se da ovo načelo retorzije (čl. 156. st. 2 ZN) važi i za raspravljanje nepokretne imovine američkih državljana kod nas, budući da u SAD za raspravljanje nepokretne ostavine općenito važi lex rei sitae. Vidi i uz čl. 156. ZN pod tač. 3.
•618
Član 188 — 189. 12
SAD pokretne ostavine naših državljana ondje domiciliranih( ) raspra13 vljaju po svojem nasljednom pravu.( ) 7. U pogledu s t v a r n e nadležnosti vidi čl. 179. st. 1 ZN, a u pogledu m j e s n e nadležnosti vidi čl. 191. ZN. Nadležnost za raspravu o s t a v i n e stranog državljanina
tla/**.)
Član 189. Za raspravu ostavine stranog državljanina u pogledu njegove nepokretne imovine koja se nalazi u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji isključivo je nadležan jugoslavenski sud v Za raspravu ostavine stranog državljanina/u pogledu njegove pokretne imovine koja se nalazi u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji nadležan je jugoslavenski sud: / 1) ako je to međunarodnim ugovor-oin određeno; 2) ako ne postoji uzajamnost sa/državom kojoj je umrli pripadao; 3) ako je po zakonima države/kojoj je umrli pripadao jugoslavenski sud nadležan za ostavinsku raspravu ili ako inozemna država izjavi da ne će raspravljati ostavinu; / 4) ako svi nasljednici/Jćoji se nalaze u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji predlo/že da ostavinsku raspravu provede jugoslavenski sud, a nasljednici i zapisovnici koji se nalaze u inozemstvu ne stave u roku od šest mjejseci od poziva suda prigovor nenadležnosti jugoslavenskog suda. / Ako sud posumnja u postojanje uzajamnosti obratit će se Saveznom izvršnom vijeću za objašnjenje koje je za sud obavezno. Kad jugoslavenski sud nije nadležan za raspravu ostavine stranog državljanina, ipak je nadležan da izdaje naredbe za osiguranje ostavine i za zaštitu prava koja prema ostavini imaju osobe koje se nalaze u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. 1. Dok su u članu 188. ZN sadržana pravila o tome kada su naši sudovi nadležni za raspravu ostavine naših državljana, kod čega je usvojen mješovit sistem (vidi uz taj član pod tač. 1) određivanja nadležnosti, u ovom se članu određuje u kojim su slučajevima naši sudovi nadležni za raspravu ostavine s t r a n i h d r ž a v l j a n a . Pri tom je u pogledu n e p o k r e t n e o s t a v i n e usvojen t e r i t o r i j a l n i p r i n c i p tako da su naši sudovi i s k l j u č i v o nadležni za raspravu ostavine stranih državljana u pogledu njihove nepokretne imovine koja se nalazi na području naše države (forum rei sitae), dok su u pogledu njihove pokretne ostavine, koja se nalazi u našoj državi, naši sudovi nadležni samo uz pretpostavke predviđene u stavu 2 ovog člana. 12 U državama I l l i n o i s i M i s s i s s i p i u pogledu primjene materijalnog nasljednog prava važi, međutim, lex rei sitae i za pokretne ostavine. 13 Razumije se da ovo načelo retorzrje (čl. 156. st. 2 ZN) važi i za raspravljanje nepokretne imovine američkih državljana kod nas, budući da u SAD za raspravljanje nepokretne ostavine općenito važi lex rei sitae. Vidi i uz čl. 156. ZN pod tač. 3.
618
Član 189. Iako, dakle, naš zakon ne rješava, a — razumije se — niti ne može rješavati pitanje ostavinske nadležnosti stranih sudova, već postavlja samo granice nadležnosti naših sudova, ipak navedene odredbe upućuju na zaključak, da je prema našem procesnom kolizijskom pravu za raspravu nepokretne ostavine stranog državljanina, koja se nalazi izvan naše države nadležan f o r u m r e i s i t a e , a za raspravu pokretne ostavine — forumpatriae. 0 razgraničenju ostavinske jurisdikcije (međunarodne nadležnosti) vidi i uz čl. 188. ZN pod tač. 1. 2. U stavu 2 ovog člana predviđeno je u kojim se slučajevima i uz koje pretpostavke odstupa od načela da za raspravu p o k r e t n e o s t a v i n e stranih državljana nisu nadležni naši sudovi nego organi države čiji je ostavilac bio državljanin. Opća pretpostavka, koja vrijedi za sve ove slučajeve, jest da se p o k r e t n a o s t a v i n a stranog državljanina n a l a z i n a p o d r u č j u J u g o s l a v i j e . Nije, prema tome, z a ustanovljenje nadležnosti našeg suda dovoljno da je umrli inozemac imao u našoj državi svoje zadnje prebivalište, ako ovdje nije ostavio i neku imovinu. Ako strani državljanin nije kod nas ostavio nikakve imovine; naš sud, po našem mišljenju, ne bi bio nadležan za raspravu pokretne ostavine koju je strani državljanin ostavio u drugoj državi ni u slučaju kada bi procesno kolizijsko pravilo njegove države upućivalo na nadležnost našeg suda. Takva bi situacija mogla nastupiti npr. u slučaju ako bi talijanski državljanin, koji je u vrijeme svoje smrti imao prebivalište u našoj državi, ostavio pokretnu imovinu u Švicarskoj, jer je prema talijanskom zakonodavstvu za raspravu ostavine nadležan sud zadnjeg domicila ostavioca, bez obzira na okolnost gdje se ostavina nalazi (isp. uz čl. 188. ZN pod tač. 3). Ne bi imalo smisla da u takvim, i sličnim slučajevima prihvaćamo uzvrat nadležnosti za vođenje ostavinske rasprave budući da goli domicil, bez postojanja ostaviočeve imovine u našoj državi, ne predstavlja kod nas dovoljno čvrstu okolnost za utemeljenje ostavinske nadležnosti. Vođenje ostavinske rasprave u takvim uvjetima značilo bi, osim toga, za naše sudove nepotrebno opterećenje, pogotovo kada se uzme u obzir da bi oni, u pravilu, u tim slučajevima morali tražiti od inozemnih organa predaju pokretne imovine umrlog inozemca. • . S druge strane, treba istaći da postojanje prebivališta umrlog inozemca u našoj državi nije pretpostavka za ostavinsku nadležnost našeg suda u pogledu inozemčeve pokretne imovine kao što se to tražilo prema pravnim pravilima Vanparničnog postupka iz 1934, već je dovoljno da ovdje postoji njegova pokretna ostavina i da je ostvaren koji od razloga predviđen u tač. 1—4. stava 2 ovog člana. 3. Odredbe Zakona o nasljeđivanju o nadležnosti za raspravu ostavine stranog državljanina u pogledu njegove pokretne imovine kao i druge, bilo kolizijske, bilo supstancijalne (materijalne) odredbe ovog zakona vrijede kao lex generalis ukoliko m e đ u n a r o d n i m u g o v o r o m nije drukčije određeno. Ako postoji međunarodni ugovor ili drugi međunarodni sporazum, sva pitanja u vezi s ostavinama koja su regulirana tim ugovorima treba rješavati po njihovim odredbama koje 619
Član 189. kao l e x s p e c i a l i s imaju prednost pred odredbama Zakona o nasljeđivanju. Prema tome su za nas obavezne i one odredbe međunarodnih ugovora, koje su u suprotnosti s odredbama tog zakona. Tako će npr. naši sudovi prilikom rasprave ostavine državljanina SSSR u pogledu njegove nepokretne imovine koja se nalazi u našoj državi nasljednopravne odnose regulirati po našem nasljednom pravu (čl. 37. stav 2 Ugovora sa SSSR o pravnoj pomoći u građanskim, porodičnim i krivičnim stvarima), iako prema čl. 156. st. 1 ZN na nasljeđivanje stranih državljana načelno treba primjenjivati njihovo domovinsko pravo. Kolizijska pravila sadržana u međunarodnim ugovorima po svojoj prirodi isključuju primjenu ustanove »renvoi« (vidi uz čl. 156. ZN pod tač. 2), ukoliko mogućnost njene primjene nije izričito predviđena.^) Kao jedan od (rijetkih) primjera međunarodnih ugovora kojima je i u pogledu raspravljanja pokretne ostavine predviđena nadležnost foruma rei sitae može se spomenuti Konvencija između Srbije i SAD o pravima, imunitetima i privilegijama konzularnih agenata od 2/14 X 1881, koja je i danas na snazi između naše države i. SAD. Prema čl. XI te konvencije za raspravu ostavine državljana jedne i druge ugovorne strane nadležni su sudovi one države ugovornice na području koje se ostavina nalazi, bez razlikovanja između pokretne i nepokretne imovine. Vidi o tome uz čl. 188. ZN pod tač. 6. Tekstovi odredaba pojedinih međunarodnih ugovora o ostavinama navedeni su niže, pod tač. 8. 4. Prema odredbi tač. 2. stava 2 ovog člana naš je sud nadležan za raspravu pokretne imovine stranog državljanina koja se nalazi na području naše države i u slučaju, a k o ne p o s t o j i u z a j a m n o s t (reciprocitet) s državom kojoj je umrli pripadao. Kao što je poznato, postoje razne vrste reciprociteta, koje možemo kategorizirati ili prema načinu nastanka reciprociteta ili prema njegovom pravnom sadržaju.(2) S obzirom na način nastanka razlikuje se diplomatski ili ugovorni reciprocitet (koji je zagarantiran međunarodnim ugovorom ili izjavama vlada), zakonski reciprocitet (koji je zagarantiran zakonima zainteresiranih država) i faktički reciprocitet (ako se stranim državljanima u nekoj državi priznaju određena prava uz uvjet da strana država stvarno jednako postupa prema njenim državljanima). S obzirom na svoj pravni sadržaj, razlikuje se formalni reciprocitet (jednako postupanje sa strancima kao s vlastitim državljanima) i materijalni reciprocitet (ako domaća država priznaje strancima sadržajno ista prava koja se u strančevoj zemlji priznaju njenim državljanima). O pojedinim vrstama reciprociteta vidi i uz čl. 5. ZN pod tač. 2. Odredba o reciprocitetu (uzajamnost), o kojem je riječ u tač. 2. stava 2 ovog člana, ima svrhu da pribavi u stranoj državi poštivanje naših kolizijskih pravila o sudskoj nadležnosti za raspravu ostavine u pogledu pokretne imovine. Iz ovog proizlazi da ne bismo mogli govoriti o postojanju reciprociteta u smislu spomenute odredbe ako bi strana država raspravljanje pokretne ostavine naših državaljana podvrgavala 1 2
620
S t e m p i h a r , op. cit., str. 199. J e z d i ć, Međunarodno privatno pravo I, izdanje 1961, str. 194.
Član 189. nadležnosti svojih sudova kao što to čini s pokretnim ostavinama svojih državljana. Takvo postupanje strane države svodilo bi se samo na formalni reciprocitet, tj. na izjednačenje stranih i domaćih državljana u pogledu nadležnosti za raspravu pokretnih ostavina. To ne samo da po našem zakonodavstvu ne bi bilo dovoljno nego bi takvo postupanje dovelo d o r e t o r z i o n e s u d s k e n a d l e ž n o s t i u pogledu pokretnih ostavina stranih državljana, a to je upravo f o r u m r e t o r s i o n i s u smislu tač. 2. stava 2 ovog člana. Ostaje, prema tome, kao jedini mogući zaključak da se pod reciprocitetofn u smislu navedene odredbe podrazumijeva m a t e r i j a l n i r e c i p r o c i t e t za čije se postojanje traži da strana država prepusti našoj državi raspravu pokretne ostavine naših državljana.(3) To je, dakle, reciprocitet u pogledu predaje pokretnih ostavina odgovarajućim organima ostaviočeve države. S druge strane, treba istaći da se za postojanje ovog reciprociteta ne traži da bude zajamčen međunarodnim ugovorom., odnosno izjavama vlada, već je dovoljno da strana država stvarno izručuje pokretne ostavine jugoslavenskih građana našim organima radi provođenja ostavinske rasprave ( f a k t i č k i r e c i p r o c i t e t ) . Na to upućuje i odredba stava 3 ovog člana, prema kojoj se sud u slučaju sumnje u pogledu postojanja reciprociteta mora obratiti radi objašnjenja Saveznom sekretarijatu za pravosuđe,(4) dok se postojanje diplomatskog (ugovornog) reciprociteta utvrđuje na temelju odredaba odnosnog međunarodnog ugovora po načelu: iura novit curia (čl. 153. Ustava SFRJ). Prilikom ocjene da li postoji reciprocitet u smislu odredbe tač. 2 stava 2 ovog.člana potrebno je utvrditi da li bi strana država u istoj ili sličnoj situaciji izručila pokretnu ostavinu jugoslavenskog građanina našim organima. Tako će npr. švicarski sud s obzirom na tamo usvojen princip domicila za određivanje ostavinske nadležnosti prepustiti našem sudu vođenje ostavinske rasprave u pogledu pokretne ostavine jugoslavenskog državjanina koji je imao posljednji domicil u Jugoslaviji, ali će pokretnu ostavinu našeg državljanina koji je imao posljednji domicil u Švicarskoj podvrgnuti nadležnosti švicarskog suda. Zato će se i naš sud proglasiti retorziono nadležnim za raspravu pokretne ostavine ovdje domiciliranog Švicarca, ali će prepustiti Švicarskom sudu vođenje ostavinske rasprave u pogledu pokretne ostavine Švicarca koji je imao posljednji domicil u Švicarskoj. Za postojanje materijalnog reciprociteta u vezi s ostavinskom nadležnošću nije, naime, bitno, da li do istog postupanja u istoj situaciji dovodi primjena istog ili drugog načela o određivanju te nadležnosti. 3 Isp. Ž i l i ć — S a n t e k, op. cit, str. 282; G o r š i ć, op. cit., str. 332; C i g o j, op. cit., str. 139. 4 Davanje objašnjenja o postojanju reciprociteta u slučaju raspravljanja ostavine stranog državljanina preneseno je iz nadležnosti Saveznog izvršnog vijeća u nadležnost Sekretarijata Saveznog izvršnog vijeća za pravosudne poslove (kasnije Saveznog sekretarijata za pravosuđe) odredbom čl. 16. tač. 10. Uredbe o prenošenju poslova u nadležnost saveznih i republičkih organa uprave (SI. list FNRJ br. 18/58). Ovo objašnjenje sudovi treba da traže posredovanjem r e p u b l i č k i h sekretarijata za pravosuđe.
621
Član 189. Dužnost predaje pokretnih ostavina organima ostaviočeve zemlje predviđena je, međutim, u nizu ugovora koje je naša država zaključila s drugim državama (vidi o tomo niže pod tač. 8). U takvim se slučajevima ne postavlja pitanje reciprociteta u smislu odredbe tač. 2 stava 2 ovog člana, već se u pogledu pokretnih ostavina neposredno primjenjuju odgovarajuće odredbe međunarodnog ugovora, dok se eventualna sporna pitanja u vezi s primjenom tih odredaba rješavaju na način koji je predviđen ugovorom. 5. Odredbom tačke 3. stava 2 prihvaća se » r e n v o i « (vidi uz čl. 156. pod tač. 2. i uz čl. 188. pod tač. 3) i u pogledu ostavinske nadležnosti (razgraničenja ostavinske jurisdikcije). »Renvoi« je ovdje predviđen kao u z v r a t , tj. kao ustupanje ostavinske nadležnosti našem sudu. Nema, međutim, razloga da se »renvoi« u pitanju ostavinske nadležnosti i u pogledu pokretne ostavine ne prihvati i kao upućivanje na sud treće zemlje pri čemu ne treba ići dalje od prvog stupnja upućivanja. Ako bi, dakle, po nama usvojenom principu državljanstva, za raspravu pokretne imovine stranog državljanina bio nadležan sud države koja ostavinsku nadležnost temelji na principu domicila, onda će raspravu ove ostavine provesti naš sud ukoliko je ostavilac imao kod nas zadnje prebivalište. Ako je, pak, ostavilac zadnje prebivalište imao u trećoj državi, morat će naš sud prepustiti toj državi raspravu ostavine. Za slučaj da treća država ne prihvati ostavinsku nadležnost provest će raspravu naš sud. Prema tome, pod »inozemnom državom« treba podrazumijevati ne samo onu čiji je državljanin bio ostavilac nego i treću državu na čiji sud upućuju procesna kolizijska pravila ostaviočeve zemlje. 6. Prema odredbi tač. 4. stava 2 ovog člana postoji mogućnost da nasljednici p r o r o g i r a j u n a d l e ž n o s t jugoslavenskog suda za vođenje ostavinske rasprave u pogledu pokretne ostavine umrlog inozemca, iako bi za tu raspravu, s obzirom na princip državljanstva našeg prava, bio nadležan forum patriae ostavioca. Na taj način forum rei sitae može uz određene pretpostavke postati e l e k t i v a n f o r u m za raspravu pokretne ostavine. Za ovu se prorogaciju nadležnosti traži da budu ispunjene ove pretpostavke: a) da s v i n a s l j e d n i c i koji se nalaze u našoj državi izričito predlože da raspravu pokretne ostavine provede jugoslavenski sud i b) da se n i j e d a n n a s l j e d n i k i l i l e g a t a r koji se nalazi u inozemstvu u roku od šest mjeseci od poziva suda ne u s p r o t i v i nadležnosti jugoslavenskog suda. U ovoj se odredbi govori o nasljednicima »koji se nalaze« u našoj državi. Ne traži se, prema tome, da ovdje imaju domicil (prebivalište). Ako se, međutim, uzme u obzir da se u većini naših novijih međunarodnih ugovora kao uvjet za ovlaštenje na predlagan je prorogacije nadležnosti za raspravu pokretnih ostavina zahtijeva da predlagači s t a n u j u na području države u kojoj se nalazi takva ostavinska imovina, onda u tom smislu možemo protumačiti i navedenu odredbu. U svakom jev međutim, slučaju potrebno da sud one nasljednike za koje utvrdi da se ne nalaze u našoj državi nego u inozemstvu kao i sve legatare koji se> 622
Član 189. Dužnost predaje pokretnih ostavina organima ostaviočeve zemlje predviđena je, međutim, u nizu ugovora koje je naša država zaključila s drugim državama (vidi o tomo niže pod tač. 8). U takvim se slučajevima ne postavlja pitanje reciprociteta u smislu odredbe tač. 2 stava 2 ovog člana, već se u pogledu pokretnih ostavina neposredno primjenjuju odgovarajuće odredbe međunarodnog ugovora, dok se eventualna sporna pitanja u vezi s primjenom tih odredaba rješavaju na način koji je predviđen ugovorom. 5. Odredbom tačke 3. stava 2 prihvaća se » r e n v o i « (vidi uz čl. 156. pod tač. 2. i uz čl. 188. pod tač. 3) i u pogledu ostavinske nadležnosti (razgraničenja ostavinske jurisdikcije). »Renvoi« je ovdje predviđen kao u z v r a t , tj. kao ustupanje ostavinske nadležnosti našem sudu. Nema, međutim, razloga da se »renvoi« u pitanju ostavinske nadležnosti i u pogledu pokretne ostavine ne prihvati i kao upućivanje na sud treće zemlje pri čemu ne treba ići dalje od prvog stupnja upućivanja. Ako bi, dakle, po nama usvojenom principu državljanstva, za raspravu pokretne imovine stranog državljanina bio nadležan sud države koja ostavinsku nadležnost temelji na principu domicila, onda će raspravu ove ostavine provesti naš sud ukoliko je ostavilac imao kod nas zadnje prebivalište. Ako je, pak, ostavilac zadnje prebivalište imao u trećoj državi, morat će naš sud prepustiti toj državi raspravu ostavine. Za slučaj da treća država ne prihvati ostavinsku nadležnost provest će raspravu naš sud. Prema tome, pod »inozemnom državom« treba podrazumijevati ne samo onu čiji je državljanin bio ostavilac nego i treću državu na čiji sud upućuju procesna kolizijska pravila ostaviočeve zemlje. 6. Prema odredbi tač. 4. stava 2 ovog člana postoji mogućnost da nasljednici p r o r o g i r a j u n a d l e ž n o s t jugoslavenskog suda za vođenje ostavinske rasprave u pogledu pokretne ostavine umrlog inozemca, iako bi za tu raspravu, s obzirom na princip državljanstva našeg prava, bio nadležan forum patriae ostavioca. Na taj način forum rei sitae može uz određene pretpostavke postati e l e k t i v a n f o r u m za raspravu pokretne ostavine. Za ovu se prorogaciju nadležnosti traži da budu ispunjene ove pretpostavke: a) da s v i n a s l j e d n i c i koji se nalaze u našoj državi izričito predlože da raspravu pokretne ostavine provede jugoslavenski sud i b) da se n i j e d a n n a s l j e d n i k i l i l e g a t a r koji se nalazi u inozemstvu u roku od šest mjeseci od poziva suda ne u s p r o t i v i nadležnosti jugoslavenskog suda. U ovoj se odredbi govori o nasljednicima »koji se nalaze« u našoj državi. Ne traži se, prema tome, da ovdje imaju domicil (prebivalište). Ako se, međutim, uzme u obzir da se u većini naših novijih međunarodnih ugovora kao uvjet za ovlaštenje na predlagan je prorogacije nadležnosti za raspravu pokretnih ostavina zahtijeva da predlagači s t a n u j u na području države u kojoj se nalazi takva ostavinska imovina, onda u tom smislu možemo protumačiti i navedenu odredbu. U svakom je,, međutim, slučaju potrebno da sud one nasljednike za koje utvrdi da se ne nalaze u našoj državi nego u inozemstvu kao i sve legatare koji se 622
Član 189. nalaze u inozemstvu pozove da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja poziva istaknu prigovor nenadležnosti jugoslavenskog suda, jer će inače ostavinsku raspravu provesti jugoslavenski sud (čl. 241. st. 1 ZN). Poznati nasljednici kojima se ne zna boravište pozivaju se oglasom na način predviđen u čl. 241 st. 3 ZN. Kome pripada nasljedno pravo i tko je, prema tome, ovlašten predlagati prorogaciju nadležnosti za raspravu pokretne ostavine, odnosno koga u inozemstvu kao nasljednika ili legatara treba o prijedlogu za prorogaciju obavijestiti, rješava se po ' o s t a v i o č e v o m d o m o v i n skom p r a v u . To vrijedi i onda kada je ostavilac pripadnik države koja ostavinu jugoslavenskog državljanina raspravlja po svojim zakonima, jer u stadiju u kojem se tek ispituje postojanje pretpostavki za nadležnost našeg suda još ne dolazi u obzir primjena retorzije u smislu čl. 156. st. 2 ZN. Ako nijedan od nasljednika i legatara iz inozemstva u određenom roku ne istakne prigovor nenadležnosti jugoslavenskog suda, ovaj će sud raspraviti pokretnu ostavinu umrlog inozemca (čl. 241. st. 4 ZN), ali će pri tom na nasljednopravne odnose primijeniti ostaviocevo domovinsko nasljedno pravo, ukoliko nema uvjeta za primjenu retorzije u smislu odredbe čl. 156. st. 2 ZN. Postavlja se, međutim, pitanje da li odredba tač. 4. stava 2 ovog člana. 0 prorogaciji nadležnosti može doći do primjene, ako je međunarodnim ugovorom predviđeno da se pokretne ostavine moraju predavati inozemnim organima. U gotovo svim međunarodnim ugovorima (o pravnoj pomoći ili konzularnim) koje je naša država zaključila poslije oslobođenja predviđeno je, pored obaveze ugovornih strana da pokretnu ostavinu predaju nadležnim inozemnim organima, i pravo nasljednika na proroigaciju nadležnosti, samo što je to pravo obično vezano uz ponešto drugačije modalitete od onih što ih određuje Zakon o nasljeđivanju. Razumije se da u takvom slučaju važe odredbe odnosnog ugovora kao lex specialis, a ne odredbe tog zakona. Ukoliko se pak pitanje prorogacije nadležnosti u ugovoru uopće ne rješava, onda je stvar njegovog tumačenja da li je pravo nasljednika na predlaganje prorogacije isključeno ili se u tom pogledu mogu primijeniti odredbe Zakona o nasljeđivanju kao supletorno pravo u odnosu na međunarodni ugovor. (5) Kad je inozemni sud nadležan za raspravu pokretne ostavine koju je inozemac ostavio na području naše države, onda je taj sud nadležan 1 za r j e š a v a n j e s p o r n i h n a s l j e d n o p r a v n i h z a h t j e v a u pogledu te ostavine kao što je zahtjev na nasljedstvo, nužni dio ili legat. To posredno proizlazi i iz; odredbe čl. 240. st. 2 ZN prema kojoj naš sud iz zadržane ostavine ili njezinog dijela i z v r š a v a o d l u k u i n o z e m n o g o r g a n a u pogledu prijavljenog nasljednopravnog zahtjeva, bez obzira na to da li su nasljednici, odnosno legatari naši ili inozemni državljani. Ako, pak, postoji koji od temelja iz tač. 1—4. stava 2 ovog člana za ustanovljenje nadležnosti našeg suda, onda naš sud mora odlučiti i o svim spornim nasljednopravnim zahtjevima koji se pojavljuju u vezi s tom ostavinom. Isp. S t e m p i h a r , op. cit., str. 195. 623:
Član 189. nalaze u inozemstvu pozove da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja poziva istaknu prigovor nenadležnosti jugoslavenskog suda, jer će inače ostavinsku raspravu provesti jugoslavenski sud (čl. 241. st. 1 ZN). Poznati nasljednici kojima se ne zna boravište pozivaju se oglasom na način predviđen u čl. 241 st. 3 ZN. Kome pripada nasljedno pravo i tko je, prema tome, ovlašten predlagati prorogaciju nadležnosti za raspravu pokretne ostavine, odnosno koga u inozemstvu kao nasljednika ili legatara treba o prijedlogu za prorogaciju obavijestiti, rješava se po 'o s t a v i o č e v o m d o m o v i n skom p r a v u . To vrijedi i onda kada je ostavilac pripadnik države koja ostavinu jugoslavenskog državljanina raspravlja po svojim zakonima, jer u stadiju u kojem se tek ispituje postojanje pretpostavki za nadležnost našeg suda još ne dolazi u obzir primjena retorzije u smislu čl. 156. st. 2 ZN. Ako nijedan od nasljednika i legatara iz inozemstva u određenom roku ne istakne prigovor nenadležnosti jugoslavenskog suda, ovaj će sud raspraviti pokretnu ostavinu umrlog inozemca (čl. 241. st. 4 ZN), ali će pri tom na nasijednopravne odnose primijeniti ostaviocevo domovinsko nasljedno pravo, ukoliko nema uvjeta za primjenu retorzije u smislu odredbe čl. 156. st. 2 ZN. Postavlja se, međutim, pitanje da li odredba tač. 4. stava 2 ovog člana 0 prorogaciji nadležnosti može doći do primjene, ako je međunarodnim ugovorom predviđeno da se pokretne ostavine moraju predavati inozemnim organima. U gotovo svim međunarodnim ugovorima (o pravnoj pomoći ili konzularnim) koje je naša država zaključila poslije oslobođenja predviđeno je, pored obaveze ugovornih strana da pokretnu ostavinu predaju nadležnim inozemnim organima, i pravo nasljednika na proro'gaciju nadležnosti, samo što je to pravo obično vezano uz ponešto drugačije modalitete od onih što ih određuje Zakon o nasljeđivanju. Razumije se da u takvom slučaju važe odredbe odnosnog ugovora kao lex specialis, a ne odredbe tog zakona. Ukoliko se pak pitanje prorogacije nadležnosti u ugovoru uopće ne rješava, onda je stvar njegovog tumačenja da li je pravo nasljednika na predlaganje prorogacije isključeno ili se u tom pogledu mogu primijeniti odredbe Zakona o nasljeđivanju kao supletorno pravo u odnosu na međunarodni ugovor. (5) Kad je inozemni sud nadležan za raspravu pokretne ostavine koju. je inozemac ostavio na području naše države, onda je taj sud nadležan 1 za r j e š a v a n j e s p o r n i h n a s l j e d n o p r a v n i h z a h t j e v a u pogledu te ostavine kao što je zahtjev na nasljedstvo, nužni dio ili legat. To posredno proizlazi i iz odredbe čl. 240. st. 2 ZN prema kojoj naš sud iz zadržane ostavine ili njezinog dijela i z v r š a v a o d l u k u i n o z e m n o g o r g a n a u pogledu prijavljenog nasljednopravnog zahtjeva, bez obzira na to da li su nasljednici, odnosno legatari naši ili inozemni državljani. Ako, pak, postoji koji od temelja iz tač. 1—4. stava 2 ovog člana za ustanovljenje nadležnosti našeg suda, onda naš sud mora odlučiti i o svim spornim nasljednopravnim zahtjevima koji se pojavljuju u vezi s tom ostavinom. 1
Isp. S t e m p i h a r , op. cit., str. 195. 62S
Član 189. Sto se tiče o b l i g a t o r n i h z a h t j e v a u pogledu pokretnih ostavina umrlog inozemca (kao što su potraživanja vjerovnika prema ostaviocu), naš će sud biti nadležan za rješavanje tih zahtjeva, ako za tu nadležnost postoji koji od temelja predviđenih odredbama ZPP-a o mjesnoj nadležnosti kao što je npr. (pored općeg foruma) atrakcioni forum u smislu 51. 56. ZPP ili forum imovine po čl. 52. st. 1 ZPP. Ovaj posljednji forum (forum imovine) postojat će naročito u slučaju kad sud u povodu prijavljenih zahtjeva vjerovnika u smislu čl. 240. st. 3 ZN zadrži pokretnu ostavinu ili njezin dio koji je potreban za pokriće tih potra-, živanja. 7. U slučajevima kada naš sud nije nadležan za raspravu pokretne ostavine stranog državljanina, njegova se djelatnost ograničuje na mjere o s i g u r a n j a ostavine i na zaštitu prava koja prema njoj imaju osobe koje se nalaze u našoj zemlji. Prema tome, treba razlikovati: a) mjere za osiguranje ostavine (čl. 204. ZN); među ove mjere spada npr. postavljanje privremenog čuvara ostavine, čuvanje gotovog novca, dragocjenosti i sličnih vrijednih stvari u sudu kao i druge mjere koje se prema posebnim okolnostima konkretnog slučaja pokažu potrebnim za osiguranje ostavine; b) mjere za zaštitu prava osoba s područja naše države, koje prema ostavini ističu nasljednopravne zahtjeve (čl. 239. i 240. st. 1 ZN); c) mjere za zaštitu domaćih vjerovnika (čl. 239. i 240. st. 3 ZN). Naš sud je nadležan i za sastavljanje smrtovnice (čl. 195. ZN), kao i za proglašenje oporuke koja se kod njega nalazi ili koja mu je predana nakon smrti inozemnog opor učitelj a (čl. 207. st. 5 ZN). Provođenje privremenih mjera za osiguranje pokretnih ostavina stranih državljana u slučajevima kada je za raspravu tih ostavina nadležan inozemni organ, predviđeno je i pojedinim međunarodnim ugovorima. Tim se ugovorima provođenje privremenih mjera ili sudjelovanje u njihovu provođenju povjerava obično konzularnim predstavnicima države kojoj je pripadao ostavilac. Vidi o tome odgovarajuće odredbe pojedinih međunarodnih ugovora, čiji su tekstovi navedeni niže, pod tač. 8. Kad je za raspravu pokretne ostavine stranog državljanina nadležan inozemni organ, nadležnost jugoslavenskog suda za poduzimanje .privremenih mjera za osiguranje ostavine i provođenje drugih radnji (čl. 239. i 240. ZN) određuje se prema odredbama čl. 191. st. 1—4 ZN. Vidi objašnjenja uz čl. 239—241. ZN. 8. Odredbe o ostavinama sadržane su u nizu b i l a t e r a l n i h međ u n a r o d n i h u g o v o r a koje je naša zemlja zaključila s drugim državama. Jedan dio tih ugovora zaključila je predratna Jugoslavija, neki ugovori (konzularne konvencije sa S A D i Belgijom) potječu još iz vremena Kraljevine Srbije, dok su ostali zaključeni poslije oslobođenja^ 6 ) Pojedina pitanja koja se pojavljuju u vezi s ostavinama nisu u tim ugovorima riješena u jednakom opsegu niti na jedinstven način. Nekima od tih ugovora rješava se i pitanje primjene nasljednog prava (izbor 6 Po kojoj osnovi su ostali na snazi ugovori koji su zaključeni prije 1941. godine, vidi notu 2 i 3 uz čl. 5. ZN.
€24
Član 189. zakona) i pitanje ostavinske jurisdikcije kao i pitanje samog ostavinskog postupka. Drugim se ugovorima rješava samo pitanje ostavinskog postupka i pri tom se donose potanje odredbe o poduzimanju mjera za osiguranje ostavine, o zaštiti prava domaćih nasljednika, legatara i vjerovnika, o sudjelovanju diplomatsko-konzularnih predstavnika u ostavinskoj raspravi i o sličnim pitanjima, Imade ugovora kojima se rješavaju samo neka općenita pitanja ostavinskog postupka ili koji se ograničavaju samo na odredbe o predaji pokretnih ostavina diplomatsko-Konzularnim predstavnicima države čiji je ostavilac bio državljanin. Za konzularne predstavnike nekih država osigurano je na bazi k l a u z u l e n a j v e ć e g p o v l a š t e n j a pravo sudjelovanja u ostavinskom postupku na jednaki način i u istom opsegu kao i za konzularne predstavnike odgovarajuće kategorije i ranga onih država s kojima u tom pogledu postoje posebne ili povoljnije konvencijske odredbe. Takvom se klauzulom najvećeg povlaštenja može koristiti Č e h o s l o v a čka (čl. 5 Konzularne konvencije), G r č k a (čl. 27. Ugovora o trgovini od 2. XI 1927), H o l a n d i j a (čl. 12. Ugovora o trgovini i plovidbi od 8. V 1930), Š p a n j o l s k a (čl. 20. Konvencije o trgovini i plovidbi od 7. IX 1929), Š v e d s k a (čl. XVI Ugovora o trgovini i plovidbi od 14. V 1937), V e l i k a B r i t a n i j a (čl. 23. st. 2 Ugovora o trgovini i plovidbi), B e l g i j a (čl. 27. st. 2 Ugovora o trgovini i plovidbi) i F r a n c u s k a (čl. 36. Konzularne konvencije). U nekim se slučajevima pojedina pitanja u vezi s ostavinama u pogledu iste države rješavaju kako ugovorom o pravnom saobraćaju •(pravnoj pomoći), tako i konzularnim ugovorom (konzularnom konvencijom). Ukoliko se odredbe obaju ugovora o tim pitanjima podudaraju, one važe usporedo jedna uz drugu. Ako bi, međutim, jedan od navedenih ugovora prestao važiti, vrijedile bi i dalje odredbe o ostavinama iz drugog ugovora dok je taj ugovor na snazi.(7) Ukoliko bi, pak, odredbe ovih jugovora bile međusobno u suprotnosti, pitanje njihovog važenja rješavalo [bi se po načelu: lex posterior derogat priori. Odredbe pojedinih međunarodnih ugovora u pogledu ostavina glase: 1) Konvencija o nastanjivanju i konzularnoj službi s A l b a n i j o m od 22. VI 1926 (SI. novine broj 117-L od 29. V 1929): Član 21 U slučaju smrti državljanina jedne od dveju Strana Ugovornica na teritoriji druge, mesne vlasti dužne su o tome odmah da izveste generalnog konsula, konsula, vicekonsula, ili konsularnog agenta, koji su najbliži mestu smrtnog slučaja. Ovi su, sa svoje strane, dužni uputiti isto saopštenje mesnim vlastima kad prvo oni budu obavešteni o smrtnom slučaju. Generalni konsuli, konsuli, vice-konsuli i konsularni agenti, ovi posljednji kad pripadaju Državi umrloga, ovlašćeni su da vrše jednu za drugom ove radnje: 1) da stave pečate — bilo po zvaničnoj dužnosti, bilo na zahtev zainteresovanih strana na sve pokojnikove stvari, nameštaj i hartije, prethodno izvestivši o toj radnji nadležnu mesnu vlast, koja, u slučaju da joj domaći zakoni to propisuju, može prisustvovati i staviti takođe pečate. 7
Z 1 a t a r i ć, Povodom ugovora o uzajamnom pravnom saobraćaju sa Republikom Austrijom, »Arhiv«, br. 1/56, str. 101. x 0 Zakon o nasljeđivanju s komentarom
625
Član 189. Međutim, mesna vlast pozvaće konzularnu vlast da zajednički izvrše taj akt, ako je prvo obaveštena o smrtnom slučaju, i ako je dužna prema domaćim zakonima da stavi pečat na zaostavštinu. U slučaju potrebe da se pečati odmah stave, ali da se to ne može učiniti zajednički, zbog udaljenosti mesta ili drugih razloga, mesna vlast moćiće da stavi prethodno pečate bez učešća konsularne vlasti, i obratno, s tim da se obavesti vlast koja nije učestvovala, a kojoj će biti dopušteno da ukrsti posle svoj pečat sa onim koji je već stavljen. Pečati mesne vlasti i obratno oni konsularne vlasti ne mogu se skinuti bez učešća konsularne vlasti. Ipak, ako po pozivu upućenom mesnoj vlasti od strane konsularne vlasti, i obratno, da pristustvuju skidanju duplih pečata, vlast kojoj je poziv upućen, nije došla u roku od četrdeset osam sati, računajući od prijema izvještaja, druga vlast moći će sama obaviti rečenu radnju. 2) da sastave inventar svih pokojnikovih pokretnosti i stvari u prisustvu mesne vlasti, ako ova, primivši gore naznačeni izveštaj, nalazi da treba da prisustvuje tome sastavljanju. Mesna vlast će staviti svoj potpis na zapisnike koji su sastavljeni u njenom prisustvu, bez prava da za svoju zvaničnu intervenciju može tražiti bilo kakvu taksu. 3) da narede da se licitacijom prodadu sve pokretne stvari zaostavštine koje bi mogle pretrpeti kvar, kao i one čije bi čuvanje bilo teško. Konsularna vlast izvestiće o tome mesnu vlast, da bi se prodaja obavila u propisanom roku i od strane vlasti koja je za to nadležna prema zemaljskim zakonima. Mesna vlast, u slučaju da ona ima da obavi prodaju, dužna je da pozove konsularnu vlast da prisustvuje toj prodaji. 4) da deponuju na sigurnom mestu popisane stvari i vrednosti, da čuvaju sume od naplaćenih potraživanja, kao i iznos od sakupljenih dohodaka. Ova deponovanja treba da se izvrše u sporazumu sa mesnom vlašću koja je pozvana da prisustvuje prethodnim radnjama, i to onda ako se, usled napred rečenog poziva, domorotci ili državljani kakve treće Države pojave kao zainteresovani u nasleđu ab intestatcrili na testamentarnom nasleđu, i ukoliko bi bilo u pitanju obezbeđenje taksa na zaostavštinu ili prenos, koje se imaju platiti po domaćim zakonima. 5) ako su mesne vlasti, prema zakonima svoje zemlje, odredile rok u kome će moći polagati svoja prava na zaostavštinu domorotci i državljani jedne treće Države, koji su nastanjeni u zemlji, gde se desio smrtni slučaj, konsularna vlast — ukoliko rok ne bi prošao, a i ako bi prošao za toliko dugo dok nije rešen spor o kome su pozvani da odlučuju domaći sudovi — ograničiće se na mere predostrožnosti i administracije koje neće nanositi štete osnaženju prava pomenutih lica pred nadležnim sudom. U slučaju da su vrednosti zaostavštine nedovoljne da u potpunosti namire isplatu svih potraživanja, konsularne vlasti, shodno zemaljskim zakonima, dužne su odmah predati sudskoj vlasti ili stecišnim staraocima, prema tome kome bude trebalo, sva dokumenta, stvari i vrednosti zaostavštine. Pomenute konsularne vlasti dužne su da zastupaju odsutne, maloletne ili nesposobne naslednike. 6) da administriraju ili likvidiraju sami ili preko lica, koja će odrediti pod svojom odgovornošću, pokretni deo zaostavštine, i da u tim radnjama mesna vlast ne može učestvovati, izuzevši ograničenja za slučajeve naznačene u br. 5 ovog člana, poštujući pri tom odluke o bilo kojem potraživanju zainteresovanih strana, i da tu odluku treba da ostave nadležnom domaćem sudu u svima slučajevima, u kojima se potraživanje ne bi osnivalo na nasleđu ili legatu. Pošto bude izvršena presuda odnosno pomenutih potraživanja, koja su ostavljena odluci domaćih sudova, ili pošto bude određena tražena suma za njihovu isplatu, ili pošto je srazmerna kaucija deponovana, celokupna pokretna zaostavština, ukoliko ona ne bi bila upotrebljena za kauciju treba da bude predata konsularnoj vlasti da s njom dalje raspolaže, pošto se skinu pečati koje je stavila mesna vlast.
626
Član 189. Član 22 Kad arbanski podanik u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ili podanik srpsko-hrvatsko-slovenački u Arbaniji umre u mestu gde se ne nalazi konsularna vlast njegove države, nadležna mesna vlast sastaviće, saobrazno domaćem zakonodavstvu, inventar stvari i izvršiće likvidaciju dobara koje je pokojnik ostavio; ona će biti dužna da, u najkraćem mogućem roku, podnese izveštaj o rezultatima tih radnji respektivnom Poslanstvu ili konsulatu, vice-konsulatu, koji su najbliži mestu gde će se otvoriti testamentarno ili ab intestato nasledstvo. Međutim, od trenutka kad konsularni činovnik, koji je najbliži mestu, gde će se otvoriti rešeno nasledstvo, bude predstao lično ili preko delegata, intervencija mesne vlasti saobraziće se odredbama člana 12 ove Konvencije. Član 23 U slučaju da je državljanin jedne od dveju Strana Ugovornica zainteresovan u nasleđu, bilo jednoga njenoga državljanina, bilo jednog od domorodaca, bilo državljanina jedne treće Sile, otvorenom na jednoj od teritorija druge Strane, mesne vlasti dužne su obavestiti najbližu konsularnu vlast o otvaranju nasleđa. Član 24 Vrednosti i stvari koje pripadaju mornarima ili putnicima, koji su podanici jedne od dveju Strana Ugovornica, a koji su umrli na lađi druge Strane, biće otposlate, sa dolaznog pristaništa, konsulu respektivne Države, da bi se dostavile vlasti pokojnikove zemlje.
2) Ugovor o u z a j a m n o m p r a v n o m saobraćaju s A u s t r i j o m od 16. XII 1954 (SI. list F N R J — Dodatak br. 8/55): DEO TREĆI Zaostavštine Član 29 (1) Državljani jedne Države Ugovornice mogu, prema pravu te d r žave ili prema pravu druge Države Ugovornice, izjavom poslednje volje ili darovanjem za slučaj smrti raspolagati celokupnom svojom imovinom koja se nalazi na teritoriji druge Države Ugovornice. (2) Državljani jedne Države Ugovornice mogu, na osnovu zakonskog naslednog prava ili prava na nužni deo, ili na osnovu izjave poslednje volje ili darovanja za slučaj smrti, sticati u drugoj Državi Ugovornici imovinska prava pod istim uslovima i u jednakom obimu kao i državljani te države. Član 30 Za raspravljanje o nepokretnim stvarima iz zaostavštine i za rešavanje spornih zahteva na nasledstvo, nužni deo ili legat koji se na te stvari odnose isključivo su nadležni sudovi one Države Ugovornice na čijoj se teritoriji te stvari nalaze. Član 31 (1) Za raspravljanje o pokretnim stvarima iz zaostavštine državljana Država Ugovornica kao i za rešavanje spornih zahteva na nasledstvo, nužni deo ili legat koji se na te stvari odnose nadležni su sudovi države kojoj pripada ostavilac ukoliko u ovom Ugovoru nije drukčije određeno. (2) Svaka Država Ugovornica obavezuje se da će priznavati i izvršavati odluke o nasleđu i spornim zahtevima na nasledstvo, nužni deo i legat koje donesu sudovi države kojoj pripada ostavilac, ukoliko sete odluke odnose na pokretnu zaostavštinu, koja se nalazi na njenoj teritoriji, a radi se o zaostavštini državljana druge Države Ugovornice, i to:
627
Član 189. 1. ako iz sledećih odredaba ne proizlazi što drugo, ili 2. ako se te odluke ne protive osnovnim načelima zakonodavstva države u kojoj se zaostavština nalazi. (3) U pogledu pismena koja treba priložiti uz predlog za izvršenje primjenjivaće se shodno odredbe člana 3 stav 2; međutim, u parničnim stvarima treba priložiti overen prepis odluke zajedno sa obrazloženjem. (4) Sudovi Država Ugovornica predavače radi sprovođenja rasprave zaostavštine u smislu stava 1, na molbu organa države kojoj je pripadao ostavilac, pokretne telesne stvari iz njegove zaostavštine, ukoliko: 1. u sledećim odredbama nije drukčije određeno, odnosno 2. ukoliko se tome ne protive zabrane izvoza ili devizno-pravni propisi. Član 32 Sud Države Ugovornice na čijoj teritoriji je umro državljanin druge Države Ugovornice dužan je da dostavi overen prepis smrtovnice konzularnom organu države čiji je državljanin bio umrli. Član 33 (1) Ako se u jednoj Državi Ugovornici nalazi pokretna zaostavština državljana druge Države Ugovornice sud ili drugi nadležni državni organ preduzeće, na predlog ili po službenoj dužnosti, mere koje su potrebne za obezbeđenje i celishodno upravljanje zaostavštinom, kao i za sprečavanje njenog smanjenja ili kakve druge preteče štete. Naročito se u ovim slučajevima mora sastaviti popis svih pokretnih stvari iz zaostavštine koje se nalaze na toj teritoriji, i prema okolnostima slučaja, staviti tu imovinu pod pečat, ili odrediti njeno polaganje na sigurno mesto, ili postaviti pouzdano lice za staraoca te zaostavštine. (2) Sud ili državni organ preduzeće mere navedene u stavu 1 po propisima koji za te mere važe u njihovoj sopstvenoj državi. Međutim, te mere sprovešće se, po molbi druge države, i u nekoj naročitoj formi ako ova nije u protivnosti sa osnovnim načelima zakonodavstva zamoljene države. (3) Ako je u mestu gde se nalazi pokretna zaostavština, sedište konzularnog organa države čiji je državljanin bio umrli, onda se mere navedene u stavu 1 mogu preduzeti samo ako je konzularni organ bio o tome blagovremeno obavešten; konzularni organ ima pravo da učestvuje kod preduzimanja službenih radnji i da stavlja predloge. (4) U ostalim slučajevima treba konzularni organ bez odlaganja1 izvestiti o svim merama koje su određene radi obezbeđenja i upravljanja zaostavštinom. Ove se mere mogu, bez štete po prava trećih lica, na, predlog konzularnog organa izmeniti ili ukinuti. Član 34 (1) Na predlog naslednika, ili lica koja imaju pravo na nužni deo ili legatara, koji su državljani Države Ugovornice u kojoj se nalazi zaostavština ili koji borave na njenoj teritoriji, može sud da zadrži' ćelu zaostavštinu ili dovoljan deo iste, dok nadležni sud države čiji, je državljanin bio ostavilac pravosnažno ne odluči o zahtevu na nasljedstvo, nužni deo ili legat. (2) Iste mere može sud preduzeti i na predlog poverilaca koji su državljani Države Ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi zaostavština, ili koji na toj teritoriji borave, ako svoja potraživanja prijave i, po potrebi, pokrenu postupak za njihovo priznanje. Član 35 (1) Radi stavljanja predloga navedenih u članu 34 odrediće se oglasom rok od tri do šest meseci u kome se zahtevi gore pomenutih lica moraju prijaviti i, po potrebi, pokrenuti postupak za njihovo priznanje. Ako
Član 189. se ti zahtevi u ovom roku ne prijave, odnosno ako se ne pokrene postupak za njihovo priznanje, ne može se odbiti predaja pokretne zaostavštine pozivanjem na odredbe člana 34. (2) Overen prepis oglasa mora se poslati konzularnom organu države čiji je državljanin bio umrli. Član 36 (1) Ako je ostavilac koji je bio državljanin jedne Države Ugovornice imao poslednje prebivalište na teritoriji druge Države Ugovornice,. mogu naslednici ili lica koja imaju pravo na nužni deo, ako stanuju na teritoriji te druge države, predložiti u roku utvrđenom po članu 35 stav 1 da sud te države sprovede raspravu pokretne zaostavštine koja se nalazi u toj državi. Ovom predlogu udovoljiće se ako tome ne prigovori koji naslednik, lice ovlašteno na nužni deo ili legatar, po izvršenom propisnom saopštenju, u roku od jedan do tri meseca koji će pobliže odrediti sud. U takvom slučaju sudovi te države nadležni su i za rešavanje spornih zahteva na nasledstvo, nužni deo ili legat. (2) Ako u smislu stava 1 treba da o pokretnoj zaostavštini raspravlja sud države u kojoj se ta zaostavština nalazi, primenjivaće se odredbe naslednog prava države čiji je državljanin bio ostavilac, i to kako kod rasprave zaostavštine, tako i pri resavanju spornih zahteva na nasledstvo, nužni deo ili legat. Član 37 (1) Ako državljanin jedne Države Ugovornice u m r e za vreme p u t o vanja na teritoriji druge Države Ugovornice, a tamo nema prebivališta ni uobičajenog boravišta, onda će se stvari, koje je nosio sa sobom, bez ikakvih formalnosti predati konzularnom organu njegove države. (2) Konzularni organ kome su te stvari predate postupaće s njima po propisima svoje države, pošto bude regulisao dugove koje je umrli napravio za vreme boravka u državi u kojoj je umro. Član 38 U parničnim i vanparničnim stvarima zaostavština po kojima se raspravlja na teritoriji jedne Države Ugovornice konzularni organ druge Države Ugovornice je ovlašten da zastupa njene državljane ako su ovi otsutni i nisu odredili punomoćnika; t i m e se ne dira u odredbe o obaveznom zastupanju putem advokata. Član 39 Sto se ima smatrati kao pokretna imovina određuje se po propisima države u kojoj se nalazi ta imovina. Član 40 (1) Dok se između obe države Ugovornice ne zaključi sporazum radi izbegavanja dvostrukog oporezivanja u oblasti pristojbi na sticanje imovine za slučaj smrti, svaka Država Ugovornica pridržava sebi p r a v o da, pre predaje pokretne zaostavštine organima druge Države Ugovornice, naplaćuje sve pristojbe kojima po njenim zakonima podležu sticanja za slučaj smrti. (2) Propisi koji postoje u Državama Ugovornicama o obezbeđenju i naplaćivanju pristojbi za slučaj smrti ne menjaju se. 3 ) K o n z u l a r n a k o n v e n c i j a i z m e đ u S r b i j e i B e l g i j e o d 5/17 I 1885
(Zbornik zakona i uredaba 41, str. 169):
Član 12 U slučaju smrti jednog Srbina u Belgiji ili jednog Belgijanca u Srbiji, nadležna mesna vlast dužna će biti da o tome odmah izvesti najbližeg generalnog konsula, konsula, vice-konsula ili konsulskog agen-
629
Član 189. ta one države, čiji je podanik pokojnik, a ovi pak, sa svoje strane, izvestiće mesne vlasti, ako o podobnom slučaju budu prvi izvešteni. U slučaju nesposobnosti ili da nema naslednika ili izvršilaca testamenta, konsulski zvaničnici, zajedno sa nadležnim mesnim vlastima imaće pravo da, saobrazno zakonima svoje države, sastave sva potrebna akta radi očuvanja i upravljanja mase, a naročito da stave i skidaju pečate, sastavljaju inventare; upravljaju i likvidiraju masu, jednom rečju, da upotrebe sve moguće mere za obezbedu naslednika, osim ako se pojavi kakav spor, koji će se raspraviti nadležnim sudom one države, u kojoj je masa obrazovana. 4) Ugovor o trgovini i plovidbi s B e l g i j o m (Ekonomska unija Belgijsko-Luksemburška) od 16. XII 1926 (Šl. novine broj 44—XI od 25. II 1928): Član 28 U slučaju smrti jednoga državljanina jedne od Strana Ugovornica na teritoriji druge Strane, nadležne mesne vlasti biće dužne da odmah 0 tome obaveste Generalnog konsula, vicekonsula ili konsularnog agenta najbližeg narodu, kome pokojnik pripada; ovi od svoje strane, ako bi prvi o tome saznali, biće dužni da tako isto obaveste mesne vlasti. Nadležna mesna vlast dopuniće rečeno obaveštenje predajom jednoga, u propisanom obliku sačinjenog i besplatnog primerka umrlice. U slučaju nesposobnosti ili odsutnosti naslednika, ili odsutnosti izvršilaca testamenta, agenti konsularne službe, u saglasnosti s nadležnom mesnom vlasti, imaće pravo da, saobrazno zakonima svojih respektivnih zemalja, preduzmu sve potrebne korake radi očuvanja nasleđa 1 radi upravljanja njime, a naročito da stavljaju i skidaju pečate, da sastavljaju izveštaj, da upravljaju nasleđem, i da ga likvidiraju, jednom reci, da preduzmu sVe mere potrebne radi očuvanja interesa naslednika, sem slučaja ako bi se pojavili prigovori koji bi se morali raspraviti pred nadležnim sudovima zemlje, u kojoj je masa obrazovana. Po sebi se razume, da će u svemu što se desi na upravljanje imovinom umrlih lica, sva prava, povlastice, olakšice ili slobode koje je jedna od Strana Ugovornica već priznala, ili bi mogla priznati konsularnim predstavnicima koje treće Sile odmah bezuslovno biti proširene na konsularne predstavnike druge Strane.
5) Konzularna konvencija s B o l i v i j o m , od 21. V 1962 (SI. list SFRJ — Dodatak 11/63): DEO VI Nasleđe Član 29 1. Ako neki državljanin države imenovanja umre na teritoriji države prijema gde je imao svoje prebivalište ili svoje boravište, nadležne vlasti odmah će o tome izvestiti konzula na čijoj je teritoriji smrt nastupila. U slučaju da nadležna vlast države prijema sazna da je na njenoj teritoriji otvoreno neko nasleđe u kome neki državljanin države imenovanja ima eventualno pravo, ona o tome odmah obaveštava konzula na čijem je području to nasleđe otvoreno. Konzul, sa svoje strane, ako o tome sazna prvi, daje takvo obaveštenje nadležnoj vlasti. 2. Ako među naslednicima ima odsutnih, maloletnih ili pravno nesposobnih, ili ako se izvršioci testamenta koje je odredio ostavilac ne nalaze u mestu gde se otvara nasleđe, nadležna mesna vlast će staviti 630
Član 189. po službenoj dužnosti pečat što je moguće pre i obavestiti o tome konzula. Ako u mestu gde se nasleđe otvara postoji konzulat, to obaveštenje treba dati pre stavljanja pečata. 3. Konzul može tome prisustvovati i, u takvom slučaju, može ukrstiti svoje pečate sa pečatima mesne vlasti. Dvostruki pečati mogu se skinuti samo ako je konzul bio blagovremeno obavešten o danu i času skidanja pečata. To obaveštenje daje se pismeno i njegova predaja konstatuje potvrdom o uručenju. 4. Konzul može tražiti da se sastavi zapisnik i može prisustvovati tome. 5. Konzul može zastupati državljane države imenovanja kad se tiče njihovih prava na nasleđe. Ako kasnije ti državljani izdaju uredno ovlašćenje nekom drugom licu, ovlaštenje konzula prestaje u trenutku kada o tome bude obavešten. Član 30. Konzul može tražiti imenovanje staraoca nasleđa i, dok ovaj ne bude imenovan, može vršiti nadzor i zahtevati hitne mere očuvanja nasleđa. Konzul ne može vršiti ta prava ako postoji naslednik u čijem su posedu nasledna dobra. Član 31. Ako neki državljanin države imenovanja koji nema svoje prebivalište ili boravište na teritoriji države prijema umre na putu ili u prolazu preko teritorije ove poslednje države, konzul na čijem je području umro pomenuti državljanin ovlašćen je, u cilju obezbeđenja novca i drugih pokretnih stvari koji su lična svojina umrlog, da ih odmah preuzme na čuvanje, ne dirajući u pravo sudskih ili upravnih vlasti države prijema da uzmu u posed taj novac ili druge pokretne stvari, ako to zahteva interes pravde ili potreba krivične istrage. Član 32. 1. Konzul može primiti, radi dostave nekom državljaninu države imenovanja koji ne prebiva na teritoriji države prijema, novac i dobra na koje taj državljanin ima pravo usled smrti nekog lica, ma ko ono bilo. 2. Ako konzul prihvati da primi novac ili dobra te vrste, on treba, pod uslovima koje postavlja lice koje predaje ta dobra ili novac, da pruži dovoljan dokaz da ih je državljanin, kome treba da budu predati, primio. U slučaju da konzul nije uspeo iz ma kojih razloga da izvrši predaju i o tome podnese potreban dokaz dužan je primljeni novac, odnosno stvari vratiti. Član 33. Novac ili dobra o kojima je reč u članu 32. mogu biti uručeni konzulu samo ukoliko zakoni i propisi države prijema dozvoljavaju to uručenje licu kome konzul treba da ih preda i pod uslovima koje ti zakoni i propisi predviđaju. Konzul nema nad pomenutim novcem ili dobrima šira prava nego što bi imalo zainteresirano lice da je uručenje izvršeno direktno tom licu. 6) Ugovor o uzajamnoj pravnoj pomoći s B u g a r s k o m od 23. III 1956. (SI. list FNRJ — Dodatak br. 1/57): Zaostavštine Član 19 1 Državljani jedne Države Ugovornice mogu, saglasno odredbama ovog Ugovora, izjavom poslednje volje (testamentom, zaveštanjem), raspolagati svojom imovinom koja se nalazi na teritoriji druge Države Ugovornice. 631
Član 189. 2) Državljani jedne Države Ugovornice mogu sticati u drugoj Državi Ugovornici imovinska prava na osnovu zakonskog ili testamentalnog nasleđivanja pod istim uslovima i u jednakom obimu kao i državljani te Države. Član 20 1) Nasledno-pravni odnosi određuju se po zakonodavstvu Države Ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u momentu smrti. 2) Ako nema naslednika, nasleđivanje pokretne imovine vrši se po zakonu Države Ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u momentu smrti, a nasleđivanje nepokretne imovine — po zakonu Države Ugovornice na čijoj se teritoriji imovina nalazi. Član 21 U pogledu sposobnosti za sastavljanje ili opozivanje testamenta kao i u pogledu pravnih posledica nedostatka volje (prevara, greška itd.) primenjuje se zakonodavstvo Države Ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u momentu sastavljanja odnosno opozivanja testamenta, Član 22 U pogledu forme u kojoj se sastavlja ili opoziva testament primenjuje se zakonodavstvo Države Ugovornice, čiji je državljanin bio ostavilac u momentu sastavljanja odnosno opozivanja testamenta. Ipak je dovoljno ako su bili poštovani propisi zakonodavstva Države Ugovornice, na čijoj je teritoriji testament bio sastavljen odnosno osnovan. Član 23 Za raspravljanje o nepokretnim stvarima iz zaostavštine i za rešavanje zahteva na nasledstvo, nužni deo ili legat koji se na te stvari odnose, isključivo su nadležni sudovi one Države Ugovornice na čijoj se teritoriji te stvari nalaze. Član 24 1) Za raspravljanje o pokretnim stvarima iz zaostavštine državljana Država Ugovornica, kao i za rešavanje spornih zahteva na nasledstvo, nužni deo ili legat koji se na te stvari odnose, nadležni su sudovi Država čiji je državljanin ostavilac ukoliko u ovom Ugovoru nije drukčije određeno. Međutim, nadležnost sudova druge Države Ugovornice ne isključuje se u slučajevima u kojima izvršenje predviđeno u stavu 2 ovog člana nije više moguće. 2) Svaka Država Ugovornica obavezuje se da će priznavati i dopustiti izvršenje odluka o nasleđu i spornim zahtevima na nasledstvo, nužni deo ili legat koje donesu sudovi Države čiji je državljanin ostavilac, ukoliko se te odluke odnose na pokretnu zaostavštinu koja se nalazi na njenoj teritoriji, a radi se o zaostavštini državljana druge Države Ugovornice, i to: a) ako iz sledećih odredaba ne proizlazi što drugo; ili b) ako se te odluke ne protive osnovnim načelima zakonodavstva Države u kojoj se zaostavština nalazi. 3) U pogledu pismena koja treba priložiti uz predlog za izvršenje primenjivaće se odredbe člana 45 ovog Ugovora. 4) Sudovi Država Ugovornica predavače radi sprovođenja rasprave zaostavštine u smislu stava 1 ovog člana, na molbu nadležnih organa Države čiji je državljanin bio ostavilac, pokretne stvari iz njegove zaostavštine, ukoliko: a) u sledećim odredbama nije drukčije određeno, odnosno b) ukoliko se tome ne protive zabrane izvoza ili devizno-pravni propisi. Član 25 1) Ako na teritoriji jedne Države Ugovornice umre državljanin druge Države Ugovornice, nadležni sud (organ) treba odmah da obavesti diplomatsko ili konzularno pretstavništvo druge Države o smrti i da
632
Član 189. mu saopšti sve što mu je poznato o naslednicima, o njihovom prebivalištu (boravištu) i adresi, o karakteru i vrednosti zaostavštine, a isto tako i o testamentu ako postoji. To isto važi i kada nadležni sud (organ) dozna da je u njegovoj Državi ostala imovina državljana druge Države Ugovornice koji je umro van teritorija dveju Država Ugovornica. 2) Ako diplomatsko ili konzularno pretstavništvo Države čiji je državljanin bio umrli, sazna o smrti ranije, dužno je da o tome izvesti nadležni sud (organ) druge države Ugovornice. Član 26 1) Ako se u jednoj Državi Ugovornici nalazi zaostavština državljana druge Bržave Ugovrnice, sud ili drugi nadležni državni organ, preduzeće, na predlog ili po službenoj dužnosti mere koje su potrebne za obezbeđenje i korisno upravljanje zaostavštinom, kao i za sprečavanjenjenog smanjenja ili nanošenja kakve druge štete. 2) Sud ili drugi nadležni državni organ preduzeće mere navedene u stavu 1 ovog člana po propisima koji važe u njihovoj sopstvenoj Državi. Međutim, te mere sprovešće se, po molbi druge Države, i u nekoj naročitoj formi ako ova nije u protivnosti sa osnovnim načelima zakonodavstva zamoljene Države. 3) Ako je u mestu gde se nalazi zaostavština sedišta diplomatskog ili konzularnog pretstavništva Države čiji je državljanin bio umrli, onda se mere navedene u stavu 1 ovog člana mogu preduzeti samo ako je diplomatsko ili konzularno pretstavištvo bilo o tome blagovremeno obavešteno; diplomatsko ili konzularno pretstavništvo ima pravo da učestvuje kod preduzimanja službenih radnji i da stavlja predloge. 4) U ostalim slučajevima treba bez odlaganja izvestiti diplomatsko ili konzularno pretstavništvo o svim merama koje su preduzete za obezbeđenje i za upravljanje zaostavštinom. Na predlog diplomatskog ili konzularnog pretstavništva ove se mere mogu izmeniti ili ukinuti bez štete po prava trećih lica. Član 27 Proglašenje testamenta vrši sud (organ) Države Ugovornice na čijoj teritoriji nalazi se testament. Overeni prepis testamenta i zapisnik o stanju i sadržini testamenta, a prema okolnostima i zapisnik o njegovom proglašenju dostavljaju se sudu Države čiji je državljanin bio ostavilac, nadležnom za raspravu zaostavštine, ukoliko po odredbama ovog Ugovora nije nadležan sud Države Ugovornice u kojoj je zaveštanje proglašeno. Pod istim uslovima na molbu suda Države čiji jedržavljanin bio ostavilac može se dostaviti i originalni testament. Član 28 1) Na zahtev naslednika, ili legatara, koji su državljani Države Ugovornice u kojoj se nalazi zaostavština ili koji borave na njenoj teritoriji, može sud da zadrži ćelu zaostavštinu ili dovoljan deo iste, dok nadležni sud Države čiji je državljanin bio ostavilac, pravosnažnone odluči o zahtevu naslednika ili legatara. 2) Iste mere sud može preduzeti i na zahtev poverilaca ostavioca koji su državljani Države Ugovornice na čijoj teritoriji se nalazi zaostavština, ili koji na toj teritoriji borave, ako svoja potraživanja prijave i, po potrebi, pokrenu postupak za njihovo priznanje. Član 29 1) Radi stavljanja zahteva navedenih u članu 28 ovog Ugovora odrediće se oglasom rok od tri do šest meseci u kome se zahtevi gore pomenutih lica moraju prijaviti i, po potrebi, pokrenuti postupak za njihovo priznanje. Ako se ti zahtevi u ovom roku ne prijave, odnosno ako se ne pokrene postupak za njihovo priznanje, ne može se odbiti predaja pokretne zaostavštine pozivanjem na odredbe člana 28. ovog Ugovora.
633:
€lan 189. 2) Objavljivanje oglasa iz stava 1 ovog člana izvršiće se u Službenim listovima obeju Država Ugovornica (»Službeni list Federativne Narodne Republike Jugoslavije« odnosno »-Izvestia na Presidiuma na Narodnoto s'branie« Narodne Republike Bugarske). Overen prepis oglasa mora se poslati diplomatskom ili konzularnom pretstavništvu Države čiji je državljanin bio ostavilac. Član 30 1) Ako je ostavilac koji je bio državljanin jedne Države Ugovornice, imao poslednje prebivalište na teritoriji druge Države Ugovornice, mogu naslednici, koji stanuju na teritoriji te druge Države, zahtevati u roku iz člana 29 stav 1 ovog. Ugovora da sud te Države sprovede raspravu pokretne zaostavštine koja se nalazi u istoj Državi. Ovom zahtevu udovoljiće se ako tome ne prigovori koji naslednik, ili legatar, u roku od tri mjeseca po isteku roka iz člana 29 stav 1 ovog Ugovora. Ako nema prigovora sudovi te Države nadležni su i za rešavanje spornih zahteva na zaostavštini. 2) Ako u smislu stava 1 ovog člana treba da o pokretnoj zaostavštini raspravlja sud Države u kojoj se ta zaostavština nalazi, primenjivaće se odredbe naslednog prava Države čiji je državljanin bio ostavilac i to kako kod rasprave zaostavštine, tako i pri rešavanju spornih zahteva na zaostavštinu. Član 31 1) Ako državljanin jedne Države Ugovornice' umre za vreme putovanja na teritoriji druge Države Ugovornice a tamo nema prebivalište ni uobičajeno boravište, onda će se stvari, koje je nosio sa sobom, po spisku, bez drugih formalnosti predati diplomatskom ili konzularnom pretstavništvu njegove Države. 2) Diplomatsko ili konzularno pretstavništvo postupiće sa tim stvarima po propisima svoje Države, pošto bude regulisao dugove koje je umrli napravio za vreme boravka u Državi u kojoj je umro. Član 32 U parničnim i vanparničnim stvarima zaostavština, po kojima se raspravlja na teritoriji jedne Države Ugovornice, diplomatsko ili konzularno pretstavništvo druge Države Ugovornice zastupa njene državljane ako su ovi otsutni i nisu odredili punomoćnika. Član 33 Koja se imovina ima smatrati pokretnom ili nepokretnom, određuje se po zakonodavstvu Države u kojoj se nalazi ta imovina. Član 34 Dok se između obe Države Ugovornice ne zaključi sporazum radi izbegavanja dvostrukog opterećenja porezom i taksama na nasleđe, svaka Država Ugovornica pridržava sebi pravo da, pre predaje pokretne zaostavštine organima druge Države Ugovornice, naplati sve poreze i takse kojima podleže nasleđe po njenom zakonodavstvu.
7) Konzularna konvencija s B u g a r s k o m od 21. III 1963 (SI. list SFRJ — Doda.tak br. 11/63): Član 21 Funkcije konzula u poslovima nasleđivanja uređuju se po Ugovoru između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Narodne Republike Bugarske o uzajamnoj pravnoj pomoći koji je zaključen 23. marta 1956. godine u Sofiji. U svim slučajevima gde nadležni organ države prijema sazna da je u zaostavštini zainteresovan državljanin države naimenovanja obavestiće o tome konzula bez odlaganja.
€34
Član 189.
8) Ugovor o uređenju uzajamnih pravnih odnosa sa Č e h o s l o v a č komod 17. III 1923 (SI. novine br. 181—XXXVIII od 9. VIII 1924): GLAVA PETA Zaostavštine Član 18 Državljani svake ugovorne strane mogu testamentom, kodicilom, ugovorom o nasleđivanju, poklonom u slučaju smrti ili na drugi način raspolagati ćelom imovinom, koju imaju u oblasti druge ugovorne države. Isto tako mogu državljani obe ugovorne strane i u svakoj oblasti druge ugovorne države, isto kao i sopstveni državljani, pribavljati imovinska prava putem nasleđa. Kao pravni osnovi pribavljanja u smislu prethodne alineje razumeju se: nasleđivanje po zakonu, pravo na zakoni deo (rezervu), testamenat, kodicil, ugovor u nasleđivanju, poklon u slučaj smrti i pribavljanje državi nasleđa bez naslednika. Propisi, koji važe u ugovornim državama o pribavljanju i posedovanju nepokretnina, naročito propisi o agrarnoj reformi, time se ni u koliko ne vređaju. Član 19 Ugovorne strane obvezuju se, da uzajamno jedna drugoj predaju pokretne zaostavštine državljana druge strane radi rasprave zaostavštine i donošenja odluke o naslednim sporovima, koji se na to odnose, od strane nadležnog suda ili nadležne vlasti države pokojnikove. Član 20 Sud ili vlast ugovorne strane, u čijoj se oblasti nalazi pokretna zaostavština dužan je: 1) da sastavi zapisnik o smrti državljanina druge ugovorne strane, koji je u njegovom području umro; 2) da preduzme mere, koje su neophodne za obezbeđenje i valjano upravljanje zaostavštinom u cilju da se izbegne njeno smanjenje ili koja druga preteča šteta. On je naročito dužan sastaviti uredan inventar celokupne zaostavštine i prema okolnostima slučaja ili staviti je pod pečat ili narediti da se ostavi na kome sigurnom mestu ili odrediti koje pouzdano ili poverljivo lice za staraoca zaostavštine. Pod 1) i 2) spomenute mere preduzeće nadležni sud ili vlast po propisima, koji vrede u sopstvenoj državi. Ali će one, po molbi druga strane biti preduzete i u kojoj naročitoj formi, ako ova nije u protivnosti sa zakonima, koji vrede u državi gde se nalazi nadležni sud ili vlast. 3) Ako su naslednici ili legatari državljani jedne ugovorne strane kod koje se nalazi zaostavština, ili se u ovoj oblasti nalaze, onda je nadležni sud ili vlast ovlašćen, da po molbi ovih lica dotle zadrži ćelu zaostavštinu ili jedan dovoljan deo iste dok nadležni ostavinski sud države ostaviočeve pravosnažno ne odluči o njihovom nasledničkom ili legatskom potraživanju. 4) Iste se mere mogu preduzeti po molbi poverilaca, koji su državljani one ugovorne strane, u čijoj se oblasti pokretna zaostavština nalazi ili koji se u ovoj oblasti nalaze, ako su njihova potraživanja kod suda bila već prijavljena. O tim potraživanjima odlučivaće isključivo sudovi one države u čijoj- se oblasti nalazi pokretna zaostavština. Član 21 U cilju postignuća pod brojevima 3) i 4) prethodnoga člana navedenih mera odrediće se ediktalni rok od najduže pet meseci, u kome se potraživanja gore imenovanih lica mogu sudu ili vlasti prijaviti. Ako se takva prijava u ovom roku ne učini, onda se predaja pokretne zaostavštine ne može odreći.
635
Član 189. Proglas će biti objavljen u obema državama, u novinama, koje su određene za službena proglašavanja, i njegov overen prepis poslaće se bez odlaganja sudu ili vlasti ostaviočeve države, koji je nadležan za raspravu zaostavštine; ako ovaj sud ili vlast nisu poznati, onda nadležnoj konsularnoj vlasti, a ako ni nje nema, onda drugoj vlasti za zastupanje ovlašćenoj. Član 22 O svakom smrtnom slučaju državljanina druge ugovorne strane izvestiće odmah nadležna vlast najbližu konsularnu vlast države umrloga, šaljući joj što pre umrlicu i overen prepis zapisnika o smrti. Ako se u mestu, gde se nalazi pokretna zaostavština, nalazi konsularna vlast, onda se u članu 20 pod br. 2) navedene mere mogu samo onda preuzeti, ako konsularna vlast bude radi učestvovanja blagovremeno o tome izveštena. U ostalim slučajevima biće konsularna vlast bez odlaganja izveštena o svemu što je naređeno bilo radi obezbeđenja i uprave zaostavštinom. Ove mere mogu po njenoj želji biti izmenjene ili ukinute, ako to ne bi bilo od štete za sopstvene državljane. Član 23 Ako u raspravi zaostavštine učestvuju samo lica, koja su državljani države, u čijoj se oblasti nalazi pokretna zaostavština, ili koja se u ovoj oblasti stalno bave, onda može ostavinski sud ili vlast pokojnikove države po predlogu ovih lica ostaviti raspravu pokretne zaostavštine sudu ili vlasti mesta gde se pokretna zaostavština nalazi, ako je ovaj; predlog stavljen u roku određenom u članu 21. Član 24 Sto se ima smatrati kao pokretna imovina, određuje se po propisima države, u kojoj se nalazi dotična imovina. Pokretna zaostavština predaće se najbližoj konsularnoj vlasti radi otpravljanja u državu ostavioca. Odredbama ovog ugovora ne dira se nikako u propise o zabrani izvoza pojedinih predmeta, u koliko oni tada vrede u oblasti ugovornih strana. Član 25 . U odredbe ovoga ugovora o predavanju pokretne zaostavštine ne dira se eventualnim bližim financijskim sporazumom između obe ugovorne strane u pogledu izbegavanja dvostrukog porezi van ja pokretnih zaostavština, koje se po gornjim propisima predaju ostavinskom sudu ili vlasti države pokojnikove. Član 26 Dok sporazum po članu 25 ne bude postignut, svaka ugovorna strana zadržava sebi pravo da od pokretne zaostavštine naplaćuje porez na nasleđe i ostale dažbine po svojim zakonima pre no što je izda drugoj ugovornoj strani. Član 27 Rasprava nepokretne zaostavštine i odluka o svima tužbama i pravnim sporovima, koji se na nju odnose, pripada isključivo sudu ili administrativnoj vlasti one ugovorne strane, u čijoj se oblasti nalazi ova zaostavština.
9) Konzularna konvencija sa Č e h o s l o v a č k o m od 7. XI 1928 (SI. novine br. 307 — C X X X I od 31. X 1929): Član 14 (1) Nadležna mesna vlast izvestiće odmah o svakom smrtnom slučaju državljanina druge Strane najbližu konsularnu vlast Države čiji je državljanin bio pokojnik. Ta konsularna vlast opet, sa svoje strane, izvestiće nadležnu vlast, kad ona bude prva obaveštena.
636
Član 189. (2) Nadležna vlast dostaviće što je mogućno p r e najbližoj konsularnoj vlasti Države kojoj je pripadao umrli, umrlicu i overeni prepis zapisnika o smrti. Član 15 U nadležnost konsularnog predstavnika spada: a) da prisustvuje lično ili preko delegata stavljanju pečata na pokretnosti u zaostavštini; tom prilikom moći će konsularni predstavnik da stavi na zaostavštinu i svoje pečate; isto tako, on će moći da stavi svoje pečate na zaostavštinu, pošto prethodno izvesti mesnu vlast, ako to ona nije učinila; pečati mogu biti skinuti samo u prisustvu konsularnog predstavnika ili njegovog delegata; ipak, ako, po pozivu koji je predat 48 sati p r e isteka roka koji je utvrdila mesna vlast i saopštila konsularnom predstavniku, da prisustvuje skidanju pečata, konsularni predstavnik ne dođe, mesna vlast moći će skinuti ne samo svoje već i pečate konsularnog predstavnika; b) da bude zastupljen i da saraduje na sastavljanju i n v e n t a r a dobara iz zaostavštine i da premapotpisuje zapisnik o tome; v) da predlaže prodaju pokretnosti iz zaostavštine, koje bi se mogle pokvariti, ili čije bi čuvanje bilo teško, a naročito žetve i stvari koje bi se u tom momentu mogle prodati pod naročito povoljnim uslovima, i da prisustvuje toj prodaji; g) da saraduje na smještanju na sigurnom mestu vrednosti, n a k i t a i stvari iz zaostavštine pokojnikove, a tako isto i iznosa ostvarenih, potraživanja i primljenih renti koje se n a p l a t e ; da saraduje na imenovanju, ako je potrebno, sigurnog i dostojnog poverenja lica radi upravljanja zaostavštinom; a naročito da saraduje na plaćanju dugova po zajedničkom sporazumu između zainteresovanih i njenih poverilaca. Član 16 (1) Konsularni funkcionari Države čiji je državljanin bio pokojnik moći će tražiti da se sastavi zapisnik o smrti i da se p r e d u z m u m e r e radi zaštite i najpogodnije uprave pokretne zaostavštine da bi se izbeglo njeno umanjenje ili druge štete, naročito da se sastavi u r e d a n inventar, da se stave pečati na stvari iz zaostavštine, da se ostave na sigurnom mestu ili da se imenuje lice pouzdano i dostojno poverenja kao staralac, u formi različnoj od one koju propisuju zakoni koji važe u Državi u kojoj se nalazi zaostavština, ukoliko se mesni zakoni ne protive toj naročitoj formi. (2) Ako se konsularna vlast Države čiji je pokojnik bio državljanin nalazi u mestu gde je pokretna zaostavština, moći će se pristupiti sastavu inventara, stavljanju pečata na zaostavštini, ili ostavljanju na sigurnom mestu, ili imenovanju lica pouzdanog i dostojnog poverenja kao staraoca samo po prethodnom obaveštenju konsularne vlasti, da bi i ona mogla da prisustvuje. (3) U drugim slučajevima, konsularna vlast biće bez odlaganja izveštena o onome što je učinjeno u svrhu zaštite i u p r a v e zaostavštinom. Te će m e r e moći, na njeno traženje, biti izmenjene ili poništene, sem ako se tim ne bi nanela šteta vlastitim državljanima. Član 17 Pozivi koji određuju rok naslednicima, legatarima ili poveriocima zaostavštine da prijave svoja traženja da se radi obezbede njihovih tražbina zadrži dovoljan deo zaostavštine dok se ne donese konačna odluka o njihovom pravu kao naslednika, legatara ili poverilaca, biće bez odlaganja dostavljeni nadležnoj konsularnoj vlasti druge Države, koja će se pobrinuti da bude dostavljena sudu ili nadležnoj vlasti Države čiji je državljanin bio pokojnik. Član 18 Konsularni funkcionari Visoke S t r a n e Ugovornice, čiji je državljanin bio pokojnik, sarađivaće sa mesnim vlastima, a po potrebi i sa sudovima, u svim postupcima, koji bi imali za smer da se izbegnu štete ili kvar
637
Član 189. koji bi pretili dotičnom imanju, ili da obezbede prava naslednika, legatara, poverilaca i drugih ovlašćenih lica, ukoliko su državljani Države u kojoj se zaostavština nalazi, i da obezbedi plaćanja javnih taksa, koje se odnose na nasleđe. Član 19 Pokretne zaostavštine državljana jedne Visoke Strane Ugovornice koje se nalaze na teritoriji druge Visoke Strane Ugovornice predaće se, radi pošiljke u zemlju čiji je državljanin bio pokojnik, najbližoj konsularnoj vlasti. Član 20 (1) Svaki put kad mesne vlasti jedne Visoke Strane Ugovornice, u toku rada na predmetima koji spadaju u njihovu nadležnost, utvrde da je jedan državljanin druge Visoke Strane Ugovornice zainteresovan u nasleđu otvorenom na njenoj teritoriji bilo kao naslednik ili legatar bilo kao naslednik koji ima prava na zakoniti deo, bilo kao primalac poklona na slučaj smrti, bilo ma iz kog drugog razloga, one će biti dužne da o tome bez odlaganja izveste nadležnog konsularnog predstavnika druge Visoke Strane Ugovornice. (2) Ako lica pomenuta u prethodnom stavu nisu prisutna ili ako ma iz kog razloga nisu sposobna da lično zastupaju svoju stvar, starešina nadležnog konsularnog nadleštva ili drugi konsularni činovnik koga on odredi biće ovlašten da ih zastupa pred mesnim vlastima doklegod ona ne bi odredila drugog mandatara (zastupnika).
10) Konvencija konzularna i o nastanjivanju s F r a n c u s k o m od 30. I 1929. (SI. novine br. 112—XLVII od 15. V 1929):
'
Član 20 U slučaju smrti kog državljanina jedne od Država Ugovornica na teritoriji one druge, teritorijalna vlast biće dužna da odmah o tome obavesti generalnog konsula, konsula, vice-konsula ili konsularnog agenta u čijoj se oblasti desila smrt i da mu u najkraćem vremenu besplatno dostavi primerak umrlice pokojnikove. Generalni konsuli, konsuli, vice-konsuli i konsularni agenti biće dužni, sa svoje strane, da obaveste teritorialnu vlast o smrti svojih državljana ako su o tome bili prvi obavešteni. Član 21 Ako francuski državljanin ostavi imanje na teritoriji Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ili ako državljanin Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ostavi imanje na teritoriji Francuske, i ako su pravoprijemnici nasleđa ili neki od njih nepoznati ili odsutni, generalni konsuli, konsuli, vice-konsuli i konsularni agenti imaće prava da traže stavljanje pečata na stvari, hartije i druga pokretna dobra pokojnikova i da prisustvuju ispunjenju ove formalnosti. Oni će nastojati da nadležna vlast ispita da li postoji testamenat, i primaće saopštenje o svima obaveštenjima i dokumentima koji će im dopustiti da nađu pravoprijemnike. Oni će moći sem toga, ako smatraju za korisno, da traže imenovanje od nadležne mesne vlasti jednog administratora ili staraoca nasleđa, koji će biti izabran na njihovu predstavku između lica označenih zakonom ili običajem za ispunjenje ove dužnosti. Administrator ili staratelj, svaki put kad bi bio umoljen, biće dužan da pruži generalnom konsulu, konsulu, vice-konsulu ili konsularnom agentu sva obaveštenja koja se odnose na likvidaciju nasleđa. Konsularno posredovanje neće biti više primano čim bude konstatovano da nema pravoprijemnika 'narodnosti Države koja je imenovala agenta ili da su naslednici prisutni ili zastupljeni.
638
član 189. Član 22 Ako kakav francuski državljanin ostavi imanje na teritoriji Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ili ako kakav državljanin Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ostavi imanje u Francuskoj i kad teritorialna vlast proceni vrednost ovih imanja nižu: u Francuskoj, od 2500 franaka. u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca od 500 zlatnih dinara, generalni konsul, konsul, vice-konsul ili konsularni agent moćiće učiniti da mu se ta imanja predadu. On će sam izvršiti likvidaciju nasledstva,. ali neće moći predati prihod van teritorije Države u kojoj reziduje pre no što reguliše pasivu i plaćanje sviju taksa koje bi mogle biti dugovane.
11) Konzularna konvencija s I t a l i j o m od 3. XII 1963. (SI. list SFRTJ — Dodatak br. 6/63) sadrži u svom VI dijelu pod naslovom »Nasleđe« (čl. 29—33) ne samo sadržajno nego i tekstualno gotovo identične odredbe o ostavinama kao i Konzularna konvencija s Bolivijom. 12) Ugovor o uzajamnom pravnom saobraćaju s M a đ a r s k o m od 7. V 1960. (SI. list FNRJ — Dodatak br. 5/60): Glava IV Zaostavštine Član 29 (1) Državljani jedne Strane ugovornice mogu sticati imovinska prava na teritoriji druge Strane ugovornice na osnovu zakonskog ili testamentalnog nasleđivanja pod istim uslovima i u istom obimu kao> i državljani te Strane ugovornice. (2) Državljani jedne Strane ugovornice mogu izjavom poslednje volje (testamentom) raspolagati svojom imovinom koja se nalazi na teritoriji druge Strane ugovornice. Član 30 Nasledno-pravni odnosi regulišu se po zakonu one Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u vreme smrti. Član 31 Ako nema naslednika, nasleđivanje pokretne imovine vrši se po zakonu Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u v r e m e smrti, a nasleđivanje nepokretne imovine — po zakonu Strane ugovornice na čijoj se teritoriji imovina nalazi. Član 32 (1) Sposobnost za pravljenje ili opozivanje testamenta, kao i ništavost testamenta zbog nedostatka u volji zaveštaoca (prinuda, prevara,, zabluda i dr.), procenjuje se po zakonu Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u vreme sastavljanja odnosno opozivanja testamenta. (2) Forma u kojoj se sastavlja ili opoziva testament procenjuje se po zakonu Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u vreme sastavljanja odnosno opozivanja testamenta. Za punovažnost testamenta u pogledu forme dovoljno je ako su bili poštovani propisi Strane ugovornice na čijoj je strani testament bio sastavljen odnosno opozvan. Član 33 Za raspravljanje nepokretne zaostavštine i za rešavanje spornih zahteva na nasledstvo, nužni deo ili legat koji se odnose na nepokretnu zaostavštinu, isključivo su nadležni sudovi (organi) one Strane ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi nepokretna imovina.
639
Član 189. Član 34 (1) Za raspravljanje o pokretnim stvarima iz zaostavštine državljana Strana ugovornica, kao i za rešavanje spornih zahteva na nasledstvo, nužni deo ili legat koji se na te stvari odnose, nadležni su sudovi (organi) one strane ugovornice čiji je državljanin ostavilac u vreme smrti, ako ovim Ugovorom nije drukčije određeno. (2) Sudovi (organi) Strana ugovornica predavače radi sprovođenja rasprave zaostavštine, na molbu suda (organa) Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac, pokretne stvari iz njegove zaostavštine, ako ovim Ugovorom nije drukčije određeno. Član 35 (1) Ako na teritoriji jedne Strane ugovornice umre državljanin druge Strane ugovornice, sud (organ) treba odmah da obavesti o smrti diplomatsko ili konzularno predstavništvo druge Strane ugovornice i da saopšti sve što mu je poznato o naslednicima, o njihovom prebivalištu i adresi, o sastavu i vrednosti zaostavštine, kao i o testamentu — ako postoji. Sud (organ) će isto tako postupiti i kad dozna da je u njegovoj zemlji ostala imovina državljanina druge Strane ugovornice koji je umro u svojoj ili u trećoj državi. (2) Ako se postupak za raspravljanje zaostavštine pokrene na teritoriji jedne Strane ugovornice, pa se utvrdi da je naslednik državljanin druge Strane ugovornice — o tome će se obavestiti diplomatsko ili konzularno predstavništvo te Strane ugovornice. Član 36 (1) Ako se na teritoriji jedne Strane ugovornice nalazi zaostavština državljanina druge Strane ugovornice, sud (organ) će na predlog ili po službenoj dužnosti, preduzeti mere koje su potrebne za obezbeđenje i upravljanje zaostavštinom. U ovim slučajevima mora se sastaviti popis pokretnih stvari i po potrebi postaviti pogodno lice za staraoca zaostavštine. (2) Sud (organ) će preduzeti mere navedene u stavu (1) po propisima koji važe u njegovoj zemlji. Mere obezbeđenja sprovešće se, na traženje druge Strane ugovornice, i u nekoj naročitoj formi ako ova nije u protivnosti sa načelima zakonodavstva zamoljene Strane ugovornice. (3) Ako je u mestu gde se nalazi zaostavština sedište diplomatskog ili konzularnog predstavništva Strane ugovornice čiji je državljanin bio umrli, onda se mere navedene u stavu (1) mogu preduzeti samo ako je diplomatsko ili konzularno predstavništvo bilo o tome blagovremeno obavešteno; diplomatsko ili konzularno predstavništvo može da učestvuje kod preduzimanja službenih radnji i da stavlja predloge. (4) U ostalim slučajevima treba bez odlaganja izvestiti diplomatsko ili konzularno predstavništvo o merama koje su preduzete za obezbeđenje i za upravljanje zaostavštinom. Na predlog diplomatskog ili konzularnog predstavništva, ove mere mogu se izmeniti ili ukinuti bez štete po prava trećih lica. Član 37 (1) Ako je sud (organ) jedne Strane ugovornice proglasio testament državljanima druge Strane ugovornice, overeni prepis testamenta, zapisnika o stanju i sadržini testamenta i zapisnika o njegovom proglašenju dostavljaju se sudu (organu) Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac, ako po ovom Ugovoru za raspravljanje zaostavštine nije nadležan sud Strane ugovornice u kojoj je testament proglašen. Na isti način će se postupiti i u slučaju ako je za raspravljanje zaostavštine nadležan i sud druge Strane ugovornice.
€40
Član 189. (2) Sud koji je proglasio testament može, na traženje suda (organa) druge Strane ugovornice, dostaviti ovom i originalni testament. (3) Odredbe stava (1) i (2) primenjuju se i na isprave o usmenom testamentu. Član 38 (1) Na zahtev naslednika ili legatara, koji su državljani S t r a n e ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi zaostavština ili koji b o r a v e na njenoj teritoriji, može sud (organ) da zadrži celokupnu p o k r e t n u zaostavštinu ili dovoljan deo iste dok nadležni sud (organ) S t r a n e ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac pravosnažno ne odluči o zahtevu naslednika ili legatara. (2) Iste m e r e može sud (organ) preduzeti i na zahtev poverilaca koji su državljani S t r a n e ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi zaostavština, ili koji na toj teritoriji borave, ako svoja potraživanja prijave i po potrebi pokrenu postupak za njihovo priznanje. Član 39 (1) Radi stavljanja zahteva navedenih u članu 38, sud (organ) će oglasom odrediti rok od tri do šest meseci u kome poverioci i naslednici treba da prijave svoje zahteve i po potrebi pokrenu postupak za njihovo priznanje. Ako se ti zahtevi u pomenutom roku ne prijave, odnosno ako se ne pokrene postupak za njihovo priznanje, ne može se odbiti predaja pokretne zaostavštine pozivanjem na odredbe člana 38. (2) Objavljivanje oglasa po stavu (1) vrši se po zakonu one S t r a n e ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi pokretna zaostavština. Član 40 (1) Ako je ostavilac, koji je bio državljanin j e d n e S t r a n e ugovornice, imao poslednje prebivalište na teritoriji druge S t r a n e ugovornice, mogu naslednici, koji stanuju na teritoriji te druge S t r a n e ugovornice, zahtevati u roku od šest meseci po smrti ostavioca da sud (organ) te Strane ugovornice sprovede raspravu p o k r e t n e zaostavštine koja se nalazi na teritoriji te S t r a n e ugovornice. Ovom zahtevu udovoljiće se samo ako tome ne prigovori koji od naslednika, lice koje ima pravo na nužni deo ili legatar i to u roku od t r i meseca od obaveštenja suda (organa) da je zahtev podnet. (2) Nasledno pravni odnosi u slučaju iz stava (1) regulišu se po zakonu S t r a n e ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac. Član 41 Ako državljanin jedne S t r a n e ugovornice u m r e , za v r e m e privremenog boravka, na teritoriji druge S t r a n e ugovornice, onda će se stvari koje je nosio sa sobom, po spisku, bez drugih formalnosti, predati diplomatskom ili konzularnom predstavništvu njegove zemlje. Član 42 U parničnim i v a n p a r n i č n i m stvarima zaostavština, o kojima se raspravlja na teritoriji jedne S t r a n e ugovornice, diplomatsko ili konzularno predstavništvo . druge S t r a n e ugovornice zastupa svoje državljane bez posebnog punomoćja, ako su ovi otsutni i nisu odredili svoje zastupnike. Član 43 Koja se imovina ima smatrati pokretnom ili nepokretnom, određuje se po zakonu S t r a n e ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi ta imovina. Član 44 Svaka Strana ugovornice pridržava sebi pravo da, p r e predaje pokretne zaostavštine drugoj S t r a n i ugovornici, naplati poreze i t a k s e kojima podleže po njenom zakonodavstvu sticanje za slučaj smrti. Zakon o nasljeđivanju s komentarom
641
Član 189. 13) K o n z u l a r n a konvencija s P o l j s k o m od 17. XI 1958. (SI. list F N R J — D o d a t a k br. 7/59):
Član 30 1. U slučaju otvaranja nasleđa državljanina države naimenovanja organi države prijema dostaviće konzulu prepis testamenta i sve raspoložive podatke o naslednicima i njihovom mestu boravka kao i o sastavu i vrednosti zaostavštine. Isto tako organi države prijema obavestiće konzula da li je otvoren ostavinski postupak i u kom se stadiju nalazi. 2. Konzul može u vezi zaostavštine državljana države naimenovanja: a) da sarađuje pri sastavljanju inventara zaostavštine i da premapotpisuje zapisnik o tome; b) da sarađuje sa nadležnim organima države prijema kod svih mera koje se preduzimaju radi otklanjanja štete ili kvara na imovini iz zaostavštine, naročito da predlaže prodaju pokretne zaostavštine ako je prodaja u interesu naslednika. Konzul može da prisustvuje prodaji; c) da sarađuje pri postavljanju staraoca zaostavštine i u rešavanju drugih pitanja koja se tiču upravljanja zaostavštinom. Član 31 1. Ako pokretna zaostavština ili novčani iznosi koji se dobiju prodajom pokretne iH nepokretne zaostavštine na osnovu postupka provedenog pred organima države prijema treba da se predaju naslednicima koji su državljani države naimenovanja, a koji ne učestvuju u postupku i nisu postavili punomoćnika, onda će se ta pokretna zaostavština odnosno novčani iznosi predati konzulu. 2. Ako vrednost zaostavštine državljanina države naimenovanja koji je umro na teritoriji države prijema, ne premašuje prema oceni organa države prijema: U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji . . 130.000.— dinara u Narodnoj Republici Poljskoj 10.000.— zlota a ni jedno od lica koja imaju pravo na nasleđe ne živi na teritoriji države prijema i nema svoga zastupnika, ili naslednici drukčije ne odrede, onda će se zaostavština predati konzulu na njegov zahtev bez prethodnog ostavinskog postupka. Visinu iznosa navedenih u ovom stavu Strane ugovornice mogu menjati putem razmene nota. 3. Ako je državljanin države naimenovanja umro na putu na teritoriji' države prijema, a u trenutku smrti nema na toj teritoriji mesto stanovanja ili boravka, onda će se njegove stvari i vrednosti koje je sobom nosio predati konzulu bez prethodnog ostavinskog postupka. 4. Zaostavštine navedene u tač. 1, 2 i 3 člana predaće se konzulu: a) ako su podmirena i obezbeđena potraživanja poverilaca ostavioca prijavljena u roku određenom zakonima one Strane ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi zaostavština s tim da ove obaveze prestaju ako se u roku od šest meseci od dana smrti ostavioca ne dokaže da su gornja potraživanja zakonski opravdana ili da su upućena nadležnim državnim organima na razmatranje; b) ako je plaćen ili obezbeđen porez na nasleđe kao i ostale javne dažbine. 5. Konzul će zaostavštinu iz čl. 1, 2 i 3 ovoga člana predati naslednicima ili poslati u inostranstvo jedino po propisima države prijema. Član 32 Ako nadležni organ države prijema sazna da je u raspravi zaostavštine koja se kod njega vodi zainteresovan državljanin države naimenovanja o tome će obavestiti konzula te države.
642
Član 189. Član 33 Odredbe 61. 30, 31 i 32 primenjivaće se također u slučaju smrti državljanina države naimenovanja koji je kao zapovednik ili član posade broda države prijema umro na moru ili na kopnu bilo u kojoj državi.
14) Ugovor o p r a v n o m saobraćaju s P o l j s k o m od 6. II 1960. (SI. list FNRJ — Dodatak br. 5/60): Zaostavština Član 35 1. Državljani jedne Strane ugovornice mogu, izjavom poslednje volje na slučaj smrti (u daljem tekstu testament), raspolagati svojom imovinom koja se nalazi na teritoriji druge Strane ugovornice. 2. Državljani jedne Strane ugovornice mogu sticati u drugoj Strani ugovornici imovinska prava na osnovu zakonskog ili testamentalnog nasleđivanja pod istim uslovima i u jednakom obimu kao i državljani te Strane ugovornice. Član 36 Nasledno pravni odnosi određuju se po zakonodavstvu Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u momentu smrti. Član 37 U pogledu sposobnosti za sastavljanje ili opozivanje testamenta, kao i u pogledu pravnih posledica nedostatka volje primenjuje se zakonodavstvo Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u momentu sastavljanja odnosno opozivanja testamenta. Član 38 U pogledu forme u kojoj se sastavlja ili opoziva testament primenjuje se zakonodavstvo Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u momentu sastavljanja odnosno opozivanja testamenta. Ipak je dovoljno ako su bili poštovani propisi zakonodavstva Strane ugovornice na čijoj je teritoriji testament bio sastavljen odnosno opozvan. Član 39 1. Ako se u jednoj Strani ugovornici nalazi zaostavština državljanina druge Strane ugovornice sud će preduzeti na predlog ili po službenoj dužnosti mere koje su potrebne za obezbeđenje i upravljanje zaostavštinom. 2. Sud će preduzeti mere navedene u stavu 1. po propisima svoje države. Međutim, te mere sprovešće se, po molbi suda druge Strane ugovornice, i u nekoj naročitoj formi ako ovo nije u suprotnosti sa osnovnim načelima* zakonodavstva zamoljene Strane ugovornice. 3. Ako je u mestu gde se nalazi zaostavština sedište diplomatskog ili konzularnog predstavništva Strane ugovornice čiji je državljanin bio umrli, onda se mere navedene u stavu 1. preduzimaju uz jednovremeno obaveštenje diplomatskog ili konzularnog predstavništva. 4. U ostalim slučajevima treba bez odlaganja izvestiti diplomatsko ili konzularno predstavništvo o svim merama koje su preduzete za obezbeđenje i upravljanje zaostavštinom. Na predlog diplomatskog ili konzularnog predstavništva ove se mere mogu izmeniti ili ukinuti bez štete po prava trećih lica. Član 40 Otvaranje i proglašenje testamenta vrši sud Strane ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi testament. Overeni prepis testamenta i zapisnika o stanju i sadržini testamenta, prema okolnostima i zapisnik o njegovom proglašenju, dostavljaju se sudu Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac, nadležnom za raspravu zaostavštine, ukoliko po odred-
643
Član 189. bama ovog Ugovora nije nadležan sud Strane ugovornice u kojoj je testament proglašen. Pod istim uslovima na molbu suda Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac može se dostaviti i originalni testament. Član 41 Nadležni sud Strane ugovornice, čiji je državljanin bio ostavilac, koji ima na' čuvanju testament dužan je da na zahtev nadležnog suda za obezbeđenje zaostavštine izda ovome overen prepis testamenta. Član 42 Za raspravljanje o nepokretnim stvarima iz zaostavštine i za rešavanje zahteva na nasledstvo, nužni deo ili legat koji se na te stvari odnose, nadležni su sudovi one Strane ugovornice na čijoj se teritoriji te stvari nalaze. Član 43 1. Za raspravijanje o pokretnim stvarima iz ostavštine državljana Strana ugovornica, kao i za rešavanje spornih zahteva na nasledstvo, nužni deo ili legat koji se na te stvari odnose, nadležni su sudovi Strane ugovornice čiji je državljanin ostavilac. 2. Međutim, ako je ostavilac, koji je bio državljanin jedne Strane. ugovornice, imao poslednje prebivalište na teritoriji druge Strane ugovornice, mogu naslednici ili lica koja imaju pravo na nužni deo nasleđa, koji stanuju na teritoriji te druge Strane ugovornice, zahtevati u roku iz člana 46. stav 1. da sud te Strane ugovornice sprovede raspravu pokretne zaostavštine koja se nalazi u istoj državi. Ovom zahtevu udovoljiće se ako tome ne prigovori koji naslednik, legat ili lice koje ima pravo na nužni deo nasleđa, u roku od tri meseca po isteku roka iz člana 46. stav 1. Ako nema prigovora sudovi te Strane ugovornice nadležni su i za rešavanje spornih zahteva na zaostavštinu. , 3. Isto tako ne isključuje se nadležnost suda Strane ugovornice u kojoj se stvari nalaze u slučaju kad izvršenje koje je doneo sud nadležan po stavu 1. nije više moguće. 4. Ako u smislu stava 2. treba .da o pokretnoj zaostavštini raspravlja sud Strane ugovornice u kojoj se ta zaostavština nalazi, primenjivaće se materijalne odredbe naslednog prava Strane ugovornice, čiji je državljanin bio ostavilac, i to kako kod rasprave zaostavštine tako i pri rešavanju spornih zahteva na zaostavštinu. Član 44 Sudovi Strana ugovornica predavače radi sprovođenja rasprave zaostavštine u smislu člana 43. stav 1, na molbu nadležnih sudova Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac, pokretne stvari iz njegove zaostavštine, ukoliko odredbama ovog Ugovora nije drukčije određeno. Član 45 1. Na zahtev naslednika, legatara ili lica koja imaju pravo na nužni deo nasleđa, koji su državljani Strane ugovornice u kojoj se nalazi zaostavština ili koji borave na njenoj teritoriji, može sud da zadrži zaostavštinu ili odgovarajući deo iste, dok nadležni sud Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac, pravosnažno ne odluči o zahtevu naslednika ili legatara ili lica koja imaju pravo na nužni deo nasleđa. 2. Iste mere može sud preduzeti i na zahtev poverilaca ostavioca koji su državljani Strane ugovornice na čijoj teritoriji se nalazi zaostavština, ili koji na toj teritoriji borave, ako svoja potraživanja prijave 1, po potrebi, pokrenu postupak za njihovo priznanje. Član 46 1. Radi stavljanja zahteva navedenih u članu 45. odrediće sud oglasom rok od tri do šet meseci u kome se zahtevi gorepomenutih lica
644
Član 189. moraju prijaviti i, po potrebi, pokrenuti postupak za njihovo priznanje. Ako se ti zahtevi u ovom roku ne prijave, odnosno ako se ne pokrene postupak za njihovo priznanje, ne može se odbiti predaja pokretne zaostavstine pozivanjem na odredbe člana 45. 2. Overen prepis oglasa mora se poslati diplomatskom ili konzularnom predstavništvu Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac. Član 47 Svaka Strana ugovornica pridržava sebi pravo da pre predaje pokretne zaostavštine naplati sve poreze i takse kojima podleže nasleđe po njenom zakonodavstvu. Član 48 Koja se imovina ima smatrati pokretnom ili nepokretnom određuje se po zakonodavstvu Strane ugovornice u kojoj se ta imovina nalazi.
15) Ugovor o pravnoj pomoći s R u m u n j s k o m od 18. X 1960. (SI. list FNRJ — Dodatak br. 8/61): Glava IV Zaostavštine Član 34 1. Državljani jedne strane ugovornice mogu sticati dobra i prava na teritoriji druge strane ugovornice na osnovu zakonskog ili testamentalnog nasleđivanja pod istim uslovima i u istom obimu kao domaći državljani. 2. Državljani jedne strane ugovornice mogu testamentom raspolagati svojim pokretnim i nepokretnim dobrima koja se nalaze na teritoriji druge strane ugovornice. Član 35 1. Sopstvenost za pravljenje ili opozivanje testamenta, kao i pravne posledice nedostatka volje određuju se po zakonu strane ugovornice čiji je državljanin bio zaveštalac u vreme sastavljanja odnosno opozivanja testamenta. 2. Forma sastavljanja ili opozivanja testamenta određuje se po zakonu strane ugovornice čiji je državljanin, bio zaveštalac u vreme sastavljanja ili po zakonu strane ugovornice na čijoj je teritoriji testament sastavljen odsnosno opozvan. ' Član 36 1. Za raspravljanje o pokretnim stvarima iz zaostavštine državljana strana ugovornica, kao i za rešavanje sporova iz nasledno-pravnih odnosa u vezi sa ovim stvarima, nadležan je organ one strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u vreme smrti, ako ovim ugovorom nije drukčije određeno. 2. Za raspravljanje nepokretne zaostavštine državljana strana ugovornica, kao i za rešavanje sporova iz nasledno-pravnih odnosa u vezi sa ovim nepokretnostima, isključivo je nadležan organ one strane ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi nepokretna imovina.
I
" Član 37 Ako je ostavilac koji je bio državljanin jedne strane ugovornice, imao poslednje prebivalište na teritoriji druge strane ugovornice, mogu naslednici koji imaju prebivalište odnosno boravište na teritoriji te druge strane agovornice zahtevati u roku od šest meseci od smrti ostavioca da nadležni organ te strane ugovornice sprovede raspravu pokretne zaostavštine koja se nalazi na njenoj teritoriji. O ovom zahtevu
645
Član 189. obavestiće se naslednici i legatan. Ako u roku od tri meseca od obaveštenja nijedan od naslednika ili legatara ne prigovori, udovoljiće se zahtevu. Član 38 Da li se jedna stvar ima smatrati pokretnom ili nepokretnom određuje se po zakonu strane ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi ta stvar. Član 39 1. Ako na teritoriji jedne strane ugovornice umre državljanin druge strane ugovornice, nadležan organ će odmah obavestiti o smrti diplomatsko ili konzularno predstavništvo te strane ugovornice i saopštiti sve što mu je poznato o naslednicima, o njihovom prebivalištu odnosno boravištu, o sastavu i vrednosti zaostavštine, kao i o testamentu — koji postoji. Ovako će ovaj organ postupiti i kad sazna da se na teritoriji njegove zemlje nalazi imovina državljanina strane ugovornice koji je umro bilo na teritoriji strane ugovornice čiji je državijanini bio, bilo na teritoriji treće države. 2. Isto tako, ako diplomatsko ili konzularno predstavništvo strane ugovornice čiji je državljanin bio umrli sazna o smrti izvestiće o tome nadležan organ druge strane ugovornice radi preduzimanja mera u cilju očuvanja zaostavštine. Član 40 Ako državljanin jedne strane ugovornice umre za vreme putovanja ili privremenog boravka na teritoriji druge strane ugovornice, gde inače nije imao prebivalište odnosno boravište, onda će se stvari koje je nosio sa sobom, po spisku, bez drugih formalnosti, predati diplomatskom ili konzularnom predstavništvu strane ugovornice čiji je bio državljanin. Član 41 1. Organi svake strane ugovornice, na predlog ili po službenoj dužnosti, saglasno svom zakonu, izvršiće popis i preduzeće potrebne mere za očuvanje i upravljanje zaostavštine koja je ostala na njenoj teritoriji posle smrti državljanina druge strane ugovornice. 2. Ako je u mestu gde se nalazi zaostavština sedište diplomatskog ili konzularnog predstavništva strane ugovornice čiji je državljanin bio umrli, mere navedene u stavu 1. ovog člana mogu se preduzeti samo ako je diplomatsko ili konzularno predstavništvo bilo o tome blagovremeno obavešteno, osim u slučajevima koji ne trpe odlaganja. Diplomatsko ili konzularno predstavništvo može da učestvuje u sprovođenju ovih mera i da stavlja predloge. 3. U ostalim slučajevima treba bez odlaganja izvestiti diplomatsko ili konzularno predstavništvo o merama koje su preduzete za obezbeđenje i za upravljanje zaostavštinom. Na predlog diplomatskog ili konzularnog prdstavništva, ove mere se mogu izmeniti ili ukinuti bez štete po prava trećih lica. Član 42 1. Ako po okončanju ostavinskog postupka pokretnu zaostavštinu koja se nalazi na teritoriji jedne strane ugovornice treba predati naslednicima koji imaju prebivalište odnosno boravište na teritoriji druge strane ugovornice, ista će se predati diplomatskom ili konzularnom predstavništvu te strane ugovornice: a) ako su plaćena ili obezbeđena potraživanja poverilaca prema zaostavštini po odredbama člana 43. ovog ugovora; b) ako su nadležni organi dali odobrenje za iznošenje stvari, ukoliko postoji zabrana iznošenja odnosnih stvari. 2. Novčani iznos, koji je deo zaostavštine, kao i novac dobiven prodajom pokretne ili nepokretne zaostavštine, a koji treba predati naslednicima koji imaju prebivalište odnosno boravište na teritoriji druge strane ugovornice, položiće se na njihovo ime kod banke strane ugovornice, na čijoj se teritoriji nalazi, novac, a transfer ovog novca izvršiće se saglasno propisima te strane ugovornice.
646
Član 189. Član 43 1. Na zahtev poverilaca koji imaju prebivalište odnosno boravište na teritoriji strane ugovornice gde se nalazi pokretna zaostavština umrlog državljanina druge strane ugovornice, nadležan organ može zadržati celokupnu zaostavštinu ili dovoljan deo iste dok se ne odluči o njihovim potraživanjima prema zaostavštini. 2. Radi stavljanja zahteva iz stava 1. ovog člana nadležan organ će oglasom pozvati poverioce da u određenom roku, koji ne može biti kraći od 30 dana ni duži od 6 meseci, prijave svoje zahteve prema zaostavštini i po potrebi pokrenu postupak za njihovo priznanje. Ako poverioci ne prijave svoje zahteve u tom roku, ili ako ne pokrenu postupak za priznanje svojih zahteva, ne može se sa ovog razloga odbiti predaja pokretne zaostavštine. Član 44 1. Proglašenje testamenta vrši nadležan, organ one strane ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi testament. 2. Ako je organ jedne strane ugovornice proglasio testament državljanina druge strane ugovornice, overen prepis testamenta, zajedno sa podacima o stanju testamenta i prepisom zapisnika o proglašenju testamenta, dostaviće se nadležnom organu strane ugovornice čiji je državljanin bio zaveštalac. Na isti način postupiće se i u slučaju ako je za raspravljanje zaostavštine nadležan i organ druge strane ugovornice. 3. Organ koji je proglasio testament može, na zahtev organa, druge strane ugovornice, dostaviti ovom i originalni testament. Član 45 1. U svim naslednim predmetima po kojima se raspravlja na teritoriji jedne strane ugovornice, diplomatsko ili konzularno predstavništvo druge strane ugovornice je ovlašteno da zastupa svoje državljane bez posebnog punomoć ja, ako su ovi odsutni i nisu odredili svoje punomoćnike. 2. Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u odredbe o obaveznom zastupanju od strane advokata. Član 46 Pokretna vakantna zaostavština predaje se strani ugovornici čiji je državljanin bio ostavilac u vreme smrti, a u pogledu nepokretne vakantne zaostavštine primeniće se zakon strane ugovornice na "čijoj se teritoriji ta imovina nalazi. 16) Konzularna konvencija s R u m u n j s k o m od 8. XI 1962. (SI. list SFRJ — Dodatak br. 11/63): Član 20 Prava konzula u vezi pitanja starateljstva (tutele i kuratele) i zaostavština su ona koja su predviđena u Ugovoru između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Rumunjske Narodne Republike o pravnoj pomoći, zaključenom u Beogradu 18. oktobra 1960. godine. 17) Konzularna konvencija između Srbije i S j e d i n j e n i h ričkih
Ame-
D r ž a v a od 2/14 X 1881. (Zbornik zakona i u r e d a b a 38, str.
107): Član XI U slučaju da koji srpski podanik umre u Ujedinjenim Državama, ili da koji građanin Ujedinjenih Država umre u Srbiji, pa ne ostavi 647
Član 189. znanih naslednika ili ne odredi testamentalnih izvršnika, nadležne mesne vlasti izvestiće o tome konsule ili konsularne agente naroda kome pokojnik pripada, da bi ovi odmah mogli dati potrebna obaveštenja interesovanim stranama. Đeneralni konsuli, konsuli, vice-konsuli i agenti konsularni imaće pravo da, lično ili preko zamenika, zastupaju u svemu naslednike ili poverioce koji nisu tu ili koji su maloletni, dokle ovi ne budu kao što treba zastupljeni.
18) Konzularna konvencija sa S a v e z o m S o v j e t s k i h S o c i j a l i s t i č k i h R e p u b 1 i k a od 21. VII 1960. (SI. list FNRJ — Dodatak br. 8/61): Član 20 1. U slučaju smrti državljana države koja je postavila konzula nadležni organi vlasti države sedišta konzula obvestavaju o tome neposredno konzula na čijem je konzularnom području državljanin umro, dostavljaju konzulu izvod iz matičnih knjiga umrlih, kao i sve podatke kojima oni raspolažu o zaostavštini umrlog, o proceni zaostavštine, o postojanju naslednika i drugih lica, koja imaju pravo na zaostavštinu, ukoliko su poznati, o njihovom mestu boravka, a takođe i o tome da li postoji testament umrlog. 2. U slučaju da nadležni organ države sedišta konzula sazna da je u raspravi zaostavštine koja se kod njega vodi, zainteresovan državljanin države koja je postavila konzula, obavestiće o tome konzula te države. Član 21 Konzuli imaju sledeća prava u odnosu na zaostavštinu državljana države koja je postavila konzula i mogu ta prava da koriste sami ili preko lica koja oni ovlaste: a) da učestvuju u popisu zaostavštine i u potpisivanju odgovarajućeg protokola; b) da opšte sa nadležnim vlastima države sedišta konzula radi preduzimanja mera u cilju sprečavanja oštećenja ili uništenja imovine iz zaostavštine. Član 22. 1. Pokretna imovina koja ostane na teritoriji jedne od strana ugovornica posle smrti državljanina druge strane ugovornice, predaje se konzulu države čiji je državljanin bio umrli, kako bi se sa tom imovinom postupilo po zakonu države koja je postavila konzula. 2. Po stavu 1. ovog stava neće se postupiti: a) ukoliko u roku od 6 meseci posle smrti ostavioca lice koje polaže pravo na nasleđe ili dio nasleđa ili legat, čije se boravište nalazi na teritoriji države sedišta konzula postavi zahtev da se zaostavština raspravi pred nadležnim sudom države sedišta konzula. U tom slučaju raspraviće se zaostavština po zakonu države koja je postavila konzula. Uslov iz ove tačke primeniće se samo ukoliko je umrli bio stalno nastanjen na teritoriji države sedišta konzula; b) dok se ne regulišu sve obaveze koje.terete tu pokretnu imovinu, ukoliko se u roku od šest meseci posle smrti ostavioca prijave nadležnim vlastima. 3. U pogledu nepokretne imovine primenjuju se zakoni države na. čijoj se teritoriji nepokretna imovina nalazi.
648
I >••
Član 189. 19) Ugovor o pravnoj pomoći u građanskim, porodičnim i krivičnim stvarima s a S a v e z o m S o v j e t s k i h S o c i j a l i s t i č k i h R e p u b l i k a od 24. II 1962. (SI. list SFRJ — Dodatak br. 5/63): Zaostavština Član 36 Načelo jednakosti 1. Državljani jedne Strane ugovornice mogu sticati dobra i prava, na teritoriji druge Strane ugovornice na osnovu zakonskog ili testamentalnog nasleđivanja pod istim uslovima i u istom obimu kao i domaći državljani. 2. Državljani jedne Strane ugovornice mogu testamentom raspolagati .svojom imovinom koja se nalazi na teritoriji druge Strane ugovornice. Član 37 . Primena naslednog zakona 1. Pravo nasleđa pokretne imovine reguliše se po zakonu one Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u vreme smrti. 2. Pravo nasleđa nepokretne imovine reguliše se po zakonu one Strane ugovornice na čijoj teritoriji se imovina nalazi. Član 38 Forma testamenta Forma testamenta i opozivanje istog određuje se po zakonu Strane ugovornice čiji je državljanin bio zaveštalac u vreme sastavljanja ili opozivanja testamenta ili po zakonu Strane ugovornice na čijoj je teritoriji testament sastavljen odnosno opozvan. Nadležnost u ostavinskim stvarima Član 39 1. Za raspravljanje pokretne zaostavštine, osim u slučaju predviđenom u stavu 4. ovog člana, nadležan je organ one Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u vreme smrti, 2. Za raspravljanje nepokretne zaostavštine nadležan je organ Strane ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi nepokretna imovina. 3. Odredbe st. 1. i 2. ovog člana važe i za raspravljanje nasledno-pravnih sporova. 4. Ako je ostavilac, koji je bio državljanin jedne Strane ugovornice,. imao poslednje prebivalište na teritoriji druge Strane ugovornice, mogu naslednici koji imaju prebivalište odnosno boravište na teritoriji te druge Strane ugovornice, zahtevati u roku od šest meseci od smrti ostavioca, da nadležan organ te Strane ugovornice sprovede raspravu pokretne zaostavštine koja se nalazi na njenoj teritoriji. O ovom zahtevu obavestiće se naslednici i legatari. Ako u roku od tri meseca od obavestenja nijedan od naslednika ne prigovori, udovoljiće se tom zahtevu. U tom slučaju primenjuje se zakon Strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u vreme smrti. Član 40 Ako državljanin jedne Strane ugovornice umre za vreme putovanja na teritoriji druge Strane ugovornice, gdje nije imao mesto prebivanja ili boravka, onda se stvari koje je nosio sa sobom predaju po spisku bez ikakvih formalnosti, diplomatskom ili konzularnom predstavništvu Strane ugovornice čiji je on državljanin bio.
Član 189. Član 41 Izveštavanje o smrti 1. Ako na teritoriji jedne Strane ugovornice umre državljanin druge Strane ugovornice, nadležan organ će o tome odmah obavestiti diplomatsko ili konzularno predstavništvo te Strane ugovornice i saopštiti sve što mu je poznato o naslednicima, o njihovom prebivalištu ili boravištu, o sastavu i vrednosti zaostavštine kao i da li postoji testament. Ovako će se postupiti i u slučaju kad nadležan organ jedne Strane ugovornice sazna da je državljanin druge Strane ugovornice, koji je umro van teritorija obeju Strana ugovornica, ostavio imovinu na teritoriji njegove države. 2. Ako diplomatsko ili konzularno predstavništvo ranije sazna za smrt svoga državljanina dužno je da o tome izvesti nadležan organ druge Strane ugovornice radi preduzimanja mera za očuvanje zaostavštine. 3. Ako organ jedne Strane ugovornice u postupku za raspravljanje zaostavštine sazna da je za nasleđe zainteresovan državljanin druge Strane ugovornice, obavestiće o tome diplomatsko ili konzularno predstavništvo te Strane ugovornice. Član 42 Mere za očuvanje zaostavštine 1. Organi Strana ugovornica izvršiće popis i preduzeti u skladu sa svojim zakonom, druge neophodne mere za očuvanje i upravljanje zaostavštine, koju je na njihovoj teritoriji ostavio državljanin druge Strane ugovornice. 2. O merama koje se preduzimaju po stavu 1. ovog člana obavestiće se odmah diplomatsko ili konzularno predstavništvo druge Strane ugovornice, koje može da učestvuje u sprovođenju ovih mera. Na predlog diplomatskog ili konzularnog predstavništva, ove mere mogu se izmeniti, ukinuti ili odložiti. 3. Na zahtev diplomatskog ili konzularnog predstavništva predaće se istom pokretna zaostavština i lične i druge isprave umrlog. Član 43 Proglašenje testamenta 1. Otvaranje i proglašenje testamenta spada u nadležnost organa Strane ugovornice na čijoj se teritoriji testament nalazi. 2. Ako je organ jedne Strane ugovornice proglasio testament državljanina druge Strane ugovornice, overen prepis testamenta, zajedno sa podacima o stanju testamenta i prepisom zapisnika o proglašenju testamenta, a po potrebi i originalni testament, dostaviće se nadležnom organu Strane ugovornice čiji je državljanin bio zaveštalac. Ovako će se postupiti i u slučaju ako je za raspravljanje zaostavštine nadležan i organ druge Strane ugovornice. Član 44 Ovlašćenja diplomatsko-konzularnog predstavnika u ostavinskom postupku U svim naslednim predmetima po kojima se raspravlja na teritoriji jedne Strane ugovornice, diplomatsko ili konzularno predstavništvo druge Strane ugovornice ima pravo da zastupa svoje državljane pred nadležnim organima bez posebnog punomoć ja, ako su oni odsutni i ako nisu ovlastili lice da ih zastupa. Član 45 Predaja nasledstva Ako po okončanju ostavinskog postupka treba predati pokretne stvari nasledniku državljaninu druge Strane ugovornice, koji ima prew val ište odnosno boravište na teritoriji te Strane ugovornice, ova imo-
Član 189 — 190. vina predaće se diplomatskom ili konzularnom predstavništvu Strane ugovornice čiji je državljanin naslednik pod uslovom da je: a) nadležan organ pozvao, ukoliko je to predviđeno propisima Strane ugovornice na čijoj se teritoriji nalazi imovina, poverioca zaostavštine da prijave svoje potraživanje, b) plaćena nasledna taksa odnosno da su namirena ili obezbeđena prijavljena potraživanja, c) nadležan organ saglasan sa iznošenjem stvari. Član 46 Zaostavština bez naslednika Pokretna imovina bez naslednika predaje se Strani ugovornici čiji je državljanin bio ostavilac u vreme smrti, a nepokretna pripada Strani ugovornici na čijoj se teritoriji imovina nalazi. 20) Ugovor o t r g o v i n i i p l o v i d b i s V e l . B r i t a n i j o m i I r s k o m od 12. V 1927. (SI. n o v i n e b r . 4 6 — X I I od 2 8 . II 1 9 2 8 ) :
Član 24 U slučaju smrti državljanina jedne od Ugovornih Strana na teritoriji druge, koji ostavlja iza sebe rodbinu ili ne ostavlja u mestu smrti nikoga, koji bi bio ovlašćen po zakonima njegove zemlje, da vodi brigu i upravlja zaostavštinom, nadležni konsularni činovnik zemlje, kojoj je umrlo lice pripadalo, biće ovlašćeno da po izvršenju potrebnih formalnosti uzme zaostavštinu na čuvanje, te da njome upravlja na način i uz ograde predviđene zakonom zemlje, u kojoj se nalazi zaostavština. Podrazumeva se, da će u svemu što se odnosi na upravljanje imovinom umrlih lica, svako pravo, povlastica ili oslobođenje, koje je jedna od Ugovornih Strana već dala ili će u buduće dati konsularnim činovnicima bilo koje druge strane zemlje, biti prošireno odmah i bezuslovno i na konsularne činovnike druge Ugovorne Strane. Sudska praksa 1. Za raspravljanje ostavine državljanina SAD, i kad se ona sastoji od pokretnih stvari, nadležni su po principu retorzije naši sudovi i primjenjivi naši propisi (Rješenje Okružnog suda Split Gž 732/55 od 12. XII 1955). 2. Grčko zakonodavstvo u nasljednopravnim stvarima predviđa sistem »forum rei sitae« kako za raspravljanje nepokretne, tako i za raspravljanje pokretne ostavine, bez obzira da li su u pitanju domaći ili strani državljani. Nije stoga bilo uvjeta za prihvaćanje prijedloga da se kao mjesno nadležan odredi neki sud na teritoriju FNRJ za raspravu ostavine (Savezni vrhovni sud R 74/61 od 8. II 1962).
Nadležnost državljanstva
'
za raspravu ostavine osobe bez i osobe nepoznatog državljanstva
Član 190. Za raspravu ostavine osobe bez drj3»4jSnstva ili osobe čije se državljanstvo ne može ustanoviti u mjgteau njezine nepokretne imovine koja se nalazi u Federativnoj NajotKoj Republici Jugoslaviji isključivo je nadležan jugoslavenski sud Isto tako jugoslavenski je sud isključivo nadležan za raspravu ostavine takve osgb«5 u pogledu njezine pokretne imovine koja se nalazi u Federativnoj
Član 190 — 191. Ako ta osoba »nije imala ni prebivalište ni boravište u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, shodno će se primjenjivati odredbe koje vrijede za raspravu ostavine stranog državljanina razumijevajući pod stranom državom državu u kojoj je umrli u vrijeme smrti imao prebivalište odnosno boravište. U pogledu određivanja nadležnosti za raspravu ostavine o s o b e b e z d r ž a v l j a n s t v a (apatridi, apolite) i o s o b a n e p o z n a t o g d r ž a v l j a n s t v a vrijede isti kriteriji. Kad se radi o n e p o k r e t n o j o s t a v i n i koja se nalazi u našoj državi, i za jedne i za druge važi opći princip našeg procesnog kolizijskog prava o isključivoj nadležnosti naših sudova za vođenje rasprave o toj kategoriji ostavinske imovine (vidi uz čl. 188. pod tač. 1. i cl. 189. pod tač. 1). Kod p o k r e t n i h o s t a v i na koje se nalaze u našoj državi treba razlikovati da li su navedene osobe u vrijeme svoje smrti imale kod nas prebivalište, odnosno boravište ili ne. U prvom je slučaju jugoslavenski sud isključivo nadležan za vođenje ostavinske rasprave u pogledu ove imovine. U drugom slučaju postupamo tako kao da se radi o pokretnoj ostavini državljanina one države u kojoj je ostavilac u vrijeme svoje smrti imao prebivalište, odnosno boravište. Prema tome će u ovom slučaju za raspravu pokretne ostavine apatrida i s njima izjednačenih osoba načelno biti nadležni organi države njihovog zadnjeg prebivališta, odnosno boravišta, a naši sudovi samo onda ako za njihovu nadležnost postoji koji od razloga navedenih u tač. 1—4 stava 2 čl. 189. ZN. Na nasljeđivanje apatrida i s njima izjednačenih osoba primjenjuje se opći nasljedni statut za apatride iz čl. 157. ZN. Mjesna
nadležnost
Član 191. Za ostavinsku raspravu mjesno je nadležan kotarski sud na čijem je području ostavilac u vrijeme smrti imao prebivalište odnosno boravište (ostavinski sud). * ~ Ako ostavilac u vrijeme smrti nije imao ni prebivalište ni boravište u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, nadležan je sud na čijem se području nalazi pretežni dio njegove ostavine. Ako se nijedan dio ostavine ne nalazi u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, Savezni vrhovni sud odredit će koji će kotarski sud biti mjesno nadležan. Privremene mjere za osiguranje ostavine može narediti sud na čijem je području ostavilac umro, kao i sud na čijem se području nalazi imovina ostavioca. Kad za ostavinsku raspravu nije nadležan jugoslavenski sud, nadležnost jugoslavenskog suda koji je ovlašten da provodi pojedine radnje određuje se prema prethodnim stavovima ovog člana. 1. Sud koji je. mjesno nadležan za provođenje ostavinske rasprave naziva s e o s t a v i n s k i s u d . 652
Član 191.
Za određivanje mjesne nadležnosti za ostavinsku raspravu postoje •četiri temelja (kriterija) koji se primjenjuju s u k c e s i v n o . Prvenstveno je za ostavinsku raspravu nadležan onaj kotarski sud na čijem je području ostavilac u vrijeme smrti imao p r e b i v a l i š t e (domicil). Pojam prebivališta kod nas se na jedinstven način tretira u teoriji, praksi i zakonodavstvu. Pod tim se pojmom razumijeva mjesto gdje se neka osoba nastanila u namjeri da tamo trajno ostane. Tako je pojam prebivališta definiran i u čl. 2. Uredbe o prijavljivanju boravka (SI. list FNRJ br. 39/50). Ako ostavilac nije imao u našoj zemlji prebivalište, za ostavinsku raspravu mjesno je nadležan onaj kotarski sud na čijem je području •ostavilac u vrijeme smrti imao b o r a v i š t e . To je m j e s t o gdje se neka osoba samo privremeno (prolazno) zadržava, dakle bez namjere da se tu trajno nastani (u parničnom postupku: opći forum po mjestu zaticanja). Po ovom će se kriteriju odrediti mjesna nadležnost za ostavinsku raspravu u slučaju kada ostavilac — bez obzira na to da li se radi o našem ili stranom državljaninu ili apatridu — nije imao u našoj zemlji prebivalište, ali postoji jedan od temelja za ostavinsku jurisdikciju naših :sudova (čl. 188—190. ZN). U slučaju kada ostavilac u vrijeme smrti nije u našoj zemlji imao ni prebivalište ni boravište, za ostavinsku raspravu mjesno je nadležan onaj kotarski sud na čijem se području nalazi o s t a v i n a , a ako se ostavina nalazi na području više kotarskih sudova, onda kotarski sud na čijem se području nalazi p r e t e ž n i d i o o s t a v i n e . Za pitanje koji je dio ostavine »pretežni« odlučna je vrijednost pojedinih njezinih dijelova, a ne njihova vrsta ili količina^1) Četvrti kriterij po kojem se određuje mjesna nadležnost za ostavinsku raspravu sadržan je u stavu 3 ovog člana. Taj kriterij dolazi u obzir samo u slučaju ako ostavilac u vrijeme smrti na području naše zemlje nije imao ni prebivalište ni boravište, niti se ovdje nalazi njegova ostavina. U tom slučaju Savezni vrhovni sud određuje koji će kotarski sud biti mjesno nadležan za ostavinsku raspravu ( f o r u m o r d i n a t u m ) . Do takve situacije može doći npr. u slučajevima kada inozemni organi uruče našim konzularnim predstavnicima pokretnu ostavinu naših državljana koji su umrli u inozemstvu, a u našoj zemlji nisu imali prebivalište ni boravište niti su ovdje ostavili kakvu imovinu u vezi s kojom bi se mogla odrediti nadležnost za ostavinsku raspravu u smislu odredbe stava 2 ovog člana. U takvom bi slučaju trebalo da Savezni vrhovni sud odredi koji će kotarski sud biti nadležan za raspravu pokretne ostavine koju su našim konzularnim predstavnicima uručili inozemni organi. Da se izbjegne ova procedura oko određivanja nadležnosti, naši konzularni predstavnici, odnosno organi vanjskih poslova prethodno ispituju u kojem se mjestu naše zemlje nalaze osobe koje u pogledu ustupljene ostavine postavljaju nasljednopravne zahtjeve, nakon čega tu ostavinu dostavljaju kotarskom sudu na području kojeg se nalazi većina nasljednika. Na taj način taj sud, via facti, u smislu stava 2 ovog člana postaje mjesno nadležan za raspravu ove pokretne ostavine. Ako bi se, međutim, Vidi Z u g 1 i a, Vanparnični postupak, str. 50. 653
Član 191. ostavina ovog našeg državljanina sastojala jedino iz potraživanja koja je on imao u inozemstvu protiv tamošnjih građana, pa inozemni organi tu imovinu kao pokretnu ostavinu ustupe našem sudu radi vođenja ostavinske rasprave,(2) onda bi se mjesna nadležnost za raspravu ove ostavine mogla odrediti samo na način predviđen u stavu 3 ovog člana. 2. Dok provođenje ostavinske rasprave u cjelini a posebno donošenje rješenja o nasljeđivanju (čl. 228. ZN) i rješenja o legatu (51. 232. ZN) spada u djelokrug ostavinskog suda (stav 1 ovog člana), pojedine radnje u postupku ovlašten je i dužan obavljati svaki kotarski sud na čijem je području ostavilac umro ili na čijem se području nalazi njegova imovina, makar u konkretnom slučaju drugi kotarski sud vrši funkciju ostavinskog suda. Među takve radnje spadaju p r i v r e m e n e m j e r e za o s i g u r a n j e o s t a v i n e . Pojedine od ovih mjera može poduzeti i narodni odbor općine koji je o tome dužan odmah obavijestiti kotarski sud svog područja. Taj sud može poduzete mjere izmijeniti ili ukinuti, a može narediti i druge mjere. Ako taj sud nije ujedno i ostavinski, dužan je o svim poduzetim mjerama obavijestiti ostavinski sud, koji može ove mjere izmijeniti ili ukinuti. Vidi i uz čl. 204. ZN. Kako je i popis i procjena imovine jedno od sredstava za osiguranje ostavine,(3) to je i kotarski sud,, na čijem je području ostavilac umro, ovlašten narediti popis i procjenu one ostaviočeve imovine koja se nalazi na njegovom području ako za to postoje opravdani razlozi. Ovo vrijedi naročito u slučaju kad se radi o ostavini stranog državljanina koji je umro na području naše države. Osim poduzimanja privremenih mjera za osiguranje ostavine, kotarski sud, kod koga se nalazi pismena oporuka ili kome takva oporuka bude podnesena, dužan je tu oporuku proglasiti i u onom slučaju kada je za raspravu ostavine nadležan drugi ostavinski sud ili inozemni organ (čl. 207. st. 5 ZN). Isto tako svaki kotarski sud, iako nije ostavinski, mora proglasiti usmenu oporuku, ako mu oporučni svjedoci predaju ispravu o sadržaju te oporuke ili ako mu dadu pismene izjave o njenom sadržaju (čl. 209. i 211. st. 1 ZN).(4) Svaki je kotarski isud — a ne samo ostavinski — dužan primiti izjavu o odricanju od nasljedstva (čl. 221. st. 4 ZN), kao i izjavu o primanju nasljedstva kad se ove izjave podnose izvan ročišta za ostavinsku raspravu. 3. Kad je za ostavinsku raspravu nadležan inozemni organ, a ne jugoslavenski sud, taj je sud ipak nadležan da poduzme privremene mjere za osiguranje ostavine (čl. 189. st. 4, čl. 204. i 205. ZN), kao i mjere za zaštitu prava domaćih nasljednika, legatara i vjerovnika (čl. 189. st. 4, čl. 239. i 240. ZN). Za taj se slučaj odredbom stava 5 ovog člana predviđa da se nadležnost jugoslavenskog suda za provođenje navedenih radnji određuje prema kriterijima sadržanim u st. 1—4 ovog člana. Privremene mjere za zaštitu pokretne ostavine umrlog inozemca poduzimat će, prema tome, bilo kotarski sud na čijem je području ostavilac umro, bilo sud na čijem se području nalazi ostaviočeva imovina. 2 3 4
654
Primjer prema B l a g o j e v i ć u , op. cit, str. 327. Z u g 1 i a, op. cit., str. 55. B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 328.
Član 191 — 192.
Što se, pak, tiče nadležnosti jugoslavenskog suda za poduzimanje mjera za z a š t i t u d o m a ć i h n a s l j e d n i k a , l e g a t a r a i v j e r o v n i k a , treba upozoriti da je prema odredbi stava 1 čl. 239. ZN za provođenje tih mjera nadležan onaj kotarski sud na čijem je području strani državljanin umro. To neće uvijek biti sud na čijem je području ostavilac imao prebivalište ili sud na čijem se području nalazi ostaviočeva imovina. Prema tome, u tom pogledu između odredbe stava 5 čl. 191. i odredbe stava 1 čl. 239. ZN postoji izvjestan nesklad do kojeg je vjerojatno došlo uslijed redakcijske greške. Naše je, međutim, mišljenje da se kod određivanja nadležnosti jugoslavenskog suda za poduzimanje ovih mjera (zaštita prava domaćih nasljednika, legatara i vjerovnika) treba držati kriterija koji je dan odredbom stava 1 čl. 239. ZN, jer će mjesto u kojem je strani državljanin umro u najvećem broju slučajeva biti ujedno i mjesto gdje se nalazi njegova ostavina, a to će ujedno biti i . mjesto njegovog prebivališta, ako ga je imao u našoj državi. Ako je, pak,, strani državljanin umro u inozemstvu ali je u našoj državi ostavio pokretnu imovinu, onda se nadležnost suda za poduzimanje navedenih mjera može određivati samo prema mjestu u kojem se nalazi njegova ostavina ili njezin pretežni dio. U svakom je slučaju, međutim, potrebno da se ostvari puna suradnja između suda na čijem je području strani državljanin umro, i suda na čijem je području imao prebivalište kao i suda na čijem se području nalazi njegova ostavina, da se na taj način, s jedne strane, otkloni mogućnost dvostrukog poduzimanja pojedinih mjera, a s druge strane, da se izbjegne nesklad između navedenih odredaba. O tome koje je radnje ovlašten provoditi jugoslavenski sud kad je za ostavinsku raspravu nadležan inozemni organ, vidi čl. 239. i 240. ZN i tamo dana objašnjenja. Vidi i odredbe pojedinih međunarodnih ugovora o ostavinama inoaemaca uz čl. 189. ZN. D u ž n o s t
suda
da
pazi
na
svoju
n a d l e ž n o s t
Član 192. U toku cijelog postupka sud je dužan paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost. Stranke ne mogu sporazumom mijenjati stvarnu i mjesnu nadležnost.
Odredbe o mjesnoj i stvarnoj nadležnosti za vođenje ostavinskog postupka kogentne su prirode. Ako sud nakon primitka smrtovnice ustanovi da se radi o ostavini s elementom inozemnosti, mora najprije ispitati da li je za vođenje ostavinske rasprave nadležan jugoslavenski sud ili inozemni organ. Ako ustanovi nadležnost inozemnog organa, rješenjem će se proglasiti nenadležnim (čl. 212. st. 2 ZN). Ako ustanovi nadležnost (jurisdikciju) jugoslavenskog suda, ispitat će zatim svoju stvarnu i mjesnu nadležnost. Iako stranke ne mogu svojim sporazumom mijenjati stvarnu i mjesnu nadležnost, ipak, kad se radi o pokretnoj ostavini stranog državlja655
Član 192 — 193. nina koja se nalazi u našoj zemlji, mogu domaći nasljednici prorogirati nadležnost jugoslavenskog suda, ako se s time izričito ili tacite suglase inozemni nasljednici i legatari (čl. 189. st. 2 tač. 4. i čl. 241. ZN). O stvarnoj nadležnosti vidi uz čl. 179. ZN, o mjesnoj nadležnosti uz •čl. 191. ZN, a o ostavinskoj jurisdikciji uz čl. 188—190. ZN. Sudska
praksa
Radi ocjene svoje nadležnosti za raspravljanje ostavine sud prethodno mora utvrditi posljednje prebivalište ostaviočevo. Za ovo nije dovoljan podatak o posljednjem mjestu stanovanja u izvodu iz matične knjige umrlih (Rješenje Saveznog vrhovnog suda R 1419/56 od 19. IX 1956, Zb. 1/3-1956, br. 725). III. PRETHODNE RADNJE Dužnost matičara Član 193. Kad je neka osoba umrla ili je proglašena za umrlu,- matičar koji je nadležan da izvrši upis smrti u matičnu knjigu umrlih dužan je u roku od trideset dana po izvršenom upisu dostaviti smrtovnicu ostavinskom sudu. Ako matičar nije u mogućnosti da pribavi podatke za sastav smrtovnice, dostavit će smrtovnicu samo sa onim podacima kojima raspolaže, iznijet će razloge zbog kojih nije mogao smrtovnicu potpuno sastaviti i navest će podatke koji bi mogli poslužiti sudu za pronalaženje nasljednika i imovine umrloga. Ako je neka osoba umrla izvan područja općj£te__u_kojox.je imala prebivalište ili boravište, matic^F^~ostavihskom"^iuludos(aviti samo Tžvoa~1ž*~tnatlčne knjigu uim3tnTifaTT'T~p'ffa^EEe~~go^iinaraspolaže a kgfl 1. Ostavinski. postupak pokreće ostavinski sud po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i čim sazna za smrt neke osobe (čl. 175. ZN). Svoje saznanje o smrti neke osobe ostavinski sud stječe na osnovu s m r t o v n i c e , kao službenog dokumenta. Smrtovnica je j a v n a i s p r a v a koja sadrži izvještaj o smrti neke osobe. Njome započinje ostavinski postupak, pa je, prema tome, i prvi akt poslovanja u ostavinskom postupku. Smrtovnicu sastavlja po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i , u pravilu, mat i č a r O narodnog odbora općine gdje je umrli imao svoje p r e b i v a 1 U ZN nije prihvaćena ustanova posebnih »sudskih povjerenika« za sastav smrtovnice, tzv. »smrtovničara«, u smislu prav. pravila iz § 34. biv. VP, koji su na području biv. Apelacionog suda u Zagrebu djelovali od 1378. god. do početka drugog svjetskog rata. Po ranijim propisima biv. VP matičari nisu bili ovlašteni da sastavljaju smrtovnice. Oni su bili dužni samo dostaviti izvod iz matične knjige umrlih kotarskom sudu koji je bio teritorijalno nadležan po mjestu gdje je ostavilac umro. Za sastavljanje smrtovnice bili su nadležni javni bilježnici (u svojstvu sudskih povjerenika) i općine (§ 32. st. 2 VP), ili sam sud, ili sud preko svog izaslanika (§ 32. st. 3 VP).
€56
Član 193.
l i s t e ili b o r a v i š t e , nakon što je izvršen upis smrti u matičnoj knjizi umrlih. Matičar općine u kojoj je umrli imao prebivalište ili boravište nadležan je da sastavi smrtovnicu i onda ako je odnosna osoba umrla u kojem d r u g o m mjestu, ako u toj općini (prebivališta ili boravišta umrlog) ima imovine ili nasljednika. U takvom slučaju matičar će sastaviti smrtovnicu na zahtjev ostavinskog suda, ili na zahtjev nasljednika, odnosno drugih zainteresiranih osoba, ili po vlastitoj inicijativi — čim sazna za smrt neke osobe i o tome dobije pouzdane dokaze. Ako matičar ne raspolaže potpunim podacima, on je ipak dužan sastaviti i n e p o t p u n u smrtovnicu u koju će unijeti podatke kojima raspolaže (čl. 193. st. 3 ZN), kao i one do kojih je došao (čl. 194. st. 1 ZN). Ujedno će navesti razloge zašto nije mogao sastaviti potpunu smrtovnicu (čl. 193. st. 2 ZN). 2. Sadržaj smrtovnice propisan je u čl. 196. ZN. Podaci smrtovnice 0 s m r t i neke osobe predstavljaju za ostavinski sud do k a z o tome da je dotična osoba doista umrla odnosno proglašena za umrlu i utvrđen dan 1 sat smrti (čl. 196. tač. 2 ZN), kao i da je izvršen upis u matičnu knjigu umrlih. O s t a l i p o d a c i — o nasljednicima i imovini ostavioca nemaju dokazni karakter. Oni služe ostavinskom sudu samo u svrhu o b a v j e š t e n j a , pa se mogu i na drugi način utvrđivati i dokazivati. Matičar će u smrtovnicu unijeti podatke o nasljednicima i imovini ostavioca prema osobnom znanju i podacima k o j i m a r a s p o l a ž e , a koje je prikupio preko srodnika ostavioca, osoba s kojima je ovaj živio ili drugih osoba (čl. 194. st. 1 ZN). Uslijed toga on i ne jamči za njihovu tačnost. Zato je moguće ostale podatke u toku rasprave ostavine dopuniti ili ispraviti bez posebnog postupka za njihovu izmjenu. Matičar je dužan da i nepotpunu smrtovnicu dostavi ostavinskom sudu u roku od 30 dana. U istom roku matičar treba da dostavi smrtovnicu ili podatke za sastav smrtovnice, koje je od njega zatražio ostavinski sud. 3. Matičar općine na čijem je području o s t a v i l a c u m r o , a gdje n i j e i m a o stalno b o r a v i š t e ili prebivalište (na putu, u bolnici i si.) dužan je, također u roku od trideset dana, podnijeti ostavinskom sudu izvod iz m a t i č n e k n i i p e u m r l i h . Ako "& mjestu gdje je umro ostavilac nije imao imovine niti je ondje imao nasljednika, nadležni matičar po mjestu smrti nije dužan da sastavlja i podnosi smrtovnicu, ali mora dostaviti sudu izvod iz matične knjige umrlih. Međutim, ako je umrli u mjestu gdje je umro, ili na području te općine, imao imovine ili nasljednika, matičar može — ukoliko raspolaže potrebnim podacima, sastaviti i podnijeti ostavinskom sudu smrtovnicu, pa makar i s nepotpunim sadržajem. U sastavljanju smrtovnice može sudjelovati i v i š e m a t i č a r a s raznih područja gdje je umrli ostavio imovinu ili gdje ima njegovih nasljednika. Svaki od njih sastavit će i dostaviti ostavinskom sudu nepotpunu smrtovnicu ili saopćiti sudu samo podatke kojima raspolaže. Na osnovu tako sakupljenih podataka ostavinski sud može s a m s a s t a v i t i ili upotpuniti nepotpunu smrtovnicu (čl. 195. ZN). Ostavinski sud može povjeriti jednom od matičara da sastavi smrtovnicu, odnosno da ovaj dopuni nepotpunu smrtovnicu. Zakon o nasljeđivanju s komentarom
657
Član 194. Kako se s a s t a v l j a s m r t o v n i c a Član 194. Smrtovnica sastavlja se na temelju podataka dobivenih od srodnika umrlog, od osoba s kojima je umrli živio, kao i od drugih osoba koje mogu pružiti podatke koji se unose u smrtovnicu. Smrtovnica sastavlja se i u slučaju kad umrli nije ostavio nikakve imovine. 1. Podatak o s m r t i neke osobe unosi se u smrtovnicu na osnovu podatka iz m a t i č n e k n j i g e u m r l i h : neposrednim uvidom u matičnu knjigu, ili izvoda iz matične knjige, ili javne isprave kojom se dokazuje smrt neke osobe. Kad smrtovnicu sastavlja matičar, koji je izvršio upis u matičnu knjigu ili koji vodi matičnu knjigu u kojoj je izvršen upis smrti, .unijet će u smrtovnicu podatak o danu, mjestu i času smrti, neposredno na osnovu podataka iz matične knjige. Ako smrtovnicu sastavlja sud ili matičar općine u kojoj je ostavitelj imao prebivalište ili boravište, a umro je na području neke druge općine i tamo je upisana njegova smrt, podatak o smrti u smrtovnicu unosi se na osnovu vjerodostojne javne isprave kojom se dokazuje smrt te osobe (izvod iz matične knjige umrlih, rješenja o proglašenju neke osobe za umrlu ili koje druge isprave). O s t a l i p o d a c i (o imovini, o nasljednicima, o oporuci i si.) unose se u smrtovnicu na osnovu podataka koji se prikupljaju od raznih osoba. U prvom redu ovamo dolaze s r o d n i c i umrlog, zatim osobe s kojima je umrli ž i v i o u zajedničkom kućanstvu ili zajedno privređivao, kao i sve druge osobe koje mogu pružiti kakve podatke o imovini i nasljednicima umrloga, a eventualno i o njegovoj izjavi posljednje volje, ako takva postoji. U svrhu pribavljanja potrebnih podataka sastavljač smrtovnice (matičar, sud ili sudski izaslanik) može razgledati stan i stvari ostavioca, kao i popisati stvari koje spadaju u ostavinu, naročito ako je potrebno poduzeti koju od privremenih mjera za osiguranje cstavine (iz čl. 204. ZN). Prilikom sastavljanja smrtovnice sakupljeni podaci se, u pravilu, ne provjeravaju, s obzirom na to da oni ostavinskom sudu treba da posluže samo kao prva informacija za daljnji rad. U toku ostavinskog postupka, zapravo u toku rasprave ostavine, p r o v j e r a v a se tačnost prikupljenih podataka (pribavijanfem zemljišnoknjižnih ili katastarskih podataka, polaganjem i'razmatranjem isprava, preslušan]'em svjedoka ili osoba koje mogupružiti kakva obavještenja, kao i saslušanjem samih stranaka ili" uzimanjem njihovih izjašnjenja ako je to potrebno i si.). S t r a n k e imaju pravo da u toku postupka stavljaju primjedbe u pogledu sadržaja i istinitosti podataka unesenih u smrtovnicu i da traže njezinu n a d o p u n u. Stoga je dužnost ostavinskog suda da utvrdi da li stranke imaju kakve p r i g o v o r e , pa će im na raspravi predočiti smrtovnicu. Ako nema prigovora sadržaju smrtovnice, smatra se da su podaci koji su u nju uneseni tačni. Sadržaj prigovora, odnosno prijedloga za nadopunu smrtovnice unosi se u raspravni zapisnik. 658
Član 194 — 195. 2. Sastavljanje smrtovnice potrebno je i onda kad ostavilac nije ostavio n i k a k v e i m o v i n e . U tom slučaju sud će, na osnovu podataka iz smrtovnice, u smislu odredbe čl. 216. st. 1 ZN, donijeti rješenje o neraspravljanju ostavine. Sastavljanje smrtovnice u ovakvim slučajevima je potrebno radi toga da se iz sadržaja smrtovnice može utvrditi koje su osobe pozvane na nasljedstvo i ovlaštene da ostvaruju prava koja im kao nasljednicima (čl. 216- st. 4 ZN) pripadaju. Sastavljanje smrtovnice olakšava raspravu ostavine koja nije bila raspravljena ako se naknadno pronađe imovina koja je pripadala ostaviocu (čl. 235. ZN), kao i radi utvrđenja prava na nasljedstvo u slučaju nasljedne transmisije (čl. 137. ZN). Sastavljanje smrtovnice potrebno je i radi toga da se kasnije, u slučaju nasljeđivanja kojeg pretka može ustanoviti koje osobe dolaze na nasljedstvo na osnovu p r a v a r e p r e z e n t a c i j e (po čl. 11. ZN).(X) Kada
sud
sastavlja
smrtovnicu
Č l a n 195.
Ako je ostavinskom sudu dostavljena nepotpuna smrtovnica ili samo izvod iz matične knjige umrlih, sud će prema okolnostima sam sastaviti smrtovnicu u sudu, ili će narediti da smrtovnicu sastavi sudski službenik izvan suda, ili će sastavljanje smrtovnice povjeriti matičaru koji može sastaviti smrtovnicu. Sud može, kad je to zgodno, sam sastaviti smrtovnicu i izvan slučajeva iz prethodnog stava, ako je izvodom iz matične knjige umrlih ili drugom javnom ispravom dokazana smrt neke osobe ili njezino proglašenje za umrlu. 1. Prvi slučaj, predviđen u st. 1 ovog člana, odnosi se na d o p u n j a v a n j e n e p o t p u n e smrtovnice koju je sudu dostavio nadležni matičar. Drugi je slučaj kad je sudu dostavljen samo i z v o d iz matične knjige umrlih. U oba slučaja sud može ili sam sastaviti novu smrtovnicu, bilo u sudu ili po svome službeniku izvan suda, ili povjeriti matičaru da je sastavi. U novu smrtovnicu unijet će se podaci iz nepotpune smrtovnice, odnosno iz izvoda iz matične knjige umrlih. Kad sud odluči da se sastavljanje, odnosno dopunjavanje smrtovnice zatraži od m a t i č a r a , obratit će se prvenstveno matičaru općine u kojoj je umrli imao p r e b i v a l i š t e ili boravište, odnosno gdje leži njegova imovina ili gdje se nalazi pretežan broj njegovih nasljednika, srodnika ili osoba koje mogu sastavljaču smrtovnice dati potpunije podatke (čl. 194. ZN). U odabiranju organa i načina kako će se prikupljati podaci za sastav smrtovnice sud nije vezan posebnim pravilima, nego se rukovodi okolnostima pojedinog slučaja i odlučuje po svome nahođenju. Ako je sud povjerio sastav smrtovnice matičaru, dostavit će mu sve potrebne podatke (nepotpune smrtovnice, obavještenja i si.) koje je pribavio od drugih matičara, a koji su potrebni za sastav smrtovnice. Matičaru, kojem je povjeren sastav smrtovnice, sud će dostaviti i javne isprave kojima raspolaže, kojima se dokazuje smrt neke osobe. 1
Tako Z u g 1 i a, Vanparnični postupak, str. 51.
659
Član 195 — 196. Matičar, kome je sud povjerio da sastavi smrtovnicu, dužan ju je dostaviti ostavinskom sudu u roku od 30 dana (čl. 193. st. 1 ZN). Protiv odluke suda, kojom je naredio ili povjerio sastavljanje ili dopunjavanje nepotpune smrtovnice koja je pripremnog karaktera, n e ma m j e s t a samostalnoj žalbi. 2. Ostavinski sud može narediti sastavljanje smrtovnice ili sam sastaviti smrtovnicu i kad je bez obavještenja matičara (kad mu nije dostavljena ni nepotpuna smrtovnica a niti izvod iz matične knjige umrlih), na bilo koji d r u g i n a č i n , s a z n a o za s m r t neke osobe (vlastito saznanje suda, prijava ili zahtjev stranaka ili zainteresiranih osoba). U tom slučaju sud će pristupiti sastavljanju smrtovnice ili narediti njeno sastavljanje nakon što bude d o k a z a n a s m r t osobe za koju treba sastaviti smrtovnicu (izvodom iz matične knjige, ili javnom ispravom, rješenjem o proglašenju za umrlu, rješenjem o utvrđivanju smrti). Takav će slučaj biti ako je npr. ostavilac umro u inozemstvu, a nasljednici podnesu sudu ispravu kojom se dokazuje smrt ostavioca.O 3. Premda se u ovom članu govori samo o o s t a v i n s k o m sudu, iz čega bi se moglo zaključiti da je samo ostavinski sud ovlašten da sastavi ili naredi sastavljanje smrtovnice, držimo da to isto pravo pripada svali om k o t a r s k o m s u d u na čijem je području umrla neka osoba.(2) Ovo može doći u obzir ako se još ne zna koji je sud ostavinski, ili se ovaj ne može odmah utvrditi (čl. 191. st. 1—4 ZN), kao i kad se radi o s t r a n o m d r ž a v l j a n i n u . U takvim i sličnim slučajevima kotarski sud mjesta gdje je neka osoba (stranac) umrla poduzet će potrebno 2a sastavljanje smrtovnice, narediti popis i procjenu imovine (čl. 197. st. 1 in fine ZN), proglasiti oporuku (čl- 208, 209. ZN), poduzeti mjere za osiguranje ostavine (čl. 204. ZN), pa će odnosne spise dostaviti sudu područja gdje je umrli imao prebivalište i trajno boravište, odnosno sudu gdje leži pretežni dio njegove imovine (čl. 191. st. 2 ZN), ili sudu koji bude određen da postupa kao ostavinski sud (čl. 191. st. 3 ZN). Kad se radi o s t r a n o m državljaninu, kotarski sud će o svemu tome obavijestiti stranog diplomatskog (konzularnog) predstavnika koji u našoj zemlji zastupa državu čije je državljanstvo imao umrli.(3) Sadržaj
smrtovnice
Član 196. U smrtovnicu unose se ovi podaci: 1) porodično i rođeno ime umrlog i ime njegovog oca, zanimanje, datum rođenja i državljanstvo umrlog, a za umrle ženske osobe i njihovo djevojačko porodično ime; 2) dan, mjesec i godina, mjesto i po mogućnosti sat smrti; 3) mjesto u kome je umrli imao prebivalište odnosno boravište; 4) porodično i rođeno ime, datum rođenja, zanimanje, prebivalište odnosno boravište bračnog druga umrlog, i bračne, vanbračne i usvojene djece; 1 2 3
ma
Tako Z u g 1 i a, op. cit., str, 51. O tome nema posebnog propisa sličnog onome iz § 30. biv. VP. Vidi Z i l i ć - S a n t e k , op. cit., str. 288.
Član 196. 5) porodično i rođeno ime, datum rođenja i prebivalište odnosno boravište ostalih srodnika koji bi mogli biti pozvani na nasljedstvo na temelju zakona, kao i osobe koje su pozvane na nasljedstvo na temelju oporuke; 6) približna .vrijednost nepokretne imovine i posebno približna vrijednost pokretne imovine umrlog. Dalje, po mogućnosti treba u smrtovnici navesti: mjesto gdje se nalazi imovina koju je umrli ostavio, da li ima imovine za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi, da li ima gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti, uložnih knjižica ili kakvih drugih važnih isprava, da li je umrli ostavio dugova i koliko, da li je umrli ostavio pismenu oporuku ili ugovor o doživotnom uzdržavanju ili sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za života i gdje se oni nalaze, a ako je umrli učinio usmenu oporuku, onda porodično i rođeno ime, zanimanje i boravište svjedoka pred kojima je usmena oporuka sastavljena. U smrtovnici posebno će se naznačiti da li se očekuje rođenje djeteta umrloga i da li njegova djeca ili bračni drug imaju staratelja. Ako je prije ostavioca umro njegov bračni drug ili koje njegovo dijete, ili koja druga osoba koja bi mogla biti pozvana na nasljedstvo, u smrtovnici naznačit će se datum i mjesto njihove smrti. 1. Smrtovnica je službeni akt kojim se z a p o č i n j e ostavinski postupak. Ona ujedno služi kao dokaz o smrti neke osobe i o s n o v za raspravljanje ostavine. Ostavinska rasprava ne može se započeti, a niti pokrenuti ostavinski postupak dok nije sastavljena smrtovnica. Ako smrtovnica nije dostavljena sudu od strane nadležnog matičara (čl. 193. st. 1 i 2 ZN), ili je nepotpuna (čl. 195. st. 1 ZN), smrtovnicu će sastaviti sam s u d ili će narediti da je sastavi sudski službenik izvan suda, ili će sastavljanje smrtovnice povjeriti određenom matičaru u smislu čl. 195. st. 1 i 2 ZN. Postojanje smrtovnice je pretpostavka za pokretanje ostavinskog postupka. U smrtovnici moraju biti sadržani svi oni podaci koji su potrebni da bi se u ostavinskom postupku moglo utvrditi tko su n a s l j e d n i c i umrlog, koja i m o v i n a sačinjava njegovu ostavinu i koja p r a v a iz ostavine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim osobama (čl. 173. ZN). Zato je sadržaj smrtovnice pobliže određen, kako bi se sudu olakšalo vođenje ostavinskog postupka i rasprava ostavine. Prema podacima iz smrtovnice sud treba da odluči o tome da li ima mjesta daljnjem vođenju postupka i r a s p r a v l j a n j u ostavine. Ako već iz sadržaja smrtovnice ustanovi da umrli nije ostavio n i k a k v u i m o v i n u , odlučit će da se ostavina ne r a s p r a v l j a (čl. 216. st. 1 ZN). Ako je ostala samo p o k r e t n a imovina, sud će takvu odluku donijeti ako nasljednici n i s u z a t r a ž i l i da se ostavina raspravi (čl. 216. st. 2 ZN). U posljednjem slučaju, nasljednici će i bez provođenja rasprave moći ostvarivati svoja prava koja im kao nasljednicima pripadaju (čl. 216. st. 4 ZN). Iz sadržaja smrtovnice mora biti vidljivo tko su n a s l j e d n i c i ostavioca i kojim osobama pripada pravo nasljedstva. Smrtovnica 661
Član 196. će, dakle, u ovom slučaju (iz čl. 216. st. 4 ZN), poslužiti za utvrđivanje nasljednika i prava koja im pripadaju iz ostavine. 2. Smrtovnica se o b a v e z n o sastavlja i onda ako umrli n i j e o. s t a v i o n i k a k v e i m o v i n e (čl, 194. st. 2 ZN). U tom slučaju podaci iz smrtovnice mogu poslužiti drugim zainteresiranim osobama za event. ostvarivanje njihovih prava prema nasljednicima ostavioca, ili prava koja posredno za njih izviru iz činjenice što je neka osoba umrla (npr. ostvarivanje prava na rentu koja na osnovu osiguranja pripada određenim osobama). Smrtovnica može naime poslužiti za utvrđivanje l e g i t i m a c i j e osoba kojima pripada pravo ili imaju pravni interes na reguliranju nekih imovinskopravnih ili porodičnopravnih odnosa i obaveza ostavioca, a koji mogu biti važni za statusne i imovinskopravne odnose i položaj nasljednika ili trećih osoba, npr. za utvrđivanje kojim osobama kao nasljednicima pripada pravo na preuzimanje i nastavljanje pokrenute parnice u statusnim odnosima: zahtjeva za utvrđenje ili osporavanje očinstva (čl. 22. st. 1, 28- i 31. st. 1 OZORD), razvoda, poništaja ili oglašenja braka nepostojećim (čl. 50, 71, st. 1 OZB), kao i nastavljanje parnica pokrenutih za života ostavioca (bilo u aktivnoj-tužiteljskoj ili pasivnoj-tuženičkoj ulozi). 3. Među podacima koje sadrži smrtovnica posebno su nabrojeni: 1) podaci o i d e n t i t e t u umrloga (tač. 1), 2) podaci o v r e m e n u i m j e s t u s m r t i tač. 2). Ovi podaci su od posebne važnosti, jer se prema času smrti utvrđuje: a) kojim osobama pripada p r a v o n a s l j e d s t v a , tj. koje su d o ž i v j e l e čas delacije ili su u tome času bile z a č e t e — (čl. 130. ZN); b) krug zakonskih nasljednika i r e d o s l i j e d nasljeđivanja (čl. 9, 10, 11, 14—22, 23, 24 i 25 ZN); c) tko su n u ž n i nasljednici (čl. 30. ZN); d) s p o s o b n o s t nasljednika (čl. 130. ZN) i event. nedostojnost za nasljeđivanje (čl. 131, 132. ZN), isključenje nužnog nasljednika iz nasljednog dijela (čl. 47. ZN); lišenje nužnog nasljednika nasljednog dijela u korist njegovih potomaka (čl. 50. ZN); e) osobe kojima pripada pravo na i z d v a j a n j e predmeta kućanstva (čl. 38. ZN) ako su živjele u istom domaćinstvu zajedno s ostaviocem u času njegove smrti; f) ostavinska i m o v i n a i njena v r i j e d n o s t (čl. 198. st. 1—3, 200. ZN), kao i vrijednost i veličina nasljedničkih dijelova (čl. 33. st. 2—5, čl. 35, 36. ZN); g) početak toka rokova z a s t a r e prava na ostvarivanje naslj ednopravnih zahtj eva; h) nadležnost ostavinskog suda (čl. 188—191. ZN). Za osobe koje su pravomoćnom sudskom "odlukom proglašene umrlima, kao dan smrti uzima se onaj dan koji je kao takav n a v e d e n u rješenju o proglašenju za umrlog. Ako taj dan nije označen, kao dan smrti uzima se dan kad je odluka o proglašenju za umrlog postala p r a v o m o ć n a (čl. 129. st. 2 ZN). 662
Član 196. 3) podaci o boravištu ili p r e b i v a l i š t u u m r l o g (tač. 3). Prema ovim podacima utvrđuje se n a d l e ž n o s t : a) matičara za sastavljanje smrtovnice (čl. 193- st. 1 i 2 ZN), b) ostavinskog s u d a (čl. 191. st. 1, 2, 3 i 5 ZN), c) suda ovlaštenog da poduzme pripremne mjere za osiguranje ostavine (čl. 191. st. 4 ZN; čl. 204. st. 1—3 ZN), 4) podaci o n a s l j e d n i c i m a , z a k o n s k i m (nužnim) — (tač. 4. i 5.) i o p o r u č n i m (tač. 5. in fine). Za svakog nasljednika treba da bude naveden p o r o d i č n o p r a v n i (srodnički) o d n o s prema ostaviocu, što jednako vrijedi za zakonske (nužne) i oporučne nasljednike jer ovi, ako su istovremeno i zakonski nasljednici, mogu u slučaju odricanja od nasljedstva kojeg oporučnog nasljednika, u svojstvu zakonskih nasljednika ostaviočevih, naslijediti dio koji ostaje slobodan uslijed odricanja kojeg oporučnog nasljednika (čl. 142. ZN). Podaci o o p o r u č n i m nasljednicima moći će se navesti samo ako je sastavljač smrtovnice na neki način saznao o tome tko su oporučni nasljednici (npr. ako mu je predana otvorena oporuka, ili isprava o sastavu usmene oporuke čl. 78, 80, 209. ZN), ili ako je saznao za sadržaj usmene oporuke prema kazivanju svjedoka usmene oporuke (čl. 80, 209, st. 2 ZN); ili ako je oporuka bila proglašena prije nego što je sastavljena smrtovnica (čl. 207. st. 6 ZN). l 5)Jpodaci o i m o v i n i u m r l o g (tač. 6), treba da sadrže označenje približne ukupne v r i j e d n o s t i pokretne i nepokretne imovine, kao i podatke o tome k o j a i m o v i n a spada u ostavinu. Ovi podaci su potrebni da bi se moglo odmah na osnovu smrtovnice odlučiti ima n mjesta raspravljanju ostavine (čl. 216. st. 1 i 2 ZN). Oyim_ podacima treba obunvatiti s v u imovinu — vlasništvo ostavioca u bez obzira da li se nalazi u njegovom posjedu ili u posjedu drugih osoba (čl. 198. st. 2 ZN). Isto tako treba obuhvatiti svu n e p o k r ' e P n u imovinu bez obzira da li je upisana u zemljišnim (ili tapijskim) knjigama na imenu ostavioca ili na nekoj drugoj osobi (vanknjižno" vlasništvo ostavioca), kao i zemljište koje mu iejkao agrarnom Tajfnnan resentu ili kolonist Hnrlijpljpnn n a j ' agrarnnj rpfnr-T rriTT'kolonizaciji, iako ova odluka nije upisana u zemljišnim knjigama. Ovamo spada i nepokretna imovina koja je dodijeljena umrlome' u~zamjenu za njegovu imovinu u postupku arondacije, komasacije ili eksproprijacije. Ako je ostavilac bio član kućne (porodične) z ad r u g e , potrebno je da ova okolnost također bude navedena u smrtovnici. Tom prilikom treba navesti podatke o nepokretnoj imovini kućne zadruge u kojoj je umrli kao član imao pravo na udjel. Podaci p _ £ o k r e t n o j imovini umrlog treba da sadrže navođenje mjesta, količine i pojedinačne vrijednosti pojedinih stvari, od koiih se sastoji ostavina. U smrtovnicu treba također uniieti i podatak 0 imovini koja se sastoji od strane valute i deviza koje prema pozitivnim propisima treba predavati Narodnoj banci na obavezni otkup, 1 kod koga se nalazi na čuvanju. Ako su ovi predmeti predani matičanTTii pruuadmi piilikom jjopisa ostavine, preuzet će se na čuvanje i u tu svrTTuliošfaviti ostavinskom sudu (čl. 203. ZN). Ako se u osta-
663
Član 196.
vini nađu dragocjenosti, ili predmeti arhivske, muzealne, naučno ili kulturo.o-historijske vrijednosti, sastavljač smrtovnice je dužan o tome o b a v i j e s t i t i narodni odbor općine, radi poduzimanja mjera da se ovi predmeti osiguraju (čl. 204. st. 1 ZN). Na isti način postupit će se u pogledu obavještavanja o nađenom gotovom novcu, vrijednosnim papirima, uložnim knjižicama i drugim važnim ispravama, s tim da se postupi po odredbi čl. 204. st. 2 ZN i ova imovina preda ostavinskom sudu na čuvanje; u smrtovnici treba navesti podatke o raspolaganjima koja je ostavilac učinio za života pravnim poslovima inter vivos, npr. ugovor o doživotnom uzdržavanju (čl. 122. ZN); sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za života (čl. 111. ZN i si.); darovanja izvršena u posljednjoj godini života učinjena drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici (čl. 33. st. 5 ZN) i si. U pogledu raspolaganja izvršenih o p o r u k o m treba, po mogućnosti, navesti pored podataka gdje se nalazi isprava koja sadrži tekst oporuke, još i podatke o tome da li se radi o vlastoručnoj oporuci (čl. 68. ZN), o pismenoj oporuci potpisanoj pred svjedocima, uz naznačenje imena svjedoka (čl. 69. ZN), ili o sudskoj oporuci (čl. 70 ZN ili čl. 71. ZN). Kod usmene oporuke (čl. 80. ZN) treba navesti imena i prebivalište ili boravište svjedoka oporuke. Sastavljač smrtovnice dužan je priložiti smrtovnici i dostaviti ostavinskom sudu sve oporuke ili druge važne isprave koje su mu predane ili do kojih je došao (čl. 206. ZN). On je, pored toga, dužan provjeriti da li je iza umrlog ostala pismena oporuka ili isprava o usmenoj oporuci (čl. 206. st. 2 ZN). U tu svrhu može poduzimati mjere da se oporuka, odnosno isprava pronađe: razgledati stvari ostavine, izvršiti ili narediti izvršenje popisa i procjene ostavine (čl. 197. st. 3 ZN). U smrtovnici se navode imena i adrese s t a r a t e l j a djece ili bračnog druga ostavioca ako su bračni drug ili djeca ostavioca nepoznata boravišta — čl. 219. ZN, ili ako su lišeni poslovne sposobnosti, ili ako im je poslovna sposobnost ograničena. To mogu biti m a l o l j e t n e osobe kao i ostale koje su n e s p o s o b n e da se same staraju o svojoj osobi, pravima i interesima (čl. 1. st. 1 i čl. 39. OZOS-a). Ovamo spadaju i osobe nad kojima je produženo rodi-" teljsko staranje ako zbog duševne ili tjelesne mane nisu sposobne da se nakon punoljetnosti same staraju o svojoj ličnosti, pravima i interesima (čl. 17. st. 1 OZORD-a). O pravima nerođenog, a većzačetog djeteta (nasciturusa) brine se jedan od njegovih roditelja, ako organ starateljstva nije drukčije odredio (čl. 215. st. 2 ZN). Podaci o osobama koje su u m r l e p r i j e o s t a v i o c a , koje bi inače bile pozvane na nasljedstvo da su ovoga preživjele, treba da sadrže i označivanje osoba koje u smislu čl. 11. ZN primjenom prava predstavljanja, naslijeđuju ostavioca, odnosno osobe koje su oporukom postavljene za supstituta određenom-nasljedniku (čl. 85. ZN). 4. Iako je u čl. 196. ZN navedeno što smrtovnica treba da sadrži, ne isključuje se mogućnost da sastavljač smrtovnice u nju unese i neke druge p o d a t k e koji su mu poznati, kao npr: o razlozima nedostojnosti nekog nasljednika (naročito iz čl. 131. tač. 1, 2, 3 i 5 ZN); o razlozima 664
Član 196—197. isključenja od prava na nužni dio, (u smislu čl. 47. tač. 2, 3. i 4. ZN) i lišenja nužnog dijela u korist potomaka (u smislu čl. 50. st. 1 ZN), da li nasljednik ima i koliko obradivog poljoprivrednog zemljišta (čl. 153, 227. st. 2 ZN) i da li živi u domaćinstvu koje već ima dozvoljeni maksimum (čl. 24. st. 2 i 3 ZOPZF), kao i druge podatke koji mogu ostavinskom sudu olakšati raspravljanje ostavine. 5. U ZN nisu preuzeta prav. pravila sadržana u tač. 9. § 36. biv. VP, po kojima se u smrtovnici moralo obavezno označiti da li je umrli rukovao novcem »javnog nadleštva, zadužbine (zaklade) ili slične javne ustanove i da li je iz koje javne blagajne dobivao plaću, penziju ili beriva«. Isto tako u ZN nisu preuzeta ni prav. pravila iz § 45. st. 4 biv. VP, prema kojima »ako se u zaostavštini nađu predmeti koje sud mora po postojećim propisima predati drugoj vlasti ili kojoj javnoj ustanovi, sastavljač smrtovnice će ih odmah pri sastavljanju smrtovnice primiti i predati' sudu«. Ovdje se radi o takvim predmetima za koje je očito, prema vanjskim oznakama, da pripadaju javnim arhivima, bibliotekama, muzejima, kabinetima, vojnim i sličnim ustanovama i si. (službeni spisi, nacrti, planovi, kopije itd). U ZN nema odredaba o o b a v j e š t a v a n j u nadležnih organa o pokretanju ostavinskog postupka, kako bi oni mogli sudjelovati, odnosno zahtijevati izvršenje nekih radnji od značaja za ostavinski postupak (npr. o popisu i procjeni ostavinske imovine, o izdvajanju iz ostavine i predaji vlasnicima imovine za koju je očigledno da je društvena ili da pripada trećim osobama). Takve odredbe sadržavao je biv. VP u prav. pravilu iz § 67. u tač. 1—7, u kojima je predviđena dužnost obavještavanja: staratelja osoba pod starateljstvom kojima su ostavljeni legati; pravobranilaštva, odnosno organa uprave, ako je nasljedstvo ili legat ostavljen državi, samoupravnom tijelu, javnom zavodu, školi, zadužbini; neposrednog starješine, ako je umro javni službenik koji je rukovao službenim, novcem; nadležnog organa socijalnog osiguranja, ako je umrla osoba bila uživalac mirovine ili invalidnine ili kojeg drugog prava na teret socijalnog osiguranja; advokatska komora, ako je umro advokat koji je imao advokatsku kancelariju. Držimo da takva obavještenja u pojedinim slučajevima neće biti suvišna i ako ih ZN nije izričito predvidio. K a d
se
vrši
p o p i s
i
p r o c j e n a
Član 197. Popis i procjena imovine umrlog vrši se po odluci ostavinskog suda, kad se ne zna za nasljednike ili za njihovo boravište, kad su nasljednici osobe koje uslijed maloljetnosti, duševne bolesti ili drugih okolnosti nisu sposobne nikako ili nisu sposobne potpimo da se same staraju o svojim poslovima, kad ostavinu treba predati narodnom odboru ili društvenoj organizaciji, ili u drugim opravdanim slučajevima. Sud će narediti da se izvrši popis i procjena i u slučaju kad to zahtijevaju nasljednici, zapisovnici ili vjerovnici umrloga. 665
Član 197. Popis i procjena izvršit će se i bez odluke suda prilikom sastavljanja smrtovnice, ako to traži koji od nasljednika ili zapisovnika. 1. Popis i procjena ostavinske imovine predstavljaju mjere za o s i g u r a n j e i zaštitu prava i interesa nasljednika, zapisovnika (legatara) i vjerovnika. Popis i procjena predstavljaju dokaz o tome koja je imovina z a t e č e n a u času smrti ostavioca, i o tome kolika je v r i j e d n o s t te imovine bila u času smrti ostavioca (čl. 33. st. 1 i 2 ZN). Popis i procjena ostavinske imovine, vrši se na p o č e t k u ostavinskog postupka, a mogu se vršiti i u toku ostavinskog postupka, bilo po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka.i 1 ) Popis i procjena osta vine vrši se, u pravilu, po o d l u c i ostavinskog suda. Ostavinskom sudu dano je ovlaštenje da može izvršiti ili narediti vršenje popisa i procjene ostavine. Ovu odredbu treba ekstenzivno tumačiti, tj. u pracu da i s v a k i k o t a r s k i s u d , koji je primio smrtovnicu (potpunu ili nepotpunu), ili izvještaj o smrti neke osobe (izvod iz matične knjige umrlih, ili javnu ispravu kojom se dokazuje smrt neke osobe), može izvršiti ili narediti, po službenoj dužnosti ili na prijedlog, vršenje popisa i procjene one imovine koja se nalazi na njegovom području. Ovo pogotovu u slučajevima kad se još ne zna koji će sud postupati kao ostavinski sud (čl. 191. st. 2, 3 i 4 ZN), ili ako se radi o imovini koja je pripadala stranom državljaninu koji je umro na području SFRJ i ovdje ostavio imovinu. Na sličan način postupit će se ako se iz drugih okolnosti pojavi potreba za popisom i procjenom imovine (čl. 204. st. 2 ZN). Popis i procjena imovine mogu se vršiti i b e z odluke suda, i to prilikom s a s t a v l j a n j a s m r t o v n i c e . U tom slučaju popis i procjenu može izvršiti i s a s t a v l j a č smrtovnice (matičar) ako je na to ovlašten, s obzirom na to da je i on službenik narodnog odbora općine (čl. 201. st. 1 ZN). 2. Po odluci s u d a popis će se izvršiti po s l u ž b e n o j d u ž.njž.S,tiako je u pitanju zaštita prava i interesa kojeg n a s l j edjLJJLa: a) ako se ne zna da li ima nasljednika (čl. 133. st- 1, 134. st. 1, 219. st. 1 ZN i čl. 48. st. 1 OZOS-a); b) ako se ne zna za boravište nasljednika (čl. 134. st. 1, čl. 219. st. 3. i 4 ZN i čl. 46. OZOS-a); c) ako su nasljednici osobe koje nisu nikako ili nisu potpuno sposobne da se s a m e s t a r a j u o svojim poslovima zbog maloljetnosti (čl. 1. st. 1 OZOS-a), duševne bolesti (čl. 42. st. 2 OZOS-a u vezi s čl. 39. OZOS-a) ili iz drugih okolnosti (čl. 47. OZOS-a); d) ako ostavinu treba predati društvenoj organizaciji (čl. 87. st. 1 i 2 ZN), ili narodnom odboru (čl. 233. ZN). Isto vrijedi ako se ma i jedan dio, a ne cijela ostavina, predaju narodnom odboru ili društvenoj organizaciji; e) u drugim opravdanim slučajevima (ako je npr. ostavilac strani državljanin umro na teritoriju SFRJ). 1
666
Vidi B 1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 374.
Član 197 Popis i procjena izvršit će se po službenoj dužnosti ako se u pogledu ma i^ednog nasljednika pojave razlozi za izvršenje popisa. 3. Ostavinski s u d može odlučiti da se, pored slučajeva navedenih u st. 1 ovog člana, izvrši popis i procjena ostavinske imovine n a z ahtjev stranaka ili zainteresiranih osoba. Takav zahtjev mogu staviti nasljednici, legatari i vjerovnici umrlog. Vjerovnici mogu zahtijevati popis i procjenu i u slučaju ako im je već protekao rok od tri mjeseca za podnošenje zahtjeva za odvajanje ostavine u smislu odredbe čl. 146. st. 1 ZN. U pogledu ovako procijenjene a neodvojene imovine, vjerovnici nemaju prava spomenuta u čl. 146. st. 2 i 3 ZN, pa ne mogu naknadno, nakon proteka navedenog roka, tražiti odvajanje ostavine od imovine nasljednika. Zahtjevi za odvajanje ostavine od strane vjerovnika (u smislu čl. 146. ZN) i zahtjevi za izdvajanje predmeta kućanstva (čl. 38. ZN),(2) zahtjevi za uzimanje raspolaganja izvršenih oporukom uslijed povrede nužnog dijela (čl. 39. ZN) sadrže u sebi istovremeno i zahtjev za popis i procjenu ostavinske imovine, jer se bez ovoga ne bi moglo izvršiti izdvajanje ili odvajanje ostavine, a niti utvrđenje obračunske vrijednosti ostavine radi ostvarenja prava na nužni dio. S obzirom na prijelaz ostavine na nasljednike ipso iure u času smrti ostavioca, u našem nasljednom pravu nema uvjetne nasljedničke izjave (cum beneficio inventarii), kao što su je poznavali bivši OGZ (§ 802) i bivši vanparnični postupak (§ 69. st. 1 VP), kada je samo davanje takve (uvjetne) nasljedničke izjave uključivalo zahtjev za popis i procjenu ostavine. Uvjetne nasljedničke izjave po Zak. o nasljeđivanju (čl. 139. st. 1) nisu dopuštene. Popis i procjena ostavinske imovine, koji bi bili izvršeni na zahtjev nasljednika, nemaju karakter instituta uvjetne nasljedničke izjave i ne utječu na opseg nasljednikove odgovornosti budući da nasljednik uvijek odgovara za ostaviočeve dugove svojom imovinom do visine vrijednosti naslijeđene imovine (čl. 145. ZN), tj. vrijednosti koju je imala u času prijelaza na nasljednike (čl. 135. ZN). Nasljednici koji su se o d r e k l i nasljedstva prije izvršenog popisa i procjene ne mogu tražiti da se izvrši popis i procjena ostavine budući da su izjavom o odricanju (čl. 136. ZN) izgubili pravo zahtijevati ostavinu i sva nasljednopravna ovlaštenja imovinskog karaktera. 4. Popis i procjena ostavine mogu se vršiti prilikom s a s t a v l j a nja s m r t o v n i c e i bez sudske odluke na z a h t j e v nasljednika ili legatara, a bez obzira tko sastavlja smrtovnicu (čl. 193. i 195. st. 1 ZN). Vjerovnici nisu ovlašteni da neposredno od sastavljača smrtovnice zahtijevaju vršenje popisa i procjene prilikom sastavljanja smrtovnice. Sa svojim zahtjevom moraju se obratiti sudu i od njega tražiti da naredi vršenje popisa i procjene.(3) 2 Budući da se tek na osnovu popisa i procjene može ustanoviti da li ima osnova za izdvajanje, koju imovinu i u kom opsegu treba izdvojiti (čl. 37. ZN). Ovo stoga što i ova imovina spada u nasljedničku zajednicu sve dok iz ove ne bude izdvojena. Tako R a j a č i ć , Stvarno pravo, Zagreb, 1956. (litograf. izdanje), str. 75. •'»Objašnjenja«, str. 169; protivno B l a g o j e v i ć , op. cit., str. 374.
667
Član 197—198. Zahtjev za izvršenje popisa i procjene prilikom sastavljanja smrtovnice podnosi se neposredno s a s t a v l j a č u smrtovnice (sudu, sudskom službeniku, po čl. 195. st. 1 ZN), ili matičaru (po čl 193. ZN). Zahtjev da se prilikom sastavljanja smrtovnice izvrši popis i procjena ostavine može se podnijeti i narodnom odboru općine- budući da su službenici toga od4 bora nadležni za izvršenje popisa i procjene.( ) To, međutim, neće biti potrebno ako je narodni odbor općine ovlastio svog matičara da vrši popise i procjene, s obzirom da je matičar također službenik narodnog odbora općine (čl. 201. st. 1 ZN), iako sa specijalnom funkcijom i određenim djelokrugom rada. 5. Sud je ovlašten da vršenje popisa i procjene ostavine povjeri svom službeniku u povodu p r i g o v o r a na popis ili procjenu koju su izvršili službenici narodnog odbora ako to smatra za potrebno (čl. 222. st. 2 ZN) kao i kad po službenoj dužnosti ili na prijedlog zainteresiranih osoba odluči da se izvrši popis i procjena. U svim ostalim slučajevima, kad izvršenje popisa i procjene nije obavezno ili nije zatraženo, a popis i procjena nisu izvršeni, ostavinski sud može na temelju podataka zainteresiranih osoba sam utvrditi imovinu i njenu vrijednost koja ulazi u ostavinu (čl. 222. st, 2 ZN). Nakon što je smrtovnica sastavljena i dostavljena ostavinskom sudu, nasljednici i legatari ne mogu tražiti od matičara ili od narodnog odbora općine da se n a k n a d n o izvrši popis i procjena ostavinske imovine. Takvi zahtjevi mogu se podnositi samo o s t a v i n s k o m s u d u . Narodni odbor nije ovlašten da sam u ovakvim slučajevima naredi ili izvrši popis i procjenu, budući da o zahtjevima za naknadnim popisom i procjenom ostavinske imovine odlučuje uvijek ostavinski s u d . U izuzetnim slučajevima kad je neophodno potrebno poduzeti p r i v r e m e n e mjere za o s i g u r a n j e ostavine (čl. 204. ZN) sastavljač smrtovnice ili narodni odbor mogu ne čekajući naredbu suda i prijedlog stranaka, po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i izvršiti popis i procjenu one ostavinske imovine u pogledu koje se poduzimaju privremene mjere za osiguranje ili očuvanje ostavine. Naročito ako se bez popisa i procjene ne bi kasnije moglo utvrditi opseg odgovornosti postavljenog čuvara, ili ako treba sačuvati d o k a z o stanju i vrijednosti ostavine. Sudska praksa Ako su nasljednici maloljetni, popis i procjena po čl. 191. stav 1 ZN obligatorni su (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gs rev. 131/59 od 4. IX 1959. Poročilo 1959/1, br. 8).
Što o b u h v a ć a popis Član 198. Popis će obuhvatiti cjelokupnu imovinu nepokretnu i pokretnu koja je bila u posjedu umrlog u vrijeme njegove smrti. Popis će obuhvatiti imovinu koja je pripadala umrlom a koja se nalazi kod druge osobe, sa označenjem kod koga se nalazi ta imovina i po kojem osnovu, kao i imovinu koju je držao umrli a za koju se tvrdi da nije njegovo vlasništvo. 4
668
Tako Z u g 1 i a, nav. djelo, str. 59 in fine.
Član 198. U popisu imovine zabilježit će se potraživanja i dugovi umrloga, a posebno i neplaćeni porez. 1. Prilikom p o p i s a imovine umrlog vrši se, u pravilu, istovremeno i p r o c j e n a popisane imovine koja ulazi u ostavinu (čl. 200. ZN). Predmeti koji ne u l a z e u ostavinu neće se procjenjivati (arg. a contr. iz čl. 200. ZN), nego će se samo p o p i s a t i . Popis i procjena su dvije posebne radnje. U pogledu predmeta koji ulaze u ostavinu, istovremeno s popisom vrši s e i p r o c j e n a . Kako procjena imovine nije moguća bez popisa, to se imovina koja se procjenjuje mora prethodno popisati. P r o c j e n a se, međutim, može izvršiti izvjesno vrijeme n a k o n izvršenog popisa.^) Ovo će se najčešće odnositi na neke predmete koji su bili samo popisani pa se naknadno ustanovilo da spadaju u ostavinu zbog čega je potrebno utvrditi njihovu vrijednost. Do odvojene procjene od popisa može doći i Onda ako stranke prigovore popisu ili samo procjeni imovine. U tom slučaju sud može narediti da sudski službenik ponovno izvrši popis ili samo procjenu (čl. 222. st. 1 ZN), ili oboje. 2. P o p i s imovine obuhvaća c j e l o k u p n u pokretnu i nepokretnu imovinu ostavioca, koja je bila njegovo v l a s n i š t v o (ili suvlasništvo), ili je bila u njegovom vlasničkom p o s j e d u . Popišat će se i ona imovina koju je umrli d r ž a o po kom drugom pravnom osnovu. Imovina koja spada u o s t a v i n u prilikom popisa mora se procijeniti, a imovinu koja je vlasništvo trećih osoba, koju je umrli držao u posjedu, treba samo popisati. —, Kao v l a s n i š t v o ostavioca popišat će se samo n e p o k r e t n a Jimovina koja je u zemljišnim knjigama u p i s a n a na imenu umrlog, kao i ona koja na njemu n i j e bila u p i s a n a , ali koju je ostavilac posjedovao kao svoje vlasništvo (vanknjižno vlasništvo), na temelju pravnog naslova na osnovu koga se stječe vlasništvo nekretnina. Popisom i procjenom obuhvatit će se i ona imovina koju je ostavilac posjedovao bez pravnog naslova kao pošten posjednik, a u pogledu koje još nije proteklo ijeme potrebno za stjecanje vlasništva putem dosjelosti. 3. Popis i procjena imovine vrši se prema s t a n j u i v r i j e d n o s t i koju je popisana i procijenjena imovina imala u času s m r t i ostavioca. I onda ako se popis i procjena ili samo procjena vrijednosti popisane imovine vrše kasnije u toku ostavinskog postupka a ne neposredno iza smrti ostavioca, popisom će se obuhvatiti imovina u s t a n j u u kome se nalazila u č a s u s m r t i ostavioca. Vrijednost ostavine utvrđuje se prema tom stanju i cijenama kakve su bile u času s m r t i ostavioca. Poboljšanje ili pogoršanje, odnosno porast ili pad vrijednosti imovine ne utječe na popis i procjenu. U takvim slučajevima u popisu će se naznačiti p r o m j e n e koje su nastale od momenta smrti ostavioca do časa izvršenja popisa odnosno procjene, prema izjavama stranaka i svjedoka koji sudjeluju u popisu, ili prema vlastitim zapažanjima organa koji vrši popis. 4. Da bi popis i procjena bili potpuni, moraju obuhvatiti c j e l o k u p n u imovinu ostavioca (pokretnu ili nepokretnu), bez obzira gdje se nalazi. Stoga se prilikom popisa mora označiti i mjesto gdje se imovina
t
B 1 a g o j e v i ć, nav, djelo, str. 375.
669
r
Član 198. nalazi, tko njome upravlja (nasljednik ili koji, staralac ili privremeni upravitelj). Ovo je važno radi toga da bi se moglo odlučiti o potrebi raspravljanja ostavine (čl. 216. st. 2 ZN) i odrediti mjesnu nadležnost ostavinskog suda ako ostavilac nije imao prebivalište ni boravište na području FNRJ. 5. P o p i s o m treba obuhvatiti i onu ostaviočevu imovinu koja se nalazi u posjedu koje d r u g e o s o b e po bilo kom pravnom temelju (posluga, zalog, zakup, najam, itd.). U slučaju spora o tome da li je neka imovina vlasništvo ostavioca i da li spada u ostavinu, treba i takvu imovinu obuhvatiti popisom uz naznačenje osobe koja tvrdi da imovina ili stvari ne spadaju u ostavinu. U zapisniku koji se sastavlja prilikom popisa i procjene navest će se i razlozi osporavanja ako ih je stranka navela. Na isti način će se postupiti ako je među nasljednicima s p o r n o da li i u kome opsegu nekom od njih pripada pravo na izdvajanje (čl. 37. i 38. ZN). Ako t r e ć a osoba ustvrdi da su popisane i procijenjene stvari njezino vlasništvo, može svoje pravo vlasništva dokazivati u parnici. Ostavinski sud odlučuje o tome da li i koji predmet treba unijeti u popis i procijeniti. Ako je vlasništvo osporeno, sud će uputiti stranke na p a r n i c u (čl. 225. tač. 1. i 2. i čl. 226. st. 1 ZN) i p r e k i n u t i ostavinsku raspravu. Stvari koje su d a r o v a n e za slučaj smrti ne smatraju se sastavnim dijelom ostavine, pa se samo popisuju, a ne procjenjuju. Isto se tako samo p o p i s u j u stvari i prava koja su predmet ugovora o doživotnom u z d r ž a v a n j u (čl. 122. ZN). Naime, spomenuti ugovor nije ugovor o nasljeđivanju, nego ugovor o otuđenju stvari uz naknadu. Ne p o p i s u j e se imovina koju je ostavilac za života ustupio i raspodijelio svojim potomcima ili bračnom drugu (čl. 111. ZN), budući da ova imovina ne ulazi u ostavinu (čl. 114. st. 2 ZN), a u pravilu, nije se nalazila u posjedu ostavioca. 6. P o t r a ž i v a n j a i d u g o v i umrlog, ne popisuju se nego se mr.raju samo »zabilježiti«, pri -čemu treba navesti podatke o dužnicima odnosno vjerovnicima ostavioca, o v i s i n i potraživanja i dugovanja za svakog od njih, o pravnom osnovu na kome se temelje, kao i eventualno čime je i na koji način osigurana njihova realizacija (mjenično pokriće, polog, zalog i si.). Podaci o neplaćenom p o r e z u unose se u popis tako, što će pored visine neplaćenog poreza trebati navesti i poreski osnov, kao i vrijeme dospjelosti (postanka) poreske obaveze. N a č i n popisivanja i procjene regulirani su odredbama čl. 199. i 200. ZN, a sam postupak oko procjene odredbama čl. 201. do 203. ZN. Sudska praksa 1. Vlasnici imovine, popisane u ostavim trećih osoba, ne gube svoje pravo na toj imovini ako je ona predana nasljednicima kao imovina ostavioca, makar u toku ostavinskog postupka nisu svoje pravo isticali (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 1222/55, Glasnik, br. 8/56, str. 35). 2 Kada su pokretnine ostavioca postojale u času njegove smrti, tada za odluku o ustanovljenju imovine, t. j. da te pokretnine spadaju u ostavinsku imovinu, nije odlučeno to, što ih je eventualno koji od sunasljeđnika poslije smrti ostavioca otuđio (Rješenje Okružnog suda Zagreb Gž 6695162 od 17. I 1963).
670
Član 199. Način
popisivanja
Član 199. Pokretne stvari popisuju se po vrsti, rodu, broju, mjeri i težini lii pojedinačno. Nekretnine popisuju se pojedinačno sa označenjem mjesta gdje se nalaze, kulture zemljišta, i zemljišno-knjižnih podataka ako su poznati. 1- Pod pojmom p o k r e t n i h stvari Ureba razumjeti i p a p i r e od vrijednosti, kao i p o t r a ž i v a n j a ostavioca. V r i j e d n o s n i papiri, koji spadaju u ostavinu, popisuju se po njihovoj vrsti, nominalnoj vrijednosti, visini kamata, a oni koji se amortiziraju u određenim anuitetima još i označavanjem broja i serije nepcništenih kupona te pojedinačnom i skupnom nominalnom vrijednošću (obveznice) sa stanjem na dan smrti ostavioca. Prilikom popisivanja p o t r a ž i v a n j a što ih je umrli imao, treba navesti ime dužnika, njegovo boravište, dan izdavanja zadužnica i drugih isprava koje se odnose na ta potraživanja, iznos glavnice, visine kamata, kamate koje su do dana smrti dospjele a nisu isplaćene, kao1 i način na koji su tražbine osigurane. Popisom treba na sličan način obuhvatiti štedne i druge uloge koje je ostavilac imao (ulozi u kasi uzajamne pomoći i si.). Banke, štedionice i ostale ustanove, dužne su na zahtjev ostavinskog suda dati podatke o imovini ostavioca koja je kod njih ostavljena na čuvanje. Nenaplativa kao i sporna potraživanja treba također obuhvatiti popisom. U popisu treba navesti razloge zbog kojih su osporena, kao i stranku koja ih osporava. To isto vrijedi i u pogledu tvrdnje da potraživanje ne postoji ili da nije naplativo. Unošenjem potraživanja, dugovanja i ostale imovine u popis ne osniva se još dužnost nasljednika, odnosno dužnika da dug priznaju, odnosno da potraživanje namire. Vjerovnici se time ne oslobađaju dužnosti da dokažu opstojnost svoga potraživanja, osim ako ga nasljednici izričito ne bi priznali. 2. Zem 1 j i š n e p a r c e l e popisuju se, u pravilu, označavanjem topografskog (katastarskogi broja pod kojim je parcela ucrtana u katastarskoj (zemljišnoj) mapi; nazivom parcele, ako ga ima, odnosno nazivom rudine (potesa) kako je parcela upisana u katastarskim posjedovnim listo-., vima ili uobičajenim nazivom po kome se odnosnaparcela može razlikovati od drugih parcela; površine odnosno dimenzije parcela (u četvornimTivajjma,' ili kvadratnim metrima i s1 )••; >"itnrp (nrar,^ai_^2ĆIll2Jl_pašnjak,JUvada. šuma, vinograd dvorište i pi.). Pnri »kultumm« parcela treba razumjeti klasifikaciju zemljišta kojom se parcela označuje u zemljišnim knjigama ili kgtasfor^jiglD—IIOSjVp^vnpEn fetu, a pr p r n ;v~fak~ tičnom starrju~aEo~s"e oncTrazlikuje od podataka u zemljišnim knjigama^ ili katastru^ Označavanje m j e s t a gdje se parcela nalazi dolazi u obzir ako još nema određenog topografskog broja (kod cijepanih parcela), ili se za taj broj ne zna. U tome slučaju parcela će se označiti o p i s n o , navođenjem podataka o susjednim česticama i njihovim vlasnicima, udaljenošću od 671
Član 199 — 200. stalnih (fiksnih) tačaka (cesta, put, goniometrički ili triangulacioni znak, međašni znak, itd.), položaju i pravcima prostiranja (sjever, jug, i t. si.). Zemljišnoknjižni podaci, u pravilu, pored oznake parcela, sadrže broj zemljišnoknjižnog uloška i naziv katastarske općine, zemljišne knjige gdje se parcela nalazi upisana, ili je bila upisana (u slučaju da su zemljišne knjige uništene). Ako je parcela u p i s a n a u zemljišnim knjigama, qgtayjggM_sH^ m o ž e o d zemljišnoknjižnog suda zatražiti dostavljanje zemljilnoknjižnog i"z~v"a t k a bez obzira da li su_zemljišne parcele upisane na imenu, ostavir„ oća~TK"na™SnerTu kc^e diFuge osobe. Ako je predmet nasljeđivanja i popisa z g r a d a , u popisu treba navesti podatke o tome gdje se zgrada nalazi, da li je građevinsko zemljište na kome je zgrada sagrađena nacionalizirano, u čiju je korist ostavljeno pravo korištenja ove parcele i podatke.o tome pravu. Zatim da li zgrada po svojim osobinama spada među porodične stambene zgrade (čl. 2. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta). Ako je predmet nasljeđivanja p o s e b n i d i o zgrade ili stan, u popisu se mora navesti da li je taj dio ili stan u zgradi koja je nacionalizirana, kao i podatke o izuzimanju ispod nacionalizacije i pravnom osnovu na temelju koga je izvršeno izuzimanje, da li je ono trajno ili privremeno (u pogledu poslovnih prostorija), i t. si. U ovim slučajevima potrebno je popisu priložiti izvod iz javnih knjiga koje se vode za evidenciju vlasništva na zgradama, kao i odgovarajuće odluke i isprave u prijepisu. Procjena
popisane
imovine
Član 200. Prilikom vršenja popisa imovine istodobno će se naznačiti vrijednost pojedinih pokretnih i nepokretnih stvari koje ulaze u ostavinu. Procjena ostavine vrši se, u pravilu, i s t o v r e m e n o sa popisom. U opravdanim slučajevima može se izvršiti samo popis bez procjene (u svrhu evidentiranja imovine koja ne ulazi u ostavinu), kao što se može naknadno izvršiti samo procjena. To osobito vrijedi ako postoji p r i g o v o r stranaka na popis ili procjenu koju je izvršio službenik narodnog odbora (čl. 201), s obzirom da stranke mogu prigovoriti samom popisu ili samoj procjeni, ili jednom i drugom (čl. 222. st. 1 ZN). Sud može odrediti da se popisane stvari još i n a k n a d n o p r o c i j e n e . Ovo naročito onda ako je potrebno da procjenu izvrši vještak (stručnjak) do koga je teže doći u času vršenja popisa i procjene (ako se radi o predmetima od umjetničke, historijske ili kulturne vrijednosti, o dragocjenostima i si.). Procjena se vrši prema s t a n j u popisanih predmeta u kome su bile na dan s m r t i ostavioca (čl. 33. st. 2 ZN), bez obzira što su od toga vremena pa do časa popisa, odnosno procjene (ako se ona vrši odvojeno) promijenile svoj izgled, stanje ili sastav. Promjene koje su nastale moraju se konstatirati u popisu odnosno zapisniku koji se sastavlja prilikom popisa. 672
Član 200 — 201. Vrijednost popisanih stvari utvrđuje se prema p r o m e t n o j v r i j e d n o s t i koju su imale u času s m r t i ostavioca. Po potrebi procjena će se izvršiti uz sudjelovanje vještaka (čl. 201. st. 3 ZN). Utvrđivanje vrijednosti popisanih stvari treba da bude specificirano, i to ne samo tako što će se svaka stvar, predmet (pokretna, nepokretna, potraživanje), koji ulaze u ostavinu označiti p o j e d i n a č n o svojom vrijednošću, već treba navesti i osnov, mjerilo po kome je neka stvar procijenjena na navedeni način i u označenoj visini. (') P o t r a ž i v a n j a i d u g o v i u stranoj valuti odnosno plaćevnim sredstvima koja glase na stranu valutu (npr. ček), imaju se označiti u nominalnoj vrijednosti, kao i prema vrijednosti u domaćoj valuti po kursnoj vrijednosti (službenom tečaju) koju su imale na dan s m r t i ostavioca. Tko
vrši
p o p i s
i
p r o c j e n u
Član 201. Popis i procjenu imovine vrši službenik narodnog odbora općine (građa). Popis i procjenu imovine može izvršiti i službenik suda koga sudac odredi. Popis i procjena vrši se u prisutnosti dva punoljetna građanina, a kad je to potrebno i uz sudjelovanje vještaka. Popisu i procjeni može prisustvovati svaka zainteresirana osoba. 1. Koji će službenik narodnog odbora općine izvršiti popis i procjenu određuje narodni odbor. U tu svi-hu on može unaprijed odrediti jednog ili više svojih službenika koji će stalno vršiti popise i procjene u svim slučajevima kad ostavinski sud naredi da se izvrši popis ili procjena (čl. 197. st. 1 i 2 ZN), ili kad to zatraži koji od nasljednika ili zapisovnika (čl. 197. st. 3 ZN) (prilikom sastavljanja smrtovnice). U ovom slučaju nadležni matičar ili matičar (ili sud) kome je povjereno da sastavi smrtovnicu obavijestit će narodni odbor o zahtjevu nasljednika da se izvrši popis i procjena ostavinske imovine. Službenik narodnog odbora kome je povjereno da izvrši popis i procjenu ostavine nema svojstvo sudskog izaslanika. Uslijed toga za svoj rad odgovara narodnom odboru koji ga je odredio. To vrijedi i onda ako je izvršenje popisa i procjene naredio ostavinski sud". Ako ostavinski sud nije zadovoljan s načinom na koji su popis i procjena izvršeni, ili ako stranke p r i g o v o r e popisu i procjeni (čl. 222. st. 1 ZN), može, ako to smatra za potrebno, narediti da s u d s k i službenik ponovno izvrši popis i procjenu ili oboje (čl. 222. st. 1 i 201. st. 2. ZN). Narodni odbor određuje svog službenika da izvrši popis i procjenu ostavine, u pravilu, na zahtjev ostavinskog suda (čl. 197. st. 1 i 2 ZN), na traženje sastavljača smrtovnice, ili na zahtjev nasljednika ili legatara u toku sastavljanja smrtoviaice (čl. 197. st. 3 ZN). Izvan ovih slučajeva, osim u hitnim slučajevima kad je ovlašten da poduzme privremene mjere Blagoj ević, nav. djelo str. 377. Zakon o nasljeđivanju s komentarom
673
Član 201. za osiguranje ostavine (čl. 204. st. 1 ZN), narodni odbor općine nije ovlašten da po vlastitoj inicijativi ili na zahtjev nasljednika ili zainteresiranih osoba odredi izvršenje popisa ili procjene, odnosno da pristupi izvršenju popisa ili procjene. Takav popis i procjenu ostavinski sud nije dužan uzeti u obzir. Narodni odbor može ovlastiti matičara da vrši popis i procjenu. Kod popisa i procjene cjelokupne ostavinske imovine može sudjelovati više narodnih odbora ako imovina leži na području više općina, u kome se slučaju popisuje i procjenjuje imovina po dijelovima gdje se nalaze. 2. Sud može odrediti da popis ili procjenu, ili oboje, izvrši s u d s k i službenik u slučaju kad s obzirom na sastsv ostavine, smatra da popis i procjenu ne bi mogao uspješno obaviti službenik narodnog odbora općine, ili kad nije zadovoljan s načinom na koji su popis i procjena izvršeniAko su stranke p r i g o v o r i l e popisu i procjeni imovine koju je obavio službenik narodnog odbora, ostavinski sud može odrediti da sudski službenik p o n o v n o izvrši popis i procjenu (čl. 222. st. 1 ZN). U ovom slučaju sud ne može popis i procjenu povjeriti službeniku narodnog edbora. 3. Prisustvo dvojice punoljetnih (i poslovno sposobnih) građana obavezno je bez obzira da li popis i procjenu vrši službenik općine ili službenik suda. Građani koji prisustvuju popisu imaju svojstvo s v j e d o k a radnji koje se prilikom popisa vrše.O) Oni jamče da je u popis unesena, odnosno procijenjena sva imovina koja im je pokazana da su vještaci procijenili vrijednost pojedinih predmeta na iznose i na način označen u popisu, kao i o tome koji su prigovori prilikom, popisa ili procjene istaknuti od strane prisutnih osoba, te tko je prisustvovao popisu i procjeni. Sud će prema potrebi odrediti jednog ili više v j e š t a k a , iz popisa stalnih sudskih vještaka, ili ih ad hoc imenovati da sudjeluju u procjenjivanju ostavinske imovine, ako smatra da je vrijednost imovine nemoguće utvrditi bez mišljenja vještaka. Sud može ovlastiti službenika koji vrši popis i procjenu da sam izabere vještake sa popisa stalno utvrđenih vještaka. Nema zapreke da vještake predlažu sporazumno i sami nasljednici. 4. Pod zainteresiranim osobama treba razumjeti s t r a n k e , u č e s n i k e ostavinskog postupka (u smislu čl. 184. ZN), kao i v j e r o v n i k e ostavine i ostavioca. I vjerovnici nasljednika mogu se smatrati zainteresiranim osobama, s obzirom da mogu imati određeni interes da se imovina njihovog dužnika (nasljednika) poveća nasljedstvom. Saznanje o vrijednosti nasljednog dijela koji je pripao njihovom, dužniku može im biti od koristi radi eventualnog pobijanja raspolaganja kojima bi dužnik mogao umanjiti svoju imovinu i tako nanijeti štetu njihovim (vjerovnikovim) imovinskim interesima. 1 B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 375, smatra da kao svjedoci popisa i procjene mogu sudjelovati i sami nasljednici ili legatari, što bi bilo u suprotnosti sa svrhom koja se htjela postići, prisustvo dvojice građana, koji nisu interesiram, garantira objektivnost popisa i procjene.
674
•
Član 201.
Da bi se omogućilo prisustvovanje zainteresiranih osoba kod popisa i procjene, službenik kome je povjereno izvršenje popisa i procjene dužan je o b a v i j e s t i t i ih o mjestu, danu i času izvršenja popisa i procjene i pozvati da ovim radnjama prisustvuju. O izvršenju popisa i procjene sastavlja se z a p i s n i k u kome se navode podaci (čl. 202. ZN) o tome gdje je, kada i u koje vrijeme izvršen popis i procjena, tko ga je naredio odnosno zatražio (čl. 197. st. 1, 2 i 3 ZN), tko je sudjelovao u popisu, što je sve popisano i procijenjeno uz pojedinačno navođenje predmeta po vrsti, rodu, broju, količini, mjeri i težini (čl. 199. st. 1 i 2 ZN), s t a n j u ovih predmeta u času smrti ostavioca i u času popisa i procjene, te s kojom je vrijednošću procijenjena svaka pojedina stvar. U zapisniku treba navesti kod koga su popisani predmeti ostavljeni na čuvanju, koje su mjere poduzete u pogledu predmeta za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi (čl. 203. ZN), odnosno mjere za osiguranje ostavine (čl. 204. ZN). Zapisniku će se priložiti odvojeni popisi pojedinih predmeta po vrstama i grupama koji sa zapisnikom čine jednu cjelinu ako su zbog većeg broja predmeta bili posebno sastavljeni. Zapisnik i odvojene popise potpisuju: službenik kome je povjereno izvršenje popisa i procjene, građani i vještaci koji su popisu i procjeni prisustvovali. Zapisnik mogu potpisati i zainteresirane osobe koje su sudjelovale kod obavljanja popisa i procjene. Potpisom zapisnika zainteresirane osobe ne preuzimaju na sebe nikakve obaveze odnosno prava, niti njihov potpis znači priznanje nekog prava ili obaveze. Zainteresiranim osobama pripada pravo da naknadno stave svoje p r i g o v o r e na izvršeni popis i procjenu (čl. 222. st. 1 ZN). 5. U zakonu nema izričitog propisa kojim bi bila regulirana o v l a š t e n j a službenika kojem je povjereno izvršenje popisa i procjene. Svakako je dužnost organa koji vrši popis i procjenu da se potpuno obavijesti o s t a n j u imovine i gdje se ona nalazi, te da se pobrine da se sva imovina n a đ e i popiše. U tom nastojanju može tražiti uvid u spise i isprave koje se nađu u ostavini, može pribavljati potrebne podatke kod organa za vođenje katastra zemljišta i zgrada, poreskih organa, nasljednika, srodnika, ukućana i drugih osoba. Može otvarati i pregledati prostorije, kase, ormare, ladice, pretince, radi pronalaženja imovine i isprava. Ako službenik koji vrši popis i procjenu naiđe na p r o t i v l j e n j e nasljednika ili osoba koje drže ostavinu, može dozvolom suda, upotrijebiti odgovarajuća prisilna sredstva (nasilno otvaranje prostorija i si.) ako bi ga tko sprečavao u radu, a uslijed toga bi bilo opasnosti od odlaganja započete ili poduzete radnje popisivanja ili procjene. Razumije se da se ove radnje moraju obaviti u prisutnosti građana (čl. 201. st. 3 ZN), a nasilno otvaranje prostorija treba izvršiti pozvani stručnjak, uz eventualno sudjelovanje vještaka. Po potrebi, organ koji vrši popis ovlašten je da uz prethodnu dozvolu organa, po čijem nalogu vrši popis i procjenu (suda ili narodnog odbora), zatraži neposrednu p o m o ć organa javne sigurnosti radi sprečavanja otpora kad je takva mjera po propisima koji vrijede za postupak izvršenja predviđena. Organ koji vrši popis i procjenu ostavine nije ovlašten da r a s p o laže predmetima ostavine. On ne može u tom pravcu izdavati naredbe: 675
Član 201 — 203. napose nije ovlašten predavati pojedine stvari onima koji zahtijevaju da im se izruče (bez obzira na pravni naslov toga zahtjeva), a pogotovo ne može za sebe ili koga drugog bilo što pribavljati ili uzimati iz ostavine. 0 svim ovim zahtjevima nadležan je da odluči ostavinski sud. Dostavljanje
popisa
i
procjene
sudu
- Član 202. Narodni odbor općine (građa) čiji je organ izvršio popis i procjenu ostavine dostavit će podatke o izvršenom popisu i procjeni ostavinskom sudu. 1. Popis i procjena ostavine dostavljaju se o s t a v i n s k o m s u d u . Ako je popis i procjenu izvršio sudski službenik, dostavljanje se vrši neposredno. Ako je popis i procjenu izvršio službenik narodnog odbora općine, popis i procjena dostavljaju se odnosnom organu općine, koji će podatke o popisu i procjeni dostaviti ostavinskom sudu. Ako nije poznato koji će sud postupati kao ostavinski sud, popis i procjena dostavit će se onom kotarskom sudu koji mjesno nadležan za njegovo područje, koji će ako nije sam nadležan za raspravu ostavine, popis i procjenu dostaviti ostavinskom sudu. Iako nadležni organ općine vrši nadzor nad radom svog službenika kome je povjerio izvršenje popisa- i procjene ostavine, te materijalno odgovara za štetu koju bi njegov slubžbenik svojim radom nanio građanima pri vršenju službe, ipak nije ovlašten da odlučuje o p r i g o v o r i m a i prijedlozima zainteresiranih osoba, koji se odnose na popis 1 procjenu (CL 222. st. 1 ZN). Sve podneske koji bi mu bili upućeni u vezi ili u povodu popisa i procjene, općinski organ dužan je dostaviti ostavinskom sudu. Prilikom dostavljanja popisa i procjene, nadležni općinski organ dužan je upoznati ostavinski sud sa svim privremenim mjerama koje je poduzeo u svrhu čuvanja i osiguranja ostavine (čl. 204. st. 1 ZN). 2. Prema odredbi čl. 2 st. 1 Uredbe za izvršenje Zakona o porezu na nasljedstva i porezu na darove (SI. list FNRJ br. 28/57), organ koji je izvršio popis i procjenu ostavine, dužan je istodobno kad sudu predaje zapisnik o popisu dostaviti jedan primjerak zapisnika o popisu ili ovjeren prijepis zapisnika i f i n a n c i j s k o m o r g a n u narodnog odbora općine na čijem je području ostavilac imao prebivalište u času smrti ili proglašenja za umrlog, odnosno na čijem se području nalazi najveći dio ostavine. Postupak sa p r e d m e t i m a za koje postoje posebni propisi Član 203C Kad se u ostavini pronađu predmeti za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi, s njima će se poslije izvršenog popisa postupiti po tim propisima. 676
Član 203. 1. U pogledu prijavljivanja i obaveznog otkupa deviza, valuta i vrednota vrijede propisi Zakona o reguliranju plaćevnog prometa s inozemstvom (Devizni zakon), objavljen u SI. listu FNRJ br. 86/46. Po propisima spomenutog zakona (čl. 6. tač. 1—3) pod d e v i z a m a razumijevaju se sve t r a ž b i n e u i n o z e m s t v u po bilo kome temelju, u bilo kojoj valuti bez obzira na način raspolaganja (čekovima, mjenicama, uputnicama, kablogramima, nalozima, telefonskim nalozima i si.). Pod v a l u t a m a razumijevaju se sve vrste e f e k t i v n o g s t r a n o g novca, osim stranog kovanog zlatnog novca koji se smatra plemenitim kovinama. Pod v r e d n o t a m a razumijevaju se i sve vrste v r i j e dnosnih p a p i r a . Kako cjelokupni plaćevni promet s inozemstvom, bez obzira da li se ostvaruje pravnim poslovima u zemlji ili inozemtvu, koji se vrši u stranim valutama, tražbinama i dugovima u stranoj valuti i ostalim vrednotama koje glase na stranu valutu, ili u domaćem novcu i ostalim vrednotama koje glase na domaći novac, podliježe deviznoj kontroli (po odredbama čl. 1, 2. i 3, 10, 11. i 8. Deviznog zakona), postoji o b a v e z a svih organa i građana da Narodnoj banci FNRJ kao ovlaštenoj novčanoj ustanovi, ponude na o b a v e z n i o t k u p sve količine deviza, valuta, stranih vrednota i plemenitih kovina (čl. 11. Deviznog zakona i čl. 1. i 2. Pravilinika o izmjeni i dopuni Pravilnika za izvršenje zakona o reguliranju platnog prometa sa inozemstvom — SI. list FNRJ br. 53/52). ^. Cjelokupni platni promet s inozemstvom mora se, prema odredbi čl. 6. Pravilnika za izvršenje Zakona o reguliranju platnog prometa sa inozemstvom (SI. list FNRJ broj 73/45), vršiti preko ovlaštenog novčanog zavoda. Prema odredbi čl. 8. tač. 2. istog Pravilnika, devize izdane u zemlji mogu se realizirati u zemlji samo u s t u p a n j e m Narodnoj banci ili ovlaštenim novčanim zavodima. Prema odredbi člana 18. Uredbe o deviznom poslovanju (SI. list FNRJ br. 2/61 od 18- I 1961), »Devize stečene u inozemstvu po bilo kom osnovu moraju se unijeti u zemlju odmah po izvršenoj naplati. Naplata se mora izvršiti odmah, a najkasnije u roku od 90 dana od dana izvršenog izvoza robe — pri naplati potraživanja iz izvoza robe, odnosno od dana dospjelosti potraživanja — pri naplati drugih potraživanja.« Protuvrijednost za otkupljenu stranu valutu, devize i vrednote Narodna banka stavlja na raspolaganje nasljednicima. Ako se prilikom popisa i procjene ili poduzimanja mjera za očuvanje ostavine, u ostavini nađu predmeti za koje je propisano da se moraju ponuditi na obavezni otkup Narodnoj banci, sud je dužan popisati sve devize, stranu valutu i vrednote po vrsti, količini i nominalnoj vrijednosti te ih zaprimiti u s u d s k i p o l o g , a potom predati na čuvanje i otkup Narodnoj banci. U tu svrhu donijet će posebno rješenje o osnivanju pologa. Protuvrijednost u domaćem novcu čuvat će se u sudskom pologu po propisima koji vrijede za rukovanje sudskim polozima. Nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, nasljednicima će se izručiti odgovarajući iznosi gotovine, koji im pripadaju prema njihovom nasljednom dijelu. Nasljednici ne mogu dobiti u ruke, a niti na bilo koji drugi način raspolagati s devizama, stranom valutom i vrednotama. 677
Član 203 — 204. 2. Posebni režim vrijedi za promet s p l e m e n i t i m k o v i n a m a Pod plemenitim kovinama razumijevaju se (po čl. 2. sl.d Deviznog zakona) zlato i platina s platinskom grupom metala (osmij, iridij, paladij, rutenij i radij). Strani kovani zlatni novac, po propisima Deviznog zakona (čl. 6. tač. 2). ne smatra se valutom nego plemenitom kovinom. Ako se u ostavini nađu plemenite kovine i predmeti izrađeni od ovih kovina, popišat će se i procijeniti, pa će ostavinski sud odlučiti o stavljanju u sudski polog ili da se ostave nasljednicima na čuvanje. Ako sud ove predmete stavi u sudski polog, dužan ih je predati Narodnoj banci FNRJ, Glavnoj centrali u Beogradu, na osnovu tač. 1. Uredbe o postupku sa plemenitim kovinama i predmetima izrađenim od ovih kovina, koji se po bilo kom temelju nalaze na čuvanju kod državnih organa (SI. list FNRJ br. 60/47). Nakon svršetka ostavinskog postupka ovi predmeti izručit će se nasljednicima, budući da plemenite kovine i predmeti izrađeni iz njih ne potpadaju pod režim obaveznog otkupa. Privremene
mjere
za
osiguranje
ostavi ne
Član 204. Ako se ustanovi da nijedan od prisutnih nasljednika nije sposoban da upravlja imovinom, a nema zakonskog zastupnika, ili ako su nasljednici nepoznati ili odsutni, ili kad druge okolnosti nalažu naročitu opreznost, narodni odbor općine (grada) predat će u hitnim slučajevima imovinu ili njezin dio na čuvanje pouzdanoj osobi, i o tome će odmah obavijestiti sud na čijem se području ta imovina nalazi, koji može ovu mjeru (izmijeniti ili ukinuti. Gotov novac, vrijednosne papire, dragocjenosti, uložne knjižice i druge isprave treba u takvom slučaju predati na čuvanje sudu na čijem se području nalazi imovina. Ovaj sud obavijestit će ostavinski sud o svim mjerama za osiguranje ostavine.
0 O
1. Nasljednici se.u pravilu, sami brinu o ostavini i u p r a v l j a n j u ostavinskom, imovinom, od trenutka"smrti ostavioca. Od toga časa nasljednici postaju nosioci prava, nasljednopravnih ovlaštenja u pogledu cijeTe, odnosno odreaenogdijela_ ostavine koja im pripada. Stvarne na-_ sljednika kako će upravljati ostavinom i njezinim dijelovima do svršetka raspraveostavme odnosno do diobe (čl.J.47. i 148. ZN). Oni mogu ovlastiti jednog između sebe ili treću osobu da upravlja cijelim ili određenim dijelom ostavine, kao što mogu između sebe razdijeliti ostavinu i pojedine stvari iz ostavine radi upravljanja. Ako nasljednici nisu suglasni o načinu upravljanja ostavinom: odno-_ sno nashedstvom, osjavinsKi slld će na njihov zahtjev ili na zahtjev jedno^~TTašI]e5nika? postaviti privremenog u p r a v i t e l j a nasljedstvaJejT 148. st. 2 i~3 ZN) koji će u ime i za račun nasljednika upravljati našljecU stvom. Za upravitelja može biti postavljen Koji od nasljednika ili više ,"uTtre£a_mn^Q Privremeni upravitelj nasljedstva je mandator n a s l j e d n i k a i njima je oagovoran. Ovlašten j e d a odobrenjem ostaviaskog suda raspo^
P
678
Član 2041 laže stvarima iz ostavine, pati uvjetima određenim u čl. 148. st. 1 ZNN. i, Bitna razlika između s t a r a t e l j a ostavine i privremenog upravitelja [ja \ nasljedstva sastoji se JTome"lsto'*starateli a nstavfoepostavITa os t a v i nn^_ V s k i s u d (čl. 134, 205. ZN), a upravitelja nasljedstva .postavljaju samiii_ n a s l j e d n i c i . Samo izuzetno"~aTčo~nasljednici nisu složni o upravljanju nasljedstvom ili ako to sami zatraže, upravitelja će postaviti ostavinski sud (čl. 148. st. 2 ZN). I tako postavljeni upravitelj odgovoran je nasljed nicima za svoj rad.
-i
f2JPostavljanje privremenog č u v a r a ostavine ili pojedinih stvari fostavine dolazi u obzir u izuzetnim slučajevima koji se mogu pojaviti I izvan slučajeva predviđenih u čl. 148. st. 2 ZN (neslaganje nasljednika): ako nema nasljednika ili nema sposobnog nasljednika ili njegovog zakonskog zastupnika koji bi bio u stanju da upravlja ostavinom ili njezinim dijelom, da je čuva i da s njome upravlja (poslovna nesposobnost ili odsutnost nasljednika, ili se za njih ne zna, ili kad druge okolnosti zahtijepodručja gdje leži ostavinska imovina, ovlašten je da ostavinu ili pojedine vaju naročitu opreznost). U takvim slučajevima narodni odbor općine stvari iz ostavine povjeri na privremeno č u v a n j e pouzdanoj osobi, čuvaru. Narodni odbor ocjenjuje da li su ispunjeni uvjeti za primjenu ovakve mjere osiguranja, koju može poduzeti po vlastitoj inicijativi, ili na prijedlog kojeg nasljednika, zainteresirane, pa i nezainteresirane osobe. 3. Privremena mjera poduzeta za o s i g u r a n j e ostavine podliježe ocjeni kotarskog suda nadležnog za područje dotične općine. Taj sud, koji ne mora biti istovremeno i ostavinski, ovlašten je da poduzete mjere p r e i n a č i ili u k i n e. Tome sudu pripada pravo da i sam poduzima potrebne mjere osiguranja ako ih je propustio poduzeti narodni odbor općine. To proizlazi iz naravi stvari i ovlaštenja koja su dana svakom sudu na čijem se području nalazi ostavina ili njezin dio ili pojedine stvari koje spadaju u ostavinu. 4. P r i v r e m e n i č u v a r ostavine ili pojedinih stvari iz ostavine nema ona ovlaštenja što ih ima privremeni upravitelj ostavine (postavljen u smislu odredbe čl. 148. st. 2 i 3 ZN). Privremeni čuvar nije ovlašten vršiti raspolaganja, a niti poduzimati akte tekuće uprave (čl. 148. st. 4 i čl. 138. st. 2 ZN). Ne može kod sebe držati određene predmete (gotov novac, 1 vrijednosne papire, dragocjenosti, uložne knjižice i druge važne isprave), spomenute u st. 2 ovog člana, nego ih je obavezno dužan predati kotarskom sudu nadležnom za područje gdje se ta imovina nalazi ili gdje je nađena da te stvari čuva u sudskom pologu (depozitu). Ostavinski sud može u toku ostavinskog postupka preuzeti ulogu depozitnog suda, pa može od dosadašnjeg depozitnog kotarskog suda zatražiti da izvrši prijenos pologa, odnosno njegove vrijednosti u polog koji će se osnovati kod ostavinskog suda. Ovo, međutim, nije ni obavezno ni neophodno, s obzirom na to da depozitni sud posluje samo na temelju naloga.odnosno odluka o s t a v i n s k o g suda. O s t a v i n s k i sud može osobu, kojoj je narodni odbor općine ili koji drugi kotarski sud povjerio na čuvanje ostavinu, postaviti za p r i 679
\ Član 2041 laže stvarima iz ostavine, pon uvjetima određenim u čl. 148. st. 1 ZNBitna razlika između s t a r a t e l j a ostavine i privremenog upravitelja l d iE nasljedstva sastoji se u ^^^ j^ s u d (čl. 134, 205. ZN), a upravitelj a nas^edstva^Boslavliaiu, sami_ n a s l j e d n i c i . Samo izuzetno~ako nasljednici nisu složni o upravljanju nasljedstvom ili ako to sami zatraže, upravitelja će postaviti ostavinski sud (čl. 148. st. 2 ZN). I tako postavljeni upravitelj odgovoran je nasljed-
mama za JF$ rad
f2JPosta vijanje privremenog č u v a r a ostavine ili pojedinih stvari f ostavme dolazi u obzir u izuzetnim slučajevima koji se mogu pojaviti | izvan slučajeva predviđenih u čl. 148. st. 2 ZN (neslaganje nasljednika): ako nema nasljednika ili nema sposobnog nasljednika ili njegovog zakonskog zastupnika koji bi bio u stanju da upravlja ostavinom ili njezinim dijelom, da je čuva i da s njome upravlja (poslovna nesposobnost ili odsutnost nasljednika, ili se za njih ne zna, ili kad druge okolnosti zahtije-
područja gdje leži ostavinska imovina, ovlašten ^e da ostavinu \\i pojedine
vaju naročitu opreznost). U takvim slučajevima narodni odbor općine stvari iz ostavine povjeri na privremeno č u v a n j e pouzdanoj osobi, čuvaru. Narodni odbor ocjenjuje da li su ispunjeni uvjeti za primjenu ovakve mjere osiguranja, koju može poduzeti po vlastitoj inicijativi, ili na prijedlog kojeg nasljednika, zainteresirane, pa i nezainteresirane osobe. 3. Privremena mjera poduzeta za o s i g u r a n j e ostavine podliježe ocjeni kotarskog suda nadležnog za područje dotične općine. Taj sud, koji ne mora biti istovremeno i ostavinski, ovlašten je da poduzete raj ere p r e i n a č i ili u k i n e. Tome sudu pripada pravo da i sam poduzima potrebne mjere osiguranja ako ih je propustio poduzeti narodni odbor općine. To proizlazi iz naravi stvari i ovlaštenja koja su dana svakom sudu na čijem se području nalazi ostavina ili njezin dio ili pojedine stvari koje spadaju u ostavinu. 4. P r i v r e m e n i č u v a r ostavine ili pojedinih stvari iz ostavine nema ona ovlaštenja što ih ima privremeni upravitelj ostavine (postavljen u smislu odredbe čl. 148. st. 2 i 3 ZN). Privremeni čuvar nije ovlašten vršiti raspolaganja, a niti poduzimati akte tekuće uprave (čl. 148. st. 4 i čl. 138. st. 2 ZN). Ne može kod sebe držati određene predmete (gotov novac, vrijednosne papire, dragocjenosti, uložne knjižice i druge važne isprave), spomenute u st. 2 ovog člana, nego ih je obavezno dužan predati kotarskom sudu nadležnom za područje gdje se ta imovina nalazi ili gdje je nađena da te stvari čuva u sudskom pologu (depozitu). . ' ••Ostavinski sud može u toku ostavinskog postupka preuzeti ulogu depozitnog suda, pa može od dosadašnjeg depozitnog kotarskog suda zatražiti da izvrši prijenos pologa, odnosno njegove vrijednosti u polog koji će se osnovati kod ostavinskog suda. Ovo', međutim, nije ni obavezno ni neophodno, s obzirom na to da depozitni sud posluje samo na temelju naloga odnosno odluka o s t a v i n s k o g suda. O s t a v i n s k i sud može osobu, kojoj je narodni odbor općine ili koji drugi kotarski sud povjerio na čuvanje ostavinu, postaviti za p r i 679
I
Član 204 — 205. v r e m e n o g s t a r a t e l j a ostavine.^) U tome slučaju privremeni čuvar preuzima sasvim drugu ulogu, pa se time mijenjaju i njegova ovlaštenja. 5. Prilikom predaje imovine na privremeno čuvanje u smislu odredbe st. 2 ovog člana, potrebno je izvršiti p o p i s , a po potrebi i procjenu ako se radi o stvarima koje su lako pokvarljive i koje treba otuđiti, ukoliko stvar (roba) nije na drugi način osigurana od kvarenja i propadanja. Popis i procjena u ovakvim slučajevima vrši se po službenoj dužnosti i bez posebne odluke ostavinskog suda '(dakle, mimo odredbe čl. 197. ZN). Bez izvršenja popisa nije, naime, moguće izvršiti primopredaju stvari, odnosno predaju u sudski polog. Sud koji preuzima stvari u polog ili pohranu, dužan je tom prilikom uvijek izvršiti popis i procjenu stvari koje je primio na čuvanje. Ovaj popis služi kao dokaz o tome koje je stvari i u kakvom stanju privremeni čuvar predao, a što je sud od njega primio. 6. Kotarski sud nadležan za područje gdje leže pojedine stvari ostavine, koji je naredio, odobrio, preinačio ili ukinuo mjeru osiguranja, dužan je o svim svojim mjerama obavještavati o s t a v i n s k i sud. Kotarski sud, koji nije ujedno i ostavinski sud, nije ovlašten da postavlja privremenog staratelja ostavine. Sve dotle dok se ne utvrdi koji će kotarski sud postupati kao ostavinski sud, nema mogućnosti da se postavi privremeni staratelj ostavine. U takvim slučajevima postavit će se samo p r i v r e m e n i čuvar. Kotarski sud (ako nije ostavinski sud) može poduzimati samo privremene mjere za o č u v a n j e ostavine u prethodnoj fazi postupka. On nije ovlašten da u toku rasprave ostavine poduzima bilo kakve mjere (ni po službenoj dužnosti, ni na prijedlog zainteresiranih osoba). Ovlaštenja kotarskog suda po mjestu gdje se nalazi ostavinska imovina su p r i v r e m e n o g karaktera i traju dok se ne utvrdi koji će sud postupati kao o s t a v i n s k i sud, odnosno dok određeni sud ne bude u mogućnosti da postupa kao ostavinski sud (kad primi smrtovnicu). Od toga trenutka pa dalje kotarski sud, koji nije ostavinski sud, može poduzimati samo one mjere koje od njega zatraži ostavinski sud, pa u tom pogledu postupa kao zamoljeni sud. Samo izuzetno, sud koji nije ujedno i ostavinski sud može samostalno poduzimati mjere osiguranja, koje su neophodne u slučajevima ako bi zbog odlaganja ili čekanja na odluku ili intervenciju ostavinskog suda, prava i interesi nasljednika i ostalih zainteresiranih osoba bili dovedeni u o p a s n o s t (npr. kad se naknadno pronađe još neka imovina, ako taj sud vrši poslove depozitnog suda i t. si.). Postavljanje
staratelja ostavine Član 205. Kad je po ovom zakonu potrebno postaviti privremenog staratelja ostavine, postavljenje izvršit će ostavinski sud. 1
Protivno B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 369. i 370, kad smatra da svaki sud može postaviti privremenog staraoca ostavine. Međutim, s obzirom aa izričitu odredbu čl. 205. ZN staraoca ostavine postavlja uvijek samo o s t a v i n s k i sud.
Član 206 — 206. Prije postavljenja privremenog staratelja sud će po mogućnosti zatražiti mišljenje u pogledu ličnosti staratelja od osoba koje su pozvane na nasljedstvo. 1 . Postavljenje privremenog s t a r a t e l j a o s t a v i n e predviđeno je u slučaju ako su nasljednici n e p o z n a t i ili nepoznata boravišta kao i u ostalim slučajevima kad je to potrebno (čl. 134. st. 1 ZN), ili kad se na zahtjev ostaviočevih vjerovnika izvrši odvajanje ostavine od imovine nasljednika (čl. 146. st. 1 i 4 ZN). Privremeni staratelj ostavine z a s t u p a sve nasljednike kao cjelinu prema trećim osobama. On je ovlašten da u ime nasljednika tuži ili da bude tužen, da naplaćuje potraživanja i isplaćuje dugove (čl. 134. st. 1 ZN). Privremeni staratelj ostavine nije ovlašten da zastupa pojedinog nasljednika i da se brine o njegovim poslovima. Takvog staratelja pojedinom nasljedniku postavlja nadležni organ starateljstva. Samo izuzetno, dok organ starateljstva ne postavi staratelja pojedinom nasljedniku, ostavinski sud može pojedinom nasljedniku postaviti privremenog zastupnika, pod uvjetima iz čl. 77. ZPP. Privremeni staratelj ostavine i privremeni zastupnik ne mogu biti iste osobe. Kotarski sud, koji nije ujedno i ostavinski sud; nije ovlašten da postavlja privremenog staratelja ostavine. 2. Saslušanje nasljednika radi pribavljanja njihovog m i š l j e n j a 0 osobi privremenog staratelja ostavine n i j e o'b a v e z n o. Ono će se obaviti samo ako je to moguće bez štete po tok ostavinskog postupka 1 interese nasljednika da što prije dođu do svojih prava. IV. POSTUPAK SA OPORUKOM P r e d a j a
o p o r u k e
s u d u
Član 206. Oporuka koju je umrli ostavio dostavit će se sudu zajedno sa smrtovnicom. Organ koji sastavlja smrtovnicu provjerit će da li je poslije umrlog ostala pismena oporuka ili isprava o usmenoj oporuci. 1. Smrtovnica je, u pravilu, prvi službeni akt kojem se obavještava sud o smrti neke osobe, što ima za posljedicu pokretanje ostavinskog postupka po službenoj dužnosti (čl. 175. ZN). Z a j e d n o sa smrtovnicom ostavinskom sudu se podnose i sve o p o r u k e koje su nađene ili dostavljene sastavljaču smrtovnice ili matičaru. Pored pismenih oporuka, ugovora o doživotnom uzdržavanju (po čl. 122. ZN), sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine za života (čl. 111, 112. ZN), isprave -o usmenoj oporuci (čl. 80. st. 1 ZN), ostavinskom sudu dostavljaju se i sve o s t a l e i s p r a v e koje sadrže kakvu izjavu ostavitelja o kojoj ovisi pravo nasljednika, ili koje su dane u obliku koji je propisan za sastav oporuke, ili u obliku koji je propisan zakonom, kao npr. izjava o isključenju zakonskih nasljednika od nasljedstva (čl. 47. ZN), o lišenju nužnog dijela 681
Član 206. u korist nasljednikovih potomaka (čl. 50. ZN), o oproštaju razloga neđostojnosti za nasljeđivanje (po čl. 132. st. 2 ZN i si.), o neuračunavanju dara ili zapisa u nasljedni dio kojem zakonskom nasljedniku (čl. 51. St. 3 i cl. 52. ZN), o sporazumu o odricanju od nasljedstva (čl. 140. st. 2 ZN) i si. Ostavinskom sudu treba dostaviti s v e oporuke i isprave koje sadrže kakvu oporučiteljevu odredbu, jer je sud dužan da ih proglasi bez obzira na njihovu pravovaljanost (čl. 207. st. 2 ZN). Smrtovnica, oporuke i ostale isprave dostavljaju se o s t a v i n s k o m sudu, tj. kotarskom sudu na čijem je području ostavilac u vrijeme smrti imao prebivalište, odnosno boravište (čl. 191. st. 1 ZN), odnosno gdje leži pretežni dio njegove imovine (čl. 191. st. 2 ZN), ili sudu koga je Savezni vrhovni sud odredio da postupa kao ostavinski sud (čl. 191. st. 3 ZN), 2. Organ koji sastavlja smrtovnicu (sastavljač smrtovnice) mora poduzimati sve potrebno da se oporuka i druge važne isprave p r o n a đ u i dostave ostavinskom sudu. On može pozvati osobe, za koje smatra ili sazna da posjeduju oporuku i druge važne isprave, da mu u određenom roku p r e d a j u izvornike. U tu svrhu sastavljač smrtovnice može izvršiti razgledanje predmeta i stvari ostavine radi p r o n a l a ž e n j a oporuke i drugih važnih isprava. U ZN nisu predviđene s a n k c i j e koje bi sud ili sastavljač smrtovnice mogli primijeniti prema osobama koje odbiju predaju oporuke i drugih važnih isprava koje posjeduju. Ovdje bi se trebale primijeniti mjere predviđene u Zakonu o parničnom postupku (čl. 222. i 223.) s obzirom na to da propisi toga zakona supsidijarno vrijede i za ostavinski postupak (čl. 174. ZN). Tako bi ostavinski sud mogao n a r e d i t i stranci ili trećoj osobi da preda oporuku ili ispravu ako stranka ili treća osoba ustvrdi da se oporuka ili druge isprave kod nje ne nalaze. Protiv treće osobe dopušteno je i z v r š e n j e u svrhu o d u z i m a n j a ili pronalaženja isprava koje se traže (čl. 223. st. 5 ZPP), ako ta osoba odbije da ih izruči. Ukoliko ove mjere ostavinskog suda ne bi dovele do uspjeha i izručenja oporuke ili isprave, zainteresiranoj stranci pripada pravo da svoj zahtjev na predaju isprave ili oporuke, kao i pravo koje iz sadržaja ovih 1 isprava za nju proizlazi, ostvaruje u posebnoj p a r n i c i , i ) neovisno o toku postupka u kome je zatraženo izručenje isprave. Ovo vrijedi ako inače nisu ispunjeni uvjeti za proglašenje oporuke, odnosno za proglašenje isprave o usmenoj oporuci za izgubljenu ili uništenu, po čl. 211. st. 1 ZN. Osoba koja na poziv suda ili inače čim sazna za smrt neke osobe ne preda sudu ili sastavljaču smrtovnice oporuku ili drugu važnu ispravu o izjavi posljednje volje, koju drži u svojim rukama, može po načelima građanskog prava odgovarati za svu š t e"t u koja bi odatle mogla nastati nasljednicima ili trećim osobama.(2) 1
Tako / P o z n i ć - V r a ž a l i ć - B a č i ć u Komentaru Zak. o parn. postupku, str. 205. 2 Vidi B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 359. . 682
/ ' • *
Član 207. Proglašenje
oporuke
Član 207. Kad sud utvrdi da je osoba koja je ostavila oporuku umrla ili da je proglašena za umrlu, otvorit će njezinu oporuku bez oštećenja pečata, pročitat će je i o tome sastaviti zapisnik. Ovako će se postupiti bez obzira da li je oporuka po zakonu pravovaljana i bez obzira da li ima više oporuka. Otvaranje i čitanje oporuke izvršit će se u prisutnosti dva punoljetna građanina, koji mogu biti i nasljednici. Proglašenju oporuke mogu prisustvovati nasljednici, zapisovnici i druge zainteresirane osobe i tražiti prijepis oporuke. Kotarski sud kod koga se oporuka nađe ili kome bude podnesena otvorit će i pročitati oporuku iako je za ostavinsku raspravu nadležan drugi kotarski sud ili inozemni organ. 1. Obavezno predavanje oporuke ili druge izjave posljednje volje sudu radi proglašenja regulirano je u čl. 206. ZN. Ova obaveza odnosi se ne samo na sastavljača smrtovnice nego i na d r u g e o s o b e koje posjeduju ovakve izjave ili isprave, bilo da su im predane na čuvanje ili su do njih slučajno došle. I ove su osobe dužne, čim saznaju za smrt osobe čiju oporuku ili. izjavu posljednje volje čuvaju, p r e d a t i ostavinskom sudu ili najbližem, kotarskom sudu sve isprave koje potiču od ostavioca. i sadrže neku njegovu odredbu za slučaj smrti, radi proglašenja, čuvanja i upotrebe u ostavinskoj raspravi. Ovako je dužan postupiti i onaj kotarski sud kome je za života ostavilac p o v j e r i o na čuvanje oporuku ili drugu izjavu posljednje volje, u smislu čl. 165. ZN. 2. Proglašenju oporuke ima mjesta ako se na nesumnjiv način utvrdi s m r t oporučitelja. Isto vrijedi i u pogledu svake d r u g e i z j a v e posljednje volje oporučitelja. Smrt neke osobe utvrđuje se podacima" iz smrtovnice, izvodom iz matične knjige umrlih, pravomoćnim rješenjem o proglašenju neke osobe umrlom, kao i iz druge javne isprave kojom se dokazuje smrt neke osobe. Nema mjesta proglašenju oporuke osoba koje se nalaze na ž i v o t u , ni onda ako bi to same zahtijevale- Takve osobe imaju pravo tražiti da im se pohranjena oporuka ili druga koja isprava koja sadrži izjavu posljednje volje i z r u č i po odredbama čl. 168. ZN. 3. P r o g l a š e n j e o p o r u k e je akt suda, kojim se javno objavljuje sadržaj izjave posljednje volje umrle osobe. Proglašenje ima i određeni učinak za početak r o k o v a određenih za ostvarivanje pojedinih nasljednopravnih zahtjeva (npr. za umanjenje raspolaganja izvršenih oporukom u slučaju povrede nužnog dijela po čl. 46. ZN; za poništaj oporuke zbog oporučiteljeve nesposobnosti i zbog nedostatka u njegovoj volji po čl. 66. st. 1 i 2 ZN; za poništaj oporuke zbog nedostatka oblika (čl. 82. ZN); za ostvarivanje prava zahtijevati ostavinu kao oporučni nasljednik po ciTTii. ZN; za ostvarivanje prava na legat i njegovo ispunjenje po čl. 100. ZN). 883
Član 207. Proglašenje oporuke vrši s u d . Nije potrebno da to bude baš ostavinski sud. Svaki k o t a r s k i sud, kome je podnesena ili povjerena oporuka na čuvanje, ovlašten je proglasiti oporuku čim sazna za ostaviočevu smrt. Ovo bez obzira da li će taj sud kasnije postupati kao ostavinski sud. Drugi organi nisu ovlašteni da proglasu ju oporuke koje su im predane. Uslijed toga nisu ni ovlašteni otvarati oporuke koje su im predane 1 zatvorene u omotu^ ) Ako smrtovnicu sastavlja sam sud (po čl. 195. st. 1 ZN), pa mu tom prilikom bude podnesena oporuka, može izvršiti proglašenje oporuke na istom ročištu koje je određeno za uzimanje podataka od srodnika umrlog i drugih osoba (čl. 194. st. 1 ZN). Ako je sudu podnesena oporuka koja nije zatvorena, sastavljač smrtovnice može se upoznati s njenim sadržajem te ga saopćiti nasljednicima ili drugim osobama. Ovo upoznavanje sa sadržajem oporuke nema karakter službenog proglašenja, a niti odatle mogu proizaći posljedice koje zakon veže za akt proglašenja. Ovakvo saznanje za sadržaj oporuke nema učinka na započinjanje toka rokova zastare ako se ovi rokovi trebaju računati od časa p r o g l a š e n j a oporuke. Ako bi organ nadležan za sastav smrtovnice (matičar), ili kome je povjereno sastavljanje ili dopuna smrtovnice (sudski službenik), izvršio neformalno proglašenje oporuke, ovakvo »proglašenje« se smatra nepostojećim. Ostavinski sud ili kotarski sud, kome je takva oporuka predana, morat će je unatoč objavljivanju njezina sadržaja ipak p r o g l a s i t i ' n a propisan način. 4. Postupak oko proglašenja oporuke sastoji se od otvaranja, čitanja sadržaja i konstatiran ja izvršenog proglašenja. O t v a r a n j e omota s oporukom vrši se tako da se ne oštete i ne unište omoti i pečati koji se na omotu nalaze. Omot u kome se nalazila oporuka č u v a t će se i nakon proglašenja zajedno s proglašenom oporukom, te se mora tako i dostaviti ostavinskom sudu (u smislu odredbe čl. 211. ZN). Č i t a n j e sadržaja oporuke je najbitniji dio proglašenja. Vrši se javno i glasno na način da sadržaj mogu čuti svi prisutni. Oporuku čita s u d a c koji je proglašuje i rukovodi ročištem na kome se proglašenje vrši. Oporuka pisana na stranom jeziku ili jeziku koji sudac ne poznaje proglasit će se uz sudjelovanje stalnog s u d s k o g t u m a č a za odnosni jezik. Tumač će pročitati izvorni tekst oporuke u prisutnosti suca, zapisničara i osoba koje proglašenju prisustvuju, zatim će se sastaviti prijevod oporuke na službeni jezik, koji će tumač ovjeriti svojim potpisom. Tako sastavljeni i ovjerovljeni p r i j e v o d p r o č i t a t ć e s u d a c u prisutnosti tumača, pa će na izvorno proglašenu oporuku i na ovjerovljeni prijevod staviti klauzulu izvršenog proglašenja. Sudjelovanje tumača kod proglašenja oporuke potrebno je i onda ako sudac z n a s t r a n i j e zi k na kome je oporuka napisana. Prijevod oporuke priključit će se izvorniku i zajedno s njime čuvati. 1 U ZN nema ovlaštenja sličnog onome iz čl. 38. biv. VP, po kome je sastavljač smrtovnice, ako je bio sudac ili javni bilježnik, mogao već kod sastavljanja smrtovnice takvu izjavu propisno i valjano proglasiti.
684
Član 2»7.
Prije čitanja oporuke sudac je dužan konstatirati u zapisnik vanjski i z g l e d omota i teksta oporuke, njezin oblik, papir na kome je napisana; da li je pisana vlastitom rukom oporučitelja ili ju je on samo potpisao; datum sastavljanja i mjesto, ako je u oporuci navedeno; potpisi koji se na oporuci nalaze; zatim sve vidljive promjene u tekstu: ispravke, precrtavanja i brisanja, s navođenjem riječi koje su brisane ili precrtane, kao i riječi koje su umjesto njih unesene, umetnute i slično. 5. Ako je više oporuka predano ili pronađeno, proglasit će se sve zajedno i istovremeno, a one koje budu kasnije predane sudu, proglasit će se onim redom kada budu predane sudu. Proglašenje oporuke nije vezano za određeni stadij ostavinskog postupka. Svaka oporuka proglasit će se bez obzira da li je ostavinski postupak dovršen ili je još u toku. Proglašenje oporuke može se izvršiti i u žalbenom postupku ako je podnesena u tom stadiju postupka. Činjenica što je nakon pravomoćnog dovršenja ostavinskog postupka pronađena, predana ili proglašena oporuka ne utječe na već dovršeni ostavinski postupak. Osobe koje iz naknadno pronađene oporuke izvode kakvo svoje pravo, mogu ga ostvarivati u samostalnoj p a r n i c i (čl. 236. ZN). Odredbe o proglašenju pismenih oporuka odnose se i na proglašenje oporuke koje su izražene u s m e n o , tj. na proglašenja isprava o usmeno izraženoj posljednjoj volji. Na isti način postupa se i s proglašenjem zapisnika o utvrđivanju sadržaja nestale ili uništene oporuke (čl. 209. i 210. ZN). Neće se proglašavati presude kojima se utvrđuje opstojnost i valjanost oporuke, s obzirom na to da su one službeni akt suda koji se inače, s obzirom na javnost parničnog postupka, u pravilu, javno* objavljuju. 6. S v j e d o c i p r o g l a š e n j a oporuke moraju biti poslovno s p o s o b n e osobe. I sami nasljednici mogu prisustvovati proglašenju u svojstvu s v j e d o k a proglašenja, što mora biti posebno navedeno u zapisniku o proglašenju. Ako je potrebno, pored svjedoka kod proglašenja može sudjelovati i sudski t u m a č . On može istovremeno biti i svjedok proglašenja. Nasljednik ne može vršiti funkciju tumača. Ovu funkciju ne može vršiti ni druga osoba koja je na bilo koji način zainteresirana za ishod ostavinske rasprave. Proglašenje oporuke vrši se, u pravilu, na r o č i š t u koje je u tu svrhu određeno. Nema zapreke da se na istom ročištu pristupi raspravljanju ostavine. Međutim, nije dopušteno da se proglašenje oporuke odgodi i zadrži za ročište koje je određeno za raspravu ostavine, nego se svaka oporuka mora o d m a h proglasiti čim je podnesena sudu. Ako je oporuka predana sudu na ročištu za raspravu ostavine, neće se određivati posebne ročište u svrhu proglašenja, nego će se oporuka proglasiti na tome ročištu. Na ročište koje je određeno samo radi proglašenja oporuke sud može, ali nije dužan, pozvati stranke. Ovom ročištu može prisustvovati svaki nasljednik, kao i svaka zainteresirana osoba. Sud, međutim, ne može isključiti s ročišta za proglašenje nasljednike i druge zainteresirane osobe koje ovome žele prisustvovati. 685
Član 207 — 208. O svakom proglašenju pismene oporuke, kao i isprave o usmenoj oporuci, obavezno se sastavlja z a p i s n i k , čiji je sadržaj propisan u članu 208. ZN. Sudjelovanje z a p i s n i č a r a na ročištu za proglašenje oporuke je o b a v e z n o (čl. 208. st. 3 ZN). Sudska
praksa
Sud je dužan proglasiti svaku oporuku, a ne da prije toga utvrđuje, da U je ostavilac bio oporučno sposoban, odnosno da li postoji ostavinska imovina. Prije proglašenja oporuke nema mjesta ni upućivanju stranaka na parnicu (Rješenje Okružnog suda Novo Mesto Gž 185/60 od 13. VIII 1960, Poročilo 1960/2, br. 19). Zapisnik o proglašenju pismene oporuke Član 208. Zapisnik o proglašenju pismene oporuke treba sadržavati: 1) koliko je oporuka nađeno, koji datum nose i gdje su nađene; 2) tko ih je predao sudu ili sastavljaču smrtovnice; 3) koji su svjedoci prisustvovali otvaranju i proglašenju oporuke; 4) da li je oporuka predana otvorena ili zatvorena i kakvim je pečatom bila zapečaćena. Ako je prilikom otvaranja oporuke primijećeno da je pečat oštećen ili da je u oporuci nešto brisano, precrtano ili ispravljano, ili ako se Što drugo sumnjivo nađe, mora se i to u zapisniku navesti. Zapisnik potpisuju sudac, zapisničar i svjedoci. Na proglašenu oporuku sud će staviti potvrdu o njezinom proglašenju sa oznakom datuma proglašenja, kao i broj i datum ostalih pronađenih oporuka. 1. Ako je oporuka podnesena sudu na ročištu za r a s p r a v u ostavine, nije potrebno da se o proglašenju oporuke sastavlja p o s e b a n zapisnik. U o d v o j e n o m dijelu zapisnika o ročištu unijet će se sve potrebno što se odnosi na postupak o proglašenju oporuke. ' Odredbe o zapisniku proglašenja p i s m e n e o p o r u k e bilo vlastoručne (po čl. 68. ZN), ili pred svjedocima (čl. 69. ZN), ili sudske oporuke (čl. 70. i 71. ZN), kao i drugih pismenih oporuka sastavljenih pred diplomatskim ili konzularnim predstavnikom u inozemstvu (čl. 75. ZN), ili na jugoslavenskom brodu (čl. 76. ZN), ili za vrijeme mobilizacije ili rata (čl. 77. ZN), analogno se primjenjuju kod proglašenja isprava o u sm e n i m oporukama (čl. 209. ZN), ili zapisnika o utvrđenju sadržaja uništenih ili nestalih oporuka (čl. 210. ZN). 2. Proglasiti se trebaju ne samo oporuke nego i sve i s p r a v e sastavljene u obliku oporuke koje sadrže izjave oporučitelja o kojima ovisi nečije pravo nasljedstva. Ovamo spadaju izjave o i s k l j u č e n j u nužnih nasljednika od nasljedstva (čl. 47. ZN), o li š en j u nužnog dijela u korist potomaka (čl. 50. ZN), o o p r o š t a j u nedostojnosti za nasljeđivanje (čl. 132. st. 2 i 3 ZN), o ostavljanju l e g a t a (čl. 91. st. 1 ZN), o o p o z i v a n j u oporuke (čl. 105. st. 1 ZN), o i z j a v i oporučitelja da se
Član 208 — 209. zakonskom nasljedniku ne uračunava u nasljedni dio dar ili ostavljeni legat (čl. 51. st. 3 i čl. 52. ZN), odredbe oporučitelja o načinu u m a n j e nja oporučnih raspolaganja u slučaju povrede nužnog dijela (čl. 41. st. 1 i 2 ZN). 3. S v j e d o c i proglašenja oporuke mogu biti i sami nasljednici. Stoga je u zapisniku potrebno konstatirati u kakvom se odnosu prema ostavini nalaze osobe koje u svojstvu svjedoka sudjeluju kod proglašenja oporuke. 4. Da bi se sačuvao d o k a z o tome u kakvom je omotu bila oporuka pohranjena, kakve je pečate omot imao kao i na koji način je ovaj otvoren, odnosno u kakvom stanju nađen, potrebno je sačuvati originalni omot. 5. Ako proglašenju oporuke prisustvuju nasljednici i ostale zainteresirane osobe, p o t p i s a t će zapisnik o proglašenju. Potpisivanje zapisnika s njihove strane nije, međutim, uvjet za valjanost proglašenja i nema nikakvog utjecaja na početak rokova koji su vezani uz moment proglašenje oporuke (čl. 46, 66. i 144. ZN). Ovo bez obzira da li su nasljednici bili prisutni, proglašenju a odbili potpisani zapisnik, ili tome aktu uopće nisu prisustvovali. O postojanju oporuke i da je proglašena, nasljednici će saznati prilikom pozivanja na raspravu ostavine (čl. 218. st. 2 ZN). Ako je ostavinski ili koji drugi kotarski sud (čl. 207. st. 5 ZN) već proglasio neke oporuke nasljednicima će se prilikom uručivanja poziva na raspravu dostaviti i prijepis proglašenih oporuka s klauzulom proglašenja. Ako je oporuka proglašena naknadno u toku rasprave, njen prijepis dostavit će se naknadno onim nasljednicima koji nisu prisustvovali njenom proglašenju. Klauzula o p r o g l a š e n j u oporuke stavlja se i na sve one isprave koje su proglašene na način kako je predviđeno za proglašenje pismene oporuke (isprave o usmenoj oporuci, zapisnika o saslušanju svjedoka usmene oporuke, zapisnika o utvrđenju opstojnosti i sadržaju nestale ili uništene oporuke ili s njom izjednačene izjave posljednje volje). Stavljanje potvrde (klauzule) na proglašenu oporuku o proglašenju ostalih oporuka i isprava (po st. 4 ovog člana) ima svrhu da obavijesti ostavinski sud i stranke da su osim dotične oporuke ili isprave proglašene još i neke druge oporuke ili isprave. Proglašenje
usmene
oporuke
Član 209. Ako je umrli sastavio usmenu oporuku, i o tome postoji isprava koju su svjedoci vlastoručno potpisali, sud će sadržaj ove isprave proglasiti po odredbama koje vrijede za proglašenje pismene oporuke. Ako takve isprave nema, svjedoci pred kojima je usmena oporuka izjavljena saslušat će se napose o sadržaju oporuke, a naročito o okolnostima od kojih zavisi njezina pravovaljanost, pa će se zapisnik o saslušanju ovih svjedoka proglasiti po odredbama koje vrijede za proglašenje pismene oporuke. 687
Član 209. Ako stranka zahtijeva da se svjedoci usmene oporuke saslušaju pod zakletvom, ili ako sud ustanovi da je takvo saslušanje potrebno, odredit će ročište za saslušanje ovih svjedoka na koje će pozvati predlagače, a ostale zainteresirane osobe samo ako se time ne bi odugovlačio postupak. 1. Odredba stava 1 odnosi se na postupak proglašenja i s p r a v a koje su svjedoci u s m e n e oporuke sastavili i predali sudu, kao i z a p i s n i ka koje je sastavio sud, a u kojima su svjedoci usmene oporuke ponovili pred sudom izjavu posljednje volje ostavioca (čl. 80. st. 1 ZN). Usmena oporuka sastavljena u smislu odredbe čl. 78. ZN proglasit će se bez obzira što je protekao rok od trideset dana od prestanka iznimnih prilika, u kojima je sastavljena (čl. 78. st. 2 ZN), jer se prema odredbi čl. 207. st. 2 moraju proglasiti sve oporuke bez obzira da li su po zakonu pravovaljane. 2. Odredba stava 2 o saslušanju svjedoka izjave posljednje volje dolazi u obzir ako n e m a i s p r a v e ili ako ne postoji zapisnik sastavljen u smislu čl. 80. st. 1 ZN. Svjedoci oporuke saslušavaju se tako, da se ispituju svaki p o s e b n o . To ne znači da preslušani svjedok ne bi mogao biti prisutan ispitivanju nepreslušanih svjedoka. Svjedoci usmene oporuke ispitat će se o osobnim podacima; o odnosu prema ostaviocu, a naročito o okolnostima koje bi ih činile nesposobnim da budu svjedoci (čl. 73. st. 1 i 2 i čl. 79. ZN), ili koje bi utjecale na to da se pojedine odredbe oporuke smatraju ništavnim (čl. 74. ZN) u odnosu na osobu svjedoka. Prilikom ispitivanja treba naročito utvrditi da li su svjedoci bili istovremeno prisutni kad je oporučitelj izjavljivao svoju posljednju volju; da li su oporučitelja dobro poznavali da se u osobi oporučitelja ne bi dogodila kakva prevara ili zabluda, da li je oporučitelj svoju volju slobodno izrazio, bez nedostataka u njegovoj volji (čl. 65. i 66. ZN); da li je oporučitelj bio sposoban za rasuđivanje (čl. 64. st. 2 ZN); koliko je bio star u času sastava oporuke (čl. 64. st. 1 i čl. 66. ZN), kao i o drugim okolnostima pod kojima je izjava posljednje volje usljedila (dan, mjesto, vrijeme, povod, zahtjev samog ostavioca ili njegovih ukućana i t.sl.). Ako se svjedoci usmene oporuke saslušavaju na istom ročištu na kome će se izvršiti i proglašenje tako utvrđene oporuke čitanjem zapisnika, za proglašenje će se upotrijebiti p o s e b a n zapisnik koji će sadržavati sve potrebno iz čl. 207. st. 3, 4 i 5 i čl. 208. st. 2 i 3 ZN. Prema tome, izjave o p o r u č n i h svjedoka o sadržaju izjave posljednje volje ostavioca unose se u zapisnik koji se čuva i pohranjuje k a o o p o r u k a i n a koji se nakon proglašenja stavlja potvrda u smislu odredbe čl. 208. st. 4 ZN. Poseban (drugi) zapisnik sastavlja se o proglašenju oporuke, tj. o aktu samog proglašenja onog z a p i s n i k a koji sadrži izjave oporučnih svjedoka o sadržaju oporuke. 3. Saslušanje svjedoka usmene oporuke pod z a k l e t v o m dolazi u obzir ako se radi o proglašenju u s m e n e oporuke predviđene u st. 2 cvog člana, ako p o s t o j i i s p r a v a o usmenoj oporuci ili zapisnik sastavljen u smislu člana 80. st. 1 ZN. 688
Član 209.
U ostavinskom postupku mogu se saslušati pod zakletvom i oni svjedoci usmene oporuke, koji su postupili po odredbi čl. 80. ZN i sastavili ispravu o sadržaju usmene oporuke(1) ako je to potrebno radi potpunijeg utvrđenja posljednje volje ostavioca, a napose radi utvrđenja okolnosti pod kojima je oporučitelj usmeno izjavio svoju posljednju volju. Preslušanje svjedoka u s m e n e oporuke o kojoj ne p o s t o j i isp r a v a ima za svrhu utvrđenje s a d r ž a j a oporuke u svrhu njezinog proglašenja, a ne i u svrhu dokazivanja autentičnosti sadržaja izjave. Ukoliko se oporuka o s p o r i , parnični sud će ponovno preslušati svjedoke u dokaznom postupku i pored toga što su svjedoci oporuke već bili preslušani pod zakletvom pred sudom u toku ostavinskog postupka, budući da se u ostavinskom postupku ne može raspravljati i odlučivati o s p o ru o činjenicama o kojima ovisi pravovaljanost oporuke (čl. 223. st. 2 tač. 1. ŽN). Preslušavanje svjedoka usmene oporuke o kojoj ne p o s t o j i isp r a v a (u smislu čl. 80. st. 1 ZN) moguće je izvršiti i z a m o l n i m p u t e m , preko kotarskog suda nadležnog prema mjestu boravišta oporučnog svjedoka. 4. Preslušavanje svjedoka usmene oporuke, ako ne postoji isprava o izjavi posljednje volje sastavljena u smislu čl. 80. st. 1 ZN, bit će ponekad potrebno izvršiti i pod z a k l e t v o m . O tome koje će svjedoke preslušati pod zakletvom odlučuje o s t a v i n s k i sud. Taj sud je nadležan da odluči o tome da li izjave svjedoka usmene oporuke smatra vjerodostojnim, a opstojnost i sadržaj oporuke utvrđenim, ili će uzeti da postoji s p o r o pravovaljanosti, opstojnosti i sadržaju oporuke — u kojem će slučaju uputiti stranke na parnicu u smislu čl. 223. st. 2 tač. 1. i čl. 226. st. 1 ZN. Preslušanje svjedoka pod zakletvom može, na zahtjev ostavinskog suda, obaviti i koji d r u g i kotarski sud. Sud ne može odbiti zahtjev nasljednika da se neki svjedoci oporuke saslušaju pod zakletvom. Preslušanje svjedoka pod zakletvom vrši se na p o s e b n o m r o č i š t u . Zapisnik o saslušanju svjedoka usmene oporuke ne može se proglasiti kao oporuka prije nego što je izvršeno preslušavanje oporučnih svjedoka pod zakletvom ako je sud odredio da se ono obavi. Na ročištu određenom za saslušanje svjedoka pod zakletvom, osobe koje su predložile takvo saslušanje svjedoka, kao i druge zainteresirane osobe koje prisustvuju ročištu imaju pravo postavljati pitanja i tražiti od njih potrebna objašnjenja. Preslušanje svjedoka oporuke n e m a j a č u d o k a z n u s n a g u samo zato što je izvršeno pod z a k l e t v o m . U ZN nije preuzeta odredba biv. § 54. VP po kojoj je pod zakletvom potvrđena izjava posljednje volje imala dokaznu snagu. Ni ranije ova odredba nije imala veće praktično značenje, jer je i onako svaki učesnik ostavinskog postupka mogao pobijati tužbom valjanost izjave posljednje volje, bez obzira da li je potvrđena izjavama svjedoka preslušanih pod zakletvom ili ne. 1
A.
B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 363.
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
689
Član 210. Sudska
praksa
Na pravovaljanost oporuke, koja je u usmenom obliku napravljena prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju i za koju, što se oblika tiče, važe ranija pravna pravila, po članu 243. ZN, ne utječe okolnost da su dva (od ukupno tri) svjedoka pred kojima je oporučitelj izjavio posljednju volju, umrli, a nisu svojim iskazom potvrdili posljednju volju, bez obzira na to što je po ranijim propisima usmena oporuka bez učinka, ukoliko barem dva svjedoka oporuke ne potvrde svojim iskazom sadržaj oporuke (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 385/56 od 22. III 1956, Zb. 1/1-1956, br. 112). P r o g l a š e n j e
n e s t a l e
ili
u n i š t e n e
o p o r u k e
Član 210. Ako je pismena oporuka nestala ili je uništena nezavisno od ostaviočeve volje, a među zainteresiranim osobama nema spora o prijašnjem postojanju te oporuke, o obliku u kome je sastavljena, o načinu nestanka ili uništenja, kao ni o sadržaju oporuke, ostavinski sud će o tome saslušati sve zainteresirane osobe i po njihovim prijedlozima izvesti potrebne dokaze, pa će taj zapisnik proglasiti po odredbama koje vrijede za proglašenje pismene oporuke. Ako bi ostavina, kad ne bi bilo oporuke, postala općenarodna imovina, sporazum zainteresiranih osoba o prijašnjem postojanju oporuke, o njezinom obliku i sadržaju vrijedi samo uz suglasnost nadležnog organa. Ako među zainteresiranim osobama ima osoba koje nisu sposobne da se same staraju o svojim poslovima, sporazum iz prethodnih stavova vrijedi samo uz suglasnost starateljskog organa. 1. Pretpostavka za primjenu odredbe iz prvog stava ovog člana jest da se radi o p i s m e n o j oporuci koja je n e s t a l a ili u n i š t e n a nezavisno od ostaviočeve volje. Može se, naime, dogoditi da i sam oporučitelj nenamjerno, slučajno, uništi svoju oporuku (npr. ako se nalazila među njegovim pismima ili papirima, za što oporučitelj prilikom njihovog uništenja nije znao). Pretpostavka je da oporučitelj n i j e i m a o namjeru da opozove oporuku uništenjem njenog pismena (čl. 105. st. 2 ZN), što se može utvrditi i sporazumom interesenata. U protivnom se smatra da je uništenje oporuke uslijedilo s namjerom njenog opozivanja, bez obzira da li ju je uništio oporučitelj ili je to učinio netko drugi s njegovim znanjem. Utvrđivanje da je oporuka uništena s l u č a j e m ili radom neke druge osobe, nezavisno o ostaviočevoj v o l j i , ili da je sakrivena ili zametnuta nakon smrti oporučitelja, vrši se, u pravilu, u p a r n i c i . Ako među nasljednicima n e m a s p o r a o postojanju oporuke, njenom obliku i sadržaju, ili o načinu na koji je uništena, nestala ili izgubljena, ove činjenice mogu se utvrđivati u o s t a v i n s k o m postupku u svrhu proglašenja takve oporuke, odnosno zapisnika o saslušanju zainteresiranih osoba. Za ovo se traži s u g l a s n o s t svih nasljednika imenovanih oporukom koja je nestala, uništena ili zametnuta, i onih koji bi došli u obzir da naslijede po nekoj drugoj oporuci, ako je ima, ili na temelju zakona ako oporuke ne bi bilo. 690
Član 211 — 2121 2. Proglašenje z a p i s n i k a u kojem su sadržani dokazi i sporazum zainteresiranih osoba vrši se na način propisan u čl. 207. i 208. ZN. Ovako proglašeni zapisnici zamjenjuju, za svrhe ostavinskog postupka, uništenu, nestalu ili zametnutu oporuku. To, međutim, ne smeta da se kasnije u parnici pobija opstojnost, sadržaj ili pravovaljanost takve oporuke (u smislu čl. 223. st. 2 tač. 1. ZN), unatoč tome što su svi nasljednici bili sporazumni s njenim postojanjem, sadržajem i načinom na koji je uništena, nestala ili zametnuta. Postojanje sporazuma ne lišava nasljednika koji je s njime bio suglasan u vrijeme proglašenja oporuke njegovog prava, da takvu oporuku kasnije pobija. Ovo s razloga, što se u času proglašenja oporuke ne ispituje pravovaljanost konkretne oporuke budući da sud mora proglasiti sve oporuke, bez obzira da li su po zakonu pravovaljane i bez obzira što ima više oporuka (čl. 207. st. 2 ZN). 3. P r o g l a š e n j e n e s t a l e ili u n i š t e n e oporuke vrši samo o s t a v i n s k i sud. Kotarski sud, koji nije ujedno i ostavinski sud, ne može vršiti proglašenje oporuke u ovim slučajevima. To, međutim, ne sprečava da se neki nasljednici, na vlastito traženje, saslušaju kod zamoljenog suda, kao i da se preko tog suda pribave ili izvedu potrebni dokazi. 4. O r g a n spomenut u stavu 2 ovog člana, koji je ovlašten da dade suglasnost na sporazum nasljednika o ranijem postojanju oporuke, o nje^ zinom obliku i sadržaju jest n a r o d n i o d b o r o p ć i n e nadležan prema mjestu gdje leži nepokretna imovina, a za pokretnu imovinu, prema mjestu gdje je ostavilac imao stalno prebivalište ili posljednje boravište ako prebivališta nije imao. Ovo stoga, što je taj narodni odbor organ upravljanja općenarodnom imovinom koja leži na njegovu području.(') Tome odboru treba predati imovinu za koju se utvrdi da nema nasljednika ili kad se ne zna da li ima nasljednika (čl. 233. ZN u vezi čl. 8. ZN). Ostavinski sud će u određenim slučajevima morati pribaviti suglasnost od v i š e narodnih odbora ako ostavinska nepokretna imovina leži na području više narodnih odbora, s obzirom na to da je svaki narodni odbor organ upravljanja one općenarodne imovine koja leži na njegovu području. Uslijed toga nije ovlašten da dade suglasnost za onu imovinu koja ne leži na njegovom području, jer on neće ni doći u priliku da bude organ upravljanja te imovine. Ostavinski sud može pristupiti izvođenju dokaza i p r i j e nego je nadležni organ dao suglasnost na sporazum nasljednika o prijašnjem postojanju oporuke, njezinom sadržaju i obliku. Prikupljeni dokazi mogu naime također poslužiti tom organu pri donošenju odluke o davanju ili uskrati suglasnosti. Ako je nadležni organ o d b i o dati suglasnost, smatra se da sporazum nasljednika ne p o s t o j i , pa zapisnik koji taj sporazum sadrži ne može se, unatoč tome što je event. i proglašen, smatrati oporukom. U takvom slučaju treba smatrati d a n e p o s t o j i o p o r u k a 1
Po čl. 13. st. 1 Zak. o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne
imovine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama. Vidi i čl. 82. Zak. o nadležnosti općinskih i kotarskih narodnih odbora i njihovih organa (SI. list FNRJ br. 52/57).
691
Član 210 — 211. za koju se tvrdi da je nestala ili je uništena protivno volji ostavioca. Osoba, koja se na ovakvu oporuku poziva i iz nje izvodi kakvo svoje pravo, ipak ima mogućnosti da p a r n i č n i m putem utvrđuje opstojnost, sadržaj i valjanost uništene ili nestale oporuke u smislu odredbe čl. 83. ZN. 5 . S u g l a s n o s t s t a r a t e l j s k o g o r g a n a , predviđena odredbom stava 3 ovog člana, potrebna je i onda ako su osobe, koje nisu sposobne da se same staraju o svojim poslovima, bile z a s t u p a n e od zakonskih zastupnika (roditelja ili staraoca). Odbijanje suglasnosti ne sprečava staratelj ski organ da naknadno dade pristanak za pokretanje parnice (u smislu čl. 83. ZN) u ime osobe koja nije sposobna da se sama brine o svojim poslovima, a koja izvodi kakvo svoje pravo iz oporuke koja je nestala ili je uništena. Sudska
praksa
1. Ako je nestala oporuka osporena, ne treba je proglašavati po čl. 10. ZN nego uputiti nasljednika koji se na nju poziva na parnicu, pa ako je osporeno samo postojanje oporuke, treba u parnici pored postojanja dokazati i pravnu valjanost i sadržaj oporuke (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 1401/55 od 3. XII 1955). 2. O .prijašnjem postojanju nestale ili uništene oporuke treba saslušati u ostavinskom postupku sve zainteresirane osobe i izvesti potrebne dokaze radi proglašenja takve oporuke (Rješenje Okružnog suda Zagreb Gž 4797/55 od 29: X 1955, Odvjetnik, br. 12/56, str. 13). 3. Vidi odluku pod br. 1. uz čl. 83. ZN. Dostava
i
čuvanje
isprava
o
proglašenju
oporuke
Član 211. Zapisnik o proglašenju oporuke sa izvornom pismenom oporukom, odnosno sa ispravom o usmenoj oporuci ili zapisnikom o saslušanju svjedoka usmene oporuke, dostavit će se ostavinskom sudu, a sud koji je oporuku proglasio zadržat će njihov prijepis. Izvorna pismena oporuka, isprava o usmenoj oporuci, zapisnik o saslušanju Svjedoka usmene oporuke, kao i zapisnik o sadržaju nestale ili uništene pismene oporuke, čuvat će se u sudu odvojeno od drugih spisa, a njihov ovjereni prijepis priložit će se spisima. 1. Ostavinskom sudu, pored izvorne oporuke, isprave o usmenoj oporuci ili zapisnika o saslušanju svjedoka usmene oporuke, dostavit će se i z a p i s n i k o saslušanju svjedoka usmene oporuke za koju ne postoji isprava ako je njihovo saslušanje pod zakletvom (čl. 209. st. 3 ZN) izvršeno naknadno nakon proglašenja oporuke i nakon što je sudu već dostavljen zapisnik o proglašenju oporuke zajedno sa zapisnikom koji sadrži izjave svjedoka (saslušanih bez zakletve). Tako će se postupiti bez obzira da li je rasprava ostavine dovršena ili ne. 2. Kotarski sud, koji je izvršio proglašenje pismene ili usmene oporuke (isprave o usmenoj oporuci ili zapisnika kojim je utvrđen njen 692
Član 211 — 212. sadržaj), načinit će p r i j e p i s oporuke, odnosno isprave i zapisnika, kao i prijepis zapisnika o proglašenju oporuke, te će ih sačuvati među svojim spisima. Ako se kod kotarskog suda, koji nije ujedno i ostavinski sud, nalazila na čuvanju izvorna oporuka ili isprava o izjavi posljednje volje, umjesto izvorne isprave odnosno oporuke, koja je dostavljena ostavinskom sudu, čuvat će se p r i j e p i s isprave odnosno oporuke s klauzulom proglašenja i bilješkom kada je i kome sudu dostavljen izvornik. Izvornici oporuka, isprava o usmenoj oporuci, zapisnika o saslušanju svjedoka usmene oporuke, kao i zapisnika o sadržaju nestale ili uništene pismene oporuke, koji se odnose na istog ostavioca (oporučitelja) drže se i čuvaju z a j e d n o . U tu svrhu osnovat će se poseban spis u koji će se ulcžiti sve izvorne isprave. Svi ovako uloženi izvornici isprava čuvaju se trajno u sudu.
V. POSTUPAK OSTAVINSKOG SUDA PO PRIMITKU SMRTOVNICE Ispitivanje
nadležnosti
Član 212. Po primitku smrtovnice sud će ispitati da li je nadležan za ostavinsku raspravu, pa ako ustanovi da nije nadležan dostavit će predmet nadležnom sudu. Ako sud ustanovi da je za ostavinsku raspravu nadležan inozemni organ, rješenjem će se proglasiti nenadležnim. 1. Kotarski sud, koji ujedno n i j e i o s t a v i n s k i s u d , ovlašten je da za potrebe ostavinskog postupka vrši samo o d r e đ e n e radnje. Tako je ovlašten da izvrši p r o g l a š e n j e oporuke i isprava koje sadržavaju izjavu posljednje volje, koje se kod njega čuvaju kao i onih koje mu budu podnesene nakon smrti neke osobe (čl. 207. st. 5 ZN), kao i da preslušavanjem, svjedoka usmene oporuke o kojoj nije ostavljena isprava, utvrdi sadržaj takve oporuke i da je proglasi (čl. 209. st. 2 ZN), kao i da poduzme potrebne p r i v r e m e n e m j e r e za čuvanje i osiguranje ostavine (čl. 191. st. 4 ZN, čl. 204. st. 1, 2 i 3 ZN). Utvrđivanje n a d l e ž n o g suda za vođenje ostavinskog postupka odnosi se na određivanje mjesno nadležnog suda, s obzirom da je kotarski sud stvarno nadležan za raspravljanje ostavine (čl. 179. st. 1 ZN). Pitanje da li će za raspravu ostavine biti nadležan d o m a ć i sud ili i n o z e m n i sud ili organ prosuđuje se prema d r ž a v l j a n s t v u umrloga, a zatim prema m j e s t u gdje se nalazi o s t a v i n a . -'Za određivanje koji će od d o m a ć i h kotarskih sudova biti ostavinski sud mjerodavna je teritorijalna nadležnost suda prema mjestu p r e b i v a l i š t a , odnosno b o r a v i š t a umrlog u času njegove smrti (čl. 19£ st. 1 ZN). ; : 693
Član 212 — 213. Ako umrli nije imao ni boravišta ni prebivališta u FNRJ, nadležnost ostavinskg suda ustanovit će se prema mjestu gdje leži p r e t e ž n i d i o imovine umrlog (čl. 191. st. 2 ZN). Ako se nijedan dio ostavinske imovine ne nalazi na području FNRJ, tada će Savezni vrhovni sud odrediti koji će sud postupati kao ostavinski sud (čl. 191. st. 3 ZN). Stranke ne mogu sporazumno mijenjati nadležnost ostavinskog suda (čl. 192. st. 2 ZN), a sam sud je dužan da u toku cijelog ostavinskog postupka pazi na svoju mjesnu nadležnost (čl. 192. st. 1 ZN). 3- Ako sud ustanovi da je za raspravu ostavine nadležan i n o z e m n i sud ili drugi inozemni organ (čl. 189. st. 4 ZN), postupit će po odredbama čl. 239. i 240. ZN i poduzeti mjere za z a š t i t u domaćih nasljednika, zapisovnika i vjerovnika. Vidi objašnjenja uz čl. 189, 239. i 240. ZN. Sudska
praksa
Vidi odluku uz čl. 192. ZN. Mjere ostavinskog suda za osiguranje ostavine Član 213. Mjere za osiguranje ostavine može narediti ostavinski sud u toku cijelog postupka za ostavinsku raspravu. 1. Mjere za osiguranje ostavine (u smislu čl. 204, 205. ZN) po svojoj naravi su p r i v r e m e n o g k a r a k t e r a . Poduzimaju se na početku ili prije pokretanja postupka za ostavinsku raspravu. Uslijed toga ih je ovlašten poduzimati s v a k i k o t a r s k i s u d , dakle, i onaj koji nije i ostavinski sud (čl. 191. st. 4 ZN). To će, u pravilu, biti sud na čijem je području ostavitelj u m r o , i sud na čijem se području n a l a z i i m o v i n a ostavioca. Svrha privremenih mjera jest da se pomoću njih s a č u v a ostavinska imovina u slučajevima kad nema osoba koje bi bile sposobne da upravljaju ostavinom (čl. 204. st. 1 ZN). Privremene mjere prestaju kad se pojavi nasljednik koji je sposoban da upravlja ostavinom. Ostavinski sud je ovlašten da vrši izmjene odluka koje je poduzimao koji drugi kotarski sud. ^ 2JOd privremenih mjera za očuvanje ostavine treba razlikovati mjere "Koje poduzima o s t a v i n s k i s u d u t o k u postupka za raspravu ostavine (čl. 213. ZN), i u određenim slučajevima i n a k o n pravomoćno dovršenog ostavinskog postupka (sve dok se nasljedstvo ne razdijeli među nasljednike). Ove mjere odnose se, u pravilu, na poslove u p r a v l j a n j a i r a s p o l a g a n j a stvarima i ostavine (čl. 148. st. 2, 3 i 4 ZN). Tako je ostavinski sud, pored spomenutog, napose ovlašten: — postaviti privremenog s t a r a t e l j a o s t a v i n e (čl. 134. st. 1 i čl. 205. st. 1 ZN); 694
Član 213 — 214 — odlučiti o o d v a j a n j u o s t a v i n e od imovine nasljednika (čl. 146. i 217. ZN); — pobrinuti se da se postavi s t a r a t e l j još n e r o đ e n o m djetetu (čl. 215. ZN); — opozvati i z v r š i o c a o p o r u k e (čl. 104. ZN). 3. Inicijativa za poduzimanje privremenih mjera može doći i od strane n a s l j e d n i k a , npr. kod pozivanja izvršioca oporuke (po čl. 104. ZN); kod promjene privremenog upravitelja, davanja odobrenja za njegovo poslovanje ili vršenje pojedinih akata (čl. 148. ZN). Odvajanje ostavine od imovine nasljednika vrši se, međutim, samo na zahtjev vj e r o v n i k a (čl. 146. i čl. 217. ZN). Ako sud odbije prijedlog stranke za poduzimanje privremenih mjera, rješenje o tome mora biti obrazloženo (čl. 182. st. 2 ZN, čl. 334. ZPP) budući da je protiv nieea dozvoljena samostalna žalba (čl. 183. st. 1 ZN). Pozivanje
izvršioca
oporuke
Član 214. Ako je ostavilac postavio izvršioca oporuke, sud će to ovom saopćiti i pozvati ga da u određenom roku izjavi da li se prima te dužnosti. 1. Ostavilac može svojom oporukom ili na način koji je propisan za sastav oporuke odrediti neku osobu za i z v r š i o c a o p o r u k e koja mora biti poslovno sposobna. Osoba koja je postavljena za izvršioca oporuke ne m o r a prihvatiti ovu dužnost (čl. 101. st. 3 ZN). Ostavinski sud je dužan imenovanog izvršioca oporuke pozvati da se i z j a s n i o tome da li prihvaća tu dužnost. U tu svrhu odredit će mu se p r i m j e r e n r o k za izjašnjenje. Sud može po svome nahođenju ili po prijedlogu produžiti rok za izjašnjenje. Ako osoba, određena za izvršioca oporuke, o d b i j e da prihvati ovu dužnost, ili u toku vršenja svoje funkcije zatraži da bude o p o z v a n a , ostavinski sud će rješenjem utvrditi da postavljeni izvršilac oporuke nije prihvatio ovu dužnost, odnosno da je zatražio da bude opozvan, te ga u tom slučaju razriješiti njegove dužnosti. Ostavinski sud može po službenoj dužnosti ili u povodu prijedloga zainteresiranih osoba o p o z v a t i izvršioca oporuke (čl. 104. ZN) ako nađe da n j e g o v r a d nije u skladu s voljom oporuičitelja ili ako je u protivnosti sa zakonom. Sud nije ovlašten da na mjesto opozvanog izvršioca oporuke postavi drugog. U tome će slučaju ostavinski sud ocijeniti da li je potrebno da poduzme mjere za osiguranje ostavine u smislu čl. 213. odnosno 134, 204. st. 1 i 205. ZN i koje. Da bi ostavinski sud otklonio neizvjesnost u tome da li će osoba određena za izvršioca oporuke doista prihvatiti ovu dužnost i vršiti poslove izvršioca oporuke, među koje spada čuvanje i upravljanje ostavinom (čl. 102. st. 1 ZN), — odredit će se izvršiocu r o k u kome on mora preuzeti svoju dužnostO pravima izvršioca oporuke vidi čl. 101—104. ZN, i tamo dana objašnjenja. 695
Član 215. Postavljanje
staratelja
nerođenom
djetetu
Član 215. Ako se očekuje rođenje djeteta koje bi bilo pozvano na nasljedstvo, ostavinski sud će o tome obavijestiti organ starateljstva. Ako organ starateljstva drukčije ne odredi, o pravima još nerođenog djeteta starat će se jedan od njegovih roditelja. 1. Odredba stava 1 ovog člana posljedica je načela da se dijete koje je već z a č e t o u času otvaranja nasljedstva (nasciturus) smatra kao da je već rođeno ako se živo rodi (čl. 130. st. 2 ZN), te mu se priznaje s p os o b n o s t za nasljeđivanje. Uslijed toga je sposobno biti strankom u ostavinskom postupku. Budući da nasciturus ne može po prirodi stvari vršiti samostalno procesne radnje, potrebno je da u ostavinskom postupk u bude z a s t u p a n . U ostavinskom postupku nerođeno dijete zastupa s t a r a t e l j ^ 1 ) samo ako je tako odredio organ starateljstva (u smislu čl. 49. Osn. zak. o starateljstvu). Inače se o pravima nerođenog djeteta brine j e d a n od r o d i t e l j a u s p o r a z u m u s drugim roditeljem.(2) S obzirom na to da po čl. 2. OZORD-a roditeljsko pravo pripada ocu i majci zajedno, a prema odredbi čl. 12. OZORD-a, oni to pravo vrše s p o r a z u m n o , treba uzeti da pojedine poslove u ime nasciturusa može vršiti s a m o j e d a n roditelj, ali uvijek u sporazumu s drugim roditeljem. Pretpostavlja se da među roditeljima postoji prećutan sporazum.( 3 ) Do zastupanja nerođenog djeteta od strane j e d n o g r o d i t e l j a dolazi ako ostane samo j e d a n roditelj (čl. 14. OZORD). Ako otac nasciturusa u m r e prije njegovog rođenja; ili ako je o t a c n e p o z n a t (što će biti u slučaju vanbračnog začeća ako otac nije utvrđen ili priznat) roditeljsko pravo vršit će m a j k a . ( 4 ) Ako je jedan od roditelja l i š e n r o d i t e l j s k o g p r a v a , odnosno ako je (potpuno ili djelomično) lišen poslovne sposobnosti; ili ako je jedan od roditelja s p r i j e č e n da vrši roditeljsko pravo, vršit će ga drugi roditelj. U slučaju razvoda ili nevaljanosti braka, ovo pravo vrši onaj roditelj koga ovlasti sud (analognom primjenom odredbe čl. 68. OZB). Kod v a n b r a č n e djece, ako otac nije poznat, zastupanje nasciturusa u ostavinskom postupku vrši m a j k a djeteta. Ako je vanbračni otac poznat, ili je dijete unaprijed p r i z n a o za svoje, postupat će se prema odredbi iz čl. 13. OZORD-a, tj. o pravima nasciturusa brinut će se o b a roditelja zajedno ili jedan od njih u sporazumu s drugim. 1 B 1 a g o j e v i ć, op. cit, str. 50, smatra da nasciturusa, ako mu nije postavljen staratelj (curator ventris), zastupa majka, što nije u skladu s odredbom čl. 215. st. 2 ZN, jer to može biti i otac, ako bi majka bila lišena poslovne sposobnosti. 2 Tako S t a n k o v i ć , Sticanje ostavine i odricanje od nasljedstva, Naša zakonitost, 1957, str. 127. 3 Tako dr A. P r o k o p , Odnosi roditelja i djece po zakonodavstvu PNRJ, Zagreb, 1954, str. 77 i 75, i tamo navedene odluke Vrh. suda NRH Gzz 383/53 od 25. V 1953. Slično i E i s n e r , Porodično pravo, Zagreb, 1950, str. 150 i 152: 4 Dr A. P r o k o p , op. cit., str. 79, 80; dr E i s n er, op. cit., str. 153.
696
Član 215 — 216. 2. Nasciturusa će zastupati s t a r a t e l j , koga postavlja organ starateljstva samo ako n i j e d a n roditelj nije u mogućnosti brinuti se o njegovim interesima, bilo stoga što su oba roditelja lišena potpuno ili djelomično poslovne sposobnosti (čl. 14. OZORD-a), ili što je ostao samo jedan roditelj koji je lišen poslovne sposobnosti, ili što postoji kolizija interesa nasciturusa i njegovih roditelja. P o s t u p a k kad n e m a i m o v i n e i l i kad i ni a s a m o pokretne imovine Član 216. Ako prema podacima iz smrtovnice umrli nije ostavio imovinu, ostavinski sud odlučit će da se ne raspravlja ostavina. Isto tako postupit će sud i u slučaju ako je umrli ostavio samo pokretnu imovinu, a nijedna od osoba pozvanih na nasljedstvo ne traži da se provede rasprava. Kad sud odluči da se ne raspravlja ostavina, obavijestit će o tome organ starateljstva ako među nasljednicima ima osoba koje nisu sposobne da se same staraju o svojim poslovima, a nemaju roditelje. Ako je sud odlučio da se ne raspravlja ostavina zbog toga što se ostavina sastoji samo iz pokretne imovine, osobe pozvane na nasljedstvo mogu: ostvarivati prava koja im pripadaju kao nasljednicima. 1. Raspravljanju ostavine ima mjesta ako se ustanovi da je iza umrlog o s t a l o i m o v i n e . Nema mjesta vođenju ostavinskog postupka u svrhu ustanovljenja apstraktnih »nasljednika« umrloga, bilo radi toga da bi se kasnije nađena ostavinska imovina rasporedila prema ranije donesenom rješenju o nasljeđivanju, bilo radi ostvarivanja kakvih drugih prava nasljednika, koja se posredno ili neposredno izvode iz činjenice što određene osobe ulaze u krug zakonskih nasljednika umrle osobe. Osnovna pretpostavka za primjenu propisa Zakona o nasljeđivanju jest da je umrli o s t a v i o i m o vinu,) 1 ) jer je nasljeđivanje prijelaz imovine umrlog na njihove nasljednike. Iako je ostavinski sud ovlašten da već na osnovu podataka iz s m r— t o v n i c e odluči o raspravljanju ostavine i daljnjem vođenju ostavinskog postupka, ovo ga ipak ne oslobađa dužnosti da izvrši potrebnu p r o v j e r u p o d a t a k a sadržanih u smrtovnici bilo na prijedlog interesiranih osoba, ili po službenoj dužnosti (čl. 175. ZN). Tako će sud zatražiti da se uvidom u zemljišne knjige ustanovi da li je umrli bio upisan kao vlasnik nekretnina i kojih, a od nadležnog narodnog odbora općinepribaviti podatke o veličini poljoprivrednog zemljišta (čl. 227. ZN) za svakog nasljednika. 1 Ostavina se raspravlja čim u ostavini ima imovine, bez obzira da li ostaviočevi dugovi iscrpljuju ili premašuju vrijednost ostavine. Tako Ivan K r k l j u š u članku »Kada se ostavina neće raspravljati«, Glasnik AK za APV br. 1/56.
697
Član 216.
2. i Pod ostaviočevom i m o v i n o .m—razumije, se sva imavina,„koj u je ogkao s v o j e v l a s n i š t v o posjedovao. Sud ne može odlučiti o obustavT~postupka samo na osnovu činjenice što je imovina, za~k6ju se" tvrdT~da" je vlasništvo osjavjoca, upisana na imenu ne,ke d r u g & p s o b e . AJco~ie~radI~o~'vTrn K n j i ž n^jmi^lasnIšJiYij^_£Uii_J£_d1užan nastaviti por.. .stupatTTTTEvraiirTSo^^ 173. ZN). U 'šluca7u~^poTa^Ton:ie~a[a~li neka imovina u l a z i u o s t a v i n u , sud je dužan p r e k i n u t i ostavinsku raspravu i uputiti stranke na p a rn i c u (u smislu odredbe čl. 225. tač. 1. ZN). Ako sud odluči da n e m a m j e s t a r a s p r a v l j a n j u ostavine, bilo što umrli nije imao uopće imovine, ili što nije imao nepokretne imovine, a nasljednici nisu tražili da se raspravi ostavina koja se sastoji samo od pokretne imovine (stav 2 ovog člana), dostavit će rješenje o tome svim zainteresiranim osobama, a organu starateljstva ako su ispunjene pretpostavke iz stava 3 ovog člana. Protiv ovog rješenja dopuštena je samostalna žalba. Ako na osnovu podataka sadržanih u žalbi ostavinski sud ustanovi da je umrli ipak ostavio n e p o k r e t n u imovinu, nastavit će vođenje ostavinskog postupka po službenoj dužnosti, u smislu čl. 184. st. 1 ZN, a svoje prijašnje rješenje opozvati. Ako se u žalbi ujedno ističe i zahtjev za raspravljanje ostavine koja se sastoji samo od p o k r e t n e imovine, žalba i takav zahtjev moći će se uvažiti samo ako su pravodobno podneseni (u roku od 15 dana, po čl. 183. st. 2 ZN). Ako su žalba ili zahtjev nepravodobno podneseni, mogu se uzeti u obzir samo ako uvaženjem žalbe ne bi bila povrijeđena prava drugih osoba, tj. ako među nasljednicima nije već izvršena dioba ostavinske pokretne imovine. Ako bi ostavinski sud n a k n a d n o saznao da je iza umrloga ostalo n e p o k r e t n e imovine ili ako bi ta imovina bila naknadno pronađena a ranije je obustavljen postupak, dužan je raspraviti ostavinu (po čl. 235. st. 2 ZN). 3. Ostavina koja se sastoji samo od p o k r e t n e i m o v i n e raspravljat će se samo na z a h t j e v osoba koje su p o z v a n e na n a s l j e d s t v o . Ako ostavinski sud iz sadržaja smrtovnice ustanovi da je umrli ostavio s a m o p o k r e t n u imovinu, donijet će rješenje o neraspravljanju ostavine a sve nasljednike upozoriti da će se ostavina raspraviti ako to zatraže. Da bi nasljednicima pružio mogućnost da podnesu zahtjev za raspravljanje ostavine prije donošenja rješenja o neraspravljanju ostavine, koje predstavlja ujedno i odluku o obustavljanju daljeg vođenja ostavinskog postupka, ostavinski sud može- odgoditi donošenje rješenja na izvjesno vrijeme. Legatari, vjerovnici i ostale zainteresirane osobe koje ne ulaze u krug zakonskih ili oporučnih nasljednika ne mogu tražiti raspravljanje ostavine koja se sastoji samo od pokretne imovine. Svoja prava i zahtjeve koji se na njima temelje, mogu ostvarivati samo u p a r n i c i . ( 2 ) Ostavi2
»O b j a š n j e n j a«, str. 173. K r k 1 j u š, cit. članak, smatra da bi trebalo i trećim osobama omogućiti stavljanje zahtjeva za raspravljanje ostavine u svrhu osiguranja njihovih prava, jer će u protivnom za njih nastati teškoće oko realizacije pravomoćno dosuđenih potraživanja. 698
Član 216. •očevim vjerovnicima i pored toga pripada pravo da traže o d v a j a n j e ostavine od imovine nasljednika (po čl. 146. ZN). Ako se ostavina sastoji od p o k r e t n e imovine, nema zapreke da se prije donošenja odluke o daljnjem vođenju ostavinskog postupka i raspravljanju ostavine održi r o č i š t e radi izjašnjavanja nasljednika o tome da li žele da se ostavina raspravi. Na ovom ročištu nasljednici mogu postići sporazum (nagodbu) o razdiobi imovine. Ako kasnije, unatoč nagodbi, među nasljednicima dođe do nesporazuma ili do spora o diobi predmeta ostavine, neće i m a t i pravo zahtijevati da se n a k n a d n o raspravi ostavina, nego će svoja prava moći ostvarivati samo u p a r n i c i . (8) 4. Ako se nasljednici sporazume u t o m e da se ne raspravlja ostavina koja se sastoji iz p o k r e t n e imovine, a što se pretpostavlja već iz činjenice što n i s u s t a v i l i z a h t j e v da se ostavina raspravi, smatra se da su time ujedno priznali da među njima postoji s u g l a s n o s t o tome tko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava ostavinu i koja im prava iz ostavine pripadaju (čl. 173. ŽN). Usljed toga se podaci sadržani u, smrtovnici smatraju tačnim i potpuno dovoljnim. Ovo tim više, što se, bez obzira na sadržaj smrtovnice, prije donošenja odluke u smislu člana 216. ZN, moraju beziznirnno p r o g l a s i t i sve oporuke (po čl. 207. st. 2 ZN), pa je time, ukoliko se radi o oporučnom nasljeđivanju, poznat ujedno i opseg prava oporučnih nasljednika. Ako su svi nasljednici sporazumni u tome da nije potrebno raspravljanje ostavine, mogu odmah ostvarivati sva prava koja im pripadaju kao nasljednicima. Oni u času smrti ostavioca p r e u z i m a j u na sebe sve o b a v e z e nasljednika: izvršenje legata (čl. 92. ZN) i odgovornost za ostaviočeve dugove (čl. 145. ZN).(4) 5. Osobe koje polažu kakvo p r a v o na o s t a v i n u ili iz ostavine (legatari) moći će svoja prava n e p o s r e d n o ostvarivati prema osobama koje su kao nasljednici navedeni u smrtovnici, odnosno u oporuci. Osobe koje su u smrtovnici ili oporuci navedene kao nasljednici trebaju se takvim smatrati i neće moći kasnije u parnici isticati prigovor promašene pasivne legitimacije. Oni o d g o v a r a j u legatarima i vjerovnicima za svu štetu koja bi im odatle mogla nastati (nemogućnost namirenja odnosno izvršenja obaveza). Za ovo nije potrebna posebna odluka 5 ostavinskog suda, kojom bi se trebalo utvrditi tko je sve nasljednik,( ) s obzirom na to da su vjerovnici ostavioca dovoljno zaštićeni odredbom člana 145. st. 3 ZN, po kojoj nasljednici solidarno odgovaraju za dugove ostaviočeve, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela. Slična odredba postoji u pogledu dužnosti izvršenja z a p i s a (čl. 92. st. 2 i 3 ZN). 3
» O b j a š n j e n j a « , str. 173. Prema odredbi čl. 12. st. 1 Uredbe za izvršenje Zakona o porezu na nasljedstva i porezu na darove (SI. list FNRJ br. 28/56), nasljednici su dužni u roku od 15 dana od dana prijema pravomoćnog rješenja o neraspravljanju ostavine podnijeti p r i j a v u financijskom organu narodnog odbora općine nadležnom za razrez poreza. Ukoliko nasljednici propuste to učiniti, zadužit će se, u smislu odredbe iz st. 2 istog člana, povećanim porezom u iznosu od 3 °/o od razrezanog redovnog poreza. U smislu čl. 1. st. 3 navedene uredbe, ostavinski sud je dužan obavijestiti financijski organ o neprovođenju ostavinske rasprave. 5 Protivno K r k 1 j u š, cit. članak. 4
699
| ti «
Član 216 — 217. Sudska
praksa
Činjenica, da je ostavinski sud odlučio da se ne raspravlja ostavina zbog pomanjkanja imovine (član 216. ZN), ne isključuje pasivnu legitimaciju nasljednika u parnici kojom se od njega traži isplata ostaviočevog duga do visine vrijednosti naslijeđene imovine (član 145. stav 1 ZN), kao što se nasljednicima ne može osporiti ni pravo da i prije povedenja ostavinske rasprave utužuju tražbine ostavioca (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1080/58 od 28. V 1958, Naša zakonitost, br. 1—2/59, str. 70).
Odvajanje
ostavine
ođ
imovine
nasljednika
Član 217. Kad se po odredbama zakona može tražiti odvajanje ostavine od imovine nasljednika, sud će na prijedlog ovlaštenih osoba narediti to odvajanje, primjenjujući pritom shodno odredbe ovog zakona o privremenim mjerama za osiguranje ostavine. 1. Odvajanju ostavine od imovine nasljednika ima mjesta po zahtje^ vu v j e r o v n i k a (čl. 146. st. 1 ZN). Odvojenoj ostavini sud može postaviti s t a r a t e l j a (čl. 146. st. 4 ZN). Kod postavljanja staratelja postupat će se po odredbama čl. 205. ZN, što znači da postavljanje staratelja odvojenoj ostavini može izvršiti samo ostavinskisud. Da bi vjerovnici sačuvali svoje pravo da zahtijevaju odvajanje ostavine od imovine nasljednika, moraju podnijeti z a h t j e v u roku od t r i m j e s e c a računajući od dana s m r t i ostavioca, odnosno od dana kad je rješenje o proglašenju nestalog umrlim postalo pravomoćno (čl. 129. st. 2 ZN). Zahtjev se podnosi bilo kojem kotarskom sudu mjesta gdje leži dio ili cijela ostavinska imovina, koji će o tome obavijestiti ostavinski sud. Nakon proteka. navedenog roka vjerovnici ne m o g u više tražiti odvajanje ostavine. 2. Kotarski sud, kome je podnesen zahtjev za odvajanje ostavine, ako nije ujedno i ostavinski sud, postupit će po odredbama čl. 204. st. 1 ZN. Taj sud može, dok ostavinski sud ne postavi staratelja, povjeriti pouzdanoj osobi (čuvaru) č u v a n j e cijele ili pojedinih dijelova ostavine, u pogledu koje je stavljen zahtjev na odvajanje. 3. Ako se zahtjev za odvajanje odnosi na gotov novac, vrijednosne papire, dragocjenosti, uložne knjižice i druge važne isprave, ovi će se predmeti predati na čuvanje sudu (u sudski polog, depozit), na čijem se području nalazi imovina (čl. 204. st. 2 ZN). O svim ovim mjerama, sud koji ih je poduzeo, dužan je obavijestiti o s t a v i n s k i sud (čl. 204. st. 3 ZN) koji je ovlašten da ove mjere osiguranja naređuje ili stavlja izvan snage u toku trajanja ostavinskog postupka.
700
Član 218. VI. OSTAVINSKA RASPRAVA Poziv na ročište Član 218. Za ostavinsku raspravu sud će odrediti ročište. U pozivu na ročište sud će zainteresirane osobe obavijestiti o pokretanju postupka i o postojanju oporuke, ako postoji, i pozvati da odmah dostave sudu pismenu oporuku, odnosno ispravu o usmenoj oporuci, ako se kod njih nalazi, ili da naznače svjedoke usmene oporuke. Sud će u pozivu upozoriti zainteresirane osobe da mogu do završetka postupka dati sudu izjavu da li se primaju nasljedstva ili se nasljedstva odriču, a ako na ročište ne dođu ili ne dadu izjavu, da će sud o njihovom pravu odlučiti prema podacima kojima raspolaže. O pokretanju postupka za ostavinsku raspravu, ako je umrli ostavio oporuku, sud će obavijestiti i na ročište pozvati i one osobe koje bi mogle po zakonu polagati pravo na nasljedstvo. Ako je umrli postavio izvršioca oporuke, sud će i njega obavijestiti 0 pokretanju postupka. 1 . P o z i v n a r o č i š t e z a ostavinsku raspravu d o s t a v l j a s e o s o b n o ( u v l a s t i t e r u k e ) zainteresiranim osobama prema pravilima koja vrijede za dostavljanje tužbi (čl. 131. ZPP). Ovakav način dostavljanja nije, doduše, izričito određen nijednim propisom ZN-a, ali na nj upućuje okolnost što pravomoćno rješenje o nasljeđivanju imade, u načelu, za stranke koje su sudjelovale u postupku rasprave ostavine isto pravno djelovanje kao i pravomoćna odluka u parničnom postupku (čl. 234. ZN). Ako se, naime, prema pravilima o tzv. osobnom dostavljanju moraju strankama dostaviti pismena kojima se pokreće parnični postupak (tužba, platni nalog), onda treba to vrijediti i za dostavljanje odgovarajućih pismena o pokretanju ostavinskog postupka, jer su izjave stranaka, u pravilu, od iste važnosti u oba postupka (rješenje Vrh. suda APV Gzz 47/57 od 12. VII 1957, Zb. II/2 br. 352). Pri tom treba uzeti u obzir da se prema čl. 174. ZN u postupku za ostavinsku raspravu primjenjuju pravila parničnog postupka ukoliko ovim zakonom, nije drukčije određeno. 2. Z a i n t e r e s i r a n i m o s o b a m a treba smatrati: a) zakonske nasljednike; b) oporučne nasljednike; c) legatare; d) druge osobe kojima su oporukom ostavljene neke koristi, odnosno koje ostvaruju neko pravo iz 6stavine (čl. 88. i 187. ZN). U slučaju postojanja oporuke treba pozvati __ ne samo one zakonske nasljednike koji imaju pravo .na'nužni d i ^ n e g o 1 'sve ostale osobe koje bi po zakonu bile pozvane na nasljedstvojda_ nema oporuKe, odnosno kojima"bi pripalo nasTječišFEvo za slučaj da oporuka nije"^ravovaljana ! _ Ovako treba postupiti i"7x531" kada je bporuEa~Tr~ pogTeSiTobTilča"pravovaljana, jer zakonski nasljednici mogu tražiti poništaj oporuke i zbog oporučiteljeve nesposobnosti za sastavljanje oporuke ili zbog nedostatka u volji oporucitelja (čl. 66. ZN). Do podatka o zakonskim i oporučnim nasljednicima doći će ostavinski sud, u pravilu, pregledom smrtovnice i uvidom u oporuku pošto je proglasi (čl. 196. st. 1 tač. 5 i čl. 206 — 211. ZN). 701
Član 218. O postojanju oporuke potrebno je obavijestiti zainteresirane osobe zbog toga da bi one do ročišta mogle odrediti svoj stav prema oporuci i poduzeti što smatraju potrebnim za zaštitu svojih prava. Isto je tako potrebno da sud sve zainteresirane osobe upozori na njihovu dužnost da odmah dostave sudu pismenu oporuku ili ispravu o usmenoj oporuci ako se kod njih nalazi, (') odnosno, ukoliko se ove isprave nalaze kod drugih osoba, organa ili ustanova da o tome saopće sudu potrebne podatke. Ako je ostavilac usmeno izjavio svoju posljednju volju, ali ne postoji o tome isprava, zainteresirane osobe treba da sudu naznače svjedoke usmene oporuke. Svi ovi podaci sudu su potrebni zato da bi do ročišta za ostavinsku raspravu mogao pribaviti navedene isprave, odnosno saslušati svjedoke usmene oporuke. Ako sud posumnja da je osoba koja po zakonu polaže pravo na nasljedstvo jedini ili najbliži srodnik ostavioca, postupit će prema odredbi čl. 220. st. 5 ZN. 3. Propust suda da pozove na ročište za ostavinsku raspravu sve zainteresirane osobe ili da im dade upute u smislu stava 2 i 3 ovog člana, odnosno da ih upozori na tamo navedene pravne posljedice mogao bi biti razlog za ukidanje rješenja o nasljeđivanju zbog bitne povrede odredaba postupka (čl. 343. ZPP u vezi s čl. 174. ZN). S 4. Usprkos prihvaćanju principa ipso iure stjecanja nasljedstva (vidi uz čl. 135. ZN), u našem je nasljednopravnom sistemu predviđena mogućnost davanja izjave o primanju nasljedstva, samo što ta izjava nema isti značaj kao u onim pravnim sistemima gdje se smatra pretpostavkom za stjecanje nasljedstva. Dok, međutim, pojedina zakonodavstva koja prihvaćaju princip ipso iure stjecanja nasljedstva ne predviđaju ni ustanovu ostavinske rasprave već određuju samo rok u kojem se nasljedstvo može otkloniti,(2) po našem se zakonu ostavinska rasprava u načelu (čl. 216. ZN) provodi. Kako se, pak, pod pojmom raspravljanja pretpostavlja i mogućnost da se učesnici izjasne o svojim pravima na koja se raspravljanje odnosi, razumljivo je da je uz ustanovu ostavinske rasprave trebalo predvidjeti i mogućnost davanja nasljedničke izjave.(3) Budući da izjava o primanju nasljedstva u sistemu ipso iure stjecanja nasljedstva ne znači u biti ništa drugo nego odricanje nasljednika od prava otkloniti nasljedstvo (čl. 141. st. 1 ZN), to nasljednik po našem pravu stječe nasljedstvo i onda kada ga izričito ne traži. Zbog toga je1 dovoljno da sud u ostavinskom postupku svakoj zainteresiranoj osobi p o z i v o m n a r o č i š t e z a o s t a v i n s k u r a s p r a v u omogući da se izjasni o svom pravu. Ako, dakle, nasljednik propusti da se do završetka postupka izjasni da li prima nasljedstvo ili ga se odriče, za1
Prema čl. 80. st. 1 ZN svjedoci usmene oporuke dužni su bezodvlačno pismeno sastaviti izjavu oporučitelja i što prije predati je sudu. Postoji, međutim, mogućnost da spomenuti svjedoci sastave, doduše, ispravu o usmenoj oporuci ali je ne predaju sudu nego oporučnim nasljednicima. 2 Tako npr. po njemačkom nasljednom pravu taj rok iznosi šest tjedana (§ 1944. Njem. grad. zak.), a po švicarskom tri mjeseca (art. 567. Švic. grad. zak.), računajući od časa kada je nasljednik saznao za smrt ostavioca i temelj pozivanja na nasljedstvo. 3 P o z n i ć, Raspravljanje zaostavštine, »Anali« br. 3/55, str. 258. 702
Član 218. držat će definitivno nasljeđničko svojstvo i lišit će se mogućnosti da se odreče nasljedstva. U sudskoj se praksi često dešava da ostavinski sud nasljednika, koji stalno boravi izvan područja tog suda, zamolnim putem preslušava radi davanja nasljedničke izjave (izjave da li se prima ili odriče nasljedstva). Tako se postupa ponajviše u onim slučajevima kada postoji oporuka pa ostavinski sud traži da se zakonski nasljednik pred sudom svog boravišta izjasni o formalnoj i materijalnoj pravovaljanosti oporučiteljevih raspolaganja. Iako, prema izloženom, nije potrebno nasljednika preslušavati zamolnim putem, već je dovoljno pozvati ga na ročište za ostavinsku raspravu, odnosno upozoriti da do završetka postupka može dati sudu izjavu da li prima nasljedstvo ili ga se odriče, nema ipak zakonske zapreke da sud, kada to s obzirom na posebne okolnosti smatra umjesnim, presluša nasljednika radi davanja nasljedničke izjave z a m o l n i m p u t e m . Da li će postupiti na jedan ili na drugi način, treba da zavisi o tome koji od ovih dvaju načina u konkretnom slučaju pruža više mogućnosti za brže i potpunije dovršenje ostavinske rasprave.(4) 5. I u slučaju kada se radi o ostavinama u kojima se kao nasljednici pojavljuju o s o b e s a s t a l n i m b o r a v i š t e m u i n o z e m s t v u , , treba nasljednicima, u pravilu, upućivati poziv na ročište za ostavinsku raspravu, a samo izuzetno kada to opravdavaju posebni razlozi, može se radi davanja nasljedničke izjave tražiti njihovo saslušanje zamolnim putem preko inozemnog suda, odnosno našeg diplomatsko-konzularnog predstavništva. Ako se u pozivu koji se dostavlja inozemnim nasljednicima pored upozorenja u smislu stava 2 i 3 ovog člana istaknu i odredbe čl. 221. ZN o sadržaju i formi nasljedničke izjave, ovi će nasljednici znati da po našem nasljednom pravu izjava o primanju nasljedstva nije pretpostavka za stjecanje nasljedstva, a ukoliko se odluče na davanje nasljedničke izjave, naročito izjave o odricanju od nasljedstva, bit će obaviješteni o njenim materijalnim i formalnim potrepštinama. Razumije se da se u pozivu može nasljednicima skrenuti pažnja i na druge okolnosti, već prema potrebama konkretnog slučaja.(5) Kraj ovako opremljenih poziva otpast će, u pravilu, potreba da se inozemni nasljednici radi davanja nasljedničke izjave saslušavaju pred inozemnim organima, odnosno našim diplomatsko-konzularnim predstavnicima što je redovito skopčano s izvjesnim poteškoćama i znatnim troškovima. Što se posebno tiče nasljednika sa stalnim boravištem u S j e d i n j e n i m A m e r i č k i m D r ž a v a m a , treba istaći da između tih država i naše države ne postoji ugovor o uzajamnoj pravnoj pomoći, niti, američko zakonodavstvo predviđa ;da njihovi sudovi obavljaju poslove koji su u vezi s pravnom pomoći. Zbog toga pravnu pomoć našim sudovima u S A D ukazuju naša diplomatsko-konzularna predstavništva, razumije se u granicama svojih mogućnosti i u opsegu koji dopušta 4 Pravnim pravilom iz § 91. Vanparničnog postupka iz 1934. god. bila je izričito predviđena mogućnost da se nasljednik radi davanja nasljedničke izjave prema naredbi ostavinskog suda presluša zamolnim putem preko nadležnog suda njegovog boravišta. 5 Tako se može nasljednicima uz poziv dostaviti i prijepis oporuke ili ih upozoriti na bitne momente oporučnih raspolaganja.
70a
Član 218 — 219. američko zakonodavstvo. Pružanje pravne pomoći naših diplomatskokonzularnih predstavnika u S A D našim sudovima olakšano je, međutim, sporazumom zaključenim razmjenom nota između Ministarstva vanjskih poslova predratne Jugoslavije i Poslanstva S A D u Beogradu od 24. X 1938. godine, a taj je sporazum i danas na snazi. Prema ovom sporazumu jugoslavenski konzularni službenici sa sjedištem u SAD, odnosno američki konzularni službenici sa sjedištem u Jugoslaviji, ovlašteni su na primanje ili uzimanje izjava od osoba koje stanuju u S A D, odnosno Jugoslaviji, bez obzira da li su te osobe njihovi državljani (jugoslavenski ili američki) ili državljani neke treće države. Ovo je moguće i bez prethodnog odobrenja lokalnih (teritorijalnih) vlasti, ali pod uvjetom da se ove osobe dobrovoljno odazovu pozivu radi saslušavanja, odnosno davanja izjave. Iz ovog proizlazi da naši konzuli u S A D mogu primati na zapisnik izjave o primanju nasljedstva i o odricanju od nasljedstva ne samo od naših državljana koji borave u SAD nego i od američkih državljana ili državljana koje druge države. Razumije se da oni mogu izvršiti i ovjeravanje potpisa na nasljedničkim izjavama koje nasljednici iz S A D namjeravaju pismeno podnijeti našem sudu (čl. 221. ZN).(6) I ovdje, međutim, kad se radi o nasljednicima iz SAD, treba da važi spomenuto pravilo, tj. da se nasljednicima u prvom redu upućuju pozivi na ostavinsku raspravu a samo izuzetno da se radi davanja nasljedničke izjave saslušavaju zamolnim putem, u ovom slučaju preko naših diplotaatsko konzularnih predstavništava. Nasljednika koji se nalazi u inozemstvu, a nema punomoćnika u Jugoslaviji, mora sud pozvati da u primjerenom roku postavi punomoćnika za primanje pismena u Jugoslaviji. Ovaj se poziv može nasljedniku dostaviti zajedno s pozivom na ročište za ostavinsku raspravu. Ako inozemni nasljednik ne postavi punomoćnika, mora mu ostavinski sud postaviti privremenog zastupnika (čl. 135. ZPP u vezi s čl. 174. ZN). 6. O značenju riječi »do z a v r š e t k a p o s t u p k a « vidi uz čl. 220. tač. 3. Sudska
praksa
Poziv za ročište u ostavinskom postupku treba zainteresiranoj osobi dostaviti osobno prema propisima za dostavljanje tužbe u parničnom postupku (Rješenje Vrhovnog suda AP Vojvodine Gzz 47/57 od 12. VII 1957, Zb. II/2-1957, br. 352). Pozivanje
oglasom
Član 219. Ako se ne zna da li ima nasljednika, sud će oglasom pozvati osobe "koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu u roku od godinu dana od objave oglasa u republičkom službenom listu. Oglas će se pribiti i na oglasnu ploču suda i objaviti u republičkom službenom listu, a po potrebi i ha drugi podesan način. 6
Vidi čl. 2. Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa (SI. list FNRJ br. 105/47).
704
I"-' Član 219.
,,i
Isto tako će sud postupiti ako je nasljedniku postavljen staratelj zbog toga što mu se ne zna boravište, ili zbog toga što se on ili njegov zakonski zastupnik nalazi u inozemstvu, a u zemlji nemaju punomoćnika. Ako je nepoznato boravište nasljednika, ili se on ili njegov zakonski zastupnik nalazi u inozemstvu, a u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji nemaju punomoćnika, sud će po proteku roka od godinu dana raspraviti ostavinu na temelju izjave postavljenog staratelja i na temelju podataka kojima raspolaže. 1. Do p o z i v a n j a o g l a s o m u postupku za ostavinsku raspravu dolazi u ovim slučajevima: a) kada se ne zna da li ima nasljednika ( n e p o z n a t i n a s l j e d n i c i ; čl. 133. st. 1 ZN); b) kada je nasljedniku postavljen staratelj zbog toga što mu je n e p o z n a t o b o r a v i š t e; c) kada je nasljedniku postavljen staratelj zbog toga što se on ili njegov zakonski nasljednik nalaze u inozemstvu a u zemlji nemaju punomoćnika. Pozivanje oglasom u ovim je slučajevima o b l i g a t o r n o . Osim u navedenim slučajevima, pozivanje oglasom, može se vršiti i u slučaju kada sud posumnja da je osoba koja po zakonu polaže pravo na nasljedstvo jedini ili najbliži srodnik umrlog (čl. 220. st. 5 ZN). 2. Iz, ponešto nespretne, stilizacije stava 3 i 4 ne smije se zaključiti da se nasljedniku koji se nalazi u inozemstvu, ako u zemlji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika, odnosno ako se njegov zakonski zastupnik nalazi u inozemstvu a u zemlji nema punomoćnika, uvijek mora postaviti staratelj pa da se tek nakon proteka ediktalnog roka od godine dana može završiti ostavinska rasprava, ukoliko se taj nasljednik, odnosno njegov zakonski zastupnik prije toga sam ne prijavi sudu ili ne pošalje svog punomoćnika. Takvo shvaćanje ne bi bilo pravilno. Ovaj, naime, član ne određuje niti mu je bila svrha da odredi kada se i zašto nasljedniku postavlja staratelj već se njime predviđaju slučajevi u kojima se pozivanje nasljednika radi raspravljanja ostavine vrši oglasom^1) Do takvog načina pozivanja dolazi, između ostalog, i u slučajevima predviđenim u stavu 3 ovog člana. Kada se pak može nasljedniku postaviti staratelj, određeno je drugim propisima, posebno odredbom čl. 46. i 49. Osnovnog zakona o starateljstvu. Iz odredbe čl. 46. cit. zakona proizlazi da se odsutnom nasljedniku čije boravište nije poznato mora uvijek postaviti staratelj ako nema zakonskog zastupnika ili punomoćnika koji bi ga mogao zastupati pred ostavinskim sudom.(2) Da li će se nasljedniku čije je boravište poznato postaviti staratelj »zbog toga što se on ili njegov zakonski zastupnik nalazi u inozemstvu, a u zemlji nemaju punomoćnika«, ovisit će o okolnostima konkretnog slučaja prema kojima će se utvrditi da li je to postavljanje potrebno radi zaštite prava i interesa odsutnog nasljednika (čl. 49. Osn. zakona o starateljstvu). Postavljanje staratelja nasljedniku koji boravi u inozemstvu, a zna mu se boravište može biti 1
Vidi dr B. Z l a t a r i ć , Postavljanje staratelja u toku ostavinskog postupka, Naša zakonitost, br. 8-9/56, str. 353. 2 Z u g 1 i a, op. cit., str. 60. ,|g
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
705
/ • ,".(j ni n
.
Član 219.
potrebno npr. u slučaju kada u državi njegovog boravišta postoji ratno stanje ili su na duže vrijeme onemogućene komunikacije s mjestom njegovog boravišta ili iz nekog drugog razloga. 3. Dok privremenog staratelja ostavine postavlja uvijek ostavinski sud (čl. 134. i 205. ZN), s t a r a t e l j a p o j e d i n o m n a s l j e d n i k u radi zastupanja u ostavinskom postupku i radi davanja u njegovo ime nasljedničke izjave (curator heredis) p o s t a v l j a o r g a n s t a r a t e lj s t v a, a ne sud. Ako, dakle, organ starateljstva ocijeni da u konkretnom slučaju postoje razlozi da se nasljedniku zbog toga što se on ili njegov zakonski zastupnik nalazi u inozemstvu, a u zemlji nemaju punomoćnika, usprkos poznatom boravištu, postavi staratelj pa mu ga na osnovi čl. 49. Osn. zakona o starateljstvu i postavi, onda će sud pozivanje nasljednika radi raspravljanja ostavine izvršiti oglasom uz određivanje ediktalnog roka. Iako je, međutim, za postavljanje staratelja pojedinom nasljedniku radi zastupanja u ostavinskom postupku nadležan starateljski organ, smatramo da ostavinski sud može nasljedniku postaviti p r i v r e m e n o g z a s t u p n i k a , ako bi redovni postupak oko postavljanja staratelja dugo trajao tako da bi uslijed toga za staranika ili za kog drugog učesnika u ostavinskom postupku mogle nastupiti štetne posljedice (čl. 77. ZPP u vezi s čl. 174. ZN).(3) Razumije se da je sud u takvom slučaju dužan bez odlaganja o postavljenju privremenog zastupnika obavijestiti organ starateljstva. 4. Nepoznatim nasljednicima o kojima se govori u stavu 1 ovog člana ne postavlja se staratelj, jer se tu i ne zna da li nasljednici uopće postoje, niti bi staratelj mogao u njihovo ime davati izjavu o primanju nasljedstva ili o odricanju od nasljedstva. Za takav je slučaj samo predviđeno da se osobe koje polažu pravo na nasljedstvo oglasom pozovu da se u roku od godine dana od objave oglasa u republičkom službenom listu prijave sudu radi raspravljanja ostavine. Ako se nakon proteka tog roka ne pojavi nijedan nasljednik, ostavina se predaje nadležnom narodnom odboru (čl. 133. st. 2 i čl. 233. ZN). Kad su nasljednici nepoznati, sud postavlja, doduše, privremenog staratelja, ali tu se onda radi o staratelju ostavine u smislu čl. 134. ZN. Takav staratelj zastupa nepoznate nasljednike kao jedinstvenu stranku prema trećim osobama, i to samo u pogledu odnosa između tih osoba i ostavine, pa ne može u ime nasljednika davati nasljedničke izjave niti ih može zastupati u njihovim odnosima prema ostavini. Vidi i uz čl. 134. pod tač. 1. 5. Osim u slučajevima predviđenim u stavu 1 i 3 ovog člana i u čl. 220. st. 5 ne smije se vršiti pozivanje nasljednika oglasom. Takav bi način pozivanja bio nepravilan i posve nesvrsishodan napose u slučaju kada se kao nasljednik pojavljuje osoba sa stalnim i p o z n a t i m b o r a v i š t e m u inozemstvu (ukoliko organ starateljstva nije toj osobi postavio staratelja u smislu čl. 49. Osn. zakona o staratelj stvu; vidi naprijed pod tač. 2). Prema tome, nasljednika koji se nalazi u 3
Vidi i Z u g 1 i a, l.c, koji međutim ovdje ne govori o privremenom zastupniku nego smatra da u takvom slučaju ostavinski sud privremeno postavlja nasljedniku staratelja. 706
Član 219. inozemstvu, a zna mu se boravište, treba, u pravilu, pozvati na ročište za ostavinsku raspravu pozivom i na način predviđen odredbama čL 4 218. ZN( ) Na iaj će se način, uostalom, s obzirom na današnje relativno brze komunikacije, i pored toga što se u predmetima s inozemnim učesnicima ročišta određuje uz nešto duži rok, ostavinski postupci u kojima sudjeluju nasljednici iz inozemstva znatno brže dovršiti nego 5 uz određivanje ediktalnog roka od jedne godine dana.( ) O pozivanju nasljednika s poznatim boravištem u inozemstvu na ročište za ostavinsku raspravu vidi i uz čl. 218. pod tač. 5. 6. Dok ne protekne ediktalni rok od godine dana, ostavinski se postupak prekida. ' Kad je ediktalni postupak pokrenut zbog toga što se ne zna da li ima nasljednika pa se nakon proteka roka od godinu dana od objave oglasa u republičkom službenom listu ne pojavi nijedan nasljednik, sud će donijeti rješenje kojim se ostavina predaje nadležnom, narodnom, odboru (čl. 133. st. 2 i čl. 233. ZN). Ako se, međutim, ediktalni postupak odnosi na nasljednike o kojima se govori u stavu 3 ovog člana, sud će nakon proteka ediktalnog roka nastaviti ostavinski postupak, a nasljedničku izjavu za odsutne nasljednike dat će postavljeni staratelj. Za izjavu o odricanju od nasljedstva potrebno je u tom slučaju odobrenje organa* starateljstva (rješenje Vrh. suda Slovenije G. rev. 14/56 od 18. V 1956, Zb. 1/2-1956, br. 328). 7. T r o š k o v i o g l a š a v a n j a smatraju se zajedničkim, troškovima (vidi uz čl. 186. pod tač. 2), pa sud određuje u kojem će omjeru pojedini nasljednici te troškove snositi (čl. 186. st. 2 ZN). U slučaju kada su svi nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, troškovi se podmiruju iz ostavinske imovine. Ako je postavio privremenog: staratelja ostavine (čl. 134. ZN), ostavinski sud mu može narediti da iznos potreban za troškove oglasa izdvoji iz ostavinske imovine i položi, kod suda. Predujmljivanje troškova za oglas može sud tražiti i od nasljednika koji sudjeluju u ostavinskom postupku, ukoliko se nisu odrekli nasljedstva, dok će o omjeru konačnog snošenja tih troškova sud odlučiti rješenjem o nasljeđivanju. U slučaju potrebe sud može troškove oglasa predujmiti iz proračunskih sredstava suda i nakon toga odrediti njihovu naplatu iz ostavinske imovine ili naknadno, rješenjem o nasljeđivanju, odlučiti o konačnom snošenju tih troškova. 8. Kad se postavlja staratelj ostavine, vidi uz čl. 134. ZN. Sudska
praksa
Ako je prebivalište nasljednika nepoznato, ostavinska se rasprava nakon, proteka jednogodišnjeg oglasnog roka ne može provesti bez izjave postavljenog staraoca, samo na temelju podataka prethodnog postupka (Rješenje Okružnog suda Novo Mesto Gž 101/59 od 14. V 1959, Poročilo 1959/2, br. 8). 4 Takvo je stanovište usvojeno i na proširenoj općoj sjednici Saveznog vrhovnog suda održanoj u prvoj polovini mjeseca siječnja 1957. godine. Vidi o tome dr J. B r n č i ć, Neka sporna pitanja sudske prakse, Naša zakonitost,, br. 1-2/57, str. 22. 5 Z l a t a r i ć, l.c.
707
Član 220. Rasprava
na
ročištu
Član 220. U postupku za ostavinsku raspravu sud će raspraviti sva pitanja koja se odnose na ostavinu, a naročito o pravu na nasljedstvo, o veličini nasljednog dijela i o pravu na zapis. O ovim pravima odlučuje sud u pravilu pošto od zainteresiranih osoba uzme potrebne izjave. O pravima osoba koje nisu došle na ročište, a uredno su pozvane, s>ud će raspraviti prema podacima kojima raspolaže, uzimajući u obzir njihove pismene izjave koje stignu do donošenja odluke. Prilikom ostavinske rasprave zainteresirane osobe mogu davati izjave bez prisutnosti drugih zainteresiranih osoba, i nije potrebno da se u svakom slučaju tim osobama daje prilika da se izjasne o izjavama drugih zainteresiranih osoba. Ako sud posumnja da je osoba koja po zakonu polaže pravo na nasljedstvo jedini ili najbliži srodnik umrlog, može saslušati i osobe za koje smatra da bi mogle imati jednako ili jače pravo na nasljedstvo, a može te osobe pozvati i oglasom po odredbama prethodnog člana. 1. U postupku za ostavinsku raspravu mora se utvrditi tko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava ostavinu, koja prava iz ostavine i u kojem opsegu pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim osobama a moraju se raspraviti i sva druga pitanja koja su značajna za donošenje rješenja o nasljeđivanju (čl. 228. ZN). 2. U stavovima 2 — 5 ovog člana istaknuta su neka načela vanparničnog postupka koja se primjenjuju na ostavinskoj raspravi, a ujedno su navedena i odstupanja od tih načela. Iz odredaba stava 2 proizlazi da i za ostavinsku raspravu vrijedi u principu načelo saslušanja zainteresiranih osoba (učesnika). Pod zainteresiranim osobama podrazumijevaju se nasljednici, legatari, kao i sve druge osobe koje ostvaruju neko pravo iz ostavine (vidi i uz čl. 218. pod tač. 2). Od načela saslušanja učesnika (predviđeno je izvjesno odstupanje u stavu 3, jer sud može o pravima osoba koje nisu došle na ročište, iako su bile uredno pozvane, odlučiti prema podacima kojima raspolaže. Iako se za uzimanje potrebnih izjava stranaka određuje ročište za usmeno raspravljanje (čl. 218. st. 1 ZN) —• što upućuje na primjenu n a č e l a u s m e n o s t i — sud ipak mora uzeti u obzir i p i s m e n e i z j a v e zainteresiranih osoba ukoliko te izjave stignu do donošenja odluke, a u slučaju izostanka pozvanih osoba o njihovim pravima raspravlja prema podacima kojima raspolaže i koje je sam pribavio (čl. 176. st. 1 i čl. 178. st. 1 ZN). Prema tome, u postupku za ostavinsku raspravu postoje z n a t n a o d s t u p a n j a i . o d n a č e l a u s m e n o s t i , a s a m i m t i m e i o d n a č e l a n e p o s r e d n o s t i koje se ne može provesti bez primjene načela usmenosti^1) U odredbi stava 4 istaknuto je da se učesnicima ne mora u svakom slučaju osigurati mogućnost da se izjasne o izjavama tj. o zahtjevima i 1
708
Z u g 1 i a, op. cit., str. 38.
Član ,220. navodima drugih zainteresiranih osoba. Iz stilizacije ove odredbe, međutim, proizlazi da i bez obzira na to što na ostavinskoj raspravi r a s p r a v l j a n j e n e m o r a b i t i k o n t r a d i k t o r n o , n e treba: uskratiti učesnicima koji prisustvuju raspravi da se izjasne svaki o svojim zahtjevima i o zahtjevima i navodima drugih zainteresiranih osoba. Treba uopće nastojati da se na ročištu određenom za usmeno raspravljanje sva pitanja koja se odnose na ostavinu rasprave u prisutnosti svih zainteresiranih osoba, jer takav način raspravljanja sigurno najuspješnije dovodi do toga da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana (čl. 176. st. 1 ZN). Odstupanje od pojedinih procesnih načela, koja inače važe za parnični postupak, treba u ostavinskom postupku da omogući sudu veći elasticitet i pokretljivost u raspravljanju i odlučivanju nego što bi to dopuštala suviše kruta i konzekventna primjena tih načela, ali nema razloga da se od njih odstupa i onda kada njihova primjena pogoduje bržem i potpunijem provođenju ostavinske rasprave. U stavu 5 došlo je do izražaja n a č e l o o f i c i o z n o s t i i n a č e l o i n k v i z i t o r n o s t i (načelo aktivnosti suda). Sudu je ovdje dano ovlaštenje da u slučaju kada posumnja da je osoba koja po z a k o n u p o l a ž e p r a v o na nasljedstvo jedini ili najbliži srodnik ostaviočev po službenoj dužnosti uključi u ostavinski postupak i druge osobe (ađcitatio) za koje smatra da imaju jednako ili jače pravo na nasljedstvo. U ovom slučaju može sud primijeniti i ediktalni postupak u smislu čl. 219. ZN, što svakako treba učiniti ako navedene osobe nije bilo moguće saslušati. Postupak po stavu 5 dolazi u obzir ne samo onda kada se ostavina raspravlja na temelju zakona nego i u slučaju kada postoji oporuka kojom se raspolaže cjelokupnom os ta vinom, ukoliko tu oporuku osporava osoba koja po zakonu polaže pravo na nasljedstvo, a sud posumnja da je ta osoba jedini ili najbliži srodnik ostaviočev. Takva aktivnost suda u ovom slučaju ima, međutim, smisla samo onda ako se može očekivati da će oporuka biti utvrđena kao nevaljana. 3. Prema odredbi stava 3 čl. 218. ZN izjava o primanju nasljedstva ili o odricanju od nasljedstva može se dati sudu do »završetka postupka« (prema odredbi stava 1 čl. 136. ZN nasljednik se može odreći nasljedstva izjavom sudu do »svršetka ostavinske rasprave«). Iz odredbe stava 3 ovog člana proizlazi da će sud uzeti u obzir one pismene izjave, dakle i izjave o primanju nasljedstva ili odricanju od nasljedstva, koje stignu »do donošenja odluke«. Ako se uzme u obzir prva od navedenih odredaba, moralo bi se zaključiti da se nasljednička i druge izjave mogu dati sve do pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, jer tim momentom završava ostavinski postupak.( 2 ) Naše je, međutim, mišljenje da treba prihvatiti rješenje koje se dade izvesti iz odredbe stava 3 ovog člana, tj. da se nasljednička i druge izjave, usmene i pismene, mogu uzeti u obzir samo ako su sudu podnesene do d o n o š e n j a o d l u k e u prvom, stepenu 2
Tako ovu odredbu tumači Z u g 1 i a, op. cit, str. 60. 7Q9
Član 220 — 221. što znači i nakon ročišta na kojem je održana ostavinska rasprava, ali prije nego je rješenje o nasljeđivanju ili druga odluka kojom završava ostavinski postupak u prvom stepenu otpravljena strankama (čl. 323. 3 st. 1 ZPP u vezi s čl. 174. ZN).( ) Vidi i uz čl. 136. pod tač. 3. Sudska praksa 1. Između nasljednika važi sporazum kojim se poslije smrti ostavioca, a prije raspravljanja o ostavini medu njima uređuju odnosi tako da jedan nasljednik dobiva nešto na ime svog nasljednog dijela i odriče se da traži više (Rješenje Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine Gž 248/56 od 17. X 1956, ZB. 1/3-1956, br. 670). 2. Puka izjava prisutnih nasljednika, koja nije ničim dokazana, ne može se uzeti kao podatak na temelju kojeg sud raspravlja o pravima zainteresiranih osoba u smislu člana 220. stav 3 ZN (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 440/57 od 30. III 1957). 3. Nasljednovravni zahtjevi (kao što ie i zahtjev za povećanje nasljednog dijela bračnog druga) imaju se staviti u toKu ostavinske rasvrave. pa su ne-~ dopušteni tek u žalbi, ako na njih nije trebalo paziti po službenoj dužnosti {Rješenje unruznog suda Bjelovar Gž 24b/i>Tod 2'L IV WS7). —— 4. Ostavinski sud odlučuje o nasljednom pravu oporučnog nasljednika iako on, pravilno pozvan, nije sudjelovao u ostavinskoj raspravi niti je izričito iz, javio da prima nasljedstvo na temelju oporuke (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Rev 286/62 od 18. X 1962, Poročilo 1962/2, br. 15). Izjave
o
primanju
nasljedstva nasljedstva Član 221.
odricanju
od
Ako se nasljednik primio nasljedstva ili se odrekao nasljedstva, mora izjavu o tome potpisati on sam ili njegov zastupnik. Potpis na izjavi o primanju nasljedstva ili o odricanju od nasljedstva koja^"je pismeno podhesena~suau7"kad i~pqtpis naj[>uftomoci, moraju biti ovjeren^ izjavi treba navesti da li se nasljednik prima odnosno odriče / dijela koji mu pripada na temelju_ zakona, ili na temelju oporuke, ili se izjava qdn^sj_jia_jiužni dio. ,_——— Izjavu o odricanju od nasljedstva nasljednik može dati ili pred ostavinskim sudom ili pred svakim drugim kotarskim sudom. Prilikom davanja izjave o odricanju od nasljedstva, sud će nasljednika upozoriti da se može odreći nasljedstva samo u svoje ime ili i u ime svojih potomaka, 1. U ovom se članu određuje kakav sadržaj i oblik mora imati n a s l j e d n i č k a i z j a v a i na koji se način i kojem sudu podnosi. Nasljednička izjava je dvovrsna: pozitivna i negativna. Pod p o z i t i v n o m nasljedničkom izjavom podrazumijeva se izjava o primanju nasljedstva a pod n e g a t i v n o m — izjava o odricanju od nasljedstva. I jedna i druga nasljednička izjava je j e d n o s t r a n i p r a v n i p o s a o inter vivos. 3 Na tom stanovištu stoji P o z n i ć u članku »Raspravljanje zaostavštine«, Anali, br. 3/55, str. 259, ističući da bi prihvaćanjem protivnog stanovišta stranke bile lišene jedne ili čak dviju instanca ili bi viša instanca po primitku naknadne izjave nasljednika morala čitav predmet vratiti prvostepenom sudu. 710
Član 221 — 222. 2. Ovjeru potpisa na nasljedničkoj izjavi koja se podnosi sudu u obliku pismenog podneska i ovjeru potpisa nasljednika na punomoći kada se nasljednička izjava daje preko ""punomoćnika može izvršiti ne samo" _sud nego i joarodni odbor po odredbama Zakona o ovjeravanju potpisaT rukopisa i prijepisa, 3. O značenju izjave o primanju nasljedstva i o odricanju od nasljedstva, o formalnim i materijalnim potrepštinama tih izjava, o njihovim pravnim posljedicama, o sadržaju i opsegu izjave o odricanju od nasljedstva i o dužnosti suda kad prima nasljedničke izjave vidi uz cl. 136. Kad se nasljednik ne može odreći nasljedstva, vidi uz čl. 138. Kad se može nasljednička izjava poništiti, vidi uz čl. 141. Koji je značaj odricanja u korist određenog nasljednika, vidi uz čl. 139. U vezi sa stavom 5 vidi čl. 136. st. 2 i 3. O odricanju od nasljedstva koje nije otvoreno vidi uz čl. 140. Sudska
praksa
1. Odricanje od nasljedstva na ostavinskoj raspravi mora biti potpisano, jer inače nije valjano (Rješenje Okružnog suda Zagreb, Gž 4912/55 od 8. XII 1955, Naša zakonitost, br. 8—9/55, str. 380). 2. Ako nasljedničku izjavu daje punomoćnik na temelju punomoćja na kome nije ovjeren potpis nasljednika, onda se ne smatra da je izjava dana u ime nasljednika (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 1203/62, Glasnik, br. 12/62, str. 27). Prigovor
na
popis
ili
procjenu
član 222. Ako stranke prigovore popisu ili procjeni imovine, sud može, ako to smatra za potrebno, narediti da sudski službenik ponovno izvrši popis ili procjenu. Ako popis imovine nije izvršen, sud može na temelju podataka zainteresiranih osoba sam utvrditi imovinu koja ulazi u ostavinu. 1. P r i g o v o r na p o p i s i l i p r o c j e n u može se podnijeti ne samo u slučaju kada je popis i procjenu izvršio slušbenik narodnog odbora (čl. 201. st. 1 ZN) nego i onda kada je to obavio službenik suda (čl. 201. st. 2 ZN). Prigovor se može odnositi i na popis i na procjenu ili samo na popis ili samo na procjenu. Ponovni popis ili procjena ne može se povjeriti službeniku narodnog odbora, već tu radnju mora obaviti službenik suda. 2. Stav 2 ovog dana odnosi se na slučajeve kada popis i procjena nisu izvršeni jer to nije bilo ni obavezno (čl. 197. st. 1 ZN) niti je izvršenje popisa i procjene bilo traženo od nasljednika, legatara ili vjerovnika umrlog (čl. 197. st. 2 i 3 ZN). U takvim se slučajevima — a oni su u praksi i najčešći — ostavinski sud zadovoljava obično sumarnim 1 podacima o sastavu ostavine( ) koje podatke mogu sudu pružiti nasljedni1
B 1 a g o j e v i ć, op. cit., str. 372.
711
Član 222 —223. ci i druge zainteresirane osobe. Na temelju tih podataka s u d u t v r đ u j e k o j a i m o v i n a s a č i n j a v a o s t a v i n u umrlog, što j e poteebnoutvrditi i s obzirom-na—propisani sadržaj rješenja o naslje-
divanjiTtcr^287TrTla1čT 2 ZN)7
""
3. Osim utvrđivanja imovine koja ulazi u ostavinu, sud mora u svakom pojedinom slučaju utvrditi i vrijednost čiste ostavine radi odmjeravanja p a u š a l n e t a k s e (tar. br. 7. Zak. o sudskim taksama). Ovu vrijednost sud utvrđuje po slobodnoj ocjeni, također na osnovi izjava nasljednika i podataka koje su podnijeli, ukoliko ne smatra potrebnim da se izvrši procjena po odredbama o procjeni ostavine radi odmjeravanja poreza na nasljedstvo (napomena 3 uz tar. br. 7. ZST). Dok se, međutim, vrijednost popisanih stvari u ostavinskom postupku utvrđuje prema prometnoj vrijednosti koju su imale u času smrti ostavioca, vrijednost čiste ostavine radi naplate paušalne takse utvrđuje se, prema cit. napomeni, po vrijednosti koju ostavina ima u vrijeme procjene. O popisu i procjeni vidi uz čl. 197 — 203. i tamo dana objašnjenja. U p u ć i v a n j e na p a r n i c u zbog s p o r a o č i n j e n i c a m a Član 223.
-
<=^K 2^2-/.
Sud će prekinuti ostavinsku raspravu i uputiti stranke da povedu parnicu ili postupak pred upravnim organom ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo. Ovako će sud postupiti naročito ako su sporne ove činjenice: 1) činjenice od kojih zavisi pravo na nasljedstvo, a naročito pravovaljanost ili sadržaj oporuke ili odnos nasljednika i ostavioca na temelju kojeg se po zakonu nasljeđuje; 2) činjenice od kojih zavisi opravdanost zahtjeva preživjelog bračnog druga i potomaka ostaviočevih, koji su živjeli sa ostaviocem u istom kućanstvu, da im se iz ostavine izdvoje predmeti kućanstva koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba; 3) činjenice od kojih zavisi veličina nasljednog dijela, a naročito uračunavanje u nasljedni dio; 4) činjenice od kojih zavisi opravdanost isključenja nužnih nasljednika ili opravdanost razloga za nedostojnost; tfj činjenice o tome da li se neka osoba odrekla nasljedstva.
j
Ako u navedenim slučajevima ne postoji spor o činjenicama, već se I stranke st sporejp^prunjeni prava, ostavinski sud rasnravit će pravna pitanja raspravu. Iu 1. U članovima 223 — 225. ZN sadržane su odredbe o rješavanju prethodnih (prejudicijelnih, incidentalnih) pitanja koja se pojavljuju u ostavinskom postupku. S gledišta ostavinskog postupka to su takva pitanja bez čijeg se prethodnog rješenja ne može zauzeti određeni stav o glavnom pitanju o kojem se odlučuje rješenjem o nasljeđivanju (čl. 228. ZN). Tim se pak rješenjem utvrđuje kojim osobama i u kojem dijelu pripada pravo na nasljedstvo! 712
Član 223. O prejudicijelnom pitanju, općenito uzevši, govori se onda kada meritorna odluka zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji ili ne postoji neko pravo ili pravni odnos. Za prejudicijelna pitanja kao pravna pitanja uvjetujućeg značaja za rješenje glavne stvari karakteristično je da predstavljaju samostalnu; pravnu cjelinu o kojoj bi se moglo meritorno rješavati u drugom nekom, postupku kao o glavnom pitanju bilo da je za rješavanje tog pitanja nadležan sud ili neki drugi organ.O Prema Zakonu o parničnom postupku p a r n i č n i s u d može sam riješiti svako prethodno pitanje ako o tom pitanju još nije donio odluku nadležni sud ili drugi nadležni organ, ukoliko posebnim propisima nije drugačije određeno (čl. 11. st. 1 ZPP). Iz ovog proizlazi da je parnični sud vezan postojećom pravomoćnom odlukom nadležnog suda ili drugog nadležnog organa o tom pitanju kao o glavnom pa u tom slučaju ne smije sam rješavati prethodno pitanje. Međutim, i u slučaju kad je ovlašten da sam rješava takvo pitanje, parnični sud nije dužan da ga riješi, već je ovlašten prekinuti postupak dok se pravomoćno ne završi postupak pred sudom ili drugim državnim organom pred kojim se o prethodnom pitanju rješava kao o glavnom, pitanju (čl. 202. tač. 1. i 2. i čl. 204. st. 2 ZPP). Ako je, pak, parnični sud sam zauzeo stanovište o prethodnom pitanju, njegova oduka o tome ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (čl. 11. st. 2 ZPP). Za rješavanje prethodnih pitanja u v a n p a r n i č n o m p o s t u p ku (izuzimajući ostavinski postupak) još uvijek vrijede pravna pravila sadržana u § 10. Vanparničnog postupka iz 1934. godine. Prema ovim pravilima treba razlikovati da li je sporna samo pravna ili i činjenična strana prethodnog pitanja. U prvom slučaju m o r a ovo pitanje riješiti sam vanparnični sud u toku vanparničnog postupka ukoliko posebnim propisima nije što drugo određeno. U drugom slučaju —• kad odlučivanje 0 prethodnom pitanju zavisi od utvrđenja spornih činjenica — vanparnični je sud ovlašten da sam utvrdi sporne činjenice te riješi prethodno pitanje na koje se ove činjenice odnose, ali nije dužan tako postupiti već može po službenoj dužnosti ili po prijedlogu postupak u glavnoj stvari prekinuti 1 stranke uputiti da pokrenu postupak pred parničnim sudom ili drugim nadležnim organom. Za o s t a v i n s k i p o s t u p a k kao posebnu vrstu vanparničnog postupka propisana su, međutim, odredbama čl. 223-225. ZN posebna. pravila za rješavanje p r e t h o d n i h (prejudicijelnih) p i t a n j a . ( 2 ) Ovdje treba najprije razlikovati da li o rješenju prethodnog pitanja zavisi n a s l j e d n o p r a v o kao takovo (ali uzeto u širem smislu,, dakle ne samo pravo na nasljedstvo nego i pravo na legat ili pravo na. drugu korist iz ostavine) ili se prethodno pitanje tiče pravnih odnosa koji ne izviru iz nasljednog prava nego iz drugih imovinskopravnih 1 Vidi Z u g l i a — T r i v a , Komentar zakona o parničkom postupku,. I sv., str. 34. 2 Posebna pravila za ostavinski postupak bila su predviđena i Vanparničkim postupkom iz 1934. godine. Prema pravnom pravilu iz § 98. tog postupka sud je morao pretendente na nasljedstvo uputiti na parnicu uvijek kad su se njihove nasljedničke izjave međusobno isključivale ili ograničavale.
71$
•Član 223. odnosa koji su postojali još za života ostavioca između njega i njegovih, nasljednika (pitanje s a s t a v a o s t a v i n e u smislu čl. 225. ZN). U prvom je slučaju ostavinski sud o v l a š t e n i d u ž a n da prethodno pitanje raspravi i riješi u postupku za ostavinsku raspravu samo ako su n e s p o r n e č i n j e n i c e na kojima se osniva pravo ili pravni odnos koji predstavlja to prethodno pitanje (čl. 223. st. 3 ZN). Ako su ove č i n j e n i c e među strankama s p o r n e , ostavinski se sud ne smije upuštati u rješavanje prethodnog pitanja nego mora stranke uputiti da o tom pitanju povedu parnicu ili postupak pred upravnim organom (čl. 223. st. 1 ZN). U drugom slučaju tj. kada se prethodno pitanje odnosi na sastav ostavine (čl. 225. ZN), sud mora stranke uputiti da povedu parnicu ili postupak pred upravnim organom bez obzira na to da li su među njima sporne činjenice na kojima se osniva prethodno pitanje ili između njih postoji samo spor o primjeni prava. Kad uputi stranke na parnicu ili postupak pred upravnim organom, radi rješenja prethodnog pitanja, ostavinski će sud p r e k i n u t i o s t a v i n s k u r a s p r a v u ako o tom pitanju zavisi pravo na nasljedstvo ili sastav ostavine. Ako, međutim, o rješenju prethodnog pitanja zavisi samo pravo na legat ili drugo pravo iz ostavine, ostavinska se rasprava neće prekidati već će se ostavinski postupak dovršiti bez obzira na osporeni legat ili drugu korist iz ostavine (vidi uz čl. 224). Prema izloženom, u ostavinskom se postupku, za razliku od parničnog postupka i općeg vanparničnog postupka, u slučajevima navedenim u čl. 223-225. ZN, može raditi samo o o b l i g a t o r n o m u p u š t a n j u u odlučivanje o prethodnom pitanju i l i o o b l i g a t o r n o m p r e p u š t a n j u odlučivanja o tom pitanju nadležnom sudu ili drugom nadležnom organu. Do prvog načina rješavanja prethodnog pitanja dolazi u slučajevima navedenim u <6L 223. i 224. ZN ukoliko mjeđu strankama nema spora o činjenicama o kojima zavisi odlučivanje o tom pitanju, a kada su ove činjenice sporne kao i u slučajevima navedenim u čl. 225. ZN, ostavinski sud mora odlučivanje o prethodnom pitanju prepustiti nadležnom sudu odnosno drugom nadležnom organu. 2. Kad sud u slučajevima predviđenim u čl. 223 —• 225. ZN uputi koju od stranaka na parnicu (čl. 226. st. 1 ZN), onda se ta parnica pokreće tužbom kojom se od suda traži samo da u t v r d i (deklarira) postojanje odnosno nepostojanje određenog prava ili pravnog odnosa. Tu se, prema tome radi o d e k l a r a t o r n i m ili p r e j u d i c i j e l n i m t u ž b a m a (tužbama za utvrđenje — čl. 175. ZPP) u povodu kojih se o pokrenutom spornom pitanju odlučuje deklaratornom (prejudicijelnom) presudom. Pravna zaštita koja se pruža tom presudom ograničuje se na a u t o r i t a t i v n o d e k l a r i r a n j e s a d r ž a j a p o s t o j e ć i h p r a v a ili p r a v n i h o d n o s a . Samo se izuzetno deklaratornom. tužbom može tražiti utvrđivanje sadržaja određenih činjenica i deklaratornom pre^ sudom to utvrditi. To je slučaj utvrđivanja istinitosti odnosno neistinitosti neke isprave (čl. 175. st. 1 ZPP). S obzirom na izloženo, iako se u marginalnoj rubrici uz ovaj član govori o upućivanju na parnicu zbog spora o činjenicama, a to se ponavlja 714
Član 223. i u neprikladnoj formulaciji njegovih odredaba — to ne znači da će se pokrenuta parnica voditi radi utvrđivanja sadržaja spornih činjenica^ već će i ovdje biti svrha i cilj parnice daše a u t o r i t a t i v n o u t v r d i sadržaj pravnih ovlaštenja k o j a i z v i r u i z u t v r đ e n i h činjenica. 3. Dok tužilac koji podiže tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) u smislu čl. 175. ZPP mora pokazati (učiniti vjerojatnim) da ima pravni interes na tome da se njegov zahtjev za utvrđenje uzme u postupak;, postojanje pravnog interesa za podizanje tužbi u smislu čl. 233-225. ZN s e predpostavlja odnosno p r a v n i i n t e r e s s e o p r a v d a v a zak o n s k i m o v l a š t e n j e m za isticanjem takvih zahtjeva. Tužbu radi utvrđenja nekog spornog prava ili pravnog odnosa o kojem zavisi pravo na nasljedstvo ili neko drugo pravo iz ostavine može, međutim, podići ne samo ona stranka koju je na podizanje te tužbe uputio ostavinski sud u smislu čl. 226. st. 1 ZN nego i svaka druga stranka koja ima pravni interes da se takvo sporno pravo ili pravni odnos što prije utvrdi. Razlika je samo u tome što se u slučaju kad je sud uputio neku stranku na podizanje prejudicijelne tužbe postojanje pravnog interesa pretpostavlja, dok nasljednik ili druga stranka koja takvu tužbu diže, a da na to nije upućena od strane ostavinskog suda, mora svoj pravni interes učiniti vjerojatnim. Ne bi, međutim, bilo dopušteno da u slučaju kada je o nekom prethodnom pitanju već pokrenuo parnicu jedan učesnik prema uputi ostavinskog suda drugi učesnik o tom istom pitanju pokreće drugu parnicu, bez obzira na to što bi stranačke uloge u tim parnicama bile izmijenjene. Kako bi pokretanjem ove druge parnice došlo do povrede načela litispendencije, to bi parnični sud tužbu drugog učesnika morao odbaciti (čl. 182. st. 3 ZPP). H/Ujsudskoj jse praksi često dešava da ostavinski sud nekogučesnika u postupku radi odlučivanja o prpt.hnHnnm, •pit.anju_jjputi na parnicu rješenjem koje sadrži neadekvatnu stilizaciju upute o tužbenom "žanTijevU" ili đa~učesnTk, T^oredTpravnne upute suda, svoj tužbeni zahtj ev pogrešno" formuEfa*rTako se može desiti da~seTužboni traži utvrđivanje činjenica umjesto utvrđivanje prava ili pravnih odnosa koji iz njih proističu. Ne bi; međutim, bilo umjesno da se tužba odbacuje samo zbog n e a d e k v a t n e;;_ s t i l i z a c i j e t u ž b e n o g z a h t j e v a . Ako se iz podnesene tužbe može zaključiti zbog čega je tužilac upućen na parnicu i što se tužbom traži, sud treba utvrditi smisao tužbenog._zahtjeva i,_o_tak_q_utvrđenom^ tužbenoni ..,zahtj.eYu...auditL 5. U pojedinim, tačkama stava 2 navedeni su, samo r a d i p r i m j e r a , najkarakterističniji s l u č a j e v i p r e t h o d n i h pitanja od čijeg utvrđenja zavisi pravo na nasljedstvo i veličina nasljednog dijela. O tim prethodnim pitanjima odlučivat će parnični sud samo onda ako su sporne činjenice na kojima se ta pitanja zasnivaju pa zbog toga. ostavinski sud uputi koju od stranaka da povede parnicu. Presuda parničnog suda o tim pitanjima je deklaratorne (prejudicijelne) prirode (vidi naprijed, pod tač. 2). U tač. 1. se radi o s p o r n o s t i samih t e m e l j a p o z i v a n j a na n a s l j e d s t v o (čl. 6. ZN) ili s a d r ž a j a oporuke kao jednog od 715
Član 223. tih temelja. Ako se kao sporno prethodno pitanje pojavilo pitanje pravovaljanosti oporuke (to je najčešći slučaj spornog pitanja među strankama) izreka presude kojom se usvaja tužbeni zahtjev za poništenje oporuke 3 trebalo bi da glasi: »Utvrđuje se da je oporuka od . . . ništava«.( ) Ako bi, međutim, koji od učesnika osporavao istinitost oporuke, izreka presude o usvojen ju tužbenog zahtjeva mogla bi u tom slučaju glasiti: »Utvrđuje se da oporuka od . . . nije istinita.« To bi bio dopušteni izuzetak od načela da predmet deklaratomih tužbi ne može biti utvrđivanje činjenica već samo utvrđivanje prava ili pravnog odnosa koji se na tim činjenicama zasniva. U slučaju iz tač. 2. izreku kojom, se usvaja tužbeni zahtjev preživjelog bračnog druga ili potomaka ostaviočevih za i z d v a j a n j e p r e d m e t a k u ć a n s t v a (čl. 38. ZN) treba stilizirati tako da otprilike glasi: »Utvrđuje se da tužiocu pripada pravo na izdvajanje predmeta ostaviočevog kućanstva i to: « U slučaju iz tač. 3. radi se o prethodnim pitanjima koja zavise ođ utvrđivanja činjenica odlučnih npr. za primjenu čl. 12, 28. i 29. ZN (umanjenje dijela bračnog druga, povećanje nasljednog dijela bračnog druga, povećanje nasljedn o g d i j e l a r o d i t e l j a) ili za primjenu čl. 51-63. ZN ( u r a č u n a v a n j e d a r o v a i z a p i s a u n a s l j e d n i d i o ) . Izreka presude kojom se usvaja tužbeni zahtjev o uračunavanju dara tuženom u nasljedni dio glasi: »Tuženom se uračunava u nasljedni dio dar u vrijednosti « Ovom se izrekom neće odlučivati i o nasljednoj kvoti, jer odlučivanje o tome spada u djelokrug ostavinskog suda u okviru odlučivanja o glavnoj stvari. Tač. 4 odnosi se na prethodno pitanje da li postoje opravdani, razlozi za i s k l j u č e n j e n u ž n i h n a s l j e d n i k a iz nasljedstva (čl. 47. ZN) odnosno da li postoje opravdani razlozi za n e d o s t o j n o s t za n a s l j e đ i v a n j e . Stilizacija izreke presude kojom, se usvaja tužbeni zahtjev da se utvrdi opravdanost isključenja nužnog nasljednika iz nasljedstva (prema odredbi čl. 48. st. 3 ZN dužnost dokazivanja da je isključenje opravdano leži na onome tko se na isključenje poziva): »Utvrđuje se da je tuženi opravdano isključen iz nasljedstva«. Prethodno pitanje u smislu tač. 5. tj. da li se neka osoba o d r e k l a n a s l j e d s t v a može se pojaviti kako u vezi sa slučajem odricanja od 3 U ovom bi slučaju teoretski bila možda pravilnija stilizacija izreke koja bi glasila: »Utvrđuje se da tuženik nema pravo nasljedstva na ostavinu umrlog na temelju njegove oporuke od «. Takvom bi se stilizacijom izreke odlučivalo o postojanju odnosno nepostojanju određenog pravnog odnosa koji je postao sporan u ostavinskom postupku, a iz obrazloženja presude bi se vidjelo da tuženiku pravo nasljedstva ne pripada zbog ništavosti određene oporuke. Nije, međutim, uvijek neophodno potrebno da se deklaratornom presudom utvrđuje integralni sadržaj određenog pravnog odnosa, već se njom mogu utvrditi i samo određene pravne posljedice određenog pravnog odnosa ili nekog njegovog dijela (vidi Z u g l i a — T r i v a , op. cit. str. 408). Zbog toga se gore, u tekstu, stilizirana izreka presude može prihvatiti i kao jezična pokrata iz koje se posredno dade izvesti i zaključak o postojanju odnosno nepostojanju osporenog pravnog odnosa.
716
Član 223. nasljedstva izvršenog sporazumno sa ostaviocem za njegova života (čl. 140. ZN), tako i u vezi sa odricanjem izvršenim poslije otvaranja nasljedstva (čl. 136. i 221. ZN). Spor o pitanju da li je došlo do odricanja od nasljedstva mogaoi bi nastati npr. !u slučaju kada bi nasljednik osporio pravovaljanost odreknuća zbog zablude ili prijevare ili zbog toga što je do odreknuća došlo pod utjecajem straha (čl. 141. ZN). U tom bi slučaju na parnicu bila upućena stranka koja traži poništenje izjave o odricanju od nasljedstva. Izreka presude kojom se usvaja takav tužbeni zahtjev glasila bi: »Utvrđuje se da je izjava o odricanju od nasljedstva ništava«. (^6J U vezi s rješavanjem prethodnih pitanja u smislu čl. 223. i 224. 1 ZN p o t r e b n o je d i f e r e n c i r a t i ' č i n j e n i č n a pitanje od p r a v n o g p i t a n j a , jer o tome zavisi da li će radi odlučivanja o prethodnom pitanju ostavinski sud uputiti stranke na parnicu odnosno postupak pred upravnim organom ili će taj sud prethodno pitanje sam riješiti u okviru postupka za ostavinsku raspravu. Ovaj problem — kada postoji činjenično a kada pravno pitanje i kako se jedno od drugoga razlikuje — izazvao je u pravnoj nauci brojne diskusije, u pravnoj je literaturi bio često obrađivan, a judikatura ga je različito rješavala. U pravnoj se nauci iskristaliziralo stanovište da spor o primjeni prava postoji onda kada se taj spor odnosi na gornju (višu) premisu (praemissa maior) supsumirajućeg silogizma (sudskog silogizma) u kojem je pravno pravilo gornja premisa, konkretan slučaj donja (niža) premisa (praemissa minor), a rješenje slučaja logički zaključak, do kojeg se došlo kada je na određeni kompleks činjenica primijenjena mjerodavna pravna norma.(4) Iz ovog proizlazi da će se raditi o p r a v n o m p i t a n j u kada se stranke spore o s m i s l u nekog p r a v n o g p r a v i l a ili kada jedna stranka nesporno č i n j e n i č n o s t a n j e s u p s u m i r a pod jedno a druga pod drugo pravno pravilo. Možda je od naših autora najprihvatljivije a ujedno i najjednostavnije rješenje za razlikovanje činjeničnog od pravnog pitanja dao G r u b i š a.(5) Prema njegovom stanovištu, utvrđivanje da li je i kako postojala neka činjenica u stvarnosti (odlučna činjenica), koja bi trebala da odgovara apstraktnom pojmu iz pravne norme i ispitivanje pravilnosti (tačnosti) tako utvrđene činjenice, predstavlja rješavanje činjeničnog pitanja, a ocjenjivanje da li tako utvrđena činjenica odgovara određenom pojmu iz pravne norme i ispitivanje pravilnosti te ocjene, predstavlja rješavanje e pravnog pitanja.( ) Kad je riječ o tome da li neki pojata predstavlja činjenično ili pravno pitanje, onda treba spomenuti i pravne standarde kojima se Zakon o nasljeđivanju obilato koristio kod formulacije pojedinih odredaba. P r a v n i s t a n d a r d je onaj elemenat pravnog pravila i to element njegovog najvažnijeg dijela — dispozicije, koji mijenja svoj konkretni sadržaj zavisno od svakog konkretnog slučaja, ali tako da se u suštini radi uvijek o istom pojmu.(7) Pravni standardi služe kao sredstvo 4
Vidi P o z n i ć, Raspravljanje zaostavštine, »Anali« br. 3/55, str. 260. Vidi dr Mladen G r u b i š a, Činjenično stanje u krivičnom postupku, Zagreb, 1963, str. 178-228. « G r u b i š a , op. cit., str. 204. 7 L u k i ć, Uvod u pravo, izd. 1963, str. 182. 5
717
Član 223.
^
za individualizaciju čime se sudu ostavlja relativno velika sloboda pri8 likom rješavanja konkretnih slučajeva.( ) Tako se Zakon o nasljeđivanju koristio pravnim standardom u čl. 28. i 29. odredivši da sud pri odlučivanju o pitanju povećanja nasljednog dijela bračnog druga mora uzeti u obzir »sve o k o l n o s t i s l u č a j a , a naročito i m o v i n s k e p r i l i k e i s p o s o b n o s t z a p r i v r e đ i v a n j e « ; prema odredbi čl. 30. st. 2 daljnji preci i braća i sestre mogu se smatrati nužnim nasljednicima ako su » t r a j n o n e s p o s o b n i z a r a d i nemaju n u ž n i h s r e d s t a v a z a ž i v o t « ; prema odredbi čl. 38. preživjelom bračnom drugu i ostaviočevim potomcima pripadaju predmeti kućanstva ukoliko nisu » z n a t n i j e v r i j e d n o sti«; prema odredbi čl. 66. st. 3 i čl. 144. st. 2 rok za podnošenje ondje navedenih zahtjeva prema » n e s a v j e s n o j o s o b i « iznosi 20 godina; prema odredbi čl. 78. posljednja volja može se izraziti u obliku usmene oporuke samo ako uslijed » i z n i m n i h p r i l i k a « nije bilo moguće sastaviti pismenu oporuku; prema odredbi čl. 90. st. 1 oporuka se mora tumačiti prema » p r a v o j n a m j e r i « oporučitelja; prema odredbi čl. 120. st. 1 ustupanje i raspodjela mogu se opozvati ako je potomak pokazao » g r u b u n e z a h v a l n o s t « prema ustupiocu; prema odredbi čl. 125. st. 2 može se tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, ako se odnosi ugovornika toliko poremete da » z a j e d n i č k i ž i v o t p o s t a n e n e p o d n o š l j i v « ; prema odredbi čl. 126. sud može odnose ugovornika iznova urediti ili raskinuti ako je ispunjenje ugovora postalo • z n a t n o o t e ž a n o « . Pravni standardi upotrijebljeni su i u nekim drugim odredbama Zakona o nasljeđivanju. Prema izloženom, kad sud utvrđuje da li postoje određene činjenice, konkretne okolnosti iz stvarnog života, radi se o činjeničnom pitanju, a kad ocjenjuje da li utvrđene konkretne okolnosti odgovaraju nekom pojmu iz pravne norme, radi se o pravnom pitanju. Tako npr., ako je među strankama nesporno da nužni nasljednik iz čl. 30. st. 2 ZN imade određene tjelesne nedostatke i da imade određenu imovinu i određene prihode, ali se spore o tome da li je taj, nužni nasljednik kraj utvrđenih tjelesnih nedostataka trajno nesposoban za rad odnosno da li se može uzeti da s obzirom na utvrđene prihode i utvrđenu imovinu nema nužnih sredstava za život, onda u takvom slučaju ne postoji među nasljednicima spor o činjenicama već se radi o sporu o primjeni prava. Sudska
pralcso
1. Nema mjesta prekidanju ostavinske rosprn.rip i upućivanju, nn. P^J^SIL. ako je, doduše, osporena pravovaljanost oporuke, ali je nasljednlk7ičon~Tu~ prdVovaljuiiUSl osporava,, tericnoj&ua&g^teijr^n^amjerava "pobijati pravovalja8 Orestije P u t n i k je u svom članku »Fragmenti o pravnom standardu«, Glasnik br. 5/53, str. 10 definirao pravni standard kao »onaj element pravnog pravila koji je u njemu izražen oznakom činjeničnog stanja«. Prema ovom autoru, kod pravnog standarda treba razlikovati okvir činjeničnog stanja i samo činjenično stanje. Okvir pravnog standarda je njegov stalni elemenat i on označuje jedan kompleks činjenica. Činjenično stanje pravnog standarda je sadržaj njegovog okvira i taj je sadržaj varijabilan. Ako je u pitanju okvir pravnog standarda, radi se o primjeni prava, a ako je u pitanju njegov sadržaj, radi se o činjenicama.
718
,,
•
'
Član 223 — 224. nost oporuke, te je predložio da se ostavina uruči prema odredbama oporuke (Rješenje TTičružnog suda Zagreb~~ZIz~3W[JBfB5"0"d" 12. VIT 1955, Naša 'zakrrmtoisl, br. 10—12/55, str. 504). 2. Za donošenje odluke o potrebi upućivanja na parnicu radi poništenja oporuke treba biti utvrđeno iz kojih se razloga oporuka osporava (Rješenje OkrMŠnog suda Zagreb, Gž 6356/55 od 24. II 1956, Odvjetnik, br. 12/56 str. 15). [3/0 pitanju da li se određeni dar, koji je nasljednik dobio od ostavioca uračunava u nasljedni dio, raspravlja se i sudi u postupku za raspravljanjeostavine (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gzz 7/56 od 23. XII 1956, Zb. 1/1-1956, br. 103). 4. Kad je tužilac rješenjem suda pogrešno upućen na parnicu protiv jednog od nasljednika i on takvu tužbu podnese, a trebalo je da tuži sve nasljednike, sud je dužan pozvati tužioca da tužbu dopuni (Rješenje Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine Gž 5/56 od 10. II 1956, Zb. 1/1-1956, br. 108). 5. Ako je u ostavinskom postupku spor o tome da li su određeni prihodi dovoljni za uzdržavanje i da li predleži trajna nesposobnost za rad (član 30. stav 2 ZN), radi se o sporu o činjenicama, ne o sporu o primjeni prava. Ostavinski će sud u takvom slučaju prekinuti raspravu i stranke uputiti na parnicu (Okružni sud Novo Mesto Gž 29/58, Pravosodni bilten, br. 3—4/59, str. 36). CJS? Ako zakonski nasljednici odreknuće od nasljedstva, dano u zakonskoj formi, pobijaju u ostavinskom postupku radi prijevare ili zablude, stranke se mogu, ali ne moraju radi toga uputiti na parnicu (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 133/58 od 24. IV 1958, Odvjetnik, br. 1—2/59, str. 26). 7. Pitanje sadržaja i pravovaljanosti usmene oporuke ne mora biti raspravljeno u kontradiktornom postupku (Vrhovni sud AP Vojvodine Rev. 135/58, Glasnik, br. 2/59, str. 47). rŠ) Po pravomoćno završenom ostavinskom postupku može se ostvarivati jeamo zahtjev ng_ izručente-oslonin-e^. odnosno nužnoaa dnela: nema uvieta samo za zahtjev na utvrđenje prava"na nasljedstvo po čl. 175. ZPP (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 27/60 od 31. III 1960, Pravnik, br. 9—10/60, str. 396). Nasljednik je ovlašten da pred parničnim sudom traži da se činjenice od Kojmzavisi neno njegovo pravo, a naročito pravoyaCjanošt~~Ttt" sadržaj oporuke ili odnos nasljednika i ostavioca na temelju koJeg ~¥e~po~ zakonu nasljeduje, IOKO u r^esenm ostavinskog xud.q o umićivanm na parnicu^ te_ činjenice nmt »•*•"•?#(? miorf^g n* može parnicu pokrenuti čak j poslije pravomoćne odluke o nasljedstvu, pa nema zapreke da utvrđenje takvih Činjenicarrađl kojih bi mače trebalo Sa bU&e upućen tla parnicu, SulSaJničr nar KOJU je upućen raai utvrđenja arugin činjenica. Parnični sud ne može" Odbili da o tome zahtjevu stidi (SaDezni vrhovni sud Rev. 98/65 od TI. IV 1962). "IO. Prije donošenja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju mo&e se voditi parnica na tužbu za utvrđenje da postoji ili da ne postoji pravovaljana oporuka ostavioca. Poslije takvog pravomoćnog rješenja predmet parnice je pravo nasljedstva; pitanje postojanja ili nepostojanja oporuke u takvom slučaju jest prethodno pitanje, od kojeg zavisi pravo nasljedstva, a ne glavni predmet tužbe radi utvrđenja (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 301/62 od 25.V 1962, Zb. VII/2-1962, br. 151). 11. Stranke koje su se u ostavinskom postupku nagodile o nasljedstvu nemaju pravni interes za zahtjev da se utvrdi valjanost oporuke (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Rev 183/62 od 12. X 1962, Poročilo 1962/2, br. 17).. Upućivanje
na
p a r n i c u
zbog
spora
o
pravu
na z a p i s i l i o d r a g o m p r a v u na o s t a v i n u
Član 224. Ako među strankama postoji spor o pravu na zapis ili o drugom pravu iz ostavine, sud će također uputiti stranke da povedu parnicu ili 719
€lan 224 — 225. postupak pred .raspravu.
upravnim
organom, ali ne će -
prekidati
ostavinsku
;
1. U slučaju spora o pravu na legat ili o drugom - pravu iz ostavine može se raditi kako o sporu o primjeni prava tako i o sporu o činjenicama. Ako postoji samo spor o primjeni prava, ostavinski će sud sporna pravna pitanja raspraviti u okviru postupka za ostavinku raspravu. Do upućivanja stranaka na parnicu doći će, prema tome, samo onda, ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi pravo na zapis ili drugo pravo iz ostavine. Razlika između postupka po ovom članu i postupka po čl. 223. ZN jest u tome, što se u slučaju upućivanja na parnicu ili postupak pred upravnim organom zbog spora o pravu na legat ili o drugom pravu .iz -ostavine ostavinska rasprava ne prekida, dok se u slučaju upućivanja na parnicu odnosno postupak pred "upravnim organom u smislu čl. 223. ZN ostavinska rasprava prekida. 2. Pod »drugim pravom iz ostavine« misli se na koristi : koje ©stavilac može ostaviti nekoj osobi u smislu čl. 87-89. ZN. Sudska
praksa
Nasljednik kao ostaviočev vjerovnik može svoje potraživanje ostvarivati i izvan ostavinske rasprave i nakon završenog ostavinskog postupka, ali preTcidanju ostavinskog postupka nema mjesta ni u slučaju ako hi jedan nasljednik prijavio potraživanje, a drugi ga osporio (Vrhovni sud NR Slovenije Gs rev. 25/58, Pravosodni bilten, br. 3—4/59, str. 36). U p u ć i v a n j e n a p a r n i c u zbog: s p o r a o p r i m j e n i p r a v a ili o č i n j e n i c a m a Član 225. Ako se nasljednici spore bilo o činjenicama _bHo_ojprimje.ni--B13gai. sndjoejirekinuti ostavinsku raspravu i uputiti stranke da povedu parnicu ili postupak pred upravnim organom u ovim slučajevima: ~ ~~ \))ako između nasljednika postoji spor o tome da li neka imovina ulazi 2) ako između nasljednika postoji spor povodom zahtjeva potomaka ostaviočevih koji su s njim živjeli u zajednici da im se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. 1. Od pravila da se sva sporna pitanja pravne prirode rješavaj u_u pastupku"?a~ostavinsku raspravu postoji izuzetak kada se radi o sporu kojrie" odnosi na sastav ostavinske imovine. Tu se, naime, ne radi o sporu JT iz nasljednog prava nego iz drugih imovinskopravnih odnoja" kajTH5u~n~asta"lT već za života ostavi oca "pa~~nenTa~Tazloga da jTTiaTšvom -spoHFodlučuje ostavinski sud^1) ~ 1
720
Z u g 1 i a, op. cit., str. 64.
Član 225 — 226.
2. Odredba tač. 1. ovog člana odnosi se samo na slučaj kada se spor oko sastava ostavine vodi između nasljednika pa ne dolazi do primjene ako o ostavinskoj imovini postoji spor između nasljednika i trećih osoba. U ovom posljednjem slučaju nema, prema tome, osnove za prekidanje stavinske rasprave. 3. U pogledu tač. 2. vidi čl. 37. ZN. Sudska
praksa
1. Radi utvrđivanja ostavinske imovine nema mjesta upućivanju na parnicu kad se ne radi o sporu o imovini između nasljednika, već između nasljednika i trećih osoba (Rješenje Okružnog suda Zagreb Gž 3410/55 od, 12. VII 1955, Naša zakonitost, br. 10—12/55, str. 503 i rješenje istog suda Gž 4167/62 od U. IX 1962). CjQU toku ostavinskog postupka treba utvrditi ostavinsku imovinu i po potrebi uputiti stranke radi toga na parnicu (Rješenje Okružnog suda Zagreb, Gž 6080/55 od 17. II 1956, Odvjetnik, br. 12/56, str. 16). Tko
se
upućuje
na
parnicu.
Trajanje
prekida
Član 226. Sud će uputiti na parnicu odnosno na postupak pred upravnim organom joiuij3tamku_aje_j)r£y^ Ako sud prekine jjostupak, odredit će rok u j^omejtreba pokrenuti parnicu, odnosno postupak pred upravnimnSFganoimT™***' —— Ako stranka u određenom roku postupi po rješenju suda, prekid postupka trajat će dok parnica odnosno postupak pred upravnim organom ne bude pravomoćno završen. Ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenju suda, nastavit će se ostavinska rasprava i ako stranka_ do završetka tog postupka _ne podnese dokaz daje jaokrejnula' parnicu odnosno pbstupaK pre3 upravnim organom dovršit će se ostavinska rasprava bez obzira na zahtjeve.._u_I>ogledujkojih je stranka upućena na parnicu odnosno na postupak pred upravnim organom. Kad je ostavinski sud raspravio ostavinu po prethodnom stavu rnieu, I / i kad je raspravio ostavinu a trebalo je da stranke uputi na parnicu snom I ( pravomoćnost odluke ostavinskog suda ne sprečava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnica. 1. Ostavinski sud upućuje stranke na parnicu odnosno na postupak pred upravnim organom obrazloženim rješenjem protiv koga ima mjesta žalbi (čl. 183. st. 1 ZN). Revizija protiv drugostepenog rješenja nije u ovom slučaju dopuštena, jer za to manjkaju pretpostavke iz čl. 185. st. 1 ZN. 2. Ako između stranaka postoji spor o opravdanosti isključenja nužnog nasljednika iz nasljedstva (čl. 223. st. 2 tač. 4. ZN), sud mora na parnicu s obzirom na odredbu čl. 48. st. 3 ZN uputiti onu stranku koja se na isključenje poziva. 3. Prema odredbi stava 4 ovog člana stranka koju je ostavinski sud uputio na parnicu odnosno postupak pred upravnim organom može »do Zakon o nasljeđivanju s komentarom
11
Član 226.
završetka postupka« (postupka za ostavinsku raspravu) podnijeti dokaz da je parnicu (postupak pred upravnim organom) pokrenula. Iz stilizacije ove odredbe moglo bi se zaključiti da se takav dokaz može podnijeti sve dok postupak za ostavisku raspravu ne bude pravomoćno dovršen. To bi značilo da ostavinski sud mora ponovno prekinuti već jednom prekinutu i zatim nastavljenu ostavinsku raspravu makar je već doneseno rješenje o nasljeđivanju. Naše je, međutim, mišljenje da pod »završetkom postupka« treba podrazumijevati završetak postupka pred prvostepenim sudom (tako i Vrhovni sud NR Hrvatske u rješenju Rev 310/58 od 9. X 1958). Svrha je, naime, navedene odredbe da se izbjegne donošenje rješenja o nasljeđivanju koje se kasnije može osporiti u parnici. Ako je, međutim, rješenje o nasljeđivanju već doneseno, onda više nema razloga da se ostavinska rasprava ponovo prekida i na taj način nediscipliniranoj stranci pruži mogućnost za odugovlačenje postupka. Za tu stranku ne nastaje, uostalom, uslijed toga nikakva šteta jer pravomoćnost odluke ostavinskog suda u takvom slučaju ne sprečava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnica. 4. Parnicu u smislu odredbe stava 5 ovog člana može pokrenuti samo onaj učesnik ostavinskog postupka koji je od ostavinskog suda bio upućen da zbog rješenja spornog prethodnog pitanja povede parnicu ili postupak pred upravnim organom pa to nije učinio do završetka postupka za ostavinsku raspravu kao i~učesnik koji je u ostavinskoj raspTavi~oiporio~ neku činjenićuTzBog koje* je trebalo sfranke uputitrna~parnicu, a ostavinski sud to nije~15cinlo~l~Nema, prema tome,~pravo~nal£oh pravomoćnog završetka ostaviriskog posTupKar^kretetrpairaTrunanaj učesnik koji je ostao pasivan u ostavinskom postupku, jer bi pokretanje parnice ujtakvom slučaju bilo u protivnosti s odredbom čl. 234. ZN. / * y Kad seTnak"bn pravomoćnog zavrsetk"a"ostavinskog postupka pokreće parnica u smislu stava 5 ovog člana onda tužilac mora svoj tužbenLzahtjž^ postaviti kao kondemnatorni. Ne radi se, prema tome, više o deklaratornoj (prejudicijeinoj; tužbi nego, u pravilu, o tužbi iz čl. 144. ŽN (heredTty.LLt> peliliu).
Sudska praksa 1. Inače nedopustiv zahtjev na utvrđenje ipak je dopušten kad je pravomoćnim rješenjem ostavinskog suda tužilac upućen na parnicu upravo s ovakvim zahtjevom (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 1531/55 od 9. XI 1955). (%} Kod upućivanja na parnicu zbog spora o činjenicama, od kojih zavisi pravo na nasljedstvo, manje vjerojatnim smatra se pravo koje se osniva na zakonu prema formalno valjanoj oporuci. Da se o tom donese odluka, valja saslušati nasljednike o prigovoru valjanosti oporuke i vidjeti izvornu oporuku (Rješenje Okružnog suda Zagreb Gž 4890/55 od 22. X 1955, Odvjetnik, br. 12/56. str. 12). \Q Kod upućivanja na parnicu ne može^ sejuzeti da je pravo nasljednika na nužui~Sid manje vjerojatno samo~žaTo sto_je_OjQQruč^elj naveo ugjigruci đa inu ništa ne ostavlja, jer je trošio na njegovo školova^njeT~plJSca6~ njegove dugove (Rješenje ZTkruznog suda Zagreb, Gž 5575/55 od 7. II 1956, Odvjetnik, br. 12/56, str. 14). 4. Pravomoćno rješenje ostavinskog suda o upućivanju na parnicu stvara parničnu legitimaciju za stranke bez obzira na to što je ostavinski postupak ništav, pa je, prema tome, pravno nevaljano i rješenje o upućivanju na parnicu (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 2551/57 od 15. II 1958). 722
Član 226 — 227. 5. Ako je osoba, za koju tužilac tvrdi da mu je ona otac, umrla prije nego što je tužilac rođen, tužba za utvrđivanje očinstva podnosi se protiv nasljednika te osobe, koji taj odnos očinstva osporavaju (Rješenje Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine Gž 215/58 od 20. VI 1958, Zb. III/2-1958, br. 259). 6. Pod »završetkom postupka« u ostavinskoj raspravi, dokad u smislu člana 226. stav 4 ZN stranka mora podnijeti dokaz da je — postupivši po rješenju suda — pokrenula parnicu, podrazumijeva se završetak postupka pred prvostepenim sudom (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 310/58 od 9^X 1958, Zb. 111/3-1958, br. 451). pT) U slučajevima predviđenim u članu 226. ZN tužilac može pokrenuti parnicu prije nego što je rješenje o naslie&ivaniu •nostaLo vravomoćno (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 634/58, Glasnik, br. 6/59, str. 34). ' S. Svaki od nasljednika legitimiran je na tužbu radi pobijanja valjanosti oporuke, te ne postoji nužno suparničarstvo u tom smislu da tužbu moraju podnijeti svi nasljednici zajedno (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Rev. 223L52 od 4. II 1960, Zb. V/l-1960, br. 12). Cjp Pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju ne sprečava stranku koja je sudjelovala u postupku ostavinske rasprave da u parnici ostvaruje zahtjev na, uaio ti imovini stecidnoj ii toku braka s ostaviocem(Cian 10. UZB),r makar joj ostavinski sud nije priznao pravo da o tom žaTffivivu pokrene iparnicu (Kješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 628/61 od 9. VIII 1961, Naša 2Bkonitost, br. 7—8/61, str. 359). 10. Vidi odluku pod br. 3. uz član 48. ZN. P o s t u p a k
kad
u
ostavini ima zemljišta
poljoprivrednog -
Član 227. Ako u ostavini ima poljoprivrednog zemljišta, sud će od nadležnog narodnog odbora pribaviti podatke potrebne da utvrdi za svakog nasljednika koliko mu nedostaje poljoprivrednog zemljišta do propisanog maksimuma. Ako dio poljoprivrednog zemljišta koji pripada nasljedniku premašuje zajedno s njegovim zemljištem propisani maksimum, sud će od nasljednika uzeti izjavu o tome koje će parcele između svojih i naslijeđenih parcela zadržati, pa će sve to unijeti u rješenje o nasljeđivanju. Ako se nasljednik na poziv suda ne izjasni koje će parcele zadržati, sud će u rješenju o nasljeđivanju utvrditi koji dio poljoprivrednog zemljišta iz ostavine pripada nasljedniku do visine njegovog propisanog maksimuma, a koji dio postaje općenarodna imovina. Ovako će sud postupiti i u slučaju ako ima više nasljednika pa se orii ne sporazumiju koje će parcele svaki od njih zadržati. Rješenje o nasljeđivanju sud će dostaviti nadležnom narodnom odboru kotara radi provedbe postupka po Zakonu o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama. Odredbe ovog člana shodno će se primjenjivati i kad zapisovniku iz ostavine pripadne dio poljoprivrednog zemljišta koji zajedno S njegovim zemljištem premašuje propisani maksimum. 1. U članu 3. i 153. ZN sadržane su materijalnopravne odredbe o nasljeđivanju p o l j o p r i v r e d n o g zemljišta (vidi objašnjenja uz spome723
Član 227. nute članove). U ovom članu reguliran je p o s t u p a k ostavinskog suda kad u ostavini ima poljoprivrednog zemljišta. Budući da je za nasljeđivanje mjerodavno koliko poljoprivrednog zemljišta ima p o j e d i n i n a s l j e d n i k , odnosno koliko tome nasljedniku n e d o s t a j e poljoprivrednog zemljišta do propisanog maksimuma da bi mogao u tome dijelu zadržati naslijeđeno poljoprivredno zemljište, potrebno je podatke o zemljišnom posjedu p o j e d i n o g nasljednika pribaviti od narodnog odbora općine gdje taj nasljednik ima prebivališta. Ovo stoga što samo taj organ raspolaže podacima o ukupnom posjedu poljoprivrednog zemljišta pojedine osobe, bez obzira gdje se ovo zemljište nalazi. Ovi podaci potrebni su ne samo da bi se moglo ustanoviti koliko zemljišta n e d o s t a j e nasljedniku do propisanog maksimuma nego i koliko iznofi v i š a k kojim se p r e k o r a č u j e dozvoljeni maksimum. Nasljedniku, naime, za taj vi?ak pripada n a k n a d a , tako da u stvari nasljeđuje p r o t u v r i j e d n o s t za zemljište koje se kao višak unosi u poljoprivredni zemljišni fond. I u slučajevima kad je notorno da nasljednik uopće nema poljoprivrednog zemljišta ili ga je imao ispod maksimuma, potrebno je također pribaviti podatke od narodnog odbora općine o veličini obradivog poljoprivrednog zemljišta, jer nije isključeno da je dotični nasljednik u međuvremenu kojim drugim načinom stekao još kakvo obradivo poljoprivredno zemljište u kom drugom mjestu. 2. Prilikom utvrđivanja koliko nasljedniku n e d o s t a j e poljoprivrednog zemljišta do propisanog maksimuma i prilikom odlučivanja koji dio poljoprivrednog zemljišta iz ostavine postaje općenarodna imovina (čl. 227. ZN), odlučno je poljoprivredno zemljište s a m o g n a s l j e d n i k a , a ne poljoprivredno zemljište cijelog domaćinstva u kome on živi. Po pravilnom tumačenju člana 3, 153. i 227. ZN zakonski maksimum koji se mora imati u vidu pri nasljeđivanju poljoprivrednog zemljišta odnosi se na posjed poljoprivrednog zemljišta samog nasljednika, a ne i na poljoprivredno zemljište domaćinstva u kome on živi. Drugim riječima, sud utvrđuje stanje posjeda samog nasljednika, a ne i stanje posjeda domaćinstva u kome se on nlazi. Takav smisao proizlazi iz gramatičkog tumačenja ovih zakonskih propisa, a na takvo shvaćanje upućuje i činjenica što nije izvjesno ni da li će naslijeđeni dio nasljednik unijeti u domaćinstvo ili će ga koristiti posebno (čl. 21. st. 4 Zak. o poljoprivrednom zemljišnom fondu).(*) Ako jedan nasljednik ž i v i u d o m a ć i n s t v u koje posjeduje poljoprivredno zemljište, moći će uslijed nasljeđivanja z a d r ž a t i onoliko obradivog poljoprivrednog zemljišta koliko mu o s o b n o n e d o s t a j e da ima svoj agrarni maksimum. Taj će nasljednik, međutim, ukoliko o s t a n e u istom domaćinstvu, morati da u roku od 30 dana nakon što stupi u posjed tako naslijeđenog zemljišta, odnosno kad sazna da njegov posjed prelazi maksimum domaćinstva u kome živi, podnijeti o tome p r i j a v u nadležnom narodnom odboru općine (u smislu čl. 15. 1
Rješ. Vrh. suda NR Srbije, Rev 55/57 od 9. V 1958, Zbirka 1958, knj. III, sv. 2, 261. 724
Član 227. 2
Zakona o prometu zemljišta i zgrada, SI. list FNRJ br. 26/54).( ) U tome roku (od 30 dana) nasljedniku pripada pravo da izađe iz dotadašnjeg domaćinstva i o s n u j e svoje novo domaćinstvo. Ako o s t a n e u dotadašnjem domaćinstvu, koje već posjeduje maksimum, nakon proteka tog roka višak zemljišta, koje je nasljedstvom stekao, unijet će se u poljoprivredni zemljišni fond po čl. 16. st. 1 Zakona o prometu zemljišta i zgrada. Takav nasljednik imat će pravo na n a k n a d u za onaj dio poljoprivrednog zemljišta, koji ulazi u zemljišni fond na osnovu čl. 227. st. 2 ZN, tj. za višak koji premašuje veličinu zemljišnog posjeda koje je osobno vlasništvo tog nasljednika. Ukoliko domaćinstvo u kome nasljednik živi ne p o s j e d u j e maksimum, nasljednik će od naslijeđenog dijela poljoprivrednog zemljišta moći z a d r ž a t i onoliko poljoprivrednog zemljišta koliko domaćinstvu u kome živi nedostaje do određenog maksimuma ukoliko nasljednik ostane i dalje u tom domaćinstvu. S viškom koji prelazi taj maksimum postupit će se po odredbi čl. 16. Zakona o prometu zemljišta i zgrada Takav nasljednik ima pravo da traži da se imovinski odnosi između članova domaćinstva urede prema propisima Uredbe o uređenju imovinskih odnosa između članova domaćinstva čije je zemljište na osnovu Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu postalo općenarodna imovina. Za uređenje ovih odnosa, ukoliko među strankama ne dođe do sporazuma, nadležan je kotarski sud koji postupa po pravilima vanparničnog postupka^3) U ostavinskoj raspravi raspravit će se samo pitanje v i š k a poljoprivrednog zemljišta koje prelazi veličinu o s o b n o g agrarnog maksimuma pojedinog nasljednika. Pitanje prijelaza viška poljoprivrednog zemljišta koje premašuje maksimum d o m a ć i n s t v a u kome taj nasljednik živi ili ostane da živi, raspravit će se u posebnom postupku koji će se obavezno provesti po odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu, a nakon dostavljenog rješenja o nasljeđivanju (čl. 227. st. 5 ZN). 3. Ostavinski sud odredit će rok u kome će se nasljednik morati i z j a s n i t i o tome koje će parcele zadržati, odnosno do kada će i z v rš i t i iz b o r. Taj rok može biti najduže do svršetka ostavinske rasprave. Ako nasljednik u smislu odredbe st. 2 ovog člana i z v r š i izbor parcela koje će zadržati, u rješenju o nasljeđivanju posebno će se navesti podaci o parcelama poljoprivrednog zemljišta koje neposredno ulaze u zemljišni fond (čl. 228. st. 2 tač. 6 ZN), kao i o onima koje ostaju nasljednicima. Budući da nasljednik nasljeđuje p r o t u v r i j e d n o s t (u vidu naknade) za zemljište koje je ušlo u zemljišni fond (po članu 153. st. 3 ZN), on, prema tome, o d g o v a r a za sve d u g o v e ostavioca i za ostale oba2 Vidi objašnjenja uz čl. 15. Zak. o prometu zemljišta i zgrada s komentarom Božidara R a d a n o v i ć a i Borivoja P o z n i ć a, izd. »Nove administracije«, Beograd, 1955, str. 20 i 21, a naročito uz čl. 16. na str. 22, — da »dužnost prijavljivanja u smislu čl. 15. ovog Zakona postoji i za višak poljoprivrednog zemljišta stečenog putem nasljeđivanja«. 3 Vidi čl. 2. st. 2 i 3 Uredbe o uređenju imovinskih odnosa nastalih unošenjem zemljišta u poljoprivredni zemljišni fond (SI. list FNRJ br. 26/56 od 20. VI 1956).
725
Član 227.
veze (legate) do visine vrijednosti naslijeđene imovine, tj. svog n a s 1 j e dn o g d i j e l a (čl. 145. st. 1 i čl. 94. ZN), uključujući i vrijednost zemljišta koje ulazi u zemljišni fond. U takvim slučajevima bit će potrebno izvršiti popis (čl. 197. st. 1 ZN) i procjenu (čl. 200. ZN) cjelokupnog poljoprivrednog zemljišta, bez obzira na visinu naknade koju će nasljednik primiti za zamljište, koje bude uneseno u poljoprivredni zemljišni fond (po čl. 23. i 24. ZOPZF).(4) Visina ove naknade ne mora uvijek odgovarati vrijednosti nasljednog dijela, odnosno zemljišta koje otpada na odgovarajući nasljedni dio, jer postoji pravo izbora parcela, pa odatle može doći do ustupanja u zemljišni fond onih koje su slabije po vrijednosti. 4. Nasljednik se ne mora poslužiti svojim pravom izbora. U tome slučaju ostavinski sud će utvrditi samo dio, p o v r š i n u poljoprivrednog zemljišta koje na račun njegovog nasljednog dijela prelazi u zemljišni fond. Ovo utvrđivanje unijet će se u izreku rješenja o nasljeđivanju, u smislu odredbe člana 228. st. 2 tač. 6. ZN. Koje će parcele to stvarno biti, utvrditi će se tek u upravno agarnom postupku koji će uslijediti nakon dovršene ostavinske rasprave (čl. 227. st. 5 ZN). U tom slučaju nasljednik neće imati pravo izbora u tome postupku, nego samo pravo da predloži koje parcele želi zadržati, a njegov prijedlog ne obavezuje komisiju da zahtjevu udovolji (čl. 21. st. 3 ZOPZF). 5. Nasljednicima je omogućeno, na osnovu odredbe st. 4 ovog člana, da se s p o r a z u m i j u o podjeli nasljedstvom stečenog poljoprivrednog zemljišta. Prema ovoj odredbi moguće je da nasljednici između sebe postignu sporazum koje će parcele unijeti u zemljišni fond, a koje će zadržati, uključujući ovamo i svoje vlastite (u smislu čl. 227. st. 3 ZN). Odatle proizlazi mogućnost da nasljednici postignu sporazum o d i o b i nasljedstva na način da onaj nasljednik, koji bi zajedno sa svojim, i naslijeđenim zemljištem imao više nego što iznosi njegov agrarni maksimum, može primiti iz ostavine u ime svog nasljednog dijela, pored poljoprivrednog zemljišta do propisanog maksimuma, još i vrijednost u d r u g i m stvarima. Ovaj sporazum ne predstavlja ustupanje nasljedstva ili nasljednog dijela u smislu člana 139. st. 2 ZN, nego d i o b u stvari među nasljednike tako da svaki, od njih dobije iz ostavine onu vrijednost koja odgovara njegovom nasljednom dijelu. Naime, kod ustupanja nasljednog dijela u smislu člana 139. st. 2 i čl. 149. st. 1 ZN, dolazi u| stvari do umanjenja imovine koju nasljednik — ustupilac zadržava u svom vlasništvu, dok se kod sporazuma u smislu odredbe st. 4 ovog člana radi o takvom rasporedu ostavinske imovine među nasljednike kod koga svaki nasljednik dobiva vrijednost svog nasljednog dijela u određenim predmetima. Nasljednik koji bi nasljeđivanjem poljoprivrednog zemljišta p r e k o r a č i o propisani zakonski maksimum ne može raspolagati viškom poljoprivrednog zemljišta na način da ga ustupi sunasljedniku u smislu čl. 139. st. 2 ZN. U tom slučaju višak zemljišta postaje općenarodna imovina po čl. 153. st. 3 ZN. Takav nasljednik ne bi mogao raspolagati svojim 4
Zakon o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama (SI. list FNRJ br. 22/53 od 27. V 1953). . . . . . . . 5 U zak. tekstu stoji »kotara«. 726
Član 227.
vlastitim zemljištem od momenta smrti ostavioca do davanja nasljedničke izjave. 6. Dostavljanje rješenja o nasljeđivanju nadležnom odboru općine obavezno je uvijek kad u ostavini ima poljoprivrednog zemljišta, bez obzira da li je rješenjem o nasljeđivanju odlučeno o unošenju viška u poljoprivredni zemljišni fond, ili je uslijed sporazuma nasljednika o podjeli ostavine, odnosno izboru parcela, u smislu stava 4, otpala potreba unošenja zemljišta u fondDostavljanje rješenja o nasljeđivanju narodnom odboru općine potre^bno je radi provođenja upravno-agrarnog postupka po Zakonu o poljoprivrednom zemljišnom fondu ako se radi o nasljedniku zemljoradniku, ili po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji ako se radi o nezemljoradniku. U oba slučaja nadležni organ treba da u posebnom (agrarnom) postupku utvrdi da li s obzirom na posjed d o m a ć i n s t v a u kom nasljednik živi, ima potrebe za unošenjem zemljišta u zemljišni fond (čl. 21. st. 2 ZOPZF), zatim koje će parcele biti unesene u fond, a koje ostavljene nasljednikovu domaćinstvu (čl. 22. ZOPZF), kao i utvrditi n a k n a d u za zemljište uneseno u fond (po čl. 153. st. 3 ZN i čl. 23. i 24. ZOPZF). 7. Odredbom člana 24. st. 1 Zak. o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (SI. list FNRJ br. 52/58 od 31. XII 1958) propisano je da građani, građanske pravne osobe, društvene organizacije ili udruženja građana, imaju pravo i z b o r a , koje će zgrade ili dijelove zgrada zadržati u vlasništvu ako bi uslijed nasljeđivanja stekli zgradu ili dio zgrade, čime bi se prekoračio maksimum dozvoljenog vlasništva zgrada određen u članu 2. nav. zakona. Prema navedenom propisu, pravo izbora odnosi se ne samo na zgradu ili dio zgrade koja je stečena nasljeđivanjem nego se proteže i na zgradu ili dio zgrade što ju je dotični nasljednik imao ranije u svom vlasništvu. U st. 4 člana 24. nav. zakona dalje je propisano da zgrada ili dio zgrade, koja uslijed izvršenog izbora ne ostane u vlasništvu nasljednika, postaje društveno vlasništvo. Istim propisom u st. 3 određeno je da se u zemljišnim knjigama ne mogu vršiti upisi na osnovu pravomoćnih rješenja o nasljeđivanju (i legatu) u pogledu naslijeđenih zgrada, dok nasljednik ne učini izbor, ili dok ne bude doneseno pravomoćno rješenje od strane organa uprave, u smislu čl. 24. st. 2 Zakona o nacionalizaciji. U Zakonu o nacionalizaciji propisom čl. 24. regulirano je vršenje prava izbora i z v a n ostavinskog postupka, a u slučajevima kad je on pravomoćno dovršen. Otvoreno je pitanje da li se pravo izbora može vršiti u ostavinskoj raspravi, ili tek nakon njezinog pravomoćnog dovršenja. Smatramo da na ovo pitanje treba p o z i t i v n o odgovoriti i da se pravo izbora može vršiti i u o s t a v i n s k o j raspravi, prije donošenja rješenja o nasljeđivanju, s obzirom da je u čl. 153. i 227. ZN pravo i način izbora poljoprivrednog zemljišta regulirano na bitno isti način kao i vršenje izbora zgrade po čl. 24. st. 1 Zak. o nacionalizaciji i što ratio legis govori u prilog takvom rješenju.(6) 6
Vidi detaljnije Đ. /P a v i ć, u članku: Vršenje prava izbora po čl. 24. Zakona o nacionalizaciji zgrada i građevinskog zemljišta, Zemljišna knjiga br. 1—2/61, naročito str. 5—8. , 727
Član 227 — 228. Sudska praksa 1. Kad u ostavini ima poljoprivrednog zemljišta, pa se utvrđuje da li nasljednik već ima zakonom propisani maksimum i koliko mu još do toga nedostaje, maksimum se utvrđuje po članu 21. Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine, pa se u račun uzima kako poljoprivredno zemljište u vlasništvu nasljednika, tako i poljoprivredno zemljište koje je vlasništvo člana njegovog domaćinstva (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske _Rev. 368/59 od 14. V 1959, Zb. IV/2-1959, br. 216). 2. Vidi odluku uz član 3. ZN i odluke pod br. 1. i 2. uz čl. 153. ZN. VII. RJEŠENJE O NASLJEĐIVANJU I O ZAPISU Sadržaj
rješenja
o
nasljeđivanju
Član 228. Kad sud utvrdi kojim osobama pripada pravo na nasljedstvo proglasit će te osobe za nasljednike rješenjem o nasljeđivanju. ""* Ovo rješenje treBa~^adr¥avati: 1) porodično i rođeno ime umrlog i ime njegovog oca, zanimanje, datum rođenja i državljanstvo umrlog, a za umrle udate ženske osobe i njihovo djevojačko porodično ime; ^2)T^)znaku nekretnina sa podacima iz zemljišnih knjiga, kao i oznaku pokretnih stvari sa pozivom na popis; 3) porodično i rođeno ime, zanimanje i prebivalište nasljednika, odnos •asljednika prema ostaviocu, da li nasljeđuje kao zakonski ili oporučni nasljednik, a ako ima više nasljednika i dio u kome učestvuju u nasljedstvu; 4) da li je i ukoliko pravo nasljednika odgođeno zbog neprispjelog vremena, ili je ograničeno na izvjesno vrijeme, ili je odgođeno zbog neispunjenog uvjeta ili je zavisno od raskidnog uvjeta odnosno naloga koji se ima smatrati kao raskidni uvjet, ili je ograničeno pravom uživanja i u čiju korist; 5) porodično i rođeno ime, zanimanje i prebivalište osoba kojima je pripao zapis, uživanje ili koje drugo pravo iz ostavine s točnom oznakom tog prava; 6) odredbe o poljoprivrednom zemljištu koje premašuje propisani maksimum pojedinog nasljednika odnosno zapisovnika. , Ako u postupku za ostavinsku raspravu svi nasljednici sporazumno jtj predlože diobu i način diobe, sud će ovaj sporazum unijeti u rješenje o
Jjf nasljeđivanju.
I
,
•
•
f ly Rješenje o nasljeđivanju predstavlja k o n a č n u , meritornu odluku kojom se d o v r š a v a ostavinska rasprava. Sud može i prije dovršenja ostavinske rasprave donijeti posebno rješenje o legatu (čl. 232. ZN), ali je u tom slučaju donošenje rješenja o nasljeđivanju obavezno. Ako s e ostavina n e r a s p r a v l j a zato što umrli n i j e o s t a v i o nikakve imovine (čl. 216. st. 1 ZN) ili je ostavio samo pokretnu imovinu a nasljednici nisu tražili da se ostavina raspravi (čl. 216. st. 2 ZN), kao 728
Član 228; i kad se utvrdi da nema nasljednika ili da oni nisu poznati (čl. 233. ŽN), sud ne d o n o s i rješenje o nasljeđivanju nego, u prvom slučaju, rješenje o n e r a s p r a v l j a n j u ostavine (čl. 216. st. 1 i 2 ZN), a u drugom rješenje o p r e d a j i ostavine narodnom odboru (čl. 263. ZN). Rješenjem o nasljeđivanju sud m p r i t r t r n p pdluftijp " *pme_lJL£L s u ja a s 1 j e đ n i'c i umrlog, koia i m o y j r\ 3 s.q.e.ipjava njegovu ostavinu^ i k o j a p r^a v a iz ostavine pripadaju pojedinim nasljednicima. legatarima_ i drugim "osobama 7cT. 173. ZN). Ovo rješenje predstavlja raspored ostavinske imovine i u vezi s time utvrđenje opsega prava i obaveza nasljednika. Rješenje o nasljeđivanju obuhvaća samo onu i m o v i n u za koju se u toku ostavinskog postupka u t v r d i da je pripadala ostaviocu (čl. 225. st. 1 ZN). Njime se odlučuje o pravima samo onih osoba za koje se u ostavinskom postupku utvrdilo da im pripada pravo nasljedstva ili koje drugo pravo iz ostavine. Ukoliko se naknadno pronađe imovina za koju se u času donošenja rješenja o nasljeđivanju nije znalo da je pripadala ostaviocu, već dovršena rasprava ostavine neće se ponavljati ni preotvoriti, nego će se izvršiti r a s p o r e d naknadno pronađene imovine među nasljednike, u smislu čl. 235. st. 1 ZN, rješenjem o r a s p o r e đ i v a n j u naknadno pronađene ostavinske imovine na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju. U povodu naknadno pronađene ostavinske imovine ostavinskoj r a s p r a v i ima mjesta samo ako ona ranije n i j e b i l a prevedena čl. 235. st. 2 i 3 ZN), bilo što u vrijeme pokretanja ostavinskog postupka nije bilo nikakve imovine, ili se ostavina sastojala samo od pokretne imovine, a nasljednici nisu zahtijevali da se ostavina raspravi. Ako se kasnije, nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, pronađe jiov^ogoruka za koju se nije znalo ili se sazna za n o v^e n a s 1 j e đn i^k e, koji radi toga nisu učestvovali u ostavinskoj raspravi, neniiTrnbgućnosti ponovnog raspravljanja ostavine. Nasljednici mogu unatoč pravomoćnosti rješenja j3_nasljeđivanju svoja prava ostvariti u samostalnoj p a r n i c i (čl. 236. i 237."ZN). ~ C§/ Rjgšenjg j^jia^ligđivanju je d e . k l a r a t o r n o g karaktera. Njime se pr o g l a š u j u za nasljednike osobe~za~Tcoje~Je utvrđeno da im je u času s m r t i o s t a v i o c a pripalo pravo nasljedstva u smislu čl. 135. ZN. Prema tome, učinak rasporeda imovine i obaveza proteže se u n a t r a g od momenta smrti ostavioca. Ako dan smrti ostavioca koji je proglašen umrlim nije utvrđen, kao čas njegove smrti vrijedi momenat kad je rješenje o proglašenju nestalog umrlim postalo pravomoćno (čl. 129. ZN). Moment pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ima taj učinak što se nakon toga ne može ponovno raspravljati ostavina. Strankama (osobama spomenutim u članu 187. ZN) preostaje pravo d a u p a r n i c i ostvaruju svoja prava na ostavinu ili koje pravo iz ostavine. Ni u slučaju kad su ispunjene pretpostavke za p o n a v l j a n j e p o s t u p k a po pravilima parničnog postupka, nema mjesta ponavljanju ostavinske rasprave. Stranke će u tom slučaju svoja prava i nasljedno pravne zahtjeve moći ostvarivati samo u p a r n i c i (čl. 230. ZN), koju mogu pokrenuti u rokovima predviđenim u čl. 144. ZN. 729
Član 228. P r a v o m o ć n o rješenje o nasljeđivanju ili legatu v e z u j e sve stranke koje su u č e s t v o v a l e u raspravi ostavine (čl. 234. ZN). Odnosi se na one činjenice i prava koje su u vrijeme rasprave ostavine bile poznate i raspravljene i koje su obuhvaćene rješenjem o nasljeđivanju. Činjenice i pravni odnosi za koje se u vrijeme rasprave ostavine nije znalo ili koji nisu bili raspravljeni, mogu biti samo uslov za pokretanje p a r n i c e ali ne i razlog za ponovno raspravljanje ostavine To jednako vrijedi i u pogledu ostvarivanja prava osoba koje n i s u u č e s t v o v a le u ostavinskom postupku, koje mogu 1 svoje nasljednopravne zahtjeve naknadno ostvarivati samo u p a r n i c i ^ ) (§/ Rješenje o nasljeđivanju predstavlja k o n a č n o rješenje svih pitanja koja se odnose na nasljednopravna ovlaštenja koja izviru iz ostavine, bilo da se radi o n a s l j e d s t v u (univerzalna sukcesija), ili o l e g a t i m a i d r u g i m p r a v i ma iz ostavine (singularna sukcesija). I to kako na osnovu oporučnog nasljeđivanja, tako i nasljeđivanja na temelju zakona. O pravu koje pripada n u ž n o m nasljedniku iz ostavine^ t.-j, Q njpgovom nasljednom pravu (cl. az. ZiN), treba raspravjjatijj postupku i "odlučiti rješenjem o nasljeđivanju.(2) II
/
£jj Sadržaj i z r e k e (dispozitiva) rješenja o nasljeđivanju propisan je zakonom. Odredbe iz stava 2 tač. 1. do 6. predstavljaju b i t n e „elemente toga rješenja. Time se još ne isključuje da rješenjem o nasljeđivanju budu obuhvaćene odluke o ostalim pitanjima (kao npr. o troškovimapostupka, o naredbama za upis rješenja u zemljišne knjige i si.). (_2/Pored osobnih podataka o ostaviocu navedenih u tač. 1. ovog stava potrebno je da u rješenje o nasljeđivanju bude unesen i d a t u m s m r t i ostavioca, odnosno dan pravomoćnosti rješenja o njegovu proglašenju umrlim (čl. 129. st. 2 ZN), jer tog momenta nastaje delacija, odnosno p r e l a z i osta vina na nasljednike, pa je potrebno da taj datum bude vidljiv iz rješenja o nasljeđivanju.(3) Sve ostavinske n e k r e t n i n e (čl. 228. st. 2 tač. 3 ZN) trebaju se, u prayjj^^gj|ačiti_onako kako su evidentirane u žemljUnim. knjigama ili m1ipama_akojeze na području za koje se vode zemljišne knjige. XEo~ie~ zemljilneTnjigejia tom pogručju" ne vode ili ih nema!~nekretnine "ce~se"" označiti podacima iž~ taprjskTh knjiga ili topografskim podacima "prema katastarskim posj edovnimlistovima ili mapama. O p i s n o označavanj e nekrg^Sgigogušteno je izuzetno ako se radi o nekretninama koie leže na području gdje takvih podataka nema ili su nepouzdani, i to samo pri1
Vidi B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 345. Rješ. Vrh suda NRH Gž (Rev) 1522/55 od 4. X 1955. Naša zakonitost 1956, str. 220., i pres. V.S. NR Hrv. Gž. 1325/56—2 od 25. X 1956. navedena u članku G a b r i j e l i ć J o s i p a . Primjena čl. 235. st. 2 ZN u pogledu imovine kućnih zadruga, Odvjetnik br. 9/57. na str. 219—221. 3 Ovaj podatak je vjerojatno samo greškom mogao izostati u ovom članu kad inače spada među bitne sastojke smrtovnice (čl. 196. tač. 2. ZN). 2
730
Član 228. dok ne bude izvršen katastarski premjer i ustanovljeni katastarski posjedo'vni listovT~(izrađene katastarske mape), Predmet ostavinske rasprave su s v e n e k r e t n i n e koie__ie_psta- [ vilac kao svoje v l a s n i š t v o nosiedovao. kao i one koie su bileu posje-^ du drugih osoba (čl. 198. st. 1 ZN), bez obzira na čijem su imenu _foxroalna_ upisane u zemljišnim knjigama, budući da u ostavinskoj raspravi treba da budu utvrđena sva prava nasljednika, kao i imovina koja sačinjava ° oštavlnu neke osobe (čl. 173. ZN). Rješenje o nasljeđivanju može obu-"" -, hvatiti_samo onu imovinu koja je u ostavinskom postu^Tču""uTvT7e~n a kao vlasništvo ostavioca ili za koju se pretpostavlja (na"osn"ovu podataka I iz~zemij. knjiga, izvoda iz '"Katastra Tsl.) da 1e nlegovo vlasništvo. Rješe-' ' njem o najs^đivjmju ne raože se unaprijed obuhvatiti »ostala^ imoyina_ # ili »sva
131
Član 228. Ako nasljednici p r i z n a j u kojem sunasljedniku vanknjižno vlasništvo na određenim ostaviočevim nekretninama, njihova izjava mjerodavna je za ostavinski sud. Ako među nasljednicima dođe do s p o r a o vlasništvu, odnosno o tome da li nekretnine spadaju o ostavinu, rasprava će se p r e k i n u t i i nasljednici uputiti na parnicu po čl. 225. tač. 1. ZN. Nekretnine za koje se ustanovi da ih je neki nasljednik stekao od ostavioca za njegova života vanknjižnim putem, ne računaju se u njegov nasljedni dio, osim ako se utvrdi da se radi o besplatnim raspolaganjima ostavioca mortis causa, ako ostali zakonski nasljednici zatraže uračunanavajaje primljenog dara u nasljedni dio (čl. 51, 52. i 62. ZN). r 5/HJ dispozitiv rješenja o nasljeđivanju u pravilu ne unose se pojedinačno podaci o p o k r e t n o j i m o v i n i , nego »upućivanjem« na postojeći p o p i s ove imovine. Na isti način postupit će se i sa ostaviočevim p o t r a ž i v a n j i m a . ' Ako ne postoji poseban popis pokretne imovine, sastavljen prema; odredbama čl. 198—200. ZN, podaci o pokretnoj imovini i potraživanjima unijet će se u dispozitiv prema stanju utvrđenom u ostavinskoj raspravi na osnovu izjava nasljednika i drugih učesnika. ;
__T)gj:ayior pvi rLii g n v i niRij_ggstavni__Hjn ostavine pa se u pravilu u
ostavinskom postupku posebno ne utvrđuju. Uslijed toga ne ulaze u izreku rjesenja_£u»asljeđivanju. r~* ™*~ 6. Za nasljednike koji nasljeđuju primjenom prava predstavljanja (čl. 11. ZN), treba uvijek označiti i njihovog neposrednog p r e t k a preko koga nasljeđuju. Ako je jedan nasljednik u s t u p i o svoj nasljedni dio u cjelini ili samo dio nasljednog dijela kojem drugom nasljedniku (sunasljedniku) u smislu čl. 139. st. 2 ZN, takav nasljednik unijet će se u dispozitiv rješenja o nasljeđivanju, i to u dijelu (kvoti) kojim nasljeđuje bez obzira na činjenicu ustupanja, jer se nasljednik koji se odrekao nasljedstva u korist određenog nasljednika smatra i dalje nasljednikom.(5) Takav će nasljednik odgovarati za dugove ostavioca i druge obaveze prema osobama kojima pripada kakvo pravo iz ostavine (legatari i drugi korisnici). Da uslijed toga ne bi ostala neevidentirana činjenica ustupanja u korist određenog sunasljednika, i da bi se iz rješenja o nasljeđivanju moglo razabrati u kome je dijelu došlo do povećanja imovine nasljednika u čiju je korist izvršeno ustupanje, potrebno je ovu okolnost ustupanja unijeti u dispozitiv rješenja o nasljeđivanju. 7. Oporučitelj može osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine (čl88. st. 1 ZN) o p t e r e t i t i nekom d u ž n o š ć u . On može postaviti u v j e te i r o k o v e u pojedinim dijelovima oporuke (čl. 88. st. 2 ZN). Odredbe o ovim dužnostima, odnosno ograničenjima i drugim modalitetima, trebaju se u n i j e t i u rješenje o nasljeđivanju. Ovo je potrebno ne samo radi toga kako bi ostavinski sud mogao odrediti mjere osiguranja u smislu člana 231. ZN nego da bi t r e ć e o s o b e znale za postojeća ograničenja, odnosno uvjetovanost prava nekog nasljednika (vidi o tome više kod objašnjenja uz čl. 88. ZN). Nasljednik može u toku rasprave ostavine u s t u p i t i naslijeđene nekretnine (u smislu čl. 139. st. 2 ZN) sunasljedniku uz pridržaj prava 5
Tako i »Objašnjenja«, str. 42 i 147.
Član. 228.
doživotnog uživanja. Ovaj ustup, kao i pridržaj prava doživotnog uživanja treba također unijeti u dispozitiv rješenja o nasljeđivanju. 8. Rješenje o nasljeđivanju sadrži i odluku o l e g a t u i drugim oblicima singularne sukcesije (plodouživanje ili koje drugo pravo iz ostavine, tač. 5. st. 2 čl. 228. ZN). Ako među nasljednicima nema spora o legatu, ostavinski sud može na zahtjev legatara odlučiti o pravu na legat p o s e b n i m r j e š e n j e m (čl. 232. ZN). Ovo rješenje sud može donijeti p r i j e donošenja rješenja o nasljeđivanju. Ako je ostavinski sud o pravu na legat već odlučio posebnim rješenjem, u tom slučaju rješenje o nasljeđivanju neće sadržavati odredbe o legatu, nego će se samo u p u t i t i na sadržaj (dispozitiv) posebnog rješenja o legatu. Rješenje o nasljeđivanju neće sadržavati odluku o legatima ako je među strankama došlo do s p o r a o pravu na legat, ako parnica na koju su stranke upućene ne bude pravomoćno dovršena prije donošenja rješenja o nasljeđivanju.(6) Ovo stoga, što zbog upućivanja na parnicu u ovom slučaju nema mjesta prekidu ostavinske rasprave (čl. 224. ZN), pa ;ie rasprava treba dovršiti bez obzira na ishod i dovršenje parnice o pravu na legat. Nakon što je parnica pravomoćno dovršena, nema potrebe donošenja posebnog rješenja o legatu, jer presuda u potpunosti rješava ovo pravno pitanje, koje s obzirom na karakter legata kao potraživanja ne utječe na rezultat rasprave ostavine i utvrđenje nasljednika. Dužnost izvršenja legata, naime, tereti nasljednike koji su rješenjem o nasljeđivanju već za takve utvrđeni i proglašeni. 9. Rješenje o nasljeđivanju sadrži odredbe o višku p o l j o p r i v r e d n o g zemljišta (tač. 6. st. 2 čl. 228. ZN) koje ulazi u zemljišni fond zbog prekoračenja propisanog m a k s i m u m a obradivog poljoprivrednog zemljišta koje pojedinac može posjedovati na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji i na temelju Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu. Ako je u toku ostavinskog postupka nasljednik izvršio i z b o r parcela koje će zadržati (u smislu čl. 227. st. 2 ZN), u rješenje o nasljeđivanju unijet će se s a d r ž a j i z j a v e o i z b o r u (čl. 227. st. 2 ZN), pa će se utvrditi koje parcele neposredno postaju općenarodna imovina, a koje nasljednik zadržava. Sve to bez obzira da li se radi o parcelama koje je taj nasljednik stekao nasljeđivanjem ili koje je od ranije posjedovao. Odatle proizlazi da kod utvrđenja veličine nasljednog dijete (u smislu čl. 228. st. 2 tač. 2. i 3. ZN) za svakog pojedinog nasljednika treba ustanoviti i proglasiti pravo na nasljedstvo u punoj kvoti i opsegu, bez obzira što neki nasljednik s obzirom na propise čl. 153. i 227. ZN neće moći zadržati u svom posjedu čitavo naslijeđeno poljoprivredno zemljište za koje će, nakon unošenja viška u poljoprivredni zemljišni fond, primiti odgovarajuću n a k n a d u (čl. 153: st. 1 ZN). Ako nasljednik ne i z v r š i izbor parcela u toku ostavinske rasprave, ostavinski sud će u ovom dijelu rješenja o nasljeđivanju utvrditi p o v r š i n u kojom dotični nasljednik prekoračuje propisani maksimum (čl. 227. st. 3 ZN). U tom slučaju rješenje o nasljeđivanju neće sadržavati na6
Z u g 1 i a, nav. djelo, str. 74. 133
Član 228. imenovanje parcela koje kao višak ulaze u poljoprivredni zemljišni fond i postaju općenarodna imovina, a niti onih koje ostaju tome nasljedniku. Ako su nasljednici, koji bi inače uslijed nasljeđivanja poljoprivrednog zemljišta prekoračili propisani maksimum, postigli s p o r a z u m o tome koje će parcele unijeti u poljoprivredni zemljišni fond a koje će zadržati, ovaj njihov sporazum unijet će se u rješenje o nasljeđivanju, te navesti pojedinačno parcele koje ulaze u fond, odnosno koje ostaju pojedinom nasljedniku. Ako nasljednici ne postignu sporazum, tada će se za svakog od njih utvrditi samo površina obradivog poljoprivrednog zemljišta koje predstavlja v i š a k preko propisanog zakonskog maksimuma (kako je to predviđeno u članu 227. st. 3 i 4 ZN). Na sličan način postupa se kod nasljeđivanja posebnog dijela n a j a m n e s t a m b e n e z g r a d e p o Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (čl. 24. tog zakona).(7) ^10^ Osim sporazuma o načinu diobe ostavine, u rješenje o nasljeđi^, vanju unosi se i izjava o u s t u p a n j u nasljednog dijelaj j j jT l^^ j ik u korist s u"n a s 1 ] e d nTE a, ukoliko ne on ustupan3e~"prThvatio. nika Sporazum o d i o b i nasljedstva (čl. 228. st. 3 ZN) sud će unijeti u izreku rješenja o nasljeđivanju samo ako se sporazum ne protivi prinudnim propisima, ako nije u suprotnosti s odredbama međunarodnih ugovora, ili se ne protivi javnom moralu (čl. 3. st 3 ZPP). Sporazum o diobi, koji je unesen u izreku rješenja o nasljeđivanju, ima u svemu učinak s u d s k e n a g o d b e (čl. 312. ZPP). Rješenje o nasljeđivanju pored navedenog u st. 1, 2 i 3 ovog člana može sadržavati i d r u g e o d r e d b e suda koje utječu na utvrđenje p r a v a nasljednika i njihovih nasljednih dijelova. Ovamo dolaze odredbe o opozivanju darovanja, umanjenju raspolaganja i tome slično. U rješenje o nasljeđivanju mogu se unijeti i odredbe o načinu kn j iž e n j a, odnosno provedbi rješenja o nasljeđivanju u zemijisminimjiga^ ma, kao i uvjetima pod kojima će se ova provedba dozvoliti i izvršiti (čl. 220. 'ZN) ; 11. Rješenjem o nasljeđivanju može se odlučiti io t r o š k o v i m a ostavinskog postupka i ostavinske rasprave (npr. troškovi sastava smrtovnice, popisa i procjene ostavine, troškovi koji nastanu u vezi s poduzimanjem privremenih mjera za osiguranje ostavine, čuvanja stvari oštar vine u smislu čl. 204. st. 1 i 2 i 203. ZN; zatim troškovi privremenog staratelja ostavine, čl. 134. i 2C|5. ZN; izvršioca oporuke po čl. 103. st. 2 ZN; privremenog upravitelja nasljedstva po čl. 148. st. 4 ZN; oglašavanje po čl. 219. st. 1 i 2 ZN; staratelja nepoznatog nasljednika po čl. 219. st. 3 i 4 ZN; svjedoka proglašenja oporuke po čl. 207. st. 3 ZN; oporučnih svjedoka, koji nastanu u vezi s njihovim saslušanjem odnosno sastavom isprave o sadržaju usmene izjave posljednje volje, po čl. 80. st. 1 i 209. st. 3 ZN i si. Svi ovi troškovi su, u pravilu, z a j e d n i č k i , jer se poduzimaju u interesu__s_v_ih n a s l j e d n i k a , pa ih, prema tome, svi oni snose_n omjeru Jcoji će utvrditi ostavinski sucTXcT~186. st. 2 ZN). Ostavinski sud može narediti jednoj" stranci da sama snosi troškove za one radnje koje 7 Vidi Đ. P a v i ć , u članku: Vršenje prava izbora po čl. 24. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, Zemlj. knjiga br. 1— 2/61, str. 5—7.
7*4
r
Član 228.
je prouzrokovala svojim očito nesavjesnim postupkom (čl. 186. st 3 ZN). Nasljednici koji su zbog ostvarivanja svojih nasljednih prava pristupili sudu nemaju pravo da od drugih nasljednika zahtijevaju naknadu troškova koji su im zbog toga nastali. Oni snose sve ove troškove sami (čl. 186. st. 1 ZN). Odluku o troškovima koji su nastali u toku postupka, ostavinski sud može donijeti odmah nakon što je određeni trošak nastao, kao što može zadržati donošenje odluke o svim ili nekim troškovima do donošenja konačnog rješenja, tj. rješenja o nasljeđivanju, ili donošenja posebnog rješenja o troškovima postupka. Q£. Rješenje o nasljeđivanju mora biti o b r a z l o ž e n o hnrh^pi da jejjrotiv njega dopuštena s a m o s t a l n a ž a l b a (cl. 182. st. 2 ZN). Pismeni sastav rješenja pored obrazloženja mora imati uvod i izreku (čl. 334. st. 2 ZPP). U v o d rješenja, analogno odredbi člana 327. st. 8 ZPP (koji dolazi u obzir na osnovu čl. 174. ZN) sadržava: naziv rješenja (»rješenje o nasljeđivanju«), naziv suda, porodično i rođeno ime suca pojedinca (u smislu odredbe čl. 170. st. 2 ZN), označenje predmeta ostavinske rasprave (navođenjem porodičnog i rođenog imena umrlog iza koga se vodi ostavinska rasprava), dan dovršenja ostavinskog postupka, odnosno zaključenja rasprave ostavine ako je na njoj doneseno i proglašeno rješenje o nasljeđivanju ili dan kad je rješenje doneseno. I z r e k a (dispozitiv) rješenja o nasljeđivanju sadržava sve navedeno u članu 228. ZN. U rješenje- o nasljeđivanju može se uključiti i odluka ostavinskog suda o d o z v o l i u p i s a u zemljišnim knjigama nakon što rješenje o nasljeđivanju postane pravomoćno. Rješenje o nasljeđivanju je p r a v n i n_a_sJLo_v_5§;_sti£canJe zemljišnoknjižnih prava, pa se kadTfaEvo"priliKonT knjiženja treba uložiti u zbTH?u~Iš^rava7TIšE]eči toga treba da sađrziTod"-'" govarajuću klauzulu intabulandi, i sve potrebne podatke u smislu pravnog pravila iz § 108. biv. ZZK (označenje zemljišnoknjižnih uložaka u kojima se mora izvršiti upis; osoba u čiju se korist upis treba izvršiti, kao i predmet upisa. U pogledu prava treba označiti njihov bitni sadržaj, a to sve onim riječima kako treba upis glasiti u zemljišnoj knjizi). Ako je nekom pravu, koje treba upisati, stavljeno ograničenje u pogledu raspolaganja ili su nametnute protivobaveze koje treba istovremeno upisati (pravno pravilo iz § 107. biv. ZZK), u dozvolu upisa unijet će se potrebne odredbe u pogledu istovremenog upisivanja međusobno povezanih prava (pravno pravilo iz § 177. biv. Pravilnika za vođenje zemljišnih knjiga). U o b r a z l o ž e n j u ostavinski će sud izložiti u prvom redu o s n o v pozivanja na nasljedstvo: da li su iza ostavioca nađene oporuke i koje (usmene ili pismene i datumi oporuka), odnosno koju je oporuku i iz kojih razloga sud uzeo u obzir, a kod zakonskog nasljeđivanja koje se sve osobe pojavljuju kao zakonski (i nužni) n a s l j e d n i c i , u koji nasljedni red spadaju, i kojima je sud priznao svojstvo nasljednika. U pogledu zahtjeva nasljednika treba navesti kakve su nasljedničke izjave dali pojedini nasljednici, koji su se nasljednici odrekli nasljedstva, opseg odricanja (čl. 136. ZN). Zatim treba navesti koje su osobe naknadno bile pozvane na 735
Član 228. nasljedstvo uslijed odricanja nekog nasljednika, odnosno kod kojih nasljednika dolazi do priraštaja (u smislu odredbe čl. 142. I 143. ZN), koji su nasljednici u s t u p i l i svoj nasljedni dio (u cijelosti ili djelomično) sunasljednicima i kojima (čl. 139. st. 2 ZN), te da li je nasljednik prihvatio ustupljeni dio; da li su od strane ovlaštenih nasljednika isticani zahtjevi za izdvajanje imovine iz ostavine u smislu čl. 37. i 38. ZN; koji su nasljednici istakli_zahtjev za nužnj dio i kakvp JP orliiikp n ovim "TnTvfpvrmn sud donio" U slučaju utvrđenja prava na n u ž n i d i o u obrazloženju treba [navesti u bitnom kako je utvrđena v r i j e d n o s t ostavine na temelju koje se izračunava nužni dio i koja je sve imovina uzeta u obzir kod izračunavanja, te do kakvog je rezultata sud došao. U slučaju da je raspolaganjima ostavioca bio p o v r i j e đ e n nužni dio iz obrazloženja treba da je vidljivo koja su oporučna raspolaganja u m a n j e n a i u kome dijelu. U slučaju zahtjeva za u r a č u n a v a n j e darova i legata u nasljedni dio (čl. 51. i 52. ZN) treba navesti i obrazložiti u kome je dijelu nasljedni dio pojedinih zakonskih nasljednika podmiren uračunavanjem primljenih darova i koliko preostaje za podjelu nasljednicima i kojima. Iz obrazloženja se mora vidjeti o kojima je p r a v n i m p i t a n j i m a ostavinski sud odlučio na osnovu čl. 223. st. 3 ZN, a o kojima je odlučeno p r e s u d o m , odnosno odlukom nadležnog organa uprave u prejudicijelnom parničnom ili upravnom postupku. Isto tako treba navesti ukratko zahtjeve stranaka zbog kojih je neka od njih upućena na parnicu ili upravni postupak, ako dotična stranka do završetka ostavinskog postupka nije podnijela dokaz da je pokrenula parnicu, odnosno postupak pred upravnim organom, pa je ostavinski postupak dovršen bez obzira na istaknute i osporene zahtjeve (u smislu čl. 226. st. 4 ZN). Iz obrazloženja treba biti vidljivo u pogledu kojih je nužnih nasljednika utvrđeno da postoje razlozi za njihovo i s k l j u č e n j e (čl. 47. ZN), ili 1 i š e n j e nužnog dijela u korist potomaka (čl. 50. ZN), i koji su nasljednici n e d o s t o j n i za nasljeđivanje (čl. 131. i 132. ZN). U ovim slučajevima treba navesti i uzroke nedostojnosti ili temelja njihova isključenja odnosno lišenja nužnog dijela. Ako je u toku ostavinskog postupka primijenjen ediktalni postupak (pozivanje oglasom u smislu čl. 219. st. 1 i 3 ZN), u obrazloženju treba navesti podatke o objavljivanju oglasa (čl. 219. st. 8 ZN) i rezultat oglašavanja, te na čemu se temelji pravo nasljedstva nasljednika čije je boravište nepoznato ili onih koji nemaju punomoćnika u FNRJ (čl. 219. st. 4 ZN). Iz obrazloženja treba da bude vidljivo i sve ostalo što je ostavinski sud provedenom raspravom utvrdio. Isto tako iz obrazloženja treba da budu vidljivi razlozi zbog kojih ostavinski sud smatra da nasljednopravni zahtjevi učesnika u ostavinskom postupku nisu opravdani i na zakonu osnovani a koje je učesnike sud s njihovim zahtjevima o d b i o . Sudska
praksa
1. Vidi načelno mišljenje Proširene opće sjednice Saveznoj? vrhovnog suda br. 2/60 od 4. IV 1960, Zb. V/l-1960, str. 9, navedeno uz član 37. ZN. 736
Član 228 — Ž29. 2. Rješenje o nasljeđivanju mnrn. sndr9n.tr nv.iui}m nekretnina x podacima zemljišnih knjiga (Rješenje Okružnog suda Zagreb Gž 5106/55 od 26. Xl 1S5S, dmjefmkTBr. 12/56, str. 12). 3. Rješenje o nasljeđivanju ne dokazuje prema tuženima pravo vlasništva na pokretninama kao ostavinskoj imovini, već samo to da su na tužitelja kao nasljednika prešla sva prava i obaveze ostavioca i da je tužitelj legitimiran za tužbeni zahtjev za povratak pokretnina (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1736/56 od 12. XII 1956, Jug. adv. br. 1—2/1957, str. 65). 4. U izreci rješenja o nasljeđivanju u slučaju primjene člana 28. ZN proglašuju se nasljednicima samo osobe kojima je nasljedstvo stvarno i pripalo u cjelini ili u određenom dijelu (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 344/59 od U. VI 1959, Odvjetnik, br. 12/59, str. 266). 5. Ostavinski sud nije ovlašten da naredi izvršenje (isplatu) legata, nego ima jedino da utvrdi legatare, sadržaj legata i osobu koja ga je dužna izvršiti, a ako ona ne udovolji svojoj obavezi, legatar može svoje pravo ostvarivati samo u parnici (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 305/60 od 24. VI 1960, Zb. V/2-1960, br. 153). 6. Rješenje o nasljeđivanju nema konstitutivni, nego samo deklaratorni karakter, pa ne može prekludirati nasljednike u posebnim građanskopravnim zahtjevima koje oni imaju prema pojedinim sunasljednicima, odnosno prema ostaviocu (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 628/61 od 9. VIII 1961, Naša zakonitost, br. 7—8/61, str. 359). 7. Vidi odluku uz član 53. ZN. D o s t a v a
r j e š e n j a
o
n a s l j e đ i v a n j u
Član 229. Rješenje o nasljeđivanju dostavit će se svima nasljednicima i zapisovnicima, kao i osobama koje su u toku postupka istakle zahtjev na nasljedstvo. Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju dostavit će se nadležnom financijskom organu narodnog odbora kotara (grada).
1. Rješenje o nasljeđivanju dostavlja se s t r a n k a m a , tj. nasljednicima, legatarima, kao i drugim osobama kojima pripada neko p r a v o iz ostavine (čl. 187. ZN), bez obzira da li su i na koji način ove osobe u č e s t v o v a l e u ostavinskoj raspravi. Rješenje o nasljeđivanju treba dostaviti i onim nasljednicima, legatarima i drugim osobama, koje n i s u s u d j e l o v a l e u ostavinskoj raspravi (npr. u slučaju iz čl- 220 st. 3 ZN). Rješenje o nasljeđivanju dostavlja se s t r a n k a m a . Ostalim osobama, spomenutim u članu 187. ZN, rješenje o nasljeđivanju dostavit će se samo ako su te osobe u toku ostavinskog postupka ostvarivale kakav nasljednopravni ili neki drugi z a h t j e v . Rješenje o nasljeđivanju dostavit će se u č e s n i c i m a ostavinskog postupka, koji nemaju položaj stranke (u smislu čl. 187. ZN) ako se rješenjem o nasljeđivanju o d l u č u j e o nekom njihovom z a h t j e v u , ili ako utječe na neki njihov interes (npr. naknada troškova, nagrada za učestvovanje u postupku, odnosno izvršene radnje i usluge u vezi s vođenjem ostavinskog postupka, kao što su čuvanje predmeta ostavine i si.). .. Rješenje o nasljeđivanju dostavlja se i onim nasljednicima, odnosno legatarima koji su se o d r e k l i nasljedstva ili prava na legat. ifi
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
737
Olan 229. Dostavljanje rješenja vrši se po propisima o dostavljanju Zakona o parničnom postupku (odredbe glave X, član 122. do 138. ZPP). Strankama se dostavlja ovjeren o t p r a v a k rješenja o nasljeđivanju s uputom o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka (u smislu odredbe člana 326. st. 3 ZPP). 2. Rješenje o nasljeđivanju, nakon što postane pravomoćno, dostavlja se nadležnom f i n a n c i j s k o m organu narodnog odbora općine radi razreza i naplate poreza na nasljedstvo i darove prema propisima Zakona ć porezu na nasljedstva i porezu na darove (SI. list FNRJ br. 19/55), i čl. 1. st. 2 Uredbe za izvršenje Zakona o porezu na nasljedstva i porezu na darove (SI. list FNRJ br. 28/56). / N a p l a t a poreza na nasljedstvo i na darove vrši se neovisno o daljnjem postupku oko izvršenja rješenja o nasljeđivanju i provedbi u zemljišnim knjigama. To znači da naplata poreza ne z a d r ž a v a u p i s pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju u zemljišnim knjigama.(') 3. Neovisno o naplati poreza na nasljedstvo i na darovanja sud vrši naplatu p a u š a l n e t a k s e po propisima i na način reguliran odredbama Zakona o sudskim taksama. Prema odredbi čl. 3. st. 1 tač. 5. Zakona o sudskim taksama (SI. list FNRJ br. 16/60. od 20. IV 1960), taksena obaveza za paušalnu taksu u' postupku ostavinske rasprave nastaje kad rješenje o nasljeđivanju postane pravomoćno. Visina paušalne takse koja se plaća za pojedine radnje u ostavinskom postupku propisana je u tar. br. 7, 8. i 9. Taksene tarife uz Zakon o sudskim taksama. Ne p l a ć a se taksa: — na prijedlog da se provede ostavinska rasprava i za druge podneske u toku prvostepenog postupka (Napomena br, 7. uz tbr. 7); —i- na diobu nasljedstva ako nasljednici sporazumno predlože diobu i sporazum o diobi bude unesen u rješenje o nasljeđivanju (čl. 228. st. 3 ZN; napomena br. 6 uz tbr. 7); — za čuvanje isprava o usmenoj oporuci i za davanje izjava svjedoka usmene oporuke o oporuciteljevoj posljednjoj volji (čl. 169. ZN; napomena br. 3 uz tbr. 9); — za opozivanje oporuke ako se kasnijom oporukom opoziva prijašnja i ujedno sastavlja nova oporuka (napomena br. 4 uz tbr. 9). Naplata paušalne takse ne utječe na upis rješenja o nasljeđivanju u zemljišnim knjigama. Ako nasljednici ne plate paušalnu taksu kod suda, sud će o tome obavijestiti nadležni organ narodnog odbora za poslove financija, koji će taksu naplatiti prinudnim putem. Zato je potrebno da se odredba o plaćanju paušalne takse unese u i z r e k u rješenja o nasljeđivanju ili o tome donese posebno rješenje, te pozovu nasljednici da taksu uplate u taksenim markama. U pogledu donošenja naknadnog rješenja o plaćanju paušalne takse postupa se analogno propisima koji vrijede za troškove postupka (čl. 153. st. 4 i 6 ZPP). 1 S tim u vezi vidi i slično stanovište dr Lazara R o g u l i c a u članku »Sprovođenje ostavinskih rješenja u zemljišnim knjigama«,. Glasnik AK za APV 1956. br. 6. na str. 10.
738
Član 230. Upisi
u
zemljišnoj
knjizi
i
predaja
pokretnih
stvari
Član 230. Kad budu podneseni dokazi o izvršenju i osiguranju obaveza koje su nasljedniku naložene oporukom u korist osoba koje nisu sposobne da se same staraju o svojim poslovima ili za postizanje neke općekorisne svrhe, sud će narediti da se u zemljišnjoj knjizi izvrše potrebni upisi, kao i da se ovlaštenim osobama predaju pokretne stvari koje se nalaze na čuvanju kod suda. 1. Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju je p r a v n i n a s l o v ( ' ) na osnovu kojeg se vrše potrebni u p i s i nasljel3ivan7e7n~i^čeniji_Eraya.__u_ zemljišnejcnjige. Upisi u zemljišne knjige na osnovu pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju vrše se po s l u ž b e n o j dužnosti. Prema pravnim pravilima "iz § 84. st. 1 biv. Zak. o zemljišnim knjigama, svi upisi koji se odnose na prava na nekretninama, koja su utvrđena u toku~ostavinske £asj3raye, vrše se po službenoj dužnosti. Ostavinski sud prPtome nije dužan paziti da li su prava koja su iz ostavine pripala drugim osobama izvršgna ili osigurana. Zakon u tome ostavlja zainteresiranim strankama slobodu da se sameTprinu o ispunjenju i zaštiti_svojih prava. (2) Međutim, kad su ta prava namijenjena osobama spomenutim u čl. 177. ZN, ostavinski se sud mora po službenoj dužnosti brinuti, prije izvršenja upisa u zemljišnim knjigama, da su obaveze nasljednika prema ovim osobama izvršene ili na drugi način osigurane. Stoga je sud u ovim slučajevima dužan, prije nego što dozvoli provedbu rješenja o nasljeđivanju i potrebne upise u zemlj. knjige, zatražiti od nasljednika da pruže d o k a z e da su ispunili obaveze ili da su dali potrebno osiguranje. Ako nasljednici ne pruže takav dokaz u roku koji im je određen, sud će o tome obavijestiti nadležni organ starateljstva, odnosno organ uprave (ako se radi o obavezama namijenjenim za postizanje neke općekorisne svrhe) da zahtijevaju, odnosno predlože poduzimanje odgovarajućih mjera o s i g u r a n j a . U ovim slučajevima sud će narediti potrebne upise nakon što obaveze prema osobama iz čl. 177. ZN budu izvršene ili osigurane.(3) Zakon ne ovlašćuje sud da po službenoj dužnosti naredi izvršenje mjera osiguranja, već se samo zadovoljava traženjem i pružanjem d o k a z a o izvršenju odnosno osiguranju obaveza. 2. Pod o b a v e z a m a koje su nasljedniku naložene o p o r u k o m misli se na ispunjenje legata, osiguranje prava uživanja ili kojeg drugog prava iz ostavine spomenutih u tač. 4. reč. zadnja i tač. 5. st. 2 člana 228. ZN. Od obaveza spomenutih u ovom članu treba razlikovati slučajeve kad su prava nasljednika o d g o đ e n a zbog neprispjelog vremena, ili ako su 1 Vidi » O b j a š n j e n j a « , str. 179, gdje se smatra da je pravomoćno rješenje o nasljeđivanju i z v r š n i naslov, što može vrijediti samo u tom smislu, da se to rješenje može provesti u zemlj. knjigama. 2 B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 416, 417. Tako i Z u g li a, nav. djelo, str. 75. 3 Tako B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 417.
739
Član 230 — 231. ograničena na izvjesno vrijeme, ili ako su odgođena zbog neispunjenog uvjeta, ili su zavisna o raskidnom uvjetu ili nalogu, koje treba smatrati kao raskidni uvjet (čl. 228. st. 2 tač. 4. ZN). O osiguranju ovih prava brine se ostavinski sud (čl. 231. ZN) samo na z a h t j e v zainteresiranih osoba. Ostavinski sud će u tom slučaju prije nego što naredi upis rješenja o nasljeđivanju u zemljišnim knjigama, odnosno istovremeno, odrediti i potrebne mjere o s i g u r a n j a odgovarajućeg dijela ostavine, po propisima koji važe za i z v r š n i postupak. Ovako će sud postupiti samo ako su zainteresirane osobe stavile određeni z a h t j e v . Ove mjere mogu se poduzimati u toku ostavinskog postupka, a također i nakon upisa pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju u zemljišnim knjigama.( 4 ) 3. P o k r e t n e stvari, koje su bile na čuvanju kod suda (čl. 203, 204. ZN) ili privremenog čuvara, predaju se n a s l j e d n i c i m a odmah nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju. Ako se radi o ispunjenju obaveza u korist osoba spomenutih u čl. 177. ZN. ili o ostvarenju općekorisne svrhe, predaja ovih stvari nasljednicima uslijedit će nakon što nasljednici pruže d o k a z e da su obaveze ispunjene ili da je za njihovo izvršenje pruženo potrebno osiguranje. (4) Naosnovu pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, zemliišnokpjižni sud donosi posebnu o d l u k u o izvršenju upisa (pravno pravilo iz § 112. biv. ZZK), na temelju koie će izvršiti potrebne upise. O izvršenju upisa obavijestit će se svi zemljišnoknjižni ovlaštenici dotičnog zemljišnoknjižnog tijela. Protiv izvršenog upisa zemljišnoknjižni ovlaštenici imaju pravo žalbe, u smislu prav. pravila iz § 137. ZZK (koji iznosi 30 dana u zemlji, 60 dana za evropske zemlje osim Islanda i otočja Fareer, a za sve ostale zemlje 90 dana). Ukoliko u povodu žalbe bude naređeno brisanje nekog uknjižbenog prava, ono će se brisati s učinkom kao da nikada nije ni bilo upisano (analogno prav. pravilu iz § 143. st. 2 ZZK). Ako žalba bude odbijena, izvršeni upis zadržava svoju snagu s učinkom ex tune, tj. od časa kad je upis izvršen. Drugostepeni (okružni) sud ne može preinačiti odluku o dozvoli upisa, a niti izmijeniti sam upis (prav. pravilo iz § 140. st. 3 ZZK). M j e r e
o s i g u r a n j a
k a d
zapisnika
j e
p r a v o
n a s l j e d n i k a
uvjetovano
Ili
Član 231. Kad je pravo nasljednika ili zapisovnika odgođeno zbog neprispjelog vremena, ili je ograničeno na izvjesno vrijeme, ili je odgođeno zbog još neispunjenog uvjeta ili je zavisno od raskidnog uvjeta odnosno naloga koji se ima smatrati kao raskidni uvjet, sud će na prijedlog zainteresiranih osoba odrediti privremene mjere za osiguranje odnosnog dijela ostavine po odredbama koje vrijede za izvršni postupak, ukoliko oporukom nije što drugo određeno. 1. Mjerama osiguranja ima mjesta kod o p o r u č n o g nasljeđivanja kad je oporučitelj u pojedinim odredbama oporuke postavio uvjete i odredio rokove (čl. 88. st. 2 ZN) za ostvarivanje nasljednopravnih zahtjeva. Vidi » O b j a š n j e n j a«, str. 179.
740
Član 231. Mjere osiguranja poduzimaju se samo na p r i j e d l o g zainteresiranih osoba, tj. nasljednika ili eventualno budućih nasljednika, osoba koje dolaze u obzir u slučaju da nasljedno pravo nekih nasljednika bude ograničeno na određeno vrijeme ili ako dođe do ispunjenja raskidnog uvjeta ili naloga koji se smatra kao raskidni uvjet. Iako se mjere osiguranja poduzimaju, u pravilu, samo na prijedlog zainteresiranih osoba, ove mjere ostavinski sud može odrediti i po s l u ž b e n o j dužnosti ako se radi o osobama koje se same ne mogu starati o svojim poslovima (čl. 177. ZN), analognom primjenom odredbe iz člana 230. ZN.O Zainteresirane osobe mogu istovremeno p r e d l o ž i t i više različitih sredstava osiguranja (izdavanje privremene naredbe ili osnivanje prinudne uprave, čuvanje, zabilježba ograničenja ili uvjetovanosti prava nasljednika u zemljišnim knjigama i si.). Sud će odrediti mjere osiguranja za koje smatra da su dovoljne za zaštitu interesa nasljednika i drugih osoba koje imaju položaj »čekalaca« na nasljedstvo. Mjere osiguranja mogu se poduzimati u toku ostavinskog postupka i nakon što je rješenje postalo pravomoćno, sve dok ne bude izvršena d i o b a nasljedstva među nasljednicima. 2. Koje su mjere osiguranja moguće i dopustive predviđeno je propisima izvršnog postupka. Na postupak kod određivanja mjera osiguranja, dakle, i na žalbeni postupak, primjenjuju se odredbe, odnosno pravna pravila izvršnog postupka. Prema tome, isključena je revizija (s obzirom na ograničenost revizije po čl. 185. ZN), kao i mogućnost postupanja po čl. 184. ZN. Sud koji je odredio mjeru osiguranja ne može u povodu podnesene žalbe preinačiti ili opozvati svoje rješenje, kao što ne bi mogao uzeti u razmatranje i postupak prekasno podnesene žalbe, odnosno protivljenja. Od mjera osiguranja u smislu ovog člana (čl. 231. ZN) treba razlikovati p r i v r e m e n e mjere osiguranja koje poduzima ostavinski ili kotarski sud mjesta gdje su nađene stvari ostavine (po čl. 204. ZN), zatim m|ere_ koje poduzimaju privremeni staratelj ostavine (po čl. 134. ZN), privremeni upravitelj nasljedstva (po čl. 148. st. 2 i 4 ZN) kao i mjere koje poduzima izvršilac oporuke (po čl. 101. ZN). Sve ove mjere odnose se na očuvanje i osiguranje o s t a v i n e kao cjeline. Mjere osiguranja predviđene u članu 231. ZN odnose se samo na osiguranje prava o d r e đ e n i h nasljednika, onih čije pravo ovisi o prethodnom ispunjenju nekog uvjeta, ili je vezano za istek vremena, ili uz ispunjenje raskidnog uvjeta i slično. Poduzete mjere daju nasljednicima sigurnost da će moći realizirati svoja prava na nasljedstvo u vrijeme ispunjenja uvjeta i isteka roka bez štete po njihove imovinske interese. 3. Za određivanje mjera osiguranja nadležan je, u pravilu^_o_s_t_a-^ vinjsjfci sud.~UveimTere, međutim, može pojligtegttTjžvršni sud ako je postupak za raspravu™6šTavTne~Hovršen. Nema, međutim, zapreke da jmjere osiguranja nakon pravomoćnosti rješerijia...Q.j^§3jeđiyanju poduzima i sam. ostavinski_sudj(2) na zahtjev zainteresiranih osoba. ST1 Tako Z u g l i a , nav. djelo, str. 76. 2 »Ob j a š n j en j a«, str. 179. B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 417, smatra da sud može odluku o mjerama osiguranja donositi prije nego što naredi upis rješenja o nasljeđivanju u zemlj. knjigama, odnosno paralelno s tim. 741
Č l a n 232. Posebno
rješenje
o
zapisu
Član 232. Ako nasljednici ne osporavaju zapis, sud može i prije donošenja rješenja o nasljeđivanju na zahtjev zapisovnika donijeti posebno rješenje o zapisu. U tom slučaju shodno će se primijeniti odredbe o dostavi pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju nadležnom financijskom organu narodnog odbora kotara (grada), o upisima u Zemljišnoj knjizi i o predaji pokretnih stvari koje se nalaze na čuvanju kod suda. 1. Posebno rješenje o z a p i s u (legatu) je m e r i t o r n o (konačno) rješenje kojim se odlučuje o p r a v u na legat. Ako je o legatu odlučeno posebnim rješenjem, u tom slučaju rješenje o nasljeđivanju neće sadržavati odredbe koje se odnose na legat (čl. 228. st. 2 tač. 5. ZN), ali mora sadržavati upućivanje na rješenje o legatu. Posebno rješenje o legatu može se donijeti samo u toku ostavinske rasprave, dakle, samo p r i j e donošenja rješenja o nasljeđivanju^ 1 ) pod pretpostavkom da je u dotadašnjem toku ostavinskog postupka utvrđen temelj pozivanja na nasljedstvo (konkretna oporuka), tko su nasljednici, te da oni ne o s p o r a v a j u pravo na legat. O tome se oni moraju posebno izjasniti. Nema mjesta donošenju posebnog rješenja o legatu ako je ostavinski postupak dovršen pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju. Isto tako odluka o legatu ne može se zadržati za posebno rješenje koje bi se trebalo donijeti kasnije, nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju. 2. Donošenje posebnog rješenja u toku ostavinskog postupka ograničeno je samo na l e g a t e . Nije moguće posebnim rješenjem odlučiti o pravu uživanja ili kojem drugom pravu iz ostavine (čl. 228. st. 2 tač. 5. reč. zadnja ZN). Posebnim rješenjem može se, međutim, odlučiti i u slučaju raspolaganja izvršenog u neku dozvoljenu svrhu i za osnivanje zadužbine (čl. 87. ZN).(2) Rješenje o legatu može se donijeti samo na p r i j e d l o g samih legatara i pod pretpostavkom da ne postoji spor o pravu na legat. Ostavinski sud nije ovlašten da o pravu na legat odlučuje posebnim rješenjem po službenoj dužnosti. Ako legatari nisu podnijeli prijedlog za donošenje posebnog rješenja, o pravu na legat odlučit će se uvijek rješenjem o nasljeđivanju. Ostale stranke, koje nisu legatari, ne mogu zahtijevati da se o legatu odluči posebnim rješenjem. Prijedlog podnesen od strane ostalih osoba u tom smislu ne ovlašćuje sud da o zapisu odluči posebnim rješenjem. 4. Protiv rješenja o legatu dopušteni su svi oni p r a v n i l i j e k o v i kojima se može pobijati rješenje o nasljeđivanju. Prema .teme, protiv posebnog rješenja o legatu dopuštena je s a mo s t a l n a ž a l b a (čl. 183. ZN). Na postupak sa žalbom u svemu se primjenjuju odredbe člana 184. ZN. Protiv drugostepenog rješenja donesenog u povodu rješenja o zapisu, dopuštena je r e v i z i j a (čl. 185. ZN). 1 2
742
B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 417. B l a g o j e v i ć , nav. mjesto.
Član 232 — 233. 5. Na sadržaj i oblik posebnog rješenja o legatu shodno se primjenjuju odredbe člana 182. st. 2 ZN, odnosno člana 326, 327. i si. ZPP. Rješenje o legatu mora biti p i s m e n o izrađeno, te sadrži uvod, izreku i obrazloženje. S obzirom na to da ZN za ova rješenja ima poseban naziv, taj se naziv treba upotrebljavati na početku uvoda »rješenje o legatu«, kako bi se moglo razlikovati od ostalih rješenja. R j e š e n j e
o
predaji
o s t a v i n e
n a r o d n o m
o d b o r u
Član 233. Kad sud utvrdi da nema nasljednika, ili kad se ne zna da li ima nasljednika a u roku propisanom ovim zakonom ne javi se nitko tko polaže pravo na nasljedstvo, sud će donijeti rješenje da se ostavina predaje nadležnom narodnom odboru. 1. U ovom članu propisan je postupak s ostavinskom imovinom kad sud utvrdi da n e m a n a s l j e d n i k a ili kad se n e z n a da li ima nasljednika. U prvom slučaju, ako ostavinski sud utvrdi da nema nasljednika, predat će ostavinu nadležnom narodnom odboru odmah. Na osnovu ovog rješenja nekretnine će se u zemljišnim knjigama upisati kao općenarodna imovina (društvena), a kao organ upravljanja označit će se narodni odbor općine kome su nekretnine p r e d a n e . Ako se ne z n a da li ima nasljednika, mora se sačekati protek o g l a s n o g r o k a od godinu dana. Ako se u roku od godine dana od objavljenja oglasa ne pojavi ni jedan nasljednik (čl. 133. st. 2 ZN), ostavina će se nakon proteka tog roka predati nadležnom odboru. Ako se nasljednik kasnije pojavi, ne lišava se prava da mu se preda ostavina ili dio koji mu pripada (čl. 133. st. 2 zadnja reč. ZN). Narodni odbor do proteka roka u kome zastaruje pravo zahtijevati ostavinu (u smislu čl. 144. st. 1 ZN) ima u tom slučaju položaj sličan privremenom vlasniku. Njegov posjed ostavine bez nasljednika ima kvalitet s a v j e s nog d r ž a o c a (poštenog posjednika). 2. Narodni odbor kome je ostavina (ili njen dio) predana nije nasljednik i nema svojstvo nasljednika. Uslijed toga nije ovlašten da daje nasljedničke izjave, odnosno da odbije primitak imovine. Narodni odbor, međutim, odgovara za dugove ostavioca i njegove imovinske obaveze samo do visine vrijednosti one imovine koju je p r i m i o . Zbog toga se u takvim slučajevima mora izvršiti popis i procjena ostavinske imovine (čl. 197. st. 1 ZN). U pogledu odgovornosti narodnog odbora za dugove i ostale obaveze ostavioca vrijede propisi čl. 145. i 146. ZN.(2) 3. Pod nadležnim narodnim odborom kome treba predati ostavinu razumijeva se onaj, na čijem se p o d r u č j u n a l a z i i m o v i n a umrle 1 B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 348, smatra da treba i ovu imovinu proglasiti za općenarodnu odmah prilikom predaje narodnom odboru. 2 B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 304, smatra da narodni odbor ima jednak1 položaj kao nasljednik i da odgovara za dugove i obaveze ostaviočeve po propisima čl. 145. i 146. ZN. '
!
Član 233— 234.
osobe.(3) Za nekretnine to će biti narodni odbor gdje nepokretna imovina l e ž i , jer je ta političko-teritorijalna jedinica organ upravljanja općenarodnom imovinom. Prema tome, bez obzira na propis o mjesnoj nadležnosti suda (čl. 191. st. 1 ZN), ostavinski sud predat će nepokretnu imovinu narodnom odboru mjesta gdje se ta imovina nalazi, a ne narodnom odboru područja gdje se nalazi ostavinski sud. Kod p o k r e t n e imovine, pod nadležnim narodnim odborom kome će se predati ostavina, treba smatrati onaj gdje je ostavilac imao p r e b i v a l i š t e , odnosno boravište (čl. 191. st. 1 ZN), dakle, narodni odbor na čijem se području nalazi mjesto sjedišta ostavinskog suda. Ovo vrijedi ' onda ako ostavilac nije imao ni prebivalište ni boravište na području FNRJ. U tom slučaju pokretna imovina predat će se narodnom odboru, gdje se nalazi ostavinski sud, jer se ovaj određuje prema području gdje se nalazi pretežni dio ostavine (čl. 191. st. 2 ZN). Ako se sva ostaviočeva nepokretna i pokretna imovina nalazi na području i s t o g narodnog odbora, a ostavilac je na tom području imao prebivalište, odnosno posljednje boravište, tada će ostavinski sud predati svu imovinu (pokretnu i nepokretnu) tom narodnom odboru. Međutim, ako se nepokretna imovina nalazi na području v i š e narodnih odbora, a ostavilac je imao prebivalište ili posljednje boravište na području kojeg drugog narodnog odbora, tada će se nepokretna imovina, kao i ona pokretna, koja pripada toj nepokretnoj imovini kao njena pripadnost (npr. inventar i si.) predati onom narodnom odboru, odnosno onim odborima (ako ih je više) gdje l e ž i nepokretna imovina, a odvojena pokretna imovina narodnom odboru nadležnom prema sjedištu ostavinskog suda. Iz ovoga proizlazi da se u rješenju o predaji ostavine narodnom odboru mora navesti koja se imovina predaje i kojem narodnom odboru. U č i n a k
p r a v o m o ć n o s t i r j e š e n j a i z a p i s u
o
n a s l j e đ i v a n j u
Član 234. Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu veže stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave.^jifavlikoJinTjiije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.
1. Rješenje o nasljeđivanju, kao i svaka meritorna sudska odluka, postaje p r a v o m o ć n a kad se više ne može pobijati pravnim lijekom (čl. 322. st. 1 ZPP): žalbom ili revizijom. Ovo načelo parničnog postupka važi i u ostavinskom postupku, ali s izvjesnim modifikacijama. Z a l b a protiv rješenja o nasljeđivanju ili rješenja o legatu podnosi_ s^ii*roku_od_15_dana od dana dostave (cl. 1»3. st. 2 ZN). Nakon_groteka_ tog^roka^ji^graTilu. nastupa niegovalormalna pravomoćnost. Međutim,. pryosteDenWostayinski) sud može uzeti u obzir i nepravodobnu žalbu. Ako u povodužalbe_ostavinski sud ne donese novo rješenje kojim će ranije~rjge%enjen?relna^^ kdm"c[a"se time "ne vrijeđaju r^^Jj^lgllLC^lLISIlISSS 3 n a t o r n ^ 3
744
Tako »Objašnjenja«, str. 180.
Član 234. (SI. 184. st. 1 ZN), ipak je dužan i nepravodobnu žalbu dostaviti okružnom sudu na razmatranje. Ostavinski sud nije, dakle, ovlašten odbaciti žalbu kao nepravodobnu. Okružni kao drugostepeni sud može uzeti u postupak i nepravodobno podnesenu žalbu, pod uslovom da se time ne v r i j e đ a j u prava drugih osoba, koja se o s n i v a j u na tom rješenju (čl. 184. st. 3 ZN). Sve dok postoji mogućnost za usvajanje nepravodobno podnesene žalbe, ne nastupa materijalna pravomoćnost donesenog rješenja. Nešto drukčija je situacija s mogućnošću podnošenja pravnog lijeka r e v i z i j e . Ovaj pravni lijek može se podnijeti samo u n e p r e k o r a č i v o m roku od 15 dana budući da je ostavinski sud dužan odbaciti nepravodobnu reviziju (čl. 185. st. 3 ZN). Propuštanjem roka za ulaganje revizije (protiv odluke okružnog kao drugostepenog suda) prestaje mogućnost ulaganja daljnjih pravnih lijekova. Drugostepena odluka okružnog suda o rješenju o nasljeđivanju ili legatu postat će u ovom slučaju pravomoćna nakon isteka roka od 15 dana od dana dostavljanja (čl. 185. st. 2 ZN). 2. Pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju veže sve o s o b e koje su sudjelovale u postupku za raspravljanje ostavine, i proteže se na sve ~cTh j e n i c e Koje su ostavinskom sudu bile p o z n a t e i n e s p o r n e "u vrijeme raspravljanja ostavine"i donošenih rješenja o nasljeđivanju^ Ako se naknadno pojave osobe koje n i s u s u d j e l o v a l e u postupku, ili se pojave n o v e okolnosti i činjenice koje n i s u bile p o z n a te u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju, ili ako naknadno budu utvrđene činjenice i odnosi koji su bili sporni u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju (pošto je presuda pravomoćna), unatoč pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju moguće je parnicom ostvarivati prava koja proizlaze iz ovih okolnosti i činjenica. 3. Pod strankama koje su s u d j e l o v a l e u postupku treba razumjeti sve one koje j su bile uredno i valjano p n ? i v n n p ^ ostavine (u srrfisIuTl. 218. st. ¥ ZN i čl.219. st. 1 ZN), bez obzira da li su se pozivu odaz\^e^jyiJliJ^_^a^tupjiQ_jii.inornoćriik ili 4 ZN). Učesnicima ostavinskog postupka smatraju se i psobe_kajejsu same i n i c i r a l e postupak"ili su bez~~poziva suda d a l e potrebne i z j a v e o "svojim zahtjevimaTp) ~ ~~~ "~ ~ —" Ukoliko ovim strankama, koje su na bilo koji način sudjelovale u postupku za raspravu ostavine ili su i pored upućenih poziva p r o p u s t i l e to učiniti, nije osigurano, odnosno priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u naknadnoj parnici, _treba smatrati da je njihovo pra-vo ina nasljedstvo ili neko drugo pravo ~YZ ostavine,~k o n a č n o r a s p r a v l j e rfb~~i uređeno- Ove osobe (stranke) "ne mogu vise ni na koji način, pa ni" "putem parniče, ostvarivati prava koja "BT im evenTuaTno^^rip"a33a! * 4. Izuzetak od pravila da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže sve stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku predstavljaju 1 Vidi B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 346, koji smatra da po ZN postoje subjektivne i objektivne granice pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, što je specifikum ostavinskog postupka u odnosu na parnični i vanparnični postupak. 2 Z u g 1 i a, nav. djelo, str. 76.
745
Član 234. određene situacije kad je ipak, unatoč pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, moguće neko pravo ostvariti p a r n i c o m . To će biti u slučajevima: — ako stranke do svršetka ostavinske rasprave nisu pokrenule parnicu ili upravni postupak na koji su bile upućene (čl. 226. st. 4 ZN); — ako je ostavinski sud raspravio ostavinu a propustio je da uputi na parnicu stranke koje su istakle određene zahtjeve koji su bili sporni (čl. 223. i 225. ZN, čl. 226. st. 5. ZN);(3) — ako se pronađe n o v a o p o r u k a , a neka osoba temelji svoje pravo na toj novopronađenoj oporuci (čl. 236. st. 2 ZN); — ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prijavi n o v i n a s l j e d n i k , tj. osoba koja nije sudjelovala u ostavinskoj raspravi (čl., 237. ZN); — ako postoje uvjeti za p o n a v 1 i a n_Le___postupka po pravilima parničnog postupka (čl. 381—383. ZPP), p£ema_odredbi čl. 238. ZN. P r o p u š t a n j e stranke, koja je sudjelovala u postupku za raspravljanje ostavine, da do svršetka rasprave podigne p a r n i c u ili p o k r e ne p o s t u p a k na koji je bila upućena po čl. 226. st. 1 ZN rađa posljedicom da će sud dovršiti postupak bez obzira na osporeni zahtjev zbog koga je izvršeno upućivanje na parnicu. To ipak ne sprečava dotičnu stranku da i nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju p o k r e n e p a r n i c u budući da joj je to pravo izričito priznato u čl. 226. st. 4 i 5 ZN. (jji Stranka koja je s u_d_j_e 1 o v a l a u ostavinskom postupku j nakon što je r]eserije~o~nasljeđivanju postalo p r a v o m o ć n qž_p_arnicom ostvarivati__svoje pravo na nužni dio ili ostvarivati zahtjev za izdvajanje imovine u jsmislu člana 37. odnosno 38. ZN, jer se ovi žaTJtTe'vT~mo*gu~ ostvari vati u ostavmskom_jjostupku. 6~7Osobe koje n i s u s u d j e l o v a l e u postupku za raspravljanje ostavine, bez obzira da li je sud na temelju podataka iz smrtovnice ili drugih podataka kojima je raspolagao odlučio o njihovom pravu na nasljedstvo ili kojem pravu iz ostavine (u smislu čl. 220. st. 3 ZN), ili za njih nije znao (čl. 134. ZN), smatraju se n o v i m n a s l j e d n i c i m a (čl. 237. ZN). Njimajejgriznato da mogu svoja prava ostvarivati u p a r n i č n o m postupku u rokovimiPpreclviaeniin u ćL 144. ZN. Ovo stoga što po ZN nema procesne mogućnosti ponavljanja - ostavinskog postupka, i ponovnog raspravljanja ostavine koja je već bila raspravljena. Ako je ostavinski postupak ranije bio o b u s t a v l j e n , bilo stoga što nije bilo mjesta raspravi ostavine zbog pomanjkanja nepokretne imovine (čl. 216. st. 1 i 2 ZN), ili što nasljednici nisu zahtijevali da se raspravi ostavina koja se sastojala samo od pokretne imovine (čl. 216. st. 2 ZN), doći će do raspravljanja ostavine samo ako se naknadno pronađe n e p o k r e t n a imovina (čl. 235. st. 2 ZN). 3
Protiv dr S. S t r u g a r , Neka pitanja iz nasljednog prava, Jugosl. advokatura, br. 5—6/56, str. 41, kad smatra da odredbu čl. 226. st. 5 treba dovesti u vezu s odredbom čl. 234. ZN, tako da naknadno ostvarivanie zahtjeva koie predviđa čl. 226. st. 5 ZN dolazi u obzir samo kad se radi o situacijama predviđenim u čl. 236. i 238. ZN. 746
Član 234 — 235. Ako se naknadno pronađe p o k r e t n a imovina, ostavina će se raspraviti samo na z a h t j e v zainteresiranih osoba, pod uvjetom da ranije n i j e b i l a r a s p r a v l j e n a (čl. 235. st. 2 ZN). U ovom slučaju predmet raspravljanja ne može se ograničiti samo na naknadno pronađenu pokretnu imovinu, nego i na onu koju su nasljednici između sebe podijelili bez raspravljanja ostavine (čl. 216. st. 2 i 4 ZN), što će se uzeti u obzir prilikom utvrđivanja nasljednih dijelova pojedinih nasljednika. Sudska praksa UJ Osoba koja nije sudjelovala u ostavinskom postupku, a polaže pravo na nasljedstvo, može ovo svoje pravo ostvarivati u parnici i po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju (Vrhovni sud AP Vojvodina Gzz 15/57, Glasnik, br 5/58, str. 31). 2. Pozivanjem na ostavinsku raspravu, bez obzira da li se pozvana osoba pozivu odazvala i dostavom rješenja o nasljeđivanju, stranka je sudjelovala u ostavinskoj raspravi (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 257/57 od 1. HI 1958). 3. Rješenje o nasljeđivanju veže stranke samo u pogledu odluke o pravu na nasljedstvo, a stranke mogu u parnici isticati zahtjeve koji se zasnivaju na pravu vlasništva nezavisnom od nasljedstva (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 1298/59 od 22. III 1960, Zb. V/l-1960, br. 11). 4. Stranka koja je sudjelovala u postupku raspravljanja ostavine može i poslije pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju u parnici ostvarivati pravo na nasljedstvo kad je nasljedničku izjavu, na kojoj se zasniva rješenje o nasljeđivanju, dala u pravno relevantnoj zabludi (Rješenje Saveznog vrhovnog suda-Rev. 1611/60 od 19. XI 1960, Zb. V/3-1960, br. 316). C 5/ Za onog koji je sudjelovao u ostavinskom postupku, ali nije w_.n,jeai__ ostvario pravo na nužni dio po' članu~~32. stav 2 ŽN, postalo je rješenjea_ nasljeđivanju materyMna-^p*a»©*fto©«0r--pa---*toga- -ne može, tražiti nužnf'Tlio " tužbom (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 553/59 od 21. I 1960, TSofvrđeno bez posebnog obrazloženja rješenjem Saveznog vrhovnog suda Rev. 866/60, Poročilo 1960/2, br. U). 6. Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u raspravljanju ostavine samo u pogledu odluke o pravu nasljedstva i o legatu. Takav učesnik može i poslije pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju tužbom tražiti stvar koja se vodila kao stvar ostavine, ako se tužbeni zahtjev zasniva na pravu vlasništva ili na nekom drugom pravnom osnovu nezavisnom od nasljedstva (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev 3445/62 od 21. XII 1962, Zb. VII/3-1962, br. 295). 7. Vidi odluku pod br. 1. uz član 238. ZN i odluku pod br. 6. uz član 242. ZN.
VIII. NASLJEDNOPRAVNI ZAHTJEVI NAKON PRAVOMOĆNOSTI RJEŠENJA O NASLJEĐIVANJU N a k n a d n o
p r o n a đ e n a
i m o v i n a
Član 235. Ako se po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo da pripada ostavini, sud ne će ponovno raspravljati ostavinu, .vee_će ovu imovinu novim rješenjem rasporediti na temelju prije donesenogrješenja o nasljeđivanju. Ako prije nije raspravljena ostavina sud će raspraviti ostavinu samo ako se pronađena imovina sastoji iz nekretnina. 747
Član 235. Ako se pronađena imovina sastoji iz pokretne imovine, sud će raspraviti ostavinu samo na zahtjev zainteresiranih osoba. I. 1. Pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju ima za posljedicu da se više ne može ponovno raspravljati ostavina niti donositi novo rješenje o nasljeđivanju. Naknadno pronađena imovina r a s p o r e đ u j e se među nasljednike prema opsegu i veličini nasljednih dijelova i odgovarajućeg nasljednopravnog ovlaštenja, utvrđenog pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju. Novo rješenje po svojoj naravi nije rješenje o nasljeđivanju^ 1 ) a niti je njegova dopuna. iNjime se vrši samo r a s p o r e đ i v a n j e novopronađene imovine, premasadržaju postojećeg pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Nj ime se ne može ni u kome pravcu mijenjati odnos nasljednika međusobno ili "prema drugim.- osobama kojima pripada kakvo pravo iz ostavine (čl. 228. st- 2 tač. 5. ZN). Rješenje o nasljeđivanju naknadno pronađene imovine među nasljednike nema nikakva utjecaja na obaveze nasljednika i njihovu odgovornost za dugove ili druge obaveze ostavitelja. Rješenje o raspoređivanju naknadno pronađene imovine mora obuhvatiti i one osobe koje su u t v r đ e n e k a o n a s l j e d n i c i , odnosno korisnici kojih drugih prava iz ostavine, koje više n i s u na ž i v o t u u času donošenja tog rješenja. Ovo stoga što će se iza ovih osoba, po službenoj dužnosti, voditi ostavinski postupak, pa je potrebno da se na ovaj način prethodno riješi pitanje imovine koja spada u njihovu ostavinu. 2. Rješenjem o naknadnom rasporedu novopronađene imovine treba obuhvatiti i istovremeno rasporediti s v u naknadno pronađenu imovinu kako pokretnu, tako i nepokretnu. Pravomoćno rješenje o rasporedu naknadno pronađene imovine sud će dostaviti nadležnom financijskom organu narodnog odbora (po čl. 229. st. 2 ZN), radi eventualne odmjere i.naplate poreza na nasljedstvo i darovanja. Isto tako sud će narediti da se na temelju pravomoćnog rješenja i rasporeda izvrše potrebni upisi u zemljišnoj knjizi (po čl. 230. ZN). U pogledu naknadno pronađene imovine, bez obzira što je'ranije izvršena dioba nasljedstva, ^zasniva se n a s l j e d n i č k a z a j e d n i c a među sunasljednicima. U~ovoj zajednici učestvuju i oni nasljednici koji su ranije ~svo|~nasljednTdio ustupili kojem sunasljedniku (čl. 139. st. 2 i čl. 149. st. 1 ZN). (O nasljedničkoj zajednici vidi objašnjenja uz čl. 148. ZN). 3. Ukoliko su nasljednici još u toku postupka za raspravu ostavine postigli s p o r a z u m o d i o b i i načinu diobe nasljedstva, koji je unesen u izreku rješenja o nasljeđivanju (u smislu čl. 228. st. 3 ZN), raspored naknadno pronađene imovine izvršit_će se bez obzira na ovaj sporazum, ukoliko se nasljednici ne bi drugačije sporazumjeli. Nasljednici se, naime, mogu sporazumjeti i o tome da se naknadno pronađena imovina rasporedi na posve drugačiji način nego što je to bilo utvrđeno u pogledu imovine koja je bila poznata u času sklapanja prvobitnog sporazuma — nagodbe (uključenog u rješenju o nasljeđivanju — po čl. 228. st. 3 ZN). 1
748
Protivno Z u g 1 i a, nav. djelo, str. 77.
Član 235. JJkoliko prvobitni sporazum — nagodba nije jzvršena i dioba nije još provedena7 a niti izvršeni "odgovarajući upisi u zemljišnoj knjizi, ^nasljednici js p oTlTžli. m — nagodbu kojom mogu obuhvatiti mogu sklopiti_n_o ej elokupnu osta vinu. 4. Ako se naknadno pronađena imovina sastoji od p o l j o p r i v r e d n o g z e m l j i š t a , čijim bi nasljeđivanjem došlo do prekoračenja propisanog m a k s i m u m a nekog nasljednika (u smislu čl. 153. ZN), novo pronađena imovina rasporedit će se prema sadržaju rješenja o nasljeđivanju, tako što će ostavinski sud provesti potrebna izviđanja u smislu čl. 227. ZN, pozvati nasljednike da izvrše izbor parcela (po čl. 227. st. 2 ZN), pa će u rješenju o rasporedu naknadno pronađene imovine odlučiti o poljoprivrednom zemljištu (u smislu odredbe čl. 228. st. 2 tač. 6. ZN). To rješenje dostavit će se organu nadležnom za provođenje postupka po Zakonu o poljoprivrednom zemljišnom fondu, odnosno po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji (u smislu čl. 227. st. 5. ZN). I 5. Na postupak oko donošenja rješenja o raspoređivanju naknadno pronađene imovine i na žalbu protiv rješenja primjenjuju se shodno propisi koji vrijede u pogledu rješenja o_nasljeđivanju (čl. 229. st. 1, 183. i 184. ZN). Stoga je protiv rješenja o raspoređivanju naknadno pronađene ostavinske imovine dozvoljena revizija.(2) II. 1. U povodu naknadno pronađene ostavinske imovine provođenju ostavinske rasprave ima mjesta samo ako ostavina ranije n i j e b i l a r a s p r a v l j e n a : kad je ranije pokrenuti postupak bio o b u s t a v 1 j e n bilo zbog toga što nije bilo nikakve imovine ili što nije bilo nepokretne imovine (čl. 216. st. 2 ZN), a nasljednici nisu tražili da se raspravi osta\'ina koja se u ono vrijeme sastojala samo od pokretne imovine. Ako se naknadno pronađena imovina ..sastoji i od n e k r e t n i n a , rasprava osta vine koja ranije nije bila provedena provest 75e~še"po s l u ž "bgji_oj_ dužnosti. " ~ Ako je ostavina koja se sastojala samo od p o k r e t n e imovine bila raspravljena na zahtjev nasljednika (čl. 216. st. 2 ZN), a naknadno pronađena imovina sastoji se od nekretnina, nema mjesta ponovnoj raspravi osta vine. U takvim slučajevima izvršit će se r a s p o r e đ i v a n j e naknadno pronađene nepokretne imovine prema već donesenom rješenju o nasljeđivanju i tamo utvrđenim nasljednim dijelovima pojedinih na• sljednika. Ako se naknadno pronađena ostavinska imovina sastoji od p o k r e t n i n a , ostavina koja nije bila raspravljena raspravit će se samo na z a h t j e v nasljednika. Tom prilikom raspravom će se obuhvatiti ne samo imovina koja je naknadno pronađena nego i ona koju su nasljednici ranije bez provođenja rasprave (u smislu čl. 216. st. 2 i 4 ZN) međusobno razdijelili, i bez obzira na način kako su je razdijelili. Ostavinska rasprava provest će se bez obzira da li su sa zahtjevom da se ostavina raspravi 2 Vidi pres. Vrh. suda NRH, Rev 353/58 od 26. VIII 1958, Odvjetnik br. 1— 2/59, str. 19.
749
Član 235 — 236. suglasni svi nasljednici ili se neki tome protive. Dovoljno je da samo j e d a n nasljednik zatraži provođenje rasprave ostavine, pa će ostavinski sud pristupiti raspravljanju po službenoj dužnosti (u smislu čl. 175. ZN). Prilikom rasprave, do koje je došlo uslijed naknadno pronađene imovine, pitanje nasljednopravnih ovlaštenja pojedinih nasljednika odnosno učesnika treba procjenjivati ne samo prema stanju kakvo je bilo u času s m r t i ostavioca, odnosno u času delacije (čl. 218, 219. i 135. ZN), već i s obzirom na stanje u času dovršenja postupka i donošenja rješenja o nasljeđivanju. To znači da će sud morati voditi računa i o p r o m j e n a m a koje su u međuvremenu nastale (smrt ili nedostojnost nasljednika, primjena prava reprezentacije odnosno transmisije i si.). Zato će sud, u svrhu donošenja odluke o naknadno pronađenoj ostavinskoj imovini, provesti postupak za utvrđenje te imovine.(3) Za osnov raspravljanja ostavine sudu će poslužiti ranije podnesena smrtovnica (čl. 196. ZN) i doneseno rješenje o neraspravljanju ostavine (čl 216. st. 1 ZN). Nasljedničke izjave koje su pojedini nasljednici dali u povodu ranije pokrenutog a kasnije obustavljenog postupka, bilo zbog pomanjkanja imovine, ili ako se u toku pokrenutog postupka utvrdilo da neka imovina ne spada u ostavinu: npr. uslijed toga što je izdvojena (čl. 37. ili 38. ZN) ili je otuđena za života ostavitelja pravnim poslovima inter vivos, ili ju je ostavitelj za života ustupio i razdijelio svojim potomcima (čl. 111, 112. i 114. ZN i t. si.), o s t a j u na s n a z i . To isto vrijedi i za sporazum o o d r i c a n j u od nasljedstva (u smislu čl. 140. st. 2 ZN). Njihov p o n i š t a j može se tražiti samo pod pretpostavkom iz čl. 141. ZN. Smatra se da bi takav slučaj mogao postojati ako bi bilo dokazano da je ranija izjava o odricanju od nasljedstva dana pod pretpostavkom da ostavitelj nije imao znatnije ili je imao samo pokretne imovine. Sudska praksa 1. Odricanje od nasljedstva u korist određenog nasljednika ne odnosi se na naknadno pronađenu imovinu (Rješenje Okružnog suda Bjelovar Gž 479/56 od 31. III 1956). 2. Odredbe člana 235. i 236. ZN, prema kojima se u slučaju naknadno pronađene imovine ili oporuke ne provodi ostavinska rasprava, ne vrijede onda kada već podaci provedene ostavinske rasprave nisu dovoljni za razdiobu nove imovine, jer je ostavilac oporukom, koja je kasnije pronađena, tom imovinom drugačije raspolagao (Rješenje Vrhovnog sudd NR Slovenije GS 69/57 od 15. III 1957, Pravnik, br. 9—10/57, Civilne odluke, str. 96). Naknadno
pronađena
oporuka
Član 236. Ako se po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe oporuka, sad će je proglasiti i dostaviti ostavinskom sudu, a zadržati njezin prijepis. Ostavinski sud ne će ponovno raspravljati ostavinu već će obavijestiti zainteresirane oso^e~6~pr*oglašenju oporuke i upozoriti ih da mogu svoja prava na temelju oporuke ostvarivati u parnici. . • 3 Rješ. Vrh. suda NRH, Gzz 12/58 od 6. III 1958, Odvjetnik, br. 10—11/58, strana 252. 75*
Član 236. 1. Odredbe ovog člana odnose se na slučajeve ne samo kad se n ak o n pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe p i s m e n a oporuka nego i kad se naknadno pronađe i i s p r a v a o u s m e n o j o p o r u c i (čl. 80. st. 1 i čl. 209. st. 1 ZN). Na isti način postupit će se ako nema isprave o usmenoj oporuci, a nasljednici nakon dovršene rasprave i nakon što je rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno, saznaju da je ostavilac u s m e n o m o p o r u k o m raspoložio svojom imovinom- U tome slučaju postupit će se po čl. 209. st. 2 ZN, pa će se zapisnik o saslušanju svjedoka ove oporuke p r o g l a s i t i po odredbama koje vrijede za proglašenje pismene oporuke (čl. 207, 208. ZN). 2. Proglašenje oporuke izvršit će kotarski sud kome je oporuka odnosno isprava o usmenoj oporuci podnesena, odnosno kotarski sud kome je podnesen prijedlog za preslušanje svjedoka usmene oporuke, bez obzira da li je taj sud ujedno i ostavinski sud. Na izvornik oporuke, ili isprave o usmenoj oporuci, odnosno zapisnik o saslušanju svjedoka usmene oporuke, stavit će se potvrda o proglašenju u smislu čl. 208. st. 4 ZN. U pogledu dostavljanja zapisnika o proglašenju oporuke kao i izvorne oporuke, ili isprave o usmenoj oporuci, ili zapisnika o saslušanju svjedoka usmene oporuke ostavinskom sudu, vrijede u cijelosti odredbe čl. 211. ZN. _ O b a v i j e s t o tome da je naknadno pronađena oporuka proglašena. dostavlja ostavinski sud svim osobama koje su sudjelovale u postupku za raspravu ostavine, zatim i svim onim osobama koje su u smislu čl. 218. st. 3 ZN bile p o z v a n e ili trebale biti pozvane na raspravu ostavine, kao i onima koje bi, prema sadržaju naknadno pronađene oporuke, bile ovlaštene, da ostvaruju pravo nasljedstva ili koje drugo pravo iz ostavine. Obavijest o proglašenju naknadno pronađene oporuke dostavlja se s upozorenjem da svoje pravo, koje se temelji na toj oporuci, stranka može ostvarivati u samostalnoj p a r n i c i . Takvu će obavijest ostavinski sud dostaviti strankama i ostalim zainteresiranim osobama, ako je u t v r d i o da je ostavinska rasprava već pravomoćno dovršena, tj. ako je rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno. Ako ostavinska rasprava nije još provedena ili nije pravomoćno dovršena, ostavinski sud će biti dužan da provede ostavinsku raspravu^) ako u ostavim ima nepokretne imovine. Ako se ostavina sastoji samo od pokretne imovine, ostavina će se raspraviti samo ako to nasljednici zahtijevaju. Pokretanje parnice prijs proglašenja naknadno pronađene oporuke ili prije izvršenog saopćenja o tome da stranka može svoje pravo ostvarivati u parnici, nije dopušteno. Kad parnični sud primi tužbu, mora prethodno ispitati da li je u svemu postupljeno po čl. 236. ZN, tj. da li su se stekli uvjeti za ostvarivanje prava iz novopronađene oporuke parničnim putem; da li postoji o tome s a o p ć e n j e ostavinskog suda. Ako stranka nije u mogućnosti da predoči takvo saopćenje, parnični sud je dužan p r e k i n u t i postupak te 1
Rješ. suda APV Rev 239/58, Glasnik AK za APV br. 9/59, str. 26. 751
Član 236. zatražiti od ostavinskog suda potrebna obavještenja, odnosno naložiti stranci da pribavi takvo saopćenje. Samo u pozitivnom slučaju, kad je oporuka propisno proglašena i dostavljena ostavinskom sudu i kad je ovaj utvrdio da se radi o oporuci koja je pronađena n a k o n pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, te obavijestio stranke o tome da im pripada ovlaštenje da mogu svoja prava iz naknadno pronađene oporuke ostvarivati u parnici, istom tada je moguće pokretanje, odnosno nastavljanje parnice o zahtjevima iz naknadno pronađene oporuke. 3. Ostvarivanje prava na temelju naknadno pronađene oporuke dopušteno je u p a r n i c i svim zainteresiranim osobama, bez obzira da li su sudjelovale u ostavinskoj raspravi. I osobama koje su sudjelovala u ostavinskom postupku priznato je pravo da mogu svoj zahtjev, koji se temelji na naknadno pronađenoj oporuci, ostvarivati u parnici (čl. 234. 236. ZN). Ovo stoga što se vezanost za pravomoćno rješenje o nasljeđivanju proteže samo na one činjenice i. pravne odnose koji su bili predmet ranije ostavinske rasprave. Ostvarivanje prava parničnim putem moguće j e u r o k o v i m a predviđenim u čl. 144. ZN, koji se odnose na ostvarivanje prava na ostavinu na temelju o p o r u č n o g nasljeđivanja. Prema tome, pravo zahtijevati ostavinu kao oporučni nasljednik zastaru je prema savjesnom držaocu u roku od jedne godine dana od saznanja za oporuku (dostavljanjem obavijesti o naknadno pronađenoj oporuci), a najkasnije za deset godina računajući od časa proglašenja oporuke. 4. Ostvarivanje prava na nasljedstvo ili legat, na temelju naknadno pronađene oporuke moguće je u parnici ako su stranke naknadno došle u mogućnost da iznesu oporuku ako u vrijeme vođenja ostavinskog postupka iz objektivnih razloga n i s u bile u mogućnosti da je iznesu, npr. znale su za postojanje oporuke, ali nisu znale za njezin sadržaj i gdje se nalazi. (2) Ako su stranke z n a 1 e u vrijeme rasprave ostavine za oporuku i gdje se,nalazi, ali je hotimično nisu iznijele, ne mogu se poslužiti pravom da u naknadnoj parnici ostvaruju svoje zathjeve. Ovo radi toga što je u stavu 1 člana 236. ZN naglasak stavljen na okolnost da je oporuka p r o n a đ e n a nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, što znači da ne dolaze u obzir oporuke za koje su stranke z n a l e , ali ih nisu iznijele. Štaviše, ako je stranka postupila mala fide, postoji razlog nedostojnosti za nasljeđivanje (čl. 131. tač. 3. ZN) u odnosu na onog nasljednika koji je sakrio ili prikrio oporuku, ili je sudjelovao u prikrivanju, ili je znao da je oporuka sakrivena, pa je to zatajio. 2 O tome u ZN nema izričitog propisa, ali ovaj zaključak proizlazi iz sadržaja i smisla odredbe ovog člana gdje se ne pravi razlika u navedenim slučajevima. Stranke koje nisu bile u m o g u ć n o s t i da iznesu oporuku na ostavinskoj raspravi mogle bi svoje pravo ostvarivati tužbom i na temelju odredbe čl. 238. ZN, jer bi to bio razlog za ponavljanje postupka. Da je zakonodavac imao namjeru ograničiti pravo na ostvarivanje zahtjeva samo na ovaj spomenuti slučaj, ne bi imao potrebe za donošenje generalne odredbe u čl. 236. ZN. — Tako dr S. S t r u g a r , u članku: Neka pitanja iz nasljednog prava, Jugosl. advokatura br. 5—6/56.
752
Član 236 — 237. Sudska
praksa
1. Naknadno pronađena imovina ostavim predat će se nasljedniku 'bez ponovnog otvaranja ostavinskog postupka, a nasljednik, koji nije sudjelovao u ostavinskom postupku, može se u tom slučaju uputiti samo na parnicu (Vrhovni sud AP Vojvodine Rev. 5/56, Glasnik, br. 4/57, str. 31). 2. Za donošenje odluke o naknadno pronađenoj ostavinskoj imovini treba u smislu ranijih pravnih pravila provesti postupak za utvrđenje te imovine (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 12/58 od 6. III 1958, Odvjetnik, br. 10—11/58, str. 262). QyAko je naknadno pronađena oporuka, ostavinski sud će raspravljati samo ako rješenje o nasljeđivanju nije već pravomoćno, a inače će zainteresirane stranke uputiti na parnicu (Vrhovni sud AP Vojvodine Kev~l!3yjb8, "Glasnik, br. 9/59, str. 25). 4. Ako je ostavinski postupak na podlozi druge oporuke bio pravomoćno završen rješenjem o nasljeđivanju, onaj koji se poziva na izgubljenu oporuku može zahtjev na nasljedstvo ostvarivati samo tužbom o nasljedstvu (član 144. i 236). S tužbom se može spojiti tužba na priznanje vlasničkog prava na stvarima koje su spadale u ostavinu, ali je rješenje ovog zahtjeva ovisno od prethodnog utvrđenja nasljednog prava (Savezni vrhovni sud Rev. 151/60 od 17. VIII 1960, Poročilo 1960/2, br. 117). 5. Vidi odluku pod br. 2. uz član 235. ZN. Novi
nasljednik
Član 237. Ako j>o_pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju neka osoba koja nije učestvovaTžTii postupku za ostavinsku raspravu~polaže pravo na ostavinu Tsao nasljednik, ostavinski sud ne će ponovno raspravljati ostavinu već će takvu osobu uputiti Ha može svoje pravo ostvariti u _narnici. 1. Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže samo o j^bje^koje jsu ^jdjelova^jj^jDoji^k^ (čL_234. ZN), Eoje~iu pozivane na raspravu bez_gb=|ira=|to_se_p_ozivima nisu odazvale. N o v o g n a s l j e d n i k a , za koga se u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju nije znalo da postoji, ne v e ž e pravomoćno rješenje o nasljeđivanju (čl. 234. ZN) (Vidi objašnjenje uz čl. 234. ZN). Novi nasljednik nema_prava^zahtijevati da__se ponovno raspravi osta- "1 vina ili da_se postupak dopuni. Njenui_pripada pravo .di~švoJ]zaKtjevjna j* nasljedstvo ostvaruje u p a r n i cT~u~rokovima predviđenim u čl. 144. ZN. j 2? To~isto vrijedi"Fza~iTascit ur u s a (u smislu čl. 130. st. 2 ZN), za koga se još nije znalo da je već začet, pa mu nije bio postavljen staratelj ili ga nisu zastupali roditelji (čl. 215. ZN). Međutim, nasciturus, za koga se znalo da je začet te su bili pozvani njegovi roditelji da ga zastupaju u ostavinskom postupku, smatra se da je s u d j e 1 o v a o u ostavinskoj raspravi, pa je stoga v e z a n pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju (u smislu čl. 234. ZN).(') 3. Pravo na ostvarivanje nasljednopravnih zahtjeva putem posebne parnice, nakon dovršene ostavinske rasprave, pruža se i svim osobama koje n i s u s u d j e l o v a l e u ostavinskom postupku, bilo radi toga što 1
Vidi Z u g 1 i a, nav. djelo, str. 77.
4g Zakon o nasljeđivanju s komentarom
753
Član 237 — 238. je sud p r o p u s t i o da ove osobe uzme u obzir i pozove na raspravu, kao i onda kad ih nije smatrao za nasljednike, pa ih nije ni uputio da svoj zahtjev ostvaruju u parnici (u smislu čl. 223. st. 2 tač. 1. u vezi s čl. 226. ZN). 4. Tužbeni zahtjev (hereditatis petitio) treba biti usmjeren protiv csoba koje su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju proglašene za nasljednike, kao i protiv osoba koje u svojstvu nasljednika drže u posjedu predmete ostavine. Tužba će sadržavati kumulirane zahtjeve: zahtjev za u t v r đ e n j e određenog prava na nasljedstvo, kao i zahtjev za p r e d a j u odgovarajućeg dijela ostavine. Prema tome, ova tužba (hereditatis petitio) je tužba sui generis.(2) Ona se po svome sadržaju, načinu dokazivanja i posljedicama razlikuje od vlasničke tužbe. Kod potonje se dokazuje pravo vlasništva, a kod tužbe o nasljedstvu samo j a č e p r a v o nasljedstva koje ima tužitelj. Presuda u povodu tužbe o nasljedstvu, kojom je zahtjev usvojen, ima r e t r o a k t i v n i učinak. Njome se ide na uspostavu stanja kakvo je bilo u času s m r t i ostavioca. Sudska
praksa
1. O pravu nasljedstva tužioca, koji nije sudjelovao u ranije provedenom i pravomoćnim rjeSenjem suda dovršenom postupku za raspravljanje ostavine — postupak je dovršen prije objavljivanja Zakona o nasljeđivanju — sudi se po pravnim pravilima koja su u to vrijeme primjenjivana, a ne po odredbama Zakona o nasljeđivanju (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1489/55 od 25. IX 1955, Zbirka III, br. 198). 2. Ako se nakon rješenja ostavinskog suda, o tome da je ostavina bez nasljednika postala općenarodnom imovinom, pojave nasljednici, nema mjesta ponovnom otvaranju ostavinske rasprave, nego upućivanja nasljednika na tužbu po čl. 237. ZN (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gzz 121/57 od 5. XII 1957, Naša zakonitost, br. 5—6/58, str. 276). 3. Vidi odluku pod br. 4. uz član 144. ZN i odluku pod br. 1. uz član 184. ZN.
Ostvarivanje nasljedstva i zapisati parnici kađ
postoje
uvjeti
za
p o n a v l j a n j e
p o s t u p k a
Član 238. ) Kad je ostavinska rasprava završena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju ili rješenjem o zapisu, a postoje uvjeti za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka, ne će se obnoviti postupak za ostavinsku raspravu već stranke svoja prava mogu ostvarivati u parnici. 1. U ZN je usvojeno načelo da se ostavinski postupak, koji je d o v r š e n pravomoćnom odlukom, ne može o b n o v i t i . Nema mjesta ponavljanju dovršenog ostavinskog postupka, tj. onog postupka u kome je p r o v e d e n a r a s p r a v a ostavine i doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju. To se, međutim, ne odnosi na ostavinski postupak koji je uslijed pomanjkanja imovine o b u s t a v l j e n rješenjem o neraspravljanju ostavine (čl. 216. st. 1 i 2 ZN), dakle, u kome nije ni došlo do 2
754
B l a g o j e v i ć , nav. djelo, str. 352.
Član 238.' raspravljanja ostavine. U ovom slučaju, ako se naknadno pronađe imovina, ima mjesta raspravi ostavine (čl. 235. st. 2 i 3 ZN). Ovdje se u stvari ne radi o ponavljanju nego o nastavljanju započetog, a nedovršenog postupka. Ni onda kad su ostvareni uvjeti za p o n a v l j a n j e postupka, koji su predviđeni u Zakonu o parničnom postupku, ne može se ponavljati ostavinski postupak. Umjesto toga strankama pripada pravo da svoj zahtjev ostvaruju neposredno u p a r n i c i . 2. Koji uvjeti moraju biti ispunjeni za p o n a v l j a n j e parničnog; postupka, određeno je u čl. 381. ZPP. Od ovih uvjeta u ostavinskom postupku dolaze, u pravilu, u obzir oni koji nisu predviđeni kojom posebnom odredbom ZN. Prema tome, ostvarivanju nasljednopravnih zahtjeva u samostalnoj parnici, zbog toga što su ispunjeni uvjeti za ponavljanje postupka ima mjesta: — ako se odluka ostavinskog suda (rješenje o nasljeđivanju ili rješenje o zapisu) temelji na l a ž n o m i s k a z u svjedoka (u smislu odredbe čl. 381. st. 1 tač. 4. ZPP); ~ — ako se odluka ostavinskog suda temelji na ispravi koja je f a 1 s if i c i r a n a, ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj (u smislu odredbe čl. •"381. st. 1 tač. 5. 2PPJ; _ — ako je do odluke ostavinskog suda došlo uslijed k r i v i č n o g d j e l a suca, zastupnika ili punomoćnika stranke ili koje treće osobe (u smislu odredbe čl. 381. st. 1 tač. 6. ZPP) — ovamo spadaju i radnje staratelja (po čl. 219. st. 4 ZN); — ako se odluka ostavinskog suda temelji na p r e s u d i donesenoj u krivičnom postupku, a ta presuda je pravomoćno ukinuta (čl. 381. st. 1 tač. 8. ZPP) — ovamo bi došli u obzir slučajevi nedostojnosti za nasljeđivanje (čl. 131. tač. 1, 2. ZN); zatim isključenja nužnih nasljednika (iz ČL 47. tač. 2. i 3. ZN); — ako stranka koja je sudjelovala u postupku sazna naknadno za ^ n o v e č i n j e n i c e ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi n o v e d o k a z e (u smislu odredbe čl. 381. tač. 9. ZPP). Slučajevi predviđeni u čl. 381. tač. 2. i 3. ZPP obuhvaćeni su odredbom čl. 234. ZN o tome da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili o zapisu veže samo one stranke koje su učestvovale u ostavinskom postupku ostavljajući ostalim strankama pravo da svoje zahtjeve na nasljedstvo ili koje drugo pravo Iz ostavine ostvaruju p a r n i c o m . Ako je rješenje o nasljeđivanju donio sudac, koji je po zakonu morao biti izuzet (po čl. 65. st. 1 tač. 1. do 4. i st. 2 ZPP), stranka koja se poziva na ovaj razlog, mora istaći još i koji drugi razlog za ponavljanje postupka^1) jer ovaj razlog sam za sebe ne bi bio dovoljan. U ZN nisu propisani r o k o v i u kojima zainteresirane osobe mogu parnicom ostvarivati svoje pravo. Ovdje bi došli u obzir samo z a s t a r n i 2 'rokovi iz čl. 144. ZN, a ne oni predviđeni u čl. 383. ZPP.( ) 3. To isto vrijedi i u slučaju kad se rješenje o nasljeđivanju ili rješenje o zapisu temelji na p r e s u d i p a r n i č n o g s t i d a o prejudici1 2
Vidi Z u g 1 i a, nav. djelo, str. 78. Zuglia, l.c. 755
Član 238 — 239.
"T I (1 JL
jelnom pitanju donesenoj u parnici na koju su stranke bile upućene u toku ostavinskog postupka zbog spora iz čl. 223- ili 225. ZN. U ovom slučaju nije potrebno da stranka prethodno ishodi ponavljanje parničnog postupka (u smislu i pod uvjetima iz čl. 381, 383, 384, 387. ZPP) i donošenje nove presude, pa da tek na osnovu takve nove presude posebnom tužbom ostvaruje svoj zahtjev na nasljedstvo ili zapis. Ona će to moći d i r e k t n o učiniti j e d n o m p a r n i c o m koju može pokrenuti u roku predviđenom u čl. 144. ZN, a da prije toga ne mora prijedlogom za ponavljanje parničnog postupka (po čl. 381. i si. ZPP) ishoditi promjenu odluko o pr ej udici jelnom pitanju, pa nakon toga novom parnicom ostvarivati svoj nasljednopravni zahtjev. Ova tužba sadržavat će objektivno kumulirane.zahtjeve: na izmjenu prejudicijelne odluke i kao posljedica toga, na utvrđenje prava koje Odatle, a natemelju nasljeđivanja prip_adaj>dnosnoj stranci. £3y U slučaju kad postoji n i š t a v o s t provedenog ostavinskog postupka ili nekih radnja ostavinskog suda, koje su od b i t n o g utjecaja za valjanost donesenog rješenja o nasljeđivanju ili zapisu, također nema mjesta ponavljanju ostavinskog postupka. Stranke mogu svoje zahtjeve ostvarivati u p a r n i c i , s obzirom na to da je ova ništavost analogna situacijama u kojima postoje uvjeti za ponavljanje postupka (u smislu člana 238. ZN). Sudska
praksa
1. I pokraj pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju može nasljednik tužiti legatara na izručenje dosuđenog zemljišta, a za taj novi spor nije potrebno upućivanje na parnicu. Ostvarenje toga zahtjeva ne sprečava okolnost da su obje stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ako je do rješenja došlo uslijed pogreške (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 369/56 od 21. X 1956, Pravnik, br. 5—8/57, Civilne odluke, str. 79). i 2. Nasljednica koja u ostavinskom postupku nije sudjelovala — nije pozvana na ostavinsku raspravu niti joj je postavljen privremeni staralac — može samo u parnici ostvarivati svoje pravo, a ne može zahtijevati ponavljanje ostavinskog postupka (Vrhovni sud NR Slovenije Gs rev. 25/58, Pravosodni bilten, br. 3—4/59, str. 36). 3. Ostavinski postupak završen pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju ne može se obnoviti ni na temelju sporazumnog prijedloga zainteresiranih stranaka (Rješenje Okružnog suda Ljubljana Gž 401/60 od 30. III 1960, potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda NR Slovenije Ps rev. 20/61 od 24. II 1961. Poročilo 1961/1, br. 8). r 4. Vidi odluku pod br. 1. uz član 184. ZN. IX. P O S T U P A K K A D J E Z A O S T A V I N S K U R A S P R A V U N A D L E Ž A N INOZEMNI ORGAN Mjere
za
zaštitu
domaćih
nasljednika,
zapisovnika
i
vjerovnika Član 239. Kad je za ostavinsku raspravu nadležan inozemni organ, sud na čijem je području ostavilac umro izdat će po primitku smrtovnice oglas kojim će pozvati sve osobe u zemlji koje imaju zahtjeve prema ostavini kao nasljednici, zapisovnici ili vjerovnici, da u oglasnom roku koji ne može biti 756
Član 239. kraći od trideset dana ni duži od šest mjeseci i koji teče od dana objave oglasa u republičkom službenom listu, prijave svoje zahtjeve, jer će se u protivnom slučaju pokretna imovina iz ostavine predati nadležnom organu strane države ili osobi koju taj organ ovlasti za primitak te imovine. Oglas će se pribiti na oglasnu ploču suda i objaviti u republičkom službenom listu, a po potrebi i na drugi podesan način, a jedan primjerak oglasa dostavit će se najbližem diplomatsko-konzularnom predstavniku odnosne strane države u našoj zemlji. Ne će se izdavati oglas ako vrijednost ostavine bez odbitka dugova ne premašuje iznos od 200.000 dinara. Ako se ne izda oglas, ostavina se ne smije predati prije nego što proteknu tri mjeseca od dana smrti stranog državljanina. 1. Odredbe čl. 239 — 241. ZN dolaze u obzir kada se radi o p o k r e t noj i m o v i n i koju je umrli inozemac ostavio u našoj državi. Te se odredbe primjenjuju i u slučaju kada je u našoj državi pokretnu imovinu poslije svoje smrti ostavila osoba bez državljanstva (apatrid), odnosno osoba nepoznatog državljanstva, ukoliko ta osoba u vrijeme smrti nije imala ni prebivalište ni boravište u našoj državi (čl. 190. st. 3 ZN). Budući da po našem procesnom kolizijskom pravu u pogledu nadležnosti za raspravu pokretne ostavine stranog državljanina važi princip nacionalnosti (vidi uz čl. 189. ZN pod tač. 1), to je za raspravu pokretne ostavine umrlog inozemca i apatrida iz čl. 190. st. 3 ZN, odnosno s njim. izjednačene osobe, nadležan uvijek inozemni sud ili drugi inozemni organ ukoliko ne postoji koja od pretpostavki iz čl. 189. st. 2 ZN za zasnivanje nadležnosti našeg suda. Ali i u slučaju kad je za raspravu pokretne ostavine navedenih osoba nadležan inozemni organ, naš je sud nadležan za izdavanje naredaba za zaštitu prava koja prema ostavini imaju osobe koje se nalaze u našoj državi (čl. 189. st. 4 ZN). 2. Prema odredbi čl. 191. st. 5 ZN nadležnost jugoslavenskog suda za poduzimanje pojedinih radnji za zaštitu prava domaćih nasljednika, legatara i vjerovnika, kad je za raspravu ostavine nadležan inozemni organ, određuje se prema kriterijima koji vrijede za određivanje mjesne nadležnosti suda za raspravu ostavine (ostavinski sud). To znači, da bi za izdavanje oglasa po čl. 239. ZN, za zadržavanje ostavine (čl. 240. ZN) i za provođenje drugih radnji koje ovdje dolaze u obzir bio nadležan u prvom redu onaj jugoslavenski sud na čijem je području umrli inozemac u vrijeme smrti imao prebivalište, zatim sud na čijem je području imao boravište, a ako umrli inozemac nije u vrijeme smrti u našoj državi imao ni prebivalište ni boravište, onda sud na čijem se području nalazi pretežni dio njegove imovine (čl. 190. st. 1 i 2 ZN). Međutim, prema odredbi stava 1 ovog člana, za poduzimanje navedenih radnji nadležan je sud na čijem je području ostavilac umro. Kako taj sud ne mora uvijek biti i sud na čijem je području ostavilac u vrijeme smrti imao prebivalište, odnosno boravište ili na čijem se području nalazi pretežna dio njegove imovine, to je očigledno da navedene dvije odredbe (tj. odredba stava 5 čl. 191.-i odredba stava 1 ovog člana) nisu u skladu. Ako se još uvaži da je prema odredbama stava 1 i 3 čl. 193. ZN matičar, na čijem je području ostavilac umro, dužan dostaviti smrtovnicu, odnosno izvod iz matične knjige umrlih 757
Član 239. ostavinskom sudu (čl. 191. st. 1 i 2 ZN), a ne i sudu na čijem, je području ostavilac umro (misli se na slučaj kada je ostavilac umro izvan područja suda svog prebivališta), tako da prema navedenim odredbama sud na čijem je području ostavilac umro ne bi ni morao biti obaviješten o smrti umrlog inozemca ukoliko to nije ujedno i sud njegovog prebivališta, odnosno boravišta ili sud mjesta gdje se nalazi pretežni dio ostaviočeve imovine — onda je ovaj nesklad još očigledniji. Do ove je divergencije u propisima došlo vjerojatno uslijed toga što su redaktori zakona prilikom redakcije odjeljka o postupku suda kad je za ostavinsku raspravu nadležan inozemni organ (čl. 239 — 241. ZN) u osnovi preuzeli odredbe osmog odsjeka predratnog Vanparničnog poistupka o ostavinama inozemaca (§ 108 — 112. VP), ali nisu preuzeli i vrlo korisnu odredbu § 30. Vanparničnog postupka, prema kojoj je kotarski sud na čijem je području ostavilac umro bio dužan sastaviti smrtovnicu i u onom slučaju kada je za ostavinsku raspravu bio nadležan drugi sud ili inozemni organ. (*) U praktičnoj primjeni odredaba koje se odnose na zaštitu prava domaćih nasljednika, legatara i vjerovnika, u slučaju kad je za ostavinsku raspravu nadležan inozemni sud, može se nesklad između navedenih propisa otkloniti na taj način da se — kako je to već predloženo uz čl. 191. ZN pod tač. 3. objašnjenja — kod određivanja nadležnosti za poduzimanje ovih mjera prihvati kriterij predviđen u stavu 1 ovog člana, tj. da n a r e d b e o i z d a v a n j u o g l a s a i z a d r ž a v a n j u o s t a v i n e (čl. 240. ZN) d o n o s i s u d n a č i j e m j e p o d r u č j u o s t a v i l a c u m r o , ukoliko je, razumije se, ostavilac umro na području naše države. Dužnost matičara da tome sudu dostavi smrtovnicu sadržana je implicite u odredbi stava 1 (»... sud . . . izdat će po primitku smrtovnice...«). Da se izbjegne mogućnost dvostrukog poduzimanja pojedinih mjera, taj sud, ako to nije ujedno i sud ostaviočevog posljednjeg prebivališta, odnosno boravišta, treba da o svakoj poduzetoj mjeri obavijesti sud na čijem je području ostavilac u vrijeme smrti imao p r e b i v a l i š t e i l i b o r a v i š t e , a ako se ostaviočeva imovina nalazi na području kojeg drugog suda, onda i sud gdje se nalazi p r e t e ž n i d i o n j e g o v e o s t a vine. U slučaju kada je ostavilac (strani državljanin ili osoba iz čl. 190. st. 3 ZN) umro u inozemstvu a u našoj je državi ostavio pokretnu imovinu, nadležnost suda za poduzimanje mjera za zaštitu prava domaćih nasljednika, legatara i vjerovnika određuje se prema kriteriju predviđenom u čl. 191. st. 2 ZN, što znači da će u tom slučaju za poduzimanje navedenih mjera biti nadležan sud na čijem se području nalazi pretežni dio njegove ostavine (vidi i uz čl. 191. ZN pod tač. 3). , 3. Mjere za zaštitu prava domaćih nasljednika, legatara i vjerovnika predviđene u čl. 239. i 240. ZN imaju svoje porijeklo u ustanovi francuskog prava poznatog pod nazivom » d r o i t de p r e l e v e m e n t « 1
Prema pravnim pravilima Vanparničnog postupka vodioci matičnih knjiga bili su dužni svaki slučaj smrti, koji se desio na njihovom području, prijaviti kotarskom sudu svog područja, dakle sudu na čijem je području ostavilac umro. 758
Član 239. 2
(prelever: unaprijed uzeti).( ) Dok su se, međutim, ove povlastice u svom prvobitnom obliku priznavale samo vlastitim državljanima, kasnije se ova ustanova u pojedinim državama počela primjenjivati u korist svih nasljednopravnih interesenata i vjerovnika koji se nalaze u odnosnoj državi U tom je obliku »prelevement« prihvaćen i kod nas, što- je u marginalnoj rubrici uz ovaj član izraženo atributom »domaći«, a u tekstu same odredbe riječima »... sve osobe u z e m l j i ...« odnosno u odredbi čl. 189. st. 4 ZN riječima »osobe koje se nalaze u zemlji...«. Prema tome, pravo da prijavi svoje zahtjeve prema ostavini s efektom zadržavanja ostavine u smislu čl. 240. st. 1 ZN pripada svim nasljednicima, legatarima i vjerovnicima koji se nalaze u našoj zemlji, bez obzira da li su naši državljani ili inozemni. 4. Kao što se prema čl. 175. ZN postupak za ostavinsku raspravu po*kreće po službenoj dužnosti, tako se po s l u ž b e n o j d u ž n o s t i provode i sudske radnje koje prethode predaji pokretne ostavine odgovarajućem organu strane države ukoliko poduzimanje pojedine radnje nije ovisno o zahtjevu zainteresirane osobe. Ni za samu predaju nije potrebna nikakva molba inozemnog organa, već treba jedino prethodno ispitati da li u tom pogledu postoji reciprocitet sa državom kojoj je ostavilac pripadao (vidi uz čl. 189. pod tač. 4). Redoslijed pojedinih radnji suda u slučaju kad je umrli strani državljanin ili osoba iz čl. 190. st. 3 ZN ostavila na području naše države pokretnu imovinu, otprilike je ovaj: a) donošenje rješenja o proglašenju suda nenadležnim (čl. 212. st. 2 ZN); | b) izdavanje oglasa u smislu stava 1 ovog člana; c) zadržavanje ostavine (čl. 240. st. 1 i 3 ZN) ako koji od domaćih nasljednika, legatara ili vjerovnika prijavi svoj zahtjev prema ostavini; d) izvršenje odluke inozemnog organa u pogledu zahtjeva što ga je prijavio nasljednik ili legatar (čl. 240. st. 2 ZN); e) predaja ostatka ostavine organu strane države (čl. 240. st. 2 ZN).(3) Oglas po stavu 2 ovog člana dostavlja se diplomatsko-konzularnom predstavništu preko konzularnog odjela republičkog izvršnog vijeća, uz posredovanje republičkog sekretarijata za pravosuđe. 2
(Prema ovoj ustanovi koja je u Francuskoj uvedena početkom prošlog stoljeća imaju domaći državljani kao nasljednici, kada se ostavina djelomično nalazi u zemlji a djelomično u inozemstvu, pravo da iz ostavine koja se nalazi u zemlji unaprijed uzmu toliko koliko odgovara njihovom nasljednom dijelu s obzirom na čitavu ostavinu. Na taj je način domaćim državljanima u slučaju kad dolaze u obzir kao nasljednici po domaćem nasljednom pravu ali ne i po mjerodavnom stranom pravu osigurano ostvarenje nasljednog prava po domaćim zakonima. Vidi E i s n e r , op. cit., I sv., str. 357; J e z d i ć , Međunarodno privatno pravo, II izdanje 1960, str. 45. 3 Budući da prema odredbi čl. 189. st. 2 tač. 3 ZN naš sud postaje nadležan za raspravu pokretne ostavine stranog državljanina i u slučaju kada inozemni organ izjavi da neće raspravljati ostavinu, bilo bi uputno da sudovi, pošto o smrti stranog državljanina obavijeste konzularno, odnosno diplomatsko predstavništvo, istovremeno zatraže obavještenje da li će strana država pokrenuti ostavinski postupak u pogledu pokretne imovine koju je ostavilac ostavio na području naše države. Za slučaj da strana država otkloni nadležnost, otpada izdavanje oglasa prema stavu 1 ovog člana kao i zadržavanje ostavine u smislu čl. 240. ZN. 759
Član 239.
U slučaju kada u određenom roku nakon objave oglasa nitko ne prijavi zahtjev prema ostavim, sud mora odmah nakon proteka roka čitavu ostavinu predati inozemnom organu, odnosno osobi koju taj organ odredi. Ako vrijednost ostavine bez odbitka dugova ne premašuje iznos od 200.000 dinara, oglas se ne izdaje, ali ostale naprijed navedene radnje treba provesti. U tom slučaju domaći nasljednici, legatari i vjerovnici mogu svoje zahtjeve prema ostavku, prijaviti u roku navedenom u stavu 5 ovog člana. Ukoliko, pak, domaći nasljednici predlože da raspravu pokretne ostavine provede jugoslavenski sud, a nijedan od inozemnih nasljednika ili legatara ne istakne prigovor nenadležnosti (čl. 241. st. 4 ZN), otpada izdavanje oglasa predviđeno ovim članom i postupak za zadržavanje ostavine u smislu čl. 240. ZN. U tom slučaju sva ostavina i onako ostaje na području naše države sve dotle dok rješenje našeg suda o nasljeđivanju ne postane pravomoćno. Nakon toga naš sud nadležnom organu strane države predaje odgovarajući dio ostavine radi uručenja inozemnim nasljednicima i legatarima. Vidi i notu 1 uz čl. 241. ZN. 5. Dok se, međutim, sve istaknute radnje prema odredbama čl. 239. i 240. ZN obavljaju po službenoj dužnosti, u većini se naših bilateralnih m e đ u n a r o d n i h u g o v o r a o pravnoj pomoći, posebno onih koje je naša zemlja zaključila poslije oslobođenja, nalaze odredbe prema kojima do predaje pokretnih ostavina radi provođenja ostavinske rasprave dolazi na m o l b u suda ili drugog organa države ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac. Tako je to pitanje riješeno prema ugovoru s A u s t r i j o m (čl. 31. st. 4), B u g a r s k o m (čl. 24. st. 4), M a đ a r s k o m (čl. 34. st. 2), P o l j s k o m (čl. 44) i S S S R - o m (čl. 42. st. 3). Iz ovog se, međutim, ne smije zaključiti da sudovi u slučajevima; kada se radi o pokretnoj ostavini državljana koji su pripadnici navedenih država ne smiju poduzimati nikakve radnje u pogledu ovih ostavina prije nego što organi strane države zatraže njihovu predaju. Treba, prije svega, istaći da se u svim spomenutim ugovorima predviđa dužnost sudova da >— bilo na prijedlog bilo po službenoj dužnosti — poduzmu potrebne mjere za osiguranje ostavine. Poduzimanje takvih mjera predviđeno je, uostalom, i odredbom člana 189. st. 4 ZN-. Spomenuti bilateralni ugovori a i sve k o n z u l a r n e k o n v e n c i j e sadrže, osim toga, jednu stereotipnu odredbu prema kojoj sudovi države ugovornice na području koje je državljanin druge ugovorne strane umro moraju o njegovoj smrti odmah obavijestiti konzularno, odnosno diplomatsko predstavništvo njegove države, uz dostavljanje podataka o nasljednicima, sastavu i vrijednosti ostavine i o sličnim okolnostima. Već na temelju ovih obavještenja može nadležni organ ostaviočeve države pokrenuti postupak za raspravu njegove pokretne ostavine ili obavijestiti naše organe da tu ostavinu neće raspraviti. (") 4 Smatramo, naime, da i u slučajevima kada je međunarodnim ugovorom predviđena nadležnost država ugovornica za vođenje ostavinske rasprave u pogledu pokretne imovine vlastitih državljana ima mjesta primjeni odredbe čl. 189. st. 2 tač. 3. ZN za slučaj otklanjanja te nadležnosti.
760
Član 239. Prema odredbama spomenutih ugovora i konvencija posebno serješava pitanje nadležnosti za vođenje ostavinske rasprave od pitanja predaje pokretnih ostavina u svrhu provođenja te rasprave. To znači da sud, odnosno drugi nadležni organ jedne države ugovornice može provesti raspravu pokretne ostavine svog državljanina, a prethodno i ne zatraži predaju pokretne ostavine koja se nalazi na području druge ugovorne strane. To je svakako vrlo praktično rješenje jer organ koji vodi ostavinski postupak ne mora imati na čuvanju i ostavinsku imovinu. Na taj je način omogućeno da inozemni organ tek nakon dovršenja ostavinske rasprave, a prema prilikama konkretnog slučaja, odredi kako će se i u kojem obliku (u naravi, u obliku novčane vrijednosti postignute prodajom pojedinih stvari ostavine i si.) izvršiti predaja inozemnim nasljednicima i legatarima. Domaći sud ili drugi organ mora udovoljiti molbi inozemnih organa ako se njihovo traženje ne protivi osnovnim načelima pravnog poretka zamoljene države. Razlika između procedure predviđene odredbama čl. 239 — 241. ZN i one iz spomenutih međunarodnih ugovora jest, dakle, u tome što sud u prvom slučaju odmah pošto se proglasi nenadležnim za ostavinsku raspravu izdaje oglas u smislu odredbe stava 1 ovog člana (ukoliko prije toga od strane svih domaćih nasljednika nije predložena nadležnost našeg suda), dok se u drugom slučaju oglas s rokom za prijavu nasljednopravnih i obligatornih zahtjeva prema ostavini izdaje samo ako inozemni organ zatraži predaju pokretne ostavine u svrhu provođenja ostavinske rasprave. Ako, međutim, domaći nasljednici predlože prorogaciju jugo^ slavenskog suda, a nijedan od nasljednika ili legatara ne prigovori tom prijedlogu, otpada u drugom slučaju (tj. kad se primjenjuje procedura predviđena spomenutim ugovorima) ne samo izdavanje oglasa nego i predaja ostavine. S obzirom na okolnost da sudu, u pravilu, neće biti unaprijed poznatoda li na području naše države u konkretnom slučaju ima nasljednika, legatara ili vjerovnika koji će prijaviti svoje zahtjeve prema ostavini, ni da li će domaći nasljednici predložiti prorogaciju nadležnosti jugoslavenskog suda, trebalo bi da sud prije poduzimanja pojedinih radnji na pogodan način, npr. saslušanjem nasljednika koji stanuju na području suda, ispita neće li domaći nasljednici predložiti da raspravu pokretne ostavine provede naš sud (za slučajeve kad je mogućnost prorogadje nadležnosti predviđena međunarodnim, ugovorima, vidi uz čl. 241. ZN). Inače bi semoglo dogoditi da sud poduzme i provede neke radnje koje će se kasnije, s obzirom na naknadno podnesene zahtjeve, pokazati suvišnim. Razumije se da sud neće uvijek biti u mogućnosti da otkloni takve situacije. 6. » P r e d a j a o s t a v i n e « i n o z e m n o m o r g a n u ima dvostruko značenje. Pod tim se pojmom može, prije svega, razumijevati predaja pokretne ostavine inozemnom organu u s v r h u v o đ e n j a o s t a v i n s k e r a s p r a v e . To značenje predaja ostavine ima u većini naših bilateralnih međunarodnih ugovora kada se njima predviđa da su sudovi jedne države ugovornice dužni drugoj državi ugovomici na zahtjev njenih organa predati radi vođenja ostavinske rasprave pokretnu ostavinu njenih državljana. U nekim je ugovorima (npr. u čl. 31. st. 4 Ugovora o uzajamnom pravnom saobraćaju s Austrijom) pretizirano da se ovdje radi 761
Član 239.
o predaji p o k r e t n i h t j e l e s n i h s t v a r i iz ostavine. Predaja ostavine znači, međutim, i predaju pokretnih stvari iz ostavine sudu ili drugom nadležnom organu strane države čiji je državljanin bio ostavilac, ali ne radi vođenja ostavinske rasprave nego radi uručenja inozemnim nasljednicima i legatarima n a k o n d o v r š e n e o s t a v i n s k e r a s p r a v e , bilo da je raspravu proveo inozemni organ a naš sud zadržao ostavinu u smislu odredbe čl. 240. st. 1 ZN, bilo da je raspravu proveo naš sud u povodu prorogacije nadležnosti u smislu čl. 241. ZN. Predaja ostavine u ovom drugom značenju jest, u stvari, predaja nasljedstva na temelju pravomoćno utvrđenih nasljednopravnih zahtjeva. Tu se ne mora uvijek raditi o prvobitnim stvarima koje su sačinjavale ostavinu, nego to može biti i novčana vrijednost pokretne ostavine u cjelini ili jednog njenog dijela ako je zbog sastava ostavine ili iz drugih razloga bilo potrebno ostavinu podvrći prodaji ili preradi pojedinih njenih sastavnih dijelova. Takvo značenje »predaja ostavine« ima u pravu S A D čiji sudovi dostavljaju inozemnim organima raspravljenu ostavinu r a d i u r u č e n j a inozemnim nasljednicima i legatarima s t r o g o p r e m a o d l u c i a m e r i č k i h o s t a v i n s k i h o r g a n a (vidi u z čl. 88. pod tač. 6).(5) U zakonu nije predviđeno kojem će se inozemnom organu predati pokretna ostavina stranog državljanina. U gotovo svim našim konzularnim konvencijama a i u nekim ugovorima o pravnoj pomoći (vidi odredbe o ostavinama u pojednim međunarodnim ugovorima uz čl. 189. pod tač. 8) postoje odredbe prema kojima p o k r e t n e o s t a v i n e u tim slučajevima t r e b a p r e d a t i k o n z u l a r n o m o r g a n u države čiji je državljanin bio ostavilac. Ako je u kojem od navedenih međunarodnih ugovora nema o tome odredaba ili ako s nekom državom nismo uopće zaključili takav ugovor, sudovi ipak treba da pokretne ostavine uručuju konzularnim organima ostaviočeve države jer se ovakva ovlaštenja konzula, u pomanjkanju ugovora, mogu izvesti iz opće usvojenih načela međunarodnog prava i međunarodnih običaja o ovlaštenjima i dužnostima konzula u ostavinskom postupku (vidi niže pod tač. 8). 7. Poseban slučaj predaje ostavine predviđen je pojedinim bilateralnim međunarodnim ugovorima za slučaj kada d r ž a v l j a n i n j e d n e države ugovornice umre za vrijeme privremenog b o r a v k a na području druge države ugovornice. Pod privremenim boravkom razumijeva se slučaj poslovnog ili službenog putovanja, prolaz preko područja druge države ugovornice, slučaj posjete rođacima ili znancima i si. Pod »vremenom putovanja« (izraz koji se u nekim konvencijama upotrebljava umjesto pojma »privremeni boravak«) ne misli se samo na putovanje u tehničkom smislu, dakle na boravak u nekom prijevoznom sredstvu, već se pod tim smatra i vrijeme boravka izvan toga u drugoj državi ugovornici, ako se radi o privremenom i relativno kratkom boravku.(6) Bitno je da državljanin države ugovornice, koji je umro na području druge ugovorne strane, nije na području ove posljednje imao prebivalište ni trajnije boravište. U svim takvim slučajevima sve 5
6
762
S t e m p i h a r, op. cit, str. 196. Z l a t a r i ć, na str. 100 članka citiranog u noti 7 uz član 189. ZN.
Član 239—240. stvari koje je umrli nosio sa sobom p r e d a j u se b e z i k a k v i h f o r m a l n o s t i konzularnom, odnosno diplomatskom, predstavništvu njegove države. Odredbe o tome sadržane su u ugovorima o pravnoj pomoći s A u s t r i j o m (čl. 37), B u g a r s k o m (čl. 31), M a đ a r s k o m (čl. 41), R u m u n j s k o m (čl. 40) i S S S R - o m (čl. 40) kao i u konzularnim konvencijama s B o l i v i j o m (čl. 31), I t a l i j o m (čl. 31) i P o l j s k o m (čl. 31. st. 3). U navedenim slučajevima nema, prema tome, mjesta izdavanju oglasa ni zadržavanju ostavine niti se u pogledu te imovine može prorogirati nadležnost jugoslavenskog suda u smislu čl. 241 ZN. Konzularni organi su, međutim, obavezni da prilikom preuzimanja navedenih stvari reguliraju dugove koje je umrli načinio za vrijeme boravka u državi u kojoj je umro. Pod tim se dugovima razumijevaju obični dugovi na putu, npr. za hotel, prijevoz i si., ali ne i poslovni dugovi.(7) 8. U pogledu o v l a š t e n j a k o n z u l a r n i h o r g a n a (konzularnih predstavnika ili diplomatskih predstavnika koji vrše konzularne poslove) u vezi s međunarodnim ostavinama (vidi uz čl. 155. pod tač. 1) posebno se još ističe da konzule stranih država kod nas (a to, razumije se, vrijedi i za naše konzule u inozemstvu i njihov odnos prema inozemnim organima) treba tretirati kao zakonske punomoćnike njihovih državljana. Ovo njihovo ovlaštenje predstavlja jedan vid konzularnih funkcija predviđenih pravilima međunarodnog prava i utvrđenih pojedinim bilateralnim i multilateralnim(8) međunarodnim ugovorima i konvencijama. Kao zakonski (pretpostavljeni) punomoćnici svojih državljana strani konzuli imaju ne samo pravo da štite njihove interese u pogledu nasljeđivanja u ostavinama koje raspravljaju naši sudovi nego i pravo da budu obaviješteni o svim važnijim momentima koji se odnose na ostavine njihovih državljana na našem području. Tako su npr. prema odredbama pojedinih ugovora naši sudovi dužni obavijestiti konzularne organe strane države o smrti njihovih državljana umrlih u našoj državi, dostaviti im ovjeren prijepis smrtovnice, saopćiti podatke o sastavu i vrijednosti ostavine, o oporuci ako postoji, o nasljednicima i si. Dužni su, osim toga, obavijestiti ih o mjerama poduzetim za osiguranje ostavine i za njeno upravljanje i omogućiti im da prisustvuju provođenju tih mjera a naročito popisu i procjeni ostavine. Tekst odredaba pojedinih međunarodnih ugovora o ovlaštenjima konzularnih organa u pogledu međunarodnih ostavina naveden je uz čl. 189. pod tač. 8. Zadržavanje
ostavine
član 240. Ako koji od nasljednika ili zapisovnika prijavi svoj zahtjev, sud će zadržati ostavinu odnosno njezin dio koji je potreban za pokriće tog zahtjeva sve dok organ strane države ne donese pravomoćnu odluku o tom zahtjevu. 7
Z l a t a r i ć, l.c. Vidi čl. 5. Konvencije o konzularnim odnosima zaključene u Beču 24. IV 1963. Ova konvencija nije još ratificirana od strane naše države. 8
763
Član 240. Sud će u pogledu prijavljenog zahtjeva izvršiti ovu odluku iz zadržane ostavine Hi iz njezinog dijela, a ostatak će predati organu strane države. Ako koji vjerovnik prijavi svoje potraživanje, sud će zadržati ostavinu ili njezin dio koji je potreban za pokriće tog potraživanja sve dok ono ne bude namireno ili osigurano. 1. O institutu zadržavanja ostavine (prelevement) vidi uz čl. 239. pod tač. 3. Podnošenje prijave o nasljednopravnom zahtjevu, odnosno o potraživanju prema ostavini jest pretpostavka za dopustivost izdavanja naredbe o zadržavanju ostavine. Nije, međutim, potreban još i izričit zahtjev za to zadržavanje.^) Pravo da prijave zahtjeve prema ostavini i time ishode zadržavanje ostavine pripada svim d o m a ć i m nasljednicima, legatarima i vjerovnicima, bez obzira na državljanstvo (vidi uz čl. 189. pod tač. 3). Ne traži se da ove osobe kod nas imaju domicil, već je dovoljno da ovdje stanuju, tj. da na području naše države imaju t r a j n i j e b o r a v i š t e (čl. 41. st. 3 ZPP). Pravo istaći zahtjev prema ostavini radi zadržavanja ostavine pripada kako zakonskim, tako i oporučnim nasljednicima. Tko se, međutim, treba smatrati nasljednikom i tko je, prema tome, ovlašten prijaviti nasljednopravni zahtjev prosuđuje se po ostaviočevom domovinskom, pravu. 2. U vezi s institutom zadržavanja' ostavine postavlja se pitanje da li je dovoljno da nasljednopravni interesenti i vjerovnici samo prijave našem sudu svoje zahtjeve prema ostavini ili je pored toga potrebno da u odgovarajućem roku i dokažu da su nadležnom inozemnom organu podnijeli zahtjev na nasljedstvo ili legat, odnosno da su nadležnom sudu podnijeli tužbu radi ostvarenja prijavljenog potraživanja. Kako je institut zadržavanja ostavine po svom pravnom karakteru privremena mjera osiguranja, za koju vrijede pravila izvršnog postupka, (2) to je opravdan zaključak da su i nasljednopravni interesenti i vjerovnici dužni dokazati da su poduzeli radnje koje su potrebne za ostvarenje njihovog zahtjeva. Radi toga mora sud prilikom izdavanja naredbe za zadržavanje ostavine podnosiocima zahtjeva o d r e d i t i rok u kojem će oni dokazati da su kod nadležnog inozemnog organa postavili zahtjev za priznanje prijavljenog nasljednopravnog zahtjeva, odnosno da su nadle3 žnom sudu podnijeli tužbu radi utvrđenja prijavljenog potraživanja.( ) U protivnom bi se slučaju moglo desiti da npr. jedno prijavljeno aM. još 4 neutuženo potraživanje koje stvarno ne postoji spriječi predaju ostavine.( ) S obzirom na okolnost da je inozemni organ, kad je nadležan za raspravu pokretne ostavine, nadležan i za rješavanje s p o r n i h nas l j e d n o p r a v n i h z a h t j e v a (vidi uz čl. 189. pod tač. 6), treba sudu koji je izdao oglas prijaviti nesporne i sporne nasljednopravne 1
Prema § 110. VP trebalo je da nasljednici i legatari ne samo prijave svoje zahtjeve nego da stave i prijedlog za zadržavanje ostavine (Goršić, op. cit., str. 462). 2 Z u g 1 i a, op. cit., str. 79. s4 Z u g l i a , l.c. E i s n e r , op. cit., I sv., str. 374. 764
Član 240. zahtjeve, jer će naš sud prema odredbi stava 2 ovog člana iz zadržane ostavine i z v r š i t i o d l u k u i n o z e m n o g o r g a n a(5) u pogledu svih tih zahtjeva u opsegu u kojem budu priznati. Zbog toga, kad se radi o zahtjevu nasljednika ili legatara, ostavina ili njen dio zadržava se sve dotle, dok inozemni organ o tom zahtjevu ne donese pravomoćnu odluku. , Budu li prijavljeni zahtjevi pravomoćno odbijeni, naš sud mora predati inozemnom organu svu zadržanu ostavinu, odnosno sav njen zadržani dio. i Drugačije se postupa kada su u pitanju potraživanja vjerovnika ( o b l i g a t o r n i z a h t j e v i p r e m a o s t a v i n i ) . U tom se slučaju ostavina, odnosno njen dio zadržava samo dotle dok prijavljeno potraživanje ne bude namireno ili barem osigurano. Čim se tome udovolji, zadržana se ostavina mora predati inozemnom organu. O nadležnosti za rješavanje obligatornih zahtjeva prema ostavini vidi uz čl. 189. pod tač. 6. in fine. -Kako su prava ostaviočevih vjerovnika, koji se nalaze na području naše države, u pogledu pokretne ostavine za čije je raspravljanje nadle^ žan inozemni organ u ovom članu potpuno određena, to njima n e p r i p a d a p r a v o t r a ž i t i kod našeg suda o d v a j a n j e o v e o s t a v i n e od imovine nasljednika (čl. 146. ZN), niti je naš sud nadležan za rješavanje takvih zahtjeva.(6) 3. Mogućnost zadržavanja ostavine kao mjere za zaštitu domaćih nasljednika, legatara i vjerovnika predviđena je i nizom bilateralnih međunarodnih ugovora koje je zaključila naša država. Odredbe o tome institutu postoje u ugovorima o pravnoj pomoći s A u s t r i j o m (čl. 34) B u g a r s k o m (čl. 28), Č e h o s l o v a č k o m (čl. 20. br. 3 i 4), Mađ a r s k o m (čl. 38), P o l j s k o m (čl. 45) i R u m u n j s k o m (čl. 43). Odredbe navedenih ugovora o zadržavanju ostavine po svom su sadržaju slične odredbama čl. 239. i 240. ZN ali s izvjesnim modifikacijama. Tako se prema svim navedenim ugovorima traži da nasljednopravni interesenti ili vjerovnici stave i z r i č i t p r i j e d l o g za zadržavanje ostavine (po čl. 240. ZN dovoljno je da ovlaštene osobe prijave svoje zahtjeve prema ostavini); prema ugovorima (izuzevši onaj s Rumunjskom), zahtjev za zadržavanje ostavine mogu staviti ne samo osobe koje b o r a v e (misli se na trajnije boravište) na području države ugovornice u kojoj se nalazi ostavina (kao što je to predviđeno članom 239. ZN) nego i nasljednopravni interesenti i vjerovnici koji su d r ž a v l j a n i te države bez obzira na to gdje im, je prebivalište ili boravište; prema većini navedenih ugovora za stavljanje zahtjeva, odnosno prijava može se oglasom odrediti rok između tri i šest mjeseci, s Odredba stava 2 o izvršenju pravomoćnih odluka inozemnih organa u pogledu prijavljenih nasljednopravnih zahtjeva važna je i pored toga što je mogućnost priznanja i izvršenja stranih odluka uopće predviđena kasnije odredbama čl. 17-22. Uvodnog zakona za ZPP, jer ta odredba predstavlja poseban temelj za izvršenje stranih odluka. Ipak, opće pretpostavke za izvršenje odluka stranih sudova iz čl. 17. i 18. cit. zakona (posebno p r i m j e n a k l a u z u l e j a v n o g p o r e t k a ) treba da budu i ovdje ispunjene. e vidi Z i l i ć — S a n t e k , op. cit, str. 401. 765
Član 240 — 241. dok po čl. 239. ZN taj rok iznosi trideset dana do šest mjeseci (prema ugovoru s Čehoslovaekom rok za podnošenje prijava iznosi do pet mjeseci a prema ugovoru s Rumunjskom taj se rok podudara s rokom iz čl. 239. ZN). Prema ugovoru s Rumunjskom pravo zahtijevati zadržavanje ostavine pripada samo vjerovnicima a ne i nasljednopravnim ovlaštenicima. P o s t u p a k pri p r i j e l a z u n a d l e ž n o s t i s a i n o z e m n o g organa na j u g o s l a v e n s k i suđ Član 241. Ako je za raspravu ostavine stranog državljanina u pogledu njegove pokretne imovine nadležan inozemni organ, sud će, ako svi nasljednici koji se nalaze u zemlji predlože da raspravu provede jugoslavenski sud, pozvati nasljednike i zapisovnike u inozemstvu da u roku od šest mjeseci od dana dostave poziva istaknu prigovor nenadležnosti jugoslavenskog suda, jer će inače ostavinsku raspravu provesti jugoslavenski sud. Poznati nasljednici kojima se ne zna boravište pozvat će se oglasom. Oglas će se pribiti na oglasnu ploču suda i objaviti u republičkom službenom listu, a po potrebi i na drugi podesan način, a jedan primjerak oglasa dostavit će se najbližem diplomatsko-konzularnom predstavniku odnosne strane države u našoj zemlji. Ako nijedan od nasljednika i zapisovnika iz inozemstva nije istakao prigovor nenadležnosti jugoslavenskog suda, ovaj će sud po proteku određenog roka raspraviti ostavinu. 1. U ovom su članu sadržane posebne procesne odredbe za slučaj p r o r o g a c i j e n a d l e ž n o s t i j u g o s l a v e n s k o g s u d a predviđene odredbom čl. 189. st. 2 tač. 4 ZN. Prema toj odredbi jugoslavenski sud postaje nadležan za raspravu ostavine stranog državljanina u pogledu njegove pokretne imovine koja se nalazi u Jugoslaviji ako'svi nasljednici s prebivalištem ili trajnijim boravištem ( » k o j i se n a l a z e « ) na području naše zemlje (domaći nasljednici) predlože da ostavinsku raspravu provede jugoslavenski sud, a nasljednici i legatari koji se nalaze u inozemstvu ne stave u roku od šest mjeseci od poziva suda prigovor nenadležnosti jugoslavenskog suda. Pravo predlagati nadležnost jugoslavenskog suda imaju samo n as l j e d n i c i a ne i legatari. S druge strane, za prijelaz nadležnosti s inozemnog organa na jugoslavenski sud potrebno je da to predlože s v i nasljednici koji se nalaze u zemlji. Državljanstvo nasljednika je irelevantno. Ako prijedlog za prijelaz nadležnosti nije potekao od svih domaćih nasljednika, sud može saslušanjem onih koji prijedlog nisu podnijeli utvrditi da li se prijedlogu pridružuju. Ako se koji od njih ne suglasi s prijelazom nadležnosti, sud mora prijedlog rješenjem odbaciti. Dok pravo predlagati nadležnost jugoslavenskog suda imadu samo nasljednici, prigovoriti toj nadležnosti mogu ne samo nasljednici nego i legatari. 766
Član 241.
Ako svi domaći nasljednici predlože nadležnost jugoslavenskog suda, a nijedan od inozemnih nasljednika ili legatara ne istakne prigovor nenadležnosti, raspravu ostavine provest će naš.sud, primjenjujući na nasljednopravne odnose d o m o v i n s k o p r a v o o s t a v i o c a , ukoliko nema uvjeta za primjenu retorzije u smislu odredbe čl. 156. st. 2 ZN. Kad je jugoslavenski sud nadležan za raspravu pokretne ostavine stranog državljanina, taj je sud nadležan i za rješavanje s p o r n i h nasljedno pravnih zahtjeva koji se također prosuđuju po ostaviočevom domovinskom pravu. Jednako kao pokretna ostavina stranog državljanina tretira se u pogledu ostavinske nadležnosti i pokretna ostavina osobe bez državljanstva (apatrida) ili osobe nepoznatog državljanstva ukoliko te osobe u vrijeme smrti nisu imale ni prebivalište ni boravište u našoj državi (čl. 190. st. 3 ZN). 0 prorogaciji nadležnosti jugoslavenskog suda vidi i uz čl. 189. pod tač. 6. 2. Ovim članom kao ni drugim propisom Zakona o nasljeđivanju nije predviđen rok u kojem se može podnijeti prijedlog za prijelaz nadležnosti na jugoslavenski sud. Kako, međutim, prema čl. 239. ZN domaći nasljednici, legatari i vjerovnici, ako hoće postići zadržavanje ostavme u smislu čl. 240. ZN, moraju u određenom oglasnom roku (taj rok ne može biti kraći od trideset dana ni duži od šest mjeseci) prijaviti svoje zahtjeve prema ostavini, to bi trebalo da domaći nasljednici u istom roku podnesu i spomenuti prijedlog. Ako, pak, nasljednici takav prijedlog podnesu izvan tog roka, ne treba ga samo zbog toga odbaciti, ukoliko još postoji stvarna mogućnost da naš sud preuzme nadležnost za . ostavinsku raspravu. Takva će mogućnost postojati sve dotle dok inozemni organ ne provede raspravu ostavine u pogledu pokretne imovine koju je ostavilac ostavio u Jugoslaviji, ukoliko ta ostavina nije inozemnom organu ve-v predana. Ako se koji od nasljednika podnošenjem nasljedničke izjave ili na drugi način već podvrgao nadležnosti našeg suda, ne pripada mu više pravo isticati prigovor nenadležnosti jugoslavenskog suda. 3. I pojedinim m e đ u n a r o d n i m u g o v o r i m a koje je zaključila naša država, a prema kojima je inače za raspravu pokretne ostavine u principu nadležan forum patriae ostavioca, predviđa se mogućnost da f o r u m r e i s i t a e uz određene pretpostavke postane nadležan za raspravu pokretne ostavine državljanina druge države ugovornice. Ovo je pitanje, međutim, spomenutim ugovorima u nekim pojedinostima riješeno na ponešto drugačiji način nego odredbom čl. 189. st. 2 tač. 4 i čl.' 241. ZN. Odredbe o prijelazu nadležnosti za raspravu pokretne ostavine s foruma patriae ostavioca na forum rei sitae nalaze se u ugovorima o pravnoj pomoći s A u s t r i j o m (čl. 36), B u ga r sk om (čl. 30), C e h o s l o v a č k o m (čl. 23), M a đ a r s k o m (čl. 40), R u m u n j s k o m (čl. 37), P o l j s k o m (čl. 43) i S S S R - o m (čl. 43). Na identičan način kao u ugovoru o pravnoj pomoći ovo je pitanje riješeno i u konzularnoj konvenciji sa SSSR-om (čl. 22. st. 2). 76?
Član 241 — 242. Prema navedenim ugovorima (izuzevši ugovora sa Cehoslovačkom) jedna je od pretpostavki za prijelaz nadležnosti za raspravu pokretne ostavine da je ostavilac, koji je bio državljanin jedne države ugovomice, imao p o s l j e d n j e p r e b i v a l i š t e na području druge države ugovornice. Dok prema čl. 241. ZN nije određen rok u kome domaći nasljednici moraju predložiti prorogaciju nadležnosti (vidi naprijed pod tač. 2), navedenim ugovorima predviđen je r o k u kojem nasljednici mogu podnijeti ovaj prijedlog. Taj rok prema većini ugovora iznosi šest mjeseci i računa se od smrti ostavioca. Prema ugovoru s Austrijom i Cehoslovačkom rok za podnošenje prijedloga za prijelaz nadležnosti podudara se s rokotm u kojem se mogu staviti zahtjevi za zadržavanje ostavine. U svim navedenim ugovorima predviđa se da se i u slučaju prijelaza nadležnosti za raspravu pokretne ostavine na forum rei sitae nasljednopravni odnosi rješavaju po nasljednom pravu države čiji je državljanin bio ostavilac, što vrijedi i za rješavanje spornih nasljednopravnih zahtjeva. j Tekst odredaba pojedinih međunarodnih ugovora o prijelazu nadležnosti za raspravu pokretne ostavine na forum rei sitae vidi uz čl. 139. pod tač. 8.
PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Prije
otvorena
nasljedstva
Član 242. Ovaj zakon primjenjuje se na sva nasljedstva o kojima do dana njegovog objavljenja nije donesena pravomoćna odluka o nasljedstvu ili nasljedstvo nije sporazumom, diobom ili na drugi način konačno uređeno. 1. Zakon o nasljeđivanju objavljen je 11. svibnja 1955. godine u broju 20. »Službenog lista FNRJ«. Retroaktivno djelovanje ovog zakona isključeno je samo u pogledu onih n a s l j e d s t a v a o t v o r e n i h p r i j e o b j a v l j e n j a t o g z a 1 Kad se ostvare pretpostavke za prijelaz nadležnosti s inozemnog organa na jugoslavenski sud, a taj je sud već donio rješenje kojim se proglašava nenadležnim za ostavinsku raspravu (čl. 212. st. 2 ZN) i izdao oglas u smislu čl. 239. ZN, isti će sud staviti rješenje o nenadležnosti izvan snage i donijeti rješenje o prijelazu nadležnosti na jugoslavenski sud. U toni slučaju otpada i postupak za zadržavanje ostavine u smislu čl. 239. i 240. ZN (izdani oglas postaje bespredmetan), jer ta ostavina ostaje na pod,ručju naše države do pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju. Vidi i uz čl. 239. pod tač. 4 in fine. <
•768
član 242. k o n a o kojima postoji p r a v o m o ć n a o d l u k a o nasljedstvu ili koja su k o n a č n o u r e đ e n a sporazumom, diobom ili na neki drugi način. Na ostala ranije otvorena nasljedstva moraju se primijeniti odredbe Zakona o nasljeđivanju a ne pravna pravila koja su bila u primjeni prije njegovog objavljenja. Jedino će se u tim slučajevima formalne pretpostavke za valjanost oporuke prosuđivati prema pravnim pravilima koja su važila prije objavljenja tog zakona, ako postoje okolnosti predviđene u članu 243. stav 1 ZN. 2. Pod p r a v o m o ć n o m o d l u k o m o n a s l j e d s t v u donesenom prije objavljenja Zakona o nasljeđivanju treba u smislu ovog člana smatrati onu odluku (odluku o uručenju ostavine) koja se više nije mogla izmijeniti u ostavinskom postupku. Tu se radi o tzv. f o r m a l n o j p r a v o m o ć n o s t i koja nastupa kada sud posljednje instance donese konačnu odluku protiv koje se ne može ulagati redovni pravni lijek, ili kada protekne rok za ulaganje redovnog pravnog lijeka a da stranke pravni lijek nisu uložile, ili kada se stranke odreknu prava na redovni pravni lijek ili kada odustanu od već izjavljenog pravnog lijeka. U pojedinim je sudskim, odlukama nakon objavljenja Zakona o nasljeđivanju zastupano, međutim, stanovište da se pod »pravomoćnim odlukama o nasljedstvu« ne mogu smatrati formalno pravomoćne odluke koje je donosio sud u ostavinskom postupku prema pravnim pravilima vanparničnog postupka iz 1934. god., jer su te odluke postajale pravomoćne sajno u pogledu uručenja ostavine a ne i u pogledu prava nasljedstva, pa nisu mogle steći tzv. materijalnu pravomoćnost ukoliko je postojala zakonska mogućnost da se o nasljednopravnim odnosima ponovno raspravlja u parnici i presudom o njima konačno odluči. Takvo je stanovište došlo do izražaja u odluci Vrhovnog suda AP Vojvodine Gž 843/57, u rješenju Vrh. suda NR Srbije Gž 1399/57 od 27. III 1958. i u rješenju Sav. vrh. suda Rev 834/58 od 17. II 1959 (vidi sudsku praksu uz ovaj član — odluke pod br. 9, 10. i 11). Iako je tačno da (formalno) pravomoćna odluka o nasljedstvu (odluka o uručenju ostavine) po Vanparničnom postupku iz 1934. god., s obzirom na mogućnost naknadnog pokretanja parnice, nije dovodila i do njene neopozivosti izvan ostavinskog postupka, ipak se, po našem mišljenju, odredbi ovog člana o mogućnosti primjene Zakona o nasljeđivanju na prije otvorena nasljedstva ne može dati takvo značenje kakvo proizlazi iz citiranih sudskih odluka, jer bi se time ovom zakonu dalo znatno dublje povratno djelovanje nego što se htjelo učiniti ovim članom. S obzirom na izloženo, ako je prije objavljenja Zakona o nasljeđivanju doneseno rješenje o nasljeđivanju po propisima koji su tada bili na snazi odnosno po pravnim pravilima koja su se u to vrijeme primjenjivala na osnovi čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. IV 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije, pa je to rješenje postalo pravomoćno u ostavinskom postupku, onda se ostavina ima smatrati raspravljenom u smislu ovog člana i prema osobama kojima po prijašnjim propisima nije pripadalo nasljedno pravo na tu ostavinu, makar bi im to pravo pripadalo po odredbama ovog zakona (tako i presuda Sav. vrh. suda Rev 2307/60 od 17. II 1961. navedena pod br.13. sudske prakse uz ovaj član). 49
Zakon o nasljeđivanju s komentarom
769
Član 242.
3. S nasljedstvom o kojem postoji pravomoćna odluka o nasljedstvu izjednačeno je u smislu ovog člana i nasljedstvo koje je k o n a č n o u r e đ e n o sporazumom, diobom ili na drugi način. Tu se misli na one ostavine nastale prije objavljenja Zakona o nasljeđivanju koje se mogu smatrati likvidiranim bilo kojim pravnim ili faktičkim načinom koji po objektivnoj ocjeni predstavlja definitivno uređenje nasljednopravnih odnosa među zainteresiranim osobama. Pod s p o r a z u m n i m uređenjem nasljedstva može se smatrati i vansudska nagodba o pravu na nasljedstvo i nasljedničkom dijelu (kvoti), pravovaljano odricanje od nasljedstva, sporazumne (suglasne) nasljedničke izjave u ostavinskom postupku kao i svaki drugi pravni akt kojim su zainteresirane osobe između sebe pravovaljano disponirale pravom nasljedstva. Nasljedstvo može biti d i o b o m konačno uređeno u ostavinskom postupku ili izvan suda, što znači opet sporazumom između zainteresiranih osoba, ili u parnici nakon dovršenog ostavinskog postupka. Ako nije proveden ostavinski postupak, sporazum o diobi nasljedstva sadrži i izričiti ili prećutan sporazum o nasljednom pravu i o nasljedničkoj kvoti. Kad će se nasljedstvo moći smatrati konačno uređenim »na d r u g i n a č i n « , to ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja, pa je zadatak suda da ocijeni da li se ostavina u određenom slučaju, s obzirom na utvrđene okolnosti, može smatrati stvarno likvidiranom. Sudska
praksa
1. Ukoliko Zakon o nasljeđivanju dolazi do primjene, oporuka je valjana ako je sastavljena u obliku predviđenom u tom zakonu, makar takav oblik nije bio dovoljan u vrijeme kada je sastavljena (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 971/55 od 21. VI 1955, Zbirka III, br. 199). 2. Ako je nasljedstvo (pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju) konačno uređeno prije objavljivanja Zakona o nasljeđivanju, osoba koja nije sudjelovala u postupku u kojem je nasljedstvo uređeno, može pravo na ostavinu kao nasljednik (član 237. ŽN) zasnivati na pravnim pravilima koja su se trebala primijenjivati u postupku u kojem je nasljedstvo već uređeno, a ne na pravilima Zakona o nasljeđivanju (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1489/55 od 21. IX 1955, Naša zakonitost, br. 3/56, str. 136). 3. U povodu tužbe nužnog^ nasljednika za dopunu nužnog dijela iz ostavine, koja je raspravljena prije objavljivanja Zakona o nasljeđivanju, primjenjuju se u pogledu utvrđivanja vrijednosti ostavine i određivanja vrijednosti dara, odredbe tog zakona (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Gž 6/56 od 29. III 1956, Zb. 1/1-1956, br. 105). 4. Ako je ostavina pravomoćno raspravljena prije objavljivanja Zakona o nasljeđivanju, za pitanje valjanosti naknadno pronađene oporuke vrijede pravna pravila koja su se primjenjivala prije stupanja na snagu Zakona o naslje-^ đivanju, a ne odredbe tog zakona (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gi 83/56 od 31. I 1956, Zb. 1/1-1956, br. 111). 5. Diobu ostavine izvršenu pred šerijatskim sucem mjeseca travnja 1945. godine treba prosuđivati kao način kojim je nasljedstvo konačno uređeno. Ako dioba predstavlja način uređenja nasljedstva, na njenu važnost ne utječe to što se zapisnik o diobi poziva na pravila šerijatskog prava koja su bila u primjeni na dan 6. IV 1941, a ni to što je diobom određenoj osobi priznat nasljedni dio po šerijatskom pravu, koji joj ne pripada po Zakonu o nasljeđivanju (Riješenje Saveznog vrhovnog suda Gz 52/56 od 29. VI 1956, Zb. 1/2-1956, br. 333). 770
i?
Član 242. 6. Iako konačno rješenje o nasljedstvu, donijeto prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, nije pravomoćna odluka u smislu člana 242. tog za~ kona, ako je rješenje izvršeno i nasljedstvo prema njemu primljeno, smatra se da je nasljedstvo konačno uređeno na drugi način u smislu ovog zakonskog propisa (Rješenje Vrhovnog suda NR Makedonije Gž 412/56 od 18. XII 1956. Zb. 1/3-1956, br. 667). 7. Pravomoćna presuda o nevaljanosti oporuke, donesena prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, nije zapreka da se u nastavku ostavinskog: postupka ponovno preispita valjanost oporuke sa stanovišta ovoga zakona (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1092/56 od 28. III 1957, Zb. II/1-1957, br. 59). 8. Kad je prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju ostavina raspravljena i pravomoćnim rješenjem utvrđeni kao nasljednici srodnici ostavioca koji su, po ustaljenoj praksi sudova u to vrijeme ulazili u krug zakonskih nasljednika — srodnik koji nije iz toga kruga — ne može ni poslije stupanja ovog zakona na snagu tražiti nasljedstvo, iako bi po zakonu došao u isti nasljedni red s osobama koje su utvrđene kao nasljednici (Rješenje Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine Gzz 2/57 od 7. II 1957, Zb 11/1-1957, br. 62). 9. Rješenja o nasljeđivanju, koja su postala pravomoćna prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju nisu imala materijalnopravnu snagu. Zbog toga se ne može smatrati da je takvim rješenjem nasljedstvo konačno uređeno (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 843/57, Glasnik, br. 7/58, str. 29). 10. Rješenje o nasljeđivanju, koje je donijeto prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju nema karakter pravomoćne odluke kojom je konačno uređeno pitanje nasljedstva (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije Gž 1399/57 od 27. III 1958, Zb. III/1-1958, br. 38). 11. Konačno rješenje o nasljedstvu u ostavinskom postupku dovršenom prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, koje prema ranijim pravnim pravilima nije imalo materijalno-pravnu snagu nema, ni prema učesniku u tom postupku, materijalno-pravnu snagu, i ne sprečava parnicu o pravu nasljedstva. S obzirom na odredbu člana 242. Zakona o nasljeđivanju, taj se zakon može primijeniti i na nasljedstvo o kome je odlučeno takvim rješenjem (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Rev. 834/58. od 17. U 1959, Zb. IV/1-1959, br. 26). 12. Budući da je ostavilac umro 1940. godine, a postupak za raspravljanje ostavine nije ni pokrenut sve do 1956. godine, o pravu nasljedstva mora se odlučiti primjenom načela o ravnopravnosti muške i ženske djece u nasljeđivanju (član 4. i 10. ZN), a ne prema pravilu sadržanom u zakonu koji je bio na snazi 6. IV 1941. godine (Srpski građanski zakonik), po kojem su muški potomci ostavioca isključivali iz nasljedstva ženske potomke. Drukčije se može suditi, ukoliko je suglasnom voljom nasljednika, nasljedstvo uređeno u skladu s pravnim pravilima koja su ranije važila (Savezni vrhovni sud Rev. 839/59, Zakon o nasljeđivanju, II dopunjeno izdanje »Službenog lista FNRJ« iz 1961, str. 87). 13. Kada je rješenje o nasljeđivanju donijeto prije stupanja na, snagu Zakona o nasljeđivanju po propisima koji su tada bili na snazi, ostavinu treba smatrati raspravljenom u smislu čl. 242. ZN i prema osobama koje nisu sudjelovale u postupku, a koje po ranijim propisima nisu ni bile pozvane na nasljedstvo (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev. 2307/60 od 17. II 1961, Zb. VI/1-1961, br. 16). 14. Kad je tužiteljičino pravo udovičkog uživanja konstituirano u vrijeme važenja pravnih pravila građanskog prava, to što su sada došli novi propisi koji ne predviđaju instituciju udovičkog uživanja, već udova po ovim propisima ima pravo nasljedstva na ostavinu bračnog druga, ne daje tužiteljici pravo tražiti da se njeno pravo udovičkog uživanja pretvori u stvarno pravo, tako što će joj se priznati pravo vlasništva na jednu polovicu sporne imovine, jer se novi propisi ne mogu primijeniti na već ranije zasnovane pravne odnose (Savezni vrhovni sud Rev. 2229/61 od 6. IV 1962). 771
Član 242 — 243. 35. Stid smatra konačno uređenim pravo nasljedstva u situaciji koja se karakterizira slijedećim momentima: ostavilac je umro 1937. godine, a oporukom odredio za nasljednike svoje sinove koji su po pravu tog vjemena inače bili nasljednici po zakonu naredivši u korist ženske djece od drugog umrlog sina legat. Ostavina sudski nije raspravljena, ali su sinovi kao nasljednici uzeli imanje nakon smrti ostavioca i drže ga neprekidno do tužbe, dok su unukama ostavioca isplatili legat prema oporuci prije 1941. godine. Sinovi su kao nasljednici u postupku osnivanja zemljišnih knjiga 1942. godine isposlovali uknjižbu svog prava. Tužbu za nasljedstvo podnijele su unuke ostavioca 1955. godine (Savezni vrhovni sud Rev. 2653/62 od 11. X 1962). 16. Vidi odluku uz član 4. ZN i odluke pod br. 4, 5. i 6. uz član 85. ZN. Izjava posljednje volje učinjena prije stupanja na s n ag u o v o g z a k o n a Član 243.
I
Oporuka sastavljena prije stupanja na snagu ovog zakona u obliku koji je onda bio dopušten a koja nije sastavljena ni u jednom od oblika predviđenih ovim zakonom za oporuku, vrijedit će samo ako je oporučitelj umro do stupanja na snagu ovog zakona, ili ako za dvije godine po stupanju na snagu ovog zakona umre, ili postane nesposoban za sastavljanje oporuke, ili inače dospije u nemogućnost da sastavi novu oporuku. Sposobnost oporučiteljeva za sastavljanje oporuke, uzroci ništavosti oporuke, kao i sadržaj oporuke prosuđivat će se i u pogledu oporuke iz prethodnog stava po odredbama ovog zakona. Izjava volje učinjena u ugovoru o nasljeđivanju do stupanja na snagu ovog zakona smatrat će se kao izjava učinjena u oporuci i s njom će se postupati po prethodnim odredbama ovoga člana. Odredba u oporuci učinjena prije stupanja na snagu ovog zakona kojom je oporučitelj odredio nasljednika svome nasljedniku ili zapisovniku smatra se da ne postoji. 1. Iz odredbe stava 1 ovog člana proizlazi ne samo da će oporuka, sastavljena prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju u obliku koji je onda bio dopušten ali koji nije predviđen ovim zakonom, vrijediti uz pretpostavke navedene u tom stavu, nego i to da oporuka sastavljena prije stupanja na snagu ovog zakona u obliku koji tada nije bio dopušten, vrijedi ako je sastavljena u jednom od oblika predviđenih ovim zakonom. 2. Prema odredbi zadnjeg stava ovog člana, a u vezi s odredbom stava 3 člana 85. ZN o z a b r a n i o d r e đ i v a n j a f i d e i k o m i s a r n e s u p s t i t u c i j e (vidi uz čl. 85. pod tač. 4), ne može se uvažiti odredba u oporuci učinjena prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju kojom je oporučitelj odredio nasljednika svom nasljedniku ili legataru. Za takvu se odredbu smatra da i ne postoji. Ako je, međutim, prije objavljenja ovog zakona u ostavinskom postupku iza oporučitelja koji je odredio fideikomisarnu supstituciju već donesena pravomoćna odluka o nasljedstvu (čl. 242. ZN) te je prije stupanja na snagu tog zakona n a s t u p i o i s l u č a j s u p s t i t u c i j e 772
Član 243. i f i d e i k o m i s a r n o m s u p s t i t u t u kao t a k v o m već predana o s t a v i n a , onda se nasljedstvo fideikomisarnog supstituta (potonjeg nasljednika) ima u smislu čl. 242. ZN smatrati kao konačno uređeno. U prvom razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju došlo je u praksi nekih republičkih vrhovnih sudova do izražaja shvaćanje da se odredba stava 4 ovog člana ne može primijeniti na slučajeve fideikomisarne supstitucije u kojima je do dana objavljenja tog zakona ova supstitucija u ostavinskom postupku iza oporučitelja pravomoćno već priznata. Prema ovom pravnom, shvaćanju u takvim se slučajevima mora smatrati da je nasljedstvo, opterećeno fideikomisarnom supstitucijom, u smislu čl. 242. ZN definitivno uređeno (tako npr. presuda Vrh. suda NR Hrvatske Gž 1854/55 od 27. II 1956). Savezni vrhovni sud nije, međutim,, prihvatio ovo pravno shvaćanje. U svim svojim odlukama koje se odnose na primjenu odredbe stava 4 ovog člana taj sud dosljedno zastupa stanovište da ova odredba ima retroaktivno djelovanje »ne samo na još (pravomoćno) neraspravljenu ostavinu oporučitelja koji je fideikomisarnu supstituciju odredio nego i na pravne odnose koji su u skladu s ranijim pravnim pravilima nastali snagom fideikomisarne supstitucije« (presuda Sav. vrh. suda Rev 1290/62 od 14. XII 1962). Prema ovom stanovištu, fideikomisarna supstitucija koja je u pogledu određenog nasljedstva bila pravomoćno priznata prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju i postojala do dana stupanja na snagu tog zakona, prestaje tim danom važiti. Da se nasljedstvo na koje se odnosi fideikomisarna supstitucija može smatrati pravomoćno raspravljenim odnosno konačno uređenim u smislu čl. 242. ZN, nije, prema shvaćanju Sav. vrh. suda, dovoljno da je prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju oporučiteljeva ostavina pravomoćno raspravljena ni da je do tog vremena nastupio supstitucioni slučaj, već je sa gledišta čl. 242. ZN pored toga još potrebno da je do' objavljenja tog zakona fideikomisarni supstitut ostvario pravo nasljedstva bilo pravomoćnom odlukom suda da mu se ostavina preda bilo na taj način što mu je na njegov zahtjev, pošto je nastupio slučaj supstitucije, ostavina predana. Sudska
praksa
1. Premda je ostavinski postupak pravomoćno dovršen, a sporna oporuka nastala za važenja ranijih pravnih pravila, u pogledu povjerbene zamjenesadržane u oporuci ne treba primjenjivati dosadašnja pravna pravila o razrješenju povjerbene zamjene, nego odredbu člana 243. st. 4 ZN (Presuda Okružnog suda Bjelovar Gž 788/55 od 17. IX 1955). 2. Oporuka napravljena prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju u obliku predviđenom ovim zakonom važi bez obzira na propisani oblik oporuke u vrijeme njenog sastavljanja (Vrhovni sud AP Vojvodine Gž 758/55,. Glasnik, br. 4/56, str. 26). 3. Okolnost da je ostavilac u oporuci, koja je sastavljena 1943. godine, naložio nasljedniku da isplati legat određenom svotom dinara, ali po tečaju koji je dinar imao 31. XII 1940. godine, ne utječe na valjanost odredbe o nasljedstvu. Nalog tužioca da se vrijednost legata računa po tečaju od 31. XII 1940. godine mora se, kod tumačenja oporuke, prosuđivati kao izraz volje ostavioca da imovinu rasporedi u određenom razmjeru i da to učini nezavisnim od 77$
Član 243. valutarnih promjena koje donosi rat i okupacija zemlje. Stvarna vrijednost legata, u tom slučaju, utvrđuje se odnosom vrijednosti pstavine iz koje se legat isplaćuje i označenog novčanog iznosa legata na dan 31. XII 1940. godine (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Gz 25/56 od 15. VI 1956, Zb. 112-1956, br. 332). 4. Postojanje i sadržaj oporuke dokazuje se po odredbama Zakona o •nasljeđivanju i onda kada je po odredbi člana 243. stav 1 ovog zakona dovoljno za vrijednost oporuke, što se tiče forme, da je sastavljena u obliku koji je bio dopušten prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 385/56 od 22. III 1956, Naša zakonitost, br. 8—9/56, str. 377). 5. Pismena oporuka, pravomoćnom presudom proglašena nevaljanom zbog pomanjkanja oblika prema ranijim pravnim pravilima radi nesposobnosti trećeg svjedoka, može uz uvjete iz člana 242. ZN biti osnova za obavljanje ostavinske rasprave kao pismena oporuka pred svjedocima u smislu 61. 69. i 243. ZN (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1092/56 od 28. VII 1956, Odvjetnik, br. 9/57, str. 223). 6. Ako je ostavilac u oporuci odredio da ostavinske nekretnine trebaju pripasti njegovoj ženi na taj način da ona ima pravo uživanja i upravljanja do svoje smrti, a nakon njezine smrti da ova imovina pripada njegovoj kćeri, pa je na temelju ostavinske rasprave (1927) u korist kćeri na tim nekretninama zabilježena fideikomisarna supstitucija, treba smatrati da je ostavina konačno uređena. ' ~~~" ~~ Zakon o nasljeđivanju nije ukinuo ostavinske odnose koji su po prijašnjim propisima bili konačno uređeni niti uzima ovlaštenicima već stečena prava; odredbom člana 243. stav 4 ZN nisu, prema tome, ukinuta već stečena i zabilježena prava iz fideikomisarne supstitucije (PrešuSU Vrhovnog suaa "piti Slovenije Gž 2/57 od 16. II 195TT~Pravnik, br. 9—10/57, Civilne odluke, str. 99). 7. Izjava volje u ugovoru o nasljeđivanju, odnosno uzajamnoj oporuci, dana u obliku predviđenom po Zakonu o nasljeđivanju, vrijedi kao opoziva oporuka i nakon proteka dvije godine nakon stupanja na snagu ovog zakona (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Pž 16/61 od 17. II 1961, Poročilo 1961/1, br. 7). 8. Propis stava 4 člana 243. Zakona o nasljeđivanju, prema kojem se smatra da ne postoji odredba u oporuci napravljenoj prije stupanja na snagu tog zakona kojom odredbom oporučitelj određuje nasljednika svom nasljedniku, važi retroaktivno ne samo za neraspravljenu ostavinu ostavioca koji je takvu naredbu u oporuci učinio, nego i za odnose koji su u skladu sa ranijim pravnim pravilima nastali snagom fideikomisarne supstitucije. Danom stupanja na snagu tog zakona prestaje fideikomisarna supstitucija koja je postojala do tog vremena. Sa stanovišta člana 242. istog zakona ne može se suditi da je nasljedstvo potonjeg nasljednika (fideikomisara) konačno uređeno samim tim što je prije stupanja na snagu tog zakona pravomoćno raspravljena ostavina ostavioca od koga on izvodi svoje pravo, ni samim tim što je bio nastupio događaj koji je oporučitelj naznačio kao momenat supstitucije. Nasljedstvo potonjeg nasljednika konačno je uređeno ako je on prije objavljivanja Zakona o nasljeđivanju ostvario pravo nasljedstva bilo pravomoćnom odlukom suda da mu se ostavina preda, bilo tako što je prvi nasljednik potonjem nasljedniku izručio ostavinu (Presuda Saveznog vrhovnog suda Rev 1290/62 od 14. XII 1962, Zb. VII/3-1962, br. 290). 9. Vidi odluke Saveznog vrhovnog suda pod br. 4. i 5. uz član 85. ZN.
774
Član 244 — 245. Učinak presude o utvrđivanju o č i n s t v a Član 244. Kad se nasljedno pravo osniva na presudi o utvrđivanju očinstva, vanbračna djeca i njihovi potomci mogu naslijediti svog oca kao i otac vanbračnu djecu samo ako je presuda donesena od strane sudova Federativne Narodne Republike Jugoslavije. 1. Ako je presuda o utvrđenju očinstva donesena, doduše, od strane sudova predratne Jugoslavije ili od strane inozemnih sudova, dakle ne od strane sudova FNRJ, ali je vanbračni otac, pored toga, vanbračno dijete priznao za svoje na jedan od načina predviđenih u čl. 24. OZORD, onda vanbračno dijete i njegovi potomci mogu naslijediti vanbračnog oca i njegove srodnike, a vanbračni otac i njegovi srodnici vanbračno dijete i njegove potomke. 2. O pravnim mogućnostima koje ima vanbračno dijete u pogledu svog nasljednog prava prema vanbračnom ocu i njegovim srodnicima u slučaju kada je vanbračno očinstvo utvrđeno presudom koju nije donio sud FNRJ — vidi uz čl. 23. pod tač. 6. Sudska
praksa
1. O pravu vanbračnog djeteta na ostavinu njegovog oca sudi se po Zakonu o nasljeđivanju i u slučaju kada očinstvo nije utvrdio sud FNRJ, nego ranije kotarski sud, a uz to postoji, činjenica da je ostavilac dijete priznao za svoje na način o kome govori čl. 24. Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1700/56 od 4. XII 1956, Zb. 1/3-1956, br. 660). 2. Propis čl. 244. ZN ne dolazi do primjene ako uz presudu, koju nisu donijeli sudovi FNRJ, postoji kvalificirano priznanje očinstva u smislu čl. 24. OZORD (Rješenje Vrhovnog suda NR Hrvatske Rev. 179/58 od 15. V 1958, Naša zakonitost br. 3—4/59, str. 165). 3. Presuda o utvrđivanju očinstva vanbračnog djeteta donesena od sudova bivše Jugoslavije ne može biti pravni temelj za nasljeđivanje vanbračnog djeteta prema ocu, ali dijete može u rokovima iz čl. 25. OZORD ponovno pokrenuti parnicu radi utvrđenja očinstva (Odluka Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 1954/62 od 28. II 1963, potvrđena odluka Vrhovnog suda Jugoslavije Rev 1429/63). 4. Vidi odluke uz čl. 23. ZN. Računanje
rokova
Član 245. Rokovi koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovog zakona istječu protekom vremena određenog ovim zakonom, a ako je prijašnjim propisima bio određen duži rok onda protekom toga roka. Kad je ovim zakonom ustanovljen rok koji prijašnjim propisima nije bio predviđen, taj rok ne može početi teći prije stupanja na snagu ovog zakona. 1. U pogledu prelaznih odredaba o r a č u n a n j u r o k o v a treba razlikovati t r i v r s t e r o k o v a : a) rokove koji su po prijašnjim propisima bili kraći od rokova predviđenih Zakonom o nasljeđivanju; b) rokove 775
Član 245.
.
koji su po prijašnjim propisima bili duži od rokova predviđenih novim zakonom; c) rokove koji prijašnjim propisima nisu bili predviđeni već su ustanovljeni tim zakonom. Pod »prijašnjim propisima« u oblasti nasljednog prava treba podrazumijevati pravna pravila koja su se mogla primijeniti na temelju čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. IV 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije. U pogledu odnosa između rokova predviđenih ovim zakonom i rokova koji su važili po prijašnjim propisima usvojeno je opće načelo da se u slučaju kada je rok počeo teći za vrijeme važenja prijašnjih propisa, pa do stupanja na snagu novih propisa nije još protekao, p r i m j e njuje duži rok kao povoljniji za s t r a n k u protiv koje t e č e . Ako se, pak, radi o roku koji prije uopće nije postoiao. takav rok ne može početi teći prije stupanja na snagu ovog zakona, makar bi nasljedstvo bilo otvoreno prije tog vremena. Ako rok, predviđen i po prijašnjim propisima i po Zakonu o nasljeđivanju, nije počeo teći prije stupanja na snagu tog zakona, njegov početak i trajanje određuje se po tom zakonu. 2. Pod rokovima u smislu ovog člana podrazumijevaju se rokovi predviđeni Zakonom o nasljeđivanju kao p o s e b n i r o k o v i koji se tiču n a s l j e d n o p r a v n i h o d n o s a uređenih tim zakonom, a ne i opći rokovi koji su predviđeni pravnim pravilima imovinskog prava o vremenu potrebnim za zastaru. Kako rok iz čl. 144. ZN o zastari prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca nije bio predviđen kao poseban rok u prijašnjim propisima kojima su bili uređeni nasljednopravni odnosi, to prema odredbi stava 2 čl. 245. taj rok u pogledu nasljedstva otvorenog prije dana stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanja nije mogao početi teći prije tog dana. Prema tome, vrijeme potrebno za nastupanje zastare prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca počinje i završava prema odredbama čl. 144. ZN i u slučaju kada je ostavilac umro prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju (pravno shvaćanje Odjela za građanske sporove Saveznog vrhovnog suda br. 3/61 od 5. VI 1961). Sudska
praksa
1. Vidi pravno shv aćanj e Odjela za građanske sporove Saveznog vrhovnog suda broj 3/61 od 5. VI 1961, Zb. Vl/2-1961, str. 5, navedeno uz čl. 144. ZN pod br. 1. 2. Kod ranijih pravnih pravila, koja su primjenjivana u praksi sudova do stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, nije određen posebni rok u kome se može tražiti vraćanje dara kojim je povrijeđen nužni dio (čl. 45. ZN). Takav zahtjev može se postaviti u roku od tri godine (čl. 46. ZN), koji počinje danom stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju (Rješenje Saveznog vrhovnog suda Gz 118/55 od 16. XII 1955, Zbirka III, br. 207). 3. Rofc zastarijevanja prava da se traži poništaj oporuke, predviđen u ranijim pravnim pravilima, koja su mogla biti u primjeni (u pitanju su pravila Srpskog građanskog zakonika), ne dolazi u obzir kada se sudi o roku zastarijevanja prava nužnog nasljednika da traži smanjenje oporučnih raspolaganja, jer je za ovo važio opći, a ne posebni rok zastare (Rješenje Vrhovnog suda NR Srbije Gž 3105/55 od 20. I 1956, Zb. 1/1-1956, br. 109). 4. Kada je prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju nužni nasljednik upućen na parnicu da traži smanjenje raspolaganja oporukom, a po ranijim propisima rok zastarijevanja takvog prava počinje teći od pravomoćnosti rješenja o upućivanju na parnicu, onda se i poslije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju rok zastarijevanja računa počevši od momenta ove 776
x
Član 245 — 246.
pravomoćnosti (Rješenje Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine Gž 204/56' od 17. X 1956, Zb. 1/3-1956, br. 668). 5. Rok zastare prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca (član 144. ZN), koji je počeo teći prije stupanja na snagu ZN, istječe, s obzirom na propis člana 245. ZN, protekom dužeg roka koji je bio predviđen ranijim pravnim pravilom (Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Gž 143/59 od 5. II 1959, potvrđena bez posebnog obrazloženja presudom Saveznog vrhovnog suda Rev. 674/59 od 13. X 1959, Naša zakonitost, br. 1—2/60, str. 91). 6. Za osporavanje valjanosti krivotvorene oporuke u slučaju kada je ostavina bila pravomoćnom sudskom odlukom uređena prije objave Zakona o nasljeđivanju, vrijedi rok iz pravnih pravila imovinskog prava (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije Gs Rev. 223J59 od 4. II 1960. Poročilo 1960/1, br. U). 7. Odredba o rokovima zastarijevanja iz člana 245. ZN primjenjuje se samo u slučaju kad tužbu podiže nasljednik ostavioca protiv osobe koja stvari drži kao ostavinu istog ostavioca (Presuda Vrhovnog suda NR Srbije Gž 3081/61 od 10. III 1962, Zb. VII/1-1962, br. 11). 8. Ako je ostavilac umro prije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju, zastara prava zahtijevati ostavinu kao ostaviočev nasljednik nastupa u roku iz člana 144. ZN, dok rok zastarijevanja teče od stupanja na snagu tog zakona (Presuda Vrhovnog suda NR Slovenije Pž 627/62 od 26. XII 1962, Poročilo 1962/2, br. 9). Važenje
posebnih
propisa
o
nasljeđivanju
Član 246. Posebni propisi o nasljeđivanju, kao što su propisi o nasljeđivanju zemljišta koje je dodijeljeno kolonistima i agrarnim interesentima propisi 0 nasljeđivanju autorskog prava, propisi o nasljeđivanju svote osiguranja u slučaju smrti putnika od nesretnog slučaja u javnom saobraćaju, ostaju 1 dalje na snazi. 1. Jedini posebni propisi o nasljeđivanju zemljišta koje je dodijeljeno kolonistima u vlasništvo postojali su u Zakonu o agrarnoj reformi i unutrašnjoj kolonizaciji NR Srbije (SI. glasnik NR Srbije br. 5/48). U tom je zakonu (član 35. stav 4) bilo predviđeno da u slučaju smrti člana kolonističkog domaćinstva (kućne zajednice) njegovo pravo vlasništva na dodijeljenom zemljištu prelazi podjednako na sve ostale članove domaćinstva. Kako je, međutim, taj propis izričito ukinut članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama cit. zakona od 29. VI 1956, a savezni Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji kao ni zakoni o agrarnoj reformi i kolonizaciji ostalih republika nisu posebne propise o nasljeđivanju kolonističke zemlje ni sadržavali, to danas u pogledu n a s l j e đ i v a n j a z e m l j i š t a koje j e d o d i j e l j e n o k o l o n i s t i m a i a g r a r n i m i n t e r e s e n t i m a u potpunosti vrijede opći propisi o nasljeđivanju. 2. U vrijeme donošenja Zakona o nasljeđivanju bio je još na snazi Zakon o zaštiti autorskog prava od 2. V 1946. godine koji je, u poređenju sa općim pravilima o nasljeđivanju, sadržavao znatna ograničenja u nasljeđivanju autorskog prava. Tako, između ostalog, tim zakonom nijebilo dopušteno oporučno raspolaganje autorskim pravom, a krug zakonskih nasljednika bio je vrlo ograničen. Prema sada važećem Zakonu o autorskom pravu od 10. VII 1957. (Službeni list FNRJ br. 36/57) za n a s l j e đ i v a n j e a u t o r s k i h
77T
Član 246 — 247. i m o v i n s k i h i m o r a l n i h p r a v a vrijede odredbe Zakona o nasljeđivanju. Međutim, prema odredbi čl. 45. Zakona o autorskom pravu, na autorove nasljednike prelazi ne samo imovinska nego i moralna komponenta autorskog prava, što znači da na njih prelaze ne samo autorova imovinskopravna nego i osobnopravna ovlaštenja. Ako autor umre bez nasljednika, njegovo autorsko pravo prema čl. 8. ZN postaje općenarodna imovina, a nosilac autorskog prava u tom je slučaju općina na području koje je umrli autor imao svoje prebivalište odnosno boravište u Jugoslaviji (član 46. cit. zakona). 3. U pogledu n a s l j e đ i v a n j a s v o t e o s i g u r a n j a u slučaju smrti putnika od nesretnog slučaja u javnom saobraćaju vidi čl. 10. st. 2. Uredbe o obaveznom osiguranju putnika na željeznicama protiv nesretnog slučaja (SI. list FNRJ br. 25/47), čl. 10. st. 2. Naredbe o uvođenju obaveznog osiguranja putnika na riječnim, jezerskim i kanalskim plovilima (unutrašnja plovidba) u državnoj eksploataciji (SI. list FNRJ br. 71/47), čl. 9. st. 1. Uredbe o obaveznom osiguranju putnika u javnom autosaobraćaju protiv nesretnih slučajeva (SI. list FNRJ br. 23/48) i čl. 9. st. 1. Uredbe o obaveznom osiguranju putnika na pomorskim brodovima protiv nesretnog slučaja (SI. list FNRJ br. 27/48). Sudska praksa Ostavina koloniste raspravlja se i predaje u nasljedstvo prema općim propisima Zakona o nasljeđivanju (Rješenje Vrhovnog suda AP Vojvodine •Gzz 18/57 od 1. III 1957, Zb. II/1-1957, br. 56). S t u p a n j e na snagu Član 247. Ovaj zakon stupa na snagu po isteku šezdeset dana od dana objavljenja u »Službenom listu FNRJ«. Budući da je Zakon o nasljeđivanju objavljen u »Službenom listu FNRJ« 11. V 1955, to je prema ovom članu stupio na snagu dana 11. VII 1955. Rukopis zaključen 31. ožujka 1963.
778
LITERATURA BLAGOJEVIC Borislav, Nasledno pravo FNRJ, Beograd 1955. BOGDANFI Gliša-NIKOLIĆ Nikola, Opšte privatno pravo koje važi u Vojvodini, sv. I i II, Pančevo 1955. CIGOJ Stojan, Les regles de conflits de lois du droit Yougoslave en matier des succesions, Jugoslavenska revija za međunarodno pravo br. 1/56. EHRENZWEIG Armin, System des osterreichischen allgemeinen Privatrechts, II. sv., 2. dio, Familien und Erbrecht, Wien 1924. EISNER Bertold, Međunarodno privatno pravo, sv. I i II, Zagreb 1953. i 1956. EISNER Bertold-PLIVERIC Mladen, Mišljenje o predosnovi građanskog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju, Zagreb, 1937. ESCHER Arnold, Das Erbrecht, Kommentar zum Schweizerischen Zivilgesetzbuch, herausgegeben von A. Egger, Zurich 1937. FIN2GAR Alojzij, Dedno pravo, Ljubljana 1953. GOLJAR Srečko, Novi zakon o dedovanju v sodni rabi, Pravnik br. 1-2/58 i 5-8/58. GORŠIĆ Franjo, Komentar vanparničnog postupka, Beograd, 1935. HORVAT Marijan, Rimsko pravo, sv. I i II, Zagreb, 1954. JEZDIĆ Mihailo, Međunarodno privatno pravo I, Beograd, 1961. KATIČIĆ Natko, Međunarodno privatno pravo, Posebni dio — Porodični i nasljedni statut (litografija), Zagreb, 1963. KLANG Heinrich, Kommentar zum Allgemeinen biirgerlichen Gesetzbuch, II sv. 1. dio, Wien 1935. KRASNOPOLSKI Horaz, Osterreichisches Erbrecht, Wien 1914. MARKOVIC Lazar, Nasledno pravo, Beograd, 1930. MATIĆ Željko, Sukobi zakona u našem nasljednom pravu, Naša zakonitost, br. 3-4/59. MAUROVIC Ivan, Nacrt predavanja o općem privatnom pravu, Peta knjiga, Nasljedno pravo, Zagreb, 1927. PEDERIN Marko, Zakon o nasljeđivanju, Odvjetnik br. 9/55 i 10/55. PIŠKULIC Zvonimir-ĐERDI Imre, Osnovi privatnog prava u Vojvodini, Beograd 1924. 779
RAJACIĆ Čedo, Stvarno pravo, Kućne zadruge, str. 56-71, Zagreb, 1956. (litografija). RUŠNOV Adolfo-POSILOVIC Stjepan, Tumač obćemu austrijskomu građanskomu zakoniku, Zagreb. ŠTEMPIHAR Jurij, Kolizijska pravila zakona o dedovanju, Zbornik znanstvenih rasprav, XVI letnik. TUOR Peter, Das schweizerische Zivilgesetzbuch, Ziirich, 1934. ZAKON O NASLEĐIVANJU sa objašnjenjima i napomenama, izdanje »Arhiva za pravne i društvene nauke«, Beograd, 1955. ZANINOVIĆ Zdravko, Zakon o nasljeđivanju, Odvjetnik, br. 7-8/55 i 9/55. ZUGLIA Srećko, Vanparnični postupak, Zagreb 1956. ZILIĆ Franjo-ŠANTEK Miroslav, Zakon o sudskom vanparničnom postupku, Zagreb, 1934.
780
STVARNO KAZALO (Broj ispred crte označava član, a broj iza crte tačku komentara)
Agrarno zemljište — nasljeđivanje, 246 — 1 Agrarni maksimum — nasljeđivanje, 3 — 2 Adopcija — nasljedna prava usvojenika — prema usvojitelju i njegovim srodnicima, 25 — 1, 2 — prema bračnom drugu usvojitelja, 25 — 3 — prema svojim roditeljima i srodnicima, 25 — 4 — prava usvojenikovih potomaka, 25 — 5 — pravo na nužni dio, 25 — 6 — prestanak nasljednih prava usvojenika, 26 — 1, 2
Akrescencija (v. priraštaj) — kod oporučnog nasljeđivanja, 142 — 1, 2, 3, 4, 5 — kod zakonskog nasljeđivanja, 143 — 1, 2 Alografska oporuka (v. pismena oporuka pred svjedocima), 69 — 1 Apatridi — nasljeđivanje, 157 — 1, 2 — nadležnost ostav. suda, 157 — 3 — uvjeti za pravovaljanost oporuke, 159 — 3 Ascenđenti (v. preci ostaviočevi), 13 — 22 Autorsko pravo — nasljeđivanje, 246 — 2
Babe i djedovi — kad nasljeđuju, 17, 19 — 1, 2, 3 — ako je netko od njih umro, 18, 19 — 2, 3 — ako su umrli bez potomaka, 19 — 2, 3 Bilješka o izjavama stranaka — kad se sastavlja, 181/11 — 2 — sadržaj bilješke, 181/11 — 6 — potpisivanje bilješke, 181/III — 6 Bjekstvo iz zemlje — uzrok nedostojnosti za nasljeđivanje, 131 — II/5 Boravište ostavioca — određivanje mjesne nadležnosti suda, 191/1 — 1
— zbog povećanja naslj. dijela bračnog druga, 28 — 3, 4, 5, 6 — zbog povećanja naslj. dijela roditelja, 29 — 1, 2, 4, 5, 6 — kad su nužni nasljednici, 30/11 — 2, 3 — veličina nužnog dijela, 31/11 — 2
Braća i sestre ostavioca — kad nasljeđuju, 14 — 1, 2, 3, 5, — kad nasljeđuju umanjeni dio
Bračni drug ostavioca — kad nasljeđuje sa potomcima ostavioca, 10 — 2, 3 — kad nasljeđuje sa roditeljima i njihovim potomcima, 13/11 — 1, 2, 3 — kad nasljeđuje cijelu ostavinu, 16 — pravo na predmete domaćinstva, 38 — 2, 3, 4 — povećanje nasljednog dijela, 28 — 2, 3, 4, 5, 6
781
umanjenje nasljednog dijela — u korist djece iz ranijeg braka ostavioca, 12 — 1, 2, 3, 5 — u korist roditelja ostaviočevih, 29 — 2, 3, 5, 6 pravo na nužni dio, 30/1 — 2 — veličina nužnog dijela, 31/11 — 2 prava u slučaju zaključenja sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine — suglasnost sa sporazumom, 117/1 — 1, — ako nije obuhvaćen sporazumom, 117/11, III — 2, 3
—- gubitak prava nasljedstva — zbog razvoda braka, 27 — 1, 2, 5 — zbog poništenja braka, 27 — 3, 5 — zbog prestanka zajednice života, 27 — 4, 5 — nedostojnost za nasljeđivanje,, 131, 132 Brod — sastavljanje oporuke na brodu, 76 — 1 — tko je sastavlja, 76 — 2 — kada prestaje važiti, 76 — 3 Bruto vrijednost ostavine, 33 •— 1
Civilna dioba nasljedstva, 150 — 1
Čekalac — pravni položaj čekaoca, 88 — 5 Četvrti nasljedni red — pradjedovi i prababe, 20 — 2; 21 — 1, 2, 3 — nasljednici iz vanbračnog odnosa, 21 — 3 — isključenje prava predstavljanja, 21 — 2 Činjenice, sporne — upućivanje na parnicu, 223 — 1, 2, 5; 225 — 1, 2 čuvanje oporuke — sudske, 72 — 1, 2, 3; 165 — 1, 2 — vlastoručne i pismene, 72 — 1, 2, 3 — povjeravanje oporuke sudu — vlastoručne i pismene pred svjedocima, 167 — 1, 2 — konzularne oporuke, 167 — 1, 2 — isprave o usmenoj oporuci, 72 — 2, 3; 169 — 1, 2
— mjesna nadležnost suda, 161 — 2; 167 — 2, 3 — kod diplomatsko konzularnih. predstavnika, 75 — 1, 2, 3 — kod zapovjednika broda, 76 — 2,. — ovisnost o volji ostavioca, 72 — 1,. 3; 165 — 1, 2 — predaja sudu od strane ostavioca,, 72 — 1, 3 — uzimanje natrag od suda, vraćanje ostaviocu, 168 — 1, 3 — vraćanje putem punomoćnika,, 168 — 2 Čuvanje ostavine — po izvršiocu oporuke, 102 — 2, 3> — po upravitelju nasljedstva, 204 — 1 — po privremenom čuvaru, 204 — 2, 1 — mjere za očuvanje ostavine,. 204 — 1, 5, 6 D
Dar, darovanje — što se smatra darom, 34 — 1, 2, 4; 51 — 6 — kako se određuje vrijednost dara, 35 — 1, 2, 3; 57 — 1, 2, 3, 4 — kad se dar sastoji u osiguranju, 36, 58 — 1, 2 — vraćanje dara zbog povreda nužnog dijela, 39 — 1
782
— redoslijed umanjenja i vraćanja,. 40 — 1, 2 — red vraćanja darova, 43 — 1, 2,, 3, 4, 5 — tko može tražiti vraćanje dara, 45 — 1, 2, 3; 44 — 5 — rok u kome se može tražiti vraćanje, 46 — 3
I
— položaj daroprimca kad vraća dar, 44 — 2, 3, 4 — uračunavanje dara u naslj. dio, 51 — 1, 3 — kad se dar ne uračunava u nasljedni dio, 51 — 4, 5 — pravo daroprimca na vraćanje dara u ostavinu, 56 — 1 — troškovi uzdržavanja nasljednika, 59 — 2, 3, 4 — uobičajeni manji darovi, 60 — 2 — tko može zahtijevati uračunavanje, 63 — 1, 2 ~r kad se ustupljena imovina smatra kđo dar, 115 Daroprimac — položaj kod vraćanja dara, 44 — 2, 3, 4; 56 — 2, 3 Definitivni nasljednik, 138 — 8 Deliberacioni rok, 138 — 1, 2 Dioba nasljedstva — pravo na diobu kad se stječe, 147 — 7, 9 — u slučaju uvjeta, 147 — 5 — ne može se tražiti u nevrijeme, 147 — 2 — način diobe, 147 — 6, 11 — u naravi (fizička), 150 — 1, 5 — unovčenjem (civilna), 150 — 1, 5 — dioba predmeta kućanstva, 151 — 1, 2 — pravo nasljednika koji su živjeli i privređivali zajedno s ostaviocem, 150 — 3, 4 — ostavljanje pojedine stvari određenim nasljednicima, 150 — 3, 4 — konkretizacija nužnog dijela, 147 — 3 — postupak diobe — u toku ostavinske rasprave, 147 — 4, 6, 7 — nakon dovršene ostavinske rasprave, 147 — 6 — u vanparničnom postupku, 150 2 — naknadno pronađene ostavine, 147 — 8 — pravo na diobu ne zastaruje, 147 — 6, 11 — upravljanje nasljedstvom prije diobe, 148 — 2, 3, 4, 5 — prenos nasljednog dijela prije diobe, 149 — 1, 2, 3, 4, 5, 6 — zaštita među nasljednicima poslije diobe, 152 — 2, 3, 4, 5, 7, 9 — kad nema jamstva 152 — 6 — kad nastaje jamstvo 153 — 2 — u čemu se sastoji jamstvo 153 — 3, 4, 5
Dijete, začeto — zaštita nasljednog prava, 130 —
n/i
— staratelj narođenog djeteta, 215. — 1, 2 Diplomatska oporuka (v. konzularna oporuka) Diplomatski predstavnik (v. konzularni predstavnik) Djeca, kad nasljeđuju — bračna, 10 — 1, 3 — vanbračna, 23 — 1, 2, 4 — pozakonjena, 24 — 1, 2, 4, 5 — iz nepostojećeg i poništenog b r a ka, 24 — 3. — usvojena, 25 — 1-6 — uvećanje nasljednog dijela, 12 — 3, 4 — pravo predstavljanja 11 — 1, 2, 3, 4 — nužni dio, 31 — 2, 3 — isključenje iz nužnog dijela^ 47 — 1, 8 — lišenje nužnog dijela, 50 — 1, 4 Djedovi i babe, nasljeđivanje (v. babe i djedovi) Descenđenti, nasljeđivanje (v. potomci) Dokazi — izvođenje dokaza, 178 — 3 — za donošenje odluka, 178 — 1 — za određivanje stranke koju treba uputiti na parnicu, 178 — 2 — upotreba dokaza izvedenih pred' drugim sudovima i organima, 178 — 4 Dokazivanje — uništene ili izgubljene oporuke,. 83 — 1, 2; 210 — 1, 4 Domicil (v. prebivalište) Dostavljanje — rješenja o nasljeđivanju, 229 — 1, 2 — rješenja o legatu, 232 — 1, 2 — rješenja o nasljeđivanju nar. odboru, 227 — 6, 7 Doživotno uzdržavanje (v. ugovor o doživotnom uzdrža-. vanju) Dragocjenosti — čuvanje u sudu, 204 — 4 Drugi nasljedni red — bračni drug ostavioca, 13 — 1, 2, 3 — kad sam nasljeđuje, 16 — roditelji ostavioca, 13 — 1; 14 — 1, 3; 15 — braća i sestre ostavioca i njihovi potomci, 14 — 1, 2, 3; 15 783;
Država — kao oporučni nasljednik, 130 — 2 — kad preuzima ostavinu, 8 — 2 — Državljanstvo ostavioca (v. i sukob zakona) — mjerodavno za primjenu zakona — jugoslav. državljanina, 155 — 1, 3 — stranog državljanina, 156 — 1, 6 — osoba bez državljanstva, 157 — 1, 2, 3 — gubitak državljanstva, 5 — 1 — utjecaj na valjanost oporuke, 159 — 3; 156 — 2 — osobe bez državljanstva, nasljeđivanje, 157 — 1, 2; 159 — 3 — oporuka stranog državljanina, 159 — 1, 2 Dugovi ostaviočevi — predstavljaju teret nasljedstva. 145 — 1 — odgovornost nasljednika za dugove — zakonska obaveza, 145 — 3, 4
—
— — — — — — —
— opseg odgovornosti, 145 — 2, 4 — način odgovornosti, 145 — 4 — solidarna odgovornost, 145 — 7 odgovornost legatara za dugove, 145 — 5 — legatari ne odgovaraju, 98 — 1 — kad legatari odgovaraju, 98 — 1 pravo nasljednika da uskrati isplatu legata zbog dugova ostavioca, 98 — 2 u slučaju odricanja od nasljedstva, 145 — 6 izdvojena imovina ne ulazi u ostavinu, 145 — 5 izvršenje na nasljednikovoj imovini, 145 — 8 u slučaju predaje ostav. imovine općini, 145 — 9 odgovornost potomaka za dugove pretka koji je razdijelio imovinu za života, 118 — 1, 2 odgovornost davaoca uzdržavanja za dugove primaoca uzdržavanja, 124 — 1
— poništaj oporuke zbog nedostatka oblika, 82 — 1, 2, 3 — jugosl. državljanina načinjena u inozemstvu, 158/1 — 1, 2, 5, 6, 7 — stranog državljanina, 158/11 — 3, 6, 7 (v. i sukob zakona) Forum za raspravu ostavine (v. nadležnost)
Falsificiranje oporuke (v. nedostojnost za nasljeđivanje) Fiđeikomisarna supstitucija, 85/111 — 4, 5; 243/1V
Forma oporuke (v. oblik oporuke) — uvjet za pravovaljanost oporuke, 67 — 1, 3, 4
G
Građanski parnični postupak — primjena u ostav. postupku 174 . - 1,
Gluhi i nijemi — sastavljanje oporuke, 166 — 1
H
Hipoteka — na dijelovima ostavine, 150 5 784
Hipotekarni dug — preuzimanje, 118 — 1
— pravni karakter izdvajanja, 38 — 1, 3, 4 — u čiju korist se vrši, 38 — 2, 7 — odgovornost za dugove ostavioca, 38 — 4 — kućanstvo, pojam, 38 — 5 — postupak izdvajanja, 38 — 8, 12 — zastara prava na izdvajanje, 38 — 9 — ostaviočeva raspolaganja predmetima kućanstva, 38 — 10
Idealna kolacija, 33 —-5 Identifikacija — nekretnina u ostav. postupku, 228 — II/3 Identitet — utvrđivanje — oporučitelja, 163 — 1 — svjedoka oporuke, 163 — 2, 3; 169 — 4 — svjedoka identiteta 163 — 1, 2, 3 Imovina — pojam, 2 — 4 — naknadno pronađena — kad se raspoređuje, 235/1 — I/l, 2, 3, 4 — ^Kad se provodi rasprava ostavine, 2SS/II, III — II/I, 2 Isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva — u čemu se sastoji, 47 — 1 — odredba oporučitelja o isključenju, 47 — 2 — mimoilaženje nasljednika, 47 — 2 — uzroci (razlozi) isključenja — zbog povrede zakonskih i moralnih obaveza, 47 — 4 — zbog kriv. djela, 47 — 5, 6 — zbog nerada, 47 — 4 — način isključenja — oporučnom odredbom, 48 — 1, 2 — navađanje razloga, 48 — 3, 4 — djelomično isključenje, 49 — 2 — posljedica isključenja, 49 — 1, 3 — opozivanje isključenja, 47 — 3; 48 — 4 — spor o opravdanosti isključenja, 48 — 5, 6 — rok za osporavanje isključenja, 48 — 6 Isprava o usmenoj oporuci — sastavljanje, 80 — 1 — predaja sudu, 169 — 2 — čuvanje, 72 — 2, 3; 169 — 1, 2 Isprave važne — čuvanje u sudu, 204 — 1, 2 Izdvajanje imovine iz ostavine — u korist potomaka koji su privređivali zajedno s ostaviocem, 37 — 1, 2 — uvjeti za izdvajanje, 37 — 3 — opseg izdvajanja, 37 — 4 — zahtjev za izdvajanje, 37 — 5 — učinak izdvajanja, 37 — 6 — vrijeme izdvajanja, 37 — 7 — predmeta kućanstva — predstavlja prethodni legat, (zakonski prelegat), 38 — 1 •
Izjava — o odricanju od nasljedstva — sadržaj, 136 — 2, 3, 8 — oblik, 221 — 1, 2, 3 — o primanju nasljedstva — značaj, 136 — 1 — oblik, 221 — 1, 2, 3 — o odricanju od prava na legat, 96 — 3; 136 — 10; 221 — 1, 2, 3 — poništenje nasljedničke izjave, 141 — 1, 5, 8, 9 Izračunavanje nužnog i raspoloživog dijela ostavine — obračunska vrijednost ostavine, 33 — 1 — ostavinska aktiva, 33 — 2 — ostavinska pasiva, 33 — 3 — čista vrijednost ostavine, 33 — 4 — priračunavanje vrijednosti darova, 33 — 5, 6, 8 — kad se darovi ne uzimaju u obzir, 33 — 7 — što se smatra darom, 34 — 1, 2, 4 — što se ne smatra darom, 34 — 3 — vrijednost dara, 35 — 1, 2 —• u novcu, 35 — 2 — u stranoj valuti, 35 — 3 — kad se dar sastoji u osiguranju, 36 Izručenje ostavine nasljednicima, 133 — 4 Izvještaj o smrti, 195 — 1, 2 Izvršenje legata — direktnog (neposrednog). 92 — 2, 5 — indirektnog (posrednog), 92 — 1, 3, 4, 5, 6 Izvršilac oporuke — određivanje izvršioca, 101 — 1; 102 — 1 — funkcija izvršioca oporuke. 101 — 1
50 Zakon o nasljeđivanju s komentarom
785
(v- oporuka)
tko može biti odrađen za izvršioca oporuke, 101 — 2 • pravo da ne prihvati dužnost, 101 — 3 pravo da zahtijeva raspravljanje ostavine, 101 — 3 ne može se postaviti druga osoba, 101 — 4 • dužnosti izvršioca oporuke, 102 — 2
— isplata dugova i legata, 102 — 3 — više izvršilaca, 102 — 4 — polaganje računa, 103 — 2, 3, 4 — pravo izvršioca na naknadu troškova i nagrade za rad, 103 — 2, 3, 4 — opozivanje izvršioca, 104 — 1, 2; 101 — 4
Jamstvo nakon diobe, 152 — 1, 2, 8, 9 — da su stvari doista pripadale ostaviocu, 152 — 3 — za oduzimanje stvari po jačem pravu, 152 — 4, 6 — za skrivene nedostatke, 152 — 5
— za naplativost potraživanja, 152 — 7 Javni poredak, 160 — 1, 2 Jezik — kod sastavljanja oporuke — gluhonijeme osobe, 166 — 1 — osobe koja ne zna službeni jezik, 166 — 2 K
Kađucitet (ostavina bez nasljednika), 8 — 1, 2 — ako se ne zna da li ima nasljednika, 133 — 1, 2, 3 — predaja ostavine nar. odboru općine, 233 — 1, 2, 3 Kolači ja (uračunavanje u naslj. dio) — idealna, 33 — 5 — realna, 51 — 5, 6, 8; 52 — 1, 2 Kolaterali (v. pobočni srodnici)
(v. sukob zakona), Konzularni predstavnik — dostavljanje oglasa za prijavljivanje domaćih osoba na ostavinu stranog državljanina, 239 — 1, 2, 4, 5 — predaja pokretne ostavine stranog državljanina, 240 — 1, 2 — obavijest o prijelazu nadležnosti na jugosl. sud, 241 — 1, 2, 3
Legat pojam, 86 — 2; 91 — 1; 100 — 2 vrste legata, 91 — 2/a, b, 3 — prelegat, 38 — 4 — privilegirani legat, 41 — 4 — sublegat, 91 — 4 određivanje uvje,ta i rokova, 91 — 3 predmet legata, 91 — 5 — stvari nasljednika, 91 — 5 — potraživanje oporučitelja, 91 5/a, b; 99 — 2/c pretpostavke za valjanost legata — sposobnost oporučitelja, 91 — 6/a — sposobnost legatara 91 — 6/c — dostojnost legatara 91 — 6/c
— stjecanje prava na legat, 91 — 7; 100 — 1 — supstitucija kod legata, 91 — 7 — transmisija prava na legat, 91 — 7 — stjecanje vlasništva legiranih stvari, 91 — 8 — odluka o pravu na legat, 91 — 9' — utvrđivanje prava na legat, 92 — 4 — isplata dugova prije legata, 93 — 1, 2 — umanjenje legata i tereta, 94 — 1, 3, 5 — uračunavanje u nasljedni dio, 52 — 1, 2
786
Kolizijska pravila, 156 — 1, 3
Konzularna oporuka, 75 — 1, 2, 3
— kad se ne uračunava u nasljedni dio, 52 — 3; 53 — 1, 2 — kako se vrši uračunavanje, 53 — 1, 2, 3, 4, 5 — tko može tražiti uračunavanje legata u naslj. dio, 63 — 1, 2 - uskrata izvršenja legata, 94 — 2, - umanjenje prioritetnog legata, 94 — 4 - ispunjenje legata kad dužnik legat ne naslijedi, 95 — 1, 2, 3 - utrnuće prava na legat, 96 — 1 — zbog smrti legatara, 96 — 2 — zbog odricanja legatara, 96 — 3; 136 — 10 — zbog nedostojnosti legatara, 96 — 4 — zbog isključenja legatara, 96 — 5 — kome ostaje predmet legata, 96 — 6 • prestanak legata — iz objektivnih razloga, 97 — 1 — određene stvari, 97 — 2 — — zbog slučajne propasti- stvari,
— vrijeme zastarijevanja, 100 - 3, 9 — kad legatar saznaje za pripalo mu pravo, 100 — 4 — kad legatar stječe ovlaštenje da može zahtijevati ispunjenje, 100 — 5 — utvrđivanje prava na legat, 100 — 6 — prekid zastarijevanja, 100 — 7 — pribavljanje izvršnog naslova, 100 — 8 Legatar — pojam, 91 — 1, 6 — kad odgovara za dugove ostavioca, 98 — 1 — naplaćuje se poslije vjerovnika, 93 — 1, 2 — ako je ujedno i vjerovnik ostavioca, 99 — 1 — ako je nedostojan, 96 — 4 — može tražiti popis ostavine, 197 — 4 Ijšenje nužnog dijela u korist potomaka — uzroci lišenja — zbog prezaduženosti, 50 — 2 — zbog rasipništva, 50 — 3 — posljedice lišenja, 50 — 4 Lišenje života ostavioca (v: nedostojnost za nasljeđivanje) Loeus regit actum — primjena kod oblika oporuke, 158 — 2 Loze (očeva, materina) — nasljeđivanje, 19 — 1, 2, 3
97 — 3
— uzdržavanja, 97 — 4 odgovornost legatara za dugove oporučitelja, 98 — 1 kako se prosuđuje vrijednost legata, 98 — 3 legat ostavljen vjerovniku ostavioea, 99 — 1 zastara legata — kad nastaje zastara, 100 — 2, 7, 9 M
Maloljetnici — zaštita naslj. prava, 177 — 1, 2 Materijalna pravomoćnost — rješenja o nasljeđivanju, 234 — 1, 2; 242 — 2 Matičar — dužnost sastavljanja smrtovnice, 193 — 1, 3 — pribavljanje podataka za smrtovnicu, 194 — 1 — koje podatke unosi u smrtovnicu, 196 — 3, 4 — kad vrši popis i procjenu ostavine — prilikom sastavljanja smrtovnice, 197 — 1 — po odluci suda, 197 — 2, 3
— na zahtjev stranaka, 197 — 4, 5 Međunarodne ostavine, 155 — 1 Međunarodni ugovori (v. ugovori međunarodni) Međunarodno nasljedno pravo: (v. sukob zakona) Mjere — za očuvanje i osiguranje ostavine, 204 — 1, 2, 3, 4, 5; 213 — 1, 2, 4 — za zaštitu domaćih nasljednika, 239 — 1, 2, 3, 4, 5 — za zadržavanje pokretne ostavine stranaca, 240 — 1, 2, 3 • — za osiguranje ostavine kad je pravo nasljednika i legatara uvjetovano, 231 — 1, 2
787
— za očuvanje i upravljanje ostavine 138 — 4 Mjesna nadležnost — ostavinskog suda, 191 — 1 -
— za poduzimanje radnji u postupku, 191 — 2 — za poduzimanje mjera za zaštitu domaćih nasljednika, 191 — 2 N
Načela postupka — postupanje po službenoj dužnosti, 175 — 1, 2 — prikupljanje dokaza po si. dužnosti, 178 — 4 — pismenost i usmenost, 176 — 3 — zaštita osoba koje nisu sposobne da se same brinu o svojim poslovima, 177 — 1, 2 — primjena pravila par. postupka, 174 — 1, 2 Načelo reciprociteta u nasljeđivanju, 5 — 1 Nadležnost za raspravu ostavine — jugoslavenskog državljanina, 188 — 1 — za nepokretnu imovinu u inozemstvu 188/11 — 3 — za pokretnu imovinu u inozemstvu, 188/1 — 5 — za pokretnu imovinu u SAD, 188/1 — 6 — osoba sa više državljanstva, 188 — 4 — stranog državljanina — za nepokretnu imovinu (forum rei sitae), 189/1 — 1 — za pokretnu imovinu u inozemstvu, 189 — 2 — za pokretnu imovinu u našoj zemlji, 189/11 — 3 — odredbe međunar. ugovora, 189 — 3 — primjena reciprociteta, 189/11 4 — vraćanje (renvoi) na domaći sud, 189/11 — 5 •— prorogabilna nadležnost jugoslavenskog suda, 189 — 6 — poduzimanje mjera osiguranja, 189 — 7 — odredbe bilateralnih ugovora, 189 — 8 — primjena klauzule najvećeg povlaštenja, 189 :— 8 — osoba bez državljanstva i nepoznatog državljanstva, 190 — poduzimanje mjera za zaštitu domaćih osoba, 189 — 7; 191 — 3; 239 — 2, 4, 5, 6, 7, 8 — zadržavanje ostavine, 240 — 2, 3 —• kad nadležnost prelazi sa inotzemnog na jugoslavenski sud, 241 — 1, 2, 3 788
— mjesna nadležnost, 191 — 1 — stvarna nadležnost, 179 — 1; 184 — 1 — radnje obavljene po drugom sudu, 179 — 3 — radnje koje obavlja sudac, 179 — 4; 180 — 1 — radnje koje obavlja sudski . referent ili drugi službenik, 179 — 4; 180 — 2 — kad sudjeluje zapisničar, 179 — 4 — ispitivanje nadležnosti ostav. suda, 212 — 1, 2, 3; 192 nadležnost — okružnog suda, 185 — 1, 4, 6 — suda za diobu nasljedstva, 147 — 6 Nagrada izvršiocu oporuke, 103 — 2 Naknada troškova, 186 — 1, 2, 4 Naknada zbog raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, 125 — 11 Naknadno pronađena imovina — raspoređivanje prema ranijem rješenju o nasljeđivanju, 235/1-1/1, 2, 5 — važenje sporazuma o diobi, 235/1-1/3 •— ako se sastoji od poljoprivrednog zemljišta, 235/I-I/4 — kad se raspravlja ostavina, 235/11 -II/l, 2 — raspravljanje pokretne ostavine, 235/II-II/2 Naknadno pronađena oporuka — proglašenje oporuke, 236 —- 1, 2 — ostvarivanje prava u parnici, 236 — 3, 4 Nalog kod oporuke — kad postoji, 88 — III/I — ispunjenje naloga, 88 — III/2, 3 — privremene mjere za osiguranje, 88 — III/4 — razlika između naloga i uvjeta, 88 — III/5 — razlika između naloga i legata, 88 — III/6 — vrijeme ispunjenja, 88 — III/7 — tko je dužan ispuniti nalog, 88 — HI/8 — nepostojeći nalog, 88 — III/9 Namještaj — nasljeđivanje predmeta kućanstva, 38 — 1, 2, 6
Naredba posljednje volje (v. oporuka) Narodni odbor •— nadležnost za sastavljanje smrtovnice, 193 — 1, 2, 3 — nadležnost za popis i procjenu stvari, 201 — 1, 5 — dostavljanje popisa ostav. sudu, 202 — 1, 2 — dostavljanje rješenja o nasljeđivanju, 227 — 6, 7; 229 — 2 — predaja ostavine — kad se ne zna za nasljednike, 133 — 1, 2, 3 — kad nema nasljednika, 233 — 1, 2, 3 Nasciturus (v. dijete začeto) Nasljednik — zakonski, 9 — 1 — nužni, 30 — 1, 2, 3, 4 — oporučni, 84 — 1, 2 — nepoznat, 133 — 1 — sposobnost za nasljeđivanje, 130 — 1, 2, 3 — nedostojnost za nasljeđivanje, 131 — I/l, 2, I I / l — 5 — kad može biti isključen 47 — 1, 2, 4, 5, 6, 7 . — lišen je nužnog dijela, 50 — 1, 2, 3, 4 — nepoznata boravišta, pozivanje oglasom, 219 — 1 — odgovornost za dugove ostaviočeve, 145 — 1, 2, 3, 4 — izjava o primanju i odricanju od nasljedstva, 136 — 2, 3 — poništaj nasljedničke izjave, 141 — 1, 2, 3, 4, 5 — način davanja izjave, 221 — 1, 2, .3 — odnosi među sunasljednicima, 147 — 1 — nasljed. zajednica, 148 — 1, 2 — ustupanje nasljednog dijela, 149 — 1, 2, 3, 4, 5, 6 — jamstvo među sunasljednicima, 152 — 1, 2-9 Nasljedni dio — izračunavanje alikvotnih dijelova, 12 — 7 — povećanje nasljednog dijela, 28 — 1, 6; 29 — 1, 2, 3, 4, 5, 6 — umanjenje nasljednog dijela, 12 — 1, 2, 4, 5, 6, 7 — ustupanje nasljednog dijela, 139 — 3, 4; 149 — 1, 2, 3, 4, 5, 6 Nasljeđnička zajednica — kada postoji, 147 — 1; 148 — 1, 2 — pravni karakter, 148 — 1 — način upravljanja i raspolaganja, 148 — 3, 4
— upravitelj nasljedstva, 148 — 5 — upis u zemlj. knjigama, 148 — 6 — prestanak, 148 — 7, 10 Nasljedno pravo — pojam, 1 — 1 — jedinstvo nasljednog prava, 1 — 1 — stranog državljanina, 5 — 1, 2 — potomaka ostaviočevih, 10 — 1, 2 — bračnog druga — u prvom nasljednom redu, 10 — 2 — u drugom nasljednom redu, 13 — 2, 3 — umanjenje nasljednog dijela, 12 — 1, 2, 3, 5, 6, 7 — kad sam nasljeđuje, 16 — povećanje nasljednog dijela, 28 — 1, 2, 3, 5 — gubitak nasljednog prava, 27 — 1, 2, 3, 5, 6 — nužni dio, 31 — 1, 2 — ostaviočevih roditelja — u drugom nasljed. redu kad nema ostaviočevih potomaka, 13 — 1 — ako je jedan roditelj u m r o prije ostavioca, 14 — 1, 2 — povećanje naslj. dijela, 29 — 1, 2, 3, 4, 6 — nužni dio, 31/11 — 2 — braće i sestara ostaviočevih — kad nasljeđuju, 14 — 1, 2 — umanjenje nasljed. dijela u korist bračnog druga, 28 — — 2, 3, 4, 5 — umanjenje nasljednog dijela u korist roditelja, 29/111 — 6 — pravo na nužni dio, 30/11, III — 3, 4 — veličina nužnog dijela, 31/11 — 2 — djedova i baba ostaviočevih i njihovih potomaka — kad nasljeđuju, 17/1 —• veličina nasljednog dijela, 17/11; 18, 19 — 1, 2, 3 — pradjedova i prababa i njihovih potomaka — kad nasljeđuju, 20 — veličina nasljednog dijela, 20/11 — način diobe među potomcima, 21 — 1, 2, 3 — ostalih predaka, 22 — vanbračne djece — p r e m a vanbračnom ocu, 23 — 2 (b) — prema majci i njenim srodnicima, 23 — 2 (a) — p r e m a srodnicima vanbračnog oca, 23 — 2 (c)
789
— njihovih bračnih i vanbračnih potomaka, 23 — 4, 5 — pozakonjene djece 24 — 1, 4, 5 — naknadno sklopljenim brakom, 24 — 1 —- sudskom odlukom, 24 — 1 — prije stupanja na snagu OZB i OZRD, 24 — 2 — usvojenika, 25 — 1 — ograničenje nasljednog prava, 25 — 2 — njihovih potomaka, 25 — 5 — pretstanak nasljednog prava, 26 — 1, 2 — pravo na nužni dio, 30 — 1, 2 — veličina nužnog dijela, 31 — 2 — djeca iz nepostojećeg i poništenog braka, 24 — 3 Nasljedni redovi, 9 — I I / l — prvi nasljedni red, 10 — 1, 2 — drugi nasljedni red — roditelji i bračni drug ostavioca, 13 — 1, 2, 3 — braća i sestre ostavioca, 14 — 1, 2, 3 — ako je umro jedan od roditelja bez potomstva, 15 •— ako su umrla oba roditelja, bez potomstva, 16 — treći nasljedni red — djedovi i babe ostavioca, 17 — djedovi i babe iste loze, 18 — ako su djed i baba jedne loze umrli bez potomstva, 19 1, 2, 3 — četvrti nasljedni red — pradjedovi i prababe, 20, 21 — 1, 2, 3 — ostali nasljedni redovi, 22 Nasljednopravni ugovori — ništavost ugovora o nasljeđivanju, 108 — 1, 2, 3, 4 — ništavost ugovora o budućem nasljedstvu ili legatu, 109 — 1, 2, 3 -— ništavost ugovora o sadržaju oporuke, 110 — v. ugovor o doživotnom uzdržavanju — v. ustupanje i raspodjela imovine za života ' Nasljedstvo — kad se otvara — uslijed smrti osobe, 128 —• 1, 2, 3, 4 — uslijed proglašenja umrlim, 129 — 1, 2 — temelji pozivanja na nasljedstvo, 6 — 1, 2 — odricanje od nasljedstva, 136 — 2, 3, 4, 5
790
— dioba nasljedstva, 147 — 1, 2, 3, 5, 6 — način diobe, 150 — 1, 3 — postupak za diobu, 150 — 2, 4, 5 — ugovor o budućem nasljedstvu, 109 — 1, 2, 3 Nasljeđivanje — pojam, 1 — 2 — temelji nasljeđivanja, 6 — 1, 2 — ravnopravnost u nasljeđivanju, 4 — sposobnost za nasljeđivanje, 130 — I/l, 2, 5, HI/1, 2 — nedostojnost za nasljeđivanje, 131 — I/l, 2, II/l, 5 — osoba bez državljanstva i nepoznatog državljanstva, 157 — 1, 2, 3 — stranih državljana, 156 — 1 — članova seljačkih radnih zadruga, 2 — 6 — poljoprivrednog zemljišta, 2 — 7; 3 — 1, 2; 153 — I/a, 3, I I / l ; 227 — 1, 2, 3 — članova kućnih zadruga, 2 — 8; 154 — 3 — građevinskog zemljišta, 2 — 9 — prava korištenja, 2 — 9 — stambenih zgrada, 2 — 9; 227 — 7 — poslovnih prostorija, 2 — 10 — predmeta domaćinstva, 38 — 1, 2, 3, 4, 7 — agrarnog zemljišta, 246 — 1 — autorskog prava, 246 — 2 — svote osiguranja, 246 •— 3 Nedostaci — kod stvari nakon diobe, jamstvo, — u volji ostavioca, 65 — 1; 66 — 1 — oblika oporuke, 82 — 1 Nedostojnost za nasljeđivanje — kad postoji, 4 — 3; 131 — I/l — apsolutna nedostojnost, 131 — 1/2 (a) — relativna nedostojnost, 131 •— 1/2 (b) •— posljedice nedostojnosti, 131 —• 1/3 — razlozi nedostojnosti — lišenje života ostavioca, 131 — II/l — sprečavanje oporuci tel ja u izvršavanju posljednje volje, 131 — II/2; 65 — 8 — krivotvorenje posljednje volje, 131 — II/3 — uskrata uzdržavanja i nužne pomoći ostaviocu, 131 — H/4 — bjekstvo u inozemstvo, 131 — H/5
— prestanak nedostojnosti — uslijed oproštaja, 131 — I I I ; 132 — 2 — nedostojnost ne škodi potomcima, 132 — 1 — sud pazi na nedostojnost po službenoj dužnosti, 132 — 3 — utvrđenje nedostojnosti, 132 — 4 — nedostojnost legatara, 96 — 4 Nevaljanost oporuke, 64 — 8 Ništavost oporuke 64/11 — 8 — djelomična ništavost, 65 — 8 — potpuna ništavost, 65 — 9 — kod oporuka sastavljenih prije ZN, 65 — 10 — nedostaci u volji oporučitelja — nesuglasnost svjesna i nesvjesna, 65 — 2 — prijetnja, 65 — 3 — prinuda (sila), 65 — 4 — zabluda, 65 — 5 — prijevara, 65 — 6 — zabluda u motivu, 65 — 7 — utjecaj treće osobe, 65 — 8 Novi nasljednik — pravo na parnicu, 237 — 1 — nasciturus za koga se nije znalo. 237 — 2 — osobe koje nisu sudjelovale u ost. raspravi, 237 •— 3 — karakter tužbenog zahtjeva, 237 4 Nužna pomoć, neukazivanje ostaviocu (v. nedostojnost za nasljeđivanje), 131 — II/4 Nužni nasljednici -, — tko su, krug nužnih nasljednika, 30 — 1 — 5 — uvjeti za stjecanje prava na nužni dio, 30 — 1, 2, 3 — kod vanbračnog srodstva, 30 — 4 — razlozi isključenja iz nasljedstva, 47 — 4, 5, 6, 7, 8 — uvjeti za isključenje, 48 — 1, 2, 3 — posljedice isključenja, 49 — 1, 2, 3 — odgovornost za ostaviočeve dugove, 32 — 4, 6 — kad stječu nasljedstvo, 3 2 — 5 Nužni dio — pojam, 31 — 1 — bračnog druga, 31 — 2 — potomaka umrlog, 31 — 2 — usvojenika i njihovih potomaka, 31 — 2; 25 — 6 — veličina nužnog dijela 31 — 1, 2 — nasljednika drugog nasljednog reda, 31 — 2 — roditelji ostavioca, 31 — 2 — braće i sestara umrlog, 31 — 2
— povećanje, umanjenje i gubitak nužnog dijela, 31 — 2 — potomaka nužnog nasljednika, 31 — 3 je alikvotni dio ostavine, 32 — 1 u određenim stvarima, 32 — 1 određen u novcu, 32 — 2, 3 nedostojnost za nasljeđivanje nužnog nasljednika, 31 — 3; 131 — I I / l , 2, 3, 4, 5 isključenje iz nasljedstva nužnog nasljednika, 31 — 3; 47 — 4, 5, 6, 7, 8 odricanje od nužnog dijela, 31 — 3, 4 konkretizacija od s t r a n e ostavioca, 147 — 3 zahtjev za određivanje nužnog dijela, 3 1 — 4 priraštaj, 31 — 5 izračunavanje nužnog dijela — izračunavanje iz čiste ostavivine, 32 — 7 — nužnog i raspoloživog dijela, 33 — 1 — obračunska vrijednost ostavine, 33 — 1, 2 — ostavinska aktiva, 33 — 2 —• ostavinska pasiva, 33 — 3 — priračunavanje darova, 33 — 5, 7, 8 — što se smatra darom, 34 — I 4. — određivanje vrijednosti dara, 35 — 1, 2, 3 — dar koji se sastoji u osiguranju, 36 lišenje nužnog dijela u korist potomaka, 50 — 1, 4 — zbog prezaduženosti, 50 — 2 — zbog rasipništva, 50 — 3 povreda nužnog dijela — oporučnim i besplatnim raspolaganjima, 39 — 1 — kad postoji povreda nužnog dijela, 39 — 3, 4, 5 nadopuna nužnog dijela — redoslijed nadopune, 39 — 2; 40 — 1 — umanjenje oporučnih raspolaganja 40 — 1; 41 — 1, 3; — umanjenje legata, 41 — 2; 42' — 1, 2, 3 — vraćanje darova, 40 — 2; 43 — 1, 2, 3; 46 — 2 — položaj daroprimca, 44 — 2, 3, 4 — obaveze daroprimca, 44 — 1, 2 — kad nužni nasljednik može tražiti vraćanje, 44 — 5
791
— ostvarivanje prava za nadopunu — u ostavinskom postupku 45 — 4, 5, 6, 10; 46 — 1 — u parnici, 45 — 6, 7, 8; 46 — 1 •— tužba za nadopunu, 45 •— 8, 9 — zastara tužbe, 46 — 1, 3
zahtjev za umanjenje raspolaganja i vraćanja darova, 45 — 1, 2 odgovornost za nadopunu nuž. dijela — oporučnih nasljednika, 45 — 3 — zakonskih nasljednika, 45 — 3 O Obaveza jamstva među nasljednicima — posljedica prestanka nasljedničke zajednice, 152 — 1 — nastaje po sili zakona, 153 — 2 — kad postoji jamstvo, 153 — 2/a, b, c — u čemu se sastoji, 153 — 3 — zbog oduzimanja stvari od strane treće osobe, 153 — 4 — za skrivene nedostatke, 153 — 5 — kad nema jamstva, 153 — 6 Obaveze kao predmet nasljeđivanja, 2 — 4 Obavještavanje — suda ostaviočevog prebivališta o sastavljenoj oporuci, 172 — izvršioca oporuke, 214 — 1 — zainteresiranih osoba o ročištu 218 — 2, 3 Oblici oporuke (v. oporuka) Oblik sudskih odluka, 182 — 2, 3 Obnova postupka (v. ponavljanje postupka) Obustava ostavinskog postupka, 216 — 2, 3, 4 Ocjena nadležnosti, 192; 212 — 2 Očinstvo — učinak utvrđenja očinstva, 23 — 6; 244 — 1, 2 Odgovornost — nasljednika za ostaviočeve dugove (v. dugovi ostaviočevi) — legatara za ostaviočeve dugove (v. legatar) — potomaka za ustupiočeve dugove, 118 — 1, 2 — davaoca uzdržavanja za dugove primaoca uzdržavanja, 124 — 1 — nasljednika za nedostatke nakon diobe, 152 — 2 Odluke u ostavinskom postupku — tko ih donosi, 179 — 4 — oblik odluka, 182 — 1, 2 — sadržaj odluka, 182 — 2; 228 — obrazloženje, 182 — 3 — potpisivanje, 182 — 4
792
— pobijanje žalbom, 183 — I/l, 2, 3 — pobijanje revizijom, 185 — 1, 2, 3 Odnosi među sunasljeđnicima — pravo na diobu, 147 — 2, 5, 7, 8 — nasljednička zajednica, 148 — 1, 2 — ustupanje nasljednog dijela, 149 — 2, 3, 4, 5, 6 — jamstvo za nedostatke stvari, 152 — 2, 3 Odricanje od nasljedstva — pravi značaj, 136 — 2 — saopćenje ostavinskom sudu, 136 — 3 — tko može dati izjavu o odricanju, 136 — 4 — preko punomoćnika, 136 — 4 — retroaktivno djelovanje, 136 — 5 — sadržaj i opseg odricanja, 136 — 6, 7 — izjava o odricanju, 136 — 8; 221 — 1 — nasljeđivanje slobodnog dijela ostavine, 136 — 9; 142 — 1; 143 2 — odricanje od prava na legat, 1'36 — 10 — ne može biti djelomično ili pod uvjetom, 139 — 1 — u korist određenog nasljednika, 139 — 2, 3 Odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno — pismeni sporazum pretka i potomka, 140 — 1, 2 — sadržaj sporazuma o odricanju, 140 — 3, 4 — ne može biti djelomično ni pod uvjetom, 140 — 4 — učinak sporazuma 140 — 6 — ovjera od strane suca, 140 — 5 — poništenje sporazuma, 140 — 2 — poništaj izjave o odricanju, 141 Q
Odvajanje ostavine, 146 — 1, 2, 4; 217 — 1, 2, 3 — staratelj odvojene ostavine, 146 — 3 — prodaja predmeta odvojene ostavine, 146 — 5
Oglas — izdavanje —• kad su nasljednici nepoznati, 133 — 1, 2, 3; 219 — 1, 4 — kad je boravište nasljednika nepoznato, 219 — 2, 3 — kad se posumnja da ima još nasljednika, 220 — kad je za ostavinsku raspravu nadležan inozemni organ, 241 — 1, 2, 3 — pozivanje vjerovnika na prijavu potraživanja prema stranim ostavinama, 239 — 1, 2, 3, 4 Okružni sud — nadležnost, 184 — 5, 6, 7 Oporučno nasljeđivanje, 6 — 1 Oporučni nasljednik — određivanje nasljednika oporukom, 84 — 1, 2; 89 — 2 — kad može tražiti umanjenje legata i tereta, 42 — 1, 3; 94 — 2, 3, 5 Oporuka — definicija i elementi, 64 — 2 — pravovaljanost oporuke — materijalne pretpostavke, 64 — 3 (a, b) — formalne pretpostavke, 64 — 3 — sposobnost za sastavljanje oporuke, 64 — 3 — oblik oporuke, 67 — 1 — privatna oporuka, 67 — 2 — javna oporuka, 67 — 2 — redovna oporuka, 6.7 — 2 — izvanredna oporuka, 67 — 2 — zajednička oporuka, 67 — 3 — sastavljena u inozemstvu, ili u zemlji po stranim državljanima, 67 — 5 — oporučitelja koji je nijemgluhonijem, 166 — 1 — oporučitelja koji ne zna službeni jezik, 166 — 1, 2 ' — vlastoručna (holografska), 68 — 1 — pismena pred svjedocima (alografska), 69 — 1 — sudska, 70 — 1 — sudska pred svjedocima, 71 — 1 — konzularna oporuka, 75 — 1 — sastavljena na jugosl. brodu, 76 — 1, 2, 3 — vojnička, 77 — 1, 2, 3 — usmena, 78 — 1, 2, 3, 4, 5 — predaja oporuke sudu na čuvanje, 72 — 1, 2, 3 — svjedoci oporuke, 163 — 1, 2; 166 — 1, 2; 69 — 1, 6; 78 — 4 — sposobnost svjedoka, 73 — 1, 2
— apsolutna nesposobnost, 73 — 2 — relativna nesposobnost, 73 — 2 — konzularne i vojničke, 73 — 3 svjedoci usmene oporuke, 79 — nesposobnost svjedoka, 79 — dužnosti svjedoka usm. oporuke, 80 — 1 — isprava o usmenoj oporuci, 80 — 1 ništavost oporuke zbog nedostatka u volji oporučitelja, 65 — 1, 2 — prijetnja, 65 — 3 — prinuda (sila), 65 — 4 — zabluda, 65 — 5 — prevara, 65 — 6 — rokovi za traženje poništenja, 66 — 3 — sporovi radi poništenja. 66 — 4, 5, 6 — zastara zahtjeva, 66 — 7 poništenje zbog nedostatka oblika, 82 — 1, 2, 4 — rokovi za traženje poništaja, 82 — 3 — karakter tužbe za poništaj, 82 — 4 sastavljanje sudske oporuke, 161 — 1 — nadležnost suda, 161 — 2, 3 — radnje suda, 162 — 1, 2, 3 — utvrđivanje identiteta, 163 — 1, 2, 3 — sastavljena od više listova, 164 — 1, 2 — čuvanje oporuke, 165 — 1, 2 — oporučitelja koji ne zna služb. jezik ili je nijem, 166 — 1, 2 — povjeravanje oporuke sudu na čuvanje, 167 — 1, 2, 3 — vraćanje oporuke oporučitelju, 168 — 1, 2, 3 dokazivanje uništene, izgubljene ili nestale oporuke, 83 — 1 — kad se može dokazivati, 83 — 2 — rekonstrukcija oporuke, 83 2 sadržaj oporuke — određivanje nasljednika, 84 — 1, 4 — nemoralni i nedopušteni, 84 — 3 — supstitucija obična, 85 — 1, 2, 3 — fideikomisarna supstitucija, 85 — 4 — ostavljanje zapisa (legata), 86 — 1 — raspolaganje u dopuštene svrhe, 87 — 1
793
— osnivanje zadužbine, 87 — 1, 2 — opoziv oporuke — način opozivanja, 105 — 1 (a-c) — pred sudom, 170 — 1, 2, 3 — izvan suda, 171 — postavljanjem uvjeta, 105 — 2 — opozivanje opoziva oporuke, 105 — 2 — potpuno (u cjelini), 105 — 3 — djelomično, 105 — 3 — uništenje oporuke po oporučitelju, 105 — 4; 106 — 2 — važenje odredaba ranije oporuke, 106 — 1 — izričitom izjavom oporučitelja, 106 — 1 — prećutno, 106 — 1 — kasnijim raspolaganjima, 107 — 1, 2 . — proglašenje oporuke —• vrijeme proglašenja, 207 — 2 — tko vrši proglašenje, 207 — 3 — postupak proglašenja pismene oporuke, 207 — 4 — proglašenje uz pomoć sud. tumača, 207 — 4 — ako je više oporuka, 207 — 5 — svjedoci proglašenja, 207 — 6; 208 — 3 — zapisnik proglašenja, 207 — 6 — podaci o svjedocima proglašenja, 208 — 3 — potpisivanje zapisnika, 208 —5 — potvrda proglašenja, 208 — 5 — zapisnik o saslušanju svjedoka, 209 — 2 — usmene, 209 — 3, 4 — nestale ili uništene, 210 — 1, 2, 3 — dostava i čuvanje isprava o proglašenju oporuke, 211 — 1, 2 — izvršioci oporuke, 101 — 1, 2, 3 — određivanje izvršioca i funkcije, 102 — 1, 2, 3 •— polaganje računa i nagrade, 103 — 1, 2, 3 — pozivanje na ostavinsku raspravu, 214 — 1, 2 Opoziv, 104 — 1, 2 — sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine za života, 120 — 1, 2, 3, 4 — sudske odluke povodom žalbe, 184 — 2, 3, 4 Oproštaj (v. nedostojnost za nasljeđivanje)
794
Općina (v. narodni odbor) Orđre public (v. javni poredak) Osiguranje ostavine — upravljanje ostavinom od strane nasljednika, 204 — 1 — postavljanje privremenog čuvara ostavine, 204 — 2, 3, 5 — obavještavanje ost. suda o poduzatim mjerama osiguranja, 204 — 6 — postavljanje staratelja ostavine, 205 — mjere ostavinskog suda, 213 — 1, 2 — po služb. dužnosti, 231 — 1, 3 — na inicijativu nasljednika, 213 — 3; 231 — 1 — privremene mjere, 213 — 2 Osigurana svota, nasljeđivanje (v. svota osiguranja) Osnovi nasljeđivanja — zakon i oporuka, 6 — i — ugovori o nasljeđivanju, 6 — 2 — ugovori koji se ne smatraju osnovom za nasljeđivanje, 6 — 3, 4 Osobe bez državljanstva — nasljedno pravo, 5 •— 5 — nasljeđivanje, 157 — 1, 2; 155 — 3 Ostavina — pojam 1 — 2; 2 —• 1 — bez nasljednika, 8 — 1, 2 — utvrđivanje vrijednosti ostavine 33 — 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8 — izdvajanje imovine iz ostavine — u korist osoba koje su zajednički privređivali sa ostaviocem, 37 — 1, 2, 3, 4 — predmeta domaćinstva, 38 — 1, 2, 3, 4 — bez nasljednika, postaje općenarodna imovina, 8 — 2 — kad su nasljednici nepoznati, 133 - 1, 2 — pozivanje nasljednika oglasom, 219 — 1, 2, 3 — predaja nar. odboru, 233 — 1, 2, 3 Ostavinski postupak — pojam i sadržaj, 173 — 1 — obustava, 173 — 2, 3 — kod naknadno pronađene imovine, 173 — 3 — pokretanje po služb. dužnosti, 173 — 5; 174 — 1; 175 — 1, 2, 3 — primjena pravila parn. postupka, 174 — 1 — vanparnični karakter postupka, 174 — 2, 3
— prekid rasprave, 176 — 3; 174 — 3; 176 — 3 — djelatnost ostav. suda, 173 — 4, 5; 175 — 3, 4; 176 — 1, 2, 3, 4; 177 — 1, 2 — uloga stranaka, 175 — 2 — pokretanje postupka na temelju smrtovnice, 175 — 3, 4 — zloupotreba prava, zabrana, 176 i
— upozoravanje na pravo stranaka, 176 — 2 i — odlučivanje o pravu stranaka, 176 — 4 — osobe koje se ne mogu same o sebi brinuti, 177 — 1, 2 — dokazi za donošenje odluke, 178 — 1 — sastavljanje zapisnika, 181 — 1, 3, 4, 5 — potpisivanje zapisnika, 181 — 4 — sastavljanje bilješke, 181 — 2, 6 — troškovi postupka, 186 — 1, 2 Ostavinska rasprava — pretpostavke za ostav. raspravu, 173 — 2 — kad se provodi, 173 — 2 — ako nema nasljednika 173 — 2 — ako u ostav. ima nepokretne imovine, 173 — 1, 2 — ako se ostavina sastoji samo od pokretne imovine, 173 — 2; 175 •
— 1, 2
Parnični postupak, primjena propisa, 174 — 1, 2, 3 Pismena oporuka pred svjedocima, 69 — 1 Pobočni srodnici, kad nasljeđuju, 14 — 1, 2, 3; 15; 18; 19 Poklon (v. darovanje) Pokretna ostavina — raspravljanje, 216 — 3, 4 Pokućstvo, —• nasljeđivanje, 38 — 1, 2, 3, 5 Polubraća i polusestre, — kad nasljeđuju, 14 — 2 Poljoprivredno zemljište — nasljeđivanje, postupak, 227 — 1 — utvrđivanje agrarnog maksimuma, 227 — 1, 2 — pravo izbora, 227 — 3 — utvrđivanje zemljišta koje se unosi u zemlj. fond, 227 — 4 — sporazum nasljednika o unošenju zemljišta u zemlj. fond, 227 — 5
Otvaranje nasljedstva — smrt osobe, 128 — I/l, 2 — postojanje imovine, 128 — I/l — postojanje nasljednika, 128 — 1/2 — kad nastaje prelazak ostavine, 128 — 1/3 — fizička smrt osoba, 128 — 1/4 — dokazivanje smrti, 128 — 1/5 — utvrđivanje momenta smrti 128 — 1/6,7 — proglašenje osobe umrlom, 128 — n/i, 2 — učinak proglašenja, 128 — II/3 — izmjena rješenja, 128 — H/4, 5 — otvaranje nasljedstva 129 — 1, 2 Ovjera — sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine, 112 — 1 (b) — ugovora o doživotnom uzdržavanju, 112 — 2 — ugovora o ustupanju naslj. dijela, 149 — 5 — punomoći za prijem oporuke, 168 — 2 — izjave o primanju ili odricanju od nasljedstva, 221 — 2 — izjave o odricanju od nasljedstva koje još nije otvoreno, 140 — 5
— dostavljanje rješ. o nasljed. nar. odboru općine, 227 — 6 Ponavljanje postupka — ostvarivanje prava u parnici-, 23f — 1, 4 Poništaj nasljeđničke izjave — opozivost naslj. izjave, 141 — 1, i — zbog apsolutne ništavosti, 141 — 3 — zbog relativne ništavosti, 141 — 4 — postupak za utvrđenje ništavosti, 141 — 5 — pravo vjerovnika na pobijanje nasljeđničke izjave, 141 — 6 — utjecaj na naknadno pronađenu ostav. imovinu, 141 — 7 — kada se može tražiti, 141 — 8 — tko može tražiti poništaj, 141 — 9 — o odricanju od nasljedstva koje nije otvoreno, 140 — 2 Porodične zadruge, nasljeđivanje — kućne zadruge u Hrvatskoj, 154 — 1
795
— kućne zajednice u Crnoj Gori, 154 — 1 — kućne zadruge u Srbiji, 154 — 1 — poslije oslobođenja, 154 — 2, 3 Popis i procjena ostavine — kad se vrši, 197 — 1 — po odluci suda, 197 — 2 — na zahtjev stranaka, 197 — 3 — prilikom sastavljanja smrtovnice, 197 — 4 — u povodu prigovora na raniji popis i procjenu 197 — 5 — tko može zahtijevati, 197 — 3, 4 •— što obuhvata popis i procjena, 198 — 1, 2, 4 — kad se ostavina nalazi u rukama drugih osoba, 198 — 5 — potraživanja i dugova ostaviočevih, 198 — 6 — način popisivanja ostavine — pokretnih stvari, 199 — 1 — potraživanja, 199 — 1 — nepokretne imovine, 199 — 2 — procjena popisane ostavine — utvrđivanje vrijednosti, 200 — tko vrši popis i procjenu — službenik općine, 201 — 1 — sudski službenik, 201 — 2 — prisustvovanje svjedoka i vještaka, 201 — 3 — prisustvovanje stranaka i drugih osoba, 201 .— 4 — zapisnik o popisu i procjeni, 201 — 4 — ovlaštenja službenika koji vrši popis, 201 — 5 — dostavljanje zapisnika o popisu i procjeni, 202 — 1, 2 — postupak sa predmetima za koje postoje posebni propisi, 203 — 1, 2 — prigovor na popis i procjenu, 222 — 1, 2 Posebni propisi o nasljeđivanju, 246 — 1, 2, 3 Posljednja volja ' (v. oporuka) Postavljanje staratelja ostavini (v. staratelj ostavine), 133 — 2 Postupak za raspravu ostavine — predmet postupka, 173 — 1, 2, 3 — pokretanje postupka, 175 — 2, 4 •— tko se smatra strankom, 187 — nadležnost suda — stvarna, 179 — 1, 2, 3, 4 — međunarodna, 188 — 1, 2, 3, 4, 5, 6 — za ostavinu stranog državljana, 189 — 1, 2, 3, 4, 5, 6; 190 — mjesna, 191 — 1, 2 — ocjena nadležnosti, 192
796
izvođenje dokaza, 178 — 3 tko poduzima radnje u postupku, 179 — 4; 180 — 1, 2, 3 oblik odluka ostav. suda, 182 — 1, 3, 4 pravni lijekovi — koje se odluke mogu pobijati žalbom, 183 — 1/2 — razlozi za pobijanje odluke, 183 — 1/3 /— tko može izjaviti žalbu, 183 7 1/4 1 — rokovi za podnošenje žalbe, 183 — II/l, 2 — učinak žalbe, 183 — IH/1 postupak po žalbi — kome se podnosi žalba, 184
y
— ovlaštenja ostav. suda, 184 — 2, 3, 4, 7 — ovlaštenja okružnog suda, 184 — 5 — iznošenje novih činjenica i dokaza, 184 — 6 revizija — pojam, 185 — 1, 5 — kad je dopuštena, 185 — 2, 3 — postupak po reviziji, 185 — 4, 6 zahtjev za zaštitu zakonitosti, 185 7 primjena pravila parničnog postupka, 174 — 1, 2, 3 troškovi postupka — troškovi stranaka, 186 — 1 — zajednički troškovi, 186 — 2 — zahtjev za naknadu, 186 — 3 — odluka o troškovima, 186 — 4 prethodne radnje u postupku — dostavljanje izvoda iz matične knjige umrlih, 193 — 3 — sastavljanje smrtovnice, 193 — 1; 194 — 1, 2; 195 — 1, •— sadržaj smrtovnice, 196 — 2, 3, 4, 5 popis i procjena ostavine, 197 — 1, 2, 3, 4, 5, 6 — što obuhvata popis, 198 — 1, 2, 3, 4, 5 — način popisivanja, 199 — 1, 2 — procjena, 200 — tko vrši popis i procjenu, 201 — 1, 2, 3 — dostavljanje popisa i procjene sudu, 202 — 1 postupak sa stvarima za koje postoje posebni propisi, 203 — 1, 2 privremene mjere za čuvanje ostavine, 204 — 1, 2, 3 postavljanje staratelja ostavine, 205
— pozivanje izvršioca oporuke, 214 — 1, 2 —• postavljanje staratelja nerođenom djetetu, 215 — 1, 2 — kad se ostavina ne raspravlja, 216 — 1, 2 — raspravljanje ostavine na zahtjev, 216 — 3, 4 •— prava nasljednika kad se ostavina ne raspravlja, 216 — 5 — odvajanje ostavine od imovine nasljednika, 217 — 1, 2, 3; 146 — 2, 3, 4 — pozivanje na ročište, 218 — 1, 2, 4, 5 — pozivanje oglasom, 219 — 1, 2, 3, 4, 5 — ročište za ostavinsku raspravu, 220 — 2, 3 — upućivanje na parnicu ili na postupak pred upravnim organima — zbog spora o činjenicama, 223 — 1, 2, 5, 6 — zbog spora o pravu na legat, 224 — 1 — zbog spora o primjeni prava ili o činjenicama, 225 — 1, 2 — koja se stranka upućuje na parnicu, 226 — 1, 2, 3, 4 — kad se postupak prekida, 223 — 1: 224 — 1; 225 — 1, 2; 226 — 3 Potonji nasljednik (v. fideikomisarna supstitucija) Povećanje nasljednog dijela — bračnog druga, 28 — 1, 2, 3, 4, 5, 6 — roditelja, 29 — 1, 2, 3, 5 — uslijed priraštaja — po odredbi oporučitelja, 142 — 1 — kad nema odredbe ostavioca, 142 — 2 — kod odricanja oporučnog nasljednika, 142 — 3 — ako oporučni nasljednik umre, 142 — 4 — ako je oporučni nasljednik nedostojan, 142 — 5 — ako se; zakonski nasljednik odrekao, 143 — 1, 2 Povjeravanje oporuke sudu na čuvanje (v. čuvanje oporuke) Povreda nužnog dijela (v. nužni dio) Pozakonjena djeca (v. djeca) Pozivanje oglasom — kad su nasljednici nepoznati, 133 — 1
— kad je boravište nasljednika nepoznato, 219 — 1, 2, 3, 4, 5 — kad se posumnja da je prijavljena osoba jedini srodnik, 220 — 2 — kad je za ost. raspravu nadležan inozemni organ, 241 — 1, 2 — vjerovnika na prijavu potraživanja, 239 — 2, 4 Pradjedovi i prababe — kad nasljeđuju, 20 Praunuci ostaviočevi — kad nasljeđuju, 11 — 4 Prava, nasljeđivanje (v. predmet nasljeđivanja) Pravne osobe — kad nasljeđuju 130 — III/l, 2 Pravni lijekovi •— kad se mogu podnositi, 183 — I/l. 3 — protiv prvostepene odluke, 183 — 1/2 — tko može izjaviti žalbu, 183 — 1/4 — rokovi za podnošenje žalbe, 183 — II/l, 2 — protiv drugostepene odluke (revizija), 185 — 1, 2, 3 Pravni poslovi za slučaj smrti, 64 — 1 Pravo predstavljanja — pojam i kad nastaje, 9 — 3 — kad se primjenjuje, 11 — 1, 2, 3; 14 — 2; 15; 18; 19 — 2 — kad prestaje, li — 4; 20; 2 1 — 2 Pravo priraštaja — kad nastaje, 9 — 3 — u četvrtom naselj. redu, 21 — 2 — u ostalim nasljed. redovima, 22 Pravo na nužni dio (v. nužni dio) Pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju, 234 — 1, 2 Prebivalište — određivanje nadležnosti, 191 •— 1 Preci umrlog —• kad nasljeđuju — njegovi roditelji, 13 — 1 — djedovi i babe, 17: 19 — 1, 2, 3 —• pradjedovi i prababe, 20; 21 — 1, 2, 3 — ostali preci, 22 Predaja ostavine narodnom odbor« — kad se ostavina predaje, 8 — ako nema nasljednika, 233 — ako se nasljednici ne jave u oglasnom roku, 133 — 3 — rješenje o predaji ostavine, 233
— ako su umrli bez potomaka, 14 — 1, 2; 15; 16 — pravo na nužni dio, 30 — 3 — veličina nužnog dijela, 31 — 1, 2, 3 Rok — za podnošenje tužbe za umanjenje oporučnih raspolaganja i vraćanje dara, 46 — 3 — u kome se može tražiti uračunavanje, 63 — 4 , — za poništenje oporuke, 66 — 3; 82 — 3
za ostvarivanje legata i drugih koristi, 100 — 3 u oporuci, 88 — II/l, 2, 3, 4 za ostvarivanje prava na ostavinu kao nasljednik ostavioca, 144 5 za odvajanje ostavine, 146 — 2 za jamstvo kod diobe, 152 — 1, 2 za žalbu, 183 — II/l, 2 za reviziju, 185 — 5 računanje, 245 — 1, 2
Separatio bonorum . (v. odvajanje ostavine) Smrt osobe, učinak (v. otvaranje nasljedstva) Smrtovnica — tko je sastavlja, 193 — 1 — kada sud sastavlja smrtovnicu, 195 — 1, 2, 3 — pribavljanje podataka za sastav smrtovnice, 194 — 1, 2; 193 — 2, 3 — sadržaj smrtovnice — podaci o identitetu umrlog, 196 — 3 (1) — podaci o vremenu smrti umrlog, 196 — 3 (2) — podaci o prebivalištu umrlog, 196 — 3 (3) — podaci o nasljednicima, 196 — 3 (4, 5) — podaci o imovini umrlog, 196 — 2, 3 (5) — podaci o oporuci umrlog, 196 — 3 (5) — dopuna smrtovnice, 195 — 1, 2, 3 — popisivanje ostavine kod sastava smrtovnice, 197 — 1 — po odluci suda, 197 — 2, 3, 5 — na zahtjev nasljednika, 197 — 4 Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za života, 111; 112 (v. ustupanje i raspodjela imovine za života) Sporazum o odricanju od nasljedstva, 140/11 Sporne činjenice (v. upućivanje na parnicu) Službeni jezik — kod sastava oporuke, 166 — 1, 2 Sposobnost — za oporučivanje — kad mora postojati, 64 — 4
— dužnost suda da pazi na postojanje sposobnosti, 64 — 5 — stranog državljanina, 64 — 6 — na ranijim pravnim područjima, 64 — 7 — za nasljeđivanje — fizičkih osoba, 130 — I/l, 5 — pravnih osoba, 130 — 1/2; 130 — III/l, 2 — presumptivnog nasljednika, 130 — 1/4 — kod supstitucije, 130. — 1/6 — kod odložnog uvjeta, 130 — 1/7 • . . — osobe čije je boravište nepoznato, 130 — 1/8 — začetka (nasciturusa), 130 — II/l — 5 — za rasuđivanje, 64 — 3 Staratelj ostavine — prava i dužnosti, 134 — 1, 2 — kada se postavlja, 134 — 3 — tko vrši postavljanje, 134 — 4; 205 — prestanak funkcije, 134 — 5 — postavljanje privremenog zastupnika nasljednicima, 134 — 2 Stjecanje ostavine (v. prelaz ostavine na nasljednike) Stranke u ostavinskom postupku, 187 — 1, 2 — učesnici u ostav. postupku 187 — 1, 3 — tko se smatra strankom 187 — 2 — prava stranaka i ostalih učesnika, 187 — 4 Stvari kao predmet nasljeđivanja (v. predmet nasljeđivanja) Stvarna nadležnost suda, 179 — 1, 3 — dužnost suda da pazi na nadležnost, 192 —• ispitivanje nadležnosti, 212 — 1, 2 Strani državljani — nasljedna prava, 5 — 1, 2
800
ra ne ulozi u ostavinu, 122 — 13 — upis u zemlj. knjige, 122 — 13; 123 — 1, 2 — odgovornost za dugove primaoca uzdržavanja, 124 — 1, 2 — raskid ugovora — na temelju sporazuma, 125 1, 2 — po odluci suda, 125 — 3 — pretpostavke za raskid, 125 — 4 — zbog krivnje, 125 — 5 — zbog neispunjenja obaveza, 125 — 7 — zbog nasilne smrti jednog od kontrahenata, 125 — 8 •— odricanje od prava na raskid, 125 —6 — pravo preživjelog bračnog druga, 125 — 9 — kad zahtjev za raskid prelazi na nasljednike, 125 — 10 — učinak presude o raskidu, 125 — 11 — vraćanje primljenih koristi, 125 -^1 — vraćanje primljene imovine, 125 — 12 — nadležnost suda za sporove, 125 — 13, 14 — raskid zbog promijenjenih prilika, 126 — 1, 2, 3 — utjecaj krivnje, 126 — 4 — zahtjev stranaka, 126 — 5 — postupak suda, 126 — 6, 7 — prava trećih osoba, 126 — 8 — prestanak zbog smrti davaoca uzdržavanja, 127 — 1, 2, 4 — produženje ugovora po nasljednicima uzdržavaoca, 127 — 2, 5, 6 — raskid ugovora zaključenog u korist trećega, 127 — 7 Ugovori međunarodni — bilateralni ugovori, tekstovi, 189 — 8 — Haška konvencija o sukobima zakona u pogledu oblika testamentarnih odredaba, 138 — 7 — klauzula najvećeg povlaštenja u pogledu sudjelovanja konzularnih predstavnika u ostavinskom postupku, 189 — 8 — mjere za osiguranje ostavine, 239 —5 — mjerodavno nasljedno pravo (izbor zakona), 156 — 5 — mjerodavno pravo za oblik oporuke, 158 — 6, 7 — ostavinska nadležnost, 189 — 8 — ovlaštenja diplomatsko-konzularnih predstavnika u ostavinskom postupku, 239 — 7
— pi-ecfaja
poKretniii
ostavina,
239
—5
— predaja pokretnih ostavina u slučaju smrti državljanina jedne države ugovornice za vrijeme privremenog boravka na području druge države ugovornice, 239 — 7 — prijelaz nadležnosti za raspravu pokretne ostavine na forum rei sitae, 241 — 3 — uzajamnost (reciprocitet) u priznavanju nasljednih prava, 5 — 3 — vakantna (ošasna) ostavina, 156 —5 — zadržavanje ostavine, 240 — 3 •— zaštita prava domaćih nasljednika, legatara i vjerovnika, 239 — 5 Ujak i njegovi potomci, 19 — 1, 2, 3; 18 Umanjenje oporučnih raspolaganja — kada dolazi do umanjenja, 39 — 1, 2 — kako se vrši umanjenje, 41 — 1, 2, 3, 4; 42 — 1, 2, 3 — tko može zahtijevati umanjenje, 45 — 1, 2 — rok u kom se može tražiti umanjenje, 46 — 3 Umanjenje dijela bračnog druga -^ kad dolazi do umanjenja, 12 — 1, 2 — kad ima djece iz prijašnjih brakova, 12 — 3 — zahtjev za umanjenje, 12 — 5 — način umanjenja, 12 — 6, 7 — kad ne dolazi do umanjenja, 12 A
Uništenje oporuke (v. oporuka, opoziv) Unuci ostaviočevi — kad nasljeđuju, 11 — 1, 2, 3, 4 Upis u zemlj. knjige — rješenja o nasljeđivanju, 230 — 1 — rješenja o legatu, 232 — 1, 2, 3, 4, 5 Upravitelj nasljedstva, 148 — 3, 4, 5 Upućivanje na parnicu ili na upravni postupak — zbog spora o činjenicama, 223 — 5 — zbog spora o primjeni prava ili o činjenicama, 225 — 1 — zbog spora o pravu na legat ili o drugom pravu iz ostavine, 224 —1 — ako se naknadno pronađe oporuka, 236 — 2, 3, 4 — ako se pojavi novi nasljednik, 237 — 1, 2,'3, 4 ._ tko se upućuje na parnicu, 226 — 2; 236 — 2, 3, 4; 237 -r- 3, 4 803
Upućivanje na pravo treće države, 156 — 2
Uračunavanje u nasljedni dio — razlozi i temelji uračunavanja. 51 — 1 — na koga se primjenjuje uračunavanje, 51 — 2, 3 — kad se ne vrši uračunavanje, 51 — 4, 5 — što se smatra darom koji se uračunava, 51 — 6 —• plodova i koristi, 51 — 7 — kad dolazi do vraćanja dara, 51 — 8 •— uračunavanje legata (zapisa) — kad se vrši uračunavanje, 52 — 1 — način uračunavanja, 52 •— 2 — nužnom nasljedniku, 52 — 4 — odredbe o neuračunavanju, 52 — 3 — uračunavanje nasljednikovog duga ostaviocu, 62 — 1, 2, 3, 4, 5 — kako se vrši uračunavanje . •— postupak uračunavanja, 53 — 1, 2, 3, 6 — kad ima nužnih nasljednika, 53 — 4, 5 — odgovornost za dugove ostavioca, 53 — 7 — pravo nasljednika kad se ne vrši uračunavanje, 54 — 4, 5 — ako se nasljednik odrekao nasljedstva, 55 — 1, 2, 4 — oproštaj duga smatra se darom, 55 — 3 — vraćanje dara u ostavinu — pravo nasljednika da vrati dar, 56 — 1 — obaveze nasljednika kad vraća dar, 56 — 2 — odgovornost za propale stvari, 56 — 3 — odgovornost za plodove i koristi, 56 — 4 — utvrđivanje vrijednosti dara — prema stanju u času darovanja, 57 — 1 — prema vrijednosti u času smrti ostavioca, 57 — 2 . — promjene vrijednosti 57 — 3 •— upućivanje na parnicu, 57 4 — kad se dar sastoji u sumi osiguranja, 58 — 1, 2 •— uračunavanje troškova uzdržavanja i školovanja — troškovi uzdržavanja, 59 — 1, 2 — troškovi obaveznog školovanja, 59 — 3 804
— troškovi daljnjeg školovanja. 59 — 4, 5 ,. — sporovi o činjenicama o kojima ovisi uračunavanje, 59 — 5 — kad se ne vrši uračunavanje, 60 ^ 2 — uračunavanje dara osobi umjesto koje nasljednik dolazi na nasljedstvo, 61 — 1, 2, 3 — uračunavanje nasljednikovog duga ostaviocu, 62 — 1, 2, 3, 5, 6 — ako vrijednost duga iznosi više nego vrijednost nasljednog dijela, 62 — 4 — zahtjev za uračunavanje — tko ga može postaviti. 63 — 1, 2 — ostvarivanje u ostav. raspravi, 63 — 3 — zastara zahtjeva, 63 — 4 Usklađivanje zemlj. knjižnog' sa faktičnim stanjem u ostav. postupku. 228 — II/4 Usmena oporuka (v. oporuka) Ustupanje i raspodjela imovine za života ostavioca — pojam, 111 — 2, 3, 4, 5 — zaključenja sporazuma — između pretka i potomka, 111 — 6 — sa maloljetnim djetetom, 111 — sa vanbračnim i usvojenim djetetom, 111 — 6 — sa stranim državljanima, 111 — 8 — plaćanje poreza na darovanje, 111 — 9 — plaćanje taksa na uknjižbu i predbilježbu, 111 — 10 — pretpostavke za pravovaljanost. 112 — 1, 2, 5 — predmet ustupanja i raspodjele, 113 — 1, 2 •— ustupljena imovina ne ulazi u ostavinu, 114 — 1, 2 — kad se ustupljena imovina smatra darom, 115 — 1 — konverzija sporazuma o ustupanju u darovni ugovor, 115 — 1 — vrste sporazuma o ustupanju, 116 • — 1, 2
— zadržavanje prava, 116 — 3, 4, 5. 6, 7, 8
•
— prava bračnog druga. 116 — 9:. . 117 — 1, 2, 3 — odgovornost potomaka za dugove ustupioca, 118 — 1 — pobijanje ostaviočevog raspolaganja, 118 — 3
— obaveze jamstva, 119 — opoziv sporazuma — prema bračnom drugu, 120 '— 1 — zbog grube nezahvalnosti, 120 — 2 — zastara zahtjeva za opoziv, 120 — 3 — zahtjev za vraćanje, 120 — 4 — tko može zahtijevati opoziv, 120 — 5, 6, 7 — ugovorene pravo na raskid, 120 — 8, 9 — pravo na nužni dio, 121 — 1 — kad sporazum gubi nasljednopravno djelovanje, 121 — 2 TTstupanje nasljednog dijela prije diobe — sunasljedniku, 139 — 3; 149 — 1, 2 — osobi koja nije sunasljednik, 139 — 3; 149 — 3, 6 — opseg ustupanja, 139 — 4 — u toku ostavinske rasprave, 149 — 4, — nakon dovršene ostav. rasprave, 149 — 5
— obveznoparni značaj ustupanja, 149 — 6 Usvojenici —; kad nasljeđuju usvojitelja i njegove potomke, 25/1 — 1, 5, 6 — nasljedna prava prema bračnom drugu usvojitelja, 25 — 3
Vakantna (ošasna) ostavina stranaca (v. sukob zakona) 156 — 5 Vanbračna djeca, nasljeđivanje — nasljedna prava vanbračne djece — prema'roditeljima, 23 — 1, 2 — prema srodnicima majke, 23 - 2/a — prema srodnicima oca, 23 — 2/c — nasljedna prava potomaka vanbračne djece, 23 — 4 — učinak presude o utvrđivanju očinstva, 244 — 1 Važenje posebnih propisa o nasljeđivanju, 246 — 1, 2, 3 Vještaci — za procjenu vrijednosti ostavine, 201 Vojnička oporuka — kad se može sastavljati, 77 — 1 — osobe nadležne za sastavljanje vojničke oporuke, 77 — 2 — važenje vojničke oporuke, 77 —-3 Volja ostaviočeva, utvrđivanje — kod uračunavanja darova i legata u nasljedni dio, 51 — 5; 54 — 1. 2
— kod poništaja oporuke, 65 — 2, 3, 4, 5, 6; 66 — 2 — tumačenje oporuke, 90 — 1, 2, 3 Vraćanje dara — kad je povrijeđen nužni dio, 39 — 1, 5; 40 — 2, 3 — redoslijed vraćanja darova, 43 — 1, 2, 3, 4 —• tko može tražiti vraćanje dara, 45 — 1, 2, 3 — rok u kome se može tražiti vraćanje dara, 46 — 3, 4 — kod uračunavanja u nasljedni dio, 56 — 1, 2, 3, 4 — položaj daroprimca koji vraća dar, 44 — 2, 3, 4 Vraćanje oporuke opor učitelju, 168 — 1, 3 — punomoćniku oporučitelja, 168
— kad ne nasljeđuju, 25/11 — 3; 26 — 1, 2 — nasljedna prava između usvojenika i njegovih srodnika, 25/IV — ograničenje ili isključenje nasljed. prava usvojenika, 25 — 2 Usvojitelj — nema nasljedno pravo prema usvojeniku, 25/111 — 4 Utvrđivanje vrijednosti ostavine, 33 Uzajamnost u nasljeđivanju (v. reciprocitet) Uvjeti — pojam, 88 — 1, 2 -- vrste, 88 — 3 — suspenzivni, 88 — 4, 5, 6 — rezulutivni, 88 — 10
o
Vrijednost ostavine — utvrđivanje vrijednosti ostavine — obračunska vrijednost 33 — 1, 2, 3 — čista vrijednost ostavine, 33 — 4, 5, 6, 8
805
Vjerovnici ostaviočevi — isplaćuju se prije legatara, 93 — 1, 2 — pravo da traže popis i procjenu ostavine. 197 — 3
— odvajanje ostavine od imovine nasljednika, 146 — 1, 2, 3, 4; 217 — 1, 2, 3 — odgovornost nasljednika za dugove ostaviočeve, 145 — 1, 2, 3 Vlastoručna oporuka, 68 — 1
Zabluda — kod sastava oporuke, 65 — 5, 7 — kao razlog za poništenje nastj. izjave, 141 — 1, 3, 4, 9 Zadržavanje ostavine stranaca, 239 — 3; 240 — 1, 2 — na osnovi međunar. ugovora, 240 3
— ako oporučitelj ne zna službeni jezik ili je nijem, 166 — 1, 2 — o predaji sudske oporuke oporučitelju, 165 — 1, 2 —'- o predaji oporuke sudu na čuvanje, 167 — 1, 2, 3 — o vraćanju oporuke oporučitelju ili njegovom punomoćniku, 168 — 1, 2, 3 •— o primanju na čuvanje isprava o usmenoj oporuci, 169 — 1, 2r 3, 4 — o opozivu oporuke pred sudom, 170 — 1, 2 — o popisu i procjeni ostavine, 201 — 4 — dostavljanje ostav. sudu, 202 — 1 — o proglašenju oporuke — pismene oporuke 208 — 1, 3, 5 — usmene oporuke, 209 — 1, 2 — nestale ili uništene oporuke. 210 — 2 — o ročištu za raspravljanje ostavine, 220 — 2 Zapisničar — kad sudjeluje, kod sastava sudske oporuke, 162 — 1 — kad je obavezno sudjelovanja. 180 — 3 — kad potpisuje zapisnik, 181 — 4 Zastara •— zahtjeva za umanjenje oporučnih raspolaganja i vraćanja dara, 46
Zadužbina (zaklada) — osnivanje oporukom, 87 — 1 — samostalna, 87 — 2 •—• fiducijarna, 87 — 1 •— postanak zadužbine, 87 — 2 — kao nasljednik, 87/11 — 3, 4 — kao legatar, 87/11 — 4 , •— korisnik naloga, 87/11 — 4 — pobijanje zbog povrede nužnog dijela, 87 — 5 — odobrenje za osnivanje, 87 — 6 Zainteresirana osoba, 187 — 2, 3, 4 — pravo . da sudjeluje u popisu i procjeni ostavine, 201 — 4 — pozivanje na ročište, 218 — 2, 3, 4, 5 — obavještavanje o naknadno pronađenoj oporuci, 236 — 2 Zajednica nasljednička (v. nasljednička zajednica) Zajednica života i imanja (v. ugovor o doživotnom uzdržavanju) Zajednička oporuka, 67 — 3 Zahtjev za zaštitu zakonitosti, 185 — 7 Zakonski nasljednici (v. nasljedni redovi) Zakonski dio (v. nužni dio) Zamjenik nasljednika (v. supstitut) Zapisnik — o radnjama u postupku, 181 — 1, 3, 4, 5 — o sastavljanju sudske oporuke, 162 — 1, 2, 3, 4 — ako je oporuka sastavljena od više listova, 164 — 1, 2 806
1 2
"""'
• — rok zastare, _46 — 3, 4 — zahtjeva za poništenje oporuke, .66 — ^ 3 ; 82 —_3 — zahtjeva za izvršenje legata, 100 — 7, 9 ~~ — prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik, 144 — 1, 2, 4
Zastupanje — pri sastavljanju oporuke nedopušteno, 89 — 1 — ostavine po privremenom staratelju ostavine, 134 — 2, 5
i
Zaštita
— među nasljednicima poslije dio-
be, (v. dioba nasljedstva) osoba koje nisu sposobne da se same brinu o svojim poslovima, 177 — 1, 2
Žalba, — kad je dopuštena, 183 — I/l, 2 — koje se odluke mogu pobijati žalbom, 183 — 1/2 •— razlozi za podnošenje žalbe, 183 - 1/3 — tko može izjaviti žalbu, 187 — 4; 183 — 1/3 — rok u kome se podnosi, 183 — II/l, 2 — posljedice izjavljene žalbe, 183 — III/l — kome se podnosi, 184 — 1
— postupak sa žalbom, 184 — 2 — kad je žalba nedopuštena, 184 — 2 — kad je nepravodobna, 184 — 2, 4 — prejnačenje rješenja, 184 — 3 — opozivanje rješenja, 184 — 3 — postupak okružnog suda, 184 — 5 — iznošenje novih činjenica i dokaza, 184 — 6 Žena — kad nasljeđuje (v. bračni drug)
— domaćih nasljednika, legatara i vjerovnika, 239 — 1, 4, 6, 7, 8
807
SKRAĆENICE ^Objašnjenja« Zakon o nasljeđivanju sa objašnjenjima i napomenama, izdanje »Arhiva za pravne i društvene nauke^<, Beograd, 1955. OGZ
— Opći (austrijski) građanski zakonik
OIZ
— Opšti imovinski zakonik (crnogorski)
OZB
— Osnovni zakon o braku
OZORD
— Osnovni zakon o odnosima roditelja i djece
Poročilo
— Poročilo o sodni praksi VS LR Slovenije
Pravosodni
— Pravosodni bilten, strokovno glasilo za pravosodno
bilten
upravo in sodstvo LR Slovenije
SGZ
— Srpski građanski zakonik
SVS
— Savezni vrhovni sud
VP
— Zakon o vanparničnom postupku iz 1934. godine
VS Zb.
— Vrhovni sud (republički) — Zbirka sudskih odluka objavljena od Saveznog vrhovnog suda i Vrhovnog privrednog suda (rimski broj uz skraćenicu označuje knjigu, arapski broj iza rimskog broja označuje svezak odnosne knjige, daljnji arapski broj označuje godinu izdanja zbirke, a zadnji arapski broj označuje broj odluke u odnosnom svesku)
Zbirka III ZN
— Zbirka odluka vrhovnih sudova donijetih u krivičnom i građanskom postupku 1953-1955 — Zakon o nasljeđivanju
ZPP
— Zakon o parničnom postupku
809
mmmmimm
Kreč — Pavić KOMENTAR ZAKONA O NASLJEĐIVANJU Izdavač: Tehnološko-ekonomski i novinsko-izdavački zavod »Narodne novine« Zagreb, Ratkajev prolaz 4 Za izdavača: Ilija Dautović Urednik: Branko Perica Lektor: Nada Staneković Tehnički urednik i korektor: Mate Dulčić Tisak: Grafički zavod Hrvatske Zagreb, Frankopanska 26
