♦ NOVA SERUA - X-100
SVESKA
800
/ 1983.
F. Ešton KLEPSIDRA ZA LUNA
K. Marvin IMENA NISU VAŽNA
MHMtt
Direktor NlšRO »DNEVNIK« VITOMIR SUDARSKI
Glavni i odgovorni urednik OOUR -IZDAVAČKA DELATNOST” VLADIMIR STEVANOV
Odgovorni urednik Redakcije književnih izdanja MILORAD PREDOJEVIĆ
Urednici Izdanja PIROŠKA MATiĆ JOVAN ČANADANOVIĆ
R e c^n ze n t GRADIMIR PASĆANOVIĆ
Korektori ŽIVAN MUŠICKI ZVONIMIR PAVLOVIĆ
T e hnički u rednik SLAVKA BOŠN JAKO VIĆ
Tiraž: 120 000 primeraka, I izdanje
izdaje i štampa: Novinska, izdavačka i štamparska radna organizacija »DNEVNIK«, OOUR »IZDAVAČKA DELATNOST«, Bulevar 23 oktobra 31 Novi Sad, telefon (021) 621-555. Broj žiro-ra čuna: 65300-603-6350 RUKOPISI SE NE VRAĆAJU
Frederik Ešton
KLEPSIDRA ZA LUNA
kuša da drema. No, bio je uznemi» ren i uzbuden, pa potraži ilustrovane ćasopise da čitanjem prekrati Letnja, kratka noć bila je oblačna vreme. i u kući je bilo toplo, a napolju zaTrže ga zvonjenje telefona i on gušljivo. Edvin Stouks pogleda oko pomisli: kad pre su završili? Jav i se sebe da se još jednom uveri je li prisamo sa jedno »da«. premio sve kako treba. U mali ko- Ovde Reg - javi se sagovornik fer stavi nekoliko paketića i tada s druge strane. - Je li sve u redu? napusti kuću u Vimborn aveniji na - Odakle govoriš? - upita EdNorvud Grinu. Izlazeći neprim etno je motrio i zadovoljno se osmehnu vin Stouks podižući se iz ležećeg položaja i pazeći da ne prekine vezu. videći jednu senku koja se pokrenu - Nije važno... Pitao sam je li sve u njegovom vrtu iza garaže. u redu — ponovi Reg. Dakle, stigli su. pomisli otkljuća- Sto se m ene tiće, sve je u redu vajući garažu. Zatim istera svoj - odgovori Stouks i htede da nešto skromni »sandbem« i odveze se doda prema istoku. Autoput prede po - Već kasnim o Nemam vrenadvožnjaku u O sterli parku i stiže mena za razgovor, jer Ijudi me ćeu Ridžvej Rod. Tam o ude u jedan kaju - prekide ga Reg. mali stan u povećoj zgradi za izda- Č ekaj... — zausti Edvin Stouks, vanje stanova. Ostavi kofer, spusti ali veza se prekide. se na kanabe blizu telefona i poI
3
Na Stouksovom licu ukaza se zabrinut izraz* ali on sam o uzdahnu i opet prileže. Ležao je neko vrem e razm išljajući, a onda se diže i ponese kofer s paketićim a U ostavi nađe odvrtku i odnese je u kupatilo. Tamo odvrnu vijke koji pridržavaju kiozetsku šolju i ukloni je tako da se ukaza široka odvodna cev. Tek sada se videlo da je cev podeljena u dva dela, pa jedan služi za odvod, a drugi, poklopljen m etalnim polukrugom i utvrđen m esinganim vijcima, kao malo spremište. Gumena zaptivka je štitila unutrašnjost sprem išta. Dok ga je otvarao, Stouks se m rštio zbog sm rada iz odvodnog dela cevi, ali nije žurio. Pogleda jedan paketić i otvori plastičnu vrećicu. Bile su to sušene pećurke. U ostalih pet paketa bile su novćanice i zlatni predmeti. On sve to sabi u spremište, postavi gumenu zaptivku i zavrnu poklopac, a onda tešku porculansku šolju vrati na njeno mesto i postavi zavrtnje. S izrazom olakšanja na licu vrati se i opet leže na kanabe, blizu telefona. * Gledajući kako vlasnik kuće na Vimborn aveniji odlazi, Ken Kolins je proveravao da li su mu u redu torba i predm eti u džepovima pantalona, a onda se pope na krov garaže i ispruži ruku do krova kuće. Tamo je nešto radio električarskim kleštim a, a onda skoći na zemlju i priđe ulaznim vratim a iznad kojih je gorelo svetlo. Sve vreme imao je izraz zadovoljstva na licu. Radovao se što će izazvati zbrku bez ikakve opasnosti za samoga sebe. Pre tri noći slučajno je sreo sta rog poznanika Dominika Derifua, s kojim je neko vreme delio mali stan. Derifu je bio mlad ćovek od oko trideset godina i uživao je u zavodenju žena. To je bila njegova javna mana. A tajno je bio plaćen' ubica, i to je Kolins znao. 4
- Kako si? — pitao je tada Kolins. - Je s i li još uvek sam ostalan? - Ne, im am gazdu. A ti? - Snalazim se sasvim sam. - Hoćeš li da se pridružiš našoj družini? - Hvala ti n a sprem nosti da mi pomogneš i da m e preporučiš, ali ovako mi je sasvim dobro - osmehnu se Kolins pružajući ruku da se pozdravi. - Steta. .. A baš nam treba dobrih obijaća, jer sada su u toj struci najunosniji i skoro bezopasni poslovi Ćak sam i ja promenio specijalnost - držeći mu ruku, govorio je Dominik Derifu. No, Ken Kolins pokaza odlučnost i oprosti se sa Derifuom, ali čim mu se ukaza prilika, vrati se vozeći svoja kola, da uhodi poznanika. Derifu se poslužio taksijem da se odveze do lepe Stouksove kuće na Norvud Grinu. Ušao je u nju i zadržao se više od jednog s a ta No. to nije otkrivalo ništa. Kolins je m orao da prati obijača natrag do Vulvića, gde su se bili sreli. Tako je tobože slućajno došlo do ponovnog susreta u »Edži« baru. Derifu je pozvao Kolinsa za svoj sto. - Siguran si da ti ne smetam ? upita Kolins skrivajući želju da razgovara s opasnim poznanikom. - Jo š ćitav sat imamo do dolaska jedne devojke... Porazgovaraćemo, a kad ona dođe, odlazim s njom. Ti se nećeš ljutiti - poćeo je Derifu razgovor. Posle nekoliko ispijenih čaša visk ija razgovor je živnuo. Derifu je nagovestio da je išao da osmotri kuću iz koje treb a da ukrade devet skupocenih slika. Radiće sa znanjem vlasnika, a pom agaće mu još dva čoveka, je r slike nisu pogodne da ih sve odjednom odnese jedan ćovek. Nezgodno je raditi sa slikam a reče Kolins. — One su glomazne i za kradu i za skrivanje. A najgore je to što su skoro sve vredne slike poznate i teško se prodaju.
- Ove su osigurane na dvadeset •i pet hiljada funti. Te pare se dele s vlasnikom, a slike mu se prodaju u pola cene. Istina, on tu najviše zarad i... - pričao je Derifu. - Ćitao sam o tome - prekide ga Kolins. - Takvi poslovi me uopšte ne zanimaju. - Grešiš - reče Derifu. - Uzmi samo moj primer. Danas sam pogledao kuću i vlasnik mi je pokazao slike. Upozorio me je na sistem alarmnih uređaja i pokazao mi kako ga je lako isključiti ako se popnem na garažu i pod ivicom krova na jard i deset in ča od poćetka na donjem kraju prekinem dve žice... Mokrim prstom Derifu je po ploči stola crtao ono o čemu je pričao. Za čoveka kakav je bio Ken Kolins i koji je ponekad radio kao elektrićar stvari su odmah bile jasne. Vešto je podsticao Derifuovu brbljivost. stalno sum njajući da se sve to može uraditi lako i bez opasnosti. Pošto je saznao gotovo sve o isključenju alarm a i video sprem ljenu kopiju ključa za ulazna vrata, Ken Kolins je znao šta će da ućini,Zagledao je kljuć i s uzdahom se oprostio od Derifua, koji nije slutio da obijać već zna i najvažniji deo tajne: gde je objekat pljačke. Iste noći Kolins je proverio sve ono što je o garaži i skrivenom izvodu alarm nog uređaja govorio Derifu. Sve se slagalo. Sledećeg dana spremio je kljuć i osm atrao. Video je i malo pratio Edvina Stouksa, a onda s uživanjem odlućio da »ispred nosa« svog poznanika odnese plen. Znao je i dogovoreno vreme krađe, pa je došao pre suparnika u poslu. Kad je između desetak sličnih kalauza jedan pokrenuo bravu, Kolins se našao u kući. Dobro je pamtio ono što je Derifu pričao, pa mu nije bilo teško da brzo skine svih devet skupocenih slika. Složio ih je kod izlaza, a onda ih u dva m aha preneo do svog iznajm ljenog automobila s furgonom. Odlazeći, bio je zakljućao kuću.
Tek što je Kolins nestao u slabo osvetljenim ulićicam a prem a Haston parku, spustila se plaha letnja kiša. Psujući zbog pljuska, iz kam iona s furgonom su izišla tri čoveka. Bili su to vođa bande plavokosi Reg Bronson i njegova dva n ajspretnija obijača. Dominik Derifu je pružio ključ od kuće svom šefu, koji je otišao sa Glenom Hipelnom prem a ulazu, a on se uputio ka garaži. Iznenađeno se trgao kad je napipao presećene kablove skrivenog izvoda alarm nog uređaja, koji je vodio do zbirne linije policijske stanice na Sent M oris Aveniji. Odmah je shvatio šta se dogodilo, ali je zastao da razmisli. Nije smeo da prizna šta je sve izbrbljao pred Kolinsom. A tada se setio da ni u jednom trenutku nije kazao k oja je kuća cilj noćnog pohoda. I šta ako optuži Kolinsa, pa ga Bronson i ostaii uhvate, a onda se pokaže da taj momak nije kriv. Ko onda može da bude sumnjiv? Pre svih sam Dominik D erifu... Sad m oram znati šta radim i govorim, pomislio je i odlućio se da ćuti. Sišao je i pritrćao ulaznim v ratim a - Opasnost! — upozorio je Bronsona. - Neko je već presekao kablove izvoda alarm nog sistema. - Ako je neki o b ija ć... Pa nas smo tri čoveka s oružjem, čoveče! - huknuo je Bronson. - Ne možemo pobeći... Policije nem a u blizini, a polismeni sigurno nisu sekli alarm ne uredaje. - Valjda nije sam Stouks?! - iznenaden svojom pomišlju reče Derifu. - Sprem ite pištolje, pa da udemo - odluči Bronson. Brzo otkljućaše kući i nađoše se u visokom prizemlju opremljenom ukrasnim čeličnim rešetkam a, iza kojih je bilo umetnićko blago do malo pre. Videći da slika više nema, Bronson naredi: - Bežimo odavde! Pola sata kasn ije bili su u svom skrovištu, odnosno u malom pan5
sionu u Vulviču, čiji vlasnik je bio šam vođa bžtnđe Bronson. Odatle su telefoniralL f Jav io se veselim glasom Stouks: Istina, on nije spomenuo svoje ime. Sam o je rekao: - Tu sam! J e li posao obavljen? - O bavljen... Naravno da je obavljen! - jetko mu je odgovorio Reg Bronson. — Ali nismo ga mi obavili. Neko m isli da je mudriji od nas, pa nam je ispred nosa odneo slike. - Šta govoriš, čoveće?! - iskreno se iznenadio Edvin Stouks. - To što si čuo - ljutitim glasom nastavi Bronson. - N aišli smo na već pokidane kablove alarm nog uređaja i prazne zidove na kojim a su visile slik e... - To je nemoguće! — prekide ga Stouks. - I znaj da ne volim takve šale. Ne možete mi to u čin iti... - I šta čovek sada da kaže? - pitao se zbunjeno Bronson. — Biće najbolje da dođeš ovamo. Im aćeš i alibi da si bio u gostim a kod prijatelja. Dolazim! odlučno reče Stouks i htede još nešto da upita, ali veza, se prekide. Do Vulviča trebalo je proći kroz ceo Siti, pa Stouks svrati u Soho i pronađe dva svoja čoveka. Bili su to bivši narednik O skar Porter i većna skitnica i opasni ubica Bak Bredi. Pored njih Edvin Stouks je »radio« sa još dva gangstera. Mala petoćlana banda im ala je dosta uspeha, nije pretrpela gubitke i izm icala je oku policije. Naroćito zadnje dve godine m ala banda je uživala u izobilju. Prvi put u te dve godine Stouks je ocenio da se javlja neka nerazumljiva opasnost. Zato nije hteo da sam ide na razgovor kod Bronsona, koji je čak na drugom kraju grada imao svoju gangstersku grupu od šest ljudi i sa kojim je radio cele te dve godine. - Budite oprezni - opomenu Stouks P ortera i Bredija kad se pr: bližiše pansionu. - Bronson nešto 6
m uti... ili je neka neverovatna slućajnost. Stouks svojim ljudim a objasni šta se događa. - Nije trebalo da sebe tako umešaš - prim eti Porter. - Dok smo nalazili »neutralce« da kupuju vrednosti i zakljuće osiguranje, nismo se ni za ćasak nalazili u vidnom polju policije. Sada postajem o njihovi reperi u istrazi. Odnosno to postaješ ti, šefe. U periće svoje dvoglede prema tebi i to je tak tičk i... - Ostavi se sada svojih vojničkih razm atranja! - obrecnu se Stouks. - Sve će se ipak razjasniti. U pansion Rega Bronsona ušli su na zadnji ulaz, koji je služio samo vlasniku i njegovim gostima. Od prizemlja vodile su sporedne stepenice sve do potkrovlja iznad trećeg sprata. U potkrovlju je bio obložen i luksuzno nam ešten prostor koji je mogao da se koristi i za kockanje i za skupove. Sporedno drveno stepenište bilo je odvojeno od delova zgrade u kojim a su bile sobe i trpezarija. Da uđu, pustio ih je jedan član Bronsonove bande, koga su slabo znali. Bio je mlad, vrlo gojazan, ali po svoj prilici i snažan. Nije skrivao pištolj koji je držao u levoj ruci. - Sef vas očekuje, gospodine — reče gojazni. - Porter... narednik Porter pređstavi se nam erno n ajstariji u Stouksovoj grupici. - Ćuo sam o tebi, bivši naredniče Porteru. J a sam Feliks Boset odgovori Bronsonov stražar. - Izvolite gore uz stepenište. J a ostajem ovde. U potkrovlju zatekoše Bronsona, Hipelna i Derifua. Bili su smrknuti, ali su se trudili da izgledaju samo zabrinuti. No, već nakon prvih reči osećalo se nepoverenje. Pošto ponovi priču o događajim a te noći, Reg Bronson zakijuči: - I šta na sve to kažeš Edvine? - Ne shvatam ... Valjda ne sumnjate da sam ja sam ... Ma to bi bilo
sramno! - uzviknu, od uzbuđenja isprekidanim rečenicam a, Edvin Stouks. Ostali su ćutali i pogledi su se ukrštali. Svako je svakoga osm atrao i neko vrem e šamo su se oči pokretale. Svi su izbegavali da i nehotično opipaju svoje pištolje, jer bi se to moglo pogrešno razumeti. Možda su razm išljali jedan o drugome. Iako su.svi imali mnogo zločina na savesti »najmutniji« bio je Edvin Stouks. Pre sedam godina bio je vlasnik male banke u Gatviku, ali je udesio da banka propadne, ali ne i on sam. Trebalo je da bude osuden zbog prevara, ali novcem je uspeo da ukloni dokaze, a plaćajući najbolje advokate da bude oslobođen zbog »nedostatka dokaza«. Preselio se u London i sve čvršće se povezivao s ljudima iz podzemlja. Do propasti banke skrivao je svoj razvrat, ali tada se mnogo šta obelodanilo. Izdržavao je sumnjive devojke i provodio se odlazeći u London. Bio je poznat u Sohou kao galantan gospodin bez m oralnih ograničenja. Cim se sve otkrilo, žena ga je napustila. On joj je dao i dvoje dece pod uslovom da ne plaća izdržavanje. Žnao je da ona želi da se vrati ocu, koji je bio bogati farm er blizu Njujorka. Odselila se Sa dvoje dece i Edvin Stouks ih više nije video. Bio je to takav čovek da nimalo nije patio zbog izgubljene porodice. Možda su o svemu tome razmišljali prisutni, koji su znali sve što se prićalo o tom čoveku. - Kažeš, bilo bi sram no? - upita Bronson u jednom trenutku. - Tako sam rekao i tako mislim — odgovori Stouks. — Ne zaklanjam se ja iza m oralnih principj; Dozvoljavam da isključimo poštt nje, kolegijalnost, fer-plej u ceh Ostaju interesi! A moj interes nije da počnem da varam vas, ljude s kojima sam se obogatio. Znam 1 brojke: pet velikih pljački kombinovanih s naplatom osiguranja, jedanaest provala u kuće i dve u draguIjarnice...
- Ne zaboravi svoje otrovne pećurke — n asm eja se Eeg Bronson. - Ne zaboravljam ih, ali već dugo se niko od nas ne m ora biviti opasnim poslovima. Ni nemam više otrovnih pečurki - nasm eja se usiljeno Edvin Stouks. - No da se vratim na in terese... Moj interes je bio da vaša grupa odnese slike, pa da naplatim o dvadeset i pet hiljada funti osiguranja. Kao i uvek, vi biste se držali sporazuma i vratili mi slike. Već im am tajne kupce, pa bih kupovao nove slike, ako mi budu trebale. No, ne mislim da dva puta budem »pokraden«... - Sve su to opšte stvari - upade Dominik Derifu. — Kaži ti nam a ko je mogao da zna sve o priprem am a... - Pa ti si znao - oštro ga prekide Stouks. - Ti me sum njićiš! - uzviknu Derifu i naglo ustade. Bivši narednik O skar Porter takođe se diže i snažno udahnu, pa uzviknu: - Ne skaći pred nam a svima tako, ti bedniče! A sada sam reci šta misliš ako, recimo, neko i kaže da si sumnjiv. Imao si ključ od kuće, znao si sve o alarm nom sistemu i slikam a i mogao si... Je li tačno? Derifu je nekoliko trenutaka zurio u Portera, a onda, kao da mu se kičm a prelomila, nakloni se malo napred i opusti ramena, pa sede. Izgledao je zbunjen, ali grozničavo je razm išljao da li da kaže nešto o susretu s Kolinsom. No odmah mu postade jasno da sumnja na Kolinsa ne bi isključila sumnju na njega samog. Ako ništa drugo, on bi bio kriv zbog brbljivosti. A to ie moglo da znači i sm rt u sirotinjskom južnom delu Londona. Već su se svi priprem ali da napuste Vulvič i m erkali su kuće u Vest Endu... Sve to i mnogo šta drugo uskovitlalo je njegove misli, i on konaćno reče: - N isam ... Nisam izdao! Dokazaću to, ili neću živeti! M oram naći 7
čovu koji je meni ispred nosa odneo plen... - J a te ne sum njićim - podrža ga Bronson. — Tako kao ti možemo biti sumnjivi svi mi ovde, a i neki drugi, sve do gospodina čije ime smo se dogovorili da ne spominjemo. On je sam razm atrao ceo plan. On obezbeđuje skriveni plen. Uvek je sprem an da nas zaštiti, ili sakrije. A, eto, može i on da bude sumnjiv. Znam da su ijudi ubijali zbog jedne knjige, ako su je želeli, a nisu mogli da je dobiju. Neko je želeo Edvinove slike .. - Pa šta da radim o? — upita Stouks. - Sada ti lepo idi kući, zatekni nered i javi policiji da si opljaćkan. Dakle, ostaje sve kako jeste. Ne vidim da nam može izm aći naplata osiguranja, čak ovako je sigurnija, jer mi nismo ukrali slike — predloži Bronson. Nisu smeli gubiti vreme, je r bližila se ponoć, pa se dogovoriše o alibijima, i Stouks pođe natrag dugim putem preko Londona. Bilo je deset m inuta do jedan sat posle ponoći kad je pozvao policiju. II Za stolom u svojoj kancelariji u Skotland Jard u sedeo je inspektor Majkl Dikson. Bio je oslonio ćelo na ruke, a laktove na sto, pa je izgledalo da drema. Jedino mu se s vremena na vreme pokretalo lice kao da će da kija. Taj poslovično spori inspektor, ipak je u svom poslu bio cenjeri, jer mnogo puta postigao je velike uspehe u otkrivanju zločina. Bio je neugledan i na izgled apatićan, proređene kose, čiji ostaci su bili već osedeli, i s ožiljkom na licu koje je često imalo izraz kao kod čoveka koji im a kijavicu, a ne može da kija. No iza svega toga krio se sposoban, inteligentan policajac. Zadubljen u misli, Dikson nije odmah odgovorio na kucanje, ali se vrata široko otvoriše i bez odobre8
nja. Ude visok, snažan i nasm ejan čovek, čija kosa i pored njegovih trideset i šest godina beše p rošarana na slepoočnicam a belim pramenovima. Bio je to inspektor Piter Ričardson. - Kako si, stari m oj? - uzviknu on prilazeći fotelji i spuštajući se u nju. - Zar nem aš šta da radiš? Ne čuješ se, a štam pa urla. Dokle ćemo ovako?... - Pun si galam e, kao petlov želudac kam enčića - prekide ga Dikson i kinu. - Uvek m rzovoljan... Mislio sam da ćemo dobro raditi, jer smo i određeni zato da istražujem o zajedno. Nadam se da ćemo se složiti i oko Sikerta, kad dođe tren u tak ... pričao je, kao u šali, inspektor Piter Ričardson. - Zašto uvek počinješ da govoriš 0 opštim i nevažnim stvarim a? upita Dikson. — J a se mučim da otkrijem prvi konac i raspletem tajnu provale kod Edvina Stou ksa... - Pomažeš li supruzi kad raspliće staro pletivo? - nasm eja se Ričardson. - Valjda otuda taj način govora... - Ućiti, mladiću! — oštro podvi knu inspektor Dikson. — Ne želim neumesne ša le ... Zašto si došao? - Da porazgovaramo o provali kod Edvina Stouksa. I sam znaš da su slike bile osigurane na dvadeset 1 pet hiljada fu n ti... - Znam ... J a znam i to da je Stouks sumnjiv čovek. Već se bavio krupnim prevaram a. Upropastio je jednu banku, ali sada je opet, veruje se, vrlo bogat. Sam o ta kuća i preostale stvari u njoj mnogo vrede. - Istina je, ali ja ne vidim nikakve dokaze da je on nešto »kuvao«. - Ni ja ih ne vidim, ali ih osećam. I moram ih n aći - zaključi inspektor Dikson i pruži rukU ka čiviluku na kome se nalazio njegov letnji še šir od panam skog platna, kakav se više ne može nigde kupiti.
— Cekaj, stari - zadrža ga inspektor Ričardson. - Ti si stariji i treb a da mi daš zadatke, ako već nem aš šta da mi kažeš o svemu tome. — Pokaži malo samoinicijative. Njuškaj malo oko Stouksa - odgovori Dikson. Rićardson zausti da kaže nešto, ali ga spreči zvonjenje telefona. Dikson se javio, a onda je smrknuto i m ršteći se kao da ga muči kijavica slušao neko obaveštenje. — Dolazimo tamo! — zaključi on i spusti slušalicu. Nekoliko trenutaka kritički je posm atrao Rićardsona, kao da ga procenjuje, a onda reće: — Idemo u dvorac Vajtli na Račm or Hilu. Znaš li gde se nalazi? — Znam. To je blizu Vatforda i pripada naselju Aldenhem. Znam i erla Harolda V a jtlija ... Dobro se poznajemo. — Pa ti sve znaš, mladi čoveče uzdahnu Dikson. - Ako u London stigne radža od Nikanapura, ispostaviće se da ti je lićni poznanik. — Šta je sve opljačkano, i kada se to dogodilo? — upita Ričardson. Dikson zastade i poćuta. Bio je siguran da n ije spomenuo pljaćku, ali onda zaklju či'd a ipak ne može biti sasvim siguran. S tariji ljudi pom ešaju ono što su pomislili i rekli. Umesto da odgovori na Ričardsonovo pitanje, Dikson samo reče: — Vrem e je da se skrasim kod svoje stare i da s njom rasplićem stare džempere. — Zašto? — T ak o ... — Pitao sam te nešto. — Jesi. A zar ti nisam odgovorio?! — Ne, nisi! — Onda sam pomislio šta treba da ti kažem, pa se to u mom starom mozgu izmešalo s verovanjem da sam ti re k a o ... No, tako mu je. Videćem o... O pljačkano je levo krilo zam ka Vajtli, koje je imalo alarm ni sistem i potpuno obezbeđenje
prem a zahtevima osiguranja. Ukradeno je dvadeset i osam m anjih i većih, vrlo vrednih i m anje vrednih slika, figura donetih iz dalekih krajeva i skupocenog posuđa. Sve to bilo je osigurano na četrdeset i pet hiljada funti - ispriča Dikson. - Ko je to javio? — upita živo inspektor Ričardson. - Tam ošnja policija. - Zar ne treba da sačekam o nalog za odlazak tam o? To pripada policiji u Vatfordu. - Sve provale ove vrste u Londonu i okolini tiču se i nas — zaključi Dikson, natuče šešir i krenu. Inspektor Ričardson ga stiže tek u dugom hodniku. - Kako idemo? — upita. - Tvojim kolima. Ako nisi dobar policajac, možeš da budeš dobar vozač — odgovori Dikson. - Zar stvarno nisam ? - N isi... A mogao bi da budeš. Nešto ti nedostaje. Jednom ću znati šta je to. - Da li bih ja sada smeo da nađem manu tvojim šalam a? Dikson samo sleže ram enim a i zakorači u lift. Vozili su se prvo prem a severu do Islingtona, a onda skrenuše prem a severozapadu. Tek tada inspektor Ričardson pokrenu razgovor. - Pitao si me zašto sam jutros došao k tebi, i ja sam ti odgovorio da sam došao radi razgovora oko pljačke u kući Edvina Stouksa reče trudeći se da mu reči zvuće jasno zbog smetnji koje su se javljale oko njih u samom automobilu. - Jesam - kratko odgovori inspektor Dikson. - Ali to je bio samo deo istin e... Valjda nisi predvideo novu pljaćku iste vrste?! - To nisam. Nešto drugo me je dovelo. Reci. - Iako smo obojica inspektori istoga ranga, ja sam u neku ruku tvoj pomoćnik. Znaš li zašto? 9
- Ti ćeš mi r e ć i - Ali želim da znam jesi li naslutio pravi razlog zbog koga sam ti dodeljen. - J a ne volim da slutim već da znam. Od prvog trenutka bilo mi je jasno da je Skotland Jard u smetalo što nismo uhvatili Donalda Sikerta. Pojavio se taj čovek... - Vidim da znaš. Moj je zadatak da dugoročno pomažem tebi, a i sam da ćinim šta se može, kako bismo uhvatili Luna. - Kad se u Skotland Jard u radi više od trideset godina onda ćovek zna i ko šta misli i ko šta čini u toj m enažeriji - nasm eja se Dikson. - Nije li ti izraz suviše grub, ako ne i vulgaran? Hm! M enažerija... primeti Ričardson, popravljajući kosu jednom rukom, a drugom držeći upravljač. - Ne možeš ti više dobra da želiš toj bulumenti policijskih m om aka - uzdahnu Dikson. - Znam ... I povlačim primedbu. Želim dobar odnos sa tobom ... - Kakav odnos? — upade Dikson. - Zbunjuješ me. Pored tebe se uvek osećam kao da sam nešto skrivio. Pa, želim da se slažemo i da pomažemo jedan drugome u svemu - odgovori Rićardson. - I u takvoj slozi da smotamo Donalda Sikerta, slavnog k ralja ponoći! To bi bilo nešto! Inspektor Dikson uhvatio Luna i penzionisan - sm ejući se reče Dikson. M ora da je nešto smešno pomislio, je r je nastavio da se glasno smeje. Ričardson ga iskosa pogleda, s nerazumevanjem. Ali Dikson se još dugo smejao. Odjednom se savlada i upita: - Š ta znaš o Lunu? - Skoro sve što je sakupljeno u njegovom dosijeu, a čitao sam i sve što je pisala štampa. Razgovarao sam i sa reporterom Arturom Markinčom. - I šta ei zaključio? - Ne razum em ... Na kakav zaključak m isliš? 10
— Znaš li kako je sve to počelo? I zašto je počelo? — G angsteri su hteli savršenog zloćinca, pa su priprem ali sina ubijenog gangstera R ičarda R ajta i dali mu ime Donald S ik ert... — Pre svega, R ajt nikada nije bio gangster. Sve je to namešteno. R ajt je imao vrlo lepu ženu. Neki gangsterski bos ju je želeo. I tako, Rajtu je nam eštena ig ra i ubijen je kao zločinac. Njegova žena se ubrzo razbolela i umrla. O stao je samo lep dećak. G angsteri su ga uzeli pod svoje. To je istina, mladi čoveče. — D obro.. S ik ert se okrenuo protiv gangstera, ali je i sam mnogo puta prekršio zakone. Tako obrazovan čovek... Njegova znanja i veštine su neiscrpni. Zato je opasan. — Za koga opasan? — Poredak m ora da postoji i zakoni se ne mogu kršiti kako je kome volja — U tome se slažemo. — Lun je prekršitelj. Dakle, treba ga onemogućiti. — T r e b a .. — Onda ne postoji ništa u ćemu se ne slažemo — upade Ričardson Diksonu u reč. — Ali treba m oći uhvatiti toga momka — nasm eja se Dikson. — Moći, ili hteti? — Razm isli... Znaš li da je Lun m adioničar? — Znam. Pričao mi je M arki'.' o prvim Lunovim ša la m a R ep oner se plašio da će svaki put kad stavi ruku u džep tam o naći žabu ili miša, a možda i kakvog gm izavca... No nisam razumeo tvoje pitanje koje navodi n a pom isao da se Lun m orao pojaviti - odgovori Ričardson. — On je proizvod ovog vremena. Istrpi malo statistike, koju možda već znaš, ali je razumeš na svoj naćin. — Imam uvek potrebno strpljenje. — E, onda slušaj! Krim inal je u Velikoj B ritan iji u stalnom porastu.
ali broj otkrivenih zloćinaca opada. Crc! - Znam za tu protivurečnost. - Svakih deset sekundi kod nas u Kraljevstvu dogodi se po jedan težak zločin. Prošle godine je izvršeno preko dva i po m iliona prekršaja koji se sm atraju ozbiljnim. Tu spadaju velike provale, krađe i pljačke, prevare, povrede, ubistva... To je ta strašna istina o kojoj govori statistika — pričao je Dikson. - Nekoliko num era od ta dva i po miliona padaju na Lunov teret — osmehnu se Rićardson. - Ubistvo je ubistvo. Ako ubiješ stostrukog zločinca, ali nisi zvanični dželat ili nisi bio n ateran na samoodbranu, ti si ubica. To takođe spada u ona dva i po m iliona grehova. A ne bi trebalo. - Kako to m isliš? - Duga je to priča. Lun je proizvod svog vremena. Pre dve i po godine ukinuta je sm rtna kazna u Velikoj Britaniji. Pre godinu dana pojavio se jedan Lun, kralj ponoći. Zakon ne može da izrekne smrtnu kaznu... - A Lun ubija koga hoće! - Jo š se nije dogodilo da je ubio nekog poštenog, čak ni nehotično. Svaka njegova žrtva visila bi na omči kraljevskog dželata u doba dok je postojala sm rtna kazna. Tako je to. mladi čoveče - zaključi Dikson razgovor. - Lun ipak ne sme da postoji pokuša Ričardson da nastavi razgovor. Ali Dikson beše spustio glavu i zatvorio oči. Nije se moglo proceniti da li spava, ili samo drema. ili je sasvim budan i grozničavo razmišlja. Ne vodeći raču n a o tome da li ga Dikson čuje, Rićardson zaključi: - Inspektor koji tako razm išlja nikad neće uhvatiti Donalda Sikerta. Zamak je bio izgrađen tako što su se dva k rila spajala s kulom pod pravim uglom. Bio je načinjen na
ivičnom uglu poseda. koji pripada porodici Vajtli od pre tri stotine godina. Tada je pređak sadašnjeg erla V ajtlija dobio plemićku titulu. Dikson i Ričardson se zaustaviše na stotinak jardi ispred kule, pod kojom je bila velika u krašena kapija. - Sada koriste ulaz kod desnog krila zamka. Pošto nismo pozvani od strane dom aćina već od mesne policije, ovde na glavnoj kapiji nas niko ne očekuje - reče Ričardson. - Vozi kako znaš, ali me odvezi u zamak. - Ovde je teško voditi istragu. Moramo poštovati neka pravila i prava — govorio je Ričardson, polako vozeći uskim, asfaltiran im putem pored zamka. - Građevina je, kao što vidiš, ogromna. Bila je k rađ a... Jav ljaju se svakakve sumnje, ali mi ne možemo da pretresemo zamak i pomoćne prostorije. I da smemo, trebala bi nam divizija policajaca... - Videćemo v eć... — prekide ga Dikson. Domaćin ih je čekao u svojoj biblioteci, koja mu je služila i kao radna soba. - To je na prvom spratu u samoj kuli - reče policajac. - N ašinspektor je otišao.ali će se svakog trena vratiti. Ostavio je za vas zapisnik o prijavi provale i o prvom nalazu. Dikson uze zapisnik i pročita podatke o vlasniku zamka erlu Haroldu Vajtliju, koji je bio neoženjen. Od posluge u zamku bila su dva prilično sta ra m uškarca i dve stare žene. Neka vrsta majordoma, na spisku posluge prvi je bio Bekir Oral. Bila je zabeležena i primedba da je O ral Turčin, koga je na Ostrvo doveo M ark Vajtli, stric sadašnjeg vlasnika zamka. U zagradi je bila dodata i reč »evnuh«. Nije bilo jasno da li je erl M ark Vajtli evnuh, ili je to Bekir Oral. Dikson zaključi da se to odnosi na Turčina. Uz svako im e članova m alobrojne posluge bila je poneka primedba. 11
Ukupno uzeto bili su poverljivi. pošteni i provereni. - Svašta - progunđa inspektor Dikson. Tek kad se nađoše u prizemnom holu. odnekud se stvori neobično ugojen, ali lako pokretan ćovek šezdesetih godina. Izgledalo je da k dvostruko širi u telu od svih drugin ljudi. ali nije im ao preterano veliki trbuh. - O tpratiću vas - reće on. - Izvolite za mnom. - Zastanim o malo - reće Dikson i pokaza na starinsku klupu prekrivenu suknom. — Becite mi nešto o sebi, gospodine. O ba inspektora sedoše, a nepri rodno široki ćovek ostade da stoji. - Zovem se B ekir Oral. Doveden sam ovamo pre ćetrdeset i pet godina. Bio sam evnuh u Istambulu. Doveo me je erl M ark Vajtli. Otada služim ovde. Dobro mi je i volim pivo. - A ta k o ... Kakve tu veze sad im a pivo? — nasm eja se Dikson. Je ste li jaki, O rale? - Sprem ao sam se da budem rvać. čitavih dvadeset godina, otkako sam doveden ovamo. No, nije bilo p rilik e... Sada je kasno. Ova kav sam i zbog piva — pričao je ve selo starac. - J e li? I zbog piva? - nasm eja se Dikson. O ral nije znao ništa o provali u zam ak i kradi iz prostorija u levom krilu. P ričao je da su to krilo zam ka i kula preko vikenda pristupaćni posetiocim a. Do pre dve godine i sam erl Harold Vajtli je omogućavao da ga turisti i drugi posetioci vide, pa im je potpisivao i razglednice zam ka, ili davao autograme. Dikson nešto zapisa u svoju beležnicu, a onda reče da se popnu kod domaćina. E rla Harolda V ajtlija zatekoše za stolom. Sedeo je u košulji kratkih rukava. O vratu mu je visio težak zlatni lan ac s velikim krstom ukrašenim dragim kam enjem i bise12
rima. Razgolićene grudi i dolaktice otkrivali su m aljavost tela. C rna kosa bila mu se povukla do pola temena, ali na krajevim a je bila gusta, tam na i talasasta. Imao je guste brkove podsećene na krajevim a i trouglastu bradicu pod donjom usnom. Dikson se pozdravi s njim i radoznalo ga osm otri dok se ovaj rukovao sa inspektorom Ričardsonom kao sa starim i dobrim poznanikom. - Kakva slućajnost! — reče on radosno. — Ovako je mnogo prijatnije. Zadesila me je teška nesreća. je r šta će mi osiguranje kad sam izgubio one divne slike. Bile su tu dve slike Viljem a Blejka, jedna od Džona Konstejbla, jedna od P jera B onara... Sva velika um etnička dela! I sada iz policije dolazi jedan drag prijatelj. To je olakšanje. - Ra.no se radujete - reče Dikson. - Zašto? — upita erl Vajtl. - Pa još n išta nism o otkrili nasm eja se Dikson. - Slaba je nada da će se išta otkriti - uzdahnu erl. — V ećina najvrednijih dela završe daleko preko O keana Inspektor Dikson zatraži da prođe kroz pokradeni deo, a onda se pope na kulu i osm otri okolinu. - Lep kraj — reče erlu Vajtliju, koji mu je pravio društvo. - E, tako, moj lorde, to bi bilo sve. Mi se povlačimo. - Kako?!... Je sa m li vas dobro razumeo? Vi nećete više ništa da istražujete?! — začudeno i s vidnim uzbuđenjem upita erl Vajtli. - A i šta se tu m ože? M esna policija je tražila koliko je mogla. Tragovi pokazuju da je sve odneto nekim kamionom dovezenim do zidina zamka — upade inspektor Ričardson. - Pa šta će biti dalje? — upita erl Vajtli. - To možete da zaključite i sami. Malo će ispitivati i agenti osiguranja, ali očito je da ste žrtva bandi
koje haraju ne samo Londonom već svim velikim gradovim a sveta. Sada je moderna kradja slika s osmehom zakljući Dikson i opet pruži ruku. Erl Vajtli je prihvati. Pratio ih je do glavne kapije, kroz koju ovoga puta prođoše, je r je domaćin bio naredio da se tam o nađe evnuh Bekir Oral. - Suviše brzo odlazimo. Zar r ije trebalo da saćekam o inspektora mesne policije? - reće Ričardson. - Ti c eš ostati Mene prevezi do najbliže železničke stanice. a ti se vrati. Ostani koliko treba. J a zadržavam istragu tam o kod Stouksa. a tvoj je erl Vajtli — odgovori Dikson. - Trebalo je da to najavim domaćinu. lako smo p rija te lji... - Dobra su i povrem ena iznenadenja. - Ali da smo zajedno radili, više bismo postigli. Uz to, ja večeras imam važan posao u Londonu vrpoijio se inspektor Ričardson - Onda vozi u London. - Ali istraga ovde treba da se nastavi... - - J a sam stigao da napišem listić inspektoru mešne p clicije i ostavio sam ga kod policajca. Taj ćova neka traži koliko može i ume. Predložio sam mu da pritegne poslugu i pretrese zamak — objasni Dikson. - Ali to... Pa to je grubo, pa i nemoguce — zagrcnu se Rićardson - Onda se vrati i sredi stvari, mladi čoveće. J a sam kao stariji izabrao posao za sebe. a tebi ostavio ovaj ovde. Čini šta misliš da t.reba. Zar nismo inspektori istoga ranga, a ti si uz to mlad i izdržljiv — reće Dikson. - Ne. ipak neka bude kako si ti odredio. Večeras imam posla u Londonu. a sutra morarno u Blekpul — zaključi inspektor Ričardson. Sada se zagrcnu Dikson i jedva upita: - Je si li rekao da cem o u Blekpul? - Da, baš tamo. Sađa je na Irskom moru vrlo leoo — s
prikrivenim uživanj&m odgovori Ričardson. v Očekivao je da Dikson poćne da postavlja pitanja, ali ovaj je ćutao. Istina. Rićardson nije ni nam eravao da kaže zašto treba putovati u daleki Blekpul, jer je bio odlučio da o tome ćuti sve do zadnjeg trenutka. Do ovog časa nije ni pomišIjao da zajedno sa Diksonom lde u to prirnorsko letovalište, ali sada mu se ta ideja nametnula. Nije želeo da ostavi Diksona, a imao je i mnogo posebnih razloga da ga zove. - Ne volim da putujem - odjednom reće Dikson. - Ali ako ti narede, m oraces primeti Ričardson. - Mnogo šta bi čovek morao. pa opet ne učini. J a mogu da budem bolestan, ili neraspoložen. Uz to me daleka putovanja iscrpljuju — reće Dikson. - Putovaće sa avionom - teče Ričardson. - Ali reci mi o ćemu se radi zatraži Dikson i iskosa osmotri svog kolegu. Ostao je tako iskrenut čekajuci odgovor. - Nisam ovlašcen da za sada širim poverljiva obaveštenja - s osećanjem važnosti reče Ričardson. - Nikad od tebe pravi policajac - smejuci sereće Dikson. — Šta ti je trebalo da brbljaš o Blekpulu, a sad •nisi ovlašcen da širiš obaveštenja-'r’ Pa ti si, rnladi čoveće, bio u narućju guvernante kad sam ja postao policajac. - Nisam lmao guvernantu upade Fličardson. - Zar nisi? - O tac mi je bio pokrivač krovova... Ali zašto misliš da nisam dobar policajac? - Ne da nisi. To je stara stvar. No. nikada nećeš ni biti - odgovori Dikson. - Zar je to način da me izazivaš svojom glupom hvalisavošću? A ja već danim a znam da je Skotland Ja rd na tragu Donalda Sif3
kerta. J a s a m i predložio da ti učesf vuješ u završnoj akciji. A ti mem »nisam ovlašćen«... - Dobro si me udesio - uzdahnu Ričardson i zabaci rukom s čela dugi pram en svetlokestenjaste, a m estim ično skoro plave, ili prosede kose. - Oprosti mi, Majkl, molim te. Istina je da sam ja manje obavešten od tebe. Znam samo da ću večeras znati mnogo više. Lun je viden u Blekpulu, ali taj čovek se prerušava i skriva na skoro volšeban naćin. - Pa on i jeste volšebnik ali na naučnoj osnovi - nasm eja se Dikson. — Naše je da pokušamo da ga uhvatimo. J a sam se obavezao za kletvom da postupam kao policajac i izvršim naređenja. To ću ućiniti i ako nađem Luna. No znam ga... I ljut sam na njega. On je zbijao šale na moj raćun. - U nezgodno vreme nam je iskrsnuo taj posao, jer istaga ovde... — zausti Ričardson. - Bande neće pobeći, a za hvatanje Luna prilika se retko ukazuje prekide ga Dikson. - Je li istina da si ti jedini policajac koji bi prepoznao Luna i da je ovaj pod m askom ? - upita Ričardson. - Ne, nije istina. Ako on to neće, ni ja ga ne bih prepoznao, m akar koliko vešt bio — odgovori Dikson. III - Uživam da bosa trćim po pesku - reće Eva Gelsen spuštajući se na prostirku pored Džona Vigmora. - B ar da si bosa do grla — uzdahnu šumno Vigmor. - A gde ti je En? - Na isturenom mestu, blizu tvog poznanika, koji se na nas i ne osvrće - odgovori devojka popravljajući kosu. - Zar ne uspeva? - Ko? 14
- Pa, ona, En. Zar ne uspeva d« privuće pažnju gospodina Strobanga? - Uzalud je plivala blizu njega, trčala obalom kad je on dolazio i gubila kapu za kupanje — nasm eja se Eva Gelsen. - Jesi li je to ti savetovala? — upita Džon Vigmor. - Ponešto... Ono s kapom. Ali tajčova je baš tada skrenuo prem a moru i bacio se u vodu Zaronio je i više ga nije bilo. Drhtale smo od uzbuđenja, jer nije ga dugo bilo. Već smo htele da zovemo pomoć, kad se on pojavio dolazeći sa severa - prićala je devojka. - A ja sam m islio da će ga i bez naše pomoći ta devojka vrlo brzo privući da joj jede iz ruke. Njoj, da je Eva, ne bi trebala jabuka da privuće Adama... - Ne volim kad o njoj tako govoriš. J a sam drugo. Podnosim i bezobrane šale. Ali o n a ... - Nemam ništa protiv nje. I obećavam da ću vas već sutra voditi na vežbe, gde će sigurno biti i Strobang — zaključi Vigmor i ustade. Išao je k moru osvrćući se i smejući se na Evu. O na je s uživanjem gledala za njim. Visok, tamnoput i lepo graden, Džon Vigmor bio je m uškarac kakvog žena samo poželeti može. S tar trideset i jednu godinu, neoženjen i uvek veseo bio je ćesto meta raznih vrsta žena. Jed n a od njih bila je i Eva Gelsen. Njena »udica« je im ala najbolji mamac, kako je govorio sam Vigmor pa joj je sada »jeo iz ruke«. Voleia je što Džon nosi podužu kosu, urednu bradu i brkove. Njihova crn a boja davala je lep kon trast njegovim zelenim očima. Svidalo joj se i to što je Vigmor u neku ruku slobodan od svih obaveza. Bio je pisac scen arija za filmove i televizijske serije, ali bavio se, potajno i menadžerskim poslovima. Već ćitavu godinu Eva i Džon živeli su zajedno. O tada je ona napustila bolnićarsku dužnost u Bolnici Sent Bartoiom eja u Londonu i post-
ala traženi foto i slikarski model. Dobijala je dobre poslove u reklam nim filmovima, pa je tako ušla i u svet mode kao pristala m anekenka. U svemu tome učestvovao je Vigmor na svoj vedri, uspešan naćin. Svojim šarmom taj čovek je svuda sticao prijatelje. A znao je i da ćuva to prijateljstvo. Bio je od onih mladih ljudi koji ne veruju u natprirodne sile i ne poštuju m oralne norme, ali im aju mnogo sm isla za neku opštu, kosm ičku pravdu. I bio je na svoj način pošten. Često je izgledao ozbiljan i usredsređen, ali uvek sprem an da se našali i sve vidi s vedrije strane. Imao je običaj da svakome daje titule. Nije želeo da ikoga naljuti, i u tome je uspevao. Razm išljajući o svemu tome, Eva Gelsen je pogledom pratila svog momka. On je neko vreme brzo plivao, a zatim izide na obalu. Pogledom potraži nekoga. Kad priđe šarenom suncobranu pod kojim je sada sedela En Barker, on se samo na nekoliko trenutaka saže k njoj. Nešto joj reče i ode, a ona dotrča do Eve uzbuđena i rumena. - Oh, on je nemoguć! — uzviknu i sede na prostirku. - Š ta je sad? —„osmehnu se Eva. - J e li bio bezpbrazan? - Jo š g ore... Otišao je da dovede onog gospodina - uzbudeno odgovori En. - Zar ne želiš da ga upoznaš? - Želim ... Ali ovako, odjednom ... I vetar mi je zam rsio kosu... Sunce me je opeklo i moram da se skrivam ... - Neka on samo dođe. Već naveče možemo da se doteramo tako da momak sedne i gde ne bi hteo nasm eja se Eva Gelsen. - M isliš li da je tako? - zabrinuto upita En. Njih dve su se znale još iz os novne škole, je r živele su u to doba u istoj ulici u Harelsdenu. Kao odrasle su se srele i prijateljstvo iz detinjstva čisto i bez interesa nasta-
vilo se zadnjih tri godine. En Bark er je rad ila kao službenica za sve poslove u Agenciji za prodaju nekretnina u Lil Endu, a stanovala je nedaleko odatle u Bankroft Stritu. Pošto je vlasnik agenctje bio otac En Barker, dobroćudni Džordž, ona nije im ala teškoća da izostane s posla kad treba, pa i više dana. Sve to En je nadoknađivala svojim radom tako da je otac bio ne samo vrlo zadovoljan, već i ponosan. Tako je En B arker mogla da se odluči da sa Evom i Džonom dođe u Blekpul i ostane radi kupanja i odm ora u ovom poznatom letovalištu. Jo š dok su se u Londonu spremali za put, Džon Vigmor je pričao kako će sam tražiti momka za En, je r »malo je dostojnih ovakve devojke«. O na se branila od tih planova izjavljujući da joj baš nikakav momak ne treba, je r inače bi ga povela iz Londona. No, kad je videla tog m uškarca na severnoj blekpulskoj plaži, En Barker je poželela da ga upozna. Ispostavilo se da taj ćovek odlazi na bokserske vežbe u Melitus klub, gde je svakog dana po jedan sat vežbao i Džon Vigmor. Okušali su se i kao partneri. Sretali su se i pri trčan ju na stazi prem a Imen parku. No, to poznanstvo se nije pretvorilo u druženje, jer novi Vigmarov poznanik je, izgleda, izbegavao svako društvo. Dolazio je brzim i m alim motornim čam cem i uvek sam plivao, trčao pored obale i čitao novine pod suncobranom koji mu je momak s plaže redovno postavljao pre nego što bi se Strobang pojavio. - J e li ti Džon pričao nešto više o tome čoveku? - upita En. - Spom inje ga svakog dana, ali o njemu m alo zna. Ime mu je Tomas Strobang, nastavnik je fizike, i neoženjen. Ali to je sve što je Džon uspeo da »izvuče«. Ali zato ume da g a opiše kao najlepšeg m uškarta koga zna. No. ja mislim da je Džon lepši. Taj Strobang je robu sn iji... p rićala je Eva Gelsen. 15
— On robustan?! - Pa ti nem a' ptavi kriterijum za muškarce. O , je samo snažan i visok, ali mora biti nežan. Ponekad ima tužan izraz lica. Neprimetno sam ga posmatrala više pu ta... Uh! Pa oni dolaze! - trže se En Barker — Devojke, dovodim gospodina Strobanga! — uzviknu Džon Vigmor još s desetak koraka razdaljine. Srećom, bili su se smestili dalje od ostalih kupača, pa pomalo nekonvencionalno predstavljanje nije smetalo ni o u ovom prvom trenutku. Jedino je moglo da smeta to što je Vigmor tražio da odmah svi prihvate oslovljavanje imenima. — U redu, Džone — osmehnu se novodošli. — Reci to i n jo j... i njoj, Tome' uskliknu veselo Vigmor pokazavši na jednu, pa na drugu devojku. — Nije li to preterano? - osmehnu se Strobang. — Što se nas tiče, oduševljene smo Džonovim predlogom — odlučno i veselo reče Eva. — Tako je, Tome. Molim te da me zoveš imenom, a k o ... — reče En Barker i glas je izdade. Ali njeno rumenilo nije se moglo primetiti na preplanulom licu, a novi poznanik brzo olakša sve rečima: -- Radujem se, E n ... Milo mi je, Eva. On spusti svoju malu torbu od vodonepropusnog m aterijala, koju su viđali da vezuje za pojas kad odlazi da piiva, pa sede između dve devojke. Džon Vigmor odmah potraži veselu temu za razgovor. Pravdao se što je kršio neka pravila upoznavanja. — Vrem e je da i među nam a mladima u B ritan iji nestanu staromodni propisi o upoznavanju. Važno je da je neko stvarni džentlmen - govorio je osmehnut, popravljajući svoju bradu. — Ko je, po tvome, pravi džentlm en? — upade naivno u klopku En Barker. 16
- To je čovek koji može da opiše M erlin Monro, Džejn Mensfild, Sofiju Loren, Dinu Lolobriđidu i vas dve, ne služeći se rukam a - odgovori Vigmor. Nastade smeh. U tom trenutku Tomas Strobang se hitro podiže i ostade da kleči oslonjen na jedno koleno. Svoju torbičicu držao je u rukama, pa je odmah zatim zakopča kaišićim a za pojas kostim a za kupanje. Gledao je čas jednu, čas drugu grupu snažnih momaka, koji su prilazili razgovarajući o nečemu, smejući se i pokazujući nešto prem a moru. - Ovi su novi na )moru. Lica su im preplanula, a tela bela — primeti Vigmor pokazujući na pet mladića u grupi. - Oprostite, ali ja m oram da zaplivam - reče odjednom Tomas Strobang. U drugoj grupi bilo je šest mladih, snažnih i po nečem u sličnih ljudi. Ta grupa je bila iza malog društva zabavljenog šalam a, a druga ispred, prem a obali. Obe grupe se baciše na ovo četvoro baš u trenutku kad Strobang pokuša da potrči iz klečećeg stava i iznenada. Vigmor i devojke bili su paralisani i samo Strobang pruži otpor. Odgurnu jednog napadača, drugog na ćudan način preskoči, a trećeg udari pesnicom u lice i svali ga na pesak. - Držite ga! - viknu jedan od napadača. - Policija! - zvao je drugi. Jed an od belokožih m om aka dunu u policijsku zviždaljku, ali mu ona ispade iz ruku, kad se konačno pokrenu i Džon Vigmor. Njegove pesnice napraviše malo prolaza među napadačim a, koji iskoristi Tomas Strobang, i jurnu k moru. I devojke pokušaše da oteraju dalje napa,dače. - U ime zakona; ovo je policija! — viknu jedan od napadaća. En B ark er ga udari po vratu svojom patikom za plivanje i guma dade zvuk šam ara.
- Evo i prave policije! - uzviknu ona videći kako se s više stran a pojaviše policajci u u niform am a Ali oni nisu trčali da odbrane nedužnu i napadnutu grupu, već da preseku put Tomasu Strobangu. Odjednom tuča prestade. Snažni momci bili su savladali Vigm ora i devojke, pa su ih držali gledajući za jedinim nesavladanim čovekom iz društva na pesku. Strobang je trćao prem a obali, ali mu jedan policajac s palicom u ruci preseče p u t Zdesna i sleva prem a obali već su bila dotrčala još dva policajca sprem na da se bace na beg u n ca Strobang se baci na pesak i nađe se uz noge p o licajca Pre nego što je ovaj uspeo da spusti zamahnutu gumenu palicu, begunac ga uhvati i baci ga u vodu, a sam odmah zatim skoči. Voda nad njim se sklopi. Dva m otorna čam ca se nadoše u blizini. Bili su puni p o licajaca Cekalo se da begunac izroni, pa da ga sustignu i uhvate. Izgledalo je da ne može umaći. Ali on se nije pojavljivao. Sum njajući da je roneći otišao prem a pučini, ili uz obalu, policajci su ihotrili i čekali. Bilo ih je više od dvadeset u u niform am a Nepreplanuli ljudi s njim a, među kojim a su bili i napadaći na Vigmorovo društvo, otkrivali su da su i sam i policajci. Jed an policajac u uniform i priđe Vigmoru i reče: - Sprem ite se da pođete s nama. - J a ne idem nikuda. Želim da vidim šta je s Tom asom - odlućno reče En Barker. - I ne m orate pre, ali ako za još jedan minut vaš Tom as ne izroni, oboriće svetski rekord u ronjenju
- reče policajac.
- Ako vi budete krivi za njegovu smrt, odgovaraćete - zaplaka En. — Vaši ljudi su ga napali bez opomene i bez policijskih oznaka. Bili su bez odeće i samo u kostim im a za k upan je... - I ovako nam je umakao. Sta bi
tek bilo da smo počeli da ga opkolja-
vamo obučeni u uniform e? - reće policajac i stade malo dalje. Mnoštvo kupaća bilo se okupilo blizu m esta događaja i stotine oćiju m otrilo je morsku površinu potpuno oćišćenu od plivača O na se presijavala na suncu, ali begunac se nije pojavljivao. * - I sam znaš da smo postavili tri zasede u samom hotelu, ali on nije dolazio cele noći. Prim ećen je tek kad je svojim čam cem stigao ovamo na plažu. C am ac imamo u rukam a, ali on nam je iskliznuo kao sluzava rib a - pravdao se inspektor R ićardson sedeći sa inspektorom Diksonom i šefom blekpulske policije u om anjoj dvorani za skupove, koja je bila priprem ljena da se u nju dovede uhapšeni Lun. - Nismo mu dorasli - smrknuto reče Dikson. — No, mi još uvek nism o sigurni ko je taj Tomas Strobang. - Takav postoji i im a dokum enta u Romfordu. I fo to grafija je ista. Sve... Jedino što nikada nije bio nastavnik fizike - reče Ričardson. - Naši agenti su ga uhodili, vrlo brižljivo, od pre nekoliko d a n a No, nije otkriveno da se bilo s kim viđa Znamo da se na bokserskim vežbam a upoznao sa piscem scen arija Džonom Vigm orom ... - pričao je šef policije. - Sve to znam. Znam i da je prva vest o tome da je Lun u Blekpulu stigla preko londonskog podzemlja. No on nam je umakao, gospodo prekide ga inspektor Dikson. - I mi nemamo šta da radim o ovde. J a ću odmah da se vratim u London. - Ali saslušaćem o devojke i Vigmora. Možda nešto znaju, možda je neka od devojaka ugovorila susret s njim — prim eti Ričardson. - Ne verujem da će to pomoći. Cim je postao oprezan, nemamo izgleda - skeptićno reće Dikson. 17
- On im a neko šesto, seđmo ili đeseto čulo. M otrio sam g a dok sam se i sam kao kupač približavao sa naših pet m om ak a On je, dok smo bili još na više od pedeset jardi, uzeo svoju torbicu, kleknuo na jedno koleno, kao da se sprem a za trk a čk i s t a r t .. - Poštedi me, Piteru — prekide ga Dikson. — Sve to sam gledao kroz dvogled, kao pred sobom Video sam i kako si se slavno svalio od njegovog prvog u d arca... - I to ćeš da s uživanjem prićaš u Skotland Jardu , za r ne? - jetko upita Rićardson. Dikson ga sam o prezrivo pogleda. Neko vrem e je ćutao, a onda ustade i reće: - Im am posla u Londonu, Želim da vidim M anćester, pa ću otputovati do tam o autobusom. Ako bi mi neko odavde rezervisao kartu za avion naveće iz M anćestera, veoma biste me zadužili. - Molim te da saćek aš dok porazgovaram o sa privedenim a - popustljivo reće Rićardson. - Posle odlazim i ja s tobom. Ni ja nisam bio u M anćesteru. Dikson još ne beše odgovorio, a p olicajac uvede devojke i Vigmora. Saslušavanje se pokazalo nekorisno i suvišno. Uzalud su tešili En B arker. Plakala je ponavljajući: - On se utopio... Možda je bio povreden. - Ko je on? I za šta je okrivljen? - uzalud je pitao Vigmor. Pustili su ih uz napomenu da je istrag a završena i da se ne smatraju krivim zbog slućajnog poznanstva sa Tomasom Strobangom. Kad su izašli, devojke se obesiše o ruke Džona V igm ora - Bilo bi mi lakše da nam nisu poplašili gospodina Strobanga šalio se on gledajući na toranj sa ćasovnikom, da vidi da li je vrem e za ru ćak prošlo. + Posle podne, kad su se vratili na plažu, zatekli su tragove borbe oko 18
m esta na kome se sve dogodilo, pa su se premestili kod velikog suncobrana. pod kojim je pre podne sedela En B arker posmatrajući Strobanga. Sada je Vigmor uzalud pokušavao da popravi raspoloženje. Prićao je anegdote i smišljao šale kojima bi se devojke smejale, ali En je i dalje bila tužna. - Tako sam nesrećna - uzdahnu ona u jednom trenutku. Samo neka se meni svidi neki muškarac, odmah nestane, ili je oženjen, ili se čak utopi kao jadni gospodin Tom - Možda je ipak živ - tešila ju je Eva Gelsen. - J a imam neko predosećanje da će on odnekud iznenada doći. Suviše je bio snažan i lep... Prosto besmrtan. Takav nije mogao odmah da se utopi... Nije stigla ni da završi ono što je htela da kaže. a neko im zakloni sunce. Između suncobrana i obale stajao je niko drugi do Tomas Strobang. - Oh! - kriknu En i pokri usta obema šakama. - Tomase! — skoći na noge Vigmor. - On je ovde... A mi crkavam o od straha i žalosti — reće Eva Gelsen. - Kako?... Kako se sve to dogodilo? - uspela je da upita En Barker. - Uspeo sam da umaknem roneći - odgovori Strobang. - Sedi, Tomase — pozva ga Vigmor. — Treba da ti prićam o šta se sve događalo od trenutka kad si zaronio. A ti nam a treb a da kažeš zašto nisi svetski prvak u ronjenju bez ronilaćke opreme kad možeš pod vodom da ostaneš tako dugo. - Policije nema na vidiku, a ni neosunčanih m om aka — naAftii se Eva Gelsen. - Znam. Već sam sve dobro osmotrio pre nego što sam vam prišao. Ali sada je vrem e da se rastanemo. Nadam se da ćem o se sresti u Londonu — reće Strobang.
- Učinimo to namerno, Tom ase - reče Vigmor. - Evo ti m oja ad resa i telefon. I svakako mi se javi. Mi ćem o biti tamo nakon još devet dana. Jo š uvek stojeći Strobang pogleda adresu na Vigmorovoj vizit karti, pa pogleda ka En i reče. - Siguran sam da u vašim torbam a im a i kakva olovka, a nadam se da ću dobiti adresu i od tebe. - Kao poslovna žena ja im am i karticu - osmehnu se En i njeno suncem opaljeno lice p o stad e.jo š rum enije. Iz svoje torbice ona izvadi posetnicu s adresom agencije i u šali dodade: - Možda ću uspeti da prodam kakvo im anje, ili kuću. - Eva, tebe i Džona želim da pozdravim, a En molim da me otprati malo obalom. Hoćeš li, En? — reče Strobang. - Hoću, vrlo rado! - brzo odgovori devojka On se pozdravi sa Evom i Džonom, pa pored En pode uz samu ivicu plaže. Talasići su im dolazili do nogu i odmah se povlačili kao da vide koga ne treba smetati. - Lep su par - »reče Džon. - Brinem se što njega goni policija — prim eti E va
petnaest godina. Ali Tom ... Zovimo ga, još malo tim imenom. Tomas je toliko nsdm oćan i kad to veito skriva da se ja osećam početnikom. U trčanju postiže takve brzine da ja ne prođem ni pola staze za brzo tračanje a on već počinje drugi krug. Videla si i to da je zaronio i prosto nestao. Brzo je prošlo vreme svetskog rekorda, a on je još uvek ronio... - Tu može da postoji i neki trik. Možda je na dnu imao gnjuraćku opremu - upade devojka. - Ne znam za takvu gnjuraćku opremu koja se može namestiti pod vodom, ali mogu da prihvatim i takvu mogućnost. Zato pređim ona intelektualni teren. On govori, uverio sam se u to, nekoliko stranih jezika. O svemu mnogo zna. Njegov pogled je snažan, hipnotizerski. prićao je dalje Džon Vigmor. - Pa jesi li svestan, čoveče, koga ti to opisuješ?! - začudeno ga prekide devojka. - Doiazim na to ... - Sve to je reporter M arkinč pisao o Donaldu Sikertu, odnosno Lunu, kralju ponoći! - Eto, pogodila si. Nije trebalo ni da ti kažem sve do kraja. Kako pre nismo došli na to?! čudila se Eva Gelsen.
- Policija im a svoje razloge, ali ja znam da je Strobang divan rovek. Upravo više neću da tajim ono što znam i što ti do sada nisam rekao. On i nije nikakav Strobang — odgovori Vigmor. - Biti s njim u društvu i na vežbama, a ne zapilati se što takav čovek nije poznat širom svela, prosto je nemoguće. - O ćemu ti to govoriš?! - zpćudi se Eva. — J a znam da je simpatičan, lep m uškarac. Verujem i da je pošten, nadaren i u svemu dobar. Ali ti preteruješ »širom sveta«. - Salušaj do k ra ja - nastavi Vigmor. — On je u boksovanju tako vešt i ima takve uđarce da bi niogao biti prvak sveta. I ja umem da boksujem. jer vežbam uredno već
- Njegov izgled. . Prodoran, ali prijatan pogled kao kaljeni čelik modrih oćiju, koje ponekad izgledaju crn e ... Ruke lepe i snažne, kao klešta čvrste... Sportski građen, gibak i brz, a uz to skladan toliko da izgleda vitak i pored svojih dvesta funti težine... V isok... Svestrano obrazovan - n abrajala je Eva Gelsen. - Izvežban i priprem ljen za borbe u svim disciplinama, opse:.ar i m ađioničar, hipnotizer, doktor medicine, hemije i fizike, inžo njer m ašinstva - nastavi da nabraja Džon Vigmor. A onda oboje ućutaše. Gledć11' su jedno drugo nekoliko trenutal
- Hajde da plivamo i da se Ijubimo u moru. Sada pred veče je voda to p la Tamo su ukotvljena tri prazna čam ca. Imamo zaklon od pogleda. Vigmor bez reći, ali radosnog izraza lica, ustade i pruži joj ruku. Trčali su do vode, pa se baciše u nju i zaplivaše prem a južnom delu plaže. Stigoše do čam aca i zaštićeni njim a u vodi se oslobodiše kostim a Njihova tela se zagrliše dok su se po jednom rukom držali za najbliži ča m a c... Kad zaplivaše odvojeno, ugledaše kako k njim a plivaju En i Lun. - Ostavljam vam je! Srećno uzviknu Lun i zaroni. Dugo su ga tražili pogledom, ali njega nije bilo. IV Nova krad a skupih i osiguranih slika izazvala je veliko interesovanje u nekim sasvim razlićitim krugovima Londona Radoznali su bili um etnici i trgovci, gangsteri i policajci, mondenski svet i hipici. Nije bilo ćudo što je Donalda Sikerta odavno interesovala pojava sve češćih k rađ a umetničkog blaga. Krađa um etničkih dela postaje jedan od najbolje razradenih poslova svetskih gangsterskih družina. A borba protivu izvršilaca krađa bivala je sve teža. Lun je znao da su u Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj i Sjedinjenim državam a osnovani specijalni policijski odredi za borbu sa »umetničkom« Mafijom. I Interpol počinje sve opsežniju borbu za sprečavanje krada umetničkih dela i pronalaženje već ukradenih. Policijski odredi izmenjivali su fotografije ukradenih slika, koje skoro uvek postoje ako je delo osigurano, ili samo skupoceno i poznato. To je neko vreme davalo rezultate, ali svet se suočio sa novom taktikom pljačkaša. Pomogli su im nesavesni i prevaram a skloni pojedini vlasnici vrednih umetnićkih 20
d ela Jedn i tim e što ih tajno kupuju po mnogo nižoj ceni od stvarne, a drugi na jedan sasvim nov način. Ako provalnici ukradu sliku basnoslovne vrednosti, oni baš onda ne mogu da je prodaju. Međutim, osiguravajuća društva m oraju da isplate ugovorenu sumu vlasnicim a Te dve činjenice su i izazvale zloćince da se dosete. Ako vlasnik slike pristane da m mu se slika ukrade »po svim pravilim a obijačkog zanata«, on dobija osiguranje, a onda tajno može jeftin ije da —kupi istu tu sliku, pa ako tajno im a i bogatog kupca i da je još jednom proda »Variiacija na tu temu« im a bezbroj. Stam pa u Londonu nije se ustrućavala da uvijeno pomene mogućnost da se u nekim velikim krađama slika, skulptura i drugih umetnićkih predm eta umešani takvi dogovori. N aroćito se pom injala prošlost Edvina S tou k sa No »poslovni« ljudi su protestvovali zbog tih sumnji, je r mnogi od njih su u svojoj prošlosti im ali m rlja slićnih onoj Stouksovoj. Plem ića V ajtlija nisu neposredno sumnjićili, ali su novinari vešto istakli da on koristi veliku krađu tako što sprem a veliki prijem u zamku i vrtovima oko n jeg a Bio je to novi oblik onoga što mnogi stari plemići rade u svojim zamkovima naplaćujući ulaznice od radoznalih tu rista Javna je tajn a bilo i to da je na prijem pozvan onaj ko kupi ulaznicu po ceni od pedeset i devet funti. Brojka je, verovatno, bila takva da izgleda dobro odm erena prem a stvarnim troškovim a prijema. Tog popodneva Donald Sik ert se pripremao za odlazak na tu vrtnu zabavu u zam ak Vajtli. Pre toga imao je vrem ena za jedan telefonski razgovor o kom e je nekoliko puta razm išljao u toku zadnjih devet dana od svog povratka iz Blekpula u London. Bilo je šest sati posle podne i Lun proceni da je inspektor stigao kući, pa okrenu broj telefona u Diksonovom stanu.
njemu, a želim da kažem nešvo o - Majkl ovde! - kratko se javi erlu Vajtliju. On je Ričardsonov pozDikson. - Budite pozdravljeni, inspekto- > nanik. — nastavi Lun. - Znam. On je dobio počasni pore! Ovde je Donald... ziv od erla Vajtlija, a ja sam morao - Donald?!... Ko je to, do davola? da m oljakam za pedeset i devet - Rekao sam. poštovana starino: funti iz policijske bagajne za naroovde Donald. Dodajem: Sikert. ćite troškove. Lun!... Pa da!... Poznajem - Zar idetenatu urnebesnu prig las... Pričekajte da dođem do redbu? daha i da se povratim od šoka, Um- Idem. Treba da pogledam ljude reću jednog dana zbog vas, mladi koji se tam o okupljaju. Mogu da ćoveće... vam poverim i to da pripadam spe- Ne treba da se uzbuđujete, gocijalnom odredu u slućajevima spodine Diksone. J a sam poželeo da istrage oko krađe vrednih umeiničizmenim reć-dve s nekim poštenim kih dela. I Ričardson je u njemu. čovekom. A dužan sam da se izviDakle, imamo posla tamo. nim i zbog toga što nisam mogao - Nadam se da ćemo se sresti da se javim kad ste bili u Blekpulu. iznenadi ga Lun. - Sad već m ogu... Znao sam da uzalud putujemo preko cele Eng- Ne idite tamo. Sikerte! Ta:no leske i da vas tražim o tam o blizu će vrveti od ganstera i policajaca, Škotske. No moj kolega inspektor plemića i prostitutki, trgovaca i džeRićardson je bio siguran da vas paroša. . Sam o poštenih ljudi neće ovoga puta im am o... biti. Niste onda vi potrebni tamo uzbuđenim glasom reće inspektor - J e li to inspektor Piter Ričardson? Đikson. - On! - Ćudan komplimenat. Hvala - Nepošten momak! Možda najvam na njemu, inspektore! Dovidepodliji policajac kraljevstva. U ponja! - odgovori Lun. dzemlju se svašta šapuće o njemu. - Ćekajte! Tamo će biti i R ič ... - To vi kažete. J a ne kažem. On ima nalog da vas uhapsi. Istina, - Ali mislite. Priznajte, stari moj imam ga i ja ... Ne dolazite mećki gospodine D ikson^ Vrem e je da užina rupu, mladi ćoveče - govorio je vate u penziji, ali pre to g a... brzo Dikson. Lun je to saslušao, ali ništa ne - Pre toga ću vam a da pokažem reče, već spusti slušalicu. šta je red, Sikerte! - To je nešto drugo. Ali pre toga * otkrijte kakve veze ima R ičar iso s podzemljem. Bilo je još vidno kad su prve - Otud takve sumnje? grupe gostiju počele da pristižu. Ulazilo se kroz glavnu kapiju, a liv- J a sam istraživao. Ima znakova da on nešto zna i o velikim rejisani momci, unajm ljeni samo za krađam a s lik a Šapuće se da su ovu priliku, proveravali su da li svi zbog priča o tome ubijena dva gangimaju »pozivnice«. Ćinili su to ne ste ra Neko je na njihov trag uputio zbog toga da se ne uvuče neko nespecijalni policijski odred naorupozvan, nego da neko ne izbegne žan vatrenim oružjem ... - prićao plaćanje pedeset i devet funti. je Lun. Na prilazu zamku, bilo je mo- Znam sve o tim glasinam a, a.h m aka koji su nudili ulaznice, jer ne postoje dokazi koji bi bacali sum»slučajno« m oraju da izostanu sa te nju na čoveka o kome govorimo — basnoslovno velike i važne zabave. prekide ga Dikson. Sve to neko vreme s prozora na - Rado bih prestao da govorim o prvom spratu kule gledali su 21
Amanda Pens i erl Harold Vajtli. Brzo se smrkavalo i oni se nadoše u mraku. Erl Vaj,tli htede da upali svetlo, ali ga ona zadrža: - O stavi... Volim da ponekad gledam ovako iz m raka. - I ja ... Jo š kad bi ti htela. Mogli bismo da to činim o ovde i gledamo osvetljeno mnoštvo parova dole u vrtu - reče erl. - Ne budi lud, lorde — nasm eja se Amanda Pens. - Pozvao si me da moljakaš kako bih ti podvela Barbaru, a sađa u m raku »daj šta daš« - I sam a znaš zašto... Ti ne uživaš sa mnom, je r ti ne odgovaraju moje n astran osti... Takav sam — uzdahnu erl Harold Vajtli. - Eh, ti... Hajde onda, ako se ne štediš za Barbaru - reće Amanda Pens čudnim glasom i pruži mu nogu, koju on požudno pomilova i poljubi u koleno. Zatim uloži svu' snagu da jedan kanabe sa starinskim naslonom za leđa privuče pred prozor. Kad to uradi, on proveri vrata i nam aće iznutra tešku, pozlaćenu rezu. - Sam i sm o... Divno nam je — govorio je vraćajući se ka ženi koja beše sela na kanabe tako da iskosa može da gleda u vrt i prati šta se tamo događa. Amanda Pens bila je lepa žena, koja je im ala trideset i osam godina, pa je tako oć erla V ajtlija bila mlađa skoro deset godina. Njena crn a kosa bila je još uvek vrlo gusta i duga. Pridržavale su je šnale u obliku dva biserna kruga. Njena h aljina bila je bleštava zbog sjajne zlatotkane osnove i rubinski crvenih baršunastih pega na toj osnovi. V ajtlija je upoznala na malo neobičan način. O na je bila žena koja se obogatila kao »seksualni izlečitelj«. Pošto ju je iznenada napustio njen bivši muž Kej Filder, ona je opet uzela svoje devojaćko prezime i potražila za sebe posao. Kako je uraesto prostitucije izabrala da bude »izlečiteljka* bilo bi teško ob22
jasniti bez mnogo priče. No važno je to da je sa svojih lutanja bivši pukovnik Filder doneo neki elektronski »seksualni stimulator«. Nije se znalo gde je proizveden, ali je bilo poznato da je vrlo skup. Amanda je verovala da ga je njen muž ukrao. Ta sprava ostala je kod Amande kad je Kej nestao, odnosno otišao s grupom plaćenika u južne krajeve A frike da služi onome ko bolje plati. Mnogobrojni m oralni i medicinski razlozi učinili su da elektronski stim ulator bude zabranjen i od strane medicinskih i od građanskih vlasti. Njime se i najčednija devojka mogla za ćasak pretvoriti u razuzdanu i požudnu osobu, ali i oštetiti nervi i mozak onoga ko ga koristi često i neobazrivo. Eto, u tom tajno proizvedenom uređaju Amanda Pens je našla izvor prihoda. Njime je »lečila« iznemogle i impotentne m uškarce i žene. Imala je nekoliko prostitutki vrhunske klase na svojoj vezi, a služili su joj i neki razvratni mladići. O na je izradila sistem i pored basnoslovnih »poklona«, koje je dobijala od »pacijenata«, u tom radu je našla i uživanje. Jednom je od neke devojke iz viših krugova saznala da erl Harold Vajtli, koji je važio ne samo kao plemeniti Donžuan, već kao razvratnik, postaje sve češće nesposoban za ljubavničke »podvige« Ona je našla naćin da mu se približi, sam a u ljubavnoj igri s njim otkrila Vajtlijevu nepriliku i ponudila se da ga »izleči«. I erl Harold Vajtli je opet bio »vitez Ijubavi«, ali sve češće uz pomoć elektronskog stimulatora. Sada je, eto, klečao pred svojom spasiteljkom, s kojom je uspevao i bez stimulatora. O na ga je vešto navodila na neobićne ljubavne igre, a onda mu saopštila da m ora im ati druge žene za svoje nastranosti. Kad se požalio zbog teškoća da nađe lepu ženu koja će ga voleti jer njemu je već četrdeset i sedam go-
dina, ona g a je utešila da će mu, ako želi n aći tuce devojaka, koje su dovoljno lepe da ih on voli i dovoljno snobovi da vole njega, jednog erla Vajtlija. Tako je u zam ak poćela da dolazi i »svemirska devojka« B arb ara Alen. Pojavljivala se ćudno obućena, izazovna, ali uzdržana čim bi domaćin nešto pokušao. Tako su prolazili dani. Tako je sirom ašila Vajtlijeva blagajna. I zato se on našao na zajedničkom poslu sa ljudima iz londonskog podzemlja. Možda je o svemu tome razm išljala Amanda Pens dok joj je polako, ritualno, erl Vajtli skinuo jednu pa drugu cipelu, jednu pa drugu čarap u ... Ljubio joj je prvo prste na nogam a i sisao ih u nekoj čudnoj n astran osti... Kad je klonuo pored nje, pogled mu odluta po xrtu. . . . . - Ko je onaj visoki, muzevni džentlmen pored dugog stola pod bližim platanom ? - upita Amanda. - Ne znam g a ... I mrzim ga! Dok sam te ja ljubio, ti si gledala n jeg a... - Jesam ! Pa šta onda? Ti ćeš većeras biti pored svoje lepe Barbare. - V ečeras?! — iznenadi se erl Vajtli. - Upravo još ove noći - odgovori Amanda Pens. - Trebalo je da m i kažeš. - Da prićuvaš snagu za nju, je li? - I to ... Trebalo je da znam. - Biće danim a uz tebe — nasm eja se žena. - D anim a?'... Hoće li hteti? Ti znaš n ju - Evo kako da to osiguramo. J a sam sve priprem ila. Odvešće je izvesni ljudi na naćin kojim se obavlja svaka o tm ica I ti ćeš biti »otet«. Zaplašena devojka naći će se zatvorena s tobom danima. O na nije ćedna da ti se opire, a uplašena žena je još popustljivija. Za taj posao imamo jedno skrovište u Londonu, ali ako ti im aš nešto bolje, ondapredloži — isp rića Amanda. Erl Vajtli je izvesno vrem e ćutao razmišljajući, a onda reče:
- Postoji jedno m esto... Mi smo sada s istoćne strane Vatforda, a na zapadnoj poćinje sta ra šuma, koja se naziva Kestoburi park. Kroz nju protiče rek a Gejd. Na njoj, severnije, davno je bio izgraden veliki mlin, koji je nekad bio u vlasništvu porodice Vajtli. Jed an od mojih predaka bio je čudak. Uz mlin je izgradio i jednu neobićnu gradevinu. To je prava, ogrom na klepsidra. Znaš li šta je to? - Znam ... Nešto kao peščani sat, ali na vodu - odgovori Amanda Pens. - Ti si obrazovana, znam. No mnogi nisu znali šta je to, a umrli su u džinovskoj klepsidri. - Umrli?! - iznenadi se žena. - Da! Klepsidra je izgrađena da služi kao zatvor i za pogubljenja... - Pogubljenja?! - opet se prenerazi Amanda Pens. - Dobro si čula: pogubljenja. Još uvek funkcioniše dovodno korito za vodu kojim se kroz proraćunati otvor prostor puni vodom tačno pet inća visine na sat. P rostorija je visoka taćno toliko da treba dvadeset i četiri sata dok se napuni. Za to vrem e zatvoreni ljudi u njoj plivaju očekujući sigurnu smrt - prićao je s nekim čudnim uživanjem erl Vajtli. - Bekao si da je taj mlin bio, ’vlasništvo porodice Vajtli - primeti žena. - Dobro si ćula. Pre petnaest godina prodao sam ga izvesnom pomorcu Braunu. On je klepsidru preuredio u prostor za uživanje. Izgradio je i pregrade sa m inijaturnom kuhinjom i kupatilom. No sve se to potapa ako se pusti voda. U neprilici zbog novaca, koje je izgleda Braun izgubio kockajući se i bludničeći u klepsidri, on mi je ponudio mlin po nižoj ceni od one koju je platio. No ja nisam bio zainteresovan. Zamolio me je da primim ključeve i nadzirem mlin dok se on vrati. Otišao je, ali nikad se nije vratio. Eto, prošio je skoro dvanaest godina od tad a Svo to vreme 23
malo koristi sam imao od mlina. Izdavao sam ga kao letnjikovac i ta.ko uspeo da se sačuva od propadanja. Tamo i sada imam svu opremu. Treba samo odneti nešto čistog rublja - ispriča erl Vajtli. - Znači li to da tamo sada niko ne dolazi? - upita Amanda. - Niko — odgovori erl Vajtli. — Postoji visoka ograda od bodljikave žice, a kap ija na njoj je zaključana. Jedino ja ponekad odem tamo. Dok sam jahao, odlazio sam češće. Sada sve ređe jašem. Zadnji put sam bio automobilom tamo. Sve je još u redu. Klepsidra bi začas mogla da se pretvori u kutak za uživanje, ili zatvor i gubilište — prićao je erl Vajtli. - A i mlin je u redu. Ima dva nam eštena stana i čitave prazne dvorane, u kojim a su bili m agacini žita i brašna. Jedino trunu drveni delovi mlinskih postrojenja koje je pokretala voda. No neki žrvnji mogu i sada da se pokrenu vodom. - Lepo si me zabavio, moj lorde - reče na kraju Amanda Pens. Upali svetlo, pa da napravimo planove za sve što treba da se dogodi. - Od ča sa kad sam tebe upoznao sve mi je lepše, draga Amanda zaključi erl Vajtli, pa zabaci dugu kosu i poljubi ženu u obraz. Zatim se nađoše za stolom, na koji erl V ajtli stavi nekakve kartonske kutije s dosijeim a punim papira. Prim aće i vaznicu s olovkam a, pripali cigaru, podiže noge na sto i zaključi: - Dakle, zapovedaj gospodarice! V I ovoga puta u zam ak Vajtli Barbara Alen stigla je neobićno obučena. Bilo je leto, a ona je im ala na sebi do iznad kolena duge crvene čizme. Istina, bile su od naročite tanke i neprimetno šupljikave kože. Na telu je im ala isto tako crven kostim sasvim po kroju jednak jednodelnim kostim im a za kupanje. Dugi, crno obrubljeni cibzari davali 24
su joj mogućnost da »odškrine« iepote svoga tela, koje su ovako bile više nego izložene. Na glavi je imala nešto nalik velikim naoćarima, koje su zaklanjale oći. Taj predmet koji se može nazvati i štitnikom isto koliko i naoćarim a bio je izgrađen od ružičaste m aterije slične celuloidu. Na rukam a do iznad lakata im ala je od crvene mrežaste m aterije izrađene rukavice. Bedra, ram ena i dobar deo grudi bili su joj goli. Nije onda bilo čudo što se oko nje vrtela poveća grupa mlađih ljudi i žena. Ona je to koristila da mnogo govori. Ne zna se kojim povodom ona poče: - J a imam svoja pravila ljubavi i uopšte odnosa između m uškarca i žene... - Da ih čujemo! — uzviknu neko iz grupe oko nje. - Prvo: sve im a svoju cenu, vrednost i trajanje, pa tako i ljubav. Kad je tako, onda plati, molim! - Zvuči poznato — dobaci tamnoput bradati m uškarac. - Halo, gospodine Vigmore! Otkud vi ovde? — javi mu se inspektor Piter Ričardson, koji je takođe bio u grupi. — Da nije opet s vam a onaj prijatelj što nam je iskliznuo na plaži kod Belkpula? - Sa mnom nije - odgovori mirno Vigmor. - Pustite da čujem o ostala Barbarina pravila — doviknu neko' smejući se. - Drugo: m uškarac m ora naučiti veštinu svlačenja žen e... - Ako im a šta da svlači - zajedljivo upade neki ženski glas. - Treće: devojka, odnosno žena mora imati svoj stil. Moj je svemirski - povisivši glas da n adjača žagor nastavi B a rb a ra Alen. - Ćetvrto: m ora se znati vrednost m uškarca i vrednost žene. Razlika m ora da se izrav n a... - Kako se to utvrđuje?! - začuđeno upita inspektor Ričardson. - M uškarac vredi onoliko poena koliko ima Ijubavnica, a žena se oce-
njuje brojem Ijubavnika - odgovori B arb ara Alen. — A sada peto pravilo: sve m ora biti protkano veseijem, šalam a i uživanjima. - Ona zna šta hoće - reče Eva Gelsen, koja se držala za Vigmorovu ruku i povuće ga da odu od grupe. Inspektor Piter Ričardson je motrio na njih i trudio se da ih ne izgubi iz vida idući za njim a na odstojanju i pazeći da oni ne vide njega. Baš tada do grupe stiže Amanda Pens i uze pod ruku Barbaru, pa je povede dalje jednom slabo osvetljenom alejom. No svuda je bilo osam ljenih parova, pa Amanda zaključi: - Hajdemo u zamak. Imam ključeve jednog dela uređenog kao apartman. Tam o je ugodan salon s ormanom i hladnjakom punim pića. - Nije li rano za poslove? — upita B arbara Alen. - Želela sam da se malo zabavljam. - Dobićeš priliku i za to, ali ja posle nemam vrem ena, pa ćemo razgovor obaviti odmah - odgovori Amanda Pens. U salonu je zaista bilo prijatno, a kako je Amanda okrenula ključ na ulazu u apartm an, nije se moglo dogoditi da im neko smeta. Barb ara uze gorKi »redli« liker, a Amanda ljut brendi. - Dakle, došlo je vrem e da istrpiš lorda - nasm eja se »izlečiteljka«. - Zar m ora baš večeras kad sam ugledala jednog tamnoputog, bradatog momka, o kome znam da može da me uvede u svet film a i televizije? - uzdahnu Barbara. — Znam i ko može da me upozna s njim, jer primetila sam da razgovaraju. - O kome je reć? - Prvi je pisac scen a rija i m enadžer Džon Vigmor, a drugi inspektor Skotland Ja r d a Piter Ričardson. - Poznajem samo ovog drugog - primeti Amanda. - No im aćeš vremena sve do pred ponoć. Tek tada biće izvršene otmice.
- Otmice?! Ko će biti otet? - Ti — nasm eja se Amanda. - Kakva ti je to sad šala? upita B arbara i nakrivi glavu. - Izložiću ti ceo p lan ... - poče Amanda. Govorila je radi uvoda ono što je B arbara znala. B arb ara je bila Amandin »medij« u izlečiteljskim seksi poslovima. U slučaju erla Vajtlija uloga joj je prvo bila da bude mamac. Ćim je upoznao Barbaru, erl ju je poželeo. Ćinio je sve da je se domogne, ali mu je ona vešto izm icala ne udaljavajući se mnogo. Amanda mu je obećavala uspeh. I ove noći trebalo je to da se ostvari. Plan su napravili zajedno erl i »izlečiteljka«. Trebalo je da se izvrši tobožnja otmica, ali tako da Barbari izgleda prava. - Postoji grupa koja će vas oteti - nastavi da p riča o svom planu Amanda Pens. - Erl će m isliti da ti misliš da je otm ica p rav a... - Uh, tu se mnogo m isli — upade B arbara Alen sm ejući se. - Ti ne treba n išta da misliš — nastavi Amanda. — Sam o se ponašaj tako kao da si uplašena i očajna zbog otmice. I ne opiri se suviše dugo lordovom ljubavnom žaru. - Zar nije jednostavnije da ja »popustim« lepo ovde u zamku? — upita devojka - Ne mogu sve to da ti objasnim, je r radi se o načinu da mu se uzme svih četrdeset i pet hiljada funti koje će uskoro dobiti od osiguranja za ukradene slike i dragocenosti. Tebi će pripasti pet hiljada - odgovori Amanda. - Za toliko novca vredi pretrpeti i nešto gore od lažne otmice - prihvati B arbara. - Volela bih da ipak iskoristim priliku na prijemu, pa da upoznam Vigmora. - Dobro — složi se Amanda. — Upoznaćemo te inspektor i ja čim ga nađemo. - I još nešto - reče Barbara. Gde, kada i kako će ta tobožnja otm ica biti izvršena? 25
— O tome ću ja da vodim računa — odgovori Amanda. - Od tebe zahtevam sam o to da nikom živom ni reč ne kažeš o svemu ovom. Inače, odoše nam glave. Postoje opasni ljudi, koji takođe misle na onih četrdeset i pet hiljada. Potrudi se za svojih pet. — Uvek sam umela da izvršim sve što smo se dogovorile - primeti Barbara. — Istina je, mala moja - nasmeja se Amanda. — Učestvovala si u mojim najboljim poslovima. Zato sam te i odabrala.
U holu levog k rila sedelo je nekoliko ljudi i žena. Među njim a bio je i inspektor Dikson, koga je neko od prisutnih prepoznao i nametnuo mu temu o zločincim a i zlodelima. - Zločinci bi već ovladali svetom da nem aju jednu neotklonjivu manu - reće on u jednom trenutku. To izazva radoznalost i neslaganje, pa Dikson nastavi: Zločin je sličan alkoholu. Stvori se navika i zloćinac sm išlja i izvršava zločine kao pijanac što se vraća ča šici čim se ukaže p rilik a - Ali zločinci se sada regrutuju iz krugova koji to mogu da shvate. - Zato je i zločina sve više - reče visok, plovokos momak ružičaste boje kože. Njegove svetloplave oči su bile uprte u Diksona. - Znamo li se mi odnekud? upita inspektor. - J a vas znam, gospodine inspektore, je r znaju vas i mnogi drugi po fotografijam a koje je objavljivala štampa. Sm em li da vam se predstavim? - odgovori plavokosi. - Milo mi je što imam priliku da vas upoznam, mladi čoveče - reče Dikson. - J a sam Norman Ligfild - predstavi se plavokosi. - A zanim anje? - upita inspektor. 26
- Inžinjer m ašinstva — odgovori Ligfild. - Inspektore, može li se saznati šta vas je privuklo večeras ovamo? - upita jedna p ristala devojka Ne kažem da ste stari, ali im am utisak da ste n ajstariji od svih gostiju. Šta vas ovde najviše zabavlja - Mlada damo, zar već i sam o to što imam priliku da vidim lepe dame, kakva ste vi, nije dovoljno da se potrudim i dodem? — umesto da odgovori upita inspektor M ajkl Dikson. - Jo š kad bi mi neko pomogao da vas upoznam... Baš tada beše naišao i zastao blizu Diksona i inspektor Rićardson. On nije znao da će i Dikson biti ovde, pa ga je sada iznenađeno gledao. Ipak se brzo snađe i doviknu. - I ja sam ovde, Majkl. Mogu da te predstavim gospođici Riti Maplbek - javi se on i priđe bliže. S a Ritom Maplbek bio je i njen momak Reg Bronson, p a Ričardson i njega predstavi Diksonu. R ita odmah poče da razgovara s inspektorom o zloćinima izazvanim m isticizmom. Za to vrem e inspektor Piter Ričardson iskoristi priliku i šapnu Regu Bronsonu: - Oprezno sa starim , opasan je i radoznao. Najbolje je da odvedeš ćurkicu. Ovaj klimnu glavom i osvrnu se. Iza njega je stajao plavokosi inžinjer Ligfild. ali bio je okrenut leđim a Bronson pokretom glave upozori na njega svog m alopređašnjeg sagovornika ali inspektor Rićardson samo pokrenu ra m e n a Prođe ispred Ligfilda, koji ga je ravnodušno pogledao. R ičardson je smišljao kako da poćne razgovor sa inžinjerom, koji je možda ćuo ono što je on malopre rekao Bronsonu, ali baš tada pride Am anda Pens. - Piteru, tražim te — reče o n a - Pa našla si me, Am — osmehnu se inspektor Ričardson. Sm atraj da sam ti na raspolaganju. - Hajdemo — dodade ž en a — Videla sam gde se nalazi izvesni
Džon Vigmor, a njega hoće da upozna B arb ara Alen, pa ne zna kako da to izvedemo i ja sam se setila tebe, je r večeras sam čula da s njim razgovaraš, što znači da ga poznaješ. - Čekaj! - uzviknu inspektor Da li ti udahneš m akar nekad kad započneš rečenicu? - Nije me briga za to. Važno je da me razumeš - takođe se nasm eja Amanda Pens. Na stepeništu im se pridruži Barb ara Alen i uskoro su stajali pored Džona Vigmora. Pošto ga predstavi damama, inspektor Rićardson se osvrnu da vidi neće li ugledati k'akvog poznanika, koga bi priključio grupi da tobože bude par B arbari Alen, jer uz Vigm ora je bila Eva Gelsen. Nije trajalo dugo, a prilika se ukaza. Inspektor ugleda svog poznanika Kena Kolinsa, čoveka o kome je znao više nego što je taj usamljeni obijač mogao i da nasluti. Kolinsa je Ričardson im ao u svojim planovim a i ranije, iako to sam obijač nije ni slutio. - Halo, Kene! - javi mu se inspektor. - Trenutno si sam, a meni je potreban savez protivu dve opasne lepotice. - Vidim — odazva se Kolins. — Smem li da dođetn? - Bićeš dobro došao - nasm eja se inspektor. Tri žene i Džon Vigmor prim etiše Kolinsa tek kad im je prišao. Inspektor Ričardson im ga predstavi kao spretnog bonvivana, koji živi mnogo bolje nego što zaslužuje. - Mnogo je takvih - prim eti Vigmor. - Postoje i oni koji uopšte ne zaslužuju da žive, a baš oni uživaju. - Vidim da mnogo znate, Vigmore - nasm eja se inspektor. Zato vam ostavljam dve mlade dame i Kolinsa da im isprićate i neku od svojih novih šala. Znam da ih uvek im ate priprem ljene za svaku priliku. Možda će ih zabavljati i to kako ste se borili s policajcim a na Lunovoj strani.
- O, to nije moguće! — uzviknu B arbara Alen i udahnu uzbuđeno vazduh. Patent cibzara siđe za tri inča i moglo se oćekivati da se otkrije i ono malo prikrivenih draži te devojke. M uškarci su nehotično gledali u nju i otvor od vrata do dna trbuha na njenom »svemirskom« kostimu. Konačno Ričardson uze pod ruku Amandu Pens i povede je ka zamku. - Moraću da vas ostavim, inspektore, jer obećala sa m ... - poče Amanda. - Znam. Sve znam! Ali pre nego nastavite, kratak razgovor nas dvoje biće obostrano koristan prekide ga inspektor. - Je li nešto važno? - Kardinalno! - Onda vam stojim na raspolaganju. - Odvedite me tamo gde ste vodili Barbaru. Amanda ga sum njičavo pogleda iskosa, ali odvede ga u salon koji je nedavno napustila s Barbarom Alen. Ona pokaza inspektoru da sedne, ali on ode do pod kristalni luster i iz ukrasnog pozlaćenog diska uze nekakav predmet. Tek kada ga je stavio na sto, Amanda otkri da je to m inijaturni magnetofon. Isti takav ap arat inspektor izvadi iz svog džepa, pa ga postavi pored onog uzetog sa lustera. - Vrlo su pogodni za neke poslove - reče on. - Šta je snim ljeno? - upita Amanda. - Na jednom vaš razgovor s lordom, a na drugom sa Barbarom Alen. Dakle, šta zaključujete iz svega? - Jo š ništa. Evo da još jednom čujemo sve - odgovori inspektor i uključi magnetofon, koji poče da reprodukuje svaku reč koju su Amanda i erl Vajtli izgovorili u kuli. 27
Malo kasnije slušali su razgovor sa Barbarom. Pa, inspektore? upita Amanda. U istom trenu razm išljala je o tome da li da izvuče svoj mali pištolj iz torbice i da puca. No inspektor, kao da joj je čitao misli, odgurnu njenu torbicu na kraj stola i odgovori. - Znam o vam a sve, A m anda Evo imena ljudi koje ste obradivali... - poće inspektor da nabraja. - Znate više nego što bi trebalo - uzdahnu Amanda. - Sprem ate li mi hapšenje, ili sam o počinjete istragu? - Ni jedno, ni drugo. - Pa šta onda? Kažite već jednom! - Nudim vam savez. - Savez?! Kakav savez? Da budem policijski agent u krugovima u kojim a se krećem ? - Ne, takve banalnosti me ne zadovoljavaju. No večeras nemamo vrem ena za opširne razgovore. Upravo ja sam zam islio plan i izložiću ga ukratko. Vi ćete razumeti sve i bez podrobnosti. - Nestrpljiva sam da čujem reče žustro Amanda i m aši se rukom za svoju torbicu. Ričardson joj zadrža ruku i još dalje pomaće torbicu. - Zelim da pušim - reće ona. - Evo, - odgovori Ričardson i pruži joj cigarete, pa joj svojim upaljačem zapali cigaretu. - Dakle, da kažem ono najvažnije. Erl Vajtli sigurno dobija osiguranje u iznosu od četrdeset i pet hiljada funti. Taj novac treba spasti od brzog trošen ja ... - Valjda ne m islite da sam zbog tog novca pristala na sve ove kombinacije s otm icom ? upade Amanda. - Ne, nemam šta da mislim, jer ja znam. Trebalo je da Vajtli i Barbara sami, dobrovoljno ulete u mrežu. I za slućaj da se otkrije krivac, vama ne bi zapretila opasnost 28
Dakle, hteii ste da ih otmete, a onda da ucenite Erla V ajtlija - nastavi inspektor. - To o uceni nikad nećete moći da dokažete. Uostalom nikakva otmica nije ni izvršena. Snim ci razgovora na m agnetofonu su samo nedopušteno sredstvo. Pa to je bila jedna igra - b ran ila se Amanda Pens. - Dobro, gospođo Pens, dobro — nasm eja se inspektor Ričardson. — J a i ne mislim da vas optužujem. Jedino želim pravu igru. - U kom smislu pravu? - Vi ćete se udati za erla V ajtlija pre nego on dobije novac. Postaćete ledi Vajtli, a ta titula neće vam biti suvišna Uz to, im aćete njegov novac, a ni zam ak s im anjem nije bez vrednosti. On im a još mnogo dragocenosti. - Ali, postoje ljudi s kojim a ^n »radl« Oni neće dozvoliti ni da 'se ja udam za njega, ni da dobijem nešto od tog novca. Ne želim da umrem zbog svega toga. - J a garantujem zaštitu. Znam ko su ljudi kojih se plašite. Oni se neće ni pom eriti protivu vas — odlučno reče inspektor. - Ne bi bilo prvi put da strada neko koga štiti policija - dodade Amanda. - Ovde nije reč o policiji. J a znam šta govorim. N aći ćete se pod moćnom zaštitom. Uzgred, štitiće vas i policija - odgovori inspektor Ričardson. - Ali teško je biti žena takvog ćoveka, J a ću biti žrtva cele igre — primeti ona. - Možda bi to i bilo tako, kad bi erl Vajtli živeo duže no što je potrebno da dobije novac i da vi uzmete stvari u svoje ruke. On m ora da ostavi i testament u vašu korist. - On nije naivan, pa će me se plašiti ako postoji testam ent u moju k orist - J a i neki drugi ljudi obezbedićemo da on to ućini tako da tobože
vl i ne znate za postojanje novog testam enta - odgovori inspektor. - Koliko ja dobijam od svega? upita Amanda. - Petnaest hiljada funti od osiguranja, titulu i erlovo im anje - odgovori inspektor Ričardson. - A hoće Ii neko dobiti nalog da se oženi udovom e rla V ajtlija? — pitala je dalje Amanda. - Neće - nasm eja se inspektor. - J a želim pošten savez i on će takav ostati. Uostalom, vi se m eni sviđate i želim da živite. To ću i da dokažem ... On joj pride i podiže je iz fotelje. Prenese je u sobu za spavanje i tamo se pomući oko njene zlatno crvene haljine. VI Od trenutka kad je ugledao Barbaru Alen kako stoji pod platanima, Ken Kolins je m otrio na nju. Taj usam ljeni provalnik, ujedno vešt obijać i najsloženijih brav a bio je stasit i prilično lep m uškarac. Njegov izgled donekle je kvarilo to što mu je boja sivo zelenih očiju bila neizražajna, pa mu je i ceo pogled bio neprijatan. On je i ran ije viđao, a jednom i upoznao Barbaru Alen. Pokušao je da postane »njen momak* što je stvarno značilo da bude njen podvodać i zaštitnik. No ona je im ala m oćnije »zaštitnike« i vešto ga je izbegavala. Kolins nije slučajno stigao na ovu zabavu. Od trenutka kad je slučajno saznao za plan krađe slika iz kuće Edvina Stuksa i ubacio se pre Derifuove družine odnoseći im plen ispred nosa, on je nastavio da motri. Viđao je D erifua sa Regom Bronsonom, a ovoga sa Verierom , Bosetom, Hipelnom, Šilirom i Trojem. Za neke od njih znao je da su gangsteri, pa je zaijučio da su to i ostali. Prateći jednog dana Bronsona našao se blizu njegovog stola i čuo je razgovor o budućoj zabavi kod erla Vajtlija. Tako je i sam odlućio da ućestvuje u tom događaju, jer
ko zna kakva prilika može da se ukaže i šta može da se sazna. U trenutku kad je te večeri Amanda Pens odvela B arbaru u blizini je bio i Ken Kolins. On ih je pratio i video gde su ušle. To krilo zamka nije bilo otvoreno za goste, pa ga nije niko sm etao da momku na vratim a sprata kaže da ide do gospode Pens. Na ulazu u njen apartm an pritusnuo je kvaku i utvrdio da su vrata zak lju čan a Već spolja ocenio je da će lako spolja okrenuti iznutra ostavljeni Ijuč, je r imao je »kljun«, odnosno kalauz koji se koristi za takve prilike. Nečujno je otključao i našao se uz odškrinuta vrata salo n a Ćuo je svaku reč dogovora Amande i B arbare, pa je toga trenutka doneo odluku k oja sasvim pristaje avanturisti te vrste. »Odvešću je dok ona misli da je to dogovorena otmica«, zakljućio je i dok su dve žene popravljale šminku posle završenog razgovora, on se išunjao napolje. Tako se dogodilo da je on čuo ono što je inspektorov magnetofon snim io u salonu. Kad je inspektor odveo Amandu, Kolins u pogodnom trenutku šapnu devojici: - Znam šta bi htela od gospodina Vigmora. J a u tome mogu da ti pomognem. A sada m oram o otići, je r očito smo suvišni uz taj par. Već sutra uveće bićeš sam a s tim lepim menadžerom. - Iznenađuješ me, Kene — odgovori B arbara Alen, ali pristade da ode s njim. - Otm ica m ora da se ubrza reče joj on kad se nađoše osam ljeni na klupi u neosvetljenoj aleji vrta. - Kakva otm ica?!... Zar ti?L. iznenadeno upita ona. - J a sam u mnogim pravim poslovima. Objasniću ti sve, ali sada ne treba da čekaju oni koji »otimaju« lorda - nasm eja se Kolins. - Moja kola su ostala izvan zamka. Iziđi i saćekaj me na parkiralištu kod pešačkog m ostića preko kanala. - Trebalo bi da se javim Amandi - zbog neke nesigurnosti, koja se 29
kod nie javljala izazvana instiktom reče Barbara. - Nikako! Inspektor Rićardson je s njom. Zato i treb a da nestanemo, jer on može da smeta, ako nešto primeti. I ne treb a da te opet vidi s njom, je r bi mogao da je osumnjiči za obe otmice. Ovako on joj, dajući možda poljupce tamo u saionu koji joj je lord ustupio, daje i alibi. - Ti znaš i o tom apartm anu? upita Barbara. - Znam — slaga on drsko. - Onda da krenemo, zar ne? upita devojka. - Ti kreni, a ja treb a da ostanem još malo i da budem viđen. Svraticu do Amande, pa neka i meni inspektor obezbedi alibi — odgovori on. Malo kasnije kucao je na Amandina vrata. Otvorio mu je inspektor Rićardson. Došlo je do neprijatnog razgovora, je r je Kolins tražio da mu Rićardson posveti malo vremena. - Želim da opširno razg> /aramo o nekim stvarim a. Možda. će vas sve to interesovati — zahtevao je Kolins. Večeras nemam vremena. Dođi sutra u Skotland Ja rd - Ijutito zakljući inspektor. Kolins spusti glavu i ćuteći izide iz predsoblja, a onda požuri napoIje. Nakon više od pola sata vožnje devojka upita: - Kud me vodiš, Kene? - Tamo gde je lord već odveden - odgovori on i pomilova je po golom bedru. Ona mu odgurnu ruku i smejući se reće: - Znam da bi ti hteo da prekršiš moje prvo pravilo za slučaj ljubavne igre. - A kako glasi? - Znaš ga ti dobro. Prim etila sam da si i ti u blizini i da slušaš kad sam govorila o svojim ljubavnim pravilima. - Znam: sve im a svoju cen u ... 30
Možda ću ti ja ponuditi nešto vrednije, pa ćeš ti platiti ljubavlju — zacereka se Ken Kolins. — Videćemo već. Sad a sam zauzeta kom binacijam a oko lorda. Znaš da razm išljam o tome da ne bi bilo pogrešno da postanem ledi Vajtli — izloži devojka. Kolins samo oštro zviznu. Vozio je dalje sm eškajući se svojim mislima i planovima. Devojka je više puta pitala kad će već stići gde treba, jer vožnja se odužila. Kolins je znao gde će je odvesti, ali nije hteo da joj to kaže. Staro ie pravilo da usam ljeni obijać mora pre svega im ati neko sigurno i skriveno skrovište. Zato je Kolins imao takva tri skloništa: prvo je ' o j o stan u Kanton Stritu usred starog cen tra Lensburija. Nekada samostalno naselje gradnjom je sraslo s Londonom. Tu je nekad bilo mnogo Kineza, ali sada su oni već bili proređeni, je r su ih iseljavanja odvela preko Atlantika. Drugo Kolinsovo skrovište nalazilo se u Sohou. a treće, u kome je skrivao plen bilo je u usam ljenoj kući blizu Long Diltona. Ta kuća bila je izgrađena da posluži za više poslova prvog vlasnika. Bila je to trgovina u sprezi sa krčm om i benzinskom pumpom na starom putu južno od Kingstona. No kad je izgrađen široki asfaltni put milju zapadnije. usamljena kuća s pumpom, trgovinom i kafanom je ostala nekorisna i usamljena. Vlasnik se preselio na novi drum, a kuću je izdavao. Tako ju je unajmio Kolins tobože da je koristi kao slikar. Ć ak je i jednu prostoriju uredio da izgleda kao atelje. Ovoga puta bio je odlučio da otetu devojku odvede tamo. Stigli su odmah iza ponoći.
Nije samo jedan razlog naveo Donalda Sik erta da dode na prijem Erla V ajtlija pretvoren u trgovaćki posao. Nova krada skupih slika pri-
vukla je Lunovu pažnju zato što je naslutio, a po nekim znacim a počinjao da bude uveren da je i ovo »vezana« krađa. To je značilo da se Erl Vajtli sporazumeo sa provalnicim a da ga pokradu, a on da dobije osiguran je i učestvuje u prodaji ukradenih dragocenosti. Lun je u isto vreme istraživao zašto su ga inspektori Dikson i Ričardson napali ćak u Blekpulu. Pratio ih je i prisluškivao i saznao da iako su radili zajedno, uopšte nisu imali iste motive. Dikson je dobio nalog, a Ričardson je želeo na jednoj strani uspeh kao policajac, a na drugoj pobedu nad Donaldom Sikertom . Eto odatle je počelo ono što je Lun naslutio. Pokazalo se da posle prve pojave nadimka Lun i nagle njegove popularnosti zbog uništenja gangsterskih bandi M ajnarda, Falka i Brauna od S ik erta strepe dva suprotna tabora. Zločinci i njihove bande strepe od tog čoveka, koji o njim a mnogo zna, ume da se bori i prosto je neulovljiv. Policija je, pak, zabrinuta da će svojim poduhvatim a novi »kralj ponoći« otežati njihov rad. On ih je negirao kao policajce, a oni koji su imali i lične koristi od poštedivanja gangstera i »gledanja kroz prste« raznim sumnjivim tipovima plašili su se da će ih otkriti. No m esecim a Lun je bio nestao. Zasićen borbam a u prvim velikim obraćunim a s gangsterim a, koji su od njega hteli da stvore neprijatelja zakona i reda broj jedan, on se bacio na učenje i istraživanja. Bio je izradio više tipova m ikro primopredajnika i ispitivao je njihove dobre i slabe strane, a da bi rad bio raznovrsniji prihvatio se i istraživanja na temu ćovek pod morem. U toj oblasti naišao je na slutnje da bi čovek umesto prirodnog apara ta za disanje u vodi, kakav imaju ribe i vodene životinje, mogao da izgradi veštački. Raspolagati škrgam a koje bi mu omogućile da pod vodom ostane ne samo neko-
liko ča so v a već da u njoj živi neogranićeno dugo i da se slobodno »kao riba« k reće davni je san mnogih ljudi. O stvarenje tog sna obećavalo je otkriće plastične m aterije na osnovam a silik ona koja im a to neverovatno svojstvo da zadržava vodu a propušta vazduh. Dakle, taj m aterijal ponaša se upravo kao riblje škrge. Ispitivanje na životinjama pokazalo je da one mogu danima da žive u vodi zaštićene nevidljivom plastičnom komorom. Taj m aterijal je debeo svega dva stota dela m ilim etra Na pogodan način složen pretvarao se u čudesno sredstvo za opstanak čoveka pod vodom. No Lun je otišao mnogo ’ dalje. O tkrio je kako da slojeve tog materijala drži neslepljene jedan uz drugi. O blaćio se u nevidljivi kostim od te m aterije, a mogao je da koristi i delimićne maske za lice, koje su mu omogućavale da satim a ostane pod vodom. Mogao je da u svoj veš ušije takvu masku, ili više njih tako da se one ne vide. U celini on je stekao jedno novo sredstvo, koje je mogao uvek da im a uz sebe i da se njim e posluži svakog trenutka. Njegovo novo sklonište koje je tek projektovao za slučaj da mu sadašnje bude ugroženo trebalo je da bude pod vodom. »Skrge« su mu za to bile najbolje što je mogao da koristi i u slučaju da izgradi suhozemni ulaz u sklonište. Bio je otkrio da na dnu jezera, koje je stvarno rezervoar pitke vode za jedan deo Londona, postoje dobro očuvani ostaci jedne velike starinske kuće slične zamku. Zamišljao je da obloži zidove oba podj'umska nivoa i prizemnih p ro sto ra pa da pod pritiskom izbaci vodu i onemogući njeno ponovno uviranje. Tehnika o kojoj je mnogo znao pružala je za to mogućnosti. Eto to su bili razlozi koji su Donalda S ik erta odveli usred leta na Irsko m ore i plaže najlepšeg britanskog pomorskog ku p ališta No iz krugova naučnika. koji su znali 31
nešto o istraživanjim a izvesnog Tomasa Strobanga, a uz to i iz tvornica koje su mu isporučivale naročite granulate za izlivanje tanušnih foiija, vesti su »curele« u dva pravca: ka podzemlju na jednoj strani i ka policiji na drugoj. I bila je spletena m reža uz tajnu saradnju jedne i druge »sile«. Inspektor Ričardson je bio spona. Zašto? To pitanje se nam etalo Lunu. Vratio se u London i počeo da istražuje. Otkrio je neke činjenice, koje su ga navele na onaj razgovor s jedinim inspektorom Skotland Ja rd a za koga je verovao da je pošten, pa iako mu je protivnik. Lun u zam ak Vajtli nije došao naoružan samo uređajim a za prisluškivanje i odećom snabdevenom delovima »koji dišu«, već i novim smešam a uspavljujućeg gasa u minijaturnim fiolama. Imao je uobičajenu opremu prilagođenu letu, a opremu za pušenje i pored odbacivanja duvana, koji je neko vreme pušio, ipak je zadržao. C igarete su bile bombe, a upaljač je mogao da postane opasno oružje. Nosio je i »rezervnu« kutiju cigareta. a to je stvarno bio nedavno usavršeni primopredajnik. Tako oprem ljen Donald Sikert smeo je da rizikuje ne samo da dođe u zamak, već i da se nađe u neposrednoj blizini inspektora Diksona i Ričardsona. Radi sigurnosti, a i zbog eventualne buduće šale on im je prikaćio svoje »bube«, koje će kasnije češće nositi naziv omrznute stenice. Ućinio je to kad su se u holu levog k rila zam ka zajedno u grupi našli oba inspektora. Ričardson se već bio udaljio ruku pod ruku s »izlečiteljkom«, Amandom Pens, ali odneo je »bufciu«. Lun je hteo da se udalji, kako bi mogao da neprimetno svojim prim opredajnikom prati oba ozvučena policajca. No baš tada ga inspektor Dikson oslovi: - Mladi ćoveće. . gospodine Ligfilde, želim s vam a da malo duže 32
razgovaram. Vidite da me društvo već napušta. Sm ilujte se m akar vi i prošetajmo zajedno. - Veoma rado, gospodine inspektore! — uzviknu Lun. Neko vreme su išli ćuteći jedan pored drugog i samo je na bolje osvetljenim m estim a vrta Dikson iskosa posm atrao mladog poznanika. - Koliko vam je godina? — iznenada upita on. - Dvadeset i devet — odgovori tobožnji inženjer Ligfild. - Kao i njemu - dodade zamišljeno Dikson. — Da nije nekih detalja, pomislio b ih ... - Nisam čuo do k ra ja — upozori ga Lun. - Govorio sam tek tako — nastavi Dikson. — Podsećate me na jednog čoveka, koga odavna gonim. Isti rast, prijatan pogled i mnogi pokreti. A opet nije isto: glas, boja kose i očiju ... Ne, vi niste o n ... - Ali o kome je reč? - upita tobožnji inženjer Ligfild. - Reći ću vam, mladi čoveče nasm eja se inspektor. — Postoji izvesni Donald Sikert. - Mislite li na Luna? — upade inženjer. - D a... A kako ste odmah pogodili? - Zašto i ne bih? Pa ja gospodina Sik erta znam iz naućnih krugova. Priča se da sada isprobava mogućnosti da čovek bez komplikovane opreme ostane pod vodom koliko god želi, pa ćak i da se prilagodi stalnom boravku pod njom. - To je nemoguće, jer ćovek je toplokrvna životinja — prim eti inspektor. - Ali njemu je ćesto i u vazdušnom prostoru vrlo hladno, pa ipak im a načina da opstane — odgovori Lun. - To ne mogu odmah da poreknem - nasm eja se Dikson. - No ostavimo Luna, pa mi vi recite verujete li u to da je moguće ostvariti boravak čoveka pod vodom? - Vi niste naučnik, ali kao policaja c znate mnogo o svemu, je r mo-
raii ste da ućite zbog patologije i drugih policijskih znanja. Dakle, vi znate da je čovečije telo stvarno uvek u tećn o sti... - Kako to? - upita ipak inspektor, je r nije odmah shvatio misao sagovornika. - Zna se tačno koliko je procenata vode u čovečijem telu, a ona ipak ne »utopi* ćelije, jer su ove oprem ljene m em branam a koje imaju osobinu da iz okoline izabiraju molekule koje će da propuste, a koje da zadrže na drugoj strani. Isti je princip s m em branam a ribljih škrga. Isti je i kod m embrane za veštačke. Zna se da su škrge »bliske« čoveku, je r one, utvrđeno je sa sigurnošću, postoje i kod čovečijeg em briona do određene njegove veličine i zrelosti... - govorio je lažni Norman Ligfild. - Vi o tome mnogo znate - zamišljeno upade inspektor. - Znam još samo toliko da postoje takve m aterije koje poseduju selektivnu sposobnošt, je r ne samo što ne propuštaju vodu, već one »razlikuju« i pojedine gasove. Neke propuštaju samo helijum, a neke samo kiseonik i tako do u beskraj. Polivinil-trim etil-silan propušta kiseonik skoro iz svake sre'in e... - pričao je dalje Lun. - Č ekajte - prekide ga Dikson. - Uverili ste me i sada znam kako •lam je umakao Donald Sikert. - Radujem se što vam je umakao, je r ja lično znam tog čoveka. On nije prestupnik zbog uživanja, već iz nužde... - Stvarno ga znate?! - iznenađeno upade inspektor. - Upravo, ja sam ga znao dok je studirao kao S ik e rt I ponekad se sretnem o i dugo razgovaram o kao školski drugovi, je r to smo i bili odgovori Lun. - Onda sam zadovoljan što sam vas upoznao. Imam mnogo pitanja da vam postavim. - Rado ću odgovoriti na svako koje neće ugroziti Luna -
? ! t> 6
— Ali vi nem ate pravo da skrivate istinu! Policija i zakon odlučuju šta treba da se ućini s tim čovekom ... - Ipak, nisam dužan da budem policijski potkazivač. Ako dolaze u obzir prijateljski razgovori, onda se možemo naći i biću vam na raspolaganju. Ovako sada više ne bih smeo da se zadržim, je r obećao sam jednoj dam i.., — Razumem vas... Ali kako ćemo se dogovoriti? - upita Dikson. - Izmenimo posetnice - predloži tobožnji inžinjer Ligfild i odmah nađe svoju posetnicu. Inspektor je uze i pruži mu svoju.
Tako je Lun stigao da nađe pusto mesto u jednom najbolje osvetljenom delu vrta, sa kojeg su parovi i grupe bežali pod plašt noći, pa tu kao da drem a nasloni glavu na ruku nalakćenu uz naslon klupe. Slušao je sve što se događalo oko Diksona i Ričardsona. Tako je čuo snimljene razgovore Amande Pens, erla Vajtlija i B arbare Alen, a zatim i sve što su rekli inspektor i »izlečiteljka«. - Dobro je što sam vas našao oglasi se još sa daljine od dvadesetak koraka Džon Vigmor. Lun ustade s klupe i tako ga dočeka. Kad Vigmor pride, Lun upita: - J e li se dogodilo šta neprijatno? Gde je Eva? - Prepoznali su vas, gospodine Sikerte. Slučajno sam to ćuo dok je izvesni Edvin Stou ks... - To je ćovek kome su iz kuće ukradene vredne slike - upade Lun. - Jeste - potvrdi Vigmor. - Tog trenutka i ja sam shvatio zašto mi izgledate tako poznati, pa i d rag i... - Mislim da smo u Blekpulu poćeli da jedan drugoga oslovljavamo imenom - prim eti Lun. - To mi čini ćast, no sada nemamo mnogo vrem en a Taj Stouks 33
je trojici svojih ljudi rekao da će većeras raditi zajedno sa grupama Rega Bronsona i čoveka čije ime se ne spominje. I znate li šta je rekao na kraju? - Ne mogu da pogodim — osmehnu se Lun. - Rekao je da nađu izvesnog plavokosog i visokog čoveka, jer to je glavom Donalđ Sikert. Prepoznao ga je po nečemu izvesni Sten Bolsover. Stouks je u tom trenutku pokazao na čoveka koji je stajao malo dalje. Malo pogrbljen, ali očito snažan četrdesetogodišnjak... - Znam ga — prekide ga Lun. — Neko vreme bio mi je telohranitelj. Bilo je to u vreme kad su me »veiiki« gangsteri sprem ali da za njih mutim vodu. Verujem da je on rnogao da me prepozna, jer zna da umem da promenim i boju očiju uz pomoć kontaktnih sočiva... - Požuri, Tornase... odnosno Norm ane... odnosno Donalde — sada njega prekide Džon Vigmor. - Bojirn se da ne naiđu revolveraši. — Još ih nema u blizini. Imamo još toliko vrem ena da ti kažem, Džone, da cenim tvoju vernost i brigu. Od danas, ako to budeš i ti želeo, bicemo ćešće zajedno — reče Lun. - Biće mi drago, a i En to želi. Pričala rni je da ste se videli i ovde u Londonu. Naše malo društvo stvoreno u Blekpulu biće obnovljeno ovde - radosno odgovori Vigmor. - Složni smo, Džone. A sada treba da se udaljiš iz moje blizine, jer ona, izgleđa, postaje opasna. - Ne pristajem sve dok si u opasnosti! — odlučno reće Džon Vigmor. - Ne želiš, valjda, da posle prezirem sam sebe? - Onda sačekaj tu na klupi, a ja idem u šiblje da malo promenim izgled - pristade Lun. Vigmor samo klimnu glavom i sede na klupu budno m otreći prilaze. Malo kasnije odnekud se stvori, blizu m esta na kome se od pogieda sklonio Lun, neki čovek u svetlo plavom odela, malo pognut, 34
tamnoput i crnokos kao i sam Vigmor i oćito star više od pedeset godina. - Ko ste vi?! - iznenađeno upita Vigmor. On je pomislio da je to možda Lun, ali nije poverovao u takvu izmenu za tako kratko vreme. Lun je imao svetlo drap letnje odelo, plavu kosu i svetlo plave oči. A ovaj čovek ništa od toga nema, a i niži je najmanje tri inča. - Objasniću — reče nepoznati. - Setajmo polako alejom. Glas rnu je bio hrapav i promukao. - Ipak mi recite ko ste. J a ovde nekoga ćekam — sm rknuto i nepoverljivo reće Vigmor. Nepoznati se nasm eja, pa tek onda izbliza šapnu: - Hemija je nauka puna čarolija. Ako se jedna m aterija dođa drugoj, obe mogu da se pretvore u nešto sasvim drugaćije... - Govorili smo o nečem drugorn - prekide ga Vigmor. - Rastali smo se pre nekoliko minuta, a sada me ne prepoznaješ. To je ćarolija hem ije 1 još ponećega. Uklonio sam kontaktna sočiva za menjanje boje oćiju i imam pnrodnu boju. Malo raznih hemikaliia iz mog džepnog pribora učinilo je da piava kosa pocrni, odelo poplavi, a koža potamni — pričao je Lun tiho. U tom trenutku pored njih se nađe grupa od pet tipova za koje nije bilo Leško otkriti da nisu veseli učesnici primanja. Vigmor pretrnu od straha, jer trenutak pre toga shvatio je da se pored njega nalazi ;.un i da je u grupi onaj ćovek koj' ga ;e prepoznao. Gangsteri ih malo bolje pogiedaše i odoše dalje. - Uh! To su Bronsonovi Ijudi uzdahnu Vigmor. Lun ga lako povuće za ruku u znak želje da krenu. Šetali su polako dalje. Gosti su se bili proredili, a i pića na stolovima ie ponestajalo.
Ostaci jela su bili svuda po stolovima, pa im niko više nije ni prilazio. - Upoznao sam većeras devojku koja ima svoja pravila ljubavi poče da prića Vigmor. - I znaš li kako je tekao naš razgovor. - Mora da si je zasm ejavao — reće Lun. - Ne, već'ona je mene. »O vama sam čula sve najlepše«, rekla je u jednom trenutku. »A šta to?*. upitao sam. *Pa to da niste oženjeni«... - Dakle, devojka ume da se šali - reć Lun. - Vrag joj odneo šalu' U tom trenutku ispod ruke me držala Eva. •Neće dugo biti neoženjen*, rekla je u tom trenutku. Lun se smejao Vigmorovim neprilikama sa devojkama. - No ja ne pričam o njoj da te zasmejavam, Donalde. Zabrinjava me ova zbrka i m ešavina ljudi i žena. Primetio sam je ta devojka uđesila da me upozna, jer ranije, dok nismo bili predstavljeni jedno drugom, streljala me je svojim lzazovnim pogledima tako da je to i Eva primetila. - Mislio sam da Eva nije ljubomorna. - Ali jeste sujetna. Posle je bila uvređena i otišla je sa nekim momkom koga ne znam. Tražio sam je da se objasnimo i nisam je našao. Umesto nje video sam Barbaru Alen kako se isk rad a... - Ona je, znači, nasela jer to je deo otmice. - O kakvoj otmici govoriš9 - Ona je oteta. - Nije. Na parkingu se našla sa izvesnim Kenom Kolinsom. Seii su u njegov automobil i odvezli se. - To znaći da je Kolins u službi Amande Pens. - Ništa ne razumem reče Džon Vigmor. - To je duga priča. Čućeš je kasnije. A sada možemo da se pokupimo odavde. Mislim da će spiet nekoliko a fera biti razjašnjen zakljući Lun.
Inspektor Ftičardson se te većeri osećao kao pobednik. Prisluškivanje je često mukotrpan posao. Ali prisluškivać ponekad, kao kopać zlata, odjednom nađe veliki grumen. Taj »zlatni griim en* u ovom Rićardsonovom slučaju nije bilo samo to što je otkrio igru Amande Pens, već i sam a njegova ideja da je natera u brak sa erlom i da je kasnije načini udovicom. O na bi vladala nad onim što bi ostalo od lorda. a on, Rićardson njome. Sprem ao se da nade Diksona i da sazna nije li i stari inspektor nešto otkrio. Sada je Dikson mogao da bude opasan za Ričardsona. Ugledao je Diksona kako šeta alejom s visokim plavim gospodinom u svetlom drap odelu, kojega ranije nije poznavao. On baš krenu k njima kad mu priđe Edvin Stouks. - Moram da govorim s tobom — reće Stouks. - Zar se nismo dogovorili da to ne činite a na javnom mestu i pred svetom, ni ti ni Reg? - smrknuto upita Rićardson. - Ali ja imam nešto važnodati saopštim. To je neodložno. - Govori onda! - Jedan moj ćovek bio je nekad telohranitelj mladog Donalda Sikerta dok je još bio pod zaštitom Majnarda, Falka i Brauna - nastavi uzbuđenim glasom Edvin Stouks. - Eno, onaj plavokosi džin pored Diksona je Lun, kralj ponoći. Moj ćovek ga je nepogrešivo prepoznao. - Ko je taj tvoj čovek? - upita inspektor, a pogledom je pratio Diksona i Luna. - Ako ti je ime važno... zove se Sten Bolsover. - Imaš li još Ijudi ovde? - Još tri. Ali Bronson ih im a šest - odgovori Stouks. - Nađi Bronsona i sakupite sve svoje ljude. J a ću da nadem m oja tri momka, koji su većeras tu negde. pa ćem o da sredimo tu ponoćnu 35
avet — zaključi inspektor i otrća u zamak, gde beše primetio da se u jednorn salonu kockaju njegova dva revolveraša. Nađe ih i povede sa sobom. L'/gred im opisa čoveka koga treba uhvatiti. Kaza im da će se naći zajedno sa Stouksovim i Bronsonovim ljudima i zakljući: - Ne smemo nijednog trenutka rizikovati da nam Lun umakne. Pucajte u njega i ubijte ga na prvi moj znak, ili ako sam i vidite da bi nam mogao umaći. Na, dvorišnom ulazu u zamak sretoše inspektora Diksona. Rićardson užurbano upita ko je bio onaj plavokosi m uškarac s njim i kud je otišao. Dikson malo zastade, razmisli i tek onda kaza da je to inžinjer Norman Ligfild. - Kakav Ligfild? 1Ne postoji nikakav Norman Ligfild. - Misiiš li da sam ja izlapeo. ili da sam sanjao? - Ne to, ali t.obožnji Ligfild je Donald Sikert. Slavni Lun kralj ponoći mirno šeta sa inspektorom Skotland Ja r d a ... Gde je on sada? - jetko reće inspektor Rićardson. - Otišao je jednom alejom, jer ima ugovoren sastanak s nekom devojkom — odgovori Dikson. Rićardson nešto promrsi, pa sa svojim Ijudima požuri daije. Donald Sikert je zbog razgovora sa Diksonom izgubio priliku da čuje ono što em ituje »buba* prikaćena Ričardsonu. Pa je posle toga ćuo samo kako Rićardson naređuje: - Zavirite u svaki k u tak ... Buđite brzi i efika.sni... Mo Lun je mislio da je nastao nesporazum, pa da je Kolins po planu oteo Barbaru Alen 1 da se Ričardsop.ove reči odnose na traženje te devojke. Onda je došao Džon Vigmor i Lun dalje nije slušao. Gangsteri i inspektor Rićardson su uzalud tragali. Lun je krenuo da ide u grad. Vigmor je morao da se vozi svojim kolim a pa se njih dva 36
rastadoše uz dogovor da se sledećeg dana jave jedan drugom. VII Uvek je Eva Gelsen im ala neprilika zbog svog prekog karaktera. Za časak je padala u vatru. Tako je u trenutku ljutnje na Vigrnora, iako za to niie imala pravih razloga, odiučila da ga kazni. Prim etila je da jedan snažan m uškarac. ne baš mlad, ali dovoljno đrzak da devojkama upućuje značajne poglede, stoji u blizini. On je primetio da se Eva ljuti na Vigmora. pa ju je zamolio za igru. - Smem li vam se predstaviti0 — pitao je stojeći pred njom. - Smete — odgovorila je kao da je i na njega ljuta. - Zovem se Stiv Volton — predstavi se on. Malo kasnije razgovarali su igrajući, a onda Volton predloži malu šetnju. U jednom trenutku spomenuo je inspektora Ričardsona kao svog poznanika, je r videli su ga kako dolazi. Da bude zanimljr'Ma novom poznaniku. Eva mu ispriča da i ona poznaje inspektora i kako je do toga došlo. - Znam da mu je životni san da uhvati Luna - reče Volton - I on će uspeti. - Moj momak Džon Vigmor misli da niko neće uhvatiti Luna reče devojka - Zar većeras on nije prestao da bude vaš momak? - upitaVolton. Eva niie mogla da odgovori. ali ie poče'.a da misii. Shvatila ie da je nepravedr.a prem a Džonu i želela je da to ispravi. Tako se dogodilo da je prošla i ponoc, a ona nije ugledala ćoveka koga je stvarnc volela. Našla se u neprilici i prihvatila je da je Volton odveze u grad. Biii su na unutrašnjem parkingu blizu Vigmorovih kola, kojim a se Eva dovezla zajedno s Džonom. Ona pomisli da je to prilika da se njih dvoje opet nađu, pa svom pratiocu reće:
- Ostanimo malo ovde u kolima.. I sam Stiv Volton je razm išljao o t.ome ima li »raćuna« da odveze ovu devojku u grad, a ne zna kako će ona da se ponaša. Trebalo bi proveriti, mislio je baš ka.d je ona rekla da se malo zadrže. On pohvali njen predlog i njegove ruke naide se na njenim bedrima. Baš tada naiše malo dalje Džon Vigmor. Prilazio je svojim kolima. Eva spusti staklo i zovnu: - Džone, ovde sam! On se okrenu. Video je kako njena glava s prozora nestade, ali nije pomišljao na opasnost, -već potrča ka onim kolima. Kad je kroz spušteno staklo proturio glavu da pogleda, zateče onesvešćenu Evu, a!i u istom trenutku podboći ga cev P'AtoIja i neko viknu: - Ako se pomeriš, momće, dobićeš par kugli pravo u srce i to s leđ a1
- Šta hoćete° Šta ste joj učinili? - grozničavo upita Vigmor i polako izvadi glavu iz automobilskog prozora. A tada mu se učim da je pištolj opalio, ali ne u njegova leda, već u potiljak. Pao je na kolena bez svesti, ali ga je zločinac uhvatio za okovratnik i otvorio vrata automobila. Gurnu ga unutra "i podiže staklo. Bilo je očito da je vićan ovakvim poslovima. Brzo je vezao devojku i mladića, zaćepio im usta i otrčao do zamka. Vratio se sa jednim neobićno širokim čovekom. Bio je to Bekir Oral, stalni pratilac, sluga i stražar Erla Vajtlija. - Odvezi kola tamo do one platforme. To je otvor za vinski podrum. Tuda možemo neprimetno da ih sklonimo — reče Oral i pođe u tom pravcu. Stiv Volton upali motor i odveze kola ka platformi. Tamo je glomazni Oral već bio podigao horizontalna krila metalnog kapka, koji otkri unutrašnju manju piatformu. On pokaza rukom i reče: - Spušta se ručnim vitlom. J a ću
sići da to učinim, a ti stavi ovde svoje zarobljenike. Pored unutrašnje platform e bile su uske metalne lestve, ali on se vešto provuče i side u mrak. Malo kasnije u podrumu su bili onesvešćeni Eva i Džon , a nad njim a su stajali Stiv Volton i evnuh Bekir Oral. - Sada kod sebe imam samo pedeset i pet funti. Mogu da ti dam pedeset i ček još na pedeset - reče Stiv Volton. Evnuh samo ćuteći pruži ruku i uze novac. Volton ispuni ček pri svetlu prašnjave sijalice između praznih i u neredu ostavijenih bačava. - Možeš da ostaneš ovde samo do sledeće noći. Doneću šta treba - reče evnuh. - Tamo dalje desnc je uski hodnik. On vodi do manjeg odeljka koji im a vrata i u koji se možeš smestiti, jer otuda te neće niko čuti i ako budeš galam io s tvojim zarobljenicima. - Donesi dovoljno posteljine i dobićeš ček na još pedeset funti. Nađi i nešto pića, pa sve ostavi tamo, je r ja još moram da iziđem i da se javim nekim prijateljim a. Požurimo - zakljući Volton i povuče prvo Vigmora, a onda Evu Gelsen.
Inspektor Majkl Dikson je bio umoran i želeo je da ide kući, ali pogađao je da se mnogo šta događa ovde u zamku i oko njega. Kopkalo ga je to što su ovde Lun, Ftićardson, Stouks, Kolins, Vigmor, Volton... Kakva zbrka! Jedan naućnik avanturista, sumnjivi inspektor, propali bankar, usam ljeni obijač, pisac scenarija, bivši policajac... A tek žene' »Izlečitejjka« Amanda Pens, neobićna prostitutka B arbara Alen, plahovita lepotica Eva Gelsen praznoverna i nast.rana Rita M aplbek... I koliko još ovde ima zalutalih tipova, od džeparoša dc jednog erla Vajtlija. Pošto je o svemu tome razmislio, Dikson donese odluku da ostane 37
skriven u zamku. Uvrebao je priliku kad evnuh nije motrio i ušao u levo krilo zamka. Tražio je mesto da se sakrije, ali nije bio oprezan. Računao je da u svakom trenutku može da se posluži svojom policijskom kartom i izmisli neki razlog ovakvog skrivanja. Koliko je bio težak i širok Bek’O ral trebalo je da se svaki njegcv korak daleko čuje. Ali veština evnuha je i u tome da se nečujno kreću. O ral je uvek nosio meke, poluvisoke cipele sa gumenim đonovima. Sad a je on ugledao inspektora Diksona. A kako ga je ugledao blizu ulaza u podrum, to je odlučio da ga onesvesti, veže i odnese dole kod Stiva Voltona koji već ima dva zarobljenika. Dikson se osvestio tek kad ga ie O ral spustio na betonski pod poreć Vigm ora i Eve Gelsen. Gledao ih je začuđeno, a onda se okrenu ka evnuhu. - Zašto si me napao ti, čudovište? - upita ljutito. - Pokorni sam sluga erla Vajtlija — odgovori m irno evnuh. - Znaš li da sam ja inspektor Skotland Ja rd a ? - pitao je dalje Dikson. - Znam. - A znaš li ko su oni? - Njih ne znam. - Odgovaraćeš za ovo. Otm ica je težak zločin. - J a služim... Bivši policajac, koga odavno znam, dobro mi je platio - nasm eja se evnuh. - Platio ti je za njih, zar ne? - Da! - A zašto si našao mene? - Šunjao si se tamo kuda se ne sme - odgovori O ral i okrenu se, je r čuli su se n ečiji koraci. Evnuh stade uz dovratak držeći u ruci kožnu vrećicu dugu petnaest in ča i široku svega dva. Bila je ispunjena olovnom sačmom i u veštim rukam a mogla je da posluži kao opasno oružje. - Je s i li tu, O rale? - pozva neko. 38
Bio je to Stiv Volton, koji uđe ćirn mu se evnuh javi. Zastao je z a r?njen videći inspektora Dikso-'.a, koga je dobro poznavao. — Sad si me uvalio — okrenu se k evnuhu i huknu. O ral ispriča zašto je iznenadio onesvestio inspektora Diksona Uplašio se da je ovai otkrio šta s° događa. Na kraju reče: — Ako treba, ja ću ga sam ... Neka ostane tu, dok ne razgovaran' sa lordom. — Zar si poludeo*71 Ne spom ir lordu ništa! — uzviknu Volton. — On mora sve da zna — ođaovori Oral i okrenu se da ode. Stiv Volton se iznenada odlući i poteže pištolj. Opali evnuhu u leđa. Ovaj se okrenu razrogačenih oćiju i pođe k njemu podižući svoju vrećicu ispunjenu sačmom. — Umri!... Umri već jednom 1 — vikao je Volton i pucao. Oral nije padao, već je prilazio. Njegov udarac pogodi Voltona po glavi i on se onesvesti. O ral pade preko njega. Eva Gelsen i Džon Vigmor su se bili osvestili, ali usta su im bila začepljena i samo su mogli da gledaju prestravljeno.
I Donald S ik ert je razm išljao slično Diksonu, ali je, zahvaljujući mogućnosti da prisluškuje, znao mnogo više. To što je on brže povezao neke detalje mogao je da zahvali svojoj intuiciji. Ni u jednom trenutku nije čuo n išta o tome kako se dogodila krađa slika i dragocenosti iz zamka. Jedino ga je ćinjenica da erl Vajtli okuplja i takve ijude kakvi su Amanda Pens i inspektor Ričardson n aterala da procenjuje lorda. Taj čovek je želeo razvratnu prostitutku B arbaru Alen, a i sam je bio razvratnik. To je Lun znao raspitujući se pre dolaska na prijem, a ove noći se uverio prisluškujući razgovore u zamku. To ga je navelo da dozvoli mogućnost da je
krađa izvršena uz domaćinovu saglasnost, ako ne i učešće. Sve to nateralo je Luna da se sakrije u vrtu i da još neko vreme prati ono što je mogao da sazna prisluškujući Diksona i E ičardsona. Postojanje prozora i vrata omogućavalo je da se m ikro prim opredajnici iz kuće čuju i iz njene okoline. Tako je Lun čuo šumove koje je mogao samo da tumači, je r O ral je inspektora napao bez reči. To što je malo kasnije prestao prijem onoga što je emitovao Diksonu prikačeni mikro prim opredajnik Lun je tačno protumačio. Zaključio je da se inspektor spustio pod svodove, koji ometaju emitovanje. Lun se pitao da li da potraži Diksona, ali je ujedno slušao i sve što se govorilo oko inspektora Ričardsona. A to nije bilo nešto obično. Lun je time bio ne samo iznenaden, već i zapanjen. - Slušaj, Stoukse - počeo je inspektor Ričardson u jednom trenutku. - J a mogu i da ti poverujem, ali lord i Bronson sumnjaju. - Zaklinjem ti se u svoj život da nisam kriv. Neko je ukrao slike bez mog znanja - reče Edvin Stouks. Lun je ne samo znao da je to čovek kome su ukradene slike osigurane na dvadeset i pet hiljada, već i da je propali bankar, koji je ostao pod sumnjom za nečasna dela. Ako je opljačkao sopstvenu banku, zašto da ne ukrade sopstvene slike? To pitanje se nametnulo Lunu i on je jedne noći pratio i prisluškivao Stouksa. Istina, ništa nije otkrio, ali se uverio da živi dvostruki život. Imao je devojku, koja se zvala M arša Berou. Nju je ljubomorno odvajao od sredine u kojoj se kretao. Međutim. na drugoj strani viđao se u Sohou i na sličnim mestim a u društvu ljudi iz londonskog podzemlja Istina, viđao se i sa ljudima kakav je bio erl Vajtli. Dok je Lun slušao, neko je prišao lnspektoru i propalom bankaru, pa
malo kasnije Lun otkri da je to Reg Bronson. - Ćestitam, Edvine! - uzviknu on. - Ne znam na čemu čestitaš... baš sada sam se kleo i svojim životom in sp ektoru ... - Čestitam ti na oslobađanju od sumnji — nastavi Bronson. — To m oram odmah i da objasnim. J a imam čoveka koji se zove D erifu... - Znamo ga - reče inspektor. - Valjda nije on?!... Pa da! On je išao da izviđa i onda je odlućio da odmah sam odnese slike - radosno reče Stouks. - Nisi pogodio - odgovori Bronson. - V ečeras se Dominik Derifu napio i postao je brbljiv. Poverio je Eugenu Siliru da je jednom i trezan brbljao. On je sreo Kena K olinsa.... - Pogađam! - upade inspektor. - To naliči na Kolinsa. Sigurno je suviše mnogo saznao i nije mu bilo teško da vas produhitri. - Derifu se kune da nije kazao gde će biti krađa. I on ne bi spominjao svoje brbljanje pred Kolinsom da nisu nikle sumnje na Stou ksa... Bilo je razgovora da to može razbiti saradnju naših grupa. Bilo je i strahovanja da ne počne ubijanje. Derifu se zam islio i osetio je teret. Kad popije, postane sentimentalan. Tako je počeo da govori... Sada treba n aći Kolinsa. Grešim li ? reče Bronson. - On je večeras tu. Postaje opasno. Lun, Dikson, Kolins, Amanda P en s... Sve opasne lićnosti koje želimo da držimo izvan igre. Zato, slažem se sa Regom. Cim saznamo da Dikson više nije u blizini zgrabićem o Kolinsa i u podrumu... - govorio je inspektor. - Mene zabrinjava Lun - primeti Stouks. — Među mojim ljudima je izvesni Sten Bolsover, koji je bio Lunov telohranitelj u vreme kad je S ik ert sprem an da bude desna ruka p od zem lja.. - Sve to već znamo. Reci ti nam a može li sada Bolsover da ga nađe? - upade Bronson. 39-
- N ije uspeo... Ali on nas upozorava da je Lun vrlo opasan, je r ako nasluti šta se događa, nećemo im ati m ira dok smo živi, mi ili on — zaključi Stouks. - Tražite ga, gospodo! - ljutito uzviknu inspektor Rićardson. - J a ću nekako da se izvučem, ali v i... Mogu da u svakom času kažem da ste vi bili m oji tajn i agenti, a . oni koji to ne zn aju ... Prekide ga nečiji dolazak, jer čulo se kako neko kaže: - Oprostite! Mogu li da nešto važno saopštim gospodinu inspektoru?
- Tražite! I m otrite na Diksona! — oštro reće Stouksu i Bronsonu inspektor Piter Ričardson, pa pridošlicu uze pod ruku i krenu s njim ka zamku. Kad se udaljiše pridošlica se osvrnu da vidi može Ii neko da ih čuje. Bio je to Stiv Volton. On potišteno reče: - U velikoj sam nepriiici, Piteru. - Š ta se dogodilo? - upita inspektor. - Postoji izvesna gospođica Eva G elsen... - poće Volton. - Znam je vrlo dobro. Znam i njenog m om ka Džona Vigm ora — prekide ga inspektor. - Dakle, oni su se svađali. Meni se učinilo da mogu da se »ubacim« kod te m ačk e... - Bio si policajac i govori zvanićnim govorom! - U jednom trenutku ona je zvala pomoć, pa sam je ... - V aljda je nisu udavio?! - Sam o sam je udario. Pritrćao je Vigmor, pa sam i n jeg a Tako onesvešćene odneo sam ih u podrum zamka, je r poznajem se sa lordovim čovekom ... - prićao je preplašeni Stiv Volton. Inspektor Piter Ričardson uspevao je da se savlada, pa je saslušao sve što se dogodilo bez iiedne reći.
- Zlo si ućinio — zaključi. - No sada se n išta ne može popraviti. Možemo se samo izvući. Idi tamo k a zarobljenicim a i ostani dok se ja o svemu ne dogovorim s lordom. Ne očekuj da to bude preterano brzo, je r treba da razm islim o i da pogledamo okolo. Da li si me razumeo, Voltone? - Je s a m ... Priznajem da sam zgrešio. Oprostite m i ovoga puta i spasite me, pa ću vam dugovati svoj život i biću vam veran do smrti, gospodine Ričardsone. Inspektor prim eti da se promenilo nešto između njih i da ga ovaj čovek oslovljava sa gospodine i prezimenom, ali ne reče o tome n išta Ostavljao je sebi mogućnost da razmisli i iskoristi dužnićki Voltonov odnos prem a sebi. - Idi, Stive... I ako baš želiš tu devojku... Kivan sam na njenog momka, koji je pomogao Lunu da mi umakne. Ali dobro pazi da ti se ne odvežu. Budi oprezan - zaključi Ričardson. Malo kasn ije m orao je da lupa na vrata k oja su odvajala lordove prostorije od ostalih delova zamka. Erl Vajtli mu otvori obučen u noćnu košulju. - Nekud je nestao moj sobar i čuvar Oral, pa sam m orao da sam zakljućam - pravdao se erl. - Žao mi je što vas uznem iravam u ovo gluho doba, lorde - poče Ričardson. - Ali događaji to zahtev aju ...
Lun je želeo da i dalje sluša Ričardsona, koji je na svom putu u ovo gluvo doba m ogao da mu otk rije mnoge tajne. No bilo je opasno pustiti da zločinac kakav je Stiv Volton ugrožava zarobljene Evu i Džona. Zato on pođe zaklonjen drvećem i šibljem, ali tako da ga je držao na oku. Video je kako na čitavih pet jard i od zida zam ka zločinac podiže vodoravni kapak
na platform i i tako otkri vezu s podrumom. Malo je nedostajalo pa da se u m raku Lunu ućini da je Volton jednostavno nestao, je r u blizini nije bilo vrata da kroz njih uđe u zamak. M orao je biti oprezan, iako je svetlo dopiralo samo od sja ja dalekih zvezda, je r m esec još nije bio izišao. Sačekao je ležeći na zatvorenom kapku i osluškujući. Tek tada Lun polako podiže kapak pa se spusti uskim stubama. Nije mu bilo teško da nade zločinčev trag. Stiv Volton je bio stigao u sprem ište i pritvorio teška, protrula vrata. Ipak ona nisu tako nđlegala da Lun ne čuje šta se iza njih govori. - Ovo nije dobro za vas — prvi rogovori inspektor Dikson. - Doro, bran ili ste se od ovog monstrum a, koji je i m ene napao, ali vi nas držite vezane... - Umukni, proklet bio! — uzviknu Volton. - Tebe ću prvog da ustrelim. Izazivate m e... Izazivate me, prokletnici. Meni je i ovako tesno u sopstvenoj koži. Ćutao je neko vreme, a onda kao da se dosetio uzviknu: - Prirediću vam ja spektakl! Ti, devojko, počni da se svlaćiš... - Vezana sam - reče Eva Gelsen. Malo kasn ije Volton reće: - Eto. sad nisi. Svlaći se, ili ću ustreliti tvoga momka. A da vidiš da se ne šalim, ustreliću prvo policajca. I ja sam to bio i znam kakvi su ... Ubiću ga sa zadovoljstvom. Sklonite pištolj, gospodine. Pam etnije je da porazgovaramo. Ubiti se može uvek — govorio je Dikson. - Ti se još ne svlačiš - reče Volton devojci. — Pa pokazaću ti da se ne šalim ... Lun više nije im ao smelosti da čeka. On izvuče pištolj i levom rukom gurnu vrata. Stiv Volton se trže i okrenu svoj pištolj k a vratima. Pucnji odjeknuše. Na Voltinovom čelu ukaza se ranica, a na zidu
iza njega nešto pljusnu kao bačeno jaje. Izgledalo je kao da Volton polako gubi ravnotežu, pa nije padao kao ljudi koji su ranjeni, već kao da je bio skrućeni leš. Pao je malo ukoso i celom dužinom tela tako da mu se glava našla do Oralovog leša. - Ko ste vi? - upita Dikson pošto je Lun ćuteći stajao nekoliko dugih trenutaka. Eva Gelsen je plakala pokušavajući da uzdrhtalim rukam a povuče već spušteni patent za zakopčavanje haljine. Bila je počela da se svlači. Džon Vigmor je zbunjeno pokušavao da raskine veze. Prvi se snađe Lun i odveza ga, pa mu bez reči u ruke gurnu pištolj poginulog ubice. - Nađite i rezervni okvir, koji m ora da mu je u nekom džepu, a vidite im a li još m unicije. Ne ustručavajte se i pomognite devojci reče Lun. Govorio je razvezujući inspekto ra Diksona, koji sledeći svoje m isli reče: - Ko god da ste, čoveče, tek vi ste spasli živote dva ćoveka i jedne mlade dame. - Im ate li oružje? - upita Lun. - Ne z n a m .. Onaj m onstrum me je onesvestio... A, imam! - odgovori inspektor otvarajući skut sakoa i pokazujući svoj pištolj smešten pod pazuhom. - D ajte reč, inspektore, da ga nećete ove noći okrenuti protivu nas koji smo ovde — reće Lun. Dikson ga je nekoliko trenutaka iznenadeno gledao, a onda se osmehnu i reče: - Ako sumnjate, uzmite mi ga. - Pitao sam da li dajete reč, jer mislim da vam može i te kako zatrebati. Napolju je velika h ajk a na neke ljude. Ne znam neće li posle svega što ste videli i vas uvrstiti u gonjenu divljač - n ašali se Lun. - D ajem reč i zaklinjem se svojom čašću da neću ... - govorio je svećano Dikson. 41
VIII
- Ne samo vaša lakomost, moj lorde, sve nas je dovela u opasnost - poće inspektor Rićardson. Dogada se svašta i zato je vreme da se nešto menja. - Priznajem da vas ne razumem, inspektore - reče erl Vajtli. - Postoji čovek »čije ime se ne spominje« - reče inspektor. Erl je ćutao i sada rukom napipa svoje n aoćari i stavi ih da bolje vidi. Inspektor je čekao odgovor, pa onda, videći da erl neće da govori, sam nastavi: - Taj čovek sam ja, moj lorde, Vi znate za Bronsona i Stouksa, ali ne i m ene kao član a saveza, čiji ste vi četvrti učesnik. Da ne mislite da provociram , kazaću da sve znam. Znam da su slike iz pet krađa kod vas. Jed ino iz plana pljaćke Stouksove kuće ništa n ije stiglo. Krađu ovde u zamku izvršili su Bronsonovi ljudi, zajedno s vam a i Regom. Slike ste vi sakrili. - To su teške optužbe, inspektore — upade erl znojeći se tako da su mu se graške znoja spajale u potočiće na licu. - Ne radi se o optužbama, do đavola! D a su to optužbe, vi bi odavno bili osram oćeni i osuđeni. Mi smo u istom loncu! Znam i šta ste planirali s Amandom P ens... Može li to da zna jedan inspektor policije, ako nije čovek »ćije ime se ne spominje« - ljutito je govorio Rićardson. No erl se bio tako »zatvorio« u sebe i postao nesposoban da razm išlja da bi ko zna koliko moglo da p otraje ubeđivanje. Ali tada zazvoni telefon. Inspektor pokaza lordu rukom da se javi. - Ovde je erl Vajtli - javi se domaćin. - A ta k o ... Ćujem te, Reg, ali ne shvatam ... Ali ja znam. On je ovde. Inspektor se um eša i upita: - S kiip razgovarate? - Ja v lja se Reg Bronson. Kaže da uzalud tra ž e ... Sad a misle gde li ste 42
vi, pa sam rekao da ste ovde - odgovori lord. Kažite Regu da potraži Stouksa, pa da sa njim dođe ovamo. Tada ćete od njih čuti ko je »ćovek čije ime se ne spominje« - reče inspektor kao da nareduje svom potčinjenom. Erl Vajtli posluša, pa ode da otključa vrata. Kad opet sede u fotelju, inspektor mu reče: - Dok ih čekam o da vam kažem nešto važno. Vi treb a da se oženite sa Amandom Pens, k oja je vrlo bogata. O na će vam omogućiti sva uživan ja ovoga sveta. Im aćete slobodu da živite sa Barbarom Alen i tucetom drugih devojaka. - Ali ja i Amanda nismo nikad o tom e... — zbunjeno prom uca lord. Znam. B rak je potreban Amandi radi ugleda, a vam a radi bogatstva i uživanja. »Čovek čije ime se ne spominje« takođe to želi - odlućno reče inspektor. Hteo je još nešto da kaže, ali upadoše Bronson i Stouks. D isali su teško, je r ustrčali su uz granitno stepenište do drugog sp rata kule na kome su bile sobe e rla Vajtlija. - Pucnji!... Čuli su se pucnji u podrumu pod levim k rilo m ... Uputio sam ljude tam o... Kroz kapak za vinski podrum čuo sam pucnje. Čitava borba! - dahćući i isprekidano isp rića Reg Bronson. - Pa tamo su zarobljenici i jedan leš... Trčim o tamo! N aoružajte se i vi, lorde, svojom lovaćkom puškom i pištoljem, ako i njega im ate — odlući inspektor Rićardson. Vinskom podrumu su. prišli sledeći erla V ajtlija iz prizemnog hodnika. Spustili su se oprezno stepeništem i našli se iza grupe ljudi, koji su zaklonjeni buradim a u nizovima i onim pom erenim pucali k a hodniku koji je vodio do ostave. Oprezno im se javiše i jedan Bronsonov gangster mu priđe i izvesti ga: - Boset i Verier su poginuli. p n i tamo su se ušanćili.
Poginuli su bili ljudi iz Bronsonove bande. Oba su bili mladi, ali ogrezli već u zloćine. Feliks Boset je im ao svega dvadeset i pet godina, ali bio je preterano ugojen. A D af V erier im ao je sam o dvadeset godina. Sam Reg Bronson, šef bande im ao je takode samo trideset godina. Po zanim anju turistićki vodič viđao je galerije slika, muzeje i privatne zbirke. On je i započeo dogovore o kradam a, ali kad je započeo provale s bandom n a jstariji u njoj Dominik Derifu imao je svega trideset i jednu godinu. Omalen rastom, plavokos i uvučenih plavih oćiju Bronson je bio neupadljiv sve dok se nešto ne započne, a onda se nam etao kao prvi u svakom društvu. Ako ga ono nije prihvatalo, on se udaljavao. Možda je to bio razlog što je sakupio grupu koja je bila sprem na da ga sluša. Svi njegovi ljudi su se osvedočili da on ume da vodi i da im je s njim dobro. Bez pogovora prihvatali su sve njegove odluke, pa i one o stvaranju saveza sa Stouksom, erlom Vajtlijem i »čovekom čije ime se ne spominje«. Istina, ćudili su se što je u tom savezu bandi neznanac bio prećutno priznati voda. U podrumu ljudi Edvina Stouksa, k oji su već bili mpoznali Bronsonove momke i jednog od m om aka »čoveka čije im e se ne spominje«, sada su zbunjeno gledali nepoznatog. Neki su ga i poznavali i jedan drugom došapnuše: »Inspektor Ričardson! Oprez!«. To brzo zapazi i sam Ričardson i pomisli da bi u eventualnoj gužvi neki m etak mogao da zaluta u njegova leđa. On zato zatraži da se svi prisutni obaveste ko je on. To n a sebe uzeše Bronson i Stouks, pa obiđoše svoje ljude, koje su videli zaklonjene i osvetljene prašnjavim sijalicam a u podrumu. Svakom e od njih šapnuše da je inspektor njihov i da je to »čovek ćije ime se ne spominje« Poneki pucanj bi odjeknuo. Erl Vajtli oproba svoju lovačku pušku i kišom sačm e zasu hodnik.
Bilo je očito da sa druge strane niko ne odgovara. - Ili su mrtvi, ili su pobegli doviknu neko. U sigurnom zaklonu ponovo se skupiše erl Vajtli, inspektor Rićardson, Stouks i Bronson. Savetovali su se šta da ućirie. Gubici su već bili veliki i n abrojali su ih: Oral, Volton, V erier i Boset. — Možemo li im doći s leda? pitao je inspektor. Vinski podrum povezivao se s ostacim a starih podruma pod levim krilom zamka. Obnovljeni su delovi za sm eštaj baćvi i ono spremište, ali dalje su hodnici počinjali da se ruše. Sam erl Vajtli tam o nije nikad silazio, a po kazivanju je znao da postoje dva hodnika i dva veća prostora. Odnekud iz zam ka skrivenim prolazim a moglo se tam o stići, ali taćn i i n acrtan i planovi nisu postojali. - M oram o pokušati da ih savladamo. Inspektor Dikson ne sme izići živ odavde - zaključi inspektor Ričardson. - Gore me u kolim a čekaju A bri Folbs i Bad Mekliš. Tamo im am i suzavca u obliku lakih rućnih granata. Poslaću Filipa Adamsona, koji je ovde, da ih dovede. - Ali oni ne pucaju — primeti Stouks m isleći na protivnika. — M oram o biti sigurni — reće Bronson. - M oja dva čoveka su mrtva. To je trećin a moje grupe. — 2ao m i je - reće Ričardson. M oram o paziti i znati šta radimo.
Lun je iz sprem išta krenuo prvi, a za njim Dikson i Eva Gelsen. Džon Vigm or je im ao dužnost da se osvrće i m otri u pravcu neispitanih hodnika. Lun nije nikoga primetio, ali njegovom oštrom pogledu nije prom aklo to da je u jednom trenutku svetlo u prostoru s vinskim buradim a nekoliko puta postajalo slabije i naglo jače. Lun zakljući da to neko zakloni sijalicu prolazeći i 43
zbog toga se to odavde vidi kao slabljenje i ja ća n je osvetljenja. - Vratim o se u zaklon' - naredio je u zadnjem trenutku. - Ko je tam o? - pitao je nepoznati glas. - Je si li ti Stive? N apadači su prim etili da senke kod sprem išta nestadoše i zapucaše. Lun prim eti plam ićke iz oružja i tam o posla svoje brzo nanišanjene hitce. Ćuo se jedan jauk i paljba je učestala. - N ajm anje ih je deset - proceni inspektor Dikson kad se nađoše u zaklonima. - I biće ih sve više - dodade Lun. — Pogasili su nam pogocima i svetlo iza nas. Tamo sam osmotrio hodnik koji se raćva. Kad se ukaže prilika treb a da se povučemo tamo, jer dovde mogu da dosegnu ručne bombe, ako ih imaju. Brzo se posavetovaše na smenu pucajući iz zaklona kod dovratka. A kad se paljba proredi, Lun posla Vigm ora da se prvi prebaci do mesta gde se hodnici račvaju. Sledili su ga Eva i Dikson. Lun ih stiže na kraju. Sada su bili udvostručili odstojanje od napadača, ali su zbog svetla u prostoru s bačvam a mogli da vide ako neko krene otuda. Zatišje nije n išta obećavalo, je r videlo se da se ljudi tamo kreću i nešto spremaju, je r svetlo je bivalo često zaklanjano. - Š ta mogu da preduzmu? upita u jednom trenutku Džon Vigmor. - Ako pogadam da tamo sve vodi inspektor Ričardson, onda će on doneti reflektor i suzavac da nas isteraju iz zaklona - odgovori Lun. - R ičardson?!... Ipak, on bi morao da z n a ... — zausti inspektor Dikson. - Ponešto treba da vam svima ispričam - reče Lun. - Može svašta da se dogodi, pa treba da znate kako stoje stv ari... On u najkraćem mogućem vidu isp rića sve što je znao o ljudima i 44
đogađajim a ove afere. Sam o ponekad čuli su se uzvici zaprepašćenja. Lun još nije sve ispričao, a s poćetka hodnika blesnu snažno svetio. Odmah zatim do pola rastojanja, upravo do vrata sprem išta dopreše baćene bombe sa suzavcem. — Oni će da nas poguše - reće inspektor Dikson. Niko mu nije odgovorio, je r već suzavac poče da dopire do njih. M orali su da se povuku. Malo kasnije prim etiše da dva napadača s m askam a na licu kreću napred. Lun ih povrati pucajući, ali oni tada ostaviše reflektor i ugasiše svetlo oko vinskih buradi. Lun pokuša da osvetli svojom ručnom svetiljkom, ali to ga je umalo stajalo glave. Šus iz lovačke puške malo prebaci i sam o zasu grupu p arčićim a opeke i prašinom . — Lovačka puška! — objavi Lun. - Moramo biti vrlo oprezni. Povucimo se! Gas im je već štipao oči. Malo kasm je pokaza se da ni povlačenje nije bez opasnosti. N ailazili su na mestim ično svaljene gom ile starinskih cigli za obzidivanje podruma. Na tim m estim a vlažna zem lja je počinjala da se ruši. U jednom trenutku pored njih se svali gom ila cigala. Srećom one sa svodova su već bile pale, a sada su se rušile one s bočnih zidova. Napadači su napredovali i opet grunuše bombe sa suzavcem. No ovoga puta Lun im uspori k retanje bacivši jednu za drugom dve cigarete u kojim a su se skrivale m inijaturne. ali snažne ručne granate. Eksplozija izazva nova m ala rušenja svodova. Inspektor M ajkl Dikson je imao malu džepnu lampu, pa se poslužio njome da izvidi pravac povlačenja u nuždi. On se vrati i izvesti: — Levi hodnik je zarušen, a desni u slabom stanju. Stigao sam do proširenja. Postoje tam o neki ostaci drvenih pregrada i okovanih vrata.
Vide se i jam e koje su na ivicam a i gube se gore. M oja lam pica nije mogla da ih dosegne i osvetli kako bi trebalo - izvesti on kad se vrati. N apadači su pozivali na predaju. Lun reče neka niko ne odgovara. Osluškivao je i u jednom trenutku brzo ispali nekoliko metaka. Začu se bolan jauk. Opet grunuše eksplozije bombi, a lovačka puška je zasipala ceo otvor hodnika. - Moramo napraviti prepreku — reče Lun. - Ne razum em ... Kako i čim e da im preprečim o put? - upita Džon Vigmor. - Rušenjem - odgovori Lun. Ako spojim svoje eksplozivne cigarete, dobiću snažnu eksploziju. Izvršena na dobro odabranom mestu ona će izazvati rušenje. - A mi ćem o biti živi zakopani — prim eti Eva Gelsen. - Ali živi - nasm eja se Vigmor. - Ako nešto ne preduzmemo. napadači će razmisliti, a onda mogu oni da upotrebe eksploziv, ali po svome planu — prim eti Lun. - Ti umeš da se boriš, mladi ćoveče. Učini kako misliš da je najboije — reče inspektor Dikson. Malo kasnije u prsdenom delu hodnika odjeknu eksplozija, koju proprati rušenje Svodova. Lun maio kasn ije osvetli taj pravac. Rušenje je bilo znatno. Nekoliko Ijudi s alatom m orali bi satim a da rade kako bi prošli. - Sad biste mogli da se odmorite — reče Lun. — J a ću da obiđem nam a pristupačni deo podzemija. M oja Utmpica js maio jaća od vaše, inspektore. - [ vi ste malo jaći od mene osrnehnu se inspektor. Vigmor i njegova devojka smestiše se na ostatku nekakvih protrulih vrata, a inspektor se osloni na zid i sklopi oći. Lun nestađe u tam i podzemlja zarnka. * Istražujući Lun je mislio na inspektorove reči o postojanju pro-
laza prem a gore, koje nije mogao da osvetli. Sada Lun utvrdi da su takva dva šahta zarušena. Na kraju desetak jard i širokog prostora nalazile su se uske kam ene stepenice, ali gore je bila betonska ploća. Lun je izbliza osvetli i kucanjem proveri njenu debljinu. Ovaj m aterijal bio je proizvod dvadesetog veka i oćito arm iran. Ispod betona bili su ostaci protrulih dasaka, koje su poslužile graditeljim a kao oplate, koje nisu uklonjene. Nigde nije bilo prolaza. Izgledalo je da su on i njegovi p rijatelji zaista živi zakopani. S tajao je tako neko vrem e s ugašenom lampicom i razmišljao. A tada na oznojenom licu oseti nešto kao strujanje vazduha. Izlagao je lice strujanju i išao protivu njega. Na jednom mestu ugleda usek, koji se peo oprem ljen uzidanim i od rde izjedenim nogostupima. Lun pokuša da ih koristi osvetljavajući iznad sebe. Tu se osećalo malo jače strujanje vazduha. Lun je trenutak razm išljao da li da pozove Diksona, ili sve troje ostavljenih tamo u prvom proširenju. No bi mu ih žao, jer gore m ora da je već jutro. Zato nastavi da se penje. Ivice odavno neupotrebljavanog šahta su se obrušavale, a nogostupi raspadali pod težinom, ili kad se za njih držao rukama. Paućina mu se hvatala za lice i sm etala je svetlu da prodre gore. Kad se popeo jedno pet jardi, on zastade. Bilo je opasno spustiti se nazađ, a isto fako i ići dalje ipak, on krenu napred, jer već se bio uverio da i z podrurna nema i/.iaza, a ovaj proiaz bio je neizvestan. Već se bvo popeo tako visoko da je video jednu pukotinu kroz koju se probijalo svetio. Ali baš tada pod njegovim nogarna nastade rušenje. On se održa obešen rukam a o srećom jedan još ćvrst nogostup. PoIako se pođizao i noga mu nade oslonac. Kad se popeo još jedno dva jard a on se nađe u ćetvrtastom prostoru, koji se dalje dizao kao kak&v 45
dim njak. Pri dnu je bila pukotina na zidu i ono svetlo. I vazdušna struja je dolazila otuda. Ulazeći u sm aknuti deo uskog i sada čvrstog prostora on ugleda nebo. Nogostupi uzidani među cigle bili su još uvek čvrsti. U klanjao je paučinu i peo se dalje. Konačno se nade na zaravnjenom , popločanom krovu. Gledajući nazad i svetleći lampom video je zarušeni deo dubokog »dimnjaka«, koji je nekad izgraden da bi obezbedio ventilaciju onog dela podruma u kome su ostali Dikson, Eva i Vigmor. O sm otrio je sam oga sebe. Odeća mu je bila prljava, oštećena i mestim ićno pocepana. Bile su mu prljave i ruke, a lice oznojeno i umazano. No sve to nije smelo da ga spreći da nešto učini. Ali šta? Sam je mogao da se upusti u borbu s gangsterim a, ali uz veliki rizik da pogine i tako ostavi žive zakopane svoje prijatelje. Znao je da se oni putem kojim je on došao ne bi uspeli i da prolaz n ije zarušen. Konačno on odlući da krene oprezno i nečujno. Nade ulaz ka stepeništu i poče da se spušta. Treći sprat je bio pu st Po njemu on stiže blizu kule, pa niz njeno stepenište poče da se spušta ka drugom spratu, koji je bio u istom nivou sa drugim spratom levog krila. Nagnuvši se preko ograde stepeništa on u holu prim eti jednog čov ek a Sedeo je na kadifom obloženoj klupi držeći kratku m ašinsku pušku preko krila. Gledao je ćas prem a prilazu po stepeništu iz prizemlja, a ćas prem a jednim dvokrilnim vratim a. Bilo je oćito da mu se drem a On ustade da se odbrani od sna. Otvori prozor kroz koji se video vrt. Napolju je već bio dan. G angster je udisao svež vazduh. Lun nećujno side i nađe mu se iza leđa. Udari ga svojim pištoljem po glavi i odnese ga pazeći da mu ne padne m ašinska puška. Popeo se tako s teretom opet na sprat i zašao nad krilo zamka. Nađe jednu 46
praznu, odavno neupotrebljavanu sobu. Tamo spusti zarobljenika i sačeka da se ovaj osvestl Čim je gangster pogledao, Lun pruži prem a njegovom licu svoju ruku. Gangster je video kako se iz Lunovog rukava izvlaći prava zmija. Palacala je jezikom i psikala jedva ćujno. - Ne!... Ona će m e... - jedva izgovorL - Jesi li ćuo za zmiju koja se zove m am ba? - upita Lun i još malo mu prim ače zmiju. Gangster pokuša da se pokrene i tek tada shvati da je vezan. Nije smeo da govori i njegove oći zurile su samo u glavu zmije. Lun odmaće ruku. - Kako se zoveš? - upita. - J a sam ... - zausti gangster, ali naglo ućuta. Ruka sa zmijom se opet primače. - Ne!... Preklinjem... Govoriću... - U trenutku kad budem znao da ne govoriš istinu, prineću zmiju tvom licu. Ona zna kad treba da ujede - reče Lun jedva se uzdržavajući da se ne osmehne zbog straha koji se ogledao na licu vezanog zločinca. Samo Lun je znao da je njegova zmija igračka izrađena s mnogo duha i veštine. Malim pokretima ruke i m išića na mišici mogao je da upravlja njome. Ona je šištala, palacala jezikom i preteći pom erala glavu. A izgled joj je bio zastrašujući. - Pitao sam nešto — reće Lun. - Zovem se Filip Adamson — odgovori gangster. - Za koga radiš? - J a .. Moj šef... Radim za ins... - zausti gangster, a onda zastade, pa na prvo pomeranje Lunove ruke reče: - Radim za inspektora Ričardsona. - Znam - reče Lun. - Proveravao sam samo da li govoriš istinu. lnspektor je ujedno šef gangsterske bande, ćiji si ti član. - On me je savladao... Moja specijalnost bila je obijanje sefova,
k asa i uopšte brava, je r po zanatu sam bravar — pričao je sada kao oslobođen Filip Adamson. — Š ta se trenutno događa? upita Lun. — Šefovi su u lordovoj sobi. Savetuju se, je r u podrum im a... — Znam šta je u podrumima prekide ga Lun. — Gde su ostali članovi bande? — Nije jedna band a... — Sada ste jedna. Gde su ljudi? — U podrumu i na kulL Na kuli je jedan, koji osm atra okolinu. Ostali drže obezbeđenje da begunci ne prođu - odgovori gangster. Lun pomisli kako je imao sreću što ga gangster s kule nije video kad je izišao na krov levog k rila zamka. Sada je trebalo nešto preduzeti. Posm atrao je preplašenog gangstera, pa naglo odluči. Onesvesti ga i odveza, pa mu svuće odelo. Opet ga veza i postavi ga tako da mu vidi lice. K oristeći poklopac s ogledalom on je na stoličici pred prozorom gledao svoje lice. A onda poče da ga m askira. Lićilo je to na slikarske poteze, posle kojih se pojavljuje lik modela. Tako se sada Lunov lik menjao. Počinjao je da liči na Adamsona. Kad je obukao i Adamsonovo odelo, ličio je vlše na origina! od samog gangstera. Sprem an da krene i s m ašinskom puškom u rukam a Lun je s nekim žaljenjem gledao gangstera. A žalio je što ga ostavlja živog, je r nije mogao da uzme život nemoćnom čoveku, pa i kad bi mnogo šta od toga zavisilo. Dok mu je utvrdivao veze i vezivao usta, gangster se osvesti. — Ako budeš im ao sreće, neko će te n aći ovde pre nego što um reš od gladi i žeđi... A nećeš umreti, je r policija će pretražiti ceo zam ak zaključi Lun. G angster skrenu svoj otrovni pogled ka Lunovoj levoj ruci. Jo š uvek, mislio je na zmiju iz rukava.
DC - U činite sve to vrlo tem eljito govorio je inspektor Ričardson. J a ću se vratiti u Skotland Jard. Kad počne istraga zbog nestanka M ajkla Diksona ja ću preuzeti istražnu grupu. Pre toga najaviću dolazak. Do tada treba m otriti da se nekako ne probiju iz podruma. Dikson će brzo m alaksati, a devojka i Vigmor takođe nisu opasni. Zabrinjava me to kako su se oslobodili. To što je Stouksov čovek prepoznao Luna... Kako se zvaše tvoj n ajstariji revolveraš? - Bolsover. Sten Bolsover, bivši Lunov telohranitelj - odgovori Edvin Stouks. - Dakle, to što je ovde bio i Lun može svašta da znači - nastavi inspektor Ričardson. - Pre svega znači da je on ubio mog ćoveka, koji je držao vezane Diksona, devojku i Vigmora. To potvrđuje i način otpora. Sam kažeš da Dikson nije im ao nikakve ručne granate i da ih ne upotrebljava - prim eti Reg Bronson. - Bilo bi dobro ako držimo zatvorene ne samo Diksona i ono dvoje, već i Luna. Mislim da je dovoljno da ovde ostanu Edvinovi Ijudi i on sam, jer ti treba da pronađeš Kena Kolinsa - nastavi Rićardson. - Molim vas da učinite kako bih što pre video tu devojku. Veoma mi je stalo do B arbare — reće erl Vajtli. - Im aćete svoju Barbaru, a bićete i m ladoženja — nasm eja se inspektor. - Zabrinut sam - dodade lord. — Vi ćete se svi ukloniti a mene će policija da ispituje šta se sve ovde dogodilo. Š ta da kažem o Oralu? - Njegov i Voltonov leš treba što pre izvući i odneti. To mogu da urade Reg i njegovi ljudi odlazeći da traže K olinsa... — predlagao je Rićardson. - Dobro je što smo utvrdili da su mrtvi, i stigli do n jih ... 47
- Treba osum njićiti O rala i reći da je nestao plašeći se da ne bude otkriven, ili zato da odnese ukradene dragocenosti. Njegov leš treba zauvek da nestane predloži Stouks. - Izbrišite tragove koje bi mogla da nade policija - nastavi Rićardson. — A pošto ću ja biti na ćelu ekipe, usm eriću je kako treba nama. - Onda, mislim da smo se o svemu dogovorili - zakljući Bronson. - A šta ja da radim ? - opet upita erl Vajtli. Bili su ljuti na njega, ali mu svi opet strpljivo rekoše neka ništa ne priznaje. Im a priču o tome da nije ni bio sa gostima, a alibi mu daje Am anda Pens, koju će za to pripremiti sam Rićardson. Važno je samo da n išta ne prizna. Treba da kaže kako m isli da se protekle noći u zamku nije ništa neobićno dogodilo. Jed in o je nestao njegov sobar i čuvar Oral, na koga sada padaju sve sumnje. - Nije teško izbeći sve teškoće. Jedino treb a paziti da se zatrpani ne izvuku iz podrumskih prostora zam ka — reće Rićardson. - O bišli smo celo krilo zamka, proverili smo u staroj knjizi inventa ra i videli da su svi izlazi zazidani i betonirani. No i pored toga ćemo paziti — reče Stouks. - Onda ja mogu da krenem zaključi inspektor Ričardson. On se pozdravi s ostalim a, uputi im reči o hrabrenja i reće da će biti u vezi s njim a kad god to zatreba, a onda iziđe. Malo kasn ije digao je uzbunu zbog nestanka Filipa Adamsona. Tako je došlo do traganja. Osmatrač s kule izjavi da je pre pola sata video Adamsona kako odlazi s mašinskom puškom u rukam a. Osmatrač na kuli bio je Ričardsonov revolveraš Tom Benet i on je skoro stalno bio zajedno s Adamsonom. 48
Na izraze ćuđenja zbog Adamsonovog odlaska on reče: - Ja sam mislio da ga šaljete vi, šefe. Izišao je na spoljno parkiralište i seo u jedna kola. Odvezao se velikom brzinom. - To je zagonetno — reče erl Vajtli. - Rićardson zatraži da se opet svi vrate u lordovu radnu sobu. Tek što su ušli i počeli da se sm eštaju ufotelje, zaću se zvonjenje telefona. Erl Vajtli podiže slušalicu, a Rićardson primače uho do erlove glave, da i sam ćuje ko to zove. - Jeste li vi, lorde? — pitao je sagovornik. - Jesam . Ko zove? — javi se erl Vajtli. - Da li je tu inspektor Rićardson? - pitao je dalje nepoznati. - Zar nećete reći ko zove?! - tobože iznenađeno reče erl Vajtli. - Ako baš in sistirate- reće sagovornik. - Ovde je Donald Sikert. - V i?... Lun... zloglasni Lun'r’! zbunjeno je mucao erl Vajtli. Inspektor Ričardson pokaza na sebe i stavi prst na usta, što je znaćilo da Lunu ne treb a kazati da je on ovde. - J a nisam zloglasan, ali vi ćete biti, lorde — odgovori Lun mirno. — No ostavimo prepirke o zloglasnosti. Važno je da vam kažem ono zbog čega sam vas zvao ovako rano. - Slušam vas - jedva reće eri Vajtli. - Vi znate šta se sve dogodiio i događa u vašem zamku. Vaša nesreća ie u tome što to znam i ja ... nastavi Lun. Da bi erl Vajtli bio siguran da Lun govori istinu, Donald Sikert ispriča šta se dogodilo u podrumima. Prekori lorda što je svojom lovačkom puškom najviše ugrožavao nedužne ljude. - Ali kako ste se stvorili napolju? - prevari se i upita erl Vajtli. - Dakle, vi znate da sam i ja bio tamo — nasm eja se Lun. - Niste mogli da izađete — reće kao za samoga sebe erl Vajtli.
- Eto vidite da sam izišao. Imam takvu sposobnost. Na nesreću. nemaju je inspektor Dikson, Eva Gelsen i Džon Vigmor. No ja sam ih ostavio žive. Tako treba i da ostane. Ako im se išta rđavo dogodi, platićete to životom, lorde. I ne samo vi, već i inspektor Ričardson i njegovi gangsteri Stouks i Bronson. M islile itt to, fe^i'de — izloži Lun suštinu ra/loga zbog koga je trlefonirao. - Al' ja o tim liudima ništa ne znam - za svaki slučaj reče erl Vajtli. - Ali ja ih vidim kod vas — reče Lun - Kako?... l'o nije m oguće... (Jde se nalazite? - mucao je erl Vajtli. Inspektor Rićardson ga prodi ina i pokaza mu prstom na čelo, kao znak da treba misliti. Lord se malo smiri i upita: - Imate li još šta da kažete, ili zapretite, Sikerte? - Vaš čovek po imenu Filip Adamson... - On nije moj čovek - upade erl Vajtli. - Pošto je Ričardsonov, a bio je na straži pred vašim vratima, onda je i vaš - nastavi Lun. — Uostalom ori će vam sve reći. Potražite ga u trećoj sobi drugog sprata u levom krilu zamka. * - Zar je on tamo?! - upita već izbezumljeni erl Vaitli. - Tamo je - potvrdi Lun. - No važno je da vi i svi vaši ljudi tamo shvatite da ne smete ubijati dalje nedužne ljude. Kazna će vas i inače stići. Već sam obavestio Skotland Ja rd i policijske patrole k reću ... Inspektor Ričardson istrže telefonsku slušalicu iz lordove ruke i viknu u mikrofon: - Ništa nećete moći da dokažete, prokleti fantome! Ko će verovati čoveku kakav ste vi? — Videćete već — odgovori Lun i prekide vezu. Inspektor spusti slušalicu. Bio je bled, ali graške znoja su mu se bile pojavile po licu. Ruke su mu drhtale. a u celom telu osećao je slabost. On se teturajući vrati do fotelje i svali se u nju.
- Potražite Adamsona u trećoj sobi drugog sprata u levom knlu zamka. Vi, lorde, povedite nekoga tamo. Ti Bronp^ne, sakupi ljude i nestanite. I tvoji ljudi.S’.oukse, i moji momci, svi treba da budu što dalje od zamka. Skrivaćete se svi sem mene i lorda. Posle ćemo videti. Ja ću poći u susret polirijskirp snagama. Ipak ću pokušati da im se stavim na ćelo — uspeo je da izđa neku vrstu zapovesti za dejstvovanje. - Malo kasnije pred njim a naći ću se i ja - primeti erl Vajtli. — Šta da radim? - Ono što smo se dogovorili pre nego što je Lun zvao. On nam je samo pomogao plašeći se da ne uhvatimo Diksona i ono dvoje s njim. Opomenuo nas je da prestanemo s napadom u podrumu znajući da to moramo učiniti. Ali on nas je tako spasao — sada je već sm irenije zaključivao inspektor Ričardson. Desetak minuta kasnije on je slušao priču Filipa Adamsona. No sve to nije objašnjavalo natprirodnu Lunovu moć da iziđe iz zarušenog podruma. To je izazvalo nerazumljivu jezu kod svih. Istina, malo je onih koji u ovakvim prilikam a ne poveruju u postojanje duhova. Praznoverje bilo jie negde duboko u prirodi i samog inspektora Ričarđ sona. Znao je priče o tome da u nekim prilikam a duh čoveka može da napusii telo. Zato je želeo da to bude i u ovom slućaju. M aštao je o tome da je Lun i dalje zatrpan u podrumima, a da se to javljao njegov duh. No događaji su bili suviše stvarni. Svučeni Adamson, Lunovć pretnje telefonom i mnogo šta drugo nagoveštavali su opasnost. Jed n a za drugim četvora kola odvezoše gangstere iz zamka. Sa vrha kule gledao ih je izbezumljeni erl Vajtli. Inspektor Rićardson, stvarni vođa udruženih gangsterskih bandi otišao je zadnji pošto se 49
uverio da su ljudi pokupili čaurice od ispaljenih m etaka i koliko se moglo ukloniti tragove borbe. nih m etaka i koliko se moglo uklo nili tragove borbe. A onda je prikupio hrabrost d< pođe u susret policijskoj brigadi koja m ora da je već na putu iz Londona. Sm išljao je kako će poricati Lunove tvrdnje time što ta mutna ličnost po svoj prilici stoji na čelu bande koja krade slike i umetnička dela velike vređnosti - Tek kad on bude u okovima, ili mrtav, bićemo oslobođeni od velikog kradljivca i kom binatora govorio je glasno inspektor Rićardson kao da ga neko čuje. Ali strah ga niie napuštao. Dok su pokušavali da nađu Luna, Diksonova lam pica se ugasila, jer m ala b aterija je bila iscrpljena. Ostali su u mraku Pomisa.o da će živi zakopani umreti izazva osećanje žeđi i gladi. - On m ora da je stradao - govorio je Džon Vigmor. On nas inače nikada ne bi napustio. - Jed in a naša nada je to da je gospodin Sikert našao neki izlaz, pa požurio da pozove pomoć — hrabrio je Vigmora i devojku inspektor M ajki Dikson. A sam je bio veoma zabrinut Proći će dani dok ljudi iz Skotlai' : Ja rd a zaključe da je vreme da uporno traži nestali inspektor. Da se zakasni udesićc i sam inspektor R ičard so n ... Sve m račnije misli su se rojile. Dikson se toiiko plašio da je Lun stradao da je sada u to bio siguran - Probijaćem o se tamo gde se srušio hodnik kojim smo prošli. Pipaćem o i kopati. Troje nas je, i uspećemo — govorio je mladima, ali sam u to nije verovao. Znao je da se malo šta može postići golim rukam a i u potpunom mraku. Žed i glad će ra sti... Je li to k ra j9 To pitanje nije bilo samo u Diksonovim mislima. . Postavljali su ga sam i sebi, ćuteći, i Džt>n Vigr.ior 1 Eva Gelsen. bO
* Pošto je obavio razgovore s dežurnim u Skotland Ja>~'lu i sa erlom Vajtlijem, Donald Sik ert se udalji od telefonske govornice i sede na klupu medu drvećem na skveru kod Maj! Hila. Nalazio se dakle, u severozapadnom delu Londona, blizu pravca kojim je mogao opet. brzo da stigne do Vatforda, u ćijoj blizini je bio zam ak erla Vajtlija. Razmišljao je o tome šta sam može da uradi. Bio je veoma umoran i maio je trebalo da se uspavaovako sedeći. Već je poćinjalo da bude toplo On konačno odluči i ovoga puta potraži drugu telefonsku govornicu u blizini. Nađe je i pozva stan reportera Artura M arkinča. — Ko zove ovako rano? - upita reporter ne skrivajući nezadovoljstvo što ga je zvonjenje trglo iz jutarnjeg sna. — Ne kostrešite se, gospodine, jer može vam se dogoditi da nađete živu žabu u džepu svoje pidžame vedrim glasom odgovori Lun. — O' Nikakvih žaba, molim, dragi prijatelju! Milo mi je što si me pozvao, Donalde. Mogu li se nadati da ima i nešto za m ene? - govorio je reporter M arkinč, ali je sigurno pažljivo opipao ažep svoje pidžame. ' — Ima mnogo toga. Evo naslova »Policija otkopava u zamku Vajtli zatrpanog inspektora M ajkla Diksona, koji je na tragu bande provalnika«... - Mogu li da uzgred stenografišem? - upita reporter. - Ne treba, je r zapam tićeš ono što je važno - odgovori Lun. On reporteru isprića zašto je potrebno da radio stanice odmah, a listovi ćim se to bude moglo objave da je Dikson u zarušenom delu zamka. Tako će se sprečiti da banda na neki način ubije inspektora i ostale tamo. - Za mnoge tvrdnje nemamo đokaza - nastavi Lun. - Otpužiti lorda i jednog inspektora bez
ćvrstih dokaza za tebe moglo bi da bude opasno. Zato objavi samo ovo, a o ostalom pisaćeš kad bude trebaio. - Znam da je tako, čim ti to kažeš - složi se Markinč. - No ja m oram odmah tamo, čim obezbedim objavljivanje toga što ti želiš. Hoću da prvi od Diksona čujem šta se dogodilo. Opominjem te da tamo vršljaju opasni ubice. Evo iz čega to zakljućujem - reče Lun. Ispirča mu posebno ono što je video i sam doživeo, a posebno ono što je čuo, pa zaključi: - Sad znaš skoro sve, a objavljivaćeš samo ono za šta budeš imao dokaze. Drži se inspektora Diksona i nećeš stradati. Ali i njemu prenesi da se čuva, je r Ričardson je glavni krivac, a za to ni Dikson nema dokaze. - Pa ja u svemu tome vidim opasnost da jedan inspektor Skotland Ja rd a i dalje ostane na dužnosti u policiji, ali i da bude šef gangsterske bande - primeti Markinć. - Sve je to moguće. J a nigde ne mogu da se pojavim i svedočim. No ima i drugi način - reče Lun. On se tada pozdravi i ode ka jugoistoku. Bio je odlučio da se dobro odmori čim na ra'diju čuje vest da su Dikson, Eva Gelsen i Džon Vigmor spaseni. Lun je u svom skrovištu imao telefonsku vezu tajno i vešto ugradenu u gradsku mrežu. Mogao je da menja »dvojnika« i tako onemogući otkrivanje. Sada on pokuša da tom vezom dobije zamak, ali niko nije odgovarao. Zaključi da su se ili svi razbežali, ili su okupljeni oko policije koja traži način da oslobodi Diksona. Pogadajući šta bi moglo da se dogodi Lun je obućen zaspao na nerasprem ljenom krevetu. Trgao ga je muzikom sat spregnut sa radio aparatom. Lun je bio stigao da ga namesti na vreme vesti u deset sati. »... Javljeno je da su policijeske
patrole uspele da toliko otkopaju zarušeni hodnik u zamku Vajtii da se ćuju sa Diksonom. Sam inspektor je dobro, kao i Eva Gelsen i Džon Vigmor. Plaše se jedino da je jedan njihov prijatelj stradao. Pitanje je minuta kad će žrtve gangsterskog napada biti sp asen e...« Bilo je to ono što je interesovalo Luna, ali on ipak opet pokuša da uspostavi telefonsku vezu. Ovoga puta mu je tu uspelo, a javio se niko drugi do inspektor Rićardson. Lun mu se izmenjenim glasom obrati kao producent televizije, koji se interesuje za događaje zbog snimanja. Zatim upita: - Šta se sada događa? - Ulažemo sve snage da ih što pre spasemo - odgovori Ričardson. - Ćekajte, čuje se neko dozivanje .. Veza se nije prekidala. Malo kasnije inspektor nastavi. - Video sam sa prozora: svi su spaseni. Malo kasnite sa snimanjem, ako ove dve kam ere za televizijska snim anja nisu vaše. - A šta je sa izvesnim inženjerom Normanom Ligfildom? upita Lun. - A to ste vi, Sikerte! - zareža Ričardson. — Sam o vi možete pitati nešto slično. - J a sam, zlikovće! - oštro reče Lun. - Upozoravam te da prestaneš da ugrožavaš nedužne. Dikson nema dokaze protivu tebe, ali meni nisu potrebni form alni dokazi. Dovoljno je da znam. I tebe niko ne može da osudi na sm rt u nekom sudenju, m akar svi dokazi bili sakupljeni. Ali ja nisam uvek u mogućnosti da poštujem ukidanje smrtne kazne... - London je mali za nas dva, Sikerte - reče inspektor Ričardson i spusti slušalicu. X Groznica istrage je popuštala kako je slabila snaga inspektora Diksona. Znao je da prvi čovek do njega snosi najveću odgovornost za 51
sve zločine Bronsonove i Stouksove bande, ali to nije mogao da dokaže, pa je kao iskusan policajac ćutao. Svi gangsteri su bili nestali i policija ih je uza!ud tražiia da ih ispita. M oćna zaštita spasla je erla Vajtlija od Diksona. Erl je og'.asio veridbu i brzo venčanje sa Amandom Pens. Inspektor Ričardson je uspeo da pokida sve tragove koji su vodili k njemu, pa je pobrao i mnoge pohvale od neobaveštenih novinara. Na sam dan venčanja Amande Pens i erla V ajtlija u blizini je motrio i inspektor M ajkl Dikson. No bilo je uzalud. Gangsteri, čija imena je Dikson bio saznao od Luna, sasvim su nestali. Inspektor nije mogao da spreči ni isplatu osiguranja za ukradene dragocenosti, jer nije imao nikakvih čvrstih dokaza. Nije mogao da istupa s prićom da je istinu saznao od Luna. V raćaju ći se jedne večeri kući, inspektor Dikson je naišao na zasedu. Srećom , dve rane nisu bile smrtonosne, ali za neko vreme je bio izbaćen iz stroja. Sada je sve bilo u rukam a inspektora Ričardsona. On je posetšo Diksona i dobio dozvolu da s njim nasamo razgovara. - Majkl, naseo si Lunu. On me je oklevetao zato što ga gonim i što sam se zakleo da ću ga uhvatiti govorio je sedeći na ivici kreveta. - Zašto me ne ostaviš na miru. Piteru? - slabim glasom upita Dik son. - Ne preti ti opasnost ou m ene... - Hoćeš da kažeš da. je Lun ono što treb a da me zabrinjava, je li? - ljutite je pitao Ričardson. - Uzmi da je i tako. ali me već jednom ostavi - branio se Dikson - M oraš mi pomoći da nađen Luna! Ti o tom čoveku znaš više ou bilo kojeg policajca. Moraš mi pomoći. To je način da se obezbediš od ponovnog napada. Možda drugi put nećeš im ati toliko sre će ... - P retiš mi tako otvoreno! Odlazi! — viknu Dikson i pozvoni dežurnoj sestri. S njom se nakloni i policajac koji 52
je stražario pred Diksonovom sobom. - Oslobodite me ovog ćoveka zatraži tada Dikson. - Već mu se prividaju nemoguće stvari. Kaže da mu pretim, a ja sam samo pitao kako se oseća i kad misli da će moći da se vrati na posao - reče Ričardson odlazeći. Dikson je tražio da se zabrane posete i da mu se donese telefon. Nadao se da će moći nešto da preduzme i ovako ranjen Prkos je u njemu probudio i zadnje rezerve snage. Zvao je M arkinča i molio ga da nekako uspostavi vezu s Lunom. Prićao mu je da »izvesni čovek čije ime se ne spominje« preti i dosađuje. - Preduzeću sve što se može da učinim to što želite - reće reporter Artur Markinć. - Imam nekoliko prijatelja preko kojih ćemo zahtevati da Skotland Ja rd obezbedi vaš mir i oporavak. Markinč je uspeo da se zabrane posete ranjenom inspektoru i pojača obezbeđenje tako da bi odolelo i napadu veće grupe gangstera. No nije mu uspelo da uspostavi vezu s Lunom. Bili su to dani kad je Donald Sikert shvatio da ne može živeti tako usamljen i kad im a udobno skrovište. Dogodilo se nešto zbog čega je danirna morao da leži u postelji. Prvog dana posle dogadaja u zamku Lun je m isiio da mu treba jedno dobro spavanje, a da će ogrebotine na iednom kolenu i obema rukama sarne o d sebe zarasti. Oprao ih je, zašfcitio flastsrim a 1 legao. Probudilo ga je gnojenje rane. Odmah je bio svestan da ie infekcija rana opasna. Sam je sebi ubrizgao antibiotik i previo rane, aii tri dana je celo telo zahvataia tem peratura. Kad je ona prošia mogao je da se pokrene i poslužuje samoga sebe, ali nije rnogao ni da pokuša da iziđe iz skloništa. Tako su prolazili dani. Lun je slušao vešti, telefonirao i posle Dikso-
novog ran javan ja redovno tražio obaveštenje o njegovom zdravlju. Izgledalo je da će sve biti kako treba, ali je tem peratura opet narasia. Lun nije im ao više antibiotika, a ni drugih lekova koje bi umeo sebi da odredi. Postao je svestan da sve može vrlo rđavo da se završi. Kad je konačno odlučio da zatraži pomoć, nije mogao da nađe reportera M arkinča. Ostao je još samo jedan ćovek koji je mogao da mu pomogne. Srećom Lun je znao broj telefona Džona Vigmora. Jav io mu je da je bolestan i da mu treba pom oć,'aii da se ne sme dogoditi da lekar sazna o kome se radi, niti da otkrije kako se ulazi u skrovište. — Imam lekara koji mi je drug i koji će pristati da dođe povezanih očiju - odgovori Vigmor. - Dovešću i Evu... — Ne, nju ne treba da ugrožavamo time što će znati tajnu mog skloništa usprotivi se Lun. - Sam o lekar i ti, Džone... — Onda mi kaži kako da te nađem - zaključi Vigmor. Lun je skoro pored samog skloništa imao mali dvosobni stan povezan podzemnim prolazom za sklonište, ali tako da g a je bilo skoro nemoguće pronaći. Lun se pouzdao u ostatke svoje snage i reče da je u malom stanu. Kaza tačnu adresu i još jednom upozori prijatelja na opreznost. Prvo dovođenje lekara Džon Vigmor obavio je uz najveću opreznost. Pazio je da ga neko ne prati. Lekar je pristao da mu Vigmor poveže oči još nekoliko blokova dalje. Posle su stizali pred Lunovu garažu, iz koje se kroz poboćni prolaz moglo neprimetno stići u mali stan. Lun nije otkrio da postoji hidraulični uređaj kojim se podovi garaže zajedno s vozilom mogu spustiti tako da se otvori prolaz prem a velikom skrovištu. Lekar je bio poneo sve što eventualno može da zatreba. Skalpelom je
otvorio i očistio rane, pa ih je opremio novim zavojima. Ujedno je Lunu dao injekcije antibiotika. Zbog Lunovog poznavanja medicine lekar ga je oslovljavao kao kolega. Pokazalo se da su prva tri dana potrebne posete lekara na svakih četiri sata, pa su Vigmor i lekar telefonom javili svojima da će izostati. Lekar dr Abri Mergendejl je pazio neprekidno na bolesnika. i spavao je dajući Vigmoru uputstva. Procenio je da će biti potrebno čitavih osam dana dok Lun ne bude sposoban da ostane sam. No pokazalo se da Lunov jak i organizam odoleva i ovoj vrsti bolesti. Već treći dan mogao je da ostane sam. Ali trebalo je da protekne svih osam dana dok nije mogao da iziđe. Tako je prošlo prvih deset dana Sve to vrem e Lun se raspitivao za novosti, čitao novine i slušao vesti na radiju i televiziji. Vreme je brzo prolazilo, a.li on je bio nestrpljiv. * Inspektor Piter Bičardson j e likovao. Sm atrao je da je neposredna opasnost otklonjena. Bio je omršaveo od naprezanja da otkrije Lunn No nije zaboravio ni pakost K e n ; Kolinsa. Sam je jedne noći. kad ;• Bronson javio da je otkrio Kolin sovo sklonište kod Long Ditonp poveo grupu svojih ljudi, koja s e p r i družila Bronsonovima. Ken Kolins je živeo kao u nici. One večeri odveo je iz z.'-~-ka. Vajtli Barbaru Alen bez teškoca. I sledeći dan prošao je kako treba. Ali kad je devojka htela u grad, on ju je vezao i odvukao u podrum, koji je s jedne strane imao ukopanu benzinsku cisternu, a sa druge postavljene uređaje za loženje. Kolins je uspeo da načini otvor u oplatama cisterne i prosekao je lim tako da se cistern a ocedila od taloga. S dosta napora pretvorio ju je u skrivnicu kradenih predmeta. Gornji ulaz u cisternu bio je prekri53
ven zemljom, a nad tim je postavljena i gomila odbaćenog m aterijala. Da bi bolje prikrio podrumski ulaz u cisternu Kolins je izgradio pored njega neku vrstu podrumskog bara. Ličilo je to na prostor za pijanke nam enjen ljubiteljim a podrumskih skupova. Oko bara bili su ležajevi, fotelje i stolovi. Sve je bilo zastrto starim i već od miševa načetim prostirkam a i tepisima. B arb ara se užasnula kad ju je na silu doveo ovamo i rekao joj da je ona sada njegova robinja — Samo ako dokažeš potpunu odanost i pravu ljubav prem a meni, možeš jednoga dana postati moja žena i biti slobodna — rekao joj je Ken Kolins. - Ne može se voleti na silu odgovorila je Barbara. — Ne mogu ja da te prisilim, ali ti sebe možeš. Devojka kakva si ti to može - tvrdio je Kolins. Danima je bio opsednut poslovanjem oko svog skrovišta. I sam se ćudio svom uživanju što im a pravu, okovanu robinju. Išao je u London i donosio joj odeću od najlepšeg m aterijala. Okovanu je vodio u kupatilo i ona ga je uveravala da to više nije potrebno. Ona neće ni pokušati da beži. No, kad je shvatila da je on neće, pustiti, odbila je da jede i viknula je: - Ti si poludeo! Sam o ludak može da čini ovo što činiš ti, Kene! Tada ju je prvi put ošamario. Posle ju je svakoga dana tukao. Njena neobuzdanost izazvala je još veća mučenja. Svake noći Ken Kolins je iznova silovao svoju robinju. Zadirkivao ju je zbog njenih ljubavnih pravila. I tako, za desetak dana od neobuzdane, drske i ekscentrične prostitutke najviše klase B arb ara se pretvorila u bednu ruševinu. Sada je prestala da pruža otpor, pa je sve trpela kao živi mrtvac. To je još više razbesnelo Kolinsa, pa ju je ponovo lukao zbog njene apatije. 54
— Ubij m e... Ne mogu više ovako! - govorila je Barbara. On je pokušao i na drugi način. Doneo je i oko devojke postavio ukradene slike. N aterao ju je da pije. No ona je i pijan a bila živi mrtvac. Uzalud ju je naterao da se uredi i našminka. O na lepa i na sve spremna devojka bila je nestala. Životario je samo njen spoljni lik, a ona više nije živela. Sada je on njoj govorio da je poludela. To se i bilo dogodilo. Jedne većeri Ken Kolins nije osećao želju da siđe ka Barbari Alen, pa je izišao napolje da puši i gleda u zvezdano nebo Na betonskoj platformi za utovar i istovar kam iona bio je nekakav sanduk i on krenu k njemu. Ričardsonovi i Bronsovnoi ljudi su bili već opkolili kuću. Inspektor je odmah ocenio da je ovo povoljna prilika. — Nas dva napred, a ostali će pristići čim ga uhvatimo - šapnu inspektor. Nadali su se da će Ken Kolins pružiti žestok otpor, aii toga trenutka se pokazalo da je on lomeći Barbaru slomio i sam oga sebe. Klonuo je pod teretom tela napadača. 1 kad su ga vezali i uveli u kuću odmah je sve govorio. Pokazao je Barbaru i svoje bogatstvo skupljeno u provalama i pljaćkam a. — Sve ovo treba odmah preneti u mlin - predloži Bronson. Ričardson je seaeo posm atrajući devojku, pa reče: — Šta ćemo s tobom? — Ostavite me na miru. Vi se prikazujete kao ljudi, a cele noći grizete i šuškate. Mrzim pacove!... Kolins neće da me pusti, a pacovi mi sve bliže p rilaze... — Sada bi mogla da budeš slobodna - s uzdahom reče inspektor. — Ali kako da te odvedemo među ljude takvu? — Znam ja vas .. Pacovi su čas senke, čas ljudi, pa opet glođu u rupama. . I Ken je pacov... Znam da jeste - govorila je devojka.
Inspektor pozva Bronsona i kaza mu da devojka mnogo zna. Pokaza mu skriveni prolaz u unutrašnjost cistern e i zaključi: - Posle svega možda je ne treba ostaviti živu. Time je jasno rekao šta želi da se ućini. - Prljav posao - progunda Bronson. Njegove uvućene oći još više se sakriše, ali izvršavao je naredenje. Svojim ljudima naredi da Kolinsa i devojku ubiju i ubace u praznu i dobro skrivenu cisternu. Ovaj posao je bio odvratan i njegovim gangsterim a, ali izvršili su ga ćuteći.
Kako se erl Vajtli bio vratio s kratkog bračnog putovanja i odmah zatim naplatio osiguranje, inspektor Ričardson ode da ga poseti. Ovoga puta razgovoru je prisustvovala i Amanda Pens. Inspektor ih je obavestio o uspesima, pa na kraju reće: - Ostao nam je još samo Lun. Pratim sve one koji bi mogli da se šastaju s njim. Nekoliko puta mojim ljudima je izmakao Džon Vigmor. Krug se suzio. On zna gde je Lun. - Treba požuriti — reče erl Vajtli. - Troškovi su bili veliki. Naši ljudi se kriju i ne rade. O stali su bez novaca. Odmah mi treba trideset hiljada funti — zakljući Ričardson. I erl Vajtli i Amanda Pens su pobledeli, a onda poćeli da se znoje. No Ričardson je bio neumoljiv. Zatražio je da mu se novac preda u novćanicama. - Ali podizanje tolike gotovine može da izazove sum nje - prim eti Amanda Pens. - Sumnje su m oja briga - osmehnu se inspektor. — Nužda je, Amanda Potrudi se da mi taj novac doneseš sutra uveče. Biću u svom stanu.
Amanda je već znala gde jenjegov stan na Linton Rodu u Kilburnu. Jo š u ona tri »verenička« dana ona ga je dva puta posetila. Sada je želela da to što pre opet učini, ali zahtev da se preda novac od osiguranja bio je za nju ipak veliki šok. - Ali taj novac... — zausti erl Vajtli. — Ne govorimo više o tome. Vratićemo vam ga u trostrukom iznosu kad prodamo sve slike. Oteli smo i one koje je pre naših ljudi zgrabio Ken Kolins - odlučno reće Rićardson. Pri tome je pušio i iskosa gledao Amandu. Tim pogledom kao da je govorio: važni smo nas dvoje. Nestaće dosadni erl. Ona je bila svesna svega, ali je ipak podilazila jeza. Brzo se navikavala na erla Vajtlija, kojim je vladala kao gospodarica nad robom. No nije to bio osećaj žaljenja, već strah. I ona odjednom nade uzroke svog straha i reče: - Dok postoji Lun, sve je suviše rizićno. — Neće ni on dugo — odgovori Rićardson. - Svi koji nam smetaju, moraju da nestanu. Ona ga je razum ela i nehotićno pogleda svog muža. Pitala se kud je sve to vodi. ♦ Sledeći dan inspektor Ričardson nije mnogo radio. Uklonio je ljude ostavljene blizu stana Džona Vigm ora s objašnjenjem da nadziranje prestaje. No u isto vrem e na taj posao bacio je sve svoje gangstere. Vodio ih je Tom Benet, koga je Rićardson bio otkrio da je plaćeni ubica. Benet je pronalazio ljude koji su želeli, ili mogli da žele nećiju smrt, pa im je pravio usluge. Bio je veoma vešt ubica. Njemu je pridružio Filipa Adamsona, o bijača i džeparoša, kojega je sam Rićardson pretvorio i u ubicu. Nije propustio da Adamsonu kaže da je to naćin da se osveti Lunu, koji ga je namagarčio i vezao u zamku Vajtli. Odre55
dio je da se ovoj dvojici pridruže Abri Folbs i Bad Mekliš. Kretaće se u dva p a ra i danonoćno motriti. Toga dana se Ričardson obavestio i o zdravlju inspektora Diksona. Bio je odlučio da sledeći zadatak, posle uhođenja Džona Vigmora, bude uklanjanje Diksona. S tim mislima uveče je inspektor Ričardson, do sada u istoriji Skotland Ja rd a jedini inspektor koji je ujedno bio voda tako opasne bande, stajao pred ogledalom. Kritićki je ispitivao svoj izgled. Bilo je očito da se broj sedih vlasi u njegovoj kosi povećao. No još uvek je mogao da privlači poglede žena. Amanda je stigla obučena u prozirnu, lepršavu haljinu ružičaste boje. Izgledala je privlačno i samo zabrinuti pogled je smanjivao utisak. Da u sebi savlada uznemirenost i brige, ona se odmah svuče. - Toplo je - reče kao da objašnjava svoj postupak. Znala je da i pored svojih trideset i osam godina izgleda lepo. Njeno telo je bilo čvrsto, preplanulo zbog k orišćen ja kvarc lampe i sunčanja na krovu svoje kuće. R ičardson se i sam svlačio, ali tada upita: - Je s i li donela novac? - Jesam , dragi - odgovori ona i pokaza prem a svojoj povećoj torbi sličnoj onim a koje se upotrebljavaju na plažama. Ričardson nije proveravao, već joj priđe i polako je privi u zagrljaj. A tada ih preseće zvonjenje telefona. Jav ljao se Tom Benet. - M islim da sam otkrio Luna reče on odmah na početku. - Kako? Gde? Po čemu znaš? Govori brzo! — uzvikivao je inspektor jednom rukom privlačeći odeću i oblačeći se. Benet je pričao o tome da je sa M eklišom pratio Džona Vigmora, koji je m enjao autobuse, prolazio kroz trgovine i promenio dva taksiia dok nije stigao do kuće u koju je ušao. R aspitali su se oprezno u 56
susedstvu i po opisu zaključili da je to stan »visokog, vrlo pristalog mušk araca kao kaljeni čelik plavih očiju«. - Dolazim! Ć ekajte me uSohou kod Ketrin — zakljući inspektor Rićardson. - Znači li to da prekinem o motren je? - upita Tom Benet. - Prekinite. Zverku ne smemo poplašiti. Važno je da znamo nešto važno - dodade Ričardson i prekide vezu. - A ja, šta ću? - upita Amanda Pens. - Čekaj me ovde. Vratiću se mak ar u zoru - odgovori Ričardson. Brzo je stigao do b ara čija vlasnica je bila izvesna Ketrin Jensej. Benet i Mekliš su sedeli napolju u bašti za jednim stolom nad kojim se širila kruna starog platana. Ispričali su mu šta su videli i saznali. On im dade uputstva šta da rade. Trebalo je da im se priključe još Adamson i Folbs. - Dakle, navalićem o da prodremo u stan? - upita Benet. - Imaš li u vidu da se radi o Lunu? - umesto odgovora reče Ričardson. - Im am ... Zato i pitam — odgovori iskusni ubica. - J a ne bih rizikovao i sa policijskom brigadom. Lun je um akao na ćudan način iz z rušenog podruma u zamku. Možda i ovde m d e neki sličan način, ili već im a tajni izlaz. Zato mu postavite zasedu i kad vidite da otuda izlazi ćovek koji odgovara opisu, onda ga brzo onesvestite i ugurajte u kola, koja ćete držati negde blizu — posavetova ih Ričardson. - Neće nam umaći. Poslužićemo se prvo olovnim cevima, a ako ga odmah ne onesvestim o... - Pucajte i ubijte, pa mi odmah javite. Preuzeću istragu i utvrditi je li to Lun - prekide ga Ričardson. Jo š malo su razgovarali o riziku da otmu ili ubiju pogrešnog čoveka, ali konačno se složiše da se i takav rizik prihvati.
Ričardsonovi revolveraši krenuše, a Ričardson plati i vrati se u svoj stan. Opet je bio u zagrljaju svoje nove prijateljice. Šalio se da mu ne treba njeno isceliteljsko umeće, već njena ljubav. A tada ga opet trže telefonski poziv. - Slušam — javio se gledajući na sat. Bila je prošla ponoć. - Imamo zarobljenike! - javi mu pobednićki Benetov gas. - Odakle se jav ljaš? — upita Ričardson. - Zaustavili smo se na benzinskoj pumpi vozeći prem a mlinu — odgovori Benet. — J e li u redu? - Rekao si »zarobljenike«. Koga ste jo š?... — upita Ričardson. - S nepoznatim se sastao Džon Vigmor, s kojim je bila i devojka. Morali smo da ih napadnemo, ali srećom bilo je to u Grovelends parku. Iznenadili smo ih tako da nisu imali vrem ena ni rukom da se zaštite - isp rića Benet. - Motrite na njih. Povežite im oći, dobro ih uvežite i držite ih na nišanu dok ja dođem u klepsidru — zaključi Ričardson. Pošto prekide vezu vrati se ka Amandi i reče joj neka ona spava, jer on m ora da ode. - Zar opet? — uzdahnu ona, pa poće da se oblači. — I ja ću da idem. Ričardson se složi. Uze novac i nekud iziđe s njim. Kad se vratio, Amanda Pens je bila obučena. Izidoše zajedno. XI Inspektor M ajkl Dikson se nadao da će to što on čini doprineti otkrivanju zločina P itera Rićardsona. Od prvog trenutka Diksonove rane nisu bile ni blizu onako teške kako se govorilo. Bili su to prostreli nožnog bedrenog m išića na desnoj strani i plitko zahvaćenog grudnog koša tako da nije bilo oštećenja nijednog unutrašnjeg organa, većeg krvnog suda ili kosti. Naprslo rebro bilo je najveća šteta na telu, a pogo-
dak u glavu zbog krvaren ja je izgledao opasan. Međutim, to je bila stvarno samo malo dublja posekotina od kuršum a koji je okrznuo glavu. Već drugog dana posle ranjavanja inspektor Dikson je mogao da uz pomoć štapa ustane i da se kreće. Nakon deset dana on je mogao da radi, ali za javnost se on još uvek borio sa smrću. Njegova dva detektiva su pratila Ričardsona, a sada je on sam preuzeo taj posao. Posle jedne Rićardsonove posete pansionu na Vestdejl Rodu dvesta pet u Vulviču, Dikson je utvrdio da je potkrovlje tog pansiona sa svojim zadnjim i od pansiona odvojenim ulazom skrovište bande Rega Bronsona. Toga dana Dikson je dobio izveštaj od posebno stvorene tajne grupe u Skotland Jard u da se Ričardson raspitivao za stanje njegovog zdravlja. Rećeno mu je da su kom plikacije moguće i da će još dugo ostati na ivici života i smrti, ali da nade ima. Drugi važan podatak za inspektora Diksona bilo je to da je primećena Amanda Pens kako odlazi u Rićardsonov stan na Linton Rodu u Kilburnu. Iz inspektorovog kretanja toga dana Dikson ie bio zaključio da se i Ričardson zamorio i da želi malo predaha. Iz Lunovog kazivanja znao je da postoji tajn a ljubavna veza između nove ledi Vajtli i Ričardsona. Svaki dan ćek an ja povećavao je opasnost da inspektor Ričardson otkrije stanje Diksonovog zdravlja. To bi ga opomenulo. Toga dana još nešto je podstaklo Diksona da krene u akciju. Pozvao ga je Džon Vigmor i rekao: - Poštujući vašu želju da znate ono što meni ne smeta, izveštavamo vas da me od juće policajci inspektora R ićardsona ne prate. Istina, uspevao sam da im izmaknem, ali to mi je smetalo, je r naš prijatelj je bio bolestan. - A kako je sada? 57
- Sasvim je dobro i može već i da iziđe iz kuće — odgovorio je Vigmor. - Ipak budite oprezni. Piter je preterano lukav - zaključio je inspektor Dikson. No sam nije bio dovoljno oprezan. Baš te večeri povukao je ljude koji su najopreznije i vrlo skriveno nadzirali Rićardsona. - Noćas ste potrebni na drugoj strani. Treba da pohapsimo grupu zloćinaca koja je oslabljena gubicim a — rekao je svojim ljudima. Već je bio obavio poslove oko dob ijan ja naloga za hapšenje skoro svih ćlanova tri udruženć bande. Prva na redu bila je grupa Rega Bronsona. Iz nje su bili poginuli Džef V erier i Feliks Boset, a u borbi u podrumima zamka ranjeni Eugen Š ilir i Glen Hipeln. Ostali su pokretni i opasni. sam Reg Bronson i dva njegova preostala revolveraša. Specijalnu grupu od osam policajaca predvodio je inspektor Dikson. Oni su pripadali onim delovima londonske policije koji su nosili oružje. I sam Dikson se naoružao. Bronsonov pansion je bio osmatran i uhoden već više puta. Kao radnici vodovoda u jednom slučaju i kao elek tričari u drugom policajci su pregledali podrume i delove pansiona. Jed an agent je odavno održavao vezu sa Karlom Trojom, Nemcom po poreklu. Troj je bio nešto zgrešio i tako je počelo. Policija ga je za svaki slućaj žestoko p ritiskala i on je pristao da služi, je r bi inaće bio proteran iz Velike Britanije. No o tome se nije znalo sve dok Dikson nije razgovarao sa šefom policije Kilburna. Ta četvrt grada bila je mesto skrivanja Bronsonove bande, ali ne i mesto provala. Niko nije sumnjao da se Bronsonova banda bavi tako »finim« poslom kakav je krađa slika. Dikson je uspeo da uredi da Karl Troj bude izvan pansiona malo pre napada. Uhapsili su ga bez teškoća. 56
On je kazao kako da upadnu i savladaju zdravog Rega Bronsona i dva ran jen a člana bande. Bližila se ponoć kad je Dikson dobio zadnji izveštaj da je inspektor Ričardson zbog nečega izlazio, ali ga nisu uspeli pratiti. No vratio se u svoj stan, je r tam o je bila ostala Amanda Pens. - Završićemo ovde — zakljući Dikson. Š ef policije Kilburna dao je spoljno obezbedenje i obećao je da niko neće saznati ništa o hapšenju, ako prođe bez pucanja. Troj je imao ključ od zadnjeg ulaza i dao ga je u nadi da će mu izdaja olakšati život. - Krećemo! - naredi Dikson i povede policijsku grupu. Nečujno su otvorili ulaz, popeli se do potkrovlja i upali. Dominik Derifu je uspeo da ustane, ali je odmah bacio pištolj i podigao ruke. Dva ran jen ik a su digla ruke sedeći u krevetima. - Gde je Reg? - upita Dikson. - Kako je m oguće?... Jeste li se vi povampirili, inspektore?! — govorio je Derifu. - Gde je Reg Bronson? - ponovo upita inspektor Dikson. - Ne dolazi od kad smo Kolinsa... - zausti Derifu, ali naglo ućuta. - Bićeš mi glavna meta, Derifu! - viknu inspektor. - Govori to što si počeo! Ali Dominik D erifu je ćutao stežući zube. - Ko želi moju zaštitu? — upita glasno inspektor gledajući dva ranjena gangstera. Niko se nije javljao. Dikson se osmehnu i zaključi: - Dakle, pokazali ste se momci. Niste hteli da pomognete. Ali ja znam da Reg Bronson im a sobu u onom drugom delu kuće. Pogledaćemo tamo. - Nisam hteo da ta jim ... On je u svojoj spbi na prvom spratu - reće Derifu. - A šta je bilo sa Kolinsom? upita Dikson.
Derifu opet steže zube. Nije hteo da govori. Dikson posla četiri policajca da sprat niže što tiše provale pregradu koja odvaja stepenište za dolazak u potkrovlje od pansiona. Nije prošlo ni ćetvrt sata, a Reg Bronson je s lisicam a na rukam a ulazio u policijski furgon sa ostalim zloćincima, Jedino je Dikson zadržao Troja i počeo da ga ispituje: — Zašto si ćutao o Kenu Kolinsu? — J a . .. Mislio sa m ... To je užasno! - klonuo je Troj. Toga trenutka Dikson je znao da je uspeo. Im aće svedoke protivu Bronsona, a ovaj će otkriti inspektora Ričardsona. Karl Troj nije dalje ni pokušavao da šta sakrije. Pričao je kako su Reg Bronson, Dominik Derifu i on m orali da u žurbi krenu i .da sa ljudima »čoveka čije ime se ne spominje« uhvate Kolinsa. Te noći je Troj saznao da su istinite priče da je glavni šef jedan inspektor Skotland jarda. — Da li ćeš ga prepoznati? - pitao je Dikson. — To je sasvim sigurno. Zna ga najbolje Reg, ali sada i svi ostali iz naše grupe. Znamo i neke Ričardsofiove ljude - odgovori Troj. Sada je praznio »torbu« gangsterskih tajni koje je znao. Iste noći pokazao je policajcim a usam ljenu kuću kod Long Ditona. Dikson je prvi zavirio u cisternu i video leševe Barbare Alen i Kena Kolinsa. Možda su dva uspeha ućinila da Dikson zastane. Sm atrao je da im a vrem ena da otkrije sve druge tajne, pa i to kuda su odnete slike koje je iz Stouksove kuće ukrao Ken Kolins. Nije dalje »cedio« Troja, jer imao je važnijeg posla. Trebalo je obezbediti da se uhvaćeni zločinci dobro čuvaju. — Imamo za su tra ... Ne, već za danas, jer evo sviće — reče u jednom trenutku Dikson. - Im aćem o posla s jednom drugom grupom. Mislio je na Edvina Stouksa i njegove ljude. Nije ni slutio da time
čini neoprostivu grešku. Trebalo je odmah tražiti Ričardsona. No malo sujete ima u svakom čoveku. Dikson je hteo da podlom inspektoru Ričardsonu priprem i zamku u samom Skotland Jard u i da hapšenje bude efektno i pred šefovima. ♦ Donald S ik ert je s tugom gledao vezane Evu Gelsen i Džona Vigmora. Svi su se nalazili u okruglom prostoru visokom oko deset stopa. Zidovi su bili od fino tesanog kamena, a vrata od livene bronze. Bronzane ploće su klizile po isto tako od bronze livenim žlebovima tako da su herm etički zatvarale ovaj čudni kam eni cilindar. čiji prećnik je iznosio, oko petnaest stopa. Ju tarn je svetlo je prodrlo kroz nekakvu cev na vrhu kam ene kupole. Lunov pogled pođe tamo. - Ovo je klepsidra jednog od predaka erla V ajtlija - reče inspektor Ričardson sedajući na staru izrezbarenu fotelju. Lun ga samo oštro pogleda. Ali misli su mu se kretale oko onoga što je čuo prisluškujući inspektora R ičardsona dok je ovaj sa Amandom Pens slušao snimljen njen i erlov razgovor. »Izgrađena kao zatvor i za pogubljenja... Treba dvadeset i četiri časa da se ispuni vodom ... Za to vreme zatvoreni u njoj plivaju očekujući smrt«. Te reči erla V ajtlija izazivale su jezu ne samo zbog njega samog, već i zbog devojke i Vigmora. Možda je jedini od njih troje Lun bio siguran da im se sprem a smrt, pa zato upita: Zašto ste nas doveli čak ovamo? Moglo je sve da se svrši još u gradu. - Imamo svoje razloge, koje ne skrivam o - odgovori Ričardson i pogleda Edvina Stouksa i Filipa Adamsona, koji su sedeli malo dalje. Oni su drem ali slušajući. Lun to primeti, pa reće: 59
- Svi smo već nesposobni za ra7 govor. - Jo š n oćas... Upravo još d a , jer već je dan treba svi da znamo na čemu smo — odgovori Ričardson i pokaza svetlo koje je prođiralo u cilindar od kam ena - Ja znam na čemu sam - reče Lun. - Ipak, im aćeš jednu šansu osmehnu se Ričardson. - Otkrićeš nam tajnu svog skloništa i nestaćeš iz Londona. Lun je razm išljao o onome što vidi i što Ričardson govori. Znao je da iskusni zločinac, koji je ujedno i policajac, nikada neće živog pustiti čoveka od koga se užasno plaši već celo podzemlje Londona. - Tajnu skrovišta?... Pa to je sve što imam — reče Lun tada. - Neće biti dugog razgovora odgovori Ričardson i poteže pištolj, pa ga uperi ne u Luna, već u Vigmora. — Pucaću mu u giavu, ako ne poćneš da govoriš... - Zašto u n jega?!... Pucajte u m ene1 - uzviknu Lun. - Prvo ću u njega, a onda u devojku. Umrećeš tek treći, svestan da si kriv i za njihovu sm rt — objasni inspektor. — Govori! I takvi gangsteri kakvi su bili Stouks i Adamson mrštili su se zbog onoga što su videli. Lun je ćutao grozničavo razmišIjajući šta da uradi. Na nesreću nije ni slutio da inspektor, rešen da ubije sve zarobljenike, želi da sada iznenadi sve i tako satre Luna Pištolj opali i svi se slediše. Glava Džona Vigmora se samo iskrenu i niz nju poteče krv. Kuršum ga beše pogodio iznad desnog oka i izišao na levu stranu potiljka. Lun je zurio u mrtvog čoveka. koji mu je ovih dana bio spasilac i jedini siguran prijatelj. - Ubio si ga, gade! - jeknu Lun i trže lisicam a vezane ruke. Eva Gelsen je plakala čudno i neprijatno cvileći. - Sada dolazi red na nju — reće 60
Ričardson i nanišani u devojčinu glavu. Lun je gledao u stranu i sada mu se pred očima nađe senka ćoveka s pištoljem u ruci iskrivljena na okruglom zidu. - Govoriću ako nju odvedete i date reč da ćete je ostaviti živu. .reče Lun. - Vodite je tamo u skrovište gde su slike i plen — reče Ričardson Stouksu i Adamsonu. Oni bez reči poslušaše. Kad se za njima spustiše bronzana vrata Rićardson reče: - Kaži mi sada, Sikerte! Ostali ne treba da znaju. Znam način da ti uništim sećanje, ali ostavim život Dajem reć da ću to učiniti. Kaži mi gde je skrovište, a kad se oni vrate, reci da, ipak nećeš da govoriš. Pristaješ li9 - Pristajem — odgovori Lun - Jo š danas ću proveriti, pa ako nije istina, ubiću i Evu i tebe — pripreti Rićardson. Lun je znao da inspektor laže. Neće ostaviti živu ni Evu, jer ne želi takvog svedoka svog zločina. Jo š manje ima nade da bi pod bilo kojim uslovima Ričardson poštedeo njega, Luna. čoveka koga tako strašno mrzi. No, Ričardson će prvo proveriti da li je istina ono što mu Lun bude rekao. Nije slutio da Ričardson neće tako mnogo rizikovati, ili bar se nadao da možda ipak hoće. - Moje skrovište je stvoreno od stare, male fabrike, koju su pritesnila naselja. Nekad su fabrike gradene da liće na n ešto ... — pričao je Lun. On kaza gde se sklonište nalazi i kako se ulazi u njega kroz garažu, jer ako se uđe na postojeći ulaz izgleđa da je gradevina ispunjena starim crepovima kakvi se više ne ugrađuju u nove krovove. - Nadam se da je istina sve što si rekao. Budala si ti, Sikerte! Umrećeš još danas. Ovde treba samo da izvučem pokretrh vod za dovod
svetla, pa da pustim vodu — pokaza Ričardson pokretni kabl doveden kroz jeciinu jedva pet inča široku cev na kubetu klepsidre. U tom trenutku vratiše se Stouks i Adamson. Ričardson im reče neka i z v u k u eiektrični kabl sa prikliučkom za celu klepsidru. - Neka umre u mraku i polako. Želim da se udavi, a ne da ga ubije udar struje kad voda stigne do električne mreže ovde. Požurite! - govorio je Ričardson radosnim glasom, Kao da postiže nekakav veliki uspeh. Adamson ode da spolja povuče i otkopča kabl, a Stouks htede da sedne. - Sad dovedi i devojku. Neka mu pravi društvo — naredi mu Ričardson. - Dobro je on rekao da je sve ovo moglo jednostavnije. Devojku sam odvezao, a sada treba opet ćn je vezujem. Mislio sam neka je tamo odakie ne rnože da pobegne - reče Stouks ustajući. - Gde ste je sm estili? - upita Ričardson. - £no j:- u malorn podrumu na kraiu miina, koji je nekad siužio za kažnjavanje neposlušnih dok jos klepsidra nije bila izgrađena. Tako je pričao eri Vajtli - odgovori Stouks i iziđe. - Rizikuješ — primeti Rićardson misleći na to što devojka nije vezana. - Toliko je klonula da jedva korača - odgovori Stouks i gurnu đevo;ku pored Luna. - Hajd?mo! - doviknu Rićardson i požuri k vratima. Stouks ga je sledio, pa zajedno opet. pomeriše vrata po kliznom okviru. a zatim ih spolja utvrdiše zatezanjem oba zavrtnja. Tek takvo zatezanje onemogućavalo je otvaranje vrata iznutra i njihovu nepropustljivost. Već se pomaljalo sunce. Ričardson povede Stouksa i Ađamsona da mu pomognu da pusti vodu. Izma-
koše ustavu s korita prem a klepsidri, a uglaviše je u okvire na ispustu. Voda pojuri suvim koritom do levka na kupoli klepsidre, a onda ga ispuni. Višak vode oticao je po prelivnom koritu. - Voleo bih da ih gledam kako oćekuju da se utope - reče Ričardson. - Punjenje traje dvadeset četiri sata. Ako dodeš iduce noći, još ćeš moći da za ćasak prekineš vodu i vidih ih kroz cev kako plivaju reće Stouks. Rićardsonu se nije svideo ton kojim je to Stouks rekao, jer zvučalo je jetko. Ipak ne reče ništa. Sedeo je pored korita za dovod vode i posmatrao kako on'a nestaje i klepsidri. - Hoćemo li da krenem o9 - podseti ga Adamson. ^ Stouks je već bio kod svojLh kola, gde su ga čekala dva njegova revoiveraša.
Kad stigoše do Majl Hi!a, Rićardson skrenu sa auto-puta. i ostavi Adamsona, a onda se severnim putem odveze ka centru grada. U Skotland Jard je ušao kroz severni ulaz, iz koga se stizalo u restoran. U hodniku prema liftovima on stiže jednog detektiva koga je poznavao i kvrcnu ga prstom u mišicu. - Hej. stari, kako je? - upita. Detektiv se izmaće kao da vidi sablast. - Vi?!.. Otkud ovde?' - izusti zapanjeno. - Šta je? Gledaš rne kao da sarn avet - reče inspektor. - A priča se da ste uhapšeni... Inspsktor Dikson .. Video sam ga m alopre... S njim je b;o E rin ... Šta je tu? -- još uvek je zbunjeno govorio detektiv. - Svašta se prića i ne veruj u sve. to - nasm eja se i Ričardson i skrenu ka toaletima. Izviri na časak i ugleda detektiva kako otrča k liftu. On otrća na drugu stranu i istim putern se nade 61
na ulici. Kao progonjena zver instinktivno je osetio opasnost. To što je neko video Diksona moglo je mnogo šta da znaći. U Skotland Ja rd je Rićardson došao da sazna novosti i da se javi, a onda je hteo da ide u svoj stan i da se odmori san jareći o tome kako Lun s lisicam a na rukam a pokušava da se održi na vodi. Sada je trebalo biti oprezan. On ode pešice do prve taksi stanice, jer svoja koia više nije smeo da upotrebi. Reće da ga odvezu u Golders Grin. Tamo ie im ao mali, rezervni stan, koji je tajno iznajm io koristeći policijsku moć jednog inspektora. Odatle on pozva svoje ljude. Svi su se jedva javili, je r bili su zaspali. Opomenu ih, a onda pozva Amandu Pens. I nju je ćekao da ustane i dođe do telefona čitavih ćetvrt sata. On skrati pozdravljanje i form alnosti, pa odmah reče: - Otići ćeš u Skotalnd Ja rd i izjaviti da imaš nešto važno da otkriješ o inspektoru R ićardsonu ... - Ali to bi ipak bio poćetak sumnji - primeti lukava žena. - Saslušaj sve do kraja, pa onda govori šta m isliš... - nastavi Rićardson. Ispriča joj šta se događa i iskaza sumnje. Kad ona bude tražila inspektora Diksona, biće u prilici da utvrdi je li on zaista već na poslu dok se prića o njegovom teškom stanju. Optužujući R ićardsona za određene postupke, koji mu neće smetati, ona će moći da zakljući o kakvoj opasnosti se radi. - Kako da ti javim ? Amanda.
upita
- Ćim napustiš Skotland Jard, ako te ne zadrže radi dalje istrage, idi u svoj londonski stan. Zvaću te tamo - odgovori Rićardson. Posle toga on pokuša da spava, ali poćinjalo je mućenje. Sada je žalio što nije pucao i u Luna. jer znao bi da je već mrtav. Jo š dvadeset sati je dugo vrem e... I kad bi dolazio 62
san, on je snivao neko bežanje iz koga se trzao obliven znojem. XII Ćim je od detektiva ćuo da je ovaj video Rićardsona, inspektor Dikson požuri da dobije odluku o hapšenju zloćinca. Š ef odeljenja, koji je već bio obavešten o sum njam a na Rićardsona, bio je pribavio potrebni nalog o istrazi i hapšenju od državnog tužioca. Sad a je u istom trenutku mogao da taj dokumenat preda Diksonu. No. vrlo brzo Dikson je zakljućio da je Ričardson umakao. Ostalo mu je da ono što je saznao od Bronsona i njegovih ljudi iskoristi u dal)em gonjenju ostataka gangsterskih grupa. No, opet se pokazalo da je Rićardson bio dovoljno oprezan. Dikson je znao im ena četiri još živa Rićardsonova revolveraša, ali patrole koje su ih tražile došle su nazad neobavljena posla. Bili su uzaludni i pokušaji da se uz pomoc broja inspektorovog automobila otkrije gde se on sada nalazi. Kola su nadena, ali Rićardson je bio daleko. - Ostaju nam Edvin Stouks i njegovi ljudi - zakljući Dikson pred svojim ljudima okupljenim na dogovor. - Izvešcemo to naveće i nastaviti sutra. Baš tada mu javiše da je kod njega došla izvesna ledi Vajtli, koja ima nešto da kaže o mspektoru Ričardsonu On oseti da mu oći zasuziše od uzbudenja. Uzaiud je pokušavao da k ija i draženje u nosu se nastavljalo. Uprkos tome, on požuri u svoj biro. Tamo mu javiše da je sekretarica šefa odeljenja pozvala kod sebe ledi Vajtli da tamo ćeka u fotelji. Dikson posla policajca da je dovede. Saćekao ju je stojeći i razm išljajući o toj ženi. Znao je već da je ona Ričardsonova ljubavnica. Po tome hoće Ii priznati tu vezu on će moći da proceni i skrivene motive njenog dolaska ovamo. Kad Amanda ude, on suvo reće:
- Izvolite sesti. Čim ona sede i sam Dikson se spusti na stolicu iza svog stola. To je očito trebalo da bude razgovor na odstojanju. No, lukava nova ledi Vajtli se osmehnu i reće: - Došla sam da razgovaram o otvoreno, iskreno i korisno. A to, priznaćete, ne može da se ostvari ako se dovikujemo ovako preko vašeg biroa. - Beležim poen za vas - osmehnu se Dikson i preseli se u fotelju kod stočića. - Došla sam da utvrdim jeste li vi stvarno ozdravili i poćeli da xadite - reče ona odmah. - Oh, ova vrućina! .. Tako sam žedna. Diksonu je bilo jasno da ona želi što prisniju atm osferu, ali ipak je morao da joj ponudi neki đus. Ona odgovori da bi n ajradije popila đobro rashlađenu limunadu. - Može i to - reče Dikson Onda vas nudim i kafom, jer i sam bih jednu rado popio. - Ja kafu u ovo doba ne pijem, a vi je za sebe uzmite — sm ešeći se s mnogo šarm a odgovori ona. Dikson telefonom naruči kafu i limunadu. pa opet sede u fotelju. Nije nameravao da štedi ovu ženu, pa reče: - Lepo bi bilo s‘ vam a porazgovarati o mnogo čemu, ali baš danas sam u strašnoj stisci s vremenom. - Vodiću raču n a o tome — reče ozbiljno Amanda Vajtli. — Došla sam po zahtevu inspektora Ričardson a... Ona zatim ispriča da ju je inspektor u bekstvu pozvao i zatražio od nje da ga posluša pod pretnjom da je neposlušnost može koštati glave. - On vam je rekao da je u bekstvu? - upita Dikson. - Nije izričito, ali sam razum ela da on tome da li ste vi stvarno na poslu pridaje poseban značaj. Rekao je: »taj prokleti stari lisac m ora da me je uhodio dok sam ja mislio da on umire«. Zar to ne znači da se uplašio i da se krije. Nije hteo da mi
kaže ni kako da ga nađem isprića Amanda. - A šta vi mislite, ledi? — upita Dikson. — Ima li on razloga da beži? - Znam da će ih sada imati — nasm eja se ona. - On sada još nije siguran da ste mu na tragu. - A otkud to da ste vi-sigurni? - J a znam o njemu mnogo više nego što vi mislite. - Ali otkud njegove sumnje da ja znam nešto o njegovim zločinim a? - To je očito, inspektore. Vi ste od Luna saznali mnoge istine — nastavi ledi Vajtli. — Ričardson me je poslao da ga optužim da je kao policajac neovlašćeno njuškao oko zamka Vajtli. Rekao je da je najvažnije da utvrdim jeste li vi na poslu... - Dobro, sad ste utvrdili. Pričajte mi sada istinu - prekide je Dikson. - Priča je malo poduža, pa vas molim za strpljenje, iako se žurite - nastavi Amanda, — Ričardson je iskoristio priliku i naterao me da mu služim. - U kom smislu? - U svakom. Prošle noći bila sam s njim u njegovom stanu Prvi put napustio me je kad mu je javljeno da je otkrivenp skrovište Kena Kolinsa, koji je oteo Barbaru Alen... Tada ona ućuta, jer ude devojka. iz restorana i donese kafu i limanadu. Čim opet ostadoše sami, Dikson reće - Nastavite, slušam vas. - Pre nego što nastavim neophodan je dogovor o uslovima - reče ona. - Ne razumem - reče Dikson ne skrivajući nervozu. - Ja postavljam uslove — odgovori Amanda. — Reći ću vam istinu o svemu. Otkriću varn sve tajne koje znam, ali tražim da mi obećate da ćemo biti zaštićeni ja i erl Vajtli. On je sada moj muž... - Niste u prilici da postavljate uslove. Optužiću i vas da ste sauč< s
$
nici svih zločina Rićarđsonove bande. Upravo uhapsiću vas odmah — odlućno reče Dikson. - To nije pametno. Ako me uhapsite, daćete tim e znak Ričardsonu da je u opasnosti i nikad ga nećete uhvatiti. Ovako, ja bih se obavezala da vam ga izdam ... - Da izdate?! - zaćudi se Dikson Upotrebila sam nam erno pravu reč - nasm eja se Amanda. A i sam i znate, ako znate istinu, da ja nisam saučesnik u krađam a slika i drugim zloćinim a bande. Imala sam veze druge vrste sa erlorn Vajtlijem, a sada sam mu žena. - Razumem kud ciljate — popusti Dikson. — Saslušaću ipak vaše uslove. - Zaštitićete nas od gangstera, a zatim i od istrage. Erl Vajtli, odnosno moj muž Harold isprićao mi je mnogo. No ja o tome ne mogu da govorim, sem ako mi obećate... - Lord je pucao na nas iz svoje lovaćke puške — reče inspektor. - Ali nikoga nije pogodio — osmehnu se zadovoljno žena. - I to je istina — nasm eja se i Dikson. - Ali on skriva istinu o zločinu i još uvek je ustvari član gangsterske družine. - Zato može i da bude koristan. Zna ko su krvci i kakp da se nađu. J a bih mogla da se sastanem sa Ričardsonom i da ga namamim u klopku - odgovori ledi Vajtli. - Dakle, vi tražite obećanje da će Vajtli biti izuzet od istrage i osloboden odgovornosti? Mislite li da tu im a ikakvog izgleda na uspeh? - Od svake odgovornosti biću izuzeta ja - odgovori ledi Amanda Vajtli. — Za to postoje svi uslovi. - To znam i prihvatam - složi se Dikson. - Dajte mi svoju časnu reč zahtevala je ona. - Ako ne postoji neki vaš teži zloćin, o kome nećete ništa reći i o kome se ništa još ne zna, dajem svoju ćasnu reć da ćete biti oslobo64
đeni i korišćeni sam o kao svedok - odgovori Dikson. - Ali šta ćemo sa erlom Vajtlijem ? - On nije okrvavio rukt Na vreme se pokajao i pomagao policiji od trenutka kad su ukradene njegove slik e... — Ali tako nije bilo! — Udesićete da tako izgleda. On će posle svedočiti na sudu i p-ikazaće sebe kao žrtvu inspektot .. Ričardsona i drugih gan'gstera. Obećavate li da ćemo tako voditi igru? — upita na kraju ledi Amanda Vajtli. — Dogovoreno! — brzo ođluči Dikson. - Dajem svoje obećanje i zakiinjem se da ću tako voditi poslove. — Prihvatam vašu reč i odmah ću vam reći da vam neće biti iako, jer Harold je još i saučesnik u skrivanju plena. J a ništa neću da krijem. - Onda p rićajte sve što sm atrate da je važno meni kao inspektoru koji vodi istragu. Ledi Amanda poće od one večeri kad ju je inspektor Ričardson ucenio snim cim a njenog razgovora sa erlom Vajtlijem. O bjasnila je svoj strah i pristanak dosta ubedi)ivo. Nije skrivala svoje podvale i grehove u lećenju nemoćnih za ljubav. P rićala je i šta joj je sve govorio erl Vajtli posle venčanja, jer umela je da od njega na lep način izvuće istinu. - A sada ću se poslužiti svojom beležnicom, je r nisam mogla da upamtim sva ta im ena — reće ona u jednom trenutku. — Poćeću od Ričardsonove ban d e... Ona spomenu poginulog Stiva Voltona, a onda ostala ćetiri čoveka, o kojim a je Dikson već znao. Zato on reče n eka taj deo sk rati i kaže šta zna o ostalim a. - N ajbrojnija bila je grupa Rega Bronsona. O njemu znam sam o da ima pansion u Vulviću... — nastavi da prića ledi Vajtli. Govorila je da je Bronson prvi
započeo krađe slika na osnovu dogovora s vlasnicim a da bi se naplatilo osiguranje. Njega je otkrio inspektor Ričardson i uzeo »pod svoje« kao čovek čije ime se neće spominjati. Tako je Ričardson postao glavni. On je znao i neke manje grehove e rla Vajtlija, pa je od njega dobio pomoć u tome da mu ovaj u starom mlinu skriva ukradene dragocenosti. Sve što je Dikson znao kao sigurno o Bronsonovoj bandi pokazalo se korisno u proveri iskrenosti ove žene. Ona ništa nije ni skrivala, ni menjala. Zato joj reće da je to za sada dovoljno i zatraži da govori o ostalima. — Ostaje Edvin Stouks — reče ledi Vajtli. Malo kasnije inspektor je shvatio da što pre treb a naći Edvina Stouksa i uhapsiti ga još toga dana. Ledi Vajtli je bila zabeležila i gde se kreću njegovi ljudi, a znala je jedino adresu bivšeg narednika Oskara Portera. - Do sada ste pokazali da zaslužujete zaštitu — reče u jednom trenutku Dikson. — Ali to nije dovoljno. Hoću R ičardsona i njegove ljude! - Imaćete ga - odgovori samouvereno Amanda. — Iznela je svoj plan. Ispričaće Ričardsonu da Dikson više ne skriva to da je počela potera za inspektorom zločincem. - M orate biti ubedljivi, je r postoji opasnost... zausti Dikson. — Znam koliki je moj rizik. Zato i oćekujem da dobijem tako veliku nagradu, kakva je m oja sigurnost kasnije i što m anja kazna za mog muža - prekide ga ona odlučno. Ona nastavi da izlaže kako zamišlja da uvuče R ičardsona u klopku. Sastajaće se s njim u pogodnim trenucim a... Im ala je stan u blizini Sohoa na Totenhem Kurt Rodu. Ako uspe da tamo nam am i Ričardsona, staviće mu uspavljujuće sredstvo u jelo i piće, a onda će poz-
vati telefonom. U nuždi poslužiće se svojim pištoljem. — Želim ga živog - reče Dikson. - On treba da govori o svim svojim zločinima. — To je vaša stvar - odlućno reče ledi Vajtli. — J a ne želim da budem ubica tog čoveka. Ćak nisam sigurna da li želim da on bude uhapšen. Ali kad su njegovi zloćini već otkriveni, pre svega krivicom Donalda S ik e rta ... — Valjda treba reći zaslugom Donalda S ik erta - primeti Dikson. Nehotično sam to rekla — Dakle, kad je već otkriveno sve što tereti R ičardsona i ostale, ja tražim način da se spasem. Ričardson je već počeo da me p ljačk a... O na isp rića da je predala inspektoru deo novca od osiguranja i Dikson obeća da će, ako novac bude pronađen, tražiti da se vrati osiguranju, kako ne bi bio oštećer sam erl Vajtli. — Napravili ste dobar posao ledi - zaključi na kraju Dikson. - Potrudiću se da i Lun ne prekrši moje obećanje. — I to mi je veoma važno. No s Lunom ću lako, jer on neće napakostiti ženi koja se ne brani - nasm eja se ledi Vajtli. I Dikson se nasm eja toj dvosmisienosti. ¥ Ćim je žena otišla, Dikson ođluči da prvo izvrši ono što se može. Treba što pre uhapsiti Edvina Stouksa i njegove ljude. Umoran od prošle noći Stouks je u svojoj kući opremljenoj alarm nim uređajem popravljenim posle provale Kena Kolinsa, spavao sve dok ga nije probudilo zvono sa ulaza. Onako bunovan našao se pred policijskim pištoljima. Predao se bez otpora. Dikson je odmah pokušao da ga sasluša, ali bez u -oeha. — To su kobne zablude govorio je Stouks. — J a sam žrtva m račne igre i neću ništa da ao65
vorim dok ne budem izveden na sud. I Dikson je bio umoran, pa odluči da se uhapšeni Stouks za sada smesti u siguran zatvor i drži to u tajnosti. — G ovoriće prvo tvoji ljudi reće Dikson jetko - Sada idemo po O sk ara Portera. Znamo gde stanuje taj stari zloćinac. Edvin Stouks je i dalje ćutao. Nadao se da će ga u toku istrage zaštititi inspektor Rićardson. Možda će taj strašn i ćovek uspeti da preseče tragove do potpunog razotkrivanja svih zločina. U tim trenucim a Stouks je pomislio i na Luna. Klepsidra će biti puna i taj užasni neprijatelj londonskog podzemlja će zauvek nestati. Stouks proceni da mu neće pomoći ako sada kaže šta se događa s Lunom i spase tog čoveka i devojku, je r tada ce ga stići R ičarč sonova i Bronsova osveta. Ne, ćutaće! To je pomislio i kad mu Dikson reće: — Razmisli, Stoukse! Možda možeš pomoći da se uhvate ostali zločinci 1 time olakšati samome sebi. — Neću da izdajem ... Uzalud insistirate. inspektore! U svom stanu ledi Amanda nije stigla ni da se istušira, a bila je oznojena ne samo zbog vrućine, već i zbog briga koje su je mućile. Zazvonio je telefon i ona je prepoznala Rićardsonov glas. - Šta imaš da mi kažeš? - pitao je Rićardson. - Nije dobro - odgovori ona. Dikson je na poslu i na našem tragu. Srećom brbliala sam o svojim poslovima kao seksi izlečiteljka i žalila se zbog straha koji osećam od tebe. Mislim da nije ni naslutio šta ja sve znam. - Onda se ti vrati u zamak — zakljući Ričardson. — Neko vreme se nećemo viđati. Udesi da erl Vajtli ućini sve kako bi otklonio sumnje. Mislim da ćemo se spasti. 66
- Kako da te nadem u slučaju potrebe? - upita što je mogla smirenije ledi Amanda Vajtli. - Neću biti u Londonu. Im aj' strpljenja. Javiću se! — odgovori Rićardson i prekide vezu. Ona nešto koćijaški opsova, pa izide iz stana. Nije htela da zove Diksona iz svog stana plašeći se da sam Ričardson nije udesio da se njena linija prisluškuje. Iz prve govornice pozvala je Diksona. Odgovoriše joj da će je prekopćati na radiotelefonsku vezu. To je bilo prvi put da je ćula za takvu m ogućnost Javi joj se Dikson i radio sm etnje malo odužiše razgovor, ali uspela je da mu prenese sadržaj svog razgovora sa Rićardsonom. - Onda se vratite u zam ak — zakljući i Dikson.
Stigla je u sm iraj sunca umorna, jedva podnoseći vlažnu haljinu i veš na lepljivoj koži. Sam o se javila mužu da se vratila, pa otrća u svoju spavaću sobu, pored koje je bilo kupatilo. Zvonila je sobarici, jer sada su imali novu poslugu. - Ukloni sve ovo iz moje sobe — reče joj. - I priprem i mi kupatilo. - Već je priprem ljeno — smejući se zbog nećega odgovori sobarica. Amanda je pažljivije pogleda, pa upita: - Nisam li vas ja znala pre nego vas je lord primio na posao? - Zovem se R ita Maplbek. Bila sam ovde na zabavi pre petnaestak dana. Možda ta d a ... — neodređeno odgovori devojka. - Dobro. .. Odnesi to, a razgovaraćem o drugom prilikom — zaključi ledi Vajtli i otprati sobaricu do vrata, pa okrenu ključ. Bila je navikla da to radi onih nekoliko dana pre venčanja i dok nije došla nova posluga, koju su saćinjavale ova i još dve sobarice, kuvar sa ženom i još tri m uškarca koji su se ponašali kao stražari. Ušla je u kupatilo željna vode.
Umesto kade bio je ugrađen bazenčić u kome se mogla slobodno opružiti i pokretati kao da pliva. Bazenčić je sada bio pun bistre vode i ona se po navici pogleda u ogledalo. Krik joj zastade u grlu, je r jedna ruka je gurnu u vodu. Kada je podigla glavu videla je takođe svućenog Pitera Ričardsona. - Ti?! — uspela je da izusti. - Je s i li se uplašila? - upita on. - Naravno da jesam ! Ko se ne bi uplašio?! - reče ona hvatajući dah. - Kad si ćas pre stigao? - Pa ja sam te odavde zvao sm ejući se odgovori Ričardson. M ilujući je on reče nešto na raćun njenog tela, koje je mlađe i lepše nego što bi trebalo da bude. - J a sam veštica - našali se ona. - Možda i jesi - odgovori Rićardson i poče ljubavnu igru. Kad su izišli iz vode ledi Amanda uskoći u krevet i pozva Rićardsona k sebi. - Dolazim odmah. Prvo hoću da pustim jednu traku - odgovori on. - Znaš, postoji uređaj za prisluškivanje pomoću telefona. Prikači se na određeni ap arat i okrene se broj nekog drugog telefona. Tada se sve čuje iz prostorije u kojoj je uredaj... - Zašto mi to prićaš? Je s i li tako prisluškivao Diksona? upita ona sledivši se od straha. - Slušaj — reće on i pusti da se na stoćiću uz krevet odvija trak a malog magnetofona. Ćula se svaka reč koju su u Diksonovoj kancelariji izgovorili nova ledi Amanda Vajtli i stari inspektor. Celo vreme Ričardson se smejao. - Treba da ti objasnim ... Mislila sarn... - zausti Amanda. - Dogodilo se baš ono što s a . m ^uviCćo. i ne zameram ti, draga. Takav ]e živr" - reče on vedro. Aii nju je joailazila jeza. - Fvo, sađa ću ti se zakleti za ceo z.:vot... — zausti ona. - Ne treba, draga. Znam da više
nećeš ni pokušati da me prodaš Diksonu. Ovde sam ja sada gospodar. Tvoja sobarica je R ita Maplbek, koja je verna devojka Rega Bronsona. Kuvar i kuvarica su takođe moji ljudi, a tri revolveraša, za koje si možda mislila da su nešto drugo, opet su moji ljudi. Oni su već uklonili tvoje makroe, koji su pokušali da te ovde posete — prićao je Ričardson. Koji m akroi? upita Amanda. - Izvesni Kunt, Maks i Lonard su jedan za drugim naleteli ovamo. Pred Haroldom smo ih saslušavali i on je pristao da ih ustreli svojom lovačkom puškom. Položio je i zakietvu na vernost. Sada je ovaj zamak prava tvrđava. Postoje i tajni prolazi iz kule, kojim a se stiže do skrovišta. Biću tamo, ali ti nikad nećeš saznati gde sam. Dolaziću ovako da te iznenadim kao većeras. - Sve to je neobično - reče Amanda. - Od večeras ovaj zamak će živeti uzornim životom. Bez mene ti nećeš izlaziti iz njega. A naročito ne bez mog znanja - dodade Ričardson. - Kako će Harold podneti sve to? - upita ona. - On se već utešio. R ita Maplbek je mlada i lepa. Erl je oduševljen njome. Ona zna mnoge veštine smejao se Rićardson. - A uz sve to ona računa da će postati sledeća ledi Vajtli. Sprem na je da ćeka i godinama, ali da doćeka. - Ubijaš me smejući se — primeti Amanda. A onda poče neutešno da plaće. - Dobro je! Plači, jer to je lekovito. Kad prođe, bićeš opet stara, pokvarena Amanda — reče Riča.rric /"*»■* jUli.
- Nisam st.ara. Tek mi je triaeset
i osarr. — kroz plač odgovori ona.
- Riti je dvadeset i jedna, ah ja sam je dao erlu, a uzeo tebe. Dakle, slažem se da nisi stara - mislio ie da je duhovit Piter Ričardson
- Ali ako i prevarim o policiju, I.una nećemo - seti se ledi Vajtli. - Lun je u klepsidri i voda teče... - odgovori on i poće da joj prića šta se sve dogodilo u Kolinsovom skrovištu i mlinu. Na kraju priće on dodade: - Ako ne bude opasnosti, sutra ćemo erl, ti, ja i p ratn ja svećano otići da ispraznim o klepsidru. Uverićeš se da nam ni od Luna više ne preti opasnost - Mnogo je mrtvih - uzdahnu ledi VajtlL - Moralo je tako - reće Rićardson. - Ali sad smo m oćni i bogati. Otkrio sam tajnu Lunovog skrovišta. Tamo je nagom ilano dosta vrednosti. Ti ćeš biti ovde žena plem ića i tajno moja, a ja ću biti siguran i ovde i u Lunovom skrovištu. Biću i ja kralj ponoći, ali crn i kralj gluhog doba... - Tako sam um orna - požali se ledi Vajtli. - Odmori se, je r ako hoćeš sutra možeš da ideš sa mnom do m lina i da se uveriš u Lunovu sm rt — reće on. - Ne želim ... Verujem ti, Piteru — osmehnu mu se ona kao da se ipak raduje što je sve tako kako jeste. Ričardson zadovoljno zaklim a glavom i ustade. Obuče se i krenu. - Kud ideš? - upita Amanda. - To više nikada ne pitaj, je r ne treba da znaš gde sam ako nisam uz tebe. Tako nikad nećeš osećati grižu savesti ako se meni nešto dogodi. Biću uvek negde blizu. Ovde su moji novi ljudi... - Plašim se za tebe - reće ona. - Nema razloga da brineš — odgovori Ričardson. - U gradu imam knii se dobro kriju. VečeO V V J V ijU U V , ras će doći da se o svemu dogovorimo. pa ćemo posetiti i mlin da vidimo je li sve u redu ... - Zašto se neko vrem e ne primiriš ovde? — upita ona. - Kako znaš da neću^ — upita Rićardson i iziđe. 68
U holu srete Ritu Maplbek. Bila je uplakana. - Šta se dogodilo? — upita je on i stavi joj ruke na ra m e n a - Došli su Adamson i Folbs... — jedva kroz plač reće devojka Rekli su mi da su Reg i svi njegovi ljudi uhapšeni. Adamson kaže da je išao po vašem zahtevu, je r Bronson se nije javljao kad ste ga zvali oko podne. - Spašćem o i Bronsona i ostale. Ne treba da plaćeš. Uostalom bićeš ledi Vajtli, pa će biti m om aka lepših od R ega - tešio ju je Ričardson. O na uzdahnu, ali prestade da plače. Ričardson iziđe i u prizemlju kule nađe Filipa Adamsona i Abrija Folbsa. - Ići ćemo do mlina. Imam kola kojim a se služio Lun. Pogledao sam i njegovo sklonište. Već sam shvatio kako mu uspeva da promeni izgled. Promenićemo odmah malo i mi svoj. Imaćemo i zbirku lažnih dokumenata. Jo š noćas videćete šta smo dobili time što je Lun m orao da nam otkrije svoju najveću tajnu ispriča im brzo, je r video je zabrinute izraze njihovih lica. - Gde su Bad i Tom? Oni sidoše i smestiše se u kola. Jedan od novin ćlanova posluge, ali stari Rićardsonov znanac otvori im pomoćni izlaz kod levog krila zamka. Brzo su stigli kod mlina. Otvoriše kapiju na ogradi i uvezoše kola do same klepsidre, koja je u m raku iičila na silos. Ćulo se pluštanje viška vode niz odlivno korito. Ričardson je u ruci nosio jaku svetiljku, pa ode do m esta na kome se prekidala i puštala voda. Malo kasnije po koritu kojim voda prestade da teće on stiže do otvora na vrhu klepsidre. - Hej, Sikerte! Nisi me preva Skrovište je odlično! - vikao jS kroz cev. Niko mu nije odgovarao. Bilo mu je čudno što je tiho u klepsidri, itoja ioš nije rnogla biti sasvim puna
vode, je r do dvadeset i četiri sata nedostajala su jošpuna trL Zato on oprezno osvetli vodu kroz usku cev. B istra voda propusti svetlo i on je u dubini od oko pet stopa video tela utopljenog Luna i Eve Gelsen. - Gotovo je pre nego što je trebalo da bude. Nisu imali snage da tako dugo plivaju, pa su potonuli isprića on Adamsonu i Folbsu stojeći kod ustave za vodu. - Otvorićemo ispuste da voda polako istiće, pa ćete vas dva sutra doći da uklonite leševe i sve dovedete u red. - Zašto ne bismo to odmah učinili? - upita Adamson. - Veliki je pritisak na bronzanu ploču koja predstavlja vrata, pa je ne možemo pomeriti. A ako bismo je i pomerili, udario bi nas i oborio snažni mlaz. Voda prvo treba da isteče - objasni Ričardson. - Isticanje ide brže od punjenja i već sutra u podne biće ovde moguće ući u klepsidru. Inaće, treba da dodete sa furgonom, je r prenećem o sav plen odavde u Lunovo skrovište. - Sad razumem - složi se Adamson. Odmah zatim oni se odvezoše u grad. U Sohou kod već poznate vlasnice b ara nađoše Bada M ekliša i Toma Beneta. Njih pet zajedno se uputiše ka severnom delu grada i uskoro su bili u čudnoj tvrđavi kralja ponoći. Bivši inspektor Rićardson i sada jedini slobodni šef bande iz saveza s uživanjem je pokazivao udobnosti skrovišta. Pokaza im sprem išta i konaćno ih dovede do bazena. Upališe kvarcne lampe i v fttaćk im suncem osvetliše bazen i oko njega. Donesoše hrane i pića. Slavili su pobedu. Ričardson je prićao kako se ovamo mogu dovoditi i devojke, a da nikad ne saznaju gde se ovo mesto nalazi. XIII Kad je voda poćela neprijatno da pljušti i podseća na sm rt koju gangsteri priprem aju za devojku i Luna, on se pokrenuo. Onako vezan lisi-
cam a nije mogao mnogo da postigne, ali snalazio se i u potpunom mraku, je r je na svetlu sve pažijivo osmotrio i zapamtio. On prvo priđe devojci, koja se pela na klupu da izbegne vodu koja se razlivala po podu okruglog zatvora. Ona je piakala. Lun je to ćuo tek pošto je napipao njene noge i popeo se i sam na klupu. - Ima nade da se spasem o.Evo - poće on. - M oraš biti h rab ra i spremna da izdržiš najveći napor. - Ne mogu više... - J a znam da je kraj. A i zašto bih živela? Ubili su Džona - još više se rasp lakala ona. - Moraš da živiš, je r to možeš. M akar zato da budeš svedok na suđenju zloćincim a - reče Lun. - Kad bi se tome n ad ala... — promuca ona. - Razm išljaj! I veruj mi, je r ja mnogo znam i mogu! Imamo izglede da se spasemo! - vikao je Lun da nadjaća šum vode. On zatim siđe i gazeći po vodi stiže do pregrade, kojom su se odvajali kasnije ugradeni prostori klepsidre. Pregrade. nisu dostizale do kupole, već su ti delovi imali drvene tavanice, pa su pod kupolom pravili neku vrstu polukružne police. Lun se seti svega toga i odlući da što pre tamo sm esti devojku, jer hladna voda koja je punila klepsidru ubila bi devojku već posle nekoliko sati. No glavnu smetnju ćinile su lisice na rukama. Da je bilo svetla, Lun bi već izašao na k raj s njima. Ovako je u mraku trebalo naći nešto od čega bi napravio kalauz. Grozničavo razm išljanje kao da je snažilo Luna. On se seti da u prostoru koji je služio kao bar, a u kome su bili orm an s pićem i sanduci s rezervam a, postoji jedno m anje zidno ogledalo. Ako je obešeno o žicu, ona može da bude korisna. Polako je pipao i konačno mu ru ka naide na ogledalo. Sa strepnjom on opipa poleđinu ogledala Tam o je bila desetak inća duga žica. koja je mogla da posluži kao oslonac ako se ogledalo drži na
stolu, a ako se veša da se okači o ekser. Iako je radio u mraku, Lun već za jedan sat napVavi kalauz i iskrećući ruke, dok su mu se lisice zasecale u zapešća, konačno otvori sklopku. Radosno izvuče ruke i za svaki slućaj lisice zadenu za pojas. Sada je mogao da ispita svoje odelo. Utvrdi da je inspektor Ričardson radio temeljito. Bio mu je izvukao kaiš u koji je Lun skrivao elastićno sečivo nazubljeno s druge strane i kaljeno tako da posluži kao testera za metal. Bila mu je oduzeta i kam a, koju je obićno nosio vezanu uz podlakticu leve ruke. I cipele na njemu bile su druge. Ni bilo kakav predm et u džepovima nije izmakao zloćincim a, je r da jeste eksplozivne cigarete bi možda koristile da se probiju bronzana vrata, ili proširi otvor na vrhu kupole. - Evo! — zovnu on. — Oslobodio sam ruke i sada ćemo prvo pobeći od vode sve dok ona ne stigne do v rh a ... On joj objasni da treba da pride do pregrade i da stane uz nju, a on će joj pomoći da se popne do tavanice, koja pod kupolom stvara policu u obliku odsečka kruga. - Razumela sam - posluša ona i dopusti da je on vodi. - Da ste sami, lakše biste se spasli. - Ovako imam dvostruki razlo da se borim — odgovori on unoseci u te reći što je mogao više vedrine. O bjasni joj kako da mu stane nogam a na ram ena kad on klekne i kako da se oslanja u pregradu svr dok se ne domogne ivice i sedne na nju. Voda im je dosezala do pola nogu, ali ubrzo je devojka bila na suvom i dovoljno visoko da je voda ne uda\ i i sasvim ne pokvasi najm anje prvih dvadeset sati. - Kako da vam pomognem da se i vi popnete? - upita ona. - Treba da uđesim nešto kako bismo se mogli držati za pod ovde dole, ako zatreba - odgovori on 70
Trebaće nam hrane i pića, a toga im a ovde. Istina samo su konzerve piva i šunke, ali i to je nešto. Lun je razm išljao kako bi se zadr žao na podu u slučaju potrebe da izgleda kao utopljenik. Pipajući on nađe nekoliko praznih boca, pribor za jelo, metalnu sataru i dve merm erne pepeljare. Sve su to bili teški i kao balast upotrebljivi predmeti. Sve što je mislio da mu može zatrebati dodao je devojci pošto bi se popeo na klupu privućenu uz pregradu. Konačno i on se pope pomažući se klupom, koju posle odgurnu Voda se polako pela, ali sa visinom vode smanjivao se i šum mlaza koji se obrušavao iz otvora na vrhu kam ene kupole. Pomažući se , metalnom satarom on oproba tvrdoću kam ena i brzo se uveri da tako ništa neće postići. Spusti se opet do bronzanih vrata, koja su tek do pola bila u vodi. Nije uspevao ni njih da načne, a lupanjem je mogao da privuće pažnju i opomene možda ostavljene stražare gangsterske bande. Kad se ponovo vratio k devojci, ona upita - Videla sam toalet s kabinom za tuš. Kako to da voda ne istiće tam o? - Ti si pam etna devojka — pohvali je Lun. - Postoji uređaj za ispuštanje vode, koji je verovatno korišćen i kao odvod iz toaleta i kupatila. Taj uređaj je nekako spolja zatvoren, jer inaće voda ne bi postajala sve dublja. - Onda nem a nade za spas. Vi me samo hrabrite da lakše doćekam smrt. Ćula sam da treba dvadeset i četiri sata dok se sav prostor ispuni vodom. O tome su govorili kad su me izveli odavde u mlin prićala je devojka. - Sećate li se mog bekstva s plaže u Blekpulu? — upita Lun. - Naravno da se sećam. Plašili smo se da ste se utopili — odgovori devojka.
- E. vidite, onda sam dugo ostao pod vodom... — poće da joj priča Donald Sikert. Napolju je bilo svanulo i s mlazom vode u kupolu klepsidre prodiralo je i malo svetla. Lun i devojka mogli su jedno drugom da vide lice. Sada je, pomognutom pogledima i izrazom lica, ono što joj je on govorio postalo ubedljivije. Izneo joj je prvo naućne osnove primene m em brana za brzo dobijanje kiseonika iz vode. Ukazao joj je na potrebu vežbanja i ona je zatražila da odmah pokuša. Da ne smokri odeću ona se svukla, a Lun je iz postave svog sako i od veša već sastavio dve prozirne m aske koje su predstavljale neku vrstu uređaja za disanje pod vodom. - Ne gledajte me! - zahtevala je ona. - Nije vrem e da brinem o o tim stvarim a - reće Lun. - Za mene je ste ... Uzbuđujete me i pored ovih strahota koje doživljavam - iskreno dodade devojka. Tada Lun ugleda leš Džona Vigmora, koga je on bio pokrio i ne razm išljajući šta će biti kad se voda podigne. Sada se zato brzo svuče i reče devojci da sad ona ne gleda, ali dole k vodi. Spusti se u vodu i povuče leš, pa zarbni isprobavajući svoje m embrane za dobijanje kiseonika. Funkcionisale su kako treba. Vigmorov leš povuće u deo odvojen pregradom i pod vodom zatvori vrata. Tako više neće sm etati ni njim a kad budu ronili. - Zašto ste naglo sišli? — pitala je Eva Gelsen. - Setio sam se da je dole Džonov leš, pa sam zaronio i preneo ga u odvojeni deo. Zatvorio sam i vrata, jer znam da bi vam bilo neugodno i tužno da se sretnete s njim pod vodom — odgovori Lun. - J a neću uopšte da zaronim — reče devojka drhteći. Lun joj jednom rukom obgrli ram e i poće da je teši. Uspeo je da je nagovori da isproba veštačke
membrane, koje treba da ioj omoguće opstanak i kad voda naraste i ispuni sav prostor. Istina, Lun je znao da će, kad voda prestane da pritiče, nestati i priticanje kiseonika. Procenio je da će možda moći da imaju vazduha za najviše dva do tri sata. Posle će u vodi biti sve manje kiseonika i počeće da se guše i konaćno podleći. - Pokušajte sada. gospođice Ge!sen - reće Lun. - Mogli bi da me oslovljavate imenom. Zajedno umiremo - reče devojka. - Mi uopšte ne umiremo. Jednom će neko isprazniti vodu i mi ćemo izići. Biće to uskoro - odgovori Lun. Instiktom je osećao da ne sme dozvoliti preteranu bliskost s ovom devojkom, je r to nem a budućnosti. On se nije više viđao ni sa Dinom En Barker da je ne uvlaći u opasnosti koje mu prete. Snažna i trajn a ljubav bi ga sputavale, verovao je tada. Konačno devojka isproba disanje spustivši se u vodu, ali tako da je Lun drži za ruku. Bila je oduševljena činjenicom da pod vodom lako diše zahvaljujući prozirnoj »maski« koju je Lun načinio tu u neobičnim uslovima. Hladna voda je naterala da se opet brzo obuče. - Nećemo dugo izdržati u hladnoj vodi, iako je napolju vrućina reče ona kad je bila obučena, - Kad voda dođe do nas, ronićemo obučeni, a to će ublažiti hladnoću. Voda koja sada pritiče već je zagrejana na suncu i nije hladna kao ona što je dolazila u toku noći - hrabrio ju je Lun. Vreme je sporo proticalo, iako je Lun nalazio poslove oko gore donete hrane i obezbeđenja uslova da i pod vodom mogu da se hrane. Prozirne m em brane napunio je šunkom iz konzervi, pa ih postavio u uglove da ih voda ne pokreće kad se popne. Koliko je vreme sporo proticalo, toliko im je stravićno 71
brzo izgledalo pridolaženje vode. U podne je bila ispunila polovinu klepsidre. Pred veče voda im je dosezala do nogu, koje su visile s m esta na kome su bili našli utočište. Kad su ih podvili više nisu mogli sedeti a da se ne dodiruju. Devojka je drhtala zbog nećega i Lun je morao da počne strog razgovor grdeći je što ne ume da ponovi sva uputstva o tome kako treba ostati živ i kad se džinovska klepsidra ispuni vodom. Jo š jednom, tobože ljutito, ponovi priču o pronalaženju polivinil-trimetil-silana, m aterije koja je propuštala kiseonik iz svake sredine, gde ga je bilo m akar i u najm anjim količinama. - Sve živo na Zemlji izišlo je nekad davno iz m ora i okeana - pričao je Lun. - Dokazi za to su ostaci škrgastih proreza kod mnogih fetusa. Možda će nauka omogućiti čoveku da vodu osvojii pretvori je u sredinu podnošljivu za stalni boravak u njoj. Obrađivaće nova polja na dnu m ora i okeana. pa i tihih reka i velikih je z e ra ... Po nestanku svetlosti, koja je dolazila zajedno s mlazom vode znali su da je opet noć, je r zloćinci su im bili oduzeli i rućne ćasovnike. Neko vreme su spavali, ali Lun se probudi zbog neke promene. Tek posle nekoliko trenutaka shvatio je da ga je probudio prestanak šuma vode koja u mlazu pada iz otvora na vrhu kupole. Brzo je probudio devojku i šapatom joj objasnio šta se događa. - Uzmite svoje predmete za balast i m etnite ih u haljinu kako sam vam objasnio - zaključi on. Zaronićemo i ostati na du m irni kao ukotvljene podmornice. Hrabro, Evo. I pored uzbuđenja zbog događaja Eva primeti da ju je oslovio imenom. Osmehnu mu se u mraku i šapnu: - Donalde, bićeš uz mene, zar ne? 72
— Biću na dohvat ruke, ali učini sve da izgledamo mrtvi je r postoji mogućnost da nas osvetle kroz otvor odozgo — reće Lun i ne misleći da je to sigurno. Znao je samo da prestanak priticanja vode može da znaći jedino to da je neko došao. Kako će se prazniti klepsidra nije znao, ali još u toku dana on je sa Evom stvorio plan da se ućine mrtvi na dnu klepsidre. To su sada m orali da ostvare. Zajedno se spustiše u vodu i na dno. Lun pipanjem proveri da li Eva uspeva da se bez pokreta održi na dnu. Uspevala je i stiskom ruke mu dala do znanja da je sve u redu. Tada se probilo svetlo kroz vodu. Mirovali su osećajući kako se jedva primetno njišu, ali balast je bio dobro postavljen. Mogli su jedno drugo da vide iskosa, ali su uspevali da se ne odaju. Nisu mogli ništa da čuju, iako je odozgo kroz otvor Rićardson glasno likovao vičući da ga Sikert nije prevario. Tek kad se svetlo ugasilo i prošlo nekoliko trenutaka Lun odluči da za ćasak izroni. Srećom, učinio je to u trenutku kada je odozgo sa korita Ričardson svojim ljudima govorio da će otvoriti ispuste da voda polako istiće, kako bi sutra leševi mogli da se uklone i sve dovede u red. U tom trenutku izroni i devojka. Priljubi se uz Luna i nešto reče, ali smetale su im membrane. Lun joj pokri rukom usta i povuče je opet na dno klepsidre. Bili su na dnu još ćitav sat, a onda izroniše, je r svetlo se više nije pojavljivalo. Sada su kroz cev okrenutu prem a nebu videli zvezde. Mokri, sedoše gore i skidoše mebrane podešene da služe kao veštaćke škrge. Eva Gelsen je bila uzbuđene i drhtala je privijena uz Luna. On joj je to dopuštao znajući da će joj tako biti toplije. Malo kasnije Lun reče da treba ocediti odeću. Ćinili su to stisnuti
jedno uz drugo. Gola tela su im se dodirivala. Eva je proklinjala to što ovoga časa, dok zna da je njen Džin Vigmor ispod njih mrtav, strasno želi Lunov zagrljaj. Naviknut da trpi i aa se uzdržava kad je god to potrebno, Lun je uspevao da ostane smiren. Obukao je isceđenu odeću i postavio se tako da svojim telom zagreva devojku. — Više mi nije hladno — reče ona. — Moramo ćutati dok ne budemo sigurni da je sve u redu — šapatom joj reče Lun. - Voda opada. Pokušajmo da spavamo.
Zatvoren u maloj ćeliji nekakve stare i ostacim a tvrđave slične zgrade Edvin Stouks dugo nije mogao da spava. Tek pred zoru san je nadvladao. Trgao ga je glas policajca, koji mu reče da je vrem e doručka. - Odvešću vas da se umijete — reče policajac i zatraži da uhapšenik pruži ruke kroz rešetke. Stavi mu lisice i povede ga do kraja hodnika, a onda niz stepenice. Naiđoše na jedan prozor za osvetljavanje stepeništa i Stouks radoznalo baci pogfed napolje. Video je zidom ograđeno dvorište i to ga ne bi uzbudilo da nije video čoveka koji je dole šetao između dva reda bodljikavih žica postavljenih tako da grade kružni koridor. Taj čovek bio je Reg Bronson. Stouks pomisli da otuda Diksonu obaveštenja o njemu, Stouksu. Bronson je govorio. Sada se Stouks pitao ne zna li Dikson već sve i o hvatanju Luna i njegovom davljenju. Kad su ga posle pola sata izveli pred jednog mladog inspektora, Stouks zatraži da govori sa Diksonom. Bilo je već devet kad je Dikson stigao. - Hoću sve da priznam i kažem važne stvari — poče Stouks kad ga izvedoše pred Diksona.
Inspektor Dikson je sve mirno slušao do trenutka kad je Stouks spomenuo uhođenje i h^p,tanje Donalda Sikerta. A tada je zahtevao da mu uhapšenik sve kaže i to brzo, ako ne želi da ga ne snađe nešto užasno. — Poneko nije zaslužio da lskoristi to što je ukinuta sm rtna kazna. Može se umreti i »nesrećnim slučajem« u zatvoru - pripreti mu na kraju. Ćim je saznao da je Lun u neobičnoj džinovskoj klepsidri, Dikson naredi da se zatvorenik vrati u ćeliju, a sam požuri da stvori grupu policajaca i što pre stigne na kobno mesto kod starog, zapuštenog mlina na Gejd Riveru. Naredio je da se vozi s upaljenim policijskim svetlom na prvim kolima, pa je nastala prava trka prem a Vatfordu. Obično bi za dolazak do mlina trebalo jedan i po sat vožnje. Ovoga puta policijski Diksonov konvoj od troja kola stigao je za manje od jednog sata. Neko je našao metalne poluge i nasilno su odvalili bronzana vrata. Voda je jurnula, ali ne suviše snažno, jer nivo je bio snižen. Kad je sva voda istekla, Dikson posla jednog policajca da prvi izvidi šta ima unutra. Policajac s ručnim reflektorom uđe i ostade dva duga minuta. Kad se pojavi reče da su na tlu većeg dela prostorije dva leša, a treći, s ranom na glavi u prostoru odvojenog pregradom. — Dva m rtva su muškarci, a jedno je devojka - reče na kraju policajac. Dikson oseti golicanje u nosu i očima. Kijao je i brisao suze koje mu navreše zbog toga. Konačno reče da se pozovu kola za prevoz leševa, pa sede malo dalje. — Hoćemo li početi pretres m lina i ovog čudnog zdanja? upita narednik pokazujući džinovsku klepsidru. — Mlin istražite, ali leševe ostavite na m iru — uzdahnu Dikson ' 73
ostade da sedi na ugrejanom kamenu, koji je sada bio u senci klepsidre. * - Bio je policajac. Videla sam ga - reće devojka tiho pošto se malo približi Lunu. - To je boljenego da su ubice, ali ja ne želim ni oni da me odvedu odgovori Lun. - Pokušaću da pobegnem, a ti što duže možeš ostani tako Iežeći i igraj ulogu mrtvaca. - Ućiniću ta k o ... Uvek ću te u svemu poslušati, Donalde — šapnu devojka na kraju i opet se malo povuće. Videla je kako Lun ustade i pored zida klepsidre dođe do niskih izvaljenih vrata. Jed an policajac je dremao u kolim a sagnuvši glavu na upravljać, a ostali su bili u mlinu. Otuda su se čuli glasovi. Lun onako m okar i bos nečujno iziđe, pa se skloni na suprotnu stranu od Diksona. Onda se udalji zaštićen korovom, pa nestade u šumi. Zaobilazeći put i držeći se reke Lun se nađe kod ograde. Preskoči je i još uvek se krijući pođe dalje pored puta. Tada ugleda jedan kamion s furgonom umesto karoserije i prepoznade vozaća. Bio je to čovek koga je Lun iznenadio i vezao u holu kule u zamku Vajtli. Pored Adamsona bio je još jedan zločinac, koga Lun nije poznavao. Vozili su sporije, pa ih policijsko vozilo za prevoz leševa prestiže. Oni skrenuše šumskim putem pa zaustaviše. Lun je iz svog zaklona m otrio i sada je video kako Adamson iziđe i otvori furgon. Otuda se pojaviše još dva gangstera. Adamson im nešto reće i oni krenuše oprezno šumom prem a mlinu. Pridruži im se i treći gangster, a sam Adamson ostade da sedi na panju pored kamiona. Lun je puzeći u polukrug stigao s druge strane kam iona i opet se prikradao gangsteru. Ovaj nije znao 74
šta ga je udarilo. Lun je želeo samo da ga onesvesti, ali dogodilo se da je zloćinac baš u tom trenutku iskrenuo glavu, pa ga je udarac pogodio sa strane. Bio je nam enjen tvrdoj glavi, a ne vratu. Ćulo se da su vratni pršljenovi krcnuli. Lun je znao šta se dogodilo, pa udari još jednom. G angster je bio u nesvesti, iz koje neće moći da se pokrene i ako dode k sebi. Lun ga unese u furgon. Tamo skide odelo s onesvešćenog gangstera. Adamson je bio dovoljno krupan čovek da Lun za nuždu upotrebi njegovo odelo i obuću. Lun se naoruža gangsterovim revolverom i iziđe. Bio je ostao u košulji, ali je za sobom nosio gansterovu vetrovku. Nešto teško ga kucnu po cevanici i on opipa vetrovku. U dubokom džepu nalazio se prigušivač za revolver. Lun g a postavi misleči da ne navuće policiju ovamo, ako bude morao da ga upotrebi. Tek je bio uhvatio zaklon iza starog hrasta, a tri gangstera se vratiše. Lun pričeka da im se nade s leđa i viknu: - Podignite ruke, ili ginete! Jedan gangster podiže ruke, ali dva se naglo okrenuše i htedoše da potegnu oružje. Lun brzo opali samo dva puta. Kuršumi pogodiše jednoga u glavu, baš u sredinu čela, a drugoga u srce. - Ne mene! Predajem sel - uzviknu treći. Malo kasnije jedini zarobljenik je pričao sve o dogadajim a prošle noći i odlasku u Lonovo skrovište, gde je bio ostao sam o bivši inspektor Eičardson. Kaza da su on i ubijeni Abri Folbs i Bad Mekliš osmotrili mlin, odakle je trebalo da uzmu plen i gde je trebalo da ukopaju leševe, ali tamo se vide policijski automobili. - Evo leševa ovde — reče Lun. — Unesi ib u furgon. Preživeli gangster bio je Tom Benet, najgori od svih. Bio je to čovek koji je izvršio više naručenih ubi-
stava. On je sada o tim svojim grehovima razm išljao u strahu se osvrćući i m otreći Luna, koji ga je držao na nišanu. Dok je zarobljeni ubica vukao leševe, iz furgona se čulo neko k rčanje. — Ađamson um ire — reče Tom Benet. — Skrati mu muke! — oštro naredi Lun. U tom trenutku Lun ga onesvesti udarcem drškom revolvera. Dobro ga veza, začepi mu usta i gurnu ga uz leševe. Zatim zatvori furgoo i htede da sedne za upravljač, ali se seti da zarobljenik još uvek zna kako se ulazi u Lunovo sklonište. Sik ert se povrati u furgon i sačeka da se ubica osvesti, pa mu odveza usta i poče da ga ispituje. Najviše ga je brinulo da li još ko sem ovog čoveka ovde, zna tajnu Lunovog skrovišta. Iz odgovora zakljući da nema šestog ćoveka koji je saznao tajnu. Bio je mrtav i njegov prijatelj Džon V igm or... — Izmisli način kako da se spas e š... — reče Lun i ispriča gangšteru zašto m ora da umre. — Dajte mi m akar neku šansu reče zločinac. * Lun poćuta, pa pošto razmisli reće: — Odvezaću te i pustiti da bežiš tridesetak koraka, a onda ću pucati. — Nisam brz... To je m ala šansa - odgovori Benet. — Dobro. Dobaciću ti tvoj pištolj kad budeš na dvadeset jardi. Tek kad ga budeš imao u rukam a i mogneš da pucaš, pucaću i ja — reće Lun. — Pošto ni jednom ni drugom ne treb a policijska potera, posluži se prigušivačem. Daj ga odmah da ga stavim na tvoj pištolj. G angster ga je gledao ispod oka. Procenjivao je hoće li Lun pucati pre. Tom Benet je znao da se prića da Lun neće ubiti čoveka koji se ne brani i da svakom daje m akar
neku šansu u borbi. No Benetova nevolja ovoga puta je biiau tome što nije verovao da postoji na svetu takav ćovek koji bi rizikovao svoj život da nekom e pruži šansu. — Evo ga — pruži on Lunu prigušivač pucnja. Donald Sik ert je prikrivao izvesno zadovoljstvo što se gangster odlučio za borbu, je r inače bi morao da ga preda policiji. Ubiti ćoveka i kad ne pruža, otpor Lunu je izgledalo ijeprihvatljivo m akar žrtvovao i svoje skrovište. Malo kasnije Tom Benet je stajao na dvadesetak koraka od Luna, koji mu dobaci pištolj. Benet je uspeo da ga uhvati u letu, da se baci na zemlju i iskrene telom da bi pucao. Prvi kuršum izleteo je iz Benetovog pištolja i okrznuo Lunovo rame. Tek tada je i on pucao i zrno velikog k alibra raznese trećinu Benetove lobanje. Lun opipa vetrovku mrtvog Adamsona i nade rezervnu municiju, pa napuni ispražnjeni revolver. Odmah zatim dobro zatvori furgon i pređe u kabinu. Prvo polako i pažljivo vozio je šumskim putem, a tada stiže do asfalta koji je vodio prem a Grokslej Grinu. Zaobilazeći preko Uksbridža Lun se odveze u London. * Za to vrem e završen je pretres mlina, pa je Dikson naredio da se iznesu leševi, je r kola za tu svrhu su bila stigla. Policajci i inspektor su se trgli kad se na njihove oči devojka podigla. U istom trenutku prim etili su da nema drugog leša. - Gde je Lun? - upita Dikson. — On je otišao. Tamo je moj nesrećni Džon Vigmor - odgovori devojka. - A, tak o ... - izusti Dikson. Bio je shvatio da je sve ovo vreme devojka ležala kao m rtva da omogući Lunovo bekstvo. 75
Policajci koji su poznavali inspektora Diksona ćudili su se što ga čuju da zvižduće dok obilazi poslove istrage. Iz Vatforda bila je stigla grupa p olicajaca da pomogne ekipi Skotland Jard a. Trebalo je napraviti zapisnike o nadenom plenu, istražiti svaki kutak, uzeti mnogobrojne otiske i konačno zapečatiti ovo mesto zloćina. Dikson prvo uze izjavu od devojke, pa je posla da se odmori. Policajcu koji je trebalo da je prati naredi da pozove lekara, je r devojka je pretrpela užasne događaje, što može da im a posledice. Na rastanku inspektor Evi preporuči da pozove nekog bliskog da ne ostane sam a sa tugom i sećanjim a. - Imam dragu prijateljicu. Zove se En Barker. Ona će biti uz m rne - odgovori Eva Gelsen. - Tako je važno im ati verne prijatelje - osmehnu joj se Dikson. Dok je gledao za automobilom koji odveze devojku, Dikson dobi poruku, koju s nestrpljenjem prihvati i poče da ćita: »Poruka za inspektora Diksona prim ljena telefonom i upisana u knjigu dežurnog Skotland Jard a: Upućujem vam prvo pozdrav, a onda vas obaveštavam da su zloćinci okupljeni oko bivšeg inspektora R ičardsona kažnjeni. Poginuli su u otvorenoj borbi. Njihovi leševi nalaze se u furgonu kam iona ostavljenog kod crkve u Eldehem Stritu, Som ers Taun. Treba ih ukloniti što pre zbog vrućine. Norman Ligfild«. Poruka se nastavljala obaveštenjem koje šalje šef Diksonovog odeljenja: »Kamion naden. Ć etiri leša. Istraga započeta«. - Lun nije gubio vrem e — reče inspektor vraćaju ći listić policajcu da ga stavi u dosije istrage. Do šest sati posle podne trajali su poslovi koje Dikson nije želeo da ostavi za drugi dan. I baš tada stiže reporter A rtur M arkinč. Jo š izdaleka mahnu inspektoru i doviknu: 76
- Milo mi je što te vidim, Majkl! - A ja sam ojađen što si se baš sada pojavio. Valjda nisi pokrenuo i svoje kolege? - sm rknuto reče Dikson. Ali malo kasnije nije mogao da se zadovoljno ne sm eška pričajući reporteru o trenutku kad je ugledao Luna kako leži na tlu tek ispražnjene klepsidre. Mislio je da je Sikert mrtav i to mu je otkrilo šta stvarno oseća prem a tom neobićnom ćoveku. - Ali jednom će mi platiti za sve neprilike koje mi priređuje. .. No, ipak reci mi, Arture, kako mu je? reće on na kraju. - Razgovor je bio kratak. Rekao je da se žuri i da je vrlo umoran, pa me upućuje tebi - odgovori reporter. - Onda slušaj, mladi ćoveče! U interesu istrage nem am ni novosti ni kom entara - poće inspektor Dikson i opet dobi napad kijavice. - Obavezujem te da u svojim novinama objaviš da inspektor Dikson neće ništa da izjavi uprkos osnovanim sumnjama da je bivši inspektor Piter Ričardson bio voda gangsterske bande. Dodaj i to da sam opsednut žurbom da što pre uhvatim Donalda Sikerta, koji mi je potreban kao svedok protivu otkrivene bande... - Ali ja ne verujem da želiš... upade Markinč. - Ipak napiši tako - zakljući Dikson. Razumeli su se i M arkinć se vrati u London. * °red veče inspektor M ajkl Dikstiže s tri p olicajca u svojoj tnji u zamak Vajtli. Policajci su okupili i uhapsili poslugu, a zatim javili mesnoj policiji da pošalje kola za uhapšene. Za to vrem e inspektor Dikson je razgovarao s erlom Vajtlijem. Otvoreno mu je izneo sve ono za šta će biti optužen. Nije se ustručavao ni da mu prognozira dugogodišnju robiju. so
- Sprem ite se, je r vodićemo vas u zatvor - zaključi Dikson i pođe do ledi Amande. Ona je p ričala kako ju je Ričardson iznenadio tu u samom zamku i okružio je svojim zloćincima. - J a nisam počinila nikakav zločin. G rešila sam, ali nisam učestvovala ni u krađam a, ni u ubistvim a Svedočiću o svemu što znam istinito i bez izbegavanja bilo čega. m akar me i teretilo. Evo, znam na prim er da Edvin Stouks im a tajn i stan i u samoj odvodnoj cevi u kupatilu skriva novac i dragocenosti. Ostaje da se utvrdi gde je taj stan - pričala je dalje. - O tom stanu je već govorio, ali skrivnicu je prećutao - ^eče Dikson. - A kako ste vi saznali za to? - I on je bio jedan od mojih »pacijenata*. Jednom je malo više popio i ispričao mi da im a i taj tajni stan - objasni ledi Vajtli. U tom trenutku negde odjeknu mukli pucanj. Inspektor odmah otrča u radnu sobu erla Vajtlija. Nađe ga mrtvog iza pisaćeg stola. Pored njega bila je puška kojom se ubio. Dikson na stolu nade pismo: - *Bio sam žrtva zloćinaćkih intriga. Zgrešio san> i to m ora da se završi ovako - poslednii er! Vajtii«. XIV Kad je ostao sam u Lunovom skrovištu, Piter Rićardson je mogao da razm išlja o budućnosti. Greške u prošlosti bile bi kobne za njega da ga nije poslužila sreća Olkrio Tn esto na kome će se svo vreme osećati sigurnim i uklGr.IC ,£ ćoveka od koga se piašilo podzemlje Londona i koji je kriv za Rićardsonove poraze. Sada je bivši inspek tor žalio što nije bolje gospodario samim soborn. M ržnja ga je savladala u trenucim a kad je trebalo b iti razuman. Sada je nestrpljivo ćekao da se njegovi Ijudi vrate i kažu gde je Lunov leš.
A onda je postao svestan da baš to što njegova četiri ćoveka znaju tajnu skrovišta postaje nova opasnost i izvor novih briga. Ako neki od njih bude uhapšen, pa progovori, sve će se srušiti. Želja B a u jednom trenutku čitave serije neuspeha i poraza ohrabri svoje ljude gurnula ga je u neoprostivu grešku. Pitao se šta da ućini. Samo jedna odluka m ogla je biti razumna i Ričardson je nje već bio svestan, ali je izbegavao da je donese sve do ovog ćasa. A sada je glasila: Adamson, Folbs, Mekliš i Benet moraju umreti. On m ora da ubije ljude koji su po njegovim zahtevima izvršili mnoštvo zločina. Naterao je sebe da na krilim a mašte pođe dalje i potisne u sebi gorćinu zbog donete odluke. Njegovi ljudi doneće dragocenosti iz mlina i ukloniće tragove tamo. To je bilo potrebno da se što bolje zaštiti erl Vajtli sve dok se ne uspostavi puna sigurnost u zamku. Ričardson je u m islim a video sebe kao novog gospodara zamka. Znao je način da se hirurškim zahvatima izmeni lik, a lažnim dokumentima dobije novo i nepoznato ime. Nestaće erl Vajtli, a on će se oženiti njegovom udovicom. N estaće i ona, a on će izabrati Seui najlepšu devojku... U jednom trenutku on primeti da m ašta najviše o novim ubistvima. Zato n atera sebe da misli o nećem drugom. Ustao je i još jednom obišao Lunovo skrovište. Divio se svemu što je video Posedovanje tog bogatstva osećao je kao pobedu koja ga obeštećuje za sve doživljene poraze. Beše našao uredno siožene Lunove nacrte i planove. Obradovao '»e što je taj čoveK u svemu ijni sistem atičan i jasan. Stvorena tvrđavaje snabdevana elektrićnom energijom tajno pruženim vodovima, koje ne mogu da otkriju uredaji davalaca struje. Telefonska veza je bila uspostavijena tako da se mogao m enjati prikljućak preko tudih liniia po sistemu dvojnika
11
Jedino nigde nije našao šifre dva sefa, ali to ga nije brinulo, je r Adamson je nenadm ašan obijač. Možda će baš to biti njegov poslednji »posao«. U takvom raspoloženju i razmišljanjim a Bićardson proveri svoje oružje. Nekoliko Lunovih pištolja i revolvera iz sprem išta raznese po odajam a i sakri ih tako da mu se uvek nađu pri ruci. Jednu mašinsku pušku ugrađenu u ručnu torbu odabra da je uvek nosi. Uzgred je zatvorio hemijsku laboratoriju i sprem ište specijalnog oružja. Na vratim a je napisao da je ulaz zabranjen, je r nisu ispitani opasni predmeti. Posle svega, pomalo umoran, Ričardson se svuče i smesti se kod bazena na mestu koje je obasjavalo sunce. Na krovu su bili kapci koji su mogli da se podignu povlaćenjem rućice skrivene iza ukrasnog šiblja. Osećajući kako ga sunce zagreva on je gledao u prozirnu vodu bazena. Sada je m aštao o mogućnosti da ovamo dovodi i žene, bilo da ih otme i drži kao robinje, ili da one same pristanu na to. A tada, kao da je zagrmelo iz vedra neba, prosto ga udariše reči: — Sad smo tu, Ričardsone! To nije bio gias nijednog od fijegovih ljudi. Ričardson se nije ni pokrenuo. Samo mu je odjednom potekao znoj s lica i slio se niz šake kojim a je pridržavao bradu. - Možeš da se okreneš - reče Rićardsonu odnekud poznati glas. Groznićavo je razm išljao gde ga je čuo. Je li to čovek koga je video uz Diksona na zabavi u zamku? I da li je uopšte čuo tobožnjeg inženjera Liefilda ^GVGrl? Ako je to on, onda,.. Ali to je nemoguće, jer svojim očim a je video Lunov leš na dnu klepsidre. Ričardson se po'iako okrenu i sede. Toga trenutka zaželeo je da se pred niim nađe Dikson, ili neki poiicijski agent. S nekim od svojih bivSih kolega umeo bi da se bori, pa i 7§
kad bi izgubio. znao bi da će živeti. U istom trenutku odbijao je mogućnost da je to Lun i postajao svestan da jeste. Opis se slagao. Pred njim je stajao Sikert, ili njegov duh. Odmah požele da je zaspao ispružen na suncu i da san ja strašan san. - Odlazi!... Ti ne možeš biti ovde... Ne postojiš!... Nisi živ! — uzvikivao je mahnuvši nekoliko puta rukom da otera prividenje. - J a još uvek nisam mrtav, ali Adamson, Folbs, M ekliš i Benet jesu - odgovori Lun mirno. - Sada su sigurno već u m rtvaćnici. - K ako?... Kako je moguće?! jedva izusti zločinac. Ipak nije istina. J a sve ovo sa n ja m ... Jeza je podilazila oznojeno Ričardsonovo telo. - Ti želiš da sanjaš, Rićardsone. Ali ovo je jasn a i neum itna stvarnost. I vreme je da nestaneš - reće Lun. On nije držao u rukam a nikakvo oružje. Ričardson zažali što se pogrešno okrenuo kad je čuo Lunov gias i umesto da se približi ogrtaču od frotira, pod kojim je bio ostavio svoj službeni revolver. on se udaljio toliko da ga ne može odmah dosegnuti rukom. - Nećete me u b iti... J a vas nisam odmah - reće da dobije u vremenu. - To vam je dalo šansu. Ipak ne shvatam kako je moguće. Lun pomisli da bi sve trebalo odmah okončati potezanjem revolvera i dobro usm erenim kuršumima, ali nešto ga zadrža. Nije bio siguran je li to odvratnost prem a ubijanju nemoćnih. ili uživanje što vidi poraženog neprijatelja, koji je mnogostruki zloćinac. ~ imHCGH aansu - reće Lun s gorčinom, pa iza pojasa izvuče lisice skinute sa svojih ruku u klepsidri. Priđe Ričardsonu bez mnogo opreznosti. Možda je to bilo izvesno samozavaravanje. Možda je baš želeo da zločinac pruži otpor i da dođe do borbe u kojoj će ga uništiti. To se i dogodi. Rićardson se baci Lunu u noge i započe borbu.
- Sad imam šansu! — uzviknu zločinac. Lun instiktivno htede da potegne oružje, ali se okliznu i ispusti revolver, koji bućnu u vodu preko ivice bazena. O ba se odjednom otrgoše jedan od drugoga. Ričardson je bio u prednosti, je r nije imao odeće na sebi, a Luna je sapinjala tesna Adamsonova bluza. Ipak on pogodi protivnika jednim snažni udarcem pesnice. Ričardson se zatetura i pade, pa poče da se povlaći prem a ogrtaču u nadi da se dočepa oružja. - Ne! Nećeš m e... - izusti Ričardson. Ali Lunuje sm etao ogrtač, pa ga gurnu da mu se ne zaplete oko nogu. Stiže da prim eti kako ujedno odbaci i Rićardsonov revolver. - Tako, dakle - nasm eja se Lun. - U stani i pošteno se bori! Ričardson opsova i žestoko napade. Opet ga pogodiše Lunovi udarci i on posrnu. Strah beše počeo opet da se uvlaći u nadom malopre ozarenog zločinca. Nije bilo ni čudo. U darci su bili b o ln i Već je pljuvao zube. Pritom mu pogled prošeta okolo. Lun proceni da će sada krenuti da beži. - N ećeš me m latiti više! — uzviknu i sunu u jednom pravcu. Bio je to još jedamnjegov trik. Kad se Lun baci n a tu stranu, da mu spreći bekstvo, on se izvi i baci se ka bazenu. Već je video Lunov revolver kako se crn i na dnu plićeg dela bazena, pa zaroni k njemu. Lun je bio u odelu, ali skoči za n jim O tim ali su se za oružje u vodi i na p ovršin l Ipak Rićardson je bio go i ta prednost mu omogući da se otme i odbaci malo dalje. Oružje mu je bilo u desnoj rucL - Umri! — viknu uzimajući Lunovu glavu n a nišan. _ Bes i m ržnja nisu mu dali da bilo šta razm isli, p a nije pređvideo ni šta može da se dogodi s oružjem ć ija cev je puna vode. On okide i pred njegovim licem revolver se raspade. Komadići m etala g a ra -
niše po licu i voda oko njega se oboji krvlju. Lun to iskoristi da skine pocepanu vetrovku. Onako okrvavljen Ričardson je zurio u Luna. Donald Sik ert je svo vrem e imao drugi revolver pod pazuhom u kuburi vezanoj kaišim a. — To n ije ... Nije šansa — izusti zloćinac i pokaza rukom Lunovo oružje. — J a bih umeo da ocedim vodu i tek onda pucam, ali gde bi bila tvoja šansa — s gorćinom reče Lun. Poteže oružje i baci ga čak u šiblje kod zida, a onda krenu ka Ričardsonu. Ovaj živnu i opet ružno opsova. Pokuša jedan otimi nedozvoljeni udarac. Lun odgovori punom m erom i leva Ričardsonova ruka puće kao trulo drvo. On urliknu od bola. Ipak nastavi da se bori zdravom rukom. G rabio je k Lunovom licu u nam eri da mu povredi oči. Ovaj ga uhvati i povuče u dubinu vode. Ričardson se otimao, ali njegovi pokreti su gubili snagu. Kad se opet nađođe na površini. on uzviknu: — NeL.. J a s e ... Hteo je da kaže da se predaje jer ostajala mu je jedina nada da ga Lun ipak n eće ubiti nemoćnog. No Lun zanet borbom, više ni sam nije razmišljao. Bio je svestan da m ora okonćati ovu borbu na život i sm rt Zato protivnika opet zagnjuri u vodu. O sećao je da otpor Pitera Rićardsona slabi. Konačno g a je dugo držao pritisnutog jednom nogom na dno bazena. Kad ga je pustio, zloćinac je bio mrtav. Lun iziđe na obalu i polako se oslobodi m okre odeće. Ipak je gledao k bazenu. No to je sada bilo nepotrebno. Konaćno trebalo je što pre ukloniti ovaj leš i iz bazena i iz skloniš ta Lun se dade na taj neprijatni posao. Prevuće leš i utovari ga na kolica. kojim a ga prenese do automobila pod garažom. V rati se i 79
obuće ćisto odelo, popravi izgled i prikri flasterim a ogrebotine na licu, pa se konačno nade napolju. Vozio se ka šumi kod Hajgejta, gde je znao pogodno mesto da usred dana ostavi leš i posle obavesti policiju. Tek sledećeg ju tra Lun iz svog skloništa pozva stan inspektora Diksona. Odmah mu otvoreno reće- Ovde Sikert. Mislim da ima nekoliko stvari o kojim a treba da obavestimo jedan drugoga. - Bio sam tam o gde su našli Ričardsonov leš — reče inspektor - Morao je da umre - reće Lun. - To je mnogo bolje za sve nas. No on bi možda još uvek živeo da nije imao nesreću da se nađe u vašem skrovištu. Jesa m li pogodio? — upita Dikson. - Sad sve to više nije važno — odgovori Lun. — Želim jedno vaše mišljenje. - Reći ću vam pošteno ono što mislim. - Ima li izgieda da budem oslobođen optužbi, ako se sam predam i dokažem da sam ubijao u nuždi i samoodbrani? - upita Lun. Dikson je dugo ćutao, pa Lun ponovi pitanje. - Kao inspektor Skotland Ja rd a morao bih da vas nagovaram da se prepustite pravdi naših sudova odgovori Dikson. — No kako bih živeo znajući da čam ite na robiji velikim delom i mojom zaslugom. Da vas unapsim, bilo bi to nešto drugo. O vako... Ima mnogo šta da se kaže, ali ne vredi. Ljudi su skloni da iskoriste priliku...
80
- Sasvim vas razumem - reće Lun. - I još nešto, Sikerte - nastavi Dikson. - Ko bi vas štitio od podzemlja, koje vas m rzi i koje vas se plaši? - Promenio bih izgled, ime i mesto boravka - reče Lun. - To vam i ja savetujem, ali bez izlaska pred sud - iskreno dodade Dikson. - Zahvalan sam vam na iskrenosti, gospodine inspektore — reče Lun. — Ma koliko uporno me gonili, znaću da to ćinite pošteno. - Ne verujem da ću to činiti još dugo - vedrijim glasom reče Dikson. — S tar sam i sm atram da je penzionisanje ipak bolje rešenje za ćoveka koji ne može da se pomiri s nekim stvarima. - O staje još jedno pitanje - nastavi Lun. - Sada više nema zloćinaca koji znaju gde je moje skrovište. Mrtav je i moj jedini prijatelj koji je to znao. - Slutim šta želite da znate — reče Dikson. — Uveravam vas da ja, a mislim ni bilo ko drugi, ne znamo gde je to vaše skrovište. No nikad S3 ne zna kad može da bude otkriveno. - Ipak, zadovoljan sam vašim odgovorom. Moći ću bar još neko vreme m irno da spavam. A sađa vas pozdravljam, gospodine Diksone! - završi Lun i prekide vezu. Toga trenutka je odlućio da se vrati nauci i životu izvan pustog usam ljenićkog skrovišta. KRAJ
K. Marvin IMENANISU VAŽNA - Je li to taj Klej M arvin? — čuo sam muški gias iza svojih leđa. Nisam se osvrtao da pogleđam ćoveka koji je izgovorio to pitanje. Bio je to t.rik koji sam najviše mrzeo na tim prijem im a u R ić mondu. Znate ono: neko ko želi da razgovara sa vama, a ne poznaje vas, jednostavno se postavi tako. u blizinu, i pokušava da skrene pažnju na sebe. No, razgovor je tekao i bez mene. - Da, to je on - odgovarao je ženski glas. - Čujem da je veliki u našem fahu. - U obe Virdžinije sigurno najyeći - hvalila me je žena. — Uostalom, otac mu je ostavio mnogo toga, a što je možda i posebno važno, ostavio mu je veliko*ime. Kad ljudi na nekoj trgovini pročitaju ime Marvin, ipak... - Da, da - potvrđivao je muškarac. - Pravo ime napravom mestu mnogo znaćjj To se već granićilo sa provokacijom i malo je falilo da nasednem. Samo, moje reagovanje se sigurno ne bi dopalo tom momku. Malo jaće stisnuh mišicu devojke koja mi je to veče pravila društvo. - Hajdemo odavde - prošaptah joj u uvo. - Ali, Kleje, pa tek sm o... Iako smo odlazili, razgovor nije prestajao. . Doduše, u glasovim a se sada nazirao i ton razočaranja. - Pa ipak, sve mi to nije baš najjasnije — bio je uporan m uškarac.
— Hoću da kažem, p riča se da je dugo bio odsutan, da je lutao, a to u našem poslu... - Kažem ti, dragi moj, IME! To ti je... Požurio sam da ih ne čujem više. Ali, dok sam se pozdravljao sa domaćinom i izlazio, u glavi mi je bubnjalo: ime, im e... Možda njih tro jica i nisu bili tako loši momci. Pripiti i obessni, možda nisu želeli da povrede tog čoveka nego, jednostavno, da se malo provesele i da na tuđ račun prirede posm atračim a dvadesetak minuta zabave i smeha. Ali, zaboga, zašto nisu ostali pri rečim a podsmeha i blagom gurkanju? Sve je otrpeo: uvrede na račun dronjaka koji su visili na njegovom stravićno izmršavelom telu, podsmeh zbog toga što je u njihov grad došao bos, bez konja i sedla; pa čak i to što su sve prisutne uveravali da je revolver »linkoln« koji je visio o njegovom bedru sigurno pokupio sa nekog leša u pustinji. Zatražili su da se sam o za trenutak odmakne od šanka kako bi proverili da li još uopšte može da se drži na nog am a... Sve vrem e on se samo smešio, umorno i priglupo, ali nije pružao nikakav otpor. A. onda je onaj najglasniji među njima, rekoše posle da se zvao Tobi Dankan, izvadio kolt. Naredio mu je da igra »jer će mu inače poski 81
dati sve prste na nogama, jedan po jedan«! Posle prvog m etka koji se zario opasno blizu »žrtvinog« stopala, shvatio sam da je davo odneo šalu i da oni u ovakvom stanju bilja mogu zapucati i u meso. M oram priznati da sam se osećao, pre svega, glupo. Oduvek sam imao dovoljno svojih nevolja, tako da za tude nisam imao ni vrem ena ni razumevanja. Ipak, ovoga puta odlučio sam da se umešam. - Dosta je, momci! - rekao sam skoro blago, odgurnuvši se od šanka n a koji sam bio naslonjen i, dotada, ćutke posm atrao scenu. Momak s koltom u ruci se upravo grom oglasno sm ejao na svoju dosetku i zbunjenom izrazu na strančevom licu. Čuvši moj glas, samo malo je okrenuo glavu i pog'edao me onako kako se gleda malo, bezazleno dete koje se u neznanju m eša i kvari igru odraslima. Onda je ponovo svu svoju pažnju usredsredio na čoveka u dronicim a i nastavio da nišani. - Rekao sam da je bilo dosta za danas! — ponovih malo oštrije, m ada sam bio siguran da me je sasvim dobro čuo. - Imam osećaj da taj ćovek nije raspoložen za vaše glupe šale. Dok sam to govorio, prim akao sam ruke drškam a svojih koltova, nedvosmisleno im stavljajući na znanje da u slućaju potrebe neću ostati sam o na praznim rećima. M omak je prestao da se smeje. Čak, lice mu se skamenilo, a preko njega je brzinom senke preleteo izraz koji bi se najpre mogao nazvati tužnim. Duboko je uzdahnuo i spustio ruku sa koltom. Zatim se okrenuo prem a meni. - Vi im ate o seća j... glupe šale... - prozborio je poluglasno, što je bilo u ćudnom kontrastu sa malopređašnjim obesnim i razuzdanim grohotom. - Izrazi kakve upotrebljavaju ... Da niste možda propovedriik, ćoveče u cm om ? 82
- Ne — odvratih.
- Serif?
- Ni to! - A, da vam nije možda u srodstvu ovaj odrpanko? - sa sasvim solidno odglumljenim prizvukom nade upita momak. Odmahnuh glavom. - To još m anje - odgovorih. Znao sam dobro da se ispod m aske m ira i strpljenja u mladićevom držanju k rije eksplozija. No, sa nevoljom sam raćunao već u trenutku kada sam odlućio da dam glasa od sebe. Mladić je izgledao iskreno iznenaden i ozlojeđen kad je postavio poslednje pitanje. - Pa, zašto!? Zašto onda zabadaš svoju odvratnu njušku tam o gde joj nije mesto?! Oporo se nasm ejah. Iako izrećeno u obliku pitanja, ov6 je bila kristalno čista i jasn a p oru ka - Može i tako, dećko — prihvatio sam njegovu igru. - Č ak ću se smatrati posebno poćašćenim ako se malo »prebacite« na mene. Taj ćovek... Nisu mi dozvolili da dovršim, ali to je ionako bila stvar kojoj sam se od svega najm anje nadao. Akciji su prethodili sam o streloviti pogledi koje je m om ak izmenjao sa svojim prijateljim a. Dok su se njih dvojica hitro bacili u stranu, on je ponovo podigao svoj kolt i okrenuo ga prem a menL Nikad nisam radio ono čem u su u obračunima ovakve vrste pribegavali mnogi revolverašL Nikad se nisam spuštao na koleno ili se bacao u stranu. Takvi pokreti. m a kako vešto i brzo izvedeni, bili su od male pomoći, jer, uvek je lakše izvesti jedan pokret i m isliti sam o o njemu. Tako sam uradio i ovoga puta. Ne menjajući položaj u kom e sam bio samo delić sekunde ranije, dohvatio sam drške koltova i povukap. Jo š dok sam izvlaćio oružje znao sam da sam brži, mnogo brži od tro-
jice protivnika. M etak iz mog desnog i mladićevog kolta mimoišli su se, ali dok je njegov prošao između moje ruke i boka, moj je pogodio njegovo čelo. Da nije već im ao kolt u ruci, možda ga ne bih ubio nego samo onesposobio. O vako... Bila je posredi čista samoodbrana. Dvojici njegovih prijatelja uvažio sam činjenicu da nisu im ali koltove u ruci. Meci k alib ra 45 prosvirali su im podlaktice pre nego što su uspeli da dokraja izvade svoju gvožduriju. - Nadam se da je sad ipak dosta, a? — upitao sam, ne ispuštajući revolvere iz ruku. Nisu jaukali, nisu čak ni psovali. Samo su mi obojica uputili po jedan dugačak, proždirući pogled. Zatim je krupniji od njih prešao razdaljinu do oborenog momka i prevrnuo ga zdravom rukom. Čitav minut je klečao pored tela, a onda se polako uspravio i prišao mi na samo dva koraka. - Dećko, tako ste ga nazvali, zar ne? - počeo je tiho. — Ovaj dečko je bio jedini sin Pitera Dankana. Zvao se Tobi... Da li vam to nešto znači, čoveče? Slegnuh ram enim a. To što sam morao da oduzmem jedan mlad život, to mi je i te kako mnogo značilo i pogađalo me, ali zakone samoodržanja nisam izmislio i ustanovio ja nego priroda. - Ne - rekoh. - Im ena mi ništa ne znače. - Ovaj grad. Preskot, i čitava okolina pripadaju Piteru Dankanu - objasni momak. - On niie tako lCŠ čovek, miStei , aii zbog ovog će vas nabiti na kolac, razumete?! Bilo je to izrećeno više kao konstatacija nečeg neminovnog, nečeg što je nemoguće sprečiti, nego kao pretnja. Dok je to govorio, mogao bih se zakleti, taj momak je već zamišljao moje telo kako se grči u agonijut. No, i pored toga nisam se osetio naročito uznemirenim. Previše
puta sam gledao smrti u oći da bi me pretnja više ili manje uplašila. Staviše!
- Tebi kao da se ne žuri baš previše, momče? — upitah. - Ne razum em ... — zbuni se on. - Pa, tom D ankanu... trebalo bi nekako javiti, zar ne? Za trenutak je izgledalo da će, iako ranjen, nasrnuti na mene. Ali, predomislio se na vreme i okrenuo se prem a svom prijatelju. Ćutke je pokazao mrtvo telo, a onda su ga obojica dohvatili i povukli prem a izlazu. Tek pred sam im vratim a onaj drugi se okrenuo prem a meni. - Vaše ime, m ister? - upitao je. Odmahnuo sam glavom. Nisam imao puno razloga da krijem svoje ime, ali isto tako nisam osećao ni potrebu da ga saopštavam čoveku koji je još malopre bio sprem an da puca u mene. - Već sam rekao tvom prijatelju: imena ne znaće ništa - odgovorih mu, ako je to uopšte moglo da se sm atra odgovorom. - No, svejedno - slegnu ram enima momak. Napisaćemo samo: ubica Tobija D an kan a... na vašem nadgrobnom spomeniku, naravno. Onda su izašli. Ljudi koji su se neposredno pre i za vreme pucnjave sklonili pod stolove i stolice, vraćali su se polako na svoja mesta. Nisam primetio neprijateljstvo u njihovim pogledima, što je moglo da znači đa taj Dankan, i nije bio tako popularan u »svom« Preskotn. Pogiedao sam prem a ćoveku zbog kojeg je i došlo do svega ovoga. Prilazio mi je polako, umorno vukući noge po prašnjavom podu. - 2ao mi je što ste upali u nepriiike zbog mene - rekao je. - I... zahvaljujem. Ti momci bi me sigurno osakatili. Glas mu je bio dubok i grlen. Nimalo bolećiv, što bi se moglo očekivati od čoveka u njegovom stanju. 83
Ćak mi se učinilo da mu jako teško pada to što m ora da mi se zahvali. Osetio sam malu gorčinu i negodovanje zbog toga. - Možda nije umesno — počeo sam. — Ali, taj vaš k o lt.. umete li dđ se služite njim e? Klimnuo je glavom. - Oćekivao sam to pitanje — odgovori. - Na žalost moj revolver je potpuno prazan. Dvoumio sam se da li za poslednji dolar da kupim metke ili da popijem pivo i da jedem. Kao što vidite... Razumeo sam ga dobro i upravo zaustio da kažem kako je moje pitanje, u stvari, plod ogorćenja na tuđu razuzdanost i glupost, a ne na njegovu popustljivost Preduhitrio me je zvuk otvaranja ulaznih vrata. Njegovo veličanstvo - zvezdonosac! Jo š jedan od onih koji će me »uljudno« zamoliti da napustim i ubuduće zaobilazim njegov grad jer takvi kao što sam ja samo stvaraju neprilike i . .. Znao sam šta mi sleduje od šerifa Vinsenta Palmera, omalenog, ali m išićim a nabijenog i čvrstog ćoveka. Nisam se prevario. Mene i mog novopečenog p rijatelja kojem još ni ime nisam znao, samo je okrznuo pogledom pre nego što se obratio barmenu. - Henk, šta se ovde desilo? upitao je. Henk Noksi mrzovoljnim pokretim a dovrši brisan je inaće sasvim ćistog šanka. a orsda podiže svoje namršteno lice. - Do đavola, Vins, zašto uvek m ene... - Uvek ili ne sada to nije važno! - energično ga prekide Palmer. Pitao sam te glasno i jasno: šta se desilo u tvom salunu? - Pa, eto... Dankanovi su se opet napili i poćeli da se zabavljaju na raču n ... - Zabavljaju?! — ponovo ga prekide šerif. - Kad sam se uputio ovamo video sam Vindija Džonsa i Ejba Tagarta. Nosili su Tobija Dan84
kana i prebacili ga preko sedla. To se radi samo sa mrtvim ljudima, to nije zabava! - Kad mi ne dozvoljavaš da dovršim! - prasnu Noksi, koji se oćigledno nije mnogo plašio šerifa Palmera. - Tobi je pucao blizu nogu ovog stranca, a onda se umešao onaj drugi. - I? - samo po sebi razumljivo, još uvek nije bio zadovoljan Palmer. - I - zajedljivo nastavi Noksi pucali su jedan u drugog. Mislim, Tobi i ovaj u crnom odelu. - Ko je prvi potegao? Prava zlovolja tek tada izbi iz Noksija On besno odbaci krpu koja završi negde medu ćašam a na udaljenom kraju šanka. - Tobi je već imao oružje u rukama, mislim da sam to već rekao i da si me malo bolje... No, Palmer ga više nije slušao. Okrenuo se prem a nam a dvojici i odmerio nas svojim sivim i ispitivačkim oćim a - Pretpostavljam da imate neko ime, gospodo - rekao je. Obraćao se obojici, ali gledao je mene. Razumljivo, jer ipak sam ja bio taj koji mu je napravio glavni »posao«. i - Zovem se Klej Marvin, šerife odgovorih. Za prijatelje sam o... Nastojao sam da unesem malo duha u naš »razgovor«, ali Palmer me je nemilosrdno presekao. - Vejfr - Hteo sam da kažem: Klej, a li... Da, na žalost, neki me zovu i tako. Mogao sasr. r.2. p rst? da izbroiim ljude koji nisu zinuli kada je Palmer izrekao moj nadimak. Noksi se ponovo doćepao svoje krpe i poćeo da cedi »dušu« iz nje. Cak je i u oćima ćoveka zbog kojeg sam sam sebi navukao nevolje na vrat zasjala neka ćudna vatra, ali sam o za trenutak, a onda, kao kada dune ve‘ Vejf - beskućnik, lutalica (engl)
tar, nestala je negde u dubini njegovih zenica Nisam tada tome pridavao nikakav značaj - bio sam već odavno naviknut na takva reagovan ja Uostalom, Palm er mi i nije davao mnogo vrem ena za razm išljanje. - Po Henkovim rećim a, a ja mu verujem, bila je to sam oodbrana — zaključio je mudro. - M eđutim... Ovoga puta ja sam njega prekinuo. - Okej, šerife! Ne treba ni da izgovorite svoj »savet« — rekao sam. - I tako mi se ovaj vaš tihi gradić za kratko vrem e zgadio. Nije mi n išta odgovorio na to. M ora da je i sam osetio u mom glasu gorćinu i jetkost koja bi otrovala sve ribe u Verdeu. Nikad, ali zaista nikad nisam tražio nevolje. Nikad u životu nikog nisam izazvao na dvoboj ili prvi započeo gužvu. Uprkos tome, da sam poput nekih revolveraša patio od sujete i u orahovini od koje su bile načinjene drške mojih koltova urezivao recke za svaki život koji sam m orao ugasiti, od njih ne bi ostalo ni koliko da še napravi jedna dobra č a č k a lica Mogao sam pružiti otpor, osećao sam instinktom iškusnog vuka da mi šerif nije dorastao ni do ram ena Mogao sam odbiti da napustim grad, je r postupio sam po nepisanom zakonu Divljeg zap ad a Ali, onda bi taj D ankan došao u grad, grad u kojem žive žene i nedužna d eca Uzdahnuo sam duboko i okrenuo se prem a odrpanku. - Serifov savet se nije odnosio na tebe, prijatelju, ali zato ti ja savetujem: briši odavde! Ne verujem da će taj čovek b irati kad stigne u grad. - Ali, ja nemam ni k o n ja ni mun icije... - No! - prekinuo sam g a — Kad sam već zaglibio, mogu još i to da podnesem. Pođimo do prodavnice!
Cutke je slegnuo ram enim a i pošao za mnom. Na ulazu nas je sustigao Palmer. - Iz grada idite na jug, momci rekao je tiho. - Naime, severno se nalazi Dankanov ran ć i . .. Pustio sam da ga jedno krilo pokretnih vrata lupi u grudi. Nije se bunio. Pa ipak, nisam tek tako prešao preko upozorenja Iz grada smo izjahali na istok, prem a obroncim a Kolorada i Novom Meksiku. Moj novopečeni poznanik sada je izgledao drukćije nego onda kada je ušao u grad i u salun Henka Noksija. Imao je na sebi novu košulju, farm erice i prilično očuvane čizme. Bedenik i revolver bili su mu sada mnogo teži, a u gradskoj konjušnici je znalački izabrao jednog zelenka i gotovo novo teksaško sedlo. Bio sam olakšan za oko sto dolara, ali zaista nisam žalio. Ganulo me je to što je sve što sam mu nudio primao sa iskrenim skanjivanjem i nekom ćudnom, neobjašnjivom rezervisanošću. Tada sam to tumačio kao nekakvu njegovu unutrašnju borbu, borbu između ponosa koji nije bio uništen u njemu i svesti o potpunoj nem aštini i krizi. Pokušao sam da zam islim sebe u njegovoj situaciji, iskreno se trudio da budem objektivan i došao do zaključka da bih se osećao isto kao i on, s tim što se ne bih baš toliko prenemagao. M ožd a.. Ja h a li smo dobre dve, tri m ilje ne progovarajući ni reči. Tišinu je prekinuo on. - Kleje - poćeo je. - Mogu te tako zvati, zar ne? Klimnuh glavom u znak da se slažem. On nastavi. - Znam da za ovo ne očekuješ zahvalnost ili nešto slično. Ali, imam jedan predlog i, nadam se da ćeš ga prihvatiti. - Slušam te ... — rekoh. - U redu, nisam hteo da se predstavljam dok to ti nisi zatražio 85
reče, shvativši da me iznenada interesuje neko ime. - Zovem se Džoni Braun. Klimnuh ponovo. Ime je bilo prilično »braunasto«, ali sam za nevolju znao b ar kako da ga oslovljavam. Zato rekoh samo: - Dobro, Džoni! A, predlog? On se malo prom eškolji u sedlu. - Ohaj trgovac kod kojeg smo kupovali robu... Izgleda da je zazirao od tebe, pa je zato ćutao sve vreme — poče on. — Ali, kad je sa mnom otišao da potražimo čizme, ispričao... - ... ispričao ti je kratku, ali interesantnu priču o naravi gospodina D ankana - dopunih ga. On me pogleda, iskreno iznenaden. - Prisluškivao si? - upita. - Nisam prisluškivao - odgovorih. - Jednostavno, zahvaljujući tome što su vrata bila otvorena čuo sam tu njegovu priču. Medutim, sve je to suvišno, mislim ta upozorenja i slićno. - A li... - Nema tu ali! - prekinuo sam ga. — Kada sam pucao, nisam razm išljao o tome da li taj momak ima oca ili braću koja bi ga osvetila, ali sad, posle svega toga, na neki način norm alno mi je to da ću imati nevolje s njim a. Nisam baš siguran, ali mislim da bih se u takvom slučaju i ja svetio. Učinilo mi se da je uzdrhtao kada je ćuo moje poslednje reći. U stvari, ako se malo bolje prisetim tih trenutaka, i nije mi se ućinilo, samo što sam ja tada gotovo svaku njegovu neobičnu reakciju pripisivao stanju u kojem se nalazio. - U vezi s tim je i taj tvoj predlog, zar ne? — upitao sam. — Ti želiš da ostaneš sa mnom dok traje gužva. On klimnu glavom. - Da! - Ne želim da vredam, Džoni nastavih što sam mogao obzirnijim 86
glasom. - Ali, stanje u kojem se nalaziš ne dozvoljava ti da budeš saradnik kakvog bih poželeo u ovakvoj situaciji. Izraz razočaran ja na njegovom ionako prem orenom licu delovao je dirljivo. No, glas nije »išao« uz taj izraz. - Ja , ni kad sam u najboljem stanju, nisam neka m arka, Kleje - rekao je tiho. - Ali, nikada u životu nisam bežao, razumeš! Ovo što se danas desilo... Odmahnuh rukom. - U redu, zaboravimo to - rekoh. Izgleda da ga je malo naljutilo to što ga stalno prekidam, mada to nisam radio s tom namerom. - Kažem, danas sam morao ustuknuti, je r sam bio praktićno nenaoružan — bio je uporan. - Sada mi je dobro. Treba mi dva, tri sata spavanja, kupanje na nekom od potoka ili u Verdeu, i dobar obrok sa kafom. Posle toga niko uz moje ime ne može da prikači epitet »nekoristan«. Setih se sam svojih reći koje sam nedavno izgovorio u gradu: »već sam zaglibio«... Slegoh ram enim a i ćutke obodoh konja. Džoni Braun me je sledio na svom zelenku. * Prvi je uočio mesto pogodno za odmorište. M inijaturnu udolicu kroz koju je proticao bistar potoćić uokvirivala je grupa stena obraslih niskim rastinjem . »Ulaz« je bio dovoljno širok i pružao je pogled u pravcu iz kojeg smo mogli oćekivati progonioce, a na drugom, suprotnom kraju, nalazio se uzan prosek koji je vodio pravo prem a prvim obroncim a Kolorado visoravni. Bez reči smo sjahali, a on se spremrto sagnu i poće skupljati drva za vatru. Za to vreme, ja iz torbe na leđima tovarne mazge izvadih lonče za kafu.
Primetio sam da je znalaćki oda^ brao upravo ona drva k oja najm anje dime kada se zapale, ali ne rekoh ništa. Moj novi prijatelj je, malo pomalo, otkrivao svoj identitet, a da ja nisam m orao da ga ispitujem. Jo š jedan detalj uočio sam pošto smo popili kafu i pojeli obrok. Džoni Braun je skinuo svoju košulju i spremio se za kupanje u potočiću. Iako se sum rak već uveliko spustio, mogao sam jasno videti bezbrojne ožiljke na njegovim leđima, rebrim a i žilavim ru kam a Bili su to uglavnom ožiljci od n oža a b ar dva na oba ram ena po jedan, poticali su od revolverskih m etaka Taj ćovek je bio i te kako iskusan borac, možda čak i iskusniji od mene. Da bi dospeo u stanje u kakvom se sada nalazio, m ora da je prošao pravi pakao, a oko Preskota su se nalazila tri prostora koji su zasluživali takav naziv: Kolorado, Mohave i Džila p u stinja Posle kupanja se obrisao svojom košuljom, a zatim ju je obukao. Ćučriuo je uz vatricu i upitno me pogledao. - Da! - rekao sam, shvativši šta hoće. - Mislim da imamo tri, ćetiri sata vremena, koje možemo utro£iti na spavanje. Po mojoj proceni, oni se na ranču tek sprem aju da krenu. Mogao sam biti sasvim siguran u to. Naime, po rečim a trgovca kod kojeg smo kupovali robu, Dankanov ranč se od Preskota nalazio na otprilike istoj razdaljini na kojoj smo se mi sada nalazili, sam o s južne strane. Imali smo najm anje deset sati prednosti, a visoravan nam je bila tako reći nadohvat ruke. Samo jednu jedinu stvar nismo predvideli. Dva jah ača sa Dankanovog ranča nisu bili jedini koji su voleli da se razvesele i popiju koju čašicu. To tada nisam znao: pri povratku kući sreli su četvoricu svojih
drugova i starijeg Tobijevog brata Teda D an kan a Nijedan od njih petorice ni sekunde se nije dvoumio, razjareni do ludila, stuštili su se našim tragom. Ipak, nisu uspeli da nas iznenade. Moj konj, koji je zajedno sa mnom uglavnom spavao napolju, osetio ih je još dok su bili udaljeni od nas najmanje stotinak m etara. Sasvim dovoljno da nas upozori i da se pokupimo. Dok sam izlivao ostatak vode na vatricu, pogledao sam u pravcu svog saputnika M anirom iskusnog zapadnjaka motao je ćebe i naslanjao ga na sedlo tako da je izgledalo da tu još uvek spava ćovek. Uradih to isto, a onda obojica pohitasm o u zaklon iza stenja. Sve je to trajalo najviše pet, šest sekundi i, kad su progonioci stigli nadom ak našeg lo g ora naše oružje je već bilo spremno. Pucali su bez opomene, sa k o n ja Gledali smo kako u pom rćini sevaju plam ičci i kako meci rešetaju naše privrem ene ležajeve. Projahali su, pregazili naš logor, a zatim su se okrenuli kao da žele da ponove manevar. Tada smo ih kaznili. Kaznili smo ih za nepromišljenost, za surovost i nemilosrdnost koju su pokazali. Nisam baš siguran, ali mislim da Braun nije ispucao sve metke iz svog k o lta Moj levi kolt je takode bio pun kad smo završili pucnjavu. Nije ni bilo potrebno da razbacujemo municiju. Nijedan m etak koji smo ispalili nije prom ašio cilj uprkos slaboj vidljivosti. I sve ostalo što smo posle toga uradili ispunjavalo me je nekim neobjašnjivim zadovoljstvom, iako situacija sam a po sebi nije bila prija tn a Bio sam zadovoljan zbog usklađenosti naših postupaka, činilo mi se da smo nas dvojica oduvek zajedno, da smo kao uigrani tandem prošli kroz bezbroj ovakvih bitak a i izašli iz njih kao pobednici. 87
Nijednog mom enta nismo zasmetali jedan drugom, nismo ponovili pokret koji je drugi već ućinio. Dok je on hvatao uznemirene naše i konje napadača, ja sam se saginjao i pregledao pogođene. Trojic a su bili teže povredeni i bez svesti, a dvojica su bili ranjeni visoko u ram ena i bili su pri svesti. Privukao sam ih bliže vatri koju je u meduvremenu, pošto se uspešno izborio s konjim a, raspalio Braun. U jednom od njih odmah sam prepoznao b ra ta mladića kojeg sam m orao ubiti u Noksijevom salunu. Naravno, nisam ga mogao poznavati, ali sličnost sa Tobijem Dankanom bila je velika uprkos čupavim brkovim a koje je nosio Tedi. O bojica su bili pri svesti i kleli su na sav glas. Pustio sam ih da se malo ispucaju i, tek kad su se izmorili, postavio sam prvo pitanje. - Momci, razumem vaše ogorčenje, ali, zar vam šerif nije objasnio kako se sve zbilo? - Mi smo ga pregazili konjima, m ister! — besno procedi onaj'drugi. - I da znaš. ni vas dvojica... - Umukni! - obrecnu se Tedi Dankan na njega. — Nismo došli za njim a da bism o ćaskali, idiote! Okrenuh se prem a njemu i pažljivo ga pogledah. - Tedi Dankan, zar ne? - rekoh. - Vidiš, Ted i... - Ne zovi me Tedi, ti prljavi... Nisam obratio pažnju na uvredu. - ... m eni je jasno zbog čega ste vi došli - nastavih mirno. - Ali, sada je k raj priče i... U redu, u redu - zabrzah 'adeći da on nam erava da me ispravi. - Dakle, kraj prvog dela obračuna, svejedno. Hoću da kažem to da ste pobeđeni, ranjeni i da vam sada životi zavise od moje volje, razumete. Zato treb a da pripazite na svoj jezik. - Pripazi ti na svoj jezik, ubico! - kao da uopšte nije čuo šta sam ja rekao, urliknu Tedi Dankan. Mada ti to neće mnogo koristiti 88
kad te se moj stari dočepa. On će ti ga iščupati, ti... Možda bih to zaista učinio! Možda bih po prvi put u životu udario ranjenog i za pravu borbu nesposobnog čoveka da se Tedi Dankan nije onesvestio. Napor koji je uložio pridižući se verovatno s namerom da mi pljune u lice dokrajčio je njegove snage i on nemoćno klonu na zemlju. Istog trenutka izvadih dugačak »bovi« nož koji sam držao u sari desne ćizme i, iz poluokreta, bacih ga prema Braunu. On ga spremno prihvati i prinese sečivo plamenu. Ponovo se okrenuh prem a drugom ranjeniku. Izgleda da je pogrešno shvatio moj gest sa nožem, jer mu se u očim a zacakli strah. To se moglo i iskoristiti. - Znači, sve sada zavisi od tebe, momče! - rekoh. — Ako budeš mirno i poslušno odgovarao na moja pitanja, izvadiću ti to olovo iz ram ena i previću te. U protivnom, pustiću te da iskrvariš tu gde si. - Ali, ja već krvarim - popusti on. — Požurite! - Koliko ljudi im a tvoj gazda? - Dvadeset! - Računajući i vas četvoricu? - Da! Klimnuh glavom. O stalo ih je petnaest, znači. Od tog b ro ja trebalo je odbiti dva momka koje sam onesposobio još u gradu i b ar trojicu koji će morati da ostanu na ranču. Sve u svemu, pored ran čera, još desetak ljudi slede naš trag. - Ima li ran čer nekog posebno dobrog tragača na ran ću ? - setih se da pitam. - Ne! Rekao je to suviše brzo da bih mu poverovao. Okrenuh se prem a Braunu koji je još uvek ćutke klečao pored vatre. - Okej, Džoni, ostavi nož! - rekoh. - Momak je poćeo da laže, p a...
- Ne! — vrisnu kauboj, verovatno poslednjom snagom. — Ne ostavljajte m e... Reći ću! Pogledah ga, tobože iznenađen. - Dakle? - Hoćete li mi izvaditi m etak? - Momče, ti krvariš! — opomenuh ga. - Ima! S ta ri im a jednog Indijanca, Apaća. On lovi pume koje napadaju stoku i . .. Posle tih re ći i on se onesvesti. No, rekao je sasvim dovoljno. Dovoljno da shvatim da je najbolje što brže završiti »posao« oko ran jen ik a i nastaviti pu t P ronaći trag sedmorice jahača, pod bilo kakvim uslovima, za jednog A pača je sasvim jednostavno. Trebalo mi je sat i po da obradim ran e ran jen icim a i da ih previjem. Ostavili smo ih naslonjene na jednu stenu, a pored Tedija Dankana spustio sam kolt koji je ispao nekom od njih petorice za vreme kratkog obračuna. Ostalo oružje smo pokupili i poneli sa sobom, za svaki slučaj. Kad sam rekao da treb a što brže nastaviti pu t nisam mislio na bežanje. Ne, to bi bilo besmisleno, jer Apać bi ih kad-tad doveo do nas. fciislio sam da se treb a dočepati obronaka visoravni i priprem iti teren za obračun sa goniocim a. Ovoga puta ja sam im ao oštrije oko. Pred samo svitanje, dok smo se polagano uspinjali, sa naše leve strane uočio sam omanji, natkriveni plato. Im ali smo muke dok smo se popeli i doveli naše konje do n jeg a Za ostale konje nije bilo mes ta Ne verujem da su usporili pre nego što su u ludom tempu prevalili b ar dve, tri m ilje; konji uvek polude kad čuju k rik pume, a Džoni Braun i ja smo ga izvrsno oponašali. Imali smo vode, hrane i municije. Imaii smo h rabrosti i odlučnosti, i odlićan zaklon. I, osećaj da smo u pravu m a šta moraU da ućinimo, da bismo spasli svoje živote. J e r nism o tražili kavgu!
Džoni Braun je stražario kada su stigli. Gosti su stigli - rekao je jednostavno. blago me gurnuvši rukom. Zevnuo sam, protegao se, a zatim pogledao u nebo. Sunce je već bilo izašlo. - Hej, pa ti si stražario i moju smenu! - primetih, kao da je to najvažnije u čitavoj situaciji. U stvari, samo sam hteo da iskušam njegove nerve. - Rekao sam da su mi dovoljna dva, tri sata, ne sećaš se? - odvratio je mirno. Klimnuh zadovoljno. Sve je bilo u redu, bar što se nas dvojice tiče. Pogledah oko sebe; na širokom kamenu ispred ploćaste stene koja nam je bila glavni zaklon bilo je uredno poredano zaplenjeno oružje: četiri kolta i pet vinčesterki. Citav mali arsenal! Pa ipak, pucnuh prstima. - Ovde nešto fali! - rekoh. Zatim otpuzah do uvale u koju smo smestili konje i zavukoh ruku u vreću na tovarnoj životinji. Džoni Braun je za trenutak okrenuo glavu i nasmešio se kad je video »skatergan« i kutiju patrona u mojim rukama. Tek tada sam provirio i pogledom potražio gonioce. Indijanac je jahao dobrih pedesetak m etara ispred grupe od deset ja h a ć a Nisu žurili, bar ne sa d a ali po konjim a se videlo da su ih cele noći gonili u ludom tempu. Skoro da sam osetio razočaran je kad je Indijanac, pogleda prikovanog za zemlju, produžio pored onog m esta na kojem smo skrenuli i odakle smo poterali ostale konje. Nisam bio nervozan, ali kad su već tu, želeo sam da se to što pre završi, da bih mogao m irno da nastavim svoje lutanje, da bih živeo na svoj način. Na kraju me je Apač ipak obradovao. Vratio se do onog m esta zaustavio se, a onda pogledao u našem pravcu. Shvatio je, naravno. 89
U tom trenutku Apač je predstavljao dobru metu, metu koju ne bi promašio ni ćovek koji prvi put drži oružje u rukam a. Ali, ni jednom od nas dvojice nije padalo na pamet da prvi poćne pucnjavu. Kao da je to osetio, Apać se mirno okrenuo i pojahao u susret ljudima koji su ga pratili. Rekao im je nešto što mi nism o mogli ćuti, ali što je na njih delovalo kao komanda. Bolje rećeno. delovalo je na sedmoricu jah aća koji sm esta napustiše svoja sedla, oteraše konje u stranu i raspršiše se okolo, hvatajući zaklone. O stala trojica, dva ćoveka odevena u crn a kožna odela, nalik jedan drugom kao ja je jajetu, revolvera nisko pričvršćenih za butine, i jedan starac, još neko vrem e ostadoše nepokretni, oćiju uperenih u pravcu koji je Apač diskretno pokazivao. Taj starac je zaslužio da ga čovek pažljivije pogleda. Mogao je im ati pedeset pet godina, ali su se one ocrtavale samo na njegovom licu. Imao je izuzetno snažno, stam eno telo, širokih ram ena, i m išićave ruke. Na belom konju, odeven u skupo odelo, u kojem se verovatno zatekao kad je saznao za obraćun u salunu, izgledao je kao neki kralj. Sjahao je polako, a dva njegova pratioca za njim, samo delić sekunda sporije. Pratili su ga u stopu, na istom odstojanju, kad se i sam uputio prem a jednoj povećoj steni, koja se nalazila negde na sredini linije zaposednute od strane njegovih Ijudi. Dok su revolveraši upravljali cevi svojih vinćesterki prem a našem zaklonu, on je podigao obe ruke, savio ih oko usta u obliku trube i uzviknuo: - Vejfe! Kleje Vejfe! Glas koji se odbio od stene oko nas bio je grom ak i dubok. U njemu se ogledaia sva moć i navika da komanduje. 90
Rekoh, želeo sam da se sve to što pre završi. - Tu sam! - javih se, ne razm išljajući. - Ubio si mi jednog i ran io drugog sina. Vejfe! — nastavio je Dankan. - Time si sebi potpisao smrtnu presudu. - Pa šta onda ćek aš? — upitah. Stari je ćutao nekoliko trenutaka pre nego što je odgovorio na m oje pitanje. Kao da je očekivao da molim za milost, ili b a r da pokušam da opravdam svoj postupak. Pošto nisam pokazao nam eru da na bilo koji n aćin nastavim raspravu s njim, on objasni: - Taj čovek s tobom ... on nije kriv ni za šta. Što se mene tiče, može da izađe i da ode. Iznenadni napad plemenitosti, a li... Sam o bi glupak naseo na takvu glupost. Pogledah Džonija Brauna u oči; sm eškao se! - Izgleda da se moj prijatelj ne slaže s tvojim predlogom - odgovorio sam glasno, ne svraćajući pogled sa Brauna. - Ti si već treći Dankan od juće, treći koji pokušava da nam dođe glave. Kreni! Možda ćeš upravo ti biti srećne ruke. Odjek mog glasa još nije ni ,ščezao, kad je poćelo. Prava kanonada m etaka različitog k alibra sr jč ila se na stenu-grudobran i okolno stenje. Polegali smo po tlu, ćekajući da ta prva pucnjava prode. Nismo čekali dugo. Pucnjava je jenjavala, a zači i se glas Pitera D an kan a Ovoga puta obraćao se svojim ljudima. Otpuzao sam malo udesno i oprezno provirio. Dva kauboia su upravo m enjali pofožaj i prebacivali se do veće stene, dvade ?tak m etara udaljene od mene. G^tovo sam se uvredio zbog načina na ko” su to činili. Umesto da to ra će je dan po jedan, uz pokrivanje : sve ostalo što je spadalo u osnove voj-
ničke veštine, oni su jednostavno pokušali da pretrče prostor koji ih je delio od zaklona, kao da su protiv sebe im ali nekog nedoraslog žutok ljunca. a n e ... Prvog sam pogodio u nogu i presekao mu skok, tako da je onaj drugi naleteo na n jeg a Dok se. znenađen. odbijao i m latarao rut.am a u nastojanju da povrati ravnotežu, pogodio sam n je g a ciljajući mu rame. Nije bilo potrebno da proveravam šta se dešava na drugoj strani, kod B ra u n a Dva pucnja iz njegove vinčesterke i dva k rik a u podnožju jasno su mi stavili do znanja da on nipošto ne nam erava da se pokaže slabijim strelcem od mene. Bilo je već vrem e za odbrojavanje. Ć etiri protivnika manje, znaći, računajući ra n če ra i A p ača Ostala su sedmorica, s tim što sam za prave i zbilja opasne protivnike sm atrao samo dvojicu u crnim odelim a i Apaća, naravno pod uslovom da je iskreno odan svom poslodavcu. Kao da su i sam i uoćili mane ovakvog naćina, napadaći su za kratko obustavili vatru. Samo, za kratko, ali dovoljno da ućinim malu nesm otrenost koja me je mogla stajati glave. Provirio sam ne bih li odgonet nuo šta sada smeraju. Već sledećer trenutka sa žaljenjem sam m orao konstatovati da nedavno kupljeni stetson više ne pristaje uz moje novo odelo. Ipak, krajićkom oka uspeo sam da registrujem ono što je potvrđivalo moje m išljenje o kvalitetu protivnika - metak koji je napravio »promaju« na mom pokrivaču ispalio je jedan od one dvojice. Isti pucanj kao da je oznaćio poćetak novog, još žešćeg napada, ali bez neopreznog p reb aciv an ja Samo su pucaii, neštedim ice zasipali olovom svaki m ilim etar našeg zaklona, tako da sam već pomislio
da se iznad nas nalazi neka stena sa načetim podnožjem, koju žele da pokrenu i zatrpaju nas žive. Bio je to vrlo efikasan način kojem sam i sam pribegao nekoliko puta. Oprezno podigoh glavu, i ništa! Nije to bilo to! Ali, tada mi je sinulo! Polako puzeći, vratio sam se do naslaganog oružja i dohvatio skatergan, samo delić sekunde pre B rau n a Pogledali smo se u oči. - U redu, ja ću - rekoh. - Ti pripazi na one dole! Kako smo se samo dobro razumeli, kako je bilo dobro im ati takvog borca na svojoj strani. Ni trenutka nije oklevao, samo je ćutke klimnuo glavom i vratio se na svoje mesto. Ni jednog od nas nisu uspeli da prevare. Pucnjava odozdo im ala je samo jednu svrhu da nam odvrati pažnju. No, mi smo i te kako umeli da ocenimo broj pušaka iz kojih se pucalo. Sada ih je bilo dve manje. A, na njihove vlasnike još nismo pucali! Dvojku koja se sa svojim oružjem izdvojila preuzeo sam na sebe i sa znatiželjom je oćekivao. Sa strane nisu mogli prići; znaći, nameravaju da se popnu na plato koji je bio desetak m etara viši od onog u koji smo se mi sklonili. Za to im je ipak trebalo vrem en a Uprkos kam enćićim a koji su prosto prskali po meni, udobno se sm estih i mirno napunih dvocevku. Držao sam je u krilu pažljivo gledajući iznad sebe. Prvo što sam ugledao bio je vrh crnog šešira; polako je klizio uz samu kamenitu ivicu, kao kad se neko prikrada i traži najpogodnije mesto za poćetak akcije. Jedva sam se uzdržao da ne pozovem Brauna i ne ponudim mu neobićnu opkladu. Naime, bio sam sasvim siguran da se pod tim šeširom nalazi sam o cev vinčesterke. Nisam naseo! Tek kada je šešir nestao, podigao sam pušku i uperio je prem a onom 91
mestu sa kojeg je protivnik krenuo. Bez greške! Cekao sam samo pet sekundi, a tada se na tom mestu pojavilo lice jednog od revolveraša. Naboj teške sačm e iz desne cevi oduvao mu je pola glave! Verovatno nije uspeo ni da shvati šta mu se desilo. Nisam mogao ćuti, a ni videti šta se u tim trenucim a gore odigravalo, ali pretpostavljam da je drugi revolveraš zgrožen načinom na koji je njegov brat poginuo, bukvalno poludeo od gneva. Ćitava gornja polovina njegovog tela ukazala se iznad ivice kada je, uz bujicu kletvi i psovki, odbacio vinčesterku i osuo paljbu iz oba kolta. Da sam se pomerio samo centimetar levo ili desno, razneo bi me u komadiće. No, za razliku od njega, ja sam saćuvao prisebnost i mirno nanišanio. Pogoden u grudi, zateturao se do stene iza svojih leda, odbio se od nje, a zatim se preturio preko grudobrana. Lica izobličenog od bola i gneva pao je na manje od pola m etra pored mene. Ali, još se nije predavao. Poslednjim snagam a pokušavao je da podigne ruku sa revolverom koji nije ispustio ni kada je padao. Iako sam bio gotovo siguran da neće uspeti u tom pokušaju, pružio sam ruku u nam eri da ga sprećim i... ukoćio se u pola pokreta. Na dva koraka od mene i revolveraša bio je Džoni Braun, u poluklećećem položaju, sa revolverom u ruci. Prvi put u životu nisam znao šta da radim, kako da postupim, a kada je odjeknuo pucanj oćekivao sam udarac, bol, razdiranje, Zatvorio sam oči. Osetio sam kako dva kuršuma svojim vrelim dahom pale moj levi obraz i bacio se u stranu. Možda je i ta moja reakcija pomogla da ostanem živ, ali sigumo je da bih bez Džonija B rauna poginuo. Jer, dva kuršuma iz njegovog revolvera bili su namenjeni Apaču koji 92
se s treskom sručio na mesto koje sam do malopre ja zauzimao. U ruci je imao dugaćak, lovački nož. Pogledao sam Džonija a onaj revolveraš je pratio moj pogled. Nikada neću zaboraviti te trenutke, izraze na licima njih dvojice, kada su se sreli revolverašev zamućeni i Džonijev užareni pogled. Revolveraševo telo se trznulo kao u poslednjem grču, a onda se iz njegovog grla oteo glas. - Hondo! Zar ti nisi... Nije dovršio. Bio je mrtav. Njegov život mi nije značio ništa, kao što me nije potresla ni njegova smrt. Potreslo me je nešto drugo, na šta sam slućajno obratio pažnju dok su se njih dvojica gledali. Shvatam koliko je sa d a mnogo godina posle to g a besmisleno izjavljivati tako nešto, ali, smeo bih da se kladim u jedno: da revolveraš nije umro od mog pogotka i onog pada, Džoni Braun bi povukao oroz na svom koltu. Razlog za to je mogao biti samo jedan: ne dozvoliti mu da izrekne do kraja ono što je hteo. Nešto za šta je tada bilo ran o ... Okrenuli smo se ćutke, svaki na svoje mesto, ponovo dohvatili vinčesterke i svu pažnju obratili na svoje protivnike.U meduvremenu, oni su prestali da pucaju. Jo š uvek nisu znali šta se desilo kod nas i da li je ishod povoljan za njih. Nisam ih dugo ostavljao u nedoumicL - Dankane! - povikao sam. Tvoji ljudi nisu uspeli. Vreme je da odustaneš! Trenutak je vladala tišina, a onda je usledio odgovor. - Idi do davola Vejfe! - grmeo je rančer. - Zaboravljaš da ovde imam još ljudi i ... - Ali. to nisu borci, Dankane! To su obični kauboji koji nemaju nikakvih šansi protiv nas. Mogu samo uludo da izgube glave. Sada je tišina trajala nešto duže. U stvari, ran čer je još govorio, ali ne nama dvojici Provirio sam. Dvojica kauboja na koje su moje reči delovale, pojavljivali su se u svojim
zaklonima i odbacivanjem oružja stavljali svima do znanja da im je dosta. Prepirka između njih i Dankana trajala je kratko, a onda se uspravio i ran će r i uperio pušku u jednog od te dvojice. Mogao sam ih pustiti da se poubijaju! Zlaslužili su to, bar što se mene tiće. Ali, nisam. Podigao sam vinćesterku. brzo naciijao i opalio. Metak je pogodio kundak puške u Dankanovoj ruci i rascepio g a Istog trenutka napustio sam zaklon, ne osvrćući se, siguran da Džoni Braun pažljivo motri na one dole. Iako je spust bio izuzetno strm i opasan, brzo sam ga savladao i našao se na dva koraka od D ankana baš na vreme da nogom izbijem kolt koji je izvadio i nam eravao da uperi u mene. - Ti zaista ne želiš da slušaš ono što ti se govori, Dankane - procedio sam kroz zube. - Upozoravam te da i moje strpljenje ima g ra n ica Dankanovo lice je potamnelo. Pre nego što je stigao da mi odgovori, odjeknuo je pucanj. Džoni Braun je radio svoj posao; jedan od kaublja koji još nisu bili edbaci'i oružje trgao se kao oparen i odmakao ruku od futrole sa koltom. Okrenuh pušku u njihovom pravcu. - Dosta je bilo! Dankane, ako ovi kauboji ne odustanu odmah, kunem ti se da ćete svi dobiti ono što ste odavno zaslužili. Na rančerovom licu se videlo da vodi veliku borbu sa samim sobom. A onda mu se telo opustilo. - U redu, bacite oružje, momci! — procedio je. — V ejf je dobio i ovu rundu, ali im a još d a n a Ni on nije besmrtan. - Ja to i ne tvrđim — rekoh, još uvek np ctrpijenje. — Ali, činjenice govore da ste vi miiogo ranjiviji od mene. To ne bi trebaio gubiti iz vida. Nikada! nni nije odgovorio. Kauboji red sebe, a štn w su ćutke gledau
tiče Dankana? Ne, nisam se zavaravao. Taj ćovek je i suviše dugo bio gospodar svega oko sebe, previše puta je lomio volju drugih, a da bi bilo ko njegovu mogao tek tako da slomi. To što je svojim momcima izdao naređenje da se ostave oružja bio je samo dokaz da ume da proceni situaciju Pretnju je.razum ese, dodao tek onako, da bi koliko-toliko sačuvao dostojanstvo. Shvatio je da ja neću pucati u nenaoružane ljude, da nisam od takvih! Pa ipak, iznenadilo me je njegovo pitanje: - Sta ćeš sada, Vejfe? Slegnuo sam ram enim a - Time što ne pucam u tebe, Dankane, ja ne želim ništa da dokažem - počeh. - Tvoj prvi sin je već imao revolver u rukama, a drugi me je napao noću, pucao je oko sebe kao lud! Njima sam m orao da uzvratim. Tedi je ostao živ, i što se mene tiče, možeš da se vratiš i odvedeš ga kući. Nisam hteo više da trošim reči. Bilo bi to suvišno jer, svejedno, ne bih uspeo da ga ubedim u jednu stvar. Njegovo carstvo se raspadaIg! Miadi sin mu je bio mrtav, a starijeg su verovatno čekala vešala zbog toga što je učestvovao u ubistvu šerifa Palmera. U Feniksu, sedamdesetak kilometara udaljeno od Preskota, radio je oblasni šerif Filip Hiser. On nije imao previše razumevanja i poštovanja prem a .samozvanim »care vima«, a kad bude čuo za sm rt svog kolege, biće sigurno vrlo, vrlo ljut. Ostavili smo ih na poprištu, Džoni Braun i ja Našem tovarnom konju sigurno tog dana ne bi pozavideo ni jedan od onih koji su iz rudnika u Omahi po ceo dan vukli vagone pune rude. Leđa su mu se poviiala pod čitavim arsenalom oružia koje smo oduzeli od ran čera i njegovih ljudi. I, sve je izgledalo dobro, pregrmeli smo zajedno za kratko * i Olliv >IU*vDw
-t-
Dok smo jahali prem a Holbruku ćutali smo, svaki -zabavljen svojim mislima. Kao da se nešto teško i nejasno isprećilo između nas. Pomislio sam da je to glupo, ali... Odlučio sam da prekinem tišinu, da oteram te misli. - Ako se dobro sećam, tu negde bi morala da se nalazi jedna prerijska trgovina - rekoh. - U njoj bi mogao da rešiš svoj problem. Pogledao me je, upitno podigavši desnu obrvu. - Moj problem? - Da! - potvrdih. - Ne mogu se otresti misli da se ti osećaš dužnim za tog konja, municiju i... te sitnice. U trgovini bi mogao da prodaš svu tu silnu gvožduriju i... - Nije to! - preseče me on. Slegnuh ramenima, ne baš uveren. Još neko vreme smo jahali cutke, ali davo mi nije davao mira. - Onda je to sigurno zbog onoga što je rekao onaj revolveraš — nastavljao sam da ga peckam. Da li mi se samo učinilo, ili je u njegovom pogledu zaista bilo nagomilanog nestrpljenja koje je pretilo rlfl
-- -
r«Ar\ncfi
liv
M ilO lll«
niS&ITl
hteo da verujem u to. Ali, pogrešio sam. - To ne m ora da te brine - bio sam uporan. - Još u gradu sam naglasio da me imena ne interesuju. To što si izmislio... - Prestani! - zarežao je. - Prestani već jednom, do đavola! - Sta?! - zinuh, iskreno iznenaden. - Sta, pitaš me, Kleje Vejfe! nastavio je pretećim tonom. — To pitaš ti, ti... koji... Uostalom, šta se ja tu s tobom natežem! Sjaši! — viknuo je. Zevao sam' J a sam zevao kao riba na suvom ne mogavši da dođem sebi od iznenadenja. dok sam gledao kako moj saputnik sjahuje i uđarcem ruke tera svog konja. Odstupio je nekoliko koraka i spustio ruku na dršku kolta
- Sjaši! - ponovio je. Šta sam mogao da radim ! U njegovim očim a i glasu bilo je toliko rešenosti na nešto što ja još uvek nisam mogao da naslutira. Sjahao sam više instinktivno nego u želji da poslušam njegovo naredenje. Da, bilo je to izrećeno kao naredenje. - Džoni, ja zaista n išta n e ... - Nisam ja nikakav Džoni, ćoveče! - sada je već urlao. — J a sam Hondo Likok! - Jo š uvek n išta ne razumem odvratih. - Ne možeš ni razumeti, je r za tebe imena nisu važna. To si rekao već ne znam koliko puta — nastavio je glasom koji se postepeno snižavao, ali nije gubio na svojoj oštrini. — Da nije tako, onda bi se setio pretprošle godine i događaja u San Antoniju. Tamo si ga ubio, zar ne?! - Ubio! Koga? - Džejmsa Likoka, mog brata odgovorio mi je ogorćeno. Ruka mu je podrhtavala iznad drške linkolna. - Pre dve godine, rekao si? - izustih. - Dai I. od tađa te tražinv Pratio sam tvoj trag kroz čitav Teksas, Nju Meksiko i Arizonu. I... - I našao si me u Preskotu ovoga puta presekoh ja njega. Sada sam već bio m iran, to mi se uvek dogadalo kad je opasnost bila izvesna. - Samo, u ne baš najboljem izdanju, pretpostavljam. - Taćno! U Džuli sam se sukobio sa M eskalerosim a i jedva izvukao glavu. To me je još više ućvrstilo u nam eri da te smaknern. - Ti si lud, Likok! Ništa drugo u tom trenutku nisam mogao da mu kažem. Bio je sa mnom, video da mrzim nepravdu, da nikada ne pucam prvi i da ne ubijarr; bez razioga. Pa ipak, mržnja u njemu je bila jaća od razuma i, osećao sam t,o, nisam mogao sm i« Iit.i reći koje bi ga odvr»*:'_ . „ «ovoE naum a T - ^
čovek sa kojim sam jahao, bila je to meni potpuno stran a i nepoznata osoba I to, ne samo po imemi Cudno kako se upravo u takvim trenucim a čovek priseti detalja koji mu inače promiču. U onom obraćunu sa Tedijem Dankanom i ćetvoricom njegovih ljudi ja sam pucao dva p u ta Banio sam Tedija i još jednog kauboja Ostala trojica bili su ranjeni mnogo teže. Tada nisam obraćao pažnju na to. Bio sam srećan što se uz moje ram e bori vrhunski revolveraš. Ni za trenutak mi nije palo u oči to što je svaki put pucao s namerom da ubije! Điii smo napadnuti i... Hondo Likok kao da je zaključio da mi je poklonio sasvim dovoljno vremena za razmišljanje. Sa već smirenim i odlučnim izrazom na licu, malo se povio napred i prosiktao: - Poteži, Vejfe! Potegao sam, razume se' Bio je to najbrži pokret koji sam izveo u životu, pokret izazvan strahom i nagonom za samoodržanjem. Nije to bilo ništa uobičajeno ovoga pu ta Delić sekunde pre nego što ću opalitt pred svojim očim a sam video skamenjene izraze na licima one trojice kauboja Sve se odigralo stravičnom brzinom. Pucali smo samo po jednom, i - zastali. Osećao sam prodoran bol u levom ramenu, ali se nisam usuđivao da skrenem pogled sa Likoka. Bilo je dobro što to nisam uradio. Gonjen čudesno jakom željom da uspe u onome što je naumio, iako pogođen u grudi, Hondo Likok je smogao snage da još jednom povuče otponac. Ali, ja više nisam bio na istom mestu; odskočio sam u stranu, i nanišanio na njegov revolver.
Izraz beskrajnog ćudenja zalebdeo je na njegovom licu dok je pogledom pratio let svog revolvera, pogodenog mojim metkom. Kao da se pitao zašto opet nisam pucao u njega Zatim se Hondo Likok zateturao, pokleknuo na jedno koleno i stropoštao se na zemlju. Još uvek se ne obazirući na bol koji mi je paralisao ram e, pridoh i kleknuh pored njega. Prevrnuh ga na leda; još je živeo. - Ovo se nije moralo dogoditi, Džoni - rekoh ogorćeno. Rekao sam Džoni, što izazva blag osmeh na njegovom licu. - Moralo je Kleje - prostenjao je. - Obećao sam to ... Hej... pa ti još uvek ostaješ pri svome? Upitno ga pogledah. - Pri tom e... Ti kao da još uvek tvrdiš d a .. da imena nisu važna! dodade. Klimnuh glavom potvrdno. Zaustio sam da mu kažem još nešto. No, oči Honda Likoka su već bile ugašene. Tek kasnije, dok sam napuštao Zapad i vraćao se tamo odakle sam krenuo u njegovo osvajanje, tek tada sam saznao ko je, u stvari, stajao ispred mene i koga sam uspeo da pobedim u otvorenom dvoboju. Prvu recku na dršci svog kolta Hondo Likok je urezao kao šesnaestogodišnjak. Od tada je, ako je verovati p ričam a svakih nekoliko meseci menjao obloge na dršci! * Dok smo čekali kočiju, pogledah devojku pored sebe. - A lisa oprosti, molim te, što ... - G lenda zaboga! - ljutnu se o n a dražesno naprćivši nos. — Već petnaest dana smo zajeđno, a ti ne možeš da zapam tiš jedno tako obično ime — dodade. Slegnuh ram enim a Zbilja, s tim imenima nikad nisam načisto.
KRA J 95
i e
l i k
s
i r
REVUA ZA POPULARNU MEDICINU
VAŠE ZDRAVLJE JE U V A Š IM R U K A M A Najpoznafiji domaći i strani strućnjaci pišu ekskluzivno za čitaoce „Eliksira" o najaktuelnijim zdravstvenim problemima savremenog čoveka VAŠ SAVETNIK VA§ SAGOVORNIK VAS PRIJATELJ NA SVAKOM KIOSKU ~ USVAKOM DOMU
Heliksir REVUA ZA POPULARNU MEDICINU